Kad znanstvenik promatra svijet, on nevjerojatno uopće ne uzima u obzir. Louis I. Kahn Prirodu ne možeš zeznuti. Richard Fevnman
Dok sam priređivao ovaj rukopis, pomagali su mi i bodrili me Caroline Conlev, Kurt Villadsen, Lisa Plonsker, Valerv Pine, Anne- Marie Martin, John Deubert, Lynn Nesbit i Bob Gottlieb. Svima im iskreno zahvaljujem.Michael Crichton SFERA POVRŠINA I Zapadno od Tonge Obzor je dugo bio monotona plava crta što je odvajala Tihi ocean od neba. Mornaričin je helikopter jurio, leteći vrlo nisko, tik uz valove. Usprkos buci i lepetu krakova, Norman Johnson je ipak utonuo u san. Bio je umoran; na raznim je vojnim zrakoplovima letio već više od četrnaest sati. To nije bilo nešto na Što je pedesettrogodišnji profesor psihologije bio navikao. Nije imao pojma koliko je odspavao. Ali kad se probudio, opazio je da je obzor i dalje ravan; pred njima su bili bijeli polukrugovi atola. Upitao je preko internog telefona: "Što je to?" "Otoci Ninihina i Tafahi", odgovorio je pilot. "U formalnom smislu pripadaju Tongi, ali su nenapučeni. Dobro spavali?" "Nije bilo loše." Norman je pogledao otoke što su prošli u bljesku: krivulja bijeloga pijeska, nekoliko palmi, i odoše. Ponovno ravni ocean. "Gdje su vas pokupili?" upitao je pilot. "San Diego", odgovorio je Norman. "Jučer." "Dakle Honolulu-Guam-Pago-tu?" "Tako je." "Dug put", rekao je pilot. "A čime se inače bavite, gospodine?" "Ja sam psiholog", odgovorio je Norman. "Psihić, ha?" Pilot se široko nasmiješio. "Zašto ne? I tako su pozvali već sve što se pozvati dalo."
"Kako to mislite?" "Već dva dana prebacujemo ljude s Guama. Fizičare, biologe, matematičare, što sve ne. I sve to leti u središte ničega na Tihom oceanu." "Što je to bilo?" Pilot mu je uputio brz pogled očima nevidljivim iza tamnih avijatičarskih naočala. "Nama ništa ne govore, gospodine, A §to je s vama? Što su vam rekli?" "Meni su rekli", odgovorio je Nornian; Ma se Srugio nekakav avion." "Mh-mh", rekao je pilot. "I inače vas zovu kad koji padne?" "Već su me zvali, da." Već čitavo desetljeće Norman Johnson se nalazio na popisu članova ekipe za pregled poprjšta nesreća Savezne uprave zrakoplovstva, ekipe stučnja^ §to ^ jn p0 krat_ kom postupku pozivali da istraže avionske nesreće u građanskom zrakoplovstvu. Prvi se to put dogodilo kod pada aviona United Airlinesa, 1976. u gan rjiegu; potom su ga 78. bili pozvali u Chicago, a 82. u Danas. i svaki put bi opća shema bila ista — hitni telefonski poziVi groz_ ničavo pakiranje, odlazak na tjedan i), vjge dana. Qva; :e put zbog toga njegovoj ženi Ellen t>il0 poSebno krivo, jer su ga digli prvoga srpnja, što je značjlo da četvrtoga neće biti na njihovoj roštiljadi na plaži. A onda je tu bio i Tim koji se vraćao s druge godine studija na chicagu, i koji je tu bio na proputovanju prema svom ljetnom radnom mjestu u Cascadesu. Povrh toga se i Ar^, kojoj je sad bilo šesnaest godina, upravo vratila iz Aridovera. a ona i Ellen nisu se baš dobro slagale kad ne bi bilo Normana da posreduje. I onda Volvo, koji je pon0vno počeo ispuštati čudne zvukove. A moglo se dogoditi { da Norman propusti majčin rođendan sljedećeg tjedna. "Kakva je to nesreća?" rekla je Ellen. "Nisam čula ni za kakvu nesreću." Dok se on pakirao, ona je uključila radio. Na njemu nije bilo vijesti ni o kakvoj avionskoj nesreći.Kaci mu se pred kućom zaustavio automobil, Norman se iznenadio kad je opazio da je riječ o limuzini iz Mornaričina voznog parka, i da je u njoj uniformirani Mornaričin vozač. . "Nikad ti prije nisu poslali Mornaričin automobil", rekla je Ellen dok ga je pratila niza stepenice prema ulaznim vratima. "Je li se to srušio nekakav Vojni zrak0plov?""Pojma nemam", odgovorio je on. "Kad se vraćaš?" On ju je poljubio. "Nazvat ću te", rekao je. "Obećavam." Ali je nije nazvao. Svi su bili vrlo uljudni i ljubezni, ali su ga držali
podalje od telefona. Najprije na Hickam Fieldu u Honoluluu, potom u Na val Air Stationu na Guamu, kamo je stigao u dva u noći, i gdje je, čekajući na polazak, proveo pola sata u sobi što je mirisala na avionski benzin, tupo zureći u American Journal of Psychology što ga je bio ponio sa sobom. Na Pago Pago je stigao baš kad je pucala zora. Brzo su ga prebacili u helikopter Sea Knight, koji se smjesta digao s hladnoga asfalta i krenuo prema zapadu, preko palmi i zarđalih krovova od rebrastog Željeza, pa se našao nad Pacifikom.Na tom je helikopteru bio već dva sata, a dio je tog vremena prespavao. Ellen, i Tim, i Amy, i majčin rođendan — sve se to sad činilo vrlo, vrlo dalekim."! gdje smo mi zapravo?" "Negdje između Samoe i Fija na Južnom Pacifiku", odgovorio je pilot. "Biste li mi to mogli pokazati na karti?" "To ne bih smio činiti, gospodine. Uostalom, od toga i tako ne biste postali mnogo pametniji. U ovom se času nalazite dvjesto milja daleko od svega, gospodine." Norman se zagledao u ravni nebosklon, i dalje plav i bez ikakvih detalja. U to zaista vjerujem, pomislio je. I zi-jevnuo. "Nije vam malo dosadno stalno gledati u isto?""Da velim istinu, nije mi uopće, gospodine", odgovorio je pilot. "Zaista sam sretan što je tako ravan. Ako ništa drugo, imamo lijepo vrijeme. Ali se neće održati. Na Admiralitetskom se otočju stvara ciklona, i za nekoliko bi dana mogla skrenuti ovamo." "I što tada biva?" "Onda svi petom u guzicu. U ovom dijelu svijeta vrijeme zna biti baš gadno. Ja sam s Floride, i dok sam bio mali, vidio sam ponešto uragana, ali nikad baš ništa što bi bilo i slično pacifičkom ciklonu, gospodine." Norman je kimnuo glavom. "Koliko još imamo?" "Tek što nismo, gospodine." *** Nakon dva sata monotonije, grozd se brodova učinio neuobičajeno zanimljivim. Bilo je tu više od deset plovila različite vrste, složenih u, grubo govoreći, koncentrične krugove. Na vanjskom je rubu izbrojao osam sivih Morna-riČinih razarača. Bliže središtu bili su veliki brodovi sa široko razmaknutim dvostrukim trupovima, koji su izgledali kao pio veći dokovi; potom su slijedili neopisivi san-dučasti brodovi s ravnim helikopterskim palubama, i na kraju, usred sveg tog sivila, bila su dva bijela broda, oba s ravnim sletištem i helikopterskim sletnim oznakama. Pilot ih je sve nabrojao: "Vani su razarači, radi zaštite; dalje su prema središtu PBTV, što će reći pomoćni brodovi teledirigiranih vozila, to jest robota; pa BPS, brodovi za
potpoai i snabdijevanje, i u samom središtu BOI." "BOI?" "Brodovi za oceanografska istraživanja." Pilot je pokazao prstom na bijele brodove. "Lijevo je John Hawes, desno \Villiam Arthur. Spuštamo se na Hawes." Opisao je kaig iznad formacije. Norman je vidio kako između brodova hitaju barkače, praveći na dubokom modrilu mora bijele brazde. "I sve to zato što se srušio avion?" upitao je Norman. "Hej", odgovorio je pilot i široko se nasmiješio. "Ja nikad nisam ni spomenuo nikakvu nesreću. Izvolite provjeriti pojas, gospodine. Tek Što nismo sletjeli."Barnes Kad je helikopter otpočeo prizemljivanje, crveni je slet-ni krug najprije porastao, a onda i kliznuo pod njih. Norman je počeo petljati oko kopče pojasa, i u tom je času dotrčao uniformirani pripadnik Mornarice i otvorio vrata. "Doktor Johnson? Norman Johnson?" "Tako je." "Imate prtljage, gospodine?" "Samo to." Norman je posegnuo za leda pa izvukao priručnu torbu. Časnik ju je uzeo."Znanstveni instmmenti, imate toga?" "Ne. To je sve." "Ovamo, molim vas. Uvucite glavu, pođite za mnom i vozite krmom, gospodine."Norman je iskoračio iz helikoptera i pognuo glavu pod kracima. Pošao je za časnikom, najprije s helikopterske platforme a potom i niz uske stepenice. Metalni je nikohvat na dodir bio vruć. Iznad njega se helikopter digao uvis, i pilot mu je zadnji put mahnuo rukom. Kad je helikopter otišao, pacifički je zrak ponovno postao nepomičan i zvjerski vruć. "Dobro ste putovali, gospodine?" "Dobro." "Morate ići, gospodine?" "Pa tek sam stigao", rekao je Norman. "Ne, nego sam mislio: Možda biste morali na zahod, gospodine.""Ne", odgovorio je Norman. "Bravo. Nemojte se njima ni služiti, svi su se začepili." "Dobro." "Kanalizacija je zeznuta od sinoć. Na tom se problemu radi i nadamo se skorom rješenju." Oštro je pogledao Normana. "Sad na brodu imamo dosta žena, gospodine." "Sve mi je jasno", odgovorio je Norman. "Imamo i kemijski zahod, ako imate potrebu, gospodine" "Sve u redu, hvala."
"U tom bi vas slučaju kapetan Barnes želio smjesta vidjeti, gospodine." "Volio bih se javiti svojima." "To možete spomenuti kapetanu Barnesu, gospodine." Pognuli su glave i prošli kroz vrata, pa se s vrućeg sunca premjestili u fluorescentnim svjetlom obasjani hodnik. Postalo je mnogo hladnije. "Klimatizacijski se uređaji u zadnje vrijeme nisu kvarili", rekao je časnik. "I to je nešto." "Klimatizacijski vam se uređaji često kvare?" "Samo kad je vruće." Zatim kroz još jedna vrata, pa u veliku radionicu: metalni zidovi, vješalice za alat, acetilenski plamenici iz kojih brizgaju iskre dok se radnici grbe nad metalnim pontonima i komadima zapletene mašinerije, kablovi što se poput zmija vuku po podu. "Ovdje obavljamo popravke TDV-a", rekao je časnik, nadglasavajući halabuku. "Većina se teških radova obavlja na pratećim brodovima. Ovdje sređujemo samo nešto od elektronike. A mi ćemo ovuda, gospodine."Kroz još jedna vrata, niz još jedan hodnik, pa u široku prostoriju niskoga stropa, pretrpanu monitorima. Pet-šest tehničara sjedi u sje-novitoj polutami pred kolor-ekranima. Norman je zastao da baci pogled. "Odavde nadziremo TDV-ove", rekao je časnik. "U svakom času dolje na dnu imamo tri do četiri robota. Uz, razumije se, mi ni-podmornice i ljude-žabe." Norman je čuo krčanje i zujanje radio-komunikacija, tihe i nerazaznatljive ulomke riječi. Na jednom je ekranu vidio ronioca kako hoda po dnu. Stajao je u oštrom umjetnom svjetlu; imao je na sebi odijelo kakvo Norman još nikad nije ni vidio: kombinezon od teške plave tkanine i svijetlonarančastu kacigu oblikovanu na neobičan način. Norman je pokazao na ekran. "Na kojoj je dubini?" "To ne znam. Tristo, možda četiristo metara, tu negdje." "I što su našli?" "Dosad samo veliku titanijsku peraju." Časnik se osvrnuo. "Sad se ne vidi ni na jednom monitoru. Bili, bi li mo-gao doktoru Johnsonu, ovom gospodinu ovdje, pokazati peraju?" "Zao mi je, gospodine", odgovorio je tehničar. "U ovom su času glavni promatrački uređaji na sjeveru, u sedmom kvadrantu." "Ah. Sedmi kvad je od peraje udaljen skoro pola milje", rekao je časnik Normanu. "Šteta; jer tu se zaista ima što i vidjeti. Ali ćete je, siguran sam, već vidjeti. A do kapetana Barnesa idemo ovamo."
Nekoliko su trenutaka koračali hodnikom, a onda je časnik rekao: "Poznajete li kapetana?" "Ne, zašto?" "Samo sam se pitao. On vas vrlo željno očekuje. Svakog časa zivka veziste da vidi kad stižete." "Ne", rekao je Norman. "Nikad se nismo upoznali." "Krasan čovjek." "Vjerujem." Časnik je bacio brz pogled preko ramena. "Znate, o tom kapetanu postoji jedna izreka", rekao je. "Daa? A ta je?" "Pas koji puno ujeda, ne laje." *** Prešli su kroz još jedna vrata, označena sa "Zapovjednik projekta", i pločicom za umetanje, smještenom ispod toga, na kojoj je pisalo "Kpt. Harold C. Barnes, USN". Časnik je stupio ustranu i Norman je ušao u drvetom obloženu i luksuzno opremljenu brodsku kabinu. Iza gomila dosjea ustao je nabiti muškarac samo u košulji. Kapetan Barnes bio je jedan od onih vitkih vojnika kraj kakvih se Norman osjećao debelim i nesposobnim. U svojoj otprilike četrdeset petoj godini, Hal Barnes je imao uspravno vojničko držanje, budan izraz lica, kratku kosu, ravan trbuh i stisak ruke čvrst kao u političara. "Doktore Johnson, dobro došli na Haives. Kako se i ►sjećate?" "Umorno", odgovorio je Norman. 1819 "Naravno, naravno. Dolazite iz San Diega?" "Da." "To je, mrvicu gore, mrvicu dolje, petnaest sati. Htjeli biste se malo odmoriti?" "Htio bih doznati što se zapravo zbiva", rekao je Norman. "Što mi je sasvim razumljivo." Barnes je kimnuo glavom. "Što su vam rekli?" "Tko?" "Ti koji su vas skupili u San Diegu, oni koji su vas dopremili ovamo, ljudi na Guamu. Svejedno tko." "Nisu mi rekli ništa." "A jeste li se vidjeli s kakvim reporterom, nekim iz novina?" "Ne, baš ni sa kim." Barnes se nasmiješio. "Bravo. To mi je drago čuti." Mahnuo je Normanu da sjedne. Što je ovaj
učinio sa zahvalnošću. "Jeste za malo kave?" rekao je Barnes i pošao do aparata za kavu iza pisaćega stola, no u tom su se času pogasila svjetla. Da nije bilo svjetla što je uviralo kroz bočni prozorčić, prostorija bi se našla u potpunoj tami. "O sto mu đavola!" rekao je Barnes. "Ne opet. Emerson! Emerson!" Kroz postrana je vrata ušao mornarički potpo-ručnik. "Gospodine! Radi se na tome, kapetane." "Što je sad bilo?" "Pregorjelo u robotskom odjeljku 2, gospodine kapetane." "Mislio sam da smo donde postavili dodatne kablove." "Očito su se ipak preopteretili, gospodine." "Emerson, hoću da to smjesta popravite!" "Nadam se da ćemo to uskoro riješiti, gospodine." Vrata su se zatvorila; Barnes se zavalio u naslonjač. Norman je začuo glas iz tame. "Nisu tu oni zapravo ništa krivi", rekao je. "Ti brodovi nisu pravljeni za stmjna opterećenja pod kakva ih sad stavljamo, i... no, evo ga." Svjetlo se vratilo. Barnes se nasmiješio. "Rekli ste da ste za kavu, doktore Johnson?""Može crnu", rekao je Norman. Barnes mu je natočio pun lončić. "No u svakom slučaju, odmah mi je lakše kad znam da niste ni s kim govorili. U mom poslu, doktore Johnson, osiguranje je najveća briga. A napose kad je riječ o ovako nečemu. Ako bi se o ovome počelo šuškati, iskrsli bi svi mogući problemi. A sad je u to uključeno toliko ljudi... Kvragu, vrhovni mi zapovjednik Pacifičke komande nije čak htio dati ni razarače sve dok nisam načeo priču o sovjetskom podmorničkom izviđanju. I odmah sam dobio najprije četiri, a zatim i osam razaraČa.""Sovjetsko podmorničko izviđanje?" upitao je Norman."To je priča što sam je ispričao u Honoluluu", rekao je Barnes i nacerio se. "I to je dio igre, da dobiješ što ti treba za ovakvu operaciju. Treba znati kako se u jednoj modernoj mornarici dolazi do opreme. Ali Sovjeti, naravno, neće doći ni blizu." "Neće?" Norman je osjećao da su mu nekako promakle bitne pretpostavke što leže iza tog razgovora, i sad se to tnidio nekako nadoknaditi. "To je vrlo malo vjerojatno. O, znaju oni da smo mi ovdje. Morali su nas opaziti iz svojih satelita još pred najmanje dva dana, ali mi ispuštamo stalnu struju slabo šifriranih poruka o vježbama spašavanja na Južnom Pacifiku. Taj dril je za njih vrlo nisko na listi prioriteta, iako sigurno misle da nam se zaista srušio avion i ga da stvarno vadimo. Možda slute čak i to da pokušavamo spasiti nuklearne bojne glave, kao u Španjolskoj 68. Ali će nam dati mira — zato što se zbog političkih razloga
ne žele petljati u naše nuklearne nevolje. A znaju da smo ovih dana imali i nevolja s Novim Zelandom." "I zbog toga sve to?" upitao je Norman. "Zbog nuklearnih glava?" "Ne", odgovorio je Barnes. "Hvala Bogu. Kad je nešto nuklearno, onda uvijek netko u Bijeloj kući misli da mu dužnost nalaže da to i objavi. Ali smo ovo zadržali podalje od očiju ljudi iz Bijele kuće. Mimoišli smo, zapravo, i sam glavni stožer. Svi izvještaji idu od ministra obrane ravno predsjedniku, osobno." Kucnuo je zglavcima po stolu. "Do sad je sve kako treba. I od svih koji su došli, vi ste zadnji. Sad kad ste ovdje, stavljamo ključ u bravu. Ništa unutra, ništa van." Norman i dalje nije uspijevao povezati konce. "Ako s avionom nisu pale i bombe", rekao je, "čemu onda tolika tajnovitost?" "Pa mislim", rekao je Barnes, "još nemamo sve činjenice." "Do pada je došlo nad oceanom?" "Da. Manje-više točno na mjestu na kojemu sjedimo." "Onda ne može biti preživjelih." "Preživjelih?" Barnes se doimao iznenaeno. "Ne, ne bih rekao." "I zašto ste me onda zvali?" Barnes ga je bijelo pogledao. "Mislim", objasnio je Norman, "na poprišta me nesreća obično zovu ako ima preživjelih. Zbog toga u ekipu i ubacuju psihologa, da bi se bavio akutnim traumatskim problemima preživjelih putnika ili, pokatkad, njihovih rođaka. Njihovim osjećajima, i strahovima, i kroničnim noćnim morama. Ljudi koji prežive nesreću obično pate od svih mogućih oblika osjećaja krivice i tjeskobe, muči ih pitanje zašto su oni preživjeli a ostali ne. Žena sjedi s mužem i djecom, i najednom svi su oni mrtvi, a ona jedina živa. Te stvari." Norman se zavalio u naslonjač. "Ali u ovom slučaju — u slučaju aviona koji se srušio u tristo metara vode — ne može se pojaviti nijedan od tih problema. I zašto sam onda ovdje?" Barnes ga je netremice gledao. I kao da se osjećao nelagodno. Premetao je dosjee po stolu. "Doktore Johnson, ovdje se zapravo i nije srušio avion." "A što onda jest?" "Ovdje se srušila svemirska letjelica." Uslijedila je kratka stanka. Norman je kimnuo glavom. "Shvaćam." . "To vas ne čudi?" upitao je Barnes. "Ne", odgovorio je Norman. "To zapravo objašnjava mnogo toga. Ako je u ocean pala vojna svemirska letjelica,to onda objašnjava zašto o tome nisam ništa čuo na radiju, zašto je to držano u tajnosti, zašto ste me doveli na ovakav način... Kad se srušila?"
Barnes je, prije no što će odgovoriti, oklijevao tek djelić sekunde. "Prema našim najboljim procjenama", rekao je, "ova se svemirska letjelica srušila prije tri stotine godina." NOZ Uslijedila je tišina. Norman je slušao bmjanje klimatiza-cijskog uređaja. Iz susjedne je prostorije čuo tihe zvukove radijskog komuniciranja. Zagledao se u lončić s kavom u ruci, i zamijetio da je okrznut na mbu. Mučio se da asimilira to što je upravo čuo, ali su mu se misli kretale tromo, u krugovima. Tri stotine godina, pomislio je. Svemirska letjelica stara tri stotine godina. Ali svemirski program nije bio star tri stotine godina. On je imao jedvice trideset godina. Kako onda svemirska letjelica može biti stara tri stotine godina? To ne može biti, Barnes se zacijelo zabunio. Ali kako se Barnes mogao zabuniti? Mornarica ne bi poslala sve te brodove, sve te ljude, da nije bila sigurna što se dolje nalazi. Svemirska letjelica stara tri stotine godina. No kako je to moguće? To nije nikako moguće. To je onda zacijelo nešto drugo. Prešao je preko toga mnogo puta, no nije stigao nikamo, dok mu je svijest bila sve zbunjenija, u sve dubljem šoku. "... solutno nema sumnje", govorio je Barnes. "Doba smo, s velikom točnošću, odredili prema rastu koralja. Pacifički koralji rastu brzinom od dva i pol centimetra godišnje, a taj je objekt — pa ma što on bio — prekriven s oko pet metara koralja. To je mnogo koralja. I razumije se, koralji ne rastu na dubini od tristo metara, što znači da je sadašnje dno u prošlosti propalo na veću dubinu. Geo2223
lozi nam vele da se to dogodilo prije otprilike jednog stoljeća, i zbog toga pretpostavljamo da je ukupna starost te letjelice otprilike tri stotine godina. Ali tu smo se mogli i zabuniti. Ona bi, zapravo, mogla biti i mnogo starija. Mogla bi imati i tisuću godina." Barnes je ponovno počeo premještati papire na stolu, slagati ih u uredne hrpe i poravnavati im rubove. "Nije me stid reći, doktore Johnson, da mi je ta stvarca utjerala vraški strah u kosti. I eto zašto ste vi tu." Norman je odmahnuo glavom. "Ja i dalje ne razumijem." "Doveli smo vas ovamo", rekao je Barnes, "zbog vaše veze s projektom
NOŽ." "NOŽ?" rekao je Norman. I gotovo dodao: Ali NOŽ je bio vic. Ali kad je vidio koliko je ozbiljan izraz na Barne-sovu licu, bilo mu je drago što se navrijeme suzdržao. *** Pa ipak je NOŽ bio vic. Sve je s njim u vezi bilo vic, od samoga početka. Godine 1979, u doba sumraka Carterove administracije, Norman Johnson je bio vanredni profesor psihologije na Universitv of California u San Diegu; područje je njegova posebnog istraživačkog zanimanja bila grupna dinamika i anksioznost, a povremeno je sudjelovao i u ekipama Savezne uprave zrakoplovstva koje su odlazile na poprišta avionskih nesreća. U to su mu doba najveći problemi bili kako naći kuću za Ellen i klince, održati tempo objavljivanja i pitanje hoće li mu UCSD dati stalni profesorski status. Normanova su istraživanja smatrali briljantnima, ali je psihologija notorno podložna intelektualnoj modi, a samo je zanimanje za proučavanje anksioznosti stalno opadalo jer su mnogi istraživači počeli na anksioznost gledati kao na posve biokemijski poremećaj koji se dade izliječiti čistom kemoterapijom; jedan je znanstvenik otišao čak tako daleko da je rekao: "Anksioznost za psihologiju više nije problem. Tu se više nema što izučavati." Slično tome, na grupnu se dinamiku počelo gledati kao na nešto staro-modno, kao na polje istraživanja koje je svoj zenit doživjelo u Gestalt-kružocima i korporativnim postupcima slobodnog tijeka misli s početka sedamdesetih godina, no koje je sad bilo dotrajalo i passe. Sam Norman to nikako nije mogao shvatiti. Njemu se činilo da u američkom društvu ljudi sve više rade u grupama, a sve manje sami; osioni je individualizam bio zamijenjen beskonačnim korporativnim sastancima i skupnim odlučivanjem. Činilo mu se da je u tom novom društvu skupno ponašanje sve više, a ne sve manje važno. I on nipošto nije mislio da će se anksioznost, kao klinički problem, riješiti pilulama. Njemu se činilo da je društvo u kojem je Valium najčešći lijek na receptima, po definiciji društvo s neriješenim problemima. Tek će zaokupljenost japanskim menedžerskim tehnikama osamdesetih godina Normanovu polju dati novu šansu da privuče akademsku pozornost. Nekako baš u to doba, ovisnost je o Valiumu postala predmetom velike zabrinutosti, pa se čitavo pitanje o kemoterapeutskom liječenju anksioznosti ponovno uzelo u razmatranje. U međuvremenu je, međutim, Johnson proveo nekoliko
godina ispunjen osjećajem da se zaglavio u sporednom rukavcu. (Za gotovo tri godine nisu mu bila odobrena nikakva sredstva za istraživanje.) Stalna profesura, baš kao i pronalaženje kuće, bili su vrlo stvarni problemi. I baš mu je tada, u najgorem dijelu tog razdoblja, koncem 1979, pristupio smrtno ozbiljni mladi pravnik iz Savjeta za nacionalnu sigurnost u Washingtonu, mladić koji je sjedio s gležnjem prebačenim preko koljena i nervozno cupkao čarapu. On mu je rekao kako je došao zatražiti njegovu pomoć. Norman je odgovorio da će pomoći kako bude znao i umio. I dalje cupkajući čarapu, pravnik je rekao Normanu kako bi želio porazgovarati o "teškim pitanjima nacionalne sigurnosti s kojima se danas suočava naša zemlja". Norman ga je upitao u čemu je problem. "Naprosto u tome što se ova zemlja baš ničim ne priprema za slučaj vanzemaljske najezde. Ona se ne priprema apsolutno ni na koji način." 2425
Zato što je pravnik bio tako mlad, i zato što je, dok je govorio, zurio u svoju čarapu, Norman je isprva pomislio da mu je neugodno stoga što ga je netko poslao radi takve gluposti. Pa ipak, kad je mladić podigao pogled, Norman je sa zaprepaštenjem ustanovio da je on posve ozbiljan. "Ovdje bi nas zaista mogla uhvatiti spuštenih gaća", rekao je pravnik. "Ta vanzemaljska invazija." Norman se morao ugristi za usnicu. "Vjerojatno ste u pravu", rekao je. "Ljude u Administraciji to brine." "Zaista?" "Oni gore, na najvišoj razini, smatraju da bi trebalo izraditi plan i za tu eventualnost." "Mislite na planove za slučaj eventualne vanzemaljske invazije..." Norman je nekako uspio sačuvati ozbiljan izraz lica. "Možda", rekao je pravnik, "možda je invazija prejaka riječ. Hajde da je ublažimo i kažemo 'kontakt1: vanzemaljski kontakt." "Shvaćam." "Doktore Johnson, vi već sudjelujete u terenskim ekipama za avionske nesreće. Vi znate kako te krizne grupe djeluju. Nama bi s vaše strane trebao input u vezi optimalnog sastava terenske ekipe koja bi se konfrontirala s vanze-maljskim zavojevačem."
"Shvaćam", rekao je Norman i upitao se kako bi se mogao taktički izvući iz toga. Zamisao je bila čista sprdačina. U njoj je vidio samo sredstvo bijega: Administracija je, suočena s golemim problemima koje ne zna riješiti, odlučila misliti o nečem drugom. A onda se pravnik nakašljao, predložio mu da napravi studiju, i onda, kao dvogodišnji istraživački budžet, naveo zamašnu brojku. Norman je uočio šansu da napokon kupi kuću. I rekao da. "Drago mi je što ste se složili da je taj problem stvaran." "O, da", rekao je Norman i upitao se koliko bi tom pravniku moglo biti godina. Procijenio ga je na oko dvadeset pet."Sad još samo da vam pribavimo dozvolu od službe i osiguranja", rekao je pravnik. "Potrebna mi je dozvola od službe osiguranja?" "Doktore Johnson", rekao je pravnik i uz škljocaj zatvorio torbu za spise, "taj projekt je strogo, vrlo strogo povjerljiv." "Nemam ništa protiv", rekao je Norman, a tako je i mislio. Mogao je zamisliti reakciju svojih kolega kad bi Otkrili ovo. Ono što je počelo kao vic, uskoro je postalo naprosto bizarno. Lanjske je godine pet puta letio u Washington na BUSret s najvišim službenicima Savjeta za nacionalnu sigur-nost, svaki put zbog hitne potrebe i neposredne opasnosti od vanzemaljske najezde. Njegov je posao bio vrlo tajan. Jedno od na početku postavljenih pitanja bilo je treba li taj projekt predati pentagonskom ANVI-ju, Agenciji za napred-n;i vojna istraživanja. Odlučili su da to ne učine. Potom se postavilo pitanje da li da to predaju NASA-i, pa su ponovno zaključili isto. Jedan je službenik Administracije rekao: "I Joktore Johnson, to nisu znanstvena pitanja, to su pitanja koja se tiču nacionalne sigurnosti. Ne želimo to davati u l.ivnost." Norman se stalno čudio nivou dužnosnika na koje su ga upućivali. Jedan je viši državni dotajnik gurnuo ustranu pa-l>iiv koji su se odnosili na najnoviju srednjeistočnu krizu i rekao: "Što vi mislite o mogućnosti da ti vanzemaljci posjeduju iposobnost čitanja naših misli?" "To ne znam", rekao je Norman. "Mislim, sad mi je to palo na um. Kako ćemo moći formulirati naš pregovarački stav, ako nam oni budu mogli i u.ni misli?" "To bi mogao biti problem", suglasio se Norman i k i Lft >m pogledao na sat. "Kvragu, već je dovoljno gadno i to što su Rusi uhvatili Je šifrirane depeše. A znamo i da su Japanci i Izraelci i izbili sve naše šifre. Možemo se samo moliti Bogu da to mi |oš ne mogu. Ali shvaćate što mislim, vidite taj problem Problem čitanja misli."
2627
"O, da." "Vaš če izvještaj morati i to uzeti u obzir." Norman je obećao da hoće. Jedan mu je iz osoblja Bijele kuće rekao: "Shvaćate da će Predsjednik željeti osobno razgovarati s tim vanzemaljcima. On je takav čovjek." "A-ha", rekao je Norman. "I, hoću reći, propagandna vrijednost, medijski interes, upravo su neprocjenjivi. Predsjednik se u Camp Davidu susreće s vanzemaljcima. Kakav medijski trenutak." "Zaista trenutak", suglasio se Norman. "Zato ćemo vanzemaljcima morati poslati prethodnicu, čovjeka koji će ih informirati tko je naš predsjednik, i kako mu se protokolarno obraćati. Ta ne može predsjednik Sjedinjenih Država na televiziji razgovarati s ljudima s druge galaksije ili što ja znam, a da se to unaprijed ne pripremi. Sto mislite, hoće li vanzemaljci govoriti engleski?" "To je dvojbeno", rekao je Norman. "Znači da će netko morati naučiti njihov jezik, to ste mislili?" "Teško je to reći." "Možda će se vanzemaljci osjećati ugodnije ako im kao prethodnicu pošaljemo nekoga iz etničkih manjina", rekao je čovjek iz Bijele kuće. "No bilo kako bilo, i to je jedna od mogućnosti. Razmislite o tome." Norman je obećao da će razmisliti o tome. Veza s Pentagonom, izvjesni general-major, odveo ga je na ručak i preko kave ga ležerno upitao: "Što mislite, kakvo oružje imaju ti vanzemaljci?" "Nisam baš siguran", odgovorio je Norman. "Pa mislim, to je bit svega, zar ne? I gdje su oni najranjiviji? Hoću reći, ti vanzemaljci uopće ne moraju sličiti ljudskim bićima." "Da, zaista ne moraju." "Možda izgledaju kao divovski kukci. Kukci mogu izdržati mnogo zračenja." "Da", rekao je Norman. "Možda ih ne budemo mogli ni pipnuti", rekao je pen-tagonac sumorno. A onda se razvedrio. "Ali čisto sumnjamda mogu izdržati direktan pogodak multimegatonskom nuklearnom spravom, što vi mislite?"
"Ne", odgovorio je Norman. "Ne mislim da mogu." "To bi ih isparilo." "Sigurno." "Fizikalni zakoni." "Tako je." "Vaš izvještaj mora jasno istaći tu činjenicu. To o nuklearnoj ranjivosti tih vanzemaljaca." "Da", rekao je Norman. "Ne bismo željeli izazivati paniku", rekao je pentagonac. "Nema nikakva smisla da se svi uznemire, zar ne? Znam da će Glavnom stožem laknuti kad čuje da su vanzemaljci ranjivi našim atomskim oružjem." "Neću to smetnuti s uma", rekao je Norman. Na koncu je bilo gotovo i sa sastancima, pa su ga ostavili da napiše izvještaj. Dok je pisao prikaz objavljenih spekulacija o vanzemaljskom životu, zaključio je da generalni.! jor iz Pentagona, na koncu konca, i nije imao krivo. Pravo se pitanje u vezi vanzemaljskog kontakta — ako ga je uopće i bilo — odnosilo na paniku. Psihološku paniku. Jedino je značajno ljudsko iskustvo s vanzemaljcima bilo ono povezano s radio-emisijom "Rat svjetova" Orsona Wellesa Iz 1938. A ljudska je reakcija bila posve nedvojbena. Ljudi su se užasnu li. Norman je podnio svoj izvještaj, naslovljen s "Kontakt s mogućim vanzemaljskim životom". Savjet za nacionalnu sigurnost vratio mu ga je s napomenom da bi naslov trebalo I ireurediti tako da "zvuči više tehnički" te da iz njega ukloni "svaku sugestiju da je kontakt s vanzemaljcima samo mogućnost, s obzirom na to da se u nekim krugovima Administracije taj kontakt smatra praktički izvjesnim". Kad ga je revidirao, Normanov su rad uredno klasificirali kao "najstrože povjerljivo" i pod naslovom "Preporuke ljudskoj kontaktnoj ekipi za interakciju s nepoznatim oblicima /noia (NOŽ)". Prema Normanovu viđenju, ta je kontaktna ekipa tražila izuzetno stabilne pojedince. U svom je izvje-'•i.iju kazao... "Pitam se", rekao je Barnes otvarajući dosje, "prepozna-[fite li ovaj navod: 2829
"Kontaktna ekipa koja se susretne s nepoznatim oblikom života (NOŽ),
mora biti spremna na žestoki psihološki udar. Gotovo je izvjesno da će doći do ekstremnih ank-siozni reakcija. Potrebno je odrediti psihološke osobine pojedinaca koji mogu podnijeti ekstremnu anksioznost, i potom je potrebno te pojedince selekcionirati te iz njih sastaviti ekipu. Anksioznosti, do koje dolazi pri konfrontaciji s nepoznatim tipom života, dosad nije bila posvećivana dovoljna pozornost. Strahovi što ih oslobađa kontakt s novim oblikom života još se nedovoljno razumiju i ne mogu se unaprijed posve predvidjeti. Najvjerojatnija je, međutim, posljedica kontakta apsolutni užas." Barnes je s pljeskom zaklopio fascikl. "Sjećate li se tko je to rekao?" "Da", odgovorio je Nonnan. "Ja." A onda se prisjetio i zašto je to rekao. U okviru istraživačkoga proračuna Savjeta za nacionalnu sigurnost, Norman je proveo i studije grupne dinamike u kontekstu psihosocijalne anksioznosti. Slijedeći postupak Ascha i Milgrama, napravio je nekoliko ambijenata u kojima subjekti nisu znali da su podvrgnuti testiranju. U jednom je slučaju grupi subjekata bilo rečeno da podu liftom na neki dmgi kat gdje će sudjelovati u testovima. Lift bi se zaglavio između katova. Potom bi subjekti bili promatrati skrivenom video-kamerom Tu je bilo nekoliko varijacija. Pokatkad bi lift bio označen s "Dizalo u kvaru"; pokatkad bi bilo moguće uspostaviti telefonsku komunikaciju s "majstorom", ponekad ne; pokatkad bi pao strop, a svjetla se pogasila; a pokatkad bi pod dizala bio napravljen od bistrog pleksiglasa. U drugom bi slučaju subjekte ukrcali u furgon, nakon čega bi ih "voda eksperimenta" odvezao u pustinju, gdje bi ostao bez benzina i potom pretrpio "srčani napad", i tako nasukao subjekte.U najžešćoj verziji subjekti bi poletjeli u privatnom avionu, a onda bi pilot u zraku doživio "srčani napad". Usprkos tradicionalnim prigovorima takvim testovima — da su sadistički, da su artificijelni, da subjekti na nekinačin osjećaju da je čitava ta situacija namještena — Johnson je ipak skupio priličnu količinu informacija o ponašanju grupe pod anksioznim stresom. Otkrio je da je reakcija straha najmanja kad je grupa mala (|X5t ili manje ljudi); kad se pripadnici grupe medu-sobno dobro poznaju; kad pripadnici grupe vide jedan drugoga i nisu izolirani; kad su im zajednički definirati grupni ciljevi i kad postoje fiksne vremenske granice; kad su članovi grupe različite životne dobi i spola; baš kao i kad su članovi grupe visoko fobo-tolerantne osobe, prema rezultatima dobivenim mjerenjem LAS-testovima na anksioznost, što se opet, sa svoje strane, korelira s atletskom kondicijom.
Rezultati studije bili su formulirani u gustim statističkim tablicama, iako je, u biti, Norman znao da je samo verificirao zdravorazumske spoznaje: ako si zarobljen u liftu, onda |e bolje da ti se to dogodi u društvu nekoliko opuštenih, atletskih ljudi koje poznaješ, uz upaljena svjetla i kad znaš da netko radi na tome da te oslobodi. Pa ipak je Norman znao da su neki od tih rezultata protu-riječili intuiciji, što se primjerice odnosilo na sastav grupe, ('■rupe sastavljene isključivo od muškaraca ili žena bile su mnogo slabije u svladavanju stresa od mješovitih grupa; grupe sastavljene od pojedinaca približno iste starosti bile su mnogo slabije od grupa mješovite životne dobi. A već post-< >ječe grupe, sastavljene za neku drugu svrhu, bile su najgore od svih; jednom je zgodom stresu podvrgao šampionsku košarkašku ekipu, i ona se slomila gotovo u hipu. Iako je to istraživanje bilo dobro izvedeno, Norman se nastavio osjećati nelagodno zbog samoga povoda za izradu tog rada — vanzemaljske najezde —a koju je on osobno smatrao spekulativnom do apsurda. Bilo mu je neugodno l>( ulnijeti taj rad, napose nakon što ga je redigirao kako bi •■(• stekao dojam da je važniji — i to mu je bilo jasno — no Iti' je uistinu bio. Laknulo mu je kad je doznao da se Carterovoj adminis-n.u iji taj izvještaj nije dopao. Nijedna Normanova preporu-l i nije bila odobrena. Administracija se nije suglasila s dok-torom Normanom Johnsonom da strah predstavlja važan problem; oni su mislili da će prevladavajući ljudski osjećaj I ni Čuđenje i divljenje. Povrh toga, Administracija je davala 3031
prednost velikoj kontaktnoj ekipi od trideset ljudi, u kojoj bi bila i tri teologa, jedan pravnik, liječnik, predstavnik State Departmenta, predstavnik Glavnog stožera, aeroastronau-tički inžinjer, egzobiolog, atomski fizičar, kulturalni antropolog i koji od poznatih televizijskih voditelja. No bilo kako bilo, Čarter 1980. nije bio ponovno izabran, pa tako Norman o svom prijedlogu u vezi NOŽ-a, nije više čuo ni glasa. I tako šest godina.
Sve do sada. A Barnes je rekao: "Sjećate se ekipe za NOŽ kakvu ste bili predložili?" "Naravno", odgovorio je Norman. Norman je preporučio četveročlanu ekipu — sastavljenu od astrofizičara, zoologa, matematičara, lingvista — te još i petog člana, psihologa, kome će posao biti da promatra ponašanje i držanje Članova radnoga tima. "Recite mi svoje mišljenje o ovom", rekao je Barnes. Pnižio je Nomianu list papira: EKIPA ZA ISTRAŽIVANJE ANOMALIJE Osoblje USN/Potpora 1. Harold C. Barnes, USN, zapovjednik projekta, kapetan 2. Jane Edmunds, USN, tehničar-programer, dočasnik 1. kl. 3. Tina Chan, USN, elektronski tehničar, dočasnik 1. kl. 4. Alice Fletcher, USN, potpora dubokovodnog habita-ta, viši dočasnik 5. Rose C. Levy, USN, potpora dubokovodnog habitata, dočasnik 2. kl. Osoblje građansko 1. Theodore Fielding, astrohzičar/planetni geolog 2. Elizabeth Halpern, zoolog/biokemičar 3. Harold J. Adams, matematičar/logičar 4. Arthur Levine, morski biolog/biokemičar 5. Norman Johnson, psiholog Norman je pogledao popis."S izuzetkom Levinea, to je civilna ekipa za NOŽ koju sam na početku bio predložio. Tad sam čak s njima i razgovarao, i testirao ih." "Ispravno." "Ali ste i sami rekli: Vjerojatno nema preživjelih. U toj .svemirskoj letjelici vjerojatno nema života." "Da", odgovorio je Barnes. "No što ako se varam?" Pogledao je na sat. "U jedanaest nula nula idem izložiti zadaću članovima ekipe. Htio bih da pođete sa mnom, pa da vidimo što mislile o njima", rekao je Barnes. "Na koncu konca, poveli smo se za prepomkama iz vašeg izvještaja o NOŽ-u." "Poveli ste se za mojim prepomkama, pomislio je Norman osjećajući kako mu tone srce. Isuse Kriste, samo sam morao otplatiti kuću. "Znao sam da ćete odmah zgrabiti priliku da vidite ostvarenje svojih zamisli", rekao je Barnes. "To je razlog zbog kojeg sam vas uključio u ekipu kao psihologa, iako bi mladi (i>vjek bio prikladniji." "Na tome sam zahvalan", odgovorio je Norman. "Znao sam da ćete biti", rekao je Barnes i veselo se nasmiješio. Ispružio
je mišićavu ruku. "Dobrodošli u Ekipu za NOŽ, doktore Johnson." Beth Pol poručnik je uveo Normana u njegovu sobu, sićušnu i sivu, od svega na svijetu najsličniju zatvorskoj ćeliji. Norma nova je priručna torba ležala na krevetu. U kutu su bili kompjuterski terminal i tipkovnica. Kraj njih je ležao debeli priručnik u modrom uvezu. Sjeo je na krevet, koji je bio tvrd, neprijazan. Naslonio e na cijev na zidu. "Bok, Normane", rekao je tihi glas. "Drago mi je što vilu u da su i tebe u to uvukli. Ali za sve si to baš ti kriv, nije li istina?" U vratima je stajala žena. 3233
Beth Halpern, zoolog u njihovoj ekipi, bila je prava studija kontrasta. Bila je to visoka, uglato građena žena od trideset šest godina, koju bi bilo moguće nazvati lijepom unatoč oštrim crtama lica i nečemu gotovo muškom u gradi tijela. U godinama što su protekle otkako ju je Norman zadnji put bio vidio, ta muška strana kao da je postala još istaknutijom. Beth je bila ozbiljna dizačica utega i trkačica; mišići i žile što su joj se nadimali na vratu, pod-lakticam i nogama, baš kao i ispod kratkih hlačica, bili su vrlo snažni. Kosa joj je bila podrezana kratko, jedva duža od muške. Istodobno je, međutim, nosila nakit i šminku, te se kretala na zavodljiv način. Glas joj je bio mek a oči krupne i vedre, napose kad bi pričala o živim stvorovima koje bi proučavala. U takvim bi trenucima iz nje izbijalo nešto gotovo majčinsko. Jedan ju je kolega na Universitv of Chica-go nazvao "Majčicom Prirodom Snagatoricom". Norman je ustao, i ona ga je hitro cmoknula u obraz. "Moja je soba do tvoje; čula sam kad si došao. Kad si stigao?" "Ima sat vremena. Sav sam još u šoku", odgovorio je Norman. "Vjeruješ li ti u sve to? Misliš li da je to stvarno?" "Mislim da je stvarno." Pokazala je na plavi priručnik do njegova računa ra. Norman ga je podigao: Pravila osobnog ponašanja za vrijeme tajnih vojnih operacija. Protjerao je preko palca stranice i stranice gustog pravnog teksta. "On u biti veli", rekla je Beth, "tko ne drži jezik za zubima, dugo će poživjeti u vojnom za tvom. A nema ni javljanja kući ni odazivanja. Da,
Normane, ovo je nešto stvarno." "I dolje je svemirska letjelica?" "Dolje je nešto. I to je prilično uzbudljivo." Ubrzala je govor. "Mislim, već sa stanovišta same biologije, mogućnosti su zapanjujuće — sve što znamo o životu potječe od proučavanja života na našem planetu. Ali je, na neki način, sav život na našem planetu isti. Svaki živi stvor, od alge do ljudskoga bića, izgrađen je u biti po istom nacrtu, na temelju iste DNA. A sad nam se možda pruža prilika da stupimo u vezu sa životom koji je posve drukčiji, drukčiji na svaki mogući način. To je uzbudljivo, zaista."Norman je kimnuo glavom. Razmišljao je o nečemu (Imgom. "Zašto si rekla da nema ni zvanja ni odzivanja? Obećao sam Ellen da ću se javiti." "Pa mislim, i ja sam se pokušala javiti svojoj kćeri, ali su mi rekli da veze s kopnom ne rade. Pa sad im ti vjeruj, ako možeš. Mornarica ima više satelita nego admirala, ali se kunu da nema slobodne linije da nekog nazoveš. Barnes veli da bi dopustio slanje brzojava. Dakle, tu smo." "Koliko je sad Jennifer godina?" upitao je Norman, sretan šio je to ime uspio izvući iz pamćenja. A kako joj se ono zvao inu/.? On je bio fizičar, prisjetio se Norman, tako nešto. S ko-■■< )in boje pijeska. I bradom. I nosio je leptir-kravate. "Devet. Nabacuje loptu u Evanstonskoj maloj ligi. Kao dak nije baš neka, ali je u bejzbolu ko sam vrag." Glas joj |e zazvučio gordo. "Kako tvoji? Ellen?" "Dobro. I djeca. Tim je sad na drugoj godini na Chica-gU. Amy je u Andoveru. A kako je..." "George? Razveli smo se prije tri godine", rekla je Beth. ' reorge je dobio godinu dana na CERN-u u Genevi, da tamo traži egzotične čestice, i mislim da je to što je tražio i pronašao. Ona je Francuskinja. Veli da je strašna kuharica." Slegnula je ramenima. "No bilo kako bilo, posao mi dobro ide. Lani sam radila na cefalopodima — lignjama i hobotnicama." "I kako je to?" "Zanimljivo. Zaista je to čudan osjećaj kad shvatiš nježnu Inteligenciju tih stvorova, napose hobotnica. Znaš da je ho-I u »tnica pametnija od psa, i da bi vjerojatno bila' mnogo bolja maza? To je čudesno, bistro, emotivno stvorenje, ta hobotni-i .1 Samo što ih nikad ne zamišljamo takvima." Mašto je Norman rekao: "Da li ih još jedeš?" "O, Normane." Nasmiješila se. "A da li ti i nadalje sve ivodiš na jelo?" "Kad god je to moguće", rekao je Norman i pogladio se p< > trbuhu. "Mislim, hrana ti se ovdje neće dopasti. Naprosto je gp »zna. Ali je moj odgovor ne", rekla je i zapucketala prsti-DU "Više nikad ne bih mogla
jesti hobotnicu, sad kad o 3435
njima znam to što znam. Što me na nešto podsjetilo: Što ti znaš o Halu Barnesu?" "Ništa, a zašto?" "Propitkujem se. Ispada da Barnes uopće nije iz Mornarice. On je bivši." "Hoćeš reći da se demobilizirao?" "Godine 81. Spočetka su ga na Cal Techu obrazovali za astronautičkog inžinjera, no onda je, nakon demobilizacije, neko vrijeme radio za Grummana. Potom je bio član Mornaričkog znanstvenog odbora u Nacionalnoj akademiji; potom pomoćni doministar obrane, pa član Savjeta za prihvaćanje novih obrambenih sustava, član Vojnog znanstvenog odbora, koji je savjetnik Glavnog stožera i ministra obrane." "A savjetuje ga o čemu?" "O prihvaćanju novih onižja", rekla je Beth. "On je pen-tagonac koji savjetuje vladu u pitanju prihvaćanja novih oružja. I kako se onda dogodilo da on vodi ovaj projekt?" "Predajem se", rekao je Norman. Sjeo je na krevet i zamahom nogu zbacio cipele. Najednom se osjetio strašno umorno. Beth se naslonila na dovratak. "Izgledaš mi u jako dobroj formi", rekao je Norman. Pomislio je kako joj se čak i šake doimaju snažnima. "Što je dobro, kako se pokazalo", rekla je Beth. "Osjećam prilično samopouzdanje pred onim što nas čeka. A što je s tobom? Misliš da ćeš to obaviti kako treba?" "Ja? A zašto ne?" Bacio je pogled na svoj trbuščić na koji se već bio navikao. Ellen ga je stalno progonila da u pogledu toga nešto poduzme, pa bi mu s vremena na vrijeme došla inspiracija, i tad bi nekoliko dana odlazio na gimnastiku, no uvijek mu se činilo da ga se nikad neće otarasiti. A istina je bila da mu to i nije bilo tako važno. Imao je pedeset tri godine i bio sveučilišni profesor. I baš ga boli. A onda mu je nadošla misao: "Kako to misliš, imaš samopouzdanje pred onim što nas čeka? Što nas to čeka?" "Ha, što ja znam. Zasad su to još samo glasine. No čini se da ih tvoj dolazak potvrđuje."
"Kakve glasine?" "Da nas šalju dolje", rekla je Beth. 36 ^ i"Kamo to dolje?" "Na dno. Do svemirskoga broda." "Ali on je na dubini od tri stotine metara. Istražuju ga robotskim ronilicama." "U današnje doba tristo metara i nije neka dubina", odgovorila je Beth. "Tehnologija s tim lako izlazi na kraj. Sad su dolje mornarički ronioci. A priča se i da su ronioci dolje postavili habitat tako da se naša ekipa može spustiti i Živjeti na dnu možda tjedan dana, i tako otvoriti svemirski brod." Norman je najednom osjetio studen. Dok je radio za Saveznu upravu zrakoplovstva, iskusio je već sve užase. Tako je jednom, u Chicagu, na mjestu nesreće koje se pro-tezalo preko čitave farme, nagazio na nešto pekmezasto. Pomislio je da je to žaba, no bila je to odsječena dječja ruka. okrenuta dlanom prema gore. Jednom je drugom zgodom vidio pougljenjelo muško tijelo, još privezano za sjedalo, samo što je sjedalo bilo bačeno na stražnju tratinu prigradske kuće, gdje je sjedilo uspravljeno kraj sklopivog dječjeg plastičnog bazena. A u Dallasu je promatrao istražitelje kako po krovovima prigradskih kuća skupljaju dijelove tijela i stavljaju ih u vrećice... Kad u ekipi za avionske nesreće zahtijeva krajnju psihološku budnost, kako čovjeka ne bi smlavilo to što vidi. I'a ipak tu nikad nije bilo nikakve opasnosti za njega osobno, nikakvog rizika u tjelesnom smislu riječi. Sva se i »pasnost svodila na opasnost od noćnih mora. Ali sada, perspektiva da bi se morao spustiti tri stotine metara ispod površine oceana, zato da bi ondje istraživao nekakvu podrtinu... "Nije ti dobro?" upitala je Beth. "Nešto si problijedio." "Ne znam da je itko govorio o odlasku dolje." "To su samo glasine", odgovorila je Beth. "Daj se malo odmori, Normane. Mislim da ti je to potrebno." 37
Radni dogovor Ekipa se sastala u zbornici, malo prije jedanaest. Normana je zanimalo da vidi grupu koju je bio izabrao još pred šest godina, no koja se sad skupila po prvi put. Ted Fielding je bio kompaktan, pristao i, sa svojih četrdeset godina, još
dječačkog izgleda, ležeran u kratkim hlačama i sportskoj majici na kopčanje. Taj je astrofizičar iz Laboratorija za mlaznu propulziju u Pasadeni obavio krupan posao pri planetarnom stratigrafiranju Merkura i Mjeseca, iako je najpoznatiji bio po svojim studijama Mar-sovih kanala u Mangala Vallisu i Vallesu Marinerisu. Ti veliki kanjoni, smješteni na Marsovu ekvatoru, bili su dugi čak četiri tisuće kilometara i četiri kilometra duboki — deset puta duži i dvaput dublji od Grand Canvona. I Fielding je bio medu prvima koji su zaključili da planet sastavom najsličniji Zemlji uopće nije Mars, kao što se prije mislilo, nego sićušni Merkur, koji je posjedovao magnetsko polje slično Zemljinom. Fieldingov je stil ponašanja bio otvoren, radostan i pompezan. Kad god bi kakva sonda prolijetala kraj nekog planeta, uvijek bi se u ime Laboratorija za mlaznu propulziju na televiziji pojavljivao on, tako da je uživao izvjesnu slavu; nedavno se bio ponovno oženio, i to za televizijsku spikericu iz Los Angelesa, zaduženu za vremensku prognozu; imali su jednog sinčića. Ted je bio dugogodišnji pobornik teze o postojanju života na drugim svjetovima, te zagovaratelj projekta SETI, kojemu je cilj bio potražiti vanzemaljsku inteligenciju, no u kojem su drugi znanstvenici vidjeli samo razbacivanje vremenom i novcem. Sad se sretno nasmiješio Normanu. "Oduvijek sam znao da će se to dogoditi — prije ili kasnije doći ćemo do svojih dokaza o razumnom životu na drugim svjetovima. I sad ga napokon imamo. Nor-mane, ovo je velik trenutak. Ali me posebno raduje oblik." "Oblik?" "Tog objekta dolje." "I što s tim?" Norman o obliku nije još čuo ni riječi."Bio sam u sobi s monitorima i gledao robotske video-snimke. Sad počinju razabirati oblike pod koraljem. I brod nije okrugao. I to nije leteći tanjur", rekao je Ted. "Hvala Bogu. Možda tako izostane onaj umobolni dodatak." Nasmiješio se. '"Sve dolazi onom koji čeka1, ha?" "Valjda", rekao je Norman. Nije baš bio siguran što je Fielding time htio reći, no Ted je volio literarne citate. Ted je u sebi vidio renesansnog čovjeka, i nasumično navođenje Kousseaua i Lao-Tsea bilo je jedan od načina kojim je na to podsjećao svoju okolinu. Pa ipak u njemu nije bilo ničeg niskog; netko ga je jednom bio nazvao "čovjekom iz kalupa", a to bi se moglo reći i za njegov govor. U Tedu je Fiel-dingu bila nekakva bezazlenost. gotovo naivnost, koja je bila i mila i nepatvorena. Norman ga je volio. Kad je, međutim, riječ bila o Harrvju Adamsu, rezerviranom prinstonskom matematičaru kojeg Norman nije vidio već šest godina, u tu tvrdnju ne bi bio baš tako siguran. 1 larry je bio visok, vrlo tanak crnac s naočalama u žičanom okviru i stalno namrštena lica. Nosio je majicu koja je kazivala
"Matematičari to rade ispravno"; tako nešto više bi pristajalo kakvom studentu, no Adams se doista doimao i mladim od svojih trideset godina; on je nedvojbeno bio najmlađi član grupe — a moguće čak i najvažniji. Mnogi su teoretičari tvrdili da će se komuniciranje s van-/('maljama pokazati nemogućim, zato što ljudska bića s njima neće imati ništa zajedničkog. Ti su mislioci ukazivali na činjenicu da ljudske misli, baš kao i čovjekovo tijelo, predstavljaju krajnji rezultat mnogih evolucijskih zbivanja. Baš kao i naša tijela, tako je i naš način razmišljanja mogao ispas-ii drukčiji; u našem gledanju na svemir nema ničeg neiz-i »ježnog. Ljudi su već imali teškoća prigodom pokušaja komuniciranja s inteligentnim zemaljskim stvorovima poput dupina, i to naprosto zato što dupini žive u tako različitom i ikolišu i posjeduju tako različit senzorni aparat. Pa ipak bi nam se čovjek i dupin mogli učiniti praktički identičnima ako bismo razlike medu njima usporedili s razlikama što nas razdvajaju od vanzemaljskoga stvora — Itvora koji je plod milijardi godina divergentne evolucije u nekom drugom planetarnom okruženju. Vrlo je nevjerojat3839
no da bi taj vanzemaljac svijet gledao na naš način. On bi ga, zapravo, mogao i uopće ne vidjeti. Mogao bi biti i slijep, i svijet bi mogao upoznavati pomoću visokorazvijenih osjetila njuha, temperature, tlaka. S takvim stvorom možda uopće i ne bismo mogli komunicirati, možda s njime ne bismo imali nikakve zajedničke točke. Ili, kako je to jednom netko lijepo rekao, kako Wordsworthovu pjesmu o tratinčicama objasniti sljepicu? Pa ipak, za jedno je područje spoznaje vjerojatnije no i za jedno drugo da je zajedničko i nama i vanzemaljcima — riječ je o matematici. I zbog toga će matematičar u njihovoj ekipi odigrati ključnu ulogu. Norman je Adamsa odabrao zato što je on, unatoč svojoj mladosti, već napravio nekoliko važnih doprinosa na nekoliko različitih područja. "A što ti, Harry, misliš o svemu ovom?" rekao je Norman i svalio se u stolac do njega. "Mislim da je sve savršeno jasno", odgovorio je Harry. "Sve je to čisto gubljenje vremena." "A ta peraja što su je našli pod morem?" "Ja ne znam što je to, ali znam što to nije. To nije svemirski brod neke
druge civilizacije." Ted, koji je stajao u blizini, neraspoloženo im je okrenuo leda. Očito je da su Harry i Ted o tome već imali prigode razgovara ti. "Kako znaš?" upitao je Norman. "Jednostavna računica", rekao je Harry i sve odbacio jednim zamahom ruke. "Zapravo trivijalna. Čuo si za Drakeovu jednadžbu?" Čuo je. Bio je to jedan od glasovitih prijedloga u literaturi o vanzemaljskom životu. Ali je rekao: "Malo me podsjeti." Harry je razdražljivo uzdahnuo, pa izvukao list papira. "To je jednadžba vjerojatnosti." Potom je napisao: p = fpnhfzfifk "A to znači", rekao je Harry Adams, "da je vjerojatnost, p, da se u nekom zvjezdanom sustavu razvije razuman život, funkcija vjerojatnosti da ta zvijezda ima planete, broja naseljivih planeta, vjerojatnosti da će se na tom naselji-vom planetu razviti jednostavni oblici života, vjerojatnostida će se iz tih jednostavnih oblika razviti inteligentni život, te vjerojatnosti da će inteligentni život pokušati medu-/vjezdanu komunikaciju u roku od pet milijardi godina. I to je sve što nam veli ta jednadžba." "A-ha", rekao je Norman. "Poanta je, međutim, da mi ne raspolažemo činjenicama", nastavio je Harry. "Mi o svakoj od njih moramo nagađati pojedinačno. Pa je zato vrlo lako u procjeni otići na jednu stranu, onako kako to čini Ted, pa zaključiti da vjerojatno postoje tisuće inteligentnih civilizacija. A jednako je tako lako pretpostaviti, kao što to činim ja, da vjerojatno postoji samo jedna. Naša." Odgurnuo je papir. "I u tom slučaju, bez obzira što bilo ono dolje, sigurno je da to ne potječe od vanzemaljske civilizacije. Što onda znači da samo tratimo vrijeme." "A što onda ono dolje zapravo jest?" upitao je Norman I )< >novno. "To je apsurdni izraz romantične nade", rekao je Adams i podigao naočale na nos. U njemu je bila nekakva silovitost koja je brinula Normana. Prije Šest godina, Harrv Adams je još bio ulični deran kojeg je njegov opskurni talent jednim korakom iz ruševna doma u filadelfijskom getu doveo na uredno podšišane zelene tratine Princetona. U to |e doba Adams bio razigran, i gotovo mu je smiješan bio laj preokret sreće. Ali zašto je sad tako osoran? Adams je bio izuzetno darovit teoretičar, a reputaciju su mu osigurale kvantnomehaničke funkcije vjerojatnosti-gUStoće, koje su bile daleko izvan dosega Normanova shvaćanja, iako ih je Adams bio razradio kad je imao sve-ga sedamnaest godina. Ali je zato Norman sasvim sigurno mogao razumjeti njega kao osobu, a Harrv Adams je stva-iao dojam prenapeta i
kritizerski raspoložena čovjeka, koji ••(• u grupi osjećao nelagodno. Ili to možda ima nekakve veze s njegovom ulogom, prema kojoj je bio samo dio grupe. Norman se brinuo i ilo će se ovaj uklopiti, jer je Harrv bio čudo od djeteta. 7 Čudo od djeteta pojavljuje se, zapravo, u samo dva obliLi kao matematički i kao glazbeni genij. Neki su psiholoi | k >klišavali dokazati da postoji samo jedna vrsta, s obzirom na to da je glazba tako tijesno povezana s ma4041
tematikom. Iako postoje i napredna djeca obdarena talentima za druge vještine, kao što su to primjerice pisanje, slikanje i atletika, jedina područja u kojima dijete može postići rezultate na nivou odraslog čovjeka svode se na matematiku i glazbu. Psihološki gledano, takva su djeca vrlo kompleksna: počesto su samotnjaci, svojim darom izolirani od vršnjaka, pa čak i svojih obitelji, darom zbog kojeg im se i dive i koji im za mjera juJPritom na području vještina potrebnih za socijalizaciju počesto dolazi do retardacije, zbog čega gmpne interakcije postaju neugodne. Zato što je bio dijete iz geta, Harrvjevi su problemi mogli biti samo veći. Jednom je zgodom ispričao Normanu kako je za Fourierove transformacije doznao baš kad su druga djeca učila ubacivanje u koš. I možda se baš zato sad u grupi osjeća nelagodno. No čini se da je tu bilo još nečeg... Gotovo se činilo da se Harry ljuti. "Samo čekaj", rekao je Adams. "Još tjedan dana, i shvatit će se da je sve to bila samo jedna velika debela lažna uzbuna. I ništa više." To se ti nadaš, pomislio je Norman. I ponovno se upitao zašto. "No dobro, ali ja mislim da je to ipak uzbudljivo", rekla je Beth Halpern i ozareno se nasmiješila. "Čak i mršava šansa da bismo pronašli novi život vrlo je uzbudljiva, bar što se mene tiče." "To je istina", umiješao se Ted. "Na koncu konca, Ha-rry, što bi rekao Shakespeare, yjšeje toga i na nebu i na zemlji no što i sanja tvoja filozofija." Norman je pogledao zadnjeg člana ekipe, Arthura Le-vinea, morskog biologa. Od svih nazočnih, samo njega nije poznavao. Taj dežmekasti čovjek bio je blijed i kao da mu je bilo nelagodno, dok je sjedio tako, zavijen u vlastite misli. Baš se bio spremao upitati ga što on o tome misli, kad je u prostoriju krupnim korakom ušao kapetan Barnes, noseći pod mišicom
snop fascikala. "Dobrodošli u središte ničega", rekao je Barnes, "gdje ne možete čak ni u kupaonicu." Svi su se nervozno nasmijali. "Oprostite što ste me čekali", nastavio je, "no kako nemamo puno vremena, dajte da odmah pređemo na stvar. Ako netko ugasi svjetlo, mogli bismo početi."Predavanje Na prvom je diapozitivu bio veliki brod s kompliciranim nadgradem na krmi. "Rose Sealady", rekao je Barnes. "KablopolagaČ što ga je unajmila Transpac Communications da položi podmorsku lelefonsku vezu između Honolulua i Sydneya u Australiji. Rose je s Havaja isplovila 29. svibnja ove godine, i do 16. lipnja uspjela stići do Zapadnog Samoe posred Tihog oceana. Polagala je novi optički kabel, s prenosnim kapacitetom <>
4243
ako znamo što o toj prepreci. To je čista rutina: Kad god pukne kabel, obavijesti se Mornarica, čisto zbog mogućnosti da mi o toj prepreci možda nešto znamo. Ako je to potonuli brod u kojem ima eksploziva, kabelska kompanija, prije no što počne s popravkom, želi za nj znati. Ali u ovom slučaju prepreke nije bilo u Mornaričinim dosjeima. I zato se Mornarica zainteresirala. "Smjesta smo hitno poslali naš najbliži tragač, Ocean Explorer, iz Melbournea. On je na poprište stigao 21. lipnja ove godine. Povod za toliko zanimanje Mornarice krio se u mogućnosti da je ta prepreka možda potonula kineska atomska podmornica klase Wuhan, opremljena raketama SY-2. Znali smo da su je Kinezi, baš nekako u tom području, izgubili negdje u svibnju 1984. Ocean Explorer je pretražio dno, služeći se pritom najsofisticiranijim bočnim sonarom, koji je napravio ovu sliku dna." U punom koloru, ta se slika, zbog svoje jasnoće, doimala gotovo trodimenzionalno. "Kao što vidite, dno izgleda ravno, samo što iz njega viri jedna jedina trokutasta peraja i uzdiže se oko osamdeset metara iznad oceanskoga dna. Vidite je ovdje", rekao je i pokazao. "I sad, dimenzije tog krila veće su od ijednog zrakoplova proizvedenog u Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu. To ih je isprva jako zbunilo. Dalje." Podmorski robot, što se dizalicom spušta brodu preko razme. Robot se sastojao od niza vodoravnih cijevi, a u njihovu su se središtu ugnijezdile kamere i reflektori. "Dvadeset četvrtog lipnja, Mornarica je već na poprištu imala nosač TDV-a Neptune IV, i teledirigirano vozilo Scorpion, koje vidite na slici, pa ga je spustila dolje da fotografira krilo. A ono je poslalo sliku na kojoj je očito bila nekakva upravljačka površina. Evo je." .. Medu ljudima se začuo mrmor. Na oštro osvijetljenoj slici u boji, iz ravnog je koraljnoga dna virila siva peraja. Peraja je bila oštrih rubova i astronautičkog izgleda, usiljena, nedvojbeno umjetnog porijekla."I sami opažate", rekao je Barnes, "da se dno na ovom području sastoji od kržljavog, mrtvog koralja. To krilo ili peraja gubi se u koralju, što upućuje na zaključak da bi ostatak letjelice mogao biti zakopan ispod njega. Zato je dno snimljeno sona-rom supervisoke moći razlučivanja, kako
bi se razabrao oblik ispod koralja. Dalje." Još jedna sonarova slika u boji, no ova sastavljena od sitnih točaka, a ne crta. "Kao što i sami vidite, čini se da je ta peraja spojena s valjkastim tijelom zakopanim ispod koralja. Promjer je tog objekta šezdeset pet metara, i ono se proteže na zapad, u duljini od 839 metara, i onda se sužava u točku." U publici ponovno mrmor. "Tako je", rekao je Barnes. "Valjkasti je objekt dug pola milje. Oblik je konzistentan s pretpostavkom da je riječ o raketi ili svemirskom brodu — on zaista tako izgleda — ali smo od početka bili dovoljno oprezni da taj objekt zovemo isključivo 'anomalijom'." Norman je bacio brz pogled na Teda, koji se smiješio prema ekranu. Ali u mraku, do Teda, Harry Adams se na-mrštio i gurnuo naočale uz nos. A onda se projektor ugasio. Prostorija je utonula u lamu. Začulo se stenjanje. Norman je čuo Barnesa: "O do sto đavola, ne opet!" Netko je zašuškao prema vratima; pojavio se pravokutnik svjetla. Beth se nagnula prema Normanu i rekla: "Ovdje stalno nestaje struje. To djeluje ohrabrujuće?" Nekoliko trenutaka potom, struja je ponovno došla; Barnes je nastavio. "Dvadeset petog lipnja teledirigirano vozilo SCARAB s repne je peraje odsjeklo komadić i donijelo ga na površinu. Taj je segment podvrgnut analizi, pa se otkrilo da je riječ o titanijskoj slitini u saću od umjetne smole. Tehnologija takvog povezivanja kovine i plastike na Zemlji je trenutno nepoznata. "Stručnjaci su potvrdili da ta peraja ne može potjecati s našeg planeta — iako ćemo za deset do dvadeset godina vjerojatno znati kako se to radi." Harry Adams je progunadao, pognuo se i pribilježio nešto u blok. U međuvremenu, objasnio je Barnes, pomoću drugih su robotskih plovila u dno usadili seizmičke naboje. Seizmička je analiza pokazala da je zakopana anomalija napravljena od kovine, da je šuplja, te da ima kompleksnu unutarnju strukturu. 4445
"Nakon dva tjedna intenzivnog proučavanja", rekao je Barnes, "došli smo do zaključka da je ta anomalija svojevrsni svemirski brod." Konačnu su potvrdu dali geolozi, na dan 27. lipnja. Uzorci dobiveni
jezgrovanjem tla uputili su na zaključak da je morsko dno na tome mjestu prije bilo mnogo pliče, možda svega dvadeset pet do trideset metara duboko. To bi onda objasnilo postojanje koralja, koji je prekrivao letjelicu u prosječnoj debljini od devet metara. Sto sve znači, rekli su geolozi, da se ta letjelica na Zemlji nalazi već najmanje tri stotine godina, a možda i mnogo više: možda pet stotina, a možda čak i čitavih pet tisuća godina. "Makar i vrlo nevoljko", rekao je Barnes, "Mornarica je na koncu ipak morala zaključiti da smo, zapravo, našli svemirski brod neke druge civilizacije. Predsjednikova je odluka, donesena na izvanrednom sastanku Savjeta za nacionalnu sigurnost, bila da ga pokušamo otvoriti. I tako smo, počevši od 29. lipnja, počeli pozivati članove ekipe NOŽ." Prvog srpnja, kraj nalazišta je svemirskoga broda bio spušten dubokovodni habitat DH-7. U njemu se smjestilo devet Mornaričinih ronilaca što su, u režimu zasićenja, živjeli u atmosferi egzotičnih plinova. Oni su se počeli baviti primarnim bušenjem. "I to nas vraća u sadašnji trenutak", rekao je Barnes. "Ima li pitanja?" Našto je Ted rekao: "Unutarnja struktura letjelice. Je li se razlučila?" "U ovom času još ne. Čini se da je letjelica izgrađena tako da se udarni valovi prenose vanjskom ljuskom, koja je strahovito čvrsta i odlično konstmirana. To nas priječi da seizmikom stvorimo jasnu sliku o unutrašnjosti." "Što je s pasivnim tehnikama zagledanja u unutrašnjost?" "Pokušali smo", rekao je Barnes. "Gravimetrija, ništa. Termografija, ništa. Kartografiranje otpora, ništa. Precizni protonski magnetometri, ništa." "Priskišni uređaji?" "Hidrofone imamo na dnu još od prvoga dana. Iz letjelice ne dopiru nikakvi zvukovi. Ili ih bar dosad nije bilo." "Što je s postupcima za distancijsku analizu?""Oni u većini slučajeva zahtijevaju upotrebu radijacije, :i mi letjelicu još ne bismo htjeli ozračivati." Našto je Hany rekao: "Kapetane Barnes, opazio sam da se peraja doima neoštećenom, a trup savršenim valjkom. Mislite li da se taj objekt srušio u ocean?" "Da", rekao je Barnes, očito se počinjući osjećati nelagodno. "I onda je taj objekt velikom brzinom udario u vodu, i sve to preživio a da se nije ni ulubio, i bez ijedne ogrebotine?" "Pa mislim, on je strahovito čvrst." Hany je kimnuo glavom. "Morao bi biti..."
Beth ga je prekinula: "Ronioci koji su sada dolje — što oni zapravo rade?" "Traže kućna vrata." Barnes se nasmiješio. "Do daljnjeg ćemo se morati držati klasične arheološke procedure. Kopamo u koralju istražne rovove i tražimo nekakav ulaz ili kapak. Nadamo se da ćemo ga naći za sljedeća dvadeset četiri do četrdeset osam sati. Kad to jednom učinimo, ulazimo. Još nešto?" "Da", rekao je Ted. "Kako na to otkriće reagiraju Rusi?" "Nismo im ništa rekli", rekao je Barnes. "Niste im rekli?" "Ne. Nismo." "Ali to je nevjerojatan događaj, bez presedana u ljudskoj povijesti. Ne samo američkoj. Ljudskoj povijesti. Sasvim je sigurno da bismo to morali podijeliti sa svim narodima svijeta. Riječ je o otkriću koje bi moglo ujediniti Čitavo 11 tvječanstvo..." "To recite Predsjedniku", odgovorio je Barnes. "Ja ne znam njegove razloge, no takva je njegova odluka. Ima li i« ).š pitanja?" Nilko nije rekao ništa. Ekipa se zgledala. "Onda smo, mislim, gotovi", rekao je Barnes. Svjetla su se upalila. Zastrugale su stolice; ljudi su usta-i.ili. protezali se. A onda je Harry Adams rekao: "Kapetane Barnes, moram reći da mi se ovo predavanje nije baš nimalo dopalo." To kao da je Barnesa jako iznenadilo. 4647
"Kako to mislite, Harry?" Ostali su zastali i zagledali se u Adamsa. On je ostao sjediti u svom stolcu, a na licu mu je bio ljutit izraz. "Jeste li zaključili da nam tu novost morate priopćiti okolišno?" "Kakvu novost?" "Novost o vratima." Barnes se nelagodno nasmijao. "Harry, nema minuta kako sam rekao da ronioci kopaju istražne rovove u potrazi za tim vratima..." "... a ja bih rekao da ste još pred tri dana, kad ste nas počeli dopremati zrakoplovima, imali jako dobru predodžbu o tome gdje bi ta vrata mogla biti. A rekao bih i da vam je u ovom trenutku poznata i njihova točna
lokacija. Nemam li pravo?" Barnes nije rekao ništa. Samo je stajao tako, s ukočenim smiješkom na licu. O Bože, pomislio je Norman, gledajući tako u Barnesa. Harry je u pravu. Za Harrva se znalo da ima nadmoćno logičan um, zapanjujuću sposobnost hladne dedukcije, ali ga Norman još nikad nije vidio na djelu. "Da", rekao je Barnes naposljetku. "Imaš pravo." "Poznato vam je gdje su ta vrata?" "Da. Poznato nam je." Uslijedio je trenutak šutnje, a onda je Ted rekao: "Ali to je fantastično! Apsolutno fantastično! I kad se spuštamo i ulazimo u svemirski brod?" "Sutra", rekao je Barnes, ni u jednom trenutku ne skidajući pogled s Harrvja. A Harry je opet, sa svoje strane, fiksirano zurio u Barnesa. "Mini-podmornice će vas odnijeti dolje u parovima, počevši od nula osam nula nula sutra ujutro." "Kako uzbudljivo!" rekao je Ted. "Fantastično! Nevjerojatno." "I tako ćete se", rekao je Barnes, i dalje gledajući Harrvja, "noćas svi moći pošteno naspavati — ako budete mogli." "'Nedužni san, taj san što raspliće zamršeno klupko briga1", rekao je Ted. Na svom je stolcu doslovce poskakivao od uzbuđenja."Do kraja dana, obići će vas intendanti itehničari da vas izmjere i opreme. Bude li još kakvih pitanja", rekao je Barnes, "možete me naći u mom uredu." Potom je izišao, i skup se raspao. Dok su ostali izlazili, Norman je ostao, zajedno s Harrvjem Adamsom. Harry se nije ni pomakao iz stolca. Gledao je kako tehničar sprema prenosivi ekran. "To je bila zaista sjajna parada", rekao je Norman. "Zaista? Ne vidim zašto." "Pa zaključili ste da nam Barnes nije rekao za ta vrata." "O, ima tu još koješta što nam nije ispričao", odgovorio je Adams hladnim glasom. "Nije nam rekao baš ništa niti o jednojVažnoj stvari." "Kao recimo?" "Kao recimo", rekao je Harry, napokon ustavši na noge, "o činjenici da kapetan Barnes zna savršeno dobro zašto je Predsjednik odlučio da to ostane u tajnosti." "Zaista?" "Predsjedniku, s obzirom na okolnosti, i nije bilo druge." "S obzirom na kakve okolnosti?" "On zna da taj objekt dolje nije vanzemaljski svemirski brod." "A što onda jest?" "Mislim da je to posve jasno."
"Meni ne", rekao je Norman. Sad se Adams po prvi put nasmiješio. Bio je to tanjušni smiješak, posve lišen humora. "Kad bih vam i rekao, ne biste mi povjerovali", odgovorio je. Pa izišao iz prostorije. 4849
Testovi"O čemu?" "O ekipi, za milost Božju." "To je ona ista ekipa što sam je sam bio izabrao, ali nakon što je prošlo šest godina. U biti dobra grupa, i posve sigurno vrlo sposobna." "Volio bih znati tko će prolupati." "Zašto bi itko prolupao?" odgovorio je Norman. Gledao |e Barnesa i opazio mu na gornjoj usnici tanku crtu znoja. Zapi »vjednik je i sam bio pod velikim pritiskom. "Na dubini od tristo metara?" rekao je Barnes. "Živeći i radeći u prenatrpanom habitatu? Čujte, nije to isto kao da Idem s vojnim roniocima koji su prošli treninge i imaju potpunu vlast nad sobom. Nego uzimam hrpu znanstvenika, za Ime Božje. Želio bih biti siguran da svi imaju čiste bolesničke kartone. I želio bih biti siguran da nitko neće prolupati." "Nisam baš siguran, kapetane, jeste li toga svjesni, ali psiholozi to baš i ne mogu predvidjeti tako precizno. Tko i '(• prolupati." "Čak ni kad je to zbog straha?" "Bez obzira zbog čega." Barnes se na mrštio. "Mislio sam da je strah vaša specijalnost." "Anksioznost je jedno od područja mog znanstvenog /.i ni manja, i ja bih vam znao reći, na temelju profila ! u. >sti, za koga je vjerojatno da će, u stresnoj situaciji, paun od akutne anksioznosti. Ali ne mogu predvidjeti tko će pod stresom popustiti, a tko neće." "I od kakve ste vi onda koristi?" rekao je Barnes svad-l|ivn. Duboko je uzdahnuo. "Oprostite, ali ne biste li htjeli njima bar malo popričati, dati im nekakve testove?" "Ne postoje nikakvi testovi", odgovorio je Norman. "Ili l mi ne takvi koji funkcioniraju." Barnes je ponovno uzdahnuo. "šio je s Levineom?" "Ima morsku bolest."
"Pod morem se ništa ne giba; tu neće biti problema. Ali ItO |e S njim, mislim osobno?" "Malo me brine", rekao je Norman. "Primio na znanje. Što je s Harryjem Adamsom? On je m igantan." Arthur Levine, morski biolog, bio je jedini član ekspedicije kojeg Norman Johnson nije poznavao. Bila je to jedna od stvari, pomislio je, na koju nisam mislio. Norman je pretpostavio da bi se svaki kontakt s nepoznatim životom morao dogoditi na kopnu; u obzir uopće nije uzeo najočitiju mogućnost — ako bi svemirski brod nasumice sletio negdje na Zemlju, najvjerojatnije bi se spustio na vodu, jer je njom prekriveno 70 posto površine planeta. U retrospektivi je bilo posve očito da bi im bio potreban i morski biolog. I što bi se još, pitao se, u perspektivi moglo učiniti očitim? Levinea je zatekao kako se drži za lijevu brodsku ogradu. Inače je došao s oceanografskog instituta u Woods Holeu, Massachusetts. Kad se Norman s njim rukovao, nj ka mu je bila vlažna. Dojam je bio da se Levine osjeća jako neugodno, pa je na koncu priznao da ima morsku bolest. "Morska bolest? U morskog biologa?" začudio se Norman. "Ja radim u laboratoriju", odgovorio je ovaj. "Kod kuće. Na kopnu. Gdje se stalno nešto ne miče. Zašto se smješkate?" "Oprostite", rekao je Norman. "Mislite da je to smiješno, vidjeti morskog biologa kako pati od morske bolesti?" "Pomalo neskladno, rekao bih." "Mnogi od nas dobiju morsku bolest", rekao je Levine. Zagledao se u morsku daljinu. "Pogledajte samo", nastavio je. "Tisuće milja samo ravno. Ničega." "Ocean." "Od toga se ježim", rekao je Levine. *** "I onda?" upitao je Barnes, kad su se vratili u njegov ured. "Što mislite?" 5051
"Da", odgovorio je Norman. "Ali je to vjerojatno pozitivno." Studije su pokazale da su ljudi najuspješniji pri podnošenju pritiska obično baš oni
koje drugi ne vole — pojedinci opisani kao arogantni, samouvjereni, koji idu na jetra. "Možda je tako", rekao je Barnes. "No što je s njegovim slavnim znanstvenim radom? Harry je prije nekoliko godina bio jedan od najvećih pobornika SETI-a. A sad, kad smo nešto našli, najednom je vrlo negativan. Sjećate se njegova rada?" Norman ga se nije sjećao, i baš se to spremao i kazati, kad je ušao neki potporučnik. "Kapetane Barnes, ovdje je poboljšana slika koju ste zatražili." "U redu", odgovorio je Barnes. Priškiljio je na fotografiju i spustio je. "Što je s vremenom?" "Bez promjena, kapetane. Satelitski izvještaji potvrđuju nam ovdje preostaje još četrdeset osam plus-minus dvanaest." "Kvragu", rekao je Norman. "Nešto nije u redu?" upitao je Barnes. "Vrijeme se kvari", odgovorio je Barnes. "Možda budemo morali maknuti površinsku potporu." "Znači li to da ćete možda obustaviti spust?" "Ne", odgovorio je Barnes. "Krećemo sutra, sve po planu." "Zašto Harry misli da to nije svemirski brod?" upitao je Nomian. Barnes se namrštio i odgurnuo papire na stolu. "Dajte da vam nešto kažem", rekao je. "Harry je teoretičar. A teorije su naprosto — teorije. A ja baratam čvrstim činjenicama. A činjenica je da dolje imamo nešto vraški staro i vraški neobično. I želim doznati što je to." "No ako nije vanzemaljski svemirski brod, što to onda jest?" "A da s tim naprosto malo pričekamo, dok se ne spustimo, može?" Barnes je pogledao na sat. "Drugi bi habitat sad već morao biti usidren za dno. Počinjemo vas seliti za petnaest sati. A u međuvremenu nas čeka još puno posla."* * * "Samo to držite tu, doktore Johnson." Norman je stajao gol i osjećao kako ga metalni mjerni šestar štipa sa stražnje strane ruke, odmah iznad lakta. "Samo Čas... tako |e dobro. A sad možete u bazen." Mladi se sanitetlija odmaknuo, i Norman se uspeo stepenicama što su vodile u metalni bazen, koji se doimao vojne »ni verzijom jacuzzija. Bazen je bio do vrha napunjen vo-(l< >m. Kad je u nju spustio tijelo, voda se prelila preko ruba. "I zbog čega sve to?" upitao je Norman. "Oprostite, doktore Johnson, no ako biste se posve ni« mili..." "Kako?" "Samo na trenutak, gospodine..." Norman je udahnuo, uronio glavu pod vodu, pa se ponovno digao na
površinu. "To je u redu, sad možete izići", rekao je sanitetlija i pružio mu ručnik. "I zbog čega sve to?" upitao je Norman ponovno, dok i«' silazio stepenicama. "Totalni adipozni sadržaj tijela", rekao je sanitetlija. Moramo to znati, da bismo mogli izračunati vašu stat •..u " "Stat sat?" "Vašu statistiku saturacije." Sanitetlija je na podlošku za pis&nje obilježio neke točke. "(), Bože", rekao je. "Sišli ste mi s grafa." "Čemu sve to?" "Bavite li se mnogo tjelovježbom, doktore Johnson?" "Pomalo." Počeo se osjećati nekako defetistički. A i U' ink je bio premalen da bi ga omotao oko struka. Zašto u Mornarici imaju tako male ručnike? "Pijete li?" "Pomalo." Sad se već počeo osjećati posve nedvojbeno listički. O tome nije moglo biti nikakva spora. "Smijem li vas, gospodine, upitati kad ste posljednji put i < inzumirali alkoholni napitak?" "Nemam pojma. Možda pred dva-tri dana." Teško mu lulo misliti o San Diegu. Činio se tako dalekim. "Zašto?" 5253
"To je u redu, doktore Johnson. Imate li kakvih teškoća sa zglobovima, kukovima ili koljenima?" "Nemam, zašto?" "Jeste li kad doživjeli srčanu kap, slabost ili nesvjesticu?" "Ne..." "Ako biste izvoljeli sjesti ovdje, gospodine." Sanitetlija je pokazao na stolicu bez naslona, kraj elektronske sprave na zidu. "Zaista bih volio dobiti odgovor na neka pitanja", rekao je Norman. "Samo gledajte u zelenu točku, otvorite širom oba oka..." Osjetio je kako mu u oba oka udara kratak ispuh zraka, pa je mahinalno žmirnuo. Iz aparata je, uz kuckanje, izišla ispisana traka papira. Sanitetlija ju je istrgnuo i pre-letio pogledom. "To je u redu, doktore Johnson. Ako biste izvoljeli ovuda-"
"Volio bih da mi nešto kažete", rekao je Norman. "Želio bih znati što se zbiva." "Potpuno vas razumijem, gospodine, ali vas moram obraditi navrijeme, kako biste stigli na sljedeći radni sastanak, u sedamnaest nula nula." * ** Norman je ležao na leđima, a tehničari su mu zabijali po jednu iglu u svaku mku i onda još jednu u nogu, kod prepona. Kriknuo je od iznenadnog bola. "Najgore je prošlo, gospodine", rekao je sanitetlija, spremajući injekcije u led. "Ako biste izvoljeli malo pritisnuti vatom, evo tu..." * ** Na nosu mu je bila štipalica, a medu zubima dihalica. "To vam mjerimo CO2", rekao je sanitetlija. "Samo izdahnite. Odlično. Veeliki udisaj, sad izdahnite..." Norman je izdahnuo. Gledao je kako se rumena opna napuhuje i gura iglu po mjerki."Pokušajte još jednom, gospodine. Siguran sam da možete i bolje." Norman u to baš nije vjerovao, ali je ipak pokušao još jednom. U sobu je ušao još jedan sanitetlija, s listom papira pokrivenim brojkama. "To su njegovi vitalni kapaciteti", rekao je. Sanitetlija se namrštio. "Je li to Barnes vidio?" "Da." "I što veli?" "Veli da je to u redu. Veli da nastavimo." "Okej, sve u redu. On je šef." Prvi se sanitetlija ponovim okrenuo Normanu. "Dajte da pokušamo još jedan veliki udisaj, doktore Johnson, ako biste bili tako dobri..." * ** Krajevi su mu metalnog mjernog šestara dodirnuli čelo 1 bradu. Glavu mu je opasala vrpca. Sad mu je šestar izmjerio udaljenost između uha i brade. "A zašto to?" upitao je Norman. "Da vidimo, gospodine, koja vam kaciga najbolje pristaje." "A ne bih li ih mogao isprobati?" "Mi to radimo tako, gospodine." * ** Večera se sastojala od makarona sa sirom, odozdo ••paljenih. Norman ju je odgurnuo već nakon nekoliko zalogaja. Na vratima se pojavio sanitetlija. "Vrijeme da krenete na sastanak u sedamnaest nula nula, gospodine."
"Ne idem ja nikamo", odgovorio je Norman, "sve dok ni- dobijem odgovore na neka pitanja. Kod to vraga radite .1 mnom?" Kininska obrada pred duboko zasićenje, gospodine. To traže Mornaričina pravila, prije nego što vas spustimo." 5455
"A zašto sam sišao s grafikona?" "Molim, gospodine?" "Rekli ste da sam sišao s grafika." "O, to. Malo ste teži od Mornaričinih normativa, gospodine." "Stvara li moja težina nekakve probleme?" "Ne bi smjela, gospodine." "A ostali testovi, što oni pokazuju?" "Gospodine, vi ste za svoje godine i uz vaš stil života zapravo u jako dobrom zdravstvenom stanju." "A što je sa silaskom dolje?" upitao je Norman, napol se nadajući da za to neće biti sposoban. "Dolje? Razgovarao sam s kapetanom Barnesom. Ne bi smjelo uopće biti nikakvih problema, gospodine. Ako biste sad izvoljeli ovamo, na sastanak, gospodine..." *** Drugi su već sjedili u zbornici, sa stiropornim šalicama kave u ruci. Normanu je bilo drago što ih vidi. Svalio se u stolicu do Harrvja. "Isuse, jesi i ti prošao taj prokleti sistematski?" "Aha", odgovorio je on. "Prošao sam ga jučer." "Uboli su me u nogu ovako dugom iglom", rekao je Norman. "Zaista? Meni to nisu pravili." "A disanje s onom štipaljkom na nosu?" "Ja nisam radio ni to", rekao je Harry. "Čini mi se, Nor-mane, da si ti prošao nekakav specijalni tretman." Norman je mislio otprilike isto, a implikacije mu se nisu ni najmanje dopadale. Najednom se osjetio strašno umorno. "U redu, ljudi, mnogo toga moramo proći, a imamo samo tri sata vremena", rekao je žustri čovjek i, ulazeći u prostoriju, ugasio svjetlo. Norman ga nije stigao čak ni Čestito pogledati. A sad je bio samo glas iz tame. "Kao što znate, Daltonov zakon opisuje parcijalne tlakove smjese plinova, Što se u algebarskom obliku dade prikazati kao..."
Bljesnuo je prvi od grafova.PPa = PtotX%Vola "A sad da vidimo kako se parcijalni tlak može izračunati u apsolutnim atmosferama, što i jest najčešći postupak kojim se služimo..." Sve su te riječi za Normana bile lišene smisla. Pokušao se koncentrirati, no kako su se grafovi nastavljali nizati i glas nastavljao zujati, kapci su mu postajali sve teži, da bi na koncu i zaspao. "... spustiti u podmornici, i kad se jednom nađete u modulu habitata, kompresirat će vas na trideset tri atmosfere. U tom ćete se trenutku prebaciti na smjesu plinova, zato što iznad osamnaest atmosfera nije moguće udisati zemaljsku atmosfem... "Norman ga je prestao slušati. Ti su ga tehnički detalji samo ispunjavali užasom. Ponovno se vratio u san, budeći se samo na mahove. "... zato što kisik postaje toksičan samo kad P02 premašuje 7 atm i to u dužim vremenskim razdobljima..." "... do dušičnog pijanstva, kod kojeg se dušik ponaša kao anestetik, doći će kod atmosfera, složenih iz smjesa plinova, kad parcijalni tlak premaši 9 atm..." "... po potrebi, otvoreni je krug disanja u načelu prikladniji, ali ćete se vi služiti poluzatvorenim krugovima s fluktuacijama pri udisaju između 608 i 760 milimetara... "Ponovno je zaspao. Kad je sve to bilo gotovo, vratili su se u svoje sobe. "Jesam li štogod propustio?" upitao je Norman. "Ne baš." Harry je slegnuo ramenima. "Samo hrpa fizike." Našavši se u svojoj sivoj sobici, Norman je legao u krevet. Zažarene su brojke zidnoga sata rekle da je 2300. Trebalo mu je nešto vremena da izračuna da je to 11.00 uveče. Za devet sati, pomislio je, počet ću se spuštati. I zaspao. 5657
Silazak
U jutarnjem svjetlu, podmornica se Charon Kljuljuškala na površini, objašivši pontonsku platformu. Onako jarko /uta, dok je tako ležala na palubi od limenih bačava, sličila je dječjoj igrački iz kade. Do nje je Normana prebacio gumeni Zodiac, nakon čega se popeo na platformu, rukovao se s pilotom, kome nije moglo biti više od osamnaest, i koji je, dakle, bio mladi i od njegova sina Tima. "Spremni za polazak, gospodine?" upitao je pilot. "Naravno", odgovorio je Norman. Bio je spremniji no ikada. Gledana izbliza, podmornica nije uopče izgledala kao igračka. Bila je nevjerojatno masivna i jaka. Norman je Ugledao jedini prozor, napravljen od zaobljena poliakrila. /a trup je bio pričvršćen maticama velikim kao muška šaka. Dotaknuo ih je kao da ih procjenjuje. Pilot se nasmiješio. "Vi to nogom u gume, gospodine?" "Ne, uzdam se u vas." "Ljestve su ovdje, gospodine." Norman se uspeo uskim penjalicama do vrha podmornice, i ondje ugledao mali okrugli otvor s kapkom. Zastao je. "Sjednite tu na rub", rekao je pilot, "ubacite noge, pa mula i vi za njima. Možda budete morali malo skupiti ramena i uvući... I gotovo, gospodine." Norman se nekako I hi »migoljio kroz tijesni otvor i našao se u unutrašnjosti uko maloj da se nije mogao ni uspraviti. Podmornica je l>il.i pretrpana brojčanicima i mašinerijom. Ted je već bio II ni ma, zgrbljen u dnu kabine, široko se, sretno smiješeći popni djeteta. 61
"Zar nije fantastično?" Norman mu je za vidio na lakom oduševljavanju; on se sam osjećao zgrčeno i nervozno. Iznad njega, pilot je zveknuo teškim kapkom, pa kliznuo dolje i sjeo za komande. "Svi u redu?" Kimnuli su glavom. "Oprostite zbog pogleda", rekao je pilot i kratko ih pogledao preko ramena. "Gospoda će uglavnom gledati moju krmu. Da krenemo. Mozart je okay?" Pritisnuo je dugme kazetofona i nasmiješio se. "Do dna imamo
trinaest minuta spuštanja; uz glazbu je malo lakše. Ako ne volite Mozarta, možemo vam ponuditi i nešto drugo." "Mozart je sasvim u redu", rekao je Norman. "Mozart je prekrasan", rekao je Ted. "Subliman." "Vrlo dobro, gospodo." Podmornica je zapišlala. Iz radija je zagraktalo. Pilot je tiho izgovorio nešto u mikrofon pričvršćen za slušalice. Pred prozorom se pojavio čovjek-žaba i mahnuo. Pilot mu je odmahnuo. Začulo se nekakvo pljuskanje, pa duboko bruj, i onda je započelo spuštanje. "Kao Što vidite, s nama tonu i čitave saonice", objasnio je pilot. "Podmornica na površini nije stabilna, i zato je gore-dolje vozimo na saonicama. Njih ćemo ostaviti na tridesetak metara." Kroz prozor su sad vidjeli ronioca kako stoji na palubi, a voda mu je sezala do pojasa. A onda je more prekrilo prozor. Iz roniočeva su dišnog aparata počeli izlaziti mjehurići. "Evo nas ispod", rekao je pilot. Počeo je vrtiti ventile oko glave i onda su začuli šištanje zraka, zastrašujuće glasno. Pa onda još grgljanja. Svjetlo što je kroz prozor dopiralo u podmornicu bilo je prekrasno plavo. "Pređivno". odgovorio je Ted. "Sad ćemo sići sa saonica", rekao je pilot. Zabrujali su motori i podmornica je krenula naprijed, dok je ronilac kliznuo ustranu. Sad se kroz prozor, osim neizdiferenci-rane plave vode, nije više vidjelo ništa. Pilot je rekao nešto u radio, pa pojačao Mozarta. "Samo se zavalite, gospodo", rekao je. "Spuštamo se brzinom od dvadeset pet metara u minuti."Norman je osjećao brujanje električnih motora, ali nije bilo pravog osjećaja kretanja. Samo Što je stalno postajalo sve mračnije i mračnije. "Znate", rekao je Ted, "s tim smo mjestom zaista imali sreće. Tihi je ocean najvećih dijelom tako dubok da ga nikad ne bismo mogli osobno posjetiti." Objasnio je da je golemi Tihi ocean, koji pokriva polovicu ukupne Zemljine površine, prosječno dubok preko tri kilometra. "Postoji samo nekoliko mjesta gdje je plići od toga. Jedno je područje razmjerno mali pravokutnik omeđen Samoom, Novim Zelandom, Australijom i Novom Gvinejom, i to je za-pravo velika podvodna ravnica, nalik ravnicama na Američkom zapadu, samo što joj je prosječna dubina šest Btotina metara. I eto što mi sada činimo, spuštamo se na ih ravnicu." Ted je govorio brzo. Je li (o bilo od nervoze? To Norman nije mogao odrediti: osjećao je kako mu srce žestoko lupa. Sad je već vani bilo sasvim tamno; instrumenti su se Lriješili u zelenoj boji. Pilot je škljocnuo prekidačem i upalila su se crvena unutarnja svjetla. Spuštanje se nastavilo.
"Sto dvadeset metara." Podmornica je poskočila, i onda polako krenula naprijed. "Ovo je bila rijeka." "Kakva rijeka?" upitao je Norman. "Gospodine, sad smo u struji drukčije slanosti i temper-aiure; ona se ponaša poput rijeke usred oceana. Po tradi-• i|i se zaustavljamo tu negdje, gospodine; podmornica se uhvati za rijeku, i pustimo da nas ona malo vozi." "O, da", rekao je Ted i posegnuo u džep. Pmžio je pilom novčanicu od deset dolara. Norman ga je upitno pogledao. "Zar ti to nisu spomenuli? Stari običaj. Kad se spuštaš, uvijek platiš pilotu, to je za sreću." "Ni meni ne bi škodila", rekao je Norman. Prekopao je i"' (I/.epu, pronašao novčanicu od pet dolara, još jednom promislio, pa umjesto nje izvadio dvadeseticu. "Hvala vam, gospodo, i lijepo se provedite na dnu, I ii ijica", rekao je pilot. Električni su se motori ponovno uključili. Silaženje se nastavilo. Voda je bila mračna. 6263
"Sto pedeset metara", rekao je pilot. "Na pola smo puta." Podmornica je glasno zaškripala, a onda se začulo nekoliko eksplozivnih praskova. Norman se prepao. "To je normalno poravnavanje tlakova", rekao je pilot. "Nema problema." "A-ha", odgovorio je Norman. Obrisao je rukavom znoj s čela. Činilo se da je unutrašnjost podmornice postala mnogo manjom, da su mu se stijenke približile licu. "Zapravo", rekao je Ted, "ako se dobro sjećam, ovo se područje Pacifika zove bazen Lau, zar ne?" "Tako je, gospodine, bazen Lau." "To je plato između dva podmorska lanca, lanca Zapadni Fiji ili Lau na zapadu, i lanca Tonga na istoku." "Baš tako, doktore Fielding." Norman je zirnuo na instrumente. Bili su se zahukali. Pilot ih je, da bi ih mogao očitati, morao brisati krpicom. Možda podmornica pušta vodu? Ne, pomislio je. Naprosto se kondenzira vlaga. Unutrašnjost podmornice postaje
sve hladnijom. Samo bez uzrujavanja, rekao je samome sebi. "Dvije stotine pedeset metara", rekao je pilot. Vani je bilo potpuno crno. "Ovo je zaista vrlo uzbudljivo", rekao je Ted. "Norma ne, jesi li ikad u životu radio nešto slično?" "Ne", odgovorio je Norman. "Ni ja", rekao je Ted. "Kako napeto." O, kad bi malo ušutio, pomislio je Norman. "Znate", nastavio je Ted, "kad otvorimo tu vanzemaljs-ku letjelicu i uspostavimo prvi kontakt s drugim oblikom života, to če biti veliki trenutak u povijesti naše vrste na Zemlji. I sad se samo pitam što čemo tom zgodom reći." "Reći?" "Znaš, koje riječi. Na pragu, dok se vrte kamere." "Zar će biti i kamera?" "O, siguran sam da će biti svakovrsne dokumentacije. Što je sasvim namjestu, s obzirom na okolnosti. I zato ćemo morati nešto reći, nekakvu nezaboravnu frazu. Ja razmišljam o rečenici 'Ovo je monumentalni moment ljudske povijesti."'"Monumentalni moment?" ponovio je Norman i i ia mrštio se. "Imaš pravo", odgovorio je Ted. "Malo nespretno, slažem se. A da velim 'Prekretnica ljudske povijesti1?" Norman je odmahnuo glavom. "A što veliš 'Raskrsnica u evoluciji ljudske vrste'?" "Može li evolucija imati raskrsnicu?" "Ne vidim zašto ne", rekao je Ted. "Mislim, raskrsnica je kad se križaju ceste. No je li evolucija ravna cesta? Mislio sam da nije; mislio sam da je i 'V< »lucija neusmjerena." "Odviše si doslovan", rekao je Ted. "Detektiram dno", rekao je pilot. "Dvije stotine osamde-scl metara." Usporio je spuštanje. Čuli su isprekidane pin-gove sonara. A Ted je rekao: '"Novi prag u evoluciji ljudske vrste'?" "Naravno. Misliš da će zaista biti?" "Što to?" "Novi prag." "Zašto ne?" upitao je Ted. "Sto ako to otvorimo i otkrijemo da je to samo hrpa /.udale starudije, i da unutra nema ničeg ni vrijednog ni poučnog?" "Dobra misao", rekao je Ted.
"Dvije stotine devedeset metara. Palim vanjska svjetla", rekao je pilot. Kroz prozor su vidjeli bijele mrljice. Pilot je objasnio da 811 to tvari suspendirane u vodi. "Vizualni kontakt. Imamo dno." "O, dajte da vidimo!" rekao je Ted. Pilot se poslušno maknuo ustranu i oni su pogledali. Norman je ugledao ravnu, mrtvu, tamnosmedu ravnicu Bto se protezala do granice svjetla. A iza toga samo crnina. "Bojim se da se tu i nema što vidjeti", rekao je pilot. "Začuđujuće pusto", zamijetio je Ted, no u glasu mu nije bilo ni traga razočaranosti. "Očekivao bih više života." "Mislim, prilično je hladno. Temperatura je vode, ovaj, dva stupnja Celzija." "Gotovo ledena", rekao je Ted. 6465
"Da, gospodine. A sad da vidimo možemo li naći vaš novi dom." Motori su zabrujali. Pred prozorom se uzmutio muljeviti sediment. Podmornica se okrenula i krenula nad dnom. Nekoliko su minuta gledali samo smeđi krajolik. I onda svjetla. "Evo nas." Golema podzemna svjetlosna šara, svjetiljke poredane u pravokutni uzorak. "To je mreža", rekao je pilot. Podmornica je zaplanirala uvis. pa glatko kliznula preko svijetle mreže, koja se protezala pola milje u daljinu. Kroz prozor su vidjeli ronioce što su stajali na dnu i radili unutar te mrežaste strukture. Roniei su mahnuli podmornici u prolazu. Pilot je pritisnuo dječju trubicu. "Oni to čuju?" "O, naravno. Voda je silan vodič." "Moj Bože", rekao je Ted. Ravno pred njima, iz oceanskog se dna oštro uzdizala divovska titanijska peraja. Norman je bio potpuno nepripravljen za njene dimenzije; dok se podmornica kretala ulijevo, peraja im je skoro minutu zaklanjala čitavo vidno polje. Metal je bio tamnosiv i, izuzmu li se bijele mrljice morskih organizama, ničim obilježen. "Nema ni traga korozije", rekao je Ted.
"Ne, gospodine", odgovorio je pilot. "Svi su to zapazili. Misle da je to zato što je riječ o slitini metala i plastike, ali ne vjerujem da je itko u to sasvim siguran." Peraja je otklizila udesno; podmornica je ponovno skrenula. A ravno pred njima ponovno svjetla, poredana u okomite redove. Norman je ugledao jedincati valjak od žuto obojena čelika i blistave prozorčiće. Odmah do njega bila je niska metalna kupola. "To je DH-7, ha bita t za ronioce, ono lijevo", rekao je pilot. "Građen je vrlo funkcionalno. Vi ste, momci, u DH-8, koji je, vjerujte mi, mnogo ljepši." Skrenuo je udesno i tada, nakon trenutne crnine, ugledali su još jedan skup svjetala. Kad su mu se primakli, Norman je izbrojao pet različitih valjaka, od kojih su nekibili okomiti a neki vodoravni, svi međusobno povezani na kompleksan način. "Evo nas. DH-8, vaš dom daleko od doma", rekao je pilot. "Dajte mi minutu da pristanem." *** Kovina je zveknula o kovinu; podmornica je oštro poskočila, a onda su se motori ugasili. Tišina. Šištanje zraka. Pilot se iskobeljao i otvorio kapak, i onda se na njih slio ačudujuće hladan zrak. "Gospodo, zračna je komora otvorena", rekao je i maknuo se ustranu. Norman je podigao pogled i pogledao kroz komom. < iore je ugledao redove crvenih svjetala, Uspentrao se kroz podmornicu i ušao u okrugli čelični valjak širok otprilike dva i pol metra. Sa svih su strana bili rukohvati, a bila je tu i uska metalna klupa i žar infracrvenih svjetiljaka gore, iako ie baš nije činilo da su one od neke velike koristi. Sad se uspentrao i Ted i sjeo na klupu njemu nasuprot. Bili su tako blizu da su im se dodirivala koljena. Pod njiho-\un nogama pilot je zatvorio kapak. Gledali su kako se kolo okreće. Začuli su i klank u trenutku kad se podmorni-l .1 odvojila, i potom vrrr motora kad se počela udaljavati. I potom ništa. "I što sad biva?" upitao je Norman. "Sad nas kompresiraju", odgovorio je Ted. "Prebacuju nas u.i atmosferu od egzotičnih plinova. Tu dolje ne možemo disati zrak." "Zašto ne?" upitao je Norman. Sad kad je bio tu dolje, i •mio u hladne čelične stijenke cilindra, bilo mu je žao što n.i predavanju nije bio budan. "Zato što je Zemljina atmosfera smrtonosna", rekao je iid "Ti to ne opažaš, ali kisik je korozivan plin. On je u isi kemijskoj obitelji u kojoj su i klor i fluor, a fluorovodična kiselina najkorozivnija poznata kiselina. To isto svojstvo
i zbog kojega zagrižena jabuka posmedi, ili željezo irda, nevjerojatno je razorno za ljudsko tijelo ako mu se u prevelikoj mjeri. Kisik pod tlakom je toksičan — i i ako. I zato smanjujemo količinu kisika koji udišeš. Na 6667
površini dišeš dvadeset jedan posto kisika. Tu dolje udišeš dva posto. Ali nećeš opaziti nikakvu razliku..." Iz zvučnika se javio glas: "Sad vas počinjemo kompresirati." "Tko je to?" upitao je Norman. "Barnes", odgovorio je glas. Ali uopće nije zvučao kao njegov. Bio je hrapav i doimao se nekako umjetno. "To je zacijelo govorni aparat", rekao je Ted i nasmijao se. Glas mu je postao opazivo viši. "To je zbog helija. Nor-mane. Kompresiraju nas helijem." "Govoriš kao Pajo Patak", rekao je Norman, pa se i on nasmijao. I njegov je glas zvučao cičavo. kao u lika iz crtanog filma. "Pogledaj sebe, Miki Ma usu", zacičao je Ted. "Gbiba gbiri gbibe gbep", rekao je Norman. Sad su se obojica smijala, slušajući vlastite glasove. "Dajte, dečki, dosta s tim", rekao je Barnes preko inter-fona. "Ovo je ozbiljno." "Da, gospodine, kapetane", rekao je Ted, ali mu je glas sada bio tako visok da je postao gotovo nerazumljiv, pa su nato obojica prasnuli u smijeh, i u čeličnom su cilindni počeli odjekivati njihovi sićušni glasovi pučkoškolki. Helij je njihove glasove učinio visokima i pista vima. Ali je on izazivao i druge posljedice. "Smrzavate se, dečki?" upitao je Barnes. T doista im je postalo hladnije. Vidio je kako se Ted počeo tresti, i na nogama osjetio ježurenje. Osjećaj je bio kao da im po tijelima puše studeni vjetar — samo što nikakva vjetra nije bilo. Velika lakoća helija pojačala je is-paravanje, i zbog toga im je postalo studeno. S druge mu je strane Ted nešto rekao, ali Norman ga više uopće nije razumio; glas mu je bio isu više visok a da bi se dao razabrati. Bilo je to samo visoko cicanje. "Kao da slušam dva štakora", rekao je Barnes sa zadovoljstvom u glasu.
Ted je zavrtio očima prema zvučniku i nešto odcičao. "Ako hoćete govoriti, uzmite govorni aparat", rekao je Barnes. "Naći ćete ih u ormariću ispod sjedala." Norman je pronašao metalni ormarić i uz škljocaj ga otvorio. Metal je glasno zaškripao, poput krede na ploči.Svi su zvukovi u valjku bili vrlo visoki. U ormariću je ugledao dva crna plastična jastučića s remenom za vrat. "Navucite to preko vrata. Postavite jastučić na dno grkljana.11 "U redu", rekao je Ted i zažmirkao od iznenađenja. Glas mu je zvučao malo grubo, ali je inače bio normalan. "Ovo zacijelo mijenja frekvenciju glasnica", rekao je N'orman. "Zašto niste pazili na predavanjima?" upitao je Barnes. "Da. zbiva se baš to. I morat ćele ili nositi svo vrijeme dok ste dolje. Ili bar ako želite da vas itko razumije. I dalje hladno?" "Da", rekao je Ted. "Dobro, izdržite još malo. sad sle već skoro posve kompresirani." Potom se začulo još jedno šišlanje. i postrana su vrata kliznula ustranu. I u njima je stajao Barnes, s laganim jaknama prebačenim preko ruke. "Dobrodošli u DH-8", rekao je. DH-8 "Vi ste zadnji", rekao je Barnes. "Prije nego što otvorimo svemirski brod imamo još taman vremena za jedan brzi obilazak," "Već ste spremni da ga otvorite?" upitao je Ted. "Prekrasno. Baš sam o tome pričao s Nomianom. To je tako velik trenutak, naš prvi susret s vanzemaljskim životom, i zato . .1 trenutak otvaranja treba pripremiti jedan kraći govor." "/.a razmišljanje o tome bit će još vremena", rekao je Barnes i uputio Tedu čudan pogled. "Najprije ću vam pokazali habitat. Ovamo." Objasnio im je da se habitat DH-8 sastoji od pet velikih valja ka, označenih s A do E. "Va A je zračna komora, to je ovo gdje smo sada." Odveo ih je do susjedne 6869
svlačionice. Po zidovima su mlitavo visjela ronilačka odijela od debele tkanine i pokraj žutih, čudno oblikovanih kaciga, onakvih kakve je Norman vidio na roniocima. Kacige su izgledale futuristički. Norman je po jednoj kucnuo zglavcima. Bila je plastična i začuđujuće lagana. Na jednom je viziru vidio, šablonom ispisanu, riječ JOHNSON".
"To ćemo mi nositi?" upitao je Norman. "Tako je", odgovorio je Barnes. "Onda idemo van?" rekao je Norman, osjećajući štrecanje panike. "Na kraju. Ali pustite sad to. Još vam je zima?" Bilo im je; Barnes im je dao da se presvuku u tijesne kombinezone od pripijenog plavog najlona. Ted se namrštio. "Ne mislite da ovo izgleda pomalo glupavo?" "Možda i nisu posljednji krik mode", odgovorio je Barnes, "ali sprečavaju gubitak topline zbog helija." "Boja baš nije najlaskavija", rekao je Ted. "Ma tko jebe boju", odgovorio je Barnes. Pružio im je i lagane jakne. Norman je u džepu osjetio nešto teško pa izvadio akumulatorsku bateriju. "U jaknama su žice, i griju se električno", rekao je Barnes. "Nešto kao električna deka, pod kojima ćete spavati. Pođite za mnom." Produžili su do Va B, u kojem su bili smješteni sustavi za proizvodnju struje i održavanje života. Na prvi se pogled sve doimalo kao velika kotlovnica, sa svim tim raznobojnim cijevima i čisto funkcionalnom opremom. "To je mjesto na kojem proizvodimo svu toplinu, struju i zrak", rekao je Barnes. Pokazao je na pojedine dijelove: "Dieselov agregat zatvorenoga kruga izgaranja, 240/110 volti. Gorive ćelije na vodik i kisik. Kontrolni monitori. Uređaj za preradu tekućina, radi na srebrno-cinčane akumulatore. A ovo je viši dočasnik Fletcher. Teeny Fletcher." Norman je ugledao stamenu pojavu što je, s teškim ključem, radila nešto u dubini prostorije, medu cijevima. Pojava se okrenula; Alice Fletcher uputila im je široki smiješak i mahnula zamašćenom rukom. "Čini se da zna svoj posao", rekao je Ted s odobravanjem."Bome zna", odgovorio je Barnes. "No svi su glavni životni sustavi duplicirani. A Fletcherova je samo naša zadnja duplikacija. Vidjet ćete, zapravo, da se čitav sustav sam regulira." Pričvrstio im je na kombinezone teške značke. "Nosile to uvijek na sebi, unatoč tome što je to samo mjera opreza: Alarmi se aktiviraju automatski ako se životni uvjeti spuste ispod optimuma. Ali se to neće dogoditi. U svim prostorijama habitata postoje senzori. Vremenom ćete se priviknuti na činjenicu da se okolina stalno prilagodava vašoj nazočnosti. Svjetla će se paliti i gasiti, infracrvene će se grijalice uključivati i isključivali, a dovodi će zraka šištati. prateći promjene. Sve je automatski, nema zime. Svi su glavni sustavi, do posljednjeg, redundantni. Možemo ostati bez smije, možemo ostati bez zraka, možemo i posve ostati bez vode, i bit će nam krasno punih sto i trideset sati." Sto trideset sati Normanu i nije izgledalo baš jako dugo vrijeme. Brzo je
izračunao u sebi: pet dana. Ni pet dana nije izgledalo baš jako dugo. Ušli su u sljedeći valjak, i kad su ušli, svjetla su se uz Skljocaj upalila. U valjku C bile su stambene prostorije: ležajevi, nužnici, tuševi ("obilje tople vode, vidjet ćete"). Barnes ih je ponosno proveo, kao da je riječ o hotelu. Stambene su prostorije bile debelo izolirane: paluba je bila pokrivena tapisonom a zidovi i strop pokriveni mekim oblogama od spužve, zbog čega se interijer doimao poput pretjerano tapecirana kauča. Pa ipak, usprkos živim bojama i očito pomnjivom dekoriranju, Norman je taj prostor ipak nalazio pretrpanim i turobnim. Prozorčići su bili sićušni i otkrivali su samo crninu oceana oko njih. A gdje god bi prestajalo ojastučenje, ugledao bi teške matice i teške čelične ploče, koji su ga podsjećali gdje se zapravo nalaze. Osjećao se kao da se našao u velikim željeznim plućima — a taj dojam, pomislio je, i nije bio tako kriv. Pognuli su glavu i kroz uski se otvor u nepropusnoj pregradi provukli u Va D: mali laboratorij s pultovima i mikroskopima na gornjem nivou i kompaktnom elektronskom jedinicom na nivou ispod toga. "Ovo je Tina Chan", rekao je Barnes i upoznao ih s vrlo tihom ženom. Svi su se rukovali. Norman je pomislio kako 7071
je Tina Chan gotovo neprirodno mirna, sve dok nije shvatio da je ona jedan od onih ljudi koji gotovo nikad ne trepću očima. "Budite dobri prema Tini". govorio je Barnes. "Ona je naša jedina veza s vanjskim svijetom — ona se brine za iiunikacije, a isto tako i za senzorski sustav. I zapravo /.a svu elektroniku." 'Unu Chan su okruživali najglomazniji monitori Što ih je Norman ikada vidio. Izgledali su kao televizori iz pedesetih godina. Barnes je objasnio da neka oprema ne funkcionira dobro u helijskoj atmosferi, što se odnosi i na televizijske ekrane. U prvim danima podmorskih habitata trebalo ih je mijenjati gotovo svakodnevno. Sad su bili pedantno obloženi i zaštićeni; zbog loga toliki volumen. Do Chanove je bila još jedna žena, Jane Edmunds, koju je1 Barnes predstavio kao formacijskog arhivara. "Što je to formacijski arhivar?" upitao ju je Ted. "Dočasnik prve klase, obrada podataka, gospodine", odgovorila mu je ona
formalno. Jane Edmunds je nosila naočale i stajala uspravno i kruto. Normana je podsjećala na knjižničarku. "Obrada podataka..." rekao je Ted. "Moja je zadaća da čuvam sve digitalne zapise, vizualni materijal i videotrake, gospodine. Svaki se aspekt tog povijesnog trenutka bilježi, i ja ću sve to sačuvati uredno arhivirano." Norman je pomislio: Zaista je knjižničarka. "Oh, odlično", rekao je Ted. "Drago mi je što to čujem. Film ili vrpca?" "Vrpca, gospodine." "I ja znam slati s prave strane video-kamere", rekao je Ted uz smiješak. "Na što to spremate, na pola inča ili na tri četvrtine?" "Gospodine, mi se služimo dataskan slikom ekvivalentnom kadru s bočnim iskrivljenjem i razlučivanjem od dvije tisuće piksela, pri čemu svaki piksel nosi dvanaesttonsku ljestvicu sivila." "O", rekao je Ted. "To je ponešto bolje od komercijalnih sustava koji su vama vjerojatno poznati, gospodine.""Shvaćam", odgovorio je Ted. Ali se ubrzo oporavio i proćavrljao malo s Edmundsovom o tehničkim pitanjima. "Čini se da Teda strašno zanima kako ćemo mi to snimiti", rekao je Barnes, koji se očito počeo osjećati nelagodno. "Da. čini se da da." Norman se upitao zašto to Barnesa toliko brine. Brine li Barnesa vizualni zapis? Ili misli da bi Ted mogao uzurpirati predstavu? Hoće li to Ted pokušali učiniti? Možda se Barnes brine da bi ovo na koncu moglo izgledati kao civilna operacija? "Ne, vanjska su svjetla stopedesetvatne kvarcne halo-genke". pričala je Edmundsova. "A mi snimamo pri ekvivalentu od pola milijuna ASA, pa je to i previše. Stvarni je problem raspršenje u pozadini. S tim se moramo stalno boriti." Norman je zamijetio: "Opažam da je ekipa za potporu sastavljena isključivo od žena." "Da", odgovorio je Barnes. "Sve su studije o dubinskom ronjenju pokazale da su žene superiorne kad je riječ o operacijama s uronjavanjem. U tjelesnom su smislu manje i troše manje hrane i zraka, vještije su u društvenim odnosima i bolje podnose skučeni prostor, a osim toga su i psihološki žilavije i izdržljivije. Činjenica je da je Mornarica već odavna zaključila da bi svi njeni podmorničari trebali biti ženskoga spola." Nasmijao se. "Ali de samo pokušajte to provesti u djelo." Bacio je pogled na sat. "Ali bolje da nastavimo. Ted?" Krenuli su dalje. Zadnji valjak, Va E, bio je prostraniji od ostalih. Tu su bile revije, televizor i veliki salon; na palubi ispod toga bila je funkcionalno uređena blagovaonica s kuhinjom. Mornar Rose Levy,
kuharica, bila je žena rumenih obraza i južnjačkoga izgovora, a stajala je ispod gigantskih usisnih ventilatora. Upitala je Normana je li mu koji desert posebice drag. "Desert?" "Da gospodine, doktore Johnson. Ja volim, ako to ikako mogu, svakom prirediti njegov omiljeni desert. A što je B vama, doktore Fielding, imate li vi svoj omiljeni desert?" "Pita od sa marina limuna", odgovorio je Ted. "Ja obožavam pitu od samarina limuna." 7273
"Nema problema, gospodine", rekla je Levvjeva uz veliki smiješak. Potom se ponovno okrenula Normanu. "Još nisam čula vaš, doktore Johnson." "Kolač od jagoda," "To je jednostavno. Imam malo krasnih novozelandskih jagoda, baš stiglih posljednjom podmornicom. Možda biste taj kolač željeli već večeras?" "Zašto ne, Rose", rekao je Barnes srdačno. Norman je pogledao kroz crni prozorčič. Kroz pro-zorčič Va E vidjela se pravokutna osvijetljena mreža što se protezala morskim dnom, slijedeći pola milje dugački zakopani svemirski brod. Ronioci, što su se svijetili kao krijesnice, kretali su se preko zažarene površine mreže. Norman je pomislio: Nalazim se tristo metara ispod površine oceana, a mi pričamo o tome hoću li za desert dobiti kolač od jagoda. Ali što je o tome više razmišljao, sve mu se to činilo sve logičnijim. Ako želiš da se netko u novom ambijentu osjeća ugodno, najbolje je ponuditi mu poznatu hranu. 'Ja od jagoda dobijem osip", rekao je Ted. "Onda ću kolač napraviti s borovnicama", rekla je Le-\yjeva, ne zbunivši se ni na trenutak. "A tučeno vrhnje?" upitao je Ted. "Mislim..." "Ne može se imati baš sve", rekao je Barnes. "A jedno od toga što se ne može imati pri trideset atmosfera plinske smjese jest i tučeno vrhnje. Ne da se stući. Idemo dalje." *** Beth i Harry su ih čekali u maloj, ojastučenoj zbornici, smještenoj odmah iznad blagovaonice. Oboje su na sebi imali kombinezone i grijane jakne. Kad su ušli, Harry je baš vrtio glavom.
"Sviđa vam se naša tapecirana ćelija?" Ubo je kažiprstom u izolirane zidove. "To je kao da živimo u vagini." Beth mu je nato odgovorila: "A ne bi li se ti, Harry, volio vratiti u maternicu?""Ne", odgovorio je Harrv. "Tamo sam već bio. Jednom je bilo dosta." "Ovi su kombinezoni prilično loši", rekao je Ted i počeo cupkati poliester što se lijepio uz tijelo. "Krasno ti se vidi trbuh", odgovorio je Harrv. "Daj da se smjestimo", rekao je Barnes. "Nekoliko šljokica, i bio bi Elvis Preslev", rekao je Harrv. "Elvis Presley je mrtav." "Sad ti imaš šansu", odgovorio je Harry. Norman se osvrnuo okolo. "Gdje je Levine?" "Levine nije uspio", rekao je Barnes odrešito. "Kad se spuštao u podmornici, uhvatila ga je klaustrofobija, pa smo ga morali vratiti. Zna se dogoditi." "Onda nemamo morskog biologa?" "Snaći ćemo se i bez njega." "Što mrzim ovaj kombinezon", rekao je Ted. "Zaista ga mrzim." "Beth u njemu izgleda baš dobro." "Da, jer ona gimnastička." "A ovdje je i vlažno", rekao je Ted. "Je li uvijek tako vlažno?" Norman je bio opazio da je vlažnost doista problem; Sve što bi dodirnuli, na opip bi bilo pomalo vlažno, ljepljivo i hladno. Barnes ih je upozorio na opasnost od zaraze i manjih prehlada, pa im podijelio bočice losiona za kožu i kapi za uho. "Čini mi se da ste rekli kako je riječ o već posve uhod-.moj tehnologiji", zamijetio je Harrv. "I jest", odgovorio je Barnes. "Vjemjte mi, ovo je živa raskoš u usporedbi s habitatima od prije deset godina." "Prije deset godina", rekao je Harrv, "ljudi su prestali praviti habitate zato što ljudi u habitatima nisu prestali umirati." Barnes se na mrštio. "Dogodila se jedna nesreća." "Dogodile su se dvije nesreće", rekao je Harrv. "Ukupni i četiri čovjeka." "Izuzetne okolnosti", odgovorio je Barnes. "A u tome ni.ii sudjelovali ni ljudi iz Mornarice ni njena tehnologija." 7475
"Prekrasno", rekao je Harry. "A koliko rekoste da ćemo ostati dolje?" "Sedamdeset dva sata, kao maksimum", rekao je Barnes. "U to ste sigurni?" "Takva su pravila Mornarice", odgovorio je Barnes. "Zašto?" upitao je Norman, pomalo zbunjen. Barnes je odmahnuo glavom. "Nikad", rekao je, "nikad ne pitajte za razloge njenih pravila." Zakvrcao je interni telefon, pa je Tina Chan rekla: "Kapetane Barnes. primili smo signal od ronilaca. Upravo montiraju zračnu komom. Još nekoliko minula do otvaranja." Atmosfera se u prostoriji promijenila u hipu; uzbuđenje se dalo upravo napipati. Ted je protrljao dlanove. "Svi vi, naravno, shvaćate da smo. čak i kad ne bismo otvorili taj svemirski brod, dosad već napravili veliko otkriće od izuzetne važnosti." "A to je?" upitao je Norman. "Poslali smo kvragu hipotezu jedinstvenog događaja", rekao je Ted i uputio Beth jedan brzi pogled. "Hipotezu jedinstvenog događaja?" upitao je Barnes. "On time aludira", rekla je Beth, "na činjenicu da su fizičari i kemičari skloni vjerovanju u razumni vanzemaljs-ki život, dok to biolozi nisu. Mnogi biolozi misle da je razvoj razumnog života na Zemlji pretpostavljao toliko neobičnih koraka, da je zacijelo riječ o jedinstvenom događaju u čitavom svemiru, takvom koji se možda nikad nije dogodio baš nigdje drugdje." "Zar inteligencija ne bi mogla stalno nicati iznova?" upitao je Barnes. "Pa mislim, on je jedvice iznikao i na samoj Zemlji", odgovorila je Beth. "Zemlja je stara 4,5 milijardi godina, a jednostanični se život pojavio prije 3;9 milijardi — gotovo smjesta, govoreći u geološkom smislu te riječi. Ali je taj život i ostao jednostaničnim čitave sljedeće tri milijarde godina. I tada, u kambrijskom razdoblju, prije otprilike šest stotina milijuna godina, došlo je do prave eksplozije sofisticiranih oblika života. U roku od sto milijuna godina,oceani su se napunili ribom. Onda se naselilo i kopno. Potom zrak. Ali nitko ne zna zašto je uopće došlo do te eksplozije. A s obzirom na to da do nje nije došlo pune tri milijarde godina, postoji posve realna mogućnost da se ni na jednom drugom planetu nije dogodila uopće. "Pa čak i poslije Kambrija. lanac događaja što su doveli do Čovjeka, doima se toliko izuzetnim, toliko slučajnim, da se biolozi muče pitanjem je li
se to uopće moglo dogoditi. Razmislite samo o ovoj činjenici: da dinosauri prije šezdeset pet milijuna godina nisu bili zbrisani s lica Zemlje nekakvom kometom ili već čime jesu — gmizavci bi i danas bili prevladavajući oblik života na Zemlji, a sisavcima se nikad ne bi ukazala ni prilika da preuzmu vlast. Bez sisavaca nema primata. Bez primata nema antropoid-nih majmuna. Bez antropoida nema čovjeka... U evoluciji se pojavljuje mnoštvo slučajnih faktora, mnogo čiste sreće. To je razlog zbog kojeg biolozi misle da bi razuman život mogao biti jedinstvenim događajem u svemiru, nešto što se stvorilo samo ovdje." "Samo što sada", rekao je Ted, "mi već znamo da to nije jedinstveni događaj. Zato Što nam je pred vratima vraški veliki svemirski brod." "Osobno govoreći", odgovorila je Beth, "ništa me ne bi toliko obradovalo." Rekla je to i ugrizla se za usnu. "Baš mi ne izgledaš kao netko tko se raduje", rekao je Norman. "Nešto ću ti reći", odgovorila je Beth. "Nervozna sam, i protiv toga ne mogu ništa. Prije deset godina, Bili Jackson je na Stanfordu održao seriju vikend-seminara o vanze-maljskom životu. Bilo je to neposredno nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Podijelio nas je u dvije grupe. Jedna je grupa projektirala vanzemaljski oblik života, radeći to sasvim znanstveno. Druga je grupa pokušavala zamisliti taj oblik života i s njim komunicirati. Jackson je nad svim tim predsjedao kao tvrdi znanstvenik, ne dopuštajući nikome ■ li se odviše zanese. Jednom smo zgodom donijeli skicu predloženoga stvora, a on je rekao, vrlo kruto: 'Okej, a gdje je anus?' To je bila njegova kritika. Pa ipak, mnoge /ivolinje na Zemlji nemaju anus. Postoji sva sila ekskrecijs-kih mehanizama koji ne zahtijevaju poseban otvor. Jack7677
son je pretpostavio da je anus nužan, ali nije. A sad..." Slegnula je ramenima. "Tko zna što ćemo mi naći?" "Doznat ćemo, i to uskoro", rekao je Ted. Zaškljocao je interfon. "Kapetane Barnes, ronioci su postavili zračnu komom. Robot je spreman za ulazak u svemirski brod." A Ted je upitao: "Kakav robot?"Na tom su zidu bila vrata što su izgledala poprilično slična vratima na putničkom avionu. Diiigi je ekran davao bliži pogled na vrata,
snimljen video-kamerom montiranom na samom robotu. "Prilično su slična vratima na avionu", rekao je Ted. Norman je bacio brz pogled na Harrvja, i ovaj mu se zagonetno nasmiješio. Potom je pogledao Barnesa. Ovaj se nije doimao začuđeno. Shvatio je da Barnes za njih već i otprije zna. "Pitam se čime možemo objasnili takav paralelizam u konstrukciji vrata", rekao je Ted. "Vjerojatnost da se to dogodi pukim slučajem upravo je astronomski malena. Mislim, pa ta su vrata i oblikom i veličinom savršeno prilagođena ljudskom biću!" "To je istina", suglasio se Harrv. "To je nevjerojatno", rekao je Ted. "Upravo nevjerojatno." Harrv se nasmiješio, ali nije rekao ništa. Barnes je rekao: "Daj da potražimo kontrolne površine." Robotov se video-skener kretao lijevo-desno po trupu svemirskoga broda. I zaustavio na slici pravokutne ploče montirane lijevo od vrata. "Možete li otvoriti taj panel?" "Radimo na tome, gospodine." Robotova se šapa, tresući se, ispmžila do ploče. Ali je šapa bila nezgrapna; stnigala je po metalu, ostavljajući nizine sjajnih ogrebotina. Ploča je, međutim, ostala zatvorena. "Smiješno", rekao je Ted. "Kao da gledamo bebu." Šapa je nastavila grepsti po ploči. "Morali bismo to učiniti sami", rekao je Ted. "Poslužite se sisaljkom", rekao je Barnes. Sad se ispružila druga ruka, opremljena gumenim priljepkom. "Ah. vodoinstalaterov kolega", prokomentirao je to Ted I mi '/.rivo. Dok su sve to gledali, priljepak se pričvrstio za ploču i Izravnao se. I tada, uz škljocaj. ploča se podigla i otvorila. "Napokon!" "Ne vidim ništa..." Vrata "Mislim da je to sasvim neprimjereno", rekao je Ted ljutilo. "Spustili smo se ovamo da bismo kao prvi ljudi ušli u vanzemaljski svemirski brod. I mislim da bismo trebali učiniti ono zbog čega smo ovamo i došli — da uđemo kao ljudi." "Apsolutno ne", rekao je Barnes. "Ne možemo se upus-tili u toliki rizik." "U tome morate vidjeti", umiješao se Ted, "arheološko nalazište. Veće nego što je Chichen Itza, veće od Troje, veće od Tutankamonove grobnice. To je neosporno najvažnije arheološko nalazište u povijesti čovječanstva. I vi zaista namjeravale njegovo otvaranje prepustiti nekakvom prokletom
robotu1. Gdje vam je osjećaj za ljudsko poslanje?" "A gdje je vama osjećaj za samoodržanje?" upitao je Barnes. "Kapelane Barnes, ja se tome najoštrije protivim." "Primio na znanje", rekao je Barnes i okrenuo se od njega. "A sad da nastavimo gdje smo stali. Tina, daj nam izvod videa." Ted je zafrfljao, ali je onda zašutio, jer su se pred njima upalila dva velika monitora. Na lijevom su ekranu vidjeli kompleksni okvir robota, sastavljen od metalnih cijevi i s otvorenim motorima i opremom. Robot je bio postavljen pred zakrivljeni sivi metalni zid svemirskoga broda. 7879
Slika je iza ploče bila zamućena, neizoštrena. Mogli su samo razabrati niz obojenih okruglih metalnih izdanaka, crvenih, žutih i plavih. A bili su tu i zapleteni crno-bijeli simboli, smješteni iznad nekakvih kvrga. "Pogledajte", rekao je Ted, "crveno, plavo, žuto. Primarne boje. To je zaista vrlo veliki napredak." "Zašto?" upitao je Norman. "Zato što to upućuje na zaključak da vanzemaljci raspolažu istom senzornom opremom koju imamo i mi — oni možda svemir vide na isti način, vizualno, u istim bojama, i služe se istim dijelom elektromagnetskoga spektra. To će nam biti od goleme pomoći pri uspostavljanju kontakta s njima. A li crno-bijeli znakovi... To je zacijelo nekakvo njihovo pismo! Možete li zamislili! Vanzemaljsko pismo!" Oduševljeno se nasmiješio. "Ovo je velik trenutak", rekao je. "Osjećam zaisia kao veliku povlasticu što se u ovom trenutku nalazim tu." "Izoštri", doviknuo je Barnes. "Izoštravam, gospodine." Slika je postala još mutnija. "Ne, na drugu stranu." "Da, gospodine. Evo izoštravani." Slika se promijenila, i polako se izbistrila pred oštro fokusira nim objektivom. "Mh-mh", rekao je Ted, za piljen u ekran. Sad su vidjeli da su tri rasplinute kvrge zapravo tri dugmeta u boji: žuto, crveno i plavo. Dijametar im je bio otprilike dva i pol centimetra, a rubovi su im bili izbočeni ili odbrušeni. Simboli iznad dugmeta
razbistrili su se u niz oštro i uredno ispisanih oznaka. A te su oznake, od lijeva nadesno, glasile: "Havarijski pripremi", "Havarijski zaključaj" i "Havarijski otvori". Na engleskom. Uslijedio je trenutak zapanjene tišine. I tada, vrlo tiho, Harrv Adams se počeo smijati.Svemirski brod "Pa to je engleski', rekao je Ted, zapiljen u ekran. "Pisani engleski."" Aha", odgovorio je Harrv. "O tome nema dvojbe." "Što se to zbiva?" upitao je Ted. "Je li to nekakav vic?" "Ne", rekao je Harrv. Bio je miran, nekako čudno distanci ran. "Kako taj svemirski brod može biti tri stotine godina star, a na sebi imati upute na modernom engleskom?" "Daj razmisli malo", rekao je Harrv. Ted se na mrštio. "Možda nam se", rekao je, "taj vanzemaljski svemirski brod predstavlja na način koji u nama neće izazvati nelagodu." "Daj razmisli još malo", rekao je Harrv. Uslijedila je kratka šutnja. "Pa mislim, ako to jest vanzemaljski svemirski brod..." "Ne, to nije vanzemaljski svemirski brod", rekao je I Iany. Uslijedila je još jedna stanka. A onda je Ted rekao: "Pa dobro, zašto nam naprosto ne kažeš što to zapravo jest, kad si tako siguran u sebe?" "U redu", rekao je Harrv. "To je američki svemirski brod." "Američki svemirski brod? Dug pola milje? Napravljen nama još nepoznatom tehnologijom? I zakopan već tri stotine godina?" "Naravno", rekao je Harrv. "To je bilo očito već od samog početka. Nije li tako, kapetane Barnes?" "Razmišljali smo i o tome", priznao je Barnes. "I Predsjednik je o tome razmišljao." "I baš zbog toga niste izvijestili Ruse." "Upravo tako." Sad je Ted već bio posve zbunjen. Stisnuo je šake, kao da želi nekoga lupiti. Pogled mu je išao od jednog do drugog. "Ali kako si znao?" 8081
"Prva je indikacija", rekao je Harrv, "bila stanje samoga broda. Na njemu nema nikakvih vidljivih oštećenja. Njegovo je stanje nedirnuto. Pa ipak, svaki bi svemirski brod, koji bi se srušio u vodu, pretrpio oštećenja. Čak i pri vrlo niskim ulaznim brzinama — recimo tristo kilometara na sat — vodena površina postaje tvrda kao beton. Bez obzira koliko jaka ta letjelica bila, moralo bi se očekivati da će zbog sudara s vodom nastati nekakva šteta. Pa ipak, nje nema." "Što znači?" "Što znači da nije sletio na vodu." "To ne razumijem. Morao je ovamo doletjeti..." "... On ovdje nije doletio. On je ovamo stigao." "Odakle?" "Iz budućnosti", rekao je Harry. "To je nekakvo zemaljsko vozilo stvoreno — to jest, koje će se stvoriti — u budućnosti, i koje je proputovale kroz vrijeme, obratnim smjerom, i pojavilo se pod našim oceanom prije nekoliko stotina godina." "Zašto bi to ljudi iz budućnosti učinili?" zastenjao je Ted. Bio je očito vrlo nesretan što su ga lišili njegova van-zemaljskoga broda, njegova povijesnog trenutka. Klonuo je u stolicu i tupo se zabuljio u ekran monitora. "Ja zaista ne znam zašto bi to ljudi iz budućnosti učinili", rekao je Harrv. "Tamo još nismo bili. Možda se naprosto dogodila nesreća. Nešto nenamjerno." "Idemo dalje, otvorimo ga", rekao je Barnes. "Otvaram, gospodine." Robotova je ruka krenula naprijed, prema dugme tu s natpisom "Otvori". Ruka je pritiska nekoliko puta. Začula se'zveka. ali se ništa nije dogodilo. "Što nije u redu?" upitao je Barnes. "Gospodine, ne možemo pritisnuti dugme. Ekstenzors-ka je ruka odviše velika da bi ušla iza ploče." "Prekrasno." "Da pokušam sa sondom?" "Pokušajte sa sondom." Šapa se povukla, a prema dugmetu je krenula tanka igličasta sonda. Sonda je kliznula naprijed, oprezno popravila svoj položaj, dodirnuta dugme. Pritisnula ga je — i skliznula."Pokušat ćemo ponovno, gospodine." Sonda je ponovno pritisnula dugme, i ponovno skliznula. "Gospodine, površina je odveć skliska." "Samo nastavite." "Znate što", rekao je Ted zamišljeno, "ovo je ipak i dalje zaista izuzetna situacija. U određenom smislu, ona je Čak i izuzetnija od
kontakta s vanzemaljcima. Ja sam već i I Mije bio prilično siguran da u svemiru postoji vanzemaljs-ki život. Ali putovanje kroz vrijeme! Iskreno govoreći, ja sam, kao astrohzičar, imao i određene sumnje. Prema svemu što znamo, to je naprosto nemoguće, u suprotnosti je ..i zakonima fizike. Pa ipak sad imamo dokaz da je putovanje kroz vrijeme zaista moguće — i da će to naša vrsta moći učiniti u budućnosti!" Ted se smiješio, širom otvorenih očiju, ponovno sav sretan. Čovjek mu se zaista mora diviti, pomislio je Norman — tako je čudesno neuništiv. "I evo nas", rekao je Ted, "na pragu našeg prvog kon-i.ikta s našom vrstom iz budućnosti! Zamislite samo! Sus-resi ćemo se sa samima sobom iz nekog budućeg vremena!" Sonda je pritisnula još jednom, pa još jednom, no bez Ikakva uspjeha. "Gospodine, ne možemo nikako udariti u dugme." "To vidim i sam", odgovorio je Barnes i ustao. "U redu, gasi to i mičimo se odavde. Ted, čini mi se da će ti se na koncu ipak ispuniti želja. Moramo ući i otvoriti ih ručno. I >blaČimo se." 8283
U brodlilatora, u trenutku kad su se u njegovu skafanderu aktivirali električni grijači. Noga mu je dodirnula meko, muljevito tlo. Osvrnuo se u tami. Stajao je pred habitatom. Ravno pred njim, stotinu metara daleko, bila je usijana pravokutna mreža. Barnes je već grabio krupnim korakom, nagnut protiv struje i gibajući se sporo poput čovjeka na Mjesecu. "Zar to nije fantastično?1 "Ted. daj malo o'ladi", rekao je Harrv. A Beth je rekla: "Zapravo je čudno koliko tu ima malo života. Niste li opazili? Nijedne morske lepeze, nijednoga puža, ni spužve, ni samotne ribe. Ništa osim pustog, smedeg morskog dna. To je zacijelo jedna od onih mrtvih točaka Tihog oceana." Iza njih se pojavilo jarko svjetlo; Normanova je sjena pala na dno ispred njega. Okrenuo se i ugledao Edmund-sovu kako drži kameru i svjetla u masivnom hermeličkom kućištu. "Sve snimamo?" "Da, gospodine." "Pokušaj ne pasti, Normane", rekla je Beth i nasmijala se, "Trudim se." Sad su se već približili mreži. Norman se, ugledavši tu i dinge ronioce na
poslu, odmah osjetio bolje. Desno je bila visoka peraja, što se pružala iz koralja; golema, glatka i tamna površina što ih je, uzdižući se prema površini, sve pretvarala u patuljke. Barnes ih je proveo kraj peraje pa zatim dolje u tunel iskopan u koralju. Tunel je bio dug dvadeset metara, uzan i pio viđen svjetlima. Hodali su jedan po jedan. Kao da se l'iišiamo u rudnik, pomislio je Norman. "To je ono što su ronioci kopali?" "Tako je." Norman je ugledao sandučaslu konstrukciju od valovita i dičnog lima i okaiženu tlačnim bocama. "Pred nama je zračna komora. Još malo i tu smo", rekao je Barnes. "Svi u redu?" "Zasad", odgovorio je Harrv. (i.šli su u zračnu komom i Barnes je zatvorio vrata. Glasno |e zašištao zrak. Norman je gledao kako se voda povlači, najprije niz vizir, a potom i struk, koljena; na koncu je došla U svlačionici u cilindru A, Norman je zakoračio u svoj skafander. Tina i Edmundsova pomogle su mu da namjesti kacigu i uz Škljocaj je spojile s prstenom na vratu. Na leđima je osjećao masivnu težinu spremnika s regenerator-ima zraka; remenje mu se utisnuto u ramena. Osjetio je metalni okus zraka. Pod kacigom je zakrčalo i interna se veza uključila. Prve nječi Sto ih je čuo bile su: "Što veliš na 'Na pragu velikih mogućnosti .što se otvaraju pred ljudskom vrstom'?" Norman se nasmijao, sretan zbog malog predaha u velikoj napetosti. "Misliš da je to smiješno?" upitao je Ted uvrijeđeno. Norman je pogledao na drugi kraj prostorije i ugledao Čovjeka u skafanderu, kojem je na žutoj kacigi šablonom bilo ispisano "FIEI.DING". "Ne", odgovorio je Norman. "Samo sam nervozan." "I ja", rekla je Beth. "Nije to ništa", umiješao se Barnes. "Uzdajte se u mene." "Koje su tri najveće laži u DH-8?" upitao je Harrv, našto su se svi ponovno nasmijali. Nabili su se u sićušnoj izlaznoj komori, sudarali se kacigama, a kad su se vrata na nepropusnoj pregradi lijevo hermetički zatvorila, i kolo se na njima počelo okretali, Barnes je rekao: "U redu, ljudi, sad samo polako dišite." Podigao je donji kapak i otvorio pogled na crnu vodu. More se nije diglo u odjeljak. "Habitat ima pozitivan tlak", objasnio je Barnes. "Nivo se ne može dići. A sad gledajte mene, i radite što i ja. Ako ne želite poderati skafander." Gibajući se nespretno zbog težine spremnika, Čučnuo je kraj otvora,
dohvatio postrane rukohvate, a onda ih ispustio i nestao uz tihi pljusak. I tako su, jedan po jedan, popadali na oceansko dno. Kad mu je ledena voda obujmila odijelo, Norman je samo dahnuo; smjesta je, međutim, začuo brujanje sićušnog ven8485
do samoga poda. Šištanje je prestalo, i onda su prošli kroz još jedna vrata i hermetički ih zatvorili za sobom. Norman se okrenuo prema metalnom trupu svemirskoga broda. Robot se bio maknuo ustranu. Norman se u popriličnoj mjeri osjećao kao da stoji kraj velikog putničkog mlažnjaka - bili su tu i zaobljena metalna površina i glatka vrata iz jednoga komada. Metal je bio tamnosiv, zbog čega se doimao nekako zloslutno. Norman je uzalud pokušavao suzbiti nervozu. Oslušnuo je; sudeći po disanju ostalih, i oni su bili nervozni. "U redu?" upitao je Barnes. "Svi smo tu?" Edmundsova je rekla: "Pričekajte, molim vas, na video, gospodine." "U redu. Čekam." Svi su se poredali kraj vrata, no ipak su svi bili pod kacigama. To baš i neće biti neka slika, pomislio je Norman. Edmundsova: "Traka se vrti." Ted: "Volio bih reći nekoliko riječi." Harrv: "Isuse, Ted. Znaš li se ti koji put i isključiti?" Ted: "Mislim da je ovo važno." Harrv: "Samo naprijed, održi taj svoj govor." Ted: "Pozdrav svima. Govori Ted Fielding, tu pred vratima neznanog svemirskog broda koji je otkriven..." Barnes: "Čekaj čas, Ted. To 'tu pred vratima neznanog svemirskog broda' zvuči kao 'tu na grobu neznanog junaka1." Ted: "Ne dopada ti se?" Barnes: "Pa, mislim da izaziva krive asocijacije." Ted: "Mislio sam da će ti se dopasti." Beth: "A ne bismo li mogli naprosto nastaviti, najljepše molim." Ted: "Onda ništa." Harrv: "Da se sad ne bismo malo durili?" Ted: "Onda ništa. Onda neka taj povijesni trenutak prođe bez komentara."
Harrv: "U redu, odlično. Daj da to otvorimo." Ted: "Nadam se da svi znaju što ja o tome mislim. A mislim da bismo morali izreći nekoliko kratkih opaski za potomstvo." Harrv: "No dobro, izreci napokon te svoje proklete opaske!"Ted: "A sad me slušaj, govno jedno, dovde mi je tvoje prepotencije i tvog sveznalačkog..." Barnes: "Zaustavite traku, molim." Edmundsova: "Traka zaustavljena, gospodine." Barnes: "Dajte se svi malo smirite." Harrv: "Smatram da su sve te ceremonije potpuno irelevantne." Ted: "Nisu one ništa irelevantne; to je naprosto primjereno." Barnes: "U redu, preuzimam to na sebe. Pustite vrpcu." Edmundsova: "Puštam vrpcu." Barnes: "Govori kapetan Barnes. Upravo se spremamo otvoriti vrata na oplati. Sa mnom su u ovoj povijesnoj prilici Ted Fielding, Norman Johnson, Beth Halpern i Harrv Adams." Harrv: "Zašto sam baš ja na kraju?" Barnes: "Išao sam s lijeva na desno." Harrv: "Nije li to ipak malo čudno da je jedini crnac baš na posljednjem mjestu?" Barnes: "Harrv, bilo je s lijeva nadesno. Onako kako Bmo stajali." Harrv: "I nakon jedine žene u ekipi. I ja sam redovni profesor, dok je Beth samo vanredni." Beth: "Harrv..." Ted: "Znaš što, Hal, možda bi nas trebalo označiti i punim titulama i ustanovama u kojima radimo..." Harrv: "... Što fali abecednom redu..." Barnes: "... Sad je dosta! Prekini! Ne snimaj!" Edmundsova: "Vrpca je gotova." Barnes: "Isuse Kriste." Okrenuo se od grupe i zatresao kacigom. Zamahom je digao metalnu ploču, ogolio dva dugmeta i pritisnuo jedno i >
Barnes je pritisnuo dugme označeno s "OTVORI". Bljesnula su slova: PRILAGODBA ATMOSFERE. I tada, uz štropot, vrata su kliznula ustranu, baš poput vrata na avionu. U prvom trenutku Norman je s dmge strane vidio samo crninu. Oprezno su krenuli naprijed, bljesnuli svjetiljkama kroz otvorena vrata i ugledali rešetke, kompleks metalnih cijevi. "Beth, provjeri zrak." Beth je povukla polugu na malom analiza tom plinova što ga je držala u ruci. Zasjao je ekran za očitavanje. "Helij, kisik, tragovi COj i vodene pare. U pravim omjerima. To je tlačna atmosfera." "Brod je prilagodio svoju atmosferu?" "Čini se." "U redu. Jedan po jedan." Barnes je pivi skinuo kacigu i udahnuo zrak. "Čini se da je u redu. Malo je metalan, i pecka, ali je u redu." Nekoliko je puta duboko udahnuo, pa kimnuo glavom. I ostali su poskidali kacige i položili ih na palubu. "Tako je bolje." "Da idemo?" "Zašto ne?" Uslijedilo je kratko oklijevanje, a onda se Beth brzo probila kroz njih i rekla: "Dame imaju prednost." Ostali su pošli za njom. Norman se osvrnuo i ugledao sve njihove žute kacige kako leže na podu. Edmundsova je, držeći video-kameru na oku, rekla: "Krenite, doktore Johnson." Norman se okrenuo i zakoračio u svemirski brod.Unutrašnjost Stajali su na metar i pol širokom nogostupu, ovješenom visoko u zraku. Norman je bljesnuo svjetiljkom u dubinu: Snop je blistao kroz dvanaest metara zraka prije nego što |e pljusnuo po donjem dijelu trupa. Posvuda oko njih, na-pol rasplinuta tamom, bila je gusta mreža traverzi i potpo-ranja, Beth je rekla: "Kao u rafineriji nafte." Bljesnula je svjetiljkom na čeličnu gredu. Na njoj je .šablonom bilo ispisano "AVR-09". Svi su natpisi bili na engleskom.
"Većina onog što vidite pripada konstrukciji", rekao je Barnes. "Prenosnici opterećenja s vanjskoga trupa. Strahovito dobra moć nošenja po svim osima. Brod je građen vrlo robusno, kako smo i slutili. Projektiran da može podnijeti izuzetno visoka opterećenja. Unutra je vjerojatno još |edan trup." Norman se prisjetio da je Barnes svojedobno bio aeronautički inžinjer. "I ne samo to", rekao je Harrv i obasjao vanjski trup. "I'ogledajte ovo — sloj olova." "Biološki štit?" "Morao bi biti. Petnaest centimetara debljine." "Onda je brod izgrađen tako da može podnijeti mnogo iračenja." "I to vraški puno", odgovorio je Harrv. U brodu je lebdjela lagana izmaglica, a u zraku se pomalo osjećalo nešto uljevito. Činilo se da je metalna re-ietka premazana uljem, ali kad ju je Norman dodirnuo, ulje mu nije prešlo na prste. Shvatio je da i sam metal ima neobičnu teksturu: bio je gladak i pomalo mek na dodir, ".' >invo nekako gumast. "Zanimljivo", rekao je Ted. "To je nekakva nova vrsta materijala. Mi obično Čvrstoću povezujemo s tvrdoćom, ali ul metal — ako to jest metal — istodobno je i čvrst i melju Tehnologija je materijala očito u međuvremenu popri-Ui n< i 11/.napredovala." 8889
"Očito", rekao je Harry. "Mislim, tu ima logike", nastavio je Ted. "Ako zamislimo Ameriku prije pedeset godina i usporedimo je s današnjom, jedna je od najvećih promjena veliko mnoštvo plastičnih i keramičkih materijala kojima danas raspolažemo, a koji se tada nisu mogli ni zamisliti..." Ted je nastavio govoriti, glasom koji je odjekivao u upravo spiljskoj tami. Pa ipak je Norman u njegovu glasu čuo i napetost. To Ted zviždi u mraku, pomislio je. Krenuli su dublje u brod. Normanu se, zbog toga što je stajao tako visoko u tami. počelo vrtjeti u glavi. Stigli su do grananja nogostupa. Medu svim tim cijevima i traverza-ma teško se bilo snaći — bilo im je kao da su se našli n mela Inoj šumi. "Kamo?" Barnes je na zapešću imao kompas; taj se blistao zelenim sjajem. "Desno."
Još su deset minuta slijedili mrežu nogostupa. Norman se postupno uvjeravao da je Barnes imao pravo: doista je postojao i unutarnji valjak, izgrađen unutar vanjskoga, a razmaknutim ih je držao gusti splet traverzi i polporanja. Svemirski brod u svemirskom brodu. "Zašto bi izgradili takav brod?" "To pitaj njih." "Razlozi su morali biti imperativni", rekao je Barnes. "Snaga potrebna za pokretanje dvostrukoga trupa, s toliko olovnoga štita... teško je i zamisliti motor potreban da bi nešto tako veliko poletjelo." Nakon tri do četiri minute stigli su do vrata na unutarnjem trupu. Izgledala su kao i ona vanjska. "Ponovno aparati za disanje?" "Ne znam. Smijemo li riskirati?" Ne pričekavši na odgovor, Beth je digla ploču s dug-metima, prilisla "OTVORI" i vrata su se uz štropot otvorila. Iza toga je ponovno bila tama. Prošli su kroz vrata. Norman je pod nogama osjetio nešto novo; okrenuo je snop svjetlosti prema dolje i ugledao tapison bež boje. Ručne su im svjetiljke zašarale prostorijom i otkrile veliki, ljudskim konturama prilagođeni pult bež boje, uz koji•li stajala tri ojastučena naslonjača. Prostorija je očito bila n.i pravljena za ljudska bića. "Zacijelo je to kapetanski most ili pilotska kabina." Zaobljeni su, međutim, pultovi bili posve prazni. Na njima nije bilo baš nikakvih instrumenata. I sjedala su bila prazna. Počeli su svoje snopove zibati amo-tamo po tami. Izgleda mi prije kao maketa negoli nešto stvarno." "Ali to ne može biti maketa." "Dobro, ali tako izgleda." Norman je prešao rukom preko glatkih obrisa pulta. i^i" je lijepo oblikovan, ugodan na dodir. Norman je pritisnuo površinu i osjetio kako se pod njegovim dodirom svi-I'' u lovno nešto gumasio. ■Još jedan novi materijal." Normanova je svjetiljka pokazala nekoliko artefakata. i dingom je kraju pulta ljepljivom vrpcom bila učvršćena irtotečna kartica dimenzija sedam i pol s dvanaest i pol, ■ n.i njoj je bila rukom ispisana poruka: "IDEMO, MALA, II 'l \K )!" Kraj nje je bio plastični kipić dražesne životinjice n illk ni nekakvu purpurnu vjevericu. S donje joj je strane 11.1 "Sretnica Lemontina". Pa ma što da to značilo. Naslonjači su kožni?" < u u se. \li gdje su te proklete komande?" li uman je nastavio upirati prstom po praznom pultu, i je najednom površina bež boje dobila dubinu, i pokil<> se da su tu doista i instrumenti i ekrani. Sva je inimentacija bila nekako unutar površine pulta, poput
\ ke iluzije ili holograma. Norman je pročitao slova izInstrumenata: "Pozicijski potisnik" .... "F3 Klipno ilo" ..... "Klizač" ....."Sita"..... Ipel nova tehnologija", rekao je Ted. "Podsjeća na i. <• kristale, ali je daleko bolje. Nekakva napredna op-I in mika." lajednom su se svi ekrani na pultu zasjali crveno, i i .<• piskutav zvuk. Norman je uplašeno odskočio; n indna se ploča vraćala u život. ilo svi!" -Imi je ispunio jedincati gromoviti bljesak intenzivne joti« »sli, i za sobom ostavio oštru sliku na mrežnici. 9091
"O, Bože..." Još jedan bljesak — i još jedan — i onda su se upalila stropna svjetla i jednolično osvijetlila prostoriju. Norman je vidio uplašena, isprepadana lica. Uzdahnuo je, polako izdišući zrak. "Isuse..." "Kako se to kvragu dogodilo?" upitao je Barnes. "To sam bila ja", odgovorila je Beth. "Pritisnula sam dugme." "Nemojmo sad samo ići okolo i pritiskati dugmad, ako nemale ništa protiv", rekao je Barnes ljutilo. "Bilo je označeno s 'OSVJETLJENJE PROSTORIJE'. Učinilo mi se da bi ga bilo sasvim namjesti! pritisnuli." "Dajte, nemojmo sad samo svaki po svom", rekao je Barnes. "Pa mislim. Isuse, Ilal..." "Molim te, Beth, samo nemoj više pritiskati nikakve gumbe!" Sad su se kretali po kabini i zagledali se u ploču s instrumentima i naslonjače. To jest svi osim Harrvja. On je stajao posve mirno nasred prostorije, ne mičući se, i onda upiiao: "Je li tko vidio negdje nekakav datum?" "Nema datuma." "Mora postojati nekakav datum", rekao je Harrv najednom napetim glasom. "I mi ga moramo naći. Zato što je to nedvojbeno američki svemirski brod iz budućnosti." "I što on tu radi?" upitao je Norman. "Vrag me odnio ako znam", odgovorio je Harrv. I slegnuo ramenima.
Norman se namrštio. "Što nije u redu, Harrv?" "Ništa." "Sigurno?" "Da. sigurno." A Norman je pomislio: Nešto je smislio, i to ga muči. Ali ne želi reći što je to. A Ted je rekao: "Dakle lako izgleda vremenski stroj.""Ja ne znam", rekao je Barnes. "Ako mene pitate, ta ploča s instrumentima izgleda kao stvorena za letenje, a čitava je ova prostorija pljunuta pilotska kabina." Isto je mislio i Norman: sve u toj prostoriji podsjećalo ga je na komandnu kabinu zrakoplova. Tri naslonjača, za pilota, kopilota i navigatora. Raspored instrumenata. Bio je to stroj za letenje, u to je bio siguran. Pa ipak je tu nešto bilo čudno... Kliznuo je u jedan od tijelu prilagođenih naslonjača. Meki je materijal, sličan koži, bio gotovo odveć udoban. i> no je nekakvo grgljanje: Unutra je voda? "Nadam se da tim čudom ne misliš poletjeli", rekao je led i nasmijao se. "Ne, ne." "Čujete li i vi nekakvo bućkanje?" Naslonjač ga je zgrabio. Norman je doživio trenutak panike, osjetivši kako se stolac pomiče svud oko njegova djela, kako mu stišće ramena i ovija mu se oko bokova. Kožna mu je presvlaka kliznula oko glave, prekrila mu um. navukla mu se na čelo. Počeo je tonuti, gubiti se u unutrašnjosti naslonjača, koji ga je proždirao. "O, Bože..." A onda je naslonjač naglo poskočio naprijed i oštro se iiiNiavio pred komandnim pultom. I bućkanje je stalo. 1 polom ništa. "Ja mislim", rekla je Beth, "da taj naslonjač misli da ■«'li.š poletjeti." "Ummm", odgovorio je Norman, pokušavajući steći li.i nad disanjem, nad podivljalim pulsom. "Pitam se i ino kako da se izvučem?" loš jedini slobodni dio tijela bile su mu šake. Pomakao t prste i pod njima osjetio ploču s dugmetima na osloncu i ruke svog naslonjača. Pritisnuo je jedno od njih. Naslonjač je kliznuo natrag, otvorio se poput meke ■ iljke i pustio ga. Norman se iskobeljao i osvrnuo se na ik svog tijela, što se polako gubilo dok se naslonjač io i prilagođivao se.
i larry je pokusno pritisnuo prstom jedan od kožnih jasli .i i začuo grgljanje. Napunjeno vodom." 9293
"Savršeno logično", rekao je Barnes. "Voda je nest-lačljiva. Čovjek koji sjedi u takvom naslonjaču može podnijeti strahovite akceleracije." "A sam je brod napravljen tako da može podnijeti velika naprezanja", rekao je Ted. "Možda je putovanje kroz vrijeme naporno? Mislim, naporno u konstruktivnom smislu?" "Možda." Norman je bio skeptičan. "Ali ja mislim da je Barnes u pravu — taj je stroj nekad letio." "Možda samo izgleda tako", rekao je Ted. "Na koncu konca, poznato nam je kako se putuje kroz prostor, ali ne znamo kako se putuje kroz vrijeme. Znamo da su prostor i vrijeme zapravo dva aspekta istoga, nečega što se zove prostor-vrijeme. Možda se kroz vrijeme mora putovati baš onako kako se putuje kroz prostor. Možda su putovanje kroz vrijeme i prostor mnogo sličniji no što mi to danas mislimo." "Da nismo na nešto zaboravili?" javila se Beth. "Gdje su ljudi? Ako je netko time letio kroz prostor ili vrijeme, gdje su onda oni?" "Možda negdje drugdje u brodu." "Ja u to nisam baš jako siguran", rekao je Harrv. "Pogleda jte samo kožu na tim naslonjačima. Nova novcata." "Možda je to bio novi brod." "Ne. mislio sam zaista ispod čekića. Na koži nema nikakvih ogrebotina, nikakvih posjekotina, nema ni prolivene kave ni mrlja. Baš ništa ne upućuje na to da je u tim naslonjačima ikad itko sjedio." "Možda posade nije ni bilo." "A za koga onda naslonjači, ako nema posade?" "Možda su posadu iskrcali u zadnjem trenutku. Čini se da ih je brinulo zračenje. I unutarnji je trup zaštićen olovom." "Zašto bi putovanje kroz vrijeme moralo imati ikakve veze sa zračenjem?" "Ja znam", upleo se Ted. "Možda je brod lansiran slučajno. Možda je brod bio na lansirnoj rampi i netko je pritisnuo dugme prije nego što se posada ukrcala, i tako je brod uzletio prazan," "Mislim, samo hop, krivo dugme?" "To bi značilo baš se zeznuti", rekao je Norman.Barnes je odmahnuo glavom.
"Ovo ne pušim. Kao prvo, brod takve veličine ne bi se nikad mogao lansirati sa Zemlje. Morali bi ga izgraditi i •ostaviti u orbiti, i lansirati iz svemira." "A što velite na ovo?" upitala je Beth i pokazala na još [edan pult u dnu komandnoga mosta. Tu je bio i četvrti naslonjač, privučen tik do pulta. Njegova je koža bila omotana oko ljudskoga lika. "Bez zezancije..." "Pa tu je čovjek?" "Daj da vidimo." Beth je pritisnula dugmad na osloncu m ruke. Naslonjač je odzujao od pulta i razmotao se. gledali su čovjeka što je. otvorenih očiju, zurio pred be. "(). Bože. nakon svih tih godina, tako savršeno u uvan". rekao je Ted. Sto se moglo i očekivati", umiješao se Harrv. "S obzirni da je riječ o lutki." \h izgleda tako pravi..." 'Našim potomcima pripada pohvala zbog tolikog napretka", rekao je Harrv. "Oni su pola stoljeća ispred nas." ni ni io je lutku prema naprijed pa tako pogledima izložio i ik< ivinu što mu je izvirala otraga, negdje pri dnu bokova. "Žice..." Ne žice", odgovorio je Ted. "Staklo. Optički kablovi. Ilav se ovaj brod služi optičkom tehnologijom, a ne eleknlkom." i svakom slučaju, jedna misterija manje", rekao je i u i v gledajući u lutku. "Očito da je ova letjelica bila izi.i kao brod s ljudskom posadom, ali su ga poslali n|<\" iSto?" Vjerojatno zato što je planirano putovanje bilo odveć no Najprije su poslali brod bez ljudske posade, prije o će poslati brod s njom." li i je Beth rekla: l kamo su ga poslali?" id i'' riječ o putovanju kroz vrijeme, brod se ne Šalje On se šalje nekad" redu, 1' koje su ga onda nekad poslali?" 9495
Harry je slegnuo ramenima. "O tome još nemamo informacija", odgovorio je. Ponovno to ustručavanje, pomislio je Norman. A što Harry zapravo misli? "Mislim, taj je brod dug pola milje", rekao je Barnes. "Imamo još mnogo toga za pogledati."
"Pitam se imaju li crnu kutiju", rekao je Norman. "Misliš kao u komercijalnom putničkom avionu?" "Da. Nešto što će bilježiti aktivnosti broda na njegovu putu." "Moraju ga imali", rekao je Harry. "Pođite za lutkinim kablom pa čete ga sigurno nači. I ja bih ga volio vidjeti. Zapravo bih rekao da je on od ključne važnosti." Norman je počeo pregledavati pult i podigao ploču s tipkama. "Vidi ovdje", rekao je. "Našao sam datum." Svi su se sjatili oko njega. Ispod tipkovnice je u plastici bila markica. "Intel Inc. Made in U.S.A. Serial No: 9800-1()77 8/5/43." "Peti kolovoza 2043?" "Čini se baš tako." "I tako mi šećemo brodom pedesetak godina prije no što će ga sagraditi..." "Od toga me hvata glavobolja." "Vidi ovdje." Beth je krenula s komandne palube i ušla u nešto što je nalikovalo prostoriji za posadu. Unutra je bilo dvadeset brodskih kreveta. "Posada od dvadeset ljudi? Ako su za letenje bila dovoljna trojica, zašto ih je onda bilo još sedamnaest?" Na to nitko nije znao odgovoriti. Polom su ušli u veliku kuhinju, u nužnik, dnevne prostorije. Sve je bilo novo i sjajno dizajnirano, no ipak se odmah dalo prepoznati o čemu je riječ. "Znaš li što, Hali, ovo je mnogo udobnije od DH-8." "Da, možda bismo se trebali preseliti ovamo." "Apsolutno ne", rekao je Barnes. "Došli smo da taj brod proučimo, ne da živimo u njemu. A pred nama je još mnogo posla prije no što bar počnemo razumijevati o čemu je tu zapravo riječ.""Bili bismo mnogo djelotvorniji kad bismo ovdje, dok Sve to istražujemo, i živjeli." "Tu baš ne bih volio živjeti", rekao je Harry. "Od tog mi se ježi koža." "I meni", dodala je Beth. Sad su na brodu bili već čitav sat, i Normana su već zaboljele noge. To je bilo još nešto što nije bio predvidio: Dok čovjek istražuje veliki svemirski brod iz budućnosti, mogu ga zaboljeti noge. Ali je Barnes nastavio dalje. Nakon što su izašli iz prostorija za posadu, ušli su u golemi prostor s mnogo uskih nogostupa postavljenih Između velikih hermetički zatvorenih odjeljaka što su se protezali dokle je sezao pogled. Za te se odjeljke ispostavilo da su skladišni prostori goleme veličine. Otvorili su je-dan i otkrili da je pun teških plastičnih kontejnera, koji su gledali prilično slično teretnim kontejnerima suvremenih putničkih aviona, samo što su bili mnogo puta veći. Ot-\ orili su jedan od njih. "Bez zezancije", rekao je Barnes nakon što je zavirio unutra.
"šio je to?" "Hrana." Hrana je bila umotana u slojeve olovne folije i pla-iikc poput NASA-inih sljedovanja. Ted je dohvatio jedan .iinoiak. "I Irana iz budućnosti!" rekao je i mljasnuo. "Misliš to jesti?" upitao je Harrv. \|).solutno", rekao je Ted. "Znaš, jednom sam imao bo-ii I luni Perignona iz 1897, ali sad će mi se prvi put pružiti prilika da pojedem nešto iz budućnosti, iz godine 2043." \ i >sim toga je i u'isto godina stara", dodao je Harrv. \1< i/.da biste to željeli snimiti", obratio se Ted Edmund-'\. ij. "Mene kako jedem." Edmundsova je poslušno stavila kameru na oko i upa-11 Bvjetlo. 9697
"Dajte, pustite sad to", rekao je Barnes. "Moramo obaviti još toliko toga." "To su istraživači s ljudskim licem", odgovorio je Ted. "Ne sad", rekao je Barnes čvrstim glasom. Otvorio je i dnigi spremišni kontejner, pa potom i treći. 11 svima je bila hrana. Prešli su do sljedećeg skladišta i otvorili još nekoliko kontejnera. "Sve je samo hrana. Ničega osim hrane." Brod je putovao s golemom količinom hrane. Čak i kad se uzme u obzir da je imao posadu od dvadeset članova, li njemu je bilo dovoljno hrane za višegodišnje putovanje. Vremenom su se već jako umorili; pravo je olakšanje nastupilo tek kad je Belh pronašla nekakvo dugme i rekla: "Pitam se čemu ovo služi..." Našto je Barnes rekao: "Beth..." A onda se pločnik pokrenuo; gumena se traka uz tihi šum zakotrljala po valjcima. "Beth, volio bih da prestaneš pritiskati svako prokleto dugme na koje ti padne pogled." Ali se nitko nije bunio. Bilo je pravo olakšanje provesti se na pločniku kraj desetaka identičnih skladišnih prostora. Napokon su stigli do nove sekcije, mnogo dalje prema pramcu. Norman je procjenjivao da su se dosad udaljili otprilike četvrt milje od odjeljka za posadu u krmi..Što je značilo da su se našli otprilike u sredini golemoga broda.
I tu su našli prostoriju s uređajima za održavanje života, kao i dvadeset obješenih svemirskih odijela. "Hopa!" rekao je Ted. "Sad je napokon sve jasno. To je brod za putovanje do zvijezda." Ostali su samo nešto promrmljali, uzbuđeni i samom mogućnošću. Najednom je sve postalo jasno: i razmjeri, i golemost broda, kompleksnost komandnih pultova... "O, za milost Božju", rekao je Harrv. "On sigurno nije pravljen za put do zvijezda. To je očito konvencionalni svemirski brod, makar i vrlo velik. A pri konvencionalnim brzinama, najbliža je zvijezda dvjesto pedeset godina daleko." "Možda oni posjeduju nekakvu novu tehnologiju.""I gdje im je ona? Ne vidim nikakva traga nikakvoj no-ij tehnologiji." "I'a mislim, možda..." "Suoči se s činjenicama, Ted", rekao je Harrv. "Čak i I id se uzme u obzir ta golema veličina, brod ima zaliha i svega nekoliko godina: najviše petnaest do dvadeset. Koliko daleko može za to vrijeme stići? Jedva će i izaći iz ni« eva sustava, nije li tako?" Ted je smrknuto kimnuo glavom. "To je istina. Vovageru je trebalo pet godina da stigne lo Jupitera, devet da stigne do Urana. Za petnaest godi-i Možda su putovali na Pluton." "Zašto bi itko želio poći na Pluton?" Mi 10 još ne znamo, ali..." Zapištali su radioaparati. Glas je Tine Cha rekao: Kapetane Barnes, traži vas površina zbog sigurno ilrimne depeše, gospodine." "1' redu", odgovorio je Barnes. "Ionako je već vrijeme I p )\ raiak." Krenuli su natrag, kroz golemi brod, prema glavnom i u Prostor i vrijeme Sjedili su u salonu DH-8 i gledali kako ronioci rade na i Barnes je bio u susjednom cilindru i razgovarao s mom. Levvjeva je kuhala ručak, ili večeru — no, 11 i\ obrok, to sigurno. Svima se već sve pobrkalo "'. 0110,14 što su ljudi iz Mornarice zvali "površinskim 11 ih >m". Površinsko vrijeme ovdje nije važno", rekla je Ed-l■■' iva preciznim glasom knjižničarke. "Bio dan ili noć, pjedno. Čovjek se navikne." idredeno su zakimali glavom. Norman je opažao da 1 umorni. Napori i živčana napetost ekspedicije ubrali ij danak. Beth je već bila otplovila u san, s nogama ni u im na stolić za kavu i mišićavim rukama pre-
nm na prsima. 9899
Pred prozor su se bile spustile tri male podmornice i sad su lebdjele nad mrežom. Nekoliko se ronilaca bilo skupilo; ostali su se vraćali prema ronilačkom habitatu DH-7. "Kao da se nešto zbiva", rekao je Harrv. "To ima nekakve veze s tim što sad Barnes razgovara?" "Može biti." Harrv je i dalje bio nečim zaokupljen, rastresen. "Gdje je Tina Chan?" "Zacijelo s Barnesom. Zašto?" "Morao bih s njom razgovarati." "O čemu?" upitao je Ted. "Privatno", odgovorio je Harrv. Ted je podigao obrve, ali nije više rekao ništa. Harrv je ustao i otišao u Va D. Norman i Ted su ostali sami. "On je čudan tip", rekao je Ted. "Misliš?" "To znaš i sam, Normane. I arogantan. Možda zato što je crnac. Kompenzacija, što ti veliš?" "Ne znam." "Rekao bih da stalno nekog provocira", rekao je Ted. "Kao da mu na ovoj ekspediciji ništa nije pravo." Duboko je uzdahnuo. "No naravno, svi su matematičari malo čudni. On vjerojatno uopće ne živi. hoću reći nema privatnog života, ženske i to. Jesam li ti pričao da sam se ponovno oženio?" "Negdje sam to pročitao", odgovorio je Norman. "Ona je televizijski reporter", rekao je Ted. "Prekrasna žena." Nasmiješio se. "Kad smo se oženili, dala mi je Corvette. Krasnu Corvette iz 58. kao vjenčani dar. Znaš onu krasnu crvenu boju, kao na vatrogasnim kolima, kakvu su imali pedesetih? U toj boji." Ted se uskoračao sobom, pa bacio brz pogled na Beth. "Naprosto mislim da je sve to nevjerojatno uzbudljivo. Vjerojatno neću ni oka sklopiti." Norman je kimnuo. Zanimljivo je, pomislio je, koliko su svi različiti. Ted, vječno optimističan, s pjenušavim oduševljenjem djeteta. Harrv, sa svojim hladnim, kritičkim držanjem, ledenim umom, pogledom bez treptaja. Beth, ne baš jako intelektualna, ne baš jako cerebralna. Ali zato dvostruko tjelesna i dvostruko emotivna. I to je bio razlog/.bog kojeg je,
iako su svi bili iscrpljeni, samo Beth mogla spavati. "Što ti misliš, Normane", kazao je Ted, "čini mi se da si rekao da će biti pomalo jezivo." "Što sam i mislio", odgovorio je Norman. "Hoću reći", nastavio je Ted, "što se tiče ove ekspedi-cije mnogi su se mogli zabuniti, a meni je drago da si to bio baš ti." "I meni." "Iako ne mogu ni zamisliti kako si za ovu ekipu mogao Izabrati čovjeka kao što je Harrv Adams. Ne velim da on nije istaknuti znanstvenik, ali..." Ali Normanu se nije dalo o Hanyju. "Ted, sjećaš li se kako si, dok smo bili na brodu, rekao kako su prostor i vrijeme samo dva aspekta istog fe-ii' imena?" "Vrcmensko-prosiornog kontinuuma, da." "To zapravo nikad nisam razumio." "Zašto? Pa to je bnr jasno." "Mogao bi mi to objasnili?" "Naravno." "Na engleskom?" upitao je Norman. "Hoćeš reći, objasniti matematike?" "Da." "Pa ovaj, mogao bih pokušati." Ted se namrštio, ali je forman znao da mu je to drago; Ted je volio docirati. '.isi.io je na trenutak, pa rekao: "U redu. Da vidimo što nam je potrebno za početak. Bliska ti je već ideja da je i.n ilacija samo geometrija?" "Ne." "A zakrivljenost prostora i vremena?" "Ne zapravo, ne." I Ih. Einsteinova opća relativnost?" "Žao mi je", odgovorio je Norman. 'Ništa zato", rekao je Ted. Na stolu je bila zdjela voća. td ju je ispraznio i voće položio na stol. i redu. Ovaj stol je prostor. Fin, ravni prostor." "11 redu", odgovorio je Norman. led je počeo postavljati pojedine plodove. 100101
"Ova je naranča Sunce. A ovo su planeti, koji se u krugovima gibaju oko Sunca. Tako na stolu imamo Sunčev sustav."
"U redu." "Odlično", nastavio je Ted. "A sad, ovo Sunce" — upro i< ■ i irstom u naranču na sredini stola — "vrlo je veliko, lako da ima mnogo gravitacije." "To stoji." Ted mu je dao željeznu kuglicu. "Ovo je svemirski brod. Htio bih da je pošalje! kroz Sunčani sustav, ali tako da prođe lik uza Sunce. U redu?" Norman je uzeo špekulu i zakotrljao je tako da je prošla tik do naranče. "U redu." "Opazio si da se tvoja kuglica otkotrljala ravno preko ravnoga stola." "To stoji." "Ali u stvarnom životu, što bi se dogodilo s tvojim svemirskim brodom kad bi prošao kraj Sunca?" "Sunce bi ga usrkalo u sebe." "Da. Mi bismo rekli da bi 'pao' u Sunce. Svemirski bi brod skrenuo s ravne crte i udario u Sunce. Ali to se s tvojim svemirskim brodom nije dogodilo." "Ne." "I zato znamo da ravan stol nije ono pravo", rekao je Ted. "Stvarni svemir ne može biti ravan kao stol." "Ne može?" "Ne", odgovorio je Ted. Uzeo je praznu zdjelu i na dno joj položio naranču. "A sad zakotrljaj kuglicu da prođe ravno pokraj Sunca." Norman je u zdjelu frknuo kuglicu. Kuglica je opisala luk i potom u unutrašnjosti zdjele počela opisivati spiralu, da bi na koncu udarila u naranču. "U redu", rekao je Ted. "Svemirski je brod pogodio Sunce, baš onako kako bi se dogodilo u stvarnom životu." "Ali ako mu dam dovoljno veliku brzinu", rekao je Norman, "prošao bi ravno mimo njega. Najprije bi se skotrljao, a. onda se uskotrljao s druge strane zdjele i eto ga opet vani.""Ispravno", odgovorio je Ted. "Baš kao u stvarnom životu. Ako svemirski brod ima dovoljno veliku brzinu, onda će pobjeći iz Sunčeva gravitacijskog polja." "To stoji." "I tako", rekao je Ted, "što smo time pokazali? Pa to da se svemirski brod, koji u stvarnom životu prolazi kraj Sunca, ponaša kao da ulazi u zakrivljeni dio prostora oko Sunca. Prostor je oko Sunca zakrivljen kao ova zdjela." "Uredu..."
"I ako ta tvoja kuglica ima pravu brzinu, ona neće pob-|eći iz zdjele, nego će se naprosto beskonačno okretati un-iii.ii" oboda zdjele. I to je upravo ono što čine planeti. Oni se beskonačno okreću u zdjeli što ju je stvorilo Sunce." Vratio je naranču na stol. "U stvarnosti možemo zamisliti da je stol napravljen od gume i da planeti, dok na njoj leže, u njoj prave udubljen-m I iako svemir zaista izgleda. Stvarni je svemir zakrivljen i ta se zakrivljenost mijenja s količinom gravitacije." "Da..." "1 tako", rekao je Ted, "svemir je gravitacijski zakrivljen." "U redu." "A to znači da gravitaciju možeš zamisliti kao puku akrivljenost prostora. Zemlja posjeduje gravitaciju zato što akrivljuje svemir oko sebe." "U redu." "Samo što to nije tako jednostavno", rekao je Ted. Norman je duboko uzdahnuo. "Nisam ni mislio da će biti." I lairv se vratio u prostoriju, pogledao plod na stolu, ali lije rekao ništa. "A sad", nastavio je Ted, "kad zakotrljaš tu svoju kugli-. u preko zdjele, opažaš da se ona ne samo spušta u spi-lll nego da se također počinje i brže gibati, u redu?" "Da." i sad, kad se neko tijelo giba brže, onda vrijeme na tom lu protječe sporije. To je dokazao Einstein još početkom li* va. A lo znači da ono što zamišljamo kao zakrivljenost i.i predstavlja ujedno i zakrivljenost vremena. Sto je iblja krivulja u zdjeli, to vrijeme protječe sporije ."\ 102103
Našto je Harry rekao: "Mislim..." "To je laički rečeno", rekao je Ted. "Pružimo čovjeku šansu." "Da", rekao je Norman, "pružite mi šansu." Ted je podigao zdjelu. "I sad, ako sve to obavimo matematički, otkrit ćemo da ta zakrivljena zdjela nije ni prostor ni vrijeme, nego kom-binacija i jednog i dnigog,
nešto što nazivamo prostorom-vremenom. Ova je zdjela prostor-vrijeme, a tijela što se po njoj gibaju, gibaju se kroz prostor-vrijeme. Mi gibanje ne zamišljamo tako, no zapravo se zbiva upravo to." "Zaista?" "Naravno. Uzmimo bejzbol." "Kretenska igra", rekao je Harry. "Mrzim igre." "Bejzbol poznaješ?" upitao je Ted Normana. "Da", odgovorio je Norman. "U redu. Zamisli da udarac lupi nisku lopticu do središnjeg igrača. Loptica leti skoro ravno i za to joj treba, recimo, pola sekunde." "Stoji." "Sad zamislimo da udarac lupi visoku lopticu do istog središnjeg igrača. Ovaj put loptica odlijeće visoko u zrak, i morat će, prije nego što je uhvati središnji igrač, proteći punih šest sekundi." T' redu." R sad, putanje tih dviju lopti — visoka i niska — nama se čine vrlo različitima. Ali su se obadvije te lopte u prosto-ru-vremenu gibale savršeno isto^j "Ne", rekao je Norman. "Da", rekao je Ted. "A tebi je to, na neki način, već i poznato. Zamisli da ti velim da središnjem igraču lupiš visoku loptu, ali da do njega ne stigne za šest, nego za samo pola sekunde." "To je nemoguće", rekao je Norman. "Zašto? Pa samo malo jače lupiš visoku loptu." "Ako je lupim jače, odletjet će više i pasti nakon dužeg vremena." "U redu, onda lupi nisku loptu, ali tako da do sredine polja stigne za šest sekundi.""Ne mogu ni to." "U redu", rekao je Ted. "Ti mi time zapravo veliš da loptu ne možeš natjerati da čini sve što poželiš. A to je zato što postoji fiksni odnos koji upravlja putanjom lopte kroz prostor i vrijeme." "Naravno. Zato što Zemlja ima težu." "Da", odgovorio je Ted, "a mi smo se već složili da je gravitacija samo zakrivljenost prostora-vremena, nešto popni zakrivljenosti ove zdjele. Sve bejzbolske lopte na svijetu gibaju se istom krivuljom prostora-vremena, baš kao što se i čelična kuglica giba ovom zdjelom. Pogledaj." Vratio je naranču u zdjelu. "Zemlja je ovdje." Stavio je dva prsta na nasuprotne strane naranče. "Tu su udarac i središnji igrač. I sad. zavaljaj kuglicu od jednog prsta do drugog, pa ćeš otkrili da ćeš se morati prilagoditi zakrivljenosti zdjele. Ili ćeš kuglicu otfrknuti lagano, pa će se ona prokotrljati blizu na-ranče, ili ćeš je frknuti pošteno, pa će se ona, prije nego ItO ponovno padne s druge strane, dobrano uspeti uza •.u a niču zdjele. Ali ti ne možeš natjerati tu kuglicu
da čini ■ac što poželiš, i to zato što se kuglica giba zakrivljenom zdjelom. A to je upravo ono što se u stvarnosti zbiva s tvojom bejzbolskom loptom — ona se giba zakrivljenim I »i (»storom-vremenom." Našto je Norman rekao: "To sam donekle shvatio. Ali kakve to ima veze s puto-> .injem kroz vrijeme?" "Hoću reći, mi razmišljamo da je gravitacijsko polje-< mije jako — jer nas boli kad padnemo — ali je ono za-pravo vrlo slabo. Ono jedva da i postoji. I zato prostor-rijeme oko Zemlje nije jako zakrivljen. Njegova je zakrivljenost oko Sunca mnogo veća. A u nekim dijelovima svemu a on je vrlo zakrivljen, tako da se stvara neka vrsta tob-[ana, i tu može doći do svih mogućih iskrivljenja remena. Uzmemo li, recimo, crnu rupu..." \ I tu je stao. "I )a, Ted? Crna rupa?" "(). moj Bože", rekao je Ted tiho. I larrv je gurnuo naočale na nos i rekao: "Ted, po prvi put u životu, jednom bi i ti mogao biti u pr.ivu." 104105
Obojica su dograbila papir i počela črčkati. "To ne može biti Schwartzschildova rupa..." "... Ne, ne. Morala bi rotirati..." "... Kutna količina gibanja osigurava da..." "... A singularitetu se ne možemo približiti..." "... Ne, jer plimne sile..." "... rastrgnu te..." "Ali ako samo zaroniš ispod horizonta zbivanja..." "Je li to moguće? Jesu li imali petlje?" Obojica su utonula u šutnju, zadubljeni u proračune, mrmljajući sebi u bradu. "Kakve su to priče o crnoj rupi?" upitao je Norman. Ali ga oni više nisu slušali. Zaškljocao je interni telefon. A Barnes je rekao: "Pažnja. Govori kapetan. Sva posada u zbornicu, trčećim korakom." "Ali mi jesmo u zbornici", rekao je Norman. "Trčećim korakom. Smjesta." "Ali, Hal, mi smo već tu." "To je sve", rekao je Barnes i razglas se uz škljocaj ugasio."Ja sam
mislio", rekao je Ted, "da imamo izravno i'i ('c l.sjcdnikovo odobrenje." "I imamo ga", odgovorio je Barnes, "ali se postavlja pii.mje oluje." "Kakve oluje?" upitao je Harry. "s površine javljaju o vjetrovima od petnaest Čvorova i istočnoj bibavici. Čini se da pacifička ciklona ide na i zahvaća nas u roku od dvadeset četiri sata." "Tu će biti oluje?" upitala je Beth. "Ne ovdjd\ odgovorio je Barnes. "Tu dolje nećemo ništa idili, ali će gore biti gadno. Možda se svi brodovi za 'i I umi budu morali povući prema zaštićenim lukama na I- 'iigi." i tako će nas dolje ostaviti same?" \.i dvadeset četiri do četrdeset osam sati, da. Tu neće •ih problema — jer smo savršeno samodovoljni — ali se mlding malo nervira što mora povući površinsku pot'iii dok su dolje civili. Želio bih znati što vi o tome misŽelite li ostati dolje i nastaviti istraživanje broda, ili 1 »slali. Definitivno", odgovorio je Ted. \ Barnes je rekao: Beth?" I »o.šla sam ovamo istraživati nepoznati život", rekla je uli. "ali na lom brodu nema nikakva života. On napros-ono što sam mislila da će biti — ili bolje, nadala se. lim da idemo." ni'.s je rekao: V ►rman?" I'i i znajmo istinu", odgovorio je Norman. "Mi nismo li pravi trening za život u režimu zasićenja, i ovdje baš uije jako udobno. Ili bar meni nije. I mi nismo >l|i za procjenjivanje tog broda. U ovom bi trenutku n*rici mnogo bolje došla ekipa NASA-inih inžinjera. i lim, idemo." Itarrv?" u no se kvragu, samo da nismo ovdje", odgovorio u IV li poseban razlog?" upitao je Barnes. >vimo lo intuicijom." Sastanak "Ovaj sam čas preko zaštićene veze razgovarao s admiralom Spauldingom, zapovjednikom Pacifičke komande u Honoluluu", rekao je Barnes. "Spaulding je očito tek sad doznao da na režimu zasićenja imam civile, i to na projektu o kojemu on ne zna ništa. I zbog tog baš nije bio jako sretan." Uslijedila je tišina. Svi su ga pogledali. "Traži da se svi civili pošalju gore." Odlično, pomislio je Norman. S onim što su dosad otkrili bio je prilično razočaran. Perspektiva da bi u tom vlažnom, klaustrofobičnom ambijentu, istražujući prazno svemirsko vozilo, mogao provesti još sedamdeset dva sata, nije mu se činila nimalo privlačnom.
106107
Našto je Ted rekao: "Harrv, ja zaista ne mogu povjerovati da to možeš reći. i to baš sada, kad smo došli do te fabulozne nove ideje o tom brodu..." "Sve je to već bespredmetno", rekao je Barnes odrešito. "Dogovorit ću s površinom da nas izvuku u roku od dvanaest sati." Našto je Ted rekao: "Ma neka ide u sto prokletih đavola!" Norman je, međutim, gledao u Barnesa. Barnesa to nije pogodilo. On hoće da odemo, pomislio je. On samo traži izliku da ode, i mi smo mu je dali. "U međuvremenu", rekao je Barnes, "mogli bismo još jednom, a možda i dvaput otići do broda. Odmorit ćemo se dva sata, pa se vraćamo. To je zasada sve." "Ja bih volio još nešto reći..." "To je sve, Ted. Prebrajali smo glasove. Idemo se malo odmoriti." Dok su išli prema svojim ležajevima, Barnes je rekao: "Beth, molim te, samo nekoliko riječi." "O čemu?" "Beth, kad se vratimo na brod, volio bih da ne pritišćeš svako dugme na koje naletimo." "Hal, pa samo sam upalila svjetla." "Da, ali kad si to učinila, to onda nisi znala." "Kako da nisam! Na dugmetu je pisalo: 'OSVJETLJENJE PROSTORIJE'. To je bilo sasvim jasno." Dok su odlazili, svi su čuli Bethin glas: "Hal, ja nisam jedan od tvojih mornaričkih pikzibnera s kojima se možeš nabacivati..." Nakon čega je Barnes rekao nešto drugo, a glasovi utihnuli. "Sto mu đavola", rekao je Ted. Lupio je nogom o željezni zid; ovaj je šuplje zveknuo. Prešli su u valjak C, na putu do ležajeva. "Ljudi, ja naprosto ne mogu povjerovati da želite otići", nastavio je. "To je tako uzbudljivo otkriće. Kako možete od toga naprosto otići? A napose ti, Harrv. Pa samo matematičke mogućnosti! Teorija crne rupe..." "... Ja ću ti objasniti", odgovorio je Harrv. "Ja želim otići zato što Barnes želi otići.""Barnes ne želi otići", rekao je Ted. "Pa mislim, dao je si var na glasanje..."
"... Ja znam da želi. Barnes nije želio da ispadne kao da je u očima svojih nadređenih donio krivu odluku, niti kao da se sada povlači. I zato je odluku prepustio nama. Ali ja ti velim, Barnes želi otići." Normana je to iznenadilo: šablonska je slika ma tema -ličara prikazivala kao čovjeka kojemu je glava u oblacima, i koji je rastresen i nepažljiv. Ali je Harrv bio pronicljiv; njemu nije promicalo baš ništa. "A zašto bi Barnes želio da odemo?" upitao je Ted. "Mislim da je to očito", odgovorio je Harrv. "Zato što je n.i površini oluja." "Oluja još nije tu", rekao je Ted. "Ne", odgovorio je Harrv. "A kad dođe, mi ne znamo koliko će potrajali." "Barnes je rekao dvadeset četiri do četrdeset osam •..ili..." "Ni Barnes ni nitko ne može predvidjeti koliko će to n »trajati", rekao je Harrv. "Što ako potfaje pet dana?" "Toliko možemo izdržati. Imamo zalihe zraka i zaliha i | ni dana. Zašto se toliko brineš?" "Ja se ne brinem", odgovorio je Harrv. "Ali mislim da se brine Barnes." "Za ime Božje, pa ništa neće zeznuti", rekao je Ted. lim da bismo trebali ostati." A onda se začulo nekakvo '•u- kanje. Pogledali su nepoderivi tapison pod nogama. ipison je bio taman, promočen. Sto je to?" "Rekao bih da je voda", rekao je Harrv. "Slana voda?" upitao je Ted. Sagnuo se i dodirnuo ni mrlju. Liznuo je prst. "Nema slan okus." •i Inekud odozgo, neki je glas rekao: faravno, kad je to urin." Podigli su pogled i ugledali Teeny Fletcher kako stoji platformi usred spleta cijevi i pod samim zakrivljenim ■ni \aljka. 1 iospodo, sve je pod kontrolom. Samo je došlo do I >r< »puštanja cijevi za tekući otpad što vodi u recikliI II ()." 108109
"Tekući otpad" Ted je zavrtio glavom. "Samo malo pušta", rekla je Fletcherova. "Nema problema, gospodine." Jednu je od cijevi postila bijelom pjenom iz sprej- doze. "Kad otkrijemo gdje pušta, samo stavimo poliuretan. To savršeno brtvi." "A kako vam često pušta?" upitao je Harrv. "Tekući otpađt" ponovio je Ted. "Teško je to reći, doktore Adams. Ali nemojte se brinuti. Zaista." "Meni je slabo", rekao je Ted. Harrv ga je pljesnuo po leđima.
"No daj, neće te to ubiti. Idemo malo odspavati." "Mislim da ću povratiti.""O, to je duga priča, i sve je to samo spekulacija", re-I..M) je Harrv i zijevnuo. "Vjerojatno iz toga i tako neće biti niSta. A da to ostavimo za kasnije?" "Može", odgovorio je Norman. I larrv se prevrnuo i zaspao. Ted je još bio kod tuševa, IcaSljucao je i frfljao. Norman se vratio u Va D, do Tinina pulla. "Je li vas Harrv našao?" upitao je. "Znam da vas je ii i." "Da, gospodine. I sad imam informaciju koju je tražio. Zaćlo? Zar biste i vi željeli napisati oporuku?" Norman se namrštio. Doktor Adams je rekao kako nije napisao oporuku i iko bi to želio učiniti sada. Čini mi se da mu je to bilo ii hitno. No bilo kako bilo, provjerila sam stvar na i\ i.sini, i ne bi išlo. Postoji nekakav pravni problem, jer reba bili napisana vlastoručno; oporuka se ne može slati ■ Irktronskim linijama." Shvaćam." liko mi je žao, doktore Johnson. Da velim i ostalima?" . odgovorio je Norman. "Nemojte ih time zamarati. iko ćemo uskoro biti na površini. Čim još zadnji put li (lamo brod." Ušli su u komom za spavanje. Ted je smjesta otrčao do tuševa; čuli su ga kako kašlje i zagrcava se. "Siroti Ted". rekao je Harrv i zavrtio glavom. A Norman je rekao: "Ali molim, kako glasi čitava ta priča o crnoj rupi?" "Crna je mpa", rekao je Harrv, "zapravo mrtva, stlačena zvijezda. Zvijezda je u biti velika lopta za plažu napuhana atomskim eksplozijama što se zbivaju u njoj. Kad zvijezda ostari, i ostane bez nuklearnoga goriva, lopta se umšava na mnogo manju veličinu. Ako se uruši dovoljno, postane tako gusta i obdarena s toliko gravitacije, da se nastavlja urušavati i stiskati u sebe sve dok ne postane jako gusta i jako mala — s promjerom od svega nekoliko milja. Onda je to crna mpa. Ništa u svemiru nije gusto kao crna mpa." "I onda su one crne zato što su mrtve?" "Ne. One su crne zato što zarobljavaju svo svjetlo. Crne mpe imaju toliko gravitacije, da sve uvlače u sebe, poput kakva usisača — sav okolni meduzvjezdani plin i prašinu, pa čak i samo svjetlo. One ih naprosto usrču." "Usrču svjetlo?' rekao je Norman. Otkrio je da mu je o tome teško i misliti.
"Da." 'Tvas je dvojicu, dakle, kad ste ono računali, baš to toliko ushitilo?" Veliko staklo ►vaj put su se, našavši se u brodu, razdvojili. Barnes, i i Edmundsova produžili su naprijed kroz golema • Ir.i.i, kako bi pregledali još neistražene dijelove broorman, Beth i Harrv ostali su u prostoriji što su je izivali kapetanskim mostom, da ondje potraže crnu kili lp I dove su riječi na rastanku bile: "To što sad radim ■■> i<\ mnogo bolje od ičega čime sam se ikada ba-I |"'lom je otišao s Barnesom. 110111
Edmundsova im je ostavila mali video-monitor kako bi mogli platiti napredovanje dmge ekipe u prednjem dijelu broda. I tako su mogli čuti Teda kako neprestano klepeće, objašnjavajući Barnesu svoje nazore o konstrukcijskim detaljima broda. Oblik ga je velikih skladišnih prostora podsjećao na kamene građevine drevnih Mikenaca u Grčkoj, napose na pristup Lavljim vratima u Mikeni..." "Ted na vrhu jezika ima više irelevantnih činjenica od ikoga koga znam", rekao je Harry. "Ne bismo li to mogli malo stišati?" Norman je zijevnuo i stišao monitor. Bio je umoran. Ležajevi su u DH-8 bili vlažni, a električni pokrivači teški i lijepili su se za tijelo. Spavati je bilo gotovo nemoguće. A onda je unutra uletjela Beth. nakon razgovora s Barnesom. Još je bila ljuta. "Vrag odnio Barnesa". rekla je. "Sad je čuo svoje." "On čini najbolje kako zna, baš kao i svi mi ostali", odgovorio je Norman. Naglo se okrenula. "Znaš što, Normane, pokatkad si isuviše psihologičan i prepun razumijevanja. Taj čovjek je kreten. Stopostotni kreten" "Daj da potražimo taj magnetofon, može?" prekinuo ju je Harrv. "Sad je to najvažnije." Harrv je pošao za pupkovinom što je izlazila lutku otraga i ulazila u pod. Podizao je podne ploče, slijedeći žice prema krmi. "Oprostite mi što sam takva", odgovorila je Beth, "ali da sam muškarac, on
sa mnom ne bi tako razgovarao. On, tako, recimo, ne razgovara s Tedom. Koji uzurpira čitavu predstavu, i ne znam zašto mu se to dopušta." "Kakve veze ima Ted s..." otpočeo je Norman. "... Taj čovjek je parazit, eto što je on. On uzima tuđe ideje i onda ih prodaje pod svoje. Čak i to kako citira slavne izreke — to je naprosto skandalozno." "Misliš da on ljudima krade ideje?" upitao je Norman. "Čuj, dok smo bili gore, na površini, spomenula sam Tedu da bismo morali pripremiti nekoliko riječi za otvaranje tog čuda. I što onda vidim, Ted sipa citate i namješta se pred kamerom." "Pa mislim...""Ma što ti misliš, Normane? Nema se tu što misliti, Isu-n li boga. To je bila moja ideja, a on ju je uzeo, ne rekavši pritom ni hvala." "Pa jesi li mu s tim u vezi štogod i rekla?" upitao je \'< uman. "Ne, nisam mu s tim u vezi rekla baš ništa. Jer sam si-gurna da ne bi zapamtio baš ništa, nego bi on: 'Ma.Beth, |esi li to zaista rekla? Pretpostavljam da si možda i spomenula lako nešto, ali...1" "Ja i dalje mislim da bi morala s njim razgovarati." "Normane, ti mene uopće ne slušaš." "Da si razgovarala s njim, bar se ne bi zbog toga toliko uzrujavala." "Psihijatrijska blebetanja", rekla je i zavrtjela glavom. \i
prijazne, ležerne osobe?" rekao je Harrv. I Ivo mi u životu uopće ne treba. To mi zaista ne tre112113
"Beth", rekao je Harry, "vidiš kako idu ti kablovi? Teku prema onoj tamo nepropusnoj pregradi. Vidi uspinju li se s druge strane vrata uza zid." "Želiš me se otarasiti?" Ako je ikako moguće." Ona se nasmijala i tako razbila napetost. "U redu, pogledat ću s druge strane vrata." Kad je otišla, Harrv je rekao: "Prilično je nabnišena." A Norman je rekao: "Poznata ti je priča o Benu Stoneu?" "Koja?" "Beth je diplomirala u njegovu laboratoriju." "O." Benjamin Stone je bio biokemičar na Bostonskom sveučilištu. Vrlo slikovit, simpatičan čovjek, i s reputacijom dobrog istraživača, koji se svojim diplomandima služi kao laboratorijskim asistentima, i poslije njihove rezultate objavljuje kao svoje. U toj eksploataciji tuđega rada Stone nije jedini u akademskoj zajednici, ali je u tome bio malo bezočniji od svojih kolega. "Beth je, osim toga, s njim i živjela." "Uh-uh." "JoŠ u ranim sedamdesetim. Čini se da je napravila niz važnih pokusa s podmčja energetike cilijarnih tijela. Medu njima je došlo do velike svađe, i Stone je prekinuo vezu. Ona je otišla iz njegova laboratorija, i on je objavio pet radova — sve njen trud — bez njezina imena na njima." "Baš krasno", rekao je Harry. "I zato sad ona diže utege?" "Mislim, ona misli da se on prema njoj ponio svinjski, i ja je donekle shvaćam." "Aha", rekao je Harrv. "Ali poanta je, tko liježe s psima, budi se s buhama, ako shvaćate što je pjesnik time htio reći?" "Isuse", rekla je Beth, vraćajući se u prostoriju. "To je u stilu 'Cura koju su silovali, uvijek je to sama tražila' — to si htio reći?" "Ne", odgovorio je Harrv, pa nastavio podizati ploče, slijedeći žice. "Ali se čovjek pokatkad mora zapitati što jei iii.i radila sama, u tamnom
prolazu, u tri ujutro, u ozlo-[laSenom dijelu grada." "Ja sam se u nj bila zaljubila." "To je još uvijek ozloglašeni dio grada." "Imala sam dvadeset dvije godine." "A koliko si ih trebala imati?" "Daj odjebi." I l.-irrv je zavrtio glavom. "Jesi našla te žice, Beth?" "Da, našla sam žice. One ulaze u nekakvu staklenu IIIK'/U." "D;ij da pogledamo", rekao je Norman i krenuo u sus-Inii prostoriju. Crne je kutije već vidio; bile su to [vrtaste metalne škrinjice, koje su izgledom pomalo idsjećale na sefove, i bile obojene crveno ili jarko naišlo. Ako je to... Zastao je. i Hedao je u prozirnu staklenu kocku s bridom od trideniimetara. U kocki je bio fini mrežasti splet tankih arenih plavih linija. Između njih povremeno su mirkala plava svjetla. Na kocki su bila montirana dva ni. »metra i tri klipa; a na vanjskoj površini s lijeve strane i |e niz srebrenih vrpci i pravokutnika. Nije ni sličilo i ni i što je ikada vidio. Zanimljivo." Harrv se zagledao u kocku. "Nekakva opka memorija, tako bih ja to ocijenio. Mi nemamo i ni slično tome." Dodirnuo je srebrene vrpce s vanjske I ino Mije boja, to je nekakav plastični materijal. Vjerotrojno čitljiv." \li kakvim strojem? Nama sasvim sigurno nije." \ možda je to nekakav uređaj za spašavanje robo\ manometri?" Kocka je ispunjena nekakvim plinom, i to stlačenim. 11 ni postoje i neke biološke komponente, da bi se takva kompaktnost. U svakom slučaju, kladio bih i. to veliko staklo nekakva memorijska sprava." i kutija?" iva lem toga, da." i inu možemo pristupiti?" 114115
"Vidi ovo", rekla je Beth i vratila se u komandni centar. Počela je pritiskati dugmad na pojedinim dijelovima pulta, i tako ga aktivirati.
"Nemojte reći Barnesu", rekla je preko ramena. "Kako znaš gdje treba pritisnuti?" "Ne mislim da je to uopće važno", odgovorila je ona. "Ja mislim da pult sam osjeća gdje sam." "Komandna ploča slijedi pilota?" "Tako nešto." Ispred njih je najednom zasjao dio pulta, stvarajući ekran, sa žutim slovima na crnoj pozadini. RV-LHOOQ DC0M1 U.S.S. STAR VOYAGER I potom ništa. Našto je Harry rekao: "A sad smo čuli i loše vijesti." "Kakve loše vijesti?" rekao je Norman. I upitao se: Zašto je Harrv ostao tražiti crnu kutiju, umjesto da je pošao s Tedom i Barnesom u istraživanje ostatka broda? Zašto ga je toliko zanimala prošlost tog broda? "Možda i neće biti loše", rekao je Harrv. "Zašto misliš da bi mogle biti?" "Zašto što, ako logično razmisliš", odgovorio je Harrv, "na ovom brodu nedostaje nešto od upravo vitalne važnosti..." Tog su trenutka ekran ispunila dva stupca:"Što izvolite?" upitala je Beth s rukama na pultu. "Letni podaci", odgovorio je Harrv. I ugrizao se za usnu. SAŽECI LETNIH PODATAKA RV-LHOOO SLP 01/O1/43-12/31/45 SLP 01/O1/46-12/31/48 SLP 01/01/49-12/31/51 SLP 01/O1/52-12/31/53 SLP 01/O1/54-12/31/54 SLP 01/O1/55-06/31/55 SLP 07/O1/55-12/31/55 SLP 01/01/56-01/31/56 SLP 02/01/56-ULAZAK SLP ULAZAK SLP ULAZAK SAŽETAK 8C=6 ! !OZ/010/Odd-000/XXX/X S * S XXX/X% /XXX-X X/X!X/X "1 što iz toga izvodiš?" upitao je Norman. I Iarry je zurio u ekran. "Kao što vidite, prvi se zapisi odnose na trogodišnje iniiivale. Potom postaju kraći, jednu godinu, pa šest mjesem,i napokon mjesec dana. I onda ta priča s ulaskom." "To znači da su bilježili sve pažljivije", rekla je Beth. ako se brod približavao tom ulasku, bez obzira što time
l 'i <■( Inmijevali." "Ja imam prilično jasnu ideju što je to moglo biti", od-ovorio je Harrv. "Samo Što u to naprosto ne mogu pov-i< »vati — no da krenemo. Što veli na sažetak ulaska?" Beth je pritisnula dugmad. \'a ekranu se pojavilo zvjezdano polje, a oko ruba pol-i mnoštvo brojeva. Bilo je trodimenzionalno i stvaralo il-Iju dubine. I fotografija?" \C baš. Ali slično." Nekoliko zvijezda velike zvjezdane veličine..." "Ili planeta." Kakvih planeta?" l < > ne znam? Ovo bi bilo nešto za Teda", rekao je Har-'Možda bi on mogao prepoznati sliku. Idemo dalje." 117 BRODSKI SUSTAVI SUSTAVI ZA ODRŽAVANJE ŽIVOTA INFORMACIJSKI SUSTAVI POMOĆNIK NAVIGATORA LETNI PODACI UPRAVLJANJE JEZGROM KOMANDA PALUBE INTEGRACIJA (IZRAVNA) LSS TEST 1.0 LSS TEST 2.0 LSS TEST 3.0POGONSKI SUSTAVI OBRADA OTPADAKA (V9) STATUS OM2 (VANJSKI) STATUS OM3 (UNUTARNJI) STATUS 0M4 (PRAMAC) STATUS DV7 (KRMA) STATUS V (SUMA) I STATUS ZAP.KOM. (2) RED A9-11 RED A12-BX STABILIKS 116
Dodirnuo je pult; slika se na ekranu promijenila. "Opet zvijezde." "Aha, i brojevi." Brojevi na rubu ekrana žmirkali su i brzo se mijenjali. "Nemam dojam da se zvijezde gibaju, ali se brojevi mijenjaju." "Ne, pogledaj. I zvijezde se pomiču." Vidjeli su kako se sve zvijezde razmiču od središta ekrana, koje je sad ostalo crno i prazno. "Nijedne zvijezde u centru, a sve se razmiče..." rekao je Harrv zamišljeno. Zvijezde su se s vanjske strane gibale vrlo brzo, brizgajući prema van. Crno se središte širilo.
"Harrv, zašto je tu u centru tako prazno?" upitala je Beth. "Ne mislim da je prazno." "Ali ja ne vidim ništa." "Ne, ali nije prazno. Još samo čas i mogli bismo ugledati... Evo!" U središtu se ekrana najednom pojavio gusti bijeli roj zvijezda. Roj se širio pred njihovim očima. Vrlo neobičan efekt, pomislio je Norman. Na ekranu je još bio posve jasan crni prsten što se širio prema van, sa zvijezdama i s vanjske i s unutarnje strane. Činilo se kao da lete kroz divovski crni perec. "O, Bože", rekao je Harrv tiho. "Znate li u što to gledate?" "Ne", rekla je Beth. "A što je taj roj zvijezda u sredini?" "To je drugi svemir." "To je što?" "No dobro, mislim. To je vjerojatno drugi svemir. Ili bi to moglo biti i neko drugo podmčje našega svemira. Nitko to ne može zasigurno znati." "A što je taj crni perec?" upitao je Norman. "To nije perec. To je crna rupa. Ono što gledate, to je zapravo zapis prolaska broda kroz crnu rupu i ulaska u drugi... To netko zove?" Harrv se okrenuo i nagnuo glavu. Svi su utihnuli, ali nisu čuli ništa. "Kako to misliš, drugi svemir..." "... Psssst."Kratka tišina. A onda slabašni glas što viče: "E-heeeej..." "Tko je to?" rekao je Norman, napinjući uši. Glas je bio i.iko tih. Ali je zvučio ljudski. I možda ih je bilo više. Do-i 'n.io je odnekud iz unutrašnjosti svemirskoga broda. "Ju-huuuu! Imali li koga? E-heeeeej." "O, za milost Božju", rekla je Beth. "To su oni, na moiuli >ru." I'ojačala je zvuk na malom monitoru što ga je Edmund-H rva ostavila za sobom. Na ekranu su ugledali Teda i Bar-nesa, kako stoje negdje u nekakvoj prostoriji i viču. "E-heeeeeej.... E-he-eeeeej." "Možemo li im odgovoriti?" "Da. Pritisni to dugme sa strane." Norman je rekao: "Čujemo vas." "U zadnji prokleti čas!" Ted. "II redu sad", rekao je Barnes. "Sad me slušajte." "A što vi to tamo radite!" rekao je Ted. "Sad me slušajte", rekao je Barnes. Otkoračio je ustra-"II otkrivajući tako šareni komad opreme. "Sad znamo mu taj brod služi."
"Znamo i mi", odgovorio je Harrv. "Zar znamo?" izgovorili su Beth i Norman zajedno. Ali Barnes ih nije slušao. "I čini se da je brod na svojim putovanjima nešto po-upio." "Nešto pokupio? Što?" To ne znam ni ja", odgovorio je Barnes. "Ali je to i > vanzemaljsko." 118119
"Nešto vanzemaljsko" Pokretni ih je pločnik proveo kraj beskrajnih velikih skladišta. Kretali su se naprijed, da bi se pridružili Barne-su, Tedu i Edmundsovoj. I da vide njihovo vanzemaljsko otkriće. "Zašto bi itko slao svemirski brod kroz crnu rupu?" upitala je Beth. "Zbog gravitacije", odgovorio je Harrv. "Vidiš, crne rupe imaju toliko gravitacije da nevjerojatno iskrivljuju i prostor i vrijeme. Sjećaš se kako je Ted pričao da planeti i zvijezde prave udubljenja u tkivu prostora-vremena? A mislim, crne rupe u tom tkivu prave poderotine. A neki misle kako je moguće kroz te poderotine i proletjeti, u neki drugi svemir, ili dmgi dio našega svemira. Ili neko dmgo vrijeme." "Dmgo vrijeme!" "Da, to je smisao", odgovorio je Harrv. "Pa ljudi, mislite li vi doći?" Bio je to Barnesov sićušni glas s ekrana. "Već smo na putu", odgovorila je Beth i namrštila se na ekran. "On te ne vidi", rekao je Norman. "Baš me briga." Provezli su se mimo još nekoliko teretnih prostora. A Harrv je rekao: "Ne mogu dočekati da vidim Tedovo lice, kad mu kažemo." Napokon su stigli do kraja nogostupa. Prošli su kroz međuprostor pun potporanja i traverzi, pa ušli u veliku pramčanu prostoriju što su je prije bili vidjeli na monitoru. Strop joj je bio skoro trideset metara visoko; bila je golema. U ovu bi se prostoriju mogla staviti šesterokatnica, pomislio je Norman. Podigao je pogled i ugledao nekakvu sumaglicu. "Što je to?" "Oblak", odgovorio je Bames i zavrtio glavom. "Prostorija je tako velika da očito ima vlastitu klimu. Možda ovdje pokatkad zna čak i zakišiti."Prostorija je bila ispunjena mašinerijom napravljenom u nekakvom
golemom mjerilu. Na prvi se pogled činilo da je riječ o prekomjerno velikim strojevima za zemljane radove, samo što su bili jarko obojeni u primarne boje i presijavali se od ulja. A onda je Norman počeo razabirati individualne značajke. Bile su tu orijaške šape, strahovito snažne ruke, kotači pokretačkog mehanizma. I onda još mnoštvo košara i žlica. Shvatio je najednom da gleda u nešto vrlo slično hvata-licama i pandžama montiranim na pramcu ronilice Charon \' kojom se jučer spustio ovamo. Ma je li to bilo jučer? Ili je to još uvijek isti dan? I koji dan? Je li to bio četvrti srpnja? Kako su već dugo dolje? "Ako pogledate pažljivije", govorio im je Bames, "vidjet ćete da su neke od tih sprava očito golemo oružje. Druge pak, poput ove duge teleskopske ruke, s različitim dodaci-ma za hvatanje, stvaraju, zapravo, iz ovog broda gigantskog h>lx>la." "Robota..." "Zezaš se", rekla je Beth. "Mislim da bi možda, na koncu konca, ipak bilo primljeno da ga je otvorio robot", rekao je Ted zamišljeno. Možda bi si čak i pristajali." "Kao ruka i rukavica", rekla je Beth. "Kao krv i krvavica", rekao je Norman. "Od robotskog srca robotskom srcu?" rekao je Harrv. Spajanje dva srodna optička vlakna?" "Hej", rekao je Ted. "Ja se s tvojim komentarima ne iprdam Čak ni kad su glupi." "Ja još nikad nisam opazio nijedan takav", odgovorio je I l.niv. "I li koji put baš govoriš gluposti. Vrlo nepromišljeno." "Djeca", rekao je Barnes. "A bismo li se mogli vratiti Ih koji je pred nama?" "Ted, sljedeći me put upozori." "I hoću." "Baš bih volio znati da sam rekao nešto glupo." \ista se ti ne boj." Nešto što ti smatraš glupim." I >:i li nešto kažem", obratio se Barnes Normanu, "kad I u ulemo vraćali na površinu, hajde da ovu dvojicu ostalim ) in." 120121
"Pa ne misliš valjda da bismo se sada mogli vratiti", zabrinuo se Ted. "O tome smo već glasali." "Ali to je bilo prije nego što smo našli objekt." "A gdje je taj objekt?" upitao je Harry. "Evo tu, Harry", odgovorio je Ted uz opaki smiješak. "Sad da vidimo što iz
toga može razabrati tvoja fabulozna sposobnost dedukcije." Krenuli su dublje u prostoriju, između divovskih ruku i šapa. I onda ugledali, ugniježdenu na ojastučenoj šapi jedne ruke, veliku, savršeno uglačanu srebrenu sferu promjera otprilike deset metara. Na sferi nije bilo nikakvih ni oznaka ni detalja. Krenuli su oko sfere i gledali svoje odraze u uglačanom metalu. Norman je opazio nekakvo čudno pomično opa-lesciranje, blijede dugine boje, modru i crvenu, kako se presijavaju na kovini. "To izgleda kao nekakva pregolema metalna špekula", rekao je Harrv. "Samo naprijed, bistro momče." S druge su strane otkrili niz dubokih, vitičastih brazdi, urezanih u isprepletenom uzorku u površinu sfere. Uzorak je zaustavljao pogled, iako Norman u prvi čas nije znao zašto. Ta šara nije bila geometrijska. A nije bila ni amorfna ni geometrijska. Teško je bilo reći što je ona zapravo. Norman nije nikad ni vidio ništa ni slično tome, i dok ju je i dalje gledao, bio je sve sigurniji da na takvu šaru nitko nikad nije naišao na Zemlji. I da je nikad nije stvorio nijedan čovjek. Da je nikad nije zamislila ljudska mašta. Ted i Barnes imali su pravo. U to je bio siguran. Ta je sfera bila nešto vanzemaljsko.Prioriteti "Huh", rekao je Harrv, nakon što je dugo zurio bez riječi. "Siguran sam da ćeš nam sad opet šmirglati uši", rekao \t Ted. "O tome odakle je ovo došlo, i tako dalje, i tako dalje." "Ja zapravo i znam odakle je to došlo." Pa je ispričao ledu o zvjezdanom zapisu i crnoj rupi. "Zapravo sam i ja", reka o je Ted, "već neko vrijeme slutio Li je ovaj brod napravljen za putovanje u crnu rupu." "Zaista? A što ti je bila prva indicija?" "Teški proturadijacijski štit." I tarrv je kimnuo glavom. "To je istina. Vjerojatno si važnost toga shvatio prije Mirne." Nasmiješio se. "Ali ti to nikome nisi i rekao." "I loj", rekao je Ted, "o tome nema zbora. Pa ja sam bio ■ 11 koji je prvi spomenuo crnu rupu." "Doista?" "Da. O tome uopće nema zbora. Sjećaš se, u zbornici? ►bjašnjavao sam Normanu što je to prostor-vrijeme, i im l.i počeo praviti proračune o crnoj rupi, i onda si mi se I pridružio. Normane, ti se toga sjećaš? Ja sam to bio prvi i.-* Iložio." Našto je Norman rekao: "To je istina, to je bila tvoja ideja." I l.irry se nacerio. "Ne čini mi se da je to bila baš nekakva teza. Prije bih 10 da je to bilo nekakvo nagađanje." Hi spekulacija. Harrv", rekao je Ted, "ti prekrajaš po-i Postoje svjedoci."
"s obzirom na to da si toliko ispred svih ostalih", rekao i Iarry, "što nam ne bi malo pričao kakve su tvoje hipo-i > naravi tog objekta?" S velikim zadovoljstvom", rekao je Ted. "Taj objekt je ' Iona sfera promjera otprilike deset metara, i nije puna, ipravljena je od guste metalne slitine zasad još nepoz-n.navi. Te kabalističke oznake na njezinu oplošju..." 122123
"... Te brazde ti nazivaš kabalističkim?" "... Bih li slučajno smio završiti? Te kabalističke oznake s ove strane očito upućuju na umjetničku ili vjersku orna-mentaciju, asocirajući na nešto ceremonijalno. To upućuje da je taj objekt, onome tko ga je napravio, bio važan." "Mislim da možemo biti sigurni da je to zacijelo istina." "Ja osobno vjerujem da je ta sfera trebala biti svojevrsni oblik obraćanja nama, posjetiteljima s druge zvijezde, iz drugog sunčevog sustava. To je, ako dopuštaš, pozdrav, poruka ili trofej. Dokaz da u svemiru postoji viši oblik života." "Sve pametno i u redu i sasvim bez veze", odgovorio je Harrv. "Ali što ona radi?" "Nisam baš siguran da ona išta radi. Ja mislim da ona naprosto jest. Eto što je to." "Zen glavom i bradom." "Dobro, a imaš ti kakvu ideju?" "Daj da najprije vidimo što sve znamo", odgovorio je Harrv, "za razliku od onoga što pri uzletu mašte možemo zamisliti. To je svemirski brod iz budućnosti, izgrađen iz svih mogućih materijala i svim mogućim tehnologijama koje mi još nismo razvili, iako smo na putu da ih razvijemo. Ovaj su brod naši potomci poslali kroz crnu rupu u neki drugi svemir, ili u neki drugi dio našega svemira." "Da." "Svemirski brod nema ljudsku posadu, ali je opremljen robotskim rukama koje su očito napravljene tako da skupljaju stvari na koje naiđu. I tako taj brod možemo zamisliti kao golemu verziju automatske svemirske sonde Mariner koju su sedamdesetih godina poslali na Mars, da vidi ima li ondje života. Ovaj je brod iz budućnosti mnogo veći, i mnogo kompliciraniji, ali je to u biti isti takav stroj. On je automatska sonda." "Da..."
"I tako ta sonda odlazi u drugi svemir, gdje nailazi na ovu sferu. Najvjerojatnije je nalazi kako pluta u prostoru. Ili su je možda poslali ususret brodu." "To stoji", odgovorio je Ted. "Poslali je ususret brodu. Kao emisara. To sam i ja mislio." "U svakom slučaju, naš robotski svemirski brod, u skladu s nekakvim svojim ugrađenim kriterijima, zaključuje daje ta sfera zanimljiva. I automatski hvata sferu ovom svojom velikom šapom, uvlači je u brod i donosi kući." "Samo što pri povratku kući odlazi predaleko, odlazi u prošlost." "U svoju prošlost", rekao je Harrv. "U našu sadašnjost." "Tako je." Barnes je nestrpljivo frknuo. "Odlično, znači da taj svemirski brod izlazi van, hvata .srebrenu vanzemaljsku sferu i donosi je natrag. Prijeđimo na stvar: Što ta sfera jest?" Harrv je došao do sfere, prislonio uho na metal i kucnuo po njoj zglavcima. Dodirnuo je brazde, i prsti su mu nestali u dubokim usjecima. Sfera je bila uglačana do tako visoka sjaja da je Norman vidio Harrvjevo lice, izobličeno, ii /.; i krivljenju metala. "Da. Baš kako sam i slutio. Te kabalističke oznake, kako Bi ili ti nazvao, uopće nisu dekorativne. One imaju posve drugu svrhu, a to je prikrivanje male pukotine na površini ifere. I zato ona zapravo predstavljaju vrata." Harrv se odmaknuo. "Ali što ta sfera jest?" "Reći ću vam što ja mislim", rekao je Harrv. "Mislim da |i- ta sfera šuplji kontejner, mislim da je u njoj nešto, i mi-llim da misao na to plaši i vraga u meni." Prve procjene "Ne, gospodine tajnice", rekao je Barnes u telefon. "Pri-i no smo sigurni da je riječ o vanzemaljskom artefaktu. 11 ii mi se da je to posve neupitno." Zirnuo je na Normana, koji je sjedio na drugom kraju ••< »U\ "1 )a, gospodine", rekao je Barnes. "Baš vraški uzbudljivo." Vratili su se u habitat, i Barnes je smjesta nazvao Wa[t< >n. Pokušao je odgoditi njihov povratak na površinu. "Ne još, još ga nismo otvorili. Mislim, nismo ga ni mogli • >i\•< niti. Vrata su vrlo uvrnuta oblika i vrlo fino obrađena... u tu se pukotinu ništa ne može zabiti." 124125
Pogledao je Normana i zakolutao očima. "Ne, pokušali smo i to. Čini se da ne postoje nikakve vanjske komande. No, vani nema nikakve poruke. Ne, ni natpisa. Sve što se o tome može reći, svodi se na to da je riječ o visoko poliranoj sferi koja s jedne strane ima viti-časte brazde. Kako? Otvoriti je eksplozivom?" Norman se okrenuo. Nalazio se u valjku K, u komunikacijskom odjelu koji je vodila Tina Chan. S uobičajenim je mirom namještala čitav tucet monitora. Norman joj je rekao: "Čini mi se da ste vi ovdje najopušteniji." Ona se nasmiješila. "Samo mi se ništa ne vidi na licu, gospodine." "Je li to baš zbog toga?" "Mora biti, gospodine", odgovorila je ona namještajući vertikalni pomak na jednom od monitora kojemu je počela teći slika. Na ekranu se pokazala uglačana sfera. "A ja osjećam kako mi srce tuče. Što mislite da je unutra?" "Nemam blagoga pojma", odgovorio je Norman. "Mislite da je unutra vanzemaljac? Znate što mislim, nekakvo živo stvorenje?" "Možda." "A mi to pokušavamo otvoriti? Možda ga ne bismo smjeli pustiti van. bez obzira što to bilo." "Niste radoznali?" upitao je Norman. "Ne toliko, gospodine." "Nije mi jasno kako bi tu eksploziv mogao pomoći", govorio je Barnes u telefon. "Da, imamo inžinjerijsko-di-verzantska sredstva, da. O. u raznim veličinama. Ali ne mislim da bismo tog bilmeza mogli otvoriti eksplozivom. Ne. Mislim, da ste je vidjeli, shvatili biste. To je napravljeno savršeno. Upravo savršeno." Tina je namjestila i drugi monitor. Pred njima su bila dva pogleda na sferu, a domalo će tu biti i treći. Edmundsova je postavljala kamere koje će nadzirati sferu. To je bio jedan od Harrvjevih prijedloga. Harry je, naime, bio rekao: "Promatrajmo je. Možda ona s vremena na vrijeme nešto i čini, pokazuje nekakvu aktivnost." Na ekranu su vidjeli i mrežu žica što su je bili pričvrstili na sferu. Bilo je tu svih mogućih pasivnih senzora: mjerača zvuka i Čitavog elektromagnetskoga spektra od infracrve-nog do gama i rendgenskih zraka. Njihova su se mjerenja očitavala na bateriji instrumenata lijevo.
Ušao je Harry. "Jeste već nešto dobili?" Tina je odmahnula glavom. "Zasad još ništa." "Je li se Ted vratio?" "Ne", odgovorio je Norman. "Ted je još tamo." Ted je zaostao u skladištu, navodno zato da pomogne Kdmundsovoj u postavljanju kamera. Ali su zapravo svi znali da će pokušati otvoriti sferu. Sad su ga ugledali na drugom monitoru, kako ispituje brazde, kako ih dodiruje i gura. I Iarry se nasmiješio. "Ma nema teorije." Našto je Norman rekao: "Harry, sjećaš se kad smo bili u komandnom centru, i kako si rekao da bi želio napraviti oporuku, zato što tu nešto nedostaje?" "O, to", odgovorio je Harry. "To možeš zaboraviti. To .i(l više nije važno." A Barnes je govorio: "Ne, gospodine tajnice, dići je na površinu bilo bi skoro nemoguće — mislim, gospodine, ona je sada u skladištu pola milje u utrobi broda, a brod je zakopan pod deset metara koralja, a sama sfera ima čestitih deset metara u pri )injeni, što je veličina manje kuće..." "Ja se samo pitam što je u toj kući", rekla je Tina. Na monitoru su vidjeli kako Ted, u nemoćnom bijesu, lupa o sferu nogom. "Ma nema teorije", ponovio je Harry. "Nikad je neće ot-• 'ini." i Išla je Beth. "Pa kako ćemo je otvoriti?" Našto je Harry odgovorio: "Kako?" Zamišljeno se zagledao u sferu što se rrsijavala na monitoru. Uslijedila je duga šutnja. "Možda i možemo." ■Ne možemo je otvoriti? Misliš nikada?" r<»je jedna od mogućnosti." \'< >t man se nasmijao. 126127
"Ted će se ubiti." A Barnes je govorio:
"Mislim, gospodine tajnice, ako biste bili spremni angažirati sva Mornaričina sredstva za velika vađenja s dubine od tri stotine metara, možda bismo mogli uspjeti početi za šest mjeseci, kad budemo sigurni u mjesec dana dobrog površinskog vremena na ovom području. Da... sad je na Južnom Pacifiku zima. Da." A Beth je rekla: "Sad mi je sve jasno. Uz velike troškove, Mornarica misterioznu vanzemaljsku sferu izvlači na površinu. Zatim je transportiraju do tajne državne instalacije u Oma hi. Potom dolaze stručnjaci sa svih područja i pokušavaju je otvoriti. Ali nikome ne uspijeva." "Kao Ekskalibur", rekao je Norman. A Beth nastavila: "Kako vrijeme odmiče, iskušavaju na njoj sve žešće i žešće metode. Napokon je pokušavaju otvoriti malom nuklearnom napravom. I dalje ništa. Na koncu više nitko nema nikakve ideje. Sfera stoji tu. Prolaze desetljeća. Sferu nitko nikad nije otvorio." Odmahnula je glavom. "Jedna velika frustracija za čitavo Čovječanstvo..." Našto je Norman rekao Harrvju: "Zaista misliš da bi se to moglo dogoditi? Da je nikad ne otvorimo?" Harry je odgovorio: "Nikad je jako dugo vrijeme." "Ne, gospodine", govorio je Barnes, "u svjetlu tih novih događaja, ostat ćemo dolje do posljednjeg trenutka. Vrijeme se gore još drži — još najmanje šest sati, gospodine, prema Metsatovim izvještajima — mislim, ja se moram pouzdati u tu procjenu. Da, gospodine. Svakoga sata; da, gospodine." Objesio je slušalicu i okrenuo se ostalima. "U redu. Dobili smo dopuštenje da dolje ostanemo još šest do dvanaest sati, dokle god se vrijeme održi. Pokušajmo, za to malo vremena što nam je još preostalo, otvoriti tu sferu." "Ted već radi na tome", odgovorio je Harry.Na video-monitom svi su vidjeli Teda Fieldinga kako pljuska uglačanu sferu i viče: "Otvori se! Otvori se, sezame! Otvori se, ti kurvino kopile!" Sfera nije odgovarala. "Antropomorfni problem" "Ozbiljno", rekao je Norman, "mislim da bi netko trebao postaviti pitanje: Ne bismo li trebali razmisliti i o tome da je ne otvorimo?" "Zašto?" upitao je Barnes. "Čujte, tek sam sad spustio slušalicu..." "... Znam", odgovorio je Norman. "Ali bismo možda Ipak o tome trebali dvaput promisliti." Kutom je oka vidio Tuni kako žustro kima glavom. Harry je očito bio skep-ii«lan. Beth je sneno trljala oči.
"Da li se samo bojiš, ili imaš kakav konkretan argu-ment?" upitao je Barnes. "Imam osjećaj", rekao je Harrv, "da će nam Norman ••.i(l početi citirati iz nekog svog rada." 'Ta mislim, istina je", priznao je Norman. "Ja sam to i i\ ni i u svoj izvještaj." 11 svom je to izvještaju nazvao "antropomorfnim proI T'mom". Problem se u biti svodio na to da je svatko, tko Ikad o vanzemaljskom životu pisao ili razmišljao, taj Ivol zamišljao kao nešto u biti ljudsko. Čak i ako vanzelljski život ne nalikuje ljudskom — ako je riječ o gmiivcu, ili velikom kukcu, ili inteligentnom kristalu — on Ipak ponašao na ljudski način. 11 > pričaš o filmovima", rekao je Barnes. "(rovorim i o primarnim znanstvenim publikacijama. Svai mišljeni vanzemaljski život, bez obzira potjecao on od ilzv« nlača filmova ili sveučilišnog profesora, bio je u biti 128129
ljudski — jer je posjedovao ljudski sustav vrijednosti, ljudsku sposobnost razumijevanja, ljudski način prilaženja univerzumu koji je dostupan čovjekovu razumijevanju. A, općenito govoreći, i ljudski izgled — dva oka, nos, usta i tako dalje." upi "I to je očita besmislica", odgovorio je Norman. "Kao prvo, u ljudskom ponašanju postoje tolika odstupanja da je razumijevanje čak i unutar naše vlastite vrste vrlo problematično. Razlike između, recimo, Amerikanaca i Japanaca odista su jako velike. Amerikanci i Japanci zapravo uopće ne gledaju svijet istim očima." "Da, da", rekao je Barnes nestrpljivo. "Svi mi znamo da su Japanci drukčiji..." "... A kad dođemo do novog oblika života, razlike mogu biti doslovce neshvatljive. Sustav vrijednosti i etika tog novog oblika života mogu biti sasvim različiti." "Hoćeš reći da on može i ne vjerovati u svetost života, ili zapovijed 'Ne ubij"', rekao je Barnes. i dalje vrlo nestrpljiv. "Ne", odgovorio je Norman. "Hoću reći da je to stvorenje možda i nemoguće ubiti, tako da ono, prije svega, može i uopće nemati predodžbu o tome što
to uopće znači nekoga ubiti." Barnes je zastao. "To je stvorenje možda i nemoguće ubiti?" Norman je kimnuo glavom. "Kao što je to jednom netko rekao, ruku ne možeš slomiti nekome tko je nema." "Nemoguće ga je ubiti? Hoćeš reći da je besmrtno?" "Ja to ne znam", odgovorio je Norman. "U tome i jest poanta." "Hoću reći, blagi Bože, ako je nešto nemoguće ubiti", rekao je Barnes, "kako da mi to ubijemo?" Ugrizao se za usnu. "Ne bih nimalo volio otvoriti sferu i pustiti na slobodu nešto što se ne da ubiti." Harry se nasmijao. "Hal, za to sigurno ne bi dobio promaknuće." Barnes je pogledao na monitore, s kojih se otvaralo nekoliko pogleda na uglačanu sferu. I napokon rekao: "Ne, to je smiješno. Ništa živo nije besmrtno. Nije li to istina, Beth?" 130"Zapravo ne", rekla je Beth. "Moglo bi se dokazivati da mi izvjesna živa stvorenja i na našem planetu besmrtna, lako su, primjerice, jednostanični organizmi poput bakte-rlja i kvaščevih gljivica, po svemu sudeći, sposobni živjeti bez ograničenja." "Kvaščeve gljivice." Barnes je prezrivo otpuhnuo. "Ovd-|e nije riječ ni o kakvim kvaščevimgljivicama." "A u svakom praktičnom smislu i virus se može sma-n.ui besmrtnim." "Virus?" Barnes je sjeo u stolac. On virus nikad nije ni uzeo u razmatranje. "Ali koliko je sve to zapravo vjerojatno? Harrv?" "Ja mislim", rekao je Harrv, "da su vjerojatnosti mnogo n. od svega što smo dosad spomenuli. Mi smo razmatrali im<> trodimenzionalna stvorenja, onakva kakva postoje u n i i ni trodimenzionalnom univerzumu — ili, da budem precizniji, univerzumu koji mi percipiramo kao trodimenzi■n.ilan. Neki ljudi misle da naš svemir ima devet ili čak jeI.iii.H-st dimenzija." Barnes se doimao umorno. "Samo što su preostale dimenzije, njih šest na broju, iko male da ih ne opažamo." Barnes je protrljao oči. "/bog toga to stvorenje", nastavio je Harrv, "može biti i i .iiliincnzionalno, tako da ono doslovce ne postoji — ili ii ne potpuno — u naše uobičajene tri dimenzije. Da l nio od najjednostavnijeg slučaja, ako je to četverodin/ionalno stvorenje, mi od njega u nekom danom trenl.ii možemo vidjeti samo dio, zato što takvo stvorenje loji i u četvrtoj dimenziji. Zbog toga bi ga očito bilo vrlo
Iki • ubiti. No ako je to petodimenzionalno stvorenje..." " . Samo čas. Zašto to nitko od vas nije već spomeMislili smo da znate", odgovorio je Harrv. I >.i znam za petodimenzionalna stvorenja koja se ne |)u libili? Nitko mi o tome nikad nije rekao ni riječi." Od-11 mi 10 je glavom. "Otvaranje bi te sfere moglo biti nevini« > opasno." Moglo bi biti, da." I to što mi tu imamo; imamo Pandorinu kutiju." 131
"Tako je." "No dobro", rekao je Barnes. "Hajde da razmotrimo najgore slučajeve. Što je najgore od svega što bismo mogli naći?" Na ovo je odgovorila Beth: "Mislim da je stvar jasna. Bez obzira na to je li riječ o mnogodimenzionalnom stvoru ili virusu ili tko bi ga znao čemu, bez obzira na to dijeli li on s nama naše moralne nazore i ima li ih uopće, najgori bi slučaj bio da nas pogodi ispod pojasa." "Sto znači?" "Što znači da bi u njegovo ponašanje moglo spadati i uplitanje u naše osnovne životne mehanizme. Dobar je primjer toga virus AIDS-a. Razlog zbog kojeg je AIDS tako opasan ne krije se u činjenici što je on nov. Novi se virusi stvaraju svake godine — svakog tjedna. No svi virusi djeluju na isti način: oni napadaju stanice i njihovu mašineriju prepravljaju tako da sad one počnu proizvoditi nove viruse. A ono što virus AIDS-a čini tako opasnim jest upravo to što on napada specifične stanice kojima se mi branimo od virusa. AIDS se upliće u naš osnovni obrambeni mehanizam. I tako protiv njega nemamo obrane." "No dobro", rekao je Barnes, "ako je u toj sferi nekakvo stvorenje koje se upliće u naše osnovne mehanizme — kako bi ono moralo izgledati?" "Moglo bi udisati zrak i izdisati cijanovodik", rekla je Beth. "Moglo bi izlučivati radioaktivne izmetine", rekao je Harry. "Moglo bi nam razbijati moždane valove", rekao je Norman. "Ometati naš proces mišljenja." "Ili bi", dodala je Beth, "moglo naprosto pokvariti vodljivost srčanoga živca. Zaustaviti kucanje srca." "Moglo bi proizvoditi zvučne vibracije koje rezoniraju s našim skeletnim sustavom i mrve nam kosti", rekao je Harry. Nasmiješio se ostalima. "Ovo mi se baš dopada."
"Lukavo", rekla je Beth. "Ali mi, kao i obično, mislimo samo o sebi. To nam stvorenje uopće ne bi moralo izravno štetiti ni na koji način." "Ah", rekao je Barnes."Moglo bi naprosto izdisati neki toksin koji ubija kloro-plaste, tako da biljke više ne mogu prerađivati sunčevo Bvjetlo. Tada bi pomrle sve biljke na Zemlji — a onda bi, \< »gično, izginuo i sav život na svijetu." "Ah", rekao je Barnes. "Vidite", rekao je Norman, "kad sam prvi put pomislio ii aniropomorfni problem — Činjenicu da vanzemaljski Uvol možemo zamišljati samo kao nešto što je u svojoj biti ljudsko — učinilo mi se da je riječ o nemoći naše mašte. Čovjek je čovjek, i poznaje samo čovjeka, a misliti mi »že samo o onome što poznaje. Pa ipak, kao što vidite, i nije islina. Mi možemo zamisliti i koješta drugo. Ali to inimo. Zato mora postojati neki drugi razlog zbog kovanzemaljce zamišljamo samo kao ljude. I mislim da i »dgovor krije u činjenici da smo mi, u stvarnosti, zapra< > užasno osjetljive životinje. I ne volimo se podsjećati koliko smo osjetljivi — koliko su krhke ravnoteže ugrađene naša tijela, koliko je kratak naš boravak na zemlji, i kuko se lako prekida. I zato zamišljamo da su drugi oblici Ivota nalik našemu, kako ne bismo morali razmišljati o i moj opasnosti — užasnoj opasnosti — koju bi oni za u mogli predstavljati, i to čak posve nenamjerno." I slijedila je tišina. "Ka/.umije se da ne smijemo zaboraviti ni na drugu ličnost", rekao je Barnes. "Posve je moguće da je u 11 u i nešto za nas strahovito korisno. Nekakvo čudesno /.nanje, nekakva zapanjujuća nova ideja ili nova teh-nologija koja bi mogla popraviti sudbinu čovječanstva i ko granica naših najneobuzdanijih snova." "Iako je vrlo vjerojatno", odgovorio je Harry, "da tu neće ' ni nikakvih novih ideja koje bi nam mogle biti korisne." "Zašto?" upitao je Barnes. "Pa mislim, recimo da su ti vanzemaljci tisuću godina is-I nas, da su, dakle, prema nama ono što smo mi prema dnji »vjekovnoj Europi. Pretpostavimo sad da smo se vratili rednji vijek s televizorom. U što bismo ga uključili?" Barnes je dugo zurio čas u jednog, čas u dnigog. I.iko mi je žao", rekao je. "To je za mene prevelika ivornost. Ja ne mogu sam donijeti odluku da to otvori-Moi.ii ću zbog toga nazvati Washington." 132133
"Teda to neće usrećiti", zamijetio je Harrv. "Ma neka ga vrag nosi", rekao je Barnes. "Prepustit ću to Predsjedniku. Dok ne čujemo što on veli, nitko da nije ni pokušao otvoriti tu sferu." Barnes je odredio dvosatni odmor, i Harry je otišao u svoje odaje malo odspavati. I Beth je najavila da ide spavati, ali je ipak ostala u monitorskoj postaji s Tinom Chan i Normanom. Tinina je postaja imala udobne naslonjače, i sad se Beth vrtila u jednom od njih, zabacujući noge čas lijevo, čas desno. Igrala se kosom, pravila kraj uha sitne vitice, i zurila u prazno. Umorna je, pomislio je Norman. Svi smo mi umorni. Promatrao je Tinu, koja je glatko i neprekidno namještala monitor, provjeravala dotok informacija iz senzora, mijenjala vid-eo-vrpce na bateriji magnetoskopa, stalno i napeta i budna. S obzirom na to da je Edmundsova bila u svemirskom brodu s Tedom, Tina je morala nadzirati ne samo svoj komunikacijski pult, nego i uređaje za snimanje. Činilo se da ta žena iz Mornarice nije umorna kao oni, ali ona, napokon, i nije bila u svemirskom brodu. Za nju je taj svemirski brod bio nešto što je vidjela na monitorima, televizijska predstava, apstrakcija. Tina se nije nikad našla licem u lice sa stvarnošću novog okoliša, s iscrpljujućom mentalnom borbom da se shvati što se to zbiva, i što sve to znači. "Izgledate mi umorno, gospodine", rekla je Tina. "Da. Svi smo pomalo umorni." "To je od te atmosfere", odgovorila je ona. "Od udisanja helioksa." Toliko po pitanju psihološkog objašnjenja, pomislio je Nonnan. A Tina je rekla: "Gustoća ovoga zraka zaista izaziva stvarne posljedice. Mi smo na trideset atmosfera. Kad bismo pri tom tlaku udisali normalni zrak, bio bi gust skoro kao tekućina. Heli-oks je lakši, ali je mnogo teži od zraka na koji smo navikli. Vi to ne opažate, ali ovdje zamara već i samo disanje, samo pomicanje pluća.""Ali vi niste umorni." "O, ja sam se već navikla. Već sam živjela pod reži mom zasićenja." "Zaista? A gdje to?" "To vam zaista ne bih smjela reći, doktore Johnson." "Nešto u vezi s Mornaricom?" Nasmiješila se. "O tome ne bih smjela govoriti." "Odatle vam taj zagonetni smiješak?" "Posve moguće, gospodine. Ali ne mislite li da biste morali pokušati malo odspavati?"
Kimnuo je glavom. "Vjerojatno." Norman je pomislio da ode na spavanje, ali je misao na vlažan krevet bila krajnje neprivlačna. Umjesto toga se uputio u kuhinju, nadajući da će tamo naći štogod od kolača što ih je pripravila Rose Levy. Levvjeve nije bilo, ali i< pod plastičnim zvonom bilo malo kolača od kokosa. Pronašao je tanjur, odrezao krišku, pa s njom otišao do |ednog od prozorčića. Vani je, međutim, bilo crno; svjetla rešetke bila su pogašena, ronioci su otišli. Ugledao je ivjetla prozorčića na DH-7, habitatu u kojem su bili smjeli ni ronioci. Ronioci su se zacijelo spremali za povratak na površinu. Ili su već bili otišli. (I prozorčiću je ugledao odraz vlastitoga lica. Lice se 11« »imalo umorno i staro. "Nije ovo mjesto za čovjeka od pedeset tri godine", re-kao je gledajući u svoj odraz. I )< >k je tako zurio van, u daljini je ugledao nekakva svjetla ■ i pokretu, a potom bljesak žutog. Jedna se od minipodmor-ni, .1 zaustavila pod valjkom DH-7. Nekoliko trenutaka pot-'in stigla je i druga, pa pristala uz prvu. Svjetla su se na prvoj i" idmornici ugasila. Nakon kraćeg vremena, druga se podni' »i nica povukla u crnu vodu. Prva je ostala. šio se to zbiva, upitao se, ali mu je bilo jasno da ga zapi.ivo i nije briga. Bio je preumoran. Mnogo ga je više zani-Bialo kakvog je okusa kolač, pa je zato spustio pogled. olač je već bio pojeo. Ostalo je tek nekoliko mrvica. I Imoran sam, pomislio je. Vrlo umoran. Podigao je noge i Bti >Iič za kavu i naslonio glavu na hladno ojastučenje zida. 134135
Zacijelo je bio na trenutak zaspao, jer se probudio dezorijentiran, u tami. Uspravio se i svjetla su se smjesta upalila. Shvatio je da je još u blagovaonici. Barnes ga je na to bio upozorio, da se habitat prila-godava nazočnosti ljudi. Kad čovjek zaspe, senzori pokreta očito prestaju registrirati, pa automatski isključuju svjetla u prostoriji. A onda, kad se čovjek probudi, i počne se gibati, svjetla se ponovno pale. Pitao se bi li svjetla ostala upaljena i kad bi čovjek hrkao. Tko je sve to projektirao? upitao se. Jesu li inžinjeri i projektanti što su radili na Mor-naričinom
habitatu uzeli u obzir i hrkanje? Postoji li senzor i za to glasanje? Još malo kolača. Ustao je i otišao do kuhinje. Nedostajalo je nekoliko komada kolača. Je li ih to on pojeo? Nije bio siguran, nije se mogao sjetiti. "Mnogo video-traka", rekla je Beth. Norman se okrenuo. "Da", odgovorila je Tina. "Snimamo sve što se zbiva u ovom habitatu, kao i u onoj drugoj nastambi. Bit će tu mnogo materijala." Odmah iznad njegove glave bio je postavljen monitor. Na njemu su bile Beth i Tina, gore za komunikacijskim pultom. Jele su kolače. Aha, pomislio je. Eto kamo je nestao. "Trake svakih dvanaest sati prebacujemo u podmornicu", rekla je Tina. "A zašto to?" upitala je Beth. "Pa zato, ako bi se ovdje nešto dogodilo, podmornica bi automatski izronila na površinu." "O, predivno", rekla je Beth. "Ali o tome baš ne uživam misliti. A gdje je sad doktor Fielding?" Našto je Tina odgovorila: "Odustao je od sfere, pa je s Edmundsovom otišao u glavni komandni centar." Norman je gledao u monitor. Tina je izišla iz kadra. Beth je sjedila leđima okrenuta monitoru i jela kolač. Na monitoru iza Beth jasno je vidio sjajnu sferu. Monitori pokazuju monitore, pomislio je. Ljudi iz Mornarice, koji budu pregledavali sve te materijale, sasvim če pošandrcati.Onda je Tina rekla: "Misliš li da če ikad otvoriti tu sferu?" Beth je nastavila žvakati kolač. "Možda", rekla je. "Nemam pojma." I tada je Norman, na svoj užas, u monitoru iza Beth, opazio kako vrata sfere polako kližu ustranu, otkrivajući i/;i sebe samo crninu. Otvorila se Zacijelo su pomislili da je poludio dok je tako jurio kroz zračnu komoru što je vodila do valjka D i spoticao trčeći uskim stubama prema gornjem nivou, i vikao: "Otvorila se! Otvorila se!" I >') komunikacijskog je pulta došao baš u času kad je Beth s usana brisala posljednje mrvice kokosova oraha, "šio se otvorilo?" "Sfera." IU-i li se strelovito okrenula u stolcu. Tina je dotrčala od baterije magnetoskopa. Obadvije su se zagledale u moni-I :a Beth. Uslijedila je nelagodna tišina. "Norman, meni izgleda zatvorena." "bila je otvorena. Vidio sam je." Ispričao im je kako je to i li
iguran si?" i 11 monitor u blagovaonici prilično je sitan..." Vidio sam je", rekao je Norman. "Daj to vrati, ako ni ne vjeruješ." I »obra ideja", rekla je Tina i otišla do magnetoskopa i iii vrpcu, uman je disao teško, pokušavajući vratiti dah. Bilo je prvi pul da se u toj gustoj atmosferi izložio naporu, i 136137
sad je žestoko osjećao posljedice. DH-8 nije pravo mjesto za uzbudivanje, zaključio je na kraju. Beth ga je promatrala. "Nije ti dobro, Normane?" "Ma ne, dobro mi je. Ali velim vam, vidio sam je. Otvorila se. Tina?" "Potrajat će sekundu." U prostoriju je ušao Harrv i zijevnuo. "Kreveti su ovdje prava divota, zar ne?" upitao je. "Kao da spavaš na vreći mokre riže. Kombinacija kreveta i hladnoga tuša." Duboko je uzdahnuo. "Srce će mi prepući što odlazimo." Našto je Beth rekla: "Norman misli da se sfera otvorila." "Kada?" upitao je on i ponovno zijevnuo. "Pred samo nekoliko sekundi." Harrv je zamišljeno zakimao glavom. "Zanimljivo, zanimljivo. Sad vidim da je zatvorena." "Premotavamo vrpce, da ponovno pogledamo." "A-ha. Ima li još malo kolača?" Harrv se doima vrlo hladno, pomislio je Norman. Ovo je velik komad novosti, a njega kao da to uopće ne uzbuđuje. Zašto to? Zar ni Harrv u to ne vjeruje? Ili još napola spava, i nije se dokraja razbudio? Ili je pak riječ o nečemu drugome? "Idemo", rekla je Tina. Na monitoru su se pokazale iskrzane crte, a onda se razbistrio. Na ekranu, Tina je govorila: "... sati prebacujemo u podmornicu." Beth: "A zašto to?" Tina: "Pa zato, ako bi se ovdje išta dogodilo, podmornica bi automatski izronila na površinu." Beth: "O, predivno. Ali o tome baš ne uživam misliti. A gdje je sad doktor
Fielding?" Tina: "Odustao je od sfere, pa je s Edmundsovom otišao u glavni komandni centar." Na ekranu, Tina je izišla iz kadra. Beth je ostala sama u naslonjaču; jela je kolač, leđima okrenuta monitoru.()nda je ona Tina s ekrana rekla: "Misliš li da će ikad otvoriti tu sferu?" Beth je i dalje jela svoj kolač. "Možda. Nemam pojma." I slijedila je kratka stanka, a onda su, na monitoru iza Beth, ona vrata kliznula ustranu. I [ej! Pa otvorila se!" "< )stavi je nek se vrti!" Beth, na ekranu, nije opazila što se zbiva na monitoru, i im.i pak, i dalje negdje iz offa, na ovo je rekla: II > me plaši." Beth: "Ja tu ne vidim nikakva razloga za strah." i Ina: "To je nepoznanica." n.ivno", odgovorila je Beth, "ali nešto što je nepoz-I Ito ne mora biti ni opasno ni zastrašujuće. Ono će naj-h k »jamije biti naprosto neobjašnjivo." •Ne /nam kako to možeš reći." B» >jiš li se zmija?" upitala je Beth s ekrana. .'.i čitavog tog razgovora sfera je ostala otvorena. I l.my se zagledao u ekran i rekao: Šteta što ne možemo vidjeti unutra." Možda se tu ipak bude dalo nešto učiniti", rekla je i Malo ću na računam pokušati pojačati kontrast." 1 mi se gotovo kao da su unutra nekakva sitna svjet-»vorio je Harrv. "Sitna pokretna svjetla u sferi..." i ekranu, Tina je ponovno ušla u kadar. Zmije me ne progone." \ \ uliš, ja ih ne mogu smisliti", rekla je Beth. "Ljigave, odvratne." 1 Beth", rekao je Harrv, i dalje gledajući u monitor. 'ini /.avidiš?" i 'i 1.1 Beth s ekrana, upravo je govorila: I i'I bili ja bila Marsijanac koji je došao na Zemlju, i l n ttaknem o zmiju — čudan, hladan, migoljav, cjeihlik života — ne bih ni znala što da mislim o tome. 'ininost da ću se spotaknuti o otrovnu zmiju bila ■la Nil i jedan posto zmija nije otrovan. I tako, kao ' in.it. /bog otkrića se zmija ne bih našla ni u kakvoj 138139
opasnosti; bila bih naprosto zbunjena. A to će se najvjerojatnije dogoditi i s nama. Zbunit ćemo se."
Ona Beth na ekranu, nato je produžila: "No svejedno, ja i tako ne mislim da ćemo ikad uspjeti otvoriti sferu, nikada" Tina: "I ja se nadam da nećemo." Iza nje, na monitoru, sfera se zatvorila. "Ha!" rekao je Harry. "Koliko je ukupno bila otvorena?" "Trideset tri cijela, četiri sekunde", odgovorila je Tina. Zaustavili su vrpcu. A Tina je rekla: "Bi li netko želio vidjeti ponovno?" Bila je blijeda. "Ne sada", odgovorio je Harry. Zabubnjao je prstima po osloncu za ruke svog naslonjača, zagledao se u daljinu, zamislio. Nitko drugi nije rekao ništa; naprosto su strpljivo čekali na Harrvja. Norman je shvatio koliko mu je čitava grupa podložna. Harry je čovjek koji u ime nas sviju, pomislio je Norman, razjašnjava stvari. On nam je potreban, mi se u nj uzdamo. "U redu", rekao je Harry napokon. "Nije moguće doći ni do kakvog zaključka. Nemamo dovoljno podataka. Pitanje je reagira li sfera na nešto u svojoj neposrednoj okolini, ili se naprosto otvorila zbog nekih svojih razloga. Gdje je Ted?" "Ted je otišao od sfere i vratio se u komandni centar." "Ted se vratio", rekao je Ted, široko se smiješeći. "I donosi vam nekoliko pravih novosti." "Imamo ih i mi", odgovorila je Beth. "To može čekati", rekao je Ted. "Ali..." "... Ja znam gdje je taj brod bio", rekao je Ted uzbuđeno. "Analizirao sam sažetke letnih podataka u komandnom centru, pregledao sam zvjezdana polja, i sad znam gdje se nalazi crna rupa." "Ted", rekla je Beth, "sfera se otvorila." "Zaista? A kada?" "Prije nekoliko minuta. I potom se ponovno zatvorila." "Što se vidjelo na monitorima?" "Nikakve biološke opasnosti. Čini se da je sve sigurno."Ted se zagledao u ekran. "I koga mi to vraga uopće radimo tu?" U prostoriju je ušao Barnes. "Dvosatni je odmor gotov. Svi spremni za povratak na brod, da bacimo zadnji pogled?" "Rečeno na najljepši način", kazao je Harry. *** Sfera je bila uglačana, nijema, zatvorena. Stajali su oko nje i zurili u svoje likove, izobličene odrazom. Nitko nije govorio. Samo su šetali oko nje. Napokon je Ted rekao: "Osjećam se kao da sam na testu inteligencije, i kao da n.i njemu
propadam." "Misliš da je to nešto poput Daviesove poruke?" upi-HO je Harry. "<), to", odgovorio je Ted. Norman je znao za Daviesovu pomku. Bila je to jedna u I epizoda koju bi zagovornici SETI-ja najradije zaboravili. • lodine 1979- u Rimu je došlo do velikog susreta znanstvenika koji su se bavili Traganjem za vanzemaljskom inteli-m ijom. SETI je, spočetka, tražio samo radioastronomsko aživanje neba. Sad su znanstvenici pokušavali zak-'it ili na kakvu da bi poruku trebali vrebati. Emerson Davies, fizičar s Cambridgea u Engleskoj, smili.) je poruku utemeljenu na čvrstim fizičkim konstanta-M. kao što je to primjerice valna dužina koju emitira vo-i koja je, po pretpostavci, jednaka u čitavom svemiru. 'n |e te konstante složio u binarnu slikovnu šifru. I »avies je, baš zato što je mislio da je upravo to tip po-kakvu bi neka strana inteligencija mogla poslati, ičio kako će je ljudi iz projekta SETI lako dešifrirati. I je tu sliku podijelio svima na konferenciji. i nitko je nije uspio dešifrirati. Kad ju je Davies objasnio, svi su se suglasili da je to 'il i vrlo lukava zamisao i savršena poruka koju bi vanzeialjd mogli poslati. Pa ipak je ostala činjenica da nitko od Ulje uspio dešifrirati tu savršenu pomku. |edan od ljudi koji ju je pokušao dešifrirati, i u tome iiapio, bio je i Ted. 140141
"Mislim, baš se nismo jako ni trudili", rekao je Ted. "Na konferenciji je bilo toliko toga. A nismo imali ni tebe, Harrv." "Tebi je bilo samo do besplatnoga puta u Rim", rekao je Harrv. Našto je Beth kazala: "Ili se to meni samo čini, ili su se oznake na vratima zaista izmijenile?" Norman je pogledao. Na prvi pogled, duboke su se brazde činile iste, no možda je Šara ipak bila malo drukčija. No ako i jest, promjena je bila vrlo suptilna. "Mogli bismo to usporediti sa starijim zapisima", rekao je Barnes. "Meni to izgleda isto", odgovorio je Ted. "A osim toga, to je metal. Čisto sumnjam da bi se on mogao mijenjati."
"Ono što mi nazivamo metalom naprosto je tekućina koja polako teče na sobnoj temperaturi", rekao je Ted. "Posve je moguće da se taj metal mijenja." "U to čisto sumnjam", odgovorio je Ted. A Barnes je rekao: "Vi biste trebali biti nekakvi stručnjaci. Znamo da se to dade otvoriti. Već se bilo i otvorilo. Kako ga možemo otvoriti ponovno?" "Hal, trudimo se." "Meni se baš ne čini da nešto poduzimate." S vremena na vrijeme, pogledavali bi na Harryja, no Harry je naprosto stajao tako, gledao u sferu, s nikom na bradi, i zamišljeno lupkao prstom po donjoj usni. "Harrv?" Harry nije ništa odgovorio. Ted je prišao i pljesnuo sferu. Začuo se tupi zvuk, ali se ništa nije dogodilo. Lupio je po njoj šakom; onda se trznuo i počeo trljati ruku. "Ne mislim da možemo silom ući. Ja mislim da nas ona mora sama pustiti u sebe", rekao je Norman. Nakon toga nitko nije rekao ništa. "Moja pažljivo probrana, udarna ekipa", rekao je Barnes, počinjući ih bockati. "I sve što znaju, to je stajati okolo i zuriti u nju." "A što bi ti htio da učinimo? Da je zbombamo atomskom?""Ako je vi ne otvorite, postoje ljudi koji će na koncu učiniti baš to." Pogledao je na sat. "U međuvremenu, ima li tko još kakvu blistavu ideju?" Nitko je nije imao. "U redu", rekao je Barnes. "Naše je vrijeme isteklo. Vratimo se u habitat i pripremimo se za prebacivanje na površinu." Polazak Norman je ispod svog ležaja u valjku C izvukao malu mornaričku torbu. Uzeo je iz kupaonice pribor za brijanje, i u mašao bilježnicu i rezervni par čarapa, pa povukao palmini zatvarač. "Ja sam spreman." "I ja", rekao je Ted. Bio je nesretan: nije mu se išlo. "Mislim da više ne možemo odgađati. Vrijeme se kvari. Povukli u sve ronioce iz DH-7, i sad smo samo još mi tu." Norman se nasmiješio na misao da bi se ponovno mo-...iD naći na površini. Nikad nisam ni mislio da će me na flekom brodu obradovati siva mornarička boja, ali sad u to 11<'nijem. "< iclje su ostali?" upitao je Norman. "Beth se već spakirala. Mislim da je s Barnesom u I Minunikacijskom centru. A mislim da je ondje i Harrv." oćeo je cupkati za kombinezon. "Reći ću ti nešto. Bit ću ni da ovo više ne
gledam." I Misli su iz prostorija za spavanje i krenuli prema ko-lunikacijskom centru. Usput su se protisnuli kraj Teeny i Iclcher, koja je išla prema cilindru B. • I »remni za polazak?" upitao je Norman. I ).i. gospodine, sve po žnori", odgovorila je Fletchero-ili joj je lice bilo napeto i držala se kao da je nešto ni. kao da je pod velikim pritiskom. 142143
"Ne idete li na krivu stranu?" upitao je Norman. "Samo provjeravam rezervni dizel-agregat." Rezervni? pomislio je Norman. Zašto sad, kad odlaze, provjeravati rezervne uređaje? "Vjerojatno je ostavila nešto kako nije trebala", rekao je Ted i zavrtio glavom. Kod komunikacijskog pulta, raspoloženje je bilo sumorno. Barnes je upravo telefonski razgovarao s površinskim brodovima. "Dajte to ponovite", rekao je. "Želio bih znati tko je to odobrio." Mrštio se, vrlo ljutite Pogledali su Tinu. "Kakvo je gore vrijeme?" "Čini se da se brzo kvari." Barnes se naglo okrenuo: "Ne biste li se vi kreteni malo stišali?" Norman je svoju priručnu torbu spustio na pod. Beth je sjedila uz prozorčiće, umorna, i trljala oči. Tina je gasila monitore, jednog po jednog, i onda najednom stala. "Vidi." Na jednom su monitoru ugledali uglačanu sferu. Kraj nje je stajao Harrv. "Što on tamo radi?" "Zar se nije vratio s nama?" "Mislio sam da jest." "Nisam opazio; pretpostavio sam da jest." "O sto mu đavola, ljudi, pa mislim da sam vam rekao..." otpočeo je Barnes, pa stao. Zapiljio se u monitor. Na ekranu, Harrv se okrenuo prema video-kameri i kratko se naklonio. "Dame i gospodo, molim za malo pažnje. Vjerujem da bi vas ovo moglo
zanimati." Potom se okrenuo prema sferi. Stajao je s rukama uz bokove, opušten. Nije se ni micao ni govorio. Zatvorio je oči. I duboko udahnuo. Vrata su se sfere otvorila. "Nije loše, ha?" rekao je Harrv i naglo se, široko nasmiješio. I ušao u sferu. Za njim su se zatvorila vrata.* * * Svi su počeli govoriti odjednom. Barnes je pokušavao nadvikati sve ostale, tražeći tišinu, no nitko na to nije ob-niiio nikakvu pozornost sve dok se u habitatu najednom nisu pogasila svjetla. Uronili su u tamu. Ted je upitao: "Što je to bilo?" Jedino je svjetlo dopiralo kroz prozorčiće; bilo je to slabašno svjetlo što je dolazilo od osvijetljene mreže. Trenutak kasnije ugasila su se i ona. "Nema struje..." "1'okušao sam vam reći", kazao je Barnes. Začulo se brujanje, svjetla su zatreperila, i onda ponovni i zasjala. "Imamo autonomni izvor; dalje idemo na svoj dizel." "Zašto?" "Pogledajte", rekao je Ted i pokazao kroz prozorčić. Vani su ugledali nešto nalik na vijugavu srebrnu zmiju. \ onda je Norman shvatio da je to kabel što ih povezuje s površinom, i da klizi amo-tamo, smotavajući se u velike petlje na morskome dnu. "()dsjekli su nas od broda!" "Tako je", rekao je Barnes. "Gore imaju orkansko inje, I ne mogu više držati kablove za struju i komunici-inje. Ne mogu se više služiti ni podmornicama. Digli su p>re sve ronioce, ali se podmornice ne mogu vratiti po Ml Hi bar ne za sljedećih nekoliko dana, dok se more ne miri." "<)nda smo tu zazidani." "Ispravno." "Kako dugo?" Nekoliko dana", rekao je Barnes. K< »liko dugo?" Možda čitav tjedan." Isuse Kriste", rekla je Beth. red je bacio torbu na kauč. Kakva fantastična sreća", rekao je. Beth se naglo okrenula, [esi li ti pri sebi?" 144145
"Ostanimo mirni", rekao je Barnes. "Sve je pod kontrolom. To je samo privremeno odgađanje. Nema razloga za uzbudivanje." Ali se Norman nije osjećao uzbuđeno. Najednom se osjetio jako umorno. Beth se durila, ljutila, osjećala se prevarenom; Ted je bio uzbuđen, i već je planirao sljedeći izlet do svemirskoga broda, i zajedno s Edmundsovom pripremao opremu. Norman se, međutim, osjećao samo umorno. Kapci su mu otežali; pomislio
je kako bi mogao zaspati i tako, stojeći pred monitorima. Žurno se ispričao, vratio se do svog ležaja i legao. Nije ga bilo briga što se plahte lijepe uz tijelo; nije ga bilo briga Što je jastuk hladan; nije mu bilo važno što u susjednom valjku dizeli bubaju i tresu. Pomislio je: Ovo je vrlo jaka reakcija bijega. I već je spavao.A onda je prestao misliti na nju. Mnogo je lakše, polislio je, brinuti se zbog ljudi koje volimo nego zbog sebe. \li 10 nema nikakva smisla. S Ellen će sve biti u redu. A i-u će i s njim. Naprosto se treba strpjeti. Ostati miran i i iii da prođe oluja. I Išao je pod tuš, pitajući se hoće li biti tople vode i 1 ik je habitat pod havarijskim napajanjem. Bilo je, i nak-m tuširanja se osjetio nekako manje ukočeno. Kako je ne-■l'iino. pomislio je, biti tristo metara pod morem i uživati mirujućem djelovanju vrućega tuša. 1 )« Ijenuo se i krenuo prema valjku C. Začuo je Tinin glas: Misliš li da će ikad otvoriti tu sferu?" Beth: "Možda. Nemam pojma." To me plaši." I.i tu ne vidim nikakva razloga za strah." "To je nepoznanica." Kad je Norman ušao, zatekao je Beth kako okreće vidiku i gleda u sebe i Tinu. 'Naravno", odgovorila je Beth s video-vrpce, "ali nešto i |e nepoznato ne mora biti ni opasno ni. zastrašujuće, e najvjerojatnije biti naprosto neobjašnjivo." i ma je rekla: \'e /.nam kako to možeš reći." Bi >jiš li se zmija?" upitala je Beth s ekrana. i'i ih je pritisnula dugme pa isključila vrpcu. Naprosto pokušavam vidjeti mogu li shvatiti zašto se 'iil.i", objasnila je Normanu. 11 n.i li sreće?" Zasad još ne." Na susjednom su monitoru vidjeli samu • •im Sfera je bila zatvorena. i i.iiiy je još unutra?" upitao je Norman. l >.i", odgovorila je Beth. iliko je već unutra?" [ledala je na pultove. Malo više od sata." ■ l>.i\.im sam samo jedan sat?" Mu " 1 iniiciii od gladi", rekao je i spustio se do blagovao-KolaČa od kokosa više nije bilo. Baš je tražio nešto i" hi se dalo pojesti, kad se pojavila Beth. Iza Plutona Norman se izvaljao iz kreveta i pogledom potražio sat, ali je dolje već bio stekao naviku da ga ne nosi. Nije imao pojma koliko bi vremena moglo biti i koliko je spavao. Pogledao je kroz prozorčić, no osim crne vode nije se vidjelo ništa. Svjetla mreže još su bila pogašena. Ponovno se zavalio u postelju i zagledao se u sive cijevi nad glavom; doimale su se bližima nego prije, kao da su mu se, dok je spavao, primakle. Sve se
doimalo pretrpanijim, tjesnijim, klaustrofobnijim. Još nekoliko dana ovoga, pomislio je. Bože. Nadao se da će se Mornarica sjetiti da obavijesti njegovu obitelj. Nakon toliko dana, Ellen će se zabrinuti. Zamišljao ju je kako najprije zove Saveznu upravu zrakoplovstva, potom Mornaricu, pokušavajući otkriti što se dogodilo. Nitko, razumije se, neće znati ništa, zato što je projekt strogo povjerljiv; Ellen će izludjeti. 146147
"Normane, ja zaista ne znam što da radim", rekla je ona i namrštila se. "U vezi čega?" "Oni nam lažu." "Tko to?" "Barnes. Mornarica. Svi. Normane, sve je ovo namještaljka." "No daj, Beth. Samo bez urota, molim. Imamo dovoljno briga i bez..." "... Daj samo pogledaj ovo", rekla je ona. Odvela ga je ponovno gore, uključila pult, pritisnula dugmad. "Počela sam povezivati kad je Barnes govorio preko telefona", rekla je. "Barnes je s nekim razgovarao sve do trenutka kad je kabel počeo padati. Samo što je, Normane, kabel dugačak tristo metara. Veza se morala prekinuti nekoliko minuta prije nego što su otkačili sam kabel." "Vjerojatno da..." "I onda, kome je to Barnes govorio u posljednjem trenutku? Nikome." "Beth..." "Vidi", rekla je i pokazala na ekran. KOMUNIKACIJSKI SAŽETAK RK-POVKOM/1 0910 BARNES POVKOMU/1 ISPITANI CIVILI I OSOBLJE USN-A^ IAKO UPOZORENA NA OPASNOST, SVA POSADA ŽELI OSTATI DOLJE DOK TRAJE OLUJA KAKO BI NASTAVILA ISTRAŽIVANJE VANZEMALJSKE SFERE I PRIPADAJUĆEG SVEMIRSKOGA BRODA. BARNES, USN. "Zezaš se", rekao je Norman. "Mislio sam da Barnes želi otići." "Želio je, ali se predomislio kad je vidio onu zadnju prostoriju, i nije si dao tnida da nas o tome obavijesti. Mogla bih tu svinju ubiti", rekla je Beth. "Ti znaš, Normane, o čemu je tu riječ, zar ne?"Norman je kimnuo
glavom. "Nada se da će pronaći neko novo oružje." "Tako je. Barnes je pentagonski dobavljač i on želi otk-nii novo oružje." "Ali je vrlo nevjerojatno da bi ta sfera..." "Nije riječ o sferi", odgovorila je Beth. "Ma briga njega m sferu. Njemu je važan 'pripadajući svemirski brod1. I to .ii<> što je, prema teoriji kongruentnosti, baš brod ono što l 'i -c moglo isplatiti. A ne sfera." Teorija kongruentnosti tvrd je orah za ljude koji raz-inr.ljaju o vanzemaljskom životu. Ako stvari pojednostavnimo, onda astronomi i fizičari koji razmišljaju o mogućnosti kontakta s vanzemaljskim životom zamišljaju čude-iic koristi koje bi čovječanstvo moglo imati od takvoga i ontakta. Ostali, međutim, mislioci, filozofi i povjesničari, M vide da bi se iz tog kontakta moglo izroditi išta dobro. I'ako, primjerice, astronomi vjeruju da bi, ukoliko bisBIO uspostavili kontakt s vanzemaljcima, čovječanstvo osi ilo tako šokirano da bi prestali svi ratovi na Zemlji, te da i i.iko otpočela nova era miroljubive suradnje medu nai. •.luna. Povjesničari, međutim, drže da je to čista besmislica. ni ističu da otkrićem Novoga Svijeta — a riječ je o li im im otkriću, koje je podjednako uzdrmalo svijet — Ev-tpljani nisu prekinuli svoje neprestane borbe. Baš naprotiv nikli su se još žešće. Evropljani su naprosto na Novi Ijei proširili svoje već odranije postojeće animozitete. On I n »stao novi prostor za ratovanje, i nov razlog za nj. slično tome, astronomi su zamislili da će susret ljuds-i roda s vanzemaljcima dovesti do razmjene informaci-i i tehnologije, što će dovesti do čudesnog napretka • k'čanstva. Povjesničari znanosti i u tome su vidjeli besmislicu. Oni ti ukazali na činjenicu da se ono što nazivamo "znanošću" loji zapravo od prilično arbitrarne slike svemira, za •im baš nije vjerojatno da bi bila zajednička nama i neIrugim stvorovima. Naše predodžbe o znanosti zapran predodžbe vizualno orijentiranih, majmunolikih stvoi koji uživaju u mijenjanju svog tjelesnog okoliša. Ako i \ .in/.emaljci bili slijepi i komunicirali pomoću mirisa, 148149
lako bi se moglo dogoditi da oni razviju posve različitu znanost, koja opisuje vrlo različit univerzum. I možda bi oni donijeli drukčije odluke u
pogledu smjera koji njihova znanost treba istražiti. Tako bi oni, primjerice, mogli potpuno zanemariti tjelesni svijet, i umjesto toga razviti visoko sofisticiranu znanost o umnom svijetu — učiniti, drugim riječima, upravo suprotno od onoga što je učinila zemaljska znanost. Tehnologija bi vanzemaljaca mogla biti čisto mentalna, bez ikakvog vidljivog hardvera. To je pitanje ležalo u samom srcu teorije kongruent-nosti, koja veli da, osim u slučaju da su nam vanzemaljci upadljivo slični, medu njima i nama nije vjerojatna nikakva razmjena informacija. Barnes je, naravno, znao za tu teoriju, i zato je znao da baš nije vjerojatno da bi na temelju vanzemaljske sfere mogao razviti ikakvu upotrebljivu tehnologiju. No zato je, međutim, bilo vrlo vjerojatno da bi tu upotrebljivu tehnologiju mogao izvuci iz samog svemirskog broda, s obzirom na to da su taj brod izgradili ljudi, te da je stoga kongmentnost vrlo visoka. I potom je slagao kako bi ih zadržao dolje. Kako bi se istraživanje moglo nastaviti. "I što da napravimo s tom svinjom?" upitala je Beth. "Ništa, bar zasada", odgovorio je Norman. "Ne bi se želio s njim sukobiti? Tako mi Boga, ja baš bih." "Od toga baš nikakve koristi", odgovorio je Norman. "Teda bi bilo baš briga, a ljudi iz Mornarice samo izvršavaju zapovijedi. A osim toga, čak i da je uredio da odemo, kako je bilo planirano, bi li ti otišla, i ostavila Ha-rryja u sferi?" "Ne", priznala je Beth. "Onda molim. Sve je to samo akademsko pitanje." "Zaboga, Norma ne..." "Znam. Ali tu smo gdje jesmo. I sljedećih nekoliko dana u vezi toga ne možemo učiniti ni vražju mater. Daj da pokušamo u realnim okolnostima učiniti najbolje što možemo, a pokazivanje prstom ostavimo za kasnije." "Možeš se kladiti da ću baš pokazati!" "Odlično. Ali ne sad, Beth." "U redu", rekla je ona i uzdahnula. "Ne sad." Potom se vratila gore. 150* * * ().siavši sam, Norman se zagledao u pult. Imat će iljedećih dana pune ruke posla, ako želi da se sačuva mir. Ilkad prije nije zavirio u računarski sustav; sad je počeo pritiskati dugmad. Vrlo je brzo pronašao fajl označen s ')/. — KONTAKT, EKIPA, BIOG. Otvorio ga je. (v,l ANOVI CIVILNE EKIPE 1. Thcodore Fielding, astrofizičar/planetami geolog 2. Hlizabeth Halpern, zoolog/biokemičar
3. Ilaroid J. Adams, matematičar/logičar l. Arthur Levine, morski biolog/biokemičar 5. John F. Thompson, psiholog (X lahori jednoga: Norman se zapanjeno zagledao u popis. Poznavao je Jacka Thompsona; bio je to energičan mladi psiholog s Yalea. Stekao je svjetski glas svojim izuivanjem psihologije primitivnih naroda, a lani je zapravo bio negdje u Novoj Gvineji, gdje je proučavao domorol.i plemena. Norman je pritisnuo još nekoliko dugmadi. PSU IOLOG EKIPE NOŽ: OPCIJE — TIM REDOM I John F. Thompson, Yale — prihvaćen ' \VilIiam L. Hartz, UCB — prihvaćen \. Jereinv White, UT — prihvaćen (uvjetno, zbog provjere) l Norman Johnson, SDU — odbačen (starost) < ih je poznavao. Bili Hartz iz Berkleva bio je teško lan od raka. Jeremv \Vhite je za vijetnamskoga rata IO u 1 lanoi, i nikad ne bi prošao provjeru. '•i«) znači da je ostao samo Norman. hl je shvatio zašto je bio zadnji medu pozvanima. lllo je i zašto su trebali svi oni posebni testovi. Osjetio 151 i^'«to :^"--.:v.
je u sebi eksploziju žestokoga bijesa na Barnesa i čitav sistem koji ga je dopremio ovamo, unatoč njegovim godinama, nimalo se ne obazirući na njegovu sigurnost. U pedeset trećoj godini života, Norman Johnson zacijelo nije imao što tražiti tristo metara pod morem u atmosferi stlačenih egzotičnih plinova — i Mornarica je to znala. To je skandal, pomislio je. Poželio se popeti gore i poslati Barnesa do sto crnih đavola i to nimalo dvosmislenim riječima. Ta lažljiva svinja... Čvrsto je stisnuo oslonce za ruke i prisjetio se što je bio rekao Beth. Bez obzira na to što se sve dogodilo do ovoga časa, nitko od njih u pogledu toga nije mogao učiniti baš ništa. Ali će zaista poslati Barnesa do sto crnih đavola — obećao je samome sebi da će to učiniti — ali tek kad se vrate na površinu. A do tada, zaista nema nikakva smisla praviti gužvu. Zavrtio je glavom i opsovao.
A onda isključio terminal. *** Sati su se polako vukli. Harrv je još bio u sferi. Tina je protjerala vrpcu kroz program za pojačavanje kontrasta i, na kadrovima koji su pokazivali otvorenu sferu, pokušala razabrati detalje unutrašnjosti. "Na nesreću", rekla je, "u habitatu raspolažemo samo ograničenim računarskim kapacitetima. Kad bih se mogla čvrsto povezati s površinom, onda bih zaista mogla obaviti posao, no ovako kako stvari stoje..." Slegnula je ramenima. Pokazala im je seriju uvećanih zaustavljenih kadrova iz otvorene sfere. Slike su škljocale u sekundnim intervalima. Kakvoća im je bila jadna; bile su pune nazubljenog, isprekidanog šuma. "Jedina unutarnja struktura koju možemo razabrati u toj tami", rekla je Tina i pokazala na otvor, "to su ti višestruki točkasti izvori svjetlosti. Čini se da se ta svjetlost od slike do slike pomalo pomiče." "Kao da je sfera ispunjena krijesnicama", rekla je Beth."Samo što su ta svjetla mnogo slabija od krijesnica, a osim toga i ne žmirkaju. Jako ih je mnogo. I stvaraju dojam kao da se gibaju zajedno, u pomičnim uzorcima..." "Jato krijesnica?" "Tako nešto." Vrpca je došla do kraja. Ekran se zamračio. Ted je rekao: "To je sve?" "Bojim se da je tako, doktore Fielding." "Ubogi Harrv", rekao je Ted tužnim glasom. Od svih u ekipi, Ted je bio najupadljivije pogođen time Iti) se dogodilo Harrvju. Nastavio je zuriti u zatvorenu sfe-iii na monitoru, i govoriti: "Kako je to mogao učiniti?" Potom bi dodao: "Nadam .(• da mu se ništa nije dogodilo." Ponavljao je to tako često, da mu je Beth na koncu morala kazati: "Ted, mislim da svi već znamo što osjećaš." "Ali ja se zaista ozbiljno brinem za njega." "1 ja. I svi mi." "Ti, Beth, misliš da sam ja ljubomoran? To hoćeš reći?" "'led, kako bi to itko mogao i pomisliti?" Norman je promijenio temu. Bilo je ključno izbjeći su-i obe unutar grupe. Zamolio je Teda da mu iznese svoju ina ližu letnih podataka što ih je našao na svemirskom I V kIii. "To je vrlo zanimljivo", odgovorio je Ted, zagrijavajući I /a lemu. "Moje potanko ispitivanje najranijih letnih slirekao je, "uvjerilo me je da su na njima prikazana tri »laneta — Uran, Neptun i Pluton — a također i Sunce, 11' > maleno i u pozadini. Po tome zaključujem da su slike nlmljene iz neke točke dalje od Plutona. To upućuje i na li se la crna rupa ne nalazi daleko izvan našeg zvjez-
ii >g .sustava." u je lo moguće?" upitao je Norman. I >, naravno. Zapravo su posljednjih desetak godina i astrofizičari naslućivali da bi jedna crna rupa — ne iko velika, ali ipak crna rupa — mogla postojati baš \;m našega sustava." li /.i lo još nisam čuo." 152153
"O, da. Neki su od nas zapravo i dokazivali da bismo, ako je zaista tako mala, za nekoliko godina mogli doći do nje, zarobiti je, dopremiti je ovamo, parkirati u Zemljinoj orbiti, i energiju koju ona proizvodi upotrijebiti za pokretanje čitavog planeta." Barnes se nacerio. "Kauboji crnompaši?" "U teoriji ne postoji ništa zbog čega se to ne bi moglo učiniti. I tad, zamisli: čitav bi se planet mogao osloboditi ovisnosti o fosilnim gorivima... Promijenila bi se čitava povijest čovječanstva." Našto je Barnes rekao: "A bilo bi to vjerojatno i davolsko oružje." "Čak bi i sasvim sićušna crna rupa bila isuviše jaka a da bi se mogla upotrijebiti kao oružje." "I ti, znači, misliš da je taj brod krenuo uhvatiti crnu rupu?" "Čisto sumnjam", odgovorio je Ted. "Brod je tako čvrsto sazdan, tako zaštićen od radijacije, da slutim da je on, naprotiv, kroz tu crnu rupu trebao proći. A baš je to i učinio." "I zbog toga se brod vratio kroz vrijeme?" upitao je Norman. "Nisam baš siguran", odgovorio je Ted. "Vidite, crna je rupa zapravo rub svemira. Što se u njoj zapravo zbiva, nije jasno nikome na svijetu. Ali neki misle da kroz nju zapravo i ne prolaziš, nego da od nje odskočiš, onako kao što kamenčić odskakuje od vode, i onda te ona odbaci u neko drugo vrijeme, ili prostor, ili univerzum." "Znači da je brod odskočio?" "Da. I moguće ne samo jednom. A kad je odskočio ovamo, naprosto je podbacio i stigao nekoliko stotina godina prije nego što je krenuo." "I na jednom je od tih skokova pokupio i ovo?" upitala je Beth i pokazala na monitor. Svi su pogledali. Sfera je i dalje bila zatvorena. Ali do nje je, rasprostrt u nespretnoj pozi, ležao Harrv Adams. Na trenutak su pomislili da je mrtav, no tada je Harrv podigao glavu i za
ječao.Subjekt Norman je zapisao u svoju bilježnicu: Subjekt je tride-\§tgodišnji crni matematičar koji je proveo tri sata u sfeti nepoznata porijekla, Po povratku iz sfere bio je u stanju ttupora i nije reagirao; nije znao kako se zove, gdje se i i niti koja je godina. Vraćen u habitat; odspavao je ; 'hi su ta i naglo se probudio, tužeći se na glavobolju. "(), Bože." i Iarry je sjedio na svom ležaju, stišćući rukama glavu, i B< »li?" upitao je Norman. i /.isno. Lupa." i »š nešto?" čedan sam. Bože." Oblizao je usne. "Kako sam l ni." / kstremna žeđa, zapisao je Norman. <• Levy, kuharica, pojavila se s čašom limunade. Mi.m ju je proslijedio Harrvju, koji ju je iskapio jednim li ijem i vratio. I. ..v" Unije donesi vrč", rekao je Norman. Levvjeva je otišla. m. in se okrenuo Harrvju, koji se još držao za glavu, i i|.i<>, i rekao mu: "Imam za tebe jedno pitanje." ikvo?" iko se zoveš?" i in.mi', u ovome mi času zaista nije potrebna psill.M " mi" mi reci kako se zoveš." i l l.inv Adams, za milost Božju. Koji ti je bog? Auh, ' ini." se nisi sjećao", rekao je Norman. "Kad smo te I ite me našli?" upitao je. Ponovno se doimao konin je kimnuo glavom. ' li .se kako smo te našli?" ;ii ijel' > bilo... vani." 154155
"Vani?" Harry je podigao pogled, najednom pobjesnivši, i pogledao ga očima koje su plamtjele od gnjeva. "Izvan sfere, ti prokleti idiote! O čemu to misliš da govorim?" "Harry, daj se malo smiri." "Tvoja me pitanja dovode do ludila!" "U redu, u redu. Samo se smiri." Emotivno labilan. Bijes i razdražljivost. Norman je napravio još nekoliko
zabilježaka. "Moraš li stvarati toliku buku?" Norman je zbunjeno podigao pogled. "Tvoja kemijska", rekao je Harry. "Kao da slušam slapove Niagare." Norman je prestao pisati. To je zacijelo migrena ili nešto njoj slično. Harry je oprezno držao glavu u mkama, kao da je od stakla. "Zašto ne mogu, za milost Božju, dobiti jedan prokleti aspirin?" "Neko ti vrijeme ne želimo ništa davati, jer si se možda negdje ozlijedio. Moramo najprije znati odakle dolazi bol." "Bolje, Normane, u mojoj glavi. U mojoj prokletoj glavi! A sad, zašto mi nećeš dati aspirin?" "Tako je rekao Barnes." "Je li Barnes još ovdje?" "Svi smo još tu." Harry je polako podigao pogled. "Ali vi ste se trebali vratiti na površinu." "Znam." "Pa zašto niste otišli?" "Vrijeme se pokvarilo, pa nisu mogli poslati podmornicu." "Mislim, trebao si otići. Nisi trebao ostati ovdje, Normane." Stigla je Levvjeva s još limunade. Harry ju je gledao sve dok nije popio. "I vi ste još tu?" "Da, doktore Adams." "Koliko je, sve u svemu, dolje ostalo ljudi?" Našto je Levvjeva odgovorila:"Ima nas devet, gospodine." "Isuse." Vratio joj je čašu. Levvjeva ju je ponovno napunila. "Trebali ste svi otići. Niste morali ostati." Tlarrv", rekao je Norman. "Nismo mogli otići." "Moraliste otići." Norman je sjeo na ležaj prekoputa Harrvju i stao ga gledati kako pije. Harry je pokazivao prilično tipične man-Ifestacije šoka: uzbudenost, razdražljivost, nervozu, manu ni tok ideja, neobjašnjivi strah za druge ljude — sve je i<> bilo svojstveno šokiranim žrtvama teških nesreća, kao Ito su to teški automobilski sudari ili padovi aviona. Nakon nekog žestokog događaja, mozak se bori da asimilira, da nekako osmisli, da ponovno složi mentalni svijet još dok se fizički oko njega rasipa u prah. Mozak se na svoj način preturira, na brzinu pokušava ponovno složiti stvari, da bi ih postavio na pravo mjesto, ponovno uspostavio rtvnotežu. Pa ipak je to u biti zbrkano razdoblje okretanja •■uh slika. I naprosto treba čekati da prođe. 1 larrv je iskapio limunadu i vratio čašu. "Još?" upitala je Levvjeva.
"Ne, dobro je. A i glavobolja već malo popušta." Možda je to, na koncu, samo dehidracija, pomislio je Norman. Ali zašto bi Harry bio dehidriran nakon tri sata pn >\vdena u sferi? "Ilany..." "Reci mi nešto. Normane, izgledam li ja nekako drukčije?" "Ne." " I zgledam ti jednako?" "Da. Čini mi se." "Jesi li siguran?" upitao je Harry. Skočio je i pošao do n .1 hi postavljena na zid. Zagledao se u svoje lice. "A kako ti misliš da izgledaš?" upitao je Norman. "Ne znam. Drukčije." "Kako drukčije?" Netnampojma/" Lupio je šakom po pojastučenom zidu kraj zrcala. Zrcalna je slika zatitrala. Okrenuo se i ponov-i sjeo na ležaj. I uzdahnuo. "Naprosto drukčije." II.IlTV..." 156157
"Što?" "Sjećaš li se što se dogodilo?" "Naravno." "Što se dogodilo?" "Ušao sam unutra." Počekao je, ali Harry nije rekao više ništa. Samo je zurio u tapison. "Sjećaš li se kako si otvorio vrata?" Harry je šutio. "Hany, kako si uspio otvoriti vrata?" Harry je podigao pogled na Normana. "Svi ste trebali otići. Vratiti se na površinu. Nitko nije trebao ostati." "Harry, kako si uspio otvoriti vrata?" Uslijedila je duga šutnja. "Otvorio sam ih." Uspravio se, ruku položenih uz bokove. Kao da se prisjećao, oživljavao sve što se dogodilo. "I tada?"
"Ušao sam unutra." "I što se unutra dogodilo?" "Bilo je lijepo..." "Što je bilo lijepo?" "Pjena", odgovorio je Harry. A onda je ponovno zašutio i prazno se zapiljio u daljinu. "Pjena?" pokušao ga je potaknuti Norman. "More. Pjena. Lijepo..." Govori li to on o svjetlima? upitao se Norman. Uskovitlanoj šari svjetlosti? "Hany, što je to bilo lijepo?" "Daj, nemoj me zezati", rekao je Harry. "Obećaj da me nećeš zezati." "Neću te zezati." "Misliš da izgledam kao i prije?" "Da, mislim." "Misliš da se nisam nimalo promijenio?" "Nisi. Ili bar ja ne vidim nikakvu promjenu. Ali da li ti misliš da si se promijenio?" "To ne znam. Možda. Ja... možda.""Je li se u sferi dogodilo nešto što te moglo promijeniti?" "Ti ne shvaćaš to sa sferom." "Onda mi objasni", rekao je Norman. "Ništa se nije dogodilo u sferi." "Bio si u njoj čitava tri sata..." "Ništa se nije dogodilo. U sferi se nikad ništa ne i1( >gada. U njoj je uvijek isto, u sferi." "Što je uvijek isto? Pjena?" "Pjena je stalno drukčija. Sfera je uvijek ista." "To ne shvaćam", rekao je Norman. "Znam da ne shvaćaš", odgovorio je Harry. Odmahnuo i< • glavom. "Što da radim?" "Ispričaj mi još nešto." "Nema više ničega." "Onda mi ispričaj ponovno." "Od toga nikakve koristi", odgovorio je Harry. "Misliš dfl tete uskoro otići?" "Harnes veli ne još nekoliko dana." "Mislim da biste uskoro trebali otići. Razgovaraj s ostalim;!. Uvjeri ih. Natjeraj ih da odu." "Zašto, Harry?" "Ja ne mogu biti... Ja to ne znam." I Iany je protrljao oči i ponovno legao.
"Sad ćeš me morati ispričati", rekao je, "ali sam zaista (tko umoran. Možda nastavimo nekom drugom zgodom. Razgovaraj s ostalima, Normane. Nagovori ih da odu. Jer < >pasno da ostanu." Ispružio se i zatvorio oči. Promjene "Spava", rekao im je Norman. "U šoku je. I konfuzan. \li i'ini se da je u biti ostao nedirnut." >io ii je ispričao", upitao je Ted, "o tome što se dogo-unutra?" "Prilično je konfuzan", odgovorio je Norman, "ali se ivlja. Kad smo ga našli, nije znao ni kako se zove. 159 158
Sad zna. Sjeća se kako se ja zovem, sjeća se gdje se nalazi. Sjeća se kako je ušao u sferu. A mislim da se sjeća i što se dogodilo u sferi. Samo što o tome ne priča." "Prekrasno", rekao je Ted. "Spominjao je more, i pjenu. Ali mi nije bilo jasno što je pod tim zapravo mislio." "Pogledajte vani", rekla je Tina i pokazala na prozorčiće. Norman je smjesta stekao dojam svjetlosti — tisuća svjetala što su ispunila crninu oceana — i njegova je prva reakcija bila nerazuman užas: Svjetla sfere izlaze da bi ih ščepala. Onda je, međutim, opazio da svako svjetlo ima nekakav oblik, i da se gibaju, i migolje. Pritisnuli su lica na prozorčiće i pogledali. "Lignje", rekla je Beth napokon. "Bioluminiscentne lignje." "Tisuće njih." "I više", odvratila je ona. "Cijenim da ih je najmanje pola milijuna, posvuda oko habitata." "Prekrasno." "Veličina je plove zapanjujuća", rekao je Ted. "Impresivna da, ali ne baš sasvim neuobičajena", pojasnila je Beth. "Plodnost je mora golema u usporedbi s plod-nošću kopna. U moru je život počeo, i tu se prvi put pojavila žestoka konkurencija medu životinjama. A jedna je od mogućih reakcija na tu konkurenciju proizvodnja golemog broja potomaka. Mnoge to morske životinje čine. Mi smo zapravo skloni mišljenju da je izlazak životinja na kopno bio pozitivan korak naprijed u evoluciji života. Istina je, međutim, da su ta piva stvorenja zapravo bila istjerana iz oceana.
Naprosto su željela pobjeći od konkurencije. Možete zamisliti kako je izgledalo kad su se prve ribe-vo-dozemci uspele na obalu i podigle glavu da pogledaju kopno, i ugledale taj golemi suhi ambijent bez ikakve konkurencije. To im je zacijelo izgledalo kao obećana..." Beth je naglo prekinula i okrenula se Barnesu. "Brže. Gdje držite mreže za uzorkovanje?" "Nema nikakva izlaženja." "Ali kad moram", rekla je Beth. "Te lignje imaju šest krakova.""I?" "Ne postoji nijedna poznata vrsta liganja sa šest krakova. To je, znači, još neopisana vrsta. Moram skupiti uzorke." Barnes joj je rekao gdje se nalazi ormarić s opremom, i Ona je otišla. Norman se s novim zanimanjem zagledao u I >l( >vu liganja. Životinje su bile tridesetak centimetara dugačke, i doimale se prozirno. U tijelima, što su se sjajila blijedom plavom bojom, jasno su se vidjele krupne oči. Za nekoliko minuta vani se pojavila Beth; stajala je I li »sred plove, mahala mrežom i hvatala uzorke. Nekoliko |e liganja ljutito briznulo oblake tinte. "Baš su dražesne", rekao je Ted. "Znate, razvoj lignjine tinte vrlo je zanimljiv..." "... Što biste rekli o lignji za večeru?" upitala je Levvjeva. "Ma vraga", odgovorio je Barnes. "Ako je to neka još ne-l" >/n.iia vrsta, onda je nećemo jesti. Zaista nam od svega najmanje treba da se svi razbolimo od trovanja hranom." "Vrlo pametno", rekao je Ted. "A i tako nikad nisam ■■' »lio lignje. Zanimljiv pogonski mehanizam, ali meso kao i gume." 11 tom se trenutku začulo zujanje, i jedan se monitor upalio .sam od sebe. Dok su u nj gledali, ekran se brzo ispunio brojkama: ',172117341724271819093427341614240213242217341724272029240720 ■:93427341609341313352200022417211734172427181909342734 16142402 <3417242720292407202719093427341609341313352200022417211734 I-1909342734161424021324221734172427202924O7202719O934273416 ..2300224172117341724271819093427341614240213242217341724 .■02719093427341609341313352200022417211734172427181909 34 $142402132422173417242720292407202719093427341609341313352200 ■117242718190934273416142402132422173417242720292407202 7 '93413133522000224172117341724271819093427341614240213
160161
"Otkud sad to?" upitao se Ted. "S površine?" Bames je odmahnuo glavom. "S površinom smo prekinuli izravnu vezu." "Onda je to nekako preneseno ispod mora?" "Ne", rekla je Tina, "to je bilo prebrzo za podmorski prijenos podataka." "Ima li u habitatu još koji pult? Ne? A što je s DH-7?" "U njemu više nema nikoga. Ronioci su otišli." "Otkud to onda?" Našto je Barnes rekao: "Meni to izgleda zbrda-zdola." Tina je kimnula glavom. "Možda je to izboj iz neke privremene memorije, negdje u sistemu. Kad smo se prebacili na interni dizelski pogon..." "To je vjerojatno to", rekao je Barnes. "Izboj podataka kod prekapčanja." "Mislim da bismo to trebali sačuvati", rekao je Ted, zagledan u ekran. "Čisto za slučaj da je to nekakva poruka." "Ponika od kuda?" "Od sfere." "Kvragu", rekao je Barnes, "to ne može biti poruka." "Kako znaš?" "Zato što naprosto ne postoji način da se ta poruka prenese. Nismo prikopčani nizašta. I sasvim sigurno nismo za sferu. To su sigurno podaci koji su iscurili odnekud iz našeg računarskog sustava." "Koliko imate memorije?" "Poprilično. Deset giga, tako nešto." "Možda je helij napao čipove", rekla je Tina. "Možda je to posljedica zasićenja." "Ipak mislim da bismo to morali sačuvati", odgovorio je Ted. Norman se zagledao u ekran. On nije bio matematičar, ali se u životu nagledao statistika, tragajući na nekakvim redom u podacima. A za taj su posao ljudski mozgovi inherentno dobri, za to traženje reda u vizualnom materijalu. Norman na to ne bi znao pokazati prstom, ali je osjetio da tu postoji nekakav obrazac. I zato je rekao:"Imam osjećaj da to nije plod slučajnosti." "Onda ga zadržimo", rekao je Barnes. Tina je pošla prema pultu. U trenutku kad su joj prsti I' itakli tipke, ekran se ispraznio. "Toliko po tom pitanju", rekao je Barnes. "Nestalo. i Ivi šteta što tu
nije i Harry da to pogleda s nama." "Da", odgovorio je Ted sumorno. "Kakva šteta." Analiza Pogledajte ovo", rekla je Beth. "Ova je još živa." irman je bio s njom u malom biološkom laboratoriju ii uhu valjka D. U tom laboratoriju još nikad, sve od njii dolaska, nije bilo nikoga, naprosto zato Što nisu proII ništa živo. A sad, uz isključena svjetla, on i Beth gle•lili mi kako se lignja miče u akvariju. l/gledala je nekako suptilno. Plavi je sjaj bio koncentri-u prugama duž leda i bokova. I ».i", rekla je Beth, "čini se da su bioluminiscentne ■ ture koncentrirane dorsalno. To su, naravno, bakteI IO?" Bti -liiminiscentna područja. Lignja ne može sama stvaivjctlo. Stvorenja koja to Čine zapravo su bakterije. I i luoluminiscentne životinje u moru u svoja tijela lil'' te bakterije. I sad ih vidiš kako joj sjaje kroz l.i je lo kao nekakva infekcija?" I "11< »glo bi se to reći i tako." su lignjine oči zurile. Krakovi su se micali. se svi unutarnji organi", rekla je Beth. "Mozak je i "ka. Ova vrećica je probavna žlijezda, a ovo i i |e želudac, a ovo'ispod — vidiš kako kuca? — l )vo veliko naprijed je plodilo, a ovo što se 162163
spušta iz želuca, nešto kao lijevak — tu ona brizga tintu, i tako se kreće." "Je li to zaista nova vrsta?" upitao je Norman. Ona je uzdahnula. "To ne znam. Iznutra je tako tipična. Ali manji broj krakova može joj pribaviti ime nove vrste, to da." "Nazvat ćeš je Lignjus bethus?" upitao je Norman. Ona se nasmiješila. "Architeuthis bethis", rekla je. "Zvuči kao da te boli zub. Architeuthis bethis-. znači da moraš očistiti zubni kanal." "Što ćemo s njom. doktorice Halpern?" rekla je Levvjeva gurnuvši glavu
kroz vrata. "Imamo dobrih krumpira s paprom, bilo bi šteta baciti ih. Je li ta lignja zaista otrovna?" "Čisto sumnjam", odgovorila je Beth. "Ni za jednu se ne zna da jest. Samo naprijed", rekla je Levyjevoj. "Mislim da bismo ih mirne duše mogli jesti." Kad je Levvjeva otišla, Norman je rekao: "Mislio sam da ih više ne jedeš." "Samo hobotnice", odgovorila je Beth. "Hobotnice su dražesne i bistre. A lignje su prilično... bezosjećajne." "Bezosjećajne." "Mislim, one su kanibali i prilično gadne..." Podigla je obrvu. "Opet me psihoanaliziraš?" "Ne. Samo sam radoznao." "Kad je čovjek zoolog, od njega se očekuje da bude objektivan", rekla je Beth. "Ali ja ipak imam nekakve osjećaje prema životinjama, baš kao i svi drugi ljudi. Prema hobotnicama gajim vrlo tople osjećaje. One su lukave, to da znaš. Jednom sam u akvariju imala hobotnicu koja je naučila loviti žohare i služiti se njima kao mamcem za rakove. Naišao bi radoznali rak, pogledao mrtvoga žohara, a onda bi iz svog skrovišta iskočila hobotnica i uhvatila ga. "Hobotnica je zapravo tako pametna da je najveća prepreka njihovu razumnom ponašanju upravo kratko trajanje njihova života. Hobotnica živi samo tri godine, a to nije dovoljno da razvije ništa komplicirano, kao što su to, primjerice, kultura i civilizacija. Kad bi hobotnice živjele koliko i mi, možda bi već odavna osvojile svijet. "Ali je lignja nešto posve drugo. Prema njima ne osjećam ništa. Zapravo samo to da ih uopće ne volim."Nasmiješila se. "No dobro", rekao je on, "barem si napokon naišla na nekakav život." "Ali znaš, to je malo čudno", rekla je ona. "Sjećaš se I < iliko je sve tu bilo golo? Kako tu nije bilo ničega?" "Naravno. I to vrlo upadljivo." "Mislim, obišla sam malo habitat, kako bih uhvatila te lignje. A na dnu su bile sve moguće vrste morskih lepeza. 1 krasnim bojama, u plavom i purpurnom i žutom. I neke • u bile baš povelike." "Misliš da su naprosto narasle?" "Ne. Zacijelo su tu oduvijek bile, samo što nikad nismo 'ir.li onamo. Morat ću to kasnije istražiti. Baš bih voljela n.ui zašto su se našle baš na tome mjestu, odmah do ha-l.ii.na." Norman je otišao do prozorčića. Bio je upalio vanjska i jetla što su obasjavala dno. I doista je ugledao mnogo lik ih morskih lepeza, purpurnih i mžičastih i plavih, što i K lagano njihale u struji. Protezale su se i preko grasvjetla, nestajale u tami.
i izvjesnom smislu", rekla je Beth, "to me umiruje. reduboko smo za najveći dio oceanskoga života, koji se i l i/i u prvih tridesetak metara mora. Pa ipak, ovaj se il'ii.n nalazi u najraznovrsnijem i najbujnijem morskom jentu na svijetu." Znanstvenici koji su brojali vrste, uli su da Južni Pacifik ima više vrsta koralja i spužvi no lii" drugo more na svijetu. I zato mi je drago što smo napokon pronašli nešto", la je ona. Pogledala je na radne stolove s kemikalijama ušima. "I drago mi je što se napokon imam čime ili" *** ' i u iv je u blagovaonici jeo jaja sa slaninom. Ostali su u i >k< > njega i gledali ga; svima je laknulo što je s njim du, A ispričali su mu i novosti; poslušao ih je sa II injem, sve dok mu nisu spomenuli da se pojavila l'l< >\ a liganja. \crnja?" 164165
Oštro ih je pogledao i gotovo ispustio viljušku. "Aha, hrpa njih", rekla je Levvjeva. "Za večeru kuham čitavu hrpu." "I još su tu?" upitao je Harry. "Ne, već su otišle." Vidljivo se opustio, ramena su mu se spustila. "Nešto nije u redu, Harry?" upitao ga je Norman. "Mrzim lignje", rekao je Harry. "Ne mogu ih vidjeti." "I meni okus nije baš po volji", dodao je Ted. "Užasan je", odgovorio je Harry i kimnuo glavom. Ponovno se prihvatio jela. Napetost je prošla. A onda je Tina povikala iz valjka D: "Evo ih opet! Evo opet oni brojevi!"102241721 17341724 271819 0934 273416 142402132422 17341724 27 20 292407202719 0934 273416 093413133522 0002241721 17341724 27 1819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 292407202719 0934 2 73416 113133522 0002241721 17341724 271819 0934 273416 14240 2132422
17341724 2720 292407202719 0934 273416 093413133522 000 2241721 ■!1724 271819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 292407202719 i 273416 093413133522 000 2241721 17341724 27181 9 0934 273416 :J2132422 17341724 2720 292407202719 093J 2734 16 093413133522 1002241721 17341724 271819 0934 273416 14240213 "Ima on pravo", rekla je Tina. "Fantastično", uskliknuo je Barnes. "Apsolutno nevjero-i.iiiio, da to možeš samo tako opaziti," Ted je nestrpljivo zabubnjao prstima po pultu. "Pa to je elementarno, moj dragi Barnes". rekao je Flar-iv "Taj dio je jednostavan. A onaj teži dio glasi: Što to zapravo znači?" "To je zacijelo nekakva poruka", oglasio se Ted. "Moguće da je poruka", odgovorio je Harrv. "Ali bi to i i i.iko mogao biti i nekakav izboj iz samog računara, posljedica programerske pogreške ili zeznutog hardvera. li bismo to dešifrirati satima, samo zato da bismo na koncu došli do 'Copvright Acme Computer Systems, Silini Valley' ili nečeg sličnog tome." Mislim..." počeo je Ted. i (vjerojatnije je da je taj niz brojeva nastao u samom i milu u", rekao je Harry. "Ali daj da pokušam." I ma mu je isprintala ekran. I |.i bih volio pokušati", rekao je Ted žurno. Našto je i rekla: faravno, doktore Fielding", pa ispisala još jedan list p i pira \l.<. je lo poruka", rekao je Harry, "onda je najvjerojatrljeć" o jednostavnoj zamjenskoj šifri, kao što je to riče askey. Mnogo bi nam pomoglo kad bismo kroz i mi i mogli protjerati program za dekodiranje. Zna li ifi ;.umirali ovu spravu?" 0002241721 17341724 271819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 292407202719 0934 273416 093413133522 0002241721 17341724 271819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 292407202719 0934 273416 0 93413133522 0002241721 17341724 271819 0934 273416 142402132422 1 7341724 2720 292407202719 0934 273416 093413133522 0002241721 173 41724 271819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 292407202719 0934 273416 093413133522 0002241721 17341724 271819 0934 273416 1 42402132422 17341724 2720 292407202719 0934 273416 093413133522 0 002241721 17341724
271819 0934 273416 142402132422 17341724 2720 2 "Što ti misliš, Harrv?" upitao je Barnes i pokazao na ekran. "Je li to ono isto što ste dobili i prije?" upitao je Harry. "Slično jest, samo što su razmaci drukčiji." "Zato što to sasvim sigurno nisu slučajni brojevi", odgovorio je Harry. To je jedna sekvenca koja se ponavlja i ponavlja. Pogledajte. Počinje ovdje, dolazi dovde, potom se ponavlja." 166167
Svi su odmahnuli glavom. "Znaš li ti?" upitao je Barnes. "Ne. I pretpostavljam da ovo nikako ne možemo poslati na površinu? NSA-inim elektronskim dešifratorima u Wa-shingtonu bilo bi dovoljno petnaest sekundi da to riješe." Barnes je odmahnuo glavom. "Nemamo kontakta. Ne bih mogao poslati čak ni balon s radio-žicom. Prema posljednjem izvještaju, na površini su valovi od dvanaest metara. Pretrglo bi žicu u roku keks." "Znači da smo izolirani?" "Da, izolirani smo." "Mislim da ću se onda morati vratiti dobroj staroj olovci i papim. Oduvijek sam govorio da je od svih alata najbolji klasični — napokon kad nema drugog." I potom je izišao iz prostorije. "Čini mi se da je dobro raspoložen", rekao je Barnes. "Ja bih rekao jako dobro raspoložen", dodao je Norman. "Možda malo i previše dobro", zaključio je Ted. "Pomalo manično?" "Ne", odgovorio je Norman. "Naprosto je dobro raspoložen." "Mislio sam da je malo popio", rekao je Ted. "Pusti ga, samo neka bude takav", frknuo je Barnes, "ako mu to može pomoći da razriješi šifru." "I ja ću je pokušati razbiti", podsjetio ga je Ted. "Baš dobro", odgovorio je Barnes. "I ti ćeš pokušati.""Što je to heks?" i "Postoji mnogo načina prikazivanja brojeva", odgovorio je Ted. "Čip 68090 služi se prezentiranjem brojeva pomoću baze šesnaest, zvane 'heksadecimalna1. Heks je posve različit od normalnog decimalnog broja.
Izgleda sasvim drukčije." "Ali u poruci su brojevi od nula do devet", usprotivio se Norman. "To je upravo ono što i ja tvrdim", odgovorio je Ted. "Znači da to ne dolazi iz računara. Ja vjerujem da je to nedvojbeno poruka iz sfere. Nadalje, iako Harry misli da je to nekakva zamjenska šifra, ja opet smatram da je riječ o izravnoj vizualnoj reprezentaciji." "Hoćeš reći slici?" "Da", odgovorio je Ted. "I mislim da je to slika samoga stvorenja!" Prekopao je kroz snop papira. "Počeo sam s ovim." 1000100011010010111001 1000010001001110100100100 1000010011000000011 1110100110 1000010110000001000 1100111000101010010111011100010110111010111 1000010001001110100100100 101010100000 1010110010100010100011010110101101101011101 1110100110 1010110000001000 110101000101101000001110101011010001010010011 1000100011010010111001 1000010001001110100100100 1000010011000000011 1110100110 1000010110000001000 1100111000101010010111011100010110111010111 1000010001001110100100100 101010100000 1010110010100010100011010110101101101011101 1110100110 1010110000001000 110101000101101000001110101011010001010010011 1000100011010010111001 1000010001001110100100100 1000010011000000011 1110100110 1000010110000001000 1100111000101010010111011100010110111010111 1000010001001110100100100 101010100000 1010110010100010100011010110101101101011101 1110100110 1010110000001000 110101000101101000001110101011010001010010011 "Tu su te brojke prevedene u binarni sustav", rekao je Ted. "Ti odmah opaziš vizualni uzorak, zar ne?" "Pa ne baš", odgovorio je Norman. "Mislim, ovo svakako upućuje baš na to", odgovorio je Ted. "Velim ti, nakon svih ovih godina provedenih u Laboratoriju za mlazni pogon, nakon svih onih zurenja u slike planeta, naprosto sam dobio oko za takve stvari. I tako, prvo što sam potom učinio bilo je da se vratim izvornoj poruci i
ispunim praznine. I dobio sam ovo." Ted "Ja ti velim, to oslanjanje na Harrvja posve je bez veze." Ted je hodao gore-dolje i pogledavao na Nonnana. "Harry je manijak, i on naprosto previda činjenice. I to očite." "Kao recimo?" "Kao recimo činjenicu da taj ispis naprosto ne može biti izboj iz računara." "Kako znaš?" upitao je Norman. "Procesor", rekao je Ted. "Procesor je čip 68090, što znači da će sve što iz njega procuri biti u heksovima." 168169
0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271319 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271319 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 ** 17341724 * * 271319 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * "Uh-uh..." rekao je Norman. "Slažem se, to BAŠ ne izgleda nekako", rekao je Ted "Ali kad promijeniš širinu ekrana, onda dobiješ ovo." Ponosno mu je pružio sljedeći list. 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 " * * 2~20 * * 292407202719 * * 0934 *
* 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 *' 273416• * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 *' 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 • * 17341724 * * 271819' * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 • * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * *271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 * * 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 • * 093413133522 * * 0002241721 * * 17341724 * * 271819 * * 0934 * * 273416 * * 142402132422 •' 17341724 * * 2720 * * 292407202719 * * 0934 * * 273416 * *"Daa?", upitao je Norman. "Samo mi nemoj reci da ne vidiš sliku", rekao je Ted. "Ne, ne vidim sliku", odgovorio je Norman. "Malo priškilji", rekao je Ted. Norman je priškiljio. "Žao mi je..." "Ali to je očito slika tog stvorenja", rekao je Ted. "Vidi, Al |e okomiti torzo, zatim tri noge, dvije ruke. Glave nema, pt moramo pretpostaviti da mu je glava smještena u tor-H Pa valjda to vidiš, Norma ne." ■Ted..." "Jedanput se i Harrvju dogodilo da sasvim promaši! Ta • i uka nije samo slika, nego je i autoportret!" "Ted..." Ted se zavalio u naslonjač. Duboko je uzdahnuo. "Sad ćeš mi reći da se isuviše trudim." "Ne bih ti želio kvariti oduševljenje", rekao je Norman. "Ali li ne vidiš vanzemaljca?" "Ne, zapravo ne." "K vragu." Bacio je papire ustranu. "Kako mrzim toga ■ida. Tako je arogantan, pa da čovjek ne poludi... A ivrh svega, još je i mlad!" "Tebi je Četrdeset", rekao je Norman. "Ja baš ne bih re-I li • da si već krenuo nizbrdo." i fiziku, jesam", odgovorio je Ted. "Biolozi pokatkad u i u kasnoj dobi obaviti značajan posao. Darvvinu je hllo pedeset kad je objavio Porijeklo vrsta. I kemičari poni, .i. I obave lijep posao i kad su još stariji. Ali u fizici, i nešto ne napraviš do trideset pete, sva je zgoda da nikada." \li Ted, ti si na svom području vrlo cijenjen." I (11 je odmahnuo glavom. 'Nikad se nisam bavio ničim fundamentalnim. Samo inalizirao podatke. Došao sam do nekoliko zanimljii .-.iključaka. Ali nikad ništa fundamentalno. A ova je
pcdicija za mene šansa da zaista učinim nešto. Da i.i moje ime ude u knjige." irman je sad stekao posve drukčiji pogled na Tedov i|.i/am i energiju, taj neumorni mladenački stil. Ted bii i zaostao u emotivnom razvoju; riječ je bila o čistoj 170171
kompulziji. A svoje se mladosti držao zbog čistog osjećaja da vrijeme odmiče a da još u životu nije ništa postigao. Nije to bilo ništa zločesto. Bilo je to tužno. "Pa mislim", rekao je Norman, "ekspedicija još nije gotova." "Ne", odgovorio je Ted i naglo se razvedrio. "Imaš pravo. Imaš apsolutno pravo. Na nas čekaju još mnogi čudesni doživljaji. Ja naprosto znam da je tako. A oni će se doista i dogoditi, zar ne?" "Da, Ted", rekao je Norman. "Dogodit će se."komprimirani zrak, i sve bi tvoje kemijske reakcije j§ie kako treba — možda bi samo protjecale jako brzo% ^ u helioksu, reakcije su nepredvidljive. I ako ne idu, or^a u Slegnuo je ramenima. "I što bih ja sad trebala učiniti?" upitala je ona. "Snađi se kako znaš", odgovorio joj je Barnes. "B^g ^-aQ i svi mi ostali." "Pa mislim, od svega bih mogla obaviti samo su*-^,.^ anatomske analize. Sve ovo tu je potpuno bezvrijedn.0 u "Onda se bavi sumarnom anatomijom." "A tako bih željela da nam laboratorij bude od ve^e uQ_ risu..." "Tako to jest", rekao je Barnes. "Prihvati činjenic^ j j^: dalje." U taj je čas u prostoriju ušao Ted. "Radije pogledajte van, svi vi", rekao je i poka^go _a prozorčiće. "Stiglo nam je još posjetitelja." Beth "Do sto đavola, ništa to ne valja!" Mahnula je rukom prema laboratorijskom stolu. "Nijedna od svih tih kemikalija i reagencija ne valja ni prebijene pare!" "Što si iskušala?" upitao ju je Barnes mirno. "Zenker-formalin, H i E, i ostala bojila. Proteolitičke ekstrakcije, enzimske razgradnje. Što sve nisam. Ali ništa ne djeluje. I znaš što ja mislim, ja mislim da nam je onaj koji je opremao ovaj laboratorij uvalio sastojke kojima je istekla trajnost."
"Ne", odgovorio je Barnes, "to je zbog te atmosfere." Objasnio je da njihov ambijent sadrži samo 2 posto kisika, 1 posto ugljičnog dioksida, a dušika da uopće i nema. "Kemijske su reakcije nepredvidljive", rekao je on. "Morala bi koji put poviriti u Levvnu kuharicu. Nešto slično nisi vidjela u životu. Kad završi kuhanje, hrana izgleda posve normalno, ali budi sigurna da je ne priprema na normalan način." "A laboratorij?" "Laboratorij smo opremili i ne znajući kolika će nam biti radna dubina. Da smo na plićem terenu, udisali bismoLignje su nestale. Norman na trenutak nije vidio njgta osim vode, i suspendirani bijeli talog uhvaćen u snoD svjetlosti. "Pogledajte dolje. Na dno." Oceansko je dno bilo živo. Doslovce živo, jer je pUZai0 i migoljilo se i drhturilo dokle god je sezalo svjetlo. "Što je sad to?" A Beth mu je odgovorila: "To su škampi. Prokleto mnogo škampa." I 'eć je otrčala po mrežu. "Pa sad, eto što bismo trebali jesti", rekao je Ted. »gax ih volim. A čini se da su savršene veličine, malo ma^ij 0 i slatkovodnih rakova. Vjerojatno su prava poslaS[jcq Sjećam se kako smo jednom u Portugalu, moja dmga ^ena i ja jeli najdivnije račiće..." Norman se počeo osjećati pomalo nelagodno. "Što oni ovdje rade?" "Nemam pojma. A čime se, uostalom, škampi i oave? Da li migriraju?" 172173
"Vrag me odnio ako znam", rekao je Barnes. "Uvijek ih kupujem smrznute. Moja ih žena ne voli ljuštiti." Norman se i dalje osjećao nelagodno, iako nije znao zašto. Sad je posve jasno vidio da je dno prekriveno škampima; bili su posvuda. Zašto bi ga to moralo brinuti? Norman se odmaknuo od prozora, nadajući se da će se osjećaj nekakve maglovite nelagode izgubiti ako bude gledao u nešto drugo. Ali se nije izgubio, naprosto je ostao — mali napeti čvorić u trbušnoj šupljini. I taj
mu se osjećaj nije nimalo dopadao."Mrežu?" "A-ha. Mrežu i ronioce. Mnogo aktivnosti — i mnogo elektriciteta. Mislim da je to s ovog područja otjeralo faunu Ovo je, znaš, Južni Pacifik; on bi morao vrvjeti Mvotom." "I sad, kad su ronioci otišli, životinje su se vratile?" "Tako mi se čini." "I to je sve što se o tome može reći?" upitao je Norman i m. i mrštio se. "Zašto to pitaš mene?" odgovorio je Hany. "Pitaj Beth; 0112 će li dati definitivni odgovor. Ali ja znam da su ži-Otinje osjetljive na sve moguće stimulanse koje mi ne opažamo. Pa ne možeš kroz podmorske kablove puštati ko /na koliko milijuna volti, da njima osvijetliš mrežu od pola milje u jednom okolišu koji nikad prije nije vidio |etla, i očekivati da će to ostati bez posljedica." ( Kl nečeg su u tom argumentu Normana zasvrbjela leda On je znao nešto, i to nešto relevantno. Ali to nije htio reći. "l larrv." 1 Da, Normane. Izgledaš mi pomalo zabrinuto. Znaš što, i |e zamjenska šifra zaista psina. Da ti velim istinu, nisiš siguran da ću je razriješiti. Vidiš, problem se svodi i im. ako je tu zaista riječ o zamjeni slova, onda ti za pr. jednoga slova trebaju dvije brojke, zato što je u abe■ ■ li i Ivadeset šest slova, ako zanemarimo interpunkcije — i i ovdje može i biti i ne biti. I tako, kad vidim broj i do broja tri, ja više ne znam je li to slovo dva iza kolljedi slovo tri, ili je to naprosto slovo dvadeset tri. A prelaženje kroz sve permutacije potrajalo bi jako dugo. io li je što hoću reći?" Il.irrv." "Izvoli, Normane." •lo se dogodilo u sferi?" \ io ic, znači, muči?" upitao ga je Harry. ih > misliš da me išta muči?" upitao je Norman. Ibog tvog lica", odgovorio je Harry. "Ono mi govori di.' nešto muči." i '/da me i muči", rekao je Norman. "No u vezi te " Harry "Harry." "O, bok, Normane. Čuo sam već za veselje. Hrpe škampa vani, ha?" Harry je sjedio na svom ležaju s ispisom brojeva na koljenima. Imao je i olovku i blok, i stranica je već bila prekrivena proračunima, prekriženim dijelovima, simbolima, strelicama. "Hany", rekao je Norman, "što se to zbiva?" "Vrag me odnio ako znam." "Samo se pitam kako to da smo tu najednom počeli pronalaziti život — lignje, škampe — kad tu prije nije bilo ničega. I nikada."
"O, to. Mislim da je to prilično jasno." "Da?" "Naravno. U čemu je razlika između prije i sada?" "Ti si bio u sferi." "Ne, ne. Hoću reći, što se promijenilo u vanjskom okolišu?" Norman se namrštio. Nije shvaćao na što ga to Harry navodi. "Pa mislim, samo pogledaj van", rekao je Harry. "Što si vidio prije a što sada više ne vidiš?" 174175
"Da znaš, i ja sam o njoj mnogo razmišljao." "I?" "To je zaista zapanjujuće. Zaista se ne sjećam što se dogodilo." "Harrv." "Osjećam se odlično — stalno mi je sve bolje, kunem ti se Bogom, vraća mi se energija, glavobolje je nestalo — i prije sam se sjećao svega o toj sferi i svega što je u njoj bilo. Ali sa svakom minutom sjećanje kao da je sve bijede. Znaš, onako kao što blijedi san? Sjećaš ga se kad se probudiš, ali sat kasnije više ga nema." "Harry." "Sjećam se samo da je bilo čudesno, i da je bilo prekrasno. Nekakva svjetla, kovitlac svjetala, ali to je sve." "Kako si otvorio vrata?" "O, to. Oduvijek je to bilo sasvim jasno; sjećam se da sam sve to razradio i da sam točno znao što da učinim." "I što si učinio?" "Siguran sam da će mi se to vratiti." "Ne sjećaš se kako si otvorio vrata?" "Ne. Samo se sjećam iznenadnog otkrovenja, te izvjesnosti, o tome kako to treba učiniti. Ali se ne sjećam detalja. Mislim, da netko drugi ne želi unutra? Vjerojatno Ted." "Siguran sam da bi Ted volio ući..." "... I ne znam je li to bila dobra ideja. Iskreno govoreći, ne mislim da bi to Ted trebao učiniti. Zamisli samo kako će biti dosadan, sa svim svojim govorancijama, nakon što izađe. 'Posjetio sam vanzemaljsku sferu' od Teda Fieldin-ga. Tome neće biti kraja." I tu je zahihotao. Ted je u pravu, pomislio je Norman. Nedvojbeno je maničan. U Harrvju je
sad nešto hitro, otvoreno radosno. Njemu se svojstveni polagani sarkazam izgubio, i na njegovo je mjesto došlo sunčano, otvoreno, vrlo brzo ponašanje. I nekakva nasmijana ravnodušnost prema svemu, nekakva neravnoteža u osjećaju za važno i nevažno. Rekao je da ne može razriješiti šifru. Rekao je da se ne može sjetiti što se dogodilo u sferi, kao ni kako ju je otvorio. I kao da mu to i nije bilo važno."Harrv, kad si izišao iz sfere, činilo se kao da te nešto muči." "Zaista? Jezivo me boljela glava, toga se sjećam." "Neprestano si govorio kako bismo morali na površinu." "Zaista?" "Da. A zašto to?" "To samo Bog zna. Sve mi se pobrkalo." "A rekao si također i to kako je za nas opasno da ovd-|e ostanemo." Harrv se nasmiješio. "Norman, ne smiješ to uzimati odviše ozbiljno. Nisam znao ni gdje mi je glava ni gdje mi je rep." "Harrv, bilo bi zaista potrebno da se toga prisjetiš. Ako li se pamćenje počne vraćati, hoćeš li mi reći?" "O, naravno, Normane. Apsolutno. Na mene možeš računati; smjesta ću ti reći." Laboratorij "Ne", rekla je Beth, "ništa od toga nema nikakve logike. Kao prvo, u područjima gdje ribe još nisu srele ljudska i i< i. one na njih naprosto ne obraćaju pozornost ukoliko i'i ova ne počnu loviti. A Mornaričini ronioci nisu je lovili. Kao dnigo, ako ronioci uzmute dno, oni time zapravo os-l< >l>;ulaju hranjive tvari i privlače nove životinje. Kao treće, mnoge životinjske vrste struja zapravo privlači. I tako bi električna struja, ako bi ikako djelovala, škampe i ostale ivniinje privukla ranije, a ne sada, kad je isključena." Pregledavala je škampe pod laboratorijskim mikroskopi malog povećanja. "Kako ti izgleda?" ll.irrv?" Da." "Ne znam." 176177
"S njim je sve u redu?" "Ne znam. Mislim da jest."
Nastavila je gledati kroz objektiv i rekla: "Je li ti pričao išta o tome što se dogodilo u samoj sferi?" "Još ne." Namjestila je mikroskop, pa zatresla glavom. "U vražju strinu." "Što je bilo?" upitao je Norman. "Dodatne dorsalne ljuske." "Što znači?" "Još jedna nova vrsta", odgovorila je ona. Našlo je Norman odgovorio: "Škampus bethus? Beth, ti ovdje praviš otkriča kao na karabit." "A-ha... Pogledala sam i morske lepeze, jer mi se učinilo da imaju neobičnu šaru radijalnoga rasta. I one su nova vrsta." "Beth, pa to je sjajno." Ona se okrenula i pogledala ga. "Ne. Ne sjajno. Vrlo čudno." Upalila je žestoko svjetlo i skalpelom otvorila jednoga škampa. "Tako sam i mislila." "Sto je bilo?" "Normane", odgovorila je ona, "ovdje dolje danima nismo vidjeli ni traga nikakva života — i onda najednom, za posljednjih nekoliko sati, nalazimo tri nove vrste? To nije normalno." "Mi ne znamo što na tri stotine metara jest normalno." "A ja ti velim. To nije normalno." "Ali, Beth, i sama si rekla da te morske lepeze prije naprosto nisi opažala. A što se pak tiče liganja i škampa — zar oni ne bi mogli i migrirati, prolaziti kroz pojedina po-dručja, tako nešto? Barnes veli da nikad prije nijedan kvalificirani znanstvenik nije živio tako duboko na jednome mjestu oceanskoga dna. Možda su te migracije normalne, a mi naprosto za njih ne znamo." "Ne mislim da je tako", odgovorila je Beth. "Kad sam izišla da uhvatim te škampe, osjetila sam da im je ponašanje atipično. Kao prvo, bili su preblizu jedan drugome. Škampi na dnu zadržavaju neku karakterističnumeđusobnu udaljenost, otprilike metar i dvadeset. A ovi su l dli sabijeni. A osim toga, gibali su se kao da se hrane, ali Ovdje nema ništa što bi mogli jesti." "Ništa za što mi znamo." "Pa mislim, ovise škampi i nisu mogli hraniti." Pokaza-l.i je na razrezanu životinju na laboratorijskom stolu. "Jer nemaju želuca." "Zezaš" se?" "Možeš pogledati." Norman je pogledao, ali mu razrezani Škamp nije puno < ivorio. Bila je to naprosto masa ružičastoga mesa. Bio je presječen nekakvom zubatom dijagonalom, ne baš jako lito, Bar je pokušala, pomislio je Norman. Ali baš ne radi
I ako treba. Potreban nam je san. I potrebno nam je da se i' > prije pokupimo odavde. "Vanjski je izgled savršen, izuzmemo li jednu dorsalnu pločicu viška u repu", rekla je Beth. "Ali je iznutra sve zez-Ulo, Te životinje naprosto ne mogu ni na koji način biti Ive, Bez želuca. Bez reproduktivnog aparata. Ta je Uvodnja kao nekakva loša imitacija škampa." "No (i su škampi ipak živi", rekao je Norman. "Aha", odgovorila je ona. "Živi su." I kao da ju je to iko rastužilo. \ lignje su iznutra savršeno normalne..." i pravo i nisu. Kad sam jednu od njih rasjekla, otkrila da joj nedostaju neki važni organi. Tako postoji mi čvor zvan zvjezdasta ganglija, a kojega ovdje napunio nije bilo." Mislim..." \ nije bilo ni škrga, Normane. Lignja posjeduje du-11 SkrŽnu strukturu koja joj služi za izmjenu plinova, i Ih nije imala. Ta lignja naprosto nije imala Čime disa-Hmane." Pa morala je imati nešto." Velim (i, nije imala. Tu dolje nailazimo na nemoguće >iui|<\ Sasvim iznenada, na nemoguće životinje." »krenula se od jake svjetiljke, i on je opazio da je na i suza. Ruke su joj se tresle; brzo ih je spustila u il u si se zabrinula", rekao je on. 178179
"S njim je sve u redu?" "Ne znam. Mislim da jest." Nastavila je gledati kroz objektiv i rekla: "Je li ti pričao išta o tome što se dogodilo u samoj sferi?" "Još ne." Namjestila je mikroskop, pa zatresla glavom. "U vražju strinu." "Što je bilo?" upitao je Norman. "Dodatne dorsalne ljuske." "Što znači?" "Još jedna nova vrsta", odgovorila je ona. Našto je Norman odgovorio: "Škampus bethus? Beth, ti ovdje praviš otkrića kao na karabit." "A-ha... Pogledala sam i morske lepeze, jer mi se učinilo da imaju neobičnu šaru radijalnoga rasta. I one su nova vrsta." "Beth, pa to je sjajno."
Ona se okrenula i pogledala ga. "Ne. Ne sjajno. Vrlo čudno." Upalila je žestoko svjetlo i skalpelom otvorila jednoga škampa. "Tako sam i mislila." "Sto je bilo?" "Normane", odgovorila je ona, "ovdje dolje danima nismo vidjeli ni traga nikakva života — i onda najednom, za posljednjih nekoliko sati, nalazimo tri nove vrste? To nije normalno." "Mi ne'znamo što na tri stotine metara jest normalno." "A ja ti velim. To nije normalno." "Ali, Beth, i sama si rekla da te morske lepeze prije naprosto nisi opažala. A što se pak tiče liganja i škampa — zar oni ne bi mogli i migrirati, prolaziti kroz pojedina područja, tako nešto? Barnes veli da nikad prije nijedan kvalificirani znanstvenik nije živio tako duboko na jednome mjestu oceanskoga dna. Možda su te migracije normalne, a mi naprosto za njih ne znamo." "Ne mislim da je tako", odgovorila je Beth. "Kad sam izišla da uhvatim te škampe, osjetila sam da im je ponašanje atipično. Kao prvo, bili su preblizu jedan drugome. Škampi na dnu zadržavaju neku karakterističnumeđusobnu udaljenost, otprilike metar i dvadeset. A ovi su bili sabijeni. A osim toga, gibali su se kao da se hrane, ali < mije nema ništa što bi mogli jesti." "Ništa za što mi znamo." "Pa mislim, ovise škampi i nisu mogli hraniti." Pokazala je na razrezanu životinju na laboratorijskom stolu. "Jer nemaju želuca." "Zezaš se?" "Možeš pogledati." Norman je pogledao, ali mu razrezani škamp nije puno govorio. Bila je to naprosto masa ružičastoga mesa. Bio je presječen nekakvom zubatom dijagonalom, ne baš jako Čisto. Bar je pokušala, pomislio je Norman. Ali baš ne radi Liko treba. Potreban nam je san. I potrebno nam je da se šio ["»rije pokupimo odavde. "Vanjski je izgled savršen, izuzmemo li jednu dorsalnu pli »čiču viška u repu", rekla je Beth. "Ali je iznutra sve zezn i no. Te životinje naprosto ne mogu ni na koji način biti ive Bez želuca. Bez reproduktivnog aparata. Ta je životinja kao nekakva loša imitacija škampa." "No ti su škampi ipak živi", rekao je Norman. "Aha", odgovorila je ona. "Živi su." I kao da ju je to i il.i > rastužilo. "A lignje su iznutra savršeno normalne..." "Zapravo i nisu. Kad sam jednu od njih rasjekla, otkrila • ini da joj nedostaju neki važni organi. Tako postoji tlvčani čvor zvan zvjezdasta ganglija, a kojega ovdje na-I >i. isto nije bilo."
"Mislim..." "A nije bilo ni škrga, Normane. Lignja posjeduje dul u škržnu strukturu koja joj služi za izmjenu plinova. 1 u.i ih nije imala. Ta lignja naprosto nije imala čime disati Normane." "Pa morala je imati nešto." "Velim ti, nije imala. Tu dolje nailazimo na nemoguće itinje. Sasvim iznenada, na nemoguće životinje." I »krenula se od jake svjetiljke, i on je opazio da je na inici suza. Ruke su joj se tresle; brzo ih je spustila u IcrUo ■Zaista si se zabrinula", rekao je on. 178179
"A ti nisi?" Pogledom mu je pretražila lice. "Normane", rekla je, "sve je to počelo, zar ne, kad je Harry izišao iz sfere?" "I meni se čini." "Harry je izišao iz sfere, i sad imamo nemoguće podmorske oblike života... To mi se ne dopada. Voljela bih da mogu otići odavde. Zaista bih voljela." Donja joj je usna zadrhtala. Zagrlio ju je i rekao nježno: "Znaš da odavde ne možemo nikamo." "Znam", odgovorila je ona. Zagrlila je i ona njega i zaplakala, pa mu pritisla lice na rame. "Sve je u redu..." "Užasno mi je kad sam takva", rekla je ona. "Tako mrzim taj osjećaj." "Znam..." "I mrzim ovo tu. Mrzim sve što s tim ima veze. Mrzim Barnesa i mrzim Tedovo dociranje i mrzim Levvne glupe deserte. Kako bih voljela da nisam tu." "Znam..." Malo je šmrcala, a onda ga najednom snažnim rukama odgurnula od sebe. Okrenula se od njega i obrisala oči. "Sasvim mi je dobro", rekla je. "Hvala." "Naravno", odgovorio je on. Ostala je tako okrenuta od njega, pokazujući mu leda. "Gdje mi je ta prokleta papirnata maramica?" Pronašla ju je pa ispuhala nos. "Nećeš nikome ništa reći..." "Naravno da neću." Zazvonilo je zvonce i prepalo je.
"Isuse, što je sad to?" "Mislim da nas zove na večeru", odgovorio je Norman.Večera "Zaista mi nije jasno kako to možete jesti", rekao je Harry i pokazao na lignju. "Baš su ukusne", odgovorio je Norman. "Ovako pirjane." Čim je sjeo za stol, shvatio je koliko je gladan. I od hrane se odmah počeo osjećati bolje; u tom je sjedenju za stolom, s nožem i viljuškom u ruci, bila nekakva umiruju-ča normalnost. Zamalo da je mogao zaboraviti gdje se nalazi. "Ja ih napose volim frigane", rekla je Tina. "Frigani calamarf, izjavio je Barnes. "Prekrasno. Meni najdraže." "I ja ih volim popržene", rekla je Edmundsova, arhivistica. Sjedila je ukočeno, sasvim uspravno, i jela preciznim pokretima. Norman je opazio da između dva zalogaja nož Spušta na stol. "Zašto nisu frigane?" upitao je Norman. "Ovdje ih ne možemo pržiti na ulju", objasnio je Barnes. "Vruće ulje stvara suspenziju pa začepi filtere za zrak. Ali su i ovako pirjane jako dobre." "Mislim, za lignje ne znam ništa, ali su škampi izvrsni", Pekao je Ted. "Što ti veliš, Harry?" Ted i Harry su jeli I.. 11 upe. "< )dlični Škampi", rekao je Harry. "Izvrsni.." "Znate kako se osjećam", rekao je Ted. "Osjećam se l..i<> kapetan Nemo. Sjećate se, živjeti pod morem od nje-g( >va bcrićeta?" "Dvadeset tisuća milja ispod mora", rekao je Barnes. "James Mason", rekao je Ted. "Sjećate se kako je svirao ■ irgulje. Da-da-da, da da da daaaaaa da/Bachova Toka-I i i lu.ua u D-molu." l Kirk Douglas." "Kirk Douglas je bio sjajan." Sjećate se kako se borio s divovskom lignjom?" "To je bilo sjajno." "Kirk Douglas je imao sjekiru, sjećate se?" \li.i, i odsjekao joj je jedan krak." 180181
"Taj mi je film", rekao je Harry, "utjerao strah u kosti. Gledao sam ga kao mali, i taj mi je utjerao strah u kosti." "Ne mislim da je baš bio jako jeziv", odgovorio je Ted. "Ti si bio stariji", rekao mu je Harry.
"Ne baš toliko." "Da, bio si. Ali za klinca je to bilo nešto užasno. I to je možda razlog zbog kojega danas ne volim lignje. "Ti ne voliš lignje", rekao je Ted, "zato što su odvratne i kao od gume." A Barnes je rekao: "A mene je taj film naveo da odem u Mornaricu." "Mogu si i zamisliti", rekao je Ted. "Tako romantično i uzbudljivo. I stvarna vizija čudesa primijenjene znanosti. A tko je u njemu igrao profesora?" "Profesora?" "Da, sjećate se da je tu bio i nekakav profesor?" "Njega se nekako tek maglovito sjećam. Neki stari." "Normane? Ti se sjećaš tko je bio profesor?" "Ne, ne sjećam se", odgovorio je Norman. A Ted je rekao: "Ti sad tu sjediš i držiš nas sve na oku, zar ne, Nor-mane?" "Kako to misliš?" upitao je Norman. "Analiziraš. Promatraš hoćemo li se slomiti." "Da", odgovorio je Norman i nasmiješio se. "Činim baš to." "I kakvi smo?" "Rekao bih da je veoma znakovito da se skupina znanstvenika ne može prisjetiti tko je igrao znanstvenika u filmu koji su svi voljeli." "Mislim, Kirk Douglas je bio junak, to je zbog toga. Znanstvenik nije bio nikakav junak." "Franchot Tone?" rekao je Barnes. "Claude Rains?" "Ne, mislim da ne. Fritz i još nekako?" "Fritz NVeaver?" Začulo se pucketanje i šištanje, a onda orgulje kako sviraju Tokatu i fugu u D-molu. "Divno", rekao je Ted. "Nisam znao da ovdje imamo i glazbu." Edmundsova se vratila k stolu. "Ted, ovdje imamo i fonoteku.""Ne znam je li to baš prava stvar za večeru", rekao je Barnes. "Meni se sviđa", rekao je Ted. "I sad da nam je još samo salata od morske trave. Nije li ih kapetan Nemo poslužio baš time?" "Možda nešto lakše?" upitao je Barnes. "Lakše od morske trave?" "Lakše od Bacha." "Kako se zvala podmornica?" upitao je Ted. "Nautilus", rekla je Edmundsova. "O, naravno. Nautilus." "To je ujedno bilo i ime prve atomske podmornice, po-rinute 1954.", rekla
je ona. I uputila Tedu žarki smiješak. "Istina", rekao je Ted. "Istina." A Norman je pomislio: Našao si je čovjeka ravnog u poznavanju irelevantnih trivijalnosti. Edmundsova je otišla do prozorčića i rekla: "O, ponovno posjetitelji." "Što je sad?" rekao je Harry i brzo podigao pogled. Uplašeno? pomislio je Norman. Ne, samo brzo, ma-ilički. Zainteresirano. "Kako su krasni, govorila je Edmundsova. "Nekakvi mali klobuci. Posvuda oko habitata. Zaista bi ih morali '.nimiti. Što vi mislite o tome, doktore Fielding? Da ih snimimo?" "Jane, ja bih sad samo jeo", odgovorio je Ted pomalo oSlro. Edmundsovu to kao da je pogodilo, kao da se osjetila odbačenom. A Norman je pomislio, na ovo bih morao malo pripaziti. Ona se okrenula da će otići. Drugi su pogledali prema prozorčiću, ali nitko nije ustao od stola. "Jeste li ikad jeli meduze?" upitao je Ted. "Čuo sam da lu prava poslastica." "Neke su od njih otrovne", rekla je Beth. "U krakovima ii im toksini." "Zar Kinezi ne jedu meduze?" upitao je Harrv. "Da", odgovorila je Tina. "Od njih prave i juhu. Moja ju baka pravila u Honoluluu." VI ste iz Honolulua?" "Uz večeru bi bolje pristajao Mozart", rekao je Barnes. 182183
"Ili Beethoven. Nešto s gudačima. Orgulje su tako sumorne." "Dramatične", odgovorio je Ted i u zraku zasvirao po zamišljenim tipkama, u ritmu glazbe. Njišući tijelo poput Jamesa Masona. "Sumorne", rekao je Barnes. Zakrčao je interni telefon. "O, ovo biste morali vidjeti", oglasila se Edmundsova preko zvučnika. "Tako je lijepo." "Gdje je ona?" "Zacijelo je vani", rekao je Barnes. Prišao je prozorčiču. "Izgleda kao ružičasti snijeg", rekla je Edmundsova. Svi su ustali i pošli do prozorčića. Edmundsova je bila vani s video-kamerom. Jedva su je i vidjeli kroz gusti
oblak meduza. Meduze su bile male, velike kao napršnjak, i vrlo nježne, sjajeći se ružičastim sjajem. Doista se činilo kao da pada snijeg. Neke su od njih prišle sasvim blizu prozorčiču; lijepo su se vidjele. "Nemaju krakova", rekao je Harry. "To su naprosto vrečice koje pulsiraju." "Tako se one kreću", objasnila je Beth. "Stezanje mišića izbacuje vodu." "Kao u liganja", rekao je Ted. "Nije toliko razvijeno, ali po istom općem načelu." "Ljepljive su", rekla je Edmundsova preko zvučnika. "Lijepe mi se za odijelo." "Ta je ružičasta boja fantastična", rekao je Ted. "Kao snijeg u smiraju." "Vrlo poetično." "Tako sam i mislio." "I trebao si." "Lijepe mi se i za vizir", rekla je Edmundsova. "Moram ih skidati. Ostavljaju ljigavi trag..." Naglo je ušutjela, ali su je i dalje čuli kako diše. "Vidiš li je?" upitao je Ted. "Ne baš dobro. Eno je tamo, nalijevo." Onda se, preko zvučnika, Edmundsova ponovno javila: "Čini se da su tople. Osjećam toplinu u rukama i nogama." "To nije dobro", rekao je Barnes. Okrenuo se Tini. "Recite joj da se miče odatle."Tina je istrčala iz valjka i krenula prema komunikacijskom pultu. Norman je Edmundsovu sad još jedva vidio. Bio je samo maglovito svjestan njezina tamnoga lika, ruku u pokretu, uzbuđene... A preko zvučnika ponovno se začuo njen glas: "Ta sluz na viziru... ne da se skinuti... čini se da nagriza plastiku... i moje ruke... tkanje je..." Tinin je glas rekao: "Jane. Jane, miči se odatle." "Trčećim korakom", uskliknuo je Barnes. "Reci joj, trčećim korakom!" Njeno je disanje sad do njih dolazilo samo još u iskrzanim udisajima. "Ta sluz... ne vidim više dobro... osjećam... boli... mke mi gore... boli... one grizu kroz..." "Jane. Vrati se. Jane. Da li me čuješ? Jane." "Pala je", rekao je Harry. "Pogledajte, vidite je kako leži..." "... Moramo je spasiti", rekao je Ted i skočio na noge. "Nitko ni makac", viknuo je Barnes. "Ali ona..." "Nitko više ne ide van, gospodine dragi." Disanje je Edmundsove sad postalo vrlo brzo. Zakašljala se i počela hvatati dah.
"Ne mogu... ne mogu... o, Bože..." Edmundsova je za vrištala. Vrisak je bio visok i neprekidan, ometen tek iskrzanim disanjem. Od roja meduza nisu je više ni vidjeli. Pogledali m |edan drugoga, i onda Barnesa. Barnesu je lice bilo kru-lo, čeljust mu je bila stisnuta, dok je tako slušao krikove. I i ada, najednom, zavladala je tišina. 184185
<>oruke"Morski psi", rekla je Beth. "Vjerojatno." Za nekoliko se trenutaka tijelo već izgubilo u tami, izvan dometa svjetla. Barnes i Fletcherova i dalje su promatrali tijelo, nakrivivši kacige prema površini. Fletcherova je načinila znak križa. I potom su zaklipsali natrag prema habitatu. Negdje unutra oglasilo se zvonce. Tina je otišla u valjak I). Nekoliko je trenutaka potom povikala: "Doktore Adams! Opet brojevi!" Harrv je ustao i otišao u susjedni valjak. Ostali su pošli njegovim tragom. Nitko više nije želio gledati kroz pro-zorčić. Daljnje * su nestale podjednako ta-Jedan sat potom, meduZVile- Pred nabitatom su vidje-janstveno kao što su se i po^J\na dnu' Polako se njišući li tijelo Edmundsove, kako W/W- u tkanju su skafandera naprijed-natrag u morskoj s\f n|h ^bova. bile izbušene sitne mpice isk' kako Bames i viši dočasnik Kroz prozorčiće su gledajd,ma reflektora prelaze pre-Teeny Fletcher pod oštrim sVyatne spremnike sa zrakom. ko morskoga dna, noseći dP, glava joj je labavo pala na Podigli su Edmundsino tijel^tlčm vmr> mutan u jarkom leda, otkrivajući izgrebani p*' osvjetljenju. ,^rman je opazio da se čak i Nitko nije ništa govorio. r panira; sjedio je nepomično Harrv okanio svojih manični'1 i zurio kroz prozor. jP J°f držali tijelo. Uslijedio Vani su Barnes i Fletcheća> koJ1 su se stah brzo uz-je veliki izboj srebrenih mjel1 dizati prema površini. "Što to rade?" "Napuhuju joj odijelo." M£h ovamo?" upitao je Ted. "Zašto? Zar je ne misle d^a-."0vdJe Je nemaju kamo "Ne mogu", odgovorila \e A$nh bi nam zrak."
staviti. Proizvodi raspadanja^, tjermetički kontejner..." "Ali mora postojati nekafct Tlna- "u habitatu nemamo " . Nema ga", odgovorila J/skih ostataka." nikave opreme za čuvanje da nitko umre?" "Hoćete reći da nije bilo lV "Tako je. Nije bilo planirf^P"1 mlazova mjehurića što Sad se pojavilo mnogo ^pinjud se prema površini, su se dizali iz rupa na odijeli0' nabubrilo. Barnes ga je Edmundsino se odijelo napy^°» kao da 8a nizovi sreb-otpustio, i ono je polako otfAe' renih mjehurića vuku premfl' "Otići će do površine?" .,^aniuJe. tako se plin stalno "Da. Kako se vanjski tla^' širi." "I potom?" 1101 100010 - 1001 - 10000 - 100010 - 11011 - 100010 I I 1101 1101 10 - 11000 - 1110 - 10000 1001 II II 100011 11000 100010 - 10001 - 10101 100010 10011 III III 10110 10110 10001 00 10001 11011 11011 I II II I 10001 11000 10 - 11000 100010 10100 II li 100010 11011 - 10010 - 10011 - 1001 111 I I 10001 - 11000 - 11011 - 10100 - 11101 - 11000 Norman se zapiljio u ekran, posve zbunjen. Ali je zato Harry radosno pljesnuo rukama. "Izvrsno", rekao je. "Ovo će mi biti od goleme pomoći." "/a ista?" "Naravno. Sad bar imam nekakvu fer šansu." Misliš da razbiješ šifru?" "Da, naravno." "/.išlo?" Sjećaš se onog prvog niza brojeva? Ovo je isti niz." "Je li je?" "Naravno da jest", odgovorio je Harry. "Samo Što su Vi »jevi binarni." 187
"Binarni", rekao je Ted i munuo Normana. "Nisam li rekao da je binarni
sustav važan?" "Ako je u tome nešto važno", rekao je Harry, "onda je to činjenica da se time ona prva sekvenca razbija na pojedinačna slova." "Ovdje je kopija te prvotne sekvence", rekla je Tina i pružila im list papira. 0002241721 17341724 271819 0934 273416 142402 132422 17341724 2720 292407202719 0934 27 3416 093413133522 "Bravo", rekao je Harry. "Sad možete odmah uočiti u čemu je moj problem. Pogledajte riječ: nula-nula-nula-dva-dva-četiri-jedan, i tako dalje. Pitanje je, kako da tu riječ razbijem na pojedina slova? Tu se nisam mogao odlučiti, ali sada znam." "Kako?" "Mislim, očito, to ide nula, dva, dvadeset četiri, sedamnaest, dvadeset jedan..." Norman nije shvačao. "Ali kako to znaš?" "Pogledaj", rekao je Harrv nestrpljivo. "Sve je to vrlo jednostavno, Normane. To je spirala što se čita iznutra prema van. Ona nam naprosto daje brojeve u..." Najednom se slika na ekranu ponovno promijenila."Evo, je li ti sad jasnije?" Norman se namrštio. "Vidi, to je isto to", rekao je Harrv. "Vidiš? Od središta prema van? Nula-nula-nula-dva-dva-četiri-jedan-sedam-dva-jedan... Ono je napravilo spiralu što se kreče iz središta prema van." "Ono?" "Možda mu je žao zbog onog što se dogodilo Edmund-sovoj", rekao je Harrv. "Zašto si to rekao?" upitao je Norman i začuđeno se zagledao u Harrvja. "Zato što se ono vrlo očito jako trudi da s nama stupi u nekakvu vezu", rekao je Harrv. "Pokušava na sve načine." "Tko je ono?" "Ne tko", odgovorio je Harrv, "nego što." Ekran se ponovno ispraznio i na njemu se pojavio novi lik. 22 35 13 U 34 09 16 34 X6 34 27 T> o * 'V ** ts. O *> 13 — 34
I 13 13 I I 35 24 I I 22 22 I 17 I 34 I 17 09— 16— 34— 27 -- 34 02— 24— 14— 1609 34---17— 211 341 19 17001 171 271 27 24021 — 241 341 20 27— 18— 18_ 0907 24__ 27_ 20_ 29 _1 - 24 rV
O v
CD <\NJ C"1 A V ^ZA LZ 03
Q v
188189
"U redu", rekao je Harry. "Ovo je jako dobro." "Odakle to dolazi?" "Očito s broda." "Ali mi nismo povezani s brodom. Kako mu uspijeva uključiti naš racu nar te ispisati sve ovo?" "To ne znamo." "Pa mislim, ne bismo li morali znati?" upitala je Beth. "Nije nužno", odgovorio je Ted. "Ne bismo li trebali pokušati dozna ti?" "Nije nužno. Vidiš, ako je tehnologija dovoljno napredna, naivnom se promatraču može učiniti kao magija. To je neosporno. Uzmimo, recimo, znamenite znanstvenike iz prošlosti — Aristotela, Leonarda da Vincija, pa
čak i Isaa-ca Newtona. Pokažimo mu najobičniji Sonvjev kolor-te-levizor, i on će pobjeći vrišteći i ustvrditi da je to čista čarolija. On to ne bi uopće razumio. "Poanta je, međutim", nastavio je Ted, "da mu to ne bi ni mogla objasniti. Ili bar ne lako. Isaac Newton ne bi mogao shvatiti televiziju a da prije toga nekoliko godina ne posveti izučavanju naše fizike. Morao bi naučiti sve temeljne ideje: elektromagnetizam, valove, fiziku čestica. Za nj bi sve to bili novi pojmovi, nov način gledanja na prirodu. U međuvremenu bi, bar što se njega tiče, televizija bila čista magija. Ali za nas je to nešto najobičnije. Naprosto TV." "Hoćeš reći da smo mi kao Isaac Nevvton?" Ted je slegnuo ramenima. "Mi dobivamo poruke a ne znamo kako se to radi." "I ne bismo se trebali ni mučiti da to doznamo." "Mislim da moramo prihvatiti mogućnost", odgovorio je Ted, "da to možda i ne bismo bili sposobni razumjeti." Norman je zamijetio energiju s kojom su se bacali u raspravu, odgurujući pritom ustranu tragediju kojoj su tako nedavno bili svjedocima. Oni su intelektualci, pomislio je, a njihov je karakteristični obrambeni mehanizam intelektuali-zacija. Pričanje. Ideje. Apstrakcije. Koncepti. Bio je to način da steknu distancu od osjećaja tuge i straha i zarobljenosti. Norman je shvaćao taj impuls: i sam je želio pobjeći od tih osjećaja. Harry se namrštio na spiralnu sliku."Mi možda i ne razumijemo kako, ali što ono radi to je posve očito. Ono pokušava komunicirati, pa iskušava različite prikaze. Činjenica da pokušava sa spiralama možda bi mogla biti značajna. Možda vjeruje da mi mislimo u spiralama. Ili u njima pišemo." "Istina", rekla je Beth. "Tko zna kakva smo mi uvrnuta sivorenja?" Našto je Ted rekao: "Ako ono pokušava komunicirati s nama, zašto mi ne pokušavamo komunicirati s njim?" Harry je pucnuo prstima. "Dobra ideja!" Otišao je do tipkovnice. "Postoji jedan očiti prvi korak", rekao je Harry. "Naprosto mu vratimo originalnu poruku. Počet ćemo s pivom skupinom, s prvom dvostrukom nulom." "Želio bih da odmah bude jasno", rekao je Ted, "da je prijedlog da pokušamo komunicirati s vanzemaljcem potekao od mene." "Ted, to je sasvim jasno", javio se Barnes. "Ilarrv?" upitao je Ted.
"Da, Ted", odgovorio je Harry. "Ništa ne brini, to je tvo-i.i ideja." Sjedeći za tipkovnicom, Harry je ukucao: 0002241721 Brojevi su se pojavili na ekranu. Uslijedila je stanka. Slušali su zujanje ventilatora, daleko bubanje dizel-generatora. Svi su gledali u ekran. Nišla se nije dogodilo. A onda se ekran ispraznio, a nakon toga ispisao: 003124041413340722 Norman je osjetio kako mu se diže kosa na šiji. Bio je to samo niz brojeva na računarskom ekranu, pa Ipak je u njemu izazivao ledene žmarce. Tina, koja je sta-111.1 do njega, najednom se stresla. "Odgovara nam." "Fabulozno", rekao je Ted. "Sad ču pokušati s drugom skupinom", rekao je Harry. dmao se hladno, ali su mu prsti na tastaturi stalno griješili. Pi »trajalo je nekoliko sekundi prije nego što je uspio ispisati: 190191
0017341724 Odgovor je stigao smjesta: 000834270534071822 "Bravo", rekao je Harry, "čini se da smo upravo otvorili komunikacijsku liniju." "Da", odgovorila je Beth. "Šteta samo što ne razumijemo što jedni dmgima govorimo." "Ono vjerojatno zna što govori", rekao je Ted. "Ali mi smo još u mraku." "Možda to možemo navesti da nam kaže sve o sebi." A Barnes je tada, s nestrpljenjem u glasu, rekao: "I što je taj to ili ono što stalno spominješ?" Hany je uzdahnuo i digao naočale na nos. "Mislim da oko toga nema nikakve sumnje. To" rekao je Harry, "jest nešto što je prije bilo u sferi, a sad je pušteno, i ima slobodu djelovanja. Eto što je to to." 192
Alarm Normana je probudio vrisak alarma i bljeskanje crvenih svjetala. Izvaljao se iz postelje, uvukao se u izolirane cipele i zagrijavanu jaknu, pa potrčao prema vratima, gdje ie sudario s Beth. Alarm je vrištao kroz Čitav habitat. "Što se dogodilo!" viknuo je, nadglasavajući alarm. "Ne znam!" Lice joj je bilo blijedo, uplašeno. Norman se progurao kraj nje. U valjku B, između svih cijevi i pultova, bljeskala mi slova: "UZBUNA * ŽIVOTNI SUSTAV". Potražio je po-gledom Teeny Fletcher, ali veliki strojar nije bio tu. /urno se okrenuo prema valjku C, i ponovno prošao kraj Beth. "Jesi li doznao?" viknula je Beth. "Životni sustavi! Gdje je Fletcherova? Gdje je Barnes?" "Ne znam! I ja ih tražim!" "U B nema nikoga!" povikao je sad i on, pa se uspen-ii.ni u valjak D. Tina i Fletcherova bile su ovdje i radile i i/.a računarskih pultova. Stražnje su ploče bile dignute; vidjele su se žice, baterije čipova. Svjetla su u pros-i Ijl I »ljeskala crveno. Na svim je ekranima bljeskalo "UZBUNA — SUSTAVI \ < )| >RŽAVANJE ŽIVOTNIH UVJETA". šio se to zbiva?" povikao je Norman. I leleherova ga je odbila zamahom ruke. Pa
Harry nije reagirao; Norman se ponovno okrenuo ženama. "Za ime Božje, hoćete li mi reći što je sve to?" povikao je Norman. A onda su sirene stale. Ekrani su se ispraznili. Uslijedila je tišina, poremećena samo tihom klasičnom glazbom. "Oprostite zbog ovoga", rekla je Tina. "Bio je to lažni alarm", dodala je Fletcherova. "Isuse Kriste", rekao je Norman i svalio se u stolac. Duboko je udahnuo. "Jeste li spavali?" Kimnuo je glavom.
"Žao mi je. Naprosto mu je došlo." "Isuse Kriste." "Kad se to sljedeći put dogodi, pogledajte na značku", rekla mu je Fletcherova i pokazala na značku na svojim prsima. "To je uvijek pivo. Vidite da su sve značke normalne." "Isuse Kriste." "Norman, daj se malo smiri", rekao je Harry. "Kad psihijatri pošandrcaju, to je loš znak." "Ja sam psiholog." "Svejedno." A Tina je rekla: "Naš kompjuterski alarm, doktore Johnson, ima mnogo perifernih senzora. Pokatkad se uključi. Tu baš ne možemo učiniti mnogo." Norman je kimnuo, pa otišao u valjak E, u kuhinju. Le-vvjeva je za ručak bila napravila kolač od jagoda, no nitko ga nije jeo zbog one nesreće u kojoj je stradala Edmundso-va. Bio je siguran da je još ovdje, no kad ga nije uspio naći, osjetio se glupo. Počeo je otvarati vrata ormarića i zalupljivati ih. Raspalio je nogom u vrata hladionika. Daj se malo smiri, pomislio je. Bio je to samo lažni alarm. Pa ipak nije mogao nadvladati osjećaj da je uhvaćen u stupicu, utaknut u nekakva prokleta pregoiema željezna pluća, dok se oko njega sve polako raspada. Najgori je trenutak bio zbor što ga je Bames bio sazvao vrativši se nakon slanja Edmundsina tijela na površinu. 196Barnes je zaključio da bi sad bio trenutak da održi jedan kraći govor. Da kaže riječ ohrabrenja. "Znam da vas je sve pogodilo to što se dogodilo s Ed-mundsovom", rekao im je, "ali to Što se dogodilo s njom bila je naprosto nesreća. Možda je, odlučivši se da ode medu meduze, krivo procijenila situaciju. A možda i nije. Činjenica jest da se nesreće događaju i u najidealnijim prilikama, a morske su dubine ambijent koji zaista ne prašta pogreške." Dok ga je slušao, Norman je pomislio: To piše svoj izvještaj. Objašnjava glavešinama. "A u ovom trenutku", govorio je Barnes, "ja apeliram na vas tla naprosto ostanete mirni. Prošlo je već šesnaest sati nikako se gore sručio orkan. Upravo smo gore poslali sen-zorski balon. Prije nego što smo i stigli očitati, kabel se prekinuo, što upućuje na to da su valovi na površini i dalje visoki deset metara, a možda i više, i da orkan još bjesni punom snagom. Procjena je prema meteorološkom satrtim glasila šezdeset sati orkana na ovome mjestu, tako da nas ovdje čekaju još dva puna dana. I tu baš ne možemo učiniti mnogo. Moramo naprosto ostati mirni. I nemojte zaboraviti, čak i kad odete gore, nećete moći odmah početi disati. Morat
ćete proći još četiri dana dekom-presije u barokomorama na površini." /.a Normana je to bio prvi glas o površinskoj dekom-presiji. Čak i kad odu iz ovih željeznih pluća, morat će još Četiri dana sjediti u jednim drugim željeznim plućima? "Mislio sam da to znate", bio im je rekao Barnes. "To je Standardna procedura za režim^zasićenja. Dolje možete ostati koliko vas je volja, ali kad se vratite, morate proći .ciiii dana dekompresije. A vjerujte mi, ovaj je habitat mnogo ljepši od dekompresijske komore. Zato uživajte dok možete." I živajte dok možete, pomislio je Norman. Isuse Kriste. lu bi pomogao kolač od jagoda. Ali gdje je doda vola ta i evvjeva? Vratio se u Va D. "Gdje je Levvjeva?" "Nemam pojma", odgovorila je Tina. "Tu je negdje. Možda spava." 197
"Pri ovakvom alarmu nitko ne može spavati", rekao je Norman. "Pogledali ste u kuhinji?" "Sad sam bio. Gdje je Barnes?" "Otišao je s Tedom na brod. Stavljaju nove senzore oko sfere." "Rekao sam im da je to gubljenje vremena", umiješao se Harry. "I onda, zna li itko gdje je Levvjeva?" upitao je Norman. Fletcherova je završila pričvršćivanje računarovih ploča na njihovo staro mjesto. "Doktore", rekla je ona, "jeste li vi možda jedan od onih koji uvijek moraju znati gdje se tko nalazi?" "Ne", odgovorio je on. "Naravno da nisam." "I zašto onda tolika strka zbog Levvjeve, gospodine?" "Želio sam samo doznati gdje je kolač od jagoda." "Nestao", odgovorila je Fletcherova spremno. "Kapetan i ja vratili smo se s pogrebnog zadatka i sjeli i sve počistili, baš tako." Zavrtjela je glavom. "Možda ti Rose ispeče drugi", rekao je Harry. *** Beth je zatekao u njezinu laboratoriju, na najvišem nivou Va D. Ušao je baš u času kad je gutala pilulu. "Što je to?" "Valium. Bože." "Otkud ti to?" "Čuj", odgovorila je ona, "sad mi samo nemoj držati psiho-prodike..." "... Samo sam pitao."
Beth je pokazala na bijeli sandučič montiran na zidu u kutu laboratorija. "U svakom cilindru postoji sandučić za prvu pomoć. I čini se da su prilično dobro kompletirani." Norman je otišao do sandučića i trznuo vratašca. Bili su tu uredni odjeljci s lijekovima, injekcijama, zavojima. Beth je imala pravo, bio je prilično dobro kompletiran — bili su tu antibiotici, sedativi, sredstva za umirivanje, čak ikirurški anestetici. Sva imena na bočicama nisu mu bila poznata, ali su psihoaktivni lijekovi bili vrlo jaki. "S ovim tu mogli bismo poći u rat." "Naravno. Mornarica." "Ovdje ima sve što je potrebno za ozbiljnu operaciju." Norman je unutra opazio karticu. Na njoj je pisalo "ZDRAVSTVENA ŠIFRA 103". "Imaš li pojma što to znači?" Kimnula je glavom. "To je kompjuterska šifra. Pozvala sam je." "I?" "Novosti", rekla je, "nisu dobre." "Zar zaista?" Sjeo je za pult u njezinoj sobi i ukucao broj 103- Na ekranu se pojavilo: HIPERBARIČNI REŽIM ZASIĆENJA ZDRAVSTVENE KOMPLIKACIJE (TEŠKE-SMRTONOSNE) 1.01 Plućna embolija 1.02 Visokotlačni neurološki sindrom 1.03 Asepučka nekroza kostiju 1.04 Trovanje kisikom 1.05 Sindrom toplinskoga stresa 1.06 Kontaktna infekcija pseudomonasom 1.07 Moždana kap (klaneri jedno: "Ne odaberi nijedno", rekla je Beth. "Čitanje detalja samo će le uznemiriti. Neka sve ostane na tome — živimo u \ilo opasnom ambijentu. Barnes si nije dao truda da nas upozna sa svim jezivim detaljima. Znaš li zašto Mornarica 11 n.i pravilo da ljude vadi u roku od sedamdeset dva sata? '.no Sto se nakon sedamdeset dva sata povećava rizik od ga što se zove 'aseptička nekroza kostiju'. Nitko ne ni /a.šio se to zbiva, ali tlačni ambijent izaziva razaranje I 1 »liju nogu i bokova. I znaš li zašto se taj habitat, dok se i roza nj šećemo, stalno prilagodava? Nije to zato što je 11 .110 i zadnji krik tehnike. To je zato što je u helijevoj sferi upravljanje tjelesnom toplinom prilično škakljivo, se časkom pregrijati, i isto tako brzo smrznuti. I to
198199
smrtonosno. I to se zna dogoditi tako brzo da to i ne shvatiš dok se ne srušiš mrtav. A 'visokotlačni neurološki sindrom' — to su ti iznenadna grčenja, paraliza i smrt, u slučaju da sadržaj ugljičnoga dioksida u atmosferi postane prenizak. Eto zbog čega su tu te značke, da bismo bili sigurni da u zraku imamo dovoljno C02. To je jedini razlog zašto ih nosimo. Naprosto predivno, zar ne?" Norman je ugasio ekran i zavalio se. "Mislim, ja se stalno vraćam na isto — sad u vezi toga ne možemo više učiniti mnogo." "Isto što je rekao i Barnes." Počela je nervozno premještati pribor po stolu. Praviti reda. "Šteta što nemamo uzorak i od tih meduza", rekao je Norman. "Da, ali da kažem istinu, nisam baš sigurna da bi od toga bilo neke velike koristi." Namrštila se, pa ponovno premjestila papire po pultu. "Norman, meni tu dolje misli baš nisu jako bistre." "Kako to?" "Nakon one, ovaj, nesreće, došla sam ovamo da pogledam svoje bilješke, napravim nekakav pregled. I ponovno sam se pozabavila škampima. Sjećaš se kako sam ti rekla da nemaju želuca? Hoću reći, ipak ga imaju. Loše sam ih razrezala, izvan simetrijske ravnine. Naprosto sam promašila sve organe na simetrali. Ali su oni bili tu, i u redu; škampi su normalni. A lignje? Otkriva se da je jedna lignja što sam je secirala bila pomalo anomalna. Škrge su joj bile malo atrofirane, ali ih je ipak imala. A druge su lignje savršeno normalne. Baš onakve kako bi čovjek i očekivao. Imala sam krivo, bila sam brzopleta. I to me brine." "I zato si uzela Valium?" Kimnula je glavom. "Ne volim biti traljava." "Nitko te ne kritizira." "Kad bi Harry i Ted recenzirali moj rad i otkrili da sam napravila te glupe pogreške..." "Pa što je tako grozno u pogreškama?" "Već ih čujem: Ženska posla, nedovoljno pažljiva, htjela je pod svaku cijenu napraviti otkriće, pokušava se dokazati, suviše brzo donosi zaključke. Ženska posla.""Beth, nitko te ne kritizira." "Kritiziram se ja."
"I nitko drugi", odgovorio je Norman. "Mislim da bi mo-rala napraviti mali predah." Zapiljila se u laboratorijski stol. I napokon rekla: "Ne mogu." U načinu na koji je to izrekla bilo je nešto što ga je dirIH ll<>. "Potpuno te shvaćam", rekao je Norman i najednom su nasrnule uspomene. "Znaš, kad sam još bio mali, jednom .im zgodom s mladim bratom otišao na plažu. Tim se zvao. Njega danas više nema, ali tad mu je bilo šest godina. Još nije znao ni plivati. Mati je rekla da dobro pazim na njega, ali kad HTIO stigli na plažu, tu su već bili svi moji prijatelji, i bacali se ni valove. Nisam se želio gnjaviti s bratom. Bilo je to teško, /a to što sam ja želio otići dalje, prema velikim valovima, a "ii (e morao ostati uz obalu. "No bilo kako bilo, negdje sredinom popodneva on iz-laži iz mora i vrišti kao da ga kolju, vrišti doneba. I vuče desnu nogu. Ispostavilo se da ga je ujela nekakva meduza. Još ga se držala, prilijepljena za bok. A onda se srušio ni plažu. Dotrčala je jedna majka i odvezla ga u bolnicu, i to prije no što sam' ja i stigao izaći iz mora. Nisam ni uh) gdje je nestao. Poslije sam došao u bolnicu. Tu je wv bila i majka. Tim je bio u šoku; pretpostavljam da je i'» za tako malo tijelo bila vrlo teška doza otrova. No bilo kako bilo, nitko me nije nizašto krivio. Ništa se ne bi izmijenilo ni da sam sjedio na plaži i vrebao na nj kao ko-bac, meduza bi ga svejedno opekla. Ali ja nisam sjedio na plaži, i zato sam sebe krivio godinama, dugo nakon što M oporavio. Svaki put kad bih mu opazio te brazgotine ni boku, osjetio bih užasnu krivicu. Ali to čovjek u sebi ivlada. Nije čovjek kriv baš za sve zlo na svijetu. Napros-i' > nije." Zavladala je tišina. Negdje je iz habitata začuo tiho rit-mlčko kucanje, nekakvo bubanje. I vječni šum uređaja za Irkuliranje zraka. Beih ga je samo gledala. "To Što si bio svjedokom Edmundsine pogibije, zacijelo te teško pogodilo." 200201
"To je čudno", nastavio je Norman. "Nikad to još nisam povezao, sve do sada." "To si potisnuo, pretpostavljam. Hoćeš Valium?" On se nasmiješio. "Ne."
"Činilo mi se da ćeš se rasplakati." "Ne. Sasvim mi je dobro." Ustao je i protegnuo se. Otišao je do medicinskoga sandučića, zatvorio bijela vratašca i vratio se. A Beth je rekla: "Što misliš o tim porukama što nam stižu?" "Ne znam odakle da počnem", odgovorio je Norman. I ponovno sjeo. "Ma zapravo, palo mi je na um nešto ludo. Što misliš, da li između tih poruka i životinja što se pojavljuju ima nekakve veze?" "Zašto?" "Na to nisam pomislio sve dok nismo počeli primati spiralne poruke. Harry veli da je to zato što to nešto — njegovo famozno to — vjeruje da mi mislimo u spirali. No podjednako je vjerojatno da to misli u spirali pa da stoga pretpostavlja da tako mislimo i mi. Sfera je okrugla, zar ne? A sad se pojavljuju sve te osno simetrične životinje. Lignje, meduze." "Divna ideja", odgovorila je Beth, "samo što lignje nisu osno simetrične. Hobotnica to jest. Da, lignja baš kao i hobotnica, ima kružno postavljene krakove, ali je inače zrcalno simetrična, sa sukladnom lijevom i desnom stranom, baš kao i mi. A onda su tu i škampi." "To je istina, škampi." Norman je na njih posve zaboravio. "Ja između sfere i tih životinja ne vidim baš nikakvu vezu", rekla je Beth. Ponovno su začuli bubanje, tiho i ritmičko. Sjedeći tako u naslonjaču, Norman je shvatio da to bubanje može i osjetiti, kao nekakve lagane udarce. "A što je sad ovo?" "Nemam pojma. Čini se kao da dolazi odnekud izvana." Već je bio krenuo prema prozorčiću, kad je škljocnuo interfon i javio se Barnesov glas:"Čujte sad ovo, sva posada u komunikacijski centar. Sva posada u komunikacijski centar. Doktor Adams je razbio šifru." *** Harrv im nije htio odmah reći kakva je poruka. I iživajući u svom trijumfu, ustrajao je na tome da prođe kroz čitav postupak dekodiranja, sve korak po korak. Isprva je, kako je objasnio, mislio da bi poruka mogla Izražavati neku univerzalnu konstantu, ili neki fizikalni zakon, izrečen zato da bi se od nečega otpočeo razgovor. "To je, međutim", nastavio je Harrv, "mogao biti i neka-l..iv grafički prikaz — nekakav slikovni kod — što bi onda BCvorilo goleme teškoće. Na koncu konca, što je uopće slika? Mi slike pravimo na ravnoj plohi, primjerice na papini. \li položaj na slici određujemo pomoću onog što nazivamo osi X i osi Y. Vertikalom i horizontalom. Neka bi, međutim, druga inteligencija slike mogla i vidjeti i organiz-i u i i na posve drukčiji način. Mogla bi pretpostaviti posto-iinje više od tri dimenzije.
Ili bi, primjerice, mogla crtati i >< I središta slike prema van. I tako bi ta šifra mogla biti \ il<> žilava. Spočetka baš nisam jako napredovao." Kasnije, kad je primio istu poruku s prazninama medu nizova brojeva, Harrv je naslutio da ta šifra prika-ttlje odvojene komadiće informacije — što upućuje na riječi, a ne slike. "1 sad, verbalne šifre dijele se na nekoliko tipova, od jednostavnih do složenih. Na prvi se pogled nije nikako moglo znati koji je tu postupak šifriranja bio primijenjen. m ula sam najednom sagledao." čekali su, nestrpljivo, da čuju što je to sagledao. čemu uopće šifra?" upitao je Harrv. čemu šifra?" rekao je Norman. fasno. Ako s nekim pokušavate komunicirati, onda se rte poslužiti šifrom. Šifre uvijek služe za skrivanje micije. Što znači da ta inteligencija možda misli da s :ini komunicira izravno, ali pritom čini nekakvu logičnu Sku. Možda pravi šifru a da joj to uopće nije bila i.i Šio je uputilo na to da je ta nehotična šifra vjero202203
jatno zamjenska, s brojevima namjesto slova. Kad sam dobio tu podjelu na riječi, pokušao sam spojiti brojeve i slova pomoću analize učestalosti. Pomoću te analize šifre se razbijaju na temelju činjenice da je u engleskom najučestalije slovo 'e', a da je sljedeće najzastupljenije slovo 't' i tako dalje. I tako sam potražio najučestalije brojeve. Kočila me je, međutim, činjenica da čak i kratki nizovi brojeva, kao što su recimo dva-tri-dva mogu predstavljati mnogo mogućih kodnih znakova: dva i tri i dva, dvadeset tri i dva, dva i trideset dva ili dvjesto trideset dva. A kod dužih kodnih sekvenca ima još i više mogućnosti." I tada, dok je sjedio za računarom i razmišljao o spiralnim porukama, pogled mu je najednom pao na tipkovnicu. "Počeo sam se pitati kako bi neka vanzemaljska inteligencija gledala na našu klavijaturu, na te redove simbola, na nekom uređaju, koje treba pritisnuti. Kako bi to zbunjivalo nekakvo drukčije stvorenje! Vidi ovdje", rekao je. "Slova na standardnoj tipkovnici idu ovako." Podigao je blok. 123456789 0 tab QWERTZUIOP caps ASDFGHJKLČ
shift YXCVBNM,."A onda sam zamislio kako bi tipkovnica izgledala kad bi bila spirala, s obzirom na to da to stvorenje, po svemu sudeći, prednost daje spirali. I tako samo počeo numerirati tipke u koncentričnim krugovima. "Tu je trebalo malo eksperimentirati, s obzirom na to da tipke ne stoje točno jedna ispod druge, ali sam na koncu uspio", nastavio je Harry. "Pogledajte ovdje: brojevna spirala što se širi iz centra. G je jedan, B je dva, H je tri, Z je četiri i tako dalje. Vidite? Ovako." Hitro je olovkom upisao brojeve. 12 3 4 5 612 711 8 9 0 tab Q W E R13 T5 4 U10 I 0P caps A S D14 F6 Gl H3 J9 K L Č shift Y X C15 V7 B2 N8 M , . Ž"I sad samo vozi spiralu prema vani — M je šesnaest, K |e sedamnaest, i tako dalje. I tako sam napokon shvatio poruku." "I kako onda ta poruka glasi?" Harry je oklijevao. "To vam moram reći. Malo je čudna." "Kako to misliš, čudna?" Ilarrv je otkinuo list žutog papira i pružio im ga. Nor-m.in je pročitao kratku poruku, ispisanu urednim umpanim slovima: BOK. KAKO SI? JA SAM DOBRO. KAKO SE ZOVEŠ? JA SAM JERRY. Prvi razgovor "Mislim", rekao je Ted napokon. "Ovom se zaista ni-iam nadao." "Čini mi se malo djetinjasto", rekla je Beth. "Poput onih u rili čitanki s biserima poput 'E, e, e, nitko odmah ne n.i sve1." "Izgleda baš tako." "Možda si ipak krivo preveo", rekao je Barnes. "Sasvim sigurno ne", odgovorio je Harrv. "Pa mislim, taj vanzemaljac govori kao idiot", zamijetio |e Barnes. "Čisto sumnjam da jest", usprotivio se Ted. "Ali bi to morao uzeti u obzir", rekao je Barnes. "Glupi bi i vanzemaljac smrdao čitavu teoriju. Ali o tome ipak treba i mislili, zar ne? Glupi vanzemaljac. A zacijelo ih imaju." "Čisto sumnjam", odgovorio je Ted, "da bi netko tko upravlja tako visokom tehnologijom, kakva je ta sfera, lo biti glup." "<>nda nisi opazio sve one bilmeze što kod kuće voze mi<", rekao je Barnes. "Isuse, nakon tolikoga truda: "Kako 1.1 sam dobro." Isuse." 205 204
Našto je Norman rekao: "Hal, meni se baš ne Čini da takva poruka pretpostavlja manjak inteligencije." "Baš naprotiv", javio se Harry. "Ja mislim da je poruka vrlo pametna." "Slušam", rekao je Barnes. "Njen se sadržaj nedvojbeno doima djetinjasto", rekao je Harry. "Ali kad o njoj malo razmislite, veoma je logična. Jednostavna je poruka nedvosmislena, prijateljska, i takva da ne plaši. Potrebno je mnogo pameti da bi se poslala takva ponika. Ja mislim da nam on pristupa onako jednostavno kao što bismo mi pristupili psu. Znate kako to več ide, ispruži ruku, pusti ga da je onjuši, da se na tebe privikne." "HočeŠ reći da se prema nama odnosi kao prema psima?" upitao je Barnes. A Norman je pomislio: Barnesu je voda do guše. Svadl-jiv je zato što se plaši; osjeća se nedoraslim situaciji. Ili možda osjeća da je nadišao svoja ovlaštenja. "Ne, Hal", odgovorio je Ted. "On naprosto počinje s jednosta vnog nivoa." "Mislim, TO jednostavan jest, I to stoji", rekao je Barnes. "Isuse Kriste, stupili smo u kontakt s vanzemalj-cem iz dalekog svemira, a on veli da se zove Jeny." "Hal, ne brzajmo sa zaključcima." "Možda ima i nekakvo prezime", rekao je Barnes s nadom u glasu. "Hoću reći, u mom izvještaju vrhovnom zapovjedniku Pacihčke komande pisat će da mi je u ekspediciji, u režimu dubokog zasićenja, jedan čovjek poginuo zato što smo tražili vanzemaljca zvanog Jeny? Zaista nije moglo biti bolje. Sve samo ne Jeny", dovršio je Barnes. "Da ga pitamo?" "Da ga pitamo što?" rekao je Hany. "Kakvo mu je puno ime." Našto je Ted rekao: "Ja osobno mislim da bismo morali otpočeti mnogo supstancijalniju konverzaciju..." "... Volio bih dobiti puno ime", rekao je Barnes. "Zbog izvještaja." "U redu", odgovorio je Ted. "Puno ime, čin i serijski broj.""Moram li vas podsjetiti, doktore Fielding, da ovdje ja zapovijedam." Prekinuo ih je Harry: "Ali najprije moramo vidjeti hoće li on uopće s nama razgovarati. Dajmo
mu najprije prvu skupinu brojeva." Utipkao je: 0002241721 Uslijedila je stanka, a onda se vratio odgovor: 0002241721 "U redu", rekao je Harry. "Jerrv nas sluša." Napravio je u bloku nekoliko bilježaka pa otkucao sli-|edeću nisku brojaka: 0016182716243113180934052023091822 "Što si to rekao?" upitala je Beth, "'Mi smo prijatelji1", odgovorio je Harrv. "Ma pusti sad prijateljstvo. Pitaj ga kako se kvragu a >ve", rekao je Barnes. "Samo čas. Jedno po jedno." Našto je Ted rekao: "Znate, možda on i nema prezime." "Ali možete biti vraški sigurni", rekao je Barnes, "da mu ferry nije pravo ime." Vratio se i odgovor: 00143422 "Veli 'Da.'" "Da, što?"upitao je Barnes. "Naprosto 'da'. Da vidimo može li se prebaciti na engleska slova. Bit će nam mnogo lakše ako bude pisao slova a ne te brojčane šifre." "Kako ćeš ga navesti da se počne služiti slovima?" "Pokazat ćemo mu da je to isto", odgovorio je Harrv. I 11 tipkao: 0002241722 = BOK. Nakon kratke stanke, ekran je zažmirkao: 0002241722 = BOK. "Nije shvatio", rekao je Ted. "Ne, čini se da nije. Da pokušamo s još jednim parom." Utipkao je: 00143422 = DA. Stigao je i odgovor: 206207
00143422 = DA. "On to sasvim očito ne shvaća", rekao je Ted. "A mislio sam da je baš pametan", dobacio je Barnes. "Dajte mu šansu", rekao je Ted. "Na koncu konca, on govori našim jezikom, a ne obratno." "Obratno", domislio je Harrv. "Dobra ideja. Da pokušamo obratno, da vidimo hoće li tako shvatiti jednadžbu." I onda je utipkao: 00143422 = DA. DA. = 14342200 Uslijedila je duga stanka; svi su gledali u ekran. Ništa se nije događalo. "On to razmišlja?" "Tko zna što on to radi?" "Zašto ne odgovara?" "Dajmo mu Šansu, Hal, može?" Napokon je došao i odgovor: DA. = 00143422 22434100 = .AD "Uh-uh. Misli da mu šaljemo zrcalni odraz." "Glup je", rekao je Barnes. "Znao sam." "I što sad?" "Daj da pokušamo s potpunijom tvrdnjom", rekao je Harrv. "Dajmo mu malo više materijala." Potom je Harrv utipkao: 00143422 - 00143422 DA. = DA. 00143422 = DA. "Silogizam", rekao je Ted. "Jako dobro." "Što to?" upitao je Barnes. "Logička figura", odgovorio je Ted. Stigao je i odgovor: "A koji je sad vrag ovo?" rekao je Barnes. Harrv se nasmiješio: "Mislim da se on to s nama igra." "Igra se s nama? Ti to zoveš igrom?" "Da, ja to zovem igrom", odgovorio je Harrv. "Ti zapravo želiš reći da nas on iskušava — iskušava naše reakcije na stresnu situaciju." Barnes je priškiljio očima. "On se samo pretvara da je glup." "Možda provjerava koliko smo pametni", rekao je Ted. "Možda on, Hal, misli da smo mi glupi.""Ne budi smiješan", odgovorio je Barnes. "Ne", rekao je Harrv. "Bit je svega da se on ponaša poput djeteta koje se želi s nekim sprijateljiti. A kad se djeca žele sprijateljiti, počinju se
zajedno igrati. Daj da pokušamo nešto razigrano." Harrv je sjeo za pult i utipkao: Odgovor je stigao brzo: "Bistro", rekao je Harrv. "Taj je momak vrlo bistar." Hitro je utipkao: —i— Stigao je i odgovor: 7&7 "Baš se lijepo zabavljaš, zar ne?" rekao je Barnes. "Zato Što nemam pojma kog to vraga radiš." "On me savršeno razumije", rekao je Harrv. "Hvala Bogu, bar netko." I Iany je utipkao: PpP Stigao je i odgovor: BOK. = 0002241722 "Okej", rekao je Harrv. "Postaje mu dosadno. Dosta Igre, Hajde da se prebacimo na čisti engleski." ()nda je Harrv utipkao: DA. Pojavio se odgovor: 0002241721 I larrv je utipkao: BOK. I 'slijedila je stanka, i tada: IAKO MI JE DRAGO ŠTO SMO SE UPOZNALI. NEIZM-II RNO ME RADUJE, ODSRCA VAS UVJERAVAM. I 'slijedila je duga stanka. Nitko nije progovorio ni riječi. "I' redu", rekao je Barnes napokon. "Idemo na posao." "On je pristojan", rekao je Ted. "I vrlo prijateljski nas-n ijen." "I 'koliko se ne pretvara." "Zašto bi se pretvarao?" ■Ne budi naivan", rekao je Barnes. 208209
Norman je pogledao retke na ekranu. On je na sve to reagirao drukčije od ostalih — iznenadilo ga je što je naišao na izraz osječaja. Ima li taj vanzemaljac emocije? Vjerojatno ne, procijenio je. Te kičene, prilično
arhaične riječi upučivale su na naučeni ton: Jerry se ponašao poput lika u romantičnom povijesnom romanu. "No molim, dame i gospodo", rekao je Harry, "po prvi put u ljudskoj povijesti, na liniji ste s vanzemaljcem. Što biste ga željeli pitati?" "Kako se zove", rekao je Barnes hitro. "Osim toga, Hal." "Zacijelo postoje i mnogo dublja pitanja od toga kako se zove", rekao je Ted. "Ne shvačam zašto ga nečeš pitati..." Na ekranu su se otipkala slova: JESI TI ENTITET HECHO U MEKSIKU? "Isuse, gdje je to pokupio?" "Možda na brodu ima stvari napravljenih u Meksiku." "Kao recimo?" "Možda čipovi?" JESI TI ENTITET NAPRAVLJEN U SAD? "Momak ni ne čeka na odgovor." "Tko veli da je on momak?" upitala je Beth. "O, Beth." "Možda je Jerry skraćeni oblik od Geraldine." "Ne sad, Beth." JESI TI ENTITET NAPRAVLJEN U SAD? "Odgovori mu", rekao je Barnes. DA, JESMO. A TKO SI TI? Duga stanka, i potom: MI JESMO. "Što mi jesmo?" rekao je Barnes, zapiljen u ekran. "Hal, daj se malo smiri." Marry je utipkao: MI SMO ENTITETI IZ SAD. A TKO STE VI? ENTITETI = ENTITET? "Baš šteta", rekao je Ted, "što moramo govoriti engleski. Kako ćemo ga naučiti Što je množina?" Harry je utipkao: NE.TI SI MNOGO ENTITET? "Shvaćam što pita. On misli da smo mi možda mnogobrojni dijelovi jednoga entiteta." "No dobro, daj mu to objasni." NE. MI SMO MNOGO ODVOJENIH ENTITETA. "Bi li to mogao ponoviti?" rekla je Beth. SHVAĆAM. POSTOJI LI JEDAN KOMANDNI ENTITET?
Ted se nasmijao. "Vidi što pita!" "To nisam shvatio", rekao je Barnes. Našto je Harry odgovorio: "On veli: 'Vodite me svom vodi.1 Pita tko ovdje zapovi-jrda." "Ja ovdje zapovijedam", rekao je Barnes. "To mu reci." I Iarry je utipkao: DA. KOMANDNI JE ENTITET KAPETAN HARALD C. BARNES. SI IVAĆAM. "S 'o'", rekao je Barnes srdito. "Harold s 'o'." "I loćeš da ponovno otipkam?" "Nije važno. Samo ga pitaj tko je on." TKO SI TI? IA SAM JEDAN. "(kllično", rekao je Barnes. "Znači da je samo jedan. Pi-i 11 ga odakle je." ODAKLE SI TI? IA SAM S LOKACIJE. "Pitaj ga za ime", rekao je Barnes. "Za ime lokacije." "1 lal, imena samo stvaraju zbrku." Moramo tog tipa uhvatiti za glavu i za rep!" GDJE JE TA LOKACIJE S KOJE SI DOŠAO? I \ SAM OVDJE. i < i nam je poznato. Pitaj ga ponovno." GDJE JE LOKACIJA OD GDJE SI POČEO? i'.io je Ted rekao: l (i nije čak ni dobar engleski, 'od gdje si počeo'. Kad i\ mio taj razgovor, to će izgledati prilično blesavo." i objavljivanje ga možemo pročistiti", rekao je ■ 210211
"Ali to se ne smije činiti", rekao je Ted užasnutim glasom. "Ta ne možeš mijenjati tu znanstveno neprocjenjivu interakciju." "Toga bar ima. Kako vi to zovete? 'Masiranje podataka.1" Harry je ponovno tipkao. GDJE JE LOKACIJE OD GDJE SI POČEO? POČEO SAM U SVIJESTI. "Svijest? Je li to planet ili Što?" GDJE JE SVIJEST?
SVIJEST JEST. "Pravi iz nas budale", konstatirao je Barnes. A Ted je rekao: "Daj da ja pokušam." Harrv se maknuo, a Ted utipkao: JESI LI BIO NA PUTOVANJU? DA. JESI LI BIO NA PUTOVANJU? DA, utipkao je Ted. JA SAM BIO NA PUTOVANJU. TI SI BIO NA PUTOVANJU. BILI SMO ZAJEDNO NA PUTOVANJU. JA SAM SRETAN. A Norman je pomislio: Rekao je da je sretan. Još jedno izražavanje osjećaja, no ovaj put kao da nije poteklo iz knjige. Tvrdnja se činila izravnom i iskrenom. Znači li to da vanzemaljac posjeduje osjećaje? Ili se naprosto pretvara da ih ima, zato da se igra ili zato da se oni osjećaju bolje? "Daj, dosta sranja", rekao je Barnes. "Pitaj ga za oružje." "Čisto sumnjam da će shvatiti pojam oružja." "Svatko razumije pojam oružja", rekao je Barnes. "Obrana je životna činjenica." "Protiv takvog stava moram prosvjedovati", javio se Ted. "Vojnici uvijek pretpostavljaju da su svi dnigi isti kao i oni. Ovaj vanzemaljac možda nema ni najblažega pojma ni o oružju ni o obrani. On možda dolazi iz svijeta u kojem je obrana potpuno irelevantna." "Budući da nisi slušao", rekao je Barnes, "ja ću ti ponoviti. Obrana je životna činjenica. Ako je taj Jerry živ, onda ima i ideju što je to obrana." "Moj Bože", odgovorio je Ted. "Sad svoju ideju obrane uzdižeš do nekakvog kozmičkog životnog načela — obrana postaje neizbježnom crtom života."Našto je Barnes rekao: "A misliš da nije? Što je onda za tebe stanična opna? Šio je za tebe imunološki sustav? Što je za tebe koža? Što )c za tebe zarastanje rane? Svaki živi stvor mora održavati Integritet svojih fizičkih granica. To je obrana, i bez toga nema života. Ne možemo ni zamisliti stvorenje bez granica tijela koje brani. Svaki živi stvor zna za obranu, vjeruj mi na riječ. A sad ga pitaj." "Rekla bih da je kapetan u pravu", rekla je Beth. "Možda", odgovorio je Ted, "ali baš nisam siguran da l>i.smo sad morali uvoditi neke koncepte koji bi mogli inducirati paranoju..." "... Ovdje ja zapovijedam", rekao je Barnes. A ekran je otipkao:
JE LI TVOJ PUT SADA DALEKO OD TVOJE LOKA--I|l? "Reci mu da malo pričeka." Ted je utipkao: MOLIM PRIČEKAJ. RAZGOVARAMO. DA, JA TAKOĐER. JA SAM RADOSTAN DA PRIČAM S MNOGOSTRUKIM ENTITETIMA IZ MADE IN U.S.A. U H >ME I'ŽIVAM MNOGO. I [VALA, otipkao je Ted. I )KAGO MI JE ŠTO SAM U DOTICAJU S VAŠIM ENTI-i I IMA. SRETAN SAM ZBOG RAZGOVORA S VAMA. U H »Ml.' UŽIVAM MNOGO. Barnes je rekao: "Skini ga s linije." \ ekran je otipkao: \K »LIM NE PREKIDAJTE. U TOME UŽIVAM MNOGO. Norman je pomislio: Kladim se da bi, nakon tristo godi-i i Izolacije, zaista želio s nekim popričati. Ili je to možda •trajalo čak i duže? Možda je, prije no što ga je skupio sve-ki brod, tisućama godina plutao po svemiru? Po |e u Normanu pokrenulo čitav niz pitanja. Ako taj cmaljski entitet ima osjećaje — a posve se izvjesno li ih ima — onda tu postoji mogućnost pojave sva-nili devijantnih emotivnih reakcija, uključujući i neu-<'ak i psihoze. Većina ljudi, kad ih stave u izolaciju, brzo postaje ozbiljno poremećena. A ova je vanze212213
maljska inteligencija bila izolirana stotine godina. Što se za to vrijeme s njom zbivalo? Je li postala neurotična? Je li to razlog zbog kojeg se sada ponaša djetinjasto i zanovijeta? NEMOJTE PREKIDATI. U TOME UŽIVAM MNOGO. "Ali, za ime Božje, kad moramo prekinuti", rekao je Barnes. Ted je utipkao: MI PREKIDAMO SADA DA PRIČAMO MEDU NAŠIM ENTITETIMA. NIJE NUŽNO DA PREKINETE. NE MILI MI SE DA PREKINETE. Norman je u tome otkrio Čangrizavi, svadljivi ton. Možda čak i pomalo kraljevski. Ne mili mi se da prekinete — taj se vanzemaljac izražavao poput Louisa XIV. TO JE ZA NAS NUŽNO, otipkao je Ted.
JA TO NE ŽELIM. TO JE ZA NAS NUŽNO, JERRY. SHVAĆAM. Ekran se ispraznio. "Tako je bolje", rekao je Barnes. "A sad da se pregrupiramo i formuliramo plan igre. Što bismo željeli pitati tog tipa?" "Mislim da bi nam bilo bolje priznati", rekao je Norman, "da on, pri interakciji s nama, manifestira emotivnu reakciju." "Što znači?" upitala je Beth, naglo zainteresirana. "Mislim da bismo u odnošenju prema njemu morali u obzir uzeti i emotivni naboj." "Htio bi ga psihoanalizirati?" upitao je Ted. "Poleći ga na kauč, otkriti zašto je imao nesretno djetinjstvo?" Norman je potisnuo gnjev, iako pomalo s naporom. Ispod te dječačke vanjštine krije se dijete, pomislio je. "Ne, Ted, no ako Jerry posjeduje emocije, onda je bolje razmotriti i psihološke aspekte njegovih reakcija." "Ne kanim te vrijeđati", rekao je Ted, "ali, osobno, ja baš ne vidim da tu psihologija može puno učiniti. Psihologija i nije znanost, nego više jedan oblik predrasuda i religije. Ona naprosto nema nijednu dobru teoriju, ni spomena vrijednu količinu tvrdih činjenica. Sve je to meko. I sve to isticanje emocija — o emocijama možeš reći što te jevolja, i nitko ne može dokazati da si u krivu. Govoreći sa slanovišta jednog astrofizičara, ne mislim da su emocije baš jako važne. I ne mislim da one igraju neku baš jako važnu ulogu." "S čim bi se složili mnogi intelektualci", rekao je Norman. "Da. Ali mislim", odgovorio je Ted, "ovdje imamo posla I višom inteligencijom, zar ne?" "Općenito govoreći", rekao je Norman, "ljudi koji ne-in.iju dodira sa svojim osjećajima, misle da su oni nevažni." "Ti hoćeš reći da ja nisam u dodiru sa svojim »jecajima?" upitao je Ted. "Ako misliš da su osjećaji nevažni, onda nisi. ne." "Ne mislite da bismo tu raspravu mogli ostaviti za kas-nlje?" upitao je Barnes. "Ništa ne postoji, ali mišljenje čini da to nešto bude", rekao je Ted. "Zašto naprosto ne kažeš Što misliš", rekao je Norman Ijutito, "i prestaneš stalno nekog citirati?" "Sad udaraš po osobnoj liniji", odgovorio je Ted. "Pa mislim, ja bar nisam osporavao vrijednost tvog područja izučavanja", rekao je Norman, "iako bih to bez Hinogo truda i mogao učiniti. Astrofizičari su skloni svoju pozornost usmjeravati prema dalekom svemiru, i tako pobjeći od stvarnosti vlastitog života. A kako se u astrofiz-li i
baš ništa ne može konačno dokazati..." "... To je apsolutna neistina", rekao je Ted. "... Dosta! Sad je stvarno dosta!" dreknuo je Barnes i i u io šakom po stolu. Zavladao je neugodan tajac. \'< »rman se još ljutio, ali mu je bilo i neugodno. Ted mi napokon napipao živac, pomislio je. Napokon mi ga je 10. I učinio je to na najjednostavniji mogući način, namoje znanstveno područje. Norman se upitao zašto mu |e to upalilo. Čitav je život na sveučilištu morao slušati rde" znanstvenike — fizičare i kemičare — kako mu q iljlvo objašnjavaju da u psihologiji nema ničega, dok su ljudi išli iz razvoda u razvod, dok su im žene imale bavnike, djeca im se ubijala ili se drogirala. Na takve je umente već odavna prestao odgovarati. 214215
Pa ipak ga je Ted uspio uhvatiti. "... vratimo na to Sto je pred nama", govorio je Barnes. "Pitanje glasi: Što bismo tog momka htjeli pitati?" ŠTO BISMO TOG MOMKA HTJELI PITATI? Zapiljili su se u ekran. "Mh-mh", rekao je Barnes. MHMH. "Znači li to ono što mislim da znači?" ZNAČI LI TO ONO ŠTO MISLIM DA ZNAČI? Ted se odgurnuo od pulta. I rekao glasno: "Jerry, razumiješ li što ti govorim?" DA TED. "Prekrasno", rekao je Barnes i zavrtio glavom. "Naprosto prekrasno." I JA SAM SRETAN."Kakav džumbus", rekao je Barnes. A Ted je izjavio: "Ja mislim da se događaji razvijaju vrlo uzbudljivo." Dok je Norman upitao: "Jerry, možeš li nam čitati misli?" DA NORMANE. "O, brajane", rekao je Barnes. "On nam zaista čita misli." Možda i ne, pomislio je Norman. Namrštio se, sabrao, i I )o mislio: Jerry, da li me čuješ?
Ekran je ostao prazan. Jerry, reci mi kako se zoveš. Kkran se nije promijenio. Možda vizualna slika, pomislio je Norman. Možda može primiti vizualnu sliku. Norman je malo prekopao po svijesti, tražeći nešto što bi vizualizirao, i onda odabrao pješčanu tropsku plažu, a potom i palmu. Slika je palme bila bistra, .ili molim, pomislio je, Jerry zapravo i ne zna što je to pal-m;i. Ona njemu ne znači ništa. Pomislio je kako bi trebao Odabrati nešto u dometu Jerrvjeva iskustva. Odlučio je zamislili planet s prstenovima, nešto poput Saturna. Namrštio te; Jeny, sad ću ti poslati sliku. Reci mi što vidiš. Izoštrio je misli na sliku Saturna, jarkožutu sferu s nagnu l im sustavom prstenova, što je visila u crnini svemira. i Ispio je zadržati tu sliku desetak sekundi, pa pogledao na ekran. Ekran se nije promijenio. feny, jesi li tu? Ekran se ni sad nije izmijenio. "Jerrv, jesi li tu?" upitao je Norman. DA, NORMANE. TU SAM. "Ne mislim da bismo trebali razgovarati u ovoj prostori-m", rekao je Barnes. "Možda, ako bismo otišli u drugi val-i ik, i pustili vodu da teče..." "Kao u Špijunskim filmovima?!" "Vrijedi pokušati." Našto je Ted rekao: "Mislim da nismo pošteni prema Jerrvju. Ako mislimo 11 ugrožava našu privatnost, zašto da mu to naprosto ne ino? Zašto ga ne zamolimo da je ne ugrožava?" NE ŽELIM U GROŽAVATI. Vanzemaljski pregovori "Normane", rekao je Barnes, "čini mi se da si i to spomenuo u svom izvještaju, zar ne? Mislim mogućnost da nam vanzemaljac može čitati misli." "Da, spomenuo sam i to", rekao je Norman. "I što ti preporučuješ?" "Baš ništa. To je naprosto bilo nešto što je State Department od mene zatražio da uključim kao još jednu mogućnost. Pa sam tako i učinio." "U svom izvještaju nisi iznio nikakve preporuke?" "Ne", rekao je Norman. "I da ti velim istinu, u tom sam času mislio kako je Čitava ta ideja čisti vic." "A nije", odgovorio je Barnes. Teško se svalio u stolac i zapiljio u ekran. "I kog da sad vraga počnemo?"
NIŠTA SE NE BOJ. "Lako je to njemu govoriti, dok sluša sve što govorimo." Pogledao je na ekran. "Slušaš li nas i sada, Jerry?" DA HAL. 216
"Suočimo se s tim", rekao je Barnes. "Taj momak o nama zna mnogo vize nego mi o njemu." DA JA ZNAM MNOGO TOGA O VAŠIM ENTITETIMA. "Jerry", rekao je Ted. DA TED. JA SAM TU. "Molim te ostavi nas nasamo." JA TO NE ŽELIM UČINITI. SRETAN SAM ŠTO RAZGOVARAM S VAMA. UŽIVAM U RAZGOVORU S VAMA. DAJ DA PRIČAMO. JA TO HOĆU. "Očito je da se neće dati razlogu", konstatirao je Barnes. "Jerry", rekao je Ted, "sad bi nas morao neko vrijeme ostaviti same." NE. TO NIJE MOGUĆE. JA SE NE SLAŽEM. NE! "Sad to kopile pokazuje svoje pravo lice", prokomentirao je Barnes. Mali princ, pomislio je Norman. "Daj da ja pokušam." "Samo se ti komodaj." "Jerry", rekao je Norman. DA NORMANE. JA SAM TU. "Jerry, zaista smo jako uzbuđeni što razgovaramo s tobom." HVALA. I JA SAM JAKO UZBUĐEN. "Jerrv, smatramo da si ti fascinantan i čudesan entitet." Barnes je zabijelio očima i zavrtio glavom. HVALA TI, NORMANE. "I željeli bismo, Jerry, s tobom pričati mnogo, mnogo sati." ODLIČNO. "Divimo se tvojoj darovitosti i tvojim talentima." HVALA. "I znamo da ti posjeduješ veliku moć i da razumiješ sve na svijetu." TAKO TO I JEST, NORMANE.' DA. "Jerry, sa svojim velikim razumijevanjem, ti zacijelo znaš da smo mi entiteti koji moraju razgovarati medu sobom, a da nas ti ne slušaš.
Doživljaj susreta s tobom za nas je veoma izazovan, i zato moramo jako puno razgovarati jedan s drugim." Barnes je vrtio glavom. 218I JA MORAM O TOLIKO TOGA RAZGOVARATI. JA JAKO UŽIVAM KAD RAZGOVARAM S VAŠIM ENTITETIMA NORMANE. "Da, Jerry, ja to znam. Ali ti isto tako u svojoj mudrosti naš da mi moramo razgovarati nasamo." NEMOJTE SE BOJATI. "Jerry, mi se ne bojimo. Samo se osjećamo nelagodno." NE BUDITE NE LAGODNI. "Jerrv, mi protiv toga ne možemo ništa... Takvi smo kakvi jesmo." JA UŽIVAM MNOGO RAZGOVARATI S VAŠIM ENTI-I l TIMA NORMANE. JA SAM SRETAN. JESI LI I TI SREiW "Da, Jerrv, i to jako sretan. Ali, shvaćaš, mi zaista moi.nno..." I )OBRO. JA ZADOVOLJAN. "... moramo razgovarati nasamo. Molim te lijepo, neko i rijeme nemoj nas slušati." IKSAM TE UVRIJEDIO? "Ne, vrlo si drag i Ijubezan. Ali mi moramo popričati n i .mio, tako da ti ne slušaš, neko vrijeme." SHVAĆAM DA VAM JE TO POTREBNO. ŽELIO BIH DA U MENI IMAŠ UTJEHU, NORMANE. DAT ĆU TI ŠTO i RAŽIŠ. "Uvala ti, Jerrv." "Naravno", rekao je Barnes. "Misliš da će to zaista Initi?" \ SAD MALA STANKA ZA NEKOLIKO ZANIMLJIVIH I K I.AMNIH PORUKA NAŠEGA SPONZORA. Ekran se ispraznio. \'< >rman se i protiv volje nasmijao. i i.scinantno". rekao je Ted. "Očito je hvatao televizijs-ilgnale." \C može to ispod vode." "Mi ne možemo, no čini se da on može." faSto je Barnes rekao: 1.1 /nam da on još sluša. Znam da je tako. Jerrv, jesi li 219
Ekran je bio prazan. "Jeny?" Ništa se nije dogodilo. Ekran je ostao prazan. "Otišao je." *** "Pa mislim", rekao je Norman, "upravo ste vidjeli moć psihologije na djelu." Nije se mogao suzdržati da to ne kaže. Još mu je bilo muka od Ted a. "Oprosti", rekao je Ted. "Sve u redu." "Ali ja naprosto ne mislim da su kod višeg intelekta osjećaji zaista važni." "Daj da to više ne načinjemo", rekla je Beth. "Najdublja je bit svega", rekao je Norman, "da osjećaji i intelekt ne stoje ni u kakvoj vezi. Oni su kao dva odvojena odjeljka istoga mozga, ili čak dva odvojena mozga, koji međusobno ne komuniciraju. To je razlog zbog kojeg je intelektualno razumijevanje tako beskorisno." Našto je Ted rekao: "Intelektualno je razumijevanje beskorisno?" Glas mu je zvučao užasnuto. "U mnogim slučajevima da", odgovorio je Norman. "Ako si pročitao knjigu o tome kako se vozi bicikl, da li si ga time i naučio voziti? Ne, nisi ga naučio voziti. Možeš pročitati sve što ti padne na um, pa ipak ćeš morati izaći i naučiti ga voziti. Dio tvog mozga koji uči voziti različit je od onoga koji o tome čita." "I kakve to ima veze s Jerrvjem?" upitao je Barnes. "Nama je poznato", odgovorio je Norman, "da će i pametan čovjek u emotivnom pogledu šeprtljati podjednako vjerojatno kao i svatko dmgi. Ako je Jerry zaista emotivan stvor — to jest ukoliko se samo ne pretvara da je takav — onda ćemo imati posla ne samo s njegovom intelektualnom nego i emotivnom stranom ličnosti." "Što je tebi baš dobro došlo", rekao je Ted. "Ne baš", odgovorio je Norman. "Iskreno govoreći, bio bih mnogo sretniji da je Jerry naprosto hladan, bezosjećajni intelekt.""A zašto?" "Evo zašto", odgovorio je Norman. "Ako je Jerry ne samo moćan, nego i emotivan, to nas postavlja pred pitanje: Što će se dogoditi ako Jerry pobjesni?" Levy Društvo se razišlo. Harry, iscrpljen stalnim dešifriranjem, odmah je otišao u krevet. Ted je otišao do Va C da u magnetofon izdiktira svoja osobna opažanja o Jerrvju /.a knjigu što ju je namjeravao napisati. Barnes
i Fletchero-\ a otišli su u Va E isplanirati bojnu strategiju, za slučaj da ih vanzemaljac odluči napasti. Tina je ostala još trenutak i stala ugađati monitore na svoj precizan, metodički način. Norman i Beth gledali su je kako radi. Mnogo je vremena provodila za pultom s komandama koji Norman prije nije bio opazio. Bio je tu niz ekrana za očitavanje s plinskom plazmom, koji su blistali i nko crveno. "što je sve to?" upitala je Beth. "SNVR. Senzorski nadzor vanjskoga ruba. To su aktivni i pasivni senzori za sve modalitete — termičke, strujne, iI.k novalne — poredani oko habitata u koncentričnim km-jovima. Kapetan Barnes želi da ih sve resetiram i aktivi-i.im." "A zašto to?" upitao je Norman. "Ja to ne znam, gospodine. Takvo je naređenje." Ka/glas je zakašljucao. I Barnes rekao: "Mornar Chan u valjak E trčećim korakom. Isključite imunikacijske linije što vode onamo. Ne želim da Jerry uje naše planove." Da, gospodine." lasto je Beth kazala: Paranoidni tukac." 11 ni je skupila svoje papire i žurno se udaljila. 220221
Norman i Beth ostali su na trenutak sjediti u tišini. Začuli su ritmičko udaranje odnekud iz habitata. Zatim je ponovno uslijedila tišina; onda su ponovno začuli lupkanje. "Što je to?" upitala je Beth. "Čini se kao da dolazi odnekud iz habitata." Prišla je prozorčiču, pogledala van i upalila vanjske reflektore. I rekla: "Auh." Pogledao je i Norman. Preko oceanskoga dna protezala se izdužena sjena koja se sa svakim udarcem gibala naprijed i natrag. Sjena je bila tako iskrivljena da im je trebalo nekoliko trenutaka da shvate što to zapravo vide. Bila je to sjena ljudske ruke, i sjena ljudske šake. * ** "Kapetane Bames, jeste li tu?" Odgovora nije bilo. Norman je ponovno kvrcnuo sklopkom interfona. "Kapetane Barnes, da li me čujete?" • I dalje bez odgovora. "Isključio je komunikacijsku liniju", rekla je Beth. "Ne može te čuti."
"Misliš da je taj vani još živ?" upitao je Norman. "To ne znam. Mogao bi biti." "Daj da krenemo", odgovorio je Norman. * ** Osjetio je suhi metalični stlačeni zrak u svom šljemu, osjetio otupljujućii hladnoču vode, kliznuo kroz otvor na podu i kroz mrak pao na meko muljevito dno. Nekoliko trenutaka potom, Beth je prizemljila tik iza njega. "U redu?" upitala je. "U redu." "Ne vidim meduze." "Ne. Ne vidim ih ni ja." Izišli su ispod habitata, okrenuli se i osvrnuli. Svjetla su im habitata zasjala oštro u oči i zatamnila obrise valjaka što su se dizali nad njima. Sad su jasno čuli ritmičko lupkanje, ali izvor zvuka još nisu mogli otkriti. Pošli su,Žmirkajući na svjetlo, ispod potpornih stupova prema drugoj strani habitata. "Tu je", rekla je Beth. Tri metra iznad njih, u okvir je konzole reflektora bilo zabijeno tijelo u modrom odijelu. Tijelo se labavo gibalo u Struji, a jarkožuta mu je kaciga povremeno tukla o zid habitata. "Vidiš li tko je to?" upitala je Beth. "Ne." Svjetla su mu bliještala ravno u lice. Norman se uspeo uz jedan od masivnih potpornih stupova kojima je habitat bio usidren za dno. Metalna je površina bila prekrivena klizavim smeđim algama. Cipele mi mu se stalno klizale o cijevi sve dok nije otkrio da su u njih usječene penjalice. Tad se popeo bez muke. Sad mu se stopalo tog tijela zibalo tik nad glavom. Norman je još jednom zakoračio, i u tom mu se času cipelu log tijela uhvatila u petlju cijevi što je vodila od respira-torne naprtnjače do kacige. Posegnuo je iza kacige i pokušao je se osloboditi. Tijelo se za treslo, i u jednom se užasnom trenutku učinilo da je još živo. A onda mu je ci-pela ostala u ruci i golo ga je stopalo — s posivjelim mesom i purpurnim noktima — ritnulo u vizir. Trenutak je mučnine brzo prošao: Norman je vidio isuviše zrakoplovnih nesreća da bi ga to odviše uzbudilo. Ispustio je cipelu i ispratio je pogledom, dok je polako padala prema Beth. Potegao je leš za nogu. Osjetio je kašastu mekoću tijela, i onda se ono oslobodilo; polako je zaplovilo dolje. Dohva-ii( > ga je za rame i ponovno osjetio mekoću. Okrenuo je tildo da mu vidi lice. "To je Levyjeva." Kaciga joj je bila puna vode; iza vizira bile su zapiljene < >i i. otvorena usta, izraz užasa.
"Imam je", rekla je Beth i povukla tijelo. I dodala: Imi.nc" Norman se spustio niz potporanj. Beth je odvlačila tijelo od habitata, u osvijetljeno područje podalje od njega. "Sva je tako meka. Kao da su joj slomljene sve kosti u l.|rlu." "/nam." Prešao je na svjetlo i pridružio joj se. Osjećao |e nekakvu čudnu distanciranost, hladnoću i odmak. Tu je 222223
ženu poznavao; još maločas bila je živa; sad je bila mrtva. Pa ipak mu se činilo da sve to gleda iz velike daljine. Preokrenuo je Levvno tijelo. S desne je strane tkanina skafandera bila razderana u velikoj dužini. Uhvatio je odbljesak crvena, izmrcvarena mesa. Norman se sagnuo da ga promotri. "Nesreća?" "Ne bih rekla", odgovorila je Beth. "Idemo. Drži je." Norman je zadigao krajeve tkanine. Nekoliko se odvojenih razderotina sretalo u središnjoj točki. "Poderano je zapravo u obliku zvijezde. Vidiš?" Ona je otkoračila. "Vidim, da." "Kako je to moglo nastati?" "Ne... Nisam sigurna." Beth je otkoračila joj jednom. Norman je gledao u poderotinu, u tijelo ispod skafandera. "Tkivo je macerirano." "Macerirano?" "Prožvakano." "Isuse." Da, nedvojbeno prožvakano, pomislio je, pipajući ispod poderotine. Rana je bila neobična: bile su to tanke, iskrzane posjekotine u tkivu. Tanke su mu se. blijedocr-vene niti krvi, polako dizale kraj vizira. "Vratimo se", rekla je Beth. "Daj Čekaj malo." Norman je stisnuo noge, bokove, ramena. Posvuda je bilo meko, nalik na spužvu. Nešto je to tijelo gotovo posve zdrobilo. Napipao je kosti nogu, slomljene na mnogo mjesta. Što je moglo izazvati takve
posljedice? Vratio se rani. "Ovdje mi se ne dopada", rekla je Beth napetim glasom. "Samo čas." Kod prvog je pregleda pomislio da je Levvna rana nastala nekakvim ujedom, ali sad više nije bio siguran. "Njena koža", rekao je Norman. "Kao da je preko nje prešla gruba turpija..." Naglo je zabacio glavu, prepadnut, jer mu je kraj vizira prolebdjelo nešto malo i bijelo. Srce mu je zalupalo pri pomisli da bi to mogla biti meduza — ali je onda opazioda je to savršeno okruglo i gotovo neprozirno. Bilo je veliko otprilike kao loptica za golf. Prolebdjelo je mimo njega. Ogledao se. U vodi su bile tanke pruge nekakve sline. I mnogo bijelih sfera. "Što je sad to, Beth?" "Jaja." U slušalicama je čuo kako diše duboko i polako. "Mičimo se odavde, Normane. Molim te." "Još samo sekundu." "Ne, Normane. Smjesta." Preko radija su začuli alarm. Bio je dalek i sićušan, i prenosio se, po svemu sudeći, iz unutrašnjosti habitata. Začuli su glasove, a onda i Barnesa, i to vrlo glasno: "Kog vraga radite vani?" "Hal. pronašli smo Levvjevu", odgovorio je Norman. "Pa mislim, vraćajte se, i to trčećim korakom, do sto crnih đavola", rekao je Barnes. "Senzori su se aktivirali. Vi vani niste sami — i što god da je s vama, veliko je u vražju mater." *** Norman se osjećao nekako otupjelo i usporeno. "Šio s Levvnim tijelom?" "Ma pusti sad tijelo. Vraćaj se amo!" Ali tijelo, pomislio je tromo. Morali bi s njim nešto učiniti. Ne možemo ga naprosto ostaviti. "Norman, što je to s tobom?" upitao je Barnes. Norman je nešto promrmljao, i onda je maglovito osje-lio kako ga je Beth snažno ščepala za mišicu i povela natrag prema habitatu. Voda se sad već maglila bijelim jajima. U ušima su mu zvonili alarmi. Zvuk je bio vrlo glasan. A onda je shvatio: To je novi alarm. Alarm što mu je zvonio ii skafanderu. Počeo se tresti. Zubi su mu nekontrolirano zacvokotali. Pokušao je progovoriti, ali se ugrizao za jezik i osjetio Okus krvi. Osjećao se otupjelo i glupo. Sve se događalo kao na usporenom filmu.
Kad su prišli habitatu, vidio je kako se jaja lijepe za valjke, kako se za nj hvataju u gustim rojevima i stvaraju mi,ličastu bijelu površinu. 224225
"Požurite!" povikao je Barnes. "Požurite! Dolazi ovamo!" Sad su već bili pod ulaznom komorom, a on je počeo osjećati nalete vodenih struja. Vani je bilo nešto zaista vrlo veliko. Beth ga je gurala odozdo, i onda mu je kaciga izletjela iz vodene površine i zgrabile su ga snažne ruke Fletcherove, da bi trenutak potom izvukli i Beth, a za njima se zalupio ulazni kapak. Netko mu je skinuo kacigu i on je začuo alarm što mu je glasno vrištao u ušima. Sad mu se, međutim, čitavo tijelo treslo u grčevima i mlatilo po palubi. Svukli su s njega skafander i umotali ga u srebrenu deku i držali ga tako sve dok se drhtavica nije ublažila a potom i sasvim stala. I onda je najednom, usprkos alarmu, utonuo u san."Dogodilo se tako brzo", rekao je Norman. "Nisam ni ihvatio..." "... Vi prokleti blesavci", prekinuo ga je Barnes. "Želio I u 11 da nešto bude sasvim jasno. Ovo nije znanstvena kon-ferencija. Ovo nije Podmorski Holidav Inn, gdje možeš radili što te je volja. Ovo je vojna operacija i vi ćete vraški poslušno izvršavati vojne zapovijedi. Je li to jasno?" "Ovo je vojna operacija?" upitao je Ted. "Od sada jest", odgovorio je Barnes. "Čekaj čas. Je li to oduvijek bila?" "Sad jest." "Nisi mi odgovorio na pitanje", rekao je Ted. "Ako je to \<>jna operacija, mislim da bismo to morali znati. Ja osobni > ix' želim sudjelovati ni u..." "... Onda otiđi", rekla je Beth. "... u vojnoj operaciji koja je..." "... Čuj me, Ted", rekao je Barnes. "Znaš li ti koliko to ■ i< )|i Mornaricu?" "Ne, ali ne vidim..." "... Ja ću ti reći. Duboki uron, režim zasićenja sa svom potporom penje se na nekih sto tisuća dolara na sat. U i i-.ii kad se svi maknemo odavde, ukupni će se troškovi pn »jekta popeti na osamdeset do sto milijuna dolara. Tak-\ i se sredstva ne mogu izvući iz vojske bez onoga Što oni ovu 'opravdanim očekivanjem vojne koristi'. Sve je vrlo (ednostavno. Nema očekivanja, nema para. Slijediš me?" "Misliš na nekakvo omžje?" upitala je Beth.
"Moglo bi biti, da", odgovorio je Barnes. "Mislim", javio se Ted, "ja osobno nikad ne bih pristao..." "... Ma nemoj mi reći! Doletio bi sve do Tonge i ja bih u i ckao: 'Ted, dolje je svemirski brod u kojem se možda nalazi život iz druge galaksije, no ovo je vojna operacija", ii') bi ti odgovorio: 'Bogo moj, žao mi je što to čujem, ie prekriži1? I ti bi postupio baš tako, Ted?" Ta mislim..." "()nda bolje jezik za zube. Zato što mi je dovde tvog nivanja." "Mir, mir", javila se Beth. "|;i osobno mislim da si ti malo prenapet", rekao je l'cd Vojni razlozi "To nisu tvoja prokleta posla, eto zašto", rekao je Barnes. "Za to što si učinio nisi imao nikakvo odobrenje. Baš nikakvo." "Levvjeva je još mogla biti živa", rekla je Beth, hladna pred licem Barnesova gnjeva. "Ali nije bila, i time što ste izišli nepotrebno ste ugrozili živote dva civilna člana ekspedicije." NaŠto je Norman rekao: "Hal, to je bila moja ideja." Još je bio umotan u pokrivače, ali su mu dali da popije nešto toplo i pustili ga da se odmori, pa se sad već osjećao bolje. "A ti", rekao je Barnes. "Sreća je tvoja što si uopće živ." "I ja mislim", odgovorio je Norman. "Ali zapravo i ne znam što se dogodilo." "Eto što se dogodilo", rekao je Barnes i pred nosom mu mahnuo malim ventilatorom. "U skafanderskom se cirku-latoru dogodio kratki spoj i onda je došlo do naglog središnjeg hlađenja helijem. Još dvije minute i ne bi te bilo." 226227
"A ja osobno mislim da si ti egomanijačka šupčina", odgovorio je Barnes. "Čekajte čas, svi koliko vas ima", upao je Harry. "Da li itko. prije svega, zna zašto je Levy uopće izišla?" Našto je Tina odgovorila: "Bila je na OTV." "Što to?" "Opoziv tempirnog vremena", odgovorio je Barnes. "To se radi po dnevnom
rasporedu. Levvjeva je bila Edmundsina zamjena. Nakon pogibije Edmundsove. Levvjevoj je zapalo u dužnost da svakih dvanaest sati odlazi do podmornice." "Odlazi do podmornice? Zašto?" upitao je Harry. Barnes je pokazao kroz prozorčić. "Vidite tamo DH-7? Mislim, odmah do tog jedincatog valjka nalazi se hangar u obliku kupole, a ispod je mini-podmornica što su je ronioci ostavili za sobom. "U ovakim prilikama", nastavio je Barnes, "Mornaričina pravila zahtijevaju da se svakih dvanaest sati u podmornicu prenesu sve vrpce i zapisi. Podmornica je sad pod režimom TOB — tempiranog otpuštanja balasta — a tempirni je mehanizam postavljen na dvanaest sati. Pri takvom režimu, ako netko svakih dvanaest sati ne dođe do nje, prenese najnovije vrpce i pritisne žuto dugme s natpisom 'Odgodi1, podmornica će automatski otpustiti balast, ispiliti tankove i bez ljudske se pomoći uspeti na površinu." "A zašto to?" "Ako bi se ovdje dogodila nesreća — kad bi se, recimo, svima nama nešto dogodilo — podmornica bi nakon dvanaest sati automatski izronila, sa svim dotle skupljenim vrpcama. Mornarica potom skupi podmornicu s površine, i dođe do bar djelomičnog zapisa o tome što se tu dolje dogodilo s nama." "Shvaćam. Podmornica je naša crna kutija." "Možeš to reći i tako, da. Ali je ona isto tako i naš spas, naš jedini izlaz za nuždu." "I tako je Levvjeva pošla do podmornice?" "Da. I zacijelo je u tome i uspjela, zato što je podmornica još tu." "Prenijela je vrpce, pritisla dugme 'Odgodi' i poginula na povratku?""Da." "Kako je poginula?" upitao je Harry, pažljivo zagledan1 Ha mesa. "To još ne znamo zasigurno", odgovorio je Barnes. "Čitavo joj je tijelo zdrobljeno", umiješao se Norma*1' "I/gleda kao spužva." Harry se obratio Barnesu: "Prije sat vremena zapovjedio si da se resetiraju ui?ode senzori SNVR-a. Zašto to?" "Zato što smo prethodni sat dobili neke čudne podatke' "Kakve podatke?" "Da je vani nešto. Nešto vrlo veliko." "Ali to nije aktiviralo alarme", začudio se Harrv. "Ne. Zato što je to bilo veće od parametara na koje $ bili postavljeni alarmi."
"Hoćeš reći da je bilo preveliko da aktivira alarme?" "Da. Nakon prvog lažnog alarma, svi su paramei' skresani. Alarme smo postavili tako da zanemare sve taK£ veliko. Zbog toga je Tina i morala ponovno odrediti gr2' niče osjetljivosti." . "A što je sad aktiviralo alarme?" upitao je Harrv. "K3" mi Beth i Norman bili vani?" Barnes se okrenuo Tini: "Tina?" "Ne znam što je to bilo. Nekakva životinja, rekla bit*' Nečujna, i vrlo velika." "Kako velika?" Ona je samo zavrtjela glavom. "Sudeći po elektronskom tragu, doktore Adams, rekl^ luli da je bila velika skoro kao habitat." 228229
Na borbena mjesta Beth je ubacila jedno okruglo bijelo jaje na stolić skani-rajućeg mikroskopa. "Pa mislim", rekla je zureći kroz objektiv, "to je nedvojbeno morski beskičmenjak. Najzanimljiviji je detalj taj ljigavi pokrov." Bocnula ga je forcepsom. "Što je to?" upitao je Norman. "Nekakav bjelančevinasti materijal. Ljepljiv." "Ne. Mislio sam, što je to jaje?" "To još ne znam." Beth je nastavila ispitivanje, a onda se oglasio alarm i crvena su svjetla ponovno zabljeskala. Norman je najednom osjetio užas. "Vjerojatno još jedan lažni alarm", rekla je Beth. "Pozor, svoj posadi", rekao je Barnes iz razglasa. "Svi na svoja borbena mjesta." "U govna", rekla je Beth. Beth je graciozno kliznula niz ljestve, kao po motki kojom se spuštaju vatrogasci; Norman je nespretno pošao za njom. U komunikacijskom dijelu Va D naišli su na uobičajen prizor: svi su se sjatili oko računara a stražnje su ploče ponovno bile skinute. Svjetla su i dalje bljeskala i alarm je i
dalje vrištao. "Što je to bilo?" povikao je Norman. "Kvar na opremi!" "Kojoj opremi?" "Ne možemo isključiti taj vražji alarm!" odviknuo je Barnes. "On ga je uključio, ali ga mi ne možemo isključiti! Teeny..." "... Radim na tome, gospodine!" Krupna se inžinjerka skutrila iza računara; Norman je vidio široku krivinu njezinih leda. "Isključite to sranje!" "Isključujem ga, gospodine!" "Isključite ga, ništa ne Čujem!" Čuje što? upitao je Norman, a onda je u prostoriju utra-pao Harry, i sudario se s Normanom. "Isuse...""Ovo je uzbuna!" vikao je Barnes. "Ovo je uzbuna! Mor-narko Chan! Sonar!" Tina je bila uz njega, hladna kao i uvijek, i vrtila dugmad po postranim monitorima. Navukla je slušalice. Norman je pogledao sferu na video-monitoru. Sfera je bila zatvorena. Beth je otišla do prozorčića i pozorno se zagledala u bijeli materijal što ga je zatvarao. Barnes se pod bljeska-vim crvenim svjetlima vrtio poput derviša, pa vikao i psovao na sve strane. A onda se alarm najednom ugasio i crvena su svjetla prestala bljeskati. Svi su ušutjeli. Fletcherova se uspravila i uzdahnula. Ilarrv je rekao: "Mislio sam da ste to popravili..." "... Pssst." Začuli su tihi, periodični pong! sonarovih impulsa. Tina je prekrila slušalice dlanovima i na mrštila se, sabirući se. Nitko se nije pomakao ni progovorio. Stajali su napeti i slušali sonar i njegove odjeke. Barnes se tiho obratio okupljenim ljudima: "Prije nekoliko smo minuta primili signal. Izvana. Nešto vrlo veliko." Napokon se oglasila i Tina: "Više ga ne primam, gospodine." "Pređite na pasivno." "Da, gospodine. Prelazim na pasivno." Pijukanje je sonara prestalo. Umjesto toga začuli su tiho psikanje. Tina je namjestila glasnoću zvučnika. "Ilidrofoni?" upitao je Harrv tiho. Barnes je kimnuo glavom. "Vodiči od polarnoga stakla. Najbolji na svijetu." Svi su se napeli osluškujući, ali nisu čuli ništa osim tog i u
i/diferenciranog šištanja. Normanu je to nalikovalo iumu magnetofonske vrpce, s povremenim grgljanjem vode. Da nije bio tako napet, zacijelo bi mu se taj zvuk učinio iritantnim. Tišinu je prekinuo Barnes: "Kopile je lukavo. Uspio nas je zaslijepiti, pokriti sve prozore tim pekmezom." 230231
"Ne pekmezom", rekla je Beth. "Jajima." "Mislim, njima su pokriveni svi prokleti prozori na ha-bitatu." Psikanje se nastavilo, nepromjenjivo. Tina je vrtjela dugmeta hidrofona. Čulo se stalno tiho puckanje, kao da netko gužva celofan. "Što je to?" upitao je Ted. Beth je odgovorila: "Ribe. Jedu." Barnes je kimnuo glavom. Tina je za vrtjela dugmad. "Isključujem." Ponovno su začuli neizdiferencirano psikanje. Napetost se u prostoriji smanjila. Norman se osjetio umorno i sjeo. Harrv je sjeo do njega. Opazio je da je Harry nekako za-mišljeniji i zabrinutiji. Na drugom kraju sobe, Ted je stajao kraj kapka i grizao usnu. Izgledao je kao uplašeno dijete. Začuo se tihi elektronički pisak. Krivulje na ekranima od plinske plazme najednom su poskočile. Tina je rekla: "Periferni termički reagiraju pozitivno." Barnes je kimnuo glavom i upitao: "Smjer?" "Istočni. Dolazi." Začuli su kovinski zvek! I potom još jedan zvek! "Što je to?" "Rešetka. Udarilo je u rešetku." "Udarilo? Zvuči kao da je razbija u komade." Norman se sječao rešetke. Bila je napravljena od osam centimetara debelih cijevi. "Velika riba? Morski pas?" upitala je Beth. Barnes je odmahnuo glavom. "Ne giba se kao morski pas. I previše je veliko." Našto je Tina rekla:
"Termički reagiraju pozitivno, prema nama, na periferiji. I dalje dolazi." Barnes je odgovorio: "Prijeđite na aktivni režim." Prostorijom je odjeknuo sonarov pong! A Tina je rekla: "Cilj uhvaćen. Sto metara.""Dajte sliku." "PAS uključen, gospodine." Začuo se brzi niz sonarovih zvukova: pong! pong! pong! pong! Potom je bila stanka, a onda se pojavio ponovno: pong! pong! pong! pong! Normana je sve to pomalo zbunilo. Fletcherova se nagnula prema njemu i prošaptala: "Pseudo-aperturni sonar stvara detaljiziranu sliku na temelju nekoliko vanjskih izvora, tako ga možete dobro pogledati." U dahu joj je osjetio žestoko piće. I pomislio: Gdje li ga je samo našla? Pong! Pong! Pong! Pong! "Pravim sliku. Devedeset metara." Pong! Pong! Pong! Pong! "Slika gotova." Okrenuli su se prema ekranima. Norman je ugledao imorfnu, izbrazdanu grudu. To mu nije ništa značilo. "Isuse", rekao je Barnes. "Vidi koliko je to veliko!" Pong! Pong! Pong! Pong! "Osamdeset metara." Pong! Pong! Pong! Pong! Pojavila se nova slika. Sad je gruda imala drukčiji oblik 1 pruge su joj bile u drugom smjeru. Slika je bila oštrija na rubovima, ali i dalje to Normanu nije značilo baš ništa. Velik;! gruda s prugama... "Isuse! To s kraja na kraj ima najmanje deset-petnaest metara!" uskliknuo je Barnes. "Nema tako velike ribe", rekla je Beth. "Kit?" "To nije kit." Norman je opazio kako se Harrv preznojava. Harrv je iklnuo naočale i obrisao ih o kombinezon. Potom ih je ih u > na njihovo mjesto i gurnuo na nos. Opet su mu klizni ile. Pogledao je Normana i slegnuo ramenima. Tina. "Pedeset metara i približava se." / 'oiii>! Pong! Pong! Pong! Trideset metara." / *ong! Pong! Pong! Pong! Prideset metara." / 'ong/ Pong! Pong! Pong!
232233
"Drži se na trideset metara, gospodine." Pongf Pong! Pongf Pong! "I dalje se drži." "Aktivno isključi." Još su jednom začuli šuštanje hidrofona. A onda jasno razaznatljivo škljocanje. Normanu su gorjele oči. Znoj mu se uvaljao pod kapke. Obrisao je čelo rukavom kombinezona. I ostali su se znojili. Napetost je bila nepodnošljiva. Ponovno je zirnuo na video-monitor. Sfera je i dalje bila zatvorena. Začuo je šuštanje hidrofona. Tiho struganje, kao da netko po drvenom podu vuče tešku vreću. Zatim ponovno šuštanje. Tina je prosa ptala: "Hoćete ponovno sliku?" "Ne", odgovorio je Barnes. Osluškivali su. Ponovno struganje. Trenutak tišine, iza kojeg je uslijedilo grgljanje vode, vrlo glasno, vrlo blizu. "Isuse", prošaptao je Barnes. "On je vani." Mukli dum o stijenku habitata. Ekran je bljesnuo. JA SAM TU. *** Prvi je udarac došao naglo i zbacio ih s nogu. Popadali su i za valja li se po podu. Svuda oko njih ha bi tat je škripao i stenjao, ispuštajući užasavajuće glasne zvukove. Norman se uspio nekako iskobeljati na noge — vidio je da Fletche-rova krvari iz čela — a onda je došao drugi udarac. Normana je odbacilo bočno prema nepropusnoj pregradi. U trenutku kad mu je glava udarila o čelik začuo se metalni tras, potom je uslijedio oštar bol, a onda je na nj pao Barnes, gunđajući i psujući. Kad se Norman pokušao s mukom uspraviti na noge, Barnes mu je dlanom pritisnuo lice; kliznuo je natrag na pod i kraj njega je tresnuo video-monitor, bljujući iskre. Sad se već habitat ljuljao poput zgrade zahvaćene potresom. Hvatali su se za pultove, panele i dovratke, pokušavajući sačuvati ravnotežu. No za Normana je od svegaIpak bila najstrašnija ta buka — nevjerojatno glasno metalno stenjanje i prskanje dok su se valjci drmali na svom sidrištu.
Taj je stvor tresao čitavim habitatom. Barnes je bio na drugoj strani sobe i pokušavao se probiti do vrata na nepropusnoj pregradi. Na ruci je imao krvavu posjekotinu i uzvikivao je zapovijedi, no Norman nije čuo ništa osim užasnoga zvuka kidanja metala. Vidio je kako se kroz nepropusnu pregradu provlači Fletchero-va, pa Tina, da bi se na koncu kroz nju provukao i Barnes, ostavivši za sobom na metalu krvav otisak ruke. Norman nije vidio Harrvja, ali je Beth poletjela prema njemu, ispružila ruku, vičući: "Normane! Normane! Moramo..." i onda se zabila u nj i svalila ga i on je pao na tapi-BOn, ispod sofe, i kliznuo uz hladni vanjski zid valjka, i i »nda je s užasom shvatio da je tapison mokar. Habitat je puštao vodu. Morao je nešto učiniti; s mukom se ponovno uspravio na noge, i sad je stajao usred sitnog piskavog škropca iz u Inoga šava. Hitro se osvrnuo i opazio kako iz stropa i i Irugih zidova izbijaju novi vodoskoci. Ovo će se razderati. Beth ga je zgrabila i primakla mu se glavom. "Prodire voda!" povikala je. "Bože, prodire voda!" "Znam", odgovorio je Norman, a Barnes je viknuo preko razglasa: "Nadtlak! Dajte nadtlak!" Norman je na podu ugledao Teda, a onda se o nj spo-t.iknuo i svom težinom pao na kompjuterski pult. Lice mu C našlo uz ekran, a pred očima sjajna velika crvena slova: NIŠTA SE NE BOJTE. "Ii'irv!" vikao je Ted. "Jerry, prestani s tim, Jerry!" Najednom se Harrvjevo lice našlo uz Tedovo, a ale su mu stajale nakrivo. "štedi grlo, sve će nas pobiti!" "()n nas ne razumije", povikao je Ted pa natraške pao i kauč i zamlatarao rukama. Silovito kidanje metala nastavilo se bez prekida, baca-Ui i Normana sad na jednu, sad na drugu stranu. Nastavio tražiti nešto za što bi se uhvatio, ali su mu ruke bile 11 'i sve mu je klizilo ispod prstiju. 234235
"A sad čujte ovo", rekao je Barnes preko razglasa. "Chanova i ja idemo van! Zapovjedništvo preuzima Fletch-erova!" "Ne idi!" povikao je Harry. "Ne izlazi van!"
"Sad otvaram kapak", odgovorio je Barnes lakonski. "Tina, ti ideš za mnom." "Poginut ćete!" povikao je Harry, no onda ga je bacilo na Beth. Norman se ponovno našao na podu; tresnuo je glavom o nogu od kauča. "Sad smo vani", rekao je Barnes. I najednom je lupanje stalo. Habitat je bio posve nepokretan. Nisu se micali. Dok je more uviralo kroz desetak sitnih pukotina, stvarajući sumaglicu, podigli su poglede na razglas, i poslušali. *** "Izašli iz okna", rekao je Barnes. "Naše stanje dobro. Naoružanje: strelice s eksplozivnom glavom J-9- I nabojem od Taglina-50. Pokazat ćemo tom kopiletu pokoji trik." Tišina. "Voda... Vidljivost slaba. Vidljivost ispod metar i pol. Čini se da je... uzmuljani talog s dna i... vrlo tamno, crno. Napipavamo put oko građevina." Tišina. "Sjeverna strana. Sad idemo na istok. Tina?" Tišina. "Tina?" "Iza vas, gospodine." "U redu. Stavite ruku na moju bocu tako da... Odlično. Okej." Tišina. A u valjku, Ted je uzdahnuo. "Ne mislim da bi ga trebali ubiti", rekao je tiho. A Norman je pomislio: Ne vjerujem ni da mogu. Nitko drugi nije rekao ništa. Slušali su pojačano disanje Barnesa i Tine, "Sjeveroistočni ugao... U redu. Osjećam jaku smiju, aktivnu, voda u pokretu... nešto je blizu... Ne vidim... vidlji-vost manja od metar i pol. Jedva vidim i motku u ruci. Ipak ga osjećam. Velik je. I blizu. Tina?" Tišina. Glasno, oštro krčanje, smetnje. Potom tišina. "Tina? Tina?" Tišina. "Izgubio sam Tinu." Zatim ponovno tišina, ovaj put vrlo duga. "Ja ne znam što to... Tina, ako me čujete, ostanite gdje jeste, ovdje ja preuzimam... Okej... Vrlo je blizu... Osjećam kako se miče... Gura hrpu vode, taj momak. Prava neman." Ponovno tišina. "Kad bi se bar bolje vidjelo."
Tišina. "Tina?Jelito..." A onda prigušeni tresak koji je mogao potjecati i od eksplozije. Svi su se pogledali, pokušavajući shvatiti što je laj zvuk značio, no sljedećeg se časa habitat ponovno počeo ljuljati i kidati i Normana je, nepripravljena, odbacilo bočno, na oštar rub nepropusnih vrata, i sve je najednom posivjelo. Vidio je kako Harry udara o zid do njega, i kako mu njegove naočale padaju na prsa, i Norman ih je dohvatio, jer je znao koliko su Harrvju važne. A onda je Izgubio svijest i sve se zacrnilo. Poslije napada Po njemu je škropilo nešto vruće i udahnuo je paru. Dok je tako stajao pod tušem, Norman je spustio pogled niz vlastito tijelo i pomislio: Sad sam kao Čovjek koji i< preživio avionsku nesreću. Jedan od onih kakve sam i i.io viđati i čuditi se tome da su još živi. 11 kvrgama na glavi bolno je pulsiralo. Prsa su mu bila grebana do krvi u velikom otkosu što se spuštao do ab-i li mirna. Lijevo mu je bedro bilo purpurno crveno; desnica u n i |e bila natečena i boljela je. 236237
Ali, napokon, boljelo ga je i sve ostalo. Zastenjao je i podigao lice prema mlazovima. "Hej", zazvao je Harry. "Hoćeš li skoro?" "Evo, evo." Norman je izišao, a Harry se ubacio. Tanko mu je tijelo bilo prekriveno masnicama i ogrebotinama. Norman je pogledao prema Tedu, koji je ležao na leđima na jednom od ležaja. Ted je iščašio oba ramena, i Beth je radila čitavih pola sata dok mu ih nije namjestila, čak i nakon što mu je dala injekciju morfija. "Kako ti je sada?" upitao ga je Norman. "Dobro." Izraz mu je lica bio ukočen i otupio. Blagoglagoljivosti je nestalo. Zadobio je on i težu ozljedu od iščašenih ramena, pomislio je Norman. Teda, koji je u mnogo smislova bio naivno dijete, zacijelo je duboko šokiralo otkriće da je ta vanzemaljska inteligencija prema njima neprijateljski nastrojena. "Boli te jako?" upitao je Norman. "Sve je u redu."
Norman je polako sjeo na svoj ležaj, i pritom ga je duž kičme probo oštar bol. Pedeset su mi i tri godine, pomislio je. Trebao bih igrati golf. I potom pomislio: Trebao bih biti gdje bilo, samo ne ovdje. Trznuo se i oprezno navukao cipelu na ranjenu desnu nogu. Zbog nečeg se najednom sjetio Levvnih golih nožnih prstiju, mrtve boje kože i stopala što ga udara u vizir. "Jesu li pronašli Barnesa?" upitao je Ted. "Nisam čuo", odgovorio je Norman. "Ne vjerujem da jesu." Odjenuo se do kraja pa krenuo prema Va D, gazeći pritom preko lokvica u hodniku. Unutar samog D-a, sav je namještaj bio promočen; pultovi su bili vlažni a zidovi prekriveni nepravilnim grudama bijele poliuretanske pjene, na mjestima gdje je Fletcherova sprejem hermetički zatvorila pukotine. Fletcherova je stajala nasred sobe s dozom spreja u ruci. "Nije baš lijepo kako je bilo", rekla je ona. "Hoće li držati?""Naravno, ali vam nešto jamčim: Još jedan takav napad ne bismo preživjeli." "Što je s elektronikom. Radi?" "Nisam još provjerila, ali bi morala biti u redu. Sva je otporna na vodu." Norman je kimnuo glavom. "Ima kakvoga glasa od kapetana Barnesa?" Pogled mu je pao na krvavi otisak nike na zidu. "Ne, gospodine. Od kapetana baš nikakva glasa." Pošla je za njegovim pogledom, zaustavljenim na zidu. "Još samo Čas i sve ću počistiti, gospodine." "Gdje je Tina?" upitao je Norman. "Odmara se. U Va E." Norman je kimnuo glavom. "Je li Va E suhlji od ovoga?" "Da", odgovorila je Fletcherova. "Nešto je tu čudno. U Va E za vrijeme napada nije bilo nikoga, i on je ostao potpuno suh." "Javlja li se Jeny?" "Bez kontakta, gospodine." Norman je uključio jedan od kompjuterskih pultova. "Jerry, jesi li tu?" Ekran je ostao prazan. "Jerry?" Počekao je trenutak, pa isključio računar. *** Tina je rekla: "De pogledaj sada."
Uspravila se u postelji pa povukla pokrivač da pokaže lijevu nogu. Ozljeda je bila mnogo gora nego u trenutku kad su, /ačuvši njene krikove, potrčali kroz habitat i povukli je gore ls i <)/. okno Va A. Sad joj je na nozi bio dijagonalni niz tanju-iiisiih oteklina, a središte je svake bilo nabrekao i puipuran. "Mnogo je to na teklo za posljednji sat vremena", rekla |e Tina. Norman je pregledao rane. Oko nateklih dijelova stajao je prsten sitnih ujeda. 238239
"Sjećaš li se što si osjetila?" upitao je. "Osjećala sam se grozno", odgovorila je Tina. "Bilo je nekako ljepljivo, znaš, poput ljepljivog tutkala, baš tako. A onda je svako od tih okruglih mjesta počelo peći. Vrlo jako." "I što si vidjela? Od samog stvora?" "Samo... bilo je to nešto dugo i plosnato, nalik na spa-tulu. Izgledalo je kao divovski list; izišao je i omotao se oko mene." "Je li imao nekakvu boju?" "Nekako smedkastu. Nisam zapravo vidjela." Norman je na trenutak zastao. "A kapetan Barnes?" "Za vrijeme odvijanja akcije, gospodine, razdvojila sam se od kapetana Barnesa. Ne znam što se dogodilo s kapetanom Barnesom, gospodine." Tina je govorila formalnim tonom, a lice joj se pretvorilo u masku. A on je pomislio: Nemojmo sad u to ulaziti. Ako si pobjegla, meni je svejedno. "Tina, je li i Beth pogledala ranu?" "Da, gospodine, bila je tu prije nekoliko minuta." "Okej. A sad se samo odmori." "Gospodine?" "Izvoli, Tina?" "Tko će napisati izvještaj, gospodine?" "To ne znam. Ali da sad ne razbijamo glavu time. Daj da se koncentriramo na to kako da se iz svega toga izvučemo." "Da, gospodine." *** Dok je prilazio Bethinom laboratoriju, začuo je Tinin glas s vrpce: "Misliš li da će ikad otvoriti tu sferu?" Našto je Beth odgovorila:
"Možda. Nemam pojma." "To me plaši." U laboratoriju je Beth sjedila zgrbljena nad pultom i promatrala odvijanje vrpce,"Još si na tome, ha?" upitao je Norman. "Aha." Na vrpci je Beth upravo dovršavala kolač i govorila: "Ja tu ne vidim nikakva razloga za strah." "To je nepoznanica", rekla je Tina. "Naravno", odgovorila je Beth na ekranu, "ali nešto što je nepoznato ne mora biti ni opasno ni zastrašujuće. Ono će najvjerojatnije biti naprosto neobjašnjivo." "Slavne posljednje riječi", rekla je Beth, gledajući samu sebe. "U tom je to trenutku zvučalo dobro", rekao je Norman. "To ju je umirilo." A na ekranu, Beth je rekla Tini: "Bojiš li se zmija?" "Zmije me ne progone", odgovorila je Tina. "A vidiš, ja ih ne mogu smisliti", rekla je Beth. Beth je zaustavila vrpcu i okrenula se Normanu. "Čini se kao da je prošla čitava vječnost, zar ne?" "Baš sam to i ja pomislio", odgovorio je Norman. "Znači li to da živimo krajnje intenzivno?" "Mislim da to znači da smo u smrtnoj opasnosti", rekao |e Norman. "Zašto ti je ta vrpca tako zanimljiva?" "Zato što nemam pametnijega posla, i ako se ne budem nečim bavila, počet ću vrištati i napraviti jednu od klasičnih ženskih scena. Jednom si me u njoj već bio vidio, Norma ne." "Zaista? Ja se ne sjećam nikakve scene." "Hvala", odgovorila je ona. Norman je opazio pokrivač na kauču u kutu laboratoriji I Beth je skinula jednu od svjetiljaka s radnoga pulta i montirala je na zid iznad posteljine. "Sad spavaš ovdje?" "Aha, tu mi se sviđa. Gore, na vrhu valjka — osjećam '.<• kao nekakva kraljica donjeg svijeta." Nasmiješila se. 'Nešto poput kuće na drvetu, dok smo bili djeca. Jesi li, kflO mali, ikad imao kuću na drvetu?" "Ne", odgovorio je Norman, "nisam nikada." "Nisam ni ja", rekla je Beth. "Ali da sam je imala, dšljam da bi bila baš ovakva." Čini mi se vrlo udobna." 240241
"Misliš da počinjem popuštati?" "Ne. Samo sam rekao da se čini vrlo udobnom." "Ako misliš da počinjem popuštati, možeš mi to reći sasvim slobodno." "Mislim, Beth, da je s tobom sve u redu. Ali što je s Tinom? Vidjela si njene rane?" "Da." Beth se namrštila. "A vidjela sam i ovo." Pokazala je prema bijelim jajima što su stajala u staklenoj posudi na laboratorijskom pultu. "Opet nova jaja?" "Kad se Tina vratila, bila su joj zalijepljena za skafander. Rane su joj konzistentne s tim jajima. A također i miris: Sjećaš li se njezina mirisa kad smo je uvukli natrag u habitat?" Norman se sjećao jako dobro. Tina je snažno zaudarala po amonijaku. Činilo se gotovo kao da se namakala u mirisnim solima. Beth je nastavila: "Koliko je meni poznato, postoji samo jedna životinja koja tako zaudara na amonijak. Architeuthis sanctipauli." "A to je?" "Jedna vrsta goleme lignje." "I to nas je, dakle, napalo?" "Mislim da jest." Objasnila mu je kako se o divovskim lignjama malo zna, jer su proučavani samo mrtvi primjerci, koje bi more izbacilo na obalu, i u pravilu u poodmaklom stanju raspadanja, pričem bi snažno zaudarali na amonijak. U najvećem dijelu ljudske povijesti, orijašku su lignju smatrali mitskom morskom nemani, nečim poput mitskog skandinavskog krakena. Ali su se onda, godine 1861, pojavili prvi pouzdani znanstveni izvještaji, i to nakon što je nekom francuskom ratnom brodu uspjelo dovući ostatke jedne od tih životinja. A mnogi su ulovili kitove na kojima su se vidjeli ožiljci od golemih pipaka, svjedoci podmorskih borbi. Kitovi su jedina poznata životinja koja lovi divovsku lignju — jedina životinja dovoljno velika da to čini. "Do danas su, međutim", nastavila je Beth, "goleme lignje opažene u svim oceanima svijeta. Postoje bar tri jasno odijeljene vrste. Te životinje znaju narasti doista velike i mogu,|ava im je dugačka nekih i,i pipaka. Svaki je pipak v.n i po tndeset pa iviSetl I >n redom sisaljki. U sredimctara, a im k 4inom, nalik papiginom, ,'l;,',,ko,I"T^a i opremi %h metra." ih krune nala>p» „ K ' &i
xr • .e se usta so,<. gi ^Jwn n5 ^USti du§e ^'°m- "KljUn jC P°StavlJen >- " P irv anskafand, )f uieda> može izvi)ati u .. ^»ivj ie Kinini i u.i prsten miš,-,. , . m !,!!. ,lllpljL h kraka, koji se protežu Tina je sPomenula nek.|4 ^ ^'doseći dužinu i do dva>ema i^n-^ ima . , plosnatim 'manusom1 ™°?° ( ,1,e °^ ostalih, pa ..„,»> kome listu. Manus je za-ur.s metara. Syak. se ^ ^A hyatanje pHjena Sisaljke '. ,v! oi^in kJl 2aista >ako ^ ' vć*im hitinskim prstenom, i x,,,,gdnSim se lignja .,,,,, pružne otiske zubi." u na manusu ~i v 6 ' •,l,|/l ^\\ , i *~~~ °kruzene ma i,,,, . vVl ... I zbog toga ok * *U Norman je Upitao; * £ „divovske lignje> bar u !? mislinv, odgovorila J Hrfpe Norman. »ni, iako su • , 6 ... J( acuir "Toliko o t ] ° vellke' 1»mi M < Ina ie kim14*"' Proko^entir^Pliko su one zaista iake> M1) ' J .. nnula glavom Ijvi primjerak. Nama priM":s^Vkoa-™rmoprvi" .. llje nađen mj...i.ln ffl ' A?iT2 2 ^ ^ u loSeW/ko- Ligniin Se mOZak m~ Ali ju je m0guće ubiti?ll «k du |set centimetara u prom. fv^n^ ' ^š joj pl^° &£.0ko tog ^imenima "Misliš li^ da emeSU av*ani su5^imenimalv"' Je na\voJC Barn? ubio?" h niih>" n > ne zna^v? samo sl^gnula << * njllL Htone^sam°Jed^ailivi^ 'Hoćemo utmNe /nam.n ]e Ponovno vidjeti?" 242 243
Posjetitelj Norman je sišao u komunikacijski centar da vidi može li razgovarati s
Jerrvjem, ali se Jerrv nije odazivao. Potom je zacijelo zadrijemao u stolici za pultom, jer je najednom naglo podigao pogled i prepao se ugledavši odmah iza sebe urednog crnog mornara, koji mu je preko ramena gledao u ekrane. "Kako ide, gospodine?" upitao je mornar. Bio je vrlo miran. Uniforma mu je bila oštro izglačana. Norman se u trenutku osjetio strahovito uzneseno. Dolazak tog čovjeka u habitat mogao je značiti samo jedno — površinski su se brodovi zacijelo vratili! Brodovi su se vratili, a podmornice su se spustile da ih vrate! Svi će se spasiti! "Mornam", rekao je Norman, pumpajući mu ruku, "drago mi je u vražju mater što vas vidim." "Hvala, gospodine." "Kad ste stigli?" upitao je Norman. "Ovaj čas, gospodine." ' "Znaju li za to već i ostali?" "Ostali, gospodine?" "Da. Ostalo nas je, ovaj, još šest. Je li im rečeno da ste ovdje?" "Na to vam ne bih znao odgovoriti, gospodine." U tom je čovjeku bila nekakva mlitavost koja se Normanu učinila čudnom. Mornar se ogledavao po habitatu, i Norman je na trenutak ambijent sagledao njegovim očima — vlažnu unutrašnjost, izrazbijane pultove, zidove poškrapane pjenom. Činilo se kao da su ovdje boj bojevali. "Bilo je gadno", rekao je Norman. "To se i vidi, gospodine." "Troje nas je poginulo." "Jako mi je žao, gospodine, što to čujem." Opet ta ravnodušnost. Neutralnost. Pokušava li se ponašati u skladu s pravilima? Ili se brine zbog procesa pred vojnim sudom, koji nužno slijedi? Ili je riječ o nečem posve drugom? "Otkud ste došli?" upitao je Norman."Došao otkuda, gospodine?" "S kojega broda?" "O. Sa Sea Horneta, gospodine." "On je gore?" "Da, gospodine, gore je." "Ovaj, da se mičemo", rekao je Norman. "Recite i ostalima da ste stigli." "Da, gospodine." Mornar je otišao. Norman je ustao i povikao: "Juhuuuu! Spašeni smo!" "On, ako ništa drugo, bar nije bio iluzija", rekao je Norman, zapiljen u ekran. "Evo ga, u naravnoj veličini, na monitoru." "Da. Tu je. Ali kamo je otišao?" rekla je Beth. Za pro-ickli su sat vremena temeljito pretražili habitat. Ali od crnoga mornara nigdje ni
traga ni glasa. Baš kao što ga nije bilo ni od kakve podmornice vani. Nije bilo znaka ni od površinskih brodova. Balon što su ga poslali zabilježio ji\ prije nego što se žica pretrgla, vjetar od osamdeset < \•( »rova i valove od deset metara. I odakle je on onda došao? I kamo je otišao? 1 letcherova je radila na računam. Ekran se prekrio brojkama. "A što velite na ovo? Na popisu brodova u aktivnoj službi nema nijednoga plovila s važećim imenom Sea Kornet" Na.što je Norman odgovorio: "Koji se tu vrag zbiva?" "Možda je on bio iluzija", rekao je Ted. "Iluzije na ostaju na video-traci", odgovorio je Harry. "A im loga, i ja sam ga vidio." "Zaista?" upitao je Norman. "Aha. Baš sam se bio probudio, nakon što sam sanjao il.< i su nas spasili, i ležao sam u postelji, i začuo korake, i tad je on ušao u moju sobu." "Jesi li s njim razgovarao?" "Da. Ali je bio čudan. Nekako tup. Kao da mu je bilo li Ino." 244245
Norman je kimnuo glavom. "To se odmah vidjelo da s njim nešto nije u redu." "Da, zaista se vidjelo." "Ali odakle je on uopće došao?" upitala je Beth. "Ja mogu zamisliti samo jednu mogućnost", odgovorio je Ted. "Došao je iz sfere. Ili ga je, u najmanju mku, ona napravila. To jest Jerrv." "Zašto bi to Jerrv učinio? Da nas špijunira?" Ted je odmahnuo glavom. "Razmišljao sam i o tome", odgovorio je. "Čini mi se da Jerrv posjeduje sposobnost stvaranja stvari. Životinja. Ne mislim da je Jerrv osobno orijaška lignja, ali je Jerrv stvorio tu orijašku lignju koja nas je napala. Ne mislim da nas je Jerrv želio napasti, ali, prema onome što nam je ispričala Beth, kad ju je jednom bio stvorio, onda je ta lignja mogla napasti habitat, jer je pomislila da su valjci njen smrtni neprijatelj, kit. I tako je taj napad bio samo nesretan slučaj u procesu stvaranja." Namrštili su se, slušajući što govori. Normanu se to objašnjenje učinilo naprosto odveć ugodnim.
"Mislim da tu postoji još jedna mogućnost. Da je Jerrv prema nama nastrojen neprijateljski." "Ja u to ne vjerujem", odgovorio je Ted. "Ne vjerujem da nam je Jerrv neprijatelj." "Ali se nedvojbeno ponaša tako." "Ali ja ne mislim da mu je namjera da bude takav." "Bez obzira kakve su mu namjere", rekla je Fletchero-va, "bolje će nam biti da ne doživimo još jedan napad. Zato što to konstrukcija ne bi mogla podnijeti. A ne bi mogli ni životni sustavi. "Nakon prvog napada", nastavila je Fletcherova, "morala sam povećati pozitivni tlak, kako bih neutralizirala pukotine. Da bih spriječila prodor vode, morala sam tlak u habi-tatu povećati toliko da postane veći od tlaka mora vani. To je zaustavilo prodiranje vode, ali je zato kroz sve pukotine počeo izlaziti zrak. I za jedan sat popravaka potrošili smo gotovo šesnaest sati pričuvnoga zraka. Brinem se da ne ostanemo bez zraka." Uslijedila je stanka. Svi su razmišljali o implikacijama."Da bih to kompenzirala", produžila je Fletcherova, "smanjila sam unutarnji tlak za tri centimetra. Sad smo malo negativni, ali bi sve moralo biti u redu. Zrak bi nam morao doteći. Ali još jedan napad pod takvim uvjetima, i zdrobit ćemo se kao pivska limenka." Normanu se sve to nije dopadalo, ali je istodobno bio dojmljen kompetencijom Fletcherove. Ona je, pomislio je, dio sustava na koji se mogu osloniti. "Imaš li, Teeny, kakav prijedlog, ako dođe do novog napada?" "Mislim, u Va B imamo nešto što se zove VNOS." "A to je?" "Visokonaponski obrambeni sustav. U B-u imamo jednu kutijicu koja stijenke habitata stalno drži pod naponom, kako bi se spriječila galvanska korozija. To je vrlo nizak napon, tako da se zapravo i ne osjeća. Ali uz tu je kutiju pridodana i još jedna, zelena, i to je VNOS. To je zapravo malostrujni visokonaponski transformator koji na površinu valjaka šalje struju od dva milijuna volti. Što bi svakoj Životinji moralo biti jako neugodno." "Zašto se time nismo već prije poslužili?" upitala je Beth. "Zašto se Barnes nije poslužio njime, umjesto što se izložio..." "... Zato što sa Zelenom kutijom ima i nekih problema", odgovorila je Fletcherova. "Kao pivo, ona je u neku mku više teoretska sprava. Koliko je meni poznato, nikad još nije radila u realnoj podmorskoj situaciji." "Da, ali je zacijelo provjerena." "Da. I u svim je tim testovima u habitatu izazvala 11« ižar." Još jedna stanka, dok su o tome razmišljali. Napokon |e Norman rekao:
"Gadne požare?" "Ti požari obično zahvaćaju izolaciju, zidno ojas-tučenje." "Požar skida izolaciju!" "Za nekoliko bismo minuta umrli od gubitka topline." Našto je Beth upitala: "Koliko taj požar može biti opasan? Da bi vatra gorjela, i n 'i ii "ban je kisik, a mi ga ovdje imamo samo dva posto." 246247
"To je istina, doktorice Halpern", odgovorila je Fletcherova, "ali stvarni sadržaj kisika varira. Habitat je konstruiran tako da u kratkim razdobljima pušta pulseve sa šesnaest posto kisika, i to četiri puta na sat. To je pod automatskom kontrolom; to se ne da isključiti. I ako je postotak kisika visok, onda požar plamti kao blesav — tri puta brže nego gore. I on se ubrzo otme svakoj kontroli." Norman se osvrnuo po valjku. Opazio je tri protupožarna aparata pričvršćena na zid. Sad, kad je malo promislio o tome, prisjetio se kako su ti aparati posvuda po habitatu. Samo što na njih nikad prije nije i stvarno obraćao pozornost. "Čak i ako bismo spriječili širenje požara, u uređajima bi zavladao pakao", nastavila je Fletcherova. "Uređaji za zrak nisu projektirani za dodatni monoksid. nusproizvode gorenja i pepeo." "I što da onda radimo?" "To je samo krajnje sredstvo", rekla je Fletcherova. "To je moja prepomka." Svi su se pogledali i zakimali glavom. "U redu", rekao je Norman. "Samo krajnje sredstvo." "Nadajmo se samo da neće doći do još jednog napada." "Još jednog napada..." Uslijedila je duga šutnja dok su razmišljali o tome. A onda su krivulje na plinsko-plazmenim ekranima na Tininim računarima poskočile, i lihi su pingovi ispunili prostoriju. "Kontakt na obodnim termo-detektorima", rekla je Tina potpuno ravnodušnim glasom. "Gdje?" upitala je Fletcherova. "Sjever. Približava se." I onda su na monitom ugledali riječi: JA DOLAZIM.
*** Isključili su i vanjska i unutarnja svjetla. Norman se zapiljio kroz prozorčić i napregao oči da u tami nešto razabere. Već su odavno shvatili da tama na toj dubini nije ap-Bolutna; vode su Tihog Oceana bile tako bistre da se Čak i n:i dnu dubokom tri stotine metara moglo registrirati nešto svjetla. Bilo je vrlo slabo — Edmundsova ga je usporedila sa svjetlošću zvijezda — ali je Norman znao da se na I m >vršini može gledati i pod takvim svjetlom. Sad je zagradio lice dlanovima kako bi spriječio dolazak svjetla s Tininog računara i pričekao da mu se oči pri-viknu na tminu. Iza njega su Tina i Fletcherova radile za m< mitorima. Začuo se šum hidrofona. Opet je počinjalo. Ted je stajao kraj monitora i govorio: "Jerry, da li me Čuješ? Jerrv, da li me slušaš?" Ali se nije uspijevao probiti. Beth je prišla Normanu koji je zurio kroz prozorčić. "Vidiš nešto?" "Još ne." I/a sebe su začuli Tinin glas: "Osamdeset metara, približava se. Šezdeset metara. I lorde sonar?" "Bez sonara", odgovorila je Fletcherova. "Ništa zbog ga bismo mu mogli postati zanimljivim." "Da onda isključim elektroniku?" "Isključi sve." Pogasila su se sva svjetla na pultu. Sad se vidio još 11 no crveni žar grijača nad njima. Sjedili su u tami i zurili v.in. Norman se pokušavao prisjetiti koliko traje adaptacija li noćni vid. I sjetio se da može potrajati i do tri minute. Počeo je razabirati obrise: osnovne crte mreže postav-IJene na dno i, vrlo tamno i mutno, visoku i oštro uzdignu-in peraju svemirskoga broda. I (>nda još nešto. Zeleni sjaj u daljini. Na horizontu. "Izgleda kao zeleni izlazak sunca", rekla je Beth. sjaj je počeo rasti, i onda su ugledali nešto amorfno i zeleni > s poprečnim prugama. To je naprosto kao nekakva sli-i koju smo već negdje vidjeli, pomislio je Norman. Sasvim i |e slična. Ali nije uspijevao i stvarno razabrati detalje. "Je li to lignja?" upitao je. I >.i", odgovorila je Beth. ■Ja ne vidim..." 249 248
"Gledaš je s jednoga kraja. Tijelo je okrenuto prema nama, krakovi su iza nje, djelimice zaklonjeni tijelom. Zbog toga je i ne vidiš." Lignja se povećala. Nedvojbeno je išla prema njima. Ted je od prozorčića potrčao ponovno prema pultu. "Jerrv, da li me slušaš? Jerrv?" "Elektronika je iskopčana, doktore Fielding", rekla je Fletcherova. "Mislim, pokušajmo razgovarati s njim, za milost Božju." "Ja mislim, gospodine, da smo fazu razgovora već prešli." Lignja je slabašno svjetlucala, a čitavo joj je tijelo bilo tam-nozeleno. Sad joj je Norman počeo razabirati oštri okomiti hrbat na tijelu. Pokretni pipci i krakovi sad su se već jasno razabirali. Silhueta se povećala. Lignja je prolazila bočno. "Ide oko rešetke." "Da", odgovorila je Beth. "To su inteligentne životinje; sposobne su učiti iz iskustva. Vjerojatno joj se nije dopalo što je onda udarila u rešetku, i toga se sjeća." Lignja je prošla kraj peraje svemirskoga broda i sad su joj mogli procijeniti veličinu. Velika je kao kuća, pomislio je Norman. Stvor je glatko kroz vodu klizio prema njima. Obuzeo ga je osjećaj divljenja, unatoč svem lupanju srca. "Jerrv? Jeny!" "Štedi grlo, Ted." "Trideset metara", rekla je Tina. "I dalje se približava." Kad je lignja prišla bliže, Norman joj je uspio izbrojati pipke, a vidio je i dva duga kraka, svijetleće linije što su se protezale daleko iza tijela. Pipci i krakovi labavo su se gibali kroz vodu, dok je tijelo izvodilo ritmičke mišićne kontrakcije. Lignja se pokretala pomoću vode, i za plivanje se nije služila krakovima. "Dvadeset metara." "Bože, kolika li je", rekao je Harry. "Znate što", rekla je Beth, "mi smo prvi ljudi u povijesti koji su vidjeli orijašku lignju kako slobodno pliva. Ovo bi trebao biti veliki trenutak." Čuli su grgoljenje i brizganje vode preko hidrofona; lignja je bivala sve bliža."Deset metara." Na trenutak se veličanstveno stvorenje habitatu okrenulo bokom, i sad su mu vidjeli profil — golemo svijetleće tijelo, dugačko deset metara, s golemim okom što ih je gledalo bez treptaja; vijenac pipaka, što su se izvijali poput opakih guja; dva duga kraka, od kojih se svaki završavao plosnatom sekcijom nalik na list.
Lignja se nastavila okretati sve dok joj se pipci i krakovi nisu istegli do habitata, i onda im je pogled nakratko pao na usta, na oštri ubodni kljun u masi svijetlećih zelenih mišića. "O, Bože..." Lignja je krenula naprijed. U odsjaju što je dopirao kroz prozorčiće, vidjeli su jedni druge. Sad počinje, pomislio je N< >rman. Sad počinje, i ovaj put to ne možemo preživjeti. Krak je zamahnuo prema habitatu a sljedećeg se trenutka začuo glasan tuum. "Jerrv!" uzviknuo je Ted. Glas mu je bio visok, prena-I iregnut od napetosti. Lignja je zastala. Tijelo je krenulo postrance i sad je u niili zurilo golemo oko. "Jerrv! Daj me poslušaj!" Lignja kao da je zastala. "On nas sluša!" povikao je Ted, dograbio ručnu svjetilj-I ii Iz držača na zidu i bljesnuo njome kroz prozorčić. Jedin ju je kratko upalio i ugasio. Veliko je tijelo lignje zasjalo zeleno, pa na trenutak po-t nnnilo, pa ponovno zasjalo zelenim svjetlom. "On nas sluša", rekla je Beth. "Naravno da nas sluša. On je razuman." Ted je dvaput, i i l)i/om slijedu, žmirnuo svojom svjetiljkom. Lignja je zauzvrat bljesnula, i to dva puta. "Kako mu to uspijeva?" upitao je Norman. "Riječ je o kožnoj stanici zvanoj kromatofor", odgovorili mli. "Životinja te stanice može otvarati i zatvarati ilji, i tako zagraditi put svjetlu." l.d je triput žmirnuo. 111 put je žmimula i lignja. I )n to radi prilično brzo", rekao je Norman. 250251
"Da, brzo." "On je razuman", rekao je Ted. "Stalno vam to ponavljam. On je inteligentan i želi razgovarati." Ted je žmirnuo dugo, kratko, kratko. Lignja je odgovorila na isti način. "Tako, lutko", rekao je Ted. "Jerry, samo nastavimo priču."
Odbljeskao joj je na još kompleksniji način i lignja mu je odgovorila, no onda je skrenula nalijevo. "Ne smijemo prekinuti razgovor", rekao je Ted. Kad se lignja pokrenula, pokrenuo se i Ted, pa zaskaku-tao od prozora do prozora, bljeskajući svjetiljkom. Lignja je i dalje žmirkala svojim svijetlećim tijelom, ali je Norman osjećao da to sad čini zbog neke posve drukčije svrhe. Potom su svi pošli za Tedom iz Va D u C. Ted je bljeskao svjetiljkom. Lignja je odgovarala, ali se i dalje gibala naprijed. "Što to radi?" "Možda nas vodi..." "Zašto?" Otišli su do Va B, gdje su bili smješteni uređaji za održavanje života, ali na tom cilindru nije bilo prozorčića. Ted je nastavio do A, gdje je bila zračna komora. Ali ni tu nije bilo prozorčića. Ted je smjesta skočio dolje i otvorio kapak na podu i otkrio pogled na mračnu vodu. "Ted, pazi što radim." "Velim vam, on je razuman", rekao je Ted. Voda mu je pod nogama svijetlila blagim zelenilom. "Evo ga, dolazi." Sad lignju više nije mogao vidjeti, nego samo sjaj. Zabljes-kao je svjetiljkom prema vodi. Zelenilo mu je odgovorilo žmirkanjem. "I dalje govori", rekao je Ted. "A dokle god govori..." Sa zapanjujućom brzinom, krak je pljesnuo i izletio kroz otvorenu površinu vode, da bi se potom u velikom luku zavitlao po čitavoj zračnoj komori. Norman je uhvatio samo odbljesak svijetlećega struka debelog kao ljudsko tijelo i velikoga svijetlećega lista dugačkoga metar i pol, u trenutku kad su slijepo zviznuli kraj njega, a kad se pognuo, vidio je kako udara Beth i baca je ustranu. Tina je vrištala od užasa. Oči su ih zapekle od jakih amonijskih para. Krak je ponovno zamahnuo prema Normanu. Podigao je ruke da se zaštiti,a onda osjeti ljigavo, hladno meso u trenutku kad ga je divovski krak zavrtio i lupio njime o metalni zid zračne komore. Životinja je bila nevjerojatno jaka. "Van, svi van, dalje od metala!" vikala je Fletcherova. Ted se pokušao iskobeljati, udaljiti se što više od okna i usplesana kraka, i već je bio skoro i došao do vrata, kad se list u zamahu vratio i omotao ga, prekrivši mu tako skoro čitavo tijelo. Ted je prostenjao i počeo rukama od-gurivati list. Oči su mu se razrogačile od užasa. Norman je poletio prema Tedu, ali ga je Harry zgrabio. "Pusti ga! Tu se više ne može ništa!" Krak je zamlatio Tedom kroz čitavu zračnu komoru, lupajući ga o zidove.
Glava mu je klonula; s čela mu je na svijetleći krak potekla krv. Krak je i dalje mlatarao, a valjak je od svakog udarca odzvanjao kao gong. "Van!" vikala je Fletcherova. "Svi van!" Beth se iskobeljala mimo njih. Harrv je povukao Nor-ii 1:1 na baš u trenutku kad je iz površine suknuo drugi krak da uhvati Teda kao pincetom. "Dalje od metala! U materinu, dalje od metala!" vikala |e Fletcherova, i oni su stali na tapison Va B, i ona je pre-bacila sklopku na Zelenoj kutiji i začuo se bruj generatora 1 crvene su baterije grijača potamnile u trenutku kad je kroz. habitat briznulo dva milijuna volti. Reakcija je bila trenutna. Pod nogama im se zanjihao pod, kao da je habitat udarila nekakva strahovita sila, i < irman bi se mogao zakleti da je čuo krik, iako je to mo-glo biti i kidanje metala, i krakovi su se hitro povukli iz Bračne komore. Uhvatili su još jedan odbljesak Tedova tilda u trenutku kad su ga krakovi potegli u vodu nalik na nulu, a onda je Fletcherova trznula nadolje polugom Ze-I- ■ 1 u■ kutije. Ali su se alarmi već počeli oglašavati, a upalile .u se i pločice s natpisima upozorenja. "Požar!" uskliknula je Fletcherova. "Požar u Va E!" *** l'lctcherova im je dala plinske maske; Normanu je nje-gi iva stalno klizala niz čelo, zaklanjajući mu pogled. U trenutku kad su stigli do Va D, dim je već bio gust. Kašljali 252253
su i spoticali se i udarali o pultove. "Pognite se", povikala je Tina i pala na koljena. Ona je vodila; Fletcherova je ostala za njima u B-u. Iznad njih je ljutiti crveni žar ocrtavao nepropusna vrata što su vodila u E. Tina je dograbila protupožarni aparat i prošla kroz vrata, a Norman odmah za njom. U prvi je mah pomislio da se zapalio čitav valjak. Divlji su plamenovi lizali uz postrano ojastučenje; gusti su oblaci dima kipjeli uzdižući se prema stropu. Vrućina se gotovo dala opipati. Tina je zamahnula bocom za gašenje i počela sve zasipati bijelom pjenom. U svjetlu požara Norman je ugledao još jedan aparat i dohvatio ga, no metal mu je oprljio prste i aparat mu je pao na pod. "Požar u D", rekla je Fletcherova preko razglasa. "Požar u D."
Isuse, pomislio je Norman. Usprkos maski, kašljao je u jetkom dimu. Dohvatio je aparat s poda i počeo brizgati pjenu; aparat se smjesta ohladio. Tina mu je nešto dovik-nula, ali on od rike plamenova nije više čuo ništa. On i Tina već su polako suzbijali vatru, ali je kraj jednoga okna još ostala velika zapaljena pjega. Okrenuo se i pjenom posuo pod što mu je gorio pod nogama. Bio je nespreman za eksploziju, i prasak ga je bolno lupio po ušima. Okrenuo se i opazio kako je netko u prostoriju pustio vatrogasnu cijev, no onda shvatio kako je izletio ili izgorio jedan od manjih kapaka, i kako u prostoriju s nevjerojatnom silinom brizga voda. Tinu nije vidio, a onda je opazio da ju je nešto zbacilo s nogu; uspravila se, doviknula nešto Normanu, a onda se okliznula i ponovno pala u šumnu bujicu. Dohvatila joj je tijelo i hitnula ga o suprotni zid tako silovito da je Norman u trenutku shvatio da to nije mogla preživjeti, a kad je spustio pogled ugledao ju je kako potrbuške pluta u vodi što je brzo punila prostoriju. Stražnji joj je dio glave bio odsječen; ugledao je crvenu pulpu mozga. Norman se okrenuo i potrčao. Voda se već prelijevala preko praga, no onda je zalupio teška vrata i zavrtio kolo. U D-u se više ništa nije vidjelo; dim je bio još gori nego prije. Ugledao je tamne pjege crvenoga plamena, zamagljene kroz toliki dim. Čuo je šištanje aparata za gašenje.Ali gdje je njegov? Zacijelo je ostao u E-u. Poput slijepca je nastavio opipavati zidove, tražeći drugi. Kašljao je od dima. Pluća su mu gorjela i usprkos masci. I onda, uz silno jecanje metala, otpočela je mlatnjava, i habitat se počeo njihati pod udarcima velike lignje što je bila vani. Preko razglasa je čuo Fletcherovu, ali joj je glas bio hrapav i nejasan. Mlaćenje se nastavilo, i užasno izvijanje metala. A Norman je pomislio: Izgibosmo. Ovaj put nam zaista nema spasa. Aparat za gašenje nije uspio naći, ali su mu zato nike do-(Minule nešto metalno na zidu, i Norman je to opipao u zadimljenoj tami i upitao se što bi to moglo biti, kakav izda-n.ik, a onda mu je kroz udove u tijelo briznulo dva milijuna vn >lii. i on je samo još jednom kriknuo, i svalio se na leda. Poslije svega Zurio je u blok svjetiljaka u nekakvoj čudnoj, nakrivlje-ii' 'i perspektivi. Uspravio se, osjetio oštar bol i osvrnuo se <>k<> sebe. Sjedio je na podu valjka D. U zraku je lebdio llabašni magličasti dim. Ojastučeni su zidovi na nekoliko mjesta bili pocrnjeli i nagorjeli. Zacijelo je i ovdje došlo do požara, pomislio je zapa-njeno zureći u krš. Kad se to dogodilo? Gdje je u to doba l i i? Polako se uspravio najprije na koljeno a potom i na Okrenuo se prema
valjku E, ali su nepropusna vrata do njega zbog nečeg bila zatvorena. Pokušao je zavrtjeti l "|n ne bi li ih otključao; bila su zaglavljena. lije vidio nikoga. Gdje su ostali? A onda se sjetio ,i o Tedu. Ted je poginuo. Lignja mlatara Tedovim : l< 'in u zračnoj komori. A onda je Fletcherova rekla neka i vrate i prebacila strujnu sklopku... Sad mu se sve počelo vraćati. Požar. U valjku E došlo 11 požara. I onda su on i Tina otišli u E da ga ugase. se kako je ušao u prostoriju, kako je vidio plame254255
nove kako se uspinju, ližući zidove... A što je bilo poslije toga, u to više nije bio siguran. Gdje su ostali? U jednom je užasnom trenutku pomislio da je jedini preživjeli, ali je onda iz Va C začuo kašljanje. Krenuo je prema izvoru tog zvuka. Nije vidio nikoga i zato je otišao u Va B. Fletcherova nije bila ni tu. Na metalnim je cijevima bila velika krvava pruga, a na tapisonu jedna njezina cipela. To je bilo sve. Još jedno nakašljavanje, odnekud između cijevi. "Fletcher..." "Samo čas..." Između cijevi se pojavila Beth, umazana kolomašću. "Odlično, i ti si na nogama. Mislim da sam uspjela pokrenuti većinu sustava. Hvala Bogu da je Mornarica na kućištima ispisala sve upute. No bilo kako bilo, dim se razilazi i svi su pokazatelji kakvoće zraka u redu — ne baš bogzna kakvi, ali u redu — i čini se da su svi vitalni dijelovi ostali nedirnuti. Imamo zraka i vode i grijanje i struju. Sad pokušavam otkriti koliko nam je još struje i zraka ostalo." "Gdje je Fletcherova?" "Nisam je nigdje uspjela pronaći." Beth je pokazala na cipelu što je ležala na tapisonu, kao i prugu krvi. "Tina?" upitao je Norman. Uplašila ga je misao da bi mogao ostati zarobljen tu dolje bez pomoći ikoga iz Mornarice. "Tina je bila s tobom", rekla je Beth i namrštila se. "Ne mogu se sjetiti", odgovorio je Norman. "Vjerojatno si preživio strujni udar", rekla je Beth. "To je kod tebe moglo izazvati retrogradnu amneziju. Ne sjećaš se nekoliko posljednjih
minuta pred šok. Ni ja ne mogu naći Tinu, no sudeći prema senzorima stanja, Va E je poplavljen i zatvoren. Ti si s njom bio u E-u. Ne znam zašto je poplavljen." "Što je s Harrvjem?" "I on je, mislim, dobio udar. Sreća vaša što amperaža nije bila viša, jer bi vas spohalo obojicu. No bilo kako bilo, on sad leži na podu C-a, ili spava ili je u nesvijesti. MoždaI kl ga htio malo pogledati. Nisam ga željela micati, da ne bih učinila nekakvo zlo, pa sam ga naprosto ostavila ondje." "Je li se probudio? Razgovarao s tobom?" "Ne, ali mi se čini da diše bez napora. Dobre je boje i Bve to. No, u svakom slučaju, mislila sam da će mi biti pametnije pokrenuti sustave za održavanje života." Otrla je masi s obraza. "Hoću reći, Normane, ostali smo još samo nas i roje." "Ti, ja i Harry?" "Tako je. Ti, ja i Harry." *** I Iarry je mirno spavao na podu između ležajeva. Norman se nadvio nad njega, podigao mu kapak i osvijetlio mu šarenicu. Šarenica se stisla. "Ovaj još sigurno nije u raju", rekao je Harry. "Zašto ne?" upitao je Norman. Osvijetlio je i drugu šarenicu; i ona se stisla. "Zato što si ti tu. A psihologe ne puštaju u raj." Slabašno se nasmiješio. "Možeš li micati prstima na nogama? A šakama?" "Mogu micati svime. I ovamo sam se uspeo sam, Normane, odozdo iz C-a. Sa mnom je sve u redu." Norman se zavalio. "Drago mi je, Harrv, što je s tobom sve u redu." A tako je i mislio: užasavao se i pomisli da je Harrv mogao nekako nastradati. Sve od početka ekspedicije svi SU se toliko oslanjali na nj. U svakoj kritičnoj točki, baš je i >n pronalazio prolaz, dolazio do nužnog razumijevanja. Pa •.(• tako Norman čak i sada tješio mišlju da bi, u slučaju da Beth ne uspije shvatiti funkcioniranje sustava za održavanje života, to mogao učiniti Harrv. "Da, sa mnom je sve u redu." Ponovno je zatvorio oči i i izdahnuo. "Tko je ostao?" "Beth. Ja. Ti." "Isuse." "Aha. Htio bi ustati?" "Aha, rado bih u postelju. Zaista sam umoran, Nor-u u ne. Mogao bih
spavati godinu dana." 256257
Norman mu je pomogao da se uspravi. Harry se brzo svalio na najbliži ležaj. "U redu da malo odspavam?" "Naravno." "Kako je dobro. A zaista sam umoran, Normane. Mogao bih spavati godinu dana." "Da, to si već rekao..." I tu je stao. Harrv je hrkao. Norman je ispružio ruku da skloni nešto zgužvano na jastuku što je ležalo Harrvju pod glavom. Bila je to bilježnica Teda Fieldinga. Norman se najednom osjetio smlavljenim. Sjeo je na svoj ležaj s bilježnicom u rukama. Napokon je bacio pogled na nekoliko stranica, ispunjenih Tedovim krupnim, oduševljenim svrakopisom. U krilo mu je pala fotografija. Okrenuo ju je. Bila je to fotografija crvene Corvette. I tad su ga osjećaji naprosto svladali. Norman nije znao plače li za Tedom, ili nad sobom, zato što mu je bilo jasno da će tako, jedan po jedan, tu dolje svi izginuti. Zbog čega je osjetio veliku tugu, i veliki strah. *** Beth je bila u Va C, za komunikacijskim pultom, gdje je ukapčala sve monitore: "Ovdje su obavili pošten posao", rekla je. "Sve je označeno; za sve postoje upute-, postoje računarski fajlovi za ispomoć. I kreten bi shvatio. I ja u svemu tome vidim samo jedan problem." "A taj je?" "Kuhinja je u Va 5, a Va 5 je poplavljen. Nemamo više hrane, Normane." "Baš nikakve?" "Mislim da ne." "Vode?" "Da, mnogo vode, ali ne i hrane." "Pa mislim, bez hrane se može. Koliko nam je još dana preostalo?" "Čini mi se još dva.""I/\isinski balon, da vidimo kako
je gore. Tina bi, za nje-gi >vo otpuštanje, obično utipkala nekakvu posebnu šifru." "1 /.držat ćemo", ponovio je Norman. "O, naravno. Ako bude i od najgorega najgore, hranu uvijek možemo uzeti i sa svemirskog broda. Tamo je ima n i/obilju." "Misliš da bismo se smjeli upustiti u pogibelj izlaska?" "Morat ćemo", rekla je ona i pogledom preletjela ek-i.nic, "i u roku sljedeća tri sata." "Zašto?" "Minipodmornica. U njoj je uređaj za tempirano izran-i nii<\ ukoliko netko ne dođe i pritisne dugme." "Neka je vrag nosi", odgovorio je Norman. "Pusti je neka ode." "Mislim, to bi bilo odviše brzopleto", odvratila je Beth. i uju stane troje ljudi." "I loćeš reći da bismo se njome svo troje mogli izvući?" "Da. Baš sam to mislila." "Isuse", rekao je Norman. "Krenimo smjesta." "Tu postoje dva problema", odgovorila je Beth. Pokazali je na ekrane. "Prošla sam specifikacije. Kao prvo, podmornica je na površini nestabilna. Ako na površini ima elikih valova, bacat će nas gore nego što bi nas ovdje moglo bacati išta. A dmgo je da se na površini moramo ipojiti s dekompresijskom komorom. Nemoj zaboraviti da i' devedeset sati dekompresije još pred nama." "A ako ne prodemo dekompresiju?" upitao je Norman. I pomislio: Hajde da naprosto u podmornici izronimo na Sinu i otvorimo kapak i ugledamo nebo i oblake i udahnemo normalan zemaljski zrak. "Moramo proći dekompresiju", rekla je Beth. "Krv ti je laii ena otopljenim helijem. Sad si pod tlakom, pa je sve redu. Ali ako taj tlak naglo ukloniš, to je isto kao da i imš čep s boce sa sodom. Helij će ti, u mjehurićima, l >lo/.ivno početi izlaziti iz sistema. I u trenutku te ubiti." 258259
"O", rekao je Norman. "Devedeset šest sati", rekla je Beth. "Toliko je potrebno heliju da izađe iz tebe." "O."
Norman je otišao do prozorčića i bacio pogled na DH-7 i mini-podmornicu. Bili su stotinu metara daleko. "Misliš da će se lignja vratiti?" Ona je samo slegnula ramenima. "To pitaj Jerrvja." A Norman je pomislio: Nema više ni onih gluposti s Geraldinom. Ili joj je draže zloćudni entitet zamišljati kao biće muškoga roda? "Na kojem je to monitoru?" "Na ovom." Kvrcnula je sklopkom. Ekran se osvijetlio. Našto je Norman rekao: "Jerry? Jesi li tu?" Bez odgovora. Norman je utipkao: JERRY? JESI LI TU? Odgovora nije bilo, "Reći ću ti nešto o Jerrvju", rekla je Beth. "On zapravo ne čita misli. Kad smo s njim razgovarali, poslala sam mu misao, ali mi nije odgovorio." "I ja isto", odvratio je Norman. "Poslao sam mu i poruke i slike. I nikad mi nije odgovorio." "Ako govorimo, on odgovara, ali ako samo mislimo, on ne odgovara", rekla je Beth. "Pa tako on nije svemoćan. On se zapravo ponaša kao da nas Čuje." "To je istina", odgovorio je Norman. "Iako nas, po svemu sudeći, u ovom trenutku ne čuje." "Ne. I ja sam maločas bila pokušala." "Pitam se zašto ne odgovara." "Rekao si da je emotivan. Možda se duri." Norman nije bio tog mišljenja. Djeca-prinčevi se ne dure. Ona su osvetoljubiva i hirovita, ali se ne dure. "Usput rečeno", rekla je ona, "možda bi volio vidjeti ovo." Pružila mu je snop ispisa. "To je zapis svih naših interakcija s njim.""Možda u njima nađemo nekakvu nit", rekao je Nor-man listajući papire bez pravog oduševljenja. Najednom se i »sjetio jako umorno. "Svejedno, bar ćeš nečim ispuniti misli." "Istina," "Sto se pak mene osobno tiče", rekla je Beth, "ja bih se \i djela vratiti na brod." "A zašto to?" "Nisam baš sigurna da smo otkrili sve što je u njemu." "Do broda je dug put", odgovorio je Norman. "Znam. Ali ako bismo se na neko vrijeme oslobodili lignje, mogla bih pokušati." "Da imaš čime ispuniti misli?"
"Može se to reći i tako." Pogledala je na sat. "Normane, Idem odspavati nekoliko sati", rekla je. "A onda vučemo llamke da vidimo tko ide do podmornice." "U redu." "1/gledaš mi potišteno, Normane." "I jesam." "1 ja", rekla je ona. "Ovdje je kao u grobu — a sahra-ui'.i' me nekako prerano." I 'spela se ljestvama do svog laboratorija no, po svemu ludeći, nije i zaspala, zato što je Norman, nakon nekoliko trenutaka, začuo Tinin glas s video-trake: "Misliš li da će ikad otvoriti tu sferu?" A Beth je odgovorila. "Možda. Nemam pojma." "To me plaši." Zuj premotavanja, pa kratka stanka, i onda ponovno: "Misliš li da će ikad otvoriti tu sferu?" 'Možda. Nemam pojma." "To me plaši." /;i Beth je ta vrpca postala prava opsesija. Zapiljio se u ispise u krilu, a onda podigao pogled na ' ran, "Icirv?" rekao je. "Jesi li tu?" Jerry mu nije odgovorio. Podmornica Nježno ga je drmala za ramena. Norman je otvorio oči. "Vrijeme je", rekla je Beth. "U redu." Zijevnuo je. Bože, kako sam umoran. "Koliko nam je još vremena preostalo?" "Pola sata." Beth je na komunikacijskom pultu uključila senzorski sustav i ugodila ga. "Znaš kako se sa svime time radi?" upitao je Norman. "Sa senzorima?" "Već prilično dobro. Učim se." "Onda ja idem do podmornice", rekao je on. Znao je da se Beth s tim nikad neće složiti, da će uporno nastojati da baš ona obavi aktivni dio posla, ali je želio bar pokušati. "U redu", odgovorila je ona. "Ti ideš. To je logično." Prikrio je koliko ga je to iznenadilo. "I ja mislim." "Netko mora nadzirati sustav", rekla je ona. "I ja te mogu upozoriti ako
lignja počne prilaziti." "Istina", odgovorio je on. I pomislio: Kvragu, ona to misli ozbiljno. "Ne mislim da je to nešto za Harrvja", rekao je Norman. "Ne, Harry se tjelesno ne osjeća baš najbolje. I spava. A ja velim, pustimo ga neka spava." "Istina", rekao je Norman. "Trebat će ti pomoći da staviš skafander", rekla je Beth. "O, tako je, ronilačko odijelo", odgovorio je Norman. "Ali na njemu je pukla peraja." "Fletcherova je to već popravila", rekla je Beth. "Nadam se da je to obavila kako treba." "Možda bih ipak ja trebala poći." "Ne, ne. Ti samo pazi na pult. Ja idem. To je samo stotinjak metara. To ne može biti bogzna što." "Trenutno je sve čisto", rekla je ona preletjevši pogledom preko monitora. "U redu", odgovorio je Norman.Kaciga je škljocnula, liježući na svoje mjesto, i Beth mu |e kucnula po viziru i uputila mu upitan pogled: Je li sve u I Ctlll? Norman je kimnuo glavom a ona podigla podni kapak. Mahnuo joj je na pozdrav i skočio u ledenu crnu vodu. Kad se našao na morskom dnu, na trenutak je zastao ispod okna dok nije bio siguran da čuje cirkulacijski ventilator, A onda se maknuo ispod nastambe. 11 njoj je bilo zapaljeno svega nekoliko svjetala, a vidio |e i mnogo crta, izvezenih od mjehurića, Što su se iz mnogih pukotina na valjcima dizale prema površini. "Kako ti je sada?" upitala je Beth preko interfona. "Dobro. Znaš da puštamo zrak?" "Izgleda gore nego što jest", odgovorila je Beth. "Možeš mi vjerovati." Stigao je do ruba habitata i zagledao se preko stotinu metara brisanog dna što ga je odvajalo od DH-7. "što ti se čini? Još je čisto?" "Još je čisto", odgovorila je Beth. Norman je krenuo. Hodao je najbrže što može, ali je »sjećao kao da mu se noge kreću u usporenom filmu. Us-l.i >ro je ostao bez daha; opsovao je. "Što je bilo?" "No mogu brže." I dalje je stalno gledao na sjever, Očekujući da će se svakoga časa pojaviti zelenkasti sjaj nadolazeće lignje, ali je horizont ostao taman. "()dlično napreduješ, Normane. I dalje čisto." Sad ga je od habitata dijelilo već pedeset metara — bio
i< 1 u pola puta. Vidio je DH-7, mnogo manji od njihova liabitata, jedincati valjak visok dvanaest metara i sa svega l ' »liko prozorčića. Uz njega je bila preokrenuta kupola i 1 ni 1 \i podmornica. "|oš malo pa si na cilju", rekla je Beth. "Dobar si." Ni »rrnan se počeo osjećati malo pijano. Usporio je ko-il Sad je već razabirao oznake na sivoj površini habitata. Kila su to svakovrsna velika štampana slova ispisana Mor-1 u u mim šablonama. 262263
"Horizont je još Čist", rekla je Beth. "Čestitam. Čini se da si uspio." Došao je ispod valjka DH-7 i podigao pogled na kapak. Bio je otvoren. Zavrtio je kolo i gurnuo ga. Od unutrašnjosti se baš nije mnogo vidjelo, jer je većina svjetala bila pogašena. Ipak je poželio pogledati unutra. Unutra je moglo biti nečega, nekakvog oružja, što im je moglo poslužiti. "Najprije podmornica", rekla je Beth. "Imaš još samo deset minuta da pritisneš dugme." "Istina." Otišao je do podmornice. Zastavši iza dva propelera, pročitao joj je i ime: Deepstar III. Bila je žuta, baš kao i ona kojom se bio spustio, ali joj je konfiguracija bila ponešto drukčija. Pronašao joj je rukohvate na boku, pa se digao u zračni džep zarobljen ispod kupole. Na vrhu je podmornice bio veliki mjehur od pleksiglasa, kupola kabine za pilota. Norman je pronašao kapak iza nje, otvorio ga i ušao. "U podmornici sam." Od Beth nije bilo odgovora. Vjerojatno ga nije ni mogla čuti, s obzirom na sav taj metal kojim je bio okružen. Osvrnuo se posvuda po podmornici, i pomislio: Promočen sam do kože. Ali što je trebao učiniti, obrisati cipele prije nego što će ući? Nasmiješio se na tu misao. Vrpce je pronašao sigurno pohranjene u krmenom pretincu. Bilo je preostalo još obilje prostora za još njih, kao i za troje ljudi. Ali je, Što se tiče izlaska na površinu, Beth imala pravo: unutrašnjost je podmornice bila pretrpana instrumentima oštrih rubova. Kad bi u ovome počelo mlatiti tobom, to ne bi bilo nimalo ugodno. Gdje je dugme za odgađanje? Pogledao je na zatamnje-nu ploču s instrumentima, i ugledao jedincati crveni žmigavac nad dugmetom označenim s "TEMPIRANJE STOJ". Pritisnuo je dugme.
Crvena je lampica prestala bljeskati i počela stalno svijetliti. Na malom su video-ekranu u boji jantara zasjala slova: Vraćeno na nulu — Preostalo vrijeme 12.00.00Još dok je gledao, brojevi su se počeli nizati na obratnu Biranu. Zacijelo sam uspio, pomislio je Norman. Ekran se ugasio. Nastavio je gledati u instrumente, i uto ga je zaokupila misao: U slučaju nužde, bih li znao upravljati podmornicom? Kliznuo je u pilotov naslonjač i okrenuo se zbunju-nu'im brojčanicima i sklopkama na ploči s instrumentima. \:ii/.gled nije bilo nikakvog kormilarskog uređaja, ni kola ui poluge. Kako se tim vragom uopće upravlja? Ekran se najednom ukopčao: 1 )HHPSTAR III — KOMANDNI MODUL Treba li pomoći? I )a Ne Opozovi Da, pomislio je. Potrebna mi je pomoć. Pogledom je i i.ii ekrana potražio dugme s oznakom "DA", ali nije bilo nijednog. Napokon je pomislio kako bi možda morao do-I il.nuii ekran, pa je i pritisnuo "DA". I )EEPSTAR III — KONTROLNI POPIS — OPCIJE /aionjavanje Uronjavanje ()siguraj Isključi Monitor Opozovi Pritisnuo je "Izronjavanje". Ekran se pretvorio u mali rtcJ ploče s instrumentima. Jedan je dio ploče zažmirkao. likom su bila slova: l »EEPSTAR III — KONTROLNI POPIS — IZRONJAVAN.11l P< »stavi pirenje balasta na: 1 11 učeno Prijeđi na sljedeće Opozovi i' > dakle tako radi, pomislio je Norman. Kontrolni po-l i mi slijedi svaki korak, i koji je pohranjen u podmor-knu računani. I treba samo slijediti upute. To bi znao. 264265
Mali je nalet struje zadrmao podmornicom i zaljuljao je vezu. Pritisnuo je "OPOZOVI" i ekran se ispraznio. I potom zabljeskao: Vraćeno na nulu — Preostalo vrijeme 11.53.04 Brojevi su se i dalje nizali natraške. Norman je pomislio: Zar sam ovdje zaista već sedam minuta? Još jedan nalet stmje, i podmornica se još jednom zanjihala. Bio je čas da se krene.
Otišao je do kapka, ispuzao u zvono pa zatvorio kapak. Spustio se niz stijenku podmornice i dotaknuo dno. Kad se našao izvan metalnoga štita, radio je smjesta zakrčao. "... li tu? Norma ne, jesi li tu? Javi se, molim te!" Bio je to Harry, koji se javljao preko radija. "Normane, za milost Božju..." U tom je trenutku Norman ugledao zelenkasti sjaj i shvatio zašto se podmornica propinjala i ljuljala na vezu. Lignja je bila još samo deset metara daleko, svijetleći su joj se krakovi već izvijali prema njemu, mutljajući usput talog na oceanskom dnu. "... Norman, hoćeš li..." Nije bilo vremena za razmišljanje. Napravio je tri koraka, poskočio i kroz otvoreni se kapak miikao u DH-7. *** Zalupio je za sobom kapak, ali je lopatasti krak već zašao unutra. Pričepio je krak kapkom, ali se krak nije povukao. Bio je nevjerojatno jak i mišićav, izvijao mu se pred očima, a sisaljke su izgledale kao napućena ustašca što su se otvarala i zatvarala. Norman je počeo poskakivati po poklopcu, pokušavajući prisiliti krak da se povuče. Kapak je poletio gotovo mišićnom elastičnošću i prevalio ga na leda, nakon čega je posegnuo u habitat. Od njega se širio snažan smrad amonijaka. Norman je potrčao, i počeo se verati sve više u valjak. Pojavio se i drugi krak, pa zapljuskao kroz okno. Dva sukraka počela nad njim opisivati krugove, tražeći ga. Prišao |C prozorčiču i pogledao van, ugledao veliko tijelo životinje i golemo, okruglo, zapiljeno oko. Uspeo se još više, udal-lujuči se od krakova. Činilo se kao da je najveći dio valjka bio namijenjeni skladištenju; bio je pretrpan opremom, .ni.lucima, rezervoarima. Mnogi su sanduci bili jarko crveni sa šablonom ispisanim slovima: "OPREZ! ZABRANJENO PUŠENJE. ZABRANJENA UPOTREBA ELEKTRONIKE. TE-\ \(: EKSPLOZIV". Tu ima eksploziva u vražju mater, pomislio je, posrćući i uspinjući se sve više. Krakovi su se uspinjali sve više za njim. Negdje u dis-i.mehanom, logičnom dijelu mozga, pojavila se misao: Valni, je visok svega dvanaest metara, a krakovi su bar toliko dugački. Naprosto nema mjesta gdje bih se mogao sakriti. Posrnuo je, udario se u koljeno, ali je ipak nastavio. Začuo je pljesak krakova što su udarili o zid, zamahujući ive više prema njemu. (>ružje, pomislio je. Moram pronaći oružje. Stigao je do sitne kuhinjice s metalnim pultom, te nek-iliko lonaca i tava. Hitro je povukao ladice, u potrazi za nožem. Pronašao je samo nožić za struganje povrća, i eno ga odbacio. Čuo je približavanje krakova.
Idućeg i trenutka već bio zbačen s nogu, a kaciga mu je zalupala I h > palubi. Norman se iskobeljao na noge pa se, izbjegavala i krakove, nastavio uspinjati valjkom. Komunikacijski odjel: radio-uredaj, računar, nekoliko monitora. Krakovi su bili tik za njim, zasijecajući zrak i nai puzavice iz noćne more. Oči su ga pekle od amonii ni i para. Migao je do ležajeva, tijesnog prostora uz sam vrh valj\igdje se više ne mogu sakriti, pomislio je. Bez onižja i i iribježišta. Krakovi su sad već doprli do vrha valjka, pljesnuli o trnju zakrivljenu površinu i zamahnuli ustranu. Još ttenui zahvatit će ga. Dograbio je strunjaču s ležaja i podikao nekakvu jadnu zaštitu. Dva su kraka nasumce i oko njega. Prvog je uspio izbjeći. \ onda se on uz glasam rump omotao oko njega, uhvai bv< ijim čvrstim i ljigavim zahvatom i njega i strunjaču. 266267
Osjetio je mučninu od polakoga stiska, dok su ga deseci sisaljki hvatali za tijelo i usijecali mu se u kožu. Za ječao je od užasa. Drugi je krak zamahnuo da ga uhvati zajedno s prvim. Bio je uhvaćen u škripac. 0,,Bože, pomislio je. Krakovi su zamahnuli od zida i podigli ga visoko u zrak, prenijeli u sredinu valjka. To je kraj, pomislio je, ali je u idućem času osjetio kako mu tijelo klizi po strunjači, t kako klizi iz krakova i propada kroza zrak. Počeo je grabiti krakove, tražeći u njima oslonac, i kliziti niz divovske smradne vitice, da bi na koncu tresnuo o palubu kraj kuhinje i opalio glavom o metalni pod. Prevalio se na leda. Nad sobom je ugledao dva kraka kako hvataju strunjaču, stežu je i uvrću. Je li lignja shvatila što se dogodilo, da se Norman oslobodio? Očajnički se osvrnuo oko sebe. Oružje, oružje. Ovo je Momaričin habitat. Tu mora postojati nekakvo oružje. Krakovi su iskidali strunjaču na komadiće. Kroz valjak su zaplovili bijeli komadići ispune. Krakovi su ispustili strunjaču i pustili velike dijelove da padnu. A onda su ponovno počeli mlatiti po habitatu. U potrazi. Ona zna, pomislio je. Ona zna da sam pobjegao i da sam još tu negdje. I sad me lovi.
Ali kako je znala? Norman se sklonio za kuhinjski pult baš u trenutku kad je jedan krak pokosio i porazbijao lonce i tave, pipajući u potrazi za njim. Norman se migoljeći povukao, no put mu je prepriječila velika biljka u loncu. Krak je i dalje tražio, neumorno se gibajući preko poda, lupajući tavama. Norman je prema njemu gurnuo biljku, i krak ju je dohvatio, lako je iščupao iz korijena i zamahao njome. Ta je varka omogućila Normanu da se provuče naprijed. Oružje, pomislio je. Oružje. Spustio je pogled na mjesto gdje je pala strunjača i ugledao, poredan uza zid najdonjega okna, niz srebrnih okomitih sipki. Podvodne puške! Tko zna zbog čega, ali dok se uspinjao, one su mu bile promakle. Na vrhu je svakih ostiju bila debela kvrga nalik na ručnu bombu. Eksplo-živne glave? Počeo se pentrati suprotnim smjerom. Sad su kliznuli i krakovi, slijedeći ga. Kako lignja zna gdje se on nalazi? A onda je, prolazeći kraj prozorčića, vani ugledao oko i pomislio: Za ime Božje, pa on me vidi. Ne prilazi prozorčićima. Nema bistrih misli. Sve se zbiva tako brzo. Puže i pušci se kraj sanduka s eksplozivom u skladišnom odjeljku, i razmišlja, pazi da ne promašiš i upadneš tu, i onda u/ klank pada na palubu zračne komore. Krakovi kližu i niz valjak se spuštaju prema njemu. Po-tegao je jednu zračnu pušku. Bila je pričvršćena za zid gumenim konopom. Norman je potegao, pokušavajući je I' »boditi. Krakovi su se primakli. Cimnuo je gumu, ali se •uma nije otpustila. Što nije u redu s tim kopčama? Krakovi su bili sve bliži i bliži. Brzo se spuštajući. A onda je shvatio da uzice imaju sigurnosne kopče: i ke je trebalo povući ustranu, a ne prema van. Tako je i ili Inio. Guma se nagib oslobodila. Podvodna mu je puška ni bila u mci. Okrenuo se, i krak ga je zbacio s nogu. Hitro «'krenuo na leda i ugledao golemi ravni dlan kraka, pok-rtven sisaljkama, kako se obara ravno na nj, a onda mu se l i.ik ovio preko kacige, i sve je pocrnjelo, i on je opalio. I slijedio je grozan bol u prsnom košu i trbušnoj šupljini. 1 i* i Inom je užasnutom,trenutku pomislio da se ustrijelio. A inda je dahnuo i shvatio da je to samo od detonacije; u prsima mu je gorjelo, ali ga je lignja ipak pustila. I dalje nije ništa vidio. Povukao je onaj dlan s lica i II |e teško pao na palubu, izvijajući se, odsječen od kra-i nutrašnji su zidovi habitata bili zapljusnuti krvlju. Jeii. se krak još micao, ali je drugi bio samo krvavi, izdr-batrljak. Oba su se kraka povukla kroz okno i nula u vodu. iman je otrčao do prozorčića; lignja se brzo udalja-njen zeleni sjaj brzo se smanjivao. Uspio je! Odbio je
n napad. i spio je. 268269
RH-8"I gore od toga: sama izaći", rekao je Harrv. "Ali više nije pazila na mene", odgovorio je Norman. A onda mu je napokon sinulo zašto je tako ljut — ljutio se zato što se bojao. U trenutku velike osobne pogibelji, Beth ga je napustila. Dolje ih je sad ostalo još samo troje, i bili su jedni drugima potrebni — i morali su se moći osloniti Jedno na drugo. Beth je, međutim, bila nepouzdana, i to ga je plašilo. I srdilo. "Da li me čujete?" javio se najednom njen glas preko razglasa. "Da li me netko čuje?" Norman je već posegnuo za mikrofonom, ali mu ga je I lariy istrgnuo iz ruke. "Ja ću to", rekao je. "Da, Beth, čujemo te." "l! brodu sam", rekla je glasom što je krčao u zvučniku. "Pronašla sam još jedan odjeljak, u krmi. iza spavaonice za posadu. Vrlo je zanimljiv." Vrlo je zanimljiv, pomislio je Norman. Isuse, vrlo zanimljiv. Oteo je Harrvju mikrofon. "Beth, kog to vraga radiš tamo?" "O, bok, Normane. Ipak si se vratio, ha?" "Jedva." "Bilo je gužve?" Glas joj se baš nije doimao zabrinuto. "Da, bilo je." "Jesi li dobro? Kao da se zbog nečega ljutiš." "Možeš se kladiti da se ljutim. Beth, zašto si me ostavili dok sam bio vani?" "I larrv je rekao da te sad on preuzima." "On ti je rekao?" Pogledao je Harrvja. Harrv je niječno i >< Imahivao glavom. "Harrv je rekao da će od mene preuzeti pult. I rekao II u je da pođem na brod. Budući da lignje nije bilo u blizini učinilo mi se prava zgoda." Norman je dlanom pokrio mikrofon. "Toga se ne sjećam", rekao je Harrv. Jesi li išta s njom pričao?"
"NC sjećam se da jesam." A Beth je rekla: "Samo ga pitaj, Normane. On će ti reći." ■< )n veli da ti to nikad nije rekao." "Koliko si ih donio?" upitao je Harry vrteći podvodnu pušku po rukama. "Pet", odgovorio je Norman. "Najviše koliko sam mogao ponijeti." "No je li valjalo?" Pregledavao je nabrekli eksplozivni vrh. "Itekako je valjalo. Otkinuto mu je čitav krak." "Vidio sam da lignja odlazi", rekao je Harry. "Pretpostavljao sam da si joj sigurno nešto učinio." "A gdje je Beth?" "To ne znam. Njenoga odijela nema. Pretpostavljam da je otišla na brod." "Otišla na brod?" ponovio je Norman i na mrštio se. "Znam samo jedno: kad sam se probudio, nje više nije bilo. Domislio sam se da si ti tamo u habitatu, i onda sam ugledao lignju, i onda sam te pokušao dobiti preko radija, ali mislim da je metal prekinuo vezu." "Beth je otišla?" rekao je Norman. I osjetio kako ga obuzima ljutnja. Beth je trebala ostati za komunikacijskim pultom, i nadzirati senzore dok je on bio vani. A umjesto toga, zar je otišla na brod? "Njenoga odijela nema", ponovio je Harry. "O, kopileta!" rekao je Norman. I najednom se rasrdio — stvarno i duboko. Šutnuo je nogom o pult. "Pazi malo", rekao je Harry. "O, dodavola!" "Daj se smiri", rekao je Harrv. "No daj, Normane, malo se smiri." "A koji ju je vrag nosio?" "No daj, Normane, sjedni malo." Harrv ga je odveo do stolice. "Svi smo premoreni." "Crnoga mi vraga, jesmo!" "Polako, Normane, polako... Misli na svoj tlak." "Moj je tlak odličan!" "Ne sada, sad nije", odgovorio je Harrv. "Sav si crven." "Kako me je mogla pustiti da izidem i onda naprosto otići?" 270271
"Mislim, onda on nije pri sebi", rekla je Beth. "Kako to misliš, da ću te ja napustiti dok si vani, za miloga Boga?" Uslijedila je stanka. "Nikad to
ne bih učinila, Normane." "Kunem ti se", rekao mu je Harrv, "da nikad s njom nisam ni o čemu razgovarao. Nisam s njom prozborio ni riječi. Velim ti, kad sam se probudio, ona je već bila otišla. Tu nije bilo nikoga. A ako me već pitaš, ona je oduvijek namjeravala otići na brod." Norman se prisjetio kako je Beth brzo pristala da Norman ode do podmornice, i koliko ga je to bilo iznenadilo. Možda je, pomislio je, Harrv ipak u pravu. Možda je to Beth namjeravala učiniti od samoga početka. "A znaš što ja mislim?" upitao je Harrv. "Ja mislim da je ona već počela prolupavati." A preko razglasa, Beth je rekla: "Jeste li se, dečki, nagodili?" Norman je odgovorio: "Mislim da jesmo, Beth, da." "Odlično", odgovorila je Beth. "Zato što sam ovdje, u svemirskom brodu, napravila veliko otkriće." "A to je?" "Pronašla sam posadu." *** "Došli ste obojica", rekla je Beth. Sjedila je za pultom u udobnom bež komandnom centru svemirskoga broda. "Da", odgovorio je Norman gledajući je. Doimala se posve u redu. Ako se što promijenilo, onda je to bilo samo to što je izgledala bolje no ikada. Jača, jasnija. Zapravo izgleda prilično lijepo, pomislio je Norman. "Harrv je mislio da se lignja neće vratiti." "Lignja je bila tamo?" Norman joj je ukratko ispričao o napadu. "Isuse. Oprosti mi, Normane. Nikad ne bih otišla da sam imala i pojma." Ona se nipošto ne doima kao netko kome su počele popuštati vijuge, pomislio je Norman. Doimala se posve primjereno i iskreno."No bilo kako bilo", odgovorio je on, "ja sam je ranio, i I larrv je mislio da se neće vratiti." Našto je Harrv rekao: "A kako nismo mogli odlučiti koji bi od nas trebao os-lati, došli smo obojica." "No dobro, pođite ovamo", rekla je Beth. Povela ih je prema krmi, kroz prostorije za posadu, kraj dvadeset ležajeva za članove posade, te kroz veliku kuhinju. Norman je zastao u kuhinji. Isto je učinio i Harrv. "Gladan sam", rekao je Harrv. "Pojedi nešto", rekla je Beth. "I ja sam. Imaju nekakvu čokoladu s orasima, okus je sasvim u redu." Otvorila je jednu ladicu, izvadila table
umotane u metalnu foliju i pružila im ih. Norman je razderao foliju i ugledao nešto nalik na Čokoladu. Na okus je bila suha. "Nešto biste popili?" "Naravno." Trzajem je otvorila vrata hladionika. "Dijela Inu kolu?" "Zezaš se..." "Oblik je limenke drukčiji, i bojim se da je topla, ali to |c Diet Coke, zabune nema." "Odmah kupujem dionice te kompanije", rekao je Harrv. "Sad kad znamo da će za pedeset godina još postojali." Pročitao je što na njoj piše. "Službeno piće ekspedicije Star Vovager." "Uh, što se zove promocija", rekla je Beth. I Iarry je okrenuo limenku po rukama. Na drugoj je Btrani bio tekst na japanskom. "Pitam se što ovo znači." "To znači, da ih ipak nemoj kupiti", odgovorila je ona. Norman je pijuckao kolu s nejasnim osjećajem nelagode. Činilo se kao da se kuhinja, od kad ju je zadnji put I >n i vidio, promijenila na nekakav suptilan način. U to nije I >i< i siguran — jer je prostorije prije bio pregledao samo le-tlmično — ali je obično dobro pamtio raspored namještaja u prostorijama, a njegova se žena uvijek šalila da bi se irman snašao u svakoj kuhinji. "Znaš što", rekao je, "ne sjećam se da je prije tu bio hladionik." "Ni ja ga zapravo nisam opazila", rekla je Beth. 272273
"Mislim, onda on nije pri sebi", rekla je Beth. "Kako to misliš, da ću te ja napustiti dok si vani, za miloga Boga?" Uslijedila je stanka. "Nikad to ne bih učinila, Normane." "Kunem ti se", rekao mu je Harrv, "da nikad s njom nisam ni o čemu razgovarao. Nisam s njom prozborio ni riječi. Velim ti, kad sam se probudio, ona je već bila otišla. Tu nije bilo nikoga. A ako me već pitaš, ona je oduvijek namjeravala otići na brod." Norman se prisjetio kako je Beth brzo pristala da Norman ode do podmornice, i koliko ga je to bilo iznenadilo. Možda je, pomislio je, Harrv ipak u pravu. Možda je to Beth namjeravala učiniti od samoga početka.
"A znaš što ja mislim?" upitao je Harrv. "Ja mislim da je ona već počela prolupavati." A preko razglasa, Beth je rekla: "Jeste li se, dečki, nagodili?" Norman je odgovorio: "Mislim da jesmo, Beth, da." "Odlično", odgovorila je Beth. "Zato što sam ovdje, u svemirskom brodu, napravila veliko otkriće." "A to je?" "Pronašla sam posadu." *** "Došli ste obojica", rekla je Beth. Sjedila je za pultom u udobnom bež komandnom centru svemirskoga broda. "Da", odgovorio je Norman gledajući je. Doimala se posve u redu. Ako se što promijenilo, onda je to bilo samo to što je izgledala bolje no ikada. Jača, jasnija. Zapravo izgleda prilično lijepo, pomislio je Norman. "Harrv je mislio da se lignja neće vratiti." "Lignja je bila tamo?" Norman joj je ukratko ispričao o napadu. "Isuse. Oprosti mi, Normane. Nikad ne bih otišla da sam imala i pojma." Ona se nipošto ne doima kao netko kome su počele popuštati vijuge, pomislio je Norman. Doimala se posve primjereno i iskreno."No bilo kako bilo", odgovorio je on, "ja sam je ranio, i I l.irry je mislio da se neće vratiti." Našto je Harrv rekao: "A kako nismo mogli odlučiti koji bi od nas trebao os-tati, došli smo obojica." "No dobro, pođite ovamo", rekla je Beth. Povela ih je prema krmi, kroz prostorije za posadu, kraj dvadeset ležajeva za članove posade, te kroz veliku kuhinju. Norman je zastao u kuhinji. Isto je učinio i Harrv. "Gladan sam", rekao je Harrv. "Pojedi nešto", rekla je Beth. "I ja sam. Imaju nekakvu čokoladu s orasima, okus je sasvim u redu." Otvorila je jednu ladicu, izvadila table umotane u metalnu foliju i pružila im ih. Norman je razderao foliju i ugledao nešto nalik na Čokoladu. Na okus je bila suha. "Nešto biste popili?" "Naravno." Trzajem je otvorila vrata hladionika. "Dijela Inu kolu?" "Zezaš se..." "Oblik je limenke drukčiji, i bojim se da je topla, ali to |e Diet Coke, zabune nema." "Odmah kupujem dionice te kompanije", rekao je Harrv. "Sad kad znamo da
će za pedeset godina još postojali." Pročitao je što na njoj piše. "Službeno piće ekspedicije Star Vovager." "Uh, što se zove promocija", rekla je Beth. I I:irry je okrenuo limenku po rukama. Na drugoj je Btrani bio tekst na japanskom. "Pitam se što ovo znači." "To znači, da ih ipak nemoj kupiti", odgovorila je ona. Norman je pijuckao kolu s nejasnim osjećajem nelagode. Činilo se kao da se kuhinja, od kad ju je zadnji put I >i<' vidio, promijenila na nekakav suptilan način. U to nije I >i< > siguran — jer je prostorije prije bio pregledao samo letimično — ali je obično dobro pamtio raspored namještaja u prostorijama, a njegova se žena uvijek šalila da bi se 11 man snašao u svakoj kuhinji. "Znaš što", rekao je, "ne sjećam se da je prije tu bio hladionik." "Ni ja ga zapravo nisam opazila", rekla je Beth. 272273
"Mislim, Činjenica je", rekao je Norman, "da mi čitava ta prostorija sad izgleda nekako drukčije. Izgleda mi nekako veća i — ne znam — nekako drukčija." "To je zato što si gladan", rekao je Harry i široko se nasmiješio. "Možda", odgovorio je Norman. Harry je možda imao i pravo. Šezdesetih je godina bilo napravljeno mnogo studija vizualne percepcije koje su dokazale da subjekti zamućene dijapozitive tumače u skladu sa svojim predispozicijama. Gladni su ljudi u svim dijapozitivima vidjeli hranu. Ali se ta prostorija zaista doimala različitom. Tako se, primjerice, nije sjećao da su vrata što su vodila u kuhinju stajala lijevo, kao što je to sad bio slučaj. Sjećao se da su bila u sredini zida što je kuhinju dijelio od spavaonice. "Ovamo", rekla je Beth, vodeći ih sve dalje prema krmi. "Zapravo mi je taj hladionik dao misliti. Jedno je spremiti mnogo hrane na pokusni brod koji šalju kroz crnu rupu. Ali natrpati hladionik — zašto se time gnjaviti? I to me je navelo na misli, da bi tu na koncu konca ipak mogla postojati nekakva posada." Ušli su u kratak, staklom obložen tunel. Odozgo su na njih sijala tamno-grimizna svjetla. "Ultraljubičasto", rekla je Beth. "Ne znam zbog čega to." "Dezinfekcija?"
"Možda." "Možda je to zato da bi ljudi uhvatili malo sunca", rekao je Harry. "Vitamin D." A onda su ušli u veliku prostoriju drukčiju od ijedne što ih je Norman ikada vidio. Pod je sijao grimiznim sjajem, kupajući prostoriju odozdo ultraljubičastim svjetlom. Na sva su Četiri zida bili montirani nizovi širokih staklenih cijevi. U svakoj je cijevi bila uska srebrena strunjača. Sve su se cijevi doimale prazno. "Ovamo", rekla je Beth. Povirili su kroz jednu staklenu cijev. Gola je žena nekoć bila lijepa. To se još moglo vidjeti. Koža joj je bila tamnosmeda i duboko nabrana a tijelo sparušeno. "Mumificirana?" upitao je Harry. Beth je kimnula glavom."To je najbolje čemu se mogu domisliti. Ali nisam otvo-nl.i cijevi, jer sam pomislila na opasnost od infekcije." "Što je bila ta prostorija?" upitao je on, ogledavajući se. "To je zacijelo nekakva hibernacijska komora. Svaka je i Ijev posebno spojena sa sustavom za održavanje života dovod struje, uređaje za cirkulaciju zraka, svu ma-lineriju — u drugoj prostoriji." I l:iny je prebrojao. "Dvadeset cijevi", rekao je. "A gdje su onda svi ostali?" Beth je odmahnula glavom. "To ne znam." "I onda je ostala jedino ta žena?" "Čini se da je tako. Nisam našla nikog drugog." "Pitam se kako su svi izginuli", rekao je Harry. "Jesi li bila do sfere?" upitao je Norman. "Ne. Zašto?" "Samo se pitam." "Hoćeš reći, samo se pitaš je li posada izginula nakon lb > je pokupila sferu?" "U biti da." "Ne mislim da je sfera ni na koji način agresivna ili i >pasna", odgovorila je Beth. "Posve je moguće da je posali pomrla od naravnih uzroka za samog trajanja puta. I >v;i je žena, primjerice, tako dobro očuvana, da se čovjek inje pitati nema li to kakve veze sa zračenjem. Možda !'• primila veliku dozu zračenja. Oko crne rupe postoje ii.iIiovita zračenja." "Misliš da je posada izginula pri prolasku kroz crnu rupu, .1 da je sferu poslije automatski pokupio sam sve-mirski brod?"
To je sasvim moguće." "Izgleda jako dobro", rekao je Harry, zureći kroz staklo. i >jcco, da ovo vide novinari, načisto bi poludjeli, ha? Seksi nska i/, budućnosti pronađena gola i mumificirana. Film-i i prikaz u jedanaest sati." l vrlo je visoka", rekao je Norman. "Sigurno je viša od 11 «amdeset." Prava amazonka", prokomentirao je Harry. "S velikim i ina." 274■ 275
"Bome lijepo", odgovorila je Beth. "Što je sad bilo — vrijeđaš se u njeno ime?" upitao je Harry. "Ne čini mi se da postoji ikakva potreba za takvim komentarima." "Da kažem istinu, Beth", nastavio je Harry, "pomalo me podsjeća na tebe." Ona se namrštila. "Mislim to ozbiljno. Jesi li je pogledala?" "Ne budi smiješan." Norman je zirnuo kroza staklo, zaklanjajući oči pred odrazom grimiznih ultraljubičastih cijevi od poda. Mumificirana je žena doista izgledala kao Beth — bila je mlada, viša, jača, ali joj je ipak bila slična. "Harrv ima pravo", rekao je Norman. "Ne, njoj je očito tek dvadeset i koja." "Možda ti je to unuka." "Prilično nevjerojatno", odgovorila je Beth. "Nikad se ne zna", rekao je Harrv. "Je li ti Jennifer slična?" "Ne baš. Ali je sad u tom nespretnom razdoblju. Ali ona ne sliči toj ženi. Ne sličim joj ni ja." Normana je zapanjila uvjerenost s kojom je Beth nijekala svaku sličnost s mumificiranom ženom. "Beth", rekao joj je, "što misliš da se ovdje odigralo? Zašto je ostala samo ta žena?" "Mislim da je za ekspediciju bila vrlo važna", odgovorila je Beth. "Možda je čak bila i kapetan, ili dokapetan. Ostali su bili većinom muškarci. I oni su učinili nešto glupo — ne znam što — nešto što im je ona savjetovala da ne čine — i posljedica je toga bila da su svi izginuli. Na čitavom je svemirskom brodu samo ona ostala živa. I ona ga je povela kući. Ali ni s njom nešto nije bilo u redu — nešto protiv čega je bila bespomoćna — i tako je umrla." "A što s njom nije bilo u redu?"
"To ne znam. Nešto." Fascinantno, pomislio je Norman. O tom još nikad nije razmišljao, ali da je soba — a kad smo već kod toga, i čitav svemirski brod — bio samo jedan veliki Rorschachov test. Ili, točnije, TAT. Tematski apercepcijski test bio jetest koji se sastojao od niza višeznačnih slika. Od subjeka-la se tražilo da kažu što se, po njihovu mišljenju, zbiva na lim slikama. S obzirom da na slikama nije bila prikazana jasna priča, nju su stvarali subjekti. I te su priče govorile mnogo više o pripovjedačima negoli o samoj slici. A sad im je Beth pričala svoju maštariju o toj prostoriji: da je ekspedicijom zapovijedala žena, da je muškarci nisu IHjeli slušati, i da su svi izginuli, i da je samo ona ostala živa, kao jedini preživjeli. Ta priča im nije rekla mnogo o svemirskom brodu. Ali u n je rekla mnogo o Beth. "Shvatio sam", rekao je Harrv. "Hoćeš reći da se baš • ma zabunila pa odvezla brod predaleko u prošlost. Tipična žena za volanom." "Moraš li se zezati baš sa svačim?" "A moraš li ti sve primati tako ozbiljno?" "< )vo jest ozbiljno", rekla je Beth. "A ja ću tebi ispričati jednu posve drukčiju priču", rekao |e I Iarry. "Stvar je zajebala baš ova ženska. Trebala je nešto Ui mili, ali je na to posve zaboravila, ili se zabunila na neki drugi način. I onda je otišla u hibernaciju. Posljedica je nje-llne pogreške bila pogibija ostatka posade, a ona se nikad nije probudila iz hibernacije — nikad nije shvatila što je i 11 ula, zato što je bila tako nesvjesna svega što se zbiva." "Sigurna sam da ti se ta priča više dopada", rekla je Beth. "Ona se savršeno slaže s tvojim prezirom prema nama, tipičnim za crnog muškarca." "Samo polako", rekao je Norman. "Krivo ti je zbog moći ženskoga roda", nastavila je il, "Kakve moći? Ti dizanje utega nazivaš moćju? To je imi > snaga — i to dolazi od osjećaja slabosti, ne snage." Ti /.goljava mala lasice", rekla je Beth. i Sto sad misliš učiniti, prebiti me?" upitao je Harrv. 11 i > ti sebi zamišljaš moć?" Ja /nam što je moć", rekla je Beth i propalila ga po-l 'in. i'olako, polako", umiješao se Norman. "Ne zapo-:mo le teme." \li |e 1 Iarry rekao: 276277
"A što ti misliš, Normane? Imaš li i ti neku priču o toj sobi?" "Ne", odgovorio je Norman. "Nemam je." "No, daj", rekao je Harry. "Kladim se da imaš." "Ne", odgovorio je Norman. "Ne namjeravam se igrati posrednika medu vama dvoma. Morali bismo se svi držati zajedno. I dok smo god tu dolje, morali bismo raditi kao tim," "Harry je taj koji razbija zajednicu", rekla je Beth. "Od samog početka putovanja on se stalno trudi sa svakim imati problema. A sva ta sitna potkubavanja..." "Kakva sitna potkubavanja?" upitao je Harry. "Znaš ti savršeno dobro kakva sitna potkubavanja", odgovorila je Beth. Norman je krenuo iz prostorije. "Kamo ćeš ti?" "Publika vas napušta." "Zašto?" "Zato što ste oboje dosadni." "O", rekla je Beth, "gospodin Hladni Psiholog zaključuje da smo dosadni?" "Tako je", odgovorio je Norman i otišao kroz stakleni tunel, a da se nije ni osvrnuo. "Kad ćeš napokon sjahati sa svim tim svojim prosuđivanjem drugih ljudi?" povikala je Beth za njim. On je nastavio koračati. "Tebi govorim! Nemoj naprosto odlaziti, Normane, dok ti ja govorim!" Još je jednom ušao u kuhinju i počeo izvlačiti ladice u potrazi za čokoladom s orasima. Ponovno je bio ogladnio, i ta mu je potraga skrenula misli s ono dvoje. Morao je priznati da ga je uznemirilo kako se stvari odvijaju. Pronašao je čokoladu, zgulio staniol, pojeo je. Uznemiren, ali ne. i iznenađen. Studije su grupne dinamike već odavno potvrdile istinitost stare mudrosti da "trojica već čine gomilu". U prenapetim situacijama, tročlane su grupe inherentno nestabilne. Ukoliko svatko nema jasno definirano podmčje odgovornosti, u gmpi postoji sklonost k promjeni savezništva, uvijek se dvojica udružuju protiv jednog. A sad se dogodilo upravo to.Dovršio je čokoladu i smjesta pojeo još jednu. Koliko je još sati pred njima? Najmanje još trideset šest. Potražio je nešto u čemu bi mogao ponijeti još nekoliko čokolada, ali njegov poliesterski kombinezon nije imao džepova. U kuhinju su ušli Beth i Harry, vrlo zlovoljni. "Hoćete malo čokolade s orasima?" upitao je punim ustima. "Želimo se ispričati", rekla je ona. "Zbog čega?"
"Što smo se ponašali kao djeca", odgovorio je Harry. "Tako mi je neugodno", odgovorila je Beth. "Užasno mi je teško što sam tako izgubila živce, osjećam se kao totalni idiot..." Beth je oborila glavu i zapiljila se u pod. Zanimljivo kako se brzo okrenula, pomislio je Norman, prešla od agresivne samouvjerenosti u potpunu suprotnost toga, pu-zavo pokajništvo. A između toga ništa. "Nemojmo sad iz toga praviti slona", odgovorio je. "Svi smo premoreni." "Osjećam se naprosto grozno", nastavila je Beth. "Zaista grozno. Osjećam se kao da sam vas obojicu ostavila na cjedilu. Ovdje uopće ne bih ni trebala biti. Ja nisam dostojna tla budem u takvoj ekipi." Norman joj je odgovorio: "Beth, uzmi malo čokolade i prestani plakati nad sobom." "Istina", rekao je Harrv. "Mislim da mi se više dopadaš kad bjesniš." "Već mi je slabo od te čokolade", rekla je Beth. "Prije nego što ste vi došli, pojela sam jedanaest komada." "Dobro, zaokruži onda na tucet", rekao je Norman, "pa da se vratimo u habitat." *** Dok su se vraćali oceanskim dnom, svi su bili napeti, jer EU vrebali na lignju. Normana je, međutim, tješilo to što su I -ih naoružani. A bilo je tu i još nešto: nekakva unutarnja sa-in. mvjerenost koja je dolazila od ranijeg sukoba s njom. "Držiš tu podvodnu pušku kao da misliš ozbiljno", re-l.l.i )c Beth. 278279
"Da. I mislim." Čitavog je života bio akademičar, sveučilišni istraživač, i nikad sebe nije zamišljao kao čovjeka od akcije. Ili bar pod tom akcijom nije predmnijevao ništa više od povremene partije golfa. A sada, dok je držao podvodnu pušku na gotovs, otkrio je kako mu se taj osjećaj prilično dopada. Dok je tako koračao, opazio je, na putu između svemirskoga broda i habitata, izobilje morskih lepeza. Morali su ih obilaziti, jer su ponegdje bile visoke po metar i dvadeset, pa i metar i pol, prpošno grimizne i modre pod njihovim svjetlima. Norman je bio prilično siguran da te lepeze, kad su prvi put stigli do habitata, nipošto nisu bile tu. Ali sad tu nisu bile samo slikovite lepeze, nego i plove velikih riba. Većina je riba bila crne boje, s crvenkastom prugom potegnu tom preko leda. Beth je rekla da je to pacifički bračić, uobičajena riba u tom
području. Sve se mijenja, pomislio je on. Sve se oko nas mijenja. Ali u to ipak nije bio sasvim siguran. Tu se dolje zapravo nije posve pouzdavao u pamćenje. Bilo je toliko toga drugog što mu je mijenjalo percepciju — visokotlačna atmosfera, rane što ih je zadobio kao i nesnosna napetost i strah u kojima je živio. Pogled mu je pao na nešto blijedo. Spustio je snop svjetla i obasjao dno, pa ugledao migoljenje bijele pruge s dugačkom tankom perajom i crnim prugama. U prvi je mah pomislio da je riječ o jegulji. A onda je ugledao sićušnu glavu i usta. "Samo čas", rekla je Beth i stavila mu ruku na rame. "Što je to?" "Morska zmija." "Je li opasna?" "Obično ne." "Otrovna?" upitao je Harry. "Vrlo otrovna." Zmija je ostala tik uz dno, očito u potrazi za hranom. Zmija na njih nije obratila baš nikakvu pozornost, a Norman je otkrio da je zaista prekrasna, napose kad se malo odmaknula. "Od nje mi se ježi koža", rekla je Beth. "Znaš li od koje je vrste?" upitao je Norman."Mogla bi biti Belcherova", odgovorila je Beth. "Sve su pacifičke morske zmije otrovne, ali je Belcherova morska zmija od njih najotrovnija. Mnogi istraživači zapravo misle da je ona najsmrtonosniji gmizavac na svijetu, jer joj je otrov sto puta jači od otrova kraljevske kobre i crne mambe." "I tako, ako te ugrize..." "Dvije minute, i to najviše." Gledali su kako zmija klizi između lepeza. I onda je više nije bilo. "Morske zmije obično nisu agresivne", rekla je Beth. "Neki ih ronioci čak i dodiruju, igraju se s njima, ali ja ne bih nikada. Bože. Zmije." "Zašto su tako otrovne? Je li to zato da imobiliziraju plijen?" "Znaš, to je zanimljivo", rekla je Beth, "ali su najotrovnija stvorenja na svijetu sve odreda vodena bića. Otrov kopnenih životinja u usporedbi s njima nije ništa. A čak i medu kopnenim životinjama, najsmrtonosniji se otrov dobiva iz vodozemca, iz žabe, Bufotene marfensis. U moru postoje otrovne ribe, kao one iz porodice Tetraodontidae, koje se napuhuju kao balon i u Japanu su prava poslastica; a postoje i otrovne školjke, kao što je to primjerice Alaverdis lo-tensis. Jednom sam bila na čamcu na Guamu i neka ju je žena izronila. Te su školjke vrlo lijepe, ali ona nije znala da prstima ne smije ni blizu njihova vrška. Školjka je istisnula Otrovnu bodlju i ubola je u dlan. Žena je napravila samo tri koraka i
srušila se u grčevima, a za manje od sat bila je mrtva. A postoje i otrovne biljke, otrovne spužve, otrovni koralji. I onda zmije. Čak su i najslabije morske zmije beziz-nimno smrtonosne." "Prekrasno", rekao je Harry. "Mislim, potrebno je shvatiti da je ocean mnogo stariji /ivoini ambijent od kopna. U oceanu život postoji već tri i pol milijarde godina, mnogo duže nego na kopnu. Metode konkurencije i obrane u oceanu su mnogo razvijenije — |ei |e za taj razvoj bilo više vremena." "Hoćeš reći da će za nekoliko milijardi godina i na b >l >nu biti strahovito mnogo otrovnih životinja?" \k< > dospijemo tako daleko", odgovorila je ona. 280281
"Dajte da se naprosto vratimo u habitat", predložio je Harry. Habitat je sad već bio sasvim blizu. Sad su već razabirali sve struje mjehurića što su se dizale iz pukotina. "Curi kao kopile", rekao je Harrv. "Mislim da imamo dovoljno zraka." "A ja mislim da ću provjeriti." "Komodajte se", odgovorila je Beth, "ali ja sam temeljito obavila posao." Norman je već pomislio da će ponovno izbiti prepirka, ali su se Beth i Harrv smjesta okanili. Došli su do okna i uspeli se u DH-8."U redu, u redu, možda sam malo prenapeta", rekla je Beth. "Ali, Normane, sad ozbiljno. Prije nego što sam pošla na brod, Harrv je došao ovamo i rekao da sad on preuzima. Rekla sam mu da si ti kod podmornice i da u blizini nema nikakve lignje i da bih rado pošla u brod. On je rekao može, ja preuzimam. I tako sam pošla. A sad se više ne sjeća ničega. Ne čini li ti se to malo opaljeno?" "Opaljeno?" rekao je Norman. "Daj prestani, budi ozbiljan." "Ozbiljan?" rekao je Norman. "Izbjegavaš li razgovor? Opazila sam kako ono o čemu ni" želiš pričati naprosto zaobilaziš. Stalno pokušavaš sve ragladiti, skrećeš razgovor s vrućih tema. Ali Normane, ja Ipak mislim da bi morao poslušati to što ti pričam. Riječ je 11 problemu s Harrvjem." "Beth, ja te slušam vrlo pažljivo." "I?" "Toj zgodi nisam bio nazočan, tako da zapravo i ne mogu znati. A vidim
samo to da Harrv izgleda kao onaj liti dobri, stari Harrv — arogantan, pun omalovažavanja i • rio, vrlo inteligentan." "Ne misliš da je malo prolupao?" "Ne više nego svi mi ostali." "Isuse! Što bih još morala učiniti da te razuvjerim? S tim .mi čovjekom imala čitav razgovor a on to sada niječe. Misliš da je to normalno? Misliš da se u takvog čovjeka možemo pouzdati?" "Beth. Mene nije bilo." "Hoćeš reći da sam možda ja skrenula." "Nije me bilo." "Misliš da sam možda ja ta koja je prolupala? Da | u li am da se održao razgovor kojeg zapravo nije ni bilo?" "Beth." "Norman, velim ti. S Harryjem su se pojavili problemi, i u od loga okrećeš glavu." Začuli su približavanje koraka. "Idem u laboratorij", rekla je ona. "A ti razmisli o tome iam li rekla." r trenutku kad je Harrv ušao, ona se već uspinjala iivama. Pult "Jeny?" Norman se oštro zagledao u kompjuterski ekran. Ekran je ostao prazan, na njemu je bio samo žmirkavi kursor. "Jerry, jesi li tu?" Ekran je bio prazan. "Pitam se, Jerry, zašto od tebe nemamo ni glasa", rekao je Norman. Ekran je i dalje bio prazan. "Pokušavaš malo psihološki?" upitala je Beth. Provjeravala je komande vanjskih senzora, promatrala grafove. "Ako mene pitaš, čovjek na kojem bi trebao primijeniti svoju psihologiju, zapravo je Harrv." "Kako to misliš?" "Evo Što mislim: Mislim da se Harrv ne bi smio zajebavati sa sustavima za održavanje života. Ne bih rekla da je baš jako stabilan." "Stabilan?" "To je vaš trik, jel da, vas psihologa? Da ponavljate zadnju riječ u rečenici. Tako ljude navodite na priču." "Priču?" rekao je Norman i nacerio se. 282283
"Daj pogodi što se dogodilo. Beth je izvrsno sredila sustave za održavanje života. Sve je da ne može bolje. Imamo zraka još za pedeset dva sata pri sadašnjoj potrošnji. Moralo bi biti dobro. Razgovaraš s Jerrvjem?" "Kako?" upitao je Norman. Harry je pokazao na ekran: BOK NORMANE. "Ne znam kad je to došlo. Prije nije htio razgovarati." "Dobro, sad hoće", odgovorio je Harry. BOK HARRY. "Kako ide, Jerry?" upitao je Harry. ODLIČNO HVALA NA PITANJU. KAKO SI TI? TOLIKO BIH VOLIO PRIČATI S VAŠIM ENTITETIMA. GDJE JE KOMANDNI ENTITET HAROLD C. BARNES? "Zar ne znaš?" TAJ ENTITET VIŠE NE OSJEĆAM. "On, ovaj, nema ga više." SHVAČAM. ON NIJE BIO PRIJATELJ. NIJE VOLIO RAZGOVARATI SA MNOM. Norman je pomislio: Što on to nama priča? Zar se otarasio Barnesa samo zato što se ovaj prema njemu nije držao prijateljski? "Jerry", rekao je Norman, "što se dogodilo s komandnim entitetom?" ON MI NIJE BIO PRIJATELJ. NISAM GA VOLIO. "Da, ali što se s njim dogodilo?" ON VIŠE NIJE. "A drugi entiteti?" I DRUGI ENTITETI. NISU VOLJELI PRIČATI SA MNOM. Našto je Harry rekao: "Misliš da to hoće reći kako si ih se otarasio?" RAZGOVOR S NJIMA NIJE ME USREĆIVAO. "I tako si se otarasio svih ljudi iz Mornarice?" upitao je Harrv. A Norman je mislio: To baš nije sasvim točno. Otarasio se on i Teda, a Ted je s njim pokušavao komunicirati. Ili bar s lignjom. Ima li ona ikakve veze s Jerrvjem? Kako bi ga to moga upitati? "Jerry..."IZVOLI NORMANE. JA SAM TU. "Daj da pričamo." ( )DLIČNO. TO BAŠ VOLIM. "Jerry, ispričaj nam nešto o onoj lignji." KNTITET LIGNJA JE MANIFESTACIJA. "Odakle je ona došla?" DOPALA TI SE? MOGAO BIH JE JOŠ MANIFESTIRATI /A TEBE.
"Ne, ne, ne čini to", rekao je Norman žurno. NE DOPADA TI SE? "Ne, ne, Jerry, baš nam se jako dopala." TO JE ISTINA? "Jest, istina. Dopada nam se. Zaista nam se dopada." ODLIČNO. BAS MI JE DRAGO ŠTO VAM DOPADA. I ( ) JE ZAISTA DOJMLJIVI ENTITET KRASNE VELIČINE. "Da, doista jest", rekao je Norman i obrisao znoj s čela. \tuse, pomislio je, to je kao da razgovaram s djetetom s nabijenim pištoljem. BILO MI JE KAO TEŠKO MANIFESTIRATI TAKO VELIKI ENTITET. DRAGO MIJE DA VAM DOPALA. "Zaista je impresivna", suglasio se Norman. "Ali nema poirebe da nam više ponavljaš taj entitet." ŽELIŠ MANIFESTIRAM VAM NEKI NOVI ENTITET? "Ne, Jerrv. Zasad ništa, puno ti hvala." MANIFESTIRANJE JE SRETAN ZA MENE. "I >a, siguran sam da je tako." I 'ŽIVAM KAD MOGU MANIFESTIRATI ZA TEBE NORMAN!:. A ISTO I ZA TEBE HARRY. "Hvala ti,Jeny." I JA UŽIVAM VAŠIM MANIFESTACIJAMA. "Našim manifestacijama?" upitao je Norman i hitro pogledao IIanyja. Jerrv je očito mislio da mu i ljudi u habita-lu zauzvrat nešto manifestiraju. Čini se da je Jerrv u tome v li li< > svojevrsnu razmjenu. ! )A I JA UŽIVAM VAŠIM MANIFESTACIJAMA. "Jerry, ispričaj nam nešto o našim manifestacijama", rekao je Norman. II' SU MANIFESTACIJE MALE I NE PROTEŽU SE IZ-\ W VAŠIH ENTITETA ALI SU TE MANIFESTACIJE ZA li NE NOVE. ZA MENE SU SRETNE. 284285
"O čemu on to?" upitao je Harry. O TVOJIM MANIFESTACIJAMA HARRY. "O kakvim manifestacijama, za milost Božju?" "Nemoj se srditi", upozorio ga je Norman. "Ostani miran." SVIĐA MI SE TA NA HARRYJU. DAJ JOŠ JEDNU.
Norman je pomislio: Čita li on i osjećaje? Smatra li on naše osjećaje manifestacijama? Ali u tome nema nikakve logike. Jerry im ne može čitati misli; to su već utvrdili. Možda bi bilo bolje provjeriti još jednom. Jerry, pomislio je, da li me čuješ? MENI SVIĐA SE HARRY. NJEGOVE SU MANIFESTACIJE CRVENE. ONE SU DUHOVITE. "Duhovite?" DUHOVIT = OBDAREN DUHOM "Shvaćam", rekao je Harry. "On misli da smo smiješni." SMIJEŠAN = OBDAREN SMIJEHOM "Ne baš tako", odgovorio je Norman. "Mi entiteti to zamišljamo kao..." I tu je zastao. Kako da mu objasni riječ "smiješan"? A što je, napokon, i sam vic? "Mi entiteti posjedujemo koncept određene situacije koja izaziva nelagodu, i onda mi tu situaciju nazivamo komičnom." KO MIČNOM? KAO POMIČNOM? "Ne. To je jedna riječ. Ko-mič-nom", rastavio mu je Nomian na slogove. SHVAČAM. VAŠE SU MANIFESTACIJE KOMIČNE. ENTITET LIGNJA NAPRAVILA JE ZA VAS MNOGO KOMIČNIH MANIFESTACIJA. "Meni to nije bilo baš nimalo smiješno", rekao je Harrv. MENI JEST. *** To je otprilike zbroj svega, pomislio je Norman, dok je tako sjedio za računarom. Trebalo je nekako uvjeriti Jerry-ja u ozbiljnost njegovih čina. "Jerrv", pokušavao mu je objasniti Norman, "tvoje manifestacije uništavaju naše entitete. Nekih od naših entiteta više nema." DA TO ZNAM."Ako nastaviš sa svojim manifestacijama..." DA JA VOLIM MANIFESTIRATI. TO JE ZA VAS K( )MIČNO. "... onda uskoro od svih naših entiteta neće ostati nijedan. I onda više nećeš imati s kim razgovarati." TO NE BIH ŽELIO. "To mi je poznato. Ali su mnogi entiteti već nestali." ONDA IH VRATITE. "Mi to ne možemo. Oni su nestali zauvijek." ZAŠTO? "Mi ih ne možemo vratiti." ZAŠTO? Baš kao malo dijete, pomislio je Norman. Upravo kao malo dijete. Reci djetetu da ne možeš učiniti sve što ono poželi, da se ne možeš igrati onako kako to ono hoće, i ■ mio to naprosto ne želi prihvatiti. "Jerrv, mi naprosto ne posjedujemo moć da ih vratimo." IiOČU DA SMJESTA VRATITE DRUGE ENTITETE.
"Misli da se mi više ne želimo igrati", rekao je Harrv. VRATI ENTITETA TEDA. N3Što je Norman odgovorio: "Jerrv, mi to ne možemo. Rado bismo kad bismo mogli." MENI SVIĐA ENTITET TED. ON JE VRLO KOMIČAN. "Da", odgovorio je Norman. "I Ted je volio tebe. I htio je s tobom razgovarati." MENI SVIĐAJU NJEGOVE MANIFESTACIJE. VRATITE TI {DA. "Mi to ne možemo." Uslijedila je duga stanka. JESAM UVRIJEDIO VAS? "Ne, nisi ni najmanje." MI SMO PRIJATELJI NORMAN I HARRY. "Da, jesmo." ONDA VRATITE ENTITETE. "On to naprosto ne želi shvatiti", rekao je Harrv. "Jerrv, /a ime Božje, mi to ne možemo!" TI SI KOMIČAN HARRY. DAJ JOŠ JEDNOM. On očito u jakim emotivnim reakcijama vidi nekakvu manifestaciju, pomislio je Norman. Možda on tako zamišlja 286287
igru — da provocira suigrača i da se poslije zabavlja njegovom reakcijom? Možda su ga zabavljali živi osjećaji što ih je izazvala lignja? Možda on tako zamišlja igranje? HARRY DAJ OPET. HARRY DAJ OPET. "Daj, čovječe", rekao je Harry ljutite "Skini mi se s vrata!" HVALA TI. MENI TO SVIĐA. I ON BIO CRVEN. A SAD MOLIM VRATITE ENTITETE OTIŠLE. Normanu je na um pala ideja: "Jerry", rekao je, "ako želiš da se entiteti vrate, zašto ih onda ti ne vratiš?" JA NISAM RADOSTAN TO ČINITI. "Ali bi mogao, kad bi samo htio?" JA MOGU BAŠ SVE. "Da, naravno da možeš. I zašto onda ne vratiš entitete koje toliko želiš?"
NE. JA NISAM SRETAN TO ČINITI. "Zašto ne?" upitao je Harry. DAJ ČOVJEČE SKINI MI SE S VRATA. "Jeny, nemoj se ljutiti", brzo je rekao Norman. Na ekranu nije bilo odgovora. "Jeny?" Ekran nije odgovarao. "Opet je otišao", rekao je Harry. Zavrtio je glavom. "A sam Bog zna što nam sad sprema to malo kopile."Tko zna? pomislio je. Nakon toliko sati provedenih na dnu, čovjek više ne može suditi ni o čemu. Spustio se niz Ijcsive i otišao do svog ležaja. Harry je već bio u krpama i glasno hrkao. Norman se odlučio još jednom istuširati. A kad je stao pod mlazove, otkrio je nešto zapanjujuće. Masnica, koje su mu prije pokrivale tijelo, sad više nije bilo. Ili ih bar gotovo nije bilo, pomislio je zagledan u preostale mrlje žutog i grimiznog. Zaliječile su se za nekoliko sati. Ispitivački je pokrenuo udove i shvatio da je nestalo i bola. Zašto? Što se dogodilo? Na trenutak je pomislio da je Sve to bilo samo san, ili noćna mora, a onda rekao u sebi: Ne, to je samo zbog te atmosfere. Posjekotine i masnice brže se liječe u visokotlačnom ambijentu. Nema u tome ničeg tajanstvenog. To je naprosto atmosferski efekt. Osušio se koliko se mogao vlažnim ručnikom, pa se vratio na ležaj. Harry je i dalje hrkao, glasno kao i uvijek. Norman je legao na leda, pa se zapiljio u crvene zujave spirale stropnoga grijača. Nešto mu je palo na pamet pa je ustao pa maknuo ustranu Harrvjev govorni aparat. Hrkanje se smjesta pretvorilo u tiho, visoko pištanje. Mnogo bolje, pomislio je. Legao je na vlažan jastuk i gotovo u trenutku zaspao. Probudio se bez ikakva osjećaja za proteklo vrijeme — moglo je proći i svega nekoliko sekundi — ali se osjetio osvježeno. Protegao se i zijevnuo, pa ustao iz postelje. Ilarrv je još spavao. Norman je vratio govorni aparat na njegovo mjesto i hrkanje se nastavilo. Otišao je u Va D, do računara. Na ekranu su još bile riječi: DAJ ČOVJEČE SKINI MI SE S VRATA. "Jerrv?" upitao je Norman. "Jerrv, jesi li tu?" Ekran nije odgovorio. Jerry nije bio tu. Norman je pogledao na snop ispisa s jedne strane. Zaista bih morao sve to prijeći, pomislio je. Zato što ga je mučilo nešto u vezi s kurjem. Norman na to ne bi znao pokazati prstom, no čak i ako bi Jerrvja zamislio kao maloga princa, u njegovu ponašanju ipak nije bilo logike. To se naprosto nije slaga-l< >. što se odnosilo i na posljednju poruku. Daljnja analiza
Norman je pošao u laboratorij potražiti Beth, no ona je već spavala, sklupčana na kauču. U snu je bila lijepa. Činilo se čudnim da je, nakon toliko vremena provedena u dubini, iz nje upravo zračila nekakva radost. Kao da joj je iz lica nestalo svake grubosti. Nos joj više nije bio onako oštar; crta joj je usta bila mekša, punija. Pogledao joj je ruke, koje su prije bile mišićave i nabreklih žila. Sad kao da su mišići postali gladi, nekako ženstveniji. 288289
DAJ ČOVJEČE SKINI MI
zavolju dnige igračke. Djeca osim toga imaju slabu predodžbu o tome što znači razbiti nešto. Ako Jerrv ne zna što je smrt, onda se neće skanjivati ubiti Teda, zato što misli da je smrt samo privremena pojava, Tedova "komična" manifestacija. On možda i ne shvaća da je razbio igračku. A istina je također i to, kad dobro o tome promisli, da je Jerrv uistinu manifestirao različite stvari. Dakako, po-l.iA'ći od pretpostavke da su meduze i škampi i morske lepeze i morske zmije sve njegove manifestacije. No jesu li bile? Ili je sve to tek normalan dio okoliša? Je li to ikako ni iguće odrediti? I onaj mornar, pomislio je najednom. Na njega nikako nemojmo zaboraviti. Otkud je on došao? Je li i taj mornar bio jedna od Jerrvjevih manifestacija? Može li Jerrv manifestirati i svoje suigrače? U svakom slučaju, njega bi baš I iil< > briga i da ih sve pobije. Ali mislim da je to jasno, pomislio je Norman. Jerrvju Ilije ilo toga da nas sve pobije. On se naprosto želi igrali, .1 ne poznaje vlastitu snagu. Pa ipak je tu bilo i još nešto. Preletio je pogledom preko listova ispisa, instinktivno u svemu osjećajući nekakvu organizaciju, Nešto što nikako da shvati, nekakvu vezu k< »ju nikako da uoči. 1 dok je tako razmišljao o tome, stalno se vraćao na i < Ino pitanje: Zašto lignja? Zašto lignja? Pa naravno, pomislio je. Dok su pričali za večerom, razgovor se poveo i o lignji. I Jerrv je to naprosto čuo. Zacijelo je zaključio da bi lignja bila prilično provokativna manifestacija. I tu je bio sasvim u pravu. Norman je prometnuo papire i stigao do one prve po-ruke koju je Harry uspio dešifrirati. BOK. KAKO SI? JA SAM DOBRO. KAKO SE ZOVEŠ? JA S Wl |KRRY. To je za početak bilo bolje mjesto od ijednoga drugog, i l.ury je, dešifriravši to, napravio pravi podvig, pomislio je \< uman. Da Harry nije u tome uspio, ne bi nikad ni počeli i i m »varati s Jerrvjem. Norman je sjedio za terminalom, zapiljen u tipkovnicu. Kako je to ono Harry bio rekao? Tipkovnica je spirala: sloi (i je broj jedan, slovo B broj dva, i tako dalje. Jako . |< »mišljato što je to uspio otkriti. Norman to ne bi dokučio ni za milijun godina. Počeo je tražiti slova prve sekvence. 11721 17341724 271810011 0934 273416 142402 122 17341724 2720 292407202710011 0934 273416 113133522 290291
Da vidimo 00, je označavalo početak poruke, tako je bar Harrv bio rekao. A 02, to je bilo B. I potom 24, to je O, pa 17 je K, i na kraju, 21 je točka. BOK. Da, to se slagalo. Nastavio je prevoditi. 17341724 je bilo KAKO... KAKO SI? Dosad sve u redu. Norman je osjetio izvjesno zadovoljstvo, skoro kao da to sam po prvi put dešifrira. I sad, 0934. To je JA... JA SAM DOBRO. Krenuo je brže. ispisujući slova. KAKO SE ZOVEŠ? I sad, 0934 273416 je... JA SAM... Ali je onda kod jednoga slova pronašao pogrešku. Zar je to moguće? Norman je nastavio, pronašao još jednu pogrešku, i onda ispisao poruku, i zapiljio se u nju u stanju sve veće šokiranosti. JA SAM HARRY. "Isuse Kriste", rekao je. Prešao je to još jednom, ali pogreške nije bilo. Bar ne njegove. Poruka je bila savršeno jasna. BOK. KAKO SI? JA SAM DOBRO. KAKO SE ZOVEŠ? JA SAM HARRY. 292
Beth se uspravila na krevetu u laboratoriju i zapiljila se ii ceduljicu koju joj je Norman bio pokazao. "O, Bože", rekla je. Maknula je s lica gustu crnu kosu. Kako je to moguće?" upitala je. "Napokom se sve slaže", odgovorio je Norman. "De razmisli. Kad su se počele pojavljivati poruke? Nakon što [e Harry izišao iz sfere. Kad su se počele pojavljivati lignja i druge životinje? Nakon što je Harry izišao ih sfere." "Da, ali..." "... Isprva su bile male lignje no onda, kad smo ih odlučili pojesti, najednom su se pojavili i škampi. Taman i u nijeme za večeru. Zašto? Zato što Harry ne voli jesti lignje." Beth nije odgovorila ništa; samo je slušala. "A iko se, kao dijete, užasnuo goleme lignje iz Dvadeset tisuća milja
ispod mora?" "Harry se užasnuo", odgovorila je Beth. "Sjećam se kako je to rekao." Norman je nastavio uzbuđenom brzorječicom. "A kad se Jerrv pojavljuje na ekranu? Kad je tu Harry. Inače ne. I kad Jerrv odgovara na naše obraćanje? Kad je u prostoriji i Harry, pa čuje što govorimo. I zašto nam Jer-iy ne može čitati misli? Zato što nam Harry ne može čitati misli. I sjećaš se kako je Barnes stalno pitao za ime, a l l.irrv nije htio da ga se pita? A zašto to? Zato što se bojao da bi ekran mogao reći 'Hany' a ne Jerrv'," "A onaj mornar..." "Tako je. Crni mornar. Koji se ukazuje baš u času kad ii.inv sanja da je spašen? Pojavljuje se crni mornar i spašava nas." 294295
Beth se zamišljeno namrštila. "A što je s divovskom lignjom?" "Mislim, usred napada, Harry je lupio glavom i izgubio svijest. Istog je časa nestala i lignja. Nije se vratila sve dok se Harrv nije probudio iz drijema i rekao ti da preuzima dužnost." "Moj Bože", uzdahnula je Beth. "Da", odgovorio je Norman. "To objašnjava mnogo toga." Utihnula je na trenutak, za piljena u poruku. "Ali kako on to izvodi?" "Dvojim da on to čini. Ili to bar ne čini svjesno." Zamislio se nad time. "Pretpostavimo", rekao je, "da se s Harry-jem, kad je ušao u sfem, nešto dogodilo — da je, dok je bio u njoj, stekao nekakvu moć." "Kao recimo?" "Recimo moć da događaje stvara samim mislima. Moć da svoje misli pretvara u stvarnost." Beth se namrštila. "Da misli pretvara u stvarnost..." "To i nije tako neobično", odgovorio je Norman. "De promisli: Da si kipar, najprije bi došla na nekakvu ideju, a onda bi je izdubila u kamenu ili drvetu, i tako je učinila opipljivom. Najprije dolazi ideja, a potom slijedi provedba, priČem treba uložiti nekakav dodatni napor da se stvori stvarnost koja odražava tvoje prvotne misli. Takav je odnos između nas i svijeta. Mi najprije nešto zamislimo, i onda se trudimo da se to nešto i
dogodi. Pokatkad je put kojim to postižemo nesvjestan — kao u slučaju muža koji slučajno i neočekivano dolazi kući u vrijeme ručka i uhvati ženu u krevetu s drugim muškarcem. On to nije svjesno isplanirao. To se naprosto nekako dogodi samo od sebe." "Kao i u slučaju kad žena uhvati muža u krevetu s drugom ženom", rekla je Beth. "Da, naravno. Bit je svega da mi stalno uspijevamo postići da se nešto dogodi, a da o tome previše i ne razmišljamo. Ja, dok razgovaramo o tome, ne razmišljam o svakoj izgovorenoj riječi. Naprosto namjeravam nešto kazati i onda to ispadne kako treba." "Da...""I tako mi uspijevamo stvoriti složene kreacije, kao što su to recimo rečenice, bez većeg napora. Ali bez napora ne možemo stvoriti i druge složene kreacije, kao što su to primjerice kipovi. Mi vjerujemo da nije dovoljno samo imati ideju, već da je potrebno i nešto učiniti." "Što i činimo", odgovorila je Beth. "Mislim, Harrv ne čini. Harrv je otišao korak dalje. On više ne mora klesati kip. On naprosto dobije ideju, i sve 8e dalje odvija samo po sebi. On manifestira." "Harrv je zamislio zastrašujuću lignju, i najednom nam Se pred prozorom stvara zastrašujuća lignja?" "Upravo tako. A kad je izgubio svijest, lignja se naprosto i/gubila." "I on je tu moć dobio od sfere?" "Da." Beth se namrštila. "Zašto on to radi? Pokušava li nas ubiti?" Norman je odmahnuo glavom. "Ne. Mislim da se u to zapetljao kao pile u kučine." "Kako to misliš?" "Pa mislim", rekao je Norman, "razmotrili smo već mnogo k leja o tome što bi mogla biti ta sfera iz druge civilizacije. Ted je mislio da bi to mogao biti nekakav trofej ili poruka — u njoj je vidio nekakav dar. Harrv je pomislio da je unutra nešto — on je u njoj vidio samo posudu. A ja se pitam nije li 11) možda mina." "1 Ioćeš reći eksploziv?" "Ne baš — ali nekakvo sredstvo obrane, ili test. Možda je neka vanzemaljska civilizacija njima zasijala galaksiju, i svaka inteligencija koja na njih naiđe iskusit će moć sfere. A ona te svodi na to da sve što zamisliš pretvara u stvarnost. Ako misliš pozitivno, za večeru dobivaš ukusne škampe. Ako misliš negativno, dobivaš nemani koje te žele ubiti. Isti proc1.1 A i ka je samo u sadržaju."
"I tako, isto onako kao što nagazna mina grune kad na nju staneš, tako i ta sfera uništava ljude ako imaju negativne misli?" "Ili", odgovorio je on, "ako naprosto nemaju vlast nad iji >m sviješću. I to zato što, ukoliko vladaš svojom svi296297
ješću, sfera neće izazivati nikakve posebne posljedice. Ako njome ne vladaš, ona te ukloni." "Kako možemo vladati negativnim mislima?" upitala je Beth. Najednom se počela doimati vrlo uzbuđeno. "Kako možeš reci nekome: 'Nemoj misliti na divovsku lignju? Istoga časa kad je spomeneš, on automatski pomisli na lignju već zbog samog pokušaja da na nju ne misli." "Mislima je moguće vladati", odgovorio je Norman. "Možda jogistu ili takvim tipovima." "To može svatko", rekao je Norman. "Posve je moguće skrenuti pažnju s nepoželjnih misli. Kako ljudi prestaju pušiti? Kako se itko od nas ikad uspije predomisliti? Time što vladamo svojim mislima." "Ali ja ipak još ne vidim zašto to Harrv čini." "Sjećaš li se svoje misli da bi nas sfera mogla udarati ispod pojasa?" upitao je Norman. "Onako kao što virus AIDS-a udara ispod pojasa naš imunološki sustav? AIDS nas udara na nivou na kojem mi nismo spremni djelovati. A to isto, na neki način, čini i sfera. To je zato što mi vjerujemo da možemo razmišljati o čemu god zaželimo, i to bez ikakvih posljedica. 'Kamen i batina mogu mi slomiti kosti, ali mi riječi ne mogu nauditi.' Mi imamo poslovicu koja ističe baš takav stav. Kad najednom riječ postaje stvarna kao batina, i može nas povrijediti na isti način. Naše se misli počinju manifestirati — predivne li pojave — samo što nam se počinju manifestirati sve misli, ne samo dobre, nego i loše. A mi naprosto nismo spremni upravljati svojim mislima. Jer to nikad prije nismo morali činiti." "Kad sam bila mala", rekla je Beth, "bila sam se naljutila na majku, i kad je ona dobila rak, osjetila sam se užasno krivom..." "Da", odgovorio je Norman. "Djeca razmišljaju baš tako. Sva djeca vjeruju da njihove misli posjeduju moć. Ali ih mi strpljivo učimo da su u krivu kad tako misle. Naravno", nastavio je, "da je oduvijek postojala i dmga tradicija vjerovanja u misli. Biblija veli ne poželi žene bližnjeg svoga, što mi tumačimo u smislu zabrane činjenja preljuba. Ali to zapravo i nije
ono što nam Biblija govori. Biblija nam govori da je zabranjen ne samo sam Čin, već i sama misao.""A Harrv?" "/naš li išta o jungovskoj psihologiji?" Beth je odgovorila: "To mi se nikad nije činilo baš jako važnim." "Pa mislim, sad je postalo", ustvrdio je Norman. I obirnio. "Jung je početkom stoljeća raskinuo s Freudom i i \ io vlastitu psihologiju. Jung je slutio da ljudska psiha mu,i određene skrivene temelje koji se odražavaju u temeljnoj sličnosti naših mitova i arhetipova. Jedna je od njegovih postavki bila da u svačijoj osobi postoji i mračna lira na, koju je on nazvao "sjenom". U toj se sjeni kriju svi nepriznati aspekti osobe — oni njeni sadistički, mržnjom r.I umjeni dijelovi i sve to. Jung je mislio da je dužnost ljudi upoznati se s tom svojom zasjenjenom stranom. Ipak to i mi tek mali dio ljudi. Svima nam je draže sebe zamišljati i i" dobričke koji nikad nisu poželjeli nekoga ubiti, ili .1 k.i i ili, ili silovati, ili opljačkati." "Da, ali..." "Prema onom kako je Jung na to gledao, ako čovjek ne upozna tu svoju sjenovitu stranu, on će biti u njezinoj vlasti." "I mi, dakle, sad vidimo Harrvjevu sjenovitu stranu?" "I' izvjesnom smislu da. Harry osjeća potrebu da o sebi tvori predodžbu gospodina Nabusita Sveuković-Crnca", •< lg< »vorio je Norman. "() lome zaista nema nikakve sumnje." "I lako, ako se boji svog boravka dolje, u habitatu — a i ■ ne bi bojao? — on naprosto ne može priznati svoje n.iliove. Ali on te strahove ipak ima, pa priznavao on n|ili ili ne. I tako njegova zasjenjena strana opravdava te llrahove — stvarajući pojave koje dokazuju da su njegovi n.ihovi opravdani." "Lignja postoji zato da opravda njegove strahove?" "Tako nešto, da." "Zaista ne znam", odgovorila je Beth. Zavalila se i poli -.Li lice, a izbočene su joj lične kosti uhvatile svjetlo. Iz-I dala je gotovo kao model, onako elegantna i lijepa i |llea "Normane, ja sam zoolog. Ja volim dodirivati stvari držati ili u ruci da vidim da su stvarne. A sve te teorije manifestacijama, to su samo... One su tako... psiho298299
"Svijet svijesti jednako je realan, i slijedi pravila podjednako stroga, kao i svijet vanjske stvarnosti", odgovorio je Norman. "Da, sigurna sam da si u pravu, ali..." Slegnula je ramenima. "Mene to baš sasvim ne zadovoljava." "Poznato ti je sve što se dogodilo otkako smo se spustili", rekao je Norman. "Reci mi neku drugu hipotezu koja sve to objašnjava." "Ne znam je", priznala je Beth. "A pokušavala sam je smisliti, svo vrijeme dok si govorio. Ali ne znam." Presavi-nula je papir što ga je držala u ruci pa se na trenutak zamislila nad izrečenim. "Znaš, Normane, mislim da si napravio blistav niz dedukcija. Neosporno blistav. I sad te vidim u jednom posve drukčijem svjetlu." Norman se zadovoljno nasmiješio. Većinu vremena što ga je proveo dolje u habitalu, osjećao je da je peti kotač, suvišan član društva. A sad je netko priznao njegov doprinos i to ga je radovalo. "Hvala ti, Beth." Ona ga je pogledala krupnim očima, prozračnim i mekim. "Ti si vrlo privlačan muškarac. Normane. Ne vjerujem da sam to ikad prije stvarno opazila." Rastreseno je dodirnuh dojku ispod tijesno pripijenoga kombinezona. Ruke su joj pritisle tkanje i ocrtale tvrde bradavice. Najednom je ustala i zagrlila ga, pripivši se uza nj čitavim tijelom. "Moramo se držati zajedno", rekla je. "Moramo se držati jedno uz drugo, ti i ja." "Da, moramo." "Zato što je Harry, ako je sve što si ispričao istina, zapravo vrlo opasan." "Da." "Već sama činjenica da se šeće, pri punoj svijesti, čini ga opasnim." "Da." "I što ćemo s njim?" "Hej, društvo", rekao je Harry, dolazeći uza stepenice. "Je li ovo privatna zabava? Ili se mogu i ja pridružiti?" "Naravno, samo dođi, Harry", rekao je i odmaknuo se od Beth."Jesam li vas u nečemu prekinuo?" upitao je Harry. "Ne, ne." "Ne želim ometati ničiji spolni život." "No daj, Harry", rekla je Beth. Sjela je na laboratorijski itol, odmaknuvši se od Normana. "Ali mislim, vas dvoje zaista izgledate kao da ste nešto nakanili." "Zaista?" odgovorio je Norman. "Da, a napose Beth. Čini mi se da je iz dana u dan sve ljepša." "I ja sam to opazio", rekao je Norman smiješeći se.
"Kladim se da jesi. Zaljubljena žena. Sretnice." Harrv se okrenuo Beth. "Zašto me tako gledaš?" "Ne gledam te", odgovorila je Beth. "I ti.,r "Harrv, zaista te ne gledam." "Pa valjda znam, za milost Božju, kad me netko čudno gleda." \< >rman je pokušao odgovoriti: "Harrv..." "... Naprosto bih želio znati zašto me vas dvoje tako gledate. Gledate u mene kao da sam zločinac ili što ja znam što." "1 Iarrv, molim te. samo bez paranoje..." "Grlite se tu, šapućete..." "Ne šapućemo." "Šaputali ste." Hany se osvrnuo po prostoriji. "Sad smo, /naći. dva bijelca protiv jednoga crnca, je li to?" "Ma daj, Harrv..." "Nisam ja glup, to da znate. Nešto se medu vama zbiva. To mi je jasno." "I larrv", rekao je Norman, "ništa se ne zbiva." A onda su začuli tiho uporno pijukanje komunikacijs-i oga pulta kat niže. Razmijenili su poglede pa sišli da •gledaju. *** \a ekranu su se terminala polako ispisivale skupine • li >va, 300301
CQX VDX MOP LKI "Je li to Jerrv?" upitao je Norman. "Ne vjerujem", odgovorio je Harry. "Teško mi je povjerovati da se ,«t-tio na šifru." "A to je šifra?" "Mislim da je to očito." "Zašto to ide tako sporo?" upitala je Beth. Svakih bi se nekoliko sekundi pomci ujednačeno i ritmički dodavalo po jedno novo slovo. "To ne znam", odgovorio je Harry. "A odakle to dolazi?" Harrv se namrštio. "Ni to ne znam, ali je brzina prenošenja najzanimljivija karakteristika. Ta sporost. Zanimljivo." Norman i Beth čekali su da se Harrv nečemu domisli. Norman je pomislio:
Što bismo mi bez Harrvja? Mi ga trebamo. On je istodobno tu, na dnu, i najvažniji i najopasniji razum. Ali nam je potreban. CQX VDX MOP LKI XXC VRW TGK PIU YQA "Zanimljivo", rekao je Harrv. "Slova se pojavljuju po jedno svakih pet sekundi. Zato mislim da bismo mogli sa sigurnošću odrediti odakle dolaze. Iz Wisconsina." Norman se nije mogao jače iznenaditi. "Iz \Visconsina?" "Da. To je Mornaričina poruka. Možda je upućena nama, a možda i nije, ali dolazi iz Wisconsina." "Otkud to znaš?" "Zato što je to jedino mjesto na svijetu odakle ona može doći", odgovorio je Harrv. "Čuo si za EDV? Ne? Mislim, to ti je ovako nešto. Radio-valove možeš slati kroz zrak i oni kroza nj, kao što i sam znaš, prolaze prilično lako. Ali kroz vodu ne mogu daleko. Voda je slab medij, tako da ti je, čak i za vrlo kratke udaljenosti, potreban nevjerojatno jak signal." "Da, ali..." "Ali je sposobnost prodiranja funkcija valne dužine. Obični je radiofonski val kratak — to je kratkovalni radio i sve te priče. Dužina je vala mala, to su valovi obično kraći od metra. Ali se mogu napraviti i EDV, ekstremno dugi valovi, koji su vrlo dugački — svaki je pojedini val dug i ponekoliko tisuća kilometara. I ti valovi, jednom stvoreni, pre~ valjivat će i velike udaljenosti, tisuće milja, kroz vodu, bez ikakvih teškoća. Jedina je nevolja što su ti valovi, zato što mi tako dugi, također i vrlo spori. To je razlog zbog kojega I n »jedino slovo dobivamo tek svaku petu sekundu. Mornari-d je bilo potrebno nekakvo sredstvo veze s uronjenim podmornicama, pa je tako u Wisconsinu izgradila veliku EDV Biltenu za odašiljanje tih valova. I baš njih i primamo." "A šifra?" "Zacijelo je riječ o komprimiranoj šifri — troslovnim •kupinama koje označuju duge odlomke unaprijed definira ne poruke. Zato za slanje poruke i nije potrebno pretje-i.ino dugo vrijeme. A slanje čistog teksta poruke moglo bi potrajati doslovce satima. CQX VDX MOP LKI XXC VRW TGK PIU YQA IYT EEQ FVC ZNB TMK EXE MMN OPW GE\V Slova su se prestala nizati. "Čini se da je gotovo", rekao je Harrv. "Kako ćemo to prevesti?" upitala je Beth. "Ako je to Mornaričina poruka", odgovorio je Harrv, "< )iula nikako." "Možda je tu negdje i šifrantska knjiga", ponadala se Beth. "Čekajte čas", odgovorio je Harrv. Slika se na ekranu pomaknula, nakon čega je računar počeo, jednu po jednu,
prevoditi slovne grupe. 2340 SATI 7-07 VRHOVNI ZAPOVJEDNIK PACIFIČKE M )MANDE BARNESU DUBHAB-8. "To je poruka za Barnesa", rekao je Harrv. Pratili su I n< vođenje drugih slovnih skupina. POVRŠINSKI BRODOVI ZA POTPORU ISPLOVLJAVAII IZ NANDIJA I VIPATIJA PREMA VAŠEM POLOŽAJU [•REBALI BI DOĆI 1600 SATI AUTOMATSKO ODBROJA-\ \\|K 1ZRONJAVANJA ŽELIMO PUNO SREĆE SPAULD-ING KRAJ "Znači li to ono Što mislim da znači?" upitala je Beth. "Aha", odgovorio je Harrv. "Stiže konjica." "I Kala vragu!" rekla je Beth i pljesnula rukama. "Oluja se zacijelo stišala. Šalju površinske brodove i bit i ivdje Za malo više od šesnaest sati." 302303
"A automatsko odbrojavanje?" Odgovor je stigao istoga časa. Svi su ekrani u habitatu za-žmirkali. Svakom se u gornjem desnom uglu pojavio mali okvir s brojevima: 16:20:00. Brojevi su se stali nizati natraške. "To je automatski count-down." "Je li to nekakav count-down za napuštanje habitata?" upitala je Beth. Norman se zagledao u brojeve. Vrtjeli su se unatrag baš kao na podmornici. A onda je upitao: "A što je s podmornicom?" "Koga briga za podmornicu", rekao je Hany. "Mislim da bismo je trebali sačuvati", rekla je Beth. Pogledala je na sat. "Za četiri je sata moramo ponovno vratiti na nulu." "Obilje vremena." "Da." A Norman je u sebi pokušao procijeniti imaju li šanse da prežive još tih šesnaest sati. Harrv je rekao: "Mislim, to su velike novosti! A što se vas dvoje držite kao da su vam sve lađe potonule?"
"Samo se pitam hoćemo li uspjeti", rekao je Norman. "A zašto ne bismo?" upitao je Harrv. "Jerry bi mogao biti brži", odgovorila je Beth. Norman je u sebi osjetio izboj bijesa prema njoj. Zar ne shvaća da je, izgovorivši to, Hanyju u glavu usadila opasnu misao? "Još jedan napad na habitat ne bismo preživjeli", rekla je Beth. A Norman je pomislio: O, daj šuti, Beth, samo mu sugeriraš. "Napad na habitat?" upitao je Harry. A Norman je tiho rekao: "Harry, mislim da bismo ti i ja morali ponovno porazgovarati s Jerrvjem." "Zaista? A zašto?" "Želio bih vidjeti može li se s njim raspravljati." "Ja zaista ne znam može li se s njim", odgovorio je Harry, "ili ne može raspravljati." "Daj da ipak pokušamo", rekao je Norman i dobacio Beth brz pogled. "Vrijedi pokušati."* * * Norman je znao da zapravo neće razgovarati s Jerrv-jcm. Razgovarat će s jednim dijelom Harrvja. S nesvjesnim njegovim dijelom, dijelom u sjeni. Kako da tome pristupi? Kakvim da se sredstvima posluži? Sjedio je pred ekranom monitora i razmišljao. Što ja zapravo znam o Harrvju? O Harrvju koji je odrastao u Phila-dclphiji kao mršav, introvertiran, bolesno bojažljiv dječak, matematičko čudo od djeteta, obdaren talentima koje su njegova obitelj i prijatelji samo ocrnjivali. Harrv je jednom zgodom rekao da je on mislio o matematici a svi drugi o ubacivanju u koš. Pa čak i sada, Harry je mrzio sve igre, sve sportove. Kao mladića ponižavali su ga i zanemarivali, a kad su napokon njegovi talenti dobili dužno priznanje, lo je priznanje, slutio je Norman, stiglo prekasno. Šteta je već bila učinjena. I sasvim je sigurno stiglo prekasno da bi spriječilo nastajanje te nabusite, hvalisave vanjštine. JA SAM TU. NIŠTA SE NE BOJTE. "Jerrv." DA NORMANE. "Za nešto bih te zamolio." SAMO IZVOLI. "Jerry, mnogo je naših entiteta propalo, i naš je habitat bitno oslabio." TO MI JE POZNATO. DA ČUJEM ŠTO HOĆEŠ. "Bi li bio tako dobar pa prestao manifestirati?" NE. "A zašto ne?" ZATO ŠTO NEĆU. Pa dobro, pomislio je Norman, bar smo prešli na stvar. Bez gubljenja vremena.
"Jerry, ja znam da si ti bio izoliran tako dugo vremena, kroz dugi niz stoljeća, i da si se sve to vrijeme osjećao lam. Osjećao si kako baš nikoga nije briga za tebe. ' »sjećao si kako se nitko ne želi s tobom igrati ili se zajedno s tobom baviti onim što tebe zanima." DA TO JE ISTINA. "1 sad napokon možeš manifestirati, i u tome uživaš. Voliš nam pokazivati što sve možeš učiniti, kako bi nas «[i >jmio." 304305
TO JE ISTINA. "Tako da bismo te zapazili." DA. TO MI SE SVIĐA. "I to ti je i uspjelo. Mi smo te zaista zapazili." DA ZNAM. "Ali, Jerrv, nama te manifestacije škode." BAŠ ME BRIGA. "A također i iznenađuju." DRAGO MI JE. "A iznenađuju nas, Jerrv, jer se ti to zapravo samo igraš." JA NE VOLIM IGRE. JA NE IGRAM IGRE. "Da, Jerrv, jer je to za tebe samo igra. Čisti sport." NE, TO NIJE ISTINA. "Jest, istina je", odgovorio je Norman. "To je glupi sport." Harry, koji je stajao do Norman, nato je rekao: "Zašto mu tako udaraš kontru? Mogao bi ga naljutiti. Ne vjerujem da Jerrv voli da mu netko udara kontru." Siguran sam da to ne voliš, pomislio je Norman. Ali je rekao samo: "Pa mislim da moram Jerrvju reći istinu o njegovu ponašanju. On zapravo ne čini ništa zanimljivo." O? NIŠTA ZANIMLJIVO? "Ne, Jerrv, ti si naprosto razmažen i bezobrazan." KAKO SE USUĐUJEŠ SA MNOM RAZGOVARATI NA TAKAV NAČIN? "Usuđujem se. Zato što se ponašaš blesavo." "Isuse", rekao je Harrv. "Daj, nemoj ga dražiti." ZBOG TIH BI RIJEČI, NORMANE, LAKO MOGAO POŽALITI. Norman je opazio, onako u prolazu, da su Jerrvjev rječnik i sintaksa
postali besprijekorni. Odbačeno je sve glumljenje naivnosti i vanzemaljstva. Ali Što je razgovor dalje napredovao, Norman se osjećao sve jačim, sve samouvjerenijim. Sad je bar znao s kim razgovara. Nije razgovarao ni sa kakvim vanzemaljcem. Nije bilo nikakvih nepoznatih pretpostavki. Razgovarao je s djetinjastim dijelom drugog ljudskog bića. MOJA JE MOĆ VEĆA NEGO ŠTO TI SEBI MOŽEŠ I ZAMISLITI."Znam, Jerrv, da imaš moć", odgovorio je Norman. "I IlO s tim?" I larry se najednom uzbudio. "Normane, za ime Božje. Ti hoćeš da nas sve pobije." SLUŠAJ ŠTO TI GOVORI HARRY. ON JE MUDAR. "Ne, Jerry", odgovorio je Norman. "Harrv nije mudar. I )n se samo boji." 1IARRY SE NE BOJI. ON SE SASVIM SIGURNO NE BOJI. Norman je ovo odlučio naprosto prečuti. "Jerry, ja govorim s tobom. Samo s tobom. A ti se s nama igraš." IGRE SU GLUPOST. "Da, Jerry, igre su glupost. One te nisu dostojne." IGRE NISU ZANIMLJIVE NIJEDNOM RAZUMNOM STVORU. "Onda, Jerry, prestani. Prestani s manifestacijama." MOGU PRESTATI ČIM POŽELIM. "Ja u to, Jerrv, baš i nisam tako siguran." DA. MOGU. "()nda to i dokaži. Prekini taj sport manifestiranja." I 'slijedila je duga stanka. Čekali su na odgovor. NORMANE PODVALE KOJIMA ŽELIŠ MANIPULIRATI I MKT1NJASTE SU I OČITE TOLIKO DA JE TO VEĆ ĐONI >NO. RAZGOVOR ME S TOBOM VIŠE NE ZANIMA. [NIT ĆU BAŠ ONAKO KAKO SE TO MENI SVIĐA I l \\1ITSTLRATI ŠTO ME JE VOLJA. "Jerrv, naš habitat ne može podnijeti više nijednu mani-fi i.ulju." BAS ME BRIGA. "Ako još jednom oštetiš naš habitat, Harrv će umrijeti." Našlo je Harrv rekao: "1 ja i svi ostali, za milost Božju." BAŠ ME BRIGA NORMANE. "A Jerry, zašto bi nas pobio?" KAO PRVO NE BISTE UOPĆE SMJELI BITI OVDJE. VI )\ I )|i: NE PRIPADATE. VI STE AROGANTNA STVOREN|A K( )|A SE NAMEĆETE ČITAVOM SVIJETU I UPUSTILI i l SE U VELIKI GLUPI RIZIK I SAD TO MORATE
IM PLATITI. VI STE BEZOSJEĆAJNA I BEZDUŠNA 306307
VRSTA U KOJOJ NEMA LJUBAVI JEDNOGA PREMA DRUGOM. "Jerry, to nije istina." NORMANE, NEMOJ MI OPET UDARATI KONTRU. "Žao mi je što to moram reći, Jerrv, ali bezosjećajna i bezdušna osoba si zapravo ti. Nije te briga hoćeš li nam nanijeti zlo. I nije te briga u kakvom smo se škripcu našli. Ti si, Jerrv, taj koji je bezosjećajan. Ne mi. Ti." DOSTA. "Više s tobom neće razgovarati", upao je Harry. "Nor-mane, sad se zaista naljutio." A onda su se ne ekranu pojavila slova: SVE ĆU VAS POBITI. *** Norman se znojio; obrisao je znoj s čela i okrenuo se od slova na ekranu. "Ne vjerujem da se s tim tipom uopće može razgovarati", rekla je Beth. "Ne vjerujem da se s njim može raspravljati." "Nisi ga smio naljutiti", rekao je Harrv. Glas mu je bio gotovo molećiv. "Zašto si ga toliko razljutio?" "Morao sam mu reći istinu." "Ali bio si prema njemu tako gnusan, i zato se sada srdi." "To ništa ne znači, srdi li se ili ne", odgovorila je Beth. "Harrv nas je napadao i prije, dok se još nije ljutio." "Mislila si reći Je?T}>', ispravio ju je Norman. "Jerrv nas je napadao." "Ovaj, da, Jeny." "Beth, ovo je bila baš vraška omaška", rekao je Harrv. "Imaš pravo, Harrv. Oprosti." Harrv ju je počeo gledati na čudan način. A Norman je pomislio: Harrvju ništa ne promiče, pa neće promaći ni ovo. "Nije mi jasno kako si se mogla tako pobrkati", rekao je Harrv. "Znam. Lapsus lingue. Kakva gluparija." "I ja bih rekao." 308"I oprosti", rekla je Beth. 'Zaista mi je zao." "Ma pusti sad to", odgovorio je Harrv. "Ma nije ni važno." U njegovu se ponašanju najednom pojavila čudna tu-l'o.si, potpuna ravnodušnost u tonu. A Norman je pomislio: Mh-mh.
I Iarry je zijevnuo i protegao se. "Znate što", rekao je. "Odjednom me obuzeo nekakav umor. Mislim da bih morao malo odrijemati." I nakon toga otišao do ležajeva. 1600 sati "Moramo nešto poduzeti", rekla je Beth. "Od ovoga ga nećemo moći naprosto odgovoriti." , "U pravu si", rekao je Norman. "Nećemo moći." Beth je zatuckala prstima po ekranu. Na njemu su se •. žarile riječi: SVE ĆU VAS POBITI. "Misliš da to misli ozbiljno?" "Da." Beth je ustala i stisnula šake. "Znači, sad smo mi ili on." "Da, mislim da je tako." Implikacije su visjele u zraku, neizrečene. "Taj njegov proces manifestiranja", rekla je Beth. "Misliš li da, kako bi se zaustavio, mora biti sasvim bez svijesti?" "Da." "Ili mrtav", rekla je Beth. "Da", odgovorio je Norman. To je i njemu palo na um. A činilo se toliko nevjerojatnim, takvim nemogućim obratom /.bivanja u njegovu životu, to što se sad našao tristo metara pod morem, zadubljen u smišljanje umorstva dru-Ijudskog bića. Pa ipak je činio baš to. "A mrska mije i pomisao da ga ubijem", rekla je Beth. "I meni." 309
"Hoću reći, ja ne bih čak ni znala odakle da počnem." "A možda ga i ne moramo ubiti", rekao je Norman. "Možda ga i ne moramo ubiti ako nešto ne otpočne", odgovorila je Beth. A onda odmahnula glavom. "O, kvragu, Norman, koga to obmanjujemo? Ovaj habitat ne može preživjeti još jedan napad. Morat ćemo ga ubiti. Ja se samo s tim ne mogu suočiti." "Ne mogu ni ja", odgovorio je Norman. "Mogli bismo uzeti podvodnu pušku s eksplozivnom strelicom, pa da se dogodi nesretan slučaj. I onda samo pričekati na svoj čas da nas dignu, na Mornaricu da dođe i izvadi nas odavde."
"To ne želim." "Ni ja", odgovorila je Beth. "Ali što drugo možemo učiniti?" "Ne moramo ga ubiti", rekao je Norman. "Nego samo onesvijestiti." Otišao je do ormarića za pivu pomoć i počeo premetati lijekove. "Misliš da bi tu moglo biti nešto?" upitala je Beth. "Možda. Nekakav anestetik, nemam pojma." "Hoće li to biti dobro?" "Mislim da će biti dobro sve što izaziva nesvjesticu. Nadam se." "A ja se nadam da si u pravu", odgovorila je Beth, "jer ako počne sanjati, i onda mu se iz snova počnu manifestirati nemani, to baš i ne bi bilo jako dobro." "Ne, ali anestezija izaziva totalno stanje nesvjestice, bez ikakvih snova." Norman je pregledavao etikete na bočicama. "Znaš li što je sve ovo?" "Ne", odgovorila je Beth, "ali je sve u računani." Sjela je za terminal. "Pročitaj mi imena pa ću ti pogledali." "Difenil paralen." Beth je pritisnula nekoliko dugmadi i preletjela preko ekrana ispunjena gustim tekstom. "To je, ovaj... čini se... nešto za opekotine." Još jedan ekran. "To je... Mislim da je to protiv morske bolesti." "Valdomet." "To je za čireve." "Sintag.""Sintetički opijski analog. Vrlo je kratkog djelovanja." "I/.aživa nesvjesticu?" upitao je Norman. "Ne. Prema ovom ne. I u svakom slučaju, traje svega nekoliko minuta." "Tarazin." "Sredstvo za umirenje. Izaziva dremljivost." "Bravo." Odvojio je bočicu ustranu. "'A može izazvati i bizarnu ideaciju.1" "Ne", rekao je on i vratio bočicu. Zaista im nije bila po-iii bu.'i nikakva bizarna ideacija. "Riordan?" "Antihistaminik." "Oksalamin?" "Antibiotik." "Kloramfenikol?" "Opet antibiotik." "Kvragu." Bočice su dolazile kraju. "Parasolutrin?" "To je soporifik..." "A 10 je?" "Izaziva spavanje."
"I loćeš reći pilula za spavanje?" "Ne. to je... veli da se može dati u kombinaciji sa parani irikloridom i upotrijebiti se kao anestetik." "Paracin triklorid... Aha. Tu je", rekao je Norman. Beth je čitala s ekrana. "Dvadeset kubika parasolutrina u kombinaciji sa šest kubika paradna, aplicirano intramuškularno izaziva duboI i .ni prikladan za hitne kimrške procedure... bez kardio1 Uh popratnih pojava... san iz kojeg se pacijent teško I u idi... potisnuta aktivnost trzanja očima..." "Koliko to traje?" "Tri do šest sati." "A koliko mu treba da počne djelovati?" Beth se namrštila. 1 lome ne veli ništa. 'Nakon što se izazove prikladna lubina anestezije, može se otpočeti čak i s vrlo opsežnim .....škim postupcima...' Ali ne veli koliko je vremena po: u )." ■Kvragu", rekao je Norman. Vjerojatno je brz", rekla je Beth. 310311
"Ali što ako nije?" upitao je Norman. "Što ako potraje dvadeset minuta? I može li se čovjek tome oprijeti? Ili sasvim odbaciti?" Beth je odmahnula glavom. "O tome nigdje ni riječi." Na koncu su se odlučili na smjesu parasolutrina, paradna, dulcineje i sintaga, opijata. Norman je tim bistrim tekućinama napunio veliku injekciju. Injekcija je bila tako velika da je izgledala kao konjska. "Ne misliš da bi ga to moglo ubiti?" upitala je Beth. "To ne znam. No možemo li birati?" "Ne", odgovorila je Beth. "Moramo to učiniti. Jesi li ikad kome dao injekciju?" Norman je odmahnuo glavom. "A ti?" "Samo laboratorijskim životinjama." "Gdje da je zabodem?" "Zabij mu je u rame", rekla je Beth. "Dok spava." Norman je okrenuo injekciju prema svjetlu, pa u zrak briznuo nekoliko kapi.
"U redu", rekao je. "Bolje da pođem s tobom", rekla je Beth, "i pritisnem ga." "Ne", odgovorio je Norman. "Ako je budan i ugleda nas kako oboje dolazimo, mogao bi posumnjati. Ne zaboravi, ti više ne spavaš u spavaonici." "Ali što ako postane nasilan?" "Mislim da ću to znati riješiti." "U redu, Normane. Sve kako ti kažeš." *** Svjetla u hodniku Va C doimala su se neprirodno jarkima. Norman je čuo tiho tapkanje vlastitih nogu po tapiso-nu kao i stalni šum ventilacijskih uređaja i grijača zraka. Na dlanu je osjećao težinu skrivene injekcije. Stigao je do vrata odjela za spavanje. Pred nepropusnim su vratima stajala dva ženska pripadnika Mornarice. Čim su ga vidjele kako dolazi, naglo su zauzele stav mirno. "Doktore Johnson, gospodine!"Norman je zastao. Žene su bile pristale, crne i mlSićave. "Odmor, gospodo vojaci", rekao je Norman uz smi-|eSak. Ali se one nisu opustile. "Žao nam je, gospodine! Takva je naredba, gospodine!" "Shvaćam", odgovorio je Norman. "Dobro, onda ostali ne." Pokušao je između njih proći do odjela za spavanje. "Doktore Johnson, jako nam je žao, gospodine!" Pregradile su mu put. "Šio je sad bilo?" upitao je Norman najbezazlenije što je mu »gao. "Pristup u ovaj dio zabranjen je svoj posadi, gospo-dine!" "Ali ja bih htio spavati." "Doktore Johnson, zaista nam je jako žao, gospodine! Nitko ne smije uznemiravati doktora Adamsa dok spava, [i »spodine!" "Ali ja ga ne mislim uznemiravati." "Doktore Johnson, žao mi je, gospodine! Možemo li vidjeti što vam je to u ruci, gospodine!" "Meni u ruci?" "Da, nešto vam je u ruci, gospodine!" To njihovo oštro, rafalno izgovaranje, uvijek naglašeno i >nim "gospodine" na kraju, počelo mu je ići na živce. Ponovno ih je pogledao. Uškrobljene su odore skrivale Bnažnu muskulaturu. Nije vjerovao da bi se kraj njih mo-gao probiti silom. A iza vrata je vidio Harrvja, kako leži na leđima i hrče. Bila je to savršena prilika za ubrizgavanje injekcije. "Doktore Johnson, bismo li mogle vidjeti što vam je to u ruci, gospodine!" "Ne, doda vola, ne biste." "Vrlo dobro, gospodine!"
Norman se okrenuo i vratio se u Va D. *** "Sve sam vidjela", rekla je Beth i kimnula prema monii' >m. 312313
Norman je pogledao na ekran i ugledao dvije žene u hodniku. A onda je pogledao na susjedni, koji je pokazivao sferu. "Sfera se promijenila!" uskliknuo je Norman. Vijugave brazde na vratima nedvojbeno su se promijenile, šara je postala kompleksnija i ispupčenija. Norman je bio siguran da se promijenila. "Mislim da si u pravu", rekla je Beth. "Kad se to dogodilo?" "Vrpce možemo vratiti i kasnije", odgovorila je ona. "A sad bi nam bilo bolje da se pobrinemo za ove dvije." "Kako?" upitao je Norman. "Jednostavno", rekla je Beth i ponovno stisnula šake. "U Va B imamo pet eksplozivnih strelica, uzmemo dvije i otpirimo anđele čuvare. Potom ti trčiš i ubodeš Harrvja." Od njene bi se hladnokrvne odlučnosti, da nije bila tako lijepa, čovjek upravo sledio. Sad joj se u crtama lica pojavila nekakva finoća. Činilo se da iz trenutka u trenutak postaje sve elegantni ja. "Podvodne su puške u B-u?" upitao je Norman. "Naravno. Pogledaj na video." Pritisnula je dugme. "Kvragu." U Va B podvodnih pušaka više nije bilo. "Mislim da si je ta svinja zaštitila leda", rekao je Norman. "Dobri stari Harry." Beth ga je zamišljeno pogledala. "Norman, nije ti dobro?" "Dobro mi je, zašto pitaš?" "U ormariću za prvu pomoć imaš ogledalo. Daj se pogledaj." Otvorio je bijeli ormarić i pogledao se u zrcalo. I šokirao se onim što je ugledao. Nije baš očekivao da će izgledati lijepo; bio se već navikao na dežmekaste obrise vlastitoga lica i sive čekinje brade, izrasle nakon tjedana nebrijanja. Ali lice što ga je gledalo imalo je napetu kožu a brada je bila gruba i gavranski crna. Pod grozničavim, krvlju podlivenim očima bili su tamni kolobari. Kosa mu je bila ravna i masna, i padala mu je na čelo. Stvarao
je dojam vrlo opasna čovjeka."Izgledam kao Doktor Jekvll", rekao je. "Ili prije kao Misicr Hyde." "Istina je. Baš tako." "A ti si iz časa u čas sve ljepša", rekao je Beth. "Ali sam ja laj koji se ružno ponio prema Jerrvju. I zato sam sve ružniji." "Misliš da to radi Harrv?" "Mislim da da", odgovorio je Norman. I rekao u sebi: Ili •.(• bar nadam. "Osjećaš li se nekako drukčije?" "Ne, osjećam se baš kao i uvijek. Samo što izgledam kao sam vrag." "Da. Izgledaš pomalo zastrašujuće." "Zaista izgledam." "I zaista ti je dobro?" "Beth..." "U redu", rekla je Beth. Okrenula se i pogledala na moni-i< ne. "Imam još jednu, zadnju ideju. Oboje odlazimo u Va A, ulazimo u skafandere, ulazimo u Va B, pa isključujemo kisik 1/ ostatka habitata. Onesvijestimo Harrvja. Njegovi čuvari nestaju, mi ulazimo i ubodemo ga. Što ti misliš?" "Vrijedi pokušati." Norman je spustio injekciju. Krenuli su prema Va A. U Va C su prošli kraj dvije čuvarice, koje su se ponovni i smjesta ukočile u pozoru. "Doktore Haplern, gospodine!" "I )oktore Johnson, gospodine!" "Samo i dalje tako, gospodo vojaci", rekla je Beth. "Da, gospodine! Možemo li vas pitati kamo ćete, go-I* idine!" "Redoviti obilazak", odgovorila je Beth. I 'slijedila je stanka. "Vrlo dobro, gospodine!" Pustile su ih da prođu. Prešli su u Va B, s čitavim I »letom cijevi i strojeva. Norman je sve to nervozno preletl o i»»gledom; nije mu bilo drago zezati se sa sustavom za li iva nje uvjeta života, ali zaista nije vidio što bi to drumogli učiniti. I: Va A preostala su još tri ronilačka odijela. Norman je i ih\ atio svoje. 315 314 t
"Ti znaš što radiš?" upitao je. "Da", odgovorila je Beth. "Uzdaj se u mene." Uklizila je nogom u odijelo i počela ga zatvarati zatvaračem. A onda su se čitavim habitatom oglasili alarmi i ponovno su zabljeskala crvena svjetla. Norman je znao, a da mu to nitko nije rekao, da su to obodni alarmi. Započinjao je još jedan napad.Habitat se snažno uzdrmao. Svjetla su u prostoriji za-treperila i ugasila se. Ostalo je još samo bljeskavo crveno, ha vanjsko. Norman se okrenuo prema njemu. "I Iarry, prestani s tim." "O čemu ti to?" uskliknuo je Harrv plačno. "Harrv, ti jako dobro znaš o čemu ja to." "Ne, ne znam!" "Ne, nego znaš, Harrv. To si ti, Harrv", rekao je Norman. "To ti činiš." "Ne, varaš se. To nisam ja! Kunem se da nisam!" "Jesi, Harrv", rekao je Norman. "I ako ne prestaneš, svi Ćemo izginuti." Habitat se još jednom zatresao. Jedan je od grijača na Stropu prsnuo; zapljuštali su komadići vrućeg stakla i žice. "No daj, Harrv..." "Ne, ne!" "Nema još mnogo vremena. A ti znaš da to ti činiš." "Norrnane, habitat još neće dugo", rekla je Beth. "Ali to ne mogu biti ja!" "Možeš, Harry. Suoči se s tim, Harry. Suoči se smjesta." Još dok je to izgovarao, Norman se počeo ogledavati za injekcijom. Bio ju je ostavio tu negdje, ali su sa stolova klizili papiri, monitori su se razbijali o pod; svud oko njega bio je kaos... Čitav se habitat ponovno zatresao, a iz drugog se valjka začula strahovita eksplozija. Oglasili su se novi, sve glasniji alarmi, i vibrirajnći urlik koji je Norman smjesta prepoznao — bila je to voda što je pod velikim tlakom na (I hala u habitat. "Poplavljuje C!" uskliknula je Beth, očitavajući ekran. Potrčala je hodnikom. Norman je začuo metalni tresu tre-iiiiiku kad su se zatvorila nepropusna vrata. Prostorija se ispunila slanom maglom. Norman je pritisnuo Harrvja uza zid. "Harrv! Suoči se s tim i prekini!" "To ne mogu biti ja, to ne mogu biti ja", zaječao je Harrv. Još jedan silovit udarac, od kojeg su svi posrnuli. "To ne mogu biti ja!" kriknuo je Harrv. "To sa mnom nema nikakve veze!" 1520 sati
Vratili su se trkom kroz bočni hodnik što je povezivao Va B i D. Norman je u prolazu opazio da je onih žena nestalo. U D-u su brenčali alarmi a ekrani obodnih senzo-ra kupali su se u blistavom civenilu. Norman je hitro bacio pogled na video-monitore. JA DOLAZIM. Beth je hitro preletjela pogledom po ekranima. "Aktivirani unutarnji termo-detektori. On dolazi, da." Osjetili su dum, i Norman se okrenuo pa pogledao kroz prozorčić. Zelena je lignja već bila vani, a veliki su se krakovi sa sisaljkama omotavali oko temelja habitata. Jedan se veliki krak uz pljesak izravnao na prozorčiću, i si-saljke su se iskrivile na staklu. JA SAM TU. "Ha?iy)y/" uskliknula je Beth. Osjetio se lagani udarac u trenutku kad su lignjini krakovi ovlaš dohvatili ha bi tat. Začula se tiha, jeziva škripa metala. Harrv je utrčao u prostoriju. "Što je bilo?" "Znaš ti dobro što je to!" uskliknula je Beth. "Ne, ne, što je to?" "To je lignja, Harrv!" "O ne, moj Bože, ne", zaječao je Harrv. 316317
A onda je Harrv vrisnuo, i tijelo mu se izvilo, i Norman je vidio kako mu Beth iz ramena izvlači injekciju s krvavim vrškom. "Što to radite?" kriknuo je Harrv, ali su mu oči već bile staklaste i prazne. Posrnuo je od sljedećeg udarca, pa pijano pao na koljena. "Ne", rekao je tiho. "Ne..." I sad se stropoštao i pao licem na tapison. Istog je časa prestalo i kidanje metala. Stali su i alarmi. Posvuda je zavladala zloslutna tišina. Jedini je zvuk bilo tiho grgoljenje vode negdje u habitatu. *** Beth se gibala brzo i očitavala ekran za ekranom. "Na unutarnjim ništa. Na perifernim ništa. Ni na čemu ništa. U redu/Ne pokazuje ništa!" Norman je poletio do prozorčića. Lignja je nestala. Morsko je dno pred habitatom bilo prazno. "Izvještaj o štetama!" viknula je Beth. "Glavni generator ne radi! Valjak
E ne radi! Valjak C ne radi! Valjak B..." Norman se naglo okrenuo i zagledao se u nju. Ako je otišao i Va B, onda su ostali i bez sustava za održavanje života, i onda je izvjesno da će umrijeti. "Valjak B se još drži", rekla je naposljetku. Tijelo joj se naglo ovjesilo. "Sve je u redu, Normane." Norman se svalio na tapison, iscrpljen, najednom osjećajući napetost i umor po svim dijelovima tijela. Bilo je gotovo. Kriza je prošla. Na koncu je ipak bilo gotovo. Norman je osjetio opuštanje čitavoga tijela. Bilo je gotovo.1230 sati Harryju je iz razbijenoga nosa prestala teći krv i kao da |e sad disao pravilnije i lakše. Norman je podigao vrećicu 8 ledom i zagledao se u natečeno lice, pa ugodio dotok intravenozne tekućine u Harrvjevu mišicu. Beth je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Harrvja ipak uspjela priključiti na infuziju. Sad su u nj utakali anestetičku smjesu. I larrvjev je dah mirisao nekako kiselo, kao da dolazi iz konzerve. Ali je inače bio u redu. I na ledu. Za krčao je radio. "Sad sam kod podmornice", rekla je Beth. "Ulazim." Norman je pogledao kroz prozorčić prema DH-7 i Ugledao Beth kako se uspinje u kupolu kraj podmornice. Pritisnut će dugme s oznakom "ODGODI", i ovo je posljednja potreba za takvim izletom. Ponovno se okrenuo i [arryju. U računam nije bilo nikakvih informacija o posljedicama dvanaestosatnog neprekinutog sna, ali su to morali učiniti. Bez obzira preživio to Harrv ili ne. Što se odnosi i na nas ostale, pomislio je Norman. Bacio \r |x>gled na satove na monitorima. Pokazivali su 1230 sati i brojali natraške. Pokrio je Harrvja dekom i otišao do pulta. Sfera je još bila tu, sa svojom promijenjenom šarom brazda. U svim tim uzbuđenjima gotovo je zaboravio na onu početnu fascinira nost sferom, na pitanja otkud je došla i što ona znači. Iako su sad shvatili što znači. Kako ju je ono Beth bila nazvala? Mentalnim enzimom. Enzim je nešto Ito omogućuje odvijanje kemijskih reakcija a da sam u njima ne sudjeluje. Našem je tijelu potrebno odvijanje kemijskih reakcija, ali je naša tjelesna temperatura preniska da bi .(• pri njoj mogla glatko odvijati većina njih. Zato i imamo enzime koji potpomažu te procese, koji ih ubrzavaju. Enzimi su li koji sve to omogućuju. A ona je sfem nazvala men-i ih lim enzimom. Vrlo bistro, pomislio je. Bistra žena. Za njenu se impul-
i\ nosi pokazalo da je baš ono što im treba. Unatoč Harr) |evoj nesvjesti, Beth je i dalje izgledala lijepo, ali je Nor318319
man za sebe s olakšanjem otkrio da su mu se crte lica vratile na dežmekastu normalnost. Dok je na monitoru gledao sferu, u ekranu je vidio svoj poznati odraz. Dok je gledao tu sferu. I pitao se, s obzirom na to da je Harry u nesvijesti, hoće li ikad doznati što se točno dogodilo, kako je stvarno izgledala. Sjećao se svjetala, nalik na krijesnice. A što je Harrv bio rekao? Pričao je nešto o pjeni. Začuo je nekakvo brujanje i pogledao kroz prozorčić. Podmornica se gibala. Oslobođena veza, žuta je mini-podmornica klizila iznad morskoga dna, obasjavajući oceanski mulj. Norman je pritisnuo dugme komunikacijskog uređaja: "Beth? Beth!" "Tu sam, Norma ne." "Što to radiš?" "Samo bez uzaijavanja." "Ali, Beth, što to radiš u podmornici?" "Naprosto mjera opreza." "Odlaziš?" Ona se na to samo nasmijala. Bio je to svijetao, opušteni smijeh. "Ne, Norma ne. Samo bez uzrujavanja." "Reci mi što to radiš." "Mala tajna." "No daj, Beth." Još bi mi samo to trebalo, pomislio je, da sad prolupa i Beth. Ponovno je pomislio na njenu impulzivnost, kojoj se još maločas bio divio. Sad više nije. "Beth?" "Pričat ćemo kasnije", odgovorila je ona. Podmornica mu se okrenula bokom, i on joj je u štipaljkama ugledao crvene kutije. Nije mogao pročitati na njima ispisana slova, ali su se doimala nekako na neodređeni način poznatima. Dok ju je gledao, podmornica je prošla kraj visoke peraje svemirskoga broda i spustila se na dno. Ispustila je jednu kutiju i ona se meko svalila na muljevito dno. Podmornica je ponovno krenula, vitlajući talog, i kliznula naprijed još stotinjak metara. Potom je ponovno stala te ispustila još jednu kutiju.
Nastavila je tako čitavom dužinom svemirskoga broda."Beth?" Odgovora nije bilo. Priškiljio je prema kutijama. Na njima su bila nekakva slova, ali ih na tolikoj udaljenosti nije mogao pročitati. Podmornica se u međuvremenu već bila okrenula, i sad je išla ravno na DH-8. Prema njemu su bljesnula svjetlu. Primakla se još bliže i sad su se oglasili alarmi senzora, zabrenčali i zabljeskali crvenim svjetlima. Kako mrzim te alarme, pomislio je prilazeći pultu i zagledan u dugmad. Kuko se to, kvragu, isključuje? Bacio je pogled na Harrvja, no 1 l:iny je i dalje bio bez svijesti. "Beth? Jesi li tu? Daj isključi te proklete alarme." "Pritisni F8." A koji je sad vrag F8? Malo se osvrnuo, pa napokon ugledao red tipki na tastaturi, s brojevima od Fl do F20. Pritisnuo je F8 i alarmi su se isključili. Sad je podmornica bila već sasvim blizu, a svjetla su joj tukla u prozorčiće. < )nako u visoko postavljenome mjehuru, Beth se sasvim |asno vidjela, a svjetla instrumenta obasjavala su joj lice. A onda se podmornica spustila i iščezla iz vida. Olišao je do prozorčića i pogledao van. Deepstar III je počivao na dnu i slagao kutije što ih je donio u Štipaljkama. Sad je uspio pročitati i slova na kutijama: OPREZ ZABRANJENO PUŠENJE I PRINOŠENJE ELEKTRONIKE TEVAC EKSPLOZIV "Beth? Kog to vraga radiš?" "O tom potom." Slušao joj je glas. Zvučio je sasvim u redu. Je li prolupala? Ne, pomislio je. Ne, nije prolupala. Glas joj zvuči Bflsvim u redu. Siguran sam da je u redu. Ali baš i nije bio siguran. Podmornica se ponovno pokrenula, a svjetla joj je zamaglio oblak taloga uzvitlan propelerima. Oblak je kliznuo kraj prozorčića i zaklonio joj pogled. "Beth?" "Sve je u redu, Norma ne. Vraćam se za sekundu." Dok se talog ponovno polako slijegao, vidio je pod-mornicu kako kreće prema DH-7. Nekoliko trenutaka pot320321
om opet je pristala ispod kupole. A onda je ugledao Beth kako izlazi i veže podmornicu sprijeda i straga.Procijenila ga je pogledom. "Harrvja i ja mogu držati na oku, ako je to ono što te muči." "Beth, ja naprosto nisam umoran." "U redu", odgovorila je ona. "kako te volja." S lica je prstima maknula raskošnu kosu. "Što se mene osobno tiče, naprosto sam iscrpljena. Idem odrapiti nekoliko sati." Krenula je stepenicama prema svom laboratoriju, pa ga pogledala odozgo. "Nećeš mi se pridružiti?" "Kako?" upitao je. Nasmiješila mu se u lice, s razumijevanjem. "Dobro si me čuo, Normane." "Možda drugom zgodom." "Dobro. Može i tako." Uspinjala se stepenicama, a tijelo joj se, u tijesnom kombinezonu, zibalo gipko i senzualno. U njemu je zaista izgledala dobro. To je morao priznati. Bila je to vrlo pristala žena. Na dingom je kraju sobe Harry hrkao u pravilnom ritam. Norman je pogledao kako mu stoji vrećica s ledom i pomislio na Beth. Čuo je njeno hodanje gore u laboratoriju. "Hej, Norm?" "Da..." Prišao je dnu stepenica i pogledao prema gore. "Ima li dolje još koji? Čisti?" Nešto mu je plavo palo u mke. Bio je to njen kombinezon. "Da. Mislim da su u spremištu u B-u." "Donesi mi jedan, Norm, hoćeš biti tako dobar?" "Dobro", odgovorio je on. Dok je išao prema Va B, otkrio je da je zbog nečeg neobjašnjivo nervozan. Što se to zbiva? Ja, naravno, pomislio je, savršeno dobro znam što se zbiva, ali zašto baš sada? Iz Beth je izbijala snažna privlačnost, i to ga je ispunjavalo nepovjerenjem, U svom odnosu prema muškarcima Beth se konfrontirala, bila je energična, izravna i srdita. Zavođenje uopće nije bilo njezina metoda. Ali sad jest, pomislio je, vadeći iz ormarića novi kombinezon. Vratio se u Va D pa se uspeo stepenicama. Odozgo je dopiralo Čudno plavičasto svjetlo. "Beth?" "Tu sam. Norm." 1100 sati "Sve je vrlo jednostavno", rekla je Beth. "Eksploziv?" Pokazao je na ekran. "Ovdje piše: 'Tevac je, težinski gledano, najjači poznati konvencionalni eksploziv.1 A za kog si ga vraga
postavila oko habitata?" "Normane, ne gubi živce." Stavila mu je ruku na rame. Dodir joj je bio mek i umirujući. Malo se opustio, osjećajući toliku blizinu njezina tijela. "Trebali smo najprije o tome raspraviti." "Normane, ja se ne želim upuštati u rizik. Više ni u kakav." "Ali Harry je u nesvijesti." "Mogao bi se probuditi." "Znaš da neće." "Ne želim se upuštati ni u kakav rizik", ponovila je ona. "Ovako, ako nešto počne izlaziti iz sfere, mogli bismo u tom brodu ubiti vraga. Postavila sam eksploziv čitavom njegovom dužinom." "Ali zašto i oko habitata?" "Obrana." "Kakva je to obrana?" "Vjeruj mi da jest." "Beth, vrlo je opasno imati to u takvoj blizini." "Još nije povezano detonatorima, Normane. A zapravo nije povezano ni oko broda. Morat ću izaći i obaviti to nično." Bacila je brz pogled na ekrane. "Mislila sam da bih mogla malo pričekati, možda malo odrijemati. I ti si umoran?" "Ne", rekao je Norman. "Normane, već dugo nisi spavao." "Nisam umoran." 322323
Uspeo se i ugledao je kako leži na leđima, pod nizom ultraljubičastih svjetiljaka za sunčanje pričvršćenih o zid. Na očima je nosila neprozirne ljuske. Zavodljivo se promeškoljila. "Jesi mi donio kombinezon?" "Jesam", odgovorio je on. "Puno ti hvala. Stavi ga gdje bilo, pokraj laboratorijskog stola." "U redu." Prebacio ga je preko stolice. Prevrnula se, i tako se licem okrenula prema zažarenim svjetiljkama, pa uzdahnula. "Mislila sam, Norm, da bi i tebi dobro došlo malo vitamina D." "Da..." "Vjerojatno bi i ti trebao." "Da, vjerojatno." Ali je Norman razmišljao o tome kako se ne sjeća da je u
laboratoriju ikad vidio bateriju svjetiljaka za sunčanje. Zapravo je bio siguran da ih nije bilo. U toj je prostoriji proveo mnogo vremena; sigurno bi ih se sjećao. Brzo je sišao niza stepenice. Zapravo su i stepenice bile nove. Bio je to crno eloksi-rani metal. Tako to prije nije bilo. Stepenice su bile nove. "Norm?1 "Evo me začas, Beth." Otišao je do pulta i počeo pritiskati dugmad. Taj je fajl već bio vidio, fajl koji se odnosio na parametre habitata i takve stvari. Napokon ga je pronašao: DUBHAB-8 * TEHNIČKE KARAKTERISTIKE 5.024A Valjak A 5.024B Valjak B 5.024C ValjakC 5.024D Valjak D 5.024E Valjak E Odaberi jedan: Odabrao je Va D i pojavila se nova slika. Odabrao je nacrte. Dobio je mnoštvo stranica arhitektonskih crteža.l'rolistao ih je, nabadajući tipke, dok nije došao do detaljnog nacrta biološkog laboratorija na vrhu Va D. Na crtežima je bila jasno prikazana velika baterija svjetiljaka za sunčanje, postavljenih tako da se mogu saviti i prisloniti uza zid. Zacijelo je tu bila svo vrijeme; on je samo nije nikad opazio. A bilo je tu i mnoštvo drugih pojedinosti koje nije zamijetio — primjerice kapak izlaza za nuždu na kupolnom svodu laboratorija. I činjenicu da kraj ulaza na taj kat postoji još jedan, sklopivi ležaj. I da su tu i crno eloksirane ljestve. Hvata te panika, pomislio je. A ona nema nikakve veze ni s lampama za sunčanje ni s arhitektonskim crtežima. To nema nikakve veze čak niti sa seksom. Panika te hvata zato što je uz tebe ostala još samo Beth, a ona se ne ponaša kao ona stara. Zagledao se u mali sat u kutu ekrana što je polako unatrag odmjeravao vrijeme, s mučnom sporošću otkucavajući sekunde. Još dvanaest sati, pomislio je. Morao bih Izdržati još samo dvanaest sati pa će sve biti u redu. Bio je gladan, ali je znao da nema nikakve hrane. Bio je umoran, ali za nj nije bilo mjesta za spavanje. Preplavljeni su bili i valjak E i valjak C, a nije htio poći gore, k Beth. Norman je legao na pod Va D, kraj Harrvja koji je bio na kauču. Na podu je bilo hladno i vlažno. I dugo nije mogao zaspati. 0900 sati Lupanje, to užasavajuće lupanje, i potresanje poda naglo su ga probudili.
Prevrnuo se i skočio na noge, u trenutku razbuđen. Ugledao je Beth kako stoji kraj monitora. "Što je to?" povikao je. "Što je to?" "Što je što?" upitala je Beth. Doimala se mirno. Nasmiješila mu se. Norman se osvrnuo oko sebe. Alarmi se nisu oglasili; svjetla nisu bljeskala. 324325
"Ne znam, mislio sam — ne znam..." Prekinuo se usred riječi. "Pomislio si da nas je ponovno napao?" upitala je. On je potvrdno kimnuo glavom. "Zašto si to pomislio, Norma ne?" upitala je. Beth ga je ponovno gledala na onaj čudan način. Kao da ga procjenjuje pogledom, vrlo izravnim i hladnim. Sad u njoj više nije bilo ni slutnje zavodništva. Ako ništa drugo, on je prenosio podozrivost one stare Beth: Muškarac si, i već time problem. "Harry je još u nesvijesti, zar ne? I zašto onda misliš da bi nas nešto moglo napasti?" "Nemam pojma. Valjda sam sanjao." Beth je slegnula ramenima. "Možda si osjetio vibracije, kako sam hodala po podu", rekla je. "No bilo kako bilo, drago mi je što si odlučio malo odspavati." Isti onaj procjenjivački pogled. Kao da s njim nešto nije u redu. "Očito se nisi dovoljno naspavao, Normane." "A tko jest?" "Nitko, a naročito ne ti." "Možda si u pravu." Morao je priznati da se sada, odspavavši nekoliko sati, osjećao mnogo bolje. Nasmiješio se. "Jesi li popila svu kavu i pojela sve danske kekse?" "Znaš, Normane, da nema nikakve ni kave ni danskih keksa." "Znam." "I zašto si to onda rekao?" upitala ga je ozbiljnim glasom. "Samo sam se zezao." "O." "Samo sam se zezao. Shvaćaš, šaljiva aluzija na naše stanje?" "Shvaćam." Radila je nešto s ekranima. "Usput rečeno, što si otkrio o balonu." "Balonu?"
"Površinskom balonu. Sjećaš se da smo govorili o njemu?" Odmahnuo je glavom. Nije se sjećao."Prije nego Što sam otišla do podmornice, upitala sam za kontrolne šifre kako bih ga mogla poslati na površinu, a li si rekao da ćeš pogledati u računar i vidjeti možeš li Otkriti kako se to radi." "Ja sam to rekao?" "Da, Normane, jesi." Pokušao se u mislima vratiti u prošlost. Sjećao se kako su on i Beth podigli Harrvjevo tromo, zapanjujuće teško tijelo s poda, položili ga na kauč, i kako su mu zaustavili krvarenje iz nosa, i kako mu je onda Beth postavila uređaj za infuziju, što je znala na temelju rada s laboratorijskim životinjama. Zapravo se pritom i našalila, jer je rekla kako se nada da će se Harrv provesti bolje nego one, jer bi se u njihovu slučaju to obično završavalo smrću. Potom se Beth ponudila da će otići do podmornice, a on odgovorio da će ostati s Harrvjem. To je bilo sve čega se sjećao. Ali nigdje ni riječi ni o kakvim balonima. "I to sigurno", rekla je Beth. "Jer nam je poruka rekla kako bismo trebali potvrditi primitak, a to je značilo slanje radio-balona na površinu. I onda smo procijenili da su se, s obzirom na to da je oluja jenjala, prilike na površini dovoljno smiri le da bismo mogli poslati balon a da se pritom ne prekine žica. I tako se pitanje svelo na to kako otpustiti balon. A ti si onda rekao da ćeš potražiti kontrolne zapovijedi." "Zaista se ne sjećam", odgovorio je on. "Jako mi je žao." "Normane, za ovih posljednjih sati morali bismo surađivati", rekla je Beth. "Slažem se, Beth. Potpuno." "1 kako se sad osjećaš?" upitala je. "U redu. Zapravo jako dobro." "Odlično", odgovorila je ona. "Drži se još malo, Normane. To je još samo nekoliko sati." Toplo ga je zagrlila, no kad ga je pustila, u očima joj je ugledao onaj isti daleki, procjenjivački pogled. *** Jedan sat kasnije uspjeli su smisliti kako da otpuste balon. Čuli su daleko metalno Šištanje žice što se odmata-l.i .s vanjskoga bubnja, vučena napuhanim balom što je izlijetao na površinu. Potom je uslijedila duga sjanka. 326327
"Što se to zbiva?" upitao je Norman. "Na dubini smo od tristo metara", odgovorila je Beth. "Balonu treba vremena da stigne na površinu." Onda se slika na ekranu izmijenila, i sad su dobili ispis stanja na površini. Vjetar se spustio na petnaest uzlova. Valovi su spali na dva metra. Barometarski je tlak bio 20,9. Zabilježeno je sunčevo svjetlo. "Dobre vijesti", rekao je Beth. "Površina je u redu." Norman je zurio u ekran i razmišljao o činjenici da je zabilježeno sunčevo svjetlo. Nikad prije nije čeznuo za suncem. Bilo je to nešto što je primao zdravo za gotovo. A sad ga je već i sama pomisao da će ugledati sunce ispunjavala nevjerojatnim zadovoljstvom. Nije mogao zamislili veće radosti od one što je izaziva pogled na sunce i oblake i modro nebo. "O čemu to razmišljaš?" "O tome kako ne mogu dočekati da odem odavde." "Ni ja", odgovorila je Beth. "Ali neće još dugo." *** Pong! Pong! Pong! Pongf Norman je baš gledao Što je s Harrvjem. i na taj se zvuk naglo okrenuo, "Beth, što je to?" Pong/ Pong! Pong! Pong! "Samo bez uzrujavanja", odgovorila je Beth, sjedeći za pultom. "Samo smišljam kako se ovim upravlja." Pong! Pong! Pong! Pong! "Upravlja čime?" "Bočnim sonarom. Pseudoaperturnim sonarom. Ne znam zašto ga zovu 'pseudoaperturnim1. Znaš li ti na što se to odnosi, to 'pseudoaperturno'?" Pong! Pong! Pong! Pong! "Nemam pojma", odgovorio je Norman. "Hoćeš li to, molim te, ugasiti." Zvuk mu je išao na živce. "Označen je kraticom PAS, što znači 'pseudoaperturni sonar1, ali isto piše i da je 'bočni'. Sve me to jako zbunjuje." "Beth, isključi to!"Pong! Pong! Pong! Pong! "Dobro, dobro", odgovorila je Beth. "I zašto ti je uopće do toga da naučiš time upravljati?" upitao je Norman. Bilo je svadljiv, kao da ga je namjerno dražila tim zvukom. "Za svaki slučaj", odgovorila je Beth. "Za koji slučaj, za ime Isusa? Sama si rekla da je Harry u nesvijesti. Neće više biti nikakvih napada." "Daj se malo smiri, Normane", odgovorila je Beth. "Želim biti spremna, to je sve."
0720 sati Od toga se nikako nije dala odgovoriti. Ustrajala je na tome da izađe i poveže eksploziv oko broda. To joj je očito postalo fiks-ideja u glavi. "Ali zašto, Beth?" upitao ju je bezbroj puta. "Zato što ću se nakon toga bolje osjećati", odgovarala bi ona. "Ali ne postoji baš nikakav razlog da to učiniš." "Nakon toga ću se bolje osjećati", ostajala bi ona pri svome, i na koncu je ipak nije mogao zaustaviti. A sad ju je gledao, sitan lik s jedincatim blistavim svjetlom na kacigi, što se selio od sanduka do sanduka s eksplozivom. Otvarala je sanduke i vadila velike žute stošce, vrlo slične onima kakvima se služe pri popravku autocesta. Te je stošce međusobno povezala žicama, a kad je to bilo gotovo, na vršku im se zasjalo sitno crveno svjetlo. Vidio je sitna crvena svjetla čitavom dužinom broda. Zbog toga se osjetio nelagodno. Kad je odlazila, bio joj je rekao: "Ali nemoj povezati i eksploziv u blizini habitata." "Ne, Normane, neću." "Obećaj da nećeš." "Rekla sam ti da neću. Ako te uznemirava, onda neću." "Uznemirava me." 328329
"U redu, u redu." Sad su se crvena svjetla protezala čitavom dužinom broda, počevši od mračnoga repa, koji se dizao iz koralj-noga dna. Beth je pošla prema sjeveru, prema ostatku neotvorenih sanduka. Norman je pogledao Harryja, koji je glasno hrkao, ali je ipak bio u nesvijesti. Ushodao se Va D-om, pa prišao monitorima. Ekran je žmirnuo. JA DOLAZIM. O Bože, pomislio je. A idućeg je trenutka pomislio: Kako je to moguće? To se naprosto nije moglo dogoditi. Harrv je još sleden. Kako se to moglo dogoditi? DOLAZIM PO TEBE. "Beth!" Glas iz zvučnika bio je upravo sićušan. "Da, Norma ne."
"Bježi kao da su ti svi vrazi za petama." NIŠTA SE NE BOJ, rekao je ekran. "Što je to bilo, Normane?" upitala je Beth. "Dobio sam nešto na ekran." "Vidi što je s Harryjem. Zacijelo se budi." "Ne budi se. Beth, vraćaj se!" EVO ME DOLAZIM. "U redu, Normane, vraćam se", odgovorila je ona. "Brže, Beth." Ali joj to nije trebalo govoriti; već je vidio poskakivanje njezina svjetla dok je trčala preko dna. Bila je još najmanje sto metara od habitata. Iz zvučnika se čulo njeno teško disanje. "Vidiš li što, Normane?" "Ne, ništa." Napinjao je oči gledajući prema horizontu, otkud se lignja oduvijek pojavljivala. A prije svega bi uvijek dolazio zeleni sjaj. Ali ga sad nije bilo. Beth je dahtala. "Osjećam nešto, Normane. Osjećam vodu... kako nadire... jako..." Na ekranu je bljesnuleUBIT ĆU TE. "Vidiš li išta?" upitala je Beth."Ne. Ne vidim baš ništa." Vidio je Beth, samcatu na muljevitu dnu. Njeno je svjetlo bilo jedino žarište njegove l u »zornosti. "Ali ja to osjećam, Normane. Tako je blizu. Isuse Bože. Sto |(' .s alarmima?" "Baš ništa, Beth." "Isuse." Trčala je, a dah joj se javljao piskavim hripan-|em. Beth je bila u dobroj formi, ali se u takvoj amosferi nije mogla toliko naprezati. Ili bar ne zadugo, pomislio je Norman. Vidio je kako se već giba sporije, i kako joj se svjetiljka na kacigi ljulja sve polaganije. "Normane?" "Da. Beth. Tu sam." "Normane, nisam sigurna da ću uspjeti." "Beth, ti to možeš. Samo uspori." "Ali to je tu, jasno to osjećam." "Ali Beth, ja ne vidim ništa." Začulo se brzo i oštro škljocanje. Isprva je pomislio da mi lo smetnje na vezi, a onda je shvatio da joj to cvokoću /ubi. Uz toliko naprezanje trebala bi se zapravo pregrijavali, no umjesto toga joj je postajalo zima. To nije shvaćao. "... zima, Normane." "Samo uspori, Beth."
"Ne mogu — govoriti — blizu..." Počela je usporavati i protiv volje. Ušla je u područje i »svijetljeno svjetlima habitata, i do kapka joj nije preostalo više od desetak metara, no Norman je vidio kako joj se udovi miču polako i nespretno. I sad je napokon ugledao nešto što je iza nje, u tami i/.i svjetala, vitlalo muljevitim talogom. Bilo je to nešto nalik tornadu, kovitlac uzvitlana mulja. Što je u tom oblaku, io nije vidio, ali je osjećao u njemu skrivenu moć. "Blizu — Nor —" Bi'ih se spotaknula i pala. Uzvitlani je oblak krenuo I nema njoj. SAD ĆU TE UBITI. Beth se uspravila na noge, osvrnula se i ugledala uski pj<'li oblak kako nasrće na nju. Nešto u njemu ispunilo 330331
je Normana dubokim užasom, onim užasom iz djetinjstva, kakvim su ispunjene noćne more. "Normannnnnn..." I onda je Norman već jurio, ne znajući ni sam zapravo što će učiniti, no pogonjen prizorom što ga je ugledao, i misleći samo na to da bi nešto morao učiniti, nešto poduzeti, pa je prošao kroz B u A i pogledao svoje odijelo, no vremena nije bilo a crna je voda u otvorenom oknu plju-vala pjenu i vrtiožila se i onda je ispod površine ugledao Bethinu ruku u rukavici kako mlati po vodi, i bila je tik ispod njega, i samo je još ona bila ostala i tako je on bez razmišljanja skočio u crnu vodu i potonuo na dno. *** Od studenog šoka poželio je zavrištati; studen mu je razdirala pluća. Čitavo mu je tijelo u trenutku otupjelo i osjetio je sekundu užasne oduzetosti. Voda se pjenila i bacala ga poput velikoga vala; protiv toga je bio nemoćan; glava mu je lupila o dno habitata. Nije vidio baš ništa. Pokušao je dohvatiti Beth, slijepo bacajući ruke na sve strane. U plućima mu je gorjelo. Voda ga je vrtjela u krugovima, postavljala ga naglavce. Dotakao ju je pa izgubio. Voda ga je nastavila okretati. Dohvatio ju je. Nešto. Ruku. Već je počeo gubiti osjećaj, osjećajući se sve sporijim i glupljim. Povukao je. Nad sobom je ugledao prsten svjetla: bilo je to okno. Odgurnuo se nogama, ali kao da se nije ni pomakao. Krug
mu se nije približio. Odbio se još jednom, vukući za sobom Beth kao mrtvu težinu. Vjerojatno je već bila mrva. Pluća su mu gorjela. Bio je to najgori bol što ga je iskusio u životu. Borio se protiv tog bola, i borio se protiv bijesno uskipjele vode i nastavljao se odgurivati prema svjetlu, i to mu je bila jedina misao, da se odbaci prema svjetlu, da mu se primakne, da ga dosegne, to svjetlo, to svjetlo... To svjetlo. Slike su se brkale. Bethino je tijelo brenčalo po metalu, sad već u zračnoj komori. On je sam raskrvario koljeno na oknu, i škropio okolo kapljice krvi. Bethine su drhtaveruke pošle prema njezinoj kacigi i počele je zakretati, pokušavajući je otkačiti. Ruke koje se tresu. Voda u oknu, usrkuje ih i navaljuje. Svjetlo u očima. Užasan bol tko zna gdje. Rda tik uz lice, oštar rub metala. Hladnog metala. l [Jadan zrak. Svjetlo u očima, tamni. Blijedi. Crnina. *** Osjećaj je topline bio ugodan. U ušima je bila pištava tutnjava. Podigao je pogled i ugledao Beth, sad već bez skafandera, kako se golema uzdiže nad njim, kako ugađa veliki grijač, pojačavajući mu snagu. Još se tresla, ali je uključivala izvor topline. Zatvorio je oči. Uspjelo nam je, pomislio je. Još smo zajedno. I još smo zdravi. Uspjelo nam je. Opustio se. Čitavo mu je tijelo obuzeo nekakav gmizavi osjećaj. To je zbog hladnoće, pomislio je, tijelo mi se zagrijava poslije hladnoće. Taj puzavi osjećaj nije bio ugodan. A ni pištanje nije bilo ugodno; bilo je piskavo, isprekidano. Dok je tako ležao na palubi, nešto mu je meko kliznu-lo ispod brade. Otvorio je oči i ugledao srebrenastu bijelu lijev, a onda mu se pogled izoštrio, pa je ugledao sitne, blistave očice i treperavi jezik. Bila je to zmija. Morska zmija. Sledio se. Spustio je pogled, pomaknuvši pritom samo oči. Čitavo mu je tijelo bilo prekriveno bijelim zmijama. Taj puzavi osjećaj dolazio je od desetaka zmija što su mu se ovijale oko gležanja, provlačile mu se između nogu, puzale mu po prsima. Na čelu je osjećao hladno klizanje. Zatvorio je oči i osjetio užas u trenutku kad mu je zmijsko i i jelo prešlo preko lica, pa mu se spustilo niz nos, otrlo mu se o usne pa otišlo. Slušao je psikanje gmizavaca i mislio o tome koliko su, I ni Ikihinoj priči, otrovni. Beth, pomislio je, gdje je Beth? Nije se micao. Osjećao je kako mu se zmije ovijaju oko vrata, klize mu po ramenu, provlače mu se između prstiju. Nflje želio otvoriti oči. Osjetio
je nalet mučnine. O, Bože, pomislio je. Sve ću povratiti. 332333
Beth, pomislio fe jg«. ^ "jUdio Pis"uti. Berh poimane, nemoj se «/ u,-« ' «v ft. je £ "Daipazi, bogati...» 0"ie*oei0nno^Wpovratio:0700sati u Slavi mu ,P h , :S,'.>US(i0 h Pogled ~'a'' " uS™a, no ip' "U e,*«ni et3*..*oP ;p5sveSa nekoliko * P^'osfi r x ""utama za „"!a'° Pa gotovo.- Befh • Ai/J Trauma ^fMfcrosan Vihori jedno; 335 334
Danju, dok su pasivne, smiju se dirati i nikad neće ujesti. Tako se, primjerice, za indijskog silno otrovnog kolu-tičavog karaita zna da nikad ne ujeda danju, čak ni djecu koja se s njim igraju. Ali se noću pripazi. I tako sam pokušala odrediti u kojem se dijelu dnevnoga ciklusa te zmije nalaze, i na koncu zaključila da su zacijelo u pasivnom, dnevnom dijelu." "Kako si to odredila?" "Po tome što si još živ." I tad ih je uklonila golim rukama, znajući da neće ugristi ni nju. "S rukama punim zmija, nalikovala si Meduzi."
"Što je to, neka rock-zvijezda?" "Ne, nego lik iz mitologije." "Je li to ona što je pobila vlastitu djecu?" upitala je, poprativši to brzim sumnjičavim pogledom. Ali, Beth, koja stalno vreba na prikrivenu uvredu. "Ne, to je jedna druga." To je bila Medeja. Meduza je bila mitska žena s glavom punom zmija koja je ljude, što bi pogledali u nju, pretvarala u kamen. Perzej ju je ubio gledajući njen odraz u svom uglačanom štitu. "Žao mi je, Norma ne. Nije moj fah." Zaista je čudno, pomislio je on, da je svojedobno svaki obrazovani Zapadnjak dobro poznavao te mitološke likove i priče što su stajale iza njih — poznavao podjednako dobro kao i priče o svojoj obitelji i prijateljima. Mitovi su jednom predstavljali zajedničko znanje Čovječanstva, i služili su kao svojevrsna karta svijesti. Ali sad jedna visoko obrazovana žena, kao što je to Beth, o svim tim mitovima ne zna baš ništa. Baš kao da su ljudi zaključili da se karta ljudske svijesti u međuvremenu izmijenila. No je li doista tako? Norman se stresao. "Još ti je zima?" "Aha. Ali je od svega najgora glavobolja." "Vjerojatno si dehidrirao. Da vidimo mogu li ti naći nešto za piće." Otišla je do ormarića za prvu pomoć na zidu. "Znaš, napravio si baš vraški podvig", rekla je Beth. "Samo skočiti tako bez ronilačkog odijela. Temperatura je vode tek nekoliko stupnjeva iznad ledišta. Bilo je to vrlohrabro. Glupo, ali hrabro." Nasmiješila se. "Spasio si mi život, Normane." "Nisam razmišljao", odgovorio je Norman. "Naprosto sam učinio." A onda joj je ispričao kako je, ugledavši je vani, i uskipjeli oblak taloga koji joj se približavao, osjetio onaj stari i djetinjasti užas, nešto izvučeno iz dalekih sjećanja. "Znaš li Što je to bilo?" rekao je on. "Podsjetilo me na tornado iz Čarobnjaka iz Oza. Kad sam bio mali, taj je tornado uplašio Boga u meni. Naprosto ga nisam želio još jednom vidjeti." A onda je pomislio: Možda su to naši novi mitovi. Dor-othy i Toto i Opaka Vještica, Kapetan Nemo i divovska lignja... "No dobro", rekla je Beth, "bez obzira na razlog, spasio si mi život. Hvala ti." "I drugi put", rekao je Norman. Nasmiješio se. "Samo to nemoj ponoviti." "Ne, više ne mislim van." Donijela mu je nekakvo piće u papirnatoj čaši. Bilo je sirupasto i slatko. "Što je to?"
"Izotonični glukozni dodatak. Popij to." Još je malo gucnuo, ali je napitak bio neugodno sladak. Na drugoj strani sobe, ekran je na pultu i dalje govorio: SAD ĆU TE UBITI. Pogledao je Harrvja, koji je još bio u nesvijesti, s cjevčicom za infuziju utaknutom u ruku. Harry je sve to vrijeme bio u nesvijesti. Nije se suočio s nužnim implikacijama toga. Sad je bio čas da to učini. Nije to želio učiniti, ali je morao. I rekao: "Beth, što misliš, zašto se sve to zbiva?" "Što sve?" "Pa taj ekran, što ispisuje riječi. I druge manifestacije koje nas dolaze napasti." Beth ga je pogledala na ravnodušan, neutralan način. "Kako to misliš, Normane?" "To nije Hany." "Ne, nije." "I zašto se onda sve to zbiva?" upitao je Norman. Ustao je i jače se uvio u deke. Progibao je zavijeno koljeno; bol336337
jelo je, ali ne baš prejako. Otišao je do prozorčića i zirnuo van. U daljini je ugledao niz crvenih svjetala, što su pripadala nabojima što ih je Beth postavila i naoružala. Nikad nije shvatio zašto je to poželjela učiniti. Pri svemu se tome ponašala tako čudno. Spustio je pogled prema temelju ha-bitata. Crvena su svjetla blistala i tu, odmah pod prozorom. Naoružala je i naboje oko habitata. "Beth, Što si to učinila?" "Učinila?" "Naoružala si i naboje oko DH-8." "Jesam, Normane", odgovorila je. Stajala je tako i gledala ga, vrlo mirna, vrlo sabrana. "Beth, obećala si da to nećeš učiniti." "Znam. Ali sam morala." "I kako su povezani? Beth, gdje je dugme?" "Nema dugmeta. Detonatori su povezani s automatskim senzorima vibracija." "Hoćeš reći da će eksplodirati automatski?
"Da, Normane." "Beth, to je suludo. A netko i dalje izvodi te manifestacije. Beth, tko ih izvodi?" Nasmiješila se polako; bio je to lijen, mačji smiješak, kao da je sve to potajno jako zabavlja. "Zar zaista ne znaš?" Sad je znao. Da, pomislio je. Znao je, i od toga se sledio. "Beth, ti stvaraš te manifestacije." "Ne, Normane", rekla je ona, i nadalje mirna. "Ne stvaram ih ja. Ti ih stvaraš."0640 sati U mislima se vratio mnogo godina u prošlost, u prve dane svog školovanja, kad je radio u državnoj bolnici u Borregu. Mentor ga je bio poslao da napravi izvještaj o napredovanju liječenja nekog bolesnika. Bio je to čovjek od •koro trideset godina, ugodan i naobražen. Norman je raz-govarao s njim baš o svemu: o prenosnom sustavu Old-smobile Hvdramatic, o najboljim plažama za jahanje na valovima, o nedavnoj predsjedničkoj kampanji Adlaija Ste-vensona, o tome kako \Vhitney Ford baca loptu, pa čak i o frojdističkoj teoriji. Čovjek je bio prilično drag, iako je palio cigaretu na cigaretu i činilo se da je zbog nečega izum ra prenapet. Napokon je Norman došao i do toga da ga u pila zašto su ga uopće poslali u bolnicu. On se nije mogao sjetiti razloga. Jako žali, ali naprosto •><■ ne može sjetiti. Podvrgnut upornom ispitivanju, čovjek |e postajao sve manje drag i sve svadljiviji. Na koncu se rasrdio i počeo prijetiti, lupati šakom o stol i tražiti od \'< »rmana da priča o nečem drugom. I tek je tada Normanu počelo sijevati tko je taj čovjek: Mio je to Alan Whittier, koji je kao adolescent u svom do-imi-prikolici u Palm Desertu ubio majku i sestru, pa potom otišao ubiti šestero ljudi na benzinskoj stanici i potom |o.š trojicu na parkiralištu robne kuće, da bi se na koncu predao policiji, jecajući, histeričan od osjećaja krivice i ka-janja. Whittier je u državnoj bolnici proveo deset godina, i u međuvremenu divljački napao nekoliko ovdašnjih službenika. I io je bio taj čovjek koji je sad stajao pred njim i bje-nio, i lupao nogom o stol i tresnuo stolcem o zid. Norman je tad još bio student, i nije znao kako da s tim izađe ni kraj. Okrenuo se da pobjegne, ali su vrata iza njega bila zaključana. A zaključali su ga baš kao što su to uvijek i i nuli za vrijeme razgovora s nasilnim pacijentima. Iza i je \Vhittier podigao stol i bacio ga u zid; i sad je išao n.i Normana. Doživio je tada trenutak užasne panike, koji |e potrajao sve dok nije začuo zveket brave, nakon čega
338339
su uletjela tri golema bolničara, dograbila Whittiera i odvukla ga, dok je on i dalje vrištao i psovao. Norman je odmah otišao mentoru i zatražio da mu odgovori na pitanje zašto su mu to namjestili. A mentor je odgovorio: Namjestili? Da, odgovorio je Norman, namjestili. Našto je mentor rekao: Ali zar vam nisu unaprijed rekli kako se zove? Zar vam to ime nije baš ništa govorilo? Norman je odgovorio da zapravo i nije obratio pozornost. Ubuduće će biti bolje da je obratite, zaključio je mentor. Na takvome mjestu čovjeku nikad ne smije popustiti oprez. Naprosto je preopasno. I sada, gledajući Beth na drugom kraju habitata, pomislio je: Obrati pozornost, Normane. Oprez ti ne smije popustiti. Zato što imaš posla s luđakinjom, a da to nisi ni opazio. "Vidim da mi ne vjeruješ", rekla je Beth, i dalje vrlo mirna. "Možemo li razgovarati?" "Naravno", odgovorio je Norman. "Ali tako da budeš logičan, i sve to?" "Naravno", odgovorio je on i pomislio: Od nas dvoje nisam ja onaj ludi. "U redu", nastavila je Beth. "Sjećaš se kad si mi pričao o Harrvju — kako svi dokazi ukazuju na nj?" "Da. Naravno." "Upitao si me zar ne mogu smisliti nikakvo drugo objašnjenje, i ja sam rekla ne. Ali to dmgo objašnjenje ipak postoji. Postoje neki detalji koje si ti prvi put vrlo komotno previdio. Kao što je, recimo, meduza. Zašto baš meduza? Tvog je mlađeg brata opekla meduza, Normane, i ti si bio taj koji se poslije toga osjećao krivim. A kad Jerry govori? Samo kad si ti tu, Normane. I kad je lignja prestala napadati? Kad je tebe, Normane, bacila u nesvijest. Ne Harrvja, nego tebe." Glas joj je bio tako miran, tako razložan. Prisiljavao se da razmisli o tome što to ona govori. Je li moguće da je u pravu? "Odmakni se malo. I pogledaj stvar malo izdaljega", rekla je Beth. "Ti si psiholog, jedini dolje s hipom znanstvenika koji se bave opipljivim stvarima. Tu za mene nema nikakva posla — rekao si samome sebi. A je li u tvomživotu postojalo razdoblje u kojem si se osjetio u profesionalnom smislu tako zaobiđenim? Nije li to za tebe bilo vrlo neugodno razdoblje? Nisi li mi jednom zgodom bio rekao koliko li je bilo mrsko to životno
razdoblje?" "Da, ali..." "A kad se sve te čudne stvari počnu događati, problem se više ne svodi na opipljive predmete. Sad to postaje psihološkim problemom. To je baš na tvom kursu, Normane, na tvom uskom stručnom području. Najednom si se našao u središtu pozornosti, zar ne?" Ne, pomislio je. To ne može biti istina. "Kad Jerrv počinje komunicirati s nama, tko opaža da on ima osjećaje? Tko nastoji na tome da se pozabavimo njegovim osjećajima? Nikoga od nas, Normane, ne zanimaju osjećaji. Barnes želi doznati nešto novo samo o oružju, Tedu je samo do priča o znanosti, Harrv bi samo igrao logičke igre. Ti si taj kojeg zanimaju osjećaji. I tko manipulira Jerrvjem — ili to bezuspješno pokušava? Ti, Normane. On može biti samo ti." "To ne može biti", odgovorio je Norman. U glavi mu se sve okretalo. Mučio se da pronađe proturječnost, pa ju je na koncu i našao. "To ne mogu biti ja — zato što nisam bio u sferi." "O, ne, bio si ti", rekla je Beth. "Samo što se ne sjećaš." *** Osjećao se kao da ga je netko prebio, kao da ga je uzastopce udarao i mlatio. Nikako nije mogao povratiti ravnotežu, a udarci su nastavili pristizati. "Baš kao što se nisi sjećao ni kako sam te zamolila da pogledaš balonove šifre", govorila je Beth svojim hladnim glasom. "Ili kako te je Barnes upitao za koncentraciju helija u Va E-u." A on je pomislio, kakvu koncentraciju helija u Va E-u? Kad me je Barnes to upitao? "Mnogo je toga, Normane, čega se ti ne sjećaš." A Norman je rekao: "Kad sam ja to otišao do sfere?" 340341
"Prije prva lignjina napada. Nakon što je Harry iz nje bio izišao." "Ali ja sam spavao! Spavao sam na svom ležaju!" "Ne, Normane. Nisi. Zato Što je Fletcherova došla po tebe, a tebe nije bilo. Nismo te mogli naći čitava dva sata, a onda si se pojavio, zijevajući." "Ja ti to ne vjerujem", rekao je Norman.
"Znam da mi ne vjeruješ. Draže ti je to proglasiti tuđim problemom. A ti si lukav. Vješt si psihološkim manipulacijama, Normane. Sjećaš se testova što si ih proveo? Stavljao si ljude, koji ništa nisu ni slutili, u avion, i onda im govorio da je pilot dobio srčani napad? Nasmrt ih plašio? To je, Normane, sasvim bezočna manipulacija. "A tu dolje u habitatu, kad se sve to počelo zbivati, zat-rebala ti je neman. I tako si u nju pretvorio Harrvja. Ali Harry nije bio neman. Neman si bio ti, Normane. To je razlog zbog kojeg ti se izgled toliko promijenio, zato si postao tako ružan. Zato što si ti ta neman." "Ali poruka. Ona glasi: 'Zovem se Hany.'" "Da. zaista. I kao što si i sam istaknuo, čovjek koji je sve to izazvao bojao se da mu se na ekranu ne pokaže pravo ime." "Hany", rekao je Norman. "Ime je bilo Harry." "A kako se ti zoveš?" "Norman Johnson." Reci puno ime." Zastao je. Usta mu se zbog nečeg nisu htjela pokrenuti. Mozak mu je bio prazan. "Ja ću ti ga reći", nastavila je Beth. "Pogledala sam. I glasi Norman HarrisonJohnson." *** Ne, pomislio je. Ne, ne, ne. Ona naprosto ne može biti u pravu. "Znam da je to teško prihvatiti", nastavila je Beth svojim laganim, strpljivim, gotovo hipnotičkim glasom. "Ja to razumijem. Ali ako o tome promisliš, shvatit ćeš da si želio da do ovoga dođe. Želio si da ja to zaključim, Normane. Mislim, tek pred koji čas, čak si mi pričao o Ča-robnjaku iz Oza, zar ne? A kad ne bih shvatila poantu, čak bi mi i pomogao — ili si to bar nesvjesno činio. Jesi li još miran?" "Naravno da sam miran." "Odlično. Ostani i dalje takav, Normane. Daj da to promotrimo logično. Hoćeš li surađivati sa mnom?" "Što želiš da učinim?" "Željela bih te maknuti, Normane. Baš kao i Harrvja." On je odmahnuo glavom. "To bi bilo na samo nekoliko sati, Normane", rekla je, i u tom Času kao da se odlučila; hitro je krenula prema njemu, i on joj je u ruci ugledao injekciju, bljesak igle, pa se izvio ustranu. Igla se zabola u deku, i on ju je odbacio i potrčao prema stepenicama. "Normane! Vrati se ovamo!" Uspinjao se stepenicama. Ugledao je Beth kako trči s iglom. Zamahnuo je nogom, uspeo se u njen laboratorij i pred nosom joj zalupio kapak. "Normane!" Zalupala je po kapku. Norman je stao na nj, znajući da mu ona ne može
podići čitavu težinu. Beth je nastavila lupati. "Normane Johnson, smjesta otvori taj kapak!" "Neću, Beth, jako mi je žao." Zastao je. Što bi mogla učiniti? Ništa, pomislio je. Ovdje je bio na sigurnom. Sve dok je tu, ona ne može do njega niti mu može učiniti ikakvo zlo. A onda je vidio kako se, u središtu kapka medu njegovim nogama, okreće metalna osovina. S druge je strane Beth okretala kolo. Zaključavala ga je. 342343
0600 satipojavili naslovi: "UBIO SE PROFESOR PSIHOLOGIJE, Kolege izražavaju zapanjenost, Vele da je pokojnik bio 'uvijek dobro raspoložen"1. Dekan fakulteta, kome je to pokvarilo dotacije, ukorio je Normana zbog tog incidenta, ali je pritom teška istina bila da psihologija ima vrlo oštra ograničenja. Čak i uz pretpostavku profesionalnog poznavanja materije i najboljih namjera, ipak još preostaje golema količina onoga što čovjek nikad ne zna ni o svojim najprisnijim prijateljima, kolegama, ženi i djeci. A nepoznavanje vlastite osobe veće je čak i od ovog. Samospoznaja je najteža od svega. Tek su je malobrojni uspjeli doseći. A možda i nitko. "Normane, jesi li tu?" "Jesam, Beth." "Mislim, Normane, da si ti zapravo dobar čovjek." Ništa joj nije odgovorio. Samo ju je gledao preko monitora. "Vjenijem da si čovjek od integriteta i da vjeruješ kako govoriš istinu. Znam da je to za tebe težak trenutak, to suočavanje s istinom o sebi. Znam da se sad tvoja svijest bori, pokušava naći ispriku, okriviti nekog dmgog. Ali mislim, Normane, da ti to možeš. Harry to nije mogao, ali ti možeš. Vjerujem da možeš priznati krutu istinu — da je ekspedicija u opasnosti sve dok si ti pri svijesti." Osjetio je snagu njezine uvjerenosti, čuo tihu snagu u njezinu glasu. Dok je tako govorila, Činilo mu se gotovo kao da su njene misli nekakva odjeća u koju mu se* uvija tijelo. Tako je mirna, i zacijelo je onda u pravu. Njene ideje imaju takvu moć. Njene misli imaju takvu moć.. "Beth, jesi li bila u sferi?" "Ne, Normane. To je tvoja svijest, koja ponovno želi Izbjeći bit. Ja nisam
bila u sferi. Ali ti jesi." On se toga zaista nije mogao sjetiti. O tome u njemu nije postojalo nikako sjećanje. A kad je Harry bio u sferi, on se toga poslije sjećao. Zašto bi to on zaboravio? Zašto bi to zablokirao? "Normane, ti si psiholog, Normane", govorila je ona. "I bas zato ti ne želiš priznati da i ti imaš zasjenjenu stranu. Čitava je tvoja karijera stavljena na kocku, i zbog nje Jedina svjetla upaljena u laboratoriju bila su ona nad radnim pultom, kraj uzoraka uredno spremljenih u boce: liganja, škampa, divovskih lignjinih jaja. Rastreseno je dodirivao boce. Uključio je laboratorijski monitor i počeo pritiskati dugmad sve dok nije na videu ugledao Beth. Beth je dolje izvodila nešto na glavnom terminalu Va D. Sa strane joj je vidio Harrvja, koji je još ležao bez svijesti. "Normane, da li me čuješ?" On joj je odgovorio glasno: "Da, Beth, čujem te." "Normane, ponašaš se neodgovorno. Ti si prijetnja za čitavu ekspediciju." Je li to istina? upitao se Norman. On nije vjerovao da je prijetnja za čitavu ekspediciju. On to nije osjećao. No koliko se puta u životu konfrontirao s bolesnicima koji nisu željeli priznati što se zbiva u njihovu životu? Bilo je tu čak i trivijalnih primjera — kao što je to, recimo, bio čovjek, također sveučilišni profesor, koji se užasavao liftova, ali je uporno tvrdio kako se uvijek služi stepenicama samo zato što je to dobra vježba. Uspinjao bi se tako i na petnaesti kat; na višima se nije ni želio sastajati; čitav je svoj život organizirao da bi se prilagodio nečemu za što nije želio ni priznati da postoji. I taj mu je problem ostao skriven sve dok napokon nije dobio srčani napad. Ili. recimo, primjer žene koju su iscrpile godine skrbi za poremećenu kćer; dala je kćeri bočicu pilula za spavanje zato što je rekla da bi se morala odmoriti; djevojčica je počinila samoubojstvo. Ili novopečenog mornara koji je radosno, usred oluje, poveo čitavu obitelj na jedrenje do Cataline, i tako ih zamalo sve pobio. U svijest su mu dolazili deseci primjera. Bio je to psihološki truizam, to sljepilo u odnosu na samoga sebe. Zar zaista sebi zamišlja da je on od toga imun? Prije tri godine došlo je do pravog malog skandala kad je jedan od van-rednih profesora na Zavodu za psihologiju počinio samoubojstvo, zabivši si za Dan rada pištolj u usta. Onda su se moraš vjerovati u vlastito duševno zdravlje. I naravno da ćeš to zanijekati." On u to nije vjerovao. No kako to razriješiti? Kako odrediti ima li ona pravo ili ne? Glava mu baš nije radila kako treba. U posječenom mu je
koljenu bolno kuckalo. Bar o tome nije moglo biti nikakve sumnje — povrijeđeno je koljeno bilo stvarno. Realna provjera. Eto kako to razriješiti, pomislio je. Realnom provjerom. Kakvi su objektivni dokazi da je on bio u sferi? Na vrpcama su imali sve što se zbivalo u habitatu. Ako je Norman prije mnogo sati otišao do sfere, onda negdje mora postojati i vrpca koja ga prikazuje kako ulazi u zračnu komom, i to sam, kako se odijeva i klizi u more. Beth bi mu morala moći pokazati tu vrpcu. Ali gdje je ta vrpca? li podmornici, naravno: Nju su već odavna prenijeli u podmornicu. Možda ju je bio odnio i on sam, kad je otišao do nje. Ne postoje objektivni dokazi. "Normane, popusti. Molim te. Zbog sviju nas." Možda i jest u pravu, pomislio je. Bila je tako sigurna u sebe. Ako on izbjegava istinu, ako dovodi u pogibelj čitavu ekspediciju, zašto da se onda ne preda i pusti je da ga stavi na led? Bi li mogao u nju imati toliko povjerenja? Morao bi imati. Nije mu druge. Zacijelo sam to ja, pomislio je. Sigurno. Ta mu je misao bila upravo užasna — da je sam u svemu sumnjiv. A tome se opirao tako žestoko — što baš i nije dobar znak. Isu-više otpora. "Normane?" "U redu, Beth." "Hoćeš li onda?" "Samo nemoj inzistirati. Daj mi minutu, može?" "Naravno, Normane. Može." Pogledao je magnetoskop kraj monitora. Prisjetio se kako se Beth njime poslužila da bi istu vrpcu vrtjela i vrtjela, onu vrpcu na kojoj se sfera otvorila sama od sebe. Ta je vrpca sad ležala na pultu kraj magnetoskopa. Ubacio je kazetu i uključio aparat. Zašto se sada gnjaviti time? upitao se. Samo otežeš. Samo trošiš vrijeme.Pkran je trepnuo, i on je počekao da se na njemu pojavi poznata slika Beth kako, leđima okrenuta monitoru, Jede kolač. Ali je ovo bila neka druga vrpca. Bio je to iz-r.ivni monitorski zapis .sfere.' Blistave sfere, što je, naprosto ležala tako. Promatrao je tako nekoliko sekundi, ali se ništa nije dogodilo. Sfera je, kao i uvijek, bila nepomična. Uglačana, .savršena, nepokretna. Gledao ju je još neko vrijeme, ali se .ništa nije ni imalo gledati. "' "Normane, ako sad otvorim kapak, hoćeš li mirno sići?" "Dobro, Beth." Uzdahnuo je i zavalio se u stolac. Koliko će dugo biti bez svijesti?,Malo manje od. šest sati. Sve će biti u redu. i\'o bilo kako bilo, Beth je u
pravu, mora'se predati: "Normane, zašto gledaš tu vrpcu?" Hitro se osvrnuo. Je li u prostoriji bila kakva -video-'-' kamera pomoću kojepi ga mogla vidjeti? Da: Bila je visoko gore pri stropu, kraj gornjega kapka. ' "Zašto gledaš tu vrpcu, Normane?" . "Bila je tu." "Tko ti je dopustio da je gledaš?" "Nitko", odgovorio je Norman. "Naprosto je bila tu." "Isključi tu vrpcu, Normane. Isključi je smjesta." Nije više bila mirna. "Što je sad bilo, Beth?" "Sto mu đavola, isključi tu vrpcu, Normane!" Već ju je htio upitati zašto, ali je u tom času ugledao Beth kako ulazi u kadar i staje do sfere. Zatvorila je oči i Itisnula šake. Vijugave su se sferine brazde razdvojile i razotkrile tamu. A onda je vidio kako Beth ulazi u sferu. I kako se za njom zatvaraju vrata. *** "Vi prokleti muškarci", prosiktala je Beth srditim glasni "Svi ste vi isti; ništa ne možete ostaviti na miru, nije-dfln od vas." "Beth, ti si mi lagala." "Zašto si pogledao tu vrpcu? Preklinjala sam te da to ne činiš. To ti je, Normane, moglo samo naškoditi." Više se nije ljutila, sad je molila, na samoj granici suza. Prolazila je kroz nagle promjene emotivnog stanja. Nestabilna, nepredvidljiva. A imala je vlast nad habitatom. "Beth." "Jako mi je žao, Normane. Ali ja ti više ne mogu vjerovati." "Beth." "Isključit ću te, Normane. Ne želim te više..." "... Beth, čekaj..." "... slušati. Znam koliko si opasan. Vidjela sam što si učinio Harrvju. Kako si iskrivio činjenice da bi ispalo kako je Harry za sve kriv. O, da, Hany)e doista bio kriv, u to si me uspio uvjeriti. A sad želiš da za sve bude kriva Beth, zar ne? Pa mislim, Normane, da ti nešto kažem, tebi to naprosto neće uspjeti, zato što sam te iskopčala. I više ne mogu čuti tvoje tihe, uvjerljive riječi. Ne mogu više slušati tvoje manipulacije. I zato, Normane, štedi snagu." Zaustavio je vrpcu. Sad je monitor prikazivao Beth za pultom u donjoj prostoriji. Kako pritiskuje dugmad.
"Beth?" upitao je. Ona nije odgovorila; nastavila je baratati oko pulta, mrmljajući sebi nešto u bradu. "Normane, ti si pravi kujin sin, je li ti to poznato? Osjećaš se tako grozno da bi želio da se i svi drugi osjećaju podjednako jadno." To ona govori o sebi. pomislio je Norman. "Toliko se praviš važan s tim nesvjesnim. Normane. Te nesvjesno, ovo, te nesvjesno ono. Isuse Kriste, već mi je slabo od toga. Tvoje nesvjesno vjerojatno nas želi sve pobiti, i to zato što ti želiš ubiti sebe pa misliš da bi s tobom morali umrijeti i svi ostali." Osjetio je ledeni drhtaj. Beth, s tolikim manjkom sa-mouvažavanja, i dubokom jezgrom mržnje prema vlastitoj osobi, ušla je u sferu, i sad je djelovala obdarena njezinom moćju, ali bez ikakve stabilnosti u mislima. Beth je u sebi vidjela žrtvu koja se bori protiv sudbine, žrtvu esta-blišmenta, žrtvu profesije, žrtvu stvarnosti. I u svakom od tih slučajeva ona naprosto nije sagledala da je to samasebi stvorila. A posvuda oko habitata, pomislio je, postavila je eksploziv. "Ali ja ti to neću dopustiti, Normane. Zaustavit ću te prije nego što nas sve pobiješ." Sve što je govorila bilo je čisto naličje istine. Počeo je u svemu sagledavati nekakav red. Beth je otkrila kako se otvara sfera, i onamo pošla kradomice, zato što ju je oduvijek privlačila snaga — oduvijek je mislila da joj nedostaje snage, i oduvijek je tražila još. Ali jednom kad ju je stekla, Beth nije bila spremna njome i upravljati. Beth je i dalje u sebi vidjela žrtvu, i zato je morala zanijekati postojanje te snage, i sve namjestiti iako da stvori dojam da je ona njezina žrtva. U tome je bila mnogo dnikčija od Harrvja. Harrv je nijekao svoje strahove, i zato su se počele manifestirati strašne slike. Beth je, međutim, nijekala svoju snagu, i zato je manifestirala uskipjeli oblak bezoblične, nekontrolirane snage. I Iarry je bio matematičar koji je živio u svjesnom svijetu apstrakcija, svijetu jednadžbi i misli. Ono čega se Harrv bojao bio je konkretan oblik, kao što je to primjerice lignja. Ali Beth, zoolog koji se svakodnevno bavio životinjama, stvorovima koji su se mogli vidjeti i dodirnuti, stvorila je apstrakciju. Moć koju nije mogla ni vidjeti ni dodirnuti. Bezličnu apstraktnu silu što dolazi da je ščepa. I da bi se od nje obranila, naoružala je habitat eksplozivom. Što baš i nije neka obrana, pomislio je Norman. Ukoliko se potajno ne želi ubiti. Najednom mu je postao jasan sav užas te realne pretpostavke. "Neće to proći samo tako, Normane. Neću dopustiti da se to dogodi. Ne
meni." Pritiskala je tipke na pultu. Što je to namjeravala učiniti? I što mu može učiniti? Morao je razmisliti. Najednom su se u laboratoriju ugasila svjetla. Trenutak polom zamro je i veliki električni grijač, crveni su se ele-rnenti počeli hladiti, postajući sve tamnijima. Isključila mu je struju. Koliko može izdržati s isključenim grijačem? Dohvatio |e pokrivače s kreveta i umotao se u njih. Koliko još, bez ti »pline? Sasvim sigurno ne šest sati, pomislio je turobno. "Jako mi je žao, Normane. Ali ćeš shvatiti položaj u kojem sam se našla. Dokle god si ti pri svijesti, ja sam u opasnosti." - Možda sat vremena. Možda bih mogao izdržati još sat vremena. "Jako mi je žao, Normane. Ali ti to moram učiniti." Začuo je tiho šištanje. Alarmni uređaj na znački počeo je pijukati. Spustio je na nj pogled. Čak i u tami mogao je vidjeti kako je posivio. Odmah je shvatio što se dogodilo.' Beth mu je isključila zrak.ran. Kao da se prisjećao... Dok je usta jao, prasnula je još jedna boca s uzorkom, i on se okrenuo od razletjelog stakla. Gutao je zrak a pluća su mu se bočila. Pred očima su mu se počele pojavljivati sive mrlje. Zapipkao je u mraku, tražeći ormarić; ruke su mu se gibale duž zida. Dodirnuo je bocu. Kisik? Ne, za to je prevelika — zacijelo aparat za gašenje. Gdje je bio ormarić? Ruke su mu se nastavile gibati duž zida. Gdje je? Napipao je metalnu kutiju, ispupČena vratašca s uzdignutim križem. Otvorio ga je i gurnuo niku. Pred očima su mu zaplivale nove mrlje. Nije više bilo mnogo vremena. Prsti su mu dodirnuli bočice, meke omote zavoja. Boce sa zrakom nije bilo. Do sto đavola! Bočice su popadale po podu, a onda mu je nešto veliko i teško uz tresak palo na nogu. Sagnuo se, dodirnuo pod, osjetio kako mu je krhoti-n:i porezala prst, no na to nije obratio nikakvu pažnju. Šaka mu se obavila oko hladnog metalnoga valjka. Bio je malen, jedva duži od dlana. A na jednom je kraju bio nekakav nastavak, nekakva sapnica... Bila je to sprej-doza — nekakva prokleta sprej-doza. Bacio ju je ustranu. Kisik! Potreban mu je kisik! Kraj kreveta, najednom se prisjetio. Nije li kraj svakog kreveta u habitatu bio kisik za nuždu? Opipao je kauč na kojem je spavala Beth, opipao zid iznad uzglavlja. Kisik bi zacijelo morao biti tu negdje. Već mu se mutilo. Misli mu v\k' nisu bile bistre.
Nema kisika. A onda je shvatio da to nije običan krevet. Da i nije bio namijenjen spavanju. Tu zacijelo nisu postavili nikakav kisik U govna! A onda mu je ruka dodirnula metalnu bocu, pričvršćenu za zid. A na jednom je kraju bilo nešto meko. Meko... Maska za kisik. l litro je gurnuo masku na usta i nos. Opipao je bocu, okrenuo kvrgavo dugme. Začuo je šištanje, udahnuo hla-lui /rak. Oćutio je val pijanstva, a onda mu se u glavi : i l t.uilo. Kisik! Osjećao se dobro! Opipao je vanjštinu boce, pokušao joj. procijeniti li. inu, Bila je to boca za nuždu, od svega nekoliko stoti0535 sati Sćućuren u mraku, osluškivao Je pijuk svog alarma i šištanje zraka Što odlazi. Tlak je naglo padao; uši su ga zaboljele, kao da je u avionu što uzlijeće. Učini nešto, pomislio je, osjećajući nalet panike. Ali se baš ništa nije dalo učiniti. Bio je zaključan u gornjoj komori Va D. Nije mogao izaći. Beth je vladala čitavim objektom, i znala je kako se upravlja sustavom za održavanje života. Isključila mu je struju, isključila mu je grijanje, a sad mu je isključila još i zrak. Bilo je bezizlazno. Kako je tlak padao, hermetički su zatvorene boce s uzorcima počele praskati poput bombi i po čitavoj prostoriji razbacivati komadiće stakla. Sakrio se pod deke i osjetio kako staklo lupa u tkaninu i razdire. Disanje mu se otežalo. Isprva je pomislio da je to zbog prenapetosti, ali je onda shvatio da se zrak razrijedio. Uskoro će izgubiti svijest. Učini nešto. Nestajalo mu je daha. Učini nešto. Ali je misliti mogao samo o disanju. Trebao mu je zrak, trebao mu je kisik. A onda je pomislio na ormarić za prvu pomoć. Je li u njemu bilo kisika za nuždu? *** U trenutku kad se našao vani, shvatio je svoju pogrešku. Trebao je imati utege. Tijelo mu je imalo preveliki uzgon i vuklo ga je prema površini. Uskrao je zadnji dah. ispustio bocu s kisikom i očajnički se uhvatio za hladne cijevi s vanjske strane habitata. Znao je, ako ih ispusti, da onda sve do površine više neće biti ničega za što bi se mogao uhvatiti i što bi ga moglo zaustaviti. Izletjet će na površinu i eksplodirati poput balona. Držeći se za cijevi, počeo se potezati prema dolje, ruku pred ruku; pogledom je tražio sljedeću cijev, sljedeći izdanak kojeg bi se mogao
prihvatiti. Bilo je to kao veranje uz liticu, samo obratnim smjerom; ako se pusti, propast će prema gore i poginuti. Ruke su mu već odavna bile otupjele. Tijelo mu se već bilo ukočilo od studeni, usporilo od hladnoće. U plućima mu je gorjelo. Imao je jako malo vremena. Stigao je do dna, zabacio se pod Va D, potegao se još malo, u tami pipanjem potražio zračnu komoru. Nije je bilo! Zračna je komora nestala! A onda je shvatio da je ispod Va B. Prebacio se do A, napipao zračnu komoru. Bila je zatvorena. Potegao je kolo. Bilo je čvrsto stegnuto. Žestoko ga je povukao, ali ga nije mogao ni pomaknuti. Našao se pred zaključanim vratima. Ubuzeo ga je užasan strah. Tijelo mu je bilo skoro nepomično od studeni; znao je da mu je preostalo još svega nekoliko sekundi svijesti. Morao je otvoriti taj kapak. Počeo je po njemu tući šakama, tući po metalu duž oboda, ne osjećajući pritom u otupjelim mkama baš ništa. Kolo se zavrtjelo samo od sebe. Poklopac je poskočio. Zacijelo je tu bilo nekakvo dugme za nuždu, zacijelo ga je... Izletio je na površinu, udahnuo zrak, pa ponovno potonuo. Ponovno je izronio, ali se nije mogao uzverati u valjak. Bio je isuviše odrvenio; mišići su mu se bili smrzli, tijelo mu nije reagiralo. Moraš to učiniti, pomislio je. Moraš to učiniti. Prsti su mu stegnuli metal, kliznuli, ponovno ga stegnuli. Još se jednom povuci, pomislio je. Još samo jednom. Podigao je prsa preko metalnoga ruba i pljesnuo na palubu. Nijeosjećao ništa, toliko se bio ohladio. Izvio je tijelo, pokušavajući gore izvući i noge, pa ponovno pao u ledenu vodu. Ne! Ponovno se podigao, još samo jednom — ponovno preko ruba, ponovno na palubu, pa se izvio, izvio, podigao jednu nogu, jedva održavajući ravnotežu, pa potom i drugu, koju zapravo više nije ni osjećao, i onda već nije bio u vodi; ležao je na palubi. Drhtao je. Pokušao je ustati, i pao. Čitavo mu se tijelo i resio tako žestoko da nije mogao održati ravnotežu. Na drugom je kraju zračne komore ugledao svoj skafander što je visio na stijenki valjka. Vidio je i kacigu, i na njoj ispisano "JOHNSON". Zapuzao je prema ronilačkom odijelu, dok mu se čitavo tijelo divlje treslo. Pokušao je ustati, ali nije mogao. Cipele odijela našle su mu se tik pred licem. Pokušao ih je dohvatiti, ali mu se šake nisu htjele stisnuti. Pokušao je zagristi u nj, podići se zubima, ali su mu zubi nekontrolirano cvokotali. Iz razglasa je zakrčalo. "Normane! Ja znam što ti hoćeš, Normane!" Beth se mogla svakog časa pojaviti. Morao je nekako navući odijelo.
Zapiljio se u nj, svega nekoliko centimetara daleko, no ruke su mu se još tresle, i nije njima mogao uhvatiti baš ništa. Napokon je ugledao pletene petlje na pojasu, na koje su se vješali instmmenti, Zakačio se rukom o petlju i uspio je tako zadržati. Povukao se i uspravio. Uba-Cio je u skafander najprije jednu, a potom i drugu nogu. "Normane!" Dohvatio je šljem. Ovaj je u stakatu zabubnjao o stijenki i a onda ga je Norman uspio osloboditi s klina i nabaciti na glavu. Zakrenuo ga je i začuo škljocaj bravice. I dalje mu je bilo strašno hladno. Zašto se skafander ne zagrijava? A onda je shvatio da nema struje. Izvor je bio u naprtnjači i bocama. Primakao im se natraške, nabacio ih na pleća i posrnuo pod njihovom težinom. Morao je prikopčati pupkovinu — ispružio je ruku iza sebe, napipao je dohvatio je — prikačio za skafander — kod pojasa — i iritisnuo je... Začuo je škljocaj. Zabrujao je ventilator. Po čitavom je tijelu osjetio duge pruge bola. Električni su se elementi zagrijavali, i sad ih je bolno osjećao na smrznutoj koži. Po čitavom su ga tijelu bole igle i priba-dače. Beth je nešto govorila — čuo ju je u slušalicama — ali je nije slušao. Tromo je sjedio na palubi i teško disao. Ali je već znao da će sve biti u redu; bol je kopnio, u glavi'se bistrilo, i nije se više tako gadno tresao. Bio se promrzao, ali to nije potrajalo tako dugo da bi mu doprlo do srži. Brzo se oporavljao. U radiju je zakrčalo. "Normane, nikad nećeš doći do mene!" Ustao je na noge, navukao pojas s utezima, sklopio kopče. "Norman!" Nije joj ništa odgovorio. Sad mu je već bilo toplo, i osjećao se sasvim normalno. "Norman! Okružena sam eksplozivom! Ako mi se i približiš, rastepst ću te na komadiće! Poginut ćeš, Normane! Nikad nećeš doći do mene!" Ali Normanu nije bilo do nje. Njegove su namjere bile posve drukčije. Čuo je šištanje zraka iz boce; u skafanderu su se izjednačivali tlakovi. Skočio je natrag u vodu.plinjuju. Najednom je osjetio strah. Nije više vjerovao da bi to mogao izvesti. Ne budi lud, rekao je samome sebi. Harry je to učinio. I Beth. I oboje su preživjeli. Pregledao je vijuge, kao da će ga to umiriti. Ali otuda nije moglo doći nikakvo umirenje. Bile su to naprosto zakrivljene brazde u metalu, što su odražavale svjetlo. U redu, pomislio je na koncu. Učinit ću to. Stigao sam sve dovde, i dosad
sam sve preživio. Pa ću valjda i ovo. Kreni i otvori je. Ali se sfera nije otvorila. Ostala je baš kakva je i bila, sjajna, uglačana, savršena oblika. Kakva je namjena te stvari? Želio je shvatiti njezinu svrhu. Ponovno je pomislio na doktora Steina. Kako je glasila njegova najomiljenija uzrečica? "Razumijevanje je taktika uzmicanja." Stein bi se u povodu toga znao i naljutiti. Kad bi studenti počeli intelektualizirati, pa stali beskonačno pričati o pacijentima i njihovim problemima, on bi ih s negodovanjem prekidao: "Ma koga briga? Kome je do toga razumijemo li mi u ovom slučaju psihodinamiku ili ne? /elite li vi shvatiti kako se pliva, ili naprosto želite skočiti i zaplivati? Samo ljudi koji se boje vode žele je shvatiti. Drugi ljudi skoče i smoče se." Onda dobro, pomislio je Norman. Idemo se smočiti. Okrenuo se licem prema sferi i pomislio: Otvori se. Sfera se nije otvorila. "Otvori se", rekao je glasno. Sfera se nije otvorila. Naravno da je znao da to tako neće ići, jer je to Ted pokušavao satima. Kad su unutra ušli Harry i Beth, nisu pritom rekli ništa. Samo su nešto napravili u glavi. Zatvorio je oči, usredotočio pažnju, i pomislio: Otvori se. Otvorio je oči i pogledao u sferu. Još je bila zatvorena. Spreman sam za tvoje otvaranje, pomislio je. U ovom trenutku, ja sam spreman. Ništa se nije dogodilo. Sfera se nije otvorila. 0500 sati Sfera se prelijevala u svjetlosti. Norman je ugledao svoj lik odražen na savršeno uglačanoj površini, a onda se, dok ju je obilazio, taj lik prelomio i raskomadao na vijugama. Išao je prema vratima. Izgledaju, pomislio je, baš kao usta. Poput ždrijela kakvog primitivnog stvorenja, spremna da ga pojede. Stojeći tako nasuprot sferi, i gledajući još jednom u vanzemaljske, neljudske šare vijuga, osjećao je kako mu se namjere ras*** "Bolje da ne izazivam sreću", izgovorio je glasno. Vrata su još bila otvorena. Zirnuo je u vrata, no ugledao samo duboku, neizdiferenciranu crninu. Sad ili nikad, pomislio je.
Zakoračio je unutra. Sfera se za njim zatvorila. Unutra je bila tama i potom, kad su mu se oči prilagodile, nešto nalik krijesnicama. Bila je to luminozna pjena, milijuni svijetlih točaka što su plesali i kovitlali se oko njega. Što je to? misli on. I vidi samo pjenu. Pjena nema strukturu, a čini se ni granica. To je ocean što nasrće, blistava pjena s bezbroj ploha. On osjeća veliku ljepotu i mir. Boravak ovdje baš umiruje. Norman miče rukama, ubire pjenu, i pokreti mu stvaraju virove. Ali onda opaža da mu ruke postaju prozirne, da tu iskričavu pjenu vidi kroz vlastitu put. Spušta pogled na vlastito tijelo. Noge i trup, sve postaje prozirno u pjeni. I on sam postaje dijelom te pjene. Taj osjećaj je vrlo ugodan. Postaje sve lakši. Uskoro se uzdiže i lebdi u beskonačnom oceanu pjene. Stavlja ruke za šiju i lebdi. Osjeća se sretnim. Osjeća da bi ovdje mogao ostati vječno. A onda postaje svjestan još nečega u tom oceanu, nazočnosti još nekoga. "• "Ima li koga?" pita. Ja sam tu. On zamalo skače, jer tako je glasno. Ili se bar čini takvim. A onda se počinje pitati je li uopće išta i čuo. "Jesi li što rekao?" Ne. Kako onda komuniciramo? čudi se on. Onako kao što sve komunicira sa svime. A kako to? Zašto pitaš kad već znaš odgovor? Ali ja ne znam odgovor. Pjena ga nosi nježno, mirno, ali on neko vrijeme ne dobiva odgovora. Pita se je li ponovno ostao sam. fesi U tu? Da. Norman nije uopće razmišljao o tome da možda neće moći otvoriti sferu. Na koncu konca, dvoje je to već učinilo. Kako im je to uspjelo? Harry, sa svojim logičnim umom, bio je prvi koji je shvatio. Ali je to Harry shvatio tek nakon što je vidio Be-thinu vrpcu. Što znači da je na njoj otkrio naputak, i to vrlo važan naputak. I Beth je pregledala vrpcu, i to bezbroj puta, sve dok napokon i ona nije shvatila. Nešto je na toj vrpci... Kakva šteta što je nemam ovdje, pomislio je Norman. Pa ipak, pregledao ju je toliko puta da bi je vjerojatno znao rekonstruirati, ponovno odvrtjeti
u glavi. Kako je ono išla? U mislima je vidio slike: Beth i Tina razgovaraju. Beth jede kolač. I onda je Tina rekla nešto o vrpcama pohranjenim u podmornici. I Beth joj je odgovorila. A onda se Tina maknula, izišla iz kadra, ali je rekla: "Što misliš, hoće li ikad uspjeti otvoriti sferu?" Našto je Beth odgovorila: "Možda. To ne znam." I u tom se trenutku sfera otvorila. Zašto? "Što misliš, hoće li ikad uspjeti otvoriti sferu?" Upitala je Tina. I u odgovor na to pitanje, Beth je zacijelo zamislila kako se sfera otvara, zacijelo je u mislima ugledala sliku otvorene sfere... Začula se duboka, tiha tutnjava, vibracije su ispunile prostoriju. Sfera je bila otvorena, njena su vrata zijevala, široka i crna. *** To je to, pomislio je Norman. Predoči sebi da se nešto zbiva, i to će se dogoditi. Što znači, ako predoči sebi kako se vrata sfere zatvaraju... Ponovno se začula tutnjava, i sfera se zatvorila. ... ili otvaraju... Sfera se ponovno otvorila. Mislio sam da si otišao. Ne može se otići nikamo. Misliš reći da si zatočen u toj sferi? Ne. Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje? Tko si ti? Ja nisam netko. Jesi li ti Bog? Bog je riječ. Hoću reći, jesi li ti više biće, ili viša svijest? Viša od čega? Viša od mene, mislim reći. A koliko si ti visoko? Prilično sam nisko. Ili bar vjerujem da je tako. Mislim, ovaj, to je tvoj problem. Dok tako plovi u pjeni, uznemirava ga misao da mu se Bog možda ruga. I misli: Ti se to zezaš? Zašto pitaš kad već znaš odgovor? Govorim li s Bogom? Ti uopće ne govoriš. To što govorim shvaćaš vrlo doslovno. Je li to zato što si ti s nekog drugog planeta? Ne.
Jesi li ti s nekog drugog planeta? Ne. Jesi li ti iz neke druge civilizacije? Ne. Otkud si ti? Zašto pitaš kad već znaš odgovor? U neko drugo vrijeme, mislio je on, takvo bi me ponavljanje odgovora naljutilo, ali sad ne osjećam ništa. Ne postoji prosudba. On naprosto prima informaciju, prima odgovore. I misli: Ali ta sfera dolazi iz neke druge civilizacije. Da. I možda iz nekog drugog doba. Da. I nisi li ti dio te sfere? Jesam sada. I onda, otkud si ti? Zašto pitaš kad već znaš odgovor?Pjena ga nježno pomiče i umirujuće ga ljulja. Jesi li još tu? Da. Ne može se otići nikamo. Bojim se da u pitanjima vjere nisam baš jako informiran. Ja sam psiholog. Ja se bavim pitanjem kako ljudi misle. Za vrijeme svog školovanja nikad me nisu puno učili o religiji. O, shvaćam. Psihologija nema mnogo veze s vjerom. Naravno. Znači da se slažeš? Slažem se s tobom. To me umiruje. Ne vidim zašto. Tko sam ja? Tko, doista? On se ljulja u pjeni i, usprkos svim teškoćama ovog razgovora, osjeća duboki mir. Nešto me muči, misli on. Reci mi što. Nešto me muči jer me tako podsjećaš na Jerrvja. To se moglo i očekivati. Ali Jerrv je zapravo bio Harry. Da. Znači da si ti i Harrv?
Ne. Naravno da nisam. Tko si ti? Ja nisam netko. A zašto me onda podsjećaš na Jerrvja ili Harrvja? Zato što izviremo iz istoga vrela. To ne razumijem. Kad pogledaš u zrcalo, koga vidiš? Vidim sebe. Shvaćam. Nije li to istina? Ovisi o tebi. To ne shvaćam. To što vidiš ovisi o tebi. To već znam. To svi znaju. To je psihologijski tmizam, Cisti kliše. Shvaćam. Jesi li ti vanzemaljski razum? Jesi li ti vanzemaljski razum? S tobom je teško razgovarati. Hoćeš li mi dati moć? Kakvu moć? Moć što si je dao Harrvju i Beth. jMoć da samom maštom stvaram pojave. Hoćeš li mi je dati? Ne, Zašto ne? Zato stoje već imaš. Baš mi se ne čini. Znam. I kako onda imam moć? Kako si ušao ovamo? Zamislio sam da se otvaraju vrata. Da. Dok se tako ljulja u pjeni, Čekajući na daljnje odgovore, ali odgovora nema, u pjeni osjeća samo blago gibanje, mirnu bezvremenost i nekakvo pijanstvo. Nakon što je proteklo neko vrijeme, on misli, oprosti, ali volio bih da mi naprosto objasniš i prestaneš govoriti u zagonetkama. Na tvom planetu postoji životinja zvana medvjed. To je krupna životinja, pokatkad veća od tebe, i bistra je i domišljata, i ima mozak velik kao i tvoj. Ali se medvjed od tebe razlikuje na vrlo značajan način. Njemu je ne/joz-nata aktivnost koju vi nazivate zamišljanje. On ne može stvoriti mentalne slike o tome kakva stvarnost može biti. On ne može sagledati ono
što nazivate prošlošću i ono što nazivate budućnošću. Baš ta posebna sposobnost zamišljanja ono je što je vašu vrstu učinilo tako velikom. To i ništa drugo. To je u vašoj majmunskoj naravi, a ne u naravi bića koje se služi omdem, kao što to nije ni zbog jezika ili nasilnosti ili brige za mlade niti društvenog okupljanja. To nije ni zbog čega od svega toga, jer se sve to nalazi i kod drugih životinja. Vaša se veličina krije u maštovitosti. Sposobnost zamišljanja najveći je dio onoga Što nazivate inteligencijom. Vi vjerujete da je sposobnost zamišljanja samo korisan korak na putu što vodi k rješenjuproblema ili izazivanju nekog događaja. Ali baš je zamišljanje ono zbog čega se nešto događa. To je za vašu vrstu dar, i tu se za nju krije opasnost, jer niste spremni vladati svojim zamišljanjem. Vi zamišljate prekrasne stvari i zamišljate užasne stvari, i za taj izbor ne snosite odgovornost. Velite da u sebi imate i moć činjenja dobra i moć činjenja zla, anđela i vraga, ali ustvari u sebi imate samo jedno— sposobnost zamišljanja. Nadam se da ti se dopao ovaj govor, koji namjeravam održati na sljedećem kongresu Američkog udruženja psihologa i socijalnih radnika, a koji bi se trebao u ožujku odr-tiii u Houstonu. Osjećam da će ga vrlo dobro prihvatiti. Kako? misli on, sav zapanjen. Što misliš, s kim si to govorio? S Bogom? Tko je to? misli on. Ti, naravno. Ali ti si netko drugi, a ne ja, ti si nešto odvojeno od mene. Ti nisi ja, misli on. Da, jesam. Ti si me zamislio. Ispričaj mi još nešto. Nema više ništa. *** Obraz mu je počivao na hladnom metalu. Prevrnuo se na leda i zagledao u uglačanu površinu sfere Što se izvijala nad njim. Vijuge na vratima ponovno su se promijenile. Norman je skočio na noge. Bio je opušten i smiren, kao da je dugo spavao. Činilo mu se kao da je sanjao prekrasan san. Svega se sjećao sasvim jasno. Krenuo je kroz brod, sve do kapetanskoga mosta, pa zatim kroz hodnik s ultraljubičastim svjetlima sve do prošle »rije sa svim onim cijevima na zidu. Cijevi su bile pune. U svakoj je bio po član posade. Baš kao što je i mislio: Beth je manifestirala jedincatog i lana posade — jednu jedinu ženu — želeći ih time upoz-"i iii. Sad je zapovjedništvo
preuzeo Norman, i otkrio da je prostorija puna. Nije lo.se, pomislio je. Pogledao je sobu i pomislio: Nestanite, jedan po jedan. Jedan po jedan, članovi posade u cijevima nestajali su mu pred očima, dok više nije ostao nijedan. Vratite se, jedan po jedan. Članovi posade u bljesku su se stvarali u cijevima, materijalizirajući se po želji. Samo muškarci. Žene su se prometnule u muškarce. Samo žene. Svi su postali žene. Imao je moć."Normane." Bila je to Beth, iz slušalica u njegovoj kacigi. "Zašto sa mnom ne govoriš, Normane? Zar se bojiš, Normane?" To ga je ponavljanje imena razdraživalo. Pritisnuo je dugme i otvorio zračnu komoru. Iz poda je nadrla voda i počela brzo plaviti prostoriju. "O, pa tu si, Normane. Sad te vidim", rekla je i nasmijala se visokim, kreštavim hihotom. Norman se okrenuo i ugledao video-kameru ugrađenu u robota, koji je još bio u zračnoj komori. Gurnuo je kameru i zaokrenuo je ustranu. "To ti neće baš nimalo pomoći, Normane." Ponovno se našao izvan svemirskog broda; stajao je pred zračnom komorom. Tevac eksploziv, u redovima užarenih crvenih točaka, protezao se u daljinu u hirovitim crtama, nalik aerodromskoj pisti što ju je položio kakav dementni inžinjer. "Normane? Zašto mi ne odgovoriš, Normane?" Beth je bila nestabilna, hirovita. Čuo joj je to u glasu, Morao joj je oduzeti oružje, isključiti nekako eksploziv, ako to ikako bude moguće. Isključite se, pomislio je. Neka se svi upaljači isključe i eksploziv razoruža. Sva su se crvena svjetla smjesta pogasila. Nije loše, pomislio je usred snažnog izboja radosti. Trenutak kasnije, crvena su svjetla žmirnula i ponovno se upalila. "To ti neće uspjeti, Normane", rekla je Beth i nasmijala se. "Ne sa mnom. Ja te mogu pobijediti." Znao je da je u pravu. To što se medu njima zbivalo, to paljenje i gašenje eksploziva, bila je prepirka i okušavanje volja. A tu je prepirku bilo nemoguće ikada dovršiti. Bar ne na takav način. Morat će učiniti nešto izravnije. Primaknuo se najbližem naboju Tevac eksploziva. Kad mu se približio,
stožac je bio viši no što je mislio, čitav metar i dvadeset, s crvenim svjetlom na vrhu. "Vidim te, Normane. Vidim što radiš." Na stošcu je bilo nešto Ispisano, žutim slovima šablonom nanesenima na sivu površinu. Norman se sagnuo da bi mo-gai' pročitati. Vizir mu je bio malo zahukan, ali je ipak razabrao liječi. 0200 sati "Normane." Bethin glas kroz razglase, šumi kroz prazan svemirski brod. "Gdje si, Normane? Znam da si tu negdje. Osjećam te, Normane." Norman je prošao kroz kuhinju, kraj praznih limenki Coca-Cole na pultu, pa zatim kroz teška vrata do kapetanskoga mosta. Vidio je Bethino lice na svim ekranima pulta, i činilo se da i Beth vidi njega, sudeći po desetak puta ponovljenoj slici. "Normane. Znam gdje si bio. Bio si u sferi, zar ne, Normane?" Pritisnuo je pult dlanom, pokušavajući isključiti ekrane. Nije mu uspjelo; slike su ostale. "Normane. Odgovori mi, Normane." Prošao je kroz komandni centar i krenuo prema zračnoj komori. "To ti neće baš nimalo pomoći, Normane. Sad ja imam vlast. Jesi li me čuo, Normane?" U> zračnoj je komori začuo škljocaj; prsten se njegove kacige zabravio. Zrak je iz boca bio hladan i suh. Osluškivao je jednolični zvuk vlastita disanja. OPASNOST - TEVAC EKSPLOZIVstožac što mu je dosezao do pojasa. Kakav bi osjećaj bio da to eksplodira? Bi li uopće išta osjetio? "Ma kvragu i to", rekao je glasno. Pa izvukao kabel iz stošca. *** Vrisak alarma što mu je zazvonio pod kacigom, natjerao ga je da poskoči. Pri vrhu vizira bio je sitni clisplej od tekućeg kristala, i sad je brzo zažmirkao: "OPASNOST"... "OPASNOST"... "O, Normane. Do sto đavola. Vidi Što si učinio." Kraj alarma glas joj se jedva i čuo. Žmirkala su crvena svjetla na stošcima, čitavom dužinom svemirskoga broda. Duševno se pripremio za eksploziju. A onda je zvuk alarma prekinuo duboki, sonorni muški glas, koji je rekao: "Pozor, pozor. Svi inžinjerci neka smjesta napuste područje izloženo eksploziji. Aktiviran je Tevac eksploziv. Počinje odbrojavanje. Sad. Početna vrijednost dvadeset. Odbrojavanje se nastavlja."
Na stošcu je na crvenom displeju bljesnuo broj 20.00. A onda je otpočelo odbrojavanje unatrag: 19.59... 19.58... Isti su se brojevi ponavljali i na kristalnom displeju na vrhu njegove kacige. Trebao mu je trenutak da sve to poveže, da shvati. Zapiljio se u stožac i ponovno pročitao žuta slova: SAMO ZA [NŽINJERCE/DIVERZANTE U.S.N. Pa naravno! Tevac eksploziv nije bio omžje; bio je napravljen za inžinjerijske radove i diverzije. Naboji su imali ugrađene sigurnosne upaljače — programski tempirane na dvadeset minuta, kako bi radnicima dali vremena da odu. Dvadeset minuta da odu, pomislio je Norman. To mu |i >. (»stavlja obilje vremena. Norman se okrenuo pa krupnim korakom hitro zagazio prema DH-7 i podmornici. SAMO ZA INŽINJERCE/DIVERZANTE U.S.N. U SLUČAJU ZAKAZIVANJA SAMOAKTIVIRANJE 20.00 VIDI PRIRUČNIK USN/VV/512-A RUKOVANJE DOPUŠTENO SAMO OVLAŠTENIM OSOBAMA OPASNOST - TEVAC EKSPLOZIV Ispod toga je pisalo još nešto, ali su slova bila sitnija, i nije ih mogao razabrati. "Normane! Što to radiš s eksplozivom, Norma ne?" Norman joj nije odgovorio. Zagledao se u žice za paljenje. Jedan je tanki kabel uvirao u bazu stošca, a drugi je iz nje izvirao. Drugi je kabel išao duž muljevita dna do sljedećega stošca, gdje su ponovno bila dva — jedan koji je ulazio i drugi koji je izlazio. "Miči se otuda, Normane. Nerviraš me." Jedan kabel ulazi, drugi kabel izlazi. Beth je stošce povezala serijski, kao žarulje na božičnom drvcu! Ako izvuče samo jednu žicu, prekinut će strujni kiiig u čitavom nizu naboja. Ispružio je ruku i dohvatio kabel. "Normane! Ne dotiči žicu, Normane!" "Beth, daj se smiri." Prsti su mu se sklopili oko kabla. Osjetio je meku plastičnu oblogu i čvrsto je stisnuo. "Normane, ako povučeš taj kabel, detonirat ćeš eksploziv. Kunem ti se — poslat ćeš kvragu i sebe i mene i Har-ryja i sve, Normane." Nije vjerovao da je to istina. Beth je lagala. Beth je izgu-bilayvlast nad sobom i bila je opasna i opet mu je lagala.
Povukao je ruku. Osjetio je kako se kabel napinje. "Ne čini to, Normane..." Sad mu je kabel u ruci bio već posve napet. "Beth, sad ću te isključiti." "Za milost Božju, Normane! Vjeruj mi! Sve ćeš nas pobiti!" Ipak je još oklijevao. Je li moguće da govori istinu? Je li znala kako se povezuje eksploziv? Pogledao je veliki sivi 01:40 sati Sad je već izgubio vezu. Ostao je sam. Otvorio je kapak, uspeo se u podmornicu. Otkvačio je kacigu i skinuo je. "Pozor, pozor. Još osamnaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Norman je sjedio u tapeciranom pilotskom naslonjaču, licem okrenut komandama. Instrumenti su žmirkali, a ekran se pred njim žario. DEEPSTAR III - KOMANDNI MODUL Treba li pomoći? Da Ne Opozovi Pritisnuo je "DA". Pričekao je da na ekranu bljesne nova slika. Za Harry i Beth bila je baš šteta; bilo mu je žao što ih ostavlja. Ali ni on ni ona, svaki na svoj način, nisu istražili svoj unutarnji ja, i tako postali ranjivi na sferu i njezinu moć. Bila je to klasična znanstvena pogreška, takozvana pobjeda racionalnog nad iracionalnim mišljenjem. Znanstvenici su odbili priznati postojanje iracionalne strane mišljenja, odbili priznati njezinu važnost. Oni su se bavili samo racionalnim. Za znanstvenike je sve imalo logike, a ako je nije imalo, onda su to odbacivali, proglašavajući to, poput Einsteina "samo privatnim." "Samo privatnim", pomislio je u naglom nastupu prezira. Ljudi su se međusobno ubijali zbog razloga koji su bili "samo privatni". DEEPSTAR III — KONTROLNI POPIS — OPCIJE Zaronjavanje I/ronjavanje Osiguraj Isključi Monitor Opozovi Norman je pritisnuo "IZRONJAVANJE". Na ekranu se pojavio crtež ploče s instrumentima, s jednom točkom koja je bljeskala. Čekao je na daljnje upute. I )a, pomislio je, to je istina: znanstvenici se ne žele baviti Iracionalnim. Ali ta iracionalna strana neće nestati samo Hodao je mirno, odmjerenim korakom. Nije osjećao nikakvu napetost. Disao je lako. U skafanderu se osjećao ugodno. Svi su sustavi radili besprijekorno. Odlazio je.
"Normane, molim te..." Sad ga je Beth preklinjala, što je označavalo samo još jedan hiroviti pomak njezina raspoloženja. Norman se na to nije ni obazreo. Produžio je prema podmornici. Duboki je glas s vrpce rekao: "Pozor, pozor. Svi pripadnici Mornarice neka smjesta napuste područje izloženo eksploziji. Još devetnaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Normana je obuzeo strahovit osjećaj posjedovanja svrhe i moći. Više nije imao iluzija. Više nije bilo pitanja. Znao je što mora učiniti. Morao se spasiti. "Ne vjerujem, Normane, da ćeš to učiniti. Ne vjerujem da ćeš nas napustiti." Bolje će ti biti da povjeruješ, pomislio je Norman. Na koncu konca, što mi drugo i preostaje? Beth je izgubila vlast nad sobom, ona je opasna. Sad je već bilo prekasno da je pokuša spasiti — ustvari bi bilo suludo naći joj se blizu. Beth je bila spremna na ubojstvo. Jednom ga je već pokušala ubiti, i pritom zamalo uspjela. A Harry je drogiran već trinaest sati; dosad je već vjerojatno klinički mrtav; i mozak mu je mrtav. Norman nije više imao zbog čega ostajati. Niti je bilo ičega što bi mogao učiniti. Podmornica je već bila posve blizu. Već je razabirao dodatke na žutoj vanjštini. "Normane, molim te... ja te trebam." Strašno mi je žao, pomislio je, ali ja se kupim odavde. Obišao ju je ispod dva simetrično postavljena propelera, ispod imena Deepstar III ispisana na zakrivljenom trupu. Uspeo se pe.njalicama, ušao pod kupolu. "Normane..." zato što se netko njom neće baviti. Iracionalnost neupotrebom ne kržljavi. Baš naprotiv, ako se njome ne bavimo, iracionalna strana čovjeka raste i snagom i zahvatom. Ali tu ne pomaže ni kuknjava. Svi ti znanstvenici što u nedjeljnim feljtonima, kršeći ruke, cvile zbog čovjekove urođene destruktivnosti i njegove sklonosti nasilju, ne čine zapravo ništa. Tako se s iracionalnom stranom ne postupa. To je naprosto formalno priznanje da su od svega digli ruke. Slika se na ekranu promijenila još jednom. DEEPSTAR III — KONTROLNI POPIS — IZRONJAVANJE 1. Postavi pirenje balasta na: Uključeno Pii jedi na slijedeće Opozovi Norman je pritisnuo dugmad na ploči i postavio pirenje balasta na uključeno, pa počekao da se na ekranu pojavi nova slika.
Na koncu konca, kako su znanstvenici gledali na svoja istraživanja? Svi su znanstvenici bili suglasni: znanstveno se istraživanje ne može zaustaviti. Ako mi ne napravimo bombu, napravit će je netko drugi. Ali se uskoro ta bomba našla u rukama drugih ljudi, koji su rekli: Ako je ne upotrijebimo mi, hoće netko drugi. I u tom su trenutku znanstvenici rekli: Ti drugi ljudi su užasni ljudi, iracionalni i neodgovorni. Mi znanstvenici, mi smo ljudi na svome mjestu. Ali ti drugi, s njima počinju nevolje. Ipak je istina da odgovornost počinje sa svakim pojedincem, i od odluka što ih on donosi. Jer svaki čovjek može birati. Pa ipak, pomislio je Norman, ja više ni za Harrvja ni za Beth ne mogu učiniti baš ništa. Moram spašavati vlastitu glavu. Generatori su se uključili uz duboki šum, a onda se začula mlatnjava propelera. Na ekranu je bljesnulo: DEEPSTAR III - AKTIVIRANI PILOTSKI INSTRUMENTIPolazimo, pomislio je, dok su mu nike samouvjereno počivale na komandama. Osjećao je odziv podmornice pod sobom. "Pozor, pozor. Još sedamnaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Kad su propeleri zagrizli u vodu, muljeviti je talog uski-pio oko kupole, a onda je mala podmornica kliznula iz spremišta. Ovo je kao voziti auto, pomislio je. Nije to ništa. Skrenuo je u sporom luku, udaljujući se od DH-7 i vozeći prema DH-8. Kretao se šest metara iznad dna, dovoljno visoko da propeleri ne vitlaju mulj. Preostalo je još sedamnaest minuta. Pri maksimalnoj brzini uspinjanja od dva metra u sekundi — taj je račun izveo u glavi brzo i bez napora — na površini će se naći za dvije i pol minute. Preostalo mu je obilje vremena. Primakao se podmornicom tik do DH-8. Vanjska su svjetla habitata bila blijeda i žuta. Zacijelo je pao napon. Vidio je oštećenja na valjcima — struja se mjehurića dizala iz oslabljenih valjaka A i B; vidio je i ulubljenje na D-u, i rupu što je zijala na preplavljenom Va E. Habitat je bio i/.ubijan i na umom. Zašto mu je prišao tako blizu? Priškiljio je na prozorčiće i shvatio da bi želio baciti još jedan, posljednji pogled na Harrvja i Beth. Želio je vidjeti Harrvja, u nesvijesti i bez reakcija. Želio je vidjeti Beth kako stoji kraj prozora i trese šakom u luđačkom bijesu. Želio je potvrdu svog prava da ih ostavi. Ali je u habitatu ugledao samo izblijedjelo žuto svjetlo. 1 io ga je razočaralo.
"Normane." "Izvoli, Beth." Osjećao se ugodno, odgovarajući joj ovako. Ruke su mu bile na komandama podmornice, spremne da otpočnu izronjavanje. Više mu nije mogla ništa. "Normane, zaista si svinja." "Beth, pokušala si me ubiti." "Ali ja to nisam željela. Naprosto nisam mogla drukčije." "Onda dobro. Ne mogu ni ja. Sad ni ja ne mogu postupili drukčije." Dok je to izgovarao, znao je da je u pravu. Bolje da preživi bar netko. Bolje itko nego nitko. "Naprosto ćeš nas ostaviti tako?" "Tako je, Beth." Ruka mu je krenula prema brojČaniku uređaja za određivanje brzine uspinjanja. Postavio ga je na 2.0 metra. Spreman za izronjavanje. "Naprosto ćeš pobjeći?" U glasu joj je zazvučao prezir. "Tako je, Beth." "I to baš ti, koji si stalno govorio kako se moramo držati zajedno?" "Žao mi je, Beth." "Zacijelo se jako bojiš, Normane." "Ne, ne bojim se baš nimalo." I doista se osjećao jakim i samouvjerenim, dok je tako okretao dugmad i spremao se za izronjavanje. Tako se dobro nije osjećao već danima. "Normane", rekla je ona. "Molim te, pomozi nam. Molim te." Njene su ga riječi udarile u neki vrlo duboki nivo, pobuđujući u njemu osjećaje brižnosti, profesionalne kompetencije, jednostavne ljudske dobrote. Na trenutak je u glavi osjetio zbrku, a snaga i uvjerenost najednom su mu oslabili. Ali se onda svladao i odmahnuo glavom. U tijelo mu se ponovno ulila snaga. "Žao mi je, Beth. Za to je već prekasno." I onda je pritisnuo dugme s natpisom "IZRONJAVANJE", začuo tutnjavu pirenja balastnih tankova, i Deep-starfflse zanjihao. Habitat je kliznuo ispod njega, i on je krenuo prema površini, tristo metara visokoj. *** Crna voda i nikakvo gibanje izuzmu li se užarene brojke na ploči s instrumentima. Počeo je u glavi pregledavati događaje, kao da se već nalazi pred Mornaričinom istražnom komisijom. Je li postupio ispravno, kad je ostale ostavio za sobom? Neupitno da. Sfera je vanzemaljski objekt koja Čovjeku daje moć manifesti ran ja vlastitih misli. Divno, sjajno, samo što je ljudski mozak rascijepljen, a rascijepljeni su i umni procesi. To je skoro kao da ljudi imaju dva mozga. Svjesnim se mozgom može svjesno upravljati, i tu nema pro-blema. Ali nesvjesni mozak, divlji i napušten, opasan je i
destruktivan u trenutku kad se počnu manifestirati njegovi porivi. Nevolja je s ljudima poput Hanyja i Beth da su oni doslovce neuravnoteženi. Njihovi su se svjesni mozgovi prekomjerno razvili, ali se oni nikad nisu potrudili istražiti svoje nesvjesno. U tome je razlika između Normana i njih. Kao psiholog, Norman se donekle upoznao s tim nesvjesnim. Za nj ono više nije krilo iznenađenja. I to je razlog zbog kojeg su Harry i Beth manifestirali nemani, a on nije. Norman je poznavao svoje nesvjesno. Na nj nisu Čekale nikakve nemani. Ne. Pogrešno. Zapanjila ga je nenadanost te misli, naglost s kojom je došla. Griješi li zaista? Pažljivo je razmislio o tome, pa još jednom zaključio da na koncu konca ipak ima pravo. Beth i llarrvja ugrozili su proizvodi njihovog nesvjesnog, dok to s njim nije bilo tako. On je poznavao sebe, dok to ostali nisu. "Strahovi oslobođeni pri susretu s novim oblikom života još nisu shvaćeni. Najvjerojatnija je posljedica tog kontakta apsolutni užas." Najednom su mu u misli u letjele te tvrdnje iz vlastitog izvještaja. Što da o njima sad misli? Prošle su već godine otkako ga je napisao. "U stanju krajne ustrašenosti, ljudi su slabo sposobni za odlučivanje." Pa ipak se Norman nije bojao. Daleko od toga. Bio je samouvjeren i jak. Imao je plan, i sad ga je provodio. Zašto bi o tom izvještaju i mislio? Svojedobno se mučio nad njim, promišljao svaku rečenicu... Zašto mu se sad vrača u svijest? To ga je mučilo. "Pozor, pozor. Još šesnaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Norman je preletio brojčanike pred sobom. Bio je na dvjesto sedamdeset metara i brzo se uspinjao. Više nije bilo povratka. Zašto bi o njemu i mislio? Zašto bi mu to uopće i ulazilo u misli? Dok se tako nečujno uzdizao kroz crnu vodu, sve je jače osjećao nakakav rascjep u sebi, nekakvu gotovo shizofrenu unutarnju podjelu. Nešto tu zaista nije valjalo, to je jasno osjećao. Bilo je tu i još nešto o čemu još nije promislio. Ali što sam to mogao previdjeti? Ništa, zaključio je, zato što sam, za razliku od Beth i Harrvja, ja posve svjestan; svjestan sam svega što se u meni zbiva. Samo što u to nije i stvarno vjerovao. Potpuna svjesnost možda je filozofski cilj, ali se zapravo ne može postići. Svijest je nalik na kamenčić što je namreškao površinu nesvjesnoga. Kako se svjesnost širila, tako je pod njom bivalo sve više nesvjesnosti. Uvijek je imao još, uvijek nadohvat ruke. Čak i za humanistički odgojenog psihologa. Stein, negov stari profesor:
"Čovjek uvijek ima sjenu." A što sad radi Normanova zasjenjena strana? Što se zbiva u nesvjesnim, zanijekanim dijelovima njegova mozga? Ništa. Samo produži. Nelagodno se promeškoljio u pilotskom stolcu. Tako je žestoko žudio za izlaskom na površinu, osjećao je takvu uvjerenost... Mrzim Beth. Mrzim Harrvja. Mrsko mi je misliti na njih, brinuti o njima. Ne želim se više brinuti. Za to ja ne odgovaram. Želim spasiti sebe. Mrzim ih. Mrzim ih. Bio je šokiran. Šokiran vlastitim mislima, njihovom žestinom. Moram se vratiti, pomislio je. Ako se vratim, umrijet ću. Ali neki dmgi dio njega postajao je iz časa u čas sve snažniji. To što je Beth rekla bilo je istina: Baš je on stalno govorio kako se trebaju držati zajedno, kako moraju surađivati. I kako ih sad smije napustiti? Nije mogao. Bilo je to nešto protiv svega u što je vjerovao, protiv svega što je bilo važno i humano. Morao se vratiti. Ali ja se bojim. I evo ga napokon, pomislio je. To je to. Strah tako jak da mu je nijekao postojanje, strah koji ga je natjerao da racionalizira svoj čin napuštanja drugih ljudi. Pritisnuo je komande i prekinuo izronjavanje. A kad je ponovno krenuo prema dolje, opazio je kako mu se tresu ruke.0130 sati Podmornica se nježno zaustavila na dnu kraj ha bita ta. Norman je ušao u njenu zračnu komoru i poplavio je. Nekoliko trenutaka potom spustio joj se niz bok i krenuo prema habitatu. Stošci Tevac eksploziva, sa svojim žmir-kavim crvenim svjetlima, doimali su se nekako čudno svetkovinski. "Pozor, pozor. Još četrnaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Procijenio je koliko će mu vremena biti potrebno. Minuta da ude. Pet, možda šest da odjene Beth i Hanyja u skafandere. Još pet minuta da stignu do podmornice i ukrcaju se. Dvije do tri minute da se uspnu na površinu. Bit će tijesno. Krenuo je pod velike potporne stupove pod habitatom. "Znači, vratio si se", rekla je Beth iz slušalica. "Da, Beth." "Hvala Bogu", rekla je i rasplakala se. Nalazio se ispod Va A, i iz slušalica slušao jecaje. Pronašao je kapak i zavrtio kolo. Bilo je zaključano. "Beth, otvori kapak." Ona je plakala u slušalicama. I nije mu odgovarala. "Beth, da li me čuješ? Otvori kapak."
Plakala je kao malo dijete, histerično grcala. "Normane", rekla je. "Molim te pomozi mi. Molim te." "Pokušavam ti pomoći, Beth. Otvori kapak." "Ne mogu." "Kako to misliš, ne možeš?" "Od toga nikakve koristi." "Beth", rekao je. "No daj, sad..." "Normane, ne mogu to." "Naravno da možeš. Beth, otvori kapak." "Normane, nisi se trebao vraćati." Sad za te gluposti više nije bilo vremena. "Beth, daj se malo sredi. Otvori kapak." "Ne, Normane, ne mogu." I ponovno se rasplakala. *** Iskušao je sve kapke, jedan za drugim. Va B, zaključan. Va C, zaključan. Va D, zaključan. "Pozor, pozor. Još trinaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Stajao je kraj Va E, poplavljenom za prijašnjeg napada. Ugledao je razjapljenu, iskrzanu rupu na vanjskoj površini valjka. Rupa je bila dovoljno velika da se kroza nju pro-vuče, no rubovi su bili oštri, i ako podere odijelo... Ne, odlučio je. Bilo je isuviše opasno. Krenuo je ispod Va E. Je li tu bio nekakav kapak? Pronašao ga je i zavrtio kolo. Lako se otvorio. Podigao je okrugli poklopac i čuo kako je zveknuo o unutarnju stranu zida. "Normane, jesi to ti?" Podigao se i ušao u Va E. Dahtao je od napora, stojeći tako četveronoške na palubi Va E. Zatvorio je kapak i ponovno ga zaključao, pa počekao trenutak da povrati dah. "Pozor, pozor. Još dvanaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Isuse, pomislio je. Zar već? Nešto mu je bijelo prolebdjelo kraj vizira i prepalo ga. Ustuknuo je i shvatio da je to kutija zobenih pahuljica. Kad ju je dodirnuo, karton mu se raspao u ni ka ma, a pahuljice su popadale kao žuti snijeg. Bio je u kuhinji. Iza štednjaka je ugledao još jedan kapak, što je vodio u Va D. Va D nije bio poplavljen, što je značilo da mora nekako povećati tlak u Va E. Podigao je pogled i ugledao kapak vodoravne nepropusne pregrade, što je vodio do dnevne sobe u kojoj je zjapila poredotina. Brzo se uspeo. Morao je pronaći plin, nekakve spremnike. Dnevna je soba bila u mraku,
osvijetljena samo odraženim svjetlom reflektora, koje se cijedilo kroz poderotinu. U vodi su plutali jastuci i komadi meke obloge. Nešto ga je dotaklo i on se okrenuo i ugledao crnu kosu kako teče kraj lica, a kad se kosa pomakla, vidio je da nedostaje groteskno otkinut komad lica. Tina.Norman se stresao i odgurnuo tijelo. Ono je otplovilo i krenulo uvis. "Pozor, pozor. Još jedanaest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Sve se to zbiva i prebrzo, pomislio je. Jedva da je još i preostalo dovoljno vremena. Sad je već trebao biti u habi-tatu. U dnevnoj sobi nije bilo spremnika. Spustio se u kuhinju i nad sobom zatvorio kapak. Pogledao je štednjak, i pećnice. Otvorio je vratašca i kroz njih je prasnuo plinski mjehur. Zrak zarobljen u pećnici. Ali to nije moglo biti to, pomislio je, jer je zrak nastavio izlaziti. Iz otvorene je pećnice nastavio izlaziti potočić mjehurića. Jednoliki niz. "Što je Barnes bio pričao o kuhanju pod tlakom? Tu je bilo nešto neobično, samo što se nije mogao točno sjetiti. Jesu li se služili plinom? Da, samo što im je tu trebalo više kisika. A to znači... Povukao je štednjak od zida, gunđajući od napora, i onda je ponašao. Zdepastu bocu propana i dva velika plava spremnika. Spremnika kisika. Zakrenuo je reducir-ventil nespretnim prstima u rukavici. Plin je počeo izlaziti uz tutnjavu. Mjehuri su poletjeli do snopa, gdje je stajao zarobljeni zrak, gdje se stvarao veliki zračni mjehur. Otvorio je i drugi spremnik kisika. Nivo je vode brzo opadao, najprije do struka a potom i do koljena. A onda slao. Spremnici su zacijelo bili prazni. Nije važno, nivo se dovoljno snizio. "Pozor, pozor. Još deset minuta. Odbrojavanje se nas-lavlja." Norman je otvorio nepropusna vrata što su vodila do Va I) i stupio u nj, u habitat. *** Svjetlo je bilo sumračno. Zidove je prekrivala neobična zelena, sluzava mahovina. Harrv je ležao na kauču, u nesvijesti, a intravenozna cijev još mu je bila u ruci. Norman je povukao iglu i briznu-la je krv. Prodrmao je Harrvja, pokušavši ga potaknuti. Harrvju su zatreptali kapci, ali inače nije reagirao. Norman ga je podigao, prebacio preko ramena i pronio kroz habitat. Na razglasu je Beth i dalje plakala. "Normane, nisi smio doći." "Beth, gdje si ti?" Na monitorima je pročitao:
TEMPIRNO VRIJEME 09-32. Brojenje unatrag. Brojevi kao da su se nizali i prebrzo. "Uzmi Harrvja i pođi, Normane. Otiđite obojica. I ostavite me tu." "Beth, reci mi gdje si." Išao je kroz habitat, od Va D do Va C. Nije je vidio nigdje. Harrv je bio mrtva težina na njegovu ramenu, i s njim mu je bilo teško proći kroz nepropusna vrata. "Od toga nikakve koristi, Normane." "No daj, Beth..." "Znam da sam zla, Normane. Znam da se protiv toga ne može ništa." "Beth..." Čuo ju je preko radija u kacigi, tako da joj po zvuku nije mogao odrediti položaj. Ali nije smio riskirati i skinuti kacigu. Ne još. "Normane, ja zaslužujem smrt." "Beth, daj prestani." "Pozor, pozor. Još devet minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Oglasio se novi alarm, isprekidano psikanje što je sa svakom otkucanom sekundom postajalo sve glasnije i intenzivnije. Bio je u Va B, u labirintu cijevi i opreme. Jednom je sve to bilo čisto i šareno, a sad je sluzava mahovina prekrivala čitavu površinu. Na nekim su mjestima već visjeli vlaknasti strukovi. Va B je nalikovao na močvarnu džunglu. "Beth..." Sad je utihnula. Zacijelo je u svojoj sobi, pomislio je Norman. Va B je oduvijek bio Bethino omiljeno mjesto, mjesto s kojeg se upravlja habitatom. Položio je Harrvja napalubu, prislonio ga na zid. No zid je bio klizav i Harrv je kliznuo i lupio glavom. Nakašljao se i otvorio oči. "Isuse. Norman?" Norman je podigao ruku, dajući Harrvju znak da šuti. "Beth?" upitao je Norman. Bez odgovora. Norman je krenuo duž sluzavih cijevi. "Beth?" "Pusti me, Normane." "Beth, ja to ne mogu učiniti. Vodim i tebe." "Ne, Normane. Ja ostajem." "Beth", odgovorio je on, "za to nema vremena." "Normane, ja ostajem. Ja zaslužujem da ostanem." I tad ju je ugledao. Beth se skutrila u pozadini, zabijena medu cijevi, i plakala poput malog djeteta. U ruci je držala podvodnu pušku s eksplozivnom strelicom. Plačno ga je pogledala. "O, Normane", rekla je. "Ti si nas mislio napustiti..." "Jako mi je žao. Pogriješio sam."
Krenuo je prema njoj te ispružio ruku. Zamahnula je podvodnom puškom. "Ne, imao si pravo. Imao si pravo. A sad hoću da odeš." Iznad glave joj je gledao sjajni monitor, na kome su se neumoljivo unatrag nizali brojevi: 08.27... 08.26... I pomislio: Ja to mogu izmijeniti. Želim da se brojevi prestanu nizati. Brojevi nisu stali. "Ne možeš me pobijediti, Normane", rekla je skutrena u kutu. Oči su joj plamtjele gnjevnom energijom. "To vidim." "Nije još preostalo mnogo vremena, Normane. Hoću da odeš." Držala je pušku, čvrsto uperenu u nj. Najednom ga je obuzeo osjećaj apsurdnosti čitave situacije: Vratio se da spasi nekoga tko nije želio biti spašen. I što sad da radi? Beth se zaglavila tu, njemu nedohvatna, nedohvatna za njegovu pomoć. Bilo je jedva dovoljno vremena da i sam pobjegne, a kamoli da još i povede Harrvja... 1 kii-ry, pomislio je najednom. Gdje je Harrv sada? Želio bih da mi on pomogne. Ipak se upitao ima li za to još uopće vremena; brojevi su se nizali unatrag, preostalo je još jedva osam minuta... "Beth, vratio sam se po tebe." "Idi", rekla je ona. "Sad idi, Normane." "Ali, Beth..." "... Ne, Normane! Mislim to ozbiljno! Idi! Zašto ne ideš?" I tad je postala podozriva; počela se osvrtati; i u tom se trenutku iza nje našao Harrv, i zamahnuo joj velikim ključem prema glavi, i začuo se mučni tresak, i ona je pala. "Jesam li je ubio?" upitao je Harrv. A duboki je muški glas rekao: "Pozor, pozor. Još osam minuta. Odbrojavanje se nastavlja." *** Norman se koncentrirao na sat što je unatrag otkucavao sekunde. Zaustavi. Zaustavi odbrojavanje. Ali kad je pogledao ponovno, sat je i dalje unatrag otkucavao sekunde. I alarm: Je li mu alarm smetao da se koncentrira? Pokušao je ponovno. Stani smjesta. Sad će odbrojavanje stati. Obrojavanje nije stalo. "Zaboravi", rekao je Harrv. "To ne ide." "Ali bi moralo ići", rekao je Norman. "Ne", rekao je Harrv. "Zato što nije posve bez svijesti." Na podu do njihovih nogu, Beth je zastenjala. Noga joj se pomaknula. "Još nekako uspijeva time upravljati", rekao je Norman. "Vrlo je jaka." "Da joj damo injekciju?"
Norman je odmahnuo glavom. Nije bilo vremena da se vrate po iglu. A osim toga, ako joj dadu injekciju, pa ne bude rezultata, samo će rasuti vrijeme... "Da je udarim još jednom?" upitao je Harrv. "Jače? Da je ubijem?" "Ne", odgovorio je Norman. "Preostaje mi jedino da je ubijem..." "... Ne", rekao je Norman, misleći pritom: Ni tebe nismo ubili, Harrv, kad nam se ukazala prilika."Ako je ne želiš ubiti, onda s tim tempirnim mehanizmom ne možeš ništa", rekao je Harrv. "Zato bolje da se nosimo do đavola." Potrčali su prema zračnoj komori. * ** "Koliko nam je još vremena preostalo?" upitao je Harry. Bili su u zračnoj komori Va C, i pokušavali na Beth navući ronilačko odijelo. Stenjala je; na potiljku joj je kosa bila slijepljena krvlju. Beth se pomalo otimala, otežavajući im posao. "Isuse, Beth — koliko još vremena, Normane?" "Sedam i pol minuta, možda manje." Noge su joj već bile unutra; onda su joj brzo ugurali i ruke, pa potegli zatvarač na prsima. Uključili su joj zrak. Norman je pomogao Harrvju da ude u skafander. "Pozor, pozor. Još sedam minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Harrv je rekao: "Koliko misliš da nam treba do površine?" "Dvije i pol minute, nakon što se nađemo u podmornici", rekao je Norman. "Odlično", odgovorio je Harrv. Norman je zabravio Harrvjevu kacigu. "Idemo." Harrv se spustio u vodu, a Norman je spustio Bethino onesviješteno tijelo. Bila je otežala od spremnika i utega. "Idemo, Normane!" Norman se bacio u vodu. * ** Kad su se našli kod podmornice, Norman se uspeo do ulaznoga kapka, ali se odvezana podmornica pod njegovom težinom počela nekontrolirano ljuljati. Harrv, koji je Stajao na dnu, pokušao je Beth gurnuti gore, prema Normanu, ali se Beth nastavila svijati u pojasu. Norman je, pokušavajući je dohvatiti, pao s podmornice i kliznuo na dno. "Pozor, pozor. Još šest minuta. Odbrojavanje se nastavlja." "Požuri, Norma ne! Šest minuta!"
"Čuo sam, do sto đavola." Norman se uspravio na noge, uspentrao se natrag u podmornicu, ali mu je sad skafander bio muljevit i rukavice klizave. Harry je brojao: "Pet dvadeset devet... pet dvadeset osam... pet dvadeset sedam..." Norman je uhvatio Beth za ruku, ali mu je ova ponovno iskliznula. "Do sto đavola, Norma ne! Drži je čvrsto!" "Trudim se!" "Evo. Evo je opet." "Pozor, pozor. Još pet minuta. Odbrojavanje se nastavlja." Alarm je sad bio vrlo visok, i uporno je psikao. Morali su vikati da bi se mogli čuti. "Harrv, daj mi je..." "Mislim, evo, samo je prihvati..." "Ode..." "Evo..." Norman je napokon dohvatio Bethinu cijev za dovod zraka, tik iza kacige. Pitao se hoče li se izvući, ali je morao riskirati. Dohvatio je cijevi i povukao Beth gore, pa je na koncu polegao na leda na vrh podmornice. Onda ju je polako spustio kroz okno. "Četiri dvadeset devet... četiri dvadeset osam..." Norman je s mukom održavao ravnotežu. Stavio je jednu Bethinu nogu u okno, ali joj je drugo koljeno bilo svi-nuto, zaglavilo se na rubu okna. Nije je mogao spustiti. Svaki put kad bi se sagnuo da joj ispravi nogu, čitava bi se podmornica nagnula, i on bi ponovno počeo gubiti ravnotežu. "Četiri šesnaest... četiri petnaest..." "Daj prestani brojati i nešto učini!" Harrv je pritisnuo tijelo o bok podmornice, suzbijajući njeno ljuljanje vlastitom težinom. Norman se nagnuo naprijed i pritiskom izravnao Bethino koljeno; bez muke je kliznula kroz otvoreno okno. Norman se spustio za njom. Bila je to zračna komora za jednog čovjeka, ali je Beth bila u nesvijesti, pa nije mogla upravljati komandama.Morao je to učiniti umjesto nje. "Pozor, pozor. Još četiri minute. Odbrojavanje se nastavlja." Bili su nabijeni u zračnoj komori, njegovo je tijelo bilo pritisnuto uz Bethino, prsa o prsa, a kaciga joj je lupala o njegovu. S mukom je zatvorio kapak nad njima. Ispuhao je vodu silovitim naletom komprimiranoga zraka; nepodr-žavano više vodom, Bethino je tijelo teško klonulo na nj. Obišao ju je rukom, tražeći kvaku unutarnjega kapka. Bethino mu je tijelo pregradilo put. Pokušao ju je izviti us-tranu. U tom tijesnom prostoru nije mogao naći nikakav oslonac da to izvede. Beth je bila mrtva težina;
pokušao joj je pomaknuti tijelo ustranu i tako doći do kapka. Čitava se podmornica počela ljuljati: Harrv joj se uspinjao -uz bok. "Koji je to vrag unutra?" "Harrv, misliš li ušutjeti!" "Hoću reći, na što se još čeka?" Normanova je šaka obujmila kvaku unutrašnjega kapka. Gurnuo ju je prema dolje, ali se vrata nisu pomaknula: šarke su na njima bile postavljene tako da su se otvarale prema unutra. Nije ih mogao otvoriti dok je Beth s njim bila u komori; njeno je tijelo priječilo micanje vrata. "Harrv, imamo problema." "Isuse Kriste... Tri minute i uideset." Norman se počeo znojiti. Sad je zaista postalo gusto. "Harrv, morat ću ti je vratiti, i ući sam." "Isuse, Normane..." Norman je poplavio zračnu komom i ponovno otvorio gornji kapak. Harrv je na vrhu podmornice jedva održavao ravnotežu. Dohvatio je Beth za dovod zraka i povukao je gore. Norman je podigao aiku da zatvori kapak. "Harrv, možeš li joj skloniti noge?" "Pokušavam održati ravnotežu." "Zar ne vidiš da joj noge blokiraju..." Norman je ljutito odgurnuo Bethine noge. Kapak se uz tresak spustio. Kraj njega je sunuo zrak. Tlak je u komori počeo rasti. "Pozor, pozor. Još dvije minute. Odbrojavanje se nastavlja." Našao se u podmornici. Instrumenti su blistali zelenim sjajem. Otvorio je unutarnji kapak. "Normane?" "Pokušaj je spustiti", rekao je Norman. "Učini to najbrže što možeš." Ali je mislio kako su se našli u strašnoj gužvi: još najmanje trideset sekundi da Beth ubace u komoru, i još trideset da se Harry spusti. Sve u svemu minuta... "Unutra je. Piri." Norman je skočio do zračnoga ventila pa ispirio vodu. "Harry. kako si je uspio tako brzo ubaciti?" "Onako kao što narav", odgovorio je Harry, "protjeruje ljude kroz tijesne prolaze." I prije no što je Norman stigao upitati što je time mislio reći, otvorio je kapak i vidio da je Harry progurao Beth kroz zračnu komoru glavom prema naprijed. Dohvatio ju je za ramena i polako je položio na pod podmornice, pa zalupio kapak. Trenutak je potom začuo prasak zraka: Harry
je pirio zračnu komom. *** Kapak je na podmornici tresnuo. Harry je krenuo prema njemu. "Isuse, minuta i Četrdeset", rekao je Harry. "Znaš li kako se time upravlja?" "Da." Norman je sjeo u naslonjač i položio ruke na komande. Začuli su cvil propelera, osjetili podrhtavanje. Podmornica je poskočila i digla se s dna. "Minuta i trideset sekundi. Koliko si rekao do površine?" "Dvije i trideset", odgovorio je Norman povećavajući brzinu uspinjanja. Natjerao ju je preko 2.0, do samoga kraja brojčanika. Začuli su visoki vrisak zraka pri pirenju balastnih tankova. Podmornica se strmo propela i počela se brzo uzdizati. "Zar ne može brže?" "Ne.""Isuse." "Daj se smiri, Harry." Kad su pogledali dolje, ugledali su habitat sa svim njegovim svjetlima. A onda i duge nizove naboja postavljene preko čitavog svemirskog broda. Uzdigli su se uz visoku peraju svemirskoga broda, ostavljajući je za sobom; sad su pred sobom vidjeli još samo crnu vodu. "Minuta i dvadeset." "Dvjesto sedamdeset metara", rekao je Norman. Gibanje se jedva i osjećalo, pa su im samo promjene na brojčanicima instrumenata govorile da se kreću. "To nije dovoljno brzo", rekao je Harry. "Dolje ima eksploziva u vražju mater." Dovoljno je brzo, u mislima ga je ispravio Norman. "Udarni će nas val zgnječiti kao limenku sardina", rekao je Harry vrteći glavom. Udarni nas val neće povrijediti. Dvjesto četrdeset metara. "Četrdeset sekundi", rekao je Harry. "Nećemo uspjeti." "Uspjet ćemo." Bili su na dvjesto deset metara i brzo se uspinjali. Voda je sad imala slabašno modro obojenje; bilo je to sunce što se cijedilo iz visina. "Trideset sekundi", rekao je Harry. "Gdje smo sad? Dvadeset devet... osam..." "Sad smo na sto osamdeset šest metara", rekao je Norman. "Sto osamdeset dva." Ponovno su pogledali niz bok podmornice. Jedva su uspijevali razabrati habitat, blijede točkice svjetla pod sobom.
Beth se nakašljala. "Sad je već prekasno", rekao je Harry. "Znao sam od samog početka da nećemo uspjeti." "Baš ćemo uspjeti", odgovorio je Norman. "Deset sekundi", rekao je Harry. "Devet... osam... Pripremite se!" U trenutku kad je eksplozija zaljuljala podmornicu, Norman je privio Beth na prsa, a onda se podmornica zavrtjela kao igračka, preokrenula se, pa se ponovno uspravila i uzdigla na golemome valu. "Mama!" povikao je Harry, ali i dalje su se uspinjali, i sve je bilo u redu. "Uspjeli smo!" "Šezdeset metara", rekao je Norman. Voda je sad vani bila svijetloplava. Pritisnuo je dugmad i usporio uspinjanje. Uspinjali su se vrlo brzo. Harry je vrištao i lupao Normana po leđima. "Uspjeli smo! O do sto crnih đavola, ti kopilane, uspjeli smo! Preživjeli smo! Nikad nisam mislio da hoćemo! Preživjeli smo!" Norman je s mukom razabirao instrumente, toliko mu je suza bilo u očima. A onda je morao i za žmirkati, jer se kroz kupolu u podmornicu ulilo blistavo sunce, i tad su, izronivši. ugledali mirno more, nebo i paperjaste oblake. "Jeste li vidjeli ovo?" kriknuo je Harry. Vrištao je ravno Normanu u uho. "Jeste li to vidjeli? Prekrasan prokleti dan!"Mornarice spuštali su preko boka još jednog robota, obilno to prateći vikom i psovkom i mahanjem ruku; Norman im je čuo slabašne glasove kroz debele čelične stijenke valjka. Kraj samoga valjka, neki je mišićavi mornar valjao veliki zeleni spremnik na kojem je pisalo "Kisik", kraj desetka dnigih boca na brodu. Tri su člana medicinske ekipe, koja je nadzirala dekompresijsku komoru, igrala karte. Dok je tako gledao kroz palac debelo staklo prozorči-ća, Normanu se Činilo da zuri u minijaturni svijet s kojim je imao malo veze, u nekakav terarij nastanjen zanimljivim i egzotičnim primjercima. Taj mu je sad novi svijet bio podjednako stran kao što mu je nekad bio mračni ocean gledan iz habitata. Gledao je kako članovi posade bacaju karte po drvenom sanduku, gledao ih kako napredovanje igre prate smijehom i gestama. Nijednom nisu pogledali u njegovu smjeru, nijednom bacili pogled na dekompresijsku komoru. Norman nije shvaćao te mladiće. Bi li oni na dekompresiju morali koji put i pogledati? Normanu su izgledali mladi i neiskusni. Dok su se tako koncentrirano bavili kartaškom igrom, činilo se da su posve ravnodušni na golemi metalni valjak u svojoj blizini, ravnodušni na troje preživjelih u komori — i ravnodušni na dublje značenje misije, na vijesti što su ih
preživjeli donijeli na površinu. Činilo se da ti veseli Mornaričini kartaši za Norma novu misiju ne bi dali ni prebijenu paru. Ali možda nisu ni znali. Ponovno se okrenuo prema unutrašnjosti komore i sjeo za stol. U koljenu mu je kuckalo, a oko bijelog zavoja koža mu je bila natečena. Ranu mu je obradio Mornaričin liječnik još dok su ga iz podmornice prebacivali u dekompresijsku komoru. Iz mini-podmornice Deepstar III izišli su u ronilačkom zvonu, pod tlakom, a odatle su se prebacili u veliku komoru na palubi broda — u Mornarici su to zvali PDK, površinska dekompresijska komora. Tu su trebali provesti četiri dana. Norman baš nije bio siguran koliko je tu dosad proveo vremena. Svi su smjesta pošli na spavanje, a u komori nije bilo sata. Njegov je pak ručni sat bio razbijen, iako se nije sjećao kad se to dogodilo. U ploču stola pred njim netko je bio ugrebao "U.S.N. OFCE". Norman je prešao prstima preko brazda i prisjetio 0000 sati Norman se probudio i ugledao blistavu zraku svjetlosti, što se ulijevala kroz jedincati prozorčić i obasjavala kemijski nužnik u kutu dekompresijske komore. Ležao je na svom ležaju i ogledavao se po komori, vodoravnom valjku dugom petnaest metara: po ležajevima, metalnom stolu i stolcima u njegovu središtu i nužniku iza male pregrade. Harry je hrkao na ležaju iznad njegova. Na drugom je kraju prostorije spavala Beth, prebacivši ruku preko lica. Iz daleke je daljine čuo slabašno dovikivanje. Norman je zijevnuo i zbacio se s ležaja. Čitavo ga je tijelo boljelo, ali je inače bio sasvim zdrav. Prišao je sjajnom pro-zorčiću i pogledao van, žmirkajući na sjajno pacifičko sunce. Ugledao je krmenu palubu istraživačkoga broda John Haiues: bijelu helikoptersku platformu, smotane teške kablove, od cijevi složeni kostur podvodnog robota. Ljudi iz se brazda na srebrenoj sferi. Ali sad su i on i Harry i Beth bili u rukama Mornarice. I pomislio je: Što ćemo im reći? *** "Što ćemo im reći?" upitala je Beth. Bilo je to nekoliko sati kasnije; Beth i Harrv su se probudili, i sad su svi sjedili oko išarana metalnoga stola. Nitko od njih nije ni pokušao razgovarati s ljudima vani. Bilo je to, pomislio je Norman, kao da je medu njima postojao prešutni dogovor da još neko vrijeme ostanu u izolaciji. "Mislim da bismo im morali sve kazati", rekao je Harrv. "Ja ne mislim da bismo trebali", odgovorio je Norman. I samog ga je iznenadila snaga njegova uvjerenja, čvrstoća vlastita glasa. "Slažem se s tim", rekla je Beth. "Nisam baš sigurna da je svijet spreman
za tu sferu. Ja sasvim sigurno nisam bila." Uputila je Normanu bojažljiv pogled. On joj je prebacio ruku preko ramena. "Baš krasno", rekao je Harrv. "Ali daj da to pogledamo sa stanovišta Mornarice. Mornarica je pokrenula veliku i skupu operaciju; šestero je ljudi poginulo i dva su habitata uništena. Zacijelo će poželjeti da dobiju odgovor na svoja pitanja — i nastavit će ih postavljati sve dok ga ne dobiju." "Možemo im uskratiti razgovor", odgovorila je Beth. "To neće ništa promijeniti na stvari", rekao je Harrv. "Ne zaboravi, Mornarica ima sve vrpce." "Tako je, ima vrpce", rekao je Norman. Posve je zaboravio na video-trake što su ih donijeli u podmornici. Bili su to deseci vrpci, koje su dokumentirale sve što se zbivalo u habitatu dok je bio pod morem. Koje su dokumentirale lignju, pogibije, sferu. Koje su dokumentirale baš sve. "Trebali smo ih uništiti", rekla je Beth. "Možda i jesmo", rekao je Harrv. "Ali sad je već prekasno. Mi ne možemo spriječiti Mornaricu da dođe do odgovora koje traži." Norman je uzdahnuo. Harrv je imao pravo. U tom se trenutku više ničim nije moglo prikriti to što se dogodilo,niti se Mornaricu moglo spriječiti da otkrije istinu o sferi i moći što se u njoj krila. Ta bi moć predstavljala nekakvo oružje nad oružjima: ono bi nam dalo sposobnost da svladamo neprijatelja naprosto zamišljanjem da se to dogodilo. Implikacije su bile užasne, a s tim u vezi nisu mogli poduzeti baš ništa. Ukoliko... "Mislim da bismo ih ipak mogli spriječiti da nešto doznaju", rekao je Norman. "Kako?" upitao je Harrv. "Mi još posjedujemo moć, zar ne?" "Mislim da da." "A ta se moć", rekao je Norman, "svodi na sposobnost izazivanja svakog događaja, i to naprosto njegovim zamišljanjem." "Ha..." "Znači da možemo spriječiti da Mornarica za to sazna. Možemo odlučiti da zaboravimo sve što se dogodilo." Harrv se na mrštio. "To je zanimljivo pitanje: Posjedujemo li moć da zaboravimo na moć." "Mislim da bismo to morali zaboraviti", rekla je Beth. "Ta je sfera odveć opasna." Ušutjeli su i zamislili se nad posljedicama zaboravljanja na sferu. Zato što zaborav neće samo spriječiti Mornaricu da za nju dozna — ono će izbrisati i svo znanje o njoj, uključujući i njihovo. Od toga bi iščezla iz ljudske svijesti, kao da je nikad nije ni bilo. Time bi se uklonila i iz svijesti ljudskoga roda, za vječita vremena.
"Veliki korak", rekao je Harrv. "Nakon svega kroza što smo prošli, da na sve to naprosto zaboravimo..." "No to je baš zbog svega kroza Što smo prošli", rekla je Beth. "Suočimo se s tim — nismo se baš ponijeli sjajno." Norman je opazio da sad govori bez gorčine, da se posve izgubila ona prijašnja borbena oštrica. "Bojim se da je to istina", rekao je Norman. "Sfera je bila izgrađena kao test za razumni život koji će je pokupiti, a mi smo na tom ispitu naprosto pali." "Misliš da je sfera napravljena baš zbog toga?" upitao je Harrv. "Ja ne mislim." "A onda zbog Čega jest?" upitao je Norman. "Pa ovaj", odgovorio je Harry, "daj da na to pogledamo ovako: Zamisli da si ti nekakva razumna bakterija što pluta svemirom, i da si naletio na neki od naših komunikacijskih satelita što se vrte oko Zemlje. Ti bi pomislio: Kakav je to neobičan, vanzemaljski predmet, daj da ga istražim. Zamisli da si ga otvorio i upuzao unutra. Otkrio bi da je unutra vrlo zanimljivo, sa svim tim golemim stvarima koje te zbunjuju. Ali bi se nakraju možda popeo do gorive ćelije, i vodik bi te ubio. I tvoja bi posljednja misao tada možda bila: Ta je vanzemaljska sprava zacijelo napravljena zato da testira inteligenciju bakterija i ubija nas ako napravimo pogrešan korak. "I sad, to bi možda bilo posve ispravno sa stanovišta bakterije na samrti. Ali to ne bi uopće bilo ispravno sa stanovišta bića koja su stvorila satelit. S našeg stanovišta komunikacijski satelit nema nikakve veze s inteligentnim bakterijama. Mi čak niti ne znamo da one tamo postoje. Mi naprosto pokušavamo komunicirati, i za taj smo posao stvorili nešto što nama izgleda kao posve običan uređaj." "Misliš da ta sfera možda uopće i nije ni poruka ni trofej ni stupica?" "Tako je", odgovorio je Harry. "Možda ta sfera nema nikakve veze s potragom za drugim oblicima života, ili njegovim testiranjem, u onom obliku u kojem mi zamišljamo te aktivnosti. Možda je to, što ta sfera u nama izaziva tako duboke promjene, naprosto plod slučajnosti." "Ali zašto bi netko stvorio takav stroj?" upitao je Norman. "To je isto ono pitanje što bi ga inteligentna bakterija postavila o komunikacijskom satelitu: Zašto bi itko napravio tako nešto?" "Kad smo već kod toga", rekla je Beth, "to možda tiopće i nije stroj. Sfera je možda oblik života. Možda je živa." "Moguće", rekao je Harry i kimnuo glavom. Beth je odgovorila: "I tako, ako je sfera živa, jesmo li je dužni održavati na životu?" "Ali mi ne znamo je li živa." Norman se zavalio u stolac."Sve su te
spekulacije vrlo zanimljive", rekao je, "ali kad se prihvatimo Činjenica, onda vidimo da o njoj zapravo ne znamo baš ništa. Zapravo je čak i ne bismo mogli zvati Sferom, s velikim slovom, već naprosto sferom. Zato što ne znamo što je to. Niti znamo odakle je došla. Ne znamo je li živa ili mrtva. I ne znamo kako se našla u tom svemirskom brodu. O njoj ne znamo baš ništa mimo onog što zamišljamo — a ono što zamišljamo govori više o nama negoli o njoj." "Istina", rekao je Harry. "Zato što je to doslovce nekakvo zrcalo u kojem se ogledavamo", rekao je Norman. "Kad smo već kod toga, da spomenemo i dingu mogućnost", rekao je Harry. "Ona možda uopće i nije vanzemaljska. Možda je stvorena ljudskom rukom." Ovo Norman nije ni najmanje očekivao. Harry mu je objasnio. "Zamislimo", rekao je Harry, "da je neki brod iz naše budućnosti prošao kroz crnu rupu, ušao u neki drugi svemir, ili drugi dio našega. Mi ne možemo ni zamisliti kakve bi bile posljedice toga. Ali pretpostavimo da je pritom došlo do nekog manjeg iskrivljenja vremena. Pretpostavimo da je brod, koji je 2043. krenuo s ljudskom posadom, u prelasku proveo mnogo tisuća godina. Je li nju ljudska posada za to vrijeme mogla i izumiti?" "Ne vjerujem da je to baš jako vjerojatno", rekla je Beth. "Čekaj, daj da to na časak razmotrimo", rekao je Harry blagim glasom. Norman je opazio da Harry više nije arogantan. Sad su posve u tome, pomislio je Norman, i sad rade zajedno kao nikad prije. Svo vrijeme pod vodom stalno su se sukobljavali, ali sad glatko surađuju, posve koordinirano. Kao ekipa. "Što se pak tiče budućnosti", govorio je Harry, "tu postoji stvarni problem. A mi to ne priznajemo. Leonardo da Vinci je prije pet stotina godina pokušao stvoriti helikopter; a Jules Verne je pred sto godina predvidio podmornicu. Na temelju takvih slučajeva skloni smo povjerovati da je budućnost predvidljiva onako kako zapravo nije. I to zato što ni Leonardo ni Jules Verne nisu nikad, primjerice, mogli zamisliti računar. Već i sama zamisao računara pretpostavlja isuviše znanja koje je, dok su ti ljudi živjeli, bilo naprosto nezamislivo. Bilo je to, ako vam je tako draže, informacija došla niotkuda, stvorena u nekom budućem vremenu. "A ni mi nismo ništa mudriji, dok tako tu sjedimo. Mi nismo mogli naslutiti da će ljudi poslati brod kroz crnu rupu — jer sve do pred nekoliko godina nismo ni slutili njihovo postojanje — a sasvim je sigurno da ne možemo naslutiti Što će sve ljudi postići za idućih tisuću godina." "Sve to uz pretpostavku da su sferu napravili ljudi." "Da. Uz tu pretpostavku."
"No što ako nisu? Je li to zaista sfera iz neke vanze-maljske civilizacije? Imamo li prava izbrisati svo ljudsko znanje o tom vanzemaljskom obliku života?" "To ne znam", rekao je Harry i zavrtio glavom. "Ako odlučimo zaboraviti na sferu..." "Onda će ona nestati", rekao je Norman. Beth se zagledala u stol. "Voljela bih da imam koga pitati", rekla je naposljetku. "Ali nemaš nikoga", rekao je Norman. "No da li je zaista možemo zaboraviti?" upitala se Beth. "Hoće li to ići?" Uslijedila je duga Šutnja. "Da", odgovorio je Harrv naposljetku. "O tome nema zbora. 1 mislim da već posjedujemo dokaze da ćemo doista zaboraviti na sve o tome. I to je ujedno i rješenje logičkog problema koji me mučio od samog početka, kad sam prvi put pretraživao brod. Zato što je na tom brodu nedostajalo nešto jako važno." "Da? A što to?" "Ikakav trag o tome da su graditelji broda unaprijed znali da je moguće putovanje kroz crnu mpu." "Ne mogu te slijediti", rekao je Norman. "Mislim", rekao je Harrv, "nas troje smo već vidjeli svemirski brod koji je prošao kroz crnu rupu. Bili smo na njemu. I tako znamo da je takvo putovanje moguće." "Da..." "Pa ipak, za pedeset godina od današnjeg dana, -ljudi će taj brod izgraditi na vrlo oprezan, eksperimentalni način,očito bez ikakva znanja o tome da je taj brod već bio nađen, i to pedeset godina u prošlosti. Na brodu nema nikakva traga o tome da su njegovi graditelji znali da je on u prošlosti već postojao." "Možda je to jedan od onih vremenskih paradoksa", rekla je Beth. "Znaš kako to već ide, ne možeš se vratiti u prošlost i upoznati samoga sebe..." Harrv je odmahnuo glavom. "Ne mislim da je to paradoks", rekao je. "Mislim da će se svo znanje o tom brodu naprosto izgubiti." "Hoćeš reći, mi ćemo ga zaboraviti." "Tako je", odgovorio je Harrv. "A iskreno vjerujem i da je to najbolje rješenje. Za svo ono dugo vrijeme što smo ga proveli dolje, ja sam stalno vjerovao da se nitko neće izvući živ. To je bilo jedino objašnjenje koje sam mogao smisliti. Baš sam zbog istog razloga i želio sročiti oporuku." "Ali ako odlučimo zaboraviti..." "BaŠ tako", rekao je Harrv. "Ako odlučimo zaboraviti, to će izazvati iste posljedice."
"To će se onda znanje izgubiti zauvijek", rekao je Norman tiho. Otkrio je kako oklijeva. Sad kad su stigli do te točke, on je zbog nekih čudnih razloga oklijevao. Preletio je prstima preko išaranoga stola, dodirujući mu površinu, kao da mu on može pribaviti odgovor. U nekom smislu, pomislio je, svi se mi sastojimo samo od sjećanja. Naše su osobe izgrađene od sjećanja, naši su životi organizirani oko njih, naše su civilizacije izgrađene na temeljima zajedničkih sjećanja što ih nazivamo poviješću i znanošću. Ali sada, odreći se sjećanja, odreći se znanja, odreći se prošlosti... "Nije to lako", rekao je Harrv vrteći glavom. "Ne", odgovorio je Norman. "Doista nije." Zapravo je bilo tako teško da se upitao nije li riječ o ljudskoj karakteristici fundamentalnoj kao i spolna želja. On se naprosto nije mogao odreći svog znanja. Informacija mu se činila toli važnom, njezine implikacije toli fascinantne... Čitavo se njegovo biće bunilo protiv te pomisli. "Pa ipak", rekao je Harrv, "mislim da bismo to morali učiniti." "Ja mislim na Teda", rekla je Beth. "I Barnesa, i sve ostale. Mi smo jedini koji znamo kako su oni zapravo poginuli. Za što su dali živote. I ako zaboravimo..." "Kad zaboravimo", rekao je Norman čvrstim glasom. "Ima ona pravo", rekao je Harry. "Ako zaboravimo, kako da povežemo detalje? Sve okrajke?" "Ne mislim da je to problem", rekao je Norman. "Nesvjesno ima strahovitu kreativnu moć, u što smo se već imali prilike uvjeriti. Za detalje će se pobrinuti nesvjesno. To je isto kao kad se ujutro odijevamo. Dok se odijevamo, ne moramo nužno misliti o svakoj pojedinosti, o remenu i čarapama i tako dalje. Mi naprosto donesemo osnovnu opću odluku o tome kako želimo izgledati, i onda se odjenemo." "No čak ako je i tako", rekao je Harry, "ipak će nam biti bolje da donesemo opću odluku, i to zato što svi posjedujemo moć, i ako zamislimo različite priče, stvorit će se zbrka." "U redu", rekao je Norman. "Daj da se dogovorimo što se zapravo dogodilo. Zašto smo došli ovamo?" "Mislio sam da je riječ o avionskoj nesreći." "I ja." "U redu, zamislimo da je to zaista bila avionska nesreća." "Odlično. I što se dogodilo?" "Mornarica je dolje poslala neke ljude da istraže što je bilo, i onda je došlo do nevolja..." "... Čekaj čas, kakvih nevolja?" "Lignja?" "Ne. Bolje nekakav tehnički problem."
"Nešto u vezi oluje?" "Za vrijeme oluje su zakazali sustavi za održavanje života?" "Da, odlično. Za vrijeme oluje su zakazali sustavi za održavanje života." "I posljedica je toga bila pogibija nekolicine ljudi?" "Čekaj čas. Ne tako brzo. Zbog čega su zakazali sustavi za održavanje života?" Nato je Beth rekla: "Na jednom se valjku pojavila pukotina, i onda je morska voda upropastila kanistere za pročišćavanje zraka u Va B, pa je došlo do ispuštanja otrovnih plinova.""To se moglo dogoditi?" upitao je Norman. "Da, i to lako." "I posljedica je toga bila pogibija nekoliko ljudi." "U redu." "No mi smo preživjeli." "Da." "Zašto?" upitao je Norman. "Bili smo u drugom habitatu?" Norman je odmahnuo glavom. "I drugi je habitat uništen." "Možda je uništen kasnije, eksplozivom." "Prekomplicirano", rekao je Norman. "Držimo se najjednostavnijeg. Bila je to nesreća koja se dogodila najednom i neočekivano. Na habitatu se pojavila pukotina i uređaji su za pročišćavanje zatajili, i posljedica je toga bila pogibija većine ljudi, no nama se to nije dogodilo zato što..." "Zato što smo bili u podmornici?" "Prenosili smo vrpce, baš prema planu." "A što ćemo s vrpcama?" upitao je Harry. "Što će one pokazati?" "Vrpce će potvrditi našu priču", rekao je Norman. "Sve će biti konzistentno s našom pričom, u što uključujem, prije svega, i ljude iz Mornarice koji su nas dolje poslali, a isto tako i nas — koji se nećemo sjećati baš ničega osim te priče." "I onda više nećemo posjedovati moć?" rekla je Beth i na mrštila se. "Ne", odgovorio je Norman. "Više ne." "U redu", rekao je Hany. Beth je o tome razmišljala malo duže, grizući pritom usnu. Ali je naposljetku i ona kimnula glavom. "U redu." Norman je duboko udahnuo pa pogledao Beth i Hanvja. "Jesmo li spremni zaboraviti na sferu, i na činjenicu da smo jednom posjedovali moć izazivanja zbivanja samim njihovim zamišljanjem?" Kimnuli su glavama. Beth se najednom uznemirila i počela izvijati u stolcu. "Ali kako ćemo to zapravo izvesti?"
"Naprosto ćemo to učiniti", rekao je Norman. "Zatvorite oči i recite sebi da ćete to zaboraviti." Na što je Beth odgovorila: "No jesi li siguran da bismo to trebali učiniti? Zaista siguran?" Još je bila uzbuđena, i nervozno se gibala. "Da, Beth. Ti se naprosto... odreci moći." "Onda to moramo učiniti svi zajedno", rekla je. "I istodobno." "U redu", rekao je Harrv. "Kad nabrojim do tri." Zatvorili su oči. "Jedan..." Kad zatvore oči, pomislio je Norman, ljudi uvijek i tako zaboravljaju da posjeduju moć. "Dva..." rekao je Harrv. I onda je Norman skupio misli. Strahovito je intenzivno ponovno ugledao sferu, kako blista poput zvijezde, savršena i uglačana, i pomislio: Želim zaboraviti da sam je ikad vidio. I u njegovoj svijesti, slika je sfere zauvijek nestala. *** "Tri", rekao je Harrv. "Tri što?" upitao je Norman. Oči su ga boljele i pekle. Protrljao ih je s dva prsta pa ih otvorio. S njim su u dekom-presijskoj komori sjedili Beth i Harrv. Oboje se doimalo umorno i deprimirano. Ali to se moglo i očekivati, pomislio je, kad se u obzir uzme sve kroza što smo sve prošli. "Tri što?" ponovio je Norman. "O", rekao je Harry, "samo sam glasno razmišljao. Ostali smo samo nas troje." Beth je uzdahnula. Norman joj je u očima ugledao suze. Prekopala je torbicu u potrazi za papirnom maramicom, pa ispuhnula nos. "Ne krivite sebe", rekao je Norman. "Dogodila se nesreća. Mi tu nismo mogli ništa." "Znam", rekao je Harrv. "Ali ti su se ljudi gušili, dok smo mi bili u podmornici... Stalno čujem njihove krikove... O, Bože, kako bih želio da se to nikad nije dogodilo." Uslijedila je tišina. Beth je ponovno ispuhnula nos. I Norman je poželio da se to nikad nije dogodilo. Ali sama želja sad više nije mogla ništa promijeniti."To što se dogodilo ne možemo promijeniti", rekao je Norman. "Možemo se samo naučiti kako da to prihvatimo." "Znam", rekla je Beth. "Ja imam mnogo iskustva s traumama koje su izazvale nesreće", rekao je Norman. "Čovjek naprosto mora samome sebi stalno ponavljati kako nema razloga osjećati se krivim. To što se dogodilo, dogodilo se — neki su poginuli, a ti si se spasio. Tu nema ničije krivice. Dogodilo se naprosto
što se zna dogoditi. Dogodila se nesreća." "To znam", odgovorio je Harrv, "no ipak se osjećam gadno." "Ponavljaj sebi da se dogodilo to što se zna dogoditi", odgovorio je Norman. "Stalno se na to podsjećaj." Ustao je od stola. Morali bi nešto pojesti, pomislio je. Morali bi uzeti iii^nu. "Idem tražiti da nam daju nešto za jelo." "Ja nisam gladna", rekla je Beth. "Znam, ali jesti se ipak mora." Norman je otišao do prozorčića. Pozorni ga je pripadnik Mornarice smjesta opazio i pritisnuo dugme internog telefona. "Trebate nešto, doktore Johnson?" "Da", odgovorio je Norman. "Nešto bismo jeli." "Evo odmah, gospodine." Norman je na licima posade vidio izraz sućuti. Ljudi su očito shvaćali kakav je to šok zacijelo bio za tri preživjela. "Doktore Johnson? Jesu li sad vaši spremni za razgovor?" "Razgovor?" "Da, gospodine. Obavještajni stručnjaci pregledavaju video-trake s podmornice, i imaju za vas neka pitanja." "O čemu to?" upitao je Norman bez mnogo zanimanja. "Pa mislim, kad su vas prebacivali u PDK, doktor A-dams je spominjao nekakvu lignju." "Zaista?" "Da, gospodine. Samo što na vrpcama nije zabilježena nikakva lignja." "Ja se ne sjećam nikakve lignje", odgovorio je Norman posve zbunjeno. Okrenuo se Harrvju. "Jesi li ti spominjao nekakvu lignju?" Harrv se namrštio. "Lignju? Ne bih rekao." Norman se ponovno okrenuo prema pripadniku Mornarice. "I Što te video-trake zapravo pokazuju?" "Mislim, vrpce postoje sve do trenutka kad je zrak u habitatu... znate, ta nesreća..." "Da", odgovorio je Norman. "Nesreće se sjećam." "Po vrpcama smo, vjerujemo, doznali što se dogodilo. Očito se u stijenki habitata pojavila pukotina, i valjci su se pročistača zraka navlažili. Tako su prestali funkcionirati, i ambijenta Ina se atmosfera pokvarila." "Shvaćam." "To se zacijelo dogodilo sasvim iznenada, gospodine." "Da", odgovorio je Johnson. "Da, zaista." "I onda, jeste li sad spremni za razgovor?" "Mislim da jesam. Da." Norman se okrenuo od prozorčića. Gurnuo je ruke u džepove jakne i
napipao komadić papira. Izvukao je sliku i radoznalo se u nju zagledao. Bila je to fotografija crvene Corvette. Norman se pitao otkud mu ta slika. Vjerojatno je to automobil nekoga tko je prije njega nosio tu jaknu. Vjerojatno nekog pripadnika Mornarice koji je poginuo u podmorskoj nesreći. Norman se stresao, zgužvao sliku i bacio je u košaru za smeće. Nisu mu bile potrebne nikakve uspomene. Te se nesreće sjećao i predobro. Znao je da je do smrti neće zaboraviti. Ponovno je pogledao Beth i Harrvja. Oboje su bili umorni. Beth je zurila u prazno, zaokupljena vlastitim mislima-. No lice joj je bilo mirno; usprkos svim kušnjama za vrijeme što su ga proveli pod morem, izgledala je, pomislio je Norman, gotovo lijepo. "Znaš što, Beth", rekao je, "izgledaš mi krasno." Beth to kao da i nije čula, no onda se polako okrenula prema njemu: "Pa mislim, hvala ti, Normane", odgovorila je. I nasmiješila se.
