1
Nakon traumatičnog razvoda braka i neugodnog iskustva s osobom poremećena uma, mlada odvjetnica Emily Graham odlučuje promijeniti posao, ali i svoj život. Tako će prihvatiti posao u velikoj odvjetničkoj tvrtki i kupiti kuću svojih predaka u idiličnom okruženju obale New Jerseya. Tu je kuću njezina obitelj prodala još 1892. godine, nakon što je iz nje nestala Emilyna rođakinja, tada mlada djevojka, Madeline Shapley. Nakon stotinu godina u dvorištu bit će pronađeno tijelo djevojke, koja je, međutim, umrla nedavno a uz nju bit će pronađen i prst s obiteljskim nakitom odavno nestale Madeline… Povezujući prošlost i sadašnjost Mary Higgins Clark ispričat će uzbudljivu i neobičnu priču koja će povezati dva stoljeća, nekoliko ubijenih djevojaka i jednog, dva ili možda čak i tri ubojice.
2
UTORAK, 2O. OŽUJKA Skrenuo je na šetalište koje vodi uz more i osjetio snažan udar neugodnog vjetra s oceana. Vidjevši kovitlanje oblaka, zaključi da ne bi bilo čudno kad bi poslije počela snježna oluja, iako je sutra prvi dan proljeća. Zima je bila duga i svi su govorili da jedva čekaju toplije vrijeme. Ali ne i on. Najviše je uživao u Spring Lakeu u kasnu jesen. Dotada su vlasnici kuća, koji su ondje boravili ljeti, zatvorili svoja zdanja; čak nisu dolazili ni na vikend. Međutim, bio je ozlojađen jer je iz godine u godinu sve više ljudi prodavalo svoja zimska prebivališta i trajno se nastanilo ovdje. Zaključili su da im se isplati putovati stotinjak kilometara do New Yorka kako bi započeli i završili dan u ovome mirnome primorskom gradiću u New Jerseyju. Govorili su da Spring Lake sa svojim viktorijanskim kućama, čiji izgled kao da se nije promijenio od onoga s kraja devetnaestog stoljeća, vrijedi gnjavaže koju putovanje nosi sa sobom. Složili su se da uvijek prisutan svježi miris mora krijepi dušu. Naglašavali su da je Spring Lake s tri kilometra dugačkim šetalištem uz obalu gdje čovjek može uživati u srebrnastom sjaju veličanstvenog Atlantika, pravi dragulj. Svi ti ljudi znali su jedni o drugima gotovo sve, i ljetni posjetitelji, i starosjedioci, ali nitko od njih nije znao njegovu tajnu. Sećući niz Hayes aveniju, mogao si je predočiti Madeline Shapely baš onakvu kakva je bila tog kasnog popodneva 7. rujna 1891., kako u pletenom naslonjaču sjedi na verandi svoje kuće, a kraj nje leži šeširić s bijelim obodom. Imala je tada devetnaest godina, smeđe oči i tamnosmeđu kosu i bila je doista lijepa u uškrobljenoj bijeloj pamučnoj haljini. Samo on je znao zašto je sat poslije morala umrijeti. Avenija sv. Hilde u sjeni debelih hrastova, koji su 5. kolovoza 1893. kad se osamnaestogodišnja Letitia Gregg nije vratila kući, bili tek mladice, prizvala je u sjećanje druge slike. Ona se tako bojala. Za razliku od Madeline, koja se borila za život, Letitia je molila za milost. Posljednja u trolistu bila je Ellen Swain, sitna i tiha, ali suviše radoznala, previše revna da utvrdi što se događalo posljednjih sati Letitijina života. Zbog svoje znatiželje, 31. ožujka 1896., pošla je u grob za svojom prijateljicom. Znao je sve pojedinosti, sve nijanse sudbine koja je zadesila nju i njezine družice.
3
Tijekom jednoga hladnoga kišnog razdoblja koje se ponekad javi ljeti, pronašao je dnevnik. Bilo mu je dosadno pa je nabasao na spremište za kočije, koje je sada služilo kao garaža. Klimavim stubama uspeo se na pretrpano, prašnjavo podstrešje i, budući da nije imao ništa pametnije raditi, počeo je rovati po kutijama koje je ondje pronašao. Prva je bila puna svakojake beskorisne krame: starih hrđavih svjetiljki, izblijedjele staromodne odjeće, lonaca i tavica, rifljače za rublje, oljuštenih četaka za kosu te razbijenih i prljavih zrcala. Sve su to bile stvari koje čovjek makne na stranu s namjerom da ih popravi ili pokloni, a onda zaboravi na njih. U drugoj su kutiji bili debeli albumi čiji su listovi ispadali, puni fotografija ukočenih ljudi mrkih lica koji nisu željeli pokazati svoje osjećaje pred kamerom. Sadržaj treće činile su knjige, prašnjave i smežurane od vlage, blijedih slova. Oduvijek je bio čitač, ali čim je bacio pogled na naslove, odustao je od njih, iako je tada imao samo četrnaest godina. Među njima se nije skrivalo ni jedno vrhunsko djelo. Pokazalo se da je i u ostalim kutijama bezvrijedno smeće. Dok je stvari bacao natrag u kutiju, naišao je na raspadnute kožnate korice skrivene u nečemu što je izgledalo kao još jedan album za slike. Otvorio ga je i u njemu našao hrpu ispisanih listova papira. Prvi zapis nosio je datum 7. rujna 1891. Počinjao je riječima -'Ubio sam Madeline svojom rukom.'. Uzeo je dnevnik i nikome nije pričao o njemu. Godinama ga je čitao, gotovo svakodnevno, dok mu se nije sasvim urezao u pamćenje. S vremenom je shvatio da su on i pisac postali jedno, dijelio je njegovu nadmoć nad žrtvama, smijuckao se njegovoj glumi dok je tugovao s ožalošćenima. Ono čime je u početku bio očaran, pretvorilo se u opsjednutost, u potrebu da on sam oživi smrtonosni pohod pisca dnevnika. Posredno sudjelovanje više mu nije bilo dovoljno. Prije četiri i pol godine oduzeo je prvi život. Sudbina je htjela da dvadesetčetverogodišnja Martha prisustvuje redovitoj godišnjoj zabavi koju su krajem ljeta priređivali njezini djed i baka. Lawrenceovi su bili ugledna obitelj koja je dugo godina živjela u Spring Lakeu. Došao je na zabavu i ondje ju upoznao. Sljedećeg dana, 7. rujna, krenula je na jutarnje trčanje uz obalu. Nije se vratila kući. Danas, poslije više od četiri godine, još uvijek je trajala istraga o njezinom nestanku. Na nedavno održanoj zabavi, javni tužitelj okruga Monmouth svečano je obećao da se neće umanjiti nastojanja da se dozna istina o tome što se dogodilo Marthi Lawrence. Slušajući isprazna obećanja, nasmija se kad se svega sjetio. Kako je uživao u tužnim raspravama o Marthi, koje su se ponekad vodile za stolom nakon večere. Mogao bih vam ispričati sve o tome, 4
svaku pojedinost, govorio je u sebi, a mogao bih vam reći i za Carlu Harper. Prije dvije godine prolazio je kraj hotela Warren i spazio je kako silazi niz stube. Poput Madeline, opisane u dnevniku, nosila je bijelu haljinu, iako je njezina bila tek komadić krpice, bez rukava, priljubljena uz tijelo, otkrivajući svaki pedalj njezinoga vitkoga mladog tijela. Počeo ju je pratiti. Kad je nakon tri dana nestala, svi su vjerovali da je Carlu netko nagovorio kad se vraćala kući u Philadelphiju. Čak ni tužitelj, toliko odlučan riješiti tajnu Marthinog nestanka, nije sumnjao da Carla nikada nije napustila Spring Lake. Uživajući u spoznaji da on sve zna, veselo se priključio popodnevnim šetačima uz more, našalio se s nekolicinom prijatelja koje je usput sreo, složivši se da im zima na odlasku uporno želi zadati još jedan udarac. Ali, čak i kad se šalio s njima, osjećao je kako ga iznutra izjeda potreba, potreba da zaokruži trolist ovovremenih žrtava. Približavala se posljednja godišnjica i morao ju je odabrati. Po gradu se pričalo da je Emily Graham, žena koja je kupila Shapelyjevu kuću, po svemu sudeći, potomak prvih vlasnika. Na Internetu je potražio podatke o njoj. Imala je trideset dvije godine, rastavljena, odvjetnica koja se bavi krivičnim pravom. Obogatila se nakon što joj je zahvalni vlasnik tek osnovane dot com* tvrtke, kojega je besplatno zastupala i uspješno obranila, darovao dionice. Kad ih je prodala, zaradila je pravo bogatstvo. Saznao je da je Grahamovu napao sin ubijene žene kad je, zahvaljujući njoj, osumnjičenik za ubojstvo oslobođen optužbe. Sin, koji je uporno tvrdio da je nevin, trenutačno je bio u duševnoj bolnici. Zanimljivo. Još zanimljivije, Emily ga je nevjerojatno podsjećala na njezinu praprapratetu, Madeline Shapely, koju je vidio na jednoj slici. Imala je iste velike smeđe oči i duge guste trepavice. Istu tamnosmeđu kosu s crvenkastim odsjajem. Ista dražesna usta. Isto visoko vitko tijelo. Naravno, bilo je i razlika. Madeline je bila nevina, puna povjerenja, pobožna, romantična. Emily Graham očito je bila profinjena i pametna žena. Ona bi mogla biti veći izazov od drugih, zbog čega je bila još zanimljivija. Je li možda njezina sudbina da zaokruži njegov poseban trolist? U tome je bio neki red, pravilan slijed, od čega ga prođe drhtaj zadovoljstva.
Emily s olakšanjem uzdahnu kad je prošla pokraj ploče koja je označavala da se nalazi u Spring Lakeu. — Konačno! — reče glasno. — Aleluja. Vožnja od Albanyja trajala je gotovo osam sati. Krenula je za vrijeme nečega što je trebalo biti razdoblje s 'povremenim slabim do umjerenim 5
snijegom', ali to se gotovo pretvorilo u mećavu koja je prestala tek kad je napustila okrug Rockland. Odbojnici uz državnu auto-cestu podsjećali su je na automobile s velikim kotačima koje je tako voljela kao dijete. Na prilično ravnom dijelu, poveća brzinu, a onda posta svjedokom užasnog preticanja. U jednom strašnom času činilo se da će se dva vozila izravno sudariti. Sudar je izbjegnut samo zato što se vozač jednog auta nekako uspio sabrati i skrenuti udesno za manje od jedne nanosekunde. To me nekako podsjeća na moj život u posljednjih nekoliko godina, pomisli usporivši — uvijek u brzoj traci, a bilo je trenutaka kad je skoro stradala. Moram promijeniti i smjer, i brzinu. Kao što je njezina baka rekla: — Emili, prihvati taj posao u New Yorku. Bit ću mnogo mirnija ako odeš živjeti nekoliko stotina kilometara daleko. Istovremeno imati za vratom odvratnoga bivšeg muža i nekoga tko te neprestano prati, za moj ukus je previše. A onda, ne bi bila baka da nije dodala: — Uostalom, nisi se ni trebala udati za Garyja Whitea. Činjenica da te, tri godine nakon rastave, ima obraza tužiti, zato jer sada imaš novaca, samo pokazuje da sam, što se tiče njega, uvijek imala pravo. Sjetivši se bakinih riječi, Emily se nesvjesno nasmije dok je polagano vozila kroz mračne ulice. Baci pogled na ploču s instrumentima i vidje da je vani prohladnih tri stupnja. Ulice su bile mokre, ovdje je nevrijeme donijelo samo kišu, a vjetrobran se počeo zamagljivati. Po njihanju grana, vidjela je da s oceana dolaze snažni zapuši vjetra. Ali kuće su, većinom obnovljene viktorijanske, djelovale sigurno i spokojno. Zamisli se nad tim da će od sutra, i službeno, ovdje biti njezin dom. 21. ožujka. Ravnodnevnica. Svjetlo i tama ravnomjerno raspoređeni. Svijet u ravnoteži. Ugodna pomisao. U posljednje vrijeme imala je dovoljno uzbuđenja da je i trebala, i željela razdoblje potpunog mira. Imala je vrašku sreću, ali i užasne poteškoće koje su se sručile na nju poput kiše meteorita. Ali kao što stara poslovica kaže, svaka se oluja mora stišati, a sam Bog zna da je ona živi primjer toga. Razmisli, a onda odustane od toga da se proveze pokraj kuće. Još joj je bilo nekako nestvarno da će za samo nekoliko sati biti njezina. Čak i prije nego što je prije tri mjeseca prvi put vidjela kuću, imala je u svojoj mašti jasnu predodžbu o njoj, stvorenu u djetinjstvu, dijelom stvarnu, a dijelom uljepšanu. A onda, kad je prvi put stupila u nju, odmah je osjetila da to mjesto u njoj budi osjećaj povratka kući. Trgovac nekretninama napomenuo je da je još uvijek zovu kuća Shapely. Sad bi bilo dosta vožnje, zaključi. Dan je bio veoma, veoma dug. 'Selidbe Concord' iz Albanyja trebale su doći u osam. Većina 6
namještaja koji je željela zadržati već se nalazila u njezinom novom stanu na Manhattanu, ali kad je baka otišla u manji stan, darovala joj je još nešto vrijednoga starinskog namještaja tako da je ostalo još dosta toga za preseljenje. — Prvo dolazimo po vaše stvari, jamčim — rekao joj je službenik 'Concorda'. — Možete računati na mene. Kamion se pojavio tek oko podneva. Zbog toga je krenula mnogo kasnije nego što je računala i sad je već bilo skoro pola jedanaest. Odluči otići u prenoćište. Čeznutljivo pomisli na topli tuš. Pogledat će vijesti u jedanaest. A onda, kako je napisao Samuel Pepys*: 'Ravno u krevet'. Kad je prvi put došla u Spring Lake i naglo odlučila uplatiti polog za kuću, odsjela je nekoliko dana u prenoćištu 'Svjetlo svijeće' dana kako bi bila potpuno sigurna da je donijela ispravnu odluku. Ona i sedamdesetogodišnja vlasnica, Carrie Roberts, odmah su se sprijateljile. Danas, na putu ovamo, nazvala ju je da kaže da će zakasniti, ali Carrie ju je uvjeravala da nije važno. Desno skretanje u Aveniju ocean, a onda još četiri bloka. Nekoliko trenutaka poslije, uz uzdah olakšanja, Emily je ugasila motor i posegnula na stražnje sjedište za kovčegom koji će joj noćas trebati. Carrie je toplo i hitro pozdravi. — Djeluješ iscrpljeno, Emily. Krevet je pripremljen. Rekla si da ćeš doći na večeru pa te na noćnom ormariću čeka termosica vrućeg kakaa i malo keksa. Vidimo se ujutro. Vrući tuš. Spavaćica i njezin najmiliji stari ogrtač. Pijuckajući kakao, Emily je gledala vijesti osjećajući kako u mišićima polako nestaje napetost uzrokovana dugotrajnom vožnjom. Kad je ugasila televizor, zazvonio je mobitel. Pitajući se tko je, javila se. — Bog, Emily. Nasmijala se kad je začula zabrinuti glas Erica Baileyja, sramežljivoga genijalca zbog kojeg je sada bila u Spring Lakeu. Dok ga je uvjeravala da je put prošao sigurno i uglavnom bez poteškoća, sjeti se dana kad ga je prvi put srela, kad se uselio u maleni ured pokraj njezinoga. Isto godište, rođendani u razmaku od tjedan dana pa su se sprijateljili, a ona je otkrila da se ispod te blage, dječački izgubljene vanjštine, krije osoba nevjerojatne inteligencije. Jednoga dana, kad je shvatila koliko je potišten, navela ga je da joj otkrije razlog. Pokazalo se da je njegovu mladu početničku dot com tvrtku tužio jedan od vodećih dobavljača kompjutorskih programa znajući da si on ne može priuštiti skupu parnicu. ----------------------------------Samuel Pepys — engl. pisac iz druge polovine 17. si. poznat po dnevniku koji je pisao od 1660. do 1669. zaporkom, odgonetnutom tek 1825., a sadrži mnogo dragocjenih podataka o ljudima i događajima onog vremena.
7
Preuzela je slučaj ne tražeći nikakvu naknadu, napravit će to za lijepe oči, šaleći se sama sa sobom da će zidove oblijepiti dionicama koje joj je Eric obećao. Dobila je parnicu. On je na tržište pustio dionice i cijena im je odmah porasla."Kad su njezine dosegle vrijednost od deset milijuna dolara, prodala ih je. Sada se Ericovo ime nalazilo na lijepoj novoj poslovnoj zgradi. Volio je brzu vožnju pa je kupio zgodnu staru kuću u Saratogi odakle je putovao u Albany. Ostali su prijatelji i bio joj je velika potpora kad je otkrila da ju netko prati. Čak je u njezinom stanu u gradu dao postaviti vrhunsku kameru. Kamera je snimila čovjeka koji ju je uhodio. — Samo sam htio vidjeti jesi li sretno stigla. Nadam se da te nisam probudio. Brbljali su nekoliko minuta uz obećanje da će se uskoro ponovno čuti. Kad je odložila mobitel, Emily je pošla do prozora i odškrinula ga. Hladan slankasti zrak načas joj oduzme dah, ali potom je namjerno duboko udahnula. Ludo, pomisli, ali u ovom trenutku mi se čini da mi je cijeloga života nedostajao miris oceana. Okrenula se i pošla prema vratima kako bi se uvjerila da su dvaput zaključana. Prestani činiti to, otrese se na samu sebe. Već si pogledala prije tuširanja. Ali usprkos nastojanjima da samu sebe uvjeri da ju je napasnik, u godinu dana koliko je trebalo da ga uhvate, da je htio, mogao bezbroj puta povrijediti, počela je osjećati strah i zabrinutost. Carry joj je rekla da je ona jedini gost u svratištu. — Za vikend sam puna — rekla je. — Svih šest soba. U subotu je vjenčanje u mjesnom klubu. Ali nakon Spomen dana*, zaboravi. Nemam slobodne ni sobice. Onog trenutka kad sam čula da smo nas dvije ovdje same, počela sam se pitati jesu li sva vrata zaključana i je li uključen alarm, pomisli Emily, još jednom ljuta što ne može obuzdati svoj strah. Skinula je ogrtač. Prestani misliti o tome, upozori samu sebe. Ali ruke su joj se isti čas oznojile sjetivši se onoga prvog događaja, dana kad se vratila kući i shvatila da je on bio ondje. Našla je svoju sliku naslonjenu na svjetiljku na stoliću pokraj kreveta, fotografiju na kojoj u spavaćici stoji u kuhinji držeći šalicu kave u ruci. Nikada prije nije vidjela tu fotografiju. Toga dana dala je promijeniti brave u stanu, a na prozor iznad sudopera metnula je zavjesu. Nakon toga, uslijedili su brojni slučajevi čiji su sastavni dio bile fotografije, slike snimljene u njezinom stanu, na ulici, u uredu. ---------------------------------Spomen dan (Memorial Day) — 30. svibnja, spomendan za pale u ratu.
8
Ponekad bi manijak baršunastoga glasa nazvao stavljajući primjedbe na odjeću koju je nosila. — Bila si slatka jutros na trčanju, Emily... Nisam vjerovao da ćeš mi se, uz tu tamnu kosu, sviđati u crnom. Ali jesi... Sviđaju mi se one crvene kratke hlače. Stvarno imaš dobre noge... Potom bi se pojavile njezine slike u toj odjeći. Našla bi ih kod kuće u poštanskom sandučiću, zataknute za brisače na autu, ili zamotane u jutarnje novine ostavljene na kućnom pragu. Policija je prisluškivala pozive, ali svi su bili upućeni iz druge govornice. Pokušaji da se s fotografija koje je primila skinu otisci prstiju, propali su. Dulje od godinu dana, a policija nije uspjela ščepati napadača. — Sigurno ste oslobodili nekoga tko je bio optužen za težak zločin, gospođice Graham — rekao joj je Marty Browski, viši inspektor. — Mogao bi to biti rođak žrtve. Mogla bi to biti neka osoba koja vas je ugledala u restoranu i slijedila do kuće. Mogao bi to biti netko tko zna da ste došli do velike love pa se namjerio na vas. A onda su uhvatili Neda Koelhera, sina jedne ubijene žene, kako se mota oko njezinog stana. Ona je uspješno obranila osumnjičenog za ubojstvo. Maknuli su ga s ulice, uvjeravala se Emily. Zbog njega se više ne moraš brinuti. Drugi će se pobrinuti da dobije sve što treba. Nalazi se u duševnoj bolnici na sjeveru države New York, osim toga ovo je Spring Lake, ne Albany. Daleko od očiju, daleko od srca, pomisli Emily pobožno. Legla je u krevet, navukla pokrivač i potražila prekidač svjetiljke. S druge strane Avenije ocean u sjeni pustog šetališta, na obali je stajao muškarac. Dok mu je vjetar s oceana šibao lice, promatrao je kako soba tone u mrak. — Dobro spavaj, Emily — šapnuo je nježnim glasom.
SRIJEDA, 21. OŽUJKA S aktovkom u ruci, Will Stafford se od sporednog ulaza svoje kuće dugim žustrim koracima uputio prema preuređenom spremištu za kočije, koje je, poput većine njih koje su još postojale u Spring Lakeu, služilo kao garaža. Negdje u noći, kiša je stala, a vjetar je oslabio. Svejedno, prvi dan proljeća bio je prohladan pa Will u jednom trenutku pomisli da je možda na odlasku trebao uzeti lagani kaput. Evo što se događa kad je na vidiku četrdeseti rođendan, reče sam sebi tužno. Ako se ovako nastavi, u srpnju će tražiti kapu. Kao pravnik koji se bavio nekretninama, trebao se naći na doručku s Emily Granam u neobičnom soltleiškom kafiću 'Tko je treći?'. Odonuda će još jednom otići pogledati kuću koju kupuje, a onda u njegov ured potpisati konačni ugovor. 9
Dok se svojim džipom natraške spuštao prema ulici, Will se sjeti da je onaj dan kad je Emily Graham, lani, krajem prosinca, ušla u njegov ured na Trećoj aveniji, bio prilično sličan današnjem. — Upravo sam uplatila polog za kuću — rekla mu je. — Molila sam posrednicu da mi preporuči nekog pravnika koji se bavi nekretninama. Dala mi je tri imena, a budući da dosta dobro mogu procijeniti ono što vidim, primijetila sam da vas najviše cijeni. Evo moje ponude. Toliko se zagrijala za kuću da se čak zaboravila predstaviti, sjeti se Will s osmijehom. Saznao je kako se zove po potpisu na papirima — Emily S. Graham. Bilo je malo privlačnih mladih žena koje su bile u stanju za kuću platiti dva milijuna dolara u gotovini. Ali kad joj je predložio neka razmisli o dizanju kredita barem za polovinu iznosa, Emily mu je objasnila da si jednostavno ne može zamisliti da banci duguje milijun dolara. Došao je deset minuta ranije, ali već je bila u kafiću, pijuckajući kavu. Will se pitao nastoji li steći psihološku prednost ili je slučajno uranila. A onda se zapitao čita li njegove misli. — Obično nisam nasilna — objasnila je — ali tako sam strašno uzbuđena da se taj posao s kućom dovrši da sam stigla ranije. Kad su se u prosincu prvi put sreli i kad je shvatio da je ona pogledala samo jednu kuću, rekao je: — Nije moj običaj da si kvarim posao, ali, gospođice Graham, želite reći da ste tu kuću sada vidjeli prvi put? Da niste pogledali ni jednu drugu? Da ste prvi put u Spring Lakeu? Niste dali svoju ponudu već ste odmah platili punu cijenu? Predlažem vam da još jednom dobro razmislite o tome. Po zakonu imate tri dana da povučete svoju ponudu. Tada mu je rekla da je kuća pripadala njezinoj obitelji, da srednje slovo njezinog imena označava Shapely. Emily je konobarici dala narudžbu. Sok od grejpa, samo jedno pečeno jaje, prepečeni kruh. Dok je Will Stafford proučavao jelovnik, ona je proučavala njega i bila je zadovoljna onim što je vidjela. Doista je bio privlačan muškarac, vitak, visok, širokih ramena i kose boje pijeska. Na pravilnom licu isticale su se tamnoplave oči i četvrtasta vilica. Na njihovom prvom sastanku, svidjela joj se njegova ugodna toplina i umjeren oprez. Ne bi si baš mnogo odvjetnika doslovce kvarilo posao, pomisli. Doista je bio uvjeren da se prenaglila. Osim jednog dana u siječnju, kad je ujutro doletjela iz Albanyja i vratila se isto popodne, bili su u pismenoj ili telefonskoj vezi. Svejedno, svaki susret s njim potvrđivao joj je da je Stafford doista savjestan odvjetnik. Kiernanovi koji su prodavali kuću, bili su njezini vlasnici samo tri godine i sve to vrijeme zdušno su je obnavljali. U tijeku su bili posljednji radovi na unutrašnjem uređenju kad je Wayneu Kiernanu 10
ponuđen utjecajan i unosan položaj koji je zahtijevao da se trajno nastani u Londonu. Emily je bilo jasno da su se veoma teško odlučili na to da prodaju kuću. Tijekom tog kratkog posjeta u siječnju, Emily je s Kiernanovima obišla sve sobe i otkupila sav viktorijanski namještaj, sagove i ukrasne predmete koje su nabavili s mnogo ljubavi, a sada su ih bili voljni prodati. Okućnica je bila velika, a radnici su upravo dovršili vrtnu kućicu i počeli su kopati za bazen. — Jedino mi je žao zbog bazena — rekla je Staffordu kad im je konobarica dotočila kave. — Plivat ću jedino u oceanu. Ali kad već postoji kućica, čini mi se malo luckasto da se prekine izgradnja bazena. Osim toga, svidjet će se djeci moje braće kad me dođu posjetiti. Will Stafford obavio je svu papirologiju, pobrinuvši se za niz sporazuma. Zaključi da je zahvalan slušatelj budući da je čula samu sebe kako mu priča o djetinjstvu provedenom u Chicagu. — Moja braća kažu da sam 'neplanirano' dijete — rekla je smiješeći se. — Oni su deset, odnosno, dvanaest godina stariji od mene. Baka po majčinoj strani živi u Albanyju. Išla sam na koledž Skidmore u Saratoga Springsu, koji je veoma blizu tako da sam mnogo slobodnog vremena provela s njom. Njezina baka bila je mlađa sestra Madeline, devetnaestogodišnjakinje koja je nestala 1891. Will Stafford primijeti sjenu koja je preletjela Emilynim licem, a potom je uzdahnula i nastavila: — Ali, to je bilo davno, zar ne? — Jako davno — složio se. — Čini mi se da mi niste rekli koliko vremena namjeravate provesti ovdje. Hoćete li se odmah preseliti, ili ćete kuću koristiti samo vikendom, ili nešto treće? Emily se nasmiješila. — Namjeravam se useliti čim sada ujutro napravimo prijenos. Sve osnovne stvari koje su mi potrebne, ondje su, uključujući suđe i posteljinu. Kamion za selidbe iz Albanyja trebao bi stići sutra s ono malo stvari koje nosim ovamo. — Još uvijek imate stan u Albanyju? — Jučer mi je bio posljednji dan. Još uvijek uređujem stan na Manhattanu, pa ću do prvog svibnja biti na putu između stana i ove kuće. Tada stupam na novo radno mjesto. Nakon toga ovdje ću boraviti vikendom i praznicima. — Jasno vam je da ste u gradu pobudili veliku znatiželju — upozori Will. — Htio bih vam dati do znanja da nije od mene procurilo da ste potomak obitelji Shapely. Konobarica je na stol postavljala njihove tanjure. Emily nije čekala da ode, rekla je: — Will, nisam se ni trudila da to ostane tajna. Spomenula sam to Kiernanovima i Joan Scotti, posrednici za trgovinu nekretninama. Rekla mi je da ovdje ima obitelji čiji su preci živjeli ovdje u vrijeme nestanka moje praprapratete. Zanimalo bi me da
11
saznam je li netko od njih čuo nešto o njoj osim, naravno, činjenice da je jednostavno nestala s lica zemlje. — Također znaju da sam rastavljena i da ču raditi u New Yorku, dakle nemam nikakvih mračnih tajni. Emily se nadala da njezin smijeh ne djeluje neprirodno. Namjeravam za sebe zadržati činjenicu da sam proteklu godinu prilično vremena provela na sudu, što nema nikakve veze s mojim pravničkim zanimanjem, pomisli. Zastupala je samu sebe u parnici koju je pokrenuo njezin bivši muž koji je tvrdio da ima pravo na pola iznosa koji je zaradila prodajom dionica, a također je svjedočila protiv svog uhode. — Što se mene tiče — nastavio je Will Stafford — niste pitali, ali svejedno ću vam reći. Rodio sam se i odrastao jedan sat odavde, u Princetonu. Moj otac bio je inženjer i predsjednik uprave Lionela, farmaceutske tvrtke na Manhattanu. Kad sam imao šesnaest godina, on i moja majka su se rastali, a budući da je otac mnogo putovao, otišao sam s majkom u Denver gdje sam završio srednju školu i fakultet. Jeo je posljednje komadiće kobasice. — Svako jutro kažem sam sebi da ću jesti voće i zobenu kašu, ali otprilike triput tjedno podlegnem zovu kolesterola. Vi ste sigurno čvršći karakter od mene. — Nisam sigurna. Već sam odlučila da ću sljedeći put kad dođem ovdje na doručak, uzeti baš ovo što ste upravo pojeli. — Dao bih vam zalogaj. Mama me je učila dijeliti s drugima. Pogledao je na sat i zatražio račun. — Ne bih vas htio požurivati, Emily, ali devet i trideset je. Kiernanovi su najneodlučniji prodavatelji na koje sam ikada naišao. Nemojmo dopustiti da čekaju i dati im priliku da se predomisle po pitanju kuće. Dok su čekali račun, rekao je: — Da završim tu ne odveć uzbudljivu priču o mom životu, oženio sam se odmah nakon što sam završio pravo. Za manje od godinu dana, oboje smo shvatili da je to bila pogreška. — Imate sreće — primijeti Emily. — Moj život bio bi mnogo jednostavniji da sam ja bila toliko pametna. — Vratio sam se na Istok i potpisao ugovor s pravnim odjelom tvrtke Canon i Rhodes, za koju vjerojatno znate da je jedna od vodećih tvrtki za promet nekretninama na Manhattanu. Posao je bio prokleto dobar, ali prilično zahtjevan. Tražio sam neko mjesto gdje bih provodio vikende pa sam došao ovdje u potrazi za nečim i kupio jednu staru kuću koja je zahtijevala mnogo posla. Volim raditi vlastitim rukama. — Zašto Spring Lake? — Dok sam bio dijete, svakog ljeta nekoliko bismo tjedana odsjeli u hotelu Essex-Sussex. To su bila lijepa vremena. Slegnuo je ramenima. Konobarica je stavila račun na stol. Will ga je pogledao i izvadio lisnicu. — A onda sam prije dvanaest godina shvatio da mi se sviđa 12
živjeti ovdje, da ne volim raditi u New Yorku pa sam otvorio ovaj ured. Ima mnogo posla s nekretninama, i za stanovanje, i za potrebe posla. — Kad već govorimo o tome, krenimo Kiernanovima. Istovremeno su se digli. Ali Kiernanovi su već napustili Spring Lake. Njihov odvjetnik rekao im je da ima punomoć zaključiti ugovor. Emily je s njim obišla sve prostorije, oduševljavajući se arhitektonskim pojedinostima koje nije ranije dovoljno uočila. — Da, u potpunosti sam zadovoljna, sve što sam kupila ovdje je, a kuća je u izvrsnom stanju — rekla mu je. Nastojala je potisnuti nestrpljivost da se obavi primopredaja, da ostane sama u kući, da prolunja sobama, da razmjesti namještaj u dnevnoj sobi tako da kauče okrene jedan prema drugome i postavi ih okomito na kamin. Mora dati vlastiti pečat ovoj kući, da je učini svojom. O kući u Albanyju uvijek je razmišljala kao o prolaznoj postaji, iako je ondje živjela tri godine — sve otkad se jedan dan ranije vratila iz posjeta roditeljima u Chicagu i našla svojeg supruga u intimnom zagrljaju sa svojom najboljom prijateljicom, Barbarom Lyons. Uzela je kovčege, vratila se u auto i uzela sobu u hotelu. Tjedan dana poslije, unajmila je kuću u gradu. Kuća u kojoj je živjela s Garyjem bila je vlasništvo njegove imućne obitelji. Nikada nije imala osjećaj da pripada njoj. Ali prolazeći ovom kućom kao da su se probudili neki skriveni osjećaji. — Imam osjećaj gotovo kao da mi kuća želi dobrodošlicu — rekla je Willu Staffordu. — Vjerujem da je to točno. Trebali biste vidjeti izraz svog lica. Jeste li spremni poći u moj ured potpisati isprave? Tri sata poslije, Emily se vratila u kuću i još jednom se dovezla na prilazni put. — Dome, slatki dome — rekla je veselo izašavši iz auta i otvorivši prtljažnik da uzme namirnice koje je kupila nakon potpisivanja ugovora. Određeni prostor uz novu kućicu bio je iskopan za budući bazen. Na radilištu su radila tri čovjeka. Nakon razgledavanja kuće predstavili su joj Mannyja Dextera, poslovođu. Sad ju je spazio i mahnuo joj. Buka kopanja prigušila je zvuk njezinih koraka dok je žurila po popločanom puteljku prema stražnjem ulazu. Mogla sam i bez toga, pomisli, a onda se prisjeti da će biti lijepo imati bazen kad joj u posjet dođu braća sa svojim obiteljima. Na sebi je imala svoju najmiliju odjeću: debelo zimsko tamnozeleno odijelo i bijelu dolčevitu. Iako joj je bilo toplo, Emily je zadrhtala kad je prebacila namirnice iz jedne u drugu ruku i stavila ključ u vrata. Udar vjetra prekrio joj je lice kosom i dok ju je odmicala, udarila je vrećicom iz koje je ispala kutija zobenih pahuljica i pala na pod verande. Trajalo je časak dok je pokupila kutiju tako da je Emily bila još vani kad je Manny Dexter grozničavo viknuo radniku koji je radio na iskapanju. — Isključi to! Prestani kopati! Ovdje dolje je kostur! 13
Detektiv Tommy Duggan nije se uvijek slagao sa svojim šefom Eliotom Osbornom, tužiteljem okruga Monmount. Tommy je znao da Osborn misli da je opsjednut budući da nikada nije prekinuo istragu o nestanku Marte Lawrence i da misli da je jedini rezultat toga to što će njezin ubojica neprestano biti krajnje oprezan. — Osim ako njezin ubojica nije neki luđak koji je bio u prolazu, ščepao je i odbacio njezino tijelo stotinama kilometara daleko odavde — znao bi naglasiti Osborn. Tommy Duggan bio je detektiv posljednjih petnaest godina svoga četrdesetdvogodišnjeg života. Za to vrijeme oženio se, postao otac dvaju sinova, promatrao kako sve više ćelavi i kako mu se trbuh širi. Sa svojim okruglim, vječito nasmijanim dobroćudnim lice, ostavljao je dojam jednostavne osobe koja se nikada nije suočila s većom poteškoćom od prazne gume. Ustvari, bio je izvrstan istražitelj. U odjelu su mu se divili i zavidjeli mu na sposobnosti da se uhvati za naizgled beskorisnu obavijest i čačka po njoj sve dok se ne pokaže da je to prijelomno za njegov slučaj. Tijekom godina, Tommy je odbio nekoliko unosnih ponuda da uđe u privatne zaštitarske tvrtke. Volio je svoj posao. Cijeli svoj život proveo je u Avonu na Moru, primorskom gradiću nekoliko kilometara udaljenom od Spring Lakea. Kao student, bio je kondukter, a potom konobar u hotelu Warren u Spring Lakeu. Tako je upoznao djeda i baku Marthe Lawrence, koji su redovito večerali ondje. I danas, dok je za vrijeme kratke stanke za ručak, koju si je odredio, sjedio u svojoj sobici, još jednom je proučavao dosje Lawrence. Znao je da Elliot Osborn želi uhvatiti krivca jednako tako snažno kao i on. Jedina razlika bila je u njihovom poimanju kako zločin riješiti. Tommy se zagledao u sliku Marthe Lawrence, snimljenu na šetalištu uz more u Spring Lakeu. Na sebi je imala košulju i kratke hlačice. Duga plava kosa doticala joj je ramena, smiješak joj je bio vedar i pun samopouzdanja. Bila je zgodna dvadesetjednogodišnjakinja pred kojom je, kad je fotografija snimljena, trebalo biti barem još pedeset, šezdeset godina života. Umjesto toga, ostalo joj je manje od četrdeset osam sati. Tommy je odmahnuo glavom i zatvorio dosje. Bio je uvjeren da će, obilazeći ljude u Spring Lakeu, konačno naletjeti na neki presudan podatak koji mu je ranije promaknuo, koji će ga dovesti do istine. Zbog toga su ga svi u cijelom susjedstvu Lawrenceovih znali, kao i ljudi koji su imali veze s Marthom u posljednjim satima njezinog života. Sve osoblje ugostiteljskog poduzeća koje je priredilo jelo i dvorilo u domu Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala, dugo je godina radilo ondje. Opetovano je razgovarao s njima, ali do sada nije dobio ni jednu korisnu obavijest.
14
Većina gostiju na zabavi bili su mještani ili ljudi čije su kuće cijele godine bile otvorene pa su redovito dolazili vikendom. Tommy je u novčaniku uvijek držao prijepis popisa gostiju. Nije mu bilo naporno odvesti se do Spring Lakea, obići neke od njih tek toliko da popričaju. Martha je nestala dok je bila na trčanju. Ono malo ljudi koji su ujutro redovito trčali, rekli su da su je vidjeli u blizini Sjevernog paviljona. Svi su pomnjivo ispitani i nitko od njih nije bio sumnjiv. Tommy Duggan je uzdahnuo kad je zatvorio dosje i vratio ga u najgornju ladicu. Sumnjao je da se netko u prolazu slučajno zaustavio u Spring Lakeu i napao Marthu. Bio je uvjeren da je onaj tko ju je oteo bio netko kome je ona vjerovala. I ja ću se potruditi da to riješim, pomisli zlovoljno kad je vidio vrećicu s ručkom koji mu je žena pripremila. Liječnik mu je rekao da mora skinuti deset kila. Kad je odmotao tunu na kruhu od cjelovitog brašna, zaključi da je Suzie čvrsto odlučila da će omršavjeti tako što će ga nasmrt izgladnjeti. Zatim se nevoljko nasmiješio i priznao da mu ta vražja dijeta ide na živce. Ono što mu je doista potrebno sočni je debeli sendvič od šunke i sira na raženom kruhu, uz to salata od rajčice. I kiseli krastavci, doda. Kad je zagriznuo sendvič od tune, podsjeti se da, ako Osborn čak i ima primjedbe na to što se toliko trudi oko slučaja Lawrence, Marthina obitelj sigurno ne misli tako. Štoviše, Marthina baka, zgodna i po prirodi otmjena osamdesetogodišnjakinja, djelovala je sretnije nego što je mislio da je moguće kad je prošli tjedan navratio do nje. Zatim mu je rekla radosnu vijest: Marthina sestra, Christine, upravo je rodila dijete. — George i Amanda tako su uzbuđeni — rekla mu je. — To je prvi put u posljednje četiri i pol godine da sam vidjela da se ijedno od njih dvoje smije. Znam da će im unuče pomoći da prebole gubitak Marthe. George i Amanda bili su Marthini roditelji. Zatim je gospođa Lawrence dodala: — Tommy, na jedan način svi smo mi prihvatili da Marthe više nema. Ona ne bi svojevoljno otišla. Ono što nas muči užasna je mogućnost da ju je oteo neki luđak i drži je zatočenu. Bilo bi nam lakše kad bismo znali da je doista nema. — Nema — što znači da je mrtva, naravno. Posljednji put viđena je na šetalištu u 6 i 30 ujutro, 7. rujna prije četiri i pol godine. Kad je Tommy bezvoljno pojeo svoj sendvič, odluči nešto. Od sutra ujutro u 6 i on će postati jedan od trkača na šetalištu u Spring Lakeu. To će mu pomoći da skine deset kila, ali bilo je tu još nešto. Poput svrbeža kojega se ne može riješiti, počeo ga je obuzimati onaj poznati osjećaj koji se ponekad javljao kad je ustrajno radio na nekom ubojstvu: pokušavao ga se riješiti, ali jednostavno nije prolazio. Približava se ubojici.
15
Zazvonio je telefon. Dignuo je slušalicu baš kad je zagrizao jabuku koja je trebala predstavljati desert. Javila se Osbornova tajnica. — Tommy, odmah se spusti do šefova auta. Elliot Osborne upravo se smještao na stražnje sjedište kad je na obilježeno parkiralište, malo zadihan, stigao Tommy. Osborne ništa nije rekao dok nisu krenuli i vozač nije uključio sirenu. — Na Aveniji Haves u Spring Lakeu upravo je pronađen leš. Vlasnik radi iskop za bazen. Prije nego što je Osborne imao priliku nastaviti, u službenom automobili zazvonio je telefon. Vozač se javio i predao slušalicu tužitelju. — Newton, gospodine. Osborne je držao slušalicu tako da je Tommy mogao čuti što govori glavni forenzičar. — Imaš vraški slučaj, Elliot. Ovdje su pokopani ostaci dvije osobe, a po svemu sudeći, jedna je u zemlji bila mnogo dulje od druge.
Nakon što je nazvala 911, Emily je otrčala van i stala na rub velike rupe i pogledala ono što je izgledalo kao ljudski kostur. Kao odvjetnica koja se bavila krivičnim pravom, vidjela je bezbroj snimaka tijela. Mnogi su imali izraz lica sleđen od straha, kod drugih je bila sigurna da u njihovim očima primjećuje tragove preklinjanja. Ali ništa na nju nije djelovalo tako kao što je na nju sada djelovao pogled na ovu žrtvu. Tijelo je bilo umotano u debeli sloj prozirnog najlona. Najlon je bio razderan, ali, iako se meso raspalo, dobrim dijelom je pomogao da kosti ostanu netaknute. Na trenutak glavom joj prođe pomisao da su slučajno pronađeni ostaci njezine praprapratete. Onda odbaci tu mogućnost. 1891., kad je nestala Madeline Shapely, plastika još nije bila otkrivena, tako da to ne može biti ona. Kad je prvi policijski automobil dojurio na prilazni put, Emily se vratila u kuću. Znala je da će, neizbježno, policija htjeti razgovarati s njom pa je osjetila potrebu da se malo sabere. Da se sabere, izraz njezine bake. Vrećice s hranom bile su na kuhinjskom pultu gdje ih je ostavila kad je otrčala na telefon. Poput robota, napunila je čajnik, stavila ga na štednjak, upalila plin, potom je izvadila stvari iz vrećica, a pokvarljivu robu stavila je u hladnjak. Na trenutak je oklijevala, a onda je počela otvarati i zatvarati ormariće. — Ne mogu se sjetiti gdje što stoji — rekla je glasno, srdito, a onda shvati da je djetinjasta razdražljivost koja ju je uhvatila, posljedica šoka. Čajnik je počeo zviždati. Šalica čaja, pomisli. To će mi razbistriti glavu. 16
Veliki kuhinjski prozor gledao je na zemljište iza kuće. Sa šalicom čaja u ruci, Emily je stajala ondje i promatrala kako se u tišini učinkovito ograđuje zemljište oko iskopa. Stigli su policijski fotografi i počeli slikati mjesto događaja. Znala je da je osoba koja je čačkala po rupi u blizini gdje je ležao kostur, forenzičar. Znala je da će ostaci biti odneseni u mrtvačnicu i ondje ispitani. A onda će se dati fizički opis osobe, spol žrtve, kao i približna visina, težina i starost. Otisci zubiju i DNA analiza uvelike će pomoći da se opis poveže s nekom nestalom osobom. Za neku nesretnu obitelj to će značiti kraj patnje i neizvjesnosti, kao i lažne nade da će se voljena osoba možda vratiti. Zazvonilo je zvonce. Tommy Duggan ozbiljna lica, stajao je na trijemu pokraj Elliota Osbornea i čekao da se otvore vrata. Po šaputanju koje su razmijenili s forenzičarem, obojica muškaraca bila su sigurna da je potraga za Marthom Lawrence dovršena. Newton im je rekao da po izgledu kostura zamotanog u plastičnu vreću može reći da se radi o mladoj odrasloj osobi koja je, po njegovoj procjeni, imala savršene zube. Odbio je bilo što nagađati o odvojenim ljudskim kostima koje je pronašao pokraj kostura dok ih u mrtvačnici ne pregleda patolog. Tommy pogleda preko ramena. — Vani se počinju skupljati ljudi. Lawrenceovi će sigurno čuti za ovo. — Dr. O'Brien će požuriti s autopsijom — rekao je Osborne odrješito. — Jasno mu je da će svi u Spring Lakeu brzopleto zaključiti da se radi o Marthi Lawrence. Kad su se vrata otvorila, obadvojica muškaraca u rukama su držala iskaznice. — Ja sam Emily Graham. Izvolite ući. Očekivala je da će posjet biti tek nešto više od puke formalnosti. — Po mojem saznanju tek ste se jutros uselili, gospođice Graham — počeo je Osborne. Bili su joj poznati vladini službenici kakav je bio Elliot Osborne. Besprijekorno odjeveni, uljudni, pametni, bili su pogodne osobe za odnose s javnošću, dok su bitne stvari ostavljali svojim podređenima. Znala je da će on i detektiv Duggan poslije usporediti bilješke i dojmove. Također je znala da je detektiv Duggan, iza hinjenog ozbiljnog nastupa, primjerenog trenutku, pomnjivo proučava. Stajali su u predsoblju u kojem je jedini komad namještaja bio viktorijanski naslonjač za dvoje. Kad je onoga prvoga dana vidjela kuću i rekla da je želi kupiti, dodajući da je zanima kupnja određenih dijelova namještaja, Theresa Kiernan, bivša vlasnica, uz osmijeh je pokazala taj naslonjač.
17
— Volim ovaj komad namještaja, ali, vjerujte mi, ovdje je samo radi stvaranja ugođaja. Toliko je nizak da se morate svom silom oduprijeti sili teži da biste se digli iz njega. Emily je pozvala Osborna i detektiva Duggana u dnevnu sobu. Dok su je slijedili kroz nadsvođeni prolaz, pomisli kako je popodne namjeravala premjestiti kauče. Htjela sam da stoje uz kamin okrenuti jedan prema drugome. Nastojala je potisnuti sve snažniji osjećaj nevjerice. Duggan je šutke izvadio bilježnicu. — Samo bismo vam htjeli postaviti nekoliko pitanja, gospođice Graham, — rekao je Osborne ljubazno. — Kako dugo dolazite u Spring Lake? I njoj samoj se priča o tome da se prvi put dovezla ovamo prije tri mjeseca i odmah kupila kuću, činila luckastom. — Nikada niste bili ovdje i nagonski ste kupili ovu kuću? U Osbornovom glasu jasno se osjetila nevjerica. Emily je primijetila sumnjičavost u Dugganovim očima. Pomnjivo je birala riječi. — Nagonski sam došla u Spring Lake jer je cijeloga života u meni pobuđivao znatiželju. Moja obitelj kupila je ovu kuću 1875. Bila je njihova do 1892., kad su je prodali nakon što je njihova starija kći, Madeline, 1891. nestala. Proučavajući gradske spise, kako bih saznala gdje se nalazi, saznala sam da se prodaje. Pogledala sam ju, svidjela mi se pa sam je kupila. To je sve što vam mogu reći. Nije joj bilo jasno zašto su obojica zaprepaštena. — Nisam ni znao da je to bila kuća Shapelyjevih — rekao je Osborne. — Pretpostavljamo da su to ostaci mlade žene koja je nestala prije više od četiri godine dok je boravila kod djeda i bake u Spring Lakeu. Kratkim pokretom ruke, dao je Dugganu na znanje da nije pravi trenutak da spomenu i druge ostatke. Emily osjeti kako joj krv nestaje iz lica. — Mlada žena nestala je pred više od četiri godine i ovdje je zakopana? — prošapta. — O Bože, je li to moguće? — Ovo je veoma tužan dan za naš grad. Osborne je ustao. — Bojim se da ćemo morati zaštititi mjesto događaja dok ga ne obradimo. Čim završimo, vaši će radnici moći nastaviti kopati za bazen. Neće biti bazena, pomisli Emily. — Novinari će sigurno navaliti. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da vas previše ne gnjave — kazao je Osborne. — Možda ćemo još htjeti porazgovarati s vama. Kad su krenuli prema vratima, začu se uporna zvonjava. Stigao je kamion sa stvarima iz Albanyja.
18
Za stanovnike Spring Lakea, dan je započeo uobičajenim ustaljenim redom. Većina onih koji su putovali na posao skupila se na željezničkoj postaji u iščekivanju sat i pol duge vožnje do svojih radnih mjesta u New Yorku. Drugi su ostavili automobile u obližnjem Atlantic Highlandsu i uhvatili hidrogliser koji će ih začas prebaciti do pristaništa u samom podnožju Svjetskoga trgovinskog centra. Odande će, pod budnim okom Kipa slobode, požuriti u razne urede. Mnogi od njih radili su u financijskom svijetu kao burzovni mešetari ili službenici u brokerskim kućama. Drugi su bili odvjetnici ili bankari. U Spring Lakeu, jutro je proteklo uobičajeno mirno. Djeca su popunila razrede javne škole kao i one privatne, Sv. Katarine. Otvorile su se ukusno uređene trgovine na zanimljivoj Trećoj aveniji. U podne, omiljeno mjesto za ručak bio je lokal Sestre. Posrednici za promet nekretninama vodili su moguće kupce u razgledavanje ponuđenih posjeda uz napomenu da, iako cijene rastu, kuća ovdje znači odlično uložen novac. Nestanak Marthe Lawrence prije četiri i pol godine, tištio je stanovnike poput noćne more, ali osim toga strašnog događaja, u gradu zapravo nije bilo ozbiljnih zločina. A sada, toga vjetrovitoga prvog dana proljeća, njihov osjećaj sigurnosti uzdrman je do temelja. Gradom se proširila vijest o djelovanju policije na Aveniji Haves. Ubrzo potom uslijedile su glasine o pronađenim ljudskim ostacima. Radnik koji je radio na bageru potiho je upotrijebio svoj mobitel kako bi nazvao ženu. — Čuo sam forenzičara kako kaže da po stanju u kojem su kosti, misli da se radi o mladoj odrasloj osobi — šapnuo je. — Ovdje dolje ima još nečega, ali ne žele reći o čemu se radi. Njegova žena brzo je nazvala svoje prijateljice. Jedna od njih, vanjska suradnica televizijske mreže CBS, dojavila je vijest. Poslali su helikopter da obradi priču. Svi su znali da će žrtva biti Martha Lawrence. Jedan po jedan, stari su se prijatelji okupljali u kući Lawrenceovih. Jedan od njih preuzeo je na sebe obvezu da nazove Marthine roditelje u Philadelphiju. Još prije nego što je stigla službena obavijest, George i Amanda Lawrence otkazali su dogovoreni posjet starijoj kćeri u Bernardsville u New Yerseyju, kako bi vidjeli svoju unučicu. Umjesto toga, s osjećajem bolne neizbježnosti, pošli su u Spring Lake. U šest sati, kad se na istočnu obalu spustio mrak, pastor crkve Sv. Katarina pošao je s tužiteljem u dom Lawrenceovih. Podaci o Marthinim zubima, koji su točno opisivali zube zbog kojih je Martha imala tako divan osmijeh, u potpunosti su odgovarali opisu koju je dr. O'Brien sastavio tijekom autopsije. 19
Nekoliko pramena onoga što je nekoć bila dugačka plava kosa, još uvijek se držalo stražnjeg dijela lubanje. Usporedili su ih s vlasima koje je policija uzela s Marthinog jastuka i četke nakon njezinog nestanka. Nad gradom se nadvio osjećaj zajedničkog tugovanja. Policija je, zasad, odlučila prešutjeti podatak o pronalasku drugog kostura. Oni su također pripadali mladoj ženi, a po procjeni forenzičara nalazili su se pod zemljom više od sto godina. Uz to, neće objaviti da je sredstvo kojim je Martha umorena svileni šal obrubljen srebrnim lameom, čvrsto vezan oko njezinoga vrata. Međutim, najstrašniji podatak koji policija još nije bila spremna otkriti, bio je taj da je u plastičnom povoju, uz Marthu Lawrence pokopan prst sto godina stare žrtve i da na toj kosti još uvijek visi safirni prsten.
Ni vrhunski izveden sigurnosni uređaj, ni prisutnost policajca u dvorištu, koji je čuvao mjesto zločina, nije moglo smiriti Emily te prve noći u njezinome novom domu. Žamor ljudi u pokretu, upotpunjen potrebom da raspremi stvari i kuću dovede u red, cijelo su je popodne živcirali. Onoliko koliko je bilo u ljudskoj moći, nastojala se isključiti iz zbivanja koja su se odvijala iza kuće, ne obraćati pozornost na nijeme i mirne promatrače koji su se okupili na ulici i zaglušujuću buku helikoptera koji je letio iznad kuće. U sedam je pripremila salatu, ispekla krumpir i ispržila mlade janjeće odreske, dio namirnica koje je kupila da proslavi to što je postala vlasnica kuće. Ali, iako je navukla sve zavjese, a grijanje u kuhinji namjestila na najjače, svejedno se osjećala beskrajno ranjivo. Da se smiri, uzela je knjigu kojoj se već dugo veselila i sjela za stol čitati, ali, usprkos svim nastojanjima, ništa nije umanjilo njezinu tjeskobu. Nekoliko čašica chiantija nije ju ni opustilo, ni ugrijalo. Voljela je kuhati, a njezini prijatelji su govorili da je ona u stanju i najjednostavnije jelo učiniti posebnim. Danas je jedva osjećala okus onoga što jede. Dvaput je pročitala prvo poglavlje knjige, ali riječi su bile potpuno bez značenja, nepovezane. Ništa nije moglo odagnati užasnu spoznaju da je na ovom imanju pronađeno tijelo mlade žene. Govorila si je da je to smiješna slučajnost što je njezina prapraprateta ovdje nestala, a da je danas ovdje pronađena druga mlada žena, koja je također nestala u Spring Lakeu. Ali kad je pospremila kuhinju, ugasila grijanje, provjerila jesu li sva vrata zaključana, namjestila alarm tako da se oglasi na najmanji pokušaj otvaranja vrata ili prozora, Emily nije uspjela zanemariti ni potisnuti sve snažnije uvjerenje da su smrt njezine rođakinje, i smrt ove mlade žene prije četiri i pol godine neizbježno povezane.
20
S knjigom pod rukom, popela se stubama na drugi kat. Bilo je tek devet sati, ali sada je jedino željela otuširati se, presvući u toplu pidžamu i leći u krevet, gdje će ili čitati, ili gledati televiziju, ili oboje. Kao i prošle noći, pomisli. Kiernanovi su joj predložili da zadrži njihovu spremačicu, Doreen Sullivan, koja je dolazila dvaput tjedno i s kojom će sigurno biti zadovoljna. Kad su potpisali ugovor, njihov odvjetnik joj je rekao da su kao poklon za dobrodošlicu, zamolili Doreen da prođe kroz kuću, promijeni posteljinu i u kupaonice stavi čiste ručnike. Kuća se nalazila na uglu, jednu ulicu udaljena od mora. Iz glavne spavaće sobe na južnoj i istočnoj strani, vidjelo se more. Dvadeset minuta nakon što je došla na drugi kat, Emily je, otuširana, presvučena i malo opuštenija, maknula prekrivač s uzglavlja. Onda je zastala. Je li povukla zasun na ulaznim vratima? Iako je bio uključen alarm, morala se uvjeriti u to. Ljuta na sebe, izašla je iz sobe i požurila niz hodnik. Na vrhu stubišta, pritisnula je prekidač koji je palio luster u predvorju i pojurila niz stube. Prije nego što je stigla do ulaznih vrata, spazila je omotnicu koju je netko gurnuo ispod. Bože, molim te, ne opet, pomisli kad se sagnula da je pokupi. Nemoj dopustiti da opet počne ista priča! Poderala je omotnicu. Kao što se i plašila, u njoj je bila fotografija, obris žene kraj prozora, iza nje svjetlo. Trebalo joj je vremena da je bolje pogleda, a onda shvati da je žena na slici ona. Sjeti se. Prošla noć. U prenoćištu Svjetlo svijeće. Otvorila je prozor i neko vrijeme gledala van prije nego što je spustila zavjesu. Netko je stajao na šetalištu. To je nemoguće, pomisli. Promatrala je šetalište i bilo je pusto. Slikao ju je netko tko je stajao na plaži, razvio je sliku i gurnuo je ispod vrata u posljednjih sat vremena. Nije bila ondje kad je pošla gore. Bilo je to kao da ju je napasnik iz Albanyja slijedio u Spring Lake! Ali to nije moguće. Ned Koelher bio je u Gray Manoru, dobro čuvanoj duševnoj bolnici u Albanyju. Telefon u kući nije još bio spojen. Njezin mobitel nalazio se u spavaćoj sobi. Držeći sliku potrčala je po njega. Ruke su joj drhtale dok je zvala obavijesti. — Obavijesti o mjesnim i državnim... — Albany, New York, bolnica Gray Manor. Na njezinu žalost, jedva je govorila nešto glasnije od šapta. Nekoliko trenutaka poslije, razgovarala je s dežurnim bolničarem u noćnoj smjeni, odjela na kojem je bio smješten Ned Koelher. Predstavila se. — Znam tko ste — rekao je bolničar. 21
— Vas je uhodio. — Je li on možda na dopustu? — Koelher? Ni u kojem slučaju, gospođice Graham. — Postoji li mogućnost da je nekako izašao na vlastitu ruku? — Bio je u krevetu kad sam prije sat vremena obilazio sobe. Pred Emilynim očima ukaza se jasni lik Neda Koelhera: mršavog muškarca malo preko trideset, proćelavog, nesigurnog na riječima i po ponašanju. Na sudu je tiho plakao tijekom cijelog suđenja. Ona je branila Joela Lakea, optuženog da je za vrijeme provale u stan ubio Nedovu majku. Kad je porota oslobodila Lakea, Ned Koelher je podivljao i s drugog kraja prostorije nasrnuo na nju. Vikao je razne prostote, sjećala se Emily. Govorio mije da sam oslobodila ubojicu. Trebala su dvojica zamjenika šerifa da ga obuzdaju. — Kako je on? — pitala je. — Stalno ponavlja istu pjesmu, da je nevin. Bolničarev glas djelovao je umirujuće. — Gospođice Graham, nije neobično da se žrtve nelagodno osjećaju čak i kad je krivac pod ključem. Ned neće nikamo otići. Kad je spustila slušalicu, Emily se prisili da podrobno prouči fotografiju. Na njoj je bila ona, nasred prozora, laka meta nekome s pištoljem umjesto s fotoaparatom, sine joj. Mora nazvati policiju. A što je s policajcem iza kuće, kraj vrtne kućice? Neću otvoriti vrata. Recimo da ga nema ondje. Da je ondje netko drugi. 911 Ne, broj policije nalazi se na kalendaru u kuhinju. Nije htjela da policija dođe sa zavijajućom sirenom. Uključen je alarm. Nitko ne može ući. Službenik koji je primio poziv odmah je poslao ophodnju. Crveno svjetlo bilo je upaljeno, ali vozač nije uključio sirenu. Policajac je bio mlad, najvjerojatnije nema više od dvadeset dvije. Pokazala mu je sliku i ispričala sve o uhodi iz Albanyja. — Jeste li sigurni da nije pušten, gospođice Granam? — Upravo sam ih nazvala. — Meni se čini da vas neki pametnjaković, koji zna cijelu priču, zafrkava — rekao je nastojeći je umiriti. — Možete li mi dati koju plastičnu vrećicu? S dva prsta uzeo je sliku, potom i omotnicu i stavio ih u vrećice. — Pregledat će ih zbog otisaka prstiju — objasnio je. — Idem sada. Ispratila ga je do vrata. — Noćas ćemo pojačati ophodnju ispred kuće, a obavijestit ćemo i policajca koji je iza da dobro otvori oči — rekao joj je. — Sve će biti u redu. Možda, pomisli Emily zaključavši za njim vrata.
22
Kad je legla u krevet, navukla je pokrivač i prisilila se ugasiti svjetlo. Po novinama se puno pisalo kad je Ned Koelher uhvaćen i smješten u duševnu bolnicu. Možda ga ova osoba oponaša. Ali zašto? I koje bi drugo objašnjenje moglo postojati? Ned Koelher bio je kriv. Naravno da je. Sjeti se bolničarevih riječi da 'stalno pjeva istu pjesmu' — da nije kriv. Što ako nijet Ako je to točno, je li pravi napadač još uvijek na slobodi spreman ponoviti svoju prljavu rabotu. Bila je rana zora, danje svjetlo tek se počelo probijati kad je Emily konačno zaspala. U devet ju je probudilo lajanje policijskih pasa koje su doveli da im pomognu u pronalaženju mogućih žrtava zakopanih na njezinom posjedu.
Clayton i Rachel Wilcox bili su gosti na zabavi u domu Lawrenceovih večer prije nestanka Marthe Lawrence. Odonda ih je, kao i druge goste, redovito posjećivao detektiv Tom Duggan. Čuli su zaprepašćujuću novost da je pronađeno Marthino tijelo, ali za razliku od mnogih drugih gostiju koji su prisustvovali toj završnoj zabavi, oni nisu odmah pošli u dom Lawrenceovih. Rachel je suprugu naglasila da će samo najbliži prijatelji biti dobrodošli u tom bolnom času. Odlučnost u njezinom glasu nije ostavljala mjesto za raspravu. Šezdesetčetverogodišnja Rachel bila je zgodne vanjštine, imala je čeličnosivu kosu do ramena koju je složila u urednu punđu. Visoka, besprijekorna držanja, zračila je dostojanstvenošću. Njezina koža bez trunke šminke, bila je svijetla i zategnuta. Izraz njezinih sivo-plavih očiju neprestano je bio strog. Prije trideset godina, kad joj se Clayton, povučeni zamjenik dekana, udvarao, s puno ljubavi Rachel je uspoređivao s Vikinzima. — Mogu te zamisliti kako stojiš na pramcu broda, naoružana za bitku, a vjetar ti mrsi kosu — šaptao je. U sebi joj se i danas obraćao kao Vikingu. Taj naziv, međutim, više nije bio od milja. Clayton je neprestano živio na najvišem stupnju pripravnosti, nastojeći izbjeći mučan gnjev svoje žene. Kad ga je, ipak, nečim uspio izazvati, njezin zajedljiv jezik nesmiljeno ga je šibao. Odmah na početku braka shvatio je da ona ni ne prašta, ni ne zaboravlja. To što su bili gosti u domu Lawrenceovih nekoliko sati prije Marthinog nestanka, njemu se činio dovoljan razlog da odu izraziti sućut, ali, mudro, Clayton to nije predložio. Umjesto toga, dok su gledali vijesti u jedanaest, u bolnoj tišini slušao je zajedljive primjedbe svoje žene. — To je veoma tužno, naravno, ali sad nas barem više neće dolaziti gnjaviti onaj detektiv — rekla je.
23
Ma nemoj, sad će Duggan dolaziti još češće, pomisli Clayton. Krupan muškarac, sijede grive kao u lava i pametnih očiju, baš je izgledao kao učen čovjek kakav je i bio. Kad je prije dvanaest godina, u dobi od pedeset pet, s mjesta predsjednika koledža Enoch, male ali ugledne ustanove u Ohiju, otišao u mirovinu, on i Rachel stalno su se nastanili u Spring Lakeu. Prvi put je u grad došao kao mladić, posjetiti ujaka koji se ovamo doselio, a tijekom godina je povremeno dolazio u posjet. Hobi mu je bilo zaneseno istraživanje povijesti mjesta pa je bio poznat kao neslužbeni gradski povjesničar. Rachel se bavila dobrovoljnim radom u mnogim mjesnim dobrotvornim udrugama gdje su je cijenili zbog njezinih poslovnih sposobnosti i poleta, iako je nitko nije previše volio. Isto tako, potrudila se da se sazna kako je njezin suprug bivši predsjednik jednoga koledža, a da je ona diplomirala na poznatom sveučilištu Smith. — Sve žene u našoj obitelji, počevši od moje bake, diplomirale su na Smithu — objašnjavala je. Nikada Claytonu nije oprostila nepromišljenu pustolovinu s kolegicom na fakultetu, tri godine nakon njihovog vjenčanja. Pogreška zbog koje je poslije naglo morao s položaja na koledžu Enoch otići u mirovinu, gdje joj se veoma svidio način života, ogorčila ju je za sve vijeke vjekova. Kad se na televizijskom ekranu pojavila slika Marthe Lawrence, Clayton Wilcox osjeti kako su mu se od straha oznojile ruke. Postojao je još netko s dugačkom plavom kosom i predivnim tijelom. Sada kad su pronađeni Marthini ostaci, koliko će duboko policija istraživati po prošlosti ljudi koji su te večeri bili na zabavi? Usta i grlo su mu se osušili i teškom je mukom progutao slinu. — Martha Lawrence došla je u posjet djedu i baki prije povratka na koledž — kazala je novinarka CBS-a, Dana Tyler. — Na zabavi sam ti dala svoj šal da mi ga pričuvaš — žalila se Rachel po stoti put. — I, naravno, uspio si ga posijati.
Širom zemlje poznatu odvjetničku tvrtku, Todd, Scanlon, Klein i Todd, koja se bavila obranom osoba optuženih za kriminalne radnje, sa sjedištem na Južnoj park aveniji na Manhattanu, osnovao je Walter Todd. Kao što je govorio: — Prije četrdeset pet godina otvorio sam ured u robnoj kući u blizini suda. Nitko nije dolazio. Počeo sam prijateljevati s ljudima koji su, uz naknadu, plaćali jamčevinu. Svidio sam im se pa su svojim klijentima počeli govoriti da sam dobar odvjetnik. A što je još važnije, bio sam jeftin. Drugi Todd u tvrtki bio je Walterov sin, Nicholas. 24
— Izgleda kao ja, govori kao ja i za čas će biti isto tako dobar odvjetnik kao i ja — znao se hvaliti Walter Todd. — Kladim se da bi Nick i s crnim vragom mogao izaći na kraj. Nikada se nije obazirao na Nickove prosvjede. — Ja ne mislim da je to neki kompliment, tata! 21. ožujka, Nick Todd i njegov otac dokasna su radili na jednoj predstojećoj sudskoj raspravi, a onda se Nick pridružio roditeljima na večeri u njihovom stanu u UN Plazi*. U deset do jedanaest bio je na odlasku, ali onda odluči pričekati i s njima pogledati CBS-ove vijesti u jedanaest. — Možda će reći nešto o suđenju — rekao je.— Priča se da se želimo nagoditi. Priča o Marthi Lawrence bila je udarna vijest. — Sirota obitelj — rekla je njegova majka uzdišući. — Pretpostavljam da je bolje da znaju, ali izgubiti dijete... Glas Ann Todd se izgubio. Kad je Nick imao dvije godine, rodila je djevojčicu koju su nazvali Amelia. Živjela je samo jedan dan. Sljedeći tjedan imala bi trideset šest godina, pomisli Anne. Čak i tako mala, bila je slična meni. U svojoj mašti mogla je vidjeti Ameliju živu, mladu ženu tamne kose i plavozelenih očiju. Znam da bi voljela glazbu isto toliko kao i ja. Išle bismo zajedno na koncerte... Potisnula je suze koje su se uvijek pojavile u njezinim očima kad bi se sjetila svoje izgubljene kćeri. Nick shvati što ga je podsvjesno mučilo. — Zar nije Spring Lake mjesto gdje je Emily Graham kupila kuću? — pitao je. Walter Todd kimne. — Još uvijek se pitam zašto sam pristao čekati do svibnja da dođe raditi k nama — rekao je mrzovoljno. — Sad bi nam dobro došla. — Možda zato što si, nakon što si je vidio u Albanyju, zaključio da je vrijedna čekanja — pomirljivo će Nick. Po glavi mu se motala slika Emily Graham. Prije nego što su joj ponudili posao, on i njegov otac otišli su u Albany da bi vidjeli kakva je na sudu. Bila je izvrsna, uspjela je postići oslobađajuću presudu za klijenta optuženog za ubojstvo bez predumišljaja. Otišla je s njima na ručak. Nick je pamtio brojne pohvale kojima ju je obasipao njegov inače šutljiv otac. Slični su kao jaje jajetu, mislio je sada. Kad preuzmu slučaj, spremni su umrijeti za svojeg klijenta. Budući da je u New Yorku unajmila stan, Emily ih je nekoliko puta došla vidjeti, pripremajući svoj ured i upoznajući osoblje. Nick shvati da se veoma veseli što će je svaki dan viđati ondje. -------------------------------------------UN Plaza — neboder u New Yorku.
25
Njegova visoka i mršava pojava došla je do punog izražaja kad se dignuo da ode. — Idem. Sutra ujutro htio bih rano biti u gimnastičkoj dvorani, a dan je bio naporan. Majka ga je otpratila do vrata. — Voljela bih da nosiš šešir — ljutila se. — Vani je užasno hladno. Nagnuo se i poljubio je u obraz. — Zaboravila si mi reći da ne smijem zaboraviti metnuti šal. Anne je malo oklijevala, a onda baci pogled u dnevnu sobu gdje je njezin suprug još uvijek pozorno slušao vijesti. Tišim glasom ga zamoli: — Nick, molim te, reci mi što se događa, jer, nemoj poricati, nešto nije u redu. Jesi li bolestan pa mi nećeš reći? — Vjeruj mi. Savršeno sam zdrav — uvjeravao ju je. — Samo se brinem za slučaj Hunter. — Tata se ne brine — bunila se Anne. — Rekao je da je najgore što se može dogoditi stroga porota. Ali ti si kao i ja. Vječito zabrinut. — Jednaki smo. Ti se brineš za mene, ja za suđenje. Istovremeno su se nasmijali. Nick je u duši sličan meni, ali po izgledu je isti Walter, pomisli Anne, čak jednako namršti čelo kad je usredotočen na nešto. — Nemoj se mrštiti — rekla mu je kad je otvorio vrata. — Znam, od toga se dobivaju bore. — I nemoj se brinuti zbog suđenja. Znaš da ćete odnijeti pobjedu na sudu. Dok se dizalom spuštao s trideset šestog kata, Nick pomisli: Baš se o tome radi, mama. Odnijet ćemo pobjedu, s poslovne strane gledano, ali taj će se gad nekažnjeno izvući. Njihov klijent bio je loš odvjetnik koji je upravljao računima koji su ulazili u ostavštinu, a većina ljudi očajnički je trebala to nasljedstvo. Odluči prošetati do središta grada, a onda podzemnom željeznicom otići do svojeg suradnika u SoHou. No, čak ni svježi noćni zrak nije uspio smanjiti potištenost koja je sve više postajala dijelom njegove psihe. Prošao je Times Square površno svjestan blistavosti njegovih reklama. Ne moraš biti lady Macbeth i nekoga ubiti, a da imaš osjećaj da su ti okrvavljene ruke, pomisli s gorčinom.
UTORAK, 22. OŽUJKA Otkako su počeli kopati za bazen, znao je da bi mogli naići na Marthine ostatke. Mogao se samo nadati da je kost prsta još uvijek stajala netaknuta u plastičnom pokrovu. Ali čak i da nije, morali su pronaći prsten. Svi izvještaji kažu da su rukama pretražili svaki pedalj iskopa.
26
Naravno, bilo je previše očekivati da će medicinski stručnjaci otkriti da su Martha i Madeline umrle na potpuno isti način. Martha sa šalom vezanim oko vrata, Madeline s uškrobljenom bijelom platnenom vrpcom istrgnutom s njezinog struka dok je pokušavala pobjeći. Mogao je napamet ponoviti taj ulomak dnevnika. Čudno je kad shvatiš da je Martha, iako nisam učinio ni jedan jedini pokret, znala da je pogriješila što je došla u moju kuću. Uzrujano je ćupkala suknju tim svojim dugačkim tanahnim prstima, iako joj se izraz lica nije promijenio. Vidjela je da zaključavam vrata. — Zašto to radite? — pitala je. Sigurno je u mojim očima vidjela nešto, jer joj je ruka poletjela prema ustima. Promatrao sam kako se pomiču mišići njezinog vrata kad je uzalud pokušavala vrisnuti. Bila je odviše prestrašena za bilo što drugo osim da šapne: — Molim vas. Pokušala je protrčati kraj mene do prozora, ali zgrabio sam je za vrpcu zavezanu oko struka, istrgnuo je, ščepao s obje ruke i omotao je oko njezinog vrata. U tom trenutku, sa zavidnom snagom, pokušala me udariti šakama i nogom. Više nije bila plašljivo janje, postala je tigrica koja se bori za život. Poslije sam se okupao, presvukao i otišao posjetiti njezine roditelje koji su tada bili već prilično zabrinuti gdje im je kći. Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti. Marthina slika nalazila se na naslovnicama svih novina, čak i Timesa. Zašto ne? To je doista vijest kad se pronađe tijelo mlade žene, naročito ako potječe iz ugledne obitelji iz jedne male otmjene i živopisne sredine. Bilo bi još zanimljivije da su objavili da su uz nju u plastici pronašli ostatak prsta s prstenom. Ako su ga našli, nadao se da su shvatili da ga je stavio u Marthinu ruku. Ruka joj je tada još uvijek bila topla i savitljiva. Sestre u smrti, koje razdvaja stotinu godina. Objavljeno je da će tužitelj u jedanaest održati konferenciju za tisak. Sada je bilo pet do jedanaest. Protegnuo se i upalio televizor, a potom se zavalio zadovoljno se smiješeći pun iščekivanja.
Petnaest minuta prije sazvane konferencije za tisak, Elliot Osborne izvijestio je svoje pomoćnike o tome što će novinarima reći, a što ne. Reći će im o nalazu obdukcije i da je smrt uzrokovana davljenjem. Neće, ponovio je, neće im reći da je sredstvo kojim je ubijena šal, niti da je obrubljen srebrnim lameom. Reći će da je tijelo žrtve bilo
27
umotano u debeli sloj plastike koja je, iako potrgana i ofucana, kostur sačuvala nedirnut. — Hoćete li im reći za prst, gospodine? Time ćete stvarno dirnuti u osinjak. Peter Walesh upravo je unaprijeđen u istražitelja. Bio je pametan i mlad. I ne može dočekati da se dokaže, pomisli Tommy Duggan mrzovoljno. Nije osjetio nikakvo posebno zadovoljstvo kad je čuo kako šef govori Walshu da će on nastaviti raditi na slučaju, ali osjećao se kao gad kad je vidio kako je Walsh pocrvenio ko paprika. On i Osborne vratili su se ovamo rano ujutro. Proučili su svaku pojedinost cjelovitog O'Brienovog izvještaja s obdukcije i pretresli svaku pojedinost. Nisu trebali Petea Walsha da im kaže da će ta vijest kod novinara izazvati opsadno stanje. Osborne je nastavio: — U svojoj izjavi reći ću da nismo ni očekivali da ćemo Marthu Lawrence pronaći živu; da nije neočekivano da se ostaci žrtve pronađu zakopani u blizini mjesta gdje je nastupila smrt. Pročistio je grlo. — Morat ću im otkriti da je zbog nekog čudnog i izopačenog razloga, pokopana Martha Lawrence bila u doticaju s drugim ljudskim ostacima, a da su ti ostaci stari sto godina. — Kao što znate, prije četiri i pol godine kad je Martha Lawrence nestala, The Asbury Park Press iščeprkao je staru priču o nestanku devetnaestogodišnje Madeline Shapely 1891. Vrlo je vjerojatno da će novinari brzopleto zaključiti da je prst koji je pronađen uz Marthu pripadao Madeline Shapely, osobito stoga jer je leš pronađen na imanju koje je pripadalo Shapelyjevima. — Je li točno je da je nova vlasnica imanja potomak Shapelyjevih? — Da, točno je. — Zar se ne može napraviti DNK analiza tog prsta? — Ako gospođica Graham želi, sigurno može. Bez obzira na to, jučer navečer naredio sam da se pregledaju svi raspoloživi podaci o nestanku Madeline Shapely i da se istraži je li u to doba bilo još slučajeva nestanka žena u Spring Lakeu. To je bio tek pucanj naslijepo, pomisli Duggan, ali osvojili smo glavni zgoditak. — Istražitelji su otkrili da je približno u isto vrijeme prijavljen nestanak još dviju mladih žena — nastavio je Osborne. — Madeline Shapely posljednji je put viđena na verandi obiteljske kuće na Aveniji Hayes 7. rujna 1891. nakon čega je nestala. — Letitia Gregg iz Avenije Tuttle nestala je 5. kolovoza 1893. Prema policijskim podacima, njezini roditelji bojali su se da je otišla sama na plivanje, zbog čega taj slučaj nikada nije svrstan pod one sumnjive.
28
— Tri godine poslije, 31. ožujka 1896., nestala je odana Letitijina prijateljica, Ellen Swain. Primijećena je kako napušta prijateljičinu kuću baš kad je počeo padati mrak. I sad će novinari početi vrištati da se u Spring Lake vratio serijski ubojica s kraja devetnaestog stoljeća, pomisli Tommy. Samo nam još to treba. Osborne pogleda na sat. — Minuta do jedanaest. Idemo. Soba za sastanke bila je krcata. Pitanja kojima su obasipali Osborna bila su kratka i oštra. Nije se htio prepirati s novinarkom New York Posta koja je tvrdila da otkriće dva leša na istom mjestu ne može biti čudna slučajnost. — Slažem se — rekao je Osborne. — Kost prstenjaka s prstenom namjerno je stavljena u plastični povoj zajedno s Marthinim tijelom. — Gdje u povoju? — pitao je novinar ABC-ja koji se bavio zločinima. — U Marthinu ruku. — Mislite li da je ubojica slučajno naišao na drugi leš kad je kopao Marthin grob, ili postoji mogućnost da je namjerno odabrao to mjesto jer je znao da je ondje već netko pokopan? — tiho je pitao Ralph Penza, iskusan izvjestitelj NBC-ja. — Bilo bi smiješno kad bih tvrdio da bi netko tko se žuri zakopati svoju žrtvu kako ga netko ne bi otkrio, naišavši slučajno na kosti druge žrtve, iznenada odlučio kost prsta staviti u povoj koji je upravo namjestio. Osborne je uzeo fotografiju. — Ovo je uvećana zračna snimka mjesta zločina. Pokazao je iskopanu rupu iza kuće. — Marthin ubojica iskopao je razmjerno plitak grob, ali vjerojatno ne bi nikada bio otkriven da se nije započelo kopati za bazen. Do prije godinu dana, veoma veliko stablo božikovine potpuno je zaklanjalo pogled na taj dio dvorišta, bilo iz kuće, bilo s ulice. Kao odgovor na drugo pitanje, potvrdio je da je Emily Graham, nova vlasnica posjeda, potomak izvornih vlasnika i da, ako će ona htjeti, DNK analizom utvrdit će se pripadaju li ostaci pronađeni zajedno s Marthinim, prapraprateti gospođice Graham. Postavljenome pitanje za koje je Tommy Duggan znao da će neizbježno doći: — Želite li reći da je ovo ubojstvo povezano s ubojstvom koje se dogodilo u Spring Lakeu prije sto deset godina? — Ništa ja ne želim reći. — Ali i Martha Lawrence, i Madeline Shapely, nestale su 7. rujna. Kako to objašnjavate? — Nikako. — Mislite li da je Marthin ubojica reinkarnacija onog prijašnjeg? — hitro je pitala Reba Ashby iz The National Dailyja. 29
Tužitelj se namrštio. — Naravno da nel Nema više pitanja. Dok su izlazili iz prostorije, Osborne je uhvatio Tommyjev pogled. Tommy je znao da misle isto. Priča o smrti Marthe Lawrence postala je sočna vijest za naslovnice i jedini je način da se to prekine, pronaći ubojicu. Ostaci šala sa srebrnim lameom bili su im jedini trag odakle su mogli započeti istragu. To, i činjenica da je, bez obzira na to tko je bio ubojica, on — odsada će pretpostavljati da je »on« — znao da je prije sto godina na posjedu Shapelyjevih u potajnosti iskopan grob.
U devet sati, Emily se probudila iz nemirnog sna u koji je utonula nakon što je zatvorila prozore i time spriječila da do nje dopru zvukovi iz dvorišta. Dugotrajno tuširanje pomoglo joj je odagnati potištenost koja ju je uhvatila. Tijelo nestale djevojke u dvorištu iza kuće... Fotografija gurnuta ispod vrata... Will Stafford upozorio ju je da je prenaglo donijela odluku o kupnji kuće. Ali željela sam je, pomisli zatežući pojas frotirskog ogrtača oko struka. Još uvijek je želim. Gurnula je noge u papuče i sišla u prizemlje skuhati kavu. Još od studentskih dana to je bio njezin uobičajeni redoslijed: tuširanje, kuhanje kave, odijevanje sa šalicom kave pri ruci. Uvijek se zaklinjala da osjeća kako joj se u pojedinim dijelovima mozga pale žaruljice dok ju je pijuckala. Nije ni morala pogledati van, znala je da će dan biti lijep. Zrake sunca probijale su se kroz prozor od obojenog stakla na odmorištu stuba. Dok je prolazila kraj dnevne sobe, zastane kako bi se zadivila ukrasnoj rešetki ispred kamina i stalku za drva koje je jučer stavila na njegovo mjesto. — Gotovo sam sigurna da su kupljeni za kuću u Spring Lakeu kad je 1875. sagrađena — rekla joj je baka. Izgledali su kao da pripadaju ovdje. A i ja osjećam da pripadam ovdje, pomisli Emily. U blagovaonici je ugledala hrastov kredenc s oplatom od šimširovine, još jedan komad namještaja, koji je tvrtka za selidbe dovezla iz Albanyja. Kredenc je doista bio kupljen za ovu kuću. Prije mnogo godina, baka je pronašla račun za njega. Dok je čekala da kava zakuha, Emily je stala kraj prozora i promatrala kako policajci temeljito ispituju blato na iskopištu. Kakav bi dokaz mogli pronaći četiri i pol godine nakon Marthine smrti? — pitala se. 30
I zašto su jutros doveli pse? Vjeruju li doista da je ovdje još netko pokopan? Kad je kava bila gotova, natočila ju je u šalicu, odnijela na kat i, dok se odijevala, slušala radio. Glavna vijest, naravno, bila je pronalazak tijela Marthe Lawrence. Emily se trgnula kad je na radiju čula vlastito ime i da je: — Nova vlasnica posjeda na kojem su pronađeni ostaci Marthe Lawrence praprapranećakinja jedne druge mlade žene koja je prije više od sto godina na tajanstveni način nestala. Ugasila je radio kad je zazvonio mobitel. To je sigurno mama, pomisli. Hugh i Beth Graham, njezini otac i majka, oboje pedijatri, bili su na stručnom seminaru u Kaliforniji. Znala je da su se prošle noći trebali vratiti u Chicago. Njezinoj majci nije bilo drago što kupuje kuću u Spring Lakeu. Neće joj se svidjeti ni ovo što ću joj reći, pomisli Emily. Ali to nikako ne mogu izbjeći. Dr. Beth Graham bila je vidljivo potresena time što se dogodilo. — Dragi Bože, Em, sjećam se da sam kao dijete čula priču o Madeline i o tome kako je njezina majka čitav život provela nadajući se da će se jednoga dana Madeline pojaviti na vratima. Hoćeš reći da je u Spring Lakeu nestala još jedna djevojka i da su njezini ostaci pronađeni na tvojem posjedu? Nije pružila priliku da joj Emily odgovori već je nastavila. — Žao mi je njezine obitelji, ali, za ime Boga, nadala sam se da ćeš barem ovdje biti sigurna. Nakon što je uhvaćen onaj napasnik, počela sam lakše disati. Emily sije mogla zamisliti svoju majku, onako sitnu ali uspravnu, za stolom u svojoj ordinaciji, lica namrštena od brige. Ne bi smjela brinuti zbog mene, pomisli. Sigurna sam da joj je čekaonica u ovom času puna djece. Nježni roditelji imali su zajedničku ordinaciju. Iako na početku šezdesetih, ni jedno od njih nije ni pomišljalo na mirovinu. Dok su rasli, njezina majka, braći i njoj, često je govorila: — Želite li biti sretni godinu dana, osvojite zgoditak na lutriji. Želite li biti sretni čitav život, volite svoj posao. Njezini otac i majka voljeli su jedno drugo kao i svoje male pacijente. — Mama, gledaj to ovako. Za obitelj Lawrence, mora je završila, a nema razloga da se brineš za mene. — Valjda nema — nevoljko prizna njezina mama. — Nema mogućnosti da puste tog napasnika, je li? — Nema — reče Emily zdušno. — Idi sad i pobrini se za svoju dječicu. Pozdravi tatu. Kad je pritisnula tipku »OFF« na svojem mobitelu, u sebi odluči da njezini roditelji ni u kojem slučaju ne smiju saznati za napasnika koji oponaša svojeg prethodnika. Također joj je bilo drago što je policiji
31
Spring Lakea prijavila da joj je netko gurnuo fotografiju ispod vrata, u slučaju da njezini roditelji ipak doznaju za to. Obukla je traperice i pulover. Ako je ikako moguće, nastojat će obaviti ono što je za taj dan naumila. Kiernanovi su odnijeli namještaj iz male spavaće sobe odmah uz veliku i to će biti savršen prostor za ured. Njezin pisaći stol, police za knjige i spisi već su bili ovdje. Mora postaviti računalo, telefaks i raspakirati knjige. Iz telefonske tvrtke danas dolaze postaviti nove linije od kojih će jedna biti samo za računalo. Željela je po cijeloj kući objesiti obiteljske fotografije. Kad je splela kosu i pričvrstila je kopčom, Emily se sjeti fotografija koje je bacila prije nego što se preselila u stan na Manhattanu. Bacila je sve slike na kojima je Gary. Kao i sve slike na kojima je Barb. Njezina najbolja prijateljica. Nerazdvojna. Emily i Barbara. Gdje je bila jedna, bila je i druga. Ah, pomisli Emily osjetivši kako joj tijelom struji poznati osjećaj istinskog bola. Upoznajte mojega bivšeg muža. Upoznajte moju bivšu prijateljicu. Pitam se, viđaju li se još? Oduvijek sam znala da Barb žudi za Garyjem, ali nisam ni sanjala da je to uzajamno. Poslije tri godine, nije bilo sumnje. Još uvijek ju je boljelo što su je tako iznevjerili, iako je, što se nje tiče, ni jedno od njih više nije moglo ražalostiti. Namjestila je krevet, čvrsto zategnula plahte, podvinuvši ih pod madrac. Žućkastobijeli prekrivač pristajao je uz zeleno-ružičasti uzorak na stranicama kreveta i sofu uz prozor. Vjerojatno će umjesto nje tu staviti dva udobna naslonjača koji sada stoje uz prozor koji gleda na zaljev. Ali za sada, pristaje uz sve ostalo pa neka ostane. Prodorna zvonjava mogla je značiti samo dvoje, ili su došli zbog telefona, ili su novinari. Pogledala je kroz prozor i laknulo joj je kad je vidjela kamionet s poznatim logom Verizon na njemu. Do pet do jedanaest, tehničari iz telefonske tvrtke bili su otišli. Otišla je u radnu sobu i upalila televizor da ulovi vijesti. —... sto godina stara kost prsta s prstenom... Kad su vijesti završile, Emily je isključila televizor i sjedila u tišini. Ekran se zacrnio, ali ona je i dalje buljila u njega, a slike iz djetinjstva velikom brzinom vrtjele su se pred njezinim očima. Baka koja stalno priča priče o Madleine. Uvijek sam htjela slušati o njoj, sjeti se Emily. I kao mala bila sam njom očarana. Bakine oči dobile bi sanjarski pogled dok je pričala o njoj. — Madeline je bila starija sestra moje bake... Moja baka uvijek je djelovala veoma tužno kad je pričala o njoj. Madeline je bila njezina velika sestra i ona ju je obožavala. Govorila mi je kako je bila lijepa. Pola mladića u Spring Lakeu bilo je zaljubljeno u nju.
32
— Svima je glavni zadatak bio, prošetati pokraj njezine kuće, nadajući se da će je vidjeti kako sjedi na verandi. Tog posljednjeg dana, bila je veoma uzbuđena. Momak koji joj se udvarao, Douglas Carter, razgovarao je s njezinim ocem i dobio njegovo dopuštenje da je smije zaprositi. Očekivala ga je da joj donese zaručnički prsten. Bilo je kasno popodne. Imala je bijelu lanenu haljinu. Madeline je pokazala mojoj baki kako je premjestila prsten koji je dobila za šesnaesti rođendan s lijeve na desnu ruku kako ga ne bi trebala skidati kad dođe Douglas. Dvije godine poslije, Madeline je nestala, a Douglas Carter se ubio, sjetila se Emily. Digla se. Koliko bi se događaja, o kojima je slušala kao dijete, njezina baka mogla sjetiti? Vid joj je slabio, ali inače je bila zavidnog zdravlja. I, kao kod mnogih starih ljudi, sjećanja na davne događaje s godinama su postala sve življa. Ona i nekoliko njezinih starih prijateljica istovremeno je otišlo u jedan starački dom u Albanyju. Emily je okrenula njezin broj i čula kako se slušalica diže na prvo zvono. — Pričaj mi o kući — naredi joj baka nakon brzog pozdrava. Nije bilo lako reći joj što se dogodilo. — Ondje je pronađena mlada žena koja je nestala? Emily, kako se to moglo dogoditi? — Ne znam, ali htjela bih otkriti? Bako, sjećaš li se da si mi pričala kako je Madeline onoga dana kad je nestala imala prsten? — Očekivala je da će joj Douglas Carter donijeti zaručnički prsten. — Nisi li pričala nešto o tome da je imala prsten koji je dobila za šesnaesti rođendan? — Da vidim. O, da, jesam, Em. Bio je to prsten od safira optočen sićušnim dijamantima. Po njegovom opisu dala sam napraviti isti takav za tvoju majku kad je ona imala šesnaest godina. Zar ti ga nije dala? Naravno, sjeti se Emily. Netko ga je ukrao u jednom hostelu dok je s Barbarom autostopom putovala po Europi. — Bako, imaš li kojim slučajem još uvijek onaj kazetofon koji sam ti dala? — Da, imam. U studentskim danima, nekoliko ljeta provela je u Europi, za to vrijeme snimale su vrpce i slale ih jedna drugoj. — Htjela bih da nešto učiniš. Počni snimati ono što pričaš. Ispričaj mi sve što si čula o Madeline, sve čega se možeš sjetiti. Pokušaj se sjetiti imena ljudi koje je mogla poznavati. Htjela bih čuti sve čega se sjećaš o njezinim prijateljima. Hoćeš li učiniti to? — Mogu pokušati. Jedino bih voljela da imam ona stara pisma i albume koji su prije mnogo godina izgorjeli u garaži. Ali vidjet ću što mogu izvući. 33
— Volim te, bako. — Ne pokušavaš valjda nakon toliko godina otkriti što se Madeline dogodilo? — Nikad se ne zna. Drugi poziv uputila je u ured tužitelja. Kad je rekla svoje ime, odmah su je spojili s Elliotom Osborneom. — Gledala sam vijesti — rekla je. — Je li slučajno prsten koji ste pronašli od safira optočen malim dijamantima? Nasta stanka. — Kako znate, gospođice Graham? — pitao je Osborne. Nakon što je spustila slušalicu, Emily je pošla na drugi kraj sobe, otvorila vrata i izašla na trijem. Obišla je kuću i došla otraga gdje su policajci istražnog odjela još uvijek pretraživali po blatu. Našli su Madelinein prsten i kost prsta kod Marthe Lawrence. Preostali dio Madelineih ostataka pronađeni su samo pedalj ispod plastičnog pokrova. U svojoj glavi, Emily je jasno mogla vidjeti kako je njezina prapraprateta vjerojatno izgledala tog sunčanog popodneva. Sjedi na verandi u bijeloj lanenoj haljini, tamnosmeđa kosa pada joj preko ramena, devetnaest joj je godina i zaljubljena je. Čeka svog zaručnika koji joj nosi zaručnički prsten. Je li moguće nakon sto deset godina saznati što joj se dogodilo? Netko je saznao gdje je pokopana, pomisli Emily i odlučio Marthu pokopati s njom. Duboko zamišljena, s rukama u džepovima traperica, vratila se unutra.
Will Stafford u devet ujutro imao je potpisivanje ugovora o kupnji jedne poslovne zgrade u Sea Girtu, gradu koji se nalazio odmah pokraj Spring Lakea. Čim se vratio u ured, pokušao je nazvati Emily, ali telefon joj još uvijek nije bio spojen, a nije imao broj njezinog mobitela. Bilo je skoro podne kad je uspio doći do nje. — Otišao sam u New York odmah nakon što ste jučer potpisali ugovor — objasnio je — i nisam znao što se događa dok prošle večeri nisam čuo na vijestima. Žao mi je Lawrenceovih, a žao mi je i vas. Bilo je ugodno osjetiti zabrinutost u njegovom glasu. — Jeste li kojim slučajem vidjeli intervju s tužiteljem? — pitala je. — Da, jesam. Pat, moja recepcionarka, došla mi je reći da je na televiziji. Mislite li da možda...? Znala je što će pitati. — Mislim li da je prsten koji je nađen u ruci Marthe Lawrence pripadao Madeline Shapely? Znam da je. Razgovarala sam sa svojom bakom i ona mi je opisala prsten po onome što je čula o njemu.
34
— Znači da je sve te godine vaša prapraprateta bila pokopana na imanju. — Izgleda da je — reče Emily. — Netko je to znao i stavio Marthino tijelo kraj njezinog. Ali kako bi netko mogao znati gdje je pokopana Madeline Shapely? Will Stafford zvučao je jednako tako zbunjeno kao što se Emily osjećala. — Ako postoji odgovor na to, namjeravam ga otkriti — rekla mu je. — Will, htjela bih upoznati Lawrenceove. Poznajete ih? — Da, poznajem. Dosta često su priređivali zabave prije Marthinog nestanka. Često sam bio u njihovoj kući i, naravno, viđao ih u gradu. — Hoćete li nazvati i pitati ih dopuštaju li vam da me dovedete u kratak posjet kada god to njima odgovara? Nije ju pitao zašto to traži. — Javit ću vam — obeća. Nakon dvadeset minuta na interfonu se začuje glas Pat Glynn, recepcionarke. — Gospodine Stafford, Natalie Frieze je ovdje. Htjela bi vas vidjeti na nekoliko minuta. Samo mi to treba, pomisli Will. Natalie je bila druga žena Boba Friezea, dugogodišnjeg stanovnika Spring Lakea. Prije gotovo pet godina, Bob je iz posredničke tvrtke otišao u mirovinu i ostvario dugogodišnji san otvorivši nesumnjivo otmjeni restoran u Rumsonu, gradu udaljenom dvadesetak minuta. Nazvao ga je Izletnik. Natalie je imala trideset četiri godine. Bob šezdeset jednu, ali očito su u tom braku oboje dobili ono što su htjeli. Bob je dobio ženu za pokazivanje, a Natalie je mogla rastrošno živjeti. Ona je, uz to, voljela švrljati i ponekad se vrtjela oko Willa. Ali kad je danas ušla, Natalie nije očijukala kao obično. Preskočila je svoje uobičajeno prenemaganje kod pozdravljanja, čiji je sastavni dio uvijek bio vatreni poljubac, i spustila se na stolac. — Will, ovo s Marthom Lawrence tako je tužno — rekla je — ali, je li time taknuto u osinje gnijezdo? Strašno sam zabrinuta. — Svaka ti čast, Natalie, ali uopće ne djeluješ zabrinuto. Ustvari, izgledaš kao da si se upravo vratila sa snimanja za Vogue. Imala je tričetvrt dugački kožnati kaput s ovratnikom i orukavljem od sainurovine i kožnate hlače koje su pristajale uz to. Njezina raspuštena dugačka ravna plava kosa padala joj je preko ramena. Besprijekorna put, za koju je Will znao da je rezultat nedavnog boravka u Palm Beachu, naglašavao je njezine tirkiznoplave oči. Zavalila se na stolac kao da je tišti preveliki teret da bi uspravno sjedila, prekrižila nogu preko noge, otkrivši tako usko stopalo s visokim ristom u sandali s otvorenom petom. Nije se obazirala na njegovo laskanje. — Will, došla sam ravno k tebi nakon što sam vidjela konferenciju za tisak. Što misliš o kosti prsta u Marthinoj ruci? Nije li to malo čudno? 35
— U svakom slučaju veoma neobično. — Bob je umalo dobio srčani napad. Ostao je poslušati tužiteljeve riječi do kraja prije nego što je otišao u restoran. Bio je toliko uzrujan da mu nisam dala voziti auto. — Što ga je toliko uzrujalo? — Pa, znaš da istražitelj Duggan stalno dolazi razgovarati s nama koji smo bili na toj prokletoj zabavi kod Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala. — Što hoćeš reći, Natalie? — Hoću reći, ako smo do sada Duggana viđali prečesto, odsada, kad se istraga zahukta, viđat ćemo ga još češće. Očito da je Martha ubijena, a ako nekome padne na pamet da je netko od nas ubojica, bit će to vraški loš publicitet. — Publiciteti Za Boga miloga, Natalie, koga briga za publicitet? — Reći ću ti koga briga. Mojega muža. Svaki novčić koji Bob ima, uložen je u njegov pomodan restoran. Samo luđak može odgovoriti na pitanje zašto je mislio da može postići uspjeh, a da ništa ne zna o vođenju restorana. Sad mu se stisnuo šupak jer misli da bi moglo loše djelovati na posao ako previše pažnje, važnosti bude dato nama zato što smo bili na toj zabavi. Uz to, ako smijem dodati — do sada je promijenio tri glavna kuhara. Will je nekoliko puta bio u tom restoranu. Bio je bogato i raskošno uređen, navečer je bilo obavezno nositi sako i kravatu, što baš i nije odgovaralo ljudima na godišnjem odmoru. Predložio sam mu da odustane od kravate, sjeti se Will. Hrana je bila prosječna, a cijene svakako previsoke. — Natalie — reče — shvaćam da je Bob pod velikim pritiskom, ali pomisao da će se ljudi držati podalje od restorana zbog nas koji smo bili na zabavi Lawrenceovih, besmislena je. A ako nisam u pravu, uz onu hrpu novca ulupanu u njega, udajom nisi baš napravila neki posao, pomisli Will. Natalie uzdahu i digne se sa stolca. — Nadam se da imaš pravo, Will. Bob je zbog opterećenja jedno veliko uzburkano more. Dere se na mene čim mu dam neki prijedlog. — A kakav prijedlog? Mogu si zamisliti kakav, pomisli Will. — Da bi možda bilo bolje da, prije nego što otpusti još jednog glavnog kuhara, ode na neki tečaj kuhanja i sam preuzme kuhinju. Natalie slegne ramenima i nasmiješi se. — Odmah mi je bolje čim sam razgovarala s tobom. Nemoguće da si već ručao. Idemo nešto pojesti. — Htio sam nekoga poslati po sendvič. — E, nećeš. Jest ćemo u Starom mlinu. Hajde. Treba mi društvo. Kad su izišli na ulicu, primila ga je pod ruku. — Ljudi bi mogli ogovarati — reče, smiješeći se.
36
— Da, pa što? Ionako me ne vole. Rekla sam Bobu da se moramo odseliti. Ovaj je grad premalen za mene i njegovu prvu ženu. Dok je pridržavao vrata automobila, a Natalie sagnula glavu da uđe, sunčave zrake obasjele su njezinu dugačku plavu kosu. Iz Willu nejasnog razloga, glavom mu prostruje tužiteljeve riječi: — Pramenovi dugačke plave kose pronađeni su na kosturu. Bob Frieze, kao i njegova privlačna žena, bio je poznat po tome da voli švrljati. Naročito oko lijepih žena dugačke plave kose.
Dr. Lillian Madden, poznata psihologinja koja je u svojoj praksi redovito koristila hipnozu, čvrsto je vjerovala u reinkarnaciju i vraćala je podobne pacijente u prijašnje živote. Vjerovala je da psihička trauma proživljena u drugom životu može biti izvor bola u sadašnjem. Uglavnom na traženje svojih poklonika, rado je iznosila svoju omiljenu pretpostavku da su ljudi koje poznajemo u ovom životu vrlo vjerojatno ljudi koje smo poznavali u drugim životima. — Ne mislim pritom da je vaš muž također bio vaš muž prije tristo godina — govorila bi očaranim slušateljima — ali vjerujem da vam je možda bio najbolji prijatelj. Isto tako, osoba s kojom ste imali poteškoće mogla bi vam u drugom životu također biti neprijatelj. Udovica bez djece, koja je imala kuću i ordinaciju u Belmaru, gradu koji je graničio sa Spring Lakeom, čula je da je večer prije pronađeno tijelo Marthe Lawrence i osjetila što to znači: sveopća žalost koja je zahvatila stanovnike susjednih gradova. Pomisao na to da je nečija unuka stradala jednoga ljetnog dana za vrijeme jutarnjeg trčanja, svima je bila nepojmljiva. Kad se saznalo da je umoreno tijelo Marthe Lawrence pokopano tako blizu kuće njezinih djeda i bake, svi su postali uvjereni da je krivac za zločin netko tko je naizgled bio osoba od povjerenja. Netko koga bi svatko od njih bez sumnje rado vidio u svom domu. Kad je čula novost, Lillian Madden, koja je cijelog života patila od nesanice, provela je mnoge besane sate razmišljajući o svrhovitosti tragičnog otkrića. Znala je da se Marthina obitelj, nesumnjivo, još uvijek nadala da će se ona jednoga dana, nekim čudom, vratiti živa i zdrava. Umjesto toga, živjet će s okrutnom spoznajom koliko su puta prošli pokraj posjeda na kojem je bilo pokopano njezino tijelo. Prošle su četiri i pol godine. Je li se Martha vratila u novoj inkarnaciji? Je li duša djeteta koje je upravo rodila Marthina starija sestra nekoć obitavala u Marthinom tijelu?
37
Lillian Madden vjerovala je u tu mogućnost. Molila je da Lawrenceovi shvate da bi radost i ljubav kojim su dočekali to dijete mogla značiti dobrodošlicu Marthinom povratku kući. Prema rasporedu, prvi pacijent dolazio je ujutro u osam. Sat prije njezine tajnice, Joan Hodges. Bilo je već podne kad je dr. Madden uspjela porazgovarati s Joan koja je sjedila za svojim stolom u prijamnom uredu. Joan, odjevena u crni kostim s hlačama šivanim po mjeri, nije čula da je ušla. Jednom je rukom s čela micala pramen oksidirane plave kose, dok je drugom pisala poruku. — Nešto važno? — pitala je dr. Madden. Iznenađena, Joan je dignula glavu. — O, dobro jutro, doktorice. Ne znam koliko su važne, ali ove poruke neće vam se svidjeti — rekla je bez izmotavanja. Četrdesetčetverogodišnja baka, Joan je, po mišljenju Lillian Madden, bila savršena za rad u ordinaciji jednog psihologa. Vedra, odlučna, smirena u svakoj prigodi i po prirodi suosjećajna, imala je dara smiriti ljude. — Što mi se to u njima neće svidjeti? — pitala je Lillian Madden blago, posegnuvši za porukama na Joaninom malo prenatrpanom stolu. — Tužitelj je održao konferenciju za tisak i u posljednjih pola sata zbog toga su vas zvali iz tri najsenzacionalističkija časopisa u zemlji. Reći ću vam zašto. Zaprepaštena Lillian u tišini je saslušala svoju tajnicu koja joj je ispričala da je u ruci Marthe Lawrence pronađen prst s prstenom neke druge žene kao i činjenicu da je Madeline Shapley, kao i Martha, nestala 7. rujna. — Valjda ne misle da je Martha bila Madelineina reinkarnacija i predodređena za istu groznu smrt? — pitala je Lillian. — To bi bilo smiješno. — Nisu to pitali — reče Joan Hodges oštro. — Žele znati, mislite li da se Madelinein ubojica reinkarnirao. Pogledala je Maddenovu. — Kad bolje razmislite, doktorice, ne možete ih kriviti što se to pitaju, zar ne?
U dva sata, Tommy Duggan vratio se u svoj ured praćen Peteom Walshom. Nakon što je završila konferencija za tisak, tim iz tužiteljeva ureda bacio se na čitanje spisa o Marthi Lawrence. Temeljito je provjeravana i raščlanjena svaka pojedinost, od prvoga telefonskog poziva kojim je prije četiri i pol godine javljeno da je Martha nestala, do pronalaska njezinog tijela, da se vidi je li im što promaklo.
38
Osborne je istragu povjerio Tommyju, a Petea Walsha imenovao je njegovim pomoćnikom. Prije nego što je počeo raditi u uredu tužitelja, prije dva mjeseca, Walsh je osam godina bio policajac u Spring Lakeu. Također je bio član istraživačkog tima koji je proveo noć u sudskoj pismohrani tražeći spise povezane s nestankom Madeline Shapley 1891. Walsh je bio taj koji je predložio da pogledaju je li zabilježeno da je još koja žena nestala u to vrijeme i on je pronašao imena Letitie Gregg i Ellen Swain. Sada je Tommy Duggan suosjećajno promatrao Walsha. — Možda sam ti već rekao, ali izgledaš poput četke za čišćenje dimnjaka — kazao mu je. Usprkos nastojanju da se očisti, prašina i prljavština od cjelonoćne potrage uvukla se Peteu u kožu i odjeću. Oči su mu bile krvave, a, iako je bio građen kao kakav sportaš, spadao je s nogu od umora. U tridesetoj, bez obzira na to što je već počeo malo ćelaviti, Tomu je izgledao poput umornog djeteta. — Zašto jednostavno ne odeš kući, Pete? — pitao je. — Stojećki spavaš. — Dobro sam. Govorio si o nekim telefonskim pozivima koje želiš obaviti. Podijelit ćemo se. Tom slegne ramenima. — Kako želiš. Danas popodne obitelj će preuzeti Marthine ostatke iz mrtvačnice. Dogovorili su s pogrebnim poduzećem da će doći po njih i odvesti ih na groblje. Ondje će biti samo najuža obitelj. Urnu s pepelom ispratit će do obiteljske grobnice na groblju Sv. Katarina. Tek toliko da znaš, ova obavijest ne smije procuriti u javnost. Obitelj želi da to bude strogo privatno. Pete kimne. — Do sada je već glasnogovornik obitelji obavijestio novinare da će se misa zadušnica za Marthu održati u subotu u Crkvi sv. Katarine. Tommy je bio siguran da će većina, ako ne i svi oni koji su bili na zabavi noć prije Marthinog nestanka, doći na misu. Već je rekao Peteu da ih želi sve okupiti ispod istog krova i onda ih pojedinačno ispitati. Proturječja u njihovim izjavama mnogo prije će izaći na vidjelo ako su zajedno, ili neće izaći na vidjelo, pomisli ozbiljno. U domu Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala, bilo je dvadeset četvero gostiju i pet zaposlenika ugostiteljske tvrtke. — Peter, kad ih skupimo, učinit ćemo uobičajeno. Malo ćemo ih ispitati, jedno po jedno, i pokušat ćemo saznati je li tko od njih na zabavi nešto izgubio. Najvažnije nam je da saznama je li tko od njih nosio ili imao sivi svileni šal s rubom od srebrnog lamea. Tommy je izvadio popis gostiju koji su bili na zabavi i položio ga na stol.
39
— Nazvat ću Willa Stafforda i pitati ga možemo li se nakon zadušnice svi naći u njegovoj kući — rekao je. — Ako se s njim dogovorim, počet ćemo telefonirati. Posegnuo je za telefonom. Stafford se upravo vratio s ručka. — Naravno da se možete sastati u mojoj kući — pristao je — ali bilo bi bolje da se dogovorite za malo kasnije. Na stolu imam poruku da Lawrenceovi pozivaju neke bliske prijatelje na hladnu zakusku poslije zadušnice. Siguran sam da će većina ljudi koja je bila na zabavi biti u to uključena. — Onda ću ih zamoliti da budu kod vas u tri. Hvala, gospodine Stafford. Što bih sve dao da budem na toj zakuski, pomisli Tommy. Kimnu Peteru. — Sad kad smo dogovorili mjesto i vrijeme, počnimo zvati. Za jedan sat trebamo biti u kući Emily Graham. Pokušat ćemo je nagovoriti da bagerima prekopaju ostatak njezinog dvorišta. Počeli su nazivati i dobili su sve osim Boba Friezea. — Nazvat će vas poslije — obeća netko od osoblja restorana. — Recite mu da me nazove čim prije — naredi Tommy. — Uskoro moram otići, stoga nek' to ne bude poslije. — Bolje nego što sam očekivao — rekao je Peteru kad su usporedili rezultate svih poziva. Osim dva starija para koja nikako nisu mogla biti umiješana u Marthinu smrt, svi ljudi koji su prisustvovali zabavi imali su namjeru u subotu doći na zadušnicu. Ponovno je nazvao restoran Izletnik i ovoga puta Bob Frieze odgovori na poziv. Zahtjev da se nađu u Staffordovoj kući naiđe na žestoki otpor. — Subotom popodne i navečer u mojem je restoranu velika gužva — otrese se. — Razgovarali smo bezbroj puta, istražitelju Duggan. Tvrdim vam da nemam ništa dodati onome što sam vam već rekao. — Mislim da vam ne bi bilo drago da do novinara procuri vijest da ne želite surađivati s policijom — odvrati mu Tommy. Kad je završio s Priezeom, zadovoljno se nasmiješi. — Volim jahati na tom frajeru — reče Walshu. — Uživam u tome. — Bio je užitak slušati kako jašete na njemu. Dok sam ja bio na službi u Spring Lakeu, svi su imali broj tog frajera. Prva gospođa Frieze draga je ženica koju je nogirao nakon što mu je rodila troje prekrasne djece i trideset godina podnosila njegove ispade. Svi smo znali da je Bob Frieze ženskar. I da ima ružnu narav. Kad sam prije osam godina bio početnik, kaznio sam ga zbog prebrze vožnje i, vjeruj mi, učinio je sve što je mogao da dobijem otkaz. — Počinjem se pitati je li drugi brak, ili nije, izliječio ženskara u njemu — reče Tommy zamišljeno. — Najedanput se počeo strašno braniti. 40
Ustao je. — Idemo. Imamo taman toliko vremena da nešto pojedemo prije nego što se sastanemo s Grahamovom. Tommy odjednom shvati da nije pojeo ni zalogaja odonda kad je netko donio kavu i beškote, a to je bilo davno. Na trenutak se borio sa svojom vlastitom savjesti, a onda odluči što će naručiti u McDonald'su. Trostruki hamburger i dvije porcije pomfrita. I veliku Coca Colu.
U dva četrdeset pet, Emily je parkirala ispred kuće Claytona i Rachel Wilcox na Aveniji Ludlam. Pola sata ranije, nazvala je Willa Stafforda i pitala ga što joj predlaže gdje da počne istraživati nestanak Madeline Shapely. Govoreći kao da se ispričava, rekla je: — Will, znam da ste mislili da ste završili sa mnom kad smo jučer potpisali ugovor za kuću, i trebalo je biti tako. Bojim se da postoji opasnost da vam počnem dosađivati, ali doista bih željela saznati nešto o Spring Lakeu u vremenu dok je moja obitelj ovdje živjela. Namjeravam zatražiti uvid u policijske izvještaje o Madelineinom slučaju, ako još postoje, a negdje vjerojatno postoje i napisi iz novina. Samo ne znam gdje početi. — Naša knjižnica na Trećoj aveniji ima izvrsnu referentnu građu — rekao joj je — ali Povijesno društvo okruga Monmouth iz Preeholda zasigurno je najbolji izvor podataka. Zahvalila mu je i baš je htjela spustiti slušalicu kad je rekao: — Samo malo, Emily. Kraći put bio bi kad biste razgovarali s dr. Claytonom Wilcoxom. On je predsjednik jednog koledža u miru i postao je neslužbeni gradski povjesničar. Još bi vas nešto u vezi s njim moglo zanimati: on i njegova žena, Rachel, bili su gosti u domu Lawrenceovih večer prije nego što je Martha Lawrence nestala. Dopustite mi da ga nazovem. Nazvao ju je nakon petnaest minuta. — Clayton će se rado sastati s vama. Pođite odmah. Rekao sam mu što želite i već priprema za vas neke materijale. Evo adrese. I evo me ovdje, pomisli Emily kad je izašla iz auta. Jutro je bilo vedro i razmjerno toplo, ali blijedo popodnevno sunce i lagani vjetar stvarali su prohladan i tmuran ugođaj. Brzo se uspela stubama na trijem i pozvonila. Trenutak poslije, vrata su se otvorila. Čak i da joj nitko nije rekao, odmah bi nesvjesno pogodila da je dr. Clayton Wilcox učen čovjek. Glava puna razbarušene kose, naočale na vrhu nosa, natečeni kapci, široki pulover obučen na košulju i kravatu. Lula je jedina stvar koja nedostaje, pomisli. Glas mu je bio dubok i ugodan kad ju je pozdravio. 41
— Gospođice Granam, uđite, molim vas. Volio bih da mogu reći 'Dobrodošli u Spring Lake' i da ostane na tome, ali s obzirom na tragične okolnosti otkrića tijela djevojke Lawrenceovih na vašem posjedu, to mi baš ne djeluje prikladno, zar ne? Stao je na stranu dok je prolazila kraj njega. Emily se iznenadi kad shvati da je visok gotovo metar devedeset. Imao je običaj nagnuti se prema naprijed što je na prvi pogled umanjilo njegovu visinu. Uzeo je njezin kaput, a onda je poveo niz hodnik uz dnevnu sobu. — Kad smo prije dvanaest godina odlučili preseliti u Spring Lake, moja žena krenula je u potragu za kućom — objasnio je odvodeći je u sobu čija su četiri zida, osim prozora, bila prekrivena policama za knjige. — Moj jedini uvjet bio je da bude u viktorijanskom stilu i da u jednoj sobi ima dovoljno prostora za moje knjige, moj pisaći stol, moj kauč i moj naslonjač. — Koja narudžba. Emily se smješkala dok je gledala okolo. — Ali dobili ste što ste tražili. Bila je to onakva soba kakva se njoj svidjela. Kožnati kauč boje vina bio je mekan i udoban. Bilo bi joj drago kad bi imala priliku istražiti police s knjigama. Većina knjiga izgledala je staro, a pretpostavljala je da su one pod staklom vjerojatno rijetke. Hrpa knjiga i papira bila je nabacana na lijevom uglu masivnog pisaćeg stola. Najmanje tuce bilježnica bilo je uzduž i poprijeko pobacano oko otvorenog laptopa. Emily je vidjela da je ekran upaljen. — Prekinula sam vas — reče. — Strašno mi je žao. — Nije važno. Pisanje mi baš nije išlo pa sam jedva čekao da dođete. Smjestio se u naslonjač. — Will Stafford mi kaže da biste htjeli nešto saznati o povijesti Spring Lakea. Slušao sam vijesti pa znam da su s ostacima Marthe Lawrence pronađeni i ostaci vašeg pretka. Emily kimne. — Marthin je ubojica očito znao da je Madeline Shapley ondje pokopana, ali pitanje je odakle je znao. — Pretpostavljate da je sadašnji ubojica muškarac? Wilcox je začuđeno pogleda. — Mislim da je to više nego vjerojatno — reče Emily. — Ali jesam li sigurna? Naravno da nisam. Kao što nisam sigurna ni za ubojicu od prije sto godina. Madeline Shapley bila je moja prapraprateta. Da je doživjela osamdesetu, umrla bi prije nekoliko generacija i do sada bi bila zaboravljena, kao što ćemo svi s vremenom biti. Umjesto toga, ubijena je kad je imala samo devetnaest godina. Na neki čudan način, za našu obitelj ona nije mrtva. Ona je nedovršeni posao. Emily se nagnula naprijed i sklopila ruke.
42
— Doktore Wilcox, ja sam odvjetnica i to prilično dobra. Imam mnogo iskustva u prikupljanju dokaza. Postoji veza između smrti Marthe Lawrence i Madeline Shapley pa kad se riješi jedno od tih ubojstava, riješit će se i drugo. Možda zvuči smiješno, ali vjerujem, tkogod da je saznao da je Madeline Shapley pokopana na zemljištu obiteljskog doma, saznao je i kako je ubijena. Kimnuo je. — Možda imate pravo. Postoji mogućnost da negdje postoji nekakav zapis. Možda pismeno priznanje. Ili neko pismo. Ali isto tako želite reći da onaj tko je pronašao takav dokument ne samo da ga je zatajio već je kod vlastitog zločina iskoristio podatke o mjestu gdje se nalazi grob. — Mislim da upravo to želim reći, da. I još nešto. Vjerujem da niti Madeline 1891., ni Martha prije četiri i pol godine nisu bile mlade žene koje bi otišle s neznancem. Mnogo je vjerojatnije da su obje nasjele nekome u koga su imale povjerenja. — Mislim da je to veoma smiona pretpostavka, gospođice Graham. — Ne nužno, doktore Wilcox. Znam da su Madelineine majka i sestra bile u kući kad je ona nestala. Bio je vruć rujanski dan. Prozori su bili otvoreni. Čule bi da je vikala. — Martha Lawrence bila je na trčanju. Bilo je rano, ali sigurno ondje nije bila jedina. Ima kuća koje gledaju na šetalište. Bilo bi prilično hrabro, i prilično teško, da ju je netko presreo i odvukao u auto ili kombi, a da to nitko ne primijeti. — Mnogo ste razmišljali o tome, zar ne gospođice Graham? — Molim vas, zovite me Emily. Da, mislim da jesam dosta razmišljala o tome. Nije mi se teško usredotočiti na slučaj kad skupina forenzičara pretražuje moje dvorište u potrazi za kostima ubijenih žrtava. Nasreću, neću preuzeti novi posao na Manhattanu prije 1. svibnja. Do tada mogu svašta istražiti na brzinu. Ustala je. — Dosta sam vas zadržala, doktore Wilcox, osim toga moram se vratiti jer imam sastanak s istražiteljima iz tužiteljeva ureda. Wilcox se dignuo. — Kad je Will Stafford nazvao, izvukao sam neke knjige i članke o Spring Lakeu koji bi vam mogli pomoći — rekao joj je. — Također ima preslika isječaka iz novina iz 1890-ih. To je samo vrh ledenog brijega, ali imat ćete se čime zabavljati neko vrijeme. Hrpa knjiga i novina koje je primijetila na rubu stola bilo je to što je skupio za nju. — Čekajte malo. Ne možete to ovako nositi — rekao je. Otvorio je najdonju ladicu pisaćeg stola i iz nje izvukao složenu platnenu vrećicu preko koje je bilo otisnuto »Koledž Enoch — Knjižara«. — Budete li cijelo vrijeme moje knjige držali u ovome, nećete ih zagubiti — savjetuje joj. Pokaže prema pisaćem stolu.
43
— Pišem povijesni roman čija se radnja odvija u Spring Lakeu 1876., one godine kad je otvoren hotel Monmouth. To je moj prvi pokušaj u lijepoj književnosti, priličan izazov, čini mi se. Nasmiješio se. — Naravno, napisao sam popriličnu količinu znanstvenog štiva, ali shvatio sam da je mnogo lakše pisati o stvarnim činjenicama, nego o izmišljenim. Krenuo je s njom prema vratima. — Nabavit ću vam još materijala, ali hajdemo se čuti kad uspijete pregledati ovo što sam vam dao. Možda ćete imati kakvih pitanja. — Veoma ste ljubazni — rekla je kad se na vratima rukovala s njim. Emily nije znala zbog čega je odjednom osjetila nelagodu, klaustrofobiju čak. To je zbog ove kuće, pomisli kad se spustila niz stube i ušla u auto. Osim njegove radne sobe, cijela je sumorna. Bacila je pogled u dnevnu sobu dok je prolazila kraj nje. Tamne tapete i teške zavjese bile su najgora vrsta viktorijanskoga unutrašnjeg uređenja, zaključi, sve teško, tamno, ukočeno. Pitam se kakva je gospođa Wilcox? Clayton Wilcox s prozora je promatrao kako se Emily odvezla. Veoma privlačna mlada žena, zaključi, okrenu se nevoljko i vrati u svoju radnu sobu. Sjeo je za stol i pritisnuo tipku ENTER na svom računalu. Screen saver se izgubio, a na zaslonu se pojavila stranica na kojoj je radio. Govorila je o mahnitoj potrazi za djevojkom koja je s roditeljima došla u Spring Lake i prisustvovala veličanstvenom otvorenju hotela Monmouth 1876. Iz najgornje ladice, Clayton Wilcox izvadi fotografiju mikrofilmiranog članka s naslovne stranice novina Seaside Gazette od 12. rujna 1891. Počinjao je: Sumnja se da je tajanstveni nestanak gospođice Madeline Shapley iz Spring Lakea prije pet dana posljedica zločina...
Više to ne mogu raditi — rekao je Nick glasno. Stajao je pokraj prozora u svojem uredu na uglu, odvjetničke tvrtke Todd, Scanlon, Klein i Todd, i promatrao ulicu trideset katova niže. Gledao je kako automobili nestaju u tunelu koji je vodio od Četrdesete do Trideset treće ulice ispod Južne park avenije. Jedina je razlika između ovih automobila i mene što sam ja zapeo u tunelu, pomisli. Oni izlaze na drugoj strani. Jutro su proveli u prostoriji za sastanke radeći na slučaju Hunter. Hunter će se izvući, a ja sam pomogao da do toga dođe. Od tog uvjerenja, Nicku pozli. Ne želim povrijediti tatu, ali ne mogu to više raditi, prizna sam sebi. Sjeti se stare mudre izreke: »Najvažnije je ovo: Budi iskren prema sebi i čvrsto se drži toga pa ćeš i prema svima drugima biti pošten. 44
Ne mogu više lagati sam sebi. Ne pripadam ovdje. Ne želim biti ovdje. Želim tužiti te kretene, ne braniti ih. Čuo je kako se otvaraju vrata njegovog ureda. Samo jedna osoba učinila bi to bez kucanja. Polako se okrenuo. Kao što je očekivao, na vratima je stajao njegov otac. — Nick, moramo učiniti nešto s Emily Graham. Vjerojatno nisam bio pri sebi kad sam joj rekao da može početi raditi tek prvog svibnja. Upravo se pojavio slučaj koji kao da je stvoren za nju. Htio bih da odeš dolje do Spring Lakea i kažeš joj da je trebamo za tjedan dana. Emily Graham. Glavom mu proleti misao koja mu je pala na pamet u sudnici dok ju je promatrao na djelu. Emily i njegov otac slični su kao jaje jajetu. Rođeni su za branitelje. Bio je na rubu da kaže ocu da napušta tvrtku. Mogu još malo pričekati, odluči. Ali kad Emily Graham jednom bude ovdje, ja odlazim.
Oduševi ga pitanje koje je novinar bridak na jeziku postavio tužitelju na novoj konferenciji za tisak koju je prenosila televizija. Mislite li da je Marthin ubojica reinkarnacija? Ali onda se suočio s otresitim tužiteljevim odbacivanjem te mogućnosti. Ja jesam reinkarnacija, pomisli. Postali smo jedno. Mogu to dokazati. I dokazat ću. Do kasno popodne odlučio je na koji će način sumnjičavcima razotkriti istinu o sebi. Bit će dovoljna najobičnija dopisnica, pomisli. Jednostavan crtež, ništa bolji od onoga kakvo bi nacrtalo dijete. Poslat će je u subotu. Kad bude išao u crkvu.
Kad se Emily vratila kući, Tommy Duggan i Pete Walsh čekali su je na trijemu. Tommy joj reče da se ne mora ispričavati što su je čekali. — Malo smo uranili, gospođice Graham. Predstavio joj je Petea koji je spremno uzeo i ponio vrećicu knjiga koje je Clayton Wilcox dao Emily. — Očito namjeravate mnogo čitati, gospođice Graham — primijetio je dok je otključavala vrata. — Izgleda. Slijedili su je u predvorje. — Dajte da razgovaramo u kuhinji — predloži. 45
— Voljela bih popiti šalicu čaja, a možda vas nagovorim da mi se pridružite. Pete Walsh prihvati. Tommy Duggan odbije čaj, ali nije mogao odoljeti, a da ne pojede nekoliko hrustavih čokoladnih keksa koje je stavila na tanjur. Sjedili su za kuhinjskim stolom. Veliki prozor pružao je jasan pogled na mjesto iskopa i gomile blata oko njega. Riječi 'MJESTO ZLOČINA, ZABRANJEN PROLAZ' bile su otisnute na vrpci kojom je područje omeđeno. Vidjeli su policajca koji je nadzirao prostor gledajući kroz prozor vrtne kućice. — Vidim da su forenzičari otišli — reče Emily. — Nadam se da to znači da ste ovdje gotovi s istragom. Htjela bih da radnici zatrpaju tu rupu. Odustala sam od gradnje bazena. — Upravo smo o tome htjeli razgovarati, gospođice Graham — reče Tommy. — Dok je bager ovdje, htjeli bismo da se prekopa ostatak dvorišta. Emily se zabulji u njega. — Čemu bi to služilo? — Nečemu veoma važnomu. Morate se uvjeriti da se više nikada nećete suočiti s ovakvim udarcem kakvog ste jučer doživjeli. — Valjda ne vjerujete da ondje ima još zakopanih tijela? U glasu joj se, bez sumnje, odražavalo zaprepaštenje. — Gospođice Graham, znam da ste na televiziji gledali tužitelja, jer ste nazvali zbog prstena koji je pronađen. — Jesam. — Znači da ste ga čuli kako kaže da su nakon vaše, što vam je bila prapraprateta, koja je nestala 1891., iz Spring Lakea nestale još dvije mlade žene. — Dragi Bože, zar mislite da bi mogle biti ondje pokopane? Emily pokaže prema dvorištu. — Voljeli bismo saznati. Također bismo voljeli uzeti uzorak vaše krvi kako bismo DNA analizom mogli potvrditi da je to doista prst Madeline Shapley. Tommy Duggan odjednom shvati da osjeća potpunu iscrpljenost koja se javlja kad čovjek dan i pol ne spava. Bio je pospan, a kapci su mu bili teški. Bilo mu je žao Emily Graham. Izgledala je zaprepašteno i uzrujano. Jučer su je provjerili — vrhunski branitelj, uskoro će se zaposliti u jednoj od onih poznatih tvrtki na Manhattanu. Rastavljena od budale koja ju je pokušala opelješiti kad se domogla novca. Žrtva nasilnika koji je sada bio u duševnoj bolnici. Ali netko ju je fotografirao one noći kad je stigla u Spring Lake i gurnuo fotografiju ispod njezinih vrata. Svatko je mogao pronaći podatke o njoj na Internetu i saznati sve o čovjeku koji ju je pratio. Digla se velika prašina kad su ga konačno uhvatili. Neki ludi klinac odavde možda je pomislio da bi bilo zabavno 46
prestrašiti je. Spring Lake ima dobre policajce. Pazit će na svakoga tko se smuca ovuda. Možda će uspjeti skinuti otiske prstiju s fotografije ili omotnice. A eto je sada gdje sjedi u ovoj prekrasnoj kući, dok dvorište izgleda kao da je u njega pala bomba, sve zbog ostataka dviju žrtava ubojstva pokopanih ovdje, od kojih je jedna bila njezina rođakinja. Tužno. Tommy je znao da će njegova žena Suzie htjeti znati sve o Emily Graham. Kako izgleda. što je imala na sebi. Suzie je smatrala da je njegov opis jučerašnjeg susreta s Emily Graham skroz naskroz nedostatan. Tommy je nastojao sažeti dojmove koje će joj prenijeti kad se večeras vrati kući. Emily Graham imala je traperice, crveni pulover s velikim ovratnikom i gležnjače. Njezina odjeća sigurno nije kupljena na rasprodaji. Naušnice su bile od pravoga zlata. Nije imala prstenja. Tamno smeđa kosa, mekana, do ramena. Velike smeđe oči sada su bile zabrinute i prestrašene. Doista zgodna, možda čak i lijepa. Moj Bože, zaspat ću razgovarajući s njom, pomisli. — Gospođice Graham, ne bih htio da ovoga ljeta sjedite vani s prijateljima i razmišljate hoće li još koje ljudsko tijelo iznenada pronaći svoj put na površinu. — Ali zar nije činjenica da će, ako su još dvije mlade žene nestale 1890-tih i njihova se tijela pronađu ovdje, to dokazati da je prije sto deset godina u ovome gradu doista postojao serijski ubojica? — Da, hoće — reče Duggan. — Međutim, moja je briga uhvatiti momka koji je ubio Marthu Lawrence. Uvijek sam vjerovao da se radi o nekome odavde. Mnogi ljudi imaju korijenje u ovome gradu, koji sežu tri, četiri naraštaja unatrag. Ostali su ovdje provodili ljeto ili su kao studenti radili u hotelima. — Tom i ja radili smo kod Warena — primijeti Walsh. — U razmaku od deset godina, naravno. Duggan ga prostrijeli pogledom koji kao da je govorio: — Nemoj me prekidati. — Kosti koje smo pronašli ispod Marthinog leša, nalazile su se u razmjerno plitkom grobu — nastavio je. — Odavno bi bile pronađene da nije ondje bilo tog drveta. Neke su se možda tijekom godina i pojavile na površini. Mislim da je netko u određenom trenutku naišao na njih, možda čak i pronašao prst s prstenom, spremio ga, a kad je ubio Marthu, odlučio je zakopati ga zajedno s njom. Pogledao ju je. — Kimate glavom — rekao je. — Ne slažete se. — Neoprezna sam — kaza Emily. — Dobar odvjetnik uvijek ima bezizražajno lice. Ne, gospodine Duggan, ne mogu se složiti. Teško mi je povjerovati da je netko: pronašao kost, nikome nije rekao ni riječ o 47
tome, ubio tu sirotu djevojku Lawrenceovih, a onda odlučio pokopati je ovdje. Ne prihvaćam to. — Kako biste vi to objasnili? — Mislim da je onaj tko je ubio Marthu Lawrence točno znao što se dogodilo 1891. i počinio isto takvo ubojstvo. — Nadam se da niste pristaša teorije o reinkarnaciji. — Ne, nisam, ali vjerujem da ubojica zna jako mnogo o smrti Madeline Shapley. — Gospođice Graham, ova je kuća tijekom godina mnogo puta promijenila vlasnika. Pogledat ćemo zapise da vidimo tko su bili ti vlasnici i je li netko od njih još uvijek u blizini. Hoćete li nam dopustiti da prekopamo vaše dvorište? — Da, hoću. Pomirila se sa sudbinom. — A sada ću ja vas nešto moliti. Dopustite mi da pogledam zabilješke koje ste pronašli o nestanku Madeline Shapley i nestanku druge dvije mlade žene u 1890-tima. Pogledali su se. — Moram vidjeti sa šefom, ali ne vidim razloga zašto ne — rekao joj je Duggan. Otišla je s njima do ulaznih vrata. — Radnici su mi rekli da mogu početi odmah sutra ujutro — rekla im je. — Nadala sam se da će zatrpati rupu, ali ako treba prekopati cijelo dvorište, neka bude. — Forenzičari će pretražiti teren. Ne bi trebalo trajati dulje od jednog dana, najviše dva, a onda možete staviti točku na to — obeća Duggan. Vrativši se u auto, neko su se vrijeme vozili u tišini. A onda je Duggan pitao: — Misliš li isto što i ja, Pete? — Možda. — Ona djevojka, Carla Harper iz Philadelphije? — Da? — Ona je nestala prije dvije godine, u kolovozu. — Točno. Jedna svjedokinja se klela da ju je vidjela kako razgovara s nekim momkom na odmorištu odmah na izlasku iz Philadelphije. Tvrdi da je svatko vozio svoj auto, a kad su otišli, on ju je slijedio. Svjedokinja tvrdi da je imao tablice Pennsylvanije. Onda je nakon nekoliko dana u šumarku nedaleko od odmorišta pronađen Harperičin novčanik u kojem gotovo ništa nije nedostajalo. Slučaj je preuzeo filadelfijski tužitelj. Tommy je uzeo telefon, nazvao ured i tražio da ga spoje s Lenom Greenom, jednim od istražitelja koji su radili na slučaju. — Lan, kada je nestala ona druga žena 1890-tih? — Samo malo. Nasta stanka. — Evo ga, 5. kolovoza 1893. — Kad je prijavljen nestanak Carle Harper? 48
— Čekaj malo. Tommy je držao telefon dok nije čuo riječi koje je očekivao da će čuti. — 5. kolovoza. — Na putu smo. Vidimo se za dvadeset minuta. Hvala, Len. Tommy Duggan više nije bio pospan. Odmah moraju razgovarati s istražiteljem iz Philadelphije koji je radio na slučaju Carle Harper. Činjenica da su obje, i Madeline Shapley, i Martha Lawrence, nestale 7. rujna, iako u razmaku od sto deset godina, mogla bi biti slučajnost; činjenica da su potom dvije mlade žene nestale 5. kolovoza, u istom vremenskom razmaku, više ne može biti slučajnost. Za vratom, u Spring Lakeu, imaju ubojicu koji oponaša svojeg prethodnika. — Znaš li što to znači, Pete? — pitao je. Pete Walsh nije odgovorio. Znao je da Tommy Duggan glasno razmišlja. — To znači da će se taj momak, ako slijedi obrazac, okomiti na još jednu mladu ženu i to 31. ožujka. — Ovoga 31. ožujka? — Još ne znam. 1890-tih, u razmaku od nekoliko godina, nestale su tri mlade žene. Ponovno se vratio telefonu. — Len, provjeri sad ovo — počeo je. Kad je dobio traženu obavijest, rekao je. — Između nestanka prve dvije žene u 1890-tima, razmak je bio dvadeset tri mjeseca. Točno toliko mjeseci prošlo je između nestanka Marthe Lawrence i Carle Harper. Ulazili su na parkiralište ispred tužiteljeva ureda. — Ako drugi tjedan, 31. ožujka, neka žena nestane u Spring Lakeu, krug će biti zatvoren. A da stvar bude još smješnija, izgleda da za vratom imamo i osobu koja oponaša napade na Emily Graham. Kad je Pete Walsh izašao iz auta, mudro je prešutio Tommyju Dugganu da njegova punica vjeruje u reinkarnaciju, a da i on počinje vjerovati da u tome možda nečega ima.
Kad je išla nabaviti hranu, nakon potpisivanja ugovora o kupnji kuće, Emily je kupila piletinu u komadima namjeravajući skuhati lonac juhe. Istražitelji su otišli, a ona odluči da će je sada skuhati da je ima za večeru. Zbog otvorene jame u dvorištu iza kuće i mogućnosti da ondje ima još ukopanih tijela, imala je osjećaj da je i sam zrak oko nje ispunjen mirisom smrti. Osim toga, pomisli, najbolje razmišljam kad su mi ruke zaokupljene sjeckanjem povrća ili kad mijesim tijesto. Pileća juhica doista čini čuda za dušu, a moja baš sada, Emily prizna sama sebi, treba pomoć. Otišla je u kuhinju i navukla zavjese, zahvalna što više ne mora gledati neugodan prizor u dvorištu. Ruke su joj radile nesvjesno: strugale 49
mrkvu, rezale celer i luk, uzimale začine. Odluka je bila donesena do trenutka kad je ispod lonca upalila plin. Bila je glupa što nije odmah nazvala policiju u Albanyju i izvijestila ju o tome što se prošle noći dogodilo. Trebali bi to znati. Zašto ih nisam nazvala? Sama je odgovorila na to pitanje. Zato jer ne želim vjerovati da će sve početi iznovice. Onoga trenutka kad sam prošle noći ugledala fotografiju bačenu ispod vrata, gurnula sam glavu u pijesak. Znala je što mora učiniti. Istražitelj Walsh donio je vrećicu s knjigama u kuhinju. Uzela ju je, otišla u radnu sobu i stavila je pokraj otomana koji je stajao ispred dvosjeda. Pošla je do pisaćeg stola, uzela prenosivi telefon i sjela na otoman. Prvo je nazvala istražitelja Martyja Browskog u Albany. On je bio taj koji je uhvatio Neda Koelhera kako se smuca oko njezine kuće u gradu. Kad mu je rekla o čemu se radi, Browski je pokazao i zaprepaštenost, i zabrinutost. — Ja pretpostavljam da se radi o oponašatelju, ili to, ili neki od Koehlerovih prijatelja nastavlja ondje gdje je on stao. Pozabavit ćemo se time, Emily. Drago mi je da ste nazvali mjesnu policiju. Znate što, nazvat ću ih tamo dolje i objasniti im da se radi o ozbiljnoj stvari. Mogu im ispričati pozadinu cijelog slučaja. Nakon toga, nazvala je Erica Baileyja. Pet je bilo prošlo, ali još uvijek je bio u uredu i oduševio se kad ju je čuo. — Sad kad te nema, Albany više nije ono što je bio — rekao je. Nasmijala se poznatom zabrinutom glasu. Čak i s milijun dolara, Eric se nikada neće promijeniti, pomisli. Sramežljiv, poput malenog izgubljenog dječačića, ali genijalac. — I ti meni nedostaješ — prizna mu. — Zamolit ću te za jednu uslugu. — Dobro. Sve što poželiš, dobit ćeš. — Eric, sigurnosna kamera koju si postavio u kući razlog je zašto su policajci uhvatili Neda Koehlera. Ponudio si mi istu takvu za Spring Lake. Podsjećam te na tu ponudu. Možeš li poslati nekoga tko će je postaviti? — Mogu poslati sebe. Ionako bih te rado vidio. Sljedećih nekoliko dana imam dosta posla. Može u ponedjeljak? Mogla si ga je zamisliti, naborana čela, dok se nemirnim prstima igra s nekom spravicom na svom stolu. Kad se obogatio, zamijenio je traperice, majice i jakne s kapuljačom za skupu odjeću. Mrzila je podmukle šale koje su ljudi zbijali na njegov račun, da svejedno izgleda isto: jadno. Siromah. — Ponedjeljak mi odgovara — rekla je. — Kako teku stvari s tvojom kućom? — Zanimljivo. U ponedjeljak ću ti sve ispričati. I to je otprilike sve što mogu učiniti, pomisli Emily spuštajući slušalicu. Sad se treba baciti na ove knjige. 50
Sljedeća tri sata provela je sklupčana na dvosjedu, zadubljena u knjige koje joj je Wilcox posudio. Zaključi da je dobro odabrao. Uvukle su je u vrijeme kočija koje su vukli konji, petrolejskih svjetiljki i otmjenih ljetnikovaca. Svjesna cijene, još uvijek svježe u njezinom sjećanju, koju je upravo platila za svoju kuću, uredba o najmanjoj cijeni koju vlasnik posjeda može potrošiti za izgradnju nove kuće, natjera je u smijeh. Izvještaj predsjednika Komisije za zdravstvo iz 1893. u kojem ukazuje na potrebu da se mora prestati bacati smeće u zaljev »kako bi se naša obala sačuvala od štetnih tvari koje se ondje svakodnevno odlažu«, na neobičan način podsjeti je da se neke stvari nikad ne mijenjaju. U knjizi u kojoj je bilo mnogo fotografija, bila je i jedna s izleta na kojem su bili polaznici vjeronauka. Među djecom koja su bila na izletu, na popisu se nalazilo i ime Catherine Shapley. Madelineina sestra. Moja praprabaka, pomisli Emily. Voljela bih kad bih znala koja je. U moru lica bilo je nemoguće poistovjetiti jedno od njih s ono malo obiteljskih fotografija koje su preživjele požar u ostavi. U osam sati vratila se u kuhinju i dovršila večeru. Još jednom je naslonila knjigu na stol. Ovu je namjerno ostavila jer joj je djelovala najzanimljivije. Naslov joj je bio Sjećanja na djevojaštvo. Izdana je 1938. Autorica, Phyllis Gates, ljetovala je u Spring Lakeu krajem 1880tih i početkom 1890-tih. Knjiga je bila veoma dobro pisana i predstavljala je živopisnu sliku društvenog života onog vremena. Opisani su izleti i plesovi, veličanstveni skupovi u hotelu Monmouth, kupanje u oceanu, jahanje i vožnja biciklom. Ono što je kod Emily pobudilo najviše zanimanja bili su prepisani izvadci iz Phyllisina dnevnika koji je godinama vodila. Emily je dovršila večeru. Oči su je pekle od umora i upravo je namjeravala ostaviti knjigu do sutra kad je okrenula stranicu i u isječku iz dnevnika ugledala ime Madeline Shapley. 18. lipnja 1891. 'Danas popodne bili smo na svečanom ručku u domu Shapleyjevih. Slavili smo Madelinin devetnaesti rođendan. Na trijemu je bilo postavljeno dvanaest stolova prekrasno ukrašenih cvijećem. Sjedila sam za Madelineinim stolom, kao i Douglas Carter, koji je tako zaljubljen u nju. Zadirkujemo je zbog njega.' U jednom isječku iz 1891., autorica je napisala: 'Baš smo zatvorili svoj ljetnikovac i vratili se u Philadelphiju kad smo saznali da je Madeline nestala. Svima nam je bilo veoma teško. Majka se žurno vratila u Spring Lake kako bi izrazila sućut i ondje je našla shrvanu obitelj. Madelinein otac joj je u povjerenju rekao da će zbog ženinog zdravlja napustiti to područje.' S namjerom da zatvori knjigu, Emily preleti po preostalim stranicama. Za oko joj zapne zapis iz listopada 1893.
51
'Douglas Carter počinio je samoubojstvo. Onog tragičnog dana zakasnio je na rani vlak iz New Yorka i bio je prisiljen čekati sljedeći. Počela ga je progoniti pomisao da bi je spasio da je stigao ranije. Moja je majka imala osjećaj da su Douglasovi roditelji grdno pogriješili kad nisu odselili iz svoje kuće koja se nalazila točno nasuprot kuće Shapleyjevih. Imala je osjećaj da bi tako izbjegli potištenost koja je obuzela Douglasa, jer je satima sjedio buljeći u trijem Shapleyjevih.' Emily ostavi knjigu. Znala sam da je Douglas Carter počinio samoubojstvo, sjeti se. Ali nisam znala da je živio točno preko puta. Zaključi da bi htjela saznati mnogo više o njemu. Pitam se jesu li doista bili sigurni da je zakasnio na vlak?
PETAK, 23. OŽUJKA Glasine su počele nakon pitanja koje je novinar The National Dailyja postavio tužitelju: — Mislite li daje Marthin ubojica reinkarnacija? Telefon doktorice Lillian Madden bez prestanka je počeo zvoniti u četvrtak popodne. U petak ujutro, Joan Hodges, njezina tajnica, imala je pripremljen odgovor koji je spremno ponavljala: — Doktorica Madden smatra da je neprimjereno pojam reinkarnacije povezivati sa slučajem ubojstva u Spring Lakeu. U petak za ručkom, Joan Hodges s lakoćom je sa svojom šeficom raspravljala o toj temi. — Doktorice Madden, pogledajte što novine pišu, i imaju pravo. Nije slučajnost da su obje, i Martha Lawrence, i Madeline Shapley, nestale 7. rujna. A hoćete li čuti najnoviju vijest? Zastala je da postigne snažniji dojam, pomisli Lillian Madden ljutito. — 5. kolovoza 1893., Letitia Gregg, slušajte doktorice, nije se vratila kući. Joan raširi oči. — Doktorice, postojala je djevojka, Carla Harper, koja je prije dvije godine provela vikend u hotelu Warren, a onda je odjednom netragom nestala. Sjećam se da sam čitala o tome. Odjavila se iz Warrena i ušla u auto. Neka žena kune se da ju je vidjela u blizini Philadelphije. Ondje je išla. Živjela je u Rosemontu u Ulici Main. Ali prema New York Postu, izjava svjedokinje počinje zvučati pomalo šašavo. A onda se Joan, širom otvorenih očiju punih pitanja, zagleda u doktoricu Madden. — Doktorice, ja mislim da Carla Harper uopće nije otišla iz Spring Lakea. Mislim, a to očito misli mnogo ljudi, da je u Spring Lakeu 1890tih postojao serijski ubojica i da je ovo njegova reinkarnacija. — To je savršena glupost — rekla je Lillian Madden odrješito. — Reinkarnacija je oblik duševne nadgradnje. Serijski ubojica iz 1890tih sada bi ispaštao za svoja nedjela, ne bi ih ponavljao. 52
Odlučnim korakom, pri čemu je cijela njezina pojava davala do znanja da ne odobrava takva razmišljanja, Lillian Madden otišla je u svoju ordinaciju i zatvorila vrata. Ondje se spustila na stolicu i nalaktila na stol. Zatvorenih očiju, kažiprstom je masirala sljepoočnice. Još malo i ljudsko biće bit će klonirano, pomisli. To je jasno svima nama koji se bavimo medicinom. Oni među nama koji vjeruju u reinkarnaciju, vjeruju da bol koju smo trpjeli u drugim životima može utjecati na naš sadašnji život. Ali zlo! Može li netko, svjesno ili nesvjesno, ponoviti potpuno ista zlodjela koja je učinio prije jednog stoljeća? Što je muči? Čega se iz podsvijesti nastoji sjetiti? Lillian se pitala treba li otkazati večerašnje predavanje. Ne, zaključi da to ne bi bilo pošteno prema studentima. U deset godina nije propustila ni jedno predavanje iz kolegija Povratak u život koji je svako proljeće držala na državnom koledžu Monmouth. Kolegij je upisalo trideset studenata. Koledž je imao dopuštenje da za svako predavanje proda još deset ulaznica za jednokratni posjet. Hoće li neki od novinara koji su nazivali saznati za te karte i večeras biti ondje? U drugom dijelu predavanja, imala je običaj hipnotizirati dobrovoljce i vratiti ih u prošli život. Posljedica toga ponekad su bila živopisna i iscrpna sjećanja na druge inkarnacije. Odluči da će večeras preskočiti dio s hipnozom. Posljednjih deset minuta uvijek je odgovarala na pitanja studenata i posjetitelja. Budu li novinari ondje, morat će i njima odgovoriti. To ne može izbjeći. Za predavanje se uvijek unaprijed dobro pripremila. Svako je bilo pomnjivo povezano s prijašnjim i budućim. Večerašnje predavanje temeljilo se na zapažanjima Lana Stevensona, profesora psihologije na sveučilištu Virginia. On je ispitivao pretpostavku prema kojoj, da bi se utvrdilo da dvije različite životne priče pripadaju istoj osobi, treba postojati kontinuitet sjećanja i/ili zajednička obilježja osobnosti. Takvo predavanje ne bi baš odabrala za večeras. Kad je preletjela po bilješkama, malo prije nego što je otišla od kuće, Lillian postane bolno svjesna činjenice da bi se Stevensonova otkrića mogla protumačiti kao potpora tvrdnji o reinkarnaciji serijskog ubojice. Lillian se tako zamislila da se trgnula kad je Joan žustro pokucala na vrata. Vrata su se otvorila i Joan je u sobi bila prije nego što joj je dospjela reći da je slobodno. — Ovdje je gospođa Pell, doktorice, ali došla je prerano, zato, imate vremena. Pogledajte što vam je donijela pokazati. Joan je držala The National Daily na kojem je preko naslova bilo otisnuto 'POSEBNO IZDANJE.' Naslov je glasio: POVRATAK SERIJSKOG UBOJICE IZ GROBA.
53
Članak se nastavljao na drugoj i trećoj stranici. Povrh slika Marthe Lawrence i Carle Harper, jedne pokraj druge, pisalo je »Sestre u smrti?«. Početak članka glasio je: Policija s nelagodom priznaje da je svjedokinja koja je tvrdila da je vidjela dvadesetogodišnju Carlu Harper na odmorištu nedaleko od njezinog doma u Rosemontu u Pennsylvaniji, možda pogriješila. Danas priznaju da je sasvim moguće da je ubojica podmetnuo Harperičin novčanik blizu odmorišta nakon što je objavljena izjava svjedokinje. Istraga je sada usredotočena na Spring Lake u New Jersevju. — Upravo to sam vam govorila, doktorice. Djevojka je posljednji put viđena u Spring Lakeu. A nestala je 5. kolovoza, istoga dana kad i Letitia Gregg, nije li krasno to ime, 1893.! U novinama su također objavljeni crteži triju mladih žena u odjeći visoka ovratnika, dugih rukava, dugačkih do gležnja, s kraja devetnaestog stoljeća. Opis slike glasio je: »Žrtve iz 19. stoljeća«. Fotografija ulice iz onog vremena s viktorijanskim kućama i drvoredom bila je objavljena pokraj slike nevjerojatno slične ulice iz današnjeg doba. Iznad slike pisalo je: »Nekad i sad«. Uz članak je objavljena fotografija i ime autorice, Rebe Ashley. Počinjao je: »Posjetitelj zgodnog primorskog gradića Spring Lakea ima osjećaj da se vratio u mnogo mirnija i vedrija vremena. Ali tada, kao i danas, mir je poremećen pojavom zlokobnog i opakog... Lillian je presavinula novine i vratila ih Joan. — Dovoljno sam vidjela. — Ne mislite li da biste trebali otkazati večerašnje predavanje, doktorice? — Ne, Joan, ne mislim. Hoćete li, molim vas, reći gospođi Pell da uđe. Te večeri, kao što je Lillian Madden očekivala, sve raspoložive ulaznice za njezino predavanje prodane su. Osjećala je da bi neki ljudi koji su došli dovoljno rano da ulove mjesto u prvim redovima, mogli biti novinari. Imali su bilježnice i kazetofone. — Moji redoviti studenti znaju da korištenje kazetofona na ovom predavanju nije dopušteno — rekla je, oštro gledajući jednu ženu tridesetih godina koja joj se činila neobično poznata. Naravno! To je Reba Ashby iz The National Dailyja, ona koja je napisala članak »Nekad i sad«. Lillian trenutak zastane da popravi naočale. Nije htjela pred gospođom Ashby biti neugodna ili djelovati uzrujano. — Na srednjem istoku, u Aziji, kao i na nekim drugim mjestima — počela je — ima na tisuće slučajeva gdje djeca u dobi do osam godina pričaju o svojoj osobi u prošlosti. Sjetit će se bezbroj pojedinosti iz života koji su nekad živjeli, kao i imena članova nekadašnje obitelji.
54
— Opsežno empirijsko istraživanje doktora Stevensona ispituje mogućnost da se misli određene osobe i fizičke osobine iste te osobe pojave kod novorođenčeta. Nečije misli, pomisli Lillian. Ashbyjevoj dajem materijal za sljedeći članak. Nastavila je. — Neki ljudi mogu odabrati svoje buduće roditelje, a ponovno rođenje obično se događa u geografskom području koje je blizu onome u kojem je vođen prijašnji život. Kad je počelo, pitanja su bila žestoka. Gospođa Ashby je počela: — Doktorice Madden — rekla je — meni se čini da sve što ste večeras rekli potvrđuje zamisao da se serijski ubojica koji je živio 1890-tih reinkarnirao. Mislite li da današnji serijski ubojica u svojoj glavi nosi slike onoga što se dogodilo posljednjih godina devetnaestog stoljeća? Prije nego što je odgovorila, Lillian Madden načini kratku stanku. — Naša istraživanja pokazuju da se, otprilike do osme godine, sjećanja na prošli život izgube. To ne znači da ne možemo doživjeti osjećaj da nam je blizak netko koga smo tek upoznali, ili da smo već bili na mjestu na koje smo prvi put došli. Ali to nije isto kao jasne slike nedavnih događaja. Bilo je još pitanja, a onda se opet javila Ashbyjeva. — Doktorice, zar nije uobičajeno da na svojem predavanju hipnotizirate nekoliko dobrovoljaca? — To je točno. Odlučila sam da večeras neću to učiniti. — Hoćete li objasniti kako ljude vraćate u prošlost? — Svakako. Za pokus se obično dobrovoljno jave tri ili četiri osobe, ali ne mora svatko od njih prihvatiti hipnozu. Obraćam se, pojedinačno, onima za koje se jasno vidi da su u hipnotičkom snu. Pozovem ih da se, kroz jedan vrući tunel, vrate u prošlost. Zatim nasumce odaberem jedan datum i pitam ih stvara li to kakve slike u njihovoj glavi. Često je odgovor ne pa nastavljam vraćanje unatrag dok ne dođu do prošle inkarnacije. — Doktorice Madden, je li kada netko izričito tražio da ga vratite na kraj devetnaestog stoljeća? Lillian Madden zagledala se u krupnog muškarca mrkog pogleda koji je postavio pitanje. Vjerojatno još jedan novinar, pomisli, ali nije u tome stvar. On ju je podsjetio na nešto što ju je cijeli dan podsvjesno mučilo. To mora da je bilo prije četiri, možda pet godina, kad ju je netko doista to tražio. Došao je u njezinu ordinaciju, imao je dogovoreno, i rekao da je siguran da je krajem devetnaestog stoljeća živio u Spring Lakeu. Ali onda se usprotivio hipnozi, stvarno, čak se činilo da se prepao toga i otišao je prije nego što je prošao jedan sat. Pred očima je jasno vidjela njegov lik. Ali kako se zvao? Kako? Sigurno se još uvijek nalazi u bilježnici u koju upisujem pacijente, pomisli. Sjetit ću se kad ga vidim. Jedva je čekala da stigne kući. 55
U Albanyju, Marty Browski uspinjao se stazom prema Gray Manoru, duševnoj bolnici u kojoj se liječio Ned Koelher, čovjek koji je osuđen za praćenje Emily Graham. Nizak, mršav pedesetogodišnjak mrka i odlučna pogleda, Marty se iz policijske postaje uputio na drugi kraj grada kako bi se uvjerio da je Koehler ondje gdje mu je mjesto. Iako nikada nije bilo sporno da se radi o moguće opasnom čovjeku, nešto u tom slučaju oduvijek je mučilo Martyja. Nema sumnje da je Ned Koehler učinio ono što nasilnici često rade: presjekao je telefonske žice kako bi ušutkao alarm u Grahamičinom stanu i pokušao ući u njega. Srećom, sigurnosna kamera visoke tehnologije koju je postavio njezin prijatelj Eric Bailey, frajer, lovaš, s tvrtkom koja prodaje putem Interneta, ne samo da se uključila automatski već je dozvala policiju i snimila fotografiju Koehlera kako, s nožem u ruci, obija bravu na prozoru spavaće sobe! Koehler je, bez sumnje, bio lud. Možda je uvijek bio na granici, a onda ga je majčina smrt gurnula na drugu stranu. Imao je pravo, Joel Lake, propalica kojeg je Grahamova branila, ubio je njegovu majku. Ali Grahamova je bila vraški dobra odvjetnica, Browski reče samom sebi, a naša strana jednostavno nije uspjela predočiti dokaze. Sada je Grahamova bila žrtva još jednog nasilnika, ovaj put u Spring Lakeu. Uvijek sam se pitao kakav je Grahamičin bivši muž, pomisli Browski kad je otvorio glavna vrata na ulazu u bolnicu i ušao u prijamni odjel. Za pultom je bilo nekoliko ljudi koji su čekali da ih netko otprati u prostor pod ključem. Spustio se na stolicu i pogledao uokolo. Zidovi su bili obojeni blijedožutom bojom s prilično neupadljivim ukusnim uzorkom. Po nekoliko naslonjača od umjetne kože smještenih u skupine djelovalo je udobno. Na malim stolićima stajali su časopisi koji su izgleda bili novijeg datuma. Koliko god se trudili razvedriti te prostore, pomisli Browsky, svejedno su odvratni. Svako mjesto s kojega ne možeš otići kad hoćeš, odvratno je. Dok je čekao, uhvati se kako razmišlja o mogućnosti da je uhoda bio, i još uvijek je, Gary Harding White. Obitelj White naraštajima je bila poznata obitelj u Albanyju, ali Gary Harding White nije bio od iste loze kao ostatak klana, koji su redom bili uspješni ljudi. Usprkos povlaštenom podrijetlu, dobrom izgledu i dobrom obrazovanju, Gary ni u čemu nije uspio, a pratio ga je glas da je varalica. I ženskar. Nakon završene poslovne škole na Harvardu, White se skrasio u Albanyju i uključio u obiteljski posao. To nije dugo trajalo.
56
Potom se njegov otac isprsio i pomogao mu otvoriti vlastitu tvrtku, ali i to je propalo. Sada se bavio nečim trećim, ali novčano mu ni to nije išlo. Po gradu su kružile priče da je njegovom ocu dosta da ga potpomaže. Gary White očito se razbjesnio kad je čuo da se njegova bivša žena iznenada obogatila. Svakoga je zaprepastilo to što ju je tužio, a tijekom rasprave bezobzirno je lagao i ispao budala. Browski se pitao je li bio dovoljno ogorčen da bi pokušao uništiti mir Emily Graham napastujući je? I još uvijek to radi? Ali, Koehler je vjerojatno bio opasan. Uostalom, nije li u sudnici napao Emily Graham i pokušao provaliti u njezinu kuću? Međutim, je li on bio nasilnik? Vidjevši da je recepcionarka završila s ljudima koji su čekali oko njezinog stola, prišao joj je i izvadio lisnicu. Držeći značku, rekao je: — Marty Browski, očekuju me. Hoćete li javiti doktoru Shermanu da sam došao ispitati Neda Koehlera. Je li njegov odvjetnik već stigao? — Gospodin Davis maloprije je otišao gore — rekla mu je. Nekoliko minuta poslije, Marty je sjedio za stolom nasuprot Koehleru i Halu Davisu, njegovom odvjetniku. Vrata su bila zatvorena, a stražar ih je promatrao kroz prozorčić. Ned je tip čovjeka kojega bi čovjek rado žalio, ali ne može, pomisli Browski. Koehler, osobito odbojan čovjek, prešao je četrdesetu. Bio je mršav, sitnih očiju i šiljaste brade. Na nekome drugom bi možda rijetka prosijeda kosa djelovala donekle privlačno, ali u njegovom slučaju samo je doprinosila sveukupnom zbrčkanom izgledu. — Kako si, Ned? — pitao je Browski prijateljskim glasom. U Koehlerovim očima pojave se suze. — Nedostaje mi moja majka. Browski je očekivao takav odgovor. — Znam. — Za sve je kriva ona odvjetnica. Ona ga je oslobodila. Trebao bi biti u zatvoru. — Ned, Joel Lake bio je te večeri u vašoj zgradi. Priznao je da je provalio u vaš stan. Ali tvoja je majka bila u kupaonici. Čuo je kako u kadu teče voda. Ona ga nije ni vidjela. Niti je on vidio nju. Tvoja je majka telefonski razgovarala sa svojom sestrom nakon što je Joel viđen da odlazi iz zgrade. — Moja teta nema osjećaj za vrijeme. — Porota je mislila da ima. — Ta Grahamica smotala je porotu oko malog prsta. Možda ih nije smotala, pomisli Browski, ali navela ih je da povjeruju Joelovom prikazu događaja. Malo odvjetnika bilo bi u stanju osloboditi osumnjičenog za ubojstvo, koji priznaje da je bio u stanu žrtve i opljačkao ga otprilike u isto vrijeme kad se ubojstvo dogodilo. — Mrzim Emily Graham, ali nisam je slijedio okolo i fotografirao. 57
— Pokušao si provaliti u njezinu kuću te noći. Imao si nož. — Htio sam je preplašiti. Htio sam da vidi kako je moja majka bila prestrašena kad je vidjela da je uljez uzeo nož. — Samo si je namjeravao preplašiti? — Ne morate odgovoriti na to, Ned — upozori Hal Davis. Koehler se nije obazirao na njega i pogleda Browskog širom otvorenih očiju. — Samo sam je namjeravao prestrašiti. Htio sam da shvati kako se moja majka osjećala kad je pogledala i vidjela... Opet je počeo plakati. — Nedostaje mi moja majka — ponovio je. Davies potapša svog klijenta po ramenu. — Zadovoljni, Marty? — pitao je Browskog kimnuvši stražaru da odvede Koehlera natrag u njegovu ćeliju.
Nick Todd već je deset puta uzeo telefon da nazove Emily Graham i svaki put spustio slušalicu. Kad je budem zamolio da dođe raditi prije nego što smo se dogovorili, naglasit ću koliko posla imamo i činjenicu da je trebamo, pomisli. A onda, čim ona dođe — ja odlazim. Ali ne, zaključi, nije pošteno postupiti tako, a svakako nije pošteno izložiti joj svoj naum prije nego što razgovara s ocem. — U petak ujutro, Walter Todd nazvao je sina na interni telefon. — Jesi li razgovarao s Emily Graham? — Ne još. — Mislim da smo se dogovorili da ćeš za dan-dva otići dolje vidjeti se s njom. — To i namjeravam učiniti — Nick je oklijevao. — Rado bih te pozvao na ručak. S druge strane telefona nasluti se isto oklijevanje. — Koliko se meni čini imamo službeni račun u mnogim restoranima. — Imamo ga u Četiri godišnja doba. Ali ovo ja plaćam, tata. Zajedno su pošli Park avenijom do Pedeset druge ulice. Obojica su se složila da godi nagovještaj toplijeg vremena u zraku nakon onog vlažnog vala hladnoće. Zaključe da je proljeće na vratima. Razgovarali su o tržištu vrijednosnicama. Nitko nije mogao znati hoće li se tvrtke za prodaju putem Interneta oporaviti. Raspravljali su o novinskim naslovima o slučaju u Spring Lakeu. — Zadavio bih ljude koji tragičnu smrt mlade žene pretvaraju u živopisni medijski događaj — rekao je Walter Todd. Kao i obično Četiri godišnja doba bila su puna poznatih lica. U Roštilj sali nalazio se bivši predsjednik zadubljen u razgovor s poznatim izdavačem. Bivši gradonačelnik sjedio je na svojem uobičajenom mjestu. Nick je prepoznao glavešine televizijskih studija i mreža, 58
poznate pisce i poslovne ljude — u vrijeme ručka uobičajenu mješavinu poznatih i bogatih. Zaustavili su se kraj nekoliko stolova da bi pozdravili prijatelje. Nick se trgnuo kad je čuo kako ga otac ponosno predstavlja umirovljenom sucu: — Moj sin i suradnik... Ali kad su sjeli u središnju salu i naručili Perrier, odmah je prešao na stvar. — Dobro, Nick, što se događa? Nicku je bilo grozno kad je vidio da se njegovom ocu zatežu vratni mišići, tračak bijesa u njegovim očima, istinsku bol koja mu se očitovala na licu, kad je čuo namjere svog sina. Konačno je Walter Todd pročistio grlo i rekao: — Znači tako. Prilično odvažna odluka, Nick. Čak i da dobiješ posao u tužiteljstvu Sjedinjenih Država, neće te plaćati toliko koliko sad zarađuješ, znaš to. — Znam, i neću reći da sam tako nesebičan da mi neće nedostajati velika lova. Otrgnuo je komadić peciva i mrvio ga među prstima. — Jasno ti je da se rad u službi zakona ne svodi samo na to da makneš loše momke? Tužit ćeš mnoge ljude koje bi radije branio. — To je nešto s čim ću se morati suočiti. Walter Todd slegne ramenima. — Očigledno je da moram prihvatiti tvoju odluku. Jesi li sretan zbog toga? Nisi. Jesam li ja razočaran? Jesam. Kako brzo će početi taj donkihotovski scenarij? Bijesan si ko ris zbog toga, pomisli Nick, ali to je bilo očekivano. Stigao je šef sale s jelovnicima i izrecitirao koje specijalitete danas imaju na ponudi. Kao dugogodišnji zaposlenik Četiri godišnja doba, dobroćudno im se smješkao. — Uvijek je zadovoljstvo vidjeti dva gospodina Todda zajedno na ručku. Naručili su, a kad se konobar dovoljno odmaknuo da ih ne može čuti, Walter Todd tužno se nasmiješio. — Kafić na sudu nije na popisu najboljih lokala, Nick. Laknulo mu je kad je vidio da se njegov otac otac oporavio od udarca. — No, valjda ćeš me koji put pozvati ovamo na pošteni ručak, tata. — Razmislit ću o tome. Jesi li već razgovarao o tome sa svojom majkom? — Ne, nisam. — Uzrujavala se jer je znala da te nešto strašno muči. Laknut će joj kad čuje da se ne radi o nekoj tajanstvenoj bolesti. Moram priznati da je i meni lakše. Dvojica muškaraca pogledala su se preko stola, izgledali su kao odraz u zrcalu, jedinu razliku ostavili su neizbježni tragovi trideset godina dužeg starenja. Široka ramena, vitka njegovana tijela, kosa boje pijeska koja je kod starijeg muškarca bila potpuno sijeda. Nagovještaj 59
bora na Nickovom čelu, duboke bore na očevom. Snažne vilice i smeđe oči. Oči Waltera Todda bile su uokvirene naočalama bez okvira, Nickove oči bile su življe boje, a izraz više upitan nego strog. — Ti si vraški dobar branitelj, Nick, najbolji. Poslije mene, naravno. Kad odeš, u tvrtki će ostati prilično velika praznina. Dobrih odvjetnika ima koliko hoćeš. Dobrog branitelja, ako baš hoćeš veoma, veoma dobrog, nije lako naći. — Znam, ali Emily Graham će je popuniti. Ja jednostavno to ne volim. Počeo sam griješiti. Osjećam to. Ona osjeća jednaku strast prema tom poslu kao i ti, ali kad odem dolje do nje, morat ću joj reći da će biti više opterećena poslom nego što je očekivala, barem neko vrijeme. — Kad se spremaš otići? — Čim Emily Graham bude mogla preuzeti moj ured. U prijelaznom razdoblju, preselit ću svoje stvari u jedan manji. Walter Todd kimne. — Ako se bude bunila zbog dolaska prije prvoga svibnja? — Onda ću, naravno, pričekati. Neće se buniti da dođe ranije, pomisli Nick. Bez obzira na to koliko me to stajalo, ja ću se pobrinuti za to.
U petak ujutro, točno u osam, počelo je cviljenje i lupanje. Pogledavši kroz kuhinjski prozor dok je kuhala kavu, Emily se zgrozi vidjevši kako uništavaju cvjetne lijehe, ukrasno grmlje i travnjak. S uzdahom se sjeti da su uništili i sustav za zalijevanje. Bilo je očito da će morati dogovoriti skupo preuređenje zemljišta. Neka bude, pomisli noseći kavu vraćajući se na kat da se otušira i odjene. Četrdeset minuta poslije, smjestila se na dvosjed u radnoj sobi, s drugom kavom u ruci i bilježnicom. Knjiga Sjećanja na djevojaštvo i dalje je bila pravo blago za pronalaženje podataka iz prošlosti. Spisateljica, Phyllis Gates ljeti je dolazila u Spring Lake još tri godine nakon Madelineinog nestanka. U dnevničkom zapisu iz 1893. osvrnula se na strahovanje da se Letitia Gregg možda utopila. Letitia je voljela plivati i bila je veoma odvažna. 5. kolovoza bilo je vruće i sparno. Plaža je bila krcata posjetiteljima, a more je bilo strašno uzburkano. Sredinom popodneva, Letitia je bila sama u kući. Njezina majka otišla je u posjete, a kućna pomoćnica imala je slobodan dan. Nije bilo Letitijinog kupaćeg kostima zbog čega se vjerovalo da je sama otišla baciti se u more kako bi se rashladila. Nakon nestanka Madeline Shapley prije dvije godine, tuga koja je zahvatila cijelu sredinu gotovo je opipljiva, svuda je prisutan strah. Budući da more nije izbacilo Letitijino tijelo, uvijek postoji mogućnost da je na putu do plaže, ili na povratku kući, postala žrtva nekog zločinca. 60
Majka je počela strašno paziti na mene, bez pratnje ne pušta me ni prošetati ulicom. Bit će mi drago kad se na kraju sezone vratim u Philadelphiju. Autorica je nastavila: Sjećam se da smo se mi mladi sastajali jedni kod drugih na verandama neprestano raspravljajući o tome što se moglo dogoditi Madeline i Letitiji. Od mladih momaka dolazili su: Alan Carter, rođak Douglasa Cartera, i Edgar Netyman. Uvijek sam osjećala da ta dva mladića veže tiha tuga, jer Letitia je bila veoma draga Edgaru, a svi smo znali da je Alan bio očaran Madeline, iako se u vrijeme kad je nestala, trebala zaručiti s Douglasom. Drugi je član naše skupine veoma potištena Ellen Swain. Ona je bila Letitijina najbolja prijateljica i strašno joj nedostaje. U to vrijeme, Hanry Gates, brucoš na Yaleu, počeo je navraćati sve češće. Već sam u srcu odlučila da ću se udati za njega, ali, naravno, u to doba mlade dame bile su u ponašanju veoma pristojne i oprezne. Nisam smjela pokazati svoje osjećaje prema Henryju dok nisam bila potpuno sigurna da je on zaljubljen u mene. Poslije smo se godinama šalili na taj račun. Imajući na umu neobuzdano ponašanje današnje mladeži, slažemo se da je naše udvaranje bilo mnogo privlačnije. I ta je knjiga izašla 1938., pomisli Emily. Pitam se što bi Emily mislila o načinu udvaranja, i još koječega, današnjeg naraštaja. Na sljedećim stranicama, gdje se autorica prisjećala ljeta 1894. i 1895. i sve dublje veze s Henryjem Gatesom, često je spominjala imena drugih mladih ljudi. Sva imena pribilježila je u svoju bilježnicu. To bi bili Madelineini suvremenici. Posljednja bilješka napisana je 4. travnja 1896. Grozna tragedija. Prošli tjedan u Spring Lakeu nestala je Ellen Swain. Vraćala se kući iz posjeta gospođi Carter, čije je oduvijek osjetljivo srce ozbiljno oslabilo nakon samoubojstva njezinog jedinca Douglasa. Danas se vjeruje da Letitia nije nestala zato jer se utopila, već da su sve tri prijateljice žrtve zločina. Majka je raskinula ugovor o najmu kuće u kojoj smo uvijek ljetovali. Rekla je da me ni u kojem slučaju neće izlagati opasnosti. Ovoga ljeta namjeravamo ići u Newport. Ali, Spring Lake će mi jako nedostajati. Autorica je završila: Tajanstveni nestanci s vremenom su potakli mnoge uzbudljive priče. Ostaci koje je more izbacilo u Manasguanu mogli bi biti ostaci Letitije Gregg. Rođak Mallardovih kleo se da je u New Yorku vidio Ellen Swaine kako šeće ruku pod ruku s nekim zgodnim muškarcem. Neki ljudi povjerovali su u tu priču, budući da Ellen nije imala sretan obiteljski život. Njezini roditelji bili su veoma zahtjevni i uvijek su nešto prigovarali. Nas nekoliko kojima se povjeravala i koji smo znali za
61
njezinu ljubav prema Edgaru Neumanu, nismo povjerovali u to da je s nekim pobjegla u New York. Henry i ja vjenčali smo se 1896. i deset godina poslije vratili smo se u Spring Lake s naše troje djece da ponovno osjetimo čari otmjenog života koji vode gosti ovog oduvijek veoma poznatog ljetovališta. Emily zatvori knjigu i spusti je na dvosjed. Kao da je putovala kroz vrijeme, pomisli. Digla se i protegnula odjednom svjesna koliko je dugo nepomično sjedila. Iznenadila se kad je vidjela da je već skoro podne. Razbudit ću se kad udahnem malo zraka, pomisli. Pošla je do ulaznih vrata, otvorila ih i izašla na verandu. Na grmlju i travi već se vidio učinak sjajnog sunca i blagog povjetarca. Djelovali su zelenije, bujnije, spremni za rast i širenje. Do kraja sljedećeg mjeseca sve mogu staviti natrag na verandu, pomisli. Ovdje će biti divno sjediti. Dvadeset sedam komada izvornog pletenog namještaja bilo je spremljeno u potkrovlju spremišta za kočiju. — Zapakirani su u najlon — rekli su joj Kiernanovi. — Ali popravljeni su i uređeni, s jastučićima presvučenim novom tkaninom za koju vjerujemo da je vjerna preslika izvornoga cvjetnog uzorka. Komplet su činili naslonjači, počivaljke, stolci i stolovi. Možda su neki od njih korišteni na svečanom ručku povodom proslave Madelineinog devetnaestog, i posljednjeg, rođendana, pomisli Emily. A Madeline je možda sjedila na jednoj od tih stolica čekajući da joj Douglas donese zaručnički prsten. Osjećam se tako bliska svima njima, pomisli. Oživjeli su u toj knjizi. Iako udaljen jedan blok kuća, oceanski zrak bio je oštar i prodoran. Nevoljko se vrati u kuću, a onda shvati da još nije spremna započeti novi krug čitanja. Odluči otići na dugačku šetnju obalom, a onda će, na putu kući, u gradu pojesti sendvič. Dva sata poslije, kad se osvježena vratila kući, osjećajući da joj se glava razbistrila, na telefonskoj sekretarici našla je dvije poruke. Prva je bila od Willa Stafforda. — Hoćete li me nazvati, Emily? Moram vam nešto reći. Druga je bila od Nicholasa Todda. — Moram se sastati s vama, Emily. Nadam se da me u subotu ili nedjelju u neko doba možete primiti. Veoma je važno da raspravimo o nekim stvarima. Moj izravni telefon je 212-555-0857. Stafford je bio u svom uredu. — Razgovarao sam s gospođom Lawrence, Emily — rekao je. — Voljela bi da im se poslije zadušnice pridružite na ručku.-Rekao sam joj da namjeravate ići. — To je jako ljubazno od nje.
62
— Želi vas upoznati. Dopustite mi da dođem po vas pa ćemo zajedno otići na misu, a potom do Lawrenceovih. Mogu vas upoznati s nekim ljudima iz grada. — Rado. — Dobro. Onda sutra ujutro oko dvadeset do jedanaest. — Bit ću spremna. Hvala. Nazvala je broj Nicka Todda. Nadam se da se nisu predomislili u vezi s mojim zapošljavanjem, pomisli zabrinuto. Pozli joj od same pomisli na to. Nick se javio na prvo zvono. — Pratimo vijesti. To baš nije ugodno useljenje. Nadam se da se niste previše uzrujali. Razabrala je napetost u njegovom glasu. — Više rastužila nego uzrujala — odgovori. — Ostavili ste poruku da se moramo naći. Je li se vaš otac predomislio oko mog zapošljavanja? Njegov smijeh bio je istovremeno i spontan, i umirujući. — Niste mogli biti dalje od istine. Jeste li sutra za ručak, ili za večeru? Ili vam više odgovara nedjelja? Emily razmisli. Sutra je prvo zadušnica, a potom ručak u kući Lawrenceovih. I želim dovrštiti te knjige kako bih ih vratila doktoru Wilcoxu, pomisli. — Više mi odgovara ručak u nedjelju — reče. — Naći ću gdje da odemo i moliti da nam ostave stol. U pola šest pozvonio je jedan iz skupine forenzičara. — Završili smo, gospođice Graham. Nitko drugi nije pokopan ovdje. Emily se iznenadi što joj je toliko laknulo. Shvati da je očekivala da će pronaći tijela Letitije Gregg i Ellen Swain. Lice, ruke i odjeća iskusnog policajca bile su pune blata. Djelovao je umorno i promrzlo. — Ružan posao, sve ovo — rekao je. — Ali sada će možda prestati sve te priče o reinkarniranom serijskom ubojici. — Iskreno se nadam. Ali zašto onda imam osjećaj da će se samo pojačati, pomisli Emily dok je zahvaljivala policajcu. Potom zatvori i zaključa vrata prije nego što padne mrak koji se brzo spuštao.
Obuzima me predosjećaj opasnosti. Slično sam se osjećao kad me je Ellen Swain povezala s Letitijinom smrti. Tada sam djelovao brzo. Bilo je nepromišljeno i glupo od mene što sam se prije pet godina obratio doktorici Madden. Što sam mislio? Naravno, nisam joj mogao dopustiti da me hipnotizira. Tko zna što sam sve mogao nesvjesno izbrbljati otkrivajući joj svoje misli. 63
Samo primamljiva mogućnost da se izravno vratim u svoju prijašnju inkarnaciju, nagnala me da je posjetim. Hoće li se sjetiti da ju je prije pet godina jedan klijent zamolio da ga vrati u 1891.? Moguće, zaključi i zgrozi se. Hoće li smatrati da je razgovor koji je tada vođen u njezinoj ordinaciji, između pacijenta i psihologa, strogo povjerljiv? Možda. Ili će ipak zaključiti da je njezina dužnost uzeti telefon, nazvati policiju i reći: — Prije pet godina bila sam zamoljena da muškarca iz Spring Lakea vratim u 1891. Tražio je točno određeni datum. Rekla sam mu da to neće biti moguće ukoliko doista nije živio u to doba. Mogao si je predočiti doktoricu Madden, nezine pametne oči koje gledaju ravno u njega. Bio je to pravi izazov za nju, a bila je i znatiželjna. Sjeti se da je Ellen Swain umrla zbog znatiželje. — Zatim sam — mogla bi dr. Madden reći policiji — svog pacijenta pokušala hipnotizirati. Prilično se uznemirio i naglo otišao iz ordinacije. To možda i nije važno, ali osjetila sam potrebu da vam prenesem tu obavijest. On se zove... Ne smije dopustiti doktorici Madden da obavi taj razgovor! Ne može se izložiti toj opasnosti. Poput Ellen Swain, ona će ubrzo shvatiti da je bilo kakvo saznanje o meni opasno, čak pogibeljno.
SUBOTA, 24. OŽUJKA Nikada nisam pročitala veću glupost. Rachel Wilcox prezrivo spusti jutarnje novine na stolić i odgurne ih. — Reinkarnacija serijskog ubojice! Za Boga miloga, zar ti novinari misle da doista možemo svašta progutati? Već godinama su Clayton i Rachel Wilcox svaki dan primali dva primjerka: The Asbury Park Pressa, i The New York Timesa. I on je, kao i ona, čitao The Asbury Park Press. — Meni se čini da novine jasno kažu da je u četvrtak tužiocu postavljeno pitanje o pojavi reinkarnacije serijskog ubojice. U onome što sam pročitao nema ni traga tome da bi The Asbury Park Press vjerovao u tu mogućnost. Nije mu odgovorila. Ništa čudno, pomisli Clayton. Rachel se odvratno ponašala otkako je u četvrtak popodne nazvao detektiv Duggan. Ona se spremala van, a on je birao knjige za Emily Graham. Rachel je razbjesnio prijedlog da se svi oni koji su bili u domu Lawrenceovih noć
64
prije Marthinog nestanka okupe zajedno na jednom mjestu gdje će ih policija ispitati. Ponovno. — Stvarno je gad od čovjeka! — bjesnjela je. — Misli li on da će odjednom netko od vas izlanuti priznanje ili prstom pokazati na nekoga drugoga? Clayton Wilcox zlobno se naslađivao činjenicom da Rachel očito nije palo na pamet da bi netko i nju mogao osumnjičiti za Marthinu smrt. Došao je u iskušenje da joj ukaže na to i veli: — Rachel ti si veoma snažna žena. U sebi nosiš bijes koji neprestano čeka da ga pustiš s uzice.'Nagonski mrziš lijepe mlade žene dugačke plave kose, a ja ti ne moram reći zbog čega. Nakon dvadeset sedam godina još uvijek mu je povremeno pod nos stavila pustolovinu s Helen s početka njihovog braka. Rachel je imala pravo, u to vrijeme samo zahvaljujući njoj spašena je njegova akademska karijera. Kad su se studentskim gradom počele širiti glasine, mogao je izgubiti namještenje. Rachel je napala nastavnika koji je proširio »trač« i lagala je kako bi zaštitila muža kad je netko drugi tvrdio da ga je s Helen vidio u hotelu. Uživao je u svojoj akademskoj karijeri. Još uvijek je redovito objavljivao radove u znanstvenim časopisima i uživao ugled u akademskoj zajednici. Hvala Bogu, ni Rachel, ni itko drugi s koledža Enoch, nisu znali zašto je s mjesta predsjednika otišao u prijevremenu mirovinu. Clayton gurne stolac i ustane. — Uvjeren sam da će misa biti dobro posjećena — rekao je. Predlažem da odemo prije deset i trideset kako bismo sigurno dobili mjesta. — Mislim da smo se to dogovorili jučer navečer. — Valjda jesmo. Okrenuo se da pobjegne u svoju radnu sobu, ali zaustavi ga pitanje koje mu je dobacila. — Kamo si išao prošle noći? — pitala je. Polako se okrenuo prema njoj. — Kad smo pogledali vijesti, pokušao sam se opet baciti na pisanje romana, ali boljela me glava. Otišao sam na dugačku šetnju, koja je, siguran sam da će ti biti drago kad to čuješ, pomogla. Kad sam se vratio kući, osjećao sam se mnogo bolje. — Izgleda da u čudno vrijeme dobivaš te glavobolje, je li, Clayton? — pitala je Rachel otvorivši svoj primjerak The New York Timesa.
Will Stafford ozbiljno je mislio kad je, probudivši se, odlučio, umjesto jaja sa slaninom, ili kobasica i peciva, za doručak pojesti zobene pahuljice. Zašto držim te stvari u hladnjaku, pitao se sat kasnije, kad je, nakon vježbanja na sobnom biciklu i traci za hodanje u prostoriji za 65
vježbanje, odjeven u odjeću za vježbanje, u kuhinji pripremao pečena jaja s kobasicom. Dok je jeo, čitao je New York Post. Pisac članka zatražio je mišljenje parapsihologa koji je predavao na Novoj školi o mogućnosti da se serijski ubojica s kraja devetnaestog stoljeća reinkarnirao. Parapsiholog je rekao da on ne vjeruje da se itko može vratiti s potpuno istom naravi — zločinačkom ili nekom drugom. Ponekad se prenesu fizičke osobine, objasnio je. Ponekad se s novom osobom pojavi neka osobita, gotovo čudesno razvijena nadarenost. Mozart je, na primjer, bio glazbeni genij već u trećoj godini. Gotovo sigurno, emocionalni teret od ranijih inkarnacija, može biti razlog zašto se neke osobe suočavaju s naizgled neobjašnjivim emocionalnim poteškoćama i opsjednutostima. Drugi članak iznio je mogućnost da je ubojstvo Madeline Shapley 1891. možda bilo djelo Jacka Trbosjeka. Vremenski okvir je odgovarao. Nikada nije bio uhvaćen, ali njegovi strašni zločini u Engleskoj naglo su prestali i uvijek je postojala pretpostavka da je otišao u New York. Treći članak oprezno je podsjećao čitatelje da, iako su druge dvije mlade žene nestale iz Spring Lakea 1890-tih, nije bilo pouzdanih dokaza da je ijedna od njih ubijena. Kimajući glavom, Will je ustao i, kao na zapovijed, odnio suđe u sudoper i počeo spremati kuhinju. Pogledao je u hladnjak i provjerio ima li dovoljno sira. Danas popodne, kad ih Duggan sve okupi ovdje, to svakako neće biti društveni događaj, pomisli, ali on će poslužiti malo sira i krekere i svakome punuditi čašu vina ili šalicu kave. Dvoumio se bi li pozvao Emily Graham na večeru. On je, svakako, prati u crkvu i Lawrenceovima na ručak, ali shvati da bi veoma volio neko vrijeme provesti s njom nasamo. Veoma zanimljiva i privlačna dama. Možda bi joj mogao ponuditi da ovdje skuha večeru. Da se pokaže, pomisli smješkajući se. U četvrtak, za ručkom, Natalie ga je zadirkivala da se ljudi odavde trgaju da budu pozvani njemu na večeru. Doista sam izvrstan kuhar, prizna sam sebi. Ne, bolje rečeno vrhunski kuhar! Otišao je u dnevnu sobu provjeriti je li sve na svom mjestu. Na zidu koji je vodio na ostakljenu verandu visjela je slika kuće onakve kakva je bila kad ju je kupio: oštećena krova, rasklimana trijema, oljuštenih kapaka. Unutrašnjost je izgledala jednako loše, čak gore. Za građevinske radove, unajmio je poduzetnika, ostalo je radio sam. Potrošio je godine na to, ali napravio je savršeno zadovoljavajući posao. Bila je to jedna od manjih kuća, jedna od onih označenih kao »stara, skromna, prikladna za stanovanje tijekom cijele godine«. Bilo mu je zgodno što raskošne zgrade više nisu bile u modi. Na mjesnom tržištu
66
nekretninama neprestano je vladala potražnja za kućama poput njegove. Zazvonio je telefon. Will se javio veselo pozdravivši, a kada je shvatio tko zove, čvršće stisnu slušalicu. — Dobro sam, tata — rekao je. — Kako si ti? Zar nikada neće shvatiti poruku, pitao se slušajući isprekidani glas svog oca koji mu je govorio da se prilično dobro oporavio od posljednjeg kruga kemoterapije i da jedva čeka da se uskoro ponovno vide. — Previše vremena je prošlo, Will — rekao je njegov otac. — Zaista previše. Prošle godine konačno je popustio i otišao s njim na večeru u Princeton. Njegov se otac pokušavao ispričati što ga tolike godine nije ni jednom nazvao. — Nisam bio uz tebe kad si me trebao, sine — rekao je. — Stalno zabrinut zbog posla, stalno zauzet, znaš kako je to. — Prilično sam zauzet, tata — rekao je sada. — O, šteta. Možda za mjesec dana ili tako nekako? Volio bih vidjeti tvoju kuću. Znali smo se dobro provesti u Spring Lakeu, dok smo tvoja majka i ja odsjedali u Essexu i Sussexu. — Moram juriti, tata. Do viđenja. Kao što se uvijek događalo kad bi ga nazvao otac, Willa preplave sjećanja na prošlost i izazovu veliku bol. U tišini je čekao da ga to prođe, a onda polako krene stubama na kat odjenuti se za zadušnicu u spomen na Marthu Lawrence.
Kad se Robert Prieze nakon jutarnjeg trčanja vratio kući, u kuhinji je našao ženu koja je već jela svoj uobičajeno mršav doručak: sok, kavu i jednu jedinu krišku tosta bez maslaca. — Rano si ustala — primijetio je. — Ćula sam te kako se motaš i više nisam mogla zaspati. Časna riječ, Bob, prošle si noći imao noćne more. Morala sam te buditi. Sjećaš se? Sjećanje. Počela ga je plašiti ta riječ. U posljednje vrijeme to mu se opet događa. Te praznine kad se nije mogao sjetiti što se po nekoliko sati događalo, ili čak cijelo popodne. Na primjer, prošle noći. Iz restorana je u pola dvanaest autom krenuo kući. Doma je došao tek u jedan. Pitao se gdje je bio tih sat vremena. Prošli tjedan imao je nešto, a nije se čak ni sjećao da je to obukao. Ti uznemirujući događaji počeli su dok je bio tinejdžer. Prvo je počeo mjesečariti, zatim su počela razdoblja kad je otkrio da mu nedostaje po nekoliko sati, a nije si mogao objasniti gdje je bio. Nikada nikome nije govorio o tome. Nije htio da ljudi misle da je luđak. To nije bilo teško sakriti. Njegovi majka i otac uvijek su bili zaokupljeni 67
sobom i svojim poslom. Od njega su zahtijevali da bude uredan, da se pristojno ponaša i da u školi ima dobre ocjene. Inače im je bilo potpuno svejedno što radi. Uvijek je patio od nesanice. Bilo mu je dovoljno tri sata spavanja. Ponekad bi sjedio i do kasno u noć čitao, drugi put bi otišao u krevet pa ustao i otišao dolje u knjižnicu. Ako je imao sreće, zadrijemao bi nad knjigom. Nakon fakulteta to se počelo rjeđe događati, a onda je nakon nekoliko godina potpuno prestalo. Posljednjih pet godina počelo je opet, a sada mu se to događalo sve češće. Znao je što je tome uzrok: restoran, najveća pogreška njegovog života. Bio je to krvavo zarađen novac. Stres je ponovno uzrokovao razdoblja praznina u njegovom sjećanju. To mora biti to, zaključi. Čak nije rekao Natalie da je prije tri mjeseca dao restoran na prodaju. Znao je da bi ga svaki dan proganjala da čuje zanima li se tko za njega. A ako ne, zašto ne? Zatim bi započela prodiku o tome kako je uopće bilo glupo što ga je kupio. Jučer popodne nazvao je posrednik za prodaju nekretnina. Rekao je da je Dom Bonetti, koji je nekada vodio »Peraju i šapu«, restoran s četiri zvjezdice na sjeveru New Jersevja, zagrizao. Bonetti ga je prodao, preselio je u Bay Head i sada ima previše slobodnog vremena. Zapravo, nije samo zagrizao, i više od toga. Već je dao i ponudu. Bit će mi dobro čim ga prodam, obeća Frieze samom sebi. — Namjeravaš li natočiti tu kavu, Bobby, ili ćeš samo stajati ondje držeći šalicu? — šalila se Natalie. — Valjda ću je natočiti. Znao je da je Natalie muka od njegovog ponašanja, ali uglavnom se nije žalila. Sjajno je izgledala, čak i s raspuštenom kosom i bez šminke u tom starom samtenom ogrtaču koji je mrzila. Nagnuo se i poljubio je u tjeme. — Spontani izljev ljubavi. Nešto što se već dugo nije dogodilo — rekla je. — Znam. Samo se radi o tome da sam pod velikim pritiskom. Odluči reći joj za zanimljivu ponudu. — Oglasio sam prodaju Izletnika. Možda imamo kupca. — Bobby, divno! Skočila je i zagrlila ga. — Hoćeš li vratiti uloženi novac? — Uglavnom, čak si mogu dopustiti malo cjenkanja. Čim je to rekao, Bob Frieze znao je da se zaletio. — Onda mi obećaj da ćeš, kad se to riješi, prodati ovu kuću i da ćemo se preseliti na Manhattan. — Obećajem. I ja želim otići odavde, pomisli. Moram otići odavde. — Mislim da moramo ranije otići na zadušnicu. Nisi zaboravio na to, zar ne? 68
— Teško. A nakon toga, pomisli, vratit ćemo se u kuću Lawrenceovih gdje nisam bio od one noći kad sam toliko vremena proveo razgovarajući s Marthom. Potom idemo u Staffordovu kuću gdje će nas Duggan ispitivati što smo radili rano ujutro poslije zabave. Užasavao se oba skupa. Poteškoća je bila u tome što se sjećao zabave, ali ne i onoga što je uslijedilo. Rano ujutro sljedećeg jutra imao je jednu od tih zgoda. Nije došao k sebi sve dok se nije našao u kupaonici pod tušem. Sjećao se da su mu ruke bile prljave, a po trapericama i majici imao je ostatke blata. Namjeravao je tog jutra raditi u vrtu. To mu je bio jedini hobi i uvijek ga je smirivao. Siguran sam da sam to jutro radio u vrtu, sam sebi je govorio, odlazeći na kat odjenuti se za zadušnicu za Marthu Lawrence, i svakako ću to reći Dugganu.
Kao što je obećao, Will Stafford u subotu ujutro došao je po Emily točno u 10 i 40. Čekala ga je dolje, i već je pripremila torbicu i rukavice na stoliću u predvorju. Zaključi da je prava sreća što si je u Spring Lake ponijela novi crnobijeli pepita kostim, budući da je druga odjeća koju je uzela sa sobom uglavnom bila sportska. Will je očito, kao i ona, imao osjećaj kako se treba odjenuti. Prošle srijede, kod potpisivanja ugovora, imao je sportsku jaknu, danas je odabrao odjeću prikladnu za ovu prigodu: tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i zagasitoplavu kravatu. — Lijepo izgledate — rekao je tiho. — Samo bih volio da smo se uredili za neku drugu prigodu. —I ja. Pokazao je prema dvorištu iza kuće. — Vidim da radnici zatrpavaju rupu ondje. Jesu li zadovoljni što više ništa nije nađeno? — Da, jesu. — Dobro. Bilo bi dobro da krenemo. Kad je Emily uzela torbicu i namjestila alarm, Will se nasmijao. — Zašto imam osjećaj da vas uvijek požurujem? Neki dan dignuo sam vas od doručka da dođete posljednji put pregledati kuću. Da ste znali što će se dogoditi, biste li odustali od kupnje? — Vjerovali ili ne, to mi uopće nije palo na pamet. — To je dobro. Uzeo ju je pod ruku i krenuli su niz stube, a Emily shvati da joj to pruža veliku emocionalnu i fizičku sigurnost. 69
Posljednji dani bili su veoma naporni, pomisli. Možda nisam ni svjesna koliko me to iscrpilo. I više od toga, zaključi kad je Will otvorio vrata automobila, a ona kliznula na suvozačevo mjesto. Ludo, ali na neki način, ovo nije zadušnica samo za Marthu Lawrence. Ona je i za Madeline. Kad je Will sjeo za upravljač, rekla mu je što osjeća, a potom je dodala: — Proganja me pomisao na to da se, odlaskom na zadušnicu koja se služi za djevojku koju nisam ni poznavala, ponašam kao voajer. Iskreno, to me je mučilo, ali sada mi se čini nekako drukčije. — Na koji to način, drukčije? — Vjerujem u vječni život, da postoji raj. Drago mi je kad pomislim da su te dvije mlade djevojke, koje su u posljednjim trenucima svog života sigurno bile strašno prestrašene, koje su ubijene u razmaku od sto godina, a njihova tijela bačena u moje dvorište, sada zajedno. Želim vjerovati da su sada na »mjestu gdje vlada okrepa, svjetlost i mir« kako kaže Biblija. — Što mislite, gdje je sada njihov ubojica? — pitao je Will upalivši auto. — I kakva će jednog dana biti njegova sudbina? Zapanjena, Emily se okrene i zagleda u njega. — Will, sigurno želite reći ubojice! Dva različita čovjeka. Pogledao ju je i nasmijao se. — Dragi Bože, Emily, počinjem se izražavati kao oni šašavi novinari tabloida. Naravno da mislim ubojice. Dvojica. Množina. Jedan odavno mrtav. Drugi, vjerojatno, tu negdje. Nekoliko minuta, koliko im je trebalo da se provezu oko jezera i dok im se na vidiku nije pojavila crkva Sv. Katarina, šutjeli su. Radilo se o iznimnoj građevini u romaničkom stilu s kupolom. Emily je znala da ju je 1901. sagradio jedan bogataš u spomen na svoju preminulu sedamnaestogodišnju kćer. Stoga joj se činilo da je to veoma prikladno mjesto za ovu misu. Ugledali su nepreglednu rijeku vozila, koja se približavala crkvi i parkira oko nje. — Pitam se je li Marthin ubojica u jednom od ovih automobila, Will? — reče Emily. — Ako je iz Spring Lakea, kao što policija misli, čisto sumnjam da bi bio toliko odvažan da se ne pojavi ovdje. Da ne dođe tugovati s obitelji, odmah bi upao u oči. Tugovati s obitelji, pomisli Emily. Pitam se tko je od Madelineinih prijatelja, krvavih ruku, prije sto godina tugovao s našom obitelji.
70
U subotu ujutro u jedanaest, Joan Hodges spremala se u frizerski salon na trajnu kad je zazvonio telefon. Zvala je Esther, sestra doktorice Madden, iz Connecticuta. Imala je zabrinut glas. — Joan, je li Lillian ovaj vikend nekamo otišla? — Ne. — Pokušavala sam je dobiti jučer oko pola dvanaest navečer. Kad se nije javila, mislila sam da je možda izašla s prijateljima nakon predavanja, ali jutros sam dvaput zvala i još uvijek se ne javlja. — Ponekad isključi telefon. Novinari joj dosađuju radi istrage o ubojstvu pa je vjerojatno upravo to učinila. Otići ću do nje vidjeti je li sve u redu. Joan je nastojala govoriti smireno iako su i nju samu mučile zle slutnje. — Ne bih vas htjela gnjaviti. — Ne gnjavite me. To je petnaest minuta vožnje. Potpuno zaboravivši na dogovor kod frizera, Joan se odvezla najbrže što se usudila. Mučnina u želucu i knedl u grlu odavali su strah koji je nastojala suzbiti. Nešto je pošlo po zlu. Znala je to. Kuća doktorice Madden bila je smještena na prostranom zemljištu veličine pola jutra u Ulici Laurel, tri bloka udaljena od oceana. Dan je tako lijep, pomisli Joan kad se popela na prilazni put. Daj Bože da je otišla na dugačku šetnju. Ili da je zaboravila namjestiti zvonjavu na telefonu. Kad se Joan približila kući, vidjela je da su zavjese u spavaćoj sobi spuštene, a da su novine na trijemu pred kućom. Drhtavim rukama, počela je kopati po torbici u potrazi za ključem od ureda. Znala je da je, u slučaju da je doktorica Madden zaključala vrata koja su spajala uredske prostorije s ostalim dijelom kuće, u pisaćem stolu sakriven rezervni ključ. Ušla je u malo predvorje. Zbog sunčeve svjetlosti, nije vidjela da su u ordinaciji upaljena svjetla. Znojnih dlanova, teško dišući, ušla je u svoj ured. Ladice kartoteke bile su otvorene. Kartoni su bili izvađeni, ispražnjeni, porazbacani okolo, a njihov sadržaj istresen po cijelom podu. Budući da su se njezine noge oduprle namjeri da pobjegne, Joan je ušla u ordinaciju doktorice Madden. Vrisak koji je izletio iz nje, na usnama se pretvori u bolni jauk. Tijelo doktorice Madden ležalo je preko stola, glava joj je bila nagnuta na stranu, a ruke stisnute kao da nešto drži. Oči su joj bile otvorene i izbuljene, usne razmaknute kao da još uvijek pokušava uhvatiti zraka. Oko vrata bilo joj je čvrsto zavezano uže. Joan se ne sjeća kako je otrčala iz ureda, niz stube trijema, preko travnjaka do pločnika, cijelim putem vičući. Kada je ponovno došla k 71
sebi, bila je okružena susjedima Lillian Madden, koji su dotrčali iz svojih domova, privučeni njezinim histeričnim krikovima. Kad su joj koljena otkazala, a blažena tama izbrisala stravičnu sliku ubijene prijateljice i poslodavke, Joaninom glavom prostruji jedna misao: Doktorica Madden je vjerovala da se ljudi koji umru nasilnom smrću veoma brzo vraćaju u novoj inkarnaciji. Ako je to točno, pitam se kad će se ona vratiti?
Stvarno su divni, pomisli Emily. Ona i Will Stafford upravo su stigli u kuću Lawrenceovih gdje su u prostranoj dnevnoj sobi stojeći jedno do drugoga domaćini dočekivali goste. Ondje su zajedno stajali, pozdravljali goste i primali izraze sućuti: Marthini djed i baka, najstariji Lawrenci, sijedi i uspravni osamdesetodogišnjaci; Marthini roditelji, George i Amanda Lawrence, otmjeni par blizu šezdesete; njihova druga kći, Christina, mlađa inačica svoje majke i Christinin muž. Njihovo dostojanstveno i smireno ponašanje tijekom zadušnice, zadivilo je Emily. Ona i Will sjedili su u klupi koja je stajala okomito na onu u kojoj se nalazila obitelj pa ih je mogla dobro vidjeti. Iako su im oči bile pune suza, svi su smireno i pozorno sjedili prateći misu. Christine je sjedila pokraj roditelja, držeći na rukama svoje novorođenče, Marthinu imenjakinju. Kad je jedna od Marthinih prijateljica prisjećajući je se briznula u plač, Emily osjeti da se i njezine oči pune suzama. U tom trenutku, vidjela je kako Amanda Lawrence pruža ruke i uzima dijete od Christine. Čvrsto ju je privila uza se, nježno stisnuvši dječju glavicu uz vrat. Poljubio sam je, a ona, ljubeći me, nije mogla znati da je moj poljubac namijenjen njezinoj sestri položenoj ispod dubokog snijega. Promatrajući kako Amanda Lawrence pronalazi utjehu u tek rođenoj unučici, dok se služi misa za njezinu ubijenu kćer, Emily se sjeti tužnih stihova Jamesa Russella Lowella. Will je upozna s njima. Odmah su shvatili tko je. — Ista stvar dogodila se u vašoj obitelji prije četiri naraštaja — rekao je Marthin otac. — Samo se molimo da će onaj tko je uzeo život naše Marthe biti doveden pred lice pravde. — Ako zanemarimo ove gluposti o reinkarnaciji, mislite li da je Marthina smrt trebala biti oponašanje onoga što se dogodilo Madeline Shapley? — pitala je Amanda Lawrence. — Da, mislim, — odgovori Emily. — Ja čak vjerujem da postoji pisano priznanje ili izjava koju je današnji ubojica pronašao. Kopam po raznim zapisima i knjigama 72
nastojeći dobiti sliku o Madeline i njezinim prijateljima. Tražim bilo što što se odnosi na nju, možda neke dojmove koje je ostavila na ljude koji su živjeli u njezino doba. George i Amanda Lawrence izmijeniše poglede, a onda se on okrenu svojim roditeljima. — Majko, nemaš li ti dosta albuma sa slikama i drugih uspomena iz vremena tvoje bake? — O, da, dušo. Sve je spremljeno u onoj vitrini na tavanu. Moja baka s majčine strane, Julia Gordon, bila je veoma sitničava. Ispod svake slike napisala je legendu s datumom, mjestom, događajem i imenima ljudi, a vodila je i opširni dnevnik. Starija gospođa Lawrence ispitivački pogleda Emily. Ime Julije Gordon pojavljivalo se u dnevničkim izvadcima u Sjećanjima na djevojaštvo. Ona je bila Madelineina suvremenica. — Hoćete li razmisliti o tome da mi dopustite pregledati sadržaj te vitrine? — tiho zapita Emily. — Možda vam se čini da pretjerujem, ali vjerujem da bismo mogli saznati nešto iz prošlosti što bi nam moglo pomoći. Prije nego što je njegova majka mogla odgovoriti, George Lawrence kaza glasno i bez oklijevanja: — Učinit ćemo sve što će na bilo koji način pomoći da se otkrije ubojica naše kćeri. — Emily. Will Stafford je stisnu za ruku pokazujući ljude koji su iza njih čekali da Lawrenceovima izraze sućut. — Ne smijem vas više zadržavati — hitro će Emily. — Smijem li vas nazvati sutra ujutro? — Will ima broj. Dat će vam ga. Stol sa zakuskom bio je postavljen u blagovaonici. Stolovi i stolice nalazili su se na stražnjoj verandi koja je povećavala duljinu kuće. S tanjurima u ruci, pošli su na verandu. — Ovamo, Will — pozva ga jedan glas. — Sačuvali smo vam mjesto. — To je Natalie Frieze — rekao je Will dok su prelazili sobu. — Pridružite se ostalim sumnjivcima — vedro reče Natalie kad su se približili stolu. — Pokušavamo uskladiti naše priče, prije nego što Duggan od nas iznudi priznanje. Emily se trgnu na tu primjedbu, složivši se s namrgođenom ženom koja je sjedila nasuprot Natalie, koja je rekla: — Ima nekih stvari s kojima se ne bi trebalo šaliti, Natalie. Natalie se nimalo nije dojmila ta primjedba. — Moramo unijeti malo sunca u sve ovo, Rachel — rekla je žustro. — Samo to pokušavam. Nisam namjeravala vrijeđati. Za stolom je bio dr. Wilcox i srdačno ju je pozdravio. Predstavi joj svoju ženu Rachel, kao i Boba i Natalie Frieze. Romansa ruže i ocvalog 73
cvijeta, pomisli Emily. Pitam se koliko će mu dugo biti žena. To je jedan od onih brakova za koje se baš ne bih kladila da će potrajati. S druge strane, nikad se ne zna, podsjeti se. Za svoj bih se svakako kladila da će dugo potrajati! — Je li vam pomogla koja knjiga? — pitao je dr. Wilcox. — Veoma mnogo. — Čujem da ste odvjetnica — reče Natalie Frieze. — Da, jesam. — Pitam se, ako netko u ovoj sobi bude optužen za Marthino ubojstvo, biste li razmislili o preuzimanju njegove obrane? Voli stvarati pomutnju, pomisli Emily, ali primijeti da se ozračje za stolom istog trenutka promijenilo. Nekome, a možda i svima, to pitanje uopće nije zabavno, pomisli. Nastojala je pitanje prikazati nevažnim: — Dakle, ja jesam član odvjetničke komore New Yerseyja, ali budući da sam sigurna da se to neće dogoditi, ne vjerujem da ću ovdje zaraditi plaću. Na odlasku, Will je upozna s mnogo ljudi, uglavnom stalnim stanovnicima ili onima koji su ovdje boravili preko ljeta. Emily odmah osjeti da joj je ugodno u njihovom društvu, kao da i njezina obitelj, poput mnogih drugih, već naraštajima ovdje ima kuću. Ova kuća je od 1880. u vlasništvu Lawrenceovih. Pitala se jesu li Shapleyjevi dolazili u tu kuću u goste. Nekoliko minuta brbljali su s Johnom i Carolyn Tavlor, Willovim bliskim prijateljima koji su je pitali igra li tenis. Odjednom joj se pred očima stvori slika nje i Garyja kako u svojem klubu u Albanyju primaju nagradu za osvojeno prvo mjesto u igri parova. — Da, igram. — Mi smo članovi plivačkog i teniskog kluba — reče Carolyn Tavlor. — Kad se otvori u svibnju, pridružite nam se ondje na ručku i ponesite sa sobom reket. — Vrlo rado. Iz nevezanog razgovora, saznala je da Carolyn vodi dječji vrtić u obližnjem Tinton Fallsu, dok je John kirurg u bolnici Igalo u sjevernom dijelu New Yerseyja. Odmah je znala da su to ljudi koje bi rado bolje upoznala. Kad su se spremali otići, Carolyn Tavlor joj, oklijevajući, reče: — Nadam se da shvaćate da je svakome u ovoj sobi, recimo radije svakome u ovoj sredini, žao da ste u posljednjih nekoliko dana doživjeli toliko neugodnosti. Samo sam vam to htjela reći u ime svih nas. Potom je dodala: — Mi smo četvrti naraštaj građana Spring Lakea. Ustvari, moja daljnja rođakinja, Phyllis Gates, napisala je knjigu o životu ovdje tijekom 1880-tih i 1890-tih. Bila je veoma bliska s Madeline Shapley. 74
Emily se zagleda u nju: — Jučer navečer pročitala sam njezinu knjigu od prve do posljednje stranice — rekla je. — Phyllis je umrla negdje oko 1945. kad je moja majka bila mlada djevojka. Usprkos razlici u godinama, veoma su se voljele. Phyllis je obično vodila majku sa sobom na izlete. — Je li ikada vašoj majci pričala o Madeline? — Da, je. Zapravo, jutros smo mama i ja razgovarale telefonom. Naravno da smo raspravljale o svemu ovome što se u posljednjih nekoliko dana dogodilo u Spring Lakeu. Mama je rekla da Phyllis to nije htjela napisati u svojoj knjizi, ali da je oduvijek bila uvjerena da je Douglas Carter taj koji je ubio Madeline. Nije li on bio njezin zaručnik, ili sam ja nešto pobrkala?
Tommy Duggan došao je na misu u Sv. Katarinu s Peteom Walshom. Sve vrijeme ondje, bio je bijesan zato jer je bio siguran da se Marthin ubojica nalazi negdje u crkvi, iako je djelovao smireno i skrušeno kad se pridružio molitvama za nju i kad je povisio glas kod pjevanja završnog napjeva. Prebivat ćemo u gradu Božjem, gdje će se naše suze pretvoriti u ples... Kad te pronađem, osušit ću ti te tvoje krokodilske suze, zakleo se, misleći na ubojicu. Poslije mise, namjeravao je otići natrag u ured i ostati tamo dok ne dođe vrijeme da se sa svima nađe u kući Willa Stafforda, ali kad su se on i Pete vratili u auto i provjerili poruke, saznao je za smrt dr. Lillian Madden. Petnaest minuta poslije, s Peteom, koji ga je u stopu slijedio, našao se na mjestu zločina. Tijelo je još uvijek bilo ondje, tim forenzičara marljivo je radio, a mjesna policija osiguravala je mjesto događaja. — Procjenjuju da je smrt nastupila prošle noći negdje između deset i jedanaest — rekao im je Frank Willette, načelnik belmarske policije. — U svakom slučaju, mogu reći da se ne radi o pljački. Nakit i novac su u spavaćoj sobi, dakle, tkogod to bio, zanimalo ga je samo da ovdje nešto pronađe, u njezinom uredu. — Drži li doktorica Madden ovdje kakve lijekove? — Nikakve lijekove. Ona je bila psiholog, završila je filozofski fakultet, nije bila liječnica. Naravno, osoba koja je to učinila nije to morala znati, ali... Slegnuo je ramenima. — Našla ju je tajnica, Joan Hodges — nastavi Willette. — Hodgesova je otrčala odavde i na ulici se srušila. Sada joj ondje ukazuju pomoć. Kimnuo je prema otvorenim vratima na drugoj strani predvorja, koja su vodila u stambeni dio kuće. 75
— Zašto ne porazgovarate s njom?. — To i namjeravam. Joan Hodges ležala je u gostinjskoj spavaćoj sobi oslonjena na jastuke, a uz nju je bio liječnik iz hitne. Kraj podnožja kreveta stajao je jedan belmarski policajac i upravo je spremao svoj notes. — Ne želim ići u bolnicu — govorila je baš kad su Duggan i Walsh ušli u sobu. — Dobro mi je. Samo sam bila u šoku jer sam je našla... Glas joj zamre i niz obraze joj počnu teći suze. — To je tako strašno — šapnu. — Zašto bi joj itko htio to učiniti? Tommy Duggan pogleda belmarskog policajca kojega je slabo poznavao. — Već sam razgovarao s gospođicom Hodges — reče policajac. — Pretpostavljam da i vi za nju imate neka pitanja.. — Imam. Tommy uzme stolac, sjedne kraj kreveta i predstavi se. Glas mu je bio suosjećajan i pun razumijevanja, izrazio je svoje žaljenje i zaprepaštenje, a onda je počeo obzirno ispitivati Joan. Odmah je bilo jasno da Joan Hodges ima veoma određeno mišljenje o tome zašto je Lillian Madden ubijena. Glas joj je postajao snažniji kad se srdžba počela miješati s tugom. Joan je rekla: — Postoji serijski ubojica i ja počinjem vjerovati da je on reinkarnacija onoga koji je živio 1890-tih. Novinari su u četvrtak i cijeli jučerašnji dan neprestano nazivali doktoricu Madden i ispitivali je o tome. Svi su htjeli čuti njezino mišljenje o njemu. — Želite li reći da ga je možda poznavalal — pitao je Tommy Duggan. — Iskreno govoreći, ne znam što želim reći. Možda im je rekla nešto što bi policiji moglo pomoći da ga nađu. Nije mi bilo baš drago što je doktorica Madden jučer navečer išla na predavanje. Rekla sam joj da bi ga trebala otkazati. Možda ju je netko slijedio kući. Hodgesova ispravno zaključuje, pomisli Tommy. Lako moguće da je ubojica bio na predavanju. — Joan, vidjeli ste kako su službeni dokumenti porazbacani okolo. Ubojica je očito nešto tražio, možda svoj vlastiti karton. Možete li se sjetiti nekog od doktoričinih pacijenata koji joj je možda prijetio? Ili je možda netko od njih toliko lud da se zbog nečega okomio na nju? Joan Hodges odmaknu kosu s čela. A htjela sam ići na trajnu, pomisli. Svim svojim bićem poželje vratiti sat unatrag, da se dan odvrti onako kako je naumila, da u ovome trenutku negdje kupuje novu haljinu koju je trebala za drugo vjenčanje svoje najbolje prijateljice. Pomisli na doktoricu Madden. Njezini su je pacijenti voljeli. Bila je tako ljubazna, puna razumijevanja. O, naravno, bilo je nekoliko onih koji su prestali dolaziti, ali to se događa kod svakog psihologa. Doktorica
76
Madden obično je govorila da neki ljudi samo traže potvrdu da se neprilično ponašaju, ne zanima ih kako da se promijene. — Ne znam ni jednog pacijenta koji bi htio nauditi doktorici Madden — rekla je Tomu. — To je taj serijski ubojica. Znam da je. Boji se da je pronašla nešto o njemu. To ima smisla, ako je nekada bio njezin pacijent, pomisli — Tom. Joan, gdje bi se još moglo naći ime pacijenta osim u njegovom vlastitom kartonu? — U bilježnici u koju bilježim dogovorene posjete i u računalu. Tommy Duggan ustane. — Joan, pronaći ćemo tog frajera. Obećajem vam. Vaš je zadatak da se usredotočite na pacijente. Ne zanima me koliko vam se nešto čini nevažnim, ako vam na pamet padne bilo što neobično vezano za nekog od njih, odmah me nazovite, dobro? Na noćni ormarić pokraj kreveta stavio je svoju posjetnicu. Kad su se on i Pete vratili u doktoričinu ordinaciju, baš su iznosili plastičnu vreću s ostacima Lillian Madden. — Ovdje smo završili — rekao mu je vođa tima forenzičara. — Sumnjam da smo našli nešto što bi vam koristilo, momci. Rekao bih da je momak bio dovoljno mudar da stavi rukavice. — Štogod da je tražio u kartonima, vjerojatno je i našao — rekao je načelnik Willette. — Kartoteka s kartonima svih pacijenata nalazi se u privatnom doktoričinom uredu, a ključ je bio u središnjoj bravi. Ili ga je frajer našao u najgornjoj ladici pisaćeg stola doktorice Madden, ili je već bio u bravi. — Znate li je li ona često radila noću? — pitao je Pete Walsh. — Doktorica Madden sinoć je imala predavanje na mjesnom koledžu. Izgleda da se vratila s koledža i otišla ravno u ured. Njezini kaput i torbica nalaze se u prijamnom uredu. Pitam se što li je bilo tako važno? Očito je radila za svojim stolom kad je ubijena. Vjerojatno nije ni čula uljeza. — Kako je ušao? — Nije na silu. Možda kroz otvoreni prozor? Našli smo ih tri ili četiri. Alarm je bio isključen. — On je bio pacijent — reče Tommy siguran u to. — Možda netko tko je pod hipnozom rekao previše toga pa se zabrinuo. Zbog čega bi inače kopao po kartonima? Joan Hodges rekla je da je, ako je bio pacijent, njegovo ime zapisano u bilježnici gdje se zapisuju svi dogovoreni posjeti. — Pokušao je uništiti računala — rekao je Willette. Tommy kimne. Nije se iznenadio. — Ako hard disk nije uništen, moći ćemo do podataka — rekao je. — Ja ću vam pomoći — rekla je Joan Hodges koja je došla za njima, još uvijek mrtvački blijeda, ali odlučna. 77
Sat kasnije, Tommy Duggan bio je siguran u jedno: ubojica Lillian Madden bio je u posljednjih pet godina njezin pacijent. Sve bilježnice u kojima su vođeni podaci o dolascima pacijenata za to razdoblje, nestale su, i one osobne koje je imala dr. Madden, i one koje je vodila Joan Hodges. Joan je izgledala kao da će se svaki trenutak srušiti. — Mi moramo ići, a i vi biste trebali poći kući — rekao joj je Tommy. — Neka Pete vozi vaš automobil. Obuze ga neki nemir. — Joan, koliko dugo radite kod doktorice Madden? — pitao je. — Drugi tjedan bit će šest godina. — Je li doktorica Madden s vama razgovarala o svojim pacijentima? — Nikada. Dok je vozio kroz Belmar, slijedeći Joanin auto do njezinog stana u četvrti Wall, Tommy se pitao hoće li se ubojica dr. Madden zabrinuti da se ona možda nije povjeravala svojoj tajnici. Reći ću mjesnim policajcima da paze na njezin stan, odluči. Osjetivši sirovu potrebu da nešto ritne, da nešto zdrobi vlastitim šakama, čvršće stegne upravljač. — Bio sam s ubojicom — rekao je glasno. — Osjetio sam njegovo prisustvo. Samo, k vragu, ne znam tko je to.
Marty Browski iz Albanyja, država New York, nije poznavao Tommyja Duggana iz okruga Monmouth u New Yerseyju, ali bili su sličnog kova, pravi istražitelji, uporni ko konji kad je trebalo riješiti zločin. Još nešto im je bilo zajedničko. Kad ih je zgrabio onaj gotovo tajanstveni osjećaj da nešto nije kako treba sa zločinom, onim koji je riješen na sveopće zadovoljstvo, nisu imali mira dok ga nisu preispitali sa svih strana, tražeći pogreške u pravosuđu. Otkako ga je Emily Graham nazvala i rekla da joj je netko u Spring Lakeu ispod vrata gurnuo fotografiju, Marty Browsky veoma se uznemirio. Bio je uvjeren da ju je Ned Koehler slijedio i da su ga uhvatili u pravom trenutku, prije nego što je imao prigodu ubiti Emily. Ali sada više nije bio siguran u to. U subotu popodne, Marty je o tome razgovarao sa svojom ženom Janey kad su odveli svog labradora Rangera na dugu šetnju parkom blizu njihovog doma u Troyju. — Kad smo uhitili Koehlera, bio je pred kućom Emily Graham. Tvrdio je da ju je samo namjeravao prestrašiti. Rekao je da nije namjeravao ući. — Povjerovao si mu, Marty. Svi su. Osuđen je za praćenje — primijeti Janey.
78
— Kad sam jučer razgovarao s njim, promijenio je priču. Dodao je da je htio da Emily osjeti strah kakav je njegova majka osjetila prije nego što je ubijena. — Dragi momak. — Dolazi proljeće — primijeti Marty, pomirisavši zrak. — Moram izvaditi čamac. Namršti se. — Janey, Ned Koehler je navodno došao kući i pronašao majku, mrtvu, s nožem u prsima. Poludio je, zgrabio je, iznio iz stana i vičući tražio pomoć. Joel Lake bio je u tom stanu, opljačkao ga je. Pravo je čudo da ga je Emily Graham uspjela osloboditi optužbe za ubojstvo. — Koliko se ja sjećam, porota je povjerovala sestri Ruth Koehler koja je posvjedočila da je razgovarala s Ruth nakon što je Joel Lake viđen da napušta zgradu. — Onda nisam vjerovao da će prihvatiti tu priču. Mislio sam da se u staru gospođu možeš pouzdati kao i u vremensku prognozu. Janey Browski se nasmija. Ona i Marty od djetinjstva su bili par i vjenčali su se čim su maturirali. S četrdeset devet godina, imala je troje odrasle djece i četvero unučadi, što je bilo teško povjerovati s obzirom na njezin nevjerojatno mladenački izgled. Sada je bila na drugoj godini studija, želeći steći diplomu koju je Marty stekao odlazeći na večernja predavanja tijekom prvih pet godina njihova braka. Znala je da Marty sumnja čim je usporedio svjedočenje pod zakletvom s vremenskom prognozom. — Hoćeš li reći da je Ruth Koehler možda iznenadila Joela Lakea dok je krao u njezinom stanu i da je ipak on ubojica? — Ja sam bio uvjeren da je. Uhvatili smo ga nekoliko ulica dalje. Sa sobom je imao stvari koje je ukrao iz stana. Činjenica da na njemu nisu nađeni tragovi krvi ne znači ništa jer je nož bio bačen na Ruth Koehler i pogodio je u prsa. — A otisci prstiju? — Joel Lake je za vrijeme krađe nosio rukavice. — Svejedno, Ned Koehler uništio je tragove kad je izvukao nož iz majčinih grudi i iznio je iz stana na hodnik. Svi smo povjerovali u njegovu priču da ju je našao i da je pošizio. Janey Browski se sagnula, uzela štap i bacila ga jer ih je Ranger gledao očekujući da se poigraju s njim. Zamahnula je i bacila štap. Poletio je visoko, daleko preko Rangera koji je, uz veseli lavež, potrčao uhvatiti ga. — Metsi bi te mogli iskoristiti — rekao je Marty zadivljeno. — Naravno da bi. Ocijenio si Neda Koehlera kao čudaka, ali i kao ucviljenog sina koji je progonio odvjetnicu koja je obranila ubojicu njegove majke. — Točno. — Je li sveznajući istražitelj spreman prihvatiti činjenicu da je možda donio krivi zaključak? 79
Ranger je, sa štapom u gubici, krupnim koracima trčao prema njima. Marty Browski uzdahnu. — Janey, zar te tvoja majka nije učila da se muža mora poštovati? Ned Koehler je čudak i lažljivac. Nakon što sam ga jučer vidio, vjerujem da je i on ubojica, ubojica svoje majke. I... — Što još? — pitala je Janey. — Isto tako vjerujem da možda on nije taj uljez koji je život Emily Graham pretvorio u pakao. Vjerujem da je pravi krivac taj koji je neku večer gurnuo fotografiju ispod njezinih vrata. Razgovarao sam s policajcima iz Spring Lakea. Razmisli malo. Kad bi je netko dovde slijedio u Spring Lake, otkrio gdje je odsjela, čak i u kojoj sobi, a onda stajao na plaži nadajući se da će je uhvatiti na prozoru, slikati, razviti sliku, i sljedeće večeri je gurnuti ispod vrata, dok je policajac u blizini — što ti to govori? — Opsjednutost. Nepromišljenost. Spretnost. — Točno. — Dakle, onome tko ju je ovdje gnjavio, nije bilo teško dovesti se do Spring Lakea. Odbaciš li Neda Koehlera, kako bi počela istragu? — Možda od Joela Lake. Njega je oslobodila. On je gad. Dobio je blagu kaznu za provalu i bio je vani kad je počelo praćenje. A pozabavit ću se i Garyjem Whiteom. — Ma, daj, Marty! Emily Graham i Gary White rastavljeni su dulje od tri godine. Čula sam da se razišao s Barbarom, ili kako se već zove, i sad je sam. On je samo sitni Don Juan. — Tužio je Emily Graham za pet milijuna dolara, pola od onoga što je zaradila prodajom dionica. Što je slučajno bila najpametnija stvar koju je u životu učinila — doda Marty. — U posljednje vrijeme im je dosta pala vrijednost. Stigli su do raskršća u parku gdje bi se uvijek okrenuli i pošli natrag kući. Nagonski se uhvate za ruke. — A tvoj sljedeći potez je...? — upita Janey. — Pregledati izvještaj o smrti Ruth Koehler, pod pretpostavkom da bi njezin sin, Ned, mogao biti ubojica. I ponovno otvoriti slučaj praćenja. — Čini mi se pametno. — I upozoriti Emily Graham — mrko doda Marty Browski.
U tri sata, svih dvadesetpetoro ljudi, uključujući petoro zaposlenika tvrtke za dostavu i posluživanje hrane, skupilo se u dnevnom boravku Willa Stafforda. Stolice iz blagovaonice nadoknadile su nedostatak mjesta za sjedenje. Uz izvjesnu nelagodu, ali sretni što mogu pomoći, ljudi iz tvrtke sami su požurili po stolice i njih pet su namjerno stavili odvojeno, za sebe.
80
Tommy Duggan stao je kraj kamina u središnjem dijelu prostorije. Preletio je pogledom po skupini, imajući pred očima tijelo dr. Lillian Madden. Postojala je velika vjerojatnost da je njezin ubojica ovdje u ovoj prostoriji. Ta ga je pomisao istovremeno i veselila, i bilo mu je muka od nje. Ali imao je opipljiv dokaz, šal koji je pronađen s tijelom Marthe Lawrence. Kad bi se samo jedna osoba sjetila da je te večeri netko imao svileni šal s obrubom od srebrnog lamea, bio bi korak bliže ubojici. — Zahvaljujem vam što ste bili tako ljubazni i pridružili nam se, počeo je miroljubivim glasom. Razlog zbog kojeg smo se danas okupili leži u tome što ste vi bili posljednje osobe koje ste bile s Marthom Lawrence. Prisustvovali ste zabavi u domu Lawrenceovih samo nekoliko sati prije njezinog nestanka, a kao što danas svi znamo, ona je ubijena. — Sa svima vama razgovarao sam zasebno u ove protekle četiri godine. Ja se nadam da ćete se, ovako zajedno, možda sjetiti nečega što ste te večeri primijetili, a potom zaboravili. Možda je Martha spominjala svoju nakanu da se kasnije te večeri, ili drugi dan, nađe s nekim. — Ja bih htio učiniti sljedeće, pozvati vas, jedno po jedno, u Willovu radnu sobu i zamoliti vas da mi kažete pojedinosti bilo kojeg razgovora koji ste te večeri na zabavi vodili s Marthom, i njezinog razgovora s bilo kim drugim, koji ste čuli. Zastao je. — Zatim bih htio sa svakim od vas točno utvrditi gdje ste bili drugo jutro između šest i devet. Tommy je pogledom kružio po sobi da vidi kako se tko ponaša. Robert Frieze očito je bio bijesan. Koža mu je na visokim jagodicama postajala tamnocrvena; usta su mu bila stisnuta u tanku, napetu crtu. On je tvrdio da je to jutro u vrtu okopavao cvjetne lijehe. Njegova je žena spavala. Zbog visoke živice oko kuće, nitko ga nije mogao vidjeti i potvrditi njegov alibi. Gosp. McGregor u svojem kupusištu. Tommy nije znao zašto se uvijek sjeti lika Beatrbe Potter kad si zamisli Roberta Friezea u svojem vrtu, ali tu je. Ta mu se slika neprestano vrzmala po glavi. Dennis i Isabelle Huges, susjedi Lawrenceovih, namrštili su čela usredotočeni na njegova pitanja. Činilo se da bi oboje rado pomogli. Ona je brbljava. Možda se sjeti nečega kad ih sve vidi ovako na okupu. Jedan momak iz ugostiteljske tvrtke, pomoćnik šefa, Reed Turner, uvijek mu je bio nekako zagonetan. Oko četrdeset, pristojne vanjštine, vjerovao je da je obljubljen kod žena. Tommyv primijeti da djeluje zabrinuto. Zašto? Dr. Wilcox se skrivao iza mudrog izraza lica kao i svaki put u posljednje četiri i pol godine kad bi ga Tommy ispitivao. Priznao je da je tog jutra dugo šetao, ali ne uz obalu već po gradu. Možda je. A možda i nije.
81
Gospođa Wilcox. Brunhilda. Ne bih joj se volio naći na putu, pomisli Tommy. Mačka izgleda opasno. Njezin pogled u ovom trenutku, zaustavio bi sat. Podsjeća me na gđicu Orbach. Gđica Orbah bila je njegova učiteljica u petom razredu. Koja prostakuša, pomisli. Will Stafford. Zgodan. Samac. Ženama se sviđao. Natalie Frieze ga je prilično vatreno poljubila kad je došla. I to pred mužem. Je li se sviđao i Marthi Lawrence, pitao se Tommy. Ondje su bila još četiri para, svaka se žena dobro sjećala da njezin muž rano tog jutra nije izlazio iz kuće. Bi li lagale radije nego da na njihove muževe padne i najmanji tračak sumnje? Možda. Tommy si je mogao zamisliti svakog od tih muževa kako govori ženi: — Ne bih htio da se cijeli grad pita jesam li počinio ubojstvo samo zato što sam otišao deset minuta prošetati. Nisam nikoga sreo. Ajmo se dogovoriti da sam ti cijelo jutro bio na oku. Gospođa Joyce. Blizu osamdeset. Dugogodišnja prijateljica starih Lawrenceovih. Osim na početku istrage, nije baš imao prilike razgovarati s njom. Više nije imala kuću ovdje. Svako ljeto mjesec je dana, ili malo dulje, boravila u hotelu Bačvice. Došla je na zadušnicu. — Zašto ne bih počeo s vama, gospodine Turner? — rekao je Tommy i okrenuo se Walshu. — Sve spremno? Dogovorili su se kako će voditi razgovore. Ne baš na način: dobar policajac, zločesti policajac, ali Pete će sjediti iza osobe s kojom razgovaraju, kod sebe će imati sve prijašnje izjave i prekinut će svaki put kad se iskazi neće slagati. Na taj se način na kraju svatko tko pokušava nešto sakriti, izbrblja. Tommy je za svakoga imao po dva pitanja. Prvo je bilo: — Sjećate li se da je neka žena na zabavi imala svileni šal s obrubom od srebrnog lamea? A drugo: — Jeste li ikada bili pacijent doktorice Madden, ili ste od nje tražili neki savjet? Kad je Tommy krenuo prema radnoj sobi, zaustavi ga Robert Frieze. — Moram od vas zahtijevati da mene prvoga ispitate. Imam restoran, a u subotu navečer je velika gužva. Čini mi se da sam vam to neki dan spomenuo na telefon. — Mislim da jeste. Tommyja je svrbio jezik da prekori Friezea, da mu kaže: Ovo je istraga o ubojstvu, gospodine Frieze. Nitko u ovoj sobi tako slabo ne surađuje kao vi. Skrivate li što ? Umjesto toga, rekao je: — Rado ću prvo porazgovarati s vama, gospodine Frieze. Zatim je zastao pa dodao:
82
— Nikome ne mogu narediti da ostane, ali za našu je istragu veoma važno da svi ostanu dok ne porazgovaram sa svima,možda ćemo neke ljude pozvati još jednom, nakon što završimo sa svima. Prvi je sat prolazio polagano. Svi su se držali priča koje su ispričali prije četiri i pol godine. Nitko nije ništa znao o šalu... Marta nije spominjala što kani sljedeći dan raditi... Nitko je nije vidio da koristi mobitel. A onda je ušla Rachel Wilcox, koja je svakim djelićem svoga savršenog tijela pokazivala svoje negodovanje i prijezir prema svemu ovome. Njezini odgovori na njihova pitanja bili su bezobrazni i otresiti. — Razgovarala sam s Marthom o fakultetu na koji se trebala upisati. Martha je spomenula da se dvoumi bi li upisala ekonomiju. Radila je kao konobarica u Chillingsworthu, otmjenom restoranu na Cape Godu i uživala je u poslu. Rekla mi je da se pita treba li još jednom razmisliti o svojoj odluci. — To mi niste prije spomenuli, gospođo Wilcox — reče Tommy, — Kad bi čovjek mjerio i vagao svaku riječ koju čuje na sličnim okupljanjima, svijet bi se ugušio u glupostima — rekla mu je Rachel Wilcox, a potom dodala: — Trebate li još nešto od mene? — Samo još jedno pitanje. Znate li je li netko te večeri imao srebrnosivi svileni šal s obrubom od srebrnog lamea? — Ja sam ga imala. Našli ste ga? Tommy osjeti da mu se počinju znojiti dlanovi. Clayton Wilcox, pomisli. Je li bio toliko glup da ubije Marthu ženinim šalom? — Pitate je li šal pronađen, gospođo Wilcox. Kad ste primijetili da ga nema? — Te je večeri bilo prilično toplo pa sam ga skinula. Molila sam supruga da ga stavi u džep i nisam više mislila na njega sve do sljedećeg popodneva kad sam ga molila da mi ga da. Nije bio kod njega. Nađen je? — Rekli ste da se šal izgubio — kaza Tommy izbjegavajući odgovor. — Jeste li ga tražili vi ili dr. Wilcox? — Moj suprug je shvatio da sam mu rekla neka stavi šal kraj moje torbice. Nazvao je Lawrenceove da ih pita za njega, ali ondje ga nije bilo. — Razumijem. Pusti sad to, reče Tommy sam sebi. Čujmo njegovu priču. Računajući na mogućnost da priča o ubojstvu u Belmaru još nije doprla do ušiju ovih ljudi koji su iz doma Lawrenceovih došli ravno na ovaj sastanak, pitao je: — Gospođo Wilcox, poznajete li doktoricu Lillian Madden? — Ime mi je poznato? — Ona je psiholog i živi u Belmaru. — Ona drži kolegij o reinkarnaciji na koledžu okruga Monfmouth, zar ne? 83
— Da, točno. — Ne mogu si zamisliti veće gubljenje vremena. Kad je izašla iz radne sobe, Tommy Duggan i Pete Walsh se pogledaše. — Dovedi Wilcoxa ovamo prije nego što bude imala prigodu razgovarati s njim — reče Duggan. — Već idem. Pete se izgubio u predvorje iz kojeg se išlo u dnevnu sobu. Držanje dr. Claytona Wilcoxa, barem po vanjskom izgledu, bilo je odmjereno i smireno, ali Tommy se pitao je li konačno nanjušio ono što je cijeli dan tražio. Strah. On ima svoj poseban miris koji nema nikakve veze sa znojenjem. Clayton Wilcox nije bio samo prestrašen, bio je blizu pravoj panici. — Sjednite, doktore Wilcox. Samo vas moram ispitati neke osnovne stvari. Stari trik, pomisli Tommy. Pustiš li ih da se peku na laganoj vatri, pitat će se hoćeš li im postaviti pitanja kojih se boje. A onda kad počneš, već su premrli od straha. Pitali su Wilcoxa za razgovor koji je na zabavi možda vodio s Marthom Lawrence. — Razmijenili smo nekoliko riječi kao što je uobičajeno u sličnim prigodama. Znala je da sam radio na fakultetu pa me je pitala poznajem li koga na ekonomskom fakultetu Sveučilišta Tulane u New Orleansu kamo se htjela upisati. Stao je. — Siguran sam da smo već razgovarali o tome, gospodine Duggan. — Više manje jesmo, doktore Wilcox. A drugo jutro, dugo ste šetali, ali ne uz more i nigdje niste sreli Marthu. — Mislim da sam nekoliko puta odgovorio na to pitanje. — Doktore Wilcox, je li vaša supruga tu večer na zabavi izgubila svileni šal? — Da, je. Tommy Duggan gledao je kako na čelu doktora Claytona Wilcoxa izbijaju graške znoja. — Je li vas žena zamolila da joj pričuvate šal? Wilcox pričeka, a onda oprezno reče: — Moja se žena sjeća da me je molila da šal stavim u džep. Koliko se ja sjećam molila me je da ga stavim kraj njezine torbice koja je stajala na stoliću u predvorju. Točno to sam učinio i više nisam razmišljao o njemu. — A onda, sljedećeg popodneva kad ste oboje shvatili da ga nema, jeste li nazvali Lawrenceove da ih pitate za njega? — Ne, nisam. Točno suprotno onome što je rekla njegova žena, pomisli Tommy. — Zar ne bi bilo u redu da ste pitali Lawrenceove je li šal još uvijek kod njih?
84
— Gospodine Duggan, kad smo shvatili da šala nema, već smo znali da je Martha nestala. Vjerujete li doista da bih u takvim trenucima nazvao obitelj koja je bila izvan sebe i pitao ih za šal? — Jeste li rekli svojoj ženi da ste ih zvali? — Rekao sam joj, da, zbog mira u kući. — I posljednje pitanje, doktore Wilcox, jeste li osobno poznavali doktoricu Lillian Madden? — Ne, nisam. — Jeste li ikada bili njezin pacijent, jeste li tražili kakav savjet od nje i jeste li ikada imali kakve veze s njom? Činilo se da Wilcox oklijeva. Potom je, zamjetno napetim glasom, rekao: — Ne, nikada nisam bio njezin pacijent i ne sjećam se da sam je ikada sreo. Laže, pomisli Tommy.
NEDJELJA, 25. OŽUJKA Nicholas Todd nazvao je Emily u subotu ujutro u 9 i 15. — Nadam se da još uvijek vrijedi dogovor za sutra — rekao je. — Svakako. Rekli su mi da u Starom mlinu nude izvrstan ručak. Predbilježila sam za jedan. — Divno. Ako se slažete, doći ću k vama oko pola jedan. Usput, nadam se da nisam nazvao prerano. Jesam li vas probudio? — Već sam prošetala do crkve i natrag, a to je skoro dva kilometra odavde. Je li to odgovor na vaše pitanje? — Pravite se važni. Recite mi kako se dolazi do vas. Kad je završila razgovor s Nickom, Emily odluči počastiti se čitanjem jutarnjih novina sat do dva. Dan prije, kad ju je Will Stafford odvezao kući nakon ručka kod Lawrenceovih, ostatak popodneva i večer provela je nad knjigama koje joj je posudio dr. Wilcox. Htjela mu ih je čim prije vratiti. Činjenica da joj je dao vrećicu koledža Enoch i predložio joj da u njoj drži knjige, govorila joj je da dr. Wilcoxu neće biti drago ako ih na vrijeme ne vrati. Osim toga, morala si je priznati da bi htjela prikupljene obavijesti složiti po nekom redu. Jučer joj je rečeno da je Phyllis Gates, autorica Sjećanja na djevojaštvo, vjerovala da je Douglas Carter bio Madelinein ubojica. To sigurno nije točno, zaključi. Douglas Carter se ubio prije nego što su nestale Letitia Gregg i Ellen Swain. Je li Carolyn Taylor, dalja rođakinja Phyllis Gates, zapravo htjela reći da je Phyllis sumnjala na Alana Cartera? On je bio rođak koji je bio »prilično očaran s Madeline usprkos činjenici da se trebala zaručiti za Douglasa«. 85
Dovoljno očaran da je ubije umjesto da je prepusti svom rođaku, pitala se Emily? Pusti sve to danas ujutro, reče samoj sebi kad je donijela kavu u radnu sobu koja je brzo postala njezina najdraža prostorija. Ujutro je bila okupana suncem, a navečer, uz navučene zavjese i upaljenu plinsku pećicu, djelovala je ugodno i prisno. Smjestivši se na dvosjed, otvorila je The Asbury Park Press i ugledala naslov: U BELMARU UBIJENA PSIGOLOGINJA. Riječ »reinkarnacija« u prvom odlomku članka, privuče Emilynu pozornost. »Dr. Lillian Madden, dugogodišnja stanovnica Belmara i poznati predavač na temu reinkarnacije, pronađena je zadavljena u svojem uredu...« Sa sve većim užasom, pročitala je ostatak članka. Posljednja rečenica glasila je: »Policija istražuje moguću vezu između ubojstva dr. Madden i osobe za koju se sumnja da je reinkarnacija serijskog ubojice iz Spring Lakea.« Emily spusti novine razmišljajući o predavanju o parapsihologiji, koje je slušala u Novoj školi dok je bila studentica prava na Sveučilištu New York. Profesor je jednu od svojih studentica, plahu dvadesetogodišnjakinju, vratio u prošlost u njezin prijašnji život. Osoba je očito bila u stanju duboke hipnoze. Profesor ju je poveo u prošlost, u vrijeme prije njezinog rođenja, u »vrući tunel« uvjeravajući je da će putovanje biti ugodno. Pokušao je mladu ženu smjestiti u drugo vrijeme, sjećala se Emily. Rekao joj je: — Svibanj je 1960. Imate li kakvu sliku u svojoj glavi? Mlada je žena šapnula nježnim, gotovo nečujnim glasom: — Ne. Vraćanje u prošlost na Emily je ostavilo duboki dojam da se, sjedeći na dvosjedu, s novinama u krilu s kojih ju je gledala slika ubijene doktorice Madden, jasno mogla sjetiti svake pojedinosti tog događaja. Profesor je nastavio s ispitivanjem. — Prosinac je 1952. Imate li kakvu sliku u svojoj glavi? — Ne, — Rujan je 1941. Imate li kakvu sliku u svojoj glavi? A onda su svi ostali zaprepašteni, sjeti se Emily, kad je snažan, bahati muški glas odogovorio: — Da! Istim glasom, osoba je rekla svoje ime i opisala kako je obučena. — Ja sam poručnik David Richards, mornarica Sjedinjenih Država. Na sebi imam mornarsku odoru, gospodine. — Odakle ste? — Iz okolice Sioux Cityja, Iowa. 86
— Iz Sioux Cityja? — Iz okolice Sioux Cityja, gospodine. — Gdje ste sada? — U Pearl Harbouru, na Havajima, gospodine. — Zašto ste ondje? — Vjerujemo da bi mogao otpočeti rat s Japanom. — Šest je mjeseci prošlo. Gdje ste sada, poručnice? Iz njegovog glasa nestalo je bahatosti, sjećala se Emily. Rekao je da je u San Franciscu. Njegov brod bio je ondje na popravku. Rat je počeo. Poručnik David Richards potom je glatko opisao svoj život u ratu u sljedeće tri godine, i svoju smrt kad je japanski razarač potopio njegov torpedni čamac. — O, Bože, spazili su nas — vikao je. — Okreću se. Napast će nas. — Poručnice, sljedeći je dan — prekinu ga profesor. — Recite mi, gdje ste? Glas se promijenio, pomisli Emily. Tih. Pomiren sa sudbinom. Sjećala se odgovora. — Mračno je, sivo i hladno. U vodi sam. Svud oko mene ostaci broda. Mrtav sam. Je li moguće da se tijekom povratka u prošlost u ordinaciji dr. Madden netko sjetio da je živio u Spring Lakeu u tisuću osamsto devedesetima? Je li hipnoza nekome bila izvor podataka o događajima koji su se zbili u tom razdoblju? Je li moguće da je smrt Lillian Madden bila nužna da bi se spriječio njezin odlazak u policiju s podacima o hipnotičkoj seansi i imenom ubojice? Emily baci novine i ustane. Nemoj biti smiješna, reče samoj sebi. Nitko nikada nije prodro u um ubojice koji je živio prije više od sto godina. Zvono na ulaznim vratima zazvonilo je točno u pola jedan. Kad je Emily otvorila vrata, shvati da je, otkako je Nick u petak nazvao, jedva čekala njegov posjet. Osmijeh mu je bio topao, a stisak ruke čvrst kad je ušao. Bilo joj je drago kad je vidjela da ima sportsku odjeći: sako, hlače i dolčevitu. Kad ga je pozdravila, to mu je i rekla. — Obećala sam samoj sebi da, osim u krajnjoj nuždi, neću obući suknju i visoke pete sve dok se ne budem morala javiti na posao — objasnila mu je. Imala je žuto-smeđe traperice, žutosmeđi pulover i smeđi sako od tvida, već dulje vrijeme svoju najmiliju odjeću tako da se u njoj osjećala kao da je u svojoj koži. Počela je plesti kosu, a onda odluči ostaviti je raspuštenu. — Sportska odjeća veoma vam dobro pristaje — rekao je Nick.
87
— Ali ponesite osobnu. U restoranu bi mogli provjeravati vaše godine prije nego što vam posluže vino. Drago mi je što vas vidim, Emily. Prošlo je najmanje mjesec dana. — Da, je. Posljednjih nekoliko tjedana u Albanyju, neprestano sam bila u poslu, nastojeći sve zapakirati. U utorak navečer kad sam vozila ovamo, posljednjih stotinjak kilometara bila sam toliko umorna da sam jedva držala oči otvorene. — I sigurno niste imali mira, otkako ste preuzeli ovu kuću. — Blago rečeno. Hoćete li je pogledati na brzinu. Imamo dovoljno vremena. — Svakako, ali moram vam reći da sam već zadivljen. Kuća je predivna. U kuhinji Nick je pošao do prozora i pogledao van. — Gdje su nađeni ostaci? — pitao je. Pokazala je prema desnoj strani dvorišta. — Ondje. — Kopali ste bazen? — Već je prije započet. Malo me plaši kad se sjetim da mi je malo nedostajalo da otkažem radove i isplatim izvođača. — Biste li voljeli da jeste? — Ne. Da sam to učinila, ostaci ne bi bili pronađeni. Dobro je za obitelj Lawrence da je to konačno završeno. A sada kad znam da je i moja rođakinja ubijena, otkrit ću tko je to učinio i kakva je njegova moguća veza s ubojicom Marthe Lawrence. Nick se okrenu od prozora. — Emily, tkogod da je Marthi Lawrence oduzeo život, a onda učinio nešto tako čudno da je stavio prst vaše rođakinje u njezinu ruku, opasan je i uvrnut. Nadam se da ljudima okolo ne pričate da pokušavate otkriti tko je ubojica. Upravo to činim, pomisli Emily. Osjetivši neodobravanje u Nickovom glasu, pomnjivo odabra riječi: — Uvijek se pretpostavljalo da je Madeline Shapley žrtva zločina, ali do prije nekoliko dana, nije bilo dokaza za to. Sumnjalo se da je bila žrtva nekoga koga je poznavala, ali po onome što su znali, moglo se dogoditi da je odlučila nakratko prošetati dok je čekala zaručnika i da ju je potpuni neznanac uvukao u kočiju koja je bila u prolazu. — Ali Nick, neznanac je ne bi zakopao u njezinom vlastitom dvorištu. Netko tko je znao Madeline, tko joj je bio blizak, zakopao ju je ovdje. Nastojim povezati imena ljudi koji su živjeli u njezinoj blizini da vidim mogu li pronaći kakvu vezu između njezinog ubojice i čovjeka koji je odgovoran za smrt Marthe Lawrence prije četiri i pol godine. Negdje mora postojati pisani iskaz o tome, možda čak i podrobna ispovijed. Možda ju je pročitao netko od današnjeg naraštaja, a čiji je predak bio Madelinin ubojica. Možda ju je pronašao netko tko kopa po starim zapisima. Ali veza postoji, a ja imam volje i vremena da to otkrijem. 88
Neodobravanje u njegovim očima splasnu i zamijeni ga nešto drugo. Zabrinutost, zapita se Emily, ali ne, to nije to. Ne, zaklela bih se da je razočaran. Zašto? — Završimo s obilaskom i krenimo u Stari mlin — predloži. — Ne znam kako vi, ali ja sam gladna. I dosta mi je moje kuhinje. Nasmiješila se i dodala: — Iako sam izvrsna kuharica. — Najbolji je dokaz da je nešto dobro kad se sve pojede — ljubazno primijeti Nick Todd dok ju je slijedio iz kuhinje prema stubištu. Njihov stol u Starom mlinu gledao je na jezero gdje su po vodi mirno klizili labudovi. Kad su im posluženi kokteli koje su naručili, konobarica im pruži jelovnike. — Pričekat ćemo nekoliko minuta — rekao joj je Nick. U posljednja tri mjeseca otkako je prihvatila mjesto u odvjetničkoj tvrtki, Emily je tri ili četiri puta ručala s Nickom i Walterom Toddom na Manhattanu, ali nikad samo s Nickom. Prvi dojmovi o njemu bili su dvojaki. On i Walter Todd došli su u Albany gdje su ostali preko noći kako bi promatrali njezinu obranu uglednog političara optuženog za ubojstvo u prometu. Nakon što je porota njezinog klijenta oslobodila optužbe za ubojstvo bez predumišljaja, otišla je s Toddovima na ručak. Walter Todd je zdušno hvalio način na koji je vodila slučaj. Nick je uglavnom šutio, a onih nekoliko pohvala koje je njegov otac uspio izvući iz njega, bili su savršen primjer površnosti. Tada se pitala je li možda nesiguran, čak je mislila da ju doživljava kao moguću suparnicu. Ali to se nije slagalo s činjenicom da je njegov nastup, otkako je prihvatila ponudu da im se pridruži, postao ljubazan i prijateljski. Danas je također slao nejasne poruke. Činilo se kao da mu je neugodno. Ima li to kakve veze s njom, ili se radi o nečem osobnom? Znala je da nije oženjen, ali nekakva djevojka je sigurno u igri. — Volio bih da vam mogu pročitati misli, Emily — Nickov glas prekine je u sanjarenju. — Zadubili ste se, kako se to kaže, u vlastite misli. — Ne sjećam se da sam ikada čula taj izraz. — To znači da ste jako zamišljeni. Odluči biti iskrena. — Rado ću vam reći o čemu sam razmišljala. Nešto u vezi sa mnom vas muči i voljela bih da mi u lice kažete što. Želite li me u svojoj tvrtki? Mislite li da sam prava osoba za taj posao? Nešto se događa. Što je? — Vi ne okolišate, je li? Nick izvadi grančicu celera iz čaše i zagrize je. — Želim li vas u tvrtki? Svakako. Iskreno govoreći, volio , bih da sutra počnete raditi. A to je slučajno i razlog zbog kojeg sam sada ovdje. Spustio je čašu i počeo joj govoriti o svojoj odluci. 89
Kad joj je rekao za svoju želju da napusti tvrtku, Emily se iznenadi shvativši da joj je žao što je Nick to odlučio. Veselila sam se da ću raditi s njim, pomisli. — Gdje ćete potražiti posao? — pitala je. — Kod javnog tužitelja. Tamo bih htio otići. Gotovo sam siguran da se mogu vratiti u Boston. Ondje sam radio kao pomoćnik tužitelja. Kad sam odlazio, tužitelj mi je rekao da će me rado primiti natrag ako mi se ne bude svidjela privatna praksa. Rado bih još ostao u New Yorku. Ali pretpostavljam da vas neću moći nagovoriti da sljedeći tjedan preuzmete posao, zar ne? — Bojim se da nećete. Hoće li se vaš otac jako ljutiti? — Prihvatio je gorku istinu da odlazim, ali vjerojatno bi me najradije objesio. Kad ga izvijestim da nećete biti na raspolaganju prije prvoga svibnja, bit ćete ravno meni uz bok. — Moramo se držati skupa ili ćemo sigurno nastradati... — nasmija se Emily. — Mi ćemo nastradati. Sigurno. Nick Todd uzme jelovnik. — Gotovo je s poslom — rekao je. — Što ćete vi? Bilo je gotovo četiri sata kad ju je dovezao pred kuću. Otpratio ju je do trijema i pričekao dok je stavila ključ u vrata. — Imate li dobar alarm? — pitao je. — Svakako. A sutra će mi jedan stari prijatelj iz Albanyja postaviti sigurnosne kamere. Nick je začuđeno pogleda. — Nakon napasnika koji vas je progonio u Albanyju, jasno mi je zašto ih želite. Otvorila je vrata. U isti tren su je ugledali. Kuvertu koja je ležala na podu u predsoblju s preklopom okrenutim prema gore. — Izgleda da vam je netko ostavio poruku — rekao je Nick i sagnuo se da je pokupi. — Uhvatite je za rub. Možda ima otisaka prstiju. Emily nije prepoznala vlastiti glas. Djelovao je kao s naporom izrečeni šapat. Nick ju je oštro pogledao, ali posluša. Kad se uspravio, kuverta se otvori i iz nje ispadne slika. Na njoj je bila Emily, u crkvi, na zadušnici. Na dnu su bile načrčkane tri riječi: »Moli za sebe.«
-------------------------------------Moramo se držati skupa... (We must ali hang together ...) — navod iz Deklaracije o nezavisnosti
90
PONEDJELJAK, 26. OŽUJKA Jedva čekam događaje koji će poslije tijekom dana uslijediti. Baš mi je drago što sam se predomislio i poslao svoju poruku na ime Emily Graham. Uskoro bi trebala primiti poštu. Kao što sam i očekivao, pojavila su se pitanja o šalu, ali siguram sam da nitko ne može dokazati tko ga je te večeri zaista uzeo. Marti se sviđao. Čuo sam kako je rekla Rachel da je veoma lijep. Sjećam se da mi je u tom trenutku glavom prošla misao da je Martha upravo odabrala sredstvo koje će je odnijeti u smrt. Uostalom, šal se, pomislio sam, ne razlikuje toliko od vrpce za pojasom koja je istisnula zrak iz Madelineinog grla. Ako ništa drugo, više se ne moram brinuti zbog psihologinje. Čak se više ne moram brinuti hoće li netko vratiti podatke na računalu. Kad sam došao doktorici Madden na razgovor, bila je večer, tajnice više nije bilo, tako da me nitko drugi nije vidio. A ime i adresa koju sam joj dao, neće im ništa značiti. Zato jer ne shvaćaju, i nikada neće shvatiti, da smo jedno. Postoji samo jedna osoba koja bi, kad bi saznala to ime i adresu, mogla početi sumnjati, ali to nije važno. Ni toga se ne bojim. Emily Graham umrijet će u subotu. Počivat će s Ellen Swain. A nakon toga, živjet ću ostatak života kao prije, kao ugledni i poštovani građanin Spring Lakea.
Tommy Duggan spremao se otići iz ureda tog subotnjeg popodneva kad je nazvala Emily Grahara. Odmah je pohitao u Spring Lake i od nje uzeo omotnicu i fotografiju. U ponedjeljak ujutro, on i Pete Walsh našli su se u privatnom tužiteljevom uredu izvještavajući šefa o događajima koji su se zbili proteklog vikenda. Osborne je od petka navečer bio u Washingtonu. Tommy ga je izvijestio o ubojstvu Maddenove i svom ispitivanju gostiju koji su bili na završnoj zabavi kod Lawrenceovih u domu Wffla Stafforda.
91
— Šal pripada gospođi Wilcox i ona ga je imala te večeri. Tvrdi da je molila muža da ga spremi u svoj džep. On tvrdi da ga je molila da ga stavi pokraj njezine torbice. — Wilcoxi su se Lawrenceovima te večeri dovezli autom — obavijesti ih Walsh. — Bio je parkiran nekoliko kuća dalje. Da je dr. Wilcox gurnuo šal u džep, mogao mu je ispasti, ili u kući, ili na cesti; znači da ga je bilo tko mogao uzeti. A ako ga je ostavio kraj njezine torbice, opet ga je bilo tko mogao uzeti. Osborne je kažiprstom lupkao po svom pisaćem stolu. — Po onome što je od njega ostalo, šal je izgleda bio prilično dugačak. Bilo bi prilično nespretno smotati ga i strpati u džep ljetnog sakoa. Tommy kimnu. — I ja sam to pomislio. Prije nego što je njime zadavljena Marta, jedan dio je odrezan. Ali, s druge strane, Wilcox je ženi lagao da je zvao Lawrenceove da ih pita jesu li pronašli šal. On kaže da su svi znali da je Martha nestala i da ih nije želio gnjaviti sa šalom. — Mogao je razgovarati s njihovom domaćicom — primijeti Osborne. — Još nešto — kaza Tommy. — Mi mislimo da Wilcox laže kad veli da nije poznavao dr. Madden. — Što sve znamo o dr. Wilcoxu? Hoću reći što doista znamo o njemu? Tommy Duggan pogleda Walsha. — Pete, nastavi. Ti si ga provjeravao. Pete Walsh izvadi svoju bilježnicu. — Solidna karijera na sveučilištu. Završio je kao predsjednik koledža Enoch. Jednog od onih malih, ali snobovskih mjesta. Prije dvanaest godina otišao u mirovinu. Kao dijete ljeti je dolazio u Spring Lake pa se ovdje nastanio. Redovito objavljuje u znanstvenim časopisima. Plaćaju malo, jedva za kavu, ali smatra se da je veoma značajno ako ti se članak pojavi u njima. Otkada je doselio ovamo, mnogo piše o povijesti New Jerseyja, posebno okruga Monmouth. U Spring Lakeu ga smatraju gradskim povjesničarom. — što se uklapa u pretpostavku Emily Graham da je ubojica Marthe Lawrence imao pristup podacima o nestanku žena krajem devetnaestog stoljeća — naglasi Tommy. — Zakleo bih se da je frajer lagao kad je rekao da ne poznaje doktoricu Madden. Malo ću se više pozabaviti njime. Kladim se da ću iščačkati neko govno. — Ima li još nešto o slučaju Carle Harper? — pitao je Osborne. — Svjedokinja se drži svoje priče da je Carlu vidjela na odmorištu u Pennsylvaniji. U to vrijeme davala je intervjue svakom novinaru koji je htio razgovarati s njom. Pennsylvanijski policajci priznaju da su pogriješili kad su iskaz svjedokinje uzeli zdravo za gotovo, ali kad je nakon nekoliko dana blizu odmorišta pronađen Carlin novčanik, iskaz svjedokinje dobio je potrebnu vjerodostojnost. Ubojica se vjerojatno smijao kad ga je bacio kroz prozor auta. Sada je teško pronaći bilo 92
kakav trag, pogotovo kad je prošle godine hotel Warren zatvoren. Ondje je Carla Harper odsjela taj vikend prije nego što je nestala. Slegnu ramenima. Našli su se pred zidom. Na kraju su Tommy i Pete obavijestili Elliota Osborna o telefonskom pozivu koji su primili od Emily Graham u nedjelju popodne u četiri. — Ima petlje — reče Tommy. — Bila je blijeda kao zid, ali sabrana kad smo stigli do nje. Misli da neko oponaša svog prethodnika, a tako misli i policija Spring Lakea. Razgovarao sam s Martyjem Browskim, momkom koji je vodio njezin slučaj u Albanyju. — Što Browski misli? — pitao je Osborne. — Kaže da misli da krivi momak sjedi zbog toga. Ponovno je otvorio istragu i kaže da ima dva moguća sumnjivca: bivšeg muža Emily Graham, Garyja Whitea i Joela Lakea, ljigavca kojega je oslobodila optužbe za ubojstvo. — Što ti misliš? — U najboljem slučaju: oponašatelj. Neki klinac, ili više njih, saznao je da je u Albanyju netko uhodio Emily i sad bolesno uživa u tome da je zafrkava. Druga mogućnost, negdje u sredini: Gary White ili Joel Lake. A najgora: s Emily se igra momak koji je ubio Marthu. — Koji slučaj je tebi najvjerojatniji? — Oponašatelj. Ubojstvo dr. Madden, psihologinje, u Belmaru, sigurno je povezano sa slučajem Lawrence. Dam si glavu odrezati da je Marthin ubojica sigurno bio pacijent doktorice Madden i nije se mogao izložiti opasnosti da nam ona počne pričati o njemu. Ali, s druge strane, ne vjerujem da je toliko glup da bi se izložio opasnosti da ga netko vidi kako se mota oko kuće Emily Graham. Previše bi toga stavio na kocku. — Imaš li neku zamisao o tome gdje je mogla sjediti osoba koja je u crkvi slikala Emily Graham? — S druge strane prolaza u klupi lijevo. — Što ako Browski, tako se zove, zar ne, ima pravo kad kaže da je čovjek koji je prije uhodio Emily na slobodi i da je u Spring Lakeu? Ako je toliko opsjednut da je čak iz Albanyja došao ovamo, onda bih rekao da je ona u velikoj opasnosti. — Ako ovo radi ista osoba koja je to radila i prije, da, onda je u velikoj opasnosti — složi se Tommy Duggan razborito. Preko interfona začuje se glas tajnice Elliota Osbornea. — Oprostite što vas prekidam, ali na liniji je Emily Graham. Želi odmah razgovarati s detektivim Dugganom. Tommy Duggan uzme slušalicu. — Duggan ovdje, gospođice Graham. Tužitelj i Pete Walsh promatrali su kako se produbljuju bore na Dugganovom licu. — Odmah stižemo, gospođice Graham. Spustio je slušalicu i pogledao Osbornea. 93
— Emily Graham jutarnjom je poštom primila zastrašujuću dopisnicu. — Uhoda? Još jednu svoju sliku. — Ne. Ovaj put radi se o crtežu dva nadgrobna spomenika. Najednom se nalazi ime Carle Harper. Ime na drugom je: Letitia Gregg. Ako je crtež pouzdan, pokopane su zajedno u dvorištu iza kuće na broju 15 u Aveniji Ludlam u Spring Lakeu.
Ericu Baileyju radni je dan u ponedjeljak započeo rano jer je gostovao u jutarnjim vijestima na mjesnom televizijskom kanalu u Albanyju. Loše građen, jedva srednje visine, raščupane kose, s naočalama bez okvira, koje su se isticale na njegovom uskom licu, bio je neprivlačan, i po izgledu, i po ponašanju. Govorio je živčanim, piskutavim glasom. Voditelj programa nije bio baš sretan kad je ugledao Baileyjevo ime na popisu gostiju. — Kad god je taj momak u programu, po Albanyju se čuje glasno škljocanje daljinskih upravljača jer svi mijenjaju program — žalio se. — Mnogi ljudi iz okolice uložili su novac u njegovu tvrtku. Posljednjih godinu i pol pada vrijednost njegovih dionica. Sada Bailey tvrdi da ima nove programe koji će preobraziti računalnu industriju — uzvrati mu urednik financijskog programa. Možda govori glasom vjeverice, ali vrijedi poslušati to što ima reći. — Hvala vam na komplimentu. Obojici hvala. Eric Bailey tiho je došao na scenu tako da ga ni jedan od muškaraca nije čuo. Sada, uz blagi osmijeh, kao da uživa u tome što im je neugodno, reče: — Da pričekam u zelenoj sobi dok ne budete spremni za mene? Kamere, posljednja riječ tehnike, koje će postaviti oko Emilyne kuće već su bile spremljene u njegov kombi, tako da je odmah poslije intervjua, Eric Bailey krenuo u Spring Lake. Znao je da mora paziti da ne vozi prebrzo. Bijes pomiješan s poniženjem, tjerao ga je da do kraja pritisne papučicu gasa, da vozi slalom među vozilima i užasne putnike u automobilima koje će izgurati s ceste. Strah je bio njegov odgovor na sva odbijanja na koja je u životu naišao, sva odbacivanja, sva ismijavanja. Sa šesnaest je naučio koristiti strah kao oružje. Tri djevojke pozvao je, jednu za drugom, na maturalni ples. Sve tri su ga odbile. Tada je počelo podsmjehivanje, počele su šale. Koliko daleko će Eric Bailey morati ići, prije nego što nađe partnericu? Općenito se smatralo da njegovo zamuckivanje dok ju je pokušavao pozvati, najbolje oponaša Karen Fowler. Čuo ju je kako ga oponaša. — Karen, doista bih volio... hoću reći, ovaj, hoćeš li... bilo bi lijepo...
94
— A onda je počeo kihati — rekla bi Karen Fowler svojim slušateljima, smijući se tako jako da je jedva došla do daha. — Jadni glupan počeo je kihati, možete li to vjerovati? Najbolji učenik u školi, a ona ga je nazvala »jadni glupan«. One večeri kad se održavao ples, s fotoaparatom je čekao na okupljalištu gdje su svi odlazili nakon što je prestala svirka. Kad je počelo opijanje i pušenje trave, potajno je snimio nekoliko fotografija Karen kako se staklenih očiju vješa na svog pratioca, ruž joj se razmazao, a naramenica haljine skliznula joj je niz rame. Nakon nekoliko dana u školi joj je pokazao slike. Još uvijek se sjećao kako je problijedjela. Zatim se rasplakala preklinjući ga da ih joj da. — Otac će me ubiti — rekla je. — Molim te, Eric. Stavio ih je natrag u svoj džep. — Hoćeš li me i dalje oponašati? — hladno je pitao. — Oprosti. Molim te, Eric. Oprosti. Bila je tako prestrašena, nije znala hoće li jednu večer pozvoniti na vrata i predati te slike njezinom ocu, ili će mu ih jednog dana poslati poštom... Odonda mu je svaki put kad bi ga srela na hodniku uputila prestrašeni i preklinjući pogled. Po prvi put u svom životu, Eric Bailey osjetio se moćan. Sjećanje na to, smiri ga. Pronaći će način kako kazniti tu dvojicu koja su ga jutros tako uvrijedila. Samo treba malo na miru razmisliti, to je sve. Ovisno o prometu, u Spring Lake će stići između jedan i dva. Sada je već prilično dobro poznavao put. Ovu mu je od srijede treći odlazak onamo.
Reba Ashby, znatiželjna novinarka The National Dailyja, uzela je sobu u hotelu Bačvice u Spring Lakeu na tjedan dana. Sitna, otmjena žena blizu četrdeset, namjeravala je iz priče o reinkarniranom serijskom ubojici izvući najviše što može. U ponedjeljak ujutro sjedila je za laganim doručkom budno pazeći hoće li se pojaviti netko s kim bi mogla zapodjenuti razgovor. U početku je za susjednim stolovima primijetila samo poslovne ljude i znala je da ite bi bilo nikakve koristi od toga da ih prekine. Trebala je naći nekoga tko bi razgovarao o ubojstvima. Njezin je urednik, kao i ona, bio ljut što nije uspjela razgovarati s dr. Lillian Madden prije nego što je ubijena. Cijeli petak nastojala je stupiti u vezu s dr. Madden, ali njezina tajnica nije je htjela spojiti s njom. Konačno je uspjela nabaviti jednu kartu za predavanje dr. Madden u
95
petak navečer, ali svejedno nije imala sreće da nasamo porazgovara s njom. Reba nije ništa više vjerovala u reinkarnaciju nego što je vjerovala da slonovi mogu letjeti, ali predavanje dr. Madden bilo je dojmljivo i navodilo je na razmišljanje, a ono što se događalo u Spring Lakeu bilo je dovoljno čudno da se čovjek počne pitati postoji li nešto takvo kao što je reinkarnirani serijski ubojica. Također je primijetila da je Chip Lucas iz New York Daily Newsa iznenadio dr. Madden kad ju je pitao je li ju itko ikad zamolio da ga vrati u 1890-te. Time je te večeri stavljena točka na otvoreni razgovor. Iako nije mogla stići kući prije pola jedanaest navečer, dr. Madden je ipak bila u svojem uredu kad je umrla. Je li tražila podatke o nekom pacijentu, pitala se Reba, možda o pacijentu koji je tražio da ga vrati u 1890-te? Ako ništa drugo, dobila je dobru podlogu za novu priču o serijskom ubojici. Iako je očvrsnula baveći se ovim poslom, Rebu je svejedno strašno pogodilo hladnokrvno ubojstvo dr. Madden. Čula je za njega nedugo nakon što je prisustvovala zadušnici za Marthu Lawrence pa je o oba događaja opširno pisala za sljedeći broj The National Dailyja. Sada je željela ekskluzivan intervju s Emily Granam. Pozvonila je na vrata njezine kuće u nedjelju popodne, ali nitko nije otvorio. Kad je sat kasnije prošla kraj kuće, na trijemu je vidjela ženu koja se naginje kao da će nešto gurnuti ispod vrata. Rebin pogled bio je pun nade kad je vidjela da se susjedni stol ispraznio i da šefica sale prema njemu vodi ženu za koju joj se činilo da ima blizu osamdeset godina. — Konobarica će odmah doći, gospođo Joyce — obeća šefica sale. Pet minuta poslije, Reba i Bernice Joyce napeto su razgovarale. Činjenica da je Joyceova bila prijateljica obitelji Lawrence, bila je sretna okolnost, ali činjenica da su svi gosti koji su prisustvovali zabavi u donu Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala, među kojima je bila i gđa. Joyce, zajednički ispitani, bila je sreća kakvu je priželjkivao svaki novinar tabloida. Vođena vještim Rebinim ispitivanjem, gđa Joyce objasnila je kako su, jedan po jedan, pozvani na razgovor s istražiteljima. Pitanja su bila općenita, osim jednog kad su ih pitali je li te večeri nešto izgubljeno — Je li nešto izgubljeno? — htjela je čuti Reba. — Nisam čula da je nešto izgubljeno. Ali nakon što smo pojedinačno razgovarali s istražiteljima, ispitivali su nas i sve zajedno. Istražitelji su pitali je li netko primijetio šal gđe Wilcox. Očito se to izgubilo. Bilo mi je žao sirotog doktora Wilcoxa. Rachel je pred svima bila prilično otresita, kriveći ga da nije spremio šal u džep kao što ga je molila. — Možete li opisati šal? — Sjećam ga se prilično dobro jer sam stajala pokraj Rachel kad mu se Martha, sirota djevojka, divila. Bio je svilen, obrubljen na krajevima. 96
Zapravo, previše kičast za Rachel Wilcox. Inače se ne odijeva tako napadno. Možda ga je zato ubrzo potom skinula. Rebi su curile sline pri pomisli na pisanje novog članka. Policija je rekla da je uzrok Marthine smrti davljenje. Ne bi ih pitali za šal da nije važan. Ubrzano je smišljala naslov, toliko da nije primijetila kako je stara gospođa za susjednim stolom odjednom utihnula. Sigurna sam da sam vidjela Rachelinu torbicu na stoliću u predvorju, pomisli Bernice. Vidjela sam ga s mjesta na kojem sam sjedila u dnevnoj sobi. Nisam obraćala toliko pozornosti da bih vidjela leži li na nečemu. Ali vidjela jesam da je netko dignuo torbicu i uzeo nešto što se nalazilo ispod nje. Pokušala se sjetiti lica te osobe. Ili si umišljam nakon svih tih razgovora. Nema veće budale od stare budale, zaključi Bernice. Nikome to neću spominjati jer nisam sigurna.
Nisam očekivala da ćemo se tako brzo opet vidjeti — rekla je Emily Tommyju Dugganu i Peteu Walshu kad im je otvorila vrata. — Mi nismo očekivali da ćemo se tako brzo vratiti, gospođice Graham — odgovori Duggan kad ju je bolje pogledao. — Kako ste prošlu noć spavali? Emily slegne ramenima. — Hoćete reći da se vidi da nisam baš mnogo spavala prošle noći. Bojim se da me je jučerašnja fotografija dobro uzdrmala. Zar nije točno da je u srednjem vijeku progonjena osoba mogla ući u crkvu i reći »Utočište!« i bila je sigurna tako dugo dok je ostala ondje? — Tako nešto — reče Duggan. — Pretpostavljam da to kod mene ne pali. Čak se ni u crkvi ne mogu osjećati sigurno. Moram priznati da sam užasno prestrašena — rekla je. — Budući da živite sami, bilo bi mnogo sigurnije... Prekinula ga je. — Ne selim se iz kuće. — Dopisnica je u sobi — rekla je. Odnijela ju je tamo iz kuhinje gdje je razvrstavala poštu i našla je između letka kojim su oglašavani izleti po okolici i molbe za dobrotvorne priloge. Nakon što je prošao prvi šok izazvan porukom na dopisnici, pošla je do prozora i zagledala se u dvorište. Po oblačnom vremenu, kao danas, izgledalo je tmurno i žalosno, kao groblje. Kao groblje kakvo je bilo više od jednog stoljeća. Još uvijek držeći dopisnicu, odjurila je u radnu sobu i nazvala ured tužitelja.
97
— Jedina pošta koju sam primila otkako sam ovdje, naslovljena je ili na Kiernanove, ili na »Vlasnika« — rekla je istražiteljima. Onda je pokazala na dopisnicu koju je ostavila na pisaćem stolu: — Ali ova je naslovljena baš na mene. Bila je točno onakva kako ju je opisala. Grubi crtež kuće i zemljišta koje je okružuje, između linija koje su trebale predstavljati pločnik pisala je adresa, Avenija Ludlam 15. Dva nadgrobna spomenika bila su nacrtana jedan pokraj drugoga u samom lijevom uglu prostora iza kuće. Na svakome se nalazilo ime. Na jednome, Letitia Gregg. Na drugome, Carla Harper. Tommy iz džepa izvadi plastičnu vrećicu, uzme dopisnicu za sam rub i spusti je u vrećicu kao dokazni materijal. — Ovaj puta sam došao pripremljen — rekao je. — Gospođice Graham, ovo bi mogla biti nečija neslana šala, ali isto tako, moglo bi biti točno. Raspitali smo se o broju 15 u Aveniji Ludlam. Vlasnica je jedna starija udovica koja ondje živi sama. Nadamo se da će, kad joj kažemo za ovo, htjeti surađivati i da će nam dopustiti da joj prekopamo dvorište, ili barem onaj dio označen na crtežu. — Mislite li da je vjerodostojan? — upita Emily. Tommy Duggan ju je dugo gledao prije nego što je odgovorio. — Nakon onoga što smo ovdje našli — kimnuo je u pravcu Emilynog dvorišta — da, mislim da postoji velika vjerojatnost da je. Bio bih vam zahvalan da nikome ništa ne govorite o ovome. — Nema nikoga s kim bih htjela razgovarati o tome — rekla je. Sigurno neću nazvati mamu, tatu ili baku i nasmrt ih preplašiti, pomisli. Ali kad bi moja starija braća živjela ovdje, možete se kladiti da bih ih odmah pozvala. Nažalost, oni su tisuće kilometara daleko. Sjeti se Nicka Todda. Nazvao je nedugo nakon što je stigla pošta, ali ni njemu nije ništa rekla. Kad su se jučer vratili s ručka i na podu u predvorju pronašli fotografiju, nagovarao ju je da se odveze na Manhattan i ostane ondje u svom stanu. Ali ona je uporno tvrdila da su kamere koje će postaviti Eric Bailey najveća nada da će otkriti tko joj to čini, objasnivši mu da je upravo zahvaljujući skrivenoj kameri postavljenoj u njezinoj kući uhvaćen Ned Koehler kad je pokušavao provaliti u nju. — Kad jednom ovdje budu postavljene kamere, moći ćemo otkriti tko mi sad ostavlja te stvari — uvjeravala ga je. Hrabro govorim, pomisli, kad je ispratila Tommyja Duggana i Petea Walsha do vrata i za njima ih zatvorila i zaključala, ali ostaje činjenica da sam nasmrt prestrašena. Ono malo što je spavala, mučili su je strašni snovi. U jednom su je progonili. U drugom je stajala kraj prozora i pokušavala ga otvoriti, ali netko ga je s druge strane držao.
98
Emily samoj sebi zapovijedi da prestane. Radi nešto! Nazovi dr. Wilcoxa i pitaj ga možeš li mu donijeti knjige. Zatim otiđi u muzej i malo istražuj ondje. Vidi možeš li odgonetnuti gdje su svi ti ljudi živjeli 1890-tih u odnosu jedni na druge. Htjela je otkriti gdje su živjeli prijatelji Phyllis Gates i Madeline Shapley, prijatelji koji se stalno spominju u knjizi Gatesove. Phyllis Gates je spomenula da je njezina obitelj ljeti iznajmljivala kuću, ali je naglašavala da su ostale obitelji ovdje imale vlastite kuće. Moraju postojati podaci o tome gdje su živjeli, pomisli. Također mora postojati plan grada kako je onda izgledao. Moram nabaviti pribor za crtanje. I moram negdje kupiti Monopoly. Male kućice koje su sastavni dio te igre, savršeno će odgovarati mojim potrebama. Na komadu kartona, metar na metar, onakvom kakav koriste studenti slikarstva, nacrtat će plan grada iz 1890-tih, upisat će nazive ulica i postaviti male kućice na imanja gdje su živjeli prijatelji Madeline Shapley. Zatim ću kod tajnika grada potražiti podatke o promjenama vlasništva nad tim kućama, odluči Emily. To će možda biti jalov posao, upozori samu sebe dok je išla prema ormaru uzeti kišni ogrtač, ali što se više približi Madelineinom svijetu, to je veća vjerojatnost da će saznati što joj se dogodilo — kao i Letitiji Gregg i Ellen Swain.
Zasmeta ga prodorna zvonjava zvona na ulaznim vratima. Rachel se odvezla na ručak s prijateljicama u Rumson, a Clayton Wilcox je upalio računalo i jedva čekao da nekoliko sati nesmetano radi na svojem romanu. Od sastanka u kući Willa Stafforda u subotu popodne, Rachel se čas ljutila na pitanja koja su ondje postavljena, a čas pitala koji su motivi nagnali istražitelja Duggana da pita za njezin izgubljeni šal. — Ne misliš valjda da on ima neke veze s Martinom smrću, je li, Clayton? — pitala je nekoliko puta. A onda, odgovarajući sama na vlastito pitanje, odlučno odbaci tu mogućnost kao smiješnu. Clayton joj nije protuslovio. Bilo mu je na vrh jezika da kaže: — Tvoj izgubljeni šal očigledno ima itekakve veze s Marthinom smrću, a mene si u to umiješala kad si se potrudila da svi saznaju kako si me molila da ga spremim u džep — ali suzdržao se. Kad je otvorio vrata, shvati da je bio gotovo siguran da će na trijemu ugledati detektiva Duggana. Međutim, ondje je stajala nepoznata, sitna žena stisnutih usta i znatiželjnih sivih očiju. I prije nego što je progovorila, znao je da je predstavnica medija. Svejedno ga iznenadi njezino pitanje. 99
— Doktore Wilcox, od zabave u domu Lawrenceovih, večer prije Marthinog nestanka, nema šala vaše žene. Zašto se policija toliko raspituje o njemu? Clayton Wilcox grčevito zgrabi kvaku i počne zatvarati vrata. Žena brzo reče: — Doktore Wilcox, zovem se Reba Ashby. Radim za The National Daily i možda bi bilo korisno da mi odgovorite na nekoliko pitanja prije nego što napišem članak o nestalom šalu. Wilcox na trenutak razmisli pa malo jače otvori vrata, ali još uvijek je nije pozvao u kuću. — Nemam pojma zašto se policija raspituje o šalu moje žene — reče oprezno. — Da budem točniji, pitali su je li te večeri na zabavi nešto nestalo. Moja je žena skinula šal i molila me da ga stavim kraj njezine torbice koja je stajala na stoliću u predvorju. — Ja sam čula da je vaša žena izjavila policiji da vas je molila da ga stavite u džep — rekla je Ashbyjeva. — Moja me je žena molila da ga stavim pokraj njezine torbice i to sam učinio. Wilcox osjeti da su mu po čelu počele izbijati graške znoja. — Ondje je bio svima na vidiku i tijekom večeri svatko ga je mogao uzeti. Bio je to početak koji je Reba čekala. — Ali zašto bi ga netko uzeo? Hoćete li reći da je ukraden? — Ništa ja neću reći. Možda ga je netko maknuo ispod ženine torbice. — Zašto bi to učinio, ako ga nije namjeravao uzeti? — Nemam pojma. A sada me ispričajte... Ovaj put Clayton Wilcox zatvori vrata ne obazirući se na povišeni glas Rebe Ashby. — Doktore Wilcox, jeste li poznavali doktoricu Lillian Madden? — viknula je kroz zatvorena vrata. Smjestivši se natrag za svoj stol, Wilcox se zagleda u ekran. Ni jedna riječ koju je dotada napisao, nije više imala smisla. Uopće nije sumnjao da će Reba Ashby napisati zanimljiv članak o šalu. Neizbježno će postati predmet zanimanja. Kako daleko će te novine za koje piše ići u istraživanje njegove prošlosti? Kako daleko ovog časa policija ispituje njegovu prošlost? Prema novinama, podaci u uredu dr. Madden uništeni su. Svi? Je li trebao priznati da je od nje tražio savjet? Zazvoni telefon. Smiri se, upozori se Wilcox, moraš se pretvarati da si miran. To je bila Emily Graham, pitala je može li doći vratiti knjige. — Naravno — spremno odgovori. — Bit će mi drago da vas ponovno vidim. Dođite odmah. Kad je spustio slušalicu, zavali se u svoj naslonjač. Glavom mu preleti slika Emily Graham. 100
Gomila tamnosmeđe kose pričvršćena kopčom na zatiljku, a pokoja vlas pobjegla je na čelo i vrat... Kao isklesan pravilan nos... Guste, tamne trepavice koje omeđuju velike, znatiželjne oči... Clajton Wilcox uzdahnu, spusti ruke na tipkovnicu i počne tipkati. Njegova je potreba bila toliko snažna da ga ni nezamislive posljedice onoga što je namjeravao učiniti, nisu pokolebale.
U ponedjeljak ujutro, Robertu Friezeu tjedan je započeo svađom s Natalie. Činjenica da je dogovorio sastanak s Dominicom Bonettijem, mogućim kupcem njihovog restorana, izazvala je žestoku svađu. Budući da, kao i obično, nije mogao spavati, u pola sedam je otišao trčati želeći odagnati napetost koja je u njemu rasla. Znao je da na sastanku s Bonettijem mora biti do kraja samouvjeren. Vraćajući se od sjevernog paviljona, primijetio je da prema njemu trči Susan, njegova bivša žena, pa da je izbjegne, siđe sa šetališta. Polugodišnja alimentacija koju je plaćao dospijevala je krajem mjeseca pa zaključi da danas nije dan da razbija glavu s tim kako namaknuti gotovinu za to. Vratio se kući. Ako ništa drugo, napetost se smanjila, ali na svoju veliku žalost u kuhinji za stolom naiđe na Natalie. Nadao se da će na miru popiti šalicu kave i pretresti brojke koje je po noći sređivao. — Je li ovo novi način života? — pitao je zajedljivo. — Posljednja tri dana dižeš se s pticama. Što je sa snom za koji si tvrdila da ti je potreban? Uzrujao se kad je vidio da je računica na kojoj je radio u cik zore, raširena po stolu. — Čovjeku je teško spavati kad nema od čega biti umoran — odvrati ona jednako zajedljivo. Tom primjedbom, Natalie ga je podsjećala da, otkako je nedjeljom počeo otvarati restoran za ručak, nedjeljne večeri provodi sama. Potom se okomila na njega. — Bob — rekla je — hoćeš li mi, molim te, reći, što znače ove brojke? Posebno one na posljednjoj stranici. Nećeš valjda prodati restoran za tako sitnu lovu? Onda bi ga mogao i poklonitil — Možda bi bilo bolje pokloniti ga nego bankrotirati — reče Bob hladno. — Molim te, Natalie, pokušavam se pripremiti za današnji sastanak na kojem ću, uz malo sreće, sklopiti posao i skinuti to breme s leđa. Bonneti me je uhvatio u teškom položaju i novčanoj stisci i on to sigurno zna. Moram znati koja je najniža ponuda koju neće moći odbiti.
101
— Dakle, budući da ja nemam pravo ništa dodati, ili odbiti, čini mi se da će nas ta najniža ponuda dotući. Govorila sam ti, kad si se upuštao u svoju gostioničarsku pustolovinu, da moraš prodati one dionice umjesto da na taj račun digneš zajam. Sada ćeš morati, osim ako ne uspiješ skupo prodati restoran, a letimični pogled na tvoj proračun govori mi da nećeš, prodati dionice kako bi otplatio dugove. Natalie zastane pa nastavi, još ljućim i prezrivijim glasom: — Nadam se da ti ne moram naglašavati da danas te dionice vrijede upola manje nego onda kad si se zadužio na njihovu vrijednost. Bob osjeti da mu se grči želudac i da ga peče u prsima. Ispruži ruku. — Daj mi te papire. — Uzmi si ih. Natalie rukom pomete papire sa stola i dok je izlazila iz kuhinje, namjerno stane na njih. Pet sati poslije, Bob je kimao glavom i zurio u papire koje je držao. Na jednom od njih bila je mala ovalna rupica. Onda se sjeti, tanka potpetica Nataliene papuče probila je papir kad je stala na njega. To je posljednje čega se sjećao: sebe kako stoji u kuhinji u odjeći za trčanje, njihove svađe i zvuka kad je na katu zalupila vratima spavaće sobe. Na trenutak je zatvorio oči. Kad ih je otvorio, polako se osvrnuo oko sebe. Sada je bio u uredu iznad restorana, na drugom katu i na sebi je imao tamnoplavi sako i sive hlače. Pogleda na sat. Bilo je skoro jedan. Jedan sat! Mogući kupac, Dominic Bonetti treba stići svaki čas. Za ručkom će razgovarati o prodaji. Bob se mahnito pokuša usredotočiti na brojke do kojih je došao. Zazvoni telefon. Zvao je šef sale. — Gospodin Bonetti je stigao. Da ga odvedem za vaš stol? — Da. Silazim. Otišao je u svoju privatnu kupaonicu i vodom ispljuskao lice. Na nagovor Natalie, prošle godine dao je načiniti jedan zahvat na očima kod plastičnog kirurga za kojim su njezine prijateljice ludovale. Sad su mu kapci bili zategnuti, a vrećica koje su se počele stvarati ispod očiju nije više bilo, ali on je znao da nije zadovoljan učincima operacije. Kad se gledao u zrcalu, imao je osjećaj da mu gornja polovica lica ne pristaje uz donju, a to ga je uzrujavalo, čak i plašilo. Uvijek se ponosio svojim izgledom. Ali više ne. Baš prava stvar da se sad oko toga uzrujava, pomisli, provlačeći češalj kroz kosu. A onda požuri dolje. Znao je da ponedjeljkom na ručku nema mnogo gostiju, ali računao je na to da će netko naići pa će restoran djelovati prilično popunjen. Osjetio je kako mu se počinju znojiti dlanovi kad je ušao u blagovaonicu i vidio da je samo šest stolova zauzeto. Dominic Bonetti ga je čekao s otvorenom bilježnicom na stolu. Je li to dobar znak?
102
Već je jednom sreo Bonettija, na golfu. Čovjek je bio snažne građe, ne pretjerano visok, guste tamne kose i prodornih tamnih očiju. Imao je srdačan, otvoren nastup, a kad je šutio iz njega je zračilo samopouzdanje. O poslu su počeli razgovarati tek kad su pojeli prženog lososa koji je bio suh i bez okusa. Bob je uz veliki napor uspijevao sudjelovati u razgovoru. Kad je poslužena kava, Bonetti prijeđe na stvar. — Vi želite otići iz ovog prostora. Ja želim ući. Ne pitajte zašto. Nije mi to potrebno. Imam pedeset devet godina i toliko novca da ga neću moći ni potrošiti. Ali nedostaje mi restoran. Pretpostavljam da je to čovjeku u krvi. A ovo je izvrstan položaj. A onda je, u sljedećih pola sata, Bob otkrio da Izletnik nema sve ono što je mislio da ima. Uređenje: — Znam da ste na to potrošili pravo bogatstvo, ali nije privlačno. Hladno je i neudobno jer... Kuhinja je nedjelotvorna... Natalie je odabrala skupog arhitekta za unutarnje uređenje. Uspješan kuhar iz Avenije Madison kojega je zaposlio kao glavnog kuhara, predložio je kako treba izgledati kuhinja. Svota koju je Dominic Bonetti ponudio bila je za pola milijuna dolara manja od najniže svote za koju je Bob Frieze mislio da bi je mogao prihvatiti. — To je vaša početna ponuda — rekao je uz prezriv osmijeh. — Rado ću je razmotriti. Nesta Bonettijevo opušteno držanje. — Ako kupim ovaj prostor, potrošit ću hrpu novca da ga uredim onako kako želim i zaposlim najbolje ljude — rekao je tiho. — Rekao sam vam svoju cijenu. Ako odbijete, nikom ništa. Moja će žena biti presretna. Pružio je ruku. — Javite mi. Bob je čekao da Bonetti izađe iz blagovaonice, a onda je pogledom potražio konobara i dignuo praznu čašu za vino. Trenutak poslije konobar se vratio s vinom i mobitelom. — Hitan poziv od gospođe Frieze, gospodine. Na Bobovo iznenađenje, Natalie nije pitala za sastanak s Bonettijem. Umjesto toga, rekla je: — Upravo sam čula da bager prekopava dvorište na broju 15 u Aveniji Ludlam. Šuška se da traže tijelo Carle Harper, djevojke koja je nestala prije dvije godine. Bože moj, Bob, Avenija Ludlam 15! Zar to nije kuća u kojoj je tvoja obitelj živjela dok si bio dijete?
103
Vaš je otac ovdje, gospodine Stafford. Glas recepcionarke djelovao je zbunjeno. Gotovo kao da želi reći: — Nisam znala da vam je otac još živ. — Moj otac! Will Stafford spusti olovku koju je držao. Ljut i uzrujan, pričeka dok nije bio siguran da mu se glas smirio. — Pošalji ga unutra. Promatrao je kako se kvaka na vratima polako miče. Boji se suočiti sa mnom, pomisli. Boji se da ću ga izbaciti. Nije ustao, ostao je nepomično sjediti za stolom želeći cijelim svojim bićem pokazati nezadovoljstvo zbog ovog upada. Vrata su se polako otvorila. Čovjek koji je ušao, bio je sjena onoga kojega je vidio prije godinu dana. Odonda je njegov otac izgubio najmanje dvadeset pet kila. Lice mu je bilo kao vosak žuto, a jagodice se isticale ispod napete kože. Bujna prosijeda kosa koje se Will sjećao, a koju je i sam naslijedio, sada se svela na nekoliko rijetkih sivih pramenova. Šezdeset četiri godine, a izgleda kao da ima osamdeset četiri, pomisli Will. Bi li ga trebao žaliti, baciti mu se u zagrljaj? — Zatvori vrata — naredi. Willard Stafford, stariji, kininu i posluša. Ni jedan muškarac nije primijetio da se vrata nisu do kraja zatvorila već su ostala malo odškrinuta. Will je polako ustao. Povišenim glasom, bljujući riječi, pitao je: — Zašto me ne ostaviš na miru? Zar ti nije jasno da ne želim s tobom imati posla? Želiš li da ti oprostim? Dobro. Opraštam ti. A sada idi. — Will, griješio sam. Priznajem. Nije mi još puno ostalo. Htio bih se pomiriti s tobom. — Ne možeš. Idi sada i nemoj se više vraćati. — Trebao sam shvatiti. Bio si mlad... Stariji muškarac povisi glas. — Umukni! U dva koraka, Will Stafford obiđe stol i nađe se pred svojim ocem. Snažnim rukama zgrabi muškarca za mršava, drhtava ramena. — Platio sam za ono što je netko drugi učinio. Nisi mi vjerovao. Mogao si priuštiti si i unajmiti cijeli tim odvjetnika da me brane.! Umjesto toga, digao si ruke od mene, svog jedinog sina. Javno si me se odrekao. Mladenačka prošlost sada je zapečaćena. Ne trebaš mi dolaziti ovamo i uništiti sve ono što sam stvarao protekle dvadeset tri godine. Samo otiđi odavde. Vrati se u svoj auto. Odvezi se u Princeton i ostani ondje. Willard Stafford, stariji, kimne. Okrene se suznih očiju i uhvati kvaku na vratima. Onda stane. — Obećajem da više neću doći. Htio sam te posljednji put vidjeti, oči u oči, i tražiti oproštenje. Znam da sam te iznevjerio. Samo sam mislio da bi mogao shvatiti... Njegove riječi polako zamuknu. Will nije odgovorio. 104
Njegov otac uzdahnu i otvori vrata. — Samo — promrmlja! više sebi nego Willu — samo sve to što čitam da se događa u ovome i gradu. Mislim na onu djevojku čije je tijelo nađeno. Zabrinuo sam se. Jasno ti je... — Imaš obraza doći ovamo i to mi reći? Van! Čuješ me? Van! Willu Staffordu bilo je svejedno što viče, što ga je Pat, njegova recepcionarka, sigurno čula. Jedino mu je bilo važno da obuzda taj zasljepljujući bijes prije nego što spusti ruke na mršavi vrat ovoga muškarca koji ga je stvorio i stisne ga dok mu se vrat ne slomi.
Odvjetnik Neda Koehlera, Hal Davis, nije baš bio presretan što se u ponedjeljak popodne u tri ponovno morao sastati s Martyjemi Browskim u Gray Manoru. — Država me premalo plaća da vam pomažem u lovu na vještice — žalio se dok su zajedno čekali da dovedu Neda u sobu za sastanke. — Mene država plaća da se pobrinem da ljudi plate za svoje zločine — odbrusi mu Browski. — Kao što sam vam jutros rekao, obnovili smo istragu o ubojstvu Ruth Koehler, a vaš klijent je osumnjičen za ubojstvo. Davis ga pogleda u nevjerici. — Vi se sigurno šalite. Niste mogli dokazati krivnju ubojici Ruth Koehler, Joelu Lakeu, oslobođen je, a sada se hoćete iskupiti tako što ćete svaliti krivnju na tog sirotog glupana Koehlera? Nakon što ste me nazvali, požurio sam ovamo k Nedu i savjetovao ga da ne razgovara s vama. Ali on odlučno tvrdi da je nevin i traži da mu dopustim razgovarati s vama. — Možda je pametniji nego što mislite — reče Browski. — Svi smo mislili da je Koehler, zbog zaprepaštenosti i boli, uništio dokaze na mjestu zločina. Možemo na to gledati i ovako, bio je dovoljno mudar da nam podastre valjani razlog zašto su na nožu njegovi otisci prstiju i zašto mu je odjeća uprljana krvlju. — On ju je digao. Nije znao da je mrtva. Otrčao je po pomoć — Možda. Otvorila su se vrata. Stražar je dopratio Neda Koehlera do stolice. — Ned je danas malo uznemiren — reče stražar. — Vani sam ako me trebate. — Zašto mi to radite? — Koehler je pitao Martyja. — Volio sam svoju majku. Nedostaje mi. — Imam samo nekoliko pitanja — rekao je Browski blago. — Ali moram vas upozoriti da se sumnja da ste krivi za smrt svoje majke, tako da sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas. Mehanički mu je odverglao ostatak izjave o njegovim pravima.
105
— Ned, jasno vam je da ni na jedno pitanje ne morate odgovoriti. Hal Davis nagnuo se naprijed kao da će time što mu se približio lakše doprijeti do njegove svijesti. — Ned, razgovarao sam s vašom tetom — tiho je rekao Marty. — Nije se zabunila. Razgovarala je s vašom majkom nakon što je Joel Lake viđen kako izlazi iz vaše zgrade. — Moja teta je luda. Da je moja majka razgovarala s njom nakon što je frajer otišao, rekla bi joj da ju je opljačkao. — Tada još to, možda, nije znala. Ned, je li se vaša majka ikada ljutila na vas? — Moja me majka voljela. Jako. — Vjerujem da je, ali ponekad se ljutila na vas, nije li? — Ne. Nikada. — Naročito se ljutila jer ste na odlasku znali lupati vratima kako bi se zatvorila. Nije li točno? — Uvijek sam na odlasku zaključao vrata. — Uvijek? Joel Lake je rekao da nisu bila ni do kraja zatvorena. Zato je i ušao u vaš stan. Nedove oči se suziše. Usne su mu podrhtavale. — Nije li točno da se ista stvar dogodila tjedan dana prije nego što vam je umrla majka? Nije li vikala na vas govoreći da bi netko mogao ući i probosti je nožem? Vaši susjedi su mi rekli da vam je uvijek to govorila kad niste provjerili jesu li vrata zatvorena. — Ned, više ništa nemojte reći — preporuči mu Davis. Na riječi svog odvjetnika, Ned odmahnu glavom. — Pustite me, Hal. Želim govoriti. — Ned, otkud znate koliko se vaša majka prestrašila kad je vidjela nož i kad je znala da će umrijeti? — Marty Nedu preko stola uputi pitanje. Nije čekao odgovor. — Je li te molila da je ne ozlijediš? Je li rekla da joj je žao što je vikala na tebe? Sjedila je za kuhinjskim stolom. Upravo je shvatila da joj je netko opljačkao stan. Sigurno je bila veoma ljuta. Nož je bio na onoj polici na zidu. Je li pokazala na njega i rekla ti da ga je onaj tko je ušao mogao na njoj iskušati i da bi onda ti bio kriv? Iz grla Neda Koehlera izletje nešto između kuknjave i vriska te prestraši dvojicu muškaraca. Vrata se otvoriše i uleti stražar. Ned Koehler pokrije lice rukama. — Rekla je: »Nemoj, Ned, oprosti, Ned, nemoj Ned, molim te.« Ali bilo je prekasno. Nisam bio svjestan toga da držim nož, a već sljedećeg trenutka bio je u njezinim grudima. Gromki jecaji potresali su njegovo tijelo dok je vikao: — Oprosti mi, mama! Oprosti mi, mama!
106
Eric Bailey čekao je na Emilynom trijemu kad se ona vratila kući nakon što }e doktoru "Wilcoxu vratila knjige, posjetila muzej i kupila stvari koje su joj bile potrebne za projekt koji je namjeravala započeti. Prekine je kad se htjela ispričati. — Bez brige, ništa mi nije nedostajalo, ali gladan sam. Imaš li nešto da pojedem? Kupila je sve namirnice za sendviče — šunku, švicarski sir, salatu, rajčice i svježi talijan pa dok je pripremala jelo, on započe raspakiravati kamere i ostalu opremu. Jeli su u kuhinji. — Dodala sam jelovniku malo pileće juhe koja mi je ostala — rekla mu je. — Skuhala sam je neku večer i zamrznula ono što je ostalo. Dobra je, sigurno. — To me podsjeća na vrijeme dok smo boravili u onim odvratnim uredima u Albanyju — rekao je Eric pokupivši posljednju kap juhe s tanjura. — Ja bih sišao u trgovinu po sendviče, a ti bi podgrijala domaću juhu. — Bilo je lijepo — reče Emily. — Bilo je lijepo, a ja ne bih imao svoju tvrtku da ti nisi dobila tu parnicu. — A ja sam se obogatila zahvaljujući tebi. Pošteno? Nasmijali su se jedno drugom. Eric je tri dana stariji od mene, pomisli Emily, ali ja stalno imam osjećaj kao da mi je mlađi brat. — Zabrinula sam se kad sam vidjela da pada vrijednost dionicama tvoje tvrtke — rekla mu je. Slegnuo je ramenima. — Opet će porasti. Ti si svoj novac dobila, ali bit će ti žao što si ih prodala onda kad jesi. — Odlučila sam se na to kad sam čula da je moj djed 1929., nakon sloma burze, izgubio sav svoj novac. Pretpostavljam da mi nije bilo ugodno imati toliko dionica. Stalno bih se brinula da će nešto poći po zlu. Ovako mogu, zahvaljujući tebi, čitav život proživjeti bez ikakvih novčanih briga. — Ako trebaš nekoga da se brine... — Ericova rečenica osta nedovršena kad je Emily uz osmijeh odmahnula glavom. — Zašto kvariti dobro prijateljstvo? — pitala je. Pomogao joj je napuniti stroj za pranje posuđa. — Ovo je moj posao — bunila se. — Volim ti pomagati. — Budući da veliš da se večeras svakako moraš vratiti u Albany, mislim da bi bilo bolje da počneš postavljati kamere. Nekoliko minuta poslije odlučnim pokretom zatvori stroj.
107
— Dobro. Sve spremno. Ako ćeš ti raditi na jednom kraju stola, ja ću se smjestiti za drugi. Objasnila mu je što namjerava učiniti s preslikama nacrta i podacima o gradu. — Želim ući u živote tih ljudi — rekla je. — Želim vidjeti gdje su živjeli Madelineini prijatelji. Uvjerena sam da ju je ubio netko koga je poznavala, a onda je ovdje zakopao. Ali kako se izvukao? Oko kuće se sigurno motala policija, barem prvih nekoliko dana nakon što je prijavljen njezin nestanak. Gdje ju je držao? Ili gdje je držao tijelo? Ili ju je ubojica zakopao ovdje isti dan kad je pao mrak. Božikovina je odvajala ovaj dio dvorišta. — Jesi li sigurna da nisi postala opsjednuta tim zločinom, Emily? Oštro ga pogleda. — Opsjednuta sam time da pronađem vezu između zločina koji su se u ovom gradu dogodili devedesetih godina devetnaestog stoljeća i ovih današnjih. Upravo sada policija prekopava jedno drugo dvorište udaljeno nekoliko blokova kuća odavde i misli da će ondje pronaći ostatke mlade žene koja je nestala prije dvije godine. — Emily, nemoj ostati sama ovdje. Kažeš da te je netko dvaput uhodio u ovih pet dana što si ovdje. Htjela si stanku, odmor. Po tvom izgledu, sigurno ga nemaš. Iznenadna zvonjava telefona prestraši Emily i ona zgrabi Erica za ruku. Uspjela se nesigurno nasmiješiti kad je odjurila u radnu sobu javiti se. Zvao je istražitelj Browski. Nije gubio vrijeme na pozdrav. — Emily, vaš klijent u slučaju Koehler, možda je gad i skitnica, ali možda će vam biti drago kad čujete da nije ubojica. Upravo sam otišao od Neda Koehlera. Čekajte dok vam kažem... Nakon petnaest minuta, vratila se u blagovaonicu. — To je bio razgovor — primijeti Eric vedro. — Novi momak? — Istražitelj Browski. Upoznao si ga. Govori lijepe stvari o tebi. — Da čujem. Nemoj ispustiti ni jednu pojedinost. — Po njemu si mi vjerojatno spasio život, Eric. Da kamera koju si postavio nije uhvatila Neda Koehlera, ne bismo znali tko me uhodi. — Tvoji susjedi su nešto čuli i nazvali policiju. — Da, ali Ned je otkrio kako može isključiti alarm. I pobjegao je prije nego što je policija došla. Da ga nismo imali snimljenog, ne bismo znali tko je pokušao ući. Sljedeći put moglo je biti potpuno drukčije. Emily osjeti da joj drhti glas. — Danas je priznao da me je namjeravao ubiti. Marty Browski kaže da je prema poremećenom umu Neda Koehlera, Joel Lake, momak kojeg sam branila, kriv za smrt njegove majke. Rekao je da bi njegova majka danas bila živa da Joel nije provalio u njihov stan. Zapravo je Joel pravi ubojica. — Luda logika, rekao bih. Ruke Erica Baileyja s lakoćom su spajale opremu potrebnu za postavljanje kamera koje je donio u Spring Lake. 108
— Luda, ali u neku ruku razumljiva. Sigurna sam da nije želio ubiti majku i znam da ne može podnijeti pomisao da je on kriv za njezinu smrt. Da je Joel Lake bio optužen, mogao je prebaciti svoju krivnju na njega. A onda sam ja oslobodila Joela i postala hulja. — Nisi ti hulja — naglasi Eric Bailey. — Brine me to što je Browski, prema onome što kažeš, zabrinut zbog novih slučajeva uhođenja. Što on misli, tko to radi? — Provjerio je mog bivšeg. Kakav god Gary bio, on me ne uhodi. Ima čvrsti alibi za utorak navečer i subotu ujutro kad su snimljene posljednje fotografije. Browski još nije uspio odrediti boravište Joela Lakea. — Brine li te Lake? — Možda ćeš se iznenaditi kad čuješ da me ne bi čudilo da je to on. Sjećaš se kako me je Ned Koehler napao kad je porota oslobodila Lakea? — Naravno da se sjećam. Bio sam ondje. — Kad su stražari odvukli Koehlera od mene, Joel Lake pomogao mi je da se dignem. Bio je odmah kraj mene jer smo stajali slušajući pravorijek. Eric, znaš li što mi je šapnuo? Boja njezina glasa natjera Erica Baileyja da prekine s onim što je radio i ozbiljno je pogleda. — Rekao mi je: »Možda Koehler ima pravo, Emily. Možda ja jesam ubio staru gospođu. Kako vam je sada?« — Nisam to nikome rekla, ali to me odonda proganja. Ali svejedno, nisam vjerovala da ju je on ubio. Možeš li shvatiti takvo razmišljanje? On je samo prijezira vrijedno ljudsko biće koji me morao zafrkavati umjesto da bude zahvalan što nije dobio doživotnu. — Znaš što ja mislim, Emily? Mislim da si mu se sviđala, a znao je da od toga nikakve koristi. Odbijanje može kod nekih ljudi izazvati strašne stvari. — Dobro, ako je on uhoda, iskreno se nadam da će ga tvoje kamere uhvatiti. Kad je Eric malo poslije sedam navečer otišao, kamere su bile postavljene na svim dijelovima kuće. Ali nije rekao Emily da je neke! postavio u kući, a na tavanskom prozoru antenu za izravnu vezu. Sad jel mogao u krugu od jednog kilometra, uz televizijski ekran u kombiju, pratiti njezino kretanje i čuti svaki razgovor u dnevnoj sobi, kuhinji i radnoj sobi. Kad je otišao uz prijateljski poljubac u obraz i krenuo natrag u Albany, već je smišljao novi dolazak u Spring Lake. Nasmijao se sjetivši se kako je skočila kad je zazvonio telefon. Bila je daleko više uznemirena nego što je htjela priznati, čak i samoj sebi. Strah je glavno oružje osvete. Prodala je svoje dionice po najvišoj cijeni. Malo poslije toga i drugi su počeli prodavati što je izazvalo pad njihove vrijednosti. Sada se njegova tvrtka nalazila na rubu bankrota. 109
To bi joj čak i oprostio da ga nije odbila kao muškarca. — Ako me nećeš voljeti, Emily — rekao je glasno — živjet ćeš svoj život u strahu, čekajući trenutak kad će se netko pojaviti iz mraka, a ti nećeš] imati kamo pobjeći.
UTORAK, 27. OŽUJKA U ponedjeljak popodne, bager koji je dopremljen u Aveniju Ludlum 15 iskopao je samo jedan red zemlje prije nego što se pokvario. Na njihovu žalost, forenzičarima je rečeno da ga prije ponedjeljka ujutro neće moći zamijeniti. Pomirivši se sa sudbinom, napustili su dvorište i ostavili policajca čuvati zemljište. U utorak ujutro u osam, čak i prije nego što je došao drugi bager, novinari su bili ondje. Po mirnim ulicama poredali su se kombiji s oznakama raznih televizijskih kuća. Helikopteri su hučali iznad tog predjela kad su snimatelji počeli raditi zračne snimke pretraživanog područja. Reporteri s mikrofonima promatrali su kako forenzičari pregledavaju svaku lopatu zemlje. Emily, u trenirci i sa sunčanim naočalama, umiješala se među ljude koji su snuždeni u skupinama mirno stajali na pločniku, i slušala njihova razmišljanja. Svi su znali da tragatelji sigurno traže još jedno tijelo. Ali čije? Vjerojatno se radi o Carli Harper, onoj mladoj djevojci koja je nestala prije dvije godine, šaptali su među sobom. Ljudi su čuli da policija ozbiljno sumnja u to da je Carla Harper ikada napustila Spring Lake. Na svačijim usnama našla su se dva pitanja: Zašto su odlučili ovdje tražiti? Je li to zato što je netko priznao zločin? Emily je čula kad je dobrodržeća baka gurajući kolica ozbiljno rekla: — Pomolimo se da uhvate tog ubojicu. Zastrašujuća je pomisao da ovim gradom slobodno šeće ubojica. Moja kći, majka ovog djeteta, samo je nekoliko godina starija nego što su bile Martha Lawrence i Carla Harper. Emily se sjeti što je pročitala u knjizi Phyllis Gates. Majka je postala pravi čuvar. Phyllis, majka je imala pravo, pomisli. Ponedjeljak navečer, još dobrano iza ponoći, provela je pripremajući maketu grada i označavajući ulice onako kako je to izgledalo u vrijeme prijašnjeg ubojstva. Na nacrt od kartona postavila je kućice iz Monopolyja označivši gdje su živjeli Shapleyjevi, Carteri, Greggovi i Swainovi. Prepozna kolumnisticu The National Dailyja, koja je stajala nedaleko od nje, brzo se okrene i odluči otići kući. Neću si nju natovariti na vrat, pomisli Emily. A nakon prošlog tjedna, svakako ne želim biti ovdje ako doista pronađu tijela. Imam sve što moram znati o Aveniji Ludlam 15. 110
Ali još se uvijek nije pojavilo ništa što bi ukazalo na ubojicu iz devetnaestog stoljeća. Reba Ashby pojavila se na mjestu događaja u ponedjeljak, a vratila se i u utorak, mahnito bilježeći dojmove. U karijeri još nije imala tako paprenu priču i namjeravala ju je do kraja iskoristiti. Blizu nje, Irene Cornell iz radija CBS uživo je izvještavala: — Na licima stanovnika ovoga mirnoga viktorijanskog gradića vidi se zaprepaštenje i nevjerica dok čekaju hoće li biti pronađeno tijelo druge nestale mlade žene — počela je potresno. U pola deset, gotovo sat i pol nakon početka iskapanja, promatrači su primijetili da je bager naglo prestao kopati, a forenzičari su pojurili zaviriti u rupu iz koje je netom izvađena zemlja. — Nešto su našli! — poviče jedna osoba. Novinari koji su stajali na travnjaku, leđima okrenuti kući, usmjerili su svoje kamere prema bageru i žurno počeli govoriti u mikrofone. Mjesni promatrači, neki od njih stišćući prijateljevu ruku, čekali su u tišini. Dolazak pogrebnih kola svima je potvrdio da su pronađeni ljudski ostaci. Stigao je tužitelj u službenom autu i obećao da će uskoro dati izjavu. Poslije pola sata, Elliot Osborne stupi pred mikrofone. Potvrdio je da je pronađen očuvani leš, umotan u isti debeli najlon u kakvom su pronađeni ostaci Marthe Lawrence. Ljudska lubanja i nekoliko porazbacanih kostiju pronađeni su samo nekoliko pedalja dublje. Neće biti daljnjih izjava sve dok medicinski stručnjaci ne dovrše temeljit pregled i ne daju izveštaj o svom nalazu. Osborne nije htio odgovoriti na desetke pitanja koja su mu dobacivali, od kojih je najglasnije bilo: — Nije li to konačan dokaz da se ovim gradom smuca reinkarnirani serijski ubojica? Tommy Duggan i Pete Walsh namjeravali su s mjesta zločina poći za pogrebnim kolima u mrtvačnicu, ali odustali su kako bi razgovarali s osamdesetdvogodišnjom Margo Thaler, sadašnjom vlasnicom kuće. Vidljivo potresena, sjedila je u dnevnoj sobi i pijuckala čaj koji joj je susjeda skuhala. — Ne znam hoću li ikada više biti u stanju sići u dvorište — rekla je Tommyju. — Imala sam ruže ondje gdje je pronađen leš. Klečala sam ondje i plijevila, točno na tom mjestu. — Gospođo Thaler, pobrinut ćemo se da se svi ostaci uklone — umirivao ju je Tommy. — Vaše ruže mogu se ponovno zasaditi. Htio bih vam samo postaviti nekoliko pitanja, a onda ćemo vas ostaviti na miru. Koliko dugo živite ovdje? — Četrdeset godina. Ja sam treći vlasnik kuće. Kupila sam je od Roberta Frieza starijeg. On je bio vlasnik trideset godina. 111
— Je li on možda otac Roberta Friezea, vlasnika Izletnika1! Na licu Margo Thaler pojavi se prezriv izraz. — Da, ali Bob nije nimalo sličan svom ocu. Ostavio je tako dragu ženu i oženio onu Natalie! Onda je otvorio restoran. Moji prijatelji i ja jednom smo otišli onamo. Visoke cijene i loša hrana. Bob Frieze u ovom gradu očito nema mnogo poklonika, pomisli Tommy kad je počeo nešto računati. Frieze ima oko šezdeset godina. Gospođa Thaler je vlasnica kuće posljednjih četrdeset godina, a obitelj Frieze imala ju je trideset godina prije toga. To znači da je Bob Frieze rođen deset godina nakon što je njegov otac kupio kuću i da je u njoj proveo prvih dvadeset godina svog života. Tommy pohrani taj podatak u svoju glavu s namjerom da ga poslije prouči. — Gospođo Thaler, vjerujemo da će se pokazati da se radi o lešu mlade žene koja je nestala prije dvije godine, 5. kolovoza. Čini mi se da biste vi primijetili da netko u to doba godine kopa po vašem dvorištu. — Da, naravno da bih primijetila. Što znači da je tijelo moralo biti negdje pohranjeno dok nije bila povoljna prilika da ga se ovdje pokopa, zaključi Tommy. — Gospođo Thaler, osam godina radio sam ovdje u policiji — reče Pete Walsh. Pozorno ga pogleda. — Pa naravno. Oprostite. Trebala sam vas prepoznati. — Čini mi se da se sjećam da ste u listopadu imali običaj otići na Floridu i niste se vraćali do svibnja. Još uvijek to radite? — upita Pete. — Da, radim. Eto objašnjenja, pomisli Tommy. Onaj tko je ubio Carlu, negdje je držao nježno tijelo, možda u ledenici, dok nije bilo sigurno ovdje ga zakopati. Ustao je. — Veoma ste susretljivi. Hvala vam što ste nam dopustili da sada razgovaramo s vama, gospođo Thaler. Stara gospođa kimnu, zastane, a onda doda: — Jasno mi je da zvuči sebično što sam se uzrujala jer sam u biti klečala na grobu. Neće proći tako dugo, uvjerena sam, dok moja djeca i unučad budu klečali na mome. Ruže su bile predivne. Ako se ne oporave jer su ih iščupali, posadit ću druge. Na neki način možda i nije bilo tako loše što su krasile grob te sirote djevojke. Tommy je bio na odlasku kad mu na pamet padne još jedno pitanje. — Gospođo Thaler, koliko je stara ova kuća? — Sagrađena je 1874. — Znate li tko je tada bio vlasnik? — Obitelj Alana Cartera. Bila je njihova pedesetak godina kad su je prodali Robertu Friezeu, starijem.
112
Dr. O'Brien još uvijek je pregledavao tijelo kad su Tommy Duggan i Pete Walsh stigli u mrtvačnicu. Kako je O'Brien diktirao, jedan pomoćnik bilježio je podatke. Kad je Tommy Duggan čuo izvještaj, spazi opis Carle Harper koji je ležao na njegovom stolu na vrhu: Visoka metar šezdeset pet, četrdeset šest kila, plave oči, tamna kosa. Fotografija u dosjeu pokazivala je zgodnu, vedru mladu djevojku s kosom do ramena. Sada kada je slušao grubi opis težine njezinih kostiju i veličine čeljusti, Tommy pomisli kako nikada neće toliko očvrsnuti da se privikne na taj dio posla. Nalaz je bio gotovo jednak onome koji su čuli u utorak. Radilo se o kosturu mlade žene. Uzrok smrti: davljenje. — Pogledajte ovo — reče O'Brien Dugganu i Walshu. S rukom u rukavici podigne ostatke tkanine. Vidite li ovaj obrub od srebrnih niti? Ovo je komad istoga onog šala koji smo našli oko vrata Marthe Lawrence. — Hoćeš reći da onaj tko je na zabavi ukrao šal, pod pretpostavkom da se to dogodilo, nije njime samo ubio Marthu već ga je razrezao kako bi ga mogao opet upotrijebiti? — Pete Walsh nije mogao vjerovati. Duggan ga oštro pogleda. — Idi van i udahni malo zraka. Nemoj mi se tu onesvijestiti. Walsh kimne, začepi usta i žurno izađe iz mrtvačnice. — Ne krivim ga što mu je pozlilo — reče Tommy Duggan ljutito. — Znaš li što to znači, doktore? Ubojica slijedi obrazac iz 1890-tih. U ubojstvu Marthe Lawrence možda nije ni bilo nečeg osobnog — pogledao je tijelo na stolu — ili Carle Harper, ako je to ona. Jedini razlog zbog kojeg su izabrane mogao bi ležati u tome što su obje, i Martha, i Carla, bile istih godina kao i mlade žene koje su nestale 1890-tih. — Kad usporedimo podatke o njezinim zubima, znat ćemo je li to Carla Harper. Dr. O'Brien popravi naočale. — Druga lubanja koju smo našli bila je u zemlji mnogo dulje nego ovaj kostur. Po mojoj procjeni ležala je ondje najmanje sto godina. Možemo rekonstruirati izgled glave, ali za to treba vremena. Ali iskustvo mi govori da je pripadala tijelu mlade žene, ne starije od dvadeset godina. — Carla Harper i Letitia Gregg — tiho reče Tommy Duggan. — Sudeći po imenima napisanim na onoj dopisnici, vrlo vjerojatno — složi se dr. O'Brien. — Ima ovdje još nešto što bi te moglo zanimati. Uzeo je malu plastičnu vrećicu i pokazao je Dugganu. — Meni se čini da je to par starinskih naušnica — objasni O'Brien. — Granati u srebru i biserna suza. Ženina baka imala je nešto slično. — Gdje si ih našao.
113
— Kao i prije. Obješene na ruci kostura. Pretpostavljam da ubojica nije mogao naći prstenjak, a želio je stvoriti vezu između dvaju ostataka. — Misliš li da je te naušnice našao u zemlji? — Mislim da na to ne može nitko odgovoriti. Po meni je imao veliku sreću ako ih je obje našao. Čak i da ih je nosila, ostale bi netaknute, ali imala bi ih na uškama, a one su se, naravno, već odavno raspale. Što si rekao, kad je 1890-tih nestala treća djevojka? — Ellen Swain nestala je 31. ožujka, trideset jedan mjesec i dvadeset šest dana nakon nestanka Letitije Gregg, 5. kolovoza. Trideset jedan mjesec i dvadeset šest dana navršava se ove subote, 31. ožujka. Tommy Duggan je znao da više glasno razmišlja nego što odgovara na pitanje. — Medeline i Martha 7. rujna, Letitia i Carla 5. kolovoza, a iduća godišnjica je ove subote — polagano reče dr. O'Brien. — Misliš li da ovaj ubojica namjerava odabrati novu žrtvu i pokopati je s Ellen Swain? Tommy Duggan osjeti strašan umor. Znao je da bi točno isto takvo pitanje postavili novinari. — Doktore O'Brien, nadam se i molim Boga da scenarij nije takav, ali obećajem da će se svaki predstavnik zakona na ovom području ponašati kao da taj luđak za četiri dana u ovom gradu namjerava izabrati i ubiti još jednu mladu ženu. — Da sam na tvom mjestu i ja bih to pretpostavio — odrješito će patolog, skidajući rukavice. — Uz sve dužno poštovanje prema našim predstavnicima zakona, preko vikenda šaljem svoje dvije kćeri u posjet baki u Connecticut. — Ne krivim te, doktore — složi se Tommy. — Potpuno te razumijem. A ja ću porazgovarati s doktorom Claytonom Wilcoxom, čija vlastita žena priznaje da mu je te večeri na zabavi kod Lawrenceovih dala šal, pomisli i osjeti kako u njemu raste bijes. Neki dan kod Willa Stafforda, i Pete, i ja, osjetili smo da nam Wilcox laže, reče sam sebi. Vrijeme je da iz njega iscijedimo istinu.
SRIJEDA, 28. OŽUJKA Počeli su vjerovati u mene, zaključi. Jutros je udarni prilog emisije Danas bio intervju s dr. Nehruom Patelom, poznatim filozofom i piscem na polju psihičkih istraživanja. On je čvrsto uvjeren da sam ja reinkarnacija serijskog ubojice s kraja devetnaestog stoljeća! Ono što zbunjuje doktora Patela, kao što je objasnio novinarki Katie Couric, to je što se ponašam suprotno zakonitostima karme. Patel kaže da se neki žele vratiti blizu mjesta gdje su prije živjeli jer imaju potrebu ponovno sresti ljude koje su znali u prijašnjoj 114
inkarnaciji. Žele platiti karmičke dugove prema tim ljudima. Međutim, ta karmička djela trebala bi biti dobra, ne zla, i to je veoma zbunjujuče. Moguće je, nastavio je, da je u prijašnjem životu Martha Lawrence bila Madeline Shapley, a Carla Harper Letitia Gregg. To nije točno, ali takvo razmišljanje je zanimljivo. Dr. Patel je iznio mišljenje da ponavljanjem zločina iz devetnaestog stoljeća prkosim karmi što ću skupo platiti u budućem životu. Možda hoću. A možda i neću. Konačno su ga pitali je li moguće da Ellen Swain sada živi u nekom drugom tijelu pa da sam je prepoznao i da ću je u subotu potražiti. Dakle, ja sam odabrao svoju sljedeću žrtvu. To nije Ellen, ali počivat će s Ellen. A smislio sam novi način da policiju navedem na krivi trag. Divan je i prezadovoljan sam.
Kad je u devet i trideset zazvonio telefon, Clayton Wilcox bio je u radnoj sobi iza zatvorenih vrata. Rachel je za doručkom bila nemoguća, Prijateljica koja je kupila ono tračersko smeće The National Daily, nazvala je i upozorila ju da je na naslovnoj stranici jeziva priča o njezinom izgubljenom šalu. U strahu podigne slušalicu, siguran da ga policija ponovno želi ispitati. — Doktore Wilcox? — začuje umiljat glas. Iako je prošlo dvanaest godina otkako ga je čuo, Clayton Wilcox odmah ga prepozna. — Kako si Gina? — kaza tiho. — Dobro sam, doktore, ali mnogo čitam o Spring Lakeu i svemu što se ondje događa. Žao mi je što čujem da je šalom tvoje žene; zadavljena ta sirota djevojka, Martha Lawrence. — Što ti to govoriš? — Govorim o članku Rebe Ashby u jutrošnjem The National Dailyju. Nisi ga pročitao? — Čuo sam za to. Glupost. Nema službene potvrde da je ubojica upotrijebio šal moje žene. — U članku se kaže da se tvoja žena kune da ga je dala tebi da ga spremiš u džep. — Što želiš, Gina? — Doktore, već dulje vrijeme osjećam da sam dobila premalo novaca za ono što si mi učinio. Clvton Wilcox pokuša gutati, ali vratni mišići nisu ga slušali. — Gina, »ono što sam ti učinio«, kako ti to prikazuješ, bio je samo odgovor na tvoju ponudu. — Doktore... U njezinom se glasu još uvijek mogla osjetiti zavodljivost. A onda se izgubila. 115
— Mogla sam tužiti i tebe, i koledž i dobiti veliku odštetu. Umjesto toga, dopustila sam ti da me nagovoriš da prihvatim pišljivih sto tisuća dolara. Danas bi mi dobro došlo još love. Što misliš, koliko bi tabloid Rebe Ashby platio za moju priču? — Ne bi valjda to učinila! — O, da, bih. Imam sedmogodišnje dijete. Rastavljena sam i mislim da mi je brak propao zato jer još uvijek trpim psihičke posljedice onoga što mi se dogodilo na Enochu. Uostalom, onda sam imala samo dvadeset godina. Znam da je sada prekasno da tužim koledž. — Koliko tražiš, Gina? — Pa, mislim da bi još sto tisuća bilo dovoljno. — Ne mogu nabaviti toliko novca. — Prošli put si mogao. Možeš i sada. U subotu namjeravam doći u Spring Lake, vidjeti ili tebe, ili policiju. Ne platiš li mi, moj će idući korak biti da saznam koliko je The National Daily voljan platiti za zanimljivu priču o poštovanom predsjedniku koledža Enoch koji je slučajno izgubio ženin šal baš prije nego što je njime ubijena jedna mlada žena. Sjeti se, doktore, i ja imam dugačku plavu kosu. — Gina, jesi li ikada na koledžu Enoch naučila što znači riječ 'ucjena'? — Jesam, ali sam isto tako naučila što znače neki drugi izrazi kao na primjer 'seksualno uznemiravanje' i 'neprilična ponuda'. Nazvat ću te u subotu ujutro. Đenja, doktore.
Nick Todd je u ponedjeljak i utorak sto puta uzeo telefon namjeravajući nazvati Emily i svaki put ga je spustio. Znao je da je u nedjelju, prije nego što je otišao, pretjerao nagovarajući je da se preseli u stan na Mahnattanu i ostane ondje dok se ne otkrije tko ju prati i dok dotičnu osobu ne uhite. Konačno je pokazala tračak ljutnje i rekla: — Slušajte, Nick, znam da mislite dobro, ali ostajem ovdje i gotovo. Razgovarajmo o nečem drugom. Dobro misli, pomisli Nick. Nema ničega gorega nego kad čovjek postane dosadnjaković koji 'misli dobro'. Ni Nickovom ocu nije bilo drago kad mu je prenio poruku da je Emily odlučno odbila nastupiti na posao prije prvog svibnja, osim ako, naravno, prije toga ne riješi tajnu ubojstva svoje rođakinje. — Zar doista misli da će riješiti zločin, ili niz zločina, koji su se dogodili krajem devetnaestog stoljeća? — s nevjericom je pitao Walter Todd. — Možda bih još jednom trebao razmisliti hoću li zaposliti tu ženu. To je najveća besmislica koju sam čuo u posljednjih pedeset godina. Nakon toga Nick odluči da mu neće reći da je sada po Springs Lakeu slijedi manijak koji ju je proganjao dok je bila u Albanyju, ili njegov
116
oponašatelj. Znao je da bi se njegov otac ponio kao i on: Odmah odlazite iz te kuće. Ondje niste sigurni. Nakon što je u srijedu u jutarnjim novinama pročitao priču o jezovitom otkriću još dvije žrtve, jedne iz sadašnjosti, druge iz prošlosti, Nick se nije iznenadio kad je, ljut i s izrazom nezadovoljstva na licu od kojeg bi novi službenici tvrtke protrnuli, njegov otac upao u njegovu kancelariju. — Nick — ispalio je — ondje slobodno šeće luđak, a ako sazna da Emily Granam pokušava pronaći vezu između njega i ubojice iz kraja devetnaestog stoljeća, mogla bi biti u opasnosti. — I meni je to palo na pamet — odvrati Nick smireno. Zapravo, razgovarao sam o tome s Emily. — Kako su znali gdje treba tražiti ostatke koje su jučer iskopali? — Tužitelj je samo rekao da su dobili anonimnu dojavu. — Mogu reći samo da se Emily mora čuvati. Ona je pametna žena. Možda je na tragu te povezanosti koju je tražila. Nazovi je, Nick. Ponudi joj tjelohranitelja. Imam nekoliko momaka koji bi je mogli čuvati. Želiš li možda da je ja nazovem? — Ne, sve je u redu. Ionako sam je namjeravao nazvati. Kad mu je otac izašao iz ureda, Nick pomisli na Lindy, urednicu modne rubrike s kojom se nekoliko godina povremeno viđao. Kad ju je prije šest mjeseci dopratio kući, rekao je: — Nazvat ću te. Odgovorila je: — Dobro. Nadam se da ću čuti ono što želim. Kad je vidjela njegov zbunjeni pogled, nasmijala se. — Nick, mislim da je vrijeme da oboje krenemo dalje. Kao par, nećemo nikamo dospjeti, a ja ne postajem sve mlađa. Ne znam hoće li Emily uopće željeti da je nazovem, pomisli Nick okrećući njezin broj.
U srijedu ujutro, Emily je ustala u šest i s neizbježnom šalicom kave u ruci, pošla ravno u blagovaonicu sprovesti do kraja svoju zamisao. Otkriće kostura i lubanje u Aveniji Ludlam dao joj je novi poticaj u traženju veze između dvojice ubojica, starog i novog. Imala je isti osjećaj koji bi je obuzeo dok je pripremala obranu, osjećaj da je na dobrom putu, izvjesnu spoznaju da će nekako pronaći ono što je potrebno kako bi dokazala svoju pretpostavku. Također je bila potpuno sigurna da će, ukoliko ga ne zaustave, ubojica-oponašatelj u subotu 31. ožujka oduzeti još jedan život. U devet sati, nazvao je George Lawrence.
117
— Emily, majka i ja pregledali smo sve albume s fotografijama i sve uspomene spremljene na tavan. Nismo htjeli da pretražujete više stvari nego što je potrebno pa smo maknuli na stranu sve ono što je beznačajno. Ako nemate ništa protiv, sve ostalo ću vam donijeti za otprilike pola sata. — To bi bilo divno. Emily požuri na kat otuširati se i baš se dokraja odjenula kad je zazvonilo zvonce. George Lawrence je ušao s dvije velike kutije. Imao je vjetrovku i hlače, i Emily prvo pomisli da danas izgleda mnogo ranjivije nego što bi se reklo po njegovom smirenom izgledu kad ga je u subotu upoznala. Odnio je kutije u blagovaonicu i stavio ih na pod. — Pregledajte ih kad vam bude zgodno — rekao je. Osvrnuo se po blagovaonici uočivši hrpe papira po stolicama i crtaću dasku na stolu. — Izgleda da ste prilično vrijedni. Ne morate se žuriti s vraćanjem ovih stvari. Majka ih ionako već dvadeset godina nije ni pogledala. Kad budete spremni, nazovite. Muž naše domaćice, doći će po njih. — Izvrsno. Dopustite mi da vam pokažem što pokušavam učiniti — ponudi Emily. George Lawrence se blago nagnuo nad stol dok mu je pokazivala kako je rekonstruirala izgled grada iz 1890-tih. — Onda je bilo puno manje kuća, što znate bolje od mene — kaza mu Emily — a nemam ni potpune podatke. Sigurna sam da ću iz vašeg materijala saznati nešto što još ne znam. — Ovo je vaša kuća? — pitao je taknuvši jednu od kućica iz Monopolyja. — Da. — A ovo je naša? — Da. — Što točno pokušavate učiniti? — Otkriti kako su tri mlade žene mogle bez traga nestati. Tražim kuću jednog od njihovih prijatelja, vjerojatno jednog od mladih muških prijatelja, u koju su mogle biti namamljene. Na primjer, onaj dan sam kod vas na ručku upoznala Carolyn Taylor. Rekla mi je da je njezina rođakinja, Phyllis Gates, koja je pak bila prijateljica moje rođakinje Madeline i vaše rođakinje Julije Gordon, mislila da je Madeline ubio njezin zaručnik Douglas Carter. Emily ga upozori. — Razmislite. Ovdje je kuća Shapleyjevih, a ovdje, točno preko ceste, kuća je Carterovih. Pretpostavlja se da je Douglas ono jutro kad je Madeline nestala zakasnio na rani vlak kojim se trebao vratiti kući. No, je li zakasnio? — Vjerujem da su to tada provjerili. — Obećano mi je da ću moći pogledati policijske izvještaje. Strašno me zanima što u njima piše. Pokušajte si zamisliti taj dan. Madeline je 118
sjedila na verandi i čekala Douglasa. Ne vjerujem da bi samo tako ustala i otišla u šetnju, a da se ne javi majci. Ali, recimo da se Douglas iznenada pojavio na svom trijemu i da je ona otrčala pozdraviti ga? — A on ju je uvukao u kuću, ubio i skrivao njezino tijelo dok nije uhvatio priliku da ga zakopa u njezinom vlastitom dvorištu? George Lawrence je sumnjičavo gledao. — Koji bi bio njegov motiv? — Ne znam i moram priznati da je moja pretpostavka nategnuta. Ali, s druge strane, naišla sam na neke naznake da je njegov bratić, Alan Carter, također bio zaljubljen u Madeline. Njegova obitelj živjela je u kući u Aveniji Ludlam gdje su jučer pronađena ona tijela. Recimo da je on došao u zatvorenoj kočiji i, možda, rekao Madeline da je Douglas doživio nesreću? — Naravno da smo čuli za jučerašnje otkriće. Sada se obitelj Harper mora suočiti s onim s čim smo se mi suočili prošli tjedan. Oni su iz okolice Philadelphije, Ne poznajemo ih osobno, ali imamo zajedničke prijatelje. Emily posta svjesna snažne boli koju je George Lawrence proživljavao kad je istovremeno i s tugom, i s gorčinom rekao: — Možda Harperovi, Amanda i ja završimo u istoj skupini za potporu. — Kako je Amanda? — upita Emily. — Veoma sam joj se divila u subotu. Sigurno joj je bilo teško, svima vama. — Je, a kao što ste vidjeli, Amanda je bila divna. Velika nam je pomoć što je dijete bilo tu. Ali u nedjelju su Christine, Tom i dijete otišli kući. Jučer smo bili na groblju i Amanda se potpuno slomila. Mislim da je to zapravo dobro. Morala je to izbaciti iz sebe. Dakle, idem. Danas popodne krećemo kući. Majka je rekla da je nazovete ako imate kakvih pitanja. Kada je za Georgeom Lawrenceom zatvorila vrata, zazvoni telefon. Bio je Nick Todd. Emily se donekle rastužila kad je shvatila da su, čuvši njegov glas, njezini osjećaji dvojaki. S jedne strane bilo joj je drago što je nazvao. S druge strane bila je razočarana što se od vikenda nije udostojao nazvati i pitati je je li imala još poteškoća s manijakom. Ali onda ju je njegovo stidljivo objašnjenje raznježilo: — Emily, znam da sam bio grozno drzak kad sam vas neku večer doslovce htio istjerati iz vaše vlastite kuće. Bilo je to samo zato što sam se strašno zabrinuo kad sam vidio da vam je taj manijak ostavio još jednu fotografiju. Nazvao bih prije, ali nisam htio ispasti preveliki gnjavator. — Ma kakav gnjavator. Vjerujte mi to je posljednje što bih o vama mislila. — Nadam se da više niste imali neprilika s manijakom.
119
— Nisam. A u ponedjeljak je moj prijatelj Eric Bailey došao iz Albanyja i oko kuće postavio sigurnosne kamere. Kad sljedeći put netko pokuša gurnuti nešto ispod vrata, ubrzo će na papiru imati vlastitu sliku. — I uključujte alarm kad ste sami u kući. Sad nije uključen, pomisli Emily. — Po noći uvijek. — Ne bi bilo loše da ga uključujete i po danu. — Valjda ne bi. Ali ne bih htjela živjeti kao u kavezu. Ne bih htjela da sablasna sirena počne zavijati kad izađem na verandu udahnuti zraka, a zaboravila sam da je uključen alarm. U glasu joj se mogla primijetiti određena gorčina. — Oprostite, Emily. Ne znam zbog čega mislim da imam pravo ponašati se kao nekakav vražji nadzornik. — Ne morate se ispričavati. Djelujete mi kao dragi, zabrinuti prijatelj. Namjeravam biti veoma oprezna, ali u određenim trenucima počinjem misliti da onaj tko to čini pobjeđuje. Nastojim da se to ipak ne dogodi. — Vjerovali ili ne, razumijem vas. Novine su pune onoga što se jučer dogodilo u Spring Lakeu. — Da, to je u novinama prikazano kao veliko otkriće. Bila sam vani i nakon trčanja dok sam razmišljala o nekim pojedinostima projekta o kojem sam vam govorila, i o tome što ću učiniti, vidjela sam da kopaju po tom dvorištu. — Kruže priče da je policija dobila anonimnu dojavu. Imate li pojma od koga? Čim je to izrekla, Emily poželje da može povući dvije posljednje riječi: — Od mene — rekla je, a onda mu je morala objasniti za dopisnicu. Po tišini koja je zahvaljujući zaprepaštenju nastala na drugom kraju žice, shvati da je tu vijest Nick Todd primio onako kako bi to očekivala od svojih roditelja. Konačno je rekao: — Emily, mislite li da postoji i najmanja mogućnost da je ovaj ubojica iz Spring Lakea isti momak koji vas je proganjao u Albanyju? — Ne, ne mislim. A ne misli ni istražitelj Browski. Kad je spomenula ime policajca iz Albanyja, morala je Nicka izvijestiti o priznanju Neda Koehlera. Po završetku razgovora, odlučno odbaci tjelohranitelja kojega joj je ponudio Walter Todd, a prihvati Nickov poziv da se u nedjelju nađu na uzvratnom ručku u Starom mlinu. — Samo se nadam da nećemo razgovarati o još jednom ubojstvu — rekla je. Još dugo nakon pozdrava, Nick Todd ostao je sjediti za stolom prekriženih ruku. Emily, zašto si tako pametna, a istovremeno tako glupa? Zar ti nikada nije palo na pamet da bi ti mogla biti sljedeća žrtva?
120
Tommy Duggan i Pete Wals započeli su jutro u uredu Elliota Osbornea, čiji je pisaći stol bio pun novina. — Nisi baš fotogeničan, Tommy — primijeti Osborne. — Ovu nisam vidio — promrmlja Tommy. Fotografija je snimljena jučer i pokazivala ga je kako napušta kuću u Aveniji Ludlam. Proučavajući je, zaključi da će morati više pozornosti posvetiti svojoj dijeti. Walsh je, naravno, izgledao kao pravi američki atletičar. — Šteta što se nisi prijavio za seriju Zakon i red — primijeti Tommy zajedljivo gledajući fotografiju svog suradnika. — Trebao sam. U četvrtom razredu glumio sam Joea Fisha u školskoj priredbi Joe Fish i njegova trgovina igračaka — kaza. mu Pete. — To je bila glavna uloga. — Dobro, dosta toga — zaključi Osborne. Trenutak opuštenosti prođe. Osborne kimne Dugganu. — Ti prvi. Tommy otvori svoju bilježnicu. — Kao što znaš, tijelo koje smo jučer našli identificirano je. Podaci o zubima potvrđuju da su to ostaci Carle Harper. Dio šala kojim je očito zadavljena dio je onoga istog šala kojim je zadavljena Martha Lawrence. Ubojica je jedan kraj upotrijebio za Marthu, a sredinu za Carlu. Treći dio nedostaje. — Što znači da će ubojica, ako se drži svog nauma, šal ponovno upotrijebiti u subotu. Osborne se namršti i zavali natrag na stolicu. — Bez obzira na to koliko se policajaca nalazi u ophodnji Spring Lakeom, ne možemo biti u svakoj ulici, u svakom dvorištu. Kako napreduje ispitivanje Wilcoxove prošlosti? — Za sada nemamo ništa više nego što smo imali. Na brzinu: bio je jedinac, odrastao na Long Islandu. Dok je bio malen, umro mu je otac. Veoma vezan za majku, učiteljicu, koja mu je, pretpostavljam, pomagala pisati zadaće. U svakom slučaju, uvijek je bio najbolji u razredu. — Očeva sestra živjela je ovdje, na taj način povezan je sa Spring Lakeom. Godinama je svako ljeto dolazio k njoj. Majka mu je umrla kad je imao trideset osam godina, a nekoliko godina poslije, oženio je Rachel. Tommy zastane: — Šefe, da je ona moja žena, našao bih si posao trgovačkog putnika. — Prošao je uobičajeni akademski put i na kraju mu je ponuđeno mjesto predsjednika koledža Enoch u Ohiju. Prije dvanaest godina, s pedeset pet, otišao je u mirovinu. Piše za znanstvene časopise i prilično ozbiljno istražuje povijest ovoga kraja o čemu piše članke u mjesnim
121
novinama. Nedavno je jednom knjižničaru iz Spring Lakea rekao da piše roman čija se radnja vrti oko hotela Monmouth. — Kakve to ima veze? — primijeti Osborne. — Ako Emily Graham ima pravo, moglo bi imati. Misli da imamo ubojicu koji oponaša svog prethodnika, koji je pronašao točne podatke o ubojstvima iz 1890-tih i na tome temelji svoje postupke. Još nešto. Saznali smo da je Wilcox naglo dao ostavku na mjesto predsjednika koledža Enoch. U to vrijeme, tek je produljio ugovor i imao je raznorazne zamisli o razvoju, nizu predavanja vodećih predavača i tome slično. — Uz koje objašnjenje? — Loše zdravlje, službeno. Po svemu sudeći ozbiljne srčane poteškoće. Imao je veliki, dirljivi oproštaj. Čak su jednu zgradu nazvali po njemu. Tommy se zlobno nasmiješi. — Znaš što? Elliot Osborne je čekao. Znao je da Tommy Duggan voli zanimljive podatke objaviti u velikom stilu. Kao da vuče zeca iz šešira, pomisli. — Da čujemo, Tommy — reče oštro. — Imaš nešto. — Pa, možda. To je više slutnja nego nešto određeno. Dam si glavu odrezati da nema nimalo veće poteškoće sa srcem nego što imamo, ti, ja ili Pete. Ja pretpostavljam da mu je rečeno da mora dati ostavku, ili ju je sam dao jer je imao neki veliki problem o kojem nije htio da se čuje u javnosti. Naš zadatak je da iz njega izvučemo to što je bilo. — U tri imamo sastanak s njim —javi se Pete Walsh. — Mislili smo da bi bilo dobro da ga pustimo da nas malo čeka i za to vrijeme se malo peče na laganoj vatri. — Dobra zamisao. Osborne načini kretnju kao da će ustati, ali Pete Walsh je imao još nešto reći. — Samo da znate, šefe, prošlu večer pregledao sam zapise o policijskoj istrazi vezanoj za nestanak onih triju djevojaka krajem devetnaestog stoljeća. Osbornu je bilo jasno da najnoviji istražitelj u njegovom timu želi na njega ostaviti dojam. — Jesi li pronašao bilo što korisno? — Ne bih rekao. Slično je ovome što se sada događa. Djevojke kao da su nestale s lica zemlje. — Dat ćeš prijepis tih izvještaja Emily Graham? — pitao je Osborne. Pete je djelovao zabrinuto. — Riješio sam to s vašim zamjenikom. — Znam da jesi. Ja sam općenito protiv toga da se bilo koji izvještaji, pa makar bili stari i sto godina, daju na uvid, osim redovitim putem, ali ako si ih joj obećao, dopustit ću to. Elliot Osborne odlučno ustane dajući im na znanje da je sastanak završen. 122
Duggan i Walsh se dignu. — Jedna dobra vijest — doda Tommy krenuvši prema vratima. — Ubojica dr. Madden bolje ubija ljude nego što uništava računala. Naši stručnjaci bojali su se da je hard disk uništen, ali uspjeli su ga pokrenuti. Uz malo sreće vratit ćemo sve Maddeničine podatke, a možda i otkriti da je gost na zabavi kod Lawrenceovih te večeri prije četiri i pol godine neko vrijeme također proveo kod psihića koji se specijalizirao za liječenje vraćanjem u prošlost.
Bob, što mi to pokušavaš prodati? — Uopće ne znam da ti pokušavam nešto prodati. — Gdje si bio prošle noći? — Kada nisam mogao zaspati, sišao sam i kao obično, čitao. Vratio sam se gore oko pet, popio tabletu za spavanje, i začudo, djelovala je. Bilo je skoro podne. Robert Frieze je došao u prizemlje i našao svoju ženu, Natalie, kako sjedi u dnevnoj sobi i očito ga čeka. — Jako dobro izgledaš — primijeti. — Ideš nekuda? — Dogovorila sam se za ručak. — Ja sam te mislio pozvati na ručak. — Ne moraš se mučiti. Idi i zaželi dobrodošlicu svojim gostima u Četiri godišnja doba. Ako ih uopće bude. — Restoran se zove Izletnik. A ne Četiri godišnja doba. — Ne, naravno da ne. Bez daljnjega. Bob Frieze pogleda svoju lijepu ženu, svjestan njezine blistave plave kose, gotovo savršene figure, njezinih mačje zelenih očiju. Sjeti se kako mu je nekoć bila privlačna, i osta zatečen koliko mu je postala odbojna. I više nego odbojna, shvati. Dosadna mu je. Smrtno dosadna. Natalie je imala po mjeri šivan tamnozeleni kostim s hlačama koji do sada još nije vidio. Očito nov. Očito skup. Pitao se gdje li je u ormaru našla mjesta za njega. — Idem, budući da neću imati tu čast biti s tobom u društvu — rekao je. — Ne, ne ideš još. Natalie hitro ustane. — Vjerovao ili ne, ni ja ne spavam dobro. Jutros oko dva spustila sam se ovamo. Nije te bilo, Bobby. Nije bilo ni tvojeg auta. Hoćeš li mi, molim te, objasniti gdje si bio? Ne bi mi to govorila da nije istina, grozničavo pomisli Prieze. Ne znam gdje sam bio. — Natalie, bio sam tako umoran da sam zaboravio. Otišao sam na kratku vožnju. Htio sam uhvatiti malo zraka i dobro razmisliti o nekim stvarima. Birao je riječi. 123
— Cijena je nepovoljna, ali odlučio sam prihvatiti Bonettijevu ponudu iako me smotao. Prodat ćemo ovu kuću i preseliti na Manhattan, možda kupiti manji stan nego što smo naumili i... Natali ga prekine. — Kad si jučer otišao na vožnju da malo razbistriš mozak, očito si mislio da će ga piće malčice više razbistriti. Hoću reći, piće s prijateljicom. Ovo sam našla u tvom džepu. Pruži mu komadić papira. Pročitao je što na njemu piše. — Bog, ljepotane. Moj broj je 555-1974. Nemoj zaboraviti nazvati. Peggy. — Pojma nemam kako je to onamo dospjelo, Natalie — rekao je. — Ja znam, Bobby. Neka po imenu Peggy, stavila ga je ondje. Imam novost za tebe. Riješi se restorana. Prodaj ovu kuću. Otplati zajmove i unovči ostatak dionica. A onda izračunaj koliko si imao onoga dana kad sam postala tvoja čedna nevjesta. Digla se, prišla mu i unijela mu se u lice. — Dopusti da ti objasnim zašto. Zato što polovicu onoga što si tada imao namjeravam odnijeti iz ovog braka. — Ti si luda, Natalie. — Jesam li? Bobby, mnogo sam razmišljala od one večeri kad je bila zabava kod Lawrenceovih. Na sebi si imao onaj široki sako za koji misliš da je došao ravno sa stranica muškoga modnog časopisa. Pod njega si mogao sakriti taj šal. Kad sam se drugo jutro digla, nešto si kopao u vrtu. Postoji li mogućnost da si se rješavao Marthinog tijela dok se ne ukaže prilika da ga premjestiš u dvorište iza kuće Shapleyjevih? — Valjda ne vjeruješ u to? — Možda i vjerujem. A možda i ne. Ti su čudan čovjek, Bob. Koji put gledaš u mene kao da me ne poznaješ. Imaš običaj jednostano nestati, a da mi ne kažeš kamo ideš. Možda, je moja građanska dužnost reći detektivu Dugganu da me brine tvoje ponašanje, i da osjećam da mu to moram reći za tvoje dobro kao i za dobro mladih djevojaka u ovoj sredini. U žilama na čelu Roberta Priezea počelo je bubnjati. Zgrabio je Natalie za zapešće i stiskao je dok nije zajaukala od boli. Od bijesa se zajapurio u licu. Stisnutih zubiju, procijedio je: — Kažeš li Dugganu ili bilo kome nešto slično, loše ti se piše! Jasno?
U srijedu ujutro u tri, pronađen je nestali Joel Lake. Kad je stigla policija, baš je pljačkao neku kuću, ohrabren, budući da se nije oglasio alarm.
124
Sedam sati poslije, Browski je otišao porazgovarati s Lakeom u zatvor u koji je smješten. — Vidim da si opet u svojem uobičajenom prebivalištu, Joel. Nikad se nećeš opametiti. Inače vječito podrugljivo lice Joela Lake, uozbilji se. — Učim, Browski. Klonim se kuća u kojima žive stare gospođe. Previše nevolja. — Moglo je biti još mnogo više nevolja da te Emily Graham nije oslobodila optužbe za ubojstvo. Mi smo svi mislili da si ti bocnuo Ruth Koehler. — Mislili ste da sam to učinio? Promijenili ste mišljenje? Lake je djelovao iznenađeno. Loši korijeni, pomisli Browski pomnjivo promatrajući Lakea. Tek mu je dvadeset, a u nevolji je od dvanaeste. Maloljetnički delinkvent s kilometarskim dosjeom. Možda je ipak, ovako snažan, tamne kovrčave kose, uskih očiju i punih usana, nekim ženama privlačan, na jedan sirov 'macho' način. Emily je rekla Browskom da joj se Lake nekoliko puta nabacivao. On je jedan od onih koji ne podnose odbijanje, zaključi Browski i počne se nadati da se nalazi oči u oči s uhodom. Vremenski okvir se uklapao. Joel Lake je prekršio uvjetnu i nestao nekako u isto vrijeme kad je počelo praćenje. — Nedostajao si nam, Joel — reče Browski ljubazno. — Daj da ti sad izrecitiram tvoja prava prije nego što krenemo na posao. Iako je to, naravno, uzaludno trošenje riječi. Već ih znaš napamet. — Već sam rekao momcima koji su me uhitili da sam slučajno prolazio mimo, vidio otvorena vrata i pomislio da bih mogao zaviriti unutra da provjerim je li netko u nevolji. Marty Browski od srca se nasmijao. — Ma, daj, nađi neki pametniji izgovor. Joel, fućka mi se za tvoju provalu. S tim će se pozabaviti policajci ovdje u Troyju. Želim čuti gdje si bio u posljednje vrijeme. I saznati sve o tvojem zanimanju za Emily Graham. — Kakvom zanimanju za Grahamicu? Posljednji sam je put vidio na sudu. Joel Lake se zacereka. — Doista sam privukao njezinu pozornost. Rekao sam joj da možda i jesam ubio staru gospođu. Trebali ste joj vidjeti lice. Kladim se da ju je to proganjalo, a sigurno se pitala je li to istina budući da je znala da mi ne mogu ponovno suditi za to. Marty osjeti potrebu udariti to bezobrazno lice da izbriše taj odvratan, zadovoljan i zlobni osmijeh sa usana. — Joel, jesi li ikada bio u Spring Lakeu? — ispali. — Spring Lake? Gdje je to? — U New Jerseyju. 125
— Zašto bih išao onamo? — To ti meni reci. — Dobro, reći ću vam. Nikada u životu nisam bio ondje. — Gdje si bio prošlu subotu ujutro? — Ne sjećam se. Možda u crkvi. Dok je govorio, Lake namjesti podrugljiv izraz, a usne mu se iskrive u prezriv osmijeh. — Točno sam si mislio da si bio ondje. Mislim da si bio u crkvi Sv. Katarina u Spring Lakeu u New Jerseyju. — Slušajte, pokušavate li vi to meni nešto prišiti? Jer, ako se radi o prošloj suboti, gubite vrijeme. Bio sam u Buffalu gdje sam bio posljednju godinu i pol — i gdje sam trebao ostati. — Možeš li to dokazati? — Sigurno da mogu. O kojem vremenu govorite. — Oko podneva. — Izvrsno. Popio sam nekoliko piva s pajdašima u kafiću Izlazak sunca u Ulici Coogan. Oni me znaju kao Joeyja Ponda. Shvaćate? Mislio sam si, ako ne mogu biti Lake*, bit ću Pond *. Zgodno, ha? Marty odgurnu stolicu i ustane. To ime bilo je na osobnoj iskaznici koju je Lake imao kad su ga uhitili. Nema dvojbe da će alibi biti potvrđen, osim toga, kad čovjek bolje pogleda, ovaj momak jednostavno nije dovoljno lukav i dovoljno sposoban da bi sproveo u djelo takvo praćenje kakvom je podvrgnuta Emily Graham. Ne, zaključi Marty, ovaj gad osvetio se Emily što ga je odbacila tako da joj je natuknuo da je on kriv za ubojstvo Ruth Koehler, i pustio je da krivi sebe što je dopustila da izađe iz sudnice kao slobodan čovjek. — Nemate više pitanja, Browski? Lake je djelovao iznenađeno. — Na neki način uživam u vašem društvu. što se to dogodilo u Spring Lakeu što ste mi htjeli prišiti? Browski se nagnuo preko stola koji ga je odvajao od Lakea. — Netko tamo dolje gnjavi Emily Graham. — Gnjavi? Hoćete reći uhodi. E, ja s tim nemam veze — rekao mu je Joel. Dubokim i prijetećim glasom, Browski reče: — Imaš prilično gadne prijatelje koji su na suđenju navijali za tebe. Ako je tijekom suđenja kojem od njih zapela za oko Emily Graham, a ti to znaš, bolje odmah reci. Jer, upozoravam te, ako se njoj nešto dogodi, guzica ti više neće proviriti iz Attice. — Ne bojim se ja, Browski — podrugljivo će Joel Lake. — Mislio sam da je sin stare Koehlerice optužen za uhođenje. Hej, Browski, slabi ste mi vi. Pogriješili ste kod mene, pogriješili ste kod njega. Bilo bi vam pametnije da upišete tečaj i obnovite znanje o tome kako biti dobar istražitelj. ----------------------------------------Lake — engl. jezero '* Pond — engl. umjetno jezero, ribnjak
126
Kad se vratio u ured, nazvao je Emily da joj kaže kako je Joel Lake pronađen i da on sasvim sigurno nije uhoda. — Još nešto — rekao je. — Iznio je podatak da vam je natuknuo kako je možda ipak on ubio Ruth Koehler. U slučaju da vas muči sumnja da ste oslobodili ubojicu, priznao je da je to učinio samo zato da vas uznemiri. — Kad ste mi rekli da je Ned Koehler priznao, minula me svaka sumnja koja je postojala u vezi s Lakeom. Ali svejedno mi je drago da je to došlo iz njegovih usta. — Ništa novo o uhodi, Emily? — Za sada ne. Alarmni uređaj pravo je savršenstvo, iako se, priznajem, znam usred noći probuditi pa se sjetim kako je Ned Koehler uspio onesposobiti alarm u mojoj kući u gradu. Ali svjesna sam da su kamere koje je postavio Eric Bailey dodatna sigurnost. Na neki način, žao mi je što se pokazalo da me nije uhodio Joel. Ako ništa drugo, bilo bi mi lakše jer bih znala da je ponovno iza rešetaka. Browski primijeti uzrujano drhtanje koje se ponekad javljalo u glasu Emily Graham. Bio je ljut i živčan što je opet ostao bez osumnjičenog za uhođenje. Priznao si je također da je nasmrt prestrašen jer vjeruje da je Emily doista u velikoj opasnosti. — Emily, prošle godine provjerili smo sve moguće i nemoguće ljude koji su se možda uzbudili jer su vaši klijenti oslobođeni optužbe. Svi su djelovali čisti. Što je s onom zgradom u kojoj ste imali ured? Postoji li ondje netko tko je bacio oko na vas ili je možda postao ljubomoran kad ste dobili sav taj novac? Kad je Marty nazvao, Emily je baš došla u kuhinju napraviti sendvič. Kad se javila, uzela je telefon i odšetala do prozora. Nakon oblačnog jutra, dan je postao sunčan, a oko drveća stvorila se ružičasta sumaglica. Uvijek tražim tu sumaglicu, pomisli. To je prvi znak proljeća. Marty Browski očajnički je tražio novog sumnjivca koji bi mogao biti osoba koja ju uhodi. Znala je zašto. Poput Erica i Nicka, i on se boji da bi se u jednom trenutku uhoda, tkogod on bio, mogao pojaviti i učiniti joj nešto nažao. — Marty, imam ideju — rekla je. — Znate da je Eric Bailey nekoliko godina radio u susjednom uredu. Možda bi se on mogao sjetiti imena nekoga iz naše zgrade, možda čak kakvog dostavljača, koji mu se činio malo čudan. Znam da bi rado porazgovarao s vama. Svakih nekoliko dana nazove da vidi je li sve u redu. Najvjerojatnije još jedan ćorsokak, ali, nikad se ne zna. — Učinit ću to, Emily — rekao je, a potom dodao. — Čitao sam za Spring Lake. Prilično gadno to što su jučer pronađena još dva tijela. Novine pišu da bi se u subotu, ako se ubojica drži istog 127
predloška, moglo dogoditi još jedno ubojstvo. Možda ne bi bilo loše kad biste... — Što ako odem iz Spring Lakea i zaglavim u stanu na Manhattanu? — reče Emily. — Marty, hvala na brizi, ali imam neke nove dokumente koje moram proučiti i doista mislim da napredujem sa svojom vlastitom istragom. Zlatni ste, ali ostajem ovdje. Prekinuvši ga u daljnjem negodovanju, odlučno je rekla: — 'Đenja, Marty. Prijam slike u kombiju parkiranom šest blokova dalje, bio je izvrstan. Eric je sjedio na malom, ali udobnom stolcu koji je postavio pred monitor. Vrlo dobro, Emily, pomisli uz tiho odobravanje. Hvala ti što si mi iskazala povjerenje. Nadao sam se da ću ostati još jedan dan, ali sad se moram vratiti kako bih se sutra našao s gospodinom Browskim. Baš šteta. Imao je izvrsnu sliku Emily kako otvara vrata Georgu Lawrenceu, ali sad ne bi bilo pametno poslati je. Vratit će se u petak navečer.
Gospođo Frieze, gospodin Stafford vas je zamolio da malo pričekate. Mora dovršiti jedan ugovor. Dvadesettrogodišnja Pat Glynn, recepcionarka Willa Stafforda, plaho se nasmiješi Natalie Frieze koje se strašno plašila. Tako je divna, pomisli Pat. Svaki put kad se pojavi na vratima, imam osjećaj da na meni ništa ne valja. Kad se jutros odijevala, bila je zadovoljna svojim novim crvenim odijelom, ali sada više nije bila tako sigurna u to. Nije bio ni sluga, ni po kroju, ni po materijalu, tamnozelenom odijelu koje je Natalie Frieze imala na sebi. Također je temeljito skratila kosu tako da su joj uši bile jedva pokrivene, što joj se prije dva dana činilo vrhuncem mode. Ali sada, kad je vidjela Natalienu dugačku, svilenu plavu kosu, Pat shvati da jef užasno pogriješila. Činilo se da Natalie Frieze na sebi nema šminke, ali nitko nej bi mogao tako dobro izgledati bez malo pomoći, zar ne, pomisli Pat nadobudno. — Divno izgledate, gospođo Frieze — rekla je stidljivo. — O, hvala lijepa. Natalie se nasmiješila. Uvijek ju je zabavljalo što kod Willove mlade pomoćnice budi takvo strahopoštovanje, alil shvati da joj je neočekivana pohvala jako popravila raspoloženje. — Ugodno je čuti lijepu riječ, Pat. — Nije vam dobro, gospođo Frieze? — Ma, ne. Samo me boli ručni zglob. Digla je ruku, zbog čega joj je spuznuo rukav otkrivši ružnu tamnu modricu. Iz svog ureda pojavio se Will Staffbrd. 128
— Oprosti što si me morala čekati. Što ti je s rukom? Natalie ga poljubi. — Ispričat ću ti za ručkom. Idemo. — Okrenula se prema vratima i preko ramena uputila Pat Glynn površan osmijeh. — Pat, vraćam se za jedan sat — rekao je Will. — Neka bude sat i pol — ispravi ga Natalie. Kad su izašli, Will za sobom zatvori vrata, ali ne dovoljno brzo da Pat ne bi čula kako je Natalie rekla: — Will, jutros sam se nasmrt preplašila Bobbyja. Mislim da je poludio. Bilo je jasno da je doista na rubu plača. — Smiri se — rekao je s puno razumijevanja kad su ušli u njegov auto. — Za vrijeme ručka razgovarat ćemo o tome. Rezervirali su stol u Robovoj taverni u susjednom gradiću Sea Girtu udaljenom oko četiri kilometra. Kad su sjeli i naručili, Will upitno pogleda Natalie. — Jasno ti je da je Pat vjerojatno čula to što si rekla za Boba, a da voli ogovarati? Vjerojatno je sad na telefonu i svojoj majci podnosi izvještaj. Natali slegne ramenima. — U ovom trenutku, baš mi je svejedno. Hvala ti što si pristao izaći sa mnom, Will. Mislim da si mi u ovom gradu jedino ti pravi prijatelj. U gradu ima mnogo krasnih ljudi, Natalie. A, naravno, nekima od njih nije se sviđalo kad je Bob ostavio Susan zbog tebe, ali s druge strane, to su pošteni ljudi. Svi znaju da taj brak nije bio bogzna što, iako se Sušan uporno trudila da to postane. Mislim da svi znaju da joj je bolje bez njega. — To su doista dobre vijesti. Baš sam sretna zbog nje. Pet godina svog života dala sam Bobu Friezu. Pet važnih godina, rekla bih. A sada nije samo u financijskom škripcu, već je i pošašavio. Will je začuđeno pogleda. — Pošašavio? što bi to trebalo značiti? — Ispričat ću ti jedan primjer, nešto što se dogodilo baš sinoć. Znam da ti je Bob rekao da pati od nesanice i da često pola noći provede čitajući. Will se nasmijao. — Kad tebe gledam, rekao bih da je to gubljenje vremena. Natalie se kiselo nasmiješi. — Sad ti je jasno zašto sam te prisilila da odeš sa mnom na ručak. Morala sam čuti taj tvoj zlatni jezik. — Nisam ni bio svjestan da ga imam. — Imaš. Ali vratimo se prošloj noći — Will, sišla sam dolje u dva i zavirila u Bobovu radnu sobu. Od njega ni traga. Pogledala sam u garažu, njegovog auta nije bilo. Ne znam kamo je išao, ali jutros sam u njegovom džepu našla poruku od neke žene koja kaže da želi da je nazove. Kad sam mu to pokazala, zaprepastio se. Ja sam gotovo sigurna da se ne sjeća da je bio s njom! Pokušao je pronaći neku 129
neuvjerljivu ispriku, ali vjerujem da je izgubio pamćenje. Zapravo, mislim da povremeno izgubi pamćenje i to onda neko vrijeme traje. Natali je počela glasnije govoriti. Will je primijetio da neke starije žene za susjednim stolom otvoreno slušaju njihov razgovor. — Tiše malo, Natalie — upozori je. — Nisam sigurna želim li to — ali onda nastavi malo tišim glasom. — Will, stalno se vraćam na onu večer kad je kod Lawrenceovih bila zabava. Hoću reći na večer prije nego što je Martha nestala. — I? — Smiješno, ali znaš li da se čovjek, kad se doista usredotoči na nešto, može sjetiti svakakvih sitnica? Hoću reći, nisam razmišljala o tome da je Bob na sebi imao jedan glupi široki sako jer misli da u njemu izgleda mlađe... — Bože, kad ti zapneš za nešto, ne daš se smesti. Kad im je konobar donio krigle s pivom, Natalie mu uputi zabrinuti smiješak. — Danas sam stvarno poludjela na njega — prizna, a potom se zapita: — Zašto sam naručila pivo? — Zato što ide uz sendvič od sušene govedine. — Kladim se da bi zaradio dobru lovu da je otvorio ovakvu vrstu restorana, a ne onaj mauzolej Izletnik. — Pusti to, Natalie. Hoćeš reći da je Bobby ukrao šal Rachel Wilcox? — Hoću reći da sam ga vidjela na malom stoliću kad sam se išla napudrati, a kad sam se vratila, nije ga bilo. — Jesi li vidjela Bobbyja u blizini? Na licu joj se ocrta izvjesna nesigurnost. — Gotovo sam sigurna da jesam. — Zašto to nisi rekla policiji? — Zato jer do neki dan nitko nije znao da ih zanima šal. Točno? — Točno. — Pokušat ću se usredotočiti da se sjetim što se zbivalo te večeri, možda mi još nešto sine — završi Natalie i odgrize dobar komad sendviča.
Imam još nekih knjiga koje bi vas mogle zanimati, Emily. Mogu li vam ih donijeti za pola sata? — Doktore Wilcox, ne bih vas htjela gnjaviti. Mogu ja doći po njih. — Uopće me ne gnjavite. Upravo idem van kupiti neke stvari. Kad je spustila slušalicu i pogledala na sat, iznenadi se kad shvati da je već četiri. Nakon razgovora s Martyjem Browskim, malo se odmorila, a onda se vratila proučavanju materijala koje je raširila po blagovaonici, nastojeći ući u trag i saznati tko je serijski ubojica iz 1890-tih. 130
Na planu grada koji je skicirala, bilo je više kućica Monopolyja nego prije i na svima su bila uredno označena imena ljudi koji su u to vrijeme živjeli na tim adresama. Dodala je kuće Mayerovih, Allansovih, Williamsovih i Nesbitta. Imena njihovih sinova i kćeri redovito su se pojavljivala na popisima onih koji su bili na raznim okupljanjima, zabavama, izletima i balovima na kojima su bile i Madeline Shapley, Letitia Gregg, Ellen Swain, Julia Gordon i Phyllis Gates. Otvorila je jednu od kutija koje je donio George Lawrence i uznemirila se kad je vidjela da su u njoj dnevnici i pisma. Oduševljena, odmah je počela čitati neke od njih, a onda shvati da bi prvo trebala dovršiti proučavanje materijala koje je dobila u muzeju. Na kraju je odlučila istovremeno raditi s oba izvora. Kad su se pred njom počele razotkrivati osobne priče pojedinaca iz te sredine, osjećala je kao da se vratila u prošlost i da zapravo i sama proživljava događaje iz 1890-tih. Koji put se uhvatila da žali što nije živjela onda. Život krajem devetnaestog stoljeća činio joj se mnogo sigurniji i mnogo manje zahtjevan nego njezin vlastiti život. A onda se naglo zapita je li poludjela. Sigurniji! — pomisli. Tri prijateljice koje su se jedna drugoj povjeravale, koje su zajedno išle na okupljanja, izlete i plesove, umrle su u devetnaestoj, osamnaestoj i dvadesetoj godini. To baš i nije neka sigurnost! Bila je sigurna da od jednog svežnja, pisama koja je tijekom godine Julia Gordon pisala Phyllis Gates kad se obitelj Gates po završetku ljeta vratila u Philadelphiju, može mnogo očekivati. Očito ih je Phyllis Gates sačuvala i zatim vratila obitelji Lawrence. Julia Gordon zaručila se za Georgea Henrvja Lawrencea u jesen 1894. Te zime otišao je sa svojim ocem poslovno u Europu, a kad se vratio, Julia je svojoj prijateljici napisala: Draga Phyllis, Nakon tri duga mjeseca, George se vratio i ja sam presretna. Najbolje ću ti objasniti dubinu svojih osjećaja ako ti napišem, navod iz jedne zbirke pisama koju sam nedavno pročitala. Ne mogu opisati svoju radost i osjećaje kad sretnem i pozdravim svog dragoga. Proveli smo skladnu i ugodnu večer. Sad se dogovaramo za vjenčanje koje će biti u proljeće. Kad bi barem Madeline i Letitia bile ovdje i zajedno s tobom bile moje djeveruše. Što se dogodilo našim dragim prijateljicama? Madelineina obitelj je odselila. Douglas Carter si je oduzeo život. Edgar Newman je još uvijek veoma neraspoložen — vjerujem da je bio jako zaljubljen u Letitiju. Sve njih, nestale i mrtve, moramo sačuvati u svojim mislima. Tvoja draga prijateljica, Julia Suznih očiju, Emily još jednom pročita pismo. Ne spominje! Ellen Swaine, pomisli, a onda shvati da je Ellen nestala tek za godinu dana. 131
Pitam se što bi Julia mislila da je mogla zaviriti u budućnost i vidjeti da će njezina praprapraunuka Martha biti nađena pokopana zajedno s Madeline. Spustila je pismo na krilo i sjedila u tišini. Madeline i Martha,? Letitia i Carla, Ellen i...? Ako se nešto izvanredno ne dogodi, u subotu će imati još jednu žrtvu; bila je uvjerena da je to neizbježno. O, dragi Bože, pomozi nam da pronađemo način da ga zaustavimo, molila je. Namjeravala je zatvoriti vrata blagovaonice prije nego što dođe Clayton Wilcox, ali toliko se zadubila u čitanje pisama da je, kad je zazvonilo zvonce na ulaznim vratima, otrčala otvoriti pa je čak zaboravila ugasiti svjetlo, a kamoli zatvoriti vrata. Kad je otvorila ulazna vrata i ugledala krupnu pojavu Claytona Wilcoxa kako stoji na trijemu, obuze je užasan strah. Što mi se to događa, pitala se maknuvši se u stranu da ga pusti unutra i promrmljavši pozdrav. Nadala se da će joj dati vrećicu s knjigama i otići, no umjesto toga on prođe uz nju i zaustavi se u predvorju. — Prilično je hladno — naglasi. — Je — Emily je znala da nema izbora nego da zatvori vrata. Shvati da su joj dlanovi mokri od znoja. Držao je vrećicu s knjigama i ogledao se po predvorju. Nadsvođeni ulaz u dnevnu sobu s lijeve strane otkrivao je prostoriju u koju su se već počele uvlačiti sjenke. Iz predvorja se također ulazilo u blagovaonicu, a u toj sobi je upalila svjetiljku koja je u cijelosti osvjetljavala crtaću dasku s kućicama iz Monopolyja. Wilcox je jasno mogao vidjeti stol i stolce u blagovaonici, pune knjiga i papira. — Vidim da ovdje radite. Mogao bih ove knjige staviti s drugima. Prije nego što je pronašla način kako da ga zaustavi, on je bio u blagovaonici, spustio vrećicu koledža Enoch na pod i pozorno proučavao crtaću dasku. — Mogao bih vam pomoći oko toga — ponudio je. — Ne znam jesam li vam spomenuo da namjeravam napisati roman čija se radnja zbiva u Spring Lakeu tijekom dvadeset pet posljednjih godina devetnaestog stoljeća. Pokazao je na kuću u Aveniji Ludlam 15 na koju je ona nalijepila ime Alana Cartera. — To je točno — rekao je. — Ovdje su Carterovi živjeli mnogo godina, počev od 1893. Prije toga, njihova je kuća bila ovdje. Iz kutije je uzeo jednu kućicu i postavio je točno iza njezine vlastite kuće. — Alan je živio točno iza ove kuće? — pitala je Emily zaprepašteno. — U to vrijeme kuća je glasila na ime njegove bake po majčinoj strani. Obitelj je živjela kod nje. Kad je umrla, njezinu kuću su prodali i preselili se u Aveniju Ludlam.
132
— Mnogo toga ste otkrili o gradu, doktore Wilcox. Emilyna su se usta osušila. — Da, jesam. Za moju knjigu, naravno. Smijem li sjesti, Emily? Moram razgovarati s vama. — Da, svakako. Brzo odluči da ga neće pozvati u dnevnu sobu. Nije htjela poći u taj mračni prostor s njim za petama. Umjesto toga, namjerno sjedne na stolac koji je bio najbliže predvorju. Mogu pobjeći, ako bilo što pokuša. Mogu izaći i vikati upomoć... On je sjeo i prekrižio ruke. Čak i dok je sjedio na drugom kraju stola, osjećala je njegovu neobičnu snagu. Zapanjile su je njegove sljedeće riječi. — Emily, vi ste odvjetnica, stručnjak za krivično pravo i to veoma dobra koliko čujem. Vjerujem da sam postao glavnoosumnjičeni za ubojstva Marthe Lawrence i Carle Harper. Htio bih da me vi zastupate. — Je li vam policija rekla da ste vi osumnjičeni, doktore Wilcox? — upita Emily nastojeći dobiti na vremenu. Igra li se to on sa mnom, pitala se. Namjerava li priznati, a onda... Nastojala je ne dovršiti tu misao. — Nisu još, ali moći će dignuti prilično čvrstu optužnicu protiv mene. Reći ću vam zašto. — Molim vas, nemojte, doktore Wilcox — prekine ga Emily. Moram vam reći da vas nikako neću moći zastupati. Ja sam svjedok na saslušanju u slučaju Marthe Lawrence. Sjetite se da sam bila ovdje kad je pronađeno njezino tijelo, ili bolje rečeno kostur. Zato vas molim da mi ništa ne govorite o čemu bi me mogli pitati pod prisegom. Budući da ne mogu biti vaša odvjetnica, ništa od povjerljivih podataka između klijenta i odvjetnika. Kimnuo je. — Nisam razmišljao o tome. Polako je ustao. — U tom slučaju, neću vam reći ništa o velikoj nevolji s kojom sam suočen, Spustio je pogled na dasku. — Emily, vjerujete li vi u reinkarnaciju? — pitao je. — Ne, ne vjerujem. — Ne vjerujete u mogućnost da ste u prijašnjem životu bili Madeline Shapley? Pred očima joj iskrsne slika prstenjaka s prstenom od safira, — Ne, doktore, ne vjerujem. — Uz sve ono što je proteklih tjedan dana rečeno i napisano o reinkarnaciji, ja sam se počeo pitati. Jesam li ja prije živio u jednoj od ovih kuća? Je li to razlog zašto sam odabrao vratiti se ovdje? Što li sam samo učinio u prošlom životu da sada psihički toliko plaćam? Odjednom mu se lice izobliči. — Kad bi barem čovjek mogao ispraviti ono što je učinio u trenutku slabosti — reče tiho. 133
Emily je u tom trenutku imala osjećaj da dr. Wilcox uopće nije svjestan njezina prisustva. — Moram donijeti veoma tešku odluku — rekao je i duboko uzdahnuo — ali, moram to učiniti. Ustuknula je kad je prošao pokraj nje. Nije pošla za njim do vrata već je stajala spremna pobjeći iz blagovaonice na verandu ako krene prema njoj. Na njezino olakšanje, pošao je ravno prema vratima i otvorio ih. Onda je zastao. — Mislim, Emily, da bi bilo jako pametno da se sljedećih nekoliko noći zaključate i navučete zasune na vaša vrata — upozori je.
ČETVRTAK, 29. OŽUJKA Čovjek jednostavno osjeća kako napeto iščekivanje stanovnika Spring Lakea raste. Policajci su namrgođeni. Ulične ophodnje već su češće. Prava je rijetkost vidjeti samu ženu na ulici, čak i danju. Svaki dan, u želji da se čim više zadovolji mahnita znatiželja čitateljstva, u časopisima se objavljuju sve nevjerojatnije vijesti. »Reinaknirani serijski ubojica iz Spring Lakea« postao je narodna, čak međunarodna, vijest. U govornim programima natječu se u prikazivanju različitih stavova prema reinkarnaciji i regresiji. Jutros je u emisiji Dobro jutro Amerika još jedan poznati znanstvenik iz tog područja ozbiljno objasnio da neki ljudi vjeruju da im reinkarnacija pruža bezbroj novih mogućnosti u nastavku života, a drugi je doživljavaju kao težak teret. Hindusi, naglasio je znanstvenik, potpuno su uvjereni da će biti reinkarnirani. Oni očajnički žele prekinuti taj krug ponovnog rađanja, zaustaviti taj proces. Zbog toga su spremni pretrpjeti tešku pokoru koju sami sebi odrede i veoma zahtjevne duhovne vježbe kako bi postigli izbavljenje. Želim li ja izbavljenje? Još dva dana i moja će zadaća biti izvršena. Vratit ću se u uobičajeno stanje i proživjeti ostatak života u miru i spokoju. Ali nastavit ću pisati iscrpan izvještaj o svemu što se događa. U njemu će se, kao i u onom drugom dnevniku, točno objasniti »tko«, »što«, »zašto« i »kada«. Možda će opet jednoga dana neki četrnaestogodišnji dječak pronaći dnevnik — dva dnevnika — i pokrenuti novi krug. Kad se to dogodi, znat ću da sam se po treći put vratio u Spring Lake.
134
Bernice Joyce odlučila je tjedan dana provesti u Spring Lakeu. — Kao što znate, doletjela sam s Floride na zadušnicu — objasnila je Rebi Ashby dok su u četvrtak zajedno doručkovale. — Namjeravala sam odletjeti natrag u Palm Beach u ponedjeljak popodne, a onda sam shvatila da bi to bilo jako glupo budući da se drugi tjedan opet moram vratiti na sjever. Umjesto toga, produljila sam svoj boravak ovdje. Sjedile su za stolom kraj prozora. Bernice je gledala van. — Danas je pravi proljetni dan, nije li? — pitala je sjetnim glasom. — Jučer sam više od sat vrmena šetala uz obalu. Prisjetila sam se toliko divnih stvari. Zatim sam s Lawrenceima ručala u domu jedne druge stare prijateljice. Kako smo obnavljali uspomene! Reba nije ni u utorak, ni u srijedu u hotelu naišla na gospođu Joyce pa je mislila da se odjavila kako je i namjeravala. Bila je presretna kad ju je jutros srela u dizalu dok su obje bile na putu za blagovaonicu. Pri prvom susretu, rekla joj je da je novinarka državnih novina, budno pazeći da ne spomene njihovo ime, The National Daily. Iako sam čak i mogla, pomisli sada dok je, s ljubaznim izrazom lica, slušala jednu zgodu koja se negdje oko 1930. dogodila u Spring Lakeu. Bila je sigurna da Bernice Joyce nikada nije čitala The National Daily, ako je uopće i čula za njega. »Neka se to i ne spominje među vama«, kako je sveti Pavao savjetovao Efežanima. Odnos Bernice Joyce prema novinama nedvojbeno je bio isto takav. Reba je željela saznati nešto i o drugim gostima na zabavi koja se održavala večer prije nego što je Martha nestala. Namjeravala je iz priče doktora Wilcoxa iscrpsti najviše što može, ali uvijek je postojala mogućnost da čovjek govori istinu, da je šal stavio kraj ženine torbice i da ga je uzeo netko drugi. — Jeste li se našli s nekim koga je policija ispitivala prošle subote, gospođo Joyce? — Zapravo, usporedila sam podatke s još dva para koji žive blizu Lawrenceovih. Druge uglavnom ne poznajem tako dobro. Na primjer, veoma mi je draga Susan, prva žena Roberta Friezea. Za njegovu drugu ženu, Natalie, ne marim baš mnogo. Robert je bio ondje s Natalie. Ondje je također bio... Prije nego što je popila drugu šalicu kave, Reba je imala popis imena na kojima je morala poraditi. — Htjela bih napisati nježan portret Marthe po onome kako je ljudi pamte — objasni. — Nema boljeg nego početi s ljudima koji su s njom proveli posljednje sate njezinog života. Pozorno pogleda popis. — Još jednom ću vam pročitati sva imena da vidimo imamo li sve. 135
Dok je slušala, Bernice Joyce shvati da u glavi ima sliku dnevne sobe iz kuće Lawrenceovih. Toliko je ovaj tjedan razmišljala o toj večeri kad se održavala zabava da je imala osjećaj da je se nikad prije nije tako živo sjećala. Šal je bio na stoliću u predsoblju, pomisli. Vidjela sam Natalie Frieze kako prolazi predvorjem s torbicom u ruci i pretpostavljala sam da ide u toalet. Gledala sam kad će se vratiti. Sjeti se lica još jednog gosta. Sve sam sigurnija da sam ga vidjela kako miče Rachelinu torbicu. Šal je bio ispod nje. Trebam li to spomenuti istražitelju Dugganu, pitala se. Smijem li uopće spomenuti policiji nečije ime ako nisam potpuno sigurna da me sjećanje ne vara? Ponovno se usredotočila na ženu koja joj je sjedila preko puta. Reba Ashby tako je draga osoba. Činilo joj se kao da su stare prijateljice. A kao novinarka, sigurno shvaća moralne dvojbe. — Gospođice Ashby — počela je Bernice Joyce — mogu li vam povjeriti jednu dvojbu koja me muči. Čini mi se da sam možda vidjela kako netko one večeri na zabavi sa stolića uzima šal. Zapravo, gotovo sam sigurna da sam vidjela. — Što ste možda? — Reba Ashby bila je toliko zapanjena da je na trenutak izgubila onaj profesionalni izraz možete-mi-vjerovati-ja-samvam-prijateljica. Bernice je ponovno kroz prozor promatrala ocean. Kad bih bar bila sto posto sigurna, pomisli. — Koga ste vidjeli da uzima šal, Bernice, hoću reći, gospođo Joyce? Bernice je okrenula glavu i pogledala Rebu Ashby. Ženine oči su gorjele. Tijelo joj je govorilo da se pretvorila u tigra spremnog na skok. Bernice odjednom shvati da je strašno pogriješila — Reby Ashby nije vjerovala. — Mislim da je pametnije da više ništa ne kažem o tome — odlučno reče i konobaru da znak da joj donese račun.
Kad je u četvrtak ujutro Marty Browski stigao u ured, vidio je da je Eric Bailey, na njegov poziv da se nađu, odgovorio u srijedu navečer u sedam. — Što volim ovu igru skrivača preko telefona — reče Marty glasno okrećući Baileyjev broj. Javila se Baileyjeva tajnica i odmah ga spojila s njim — Žao mi je što se jučer nismo čuli — reče Eric ljubazno. — Markirao sam. Uzeo sam slobodno popodne da se malo prisjetim kako se igra golf. Spremno je pristao na sastanak. — Ako hoćete, može odmah. Slučajno sam slobodan u jedanaest. 136
Ured mu je bio smješten na ulazu u Albany. Kad se Marty dovezao onamo, sjeti se da je Baileyja zapravo sreo samo jedanput i da je to bilo u sudnici na suđenju Nedu Koehleru za uhođenje Emily Graham. Bailey je svjedočio o kamerama koje je postavio oko njezine kuće u gradu. Dok je svjedočio, zapao je u nekakvu krizu, sjetio se Marty. Živčano je kršio ruke. Glas mu je bio tih i drhtav. Sudac ga je opetovano molio da govori glasnije. Otada je Marty povremeno viđao Baileyjevu sliku u novinama. U gradu je bio slavan, nešto poput mjesnog Billa Gatesa. Time što je zvao Baileyja hvatao se za slamku ne bi li došao do kakve korisne obavijesti koja bi mu pomogla da pronađe uhodu. Međutim, Marty je znao da su izvanredne mjere potrebne, čak i ako to znači hvatanje za slamku. Vozio je krajem u kojem su bile smještene uprave mnogih tvrtki, sve u sličnom okruženju. Primijetio je da ni jedna zgrada nema više od tri kata. Primijetivši da su kućni brojevi sve manji, Marty uspori auto. Sljedeće skretanje sigurno vodi do Baileyja, zaključi. Dugački put vodio je do lijepe zgrade od crvene cigle na dva kata, s obojanim prozorima od poda do stropa. Veoma lijepo, pomisli Marty i skrene autom na parkiralište za posjetitelje. Recepcija je bila na sredini prostranog predvorja. Skupi naslonjači od crvene kože i stolci ukrašeni zakovicama s mjedenim glavicama bili su postavljeni oko perzijskih sagova u strogo određenom prostoru za čekanje. Slike, po svemu sudeći skupocjene, bile su ukusno povješane po zidovima. Ukupan dojam bio je: izvorno, otmjeno i skupo. Browski se prisjeti nečega što je pročitao, opasku kazališnog producenta Georgea Abbotta koju je izrekao dramatičaru Mossu Hartu kad je vidio njegovo imanje: — Ovo pokazuje što bi Bog učinio da je imao novaca. Recepcionarki je rečeno da ga očekuju. — Apartman gospodina Baileyja nalazi se na drugom katu. Skrenite desno pa idite do kraja — uputila ga je. Ne osvrćući se na dizalo, Browski se uspe zavojitim stubama. Dok je prolazio hodnikom na drugom katu, baci pogled na urede uz koje je prolazio. Izgleda da su mnogi od njih bili prazni. Kružile su glasine da Baileyjeva tvrtka ubrzano gubi novac i da su drugi već nadmašili tehnologiju na kojoj je tvrtka stvorena i na kojoj se obogatila. Također je čuo da neki stručnjaci sumnjaju u Baileyjeve tvrdnje da uskoro namjerava predstaviti novi bežični odašiljač. Izrezbarena dvostruka vrata od mahagonija na kraju hodnika bila su znak da je stigao do privatnih odaja Erica Baileyja. Da pokucam, ili da viknem juhu, pitao se Marty, ali na kraju odluči lagano gurnuti vrata.
137
— Uđite, gospodine Browski — pozove ga jedan glas. Kad je ušao, uglađena, zgodna žena blizu četrdeset digne se od stola. Predstavi se kao Louise Cauldwell, osobna pomoćnica gospodina Baileyja i uvede Martyja u privatni ured. Eric je stajao pred velikim prozorom, a okrenuo se kad je čuo da mu prilazi. Browski je zaboravio da je Eric Bailey tako sitan. Ne radi se o tome da je nizak, mislio je dok je išao prema njemu. Zapravo je bio prosječne visine. Radi se o njegovom držanju. Loše se drži, zaključi Marty sjetivši se kako mu je njegov otac neprestano ponavljao »drž' se ravno, nemoj biti tako mlitav!«. Nevolja je bila u tome što su mu, zbog lošeg držanja, očito skupi tamnosmeđi sako od kašmira i tamne hlače, loše stajali i djelovali kao da su mu preveliki. Uz sav svoj novac, Eric Bailey i dalje izgleda jadno, pomisli Marty pruživši mu ruku. Kad čovjek vidi tog momka, nikada ne bi pomislio da je genijalac. — Istražitelju Browski, drago mi je da vas ponovno vidim. — I meni je drago da vas vidim, gospodine Bailey. Eric Bailey pokaže prema dvosjedu i naslonjačima uz prozor koji je gledao na stražnji dio posjeda. — Ovdje je prilično udobno — rekao je. Nestrpljivo pogleda Louise Cauldwell. — Odmah ču naručiti kavu, gospodine Bailey — rekla je. — Hvala vam, Louise. Kad se smjestio na vrlo mekani kožnati dvosjed; Marty usporedi ovaj ured sa svojim. On je imao sobičak veličine dva sa dva s jednim prozorom koji je gledao na parkiralište. Janey je bila čvrsto uvjerena da je njegov stol načinjen od drveta s Noine arke. Njegov ormar za spise bio je pretrpan, a višak dosjea bio je naslagan na još jednoj stolici koju je imao, i po podu. — Ovo je krasan ured u krasnoj zgradi, gospodine Bailey — reče iskreno. Na Baileyjevim se usnama pojavi osmijeh pa nestane. — Jeste li ikada vidjeli moj stari ured? — pitao je. — Onaj pokraj Emilynog. — Vidio sam Emilyn ured nekoliko puta. Prilično malen, ali udoban, rekao bih. — Zamislite si jednu trećinu tog ureda pa ćete znati moj prijašnji radni prostor. — Znači da ste bili u mojem prije nego što sam gaja naslijedio, gospodine Bailey. Ovaj put se Bailey iskreno nasmijao. — Budući da ne vjerujem da ste me došli uhititi, a budući da smo obojica Emilyni prijatelji, zašto ne bismo prešli na ti. Ja sam Eric. 138
— Marty. — U ponedjeljak sam posjetio Emily u njezinoj novoj kući. Možda ti je rekla da sam joj ondje postavio kamere — započe Eric. — Da, rekla mi je — odvrati Marty. — Užasno se brinem jer izgleda da je taj uhoda pošao za njom u Spring Lake. Ili misliš da ga netko oponaša? — Ne znam — reče Marty iskreno. — Ali znam ovo. Svaki uhoda moguća je tempirana bomba. Ako se radi o istom frajeru koji ju je progonio ovdje, taj se sprema upaliti fitilj. Je li ti pokazala koju fotografiju koja je snimljena ovdje u Albanyju? — Da, je. Vjerujem one iste koje je dala tebi. — Da, a evo što me brine: većina fotografija snimljenih u Albanyju načinjena je dok je bila vani, dok je trčala, ulazila ili izlazila iz auta, ili ulazila u restoran. One iz Spring Lakea su druge vrste. Netko je morao otkriti gdje je odsjela one prve noći i čekati na obali, na zimi i vjetru, nadajući se da će je ugledati. — A ovo je druga slika koja je snimljena četiri dana poslije. Marty se nagnuo i dao Ericu Emilynu sliku u Sv. Katarini u subotu ujutro. — Taj momak je imao petlje slijediti Emily na zadušnicu u spomen žrtvi ubojstva, koja je pronađena u njezinom dvorištu. — Razmišljao sam o tome — reče Eric. — Meni to govori da je uhoda netko koga ne poznaje. Hoću reći, čak i u punoj crkvi čovjek može uočiti poznato lice. Mislim da to govori u prilog tome da netko oponaša prijašnjeg uhodu. — Možda imaš pravo — nevoljko prizna Marty. — Ali ako imaš, to znači da bismo mogli imati posla s dvojicom uhoda. Razlog zbog kojeg sam te htio vidjeti, Eric, bio je da te molim da se pokušaš usredotočiti na ljude koji su dolazili u zgradu u kojoj ste ti i Emily imali urede. Postoji li netko za koga misliš da se možda namjerio na Emily? To bi mogao biti netko iz održavanja, dostavljač, ili neki dragi, ljubazan tip sa ženom i djecom, kojega je teško opisati i koji izgleda kao da ne zna brojiti do pet. — Imaj na umu da već tri godine nisam u toj zgradi — upozori ga Eric. — Emily je svoj ured za stalno zatvorila tek prošli tjedan. Nije htjela drugim odvjetnicima predati slučajeve koje je započela, već je ustrajala na tome da ih sama dovrši. — Učinila je to zato što je takva osoba, a nitko od nas ne želi ni pomisliti da bi joj se nešto moglo dogoditi. Marty pokupi slike i spremi ih u džep na prsima. — Eric, nadam se da ćeš upregnuti mozak kako bi se sjetio nekoga tko bi mogao biti opsjednut s Emily Graham. — Svakako ću se potruditi.
139
— Još nešto. Postoji li još kakav uređaj koji bi mogao ugraditi kako bismo dodatno povećali Emilynu sigurnost, barem onda kad je sama u kući? — Volio bih da postoji. Moj prijedlog je da u svakoj sobi postavi zvono za uzbunu i da uz sebe stalno nosi mobitel. Imam osjećaj da je usprkos hrabrom držanju, Emily užasno prestrašena, a ti? — Prestrašena? Mora biti. Ljudsko je biće. I naravno da ju to iscrpljuje. Čujem joj po glasu. Šteta što nema momka koji bi nam pomogao čuvati je, po mogućnosti nekakvog ragbijaša. Marty je očekivao da će se Eric Bailey složiti s njim. Međutim, primijeti kako se Baileyjevo lice mijenja i shvati što je to: izraz bola i srdžbe. Ovaj je momak zaljubljen u Emily, pomisli. O, Isuse. Vratila se Louise Caldwell, a za njom je išla jedna djevojka noseći pladanj. Marty je na brzinu popio kavu. — Imaš puno posla, Eric. Neću ti više oduzimati dragocjeno vrijeme — rekao je, spustio šalicu i ustao. Ali ti ćeš ubuduće meni oduzimati mnogo vremena, pomisli kad se pozdravio i uputio se dugačkim hodnikom prema stubama. Kratak razgovor s recepcionarkom ne bi bio naodmet, zaključi. Glavom mu prostruje podrugljive riječi Joela Lakea. Mislio sam da vjerujete da je sin stare gospođe Koehler... Možda opet griješim, pomisli Marty, ali odjednom mislim da bi Eric Bailey mogao biti momak kojeg tražimo. Pogriješili ste za mene... Ali, čekaj malo, Eric Bailey se sigurno ne bi izložio opasnosti da ode u crkvu prošle subote. Emily bi ga vidjela. Možda bih stvarno trebao otići na tečaj kako biti istražitelj, s gađenjem pomisli Marty kad je sišao niz stube i prošao uz recepcionarku, a da se nije zaustavio porazgovarati s njom.
Na koledžu Enoch ne možemo ništa iščeprkati o Wilcoxu — oštro reče Tommy Duggan kad je spustio slušalicu. — Ni traga nekakvom skandalu. Ništa. Čovjek koji je u naše ime radio istragu, pametan je. Već smo radili zajedno. Razgovarao je s ljudima koji su bili u upravnom odboru kad je Wilcox podnio ostavku. Svi su se zgrozili na samu pomisao da je Wilcox istjeran. — Zašto je onda tako iznenada odstupio? — s pravom se pitao Pete Walsh. — Želiš li čuti moje mišljenje? — S velikim oduševljenjem! — Mislim da je Wilcox možda odglumio bolest srca jer mu je nešto visjelo nad glavom, a nije htio da koledž bude umiješan kad bi se za to saznalo. Možda ljudi ondje ne znaju pravi razlog njegove ostavke. 140
Bili su u Tommyjevom uredu, gdje su čekali poziv svojeg pomagača iz Clevelanda. Kad je stigao, ustali su i krenuli prema autu. Usput će stati pokraj kuće Emily Graham i ostaviti joj preslike policijskih izvještaja s kraja devetnaestog stoljeća, a onda će još jednom porazgovarati s dr. Claytonom Wilcoxom. — Ti misliš da je on možda gurao prste gdje ne treba — podsjeti Pete Tommyja. — Recimo da je stvar obrnuta. Zašto ne bismo pogledali podatke o njegovom računu one godine kad je podnio ostavku na Enochu i vidjeli je li prodao kakvu imovinu? — Vrijedi pokušati. Ovaj klipan je pametniji nego što izgleda, pomisli Tommy idući parkiralištem prema autu. Na putu do kuće Emily Graham, još jednom je nazvao pomoćnika u Clevelandu.
Čemu imam zahvaliti na tvojem posjetu? — pitao je Bob Frieze kad se pridružio Natalie za stolom u Izletniku. Istovremeno je bio i iznenađen, i nezadovoljan kad ga je nazvao šef sale i obavijestio ga da će mu se žena pridružiti za ručkom. — Ničija zemlja, Bobby — tiho je rekla Natalie. — Grozno izgledaš. Nakon što si mi ovo učinio — pokazala je zapešće puno modrica — prošle sam noći spavala u gostinjskoj sobi iza zaključanih vrata. Vidim da ti uopće nisi bio kod kuće. Možda si bio s Peggy. — Prošlu sam noć ostao ovdje i spavao na kauču u svojem uredu. Mislio sam da bi nam nakon jučerašnje svađe dobro došlo određeno razdoblje da se malo ohladimo. Natalie slegne ramenima. — Ničija zemlja. Razdoblje da se ohladimo. Slušaj, oboje govorimo istu stvar. Dosta nam je jedno drugoga, a da budem iskrena, ja te se i bojim. — Smiješno! — Je li? Otvorila je torbicu i izvadila cigarete. — Ovdje ne smiješ pušiti. Znaš to. — Pođimo onda u bar gdje smijem; ondje ćemo ručati. — Kada si opet počela pušiti? Odrekla si se cigareta malo poslije našeg vjenčanja, a tome je već skoro pet godina. — Točnije, dan nakon Dana rada u ljeto prije četiri i pol godine, obećala sam ti da ću prestati pušiti. To mi je uvijek nedostajalo. Nema više potrebe za tim. Kad je ugasila cigaretu na tanjuriću za posluživanje, Natalie odjednom posta svjesna nečega.
141
Toga sam se pokušavala sjetiti, pomisli. Posljednji put, do jučerašnjeg dana, pušila sam na zabavi koju su Lawrenceovi priredili Marthi u čast. Bilo je to 6. rujna. Izašla sam na trijem ispred kuće, naravno, jer se u kući nije smjelo pušiti. On je držao nešto u ruci i išao je prema autu. — što je s tobom? — oštro će Bob. — Izgledaš kao da si ugledala duha. — Preskočimo ručak. Mislim da ti toliko dugujem da ti u lice kažem da te ostavljam. Sada idem kući spakirati stvari. Connie mi je rekla da smijem koristiti njezin stan u gradu dok ne nađem neki smještaj. Jučer sam ti rekla što tražim za otpremninu. — Ni jedan sudac neće ti ni slučajno dodijeliti tako smiješnu svotu. Budi razumna, Natalie. — Ti budi razuman — prasne ona. — Pronađi način da se to ostvari! I imaj na umu da tvoje porezne prijave ne bi prošle provjeru, posebno od one godine kad si dobio visoku otpremninu zbog odlaska u mirovinu. Znaš da porezna inspekcija obožava utajivače poreza. Odgurnula je stolicu i gotovo istrčala kroz vrata. Šef sale uviđavno je pričekao deset minuta prije nego što je došao do stola. — Želite li sada naručiti, gospodine? — pitao je. Bob Frieze ga je tupo pogledao. A onda je bez riječi ustao i izašao iz restorana. Mogao bih se zakleti da nije bio ni svjestan toga da njemu govorim, promrmljao je šef sale za sebe dok je žurio pozdraviti neočekivano, ali dobrodošlo šesteročlano društvo.
Na planu grada na stolu u blagovaonici bilo je postavljeno još desetak majušnih kućica. Svi putevi vode u Rim, pomisli Emily, ali u ovome još uvijek ne vidi nikakav smisao — mora postojati drugi odgovor. Zahvaljujući albumima sa slikama koje je George Lawrence donio s ostalim uspomenama, mnoga su imena dobila lica. Uhvatila se kako malo čita podatke o ljudima pa malo prelistava stranice albuma. Našla je jednu skupnu fotografiju na čijoj su poleđini bila napisana imena svih osoba koje se nalaze na njoj. Bila je izblijedjela i premala da bi jasno razaznala lica pa je, kad poslije navrate detektivi, namjeravala moliti da joj u policijskom laboratoriju naprave uvećanu presliku slike s izoštrenim likovima. Skupina je bila velika. Sve tri žrtve, Madeline, Letitia i Ellen, navedene su otraga na slici kao prisutne, kao i Douglas i Alan Carter i roditelji nekih od njih, uključujući Richarda Cartera.
142
Stražnja strana njezine kuće i stražnja strana kuće u kojoj je živio Alan Carter u vrijeme kad su se dogodila ubojstva, bile su okrenute jedna prema drugoj. Božikovina koja je skrivala grob zapravo se nalazila na međi dvaju posjeda. Douglas Carter živio je točno s druge strane u Aveniji Haves. Razmišljajući o onome što je saznala o Letitiji Gregg, zaključi da je mlada žena možda ipak namjeravala otići na kupanje kad je nestala. Njezina kuća bila je na Aveniji Hayes između Druge i Treće ulice. U tom slučaju morala bi proći uz obadvije kuće, i Alana, i Douglasa Cartera, da dođe do plaže. Je li ju netko presreo putem? Ali Douglas Carter počinio je samoubojstvo prije nego li je Letitia Gregg nestala. Obitelj Alana Cartera poslije je kupila imanje na kojem je bilo zakopano tijelo Letitije Gregg. Izgleda da je mnogo toga povezano. Međutim, Ellen Swaine nije se uklapala u sve to. Ona je živjela u jednoj od kuća uz jezero. Kad su stigli detektivi Duggan i Walsh, Emily je još uvijek razmišljala o planu ulica. Dala im je skupnu fotografiju, a oni su obećali da će se pobrinuti za sve. — Naši momci su dobri — rekao je Tommy Duggan Emily. — Moći će je uvećati i izoštriti. Walsh je proučavao plan na kartonu. — Zgodno napravljeno — rekao je diveći se. — Je li vas to dovelo do nečega? — Možda — odgovori Emily. — Gospođice Graham, možemo li vam mi pomoći? — pitao je Tommy Duggan. — Možda bolje da pitam obrnuto. Možete li vi nama pomoći? Jeste li naišli na nešto korisno od čega bismo mogli početi? — Nisam — iskreno će Emily. — Još nisam. Ali hvala vam što ste mi donijeli preslike starih izvještaja. — Mislim da šefu nije baš bilo drago — rekao joj je Pete — zato se nadam da će vam koristiti. Još uvijek imam osjećaj da ćemo zbog toga dobiti po nosu. Kad su detektivi otišli, Emily si je napravila sendvič i skuhala kavu, stavila sve to na poslužavnik i odnijela u radnu sobu. Poslužavnik je spustila na otoman, smjestila se na udoban dvosjed i počela čitati policijske izvještaje, počev od prve stranice dosjea o Madeline Shapley. »7. rujna 1891. u 7 i 30 popodne primljen telefonski poziv prestrašenog gosp. Louisa Shapleyja, Avenija Hayes 100, Spring Lake, javlja da je nestala njegova devetnaestogodišnja kći Madeline. Gospođica Shapley sjedila je na trijemu obiteljske kuće čekajući dolazak svog zaručnika, gosp. Douglasa Cartera, iz Avenije Hayes 101, iz New Yorka.
143
»8. rujna 1891.: Sumnja se da je uzrok tajanstvenom nestanku zločin... obitelj je potanko ispitana... majka i mlađa sestra bile su kod kuće... pod budnim okom gđe Kathleen Shapley, jedanaestogodišnja Catherine Shapley imala je sat glasovira sa svojom učiteljicom gđicom Johannom Story. Postoji mogućnost da se zbog svirke glasovira nije čulo ukoliko je gđica Madeline Shapley vikala. »22. rujna 1891.: Gosp. Douglas Carter još jednom je ispitan u vezi s nestankom njegove zaručnice, gđice Madeline Shapley 7. rujna. Gosp. Carter i dalje tvrdi da je malo zakasnio na vlak na koji se namjeravao ukrcati na Manhattanu i da je bio prisiljen dva sata čekati drugi. »Prema izjavi jednog svjedoka koji kaže da je razgovarao s njim na postaji malo prije nego što je počelo ukrcavanje na vlak, bio je malo uzrujan jer je taj dan namjeravao gđici Shapley dati zaručnički prsten. Veli da mu je iznenada pozlilo, kaže da je nakratko otrčao u muški zahod, a kad se vratio, vidio je da vlak odlazi sa željezničke postaje. »U idućem vlaku bila je prilična gužva, a gosp. Douglas je izjavio da u njemu nije bilo nikog poznatog. Ni kondukter jutarnjeg, ni tog kasnijeg vlaka ne sjećaju se da su mu poništili kartu. Nije čudo što su sumnjali na njega, pomisli Emily. Je li moguće da je bio uzrujan jer se nije htio zaručiti? Iako sam po svemu stekla dojam da se radilo o velikoj ljubavi! U jednom trenutku pred očima joj se pojavi slika s vlastitog vjenčanja i njezin prvi ples s Garyjem. Tada je i on djelovao jako zaljubljen. A mislila sam da sam i ja, reče Emily samoj sebi. Iako, kad sad pogledam unatrag, uvijek sam znala da nešto nedostaje. Na primjer, muž koji se odrekao svih drugih žena. Zvonjava telefona dobro joj je došla da je trgne iz turobnih misli. Bio je to Will Stafford. — Htio sam vas nazvati — rekao je — ali ovaj sam tjedan imao strašno puno posla. Gledajte, bez obaveze, ali jeste li raspoloženi da večeras odemo na večeru? Šaputanja je dobar restoran, ovdje u gradu. — Vrlo rado — odgovori Emily iskreno. — Mislim da je vrijeme da se malo odmorim i vratim se u sadašnjost. Cijeli tjedan živim u 1890-tima. — Kako vam se sviđa ondje? — S koječim sam očarana. — Mogu si vas zamisliti u suknji s obručima. — U zakašnjenju ste otprilike četrdeset godina. Obruči su bili u modi tijekom Građanskog rata. — Što vam ja znam. Ja ljudima pomažem da dođu do krova nad glavom, ili da ga se riješe. Sedam sati vam odgovara? — Može. — Vidimo se onda.
144
Emily spusti slušalicu, a onda, shvativši da se sva ukočila od dugog sjedenja, na brzinu načini nekoliko vježbi istezanja kako bi se razgibala. Kamera je bešumno pratila svaki njezin pokret.
Joan Hodges posljednja je četiri dana nastojala ponovno dovesti u red kartone pacijenata. Za nju je to bio čin ljubavi. Odlučila je učiniti sve što je u njezinoj moći da pacijenti doktorice Madden, koji su se, zatečeni njezinom smrću, već počeli osjećati izgubljeno, ne pate zbog toga što njihovi kartoni nisu dostupni onome tko će ju zamijeniti. Bio je to težak posao. Ubojica se svojski potrudio da uništi podatke; svi klinički nalazi te primjedbe i bilješke dr. Madden bili su razbacani i pomiješani. S vremena na vrijeme Joan se osjećala potpuno izgubljeno, uvjerena da je sav taj posao uzaludan. Kad bi se to dogodilo, prošetala je uz more oko sat, sat i pol, a onda bi se, donekle osvježena, vratila svom poslu. Dogovoreno je da će dr. Wallace Golema, kolega i bliski prijatelj dr. Madden, preuzeti njezinu praksu. Sada je sve slobodno vrijeme koje je, uz vlastite pacijente, mogao odvojiti, provodio pomažući Joan obaviti taj posao. U četvrtak je tehničar iz policije donio natrag računalo. — Frajer je dao sve od sebe da ga uništi — rekao je — ali imate sreću. Nije uspio doći do hard diska. — Znači li to da se može doći do svih podataka? — pitala je Joan. — Da, može. Detektiv Duggan moli da odmah potražite jedno ime, dr. Clayton Wilcox. Čini li vam se poznato? — Nije li to onaj o kojem sam čitala? Onaj šal čije žene je...? — To je Wilcox. — Možda mi zato to ime zvuči poznato. Ne susrećem... — Joan stane. — Hoću reći, nisam sretala sve pacijente doktorice Madden, recimo one koji su dolazili navečer. Za njih bi na mojem stolu samo ostavila račun. Joan je sjela za računalo; prsti su joj letjeli. Ako policija traži od nje da pronađe jedno ime, to je sigurno zato jer sumnjaju na tu osobu. Svim svojim bićem željela je da se pronađe i kazni osoba koja je ubila dr. Madden. Kad bih barem mogla biti u poroti koja će mu se suditi, pomisli bijesno. Dr. Clayton Wilcox. Na ekranu se pojavi njegov dosje. Joan je počela pritiskati miš kako bi pregledala sadržaj dosjea. Potom je pobjedonosno javila: — U rujnu prije četiri i pol godine bio je kratko vrijeme pacijent, a onda ponovno u kolovozu prije dvije i pol godine. Dolazio je navečer tako da ga nikada nisam srela. 145
Tehničar iz policije uzeo je svoj mobitel. — Odmah moram stupiti u vezu s Dugganom — brzo je rekao — imam neke obavijesti koje mora odmah saznati.
Reba Ashby znala je da će nastati prava ludnica kad se u petak ujutro njezina parica pojavi u The National Dailyju, SVJEDOKINJA KRAĐE ŠALA NE ŽELI OTIĆI NA POLICIJU. Na naslovnoj stranici u članku koji je ona napisala, Reba Ashby opisuje susret za doručkom u hotelu Bačvice na Aveniji ocean u Spring Lakeu s Bernice Joyce, starijom, ali okretnom udovicom koja je nestali šal opisala kao upadljiv, a onda autorici ovoga članka priznala da je muči jedano etičko pitanje: — Mislim da sam primijetila kako netko sa stolića uzima šal. Gotovo sam sigurna u to. Policija, pozor! »Netko tko je prisustvovao zabavi u domu Lawrenceovih te kobne noći, ukrao je taj šal i sljedeći dan njime oduzeo život Marthi Lawrence. Tko je on? Prema opisu Bernice Joyce, evo nekoliko mogućnosti: 'Nekoliko starijih bračnih parova koji su bili susjedi Lawrenceovih. 'Dr. Clayton Wilcox i njegova opasna žena, Rachel. On je predsjednik koledža u mirovini. Ona je ta koja je na zabavi nosila šal. Rachel je predsjednica mnogih odbora, obavlja mnoge poslove, ali nije baš omiljena. Ona kaže da je molila svog muža papučara da spremi šal u svoj džep.' 'Bob i Natalie Frieze. Bernice Joyce veoma je draga Susan, prva gđa Frieze, ali prekrasnu drugu ne može smisliti.' 'Will Stafford, odvjetnik koji se bavi nekretninama. Zgodan, jedan od malobrojnih neženja u Spring Lakeu. Čuvajte se, Will, Bernice Joyce misli da ste komad!« Dovde je Reba Ashby došla s člankom. Htjela je sama upoznati Willa Stafforda i stvoriti vlastiti sud o njemu. Nakon toga otići će u Izletnik i vidjeti je li Bob Frieze ondje. Ured Willa Stafforda pronašla je u središtu grada u Trećoj aveniji. Kad je Reba otvorila ulazna vrata prijamnog ureda, primijeti recepcionarku i pomoli se da je Stafford ili vani, ili da je zauzet. Pat Glynn joj je rekla da je vani, ali da očekuje da će se uskoro vratiti. Želi li ga gđica Ashby pričekati? Možeš si misliti, lutko, pomisli Reba. Sjela je na stolicu koja je bila najbliže recepcionarkinom stolu i okrenula se Glynnovoj, obrativši joj se toplo i s povjerenjem. — Pričajte mi malo o svom šefu, Willu Staffordu.
146
Izdajničko crvenilo na obrazima Glynnove i iznenadni sjaj u očima, govorili su Rebi ono što je i očekivala. Recepcionarka, odnosno tajnica, bila je luda za svojim šefom. — On je najdivnije stvorenje na svijetu — zdušno je rekla Pat Glynn. — Svi mu se obraćaju za pomoć. Osim toga, on je tako pošten. Govori ljudima neka ne žure s kupnjom kuće, a ako misli da nisu zadovoljni s kućom za koju su uplatili polog, učinit će sve da svoj novac dobiju natrag. I on... Reba je čula ključnu izjavu »svi mu se obraćaju za pomoć«. Znala je da će na tome graditi priču. — Pretpostavljam da želite reći da mnogim ljudima služi kao rame za plakanje — pridoda. — Odnosno, da je osoba koja će bez pitanja posuditi novce, ili smanjiti honorar ako... — O, on je svakako rame za plakanje. Pat Glynn je to rekla uz tajanstveni osmijeh. A onda njezin osmijeh iščezne. — Ljudi to iskorištavaju. — Znam — reče Reba s razumijevanjem. — Pretjeruje li netko u tome u posljednje vrijeme? — Svakako Natalie Frieze. Natalie Frieze. Ona je žena Boba Friezea, vlasnika Izletnika, sjeti se Reba. I oni su bili gosti na zabavi Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala. Pat Glynn se zagrije za razgovor. U posljednja dvadeset četiri sata, otkako je vidjela da je Natalie tako toplo poljubila Willa Stafforda, a onda drugi put u tjedan dana otišla s njim na ručak, Patino se raspoloženje mijenjalo od bijesa do boli. Zbog beskrajne ljubavi prema svom šefu, njezino divljenje prema Natalie Frieze potpuno je iščezlo i pretvorilo se u strastvenu mržnju. — Ovdje je nitko ne voli. Užasno se pravi važna, paradira gradom odjevena ko da ide u Cirgue 2000. Jučer je pred gospodinom Staffordom glumatala jer je htjela da se sažali nad njom. Pokazala mu je masnice oko ručnog zgloba koje joj je priskrbio njezin muž. — On je to učinio. Namjerno? — Ne znam. Moguće. Ruka je bila natečena i crvena. Rekla mi je da ju jako boli. Gledajući Rebine oči pune razumijevanja, osjećala se kao na ispovijedi. Pat Glynn duboko uzdahne i nastavi. — Kad su jučer odlazili odavde, gospodin Stafford mi je rekao da će se vratiti za jedan sat. Natalie Frieze se nasmiješila i rekla 'Neka bude sat i pol'. A bio je veoma zaposlen, stvarno. Na stolu ga je čekalo jako puno posla. — Ima li djevojku? — ljubazno je pitala Reba. — A, ne. Već odavno je rastavljen. Oženio se čim je u Kaliforniji završio pravo. Nekako u to vrijeme umrla mu je majka. Na pisaćem stolu ima njezinu sliku. Mislila sam da mu je i otac mrtav, ali prošli se tjedan 147
pojavio ovdje, a gospodin Stafford se doista razljutio i uzrujao... — Glynnova zašuti. Bože, ne daj da sad netko uđe, molila je Reba. Nemoj da sad prekine. Cirque 2000 — poznati restoran u New Yorku. — Možda je otac zanemarivao majku pa mu to ne može oprostiti — dometne Reba, nadajući se da će se razgovor nastaviti. Primijetila je da je Pat Glynn postalo neugodno, možda osjeća da je previše toga rekla. Izraz lica bio joj je isti onakav kakav je Reba vidjela kod Bernice Joyce. Ali, Pat prevlada svaku bojazan koja ju je možda mučila i zagrize mamac. — Ne, među njima je nešto bilo. Gospodin Stafford je zapravo oca izbacio iz ureda. Ovdje sam dvije godine i nikad nisam čula da je povisio glas, a sada je vikao na oca, rekao mu je da se vrati u auto, odveze natrag u Princeton i ondje ostane. Rekao mu je: 'Nisi mi vjerovao, odrekao si me se, svog jedinog sina, mogao si platiti moju obranu.' Otac je plakao kad je izašao, na njemu se vidjelo da je jako bolestan, ali nije mi ga bilo žao. Očito je bio grozan prema gospodinu Staffordu dok je bio mlad. Pat Glynn zastane da uzme daha, a onda pogleda Rebu. — Tako ste dragi, s vama je tako lako razgovarati. Ne bih vam trebala sve ovo govoriti. Neka to ostane među nama, može? Reba je ustala. — Naravno — odlučno odgovori. — Međutim, mislim da ga više ne mogu čekati. Nazvat ću da se dogovorimo za sastanak. Drago mi je da sam vas upoznala, Pat. Uzbuđena, otvorila je vrata i žurno krenula ulicom. Sad joj uopće ne bi trebalo da se sretne s Willom Staffordom. Kad bi je vidio i shvatio tko je, nesumnjivo bi svoju brbljavu tajnicu natjerao da prizna što joj je sve rekla. U sutrašnjim novinama izaći će priča o tome što je vidjela Bernice Joyce. Sljedeći dan, u subotu, u članku će se usredotočiti na Natalie Frieze, povrijeđenu ženu koja traži utjehu u naručju Willa Stafforda, jednog od mogućih osumnjičenika za ubojstvo Marthe Lawrence i Carle Harper. U nedjelju, ako će tim The National Dailyja biti dovoljno brz u pronalaženju raznih prljavština, pozabavit će se time kako je Willa Stafforda, poznatog i zgodnog odvjetnik iz Spring Lakea iznevjerio vlastiti otac, kad mu nije htio platiti branitelja. Reba je, naravno, samo nagađala. Nije znala je li njegov otac bio bogat, ali bio je iz Princetona, a ondje su svi bogati; osim toga, u novinama će to dobro izgledati.
148
Kad su otišli od Emily, Tommy Duggan i Pete Welsh krenuli su ravno dr. Claytonu Wilcoxu. Razgovor s njim bio je naporan i nije dao nikakve rezultate. Wilcox se držao svoje priče da je šal ostavio kraj ženine torbice. Kad su ga pitali za dr. Lillian Madden, sjetio se da je prije nekoliko godina zapao u depresiju i da je moguće da je kod nje potražio pomoć. — Ili kod nekoga tko se slično zove. — Prije koliko je godina to bilo, doktore Wilcox? — pitao je Tommy Duggan. — Prilično davno. Nisam siguran. — Pet godina? Tri godine? — Ne mogu reći. — Pokušajte, doktore — potakne ga Pete Walsh. Bilo je očito da će Wilcox prolupati i to je bio jedini koristan podatak do kojeg su policajci došli tijekom tog razgovora. Oči su mu bile upale. Kad je govorio, neprestano je kršio ruke. Po čelu su mu izbijale graške znoja, iako je u njegovoj sobi bilo čak neugodno hladno. — Ako ništa drugo, postaje zbunjen — reče Tommy Peteu. Zatim su se tog popodneva gotovo istovremeno dogodile dvije stvari. Iz ureda dr. Madden nazvao je tehničar i dao im datume kad je dr. Clayton Wilcox posjetio psihologinju. — Bio je kod nje četiri tjedna od nestanka Marthe Lawrence i tri tjedna po nestanku Carle Harper — ponovi Tommy Duggan uzbuđenim glasom, a istovremeno punim nevjerice. — A tvrdi da se ne sjeća! Čovjek je prvorazredni lažov. — Rekao je da je otišao k njoj zbog blage depresije. Nije čudo da je pao u depresiju, ako je zadavio te djevojke — podrugljivo kaza Pete Walsh. — Tajnica Joan Hodges kaže da još uvijek nisu pronašli osobni dosje sa zabilješkama doktorice Madden o Wilcoxu, a ako ga i nađu, trebat će mi sudski nalog da mi dopuste da ga pročitam. Tommy Duggan stisnu usta u tanku, Ijutitu crtu. — Bez obzira na sve, doći ćemo do tog dosjea. Drugi dar s neba došao je u obliku telefonskog poziva istražitelja iz Ohija. Imam vezu u brokerskoj tvrtki od koje je Wilcox kupio vrijednosnice. Čovjek bi mogao ostati bez posla, ako se dozna da je pregledao dokumente o Wilcoxu. Prije dvanaest godina, Wilcox je otišao u mirovinu, na temelju svojih dionica, digao je zajam od sto tisuća dolara. Uzeo ga je u obliku gotovinskog čeka na svoje ime. Međutim, ček je položen na novootvoreni račun na ime Gine Fielding u jednoj banci u Ann Arboru u Michiganu. Na poleđini čeka s lijeve strane netko je napisao »Antikni stolić i komoda«.
149
— Je li Gina Fielding poštena trgovkinja starinama? — pitao je Tommy Duggan. Po osmijehu na Dugganovom licu dok je slušao, Pete Walsh je znao da se nešto dobro događa. — Ovo će ti se svidjeti, Duggan. Gina Fielding bila je brucošica na koledžu Enoch i iznenada je napustila fakultet, a ubrzo nakon toga Wilcox je dao ostavku. — Gdje je ona sada? — Tražimo je. Preselila je u Chicago, udala se pa rastala. Naći ćemo je za dan-dva. Kad je Tommy Duggan spustio slušalicu, odvratno zadovoljno pogleda Petea Walsha. — Možda smo pogodili u sridu — rekao je. — Sutra ujutro još ćemo jednom posjetiti bivšeg uglednog predsjednika koledža Enoch. Ne bih se začudio kad bi i prije našeg razgovora maknuli njegovo ime s one zgrade koja ga nosi njemu u čast.
PETAK, 3O. OŽUJKA Jutro je bilo veoma mučno. Baš kad se moj konačni naum počeo tako lijepo odvijati, morao sam donijeti neke bitne, ali možda pogubne odluke. Svako jutro kupujem The National Daily. Ona odurna kolumnistica, Reba Ashby, cijeli je tjedan u hotelu Bačvice, mota se posvuda po gradu i prikuplja tračeve. Pokazat će se, to sam jutros shvatio, da će njezin razgovor s Bernice Joyce biti moja propast, ili moje spasenje. Gđa Joyce se povjerila Ashbyjevoj da je gotovo sigurna da zna tko je te večeri maknuo šal ispod torbice. Da je to rekla policiji, oni bi je već natjerali da im otkrije moje ime. U tom trenutku počeli bi istraživati svaku pojedinost iz mojega života. Više ne bi prihvatili moje lažno objašnjenje gdje sam bio i što sam radio kad je Martha nestala. Otkrili bi istinu, a način života kakav sam odabrao, bio bi završen. Morao sam se izložiti opasnosti. Na šetalištu u blizini Bačvica, sjeo sam na klupu prividno zadubljen u novine i ustrajno razmišljao o mogućnosti da uđem u hotel i pronađem sobu gospođe Joyce, a da me ne primijete i ne prepoznaju. Pod kapuljačom nosio sam periku pa kad bi me netko opisivao rekao bi da imam sijedu kosu koja mi pada na čelo. Također sam imao crne naočale. Znao sam da je to jadan pokušaj prerušavanja, ali isto tako znao sam da će gđa Joyce, ako policija dođe u priliku da je ispita, sigurno otkriti moje ime. A onda se ukazala prigoda. 150
Dan je bio lijep, sunčan i doista ugodan. U pola osam gospođa Joyce izašla je iz hotela Bačvice na jutarnju šetnju. Bila je sama i slijedio sam je na određenoj udaljenosti, s time da sam cijelo vrijeme razmišljao kako bih je odvojio od ostalih šetača i trkača. Srećom, oni rani su već bili otišli, a za one koji šeću poslije doručka, bilo je još rano. Nakon nekoliko blokova kuća, gospođa Joyce sjela je na klupu na jednom od proširenja duž šetališta, načinjenog za one koji žele sjesti i uživati u oceanu, a da im ne smetaju ljudi koji prolaze ispred njih. Savršeno mjesto za ono što namjeravam učiniti! Baš sam joj se htio približiti kad je dr. Dermont O'Herlihy, liječnik u mirovini koji nikada ne propušta jutarnju šetnju, ugledao gđu Joyce i zaustavio se popričati s njom. Srećom, ostao je samo nekoliko minuta, a onda nastavio put. Znao sam da uopće nije obratio pozornost na mene dok je prolazio kraj klupe na kojoj sam sjedio. Ljudi su dolazili iz oba smjera, ali nitko nam se nije suviše približio. Sa smotanim užetom u ruci, tiho sam sjeo pokraj gđe Joyce čije su oči bile zatvorene dok je uživala na jutarnjem suncu. Otvorila ih je kad je osjetila uže za vratom, zbunjena i prestrašena okrenula je glavu, a onda, kad sam zategnuo uže, shvati što se događa. Prepoznala me je. Oči joj se širom otvoriše. Posljednje riječi prije nego što je umrla, bile su: — Pogriješila sam. Nisam mislila da ste to vi.
Prošle noći nisi baš spavao kao beba — rekla je Martyju Janey Browski, metnuvši pred njega zdjelicu vruće zobene kaše. — I osjećam se tako kao da nisam spavao ko beba — odgovori Browski. — Neprestano sam sanjao. Znaš one snove od kojih si slomljen, a kad se probudiš, ne možeš ih se sjetiti? Snovi prođu, a odvratan osjećaj ostaje. — Tvoja ti podsvijest pokušava nešto reći. Kad bi se mogao sjetiti samo djelića sna, pomogla bih ti objasniti ga. Janey Browski u šalice im natoči kavu, sjedne za stol i počne mazati džem od jagoda na kruh. — Na tečaju psihologije učite tumačiti snove? — pitao je Marty uz blagi osmijeh. — Razgovaramo o tome kako ti snovi mogu pomoći. — Dobro, ako noćas budem sanjao, probudit ću te, ispričati ti san, a ti ga možeš početi tumačiti. — Metni bilježnicu na noćni ormarić pa zapiši svaku pojedinost. Ali kad to činiš, nemoj paliti svjetlo. Janeyin glas posta ozbiljan. — Što se događa, Marty? Nešto posebno, ili si samo zabrinut zbog uhode? 151
— Jučer navečer si čuvala djecu, a ja sam rano otišao u krevet tako da ti nisam imao priliku reći. Jučer sam se našao s Ericom Baileyjem. Marty joj opisa njihov sastanak i svoju iznenadnu sumnju da bi Bailey mogao biti uhoda. — Iskreno govoreći, mislim da pretjeruješ, ali, s druge strane, postoji li mogućnost da ga na neki način provjeriš? — Janey, zdravi razum govori mi da prošle subote ujutro nije bio u crkvi Sv. Katarina na zadušnici i sjedio nedaleko od reda u kojem je sjedila Emily. Bilo bi gotovo kad bi ga primijetila. Kao što znaš, muškarcu je mnogo teže prerušiti se nego ženi. Pogledao je na sat i na brzinu dovršio s doručkom. — Idem. Nemoj previše učiti. Ne bi mi bilo drago da postaneš pametnija od mene. Zastao je. — I da se nisi usudila reći da već jesi — upozori je i poljubi. Muškarcu je teže prerušiti se nego ženi. Kao i uznemirujući snovi kojih se nije mogao sjetiti, ova je rečenica Martyju cijeli dan visjela negdje u podsvijesti. Išao je tako daleko da je pronašao broj tablica kombija Erica Baileyja kao i mercedesa s krovom na sklapanje i dao ih provjeriti kod EZPassa.* Podaci o kretanju vozila pokazivali su da nijedno vozilo prošli tjedan nije bilo dalje od pedesetak kilometara južno od Albanyja. Zaboravi, rekao je Marty sam sebi, ali kao zub koji neprestano boli, sumnja da je Eric Bailey uhoda, nije popuštala.
Kad se u petak ujutro Emily probudila i pogledala na sat, iznenadila se vidjevši da je već 8 i 15. To samo pokazuje kako nekoliko čaša vina djeluje na opuštanje, pomisli i odgurne pokrivač. Međutim, dugotrajno spavanje bez snova pomoglo joj je da se osjeća mnogo odmorenije nego što se osjećala cijeli tjedan. Dok je ponavljala već uobičajene radnje: kuhanje kave, nošenje kave u sobu, tuširanje i odijevanje uz polagano pijuckanje, prisjeti se kako je večer bila veoma ugodna. Will Stafford je dragi momak, pomisli otvorivši vrata ormara. Na trenutak osta zbunjena jer nije znala što bi odjenula. Odabrala je najmiliju odjeću: bijele traperice i crveno-bijelu kockastu pamučnu košulju dugih rukava. Sinoć je odjenula mornarskoplavi svileni kostim s usko pliširanim rukavima i orukavljem. Will Stafford ga je više puta pohvalio. -------------------------------------------EZPass — elektronski sustav naplate cestarina i parkiranja koji se ujedno može upotrijebiti da se odredi lokacija nekog vozila.
152
Došao je po nju gotovo pola sata ranije. Silazeći u prizemlje, zakopčavala sam kaputić, sjeti se Emily. Još nisam dospjela staviti nakit i našminkati usta. Ostavila ga je u radnoj sobi gledati vijesti. Bilo joj je drago da je već prije zatvorila vrata blagovaonice. Nije htjela da itko pregledava njezin plan grada na kartonu. Jutros, kad se uvukla u traperice i košulju te obula tenisice, pomisli kako je smiješno što se pogled vanjskog promatrača na nečiji život toliko razlikuje od onoga što je doista na stvari. Na primjer, Will Stafford, pomisli Emily kad je počela pospremati krevet. Po onome što mi je rekao onoga dana kad sam potpisala ugovor za kuću, rekla bih da mu život uglavnom teče bez poteškoća i da nema nikakvih briga. Međutim, za večerom je Will otvorio srce i na vidjelo je izašla potpuno drukčija slika. — Znate, ja sam jedinac — rekao joj je — odrastao sam u Princetonu, a kad su se roditelji rastali, tada mi je bilo dvanaest godina, s majkom sam odselio u Denver. Mislim da sam vam rekao da smo do tada svake godine ljeti dva tjedna provodili u Spring Lakeu, a odsjeli bismo u Essexu ili Sussexu. — No, nije sve bilo baš tako jednostavno — objasnio je. U godini kad je postao jedan od rukovoditelja njegove tvrtke, otac se rastao od majke i oženio svoju sekretaricu, prvu od tri sljedeće žene. Willove oči bile su tužne kad je rekao: — Mojoj se majci doslovce raspuklo srce. Više nikada nije bila ona stara. Uništio je njezin duh. Potom je, nakon kratkog oklijevanja, rekao: — Emily, reći ću vam nešto što nitko u ovom gradu ne zna. Priča baš nije ugodna. Pokušala sam ga spriječiti, sjeti se Emily, ali nije htio slušati. Rekao mi je da su nakon mature on i njegov prijatelj sa zabave otišli na vožnju. Obojica su popili dosta piva. Dogodila se nesreća, slupali su auto. Prijatelj koji je vozio imao je osamnaest godina i molio je Willa da zamijene mjesta. — Ti još nemaš šesnaest — tumačio mi je. — Prema tebi će biti blaži. — Emily, bio sam potpuno neupućen pa sam pristao. Nisam znao da se ne radi o običnoj nesreći. Budući da sam i sam bio izvan sebe, nisam primijetio da je udario i ubio pješakinju, petnaestogodišnju djevojku. Kad sam policiji pokušao objasniti što se doista dogodilo, nisu mi vjerovali. Moj prijatelj je lažno svjedočio. Moja je majka bila snažna žena i stala je uz mene. Znala je da govorim istinu. Međutim, otac je digao ruke od mene i proveo sam godinu dana u maloljetničkom zatvoru.
153
Kad je govorio o tome, na njegovom licu očitavala se istinska bol, pomisli Emily. Ali onda je slegnuo ramenima i rekao: — Što je tu je. Nitko živ u gradu ne zna ovo što sam vam sada ispričao. Vama sam se povjerio jer vas za tjedan-dva ponovno namjeravam pozvati na večeru pa ako vam to smeta, bolje da saznate prije nego poslije. U jedno sam siguran, znam da u vas mogu imati povjerenja da nećete nikome pričati o tome. Uvjeravala sam ga da neću, pomisli Emily, ali također sam mu rekla da malo pričeka prije nego što me ponovno pozove na večeru. Ne bih htjela da ljudi shvate da se redovito viđam s nekim, ni u Spring Lakeu, ni bilo gdje drugdje. Krenula je niz stube i zastala diveći se suncu koje je kroz obojeno staklo sjalo na odmorište. Kad se drugi put ozbiljno vežem za nekoga, ako će biti drugi put, morat ću biti jako, jako sigurna da ponovno ne griješim. Ono što je dobro, pomisli gorko, idući prema kuhinju, to je što se ne moram brinuti da ću se ikad više zaljubiti poput školarke. Hvala Bogu, to se događa samo jednom u životu! Ali kako mi je promijenilo život, pomisli. Za Garyja sam se udala odmah po završetku pravnog fakulteta i završila u Albanyju jer se on trebao uključiti u obiteljski posao. Da se nisam udala za njega, pravničku bih struku počela brusiti na Manhattanu. Ali, da nisam živjela u Albanyju, ne bih branila Erica na onom suđenju i ne bih zaradila deset milijuna dolara prodajom dionica koje mi je dao. I sigurno ne bih bila ovdje u ovoj kući, pomisli zastavši u blagovaonici da bi uzela jednu knjigu iz zbirke uspomena Lawrenceovih. Radilo se o dnevniku koji je nakon udaje vodila Julia Gordon Lawrence. Emily je jedva čekala da vidi što če iz njega saznati. Otvorila ga je uz toast i sok od grejpa i počela čitati. U jednom od početnih zapisa, Julia je napisala: Sirota gospođa Carter sve više vene. Nikada se neće oporaviti što je izgubila Douglasa. Svi je često posjećujemo i donosimo cvijeće da joj uljepšamo sobu, ili slatkiše da joj potaknemo tek, ali izgleda da ništa ne pomaže. Neprestano spominje Douglasa. Kad je pokušavamo utješiti, jeca, 'moj sin jedinac'. Moja svekrva i ja često razgovaramo o tome i slažemo se da je život gospođe Carter postao veoma tužan. Blagoslovljena je velikom ljepotom, ali lošeg je zdravlja. Strašna reuma od koje je gotovo nepokretna, pojavila se ubrzo po Douglasovom rođenju. Godinama je poluinvalid, a sada gotovo ne izlazi iz kreveta. Moja svekrva ima osjećaj da joj liječnici, u namjeri da joj olakšaju boli, već dugo propisuju dnevnu dozu laudanuma što je zaista prejako. Po njemu je gđa Carter stalno omamljena zbog čega je izgubila svako zanimanje za život. S vremenom će možda prekinuti s tim. Za sada su obilne suze jedini način da iskaže svoju bol. 154
Kad je završila s čitanjem tog odlomka, Emily zatvori knjigu i ode u blagovaonicu. Gđa Carter je bila kod kuće onaj dan kad je Martha nestala, sjećala se. Međutim, pretpostavimo da se Douglas ukrcao na rani vlak, stigao kući, a Madeline je pretrčala cestu da ga pozdravi. Ako je nešto između Madeline i Douglasa pošlo po zlu, bi li gđa Carter, gore u sobi, omamljena laudanumom, bila svjesna nesreće koja se dolje odvija? A možda je Madeline sišla s trijema i pošla u dvorište iza kuće i ugledala Alana Cartera u njegovom dvorištu. On je bio zaljubljen u nju, a vjerojatno je znao da joj njegov bratić nosi zaručnički prsten. Možda joj se pokušao približiti, razmišljala je Emily, pa poludio od bijesa kad ga je odbila. Obje mogućnosti bile su zanimljive. Duboko sam uvjerena, pomisli, da je Madeline umrla tog popodneva u blizini ove kuće, a da su ili Douglas, ili Alan Carter bili umiješani u njezinu smrt. Ako Douglas nije krivac za Madelineinu smrt, onda najveći sumnjivac postaje Alan, pomisli. Prostorno, živio je blizu Madeline. Na putu do plaže, Letitia je morala proći kraj njegove kuće. U dnevniku je Julia napisala da su ona i njezine prijateljice redovito posjećivale Douglasovu nepokretnu majku. Je li Ellen Swain posjetila gđu Carter onaj dan kad je nestala? U starim policijskim izvještajima mogla bi naći neke podatke o tome. Kad je Emily vratila dnevnik među ostale uspomene Lawrenceovih, pade joj na pamet još jedna mogućnost. Je li Douglas Carter doista počinio samoubojstvo? Ili je ubijen jer je počeo naslućivati istinu?
U petak ujutro Boba Friezea probudi prodorna zvonjava telefona s noćnog ormarića kraj kreveta. Otvorio je oči i zgrabio slušalicu. Javio se grubo i kriještavo. — Bob, Connie ovdje. Očekivala sam da će Natalie jučer na večer na vrijeme doći na večeru. Niti je nazvala, nit' se pojavila. Je li ovdje? Jel' sve u redu? Bob Frieze je šutio. Ležao je na neraspremljenom krevetu. Natalie, pomisli, još uvijek u bunilu. Bili smo u restoranu. Rekla je da ne želi ručati i doslovce otrčala iz restorana. — Što se događa, Bob? U Connienom je glasu prepoznao očitu razdražljivost, ali uočio je još nešto. Strah. Strah"! Natalie je vjerojatno Connie ispričala sve o njihovoj svađi. Bio je uvjeren. Je li joj rekla i za modrice na ručnom zglobu? Pokušao je misliti. Natalie mu je rekla da odlazi. Otišla je kući spakirati se. Trebala je otići u Connien stan u New Yorku. Zar nije stigla onamo? 155
Bilo je jutro, a Connie mu je rekla da se Natalie trebala ondje pojaviti prošlu večer. Nedostaje mi gotovo cijeli dan, pomisli Bob Frieze. Točno toliko dugo nisam bio pri sebi? Rukom je pokrio slušalicu, pročistio grlo pa rekao: — Connie, vidio sam Natalie u restoranu jučer za ručkom. Rekla mi je da ide kući spakirati se i da namjerava otići u tvoj stan u New Yorku. Otada je nisam vidio. — Je li se spakirala? Jesu li njezine torbe ondje? Što je s njezinim autom? — Pričekaj. Bob Frieze skoči na noge i shvati da mu je glava teška. Inače baš ne pijem, pomisli. Otkud sad to? Ovu je kuću kupio i u nju uselio dok je čekao da bude gotova rastava od Susan. Natalie je pokazala veliko zanimanje za njezino uređenje i ustrajala je na tome da načine neke preinake. Tada je mala spavaća soba pokraj njihove pretvorena u garderobu s ormarima na obje strane. Otvorio je njezin dio. Ondje je, između ostalog, bila i jedna polica, u visini struka, prikladna za pakiranje kovčega. Na polici je, otvoren, stajao najveći Natalien kovčeg. Bob je zavirio u njega i vidio da je napola pun. U strahu od onoga što bi mogao naći, banuo je u gostinjsku spavaću sobu, sjetivši se da mu je Natalie rekla da je ondje provela noć. Krevet je bio pospremljen, a kad je ušao u kupaonicu, vidio je da joj je sva kozmetika u neseseru, nedirnuta. Još je nešto morao učiniti prije nego što smisli što će reći Connie. Otrčao je dolje u kuhinju i otvorio vrata prema garaži. Njezin auto bio je ondje. Gdje je ona, pitao se. Što joj se dogodilo? Očito joj se nešto dogodilo, bio je siguran u to. Ali, zašto je bio tako siguran? Vrativši se u spavaću sobu, uzme slušalicu. — Connie, izgleda da se Natalie predomislila. Sve su joj stvari ovdje. — Gdje je onda Natalie? — Gledaj, ne znam gdje je. U srijedu navečer smo se posvađali. Ona je spavala u gostinjskoj sobi. Jučer navečer kasno sam se vratio, kao i obično, i otišao sam ravno u krevet. Nisam je išao pogledati. Siguran sam da je dobro. Natalie zna biti prilično nemarna kad ljude treba obavijestiti da je iznenada promijenila odlluku. Klik u slušalici govorio je Bobu da mu je ženina najbolja prijateljica spustila slušalicu. Zvat će policiju. Ta ga je spoznaja pogodila kao udar groma. Što da radi? Ponašaj se prirodno, zaključi. Maknuo je prekrivač s kreveta, zgužvao pokrivač i nakratko legnuo da se stekne dojam kao da je netko ondje spavao. 156
Gdje sam bio od jučer u podne, pitao se, nastojeći se sjetiti. Što sam radio? U glavi mu je vladala potpuna praznina. Počešao se rukom po licu i osjeti da ga bockaju dlake na bradi. Otuširaj se, pomisli. Obrij. Odjeni. Kad policija dođe, ponašaj se prirodno. Žena i ti ste se posvađali. Kad si se sinoć vratio kući, nisi je išao pogledati. Očito se predomislila što se tiče odlaska u New York. Kad je nakon pola sata policajac zazvonio na njegova vrata, Bob Frieze dočekao ga je spreman. Bio je smiren, ali rekao je da se polako počinje brinuti. — Uz sve ono što se prošli tjedan događalo u gradu, ženin nestanak počinje me brinuti. Napravio je zabrinuto lice. Potom je dodao: — Ne mogu podnijeti pomisao na to da joj se nešto dogodilo. Čak je i njemu ta izjava djelovala lažno.
Prije odlaska na posao u osam, Pete Walsh je otišao u trgovinu po mlijeko. Na ženino traženje, kupio joj je i jedan primjerak The National Dailyja. Dok je čekao ostatak novca, bacio je pogled na naslove. Za manje od minute bio je na telefonu i razgovarao s policijom u Spring Lakeu. — Pošaljite nekoga u hotel Bačvice — rekao je. — Recite mu neka pazi na stariju gospođu, Bernice Joyce, koja je ondje odsjela. Prokazana je kao svjedokinja krađe šala u slučaju Lawrence. Mogla bi biti u životnoj opasnosti. Zaboravivši na mlijeko, odjurio je iz trgovine u auto. Putem do tužiteljeva ureda stupio je u vezu s Dugganom koji je bio na putu za posao. Deset minuta poslije ukrcali su se u njihovo posebno opremljeno vozilo i krenuli put Spring Lakea. Tommy Duggan nazvao je recepciju hotela Bačvice. Rečeno mu je da je gđa Joyce viđena kako odlazi na šetnju uz obalu. Policija je već traži. Dr. Dermont O'Herlihy pješice je otišao na poštu, potom je odlučio vratiti se kući putem uz obalu. Iznenadio se kad je vidio da gđa Joyce još uvijek sjedi na klupi. Bila mu je okrenuta leđima tako da joj nije vidio lice. Vjerojatno je zadrijemala, pomisli. Ali onda ga nešto u načinu na koji joj je glava bila nagnuta na prsa natjeralo da ubrza korak i pogleda je. Obišao je i stao ispred klupe, pogledao ju i oko njezinog vrata ugledao čvrsto zategnuto uže. Čučnuo je i uočio izbuljene oči, otvorena usta i krvave mrlje na usnama,
157
Poznavao je Bernice Joyce više od pedeset godina, još od vremena kad su ona i Charlie Jovye te on i njegova žena Mary svake godine s djecom ljeti dolazili u Spring Lake. — O, sirota moja Bernice, tko ti je tako nešto učinio? — šapnu. Zvuk trčećih koraka natjera ga da digne glavu. Chris Dowling, najnovija snaga mjesne policijske postrojbe jurio je prema odmorištu uz obalu. U sekundi je bio kraj klupe, čučnuo uz Dermonta i zagledao se u beživotno tijelo. — Prekasno, mladiću — reče mu Dermont uspravivši se. — Već je najmanje jedan sat mrtva.
Iako joj ništa nije rekao, Pat Glynn je znala da se gosp. Stafford ljuti na nju. Vidjela je to po njegovim očima i po načinu na koji je u petak ujutro ušao u ured i prošao pokraj njezinog stola uputivši joj kratki pozdrav, bez smiješka. Kad se jučer popodne vratio u ured, rekla mu je da je navratila gđica Ashby. — Gospođica Ashby? Ona novinarka koja piše tračeve? Nadam se, Pat, da te nije ispitivala o meni. Ta žena je zla. Pat se s mukom sjetila svake riječi koju je rekla Ashbyjevoj. — Samo sam joj rekla kakva ste divna osoba, gospodine Stafford — odgovori. — Pat, izvrnut će i nadodati na svaku riječ koju si joj rekla. Pomoći ćeš mi ako mi kažeš baš sve što si joj kazala. Neću se ljutiti, obećajem, ali moram biti spreman. Čitaš li ti The National Dailyt Priznala je da povremeno čita. — No, dobro, ako si ga cijeli ovaj tjedan čitala, vidjela si što ta Ashbyjeva radi doktoru Wilcoxu. Dakle, kakva ti je pitanja postavila i što si joj ti odgovorila. Pat je bilo veoma teško usredotočiti se na posao za stolom. Morala se oduprijeti potrebi da ode u ured gosp. Stafforda i kaže mu da joj je žao. A onda ju je telefonski poziv njezine majke tako zaprepastio da je zaboravila na grižnju savjesti. — Pat, u gradu se dogodilo još jedno ubojstvo. Jedna starija žena, Bernice Joyce, jedna od onih ljudi koji su bili u domu Lawrenceovih večer prije nego što je Martha nestala, nađena je zadavljena na klupi na šetalištu. Novinarki The National Dailyja rekla je da misli da zna tko je osoba koja je uzela šal kojim je ubijena, a novinarka je to objavila i sada je gospođa Joyce mrtva. Možeš li to vjerovati1! — Mama, nazvat ću te poslije. Pat je spustila slušalicu i, poput robota, krenula niz hodnik. Bez kucanja je otvorila vrata ureda Willa Stafforda. — Gospodine Stafford, gospođa Joyce je mrtva. Znam da ste je poznavali. Rekla je onoj novinarki da misli da je vidjela tko je uzeo šal 158
na zabavi, a novinarka je to objavila. Gospodine Stafford, sigurna sam da ja nisam gospođici Ashby rekla ništa zbog čega bi netko umro. Glas joj se povisio, zadrhtao i Pat je briznula u plač. — Grozno se osjećam. Will je ustao i obišao stol. Stavio joj je ruke na ramena. — Sve je u redu, Pat. Naravno da nisi rekla ništa što bi uzrokovalo nečiju smrt. Da čujem sada, što to govoriš? Što se dogodilo gospođi Joyce? Pat je bila svjesna njegovih vrelih, snažnih ruku na svojim ramenima. Smirila se i prepričala što joj je majka malo prije rekla. — O, baš mi je žao — reče Will tiho. — Bernice Joyce bila je draga i uljudna gospođa. Opet prijateljski razgovaramo, pomisli Pat. Željna da ovaj prisni trenutak potraje, pitala je: — Gospodine Stafford, mislite li da je možda dr. Wilcox to učinio gospođi Joyce? Hoću reći, sve novine kažu da mu je njegova žena dala šal na čuvanje. — Pretpostavljam da ga podrobno ispituju — odlučno kaza Pat je primijetila promjenu u njegovom glasu. Trenutak prisnosti je prošao. Bilo je vrijeme da se vrati za svoj radni stol. — Do podneva ću vam sva pisma pripremiti za potpis — obeća. — Idete li van na ručak? — Ne. Možeš naručiti za oboje. Morala je iskoristiti prigodu. — Pričekat ću s narudžbom, možda se predomislite. Mogla bi navratiti gospođa Frieze, kao neki dan. — Gospođa Frieze seli u New York, za stalno. Pat Glynn veselo se vratila za stol. U svojem uredu, Will Stafford je telefonski razgovarao s agencijom koja mu je prije dvije godine poslala Pat Glynn. — Za Boga miloga, nađite mi nekog zrelog i razboritog, nekoga tko se ne bavi s »rekla-kazala« i tko ne traži muža — molio je. — Imamo osobu koja se baš jutros prijavila. Gotova je sa starim poslom. Zove se Joan Hodges, a radila je kod one psihologinje koja je prošli tjedan ubijena. Vrijedna je. Bistra. Ugodna osoba. Mislim da ćete s njom biti veoma zadovoljni, gospodine Stafford. — Pošaljite njezin životopis u zatvorenoj omotnici. Naznačite da je osobno. — Svakako. Kad je Will spustio slušalicu, Pat najavi drugi poziv. Ovaj put zvao je detektiv Duggan tražeći sastanak s njim, što je moguće prije.
159
U četvrtak popodne, ne želeći se ponovno sresti s Bernice Joyce, Reba Ashby se odjavila iz hotela Bačvice i prešla u pansion Obala u Belmaru, udaljen nekoliko kilometara. Očekivala je gužvu kad se u petak ujutro pojave novine s naslovom o Joyceovoj, ali iskreno ju je potreslo kad je na radiju čula da je žena mrtva. A onda je proradio njezin prirođeni nagon za samoodržanjem. Bernice je trebala otići na policiju, rekla je Reba samoj sebi. Sama si je kriva. Sam Bog zna kome je sve, osim meni, možda rekla da je vidjela nekoga kako uzima šal. Nitko ne kaže nešto povjerljivo samo jednoj osobi. Svejedno, kad ljudi sami ne mogu nešto zadržati za sebe, ne mogu od drugih očekivati da šute. Koliko ja znam, Bernice je bila u stanju pitati ubojicu je li uzeo šal da ga pogleda, a onda ga ostavio negdje drugdje. Bila je dovoljno naivna da tako nešto učini. Svejedno, Reba je odmah nazvala svog urednika, Alvara MartinezaFontsa, da se dogovore što će reći kad je policija dođe ispitati. Zatim mu je rekla da je u četvrtak navečer otišla u Izletnik na večeru, ali Bob Frieze nije bio ondje. — Alvaro, dala sam šefu sale pedeset dolara — rekla je. — Tada mu se razvezao jezik. Po njemu, Frieze se već dugo čudno ponaša. Momak misli daje na rubu sloma živaca ili tako nešto. Jučer je u restoran došla Natalie Frieze, ali nije dugo ostala. Ona i Bob su se porječkali za stolom, a šef sale je čuo kad mu je rekla da ga se boji. — To se slaže s modricama na ženinom zglobu. — Nije to sve. Konobar koji je posluživao susjedni stol čuo je da razgovaraju o rastavi, voljan je porazgovarati, ali traži veliku, veliku lovu. — Daj mu i sve zapiši — naredi Alvaro. — Pokušat ću se danas naći s Natalie Frieze. Navedi je da ti sve ispriča. Robert Frieze je nekoć bio faca na Wall Streetu. Dobar je za neke naslove čak i ako nema nikakve veze s ubojstvom. — No, kao ugostitelj nije nikakva faca. Hrana je tako-tako. Lokal je neukusno uređen, čovjek se u njemu ne osjeća ugodno. Nije vrijedan spomena. Vjeruj mi. Nikada neće postati vodeći lokal okruga Monmouth. — Dobro obavljeno, Reba, samo nastavi tako. — Nemaš brige. Kako napreduješ sa Staffordom? — Za sada ništa. Ali ako postoji kakvo govno, mi ćemo ga iščeprkati.
160
Nema više sjedenja u kancelariji, a da on i dalje igra svoju igru — rekao je smrknuti Tommy Duggan Peteu Walshu odlazeći s mjesta zločina. — Moramo ga istjerati na sunce i navesti ga da se razotkrije, i to brzo. Tijelo Bernice Joyce je odneseno. Forenzičari su obavili svoj posao i spremali su stvari. Kao što je glavni istražitelj rekao Tommyju: — Uz ovaj vjetar s oceana, uopće nema nade da naiđemo na nešto korisno. Tražili smo otiske prstiju, ali svi znamo da je ubojica sigurno nosio rukavice. Profesionalac je. — U redu, profesionalac je — Tommy se izderao na Petea kad su ušli u auto. Pred očima je imao lice Bernice Joyce onakvo kakvo je bilo prije tjedan dana kad ju je ispitivao u kući Willa Stafforda. Sjećao se da je spremno odgovorila kad ju je pitao je li vidjela šal. Znala je da ga je imala Rachel Wilcox. Međutim, je li se tada sjećala da je vidjela da ga je netko uzeo, pitao se Tommy. Mislim da nije, zaključi. Toga se vjerojatno poslije sjetila. Rekla mi je da se u ponedjeljak vraća u Palm Beach. Čak i da sam znao da će ostati, nikada mi ne bi palo na pamet da ponovno razgovaram s njom. Bio je ogorčen i ljut na sebe. Ubojica je pročitao članak u novinama pa se prepao, pomisli, tako prepao da se izložio opasnosti i ubio gđu Joyce usred bijela dana. A ako se još uvijek drži pravila igre, sutra će to biti netko drugi, podsjeti se Tommy. Samo što će ovaj put to biti mlada žena. — Kamo? — upita Pete. — Jesi li nazvao Stafforda? — Jesam. Rekao je da dođemo kad god hoćemo. Kaže da će cijeli dan biti na poslu. — Počnimo od njega. Ali, prvo nazovi na posao. Tada su saznali da je nestala Natalie Frieze. — Zaboravi Stafforda — reče Tommy. — Mjesna policija ispituje Friezea. Htio bih tome prisustvovati. Zavalio se na sjedište, razmišljajući o strašnoj mogućnosti da je serijski ubojica već odabrao svoju sljedeću žrtvu: Natalie Frieze.
Nick Todd nazvao je Emily istog trena kad je čuo vijest o smrti Bernice Jovce. — Emily, jeste li poznavali tu ženu? — pitao je. — Ne, nisam. — Mislite li da je članak u tim novinama razlog zbog kojeg je ubijena? 161
— Nemam pojma. Nisam vidjela članak, ali očito je pričinio veliku štetu. — Bio je smrtna presuda za tu sirotu ženu. Zbog takvih bi se stvari želio zaposliti u državnom tužiteljstvu. — Kako napredujete po tom pitanju? — Raspitao sam se kod nekih vodećih ljudi ondje. Prošle godine dobio sam jednu važnu parnicu protiv njih, što bi mi moglo koristiti, ali i štetiti, nikad se ne zna. Njegov glas iznenada posta nježniji. — Zvao sam vas prošlu večer, ali valjda ste bili vani. — Bila sam na večeri. Niste ostavili poruku. — Na, nisam. Kako napreduje vaš projekt? — Možda samu sebe zavaravam, ali polako uviđam neku vezu među svim tim ubojstvima, strašno. Sjećate li se da sam vam pričala da se Douglas Carter, mladić koji je bio Madelinein zaručnik, ubio? — Da, pričali ste mi o tome. — Nick, pronađen je s puškom kraj tijela. Bio je duboko potresen Madelineinim nestankom, ali, bio je mlad, zgodan, bogat i pred njim je bila svijetla budućnost na Wall Streetu. U svim dnevnicima i ostalim materijalima koje imam, o njemu piše samo sve najbolje i ništa ne ukazuje na to da bi bio sklon samoubojstvu. Još nešto. Majka mu je bila veoma bolesna, a po svemu sudeći bio je veoma vezan za nju. Sigurno je znao da bi je njegova smrt uništila. Pomislite samo kako bi se vaša majka osjećala kad bi se vama nešto dogodilo. — Ne bi mi nikad oprostila — kaza Nick spremno. — A kako bi se vaša majka osjećala da se vama nešto dogodi? — Naravno da joj ne bi bilo drago. — Onda, molim vas, držite vrata dobro zatvorena, a alarm uključen, dok se ne pronađu i taj koji vas prati, i serijski ubojica kojeg pokušavate otkriti, naročito kad ste sami. Gledajte, imam jedan poziv koji moram preuzeti. Ako se prije ne čujemo, vidimo se u nedjelju. Zašto Nick ima potrebu govoriti kao moje razumnije ja, pitala se Emily kad je spustila slušalicu. Bilo je 11 i 30. Posljednja dva i pol sata selila se amo-tamo, od starih policijskih izvještaja do uspomena obitelji Lawrence. Također je nazvala majku i oca u Chicagu, i baku u Albanyju, i vedrim glasom ih izvijestila koliko uživa u kući. Što je živa istina, reče samoj sebi imajući isto tako na umu što im sve taji. Julia Gordon Lawrence vodila je godišnji dnevnik. Nije svaki dan nešto zapisala, ali je u svoje dnevnike često bilježila što se događa. Uživala bih u svakoj riječi, pomisli Emily, i hoću ako mi Lawrenceovi dopuste da ih dovoljno dugo zadržim. Ali sada moram u njima pronaći podatak koji će povezati te nestanke i Douglasovu smrt. Za početak, primijetila 162
je da o njegovoj smrti više ne razmišlja kao o samoubojstvu već ga smatra mogućom žrtvom iste osobe koja je ubila tri mlade žene. Ellen Swain je nestala 31. ožujka 1896. Naravno, pomisli Emily. Julia je sigurno pisala o tome. Pregledala je dnevnike i pronašla onaj za tu godinu. Međutim, prije nego što ga je počela čitati, htjela je još nešto učiniti. Otvorila je vrata koja su iz radne sobe vodila na trijem, izašla je i pogledala na drugu stranu ulice. Podaci su govorili da je stara kuća Carterovih 1950. stradala u požaru, a umjesto nje sazidana je ova koja sada ovdje stoji, vjerna slika viktorijanske kuće s prijelaza stoljeća, upotpunjena ograđenom verandom. Da je Madeline ovdje sjedila, a Douglas, ili Alan ju pozvao... Emily se željela uvjeriti da je rješenje do kojeg je jučer došla moguće. Vratila se i izašla na stražnji trijem pa se stubama spustila u dvorište. Radnici su poravnali zemlju, ali tenisice su joj brzo bile pune blata dok je išla preko dvorišta prema grmovima zelenike, koji su označavali kraj njezinog posjeda. Namjerno je otišla do mjesta na kojem su pronađeni ostaci dviju žrtava i ondje je zastala. Ogromna božikovina sa svojim gustim niskim granama potpuno je zaklanjala pogled iz kuće i nitko ne bi znao da je Alan vidio Madeline kako izlazi i učinio joj nešto nažao, bilo nam-jerno, bilo slučajno. Zvuk glasovira, budući da je Madelineina sestra imala sat, prikrio bi svaki vrisak. Ako se to i dogodilo tako, pitala se Emily, kakve to ima veze s današnjim ubojstvima? Vratila se unutra, uzela dnevnik iz 1896. i potražila zapise unesene poslije 31. ožujka. 1. travnja 1896., Julia je napisala: »Ruka mi se trese dok ovo pišem. Ellen je nestala. Jučer je posjetila gđu Carter i odnijela joj kremu od badema misleći da će je rado pojesti. Gospođa je Carter rekla policiji da je njezin posjet bio kratak i ugodan. Rekla je da je Ellen bila prilično zamišljena i da je izgledala nekako uzbuđeno. Gđa Carter se odmarala u naslonjaču kraj prozora svoje spavaće sobe i vidjela je kako Ellen izlazi iz kuće i odlazi niz Aveniju Hayes u pravcu svoje kuće. Tada ju je posljednji put vidjela.« To znači da je prošla kraj kuće Alana Cartera, pomisli Emily. Brzo je okrenula stranicu, a onda zastala. U zapisu koji je unesen tri mjeseca poslije, čitala je: »Jutros je draga gospođa Carter pozvana u svoj nebeski dom. Svi smo se rastužili, iako mislimo da je to za nju pravi blagoslov. Oslobodila se boli i patnje i opet je sa svojim ljubljenim sinom, Douglasom. Posljednjih joj se dana poremetio um. Povremeno je mislila da su Douglas i Madeline s njom u sobi. Gosp. Douglas strpljivo je podnosio dugogodišnju ženinu bolest i gubitak sina. Svi se nadamo da će mu budućnost biti dobrostivija.
163
Što s njim, suprugom i ocem, pitala se Emily. Nema mnogo toga napisanog o njemu. S druge strane, on i gđa Carter očito nisu odlazili na zabave i razne druge proslave. Iz malobrojnih zapisa koji su se odnosili na njega, saznala je da se zvao Richard. Nastavila je listati stranice tražeći spomen nekoga s prezimenom Carter. Ostatak godine Ellen Swaine je često spominjana, ali Emily nije uočila ništa o Richardu ili Alanu Carteru. Prvi zapis u dnevnik iz 1897. unesen je 5. siječnja. »Danas popodne prisustvovali smo vjenčanju Richarda Cartera i Lavinije Rowe. Događaj je prošao u tišini, budući da još nije prošla godina dana od smrti pokojne gđe Carter. Međutim, gosp. Carteru nitko ne zavidi na njegovoj sreći. Veoma je zgodan muškarac, a još nema ni pedeset. Laviniju je upoznao dok je bila u posjetu mojoj rođakinji i dragoj prijateljici, Beth Dietrich. Lavinia je veoma privlačna djevojka, po ponašanju ozbiljna i zrela. S dvadeset tri godine, upola je mlađa od gosp. Cartera, ali svi smo već vidjeli mnogo ljubavnih veza između pupopljka i ocvale ruže od kojih su neke bile veoma uspješne i sretne. Kažu da će prodati kuću u Aveniji Haves, koja je poznata po velikoj patnji i već su kupili malo, ali zgodno zdanje u Aveniji Brimeley 20. U Aveniji Brimeley 20, pomisli Emily? Zašto mi se ta adresa čini poznata? A onda se sjeti. Bila je ondje prošli tjedan. Ondje živi dr. Wilcox.
Tommy Duggan i Pete Walsh stigli su u Friezeovu kuću i ondje naišli na veoma uznemirenog Boba Frieze koji je sjedio na kauču u dnevnoj sobi i razgovarao s mjesnim policajcima. — Moja je žena jedva čekala da se preseli na Manhattan, što već neko vrijeme namjeravamo učiniti — govorio je. — Baš sam prodao restoran i odmah ću dati na prodaju ovu kuću. — Prijateljica joj je ponudila na korištenje svoj stan i jučer je namjeravala otići onamo. Ne znam zašto se predomislila. Natalie je nagla. Po meni, ukrcala se na zrakoplov za Palm Beach. Ondje ima mnogo prijatelja. — Možete li mi reći nedostaje li što od njezine tople odjeće? — pitao je policajac. — Moja žena ima više odjeće nego kraljica od Sabe. Bio sam prisutan kad je dvaput kupila istu odjeću jer je zaboravila da takvu već ima u ormaru. Ako je Natalie odlučila zrakoplovom otići u Palm Beach, ne bi se opterećivala odjećom već bi, kad ondje stigne, potrošila nekoliko sati u glavnoj trgovačkoj ulici s kreditnom karticom u ruci.
164
Što je Bob Frieze više govorio, to mu je i samom ovo objašnjenje postajalo sve vjerojatnije. Baš neki dan se Natalie žalila na vrijeme. Vlažno. Hladno. Tmurno. Tužno. To su bile samo neke od riječi koje je koristila da opiše ovo doba godine. — Imate li nešto protiv da malo pogledamo okolo, gospodine Frieze? — Samo izvolite. Nemam što skrivati. Tommy je znao da je Bob Frieze vidio kad su on i Walsh ušli u sobu, ali nije se obazirao na njih. Sada je Tommy sjeo na stolicu na kojoj je maloprije sjedio policajac. — Gospodine Frieze, mislio sam da me možda niste prepoznali. Već smo se nekoliko puta sreli. — Čini mi se mnogo češće od »nekoliko puta«, gospodine Duggan — odgovori Frieze zajedljivo. Tommy kimne. — Živa istina. Jeste li jutros možda bili na trčanju, gospodine Frieze? Jesam li, pitao se Bob Frieze. Imam trenirku. Kad sam je obukao? Jučer popodne? Prošle večeri? Jutros? Jesam li pošao kući za Natalie kad je otišla iz restorana? Jesmo li se opet posvađali? Ustao je. — Gospodine Duggan, zlo mi je i umoran sam od vašeg optužujućeg nastupa. Već mi je dugo muka i zlo od toga, četiri i pol godine, da budem točniji. Više neću dopustiti da me ispitujete, ni vi, ni itko drugi. Namjeravam početi nazivati prijatelje u Palm Beachu da vidim je li tko od njih vidio moju ženu, odnosno, je li u gostima kod nekoga od njih. Zastao je. — Međutim, gospodine Duggan, prvo ću nazvati svog odvjetnika. Imate li me još što pitati, prvo se obratite njemu.
Joan Hodges je pregledavala računalne datoteke svih pacijenata dr. Madden u posljednjih pet godina. Policija joj je poslala jednog tehničara da joj pomogne. Dva psihologa, obojica prijatelji dr. Madden, dobrovoljno su se javila da joj pomognu složiti kartone s povjerljivim podacima o pacijentima, koji su bili porazbacani po cijelom uredu. Tommy Duggan je tražio od njih da budu brzi. Nedostaje li dosje dr. Claytona Wilcoxa, razmišljao je, to bi značilo da postoji velika vjerojatnost da je on ubojica. Joan je već ustanovila da nitko s popisa koji joj je Duggan dao da provjeri, nije bio pacijent dr. Madden. — Ali to ne znači da se netko od njih nije koristio lažnim imenom — upozori je Tommy. — Moramo saznati nedostaje li karton nekog drugog tko se nalazi u računalu, jer ako je tako, tu osobu moramo provjeriti. 165
Kartone su abecednim redom slagali na metalne stolove postavljene u dnevnoj sobi doktorice Madden. Kod nekih je bila odlijepljena ili otrgana naljepnica s imenom tako da su znali da neće moći do kraja obaviti posao. — Policijski posao je zamoran — Joan je uz osmijeh rekao policijski tehničar. — Vidim. Joan je sad najviše od svega željela dovršiti ovo ovdje i pronaći novi posao. Već je zvala agenciju za zapošljavanje. Neki od psihologa koji su znali doktoricu Madden nagovijestili su da bi htjeli s njom razgovarati o tome da dođe raditi k njima, ali znala je da joj treba promjena. Kad bi ostala raditi u sličnom okruženju, neprestano bi pred očima imala groznu sliku doktorice Madden kako sjedi na svojem stolcu s čvrsto stegnutim užetom oko vrata. Naišla je na jedno ime uz koje je stajala adresa u Spring Lakeu pa se namrštila. Pročitala je ime, ali nije znala kamo bi ga smjestila, iako je bila svjesna da ne zna sva imena. Mogao bi biti jedan od onih pacijenata koji su dolazili navečer; većinu njih nije nikada srela. Ali, čekaj malo, pomisli. Je li to onaj koji je došao samo jednom, otprilike prije četiri godine? Vidjela sam ga krajičkom oka dok je ulazio u auto kad sam se te večeri vratila po naočale koje sam ovdje ostavila. Sjećam ga se, pomisli, jer je izgledao uzrujan. Doktorica je rekla da je iznenada otišao. Dala mi je novčanicu od sto dolara, koju je, kako je rekla, bacio na stol, sjeti se Joan. Pitala sam je želi li da mu napišem račun za ostatak honorara, ali rekla mi je da zaboravim na to. Bilo bi najbolje da odmah javim njegovo ime detektivu Dugganu, zaključi i digne telefonsku slušalicu. Douglas Carter, Avenija Hayes 101, Spring Lake.
Tommy Duggan i Pete Walsh bili su u tužiteljevom uredu gdje su ga upravo izvještavali o tome što su znali o ubojstvu Bernice Joyce i nestanku Natalie Frieze. — I tako nam je suprug rekao da je ona vjerojatno u Palm Beachu i da će ubuduće s nama razgovarati samo preko odvjetnika — završi Tommy. — Kolika je vjerojatnost da se ona pojavi u Palm Beachu? — pitao je Osborne. — Provjeravamo zrakoplove da vidimo je li letjela na kojem od njih. Mislim, tisuću naprama jedan da neće — odvrati Tommy. — Je li vam muž dopustio da pregledate kuću? — Pregledali su je policajci iz Spring Lakea. Nema tragova borbe ili nasilja. 166
Čini se kao da je bila usred pakiranja, a onda je iznenada otišla. — Kozmetika? Torbica? — Suprug kaže da je jučer, kad ju je vidio u restoranu, imala zlatnu kožnatu jaknu, smeđe-zlatnu prugastu košulju i smeđe vunene hlače i nosila je smeđu torbu preko ramena. U kući nema traga ni torbi s dugačkom ručkom, ni zlatnoj kožnatoj jakni. Priznaje da su se svađali i da je ona pretprošlu noć spavala u gostinjskoj sobi. To bi značilo u srijedu. U kupaonici za goste i njihovoj kupaonici ima dovoljno kozmetike, parfema, losiona i sprejeva za otvarenje prodavaonice. — Čini mi se otmjene, a ne bilo kakve prodavaonice — primijeti Osborne. — Morat ćemo čekati i vidjeti hoće li se pojaviti. Kao odrasla osoba, ima pravo pokupiti se i otići kud god želi. Kažete da joj je auto u garaži? Onda ju je netko morao odvesti. Postoji li na vidiku kakav ljubavnik? — Koliko mi znamo, ne. Razgovarao sam s kućnom pomoćnicom — reče Walsh. — Ona dolazi popodne, tri puta tjedno. Četvrtak ne spada u te dane. Tužitelj se začudi. — Dolazi popodne? Većina kućnih pomoćnica dolazi ujutro. — Jutros je baš došla kad smo mi bili na odlasku. Objasnila nam je da gđa Frieze često dugo spava i ne želi da je netko smeta spremanjem i usisavanjem. Nisam stekao dojam da je kućnoj pomoćnici Natalie Frieze previše draga. — Znači da za sada moramo čekati pa ćemo vidjeti — kaza Osborne. — Što je Duggan? Nisi baš zadovoljan. — Imam loš predosjećaj što se tiče Natalie Frieze — reče Tommy tupo. — Pitam se je li netko požurio s 31. ožujkom za nekoliko dana. Dugo je vladala tišina. Onda Osborne upita: — Zašto to misliš? — Zato jer se ona uklapa u obrazac. Ima trideset četiri godine, ne dvadeset, ili dvadeset jednu, ali je, poput Marthe Lawrence i Carle Harper, lijepa žena. Duggan slegne ramenima. — Svejedno, imam veoma, veoma loš predosjećaj u vezi s Natalie Frieze, osim toga, ne sviđa mi se njezin suprug. Frieze ima klimavi alibi, bez osnova, za vrijeme kad je nestala Martha Lawrence. Tvrdi da je bio u dvorištu i da je uređivao cvjetne lijehe. Welsh kimnu. — Prvih dvadeset godina svog života živio je u kući gdje su pronađeni ostaci Carle Harper i, najvjerojatnije, Letitije Gregg — rekao je. — A sada mu je nestala žena. — Gospodine, trebali bismo prikliještiti dr. Wilcoxa — predloži Tommy Duggan. — Dolazi u tri. — Što imaš? — pitao je Osborne. 167
Tommy se nagnuo naprijed u svojoj stolici i sklopio ruke, taj položaj značio je da pomnjivo odmjerava i važe sve mogućnosti. — Bio je voljan doći. Zna da ne mora. Kad stigne, još jednom ću mu naglasiti da slobodno može otići kad god zaželi. Tako dugo dok je u potpunosti svjestan toga, ne moramo ga upozoriti na njegova prava, a iskreno govoreći, meni je to i draže. Mogao bi zašutjeti ako to učinimo. — Što mu pripisuješ? — pitao je Osborne. — Skriva mnogo toga i znamo da laže. To mu bilježim kao dva velika nedostatka. Clayton Wilcox stigao je točno u tri. Duggan i Walsh odveli su ga u malu prostoriju za ispitivanje gdje je jedini namještaj bio jedan stol i nekoliko stolica te su mu ponudili da sjedne. Prekinuo ih je kad su ga ponovno uvjeravali da nije ni u kakvom pritvoru i da slobodno može otići. Sjaj u očima otkrivao je da se zabavlja. Rekao je: — Vjerojatno ste raspravljali o tome trebate li me upozoriti na moja prava ili ne pa ste došli do zaključka da ćete se zakonski pokriti time što ćete mi naglasiti da mogu slobodno otići. Nasmijao se kad je vidio izraz na Walshevom licu. — Gospodo, izgleda da zaboravljate da sam dobar dio svog života proveo na sveučilištu. Nemate pojma koliko sam rasprava o građanskim pravima u sudstvu čuo, ni kolikim sam lažnim suđenjima prisustvovao. Bio sam predsjednik koledža, znate. Takav je početak Tommy Duggan priželjkivao i odmah se ubacio. — Dr. Wilcox, kad govorimo o vašoj prošlosti, čudi me da ste s koledža Enoch otišli u mirovinu sa samo pedeset pet godina. A tek ste potpisali novi ugovor na sljedećih pet godina. — Zdravlje mi ne bi dopustilo da izvršim svoje obaveze. Vjerujte mi, uloga predsjednika malog, ali uglednog koledža, zahtijeva mnogo snage, kao i vremena. — Koja je vaša bolest, doktore Wilcox? — Ozbiljne srčane poteškoće. — Jeste li se savjetovali sa svojim liječnikom? — Naravno. — Idete li redovito na pregled srca? — Moje zdravlje već je dugo stabilno. Mirovina je iz mog života uklonila mnogo stresa. — Doktore, to nije odgovor na moje pitanje. Idete li redovito na pregled? — Što se toga tiče, prilično sam nemaran. Međutim, veoma dobro se osjećam. — Kad ste posljednji put bili kod liječnika? — Ne znam točno.
168
— Niste znali ni jeste li, ili niste, posjećivali dr. Madden. Još uvijek to tvrdite, ili ste promijenili mišljenje. — Možda sam jednom, ili dvaput, bio kod nje. — Ili devet, ili deset, doktore. Imamo podatke. Tommy je nastavio promišljeno voditi ispitivanje. Vidio je da Wilcox postaje sve zbunjeniji, ali nije se htio dići i otići. — Doktore, govori li vam što ime Gina Fielding? Wilcox je problijedio i naslonio se na stolac očito nastojeći dobiti na vremenu, zatim pogleda u strop i namršti se kao da razmišlja. — Nisam siguran. — Doktore, prije dvanaest godina, baš u vrijeme kad ste išli u mirovinu, dali ste joj ček na sto tisuća dolara. Na ček ste napisali 'antikni stolić i komoda'. Je li vam to osvježilo pamćenje? — Prikupljam starine s raznih strana. — Gospođica Fielding sigurno je veoma pametna, doktore. Tada je imala dvadeset godina i bila je brucošica na koledžu Enoch. Točno? Nasta duga stanka. Clayton Douglas prvo pogleda Tommyja Duggana, a onda skrene pogled na Petea Walsha. — Imate pravo. Prije dvanaest godina Gina Fielding bila je dvadesetogodišnja brucošica koledža Enoch. Vrlo promućurna dvadesetogodišnjakinja, dodao bih. Radila je u mojem uredu i bila veoma pažljiva u ophođenju sa mnom ugađajući mi u svemu. Počeo sam je s vremena na vrijeme posjećivati u njezinom stanu. Ubrzo se među nama razvila obostrana naklonost što je, naravno, bilo potpuno neprimjereno i moglo je izazvati skandal. Bila je studentica iz siromašne obitelji koja je primala stipendiju. Počeo sam joj davati džeparac. Wilcox je dugo gledao stol kao da se divi njegovoj izgrebanoj površini. Zatim je ponovno digao glavu i uzeo čašu vode koju su za njega stavili na stol. — Konačno sam se opametio i rekao joj da moramo prekinuti našu vezu. Rekao sam joj da ću urediti da je premjeste u drugi ured, ali ona mi je zaprijetila da će i mene, i koledž tužiti za seksualno uznemiravanje. Bila je spremna pod prisegom reći da sam joj prijetio da će ostati bez stipendije ako ne stupi u vezu sa mnom. Cijena njezine šutnje bila je sto tisuća dolara. Načas je zastao i duboko udahnuo. — Platio sam. Također sam odstupio s mjesta predsjednika jer joj nisam vjerovao, a bude li prekršila riječ i tužila koledž, znao sam da će zanimanje novinara biti mnogo manje ako više ne budem predsjednik. — Gdje je sada Gina Fielding, doktore? — Nemam pojma gdje živi. Znam samo da sutra dolazi u grad i da traži novih sto tisuća dolara. Očito prati novine i zaprijetila je da će svoju priču prodati onome tko da više. — To je ucjena, doktore. Jeste li svjesni toga? — Znam što to znači. 169
— Jeste li joj namjeravali platiti? — Ne, nisam. Ne mogu tako provesti ostatak života. Reći ću joj da joj više ne namjeravam dati ni novčića, svjestan, naravno, posljedica takve odluke. — Ucjena je veoma ozbiljan zločin, doktore. Predlažem vam da nam dopustite da vam damo kazetofon. Uspijete li snimiti kako gos-pođica Fielding od vas, u zamjenu za šutnju, traži novac, možemo dignuti optužnicu protiv nje. — Dajte da razmislim. Vjerujem mu, pomisli Tommy. Ali što se mene tiče, to ga još uvijek ne oslobađa sumnje. Ako ništa drugo, to dokazuje da ga privlače mlade žene; osim toga, još uvijek je šal njegove žene sredstvo kojim je počinjen zločin. A on još uvijek nema alibi za ono jutro kad je nestala Martha Lawrence. — Doktore, gdje ste bili jutros između sedam i osam? — U šetnji. — Na šetalištu uz obalu? — Neko vrijeme jesam. Zapravo, krenuo sam šetalištem, a onda sam prošetao oko jezera. — Jeste li možda na šetalištu vidjeli gospođu Joyce? — Ne, nisam. Bilo mi je veoma žao kad sam čuo za njezinu smrt. Strašan zločin. — Jeste li vidjeli koga poznatog, doktore? — Iskreno govoreći, nisam obraćao pozornost. Sad vam je jasno da sam imao druge stvari na pameti. Ustao je. — Mogu li ići? Tommy i Pete kimnuše. Kad je Tommy ustao, rekao je: — Javite nam za snimanje razgovora s gospođicom Fielding. I moram vam nešto reći, doktore, nastavljamo odlučnu istragu o smrti gđice Lawrence, gđice Harper, dr. Madden i gđe Joyce. Najblaže rečeno, vaši odgovori na naša pitanja bili su prilično neodređeni. Opet ćemo razgovarati s vama. Clayton Wilcox izašao je iz sobe ništa ne odgovorivši. Walsh je pogledao Tommyja Duggana. — Što misliš? — Mislim da je odlučio reći istinu o toj Fieldingici jer nema drugog izbora. Ona je takva vrsta žene koja će pokupiti novac, a onda će svejedno otići u novine. Što se tiče ovoga drugoga, on izgleda ima običaj ići na duge šetnje na kojima nikada ne sretne nikoga tko bi mogao potvrditi gdje je bio u određeno vrijeme. — I izgleda da je slab na mlade žene — doda Walsh. — Pitam se ima li u toj priči s Fieldingovom još nečega osim ovoga što nam je rekao.
170
Vratili su se u Tommyjev ured gdje ih je čekala poruka Joan Hodges. — Douglas Carter — uzviknu Tommy. — Čovac je već više od sto godina mrtav!
Eric Bailey namjeravao se odvesti u Spring Lake u petak navečer, ali predomislio se nakon telefonskog razgovora s Emily. Rekla mu je da ide na večeru s vlasnicom prenoćišta u kojem je odsjedala dok je kupovala kuću. Nema svrhe, pomisli Eric, da bude u Spring Lakeu ako ne zna gdje je Emily. A što bi imao od toga da je samo vidi kad se kasno navečer vrati kući. Sutra će se odvesti onamo; stići će negdje sredinom popodneva. Parkirat će kombi na nekom neupadljivom mjestu. Na Aveniji ocean ima mnogo mjesta za parkiranje i nitko neće obraćati pozornost na novi plavi RV . Uklopit će se među ostala prosječna i skupa vozila koja dolaze i odlaze s parkirališta uz obalu. Budući da je pred njim bila jedna prazna večer, Eric osjeti kako u njemu nestrpljenje sve više raste. Toliko je toga imao na umu, toliko je toga morao obaviti narednih dana. Njegovo carstvo se rušilo. Sljedeći tjedan dionice tvrtke više neće ništa vrijediti. Morat će prodati sve što ima. Bio je kratkih rukava i sad je opet ostao, i to u samo pet godina, pomisli bijesno. U taj ga je ponor gurnula Emily Graham. Ona je počela prodavati dionice tvrtke. Nije uložila ništa vlastitog novca u tvrtku, a zaradila je deset milijuna dolara zahvaljujući njegovom geniju. A onda je s podsmijehom odbila njegovu ljubavnu ponudu. I zamjerila mu se do kraja života. Postalo mu je jasno da mu uskoro više neće biti dovoljno da je plaši. Bit će prinuđen poduzeti neke druge korake. RV = recreation vehicle — kućica za odmor na kotačima.
SUBOTA, 31. OŽUJKA Zahvaljujući događanjima u proteklih deset dana, cijeli su grad obuzele zle slutnje. — Je li moguće da se to ovdje događa? — pitali su se ranoranioci koji su se sreli u pekarnici. — Danas je 31. ožujka. Mislite li da će se danas nešto dogoditi? ----------------------------------------RV = recreation vehicle — kućica za odmor na kotačima. 171
I vrijeme je doprinijelo osjećaju nelagode. Posljednji dani ožujka samo su potvrđivali kako je i ostatak mjeseca bio hirovit. Jučerašnji topli vjetar i sunčano nebo iščezli su. Oblaci su bili sivi i teški. Vjetar s oceana bio je oštar i bridak. Činilo se nevjerojatno da će za nekoliko tjedana drveće opet prelistati, da će trava dobiti onu baršunastozelenu boju i da će cvjetni grmovi opet okruživati temelje stoljetnih kuća. Nakon ugodne večeri s Carrie Roberts, Emily je provela nemirnu noć, ispunjenu ružnim snovima, ne toliko strašnim koliko tužnim. Iz jednog od njih probudila se suznih očiju, ali nije se mogla sjetiti što ih je izazvalo. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni* Kako joj je to palo na pamet, pitala se spustivši glavu natrag na jastuk ne želeći još započeti novi dan. Bilo je tek sedam sati i nadala se da će uspjeti još malo odspavati. Međutim, bilo je teško; toliko joj se toga vrtjelo po glavi. Proganjao ju je osjećaj da će uskoro otkriti vezu između prošlosti i sadašnjosti i da će uspjeti povezati dva slijeda ubojstava. Također se nadala da će toliko potreban ključ zagonetke možda pronaći u jednom od dnevnika Julije Gordon Lawrence. Rukopis je bio prekrasan, ali bilo je teško čitati ta sitna i tanka slova. Na mnogo mjesta tinta je izblijedjela pa se na pojedinim mjestima morala jako naprezati. Dok je bila na večeri, nazvao je detektiv Duggan i ostavio joj poruku da će danas kasno popodne u policijskom laboratoriju napraviti uvećanu skupnu fotografiju. Jedva je čekala da je vidi. Kad dobije sliku, bit će to kao da je konačno upoznala ljude o kojima je mnogo toga saznala, pomisli. Htjela bih dobro pogledati njihova lica. Zbog oblačnog jutra, soba je bila u polumraku. Emily zatvori oči. Ponovno se probudila u pola devet, ovaj put nije bilo ni traga umoru, sve u svemu, bila je bolje raspoložena. Takvo raspoloženje trajalo je samo jedan sat. Kad je stigla pošta, u njoj je bila zatvorena omotnica na kojoj se nalazilo njezino ime tiskano dječjim rukopisom. Grlo joj se steglo. Vidjela je ta slova na dopisnici s crtežima grobova, koja je stigla poštom prije samo nekoliko dana. Drhtavim prstima poderala je omotnicu i iz nje izvukla dopisnicu. Iako je stigla u omotnici, i dopisnica je bila naslovljena na nju. Okrenula ju je i ugledala crtež dvaju grobova. Na njima su bila imena Natalie Frieze i Ellen Swain. Nalazili su se usred šumarka u blizini jedne kuće. Na dnu dopisnice bila je napisana adresa, Avenija Seaford Drhteći tako jako da je dvaput krivo birala broj, Emily nazove Tommyja Duggana. ----------------------------------------I zato nikad ne pitaj — poznati stih engleskog pjesnika Johna Donna. 172
U subotu popodne Marty Browski je otišao na posao ne bi li pospremio svoj stol. Veselio se da će imati nekoliko sati mira. Ali nakon samo nekoliko minuta zaključi da bi možda bilo bolje da je ostao doma. Jednostavno se nije mogao sabrati. Sva njegova pozornost bila je usredotočena na samo jednu osobu. Erica Baileyja. Stranica jutarnjih novina posvećena novčarstvu nedvojbeno je tvrdila da je njegova tvrtka biti osuđena na bankrot i da su varljive tvrdnje njezinog osnivača o razvijanju novog proizvoda zadale velike brige direktoru njujorške burze. U članku se nagađalo da bi se čak mogao suočiti s tužbom. On se tako dobro uklapa u lik uhode kao da se radi o oglednom primjerku, pomisli Browski. Opet je dao provjeriti EZPass podatke o kretanju vozila samo da bi čuo da nije zabilježeno da se ijedno vozilo Erica Bailleyja kretalo južno od Albanyja. Stvarno ne postoji drugo vozilo registrirano na njegovo ime, a malo je vjerojatno da bi koristio rent-a-car i izložio se opasnosti da za sobom ostavi pisani trag. Ali što je s automobilom tvrtke! Browskom je to palo na pamet baš kad je htio prekinuti s poslom i otići kući. Dat ću momcima da se pozabave s tim, odluči. Ako nešto otkriju, mogu me nazvati doma. Postojala je još jedna mogućnost: Baileyjeva tajnica. Kako se zove? Marty Browski pogleda u strop kao da očekuje odgovor s neba. Louise Cauldwell — odjednom se sjeti. Bila je u telefonskom imeniku. Imala je uključenu telefonsku sekretaricu. — Oprostite, trenutačno se ne mogu javiti. Molim vas, ostavite poruku. Javit ću vam se. To znači da je negdje vani, a možda i nije, ljutite pomisli Marty predstavivši se i ostavivši svoj kućni broj. Ako itko zna ima li Bailey neko drugo prijevozno sredstvo s kojim može ići okolo, osim dva vozila registrirana na njegovo ime, onda bi to mogla biti gđica Cauldwell.
Već treći put u dva dana, vrpce s natpisom MJESTO ZLOČINA pojavile su se na posjedu jednog od kućevlasnika u Spring Lakeu. Ova zgrada, jedna od najstarijih u gradu, u početku je bila seljačka kuća i još uvijek je zadržala svoj jednostavan izgled s početka devetnaestog stoljeća. Prostrano imanje sastojalo se od dvije čestice. 173
Lijevo su bili kuća i dvorište, dok je drugi, šumovit prostor nadesno od samog početaka ostao nepromijenjen. Ondje je, pod gustim krošnjama platana, pronađeno tijelo Natalie Frieze, umotano u debelu plastičnu vreću. Na mjesnom stanovništvu događaji koji su uslijedili, ostavljali su dojam već viđenog. Novinari su nahrupili na mjesto događaja s velikim vozilima punim antena. Iznad glava su letjeli helikopteri. Nasuprot tome susjedi su se u tišini skupili na pločniku i cesti zatvorenoj za promet. Nakon što ga je nazvala Emily, sva uzrujana, Tommy Duggan i Pete Walsh odmah su uzbunili springlejšku policiju prenijevši im poruku s dopisnice. Prije nego što su stigli do Emilyne kuće, primili su potvrdu da se ne radi o lažnoj dojavi. Jedina razlika bila je u tome što ovaj put tijelo nije nađeno u zemlji. — Pitam se zašto ju nije pokopao? — s pravom se čudio Pete Walsh dok su još jednom promatrali kako tim forenzičara obavlja jezovit posao pregleda i fotografiranja žrtve i okoliša. Prije nego što je Tommy uspio odgovoriti, na mjesto događaja dovezao se policijski auto. Sa stražnjeg sjedišta pojavio se blijed i potresen Bob Frieze, primijetio je Duggana i požurio k njemu. — Je li to Natalie? — pitao je. — Je li to moja žena? Duggan je kimnuo, bez riječi. Uopće nije imao namjeru izraziti sućut čovjeku koji bi mogao biti ubojica. Malo dalje, Reba Ashby, koja je crnim naočalama i maramom kojom je pokrila glavu i sakrila lice, nastojala prikriti svoj identitet, u svoju je bilježnicu zapisivala: »Reinkarnirani serijski ubojica pronašao i treću žrtvu.« Na drugom kraju je Lucy Yang, novinarka njujorškog Kanala 5, stajala pred kamerom s mikrofonom u ruci i tiho govorila: — Stravično ponavljanje ubojstava s kraja devetnaestog stoljeća odnijelo je i svoju treću, a vjerojatno i posljednju, žrtvu. Tijelo tridesetčetvorogodišnje Natalie Frieze, žene ugostitelja i bivšeg direktora s Wall Streeta, pronađeno je jutros... Duggan i Walsh slijedili su pogrebnički auto u kojem je bilo Natalieno tijelo koje su vozili na patologiju. — Mrtva je između trideset šest i četrdeset sati — rekao im je dr. O'Brien. — Moći ću točnije reći kad dovršim autopsiju. Uzrok smrti je izgleda isti kao i kod drugih, davljenje. Pogledao je Duggana. — Hoćete li sada potražiti ostatke žrtve od 31. ožujka 1896.? Tommy kimnu. — Moramo. Vjerojatno ćemo ih ondje naći. Pokazalo se da ubojica točno oponaša zločine iz 1890-tih. 174
— Što mislite, zašto nije čekao 31. da ju ubije? — pitao je patolog. — Na taj bi način poštivao obrazac da se datumi kad su prijašnje žrtve umrle poklapaju. — Mislim da je htio biti siguran da će se je dočepati i učinio je to čim mu se ukazala prigoda. Uz dodatno osiguranje u gradu, nije se htio izložiti opasnosti da iskopa grob. Vjerojatno mu je bilo važno da danas, 31., bude nađena — kaza mu Tommy. — Bilo bi pametno da još nešto uzmeš u obzir — reče mu patolog. — Natalie Frieze zadavljena je istim užetom koje je ubojica upotrijebio kod Bernice Joyce. Još je negdje treći dio šala kojim je ubio Lawrenceicu i Harpericu. — Ako je to tako — reče Tommy — onda možda još uvijek nije gotovo.
Baš kad je Marty dovršio s večerom, zazvoni telefon. Louise Cauldwell, tajnica Erica Baileyja, upravo se vratila kući i našla njegovu poruku. Marty je odmah prešao na stvar. — Gospođice Cauldwell, nešto vas moram pitati. Prema vašem saznanju, vozi li Eric Bailey još koje vozilo osim ona dva koja su registrirana na njegovo ime? — Ha, mislim da ne. Kod njega sam od osnutka tvrtke i nikad ga nisam vidjela u drugom vozilu osim u kombiju ili kabrioletu. Mijenja ih svake godine, i to uvijek za noviji model. — Jasno mi je. Znate li, namjerava li gospodin Bailey biti odsutan ovaj vikend? — Da, ide u Vermont, na skijanje. Često to čini. — Hvala, gospođice Cauldwell. — Zar nešto nije u redu, gospodine Browski? — Mislio sam da možda nije, ali izgleda da je. Marty se smjestio u svoj brlog namjeravajući provesti večer uz televiziju, ali nakon što je u tu kutiju zurio jedan sat, shvati da pojma nema što je gledao. U devet sati je skočio, izvijestio Janey: — Upravo sam se nečega sjetio — i odjurio na telefon. EZPass je potvrdio njegove slutnje. Tog dana nije zabilježeno kretanje ni jednog vozila Erica Baileyja. — On se vozi treći autom — promrmlja Marty. — Sigurno ima treći auto. Vjerojatno je vani, pomisli kad je ponovno nazvao Louise Cauldwell. Podsjeti se da je subota navečer, a da je ona privlačna žena. Međutim, Louise Cauldwell se odmah javila. — Gospođice Cauldwell, ima li vaša tvrtka auto koji bi Eric Bailey mogao koristiti? Oklijevala je.
175
— Tvrtka ima automobile kupljene na kredit na imena naših direktora. Mnogi od njih su u posljednje vrijeme otišli. — Gdje su automobili koje su koristili? — Neki su još uvijek na parkiralištu. Znate, ugovori o kupnji ne mogu se razvrgnuti. Pretpostavljam da je moguće da gospodin Bailey koristi jedan od njih, iako mi nije jasno zašto. — Znate li na čija su imena registrirani? To je veoma važno. — Je li gospodin Bailey u kakvoj nevolji? Hoću reći, u posljednje vrijeme je pod velikim pritiskom. Zabrinuta sam za njega. — Brine li vas nešto u njegovom ponašanju? — tiho je pitao Marty. — Molim vas, nemojte sad razmišljati o povjerenju. Nećete Ericu Baileyju učiniti uslugu ako ne budete surađivali. Na trenutak se kolebala. — Tvrtka propada i on je izvan sebe — rekla je na posljetku uzbuđeno. — Neki sam dan ušla u njegov ured, a on je plakao. — Izgledao je dobro kad sam ga neki dan vidio. — Zna dobro glumiti. — Jeste li ikada čuli da spominje Emily Graham? — Zapravo jesam, da. Djelovao je uzrujano kad ste otišli. Rekao mi je da je gđica Graham kriva za propast tvrtke. Rekao je da su se, nakon što je ona prodala dionice tvrtke, i drugi uzbudili pa su i oni počeli slijediti njezin primjer. — To nije točno. Vrijednost dionicama narasla je za još petnaest bodova nakon što ih je ona prodala. — Bojim se da je to previdio. — Gospođice Cauldwell, ne mogu čekati do ponedjeljka da dođem do broja auta koji možda vozi. Morate mi pomoći. Trideset minuta poslije, Marty Browski sastao se s Louise Cauldwell u mračnim uredima Baileyjeve tvrtke. Isključila je alarm pa su se uspeli stubama do računovodstva. Za nekoliko minuta imala je brojeve tablica automobila kupljenih na kredit i imena ljudi na koja su registrirani. Dva su se automobila nalazila na parkiralištu. Treći je Marty provjerio preko EZPassa. Stajao je na parkiralištu Garden State, a u pet popodne izašao je s pakrirališta kroz izlaz 98. — U Spring Lakeu je — reče Marty sigurno i digne slušalicu da nazove ondašnju policiju. — Pazit ćemo na kuću — obeća dežurni policajac. — Grad je pun novinara, a po gradu se vozikaju lovci na senzacije, ali, obećajem vam, ako je taj automobil ovdje, naći ćemo ga.
176
Emilyno zadovoljstvo kad je čula Martyjev glas, brzo je splasnulo i pretvorilo se u zaprepaštenje kad je shvatila zbog čega ju zove. — To je jednostavno nemoguće — rekla je. — Je, Emily, je — odlučno odgovori Marty. — Slušajte me sada, mjesna policija stavit će kuću pod nadzor. — Kako će to učiniti? — Svakih petnaest minuta provest će se pokraj vaše kuće. Ako Eric nazove i zatraži da se nađete, odbijte ga. Recite da vas boli glava i da idete rano u krevet. Ali nemojte mu otvarati vrata. Hoću da tako namjestite alarm da se odmah oglasi. Policajci Spring Lakea traže Baileyja. Znaju kakav auto vozi. A sada, provjerite sve brave! — Hoću. Kad je spustila slušalicu, Emily ode u sobu, provjeri vrata koja su vodila na verandu, a potom ulazna i stražnja vrata. Uključila je alarm kako joj je Marty rekao i promatrala kako se boja na sigurnosnoj žaruljici od zelene mijenja u treperavo crvenu. Eric, pomisli. Prijatelj, ortak, mlađi brat. U ponedjeljak je bio ovdje, postavio kamere, djelovao je tako zabrinuto, a cijelo vrijeme... Izdaja. Licemjerje. Postavljao je sigurnosne kamere, a smijao mi se cijelo vrijeme dok je to radio. Emily se sjeti svih onih noći u proteklih godinu dana kad se budila, prestrašena, sigurna da čuje kako se netko mota po kući. Sjetila se svih onih slučajeva kad joj je bilo teško usredotočiti se na obranu svojih klijenata zbog njezinih fotografija koje je Eric snimio i gurnuo ispod njezinih vrata ili ih zataknuo za brisače. — Nadam se da će taj kreten, kad ga uhvate, biti najstrože kažnjen — rekla je glasno ne znajući da u tom trenutku gleda ravno u kameru i da je Eric Bailey, u svojem kombiju parkiranom šest blokova dalje, promatra na televizijskom ekranu.
Samo što tebe neće biti tu kad me kazne — glasno odgovori Eric. Eric je ostao zaprepašten kad je shvatio da je otkriven i kad je čuo da je Marty Browski nazvao Emily Graham i rekao joj da ju je on pratio. Toliko sam pazio, pomisli, gledajući kutiju u kojoj je bio ženski kaput, haljina i perika, koje je u subotu imao na zadušnici u crkvi Sv. Katarina, razmišljajući o tome kako se prerušavao nastojeći se približiti Emily, a da ne bude otkriven. A sada ga policija traži i nema dvojbe da će ga uskoro uhititi. Strpat će ga u zatvor. Tvrtka će bankrotirati. Ljudi koji su ga na sav glas hvalili, navalit će na njega kao bijesni psi. Tada se ponovno usredotoči na ekran i, nagnuvši se naprijed, odjednom širom otvori oči, osjećajući kako mu uzbuđenje raste. 177
Emily se vratila u blagovaonicu i klekla na pod kopajući po kutijama s knjigama, očito tražeći nešto određeno. Ali na split screenu vidio je da se na vratima, koja s verande vode u radnu sobu, miče kvaka. Znam da ima uključeni alarm, pomisli. Netko ga je sigurno isključiol U radnu sobu ušao je lik u tamnom skijaškom odijelu s kapom koja je imala samo proreze za oči. Ušuljavši se, brzom kretnjom, prebaci se iza dvosjeda na kojem je Emily obično sjedila i spusti se na koljena. Dok je Eric promatrao, maskiran čovjek iz džepa izvadi komad tkanine, primi je objema rukama i nategne, kao da je iskušava. Emily se vratila u radnu sobu noseći knjigu, smjestila se na dvosjed i počela čitati. Uljez se nije micao. — Uživa u tome — Eric šapne za sebe. — Ne želi da se stvar prebrzo završi. Shvaćam ga. Shvaćam.
Tommy Duggan i Pete Walsh u subotu navečer u pola devet još uvijek su bili na poslu. Bob Frieze uporno je odbijao odgovoriti na pitanja gdje je bio u četvrtak popodne i navečer, a sada su ga primili u bolnicu Monmouth na pretrage jer je tvrdio da ga steže u prsima. — Pokušava se pritajiti dok ne smisli uvjerljivu priču koja će proći na sudu — kaza Tommy Peteu. — Ima nekoliko mogućih završetaka svega ovoga. Prvi: - Frieze je serijski ubojica odgovoran za smrt Marthe Lawrence, Carle Harper, gđe Joyce i svoje žene Natalie. Drugi: - moguće je da je ubio svoju ženu, ali ne i ostale. I, naravno, postoji i treća mogućnost, da nije kriv ni zajedno od ovih ubojstava. — Zabrinut si što još uvijek nedostaje treći dio šala — reče Pete. — Sigurno da jesam. Zašto imam osjećaj da je ubojstvo Natalie Frieze varka kako bi nas ubojica nagnao da povjerujemo kako je zatvorio svoj krug? — Osim, naravno, ako Natalieno ubojstvo nije posljedica svađe između muža i žene, izvedeno tako da izgleda kao jedno u nizu ubojstava. To znači da bi sumnja pala na Boba Friezea, a serijski ubojica bi se izvukao. — Što također znači da bi večeras u Spring Lakeu mogla umrijeti još jedna mlada žena. Ali koja? Malo prije sam provjerio, nije prijavljen ničiji nestanak. Za danas je dosta. Kasno je, a ovdje nećemo više ništa postići — kaza Tommy.
178
— Pa, ipak smo nešto postigli. Dok smo bili na mjestu zločina, nazvao je Wilcox i dao dopuštenje da ga naši momci ozvuče. Imamo snimljenu Ginu Fielding kako pokušava od njega iznuditi novac. — I tako će njegova tajna preksutra biti objavljena u The National Dailyju. Svejedno, ja još uvijek mislim da je htio biti korak ispred nas kad je pristao da je zaskočimo. Zbog toga mi je na neki način drag. Ali ipak mu ne vjerujem. I što se mene tiče, još uvijek je jedan od sumnjivaca. Baš su bili na odlasku kad je Pete rekao: — Čekaj malo — i pokazao omotnicu na Tommyjevom stolu. — Nismo odnijeli Emily Graham ovu uvećanu fotografiju kao što smo obećali. — Uzmi je sa sobom pa ćeš je odnijeti sutra ujutro. Kad je Pete uzeo omotnicu, zazvoni telefon. Javila se springlejška policija javljajući da su identificirali osobu koja prati Emily Graham i da se vjeruje da je negdje u gradu. Čuvši tu vijest, Tommy reče: — Kad malo bolje razmislim, možda bismo mogli večeras odnijeti tu fotografiju.
Emily je nosila mobitel u džepu, taj običaj je uvela kad joj je prošle nedjelje netko ispod vrata gurnuo njezinu fotografiju iz crkve. Sada je posegnula za njim nadajući se da baka nije otišla rano leći i isključila telefon. Čitala je posljednji dnevnik Julije Gordon Lawrence koji je bio među stvarima koje su joj posudili Lawrenceovi i nadala se da bi joj baka mogla pomoći odgovoriti na jedno pitanje. Prije je pročitala da je druga žena Richarda Cartera 1900. rodila djevojčicu. S obzirom na to, začudio ju je jedan zapis iz 1911. U njemu je Julia napisala: »Javila se Lavinia. Piše da je veoma sretna što je kod kuće u Denveru. Nakon godinu dana njezina se mala djevojčica prilično oporavila od gubitka oca i naprosto cvjeta. I sama Lavinia priznaje da joj je to bilo veliko olakšanje. Ustvari, bila je nevjerojatno iskrena kad je u ruke uzela papir i olovku. Piše da je Douglas bio nevjerojatno hladna osoba i da ga se povremeno čak i bojala. Misli da je pravi blagoslov što ju je njegova smrt izbavila iz tog braka i omogućila djetetu da raste u mnogo skladnijem i toplijem okruženju. Emily spusti dnevnik i brzo zgrabi mobitel. Njezina baka javila se uz kratki pozdrav što je bio siguran znak da gleda televiziju i da nije baš oduševljena što je netko zove. — Bako — rekla je Emily — imamo ovdje nešto što ti moram pročitati jer jednostavno nema nikakvog smisla. — Dobro, dušo. 179
Emily da kratki uvod o čemu se radi u dnevniku pa joj pročita. — Zašto ga naziva Douglas kad mu je ime bilo Richard? — A, to ti mogu reći. Zvao se Douglas Richard, ali u ono doba običaj je bio da se muškarca zove po srednjem imenu ako je imao isto ime kao i otac. Madelinein zaručnik ustvari je bio Douglas Richard III. Koliko ja znam, otac mu je bio veoma zgodan čovjek. — Bio je zgodan, s teško bolesnom ženom koja je imala novac. Mnogo si mi pomogla, bako. Znam da si gledala televiziju, nastavi sada. Nazvat ću te sutra. Emily isključi telefon. — Ubojica nije bio mladi Douglas — reče glasno. — Nije bio ni njegov rođak Alan Carter. Bio je to njegov otac. A kad je umro, njegova žena i dijete preselili su u Denver. Denver! Odjednom uvidje vezu. — Will Stafford je odrastao u Denveru! Njegova je majka živjela u Denveru! — kaza glasno. Emily odjednom osjeti nečiju prisutnost i spazi sjenu koja joj se približava. Sledila se od straha kad je čula glas koji joj je šaptao u uho. — Točno, Emily — rekao je Will Stafford. — Odrastao sam u Denveru. Prije nego što se uspjela pomaknuti, Emily osjeti kako su je s obje strane obujmile njegove ruke. Pokušala se oteti i skočiti na noge, ali začas joj se oko prstiju omota uže i prikuje ju za naslon. Spretno i brzo, Stafford klekne pred nju i zaveže joj noge. Prisili se da ne počne vikati. Shvati da ne bi imala nikakve koristi od toga, a on bi se mogao odlučiti na to da joj na usta stavi ljepljivu vrpcu. Navedi ga na razgovor, šaptao joj je neki unutarnji glas, neka govori! Policija nadzire kuću. Možda pozvone, pomisli, a kad se ne javi, ući će nasilu. Ustao je. Skinuo maskirnu kapu s lica. Otkopčao jaknu. Izašao iz širokih skijaških hlača. Ispod vanjske odjeće, Will Stafford imao je veoma staromodnu košulju s visokim ovratnikom i vrpcom vezanom oko vrata. Široki zavratci njegovoga tamnoplavog odijela s prijelaza stoljeća naglašavali su bjelinu uškrobljene košulje. Razdjeljak je imao na neuobičajenoj strani, a kosa mu je bila čvrsto zalizana i počešljana prema natrag. Također je bila, kao i obrve, nešto tamnije boje od njegove prirodne. Emily se trgnula kad je primijetila da je iznad gornje usne nacrtao tanke brčiće. — Mogu li vam se predstaviti, gospođice Graham? — pitao je uz kratki, blagi naklon. — Ja sam Douglas Richard Carter. Nemoj se izbezumiti, upozori se Emily. Ako se izbezumiš, bit će to kraj. Što dulje ostaneš živa, veća je mogućnost da će policija doći provjeriti jesi li dobro. 180
— Veoma mi je drago što sam vas upoznala — rekla je, trudeći se da ne pokaže strah dok su joj usta bila tako suha da je to jedva izgovorila. — Vi, naravno, znate da morate umrijeti? Ellen Swain vas čeka u svojem grobu da joj se pridružite. I glas mu je drukčiji, pomisli Emily. Izgovor mu je pravilan, kao da naglašava svaki slog. Kao da ima lagani britanski naglasak. Upusti se u raspravu s njim, naredi oštro samoj sebi. — Ali Natalie Frieze je s Ellen — uspjela je reći. — Krug je zatvoren. — Uopće nije bilo predviđeno da Natalie bude s Ellen. Glas mu je postao drhtav. — Uvijek ste to bili vi. Ellen je zakopana blizu jezera. Crtež koji sam poslao, na kojem je Natalien grob pokraj Elleninog, trebao je navesti na krivi zaključak. Nisu zajedno. Ali uskoro ćete vi počivati s Ellen. Nagnuo se i pomilovao Emily po obrazu. — Podsjećate me na Madeline — šapnuo je. — Vi, s vašom ljepotom, mladošću i životnom snagom. Možete li shvatiti kako mi je bilo kad sam s druge strane ulice gledao svog sina i vas svjestan da mi je suđeno proživjeti svoj život s bolesnom ženom čija je ljepota nestala i koju je jedino zanimalo njezino zdravlje? — Ali vi ste sigurno voljeli svog sina i željeli ste da bude sretan. — Sigurno ne bih dopustio da u njegovim rukama bude netko tako predivan kao vi dok ja čamim uz postelju omamljenog invalida. Zasjala su svjetla policijskog automobila koji je kružio. — Naša policija u Spring Lakeu daje sve od sebe za našu sigurnost — kazao je Will Stafford kad je posegnuo u džep i izvukao komad svilenog materijala koji je na rubu bio izvezen srebrnim nitima. — Budući da su upravo provjerili vašu kuću, imamo barem još nekoliko minuta vremena. Želite li da vam još nešto objasnim?
Springlejški policijski auto kružio je Avenijom ocean. — Evo ga! — kaza policajac Reap pokazujući tamnoplavi kombi parkiran na jednom od onih mjesta koja su okrenuta prema šetalištu uz more. Zaustavili su se kraj njega i pokucali na prednje staklo. — Straga se vidi svjetlo — reče Phil. Pokucao je još jednom, ovaj put jače. — Policija, otvorite! — viknuo je. Unutra je Eric, kao opčinjen, zurio u televizijski ekran i nije imao namjere dopustiti im da ga prekinu. Ključ od kombija bio je u njegovom džepu. Izvadio ga je i pritiskom na daljinski upravljač otključao vrata. — Uđite — rekao je. 181
— Ovdje sam. Očekivao sam vas. Ali, molim vas, dopustite mi da do kraja pogledam ovu predstavu. Reap i njegov suradnik otvorili su vrata i odmah ugledali monitor. Što si taj momak zamišlja? Frajer je lud, pomisli Reap kad je bacio pogled na ekran. Na trenutak je mislio da gleda film strave i užasa. — Ubit će je — reče Eric. — Šutite, nešto joj govori. Da čujemo što će reći. Dva policajca neko su vrijeme nepomično stajali, zaprepašteni užasnom spoznajom što se to zbiva pred njihovim očima i mirnoćom glasa koji je kroz zvučnik dopirao do njih. — U ovoj sadašnjoj inkarnaciji trebao sam samo ponoviti prošla događanja — govorio je Will Stafford — ali nije ispalo tako. Bernice Joyce predstavljala je opasnost koju sam morao ukloniti. Njezine posljednje riječi prije nego što je umrla bile su da je pogriješila. Mislila je da je netko drugi uzeo šal. Šteta. Na kraju ispada da uopće nije trebala umrijeti. — Zašto Natalie? — pitala je Emily nastojeći dobiti na vremenu. — Žao mi je Natalie. One večeri na zabavi kod Lawrenceovih, izašla je na trijem popušiti posljednju cigaretu prije nego što ih se zauvijek odrekne. S tog me je mjesta mogla vidjeti kako nosim šal u auto. Kad je prošle srijede, dok smo zajedno bili na ručku, ponovno počela pušiti, osjetio sam da se počela prisjećati. Postala je opasna. Nisam mogao dopustiti da ostane živa. Ali ne brinite se. Srećom, brzo je umrla. Svaki je put bilo tako. Bit će i kod vas, Emily, obećajem. Zapanjen, policajac Reap odjednom shvati da će se pred njegovim očima dogoditi ubojstvo. —... kad sam imao četrnaest, majka i ja prvi smo put došli u Spring Lake. Za nju je to bilo sentimentalno putovanje. Nikada nije prestala voljeti mog oca. Prošli smo kraj kuće u kojoj se rodila njezina majka, moja baka. — Svemogući Bože pa to su Will Stafford i Emily Graham! — poviče Reap. — Bio sam u njezinoj kući prošle nedjelje kad joj je netko ispod vrata gurnuo njezinu sliku sa zadušnice. Ostani ovdje s njim! — viknuo je drugom policajcu kad je iskočio iz kombija i dao se u trk. —... žena koja je živjela u kući mog pradjeda, pozvala nas je unutra. Bilo mi je dosadno pa sam počeo kopati po stvarima u potkrovlju spremišta za kočije. Pronašao sam njegov stari dnevnik. Bilo je suđeno da ga nađem, znate, jer ja sam Douglas Richard Carter. Vratio sam se u Spring Lake. Samo da ne zakasnim, molio se Phil Reap vrativši se do policijskog auta. Dok je žurio u Aveniju Hayes 100, javio je u postaju da mu pošalju pojačanje.
182
Nick Todd, radi vlastitog mira, odluči se provozati uz Emilynu kuću kako bi se uvjerio da je ona unutra, na sigurnom. Baš joj se približavao kad je iz drugog smjera ulicom dojurio policijski auto i skrenuo na njezin kolni put. Prestravljen, Nick se dovezao za njim i brzo iskočio iz auta. — Zar se Emily nešto dogodilo? — pitao je. Molim te, Bože, molim te, ne daj da joj se išta dogodi, preklinjao je u tišini. — Nadamo se da nije — odgovori policajac Reap kratko i jasno. — Mičite mi se s puta. Policija će opet proći ovuda, tješila se Emily. Ali koja korist od toga ako ga nisu vidjeli da ulazi, ispravno zaključi. Uspio se izvući za ubojstva Marthe, Carle, Natalie, gđe Joyce, a možda i još koje. Ja sam sljedeća. O, Bože, Ja želim živjeti! — Pričajte mi o dnevnicima — rekla je. — Sve ste bilježili, zar ne? Sigurno ste do u pojedinost opisali kako se sve dogodilo, što ste u to vrijeme osjećali, kako su to podnijele obitelji djevojaka. — Točno. Izgledao je zadovoljan što ga razumije. — Emily, veoma ste mudri za ženu, ali inteligencija vam je ograničena zbog ženinog prirodnog neprijatelja, a to je plemenitost duha. Po suosjećanju koje vidim u vašim očima, očito ste progutali moju priču o tome kako sam na sebe preuzeo krivicu za nesreću koju je, vozeći, skrivio moj prijatelj. To sam vam rekao zato jer je moja recepcionarka priznala da je previše toga otkrila onoj tračerici novinarki pa sam se bojao da ćete, ako objavi nešto od toga, postati oprezni. — Bez obzira na to što učinili, podaci o prijestupima u mladosti ostat će zatvoreni. — Slijedio sam pradjedov primjer, to sam učinio. Napao sam mladu ženu, ali prije nego što sam uspio ispuniti svoje poslanje, čuo se njezin vrisak. Proveo sam tri godine u maloljetničkom zatvoru, ne jednu kao što sam vam rekao. — Vrijeme je, Emily, vrijeme da se pridružite lijepoj Madeline, vrijeme da počivate s Ellen. Emily je zurila u poderani komad tkanine u njegovim rukama. Sam se sebi divi, pomisli. Natjeraj ga da i dalje odgovara na pitanja. Voli se praviti važan. — Hoće li biti gotovo kad se pridružim Ellen? — pitala je. Sad je bio iza nje nježno joj omotavši ostatak šala oko vrata. — Volio bih da bude tako, ali, nažalost, bit će najmanje još jedna. Tajnica doktorice Madden vidjela me je one večeri kad sam došao
183
doktorici. Mogla bi me se s vremenom sjetiti. Poput Bernice Joyce i Natalie Frieze, i ona predstavlja stalnu opasnost. Nagnuo se naprijed i usnama joj okrznuo obraz. — Poljubio sam Madeline kad sam joj stegnuo vrpcu oko vrata — šapnuo je. Tommy Duggan i Pete Walsh stigli su pred Emilynu kuću baš na vrijeme da vide kako policajac Reap trči uz stube na trijem, a slijedi ga neki čovjek. Reap ih je na brzinu izvijestio o tome što je vidio na monitoru u Baileyjevom kombiju. — Zaboravite ulazna vrata. Idite na jedna od vrata koja vode na verandu, ona desno — povika Duggan. On i Walsh, a Nick je pošao za njima, krenuli su lijevo. Stigavši pred vrata radne sobe, tri su muškarca pogledala kroz prozor i vidjela kako se oko Emilynog vrata steže šal. Tommy je znao, još nekoliko sekunda i bit će prekasno. Izvukao je pištolj, naciljao i ispalio kroz staklo. Od pogotka metka tijelo Willa Stafforda trgne se unatrag, a onda se sruši na pod još uvijek stežući rukama ostatak šala kojim je oduzeo život Marthi Lawrence i Carli Harper.
NEDJELJA, l. TRAVNJA U nedjelju ujutro, Tommy Duggan i Pete Walsh pridružili su se Nicku i Emily za doručkom u mirnom kutu blagovaonice hotela Bačvice. — Imali ste pravo, Emily — kaza Tommy. — Postoji cjelokupni zapis onoga što je učinio njegov pradjed. Uz to, Stafford je vodio vlastiti dnevnik i zapisao je sve pojedinosti bolesnom točnošću baš kao i njegov pradjed. — Tražili smo nalog za pretres Staffordove kuće i našli smo izvorni dnevnik Douglasa Cartera, kao i Staffordov — rekao je Tommy Duggan. — Ostao sam budan cijelu noć čitajući ga. Sve se dogodilo točno onako kako ste pretpostavljali. Žena Douglasa Cartera bila je izvan svega zbog količine laudanuma koju je uzimala. A možda joj je davao i malo više. U svom dnevniku piše da je namamio Madeline u svoju kuću rekavši joj da mu žena ima napad. Kad ju je obujmio i pokušao poljubiti, počela se braniti i znao je da će biti upropašten progovori li. — Uopće si ne mogu zamisliti da je to učinio pradjed Willa Stafforda — reče Emily. Kao da su je dotakli prsti iz groba. Još uvijek sam prestrašena, pomisli. Hoću li se ikada osjećati sigurno? — Douglas Carter imao je skoro pedeset godina kad je njegova druga žena, Lavinia, 1900. rodila djevojčicu — rekao je Duggan. 184
— Dali su joj ime Margaret. Kad je 1910. Douglas umro, Lavinia i Margaret vratile su se u Denver. Margaret se udala 1935. Njezina kći Margo, bila je majka Willa Stafforda. — Rekao mi je da je slučajno našao taj dnevnik kad je s majkom bio u Spring Lakeu pa su posjetili kuću u kojoj su živjeli njegovi pradjed i prabaka — reče Emily. — Da, i on je kopao po tavanu spremišta za kočije i ondje pronašao dnevnik svog pradjeda — potvrdi Duggan. — Meni se čini — reče Nick — da je u njemu već onda postojalo sjeme zla. Obično dijete užasnulo bi se i dnevnik bi pokazalo nekom od odraslih. Slušajući njihov razgovor, Emily je imala osjećaj kao da još uvijek sanja. Will je očito došao ranije onaj dan kad ju je odveo na večeru tako da može ukloniti alarmni senzor s vrata koja vode u radnu sobu. Sigurno je uzeo ključ od tih vrata sa svežnja koji su mu dali Kiernanovi pa je ulazio u kuću i prije potpisivanja ugovora. Prošle večeri, kad je tijelo Willa Stafforda odneseno, a forenzičari završili naporan posao skupljanja dokaza, Nick joj je rekao da spakira stvari za jednu noć pa ju je odveo u hotel Bačvice gdje je i on odsjeo. — Još jednom se u mojoj kući dogodio zločin — rekla mu je. — Neće više — uvjeravao ju je. — Sad je gotovo. Međutim, i u sigurnosti Bačvica, Emily se probudila u tri ujutro, zbunjena, prestrašena, puna sjećanja na sve što se dogodilo, uvjerena da je u hodniku čula korake. Svijest o Nickovom prisustvu u susjednoj sobi bila je dovoljna da prestane drhtati i dopusti da ponovno utone u san. — Je li Douglas Richard Carter ubio svog sina? — pitala je Emily. — Iz njegovog se dnevnika to baš jasno ne vidi — odgovori Duggan. — Kaže da je Douglas imao pušku i da su se otimali za nju. Kad je opalila, uspio je sve srediti tako da izgleda kao samoubojstvo. Ne bih se iznenadio da je Douglas otkrio što je njegov otac učinio pa mu je to predbacio. A možda se čovjek nije htio suočiti s tim da je ubio vlastitog sina. Tko zna? — Što je s Letitijom i Ellen? Emily je znala da mora čuti kakva je bila njihova sudbina kako bi mogla sve zaboraviti. — Letitia se uputila na plažu — rekao je Pete Walsh. — Usput je nabrala stručak cvijeća za gospođu Carter, a Carter je slučajno bio kod kuće. Kad joj se pokušao približiti, opet je bio odbijen i opet je ubio mladu ženu. Tommy Duggan odmahnu glavom.
185
— Prilično je gadno čitati taj dnevnik. Ellen Swaine bila je u posjetu kod gospođe Carter i počela je postavljati pitanja. Očito je počela sumnjati da Carter ima veze s nestankom njezinih prijateljica. Taj dan nije izašla iz njihove kuće, a usprkos ženinoj omamljenosti, uspio je sirotu ženu uvjeriti da je vidjela kako Ellen odlazi. Duggan se namršti. — Točno je opisao gdje je Ellen pokopana. Pokušat ćemo pronaći njezine ostatke i premjestiti ih u obiteljsku grobnicu. Umrla je pokušavajući otkriti što se dogodilo njezinoj prijateljici Letitiji. Zato je na neki način prikladno što su grobnice dviju obitelji na groblju jedna pokraj druge. — Ja sam trebala biti pokopana kraj Ellen — kaza Emily. — To je meni namijenio. Prošle večeri, kad je tijelo Willa Stafforda odneseno, a forenzičari završili naporan posao skupljanja dokaza, Nick joj je rekao da spakira stvari za jednu noć pa ju je odveo u hotel Bačvice gdje je i on odsjeo. — Još jednom se u mojoj kući dogodio zločin — rekla mu je. — Neće više — uvjeravao ju je. — Sad je gotovo. Međutim, i u sigurnosti Bačvica, Emily se probudila u tri ujutro, zbunjena, prestrašena, puna sjećanja na sve što se dogodilo, uvjerena da je u hodniku čula korake. Svijest o Nickovom prisustvu u susjednoj sobi bila je dovoljna da prestane drhtati i dopusti da ponovno utone u san. Osjetila je ruku Nicka Todda na svojim ramenima. Jutros je pokucao na vrata njezine sobe noseći u rukama šalicu kave za nju. — Ja sam rani kos — objasnio je. — Ovo će ti nedostajati u uredu jer ako dobijem posao koji mislim da ću dobiti, bit ću u središtu grada. Pozvao sam oca na ručak u kantinu u zgradi državnog tužiteljstva. Možeš doći i ti. Još bolje, dođi bez njega. Doći ću, pomisli ona. Sigurno ću doći. Pete Walsh upravo je pojeo dvostruki obrok pečenih jaja, kobasica i slanine. — Radna soba vam je uređena, Emily. Nadam se da ćete odsada imati mir u kući. Tommy Duggan doručkovao je sok od naranče, kavu i bananu. — Moram ići — rekao je. — Moja žena, Suzie, ima velike planove sa mnom. Već se dugo prijeti da prvi lijepi vikend moram očistiti garažu. To je danas. — Prije nego što odete — brzo reče Emily — što je s doktorom Wilcoxom i Bobom Friezeom? — Mislim da je doktoru Wilcoxu pao kamen sa srca. Sad se zna da se nekoć davno previše zbližio s jednom studenticom. Danas je njezina 186
slika u svim novinama. Iako se nije dolično ponašao kad se kao predsjednik koledža spetljao sa studenticom, nitko tko danas vidi njezinu sliku, neće pomisliti da je iskoristio sirotu nevinu djevojku. — Što na sve to kaže njegova žena? — Pretpostavljam da će javno poniženje dovesti do raspada njihovog braka. Ona je znala zašto je tako naglo dao ostavku na mjesto predsjednika koledža. Nije to uspio sakriti od nje i pretpostavljam da mu je to redovito predbacivala. Zapravo, mislim da mu je laknulo zbog svega. Rekao mi je da misli da mu je roman vraški dobar. Tko zna? Možda čovjek započne potpuno novu karijeru. Tommy je odmicao svoj stolac. — Što se tiče Friezea, može zahvaliti Natalie što je s njega skinuta sumnja. Ona mu je dala komadić papira koji je našao u džepu, s telefonskim brojem i porukom gdje ga Peggy moli da je nazove. Naši su momci provjerili kod nje. Frieze je imao običaj navratiti u jedan lokal u Morristownu. Tvrdi da se ničega ne sjeća, ali očito za vrijeme te svoje amnezije nije gubio vrijeme. Peggy je prilično zgodna. Zahvaljujući dnevniku Willa Stafforda i Peggynom svjedočenju, Frieze je čist. Tommy Duggan ustane. — Posljednji podatak. Stafford je prišao Marthi nakon što je napustila šetalište. Dovezao se do nje i rekao joj da ima bolove u prsima. Molio ju je da ga odveze kući. Poznala ga je pa je, naravno, nasjela. Carlu je prisilio da ode s njim na vožnju kad je, napustivši Warren, išla po svoj auto. Poslije se vratio po njezin auto. Dragi momak, zar ne? Okrenuo se da ode. — Uživajte u doručku, narode. Mi smo gotovi. Kad su otišli, Emily je dugo šutjela. — Nick, jučer navečer Tommy Duggan došao je k meni predati mi jednu uvećanu fotografiju. Jutros sam je pogledala. — Što si otkrila? — U policijskom laboratoriju načinili su izvrstan posao, uvećali su i izoštrili fotografiju. Lica su sad veoma jasna. Mogu ih povezati s imenima na poleđini izvornika. I Madeline, i Letitiju, i Ellen, i Phyllis, i Juliju. Kao i muškarce. Georgea i Edgara te mladog Douglasa pa Henryja, čak i Douglasa Cartera starijeg, ili Willa Stafforda kako ga danas znamo. — Emily — pobuni se Nick — nećeš valjda reći da vjeruješ da se on doista reinkarnirao! Pogledala ga je ravno u oči, pogledom tražeći razumijevanje. — Nick, prema slici, Will Stafford bio je prava slika i prilika svog pradjeda, ali... — Što, Emily? — Tu sam fotografiju pronašla među obiteljskim uspomenama Lawrenceovih. Kladim se u milijun naprama jedan da je Will nikada nije vidio. 187
Njegova ruka, pouzdana i čvrsta, našla se na njezinoj. — Nick — prošapta Emily — na toj slici Douglas Carter drži nešto slično ženskom šalu sa svjetlucavim obrubom.
188
