MARIN DRŽIĆ: „DUNDO MAROJE“ (hrvatska renesansa, 16. st., Dubrovnik, učena ili eruditna komedija) MARIN DRŽIĆ „Vidra“ (1508. – 1567.) rođen je u građanskoj obitelji u Dubrovniku. Započeo je kao ljubavni pjesnik (u duhu petrarkizma, po uzoru na svojega strica, uglednog petrarkista, Džoru Držića), ali se uskoro sasvim posvetio drami. Bio je komediograf, orguljaš stolne crkve, glumac, voditelj dramskih družina (Njarnjasi, Pomet družina i dr.); sedam godina studirao je pravo i bio vicerektor Sveučilišta u Sienni (Italija), gdje se upoznao s talijanskom komediografijom. Po povratku u Dubrovnik, postaje družbenik (tajnik i pratitelj) austrijskoga grofa Rögendorfa s kojim putuje u Beč i Carigrad. Godine 1548. Pomet družina izvodi njegovu komediju Pomet koji je tekst u međuvremenu izgubljen. Sljedeće godine izvedena je pastirska igra (pastorala) Tirena, a u idućih deset godina i sva ostala djela. Okušao se u svim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji. Godine 1562. napušta Dubrovnik, a 1566. u Firenzi (Toscana, Italija) piše urotnička pisma utjecajnom toskanskom vladaru Cosimu de Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačke vlastele (plemića), ali bez odaziva i uspjeha. Zadnjih pet godina živio je u Veneciji gdje je i pokopan (u bazilici sv. Ivana i Pavla). Djela: Pomet (komedija), Tirena (pastirska igra), Novela od Stanca (komedija), Pjesni ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi (lirske pjesme), Dundo Maroje (komedija), Pjerin (pastirska igra), Tripče de Utolče (komedija), Arkulin (komedija), Skup (komedija), Grižula (pastirska igra), Hekuba (tragedija) “DUNDO MAROJE“, po tipu je učena ili eruditna komedija u prozi (commedia erudita, klasična, s napisanim tekstom, u pet činova, s tzv. stajaćim likovima, npr. škrti starac, zaljubljeni mladić, obijesna služavka i sl., bez improvizacija kao u commediji dell' arte – komedija vještina ili umijeća, gluma, ples, glazba i dr., improvizacije bez zadanoga teksta; putujuća kazališta). Sadržajno je komedija karaktera i komedija intrige koje se radnja temelji na sukobu starosti i mladosti – oca, Dunda Maroja i njegova rastrošna sina Mara. Nastavak je izgubljene komedije Pomet, čija se radnja odvijala u Dubrovniku, a ovdje se sve događa među Dubrovčanima u Rimu, u Italiji. Zaplet započinje u trenutku kad stari trgovac Dubrovčanin dolazi u Rim obračunati se sa sinom koji sav kapital, namijenjen trgovanju, troši na lijepu i skupu kurtizanu Lauru. U zapletu radnje glavnu ulogu ima Pomet, sluga grofa Uga Tudeška (Nijemca), samouvjereni, inteligentni i samosvjesni renesansni junak iz puka koji za svoju sreću (Fortunu) i osobni probitak upravlja likovima i njihovim sudbinama, svojevrstan Držićev alter ego. Komedija Najslavnija i u novije vrijeme najprikazivanija Držićeva komedija je Dundo Maroje, vrlo opsežna i dramaturški složena, s velikim brojem - čak tridesetak - najrazličitijih likova, "našijenaca" i stranaca. Suprotno komediji 16. stoljeća u Italiji, Držić se ne oslanja na obrasce Plauta i Terencija, nego je "potpunom neposrednošću reproducirao život i njegovo naličje i prilagodio ih općim formalnim načelima kakva su vrijedila za suvremeni teatar" (Čale). Radnja je smještena u Rim, a središnji su motivi novac i sukob rastrošne mladeži i konzervativne i škrte starosti. Novac je ključni pokretač zbivanja, zbog kojega se otac odriče
1
sina i spreman je na obračun s njim, i obrnuto. Držić oštro kritizira sveopću pokvarenost i lakomost. Za razumijevanje Dunda Maroja, kao i Držićevog djela u cjelini, ključan je Prolog Dugog Nosa, u kojemu Držić iznosi utopijsku viziju i snažnu kritiku dubrovačkog društva. "Ljudi nahvao" koje Negromant spominje očito su nesposobna vlastela i dubrovački senatori, koje u pismima Cosimu I. Držić naziva "nakazama", a koji su, sjedeći u publici, sebe ironično prepoznali kao "ljude nazbilj". U Prologu, u kojemu je "jezik mitološki, bit ironična, a smisao mnogostruk" (Košuta), tek u novije vrijeme književna znanost iščitava sve bogatstvo referenci i prikrivenih značenja. Držić iznosi svoj utopijski revolt, prije Campanellinog Grada sunca govori o pravednom svijetu u kojemu nema "moje" i "tvoje". Pored političke, Prolog i Pometovi monolozi ključni su i za razumijevanje Držićeve filozofske pozicije u okvirima renesanse. Frano Čale prepoznaje u Držića dva temeljna pojma filozofije 16. stoljeća: fortuna (sreća) i virtu (vrlina). To je Držićeva adaptacija teorija Niccola Machiavellija (1469-1527) kojega on dobro poznaje (Vladar), a Pomet citira, ali i drugih humanističkih i renesansnih filozofa, humanista Giovannija Pontana (1429-1503); Baldesara Castiglionea, autora Dvoranina (Il Cortegiano, knjige o idealnom renesansnom čovjeku čije stavove Pomet povremeno parafrazira), renesansnog platonizma i neoplatonizma (Ficino), i drugog. Bez poznavanja konteksta renesansne filozofije teško su razumljiva i samo prividno nepovezana zbivanja u Dundu Maroju: afirmacija sposobnih i pametnih, onih koji su "vjertuozi" i spremni na "akomodavanje", u svijetu u kojemu vlada nesmiljena i nepredvidiva "fortuna". Sposobne sluge Držić suprotstavlja lakomim gospodarima, a inteligenciju gluposti. Intrige vodi Pomet, "lice koje najlucidnije misli na Držićevoj sceni", lik "deklasiranog, duhovitog izješe i žicara, tavoliza i ojađenog beskućnika ... teška i složena figura" (Jeličić). "Pometov pogled na svijet i akcija koju taj pogled nadahnjuje zasnivaju se na stavu prema već spominjanim dvjema temeljnim kategorijama filozofske misli stoljeća, koje se talijanski zovu fortuna (sreća) i virtu vrlina). Prvu on u svojim "konsideracijonima" naziva "srjeća", "dobra srjeća", "fortuna" i često je spominje, zaziva, hvali ili proklinje; to je prirodni fatum, ukupnost povoljnih okolnosti koje, iskoriste li se u pravom trenutku i na pravi način, pridonose pobjedi čovjekove inteligencije, slijepa sila koja se suprotstavlja ljudskim težnjama i koju može svladati samo tko posjeduje svojstva sadržana u pojmu one druge kategorije, virtu, koju Pomet spominje kad ističe misao: "trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu" (što će reći: tko hoće vladati, mora biti pun vrlina, u renesansnom, dakako, smislu a ne srednjovjekovnom, treba da bude virtuosus, od virtus, što znači i hrabrost, snaga, vrlina)" (Čale, predgovor u Držić: Djela, Zagreb 1987, str. 99.) "Machiavellijev vladar, idealan lik istoimenog remek-djela (Il Principe), koji sumira smisao moderne politike kao autonomne ljudske djelatnosti, u velikim, nacionalnim razmjerima trebao je postići ono što Pomet, na temelju istih teoretskih načela, ostvaruje u mikrokozmu svog prostora i svojih interesa u komediji." (Čale, isto). Tako je primjerice Popiva, premda također sluga, zapravo glavni Pometov antagonist, zato što nije "vjertuoz" i nema njegove vrline. Osobit komični efekt postiže se kroz bogatstvo jezika i obilje govornih idioma: dubrovački i ne-dubrovački (Tripče, Dživulin Lopuđanin, Korčulanka Laura, Pavo Novobrđanin, Gulisav) hrvatski, talijanski kojega koriste najrazličitiji Talijani (npr. krčmari, židov Sadi) i "našijenci", pa i obratno, Talijani koji pokušavaju govoriti hrvatski, te latinski i iskvareni latinski. Svakako treba spomenuti i komični talijanski Uga Tedeška. Životnost jezika i likova općenito
2
jedna je od najvažnijih osobina koja ga razlikuje od talijanske eruditske komedije, u kojoj su likovi samo tipovi. U Dundu Maroju, kao i u drugim djelima, Držić ismijava konvencije petrarkizma: kurtizana Laura ima isto ime kao i Petrarkina ljubav, a veseli pučki stihovi koje govori Petrunjela i drugi likovi, suprotstavljeni su učenom, mrtvom lirizmu. Prva suvremena izvedba Dunda Maroja postavljena je u zagrebačkom HNK 1938. godine, u adaptaciji i režiji Marka Foteza, dok je u izvornoj, neadaptiranoj verziji prvi put igrana tek 1955. godine u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas "Gavella") Komedija je prvi put izvedena 1551. godine u Dubrovniku, u Vijećnici Kneževa dvora. Trebala je biti postavljena na trgu ispred vijećnice pred širokim auditorijem, ali je, po svoj prilici zbog loših vremenskih prilika, izvedba premještena u staru vijećnicu. Postavila ga je pučanska Pomet-družina, ista ona koja je igrala izgubljenu komediju Pomet tri godine ranije. Sastoji se od dva prologa (uvodna dramska dijela) i pet činova (nedovršena je, izgubljen je kraj petoga čina – djelo je uspješno nadopunio Mihovil Kombol u 20. st.). „Dugi Nos Negromant“ ili PRVI PROLOG – negromant ili čarobnjak Dugi Nos (=opsjenar, lažljivac) pripovijeda dubrovačkoj publici, vlasteli/plemstvu i puku, o svojim dalekim istočnjačkim putovanjima govoreći im da su sretni što žive mirno jer je „rat, poguba ljudske naravi“ daleko od njih. Obišao je Velike i Male, Nove i Stare Indije. Vratio se među njih uz pomoć sreće (važan motiv!) i otkrit će im veliku tajnu. U Stare Indije nije se moglo lako ući, ispred je bilo ledeno more, a iza vrelo sunce – probio se uz pomoć svoje „negromancije“. U „Starih Indijah“ našao je utopijsku zemlju sretnih ljudi, gotovo kao rajsku Arkadiju: „Nađoh pravi život, veselo i slatko vrijeme od prolitja.“ U toj viziji idealne države vlada vječno proljeće, sve je skladno i mirno, hrane ima u izobilju, a ljudi su sretni i dobri. Nazvao ih je „ljudi nazbilj“. To su pravi, dobri, sretni i pošteni ljudi. Tamo „nema moje i tvoje“, sve je zajedničko. Priroda ih je „kako uresila pameti, tako ih je ljepotom uljudila.“ Nema zavisti, lakomosti i pohlepe, „njih oči uprav gledaju“, oni su „blazi, tihi, ljudi mudri, ljudi razumni… srce im se ne maškarava, srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli…“. Za Držića su to obrazovani, tihi i mudri ljudi, književnici i filozofi, „kraljevi od ljudi“ jer se „umiju vladat“. Slijedi opširna priča o „ljudima nahvao“ – lažnim, pokvarenim neljudima. U dalekom gradu vidio je visoku zgradu urešenu brojnim slikama i skulpturama (kao neki istočni hram). To su bili „od kamena čovuljci“, „obraza od mojemuča“ (majmunskoga lika), „s nogami od čaplje, stasa od žabe“, čudovišna bića: majmuni, papagaji, „žvirati“ (nakaze), grbavci, glumci, izjelice, „feca“ (talog, dno dna) „ljudskoga naroda“... Upitao je kakvi su to ružni i odbojni likovi. Rekli su mu da su ih nekad izdaleka njima donosili upravo negromanti i u zamjenu odnosili zlato kojega su imali u izobilju. Tada su pogriješile upravo žene koje, „kao i naše, polakšu pamet imaju od ljudi“. Gledajući u te kipove, jako su se smijale i zabavljale i rekle negromantima da, ako hoće zlata, ta bića nauče „hodit i govorit“, da „čovuljici ožive“. Lakomi i pohlepni negromanti udahnuli su im život, čudovišta su oživjela (Držić ponavlja njihove nazive: koze, magarci, žvirati, majmuni, barbaćepi – demonske crne lutke, papagaji). Izvodili su zabavne i smiješne stvari, kao zavodljivi komedijaši, a uskoro su se i masovno počeli „ploditi“ i „miješati“ sa ženama nazbilj. Uskoro ih je bilo više od ovih dobrih pa su tako iskovali jednu „konjuru“ (urotu) kako bi iz „gospodstva“ (vlasti) istjerali „ljude nazbilj“. Ovi su to otkrili, skočili, uzeli oružje i zauvijek ih istjerali iz svoje zemlje. Nijedan „ni za
3
lijek“ nije ostao u tim stranama. Zajedno s negromantima, „ljudi nahvao“ došli su „u ove naše strane“, kao „sjeme tugaljivo“. Uselili su se u naš zapadni svijet i pokvarili ga do srži. Oni su moralne nakaze, zli, lakomi, rasipni za sebe, škrti za druge; neobrazovani, nekulturni barbari. Držić otvoreno aludira na nestanak tzv. zlatnoga doba čovječanstva, vremena sreće i mira, i dolazak vladavine oružja i pohlepe. Kad su se zločesti doselili, umro je „dobri starac Saturno“, blagi, tihi i razumni bog, i prestalo je „zlatno doba“ „kad ljudi bez zlobe bijehu“. Nakon Saturna, „manje razumni kraljevi“ primiše „ljude nahvao“ koji su se umiješali među dobre, razumne i lijepe. Tako ta čudovišta „naplodiše (posijaše) to „gadljivo sjeme“: nastalo je više loših nego dobrih ljudi. Minulo je „vrijeme od zlata“, za „gvozdje“ (željezo, oružje) svatko se uhvatio („željezno doba“) i počeo je „boj za gospodstvo“. Nekad su pobjeđivali jedni, nekad drugi. No, za pravu istinu, opominje Negromant, „ljudi nazbilj“ jako otežu da se konačno obračunaju s naopakima. Ipak, zna se i danas da su „ljudi nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao bit će potištenjaci (jadnici, bijeda) vazda.“ Na kraju se Dugi Nos obraća podjednako moćnoj i uzvišenoj vlasteli, „svitloj krvi“, kao i „starome puku“, narodu, i najavljuje predstavu. Podsjeća ih na predstavu koju su gledali prije tri godine (očito na izgubljenoga „Pometa“) i kaže da će sad otvoriti katance koje je tada stavio na usta trima mudracima. Neka govore, da „svi vidimo“ i da se otkrije tko su ljudi nahvao, puni mržnje i zavisti, „srca su im maškarana“, oni su „ljudi od ništa“. Govori da ovu tajnu još nitko nije otkrio jer su ti „ljudi od trimjed“ (bezvrijedni, za novčić) mislili da su i oni ljudi, a nisu ljudi i „bit će tako do suda“. Takvi ne vide svoju nakaznost, uvjereni su da su odabrani, plemeniti – oni su za Držića loša dubrovačka vlast, vlastela (plemići protiv kojih je kasnije u Italiji pisao urotnička pisma boreći se za pravednu podjelu vlasti između pučana i vlastele). Na vrhuncu opomene Negromant/Držić ističe da još nije kasno sačuvati „gospodstvo“ (plemenitu ljudskost). U posljednjem ulomku najavljuje da će im prikazati Rim, kao da je tu pred njima. Vidjet će otprije poznate likove, Dunda Maroja, Pometa i Grubišu, a nakon njega na scenu će izaći Prolog i objasniti im radnju. Naglašava bitno: neka im bude draže što su spoznali tko su i odakle su došli „ljudi od ništa i nahvao“ koji „ometaju svijet“ nego komedija koju će vidjeti. „Komedija će vam pokazati tko su jedni, a tko su drugi.“ Tihi, dobri i razumni „uzet će za dobro“ ono što im se prikazuje, a nerazumni „magarci… sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta nemore nego zla riječ izit.“ Oprašta se od publike čuvenim riječima: „A sad stav'te pamet na komediju!“ (tako završava i Drugi prolog). Kritika ovaj Prvi prolog drži najboljom prozom hrvatske renesanse. PROLOG – Drugi prolog, tzv. autorski, izgovara sam Pomet. Ukratko najavljuje sadržaj komedije koju će izvoditi „Pomet družina“ (sastavljena od mladih pučana), upoznajući publiku s prethodnim događajima i likovima – iz komedije „Pomet“ s radnjom u Dubrovniku – i onim što će slijediti u Rimu, uz ozbiljno i poučno upozorenje da je priča koju će vidjeti ipak sretno završila za razliku od suvremenih obiteljskih „tradžedija“ koje su prouzročili rastrošni sinovi. U početku se obraća starome i mudrome puku te plemenitašima. Kaže im da zasigurno žele vidjeti ovu „izvrsnu stvar“ kakvih dosad u „ovizijeh stranah“ nije bilo, ali tu su oni, Pomet družina, koji im donose umijeće i umjetnost dostojnu takvoga časnoga skupa. Napominje da je to vrijeme poklada, plesa, igre i veselja, što ne može proći bez neke „feste“, a ako im komedija i ne bude toliko dobra i lijepa, utjeha su „žene lijepe koje ju će gledat“ i dobri ljudi koji će slušati. Najavljuje sadržaj u kojemu ima staroga i novoga – iz one „prve komedije“ poznaju Maroja i prijatelja mu Pavu, Pometa i druge, i događala se u Dubrovniku, a ova će se odvijati u Rimu. Čak se posebno obraća ženama u publici pitajući ih: „…para li ovo mirakulo
4
(izgleda li ovo kao čudo) odavde gledati Rim?“ Neka znaju da će ih njihova družina dobro zabaviti jer su namjerno sebi zadali težak zadatak. Čak spominje i scenu/pozornicu koja nije lijepa kao onda (na otvorenome) pa im je loše vrijeme donijelo i lošije „arkitekte“. Mnogo truda su uložili: „Šest pometnika u šest dana ju je složilo…“ „Mi vam ne obećavamo velike stvari, ni možemo… kraci ljudi visoko ne doticaju.“ Nakon toga podsjeća publiku: dundu Maroju bili su najprije ukradeni dukati (kasnije tijekom radnje saznajemo da je njegov sin Maro, na Pometov nagovor, bio ukrao ocu dukate i kasnije ih vratio), a vraćeni su uz „pat“ (pakt, dogovor) da će sinu nakon svoje smrti ostaviti cijelo imanje. Ipak su napravili i novi „pat“ kao bi otac iskušao sina i njegovu dobru volju te trgovačke sposobnosti: dat će mu veći iznos, pet tisuća dukata, da ode u Italiju, u Jakin (stari hrvatski naziv za Anconu, tzv. egzonim), potom u Firenzu kako bi tamo kupio „svita“ (tkanine) i odnio ih prodati u Sofiju u Bugarskoj te donio kući profit, zaradu. Ako se dobro ponese, otac će mu dati „skrituru“ (pismeni ugovor) kojim mu ostavlja imanje, može se oženiti i imati sav novac. Ovdje slijedi vrlo ozbiljno upozorenje: nikad ni sinu ni drugome ne treba davati dinare u ruke prije negoli se mladića u drugim stvarima provjerilo – „jer je mlados po svojoj naravi nesvijesna i puna vjetra“, više okrenuta na zlo nego na dobro, pamet joj ne ide dalje od očiju i „više ju vodi volja nego (razumni) razlozi“. Upozorava da to nije izmišljena priča jer im se može dogoditi ono što se dogodilo starome Maroju – sin ga nije poslušao, otišao je u Rim, „spenđao“ je dukate. Premda će ova komedija završiti u veselju, ipak „od lude djece čuvajte dinara“ jer su neke obiteljske priče u njihovu gradu završile „u tradžediju“. Napominje da je mladoga Mara slijedila i „vjerenica“ Pera koju je on, očajnu, ostavio i zaboravio. „Posudila“ je iz tetkine ušteđevine 300 dukata, preobukla se u muško i s bratićem krenula u Rim. Na kraju moli publiku da ih pogledaju „ljubežljivim srcem“ jer ako im se lijepa komedija učini „grubom“, to će biti njihov grijeh. Kaže da dobri i ne mogu nego dobro misliti i govoriti, a u zle se ne želi miješati, za njih i ne misli da mogu biti dragi. Poslat će im negromanta da se s njima „prepliće“, „daleko im kuća od tih obraza od marčarije“, namazanih lica, nitkova. „Stav'te pamet na komediju!“ Slijedi dramska radnja u pet činova. Svaki čin ima po 15 prizora (osim posljednjega kojemu nedostaje kraj od dijela 5. prizora nadalje). Likovi su uglavnom u parovima (gospodari i sluge): dundo Maroje, dubrovački trgovac i njegov sluga Bokčilo; Marojev sin Maro i njegov sluga Popiva, kurtizana Laura (bivša Mande Krkarka) i njena služavka Petrunjela, grof Ugo Tudešak ( = Nijemac) i njegov sluga Pomet Trpeza te Marova zaručnica Pera („na muško obučena“) i njezin bratić Dživo; Tripče iz Kotora, tri mladića iz Dubrovnika, Židov Sadi, Gulisav Hrvat, krčmari (tovernijari) i drugi. PRVI ČIN. Na početku prvoga čina stariji Dubrovčanin, trgovac Dundo Maroje, dolazeći na rimski trg u pratnji sluge Bokčila, tražeći sina i smještaj, već u prvoj rečenici najavljuje temu cijeloga djela: „…Ajmeh, ajmeh, moja starosti… pet tisuć dukata dah djetetu u ruke…“ Zapomaže zbog možda zauvijek izgubljenoga novca koji je dao sinu Maru za trgovanje, a ovaj ga u Rimu, mladenački neodgovorno, već treću godinu rasipa na ljubav s otmjenom kurtizanom Laurom, na skupu odjeću i provode. Vječno gladni i žedni sluga Bokčilo, sa strane, čudi se starčevoj škrtosti izražavajući tipičan renesansni svjetonazor: „Za česa su dukati neg da se pije i ije i trumpa?“ Upoznaju i „našijenca“ (našeg čovjeka) Tripčeta Kotoranina koji poznaje Mara, velikoga i galantnoga gospara. Otac ne vjeruje da je to njegov sin jer su oni „siromašni“. Obojica jadikuju nad dukatima, dukati su sve, život i sreća. Maroje odsjeda preko puta Laurine kuće. Nakon toga pojavljuju se bogati Ugo Tudešak, njemački grof, i njegov sluga Pomet Trpeza, središnji lik komedije. Inteligentan je, snalažljiv, aktivan, siromašan, žudi za udobnim
5
životom, izjelica (ime: sve „pomete“ s „trpeze“/stola), psiholog i „vjertuoz“ (virtuoz, majstor) života. Njegov je plan okoristiti se situacijom: za svoga gospodara pridobiti ljepoticu Lauru i nesmetano uživati u jelu i pilu, a gaji simpatije i prema njezinoj simpatičnoj služavki Petrunjeli. Suparnici su mu ne baš mudri mladi Maro i njegov pokvareni i lukavi sluga Popiva. Na ruku mu ide i iznenadni dolazak Marova oca. Pomet se pouzdaje u svoju vještinu upravljanja, manipuliranja ljudima, i malu pomoć božice sreće. U zadnjem prizoru pojavljuju se zaručnica Pera i bratić joj Dživo. DRUGI ČIN. Započinje znamenitim Pometovim monologom o njegovu zaljubljenom gospodaru („Reče se, tko je namuran, nije sam!“ – Kaže se, tko je zaljubljen /inamuran: in amore/, nije normalan!“) koji ga je prekinuo svojim pozivom (da ode k Lauri) usred zanesenoga uživanja za prepunom, mirisnom i bogatom renesansnom trpezom. Renesansni hedonizam (uživanje u životu): „delicije“ su ga zanijele i odvele u ekstazu, „srce mi veseljaše, oči mi zanošaše, apetit mi otvoraše“ Podrobno i slikovito opisuje gotovo pastoralni ugođaj na stolu punom izobilja, slici sretnoga i bogatog života, zečići, slaninica, jarebice – „gdje se ima što se žudi“. Pseudoučeno, poput pučkoga mudraca, iskazuje renesansnu filozofiju „akomodavanja“ (prilagođavanja situaciji) i „pacijencije“ (strpljenja) jer se jedino tako može, iskoristivši priliku u loše doba, a uz pomoć božice sreće Fortune, uživati u dobru vremenu. Pometu je, kao siromašnom i gladnom pučaninu, glavni vodič u životu – njegov trbuh. On je pametnjaković s velikim životnim apetitom, želi uspjeti u životu i pobjeći od bijede. Zna da se može osloniti samo na svoj zdrav razum, ambiciozan je, ali i pošten, ne želi nikome nauditi nego jednostavno pokušati iskoristiti prigodu koja mu se pruža. „Ma se je trijeba s brijemenom akomodavat; trijeba je biti vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi kad se umije vladat!“ Nabraja razna zanimanja i kaže da „nije dobro imat dinar“ (biti bogataš) jer su mnogi takvi „s dinarmi potišteni“ (jadni, depresivni). Mnogi „doktori“ (učeni) za njega su „brigati fantastici“ (zabrinuti zanesenjaci). Nije dobro biti ni junak s mačem u ruci jer su mnogi takvi ili ubijeni ili su ih pune tamnice. Držić ovdje očito govori i o sebi: „…nije ga bit poeta ni komedije umjet činit“ jer ih svi iskorištavaju, naruče predstavu za pir, a onda kažu da ništa ne valja pa ih potjeraju i ne plate im te se tako izgube mnoga prijateljstva. Nije dobro biti ni „mužik“ (glazbenik) jer ih drugi tjeraju da pjevaju kad im se plače. Mudro zaključuje: „Trijeba je bit pacijent (treba biti strpljiv) i ugodit zlu bremenu (vremenu) da se dobro brijeme uživa.“ Dakle, uvijek se treba vladati prema prilikama. Tad iznosi svoj plan da iskoristi situaciju i nadmudri Mara i Popivu, „istjera“ ih iz kuće „sinjore Laure“, usreći svoga gospodara Tudeška namještajući mu, u dosluhu s Laurinom služavkom Petrunjelom, vezu s Laurom pa tako usreći i sebe osobno. I dalje će vjerno služiti svom „jedinom gospodaru“ – svojem trbuhu, vlastitom probitku/interesu. Nada se pridobiti i svoju Petrunjelu, lijepu pučanku, koja se uskoro pojavljuje – vragolasta, živahna, suprotna blaziranoj i koristoljubivoj Lauri. Vedra je, vrckava, otvorena, sa zdravim i veselim smijehom, izražava se živopisnim govorom: pučkim doskočicama, poslovicama i pjesmicama (što čini bitno obilježje njihove komunikacije). Slična je Pometu, puna životnoga erosa. Pomet šaljivo unaprijed slavi „viktoriju“ nad neprijateljima veseleći se što je Maru došao otac jer će sad morati otići „grintavci bez dinara“. Najavljuje svoj i Ugov trijumf: „Z dukatmi kraljevi idu: fate largo!“ (Maknite se, mičite se, bježite!) To će biti zaslužena pobjeda koja će mu potpuno promijeniti život… -
makijavelizam – N. Machiavelli: „Vladar“ (talijanski filozof i književnik; Držić je poznavao ovo filozofsko djelo o umijeću vladanja; „Cilj opravdava sredstvo“ (?) – sva su sredstva dopuštena kako bi vladar pobijedio i sačuvao državu (?); sluge Bokčilo i Popiva su negativni likovi jer bi i ubili za vlastitu korist, a Pomet je moralan (ima vrline), častan
6
-
Pomet je tipičan renesansni čovjek koji ističe da je uzalud i pamet i talent i hrabrost i obrazovanje ako pojedinac nije virtuoz koji će svojom sposobnošću i inteligencijom okrenuti sreću u svoju korist, a sreća su užici: jelo, piće, ljubav i novac; njegova osobna korist ne može biti u opreci s općom koristi; veliko je umijeće u pravom trenutku iskoristiti svaku životnu priliku i pobijediti nesposobne (koji uvijek misle da su upravo oni mudri, plemeniti i sposobni, a zapravo nemaju zdravoga razuma). - sreća ili Fortuna bit će naklonjena samo jakim i sposobnim pojedincima, onima koji su osobno nadmoćni i sposobni, bez zla za druge, privući Fortunu, kao ženu, i znati je zadržati. - Novac je glavni ideal – sredstvo za postizanje životnih užitaka. - Jezik je izvor komike i sredstvo karakterizacije likova. Gotovo glavno obilježje jest leksičko šarenilo, brojne igre riječima, aluzije, dosjetke, jezični nesporazumi stvaraju smiješne situacije, Pometova iskrivljena kvaziučena latinština; miješanje hrvatskoga, njemačkoga, talijanskoga i latinskoga. - simbolika i komika imena (onomastilistika): Pomet Trpeza (sve pomete s trpeze, „gladnuš“, izjelica), Popiva (pijanac), Laura (parodija na petrarkističku idealnu ženu) i Mande Krkarka (Mande – Magdalena, javna žena pa svetica pokajnica; Krkarka: proždrljivica), Tudešak (Nijemac)… ___________________________________________________________________________ Poznavajući nacionalne literarne prethodnike, strica Džoru, Vetranovića i Nalješkovića, iznimno upućen u sve zakonitosti talijanske eruditne komedije i kazalište nastalo na njezinim temeljima, Držić je stvorio djelo kome u to doba nema premca u Europi. Držićeve komedije i pastorale dovode na pozornicu lako prepoznatljiv, a ipak tako osebujan svijet našijenaca, vila i satira u kome se često, kao u izokrenutom zrcalu, prepoznaju sve značajke njegova vremena. U poetološki iznimno zanimljivim predgovorima svojim djelima Držić se pokazuje misliocem o vremenu koje živi i o prilikama koje ga okružuju, a na pozornici su njegovi likovi predstavnici svih slojeva dubrovačkoga društva čiji humor stvara nezamjenjivi prostor propitivanja gotovo svih aspekata tadašnjega i budućega života. Organizator kazališnog života u Dubrovniku i tvorac zlatnoga desetljeća hrvatskoga renesansnoga glumišta, Držić je ubrzo nakon premijere Hekube 1559. napustio rodni grad, živeći u Firenci i Mlecima. Od tamo je 1566. pisao toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejcu pet pisama, moleći ga da mu pomogne srušiti vladajuću dubrovačku oligarhiju, čin koji još do danas nije dobio jednoznačno tumačenje. Bijaše to posljednje što je taj pjesnik očajnik ili urotnik napisao, gdje je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima umro i pokopan u zajedničkoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla. Od 1938., godine prve izvedbe „Dunda Maroja“ u 20. stoljeću, u adaptaciji i režiji Marka Foteza, na pozornici HNK u Zagrebu, Držić postaje jednim od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, ne samo na domaćim pozornicama i festivalima, već i u svijetu, a književnopovijesne, i ne samo takve interpertacije njegova djela, tvore danas zamašnu knjižnicu.
Životopis Svećenik Rimokatoličke Crkve i nećak pjesnika Džore Držića. Potekao iz poznate pučanske trgovačke obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom. O njegovu osnovnom obrazovanju nema podataka. Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim 7
imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih (zvane Domino) u Dubrovniku. Držić je u to vrijeme svećenički pripravnik. U veljači 1538. godine Držić je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali, a nekoliko mjeseci poslije Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu potporu za daljnju naobrazbu. Godine 1541. boravi kao student u Sieni, gdje Senat, 12. lipnja, prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma, uz što se vezala funkcija prorektora Sveučilišta (u ono vrijeme tu su funkciju obavljali studenti). Bio je to jednogodišnji mandat. Obavljajući rektorske dužnosti Držić dolazi u sukob s upraviteljem koji nadzire dom i sveučilište Collegio dei savi dello Studio, kao i s dijelom studenata. Uspijeva izboriti pristanak vlasti za vlastiti projekt novog statuta studentskoga doma. Usprkos zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, što je u ono vrijeme u Sieni bilo obvezatno, u noći s 8. na 9. veljače 1542., kao jedan od glumaca Držić sudjeluje u predstavi neidentificirane komedije. Za razliku od drugih, znatno strože kažnjenih sudionika, biva kažnjen samo ukorom. O tome što je Držić u Sieni studirao nema neposrednih dokaza, jedino se, na temelju postojećih informacija, može pretpostaviti da je to najvjerojatnije bilo kanonsko pravo. Ipak, poznato je da studij nije završio. Posljednji dokument koji se odnosi na Držićev boravak u Sieni vijest je od 25. lipnja 1542. o završetku njegova rektorskog mandata. Šestog siječnja 1543. Držić se nalazi u Anconi, gdje zajedno s drugim Dubrovčaninom posuđuje 100 tamošnjih dukata od stanovitog Firentinca, nakon čega ćemo ga sresti tek u siječnju 1546. u Dubrovniku. Tijekom sljedećih godina obavlja funkciju rektora crkve Svih svetih, upravljajući istodobno svojim skromnim imanjem i obavljajući sitne državne poslove. U prosincu 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovice travnja 1546. godine. U Dubrovnik se vraća polovicom svibnja. U kolovozu iste godine Rogendorf ponovno stiže u Dubrovnik. Držić ponovno stupa u njegovu službu, ovoga puta kao prevodilac i pravi mu društvo na putu u Carigrad, gdje ga napušta i potkraj 1546. vraća se u Dubrovnik. Odbacivanje službe tumači pred dubrovačkim vlastima domoljubnim razlozima - prisutnošću u grofovu okruženju sina dubrovačkog prognanika Miha Bučinčića, koji je ocrnjivao Republiku. Prije svibnja 1550. Držić prima svećenički blagoslov. Godine 1553. biva izabran za službenika u uredu za sol. 1556. odbacuje prijedlog da ponovno preuzme tu službu. Tijekom čitava Držićeva života provlači se motiv materijalnih teškoća, velik dio posvećenih mu dokumenata, počinjući od 1535. i završavajući s 1562. godinom, govori o raznovrsnim novčanim obvezama, kao i uzimanim i na vrijeme neisplaćivanim dugovima. U prosincu 1562. stiže u Veneciju, gdje se 1563. spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa. Iste godine pronalazimo ga u Dubrovniku. U travnju ili svibnju 1566. stiže u Firencu. Ovdje upućuje četiri pisma Cosimu Mediciju i jedno pismo njegovu sinu Francescu. U njima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku i ocrtava plan budućeg ustroja Republike u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija. Radi realizacije tih ciljeva moli, između ostalog, za financijsku pomoć i neveliku vojnu potporu. Ne dobivši odgovora, napušta Firencu. Umire u Veneciji 2. svibnja 1567. godine i biva tamo pokopan u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla. Živopisni piščev lik, brojne bjeline u njegovoj biografiji, a prije svega urotnička pisma pronađena 1938. god., bili su razlog što je Držićeva biografija izazivala različite hipoteze i spekulacije i postala predmetom suprotstavljenih interpretacija. U ekstremnim inačicama Držićev lik ocrtava se ili kao lik neodgovornog pustolova koji neprestance trči za novcem, ili kao lik pobunjena plebejca koji se bori za bolji, pravedniji svijet.
Stvaralaštvo 8
Kronologija Držićeva stvaralaštva u mnogim je točkama nesigurna. Sve informacije o njegovu književnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedeći redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena,1549, rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno--mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sačuvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi. Izvođači Držićevih drama bile su amaterske družine: između ostalog, družina Pomet, družine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemića, te družine koja se zvala Njarnjasi i koja je izvodila pastorale. Godine 1551. pojavila se jedina Držićeva knjiga objavljena za njegova života. Nije sačuvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedećim izdanjima (Venecija 1607, 1630) i daje sadržavalo Držićevu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potječu iz druge polovice 16. st. Jedina Držićeva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvođenje dobila je 1559. godine. Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuđivalo kontroverzije. Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao te je napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića nazvanu "Pjesanca Marinu Držiću u pomoć". Držićeva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše drama. Držićev dramski opus tvore dva temeljna odvjetka: idilični i komediografski. Osnovu Držićevih drama predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za renesansu karakteristična, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s Plautom, odomaćenim u Dubrovniku), kao i sa suvremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.
Utjecaj Držićevi su najveći umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje. Držić nije kreator podijeljenih ličnosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najbliži su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, čija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne ličnostima. Možemo samo žaliti što se od njegova djela nije sačuvalo više, a ni što on sam nije utrošio više energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne političke projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu raskoš i potenciju hrvatskoga jezika sredine 16. stoljeća, i u tom stoljeću, predstavljenom najviše poezijom, on je praktički jedini prozni autor čiji izraz doživljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku prozu. Suprotstavljanje visoke retorike i pučke burleske daje životnost i tečnost njegovu izričaju- nešto što je hrvatska proza ponovo polučila tek u drugoj polovici 19. stoljeća. «Otkriven» ponovo u 19. stoljeću, Marin Držić je najživotniji hrvatski renesansni pisac i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.
Djela 9
Dramska djela • • • •
• • • • • • • •
Pomet (izgubljena komedija), 1548., ispred Kneževa dvora Tirena (pastoralna drama u stihu), 1549., ispred Kneževa dvora, predstava prekinuta zbog nevremena Novela od Stanca (pokladna igra), 1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića Venere i Adon ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (rustikalno-mitološka drama u stihu), 1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Držića Dundo Maroje (komedija u prozi), 1551., vijećnica Kneževa dvora Džuho Kerpeta (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija, sačuvana u nevelikim fragmentima), 1554.(?), svadba Rafa Gučetića Skup (komedija u prozi), 1555.(?), svadba Saba Gajčina Grižula ili Plakir (rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu), 1556., svadba Vlaha Sorkočevića Tripče de Utolče (komedija u prozi), (?) Arkulin (komedija u prozi), (?) Pjerin (komedija sačuvana u fragmentima), (?), svadba Džona Miškinova Hekuba ( tragedija, adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe L. Dolcea) 1559.
Poezija • • • • • •
Pjesni U smrt od Fjore Martinove Šumičić Epithaphio Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić Tužba Ljubmira od komedije Tirene Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru
Neknjiževni spisi • • • •
Predstavka senatu Sijenske Republike Jedan rektorski dopis iz Siene Izjava u parnici braće Primovića Politička pisma
Ostala važnija djela: „Novela od Stanca“ i „Skup“ „Novela od Stanca“ kratka je i vedra jednočinka („Šala sa Stancem“, ime simbol: stanac-kamen – vrlo tvrd kamen), mala komedija pokladnoga (maskeratnog) karaktera u dvanaesteračkim stihovima. Šalu („novelu“) u karnevalskoj noći izvode obijesni i veseli dubrovački mladići („Smiješni su naši oci!“, čuje se odmah na početku – Držićeva tema mladosti i starosti) izvrgavajući smijehu i poruzi Stanca, seljaka sitnog trgovca s rijeke Pive (iz zaostaloga zaleđa u kamenjaru), zatucanog, naivnog i praznovjernog starca i strogoga muža koji se boji velikoga modernoga grada u kojem vladaju „asasini“. Ipak, svi žele mladost i veliku pamet, pa i on. Pristao je na igru i vilinski ples, poželio nemoguće. Ismijali su ga,
10
ošišali, uplašili. Odnijeli su mu sir i kozle, ali su mu ostavili novac – nije oštećen, ali je ipak skupo platio svoju naivnost i pohlepu, ljudsku želju za vječnom mladosti. Maškare-vile, likovi iz pastorale, donose mladost i razum (onima koji vjeruju u njih) plešući oko „vodice“ (izvor, simbol života, ovdje gradska renesansna fontana uz koju je Stanac prenoćio). Karnevalska noć doba je čuda, fantazije, nestašluka, igre. Igru, ne slučajno, vodi mladić Dživo – Ivan, asocijacija na čarolije Ivanjske noći. Držić suprotstavlja dva svijeta, dva mentaliteta, dva jezika: selo i grad, starost i mladost, konzervativno i suvremeno, „vlaški“, narodni, epski i urbani govor („Dobra kob, junače!“, Dživo u šali pozdravlja Stanca služeći se njegovim idiomom). Sudaraju se praznovjerje, zaostalost i superioran, oslobađajući humor, ozbiljnost i zaigranost (homo ludens, čovjek igre), ograničenost i sloboda. Renesansni utjecaj antike, rimskih saturnalija: ovo kratko djelo napisano je za pir, slavi rađanje, mladost, životnu radost, smijeh – na saturnalijskim su svečanostima „tjerali“ zimu u liku sijedoga starca kojemu bi ritualno odrezali bijelu kosu i bradu, okrutno ali realno – dolazi nova mladost. Likovi: starac Stanac i mladići Dživo, Vlaho, Miho, maškare „Skup“ je komedija za koju Držić kaže da je „sva ukradena iz njekog libra (knjige) starijeg neg je staros – iz Plauta“ (Plaut, rimski komediograf, 3,/2. st. pr. Kr.). Predgovor obiluje važnim podacima o kulturnom životu Dubrovnika 16. st., a komediju je izvodila Držićeva dramska družina Njarnjasi. Starac Skup („skup“: škrt) pronašao je „tezoro“ (blago), ćup sa zlatom, novcem, pa stalno živi u bolesnu strahu da ne ostane bez njega. Krajnje sumnjičav, paranoidan, ljuti mizantrop (čovjekomrzac), zaljubljen samo u svoje zlato, svima zagorčava život: kćeri Andrijani koju želi bez miraza udati za bogatoga starca Zlatoga Kuma, služavki Varivi, mladom Kamilu (nećaku Zlatoga Kuma) koji je u ljubavi s Andrijanom, ali im na putu stoji bolesna starčeva škrtost. Mladima je blago ljubav, starima je to novac („Amor nije amor, zlato je amor!“). Likovi dosjetljivih slugu, koji su izvor veselog i vedrog pučkog smijeha, svojim mladim gospodarima utiru put do sreće. Likovi: starac Skup, Andrijana, Kamilo, Variva, Gruba, Zlati Kum HRVATSKA RENESANSA Renesansa u Hrvatskoj javlja se krajem 15. stoljeća i traje cijelo 16. st. Razvija se u gradovima uz more: Dubrovniku, Splitu, Hvaru, Korčuli, Šibeniku, Zadru, i to zbog utjecaja Italije, ali i zbog toga što su oni bili pošteđeni turskih osvajanja (za razliku od unutrašnjosti Hrvatske). Najjače središte književnosti i umjetnosti bio je Dubrovnik koji je sačuvao samostalnost i slobodu. Razvijaju se tri osnovne teme: ljubav, domoljublje i aktualna društvena stvarnost. Književnost je na narodnom jeziku, ali on još nije normiran pa pisci pišu na idiomima svojih zavičaja. Zastupljene su gotovo sve književne vrste. EPIKA. U sustavu oblika ep zauzima najviše mjesto. Obrađuje religiozno-biblijske teme (Marulić, Judita) i povijesne teme (Brne Karnarutić, Vazetje Sigeta grada). Ep ima jasnu fabulu, brojni su opisi junaka i junakinja, ukrašen je brojnim figurama i ima jedinstven stih: dvostruko rimovani dvanaesterac. Uzor je Vergilijeva Eneida, ali i srednjovjekovne alegorijske epske vrste (Mavro Vetranović, Piligrin; Juraj Baraković, Vila Slovinka). Osim tradicionalnih epskih vrsta, pojavljuju se i nove vrste, npr. putopisni spjev (i poslanica i pastirska ekloga) Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje. Posebno mjesto u narativnoj (pripovjednoj) renesansnoj književnosti ima pastoralno-idilični i alegorijski roman Petra Zoranića Planine.
11
LIRIKA. Prvi značajni svjetovni pjesnici javljaju se u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) i pišu ljubavnu petrarkističku liriku: slave žensku ljepotu, pate zbog neuzvraćene ljubavi, ali nadahnjuju se i usmenim narodnim stvaralaštvom. Izražavaju se dvostruko rimovanim dvanaestercem i osmercem (stihom narodne lirske pjesme). Prvi je sačuvani dokument takve izrazito svjetovne lirike dubrovački lirski kanconijer Ranjinin zbornik (Zbornik Nikše Ranjine) u kojem su sačuvane pjesme prvog naraštaja petrarkističkih pjesnika. Krajem 16. st. dubrovačka se i dalmatinska lirika obogaćuje novim temama i novim umjetničkim rješenjima, varirajući petrarkističke postupke i unoseći folklorne elemente. Javlja se i anakreontska lirika koja slavi senzualnu ljubav i ovozemaljske užitke (vinske i dr.). Obnovljena je i antička pastirsko-idilična lirika koja veliča život u prirodi i utopijski san o sreći i blaženu životu. Bila je popularna i satirična poezija. Kao i u talijanskoj, i u hrvatskoj se književnosti njeguje pokladna lirika, lirika vezana za doba karnevala. Bile su to šaljive i raspojasane pjesme namijenjene zabavi puka čiji su autori bili iz redova građanskog i obrtničkog staleža. Pokladnoj poeziji pripadaju i maskerate, pjesme uobličene tako kao da ih govori neka profesija, pripadnik nekog naroda, proročica ili gatalica, to jest neka maska, a ne lirski subjekt (Jeđupka Mikše Pelegrinovića). Osim svjetovnih tema, brojne si u religiozne vrste: pjesme Isusu, Bogorodici, vjerskopoučni epigrami, prepjevi psalama, pjesme s teološkim temama, moralno-poučne vrste. Često se religioznost preplitala s refleksivnim vrstama (Marko Marulić, Mavro Vetranović). DRAMA. Najčešće vrste nastaju po uzoru na antiku: to su komedija i tragedija. Hrvatska renesansna komedija od antike (Rim: Plaut, Terencije) preuzima strukturu, likove – tipove, ali uvodi i brojne inovacije. Takva vrsta, učena ili eruditska komedija, njegovala se osobito u Dubrovniku, a glavni su joj predstavnici Nikola Nalješković i Marin Držić (Skup, Dundo Maroje, Tripče de Utolče, Arkulin). Obnavlja se i tragedija po uzoru na antičku. Brojni su prijevodi – prerade klasičnih djela (Držićeva Hekuba prema Euripidu). Tada se rodila u drama u suvremenom smislu – to je Robinja Hanibala Lucića, prva hrvatska svjetovna drama. Pastirsko-idilični svjetovi pojavljuju se u kraćim oblicima tzv. pastirske ekloge (prva pastorala: Džore Držić, Radmio i Ljubmir) i u razvedenim pastoralnim dramama, pastoralnim igrama (N. Nalješković; Zlatarićev prijevod Tassove pastorale Aminta s naslovom Ljubmir). Marin Držić u svojim pastoralama (Tirena, Venere i Adon, Grižula) prepleće elemente pastoralne idile s elementima seljačke lakrdije. Vrhunsko je djelo hrvatske komediografije Držićeva pokladna, pirna komedijica Novela od Stanca. Srednjovjekovnoga je podrijetla dramska vrsta farsa, bliska lakrdiji, koja prikazuje banalnosti građanskoga života na komičan i smiješan način (N. Nalješković). Na srednjovjekovne se oblike nastavljaju i crkvena prikazanja, mahom s religioznobiblijskom tematikom (M. Vetranović, Uskrsnuće Isukrstovo, Od poroda Jezusova, Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo). Mavro Vetranović piše još i biblijsku dramu (Suzana čista) i mitološke drame (Orfeo, Dijana).
12
