Krščanstvo – putovanje od činjenica do izmišljotina

Kršćanstvo –

putovanje od činjenica do izmišljotina

Hazreti Mirza Tahir Ahmad

Kršćanstvo – putovanje od činjenica do izmišljotina Bosanski prijevod Christianity: A Journey from Facts to Fiction Bosnian translation Hazreti Mirza Tahir Ahmad Prijevod / Translation: Fahrija Avdić Pregled teksta / Text review: Wasim Ahmad Prvo izdanje / First edition January 2014 © ISLAM INTERNATIONAL PUBLICATION LIMITED Prvi put objavljeno u Velikoj Britaniji 1994. Izdavač / Published by: Verlag der Islam Genfer str. 11, 60437 Frankfurt am Main, Germany

ISBN: 978-3-932244-88-9 Ovu knjigu možete dobiti na sljedećoj adresi: Available from the following: Mesdžid Baitul-Islam Ahmadija muslimanski džemat Tuzlanska 1b, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel/Fax.: 00387-33-612612 www.ahmadija.ba, www.alislam.org e-mail: [email protected] Nijedan dio ove knjige ne može biti ponovno načinjen u bilo kojoj formi bez prethodne dozvole izdavača, osim za navode kratkih dijelova u kritici.

SADRŽAJ O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ix Predgovor sadašnjem izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . xi Bilješka izdavača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . xv Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 1. Sinovski odnos Isaa (Isusa Krista) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 Naučne osnove roditeljstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Je li doslovno ‘Božiji sin’ moguć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Dvospolnost (Hermafroditizam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Partenogenetika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 Šta su čuda? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Isus – ‘Božiji sin’? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 2. Grijeh i iskupljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Iskupljenje čovječanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Grijeh Adema i Have (Adama i Eve) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Ljudsko stradanje se nastavlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Naslijeđeni grijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Prenošenje grijeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Kazna se i dalje odmjerava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Pravda i oprost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Nije moguće iskupljenje kroz Isaa (Isusa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Nerado žrtvovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Ko je bio žrtvovan? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Dilema Isaa (Isusa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Je li Bog Otac također patio? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Kazna Vatre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Žrtvovanje i duhovno blaženstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Značenje smrti u odnosu na Isaa (Isusa Krista) . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Ograničena patnja za bezgraničnog ‘sina’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Šta je iskupljenje promijenilo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52

3. Uloga Svetog duha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Uloga Svetog duha i stvaranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Zagonetka ili paradoks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 4. Raspeće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Znak Junuza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Isaovo (Isusovo) obećanje Kući Israila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Događaji raspeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 5. Oživljavanje ili uskrsnuće? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Zajedljiv (uvredljiv) jezik protiv svetih ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Uzdizanje (uspinjanje) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Šta se dogodilo Isaovom (Isusovom) tijelu? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Stajalište Ahmadi muslimana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Slučajevi preživljavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 6. Trojstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Međusoban odnos unutar Trojstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Različita stanja ili aspekti jedne jedine osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Različite osobe dijele besmrtnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Različite osobe sa očito drugačijim karakteristikama . . . . . . . . . . . 102 Različite osobe sa identičnim i jednakim karakterima . . . . . . . . . 106 7. Evolucija kršćanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prvi sljedbenici Isaa (Isusa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uloga svetog Pavla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Stvarnost Isaa (Isusa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neprekidnost religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vrhunac religijskog razvoja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

109 109 112 113 115 117

8. Kršćanstvo danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kršćanstvo i kolonijalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ponovni dolazak Isaa (Isusa Krista) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obećani Mesija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

119 120 123 128

Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Dodatak I . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Dodatak II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

O AUTORU Hazreti Mirza Tahir Ahmad, r.h. (1928–2003), Božiji čovjek, razgovijetan glas ovog doba, veliki govornik, doboko znanstveni učenjak neobične inteligencije, plodan i svestran pisac, revnostan student uporednih religija kojeg je voljelo i predano slijedilo kao svog Imama – duhovnog poglavara, nekoliko miliona Ahmadi muslimana širom svijeta. On je bio četvrti nasljednik hazreti Mirze Ghulam Ahmada (Obećanog Mesije i Mehdija, a.s.) za koju uzvišenu službu je, kao Halifatul Mesih bio izabran 1982. Poslije proglašenja anti-Ahmadija uredbe 26. aprila 1984. od strane generala Zia ul Haka on je morao napustiti svoju voljenu zemlju Pakistan, i iseliti se u Englesku gdje je osnovao Muslimansku televiziju Ahmadija (MTA) koja prenosi programe 24 sata dnevno na sve četiri strane svijeta. Pored toga što je bio vjerski vođa, bio je homeopata – liječnik svjetske slave, visoko nadaren poeta i sportista. Školovao se u Kadianu, Indija, i kasnije na Vladinom koledžu, Lahore, Pakistan; nakon što je s odlikovanjem završio fakultet Džamija Ahmadija u Rabvi, Pakistan, stekao je počasnu diplomu iz arapskog sa Pundžabi univerziteta, Lahore. Od 1955. do 1957, studirao je na Školi orijentalnih i afričkih studija, Univerziteta u Londonu. Imao je od Boga nadahnuto i vrlo duboko vjersko znanje o Časnom Kur’anu kojeg je preveo na urdu jezik. Također je djelimično ponovno pregledao i dodao neka objašnjenja, IX

bilješke engleskom prijevodu Časnog Kur’ana od hazreti maulvi Sher Alija, r.a. Objava, razum, znanje i istina je njegovo najveće djelo. Iako nije imao formalnog obrazovanja iz filozofije i nauke, posjedovao je filozofski sklon um i s velikom oštroumnošću i lahkoćom se dotakao najtežih i najmutnijih teološko-filozofskih pitanja i njegov intelektualni pristup uvijek je bio razuman i naučni. Za nestručnjaka, on je imao iznenađujuće duboko znanje o nauci, pogotovu životnoj nauci koja ga je najviše privlačila i također je imao duboko znanje o ljudskoj psihologiji. Bio je analitičkog uma visoke inteligencije – intelekt koji je svijetlio briljantnošću, u stanju da s lahkoćom riješi najzamršenije probleme, ostavljajući svoje slušaoce i čitaoce očarane.

X

PREDGOVOR SADAŠNJEM IZDANJU Knjiga Kršćanstvo – putovanje od činjenica do izmišljotina od hazreti Mirze Tahir Ahmada (1928–2003), Halifatul Mesih IV, prvo je objavljena u VB 1994, izdavač: Islam International Publication Limited, i sada je ovo ponovno izdanje. Knjiga je kritički prikaz temeljnih stubova kršćanstva, ili ako to stavimo u modernu filozofsku terminologiju – ovdje slobodno upotrijebljenu – to je razgradnja mita kršćanstva. Ovaj kritički prikaz ili razgradnja bazirana je na snažnim, besprijekornim i nepogrešivim logičnim dokazima da rastavi ovaj mit tako da njegovo cijelo tkanje bude raspredeno na samo manje od dvije stotine stranica. Na samom početku autor u svom predgovoru kaže: „Ja sam odabrao da se latim ovog predmeta samo sa logične tačke gledišta. Vjerujem da je to jedina podloga, zajednička svima, koja se može upotrijebiti za plodonosan konstruktivan dijalog. Inače, bilo koja diskusija na bazi onoga što pojedinačne knjige predstavljaju, skupa sa svojim raznim interpretacijama, vodilo bi zapletu suprotnosti iz kojih bi se bilo teško oteti.“ Kad autor upotrebljava biblijsku, naučnu i historijsku evidenciju u kontekstu svog izlaganja, on to koristi samo da razvije svoje logične argumente koji su njegova glavna uporišta. Kako je logika njegova jaka strana, neće se naći ni jedan nepristran čitalac, kršćanin ili nekršćanin, koji je u stanju oprijeti se njegovoj logici. Međutim, kad autor odbacuje mit kršćanstva on – Bože sačuvaj – ne misli da bude neuljudan prema Isau (Isusu), a.s., ili da XI

opovrgne kršćanstvo shvaćeno kao istinska učenja i primjere Isaa (Isusa Krista), a.s. On kaže: „Moram istaći, međutim, da ja nemam namjeru ni na koji način biti neuljudan prema kršćanima ili osobi Isaa (Isusa), a.s. Temeljni princip moje vjere kao muslimana jeste da vjerujem u istinitost Isaa (Isusa), a.s., i da ga prihvatim kao posebnog i poštovanog Božijeg Vjerovjesnika, a.s., koji je imao jedinstven položaj među poslanicima Israila. Moj cilj nije da stvorim raskol između kršćana i Isaa (Isusa Krista), a.s. Naprotiv, ja želim da pomognem kršćanima da dođu bliže stvarnosti Isaa (Isusa), a.s., i udalje se od mita stvorenog oko njega.“ Kršćanski mit, prema autoru, doveo je do moralnog propadanja kršćana i pomogao u unapređivanju zapadnog imperijalizma. On je, također, bio zapreka u napretku znanja, pogotovu naučnog koji je bio moguć samo kad su odbili da slijede ovaj mit, sa nesretnim posljedicama okretanja mnogih kršćanskih učenjaka, naučnika i drugih intelektualaca u ateizam – zapravo on je (ovaj mit) Evropu preokrenuo u rasplodno tlo ateizma. Stavljajući ustranu ovaj mit i okrećući se činjenicama, nalazimo da je Isa (Isus), a.s., bio čovjek, i ništa više nego čovjek, i veliki Božiji poslanik. „Njegova stvarna veličina leži u činjenici da je pretekao i pobijedio sile mraka koje su se bile urotile da ga nadvladaju, premda je bio ljudsko biće i ništa više do ljudsko biće. Ta pobjeda Isaa (Isusa), a.s., jeste nešto što s ponosom trebaju dijeliti sva djeca Adema, a.s. On je svojim primjerom poučavao ljude ustrajnosti nasuprot izuzetne patnje i bola; ne predati se nego ostati čvrst uprkos izuzetnoj kušnji – bilo je najplemenitije dostignuće Isaa (Isusa), a.s. Njegov život patnje i bola (ne njegova zamišljena smrt na križu koju je podnosio tri dana i tri noći u Džehennemu) jeste to što je iskupilo ljude.“ On nije dobrovoljno prihvatio smrt; on je smrt pobijedio. Ja vjerujem da ovu knjigu treba pročitati od korica do korica. Glavna tema knjige – kritički pogled kršćanskih načela kao što XII

su: božanstvo Isaa (Isusa), a.s., njegovo ‘uzdizanje’ i ‘spuštanje’ itd. – obuhvaćeno je u prvih šest poglavlja. Sedmo poglavlje prati historiju evolucije kršćanstva. Zadnje poglavlje – Kršćanstvo danas – važno je samo za sebe i ne smije se preskočiti. Njegove dvije teme su: (1) Odnos kršćanstva i Zapada i (2) predskazanje o drugom dolasku Isaa (Isusa), a.s., koje se ispunilo dolaskom Obećanog Mesije, hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s. Analizirajući odnos kršćanstva i Zapada, autor pravi vrlo važno opažanje i kaže: „Iz naprijed navedenog bi trebalo biti očito da je kršćanstvo o kojem mi govorimo vrlo daleko od kršćanstva Isaa (Isusa Krista), a.s. Razmišljati o zapadnoj kulturi kao kršćanstvu je očita greška. Pripisati Isau (Isusu), a.s., sadašnju formu kršćanstva, u njegovim raznim sferama, zaista je uvreda prema njemu. Naravno, u svakom pravilu ima izuzetaka... Tako postoji mali broj pojedinačnih ostrva nade i života u kršćanskom svijetu gdje kršćani istinito prakticiraju iskrenost, ljubav i žrtvovanje. Postoje ostrva nade oko kojih bjesne okeani nemorala koji polahko i postepeno izjedaju i na koncu prisvajaju sve više uglova ovih ostrva. Da kršćanski svijet nije bio ukrašen takvim sjajnim primjerima kršćanstva prakticiranog u duhu Isaa (Isusa Krista), a.s., koliko god malo i rijetko, potpuni mrak bi obavio zapadni horizont. Bez kršćanstva nema svjetla u zapadnoj civilizaciji, ali jao, to svjetlo također brzo blijedi. Neophodno je za kršćanski svijet da se vrati stvarnosti Isaa (Isusa Krista), a.s., i da se izliječi od svog rastavljenog identiteta i urođenog licemjerstva.“ U kratkom prikazu teme dolaska prvog Mesije – Isaa (Isusa Krista), a.s. – i njegovog drugog dolaska u osobi hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., autor kaže: „Ovdje je slučaj Mesije koji je bio historijska činjenica, a ne proizvod izmišljotine, i ovdje je ponovo slučaj Mesije čiji je ponovni dolazak toliko stvaran kao što je bio njegov prvi dolazak kao od Boga određenog vođe. Potpuno je na ljudima ovog doba da izaberu da žive trajno u XIII

svijetu bajki i izmišljotina... ili da prihvate teške stvarnosti ovog života.“ Mi, kao muslimani, vjerujemo u Isaa (Isusa Krista), a.s., duboko volimo i imamo najveće poštovanje prema ovom plemenitom Allahovom poslaniku. I kao Ahmadi muslimani mi vjerujemo u njegov drugi dolazak koji se ispunio u osobi hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., Obećanog Mesije i Mehdija. I mi pozivamo cijeli svijet Isau (Isusu), a.s., Allahovom poslaniku. Mi pozivamo cijeli svijet Časnom poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., posljednjem i najvećem Allahovom poslaniku, o čijem je dolasku Isa (Isus), a.s., lično predskazao, kao i drugi poslanici. I mi pozivamo cijeli svijet hazreti Mirzi Ghulam Ahmadu, a.s., Obećanom Mesiji i Mehdiju koji je bio istinski sluga Časnog Poslanika, s.a.v.s., koji je bio uzdignut od Allaha po ugledu na Isaa (Isusa), a.s., i koji je od Allaha poslan da dovrši misiju Časnog Poslanika, s.a.v.s. – misiju oživljavanja islama i njegove konačne pobjede nad svim drugim vjerama. Da Allah uputi i blagoslovi sve. Mirza Anas Ahmad M. A. M. Litt. (OXON) Wakilul Isha’at Rabva Pakistan

XIV

BILJEŠKA IZDAVAČA Drago nam je da objavimo četvrto izdanje knjige Kršćanstvo – putovanje od činjenica do izmišljotina hazreti Mirze Tahir Ahmada, r.h., koja je prvi put objavljena 1994. Molimo vas da primite na znanje da su svi navodi iz Biblije, osim jednog na strani 125, uzeti iz hrvatskog prijevoda Biblije (Stvarnost, Zagreb, 1969). Iza imena Muhammeda, s.a.v.s., Časnog poslanika islama, slijedi simbol s.a.v.s., što je skraćenica za Sallallahu Aleihi Vesellem (da Allahov mir i blagoslovi budu na njemu). Iza imena drugih poslanika slijedi simbol a.s., što je skraćenica za Aleihisselam/ Aleihimusselam (neka je mir na njemu). Stvarni pozdravi općenito nisu u cijelosti napisani ali se unatoč tome trebaju uzeti kao da su u svakom slučaju ponovljeni u cijelosti. Simbol r.a. upotrijebljen je uz ime ashaba Časnog Poslanika, s.a.v.s., i ashaba Obećanog Mesije, a.s. Ovaj simbol znači Radiallahu anhu/anha/anhum (da Allah bude zadovoljan s njim/s njom/s njima). Simbol r.h. znači Rahimahullahu Ta’ala (da Allahov blagoslov bude na njemu). Simbol a.t. znači Ajjadahullahu Ta’ala (da mu Allah, Svemogući pomogne). U prepisivanju arapskih riječi mi smo slijedili sistem posvojen od Kraljevskog azijskog društva (Royal Asiatic Society). Mi nismo prepisali arapske riječi koje su postale dio našeg jezika, naprimjer: islam, Mehdi, Kur’an, Hidžra, ramazan, hadis, ulema, ummet, sunnet, kafir itd. XV

KRŠĆANSTVO – PUTOVANJE OD ČINJENICA DO IZMIŠLJOTINA

UVOD Ličnost Isaa (Isusa Krista), a.s., od životne je važnosti za suvremeni svijet. Njegova važnost nije ograničena samo na kršćanski svijet, nego se također proširuje i na druge glavne religije kao što su pogotovu judaizam i islam. Ako bi se ove snažne religije ujedinile u zajedničkom općem razumijevanju o prirodi ličnosti Isaa (Isusa), a.s., njegovom prvom kao i drugom obećanom dolasku, onda bi takvo razumijevanje vodilo rješavanju mnogih problema s kojima se čovječanstvo danas suočava. Nažalost, čak i osnovne činjenice o životu Isusa, o njegovom cilju, ideologiji i ličnosti potpuno su pogrešno shvaćene. U svom shvatanju ovih aspekata ove religije su tako oštro u sukobu jedna s drugom da surovo nadmetanje među njima postaje neizbježno. Kad pogledamo na činjenice raspeća i razmislimo o tome šta se desilo i zašto se desilo, kao i o iskupljenju i filozofiji koja se na to odnosi, nalazimo proturječne odgovore iz raznih ranijih izvora. Ja sam odabrao da ovo pitanje obradim samo sa logične tačke gledišta. Vjerujem da je to jedino stajalište, zajedničko svima, koje se može upotrijebiti za plodan konstruktivni dijalog. Inače, bilo kakva diskusija na osnovama onoga što pojedinačne skripte predstavljaju, skupa sa svojim različitim interpretacijama, vodila bi zamršenim dugačkim raspravama iz kojih bi se bilo teško izvući. Već je prošlo dvije hiljade godina, pa ipak, bazirajući se samo na skripte, do sada nije postignuto nikakvo rješenje koje bi bilo jednako prihvatljivo svima. Osnovni dio problema je što je upravo vjerodostojnost određenih biblijskih tvrdnji više složena njihovim brojnim različitim objašnjenjima. Također, ogromne 1

komplikacije se rađaju iz postepenog rasta suprotstavljenih razumijevanja koja se vrte oko historijske ličnosti, Isaa (Isusa), a.s. Gledanje iz historijske perspektive općenito teži da bude zamagljeno i prikriveno. Po svakom standardu, period od dva milenija nije obična prepreka u shvatanju tako dalekih događaja kao što su oni u vrijeme Isaa (Isusa), a.s. Ljudska logika i razum, potpomognuti dalje procvatom naučnog znanja, nemaju ni vjere, ni boje, ni religije. Oni jednako pripadaju svim narodima i religijama. Logika, i samo logika, može nam omogućiti osnove za saglasnost. Ja ću nastojati ispitati ovaj problem sa raznih tački gledišta. Prvo, dozvolite mi da počnem s kršćanstvom i da ga gledam kako ga kršćani vide i da ga onda kritički analiziram pod lupom razuma. Moram istaći, međutim, da ni na koji način ne namjeravam poniziti kršćane ili ličnost Isaa (Isusa Krista), a.s. Za mene, kao muslimana, temeljni stub vjere je da vjerujem u istinitost Isaa (Isusa Krista), a.s., i da ga prihvatim kao posebnog i počašćenog Božijeg vjerovjesnika koji je imao jedinstven položaj među poslanicima Israila. No, gdje istina zahtijeva, u savršenoj i potpunoj nepristrasnosti prema logici, zdravom razumu i ljudskom razumijevanju, ne možemo a da ponovno ne preispitamo svoje poglede na kršćanstvo. Moj cilj nije da stavim klin raskola između kršćanstva i Isaa (Isusa Krista), a.s. Naprotiv, ja želim da pomognem kršćanima da se približe stvarnosti Isaa (Isusa Krista), a.s., i da se udalje od mita stvorenog oko njega. Vrijeme može iskriviti stvarnost u mitove i legende. Utjecaj takvih legendi samo služi da čovjeka udalji od stvarnosti života. Kao rezultat, vjera postaje izmišljena i nestvarna, dok istinska vjera ima svoje korijene u zbiljama i činjenicama historije, i vrlo je stvarna i dovoljno moćna da proizvede značajne promjene u ljudskom društvu. U nastojanju da razumijemo istinsku vjeru i učenja Isaa (Isusa), a.s., neophodno je da razlučimo činjenicu od izmišljotine i istinu 2


od mitova. Krajnji cilj ovoga je traganje za istinom. Nadam se da ćete imati strpljenja sa mnom i razumjeti da nemam namjeru da povrijedim bilo čija vjerovanja ili osjećanja. Neophodan je kritički pristup ovome, da svijet kršćanstva spasimo od nesretnog moralnog propadanja – puta s kojeg je tako teško naći povratak. Prema mojim analizama suvremena omladina brzo gubi svoju vjeru u Boga. Bilo je vrijeme kad su se naučnici počeli udaljavati od Boga zato što su mislili da jevrejskokršćansko razumijevanje prirode, kako je oslikano u Starom i Novom zavjetu, nije stvarno. Razumijevanje svijeta i nebeskih tijela, i onog što leži izvan, kako je tumačeno iz proučavanja Biblije, izgleda daleko od stvarnosti naučnih otkrića iznesenih na svjetlo dana na početku renesanse. Prividna razlika između njih nastavila je rasti kako je nauka napredovala i kako je čovjekovo razumijevanje prirode doživjelo revolucionarnu promjenu. Ovo je, pored ostalih faktora, među znanstvenim frakcijama društva uzrokovalo početak smrtonosne naklonosti prema nevjerovanju u Boga. Kasnije, kako se obrazovanje širilo nadugo i naširoko, veliki univerziteti i sjedišta stjecanja znanja preokrenuli su se u kolijevke ateizma. Dilema jevrejsko-kršćanskog razumijevanja svemira bila je da je tamo prevladala oprečnost između Božije Riječi i Božijeg djela. Argument protiv vjerovanja u Boga je zauzeo ovaj stav: ako je Bog Stvaralac svemira i svega što mu pripada, i ako je On Planer i Održavalac zakona prirode, kako su ih otkrili istraživački ljudski umovi, kako onda On Sam može biti potpuno nesvjestan ovih stvarnosti? Kad proučavamo biblijsko iznošenje o tome kako su nebo i Zemlja stvoreni i kako je čovjek uobličen od prašine i kako je Hava (Eva) stvorena od Ademovog rebra itd. (dva primjera od mnoštva zagonetnih netačnosti između riječi i djela Božijeg), čovjek je zapanjen i začuđen nad očevidnim oprečnostima između nastanka života na Zemlji i biblijskog tumačenja kakvo je dato u Genezi. 3

Takve nedosljednosti primorale su Crkvu da u to vrijeme zauzme okrutno stajalište kad je imala nespornu političku vlast. Jedan poznati primjer je o sukobu između Crkve i Galileja. Kad je Galilej (1564–1642) objavio svoje pronalaske o Sunčevom sistemu, to je razbjesnilo Crkvu zato što su njegovi pronalasci bili protiv shvatanja Crkve o Sunčevom sistemu. Pod strašnim prijetnjama i prisilom on je morao javno opozvati svoja naučna otkrića, inače bi umro mučenjem. Unatoč tome, do kraja života je držan u kućnom pritvoru. Tek poslije dugog razmišljanja koje je trajalo dvanaest godina, Crkva je 1992. po odluci odbora kojeg je imenovao Papa Džon Paul II odlučila da povuče presudu donesenu protiv Galileja. Na početku utjecaj ovih oprečnosti nije prodro niti se uvukao u sve nivoe društva i za neko vrijeme je ostao ograničen na uski krug intelektualaca. No, širenjem svjetla svjetovnog znanja, takozvano ‘svjetlo vjerskih vjerovanja’ postepeno je nestalo u relativni mrak. U ranom periodu renesanse (15. stoljeće) aktivnosti naučnika općenito su ostale ograničene unutar vlastitih prosvijetljenih krugova. Širi kontakt između njih i opće javnosti, čemu smo svjedoci danas, nije bio utemeljen. Tako njihov ateizam nije mnogo utjecao na društvo u cjelini. Međutim, kad je opće obrazovanje učinjeno dostupnim omladini naprednih nacija, stvari su se počele brzo mijenjati u pogrešnom pravcu za religiju. Slijedilo je doba filozofije i racionalizma. Skupa sa naukama počele su se množiti nove društvene i psihološke filozofije, pogotovu u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Kako su se nove materijalističke filozofije pomiješale sa svjetovnim razvojem i mišlju, uništile su sami temelj religije, to jest vjerovanja u Boga. Čovjekovo vjerovanje u Boga je uvijek upravljalo moralom i čuvalo ga. Ako je ovo vjerovanje slabo i nepotpuno ili u njemu postoji nešto pogrešno, onda to do nekog stepena utječe na moralnost. Ako je, naprimjer, vjerovanje u Boga u sukobu sa 4


svjetovnim razumijevanjem prirode i diktatima zdravog razuma, onda polahko i stalno dalje propada kvalitet vjere ljudi u Boga uz odgovarajuće negativno djelovanje na njihov moral. Društvo je onda radi svih praktičnih svrha preokrenuto u ateističko, koliko god pojedinci možda ostali vjernici i vjerovali u Boga. Nije teško odrediti ovu stvar i ustanoviti kvalitet vjere u Boga nekog društva. Što je vjerovanje slabije ili nepotpunije, to njegov utjecaj na moralno vladanje ljudi postaje slabiji. Kad god se ova dva interesa sukobljavaju, vjerovanje u Boga će uzmaknuti nemoralnim porivima. Primjenom ovog kriterija na bilo koje religijsko društvo bilo gdje u svijetu možemo uvijek izvući ispravne i pouzdane zaključke. Stavljanjem takozvanih vjernika kršćanskog društva na ispit možemo jednostavno pitati da li kršćanske vrijednosti preovladavaju u tom društvu ili ne. Da li oni, naprimjer, postupaju prema svojim komšijama onako kako Deset zapovijedi traže od njih? Da li oni u vrijeme nacionalnih kriza u situacijama rata itd. primjenjuju kršćanske principe prema svojim neprijateljima? Da li nevine žrtve agresije i napada nude drugi obraz kad budu ošamarene u jedan? Pitanje je koliko čovjekovo vladanje u životu prikazuje sliku njegovog vjerovanja. Ako ne prikazuje, ovo je upravo ono što smo smatrali argumentom da se vjerovanje u Boga sukobljava sa ljudskim porivima i zahtjevima. Ako je vjerovanje u Boga najjače i ljudski porivi i želje budu žrtvovani na žrtveniku tog vjerovanja, onda osoba može uistinu reći da je to vjerovanje, kakva god je njegova priroda, barem pravo, iskreno i snažno. Posmatranje svijeta kršćanstva kakvo je danas i primjenjivanje ovog testa na prosuđivanje kvaliteta vjerovanja u Boga postaje vrlo jadno i razočaravajuće iskustvo. Ono što se općenito vidi je otvorena buna protiv vjerovanja u Boga i ponekad pasivno protivljenje koje nije prevedeno u otvoreno negiranje. Oprečnost između vjerovanja u Boga i praksi pojedinaca jeste to 5

što čovjeku daje prividnost da je to religijsko društvo vjernika, dok je istina posve drugačija. Isto vrijedi, u velikoj mjeri, i za druga religijska društva. No, u svakom slučaju, nije uvijek isti uzrok koji proizvodi sličan rezultat. Primjer svakog društva treba obrađivati na stvarnim vrijednostima tog društva. Zato iskreno, nepristrano, staloženo i analitičko ispitivanje prirode ovih oprečnosti između vjerovanja ljudi i njihovih praksi stječe takvu važnost. Važno je reći kako je ponekad vjerovanje samo po sebi iskrivljeno i neprirodno. Naprimjer, neki dijelovi učenja Talmuda o džentiles (kršćanima) i hindu učenja o Manu samarti u vezi sa nedodirljivim su takva da za ova društva postaje blagodat da ih ne praktikuju. Ponekad je vjerovanje u sebi dobro i bilo bi korisno ako bi se praktikovalo, ali ljudi postanu iskvareni i vjerovanje biva napušteno kao isuviše teško i zahtjevno da bi bilo uzeto ozbiljno. Vraćajući se pitanju kršćanstva, mi iznosimo da se kršćanska vjerovanja u svojim temeljima sukobljavaju sa stvarnostima prirode i ne odgovaraju ljudskim očekivanjima baziranim na racionalnosti i zdravom razumu. S ovom perspektivom bilo je prirodno za kršćane da se postepeno udalje od toga, da svoja vjerovanja uzmu ozbiljno, i da dopuste da ova vjerovanja oblikuju njihove živote. 1. Sinovski odnos Isaa (Isusa Krista) Odnos Otac – ‘sin’ između Boga i Isaa (Isusa Krista), a.s., glavno je vjerovanje u kršćanstvu. Hajde da prvo pokušamo razumjeti doslovno značenje riječi sin. Kad se koncentrišemo na doslovno značenje riječi sin prema riječi otac, počinju da se pojavljuju stvari koje nas prisiljavaju da ponovno ispitamo svoje mišljenje o Isusovom ‘sinovstvu’. Šta je ‘sin’? U toku perioda kad se nauka još nije razvila i otkrila kako je dijete rođeno, na ovo pitanje 6


se moglo odgovoriti samo površno. Stari narod je mislio da je posve moguće za Boga da kroz ljudsko rađanje ima ‘sina’. Ovo vjerovanje je prevladavalo u skoro svim paganskim društvima u raznim dijelovima svijeta. Grčka mitologija obiluje takvim pričama i hindu mitologija uopće ne zaostaje za tim, jer nikada zapravo ljudskim zaključivanjem nije ozbiljno osporavano da takozvani bogovi imaju sinove i kćeri, koliko žele. No, sada se nauka razvila do stepena gdje je proces rađanja čovjeka opisan detaljnije nego ikada prije. Ovo pitanje je postalo vrlo komplikovano i oni koji još vjeruju da se doslovno Bogu mogu roditi ‘sinovi’ i ‘kćeri’ moraju riješiti vrlo ozbiljne probleme i odgovoriti na neka vrlo teška pitanja. Naučne osnove roditeljstva Prije svega, dozvolite mi da vas podsjetim da majka i otac jednako učestvuju u donošenju djeteta. Ćelije ljudskog bića sadrže 46 hromozoma koji nose gene ili oznake karaktera života. Jajna ćelija majke posjeduje 23 hromozoma. Ovo je polovina od ukupno 46 hromozoma koji se nalaze kod svakog muškarca i žene. Kad je jaje žene spremno i na raspolaganju za oplodnju, druga polovina hromozoma koja nedostaje omogućena je spermom muškarca, koja ulazi i oplođava je. Ovo je Božiji plan; inače, broj hromozoma bi se počeo umnožavati svakom generacijom. Kao rezultat ovog duplanja druga generacija bi imala 92 hromozoma; ljudi bi uskoro bili pretvoreni u gorostase i cijeli proces rasta bi pobjesnio. Bog je tako savršeno planirao i izmislio fenomen preživljavanja vrsta da na plodnim stepenima obnovljivih ćelija hromozomi bivaju prepolovljeni u broju. Majčino sjeme sadrži 23 hromozoma, a tako i očeva sperma. Tako možemo razumno očekivati da polovina gena koji nose karakter djeteta bivaju osigurani od ženskog, a polovina od muškog partnera. Ovo je značenje doslovnog sina. Ne postoji druga definicija doslovnog 7

sina koja se može pripisati bilo kojem ljudskom rođenju. Postoje različitosti u metodologiji postupka, ali nema izuzetaka u ovim pravilima i principima koji su upravo objašnjeni. Koncentrišući pažnju na rođenje Isaa (Isusa), a.s., hajde da izgradimo detaljan sažetak o tome šta se moglo dogoditi u njegovom slučaju. Prva mogućnost koja se naučno može razmatrati je da je neoplođeno Merjemino sjeme omogućilo 23 hromozoma, kao što majke sudjeluju u oblikovanju zametka. Kad je to tako, postavlja se pitanje o tome kako je ovo sjeme bilo oplođeno i odakle je došao ostatak neophodnih hromozoma. Nemoguće je pretpostavljati da su Isaove (Isusove) ćelije imale samo 23 hromozoma. Ni jedno ljudsko biće ne može biti rođeno živo čak sa 45 hromozoma. Čak i ako bude lišeno jednog jedinog hromozoma od 46 neophodnih za stvaranje normalnih ljudskih bića, rezultat bi bio nešto zbrkano, ako bi uopće išta i bilo. Naučno postavljeno, Merjema sama nije mogla omogućiti 46 hromozoma; 23 je moralo doći odnekle drugo. Ako je Bog Otac, onda to predstavlja nekoliko mogućnosti. Jedna je da je Bog također imao isti broj hromozoma koji ljudi imaju, u kom slučaju bi oni morali biti nekako preneseni u maternicu Merjeme. To je nevjerovatno i neprihvatljivo; ako Bog ima hromozome ljudskih bića, On više ne ostaje Bog. Tako će posljedica vjerovanja u Isaa (Isusa), a.s., kao doslovnog ‘sina Božijeg’ čak i božanstvo Oca staviti u pitanje. Druga mogućnost je da je Bog stvorio dodatne hromozome kao natprirodno čudo stvaranja. Drugim riječima, oni ustvari nisu pripadali osobi Boga, nego su bili čudesno stvoreni. Ovo bi nas samo po sebi odvelo odbacivanju Isaovog (Isusovog), a.s., odnosa prema Bogu kao odnosa djeteta prema ocu, i kao rezultat dovelo do općeprihvatljivog odnosa svemira prema Bogu, to jest odnosa svakog stvorenog bića prema svom Stvaraocu.

8


Je li moguć doslovan ‘sin’ Boga? Očito je, zato, da doslovni sinovski odnos s Bogom nije moguć zato što pravi sin mora imati pola hromozoma svog oca, a pola hromozoma svoje majke. Tako se pojavljuje drugi problem: sin će biti pola čovjek, a pola bog. No, oni koji vjeruju u doslovno ‘sinovstvo’ tvrde i ističu da je Isa (Isus), a.s., bio savršen čovjek i savršen bog. Ako je postojalo pola od potrebnog broja hromozoma, onda nam nije ostao nikakav problem, pošto svakako ni jedno dijete neće tako biti rođeno. Pretpostavimo da se to dogodilo i da dijete bude samo pola čovjek. Da ne spominjemo dvadeset tri puna hromozoma koji nedostaju, čak i jedan nepotpun hromozom može izazvati strašne posljedice za dijete rođeno sa takvim urođenim nedostatkom. Ono može biti slijepo, bez udova, nijemo i gluho. Opasnosti koje prate takvu nezgodu su neograničene. Trebamo biti realni; nemoguće je zamisliti da Bog posjeduje bilo koje hromozome, ljudske ili druge. Zato, kad smo isključili lični fizički doprinos Boga, ako je Merjema rodila sina samo sa ljudskim genima koji nose karakter koje je imala njena maternica, kakav god da je ishod, on sigurno ne bi bio ‘sin Božiji’. U najboljem slučaju taj hir prirode možete opisati kao pola čovjeka i ništa više. Ako su produktivni organi Merjeme bili kao što su organi bilo koje druge žene i ipak je maternica nekako trebala biti oplođena sama od sebe, najviše što možemo očekivati je stvaranje ‘nečega’ sa samo pola ljudskih karakteristika. Bilo bi gnusno to ‘nešto’ nazvati ‘sin Božiji’. Kako je onda Isa (Isus), a.s., rođen? Mi razumijemo da je istraživanje o predmetu rađanja same majke bez učešća muškarca provedeno u mnogim naprednim zemljama svijeta. No, do sada je ljudsko znanje samo na nivou gdje naučno istraživanje još nije napredovalo dotle da može biti pokazana sigurna evidencija rađanja od djevice kod ljudskih bića. 9

Međutim, sve vrste mogućnosti ostaju otvorene. Na nižim oblicima života naučno su dobro utvrđena dva fenomena: dvospolnost i partenogeneza. Može se razumjeti da takvo čudno rođenje Isaa (Isusa), a.s., od Merjeme pripada nekom sličnom prirodnom, ali vrlo rijetkom fenomenu čiju partenogenezu čovjek još nije u potpunosti dokučio. Ovdje slijede kratki opisi fenomena dvospolnosti i partenogeneze. Čitaoci zainteresovani za naučnu obradu ovog predmeta, na bazi sadašnjeg razumijevanja, mogu se pozvati na Dodatak II. Dvospolnost Dvospolnost postoji kad su kod jedne ženke prisutni organi oba spola i hromozomi pokazuju i muške i ženske karakteristike svrstane uporedo. Laboratorijski testovi su otkrili takve slučajeve dvospolnog zeca, koji je na jednom stadiju poslužio kao nekoliko ženki i proizveo 250 mladunčadi oba spola, dok je na drugom stadiju postao skotan u izolaciji i okotio sedam zdravih mladunčadi oba spola. Kad je izvršena autopsija, pokazalo se da ima dva aktivna jajnika i dva neplodna muška jajeta dok je u stanju trudnoće. Nedavna proučavanja kažu da je takav fenomen moguć, iako rijetko, također i kod ljudi. Partenogeneza Partenogeneza je bespolni razvoj ženske jajne ćelije u pojedinca, bez učešća muškog posrednika. To je uočeno kod mnogih nižih formi života kao što su biljne vaši i ribe. Također, postoji evidencija da partenogeneza može biti uspješna strategija među gušterovima koji žive u niskim i nepredvidivim kišnim uvjetima. U laboratorijskim uvjetima mišiji i zečiji zameci razvili su se partenogenezom do stepena ravnog polovini razvoja kroz trudnoću, ali su onda imali pobačaj. U nedavnom proučavanju 10


naučnici su pronašli da ljudski zametak nekad može biti aktiviran partenogenezom koristeći kalcij ionophore kao katalizator. Takva istraživanja potkrepljuju vjerovatnoću da su neki raniji gubici trudnoće kod ljudi možda uključivali partenogenetičko aktiviranje zametka. Prema posljednjem probnom istraživanju, međutim, pokazano je da je mogućnost da djevica rodi naučno ostvarljiva. Izvještaj u Prirodi genetike (Nature Genetics) iz oktobra 1995. diskutuje o neobičnom slučaju trogodišnjeg dječaka čije tijelo djelimično potječe od neoplođenog jajeta. Istraživači su ispitivali slijed DNK cijelim putem X hromozoma u dječakovoj koži i krvi i otkrili da su X hromozomi u svim njegovim ćelijama bili istovjetni jedan s drugim i u cijelosti potekli od njegove majke. Slično tome, oba člana svakog od 22 druga para hromozoma u njegovoj krvi bili su istovjetni i potekli su u cijelosti od njegove majke. Šta su čuda? Sa široko otvorenom mogućnošću da djevica rodi, preostaje da to nije posve nemoguće i neprirodno. Gdje je onda potreba da istražujemo natprirodno objašnjenje rođenja Isaa (Isusa), a.s., ili da čak idemo preko toga do najdalje krajnosti vjerovanja u rađanje doslovnog ‘sina Božijeg’ kroz ljudsko rađanje? Kad se razni fenomeni, kako je naprijed opisano, gledaju kao prirodna činjenica, zašto je teško vjerovati da je rođenje Isaa (Isusa Krista), a.s., bio skriveni prirodni fenomen proizveden posebnim Božijim planom? Nešto se dogodilo u Merjemi što je tom djetetu dalo čudesno rođenje, a da je čovjek nije dotakao. Ahmadija muslimansko vjerovanje je da se upravo to dogodilo. Naš stav je čvrst zato što ga ni jedan naučnik ne može odbaciti kao besmislen ili oprečan naspram poznatih zakona prirode. Čuda se u islamu ne smatraju neprirodnim događajima, nego prirodnim fenomenima koji su skriveni od ljudskog znanja u 11

određenom periodu vremena. U protivnom bila bi pokrenuta mnoga pitanja protiv Božije mudrosti. Ako je Bog Lično stvorio zakone prirode, On je morao imati neke odredbe i propise kojima bi, da ih ne krši, mogao postići željeno rješenje za neki problem. Nisu svi zakoni poznati čovjeku. Ima kategorija zakona koji rade kao da su u drugačijim vrstama i na odvojenim stepenima. Oni su ponekad poznati čovjeku samo na jednom stepenu i čovjek nije u stanju da prozre izvan toga. Kako vrijeme prolazi, čovjekovo znanje raste, a tako i pronicljivost čovjekovog vida i njegove sposobnosti da opaža takve zakone koji su do tada bili neshvaćeni. Kako nauka napreduje, nova otkrića bacaju više svjetla na takve zakone koji izgleda rade u grupama. Tako će njihov rad i međusobno djelovanje s drugim zakonima biti bolje shvaćeno. Te stvari, koje su u ranim vremenima izgledale kao čuda, više se ne smatraju takvim. Čuda su čuda samo u odnosu na čovjekovo znanje u određenom periodu vremena. Kad Bog pokaže posebno djelovanje Svoje moći, izgleda kao da je prekršen zakon. Ali to nije tako; zapravo je tamo već postojao skriveni zakon i samo je kroz Božiju naredbu stupio na djelovanje. Ljudi tog vremena nisu mogli razumjeti taj zakon niti su imali ikakve kontrole nad tim. Naprimjer, prije nekoliko hiljada godina čovjeku nije bila poznata sila magnetizma. Da je to neko slučajno otkrio i izumio napravu kojom bi mogao uzdići stvari bez ikakvog vidljivog uzroka, onda bi on, na čuđenje svih, mogao uzviknuti: „Pogledajte, dogodilo se čudo!“ Danas se takvi trikovi smatraju svakidašnjim i uobičajenim stvarima. Čovjekovo znanje je ograničeno, dok je Božije neograničeno. Ako stupi na djelovanje zakon koji je izvan domena čovjekovog znanja, on izgleda kao čudo. No, gledajući unazad na takve primjere s mudrošću znanja stečenog odonda, možemo odbaciti sva takva takozvana kršenja zakona prirode da su samo prirodni fenomeni koje ljudi tog doba nisu u cijelosti 12


shvatili. Zato sam rekao da je za rođenje Isaa (Isusa Krista), a.s., morao postojati prirodni fenomen odgovoran za rođenje od jednog roditelja, koji je čovjeku tog vremena bio nepoznat; on čak ni danas u cijelosti nije poznat čovjeku. Ali nauka napreduje u tom pravcu i više se shvaća. Zato može doći vrijeme kad niko neće biti u stanju tvrditi da je rođenje Isaa bilo neprirodno. Oni će se morati složiti da je ono bilo prirodan ali rijedak slučaj, tako rijedak da se rijetko događa u ljudskom iskustvu. Isus – ‘Božiji sin’? Postoji mnogo drugih problema sa kršćanskim razumijevanjem Isaa (Isusa), a.s., njegove prirode i njegovog odnosa s Bogom. Iz daljeg kritičkog i analitičkog proučavanja ovog kršćanskog načela ono što se pojavljuje jeste da je tu ‘Božiji sin’ koji posjeduje odlike savršenog čovjeka i također savršenog boga. Međutim, zapamtite da čak ni prema kršćanskom načelu Otac nije baš kao ‘sin’. Otac Bog je savršen Bog, a ne savršen čovjek, dok je ‘sin’ i savršen čovjek i savršen bog. U tom slučaju ovo su dvije odvojene ličnosti sa različitim karakteristikama. Treba da shvatite kako ove odlike nisu prenosive. U određenim tvarima postoje odlike koje su prenosive. Naprimjer, voda može postati snijeg i također para, bez izazivanja promjene u tvari ili sastavu vode. Ali razlike u karakteristikama Boga i Isaa (Isusa), a.s., gdje su određene odlike dodane jednom od njih, nepomirljive su. Nije moguće za jednog od njih da prolazi kroz ovaj preobražaj a da ipak ostane bez razlikovanja od drugog. Problem je, zatim, i to ozbiljan problem, da li je Isa (Isus), a.s., bio savršen bog kao i savršen čovjek. Ako je istovremeno imao obje odlike, onda je sigurno bio drugačiji od Oca, koji nije bio ni savršen niti čak nesavršen čovjek. Koja je ovo vrsta odnosa bila? Je li ‘sin’ bio viši od Oca? Ako ovaj dodatni karakter nije učinio ‘sina’ višim, onda to mora biti nedostatak. U tom slučaju, 13

manjkav ‘Božiji sin’ nije samo protiv ovih tvrdnji kršćanstva, nego je također protiv općeg razumijevanja Boga. Kako onda bilo ko može shvatiti proturječno načelo kršćanstva koje želi da vjerujemo da su ‘Jedan u troje’ i ‘Tri u jednom’ ista stvar, bez ikakve razlike? Ovo se samo može dogoditi kad je sami temelj vjerovanja podignut ne na istinitoj osnovi, nego tek na pukoj izmišljotini. Još jedan problem koji treba riješiti je: ako je Isa (Isus), a.s., postao ‘Božiji sin’ kao posljedica ovog rođenja iz Merjemine maternice, kakav je onda bio njegov položaj prije toga? Ako je trajno bio ‘sin’, i nije rođen od Merjeme, zašto je bilo neophodno da se rodi u ljudskoj formi? Ako je to bilo neophodno, onda ova odlika ‘sina’ nije bila trajna; ona je samo postala dodana odlika nakon što je rođen i nestala je kad je odbacio tijelo i vratio se nebu. Tako postoji mnogo komplikacija koje se rađaju iz vjerovanja koje zdrav razum odbija. Ja vas pozivam da prihvatite daleko cjenjeniji i stvarniji scenarij – scenarij vjerovanja da je rođenje Isaa (Isusa), a.s., posebno stvaranje koje je Bog izazvao, koje je pokrenulo neke skrivene zakone prirode. Isa (Isus), a.s., bio je metaforički ‘sin Božiji’, omiljen Bogu na poseban način, ali u isto vrijeme ljudsko biće. Njegov položaj ‘sina’ bio je pridodan njegovom karakteru nekih tri stotine godina kasnije, da bi njegova legenda dalje živjela; ovo ćemo diskutovati kasnije. Čovjek se gnuša čak da i površno diskutuje o prirodi bračnog odnosa između Boga Oca i Merjeme. Pa ipak, u nastojanju da razumijemo posredničku ulogu Merjeme između Oca i ‘sina’, ovo je neizbježno zlo. Možda je to isto pitanje koje je toliko mučilo Ničea te je na kraju dao oduška prikrivenom nezadovoljstvu u sljedećim riječima: Nije mnogo prošlo nakon što se Zaratustra oslobodio čarobnjaka, međutim, ponovo je vidio nekoga kako sjedi pored puta kuda je on išao: visok, crn čovjek s blijedim iscrpljenim 14


licem; ovaj čovjek ga je uveliko uznemirio. ‘Joj’, rekao je svom srcu, ‘tamo sjedi prerušena nevolja, izgleda da je svećeničke vrste: šta oni žele u mom kraljevstvu? ... Ko god da ste vi, putnici,’ rekao je, ‘pomozite onome ko je skrenuo s pravog puta, starom čovjeku koji ovdje možda bude na šteti!’ ‘Svijet je za mene ovdje neobičan i zabačen, i ja čujem zavijanje divljih životinja, a onaj koji mi je mogao pružiti zaštitu – njega više nema.’ ‘Ja sam tražio zadnjeg pobožnog čovjeka, sveca ili pustinjaka, koji, sam u šumi, još nije čuo ništa o onom što cijeli svijet danas zna.’ ‘Šta cijeli svijet zna danas?’, pitao je Zaratustra. ‘Možda ovo: da stari Bog u kojeg je nekad cijeli svijet vjerovao više ne živi?’ ‘Tako je to,’ odgovorio je stari čovjek, ‘i ja sam služio tog starog Boga do njegovog zadnjeg sahata.’ ‘Sada sam, međutim, penzionisan iz službe, bez gazde, a ipak nisam slobodan, niti sam sretan čak i jedan sahat, osim u sjećanjima.’ ‘Zato sam se popeo u ove planine, da na koncu još jednom mogu proslaviti praznik, kako priliči starom popu i crkvenom ocu; jer znaj, ja sam zadnji pop! – praznik pobožnih sjećanja i božanskih službi.’ ‘Ali sad je sam on mrtav, najpobožniji od ljudi, taj svetac u šumi koji je neprestano hvalio svog Boga pjevajući i mrmljajući.’ ‘Kad sam našao njegovu kolibu, više nisam našao njega, ali sam našao dva vuka u njoj kako zavijaju nad njegovom smrću – jer su ga 15

sve životinje voljele. Onda sam odjurio.’ ‘Jesam li ja uzalud došao u ove šume i planine? Onda je moje srce odlučilo da tražim drugog, najpobožnijeg, među onima koji ne vjeruje u Boga – da tražim, Zaratustra!’ ‘Tako je govorio stari čovjek i buljio prodornim očima u njega, koji je stajao pred njim; Zaratustra je, međutim, uzeo ruku starog popa i dugo vremena je gledao s divljenjem.’ ‘Pazi, velečasni čovječe,’ onda je rekao, ‘kako duga i krasna ruka, to je ruka onog ko uvijek dijeli blagoslove. No, sada ona čvrsto drži onog kojeg ti tražiš, mene, Zaratustra.’ ‘To sam ja, bezbožni Zaratustra, isti onaj koji kaže: ko je više bezbožan od mene i, da se mogu veseliti njegovom učenju?’ Tako je govorio Zaratustra i svojim pogledom prozreo misli i uzdržanost starog popa. Na koncu je pop započeo: ‘Onaj koji ga je najviše volio i posjedovao, on ga je sada također najviše izgubio.’ ‘Vidite, zar ja sam sada nisam više bezbožan među nama također? Ali ko se može veseliti tome!’ ‘Ti si njega služio do zadnjeg,’ pitao je Zaratustra obzirno poslije dubokoumne šutnje. ‘Znaš li ti kako je on umro? Je li istina ono što oni kažu da ga je sažaljenje ugušilo?’ ‘Da je vidio kako je čovjek visio na križu i nije to mogao izdržati, da je ljubav za čovjeka postala njegov Džehennem i na koncu njegova smrt?’ Stari pop, međutim, nije odgovorio, ali je stidljivo pogledao ustranu sa bolnim i sumornim izrazom. 16


‘Pusti me da odem,’ rekao je Zaratustra poslije dugog razmišljanja, u toku kojeg je nastavio da bulji pravo u oko starog čovjeka. ‘Pusti ga da ode, on je gotov. I premda te krasi što govoriš samo dobro o ovom mrtvom bogu, pa ipak ti dobro znaš kao i ja ko je on bio; i da je slijedio neobične puteve.’ ‘Među nama,’ rekao je stari pop postajući radostan, ‘ili, ako mogu reći, rečeno ispod oka’ (jer je bio slijep u jedno oko), ‘u božanskim stvarima ja sam prosvjetljeniji od samog Zaratustre – i možda sasvim budem.’ ‘Moja ljubav mu je služila dugo godina, moja volja se pokoravala njegovoj volji. Dobar sluga, međutim, zna sve, i mnoge stvari, također, koje njegov gazda skriva od sebe.’ ‘On je bio skriveni bog, pun tajnovitosti. Istina, on je čak došao od sina, ne kroz bilo koja druga nego tajna i indirektna sredstva. Na vratima vjere u njega stoji blud.’ ‘Ko god mu oda počast kao bogu ljubavi ne misli dovoljno visoko o samoj ljubavi. Zar nije ovaj bog također želio da mu bude suđeno? Ali zaljubljenik voli više od nagrade i kazne.’ ‘Kad je bio mlad, ovaj bog sa istoka bio je tvrd i osvetoljubiv, i sam je izgradio Džehennem za zadovoljstvo svojih ljubimaca.’ ‘Ali je poslije dugog vremena ostario i smekšao i postao blag i sažaljiv više kao djed nego kao otac, više kao stara nena koja posrće.’ ‘Onda je sjeo, zgrčen u svoj ćošak odžaka, srdeći se nad svojim slabim nogama, umoran od svijeta, umoran od želja, i jednog dana bio ugušen kroz svoje pretjerano sažaljenje.’ 17

2. Grijeh i iskupljenje Sada se okrećemo drugom vrlo važnom dijelu kršćanske vjere. Ja, međutim, moram razjasniti da svi kršćani ne vjeruju sasvim u ono što slijedi. Čak su se neke crkvene vođe udaljile od krutog dogmatičnog stava Crkve. Iako je to tako, filozofija ‘grijeha i iskupljenja’ temeljni je princip ortodoksne kršćanske vjere. Prvi sastavni dio kršćanskog razumijevanja grijeha i iskupljenja jeste da je Bog pravedan i provodi prirodnu pravdu. On ne oprašta grijehe bez iznuđivanja odmazde, jer bi to bilo protiv diktata apsolutne pravde. Ovaj osobiti Božiji atribut iznuđuje ovu kršćansku verziju iskupljenja. Drugi sastavni dio je da je čovjek grešan zato što su Adem i Hava (Adam i Eva) počinili grijeh. Kao rezultat njihovi potomci su počeli nasljeđivati grijeh, pošto je to bilo utisnuto u njihove gene i od tada sva djeca Ademova rađaju se kao grešnici. Treći sastavni dio ovog načela je da grešna osoba ne može okajati za grijehe druge osobe: samo bezgrešna osoba to može. Na osnovu ovoga postaje očito zbog čega, prema kršćanskom razumijevanju, ni jedan Božiji poslanik, koliko god dobar ili blizu savršenstva možda bio, nije mogao očistiti čovječanstvo od grijeha ili nije bio u stanju da ih oslobodi grijeha i njegovih posljedica. Kao sin Adema, čovjek nije mogao izbjeći ovaj dio urođenog grijeha s kojim je bio rođen. Ovo je jednostavni kratki pregled cijelog načela. Ovdje je rješenje koje su iznijeli kršćanski teolozi. Iskupljenje čovječanstva Da riješi prividno nerješiv problem, Bog je zamislio jedan dosjetljiv plan. Nije jasno da li se savjetovao sa Svojim ‘sinom’; jesu li obojica istovremeno izmislili ovaj plan, ili je to čak bila potpuno ideja ‘sina’ i onda prihvaćena od Boga Oca. Odlike ovog 18


plana su razotkrivene u vrijeme Isaa (Isusa), a.s., kako slijedi: prije dvije hiljade godina ‘Božiji sin’, koji je doslovno dijelio vječnost s Njim, bio je rođen od ljudske majke. Kao ‘Božiji sin’ on je u sebi spojio savršene crte ljudskog bića kao i crte Boga Oca. Zatim nam je rečeno da je pobožna i kreposna žena po imenu Merjem bila odabrana da bude majka ‘Božijeg sina’. Ona je zanijela Isusa u partnerstvu s Bogom. U tom pogledu Isa (Isus), a.s., kao doslovni ‘Božiji sin’, bio je rođen bez grijeha, a ipak je nekako zadržao svoj ljudski karakter i biće. Tako je sebe dobrovoljno ponudio da preuzme teret cijelog grijeha onih ljudi koji budu vjerovali u njega i prihvate ga kao svog spasioca. Oni tvrde da je ovim domišljatim izumom Bog izbjegao ugrožavanje Svog vječnog atributa apsolutne pravednosti. Zapamtite da prema ovom postupku čovjek neće proći nekažnjeno, koliko god bio grešan. Bog će ipak biti u stanju da iznudi odmazdu od grešnog bez ugrožavanja Svog smisla za pravdu. Jedina razlika između ovog i prethodnog položaja, koji je bio odgovoran za ovu dramatičnu promjenu, jeste činjenica da će Isa (Isus), a.s., biti taj koji će biti kažnjen, a ne grešni sinovi i kćeri Adema. Žrtva Isaa (Isusa), a.s., na kraju će biti sredstvo u iskupljenju za sinove djece Ademove. Koliko god možda ova logika izgledala strana i čudna, ovo je upravo ono što je javno izjavljeno da se dogodilo. Isa (Isus), a.s., dobrovoljno je ponudio sebe i za posljedicu bio kažnjen za grijehe koje nikada nije počinio. Grijeh Adema i Have Hajde da sada od početka ponovo ispitamo priču o Ademu. Ni jedan jedini korak u navedenom načelu ne može biti prihvaćen ljudskom savješću ili logikom. Prvo, imamo pretpostavku da su Adem i Hava počinili grijeh, i da su zato njihovi potomci postali genetski i trajno zatrovani 19

grijehom. Nasuprot tome, nauka genetike otkriva da ljudske misli i postupci, bilo dobri ili loši, čak i ako se ustrajno slijede tokom cijelog života neke osobe, ne mogu biti preneseni i uneseni u genetski sistem ljudskog razmnožavanja. Raspon života je isuviše kratak period da bi igrao bilo kakvu ulogu u stvaranju tako temeljitih promjena. Čak ni poroci ljudi, generacije za generacijom, ili dobra djela ne mogu biti preneseni na potomke kao genetske odlike. Možda treba nekoliko miliona godina za urezivanje ljudskih gena s novim odlikama. Čak i ako bi čovjek krajnje besmislenim i neprihvatljivim domašajem svoje mašte mogao zamisliti takvo čudno događanje, također bi se istom logikom moralo prihvatiti suprotno. Ovo bi značilo, ako se grešna osoba pokaje i na kraju se pokaže čistom, onda takav postupak također treba biti zabilježen u genetskom sistemu – djelotvorno poništavajući posljedicu prethodnog grijeha. Naučno, ovo se možda neće dogoditi, ali je sigurno daleko više logike u ovoj uravnoteženoj slici nego zamišljati da samo sklonost ka grijehu može biti stavljena u gene, a ne naklonost za činjenje dobra. Drugo, nastojanjem da riješimo problem Adema predlažući da je grijeh genetski prenesen na buduće generacije Adema, sve što se postiže potpuno je razaranje samog temelja na kojem je bazirano kršćansko načelo ‘grijeha i iskupljenja’. Ako je Bog apsolutno pravedan, gdje je onda smisao pravde u trajnom osuđivanju cijelog potomstva Adema i Have zbog ovog prolaznog grijeha koji su oni počinili i pokajali se? Ovo je, na koncu, bio grijeh zbog kojeg su sami oni bili teško kažnjeni i izbačeni iz Raja u takvoj sramoti. Kakav bi to bio način pravde za Boga, koji, nakon što je kaznio Adema i Havu za njihove lične grijehe, nije zadovoljio Svoju želju za osvetom i osudio je cijelu ljudsku rasu na bespomoćno poniženje da se rađaju kao grešnici? Koju su priliku djeca Adema imala da izbjegnu grijeh? Ako roditelji naprave grešku, zašto da njihova nevina djeca trajno pate zbog te greške? 20


Kad je tako, kakav izopačeni smisao za pravdu Bog tvrdi da ima i uživa, ako kažnjava ljude za koje je određeno da postupaju grešno, koliko god mrzili grijeh? Grijeh je učinjen sastavnim dijelom njihovog ustrojstva. Za dijete Adema više nema nikakve prilike da ostane nevino. Ako je grijeh prijestup, onda logika zahtijeva da to treba biti prijestup Stvaraoca, a ne grijeh stvorenja. Koja bi pravda, u tom slučaju, zahtijevala kaznu nevinog za prijestup počinioca? Kako je drugačiji proglas Časnog Kur’ana od kršćanskog razumijevanja grijeha i njegovih posljedica, gdje Časni Kur’an kaže: Nijedna natovarena (duša) neće nositi teret druge. (35:19)

Bog ne opterećuje nijednu dušu više od njene moći. (2:287) U poređenju sa kršćanskim konceptom grijeha i iskupljenja ovi proglasi Časnog Kur’ana su muzika za dušu. Hajde da se sada vratimo biblijskom iznošenju onoga što se zapravo dogodilo u vrijeme grijeha Adema i Have i posljedicama koje su uslijedile kao kazna. Prema Genezi Bog je samo djelimično primio njihovo izvinjenje i odmjerena im je trajna kazna, propisana kako slijedi: A ženi reče: ‘Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.’ A čovjeku (Adamu) reče: ‘Jer si poslušao 21

glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti, rekavši: ‘S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti s trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim rastinjem. U znoju lica svoga kruh ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.’ (Geneza, 3:16-19) Čovječanstvo je postojalo prije nego što su Adem i Hava rođeni. Zapadni naučnici su sami otkrili ostatke mnogih prethistorijskih ljudi i označili ih raznim osobnim nazivima. Neandertalac čovjek je možda najpoznatiji od njih. Neandertalci su živjeli prije 100.000 do 40.000 godina, većinom u oblastima Evrope, Bliskog istoka i centralne Azije. Otkriveni su ostaci potpuno razvijenih ljudskih bića, koji su lutali Zemljom oko 29.000 godina prije nego što je poznato za Adema i Havu da su počeli svoj kratkotrajni boravak u Džennetu. U to vrijeme ljudska bića fizički su bila baš kao mi i živjeli su u Evropi, Africi i Aziji, i kasnije su se u toku ledenog doba također raširili do Amerike. Zatim u Australiji vjerodostojna kulturna historija Aboridžina vodi trag unazad 40.000 godina. U poređenju sa ovim relativno skorim vremenima, otkriven je kostur žene iz Hedara u Etiopiji koji je star 2,9 miliona godina. Prema biblijskoj hronologiji, Adem i Hava živjeli su prije oko šest hiljada godina. Možda u čuđenju pogledamo unazad nad pisanom historijom ljudskih bića, ili Homo sapiensa, kako su nazvani u naučnom jeziku. Ljudska patnja se nastavlja Nakon čitanja biblijskog iznošenja o tome kako su Adem 22


i Hava bili kažnjeni, ne možemo a da ne razmišljamo da li su bol i porođajni trudovi bili nepoznati ženama do početka ere Adema i Have. Teško da bi našli naučnika koji bi vjerovao u takve izmišljotine. Zatim imamo obilje neosporivih svjedočenja da su dugo vremena prije Adema i Have ljudi nastanili sve kontinente svijeta, čak i udaljena ostrva Pacifika i uvijek su teško radili da prežive. Zato, reći da su Adem i Hava bili prvi koji su počinili grijeh i da im je zbog toga kao kazna određeno bolno rađanje, proučavanjem života dokazano je potpuno pogrešnim. Čak i životinje, koje su mnogo nižeg životnog reda, rađaju u bolu. Ako pogledate kravu kako rađa tele, njena patnja izgleda slična bolu žene. Znamo da su mnoge takve životinje nastanjivale Zemlju milionima godina prije Adema i Have. Zarađivati svoja sredstva za život teškim radom je uobičajeno za čovjeka, ali uopće nije njegova osobitost. Žene također naporno rade za svoju zaradu i sredstva za život. Prije toga, svaka živa vrsta je zarađivala svoja sredstva za život kroz težak rad. Ova činjenica je ključni pokretač u evoluciji života. Borba za opstanak je možda upravo prva prepoznatljiva oznaka života koja ga razdvaja od svijeta neživog. To je prirodni fenomen, koji ni u kom slučaju nema ništa s grijehom. Zatim, ako je ovo kazna propisana kao posljedica grijeha Adema i Have, onda se pitamo šta će se dogoditi poslije izbavljenja. Ako je Isa (Isus), a.s., iskupio grijehe grešnih ljudskih bića, je li kazna propisana za grijeh Adema i Have ukinuta poslije raspeća? Jesu li žene koje su vjerovale u Isaa (Isusa Krista), a.s., kao ‘Božijeg sina’ prestale imati bolan porod? Jesu li muškarci vjernici počeli zarađivati svoja sredstva za život bez teškog rada? Je li se sklonost grijehu prestala prenositi na buduće generacije i jesu li se tek onda počela rađati nevina djeca? Ako je odgovor na sva ova pitanja ‘da’, onda bi tu naravno bilo neko opravdanje u ozbiljnom razmatranju kršćanske filozofije o grijehu i iskupljenju. Ali jao, odgovor na sva ova pitanja je ‘ne’, ‘ne’ i ‘ne’. Ako izgleda 23

da se ništa nije promijenilo od raspeća, i u kršćanskom i u nekršćanskom svijetu, kakvo je onda značenje iskupljenja? Čak i poslije Isaa (Isusa), a.s., osjećaj opće pravde i dalje nalaže ljudskim bićima širom svijeta, ako neka osoba čini grijeh, kazna za taj grijeh treba biti data jedino toj osobi i nikome drugom. Svi muškarci i žene moraju sami snositi posljedice svojih grijeha. Djeca se uvijek rađaju nevina. Ako ovo nije istina, onda je Božiji atribut pravde napušten. Mi kao muslimani vjerujemo da su sve Božije knjige bazirane na vječnoj istini i niko ne može iznijeti nikakve tvrdnje suprotno tome. Kad naiđemo na nedosljednosti i oprečnosti u bilo kojoj takozvanoj od Boga objavljenoj knjizi, naš postupak nije potpuno poricanje i odbijanje, nego oprezno i saosjećajno ispitivanje. Većinu tvrdnji Starog i Novog zavjeta, za koje uviđamo da se ne slažu s istinom prirode, mi nastojimo uskladiti čitanjem nekog skrivenog značenja ili metaforičke poruke, ili odbijemo dio teksta kao djelo ljudskih ruku umjesto Božijeg. Dok je samo kršćanstvo bilo istinito, ono nije moglo sadržavati bilo kakve iskrivljenosti, neprihvatljive činjenice ili vjerovanja koja su laž naspram prirode. Zato mi nismo počeli sa tekstualnim ispitivanjem, nego sa samim temeljnim načelima koja su tokom stoljeća opće suglasnosti mišljenja postala neosporni sastavni dijelovi kršćanske filozofije. Osnovno među njima je kršćansko razumijevanje grijeha i iskupljenja. Ja bih mnogo prije vjerovao da je neko negdje u toku historije kršćanstva pogrešno razumio stvari i nastojao da ih interpretira u svjetlu svog znanja i zbog toga zaveo naredne generacije. Naslijeđeni grijeh Hajde da radi argumenta pretpostavimo da su Adem i Hava doslovno počinili grijeh kako je opisano u Starom zavjetu i bili propisno kažnjeni. Kako priča ide, kazna nije bila odmjerena 24


samo njima, nego njihovom cijelom potomstvu. Kad je jedanput ta kazna bila propisana i provedena, zašto je uopće bilo potrebe za nekom drugom kaznom? Kad je grijeh jedanput kažnjen, to je završeno. Kad je presuda jednom donesena, niko nema pravo da neprestano sve više dodaje kazni. U slučaju Adema i Have nije samo to što su bili oštro ukoreni i više nego kažnjeni za grijeh koji su počinili, nego je također i priroda kazne koja je prenesena na njihovo potomstvo – po sebi vrlo upitna. O tome smo dovoljno rekli. Ono na što nastojimo ukazati daleko je podlije kršenje apsolutne pravde. Da budemo neprekidno kažnjavani zbog grijeha svojih predaka jedna je stvar, ali da budemo primorani nastaviti griješiti zbog grešaka svojih predaka jednostavno je gnusno. Hajde da se latimo teške stvarnosti ljudskog iskustva i nastojimo razumjeti kršćansku filozofiju prijestupa i kazne u odnosu na naše svakodnevno iskustvo. Hajde da pretpostavimo da je protiv prijestupnika donesena kazna koja je vrlo prestroga i gruba u srazmjeri sa počinjenim prijestupom. To, naravno, može voditi tome da svaki razuman čovjek glasno i oštro osudi tako visoko nesrazmjernu kaznu. U pogledu ovoga uviđamo da je vrlo teško vjerovati kako je kazna data Ademu za njegov grijeh došla od pravednog Boga. To nije samo slučaj nesrazmjerne kazne. To je kazna koja je, prema kršćanskom razumijevanju Božijeg postupanja, preživjela životno doba Adema i Have i bila prenesena na dugi niz generacija njihovih potomaka, jer je patnja potomaka zbog kazne njihovih roditelja zapravo produžetak kršenja pravde preko njenih krajnjih granica. Ali mi o tome uopće ne govorimo. Ako bismo imali nesreću da vidimo da bilo koji suvremeni sudija donese presudu koja čini obavezujućom djecu, unučad, praunučad itd. prijestupnika da zakonom budu prisiljeni činiti grijeh i prijestupe i da u skladu s tim trajno budu kažnjeni, kakva bi bila reakcija suvremenog društva koje je kroz civilizaciju steklo općeniti osjećaj pravde? 25

Ovdje moramo podsjetiti čitaoca da je ovaj koncept naslijeđenog grijeha samo Pavlovo pogrešno interpretiranje. Ono se ne može pravedno pripisati učenjima Starog zavjeta. U mnogim knjigama Starog zavjeta postoji obilje dokaza o suprotnom. U petom stoljeću je Augustin, biskup od Hippoa, bio upleten u suočavanje sa pelagian pokretom, u vezi sa nesuglasicama o prirodi stradanja Adema i Have. On je proglasio da je pelagian pokret krivovjernih zato što misle da je Ademov grijeh utjecao samo na njega, a ne na ljudsku rasu kao cjelinu, te da je svaki pojedinac rođen slobodan od grijeha i u stanju da koliko može živi bezgrešnim životom, i da je čak bilo osoba koje su uspjele u tome. Oni koji su bili u pravu obilježeni su kao krivovjernici. Dan je bio žigosan kao noć, a noć kao dan. Krivovjerstvo je (nazvano) istina, a istina krivovjerstvo. Prenošenje grijeha Hajde da sada ponovo ispitamo predmet kako Bog ne oprašta grešnim bez kažnjavanja zato što je to protiv Njegovog osjećaja pravde. Osoba je prestravljena kad shvati da su kršćani stoljeće za stoljećem vjerovali u nešto što je zasigurno izvan dometa ljudskog intelekta i oprečno ljudskoj savjesti. Kako uopće Bog može oprostiti grešnoj osobi, samo zato što se nevina osoba doborovoljno ponudila da preuzme kaznu umjesto nje? U momentu kad Bog tako čini, On krši same temeljne principe pravde. Grešna osoba mora patiti zbog svojih grijeha. Ukratko, ako bi kazna bila prenesena na nekoga drugog, rodilo bi se mnoštvo zamršenih ljudskih problema. Kršćanski teolozi dokazuju da takvo prenošenje kazne ne krši nijedan princip pravde, zato što je nevina osoba dobrovoljno prihvatila kaznu druge osobe. Šta biste vi rekli u slučaju dužnika, oni pitaju, koji je preopterećen dugovima i nema mogućnosti 26


da plati, i neki bogobojazni dobrotvor odluči da ga oslobodi tereta plaćanjem cijelog duga u njegovo ime? Naš odgovor je da bismo mi zaista glasno pohvalili takav postupak ogromne velikodušnosti, ljubaznosti i žrtve. No, kakva bi bila reakcija osobe koja nas suoči s pitanjem – ako dug koji treba otplatiti iznosi trilione funti, a istupi dobrotvor koji izvadi fening iz svog džepa i zahtijeva da sve što dužnik duguje treba biti poništeno zbog ljubaznosti dobrotvora što je ponudio fening kao zamjenu za taj dug. Ono što mi imamo u slučaju Isaovog (Isusovog) nuđenja sebe da bude kažnjen za grijehe cijelog čovječanstva, daleko je više nesrazmjerno. Zatim, tu nije samo jedan dužnik ili svi dužnici jedne generacije, nego govorimo o bilionima rođenih i nerođenih pronevjeritelja kojih će biti do smaka svijeta. Ali to nije sve. Misliti o prijestupu kroz primjer dužnika koji duguje novac nekome drugom predstavlja najnaivniju definiciju grijeha na koju sam ikada naišao. Ovaj scenarij koji je predstavljen zaslužuje da mu posvetimo malo veću pažnju prije nego što se okrenemo nekim drugim aspektima prijestupa i kazne. Hajde da razmotrimo slučaj dužnika nazvanog A, koji duguje stotinu hiljada funti osobi B. Ako bogati dobrotvor, u punom vladanju svojim čulima, ozbiljno i velikodušno želi da oslobodi dužnika njegovog tereta, uobičajeni zakon bi zahtijevao od njega da plati osobi B sav iznos koji mu osoba A duguje. No, pretpostavimo da ovaj dobrotvor istupi sa molbom da osoba A bude razriješena svoje odgovornosti plaćanja osobi B i da on lično bude malo izbatinjan ili zatvoren barem tri dana i noći namjesto osobe A. Ako se to zaista dogodi u stvarnom životu, bio bi veliki užitak gledati prestrašena lica zapanjenog sudije i zbunjenog sirotog davaoca zajma B. No, dobrotvor još treba da dovrši svoju molbu za milost. On bi se dalje pogađao: „O moj Gospodaru, to nije sve što ja želim zauzvrat za svoju žrtvu. Ja tražim da svi dužnici cijelog kraljevstva koji žive danas ili će biti rođeni do kraja vremena budu razriješeni svojih dugova u 27

zamjenu za moju patnju od tri dana i tri noći.“ Na ovom mjestu čovjekov um se pomuti. Kako bi željeli predložiti Bogu, pravednom Bogu, da onima kojima su pokradeni plodovi njihovog rada ili životne ušteđevine, budu bar do nekog stepena nadoknađeni. No, izgleda da je kršćanski Bog daleko ljubazniji i milostiviji prema prijestupniku nego prema nevinom koji pati od strane prijestupnika. To je zaista neobičan osjećaj pravde koji dovodi do oprosta kradljivcima, otimačima, zlostavljačima djece, mučiteljima nevinih i počiniteljima svih vrsta divljih prijestupa protiv čovječnosti, pod uvjetom da u svojim smrtnim momentima vjeruju u Isaa (Isusa), a.s. Šta reći o neprocjenjivom dugu koji duguju žrtvama svojih mučenja? Izgleda da je nekoliko momenata Isaa (Isusa), a.s., u Paklu dovoljno da ih očisti od njihove podle krivnje tokom cijelog njihovog života, koja se prenosi iz generacije u generaciju. Kazna se i dalje odmjerava Hajde da sada razmotrimo drugačiju, ozbiljniju kategoriju prijestupa za čije posljedice ljudska priroda jednostavno ne može prihvatiti da su prenosive. Naprimjer, neko nemilosrdno zlostavlja dijete i čak ga siluje i ubije. Ljudska osjećajnost bi nesumnjivo bila uznemirena do nepodnošljivog stepena. Pretpostavimo da takva osoba nastavi izazivati sličnu i veću patnju svuda oko sebe, a da nikada ne bude uhvaćena i privedena pravdi. Nakon što je živio život prijestupa nekažnjeno od strane ljudi, približava mu se smrt, ali on odlučuje da izmakne još većoj kazni Sudnjeg dana i odjednom donosi odluku da na kraju vjeruje u Isaa (Isusa), a.s., kao svog spasioca. Hoće li se svi njegovi grijesi odjednom istopiti da ništa ne ostane i hoće li mu biti dopušteno da se ušulja u drugi svijet slobodan od grijeha kao novorođena beba? Možda takav koji odgodi vjerovanje u Isaa (Isusa), a.s., do vremena svoje smrti dokazuje da je mnogo mudriji od onog ko 28


to učini ranije u životu. Za ovog drugog uvijek ostaje opasnost činjenja grijeha nakon vjerovanja i da padne žrtvom šejtanovih planova i ulagivanja. Zašto ne čekati dok vam se smrt ne približi, dajući time šejtanu malo prilike i vremena da vas liši vaše vjere u Isaa (Isusa)? Slobodan život prijestupa i zadovoljstva ovdje na Zemlji i ponovno rađanje u vječno stanje iskupljenja zaista nije mala pogodba. Je li ovo mudrost pravde koju kršćani pripisuju Bogu? Takav osjećaj pravde ili Sam takav Bog je potpuno neprihvatljiv ljudskoj savjesti, koju je Sam On stvorio, a da nije u stanju razlučiti pravo od krivog. Gledajući na isto pitanje u svjetlu ljudskog iskustva i ljudskog razumijevanja, čovjek ima svako pravo da porekne takvu filozofiju, da kaže kako je beznačajna i bez temelja. Ona nema nikakve stvarnosti ili sadržaja. Ljudsko iskustvo nas uči da je uvijek isključivo pravo onih koji pate od strane drugih, da oproste ili ne. Ponekad vlasti, da bi proslavile dan nacionalne radosti ili iz drugih razloga, proglase pomilovanje prijestupnicima bez razlike. No, to samo po sebi ne opravdava postupak opraštanja onima koji su počinili neku nenadoknadivu štetu i izazvali trajnu patnju svojim nevinim sugrađanima. Treba da zapamtite: ako ovaj postupak vlade da oprašta bez razlike, može bilo kojim mjerilom biti opravdan, i ako kršćanski teolozi ovo ne smatraju kršenjem smisla pravde, zašto onda oni ne pokažu istu uljudnost prema Bogu i prepuste Mu pravo oprosta kako i kad On želi? Nakon svega, On je Vrhovni Vladar, Stvaralac i Gospodar svega. Ako On oprosti bilo kome za bilo koji prijestup koji je počinjen protiv drugih ljudi, ovaj Vrhovni Gospodar ima neograničenu moć da tako velikodušno nadoknadi povrijeđenim da budu savršeno zadovoljni Njegovom odlukom. Kad je to tako, gdje je potreba za žrtvovanjem Svog nevinog ‘sina’? Ovo po sebi čini izrugivanje pravde. Mi smo rođeni s čulima usklađenim sa Božijim atributima. 29

On tako proglašava u Bibliji: I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...’ (Geneza, 1:26) O istoj temi On kaže u Časnom Kur’anu:

Zato, vi usmjerite svoju pažnju (slijedite) prema vjeri, okrećući se uvijek (prema Allahu). Ovo je Allahova priroda po kojoj je stvorio čovjeka. (30:31) Ovo načelo, zajedničko i kršćanima i muslimanima, zahtijeva da ljudska savjest bude najbolje ogledalo koje odražava Božije postupanje u datoj situaciji. Kod nas je stvar svakodnevnog iskustva da mnogo puta opraštamo bez i najmanjeg kršenja smisla pravde. Ako je protiv nas lično načinjena pogreška, onda u pogledu tog prijestupa možemo ići do bilo koje mjere u oprostu. Ako dijete povrijedi svoje roditelje što je neposlušno, ili izazove štetu nekim dragocjenim kućnim predmetima, ili im zarađuje ružno ime, on je počinio grijeh protiv njih. Njegovi roditelji mu mogu oprostiti a da ih savjest ne grize ili da ih optužuje kako su prekršili smisao pravde. No, ako njihovo dijete uništi imetak drugog komšije ili povrijedi dijete druge osobe, kako oni mogu odlučiti da oproste djetetu za izazivanje patnje drugima? To bi se smatralo postupkom nepravde čak i prema njihovoj vlastitoj savjesti. Prijestup i kazna imaju isti odnos kao i uzrok i posljedica, i moraju do nekog stepena biti razmjerni. O ovom aspektu odnosa između prijestupa i kazne već je donekle diskutovano 30


u vezi s pogrešnim finansijskim postupanjem jednog čovjeka naspram drugog. Isti argument vrijedi s većom oštrinom za druge prijestupe kao što su povrede, sakaćenje ili ubijanje nevinih stanovnika ili ugrožavanje njihove časti na bilo koji način. Što je veća težina prijestupa, očekuje se oštrija priroda i dužina kazne. Ako Bog može oprostiti svima i svakom, kao što ja vjerujem da On i jedino On može, onda pitanje iskupljenja u zamjenu za kaznu nevine osobe uopće ne dolazi u obzir. Ako je, međutim, to pitanje prenošenja nečije krivične kazne na drugu nevinu osobu koja se odlučila za takvu mjeru, onda bi zasigurno pravda zahtijevala da ova kazna mora biti prenesena u cijelosti na drugu osobu bez umanjenja ili ublažavanja do bilo kojeg stepena. Međutim, mi smo o tome već dovoljno rekli. Da li kršćani vjeruju da je Bog Otac primijenio ovaj diktat pravde u slučaju Isaa (Isusa), a.s., ‘sina’? Ako jeste, to bi značilo da je sva kazna koja je trebala biti data svim prijestupnicima kršćanskog svijeta rođenim u vrijeme Isaa (Isusa), a.s., ili čak kasnije do Sudnjeg dana bila skupljena, koncentrisana i dovedena do takvog stepena paklene jačine, da je patnja Isaa (Isusa), a.s., samo tri dana i tri noći, izjednačena s mučenjem sve kazne koju su naprijed spomenuti grešnici zaradili ili će zaraditi do tog zadnjeg dana. Ako je to tako, nijedan kršćanin nikada ne treba biti kažnjen na Zemlji od bilo koje kršćanske vlade. Inače će se to svoditi na tešku nepravdu. Sve što sudovi zakona trebaju raditi nakon što postignu odluku o krivnji, jeste da traže od kršćanina prijestupnika da se moli Isusu ‘sinu’ da ga spasi. I stvar treba odmah ostaviti i zatvoriti. To bi jednostavno bio slučaj knjigovodstvenog prijenosa krivičnog obračuna zločinca na obračun Isaa (Isusa), a.s. Radi primjera, hajde da stavimo u precizniji fokus Ameriku i pod povećalom posmatramo stanje prijestupa tamo. Prijestupi uličnih napada i ubistava toliko su rasprostranjeni da ih je teško izbrojati. Jedanput sam, sjećam se, u Njujorku, upalio 31

radiostanicu koja je u cijelosti bila posvećena izvještavanju o velikim prijestupima. To je bilo vrlo zastrašujuće i toliko bolno iskustvo da to nisam mogao slušati više od pola sata. Skoro svakih pet minuta počinjeno je i prijavljeno novo ubistvo u Americi, ponekad sa strašnim izvještajem onih koji su zapravo bili očevici samog toka ubistva. Naša namjera nije da predstavljamo detaljnu sliku prijestupa u Americi, nego je stvar opće svijesti da je danas Amerika među prvima na listi zemalja gdje su razuzdane sve vrste prijestupa, pogotovu u većim gradovima kao što su Čikago, Njujork i Vašington. U Njujorku su ulični napadi uobičajena događanja kao i sakaćenja nevinih stanovnika koji se usude da se tome suprotstave. Ovo svakodnevno događanje stvara krajnje neugodnu sliku nakaženja i ubijanja za nisku korist. Ostavljajući za trenutak ustranu rastući trend kriminala širom svijeta, u slučaju Amerike ne možemo a da ne razmišljamo o odnosu između kršćanskog koncepta grijeha i iskupljenja, i prekršaja počinjenih svakodnevno. Koliko god su možda daleko od kršćanskih vrijednosti u svojoj praksi, bar toliko im može biti pripisano da vjeruju u kršćansko načelo grijeha i iskupljenja kao i u Isusa kao svog spasioca – ali, od koje koristi? Većina kriminalaca u Americi su, naravno, takozvani kršćani, premda ni muslimani ni drugi nisu izuzetak. Hoće li svima, samo zbog toga što svi takvi kriminalci, što pripadaju kršćanstvu i vjeruju u pripovijedano dobrovoljno žrtvovanje Isaa (Isusa), a.s., radi grešnika koji su vjerovali biti oprošteno od Boga? Ako hoće, na koji način? Konačno, prilično veliki procenat među njima može biti uhvaćen i kažnjen zakonom države, no ipak će ogroman broj ostati ili na slobodi ili možda biti kažnjen samo za dio prekršaja koje su počinili tokom mnogo godina. Šta kršćanstvo može ponuditi onima koji su kažnjeni zakonom ili šta će obećati onima koji ostanu na slobodi ovdje na Zemlji? Hoće li i jedni i drugi biti kažnjeni do različitih stepena ili će biti kažnjeni odreda? 32


Druga dilema koja se odnosi na iskup prijestupnika zbog njegovog vjerovanja u Isaa (Isusa), a.s., rađa se iz manje jasne i neodređene situacije. Ako, naprimjer, kršćanin počini prijestup protiv nevine žrtve koja nije kršćanin, bit će mu, naravno, oprošteno zbog blagoslova njegove vjere u Isusa. Kazna za ovaj prijestup onda će biti prenesena na račun Isaa (Isusa), a.s., umjesto na njegov. Ali od koje će koristi ili štete biti iskaz sirote nevine žrtve koja nije kršćanin? Siroti Isa (Isus), a.s., i sirota žrtva kažnjeni su za prijestup koji nisu počinili. Naša čula budu zbunjena ako pokušamo zamisliti strahotu svih prijestupa koje su ljudi ikada počinili od pojave kršćanstva do vremena kad sunce postojanja bude zalazilo nad ljudskim životom. Jesu li svi ovi prijestupi preneseni na račun Isaa (Isusa), a.s.? Je li za sve ove grijehe dat obračun u kratkom vremenu od tri dana i tri noći koliko se pretpostavlja da je Isa (Isus), a.s., patio? Još se nastavljamo čuditi kako može ogromno more prijestupnika tako žestoko zagorčanih smrtnim otrovom grijeha biti zaslađeno i potpuno očišćeno od posljedica njihovih prijestupa, tek samo postupkom njihovog vjerovanja u Isaa (Isusa), a.s. Ponovo, naše se misli vraćaju u daleku prošlost kad su siroti Adem i Hava tako naivno počinili svoj prvi prijestup, samo zato što su bili vrlo lukavo nasamareni i zavedeni od šejtana. Zašto njihov grijeh, također, nije bio sapran? Zar oni nisu vjerovali u Boga? Zar je bilo malo djelo dobrote imati vjeru u Boga i Oca, i je li uza sve to bila njihova greška što im nikada nije rečeno o ‘sinu’ koji vječno živi s Bogom Ocem? Zašto se ‘Božiji sin’ nije sažalio na njih i molio Boga Oca da umjesto njih kazni njega za njihove prijestupe? Kako bismo željeli da se to dogodilo, jer bi bilo mnogo lakše biti kažnjen samo za taj jedan jedini momenat spoticanja na strani Adema i Have. Cijela priča čovječanstva sigurno bi bila ponovo napisana u knjizi sudbine. Bila bi stvorena rajska zemlja i Adem i Hava ne bi bili zauvijek prognani iz Raja, skupa sa neizmjernim brojem svojih nesretnih 33

potomaka. Sam Isa (Isus), a.s., bio bi protjeran iz Raja samo za tri dana i tri noći i to bi bilo to. Nažalost, niti je Bog Otac mislio o ovome niti Isus. Pogledajte kako je sveta i draga stvarnost Isaa (Isusa), a.s., nažalost, preokrenuta u čudni i nevjerovatni mit. Pravda i oprost Kršćanska filozofija grijeha i kazne nije samo potpuno zbunjujuća za jednostavni nepristrani ljudski intelekt, nego također rađa mnoga druga pitanja koja se odnose na to a koja nisu ništa manje zamršena. Filozofija odnosa između pravde i oprosta, kako je zamišljeno kršćanskom filozofijom iskupljenja, nastoji objasniti zašto Bog Lično nije mogao oprostiti. To je u cijelosti ovisno o pogrešnom i svojevoljnom konceptu pravde, koji prihvata kao gotovu činjenicu da pravda i oprost nikada ne mogu ići jedno uz drugo. Budući da je to tako, zašto Novi zavjet toliko ističe oprost kad se diskutuje o pitanju ljudskih odnosa? Ja nikada nisam pročitao ni u jednoj Božijoj knjizi bilo koje svjetske religije učenje koje se više naklanja jednoj strani i da s većim pretjerivanjem ističe ulogu oprosta. Kakva čudesna suprotnost sa tradicionalnim isticanjem pravde koje se nalazi u jevrejskim učenjima. Oko za oko, zub za zub. To je pravda – čista, jednostavna i neumanjena. Kako je dramatičan prijelaz od ovoga na kršćansko učenje da okrenu drugi obraz kad budu ošamareni u jedan. Ko je dao ovo drugo učenje koje je protiv ranijih učenja Tevrata? Ostalo nam je da se pitamo je li prvo učenje Tevrata učenje od Boga Oca naspram potpuno suprotnog učenja Novog zavjeta, učenja od Isusa, ‘Božijeg sina’? Ako jeste, zašto se ‘Božiji sin’ toliko razlikovao od svoga Oca? Treba li takav sukob uzeti kao genetski nedostatak ili evolucionarnu promjenu, ili da je ovaj kršćanski stav o potpunom oprostu budući da je sasvim suprotan jevrejskom isticanju osvete, primjer promjene na strani Boga Oca? On se izgleda jako pokajao za ono što je poučio 34


Musaa i narod Knjige, i izgleda da je jako želio popraviti svoju vlastitu grešku. Kao muslimani, mi opažamo ovu temeljitu promjenu u isticanju i ne vidimo nikakve oprečnosti jer mi vjerujemo u Boga, koji u Sebi udružuje oba ova atributa – pravde i oprosta – bez bilo kakvog unutarnjeg sukoba između ova dva atributa. Mi ovaj prijelaz od jevrejskih učenja na učenja Isaa (Isusa), a.s., shvatamo ne kao popravnu mjeru izvornih učenja, nego kao njihovu pogrešnu primjenu od strane Jevreja. Prema našem vjerovanju, Bog je, ne samo pravedan nego također oprašta, milostiv je i dobrotvoran. Ako On želi, On ne treba nikakvu pomoć izvana da oprosti grešnima. No, sa kršćanske tačke gledišta, ovaj problem poprima ogromne razmjere. Izgleda da je Bog Tevrata bio Bog koji je znao samo pravdu i nije imao nikakvog osjećaja sažaljenja ili milosti. Izgleda da On nije bio u stanju da oprosti, koliko god da je to želio uraditi. Gle, onda Mu je u pomoć došao ‘Božiji sin’ i izvukao Ga iz Njegove paklene dileme. Izgleda da je ‘sin’ bio ‘potpuno sažaljiv’ naspram ‘potpune osvetoljubivosti’ svog Oca. Nije samo očita besmislenost ove vizije ‘sina’ to što uznemirava ljudsku savjest. Ovo, također, ponovo pokreće pitanje o oprečnosti u njihovim karakterima. Izgleda da Isa (Isus), a.s., nije istinski ‘sin’ svog Oca. Možda ponovo genetska greška! Druga važna oblast ispitivanja je vladanje drugih religija svijeta prema grijehu i njegovim posljedicama. Kršćanstvo, naravno, nije jedina religija koja je objavljena religija. Brojčano, nekršćani su uveliko nadmašili kršćane. Hiljade godina poznate historije čovjeka, prije Isaa (Isusa), a.s., vidjele su da su rođene mnoge religije i da su poprimile korijen u tlu različitih naroda u raznim dijelovima svijeta. Da li ove religije ikada govore o filozofiji oprosta koja je bar izdaleka povezana s kršćanskim načelom iskupljenja? Šta je njihov koncept Boga ili bogova ako su sada počeli vjerovati u mnoge? Šta je njihov koncept o Božijem postupku prema grešnom čovječanstvu? 35

Među zajednicama religija, najbliži kršćanstvu je možda hinduizam u ovom pogledu, ali samo djelimično. Hindu također vjeruju u apsolutno pravednog Boga, čiji osjećaj pravde zahtijeva da On nekako mora kazniti svakog počinioca grijeha. No, sličnost se tu završava. Nije spomenuto niti je čak izdaleka ukazano na to da je ‘Božiji sin’ na svoja ramena preuzeo cjelokupne posljedice grešnika cijelog svijeta. Naprotiv, rečeno nam je o beskrajnom lancu prijestupa i kazne u beskonačnom broju ponovnih rađanja (reinkarnacija) duše u životinjskom tijelu. Iskupljenje je jedino moguće dostići nakon što je mnogo puta oživljena duša na sebe natovarila kaznu tačno u skladu s ukupnim prijestupima koje je počinila tokom svih svojih sudbonosnih iskustava u oživljenim stanjima. Nekima to možda zvuči zaista nadnaravno i čudno, no sigurno u ovoj filozofiji postoji neka urođena pravda. U ovom mišljenju postoji ravnoteža i razmjer, što je u savršenom skladu s konceptom apsolutne pravde. Ostavljajući ustranu hinduizam i druge religije koje zagovaraju filozofiju reinkarnacije sa svim njenim zapletenostima uzroka i posljedica, koja je uloga oprosta na strani Boga u preostalim većim ili manjim religijama svijeta? Sve takve religije i preko biliona pristalica religija, kao što je hinduizam, izgledaju potpuno neupućene i neobaviještene o mitu iskupljenja. Ovo je zaista vrlo zbunjujuće. Ko se obraćao ljudima na drugim mjestima u historiji religija? Ako to nije bio Bog Otac kao u kršćanskom načelu, jesu li cijelo vjersko vodstvo svijeta, osim Isaa (Isusa), učenici samog đavola? I gdje je bio Bog Otac? Zašto On nije priskočio u pomoć kad je ostatak čovječanstva bio u Njegovo ime zaveden na krivi put od strane đavola? Ili, jesu li oni – ostatak čovječanstva – bili stvorenja drugog bića osim takozvanog Boga Oca? Zatim, zašto je Bog prema njima postupao kao očuh i zašto ih je prepustio okrutnoj vlasti đavola? Hajde da sada obratimo pažnju na ovo pitanje s pogledom na općenito ljudsko iskustvo. Može se pokazati da su oprost 36


i pravda uravnoteženi i mogu postojati istodobno i da nisu uvijek proturječni jedno drugom. Ponekad pravda zahtijeva da se mora dati oprost, a ponekad zahtijeva da se odbije davanje oprosta. Ako djetetu bude oprošteno i bude ohrabreno da čini više prekršaja, onda se sam oprost graniči sa prekršajem i protiv je osjećaja pravde. Ako prijestupniku bude oprošteno, samo da bi počinio više prekršaja i stvorio patnju svuda oko sebe zato što mu je oprošteno i što je ohrabren, to će također biti protiv načela pravde i bit će jednako postupku okrutnosti prema drugim nevinim stanovnicima. Postoji bezbroj zločinaca ove vrste koji su zaštićeni iskupljenjem Isaa (Isusa), a.s. To je po sebi oprečno pravdi. Ali ako se dijete kaje, naprimjer, i ako je majka uvjerena da se isti prijestup neće ponoviti, onda bi bilo protivno osjećaju pravde kazniti dijete. Kad osoba koja se kaje pati, to je samo po sebi kazna koja u nekim slučajevima može daleko nadmašiti kaznu nametnutu izvana. Ljudi sa živom savješću uvijek pate poslije činjenja grijeha. Kao posljedica toga, nagomilani efekat grižnje savjesti koji se ponavlja dostiže tačku gdje može dovesti do toga da se Bog sažali na Svog tako slabog roba, koji se često spotiče i koji se često kaje. Ovo je pouka u odnosu pravde i oprosta, koju ljudi visokog intelekta i čak ljudi običnog razumijevanja podjednako izvlače iz općenitog ljudskog iskustva. Krajnje je vrijeme za kršćane da se probude iz svog uspavanog stanja prihvatanja kršćanskog načela a da nikada ne dovedu u pitanje njegovu mudrost. Kad bi oni ponovo ispitali kršćansko načelo u svjetlu općeg osjećaja i razboritosti, mogli bi još uvijek ostati dobri kršćani po praksi, ali drugačije i realnije vrste. Oni će onda još više i sa većom ljubavi i predanosti vjerovati u ljudsku stvarnost Isaa (Isusa), a.s., u poređenju sa Isusom koji ne postoji, osim u njihovoj mašti i nije stvarniji od izmišljotine. Veličina Isaa (Isusa), a.s., ne leži u njegovoj legendi, nego u vrhunskoj žrtvi Isaa (Isusa), a.s., čovjeka i vjerovjesnika. Njegova žrtva daleko snažnije dodiruje srce od mita njegove 37

smrti na križu i njegovog oživljavanja iz smrti nakon što je proveo nekoliko užasnih sati u Paklu. Nije moguće za Isaa (Isusa) da daje iskupljenje Na kraju, ali ne manje važno, postavlja se pitanje kako je Isa (Isus), a.s., mogao biti rođen nevin kad je imao ljudsku majku. Ako je grijeh Adema i Have zatrovao cijelo potomstvo ovog nesretnog para, onda će, kao prirodna posljedica, sva muška i ženska djeca morati naslijediti istu genetsku sklonost grijehu. Za ženske je to možda više prikladno jer je Hava bila ta koja je, kao posrednik šejtana, namamila Adema. Zato odgovornost za grijeh pada izravno na ramena Have umjesto Adema. U slučaju rođenja Isaa (Isusa), a.s., očito je bila kći Have ta koja je dala glavni doprinos. Pitanje koje se silovito nameće je da li je Isa (Isus), a.s., naslijedio bilo koji gen koji nosi hromozome njegove majke ili nije. Ako jeste, onda je bilo nemoguće da izbjegne neminovno naslijeđeni grijeh. Ako nije naslijedio nikakve hromozome od svoje majke ili od Boga Oca, onda će zaista njegovo rođenje biti dvostruko čudo. Samo neko čudo može dati sina koji ne pripada ni svom ocu niti svojoj majci. Ono što ostaje neshvatljivo je zašto ovi hromozomi od Have nisu djetetu Isau (Isusu), a.s., prenijeli urođenu sklonost prema grijehu. Pretpostavimo da se to nekako dogodilo i da je Isa (Isus), a.s., imao tu nevinost potrebnu da nosi grijehe ljudi, samo pod uvjetom da vjeruju u njega. Onda će se roditi drugi problem: šta će se dogoditi, možda neko upita, potomcima Adema i Have koji su umrli prije pojave kršćanstva? Koliko biliona njih se raštrkalo širom svijeta, preko pet kontinenata, generacija za generacijom? Mora da su oni živjeli i umrli bez nade ili čak i mogućnosti da ikada čuju o Isau (Isusu), a.s., svom spasitelju koji još nije bio rođen. Zapravo, izgledalo je sigurno da će cijelo čovječanstvo između Adema i Isaa (Isusa), a.s., biti zauvijek prokleto. Zašto im nikada nije data čak ni najmanja prilika da im bude oprošteno? Hoće li njima od 38


Isaa (Isusa), a.s., biti oprošteno naknadno? Ako hoće, zašto? Šta će se dogoditi ljudima u drugim dijelovima svijeta, mnogo većim u poređenju sa malim ostrvom Judeje, gdje nikada nisu čuli o kršćanstvu, čak ni u toku života Isaa (Isusa)? Oni nikada nisu vjerovali, niti su ikada mogli vjerovati u ‘sinovstvo’ Isaa (Isusa), a.s. Hoće li njihovi grijesi proći nekažnjeni ili će biti kažnjeni? Ako oni prođu nekažnjeno, iz kojeg razloga? Ako budu kažnjeni, opet po kojoj logici? Koju su priliku oni uopće imali? Oni su bili potpuno bespomoćni. Kako izopačen osjećaj apsolutne pravde! Nerado žrtvovanje Hajde da se sada okrenemo samom postupku raspeća. Ovdje se suočavamo s drugom nerješivom dilemom. Stalno nam se ponavlja da je Isa (Isus), a.s., dobrovoljno sebe ponudio Bogu Ocu i da je učinjen žrtvenim janjetom radi grijeha cijelog čovječanstva, pod uvjetom, naravno, da vjeruju u njega. No, kad se približilo vrijeme prihvatanja njegove želje i konačno tračak nade za grešno čovječanstvo počeo izgledati kao svitanje novog dana, kad se okrenemo Isau (Isusu), a.s., očekujući da vidimo njegovu radost, njegovu sreću i zanos u ovom momentu ljudske historije punom događanja, kako smo duboko razočarani i jasno otriježnjeni. Umjesto da vidimo Isaa (Isusa), a.s., kako nestrpljivo očekuje čas klicanja, mi vidimo kako Isa (Isus), a.s., jeca i plače i preklinje Boga Oca da od njega otkloni gorku čašu smrti. On je oštro prekorio jednog od svojih učenika kad ga je uhvatio da drijema poslije tako dugog sudbonosnog dana i patnje tokom tamne sumorne noći koja je za njega i za njegovog učitelja nagovještavala zlo. Biblijsko iznošenje ovog događaja ovako glasi: Tada Isus dođe s njima u zaselak koji se zove Getsemani, te im reče: ‘Sjednite tu dok ja odem onamo i pomolim se.’ Povede sa sobom 39

Petra i obojicu Zebedejevih sinova. Međutim ga spopade žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Žalosna je duša moja do smrti. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.’ Zatim ode malo dalje, pade ničice te se pomoli: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!’ Tada se vrati učenicima, nađe ih gdje spavaju te reče Petru: ‘Tako, ne mogoste sa mnom probdjeti ni jednog sata? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.’Ponovo se udalji te uze moliti: ‘Oče moj! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja.’ Kad se opet vrati, nađe ih gdje spavaju, jer im bijahu otežale oči. Ostavi ih, udalji se opet te je i treći put molio onim istim riječima. (Matej, 26:36-44) Ali jao, kako se kršćanska priča odvija, molitve i preklinjanje ni Isaa (Isusa), a.s., ni učenika nisu bile primljene kod Boga Oca i, htio ne htio, uprkos njegovim revnim prigovorima, on je na kraju razapet. Je li on bio ista osoba, isti princ nevinosti i uzor žrtvovanja koji je tako hrabro ponudio sebe da preuzme teret svih ljudskih grijeha na svoja ramena, ili je on bio druga osoba? Njegovo vladanje i u času raspeća i u toku samog raspeća snažno baca sjenu sumnje, bilo na identitet Isaa (Isusa), a.s., ili na istinitost mita oko njegove ličnosti. No, o tome ćemo kasnije. Hajde da se sada vratimo našem kritičkom ispitivanju tamo gdje smo ga ostavili. Neka druga pitanja koja se rađaju iz zadnjeg plača i agonije Isaa (Isusa), a.s., jesu sljedeća: Ko je izgovorio ove duboko dirljive riječi vrijedne samilosti? Je li to bio Isa, (Isus), a.s., čovjek ili Isus ‘sin’? 40


Ako je Isa (Isus), a.s., čovjek bio taj koji je bio napušten, ko ga je napustio? I zašto? Ako prihvatimo ovu mogućnost, također će se morati prihvatiti samo po sebi da je do kraja Isa (Isus), a.s., čovjek zadržao zasebni neovisni identitet koji može misliti i osjećati slobodno i pojedinačno. Je li on umro u momentu odvajanja duše Isaa (Isusa) ‘Božijeg sina’ od tijela čovjeka koje je zauzimao? Ako je to bilo tako, zašto i kako? Ako je to bilo tako, i ako je to bilo tijelo čovjeka koje je umrlo nakon što ga je Božija duša napustila, onda će se postaviti pitanje o tome ko je oživio iz smrti kad je Božija duša kasnije ponovo posjetila isto tijelo? Zatim, ovo mišljenje će nas voditi vjerovanju da nije bio Isa (Isus), a.s., ‘sin’ taj koji je patio nego ličnost Isaa (Isusa), a.s., čovjeka koja je plakala u takvoj agoniji i on je bio taj koji je patio dok je Isa (Isus), a.s., ‘sin’ gledao u stanju potpune ravnodušnosti i neosjetljivosti. Kako on, onda, može opravdati tvrdnju da je to bio on, ‘sin’ koji je patio radi ljudi, a ne čovjek u njemu? Druga mogućnost je da pretpostavimo kako je to bio Isa (Isus), a.s., ‘sin’ koji je plakao, dok je čovjek u njemu, možda u nadi da za sebe počne novi život, promatrao u nesigurnom očekivanju spoznaje da će skupa sa žrtvom Isaa (Isusa), a.s., ‘sina’, i on, Isa (Isus), a.s., čovjek, bilo mu to drago ili ne, također biti zaklan na oltaru svoje nevine druge ličnosti. Koji osjećaj pravde je uopće mogao potaći Boga da ubije dvije ptice istim kamenom? Možda je to druga zagonetka. Ako je to bio Isa (Isus), a.s., ‘sin’, i prema općem slaganju kršćanskih crkava to jeste zaista bio on, onda će drugo pitanje koje se rađa iz odgovora na prvo biti o identitetu druge strane uključene u taj monolog Isaa (Isusa), a.s. (Matej, 26:39-42). Za nas su ovdje otvorene dvije mogućnosti: Jedna je da se ‘sin’ obraćao Ocu prigovarajući kako je bio napušten u času velike teškoće. Ovo nas neizbježno vodi vjerovanju da su tu bile dvije drugačije osobe koje nisu istodobno postojale u jednoj uzajamno sjedinjenoj ličnosti, koje su jednako 41

dijelile sve atribute i stavljale ih istovremeno u djelovanje s jednakim udjelom. Jedan je izgleda bio Vrhovni Posrednik, Svemoćni Posjednik sposobnosti konačnog donošenja odluka. Drugi, siroti ‘sin’, bio je izgleda potpuno lišen ili su mu možda privremeno oduzete sve prevladavajuće odlike koje je njegov Otac posjedovao. Glavna stvar koju moramo držati u središtu je činjenica da njihove oprečne volje i želje nigdje ne izgledaju više u neslaganju i protuslovlju jedna s drugom nego što su u toku zadnjeg postupka drame raspeća. Drugo pitanje je hoće li ove dvije drugačije osobe, s osobnim mišljenjima, osobnim vrijednostima i osobnim sposobnostima osjećati bol i duševnu patnju ako budu ‘dva u jednom’ i ‘jedan u dvoje’? Tako će drugo pitanje zahtijevati mnogo dugih dijaloga među teolozima u pogledu mogućnosti da Bog bude u stanju podnositi bol i kaznu. Čak i ako je On to bio u stanju, samo pola Boga bi patilo, dok druga polovina to nije bila u stanju bilo planom ili prinudom Njegove prirode. Kako idemo dalje u zasjenjeni svijet ove iskrivljene filozofije, svjetlo počinje bivati sve mutnije i nalazimo da se jedna zbunjenost tovari na drugu. Drugi problem je kome se Isa (Isus), a.s., obraćao ako je on sam bio ‘Bog’. Kad se obraćao svom ‘Ocu’, sam on je bio neodvojivi dio Oca – tako nam je rečeno. Šta je on govorio i kome? Na ovo pitanje se mora odgovoriti slobodnom savješću, bez pribjegavanja dogmi (vjerskom načelu). Ono postaje dogma samo kad ne može biti objašnjeno u ljudskim terminima. Prema biblijskom navodu, kad je Isa (Isus), a.s., bio blizu da napusti duh, plakao je obraćajući se Bogu Ocu: ‘Zašto si me napustio?’ (Matej, 27:46). Ko je napustio koga? Je li Bog napustio Boga? Ko je bio žrtvovan? Drugi problem na koji moramo obratiti pažnju jeste da čovjek u Isau (Isusu), a.s., nije bio kažnjen, niti je ikakvom logikom trebao 42


biti kažnjen jer on nikada nije izabrao da nosi teret grijeha čovječanstva. Ovaj novi element, koji ulazi u debatu, vodi nas do vrlo neobične situacije koju prije nismo uzimali u razmatranje. Primorani smo da se pitamo o odnosu čovjeka u Isau (Isusu), a.s., sa urođenom sklonošću da počini grijeh, zajedničkoj za sve potomstvo Adema i Have. U najboljem slučaju, čovjek može sebe uvjeriti da vjeruje kako je u ovom dvojstvu ‘Božijeg sina’ i čovjeka koje zauzima isto tijelo samo ‘Božiji sin’ bio nevin. No, šta o čovjeku koji je živio skupa s njim? Je li on također bio rođen iz gena i karaktera pribavljenih od Boga? Ako jeste, onda se on treba ponašati kao božanstvo u Isau (Isusu), a.s., i nikakav izgovor neće biti prihvatljiv ako on nemarno prijeđe u ovo ili ono, uz izgovor da je to tako uradio samo zato što je bio čovjek. Ako u njemu, to jest u čovjeku Isau (Isusu), a.s., nije bilo ništa od Boga, onda moramo priznati da je on jednostavno bio ljudsko biće, možda pola ljudsko biće. Pa ipak je ta ljudska osoba, spojena s Isaom (Isusom), a.s., morala biti dovoljno čovjek da naslijedi prirodnu sklonost prema grijehu. Ako nije, zašto nije? Očigledno nema nikakve koristi da kažemo kako mora biti da je kao čovjek, odvojen zasebno od svog božanskog partnera, neovisno zgriješio sa cjelovitom odgovornošću grijeha na svojim ljudskim ramenima. Ovaj scenarij neće biti potpun bez predstavljanja Isaa (Isusa), a.s., ‘Božijeg sina’, kako umire radi ljudi, ne tako nesebično nakon svega, ali je njegova glavna briga možda bila za njegovog polubrata, čovjeka u njemu. Sve ovo je izuzetno teško, ako ne i nemoguće intelektualno svariti. Naše gledište ne predstavlja nikakve takve probleme. Nevina osoba Isaa (Isusa), a.s., čovjeka, bez ikakve dvojnosti u njemu, bila je ta koja je izrekla ovaj vapaj iznenađenja i duševne patnje.

43

Dilema Isaa (Isusa) Dozvolite mi da još jedanput ponovo pojasnim da ja nisam nevjernik što se tiče Isaa (Isusa), a.s., nego imam duboko poštovanje prema njemu kao Božijem vjerovjesniku sa izuzetnim žrtvama koje mu služe na čast. Ja razumijem da je Isa (Isus), a.s., bio sveti čovjek koji je prolazio kroz period velike kušnje. No, kako se navođenja činjenica raspeća počinju razotkrivati i dolaze do kraja, ne ostaje nam nikakav drugi izbor nego da vjerujemo da Isa (Isus), a.s., nije sebe dobrovoljno ponudio za smrt na križu. Noć prije nego što su ga njegovi neprijatelji nastojali ubiti raspećem čujemo ga da moli cijelu noć, skupa sa svojim učenicima, zato što je bila u pitanju istina njegove tvrdnje. U Starom zavjetu je rečeno da će varalica koji Bogu pripiše stvari koje On nikada nije rekao visiti na drvetu i umrijeti na njemu prokletom smrću. A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori, i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi. (Ponovljeni zakon, 18:20) Ako ko učini grijeh koji zaslužuje smrt, te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istog dana, jer je obješeni prokletstvo Božije. (Ponovljeni zakon, 21:22-23) Isa (Isus), a.s., znao je – ako se ovo dogodi, Jevreji će slaviti sa zanosom i proglasiti ga varalicom čija je neistina, izvan svake sumnje, konačno bila dokazana na temelju tvrdnje božanskih 44


knjiga. Iz ovog je razloga bio toliko zabrinut da izbjegne gorku čašu smrti; ne iz kukavičluka, nego iz straha da će njegov narod biti zaveden i neće uspjeti prepoznati njegovu istinitost ako on umre na križu. On je cijelu noć molio tako žalosno i bespomoćno da čitanje prikaza o njegovoj duševnoj patnji i bijedi para srce. No, kako ova stvarna životna drama ide prema kraju, vrhunac njegovog emocionalnog nemira, potištenosti i bespomoćnosti u cijelosti je pokazan u njegovom zadnjem plaču: Eli, Eli, lama sabachtani?’ – što znači: ‘Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?’1 Moramo primijetiti da u tom plaču nije izražena samo duševna patnja, nego je očito s tim bio pomiješan element iznenađenja koji je graničio sa stravom. Nakon što se vratio svijesti, uz pomoć nekih od svojih predanih učenika koji su na njegove rane stavili lijek koji su pripremili prije raspeća, a koji je sadržavao sve sastojke potrebne za ublažavanje bola i liječenje rana, mora da je Isa (Isus), a.s., bio čudesno i sretno iznenađen, i njegova vjera u dragog istinitog Boga bila obnovljena i nanovo ojačana na način koji ljudi rijetko iskuse u njenoj jačini i bezgraničnosti. Činjenica da je ovaj lijek bio pripremljen unaprijed čini snažan dokaz da su učenici Isaa (Isusa), a.s., zaista očekivali da će on sa križa biti spašen živ i da će mu medicinsko liječenje biti veoma potrebno. Iz navedenog postaje jasno da je ovaj koncept naslijeđenog grijeha i raspeća baziran samo na pretpostavci i željama kršćanskih teologa u kasnijem dobu. Posve je vjerovatno da su one rođene iz nekih pretkršćanskih mitova slične prirode, koji su ih, kad su ih primijenili na okolnosti Isaa (Isusa), a.s., namamili da doznaju više sličnosti između ovo dvoje i stvore sličan mit. Međutim, kakva god da je zagonetka ili oprečnost, kako mi to vidimo, u svakom slučaju nema dokaza da je kršćanska filozofija grijeha i iskupljenja bazirana na bilo čemu što je možda Isa (Isus), a.s., rekao ili uradio ili poučavao. On nikada nije mogao 1

Matej, 27:46.

45

propovijedati bilo šta tako oprečno i sasvim suprotno ljudskom intelektu. Je li Bog Otac također patio? Kad dođemo do prirode ‘sina’, ne možemo vjerovati da je on bio bačen u paklenu vatru, jer bi to značilo unutrašnju oprečnost sa samim sobom. Vraćajući se osnovnom konceptu kršćanstva vidimo da je rečeno da su Bog i ‘sin’ dvije osobe, ali od iste prirode i sadržaja. Nemoguće je za jednu da prolazi kroz neko iskustvo a da druga u tome ne sudjeluje. Kako možemo vjerovati da je jedan aspekt Boga, ‘sin’, bio mučen, dok je Bog Otac ostao nepovrijeđen? Ako on nije patio, to bi bilo ravno slamanju Božije Jedinstvenosti. Da tri osobe budu u jednoj postaje još više nepojmljivo zato što su se iskustva svakog činioca Trojstva pokazala da su tako različita i daleka jedna od drugih da je nemoguće jednom Bogu da bude u razbješnjeloj paklenoj vatri, a da u isto vrijeme drugi ostane posve odvojen i nedirnut. Nema drugog izbora za današnje kršćane nego da žrtvuju ili Božiju Jedinstvenost i vjeruju u tri različita boga, nalik paganima prije kršćanstva, kao što su Rimljani i Grci, ili da ostanu iskreni prema sebi i vjeruju da je Bog Jedan i kao takvom nije moguće da dva aspekta Boga prođu sasvim suprotna stanja. Kad dijete pati, nemoguće je za majku da ostane spokojna i mirna. Ona, također, mora patiti, ponekad više nego dijete. Šta se događalo s Bogom Ocem kad je dao da Njegov ‘sin’ podnosi duševnu patnju tri dana u Paklu? Šta se događalo s ‘Bogom sinom’? Je li on bio podijeljen na dvije osobe, sa dvije forme i dva sadržaja? Jedna forma pati u Paklu, a druga potpuno izvana uopće ne pati? Ako je Bog Otac patio, kakva je onda bila potreba stvaranja ‘sina’, kad je On sam mogao patiti? To je vrlo izravno pitanje. Zašto On nije tek patio za Sebe? Zašto skicirati tako težak plan da se riješi problem oprosta? 46


Kazna Vatre Ovdje treba bliže ispitati pitanje Pakla na koji je, prema kršćanskom načelu, Isa (Isus), a.s., bio primoran. Koja je to vrsta pakla bila? Je li to bio isti Pakao o kojem čitamo u Novom zavjetu, koji kaže: Sin će čovječiji izaslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba. (Matej, 13:41-42) Prije nego što nastavimo dalje, mora biti vrlo jasno šta Novi zavjet misli kaznom vatre ili kaznom Pakla. Je li to vatra koja sagorijeva dušu ili je to svjetovna vatra koja proždire tijelo i time muči dušu? Da li kršćani vjeruju da ćemo se poslije smrti vratiti istom tijelu koje je duša ostavila iza sebe da se raspadne u zemlju i pepeo, ili će tu biti novo tijelo stvoreno za svaku dušu i hoće li oživljena osoba doživjeti neku vrstu reinkarnacije? Ako je to svjetska vatra i tjelesna kazna, onda čovjek mora proširiti svoju zamisao do krajnjih granica da zamisli šta se možda desilo u slučaju Isaa (Isusa), a.s. Prije nego što je bio podvrgnut vatri, je li njegova duša bila ponovo zatvorena u tijelo čovjeka kojeg je lovio cijeli svoj život na Zemlji, ili je on nekako bio predan nebeskom tijelu? Ako je ovo drugo slučaj, onda će to nebesko tijelo biti izvan dometa materijalne paklene vatre da sprži, kazni ili uništi. S druge strane, ako prihvatimo scenarij da će tijelo čovjeka u kojem je Isa (Isus), a.s., boravio biti rekonstruisano za njega kao vrsta posrednika kroz koji bi podnio Pakao, onda ne možemo a da ne opazimo kako je zadan još jedan udarac principu Božije pravde. Siroti čovjek! Prije svega, nad njim je cijeli njegov život praktično preuzela kontrolu strana duša, ali je onda kao nagradu za njeno udomljavanje koje mu je bilo 47

silom nametnuto trebao gorjeti u Paklu a da sam nije počinio nikakav prijestup. Priznanje za njegovu žrtvu potpuno je samo za sebe preuzeo strani stanar u njemu. Zatim, šta je s dušom tog čovjeka? Možda on nije imao vlastitu dušu. Ako nije, onda su čovjek u Isau (Isusu), a.s., i Bog u Isau (Isusu), a.s., morali biti jedna te ista osoba i izgovor da je Isa (Isus), a.s., nekad postupao po ljudskim nagonima a nekad po Božijoj volji sveden je na puku prevaru. Jedina formula prihvatljiva bilo kojem intelektu jeste da jedna duša i jedno tijelo znači jedna osoba. Dvije duše i jedno tijelo je čudna ideja koju mogu zamisliti samo oni koji vjeruju da su ljudi proganjani duhovima ili sličnim stvarima. Žrtvovanje i duhovno blaženstvo Ako je druga mogućnost prihvatljivija kršćanskim teolozima pošto pretpostavlja da je samo duša Isaa (Isusa), a.s., ušla u Pakao i da je taj Pakao bio duhovni pakao, onda tu izgleda nema nikakvog razloga da ovaj prijedlog odbijemo kao besmislen. Međutim, duhovni pakao je samo stvoren grižom savjesti ili osjećajem krivnje. U slučaju Isaa (Isusa), a.s., ni jedno nije primjenjivo. Kad prihvatite kaznu za prekršaj drugog, a sami ste nevini, nije izazvana grižnja savjesti, nego posve suprotno. Duša takve osobe treba drhtati sa osjećajem plemenitosti i samožrtvovanja, koje će biti ravno duhovnom raju umjesto Paklu. Sada se vraćamo pitanju tijela koje je Isa (Isus), a.s., zauzimao, i značenju smrti u odnosu na tijelo, i također, u istom kontekstu, značenju oživljavanja. Koliko znamo, tijelo Isaa (Isusa), a.s., moralo je biti sastavni dio ‘sinovstva’ Isaa (Isusa), a.s. U protivnom mu ne bi preostala zajednička dodirna osnova da se njegovo božanstvo i ljudskost sjedine i da pod određenim okolnostima igraju prepoznatljivo drugačije uloge. Ponekad ćemo vidjeti da čovjek preuzima dužnost u poslovima pod uvjetom da je sam 48


imao odvojenu dušu, a ponekad ćemo opaziti da božanstvo uporno traži svoje i kontroliše čovjekove sposobnosti uma i srca. Ponovo ističemo da se ovo može desiti samo ako postoje dvije zasebne ličnosti zatvorene u jedno biće. Značenje smrti u odnosu na Isaa (Isusa) Nakon što smo razumjeli drugačije mogućnosti u pogledu odgovarajućih uloga koje su božanstvo i čovjek u Isau (Isusu), a.s., mogli igrati, pokušavamo shvatiti primjenu riječi ‘smrt’ i njeno puno značenje u odnosu na njega. Ako je on umro za tri dana i noći, onda smrt moramo razumjeti u terminima duše koja se odvojila od tijela, i duše koja odlazi. Ovo znači da duša mora napustiti tijelo i tako potpuno prekinuti svoj odnos, da ostane samo mrtvo tijelo. Isa (Isus), a.s., konačno je bio rasterećen svog zatvora u smrtnom tijelu čovjeka. Međutim, oslobađanje od ovog zatvora uopće se ne treba smatrati kaznom. Vraćanje božanske duše ‘sina’ u isto oplemenjeno stanje postojanja ne može se ni na koji način tretirati kao obična ljudska smrt. Ljudska smrt je zastrašujuća, ne zato što duša napušta tijelo i presijeca svoje veze sticanjem nove svijesti, nego su strahote smrti uglavnom zbog čovjekovog trajnog presijecanja veza sa mnogim dragim ostavljenim ovdje na Zemlji, i ostavljanja svog posjeda i raznih stvari koje volimo. Mnogo puta se dogodi da čovjek koji nema ništa za što bi živio više voli da umre nego da živi praznim životom. U slučaju Isaa (Isusa), a.s., nije mogao biti prisutan osjećaj kajanja. Za njega je prozor smrti bio otvoren samo u jednom jedinom pravcu, u pravcu dobiti, a ne gubitka. Zašto da se njegov odlazak iz tijela smatra izuzetno žalosnim i mučnim iskustvom? Ponovo, ako je on jednom umro i to doslovno, ne metaforički napustio dušu kako kršćani žele da vjerujemo, onda je vraćanje istom tijelu krajnje nerazuman postupak koji mu 49

je pripisan. Je li on ponovo rođen kad se vratio u tijelo koje je napustio u toku smrtnog časa? Ako ovaj proces treba opisati samo kao oživljavanje ili uskrsnuće Isaa (Isusa), a.s., onda je ovo tijelo također trebalo biti učinjeno vječnim. Ali ono što čitamo u Bibliji potpuno je drugačija priča. Prema toj priči, Isa (Isus), a.s., uskrsnuo je iz mrtvih ulaskom u isto tijelo koje je bilo razapeto i to je nazvano njegovim vraćanjem u život. Kad je to tako, kakvo će biti značenje njegovog ponovnog napuštanja tijela? Zar se to neće svoditi na drugu smrt? Ako je prvi odlazak iz tijela bio smrt, onda, kad se bude smatralo da je drugi put napustio ljudsko tijelo, zasigurno treba biti proglašen vječno mrtvim. Kad duša napušta tijelo prvi put, vi to nazivate smrt; kad se ona vrati istom tijelu, vi to nazivate život poslije smrti. No, kako ćete nazvati kad duša ponovo napusti isto tijelo da se nikad ne vrati – hoće li to biti nazvano vječnom smrću ili vječnim životom, prema kršćanskom načinu izražavanja? To će morati biti vječna smrt i ništa više. Oprečnost na oprečnost. Zaista iskustvo koje jako nervira! Ako se predlaže da tijelo nije bilo napušteno drugi put, onda imamo neobičan scenarij u kojem Bog Otac postoji kao beskonačno bestjelesno duhovno biće, dok ‘sin’ ostaje uhvaćen u ograničenim međama smrtnog postojanja. Ograničena patnja za bezgranični grijeh Možda bude predloženo da nije uvijek grižnja savjesti to što stvara bijedno stanje uma i srca u onima koji su osjetljivi prema svojim pogreškama. S druge strane, snažno saosjećanje za patnje drugih može također stvoriti život duševne muke za nekoga ko je potpuno ili djelimično nevin u prekršaju, ali ima ovu oplemenjenu duhovnu vrlinu patnje zbog drugih. To će također stvoriti sliku Pakla. Majke pate zbog svojih bolesnih beba. Ljudsko iskustvo je svjedok činjenici da ponekad, zbog 50


trajno nesposobnog djeteta, cijeli život majke bude preokrenut u živi Džehennem. Zašto, onda, ne možemo priznati Isau (Isusu) tu plemenitu vrlinu da je u stanju patiti zbog drugih? Zašto ne, zaista? No, zašto samo tri dana i tri noći? Zašto ne za svoj cijeli kratki boravak na Zemlji i čak prije i poslije toga? Plemeniti ljudi ne pate samo privremeno za vrlo ograničeni period od nekoliko sati ili dana. Njihova srca nemaju mira ukoliko ne vide da je bijeda olakšana ili potpuno uklonjena. Džehennem kojeg razmatramo nije isključivo pravo samo nevine božanske osobe, to je plemenita odlika u kojoj do nekog stepena imaju udjela čak i zvijeri džungle za svoje bližnje. Poslije još nekoliko napomena ja ću ostaviti ovaj slučaj, ali imam jedno važno pitanje kojeg se moram dotaći. Kazna koju je Bog propisao Isau (Isusu), a.s., trajala je samo tri dana i tri noći, dok su grešnici zbog kojih je bio kažnjen počinili tako strašne grijehe i za tako dugo vremena je, prema Bibliji, njihova kazna trebala biti vječna patnja u Džehennemu. Kakva je to vrsta pravednog Boga kad je došlo do kazne onih koje je On stvorio – ljudi koji nisu bili Njegovi ‘sinovi’ ili ‘kćeri’ – trebali su biti trajno kažnjeni? Ali kad je došlo do kazne Njegovog ‘sina’ za grijehe koje je on dobrovoljno uzeo na sebe, odjednom je kazna bila smanjena na samo tri dana i tri noći. Nema uopće nikakve usporedbe. Ako je ovo pravda, onda neka ne bude pravde. Kako će Bog gledati na vladanje ljudskih bića, koje je On Lično stvorio Svojom desnom rukom, ako oni dijele pravdu kako su naučili od Njega primjenjivanjem drugačijih mjera prema svojoj djeci i posve drugačijih prema djeci drugih? Hoće li Bog Otac gledati ovo oponašanje odanosti sa zanosom ili gnušanjem? Na ovo je zaista vrlo teško odgovoriti.

51

Šta je iskupljenje promijenilo? Što se tiče posljedice raspeća Isaa (Isusa), a.s., u odnosu na kaznu grijeha, mi smo već utvrdili da vjera u Isaa (Isusa), a.s., ni na koji način nije umanjila kaznu grijeha, koju je Bog propisao za Adema i Havu i njihovo potomstvo. Sve majke još uvijek rađaju svoju djecu s bolovima porođajnih muka i još uvijek čovjek teškim radom zarađuje svoj hljeb. Možemo ovo uzeti u razmatranje iz drugog ugla, ugla šireg poređenja između kršćanskog i nekršćanskog svijeta od vremena Isaa (Isusa), a.s. Niko od ljudi koji vjeruju u Isaa (Isusa), a.s., ne može pokazati značajnu promjenu, u bilo kojem periodu historije, o svojim ženama da djecu rađaju bez bola i svojim muškarcima da zarađuju svoj hljeb bez napornog rada. Oni ne pokazuju nikakvu razliku u ovom pogledu u poređenju sa nekršćanskim svijetom. Što se tiče sklonosti prema činjenju grijeha, svijet onih koji vjeruju u Isaa (Isusa) u poređenju sa svijetom onih koji ne vjeruju ne daje nikakav dokazni materijal da je sklonost prema činjenju grijeha potpuno istrijebljena među kategorijom vjernika u Isaa (Isusa), a.s. Uz to se možda neko zaista upita zašto je vjerovanje u Boga smatrano tako sporednim naspram vjere u Njegovog ‘sina’. Ovo se osobito tiče vremena prije nego što je ova čvrsto čuvana, godinama stara tajna (da Bog ima ‘sina’) otkrivena ljudima. Naravno, bilo je ljudi koji su imali vjeru u Boga i Njegovu Jedinstvenost. Također, bezbroj je ljudi rođeno poslije Isaa (Isusa), a.s., u svakoj religiji i svakoj zemlji svijeta koji su vjerovali u Boga i Njegovu Jedinstvenost. Zašto vjera u Boga nije imala nikakvog utjecaja na ljudski prijestup i kaznu? Zatim, zašto Bog Otac nije mogao pokazati plemenitost prema patnji radi grešnika koju je Njegov plemenitiji ‘sin’ pokazao? Zasigurno je ‘sin’ izgleda posjedovao više moralne vrline (Bože sačuvaj!) nego njegov manje civilizovan Otac. Možda neko upita: Da li se božanstvo razvija i još uvijek je u procesu postizanja savršenstva? 52


3. Uloga Svetog duha Do sada smo raspravljali o pitanju Isaa (Isusa), a.s., kao takozvanog ‘sina’, i Boga, navodno doslovnog Oca Isusa. Tu je još i treća osoba po imenu Sveti duh, koja je, prema kršćanskom načelu, premda ima zasebnu osobitu ličnost, ipak spojena i tako potpuno i trajno stopljena sa Ocem i ‘sinom’ da njihovo sjedinjenje stvara jedinstvo u trome. Sada svoju pažnju usmjeravamo na ovo pitanje ispitivanjem da li Sveti duh ima ego odvojen od Boga i Isaa (Isusa), a.s., ili oni dijele samo jedan ego. Ego ovdje može biti opisan kao osnovna svijest, koja je, u krajnjim ispitivanjima nerazdjeljiva i svojstvena za svakog pojedinca. Ista osnovna svijest o svom biću zasebnom od drugih daje povod za ‘ja’ i ‘moj’ i ‘moje’, naspram ‘on’ i ‘njegovo’, i ‘vi i ‘vaše’. Stavljajući u središte pažnje tri dijela božanstva, moramo riješiti da li ovo troje imaju svoj zaseban ego ili ne. Ako oni nemaju zaseban odvojeni ego, onda postaje nepojmljivo pripisati im ličnosti. Svaka osoba, koliko god bila blizu drugoj osobi, mora imati odvojenu osobnu savjest svog bića. Službeni položaj većine crkava je vrlo jasan i dobro određen. One tvrde da svaki od tri dijela Božije ličnosti ima svoju zasebno odvojenu ličnost. Zato nije samo ‘troje u jednom’, nego su to tri osobe u jednoj osobi. U gorkoj kratkotrajnoj borbi Isaa (Isusa), a.s., sa smrću i svim njenim kobnim posljedicama morao je jednako sudjelovati i Sveti duh. Tako je on, također, morao biti uključen u žrtvovanje skupa sa Isaom (Isusom), a.s. Zatim, on je morao podnijeti Pakao u društvu Isaa (Isusa), a.s., i Boga Oca. Ako nije, onda neizbježno dolazimo do zaključka da su oni bili, ne samo tri zasebne i drugačije ličnosti nego su također njihove emocije i sposobnosti koje se odnose na um i srce morale biti drugačije, odvojene i izolovane od emocija i sposobnosti jednog od drugog. 53

U nastojanju da proširimo svoju viziju o Trojstvu trebamo pokušati zamisliti sliku kako se tri osobe sjedinjuju ili postoje tako trajno sjedinjene kao jedna. Do sada nismo uspjeli vidjeti kako su se oni mogli sjediniti u procesima svojih emocija i misli. Jedina preostala mogućnost zato, jeste sjedinjenje u tijelu. To nas podsjeća na sedmoglavo čudovište u drugačijoj razmjeri, spomenuto u grčkoj mitologiji, koje posjeduje mnogo glava koje ponovo izrastaju kad budu odsječene. Naravno, čovjek ne može razumjeti istinsku prirodu Boga i kako Njegovi atributi rade unutar nje, ali je vrlo lahko i jednostavno vjerovati samo u jedno jedino biće bez posebnih oblasti kojima su pripisane i ograničene određene funkcije, kao glava, srce, bubrezi itd. No, scenarij odvojenih pojedinačnih misli i osjećanja sigurno je u protuslovlju s naprijed spomenutim scenarijem samo jednog bića. To stvara predodžbu Boga u kojeg je ljudskim bićima vrlo teško vjerovati i razumjeti Ga, od kojih su mnogi živjeli dugo s kršćanskim načelom bez preispitivanja i nekako su zatvorili oči pred tako očitom povredom ljudskog intelekta, navodno stvorenog od samog Boga. Sveti duh i stvaranje Mi ne vidimo da je Sveti duh odigrao bilo kakvu ulogu u Božijem planu stvaranja ili zapravo Isa (Isus), a.s.: U početku stvori Bog nebo i Zemlju. (Geneza, 1:1) Očito je Bog Otac taj na kojeg se poziva u Starom zavjetu bez ikakvog nagovještaja o pozivanju na Isaa (Isusa), a.s., ili Svetog duha. U cijeloj pretkršćanskoj eri među svim Jevrejima koji su vjerovali u Stari zavjet i sigurno su bezbroj puta čuli ovu izreku nije bilo ni jednog koji je u navodu o stvaranju svemira mogao 54


pročitati ime Isaa (Isusa), a.s., ili Svetog duha. Sv. Ivan u svom Evanđelju navodi da ‘Riječ’ predstavlja Isaa (Isusa), a.s. Čudno je da se tako važnog predmeta latio autor samo jednog Evanđelja – neko ko čak nije ni bio učenik Isaa (Isusa), a.s.2 Čak i ako se prihvati njegova riječ kao riječ Božija, ipak se to značenje samo može razumjeti kao Volja Božija – koncept koji je zajednički mnogim religijama u pogledu stvaranja. Iznenađujuće je da je dugogodišnja tajna o učešću Isaa (Isusa), a.s., i Svetog duha u stvaranju ostala tajna za samog Isaa (Isusa), a.s. Ne možemo pročitati ni jednu jedinu izjavu Isaa (Isusa), a.s., u kojoj tvrdi da je on ‘Riječ’. Prema tome, ni Isa (Isus), a.s., ni Sveti duh nisu imali nikakve uloge u oblikovanju i stvaranju svijeta. Nadalje, jedini je Bog Otac Taj, rečeno nam je, koji je oblikovao čovjeka od prašine Svojim vlastitim rukama. Ja nikada nigdje nisam pročitao u bilo kojim kršćanskim spisima da su ove dvije ruke pripadale Isau (Isusu), a.s., i Svetom duhu. Prema tome, Bog je stvorio sve bez i najmanje pomoći ili učešća Isaa (Isusa), a.s., ili Svetog duha. Jesu li oni bili pasivni posmatrači i općenito se slagali s onim što je Bog radio ili su oni zapravo učestvovali? Ako je ovo drugo više prihvatljivo kršćanskim teolozima, onda se odmah rađa pitanje da li je svaki od njih bio pojedinačno kadar da stvara, bez pomoći drugih, ili su samo bili kadri u svojoj ukupnosti? Nadalje, ako su sve troje bili prijeko potrebni da zajedno udruže svoje djelovanje da bi stvorili, je li onda njihov udio bio jednak ili je jedan uložio više rada u procesu stvaranja? Jesu li oni bili tri osobe s različitim moćima i u jačini i u vrsti ili su ih jednako dijelili? Moramo priznati – koja god od dvije mogućnosti da se uzme, svaki dio Trojstva postaje nesposoban da sam stvori bilo šta. Ako isti argument proširimo na druga Božija djelovanja, kršćanske teologe će i dalje mučiti isto pitanje. Na kraju krajeva, kršćanstvo će morati priznati da ne vjeruje u jedno jednostavno biće Boga, sa tri aspekta i izraza jedne jedine centralne moći 2

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše od Boga – i Riječ bijaše Bog (Ivan,1:1).

55

i uzvišenosti. No, umjesto toga, oni vjeruju u tri dopunska sastavna dijela božanstva, koji su tri dijela Božijeg tijela. Onda će pitanju da li su oni jednaki ili nejednaki biti pripisana relativno manja važnost. Uzmite, naprimjer, atribut pravde i oprosta. Izgleda da je ‘sin’ sažaljiviji dok Bog Otac izgleda manje pravedan od Svetog duha, koji nije sudjelovao u nepravdi koju je počinio Bog Otac. Druga mogućnost koju smo spomenuli bila je da su Isa (Isus), a.s., i Sveti duh igrali pasivnu ulogu u procesu stvaranja i upravljanja zakonima prirode. Ako je tako, onda to nameće mnoga druga pitanja. Prije svega, koja je uloga dodijeljena dvojici Božijih partnera u ispunjavanju njihovih božanskih djelovanja? Ako su oni pasivni nijemi posmatrači, kao uspavani partneri, onda su automatski spušteni na drugorazredni, podređeni položaj, gdje će istodobno postojati s Bogom, ali da, praktično, ne dijele Njegove moći. Ovaj pojam o Bogu da ima dva slijepa crijeva bez funkcije vrlo je, najblaže rečeno, čudan. Ja se pitam čiju savjest to može zadovoljiti. Razumno, on je naravno neprihvatljiv i ne slaže se sa kršćanskim konceptom ‘Tri u jednom’ i ‘Jedan u tri’. Jedinstvo u troje ne može se postići niti čak izdaleka zamisliti a da tu ne bude potpuno sjedinjenje volje, moći i svakog iskustva o životu koje može biti pripisano jednom živom biću. U slučaju Svetog duha, budući da je odvojena ličnost, ukoliko se ta ličnost potpuno i neopozivo ne sjedini, gubeći svu svoju osobnost u drugim dvjema, ne ostaje nikakve dalje nade za pojavljivanje sedmoglavog boga sa jednim mislima, jednom voljom i jednim tijelom. Zagonetka ili paradoks Prihvatljivo je za nekoga da vjeruje u nešto što mu nije u potpunosti razumljivo zbog nekog neospornog dokaza u prilog tome. Naprimjer, mnogi ljudi ne razumiju fenomene koji zajedno 56


čine mogućim stvaranje radioprijenosa i prijemnog aparata, i također prijenos električnih audio i videovibracija koje se pretvaraju u televizijske slike i zvuk. Pa ipak, čak i najnepismenija osoba će morati vjerovati u stvarnost radija i televizije. Slično tome, većina nas ne razumije kako kompjuter radi, pa ipak će se vrlo mali broj nas u suvremenom dobu usuditi da zbog toga jednostavno negira postojanje kompjutera. Takvi slučajevi mogu biti svrstani u zagonetke, ali ne možemo poreći njihovo postojanje ili ismijavati one koji vjeruju u njih, pod uvjetom, naravno, da u potpunosti imaju podršku i pomoć nepobitnih dokaza. Mi, također, prihvatamo da može biti mnogo blaži stav i on jeste primijenjen u pogledu mnogih zagonetki koje postoje u formi religijskih načela. Ogroman broj ljudskih bića vjeruje u takva načela a da nisu u stanju da ih razumiju ili objasne. Oni su izgleda generacijama nasljeđivali takva načela i prema njima zauzeli stav ‘uzimanja zdravog za gotovo’. No, kad elementi suprotnosti i oprečnosti nađu svoj put u religijska načela, nikakva odbrana u njihov prilog ne može biti prihvaćena pod izgovorom da vjerovanje u zbunjujuće zagonetke također pruža opravdanje za vjerovanje u oprečnosti. Ovdje ovaj problem postaje komplikovan. Ja mogu vjerovati u nešto što ne razumijem, ali ne mogu vjerovati u nešto što je samo po sebi oprečno i nadam se da ne može ni jedna druga osoba pri svijesti. Naprimjer, ja ne mogu razumjeti kako je napravljen sat; to je uredu, ali nemam pravo vjerovati da je sat istovremeno živi pas koji laje i baca se. Ovo nije zbunjujuće načelo, nego jednostavno upadljiva suprotnost. Kad postoji bilo kakva suprotnost između dva ili tri Božija atributa ili kad postoje nedosljednosti između Božije Riječi i Božijeg djela, onda su daleko prekoračene granice zagonetki i nalazimo da se udaljavamo izvan oblasti zagonetke u svijet izmišljotine. Kad tako bude dokazano, jedino je prirodno 57

očekivati da oni koji vjeruju u oprečnosti trebaju ispraviti svoje vjerovanje i u skladu s tim popraviti svoju vjeru. Nažalost, u našim razgovorima s nekim kršćanskim ministrima, nalazimo da se oni tvrdoglavo drže mišljenja kako vjerovanje u Isaa (Isusa), a.s., kao boga i istovremeno kao čovjeka nije oprečno. Njima ne izgleda oprečna mogućnost da je jedna osoba istovremeno tri osobe a da tu ne bude ni najmanje razlike u njihovom karakteru. Oni uporno tvrde da vjerovati u jednog Boga i također vjerovati u tri isturena božanstva: Boga, Svetog duha i ‘sina’, nije oprečnost, nego jednostavno zagonetka. Oni zatvaraju svoje oči prema suprotnostima u svojoj tvrdnji da Bog ostaje samo jedno biće uprkos činjenici da je ličnost Boga, Oca, izrazito drugačija od ličnosti Isaa (Isusa), a.s., ‘sina’, i Svetog duha. Kad im mi u iznenađenju istaknemo da govorimo o trima osobama, a ne o drugačijim pojavama, raspoloženjima i atributima jedne osobe i da Bog kao ‘Jedan u tri’ i ‘Tri u jednom’ sigurno nije zagonetka nego upadljiva oprečnost, oni klimaju glavama u saosjećanju s nama i uljudno od nas traže da kročimo u oprečnosti koje djeluju u drugoj oblasti diskusije. Oni od nas traže da prvo vjerujemo u nevjerovatno i da onda odatle idemo naprijed, da razvijemo vjeru u oprečnosti ili zagonetke, kako bi ih oni radije zvali. Zato jedan nekršćanin ne može razumjeti oprečnosti kršćanskih načela i da bi razumio ono u šta ne može vjerovati, mora vjerovati bez razumijevanja. Ovo je svijet kršćanske izmišljotine u koji se nama nekršćanima savjetuje da uđemo. No, ovaj čudni leteći ćilim izmišljotine neće poletjeti ako na njega zakorači onaj ko ne vjeruje u to.

58


4. Raspeće Prije nego što se okrenemo biblijskom opisu događaja koji se odnose na Isaa (Isusa), a.s., i njegovo raspeće, možda neće biti neumjesno da ovdje ukratko spomenemo Ahmadija muslimansko razumijevanje o tome šta se dogodilo u toku i poslije raspeća Isaa (Isusa Krista), a.s. Ovog pitanja ćemo se ovdje ukratko dotaći, a detaljna diskusija će slijediti kasnije. Mi vjerujemo da je raspeće Isaa (Isusa), a.s., bilo napad na njegov život, kao bilo koji drugi pokušaj ubistva. Raspeće je samo bilo oružje upotrijebljeno u tom pogubnom pokušaju. Međutim, pokušaj da ga razapnu nije uspio zadati smrt. Ovo je jednako izjavi da oni nisu uspjeli da ga razapnu. Kad ovo kažemo, mi se izražavamo upravo onako kako bismo se izrazili u bilo kojem drugom slučaju pokušaja ubistva. Ako je učinjen napad na nečiji život i taj napad ne uspije, ne može se reći da je planirana žrtva ubijena. Naprimjer, ako je takav pokušaj učinjen mačem, i taj pokušaj ne uspije, niko ne može reći da je planirana žrtva ubijena mačem. Zato mi, kao Ahmadi muslimani, vjerujemo da je učinjen samo pokušaj da ubiju Isaa (Isusa), a.s., da je raspeće bilo sredstvo pokušaja ubistva. Poslije nekoliko sati strašne patnje na križu, prije nego ga je smrt savladala, on je bio skinut sa križa u stanju duboke kome iz koje je kasnije vraćen svijesti. Pošto ni jedna država ne može odobriti zakonsko okrilje i zaštitu života osobi koja je osuđena na smrt ako nekako izbjegne pogubljenje, tako, pod rimskim zakonom, Isau (Isusu), a.s., nije mogao biti dat nikakav imunitet poslije raspeća. To je Isau (Isusu), a.s., pružilo dovoljno razloga da pobjegne sa rimske teritorije do zemlje slobode. Ali, on je također morao obaviti određeni zadatak i ispuniti predskazanje. Tu su bile one izgubljene ovce Israila, koje su se poslije seobe pod babilonskim i rimskim osvajanjem, raštrkale u mnogim istočnim zemljama i očekivale njegovu službu. Ovo je bio drugi vrlo snažan razlog za 59

Isaa (Isusa), a.s., da se iseli iz zemlje Judeje u one strane zemlje gdje su se Jevreji smjestili tokom mnogo stoljeća. Zasada ovoliko treba biti dovoljno. Ja želim objasniti jednu stvar onima koji od nas zahtijevaju dokaz o prirodnoj smrti Isaa (Isusa), a.s., nakon što je bio spašen s križa. Oni bez opravdanja prebacuju teret dokaza na nas. Postoje čovjeku poznati prirodni fenomeni koji se općenito mogu shvatiti. Mi znamo da se čovjekov život na Zemlji ne proteže preko stotinu pedeset godina; sigurno to nije hiljadu godina ili više. Ovo je općenito iskustvo koje se odnosi na raspon ljudskog života na Zemlji. Ako neko misli da se dogodilo nešto suprotno ovom pravilu, onda teret dokaza pada na njegova ramena, ne na nekoga ko vjeruje u pravilo umjesto u izuzetak. Ovo treba primijeniti na situaciju koja okružuje život i smrt Isaa (Isusa), a.s. Oni koji vjeruju da on još nije umro moraju pribaviti dokaz. No, oni koji tvrde da je on konačno morao umrijeti samo slijede zakone prirode i ne treba od njih tražiti da to dokažu izvan toga. Inače, svako može reći da njegov čukundjed ili pradjed nije umro. Ako takav čovjek koji to tvrdi ide unaokolo pozivajući sve ostale da dokažu drugačije, kakva će biti njihova reakcija? Kako može siroti slušalac udovoljiti takvom izazovu? On jedino može istaknuti da zakoni prirode djeluju na svako ljudsko biće i ne štede nikoga. Zato, ako neko iznosi tvrdnju protiv zakona prirode, teret dokaza je na njemu. Ovo je prvi odgovor, no ja ću sada učiniti drugi ponizni pokušaj i nastojati stvari učiniti jasnijim sa drugačije tačke gledišta. Kakav god da je bio njegov odnos s Bogom, je li za Isaa (Isusa), a.s., nije bilo prilično da umre? Kršćani sami vjeruju da je on umro. Ako je bilo izvan njegove prirode da umre, ovo se nije moglo dogoditi ni prvi put. Pa ipak se svi slažemo da je umro bar jednom. Preostali dio ispitivanja bit će o tome kad je umro. Je li to bilo na križu ili poslije.

60


Znak Junuza Mi iz Biblije možemo dokazati da ga Bog nije napustio i da ga je spasio od nečasne smrti na križu. Ovo se može proučavati u svjetlu činjenica koje se odnose na period prije raspeća, kao i činjenica samog raspeća i poslije toga, kako je navedeno u Novom zavjetu. Dugo prije tog događaja Isa (Isus), a.s., obećao je da ni jedan znak neće biti pokazan ljudima osim znaka Junuza. Tada mu rekoše neki od književnika i farizeja: ‘Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak!’ On im odgovori: ‘Znak traži pokvaren i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak osim znaka – Jone proroka. Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječiji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će na Sudu ustati s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone! (Matej, 12:38-41) Zato prije nego što odredimo šta se dogodilo Isau (Isusu), a.s., moramo razumjeti šta se dogodilo Junuzu, zato što je Isa (Isus), a.s., tvrdio da će se ponoviti isto čudo. Šta je bio znak Junuza? Je li on umro u trbuhu ribe i kasnije bio oživljen iz smrti? Postoji jednoglasnost među svim kršćanskim, jevrejskim i muslimanskim učenjacima da Junuz nije umro u trbuhu ribe. On je nesigurno lebdio između života i smrti i bio čudesno spašen iz ove situacije, dok bi svaka druga osoba na njegovom mjestu umrla. Pa ipak, mora da su neki tajanstveni zakoni prirode, pod Božijom naredbom, zajedno djelovali da ga spase od smrti. Zapamtite, mi 61

ne raspravljamo o predmetu da li je to moguće ili nije. Mi samo ističemo – kad je Isa (Isus), a.s., istakao da će se njemu također dogoditi nešto slično onom što se dogodilo Junuzu, jedino je moglo značiti da će se u njegovom slučaju desiti ono što je svako shvatio da se desilo u slučaju Junuza. Niko u cijelom svijetu judaizma, bilo u zemlji Judeje ili bilo gdje drugo gdje su se Jevreji raštrkali i smjestili, ne bi primio drugačiju poruku iz ove tvrdnje Isaa (Isusa), a.s. Svi su vjerovali da je Junuz čudom ili drugačije preživio tri dana i tri noći u trbuhu ribe i da u tom periodu nije umro ni jedan momenat. Naravno, mi imamo vlastitu sumnju u pogledu ovog mišljenja. Priča o Junuzu, kako nam je rečeno u Kur’anu, nigdje ne spominje da je to bilo tri dana i tri noći, koliko je Junuz bio podvrgnut ovim kušnjama u trbuhu ribe. Međutim, mi se vraćamo slučaju o kojem govorimo i nastojimo iznijeti na svjetlo stvarne sličnosti između njega i Junuza koje je Isa (Isus), a.s., predskazao. Ove sličnosti jasno govore o boravku tri dana i noći u izuzetno nesigurnim okolnostima i o čudnom oživljavanju iz stanja blizu smrti, a ne o vraćanju u život iz smrti. Isa (Isus), a.s., tvrdio je da će se isto dogoditi u njegovom slučaju. Isaovo (Isusovo) obećanje Kući Israila Drugi važan dio dokaza je da je Isa (Isus), a.s., rekao svom narodu kako ovce Kuće Israila koje su boravile u Judeji i oko nje nisu bile jedine ovce i da je on poslan od Boga, ne samo njima nego i drugim ovcama istog stada. Baš kao što je došao da njih povrati, on će također ići i tako povratiti i druge. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir. (Ivan, 10:16) 62


Sada, prema općem znanju, između vremena njegovog obećanja i raspeća on nikada nije napustio zemlju Judeju da ode bilo gdje drugo. Pitanje je: Ako se Isa (Isus), a.s., vječno uspeo na nebo, jesu li se ovce Israila također ranije uspele? Kršćani vjeruju da se, nakon što je skinut s križa kao mrtav, njegova duša vratila njegovom tijelu poslije tri dana i da su ga onda vidjeli kako se uspinje u oblake i nestaje u nepoznatim širinama neba, samo da bi konačno stigao do prijestolja svog Oca i da bi sjeo na Njegovu desnu stranu, od tada pa zauvijek. Ako je ovo istina, onda ćemo se suočiti sa zaista ogromnom dilemom. Morat ćemo izabrati između dva položaja – jedan koji je zauzeo sam Isa (Isus), a.s., i drugi koji su zauzeli njegovi sljedbenici. Ova dva položaja tako su nepomirljiva da će prihvatanje jednog sigurno negirati drugi. Ako je Isa (Isus), a.s., bio u pravu, kao što mi vjerujemo da jeste, onda je prije uzdizanja na nebo trebao pamtiti svoje vlastito obećanje i tražiti više vremena od Boga Oca da bi duže boravio na Zemlji kako bi mogao ići u zemlje gdje su prije njega otišla i smjestila se mnoga israilska plemena. On se nije mogao uspeti na nebo a da ne prekrši svoje obećanje i povjerenje, i da ne okalja i nepopravljivo ošteti svoj ugled savršenog boga i savršenog čovjeka. Ako bi se, nasuprot tome, smatralo da su kršćanski teolozi u pravu i ako se prihvati da je Isa (Isus), a.s., zapravo zaboravio svoju obavezu prema Kući Israila i pravo otišao na nebo, onda teškog srca moramo zaključiti da su kršćanski teolozi zaista u pravu ali da se kršćanstvo, u tom slučaju pokazuje netačnim. Jer, ako se dokaže da je Isa (Isus), a.s., neistinit, kršćanstvo ne može biti istinito. Mi vjerujemo da je on bio istinski Božiji poslanik i nije mogao dati lažna obećanja. Ono što je mislio izrazom ‘izgubljene ovce’ bilo je deset plemena Israila, koji su se ranije iselili iz Judeje i otišli u udaljene istočne zemlje. Prema tome, njegovo obećanje je bilo da neće biti ubijen na križu, nego će mu biti poklonjen dug život da obavlja svoju misiju i da je bio poslanik, ne samo 63

za dva israilska plemena koja su živjela oko njega nego za sve Israilćane. Ova dva dokaza zajedno pružaju siguran ukaz o onome šta se dogodilo Isau (Isusu), a.s., poslije raspeća. Događaji raspeća Drugo sporno pitanje koje se tiče ovog predmeta odnosi se na utvrđivanje dana i vremena od strane suca za izvršenje raspeća. Čak prije nego što je utvrdio dan i vrijeme, čitamo o drugim stvarima za koje nije iznenađujuće da vjerujemo da su možda odigrale važnu ulogu u pogledu njegove konačne odluke. Prije svega, znamo na temelju tvrdnje Novog zavjeta da je Pilatova žena bila odlučno protiv da njen muž donese presudu protiv Isaa (Isusa), a.s., zbog sna koji je usnila noć prije suđenja Isau (Isusu), a.s. Ona je bila toliko prestrašena tim snom, zbog kojeg je vjerovala da je Isa (Isus), a.s., bio potpuno nevin, da je smatrala nužnim da omete sudski proces da bi svome mužu prenijela ovu poruku sna.3 Možda je hitan protest njegove žene bio to što je nevelo Pilata da prikaže scenu kako se razrješava odgovornosti osude Isaa (Isusa), a.s.: Kad Pilat vidje da tim ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!’ (Matej, 27:24) To se svodi na priznanje s njegove strane da je Isa (Isus), a.s., zaista bio nevin i da je gruba presuda koju je donio donesena pod prinudom. Posve je jasno iz Novog zavjeta da je snažna jevrejska zajednica bila u tajnom sporazumu protiv Isaa (Isusa), a.s., i odlučna da ga kazni. Na taj način je bilo kakva Pilatova 3

Matej, 27:19.

64


odluka suprotna jevrejskim željama mogla dovesti u opasnost javni red i mir. Ovo je bila Pilatova prinuda koja ga je učinila bespomoćnim i koju je pokazao u postupku pranja ruku. Pilat je također nastojao da na drugi način spasi Isaa (Isusa), a.s. Razbješnjeloj svjetini je dao izbor da spasi ili život Isaa (Isusa), a.s., ili život okorjelog kriminalca po imenu Barabbas.4 Ovo nam daje značajan ključ o stanju Pilatovog uma u to vrijeme. On je posve očito bio protiv ideje kažnjavanja Isaa (Isusa), a.s. U ovom psihološkom stanju on je utvrdio da petak poslije podne bude dan i vrijeme izvršenja kazne. Ono što se zapravo dogodilo bio je jasan nagovještaj da je on to namjerno uradio zato što Sabat nije bio daleko od petka poslije podne i on je, kao čuvar zakona, znao bolje nego bilo ko drugi da će prije nego što zalaskom sunca nastane Sabat, tijelo Isaa (Isusa), a.s., morati biti skinuto; i to je, upravo, ono što se dogodilo. Ono za što obično treba otprilike tri dana i tri noći, da bi se konačno zadala mučenička smrt osuđenom čovjeku, Isa (Isus), a.s., tome je bio izložen najviše nekoliko sati. Teško da je to dovoljno, primorani smo se pitati, da se zapravo ubije čovjek Isaove (Isusove), a.s., građe, kojeg je okrutan život fizički otvrdnuo. Zar ovaj događaj ne može biti ključ zagonetke o Junuzu? Kako je bila uobičajena praksa za osuđenu osobu da na križu visi tri dana i noći, ovo nas zaista podsjeća na sličnost između Isaa (Isusa), a.s., i Junuza, kao što je ranije spomenuto. Za Junuza se, također, pretpostavlja da je ostao u tijelu ribe tri dana i tri noći. Možda je on, također, bio izbavljen živ Božijim planom tokom tri sata umjesto tri dana. Prema tome, ono što se dogodilo u slučaju Isaa (Isusa), a.s., postaje ogledalo koje odražava i ponovno odigrava tragičnu dramu Junuza, a.s. Sada se okrećemo događajima u toku raspeća. Čak i u zadnjem momentu Isa (Isus), a.s., čvrsto je ustrajao u svom protestu: Eli, Eli, lama sabakhtani? Kako je duboko tragičan i kako bolan 4

Matej, 27:15-17.

65

izražaj njegovog razočarenja. Ovaj uzvik blago ukazuje na neko ranije obećanje i uvjerenje koje mu je sigurno Bog dao; inače se u ovom uzviku ne može saznati bilo kakav smisao. To je negiranje i njegove želje i volje da nosi dobrovoljno teret grijeha drugih ljudi kao i mišljenja da je s radošću iščekivao taj sat smrti. Zašto ovaj duboki plač patnje kad je on prvi zahtijevao ovu kaznu? Zašto bi on prigovarao Bogu ili čak molio za izbavljenje? Izjavu Isaa (Isusa), a.s., treba gledati u kontekstu onoga što se dogodilo prije. On je molio Boga sve vrijeme da od njega otkloni ovu gorku čašu. Mi kao Ahmadi muslimani vjerujemo da je za pobožnu i svetu osobu kakva je bio Isa (Isus), a.s., nemoguće da Bog ne prihvati njegovu molitvu. Njemu je sigurno rečeno da je ova molitva primljena. Ja ne vjerujem da je on ispustio dušu na križu. Kod mene nema nikakve oprečnosti i sve je dosljedno. Njegova smrt bila je samo dojam promatrača koji nije bio niti doktor, niti je imao ikakvu priliku da ga medicinski ispita. Promatrača koji je, gledajući s takvom uznemirenošću i brigom da smrt ne bi savladala njegovog voljenog učitelja, samo vidio padanje umorne glave s bradom oslonjenom na grudima Isaa (Isusa), a.s. I on je uzviknuo: ‘Vidite! On je napustio dušu.’ No, kao što smo ranije objasnili, ovo nije izvještaj koji diskutuje o opravdanju i vjerodostojnosti biblijskih navoda s tačke gledišta istinitosti ili neistinitosti, ili da osporava bilo koje interpretacije koje su im pripisane. Mi smo ovdje samo da kritički ispitamo samu logiku i zdrav razum o kršćanskoj filozofiji i načelu. Prema tome, stvar koja je zasigurno utvrđena, jeste: bilo da se Isa (Isus), a.s., onesvijestio ili umro, njegovo bolno iznenađenje nad onim što se skoro dogodilo snažno dokazuje da je on očekivao drugačije. Ako je smrt bila to što je on tražio, onda ovo iznenađenje koje je pokazao uopće nema opravdanja. Naša interpretacija, kao Ahmadi muslimana, jeste da je Isa (Isus), a.s., samo bio iznenađen zato što mu je u toku njegovih usrdnih molitvi noć 66


ranije Bog dao obećanje o izbavljenju sa križa. Ali Bog je imao druge planove: On je učinio da se Isa (Isus), a.s., samo onesvijesti tako da stražari koji su bili na straži budu zavedeni i vjeruju da je on umro i da tako njegovo tijelo ustupe Josefu iz Arimathea da bude predano njegovim bližnjima. Iznenađenje koje vidimo u zadnjim riječima Isaa (Isusa), a.s., također je dijelio sam Pilat: ‘Već mrtav!’, uzviknuo je kad su ga izvijestili o događaju smrti.5 Mora da je u svom položaju gradonačelnika Judeje imao dugo iskustvo sa raspećem i ne bi mogao izraziti svoje iznenađenje da nije bio uvjeren kako je neobično da smrt savlada raspetu osobu u kratkom periodu od samo nekoliko sati. Pa ipak je morao prihvatiti molbu da izruči tijelo pod zagonetnim okolnostima. Zato je za sva vremena optužen za zavjeru. Navedeno je kako je pod utjecajem svoje žene nastojao da se izvršenje kazne dogodi u satu malo prije započinjanja Sabbatha. Drugo, odobrio je zahtjev da izruči tijelo uprkos sumnjivim izvještajima o smrti Isaa (Isusa), a.s. Ova odluka Pilata izazvala je veliku zabrinutost među Jevrejima koji su mu uputili zahtjev i izrazili svoje nedoumice i sumnje u pogledu smrti Isaa (Isusa), a.s.6 Također, vidimo iz Biblije – kad je njegovo tijelo skinuto, noge mu nisu bile polomljene, dok su noge dvojice lopova koji su visili skupa s njim bile polomljene, da se utvrdi da su mrtvi.7 Ovo pošteđivanje Isaa (Isusa), a.s., sigurno je bilo od pomoći njegovom povratku iz kome. Ne može posve biti isključeno da je stražarima naređeno od nekih izaslanika Pilata da ne polome noge Isau (Isusu), a.s. Možda je ovo učinjeno kao znak poštovanja prema njemu i nevinoj kršćanskoj zajednici. Prema Bibliji, kad je njegov bok bio proboden, izbili su krv i voda: Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od Marko, 15:44. Matej, 27:62-66. 7 Ivan, 19:31, 32. 5 6

67

vojnika kopljem probode bok, pa odmah poteče krv i voda. (Ivan, 19:33,34) Ako je on bio mrtav i njegovo srce prestalo kucati, takvo krvarenje koje bi izazvalo da krv i voda izbiju i proliju se ne bi bilo moguće. U najboljem slučaju bi mogla lagano iscuriti zgrušana krv i krvna plazma. Ali to nije slika koju Novi zavjet predstavlja jer kaže da su krv i voda šiknuli. Što se tiče spominjanja vode, ne treba iznenaditi to da je Isa (Isus), a.s., zadobio upalu porebrice u toku izuzetno tegobnih i kaznenih sati kušnje koje je proveo na križu. Također je fizička trauma raspeća mogla dovesti do lučenja iz plućne maramice, što je stvorilo natekline nalik kesicama vode, koje su medicinski nazvane vodenom porebricom. Izgleda da se ovo stanje, koje je inače opasno i bolno, preokrenulo u prednost za Isaa (Isusa), a.s.; jer kad je njegov bok proboden, oteknuta plućna maramica je lahko mogla igrati ulogu jastuka koji je zaštitio plućne organe da ne budu direktno probodeni mačem. Voda pomiješana s krvlju izbila je zato što je srce radilo. Drugi dio evidencije je sljedeći: prema biblijskom navodu, nakon što je tijelo bilo predano Josefu iz Arimathea, ono je odmah bilo uklonjeno na tajno mjesto sahrane, grobnicu sa dovoljno prostora, ne samo za Isaa (Isusa), a.s., nego također i za dvojicu njegovih pratilaca kako bi sjeli i brinuli se o njemu. Tada se učenici vratiše kući. Marija je ostala vani do groba i plakala. I dok je plakala nadviri se na grob te vidje dva anđela gdje sjede u bijelim haljinama na mjestu na kojem je ležalo tijelo Isusovo. (Ivan, 20:10-12) To nije sve; u Novom zavjetu smo obaviješteni da je mehlem, 68


koji je bio unaprijed pripremljen, stavljen na Isusove rane.8 Ovaj mehlem, koji su pripremili učenici Isaa (Isusa), a.s., sadržavao je sastojke koji su imali svojstva liječenja rana, ublažavanja bola itd. Čemu sve ovo uzrujavanje da se ide kroz ovaj naporni zadatak skupljanja dvanaest rijetkih sastojaka, da se uopće pripremi mehlem? Upotrijebljeni recept je zabilježen u mnogim klasičnim knjigama kao što je popularni medicinski udžbenik Al-Kanun od Bu Ali-Sina (vidi dodatak za listu takvih knjiga). Dakle, kakva je bila potreba stavljanja lijeka na mrtvo tijelo? Ovo samo može imati smisla ako su učenici imali snažne razloge da vjeruju kako će Isa (Isus), a.s., biti izbavljen živ sa križa, a ne mrtav. Sveti Ivan je jedini učenik koji se usudio ponuditi objašnjenje koje opravdava ovaj postupak pripremanja i stavljanja lijeka na tijelo Isaa (Isusa), a.s. Ovo dalje podupire činjenica da se postupak stavljanja lijeka na mrtvo tijelo smatrao izuzetno čudnim ponašanjem, neobjašnjivim za one koji su vjerovali da je Isa (Isus), a.s., bio mrtav kad je lijek primijenjen. Iz ovog razloga je sveti Ivan morao ponuditi objašnjenje. On navodi da je to urađeno samo zato što je bila jevrejska praksa da na tijela svojih mrtvih stavljaju neku vrstu balzama ili lijeka. Sada treba da obratite pažnju na vrlo važnu činjenicu da se svi moderni učenjaci koji su proučavali ovu oblast slažu kako sveti Ivan nije bio jevrejskog porijekla i on je to dokazao ovom svojom tvrdnjom. Poznato je zasigurno da Jevreji ili Djeca Israila nikada nisu stavljali nikakve mehleme na tijela svojih mrtvih. Stoga učenjaci tvrde da je sveti Ivan sigurno bio nejevrejskog porijekla; inače, nije mogao biti tako neupućen o jevrejskim običajima. Tako da tu mora ovome biti drugi razlog. Ovaj lijek je bio upotrijebljen da spasi Isaa (Isusa), a.s., iz stanja blizu smrti. Jedino objašnjenje leži u činjenici da ni njegovi učenici nisu očekivali da će Isa (Isus), a.s., umrijeti, niti je on zapravo umro na križu. Mora da je tijelo koje je skinuto pokazivalo 8

Ivan, 19:39-40.

69

sigurne znakove života prije stavljanja lijeka, inače se prokazuje da je to izuzetno nerazuman, neopravdan i beskoristan postupak na strani onih koji su se upustili u to. Nevjerovatno je da su oni koji su ovaj lijek unaprijed pripremili to uradili bez snažnog nagovještaja da Isa (Isus), a.s., neće umrijeti na križu, nego će biti skinut živ, teško ranjen, i da će mu biti jako potrebno snažno sredstvo za liječenje. Treba imati na umu da je mjesto gdje se nalazila grobnica u kojoj je Isa (Isus), a.s., ležao pomno čuvano, tajno, poznato samo malom broju njegovih učenika. Ovo je očito bilo iz razloga što je on još bio živ i još nije bio izvan opasnosti. Što se tiče toga šta se dogodilo u grobnici, može se diskutovati s mnogo gledišta; to ne može podnijeti kritičko ispitivanje niti može dokazati da je osoba koja je izišla stvarno umrla i onda uskrsla. Jedina evidencija koju imamo je vjerovanje kršćana da je Isa (Isus), a.s., koji je izišao iz grobnice imao isto tijelo koje je bilo razapeto, koje je nosilo iste ožiljke i rane. Ako je on viđen kako izlazi u istom tijelu, jedini logičan zaključak koji se može izvući bio bi da on nikada nije ni umro. Drugi dio evidencije koji pokazuje neprekidnost života Isaa (Isusa), a.s., jeste sljedeći: poslije tri dana i tri noći viđen je, ne od javnosti, nego samo od svojih učenika ili drugim riječima, od ljudi kojima je vjerovao. On izbjegava svjetlo dana i samo ih sreće noću, pod velom mraka. Možemo sigurno zaključiti iz biblijskog navoda da se izgleda kretao dalje od izvora opasnosti hitro i tajno. Pitanje je, ako mu je bio dat novi i vječni život poslije prve smrti, i nije trebao podnijeti drugu, zašto se skrivao od očiju svojih neprijatelja, to jest i od vladinih zastupnika i od javnosti? On se trebao pojaviti pred Jevrejima i predstavnicma Rimske imperije i reći: „Ja sam ovdje, s vječnim životom, pokušajte da me ponovo ubijete ako možete, a nikada to nećete biti u stanju.“ Ali on je više volio da ostane skriven. Ne, da mu nije predložena ideja da se pojavi u javnosti, naprotiv, osobito mu je predloženo 70


da se otkrije svijetu, ali je on odbio i nastavio se udaljavati od Judeje tako da ga niko ne bi mogao pratiti: Gospodine – reče mu Juda, ne iskariotski – kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (Ivan, 14:22) Kad se približiše selu kamo su išli, on se napravi kao da ide dalje. Oni ga uzeše ustavljati i moliti: ‘Ostani s nama, jer je večer; dan je već na izmaku!’ I uđe da ostane s njima. (Luka, 24:28, 29) Ovo vrlo snažno predstavlja slučaj smrtnika koji nije izvan domašaja smrti ili povrede. To jedino znači da Isa (Isus), a.s., nije umro u smislu da je bio oslobođen ljudskog elementa u njemu nego da je ostao tačno isti u svojoj prirodi, šta god da je bila, i da nije bilo nikakve smrti koja bi odvojila njegovo staro ‘ja’ od novog. Ovo je ono što u ljudskom iskustvu zovemo neprekidnošću života. Duša ili duh koji pripada drugom svijetu sigurno se ne ponaša kako se Isa (Isus), a.s., ponašao tokom svojih tajnih sastanaka pod velom noći sa svojim bliskim prijateljima i sljedbenicima. Pitanje da Isa (Isus), a.s., nije bio duh, jasno je otklonio sam Isa (Isus), a.s., lično. Kad se pojavio pred nekim od svojih učenika, oni nisu mogli sakriti svoj strah od njega jer su vjerovali da on nije Isa (Isus), a.s., lično, nego duh Isaa (Isusa), a.s. Shvatajući njihove teškoće, Isa (Isus), a.s., uklonio je njihov strah poričući da je duh i dokazujući da je isti Isa (Isus), a.s., koji je bio razapet. On ih je čak pozvao da ispitaju njegove rane, koje su još bile svježe.9 Njegovo pojavljivanje pred učenicima ni na koji način nije utvrdilo njegovo oživljavanje iz mrtvih. Sve što je ono 9

Ivan, 20:19-27.

71

utvrdilo bilo je jednostavno njegovo preživljavanje iz grčevitog stanja smrti. Kao da je htio ukloniti bilo kakvo nerazumijevanje koje se možda još uvijek skrivalo u njihovim umovima, on ih je pitao šta su jeli. Kad mu je rečeno da su jeli hljeb i ribu, on je tražio da i njemu dadnu jer je bio gladan i jeo je.10 To je, sigurno, izvan svake sumnje dokaz koji poriče njegovo oživljavanje iz smrti, to jest poriče oživljavanje prirode ljudskih bića – da se ponovo vrate u život nakon što jednom umru. Problemi koji se rađaju iz takvog razumijevanja oživljavanja Isaa (Isusa), a.s., bili bi dvostruki. Ako je Isa (Isus), a.s., ipak bio od rase bog – čovjek, kako se za njega tvrdi da je bio prije raspeća, onda se on nije mogao osloboditi čovjeka u sebi. Ovo predstavlja vrlo zamršenu i problematičnu situaciju. Šta je smrt učinila njemu, ili njima, to jest čovjeku u Isau (Isusu), a.s., i bogu u njemu? Jesu li duše i čovjeka i boga otišle zajedno i ponovo se vratile istom zemaljskom tijelu, nakon što su zajedno posjetile Džehennem, ili se samo duša boga u Isau (Isusu), a.s., vratila ljudskom tijelu bez duše čovjeka? Gdje je ta duša nestala, prepušteni smo da se pitamo. Je li njegovo putovanje u Džehennem putovanje bez povratka, dok je božanska duša u njemu bila sputana u tome samo za tri dana i noći? Je li Bog bio otac čovjeka Isaa (Isusa), a.s., ili ‘sina’ Isaa (Isusa), a.s.? Ovo pitanje mora jednom zauvijek biti riješeno da nam dadne jasnu sliku. Je li tijelo Isaa (Isusa), a.s., bilo djelimično tijelo boga, a djelimično tijelo čovjeka? Koncept Boga koji nam je prenesen proučavanjem i Starog i Novog zavjeta jeste koncept bestjelesnog beskonačnog bića, i da materija nije igrala nikakvu ulogu u gradnji Njegove ličnosti. Nakon što smo to shvatili, hajde da pogledamo natrag na Isaa (Isusa), kako je prolazio kroz različite stadije razvoja kao zametak u utrobi Merjeme. Svu supstancu koja je otišla u građu Isaa (Isusa), a.s., morala je dati majka/čovjek, a da čak ni najmanji 10

Ivan, 24:41-42.

72


djelić toga nije bio pribavljen od Boga Oca. Naravno, Bog ga je mogao stvoriti na čudesan način. Ali, s moje tačke gledišta, stvaranje je, bilo da izgleda čudesno ili prirodno, ipak stvaranje. Mi jedino možemo prihvatiti nekoga da je otac sina ako obje supstance – i supstanca oca i supstanca majke sudjeluju jednako ili djelimično, tako da barem nešto od supstance tijela djeteta bude izvedeno iz supstance oca. Iz ovoga čitaocu treba postati vrlo jasno da Bog uopće nije igrao nikakvu očinsku ulogu u procesu rađanja ljudskog zametka i da je cijelo materijalno tijelo sa svim svojim srčanim, disajnim, osnovnim, venskim, staničnim (ćelijskim), i centralnim nervnim sistemima nepotpomognut plod samo majke/čovjeka. Gdje je elemenat ‘sinovstva’ u Isau (Isusu), a.s., koji je tek prebivalište za Božiju dušu i ništa više? Ovo novo razumijevanje odnosa između Boga i Isaa (Isusa), a.s., može se razborito opisati kao bilo šta osim odnosa otac – sin. 5. Oživljavanje ili uskrsnuće? Scenarij oživljavanja Isaa (Isusa), a.s., iz smrti predstavlja mnoge probleme. O nekima od njih već smo diskutovali u prethodnom poglavlju. Sada se okrećemo drugim elementima i zamršenostima. Ono što mi imamo u vidu je priroda ‘uma’ Isaa (Isusa), a.s., prije raspeća i poslije njegovog oživljavanja iz smrti. Njegov um je ponovo vraćen u život, nakon što je izgubio funkciju u trajanju od tri dana i noći. Pitanje je šta se zapravo događa mozgu u vrijeme smrti? Bar o jednoj tački postoji jednoglasnost između kršćanskih i nekršćanskih medicinskih stručnjaka: ako mozak ostane mrtav više od nekoliko minuta, on je mrtav i zauvijek izgubljen. Čim snabdijevanje krvi prestane, mozak se počinje raspadati. Ako je Isa (Isus), a.s., umro u toku raspeća, to samo može značiti da je njegovo srce prestalo raditi i snabdijevati mozak krvlju, 73

tako da je njegov mozak uskoro poslije toga umro. Tako da je njegov cijeli sistem za održavanje života morao prestati raditi ili on nije mogao biti proglašen mrtvim. Time smo suočeni sa vrlo zanimljivim problemom u vezi s razumijevanjem života i smrti Isaa (Isusa), a.s. Smrt Isaa (Isusa), a.s., kako je bilo pokazano, značila bi konačni odlazak njegovog nebeskog tijela ili duše, kako mi to zovemo, iz fizičkog kaveza ljudskog tijela. Ako je tako, njegovo oživljavanje bi trebalo značiti povratak istog nebeskog tijela istom fizičkom tijelu koje je ostavio iza sebe tri dana ranije. Takav povratak duše ponovo bi pokrenuo sahat fizičkog života i navio ga da ponovo kuca. Da bi se takva stvar dogodila, raspadnute i mrtve moždane ćelije trebale bi odjednom oživjeti i hemijski procesi brzog raspadanja morali bi u cijelosti biti vraćeni natrag. Ovo uključuje ogroman problem i zauvijek će ostati izazov za kršćanske biohemičare da ga riješe. Opis povratka cijelih hemijskih procesa raspadanja unutar nervnog sistema je izvan dosega naučnikove zamisli. Ako se to ikada dogodi, to će zaista biti čudo, koje se suprotstavlja nauci i ruga zakonima koje je Bog Lično stvorio; ali čudo koje ipak ne uspijeva riješiti problem s kojim smo suočeni. Takvo oživljavanje ne bi značilo samo oživljavanje ćelija centralnog nervnog sistema, nego zapravo njihovog spajanja. Čak i ako iste ćelije budu ponovo izgrađene i vraćene u život tačno kako su bile prije, one bi, zapravo, bile novi skup ćelija lišenih bilo kakvog prethodnog pamćenja. One bi morale biti ponovo izrađene, sa potpuno svim podacima koje se tiču života Isaa (Isusa), a.s., koji su bili izbrisani iz njegovog mozga nakon smrti uma. Život, kako mi to znamo, obuhvata svijest koja je ispunjena informacijom koju bilioni nerava drže unutar mozga. Ta informacija je onda još dalje podijeljena u zamršenije i međusobno povezane djeliće kompjuterizovane informacije 74


primljene od svakog od pet čula. Ako bi ti podaci bili izbrisani, sam život bi bio izbrisan. Zato bi oživljavanje mozga Isaa (Isusa), a.s., značilo građenje i izradu novog kompjutera mozga sa potpuno novim skupom podataka. Ova zamršenost se također odnosi na hemiju ostatka tijela Isaa (Isusa), a.s. Da bi se oživjelo tijelo, morao bi se staviti u pogon ogroman hemijski proces izgradnje poslije vraćanja sveg materijala izgubljenog u procesu raspadanja. Da se dogodi tako veliko čudo, postavilo bi se pitanje o tome ko je bio oživljen i za koju svrhu. Je li to bio čovjek u Isau (Isusu), a.s., ili je to bio bog u njemu? Zbog toga mi ističemo važnost razumijevanja ličnosti Isaa (Isusa), a.s. Kad god se zna za Isaa (Isusa), a.s., da je posrnuo ili nije uspio pokazati svoje nadmoći kao ‘Božiji sin’, kršćani nađu utočište u tvrdnji da je posrnuo kao čovjek, a ne kao bog. Zato mi imamo svako pravo da pitamo i jasno odredimo koji je dio u njemu bio čovjek a koji je bio bog. Posrtanje čovjeka u Isau (Isusu), a.s., zahtijeva ljudski um kao odvojeni entitet od entiteta boga u njemu. Kad je mozak bio oživljen, to je bio ljudski element u Isau (Isusu), a.s., što je oživljen zato što ‘božanski’ entitet Isaa (Isusa), a.s., nije zahtijevao materijalni mozak da ga pomogne, jer je ovaj ‘božanski’ entitet samo djelovao kao spremište tokom njegovog prethodnog privremenog boravka na Zemlji, kao u slučaju duhovnog posrednika. Prema tome, oživljavanje Isaa (Isusa), a.s., samo bi obuhvatalo oživljavanje čovjeka u njemu, bez kojeg se povratak njegovog duha istom tijelu pokazuje nemogućim. Ako ovaj scenarij nije prihvatljiv, onda ćemo se suočiti s drugim ogromnim problemom pripisivanja Isau (Isusu), a.s., dva odvojena uma tokom njegovog zemaljskog života. Jedan je um čovjeka, a drugi um boga; i da je imao dva uma koji zajedno žive na istom prostoru, ali nepovezani i neovisni. Ako je tako, pitanje oživljavanja će morati biti nanovo ispitano kako bi se jasno shvatila njegova istinska priroda. U ovom scenariju ne 75

moramo zamišljati neophodnu ponovnu izgradnju ljudskog mozga kako bi se omogućilo sjedište za ljudski um; mi samo trebamo zamisliti Isaa (Isusa), a.s., kako ponovo posjećuje lobanju punu raspadajućih ostataka mozga svog prethodnog ljudskog domaćina. Što dublje analiziramo ovo pitanje javlja se sve više problema na svakom novoispitivanom nivou. Čovjekov um zahtijeva mozak kao oruđe njegovog procesa razmišljanja. Što se tiče funkcija fizičkog tijela, ako vjerujemo da je um odvojeni entitet koji živi sam od sebe, onda će ovo podrazumijevati da su um i duša ista stvar. Kojim god se imenom pozovemo na to, bilo da to nazovemo umom ili dušom, to se može smatrati sposobnim da živi odvojeno čak i kad je njegova veza sa ljudskim mozgom prekinuta. No, ako su um ili duša potrebni da upravljaju ljudskim tijelom ili da budu pod utjecajem onoga što se odvija u fizičkim područjima, onda tu mora postojati duboka veza između uma i mozga, ili duše i mozga. Inače, oni jednostavno ne mogu utjecati, potaći ili kontrolisati fizičke, mentalne ili osjećajne procese u čovjeku. Možda ovo nije osporivo. Od ovoga smo dovedeni do drugog ozbiljnog problema: da li takozvani božanski ‘sin’ treba da kontroliše tijelo preko mozga? I da li on za svoj proces razmišljanja ovisi o fizičkom mozgu? Ako on nadilazi sve ljudske granice i ako ima neovisan sistem procesa razmišljanja, jedinstvenog njemu, bez premca u cijelom svemiru svog stvaranja, onda povratak božanske duše u ljudsko tijelo skupa sa povratkom uma čovjeka izgrađuje neobičnu situaciju dvojne ličnosti sa dva suprotstavljena procesa razmišljanja, jer je nemoguće za ljudski um i ljudsku dušu da budu u potpunom jedinstvu s umom Boga i Njegovim bićem. Tu bi postojalo neprestano odstupanje između dva procesa razmišljanja sa vrlo razdražujućim sukobima moždanih talasa. Takav slučaj bio bi prikladan za obradu od strane nadljudskog psihologa. To je možda nova vrsta duhovne šizofrenije. 76


Nakon što je ovo rečeno, hajde da ponovo izgradimo cijeli scenarij iz drugačijeg ugla. Poslije prilično dubokog proučavanja kršćanstva došao sam do zaključka da prevladava zabuna u razumijevanju nekih termina – bez potpunog razumijevanja njihovih dubljih značenja – i njihove primjene na situacije gdje se oni zapravo ne primjenjuju. Kršćanska ideologija je jako zamagljena takvom zabunom i pogrešno primjenjivanom terminologijom. ‘Oživljavanje’ je jedan termin, a ‘uskrsnuće’ drugi, a oba imaju drugačija značenja. Mi smo do sada namjerno koristili termin ‘oživljavanje’ kad smo diskutovali o mogućnosti ponovnog dolaska Isaa (Isusa), a.s., u život. Kao što smo jasno vidjeli iz prethodne diskusije, ‘oživljavanje’ znači povratak svih neophodnih funkcija ljudskog tijela poslije smrti. No, ‘uskrsnuće’ je potpuno drugačiji fenomen. Nažalost, kršćanska crkva širom svijeta odgovorna je za zbunjenost u kršćanskim umovima zloupotrebom ovih termina, zamjenjivanjem jednog drugim, ili bar pripisivanjem drugom značenje jednog. Većina kršćana shvataju uskrsnuće Isaa (Isusa), a.s., kao ponovno pojavljivanje u život njegovog ljudskog tijela, koje je napustio u momentu svoje takozvane smrti. Naravno, mi se ne slažemo s ovim i zadržavamo svoje pravo da to opišemo kao stanje duboke kome, a ne smrti. Ako se ispravno razumije i primijeni, fraza ‘uskrsnuće Isaa (Isusa), a.s.’, ne može značiti vraćanje njegove duše u isto ljudsko tijelo koje je napustila u momentu smrti. Termin ‘uskrsnuće’ samo znači stvaranje novog nebeskog tijela. Takvo tijelo je po prirodi duhovno i djeluje kao vrsta kolijevke za profinjenu dušu u sebi. Ono je stvoreno za vječno trajanje života poslije smrti. Neki to nazivaju zvjezdanim tijelom ili nebeskim tijelom, a neki athma (dah, duša). Koje god ime tome dadnete, bitno značenje ostaje isto; uskrsnuće se primjenjuje za stvaranje novog tijela za dušu koja je po prirodi nadzemaljska, a nije, ponavljamo, povratak duše u isto, prethodno napušteno raspadnuto ljudsko tijelo. 77

Sveti Pavle je naširoko govorio upravo istim terminima o uskrsnuću Isaa (Isusa), a.s. On je vjerovao u uskrsnuće, ne samo Isaa (Isusa), a.s., nego i u uskrsnuće općenito svih onih koji umru i od Boga budu smatrani prikladnim da im dadne novo postojanje i novi oblik života. Ličnost duše ostaje ista, ali je njeno boravište promijenjeno. Prema svetom Pavlu, ovo je općenito fenomen koji treba biti prihvaćen, inače neće preostati nikakvog značenja u kršćanstvu ili religiji. Pisma svetog Pavla Korinćanima moraju se dublje proučavati zato što su ona glavna za ovaj predmet. Ona, bar u mom umu, ne ostavljaju nikakvog prostora za sumnju jer kad god je govorio o Isau (Isusu), a.s., da je viđen živ poslije raspeća, on je jasno i bez dvosmislenosti govorio o njegovom uskrsnuću i samo o uskrsnuću, i nikada mu nije palo na um da se duša Isaa (Isusa), a.s., vratila u njegovo smrtno tijelo i da je oživljen iz smrti u običnim fizičkim terminima. Ako moje razumijevanje svetog Pavla nije prihvatljivo nekim kršćanskim teolozima, oni će morati priznati da je sveti Pavle tako očito protuslovio sam sebe, zato što bar u nekim od svojih navoda o novom životu Isaa (Isusa), a.s., ne ostavlja nikakvu sumnju da je razumio kako je Isaov (Isusov), a.s., novi život bio uskrsnuće, a ne povratak u život ljudskog tijela, u kojem je, kažu, njegova duša bila zatvorena. Sljedeće su neki od odgovarajućih dijelova koji govore za sebe: Bog koji je uskrisio Gospodina, i nas će uskrisiti svojom moći. (Korinćanima I, 6:14) Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskrkrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava sa silom; sije se tijelo zemaljsko, uskrsava tijelo duhovno. (Korinćanima I, 15:42-44) 78


U jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadnuti, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo trošno tijelo obuče trajnošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću. A kad se ovo trošno tijelo obuče trajnošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt.’ (Korinćanima I, 15:52-54) Ipak smo puni pouzdanja, i više volimo otići iz ovog tijela i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu. (Korinćanima II, 5:8) Problem koji ostaje, i treba biti riješen, javlja se iz pozivanja svetog Pavla na rani kršćanski navod o tome kako je Isa (Isus), a.s., viđen živ u svom tijelu uskoro poslije raspeća. Ako je sveti Pavle razumio da je Isa (Isus), a.s., uskrsnuo, on, naravno, može biti u pravu i njegova lična ‘vizija’ o Isau (Isusu), a.s., ili razgovor s njim mogu biti objašnjeni terminima uskrsnuća kao posjeta duše mrtve osobe s drugog svijeta, koja stiče izgled vrlo sličan svojoj građi i obliku prije smrti. No, izgleda da tu postoji zbunjenost kod miješanja dvaju vrsta dokaza. Prvo, mi trebamo razmatrati raniji dokaz njegovih učenika i onih koji su ga voljeli i poštovali, iako možda nisu bili formalno uvedeni u kršćanstvo. Taj dokaz je sveti Pavle sigurno pogrešno razumio, jer on jasno govori o Isau (Isusu), a.s., u njegovom ljudskom liku sa materijalnim tijelom koje se ne može interpretirati kao uskrsnuće. Da ovo dokažemo, trebamo se samo pozvati na događaj kad je Isa (Isus), a.s., iznenadio neke svoje učenike: Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha. A on im reče: ‘Zašto ste zbunjeni? 79

Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam ja glavom! Opipajte me i ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam.’ Kada to reče, pokaza im ruke i noge. Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upita ih: ‘Imate li ovdje što za jelo?’ Pružiše mu komad pečene ribe. On je uze i pojede pred njima. (Luka, 24:37-43) Ovaj događaj nedvojbeno isključuje ideju uskrsnuća i govori o Isau (Isusu), a.s., kako je želio jasno pokazati da je ista osoba u istom ljudskom tijelu, a ne duh, niti da je neko ko ne ovisi o hrani da bi preživio. Ovo dalje pokazuje da su rani kršćani govorili o dvije različite stvari. Kad god su govorili o oživljavanju Isaa (Isusa), a.s., iz smrti i bili suočeni s onim što je sumnjičavo u pogledu puke besmislenosti ove ideje, uzimali su utočište u pojmu uskrsnuća, koji filozofski i logično može biti objašnjen. Korinćani I, pogotovu, predstavljaju izvanrednu priliku za proučavanje dileme stavljanja jedne noge u dvije različite lađe. Vraćajući se konačno dokazu ranijih susreta kršćana sa Isaom (Isusom), a.s., nije nam ostalo drugog izbora nego da vjerujemo kako Isa (Isus), a.s., koji se uskoro poslije raspeća pojavio pred mnogim svojim učenicima i prijateljima, koji je s njima razgovarao, koji im se pridružio i postepeno se udaljavao od scene raspeća, većinom pod velom noći sigurno nije bio uskrsnula osoba, nego neko za koga se samo moglo smatrati da je osoba koja je ili fizički oživljena iz smrti ili neko ko nikada nije umro, nego je čudesno oporavljen iz stanja bliskog smrti. On je, zaista, bio tako blizu smrti da se njegovo stanje može uporediti sa stanjem Junuza u trbuhu ribe. Mi nemamo nikakve sumnje da je ova druga mogućnost jedina prihvatljiva. 80


Da bismo olakšali kršćanima da razumiju naše gledište, ja ću predstaviti sličan hipotetski slučaj. Ista priča se danas ponavlja u stvarnom životu. Naprimjer, da se pokuša ubiti neko raspećem i za njega se pretpostavi da je, kao posljedica toga, mrtav. Poslije toga, istu osobu vide neki njemu bliski drugovi kako se kreće unaokolo. Oni također vide da fizičko tijelo te osobe vidljivo nosi ožiljke raspeća. Onda ta osoba, po zakonu bude ponovo uhvaćena i privedena sudu pravde sa zahtjevom tužitelja: pošto je nekako izbjegao smrt u prvom pokušaju, da bi se provela kazna donesena protiv njega on mora biti ponovo razapet. Ta osoba onda sebe brani tvrdnjama da je zaista jedanput umro tako da je svrha zakona postignuta i da se sada posebnom Božijom odredbom uzdigao iz mrtvih pa zato donesena presuda o kazni ne može biti ponovo provedena iz razloga da je dobio potpuno novi život u kojem nije počinio nikakav prijestup protiv zakona. Ako sud prihvati ovu molbu, ta osoba očito neće biti ponovo kažnjena za prijestup za koji je već platila što je trebala. Ako se ovakav događaj desi na sudu u kršćanskoj zemlji sa kršćanskim sudijom i kršćanskom porotom, koju bi presudu čitalac predložio da trebaju donijeti? Ako molba osobe pod optužbom treba biti odbijena i bude osuđen na ponovno vješanje, na kojim osnovama će to biti opravdano? Jasno, ni jedan razborit sudija, bilo kršćanin ili nekršćanin, i ni jedna porota sastavljena od razumnih ljudi neće čak ni razmatrati zahtjev da je optuženi, nakon što je jedanput umro, ponovo oživio. Takva njihova odluka nema nikakvih crkvenih, religijskih, rasnih ili etničkih predrasuda. Ona je po prirodi općenita i nijedan čovjek koji vlada svojim zdravim razumom ne može zamisliti bilo koju drugu odluku. Prema tome, opća jednodušnost ljudskog intelekta odbacit će molbu ‘oživljavanja’ iz smrti i jedino donijeti odluku ‘preživljavanja’ iz smrti. To je upravo ono što se dogodilo u slučaju Isaa (Isusa), a.s. To nije bio ni slučaj oživljavanja niti uskrsnuća, nego jednostavno, kao što 81

zdrav razum nalaže, jasan slučaj preživljavanja. Vraćanje u život mrtvog tijela Isaa (Isusa), a.s., toliko je bitno kršćanstvu da trebamo istražiti stvarne razloge za to. Očito je da nema nikakve logike u cijeloj ovoj epizodi. Zašto da takozvani ‘Božiji sin’, nakon što je izbavljen iz svog ljudskog kaveza, ikada odluči da se tome vrati? I kako se može uzeti kao nesumnjiv dokaz da je on zapravo umro i da se onda vratio u život? Ovaj aspekt je već razmatran detaljno i ja ne želim isticati istu stvar, nego želim skrenuti pažnju čitaoca na drugo neophodno a prikladno pitanje. Zašto je takva besmislena ideja pustila korijen u kršćanskoj teologiji, i postepeno tokom nekoliko stoljeća poslije Isaa (Isusa), a.s., izrasla u jedan od stubova kršćanskog vjerovanja, bez kojeg bi se cijelo zdanje kršćanske teologije srušilo? Mi ćemo pokušati staviti sebe u umove ranijih kršćana koji su se suočili sa gotovo nerješivom dilemom i počeli ponovo graditi okolnosti u kojima je kršćanstvu dat drugačiji oblik od njegove stvarnosti. Na ovaj način će nam možda biti lakše da dublje shvatimo stvaranje i rastvaranje kršćanstva. Činjenica koja mora biti postavljena u oštriji fokus je jednostavno ovo: ako je Isus, neka je mir na njemu, zaista umro na križu, onda bi u očima jevrejskog naroda jasno izgledao kao varalica. Zajedljiv (uvredljiv) jezik protiv svetih ljudi Kao što smo ranije kazali, knjige su predskazale da će bilo koji lažni poslanik, koji Bogu pripiše nešto što On nije rekao, visiti na drvetu. Zbog toga bi smrt Isaa (Isusa), a.s., na križu bila ravna smrti kršćanstva. Zato je vjerodostojna jevrejska literatura puna potajnog likovanja o smrti Isaa (Isusa), a.s., na križu. Njegovi suvremeni jevrejski neprijatelji smatrali su kako je, na osnovu tog osobitog biblijskog suda, dokazano da je bez ikakve sumnje lažan. Oni su izgubili čak i prividno poštovanje prema njemu 82


i koristili su toliko nečiste i uvredljive riječi protiv njega da je to nepodnošljivo čak i čitati bilo kome ko voli Isaa (Isusa), a.s., kao što ga mi volimo, kao istinskog, dragog i svetog Allahovog vjerovjesnika. Možemo zamisliti duboku patnju i snažnu duševnu muku ranih kršćana koji su znali da je Isa (Isus), a.s., sveti čovjek i istinski Božiji vjerovjesnik, kojem je dat poseban položaj Mesiha. Kako bi se oni branili protiv bujice takvih prljavih riječi koje, kad se čitaju u sadašnjem kontekstu, podsjećaju na ružnu sliku poznate knjige Salamana Rušdija Šejtanski stihovi? Izgleda da je takav potpuni nedostatak poštovanja prema pristojnosti i od prvih i od drugih potekao iz dubina ljudskog propadanja. Sljedeći navodi čitaocu će dati neku predstavu o tome šta se događa svim dostojnim ljudskim vrijednostima kad mahniti neprijatelji svetih ljudi izaberu da ih učine metom svog bestidnog, izopačenog i iskrivljenog bijesa. Talmud, naučna knjiga koja u potpunosti tumači sve znanje i vjerovanja jevrejskog naroda, poučava da je Isa (Isus), a.s., bio, ne samo nezakonitog rođenja nego da je dvostruko prost zbog toga što je rođen iz đavolskog braka Merjeme u toku perioda menstruacije. To je dalje razrađeno: da je imao dušu Esaua, da je bio glupan, čarobnjak, napasnik, da je bio razapet, sahranjen u Džehennem i od tada su ga njegovi sljedbenici postavili za idola. Isječci koji slijede uzeti su iz knjige The Talmud Unmasked (Talmud, nemaskirana knjiga) od svećenika I. B. Pranaitisa. Sljedeće je navedeno u Trac Kallah, 1b (18b): Jedanput kad su starješine sjedile na Kapiji, dvojica mladih ljudi su prošli pored, jedan od njih je imao pokrivenu glavu. Drugom je glava bila gola. Rabbi Eliezer je zamijetio da je onaj s golom glavom bio vanbračno dijete, mamzer. Rabbi Jehoschua je rekao da je on bio začet u toku menstruacije, ben niddah. Rabbi 83

Akibah je, međutim, rekao da je on bio oboje. Na to su drugi pitali Rabbi Akibaha zašto se usudio da proturječi svojim kolegama. On je odgovorio da može dokazati ono što je rekao. Zato je otišao do dječakove majke koju je vidio kako sjedi na pijaci i prodaje povrće, i rekao joj: ‘Kćeri moja, ako iskreno odgovoriš ono što ću te ja pitati, obećavam ti da ćeš biti spašena u budućem životu.’ Ona je zahtijevala od njega da se zakune da će čuvati svoje obećanje, i Rabbi Akibah je tako uradio – ali samo jezikom, jer je u svom srcu poništio svoju zakletvu. Onda je on rekao: ‘Reci mi koje vrste je ovaj tvoj sin?’ Na što je ona odgovorila: ‘Na dan kad sam se udala imala sam menstruaciju i zbog toga me moj muž napustio. No, zao duh je došao i spavao sa mnom i iz ovog odnosa mi je rođen moj sin.’ Tako je bilo dokazano da ovaj mladi čovjek nije bio samo vanbračno dijete, nego je također bio začet u toku menstruacije njegove majke. I kad su njegovi ispitivači ovo čuli, izjavili su: ‘Zaista je velik Rabbi Akibah kad je ispravio ove starješine!’ I oni su uzviknuli: ‘Neka je blagoslovljen Gospodar Bog Israila, koji je otkrio njegovu tajnu Rabbi Akibahu, sinu Josefa!’ Da su Jevreji razumjeli da se ova priča odnosi na Isaa (Isusa) i njegovu majku Merjemu, jasno je pokazano u njihovoj knjizi Toldath Jeschu – ‘The Generation of Jesus’ (Isusova generacija) – gdje je rođenje našeg spasioca navedeno skoro istim riječima.11 11

The Talmud Unmasked, rev. I. B. Pranaitisa, poglavlje I, str. 30.

84


Sve pristojno što postoji u čovjeku buni se protiv podle prljavštine koja je natovarena na časno ime i ugled Isaa (Isusa), a.s., u literaturi njegovih neprijateljski raspoloženih protivnika. Naravno, Isa (Isus), a.s., začet je od čestite pobožne žene po imenu Merjem, a.s., i ništa drugo nije igralo ulogu u tom začeću osim neograničenih stvaralačkih moći našeg Gospodara Boga. Ova ideja začeća spolnim odnosom s đavolom u toku menstruacije daleko je prikladnije primjenjiva za umove koji su zamislili ovu strahotu. Nažalost, niti su svete supruge svetih ljudi niti njihove majke pošteđene jezika i pera nastranih ljudi koji jednako pljuju zlobu i gadost. Nema nikakve razlike u tome da li je takav luđak živio prije dvije hiljade godina ili je rođen u suvremenom svijetu. Kako je iznenađujuće da čak i najcivilizovanija današnja društva mogu zatvoriti svoje oči na ovo zvjerstvo i radije će odobriti takve gnusne uvrede u ime slobode govora i pera. Jezik koji je upotrijebio Salman Rušdi, naprimjer, protiv časnih žena Časnog Poslanika, s.a.v.s., islama ne razlikuje se od jezika upotrijebljenog protiv časne majke Isaa (Isusa Krista), a.s. Ovo je također navedeno u Sanhedrin, 67a: Ovo je ono šta su oni uradili sinu Stada u Ludu, i oni su ga objesili uoči Pessovera. Jer je ovaj sin Stada bio sin Pandira. Jer Rabbi Chasda nam kaže da je Pandira bio muž Stada, njegove majke, i živio je u vremenu Paphusa, sina Jehuda. Autor The Talmud Unmasked, rev. I. B. Pranaitisa daje sljedeći komentar na naprijed navedene strofe: Značenje ovoga je da se Merjem zvala Stada, to jest prostitutkom, jer je, prema onom što 85

je poučavano na Pumbaditu, ona napustila svog muža i počinila preljubu. Ovo je također zabilježeno u Jerusalem Talmud i Maimonides. Da li oni koji vjeruju u takve đavolske laži zaslužuju veću mržnju ili sažaljenje, ja ne mogu reći. Ovo je, zaista, vapaj tjeskobe iz srca bespomoćne žrtve koja je ucvijeljena fanatičkim izrugivanjem njegovom voljenom učitelju. Rani kršćani su sigurno patili od veće tjeskobe i preživjeli pakao izrugivanjem od strane Jevreja iz tog perioda. Oni su morali podnositi prostote koje nisu bile usmjerene protiv nekoga o kome je sjećanje bilo već dugo zametnuto u prošlosti, nego protiv nekoga o kome je drago sjećanje još bilo svježe i živo, i koga su duboko voljeli oni koji su ga vidjeli i s njim dijelili najdivnije momente svojih života. Oni su dvostruko mučeni zato što ih nije boljelo samo podlo izrugivanje, nego je ovoj rani još zadan udarac patnjom Isaa (Isusa), a.s., u toku njegove osude i pokušaja raspeća. Ja jedino želim da kršćanska savjest slobodnog Zapada učini bar neki napor da shvati patnju i tjeskobu biliona muslimana koji sigurno nisu manje na mukama kad sličan izuzetno okrutan jezik bude upotrijebljen protiv njihovog voljenog Časnog Učitelja, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a. Rani kršćani su sve ovo morali podnositi uprkos svom ličnom znanju i uprkos tome što su imali neopoziv dokaz da je Isa (Isus), a.s., živ i da nije umro na križu, kako su se Jevreji hvalisali. Ti kršćani lično su liječili njegove rane. Oni su ga vidjeli da se čudesno oporavio iz dubokog stanja kome u kojem im je njegovo tijelo bilo izručeno, i vidjeli su ga svojim vlastitim očima, ne u liku utvare ili duha, nego u istom slabom ljudskom tijelu koje je toliko patilo radi istine a ipak je čudesno preživjelo smrt. Oni su govorili s njim, jeli su s njim i vidjeli ga kako se kreće korak po korak, noć za noću u potpunoj tajnosti dalje od scene raspeća. 86


Uzdizanje (uspinjanje) U svojim Evanđeljima se sveti Matej i sveti Ivan nisu dotakli predmeta uzdizanja Isaa (Isusa). Odsustvo spomena tako važnog događaja ostavlja nas da se pitamo zašto. Jedina dva od prva tri Evanđelja koja spominju uzdizanje jesu Marko12 i Luka13. Međutim, nedavna naučna istraživanja dokazala su da su navodi sadržani u oba ova Evanđelja kasnije umetnuti. Ove strofe nisu postojale u izvornim tekstovima. Stari rukopis Sinaiticus potječe iz četvrtog stoljeća i ostaje najstariji rukopis vjeran cjelovitom tekstu Starog i Novog zavjeta.14 On je svjedok činjenici da navedeni stihovi u Evanđelju i Marka i Luke nisu bili uključeni u vjerodostojnim izvornim verzijama nego su sigurno dodani mnogo kasnije od nekih pisaca na njihovu vlastitu inicijativu. U ovom starom rukopisu Sinaiticus Evanđelje od Marka završava se na poglavlju 16 stihom 8. Ova činjenica je sada također priznata u nekim novim izdanjima Biblije.15 Također, Evanđelje po Luki (24:15) u starom rukopisu Sinaiticus, ne sadrži riječi ‘odveden na nebo’. Prema kritičaru C. S. C. Williamsu, ako je ispuštanje ovoga u starom rukopisu Sinaiticusu ispravno, nema uopće nikakvih navoda o uzdizanju u izvornom tekstu Evanđelja.16 Čak su Jehovini svjedoci, koji su neki od najžešćih zagovarača ‘sinovstva’ Isaa (Isusa), a.s., i njegovog uzdizanja Bogu Ocu, morali na kraju priznati da su strofe u Marku i Luki dodaci bez temelja u izvornim tekstovima.17 12 Pošto im je ovako govorio, Gospodin Isus bi uznesen na nebo i sjede Bogu s desne strane (Marko, 16:19). 13 I dok ih je blagosiljao, rastade se od njih: bi uznesen na nebo (Ivan, 24:51). 14 Str. 18, Isus, evidencija od Iana Wilsona (1984). 15 Str. 1024, The Holy Bible, Nova internacionalna verzija (1984) od International Bible Society. 16 Tajne planine Sinaj, priča o pronalaženju u svijet najstarijeg biblijskog Codeksa Siniaticus, James Bently, str. 131. 17 New World translation (Novi svijet prijevod).

87

Šta se dogodilo Isaovom (Isusovom) tijelu? Bliže kritičko ispitivanje s gledišta zdravog razuma i logike otkriva dalje besmislenosti koje čine bitan dio u događajima raspeća i uzdizanja, kako ih kršćani danas predstavljaju. Što se tiče pitanja povratka Isaa (Isusa), a.s., njegovom ljudskom tijelu, rečeno je dovoljno. Jedino želimo dodati ovom predmetu to šta se dogodilo tom tijelu kad je Isa (Isus), a.s., konačno uzdignut, ako je ikada bio. Kad su suočeni s pitanjem o tome šta se dogodilo tijelu Isaa (Isusa), a.s., neki kršćani predlažu kako se njegovo svjetovno tijelo, nakon što se uspelo svom nebeskom Ocu, raspalo i nestalo u sjaju. Ovo potiče jedno temeljno pitanje. Ako je odlazak Isaa (Isusa), a.s., iz ljudskog tijela trebao dovesti do tako eksplozivnog događaja, zašto se to nije dogodilo u primjeru njegove prve izviještene smrti? Jedini navod koji imamo u Bibliji o smrti Isaa (Isusa), a.s., jeste da je on, dok je još visio na križu, i po riječima svetog Matije ‘ispustio dušu.’ Očito, ništa se drugo nije dogodilo nego mirni odlazak duše iz tijela. Trebamo li pretpostaviti da on ipak nije umro na križu, jer ako je napustio tijelo, ono je već tada trebalo eksplodirati na sličan način? Zašto se to samo dogodilo kad je Isa (Isus), a.s., drugi put napustio svoje tijelo? Pod ovim okolnostima otvorena su samo dva prolaza da nastavimo dalje: 1. Da ličnost Isaa (Isusa), a.s., nije ostala trajno vezana s ljudskim tijelom nakon što se njegova duša vratila tom tijelu i da je u toku svog uzdizanja odbacio ljudsko tijelo i uzdigao se samo kao duša od Boga. Ovo niti je poduprto činjenicama niti je zamislivo zato što bi vodilo na slijepi put vjerovanja da je Isa (Isus), a.s., umro dva puta. Prvi put na križu, i drugi put pri uzdizanju.

88


2. Da je on ostao trajno vezan unutar ljudskog oklopa. Ovo ne može biti prihvaćeno zato što je potpuno odvratno i nedosljedno sa dostojanstvom i uzvišenošću Božijeg ugleda. S druge strane, mi imamo stajalište zdravog razuma: „Bila bi greška razumjeti uzdizanje Isaa (Isusa), a.s., kao vrstu starog putovanja u svemir, i nebo kao mjesto izvan sunca, mjeseca i galaksije.“ Istina nije ni ovdje ni ondje.18 Smišljanje tako čudne priče može samo biti potaknuto nerješivom dilemom s kojom su se kršćani suočili u toku prvog perioda kršćanstva. Kad je Isa (Isus), a.s., nestao iz vida, prirodno je da se postavi pitanje o tome šta mu se dogodilo. Rani kršćani nisu mogli riješiti ovo zbunjeno stanje otvorenim ispovijedanjem kako on nikada nije umro pa tako nije bilo pitanja o tijelu ostavljenom iza i da je njegovo tijelo zapravo otišlo skupa s njim tokom njegove selidbe. Na ovaj način je problem nestajanja tijela mogao lahko biti riješen. Ali ovo priznanje nije bilo nemoguće dati. Oni koji bi se usudili da priznaju kako je Isa (Isus), a.s., viđen živ i kako se postepeno udaljavao od Judeje suočavali su se sa opasnošću da budu osuđeni rimskim zakonom kao saučesnici u prijestupu bježanja od pravde. Traženje utočišta u smišljanju priče kao što je uzdizanje Isaa (Isusa), a.s., na nebo pružilo je sigurniju mogućnost, koliko god da je ova ideja čudna. To bi još, naravno, uključivalo upuštanje u neistinu. Mi moramo odati svoje poštovanje zbog odanosti ranih učenika koji uprkos ovoj teškoj situaciji nisu tražili utočište u lažnoj tvrdnji. Svi pisci Evanđelja izabrali su da šute o ovom pitanju radije nego da nađu utočište iza zamagljenog zastora pogrešnih tvrdnji. Nema sumnje, oni su sigurno podnosili izrugivanje svojih protivnika, ali su izabrali da pate u tišini. Zagonetna šutnja na strani onih koji su znali tu malo poznatu priču mora biti uveliko odgovorna za sijanje sjemena sumnje 18

The Lion Handbook Christian Belief, Lion, London (1982), str. 120.

89

u umovima kršćana kasnijih generacija. Oni su se morali pitati: zašto, nakon što je duša Isusa otišla, nije bilo spomena o tome da je njegovo tijelo ostalo iza njega? Gdje je ono otišlo i šta mu se dogodilo? Zašto se duša Isaa (Isusa), a.s., vratila u isto tijelo, ako se uopće vratila? Iz ovih bitnih ali nerazriješenih pitanja mogla su se roditi i druga pitanja. Ako je oživljavanje značilo povratak u isto tijelo, šta se moralo dogoditi Isau (Isusu), a.s., poslije drugog perioda njegovog zatvaranja u ovaj svjetski ljudski okvir? Je li on ostao vječno zaključan u tom tijelu, da nikada ponovo ne bude oslobođen? S druge strane, ako je duša Isaa (Isusa), a.s., ponovo otišla iz istog tijela, je li onda to oživljavanje bilo privremeno ili stalno? Ako on nije ostao zaključan u tom tijelu, šta se onda dogodilo njegovom tijelu poslije druge smrti? Gdje je ono sahranjeno i postoji li ikakav spomen o tome u arhivama ili ljetopisima? Izgleda da su ova pitanja, čak i ako nisu bila postavljena ranije, morala biti postavljena tokom kasnijih stoljeća kad su mnogi među kršćanskim teolozima bili svjedoci snažnim filozofskim raspravama u pogledu zagonetke Isaa (Isusa), a.s., i svega o njemu. Izgleda da je neki nesavjestan pisar nastojao da se izvuče iz ovoga umećući zadnjih dvanaest strofa u Evanđelje od svetog Marka i lažno mu pripisao izjavu da je Isa (Isus), a.s., zadnji put viđen kako se uzdiže na nebo u istom tijelu. Izmišljotine nisu poštedjele ni Evanđelje od Luke, gdje je mudro umetanje riječi ‘i on je bio uznesen u nebo’ u 24:51 poslužilo svrsi onog ko ga je umetnuo. Na ovaj način on je ova ispitivanja jednom zauvijek ušutkao. Tako je bar jedna zagonetka kršćanskog načela bila riješena. Ali jao, po koju cijenu? Po cijenu plemenitih istina koje se odnose na stvarni sveti ugled Isaa (Isusa), a.s. Tako je istina Isaa (Isusa), a.s., bila žrtvovana na oltaru izmišljotina. Od tada kršćanstvo je nastavilo ići naprijed neusporeno i neprovjereno u putovanju svog preobražaja od činjenica do izmišljotina. 90


Mi, zasigurno, znamo da su Jevreji bili nesretni i uznemireni što nisu našli tijelo Isaa (Isusa), a.s.19 Oni su željeli biti sigurni u smrt Isaa (Isusa), a.s., i zato su trebali općenito prihvatljiv dokaz o smrti, to jest prisustvo mrtvog tijela. Njihov prigovor, uložen Pilatu, očito pokazuje njihovu brigu o njegovom mogućem nestajanju.20 Stvarni i jednostavan odgovor, međutim, leži u činjenici da Isa (Isus), a.s., nije umro na način kako se vjerovalo, tako da je pitanje o tijelu koje je nedostajalo bilo potpuno neumjesno, i držeći se svog obećanja, Isa (Isus), a.s., morao je napustiti Judeju u potrazi za izgubljenim ovcama Kuće Israila. Očito je da nije mogao biti ponovo viđen. Stajalište Ahmadi muslimana Ahmadija muslimansko stajalište o privremenom boravištu Isaovog (Isusovog), a.s., tijela je vrlo jasno, logično i činjenično. Ono predstavlja Isaa (Isusa), a.s., i ono što mu se dogodilo u svjetlu istine i s oreolom njene slave. Sama stvarnost Isaa (Isusa), a.s., tako je lijepa da nema nikakve potrebe oko njega graditi ukrasnu zagonetku. Plemenite i uzvišene stvarnosti njegovog života su njegova patnja radi grešnog čovječanstva u toku cijelog njegovog života, koja je dostigla vrhunac u agoniji raspeća, njegovo izbavljenje sa križa kao što je obećano od Milostivog i Dobrotvornog Svemogućeg Boga i njegova kasnija selidba u traženju deset izgubljenih plemena Israila. Dakle, on je dostavio Božiju poruku, ne samo dvama plemenima kojima se obratio prije raspeća nego je također stigao do svih drugih plemena Israila i tako ispunio svrhu svog poslanstva. Tek je onda doveo do konačnog kraja cjelovitu svrhu svog poslanstva. Ovo su plemenite i zadivljujuće stvarnosti života Isaa (Isusa), a.s. Osnivač Ahmadija zajednice hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz 19 20

Matej, 28:11-15. Matej, 27:62-64.

91

Kadiana proglasio je prije stotinu godina da je Isa (Isus), a.s., istinski Božiji poslanik bio spašen sa križa, kako je indirektno kazano u njegovim ranijim izlaganjima. Prvi put u historiji islama hazreti Mirza Ghulam Ahmad, kako je bio upućen od Boga, podigao je zagonetni veo sa svijetlih stvarnosti života Isaa (Isusa). On je bio taj koji je, unatoč gorkom negodovanju većine ortodoksnih muslimana, proglasio da Isa (Isus), a.s., nije ni umro na križu niti se tjelesno uzdigao na nebo, nego je po Božijem obećanju bio čudesno spašen živ sa križa. Poslije toga se Isa (Isus), a.s., iselio u potrazi za izgubljenim ovcama Kuće Israila kao što je sam obećao. Slijedom moguće putanje selidbe plemena Israila možemo sa sigurnošću smatrati da je na svom putu za Kašmir morao putovati kroz Afganistan i druge dijelove Indije, gdje se govorilo da su prisutna israilska plemena. Postoji snažan historijski dokaz da su narodi i Afganistana i Kašmira potekli od iseljeničkih jevrejskih plemena. Hazreti Mirza Ghulam Ahmad je otkrio da je Isa (Isus), a.s., na kraju umro i da je sahranjen u Srinagaru, Kašmir. Kad Ahmadi muslimani iznesu ovo objašnjenje kao uvjerljivo i realno rješenje za nestajanje tijela Isaa (Isusa), a.s., iz zemlje njegovog rođenja, mnogo puta naiđu na opovrgavanje kako je, čak i ako je bio spašen živ sa križa, krajnje neuvjerljivo da bi poduzeo opasno putovanje iz Judeje za Kašmir. Kad čuju ovo opovrgavanje, Ahmadi muslimanima ostaje da se pitaju koja je razdaljina duža, ona od Palestine do Kašmira ili ona od Zemlje do najdaljih dometa neba. Zatim Ahmadi muslimani se pitaju šta se dogodilo s obećanjem Isaa (Isusa), a.s., da će ići u potragu za izgubljenim ovcama Kuće Israila. Ako je otišao pravo iz Palestine da sjedne na desnu stranu svog Oca, je li zaboravio na svoju obavezu ili mu je bilo nemoguće da održi svoje obećanje? Bilo da je ovo ili ono, kako smo ranije predložili, trebamo li očekivati da su se izgubljene ovce Kuće Israila ranije uspele na nebo, gdje je Isa (Isus), a.s., otišao u potrazi za njima? 92


Slučajevi preživljavanja Onima koji ipak smatraju da je teško vjerovati kako je scenarij da je Isa (Isus), a.s., bio spašen živ sa križa isuviše neuvjerljiv i neprihvatljiv, mi skrećemo pažnju na činjenicu da u svjetlu poznate i zabilježene historije čovjekovog preživljavanja u krajnje opasnim situacijama, slučaj Isaa (Isusa), a.s., kako smo mi to predstavili, nije ni čudan ni nemoguć da ga prihvatimo. Mnogi medicinski prijavljeni i potvrđeni slučajevi blizu smrti pružaju obilje dokaza u prilog preživljavanja ljudi u skoro nemogućim situacijama. Vrijedan je spomena dobro zabilježeni slučaj maharadže jedne male države, prije odvajanja Indije. On je bio podvrgnut skoro nemogućoj situaciji u kojoj je imao malo izgleda za preživljavanje. Ovog maharadžu je njegova žena otrovala i dok je njegovo tijelo spaljivano s prikladno zapaljenim vatrama, odjednom je izbila divlja oluja. Na kraju, on ne samo da je izbjegao smrt nego je poslije duge zakonske borbe vraćen na svoj prijesto. Ova priča ide ovako: Ramedndra Narayan Roy, Kumar Bhoval posjeda sa sjedištem dvora straže u Joydevpuru, bio je navodno otrovan i zatim proglašen mrtvim i u maju 1909. stavljen na zapaljenu skelu da bi bio spaljen. Okolnosti su ukazivale na to da je njegova supruga bila glavni igrač u pokušaju ubistva. Zbog strašnog groma koji je prasnuo prije kraja spaljivanja, grupa odgovorna za spaljivanje mrtvog tijela žurno se vratila, ostavljajući mrtvo tijelo. Zbog kiše se vatra ugasila. Grupa sahdusa (hindu pustinjaka) koja je prolazila pored opazila je da je čovjek živ. Tako je bio spašen. Kad su narednog dana urotnici otkrili da je tijelo nestalo, spalili su drugo tijelo kako bi učinili da Kumarova smrt izgleda kao činjenica. Onda ga je Sadhus koji ga je spasio vodio s jednog mjesta na 93

drugo. Blizu smrtno iskustvo učinilo je da Kumar izgubi pamćenje, ali ga je postepeno povratio i dvanaest godina poslije toga posjetio je Joydevpur. Poznata okolina njegovog rodnog grada potpuno mu je povratila pamćenje. Kad je Kumar podnio tužbu sudu da vrati svoj posjed iz sjedišta dvora straže kao istinski nasljednik i vlasnik Bhoval posjeda, njegova žena i neki drugi su to osporavali. Onda je između dviju strana vođena oštra borba oko ovog sudskog slučaja. Više od hiljadu ljudi pružili su dokaze u korist Kumara, a četiri stotine u prilog njegove žene. Stvarna stvar koju su opovrgavali bila je u pogledu identiteta Kumara pošto je, prema općepoznatoj stvari, umro prije dvanaest godina. Kumar je dobio ovaj slučaj nakon što je iznio da njegova žena ima neke biljege na tijelu koje samo muž može znati. Onda mu je vraćeno njegovo imanje.21 Možda je stotine hiljada sličnih slučajeva prošlo potpuno neprijavljeno. Zahvaljujući modernim medicinskim sredstvima i medijskom izvještavanju, prijavljeno je i zabilježeno mnogo sličnih slučajeva. Ako je sve ovo vjerovatno u slučajevima običnih ljudi iz svih klasa i iz svih vrsta religijsko-moralnog odgoja, zašto to ne bi bilo moguće u slučaju Isaa (Isusa), a.s.? Ako bilo ko ima izgleda da preživi u upitnim i skoro nemogućim situacijama, zaista Isa (Isus), a.s., ima veći izgled zbog posebnih okolnosti koje su ga okruživale. Zaista je, međutim, neobično da sumnjičavi odbacuju prijedlog da Isa (Isus), a.s., jeste preživio pokušaj ubistva raspećem. Pa ipak bi radije vjerovali u daleko nestvarniju, neobičnu i neprirodnu priču o njegovom oživljavanju iz potpune smrti – smrti koja je, prema njima, trajala tri dana i tri noći. Polje medicinskog istraživanja također se zanima za fenomen stanja blizu smrti. Provedeno je istraživanje u kojem je ispitano 21 The Boval Case, sastavio od J. M. Mirt i R. C. Chakravatry, objavio Peter&Son, Kalkuta.

94


sedamdeset osam prijava blizu smrtnog iskustva. U osamdeset posto slučajeva medicinsko osoblje bilo je prisutno u toku ili odmah poslije ovih iskustava. Zanimljivo, za četrdeset jedan posto osoba je izviješteno da su smatrani mrtvim u toku stanja blizu smrti.22 Ako medicinski stručnjaci, sa svim tehničkim dostignućima koja su im na raspolaganju, mogu živu osobu proglasiti mrtvom, kako će biti pouzdano svjedočenje uznemirenog posmatrača koji je vidio da Isa (Isus), a.s., gubi svijest i iz ovoga zaključio da je on umro? Nadalje, nakon što su ga ponovo vidjeli, zaključiti da je oživio potpuno je neopravdano. 6. Trojstvo Do sada smo ispitali samo prikrivene prinude koje su vodile stvaranju mita o proglašavanju Isaa (Isusa), a.s., bogom i njegovoj takozvanoj ulozi u Trojstvu kao ‘Božijeg sina’. No, treća osoba u ovom kršćanskom načelu Trojstva, to jest Sveti duh, malo je zagonetna. Zašto ‘Dvoje u jednom’ nije bilo dovoljno i zašto je bilo potrebno uvesti treći entitet u ovo temeljno načelo? Logično, nema nikakvog opravdanja da ovaj treći entitet zauzme mjesto u kršćanskom konceptu božanstva. Harnack, komentator ovog pitanja smatra da je na početku kršćanstvo bilo predstavljeno parom Boga i Isaa (Isusa), a.s. Kasnije je ponukalo crkvu, koja se na to pozivala kao na ‘Duh’, da doda element božanstva onome što bi inače bilo s malo stvarnog značaja i nepovjerljiv treći partner. Ovo je također služilo kao izvanredno antijevrejsko oruđe.23 Uvaženi K. E. Kirk u svom eseju Evolucija načela Trojstva (The Evolution of the Doctrine of Trinity) o istom predmetu kaže: Fenomen iskustava sličnih smtri, Bruce Greyson. M. D. i Ian Stevenson. M. D., A. M. Psychiatry 137:10, oktobar 1980. 23 Harnack, Ustav i zakon Crkve (Constitution and The Low of The Church), E. T. str. 264. 22

95

Mi se prirodno okrećemo piscima tog perioda da otkrijemo koje osnove imaju za svoje vjerovanje. Na naše iznenađenje, primorani smo priznati da nemaju nikakve. Kako se njima predstavilo ovo pitanje, ono nije bilo zašto tri osobe, nego umjesto toga, zašto ne? On nastavlja da ističe potpuni neuspjeh kršćanskih teologa u predstavljanju bilo kakvog logičnog opravdanja za ovo trojstveno načelo i u tome da kršćanski trovalent može biti objašnjen kao bitni dvojni koncept za koji je vezan posve različit treći entitet s ciljem da oboji potpuniju sliku.24 Mi vjerujemo da se ovaj entitet postepeno razvio pod utjecajem ranijih mnogobožačkih filozofija i mitova koji su bili mnogobrojni u Rimskoj imperiji. Mora da je ova zamjena ideja privukla kršćanske teologe da odrede položaj Svetog duha. Pošto postoji obilje dokaza o postojanju vjera ili kultova koji su zamišljali da se Bog sastoji od tri entiteta u jednom, nije teško pratiti unazad temeljni izvor kršćanskog načela Trojstva. Nakon svega, ako dvoje mogu biti jedno i jedno može biti dvoje, zašto ne može troje također biti jedno? Na učenjacima istraživačima je da odrede kad je tačno i kako treći entitet kršćanskog božanstva poprimio čvrste korijene u kršćanskoj mitologiji; no, za sada je to izvan područja ove diskusije. Mi ovdje samo želimo ispitati besmislenost takvih tvrdnji, koje ljudsko razumijevanje potpuno odbacuje. Ljudska priroda s prezirom odbija samooprečne i proturječne ideje. Međusobni odnos unutar Trojstva Kad pokušamo zamisliti međusobni odnos triju sastavnih dijelova kršćanskog božanstva, jedini mogući scenariji koji se rađaju jesu sljedeći: 24 ‘Esej o Trojstvu i inkarnaciji’ (Essey on the Trinity and the Incarnation), urednik A. E. J. Rawlinskon, Longmans, London (1928).

96


a) Oni su imali različita stanja ili aspekte jedne jedinstvene osobe, b) Oni su bili tri različite osobe, koje su među sobom jednako dijelile vječnost, c) Oni su bili tri osobe sa nekim svojim odlikama pojedinačnog, različitog, koje nisu u potpunosti dijelili s drugima, d) Oni su bili tri osobe u jednoj sa potpuno sličnim odlikama i sličnim jednakim moćima, stopljene jedna s drugom i bez ikakvih pojedinačnih aktivnosti. Mi ćemo razmatrati svaku od ovih mogućnosti ponaosob. Različita stanja ili aspekti jedne jedinstvene osobe Što se tiče ove mogućnosti, nema potrebe o tome detaljno diskutovati jer teško da danas postoji bilo koji kršćanin koji će vjerovati da je Isa (Isus), a.s., jedan aspekt ili stanje Boga radije nego da je zasebna osoba. Vjernici u Trojstvo insistiraju na tome da su to tri različite osobe stopljene u jednu. U momentu kad neko prihvata scenarij da jedna osoba ima različite aspekte izložene istovremeno, koncept Trojstva, to jest tri boga u jednom, otapa se u lagani povjetarac, i uopće ne ostaje nikakvo Trojstvo. Onda će biti Bog Otac Lično, koji će, potaknut Svojom milošću, umrijeti za ljudske grijehe. U ovom slučaju to bi bilo tek kratkotrajno stanje iste osobe. Aspekti nisu osobe, i slično tome stanja ne stvaraju odvojene entitete. Bilo koje ljudsko biće može proći kroz mnoštvo različitih raspoloženja i aspekata, bez podjele na dvije, tri ili više osoba. Prema tome, ako je Bog odlučio da umre radi grešnog čovječanstva, to bi morao biti Bog Lično, a ne Njegovi aspekti koji bi to učinili. Dakle, u pogledu slučaja o kojem govorimo, onaj aspekt Boga koji je igrao glavnu ulogu u božanskom žrtvovanju radi grešnog čovječanstva samo se može razumjeti kao pokazivanje jednog 97

od njegovih atributa. Zato, ako se sama Božija Milost treba tretirati kao ‘osoba’ i toj osobi je dato ime Isa (Isus Krist), a.s., onda je to nešto što je umrlo bila Milost Božija. Kakva strana oprečnost: da ova Milost Božija, nakon što se sažalila na grešno čovječanstvo, počini samoubistvo. To podrazumijeva da za tri dana i tri noći nije bilo nikakve milosti preostale u Bogu. Zapamtite da u ovom scenariju, Isa (Isus), a.s., nije smatran odvojenom neovisnom osobom, nego samo kao karakteristika ili aspekt Boga u kojem on postaje jedna vrsta utjelovljene milosti. Ta osoba, međutim, ostaje biti jedan nedjeljivi entitet Boga. Prema tome, ako je išta umrlo u toku ovog procesa, to mora biti ili osoba Boga ili atribut Njegove Milosti, što je igralo najvažniju ulogu u ovom događaju. Dakle, nema drugog izbora nego da vjerujemo ili u smrt Milosti Božije ili u smrt Milostivog Boga Lično. Tvrdnja da aspekti jedne jedine osobe mogu biti izbrisani iz postojanja, bilo privremeno ili trajno, postavit će mnoge komplikacije. Ovaj scenarij može se jedino shvatiti u vezi s njegovom primjenom na ljudsko iskustvo. Čovjek može izgubiti vid ili sluh privremeno ili trajno, ali će ostati isti živi čovjek. Smrt sposobnosti je, zapravo, djelimična smrt iste osobe. U konačnim analizama, gubitnik ili paćenik ostaje isto osobno biće. Različite osobe dijele vječnost Ako postoje tri različite osobe koje istovremeno dijele vječnost, postavit će se pitanje o njihovom unutrašnjem odnosu. Ako su vječno bile tri osobe koje čine jednog boga, one su morale imati svoj vlastiti neovisni ego, tako da bi patnja jednog, ako je mogao patiti, bila njegovo vlastito lično iskustvo. Drugi mogu saosjećati s njim, ali ne mogu zapravo učestvovati u tome i dijeliti njegovu patnju. Naravno, skoro je nemoguće zamisliti Božiji mehanizam razmišljanja i procesa donošenja odluka, ali 98


tvrdnja da On predstavlja zapravo tri osobe oblikovane u jednu opravdava napor prema međusobnom odnosu triju neovisnih procesa mišljenja. Jedan mogući scenarij koji se pojavljuje je scenarij ljudskog djeteta rođenog sa tri glave. Na ovu strahotu se može pozivati kao na jednu osobu jer je tu bio samo jedan trup i četiri uda, no, tri glave predstavljaju problem opisivanja njihove istinske prirode. Ako takva čuda prirode žive dovoljno dugo da budu u stanju govoriti i izraziti se, samo onda možemo ispitivati o tome šta se događa unutar triju različitih glava. U odsustvu takvog znanja, međutim, proglasiti ih da su jedna osoba koja dijeli tri uma ili tri ličnosti koje dijele jedno tijelo, nije moguće. Neobično je da ovaj vrlo važan aspekt kršćanskog načela uopće nije objašnjen u knjigama. Što se tiče spominjanja Isaa (Isusa), a.s., i Svetog duha, nema ni najmanjeg dokaza da su oni predstavljeni kao dvije zasebne osobe, koje nisu dijelile isti proces razmišljanja i ista osjećanja. Inače bi bilo nemoguće zamisliti vizije Svetog duha kao zasebnog od Isaa (Isusa), a.s., pogotovu u toku perioda kad je Isa (Isus), a.s., bio vezan za svoje ljudsko tijelo. Pitanja koja će se sigurno postaviti o tome šta se zapravo dogodilo osobi Isaa (Isusa), a.s., tokom tog doživljaja u odnosu na druga dva dijela kršćanskog božanstva su sljedeća: 1. Jesu li druga dva sastavna dijela, to jest Bog Otac i Sveti duh na bilo koji način zajedno dijelili tijelo Isaa (Isusa), a.s., ili njegove doživljaje u svom odnosu prema tom tijelu? 2. Je li Isa (Isus), a.s., bio jedini stanar tog tijela i kao takav nije dijelio svoje iskustvo u odnosu prema tom tijelu ni s jednim od preostala dva dijela Trojstva?

99

O zamršenim posljedicama prvog već je diskutovano. U slučaju drugog rađaju se dalje komplikacije u pogledu odnosa Isaa (Isusa), a.s., u to vrijeme, s drugim sastavnim dijelovima Trojstva. Je li Isa (Isus), a.s., postao potpuno odvojen entitet sam od sebe u toku tog perioda ili je ostao neophodni dio drugih dvaju sastavnih dijelova, samo dodatno zauzimajući boravište isključivo u obliku ljudskog tijela? Sada imamo treće pitanje na koje trebamo odgovoriti: 3. Je li njegov božanski entitet bio potpuno sadržan u ljudskom tijelu ili je on samo stršio iz forme Boga Oca i Svetog duha koju su zajednički dijelili kao tanki prst koji strši iz amebinog tijela? Ovaj scenarij također nam nalaže da vjerujemo kako je tokom te faze Isa (Isus), a.s., bio viši od oba svoja sudruga jer je jednako dijelio formu postojanja s Ocem i Svetim duhom, a oni nisu dijelili stršeći dio njegovog ljudskog postojanja. Zato je, da bi se stvari učinile lakše razumljivim, učinjen napor da se pokažu urođene proturječnosti i besmislenosti zamišljanjem drugačijih pretpostavljenih situacija. Naravno, čitaoci ne bi trebali uzeti doslovno ova objašnjenja. Pitanje koje se nalazi pred nama je da li je tu jedna jedinstvena osoba koja pokazuje različite atribute ili prolazi kroz različita stanja. Ovo nas dovodi do pitanja razmatranja prijedloga ‘Triju bića u jednom’ i ‘Jednog bića u trima’, pogotovu iz ugla različitih stanja zasebnih jednih od drugih i pokazivanja različitih karaktera i raspoloženja od strane iste osobe. Ovaj položaj je šire razmatran u prethodnom poglavlju. Ovdje je neophodno samo ponovo istaći činjenicu – ako jedna osoba ili jedan entitet pokazuje drugačija stanja, ona ne može istovremeno pokazati ova drugačija stanja, a da se ne podijeli u različite dijelove. Uzmite, naprimjer, vodu u određenoj mjeri i količini. Ona može biti u cijelosti preobražena u paru ili led bez ugrožavanja jedinstvenosti svog entiteta. Ako bi se ona istovremeno 100


posmatrala u ovim različitim stanjima, morala bi biti razdvojena tako da trećina bude led, trećina para, a trećina tekućina. Svaka forma bi bila drugačija od druge, nijedna istovremeno ne bi dijelila druga dva stanja. Ta količina vode bila bi razdvojena u tri stanja, ali će veličina svakog biti sigurno manja od ukupnog sadržaja i niko ne može proglasiti da je to ‘jedno u troje’ ili ‘tri u jednom’. Slično tome, utjelovljenje Krista u ljudskoj formi Isaa (Isusa), a.s., nezamislivo je dok veze između Isaa (Isusa), a.s., čovjeka i Boga Oca čuvamo netaknutim. Sva ljudska bića su izgrađena od istih elemenata, ali ih njihova međusobna usklađenost i sličnost ne preobraćaju u jednu osobu. Njihove karakteristike, osobnosti i odvojivost jednog od drugog jeste ono što ih dijeli u mnoštvo entiteta, iako su u osnovi napravljeni od istog sadržaja. Ne možemo ih, međutim, nazvati ‘jedan u pet biliona’ i ‘pet biliona u jednom’, uprkos tome što svi dijele ljudski faktor. Hajde da sada isti predmet ispitamo iz drugog ugla. Ako je u bilo kojem posebnom periodu Isa (Isus), a.s., bio odvojen i mogao se razlikovati od Boga Oca s jedne strane, i Svetog duha s druge, u kojim oblastima je ležalo to zasebno odvojeno postojanje Isaa (Isusa), a.s.? Zapamtite da trebamo zamišljati Isaa (Isusa) kao potpuno zasebnog i slobodnog od Oca i Svetog duha, tako da se o njegovom žrtvovanju za svoju ljudsku braću – ili da kažemo djelimično ljudsku braću – treba misliti kao o potpuno njegovom ličnom iskustvu, drugačijem od iskustva Oca ili Svetog duha. Ovo će nas smatramo očito dovesti do toga kako je sam Isa (Isus), a.s., prenosio svoj um ili proces razmišljanja fizičkom tijelu Isaa (Isusa), a.s. Također se može razumjeti da je on tada prošao kroz iskustvo koje nisu dijelili drugi dijelovi kršćanskog Trojstva. Um se pomuti, zar ne?

101

Različite osobe sa vidljivo različitim karakteristikama Ako su Bog Otac, Isus i Sveti duh bili tri osobe sa pojedinačnim odlikama, koje drugi dijelovi nisu u potpunosti dijelili, onda se oni ne mogu smatrati kao ‘Tri u jednom’ i ‘Jedan u tri’. Potpuno stapanje Trojstva u Jedno može se samo zamisliti ako odlike, atributi, djelovanja i sve sposobnosti koje su imale tri osobe postanu istovjetne jednog s drugim bez ikakve zasebne odlike koja ih odvaja jednog od drugog. Ovo predstavlja scenarij koji se do nekog stepena može uporediti sa scenarijem identičnih trojki, koje su u pogledu njihovog uma, srca, osjećanja i rada njihovih organa u tako savršenom jedinstvu da pojedinačno iskustvo svakog od njih drugi u potpunosti dijele. Ako se ovo dogodi, onda nešto od Božijeg Trojstva, ‘sina’ i Svetog duha može postati razumljivije. Ali ostat će problem u pogledu tri tijela koja sadrže tri identične osobe. Ovo, naravno, nije primjenjivo za kršćansku ideju Trojstva. Kad pogledamo drugi put, prisiljeni smo zamisliti jedno tijelo koje posjeduje tri identiteta. Zatim, takav identitet ovih takozvanih trojki može se samo zamisliti ako jedno tijelo može sadržavati tri osobe, koje samo po sebi predstavlja mnoge probleme. Međutim, možemo istaći da Bog nema tijela i zato sličnost ljudskog tijela, kako se predlaže, nije primjenjiva. Naravno, mi u cijelosti razumijemo da Bog nema tijela u ljudskim terminima, ali će ipak ostati problem u pogledu tri duhovna bića kao identičnih trojki, pojedinačnih kao osobe, a da su ipak jedno u svim drugim aspektima. Drugi problem koji će se ispriječiti postojanju pretpostavljenih trojki bit će njihov odnos u pogledu obožavanja. Hoće li ‘Tri u jednoj’ duhovne osobe božanstva obožavati jedna drugu? Hoće li svi biti primaoci obožavanja od strane svog stvaranja a da ne bude nikakve vrste obožavanja u odnosu jednog prema drugom? Iako se u Novom zavjetu ponavlja spominjanje Isaa (Isusa), a.s., kako obožava Boga Oca i opominje druge da rade isto, nikakvo 102


takvo spominjanje nije dato u vezi sa Svetim duhom da obožava Boga Oca. Zatim, Isa (Isus), a.s., nikada nije na bilo koji način pokušao, kako je zabilježeno u Novom zavjetu, savjetovati drugima da obožavaju njega ili da obožavaju Svetog duha. Čovjek ostaje iznenađen ovim potpunim odsustvom pozivanja na obožavanje osim u pogledu Boga Oca. Iako je uobičajena praksa među kršćanima da obožavaju Isaa (Isusa), a.s., kao ‘Božijeg sina’ skupa sa Ocem, nema zabilježenih primjera da su bilo koji učenici Isaa (Isusa), a.s., ikada obožavali njega ili da ih je Isa (Isus), a.s., poticao na to u toku svog privremenog boravka na Zemlji. Čak i da jeste tako uradio, to bi pokrenulo mnoga pitanja bez odgovora. Ponovo, isto vrijedi i za Svetog duha, i rađa se pitanje zašto Sveti duh nije ni od koga tražio da ga obožava. Slučaj gdje su oni bili ‘Tri u jednom’ u smislu da je njihov konačni ego ili svijest postojanja bila jedno, premda su bili podijeljeni u tri aspekta ili stanja, već je donekle objašnjeno. Ne može se na biće takvog opisa logično pozivati kao ‘tri osobe u jednoj’. Nadalje, aspekti ili stanja niti su obožavani niti oni obožavaju svoj vlastiti centralni ego. Da bismo o njima mislili kao odvojenim osobama, oni bi morali imati svoju vlastitu neovisnu osobnost u formi nedjeljivog ega što pruža tačku pozivanja na njihovu svijest kao osoba. Inače se pitanje pozivanja na sebe i na druge kao ‘ja’, ‘vi’ i ‘on’ jednostavno ne rađa. Trojstvo u primjeni na jedno biće može se jedino zamisliti kao atributi i ništa više, a što se tiče atributa, oni sigurno nisu ograničeni na tri. Bilo da ih mi znamo ili ne, Bog može posjedovati mnoštvo atributa. Da privedemo kraju ovu diskusiju, ponovo ističemo da se pitanje obožavanja u odnosu jednog prema drugom može nametnuti samo ako su oni bili drugačije osobe koje nisu uživale jednake položaje i jednake odlike. U ovom slučaju bi samo jedan bio vrijedan obožavanja a od drugo dvoje bi se, logikom činjenice 103

što su podređeni, očekivalo da njega obožavaju. Ponovo, ovaj odgovor je prihvatljiv osim što će ‘Jedinstvenost u Trojstvu’ nestati. Nema nikakvog načina da istovremeno možete imati oboje, i ‘Troje u jednom’ i ‘Jedno u troje’. Ovo me podsjeća na šalu koju želim podijeliti s vama. Preneseno je da je Joha, popularna dvorska budala, tako razveselio Tamarlanea u toku invazije Bagdada da je ovaj odlučio povesti ga natrag sa sobom kao glavnu dvorsku ludu. Jedanput je, kažu, Joha toliko osjećao da se želi sam najesti mesa da više nije mogao odoljeti. Tako je kod mesara kupio dva kilograma najboljeg mesa. Dok ga je davao svojoj ženi, rekao je da od toga pripremi ukusno pečenje, i da ga niko ne smije dotaknuti, uključujući i nju. Nažalost, upravo kad je njegova žena završila s pečenjem, nekoliko njezine braće iznenada su je posjetili. Ovo je za nju bilo prijatno iznenađenje, ali iznenađenje koje je za Johu bilo vrlo neugodno. Izazovni miris tek pečenog mesa bio je jednostavno neodoljiv za njih i ono što je slijedilo bio je logičan završetak. Nakon što su pojeli pečenje do zadnjeg zalogaja, otišli su sretni od svoje prilično zabrinute sestre. Međutim, ona se pribrala do vremena kad se Joha trebao vratiti kući i bila je spremna da ga dočeka s pouzdanim izgovorom. Kad je Joha, osjećajući trag mirisa, požudno tražio svoja dva kilograma mesa, žena je odgovorila pokazujući na mačku koja je bila Johina omiljena ljubimica, i rekla: „Uzmi svoje meso od ove mačke, ako možeš. Dok sam ja radila, ona je brzo dokrajčila cijelo pečenje.“ Na to je Joha uzeo mačku i izvagao je na vagi. Desilo se da je mačka bila teška tačno dva kilograma. Onda se on nježno okrenuo svojoj ženi i pitao: „Molim te, draga, ja naravno tebi vjerujem, ali ako je ovo moje meso, gdje je onda moja mačka? A ako je ovo moja mačka, gdje je onda moje meso?!“ Šalu nastranu, dozvolite mi da potvrdim da ne želim raspravljati o ovom predmetu na temeljima stvarnih i istinskih učenja Isaa (Isusa), a.s. Ova rasprava je samo zadatak u gledanju sadašnjih 104


kršćanskih načela za koja mi vjerujemo da su daleko odstupila od izvornih učenja Isaa (Isusa), a.s. Nakon što smo negirali da u Evanđelju postoji bilo kakav navod da je Isa (Isus), a.s., obožavan, ostavljeno nam je da objasnimo jedini navod koji se odnosi na ovo, u Luki 24:52. Mnogi tvrde da ovi stihovi pružaju dokaz kako je Isa (Isus), a.s., lično poticao svoje sljedbenike da njega obožavaju. Suvremeni kršćanski učenjaci dobro su upoznati s tim da je za ove stihove dokazano da su podmetnuti i nemaju pravo biti tretirani kao istinski dio Evanđelja svetog Luke. Hajde da se sada okrenemo pitanju uobičajene prakse, da li je ona poduprta dokazom u Evanđeljima ili nije. Prema uobičajenoj praksi, u mnogim sektama kršćanstva danas, Isa (Isus), a.s., zaista se obožava kao ‘Božiji sin’. Pa ipak se svi oni slažu da je isti Isa (Isus), a.s., kojeg oni obožavaju, obožavao Boga Oca i jedino Njega. Ja sam uzalud često ispitivao upućene kršćanske učenjake o razlogu zašto je Isa (Isus), a.s., trebao obožavati Boga Oca ako je on sam bio neodvojivi dio Boga i bio tako potpuno stopljen s Njim da stvori osjećaj jedinstva uprkos tome što su tu bile tri osobe. Je li Isa (Isus), a.s., ikada obožavao treći sastavni dio Trojstva, to jest Svetog duha? Je li on ikada obožavao sebe? Je li Sveti duh ikada obožavao Isusa? Je li Otac ikada obožavao bilo koje od preostalih dvoje? Ako nije, zašto? Možda će odgovor na ova pitanja primorati kršćane da priznaju kako je sigurno utvrđena zasebna superiornost Boga Oca iznad preostala dva sastavna dijela Trojstva. Iz ovoga proizlazi da tri sastavna dijela Trojstva nisu jednaki u svom položaju. Prema tome, oni su ‘Tri u tri’, ako uopće jesu tri, ali oni sigurno nisu ‘Tri u jednom’. Ponekad, kad kršćanski učenjaci budu suočeni s pitanjem o Isau (Isusu), a.s., za kojeg vjeruju da je ‘Božiji sin’, da je obožavao Boga Oca, oni tvrde da je to bio čovjek koji je obožavao Boga Oca, a ne ‘sin’ Isus koji je to činio. To nas vodi natrag diskusiji koju smo već ranije imali. Jesu li tu bila dva svjesna bića koja su posjedovala 105

isto tijelo Isaa (Isusa), a.s., jedno je posjedovalo ljudsku svijest, a drugo svijest ‘Božijeg sina’? Zatim, zašto je čovjek zaobišao i potpuno zanemario ‘Božijeg sina’ u sebi i nikada nije obožavao Isusa kao takvog? Isti čovjek, Isa (Isus), a.s., sudrug Isusa Krista, također je trebao obožavati treći sastavni dio, to jest Svetog duha, što on nikada nije. Obožavanje je postupak uma i duše koji je ponekad izražen u tjelesnim simbolima, ali to ostaje postupak ukorijenjen u mentalnom i emotivnom entitetu osobe. Prema tome, mora se ustanoviti ko je bio taj ko je obožavao kad je Isa (Isus Krist), a.s., obožavao Boga. Mi smo se već bavili ovim scenarijem sa svim njegovim zamršenostima, u kojem je Isa (Isus), a.s., ‘Božiji sin’, taj ko je obožavao. Sporno pitanje je ako je to bio čovjek koji je obožavao Boga Oca i ako on nikada nije obožavao Isaa (Isusa), a.s., zašto se onda, pobogu, kršćani ne pokoravaju ovom svetom primjeru Isaa (Isusa), a.s., lično? Zašto su počeli obožavati Isaa (Isusa), a.s., pored Boga, dok Isa (Isus), a.s., čovjek nikada nije obožavao svog sudruga Isaa (Isusa Krista), a.s., premda mu je bio tako blizu. Različite osobe sa identičnim i jednakim odlikama Hajde da još jednom ponovo ispitamo, ovog puta iz drugačijeg ugla, formulu ‘Tri u jednom’ u Trojstvu kao tri zasebne osobe koje su sasvim i potpuno identične jedna drugoj. U ovom scenariju mi ne govorimo o jednoj osobi sa drugačijim svojstvima spojenim u jedno, nego o tri odvojene forme, prilično nalik trojkama. Takvoj vrsti trojki koje su potpuno identične da se njihove sličnosti ne završavaju sa sličnošću samo forme, nego se također protežu do cijelog procesa razmišljanja i osjećanja. Oni jednako dijele svoje misli, osjećanja i iskustva. U ovom slučaju moramo priznati da su dva od tri sastavna dijela Trojstva suvišna. Ako ih ukinemo, to ni najmanje neće utjecati na preostale sastavne dijelove Trojstva, koji će u sebi ostati potpuni. 106


Časni Kur’an također postavlja isto pitanje kad ističe, ako Bog odluči da uništi i izbriše postojanje i Isaa (Isusa Krista), a.s., i Svetog duha, kakvu će to razliku napraviti Njegovoj Uzvišenosti, Vječnosti i Savršenstvu, i ko Ga može spriječiti da to učini (5:18). To podrazumijeva da će svi Božiji atributi nastaviti trajno djelovati i tako koncept Trojstva, kako je prikazan u ovom scenariju, izgleda besmislen i nepotreban. Ako se, međutim, pretpostavi da ove tri zasebne osobe u Trojstvu obavljaju drugačije funkcije, onda će očito sva tri sastavna dijela postati neophodna za tvorenje božanstva. Ipak će u ovom slučaju tu biti tri zasebna boga koji sarađuju jedan s drugim i žive zajedno u savršenom skladu i kao takvi mogu se tretirati samo kao ‘Tri boga u troje’ a ne ‘Tri boga u jednom’. Zatim, ako pretpostavimo da je Trojstvo slično slučaju jedne osobe sa drugačijim organskim funkcijama, sve spojene u jedno, onda naravno Jedinstvo može biti zadržano, ali ne Trojstvo. Ovdje ne diskutujemo o osobi sa drugačijim organskim funkcijama, nego o tri potpuno identične osobe, svaka obavlja slične funkcije, a ipak zadržavaju svoju osobnost. Ono o čemu mi diskutujemo predstavlja slučaj jedne osobe sa različitim organima. Do sada nema ništa nelogično u tome. No, kad se organi tretiraju kao osobe sa svojim pravom, a u isto vrijeme za njih se vjeruje da čine ličnost koja je u ukupnosti jedno, onda su prekoračene granice logike i cijela diskusija postaje neprihvatljiva. Zaista, organi imaju svoju osobnost, ali njihova osobnost je samo sastavni dio šire ličnosti, koja ne obuhvata samo ovaj jedan organ, nego, također, i druge organe. Svi takvi organi zajedno u čovjeku nazvani su ‘čovjek’ u ukupnosti. Naravno, neki organi obavljaju relativno male funkcije i čovjek može ostati čovjek i bez njih, ali samo kao nesavršen. Savršen čovjek mora posjedovati sve organe koje općenito posjeduje ljudsko biće i sveukupnost ovih organa učinit će ga savršenim čovjekom. 107

Ako uzmemo slučaj čovjeka po imenu Paul, ne možemo reći samo zato što njegova jetra, srce, pluća i bubrezi imaju osobenost s posebnim funkcijama koje trebaju obavljati da su oni zasebne osobe koje se potpuno poistovjećuju s Paulom. Potpuno poistovjećivanje može samo biti moguće ako, recimo, bubrezi rade tačno kao Paul u svojoj cjelini i isto se može reći za njegove druge organe. Taj prijedlog bi iziskivao da odsustvo svakog organa ni na koji način ne promijeni karakter Paula ili da bi Paul čak i bez svojih pluća, srca, bubrega i mozga, čak i ako bi mu svi organi bili uklonjeni, u cijelosti ipak u sebi ostao Paul. To je zato što su u krajnjim analizama svi oni veoma slični jedan drugom i osoba Paula ostaje potpuno čitava, bez obzira na odsustvo ovih organa. Ako je to scenarij ‘Troje u jednom’, onda je, naravno, pogrešno nastojati kritikovati kršćanska vjerovanja pozivajući se na logiku. Onda je logika koja je primjenjiva na sadašnje kršćansko načelo samo logika čarobnjaka Magbeta kad oni kažu: „Pošteno je nečasno, a nečasno je pošteno.“

108


7. Evolucija kršćanstva Princip Trojstva, koji je jedan od temeljnih sastavnih dijelova kršćanskog načela, nije bio prisutan u kršćanstvu tokom života Isaa (Isusa), a.s. Najviše što možemo reći jeste da je ovo načelo počelo poprimati oblik poslije raspeća. No, trebalo je mnogo stoljeća da ono stigne svoj konačan, dobro ustanovljen, ali nepojmljiv oblik. Ono je prošlo kroz dug proces izuzetno gorkih i oprečnih rasprava između kršćanskih teologa i filozofa koji su predstavljali razne religijske, kulturne i tradicionalne odgoje. Na njega su uveliko utjecali mitovi i tradicije raznih zemalja koje su ugostile kršćanstvo u njegovom ranom periodu. Glavna grana kršćanstva, međutim, koja je vodila brigu i gajila razvoj kršćanskih vjerovanja i filozofije u njegovom ranom tvorbenom dijelu bio je jevrejski narod. Jevrejski utjecaj je ostao nadmoćan tokom ranog dijela kršćanske historije. Učenici Isaa (Isusa), a.s., koji su naučili i razumjeli kršćanstvo direktno od Isaa (Isusa), a.s., i bili tome svjedoci u načinu njegovog života, pripadali su ovoj lozi. Oni su bili prvobitni čuvari kršćanstva s duboko usađenim korijenima u sveto tlo uputa Isaa (Isusa), a.s., i načina života. Oni su ti koji su bili očevici raspeća i vidjeli kako je Isa (Isus), a.s., preživio pokušaj ubistva. Prvi sljedbenici Isaa (Isusa) Rani kršćani su izgleda bili temeljno podijeljeni i nad prirodom Isaa (Isusa), a.s. – da li da se drže Musaovog zakona ili ne. U drugom stupnju kršćanskog razvoja sveti Pavle je stekao najvažniju ulogu u davanju kršćanstvu nove filozofije i ideologije. Postojale su temeljne razlike u mišljenju između Pavla i Jakova Pravednog. Dok je Jakov pazio na Jerusalemsku crkvu, Pavle je propovijedao na Zapadu, naročito pripadnicima nežidovske rase. Zapadna crkva se razvila uz Pavlove načelne smjernice, dok se Crkva u Jerusalemu razvila uz monoteistička učenja. 109

Jedan ogranak Jakovljeve službe bili su Ebionites, sekta čije je ime izvedeno iz hibru riječi ebionim, što znači ‘ponizan (krotak)’ ili ‘siroti’. Oni su bili jevrejski kršćani, zbog kojih je Isa (Isus), a.s., obukao mantil Mesije, a ne mantil ‘Božijeg sina’. Oni su s velikom revnošću slijedili Musaov zakon i imali svoje vlastito Evanđelje poznato u raznim kontekstima kao ‘Evanđelje Hebrejaca’, ‘Evanđelje Ebionitesa’ ili ‘Evanđelje Nazarenaca.’ Ovdje je opis Ebionitesa uzet iz raznih izvora. U svojoj knjizi ‘Historija crkve’ napisanoj u 14. stoljeću A. D. u Ceasareu, Eusebius spominje Ebionitese u knjizi 3, Vespasion to Trajan. On se ruga njihovim mišljenjima, govoreći da njihovo ime potječe iz njihovog lošeg i niskog mišljenja o Isau (Isusu), a.s. Ebionitesi su Isaa (Isusa), a.s., smatrali smrtnim i cijenili ga kao ispravnog kroz rast njegovog karaktera. Kao Jevreji, oni su praznovali Sabat, i svaki detalj Zakona i nisu prihvatili Pavlovu ideju spasa samo kroz vjeru. On također govori o drugoj grupi Ebionitesa koji su prihvatili djevičino rođenje i Svetog duha, ali su odbili prihvatiti prethodno postojanje Isaa (Isusa), a.s., kao ‘Bog Riječ i Mudrost’. Oni su slijedili ‘Evanđelje Hebrejaca’ za koje je moguće da je bilo Evanđelje svetog Mateja. Svetkovali su Sabat i jevrejski sistem, ali su proslavljali uskrsnuće.25 R. Eisenman i M. Wise opisujući odgoj Ebionitesa u svojoj knjizi Neotkriveni popisi Mrtvog mora (The Dead Sea Scrolls Uncovered, 1992), kaže da je Jakov (‘Zaddik’ ili ‘Zadok’, znači Pravedni) bio vođa Jerusalemske crkve sredinom prvog stoljeća (40–60. A. D. otprilike). Ovaj ogranak je bio naknadno nazvan jevrejskim kršćanstvom u Palestini. Ebionitesi su se razvili iz ovog ogranka.26 Zajednica koja je slijedila Jakova bila je poznata kao ‘siromasi’, (Poslanica Galaćanima, 2:10, Jakovljeva poslanica, 2:3-5) naziv koje je spomenut i u govoru na planini i u Popisima Mrtvog Eusebius: Historija crkve (The History of the Churche), str. 90-91, (Penguin, 1989). The Dead Sea Scrolls Uncoveder, R. Eisenman i M. Wise, str. 186, (Element Books, 1992). 25 26

110


mora. Na mnoge načine Eisenman osjeća da su Ebionitesi bili slični autorima Popisa Mrtvog mora. Oni su poštovali Jakova Pravednog, a vjerovali su da je Isa (Isus), a.s., njihov smrtni Mesija, dok je Pavle postao Otpadnik od Zakona. Oni su se s velikom revnošću držali Zakona i Sabata. Mnogo su poštovali Jakova, dok su Pavla smatrali ‘Neprijateljem’ (Matej, 13:2540).27 Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu u knjizi ‘Mesijansko naslijeđe’ (The Messianic Legacy), porijeklo izvornih učenja Ebionitesa, Gnostiksa, Manicheansa, Sabiansa, Mandeansa, Nestoriansa i Elkositesa opisano je kao nazarenska filozofija. Oni se na nazarensko mišljenje pozivaju kao: Upravljanje prema Isusu i njegovim učenjima koje prvobitno potječe iz izvornog nazarenskog stajališta, kako je Isa (Isus) lično jasno govorio, onda su to prenosili Jakov, Jude ili Judas Tomas i njihova neposredna grupa drugova. Njihova vjerovanja su bila: 1. strogo pridržavanje Musaovog Zakona, 2. priznavanje Isaa (Isusa), a.s., kao Mesije, 3. vjerovanje u normalno ljudsko rođenje Isaa (Isusa), a.s., 4. neprijateljstvo prema Pavlovim pogledima. Postoji zbirka arapskih rukopisa koji se čuvaju u biblioteci u Istanbulu koji sadrže navode teksta iz petog i šestog stoljeća pripisanog ‘An-Nasara’, napisanog na starom sirijskom jeziku, koji je nađen u manastiru u Khuizistanu u jugozapadnom Iranu, blizu granice sa Irakom. On odražava poglede nazarenskog 27

The Dead Sea Scrolls Uncovered, R. Eisenman i M. Wise, str. 233-234.

111

svećenstva, koje bježi iz Jerusalema poslije uništenja u 66. A. D. On Isusa spominje kao ljudsko biće i ističe jevrejski Zakon. Pavlovi sljedbenici su ‘napustili religiju Krista i okrenuli se religijskim načelima Rimljana.’28 Od svih različitih načela koja su se razvila u toku tvorbenih stadija kršćanstva, samo se opravdano može dati prednost onima koji su vjerovali u nazarensku filozofiju. Ovi rani kršćani poučavani su značenju kršćanstva od Isaa (Isusa), a.s., lično. Uloga svetog Pavla Očito je da sveti Pavle i njegova škola ne pripadaju ovdje. Zapravo, od vremena svetog Pavla pa nadalje, kako se kršćanstvo širilo do stranih zemalja i paganskih vjera unutar Rimske imperije, počelo je bivati pod snažnim utjecajem i iskrivljeno kulturama i mitologijama koje su prevladavale u ovim zemljama i dalje se udaljavalo od svoje prvobitne čistote. Sveti Pavle je dao svoj udio u utjecanju na propadanje kršćanske misli uvođenjem svog vlastitog znaka misticizma. On nije bio ni jevrejskog roda niti je imao ikakav direktan kontakt sa Isaom (Isusom), a.s., osim kroz svoju tvrdnju o viziji. On je, izgleda, već bio pod snažnim utjecajem stranih kultura. Očito da su sv. Pavlu bila na raspolaganju dva izbora: ili da vodi naporne bitke protiv svijeta praznovjerja, mitova i legendi, koji su od nezapamćenih vremena prevladavali u zemljama Rimske imperije ili da im popusti i pusti da se kršćanstvo promijeni prema njihovim zahtjevima i željama. Ovo im je dalo poruku da kršćanstvo nije bilo temeljno drugačije od njihovih legendi i mitova. On je uvidio da je prihvatanje drugog izbora daleko 28 Mesijansko naslijeđe (The Messianic legacy), M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln, str. 135-138, (Corgi Books).

112


unosnije i zgodnije i dozvolio je da se kršćanstvo promijeni prema željama i filozofijama popularnim u nežidovskom svijetu. Ova strategija je dobro djelovala utoliko da je stekla veliki broj preobraćenika u novu vjeru, koji inače ne bi bili lahko dostupni. Ali po koju cijenu? Nažalost, to se završilo jedino u nepobožnom nadmetanju između plemenitih kršćanskih vrijednosti i paganskih mitova. Ono što je sv. Pavle promijenio bila su samo imena paganskih bogova i zamijenio ih je imenima: Isa (Isus), a.s., Bog Otac i Sveti duh. Zapravo, nije on bio taj ko je izumio mit Trojstva i uveo ga u paganski svijet u ime kršćanstva. Naprotiv, on je ovaj mit Trojstva pozajmio iz paganske mitologije i vezao ga s kršćanstvom. Od tada je to bilo isto neznaboštvo ali s novim imenima i novim licima. Pavlovo kršćanstvo zato nije uspjelo u mijenjanju načela, mitova i praznovjerja paganskog svijeta, nego je samo završilo u mijenjanju kršćanstva u skladu s njima. Ako planina nije odgovorila njegovom pozivu, on je odlučio da ide planini. Stvarnost Isaa (Isusa) Naravno, isključivo je pravo svakog pojedinca da izabere između Pavlovog kršćanstva i kršćanstva Jakova Pravednog i drugih ranijih vođa kršćanstva koji su bili učenici Isaa (Isusa), a.s., lično. No, mi ovdje želimo utvrditi stanovište da se glavna loza kršćanstva nastavila razvijati linijama unitarizma i čuvala se daleko od kasnijih novotarija koje su stvorile besmislenost i zamršenost kršćanskih načela, kao što je božanstvo Isaa (Isusa), a.s., kao ‘sina’, Trojstvo, urođeni grijeh, iskup, fizičko oživljavanje Isaa (Isusa), a.s., itd. Mišljenja ranijih vođa Crkve, među kojima je istaknut Jakov Pravedni, bila su jednostavna i iskrena, i nisu imala nikakvih unutrašnjih suprotnosti ili očitih oprečnosti koje se skrivaju iza dimne zavjese misterije. Proučavanje historije unitarizma u kršćanstvu, izvan sumnje, utvrđuje činjenicu da 113

je Božija Jedinstvenost, koja nije zakomplikovana sloganom Trojstva, ostala službeno načelo istinske Crkve Krista u svojoj prvobitnoj čistoti. Molim vas da zapamtite da ova rasprava nije nastojanje da kršćane preobratimo u bilo koju drugu vjeru nego u vjeru Isaa (Isusa), a.s. Ovo je jednostavno iskren napor da kršćane pozovemo natrag čistoj nepatvorenoj vjeri i praksi Isaa (Isusa), a.s., lično. To je istinsko nastojanje da izmišljotine preobratimo natrag u činjenice kršćanstva – činjenice koje su sigurno toliko lijepe koliko su stvarne i zadovoljavaju i um i srce. Nisu legende koje su smišljene oko istinitosti Isaa (Isusa Krista), a.s., to što je kršćanstvo držalo zajedno gotovo dvije hiljade godina i pomoglo mu da preživi izazove razuma i stalno rastućeg prosvjetljenja rođenog iz naučnog napretka, niti je ono preživjelo zbog mističnog vjerovanja u Trojstvo. Ono što je držalo istinu i bit kršćanstva zajedno je ljepota ličnosti i učenja Isaa (Isusa Krista), a.s. Pobožno vladanje a ne božanska ličnost Isaa (Isusa), a.s., jeste ono što je tako divno da se toga drži. Njegova patnja, strpljenje i ustrajnost radi plemenitih ideala i njegovo hrabro ispravno odbijanje svih tiranskih nastojanja da ga natjeraju da promijeni svoje principe stvarna su kičma kršćanstva. Ono je još uvijek toliko lijepo i milo danas kao što je bilo i prije. Ono je tako snažno utjecalo na kršćanske umove i srca da su oni ostali vezani za Isaa (Isusa), a.s., i radije bi zatvorili oči pred logičnim razilaženjima nego da se okrenu od njega. Njegova stvarna veličina leži u činjenici da je savladao i pobijedio sile mraka koje su se bile urotile da ga nadjačaju, uprkos tome što je bio krhko ljudsko biće i ništa više nego ljudsko biće. Ta pobjeda Isaa (Isusa), a.s., jeste nešto što sva djeca Ademova trebaju s ponosom dijeliti. Kao što mi to vidimo, sa muslimanske tačke gledišta, on je jedan od najplemenitijih potomaka Adema. On je poučavao ljude svojim primjerom ustrajnosti unatoč izuzetnoj patnji i boli. Ne predati se, nego ostati čvrst uprkos izuzetnoj 114


kušnji bilo je najplemenitije dostignuće Isaa (Isusa), a.s. Njegov život patnje i bola je ono što je iskupilo čovječanstvo i učinilo da on pobijedi smrt. Da je on dobrovoljno prihvatio smrt, to bi značilo nastojanje da izbjegne svoje stanje patnje. Kako neko može zamisliti da je ovo postupak hrabrosti? Čak se i postupak onih koji počine samoubistvo, pod izuzetnim pritiskom, uzima kao postupak kukavičluka. Sudjelovati u patnji u životu daleko je bolje nego pobjeći patnji kroz smrt. Prema tome, koncept najvećeg žrtvovanja Isaa (Isusa), a.s., prihvatanjem smrti radi čovječanstva prazna je sentimentalnost bez ikakvog sadržaja u sebi. Veličina Isaa (Isusa), a.s., ponovo naglašavamo, leži u njegovom vrhunskom žrtvovanju u toku života. On se cijeli svoj život opirao tome da popusti iskušenjima i zamjeni života patnje za život lagodnosti i udobnosti. Iz dana u dan se suočavao sa smrću, ali je odbio da popusti i živio je radi grešnih da ih vrati u život. On je savladao smrt ne predajući se smrti, nego odbijanjem da joj se nakloni. On ju je temeljito porazio i izašao iz njenih kandži, gdje bi slabiji čovjek nestao. Tako je izvan svake sumnje dokazao svoju istinitost i istinitost svoje riječi. Tako mi vidimo Isaa (Isusa), a.s., i zato ga tako volimo. Njegov glas je bio glas Boga, a ne glas njegovih ličnih ambicija. On je rekao ono za što je bio ovlašten da kaže; ni manje ni više nego ono što mu je Bog rekao da kaže. On se cijeli svoj život klanjao Bogu i samo Njemu, i nikada nije tražio od bilo kojeg smrtnika da se saginje pred njim ili pred njegovom majkom ili Svetim duhom. Ovo je stvarnost Isaa (Isusa), a.s., kojoj mi pozivamo kršćane svih sekti i vjera da se vrate. Neprekidnost religije Mi vjerujemo u neprekidnost i univerzalnost religija. Zato islam toliko ističe instituciju poslanstva kao univerzalni fenomen, što 115

znači da se poslanici trebaju prihvatiti u njihovoj ukupnosti. Odbijanje jednog iz zajednice poslanika bilo bi jednako odbijanju svih, zato što se, zapravo, osoba priginje poslanicima samo s obzirom na njihov dolazak od istog izvora. U ovom kontekstu, termin ‘neprekidnost’ treba razumjeti kao nešto što je slično, ali ne tačno jednako evoluciji života. Mi vjerujemo u unapređivanje ove poruke, koja je napredovala ukorak s općim ljudskim napretkom u svim oblastima ljudske aktivnosti. Izgleda da su raniji oblici objavljenih religija, premda su posjedovale ista temeljna učenja, obuhvatale relativno manje oblasti detaljnih uputa, takoreći, manji broj naredbi i zabrana. Ove su onda postepeno rasle u veći broj zapovijedi i zabrana obuhvatajući šire polje ljudske aktivnosti. Također, izgleda da su se religije koje su pripadale starim civilizacijama obraćale srazmjerno manjem broju ljudi koji su pripadali određenim plemenima ili klanovima ili oblastima. Njihove poruke su bile ograničene na zahtjeve vremena. One se mogu prikladnije opisati kao plemenske, klanske ili nacionalne religije. Slučaj Djece Israila i židovskih učenja prikladan je primjer da se ovo dokaže. Historijski smjer razvoja zato se može ukratko opisati dvostrukim: unapređujuća razrađenost i uporedno savršenstvo ovih učenja, i unapređujuće skretanje od manjih ka većim vjerama. Neprekidnost ne znači da se ista religija koja je bila objavljena Ademu nastavila upućivati čovječanstvu i prošla kroz postepenu unapređujuću promjenu, šireći svoje polje upute i obraćanja. Ono što se mislilo jeste da su u raznim dijelovima svijeta, gdje su poprimile korijen i napredovale različite civilizacije, Božije objave rodile takve religije uz odgovarajući društveni razvoj čovjeka u ovim dijelovima svijeta. Sve ove religije su se, međutim, razvijale u istom općem pravcu.

116


Vrhunac religijskog razvoja Od svih takvih religijskih određenja, mi vjerujemo da je na Srednjem istoku jedna uzgajana i obrazovana da rodi takve važne religije koje će služiti glavnom toku religijskog razvoja u svijetu. Ovo je posve očito iz proučavanja historije religija. Iza judaizma je slijedilo kršćanstvo, a iza njega je slijedio islam, što jasno pokazuje pravac evolucije religijskih učenja. Može se lahko pratiti napredovanje učenja unatrag i unaprijed među ovim religijama i uvidjeti da imaju duboku uzajamnu vezu. Veoma je važno, zato, razumjeti ovaj glavni plan stvari koji je trebao dovesti i doveo je do upotpunjavanja ovih učenja u obliku univerzalne religije, a to je islam. U ovom kontekstu je u interesu Jevreja da ozbiljno i bez predrasuda nastoje razumjeti važnost Isaa (Isusa Krista), a.s. Nakon što ga nisu prepoznali, slučaj Jevreja sličan je slučaju velikog broja životinjskih vrsta zakopanih duboko u historiji evolucije, koje više ne igraju nikakvu bitnu ulogu u razvojnom stablu života, što se približava svom vrhuncu. Kao takve, one su samo ostatak historije, ali ipak nastavljaju preživljavati u svom vlastitom uskom krugu postojanja. Ponovo, slučaj kršćana je sličan slučaju Jevreja, samo što oni stoje jedan korak ispred njih, bliže islamu u hronološkom redu. Najvažnije je, međutim, da su ih ova skretanja od puta Isaa (Isusa), a.s., u tok propadanja, koji je prvobitno za njih postavio sv. Pavle, skoro potpuno odvela još dalje od islama nego Jevreje. Jevreji su, nakon više od četiri hiljade godina svog postojanja, barem naučili lekciju Božije Jedinstvenosti, koja je glavna za duhovni život bilo koje religije. Pa ipak, uprkos ove blizine s islamom u osnovnim načelima, postoje drugi faktori koji Jevreje čine još nepopustljivijim u odbijanju da u velikom broju prime islam. Ovo proučavanje me ostavlja da vjerujem – ukoliko Jevreji ne 117

razviju taj okvir razmišljanja i vladanja koji je neophodan za razumijevanje Isaa (Isusa Krista), a.s., uprkos njihovim načelnim sličnostima, oni će ostati više udaljeni od islama nego kršćani. Oni su propustili najbitniju vezu, to jest Isaa (Isusa Krista), a.s., između njih i dolaska poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Ovo negiranje istine ih je otvrdnulo do takvog stepena da nisu psihički pripremljeni prihvatiti bilo koju novu poruku. Oni i dalje čekaju na Isaa (Isusa), a.s., dok je Isa (Isus), a.s., došao i otišao. Nakon što nisu uspjeli da ga jednom prepoznaju, daleko je manja vjerovatnoća da će ga ponovo prepoznati u toku njegovog drugog dolaska. Za njih je, izgleda, određeno da vječno čekaju na Isaa (Isusa), a.s., svojih snova. Isa (Isus), a.s., bio je taj koji je trebao pripremiti put za religiju višeg reda koja je slijedila, koja se zove islam. Ova se tvrdnja ne treba uzeti isuviše kruto. Mi ne predlažemo da Jevreji prvo trebaju prihvatiti kršćanstvo i onda poduzeti naredni korak u islam. To bi bio isuviše naivan pogled religijskih manifestacija kako se one događaju. Ono što mi nastojimo istaći jeste da ljudi koji su odbili poslanika ili vjerovjesnika, koji nije bio samo obični poslanik, nego je trebao odigrati vrlo važnu ulogu u zadatku mentalne i duhovne obuke tih ljudi, čine to samo kad su duhovno i psihički bolesni. Ukoliko ova bolest ne bude izliječena i taj iskrivljeni stav prema istini ne bude ispravljen, manji je izgled da će slijediti poslanika koji je bio stavljen izvan veze koju su oni već propustili. Što se tiče kršćanskog stava, oni jedino mogu biti dovedeni istini poslanika Muhammeda ako se vrate istini i stvarnosti Isaa (Isusa Krista), a.s. On nije bio samo put prema Bogu, nego je, kao i svi drugi poslanici, bio put do poslanika za kojeg je bilo određeno da slijedi iza njega. Isa (Isus), a.s., bio je samo srednja veza u paraboli o vinogradu. Zadnje potpuno predstavljanje Boga tek je trebalo doći. Zato, ukoliko se kršćani ne povrate od lažne, izmišljene i 118


mitske predodžbe Isaa (Isusa Krista), a.s., i ne okrenu mnogo uzvišenijoj i plemenitijoj stvarnosti svog uzvišenog učitelja, ne mogu biti upravljeni na put koji ga je povezao sa poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. Poslanik Muhammed, a.s., bio je stvarnost, a ne izmišljotina, i jedino stvarnosti vode drugim stvarnostima. Zato će zbilja o Isau (Isusu Kristu), a.s., umjesto izmišljotine u koju su ga pretvorili, biti ono što će blagosloviti kršćane da prepoznaju istinitost poslanika Muhammeda, a.s. 8. Kršćanstvo danas Najveći problem koji danas stoji pred kršćanstvom nije nedostatak razumijevanja koliko nedostatak želje i volje da prihvate istinu. Kršćanstvo, bilo da je mitsko ili istinito, postalo je neodvojiv dio zapadne civilizacije i igralo je važnu ulogu u njihovom koloniziranju i imperijalnim osvajanjima. Ono podupire njihove političke i ekonomske sisteme i omogućava im ujedinjenu i organizovanu silu koja ih čuva kao jedan snažni i ujedinjeni entitet. Ono je odigralo najvažniju ulogu u izgradnji i čvrstom povezivanju kompleksnog društveno-političkog i ekonomskog sistema Zapada. Ono što mi shvatamo zapadnom civilizacijom ili zapadnim imperijalizmom, i njegovom ekonomskom prevlašću, sve je prožeto nekim kršćanskim elementima. U svom sadašnjem stanju, izgleda da je kršćanstvo naklonjeno da bolje služi materijalnoj dobrobiti Zapada nego njegovoj duhovnoj dobrobiti, dok je u prošlosti njegova uloga bila više u pravcu podupiranja kršćanskih vjerovanja i izgradnji moralnih vrijednosti. Najveća historijska uloga koju je kršćanstvo odigralo, međutim, leži u izgradnji i uvećanju zapadnog imperijalizma. Istok je bio osvojen kršćanskom revnošću i pogotovu su bitke koje su vođene s muslimanskom imperijom bile snažno potaknute kršćanskom mržnjom prema islamu. 119

Kršćanstvo i kolonijalizam Kad je osvajačka vlast podjarmila skoro cijeli kontinent Afrike i vezala ih od krune do nožnog prsta u lance političkih okova, oni nisu trebali dugo čekati da im i ruke i noge budu vezane i u lance ekonomskog ropstva. Osvajačka podjarmljivanja nemaju svrhe bez ekonomskog potčinjavanja ljudi. Uskoro su iza političkih i ekonomskih gospodara došli kršćanski svećenici, odjeveni u ruho poniznosti i samožrtvovanja. Izgledalo je da je njihova svrha posjete Africi bila sasvim suprotna svrsi njihove političke i ekonomske prethodnice. Oni nisu došli da porobe, tako su rekli, nego da oslobode duše Afrike. Iznenađujuće je da Afrikanci nisu sumnjali u ovu naizgled plemenitu namjeru. Zašto oni nisu učtivo pitali dobroćudne humanitarne vođe Crkve zbog čega su se sažalili baš samo na njihove duše? Zar nisu mogli vidjeti kako su njihova tijela bila nemilosrdno porobljena? Kako su naslijepo izgubili svoje političke slobode? Kako su bili vezani u lance ekonomskog ropstva? Zašto se oni nisu sažalili na njihovo fizičko stanje zarobljeništva i zašto su samo bili zainteresovani u oslobađanju duša porobljenih ljudi? Ova urođena oprečnost je očita, ali, to nije bilo toliko očito onima koji su pali žrtvom kršćanskih planova. Afrika je zaista naivna, i naivna je danas koliko je bila i prije dvije stotine godina. Afrikanci još uvijek ne vide provođenje njihovog političkog i ekonomskog ropstva kroz nevidljivi, daljinski kontrolirani sistem neokolonijalizma. Oni još ne shvataju da je za njih kršćanstvo samo sredstvo podjarmljivanja. To je kao lijek za uspavljivanje koji ih je uljuljao u dubok san zaboravnosti. On im daje lažan osjećaj pripadanja njihovim upravljačima da bar nešto dijele s njima na jednakoj podlozi. Isti osjećaj pripadanja odveo ih je oponašanju vrlo skupog načina zapadnjačkog života. Drveća ostaju zasađena na stranom tlu, ali su samo plodovi otpremljeni s one strane ljudima koji su nekako postali ovisni o njihovom 120


ukusu. Ovo je mala slika kako je kršćanstvo uvijek bilo prijeko potrebno za zapadnu osvajačku i ekonomsku prevlast nad Trećim svijetom. Na samom Zapadu, bez obzira da li običan čovjek razumije zamršenost kršćanskog načela ili ne, on kršćanstvo gleda kao sastavni dio svoje kulture i civilizacije. Treba zapamtiti da stvarna snaga kršćanskih vrijednosti, gdje god preživljavaju, ne leži u kršćanskom mističnom skupu vjerovanja. Umjesto toga, ona leži u isticanju ljubaznosti, saosjećanja, služenja putu patnje i drugim takvim vrijednostima koje su skoro postale istoznačne s kršćanstvom. Iako su ove vrijednosti zajedničke svim religijama svijeta i izgleda da su cilj koji je Bog postavio za cijelo čovječanstvo da ga postigne, pa ipak, snažna kršćanska propaganda nekako neprestano ističe ove uloge jedino u vezi sa kršćanstvom i, kao takvo, uspjelo je u uvjeravanju ljudi općenito. Ova poruka saosjećanja, ljubaznosti, dobrote i nježnog ponašanja svojim blagim notama djeluje čarobno na uši. Ovaj svijet romanse je ono što općenito privlači ljude kršćanskoj vjeri. Međutim, uporedo, a ipak odvojeno od toga djeluju teške, političke i ekonomske stvarnosti zapadnog života i njegovog podjarmljivanja ostatka svijeta. Izgleda da su se načelne oprečnosti s kojima kršćani moraju živjeti nekako također premjestile i u njihovo ovosvjetsko ponašanje. Ljubaznost, poniznost, tolerantnost, žrtvovanje i mnoge druge takve plemenite riječi idu ruku pod ruku sa okrutnošću, potiskivanjem, ogromnom nepravdom i velikim stepenom podjarmljivanja bespomoćnih ljudi svijeta. Vladavina zakona, pravde i poštenog postupanja izgleda valjana vrijednost koja djeluje samo unutar zapadnih kultura. U oblastima međunarodnih odnosa, međutim, oni se tretiraju glupim i zastarjelim terminima koje samo naivni uzimaju ozbiljno. Međunarodne politike, diplomatski i ekonomski odnosi ne poznaju drugu pravdu osim one koja služi nacionalnom interesu. 121

Kršćanskim vrijednostima nije dopušteno da prekorače u područje zapadne politike i ekonomije. Ovo je najtragičnija oprečnost modernih vremena. Kad dođe do slike koju pokazuje, kršćanstvo se samo predstavlja u formi privlačne zapadne kulture i civilizacije koja svijet Istoka poziva životu udobne bezbrižne popustljivosti u poređenju sa općenito krutim pravilima njihovih propadajućih religijskih društava. Ovu poruku emancipacije su polupismene mase Trećeg svijeta uveliko pogrešno shvatile kao nešto vrlo privlačno. Dodajte tome psihološku prednost stjecanja osjećaja pripadanja naprednom svijetu kroz zajedništvo religije, i onda se počinje prepoznavati istinska uloga kršćanstva u privlačenju ogromnog broja pogaženih i, u mnogim slučajevima, prognanih i tlačenih ljudi koji su na najnižim društvenim ljestvicama unutar svojih vlastitih klasno upravljanih društava. Shvatanje kršćanskog načela je izvan njihove moći. Ono jedino služi kao sredstvo uzdizanja njihovog ljudskog položaja, ali samo lažno. Iz navedenog treba biti očito da je kršćanstvo o kojem mi govorimo jako udaljeno od kršćanstva Isaa (Isusa), a.s. Misliti o zapadnoj kulturi kao kršćanstvu očita je greška. Pripisati Isau (Isusu), a.s., sadašnje forme kršćanstva, u njegovim raznim područjima utjecaja, zaista je uvreda prema njemu. Naravno, postoje izuzeci u svakom pravilu. Nijedna tvrdnja nije primjenjiva u sveukupnosti na svaku grupu od njihovog ogromnog broja. Nema sumnje, postoji mali broj pojedinačnih ostrva nade i života u kršćanskom svijetu gdje se kršćanska iskrenost, ljubav i žrtvovanje iskreno prakticiraju. Ovo su ostrva nade oko kojih bjesne okeani nemorala, koji polahko i postepeno izjedaju i konačno prisvajaju više uglova ovih ostrva. Da kršćanski svijet nije bio ukrašen tako sjajnim primjerima kršćanstva praktikovanog u duhu Isaa (Isusa), a.s., koliko god da su rijetki i sporadični, potpuni mrak bi obavio zapadni horizont. Bez kršćanstva nema nikakvog svjetla u zapadnoj civilizaciji, ali jao, to svjetlo također brzo blijedi. 122


Neophodno je za kršćanski svijet da se vrati stvarnosti Isaa (Isusa), a.s., i izliječi se od svog podijeljenog identiteta i nerazdvojivog licemjerstva. Nastavljanje života u svijetu mitova i legendi u staju je izazvati mnoge teške opasnosti. Glavna svrha ove zadaće je da kršćanski svijet probudimo naspram mogućih opasnosti prisutnih u širenju jaza između njihovog vjerovanja i prakse. Mitovi su u redu dok služe svrsi podjarmljivanja najnižih slojeva društva službenoj hijerarhiji sistema koji ih kontroliše i iskorištava njihovo neznanje čuvajući ih omamljenim. Ali kad dođe do vjerovanja koja igraju glavnu ulogu u vraćanju mrtvih ljudi u život i ponovnoj izgradnji njihovih brzo propadajućih moralnih vrijednosti, onda takvi mitovi nisu od koristi. Oni su tek izmišljotine, a izmišljotine nikada ne mogu igrati značajnu ulogu u ljudskim poslovima. Ponovni dolazak Isaa (Isusa Krista) Sada može biti pokazana primjena dosadašnjih opažanja. Glavno pitanje preživljavanja čovječanstva danas se kreće oko centralnog ugleda Isaa (Isusa Krista), a.s. Zato je veoma važno razumjeti njegovu stvarnost. Šta je on bio i koju je ulogu odigrao u prvom primjeru kao Krist u propadajućem društvu judaizma? Kako ozbiljno možemo uzeti obećanje o njegovom drugom dolasku u kasnijem dobu? Ovo su najvažnija pitanja kojih se moramo latiti. Ako ugled Isaa (Isusa Krista), a.s., nije stvaran i samo je proizvod ljudske mašte, onda je nemoguće zamisliti njegov ponovni dolazak. Isa (Isus), a.s., međutim, nije bio proizvod mašte. On je bio stvarni čovjek i samo kao takav može biti ponovo rođen kao ljudsko dijete, a ne spušten kao duh koji ponovo posjećuje smrtnike. Takve utvare nikada ne posjećuju stvarnosti ljudskog života. Pored toga, ljudi koji žive s mitovima i legendama nastavljaju tako živjeti a da za njih nikada nema prilike da prepoznaju svog spasitelja ako dođe i kad dođe. 123

Ako je Isa (Isus), a.s., zapravo bio ‘Božiji sin’, kako bi kršćani htjeli da vjerujemo, onda će se on, naravno, vratiti u slavi, oslanjajući svoje dvije ruke na ramena stvarnih meleka (anđela). Ali ako je ovo samo romantična mašta kršćanskih nada i želja, onda se takav slučaj nikada neće dogoditi. Svijet nikada neće vidjeti ovaj čudni događaj da se neki bog spušta s neba u ljudskoj formi skupa sa mnoštvom meleka koji ga podupiru i pjevaju mu hvalospjeve. Sama ova ideja je odbojna ljudskoj logici i savjesti. To je najbezumnija bajka koja je ikada izmišljena da bi uljuljala sposobnosti ljudi. S druge strane, ako se prihvati Ahmadija shvatanje o Isau (Isusu Kristu), a.s., ono će ovaj zamišljeni scenarij nadomjestiti onim koji je, ne samo prihvatljiv ljudskom razumijevanju nego je također i snažno poduprt cijelom religijskom historijom čovječanstva. U tom slučaju ćemo očekivati spasioca koji nije drugačiji od Isaa (Isusa), a.s., za prvog dolaska. Očekivat ćemo poniznog čovjeka, rođenog od poniznog porijekla kao Isa (Isus), a.s., za prvog dolaska, da započne svoju službu u istom stilu kao što je jedanput započeo. On će pripadati pobožnim ljudima sličnim Jevrejima Judeje, i po njihovom karakteru i okolnostima. Oni će ga, ne samo odbiti i odreći ga se na njegovu tvrdnju da je Obećani Reformator, kojeg su očekivali kao svog spasioca od Boga, nego će također učiniti sve što je u njihovoj moći da ga unište. On će ponovo u cijelosti proživjeti život Isaa (Isusa), a.s., i prema njemu će postupati s istim prezirom, mržnjom i ohološću. On će ponovo patiti, ne od strane svog vlastitog naroda, nego od strane neprijateljskih sila sličnih onima koje su mu se ranije suprotstavile. Također će patiti od strane velike tuđe vrhovne vladarske moći pod čijim će svodom biti rođen među porobljenim ljudima. P. D. Ouspensky, istaknuti ruski novinar ranog dvadesetog stoljeća, pišući o temi ponovnog dolaska Isaa (Isusa Krista), a.s., dijeli skoro isto mišljenje. 124


Uopće nije nova ideja da Krist, ako kasnije bude rođen na Zemlji, ne samo da neće moći biti poglavar kršćanske crkve, nego joj možda neće čak ni pripadati, i zasigurno će, u najsvjetlijim periodima moći i snage crkve biti proglašen krivovjercem i spaljen na lomači. Čak i u našim više prosvijetljenim vremenima, kad su kršćanske crkve, ako nisu izgubile svoje antikršćanske odlike, počele ih u svakom slučaju skrivati, Krist bi mogao živjeti bez patnje proganjanja ‘pisara i fariseja’ možda jedino negdje u ruskoj zabiti.29 Ovo je jedini stvarni proces po kojem su Božiji vjerovjesnici i reformatori uzdignuti. Bilo koji koncept drugačiji od ovog je prazan, nestvaran i beznačajan. Uvijek se događa da u vrijeme kad se ispunjava poslaničko predskazanje o Božijim reformatorima, ljudi za čiji spas su poslani ne uspiju da ih prepoznaju. U tom periodu historije oni su već preokrenuli ugled svog reformatora iz stvarnosti u maštariju. Oni počinju očekivati da se pojavi maštarija i poprimi stvarni oblik, dok je ono što se događa tek ponavljanje religijske historije kako se uvijek isto i događalo od vremena prvog Božijeg reformatora. Reformatori se uvijek pojavljuju kao ponizna ljudska bića, rođena od majki/ljudi, i u toku njihovog života uvijek se s njima postupa kao prema ljudima. Mnogo kasnije, poslije njihove smrti počinje proces njihovog uzimanja za predmete obožavanja. Njihovo nesmetano prihvatanje kao takvih u toku njihove ponovne posjete postaje nemoguće. Kad takvi religijski ljudi budu suočeni sa stvarnostima Božijih reformatora, koji se uvijek pojavljuju kao ponizna ljudska bića, oni ih izravno odbijaju. Kad očekujete da dođe vila ili da duh 29 P. D. Ouspensky, Novi uzorak (obrazac) svemira (A New Model of the Universe), str. 149-150, Kegan Paul, Trench, Trubener&Co., Ltd., 1938.

125

poprimi vidljiv oblik, kako možete prihvatiti dolazak običnog ljudskog bića umjesto toga? To je razlog zašto svijet nije uspio vidjeti i prepoznati drugi dolazak Isaa (Isusa), a.s., koji se već dogodio. Ovo je možda velika tvrdnja, koju će vjerovatno većina čitalaca jednostavno odbiti. Kako je Isa (Isus), a.s., mogao doći i otići a da svijet ne posveti ozbiljnu pažnju tome? Kako je on mogao otići neopaženo od cijelog svijeta kršćanstva i islama? Moderno doba je vidjelo mnoge s takvom tvrdnjom koji su čak izazvali trenutno uzbuđenje i buru u mnogim sredinama, ali gdje su oni danas? Ovo je doba kad u mnogim zemljama religiozne grupe niču kao gljive poslije kiše i mjestimično su iznesene neobične tvrdnje o Isau (Isusu), a.s., da se vratio ili poslao svog prethodnika. Ova tvrdnja možda može biti samo jedna od ovih. Zašto da bilo koja ozbiljna osoba gubi svoje vrijeme, i da čak ovo i razmatra? Sigurno bi se stvorile ozbiljne sumnje i suočili bi se sa zaista teškom dilemom. Mi nastojimo udovoljiti pažnji čitaoca tražeći od njega da zamisli situaciju u kojoj bi Isa (Isus), a.s., zapravo došao. Je li njegova ponovna posjeta samo mašta ili on može stvarno ponovo posjetiti svijet lično ili kroz ovlaštenog zamjenika? Ovo je pitanje koje treba riješiti prije nego što pokušamo odgovoriti na razne sumnje naprijed spomenute. Je li svijet, bilo kršćanski ili muslimanski, stvarno u psihološkom stanju uma da prihvati drugi dolazak Isaa (Isusa), a.s.? Ako jeste, u kojoj formi i na koji način? Kad to gledamo sa gledišta i muslimana i kršćana, Isa (Isus), a.s., ako se ikada vrati, doći će s takvom slavom i jasnim znakovima, spuštajući se s neba u jasnom dnevnom svjetlu s melecima (anđelima) koji ga podupiru, da će biti nemoguće čak i za najsumnjičavije da ga ne prihvate. Žalosno je da je današnjem svijetu prihvatljiv samo Isa (Isus), a.s., iz mašte, Isa (Isus), a.s., nalik kojem niko nikada nije prije došao u cijeloj ljudskoj historiji. Ako bi se religijska historija uzela 126


ozbiljno, nalazimo mnoštvo primjera u kojima je za osnivače religija ili druge svete ljude preneseno da su se tjelesno uzdigli. Ove tvrdnje su toliko brojne i toliko raširene da izgleda kao da je opća sklonost čovjeka da izmišlja takve priče s ciljem da svoje religijske vođe uzdigne i učini nadljudskim. Pitanje je kako možemo poricati sva ova izvještavanja koja su prihvatile i u koja su vjerovale možda milijarde ljudi u svijetu danas? Samo kršćana i muslimana koji vjeruju u ovo i druge slične neobične događaje ima preko dvije milijarde. Tako se čitalac možda upita kakvo pravo mi ili bilo ko drugi u svijetu imamo da odbijemo sva takva vjerovanja kao nestvarna i izmišljena. Da to ispitamo iz ovog ugla, slažemo se, zahtijevat će zadaću dobokog razmišljanja – da bismo takve tvrdnje odbili kao nepotvrđene u skriptima religija koje ih podržavaju. Kad osoba jednom bude odvedena u ovaj labirint mogućih i alternativnih interpretacija, to završava samo kao pitanje davanja prvenstva i izbora. Onda postaje igra bilo kojeg pojedinca da interpretira skripte ili postojeću religijsku historiju kao doslovnu ili metaforičnu. Pravljenje koraka u ovu močvaru proturječnih interpretacija neće služiti nikakavoj svrsi. Pa ipak, postoji jedan izlaz iz ove naporne zadaće koji možemo pokazati čitaocima i pozvati ih da ga slijede ili odbiju, kako žele. Hajde da radi argumenta prihvatimo sve takve tvrdnje religijskih vođa – tvrdnje da su se uzdigli na nebo i da ih shvatimo doslovno. Ako ćemo slučaj navodnog uzdizanja Isaa (Isusa Krista), a.s., tretirati u površnom smislu a njegov drugi dolazak interpretirati kao doslovan i stvaran, onda nema nikakvog razloga da odbijemo prihvatiti druge slične slučajeve u svijetu. Zašto napraviti izuzetak Elijaha, kralja Salema, Dvanaestog imama šiija sekte u islamu, uzdizanje hindu bogova ili drugih sličnih svetih ljudi i takozvanih utjelovljenja Boga? Zato je sigurnije izbjegavati ulazak u takve neplodne, beskorisne rasprave s onima koji imaju slična vjerovanja. Možda će neko tražiti od svih takvih vjernika, koji vjeruju u maštu da, ako mogu, pokažu jednu jedinu ponovnu 127

ličnu posjetu onih za koje je navedeno da su nestali uzdizanjem u udaljene nebeske dubine. Može li cijela ljudska historija pokazati samo jedan primjer tjelesnog vraćanja bilo koje osobe na ovaj svijet koja se navodno tjelesno uzdigla? Pokažite nam ako postoji takav. Gledajući na to da uopće ne postoji doslovno ispunjenje takvih tvrdnji, ostaju nam dva izbora: ili da odbijemo takve tvrdnje kao lažne ili da ih prihvatimo samo metaforički, kao što je to učinio Isa (Isus), a.s., u slučaju Elijahovog drugog dolaska. Iz ovoga postaje očito da su oni koji očekuju doslovno spuštanje Isaa (Isusa), a.s., s neba stvorili zapreku između sebe i stvarnosti Isaa (Isusa), a.s. Ako Isa (Isus), a.s., ponovo dođe, on će doći samo kao ljudsko biće baš kao i svi očekivani Božiji reformatori prije njega. Ako se on danas pojavi kao obična ponizna osoba, rođena u zemlji sličnoj zemlji Judeji u Palestini i bude određen da igra istu ulogu koju je igrao u toku svog prvog dolaska, hoće li ga ljudi te zemlje tretirati na drugačiji način od onog kako je bio tretiran prije? Obećani Mesija Takav je slučaj drugog dolaska Mesije, u kojeg mi vjerujemo. Dogodilo se samo prije više od sto godina da je ponizni Božiji čovjek, po imenu Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana, bio obaviješten od Boga da je Isa (Isus), a.s., iz Nazareta, sin Merjeme, čiji su doslovni drugi dolazak očekivali jednako i muslimani i kršćani, bio poseban Božiji poslanik koji je umro kao i svi drugi Božiji poslanici. Hazreti Mirza Ghulam Ahmad, a.s., proglasio je da Isa (Isus), a.s., nije tjelesno živ i da nikada nije bio tjelesno uzdignut u bilo koji nebeski prostor da bi iščekivao svoju ponovnu posjetu ovoj Zemlji. On je umro kao i svi drugi Božiji poslanici i nije bio ništa više do poslanik. Rečeno mu je da se drugi dolazak Isaa (Isusa Krista), a.s. – u koji vjeruju i kršćani 128


i muslimani, trebao dogoditi duhovno, a ne doslovno. Tako je, rečeno mu je, Bog uzdigao njega u ispunjenju tog predskazanja. Mirza Ghulam Ahmad je pripadao plemenitoj porodici u Pundžabu. Zanimanja njegove porodice uglavnom su se ticala izgradnje vlastitog imetka i časti, ali se on udaljio od ovosvjetskih zanimanja i većinu svog vremena provodio u obraćanju Bogu i religijskom proučavanju. On je bio čovjek skoro izgubljen za svijet, malo poznat čak i u malom mjestu svog rođenja. Onda se polahko počeo pomaljati na religijskom horizontu Indije kao pobornik i branitelj islama. Postao je poznat kao pobožan čovjek takve popularnosti da je to iznudilo poštovanje prema njemu, ne samo među muslimanima nego i među sljedbenicima drugih religija. Ljudi su počeli svojim očima vidjeti u njemu čovjeka bliskog Bogu, čije su dove primljene, čija je duboka iskrena briga za ljude i patnju ljudi bila neupitna. Islam je u toku ovog perioda u Indiji, nažalost, bio u najbjednijem stanju. Bio je meta kršćanskih misionara, koji su u skladu sa politikom Britanske imperije započeli zlobnu kampanju, ne samo protiv islamskih učenja nego i protiv Časnog Osnivača islama. Također su se u hinduizmu, glavnoj religiji Indije, počeli razvijati veoma ambiciozni pokreti sa dva istaknuta plana: da ožive hindu kulturu i praksu, i da uklone islam i muslimane iz Indije, opisujući ih strancima bez prava da ostanu ukorijenjeni u njenom tlu. Najagresivniji među njima bio je Arya samaj pokret kojeg je 1875. osnovao Pandit Swami Dyanad Sarsooti (1824–1883). Ovo je možda dalje potaklo hazreti Mirzu Ghulam Ahmada da u odbrani islama započne opsežno istraživanje poredbenih religija. Njegova su proučavanja dalje ojačala njegovo vjerovanje u uzvišenost učenja islama. Na njega je ostavio dubok dojam osobit pristup Kur’ana ljudskim problemima. On je otkrio da Kur’an, nakon predstavljanja načina ljudskog vladanja, nije proizvoljno stao na toj uputi, nego je nastavio graditi snažne 129

logične argumente poduprte dokazom da je propisani put najprikladniji izbor u datom kontekstu. Njegova proučavanja su ga, na kraju, osposobila da bude najveći borac za put islama, koji je u to vrijeme bio praktično bez zaštite. Tako je ispunio najhitniji zahtjev za odbranu islama u Indiji u tom periodu. Započeo je svoj javni život održavanjem dijaloga i rasprava na manjoj osnovi, koji su se postepeno proširili na mnogo veće krugove. Njegova popularnost kao najprikladnijeg i nesavladivog zagovarača islama počela se širiti nadaleko i naširoko. U tom periodu on je započeo pisati jedan od najvećih literarnih vjerskih radova koji je ikada poduzeo. Bilo je planirano da ova knjiga Brahin-e-Ahmadija bude objavljena u pedeset tomova, ali je mogao objaviti samo prvih pet kad su ga pretekli nemirni događaji i od tada više nije bilo moguće da taj učeni zadatak nastavi do kraja. Međutim, on je poslije toga napisao mnoge druge knjige kao odgovor zahtjevima vremena. Njegove knjige obuhvataju skoro cijeli predmet koji je na početku namjeravao obuhvatiti i još mnogo više. Zapravo, uradio je više od ispunjavanja svog obećanja, iako ne pod tim nazivom. Zapanjujuće je kako je mogao napisati tako ogromnu literaturu skoro sam, bez mnogo pomoći. Knjiga, pisama i govora koje je napisao ima oko stotinu deset. Nisu samo njegovi literarni radovi to što mu je donijelo tako široko priznanje na cijelom poluostrvu, nego su njegove duhovne vrline također odigrale vrlo važnu ulogu u pridobivanju popularnosti i poštovanja na širokoj razini. U ovo vrijeme njegovog sve većeg i sve šireg ugleda, bio je određen od Boga da nosi ogromnu odgovornost i bude reformator kasnijeg doba, kojeg su iščekivale skoro sve religije svijeta. S muslimanske tačke gledišta, on je bio Al-Mehdi, od Boga upućeni reformator. S tačke gledišta i kršćana i muslimana, on je bio uzdignut do položaja Obećanog Mesije da ispuni 130


predskazanja o drugom dolasku Isaa (Isusa Krista), a.s. Međutim, ovo imenovanje ga je koštalo sveg ugleda i popularnosti koje je prethodno zaradio. Hazreti Mirza Ghulam Ahmad, od Boga određen duhovni reformator ovog doba, bio je odmah napušten i odbačen, ne samo od sljedbenika drugih vjera nego još više od samih muslimana Indije – ljudi za čije se opće dobro tako vrsno i revnosno zauzimao. To je za njega praktično bilo novo duhovno rođenje. Kako je došao na svijet sam, tako je trebao početi novi život kao sam čovjek u svijetu religije, praktično napušten od svih oko sebe. Ali Bog ga nije napustio. Božija pomoć i potpora su ga kroz različite objave koje je primio tokom perioda snažnog suprotstavljanja uvjeravale: Upozorivač je došao svijetu, ali nije bio prihvaćen, ali Bog će ga prihvatiti i utemeljit će njegovu istinitost moćnim znakovima. Ja ću raširiti tvoju poruku do svih krajeva svijeta. Ovo su neke od ranijih objava koje su mu pomogle da se održi u stanju potpune napuštenosti i odbijanja koje je podnosio od svojih protivnika. Od tada je prošlo više od stotinu godina i slika koja se polahko, ali sigurno pomolila u cijelosti podupire njegove tvrdnje, predskazanja i istinitost njegovih objava. Taj jedan čovjek je izrastao u deset miliona ljudi širom svijeta u preko dvije stotine zemalja raširenih na pet kontinenata. Njegova poruka je stigla do krajeva svijeta, od najdaljeg zapada do najzabačenijeg istoka. On je prihvaćen kao obećani, upućeni Vođa i Obećani Mesija drugog dolaska kako u Americi, u Evropi, u Africi, u Aziji, tako čak i na udaljenim ostrvima jugoistočnog Pacifika, kao što su Fidži, Tuvalu, Solomonova ostrva itd. Uprkos 131

ovome, njegovi sljedbenici mogu se najbolje opisati kao malo jezero beznačajno po obimu u poređenju sa ogromnim morem kršćanskog svijeta. Dostignuća pokreta hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., zahtijevala bi isuviše dugačka kazivanja za mali prostor koji je ovdje na raspolaganju, ali je neophodno primiti na znanje da ni jedan drugi religijski pokret u modernim vremenima nije napredovao i raširio se tako naglo takvim čvrstim korakom. To nije kult, niti je popularna moderna ludorija. To je ozbiljna poruka – težak zadatak koji zahtijeva veliki napor i disciplinu na strani onih koji se odvaže da ga slijede. Oni koji ga slijede čine to prihvatanjem ogromnih odgovornosti koje trebaju ispunjavati tokom svog cijelog života. Ovaj pokret je skoro toliko strog kao rana Essene zajednica. Prihvatiti tvrdnju hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., kao Obećanog Mesije, nije opijanje romansom, nego obaveza cijelog života. Oni koji budu primljeni u njegovu zajednicu moraju se odreći većine ispraznih zadovoljstava svog života, ne u stilu isposnika i pustinjaka, nego sa dubokim uvjerenjem, obavezom, radošću i zadovoljstvom u srcu, koje ih osposobljava da se žrtvuju i na ovom putu ustraju do visokog stepena izvanrednosti. On je osnovao zajednicu raširenu svuda u svijetu kojoj nema ravne u finansijskom žrtvovanju. Svi članovi zajednice koji zarađuju obavezuju se da će plaćati najmanje jednu šesnaestinu svog prihoda za ovaj plemeniti put. Ovaj duh dobrovoljnog žrtvovanja i stepena dobrovoljnog rada koji se obavlja širom svijeta zbunjuje um. Pa ipak se sve ovo radi bez najmanje prisile bilo koje vrste. Oni koji su u stanju uložiti svoj udio rada ili finansijskog žrtvovanja smatraju sebe sretnim što su to u stanju učiniti. Ovo je zajednica koja je potpuno neovisna u svojim finansijama. Ovaj univerzalni sistem dobrovoljnog doprinosa primjenjuje se zadnjih stotinu godina sa izvanrednim poštenjem i moralnom odanošću. U tome leži tajna uspjeha u održavanju njene 132


neovisnosti o vanjskom utjecaju više od jednog stoljeća. To je, međutim, samo jedan ugao posmatranja. Gledanje na valjanost njegovih sljedbenika iz drugih uglova pruža, ništa manje, očaravajući scenarij. To je zajednica koja se ističe po svom moralu, miroljubivom suživotu, uzajamnoj ljubavi i dubokom poštovanju prema ljudskim vrijednostima. To je religijska zajednica koja je zadivila svijet posvuda u poštivanju zakona i obziru prema časnim ljudskim odnosima bez obzira na religiju, boju ili vjeru. Možda se čitaocu čini da smo iskoračili na put koji nema veze s predmetom našeg govora. Dozvolite nam da s krajnjim poštovanjem istaknemo da je takav posmatrač propustio glavnu misao. Primjerenost ove diskusije može se bolje razumjeti u svjetlu dubokog opažanja Isaa (Isusa), a.s., da se drvo prepoznaje po svom plodu.30 Ako je bilo ko danas ozbiljno zainteresovan za određivanje valjanosti tvrdnje hazreti Mirze Ghulam Ahmada, ovo je najbolji i najpouzdaniji kriterij. Po ovom kriteriju može se prosuditi da li je on zaista taj Obećani Mesija, a.s., čiji je dolazak predskazao, ne samo Isa (Isus Krist), a.s., lično nego također i Časni Osnivač islama, s.a.v.s. Otkriti koju je vrstu sljedbenika bio u stanju proizvesti i šta im se dogodilo tokom jednog stoljeća, bila bi vrlo korisna zadaća. Također će se postaviti pitanje je li tokom godina prema njima postupano slično kao prema sljedbenicima Isaa (Isusa), a.s., u prvom stoljeću kršćanstva? Zatim, mora se postaviti pitanje o tome kakvo je bilo Božije postupanje prema hazreti Mirzi Ghulam Ahmadu, a.s., naspram mnogih nastojanja da unište i iskorijene i njega i njegovu zajednicu? Je li Božije postupanje bilo naklonjeno ovoj zajednici ili je bilo protiv takve proganjane zajednice? Jesu li, kao i rani kršćani, sljedbenici hazreti Mirze Ghulam Ahmada također doživjeli istu hitnu Božiju potporu uprkos svim nevjerovatnoćama? Ako su se, kad 30 Ili priznajte da je stablo dobro i da mu je dobar rod; ili priznajte da je stablo zlo i da mu je zao rod, jer se po rodu drvo poznaje (Matej, 12:33).

133

god su bili satirani proganjanjem, umjesto da budu smrvljeni na drugom kraju pomolili još brojniji nego prije i još snažniji i više poštovani, onda naravno tvrdnja takve osobe ne može biti olako napuštena. To više nije krupna tvrdnja ludog čovjeka ili čudnovata paukova mreža zanesenjakove mašte. Ahmadijat je postao stvarnost koju treba uzeti ozbiljno na mnogo širem horizontu nego što je kršćanstvo ikada bilo pred kraj svog prvog stoljeća. Ovo je slučaj Mesije, a.s., koji je bio historijska činjenica a ne proizvod izmišljotine, i ovdje je ponovo slučaj Mesije, a.s., čiji je ponovni dolazak bio toliko stvaran koliko i njegov prvi dolazak kao opunomoćenog vođe od Boga. Potpuno je na ljudima ovog doba da izaberu da trajno žive u svijetu legendi i mašte, i da vječno nastave iščekivati obećane reformatore svojih religija i vjera ili da prihvate teške stvarnosti ovog života. Moramo se složiti u jednoj stvari: da je mnogo religijskih vođa uzdignuto iz uobičajenih ljudskih položaja do položaja božanstava. Mnogo puta je za vjerske vođe zamišljano da su se uzdigli na nebo da čekaju negdje u praznim zabitima svemira na svoju drugu posjetu planeti Zemlji. Nema nikakvog razloga da neko prihvati jednu takvu tvrdnju a odbije drugu, zato što su one samo tvrdnje, bez ikakvog sigurnog, naučnog dokaza koji bi potvrdio njihovu valjanost. Prema tome, ovdje nema izbora nego da ih ili sve prihvatimo ili da ih odbijemo u njihovoj cjelovitosti. Ovo bi bio jedini iskreni i pravedni način postupanja. Jedna stvar je, međutim, sigurna: kad jednom odu iz svog zemaljskog postojanja, bez obzira na način u koji njihovi sljedbenici vjeruju da su otišli, nikada u cijeloj ljudskoj historiji niko od njih nije ponovo posjetio Zemlju. Zatim, zasigurno je da su svi takvi sveti ljudi i duhovne vođe, koji su bili uzdignuti do položaja božanstava ili partnera Bogu, započeli svoje živote kao obična ponizna ljudska bića i do smrti živjeli život ljudi. Samo su ih njihovi sljedbenici preokrenuli u bogove. No, zapamtite da 134


niko od njih nikada nije pokazao da ima ulogu u upravljanju prirodom. Uvijek je postojala samo jedna ruka koja je izgleda vladala zakonima prirode. Ogledalo nebesa i zakona prirode na svakom stepenu odražavaju lice Jednog Boga i samo Jednog Boga. Časni Kur’an kaže:

Oni kažu: Milostivi je uzeo Sebi ‘sina’. Sigurno vi izgovarate strašnu stvar! Skoro da se nebesa raspadnu napola, i zemlja rascijepi, i planine razbiju u komade, zato što oni pripisuju ‘sina’ Milostivom; dok ne dolikuje Milostivom da uzme Sebi ‘sina’. (19:89-93) Zaključak Što se tiče istraživanja, mi se nadamo da smo postupali dovoljno pošteno. No, prije nego što ovaj slučaj ostavimo ovdje, želimo uputiti žarku molbu kršćanskom svijetu da siđu sa svog udaljenog izmišljenog vjerovanja i spuste se u teške stvarnosti života. Isa (Isus Krist), a.s., bio je savršen čovjek u kontekstu svog doba, ali ništa više nego čovjek. On je dostigao visine koje su za njega bile određene da dostigne kao poseban Božiji vjerovjesnik s titulom Mesije, a.s. Ovo ga je učinilo jedinstvenim među svim poslanicima od vremena Musaa do vremena njegovog dolaska. Svakom poslaniku je zaista dodijeljen težak zadatak. Oni trebaju izvesti reformu među ljudima koji su postali potpuno 135

zli. U slučaju Isaa (Isusa), a.s., ovaj zadatak je bio još teži jer se trebao boriti, ne samo protiv uobičajenih zala društva nego je trebao izvesti dramatičnu i revolucionarnu promjenu u vladanju jevrejskog naroda. Kao što je slučaj sljedbenika svake religije da se vremenom postepeno udalje od istine i počnu lutati u divljini grijeha, tako se dogodilo i u slučaju jevrejskog naroda. Do vremena dolaska Isaa (Isusa), a.s., oni su zapravo postali duhovno mrtvi. Voda duhovnog života se povukla, ostavljajući iza sebe mrtva kamena srca. Isau (Isusu), a.s., bio je dodijeljen zadatak da ih ponovo preobrati u živa ljudska srca koja kucaju i da iz njih proizvede vrela ljudske dobrote. Ovo je bilo čudo koje je Isa (Isus), a.s., proizveo i u tome leži njegova veličina. Sada kad svijet kršćanstva i islama zajedno očekuje drugi dolazak Isaa (Isusa Krista), a.s., oni ne smiju zaboraviti da je Isa (Isus), a.s., za kojeg je bilo određeno da dođe, trebao suštinski biti isti Isa (Isus), a.s., po karakteru i stilu misije. Međutim, prema predskazanjima osnivača islama, hazreti Muhammeda, a.s., ovaj se Isa (Isus), a.s., u svom drugom dolasku trebao pojaviti, ne u svijetu kršćanstva, nego u svijetu islama. Pa ipak je ogromno čudo koje je trebao napraviti trebalo biti isto. Ali ovog puta će mu biti dodijeljeno da promijeni srca muslimana kasnijeg doba. Ovo razumijevanje njegovog drugog dolaska potpuno je podržano nekim drugim predskazanjima Časnog Poslanika, s.a.v.s. On je predskazao da će stanje ljudi u islamu, u toku kasnijeg doba, biti tako slično stanju jevrejskog naroda tokom njihovog perioda propadanja, kao što je jedna cipela slična drugoj u istom paru. Prema tome, ako je bolest bila ista, lijek također treba biti isti. Mesija, a.s., trebao se vratiti svijetu u istom poniznom stilu, ne lično, nego u duhu i karakteru, i to se upravo dogodilo i odigralo. Takve Božije i revolucionarne osobe uvijek se rađaju kao beznačajna i ponizna ljudska bića i žive život poniznosti. Oni duhovno ponovo posjećuju Zemlju upravo u istom stilu i ponovo se prema njima postupa s istom bešćutnošću, predrasudom 136


i fanatičnim neprijateljstvom. Oni nikada ne budu lahko prepoznati kao istinski predstavnici onih koji su obećali svoju ponovnu posjetu. Ono što se dogodilo Isau (Isusu Kristu), a.s., u njegovom prvom dolasku od strane Jevreja bilo je određeno da mu se ponovo dogodi, ali ovog puta od strane muslimana i kršćana koji su očekivali njegov povratak. U toku njegovog drugog dolaska muslimani će pokazati ista iskrivljena i nestvarna očekivanja u pogledu načina na koji je trebao ponovo posjetiti Zemlju, iste zamišljene ciljeve koje su očekivali da slijedi, ista nestvarna mišljenja o njegovom radu i dostignućima na Zemlji kakve je pokazao jevrejski narod vremena Isaa (Isusa), a.s. I na ovaj način se historija ponovila. Gledajući sada unatrag, u boljem smo položaju da razumijemo neuspjeh Jevreja da prepoznaju svog Mesiju. Lahko možemo razumjeti njihovu teškoću i izvući pouke iz njihove tragedije. Njihovo doslovno razumijevanje knjiga ih je zavelo. O svemu ovome je već diskutovano, ali da bismo istakli ovo važno pitanje, mi se na njega ponovo pozivamo. Uvijek se u historiji očekivanih religijskih reformatora događa da ljudi koji ih očekuju najčešće ne uspiju da ih prepoznaju zato što su znakovi njihovog prepoznavanja pogrešno tumačeni i pogrešno shvaćeni. Stvarnosti su pretvorene u mit, a metafore su uzete doslovno. Skoro ista priča ponovila se u vrijeme drugog dolaska Mesije, hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., iz Kadiana. Kao u slučaju obećanog spuštanja Elijaha, a.s., s nebesa, kako su ga očekivali Jevreji vremena Isaa (Isusa), a.s., ponovo je očekivan neko da se tjelesno spusti s neba – ovog puta Mesija lično. U slučaju Jevreja, oni su očekivali Mesiju da dođe u slavi i uvede ih u novu eru prevlasti i utjecaja nad njihovim rimskim gospodarima. Isa (Isus), a.s., iz Nazareta je razbio sva ova očekivanja. Kad se konačno pojavio, izgledao je stran i dalek od očekivanog izgleda dolaska Mesije – izgleda kojeg su Jevreji stoljećima brižno njegovali. 137

Upadljivo slični događaji zbili su se u vezi s dolaskom Isaa (Isusa Krista), a.s., u osobi hazreti Mirze Ghulam Ahmada iz Kadiana. Uloga koju su igrali njegovi protivnici je ista, samo se imena razlikuju. Glavna struja i muslimana i kršćana preuzela je ulogu Jevreja iz vremena Isaa (Isusa), a.s. Ciljevi su isti. Logika odbijanja je ista. Pa ipak je Bog prema ovom poniznom čovjeku postupao sa još veličanstvenijim znakovima Svoje pomoći nego što je prema Isau (Isusu), a.s., prethodnog doba i pomogao mu da raširi svoju poruku daleko brže i u daleko veći broj zemalja i na svim kontinentima svijeta. Ovo su činjenice koje govore za sebe, ali samo za one koji slušaju. Ovo su činjenice koje tokom vremena postaju sve očitije, ali samo za one koji hoće da opažaju. Ponovo, duh mesijanske poruke u kontekstu suvremenog stava muslimana i kršćana nije drugačiji. Ali razumjet će samo oni koji pred tim ne zatvaraju svoje oči. Dozvolite nam da na kraju poslaničkim riječima hazreti Mirze Ghulam Ahmada, a.s., iz Kadiana – od Boga određenog Mesije kasnijeg doba – podsjetimo kršćane i muslimane, koji dugi niz posljednjih stoljeća očekuju ponovni dolazak Isaa (Isusa), a.s.: Zapamtite vrlo dobro da niko nikada neće doći s neba. Svi naši protivnici koji danas žive umrijet će, a niko od njih neće nikada vidjeti Isaa, sina Merjeminog, da silazi s neba; onda će njihova djeca koja su ostala poslije njih također pomrijeti, a niko između njih neće nikada vidjeti Isaa, sina Merjeminog, da dolazi s neba, i onda će djeca njihove djece isto tako pomrijeti i oni također neće vidjeti sina Merjeminog da se spušta s neba. Onda će Bog izazvati veliku zabrinutost u njihovim srcima da je vrijeme prevlasti križa prošlo i da je svijet poprimio drugu boju ali da Isa, sin Merjemin, još nije sišao s neba. Onda će odjednom mudri 138


među ljudima omrznuti ovo vjerovanje i tri stoljeća od danas neće proći kad æe oni koji su očekivali dolazak Isaa, bili oni muslimani ili kršćani, ostati bez nade i bez misli o ovom i oni će napustiti ovo lažno vjerovanje.31 Prema tome, možete čekati dok nova generacija ne bude rođena i oni će, također, čekati dok ne prođu svoj vijek i ne dođe nova generacija. Ovo čekanje može se nastaviti do kraja vremena, no Isa (Isus), a.s., neće se tjelesno spustiti s neba. Snovi o njegovoj ličnoj posjeti nikada se neće ostvariti, koliko god ga oni koji čekaju zaklinjali da se vrati. Oni čak mogu za sebe izgraditi zid jadikovanja, kao što su Jevreji izgradili prije više od tri hiljade godina. I mogu nastaviti udarati svojim glavama o taj zid. No, kao što se dogodilo u slučaju Jevreja, tako će se ponovo dogoditi. Oni neće vidjeti nikakvog mesiju da se spušta uprkos njihovom jadikovanju i muci, generacije za generacijom. Njihova buduća iščekivanja Isaa (Isusa Krista), a.s., neće postići ništa osim praznine, koja nikada neće nestati. Ovo je, zaista, posve sumoran vidik. Što se tiče kršćana koji doista smatraju Krista doslovnim ‘Božijim sinom’, dozvolite nam da završimo ovu diskusiju riječima upozorenja iz Časnog Kur’ana, knjige koju je Bog objavio Časnom Poslaniku, s.a.v.s. Ona izlaže svrhu njegovog dolaska:

31

Roohani Khaza’in, tom 20, Tazkiratush Shahadatain, str. 67.

139

On (Časni Allahov Poslanik) došao je da upozori one koji Bogu pripisuju ‘sina’. Oni nemaju znanja (o tome), niti njihovi preci imaju. To je strahota koju oni izgovaraju svojim ustima. Oni samo izgovaraju laž. (18:5-6)

140


DODATAK I Izabrana lista knjiga koje sadrže spominjanje Marhami Isa, i tvrdnju da je ovaj lijek pripremljen za Isaa (Isusa), a.s., to jest za rane na njegovom tijelu. Molimo vas da pribilježite da je ukupan broj ovih knjiga koje bilježe ovu činjenicu više od hiljadu. • Kanun, od Shaikh-ul-Ra’is Bu ‘Ali-Sina, tom III, str. 133. • Sharah Kanun, od ‘Allama Kutb-ud-Din Shirazi, tom III. • Kamil-us-Sana’ah, od ‘Ali Bin-Al-’Abbas Al-Majusi, tom III, str. 602. • Kitab Majmu’i Baka’i, Mahmud Muhammad Isma’il Mukhatib, az Khakan Bakhatab pidar Muhammed Baka Khan, tom II, str. 497. • Kitab Tadhkara’ulul Albab, od Shaikh Da’ud-ul-Darir-AlAntaki, str. 303. • Karabadini Rumi, sastavljeno oko vremena Isaa, a.s., i prevedeno na arapski u vladavini Mamun al-Rashid, vidi Kožne bolesti. • Kitab ‘Umdat-ul-Muhtaj, od Ahmad Bin Hasan al-Rashidi alHakim. U ovoj knjizi Marhami ‘Isa, zabilježene su i drugim pripreme iz stotinu, možda više od stotinu knjiga; sve ove knjige su na francuskom jeziku. • Kitab Karabadin, na perzijskom od Hakim Muhammad Akbar Arzani – Kožne bolesti. • Shifa’ul Askam, tom II, str. 230. • Mir’atush Shifa, od Hakim Nathu Shah – (rukopis) Kožne bolesti. • Dhakhira’ i Khawarizam Shahi, Kožne bolesti. • Sharah Kanun Gilani, tom III. • Sharah Kanun Karshi, tom III. • Karabadin, od ‘Ulwi Khan, Kožen bolesti. • Kitab ‘Ilaj-ul-Amrad, od Hakim Muhammad Sharif Khan sahib, str. 893. 141

• Karabadin Yunani, Kožne bolesti. • Tuhfat-ul-Mu’min, na strani lista Makhzan-ul-Adwiya, str. 713. • Kitab Muhit Fit Tib, str. 367. • ‘Aksiri A’zam, tom IV, od Hakim Muhammad A’zam Khan sahib, Al-Mukhatab ba Nazimi Jahan, str. 331. • Kitab Karabadin, od Ma’sumi-ul-Ma’sum bin Karim-ud-Din Al-Shustri Shirazi. • Kitab ‘Ijalai Nafi’ah, Muhammad Sharif Dehlavi, str. 410. • Kitabi Shibri, inače poznat kao Lawami’ Shibriyya, Sayyid Hussain Shibr Kazimi, str. 471. • Kitab Makhzani Sulaimani, prijevod Aksiri ‘Arabi, str. 599, od Muhammad Shams-ud-Din sahib iz Bahawalpur. • Shifa’-ul-Amrad, prevedeno od maulana Al-Hakim Muhammad Nur Karim 282. • Kitab-ul-Tibb, Dara Shakuhi, od Nur-ud-Din Muhammad ‘Abdul Hakim, ‘Ain-ul-Mulk Al-Shirazi, str. 360. • Minhaj-ud-Dukkan ba Dastur-ul-A’yan fi A’mal wa Tarkib al Nafi’ah lil Abdan, od Aflatuni Zamana wa Ra’isi Awana ‘Abul Mina Ibni Abi Nasr-ul ‘Attar Al-Isra’ili Al-Haruni (to jest Jevrej) str. 86. • Kitab Zubdatul Tibb, od Sayyid-ul-Imam Abu Ibrahim Isma’il bin Hasan-ul-Husaini Al-Tarjani, str. 182. • Kitab Tibbi Akbar, od Muhammad Akbar Arzani, str. 242. • Kitab Mizanut Tibb, od Muhammad Akbar Arzani, str. 152. • Sadidi, od Ra’isul Mutakallimin Imamul Muhakk-i-kin AlSadid-ul-Kadhruni, tom II, str. 283. • Kitab Hadi Kabir, od Ibni Dhakariyya, Kožne bolesti. • Karabadin, od Ibni Talmidh, Kožne bolesti.32

32 Gornja lista je uzeta iz knjige Isa (Isus) u Indiji od hazreti Mirze Ghulam Ahmada iz Kadiana, Obećanog Mesije, str. 56-57.

142


DODATAK II Partenogeneza je bez seksualno razmnožavanje tako što se ženska ćelija razvije u pojedinca a da nije oplođena spermatozoidom. Partenogeneza je vrlo uobičajena u svijetu insekata i riba, i redovan je proces kod životinja, kao što su zelene mušice. Među puzavcima postoji snažna evidencija da partenogeneza može biti uspješna strategija za guštere u okruženju sa niskim i nepredvidivim kišama.33 U Lancetu je 1955. izviješteno da je žena imala kćer gdje partenogeneza nije mogla biti negirana. Ona je eksperimentalno bila proizvedena kod sisavaca. Međutim, nema sigurnih zabilješki o rođenju partenogenetičkih sisavaca: najviše što je dostignuto jeste da su se partenogenetički miš i zec razvili normalno do oko polovine trudnoće, ali su onda umrli i bili pobačeni. Nedavno je provedeno proučavanje pod nazivom Razvoj i sistematsko proučavanje pantenogenetske aktivnosti i rani razvoj ljudske ćelije nakon oplodnje.34 U ovom proučavanju su ljudske ćelije, i svježe vraćene i preostale neoplođene izlaganjem spermatozoidima, bile izložene alkoholu ili jonima kalcija i ispitane radi evidencije aktivnosti. Ishod ovog proučavanja bio je da ljudska ćelija može biti aktivirana partenogenetski koristeći kalcijeve jone, ali u manjim brojevima nego mišija ćelija. Ljudska partenota može se potpuno podijeliti do osmog ćelijskog stepena. Ovaj podatak postavlja mogućnost da su neki raniji gubici trudnoće možda uključivali ćeliju koja je spontano bila partenogenetički aktivirana. Jedan događaj pantenogenetike kod ljudi izviješten je u Novom naučniku (New scientist) od 7. oktobra 1995. pod naslovom Dječak čija krv nema oca.35 U slučaju muškaraca sve ćelije Genetics: 1991 Sept. 129 (1:211-9). Fertility – Sterility – 1991 Nov.; 56(5):904-12. 35 Ovaj izvještaj razmatra istraživanje Davida Bonthrona et al. i odnosi se na izdanje Oct. 1995, Nature Genetics, gdje se može naći njihov izvještaj. 33 34

143

moraju imati Y hromozome, ali u ovom posebnom slučaju proučavanjem trogodišnjeg dječaka pronađeno je da bijele krvne ćelije sadrže samo XX hromozome. Ovaj izvještaj također spominje da ponekad, hromozom ženke nosi jedan X hromozom koji uključuje muški gen i da su istraživači prvo pretpostavljali da je njihov slučaj proučavanja bio primjer ove grupe znakova. Ali kad su upotrijebili izuzetno osjetljivu DNK tehnologiju nisu bili u stanju otkriti postojanje bilo kojeg materijala Y hromozoma u tijelu bijelih krvnih ćelija. Međutim, otkriveno je da je dječakova koža genetski drugačija od njegove krvi, imajući i X i Y hromozome. Detaljnija analiza X hromozoma u dječakovoj koži i krvi otkrila je da su svi njegovi X hromozomi bili identični i potpuno dobiveni od njegove majke. Slično tome, oba člana svakog od 22 druga para hromozoma u njegovoj krvi bili su identični, i dolazili u cijelosti od njegove majke. Objašnjenje koje su dali istraživači za ovaj fenomen je da se neoplođena ćelija sama aktivirala i počela se dijeliti u identične ćelije; jedna od ovih ćelija bila je onda oplođena spermatozoidom od oca i rezultat mješavine ćelija počeo se razvijati u normalan zametak. Ovo pokazuje da ćelije stvorene partenogenetski kod sisavaca nisu uvijek onesposobljene. U slučaju ovog dječaka one su bile u stanju stvoriti normalni krvni sistem. Hermafroditizam je seksualna iskrivljenost u kojoj su prisutni organi za oba spola; vanjska genitalija pokazuje odliku oba spola i hromozomi pokazuju muško-žensko stanje organizma (xx/xy). U proučavanju u Nizozemskoj provedenom 1990. pod nazivom 144


Udruženi hermafroditizam i samooplodnja kod domaćih zečeva, pravi zec hermafrodit se pario s nekoliko ženki i okotio više od 250 mladunčadi oba spola. U narednoj sezoni oplodnje, zec koji je držan u kućnoj izolaciji postao je skotan i okotio sedam zdravih mladunčadi oba spola. On je držan u izolaciji i kad je izvršena autopsija uvidjelo se da je ponovo skotan i pokazane su dvofunkcionalne ćelije i dva neplodna jajeta. Priprema hromozoma je otkrila pojedinačni broj bespolnih hromozoma i dva spolna hromozoma nesigurne građe. Provedeno je proučavanje na ljudskim hermafroditima na odjeljenju praćenja trudnoće i ginekologije u Čikagu, gdje su pacijenti ležali u bolnici Illinois.36 Cilj ovog istraživanja bio je da se odrede događaji začeća koji imaju za rezultat 46xx, 46xy pravih hermafrodita i da se izvijesti o prvoj trudnoći u 45xx, 46xy pravih hermafrodita sa oplođenim ćelijama. Plan ovog proučavanja uključivao je hromozonsko proučavanje obavljeno na pacijentovim lymphocytes i fibroblasts ćelijama, crvenih ćelija antitijela, ljudskih leukocita ćelija antitijela i prisutnih y hromozoma nukleus ćelije bili su analizirani. Nalazi su upoređeni sa podacima krvne grupe roditelja i braće i sestara. Rezultat ovih proučavanja pokazao je da je naš pacijent chimera; organizam u kojem su barem dvije vrste tkiva koje se razlikuju u svojoj genetičkoj građi, dakle sa dvojnim majčinim i očevim doprinosima. Uz to, uprkos prisustvu oplođenih ćelija, ona je zanijela i rodila dijete.

36

Journal of Fertility and Sterility – JC: evf 57(2):346-9, 1992 Feb.

145

Ako želite više informacija o Ahmadija muslimanskom džematu preporučujemo Vam slijedeću literaturu na bosanskom jeziku: Filozofija učenja islama • Osnovne i bitne informacije o Ahmadijanstvu • Istina o Ahmadijama i njihovom svetom osnivaču • Knjiga o namazu • Preporod vjere • Ljubaznost Časnog Poslanika prema djeci • Ahmad i Sara • Ahmad i Sara idu u džamiju • Molba za našu braću i sestre • Zašto sam postao Ahmadi • Poruka mira • Ahmadija muslimanski džema’at - kratak uvod • Odgovor na primjedbe protiv Ahmadija i njihovog osnivača • Naše učenje • Odabrane izreke iz Časnog Kur’ana • Odabrane izreke Časnog Poslanika Islama • Odabrane izreke Časnog Mesije • Hazreti Ahmad - Obećani Mesija • Halifat u Ahmadijatu • Oporuka • Šta je Ahmadija muslimanski džema’at ponudio čovječanstvu? • Letke na različite teme: Isa, a.s.; Islam; Ahmadija džema’at; Obećani Mesija itd. Bilo kakve informacije o Islamu ili literaturu na raznim jezicima možete dobiti na slijedećim adresama: Bosna i Hercegovina: Mesdžid Baitul - Islam Tuzlanska 1b 71000 Sarajevo Tel. 00-387-33-612612 Web: www.ahmadija.ba E-mail: [email protected]

Belgija: Brusselstraat 3 1700 Sint-Ulriks-Kapelle (Dilbeek), Brussels Tel. 00-32-2-4666856 Holandija: De Moskee Oostduinlaan 79 2596 JJ, Den Haag Tel. 00-31-703-242881 Kanada: Baitul - Islam 10610 Jane Street Maple, Ontario L6A 3A 2

Švedska: Nasir Moske Tolvskillings Gatan 1 414-82 Gotenborge Tel. 00-46-31-414044 Švicarska: Mahmud Moschee Forchstrasse 323 8003 Zurich Tel. 00-411-3815570 Njemačka: Genfer Strasse 11 60437 Frankfurt am Main Tel. 00-49-69-50688600 Fax. 00-49-69-50688666 Norveška: Ahmadiyya Muslim Mission Frogner VN 53 0266 Oslo 2 Tel. 00-472-244718 Velika Britanija: The London Mosque 16 Gressenhall Road London SW 18 5QL Tel. 00-44-20-8870-8517

Krščanstvo – putovanje od činjenica do izmišljotina

Recommend Documents