Klub Brbljivica - Brzo i glatko.pdf

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine

Mojim kćerima. Hvala prekrasne moje što postojite i što ste uvijek tu za mene! Terra Blaine


Predgovor

Tama prekriva guste

šume koje su se raširile duž hladnih engleskih brežuljaka.

Nepregledni borovi ostavljeni u miru stotinama godina zakrivaju od pogleda malu čistinu u podnožju jednog od najnižih brežuljaka. Nema ovdje vidljivoga puta, samo po koja zvijezda iznad male livade uspijeva

radoznalo zaviriti u događanja koja su noćas zalutala ovamo.

Bljesne kremen i svjetlost baklje osvijetli ozbiljna lica desetorice gorštaka. S oružjem u rukama, stoje sasvim mirno u polukrugu dok im hladni pogledi počivaju na dvoje djece koja mrkih

lica stoje ispred mladog svećenika. Ili barem onoga što je od njega ostalo; taj čovjek

više ne može sam stajati, već ga sa svake strane pridržava jedan bradati Škot. Njegova drhtava ruka napokon završi obred. Načini znak križa pred dječakom i djevojčico m i tada bespomoćno klone niz krvavu halju. Strijela mu viri iz prsa, a pored nje nezaustavljivo nadire krv i slijeva se noseći sa sobom i posljednje snage mladoga tijela. Kako su mu noge popuštale spuštao se sve niže sve dok, iscrpljen, nije kleknuo. Dvoj ica vojnika, ozbiljnih lica, pridržavala su ga i u tom položaju. - Častan ste čovjek, MacKinlay. – podigne oči prema najvećem ratniku koji je stajao tik ispred njega -

Sam Bog vas je poslao. Sada odlazim smiren ..., vjerujem da ćete održati

obećanje. - umirući pogled položi na lice djevojčice i tada ga napusti sva snaga. Tijelo mu


klone i vojnici ga pažljivo položiše na travu. Muškarac kojem su bile upućene posljednje svećenikove riječi priđe i sagne se do mrtvoga tijela. -

Orrock je neće dobiti, kunem ti se. – Izjavi nepokolebljivim glasom i zaklopi rukom

svećenikove ugasle oči. Glasan huk sove prolomi se s obližnjeg stabla. Sve se glave okrenuše u tom smjeru. Sablasno klepetanje njezinih krila dok je prelijetala zrakom uznemiri konje koji se počnu nervozno

glasati u mraku. Muškarac koji je bakljom osvjetljavao svećenikovo mrtvo tijelo

krišom se prekriži: - Ovo

nije dobar znamen. Vjenčanje, a…To nije dobro, nije dobro.

MacKinlay ga ošine pogledom. Čovjek samo slegne ramenima i pogne glavu- Sova naviješta smrt. - prošapće odlazeći. Poglavar baci posljednji pogled na svećenikovo mrtvo tijelo- Nemamo ga vremena propisno pokopati, ne želim da nas iznenadi još koja potjera dok smo na engleskom tlu. Odnesite ga u šumu i pokrijte da mu tijelo ne razvuku divlje ži votinje. Vojnici su odmah krenuli izvršiti zapovijed, a poglavarevu pozornost privuče povik dječaka koji se natezao s malenom djevojčicom i odbijao njene pokušaje da ga se oslobodi. - Miruj!-

nestrpljivo je naredio dječak spazivši da ga otac gleda.

- Nisam li ti rekao da smiriš to -

dijete? - razdražljivo će poglavar sinu.

Ne znam što joj je? - glasno odvrati dječak ne skrivajući nezadovoljstvo. - Otima se i

rukama i nogama, čak me i ugrizla. Luda je! Može li netko drugi paziti na nju, oče? - upita dječak s nadom. - Ime joj je Jane, ima tri godine i od sad je tvoja briga. Ti si odgovoran za nju. -

Ne misliš valjda ozbiljno, oče?! Ta ja sam ratnik!- vatreno se pobuni dječak udarivši

nogom o tlo.


Otac ga samo pogleda i dječak spusti glavu. -

Dječače, moje naredbe se ne propitkuju.– reče - To zapamti.

Dječak se pokunji, ali posluša oca. -

Zašto baš ja?! – mrmljao je odvlačeći dijete za sobom prema konjima kojima će krenuti

dalje.

Njegov je otac nestrpljivo uzdahnuo te se okrenuo i pozvao muškarce napolazak.


Poglavlje 1.

Noć je. Debeli zidovi stoljetne škotske utvrde prigušuju teško nevrijeme koje nad njima gromovima i vodenom bujicom dokazuje svoju snagu. Naleti vjetra bacaju kišu po sivim zidinama rugajući se njihovoj oronulosti i po kojem krez ubom manjku kamena. Na zidinama nema stražara, u dvorištu ni jednoga sluge. Unutar zidina i izvan njih sve se živo sklonilo pred olujom kako je gdje moglo. Ne vidi se uokolo živa čovjeka. Podno zidina ukopana stoji stara tamnica. Dugo vremena zaboravljena ,

već godinama nije imala stanovnika čiji bi se

krici mogli čuti izvan njenog ledenog okrilja. Nema na njoj prozora, samo sivi zidovi uzdignuti iz blata i zapečaćeni tankim bršljanovim granama koje su se uzverale uz nevidljive pukotine u kamenu. Nema ulaza

u tamnicu sa dvorišne strane, nikome doli po kojem mlazu kišnice

koji bi kroz uske procjepe pronašao svoj put unutra pa se nastavio tiho slijevati po mahovinom obraslom kamenu tamničkih ćelija. Na tankoj slamarici u kutu jedne ćelije leži djevojka. Crna joj glava počiva na poderanom rukavu, a umjesto pokrivača, omotala je oko sebe prljavu haljinu najbolje kako je umjela. Hladno je. Čak su i štakori koji su do maločas bez straha trčali uokolo sada umuknuli i posakrivali se u svoje skrivene rupe. Povremeni t ihi djevojčin jecaj jedini je zvuk koji narušava tišinu. Vrijeme u tamnici kao da stoji. Časovi se vuku kao kraci neke zaostale strahote čija prisutnost i dalje vreba u tmini i pritišće joj duh.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine Svitanje je na pomolu, ali oluja vani i dalje bjesni pa se n i zora

ne usuđuje pokazati

svoje lice. Jecaji su utihnuli i sablasna tišina zatvorena u kamenim zidinama djeluje neprirodno. Kao jedini znak života čuje se tiho kapanje vode iz male pukotine u zidu. Odjednom, kao da se prenula od sna, djevojka se trgne i supravi

na slamarici. Načas se

zagleda uokolo osluškujući, čekajući. Ali ništa se ne dogodi. Ponovno bezvoljno nasloni glavu na hladnu stijenu i zaklopi oči. Tijelo joj je kamen poput onoga na koji je naslonila glavu. Duboka bora na čelu odaje teške brige zatočene iza blijedog lica. Sjedi tako dok časovi prolaze, zamrznuta, tiha. Odjednom ju svijesti prizove hladan dodir vodenih kapljica na promrzloj podlaktici. Prene se i podigne glavu uz slabašan zvuk paranja tkanine; crna joj se kosa oslobodi tanke trake

koja je zapela o nešto oštro na kamenu zida te se u dugom

slapu raspe oko nje. Ne obazirući se na to, djevojka spretno ustade sa svog ležaja i počne tragom kapljica rukama opipavati vlažni zid. Konačno pronađe tanki mlaz vode pa uz uzdah olakšanja prisloni usne i otpije. Taj maleni gutljaj jedina je voda koju je okusila otkad je ovdje. Njeni tamničari nisu se sjetili ostaviti joj vode za piće, a na hranu ili prekrivač za koji je prije koji sat molila više ni ne pomišlja. Napravi nekoliko koraka u maloj ćel iji i zadrhti od hladnoće. Vjetar se u Škotskoj osjećao i kroz zidove, čak i u suhoj odjeći i pristojnoj sobi, ali njoj hladnoća više nije bila strana. Provela je ovdje više od cijelog dana i dobar dio noći. Nada u bijeg napustila ju je tek oko ponoći kad se, izranjavana od pokušaja, svalila na prljavi slamnati ležaj i dopustila sramotnim suzama da poteku. Protegne ukočene udove i napravi nekoliko koraka, a oko nogu joj zašušti skupa tkanina. Taj joj se zvuk poput gore svali na prsa i prizove tjeskobu. Ras košnu

majčinu

haljinu, jedini podsjetnik na ženu koje se nije sjećala, bila je jučer natjerana odjenuti kako bi se pridružila slavlju svog ujaka i njegovih ljudi. Činjenica da su nasilno upali u njen dom i iživljavali se na njenim ljudima bila je samo sporedna u sveopćem metežu koji je nastao.


Raskošna večera, uz litre i litre vina iz razbijene buradi koju su njegovi ljudi vukli direktno iz podruma, popraćena ujakovim čudnim raspoloženjima, bijesnim ispadima i pokojim udarcem, za nju je završila utamničenjem u vlažnoj i smrdljivoj ćeliji vlastitog dvorca. Gospodarica dvorca izgledala je sada kao loš prosjak, pomisli pogledavši oskudnu odjeću u kojoj se nalazila. Jedan joj je rukav sasvim nedostajao, a skupa, rukom vezena tamnozelena suknja, visjela je u kom adima.

Ipak, ne osjeti toliko žaljenja za lijepom haljinom

koliko iskrenu želju za debelom vunenom seljačkom suknjom i toplim krznenim kaputom koji bi joj bili daleko korisniji od ove svilene poderotine. Srećom, na nogama je još uvijek imala čvrste kožne čizme koje su se sada dobro vidjele ispod poderane suknje te zahvali Bogu na njima. Rukom opipa bolni obraz i osjeti da je još uvijek otečen. Nakvasi ruku u vodu i umije se, a onda načas prisloni bolni obraz na hladnu stijenu. Dodir ledenog kamena godio je otečenome obrazu. Dok je tako stajala, učini joj se da nešto čuje. Podigne glavu i osluhne, ali zvuk se ne ponovi. Tamnica je bila tiha kao i do sada. U tom času vani odjekne grom i djevojka prestrašeno poskoči. Zarije lice u dlanove bezglasno se nasmijavš i svojoj slabosti pa se poraženo spusti na slamnati ležaj u kutu i zatvori oči. Nakon nekoliko trenutaka tišine, ponovno se začuje slabašno lupkanje. U nekoliko koraka djevojka se nađe pored vrata male ćelije. Osluhne. Jest, bili su koraci. Netko je tapkao u mraku. Cijelim tijelom se priljubi uz rešetke i upre pogled prema mračnom hodniku i mjestu na kojemu su izašli njeni tamničari nakon što su je bacili u ovu pljesnivu rupu. Možda se vraćaju, pomisli sa strahom… i nadom. Misli joj prekine teški uzdah i mrmljanje s desne strane hodnika, daleko od vrata u koja je upirala pogled i svoje nade. -

Sveti Emigdije pomozi mi u ovoj tami… jer ako još jednom zalutam… au! – začuje se

tup udarac i djevojčino srce zatitra. Lice sasvim priljubi uz hrđavu rešetku svoje ćelije osluškujući.


- Svi svetci!

– u blizini se začuje glasan uzvik i iz tame izroni poznato lice. Mršavi

postariji svećenik duguljasta lica odjeven u crnu halju stajao je tik pred njenom ćelijom držeći u ruci malu lojanicu i stisnutih očiju pokušavao pog ledom prodrijeti kroz gustu tminu ispred sebe. -

Oče? – prošapće djevojka pogleda uprta u dragu pojavu nalik smrti ispred sebe Oče! –

– klikne - Vi ste to! Lojanica u ruci svećenika zatitra kada ugleda djevojku iza rešetaka. - Jane!

– gotovo se iznenađeno zagleda u nju. Djevojci zadrhte koljena i klizne niz vrata

na hladan kameni pod, rukama još uvijek čvrsto stišćući rešetke. -

Ah, konačno sam te našao, djevojko. – reče s olakšanjem, a onda požuri zataknuti

lojanicu u zemlju dok je drugom rukom trljao čelo koje je očigledno stradalo pri susretu s kamenom izbočinom maloprije. Pruži ruke kroz rešetke i pomogne joj ustati. Djevojčino je lice bilo prljavo, haljina neuredna i na mjestima prilično poderana, ali uplakano lice mu se osmjehivalo. - Jesi li jako ozlijeđena,

djevojko? – zapita pogledom preletjevši njenu jadnu pojavu.

Ona odlučno odmahne glavom i crni joj raspleteni pramenovi zaigraju oko lica. Guste starčeve obrve se trznu. Uhvati je rukom za bradu i okrene prema slaboj svjetlosti koja je dolazila od male lojanice na podu. -

Dobro te je udario, prokleta mu duša u vjekove…- promrmlja.

-

Pustite, oče, dobro sam. – umiri ga djevojka blagim glasom vidjevši zabrinutost u

krupnim očima – Ali vidjeti vaše lice ovdje… To je čudo, oče,… Ah, tako mi je dra go da vas vidim! – jecajući poljubi obje ruke koje je čvrsto stiskala kroz rešetke. Starac uzdahne i pomiluje je rukom po obrazu do tebe, djevojko!

Hvala svetom Emigdiju što me doveo

– usklikne suviše glasno pa se brzo ispravi i pogleda prema vrhu uskih


kamenih stepenica. Uvjerivši se da na ulazu u tamnicu nema nikoga, nesvjesno se prekriži, kratko se lecnuvši kada je dotakao bolno čelo. - Nemamo puno vremena!

– podigne svijeću i stane ogledavati rešetke njene ćelije.

Jane je pogledom pratila njegove kretnje dok su joj se suze nesvjesno kotrljale niz prljave obraze. - Kako ste znali gdje sam?– zapita. -

Kako, pitaš me? – otac Benedict odmahne glavom – Pa kad se u ovom dvorcu koja

tajna uspjela održati dulje od jednoga sata?- ponovno odloži svijeću i počne prekapati po dubokim džepovima svoje mantije. - Ali kako ste mogli znati da sam upravo ovdje dolje? rukavom koji joj je preostao -

– Jane otare oči onim jednim

Nitko nije vidio kad su me zatvorili ovamo. Čak su i sluge

potjerali s hodnika kada su me vodili u tamnicu.

Svećenik odmahne rukom izvrćući objema rukama lijevi džep iz kojega je ispalo nekoliko sitnih predmeta i rasulo se po podu. -

Jest, moram priznati da takvu okrutnost nisam očekivao čak ni od tvojega ujaka. -

promrmlja – Ali nisi bila ovdje ni

jedan sat, a već su gotovo svi znali gdje se nalaziš. I kovali

planove kako da te izvuku. – slegne ramenima s osmjehom -

Istina je da je tvoja služinčad

prilično odana čeljad. Osobito gospođa MacFarland. - Gospođa MacFarland? – Jane -

sumnjičavo podigne pogled – Kuharica?

Ali, strašna žena. Mora se priznati. - s uvažavanjem ispusti svećenik. - Ona i njeni

kuhinjski pomoćnici su se raštrkali poput mrava po dvorcu i pribavili mi sve što je trebalo. - Svi oni znaju da sam ovdje?! - Draga djevojko

– str pljivo će otac Benedict - dosada zasigurno ne postoji živ čovjek u

dvorcu koji ne zna da je Orrock, novi poglavar klana, bacio svoju nećakinju u tamnicu. –


spustio se na jedno koljeno i žurno skupljao prosute stvari vraćajući ih u džep - I to u njenoj vlastitoj kući! Jane dlanovima protrlja lice i uzdahne. -

Radije bih da se moji ljudi nisu miješali u ovo.- zabrinuto će Jane.- Ako ujak sazna, dat

će ih bičevati kako bi ih kaznio. Ili će smisliti nešto još gore od bičevanja… - Ne razbijaj glavu time.- neuvje rljivo

je pokuša utješiti svećenik. Onda doda sigurnije. -

Nisu njima glave baš toliko prazne. Snaći će se. -

Ali ujak…

- Tiho

– otac Benedict baci kratak pogled iza sebe i osluhne, ali nije se ništa čulo pa

sada nastavi prekapati po maloj kožnoj torbi koja mu je bila prebačena oko vrata. Tiho opsuje pokušavajući razvezati vezice torbe koje su se zapetljale u ovratnik ogrtača. -

Recite mi barem kako ste me uspjeli pronaći, oče? Odakle ste to došli? djevojka – baci

pogled na tamu iza svećenikovih leđa –Zar je ondje još kakav izlaz iz tamnice? Otac Benedict baci kratak pogled iza sebe i odmahne glavom. -

Sve ću ti reći, ali nemamo sada vremena za to.

Jane nasloni čelo na rešetku vrata pogledom prateći njegovu potragu. -

Već sam mislila da ću poludjeti ovdje. Tako je mračno i tiho da bi čovjek pomislio da je

već mrtav… A onda… onda ste se nekim čudom pojavili vi! - Evo ga!

– konačno je uspio pronaći ono što je tražio- Djevojko, nisam dolazio uzalud.

– uzme lojanicu sa poda i tutne joj u ruku– Hajde, pridrži je ovdje uz bravu. Svijeća nije imala puno učinka na tešku tamu oko njih te Jane nije vidjela što je to svećenik izvukao iz džepa. -

Nema koristi, oče. Ta se brava ne da razvaliti. – njene je riječi popratio zvuk struganja

metala dok je svećenik pokušavao pronaći ključanicu - Dobro sam pregledala i nju i rešetke


oko zida, nema načina da otvorimo vrata. Pokušala sam udarati kamenom po bravi, ali nije popustila. Onda sam pokušala ostrugati zid pored rešetki, ali su preduboko uzidane i žbuka je suviše čvrsta. Nisam uspjela odvaliti ni komadića. – baci kratak pogled na raskrvavljene prste -

A vjerujte da sam pokušala.

Glasan škljocaj progutao je njene zadnje riječi i vrata su se uz neugodno škripanje otvorila. Zadovoljno svećenikovo lice dočekalo ju je na drugojstrani. -

Oče?! Vi ste doista čudo! – iznenađenje na njenom licu nestalo je kad mu se bacila u

zagrljaj. -

Polako, djevojko, polako… - uzvrati joj zagrljaj jednom rukom dok je drugom uzimao

svijeću iz njene ruke. – Zahvalit ćeš mi kad izađemo odavde. - Svećenik je potapša jednom rukom po glavi - Hajde, dosta suza, djevojko.

Ona obriše oči i nasmiješi se –Doista sam zahvalna Bogu što mi vas je dao. Otac Benedict otare svoje blijedo čelo i otpuhne. - Oh, On me i doveo ovamo, to je istina. Provukao me pritom samim hodnicima pakla,

da. Ni sam sebi ne bih vjerovao kojim sam se putovima provukao da bih došao ovamo, ali evo me, tu sam. -

gurne vrata njene ćelije, tiho ih zatvori i ponovno zaključa.

- Hajdemo sada. – uhvati

je za ruku i povede niz mračni hodnik.

Mala lojanica u njegovoj ruci jedva je osvjetljavala put, a on bi s vremena na vrijeme

stao i opipavao nešto po zidu te nastavljao lijevo ili desno. Jane nije poznavala put kojim su išli. Do jučer nikada nije ni kročila u tamnicu i svi su joj tajni putoviiz nje bili nepoznati. Hodnik je zavijao čas lijevo, čas desno, a onda bi načas zastali kako bi otac Benedict pronašao orijentir, poput uklesanog znaka križa koji je napipao na zidu pored račvanja tunela te su se sljedeći dio puta uspinjali skliskim stepenicama koje je očito oblikovala voda. Otac Benedict teško je disao, ali nije posustajao, čak ni kada su na kraju puta bili primorani


spuštati se pognutih leđa gacajući kroz blato duž napola srušenog podzemnog prolaza. Bilo je teško procijeniti u kojem smjeru se kreću, ali nakon nekog vremena pod nogama je opet osjetila čvrsti kamen i onda su se napokon zaustavili. - Ovdje smo

– šapne otac Benedict opipavajući oznake na zidu i ogledajući po uskom

prostoru u kojemu su stajali. Jane zbunjeno pogleda u njega. Pr olaz

je završavao točno

ispred njih. Naprijed više nisu mogli, a prostor s lijeve i desne strane bio je također zatvoren kamenim zidovima. No, svećenik kao da je točno znao gdje su. - Sada me dobro slušaj. – reče ozbiljno - Izaći ćemo na stražnje dvorište sa istočne strane, odmah pored konjušnica. Znaš li onaj dio zida koji se proljetos srušio? Djevojka potvrdno kimne glavom. -

Kad su ga radnici popravljali, nisu previše obraćali pažnju na stari dio zida pa im je

promakao jedan otvor. Iza bršljana je već godinama jedna rupa, nitko se više ni ne sjeća da je ondje, ali je dovoljno velika da se kroz nju provuče čovjek. Kada ti kažem, trči koliko te noge nose i uspni se kroz tu rupu, a onda nastavi ravno prema rijeci. Jesi li me razumjela? -

Da, oče. Ali…

-

Drži se zaklona koliko god možeš, ljudi tvoga ujaka su posvuda po dvorcu, a nisam

siguran koliko su učinka imale trave za uspavljivanje gospođe MacFarland. – reče otirući znojno čelo ovratnikom svoga habita. -

Trave gospođe… što? – začudi se Jane.

- Pusti sad

to, važno je da napustimo dvorac. – svećenik se sagne i dohvati s poda

drvenu polugu te je namjesti u uski utor u kamenim vratašcima u stijeni koja Jane dosad nije ni zamijetila. -

Oče! – Jane ga uhvati za obje ruke i stane ispred njega– Da bježimo iz dvorca? Zar

ćemo bježati iz vlastitog doma? Kao razbojnici?


-

Pobogu, djevojko! Pa naravno da ćemo bježati! Što si ti mislila?!

Jane se zaprepašteno zagleda u njega. Nekoliko trenutaka protegne se u nedogled, ali onda ona polako odmahne glavom. -

Neću bježati. – užasnuto prošapće –Ovo je moj dom.

Otac Benedict je pogleda sa žaljenjem u očima. -

Jane, ništa se drugo sada ne može učiniti. Moraš otići odavde. Ti ni ne slutiš koliko je

tvoj ujak okrutan čovjek i kako daleko seže njegova zloba. - Moji ljudi su ovdje. – uporno je odbijala. - Ne

kanim bježati poput tate.

- Urazumi se, djevojko! -

Ne, oče. Kako bih mogla zadržati čist obraz ako ih sada ostavim na milost i nemilost

ujakovim razbijačima? Ne, to jednostavno nije moguće. -

Bože moj, pomozi mi da ovo tvrdoglavo dijete prizovem svijesti! – usklikne svećenik s

rukama u zraku.

Jane se namršti. -

Razgovarat ću s ujakom. Ponudit ću mu sve što želi da mene i moje ljude ostavi na

miru. Ionako više nema što uzeti. Njegovi su ljudi uništili pola dvorca, ali neka nose i ono što je ostalo.- glas joj zadrhti.- Sve - Misliš

ću im dati, samo neka idu.

se pogađati s njim?! Blagi Bože!- svećenik više nije mogao sakriti nestrpljivost.

- Mislim ga uvjeriti. Da.- Jane - Protekla

se nije obazirala na njegovo očito neslaganje.

noć ti je pala teže nego što sam očekivao. - uzdahne svećenik.- Taj te čovjek

zatočio u tamnicu i pretukao, Jane! – zgrozi se – Zar misliš da ćeš ga moći urazumiti blagim riječima i pregovorima?! Jane je šutjela pognute glave. Svećenik spusti svoje koštunjavo tijelo i sjedne pored nje na vlažan kameni pod.


-

Nadao sam se da ti ovo neću morati reći, dijete –uzdahne - Ali neka bude.

Jane podigne pogled prema njegovom izmučenom glasu i osjeti grižnju savjesti. Stari svećenik bio je najbliže ocu i majcišto je ikada imala pa ju gorko oko srca zapeče činjenica da mu se sada suprotstavljala. Posljednji dani bili su teški za njega, kao da je preko noći ostario cijelo stoljeće. Pogledom je slijedila tanke bore oko dragih očiju koje kao da su se produbile dok

je blagim glasom izgovarao strašne riječi:

- Tvoj te ujak planira ubiti.

Iznenadni drhtaj hladnoće potrese djevojčino tijelo, ali on nastavi smrknuta lica: -

Pošao sam te sinoć potražiti nakon što su te izvukli iz velike dvorane, ali me nisu

pustili gore pa sam pošao okolnim putem. Čuo sam nekoga u hodniku pa sam se brzo sakrio

u jednu od gornjih odaja. Kako je netko očito išao u mom smjeru, a ja više nisam imao kamo, zavukao sam se u kamin. Znao sam da me tamo nitko neće vidjeti čak i kada su ljudi ušli u prostoriju.

– vidio je da ga djevojka pažljivo sluša te je nastavio teško prikrivajući gorčinu –

Bili su to tvoj ujak i njegov pomoćnik, ona zmija, McMillan. Ušli su misleći kako nema nikoga, slobodno razgovarajući. Isprva nisam shvatio o kome govore i tko je ubijen, ali onda se sve razjasnilo. –

otac Benedict rukom protrlja svoje umorno čelo- Nisu oni govorili o nekome tko

jest ubijen, već o nekome tko će to tek biti. – pogleda je – Jane, oni su govorili o tvojoj smrti i najboljem načinu da te se riješe.– Jane se promeškolji – Da, djevojko, dok si ti ležala u onoj prljavoj tamnici u podrumu, tvoj je ujak planirao tvoje ubojstvo i smišljao kako će ga opravdati!

Te su riječi nekoliko trenutaka ostale zlokobno visjeti u zraku između njih. Samo je mali plamen -

lojanice i dalje drhturio u svećenikovoj ruci.

Ali zašto…? – prošapće Jane – Djed je mrtav. Ujak je sada poglavar klana Orrock…

zašto bi to učinio? Ne razumijem, oče…?


Otac Benedict uzdahne i provuče obje ruke kroz svoju prorijeđenu kosu. - Zbog ovog imanja dijete. Nikad se njih dvojica nisu pomirila s tim da je pripalo tebi – uzdahne

– Tvoje je imanje veliko i bogato usprkos tome što su te godinama iskorištavali i

odnosili većinu dobra privrijeđenu tvojim mukotrpnim radom i pameću. Govorio sam ti to, sjeti se, ali nisi htjela vjerovati. Saznao sam da se Orrockovo

bogatstvo s godinama

poprilično istopilo. Tvoj djed nije ni prvi ni zadnji poglavar koji je zapustio vođenje poslova na vlastitom posjedu, a bome nije ni jedini koji se odao piću i otimačini. Njegovo samoljublje i želja za lagodnim životom uz prekomjernu pohlepu ravnala je njime čak i onda kad je postalo jasno da mu se um poremetio. A bojim se da će stvari s novim poglavarom biti još i gore. Ako tebe zauvijek ukloni, on će naslijediti tvoje imanje i dvorac i sve ono što je u njemu. Što god da mu ponudiš neće biti dovoljno jer samo tvojom smrću on dobiva sve. Jane je pognute glave razmišljala o njegovim riječima. -

I zato, djevojko, vidiš da nema drugog izbora. – uhvati je za ledenu ruku i zagleda se u

njene prazne oči – Nisi dovoljno jaka da mu se suprotstaviš. Jednog dana, možda. Jednog ćemo se dana vratiti, siguran sam. Ali sada moramo otići. -

Jednog dana… – izvuče ruku iz njegove – Mi nemamo drugog doma doli ovog, kamo

da bježimo? – reče s gorčinom i ustane - Uostalom, ujak će kazniti moje ljude zbog tog bijega. Vidjeli ste što je u stanju. Zar da svoje ljude dodatno izložim još i njegovoj osveti? Ne smijem ni pomisliti koliko bi ona bila okrutna.-završi -

drhtavo.

A kako ćeš im pomoći ako ostaneš? Tvoj će te ujak ubiti! Ubiti, Jane! Samo je pitanje

vremena kada će se to dogoditi. – zagleda se u njeno blijedo lice.– Želiš li ovdje čekati da se to dogodi?

Trenutak su se gledali u tišini, a onda svećenik nastavi tišim glasom:


-

Tvoj je život jedino što im sada može pomoći. Ako ostaneš na životu, postoji barem

neka mogućnost da ćeš se jednog dana vratiti i povratiti svoje imanje i svoje ljude. Ako ostaneš – zastane načas – isto je kao da si sama stavila omču oko svog vrata. Tvoj će te ujak ucjenjivati

njihovim životima i njihovim glavama, sve dok ne odluči da se dovoljno

zabavljao i da je vrijeme da umreš. Razumiješ li što ti govorim djevojko? U pravu sam i ti to znaš. Jane poraženo kimne glavom. -

U redu, oče. – prošapće slomljeno – Bježimo.

Oluja je vani i dalje bjesnila kada je otac Benedict odmakao težak kamen i pred njima se ukazala blatnjava površina stražnjeg dvorišta. Sa svih su se strana nalazile drvene pregrade i odjeljci za konje, a podaleko na lijevoj strani pružao se kameni zid sa skrivenim malim otvorom. -

Čula si me, djevojko –šapne otac Benedict i gurne je van – Trči!

Jane se odjednom našla pod otvorenim nebom i snažnim pljuskom kroz koji je bilo teško vidjeti na koju stranu ju je svećenik uputio. Potrči prema sjećanju. Kiša joj se slijevala u oči dok je trčala, a šum kiše i grmljavina zaglušivali su svaki njen korak. Odjednom se svom snagom zaleti u nešto nevidljivo i tresne leđima u blato. - Tko je to?! noge.

– začuje prijeteći muški glas i osjeti ruke koje su je pograbile i uspravile na

– Vidi, vidi… – lice u kukuljici iz koje je virila samo mokra crna brada približi se

njenom. – Nije li to mlada gospodarica glavom i bradom? -

Čovjek je zaudarao na alkohol, ali

njegov stisak nije popuštao. – A kako si ti, golubice, izletjela iz one rupe? – naceri se, a Jane se strese osjetivši njegov pogled kojim ju je odmjerio oblizujući debelu usnu.


Jane se počne otimati i svom snagom ga opali nogom u potkoljenicu, ali njena čvrsta čizma nije imala učinka. Čovjek joj se samo posprdno nasmije i povuče je za sobom prema drugom kraju dvorišta. - Wille!

– vikne prema drvenom natkrivenom balkonu iznad konjušnica –Pijanico stara,

izlazi odatle! Pogledaj što si izgubio! Wille! Jane nije vidjela kamo je vodi, ali i dalje se otimala, bez učinka. Dovu kao ju je do drvenih vrata iza kojih su se nalazile prostorije za konjušare. Konjušnice su bile njeno omiljeno mjesto u cijelom dvorcu, ali znala je, sada su ondje bili ljudi njenog ujaka. Vidjela ih

je jučer kad su se smjestili ondje. Još ju je proganjao pogled konjušareva sina kojega su, samo u noćnoj košulji, bičevima istjerali iz kreveta i njegov strah dok se posrćući ispričavao njenom ujaku jer mu je pri padu zakrvavio čizmu. - Wille! Bitango lijena!

– glasni udarci po drvenim vratima izazvali su u njoj paniku.

Sagne se i zarije zube u prljavo meso strančeve ruke. Njegov krik stopi se s odjekom groma, ali već sljedeći tren iznenađen zastane i padne na zemlju kao mrtav. Jane malo zatetura za njim, ali uspije izvući ruku iz njegova stiska prije nego seizvalio na tlo. Podigne pogled i ugleda preneraženog oca Benedicta sa teškom drvenom kantom u ruci. - Sveti Emigdije, oprosti mi za ovo.

– prekriži se i bacivši kantu povuče Jane natrag

prema kamenom zidu. Začas se oboje popnu i provuku kroz urušeni dio panastave trčati prema rijeci. Kiša ih je usporavala i noge su im propadale u blato, ali još nitko nije zamijetio njihov odlazak. Došavši do gustiša pored rijeke, Jane ugleda malog dječaka koji je čekao pored dva osedlana konja. - Jupiter!

– djevojka potrči prema snažnom crnom konju i zarije lice u njegovu grivu.

Konj glasno puhne istjeravši paru kroz krupne nozdrve i pozdravi gospodaricu.


Kiša i suze slijevali su joj se niz obraze. Usred sablasna tišine u praznoj duši počela joj se kristalizirati gorka istina. Zajedno s njom nicalo je isto toliko veliko nezadovoljstvo, a sve

zajedno pridonijelo je tomu da joj se konačno otvore oči, tek sad je u cijelosti spoznala svoj ujaku nemili položaj. U njoj plane ljutnja. Već je dovoljno sramotno bilo to koliko je dopustila

da je ponizi, a sad još i ovo poniženje. Ona je bila gospodarica ovog posjeda, a ne neki tat koji se morao iskradati iz kuće i bježati. Jane se okrene prema svećeniku u nevjerici i dalje gladeći Jupitera. Otac Benedict samo bez riječi kimne glavom. Slutio je, otprilike, borbu koja se odvijala u njoj. -

Oče, sve sam pripremio kako ste rekli – oglasi se dječak otrčavši u grmlje i donijevši

dva velika svežnja. Iz jednoga izvadi debeli tamni ogrtač i stidljivo ga pruži Jane. - Hvala ti

– ona ga pogladi po mokroj tamnoj kosi i zahvalno navuče ogrtač.

Svećenik je već uzjahao drugog konja, najmirniju kobilu iz njihovih staja i nestrpljivo čekao Jane. Ona priveže svežanj na Jupitera i uspne se u sedlo. -

Gaz kod Cloch na Dunna je još uvijek nizak. –dječak pogleda starog svećenika

zaklonivši dlanom oči od kiše –Otac kaže da prijeđete ondje. - Zahvali ocu, Simone

– odvrati svećenik – I prenesi mu moju pohvalu. Bio si hrabar,

dječače. Dječakovo lice se ozari, a svećenik ga blagoslovi i potjera konja. Jane se još jednom okrene prema svom domu i obuhvati ga pogledom. Zatim navuče kapuljaču, okrene Jupitera i potjera ga u kas.


Poglavlje 2.

Kamene zidine sive utvrde opasuju brijeg poput obruča krune na kraljevskom čelu. Njihova debljina zastrašuje izvanjske poglede i štiti dvorac koji se ugnijezdio unutar njih. Četvrtasto zdanje s kamenim kruništima na vrhu poput raskošnog centralnog dragulja gleda na zidine po kojima koračaju oštrooki stražari. Njihove snažne pojave obilaze cijelom dužinom zidina i sastaju se iznad velikih nadsvođenih vrata ispred kojih je spušten drveni ata danas su most koji sigurno premošćuje opkop oko cijele građevine. Teška drvena vr

otvorena. Debeli lanci namotani su nazupčanom koloturu i zaglavljeni tako da sigurno drže podignutu u zrak drugu sigurnosnu pregradu koja osigurava ulaz od nepoželjnih gostiju. Ova je, za razliku od prvih, izrađena od debelih željeznih kopalja međusobno čvrsto okovanih željeznim držačima. Nadvijenivisoko iznad stražarskih glava njihovi zašiljeni vrhovi prijeteći čekaju zveket lanca i škripu zupčanika koji će ih spustiti poput metalne zavjese i poput neprobojne mreže okovati ulaz. Oboja vrata zatvarala su se u potrebi za tili čas no, četvorica stražara koji su se bavili time, znali su da tijekom ovog dana za tim nije bilo potrebe pa su opušteno stajali u njihovu podnožju. Naslonjeni na debele trupce vratnica uživali su u toplini poslijepodnevnog jesenjeg sunca i čavrljali. Jednoličnost im, tu i tamo, razbija tek pozdrav ili riječ razmijenjena s ponekim pripadnikom klana ili sluškinjama iz dvorca koji se, svaki svojim poslom, vrzmaju uokolo poput pčela. Prostranim dvorištem odzvanjaju svakodne vni zvukovi života tvrđave i ne zahtijevaju od njih više od uobičajenog opreza, sve dok jedan od stražara


ne ugleda gdje su iza ugla dvorca izronile dvije krupne pojave. Njihova poznata lica bila su

znak da sva četvorica u žurbi poskoče i zauzmu vojnički s tav i bez upozorenja koje je nepotrebno izletjelo jednom od njih. -

Stiže poglavar.- upozori najstariji ostalu trojicu.

- Tek sad idu na poligon?-

ispod glasa će njegov drug - Pitam se što je njih dvojicu

zadržalo cijeli dan unutra?- zapita se svejednakostojeći u stavu vojnika. -

- zaključi prvi. Po tome kako su namrgođeni nešto je veliko u pitanju.

-

Možeš se kladiti u to.- dobaci treći vojnik.- Ne bi oni propustili vježbanje s vojnicima da

nije tako.- Poput jastreba vrebali su pogledima svaki pokret dvojice čvrstih muškaraca koji su bili predmetom njihovog razgovora.

Dugim koracima poglavar i njegov prijatelj gazili su za svojim izduženim sjenama prema istočnoj strani utvrde. Svakidašnja užurbanost vladala je prostranim dvorištem, no zaposleni ljudi i u žurbi su ispod oka skriveno pratili kretanje svog poglavara i micali mu se s puta. Bio je mračno raspoložen i to nije moglo proći neopaženo svakome tko ga je pogledao. Hladna odlučnost zategla mu je crte lica u kamenu masku. Ledeni izraz ukočene smirenosti na njegovom licu bio je u suprotnosti s bijesom koji mu je sijao iz očiju. Patrick MacKinlay je bio itekako bijesan. Bez riječi je slušao onoga do sebe, ali se na njegovom licu nije vidjelo koliko mu se ne sviđa to što čuje. Michael je svako toliko govoreći okretao i glavu prema svom poglavaru i to samo zato da bi ga pritom strijeljao mrkim pogledom. Koliko god bio naviknut

na to, ovog trenutka njegovoj ljutnji nimalo nije pomagao poglavarov mir i vražja ležernost kojom je uvijek

držao kontrolu i red. Dovraga, zašto si taj čovjek bar jednom ne dopusti

pokazati što osjeća, kao svi ostali ljudi, pjenio se u sebi Michael? Njegov mladi poglavar kao govu da nije primjećivao ili nije mario za prebacujući pogled kojim je prijatelj okrznuo nje

visoku pojavu. Nabori tartana omotanog mu oko tijela u struku su stegnuti i širokim


remenom pričvršćeni preko bijele lanene košulje dugih rukava s višestruko ovijenom kragnom bijelim tankim šalom vezanim pod vratom preciznim čvorom. O lijevom mu boku pričvršćen mač dodatno osiguran za nošenje remenjem preko kožnog prsluka. Svakim korakom pled prepoznatljivog MacKinlijevog uzorka mu se jednako energično gibao u skladu s pokretima njegovih snažnih bedara. Naizmjenično posložene dvije nijanse zelenih kvadratića

dobro su znane klanovima na cijelom visočju. Smeđa kosa pada mu preko

ramena i zaokružuje lice, ogrubjelo od vjetra i sunca. Visoko čelo, debele guste obrve nadvijene iznad oštrog pogleda plavetnih očiju, široki pravilan nos koji se spušta prema punim usnama. Obrazi i čvrsta četvrtasta brada obrasli su jednodnevnim čekinjama. Natprosječno visok i dobro razvijenih mišića izgledom ne zaostaje za izgledom zastrašujućeg Vikinškog ratnika. Lijeva ruka počivala mu je na dršci mača. Unatoč njegovom mrkom pogledu mladi je poglavar zadržao prividno miran izraz lica za razliku od svog pobočnika na čijem se licu bez greške ocrtavalo loše raspoloženje. Toliko loše da ga nije mogao držati u sebi. bika. -

Prokletstvo, ni danas ništa! – gotovo zaurla Michael i ispuše zrak poput razjarenog To je već sedmi dan kako tapkamo na mjestu!

Guste mu se obrve skupiše iznad sijevajućeg pogleda tamnih očiju, a kosa posvijetlila od sunca od bijesa mu se dizala pri pomisli da tamo neki neprijateljski vojnici njuškaju bez njegovog

znanja po njihovoj teritoriji. Po zemlji njegovog poglavara, čovjeka s kojim je

odrastao i za kojeg bi bez razmišljanja dao život. Michael veličinom i snagom nije zaostajao za svojim prijateljem i poglavarom, ali urednost njegove odjeće zaostajala je itekako. Nemarno razvezana prašnjava košulja otkrivala mu je maljava prsa dok su mu njezini ispasani krajevi visjeli preko pleda. Ljutilo ga je što taj isti Patrick, po njegovom mišljenju, ne pokazuje bijes koji je bez ikakve sumnje kolao u i njegovim venama. Za razliku od njega,


lako raspaljiva Michaelova narav nije mogla dugo podnijeti prividni mir. Mračni pogled i čvrsto stisnute čeljusti njegovog prijatelja nisu po Michaelu bile dovoljan odgovor na bezobrazni Orrockov prijestup. Kako dovraga može biti tako miran? Michael divlje šutne nogom kamen ispred sebe. Dođavola! On je imao potrebu kleti i udarati. -

Dođavola, Michael! Jebeno sam svjestan da smo bez ikakvog traga?! - jednako grubo

otrese poglavar.

Dođavola i Michael! Poglavar se nekoliko trenutaka prisilio ne izgovoriti ništa, morao je zadržati kontrolu. Ako dopusti da Michaelova nestrpljivost prijeđe i na njega, uskoro će izgubiti zdrav razum i kontrolu nad situacijom. Morao se sabrati, sigurnost klana važnija je od njegove želje za osvetom.Donekle mirnije se obratio prijatelju. -

Ruke su mi vezane. Ne mogu ništa poduzeti dok gad ponovo ne pokuša ili dok ne

otkrijemo što traži na mojoj zemlji.- Po reskom tonu i načinu na koji je skupio obrve Michael je zaključio kako i njegovog gospodara to izjeda kao i njega, možda još i više i da mu je njegovo inače poznato strpljenje pri kraju. Glasni plač djevojčice, nedaleko od bunara, na kratko privuče smrknute poglede muškaraca. Pored velikog korita za napajanje konja debeljuškasti dječak ju je snažno potezao za kosu dok je štene u njezinom naručju skičalo jednako glasno kako ga je pritiskala ne dopuštajući da joj ga druga dva dječaka otmu. Natezanje je prestalo čim su djeca spazila vlasnike surovih pogleda pred kojima se prikovaše na mjestu od straha. Djevojčica umrljanog lica suzama iskoristi priliku i ne pogledavši nikoga otrča s psićem. - Tko se, dovraga, brine o toj djeci?-

zagrmio je Patrick i zaokružio oštrim pogledom po

dvorištu. Nitko od onih koji su se našli u blizini i mogli čuti njegovo pitanje gledajući ljutito lice svog poglavara nije se usudio odgovoriti. Kad je i onih nekoliko žena koje su u nedoumici


oklijevale ipak na kraju pognulo glave i uklonilo se pred poglavarevim strogim pogledom

Patrick u nevjerici zaključi da neće dobiti odgovor, što je bilo van svake pameti. Nitko ne ignorira poglavara?! To što je on poglavar tek tri mjeseca ne znači da se pravila smiju kršiti! Morat će se pozabaviti uspostavljanjem discipline. Samo, drugi put, sad nije imao vremena. - Trkom

kući!- Dječaci se poput poplašenih pilića razbježe prateći smjer moćne

poglavarove ruke kojom im jepotvrdio da su slobodni i da su izbjegli kaznu.

Michael ih isprati mračnim pogledom. -

Treba im čvrsta ruka, ako mene pitaš. - još uvijek u mislima na Orrocka zlovoljno se

istrese Michael. -

Ti to mene podučavaš?- Hladno upita Patrick i pomisli, još jedan kojeg treba podsjetiti

tko je ovdje gazda.

Michael ravnodušno slegne ramenima. - Klan te drži hladnim kad su djeca u pitanju. Nervozno popravi remen oko struka iako za tim nije bilo potrebe. Patrick svrne k njemu ledeni pogled. Naravno da je to znao, slegne ramenima. -

Hladan nije isto što i okrutan. Premladi su da bi razumjeli za što ih se kažnjava, koja

svrha onda? -

Nemam pojma, pitaš krivu osobu. Bavljenje djecom je ženski posao.- potpuno

nezainteresirano Michael je izrekao tu činjenicu ne skrivajući da mu se živo fućka za tu temu. - O, oprosti, zaboravio sam!- zajedljivo uzvrati poglavar slabijima od sebe. Michael ljutito frkne nosom na njegov posprdni ton.

Pravi muškarci istresaju se na


- Nije mi do zajebancije, Patrick, ljut sam. Dovraga! -

nervozno prođe prstima kroz kosu,

a onda doda nešto mirnije. - Ta balavurdija mi je prekinula misli o prokletniku, nisam se mislio istresati na njih. Patrick ga odmjeri skupljenih obrva. -

Morat ćeš ti još poraditi na tome, dobro je otac govorio. Strpljenje ti nije jača strana.

Prelako planeš, čovječe. - Takav sam!hladne glave.

Michael se buntovno pljesne teškom rukom po bedru.- Ne mogu svi biti

– Izazivački je gledao u prijatelja misleći na njega, no on se kratko kimnuvši

naoko složio. Njegove riječi govorile su nešto drugo. - Za tvoju informaciju,

prijatelju, ni sam trenutno ne stojim drukčije. Daleko sam ja sad

od „hladne glave.“ Ali, to ništa ne mijenja. - Pogledom je ispratio prašnjavog glasnika koji je na trenutak zastao nedaleko od njega, značajno odmahnuo glavom i nakon što mu je poglavar dao dopuštenje -

produžio vodeći konja prema pojilu.

Srljajući nećemo nikuda stići, Michael.- smireno nastavi poglavar.- I meni utroba gori

od želje da ga smlavim, kao i tebi. Bilo bi bezumno lutati po visočju i loviti duhove dok ne saznamo koji mu je cilj. Michael

frustrirano uzdahne gledajući za glasnikom. - Opet ništa! - Iskočio bi iz vlastite

kože od muke da je ikako mogao. - Sto puta bih radije po visočju lovio maglu, kako ti to vraga, kažeš, nego ovako bespomoćno sjedio ovdje. Ovo čekanje me ubija. Što mu je, do toliko vrijedno da se usudio ovako riskirati?-

Po tisućiti put zapita se Michael vapeći

pogledom prema nebu.

Patrick glavom odvrati na bojažljiv pozdrav mlade sluškinje u žurbi između čijih ruku viri puna zadignuta pregača poljskog cvijeća koje je, kao i svaki dan, njegova majka iz nekog samo njoj znanog razloga prije nego sluge iznesu jela neumorno svaku večer slagala po


dugačkim stolovima. Bila je to uvrnuta navika, Patrick je nikada nije do kraja razumio. Po njemu je svrha stolova bila nešto posve jednostavno. Sluškinje na njih postave hranu i piće. Ljudi posjedaju okolo njih, napune želudce i odu. Cvijeće tu nema nikakvu svrhu. Pitao se zašto to sluge i dalje rade kad majka već sedam dana ne izlazi iz kreveta. Jedino objašnjenje kojeg se u tomtrenu dosjetilo bilo je budalasto koliko i samo postavljanje cvijeća na stolove. Željeli su da sve izgleda onako kako je njihova draga gospodarica uvijek zahtijevala, kao da je s njima. Koliko god to bilo uvrnuto bilo mu je drago što su sluge njegovoj majci

iskazivale toliku pažnju iako razumno gledajući to i nije bilo čudno. Njegova

majka bila je omiljena u cijelom klanu. Usmjerio je misli natrag i nadovezao se na

Michaelove riječi. -

s tim u vezi: Još ne znam što Orrock želi, ali jamčim ti da ću saznati. Jedno je gurno si

želi to pod svaku cijenu i pokušat će ponovo. Nisu se njegovi vojnici slučajno zatekli na visočju. – Patrick odgovori sigurnim glasom. -

Naravno da nisu, predaleko smo mi od njihovog ravničarskog dijela. - Michael kimne. –

Bili su poslani točno k tebi i to s jasno određenim ciljem. U pitanju je krađa, nema što drugo.

Po svemu sudeći skupina koju ste sasjekli nije stigla uzeti ono po što je došla. - nije skrivao zlobno zadovoljstvo zbog te činjenice. -

Nije našla ono po što je poslana. - naglasi Patrick i krene prema kapiji. - Na mom su

terenu. Sa zadovoljstvom ćumu to maznuti ispred nosa, bezobzira, makar bilo bezvrijedno. Dovoljno mi je da ga Orrock neće dobiti. Michael nestrpljivo odmahne glavom i nastavi uz njega. - Otposlao si tolike

vojnike širom našeg teritorija, a još ni glasa od nijednog od njih.

Trebao sam ja ići s njima.- prepotentnom sigurnošću aludirao je da bi u tom slučaju već sve bilo razjašnjeno.


Patrick nestrpljivo odmahne glavom.-

Što očekuješ? Orrock jest pohlepna ništarija, ali

sigurno nije toliko glup da sve svoje pse tragače pošalje na isto mjesto. Moji tragači će ih pronaći, pitanje je vremena. -

Samo da i oni ne slijede vaš primjer kad ih nađu!- Mrzovoljno će Michael. - Mogli ste

ostaviti bar jednog od tih štakora zaista živog?! Ovaj kojeg ste donijeli bio je već onda više mrtav nego živ. -

Što smo po tvom mišljenju trebali?- Naceri se Patrick bez žaljenja.- Nasrtali su na nas

kao bijesni psi. -

Znači obećana im je bogata nagrada? Za što, dovraga?!

- Trebali su

nešto vratiti. Mathias kaže da su to bile posljednje riječi prokletnika koji je

ispustio dušu prije nego mu je otkrio što. -

O, kad smo kod našeg iscjelitelja, eno ga kod Maude. Glumi nesretnika i utapa svoj

neuspjeh u pivu. Moroga što mu se nezahvalnik usudio umrijeti. I to nakon što ga je on krpao cijeli dan.- naceri se Michael. - Sere. - obrecne se Patrick.-

Znao je da onom nema spasa čim ga je vidio. Uživa kad

ga Maude tetoši. Patricku je itekako bilo poznato da je njihova domaćica bila“ rame za plakanje“ svima koji su trebali utjehu ili samo nekoga tko ih je voljan slušati. Pravilo, da ako Maude nešto nije znala, nije se u dvorcu ni dogodilo. Odgonetnuo je to tek gledajući stvari oko sebe očima odraslog muškarca. Kao djeca, Patrick, Michael i Alec vjerovali su da je vještica jer, kako bi u suprotnom znala da su se stvari dogodile i prije nego zaista jesu. Bila je to gotovo

svakodnevna pojava dok su bili djeca. Prljave i raščupane, Stephen ih je svu trojicu dovlačio pred nju, a ona bi objeručke udovoljavala njegovim vapajima za njezinom pomoći. Istina, grdeći ga cijelo vrijeme kako se kune da će ga zadaviti vlastitim rukama ukoliko se to ponovi.


Usprkos svim svojim poslovima i obavezama svaku je večer “posljednji put“ svojim vještim rukama (nekada i grubim

krpama) dovodila koliko toliko u red njihova lica, ruke i odjeću kako

ne bi za stolom sramotili majku. Njima pak nije bilo jasno u čemu je razlika kako izgledaju i kakvo je zlo u tome što su prljavi i neuredni. Takvi su se najbolje osjećali i zašto su o nda u velikoj dvorani uvijek morali sjediti uredno utegnuti i čisti. Michael to ni dan danas nije prokljuvio, no valjda iz navike svaki put kad se sprema ući u veliku dvoranu ovlaš poravna i zategne odjeću. Prolazeći pored stražara obojica odvrate na pozdrav kimnuvši glavom, prođu ispod kamenom nadsvođenog prolaza i zastanu s vanjske strane. - Dovedi mi Stephena.

– zapovijedi Patrick prijatelju promatrajući vidik koji se pružio

pred njima.

Ispod brijega, pri čijem je podnožju stajao pružala se livada. Dale ko naprijed mijenjala je svoj klizeći, ravni oblik i završavala prekrivajući nekoliko pitomih brežuljaka koji su se pretakali jedan u drugoga. Razbacana stada neostriženih ovaca i dugodlakih, čupavih goveda pasla su posljednje zalogaje još uvijek svježe trave. Spuštala se noć i brižni pastiri već su ih počeli skupljati. Uskoro će ih potjerati kući i spremiti u ograđene torove i staje, pomusti sve one koji su davali mlijeko i sve to prije večere. Livadsko raskošno zelenilo u daljini je završavalo okruženo nepreglednom šumom, a zamijenilo ga je lepršava rapsodija jesenjih boja lišća visokih stabala. Sokolov krik prolomi se visoko u zraku i Patrick skrene pogled prema njemu. Ptica se

obrušila iz visine i vratolomnom brzinom strmoglavo se spuštala prema slamnatim krovovima iz čijih se dimnjaka uzdizao sivi dim. Ptica u letu zgrabi miša sa seoskog puta koji vijuga između drvenih kućica. U susret zalazećem suncu odleti preko ljudskih nastambi i s plijenom nestane visoko u zraku. Točno iznad obližnjih korala s konjima. Iza njih livadu su načičkali


stogovi sijena i ražene slame sve do samog podnožja brdašca i kao kositreni vojnici stajali i čuvali ulaz na vrh brdašca ka onima koji su sad bili blagopočivajući u miru. Vjetar donese primamljiv miris ovčjeg gulaša koji obojici muškaraca zagolica njuh i podsjeti da je vrijeme večere blizu. Sudeći prema mirisu jela koje su vrijedne žene kuhale svojim muževima u njihovim domovima, njegovi će vojnici, nakon cjelodnevnih dužnosti i vježbanja dobiti zasluženu večeru, zaključi Patrick i okrene glavu prema njima. Kako se Michael nije ni pomaknuo s mjesta na njegov zahtjev suho mu ponovi. -

Još danas, Michael, ako je moguće.

Michael se naceri prije nego se pokrenuo prema suprotnoj strani livade. Pratio ga je Patrickov zadovoljni

pogled koji se raspe preko dvjestotinjak vojnika. Njihov vođa nije imao

zamjerke prelazeći iskusnim okom prekoskupina svojih vojnika. Gorštaci susrčani sami po sebi, no ovako svaki dan vježbajući postajali su nesalomljivi. Jedni vježbaju gađanje ispaljujući

lukom strijele u udaljene slamnate mete, drugi usavršavaju izravnu borbu

odmjeravajući međusobno snagu, prsa o prsa. U masi do pasa golih muškaraca, preznojenih od napora, lete i izmjenjuju se udarci mačeva, sudaraju koplja, motke i sjekire. Rat nici ne štede svoje mišiće u čeličenju tijela i duha. Nitko ne miruje dok livadom odzvanja glasni zveket oružja popraćen glasnim povicima, stenjanjem i poklicima muškaraca ponesenih žarom borbe, jer svaka vještina koju ovdje usavršavaju dobrodošla je upravoj borbi. Tamo je vrlo tanka linija između života i smrti. Dovoljan je jedan krivi korak ili potez i ode glava. Svi su oni svjesni da u svakom trenutku moraju biti spremni za bilo kakav poduhvat u koji ih vođa povede. Zato je trava pod njihovim čizmama davno izgažena i nestala i samo njezini žalosni ostatci, mjestimice razbacani po prašnjavoj zemlji podsjećaju da je tu nekada bila livada. Sada je to poligon za vježbu na čijem se samom rubu okupila glasna skupina vojnika u ovećem krugu. Glasno navijaju, međusobno se nagurivaju i zadirkuju. Ne smeta im prašina


koju podižu dvojica zadihana mladića u sredini i međusobno šakama dokazuju snagu. Svaki stoički podnešen udarac koji suborci nesmiljeno izmjenjuju izmami klicanje i pokoji sažaljivi uzdah onih oko njih. Nakon bezbrojnih udaraca dvojcu u okruženju kao da je dosadilo pa se,

uz glasno odobravanje svojih drugova, u iznenadnom stisku čvrstih mišica pograbiše i kratko se nagurivajući završe na zemlji nastavljajući se hrvati i valjati u prašini. Bodrenje i navijanje se pojača, iako se i dalje pitanje pobjednika nije naziralo. Izgledi su obojici podjednaki. Smeđokosi div grubog lica snažno je pritisnuo plavokosog ljepotana na zemlju. -

Popravi mu malo lični opis, Peter!- doviknuo je oniži čupavi vojnik sa strane, zadižući i

namještajući uzbuđeno remen oko svog širokog struka. ti.-

Pokreni se, Alec! Ian će večeras izgledati primamljivije tvojim obožavateljkama nego

Trknuvši značajno nacerenog druga do sebe visoki mršavi gorštak bodrio je mladog

ratnika na zemlji. -

S razbijenim nosom možda neće biti omiljen kod žena kao inače.- odbrusi Ian.- Ostat

će nešto i za nas ostale. – Crveni mu se debeli obrazi iznad guste brade veselo podigoše kako se nacerio. Ianov komentar naiđe na veselo povlađivanje ostalih dok je podigao pogled prema, za glavu višem, Stephenu. Kuštrava Stephenova glava potvrdno klimnu, a na lice mu se navuče izraz veselog gađenja. -

Da se koji put opereš, Iane i da manje ločeš siguran sam da bi se našla neka dobra

ženska duša koja bi ti se smilovala i dopustila da kod nje umočiš svog pijevca. -

Ni za kakvu žensku ne bih se odrekao piva!- zgroženo uzvrati Ian.- I za tvoju

informaciju, druškane, ne prati mene nikakva suša oko tih stvari. - Hvalisavo se naceri zadovoljno gladeći debelim prstimaneurednu bradu.


Stephen ga odmjeri sažaljivim pogledom od glave do pete. Gusta brada činila je kontrast rijetkim masnim uvojcima koji žalosno vise preko njegovih ušiju, prljave i razdrljene odjeće. Ian zaista nije bio prizor koji bi imponirao ženskom rodu, no ono što bi ih sigurno tjeralo od njega bio je kiseli miris koji se širio oko njega. -

Smrdiš ko tvor, čovječe! Sumnjam da bi te ovakvog i jedna željela dotaknuti štapom,

a kamo li dopustila da joj priđeš u krugu od deset metara. - naruga se prijateljski Stephen koji je bio čista suprotnost. Kao jednom od zapovjednika MacKinlayeve vojske ne samo da si nije mogao priuštiti da svojom neurednom pojavom (ne daj Bože) sramoti poglavara, nego je njegov izgled, prema mišljenju njegove žene, bio odraz njezine valjanosti kao supruge i to mu nije dala smetnuti s uma otkad ju je uzeo za ženu. Trebalo je dosta vremena da se navikne na njezine zahtjeve, ali kako nije popuštala, nije ni primijetio kad se, malo po malo, naviknuo i kad je počeo pridavati pažnju svom izgledu. Nakon svojih odrađenih dužnosti s vojskom još na samom poligonu njegova je odjeća već bila uredno namještena, a svaki remen postavljen i precizno zategnut, taman toliko koliko treba. Tragovi prašine bili su vidljivi i na njegovoj smeđoj kosi, podšišanoj -

na kratko.

Misliš da će njih dvojica nakon ovoga mirisati kao ruže? - Ironično upita Ian i trgnu

glavom prema Peteru i Alecu.

Stephen zakoluta očima prema sve tamnijem obzoru na nebu. Ma, čemu pokušavati? Ian se ne da krstiti kad je u pitanju lokanje.

Nije želio dalje navaljivati. Ian je i takav ipak bio

jedan od njegovih vojnika na koje se uvijek može računati. Brz na maču, hitar na konju, ali glavno odličje bila je njegova nepogrešiva sposobnost gađanja lukom i strijelom. Odustao je od kritiziranja i pogledao u borce na zemlji koje mu je Ian pokazivao.


Ni jedan nije pokazivao znakove umora ili odustajanja. Borba na tlu nastavlja se iz

minute u minutu istim intenzitetom. Isprepliću se mišićava tijela, snažne ruke i žilave noge ne bi li koji od

njih prikovao onog drugog čvrsto za tlo i zadržao ga tako. Alec zada gromovit

udarac protivniku u bradu što izazove glasno odobravanje publike. - Dobar udarac, Alec!- vikne vatreno Ian.

Stephen na njegovo djetinjasto ponašanje odmahne glavom. Kako taj mulac od Iana nikako da shvati? Alec je naprosto ženama bio neodoljiv. Onako visok, vitak, umiljatog, Apolonovog lica s crnim kovrčavim uvojcima do preko ramena i slatkorječiv kakav jest, smotao bi svaku ženu

samo jednim pogledom svojih bistrih crnih očiju. Žene su se bacale na

njega, ali ni on nije bježao od njih. Uzimao je ono što one nude, a pritom bi se svaka od njih osjećala kao da je jedinstvena i posebna u što bi ih Alec uvjerio te noći. Idući dan bi je zaboravio. -

Ako nisi primijetio, navijaš za Aleca, blento.- Dobaci netko sa strane Ianu. - Misliš da

bi ti mogao udijeliti koji savjet? -

Moja udovičica se još nije požalila na mene, koliko znam. – Napuhano odvrati Ian

prateći borbu. Kad je Peter silovito tresnuo Aleca o zemlju, Ianu se isti čas lice iskrivi u sućutnu grimasu. -

Zato što je prvo obločeš pa se nijedno od vas ničega poslije ne sjeća. - naruga mu se

Stephen. -

I što je u tome loše, pitam ja tebe? Dobro njoj, još bolje meni. - odgovori veselo Ian na

veselje ostalih koji prasnuše u smijeh. Patrick se nalazio predaleko od vesele skupine da bi mogao čuti razloge njihovog smijeha. No kako su stražari uvijek bili upućeni uglavnom u sve što se događalo u njihovom vidokrugu potražio je objašnjenje od njih.


-

Ništa posebno.- odgovori mu mlađi vojnik i naceri se.- Peter podučava Aleca

izražavanju. - Otkad to Alecu treba poduka?- Patrick podigne obrve. - Otkad je Peterovu

curu nazvao običnom nepoželjnom gnjavatoricom. - Peteru se to

nikako nije svidjelo.- Vojnik zatrese glavom. -

Ne čudi me. – Doda njegov stariji drug.- Bi li ti dozvolio da ti netko vrijeđa curu?

- Naravno da ne bih.- strastveno odbrusi vojnik.- Da netko t ako

nazove moju ženu,

razbio bi mu zube isti čas i natjerao ga da ih proguta. - mahnuo je stisnutom šakom kako bi mu pobliže dočarao zamisao. - Imao bi pravo na to.-složi -

se Patrick, na što mladić poskoči od radosti.

Čuješ?- tresne po ramenu onog do sebe.- Poglavar nije oženjen, a zna da ženu smije

vrijeđati samo njezin zakoniti muž. Takav je zakon, to znaju i ptice na grani, moj druškane. velevažno završi sav pun sebe. -

Aha. Vjerujem da će i onaj paun dolje konačno naučiti lekciju. - stariji stražar pokaže

prema livadi.-

Peter će ga naučiti šakama.

Ne bih se kladio…- brbljavac je neodlučno zastao, a zatim upitno pogledao u

poglavara.- Ni

Alec nije mačji kašalj?

Patrick odmahne glavom, nije se želio baviti time. I da je imao ženu, a nije, kraj problema

s Orrockom sigurno ne bi razmišljao o tome kako se treba ponašati u braku i

kako će tko to naučiti. Bila je to samo još jedna prijateljska razmjena mišljenja, kako je uobičajeno, vojnicima omiljen način opuštanja na kraju dana i ništa više. Patrick, kimne stražarima i nakon još jednog pogleda na svoje zabavljene vojnike zaputi se natrag. Pogleda prema glavnom ulazu i nije mu se svidjela živost koja je tamo vladala. Sluškinje su svojim poslovima letjele gore dolje preko širokog stepeništa. Žurile su ud ovoljiti zahtjevima svoje


gospodarice koja je, za razliku od onog kako je to uobičavala raditi svaki dan( u velikoj dvorani diktirati naloge i nadzirati i najmanje sitnice u pripremama za večeru), iz nepoznatog razloga nemoćno ležala u krevetu. Nije bio raspoložen stati pred njezin beživotni pogled. Gledajući je, jutros kad ju je zadnji put posjetio, bio je toliko obeshrabren njezinim stanjem da je gotovo poželio ono njezino zanovijetanje koje mu je do neki dan išlo na živce. Kad je svaki njihov razgovor,

na njegovo sve veće nezadovoljstvo, završavao pitanjem njegove

ženidbe. Znao je da će jednom morati udovoljiti toj njezinoj silnoj želji. Sad sigurno nije to vrijeme. Ima važnijih stvari nego baviti se tim glupostima. Dođavola, napadnuti smo! Suton se na dvio nad dvorcem, ali Patrick to nije vidio. U njemu je ključalo nezadovoljstvo i nestrpljenje pomiješano s ljutnjom. Prokletstvo! Što želi? Snažno je nogom šutnuo kamen koji mu se našao na putu. Jedna prokleta riječ! Toliko je falilo! Jebeni kilavac! Mogao

je dovraga poživjeti još toliko da izgovori jednu jebenu riječ!

Nije se obazirao na začuđene poglede dok je krupnim koracima prolazio dvorištem. Skrenuo je prema istočnom krilu dvorca. Zamišljeno je hodajući pratio debeli zid sve dok se nije našao kako stoji s rukama prekriženim na leđima i zuri u vrh istočne kule. Obasjan suncem činio je još tamnijima njezine sive zidove. Tamnima, kakva joj je već dugi niz godina bila i svrha. Kula, u čijim su odajama nekada bile smještene dvije male djevojčice i njihov e dadilje zjapila je prazna mrtvačkom tišinom. Nekada je odzvanjala dječjom vikom i smijehom. U njihovim odajama bilo je uvijek veselo. Nikad ne bi priznao koliko je uživao kad bi ih u rijetkim prilikama odlazio vidjeti, ako bi danima padala kiša pa ih majka nije izvodila u dvorište i koliko mu je bilo ugodno. Zrak je bio ispunjen sladostrasnim mirisom kao nigdje drugdje u dvorcu a još i sad se sjećao mirisa crne kose na glavi malene Male Jane kako ju je nazvao radi njezine sitne građe. Pamtio ju je kao Malu Jane, oku ugodnu patuljčicu, no napornu, brbljavu i uvijek u pokretu. Mirisala je na ruže. Vrlo brzo nitko u dvorcu nije ju


spomenuo drugačije nego imenom koje joj je on nadjenuo, za sve njih bila je jednostavno Mala Jane. - Izgleda kao da nikad nije gorjela.- Iz misli ga prene Stephen, koji mu se zadihan

pridružio. Znao je da ga njegov šutljivi gospodar nije zvao zbog kule u koju je bio zagledan i da je posve opravdano bio ljut. Stephen nije očekivao potvrdu svojih riječi, jednostavno je rekao ono što je mislio. Nastavio je šuteći promatrati obnovljenu kulu stojeći rame uz rame uz mladića uz kojeg su ga vezale vazalska dužnost i prisega. - Gdje je Michael?- osvrne se poglavar. - Dolje.- Stephen

ležerno mahne podignutim palcem preko ramena. - Mora se ispuhati.

-

- reče Patrick. Ne prestaje se pjeniti što ga nisam pustio s vojnicima u potragu.

-

Znaš njega.- suho će Stephen.- Do sad se sigurno potukao s nekolicinom.

- Zabranio sam mu da ide jer nema smisla, ali ne? To naravno nikako ne dopire u njegovu tvrdu tikvu-

ljutito će Patrick.- Blesan i dalje pizdi! Misli da oklijevam?! Da imam

kakav trag, misliš da bih bio tu? Stephen se naceri.- Vraga. Već bi gazio Orrockovu vojsku. - Okolnosti zahtijevaju strpljivost.- nastavi poglavar.- I sam bih najradije zajahao

i otišao

u potragu, vjeruj mi. Orrock se drznuo taknuti u moje. Po drugi put! Što god on tu tražio pripada meni i budala je ako misli da ima ikakve izglede da to dobije. Ljuto se vara, ne

poznaje on mene, osjetit će to na vlastitoj koži.- Mržnja na mladićevom licu i posljednje riječi izrečene kao obećanje bile su itekako blizu onoga što je osjećao i odani ratnik pored njega. -

Prokletnik! Što sad gad hoće?- rasrdi se Stephen i s nevjericom odmahne glavom. –

Mene ti još kopa i ono od prije četrnaest godina. O, da! Prokleto me zanima kako je saznao


za Malu Jane? Vojnici koji su bili s nama zakleli su se na šutnju, od njih nije. Dovraga, nije vidovit! Tvoj otac nikada nije saznao tko mu je to dojavio. - Nikakve koristi i da je.

– mirno će Patrick.- Taj nije stigao još jednom udahnuti iza toga,

siguran sam. Svejedno je. Tada, ni s njim, ne bi mogao dokazati Orrockovu upletenost. Ovaj

put je drukčije, njegovi vojnici bili su na našoj zemlji. Taj dokaz ni kralj ovaj put ne može poreći! -

Što ukoliko se to ipak dogodi? - Stephen nije bio radoznao, bio je zabrinut.- Ukoliko

kralj opet zabrani? - Svejedno. Idem na Orrocka.- Patrickov odlučan

glas nije ostavljao mjesta sumnji. Nije

se ni pomaknuo iako je Stephen primijetio koliko je napet.

Stephen kimne. Slutio je da će dobiti takav odgovor. Iako se u sebi donekle nadao, prema mržnji koja je popratila svaku njegovu riječ i izobličila njegovo markantno lice znao je da njegov poglavar nije ni mogao dati drukčiji odgovor. -

Shvaćam. Ne trebam ni pokušati, nema ničega što bi te moglo spriječiti, zar ne? -

Patrick kratko kimne, a Stephen nastavi.-

Jednako, kao i ti, želim osvetu. U uspomenu na

tvoga oca, to je pitanje i moje časti. Unatoč tomu, dužnost mi je upozoriti te da ne srljaš. Nije mudro ići protiv kralja. Patrick zaškripi zubima. -

Već četrnaest godina Orrock mirno spava baš zbog te kraljeve odredbe i smije nam se

iz svog brloga.- lju tito

je stisnuo pesnice, no glas mu je odisao ledenom oštrinom kad je

izgovorio poput svojevrsnog obećanja.- To namjeravam promijeniti. - Uz tebe sam.-

sigurno reče Stephen i nastavi. - Još ja nisam za odbaciti, da znaš. Ne

želim umrijeti prije nego kopile plati. Već me sad svrbe prsti da mu pustim krv. - Lice mu se zajapurilo od ljutnje.


Patrick je vidio da odani čovjek kojeg je poznavao od djetinjstva i kao nekadašnja očeva desna ruka čuvao i podučavao ozbiljno misli svaku riječ koju je izrekao. Blago spus ti ruku na njegovo rame. -

Imat ćeš uskoro svoju priliku, ali nemoj se zanositi da će mu suditi netko drugi. - Brzo

je povukao ruku i pročistio grlo. Nije bio sklon otvorenom pokazivanju naklonosti i pokušao je ispraviti dojam grubim glasom kojim je nastavio. -

Orrock je moj. Već bi bili na pola puta do

tog kurvinog sina da odgovor na pitanje kakav su zadatak njegovi vojnici imali na visočju nije posljednji prokletnik od njihodnio sa sobom u grob.

Nakon toga je zašutio i ponovo utonuo u misli. I da su ht jeli ostaviti kojeg gada nisu mogli. Napadali su poput zvijeri i padali pod njihovim mačevima poput snoplja. Već tada se zapitao zašto baš nitko od Orrockovih vojnika nije pokušao pobjeći, bar onda kad je postalo jasno da nemaju nikakvih šansi protiv njega i njegovih gorštaka? Obični vojnici ne bi iz čiste lojalnosti gospodaru gotovo nasrtali u smrt, dakle, nešto drugo je po srijedi. Nagrada? Bogata nagrada bi u svakom slučaju bila jači motiv za takvo ponašanje. Dakle? Takvu nagradu netko bi dao samo u slučaju da se radi o nečemu što ima višestruku vrijednost, bio je jedini logičan zaključak. Kako je brzo planuo Stephen je isto tako brzo i povratio mir. Nije ga zavarao Patrickov

pokušaj. Poznavao je tog mladića i razumio je gnjev koji ga je razdirao. Znao je koliko mu je potrebno snage da bi kontrolirao godinama potisnutu mržnju koju je nosio u sebi. Znao je da je mladić rastrgan između želje da odjuri ravno Orrocku i osveti mu se (nije bilo sumnje da je sposoban srediti gada) i onoga što kao poglavar mora u raditi, staviti dobrobit klana ispred svojih osobnih želja. Samo rijetki su to mogli, a Stephen je iz dna duše vjerovao da je Patrick jedan od tih, velikih. Gajio je prema njemu istinsku odanost kao i prema njegovom pokojnom

ocu. Pouzdano je znao da će ostati uz njega, poginuti uz njega ili za njega kao što bi to


uradio za svog vlastitog sina da mu ga je Bog ikada podario. Neka bude po Tvojoj volji,

pomoli se Stephen skrušeno i podigne glavuprema zvjezdanom nebu. Pogled mu zapneza vrh kule. Zavio ga je m rak.

Noćnu tminu probijala su svjetla gorućih baklji razmještenih

dvorištem. Stephen mahne rukom prema kuli. - Nisu je smjeli potpaliti.- s Patrick

gađenjem pljune - Đubrad.

mrzovoljno kimne. Prekinut u svojim mislima gotovo preko volje prihvati

razgovor. -

Paravan. Da se neprimijećeno izvuku noseći četverogodišnje dijete. Onakvu

tvrdoglavu, kakve je se ja sjećam, morali su je onesvijestiti da bi je smirili. Stephen hitro pogleda lijevo desno i kad se uvjerio da ih nitko ne može čuti potišteno reče. - Zaboravi to, Patrick. Bilo je to davno.

Patrick nestrpljivo zakoluta očima prema nebu po kojem se mjestimično navlačila mliječno bijela maglica. Da zaboravi? Kako to itko može tražiti od njega. Čudio se kad je shvatio da je ljutnja koja u njemu čuči od jučerašnjeg sukoba s Orrockovim vojnicima svako malo prerastala u neobuzdani bijes i koliko malo je trebalo da poklekne i postane isti kao

Michael. Stisnuo je zube. On je poglavar, podsjetio se, mora se suzdržati koliko god ga to koštalo. - Moj otac je dao

riječ! - protisnuo je bijesno.- Misliš da je proteklih četrnaest godina

dosta da zaboravim kako je zbog onog kurvinog sina njegovo obećanje pogaženo? To što je otac mrtav ne znači da će to ostati neosvećeno. Ne dok je mene živog. Nikada! - Uzalud te to izjeda, mala je mrtva.-

pokuša Stephen još jednom.- Koliko god ti

Orrockovih vojnika pobio to neće promijeniti tu činjenicu. Tako je to, rekao sam ja odmah da je sova loš znak. Bilo je određeno da umre.


Na ove riječi Patrick trgne glavom i ledenim glasom isp ravi Stephena. -

Krivo. Lako je za njezinu smrt okriviti lošu sreću ili zlu sudbinu. Bilo bi lakše da je tako,

ali ti i ja znamo da nije. Želiš li čuti istinu? Pripadala je meni, bio sam odgovoran za nju. Osim mene ti si jedini bio tamo, sjećaš se? Nisam izvršio svoju dužnost. Nisam je zaštitio. Zato ju je ono lopovsko kopile uspjelo ukrasti i zato je pogažena MacKinlayeva riječ dana umirućem svećeniku. Ja snosim krivicu za sramotu koja je zbog toga zasjenila čast našeg imena. Jedino osveta može to izbrisa ti. Kad se toga sjetim uzavre mi krv, obuzme me bijes da mislim kako će mi se utroba rasprsnuti od njega. Stephen nakratko ustukne bez riječi. Na mladićevu žestinu je bio navikao, no zatekla ga je gorčina koju do sad kod njega nije čuo. Brzo se povratio i nastavio. -

Zaboga, Patrick, nije tako. Onda si i sam bio dijete. Što si ti mogao napraviti.

Patrick ne odgovori pa Stephen još žešće nastavi uvjeravati. -

Odgovor je ništa, kao i sada. Mrtva je. Djed joj isto tako. Nemaš se kome osvetiti?

Gotovo je. -

Nije. Do sad je to bilo između njega i mog oca, sad su se stvari promijenile. Sin mu nije

ništa bolji, Orrock je. Ovo je između mene i njega. - Isti si otac!-

ražesti se Stephen.- I on je tako prokleto držao do časti. Poglavar Malcolm

je, tamo gore, sigurno

ponosan na tebe. Ja sam običan ratnik i nisam obrazovan kao vi,

plemići, ali dopusti da kažem kako ja na to gledam. Kad je tvoj otac postao poglavarom našeg klana bio sam nezreo mladac koji je zbog svoje neobuzdane naravi upadao iz nevolje u nevolju. Što da ti kažem, pao sam na samo dno. Tvoj otac dao mi je šansu da promijenim život, primio me u svoju vojsku, dao mi priliku da se dokažem na pravim vrijednostima, da povratim ugled i ponos. Časno sam proživio život s svojom obitelji na njegovom posjedu služeći mu kao pošten čovjek. To je on meni dao. To nema cijene. Dao bih bez razmišljanja


život za njega ili nekoga od vas, ali ne zato što mi je to dužnost nego zato što osjećam da tako treba. Svaki pripadnik klana osjeća i reći će ti manje - više isto. U nekim stvarima si jednako krut poput svog oca. Ne kažem da je to loše, samo nemoj dopustiti da te zaslijepi mržnja i zavede osveta. Otac ti je bio velik čovjek, dao ti je snažan klan u naslijeđe, misli o tome. - I veliki.- mrko ga obavijesti mladi poglavar -

Potrajat će dok ga cijelog pročešljamo.-

Prikrio je koliko je počašćen što je Stephen smatrao potrebnim ispričati mu nešto tako osobno. To je bilo nešto što Stephen nije radio, on je u prvom redu bio i ostao vojnik. -

Nije to neki problem, naši vojnici ionako osiguravaju cijeli tvoj teritorij.- složi se

Stephen. -

To je redovna zaštita koju sam dužan svojim vazalima, Stephen. Ovo je više od toga.

Ovo je osobno. Uz to i više sam nego prokleto svjestan pitanja je li u redu u to uvlačiti klan. - Ne bojim se ja

da ćeš ti ugroziti klan.- sigurno će Stephen.- Isto kao što ne sumnjam

da ni Orrock ni itko drugi imaju šanse protiv tebe. Može se reći da si ti dvostruko sretniji od oca, imaš Michaela i Aleca. Tako mi Boga, kad vas trojica nešto naumite ni sam đavo ne može

vas spriječiti u tome. Klan vjeruje u tebe, njegova budućnost je u tvojim rukama i

slijedit će te što god ti odlučio. Patrick kimne.-

To je jedino što me trenutno sputava da ne odem i sravnim gada sa

zemljom. -

Ne moraš trošiti riječi, vidim da ne razmišljaš ni o čemu drugom. Viri ti iz očiju.

- Nisam znao da si vidovit.- dobaci Patrick zlobno. -

Kad si ti u pitanju, momče, ne trebam ni biti. Poznajem te. - zajedljivo odbrusi Stephen.

-

.- muškom Bolje da kreneš dok ti nisam počeo dokazivati da nisi ni blizu toga

bahatošću iza koje je probijala dječačka privrženost otrese se Patrick.


Stephen se naceri, pretjerano duboko nakloni poglavaru, otrese, pa namjesti na glavu

kapu koja mu je pri tom bila pala na zemlju, okrene se i fićukajući dječju pjesmicu rugalicu za tili čas izgubi se u mraku. Oduvijek nas je znao pročitati. - Lupež, nikad nam to neće prestati raditi. dobronamjerno promrmlja Patrick i okrene se na peti, kako je to radio kao dječak. Za razliku od toga, misli koje ga isti čas nastave opsjedati pripadale su sadašnjem vremenu. Što traži? Ili, možda koga?? Zaputi se prema ulazu s neizbježnim mislima na krajnje omraženog Orrocka. Prvi put je to bila mala Engleskinja koju smo donijeli ovamo. Ta mala napast

spašena je čistom igrom slučaja, podsjetio se. Misli mu odlutaše u doba kada je Mala Jane putovala s njima iz Engleske. S njom nije dobio ništa više nego gomilu hodajućih problema. Počelo je tako da njegovo sudjelovanje u bitci protiv njezinih progonitelja nije bilo, kako mu se tada činilo ni malodostojno muškarca. Dok su njegov otac i hrabri ratnici srčano sasijecali Engleze on se borio s trogodišnjom djevojčicom. Bio je pravi podvig zadržati tu malu napast na mjestu, iza grmlja gdje se na svoju sramotu, a očevu naredbu morao sakriti s njom. Iz t og natezanja je na kraju iznio pobjedu, doduše i nekoliko ogrebotina njezinih oštrih zubića. Bio je ponosan na sebe jer je time makar opravdao očevo povjerenje, ako ništa drugo. Još se više napuhao od ponosa kad ga je otac pred svima pohvalio, a ostali su cijenili njegovu ozbiljnost i odgovornost kojom

je izvršio naredbu poglavara. Nakon žestokog natezanja u grmlju Jane je pokazala dvije strane svog karaktera. Naravno, obje uvrnute, prema njegovom viđenju. Hrabrost i srčanost kojom se nastojala osloboditi z atočeništva

(iako mu je u tom trenutku zadavala puno posla)

bila je prva njezina pozitivna osobina koju je donekle i razumio. Druga stvar, vrag je odnio,

priskrbila joj je njegovu naklonost. Kad joj je postalo jasno da je on zbog toga što je bio veći i jači pobijedio, zagledala se začuđeno ravno u njegove oči. Polako, kao da mu želi pokazati


kolika je to vrijednost razvlačila je rumene usne u veličanstveni osmjeh. Zatekla ga je nespremnog, osjetio se kao da je stvarno osvojio nešto vrijedno. Nakon toga udob no se zavalila u njegovom krilu i na njegovo čuđenje zaspala. Iako je bio mlad prokleo je svoju slabost kad je osjetio snažnu želju da štiti tu malu balavicu. Ta pobjeda, na njegovu nesreću, donijela mu je apsolutnu naklonost te curice. Kad se probudila ponovo je bila nemirna i

živahno se migoljila u njegovim rukama, ali bar ga više nije grebala i grizla. Još je gore bilo kad ju je spustio na tlo. Nakon što je neko vrijeme, prema očevoj odredbi po kojoj je morao paziti na nju( unatoč svim svojim prosvjedima) na sve strane trčao za njom zaključio je da je jedini način da je zadrži uz sebe taj da je opet uzme na ruke. Na njegovu sreću već je tada bio fizički znatno razvijeniji od svojih vršnjaka. I tako prisiljen jer je nije imao kome predati, držeći je s njezinim rukama oko svog vrata(kad već nije imao izbora), sjeo u blizinu oca ne bi li čuo o čemu pričaju odrasli. Otac ga je s odobravanjem pogledao i kimnuo što je dodatno napuhalo ponos u Patrickovim prsima. Cijelim putem stvarala je samo probleme, bila je mirna samo kad je spavala. Za to vrijeme bio je slobodan, no izgledalo mu je da je to uvijek

bilo prekratko. A tu, kod kuće? Za onu godinu dana koliko je provela kod njih? Svaki Božji dan, njezinom krivicom, morao se tući s Michaelom i Alecom. Što je drugo mogao, morao je? Nije mogao dozvoliti toj dvojici budalaša da sline nad njom. Ona je pripadala njemu, otac je tako rekao kad ga je još tamo, na putu, pitao. „ Što ćemo sad s njom, oče?“ Nestrpljivo je uhvatio i spustio njezinu ruku kojom mu je uvrtala uvojak

kose. Njegov se otac nasmijao njezinom nezadovoljstvu vidjevši kako je

nabrala nosić. „Uzet ćemo je sa sobom, što drugo? Naša je dužnost štititi je i brinuti se o njoj.“ „Znači li to da ona sad pripada našem klanu?“ Patrick je bio ozbiljno zabrinut nad tom mogućnosti.


„Točno tako, sad je MacKinlayeva. Prema zakonu njezine zemlje zapravo pripada tebi, momče.“ Bio se nekoliko časaka šutke zagledao u vrh svojih čizama kao da razmišlja o onome što mu je upravo rečeno. Nije se usudio dalje pitati. Od pomisli da je zauvijek osuđen biti dadilja toj maloj musavici skvrčio mu se želudac. Bila je to dovoljno velika strahota i bez da je bila izgovorena naglas. Bijesnim je pogledom poslao u pakao vojnike preletjevši preko onih koji su se na njegovo nezadovoljstvo glasno smijali njegovoj reakciji. Otac je bio jedini

koji se nije nasmijao i Patrick mu je bio zahvalan zbog toga. Nije vidio što je ratnicima oko njega bilo toliko smiješno?! Prokleta dadilja! Neočekivano i prisilno postao je upravo to. Bio bi to i dan danas da je ostala. Prokleto im sjeme! Zbog njih je mrtva, ubio ju je prokleti vlastiti djed! Njegovom sinu

naplatit ću i za tu smrt kad ga se dočepam! Zaokupljen mislima nije ni primijetio kad je ušao u prostrano predvorje iz kojeg se ravno kroz široka vrata ulazilo u veliku dvoranu. Spiralnim stepeništima sa svake njegove strane vodio je put na kat, a ispred njih započinjali su hodnici koji su vodili u istočno i zapadno krilo dvorca. Stepenicama su odzvanjali žurni koraci i Patrick ugleda zabrinuto lice postarije žene koja se, brižno zadignutih rubova haljine, ljuljajući spuštala prema njemu. Njezino punašno tijelo začas je sigurno svladalo spiralno stepenište, a na poznatom okruglom licu pojavi se olakšanje kad je ugledala Patricka. Prema načinu na koji je odmahivala glavom dok je hitala prema njemu i prema nakrivljenim ustima kao da će istog časa zaplakati Patrick je bio siguran da nešto ne valja. Poznavajući njihovu domaćicu tolike godine koje je provela kod njih znao je da će Maude i bez njegovog pitanja posve direktno istresti što je muči.


- I dalje odbija ustati iz kreveta.-

iz očiju su joj prijetile poteći suze, no to je nije spriječilo

da njima sijeva prema poglavaru.- Otjerala me od sebe kad sam joj rekla da to nije dobro za nju. Patrik, poduzmi

nešto dok ne bude prekasno, preklinjem te.

Duboko uzdahnuvši Patrick se zapitao za što je tu mogla kriviti njega? Vrlo brzo je dobio potvrdu da i uvijek sigurna i čvrsta domaćica, kao i svi ostali pripadnici klana, od kad je postao poglavar za sve njega smatra odgovornim i očekuje od njega da riješi svaki problem.

Sljedeće ženine riječi bile su izrečene poput otvorene optužbe iako joj je u glasu titrao očaj. -

Upozoravam te, Patrick. To će se dogoditi ako nešto ne napraviš.

-

Još uvijek je boli glava? Maude, valjda postoji neki lijek?- staloženo je upita. Želio je

smiriti staricu, ali ona kao da se tek naljutila. Stisnute pesnice položila je na bokove s kojih su se spuštali sve do cipela i širili bogati nabori suknje s kockastim uzorkom klana. -

Možda postoji, ali meni nije poznat.- žestoko odmahne glavom.- Ni Mathias nije ništa

više od pomoći. Otjerala sam tog luđaka, da znaš.- ljutito je frktala i s nevjericom upita svog poglavara. -

Što si on umišlja? Moja gospa nije opsjednuta!

- Naravno da nije.-

ozbiljno se složi poglavar.- Lakše malo, Maude. Smiri se. Možda

netko drugi može pomoći?- upitno zagleda u njezino uplakano lice.- Bilo tko, Maude? Onaj koga navedeš bit će tu prije jutra. - Nadu koju je polagao u njezin odgovor domaćica je utrnula odmahnuvši -

glavom.

Bojim se da je kasno. Ne možeš spasiti nekoga tko sam želi umrijeti.- zacvili žena

tužnim glasom.- Da nisi dopustio vojnicima pričati pred njom kako će nas onaj gad ponovo napasti svega ovoga ne bi bilo. Znaš da nikada nije prihvatilagubitak koji joj je nanio. Sirotica moja, slomila se. Od tada ne prestaje plakati. Vratilo joj se sve ono od prije četrnaest godina. Bojim se da će je ta žalost ovaj put ubiti. - Rukavom je obrisala suze koje su joj kliznule iz očiju dok je drugi drhtavi dlan spustila na mladićevu podlakticu.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Molim te, poduzmi nešto.- molećivo

ga je gledala.

Patricka je košnula misao kako je usrdna nada koju je ova uvijek požrtvovna zapovjednica posluge u dvorcu upravljala u njega jedino što im je svima preostalo. - Ne vidiš,

ženska glavo da nije da ne želim, nego ne znam što napraviti da joj

pomogne?

Osorno se otresao skrivajući pred njom ljutnju zbog nemoći u kojoj se nalazio. Ako je išta mrzio, mrzio je osjećati se bespomoćnim. - Ne vidim što drugo mogu osim pustiti je da se isplače. Smirit će se ona, nije ovo prvi put da je tako. -

Slažem se ja da nije prvi put.- neustrašivo mu se suprotstavi domaćica.- Samo, ovaj

put je drugačije. Ovaj put želi umrijeti, Patrick.- naglasi. Patrick odmahne rukom kao da tjera dosadnu muhu. -

Pričaš gluposti, Maude, od

žalosti se ne umire. Ali zato, od mača da. Od mojega će zato umrijeti krivac za sve jebene suze koje je isplakala. I to bolno i polako. Proklinjat će dan kad je taknuo u MacKinlayeve. Mrzio je biti stjeran u kut, a u slučaju neobične boljke njegove majke bio je upravo to. Bilo mu je lakše ne misliti o tome kako nema načina na koji bi joj pomogao i zato je mislio o onome što može. Osveti. Ponukan zvukom odlučnih muških koraka koji krenuše preko kamenog poda hola Patrick kroz svijetlost baklji raspoređenih po zidovima, koja je zalelujala pred naletom zraka kad su se teška vrata naglo otvorila i isto tako zatvorila, spazi Michaela l se nije zaustavio pred njima kako žuri prema njima. Ponadao se nekoj vijesti, ali Michae

zbog njega. Zapiljio se u uplakanu Moude i nakon nekoliko trenutaka šutnje sa zebnjom pogleda u Patrickovo lice. Pokisli izraz poglavarovog lica na prvi pogled otkrio je mladom gorostasu da ne sluti na dobro. Stislo ga je u prsima. - Gospa Agnes?- protisne kroz stisnuto grlo. Kad je Patrick otresao glavom da nema promjene Michael vidno odahne.


... -

Na trenutak su me prepale te vaše obješene face. Pomislio sam da je ... ne daj Bože

brzo se prekriži.- Snažna je ona, izvući će se.- Ustvrdi uvjeravajući u svoje riječi i sebe i

njih dvoje. -

Svi to želimo i molimo za njezino ozdravljenje. Bojim se da nam molitve nisu uslišene.

šmrcala je stara domaćica čije je dobroćudno lice već postalo crveno od plača. -

Bit će! Moraju! Samo nastavite, nemojte posustati, Maude.- Michael obgrli nesretnu

ženu i privuče je k sebi. Glasno je cmoknuvši u blijedi obraz potapša je po ramenu. -

Hajde Maude, što će ljudi u dvorani pomisliti kad vide tu tvoju kiselu facu. Pokvarit ćeš

im apetit. Ne želiš valjda baciti svu onu finu hranu koju su kuharice pripremile? Osmjeh na lice, djevojko, gomila poslova čeka da je obaviš. Najbolje da odmah kreneš. Maude se neveselo nasmiješi. Nakloni pred njima svoje gojazno tijelo na poklon i svojim odlaskom ostavi njih

dvojicu same u predvorju. Michael je šutio sve dok domaćica nije

nestala iza vrata velike dvorane. Tad nastavi tamo gdje je stao prije nego ju je otpravio. -

Kad se to dogodi, osobno ću odvesti našu gospu u kapelicu i zahvalit ću Gospodinu za

njezin život. - Mi nemamo kapelicu.- odsutno ga ispravi Patrick.

Divio se Michaelovom spontanom načinu na koji je, za razliku od njega, taj lako zapaljivi agresivac dijelio emocije i to na način koji se ni u kom slučaju ne bi nazvao pokazivanjem osjećaja ili slabošću. Kod Michaela je uvijek tako, bilo da se radilo o ljutnji ili sućuti. Nije bilo pretvaranja, naprosto je reagirao onako kako se osjećao u tom trenutku. Patrick se uvijek suzdržavao i na neki način oduvijek mu je zavidio na toj otvorenosti. - Znam da je nemamo,

tikvane. A zašto, pitam ja tebe? - rukama oslonjenim o bokove

Michael se ratoborno postavio pred svog poglavara.-

Majka je oduvijek željela, a što smo mi

napravili? Uvijek smo to odgađali zbog koječega. E, pa sad će je dobiti, makar je ja morao

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine sam sagraditi!

I još nešto! Svojim vlastitim rukama okitit ću joj oltar cvijećem, onako kako

ona voli!

Oči su mu bile sumnjivo vlažne kad je, kao uvijek kad su Patrick, Alec i on bili sami, gospodaricu nazvao majkom.

Onako, kako ga je Patrick

vidio samo jednom jedinom

prilikom. Bilo je to nakon ukopa Patrickovog oca, Malcolma. Michael se sa svojom tugom

nosio sam i kao i inače sakrio je od svih, aliPatrick ga je pronašao gdje se zavukao u neki ugao i nastavio bez pitanja sjediti satima s njim. Nikada to nisu spominjali, ali Patrick je bio siguran da je njegov prijatelj tada, jedini put od kad ga zna, plakao. -

Stišaj se, Michael. Tvoje deranje joj neće pomoći. - Patrick umorno rukom provuče

kroz kosu. - Kako joj je?- smirenije upita Michael. Isto to pitanje Michael mu je zabrinuto postavljao

svaku večer. - Nisam bio gore od jutros.-reče Patrick.- Poslao sam po Meghan. - Vrag me odnio, ako si ti normalan!-

isti čas Michael ponovo prasne.- Sestra ti treba

roditi svaki čas, sad baš i nije za putovanje rekao bih? Vjerujem da joj je dosta njezinih briga. Alec se zabavlja dolje, ni on sigurno isto nije stigao? Za ljubav Božju, Patrick majka će pomisliti da smo odustali od nje. - Maude je sve vrijeme bila s njom. Nisam je otpisao, glupane.- vikne Patrick. Nije mogao priznati

da mu teško pada gledati majku onako slabu i nemoćnu no nikada

ne bi digao ruke od nje. Pokušali su sve što su znali i mogli ne bi li joj vratili volju za životom no nije bez rezultata. Stalno je plakala, šmrcala i ležala kao živi mrtvac u proklet om krevetu. Bilo bi mu mnogo draže i prihvatljivije da ga je nagovarala na ženidbu premda su ti njihovi razgovori u posljednje vrijeme uglavnom završavali svađom, njezinim optužbama da je bez osjećaja, da joj namjerno uskraćuje unuka, da ne brine o budućno sti klana, nastavku


njihovog imena koje će se ugasiti zajedno s njim... Bio je umoran od tih i takvih optužbi i malo po malo sve ju je više izbjegavao. Bio je on svjestan istinitosti nekih njezinih zahtijeva, kao nastavak njihove loze. Itekako je želio imati nasljednika, vlastitog sina koji bi nosio njegovo prezime, ako bi bilo sreće naslijedio bi i njegovo obličje kao što je on naslijedio od svog oca. Znao je i da će se morati jednom pobrinuti za to, no to je podrazumijevalo ženidbu. Samo po sebi to je značilo vjenčanje, a to je značilo prihvatiti odgovornost za život i sigurnost zakonite supruge. Problem je bio u ovom posljednjem. Sve je on to već jednom prošao, kad je dobio Jane i zakazao na najvažnijem. Nije zaštitio onu koja mu je po nekom uvrnutom engleskom zakonu glasila suprugom i koliko god to ludo zvučalo pripadala njemu.

Zato je umrla. Znao je da nije kukavica, no sama pomisao da bi neku ženu nazvao svojom suprugom bila mu je više nego odbojna i nije još bio spreman. Igrom sudbine Mala Jane je postala

i bila jedina ženska osoba o kojoj je posve prirodno mislio kao o svojoj. Za sada mu

je odgovaralo da na tome i ostane. -

Znam da je nisi otpisao, tupane, ali možda bi joj to s vremena na vrijeme mogao i

pokazati. –

ljutito će Michael, a onda će više za sebe.- Kao da bi se normalan čovjek mogao

odreći majke? Idem ja k njoj.- Žurno poravna košulju, namjesti remenje oko sebe. Po njegovom mišljenju bio je uređen kako treba. Gospa Agnes će, ako bude u stanju, dakako, kritizirati njegov izgled pa nije vidio

svrhe posvećivati tome veću pažnju.

Odlučno se uputi stepeništem i uskoro je grabio po nekoliko stepenica odjednom. Zaustavio se pred njezinim vratima i neko vrijeme u nedoumici zurio u debelo drvo.

Žena koja je umirala s onu stranu vrata bila je jedina majka koju je poznavao. Ona koja ga je rodila umrla je prije nego ga je stigla poljubiti. Izgubljenih deset godina majčinske u kao i nježnosti nadoknadila je gospa Agnes obasipajući ga istom pažnjom i nježnošć

vlastitu djecu. Meghan se dakako ne broji, ona je žensko. I priliči se da je ona dobila najviše


pažnje. Odjednom je bio nesiguran kao onaj desetogodišnji dječak kakav je bio kad ga je otac ostavio u ovoj kući. Naslonio je čelo na hladna vrata. Kao

treći sin, potomak svoga oca vlastelina Routliga kojeg su u ovom kraju nazivali

poglavarom, nije imao povlasticu biti njegovim nasljednikom. To je bilo pravo najstarijeg mu

brata i onog rođenog između njih dvojice, koji je ocu služio kao rezerva. Prvorođe ni sin nasljeđivao je i titulu i svu imovinu. Michael nije imao puno izbora. Nije ga privlačio lutalački život viteza najamnika koji bi se potucao po svijetu čekajući da netko uposli njegov mač pa je molio oca koji mu je bio gospodar da mu dopusti prisegnuti i drugom gospodaru. Razlikovao

se po mnogočemu od svoje braće pa, kako im i nije bio omiljen, nikome nije teško palo kad mu je to isto otac dopustio. Priznao je da mu je drago što je očev izbor pao na poglavara MacKinlaya. I, tako, s nepunih deset godin a

stigao je u njegovu kuću i do dana današnjeg

nije požalio zbog toga. Zajedno s Patrickom prolazio je obuku i postao ratnikom kakav je sada, a samo zbog njega trpio je sve ono predugo vrijeme u kojem je morao slušati sve one dosadne učitelje i učiti. Nije ga to zanimalo i stalno je bilo pritužbi na njega. Patrickov otac čak je jednom rekao neka ga puste da sam odluči, “ Ako momak ne želi učiti, onda ne želi.“ Gospa Agnes nije popustila. „Taj će dečko učiti s našom djecom,“ uzvratila je svom mužu čvrsto poput vojskovođe, „ Kunem se ako ništa drugo, a ono da mene usreći.“ Pomilovala ga je tad svojom nježnom rukom i poljubila u čelo. Od tada više nikada nije zaspao usred poduke i nije bilo ni jednog prigovora na njega. Nije da se to njemu nešto više sviđalo ne go prije, nego nije želio razočarati gospodaricu. Prenuo se iz misli i prije nego se stigne predomisliti zakuca na vrata. Nije čekao duže od dva udaha koliko je trebalo mladoj sluškinji da ih otvori. Naklonila se pred njim i sklonila u


stranu puštajući ga proći. Otežale noge jedva je prevukao preko praga u polutamnu sobu u kojoj je jedva raspoznao veliki krevet. Ušao je i zatvorio tiho vrata za sobom.

****

Patrick je za to vrijeme nervozno dugim koracima premjeravao predvorje. Kako posljednjih godina nije

provodio mnogo vremena družeći se s majkom, nije se sjećao da je

ikada vidio u ovakvom stanju. Pamtio je kao čvrsto prizemljenu i uvijek smirenu. Nije se sjećao da je njegova, dotad uvijek disciplinirana, hrabra majka ikada odustala od nečeg što si je

zacrtala. To je bilo nešto novo, mora da joj je očeva smrt pala teže nego što je

pokazivala pred ostalima. Nije znao kako se postaviti u toj situaciji, kako joj pomoći. Naočigled sviju venula je iz dana u dan. Duboko u sebi nadao se da neće izgubiti i nju tako brzo nakon oca. Iz velike dvorane dopirao je veseli žamor što je značilo da je stigla hrana. Patrick je nemirno koračao predvorjem i čekao da Michael siđe. Nakon pola sata odlučio je poći gore i vidjeti što se događa da se zadržao toliko dugo, no ugl edao je obeshrabrenog Michaela kako se, nogu pred nogu, spušta stepeništem. -

Ne želi umrijeti s mržnjom u srcu. - pokunjeno ga je obavijestio prijatelj. - Želi

svećenika.- Na Patrickov zablenuti izraz koji mu je uputio pobunjenički je dodao.- Obećao sam joj dovesti jednog.

Na Patrickovom licu ugledao je izmiješane nevjericu, pitanje, zabrinutost, iznenađenje i to ga ponuka snuždeno dodati. -

Još je bljeđa. Vrag me odnio ako sam jučer mogao zamisliti da je to moguće.


-

Gdje da joj nađem svećenika?- Patrick se obeshrabreno spusti na kamenu klupu kraj

zida. -

Stari otac Emanuel lani je preminuo, a koliko mi je poznato na visočju drugog

nemamo. Michael sjedne do njega. Polet mu je malo splasnuo, no nije odustajao. -

Zauzvrat sam tražio od nje obećanje. Svaki dan domog povratka će nešto pojesti.

-

Ucijenio si umiruću ženu?- zgroženo procijedi Patrick.- I još si ponosan na to?- Nije to

očekivao od Michaela no bio je zadovoljan njegovim smjelim zahtjevom. Michael pobjedonosno kimne. - Pristala je od prve.- Samodopadno uzvrati prijatelju.- Održat

ću obećanje makar morao

dovući jebenog svećenika iz same prijestolnice.- Ponesen srećom nad teško osvojenim, premda tako malim, uspjehom posve ozbiljno se zarekao. -

Čekaj malo?- Patrick nabra obrve.- Sjećam se da se prije nekoliko mjeseci spominjao

neki svećenik ovdje.- Protrljao je čelo trudeći se sjetiti detalja s tim u vezi. - Navodno je tražio da ga naš susjed Melville primi.- dosjetio se.- Izgleda da ga je ovaj odbio. Šanse su male, no nije isključeno da on zna njegovo sadašnje boravište. -

Možda nam se posreći.- s nadom se složi mladić do njega.- Prvom zorom krećem k

njemu. Dalje ću vidjeti. Ako ne uspijem s Melvillom raspitat ću se kod nadstojnice u samostanu. Časna majka Margareta prijateljica je gospe Agnes, sigurno će pomoći ukoliko nešto zna. Vrata se opet otvoriše i na njima se ovaj put ukaže snažna Stephenova silueta. Zaokružio je pogledom po predvorju i zatvorivši vrata krene prema onima koja su vodila k večeri. Iznenada kao da se nečega dosjetio zastane i okrene se k mladićima. -

A što je s vama dvojicom? Nemojte mi reći da vi niste gladni?- svoje pitanje Stephen je

popratio lukavim smiješkom na što padoše dva istovremena odgovora.


-

Ne tiče te se.

-

Naša stvar.

-

He, he. Jasna stvar, vas dvojica ste u pravu. Da vidimo, što bi ovaj put moglo biti

uzrokom tog vašeg prozirnog držanja. Da pogodim? Smislili ste neku psinu ili ste nešto skrivili?- tobože -

se patio razmišljanjem.

Bla, bla, bla! Morat ćeš naći nekog drugog kome ćeš popovati, Stephen. Mi smo

prestari za to.- naruga se Michael hladno. - Aha. Vidim.

– ozbiljnim glasom uzvrati Stephen, no lice mu poprimi podsmiješljiv izraz. -

Cmizdrite jedan drugome kao i kad ste bili djeca. Ajde, mulci jedni, mene ne mož ete prevariti. Ako ovaj starac može biti od pomoći, trebate samo tražiti. To je valjda jasno i klipanima kao što ste vas dvojica.- Gledao ih je s neskrivenom simpatijom da mu nisu mogli zamjeriti riječi kojima ih je upravo namjerno vrijeđao. - Da sam na tvom

mjestu, Stephen, pažljivije bih birao riječi kojima nazivam poglavara.

Naceri se Michael.-

Čuo je on od mene i gore, Micheal, ne izmotavaj se na taj račun. - odbije Stephen.- Ne

vidim da mu je neugodno?-

Što bi ti, da se crveni poput djevice?- grleno se nasmije Michel.

- Ta ti je dobra!-

Stephen se smijući raspali po bedru.

Patricku ni nakon Stephenovog uplitanja i pokušaja da im podigne raspoloženje, nije bilo do smijeha. Onaj golemi pritisak koji je do tada imao u prsima ipak je koliko toliko popustio i mogao je lakše -

disati.

Pročitao si nas, Stephene. Odlazi sad. Nemamo vremena za tvoje zaj... zavitlavanje. -

ispravi se poglavar.


U nizu iza svog oca Stephen je bio jedina osoba koju je poštivao i čije mu je mišljenje bilo vrijedno. Koliko god o n

bio odrastao nije ga želio uvrijediti. U Patrickovim očima stari

ratnik njegovog oca je to svojim djelima višestruko zaslužio. Patrickove riječi samo su raspirile znatiželju muškarca te on došeta do klupe i ležerno se spusti i sjedne pored njih. Patrick

i Michael se s nevjericom kratko pogledaše na što

Patrick slegne ramenima. - Ne znam kako mu to uspijeva.- promrmlja Michael. -

Ništa što bi tebe zanimalo, Stephene. Planiramo graditi.- pokuša ga se otarasiti

Patrick. -

Bit će to najljepša kapelica kojusi ikad vidio.- istim tonom nadoveže se Michael.

-

- zaprepasti se Vrag me odnio! Ne odustajete dok tu sirotu ženu ne ubijete do kraja?

Stephen. -

Oduvijek uzdiše da želi kapelicu kakvu je m i ala prije nego je pošla za oca. Zašto bi je

ubilo to što će je sada dobiti?- s nevjericom zapita Patrick. Stephen sažaljivo odmahne glavom prema njima. -

Vidi se da ne poznajete žene. Zbog svoje grižnje savjesti petljate se gdje ne treba. Tu

kapelu trebao joj je dati tvoj otac, Patrick. To je bilo između njih dvoje. Vas dvojica nađite nešto drugo čime se mislite iskupljivati kod nje. - Nema govora o nikakvom iskupljivanju.- plane Michael. -

Vraga nema. Ako mislite da će vam majka zamjeriti što ste je zanemarili onda ste veći

mulci nego što sam mislio. Nema toga što ona vama ne bi oprostila. Iz nekog ludog razloga izgleda da vas voli, iako meni, iskreno nikako nije jasno zbog čega. - Stephen nije odolio, a da im se ne naruga. Baš kao kad su bili dječaci, sve što se odnosilo na majku shvaćali su


doslovno i smatrali zajedničkom dužnosti ispraviti sve što je bilo u njihovoj moći kako bi je usrećili. -

Nego, pitam se do kuda seže ta vaša ludost? Bojim se i pogađati koji će biti sljedeći

vaš korak.- Kako su oba mladića držala usta zatvorenima i svaki skrenuo pogled na drugu stranu, Stephen prepredeno upita sladunjavim glasom. -

Patrick stvari ne ostavlja završene

napola i sumnjam da će biti zadovoljan dok slika savršene kapelice, kako on smatra da treba izgledati, ne bude potpuna. Dakle, što nedostaje? Svećenik, možda? On bi baš išao uz najljepšu kapelicu na visočju. –nagađao je Stephen i ispod oka znalački virne prema njemu. Patrick posve ozbiljno kimne. - Michael će se pobrinuti za to. -

Dragi Bože, sad je razumijem na što je mislila kad je rekla da je izluđuje to vaše

tetošenje. Ženi je stvarno dozlogrdilo, kad se odlučila ovako vas se riješiti. Kog će vam vraga svećenik, niste valjda nasjeli na Mathisovu priču? Oba mladića sigurno odmahnu glavama i to donekle ublaži Stephenov glas. - Glupan! -

Stephen sočno opsuje.- Najlakše je tako. To što je on ne zna izliječiti ne

znači da joj treba svećenik. Što bi on mogao, pobogu, istjerivati iz njezine čiste duše? Nije ona tamo neka pastirica koja je zalutala među zloduhe pa su je opsjeli. Svećenici sami po sebi donose samo probleme, ka žem vam. –

Stephen srdito uzdahne i u nastaloj tišini odšeta

ispraćen srditom nevjericom na licima dvojice mladića. Kad su se zaklopila debela vrata iza Stephenovih peta Michael u čudu upita. -

Varam li se ja ili je ovo bila još jedna od njegovih lekcija?

Patrick se malo zamislio prije nego je odgovorio. Nije to bilo samo to, Stephen je

aludirao na nešto drugo inače ne bi spomenuo samo tako svećenika. -

Previše se druži s Maude.


- Ne znam za tebe- odmahne Michael - ali ja sam ogladnio od tolike mudrosti. -

Kod tebe mudrost ionako ulazi kroz želudac. - našali se Patrick i prijateljski ga gurne.-

Idemo saznati što se događa prije nego od gladi posve ne oglupiš.Michael ga odgurne ramenom.


Poglavlje 3.

Zastrašujuća tišina vladala je mračnom šumom. Nije se čuo cvrkut ptica iz golemih krošnji visokih stabala, ni šum njihovog popuštanja pod vjetrom kako je priličilo jesenjem poslijepodnevu. Samo se kroz njih, tu i tamo, uz neugodnu

svježinu strujajućeg zraka,

probijao po koji slabašan tračak silazećeg sunca visoko, visoko iznad glave oca Benedicta. Bijela kobila na kojoj je jahao osjetila je njegov nemir. Nervozno je strizala ušima dok se vođena drhtavom svećenikovom rukom kretala između debelih tamnih stabala. Sva su stabla izgledala jednako prijeteći isvećeniku izgledala po svemu ista. Kao da su osjećala njegov strah, slijedila su ga ne dopuštajući mu da im pobjegne. Isto kao što su ga slijedili oni iza njega, mislio je panično svećenik. U panici je počeo razgovarati s konjem. - Znam ja da nas slijede, Ljepotice... Zbog njih sam te jadan negdje krivo skrenuo... nisi

ti kriva, ja sam. Volio bih ti reći da nije tako, ali bojim se da smo se izgubili... Oprosti ludom starcu. - odmaknuo je rukom u stranu granu ispred lica i projahao pored nje.

Kad ju je pustio grana se, šušteći, ponovo nagnula tamo gdje je i bila. - Ovo nije put na kojem bi trebali biti. Trebao sam bolje pratiti kuda idemo. Sveti moj Emigdije, pomozi svom nesretnom sljed beniku

naći izlaz iz ove pustoši. Postit ću ti u čast

svaki ponedjeljak do kraja godine, ako me spasiš. Molio je, naricao i pogađao se s svojim svetcem zaštitnikom sve dok se nekim čudom pred njim ne ukaza svjetlost kroz sve rjeđe drveće. Uspio je?!

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Hvala

ti, hvala, sveti moj Emigdije. Znao sam da na tebe uvijek mogu računati! Do

neba ti hvala!-

Potjerao je brže konja i uskoro se našao izvan šume. Glasno odahne od

olakšanja. Nakon što se okrenuo i pogledao oko sebe veselje mu je splasnulo. - Kud sad? - Nije imao pojma gdje se nalazi ni na koju stranu krenuti.

Livadu je sa svih strana okruživala ista takva šuma iz kakve je izašao. Premda se upravo vraćao sa imanja onog negostoljubivog poglavara Melvilla s ovog mjesta nije znao odrediti u kojem se smjeru

ono nalazi. Neodlučno je okretao glavom oko sebe pokušavajući

odgonetnuti kojim smjerom dalje. Nije bilo koristi. Ali ni dočekati noć u ovoj šumi nije bila prihvatljiva mogućnost. Znao je da mora krenuti i prekriživši se zazvao još jednom svog zaštitnika. Predao je svoju sudbinu u njegove sposobne ruke. Sveti Emigdije ga je izveo iz šume i nije ga napustio, vodit će ga i dalje. Svako malo se okretao sa strahom očekujući da će ugledati svoje progonitelje. Nakon što se to nijednom nije dogodilo s olakšanjem je odahnuo kad je donio odluku i popustio uzde. Neka Ljepotica odluči na koju stranu. Lagano petama podbode konjske slabine. Kobila poslušno krene i nakon svega nekoliko koraka nervozno zafrkče. Razlog njezinog nemira vrlo brzo ukazao se pred svećenikovim očima. Kolona jahača izranjala je, jedan za drugim, iz šume ravno prema njemu. Bilo je to pet najvećih ratnika koje je ikada vidio. Gorštaci! Načas mu se grlo stisne od straha. Kako su muškarci prilazili sve bliže, odahnuo je kad je sa sigurnošću na njihovim grubim licima uočio miroljubivost. Na trenutak mu se učinilo da su ti divovi bili zadovoljni što su naišli na njega, ali pomislio je da se vara. To nije bilo moguće, to su bili nemilosrdni gorštački ratnici. Vrlo brzo se ispostavilo da su ti ljudi imali

istinski dobro srce kad im je ispričao kako se izgubio i

kako ga slijede nepoznati ljudi. Na njegovo čuđenje svi do jednoga spremno su se ponudili odvesti ga do nekog njemu poznatog puta od kud će dalje znati sam. I, vrlo brzo jahao je kao da ih svi đavoli progone sve dok nisu naišli na skupinu vojnika koja ih dočeka glasnim


odobravanjem, a zatim, brzo ih stišavši vođa njegovih spasioca im objasni situaciju i oni spremno krenuše dočekati svećenikove progonitelje. Odahnuvši nad takvim obratom situacije otac

Benedict je nastavio put s petoricom gorštaka radoznalih poput djece. Sada su

jahali mnogo sporije, na njegovu radost i satima je iza toga odgovarao na njihova pitanja ili

jednostavno slušao njihove razgovore. Pričalo se o svemu i svačemu. Nije im mogao priznati da je gotovo siguran čiji ga vojnici slijede i zbog čega. O sebi im je rekao onoliko koliko je smio, ali na njegovu radost oni nisu ni inzistirali na detaljima. Mladi grmalj kojeg su zvali

Michael i koji je po svemu sudeći bio glavni, zaustavio je skupinu na jednoj čistini u čijoj blizini je veselo žuborio potočić i odredio da će tu noćiti. Kad mu je jedan od tih ljudi ljubazno ponudio i, nakon što je on sav zbunjen pristao, odveo Ljepoticu na potok i pobrinuo se za nju otac Benedict si je, na svoje

golemo iznenađenje, priznao kako mu jahanje u njihovom

društvu uopće nije palo teško kako mu truckanje na konju inače je. Nakon skromne večere, ukusnog sira i suhe govedine uz raženi kruh, praćene veselim komentarima i međusobnim zadirkivanjem među vojnicima umorni je svećenik njihovo neskriveno zadovoljstvo što se vraćaju kući protumačio posve normalnim i razumljivim. Pun povjerenja u njihovu dobrohotnost, namjestio se pod drvetom i usnuo bez straha. Jutro mu je svanulo brže nego je trebalo, ako je suditi

prema njegovim bolnim leđima, no vidjevši da su njegovi domaćini

već spremni nije htio ispasti nezahvalan i žaliti se. Još jedan obrok prijao mu je isključivo njihovom dobrotom, sam nije imao hrane sa sobom. Nastavili su sigurno dalje, u istom prijateljskom

okružju jahali su sve dok se sunce nije popelo visoko na nebu. Tada oca

Benedicta počne obilaziti sumnja i on posumnja u njihovu iskrenost. Do sad su trebali doći do nekog poznatog mu puta, nešto nije kako treba. Jane se sigurno opet brine zbog njegovog

kašnjenja, do sad je već trebao biti u samostanu. Preplavio ga je neobjašnjiv

predosjećaj od kojeg ga je u mahu oblio hladan znoj. Oni ne idu u obećanom smjeru.


Zaboga, kakve su njihove namjere? Možda su u dosluhu s Orrockom? Nakon što je malo bolje promozgao o toj mogućnosti došao je

do zaključka da to ne bi bilo nimalo nevjerojatno.

Očito je da su poglavari ta dva klana mogla biti u dobrim odnosima. Tu ne bi bilo ništa neobično. Možda po tome što je naglo zašutio ili prema njegovom blijedom licu, Michael je zaključio da je svećenik shvatio njihovu varku i da je vrijeme da mu kaže istinu. -

Nisam čuo za tog svetca. - Započne Michael. - Sveti Emigdije je, kažete, taj vaš

zaštitnik? - Slava mu i hvala. Jest.-

svećenik se prekriži.

- Dobro vas je vodio, oče,

kad vas je doveo do nas. Vidite, izgleda da je bila njegova

volja da baš vi prvi posvetite našu kapelicu. - Nova kapela?-

svećenikovo lice bljesnu ushitom.- Priznajem, to je velika stvar. Za

svaku pohvalu.

Istinska radost zbog jednog novog Božjeg hramaozarila je njegovu dušu da mu je pri tom sjajilo lice i duboko usađene u očnim dupljama zasuze mu staračke oči. Posebna je milost posvetiti svojom rukom i zazvati blagoslov na nešto tako vrijedno. Oduvijek je priželjkivao takvu čast i odgovornost. Nekoliko trenutaka prepustio se uživati u mislima kakav bi osjećaj bio da je on zaista taj koji je odabran, no vrlo brzo odustao je od maštanja i prizemljio misli u realnost. Imao je obavezu prema Jane, koja je na prvom mjestu. Svojom je

svetom dužnošću smatrao spasiti njezin život kako se njezinoj umirućoj majci zavjetovao učiniti. Sa žalošću se prisilo priznati si da nije sretnik kojeg ti ljudi traže. Odmahnuo je glavom i obratio se Michaelu. -

Na žalost, morat ćete potražiti nekog drugog. - žalosno ga obavijesti.- Istinski žalim, ali

moram vam reći da ja nemam vremena.


-

Ja istinski žalim što vam moram reći da vi nemate izbora. - naglasi mladić i nasmije se.

-

Prisilit ćete me da idem s vama? - zgroženo uzvikne svećenik.- Ovo svijet nije vidio!

Oteti siromašnog

svećenika.

Oca Benedicta uzbunilo je do srži to što je čuo. Gledajući ozbiljno kimanje ostalih oko sebe shvatio je da su im namjere itekako ozbiljne. Još će više kasniti, Jane će poludjeti od brige, bila mu je misao vodilja. Mora postojati način da ih se riješi, zaboga. -

Smirite se, oče. Neće vam pasti dlaka s glave, još ćete biti nagrađeni za vaš trud. -

objasni Michael. - I to više nego dobro.- nadopuni ga Ian. je već

Poglavar MacKinlay se nikako ne može nazvati škrtim. - nadoveže netko, ali svećenik bio smućen omraženim prezimenom koje je čuo.

Mrak mu se navukao pred oči. Potvrdila se njegova najgora pretpostavka, u dosluhu su s onim zlotvorom i sve više stežu krug oko Jane. Čvrsto je stisnuo čeljusti da iz njega ne prokuljaju kletve koje su se godinama gomilale u njemu. Uz ono malo prisebnosti koliko je

zadržao teško dišući grčevito se nastojao održati u sedlu. Slabost koja ga je uhvatila pomalo je popuštala, magla ispred očiju postupno se povlačila i bio je sretan što je na prvu uspio zadržati usta zatvorenima. - Malcolm MacKinlay?! Taj krivokletnik!- izletjelo je iz njega čim je

popustio stisak zuba.

Pet ruku poletjelo je prema drškama svojih mačeva i ukočilo se u sedlima oštro gledajući svećenika. -

Da niste svećenik, glava bi vam zbog ove uvrede već letjela u ono grmlje tamo. -

prodera se Michael pokazujući neodređeno rukom oko njih. - Izustite tako nešto još samo jedanput i neće vas spasiti ni ta svećenička halja ni dragi Bog.


Pet pronicljivih pogleda, od pet pari očiju uprtih u svećenika, zabilježilo je njegovu zgroženost MacKinlayevim imenom i uvredom kojom je oklevetao njihovog pokojnog poglavara. Svaki od njih isti čas bi se zakleo da to što su vidjeli nije bio strah. Bila je to mržnja. -

Ooo, uvjeravam vas da će kralj čuti za ovo! - Na sveopće čuđenje prisutnih svećenikov

glas je drhtao od ljutnje. -

Da? A kako će doznati?- značajno se naceri Ian na što ostali prasnu u smijeh.

- Patrick MacKinlay sad je poglavar. Poznavali ste njegovog oca?Michael. Vladao je sobom iako se

još nije smirio.

- Mislio sam da ga poznajem.-prezrivo - Sumnjam.- Istim -

sumnjičavo upita

odvrati svećenik.

prezirom vrati mu Michael no ne reče naglas svoje mišljenje do kraja.

Nešto tu ne štima.- Michael se ispod glas obrati Ianu tako da ga samo on čuje. Ian, koji

je sjedio na svom konju tik do Michaelovog, zakima svojom masnom kosom i bez

razmišljanja se složi. - Da je doista znao starog poglavara ne bi bilo mjesta ovakvom ponašanju. Nešto je drugo posrijedi. I jedan i drugi netremice su gledali svećenika koji se pred njihovim pogledima počeo u nelagodi meškoljiti u sedlu. -

Prepustit ćemo poglavaru da to razriješi. Na nama je da mu dovedemo svećenika.

Pustimo to, zasad.

– odluči Michael. Dotadašnju mladićevu toleranciju zamijenila je hladna

odlučnost. -

Ovako ćemo, oče. Svoje prigovore ćete uputiti poglavaru, do večeri ćete stajati pred

njim. Na vama je da odaberete hoće li to biti silom ili idete s nama dobrovoljno. Svejedno je. Michaelov glas sjekao je sigurno poput oštrice mača i bio popraćen odobravanjem mrkih lica ostale četvorice.


Njegove riječi parale su svećenikovo srce. Zarobljen od strane tih krivokletnika! Kako je mogao biti toliko naivan? Možda nikada više ne vidi predrago lice svoje djevojčice. Tko će brinuti o njoj sad kad njega nesretnici pod svaku cij enu

vode sa sobom? Tko će joj javiti da

joj se brat uskoro vraća? O, sveti Emigdije! Ako je ovo tvoje djelo, nadam se da ti znaš zašto je to dobro, jer si mene potpuno smutio. Bit će po tvome, kad nema druge. Nije ovo prvi puta da si mi zalupio vrata pred nosom, samo trenutno ne vidim da si mi zauzvrat otvorio ijedan

prozor. Vidjevši da nema izbora nesretni je svećenik slabim glasom prihvatio neizbježno. -

Idem s vama. Ako do vaše kapelice nije toliko daleko nakon što je posvetim možda još

za dana stignem krenuti

kući.- tračak nade koja mu se pojavila uz te riječi ishlapio je s

Michaelovim odgovorom. -

To će biti malo teže. Nemoguće, zapravo.

Otac Benedict se morao ohrabriti podsjetivši se da mu sigurno neće nauditi. Bio je sretan zbog tog saznanja iako se t o

ne bi moglo zaključiti sudeći prema namrgođenom

Michaelovom licu koje je prijeteći stajalo pred njim. Kako zapravo nije bio hrabar, sam se iznenadio nad svojim smjelim riječima. -

Zašto, zaboga? Rekli ste da samo trebam posvetiti sveti objekt?

- Je, točno to trebate. - Svi svetci!-

potvrdi Michael cereći se sebi u bradu.- Kad ga sagradimo.

svećenik se brzo prekriži.- Nije vam palo na pamet potražiti me nakon što

kapela bude dovršena? Ne misliš valjda, sinko, da ću ja toliko dugo besposleno sjediti an imanju tvog poglavara da bih to dočekao? Ian ga utješno potapša po ramenu na što svećenik uvrijeđeno frkne nosom. Iana to nije spriječilo da počne raspredati s pričanjem. -

vaju Ne brinite, naši graditelji su daleko sposobniji od onih engleskih koji sebe nazi

majstorima, a svaka druga katedrala im se uruši prije nego je uopće privedu završetku. -


počeše se po gustoj bradi kao da razmišlja zašto je to tako. - Izgleda da im ne ide s izgradnjom onih kupola, a ni kamenoresci, ni zidari ne mogu odgonetnuti zaštose im se one uporno ruše? Priča se da bi ova posljednja bila veličanstvena da je ostala stajati. Ali, nije?

naceri se prema svećeniku. -

Nećete sjediti besposleni- prekine Michael njegovo brbljanje.- Nije to svrha zbog koje

idete s nama. Strpite se, saznat ćete na vrijeme.- odreza Michael započeti razgovor.

Njegovo svojevrsno obećanje bile su zadnje izgovorene riječi sve dok se, nakon nekoliko svećeniku predugih sati jahanja, u sumraku pred njima nisu ukazale poznate konture MacKinlayeve tvrđave. Kad su se za njima zatvorila njezina teška vrata otac Benedict se stresao. Njegov um to je zabilježio kao zatvaranje vrata tamnice u kojoj se on potpuno nedužan nalazio s unutrašnje strane. Utamničen ni krv ni dužan, bila je to nepravda koja je vapila do nebesa. Donekle

ju je ublažio način na koji je dočekan u središtu mrskog

klana. Nije očekivao toplu dobrodošlicu i ohrabrujuće smješkanje baš svakog pripadnika klana koji se zatekao u dvorištu kad su sjahali s konja. Muškarac koji je prihvatio i odveo njegovog konja,

kao i ostali koji su se učas okupili oko njih bili su više nego ljubazni prema

njemu, nije bilo ni traga neprihvaćanju. Jedino neprijateljstvo ovdje gajio je on sam, prema njihovom poglavaru. Zapekla ga je savjest zbog toga, ovi dragi ljudi nisu to od jega n ničim

zaslužili. Njihov poglavar jest. Bože, daj mi snage da se uzmognem pretvarati da ga ne poznajem, molio je u sebi. Zabrinuto se okretao lijevo desno dok ga je Michael, čvrsto držeći za podlakticu, energično vukao uz stepenište pa prema ulaznim vratima koje je netko već držao otvorenima pred njima. Da moja muka prije počne, skeptično u sebi predbaci otac Benedict nepoznatom susretljivcu. Više trčeći nego hodajući uz Michalove duge korake sav zdvojan zapitao kako sad izgleda onaj dječak od prije četrnaest godina, hoće li ga prepoznati. U tom trenutku bili su nasred velike dvorane i bacivši pogled prema dvojici


muškaraca koji su išli prema njima dobio je odgovor. Nije bilo sumnje koji je do njih dvojice Patrick, nalikovao je ocu kao jaje jajetu. Gledao

je svećenika navlaš istim ispitivačkim

pogledom ispod gustih trepavica pred kojim se osjećao kao da mu prodire u samu dušu i pred kojim se ništa ne može sakriti. Michael i njegova družina razmetali su se bahatim zadovoljstvom punom dvoranom pripadnika svog -

klana sve dok nisu svećenika postavili pred poglavara.

Evo ga, poglavaru. Kao što vidiš svećenik glavom i bradom. - Ponosno je upro prstom

u oca Benedicta. - Vidim da nisi birao, Michael!

– odvrati čvrsto poglavar.- Dovukao si mi engleskog

svećenika. -

Nije baš da sam imao neki izbor!- nestrpljivo odvrati Michael.- Otac Benedict se na

našu sreću bio izgubio, doslovno smo naletjeli na njega. Moram ti reći da nije bio najsretniji što je morao poći s nama. Izgleda da ima nešto protiv našeg klana. Kažem ti, odjednom se sav izmijenio kad smo spomenuli tvoje ime. Ovo bi se moglo smatrati otmicom, Patrick.

Pokupili smo ga izvan našeg teritorija.- upozorio je ozbiljno Michael. Patrick je znao je na što Michael misli. Poglavar je bio odgovoran za djela svojih ratnika, tako je i on prihvatio odgovornost za Michaelov postupak. Otmica engleskog

svećenika bila je prijestup zbog kojeg bi u budućnosti mogao imati problema. No Michael je slijedio njegove upute, nije bilo nazad. Kratko je kimnuo prijatelju da je primio na znanje. -

Kvragu Patrick, što sam trebao?!- zavikne Michael ljutito.- Obećao sam dovesti

svećenika, doveo sam ga. Nisam ja kriv što visočjem šeću engleski popovi! Patrick nije obraćao pažnju na njegovu ljutnju. Usmjerio ju je na svećenika koji je spustio svoj nemirni pogled prema drhtavim rukama.


- Pravo je pitanje, Micheal.-

mirno je počeo.- što dovodi jednog takvog svećenika čak

ovamo i drži ga ovdje gore mjesecima? Otac Benedict bi nam mogao dati odgovore, slažete li se oče? Pojasnite, nama gorštacima, koji motiv može poštenog svećenika udaljiti iz njegovog udobnog samostana i zadržati tako dugo u ovim nesigurnim krajevima? - Vrag me odnio, ako ovaj meni nije odnekud poznat.-

progovorio je Stephen, stojeći do

Patricka, zagledavši se u mršavo lice oca Benedicta. Sumnjičavo ga je odmjeravao, pokušavajući se sjetiti gdje ga je to već vidio. -

Stephen, pusti čovjeka da odgovori.- varljivo blago prekori Patrick Stephena. Ovaj je i

dalje nepovjerljivo odmahivao glavom i mrmljao. - Zakleo bih se da sam to

lice negdje vidio. Jesmo li se nas dvojica negdje sreli, oče?

Nakon pitanja kojim su se Stephen obratio otac Benedict oštro udahne i pognute glave neuvjerljivo procijedi kroz stisnute zube. - Ne vjerujem.

Patrick podigne obrvu. Da nije vidio svećenikove čvrsto stisnute šake koje je pokušao sakriti između nabora prašnjave mantije, možda bi mu i povjerovao. Samo svećenikovo ponašanje bilo je čudno, pogotovo što se njegovo misteriozno pojavljivanje poklopilo s dolaskom Orrockijevih vojnika. Je li to bila puka

slučajnost ili su ti događaji nekako povezani,

razmišljao je poglavar. Iz nekog razloga svećenik laže, a kako laganje svećenicima nije svojstveno mora postojati krupan razlog koji objašnjava ovo ovdje. -

Što imate protiv MacKinlayevih, oče Benedict?- razgovijetno je upitao ne skidajući

pogled modrih očiju sa svećenikovog lica. U dvorani je sve utihnulo. Ljudi su u čudu podizali glave i ukočeno gledali prema njemu. Bilo je nepojmljivo da bi jedan svećenik njih krivio za bilo što. Tišina se mogla rezati nožem.


Čulo se samo svećenikovo ubrzano disanje, a ondase ispravio u svoj svojoj visini i isprsio pred njima.

Onako mršav među ogromnim ratnicima koji su ga okruživali djelovao je poput malo debljeg štapa na koji je navučena svećenička halja. Prorijeđena sijeda kosa pojačavala je dojam oronulosti, no oči koje su bile i te kako žive plamtjele su poput dvije žeravice kad je svoj optužujući pogled podigao prema poglavaru. Otac Benedict nije bio posebno hrabar čovjek. Nitko u prepunoj dvorani nije mogao naslutiti koliko je za njega ovo nesvojstveno ponašanje. Bio je siguran kako će Bog cijeniti njegov herojski čin jer za njega je ovaj nastup bio upravo to. -

Što sam ti rekao?- promrmlja Michael Patricku, a onda se strogo obrati svećeniku.

- Kad vam poglavar postavi

pitanje bolje vam je da ne čeka odgovor. Odgovarajte!

dreknuo je na što se svećenik trznuo od straha. Zadržati privid hrabrosti na duže vrijeme bilo je izvan njegovih mogućnosti. Istina je bila da je bio smrtno uplašen. Uloživši silan napor, uspio je zadržati prisebnost. Ruke su mu se tresle pa ih je čvrsto sklopio ispred sebe skrivajući tako pred ostalima svoju slabost. Ono što nikako nije uspijevao bilo je zadržati žestinu i odvažnost u glasu, to je prelazilo njegove mogućnosti. -

Što tvoj poglavar očekuje da mu odgovorim? Oteli ste me poput drumskih razbojnika

nasred puta i to s njegovim blagoslovom, očito. - S olujnom burom u duši naizgled mirno gledao je prema mladiću prema kojem je bio upućen njegov protest. -

Nikako se ne možete žaliti na nas, ne fali vam ni dlaka s glave, koliko vidim.- mirno mu

odgovori poglavar.- Nisu vas moji ljudi doveli ovamo bez razloga ni bez mog odobrenja,

naravno. Dovedeni ste ovamo s razlogom, oče, no prije nego se počnete baviti zadaćom zbog koje ste sad tu moramo razjasniti neke stvari. Objasnit ćete mi razlog vašeg dolaska


na visočje, vezu s Melvilleom čiji ste posjed posjetili više nego jednom i kakve su vaše veze s Orrockom.

Svećenik protrne, ovaj mladi vrag je bio dobro upućen u njegovo kretanje, strašio ga je odgovor na to koliko je dobro bio upućen? - Kad odgovorim na tvoja pitanja, hoćeš li me pustiti da odem?-

drhtavo upita svećenik.

Izvjesno vrijeme vas ne mogu pustiti i da hoću. - odvrati poglavar.- O vama i vašim

odgovorima

ovisi hoćete li do tada biti gost za mojim stolom ili u mojoj tamnici.

- Kad mora biti, ne mogu lagati, radije biram ovo prvo.–

odluči svećenik.- Koliko god mi

je teško priznati, vidim da nema svrhe tajiti, ionako sve znaš. Volio bih kad bi izašao u susret mojoj molbi da taj razgovor obavimo nasamo.-

svećenikovo umorno lice opustilo se, a glas

mu se slomio kao čovjeku bez nade, koji jednostavno odustaje od svega. -

Bit će udovoljeno vašoj molbi- pristane Patrick na glasno negodovanje svojih vojnika

- Riješit ćemo to nakon večere. koje utihne isti čas nakon što je energično podigao ruku.

Sjednite oče i najprije se okrijepite.- prijazno ga ponuka poglavar. Svećenik je ostao zatečen naglim obrtom u njegovom ponašanju. Iako, pošteno govoreći, Patrick nije ni bio grub prema njemu. No, to ništa ne znači. MacKinlay je! Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, podsjeti se Otac Benedict. Morat će biti vraški oprezan da mu ne oda previše. Uz Božju pomoć, mislio je starac, Jane će se morati snaći bez njega dok Liam ne stigne.

Molit će se da to bude što prije.

Da je tijekom večere svećenik imao priliku čuti razgovor između onoga kojem je upravio svoju molbu i odanog mu Michaela, znao bi da ne uživa nikakvo povjerenje kod njih. Da je siroti svećenik imao hrabrosti podići svoju sjedokosu glavu i pogledati poglavara, vidio bi kako ovaj izdaje kratke naredbe i kako Michael zadovoljno kima glavom i spremno ustaje te

kreće prema njemu. Da je vidio Stephanovo ozareno lice kad se dosjetio na koga ga


svećenik podsjeća i jednaku n evjericu na poglavarovom licu kad mu je to rekao. Da je on sve to vidio bilo bi mu jasnije koliko je opravdan strah koji ga je sve više obuzimao. -

Bože, molim te, daj mi snage - Dok se pokušavao ohrabriti, svećenik je postao bolno

svjestan tišine koja je nastupila u dvorani kad se grmalj zaustavio pored njega. Iako je muk trajao samo nekoliko trenutaka, njemu se činilo kao da traje cijeli vijek. Naravno da Patrick nije bio toliko naivan da povjeruje u svećenikovu iskrenost nakon što je odjednom postao toliko

susretljiv i obećao priznati svu istinu. Zaintrigiralo ga je što se

svećenik nije ogradio od ničega što mu je spomenuo, što je moglo značiti da je upravo kako je Patrick i sumnjao sve imalo neku vezu. Zaključio je da je svećenik upućen više nego je na prvi pogled izgledalo, mogao je on biti ključ rješenja oko zagonetke zvane Orrockova meta u gorju. Nije ga želio prestrašiti, no poslao je Michaela da ga izvede iz dvorane čisto zato da svećenik shvati da nema mjesta zafrkanciji. Michaelovo mrko lice zasig urno je bilo posve dovoljno da to bilo tko shvati, a kako ne bi jedan ustrašeni miš od svećenika. Svećenici su obično plaha stvorenja koja se većinu života mole, a drugi dio provode popujući ženama i djeci. Ovaj ovdje izgledao je kao da će se svaki čas srušiti sa stolca i ispustiti svoju pobožnu dušu. Njegove riječi uopće nisu bile plahe, ali strah je bio stvaran. Što god ga je nagnalo na ovakav izljev hrabrosti, mora da mu je prilično važno, zaključio je zamišljeno Patrick. -

Nebesa, poglavar će ubiti svećenika! - glasni šapat pripite žene upućen muškarcu koji

je sjedio pored nje potvrdio je svećenikove sumnje. -

Neće!- smijuljeći se odgovorio je pripito muškarac.

-

Lupetaš, Ian.- Iako i sama polupijana glas joj je pokazivao neodlučnost. - Kako možeš

biti tako siguran?- uslijedilo je njezino nesigurno pitanje. -

Za razliku od tebe, ja poznajem našeg mladog poglavara, eto zašto. - hvalisao se

čovjek.


- Ne vidim kakve to ima veze s ovim tamo.-

pokazala je na svećenika i prijetvornom

ljubaznošću mu se nasmiješila. - Vidi se da si glupa. Ima veze. - Michael ide k njemu.- žena nije shvatila. -

Izgleda da je tebi vino udarilo u glavu, ženo! - smijao se muškarac i prignuvši se k njoj

kvrcnuo je prstom po čelu.- Michael radi što mu Patrick kaže, on nikad ne bi dozvol io da se naudi Božjem slugi. Svećenik je siguran. Kraj. Velevažno se napuhao pred njom i posegnuo za vrčem. - Dobra odluka.-

šapne žena za sebe.- Ubiti svećenika u vrijeme kad se gradi kapelica

nikako ne bi bio dobar znamen. Ne, to nikako ne bi bio dobar znamen.- Slegla je ramenima i

učinila isto što i njezin muškarac. Primila se vrča s vinom. Svećenik se u sebi pomolio da je njezin čovjek u pravu. Brzo se prekrižio i to je bilo sve što je stigao prije nego što ga je snažna ruka ščepala za ovratnik mantije i povukla od stola. Nije se ni snašao, a već je ponovo stajao pred najvećim ratnikom kojeg je vidio u životu. I najopakijim, zaključio je prema kamenom izrazu njegovog lica. Otac Benedict je bio puno niži od ogromnog ratnika i neusporedivo lakši u odnos u na njega te takav nije predstavljao težak teret dok ga je Michael držeći za ovratnik više nosio nego vukao sa sobom. Bezizražajnog lica, Patrick je mirno sjedio za stolom sve dok se vrata za njima dvojicom nisu zatvorila. Šale na račun pijanaca nastavile su se vrtjeti između pozvanika. Smijeh se orio dvoranom u naletima, iza svake šale. Patrick je nečujno ustao i ujednačenim korakom napustio dvoranu.

****


U predvorju osvijetljenom bakljama gorostas je ispustio svećenika jednako naglo kao što ga je bio i ščepao. Neočekivani prestanak potezanja uzrokovao je nesretniku gubitak ravnoteže. Mršavo svećenikovo tijelo zateturalo je na nesigurnim nogama, ali se ipak uspio održati na njima. Povrativši stabilnost, u sebi se izmirio sa Stvoriteljem, a potom se p onovo prekrižio. Pomiren s činjenicom da će umrijeti, usporenim se pokretima osuđenika koji kroči prema vješalima, okrenuo i stao pred svog mučitelja. Pogledao ga je ravno u oči. Muškarac je bez ijedne riječi stajao pred njim i promatrao ga. Nekoga čekamo, sinulo je kroz svećenikovu svijest. Onaj kojega su čekali nedugo zatim izađe iz dvorane. Ovlaš ih okrznuvši pogledom, bez zaustavljanja produžio je prema izlaznim vratima. Kao da je čekao samo to, Michael je ponovo ščepao svećenika te ga povukao za gospodarom. Kroz sjene mnogobrojnim lučima obasjanog dvorišta, dugim čvrstim koracima prošle su siluete dvojice gorostasa. Mantija je lepršala oko čovječuljka koji je povlačen i potezan teturao između njih. Odmakli su daleko od kuće kad su izašli iz dvorišta i prošli pored sjenika sa stajama. Iza njih se nalazila kovačnica u koju uvukoše svećenika. Stojeći na drhtavim nogama na sredini nevelike prostorije svećenik je nakratko osjetio olakšanje zbog toga što je bio pušten iz gruba gorštakova stiska. Pokušavao je povratiti dostojanstvo nespretno navlačeći stražnji dio halje koji mu je skoro bio navučen na glavu od siline Michaelovog potezanja dok je gotovo trčao za njim, a ovaj ga bezdušno vukao za sobom. Michael je opušteno odšetao do kovačkog ognja u sredini radionice i rukom dohvatio dugački teški žarač koji je stajao uz njega. Sporim pokretima lijeno je razgrtao sjajnu žeravicu netremice gledajući u svećenika. Otac Benedict je od straha koji mu je ulijevao pogled na njega teško progutao. Michael je nemarnim pokretom ubacio drvo na žeravicu koja je dogorijevala koje je isti čas planulo te potaknulo vatru. Njezina treperava svjetlost uskoro je rasvjetljivala dvojicu mrkih ratnika koji su prekriženih ruku na prsima, razmaknutih


nogu, čvrsto stajali jedan uz drugoga i bez riječi zurili u svećenika. Strah koji se ocrtavao na njegovom licu pokazao im je da je dovoljno prestrašen da bi govorio istinu. Svećenik je doslovno drhtao od straha, ali nije se predavao. Hrabro se zagledao u Patricka. Kroz svjetlost veselo pucketajuće

vatre u crtama lica odraslog muškarca koji je stajao pred njim,

u magli sjećanja, nazirao jenaznake lica dječaka kojeg jeupoznao prije mnogo godina. Od golemog olakšanja crte lica dobrog svećenika vidno se opuste. Sada je svoj mnogo blaži pogled stoički ukrstio sa -

zastrašujućim pogledom poglavara i nije ustuknuo.

Vrijeme je da obavimo onaj razgovor, kao što ste željeli.- obrati mu se Patrick -

Michael vam ne treba smetati. Možete početi. Onako ogroman, širokih ramena i nehajno prekriženih ruk u na prsima, Patrick je djelovao zastrašujuće. Uvidio je da svećenik nije shvaćao ozbiljnost situacije u kojoj se nalazio. Strogim glasom koji nije trpio pogovora ponovio je. -

Slušam. Hoću odgovore na moja pitanja.

-

Dobit ćeš ih tako mi Svevišnjeg tek nakon što mi odgovoriš na pitanje koje četrnaest

dugih godina pritišće moju dušu.- neočekivano plane svećenik.- Zašto niste zaštitili dijete koje sam vam povjerio? Tvoj otac mi je dao riječ da je se Orrock neće dočepati, a potom je kukavički pogazio. I sad si ponovo u dosluhu s njima? Zašto je ne ostavite na miru? Michael isuče mač takvom brzinom da svećenik nije uspio ni trepnuti, a već je njegova oštrica bila prislonjena ispod njegove brade. -

Pomolite se, oče, jer ćete uskoro biti pred Stvoriteljem. - procijedio je kroz zube.

- Michael!- drekne poglavar.

No gorštak se ne pomakne na upozorenje u njegovom glasu. Bezizražajnim glasom odgovorio je netremice hladno gledajući svećenika u oči i svejednako držeći mač na svećenikovom grlu.


-

Rekao sam mu da ću ga ubiti ako ponovo okleveće poglavara.

-

Poslije. Prvo hoću odgovore. Pusti ga.- hladno će Patrick.

Michael kao da je jedan dugi trenutak razmišljao hoće li poslušati ili ne, no onda polako kimne i spusti mač. Prezrivo odgurne svećenika dalje od sebe. Vrati mač na mjesto i zauzme položaj uz Patricka, koji je imao prije nego su ga isprovocirale svećenikove riječi. Predaleko ste vi zastranili s tim svojim zaključkom. - Patrick se hladno obrati

-

svećeniku.- Ni ja, ni moj otac nikada nismo, niti ćemo biti u dobrim odnosima s Orrockom. Baš obrnuto. -

Kako onda nazivaš to što je on sam Jane izručio prokletniku? - ljutito mu je i s očitim

predbacivanjem u glasu odvratio svećenik. Do malo prije se tresao od straha, a sada se ponašao uvrijeđeno kao da je Patrick bio njemu

kriv za nešto iako je sve ukazivalo na suprotno. Kvragu, svećenik je njega vrijeđao,

Patrik s nevjericom odmahe glavom. Ovome stvarno u glavi nisu sve daske na mjestu, no

ipak, znao je da je djevojčica bila kod njih? -

Gad ju je ukrao, dovraga! Drukčije sigurno ne bi nikada došao do nje. –grubo je rekao

Patrik sijevajući k njemu ljutitim očima. Nije se pomaknuo kad je zastrašujuće strogo pitao. Od kud vi znate sve to? - Poglavar Orrock mi je sam rekao!-

podvikne svećenik, kad se s ulaza začuje bijesno:

Laže kopile!- otac Benedickt se ustrašeno okrene prema Stephenu koji je od ljutnje

jedva došao do glasa. -

Ovo objašnjava ono što smo se tvoj otac i ja pitali svo ovo vrijeme: kako je pasji skot

saznao da je mala tu? Ipak ima pravde na ovom svijetu, dovela nam je izdajicu ravno u

šake! Golemom šakom pograbio je svećenika za mantiju na prsima i privukao ga pred sebe.


-

Izrode izdajnički! Jesi li ti bio među onima koji su je odnijeli s imanja ili onaj koji je

zapalio kulu?!- grmio je Stephen. - Bog s tobom,

čovječe!- dahtao je svećenik teško dišući. - Nemam pojma o čemu ti

pričaš. Kakva kula, kakva vatra? Do danas nisam ni znao gdje je MacKinlayev posjed! Svećenik je otvorenim gnušanjem odmahivao glavom i odbacivao optužbe dok se onako podignut od zemlje nogama koprcao po zraku.

Stephen ga iznenada pusti odgurnuvši ga s gađenjem. Svećenik zatetura no zadrži se na nogama i počne ih uvjeravati u svoju nedužnost. -

Ono što znam je da sam nakon što sam nekim čudom preživio i oporavio se otišao

prvo na Orrockovo

imanje uvjeriti se da Jane nije tamo. No, što sam na svoj užas našao?

Godinu dana starija moja djevojčica bila je itekako dobro čuvana pod paskom svog opakog djeda. Samo zahvaljujući činjenici da imamo zajedničkog prijatelja na vrlo visokom položaju dozvolio

mi je da ostanem uz nju. Koliko god sam znao da je pokvaren nisam ništa

posumnjao nakon što mi je ispričao da ste mu unuku donijeli i jednostavno ostavili. - Da niste isti kao on, trebali ste posumnjati.-

prijeteći je rekao Patrick stisnuvši šake, ali

se nije pomaknuo s mjesta. Bilo je to previše čak i za jednog svećenika. -

Bože sačuvaj da me uspoređuješ s tom pohlepnom svinjom.- svećenik se isti čas

zgroženo stresao.- Da znaš koliko je to dijete pretrpjelo zbog njega, da si to morao godinama gledati

kao ja i ne moći joj pomoći nikada me ne bi vrijeđao na taj način!

Otac Benedict sad je već bio vidno uzrujan. Teško mu je polazilo za rukom povezivati stvari u tolikom uzbuđenju, no da je bio prevaren od strane starog poglavara Orrocka to mu je bilo jasno.

I zbog toga i zbog ovog ispitivanja, a najviše zbog brige za sigurnost svoje

ljubimice sve više ga je obuzimala ljutnja.


- Uzalud se sad opravdavate i svaljujete krivnju na njega.- neumoljivo je nastavljao mladi poglavar.- Za Jane nema povratka, ali

ima pomoći za ono što ta svinja sad traži po

mom imanju. Siguran sam da ćete mi reći što je to prije nego izađete odavde. -

Proklet bio MacKinlay! Zašto me to pitaš kad je očito koga traži i tko je kriv za to.

Svega ovoga ne bi bilo da si došao po nju i zaštitio je. Da te pamćenje služi znao bi da ti je to bila dužnost! -

Ostavite se vi mog pamćenja, s njim je sve u redu. Vi ste taj čija se pamet pomutila.

Što vi znate o mojoj dužnosti? Grubost u mladićevu glasu svećenik nije smatrao dovoljno ozbiljnom prijetnjom da ne bi nastavio. -

Ne bih rekao da si u pravu. Ja se, za razliku od tebe, sjećam da si sklopio sveti

zavjet!- viknuo je ljutito.

U kovačnici nastade tajac. Kao da je zanjemila i vatra koja je do tada pucketala. Patricku je trebalo nekoliko trenutaka

da povrati kontrolu. Podsjetio se da ne može

povrijediti čovjeka koji obnaša Božju službu te se pod svaku cijenu mora odreći zadovoljstva da ne zgrabi bezobraznika i zadavi ga vlastitim rukama. Kad je bio siguran da se može suzdržati, nastavio je. -

Tko vam je rekao da sam bio vjenčan?- Njegov prijeteći glas je zahtijevao.

-

Nisi ti bio vjenčan, ti jesi vjenčan. Varaš se i ti i svi drugi ako mislite da ona ne može

bez vaše pomoći. Čvršća je ona nego vi svi mislite! - vatreno ga je ispravio zajapureni svećenik. Svećenikov um brkao je javu i maštu, jedna se Patrickova gusta obrva upitno podigla. Ta je njegova bahata kretnja još više razjarila svećenika i ponukala ga da još žešće nastavi. -

Pitaš se otkud znam? Ja sam vas, nesretnik, vezao!- s grozom je priznao.


Užas nad počinjenim činom natjerao ga je objema rukama uhvatiti se za glavu. Do sad nije upoznao osvetnički osjećaj koji ga je iznenada obuzeo. U njemu je toliko snažno kuljao gnjev i zahtijevao osvetu da je pošto -poto htio kazniti Patricka za sve okrutnosti koje je njegov anđelčić morao pretrpjeti jer je on nije zaštitio. Bilo je već previše takvih situacija kojima je i sam bespomoćno svjedočio, a nije se moglo izbrojiti kad bi se dodale i one za koje nije znao. U tom trenutku svećenik se nije u brzini mogao odlučiti za koju da ga prvo optuži. Krajičkom uzavrelog uma prisjetio se da što god on njemu sad sasuo u lice ništa neće promijeniti prošlost. S mukom je čvrsto stisnuo usta i prisilio se na šutnju napeto čekajući mladićevu reakciju. Po njegovom pak mrkom pogledu procijenio je da ni mladi vrag nije bio dobre volje.

Patrick je glasno prokleo. Prišao je bliže starcu kako bi bolje mogao zagledati u njegovo lice. Iz događaja koji je svećenik spominjao blijedo se sjećao mladog svećenika koji se teško pogođen strijelom kroz leđa skljokao na zemlju čim je završio s nekakvim obredom. Iako je još bio dječak, imao je on predodžbu kako izgledaju vjenčanja i premda u obredu umirućeg svećenika nije vidio ništa poznatog što bi govorilo tome u prilog, moraoje vjerovati ocu koji mu je kasnije rekao da je to bilo baš to. Vjenčanje. To je bilo lako za povjerovati, ono drugo bilo mu je previše. Prema očevoj tvrdnji bilo je to njegovo vjenčanje i to s onom malom napasti. Na to se slatko nasmijao misleći da ga otac zadirkuje, bila je to vraški dobra šala. „ Ni ja još nisam ni blizu četrnaest godina, a kamoli ona. Još će ona dugo biti premlada za udaju“- Rekao je i razvukao lice u pobjedonosni osmijeh koji mu je nestao nakon objašnjenja koje je uslijedilo od oca. „Ovdje je drukčije. Zbrkano ti je to. U našoj zemlji takvo vjenčanje ne vrijedi ni koliko je crno pod noktom. Neka te to ne opterećuje, čim prijeđemo granicu službeno si opet


slobodan, mladiću.“- Pljesnuo ga je po slobodnom ramenu i zav rijedio namršten pogled djevojčice koja se privila uz dječaka spustivši crnokosu glavicu na njegovo drugo rame. „ A, ona?“- pokazao je Patrick na djevojčicu na svojim rukama. „ Ona nije te sreće. Vezana je dok se brak službeno ne poništi.“ „ Kako sam ja onda slobodan ako ona nije?“- sjetio se kako mu tada to nije bilo jasno. Ni uz golemo naprezanje nije uspio dokučiti što, no nešto mu nije štimalo u toj priči. Malo jesu o? vjenčani, malo nisu. On malo je slobodan, malo nije. Ona nije nikako, tko bi to razumi Njegov je otac nestrpljivo uzdahnuo.

„Premlad si da bi razumio.“ - Okrenuo se i s ostalim muškarcima posvetio umirućem. Patrick je i onako zadubljen u pokušaju da smisleno posloži činjenice u krajnje zapetljanoj situaciji u kojoj se izgleda nalazio jasno

čuo je kad je otac rekao da za nesretnog svećenika

više ne mogu učiniti ništa i da se dobri Bog pobrinuo za njega. Ovaj svećenik koji je stajao pred njim bio je itekako živ i baš ništa na licu ovog svećenika koji nije mu djelovalo poznato ili bi pokazivalo da bi on nekim slučajem mogao biti isti onaj za kojeg je vjerovao da je ispustio dušu na onoj livadi. Kako je onda, dovraga znao za vjenčanje? Nikako to nije mogao saznati od njihovih vojnika koji su ih tada pratili, a onaj svećenik je zacijelo bio mrtav prije nego su u žurbi nastavili, prisjećao se Patrick. Taman su se zaustavili nešto pojesti i posjedali su po tratini na jednom proplanku kad ih je sustigao neobičan jahač u silnoj žurbi. Nemilice je kao u bunilu tjerao konja i nemalo su se iznenadili vidjevši

da svećenik pred sobom drži dijete. Kad su onako skočivši ostavili

skromni obrok i dočekali stranca vidjeli su kako je ovome na leđima stršala strijela koja je bila duboko zabijena u njemu. Skinuše ga s konja i položiše ga ne bi li umro na miru. Onako zadubljenom u mislima na neobičan povratak iz Engleske nehotice se zagledao u svećenikov habit. Jednostavna i prosta smeđa tkanina pred njim bila je samo prljava od


puta. Prije toliko godina u sjećanje mu se zabila slika jednog drugog habita na jed nom drugom svećeniku. Očima desetogodišnjaka tada je gledao svećeničku haljinu natopljenu krvlju koja se i dalje slijevala niz nju. Prisjećao se kako je taj čovjek odbijao umrijeti prije nego mu usliše njegovu neobičnu molbu koju je usrdno ponavljao. Tetu rao je i padao pod teretom malenog tijela koje je grčevito stiskao u rukama. Rušio se pred njima i stenjući jedva uspijevao ustajati cijelo vrijeme moleći i preklinjući stenjao od bola dok mu je iz leđa virio oštri otkinuti vrh strijele koji je njegov ot ac otkinuo. Otac se

sažalio nad njim premda nije bio siguran da je sve

razumio između hropaca i napadaja kašlja s kojima se svećenik svako malo borio. Patrick nije uspio čuti što je svećenik ispričao njegovom ocu u onih nekoliko sati koliko je svećenik još poživio među njima. Ono što je uspio razumjeti bilo je da ga progone engleski vojnici. To se vrlo brzo pokazalo istinitim. Deset je krvožednih jahača upalo u stupicu koju im je njegov otac postavio sa svojim ratnicima. Bila je to kratka borba u kojoj su orštaci g

izašli kao

pobjednici. Dobro se sjećao njihovog veselja nakon toga. Svećenik je bio preslab i nakon što je nešto molio i posvetio znakom križa njegovo i njezino čelo beživotno se srušio na zemlju i nije se više micao. Nakon nekog vremena pomaknula su ga dvojica njihovih vojnika i premjestila u isto ono grmlje gdje se za vrijeme borbe skrivalo to dvoje djece.

„Bilo bi kršćanski pokopati ga.“- primijetio je jedan muškarac, na što je njegov vođa odmahnuo glavom.

„Znam da bi, ne trebaš me podsjećati na to. Bog će razumjeti. Izgubili bi puno vremena a ja ne želim riskirati izlažući nas novim napadima za koje mi nos govori da ih nećemo moći izbjeći ukoliko još jednu noć provedemo na tuđem tlu.“- Zato im odmah valja krenuti dalje. Glasan huk sove, baš kao i tada na onoj livadi, prolomi se noćnom tminom preko dvorišta i trgne ga iz misli. Stephen se brzo prekriži s lošim predosjećajem u duši. Isti takav


zloslutni znamen čuo je kako prelijeće iznad njihovih glava kada je pred njegovim očima mladi svećenik izdahnuo dušu, bar su tako mislili. Bio je siguran da pred njima stoji isti taj svećenik i da se on i Patrick po drugi puta gledaju oči u oči. Patrick bijesno ošine pogledom oca Benedicta koji se, na njegovo čuđenje, usudio negodujući otpuhivati i

rezignirano odmahivati sijedom glavom.

- Prokletstvo.- procijedi poglavar.

Još se više namrgodio otvoreno zureći u njegovo ispijeno licekoje je zorno svjedočilo o tome koliko je svećenik sad već bio iscrpljen. Ako ga otjera neće saznati tko ga šalje i s kojim ciljem. Morat će se dakle strpjeti i nastaviti slušati izmišljotine tog luđaka dok ne izvuče iz njega pravu istinu. -

Svećenik koji me vjenčao izdahnuo je na onom mjestu.- osorno ga upozori Patrick.

- Nije bilo tako.-

uvrijeđeno odvrati svećenik i počne objašnjavati.- Kao što vidiš, Bog mi

se smilovao i ostavio me na životu. Ne znam koliko je prošlo vremena od kad ste vi otišli kad sam se probudio iz obamrlosti. Pronašla me neka dobra starica. Iz mog buncanja zaključili su to dobri ljudi koji me onako bez svijesti odnesoše k sebi. Njegovahu me i ostadoh kod

njih

sve dok nisam ponovo mogao stajati na svojim nogama. Nisam se uspio ni zahvaliti toj

starici. Nisam je više vidio, a seljaci su tvrdili da takva nikada nije postojala u nj ihovom kraju. Bilo mi je to već onda pomalo čudno, no seljaci su uvjereni da je to bila neka vještica koja je bila u prolazu kroz njihov kraj. Patrick dobaci pogled pun nevjerice Michaelu i ponovo pomisli kako ima posla s totalnim

luđakom. Pitanjem koje je uslijedilo pokušao je vratiti svećenikovu pozornost na ono što je tu jedino moglo imati nekakvu važnost. -

Tko to još sumnja u nju, osim mene?- upita Patrick.


- Onaj nesretnik Melville!-

gadljivo odvrati svećenik bez da je razmislio.- Bilo je za

očekivati od tog starog jarca da je uzme u zaštitu kad mu se obratila. Ali ne! Što je on napravio? Otpravio ju je poput prosjakinje sa svog praga. Može je sad tražiti koliko želi, to ne može ispraviti kako si sad zamišlja! -

Ne zanimaju me ni vaše ni njegove maštarije. Što ste vi, točno, tražili kod Melvillea? -

prekinuo ga je osorno Patrick. - Moja stvar.-

svećenik zaškilji na jedno oko i potom ga protrlja rukom kao da mu je

nešto upalo u njega.- Nema veze s tobom. Ni s tvojim klanom. -

Zatečeni ste na mojoj zemlji, a sve što se nalazi na mojoj zemlji ima veze sa mnom. -

ispravi ga Patrick zanemarivši priznati sitnicu poput one da ga nisu zarobili na njegovoj zemlji. Pustio je svećenika neka ostane u tom uvjerenju. - Izgubio sam se.-

skrušeno prizna starac i umorno uzdahne. - Nisam znao da sam na

tvom posjedu. Bilo mi je jedino važno umaknuti onima iza mene. Čak i da sam mogao znati da prolazim tvojim teritorijem nastavio bih dalje, sve dok me oni koji su me slijedili ne bi izgubili iz vida. - Tko vas je slijedio? - Nisam -

im vidio lica. Mogli su biti bilo čiji.- odgovori svećenik uopćeno.

Prepustili smo ih našim stražama- prišapne potiho Michael poglavaru.- Mi smo

nastavili s njim ovamo.- pokaže glavom na svećenika. Patrick kimne. - Glupi svakako niste?- obrati se ponovo svećeniku.

Svećenik slegne ramenima kao da mu je svejedno što oni misle o njemu pa mladić nastavi. -

U tom slučaju predlažem da prestanete sa svojim igricama prije nego izgubim

strpljenje s vama. Dosta je bilo okolišanja i zavlačenja. Zašto bi vas n etko slijedio? Da su


vas željeli ubiti mogli su to napraviti bez problema. Nisu vas čak ni zarobili, ni ranili, dakle trebate im živi. Zašto? Što žele od vas? Svećenik je spustio glavu prije nego je odgovorio. -

U svakom slučaju bolje je da me na mjestu usmrte nego da moram još jednom proći

onakvu agoniju kao tada kad me probola ona strijela . -

Zvuči kao loše iskustvo.- Patrick kimne. - Živi ste, nije moglo biti tako strašno.- doda-

Imaju li ovi koji su vas progonili veze s tom ranom koju spominjete? - Bila je to gadna rana.-

prisjeti se svećenik sam za sebe, a onda kao da se dosjeti da to

treba reći na glas nastavi glasno.- Toliko teška da mi ni dan danas nije jasno kako sam uspio preživjeti. Ako to nije bilo pravo čudo, ne znam što jest. U svakom slučaj u, hvala Mu na tome. Pružena mi je još jedna prilika da ispunim svoje poslanje i krenuo sam čim sam skupio dovoljno snage da mogu zajahati na konja. Nije čudno što me ne prepoznaješ, to je razumljivo. Za ovih petnaest godina mora da sam se jako promijenio.usiljeno

završi.

- Ali ne toliko da bi to meni promaknulo.- pobjedonosno ga ispravi Stephen. - Crte lice ostale su iste, one su vas izdale. - Dosta gluposti!-

Hladni Patrickov glas, britko je poput oštrice mača sjekao zadimljeni

prostor između njih. - Zašto ste na visočju? Nećete mrdnuti odavde dok mi ne otkrijete zašto vas je Orrock poslao. Što želi? - Nije mene nitko poslao ovamo gore. Najmanje on.-

glasno se pobuni svećenik.- Baš

naprotiv, pobjegao sam mu i ovdje se skrivam od njega. -

Zašto?

- Mojom zaslugom iskliznula mu je iz ruku koka koja nosi zlatna jaja.- naceri se svećenik zadovoljno. -

Kokoš?! O čemu taj trabunja?- zapita Michael upitno pogledavši poglavara.


-

Nije kokoš, sinko.- grleno se nasmije svećenik i prijekorno zavrti glavom. - Nego

djevojka.

Izvukao sam je iz tamnice u koju ju je bacio dok ne smisli kako će opravdati njezino

ubojstvo. Ako Bog da nikad je više neće vidjeti.- ustvrdi svećenik samouvjereno. -

Držite li vi to nas budalama? - drekne Patrick.- Sjetite se da vaša sudbina ovisi o ovom

razgovoru. -

Možeš me ovdje držati do sudnjeg odana, ništa se neće promijeniti. Tako je kako sam

rekao. Dobro sam ja nju sakrio, a i Liam se uskoro vraća. - svećenik je uzvratio samouvjereno. Utroba mu se u isto vrijeme stezala od napetosti dok mu je um vapio prema nebesima

proklinjući svoj brzopleti odgovor. Nije mu smjelo pobjeći to za Liama! Ovi tu to ne trebaju znati. No, zakasnio je, već su se zakvačili za njegovu izjavu i uslijedilo je neizbježno. - Mladi Melville? Kakve on ima veze s Orrockom?- Prijetnja u Patrickovom glasu

pokolebala je ionako klimavu svećenikovu hrabrost i premda mu se svijest bunila spremno je odgovorio. -

Nema veze s vražjim Orrockom, zašto ga stalno spominješ? Zapravo ima. Liam će

pomoći Jane da od njega povrati svoje imanje.- Nema veze, njih se to ionako ne tiče, iznervirano zaključi svećenik. -

Vrag me odnio ako se vama nije sve pomiješalo. Koja sad Jane? I kakvo jebeno

imanje namjerava vratiti?- zaurla Michael. - Svoje, pobogu! Ono imanje koje joj je prokletnik

oteo i s kojeg je morala pobjeći.-

zdvojnim glasom objasni svećenik još jedanput. -

Vrag me odnio Patrick ako ja njega išta razumijem?- zareža Michael.


-

Čovječe, o kome vi pričate?- Stephen se zlokobno unese u lice svećenika kojeg je sve

više obuzimala zlovolja zbog njihovog neshvaćanja. Kako ne razumiju, ta sve im je, više nego jasno, ispričao? - Tko joj je oteo imanje?-

upita staloženo poglavar nastojeći pojednostaviti svećenikove

nesuvisle navode.

Svećenikova priča sve više je ličila na zbrkanu hrpu riječi bez kraja i konca. Mladi je poglavar brzo shvaćao, no u ovom slučaju ni on nije mogao u potpunosti pratiti nit koju je svećenik slijedio u svojoj priči. Stephen se odmakne na korak od svećenika koji svrati svoju pažnju s njega na poglavara koji mu je postavio pitanje. -

Pa, Orrock, naravno. Ona hulja od njezinog ujaka. Zaboga hoćete li se vas trojica

usredotočiti na razgovor?- nestrpljivo se obrecnu svećenik. - Da vidim jesam li dobro shvatio?zakleo da

Patrick mu pruži još jednu šansu, dok se u sebi

je to posljednja koju će mu dati.- Orrock je nećakinji, imenom Jane, oteo imanje,

Jane želi povratiti imanje i mladi Melville će joj u tome pomoći? -

Točno tako.- Odlučno kimne svećenik i odahne vidno zadovoljan jer je konačno bar

Patrick ispravno shvatio kako stvari stoje. -

Kakva je vaša uloga u tome?

-

Maloprije mi se učinilo da si shvatio, ali vidim da nije tako. - zakuka svećenik.- Da život

te djevojke nije u pitanju nema sile koja bi me natjerala da se povlačim po ovom vašem kraju. Ozbiljno to mislim.- isprsi se.- Dok se Liam ne vrati nemam kome drugom povjeriti

njezinu sigurnost. Jednom sam pogriješio, sjećaš se? Kad sam je dao vama. Neću napraviti dvaput istu pogrešku.


-

Ništa što vi govorite nema smisla.- Patrick se podsjeti da mora ostati strpljiv.- No,

dobro, nastavimo vašu igru. Kad ste tako dobro upućeni, recite vi meni koji je luđak stavio tu istu djevojčicu na konja s kojeg je pala i poginula prije osam godina kako nas je izvijestio njezin djed?-

Patrick kratko zastane dajući svećeniku priliku da mu odgovori, ali kako iz

njega nije izašlo ni glasa nastavio je. -

Ušutjeli ste? Priznajete da smo vas uhvatili u laži ili štitite prokletnika?

-

Ništa ja ne priznajem jer ni jedno od toga nije istina. Misliš da sam skrenuo pameću?

Mršave ruke razmakle su grubu tkaninu mantije ispod vrata i svukle je s mršavog ramena tako da je sad bilo otkriveno mjesto gdje se na leđima bijelio ružni ožiljak. - Pogledaj i sam se uvjeri da govorim istinu. Ovo je uspomena koju nosim petnaest godina. Od one strijele koja me gotovo ubila i zbog koje sam bio prisiljen predati ti Jane. Da sam imao izbora, nikad ne bih pribjegao tome, ali nisam imao izbora. -

Koja nečuvena drskost! Samo gubimo vrijeme? Daj da ja završim s ovim klevetnikom!

Zahtijevao je Michael divlje šibajući bijesom iz očiju po svećeniku. Nije se uspio suzdržati iako je njegov prijatelj odmahnuo glavom. Svom žestinom

okomio se na

svećenika. - Moj -

poglavar opet čeka odgovor? To je neprihvatljivo - izderao se.

Zašto bih mu rekao gdje je? Kao da je njemu stalo? Dokazao je da ne mari ni koliko je

crno pod noktom.-

odgovorio je svećenik odmahnuvši mršavom rukom.

Patrick se po tko zna koji put morao podsjetiti da ne smije povrijediti svećenika i podigavši ruku zaustavio je Michaela da ga ne dograbi i nastavi uvjeravati šakama. - Za kog vraga ja to ne marim? -zagrmio -

je Patrickov glas kroz kovačnicu.

Znaš ti dobro za koga. I ne nazivaj tu dragu djevojku vragom! – uzviknuo je otac

Benedict istegnuvši tijelom koliko je dugačak.


-

Nek sam proklet ako znam o čemu vi bulaznite. Kakva djevojka? -Patrick je također

iznervirano podigao glas. - Jane Elizabeth Orrock MacKinlay! Ona koje si se samo tako odrekao i za koju si se upravo neoprostivo odrekao brinuti! Michael je zbunjeno pogledao

sada se već derao i svećenik.

u Patricka i još se više začudio kad je primijetio kako je

na spomen toga imena nestala boja s prijateljeva lica. Patrick je glasno prokleo istovremeno

se pitajući kako ga je ovaj suhonjavi starac uspio dovesti do ruba strpljenja. Duboko je udahnuo i podsjetio - Patrick?-

se kako je ovaj starac svećenik i kao takvom on mu ne smije nauditi.

Nesigurno je počeo Michael, no prekinulo ga je ledeno Patrickovo pitanje

upućeno svećeniku. - Gdje je? - Ti si zadnji kojem bih to povjerio.-

odbrusio je svećenik. - Bilo bi neoprostivo od mene

da dva puta napravim istu pogrešku.- s gađenjem je završio neustrašivo gledajući u mladića. - Neoprostivo?!- zaurlao je Patrick -

Ja ću vama reći što je neoprostivo! Napravili ste

neoprostivu grešku spominjući događaj koji niste smjeli. Neoprostivo je i da niste ispitali sudbinu djeteta o kojem se tako hrabro razmećete svojim izmišljotinama. Znali bi da me bezočno vrijeđate bez razloga. A najviše je neoprostivo što blatite uspomenu na, kako ste je više puta nazivali, moju ženu, jer je dotična već godinama mrtva. Patrickov borbeni izraz i blijedo lice svjedočilo je o ozbiljnosti onoga što je izrekao. Svećenik je zbunjeno gledao u njega. -

Ja da vrijeđam uspomenu na mrtve? Nečuveno! Nije moja krivnja što se tebi ne sviđa

to što je djevojka živa.- čvrsto je ustvrdio svećenik.


Bio je zatečen samim Patrickovim riječima, a još više se zbunio jer je u jednom trenutku pomislio da ne govore o istoj djevojci. Ali to nije bilo moguće, sve drugo se u njegovom sjećanju poklapalo i slagalo. -

Sad je previše!- rekao je Patrick tako odlučno da je svećenik požurio s novim pitanjem

ne bi li odgodio neizbježno. Znao je da će ga Patrick u najboljem slučaju, razbiti. - Nije valjda da te zapekla savjest? Bilo je i vrijeme.- Gledao je u Patricka, ali umjesto da

se njegova srdžba umanji vidio je da su je njegove riječi još više raspirile. Nije mogao dokučiti vezu između te dvije stvari. Nije razumio što je čovjeka moglo toliko naljutiti, nije izrekao ni jednu neistinu.

Po prvi put u životu Patrick se nije uspio kontrolirati. Zaboravio je da pred njim stoji Božji sluga. -

Ti lažljivi... pokvareni... kurvin sine! Ona je mrtva! Pokopana... već sedam godina!

Usudio si se izgovoriti njezino ime u svojim lopovskim namjerama da privučeš pažnju na sebe! Dotakneš

li je samo još jednom, kunem se, vlastitima ću te rukama zadaviti!

Otac Benedict nije uspio vidjeti Patrickov pokret prije no što ga je zgrabio. Poput stiska kliješta osjetio je stezanje njegovih ruku na svojim ramenima. Grubo je tresao njegovim tijelom

takvom žestinom da se svećeniku činilo kako će uskoro na podu kovačnice ležati

njegovi dijelovi tijela. Počelo mu se mračiti pred očima od siline pokreta Patrickovih ruku, ali djelomično i od rastućeg gnjeva prema njegovoj odbojnoj reakciji na saznanje da je dobra djevojka živa. Preko ovog njegovog fizičkog djelovanja dobri bi svećenik lako prešao i oprostio mu, ali preko ovog drugog nije nikako bio u stanju. Sve se u njemu pobunilo protiv

toga i inače miroljubivi svećenik postajao je sve razjarenij i. Patrickov glas je orio kroz noć. Vika u kovačnici uznemirila je konje u susjednoj staji. Uznemireno rzanje i nervozno lupanje kopita probudilo je konjušara. S mačem ruci istrčao je


kroz vrata praćen ispadanjem

ostataka sijena s odjeće koje je svjedočilo njegovom

nedavnom boravištu. Zastao je da se uvjeri odakle prijeti opasnost. Prateći buku dotrčao je do kovačnice i zapanjeno stao. Prizor ga je prikovao na mjestu. - Gospodaru!- uzviknuo je.

Patrickove ruke našle su se priklještene za leđima kada je Michael skočio i odvukao ga od svećenika koji se bespomoćan stropoštao u prašinu. Konjušar je u nedoumici stajao, nije znao što mu je činiti. Trojac unutra se nije obazirao na njega. - Gospodaru?- pokušao

je još jednom.

- Odlazi!- izderao se Michael nanjega,

ali gorštak se ni ne pomaknu.

Patrick i Michael su često odmjeravali snage i to je uvijek bio prizor dostojan gledanja. Kako se već naspavao konjušar je odlučio malo se zabaviti uživajući u gledanju njihove borbe. -

Vjerujem da vani ima više mjesta?- nacereno je primijetio prema Stephenu, koji kao da

je neutralno stajao sa strane, i vratio spretno mač u korice. Naslonio se ležerno na dovratak i skinuo suhu slamku koja mu se viseći s neuredne grive njihala pred nosom te je strpao među zube. - Ugodnije je ovdje!-

zastenjao je Michael i svu svoju pažnju usmjerio na pomahnitalog

prijatelja koji se koprcao sapet njegovim rukama.- Gubi se!- samo je doviknuo.

Patrick se nije uspijevao smiriti. Disao je brzo i dahtao od napora pokušavajući se osloboditi čeličnog Michaelovog stiska. Michael se

zabrinuo. Ovakvog Patricka još nije vidio.

Patrick, kojeg poznaje, nikada nije gubio kontrolu nad svojim postupcima i sasvim sigurno ne

bi naudio jednom svećeniku. Situacija je bila posve nova, odlučio je ne riskirati. Nasreću bio je dovoljno snažan da ga spriječi da ne napravi glupost, ali nije bio siguran hoće li ga moći


dovoljno dugo držati podalje od svećenika. Patrick je bio jak koliko i on sam, ali držat će ga tako ako treba do jutra. Jednom se mora smirit i,

mislio je. Nije vjerovao svojim ušima, ali

svećenik je ustrajao sa svojom pričom. Još uvijek je ležao na zemlji. Glas mu je drhtao od ljutnje kad je nastavio. ste

Možeš ti mene ubiti, ali to neće ništa promijeniti. Gospa Jane je živa. Vjenčani ste kad

bili djeca, ali nitko se nije pobrinuo da to poništi. Sviđalo se tebi ili ne! - svađalački je

nastavljao svećenik iz svog nimalo dostojanstvenog položaja. Usmjerio je svoju ljutnju na Patrickov propust iako je zapravo bio najviše od svega ljut na sebe. Da

je bolje pratio kuda ide i da nije zalutao u onoj šumi svega ovoga ne bi bilo. Bio

bi uz Jane u miru čekao na Liamov povratak. Žuč mu se razlijevala i bio je razjaren do krajnjih granica, nije mogao prestati optuživati mladića. -

Šutite!- proderao se Michael na njega.

Patrick se i dalje otimao i Michael ga je već teškom mukom obuzdavao. Svećenik je prkoseći zdravom razumu nesmiljeno nastavljao. -

Nikad nisi došao po nju!- vikao je prijekorno.

- Rekao je da mrtva!-

izderao se Patrick i dalje se otimajući iz Michaelovih ruku

Puštaj me,Michael! - dreknuo je.

Ali Michael nije popuštao. Pojačao je stisak i zadihano protisnuo kroz zube: -

Kad se smiriš!

-

Sravnit ću te sa zemljom, kopilane!- bjesnio je Patrick.

- Samo izvoli!- glatko je odbrusio Michael. Svom

snagom Patrick se odgurnuo unatrag pogurnuvši Michaela tako da je ovaj

tresnuo o zid. Ipak, nije ga ispustio. Naguravali su se po kovačnici tako da su na sve strane letjele potkove, lanci, seljačke alatke, kovački alati porušeni sa zidova i polica. Oblak iskri


poletio je iz vatre kada je u nju uletio nogom zakvačeni čekić i razletio se zrakom. Hrvanje se uskoro nastavilo na podu. Dahtanje i stenjanje pratili su zvukovi povremenog obijanja o zid

odgurnutih predmeta u žaru borbe. Golema prašina koju su podigli s zemlje miješala se s dimom tako da svećenik nije dobro vidio tko koga drži, davi ili mlati. Ne vodeći računa o svojoj sigurnosti koja je ovisila o pobjedniku u sukobu njih dvojice, nastavljao je. -

Nije ti imao pravo reći nešto tako! To nikad nij e bila istina!- Vikao je otac Benedict da bi

nadglasao buku koju su stvarali.

Raširenih nogu sjedio na zemlji podupirući se rukom. U prašnjavoj zgužvanoj mantiji zadignutoj iznad koljena bio je jadan prizor. Pljuvao je crnu prašinu iz usta. - Rekao je!-

izderao se Patrick odustajući od borbe i usput bezvoljno skidajući ruke s

prijatelja. - Miči svoje smrdljive šape s mene! - razdraženo

je zarežao na Michaela.

Vidljiva promjena njegovog ponašanja nije promakla Michaelu te ga je hitro pustio. Patrick ga je

odgurnuo od sebe kao da mu se gadi. Sjeo je na prašnjavu zemlju oslonivši se

leđima o zid. Vidio je da prijatelj slijedi njegov primjer. Ušutio je na nekoliko trenutaka, dok nije počeo mirnije disati. Mala Jane?! Ponovno je osjetio gotovo istu bol od užasnog osjećaja nad spoznajom da nije izvršio dužnost koja mu je povjerena. Iznevjerio je tu djevojčicu, iznevjerio očevo povjerenje kad mu je povjerio. Petnaest godina nije mogao o je trebao. Ni tada zaboraviti taj sramotni osjećaj da je ostao bez časti jer je nije zaštitio kak

ni poslije nije pomoglo to što ga je otac uvjeravao da nije mogao učiniti ništa drugo. Da to što se dogodila tragedija i što je curica poginula on nije mogao spriječiti. Osjećaj da mu je nepravedno oteto nešto što je bilo njegovo kojije osjećao sa svojih petnaest osjećao je jednako snažno i sad kao odrastao muškarac. Bezizražajnim tonom počeo je iznositi događaje onako kako su njemu bili poznati.


-

Ni kurvin sin popust Orrocka ne bi lagao o nečem takvom. Bio je sav shrvan dok mi je

pričao

kako mu je unuka poginula. Neki je glupan postavio osmogodišnju djevojčicu na konja

i potjerao ga u trk - rekao je promuklo. -

Bila je mrtva čim je dotakla tlo. Slomila je vrat. Da je

ono smeće od njezinog djeda nije uspjelo ukrasti s našeg imanja tose ne bi dogodilo. Nosila je moje prezime i kao takva pripadala je mom klanu. Bila je moja.- muklo je protisnuo.

Nakratko je zašutio kao da se prisjeća, a potom je nastavio pričati. -

Orrock je već bio prekinuo i prijateljske i sve druge odnose s mojim oce m kad se

dogodila nesreća. Rođak jednog našeg vojnika donio je vijest. Otac i ja otišli smo tamo usprkos poglavarovoj zabrani. Već je bila pokopana. Gad, nije mi želio reći ime tog kurvinog sina. Kunem se, da sam ga saznao, ni on ne bi živio. Iz plavih očiju sijevale su munje ocrtavajući mržnju i bijes koja se nakupila u njemu. -

Mislio si da je mrtva?! Zato znači nisi nikada došao po nju? - Svećenikovo se lice

namrgodilo nakon tih riječi. Dotadašnja svećenikova ljutnja iščeznula je istog trena i zamijenilo ju je

suosjećanje. Tuga koju je vidio u očima mladog čovjeka pred sobom bila je,

po njegovom mišljenju, nepravedna kazna. I sam je bio nepravedan prema nijemu, sjetio se pokajnički. Mislio je da se mladić odrekao svoje dužnosti i da zbog toga nije nikada ništa poduzeo. Sad je shvaćao da je i te kako bio u zabludi. Vidio je kako je Patrick potvrdno kimnuo glavom. -

Valjda je tako moralo biti. Božja ruka sigurno ravna našim životima. Svako zlo za nešto

dobro, valjda. Nikad nećemo saznati što bi bilo da nije bilo te laži. - žalosno zakima svećenik u sebi zamjerajući okrutnoj sudbini po tko zna koji put. Patrick je ustao okrenuvši im obojici leđa. Zagledao se u noć. Nisu mu mogli vidjeti izraz lica kada je tiho rekao. -

Došao bih po nju.


Svećenik se zadovoljno složio. Mladić nije bio nepošten, bio je prevaren. Vjerovao je da bi doista napravio to što je rekao. Nebesa, Michael je zabrinuto pogledao u široka leđa svog prijatelja. O čemu se tu radi? - Pripadala je meni.- promrlja je Patrik za sebe. Nije bio svjestan da je to izustio na glas. -

Gotovo da bi se moglo tako reći. - Samo spominjanje njegove miljenice obojilo je

toplinom svećenikov glas. Patrik preko volje kimne glavom. Nije mu se svidjelo što ga je svećenik čuo. On je bio posljednja osoba s kojom bi razgovarao. Nije dolazilo u obzir priznati tom starcu koliko je

puta do sad uhvatio samoga sebe kako razmišlja o nemogućem. Kako bi je sada zaštitio od bilo koga, što onda nije mogao. Kako bi bilo da je Mala Jane poživjela? Kako bi izgledala? Bi li još uvijek gajila privrženost prema njemu kao onda na putu u Škotsku? Ne bi bilo dostojno ratnika pričati o takvim stvarima. Isto tako nije mogao nikome priznati zašto je zazirao od pogleda na malu djecu. Ispočetka je u svakom malom prljavom licu tražio njen odraz. Kako ni jedno nije bilo njezino,koliko god je mogao, izbjegavao je biti u njihovoj blizini. Nije mario

što su ga zbog toga proglasili hladnim. Patrick više nije znao što bi mislio. Kao da se našao pred visokim zidom koji ne može preskočiti. Nesigurnost je za njega bila nov osjećaj. Bez riječi je zurio u svećenika. U utrobi je osjećao grč kao da je dobio iznenadni udarac. Učinilo mu se da bi mu noge mogle popustiti pa je požurio sjesti na isti onaj kamen s kojeg je malo prije skočio.

Michael je gledao u blijedo lice svog najboljeg prijatelja. Po prvi put nije znao što da poduzme. Nije ga poznavao takvog. Patrick je rukom nesvjesno pritiskao stražnju stranu vrata po čemu je Michaelu bilo jasno da je pod velikim pritiskom.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - U jednom

te moram ispraviti, Jane nije više mala djevojčica kakve je se ti sjećaš.

Unatoč svem zlu koje je prešlo preko nje izrasla je u krasnu djevojku. - začuo se svećenikov glas koji je odjekivao takvim ponosom kao da je on isključivo zaslužan za to. Patrick ga nije ni pogledao. Iz dvorca se začuo još jedan nalet smijeha svjedočeći da se atmosfera zagrijavala i bez poglavareve prisutnosti, ali njega u tom trenutku to nije zanimalo. -

Bila je zaista krasno dijete. Onako malena i bucmastih obraščića. - Svećenikove misli

su odlutale dok je zaneseno nastavljao. -

Već tako mala bila je srčana i to se do dana

današnjeg nije promijenilo. Ostala je borac. Patricka je odjednom preplavila nelagoda. Mišić na licu mu zatitra kad je podigao kut usana u nešto što bi se u najboljem slučaju moglo nazvati naznakom bolnog osmijeha. Nikome nije odavao svoje misli. Od ranog djetinjstva bilo je tako. Bio je blizak samo s Stephenom i Michaelom, a kada je odrastao jedino je s Michaelom mogao razmjenjivati sve

ono što ih je tištalo. Razumjeli su jedan drugoga i bez puno riječi svaki je znao što onaj drugi misli. Ipak, ni s Michaelom nikada nije mogao pričati o njoj. Sada je pred njim stajao suhonjavi stari fratar koji ju je poznavao i koji kao da je posve jasno razumio vihor koji je

harao njegovom dušom. To se nije dalo objasniti riječima, bila je to nejasna povezanost istkana tananim nitima sjećanja na događaj iz zajedničke prošlosti i lik djevojčice koja se od tada i jednom i drugom duboko zarezala u srcu. Nešto se toplo ra zvezalo u Patrickovim prsima i na svoje i Michaelovo čuđenje priznao je sa sjetnim smiješkom da je u svojoj desetoj godini bio dadilja najvećoj maloj napasti na svijetu. Michael nije vjerovao da bi si njegov prijatelj, za kojeg je mislio da ga dobro poznaje,

dopustio takvu slabost i tako otvoreno priznao svoju, tada svima očitu sklonost prema trogodišnjoj djevojčici. Preneraženo je slušao kako ovaj radi baš to. Sjetio se da je te godine koju je Mala Jane provela kod njih sve njihove tučnjave započinjao Pat rick. Bilo bi to


uglavnom svaki put kad bi njegova majka izvela Jane i njegovu sestru u šetnju dvorištem. Patrick nije ni njemu ni Alecu ostavljao ni najmanju priliku družite se s njih dvije, a baš zato se to njima činilo još poželjnijim. Meghan mu je bilasestra i bilo je pravo starijeg brata da je štiti, no posesivnost koju je pokazivao kad je u pitanju bila Jane bila je nešto drugo. Smatrali su da nije fer što im ne dopušta biti u njezinom društvu. Pogotovo što je to značilo provesti neko vrijeme uz gospu Agnes koja je u tim prigodama uvijek morala igrati ulogu suca. Sjetio

se kako se jednom takvom prigodom, kad ga je majka ukorila zbog sebičnog ponašanja, Patrick ne baš primjereno otresao na nju riječima da on ima pravo na to. Naravno, odmah je požalio što je podigao glas na majku, ali to je bilo jedino zbog čega ga je ona tada ukorila, sinulo je Michaelu. Nije osporila značenje njegovih riječi. Patrick je, znači, znao da je po njima nepoznatoj osnovi imao pravo postavljati se njezinim skrbnikom. Misli mu prekine

Patrickovo razgovijetno pitanje upućeno svećeniku. -

Ako je živa kako tvrdite recite mi gdje se skriva. Ovog časa krenut ću po nju i dovesti je

ovamo. Bit će pod mojim zaštitom. -

Neću ti reći.- zvonko mu odgovori svećenik.

Na njemu se više nije primjećivalo koliko je do malo prije bio uplašen. Iz njega je sad zračila čista samouvjerenost i odlučnost, no to nije pokolebalo poglavara da nastavi s uvjeravanjem. -

Ako je živa, još uvijek pripada meni. Gdje je?

Iako je izvana Patrick djelovao smireno u njemu je sve gorjelo od napete dvojbe glede

svećenikovih tvrdnji. Spoznaja da su te tlapnje samo plod svećenikove mašte vodila je bitku u njemu s suludom željom da to bude istina. Patrick je proklinjao sam sebe i gotovo opipljivu potrebu da svećenik dokaže da je nekim čudom Mala Jane preživjela. U isto vrijeme bio je svjestan koliko je ta njegova nada nerealna i da nepotrebno produžuje ovu ludost. Krajnje


nepotrebno, istina mu je odavno poznata. Mala Jane je poginula i na toj se činjenici trebao zaustaviti i prekinuti sav ovaj

cirkus. Dođavola, nešto mu nije dalo da stane. Bilo bi dobro da

je živa, makar on morao ponovo biti dadilja. Uživao bi oteti je Orrocku ispred nosa. Prokletstvo, u tom slučaju bilo bi nužno da ovaj starac pred njim

počne surađivati.

Prokletstvo! Nastavio je redati psovke, ali u sebi jer većina nije bila za svećenikove uši. -

Tako mi Onoga koji je umro na ovom križu, možeš me ubiti na mjestu svejedno ti neću

reći. – začuo se odlučan svećenikov glas. Ruka mu nije zadrhtala kada je podigao

drveni križ koji je nosio obješen na vrpci oko

vrata i postavio ga pred sebe tako da ga je Patrick mogao vidjeti. Bio je prisiljen na to jer mu

više nije preostao niti jedan drugi način na koji bi mogao uvjeriti Patricka u istinitost svoje tvrdnje. Usrdno je poljubio svoju svetinju i vratio je na prvobitno mjesto.

Svojom zakletvom svećenik mu je izbio sve adute iz ruku. Ovo se ne može glumiti. Ne bi nudio svoj život za tvrdnju satkanu na mašti. Teškom mukom kroz svijest mu se probijala nova spoznaja.

Istina je? Mala Jane je živa... živa..., kako mi nije palo na pamet provjeriti...,

prevario nas je, koja sam ja budala..., je li ovo sad prava istina..., može li biti... Živa ?! Ovaj puta Ni Orrock ni nitko drugi je se neće dočepati! Tako mu svega, okrenut će nebo i zemlju ako bude potrebno, ali pronaći će je prije njega. Gad će crknuti od muke kad shvati da su mu osnove s njom propale i čijom mu je zaslugom iskliznula iz ruku. Potisnuo je nalet neobične radosti koja je načas bljesnula u grudima i odmah zatim nestala. Razum je prevagnuo. Ne može biti živa, za to bi bilo potrebno čudo. A, čuda se ne događaju. Namrgođeno je pogledao starca koji je nastavio. -

Život joj je u pitanju. Ni po cijenu vlastitog života neću ugroziti njezinu sigurnost. Ne

mogu drukčije,

- tužno je valjda ćeš jednom razumjeti. Nemam na svijetu nikoga osim nje.

svećenik pokušavao objasniti dok su ga trojica muškaraca gledala poprekim pogledima.


- Radi se o jednom MacKinlayu!-

Michael se svađalački obrati svom poglavaru.- Zato

neće odati gdje je cura, da je ne uspijemo spasiti. Rekao sam vam da ovaj posvećeni gad ima nešto protiv nas. Ubit ću ga, Patrick, pa da završimo s tim. Da sam bio pametniji, napravio bih to još na onoj livadi gdje smo ga našli! Patrick odlučno odmahne glavom. -

Da si pametniji, ne bi davao brzopleta obećanja, Michael. - Na Patrickovom licu vladao

je prividan mir. Michael. - Izjavi

To bi u ovom slučaju bila šteta, uvjeravam te. Čudni su putovi Gospodnji,

zagonetno Patrick, na što ga svećenik sumnjičavo pogleda .

Mladi poglavar samouvjereno prekriži ruke na prsima. -

Ne bi trebali izgledati tako zbunjeno, oče. Tako vi poučavate narod, nisam ja to

izmislio. Sad samo trebamo ustvrditi je li Božja ruka ta koja je upravljala vašim putem kad vas je dovela k meni.- Zamišljeno

se zapitao Patrik i jedan dugi trenutak je bez riječi zurio u

svećenika prije nego je odlučio. -

Siguran sam da nijedna riječ od ovoga što je ispričao nije istinita - obratio se Michaelu i

Stephenu. - Stoga ćemo to zaboraviti. Vodite ga mojoj majci,

zbog nje i došao. I, Michael, do

daljnjega će ga se tretirati kao gosta. Jasno? Michael zaškripa zubima umjesto odgovora. Patrick od njega nije ni očekivao drugo, osim da izvrši zadatak kako mu je naređeno, a svoje mišljenje pred drugima zadrži za sebe. Ne obraćajući pažnju na njegovo prešutno neslaganje izdao je drugu zapovijed. Ovog puta ona se odnosila na drugog njegovog prisutnog vojnika. -

Predaj ga Maude i dok ne kažem drukčije nećeš se micati od njega.- Stephen

spremno potvrdi ne skrivajući da je zadovoljan mjerom predostrožnosti koju je njegov poglavar postavio. Ona je govorila u prilog njegove zrelosti. Svećenikove namjere bile su i


dalje nepoznanica, njegovo ponašanje graničilo je s neprijateljstvom, no šaljući ga majci mladić mu je, osiguravši njezinu sigurnost, postavio lukavu zamku. - He - he! - nasmije se Stephen. -

Nakon toga bogme će moliti Boga da mu se smiluje.

Michael se zlobno naceri slažući se s njegovim predviđanjem. - Pa-pa,oče. Ne bih se volio nalaziti u vašoj koži. Svećenik se naježio od neugode. Bože, što me to čeka? Može li biti gore od ovoga do sad? Sudeći prema zluradoj sreći u Michaelovom zlokobnom glasu, može. Ovakav rasplet bio je zadnje što je Patrick mogao i zamisliti. Mala Jane da je živa? Ni u najluđim snovima nije pomišljao na tako nešto. Nije pouzdano znao je li Jane živa no bio je siguran da se nešto događa na visočju i da neće mirovati dok ne sazna što. Dobro je da je Michael, od svih svećenika na svijetu nabasao baš na oca Benedicta. Bio je to mig sudbine i pun

pogodak iz još jednog razloga. Samo Michaelovo obećanje da će joj dovesti svećenika

dalo je podstreka njegovoj majci da ustane iz kreveta. Patricka je i dalje ljutilo što nije mogao prokljuviti zašto joj je svećenikova prisutnost toliko bitna, no što god to bilo, bilo je u redu sve dok joj je to vraćalo nadu u život. Prokleto je tvrdoglav, no nije ga se zbog toga isplatilo ubiti. Odanost prema Jane bila je veća nego što mu je predstavljao vlastiti život i Patrick je, nakon svećenikove zakletve pred križem bio siguran da se ovaj ne bi prezao umrijeti. U normalnim okolnostima bi to itekako cijenio kod njega, no u ovom trenutku to mu se nije nimalo sviđalo ni odgovaralo. Njemu se žurilo, a taj tupavac od svećenika nikako da to shvati. Ako je živa, mala napast

je sama i nezaštićena tamo negdje, samo Bog zna gdje, dok je traži gomila

Orrockovih bjesomučnih pasa tragača. Pod hitno joj je trebao netko da je zaštiti od njih. On. No kako, kad nema pojma gdje da je traži? Ni u jednom izvještaju njegove patrole nisu iznosile da je igdje

među pripadnicima klana bila spominjana nepoznata cura. Da je koračala

njegovom zemljom on bi to bez sumnje već doznao. Dakle, svećenik mu je po svemu sudeći


za sada jedini trag koji je imao. Morat će ovo mudro odigrati, a da ne primijeni silu, zaključio je Patrick. Michael neće razumjeti, to je sigurno. On bi u svojoj naglosti već razapeo svećenikovo tijelo među konje i potjerao ih tako da ga raščetvore bez greške. Trebalo je to nekako izvući iz njega, a da ne mora upotrijebiti silu. Ako je itko na svijetu bio sposoban za to bila je to njegova majka. Nadao se da je u njoj ostalo dosta snage za to, volja će sigurno biti tu. Velikodušno je, u mislima, svećeniku dao dva dana dok ne progovori. Kad se gospa Agnes zainati nema toga tko će je spriječiti da istjera na svoje, samo treba imati valjani motiv. Pomest će suludog starca sa lica zemlje ako treba, ali prije toga će joj morati otkriti gdje se nalazi djevojčica za kojom tuguje tolike godine. Rizik je bio velik, no mogući ulov bio je prevelik

da bi Patrick odustao. Odlučio je riskirati i pokušati. Neka im svima Bog pomogne

ako se ispostavi da su tvrdnje oca Benedicta skroz isprazne izmišljotine i neistine.


Poglavlje 4.

Časna majka, nadstojnica samostana, žena pedesetih godina bijelogduguljastog lica ispod redovničke marame mirno je podigla obrve i pogledala djevojku. Veselo hihotanje koje je preraslo u zvonki smijeh promijenilo je zabrinuti izraz na licu stare nadstojnice u

posvemašnju zbunjenost. Usne joj se nehotice uviše u nesigurni smiješak potaknute djevojčinim izljevom radosti. -

Oprostite, časna majko, ne smijem se vama, smijem se od velikog olakšanja.

Očekivala sam nešto daleko gore od toga. To mi nije strano, radila sam to već. Mogu vam reći da ta oprava nije neugodna kako izgleda, čak je daleko praktičnija, pogotovo za jahanje. Liam me tjerao da se naviknem na nju, za svaki slučaj rekao je. Čak me jednom takvu vodio u lov i nitko me nije prepoznao. Ooo! Da ste to vidjeli.- radosno je uzviknula djevojka.- Bilo je zbilja uzbudljivo, iako je to ostao jedini pravi lov u kojem sam bila. Rastjerala sam im sve

životinje koje su željeli ubiti. Na jednoj livadi uočili su velikog jelena i odlučili su ga uloviti. Progonili smo prekrasnu životinju kroz šumu toliko dugo sve dok taj jadnik nije onako iscrpljen stjeran u stupicu. Jelen je stajao zarobljen između velike stijene s jedne strane i lovaca s druge, nije imao izlaza osim pored nas. Ta je životinja imala tako plemenite oči i gledala je prema nama tako tužno kao da zna da mu je došao kraj. Naravno da nisam mogla dopustiti da ubiju tako bespomoćno biće, da ne spominjem kako to ne bih mogla gledati. Nisam se u toj brzini mogla dosjetiti ništa drugo nego kako sam pristizala posljednja vratila


Jupitera nazad, dublje u šumu, i počela vriš tati iz sveg glasa. Liam i ostali sjurili su se k meni zaboravivši na jelena jer su mislili da sam u opasnosti.- skrušeno je priznala iako u njezinom - Jelen je za to vrijeme iskoristio priznanju nije bilo ni malo kajanja zbog toga što je učinila. priliku i

- Njezino je pobjegao, a ja sam dobila takvu pridiku da nikad neću zaboraviti.

hihotanje pokazalo da ni malo ne žali ni zbog toga.- Moj brat i ostali koji su taj dan bili s nama u lovu i dan -

danas frkću na mene kad god im se posluži zečji gulaš. To je bi lo jedino

meso koje su tog dana jeli. Da sam mogla spasiti i te zečeve, ne bi dobili ni to. Od tada se svaki lov u koji bi me vodili sastojao samo od gledanja i jahanja po okolnim šumama. E to je bilo praaavo zadovoljstvo i meni i Jupiteru. Djevojka je prštala -

radošću prepričavajući jednu od svojih sretnih uspomena.

Jesam li vas jako razočarala svojim ponašanjem, časna majko?- upitala je radoznalo

stariju ženu. -

Nisi me razočarala. Ti ne možeš drukčije nego braniti ono za što smatraš da je

ispravno. Razočarala bi me da dodala je –

odustaneš od svojih stavova. - i na njezino još veće čuđenje,

Zapravo sam ponosna na tebe. Malo bi se tko usudio napraviti nešto takvo da bi

spasio život životinji i tako sam sebe riješio dobre večere. Jer, koliko god to zvuča lo bezosjećajno, Jane, njih je gospod stvorio da bi hranile čovjeka. Usprkos tome drago mi je zbog tog jelena jer nije samo on imao sreću, usrećio je i tebe.- blago je rekla nadstojnica gledajući nasmiješenu djevojku koja je potvrdno kimala glavom na njezin zaključak. -nI ne znate koliko, bilo je to jedinstveno iskustvo. - likovala je Jane. -

Pitam se, dijete, ima li nešto što ti već nisi bila u prilici isprobati? - vrtjela je nadstojnica

glavom.- A

ja se sirota bojala da ćeš biti šokirana mojim planom. Ne želim te strašiti no nije

mi drago što ideš sama. U ovom području nije drukčije, ništa sigurnije nego bilo gdje drugdje. Opasnost vreba na svakom koraku, morat ćeš biti jako oprezna. Nisu ti prijetnja


samo oni što te progone. Život je težak, ljudi znaju biti jako nepravedni i grubi. Čuvaj se i divljih životinja, vukova i veprova. Ima ih puno, koliko sam čula. Bila si u lovu, sigurno te brat upozorio koliko su to krvoločna stvorenja? - Pruži prema djevojci zavežljaj s odjećom.Isprobaj ovo. Znam da nije baš

nešto. Svaka od tih stvari zaostala je za nekim od onih

putnika namjernika kojima zidine našeg samostana povremeno pružaju utočište. Ne bi se moglo izbrojiti koliko je bilo takvih koji su, nakon što bi sigurno prenoćili i odmorili umorne kosti, ujutro nastavljali dalje svojim putem. Izabrala sam otprilike prema tvojoj veličini, nadam

se da će nešto poslužiti. Ne znam koliko je ta odjeća udobna, ali pouzdano znam nešto što je nama dvjema itekako važno. Djevojka je zainteresirano podigla glavu s odjeće koj u je pregledavala i pogledala prema brižnoj ženi. -

Gledajte na to s vedrije strane, časna majko. Bar je čisto! - veselo bubne Jane i

nasmije se širokim osmjehom. Njoj je ta pojedinost bila i te kako važna. -

Baš na to sam mislila. Drago mi je da te veselitako sretna okolnost.- neveselo prihvati

nadstojnica naglasivši kako u svoj svojoj skromnosti to što je odjeća oprana ne podiže mnogo njezinu vrijednost. -

Sigurna sam da će mi nešto od ovoga odgovarati.- Jane je hitro uhvati za ruku i

utješno stisne. -

Žao mi je što ste zbog mene u ovakvoj situaciji. Ne želim da zbog mene imate

problema. Znam da ne volite ništa skrivati pred ostalim sestrama i sama se osjećam loše zbog toga. Sirote sestre prihvatile su me bez pitanja kad sam došla s toliko naklonosti d a su od mene zaslužile bolje od ovoga. Ovdje sam imala osjećaj da negdje pripadam, a vjerujte mi to je više nego što sam većinom osjećala u vlastitom domu. Nema dovoljno riječi kojima bi se mogla izreći moja zahvalnost za vrijeme provedeno ovdje, u sigurnom okrilju vašeg


doma. Ostat ćete zauvijek pospremljene u mom srcu i to u pretincu dragocjenih uspomena. Iskrene riječi glatko su tekle iz djevojčinih usta. Nadstojnica je uzdahnula otirući suze, ganuta djevojčinom ljubaznošću. Kako je znala da Jane ne može zauvijek zadržati u samostanu i vjerovala da joj je sudbina već zacrtala njezinu budućnost, nije joj preostalo ništa drugo nego da se moli za nju. Prije toga pomoći će joj još jedanput pobjeći pred neizbježnim. -

- uzdisala je ganuta žena. Bog će me sigurno kazniti što ovo dopuštam. I zaslužujem.

Djevojka je brzo pokušala ublažiti nadstojničin jad iako sama nije svoje novo ruho smatrala tako sablažnjivim kao redovnica. - Bog će cijeniti vašu namjeru da mi pomognete, časna majko. Da je htio vidjeti me u raskošnim haljinama, ne bi me doveo k vama. Ne uzbuđujte se zbog nečeg tako nebitnog. Odijelo ionako nije ono što čovjeka čini čovjekom. filozofski je zaključila -

Jane.

Sigurno te ne trebam podsjećati da će ovo odijelo od tebe učiniti upravo to?-

usplahireno će nadstojnica.- Načinit će posve drugu osobu u očima onih koji te budu gledali u njemu. Život u ovim vremenima ne vrijedi mnogo i ljudi ga izgube i zanajmanju sitnicu. Mnogo ih je umrlo bez ikakvog razloga. Zatekli su se na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Zapamti, mnogi reagiraju prije nego razmisle, a onda je kasno. Mnogi uopće nemaju potrebu razmišljati ili nemaju s čim, ima svakakvih ljudi. Sklanjaj se, naročito pred muškarcima, oni ne moraju imati oružje da bi bili opasni. -

Osjetila sam to na vlastitoj koži. Hvala na brizi, ali ne brinite toliko, molim vas. Znam se

sama snalaziti. Morala sam naučiti ne bih li preživjela sve ove godine. - složi se Jane hrabrije nego što se zapravo osjećala, no redovnica je brižnim glasom nastavila kao da je nije čula. - Moglo bi upravo to odijelo postati glavnim razlogom zbog kojeg bi stradala.- nastavljala

je časna majka.


-

Mogla bih ošišati kosu, što mislite? – gorljivo upita Jane ne obazirući se na ženinu

zabrinutost.

Nadstojnica zgroženo uzdahne, ali prije nego je stigla izraziti svoje neslaganje djevojka je nastavila naglas razmišljati. -

Pomoglo bi, bila bih manje uočljiva. Ne bi mi nedostajala. - Rukom je provukla preko

debele crne pletenice koja je dosezala do struka. -

Ne pamtim kad je zadnji put šišana?-

zamisli se djevojka i nedugo zatim uzdahne.- Kako izgleda ni s njom nisam tretirana kao

gospa niti sam bila zaštićena. Opasnost mi je prijetila u vlastitoj kući, da ne spominjem dalje. Sad jesam u bijegu, ali se osjećam slobodnija nego sam ikad bila. Vama će to sigurno zvučati čudno, no meni je to puno. Nešto novo. Zapravo, osjećaj je jako dobar. - zadovoljno zaključi Jane. -

Da je kojom srećom moj nećak sad ovdje bilo bi mi drago čuti da se tako osjećaš. -

reče nadstojnica. -

Zaključili smo da moj brat sve i da se vratio nema od koga saznati da ga čekam. –

zaključi blago djevojka i nakratko se zamisli.- Sad, kad je i otac Benedict nestao – reče - još sam sklonija

vjerovati da je Liamov stric odlučio zatajiti mu moj dolazak. On ga je zadržao

silom, sigurna sam da me otac Benedict nikada ne bi napustio i nestao bez objašnjenja. -

Jesmo, sve smo to nas dvije zaključile, no to ne znači da jest tako. - uzdahne časna.-

Sve i da se ne skrivaš bez dokaza ne bi mogla ništa poduzeti protiv Melvilla, a ako je to tako on će se pobrinuti da ne ostavi traga koji bi ga mogli teretiti. Premda nerado priznajem da je sve moguće ipak mislim da ni jedan gorštak ne bi ubio svećenika, već i zato što su i sami vjernici. Kao što sam rekla, vremena su teška, nitko nije siguran. No, što je tu je. Sve ima svoju svrhu. Tko zna, možda je sve ovo što ti se događa ipak za neko dobro? Čudni su putovi Gospodnji. Upamti to Jane. - savjetovala je stara opatica. -

Jacob će te ujutro ispratiti i


pokazati na koju ćeš stranu. Nisam sigurna da je za moje srce dobro gledati kako odlaziš odavde i priznati da nemam pojma gdje si kad tvoj brat dođe i pita za tebe. Zato ćemo se nas dvije sada oprostiti.

****

- Dobro vam jutro, dobri moj Jacobe! -

Previše veselo za njegov ukus sljedećeg jutra

pozdravi Jane starog domara.

Našla ga je upravo tamo gdje je znala da odlazi svakog jutra, u cik same zore. U prostoru ograđenom za perad koja se već po navici okupil a oko njegovih nogu. U ovom samostanu svi su ustajali rano, pa čak i kokoši, patke i guske koje su časne uzgajale, a o njima se najvećim dijelom brinuo stari domar koji je kao i uvijek kad bi ga netko prekinuo u poslu mrzovoljno otpuhnuo. Kako je ovoga puta to bila Jane nije imao srca obrecnuti se na nju nego je preko volje odvratio. -

Ne vidim što je u njemu tako dobro.- mrzovoljno uzvrati starac. Zima je bila pred

vratima, a dolaskom hladnijeg vremena dolazile su i njegove kostobolje. -

Vidim da vas još uvijek muči ta vaša boljka. - Djevojka ga sućutno pogleda.- Čovjek

se najbolje osjeća nakon što se propisno naspava, nema ničeg boljeg od toga. Sad još morate i mene otpratiti deo puta. Posve je razumljiva ta vaša mrzovolja. Jacob je naočigled iznerviran njezinim riječima ljutito pogleda, no uočivši što je odjenula zapanjeno je odmjeri pogledom od glave do nožnih prstiju, nakon čega zlovoljno podigne pogled k nebu. Ne skrivajući negodovanje vrati pogled na jato kokoški. - Otkud sad ta pretjerana ljubaznost i zanimanje za moje zdravlje? -sumnjičavo upitao. -

je

Ne treba ti to sa mnom curo. Obećao sam nadstojnici da idem s tobom iako ne


odobravam to što odlaziš, da znaš. I za tvoju informaciju, nemam ja nikakvu boljku. Moje kosti imaju nešto protiv ovog dijela godine. Ne znam što ti ne valja ovdje? Nema potrebe da ideš, kažem ti.- starac je preskakao s teme na temu izgovarajući rečenice onako kako su mu padale na um. Jane ga brzo ispravi. - Upravo suprotno, Jacobe. Nužno je.

Pogotovo nakon jučerašnjeg

događaja. Jacob je iznenađeno pogleda i zatrese glavom.- Ne mogu vjerovati da si se toliko uplašila šačice razbojnika koji su, uzgred rečeno, otišli „praznih ruku“ od nadstojnice, bez ikakvih informacijama o tebi. Što se naše časne majke tiče, kako ja to vidim, može te ta kopilad tražiti do sudnjeg dana. Mogu slobodno nastaviti, samo negdje drugdje, zar ne? -

Nije baš tako jednostavno, Jacobe.- uzdahne djevojka i protrlja promrzle prste. - Ne

plaše me toliko oni koliko činjenica da se vrzmaju oko ovog mjesta. R azbojnici su to, moj dragi prijatelju, nemaju časti ni duše. - Ta, to si znala od prije.novu zob. -

odbrusio je domar zagrabivši štedljivo šakom u košaru po

Dođite, lijepe moje, dođite bliže. Jacob vam je donio ukusnu hranu. Dođite, sve

ih pokupite.

Starac je umilno vabio kokoške. Razbacivao je sjemenke oko sebe dozivajući kokoši koje su se skupljale i hitro zobale dragocjena zrna. -

Skloni se, tvoj kukavičluk plaši moje

ljubimice.

Njegova je mrzovolja bila više nego dobro poznata Jane, isto kao i to da je bila paravan iza koje se krio dobrodušan čovjek uvijek spreman pomoći. - Nisam kukavica, znate to, Jacobe. Svojim odlaskom zaštiti ću sve vas ovdje. Bili ste više nego dobri prema meni i ocu Benedictu, ne bih podnijela da itko od vas strada zbog mene. Nikad si to ne bih oprostila i to


je osnovni razlog zbog kojeg odlazim. Pobjegla sam tim zvijerima jedanput, pobjeći ću im i opet, ali to ne znači da sam slabić i kukavica. Nije podizala glas iako su je starčeve tvrdnje duboko povrijedile. Zaboga činilaje to zbog njihove sigurnosti. Ujakovi vojnici ne bi bez razloga obilazili samostan i usudili se ući na posvećeno tlo. Samostan je u nadležnosti Svete stolice i kao takav nedodirljiv. Nedopustivo je bilo da bi se redovnice ili njegova imovina kompromitirale u bilo kojem pogledu, pogotovo

bez poglavaričinog dopuštenja ili, ne daj Bože, protiv njezine volje. Kako su je zaboga tu nanjušili, a bila je uvjerena da jesu, inače ne bi bili toliko drski da neoprostivo pozivaju na red samu časnu majku Margaretu. Naravno da ih mora zaštititi, ljutito je mislila djevojka. Kako to Jacob ne vidi, umjesto što je nazva kukavicom? - Dosad sam i sam vjerovao u to.-

sa žaljenjem izjavi domar.- Ovaj tvoj bijeg tjera me na

drugačiji zaključak. -

Nebesa, nikuda ja ne bježim.- nestrpljivo će Jane.- Odlazim, Jacobe, odlazim. Moram

pronaći oca Benedicta, ili bar saznati što se dogodilo s njim. Trebao se vratiti prije dva tjedana, nemate pojma koliko se brinem za njega.

Jane je gledala kako unutar gladnih kokošjih kljunova nestaju pi osljednja zrna koja je Jacob netom bio bacio na prašnjavo tlo. Jacob prijekorno pogleda djevojku i podrugljivo upita. -A,

ti ga, naravno, namjeravaš

izbaviti?

Djevojka odlučno kimne. Dobro je, Jacob se popravlja. Konačno je počeo shvaćati stvari, pomisli progovorio.

Jane s olakšanjem. Da je u zabludi shvatila je čim je Jacob slijedeći put


-

I da je imao sreće i preživio u nečijoj tamnici male su šanse za tako nešto. Neka vam

je dragi Bog na pomoći, bojim se i pomisliti što će biti kad ga ti kreneš spašava ti.- uzdahne domar i sam sebi dometne. Katastrofa, što bi drugo moglo biti? -

Moram pokušati. - odlučno će Jane. - Dugujem mu to, on je mene spasio iz tamnice. -

Tiho je zastenjala od muke, sjetivši se toga. Otac Benedict je za razliku od Jacoba uglavnom bio umjereniji u izricanju svog suda

premda su ponekad njegove riječi šibale gore od biča. Otac Benedict. Njezin dragi, odani, privrženi prijatelj. Bio je njezin ispovjednik i kao takav znao je sve njezine skrivene tajne, želje i osjećaje koje mu je bez straha priznavala. Kad bi mu oko vrata bila pružena svećenička stola ponašao se kao svećenik i jedino tako. Tek kad bi skinuo stolu dolazile bi do izražaja njegove svjetovne misli i pokazivao bi karakteristike mudrog i obrazovanog čovjeka duše ispunjene vjerom u Boga, a srcem prožetim blagonaklonom očinskom ljubavi - mora se, bio mu prema njoj. Jane je voljela to njegovo proturječno ponašanje. Što se mora

je naizgled mučenički moto pod kojim je nosio breme života prije nego, u velikoj milosti Njegovoj, ne pogleda

ništavan u Njegovo blještavo lice. Jane je znala da je dobrim dijelom

tog bremena dominirala briga za nju samu i njezinu dobrobit i zato mu je uzvraćala zahvalnošću i istom sklonošću. Nije bilo ni mjesto ni vrijeme za prepuštanje ganuću, podsjetila se oštro. - Okrutni ste, Jacobe, kad mislite da bih ga napustila u nevolji, a znamo jako dobro da je

u nju upao zbog brige za mene. Žalosti me to vaše mišljenje o meni. - Ma nemoj? - odvrati Jacob nemilosrdno.-

A što misliš, da će te izvan ovih zidina netko

tetošiti? Osvijesti se prije nego te zagnjurim u ono tamo bure s vodom. Možda ti se tad otvore oči.


Mahnuo je razdraženo prema drvenom buretu u prostoru za svinje. Šibom opletena ograda dijelila ga je od prostora za perad. Jane je pogledom poratila kud je njegova ruka

pokazala da bi odmah zatim svrnula oči ponovo na njega. -

Moje su oči otvorene. – gnjevno je prosiktala.- Ipak, hvala na vašoj brizi. - Jane se

uvrijeđeno okrene od njega u namjeri da ode, no stala je kad je starac nastavio. - S onakvim konjem

bit ćeš hodajuća meta gdje god se pojaviš. Dalje, konjska oprema?

- Moji su. Što s njima?-

djevojka ga pogleda pogledom čuđenja i ljutnje.

Vidim da nemaš pojma kolika je cijena samo onakvog konja kao što je tvoj Jupiter,

recimo.- reče

Jacob.

- Naravno da znam koliko moj konj vrijedi.-

uvrijeđeno će Jane.- Nudili su mi za njega

deset volova ili sto ovaca, kao za bilo kojeg dobrog bojnog konja danas. Jupiter nije na prodaju, ne bih ga dala za sve blago ovog svijeta. Brat mi ga je darovao kad ga

je još kao

ždrijebe doveo sa sobom iz nekog rata. Zašto to uopće spominjete? - naivno zapita starca na kraju. - Glupava djevojko.-

ustoboči se Jacob pred nju.- Zar misliš da će ga pokušati kupiti od

tebe. Ukrast će ti ga prvom prilikom, s tobom u sedlu i li bez tebe! - tvrdoglavo je nastavljao. -

Zar vi mislite da ću dopustiti da mi ga ukradu? – uzviknu Jane s takvom nevjericom da

je siroti Jacob samo bespomoćno odmahnuo glavom. Ova je djevojka toliko tvrdoglava da joj nikako nije mogao utjerati u glavu najosnovnije

životne činjenice. -

Kao da ćeš imati izbora.- suho je promrmljao.

Kako je bacio svu hranu koju je planirao, Jacob se okrenuo i krenuo prema dvorišnim prostorijama. Jane ga je u stopu slijedila sigurno gazeći visokim čizmama raskvašenu zemlju.

Prema njenom mišljenju domar je svakako pretjerivao. Koliko god se stari domar


trudio predstavljati grubim i bezosjećajnim, zapravo je bio čista dobrota i gajio je zaštitničke osjećaje prema štićenicama samostana više nego je to bilo u opisu posla običnog zaposlenika. Zapravo joj se sviđao starac usprkos njegovu gunđanju i prigovaranju koje je svakodnevno obilato rasipao oko sebe. Vrijedilo je razmisliti o njegovim riječima. Živio je ovdje puno duže od nje i sigurno je da je stekao dosta iskustva živeći s ovdašnjim ljudima. Prolazili su pored kapelice iz koje se širila pjesma redovnica. Bilo je vrijeme jutarnje molitve. Ženski glas predvodio je zbor. Oboje se zaustaviše kao po naredbi. Stajali su tako i slušali sve dok nije završila pjesma. - Nedostajat

će mi tvoje pjevanje, curo. - tiho reče Jacob.- Nijedna druga redovnica nije

nikad tako pjevala. - E, sad pretjerujete, Jacobe.- njegova pohvala zbuni djevojku. Jacob vrlo polako odmahne glavom. -Svaki

dan stojim ovdje i slušam dok unutra ne

završi pjesma. Kad ti pjevaš, smrt mi zvuči skoro privlačno. Kad zatvorim oči dok te slušam čini mi se da sam u raju.- potreseno je priznao stari domar. Nikako mu se nije

sviđalo da djevojka ode iako je opasnost da je otkriju bila sve

izglednija. Sve je vodilo tome da je to samo pitanje vremena. Kako mu se nadanja nisu ispunila, njezin brat se nije pojavio, a otac Benedict se nije vratio, nadstojnica, Jane i on dugo su vijećali

što napraviti. Na kraju, jednoglasno su se složili da neće dopustiti onim

gadovima da ubiju djevojku. To je bio razlog zbog kojeg se inače mirna i razumna nadstojnica onako ražestila. Sjetio se kojim se žarom zarekla kako im neće priuštiti zadovoljstvo da uhvate djevojku na njezinom tlu, a ni na odlasku iz njezinog samostana.

Nikad joj nitko nije određivao koga će primati ili ugostiti u svom domu, a još manje će dopustiti da se njezine goste zarobljava na njezinom pragu. Ova će djevojka uz njezinu pomoć

sigurno napustiti njezino okrilje, a onda neka joj dragi Bog bude na pomoći, rekla je


poglavarica. To se kosilo s onim što je obećala ocu Benedictu, ali okolnosti su se promijenile i dobri svećenik će jednostavno morati razumjeti. Naravno da je to što su lešinari i dalje budno motrili njezina vrata odredilo da djevojka mora izaći na bilo koji način osim na uobičajeni. Nužan. Oni nesretnici vani prisilili su je na to. U tom razmišljanju Jacob se prene kad se pred njim ukažu vrata staje. Nije ni primijetio koliko je vremena proveo zadubljen u mislima. -

Hajde, pripremio sam ti konja. Imaš u torbi hrane za dan- dva, dok ne vidiš što ćeš i

kuda ćeš.- gotovo predbacujući joj reče Jacob i pokaže torbu pričvršćenu na njezinom sedlu. - Hvala vam Jacobe.- Jane pročisti -

grlo da je ne iznevjeri glas od ganuća.- Za sve.

Hajde kreći već jednom. Čeka me gomila posla kad se vratim, nemam ja vremena kao

ti curo.- grubo uzvrati Jacob i povede svog konja iz staje.

Uhvativši prekomjerno vlažan sjaj u njegovim ostarjelim očima Jane se i sama gotovo rasplakala. Bilo joj je teško oko srca. Što od starčevog ganuća, a što od tjeskobe jer napušta sigurno sklonište. Što je čeka izvan samostanskih zidina? Teško proguta i podsjeti sama sebe da će sve biti u redu, mora biti. Naći će, nekako, oca Benedicta i ako njihov povratak u ovaj samostan ne bude predstavljao opasnost za ove drage časne koje u njemu žive, vratit će se i čekati Liamov povratak. Da, tako će napraviti, ohrabri još jednom samu sebe. Navuče ispranu crnu vunenu kapu na glavu i povede Jupitera za starcem.


Poglavlje 5.

- Molim te, sinko, ili me pusti da odem ili me ubij.-

Očajna molba Oca Benedicta i duboki

patnički uzdah nakon nje popratili su spuštanje njegovog suhonjavog tijela na stolac sa strane mladog

poglavara koji je sjedio na čelu stola. Umorno lice mu se opustilo i izdužilo od

umora, a oči su mu grozničavo svjetlucaju ispod podbuhlih crvenih kapaka. Tamni koluti oko očiju odaju da u posljednje vrijeme nije oka sklopio. U skladu s izgledom njegovoglica osjećao se ostatak njegovog tijela; slomljeno. Naslonio je glavu na zid iza sebe i jedan blaženi trenutak sklopio oči. Patrick ga ne udostoji pogleda nego nezainteresirano reče.- Smatrat ću uvredom ako mi zaspite tu, za stolom, oče Benedict. Svećenik ni ne pokuša podići vjeđa s očiju. - Bilo bi mi draže da si dopustio Michaelu da me ubije nego ovo mučenje.- iz grla mu se začuje patnički uzdah. -

Što je, ne izgledate mi zadovoljni?- Patrick usmjeri svu svoju tobožnju zabrinutost k

njemu. - Vi ste naš

gost. Ako vam nešto nedostaje samo trebate reći, siguran sam da će se

moja majka pobrinuti za to.

Da je svećenik imao imalo više snage pogodila bi ga ironija u mladićevim riječima. No, nije. Osjećao se slabim poput lista na vjetru. - Tvoja majka.- šumno uzdahne. - Molim te ne spominji je.-

zastenja molećivo starac. - Ta žena svojim će mučenjem od mene napraviti

svetca prije nego me do kraja dotuče.


-

Ma što kažete?- Patrick se zaigrano okrene k njemu.- Čudno. Koliko ja znam moja

majka je oličenje dobrote i milostivosti.- Zatrese Patrik glavom u nevjerici otvoreno se rugajući. Mahne prstom prema prepunim stolovima za kojima su se slastili njegovi vojnici i sluge.-

Pitajte bilo koga u klanu ako mi ne vjerujete, svi će vam to potvrditi. Ona samo ne

podnosi nepravdu.- mrtvo ozbiljno objasni Patrick dok bi se najradije naglas nasmijao

gledajući svećenikov spontani protest. Zanemarujući svoj, do malo prije, neopisivo veliki umor svećenik se tromo uspravi u stolcu i gotovo vikne. -

Nisam ja vidio ništa od toga, mladiću. Nježna i brižna, da ne bi.?! Što

sam joj ja jadan skrivio da me toliko muči? Znaš li ti da ona i ona vaša domaćica meni nisu dopustile zaspati od kad sam doveden u ovaj dvorac? Treći tjedan teče od tog dana. Imaš li ti pojma koliko je to puno vre mena?

Da ti je znati što bih dao za mrvicu sna? - uzdisao je

smoždeno. Osjećao se poput iscijeđene krpe, kao da bi zaista svaki tren od umora mogao ispustiti dušu. -

To je bar jednostavno riješiti. - ljubazno će Patrick.- Udovoljite joj i spavajte do mile

volje.- prepredeno mu ponudi. -

Ne smijem. Ne mogu, kako to ne shvaćate ni ti ni tvoja sirota majka? - zatuli svećenik

zdvojnim glasom.preklinjao.-

Ne mogu izdati tu djevojku… ne tražite to od mene.- mucajući je

Radije ću sto puta ja umrijeti nego da nju ubiju.- Ustrajao je svećenik i

bespomoćno zario lice udlanove ruku naslonjenih laktima nastol. - Gdje je?-

odrješito poglavarovo pitanje pogodi svećenika usred njegove rane. Mili

Bože! Nemilosrdno pitanje koje mu je u protekla petnaest dana postavljeno bar tri tisuće puta natjera ga da skoči na noge. Pri tom mu se od umora zamračilo pred očima pa se isti


čas bespomoćno stropoštao nazad u sjedalo. Jedva je jasno čuo mladića kako neumoljivo nastavlja po svom. -

Vaša odanost prema toj djevojci govori u prilogvaše čestitosti, oče. Da malo razmislite

i sagledate činjenice s drugog gledišta shvatili bi da bi bilo mudrije i za nju korisnije kad bi mi otkrili njezino boravište. Vidjeli ste kolikom i kakvom snažnom vojskom raspolažem? Dopustite mi da je dovedem ovamo. Nigdje neće biti sigurnija nego tu. Uvjeravam vas da ću

je ja zaštiti.- gorljivo ga je nagovarao Patrick. Svećenik ga je zabezeknuto gledao širom otvorenim krvavim očima. Patrickov glas bio je samo oličenje poštenja, a riječi kao da su mu izlazile iz s amog srca. Djelovao je iskreno i starac se nakratko pokoleba. Možda je taj mladac u pravu? Što ako njegovo odbijanje zapravo šteti Jane? Što ako je suđeno da se ponovo sretnu? Što ako... što...što...što? Svećenik se objema rukama uhvati za glavu. Ne smijese dati zavarati njegovim obećanjima. -

Ne znam. Nisam više pametan .- zamucao je - Ništa ti ne znaš... I bolje je tako... Tako

mora biti...- da bi na kraju nesretno zatulio -Ne

mogu više misliti…

Vrata velike dvorane širom se otvore i privuku pažnju poglavara. Kroz njih nahrupe Patrickovi ratnici predvođeni Michaelom. Dok su se oni bučno pozdravljali sa ostalim vojnicima i uz puno buke smještali se za stolove među njih Michael je dugim koracima prišao poglavaru koji je sjedio na čelu stola i ležerno s pustio svoje tijelo u stolac s njegove desne strane, točno nasuprot svećeniku i sjeo. Odmah podbode svećenika. -

Što je? Uspjeli ste pobjeći Gospi Agnes? To nije lijepo od vas, oče

Ovaj mu uzvrati mrgodnim pogledom. - Ti

si kriv za sve ovo. Gorjet ćeš u paklu zbog

toga što si me zarobio.- ljutito mu obeća iznervirani otac Benedict. Michael se glasno nasmija. -

Upoznali ste našu gospodaricu, ha? Znao sam da ćete joj

se svidjeti, zato sam i izabrao baš vas.


Svećenik iznervirano sjevne očima.- Nisi ti mene izabrao, nego nisi imao nikog drugog! Ooo! Idi dođavola, Michael!- buntovno okrene glavu od njega. Ovaj put ni Patrick se nije suzdržavao, nasmijao se zajedno s Michaelom. -

Trebat će poteći mnogo misnog vina dok otac Benedict ispere svoja grešna usta. -

zaključi

Michael, na što mu prijatelj veselo potvrdi glavom.

Onda se smilovahu i ostaviše svećenika na miru, te u uobičajenom žamoru vojničkih priča i šala za večerom potiho započnu razgovor među sobom. - Ima li kakve koristi od odlaska Melvillu.- upita Patrick. - I ima i nema.-

reče Michael.- Kako se uzme.- Dohvati vrč sa stola. Kad ustanovi da je

prazan razočarano puhne i počne se ogledavati za kakvom sluškinjom da mu ga napuni, ali bezuspješno. Baš ni jedne nije bilo na vidiku. -

Što bi značilo?- potakne ga Patrick.

Michael se zavali u stolac i otvoreno se zagleda u lice svog prijatelja. -

Ukratko, nakon kraćeg natezanja Melville se zakleo da ne zna kuda je djevojka otišla.

Isto kao što nema pojma ni gdje je otac Benedict.- značajno je zakimao glavom.- Svjestan si što to govori? Na Patrickovom se licu ne pomakne ni jedan mišić i ništa nije odavalo buru izmiješanih osjećaja koji su nakon izgovorenih riječi njegovog prijatelja prohujali kroz njega. Sasvim polako nasloni se na naslon stolca i lagano kimne prema Michaelu, a zatim pogleda usnulog

svećenika čija je sijeda glava sad već počivala na stolu oslonjena na jednu ruku. - Nek' sam proklet ako sam vjerovao da govori istinu.

Michael je slijedio prijateljev pogled i sa simpatijom kimne prema usnulom sveće niku, a onda ponovo svrne pogled na Patricka i nastavi s izvještajem.


-

Gad kaže da žali što joj nije pružio utočište kad je došla k njemu. Tražila je Liama. Sad

bi postupio drukčije, tvrdi da bi je primio pod svoje. Pokvareno đubre! Usudio se reći neka jo j to svakako prenesemo ako je nađemo.- ogorčeno ponovi Michael od riječi do riječi. -

Naravno da bi, kad je pitanje dana kad će mu nećak osvanuti pred vratima. Jebe mi

se za njega, neka se opravdava kako hoće. Mi ćemo naći Jane prije njegovog nasljednika i prije onog pasjeg skota. To nam je prvi zadatak.-

samouvjereno odluči Patrick na očigledno

odobravanje svog sugovornika. -

Ima li ovdje kakvih novosti od kad sam otišao? - zapita Michael. - Orrock se pojavljivao

u međuvremenu ili kakav trag o tome gdje bi ta cura mogla biti? Patrick odmahne preko volje. -

Da ti budem iskren do malo prije nisam ni računao da bi je našli, sve je išlo u prilog

tome da svećenik najvjerojatnije izmišlja. Sad kad znam da je živa i da se skriva ovdje negdje još me više ljuti što je nijedna od tolikih naših patrola nije pronašla. -

U vražju mater, to i je ono što me izluđuje. - procijedi Michael. - Sve ovo vrijeme ljudi

češljaju imanje, ni štakor im ne može promaknuti. Gdje se skriva, dovraga? Poslao si najiskusnije tragače po cijelom visočju kako je dovraga moguće da nitko nigdje nije ni čuo za nju, a ne da bi je vidio?- Zajapuri se ljutito Michael. - I sam sam se to pitao.- zakima poglavar.- Da se skriva to je razumljivo, no nitko se ne

može dugo toliko dobro skrivati? Ovdje glasine putuju brže od vjetra, nešto nam je promaklo, Michael. - Kao da ne znam!- zareža

Michael.- Pitanje je što?

- Negdje mora biti, u pizdu materinu!-

Patrick raspali šakom po stolu da su se vrčevi

pred njima zatresli. Nekoliko se glava znatiželjno podiglo prema njemu no isto tako i vratilo svojim dotadašnjim interesima za stolom.


Michael se složi s Patrickovom pretpostavkom i trgne glavom prema svećeniku. - Od njega nikakve koristi? Nema napretka? - Nikakvog.-

reče Patrick.- Uspjele su ga samo izludjeti, ali ne popušta. Čvrst je iako to

nitko ne bi za njega rekao.-sažaljivo

izjavi gledajući svećenikovu proćelavu glavu.

- Je li siromah propjevao?- upita strogo Maude koja se od nekud stvorila pored njih.

Blažena bila, na Michaelovu radost držala je veliki vrč u rukama gledajući sa simpatijama kako svećenik spava snom pravednika. - A-a.- odvrati joj Patrick. -

Nebesa Patrick, majka će ti poludjeti. Ne znam jel da je odmah probudim i da joj

kažem da ste ga pustili zaspati.- Izazivački upita.- Misli da još samo malo fali da ga slomi.domaćica namrgođeno odmjeri pogledom jednog pa drugog. Michael se lijeno ugne u stranu ne bi li napravio više prostora njezinom gojaznom tijelu koje se nagne pored njega prema stolu i sa smiješkom mu sama napuni vrč ž eljenom tekućinom nakon što je najprije napunila vinom poglavarev vrč. -

Šteta, prespavat će večeru.- Maude sažalno mahne rukom prema svećeniku.

-

Pusti ga. Ponedjeljak je, posti. Zavjetovao se tako, kaže, onom svom zaštitniku. -

objasni Patrick s odobravanjem. -

Aha. A što vas dvojica čekate? I vi ćete gladovati u čast svetom Emigdiju?

Obojica zatresu glavama i Made se zadovoljno nasmija.- I mislila sam, da ne bi.-

Potapša majčinski jednog pa drugog po ramenu i udalji se mrmljajući nešto što je njima dvojici

zvučalo najbliže nečemu kao da nisu muškarci krivi što ih Bog nije stvorio ustrajnima

kao žene. Bila je to Maude i od nje je bilo posve očekivano takvo mišljenje. No, isto tako jedino njoj nitko to nije zamjerao. Tako ni njih dvojica. Prihvate se jela

kao da su taj čas

postali svjesni da se pred njima nalazi bogata trpeza. Nisu gubili vrijeme birajući između


raznovrsne hrane. Po njima je, kao i po bilo kojem drugom vojniku koji je po bojištima iskusio glad i oskudicu, svrha hrane bila napuniti želudac. Kako nisu bili izbirljivi nije ih se dojmila gomila mirišljave, ukusno spremljene raznovrsne hrane vješto postavljena na stolu ispred njih između svježeg cvijeća koje je širilo svoj vlastiti miris. Ruke im nisu posegle za žutom, šafranom obojenom ( precijenjeno skupe) rižom, ni za zobenom kašom zaslađenom medom, varivo im nije bilo privlačno dok se pred njima nalazila hrskava pečena janjetina. Pikantne poslastice dolazile su na red tek nakon što se napuni želudac, za njih je uvijek ostajalo mjesta. Zagrabiše

po komad mesa i raženog kruha te nastave razgovor tamo gdje su stali

prije nego ih je domaćica prekinula. -

E, kad smo kod čvrstine- izgovori Michael između dva zalogaja.- podsjetio si me da ti

ispričam nešto što mi se učinilo zanimljivo. U selu s našestrane uz Melvilleovu granicu čuo sam slijedeću priču. Žene su prale rublje na jezeru i zanijele se pričanjem, kao što to inače rade, tako da je najmlađa Marcusova kćer izmakla materi ispod kontrole i završila u jezeru. Ni jedna od tih nesretnica, nije znala

plivati. Žene k'o žene, stale su dozivati u pomoć i

naricati no u blizini nije bilo ni jednog muškarca koji bi ih čuo i pomogao djetetu. Kad je izgledalo da za nesretnu djevojčicu više nema nikakve nade iz šume je izjahao neznanac i pritekao u pomoć. Zbacio je kaput sa sebe, na brzinu izuo čizme, kažu te žene i skočio u vodu. Nisu ni trepnule okom, a dijete je već bilo na suhom. Pretjeruju naravno. Sve do jedne, žene su zadivljene njegovim pothvatom. U cijeloj toj priči, zanimljivo je to da sve opis uju dečkovu odjeću kao pohabanu, kapu koja mu pokriva pola lica olinjalom no unatoč tomu pokušao je platiti, zamisli ovo, gotovim novcem hranu po koju je, kako im je rekao, krenuo u selo. Naravno seljaci nisu htjeli uzeti njegov novac nego su mu iz zahvalnosti napunili torbu

hranom. Suhu odjeću koju su mu ponudili odbio je.


-

Dobio sam izvještaj.- reče Patrick.- Kažu da je mladić neugledan, neuhranjen, sitan

kao da je i sam dijete i da nitko ne zna od kud dolazi ili kuda taj ide? Od tada ga nitko nije vidio. Kad bi u

opisu njegovog konja bilo samo pola istine od onoga što pričaju seljaci ispada

da bi taj konj bio sam Pegaz.- Patrick se zamisli. -

Aha. Samo u crnom izdanju. Siguran sam da i u tome ima prilično pretjerivanja kao i u

svemu što se tiče tog dečka. Uglavnom, malom je ime Jamie, ako govori istinu. Izdao sam upute našima da ga ukoliko se pojavi zadrže pod svaku cijenu i obavijeste tebe. - Naravno.- kimne Patrick. -

Izgleda da mu se prilično žurilo, nije se dugo zadržao u selu. - nastavi Michael.-

Odjahao je na istu stranu od kud je došao. Prema velikom slapu.

Ne znajući više Michael slegne ramenima i ispije poduži gutljaj iz vrča. -

Još jedan neznanac na mojoj zemlji. I baš u ovo vrijeme? - zapita se Patrick.- Malo je

vjerojatno da se radi o slučajnoj podudarnosti s ostalim događajima. Sklon sam vjerovati da je taj tip dio neke veće priče i da nije daleko odmaknuo. Nešto mi govori da se drži moje zemlje, a opet lako može umaknuti Melvillu, samo treba zaobići slap. -

Preko kanjona ne može, slažem se, n ije ptica.- zakima Michael progutavši oveći

zalogaj. -

Sutra ćemo se nas dvojica pozabaviti time. – odluči Patrick.

-

- Michael Njega ćemo ispitati provjerenim metodama, nadam se. Za razliku od ovoga.

značajno pogleda usnulog svećenika.- Izgleda da jadniku ne smeta što će ostati gladan. Vrškom noža kojim se služio za jelo pokaže na svećenika i upitno pogleda prijatelja. -

Čudim se da odobravaš ovo? Kakve su to vražje metode uvjeravanja? To su čista

ženska sranja.- Glasno podrigne. -

Čuo si ženu, Michael.- naceri se Patrick i slegne ramenima.


- Ne seri, Patrick.

– miroljubivo odbrusi Michael.- Znaš da je Maude skroz na skroz pod

majčinim utjecajem, kao uvijek uostalom. Da gospodarica kaže da je sunce zeleno, Maude bi se zaklela da je boje djeteline. Patrick se naceri i potvrdi. – Mlade!

Michael odmahne glavom ali opusti držanje. - Gdje je Alec? -

Poslao sam ga u samostan časnih sestara da se kod nadstojnice raspita zna li štogod

korisno o ocu Benedictu. Trebao bi se uskoro vratiti.- odgovori Patrick. - Ima smisla.- Michael je dokono vrtio vrč u rukama i razmišljao naglas.-

Logično je da bi

časne dale svećeniku krov nad glavom. Pogleda prema kraju dugog stola. Na suprotnom kraju netko je rekao nešto smiješno, zaorio je smijeh. Patrick odvrati pogled s veselih vojnika i potvrdi. -

Časna majka Margareta poznaje Aleca. Siguran sam da mu neće zatajiti istinu o

pitanju djevojke, naravno, pod uvjetom da joj je poznata. -

Poznavajući Aleca, i njegov utjecaj na žene, neće trebati puno vremena da dođe do

željenih informacija. – nasmije se Michael.- Sam đavo je u njemu. Dosta je da zatrepće očima i zatrese one svoje uvojke i žene već padaju u nesvijest pred njim. Nekad sam na tome zavidio tom kopiletu.-

naceri se Michael i otpije iz vrča. Podigne ga zatim u zrak i

nazdravi. - Za Aleca! Sretno kopile.

Patrick odvrati podizanjem svog vrča dok se u isto vrijeme začuje glasno nazdravljanje kroz dvoranu. Vojnici kao da su jedva dočekali podići svoje vrčeve. - Za Aleca!- odzvoni mnogobrojno povika u glas.


Njihovi veseli

komentari bili su toliko glasni da se svećenik uplašeno trgne i onako

polumrtav bunovno upita. -

Što je bilo?

- Za oca Benedicta!-

Uzvikne pijani muški glas i odmah bude prihvaćen mnogobrojnim

podizanjem vrčeva i međusobnim kucanjem istima među susjedima az stolovima. - Kome ti ljudi toliko nazdravljaju?- bunovno -

propentra svećenik.

Vama, oče. Odaju vam počast.- odvrati poglavar zabavljajući se.

Svećenik zatrepće i s vidljivim naporom pokuša razlučiti smisao poglavarovih riječi. Nije mu se razbistrilo ni -

nakon što je nekoliko puta nakratko zatresao glavom.

Zašto bi to radili? Ništa nisam napravio za njih.

- Ne budite skromni, vratili ste nam djevojku.- blagonaklono ga ispravi Patrick. -

Našao si je?- skoči svećenik uplašeno.

Patrick je vidio da svećenik nije u potpunosti priseban i odlučio je to iskoristiti. - Jesam.- blefirao je.

Upalilo je. Kao pokošen otac Benedict se obeshrabreno skljoka u stolac. -

A toliko sam joj puta rekao da ni u kom slučaju ne napušta samostan...- zakuka otac

Benedict- Margareta

mi je obećala da joj neće dopustiti...

Nije ni dorekao svoju jadikovku, a Patrick i Michael kao po naredbi skočiše tako da su se njihovi stolci porušili iza njih i zagrabiše prema vratima. - Iane!- vikne Patrick u hodu. -

Stižem, gazda! Na konje, ljudi!

Ian i četvorica kršnih vojnika iz Patrickove osobne pratnje već je žurilo za njima. Do svećenikove svijesti nije doprlo značenje naglog odlaska poglavara i nekolicine vojnika, samo ih je ispratio praznim pogledom svojih mutnih očiju. Dogodilo se onoega č se


istinski bojao. Naivna kakva je, njegova je djevojčica napustila sklonište i zasigurno krenula u potragu za njim. Prenaivna i predobra, u svemu i svakome je tražila ljepotu i dobrotu. Sad, sama tamo negdje sama vani? Ne, nije mogla dobro proći. U polusvijesti,

kao u nekom bunilu, sjetio se kako je bogobojaznim šapatom iskazivala

oduševljenje običnoj prirodnoj ljepoti tamo na putu u gorje, kad im se nebo konačno smilovalo i prestalo izlijevati kišu po njima. Samo je njezina čista i nevina duša mogla u svemu vidjeti samo ljepotu i u svakom stvoru tražiti samo dobrotu. Jahali su satima preko livada po kojima je bezbrižno pasla po koja krava ili omanje stado ovaca, preko polja zasijanim ječmom ili zobi sve dok nisu zašli u gustu šumu. Tu je prestajala prijašnja pitomost krajolika. Sada se priroda pokazivala u svoj svojoj veličini. Mukotrpno su se spuštali niz strme padine prateći planinske staze, prolazili kilometre i kilometre kanjonima između oštrih klisura. Jahali su tako između dviju gudura prateći uzvodno rijeku koja se lijeno kotrljala svojim koritom prelijevajući vodu preko kamenja, pritom se žuboreći pjenila, pa nastavljala dalje. Oštro skrenuvši rijeka ih je dovela u jednu od malih kotlina okruženu visokim stijenama. S one ispred njih ponirao je lijeno vodopad u jezerce iz kojeg je nastavljala rijeka.

Šumske cvatnice obrasle su livadicu oko jezera. Ljubičasti vrijesak u svom raskošnom cvatu nastanio na rubovima livade i po okolnim stijenama, gdje god je bio komadić zemlje, otimajući se za nju s travom koja je obrasla na iskrzanim izbočenjima kamenih gromada. Jane je cijelim putem svesrdno upijala ljepotu svakog predjela kroz koji su prolazili i to ju je

na kraju izvuklo iz osjećaja beznađa i povratilo njen urođeni borbeni duh. Nakon jednog takvog prizora

u šumi, koji je nadmašio sve do tad viđene krajolike s njihovim ljepotama i

nedostatcima, povratilo joj se samopouzdanje i vjera. Nije više bila ni jadna, ni neodlučna a ni nesigurna. Jedna posve nova Jane sjedila je na leđima svog moćnog konja na istini č i


upijala pogledom prizor pred sobom. Nije se micala, kao da se ne usudi svojom kretnjom

poremetiti taj svemirski spokoj. Duša joj se stopila s atmosferom potpunog mira. „Mislit ćete da sam luda, oče.“ prošaptala je kad je on s određenom nelagodom naveo svog konja da stane uz Jupitera.

Pitao ju je zašto šapće kad u blizini nema nikoga. Nastavila je šaptati kad mu je odgovorila pitajući ga ne osjeća li se i on kao da stoje na mjestu na kojem ne bi smjeli i ne čini li se i njemu da to čarobno mjesto možda pripada jednom od onih mjesta na koja je ljudima zabranjeno kročiti. Slušajte oče, upozorila je. Na njezinu žalost shvatio je da ne čuje ništa neobično i to joj je rekao na što ga je nestrpljivo optužila da se nije dosta usredotočio. „ Čujete li možda onaj tamo vodopad? Ni ja, a voda preko njega cijelo vrijeme pada.“ Kad mu je skrenula pažnju na to i sam je isti tren došao do istog zaključka i brzo se prekrižio. „Bog s tobom, dijete, ne misliš valjda...“ Jane je pobožnim glasom pitala. „Nije li neobična ova tišina? Kao da je vrijeme stalo na ovom mjestu. Djeluje mistično. Upravo onako kako pričaju da izgledaju mjesta na kojima žive vile, a čuvaju ih jednorozi.“ „Nesretno dijete, o njima se ne smije pričati!“ osupnuto joj je poklopio rukom ust a. To ga je skoro stajalo pada s konja koliko se nagnuo prema Jane. Iako je bila

iznenađena njegovim potezom djevojka ga je uspjela zadržati i gurnuti prema nazad da je uhvatio ravnotežu u sedlu. Nakon toga je opet bila u mogućnosti pričati i to je odmah iskoristila.

„Ne razumijem zašto? Sve priče govoreda su gorske vile redom sve mile ljepotice i nadasve dobra i draga stvorenja.“ čudila se Jane.


Svećenik se samo još jedanput žustro prekrižio i nije odgovorio nego s nelagodom u duši potjerao konja s livadice. „ Ovako ja otprilike zamišljam raj“ rekla je tada Jane. „Sad shvaćam, naravno da to ne mogu s nikim podijeliti nitko mi ne bi vjerovao. Prije bi me proglasili ludom.“ Oči su joj sjajile kao najljepši zeleni dijamanti na svijetu. Takva je nekad bila njegova djevojčica tužno je mislio svećenik. Gdje li je to nesretno dijete sada? Možda još luta visočjem u potrazi za njim, možda već njezino mrtvo tijelo obrasta trava u nekom jarku? Stresao se na jezivu sliku koju mu je um odmah dočarao i duboko uzdahnuo pokušavajući izbrisati sliku mrtve djevojke ispred očiju. To jednostavno ne smije biti istina, ne bi bilo pošteno nakon svega što je proživjela u svom kratkom životu. Molim te, Bože, Ti koji sve vidiš i znaš cijeniti dobrotu, budi joj milostiv. Znaš kroz što je sve prošla, ne svojom krivicom, krivicom ljudske zlobe i pohlepe vlastite joj krvi, vlastitih rođaka, krivicom grešne požude onoga koji je, kao otac, zače u utrobu majke. Molim te udijeli joj zračak svoje milosti, daj da doživi malo sreće koju u svojoj velikodušnosti podaješ i najslabijem crvu među svojim vjernim sljedbenicima. Kako su molitve šapatom krenule preko tankih usana tako su suze krenule teći iz usahlih očiju. Nije ih skrivao, nije mu bilo do toga, stalo mu je samo izmoliti Janinu sigurnost

i zaštitu kod Stvoritelja. Nije više bio svjestan žamora u dvorani, ni svog

umora, kao ni razloga koji je tako naglo ispraznio stolce pored njega. Tako je predano molio

da mu se duh doslovno izdvojio iz tijela sve dok ga punašna ruka, koja ga je prikravši se neprimijećena, obgrlila oko ramena i nježno no odlučno počela odvlačiti od stola tjerajući ga da ustane. Iznenađeno i zbunjeno, kao da se iznenada probudio, zagledao se u nasmiješeno okruglo lice jedne od svojih mučiteljica. Ravnodušno, kao da nije no u pitanju, pomislio je da je došla odvesti ga gospodarici koja će opet postavljati jedno te isto pitanje“Gdje je Jane“, moliti i preklinjati odgovor, ucjenjivati ga svojom golemom tugom i


gorkim suzama koje je jadnica ne prestajući prolijevala svaki Božj i dan. Sad i da je htio nije joj mogao reći gdje je Jane jer ni sam nije imao pojma gdje bi mogla biti. Prepustio se ruci domaćice, njezinom vodstvu i sudbini kad je začuo sućutno ljubazan glas žene pored sebe. -

Ne trebate više strepiti zbog nje, oče. Sve će izaći na dobro sad kad ste je prepustili u

ruke našeg poglavara. Vidjet ćete. Sigurna sam da ste umorni, san će vam činiti dobro. Kad se čovjek dobro naspava i odmori razumnije gleda na stvari. Jutro je pametnije od večeri, tako će biti i s vama.- brbljala je brižno Maude pored njega. Svećenik skine njezinu ruku s ramena i pogleda je u lice da se uvjeri kako se zaista radi o domaćici. Jest, nije šenuo pameću, uvjeri sam sebe. Pored njega je doista stajala Maude i poput nekog priviđenja blagonaklono mu se smješkala svojim punim usnicama. Ničim izazvana golema promjena u njezinom inače strogom i bezdušnom ponašanju, po njegovom iskustvu, nije imala smisla i na trenutak je pomislio da ipak umišlja. - Od

sada će sve biti drugačije, uvjeravam vas.- srdačno izjavi domaćica.

Svećenik se jedva snalazio od zaprepaštenja i nevjerice nad njezinim srdačnim glasom da je tako svime smućen jedva glasno iznio svoju sumnju. - Zašto sad? -

Učinili ste čudo.

-

Ne huli, ženo.- svećenik se zgroženo prekriži, no fiksirajući ga pogledom domaćica

polako kimne glavom i uvjeri ga da misli to što je rekla. - Jesam?- nesigurno

ponovi svećenik ne znajući kako bi to bilo moguće.

Domaćica ponovo potvrdi kimnuvši. Svećenik se poboja da je jedno od njih skrenulo umom no za svaku sigurnost -

odluči provjeriti koji.

Naravno, ti to znaš jer sam...?

Ostavi nedovršenu rečenicu visjeti u zraku koju Maude ozbiljno dovrši. -

Vratili ste našu djevojčicu tamo gdje pripada. MacKinlayevima.


Svećenik se širom otvorenih očiju zablenuo u ženino lice i odjednom osjeti strašnu glavobolju. Rukama je pritisnuo i počeo masirati sljepoočnice ne bi li je ublažio. - I ti znaš za to?- umorno

je uzdahnuo i krenuo prema stepeništu koje je vodilo na kat.

Mislim da ću doista odspavati.- dobacio je usput. Nije biosiguran je li domaćica to čula, a nije ni mario no znao je da joj nije promaknulo kad je doviknula za njim. -

Svakako to učinite, oče. Nitko vas neće smetati.

Nebesa, svećenik se nadao da neće iako je bio siguran da unatoč svemu neće stisnuti oka od brige.


Poglavlje 6.

Desetorica krupnih muškaraca nahrupiše kroz klimava vrata u krčmu „K vepru“. Prema njihovom zapuštenom izgledu i potpuno neupućen bi pogodio da se dugo nisu posvetili sami sebi, a još manje svom izgledu i odjeći. Da se isto toliko dugo ni jedan od njih okupao svjedočio je kiselkasti miris muškog znoja pomiješanog s mirisom konja koji ih je dopratio u neveliku prostoriju i začas preplavio njezin ustajali miris alkohola koji je prevladavao u zraku. Družina se bučno smjestila oko stolova zauzimajući razmetljivo sve stolove. Pritom su rušili i bacali u stranu suvišne stolce. Visoki grmalj, upečatljive neuredne crne brade koji je ušao prvi na vrata očigledno je kao kolovođa odobravao njihovo divljačko ponašanje jer je prednjačio u tome. -

Gazda! Vuci svoju lijenu guzicu ovamo ili ćemo se morati poslužiti sami! - Smijeh

njegovih pratioca poprati njegove riječi. -

Ta ti valja McMillan! Sami ćemo se, itekako, poslužiti!- Grohotan, grubi smijeh ispuni

prostoriju.

- Strpljenja, gospodo.- začuje se kreštavo s vrata susjedne prostorije.- Imam samo dvije noge i dvije ruke. Stižem, ne mogu letjeti.- Stara žena, smežuranih prozirnih obraza zagunđa

s otvora kuhinje brišući ruke u hodu dok je vukući umorno noge prilazila k njima slabo osvijetljenom prostorijom. -

Ja sam gazdarica. Što gospoda žele?- bezizražajnim glasom upita žena.


-

Ja i moji ljudi nismo navikli čekati!- goropadno zavikne MaMillan.- Ima li u ovoj jebenoj

rupi što za popiti i pojesti? Iznesi sve što imaš. Čuješ li stara! - samodopadno naredi. Njegova predstava nije dirnula ženu. Prebacila je preko ramena krpu u koju je do tad brisala ruke i obratila im se svojim unjkavim glasom. -

Provela sam u ovoj krčmi cijeli život no sluh mi je još uvijek dobar. Što je gospodi po

volji? Ovčji gulaš, upravo sam ga skuhala, svježi raženi kruh od danas. Ako vam je gospodi po volji mogu vam složiti sira i suhe govedine, pečena ovčetina od jučer, kruh i mlijeko, zobena kaša za čas može biti gotova. Piva ima koliko hoćete, rakije isto tako. Vino će vas koštati, ne prodajem onaj bučkuriš koji zovu vinom, moje je pravo. Sve fino i ukusno, kažem ti, za prste polizat. Sigurna sam da niste u životu kušali bolje. Pitanje je samo možete li vi to platiti? -

Lajava babetino, dosta hvale. Donesi da probamo to čime se hvališ. Ako je zbilja tako

dobro platit ću ti. Za početak daj nam piti dok sve to ne spremiš. Žena usporeno kimne i okrene se da će krenuti nazad prema kuhinji. Snagator je ščepa za ruku i zaustavi. -

Kaži, nemaš baš nešto gostiju ovdje?

- Osim onog malog koji mi donosi namirnice vi ste mi danas prvi gosti.- prizna gazdarica monotonim glasom. -

A inače? Prolaze ljudi kroz ovaj tvoj čumez?- Upita McMillan.

-

Prolaze i ne prolaze. Tu i tamo netko svrati. Ovisi što te zanima? - lukavo zapita stara.

- Pametna si ti, tko bi to rekao.- naceri se bradati.-

Tražim curu. Crnokosa ljepotica,

otprilike tvoje visine i ima vranca koji se ne može usporediti ni s jednim drugim. Ne možeš ga ne primijetiti.


-

Aha. Ovih dana kao da svi traže isto, svi bi curu. A tko pita za me ne, pitam je vas?

Nitko, a ja sam uvijek na raspolaganju i to svakom tko može platiti malo zabave, moj gospodine.-

Malo zabave ne bi škodilo mojim momcima, no prvo mi odgovaraj na ono što mene

zanima.- naredi McMillan.

Ohrabrena njegovim obećanjem za brzu zaradu žena nastavi.- Niste vi prvi koji se za nju raspituju, no na moju žalost ne mogu reći da sam je vidjela iako bi mi nagrada za takvu informaciju dobro došla. -

Možda je netko od posjetitelja spominjao?- Suzdržavajući se nastavio se raspitivati

McMillan. - A-a,

znala bih to. Kao što vidiš samo je jedna prostorija, uz kuhinju, a u nju ulazim

samo ja i ovaj mali. Ovdje ti nema tajni moj gospodine.

Sa zluradim osmjehom na neobrijanom licu drugi pridošlica se pokrene kao da će ustati sa stolca i upita. - Da -

priupitamo dečka, gazda?

Pustit ćeš ga na miru ako želiš jesti. - upozori ga gazdarica prijeteći podbočenih ruku o

široke bokove.- Treba mi pomoć u kuhinji. Nema ti od njega ionako koristi, ljepotane. Jadnik, nijem je.

Stara ga raskalašeno lupne po ramenu i namigne mu na što od vojnika dobije udarac po stražnjici, a to odmah bude popraćeno zasluženim raskalašenim smijehom ostalih. -

Idem ja vama donijeti nešto za piće, da pokvasite ta svoja suha grla. - motivirano ih

obavijesti gazdarica. Družba zaglušnim povicima veselja : bilo je i vrijeme, poprati njezin odlazak u zadimljenu kuhinju. Do samog ulaza u kuhinju, u najtamnijem kutu bio je postavljen mali stol, a za njim je

sjedio sitan mladić u neuglednoj odjeći, lica gotovo skrivenog pod vuneno m, prevelikom mu


kapetinom. Ničim nije pokazivao zanimanje za pridošlice. Mirno je, kao i prije njihovog dolaska nastavio jesti drvenom žlicom iz zemljane zdjele iz koje se pušio vrući gulaš i svojim mirisom do malo prije poticao mu apetit koji je nestao a kd

je prepoznao škripavi glas vođe

Orrockovih tragača i djevojačko srce zakucalo je strahom u grudima ispod prevelikog grubog muškog kaputa. Kad je prije nekih sat vremena odjevena u mušku odjeću Jane ušla u malu krčmu nije slutila da će je njezini ustrajni progonitelji zateći u njoj. Bila je potpuno nespremna na takav rasplet situacije. Ponadala se u miru pojesti nešto toplo i žlicom, po mogućnosti. Što joj nije bilo dostupno već predugo vremena. Kad je ušla i izrazila tu svoju želju stara ju je gazdarica dugo promotrila svojim mutnim očima i na kraju kimnula glavom i rekla.“ Ne znam koji je tvoj problem i ne želim znati. Spremi konja u staju iza krčme, a onda ti savjetujem da sjedneš u onaj kut i ne otvaraš usta, ovdje navraća svakakav svijet. Gulaš samo š to nije gotov, pojedi što prije i bježi prije nego netko drugi otkrije tvoju tajnu.“ - Istrgla joj je novac iz ruke koji joj je ponudila i mrmljajući nešto sebi ubradu odvukla se teškim koracima ukuhinju. Uskoro se na stolu ispred Jane pušila velika zdjela koja je djevojčinim osjetilima blaženo mirisala i veliki komad raženog kruha pri čijem odmjeravanju gazdarica nije štedjela. Zahvalila je Gospodinu na darovima kojima je obasipa i sjela te počela jesti. Osjetila je koliko je zapravo bila gladna, a gulaš od svježe ovčetine je bio vrlo ukusan. Osim toga godilo joj je

što je bio još topao, iako je ono što joj je stvarno godilo bilo to što je imao okus poput onoga koji je spravljala gospođa MacFarland. Sjetno se umislima vratila na svoje imanje, uvrijeme kad je sudjelovala sa slugama u pripremama jedne gozbe. U nosnicama ju je golicao

raskošni miris, a umjesto gulaša koji je jela u ustima osjećala punoću okusa svježe pečenog mesa. Sam od sebe nostalgični smiješak joj je izmamilo na lice sjećanje na taj an d i na to koliko je uživala u društvu ostalih žena dok su preostalo meso pripremali za sušenje. To je


bio jedini način da meso ostane jestivo na duže vrijeme. Za to je morala žrtvovati čak tri ovce, nije žalila čak ni djedov bijes koji je uslijedio zbog tog rasipništva, kako je to vičući nazvao, bilo je to nužno iako se sad nije mogla prisjetiti prigode za koju je gozba spremljena. To ih je usoljeno suho meso hranilo kad nije bilo vremena za spremanje obroka, tijekom vremena poljoprivrednih radova, tijekom

zime kada je svježeg mesa bilo manje, tijekom

putovanja ili se jednostavno narezali i ponudilo po potrebi na stol uz sir i kruh. Nostalgija za domom i dragim joj ljudima uvukla se u nju. Hvala Bogu i na ovome, ne smijem biti nezahvalna, korila se Jane i slasno

prašila po gulašu sve dok nije čula omraženi glas.

Sledila se. Svijest joj je govorila da mora ostati sabrana i mirna. U očima ovih muškaraca mora zadržati izgled muškarca, bilo bi za nju pogubno da je otkriju. Prividnim mirom nastavila je trpati gulaš

u usta, a svaki je zalogaj prijetio da će je ugušiti. Na svoju veliku

radost čula je kako je dobra starica vješto skrenula pažnju muškaraca s nje i da je bila u prilici taj čas bi je poljubila zbog toga, no nije ni trepnula. Nastavila je jesti sve dok s tarica nije donijela piće na stolove i poslužila njime veselo društvo koje više nije obraćalo pažnju na ništa drugo osim kako da što prije utaže želju za alkoholom. Vraćajući se u kuhinju starica u prolazu dohvati ovratnik djevojčina kaputa i povuče je za sobom kroz vrata. -

Bježi.- šapne Jane i gurne je prema stražnjem izlazu.

-

Hvala vam gospođo.- djevojka se okrene prema njoj.- Odužit ću vam se za vašu

dobrotu. -

Ne stoj tu, ludo, zar me nisi čula? - otresito je šaptala žena.- Bježi i pazi da te netko od

onih tamo ne vidi.

Jane kimne, poljubi usahli obraz, okrene se i nečujno šmugne na stražnja vrata. Izvela je Jupitera koji je osedlan čekao u staji, zajahala i potjerala ga izokola, u širokom luku,


zaobilazeći prednju stranu krčme. No, nije računala na muškarca koji je ostao čuvati njihove konje. Deseti! Jedan nedostaje.-

zaključi u panici djevojka. McMillanov čopor uvijek je brojio

jedanaest krvoloka i dvanaesti je bio njen ujak kad je išao s njima. U brzini uspjela je zapaziti da to nije vojnik kojeg su

zbog njegovog izgleda zvali ružni Willi, a koji je prema njezinom

brojanju nedostajao i unutra. No nije imala vremena dalje misliti, pustila je Jupitera u trk. Bez

obzira što ga nije poznala vojnik ju je uočio i odmah alarmirao svoju družinu. Uz gromoglasne

kletve poskakali su kao opareni, istrčali iz krčme, poskakali u sedla i

bjesomučno se dali u trk za Jane. -

O Bože! O Bože! O Bože! Brže Jupiter! - Jane je dahtala gotovo istim tempom kao i

zapjenjeni konj pod njom. Svako toliko okretala bi glavu unatrag provjeravajući razdaljinu između nje

i progonitelja.

Na samom kraju ravnog puta još se jednom okrenula i bacila posljednji pogled iza sebe. S užasom je primijetila crni dim kako se diže iznad krčme. Zapalili su krčmu! Ostalo je samo ponadati se da su crni

đavoli poštedjeli staru vlasnicu. Iza slijedećeg zavoja koji se već

nazirao pred njom i u koji je Jupiter uletio ne smanjujući brzinu put je naglo skretao u šumu a ona se vrlo brzo nastavljala na teško prohodni kamenjar i još teži kameni uspon sprijeda. Sve je to

već upoznala krećući se tjednima ovim krajem. Jane je znala da za tako zahtijevan

uspon nema dovoljno vremena kad joj za vratom puše deset ljutih krvoloka koji se žele dočepati njezine glave pa skrene Jupitera s puta i nastavi preko plavetnog cvjet nog tepiha koji se pružao sa strane. Vlasnik zasijanog lana na ovom polju, koji je Jupiter gazio nogama, zasigurno neće biti sretan zbog njezine odluke da prođe baš tuda, no izbor joj je bio prilično sužen. Ili to, pa ima kakve- takve šanse pobjeći, ili ...? Osjećajući njezin strah i slobodne uzde Jupiter je „letio“ tim plavetnilom dok su rascvjetane plave glavice otkinute pod naletima


njegovih snažnih kopita letjele poput modrih leptira i ponovo se padajući stapale s ostatkom nakon što je konj sa svojim jahačem prohujao kao vihor kroz njih. Jureći su projurili preko ljetine nepoznatog seljaka i doskora doskočivši na livadu Jupiter zagrabi u smjeru poznatog kanjona Velikog slapa. Jane se okrene i spazi svoje progonitelje kako kreću za njom u polje. - Uspjet

ćemo, Jupiteru! – viknula je konju iako je time više hrabrila sebe nego odanu

životinju. Mora proći oko slapa i ako se uspije dočepati prvog sela spašena je. To je MacKinlayevo imanje a tamo je, koliko joj je bilo znano od seljana kojima je spasila djevojčicu,

bila zabranjena zona za Orrockove vojnike. Tamo je poznaju, priteći će joj u

pomoć ili je bar sakriti, ako se ovi šakali željni njezine krvi usprkos opasnosti usude doći za njom. Jedna livada je proletjela ispod nje.

Još jedna, pa uspon, a onda šuma, napeto je nabrajala u mislima. Okrenula je glavu i vidjela da još drži dobrodošlu prednost pred progoniteljima. Njihovi povici koji su zahtijevali da stane, prijetnje i kletve samo su ovlaš dopirali do njezinih ušiju. -

Uspjet ćemo, Jupiteru!- dahtala je Jane.

Divljački poklici odjeknuli su radošću kad je horda izašla iz polja na livadu. Još uzbrdica, pa šuma, pa gaz na rijeci i spašeni smo! - Molim te Bože daj da Jupiter izdrži! Bezglasno je molila je u sebi. Jupiter kao da je čuo njezine molitve još brže pojuri kad su se našli na posljednjoj livadi. Njezin uspon ga donekle uspori i Jane se, još jednom pogledavši unatrag, zabrine zbog tako nastale smanjene udaljenosti između nje i progonitelja. Dobro je! Još uvijek je bila izvan dometa njihovih strijela.


-

Možeš ti to, Jupiteru! - Gotovo u panici bodrila je konja.- Ni jedan konj se ne može

mjeriti s tobom.

Ogromni konj bez muke je svladao uspon i nastavio poznatim putem kroz šumu. Ubrzo do njegove vlasnice dopre šum obrušavanja vode u slapu. Pon esen tim zvukom Jupiter pojuri u tom smjeru i pred njima se ukaza rijeka koja se obrušavala u veličanstvenom slapu i koja ih je dijelila od, kako je Jane mislila, spasa.

Samo ju je trebalo prijeći i uspjela im je umaknuti sretno pomisli djevojka kad izgrmlja pred Jupitera iskoči gipko plavokoso stvorenje i kako se Jupiter iznenađeno propeo na stražnje noge Jane bi sigurno ispala iz sedla da joj taj ljudski stvor nije svojim velikim šakama spretno istrgnuo uzde iz sleđenih ruku i skočio vješto poput akrobata iza nje u sedlo. Našla se zarobljena unutar ne baš nježnog stiska njegovih ručetina. -

Šššš! Samo mirno, momče.- Umirujuće je rekao golemi muškarac u sedlu iza nje.

Jane nije bila sigurna obraća li se njoj ili konju. Na njen užas smirio je Jupitera potapšavši ga nekoliko puta rukom, preko njezinog ramena a zatim ga potjerao preko rijeke. Sve se odigralo takvom brzinom da se Jane nije ni snašla a već je ukočeno sjedeć i ispred neznanca bila na svoj užas nošena na Jupiterovim snažnim leđima preko livade s onu stranu kanjona koja joj je do maloprije bila željeni cilj. Nije primijetila kad su im se pridružila još dvojica ratnika, no jesu. Jahali su svaki s jedne strane Jupiterovih bokova a jedan je držao uzde i sa sobom vodio još jednog konja, bez jahača u sedlu. Naravno kad je taj neotesanac sjedio na njezinom konju. Što, zaboga, ovo znači? Što se to događa? Otmica? Tko su ti ljudi? Zašto su me zarobili? Bježe sa mnom, no što poslije? Kuda me vode? Bože molim te daj mi snage da ostanem mirna. Otimanje u ovom trenutku neće pomoći. Morat ću se poslužiti lukavošću kad stanu, za sad je već dosta dobro što sam izmaknula svojoj potjeri. Ni ne znajući ovi su me spasili. Moram smisliti kako ću sad njima uteći, snovala je u sebi


Jane kad je iz grozničavog razmišljanja trgne glasan zvižduk s njihove lijeve strane. Prije nego je uspjela hitro preletjeti očima tom stranom poljane zagluši je isti takav snažan zvižduk koji iza nje zapara

kraj samog njezinog uha. Jane pomisli kako nakon ovoga može mirno

zaboraviti svoj savršeni sluh. Prema onome koliko joj je snažno zvonilo u uhu bit će već utješno ako u budućnosti bude išta čula na to uho. Osjetila je da se stisak muških ruku oko nje pojačao. Muškarac iza nje sigurno ju je zadržao čvrsto ispred sebe kad je naglo skrenuo

Jupitera prema pridošlicama. Jupiterova crna griva vijorila je zrakom ispred nje, dok su jurili ususret isto tako žurno prilazećoj skupini jahača. Sastali su se nasred livade.

Naoružani vojnici s kojima su se sastali zaustavili su konje,

ali nisu napuštali njihova sedla nego su nastavili sjediti u njima dok poglavar ne odluči drugačije. Konji su bili zadihani od brzog tempa koji im je bio nametnut, no, ni životinje ni njihovi

jahači nisu pokazivali znakove iscrpljenosti. Nakon što ih je obuhvatila jednim

pogledom, Jane ih je pozdravila kratkim naklonom glave, kad su već baš svi do jednoga morali zuriti u nju. Ono što je vidjela bio je prikaz sirove snage i nepobjedivosti. Prilično točno procijenila je zavidnu snagu sedmorice krupnih, mišićavih muškaraca odjevenih u zagasite ratne boje i snagu njihovih ratnih konja. Životinje su, bez imalo sumnje, bile izvrsne, to se vidjelo na prvi pogled. Ono što je zapazila bilo je isti uzorak i boje tartana pridošlih jahača kao i na pledovima one dvojice koji su jahali uz nju i njezinog , moglo bi se reći otmičara. Zelena je bila njezina omiljena boja pa joj taj sitni detalj nije mogao promaknuti. Po prijateljskom dočeku na licima i jednih i drugih i riječima koje su međusobno izmijenili, Jane odmah postane jasno da su iz istog klana. Prisili se ostati mirna i koliko toliko

ne pokazivati strah. Bila je uplašena, kako i ne bi? Uhvaćena u stupicu između jedne horde divljaka za koje je pouzdano znala koliko su zli

i nemilosrdni i ove druge skupine muškaraca

o kojima nije znala gotovo ništa. Osim da su je zarobili.


-

Zabavljaš se Alec?- ozbiljno upita mladi ratnik u sredini skupine približivši svog konja

koji je još uvijek poigravao pod njim. -

Kao što vidiš, poglavaru.- naceri se Alec.

Smijehom koji se Jane jako dopao te gotovo zažali kad veseli neznanac skoči s Jupitera istom spretnošću kojom ga je i uzjahao, prebaci mu uzdama preko glave i dobaci ih poglavaru koji ih vješto uhvati. -

Sreća mi se osmjehnula i dovela ravno u moje ruke nešto vrlo traženo ovih dana.

veselo će Alec.- Mislim da to pripada tebi. Poglavar privuče vrančeve uzde i privede konja tik uz svojega. Rukom podigne bradu pridošlice i kratko se zagleda u polu skriveno lice. Kutovi usana mu zatitraju dok mu je srce u grudima u očekivanju nabijalo kao ludo, no uspio je zadržati ozbiljan izraz. - Moglo bi biti.-

složio se rastežući.

Jane je ljutitom kretnjom trgnula glavom unatrag i istrgla bradu iz ionako opuštenog Patrickovog

stiska. Ogorčena i ljuta u žurbi da se što prije obračuna s Alecom poglavara je

samo presjekla bijesnim pogledom što je samo pojačalo modri sjaj u njegovim očima. - Nikome ja ne pripadam!- Neočekivano svog nemirnog vranca. -

se obrušila riječima na nespremnog Aleca sa

Nitko te nije tražio da me spašavaš, ako se ne sjećaš? Ionako me

ne bi ulovili,njihovi konji ne mogu se mjeriti s mojim Jupiterom. Ne bježim ja od njih od danas, za tvoju informaciju i za sve bi bilo najbolje da se nisi umiješao. Alecovo zadovoljni izraz koji je do tada titrao na njegovom licu zamijenilo je istinsko

zaprepaštenje. S nevjericom se okrenuo prema poglavaru. Zatrese svojim plavim uvojcima kako je odmahnuo glavom. - Tko normalan daje ime konju?!

Patrick bespomoćno slegne ramenima.


-

Kako se usuđuješ nazvati me nenormalnim nakon što si tamo dolje iskočio pred mene

i zarobio me poput krajnjeg divljaka?- viknula je Jane.

Vatrene optužbe sipale su po Alecu koji je u nedoumici i sumnjajući u svoj sluh jednako kao i zdravu pamet balavca

koji ga je bez razloga vrijeđao otvorenih usta gledao u nju.

Patrick je došao do istog zaključaka. Cura je ili previše hrabra, na svoju štetu kad se tako obraća Alecu, ili preglupa pa ne shvaća ozbiljnost situacije u kojoj se zapravo nalazi. Najradije bi

joj svukao s glave tu ružnu kapetinu i zavirio joj u oči no nije bio trenutak za to.

Sad kad je ima u svojim rukama bit će vremena za to. -

Koje li nezahvalnosti?! Tako ti meni? Umjesto da mi zahvališ što sam te spasio,

nazivaš me divljakom? Vražje pogrešno ponašanje.- urlao je Alec i prijeteći krenuo prema njoj.

Patrick je odlučio prekinuti napetu situaciju i skrenuti Alecovu pažnju s nje. -

Ne diži glas, Alec! Pripada meni, kao što si dobro rekao. Sam ću se pozabaviti

pitanjem ponašanja mog zarobljenika. Kasnije. Alec zaškripa zubima i mrzovoljno kimne. -

Što?! Ti ...- od silnog bijesa Jane je ostala bez glasa.- Nemaš ti nikakvog prava

raspravljati o mom ponašanju!- Obavijestila ga je vatreno kad je konačno ponovo došla do daha.

Da pogled može ubiti on bi od njezinog već ležao mrtav, zaključi Patrick čudeći se u sebi njezinoj ljutnji. Koji joj je vrag?

Prema njegovoj procjeni nije imala ni jedan jedini

razuman razlog za tolikim uzbuđivanjem. Žene! Tko bi njih razumio?! - To je sad nebitno, Alec. Osveta je na prvom mjestu.-

umiješa se Michael sa svog

konja. Pozorno je motrio Jane i na kraju se njegove usne razvukoše u nešto što bi se moglo nazvati zbunjeni osmijeh.


-

Točno. Idemo u to uvjeriti one iza mene. - Alec spremno prihvati. Raspoloženje mu se

odmah promijenilo. Lice koje je do maločas prijetilo rigati vatru, ozareno se nacerilo. - Tako su se silno željeli dočepati ovog momka da nisam mogao odoljeti, a da im ne pomutim računicu.- Njegov lijeni, otegnuti govor nijeostavljao mjesta sumnji hoće li biti sukoba ili ne i s kojim ishodom. Ponovo je bio zadovoljan sam sa sobom. - Znali ste da me ti ljudi progone?-

promuca Jane u čudu. Odmahivala je glavom u

i da nevjerici. Znači da su je namjerno spasili od njih, kad su znali? Ta je spoznaja toliko smut

zaboravi kako mora zadržati muški stav i nesvjesno sklopi ruke naslonivši ih na sedlo ispred sebe poput svake stidljive djevojke. U glavi su joj se u nevjerojatnom brzinom rojila pitanja.

Zašto bi netko tko joj nije ništa riskirao i išao nju spašavati, bilo je ključno pitanje, no na njega , kao ni na sva ostala koja su joj se vrzmala glavom nije nalazila odgovore. - Nisu to nikakvi ljudi.- ispravio je neznanac koji je zarobio i ona se trgne. Brzo odmakne

ruke i nakon što jedan trenutak nije znala kud bi s njima spusti ih, sa svake strane, na bedra, pogrbi ramena prema naprijed i zauzme opušteni muški stav usedlu. Glas muškarca koji je do malo prije vikao na nju sad je bio gotovo nježan kad je s čežnjom uslužno izvijestio poglavara. -

Deset bijesnih Orrockovih lupeža ako me oko ne vara, Patrick.

- Do sad tvom vidu nije bilo zamjerke.-

oda mu poglavar dužno priznanje vragolasto se

nacerivši nakon što je nevoljko skrenuo ispitivački pogleds djevojčinog neobičnog držanja. Bojala se, bilo

mu je to više nego jasno. Na neki način to ga zasmeta. Trebala je imati

povjerenja u njega i njegove ljude da će je zaštititi, dovraga. Kako joj nije jasno da je sad sigurna od one šačice bijednika koja je progonila? Nije mogla znati, podsjetio se. Nij e poznavala nikoga od njih. Bila je to olakotna okolnost no izgleda da još nije bila svjesna da su je spasili u zadnji čas.


-

Za nagradu što sam ih ja prvi vidio dozvolit ćeš mi da se vratim i porazgovaram s

njima.-

samouvjereno zatraži plavokosi ljepotan koji se prema poglavaru ponašao više

prijateljski nego vojnički podređen. Izgleda da je i poglavar prema njemu bio jednako raspoložen. Mora da su bili prijatelji, rođaci možda, neodlučno zaključi Jane. Za braću su zasigurno bili previše različiti. - Nema potrebe, oni dolaze k tebi.-

Poglavar Alecu pokaže prstom iza njega.- Prema

- zadirkivao je no brzini kojom si bježao pred njima očito su zaključili da si se usrao od straha.

Alec se ne trepnuvši samo zvonko nasmije na njegovu uvredu. -

Bilo bi mi draže da sam umjesto ovog lajavca našao malu napast. - dobaci značajno

pogledavši prema Jane i još uvijek s nevjericom odmahne glavom. -I da

ovo će poslužiti.- odvrati Patrick

Sad kad je plijen koji žele na sigurnom, u tvojim rukama MacKinlay, možeš se kladiti

će se netko zasigurno usrati, no to neću biti ja. - Ustvrdi veselo mladić i ne čekajući

poglavarovo odobrenje okrene svog konja prema i dalje jednako bučnoj skupini jahača koji su im se brzo približavali i od kojih ih je dijelilo parstotinjak metara kad su nevoljko zaustavili svoje konje. -

Ostani tu i ne miči se. - vikne Patrick, no Jane ga dograbi za rukav na što se on

začuđeno obazre k njoj i upitno je pogleda. -

Ne trebaš se bojati.- pokuša je smiriti i kimne Alecu na što ovaj ispusti gromki poklič i

zajedno potjeraju konje u trk prema nepoželjnim posjetiocima. - Onaj veliki u sredini, s bradom, njega se trebaju paziti!-

Patrick je jedva čuo njezine

riječi od gromoglasnih povika njegovih ratnika koji, u hipu, kao jedan isukaše mačeve i jurnuše za njima dvojicom. S svojim ustrašenim upozorenjem, koje je došlo prekasno jer ga nitko osim možda poglavara i njezinog konja više nije mogao čuti, Jane je s grozom u srcu


ispratila pogledom svoje zaštitnike. Strepnja se uvlačila u nju. Poznavala je snagu i spret nost Orrockovih vojnika, bili su vrhunski ratnici. Strepnja je prerasla u strah kad je vidjela da se

vođa MacKinlayevih, čim je iskliznuo iz sedla još jurećeg konja obrušio direktno na ratnika lijedila bila je gruba i bez na kojega ga je malo prije pokušala upozoriti. Borba koja je us

pravila, stravični ples smrti. Jedino pravilo bilo je ostati živ a to je značilo ubiti onoga drugoga. Jane kukavički spusti glavu i na svoj užas zaključi da se ponaša kao običan slabić koji ni iz ove udaljenosti ne može gledati borbu. Da je ona odlučivala ne bi ni došlo do sukoba, pobjegli bi i gotovo. Tako joj je do sad dobro išlo, naučila je na vrijeme izbjegavati sukobe i tome može zahvaliti što je poživjela toliko dugo sama u ovoj divljini. Kakva korist od toga kad je okružena gomilom glupih mišićavih mužjaka željnih dokazivanja, krvi i pobjede? To su, izgleda danas osobine koje upravljaju svijetom. Jane je ta muška potreba za dokazivanjem i sklonost ka nasilju bila krajnje nerazumna i neopisivo joj je išla na živce. Zbog toga

je po jednom od njezinih mišljenja na svijetu bilo toliko nesreće i žalosti. Da

upravo u prilog toj tvrdnji nisu svjedočili glasni udarci mačeva sukobljenih, iz zabave, muškaraca, moglo je to biti i zbog novca, imanja, pohlepe i zlobe kojom je ovo vrijeme, po svemu sudeći obilovalo. Ni manje ni više nego i prijašnja, znao ju je ispravljati otac Benedict. Oduvijek je bilo da su jači uzimali od slabijih i nezaštićenih i tako će biti dok je ljudskog roda. U današnje vrijeme jednostavnije je i lakše doći donečega nego to kasnije zadržati, govorio je glasom učitelja sigurnog u ono što poučava. MacKinlayevi nisu drukčiji, sa žaljenjem zaključi Jane. Ni nakon tog žalosnog zaključka nije se mogla pretvarati da je ne zanima ishod sukoba te podigne pogled premauzavrelom

poprištu. S određenim veseljem zaključi

da se omjer snaga promijenio u korist MacKinlayevih. Nepokretna tijela četvorice njihovih neprijatelja ležala su uokolo ispružena i zaboravljena u travi a na ostaloj četvorici, i iz ovakve udaljenosti, Jane

je primijetila znakove popuštanja. Još jedan je pokleknuo pod naletom


mača svog rivala i Jane se tužno zapita kako se može radovati kad je jedan ljudski život upravo ugašen? Ovdje nema drugog rješenja, netko mora pasti. Bez žaljenja si je priznala da joj je draže da to ne budu oni

koji su joj pritekli u pomoć. Samo je smrt, koju su širili gdje

god bi se pojavili, dovoljno snažna da zaustavi ujakove razbijače, nisu bolje ni zaslužili. Iznenadila je samu sebe kad je shvatila da se nada da će je i dobiti. D a joj je utroba malo manje ključala od neizvjesnosti i iščekivanja sama bi svoje ponašanje proglasila previše osvetničkim i barbarskim, a to je smatrala krajnje neprikladnim i nikada ga ne bi upotrijebila. Doduše, nikada do sad nije ni osjetila ovakav poriv. Prvi put u životu nije osjetila sažaljenje prema drugom ljudskom biću, zgrozila se. Nije osjećala nikakvu sućut za onoga koji se, upravo srušen na tratinu i držeći vlastita crijeva u rukama, kvrčio u smrtnom hropcu niti je osjetila olakšanje kad se njegovo tijelo opustilo i ostalo, neprirodno skvrčeno nepokretno ležati u vlastitoj krvi. Jedan manje, registrirao je njezin um i to je bilo sve. Situacija se na njezinu sve veću radost odvijala prema njezinom vojnika superiorno

očekivanju. Petorica MacKinlayevih

je stajala među pobijeđenima, svi Orrockovi vojnici bili su na zemlji i

trajno izbačeni iz igre sudeći po načinu na koji su ih članovi pobjedničke ekipe posložili razbacane ležati po tratini. Svi osim jednoga, vođe sad već bivše skupine. McMillana. Mr ki Patrickov pogled nije se micao s gorostasa na kojeg mu je Jane skrenula pažnju. Alec se u početku namjerio na njega, no prepustio ga je odmah Patricku i zadovoljio se mlateći po ostalima. Patrickovo pravo bilo je da kazni gada no izgleda da stvari nisu

išle glatko. Sudeći

prema vještini i snazi kojom se div branio od njegovih nasrtaja bilo je jasno da je to sudar dvaju titana. MacKinlayevi vojnici šutke su stajali sa strane i promatrali dvoboj. Nisu sumnjali u pobjedu svog poglavara, strpljivo su čekali da završi s njim. Iako je Patrickovo vitko tijelo bilo zavidne veličine ipak je zaostajalo za protivnikovom veličinom, no to nije značilo da je i manje snažno. Bio je jednako jak i izdržljiv, jednako dobro uvježban i snalažljiv no za razliku

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine od McMillana bio

je i mudar taktičar hladne glave. Zadržao je potpunu prisebnost u

presudnim trenutcima što se ne bi moglo reći za njegovog trenutnog protivnika koji je sirovom snagom navalio na njega i jednim munjevitim Patrickovim manevrom zaradio oštricu mača u lijevo rame. Kriknuo je poput zvijeri i navalio još jače, mladi poglavar mu je dopuštao da ga potisne unatrag glumeći da malaksava. Bila je to njegova tehnika poigravanja s protivnikom, a njegovi se vojnici počnu znakovito pogledavati kao da se pitaju koliko ćetom njihovom poglavaru trebati dok se ne odluči i konačno ne sredi gada? Njihovi mrgodni pogledi nisu dirali ni jednog od suparnika. Jane je pogledom ispratila vješti start kojim je mladi poglavar izbjegao da mu McMillanov oštrica ne raspori trbuh, a tadasagne glavu i zamisli se. Taj zanimljivi gorštak zapravo joj je predstavljao problem sad kad je u njegovim rukama. Prisjetila se njegovog zadovoljnog cereka nakon Alecove tvrdnje da je došao do nečega što je želio. Do nje. Zašto bi zaboga nju želio? Pre ma njezinim saznanjima nije trebao ni znati da ona postoji. Instinkt joj je govorio da joj je sad prilika za bijeg, ali usprkos

svom nagonu za samoodržanjem nešto joj nije dopuštalo pokrenuti se i držalo je na mjestu. Želju da se vlastitim očima uvjeri u ishod borbe opravdavala si je time da će o pobjedniku ovog sukoba ovisiti njezini daljnji koraci. Ukoliko se uvjeri da je McMillan pao od mača ovog gorštaka slobodna je. Može mirno tražiti oca Benedicta i kad ga nađe, a naći će ga, vratiti se bez brige u sa mostan

i iza debelih zidina spokojno, zajedno s njim, čekati Liamov

povratak. Da su je ovi, koji su je privremeno držali svojim zarobljenikom htjeli ubiti već bi to uradili. Prema onome kako su to radili tamo dolje, ubijanje im nipošto nije bilo strano, zapravo radili su to kao da im je to vrlo bliska aktivnost. Ne samo da je živa nego je nisu ni taknuli, podsjeti se Jane. Ako pobijede Orrockove i nakon toga se pokaže da ni oni nisu bolji od ujakovih vojnika za nju će biti prekasno za bijeg. Pričekat će još samo malo i kad pitanje pobjednika postane izgledno, onda će strugnuti u šumu, odluči Jane. Na livadi ispod nje


začu se glasno klicanje i prekine njezine dileme. Ustremi se u sedlu da bolje vidi preko konjske grive o čemu se radi. Ispružen na leđima McMillan je bespomoćno ležao poražen na zemlji i široko opkoračen Patrickovim snažnim nogama koji se pobjednički nadvisio nad njim. Objema rukama visoko je podigao krvavi mač, vrhom okrenut prema dolje i snažno ga zabio posred McMillanovih prsa. Jane zatomi

krik čvrsto stisnuvši usta i oči istovremeno. Koliko

god joj um govorio da je čovjek, koji je bio najveća prijetnja njezinoj glavi, mrtav, a to znači bezopasan nije mogla gledati kako se njegovo tijelo na zemlji snažno trznulo, a zatim se polako opustilo. Patrick stane pored njega izvuče krvavu oštricu i visoko je podigne

u zrak te

ispusti pobjednički krik. Njegovi vojnici odmah prihvate i podrže pobjedu istim oduševljenjem. Jane preneraženo zadrhti, ne nad surovim završetkom McMillanovog bijednog života nego od neopisivog ushićenja izazvanog pogledom na pobjednika. Čovjek je bio savršen. Njegov glas je potvrdio njezino mišljenje o njemu. Presavršen da bi bio za nju, s određenom žalošću je pomislila. Odmah je odbacila tu misao. Ona nije tražila muškarca! U nelagodi je potapšala svog konja po vratu. Sjajna dlaka presijavala se na njegovom velikom mišićavom tijelu dok je prednjom nogom nestrpljivo kopao zemljusnažnim udarcima kopita. Nebesa, kako joj se taj grubijan mogao toliko svidjeti? Kako i ne bi, osl obodio

ju je ubivši McMillana. Bila je

slobodna. Gotovo je! Od uzbuđenja koje ju je uhvatilo srce joj luđački zalupa. On to ne treba znati. Toliko se usredotočila na taj osjećaj i na poglavarov pogled da joj u tom trenutku um nije funkcionirao. Ni na kraj

pameti joj nije palo pobjeći dok još može. Kao da ju je prilijepio

na mjestu intenzivan Patrickov pogled kojim ju je gledao odozdo. Brzo je spustila glavu. Sva

sreća bio je dovoljno daleko od nje da ne vidi izdajničko rumenilo na njezinim obrazima za koje

je bila sigurna da je tamo. Uvjerila ju je u to vrućina koju je osjećala kako se penje iz

njezinog trbuha ravno tamo gdje je ne može sakriti, na lice. Nije vidjela kako je poglavar


dugim koracima žurno krenuo prema njoj i nije podigla glavu ni kad se zau stavio pred njom i grubo naredio. - Silazi!- Istrgnuo joj je uzde iz ruke.

Od iznenađenja, straha ili nečeg trećeg Jane se skamenila tako da ga tog trenutka, ni uz najbolju volju, nikako nije mogla poslušati. Usplahireno je pogledala u njega. Bio je prlja v, raspasane i razdrljene košulje čiji je jedan rukav razderan u potpunosti visio od lakta na dolje no što je bilo najuočljivije bila je krv kojom je bio poprskan. Bilo je posvuda po njemu. Od lica, ruku, košulje, koja je bila gotovo natopljena krvlju, preko nabora kilta, pa sve preko golih nogu ispod njega do vrhova čizama. Ono što je užasnulo Jane bilo je to što nije mogla odgonetnuti kome je sva to krv pripadala. Iz položaja u kojem je bila nije mogla procijeniti je li on to ranjen ili je na njemu nečijatuđa krv. Ponadala se da je McMillanova i ukočila se od pomisli što će biti ako se vara. Vidjevši da se nije ni pomakla Patrick je zgrabi za ovratnik i ne baš nježno povuče je zajedno s grubom tkaninom. Dok si trepnuo već je stajala pred njim. Lagano je u dario Jupitera po sapima i konj se poslušno udalji. -

Što ti znaš o tom muškarcu?- bijesno je procijedio i kako mu je njezina glava dopirala

do brade prignuo se kako bi joj zagledao u lice.

Čuo je njezino upozorenje, sijevne joj umom. I umjesto da joj zahvali, naravno, dere se na nju, zastenja u sebi Jane. Čak i kad je tako morala mu je odgovoriti. -

To im je vođa.- pokorno odgovori ne želeći dalje raspirivati njegovu ljutnju.

- Orrock?!- Patrick se naglo ispravi. - McMillan.- brzo ga ispravi Jane.- Predvodnik

njegovih razbijača. Sam Orrock ne bi

potegnuo toliko daleko ni zbog čega nego pošalje ovu zvijer da mu obavlja prljave poslove. –


odvrati Jane i uzdahne. Dokle god je živa neće zaboraviti svoje vlastito iskustvo s njim. U svom vlastitom dvorištu, prije samo nekoliko mjeseci. „Šteta bi bilo sam' tak' je pustit'.“ Jane je čula pijani McMillanov glas koji je obilazio oko nje i Liama odmjeravajući je pogledom. „ Mogli bi se malo zabaviti prije nego nas napusti.“ Jedan od njegovih ortaka je na to spremno zgrabio njezinu pletenicu i povukao ju je tako da

je gledala ravno u njegovo nakešeno lice. Zapuhnuo ju je alkoholnim parama. Od neugodnog mirisa uskoro joj je postalo mučno i baš kad je pomislila kako će se ugušiti bude li u tom položaju povraćala čula ej glas svog ujaka. „Puštaj je, kopile jedno!“ Jane se nije usudila vjerovati u ono što je slijedilo. Ujak je dojurio i odgurnuo ogavnog čovjeka od nje, a ona je pri tom srušena završila kraj Liama na zemlji. Brzo je ustala i prihvatila uzde Liamovog konja .

Začudo nije ga uznemirila strka oko

njega, pomislila je zahvalno, a onda se skamenila. Poglavar je bez riječi već izvučeni mač hladnokrvno gurnuo kroz prsa vojnika koji ju je do maloprije vukao za kosu i mirno se odmaknuo ne bi li mu napravio mjesta da se hropćući, već gotovo mrtav, sruši

na zemlju.

„Šteta. Od njega ne bih očekivao da će prekršiti moju zapovijed.“ Pleo je jezikom trudeći se zvučati prijeteći kad se obratio preostalima. „ Naredio sam da nju ne smijete dirati. Ima li još onih koji misle drukčije?!“ Nakon što ih je podsjetio tko je glavni pogledom je zaokružio preko vojnika i zamahnuo mačem da je gotovo izgubio ravnotežu. Kako su svi pognuli glave i šutjeli, zaključio je da se pokoravaju njegovoj vlasti. I jesu, zato su sad ležali razbacani i mrtvi po travi, podsjeti se Jane. - Pravo mu budi. – istakne nekim slavodobitnim ponosom kao daje ona imala osobnog udjela utome. - Upravo je ostao bez svoje najsposobnije jedanaestorice. - Desetorice.- ispravi je mrko Patrick i okrene se Michaelu.- Nađite

gada.


-

Naš je. - Michael krene prema konju.- Sigurno ni taj nije daleko, skriva se negdje u

blizini. -

Nedostaje Ružni Willi.- sigurno ih obavijesti djevojka.- Ne želim se miješati, ali

sumnjam da ćete ga naći.- reče ne gledajući nikoga posebno. - Otkud

ti to znaš tako pouzdano?- Patrick je sumnjičavo upita. - Želiš ga zaštiti?

Crna kapa odmahne lijevo desno. -

Već u krčmi mi je upalo u oči da nije s njima. To me

prilično začudilo s obzirom na to da Orrockova elitna skupina ne kreće nikuda bez svog najsposobnijeg strijelca.- Objasni Jane i zaključi kako

im je dovoljno objašnjavala. Neka rade

što hoće. Ona im je samo htjela uštedjeti trud. -

Izgleda meni da ti prilično dobro poznaješ Orrocka i njegov klan. - Prene je Patrickov

neugodan ton.- Možda

su ti poznate i njihove namjere koje su ih dovele ovdje gore?

Kako je djevojka šutjela Patrick zaključi da je pogodio i nemilosrdno nastavi. -

U dosluhu si s njima i ta tobožnja jurnjava za tobom trebala je poslužiti kao predstava

koja bi nas uvjerila u tvoju nedužnost i na taj način lako te ubacila kao špijuna među nas? - Nisam s njima! - uzvikne Jane.-Nije - Je li?-

li očito da je sasvim suprotno?

podrugljivo će Patrick.- Reci mi što je to tebi tako očito, kad baš želiš lagati.

Stvar je više nego jasna, varka vam nije uspjela i to je to. Njegove su je optužbe samo još više uzrujale. Što se nje tiče njoj je bilo jasno kako bi takva osnova bila van svake pameti, no pitala se kako uvjeriti sumnjičavog diva ispred sebe da je takva suradnja između nje i ujakovih sljedbenika isključena iz više nego valjanog razloga. Pitanje njezinog života bilo je ključno i njoj i njima, samo su se razlikovali što bi s njim. Njoj nikako nije bila privlačna ideja dopustiti da ispadne po njihovom, naime, nije još bila spremna umrijeti. Gledajući smrknuta lica oko sebe učinilo joj se kao da je samo stare progonitelje

zamijenila novima i da utrka za njezinu glavu nije završena, samo se produljila i


još uvijek traje. Bio je to samo lagani dodir sumnje koji je okrznuo tek jednom pomisli i nije mogla biti sigurna u njegovu istinitost pa je ipak prvo pokušala razbiti nepovjerenje zgodnog stranca, a samim tim i njegovih pratioca. Nije mogla sakriti svoju gorčinu kad mu se buntovno suprotstavila. -I

slijepac bi vidio da nema nikakve varke! Govorim istinu, moraš mi vjerovati!

- Zbilja?- naruga se Patrick.

– Dat ću ti brzu poduku iz osnova ponašanja onoga koji me

želi uvjeriti u svoje poštene namjere. Evo što bi pošten čovjek napravio: prvo, predstavio bi se, tko je i od kuda je, kojim poslom je na mom imanju i koje su mu namjere dok je tu. Drugo, objasnio bi mi vezu s O rrockima

i ako je zaista progonjen od njih morao bi mi reći

razlog zašto je to tako. Treće ... Jane zakoluta očima prema nebu, duboko uzdahne i prekine ga. -

Koliko toga još ima? Pošten čovjek umro bi od dosade slušajući tvoje nabrajanje. -

Naherene glave,

ne usuđujući se pogledati ga izravno, Jane je virila prema njemu.

Patrickove oči zasjaše od iznenađenja. Bila je to ona, bez sumnje. Ne više tako mala, ali jednako drska, izgleda da ga se nekim čudom i dalje ne boji. To ga donekle odobrovolji no ne toliko da bi prestao s ispitivanjem. -

Sreća tvoja da sam ja po prirodi strpljiv čovjek, no moram ti reći da ne volim ponavljati i

samo zato što sam sad jako dobre volje s tobom ću napraviti izuzetak. Idemo od početka. Kako ti je ime?- obratio joj se kao da se obraća

djetetu.

Jane pokunjeno spusti glavu. Patrick je na svoje čuđenje shvatio da ga sve to donekle zabavlja i nastavi se poigravati s njom. Tobože žalosno ustanovi. -

Moram ti priznati da mi se sviđaš i da mi nije nimalo drago što ću morati silom izvlači ti

odgovore iz tebe. Razumiješ li, to nažalost nije nimalo ugodno? Kad bi mi lijepo odgovorio na ono što me zanima mogli bi to na obostrano zadovoljstvo izbjeći. Odluka je na tebi,


momče. Reci mi makar svoje ime da ga naš svećenik zna preporučiti Bogu na tvom ukopu.Značajno pogledom upozori ostale da se prestanu cerekati. -

Imate svećenika? - Grleni krik nade u njezinom glasu nagna Patricka da hitro okrene

glavu prema njoj i zastane kao ukopan. Rukom je malo podigla kapu i zadigla je prema gore te tako donekle oslobodila bijelo

čelo koje se stidljivo skrivalo ispod nje i bilo nedostupno pogledu. Pogled mu se zalijepio za njezine oči i nepoznat osjećaj praćen ugodnom toplinom razlio mu se tijelom. Zaboga, shvatio je da bulji u nju i da ne može objasniti liskost b koju je taj tren osjetio s njom, a odmah zatim se sledio na iduću misao koja ga je vratila u stvarnost. Jane je u muškoj odjeći i ne pokazuje lice. Kako to izgleda u očima njegovih vojnika? Odrastao muškarac, poput njega, sa zdravim navikama, kakv e je imao ni bi smio ovako reagirati. No ni mladi muškarci ne bi smjeli imati tako djevičansko lice kao ovaj pred njim i tako ustreptalo gledati u njega, dosjetio se olakotne okolnosti. Bila je to njegova Mala Jane,

bez greške je zaključio da to što je odrasla nije značilo da je izgubila sposobnost dovoditi ga u neugodne situacije. Ništa se nije promijenilo. Što je, tu je! Bar je bila živa. I, našao ju je. Prisilio se otkinuti oči s najljepšeg zelenog pogleda koji mu je ikada bio upućen i zlovoljno procijedio. -

Ne vidim zašto bih ti rekao.

-

A ja ne vidim zašto ne bi?- izletjelo je njezino prkosno protupitanje.

Postavljeno jednako drsko kao i njegov prethodni odgovor i popraćeno ratobornim podizanjem njezine male brade što je Patrick protumačio kao prkoš enje njemu osobno. To mu se nimalo nije svidjelo, a pogotovo to što je to radila pred njegovim vojnicima. Tek tako nešto bilo je nedopustivo! - Dosta je bilo igre.- Patrick je izgubio strpljenje. – Ime?! Odmah!


Želio je da mu potvrdi da je ona zaista ona prava Jane koju traže! Jane za koju je vjerovao da je mrtva! Jane koju njegova majka oplakuje godinama! Morao je biti siguran u to, dovraga!

Djevojku u muškoj odjeći koja ga je prkosno gledala nije zanimalo što on želi ili joj se fućkalo za to. I dalje nije surađivala. -

Zar je bitno? Rekao si da mi ne vjeruješ. Mogu ti reći bilo koje ime. - dobio je

ravnodušni odgovor zbog kojeg iščezne i ono malo topline iz njegovih očiju. Lice mu postane poput kamena. Izgledao je prilično ljut zapazila bi Jane da ga je malo bolje poznavala. - Dosta je zajebancije!-

Rukom joj ščepa tanki vrat i zabaci joj glavu unazad. Pazio je da

je ne stisne isuviše, nije je ni u kom slučaju želio ozlijediti. Jane postane svjesna da je čovjek izgubio strpljenje i da će umrijeti ako se njegova ruka još samo malo jače stisne oko njezinog grla. Sad kad je trenutna opasnost minula, kad je McMillan mrtav, ugušit će je ovaj divljak. Jedva je disala. Pokušala se odmaknuti, svojim rukama osloboditi stiska, no nije uspjela. -

Što Orrock hoće od tebe?- tvrdo upita Patrick.

- Moju glavu, glupane.- Protisne Jane. Kvragu! Ne mora biti pristojna prema njemu dok

on nju guši. Upravo ga je uvrijedila, ali vidjevši kako se ukočila, pretpostavio je da ju je uplašio. No, iz njezinih očiju i u ovako nepovoljnom položaju sijevao je bijes i prkos, a ne strah. Usprkos činjenici da je jedva hvatala zrak nije se predavala. To što je bila borac podiglo joj je vrijednost u očima okupljenih muškaraca, pa tako i kod Patricka. Odlučio je ovaj puta prijeći preko te njezine uvrede, smatrao je to mudrijim s njegove strane ne bi li što bezbolnije po


nju dobio njezino priznanje. U skladu s tom odlukom popusti stisak na njezinom grlu prije nego je grubo ponovio. -

Zašto? Tko si ti?

Jane duboko udahne.-

Jedan od njih, na moju nesreću.- Ubrzano dašćući hvatala je

zrak. -

Jedan prokleto blesav Orrock kad se ne bojiš stati pred mene.- hladno je odvratio

Patrick s takvim prijezirom na licu da mu je gotovo povjerovala da je uistinu tako. Patrick

zaškripi zubima. - Svi su oni takvi. To ti je ta njihova zla krv. - dobaci Ian sa strane.- Nema nijednog

pametnog ni poštenog. Sve sam šljam.- naceri se na djevojčin mrki pogled kojim ga je poslala ravno u pakao. -

Pravo ti kažeš, Iane.- glasno se složi Michael.- I ovaj njihov primjerak ovdje nije

drukčiji. Ne bi me čudilo da je ovaj ovdje uopće svjestan pred kim stoji. - Šuplje se nasmije i dobije isti ubilački pogled vlasnice zelenih očiju koje su odmah zatim skrenute na poglavara. -

Možeš me odmah ubiti, iako ne vidim povoda za to, ali me molim te nemoj vrijeđati. -

Jane se ponosno uspravi pred njim. Za razliku od ponosnog stava glas joj je odisao

gorčinom. - Ti

si poglavar MacKinlay, znam to. Isto kao što znam da je s mojom pameću sve u

redu i da sam neovlašteno stranac koji prelazi preko tvoje zemlje. To, koliko znam, do sad nije bilo kažnjivo a nisam se ni nikako drugačije ogriješio o tebe i ne znam zbog čega bih te se trebao bojati.

– stenjala je Jane. - Znam da mi ne vjeruješ, no uvjeravam te da sam

bezopasan i nemam nikakve loše namjere dokle god budem na tvom posjedu. Nekoliko puta je morala pročistiti grlo za vrijeme svog podužeg govora. Umirila se i čekala. Rekla je što je trebala, odluka je bila na njemu.


- Ne vjerujem ti. To si dobro rekao. Za tvoju informaciju, trebao bi se itekako bojati. Pogledaj tamo.- Okrene joj glavu prema mjestu gdje se donedavno orio zvuk borbe.- Tako

će završiti svaki Orrock na mojoj zemlji.- grubo se nacerio. - Ja nisam poput njih.-

Jane je osluhnula i na svoje čuđenje začuje da se ponovo čuje

cvrkut ptica.

Posve beskoristan zaključak pred smrt, sine joj kroz glavu. Gotovo se nasmijala na tu apsurdnu misao no spriječio ju pojačani stisak muške ruke u čijoj se vlasti nalazila. Već je hvatala lagana omaglica od nedostatka zraka. U prsima joj je rastao pritisak i već je osjećala bolove duž rebara. -

Zašto si tu?

o joj se kao da dolazi iz Neumoljivi glas koji je iz daljine dopirao do njezine svijesti učini

samog pakla. Grčevito se borila da ne izgubi svijest. Uz njegov grubi stisak oko svoga vrata zaključila je da je to neizbježno prije nego umre. - T-

tražim nekoga- stiglo je piskutavo priznanje kad joj ruka oko grla dopusti odgovoriti

no ono još više naljuti Patricka pa ponovo pojača stisak oko njezinog vrata. - I ti? Previše vas kod mene nešto traži.-

Zareža bijesno poglavar.

Gotova sam, pomisli Jane i u sebi preporuči svevišnjem svoju dušu. Počelo joj se mračiti pred očima i da je nije držao rukom dovoljno čvrsto da je zadrži u tom položaju srušila bi se pod njegove noge. Kao da mu nije bilo dosta što ona pred njim umire grubo joj drugom rukom strgne kapu s glave i gotovo odskoči kad ispod nje isklizne preko prsa duga pletenica. Jane?! Povukao je ruke kao opečen i bez riječi gledao u priviđenje pred sobom. Lice bi moglo biti njeno! - Mala Jane?!-

šokirano uzvikne Alec.

- Nek' sam proklet! Mala napast?!- u

isti čas vikne Michael iz sveg glasa.


- Cura???-

sedam iznenađenih usklika, što izgovorenih naglas a što ne, prostrujalo je

između Patrickovih vojnika. U situaciji i nezavidnom položaju u kojem se nalazila Jane je njihovo čuđenje protumačila kao zgražanje. Što je te divljake briga je li ona djevojka ili dečko! Ljutito je iskoristila

trenutak njihove šutnje

da se dočepa svoje kape. Snažno ju je istrgla iz

Patrickovog mlitavog stiska, natakla je na glavu i već je zaguravala pletenicu pod nju. Bila je toliko ljuta na muškarce oko sebe da nije osjećala nikakvu nelagodu zbog toga štosu njihove oči zainteresirano pratile svakinjezin pokret. Zakašljala se i kad je namjestila kapu, kao da joj to može nešto olakšati, prinijela svoju ruku na mjesto gdje je do malo prije stiskala njegova. - Ne treba ti sakrivati tako lijepu kosu, curo.-

snašao se Ian i prvi progovorio.

-

Trebala sam je odsjeći kako sam i planirala!- odbrusi Jane.

-

Bila bi to šteta, kažem ti.- nije se dao smesti Ian. Zadivljeno je gledao u nju.

- Kog briga?- bijesno ga je pogledala. Bilo joj je dosta svega. Pogledala je iskosa

u poglavara koji ju je šutke promatrao. U

odraslim crtama lica jasnose nazirao dobro mu upamćeni obris lica nekadašnje djevojčice. Crveni otisci prstiju ostali su vidljivi na njezinom vratu i on brzo skrene pogled. Gospode, gotovo ju je zadavio,

zgroženo pomisli. Nakon ovoga će ga s pravom nazvati divljakom, nije

drugo ni zaslužio nakon ovakve grubosti kojom joj se predstavio. Gomila proturječnih misli, osjećaja i pitanja prošla je kroz njega no kao i uvijek nije nalazio riječi kojima bi ih izraz io. Prokletstvo, što je tu je. Michael bi već s njom brbljao, sa zavišću se podsjetio, a on nije uspijevao smisliti ni jedno suvislo pitanje.

Michael se prvi snašao.- Sveg mi svetog! Drago mi je što te vidim, curo!


Zgrabio ju je svojim velikim rukama oko struka, podigao sa zemlje i radosno zavrtio

nekoliko puta oko sebe. Zatim ju je nježno spustio na zemlju i utisnuo joj po jedan zvučni poljubac u svaki obraz. Djevojka je toliko porumenjela da se nije mogao suzdržati. Nasmijao se, na njezin užas. - Dobro nam se vratila, sestrice.-

progurao se pred njega nasmiješeni Alec.- U sretan

čas smo te pronašli. Tako je čvrsto zagrlio i privukao k sebi da je pomislila da će je ugušiti. Učinio je to brzinski, ali svejedno je odahnula od olakšanja kad ju je, nakon što juje isto tako brzinski cmoknuo u obraze kao i Michael, isto tako nenadano i pustio iz ruku. Sva zbunjena zdvojno

je uzdahnula. Što im je pobogu? Patricku se ta njihova srdačnost prema njoj nije nimalo svidjela i procijenio je da je trajala predugo. Iako n ije

potrajalo više od nekoliko otkucaja srca, Patrick ju je ocijenio kao:

Neprihvatljivo! Intimnost bilo kakve vrste i bilo kojeg muškarca, osim njega, kad se odnosila na Jane spadala je u kategoriju: Zabranjeno! -

Mičite se od nje!- proderao se na prijatelje. Oni se samo pogledaše i prasnuše u

smijeh. -

Izgleda da idemo ispočetka, Alec. Čini se da se neke stvari nikad ne mijenjaju. -

zaključi Michael kroz smijeh i namigne Alecu. mahne Ovaj kao da je to jedva dočekao. Zauzme prijetvorno žalosni stav i sažaljivo od glavom. -

Za sve je kriva ta njegova pretjerana posesivnost. Naročito kad je ta mala u pitanju.

Michael potvrdi žalosno kimajući.- Baš tako prijatelju, baš tako. Svaki junak ima svoju Ahilovu petu.


-

Pouzdano tvrdim: našem prijatelju je to oduvijek bila Mala Jane.- filozofski zaključi

Alec.

Jane je gotovo unezvijereno gledala čas jednog čas drugog. Ovo što su oni pričali nije imalo smisla. Mora biti da je sluh vara. Znala je da će onaj zvižduk ostaviti traga na njen sluh no nije slutila da će posljedice biti ovakvih razmjera i to ovako brzo. Michael se nasmiješi njezinoj očitoj smušenosti i prestane se pretvarati.- Ne brini, malena, nije to tvoja krivnja.

Jane zbunjeno kimne premda ni sama nije znala zašto. Nije imala pojma ni o čemu oni pričaju, a utjeha, da ona nije za to kriva, bila je van pameti. Okružena je luđacima! Osjetila je neopisivu potrebu vrištati na sav glas no hrabro ju suzbila pomišlju na to koliko bi joj se rugali. Neće im priuštiti to zadovoljstvo jer se nema namjeru sramotiti pred njima. Čvrsto je stisla zube. Patrick je navikao na njihove zezancije i sam je bezbroj puta sudjelovao u njima, no kad se radilo o Jane nisu mu se svidjele. Pripadala je njemu i kao takva nedodirljiva za njih

dvojicu i sve ostale. On je bio njezin zaštitnik i nema šanse da to itko dovede u pitanje. -

Koga tražiš?- Grubo ju je pitao i u prolazu odgurnuo jednog i drugog te sam stao pred

nju. Razum mu je govorio d a ostane priseban, već je ionako bio previše grub prema njoj, no

crv sumnje i klica ljubomore koja se niotkuda pojavila u njemu bili su jači i prevagnuli su. Jane se još oporavljala od straha, no mogla je normalno disati iako ju je vrat bolio. -

Oca Benedicta. Moraš me pustiti. Moram ga naći, razumiješ? Ne znam ni gdje je, ni je

li živ?Patrick je odahnuo i prokleo u sebi svoju preveliku posesivnost kad je ona u pitanju, njih

dvojica su u pravu. Dovraga, ta ista još je upravljala njime jednako snažno kao i kad je bio dječak. Sad, kad je zvučala blago i molećivo ga gledala bila je oličenje njegovih nemirnih


snova, no u stvarnosti nije želio gledati je kako moli. Imala je svoj ponos i držala je do njega. Morao je priznati da mu se sviđao vatreni način na koji je to radila. Mala napast. Usne su mu se bez njegove volje razvukle u nešto poput osmijeha. Uzbuđenje lovca iskrilo je u sjaju plavih očiju koje su pratile svoj plijen. Bože, bila mu je prekrasna. Koji vrag se događa s njim!? Do neki dan

od žena nije tražio više od prilike za zadovoljavanje određenih potreba, a

sada je pojavom ove male drznice bio opčinjen kao kakav naivni balavac. Nije znao što mu se više sviđa na njoj: njezino primamljivo tijelo koje se naslućivalo ispod muške odjeće i li njezin duh. Njezino ponašanje doduše bilo je previše slobodno za ženu, na tome će morati puno raditi dok je ne dovede u red. Bila je i preponosna i predrska i previše ohola za ženu. Nije shvaćala da je ovo svijet muškaraca. U ova teška vremena život je bezvrijedan, pogotovo za one slabe. Naučit će cijeniti zaštitu koju joj je on namjeravao pružiti. On sam nije znao što će s njom nakon što stignu kući. Zapravo, znao je što bi volio raditi s njom, no pitanje je bilo smije li on na nju polagati prava muža.Zbog svoje i njezine časti najprije mora riješiti upitnost onog čudnog vjenčanja. Shvatio je da mu je jako važno da čast njegove supruge ostane neokaljana. Nije bilo ništa novo kad je o Jane razmišljao kao o svojoj supruzi. Ona je to za njega bila sve od

svoje treće godine. Bio on previše posesivan ili ne

pripadala mu je. U još jedno je postao siguran: svaki dan do kraja svog života želio ju je imati kraj sebe. Poznavajući Malu Jane, s ovako odraslom sigurno je da tek neće biti lako. Morat će biti strpljiv dok je ne stavi u prihvatljive okvire. Preoblikovat će on nju u dobru i poslušnu ženu. Natjerat će je da mu vjeruje! Povjerenje je nešto što mora postojati. On je volio izazove, a ovaj mu je bio veličanstven. Nagrada je bila Jane. Prilagodit će se ona kol iko god je puta morao izazvati. Odlučio je uspjeti u toj namjeri makar mu trebao cijeli život za to. Nije bilo nikakve šanse da je pusti.


-

Tvoje traganje ovdje završava Jane, našla si ga. Otac Benedict trenutno se nalazi u

mom dvorcu.-

nježno je rekao.- Osim tebe, ništa mu drugo ne fali.

- Nedostajem mu, naravno. Kao i on meni.– sretno je potvrdila Jane.

Njezin glas njegovom je uhu zazvučao ugodno poput zvonjave nježnih zvončići i žubora pitomog potočića. No tada tu ljepotu oboji iznenadni strah. - Nazvao si me Jane? Otkud znaš moje ime? -

Jedna ptičica mi je šapnula, curo.- Vragolasto joj je namignuo.

Pokušao je smiriti naznake panike koje je prepoznao u njezinom glasu. Njegov blagi glas, uz to, postigao je svoju svrhu i njezina se napetost smanjila. -

Da? Ovaj, da. Jasno, otac Benedict. Previše priča.- zbunjeno se prisjetila.

- Otprilike

- zasmijulji se Patrick. isto sam i ja mislio. No, promijenio sam mišljenje.

- Onda se ne radi o mom ocu Benedictu. Onaj tko upozna njega i njegov dar govora nikada se ne bi toliko zabunio.- zabrine se Jane. -

Samo je jedan takav. Reći ću ti i da se svima u klanu čovjek svidio.

Jane nije bila tako uvjerena u njegovu tvrdnju pa je odlučila provjeriti istinitost istih. -

Moj otac Benedict izričito štuje jednog svetca. Zagovara se njemu za pomoć toliko

često i to naglas da to barem jednom čuje svaki pripadnik njegovog duhovnog stada. Patrick se nasmije.-

Dobro si to rekla. Za svetog Emigdija nismo ni čuli, a sad je moja

majka, zahvaljujući tvom ocu Benedictu odlučila da će naša kapelica biti posvećena upravo tom svetcu u čast.- napuhivao je svećenikovu važnost pred njom ne želeći ni misliti što će ona reći kad dozna svećenikovu istinu o boravku kod njih. Jane se nasmiješi. Odahnula je dušom, našla je svog najiskrenijeg prijatelja. I to živog, a ako je vjerovati riječima ovog ispred nje i prilično živahnog. Povratak njezinoj kući, kako ga je Michael nazvao protekao je mirno i u veselom ozračju za koje su uglavnom on i Alec bili


najzaslužniji. Kraj šutljivog Patricka s jedne strane, koji bi tu i tamo ubacio koju riječ i gotovo bi ga nazvala rječitog Michaela s druge svoje strane, nije bilo teško izabrati sugovornika. Pričao joj je i objašnjavao stvari i nazive predjela kroz koje su prolazili. Jane je slušala s užitkom i svako malo bi zapitkivala ovo ili ono. Prema njegovoj ponosom izrečenoj izjavi sve je to pripadalo njegovom prijatelju Patricku i bilo je više nego jednostavno za primijetiti koliko je zadovoljan tom činjenicom. Izbili su na još jednu čistinu i Jane se oduševi pogledom. -

Pripada li i ona savršena kuća MacKinlayevom imanju? Prelijepa je. Michael, ako još

oko nje ima cvijeća, onda je to kuća iz mojih snova. - oduševljeno je gledala prema kućici sa slamnatim krovom koji se spuštao gotovo do zemlje. Kao kapa na pečurk i krov se ovdje naslanjao i spuštao preko grubih zidova načinjenih na tradicionalan način od drveta između kojeg su šupljine ispunjene blatom i ilovačom napravljenim od okolne zemlje. Zidovi su bili začuđujeće čisti, za razliku od dotad viđenih kuća koje su mahom potvrđivale uvriježeno pravilo kako zemljani zidovi moraju biti prljavi i zapušteni. Oko kuće pružio se vrt u koji su gledala odškrinuta vrata. Ono što je bilo uzgojeno u tom vrtu bilo je izvor prehrane tim ljudima. Vrt je hranio svoje vlasnike povrćem,

a ono malo mesa koje su pojeli dobivali su

uglavnom od peradi koja je slobodno hodala dvorištem i od koje svinje koja bi preostala nakon davanja nameta kojih su kao kmetovi morali plaćati. To što se njihov gospodar ovdje nazivao poglavarom nije mijenjalo

činjenicu da je bio njihov gospodar. Dragovoljno su mu

davali prisegu na vjernost, a on im je pružao zaštitu. Dopustio bi im da žive na njegovoj zemlji i obrađuju dio koji im je dodijelio, naravno za određenu naknadu. Nju su plaćali prema mogućnostima, u robi ili u novcu, prema mogućnostima. Ni jedno ni drugo nije bilo lako izvući iz ove škrte zemlje pa se živjelo skromno. Potaknut njezinim oduševljenjem, Michael se zagledao u ono što je i ona gledala. Domaćica je svakako zaslužila komplimente za održavanje okućnice. Michael je zabilježio u


glavi da će prvom prilikom reći Lucasu neka supruzi prenese pohvale zbog radosti koju je njezin dom donio ovoj djevojci pored njega. Gledao je, ali i dalje nije vidio ništa neobično. Ono što se koristilo kao nastamba za konja i jednu kozu koju je ovo domaćinstvo posjedovalo bilo je sklepano od grbavih drvenih stupova na koje je naslagan šaš i jednom se stranom naslanjalo na kuću. Razmak između stupova teško se mogao nazvati zidom. Bio je gusto isprepleten debelom šibom. Znao je Michael da su takve skromne nastambe koje su građene u to vrijeme bila slaba, gotovo nikakva zaštita od planinskog vjetra, pogotovo zimi kada je bio nemilosrdan kao i od hladnoće uzrokovane takvim nemilosrdnim spuštanjem temperatura da je od studeni

pucalo drvo. Ostatak godine pružale su solidnu zaštitu za

skloniti dragocjene životinje preko noći ili za nevremena. Imati kozu za ovu obitelj značilo je svaki dan imati sveže mlijeko i sir koji se pravio od njega. Dva plasta sijena bila su složena u blizini kuće za ishranu životinja preko zime kada nije bilo ispaše kao sada. Okolo su se kako i priliči seoskom domaćinstvu, prostirali voćnjaci s razasutim stablima, uglavnom šljiva, jabuka, mušmula, dunja, lješnjaka, oraha ... U toj obradivim površinama škrtoj planinskoj zemlji marljivi seljaci ovog imanja svojom su tvrdoglavom upornošću i napornim radom, svojim žuljevitim rukama uspjeli od te nedarežljive prirode otkinuti tri oveća komada zemljišta i pretvoriti ih u polja koja su ih, iako skromno, ipak uspijevala prehranjivati. Dok se na

jednom komadu zemlje još nalazila ljetina drugi se već pripremao za iduću sjetvu, dok se treći odmarao. Tim načinom, koji su odnedavno koristili, prinosi su se pokazali boljima, jer se zemlja stigla obnoviti i povratiti

snagu. Ječam, zob, proso, grah, grašak zasijavali su se u

izoranu zemlju. Lucas nije bio među onima koji su si mogli priuštiti najam pluga, znao je Michael, i to mu sigurno nije olakšavalo prehraniti petero male djece u kući. Teški plug je, zbog svoje

cijene koja je bila uvjetovana visokom cijenom željeza i slabe dostupnosti, bio

nedostižan običnim seljacima. Relativno mala izrada željeza svrstavala ga je u sam vrh


dragocjenih kovina, gotovo je vrijedilo koliko i zlato jer je prvenstveno bilo namijenjeno za

izradu oružja. Od količina koje bi ipak preostale vrijedni majstori kovači izrađivali su zanatlijske i poljoprivredne alatke. Tako skupo oruđe kao što je željezni plug mogla su si priuštiti samo bogata vlastelinska imanja pa su ga onda vlastelini pr ema svojoj volji uz naknadu iznajmljivali seljacima. Lucas se kao i većina seljaka koristio lakim plugom kojim je morao više puta unakrsno prelaziti zemlju i više je grebao nego sjekao zemlju, što svakako nije bio lak posao. On se nije razlikovao od drugih seljaka, sve ostalo se radilo vlastitim rukama. Kopalo, plijevilo, kosilo kosama, skupljalo ili ubiralo. Prinosi su bili oskudni pa se

pazilo na svako zrno. U pogledu na sirotinjsku kuću, Michael nije vidio ništa dražesno. Seoska kuća k'o seoska kuća. Žene imaju bujniju maštu pa je dopustio da je Jane u tome vidjela više od njega. Rekla je da je to kuća iz njenih snova. Luda žena. Zar je mogla i pomisliti da bi joj njegov prijatelj dozvolio živjeti u tako neudobnoj kući. Je li moguće da je toliko naivna? Zar

je zaboravila da je ona plemkinja? Dama je bila malo šašava! Michael je

šutio i pustio je da uživa u svojim iluzijama. -

Ovoj će gazdarici zima biti prekratka da bi otkala sav ovaj lan. Pogledajte samo kako

je bogato urodio! – nastavila je Jane. Zadivljeno je pokazala prema polju prekrivenom morem plavih cvjetova. Michael je zadovoljno kimnuo. -

Lucasu se ove godine izgleda posrećilo. Konačno se potvrdilo da lan voli ovakve

terene. Neće samo njegova žena imati puno posla s lanom. Lukas je taj koji će pr ije toga s njom sve to morati požeti pa će ga, kad ga osuše i operu, nakon toga on morati istući i iščešljati. Tada nastupa dužnost njegove žene koja od njega pravi pređu. Veliki dio će sama istkati na tkalačkom stroju. Lucas se po cijeloj okolici hvali njezinom spretnošću na toj spravi, tvrdi da nema većeg majstora u tom poslu od nje. - objašnjavao je Michael.


-

Vjerujem da jest. Vidi se već i po vrtu da je ta žena vrijedna. Još ako ima djece, pitam

se kako sve to stigne? - O, po tom pitanju Lucas nije zakazao. Svake godine stigne mu po jedno dijete. Nisam siguran do kojeg je broja stigao.- nasmije se Michael. -

Pet. Šesto je na putu.- Patrick ih iznenadi odgovorom. - Nedavno me upoznao da će

on i njegova žena oko Božića biti blagoslovljeni još jednim pot omkom. - Tebi, kao gospodaru to odgovara.- zadovoljno - Dovraga Michael i ti i tvoja pitanja.-

reče Michael.- Što si mu rekao?

otresito će Patrick.- Što se tu ima reći? Poželio

sam mu nek' im je sa srećom i da bude živo i zdravo, kako i priliči. Michael

zadovoljno kimne dok Jane procijeni da Patrick nerado priča o djeci i ispod

glasa se obrati Michaelu. - Nova radna snaga? Ne bi li tvoj gospodar trebao biti zadovoljan time? - Mhm. Zadovoljan je on.-

Tajanstvenim smiješkom ustvrdi njezin sugovornik.

- Uz toliki posao oko njih -

uzdahne suosjećajno djevojka nastavljajući razgovor-

kuhanje, pranje, šivanje i sve drugo što spada na ženu, sigurna sam da ta jadna žena ne stigne ni predahnuti, a kamoli pošteno se naspavati. -

To je nešto o čemu naše žene ni ne razmišljaju. - Michael nije vidio ništa neobično u

tome. -

Snažne su one, navikle su na težak život.

Što ih ne ubije, to ih samo ojača, znam ja to. - žalosno uzvrati Jane.- Ali jesu li sretne? I

magarac se privikne na svoj samar kad mu nema druge, no to e n

znači da je sretan cijeli

život nositi ga.- gorko je rekla djevojka na što se Michael preneraženo pobunio. -

Svakome je nositi ono što mu je suđeno, gospo.

- Oh, to je jedna od stvari koju ja jako dobro znam. Prati me kao sjena.


Nakratko je ušutjela, a, kako Michael nije znao što bi odgovorio na toliku gorčinu koju je tako otvoreno iskazala, zašutio je i on. Slegnuo je ramenima na Patrickov pogled koji je jasno pitao: o čem ona dovraga trabunja? Nastavili su jahati u tišini.


Poglavlje 7.

Sunce je zagrijalo kamen na koji se Jane umorno spustila. Namjeravala je samo

nekoliko trenutaka predahnuti. Naslonila se leđima na zid i prepustila ugodi. Kratkotrajni osjećaj opuštanja donio joj je neopisivo zadovoljstvo. Osjetila je kako se malo po malo u njoj smanjuje napetost koja joj je do dolaska u MacKinlayevu tvrđavu postala vjerni pratilac. Osjećala je kako joj se tijelo opušta pod toplinom sunčevih zraka. Baš kako je dobra gospa Agnes i predvidjela kad joj je savjetovala da izađe na zrak. Sad jojje bila zahvalna na tome i zadovoljna što je prihvatila njezin savjet. Neobično joj je godila mirisna svježina zraka koja je ispunjavala prostrano dvorište. Povjetarac joj je milovao lice prekrivajući ga povremeno crnim pramenovima ispalih iz debele duge

pletenice. Crna čvrsta kosa činila je kontrast

bijelom, nježnom licu. Nije micalazalutalu kosu s lica bojeći se da će bilo kakvim pokretom uništiti kratkotrajnu čaroliju blaženstva, samo je pred njom skupila guste duge trepavice kako joj ne bi ulazila u

oči. Zelena boja njenih očiju više se nije vidjela kada su joj se otežali kapci

polako sklopili. Dopustila si je uživati u tom blaženstvu i uskoro ju je preuzeo lagani drijemež. Bilo je ugodno živjeti ovdje. Usne joj se neznatno razvuku u osmijeh dok se prisjećala prvog jutra nakon što se probudila u ovom dvorcu i pogledala kroz prozor. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se prisjeti gdje je kad se probudila u nepoznatoj

sobi. Umor koji je večer prije osjećala u potpunosti je nestao. Ustala je, odgrnula debelu tapiseriju s prozora prije nego je duboko udahnula svježi jutarnji zrak. Jutra u visočju su joj


oduvijek bila najdraži dio dana. Njihov mir, oštra, tako ugodna svježina, miris vjetra, šume, trave, glasovi prirode koji se bude s izlazećim suncem bude u njoj živost, želju za životom, za pripadanjem tom predivnom kraju. Svježi zrak razbudio joj je misli. Osjećaj je bio divan. Osjećala se kao da je nakon dugog putovanja napokon stigla kući. Nažalost, nije mogla tu i ostati ma koliko silno to željela. Nagnula se na prozor kako bi punim plućima udahnula svježi zrak tako da nije čula kucanje na svojim vratima ni kako ih je Maude tiho otvorila i ušla u sobu. Domaćica je rukom preko usta poklopila uplašeni krik pred prijetećim prizorom. Vidjevši Jane kako se onako u tankoj noćnoj košulji naginje kroz prozorsko okno zaključila je da se želi baciti kroz njega. Maude se brzo pribrala i pokrenula. Nimalo nježno uhvatila je iznenađenu Jane za ruku i povukla je od prozora, dublje u sobu. „ Gospo!? Za Boga miloga što vam pada na pamet?“- užasnuto je rekla sluškinja. Nakon što se razjasnilo što je tko želio i mislio potrajalo je dok je Jane uspjela razuvjeriti ženu da nema namjeru skočiti, no u Maude je ostalo sjeme nepovjerenja. Prema njezinom dubokom uvjerenju bilo je: ili to, ili je djevojka jedna od onih besramnica koja bi tako razgolićena izašla

na prozor da bi se izlagala muškim pogledima. Jane joj nije izgledala kao takva, dakle samoubojstvo je bilo jedina moguća opcija. Ovo je bila jedna od rijetkih prilika kadje ta brižna žena nije s oprezom držala na oku i u

svojoj bojazni za nju spremna zaštititi je i od nje same ako zatreba. Za tim, dakako nije bilo nikakve potrebe. Jane ne bi nikada počinila smrtni grijeh i sama digla ruku na sebe. Osim toga voljela je život, pogotovo sad kad je iz dana u dan uživala u njemu. Kako je nakon samo nekoliko dana provedenih ovdje mogla osjećati takav spokoj i biti toliko opuštena? Prisjetila se dana kad je s Patrickom i vojnicima projahala kroz ulazna vrata i suza radosnica oca Benedicta dok ju je čvrsto grlio ponavljajući jedno te isto“

Hvala Bogu“. Kad se

stišao prvi ushit, nije mogla izbjeći njegovo ribanje, naravno pred svima u dvorištu. Bio je


previše uzbuđen da bi u žurbi birao riječi, no strah za njen život ravnao je njeg ovim prijekorima pa mu to nije mogla zamjeriti. Isto kao što nikome u ovom klanu nije mogla zamjeriti ni jedan neljubazan pogled ili riječ. Prihvatili su je kao da je njihova i ponašali se s poštovanjem prema njoj kakvo u životu nije imala prilike doživjeti. Žene, muškarci, djeca, bez razlike bili su dobrodušni ali najtopliji doček i najsigurniju potporu dobila je u liku dviju žena. Maude ju je odmah uzela pod svoje, a gospa Agnes? Ta draga, vesela, ponosna plemkinja navela ju je svojom toplinom i nenametljivom ljubavlju da osjeti što

znači imati majku. Krhkog

tijela i vidljivo oslabljenog zdravlja postala je njezina najjača zaštitnica i naizmjenično s domaćicom brinula se oko nje za svaki njezin trenutak. Osim u krevetu, kad je odlazila na spavanje nikada je nisu ostavljale samu. Osim njih dvije i oca Benedicta nitko joj se nasamo

nije mogao približiti. Jedino je Stephenu bilo dozvoljeno i naređeno pratiti je gdje god krenula. Michael i Alec bratski bi je zadirkivali i ugađali joj kad god bi uhvatili priliku . Navikla se i na Patrickov smrknuti pogled koji bi joj ipak svaki put malo zasmetao kad god bi

pogledao prema njoj. Mora da mu iz nekog razloga nije bilo drago što je tu, zaključila je po onome što je čula neposredno nakon svog dolaska. Nije razumjela notada je gospa Agnes s takvim neskrivenim zadovoljstvom rekla Maude“ Da vidim sad što će napraviti moj bahati sin?“ Maude se sretno nasmijala i odgovorila „zbilja nema izlaza, gospo.“ Nije joj smetalo, dapače gotovo je bila zahvalna što su se njih dvije pobrinule da nikad, ali baš nikad ne ostane sama s njim. Uvijek bi je na neki način izmakle ispred njega i njegovog nezadovoljstva, kako je to vidjela Jane. Zavoljela je obje i premda nije dijelila njihovu sigurnost u to da njihov poglavar nema izlaza i nijerazumjela

na temelju čega njih dvije tako

misle nije željela ispasti nezahvalna i raspravljati s njima o tome. Ona je ostala realna, ali je svoje mišljenje zadržala za sebe. Rješenje je sasvim jednostavno. Patrick je po svojoj volji, u svako doba, može otjerati iz dvorca isto kao i sa svog imanja. Ne bi joj to pasalo dok se Liam


ne vrati, no nije je ni previše zabrinjavalo. „Nebesa“, Jane je rukom prekrila usta da sakrije izdajničko zijevanje. Ovdje je bila sigurna i zaštićena, kao nikada do sada. Da je ba r njoj i njezinim ljudima kod kuće bilo tako, ali nije. Do prije nekog vremena nije ni bilo veće potrebe za tim. Djedovi vojnici nisu pod njegovim vodstvom radili zlodjela, dok ih nije pod svoje

preuzeo ujak. Nije dolazilo u obzir otići i ostaviti te vjerne ljude izložene i nadalje nemilosti njezinog nemilosrdnog ujaka koji se, otkad se djed razbolio, počeo otvoreno iživljavati nad svime što je pripadalo njezinom imanju, no nije imala izbora. Zašto? To je bilo pitanje koje ju je opsjedalo i na koje nikako n ije

smogla odgovor. Zašto? Ništa mu nije skrivila? Dovodio je

svoje krvoločne razbijače koji su po cijeli dan znali maltretirati njezine kmetove. Tako su u posljednjih nekoliko mjeseci ubili i dvojicu seljaka koji su se pokušali oduprijeti i spriječiti ih u silovanju jedne udovice. Sirota žena ubila se sama ispod svog mučitelja. Zašto? Ujak je u pravilu dolazio mrtav pijan i nije bilo moguće s njim suvislo razgovarati, a kamoli doprijeti do njegovog razuma. O bilo kakvoj njegovoj milosti nije trebalo ni san jati.

Nakon što su

zadovoljili svoje zločinačke namjere odlazili bi i nisu se vraćali neko vrijeme dok su za njima ostajali strah, žalost i nemoćni bijes. Jane je svaki put prolazila s nekoliko modrica od udaraca koje joj je ujak uredno dijelio, uglavnomkad

god bi pokušala braniti nekoga od

svojih ljudi. Nju vojnici do sad nisu smjeli dirati, to je bilo isključivo pravo njihovog poglavara. Vrhunac je njegove okrutnosti preživjela tri dana prije nego je morala onako sramotno pobjeći sa svog vlastitog imanja. Krenula je nakon doručka, kao i svako jutro, odnijeti hranu ženi koja je s petero djece iznenada ostala udovica, opet zahvaljujući maču jednog od Orrockovih poslušnika. Nije bila u stanju sama se brinuti i hraniti svoju malu obitelj pa je Jane smatrala

svojom dužnosti brinuti se za njih dok ponovno ne stanu na svoje noge. Dan

je bio sunčan i hodala je s košarom punom hrane prema jednom kućerku sa slamnatim krovom nedaleko na livadi koja se pružala ispred njezine kamene kuće. S lakoćom je vedrim


koracima

prošla kroz stado ovaca koje su tu mirno pasle i samo nakratko podizale svoje

čupave glave prema njoj, nakon čega su se nezainteresirano vratile svom poslu. Nasmiješila se kad je vidjela da se dugodlake krave, na čijim su se čupavim glavama prijeteći pružali debeli rogovi, nisu udostojile ni pogledati je. Već je stigla do seljačke nastambe kad je načas paralizirao strah. Po zaglušujućem topotu konja koji se približavao znala je da ne slijedi ništa dobro. Ujak je sa svojim vojnicima jurio prema njima. Pren ula

se i potrčala vičući iz sveg

glasa

„ Bježite! Sakrijte se! Bježite!“ Njezina je vika pokrenula sve koji su izašli da je pozdrave ili izmjene koju riječ s njom te su navrat nanos skupljali u trku djecu i bježali s njima u šumu. Kako su muškarci odavno otišli na rad u polja, u selu je ostala samo nejačad i nekoliko žena koja je panično pokušala bijegom izbjeći poglavarovoj okrutnosti. Šuma iza koliba bila je dovoljno blizu i dovoljno Svi osim neprohodna za jahače tako da su gotovo svi uspjeli uteći se njezinom pasu. s

malenog Toma. Suze jurnuše na djevojčine oči. Dotrčala je tada do njega i podigla ga u svoje krilo gdje je onako zgnječen pod kopitima ujakovog konja izdahnuo. Klečala je u travi s krvavim, mrtvim dječačićem u krilu. Duša joj je bila prazna kad joj je na konju prišao ujak. U tom trenutku nije ga bila u stanju ni mrziti zbog toga što je napravio, samo je bez riječi tupo gledala u njega. Zašto? Vapio je njezin pogled i na jedan kratki trenutak kao da mu je bilo neugodno Možda joj se to samo pričinilo, no nestalo je jednako brzo kao što se i pojavilo. U pijanom pogledu ponovo je gorjela okrutnost kad je počeo vikati. „Kopile jedno! Misliš da ih možeš sakriti od mene? Moji su i radit ću s njima što hoću! Ne vrijediš ništa više nego bilo tko od njih pa onda, kad ih toliko voliš, kako ćeš podnijeti da si ti kriva za ovo što im slijedi? Otjerala si ih u šumu, tamo neka i ostanu! Sve zapalite!“ - Naredio je svojim krvolocima.


Temeljito su obavili rečeno. Uskoro je gorio svaki slamnati krov sirotinjskih koliba odnoseći sa sobom u plamenu i ono malo što su ubogi ljudi posjedovali. Gledajući plamene buktinje s mrtvim djetetom u rukama Jane je tromim koracima krenula prema kući. Svakim teškim korakom zaklinjala da će to djetešce biti posljednja ujakova žrtva koju će ona dopustiti. Nakon paleža divlja se horda izgubila uz pijane poklike isto tako brzo kako se i pojavila ostavljajući za sobom pustoš, pepeo i gusti crni dim koji je obavijao selo. Istom takvom crninom bivala je obavijana i djevojčina duša. Ne bi smjelo biti ovako! Zašto? Ako je odlučila zaštititi tu djecu i ljude svakako je to podrazumijevalo odlazak odavde. Mora nekako skupiti vojsku i vratiti se. Kolibe bi se mogle napraviti iznova, rekli su ljudi nakon toga, ali istina je bila da

poglavar neće mirovati dok god svi ne budu mrtvi. Zašto? Nitko nije znao.

Nije ih imao tko štititi, a bez zaštite dalje nije išlo. Zato je pristala na nagovaranje oca Benedicta da pobjegne. Da bi se mogla vratiti i izbaviti ih od daljnjih ujakovih okrutnosti. Po

tko zna koji put poželjela je da nije samo slabo žensko. Da je muškarac mogla bi učiniti daleko više. I za sebe i za svoje vazale. Morat će čekati dok se Liam ne vrati. On će znati što i kako to izvesti. Sva sreća što je tako jak i izdržljiv, da ni je tako bila bi taj puta ostala bez njega. Malo je nedostajalo što god Angus rekao. Tužno se prisjetila njegove prodike kad je odlučila teško ranjenog Liama utovariti na kola i poslati ga njegovom stricu. „ Ne brini, curo. Kol'ko ja poznajem ovog momka, čim se osvijesti skočit će na leđa svog konja. Treba mnogo više od ovih nekol'ko modrica da bi se on prist'o vozat' k'o djeca.“tješio je Angus. Iako je Jane poštivala njegove godine i cijenila iskustvo kojim se često hvalisao, morala se pobuniti.


„Nekoliko modrica!? Zaboga, Anguse, prebili su ga gore nego životinju.“- negodovala je na rubu suza, a žene, koje su izmiljele iz svojih skloništa kad su ujak i nemili im posjetitelji otišli, oko nje su živahno kimale glavama i potvrđivale njezino gledište. „Ha, prebili!“- Starac je prezrivo frknuo grbavim nosom na sasušenom licu. „K'o da je to nešto posebno za jednog Škota. Pogledaj samo mene. Tuko sam se i dobio batina tol'ko puta da ne znam ni izbrojit. I što mi fali?“ - samodopadno je postavio svoje mršavo tijelo u ponosni stav pred njom. „ Poslušaj savjet iskusnog ratnika. Moraš očvrsnut, curo! Slabićima i mekušcima nema dostojnog života. Ti si naš poglavar. Kako misliš zaštitit ove žene i svu ovu nejačad ak' budeš cmizdrila nad svakom modricom?“ - Na svu sreću iskusni stari lisac bio je u pravu. Liam je drugi dan na njezinu radost sjeo na konja i odjahao na visočje. Istovremeno bila joj je to najteža odluka koju je u životu morala donijeti. Na neopisivo nerazumijevanje i uz ogromno neslaganje Liam je otišao ljut na nju jer je odbila poći s njim. Nije želio razumjeti da ne može ostaviti svoj dom, svoj posjed, svoje ljude na milost i nemilost onim zvijerima. Potpuno nezaštićene! I sad, kad se sjeti, najradije bi plakala i ridala od jada. Obrve joj se zabrinuto skupiše

i

bora na čelu pojavi se između njih. Što ako joj Liam nije oprostio? Nije stigla dalje misliti jer se u tom trenutku u punoj visini nad njom nadvila sjena snažnog, mišićavog muškarca širokih ramena i oštrih crta na licu izbrazdanom s nekoliko ožiljaka presjekavši put sunčevim zrakama koje su milovale njezino lice. Gledao je s nježnošću kako bezbrižno spava. Ta stvarno, može zaspati na svakom mjestu i u svakoj prilici! Bio je to dobar znak, zadovoljno se osmjehnuo. Nije se bojala. - Ustaj, curo! Nije vrijeme za ljenčarenje!-

sa strogošću njegovih riječi.

Smiješak na licu muškarca pred njom kosio se


Za vrijeme treptaja srca u njega je bio uprt prestrašeni pogled njezinih zelenih očiju. Isti čas je bila budna i skočila na noge. - Nebesa! Zaspala sam.-

priznala je užasnuto.

Nasmijao se kad je vidio kako se brzo ogledala oko sebe, a zatim hitrim pogledom

prešla preko dvorišta ne bi li se uvjerila nije li još tko god vidio njezin sramotni trenutak slabosti. Odahnula je. Osim Patricka, koji joj se svisoka smješkao i njezine sjene Stephena,

koji je uvijek bio par koraka do nje nitko drugi nije obraćao pažnju na nju. Svi su gledali svoja posla s olakšanjem zaključi djevojka i još pod dojmom nelagode zbog položaja u kojem je maločas bila zatečena tek tada spazi da Patrick jednom rukom pridržava uzde njezinog i svog konja. Za čudo nije se mrštio, ustanovi. Što će Jupiter tu, malo se zabrine. Mora da je zaključio kako je više ne želi gledati u svojoj kući i sad će joj to reći? Nema se tome što prigovoriti. Jednom

ionako mora krenuti dalje, zašto to ne bi bilo odmah danas? No jedno je

sigurno, ne ide bez oca Benedicta. Bez obzira na prigovore ovoga ovdje i cijelog njegovog

klana njezin prijatelj ide s njom. Nije znala što će poduzeti i kako će to izvesti uko liko ovaj zgodni brđanin odbije njezin zahtjev no tako joj svega pronaći će ona neki način. Istrgla je Jupiterove uzde i konj joj privrženo spusti glavu pred ruku. Pomiluje ga između velikih očiju koje su tako pametno i s povjerenjem gledale u nju da se,

kao i mnogo puta prije, raznježila i

spustila svoje čelo na Jupiterovo. On je nikada nije iznevjerio. - Vidim da si doveo mog konja?- pogleda u Patricka. - Aha. -

Znači, idem? - otpuhne Jane.

Patrick kimne.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine Jane se okrene i pozove Stephena.-Hoćete

li obavijestiti oca Benedicta da odlazimo?

Molim vas recite mu da požuri i da sam ja spremna. Pobrinut ću se da Ljepotica bude spremna za put dok ga čekam. Bojim se da nećeš, curo.- otegne Stephen.- Ne želiš obećati čovjeku nešto što ne

-

možeš ispuniti, zar ne, Mala Jane? Jane zbunjeno kimne.- Naravno.- promuca i u nevjerici okrene licem prema Patricku prije nego je drhtavim glasom upitala. -

Ne misliš mu valjda oduzeti njegovog konja?

- Ne.- kratko i jasno stigao je njegov odgovor. Tajanstveno se smijuljio i t o

je još više

zbuni. -

Pa što je onda?- smete se Jane no sjeti se što mu je morala reći. - Da, znaš, ja ne

odlazim bez oca Benedicta. Nikako.- Dobro je to rekla, kimnula je glavom zadovoljna sama sobom. -

Dobro je to znati. Iako, ništa ne mijenja. S mojeg imanja možeš otići jedino u mojoj

pratnji i nikako drugačije.- rekao je glasom koji nije ostavljao mjesta raspravi no Jane se nije obazirala. Iritirala ju je ta njegova sigurnost i isključivost kojom joj se obraćao. - Ni u Stephenovoj pratnji?-pokušala -

se cjenjkati s njim.

Uzalud se trudiš.

Pročitao ju je. O, kako je mrzila konačnost koja je proizlazila iz njegove čvrsto zapečaćene izjave. Osjećala se kao da je njome zapečaćena i cijela njezina sudbina jer joj je istovremeno oduzeta i posljednja prilika za kakvu takvu samostalnost. A do maloprije je

mislila da je tu sretna. Kako pogrešno, kako neskromno. Ovo mi je zaslužena kazna, jadno zaključi. -

To zvuči kao nikako.- trudila se zadržati glas smirenim no to je bilo jedva izvodivo.


Ako joj nije dopušteno otići kad poželi, a po njemu je bilo baš tako, značilo je da je na neki način njegova zarobljenica. Tvrđava u kojoj se tako dobro osjećala bila je zapravo njezin zatvor. Od same pomisli na tu riječ stegne joj se grlo i uhvati je lagana jeza. Patrick je

uočio kako joj je lice mijenja boju, kao da sva krv nestaje iz njega. Što god da

joj se taj čas vrtjelo po glavi mora da ju je jako uznemirilo, zaključio je i požurio je umiriti. -

Nije tako. Ovo ti je dokaz. Zaključio sam da previše vremena provodiš u kući, dobro bi

ti došlo da malo projašeš. Jane je u nevjerici zurila u njega. - Sve ovo si napravio samo da bi me odveo me na jahanje?-sumnjičavo

ga je pogledala

i odmah požalila. Uznemirio ju je prvi pravi pogled na ovog ratnika koji možda ipak nije bio najveći na svijetu, ali je sasvim sigurno bio najljepši. Sve je na njemu bilo golemo, ali tako skladno posloženo. Bio je savršen. Onako mlad, visok, mišićav, zračio je muževnom snagom. Noge su joj podrhtavale od uzbuđenja koje je hvatalo pri pogledu u njegove plave oči. Plave poput vedrog neba, zavrtjele bi pamet svakoj djevojci. To je zacijelo razlog što je i ona bila toliko uzbuđena njegovom pojavom. Osim onih koji su živjeli na imanju i jedva nešto malo na pograničnim igrama kamo je djed jednom bio poveo, nije do sad imala priliku vidjeti mnogo mladića. Znala je da bi, kao djevojka, trebala spustiti pogled pred muškarcem, no za tako nešto naprosto nije imala snage istovremeno se u sebi moleći da gorostas ne primijeti izdajničko rumenilo na njezinim obrazima jer bila je sigurna da je ono upravo tamo. Na dugi trenutak izgubila se u dubini modrog pogleda. Leptirići koji su joj plesali u trbuhu širili su dodatnu vrućinu duž cijelog njezinog tijela. Kad je konačno uspjela otkinuti pogled s njega, zabrinuto se

zapitala, što se to zaboga događa sa njom. Istovremeno se korila u sebi.“ Što

će on misliti o meni, zurila sam u njega kao neka besramna glupača.“ Naglo je duboko


udahnula, a onda polako ispuhala zrak. Polako, Jane, duboko diši. Moraš se smiriti, u mislima

je ponavljala Liamove upute. Gotovo ritualno opetovanje poznatih joj riječi nije

rezultiralo očekivanim učinkom. Osjećala je kako joj srce i dalje uzbuđeno bubnja, a neka neobična, ugodna napetost u prsima ne jenjava. Posramila sesvog ponašanja. Akoviše ne pogleda u njega možda se uspije smiriti, pomislila je i stidljivo spustila glavu. Odjednom joj je puklo pred očima. U dogovoru je sa Stephenom. Mora da je to razlog što ju je Stephen uvjeravao da nisu daleko od glavnog ulaza, gdje su se uglavnom adržavali z

i kako je

odredila gospa Agnes. Zato ju je, nogu pred nogu, neprimjetno dovabio svojim pričama skroz pred istočnu kulu, a onda tako gorljivo nagovarao da je pogleda sa stražnje strane. Jane shvati da ju je na temelju povjerenja koje je imala u njega Stephen planirano doveo u stupicu, ravno u ruke svog gospodara. Bilo je to prikladno mjesto da Patrick dovede konje, a da to ne bude vidljivo iz glavne zgrade. -

Ne znam na što ciljaš? Samo sam doveo konje.- lijeno se složi mladić.

Izgledao je kao oličenje

nevinosti što svakako nije bio slučaj s onim što mu je bilo na

pameti. Učinio bi on i mnogo više da ostane nasamo s njom. Rođena majka, koja ga je toliko gnjavila da se oženi, sad mu je bila najveća prepreka za tako nešto. Ona i ona njezina sjena, Maude, nekim prokletim šestim čulom predosjetile bi i osujetile svaki njegov pokušaj da ostane s djevojkom nasamo. Ne samo da je to silno želio nego je i pokušavao u granicama dopuštenog ponašanja prema plemkinji. Za večerom ju je njezina majka smještala ored p sebe na drugi kraj dugačkog glavnog stola. Razgovor između njih bio bi obično nadvikivanje, nije išlo. Nije joj dopuštala mrdnuti se od sebe, a kad bi joj on prišao odmah su imale neodgodivog posla i morale napustiti dvoranu pa je nakon nekoliko takvih

pokušaja odustao.

Nije mu preostalo drugo nego ostati na odstojanju i samo je gledati. I to je bilo više nego ništa. Uzalud mu to što je poglavar, mislio je, kad je u isto vrijeme sin svoje majke. Što može


i smije čovjek protiv rođene majke? Baš ništa, a da se to ne bi kosilo s manjkom dužnog poštovanja koje i prema Božjim i prema ljudskim zakonima svaki čovjek duguje roditeljima. Slaba utjeha bila mu je što majka nije ni Michaelu ni Alecu dopuštala ništa više. Te dvije žene trebalo je angažirati kao kraljevske špijune zaključio je kad im ni nakon toliko vremena, koliko je Jane bila u njegovoj kući, ni jedan jedini put nije promakla ni jedna situacija kojoj one ne bi doskočile i onemogućile da je koji od njih bar nakratko zatekne samu. Pozvao je majku na razgovor i prozvao je zbog toga. On

je bio poglavar, nije mu to smjela raditi, izričito

joj je naglasio. Razgovor je završio tako da se njegova majka nije htjela odreći svoje nove uloge samoprozvane zaštitnice te sirote djevojke bez ikoga svoga tko bi skrbi o o njoj, kakvom ju je odmah proglasila. Tvrdila je da je djevojka još zbunjena svim tim promjenama koje su je zatekle, da joj treba vremena da upozna novu sredinu, njihov klan i slična sranja, što je njemu sve ličilo na sentimentalne gluposti bez imalo realnih vrijednosti. Vrhunac je bio kad je rekla da će joj dati priliku da sama izabere za koga će se udati, na što se on nije uspio suzdržati i sočno opsovao pred njom što mu nije bio običaj. „Vraga će ona birati! Pripada meni!“ - izderao se prije nego mu je došlo do svijesti da je podigao glas. Udaljio se od nje i naslonio ramenom na kameni okvir velikog kamina ne bi li

se smirio. Odvratio je pokajnički pogled s njezinog ocvalog lica. Nije mogao gledati kako su joj blijedi obrazi upali ispod naglašenih jagodičnih kostiju koje su stršale iznad njih. Upale oči u kojima danima nije vidio životne radosti sad su sjajile starim, poznatim majčinim žarom. Njihova modrina odudarala je od blijede nezdrave kože lica, koja je opuštena žalosno visjela na njemu i još više naglašavala njegovu oronulost. Lice joj nije bilo smežurano zbog starosti, bio je to pečat bolesti koja je ostavila trag i na ostatku, nekada jedrog, tijela. Sada su jedino te plave oči gorjele životom. To je bilo nešto što je ulijevalo nadu, no Patrick se nije zavaravao po pitanju toga hoće li tako i ostati, iako bi bio sretan da se oporavi. Povratak


davno izgubljene djevojčice nakratko joj je udahnuo novu snagu. Zbog nje je oživjela, povratila se među žive. Koliko joj je to moralo biti važno?! Posramio se sebe i svog sebičnog ponašanja. Nije joj smio kvariti to malo radosti koja ju je snašla kad joj je vratio Jane. Nije joj preostalo mnogo vremena da bi joj smio kvariti sreću. Nenavikla na nepoštivanje, a napose njegovo, majka je iznenađujuće vedrim smiješkom

prešutno prešla tog njegovog nedopustivog čina. Kao da uopće nije registrirala

ono što se smatralo nepoštivanjem roditelja i bilo neprihvatljivo za jednog plemića. U kršćanskom svijetu, prema čijem su se nauku gorštaci vladali, smatrano je grijehomi pred Bogom i pred ljudima. Naprotiv. Ponašala se kao da ju je zabavljalo to što ga je toliko uspjela izbaciti iz takta da se zaboravio.

„To ćemo još vidjeti, dragi moj sine.“- sladunjavo je odgovorila. Pritom se toplo nasmiješila, ali ni to nije uvjerilo Patricka u njezinu iskrenost. Njezin je odgovor u njegovoj glavi i dalje zvučao kao nešto između prijetnje i obećanja. Agnes je tako hitro kimnula i pristala se podrediti njegovim odlukama da se u prvitren

nije snašao, ali

samo u prvi tren. Nepovjerljivo ju je pogledao. Prebrzo je pristala, bio sumnjičav. Kvragu! Zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano, zajedljivo je pomislio. Taj moto bio je zajednički svim ženama, izgleda da ni njegova ma jka nije bila iznimka od tog pravila. Pokušao ju je uvjeriti u istinu onakvu kakva doista jest, onako kako je on vidi. „Vjenčana je sa mnom i ti to dobro znaš. Nećeš to valjda poricati? Neću to dopustiti čak ni tebi. Ona je moja žena, prihvati to. Ovo natezanje s tobom oko nje mora prestati.“ „Je li? Pozivaš se na pravo koje ti ne pripada jer tebi tako odgovara. Sigurna sam da te ne moram ja podsjećati kako to bijedno vjenčanje u našoj zemlji nije legalno. Nevažeće je. Razumijem ja što je tu po srijedi i zašto to radiš. Previše je želiš i zato ne biraš sredstva da dođeš do nje. Otprilike slično sam se i sama osjećala, znam kako ti je. Sad vidiš kako


izgleda kad ti je nešto što silno želiš nadomak ruke, a ne možeš ga dohvatiti? Sjeti se koliko dugo se ja osjećam

tako. Koliko puta sam te molila da mi ispuniš najžarkiju moju želju pod

suncem, da se oženiš, da mi daš unuke? Priznajem da se osjećam kao da sam se ponovo rodila od kad je Mala Jane ponovo stigla k nama, priznajem da ste suđeni jedno drugom i neizmjerno sam sretna zbog toga. Ona je izuzetna osoba u svakom pogledu, no nije do sad

imala sreće. Neću dopustiti da joj se život tako nastavi, kunem ti se da je nitko neće o je povrijediti dok sam ja živa. Zato je zakriljena mojom pažnjom, od svih, pa i od tebe. Ak

želiš, koliko mislim, morat ćeš to napraviti kako spada. Dostojno ćeš je oženiti pred svijetom, pred svojim klanom, s čašću kakva priliči djevojci njezinog porijekla. Duguješ to i njoj i sebi.“ vatreno je objašnjavala. Njezin glas nije sakrivao njezino uzbuđenje. Kao da je njegovom snagom namjeravala uvjeriti mladića u važnost onoga što govori. Uvjerila ga je samo da je imao pravo kad je sumnjao u njezino ishitreno prikazivanje suradnje. Onih nekoliko dugih

minuta koliko je on nervozno koračao po nev elikoj prostoriji dalo je njegovoj majci dovoljno vremena da se smiri prije nego je stao ispred nje.

„Nikad je ne bih povrijedio.“ - Patrick je uhvatio obeshrabreni uzdah svoje majke koji je pokušala zatajiti. Umorno se spustila na stolac ispred njegovog st ola. Od tolike govorancije izdala ju je snaga. Djelovala je kao netko tko se umorio od bitke i odlučio prihvatiti ono što je bilo nužno prihvatiti. „Vjerujem da ne bi. Bar ne namjerno. Patrick, ona ne zna ništa o svojoj prošlosti, o tebi, meni. Ništa, razumiješ? Mora najprije saznati istinu, to će, uvjeravam te, za nju biti veliki udarac. Do sad je toliko toga izgubila. Oca, majku, imanje, prisiljena je napustiti dosadašnji život kojim je živjela, na koji je navikla. Preostalo joj je još samo dostojanstvo, legitimitet pripadnosti klanu koji doživljava svojim, prezime koje tako ponosno nosi, nevinost kojom vidi samo dobrotu i poštenje u svima. Bojim se da će se slomiti ako joj sve to uzmeš odjedanput.


Što će joj ostati, kako će dalje? Pitam se? Upozoravam te, ne napravimo li to kako treba sami ćemo je uništiti. Želiš li da se to dogodi?“ - Patrick je ovaj puta uhvatio iskrenost u njezinom isprekidanom govoru. Glas joj je postajao sve tiši i slabiji. „Bit ću uz nju. Jednom mora saznati. Snažnija je ona nego štoti zamišljaš.“- Patrick je zaobišao stol i sjeo sučelice majke. Otvorenim pogledom zagledao se u majčine oči. Jednako modre poput njegovih i jednako tako odlučne. „Morat će biti, kad tako kažeš. No što ako nisi u pravu?“ - zamišljeno se zapita gospa Agnes

i mršavim prstima instinktivno zagladi rukom svoju savršenu frizuru. Za nju je

razgovor bio završen. „Bit ću uz nju.“ - tvrdoglavo je ponovio njezin sin. Sjetio se sažaljivog pogleda svoje majke prije nego je ustala i okrenula se od njega. Zar me tako malo poznaje? Nema

povjerenja u mene? Nije ustao i otišao joj otvoriti vrata, ostao je ukipljeno sjediti na svom stolcu kao ukopan pored stola isprativši pogledom elegantno njihanje njezine bogato upletene prosijede kose dok je odlazila.

Zamišljeno se zagledao u Jane. Kosa njegove ženesjajila je kao noćno nebo po kojem se presijavaju sjajni odsjaji nebrojenih zvijezda. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Bila je

nesigurna, trzala se na svaku njegovu riječ. Majka je bila u pravu, u svakom slučaju bolje je od njega

razumjela žensku osjetljivost, vražje ženske nježne osjećaje. Kvragu, o njima on

nije imao pojma no znao je i da se nalaze u pat poziciji. Netko je morao povući novi potez inače će ovakva situacija potrajati do sudnjeg dana. Znao je i tko će to napravi ti. On. Dođavola bilo je preteško svaki dan gledati u prelijepo lice vlastite žene, svaki dan željeti je dodirnuti a ne smjeti posegnuti za njom, svaku noć maštati kako vodi ljubav s njom. Zaboga, on je bio čovjek od krvi i mesa. Ovo okrutno stanje postalo je neizdržljivo. Neodrživo, ispravio se.


-

A što ako kažem da ne želim na jahanje s tobom?- hrabro je upitala Jane i prekinula

ga u ionako nesređenim mislima. -

Želiš.- samouvjereno je odgovorio i gotovo se sažalio kad je vidio kako je pokunjeno

spustila glavu. -

Znači nemam izbora.- zaključila je tiho uzdahnuvši.

- Ne.- kratko

se složio a jedan kut usana mu je zatitrao od potisnutog smiješka.

Znao je da je na najboljem putu da je naljuti, to mu i je bila namjera. Tada joj neće pasti na pamet samosažaljenje

i ostale gluposti koje ženski mozak može u trenu smisliti, a da u

njima nema ni zrna razumskog, ili nastaviti smišljati izgovore da ne pođe s njim. Kad se ispravila pred njim i ukrstila pogled s njegovim znao je da je uspio. Oči su joj plamtjele bijesom kao dva velika zelena dijamanta kroz koje se cakle odsjaji njihove unutarnje vatre. -

Previše ti sebi dopuštaš, gospodine. Podsjetit ću te ja tebi nisam prisegla na vjernost.

Ne pripadam čak ni tvom klanu.- Uzrujano je mahala rukom, a da nije bila ni svjesna. -

Pripadaš meni.- ispravio ju je no ona to nije čula.

Tek se zagrijala za svoju tiradu i žučno je nastavljala ne obraćajući pažnju na ono što je on, s vremena na vrijeme uspio ubaciti. -

Nisi moj gospodar, nećeš to nikada ni biti. Ne možeš samo tako doći i naređivati mi što

god ti se svidi. I kad ti se svidi.-

svađalački je nabrajala.

- Mogu.- odgovorio je Patrick no samo mu je Stephenov cerek potvrdio da ga je itko

čuo. Bespomoćno je slegnuo ramenima prema njemu i naišao na krajnje razumijevanj e u Stephenovoj muškoj solidarnosti, no ne i na njegovu pomoć da urazumi raspamećenu ženu pred sobom. Stephen mu se, s mukom se susprežući da ne prasne u glasan smijeh, nakloni, zavjerenički namigne i, koje li bijedne kukavice, odšeta prema stajama. Ostavi o ga je na


cjedilu, zapanjeno zaključi Patrick. Poruka nije mogla biti jasnija. Moja žena, moja briga, čovjek je u pravu, zaključi Patrick i nastavi slušati optužbe. Nakratko se bio isključio i nije pratio njenu viku pa se zapitao što mu je sve do sad spoč itnula, a da je propustio. Nije puno, očito je ona imala još i previše toga za reći jer je i dalje pričala. - ... i neće to tako bogme moći, moj gospodine.

Nasmiješio se kad je prkosno isturila bradom i još prkosnije stisla rumene usne. Znao je da će ovo potrajati u nedogled ako nešto ne poduzme. Odlučio je preuzeti stvar u svoje ruke. Ščepao ju je oko struka i jednim brzim pokretom smjestio u Jupiterovo sedlo. Gotovo je ostala bez daha koliko ju je time iznenadio. -

Rado bih te pustio da i dalje vrištiš, no bojim se da bi mi dan prošao u čekanju da

završiš. Zaključio sam da sve te svoje prigovore možeš isto tako sipati i s konjskih leđa. Namigne joj i zajaha svog konja te ga lagano potjera. Preuzeo je kontrolu no nije je silio,

pustio je da sama odluči ideli s njim ili ostaje. Nadao se da je dobro postupio i da će krenuti za njim.

Očekivala je da će pokrenuti i njezinog konja kad i svojega, no nije. Sjedila je zbunjeno u sedlu. Dao joj je izbor. To je neobično obradova i donese prevagu u odluci kako da se postavi. Nije više bila neodlučna. Potjera naglo Jupitera tako da je nekoliko pataka koje su se gegale dvorištem u potrazi za hranom uspaničeno gačući prhnulo krilima i razbježalo se pred njegovim kopitima. Ljudi koji su se sklonili pred Patrickom s iščekivanjem su još uvijek stajali na mjestu čekajući da se ona odluči. Žene su je ispratile s osmjesima a muškarci sa značajnim kimanjem kad je konačno prošla pored svih njih. Bila je to tako otvorena gesta odobravanja i prihvaćanja s njihove strane da Jane obuze ganuće. Ti siroti ljudi stvarno su je prihvaćali kao svoju iako ona to nije i nikada neće biti. Gotovo je požalila zbog toga no nije


imala vremena dalje misliti o tome jer je dostigla Patricka i bez da ga je pogledala nastavi

jahati uz njega. Već su bili blizu glavne kapije kad više nije mogla izdržati, a da ga ne bocne. -

Učinilo mi se da si i mene pozvao na jahanje?- Zaigranim glasom je pitala i virnula

prema njemu.

Istina je bila da bi vrlo rado otišla s bilo kim na jahanje i da je bila spremna prijeći preko ove njihove male prepirke samo radi toga da osjeti onaj dobro poznati vjetar u kosi i osjećaj slobode dok se nošeni brzinom i snagom plemenite životinje konj i konjanik stapaju u jedno. Nedostajao joj je taj osjećaj. - Mora da mi se omaklo.-

napuhano prizna Patrick i otrese glavom, na što se Jane od

srca nasmijala.

Patrick je cvao od zadovoljstva, sve u svemu nije ni bilo tako teško. Uspio ju je natjerati da zatvori usta, da ga svojevoljno krene slijediti, uspio ju je na još veću svoju radost natjerati da se nasmije, uspjet će je natjerati da se uda za njega, i to svojom voljom. Sve drugo će doći na red kasnije. Korak po korak. Projurili su ispod oluka kapije i tada pustiše konje u galop. Bezbrojni, uglavnom odobravajući, pogledi vojnika koji su vježbali na livadi, ispratili su ih kad su projahali putem pored njih i Jane posramljeno spusti glavu. Raspoloženje joj splasne. Nedolično je da jedna gospa jaši sama s muškarcem koji joj nije ni muž ni skrbnik. Baš me briga što će misliti o meni! Neću zauvijek ostati tu, a neću se ni udavati pa je svejedno. Nitko neće imati pravo pozivati me na red. Već su ujahali u debelu hladovinu velikih stabala kojima je započinjala šuma kad joj se donekle smirenoj donesenim zaključcima donekle povrati raspoloženje. Vješto je upravljala Jupiterom da se Patrick, koji se do tada obazirao hoće li ga moći pratiti, posve opustio kad je vidio s kojom ga lakoćom prati i bez ustručavanja potjerao svog konja znajući da je ona odmah iza njega. Preskočili su konjima preko šu mskog potoka i nastavili


uzvodno sve dok se pred njima nije ukazao kameni mlin s velikim, okruglim drvenim

kotačem. Na njezinu žalost mlin nije radio, voljela je gledati kako voda pokreće vodenično kolo. Kod kuće je s veseljem odlazila u mlin, uživala u mirisu svježe samljevenog raženog ili zobenog brašna. Gospođa MacFarland je s njim radila čuda. Nitko joj nije bio ravan kad su u pitanju bili kruh i kolači. Koliko ju je samo puta grdila da djevojka njezinog ranga ne bi smjela izlaziti iz mlina posuta brašnom kao obična seljančica, nostalgično se prisjetila Jane. Tako bi rado zavirila u mlin, ili zastala u selu iza njega, pomislila je, no nije se usudila tražiti to od Patricka. On se nije osvrtao na tu ljepotu, vjerojatno ne bi ni na njezinu želju kad bi je izrazila. Uzdahnula je i stisnula usta. Mudrije je bilo ne dovoditi u pitanje njegovo

raspoloženje. Ipak joj se više sviđao ovakav i nikako ga nije željela naljutiti. Očito je da je imao svoj cilj, žalosno je pomislila i nastavila za njim. Put je krivudao, povremeno ih vodeći kroz šumu. Visoko drveće pružalo je dobrodošlu hladovinu nad njima dok su se kretali neravnim šumskim usjecima. Nisu imali problema ni pri prijelazu plitke rječice koja je veselo žuboreći tekla preko njihovog puta. Na sljedećem proplanku zastao joj je dah i osjeti se jednako prikraćenom zbog Patrickove neosjetljivosti na tu ljepotu. Pogled na šarenu livadu osutu svim bojama koje su potjecale od bezbrojnih vrsta divljeg cvijeća prosutima po zelenom sagu od niske trave . Njihovo talasanje u ritmu laganog vjetrića stvaralo je dojam da

je proplanak živ. Jane je poželjela trčati po toj livadi dok neizmogne, a zatim leći u tu mirisnu postelju i tu zauvijek ostati. Bila je to veličanstvena livada, najljepša koju je u životu vidjela! Prebrzo

su prešli preko nje! Jane je znala da će zauvijek u svom pamćenju zadržati sliku

koju je, prebrzo ga napustivši, ponijela s tog mjesta. Razočarenje joj je poraslo kad su projahali pored veličanstvenog jezera, a on nije osjetio potrebu ni usporiti konja. Bar

ni toliko da ona nakratko nasladi pogled na toj veličanstvenoj

slici. Jezero koje je izronilo pred njih bilo je naprosto u savršenom skladu s bezbrojnim


kamenim kaskadama, obraslim zelenom mahovinom koja se prosijavala kroz bistru vodu kada se ista mirno

prelijevala preko njih i pjenušala kad bi dotakla kamenu površinu. Tada

se ponovo obrušavala i tako iznova, pa iznova, sve dok se ne spusti u jezero koje je svojom mirnoćom smirivalo njezinu zaigranost i s dobrodošlicom je prihvaćalo u svoje sigurno okrilje.

Od njezine prijašnje živahnosti, na površini, ponad zelene utrobe brižnoga čuvara

sklada i savršenstva, ostajali su samo namreškani valići, povremeno potaknuti laganim povjetarcem, no kad bi on stajao, stajali bi i oni. Drveće i raslinje priginjalo se i okruživalo svu tu raskoš, kao da ga ljubomorno želi zakloniti od svih i svega. Prekomjerna voda iz jezera prelijevala se na njegovom suprotnom kraju i otjecala tko zna kud, no ova pored koje

je još jahala, a pored koje je taj tupavac ispred nje mrtvo hladno prozujao konjem, svojom je osvježavajućom bistroćom mamila da stane, siđe s konja i zagrabi kroz nju rukama. Patrick je, prednjačeći pred njom, neumoljivo nastavljao dalje ostavljajući iza njih sve njezine neizrečene želje. Debelo drveće promicalo je pored njih. Jane je toliko uživala da nije znala koliko su dugo jahali kad izbiše na brdovitu čistinu. Projahali su preko brda, pa u širokom luku zaobišli selo koje se Jane učinilo tako simpatično i pitomo da je poželjela zastati u njemu, no kao i svaki pr ethodni

put sve je ostalo ne željama. Patrick nije imao takvih

namjera. Za obično jahanje već su predaleko odmakli od dvorca, zaključila je i zapitala se kuda je zapravo Patrick vodi. Nije bila sigurna koliko su puta ulazili i izlazili iz šume, preko koliko

su potoka i proplanaka preletjeli. Poneki put kad bi zašli u smrekovu ili borovu šumu

jahanje preko debelih naslaga odbačenih iglica njihovog drveća bilo je krajnje ugodno. Konjska kopita duboko su uranjala među suhe debele naslage, šušteći ih razmicale i raspršivale na sve strane svojim brzim kretanjem tako da su za sobom ostavljala vidljiv trag kao da se nije radilo o samo dva konja nego kao da je preko tog tepiha bezglasno projurila


oveća skupina. U isto vrijeme sve to je protjecalo tiho i davalo čaroban dojam njezinoj mašti. Još samo da je Patrick htio malo stati! Patrick se nije zaustavljao. Nastavljao je istim tempom dokle god je, neprimjetno je

prateći, vidio da je Jane odmah iza njega. Njega često ni njegovim vojnicima nije bilo lako pratiti kad ovako

pusti konja, no ona je cijelo vrijeme držala korak s njim. Uhvati ga

neobjašnjiv ponos. Previše priča, no spretna je, zadovoljno je pomislio. I srčana, trebalo je hrabrosti za ovakvu vratolomiju. Većina žena ne bi se ni usudila pokušati, a one rijetke koje možda bi, davno bi bile zbačene u neko grmlje. Nebesa, i ona može pasti i strgati vrat! Glupane, prokune sam sebe i povuče uzde. Sjetio se da je on odgovoran za njezinu sigurnost. Tako je naglo usporio konja u lagani trk da je malo nedostajalo da Jupiter ne naleti na njega. -

Zašto smo stali?- nezadovoljno dovikne Jane.

-

Nema nekog određenog razloga. Ne žuri mi se.- nehajno odgovori Patrick. Vidi, vidi.

Tko bi to rekao? Njegova krhka ženica pokazivala je i pustolovni duh. To mu se sviđalo iako je ist i

čas odlučio da će joj čim stanu očitati lekciju o opasnosti takvog ponašanja i zabraniti

joj bilo kakvo izlaganje riziku. Nastavili su put koji je postajao sve strmiji i zahtjevniji no ni jednom od njih ili njihovih konja to nije predstavljalo problem.

Sad su se već nalazili visoko u gorju. A, planina!!! Sjetila

se svog ushita kada je prvi put ugledala. Izdizala se niotkud. Onako blistava kamena klisura

bila je veličanstvena. Pogled na nju ostavio je Jane bez daha. Izgledala je kao nestvarno djelo nadnaravnih gledala

sila. Nije djelovala nimalo surovo, premda je Jane sa strahopoštovanjem

tu ljepotu. Patrick joj je rekao neka ne dopusti da je zavede bezazlenost koju

pokazuje. „Planina je planina, svaka krije svoje opasnosti. Moraš joj prilaziti s poštovan jem i dužnim oprezom i tada će te prihvatiti u svoje okrilje. Pružit će ti i zaklon i hranu. Isto tako će


te uništiti isti čas ako podcijeniš njezinu snagu i pravu ćud.“ Jane si je tada morala priznati kako je precijenila svoje znanje. Nije znala mnogo o planinama i nije poznavala teren kojim

su se kretali, a još manje je mogla znati koje sve zamke vrebaju u njima. Ovisila je o njemu što i nije bilo tako loše. On neka vodi brigu o njihovoj sigurnosti, a ona će bez imalo grižnje savjesti uživati u ljepotama prirode kao i do sada. Uskoro su prolazili kroz kamenolom u kojem su muškarci vadili i obrađivali kamen. Patrick je zastao i kratko porazgovarao s njima. Zadovoljan njihovim radom, objasnio joj je da je sav kamen kojim grade kapelicu stigao odavde. Krenuli su dalje. Patrick je znao svaki planinski put kojim ih je sigurno vodio. S jednog takvog na suprotnoj planini vidjela je rupu

kako zjapi u stijeni a oko nje neprirodna čistina svojom golotinjom bola je u oči i tužno stršala visokim panjevima koji su osta li nakon siječe borova. Isto

onakvih borova koji su neustrašivo

obrasli ostatak planine i ponosno uzdižu k nebu zašiljene vrhove svojih krošnji, poput naopako okrenutih lepeza stoljećima tako prkoseći i vjetru i kiši i suncu i snijegu. Zaustavila je Jupit era

i zaklonila rukom oči od sunca. Suzila je oči ne bi li izoštrila pogled no ni tako s

ove udaljenosti nije mogla točno procijeniti što to tamo prijeko radi skupina ljudi. Izgledalo je kao da obrađuju drvo, no to joj nije izgledalo vjerojatno. Zašto bi to radili ovdje gore? Patrick je zaustavio konja čim je primijetio da je ona stala i začudo, kao da je bio zadovoljan njezinim interesom kad mu je predočila što ju je zbunjivalo. S neskrivenim ponosom objasnio joj je da proširuju rudnik i da je to jedan od manjih i rijetkih rudnika srebra. Donosio mu je jednake prihode kao i onaj iz kojeg se iskopava metalna ruda od koje se proizvodi toliko

potrebno željezo. Naravno, visočje obiluje rudama. Trebala se to sama dosjetiti, a ne poput neuke glupače ispitivati njega. Sad kad uzme u obzir i rudnike, uz nepregledno bogatstvo prostranih šuma koje uz toliko kvalitetno drvo obiluje i mnogobrojnim divljači, kako je već uz


put mogla vidjeti, tolika jezera bogata ribom, livade i pašnjaci, obradive površine, voćnjaci i ostalo

čega se nije mogla sjetiti, nije ni čudo što Mackinlayevi ne oskudijevaju u hrani. Ne

oskudijevaju, koliko je vidjela ni u vojsci, a ona gospodara dosta košta, treba je opremati, hraniti i slično. Grade i kapelicu, to su si rijetki mogli priuštiti. Kako god, žive daleko bolje nego što je ona mogla priuštiti svojim ljudima, na svom imanju. A toliko je to željela, no koliko god se trudila i privrijedila djed je uvjeravao da je malo.“ Kralj traži više!“ Počela je mrziti kralja zbog toga što su zbog njegovih prevelikih zahtijeva njezini ljudi, pa i ona sama, nerijetko bili u takvoj oskudici da su jedva preživljavali. „Kome je Bog dao oskudicu mora je strpljivo podnositi“, poučavao je otac Benedict, ali Jane se jedva slagala s tim. Prema njezinom mišljenju oskudica koju ti nametne sam dragi Bog je jedno, a oskudica nametnuta nezasitnošću zemaljskog gospodara, pa bio on i sam kralj, je nešto sasvim drugo. To je nepravda. Za razliku od nje Patrick očito nije imao problema ni s jednim od to dvoje, zaključila je jašući za njim. Prešli su preko još jednog planinskog prijevoja i uspeli se na blago izdignutu zaobljenu uzvisinu gotovo ravnog platoa planinskog vrha. Kamena gromada izgledala je kao da ne

pripada ovamo, kao da je slučajno pala s neba i zabila se baš usred tog vrha kao što kuharica utisne orah usred medenjaka. Tik pred ogromnim kamenom Patrick zaustavi konja i

sjaši. Jane je slijedila njegov primjer iako pred sobom, osim sivog kamena, nije vidjela ništa vrijednog što bi opravdalo dolazak ovamo. Skliznulaje niz sedlo i upitno pogledala Patricka. Mili Bože, on se usudio smješkati, a dovukao ju je na sam goli vrh planine?! Ona bi se nasmiješila da se zaustavio na bilo kojem drugom mjestu do sada. Patrick je uhvatio za ramena i okrenuo oko njezine osi. Ono adi r

čega ju je doveo ovamo gore sad je stajalo pred

njom, u nedogled izloženo njezinom pogledu. Promatrao je njezinu reakciju.


-

Oh, Bože!- zavapila je ushićeno i čvrsto pritisnula prekrižene dlanove na prsa. Prizor ju

je ostavio bez riječi. Bio je zadovoljan, put se isplatio. I sam je pogledao ispred sebe i dopustio si uživati u pogledu. -

Kako je uopće moguće ovako nešto?- Šaptom se zapitala Jane, a onda, tiho i sa

strahopoštovanjem sama sebi odgovorila- Kad je stvarao Škotsku, Bog mora da je sve ljepote

svijeta utrošio na nju.

S lica joj je nestalo napetosti. Očarana rajskim prizorom gorske ljepote prepustila se trenutku potpune ispunjenosti. Nije osjećala spone opreza koje su je cijelo vrijeme pretile i iz prikrajka upozoravale na opasnost, njezin ih ej

um trenutačno odbacio kao da nisu potrebne

ili kao da trenutno nema vremena za njih i ne želi se sad baviti njima. Ni stvarnošću, samo uživanjem kojim se Jane utapala u polusvijetu nastalom između njezine mašte, osjećaja satkanih od pogleda na besprijekorno

unedogled.

posloženo savršenstvo koje se pružalo pred njom

Visoko podignute glave, zabačene unazad i sneno skupljenih očiju prepustila

se milovanju sunca i laganog vjetra, koji joj je mrsio kosu i dugačku suknju oko nje. Nepomično je stajala i upijala u dušu neponovljivi trenutak blaženstva. Slobodna! Ovdje i sad. Upravo tako se osjećala. Nije bilo ničega od svih onih mukotrpnih sukoba, trpljenja, ponižavanja, nepravde i zla koji su se u njezinom životu naizmjenično nizali jedan za drugim. U kutku svijesti

bljeskalo je upozorenje da je ovo samo privremeni predah koji će nestati

onog trenutka kad napusti MacKinlayevo imanje. Nije uopće bilo upitno da će to napraviti, makar morala ponovno pobjeći i skrivati se. Većinu života provela je tako, gorko se pr isjetila, povlačeći se pred djedom, pa zatim pred ujakom. Iako, morala je priznati da joj je bježanje za nijansu bilo zanimljivije od samog skrivanja. Ako se isključe opasnosti po putovima i to koliko je znalo biti naporno danima sjediti u sedlu, ili bjeso mučno

jahati ostajalo joj je sitno

zadovoljstvo od same činjenice da se nešto kreće i da nešto poduzima u životu. Ostajali su


trenutci, slični ovome. Zaustavljeni trenutak opčinjenosti mjestima i ljudima koje je u prolazu ovlaš upoznavala, poput one dobre starice u krčmi. Ostajala je ljepota krajolika gledana okom ponosnog orla dok je slobodno lebdeći nad svime širom rastvorenih krila glatko parao visinama koja se urezivala u čisto srce napajajući ga iznova i iznova novom snagom i tjerajući ga da nastavlja dalje. Obilježena slobodom ostajala je i radosna pjesma žuborećeg potoka čija je bistra voda blagotvorno tažila žeđ potrebitih božjih stvorenja kojih je osim ljudi bilo u izobilju po nepreglednim i često neprohodnim šumama u kojima su živjeli i koje su im pružale utočište. Tišina i mir, koji su ih pri tom obavijali jamčili su sigurnost i spokoj i bili su rijetko remećeni. Jedan od onih koji je glasno remetio blaženu tišinu nalazio se visoko u planini i bio je od onih prizora koji kad stanete pred njega pomislite da sve ljepote koje ste do

tad vidjeli nisu ništa u usporedbi s njim. Viši i od najvišeg drveća koje postoji u šumi veličanstveni slapovi sa svojim gromoglasnim praskanjem tvorenim od bezbrojnih neprozirnih zavjesa vode koja se ne prestaje obrušavati, a potom se pjeni u sudaru s blještavim kamenom koji je gura naprijed, ravno u modro zelenilo jezera u rajskom okruženju sačinjenog od bezbroja zelenila bilja i raznobojnog cvijeća zakriljenog kamenim stijenama kao da se sve to zateklo usred velikog zagrljaja nekog apstraktnog, svemirskih razmjera,

brižnog diva. Duboko u dušu usađena snaga oluje koja je lomila i savijala goleme krošnje stoljetnog drveća i koja izaziva strahopoštovanje sitnih i nemoćnih i u usporedbi s njom bogobojaznih primjerka ljudskog

roda činila je kontrast idiličnom ljuljanju trave poticane

ljetnim povjetarcem i naklanjanju veselih glavica divljeg cvijeća koje se gotovo besramno izlagalo rojevima pčela koje su neumorno lijetale od jedne do druge skupljajući dragocjeni materijal za najslađi

med na svijetu. Istom je oprečnosti bila i s mirnom površinom jezera

izloženoj sramežljivoj mjesečevoj svjetlosti dok se u njoj ljeskaju i gube odsjaji beskonačno mnogo svjetlucavih sjajnih zvijezda remećeni šuškanjem lišća u krošnjama povremeno


nadglasanih tugaljivom pjesmom usamljenog vuka u daljini ili hukanjem mudre sove u

noćnom lovu. Nadnaravna snaga u misterioznom okružju velikog kamenja nekadašnjih ritualnih obreda poganskih prastanovnika, sva ta jezera i šume s ravnim gorama i pitomim brežuljcima

i livadama, isto kao i nesavršeni klifovi, oštre, nepristupačne gudure surovih

planina sa snježnim vrhovima na njihovom završetku i kanjoni koji su ih prošarali suhih korita ili kroz koje su lijeno protjecale rijeke, iako su se činili nesavršeni, činili su vrhunac savršenosti ljudskom oku u božanskom poimanju snage i ljepote prirode opčinjavale su tisućljećima ljudski rod. Da bi pojačala taj dojam, ovdje se priroda pobrinula osigurati nedorečenost svemu onome što se moglo zabilježiti okom i uhvatiti uhom uredivši da bude određeno prepoznatljivim mirisima koji su obojili karakterističnim obilježjem svaku pojedinu pojavu, godišnje doba, ili doba dana i svaku drugu priliku. Drugim riječima precizno i bez greške bili su neponovljivi i tada je osjećaj bio potpun. Sve je to Jane nosila u sebi i njegovala i najsitniji uhvaćeni osjećaj ljubomorno ga čuvajući od zaborava. Gdje god je život odnese, to joj nitko ne može oduzeti, tješila se. Otvorila je oči. Pred njom je pucao kilometrima i kilometrima dug pogled preko nepreglednih planinskih vrhova, prošaranih kanjonima, klisurama s dražesnim malim visoravnima, sjenama prekrivene glavice brda koje su se povremeno utisnule između njih. Sve se pretakalo jedno u drugo, jedno iz drugog, kao da je bilo jedno tijelo koje se giba i

namješta preslagujući samo nijanse svojih bezbrojnih boja koje kao da je ruka majke prirode bacala nasumce kistom po platnu i dopuštala im da se proizvoljno prolijevaju, onako kako same žele. Ipak ništa na toj slici nije bilo bez reda ili bez veze. Omaglica koja se uzdizala na horizontu označavala je završetak ovog velikog umjetničkog platna, a oblačak, kroz koji je Jane doslovno nekoliko trenutaka gledala odozgo, patrolirao je poput vremenskog čuvara iz visine kao da nadzire sve ispod sebe. Jane duboko udahne i okrene se Patricku.


-

Nema riječi kojom bi se ovo moglo opisati, zar ne? Hvala ti što si me doveo ovamo i

pokazao ovu ljepotu.-

Toplo se nasmiješila.

Od pogleda na njezine nasmiješene rumene usne Patrick jenačas zaboravio da bi joj trebao nešto odgovoriti. Shvatio je da zadržava dah, pred njim je konačno stajala prava Jane. Bez hladne maske iza koje se skrivala kao iza paravana i koju je navlačila na lice svaki put kad bi pogledala u njegovom pravcu. Ovakvu ju je vidio u svojim snovima. Takva mu je neopisivo godila. Nije bio spreman na ono kako je njegovo tijelo, bez njegove volje

reagiralo na blagu i dražesnu djevojku pred njim. Njezin nježni, gotovo milujući glas dodatno je pridonio već i onako velikoj njegovoj žudnji. Njegov je sluh njezin glas registrirao kao neobično privlačan i ugodan. Pažnju mu skrene pokret njezine ruke. Čekajući njegov odgovor u nelagodi je zabacila zalutali pramen kose s očiju. Način na koji je ležerno zabacila preko ramena bio je posve spontan i tako

ženstven da je kod njega izazvao trenutačnu

reakciju. Želio ju je. Sreća da ona nije bila ni blizu svjesna onoga o čemu je on razmišljao. Naljutila ga je vlastita reakcija. Bilo je suludo toliko je željeti nakon jednog pogleda na njezino umiljato, lijepo

lice. To je bilo prvi put, prošlo mu je kroz glavu, da je poželio vidjeti

lice žene potaknut željom one druge glave, smještene ispod pojasa koju je na svoje nezadovoljstvo ovog časa osjećao prilično živom. Na njegovu sreću donje rublje se nije nosilo, a da jest? Patrick

bi s postojećom veličinom odgovora određenog dijela tijela, sasvim

sigurno imao problem s naglim nedostatkom prostora u gaćama. Iako,sve i da se jest nosilo, Patrick je opet bio sretnik. Svaki Škot koji drži do sebe smatrao bi svetogrđem navući na sebe nešto ispod kilta, a on je bio baš jedan od takvih. Morao se pod hitno prisiliti razmišljati o nečem posve drugom, nečemu što će mu skrenuti misli i ohladiti želju. Nedostatak kontrole nad svojim strastima nije nikome služilo na čast, s gađenj em je pomislio. Odrastao muškarac, koji je uz to i vitez, ne dopušta si da njime upravlja požuda. Patrick je znao na


kakve je sve nepromišljene i okrutne postupke požuda mogla natjerati slabiće, manje odlučne muškarce od njega. Pitao se, je li to Jane znala. Po njezinom opuštenom vladanju i pogledu punom povjerenja kojim ga je gledala zaključio je da nije. Ili je opravdano zaključila da mu može vjerovati? Znala je da joj ne bi naudio i da joj uz njega ne prijeti nikakva opasnost. Osjećaj sigurnosti puštao joj je mašti na volju. Kako bi inače u ovome što joj je pokazao uspijevala gledati ljepotu potpuno zaboravljajući pomisliti na vrijednost viđenoga, zapitao se u sebi. Jedina ljepota koju je on vidio bila je ona u koju je bez riječi zurio, a stajala je pred

njim. Kvragu! Ovo mora da joj je već postalo neugodno. Mora nešto odgovoriti,

pročistio je grlo. Kvragu, i opet! Jane ga je gledala sa sjajem u svojim zelenim očima i zaboravio je što je htio reći. Jane se učini glupo samo stajati i šutjeti uz njega. -

Škotska je tako lijepa. Oduševi me svaki njezin dio koji upoznam. Jednostavno se ne

možeš odlučiti koji je najljepši.- Nježnim glasom pokušala ga je potaknuti na razgovor. -

Visočje je najbolje.- dobila je odgovor.

Progovorio je, poradova se Jane. - Nisam

zamišljala da je toliko prostrano. Ovo - širokim lukom zaokruži rukom

obuhvativši s jedne na drugu stranu sve ispred sebe - nadmašuje ljepotom sve što sam do sad vidjela. Patrick je zadovoljno okrenuo glavom na jednu pa na drugu stranu.-

Sve što vidiš oko

sebe, na koju god se stranu okreneš, pripada meni. Jane je bilo drago što u njegovom glasu kad je to rekao, osim ponosa, nije bilo bahate razmetljivosti koja je bila svojstvena poglavarima. Njezinom djedu i ujaku bila je to

neizostavna osobina u ophođenju s ljudima. Cijenila je što Patrick nije bio poput njih i to mu je podiglo ugled u njezinim očima.


- Drago mi je zbog tebe.- toplo je rekla.-

Već i zbog toga što, zato što ti nisi siromašan,

ni tvoj klan ne oskudijeva pretjerano.

Njezina pohvala došla je ravno iz srca, osjetio je da je iskrena. Držao je do te njezine iskrenosti, to mu je bilo važno. Nije znao puno o njoj, nije imao puno vremena za bolje je upoznati, a kraj majke baš nije bilo ni prilika za tako nešto. Želio je upoznati, saznati kakva je, ka ko

razmišlja, što joj je važno. Shvatio je da mu je i njezino mišljenje itekako važno, no

ni uz najbolju volju nije si mogao protumačiti zašto je to odjednom tako. Jane je samo jedna obična žena, ne bi se trebao zamarati njezinim osjećajima, podsjetio se. Dobro, nije baš obična, to je točno, a nije ni tamo neka žena, nego njegova. Odlučio je provjeriti hoće li biti tako iskrena i kad se radi o njemu. -

Primijetila si? Misliš da se kao poglavar dobro brinem o njima?

-

Reći ću ti samo da na mom imanju, sve do kud seže moje pamćenje, nikad nije bilo ni

približno toliko hrane na stolu. Da ne spominjem ostalo. Patrick je s iskrenim zanimanjem tražio njezino mišljenje i ozbiljno je razmislio nakon njezinih potištenih riječi. -

Mnogo bi poglavara moju velikodušnost smatrali nepotrebnim rasipanjem novca da su

na mom mjestu. Ali ja ne. Valjda zbog toga što si ja to mogu priuštiti. Kao što se prema ovome može zaključiti- trznuo je glavom prema veličanstvenom prostranstvu ispod njih posjedujem prilično veliko bogatstvo, slažem se. -

To ti je važno? To vidiš kad pogledaš odavde odozgo? Bogatstvo?- s nevjericom je

gledala u njega. -

Što bih trebao vidjeti?- zaškilji Patrick prema njoj.

-

Ljepotu! Savršenost izvedbe Božje ruke. Zar ne osjećaš sav ovaj mir, ovaj spokoj koji

nas okružuje? Imam želju pasti na koljena i zahvaliti Stvoritelju što se udostojio istom rukom


kojom je stvorio ovo savršenstvo stvoriti i mene ovako malu i ništavnu. Malo više poniznosti ne bi ni tebi bilo na odmet. Uhvatila ga je nespremnim. Dovraga,

upravo je dobio poduku od jedne žene! Da ne

povjeruješ! Otkud joj hrabrost da njemu soli pamet? Nije znao treba li se uvrijediti, a ni što bi joj odgovorio. Vidio je što je vidio! Što bi svatko zdrave pameti vidio na njegovom mjestu, svoju imovinu. Ona

je vidjela sve drugo samo ne ono što je bilo jedino ispravno. Žene uvijek

sve iskrive kako njima paše, a onda su muškarci ti koji su glupi i slijepi kraj zdravih očiju! Jane je bila tipičan primjer da ne smiješ ženi dati priliku da joj se mašta rasplamsa. Znao je on dobro o čemu ona priča, no bio je navikao na tu neponovljivu i njemu blisku atmosferu visočja, koju je ona izgleda upravo otkrila. Rodio se na visočju, cijeli život je takoreći proveo na visočju, to je bilo nešto posve normalno. Nešto o čemu nije bilo potrebe govoriti. A što se tiče njegove poniznosti, posjedovao ju je, dakako. Ali samo i jedino pred Bogom. Ona to nije vidjela, ne zato što bi ova izostajala, već zbog toga što u njegovoj naravi nije bilo svojstveno pokazivati svoju nutrinu. Što se o tome imalo pričati? Slegnuo je ramenima. -

Ne znam što očekuješ da ti kažem? - donekle uvrijeđeno je pitao.- Ja sam gorštak. Mi

odrastamo i odgojeni smo da budemo muškarci, ratnici. Moramo biti čvrsti, bez sentimentalnih gluposti koje bi nas oslabile. Naša

je zadaća štititi i braniti svoje.

Jane je buljila u njega kao da ga prvi put vidi. Nebesa, koji glupan! Zašto joj to priča, pa i ona je čedo ove zemlje, sve joj je to poznato i sve to nema nikakve veze s onim što mu je pokušala objasniti. Patrick je, po tome

svojim

kako ga je gledala bez glasa, zaključio da se kaje što ga je uvrijedila

neprihvatljivim poimanjem njegovog gledišta stvari, koje je ujedno jedino bilo

ispravno, i istog časa se smekšao.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Jedina ljepota koju ja ovdje vidim je jedna raznje žena djevojka zelenih očiju.-

značajno

ju je pogledao. Jedan kut usana mu je popustio pred potiskivanim smiješkom i savio se prema gore. Eto, pričao je o ljepoti kad je tako htjela! Kako drugačije, nego viđenu s njegovog stajališta. - Ne razgovaramo o meni se.- Znam

i ne moraš lagati o mom izgledu.- Jane ga je optužila smijući

točno kako izgledam a ti namjerno skrećeš s teme.

Patrick je prekrižio ruke na leđima i ushodao se poput uspaljenog tetrijeba ispred nje. Jane se još uvijek smješkala. Čovjek je bio savršen. Njegov glas je potvrdio njezino mišljenje o njemu. Presavršen da bi bio za nju, no ona ionako nije tražila muškarca, podsjetila se. - Da vidimo. -

počeo je nabrajati odgovore.- Da, razgovaramo o tebi. Ne, ne lažem o

tvom izgledu. Ne, nemaš pojma kako izgledaš i ne, ne mijenjam temu. - Odgovorio je redoslijedom na njezine optužbe i stao ispred nje.- Odat ću ti u čemu je najveća ljepota. - U tome što Nježno joj kažiprstom podigao bradu. Gledali su se oči u oči kad je rekao.

pripadaš meni. Jane se naglo uozbiljila. Hitro se odmaknula od njega.

U dva koraka je bio uz nju i već joj je jednom rukom ščepao oko struka. - Ne!- vrisnula je Jane kad je shvatila njegovu namjeru. - Da.- bio je njegov kratki odgovor.

Nije ni bio svjestan da je šumno izdahnuo od zadovoljstva. Bila je prava ljepotica i bila je njegova. Osjećao se kao da je upravo osvojio neprocjenjivu nagradu. Jane se od iznenađenja prvo ukočila, a zatim se počela izvijati u pokušaju da se oslobodi njegove ruke.

Patrickove ruke bez teškoće su odolijevale njezinim pokušajima da im izmakne. Sad kad ju je imao u svojim rukama osjetio je takvo zadovoljstvo da nije bilo šanse da je pusti.


-

Ne razlikuješ se od ostalih muškaraca! Grubijan si!- viknula mu je najgoru uvredu koje

se tog časa mogla sjetiti. Patrick se naceri, no ona je bila je zauzeta udaranjem nogom po njegovoj potkoljenici da to nije primijetila. On kao da nije osjećao njezine udarce. I ovako ljuta bila je svjesna da se njezina snaga ne može mjeriti s njegovom i da se nalazi u nezavidnoj situaciji. Sve što je

mogla bilo je nastaviti ga vrijeđati.

Njezin pokušaj da ga uvrijedi kod njega je dočekan kao pohvala. Očarano jegledao u njezino ljutito lice. Stojeći pored njega glava joj je jedva dosezala do njegove brade pa ju je i dalje držao malo odmaknutu od sebe. Tako je mogao

jasno vidjeti vatrene plamenove bijesa

koji bukte u zelenim očima. Nasmiješio se još šire. Da je mogla, sigurno bi ga zadavila istim tim vlastitim rukama koje joj je on držao zarobljene, savijene na leđima i p ritisnute njegovima. - To nije bio kompliment!- ciknula je Jane. - Meni je.- otvoreno joj se smijao. -

Bit ću sretna kad te više ne budem morala gledati!- zadihano je rekla djevojka.

-

Nećeš, Jane. A znaš li zašto? Zato što ti neću dati priliku za to!

Privukao ju je k sebi i zarobio u svom zagrljaju. Uhvatio ju je rukom ispod brade i podigao joj glavu. Izgubio se u silnoj potrebi da je poljubi. Koliko bi tek ta mala ljepotica bila

iznenađena da zna koliko je želi? Koliko uživa držati ruke na njezinom tijelu. Bože, bila je tako krhka! Svojim dlanovima mogao je opasati njezin struk. Obuze ga neobična potreba da je zauvijek zadrži uz sebe. To je bilo prilično čudno, nikad ranije nije osjetio takav nagon. Bit će njegova, ništa drugo nije dolazilo u obzir! Mrzio je silnu potrebu za njom koja ga je obuzela, a u isto vrijeme je mrzio nju jer, takva kakva je bila, mogla mu je donijeti samo

probleme. Prevladala je požuda. Pitao se je li ta mala buntovnica imala pojma koliko je napora morao uložiti da je ne baci n a travu i ne uzme odmah sad i tu? Prema njezinom


hladnom držanju znao je da nije. Iznenadio je sam sebe nježnošću kojom je spustio svoje usne na njezine. Jane se rukama odupirala o njegova prsa pokušavajući se osloboditi iz nepriličnog položaja. Patrick je nije puštao, nije mogao odoljeti ugodi koju mu je pružala dok ju je držao u zagrljaju. Želio je samo kušati njezin okus, samo će je jednom brzo poljubiti i potom pustiti. Nježno je svojim usnama milovao njezine, bile su mekane poput svile. Nije razumjela

što radi. Stajala je ukočeno poput kamenog kipa u njegovom naručju. Patrick se

načas izgubio u vrtlogu strasti. Nije se puno ljubila do sad, bio je prezadovoljan s njom. Zapravo, bila je neiskusna kao da se nikad nije ljubila, poput djevice. Sledio se. Nebesa, toliko se zanio da je gotovo smetnuo s uma da je djevica! Kako mu je dovraga to uspjelo? Nije se mogao prisiliti da se odvoji od nje. Njezin uzdah doveo ga je k svijesti. Morao je

odmah prestati. Bila mu je potrebna golema snaga volje da je pažljivoodmakne od sebe. Nebesa, usne su mu bile nevjerojatno tople! Odjednom nije više osjećala hladnoću planinskog zraka. Upijala je požudno njihovu nevjerojatnu toplinu koja joj se ugodno širila tijelom. Privučena toplinom koju je zračilo njegovo tijelo, privila se uz njega. Ruke su joj imale svoju volju, ovile su se oko njegovog vrata. Morala se za to podići na vrhove prstiju. Bilo je to posve novo iskustvo, nešto što dosad nikad nije radila. Zadnja suvisla misao bila je kako je čudno da joj tako intiman dodir muškarca može biti toliko ugodan. Onda više nije bila u stanju misliti, prepustila se uživanju. Nježno je milovao svojim usnama njezine. Topila se od divote. Ljubio ju je dugo i nježno, nije željela da prestane. Ubrzano je disala, srce joj je lupalo kao ludo.

Osjećala se kao da pripada upravo tu, u njegovo naručje. Odbacila je tu

misao da bi je druga otjerala u užas. Ovo što je radila bilo je toliko dobro da je moralo biti grijeh. Sledila se. Ista je kao njezina majka! Zadrhtala je. Patrick je u sebi likovao kad je osjetio kako drhti u njegovim rukama. Topila se pod

njegovim poljupcima, potpuno se predala pred njegovim nježnim napadima. Mislio je kako


drhti od zadovoljstva, nije odolio da joj to i ne kaže kad ga je iznenada počela panično odgurivati od sebe. Nije bio siguran koji joj je odjednom vrag, ponovo je bila bijesna. -

Da me nikad više nisi taknuo!- Jane je buknula neočekivanom žestinom.

Rumenilo je naglo nestalo s njezinih obraza. Zamijenilo ga je mrtvačko bljedilo. Tako je čvrsto stisnula usne da su bile potpuno bijele. Patrick je gotovo mogao osjetiti koliko je grčevito stiskala pesnice. Nije znao zbog čega no nije se isto tako dao ni smesti zbog toga. -

Svidjelo ti se, Jane! Svidjet će ti se opet jer nemam namjeru prestati.- smijuljio se.

- Ne laskaj si, nimalo mi se

nije svidjelo. To se neće ponoviti!- odbrusila je.

Sad se već tresla od ljutnje na sebe isto koliko i na njega. Ona nije kao njezina slabašna majka! Neće se nikad ponašati kao ona! Prema onome kako se maloprije ponašala ne bi se to moglo reći, gorko je pomislila. Cijeli život se ponašala dolično! Sad je izgubila glavu zbog jednog poljupca! Što bi se tek dogodilo da mu dopusti da je ponovo poljubi? Katastrofa! Ovo blaženstvo je moralo biti ono što je osjećala i njezina majka. Majka je bila slabija od nje pa je popustila pred iskušenjem. Doduše, popustila je više nego jednom! Sam Bog zna s koliko muškaraca je to činila. Svi koji su poznavali njezinu majku govorili su joj da je ista ona. Jane je nije poznavala. Bila je sigurna da je ovo

grešno uživanje posljedica majčine grešne krvi

koja teče u njezinim venama. Sad je saznala što je zapravo bilo ono protiv čega se cijelo vrijeme borila, da ne postane nečasna poput svoje majke. Jane se u sebi zaklela da je ona u stanju oduprijeti se tom

porivu. Požuda nikad od nje neće učiniti laku ženu, nikad se neće

nikome podati! Ako mora otići s ovog svijeta otići će čista. Neće poput svoje majke biti ničija igračka a sigurno je da nikad neće biti ničija priležnica. Osjećala je koliko joj je teško o stati čvrsta već nakon ovog prvog izazova od maloprije kad je Patrick poljubio. Neće biti kao ona! Neće popustiti!


- Nikad!-

nije bila svjesna da je na glas izrekla svoje bojazni. Patrick je protumačio kako

odbija pomisao da je ponovo poljubi. -

O, hoće Jane. Obećavam ti da će se ponoviti!- na njen užas popratio je svoje riječi

lijenim osmijehom. Prokleo je svoju nestrpljivost kad je osjetio koliko se trese. Pomislio je da ju je

prestrašio, nije mogla drhtati od hladnoće, bilo je više nego topl o. Drhtala je od straha. Toliko se bio zanio ljubeći je da je sasvim smetnuo s uma da je njoj sve to novo. Bilo mu je više nego jasno da se ljubila prvi put. Zadovoljan tom činjenicom i u isto vrijeme nezadovoljan sam sobom i svojom nestrpljivošću kojom juje sam uplašio odmaknuo je od sebe i skinuo ruke s nje. -

Oboje smo uživali u poljupcu, ne trebaš se stidjeti priznati. Oboje isto tako znamo da

među nama neće ostati na tome.- bez kajanja je rekao slegnuvši ramenima. Užas koji je nakon toga vidio na njezinom licu nije mu dobro sjeo, no još jednom ga je protumačio kao strah. Ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti zašto bi se, zaboga, bojala njega?! Svejedno, što god to bilo namjeravao je to odmah razriješiti. -

Mene se ne smiješ bojati, Jane. Nikad te neću povrijediti. Najbolje je da to sad odmah

zapamtiš. -

I to je to? Samo tako očekuješ da ti vjerujem? - sarkastično je upitala. Ne, ta djevojka

nije ni najmanje izgledala bojažljivo. Izgledala je kao lavica spremna na borbu. Patrick je kimnuo. Pa uprav o

joj je to rekao? Što joj tu nije jasno? Ponovno je

neodređeno slegnuo ramenima. -

Kako predvidivo! Jednostavno me u toj svojoj bahatosti uvrstiš u svoju imovinu i ja bih

to trebala prihvatiti bez pogovora? -

Tako nekako. Tako to ide, Jane. Nema se tu štoprigovarati.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine Prezrivo je puhnula.- Tipično

muško razmišljanje.

Stisla je šake tako čvrsto da su joj zglobovi pobijelili. „Nerazumni, bahati, muški magarac!“- počastila ga je u sebi. Okrenula mu je leđa i krenula prema svom konju. Patricku nije promakao grč

na njezinom licu i odluči prijeći preko njezine nepristojne

geste. Kad mu je okrenula leđa pokazala je nepoštovanje prema njemu kao muškarcu i kao poglavaru. Znao je da bi je za tako nešto trebao kazniti, no nekako mu se činilo da to nije uradila u namjeri

da ga uvrijedi. Samo je krajnje uzrujana žena bila u stanju uraditi nešto

ovako nedopustivo. A Jane je bila itekako uzrujana. Njegova je dužnost da je umiri no bojao se ponovo je dotaknuti. Još nije bio sasvim siguran da može vladati svojom požudom, no nešto mora poduzeti. Odlučnim koracima krenuo je za njom i kad je dostigao iz predostrožnosti je uhvatio za ruku i nastavio bez stajanja. Osjetio je zadovoljstvo kad nije istrgla svoju malu ruku iz njegove. Porivom neprikosnovenog vođe tako ih je doveo do konja. Skinuo je pokrivač sa svog sedla i raširio ga na travu. Pomaknuo je konje dalje i vrativši se do nje širokom kavalirskom gestom galantno joj je ponudio da sjedne. - Moja gospo.-

Ohrabrujuće joj se nasmiješio i čekao.

Prvotno nemilo iznenađenje, kad je vidjela kako Patrick pažljivo prostire pokrivač, zamijenila je ugoda.

Ponašao se kao plemić prema njoj. Zbunila se. Nije imala puno iskustva kako bi se sad ona trebala ponašati, i što se od jedne plemkinje očekuje u takvoj prigodi. Jedino što je ona poznavala

bio je mukotrpni rad, briga za imanje, osjećaj odgovornosti za sve što treba i što

ne treba. Ona je bila prirodno nadarena, moglo bi se reći prilagodljiva, snaći će se. Valjda!? Pa nije toliko teško izigravati slabašnu gospu! Tko zna, možda joj se i svidi? Propisno se naklonila i stidljivo se spustila na koljena u najbližem kutu prostirke i sjela na vlastite pete. Patrick se ponovo zaputio do konja i vratio s jednom torbom. Gusto istkana tkanina od


grubog materijala koju joj je pružio Jane je na prvi pogled procijenila kao prvoklasni tkalački rad. Osim što je zasigurno bila čvrsta bila je i napunjena hranom, uvjerila se nedugo zatim. Shvatila je da se od nje očekuje da isprazni njezin sadržaj. Sa zanimanjem je zavirila unutra i izvadila obrubljeno bijelo

platno. Bilo je izvezeno uzorkom šljiva. Čime bi drugim, nasmiješi

se Jane. MacKinlayevim simbolima. Vidjela je dosta toga u dvorcu, bile su navezene na

svemu na čemu se moglo vesti. Gospa Agnes ih je obožavala vesti, već je i Jane na jednoj od haljina

dobila MacKinlayev pečat, niz plavo vezenih šljiva na bijelom ovratniku i na

zaglavcima rukava. Onako kako su to izvele vješte ruke žena iz sela bila je to dražesna kombinacija. Nastavila je vaditi hranu sve dok sa samog dna torbe nije slavodobitno izvukla dvije jabuke i postavila ih na ubrus. Pogled na primamljivu hranu podsjeti Jane da je

ogladnjela i da je vrlo pažljivo od njega što je mislio na to. Ponukao ju je rukom da se posluži i ona je spremno poslušala. Kao da je čitao njezine misli Patrick pokaže na hranu. - Stephenova supruga je mislila da bi mogli ogladnjeti usput.- rekao je kao da se

opravdava i sam se hvatajući jela. Jane se zagrcne i on brzo baci meso i kruh iz ruke i udari je dlanom nekoliko puta po

leđima. Čim je došla do daha počela se smijati brišući krajem rukava suze koje su joj navrle dok se borila udahnuti zrak. Patrick je u nedoumici gledao kao da je poludjela. - Potvrdile su se moje sumnje. Znala sam da je Stephen upleten u ovo danas samo

nisam znala na koji način. - Bilo je tako očito?- Tobože razočarano upita Patrick. Jane veselo potvrdi glavom i vedro odvrati. -

Od početka. Odmah ste mi bili sumnjivi vas dvojica. Hoćeš li biti ljubazan i reći mu da

zahvali supruzi na svim ovim ukusnim stvarima koje je spremila za nas?


-

Zašto mu to ne kažeš sama? Još bolje, možeš joj sama zahvaliti. Ako želiš, naravno.

- Meni je zabranjeno izlaziti izvan glavne kapije. Ako si ti zaboravio?- pokunjeno ga podsjeti djevojka.- Ja

sam zarobljenik, sjećaš se?

Kog vraga ...? Od kud joj to? Pa trick -

požuri progutati zalogaj iz usta.

Nije ti palo na pamet da je to zbog tvoje sigurnosti? Učinilo mi se da si zadovoljna u

dvorcu? - Jesam.- brzo odgovori Jane.

Kako si onda dođavola samo na temelju toga što ne smiješ izvan tvrđave uspjela

-

zaključiti da si zatočena unutra?- u glasu mu se osjećalo nestrpljenje no i određena zabrinutost.

Jane je šutjela. -

To što ne smiješ napustiti dvorac doživljavaš kao zatvor?

- Pa ...da.

Patrcik odustajući svrne očima prema nebu. -

Vidiš, kad god je bilo tako bila sam u nekoj kazni.- požuri Jane objasniti.

Patric upitno podigne obrve -U

kazni? Ti? Nije moguće?

Tako je uvjerljivo odglumio nevjericu da se Jane još glasnije nasmije. Zadirkivao ju je. Bio je to dobar osjećaj. Njezina opuštenost uz to doprinijela je i opuštenijoj atmosfera među njima.

Patrick je na svoje iznenađenje shvatio koliko ga veseli taj njezin smijeh. Nikada do sad nije imao priliku vidjeti je ovako opuštenu i vedru. Je li to njeno poimanje slobode? Ako je ovo malo livade i hrane njoj bilo

dovoljno da bude sretna, onda zbilja ne traži puno. Nadao

se da je i njegovo društvo išlo u prilog cijeloj toj slici i priuštio si još koji trenutak uživati u njezinom smijehu.


-

Zbog čega si kažnjavana?- Upitao je, onako, kao usput.

- O ne mogu se svega ni sjetiti. Zbog raznih gluposti. -

Što je bilo posljednje? Tog se sigurno sjećaš? – Intimnošću, za koju je shvatio da mu

se neobično sviđa, nukao ju je na razgovor. - Tamnica. Jane istog trena napusti dobra volja i sagne glavu no isto je tako hitro i podigne da bi,

po njegovom mišljenju prebrzo dodala.- Ne želim pričati o tome. Tamnica, jednako strah, tako je to kod nje stajalo, zaključi Patrick. Iskustvo s tim joj svakako nije bilo ugodno iskustvo, pomisli, ne bez ljutnje. I za to će se osvetiti njez inom ujaku!

Jane nije znala što on misli no vidjela je kako je kimnuo glavom. -

Nećemo pričati o tome, ostavit ćemo tamnicu za neki drugi put. Imaš li nešto prije

toga?

Jane kratko razmisli. Panično skičanje neke životinje u šumi natjera je da se iznenađeno trgne. - Zec.- mrtvo hladno obavijesti je Patrick.- Ne obaziri se.

Lako je to njemu reći, pomisli Jane. Životinjica se očito borila za život, nastavila je osluškivati. Kako više nije bilo nikakvog novog zvuka zaključila je da ubogo stvorenje enij uspjelo, postalo je obrok nekom predatoru. Ovaj put lovac je pobijedio kako to uostalom

većinom i biva. Osjetila je sažaljenje koje je podsjeti na jedan drugi događaj kada je ona bila u ulozi lovca. - Lov je okrutna stvar ako si onaj kojeg love.- snuždeno je promrmljala ispod glasa. -

Slažem se. Biti lovac mnogo je zabavnije.- Patrick je pokuša razvedriti. Zauzvrat je

dobio njezin prijekorni pogled.


-

Ne bih se složila. Bila sam jednom u toj poziciji. Znaš nisam sa baš proslavila taj put.

Nisam se zapravo nikad proslavila u lovu.-

Sva sretna dosjetila se što mu može ispričati a da

nije tako bolno i da nema veze s ujakom. No ovo mu se nije ništa više svidjelo nego i prošla tema. Pogledao ju je poprijeko. -

Otac Benedict je već nešto spominjao da tebe ni u kom slučaju ne vodimo u lov,

mislio sam da se šali u vezi s tim.- Patrick je počešao bradu i robusno nabrao obrve. Jane glasno proguta od neugode. Što napraviti? Nastaviti s pričom kad je već počela ili povući se i ne riskirati još veću zlovolju koja se već sad ocrtavala na njemu. Bilo je to glupo razmišljanje, ohrabri se Jane. Kakve štete može biti od obične dogodovštine iz lova? Odvaži se i nastavi s pričom. - Istina -

je. Išla sam ja više nego jedanput u lov, ali samo je taj jedan bio pravi.

Ženi nije mjesto u lovu. Koji kreten te vodio u lov?

Vidjevši kako mu se isti čas lice smračilo Jane ga požuri razuvjeriti. - Liam nije kreten. Uz njega nisam bila u opasnosti. Liam me voli, nikad ne bi dozvolio da me netko povrijedi.- Glas joj je podrhtavao. -

Ubit ću ga!- drekne Patrick i ponovo baci iz ruke onaj isti kruh koji je nastavio jesti

nakon što se ona prestala zagrcavati. Jane sa strahom uvidje da ne samo da mu nije uspjela povratiti dobro raspoloženje nego ga je još više razljutila. I to jako. - Za

ljubav Božju, ne možeš ga ubiti. Imam samo njega i oca Benedicta. - zavapi

djevojka. -

Nemaš!- još se više raspali Patric.- Ovaj čas ćeš ga zaboraviti i nikad više nećeš misliti

na njega. Jasno?! -

ati na nju. - Od Skočio je na noge i bijesno ju je gledao ne prestajući url


sad imaš samo mene i samo ćeš o meni misliti. Oca Benedicta smiješ zadržati. - osornom velikodušnošću naredio je na kraju. U nevjerici Jane je ustuknula pred njegovim neočekivanim izljevom bijesa. Brzo je ustala i povukla se nekoliko korakaunazad.

Do srži se uplašila kad je pogledala u njegovo

bijesom iskrivljeno lice. Djelovao je poput razjarene zvijeri spremne na skok. Bila je sigurna

da je sposoban jednim pokretom čvrsto stisnute šake poslati je ravno u zaborav, ali to nije bilo dovoljno -

da bi je zaustavilo. Liam joj je bio previše važan da bi odustala od njega.

Liam mi je skrbnik! Neću ga se odreći zato što bi to tebi odgovaralo! Nikada ga se ne

bih mogla odreći. Ni zbog koga! Možeš me odmah ubiti no neću te poslušati. Drhtala je dok

su joj se oči punile suzama. Zatreptala je nekoliko puta ne bi li ih zadržala

da joj ne poteku pred njim.

On je to protumačio ženskim trikom da ga smekša. Nije lud da povjeruje u takvu izmišljotinu! Neće od njega praviti budalu! - Ja sam ti skrbnik, ne on! Odreći ćeš ga se

i to odmah, a lijepo ćeš ga zaboravit kad ga

ubijem. Uzalud ti tu meni trepćeš tim svojim lijepim očima, nećeš me prevariti. Zaboravit ćeš ga i točka.- derao se Patrick. Jane je vidjela da je izgubio kontrolu nad sobom no nije smjela od ustati.

Očajno je

zavapila. - Kakva bih ja bila sestra da se odreknem vlastitog brata?! -

Brata?! Daj Jane, mogla si smisliti nešto bolje.- prezrivo je procijedio.- Nisam

malouman da povjerujem u to. On je Melville, odavde, s visočja, a ti si se, prije ne go si postala MacKinlay, rodila kao Orrockova unuka. U Engleskoj! Ne samo da ti nije brat nego

nemate ništa zajedničko. Ne može biti.


Dobio je neodoljivu potrebu nešto zdrobiti, razbiti. Krenuo je prema stijeni ispred sebe proklinjući u sebi što se potvrdilo ono čega se potajno pribojavao. Bila je prava unuka onog svog prokletog djeda. Tresnuo je stisnutom pesnicom po kamenu, ali nije osjetio bol.

Dovraga! Udario je još jednom. Zbog toga je nije mogao kriviti, koliko god mu tosmetalo i koliko god to želio. Pošteno gledajući njezina najveća krivica bila je to što se podrazumijevalo da je ista lažljivica kao i on. Po tom pitanju morat će nešto poduzeti da ga promijeni ali po pitanju njezinog porijekla nije se moglo ništa promijeniti, mislio je ljutito. Jane se nije mogla zaustaviti iako se oba puta trznula na mukli zvuk kad je njegova

šaka udarila po kamenu. -

Imamo mi itekako nešto zajedničko.- reče glasno. - Naslijedili smo Orrockovu krv od

žene koja nas je oboje donijela na svijet. - Melvillea je rodila tvoja majka?!- Brzo poput strijele okrenuo se k njoj.

Snažna nevjerica u njegovom pitanju duboko je povrijedila djevojku. Uvrijeđeno je kimnula. -

To je bilo najbolje što je u životu napravila.

Preplavila ju je neopisiva tuga i više nije marila što joj nije vjerovao. Nije zadržavala gorčinu koja se skupila u njoj, naprosto je dopustila da izlazi iz nje. -

Ostavila mi je brata kojeg ti tražiš da se odreknem. Znaš li što to znači? Znaš li što

tražiš od mene? Moja majka nije bila dobra osoba, Patrick. Zaklela sam se da ću se prije ubiti nego postati poput nje. Da se odreknem vlastite krvi, to tražiš od mene? Jedine rođene koju imam? Ne bih bila ništa drukčija. Bila bih jednako tako loša. Ne želim biti pokvarena kao ona. Ne mogu.

Nešto se u njoj prelomilo. I on je bez ikakvog dokaza mislio da je loša, da nije vrijedna! Kao ujak,uzdahnula je. Odlučio je vjerovati najgore o njoj. Otkud njemu pravo banuti u njezin


život i samo tako je osuđivati? Pa uopće je ne poznaje! Otkud mu pomisao da se može otresati na nju kad god mu

se prohtije i zahtijevati što mu se prohtije. Što si on umišlja? Ona

nije njegova imovina. I tako će se prema njoj i ponašati Jecaji su potresali njezinim sitnim tijelom i Patrick je shvatio da ju je povrijedio. Rekla mu je istinu. Nije

se više mogao ljutiti na nju, izgledala je slomljeno. Onako obeshrabreno

kako je stajala pred njim, pogurena i spuštenih ramena izgledala mu je još krhkije nego inače. Lice joj je bilo blijedo kao da u njemu nema ni kapi krvi, a od tuge koju je vidio u zelenim

očima stislo ga je uprsima. Prišao je k njoj i privukao je u naručje.

- Dosta je. Vjerujem ti.-

no to nju više nije bilo briga.

Privila se uz njega i naslonila glavu na njegovu nadlakticu. Nastavila je jecati i vrlo brzo

je, kroz promočeni rukav košulje, na koži osjetio njezine vrele suze. Nije znao kako da je utješi, no znao je da je sam kriv za to što je ona u takvom stanju. Dođavola, bio je ljubomoran kad je spomenula Liama. Da bioje ljubomoran? Tresao se od ljubomore kad ga

je počela braniti. Naravno da je branila brata, samo što je on onako zaslijepljen ljubomorom reagirao kao najobičniji glupan. To što ona ispašta za nešto što nije zaslužila isključivo je njegova zasluga na koju nimalo nije bio ponosan. Nije ni osjetio kad ju je obgrljenu svojim

rukama počeo nježno ljuljati. Lagano se zgrozio nad svojim ponašanje kad je shvatio što radi. Kvragu, promijenio se! Nije se želio mijenjati no to se događalo svaki put kad je bila pored njega. Ne smije joj dopustiti da vidi koliki utjecaj ima na njega. Bila je dovoljno sposobna i tvrdoglava, mogla bi utjecati na njega. Nije bio siguran da bi uspio oduprijeti se.

Bio je opčinjen njome od početka. Da, morat će biti oprezan, ona ga može oslabiti jednim svojim osmijehom. Kvragu! Sigurno nije mogla ni sanja ti

ona drži u svojim rukama. -

Ššš. Sve će biti u redu, malena?- šaptao je.

koliko moćno oružje protiv njega


Nije odgovorila pa je pomislio da ga uopće nije ni čula. Nježno ju je držao privijenu na svoja prsa i postao svjestan svoje silne potrebe da je za štiti. Bio je to tako snažan osjećaj da

se sam sebi začudio, bila je to potreba. Nikad nije osjetio ništa slično, želio ju je zauvijek ovako zadržati u svom zagrljaju. Štititi je od svih i svega na svijetu. Bogme je plakala. Nije je želio gledati nesretnu. Prečvrsta stega koju si je nametnula morala je puknuti kad -tad. Njezini jecaji i to kako se tresla u njegovim rukama trajali su jako dugo. Sve što radi, radi krajnje temeljito, mislio je Patrick. Sad je plakala i to je radila prokleto dugo. Nije mu preostalo

ništa drugo nego čekati da sama prestane. Dobro je da je tako, nadao se da će

isplakati tugu i bol koja se skupila u njoj. Sjetio se jedne druge prilike kad je isto ovako gorko lila suze. Bilo je to zapravo jedini put, prije ovoga, da je vidio suze u

njezinim očima. Tih

suza i tog događaja još uvijek se živo sjećao. Njihov uzrok je nažalost bio on. Sjediti s odraslima oko vatre i slušati njihove nadasve zanimljive razgovore bila je privilegija koju je imao jedino na putovanjima. Taman je htio čuti „masni“ kraj priče jednog ratnika o njegovom uspjehu kod izvjesne udovice, kad ga je Jane počela natezati za ruku i pokazivati prema livadici iza njih. Glasno se izderao na nju i otresao je od sebe. Uvrijeđena otišla je sama.“ Berući cvijeće“,(više je to bilo gnječenje njegovih glavica u njezinim šakama), zavrištala je kad ju je ubola osa. Nije plakala. Stajala je čvrsto stisnutih zuba i nije pokazivala da je boli ni koliko je prestrašena. Golemu grižnju savjesti koju je osjetio gledajući kako joj se dlan

koji mu je bez riječi pružila zacrvenio i počeo naticati pokušao je ugušiti tako što je

kleknuo pred nju i pažljivo je zagrlio. Tada se rasplakala (ovaj put“ stvarno rasplakala“). Činilo mu se da je trajalo predugo prije nego je jecajući zaspala na njegovo m ramenu, a da je izronila more suza svjedočio mu je potpuno vlažan ovratnik košulje na koji se naslanjala. I dalje je bila je prava mala napast, ali nikada si više nijedopustio podići glas na nju.


Napravio je istu prokletu pogrešku radi koje se i sad tresla od plača u njegovom naručju. Kad je počela štucati, odlučio je da se dosta mučila i da je mora prekinuti. Isplakala je već suza dovoljno za cijeli potok. -

Dosta je bilo, Jane. Je li ti sad lakše?- optimistično je upitao.

- Hvala, MacKinlay ne trebami tvoje

sažaljenje.- njezina je zahvalnost izrečena ravno u

njegov rukav gdje je njegova velika ruka nježno pritisnula njezinu glavu. Iako se odlučnim riječima pobunila, nije se ni pomaknula kako bi nešto promijenila. Glava joj je i dalje počivala na njegovoj ruci dosegnuvši mu vrhom rame. U njegovim je sklopljenim rukama oko sebe usprkos zdravom razumu i logici osjetila sigurno utočište. Na svoj užas poželjela je nikada ga ne napustiti. To je naravno bilo krajnje ludo željeti kad se uzme u obzir o čijem se naručju radilo. Koliko god bio ugodan osjećaj njezinog tijela u bliskom kontaktu s njegovim nije si mogla dalje dopuštati takvo nerazumno ponašanje. Nije im bilo suđeno ostati zajedno. Njoj nije bilo suđeno ostati s njim. Bila bi glupa dalje se time zanositi.

Ona, koliko joj je bilo poznato nije bila luda. Odlučno se oduprla rukama o njegova

široka prsa i pokušala se odmaknuti. Njegove su se ruke samo čvršće stegnule oko nje sve dok se na njezine ustrajne pokušaje da ga se oslobodi sam nije smilovao i odlučio je pustiti. Uhvatio ju je za ramena i malo odmaknuo od sebe. Nježno joj je obrisao suze s obraza a isto takav nježan osmijeh na njegovom licu natjerao je Jane u još veće ogorčenje. Procijenila je kako se on dobro zabavlja na njezin račun, no ono št o je uslijedilo poljuljalo je njezin zaključak. -

Ovo nije dobro, Jane. Izgleda da ćemo nas dvoje morati krenuti ispočetka. Samo

drukčije ovaj put. S obostranim povjerenjem, da ne bude više zabluda. Vjerovat ću sve što mi kažeš, ali i očekujem da sve što ti budeš rekla bude istina. Može?


-

Ja ne lažem. I meni je povjerenje važno. Zato me je i zapeklo kad mi nisi vjerovao.

Zato me strašno boli tu- prinese ruku na srce- jer se bojim kad kažeš da ćeš mi ubiti brata. Vjerujem da to i misliš. - Prestani mi predbacivati. Bio sam ljut. On -

će mi u svakom slučaju odgovarati.

Eto, vidiš? Kako da ovako nastavimo dalje? - Glas joj je bio plačljiv, no lice joj je bilo

bez izraza. Nije ga uspjela zavarati nevidljiva maska nedodirljivosti koju je postavila ispred sebe. Odjednom

mu je postalo jasno što radi. To je bio način na koji je pred drugima skrivala svoju

ranjivost. Ispod tog štita nalazila se nježna i nadasve osjećajna duša. Prividna mirnoća na licu nije odgovarala onome što je stvarno osjećala, u njoj je bujala uz nemirenost. Patrick je bio ratnik i kao takav davno je naučio čitati znakove na licima, kako neprijatelja, tako i prijatelja. Nekog drugog bi lako zavarala, ali on je bio siguran da je nesigurna. U ovim

uvjetima mogla je to biti djevojačka sramežljivost, nadao se tome. Nije želio da ga se boji. Kad se onako uspravnih leđa okrenula prema njemu, pokazala je koliko je sposobna pregaziti osjećaje da bi sačuvala svoj ponos. Ponos joj je bio važan, zadovoljno je pomislio. Ono što mu se nije svidjelo bila je činjenica da se nije opuštala, bila je i dalje napeta. -

Pustimo to. Ovako ćemo, mogla bi mi ispričati o tom svom lovu. - poveo ju je na

prostirku i posjeo. Vidjevši kako ga je i dalje nepovjerljivo gledala, došao je u iskušenje da je uzme u naručje i poljubi. Ili bi se ponovo rasplakala ili bi se uvukla u svoju ljušturu i podigla hladni zid između njih a onda zbogom dobrom raspoloženju. Suzdržao se od primamljive pomisli samo zahvaljujući činjenici da je ne želi gledati potištenu. Nije mu odgovaralo ni da se hladna i šutljiva nastavi držati na distanci, nije još

bi se reći, oteo iz vlastitog dvorca. -

No, da čujem. Kako je to bilo?

ni progovorio ono radi čega ju je, moglo


Jane uzdahne i prisili se početi s pričom. Odlučila ju je skratiti što je više moguće. -

Ukratko, bili smo u lovu i stjerali smo prekrasnog jelena u stupicu. Nije bilo načina da

pobjegne. Ja sam ga spasila. Kraj. -

Jane je vidjela kako trlja šaku kojom si je maloprije

- Boli li jako?- bojažljivo upita. divljački dao oduška udarajući njome o tvrdu stijenu. Patrick odmahne. Godila mu je njezina briga. - Ubila si ga. Ne mora te to gristi. Da nisi ti, ubio bi ga netko drugi. -

Ubila? Nisam uradila ništa slično. Ma ne razumiješ. Kako bih ga mogla ubiti, za ime

svijeta?- Zgrozila se Jane.

Stresla se od same pomisli na tako nešto.- Imao je tako tužne oči. Morala sam. -

Što si morala?- zabrinuto upita Patrick.

-

Pa, spasiti ga, što drugo? Vratila sam Jupitera nazad u šumu i zavrištala. Svi su pojurili

spasiti mene, a jelen je dobio svoju priliku i pobjegao. Toliko su se naljutili namene da sam

se ostatak lova držala podalje od lovaca. Uf, od Liama najdalje. - Stvarno si trknuta.- Patrick s nevjericom odmahne glavom.- Ako je taj jelen bio tako

veliki zalogaj kako ti tvrdiš pola tvog klana moglo je taj dan omastiti brkove ukusnim mesom. Ti si ih osobno lišila tog zadovoljstva. Nadam se samo da to onda nisi znala. Dječački osmjeh ozario mu je lice. Djelovao je mlađe a osmjeh koji mu nije silazio s usana učinio ga je u njezinim očima neodoljivim. Nesvjesno je obliznula usnice i zacrvenila se od pomisli na njegove poljupce. Nebesa, kako je uživala ljubiti s njim. - Znala sam.- stidljivo se osmjehne Jane.- Bila -

je dobra i zečetina za utjehu.

Besramnice. Ne izgledaš kao da se kaješ?- zaigrano je zapitao Patrick podigavši

upitno obrve. Nije mu promaklo rumenilo na njezinim obrazima. Jane je zahihotala i odmahnula glavom.


- Da si ga samo vidio Patrick.- nastavila je sa zanosom.- Do tad je ta prelijepa ponosna

životinja bila slobodna a odjednom se našao stjeran u kut i sav preplašen. Ne, ne kajem se što sam ga spasila. Opet bih napravila isto.- Prkosno je podigla nos. Patrick je s blagom nevjericom odmahnuo. -

Kako si bila kažnjena?- znatiželjno je pitao.

-

Tjedan dana nisam smjela iz kuće.- prezrivo otpuhne djevojka i nastavi vatrenije.- Ali,

bunila sam se. Uvjeravala sam Liama da zapravo ništa nisam skrivila i da nije pošteno da me onda kažnjava. - I? Jel' tvoje uvjeravanje pomoglo? -

O, itekako mi je pomoglo! Dobila sam još jedan tjedan zatvora! - nasmijala se Jane

posve spontano sjetivši se Liamovog očajnog glasa kad je njezino zanovijetanje prelilo vrč njegovog strpljenja.- To je bila najgora kazna koju sam ikada dobila od brata. -

Liam je živio s tobom na imanju?

- Nije.- Uzdahnula je. -

Na moju veliku žalost.- Odmahnula je glavom i sjetno nastavila.-

Dolazio je povremeno i ostajao neko vrijeme. Koliko je bilo moguće. Znaš, ne bi se mo glo reći da je, kod djeda, bio dobrodošao. Kod ujaka još manje. Zapravo nimalo. No, svemu usprkos, Liam me je svejedno obilazio. Posljednji put kad me posjetio skoro ga je koštalo života. Nikad neću zaboraviti tu strahotu, dok god budem živa. - Ispričaj mi.

Prije nego je njezina nesretna priča završila njegov je rukav bio ponovo natopljen njezinim vrelim suzama. -

Trebala sam ga onda poslušati i otići s njim kako je tražio. Svejedno sam na kraju

otišla, zar ne? Završila sam u vlastitoj tamnici. Nisam do tad imala pojma da takva postoji u mom podrumu. Krajnje sramotno.


-

Zato ti tako teško pada što ne smiješ iz kuće? - zapitao je Patrick i odmahnuo glavom

kad je Jane potvrdila. - Pa, to se da lako urediti. - Da? -

Naravno. Čim postaneš moja žena bit će ti dozvoljeno ići po cijelom imanju, naravno

uz odgovarajuću pratnju. I naravno, napravit ćemo to kako treba ovaj put. - Toliko o diplomaciji kojom ju je namjeravao obazrivo upoznati s istinom koja joj je do sad bila

uskraćena. Ne može biti da je on rekao ono štoje ona čula?! -

Što ćemo, točno, to mi napraviti kako treba? - zaprepašteno je provjerila izvlačeći se iz

njegovog zagrljaja. Bučno je šmrcnula kad joj je to na kraju uspjelo. -

Vjenčati se.- ležerno je odgovorio Patrick i na njezino mahnito odmahivanjeglavom

dodao. -

Ne bi nam to bilo ništa novo, već smo to jednom prošli. Praktički, nisam siguran

stoji li to vjenčanje kao valjano. Zato ćemo, za svaku sigurnost, nas dvoje ponoviti zavjete pred svećenikom. Želim biti siguran da si mi žena kad te uzmem. Jane se trznula kao da ju je ošamario. Bilo joj je dosta svega. Skočila je na noge istom žestinom kojom je planuo i gnjev u njoj. Nije joj se činilo potrebitim suzdržavati se od pokazivanja istoga. -

a!- vikala je povlačeći se Nemoguće! Valjda bih znala da sam se udala. Nije istin

unatraške sve dok je nije zaustavio hladni kamen koji joj se ispriječio iza leđa. Naslonila se na njega. - Istina je, Jane. -

Patrick je bio napet poput strune na luku s koje se streličar sprema

ispaliti strijelu, no ona to nije

smjela vidjeti. Naoko bez vidljivog uzbuđenja vrtio je travku

između prstiju i čekao da ona prihvati činjenicu kako je ta stvar među njima davno uređena.


Sve i da nije bilo tako ona ionako ne bi imala izbora kad je njegov izbor bila ona. Nastavio je

objašnjavati sigurnošću čovjeka koji sve konce drži u svojim rukama. -

Vjenčali su nas dok smo bili djeca. Engleski zakon to dopušta, znaš. Ovdje taj zakon

ne vrijedi i mene nikako ne obvezuje na brak. Ti si po ocu Engleskinja i kao takvu tebe veže. Moram priznati

da si ti više Škotkinja nego Engleskinja, ali to ne mijenja na stvari. Dakle, ti

meni već jesi zakonska supruga. Jane je šokirano zurila u njega i slušala što govori. U panici je počela žestoko odmahivati glavom. -

Ja nisam Engleskinja! To ne može biti istina. Obećao si da mi nećeš lagati a sad mi

govoriš ovakve stvari?- uzviknula je sa strahom izmiješanim s tolikom nevjericom da se Patrick jedva na vrijeme suzdržao da ponovo ne plane jer mu nije vjerovala. Bio je ovo jedan od onih ključnih trenutaka u njegovom životu kad je nekim šestim čulom jednostavno osjetio da mora ostati strpljiv. - Jane, po ocu si Engleskinja.-

Patrick je zadržao smireni ton i kad je oprezno kimnula

pokroviteljski joj je ispričao sve o njezinom dolasku u Škotsku, o tome kako je živjela kod njih na imanju i kako je dospjela k djedu. Kako joj je moglo pasti na pamet da pomisli da mu je

nepoznato njezino porijeklo ili je mislila da će je se odreći zbog toga što je njezin otac bio Englez. Naravno da ni sam nije mogao reći da je sretan zbog te činjenice, ali ona nije ništa mijenjala po pitanju njezinog pripadanja njemu.

Patrick je bio u zabludi! Obmanuli su ga! Mora biti to, ne bi joj lagao tako nešto kad je sam predložio da sve što jedno drugom kažu bude istina pomislila je grozničavodjevojka. Tek što je neznatno odahnula nakon što se uvjerila u njegovu iskrenost ukočila se od spoznaje da je i ono što joj je ispričao morala biti istina. Udana?! Odjeknulo joj je glavom poput udarca bata i nakratko joj zatamnilo svijest. Kao kroz maglu

ušuljala se još jedna


spoznaja. Prevarena! Presavila se u struku, a i presavijene ruke tako je snažno pritiskala na trbuhu kao što bi radio netko tko trpi strahovitu bol. Zašto?! Zašto?! Očajno je u sebi ponavljala svoje, kako joj se činilo, neizbježno pitanje koje si je toliko puta do sad postavljala. I kao i do sad nije bilo nikoga da joj pomogne u toj tami. Nikoga tko bi joj pružio odgovore. Nije bilo svjetla u tom mrklom mraku neznanja, patnje i nepravde. Jad i bol bila je

neizdrživa. Naglo je osjetila kako joj snaga napušta tijelo, u posljednji čas klonulo se spustila na koljena.

Patricku nisu promaknule njezine reakcije. Bože, kako se samo nadao da je nije precijenio. Gledao je kako se bez glasa lomi pred njim i sa zebnjom je pomislio kako predugo nije

pustila ni glasa. Ovo se moralo jednom dogoditi, pa što bude. Jaka je ona,

može se ona nositi s tim, uvjeravao se gledajući je u njezinoj boli. Što, ukoliko ipak nije u stanju podnijeti rečenu istinu? Što će biti ako je majka bolje procijenila njezinusnagu? Bio je uz nju kako je rekao da hoće, no sad mu se učinilo da to nije dovoljno. Ta njegova bahata muška samouvjerenost razbila mu se o glavu. Jake joj utjehe od toga. Jane nije pokazivala da je svjesna kako sjedi tik do nje, ni koliko je zabrinut za nju. Sjedila je pored njega kao i

pored kamena iza sebe, a on nije bio siguran zašto mu je to tako teško padalo. Nije imao nikakvo smisleno objašnjenje za to. Ako ništa drugo bar je vjerovala da joj je rekao istinu po pitanju vjenčanja. Jako je dugo šutjela, bar prema njegovom poimanju, prije nego je konačno tiho progovorila. - Zna li otac Benedict?

Zaboga! Bila je postiđena. To je bilo ravno ludilu, više nego je njegov um mogao pojmiti. Trebala bi biti ponosna što je njegova žena! Umjesto toga strahuje je r se stidi oca Benedicta ako sazna? - On je vodio obred, ali moraš znati ...


-

Je li Liam znao za to vjenčanje?- Trgnuo se na gorčinu kojom ga je prekinula.

Njegovo potvrdno kimanje i riječi kojima ga je popratio - Sudeći prema tome da ti je brat, morao je biti upućen. - potvrdilo je ispravnost goleme strepnje koja se poput zle slutnje

sve jače navlačila na njezinu dušu. Liam ju je napustio! Po svemu sudeći nije joj oprostio što nije pošla s njim. To je mogla nekako i razumjeti iako ju je uništavalo iznut ra, ali nije bilo opravdanja za to što joj je tajio nešto što je imala pravo znati. Izdao ju je! Osjećala se strahovito izdanom Liamovim skrivanjem tako velike i važne činjenice od nje. Doživjela je izdaju od rođenog brata, od onoga od kojeg to ni u snu ne bi očekivala. Kako je to bilo moguće, pitala se nemoćno. Njegova joj je izdaja je zadala daleko veći udarac nego sama činjenica da je vjenčana. -

Ne smiješ mu to zamjeriti. Štitio te! Nije želio da se brineš oko toga. - Zagovarao je

Patrick Liamov postupak. -

Nije želio da brinem?!- Uhvatio ju je isti osjećaj kao onda u onom mraku u tamnici.

Znala je da je na granici histerije koju ni sunce koje je bilo visoko iznad njihovih glava nije moglo umanjiti. Tresla se, a u grlu je toliko stiskalo da je jedva izgovorila.- Zaboga, sakrio je

od mene „sitnicu“ da sam udana. Kad mi je tajio to, pitam se što mi još taji... -

E sad pretjeruješ, Jane.- Patrick će nešto oštrije.- Osuđuješ ga bez da si ga saslušala i

dala mu priliku da se opravda. Nisi poštena prema njemu. Ona nije poštena?! Poželjela je vrištati. Ovo je prevršilo mjeru, bila je na rubu snage i živaca. Iz trena u tren stvari su postajale sve gore. Više joj nije bilo važno što će slijediti, nije mogla saznati više od ove dvije strahote koje je čula. Liam juje izdao. I bila je udana. -

Od kada to znaš? - umorno je upitala Jane. Zadjenula je za uho pramen kose koji joj

se izvukao iz pletenice.


-

Od početka.- priznao je mladić zbunjeno.- od kad mi te otac Benedict stavio u ruke. - a

onda dodao sigurnije. - To

ništa ne mijenja, Jane. Ti pripadaš meni.- Brinulo ga je mrtvilo u

koje je upadala, više bi volio da je nastavila vikati, ili da se jednostavno rasplakala. Većina žena bi bez sumnje napravila upravo to. -

Trebao bi me mrziti. Onako, kako već gorštaci mrze Engleze.- bezlično je rekla. Ti se baš voliš

zamarati nebitnim sitnicama. Nisam li ti već rekao da ti je to

nepotrebno? Tebe nitko neće mrziti. Nama gorštacima možda treba malo vremena da prihvatimo nekog, ali kad to napravimo to je zauvijek. Tko god

te dvaput pogleda shvatit će

da u tebi nema ništa engleskog. Ja sam se uvjerio. -

Neće me upoznati, Patrick.- Zagnjurila je lice u dlanove. Patrick nije želio navaljivati s

bezbrojnim pitanjima koja su se nametala nakon njezinih riječi. Strpljivo je čekao, dajući joj vremena da se pribere. Negdje je zakukala kukavica. Glas ptice se razlijevao proplankom i

nestao nedugo nakon što je otpjevala svoj pjev. Tek nakon još nekoliko dugih trenutaka iza toga djevojčine ruke skliznuše s lica i nemoćno joj padoše u rilo. k -

Njegova izdaja probala me posred srca, Patrick. Utješno je to što nakon ovog danas to

više nije važno. Uskoro će sva ova bol nestati. Liam će me ubiti, zakleo se da će to napraviti ako postanem kao majka. Njegovo glasno. - Neće

te ni taknuti.- zvučalo je kao zakletva. Nije zvučalo kao da ga

brine može li to izvesti. Odmahnula je bez nade. -

Smatrat će, kao i svi drugi uostalom, da sam ti se podala.

-

Neću mu dopustiti da ti priđe, ne brini.

Jane nije bila svjesna da jePatrick to rekao tako sigurno da nije bilosumnje da će tako i biti. Žalosno je odmahnula glavom. Nije razumio. Hladnoća se ponovo uvlačila u nju, unatoč toplini sunčevih zraka koje su padale po njima. Ponovno je zavladala tiš ina i nestalo


je bliskosti koja se kratko pojavila između njih. Patrick je vidio promjenu na njoj. Ponovo se zatvorila i postala daleka. Bili su opet na početku, nije znao na koji način doprijeti do nje. Pažljivo je promatrao njezine natečene oči, i crveni nos. Ni sam nije znao je li ga njezin izmučeni izgled ili beznadnost kojoj se prepustila ponukalo da joj priđe no imao je neodoljivu potrebu da je utješi. Nježno je nadlanicom brisao suze koje su ponovo počele kliziti niz njene obraze. - Ti i ja znamo d a

se ovdje nije dogodilo ništa neprilično, no to ništa ne mijenja. Svjesna

si da se sad zbog svog ugleda moraš udati za mene? - Hvala ti, Patrick.-

rekla je to tako tiho da je jedva čuo.

Ne trebaš mi zahvaljivati. Ja sam nas doveo u ovu situaciju i kako želim biti iskren s

tobom priznajem da sam to napravio namjerno. Želim da se udaš za mene. Najmanje što sam mogao učiniti je biti uz tebe. Je li ti sada lakše? - briga u njegovom glasu bila je melem njezinoj ranjenoj duši. - Hvala ti i za to, ali nisam n a to mislila. Hvala ti što

si mi rekao ono što su svi skrivali od

mene. Nisu imali pravo kriti mi takvo što. Radi se o mom životu. Imala sam pravo znati! Ne bih se osjećala ovako strašno izdanom.- plačljivo je izgovarala između štucanja. - Nije tako kako misliš. -

Liam te ni u kom slučaju nije izdao. Ne trebaš se tako osjećati.

Osjećam kako osjećam, ne mogu protiv toga. Dohvatit ću ja njega i riješiti to jednom za

svagda. Jedva čekam da mi dopadne šaka! - nemoćno je prijetila. Ljutnja joj je pomogla da povrati

snagu. Stišćući pesnice otrgla se iz nježnog stiska

njegovih ruku. U do maloprije uplakanim zelenim očima sada su bljeskale iskrice bijesa. Patrick je zbog njihovog ljutitog sjaja osjetio olakšanje. -

Već sad žalim Liama. Slutim u kakvoj će grdnoj nev olji biti kad se vrati.- smijuljio se

Patrick.


-

Drago mi je da te to zabavlja jer meni nije ni malo smiješno! Da sam prije znala da

sam udana, mogla sam to riješiti do sad. Tako ti ne bi imao problema s brakom koji su ti dogovorili, a ja sad ne bih imala ovu brigu na vratu. - Nemam ja nikakvih problema s tim brakom.-

razuvjerio je Patrick s takvom sigurnošću

da nije bilo mjesta sumnji. Odšetao je do kamena i naslonio se leđima na njega. - Zapravo ti ne bi trebao imati problema.- nastavljala je Jane svoje m isli, ne obazirući se

na ono što je on rekao. Uzbuđeno je ustala i počela koračati ispred njega, na jednu pa na drugu stranu.- Ja sam, kao Engleskinja?!- pokazala je na sebe.-

Zbog toga imam muža.- mahnula je rukom

kao da mu pojašnjava. Patrick je kimnuo. Što je drugo mogao nego pustiti je neka priča sve dok si u glavi točno ne posloži stvari? Nastavio je sa zanimanjem pratiti način na koji je ona glasno razmišljala. -

Naša zemlja ne priznaje taj zakon?- Patrick je ponovo bez riječi potvrdio.

Jane je trijumfalno

prekrižila ruke na prsima i pogledala ga. - Ti zapravo nemaš ženu jer

si Škot. -

Pogrešno. Ti si moja žena.- Kako to dovraga ne može zapamtiti? Nije mu preostalo

drugo nego zgroženo zakolutati očima prema nebu bez oblačka jer ne samo da ga nije čula nego je nastavila sa svojim monologom kao da nije ni očekivala njegovo mišljenje. -

Bit će to lako riješiti. - zadovoljno je podbočila ruke o bokove kao da je upravo riješila

nerješiv slučaj.- Brzo i glatko. Po mogućnosti u tišini. Nitko neće ni znat i.- pljesnula je dlanovima ispred sebe i odlučno potvrdila glavom. Bila je posve uvjerena u mogućnost provedbe svog briljantnog plana. - Brzo i glatko?- narugao se Patrick. mnom?

Toliko ti je odbojna pomisao da budeš u braku sa

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine Jane je zapanjeno uvidjela

da ga je uvrijedila. Nije znala kako je to učinila, pa upravo

mu je saopćila savršeno rješenje za problem koji im je bio zajednički. - Da! - Kad je vidjela kako se njegovo lice naglo smrklo, brzo je dodala. - Ali ne iz

razloga na koji ti misliš. -

Na što to ja mislim?- suho se raspitivao Patrik. Ljutito je zgnječio travku u ruci i zavitlao

je u stranu. -

Pa, to ... Da mi se ne sviđaš. - bez razmišljanja je izvalila i panično pritisnula donji dio

haljine opasno zaljuljan nešto snažnijim zamahom vjetra. -

Dakle sviđam ti se?- odvratio je pitanjem.

Smirio se, to mu se već sviđalo. Hitro je dohvatio za ruku i vješto zaokrenuo da se prije nego se snašla ona nalazila leđima naslonjena na kamen ograđena sa svake strane njegovom rukom sigurno oslonjenom na kamenu. -

Nisam rekla da mi se sviđaš, nego da nije istina da mi se ne sviđaš. - zapetljala se

Jane zajapurenog lica od nelagode.

Patrick se nasmijao njezinoj zbunjenosti. Zabavljalo ga je kako je proturječila sama sebi. - Nebesa, toliko si me zbunio da n e

znam što sam htjela reći.- i sama se nasmijala na

svoj račun. -

Dobro je, već sam pomislio da ću morati nekoga ubiti.

-

Zaboga, zašto bi ubio nekog jadnika?

-

Ne nekog, nego svakog koji ti je draži od mene. Alec mi prvi pada na pamet, kad već

pitaš?- rekao je. Začudila se kad je u tom opreznom pitanju otkrila napetost. Nije moguće da on misli kako bi gajila više nego prijateljske osjećaje prema tom dragom mladiću?


-

Ubio bi Aleca da mi se sviđa?- Jane nije mogla vjerovati kad je potvrdno kimnuo. - Ne

možeš ga ubiti. Za ime svijeta Alec mi je drag, gotovo poput Liama i zahvalna sam mu što me spasio. Zabavan je, kad god sam tužna razbije moje tmurno raspoloženjei to je sve. Drago mi je što mislim da je i on mene prihvatio kao sestru, isto kao i Michael. Patrick se opustio. Nasmiješio se.- Michael je drugo. On ne izgleda kao Alec? -

Jest, drugačiji je. Možda izvana ne izgleda tako privlačno kao Alec, kako ti kažeš, no

ima veliko srce i iskrenu dušu. Jesi li primijetio kako je s njim lako razgovarati. Odmah shvati što osjećaš, a najbolje od svega je što ni sam ne skriva osjećaje. Sigurna sam ja da se pod tom njegovom grubom krinkom krije jedna dobra i nježna duša.I on mi je drag, ali ni njega ne možeš ubiti. Obojica me zovu mala Jane, to bi mi silno nedostajalo da ih ubiješ. -

Dobro, upravo si spasila njihove bijedne kože.- naceri se Patrick.- Drugo me ne

zanima. -

Sjetila sam se što sam htjela reći i to bi te trebalo zanimati. Htjela sam reći, da naš

takozvani brak nema nikakvih šansi.- objasnila je na kraju. -

Zašto?- Odmah je uslijedilo njegovo ozbiljno pitanje.

Zavodnički je gledao u nju. Istinski ga je zanimalo što će sad postaviti kao prepreku. Što god ona

navela, neće ga navesti da promijeni mišljenje. Ona je njegova. Pripada mu od

svoje treće godine i tako će ostati dok je on živ. Nitko osim njega neće uživati u tim njezinim zelenim očima, nitko neće tažiti žeđ na tim usnicama, ni glad u tom divnom tijelu. Sve je to samo njegovo. -

Za mene nema mogućnosti za tako nešto.- slegnula je ramenima. Patrick je uhvatio za

laktove i prisilo je da ga pogleda u oči. -

Zašto, Jane?- nije molio, zahtijevao je od nje odgovor.


-

Zato što...- počela je neodlučno, a zatim s e naljutila i istrgla mu se iz ruku.- Ma,

zaboravi na to. Tako je i gotovo! Patrick se nije zadovoljio time. Nastavljao je obasipati pitanjima i zahtijevati odgovore

sve dok mu nije malo po malo ispričala većinu svojih problema, želja i namjera. Kad se konačno

prestala opirati kao da se u njoj razvezao čvor koji ju je sputavao. Kroz njezinu

djelomično povezanu priču dobio je kakav takav uvid u njezin život. Kad je jednom počela pričati uhvatila ju je potreba istresti iz sebe sve što je poput goleme stijene pritiskalo na srcu. Ispričala mu je o poniženjima, udarcima i strahu kojima je bila okružena u vlastitom domu. O strahotama koje je bila prisiljena gledati na svom imanju i nemoći da nešto promijeni. Bio je zadivljen njezinom hrabrošću i ustrajnošću kojom se nastojala brinuti za imanje i za svoje ljude. Nju nije imao tko štititi. Nekoliko puta ušetao se da prikrije koliko ga je razjarilo kroz što je sve prolazila. Prokleti Liam! Gdje je on bio! Brat joj je, dužnost mu je nalagala da je zaštiti! U više navrata škripao je zubima kao da bi njima istog časa zaklao i rastrgao i njezinog podlog djeda, i svirepu kukavicu od njezinog ujaka i onu prokletu gamad od one desetorice

već pobijenih propalica. Osvetiti se Orrocku neočekivano je dobilo jedan novi smisao. Presuda

je glasila: Njezin ujak umrijet će od njegove ruke. Bolno i polako, za sve ono što je

Jane pretrpjela od svih njih. -

Znaš, čudno je to.- Za razliku od njega, na njegovo čuđenje, Jane se nije pretjerano

uzbuđivala. Glas joj je bio smiren, no svako malo mahinalno bi rukom zatakla kosu iza uha. -

Nekako mi se čini da sam počela drukčije razmišljati otkako sam došla ovamo gore.

Ne znam kako da to objasnim. Stvari mi se nekako čine drukčijima kad ih sad sagledam unazad. Obilaze me različite sumnje a nemam s kim raspraviti o njima. Zapravo je dobro da sam ti ispričala sve ovo, možda mi ti možeš pomoći da ih rasvijetlim. Otac Benedict bi se sigurno naljutio kad bih od njega to tražila, on me cijelo vrijeme neizravno upozoravao na

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine djedovu upitnu iskrenost

i poštene namjere.- nervozno je rukama gladila haljinu.- Nisam se

obazirala na njega jer nisam mogla vjerovati da bi djed namjerno radio nešto meni na štetu. Sad više nisam tako sigurna? Nesigurno ga pogleda no odmah vrati pogled na haljinu i počne ispravljati nepostojeći nabor. -

Nametnuo mi je tolike daće da nam često gotovo nije dostajalo hrane, ljudi su mi jedva

preživljavali. Stalno je zabrinuto ponavljao da nije dosta, bez obzira kakva bila godina i koliko smo privrijedili na zemlji ili u stoci. Ljudi mi hodaju polugoli jer je sva vuna i lan odlazio kralju

kao namet. Grabio je i grabio i nikada nije bilo dosta. Kralj je svako toliko tražio još. Uzdahne.-

Moje imanje nije veliko ni bogato kao tvoje, ali može bez problema izdržavati

samo sebe ako

me naučiš kako ti to radiš. Ne smijem se ni sjetiti koliko ti tek moraš davati

kralju. Kako to uspijevaš? – počeo je oprezno Patrick no ona se toliko zagrijala za tu misao da mu nije

- Jane...

dopustila prekinuti je. Žustro je nastavila, gorljivo i s puno žara. -

Kako uspije i tebi ostati nešto nakon što podmiriš sva davanja koja se od tebe traže?

Puno si sposobniji od mene. Molim te! Ja i moji seljaci znamo i hoćemo raditi, znamo izvući najviše moguće sa zemlje i svega ostaloga. Ispada da ja ne znam do bro upravljati.- Vidjela je kako Patrick odmahuje glavom no nije mu bila spremna dopustiti da je odbije. Nastavila je

s još većim žarom i molećivo gledala u njega. - Jane ... -

Ne može biti ništa drugo.- Njezin glas sad je već zvučao jako molećivo.- Ne znam to

dobro rasporediti, zato nam ništa ne preostaje. Molim te, nemoj me odbiti ... - Jane!-

Sad je Patrick odlučno prekinuo. Kad je konačno zatvorila usta i posvetila mu

svu svoju pažnju nastavio je obazrivo ali isključivo.- Kralj samo jednom godišnje ubire porez.


Žao mi je, dušo, što ti moram reći, ali djed te sustavno pljačkao tom laži o prevelikim kraljevim potraživanjima. Jane poraženo spusti ramena i nakratko se zagleda u čvrsto isprepletene prste na svojim rukama u krilu. Nije dugo razmišljala. Teško uzdahnuvši podigne glavu i kao da joj je upravo spao težak teret s pleća ispravi se. Ono što je Patrick ugledao u njezinim očima kad ga je pogledala nije bila žalost, nije bila srdžba kako je očekivao. Bilo je to čisto olakšanje. - Hvala ti. Puno si mi p omogao.

Nisam znala ovo za kralja i priznajem da mi je sad žao

što mi je na kraju postala mrska i pomisao na njega. Znam da je svetogrđe tako misliti o kralju, no djed je zaslužan za taj moj grijeh. On i ujak svojim lažima su ga omrzli kod mene. Trebala joj

je potvrda, trebala joj je njegova podrška. Nesvjesno ga je uhvatila za ruku. - To

puno govori, zar ne? Sad kad znam istinu mogu to promijeniti. Kad se vratim kući sve će biti drugačije. Patricku je godilo što joj je njoj godio njegov dodir, isto koliko i njezina mala drhtava ruka u njegovoj. Obuhvatio je i drugu njezinu šaku svojom. -

Nećeš više kročiti nogom tamo. Ostaješ ovdje.- obećao je sigurno Patrick i odlučio

preuzeti kontrolu nad situacijom. Osjetio je koliko je drhtala u njegovim rukama i odjednom je shvatio koliko je zapravo lako ranjiva. Jednako toliko koliko je bila sitna i krhka. Crveni koluti od plakanja koje je imala

oko očiju svjedočili su da je iscrpljena i da joj nije potrebno dodatno trošiti snagu na ovakve razgovore. Prošla je pakao, podsjetio se i usprkos tome uspjela je opstati. Prkoseći djedu i ujaku u tom nejakom tijelu zadržala je snažan, škotski duh i prkos. Ponos mu je ispunio prsa. Takva je njegova Jane. Nek' s am sebi.

proklet, ako je ikada više itko takne, zarekao se Patrick u


Osjetila je kako joj suze naviru na oči i olakšanje kad je shvatila da joj je svejedno zbog toga. Plakalo joj se i nije je bilo briga što je Patrick to gledao. Uostalom, već je plakala pr ed njim i ništa se neće promijeniti ako to bude jedan put više. Zapravo, činilo joj se da otkad su došli na ovu planinu ona ni ne radi ništa drugo nego plače. -

Eto, sad znaš. Vjerujem da ti nije bilo lako proći sve to, ali sad je sve to iza tebe.

Najbolje

je da to što prije zaboraviš. Jane, ti pripadaš meni. Oduvijek sam mislio tako,

oduvijek je bilo tako i tako će i ostati. Dao bih svoj život da te zaštitim, ali ne traži od mene da ti dopustim otići od mene. Znam da ne možeš izbrisati ono što si proživjel a, ali to je gotovo, pripada prošlosti. Živa si nakon svega, to je jedino važno. Zahvaljujem Bogu, nebesima, sudbini i bilo čemu drugom što mi te po drugi put vratilo nakon što sam mislio da sam te izgubio. Sreća mi se nasmiješila kad te vratila, dobili smo još jednu šansu. Tako ja gledam na to. Čekat ću da i tebi to postane jasno, curo. Jane je zurila u njega.-

I nećeš me požurivati, ili nagovarati? Neću se udati za tebe.

Neću pristati. Što će biti kad izgubiš strpljenje?- odgurnula se od njega i zabrinuto se zagledala u njega. Patrick je polako odmahnuo glavom. -

To se neće dogoditi.- Patrickov glas je zvučao više nego sigurno.- Nikad neću odustati,

ni izgubiti strpljenje kad si ti u pitanju. Odluka je isključivo na tebi. Dajem ti izbor koji toliko želiš, ako nisi primijetila. -nasmiješio se. - Koje li ironije?- Jane

mu ne uzvrati smiješak.

Nije joj bilo do toga i nije imala namjeru glumiti. Da situacija nije bila toliko ozbiljna bila

bi itekako zadovoljna ovakvom izjavom čovjeka za kojeg bi se trebala u dati. Ovako, bila je samo razočarana. -

Oduvijek sam željela biti u prilici da imam pravo odlučivati kad se radi o meni. Sad kad

je konačno naizgled tako, opet nije.- požalila se.


-

Zajedno ćemo donositi odluke koje su ti važne. Pokušat' ću bit strpljiv muž i udovoljiti

tvojim željama u skladu s mogućnostima, osim kad je u pitanju tvoja sigurnost. To je moja dužnost i tu nema pogovora, o svemu drugom kad smo sami možeš slobodno iznijeti svoje mišljenje. -

Kako velikodušno od tebe.- naruga se Jane.

Patrick se

uvrijeđeno uspravi. - Što bi više? Trudim se razumjeti i koliko je moguće

uvažiti tvoje mišljenje, što još hoćeš od mene? Ja se neću mijenjati niti će se promijeniti način života ovdje samo zato što bi to tebi odgovaralo. Navike i običaji su toliko dubok o ukorijenjeni u ovom narodu da mu daju identitet i to je jedna od stvari koje mu pomažu opstati. Tako je to i u braku. Ne kažem da neke stvari ne treba mijenjati, ali to ne ide preko noći. Za to treba mnogo više vremena i strpljenja. Kao moja žena imat ćeš svoju priliku za to, ako budeš željela. Ovo je između nas dvoje, možeš biti sigurna da nema mnogo žena kojima je dopuštena tolika sloboda. -

Sloboda? Kakva je to sloboda kad je ovo što si maloprije izrekao zvučalo kao da smo

zaista u braku.- uzvikne pora ženo -

Jane.

Apsolutna sloboda ne postoji, Jane, osim možda u tvojoj mašti. - nestrpljivo odvrati

Patrick.-

A, što se tiče ovog drugog? Nisi valjda mislila da ću dopustiti da mi opet zbrišeš?

Naravno da ćemo se vjenčati i to zato što ćeš ti tako htjeti. - Ma nemoj?- Jane se prkosno ispravi pred njim.-A zašto bih ja to,

kao, trebala?

-

Zato što tvoji ljudi ovise o tebi i samim tim o mojoj zaštiti. - mirno ju je ucijenio.

-

A ti, koliko vidim, misliš da ću se ja žrtvovati zbog njih? - procijeni Jane sumnjičavo ga

gledajući. - Aha.- nehajno

je potvrdio Patrick ni ne trepnuvši.


-

Dat ćeš mi svoju vojsku?!- usklikne Jane s toliko iznenađenja i nade u glasu da se

Patrick skoro zagrcnuo od smijeha koji mu je buknuo u prsima nakon tog pitanja. Dakle, to

što njegovoj ženi može pasti na pamet sigurno ne može zamisliti mnogo ženskih glava na svijetu! -

Ne, nešto mnogo bolje. Ja ću to riješiti.- uspio je koliko toliko zadržati ozbiljnost.

-

Ti ćeš vratiti moje imanje? A što ću ja dotle raditi?- gledala ga je s iščekivanjem.

-

Ti nećeš raditi ništa. Ti me samo trebaš zamoliti da to napravim.

-

Stvarno to misliš?- njezino iščuđavanje za sve što on kaže polako ali sigurno počelo

ga je nervirati. -

Pamćenje te baš i ne služi, rekao bih.- suho je upita.- Istina, sjećaš se što smo se

dogovorili? Jednom sam već prešao preko toga, uvjeravam te da je to i zadnji. Da se nisi usudila još jednom posumnjati u moje riječi. -

Oprosti, mora da nisam bila svjesna toga. Neće se ponoviti. Trebam li kleknuti dok te

molim.- zgroženo -

ga je pitala.

Za ljubav Božju, ti sve krivo shvaćaš?! Ili to radiš namjerno? Ne bi me začudilo, kad se

uzme u obzir tko te je odgajao. Ne trebaš ni klečati ni moliti, Jane. Trebaš me samo zamoliti, pitati, tražiti, to što želiš od mene.- nestrpljivo je završio. - I ti

ćeš mi udovoljiti? Samo trebam tražiti?- duboko je uzdahnula.- Sad mi to kažeš?

Patricku je to prilično ličilo na optužbu, no znajući da svejedno neće moći odgonetnuti razloge zbog kojih bi ga mogla optužiti i da pokuša, unaprijed je odustao. Ionako će ih ona sama istresti, samo će je pustiti neka nastavi. -

Da sam to znala mogli smo se zaustaviti kod onog predivnog jezera kad smo išli

ovamo. Oh, da samo znaš kako sam to željela?


-

Nisi ništa rekla.- gotovo zbunjeno je odvratio. Po njemu to nije bio nikakav razlog da

mu spočitava. - Bojala sam se da bi se naljutio.-

glas joj je i dalje bio optužujući.- Prvi put si me gledao

bez mrštenja i moram priznati da mi se to sviđa, a i izgledalo mi je da smo u žurbi. Kad baš hoćeš istinu nisam se usudila.- prizna Jane i osmjehne se za ispriku. -

U pravu si, žurilo mi se. Dovući te ovamo gore i obljubiti. - naruga se Patrick s sjajem u

očima. Jane se opustila. Obrazi joj se zarumene nakon njegove izjave. Nije joj pokušavao lagati, spremno je priznao svoju podmuklu namjeru

i to je bilo ono što je presudilo u njegovu

korist. Sklopila je ruke u krilu i nakon nekoliko trenutaka spuštene je glave tiho počela pričati. -

Bojim se da sam postala obična kukavica. Možda je to zato što sam konačno shvatila

da bježanje nije rješenje. Onaj koji bježi unaprijed je izgubio svaku bitku jer sam sebi oduzima priliku pobijediti. Odlučila sam iskoristiti drugu mogućnost i boriti se, makar ona završila samo na pokušaju. Ne mogu napraviti to što ti predlažeš, moram to riješiti sama. - Ništa

ti nećeš rješavati. Ni Liam, ako računaš na to. To je moje pravo, moja dužnost.

Nitko i ništa me neće ovaj puta spriječiti da te zaštitim. Patrick ovaj put nije prikrivao oštrinu. Po pitanju ove teme nije bilo mjesta kompromisu i to joj je jasno dao do znanja. -

Ja nisam tvoja imovina koju ćeš štititi.

-

Jesi. To se neće promijeniti. Pravno gledano žena jest muževa imovina.

-

Briga me što kaže zakon, nisam ti žena.- uzvikne Jane. Razljutila ju je ta njegova

tvrdoglavost.


-

Što prije to prihvatiš bit će ti lakše.- nastavi Patrick prelazeći preko njezine pobune. -

Kako si, za ime svijeta, došla na ideju da bih ti dao vojsku na raspolaganje? Nemaš pojma o ratovanju. -

Naučit ću. Nisam znala ni vesti pa sam naučila. - Ukočila se kad se sjetila tko ju je

naučio.- Nebesa, gospa Agnes!- lice joj problijedi. Patrick je začuđeno podigao obrve i mudro nastavio čekati da mu objasni kakve veze ima njegova majka s njihovim razgovorom. -

Svisnut će od brige.- zajeći Jane.- Naravno, za sve si ti kriv, nisam joj se stigla ni javiti.

Patrick MacKinlay ako zbog ovoga danas moju gospu izda srce žalit ćeš dok si živ. - gotovo je izvikivala prigovore. -

Nakon ovakve prijetnje siguran sam da hoću.- krajevi usana mu se uzdigoše. - Što

planiraš, samo da se znam pripremiti.- tobože ozbiljno joj uzvrati. -

Ne znam još - Užurbano je skupljala pokrivač sa zemlje i nakon što ga je uredno

složila pružila ga je nasmiješenom Patricku. - Mislim da ću te zadaviti vlastitim rukama ili nešto slično? Nešto bolno u svakom slučaju i nemoj reći daet nisam upozorila. -

Smatrat ću se upozorenim, moja gospo.- naceri se Patrick uzimajući od nje pokrivač. -

Zapravo pravi sam sretnik. Nije puno onih koji budu tako ljubazno upozoreni prije nego

neslavno skončaju sa životom.- Naklonio se pred njom i pružio oj j ruku. Hitro je izmakla ruku izbjegavši njegov dodir. Naklonila se kako se priliči pred plemićem. Stajala je pred njim ponosno uspravljena i ravna poput svijeće. -

Ne mogu vjerovati da se možeš rugati mojoj brizi za tvoju majku. - uzbuđeno je

nastavila, a

onda joj glas ispuni žalost.- Tako je slaba, kopni naočigled. Svako jutro budim se

sa strahom da ju je Bog uzeo k sebi. Zahvaljujem Mu za svaki dan koji mi je ostavlja uz nju.

Znam da je tebi to teško razumjeti. Ja sam odrasla bez majke. Nisam maštala o svojoj majci,


znala sam kakva je. Maštala sam o ovakvoj, kakva je tvoja. Znaš što je najbolje sad kad mi se san ostvario? I ona je mene prihvatila. Otkrila sam u stvarnosti kolika je radost imati

dobru majku. Znaš što je u svemu najgore? Za sve sam ja kriva, nisam trebala doći k vama. Bila je dobro kad sam stigla. Slaba, ali dobro u odnosu na sad. Ne mogu ti opisati koliko

strepim jer je pitanje dana kad ću je opet izgubiti. Nije pošteno. - Očiju punim suza okrenula se prema Jupiteru. - Samo se ti nastavi uvjeriti u tu glupost.- predbaci Patrick.- Istina je naprosto suprotno. Jane, moja majka je umirala prije nego si ti stigla. Tvoj dolazak ju je podigao na noge i vratio nam je. Zahvalan sam na tome pa makar to bilo samo na kratko, kako ti tako sigurno predviđaš. -

To ne znači da si sigurno i u pravu?

Bojim se da se previše razumijem u te stvari da bih davala površne prognoze, Patrick.

Njezin je trenutak bliže nego što ja želim. Patrick je i sam strepio od tog trenutka i mogao je u potpunosti razumjeti njezine

osjećaje. Da bi prikrio tugu, radio je ono što i inače. Usmjerio je pažnju na nešto sigurnije, nešto što je isključivalo osjećaje. Gledao je s odobravanjem u njezinog konja. Na prvi pogled njegov izgled i držanje odavali su da je to ratni konj i to grlo izvanredne kvalitete. Sjetio se s koliko oduševljenja su ga opisali seljani koji su ga izvijestili o posjetu stranca njihovom selu. Sasvim su bili u pravu što se tiče konja, bio je savršen no ništa manje uvjerljiva nije bila ni njihova tadašnja procjena samog jahača. Nisu pretjerivali u opisu njegovog neuglednog i krhkog izgleda, zaista nije mogao proći kao ratnik. No pokazalo se da izgled vara, bio je njihov junak nakon što je spasio dijete iz jezera. Prođoše ga ledeni trnci kad je zamislio Jane, tako si tnu

i slabašnu kako skače u jezero i kako se nateže s paničnim

djetetom. Spoznaja da se lako mogla utopiti i umrijeti tu, njemu nadomak, a on to ne bi ni

znao skvrči mu želudac.


-

Dobra životinja. – Promuklo izgovori i mahne prema moćnom vrancu. Takva životinja

zasluživala je isto takvu snažnu ruku koja bi upravljala njome i jahača jednako izdržljivog i temperamentnog poput nje same i tada tom dvojcu ne bi bilo ravnih. - Moj je.-

kimne Jane i te nježno pogladi konja po vratu. - Sama sam ga odgojila. - Nije

se hvalila, samo je rekla istinu.

Patrick je s nevjericom odmahnuo glavom. Prišla je bez ustezanja konju koji je pored nje izgledao ogroman. Uhvatila se za vršak sedla, zatakla nogu u stremen i vješto se vinula u sedlo poput spretnog momčića. Nije bilo sumnje da neće jahati sa strane kako to rade plemenite dame jer je sedlo bilo muško. Po ležernom načinu na koji je sjedila u tom sedlu Patricku se naprosto nametao zaključak da se u njemu osjeća kao ptica u svom gnijezdu. Namjestila se udobno, a potom je p oput

prave dame pažljivo namještala suknju pazeći da

svaki nabor padne baš kako treba. Posebnu pažnju usmjerila je osigurati se da joj gležnjevi budu smjerno prekriveni. Dugi vuneni plašt kojim je spretno ogrnula oko sebe i koji joj je dosezao do zemlje ka d

bi stajala, raširila je preko konjskih leđa tako da su oboje bili

prekriveni njime.

Naravno, nije čekala da joj on pomogne u sedlo. Odmahnuo je glavom i krenuo do svog konja.

Povratak u dvorac Jane se učinio mukotrpnijim nego odlazak iz njega i protekaoje manje više u tišini. Jane je utonula u razmišljanje, a Patrick je, već po običaju, preuzeo vodstvo vodeći računa da ga ona može sigurno slijediti.


Poglavlje 8.

Olakšanje putnika koji se sretno vratio kući obuze Jane kad je ujahala u dvorište dvorca. Njezin i Patrickov dolazak prekinuo je poznatu, gotovo bi se moglo reći svakodnevnu domaću atmosferu. Sve je utihnulo. Ravnomjerni zvuk kovačkog čekića kojim je kovač nešto kovao na svom velikom nakovnju i koji se do tad širio dvorištem iznenada nestade. Smijeh i žamor djece koja su se naganjala u igri lovice, zanijemi. Sluškinje i sluge stadoše kao skamenjeni na mjestu na kojem su se zatekli. Što je svim tim ljudima, nije valjda da se toliko boje Patricka. Do sad kod njega nije ni čula ni vidjela naznaka koje bi išle u prilog tolikog podaničkog straha. Kao poglavar zasluživao je njihovo dužno poštovanje, kao vođa poslušnost no koliko ga je ona upoznala nije bilo potrebe drhtati od straha pred njim. Nešto drugo tu nije kako treba, pomisli Jane. Glasno proguta ugledavši kako prema njima žuri Patrickova osobna garda predvođena

Michaelom.

Neobično?! Michael joj se nije

nasmiješio kao inače. Naprotiv, procijenila je da mu se izraz na licu smračio kad je pogledao u nju. Nije imala vremena odgonetnuti zašto je to tako jer je na njezino veliko iznenađenje dohvate oko struka Patrickove ruke i skinu s konja. Zapanjeno je gledala u njega. Nju nikad

nitko nije skidao iz sedla! Što on misli? Pa sposobna je sama sjahati, pobogu?! Još joj se usudio samodopadno smješkati u lice?! Vidjela je kako su se ljudi pokrenuli istog trenutka kad ju je Patrick nježno postavio na noge ispred sebe. Vojnici ih okruže prije nego je smislila uvredu kojom bi mu uzvratila. Nije joj se svidjelo ni njihovo blagonaklono odobravanje.


Patrick potapša Jupitera po vratu prije nego ga je prepustio konjušaru i pozvavši glavom Michaela da ga slijedi udalji se nekoliko koraka ostavljajući je okruženu svojim vojnici ma poput lisice stjerane u stupicu. Jane se uspravi pred njima. Pa što ako su svi bili veći i snažniji od nje? Neće im priuštiti zadovoljstvo da pomisle kako ih se boji. Osim toga sve ih je već donekle poznavala i znala je da se ni jedan od njih ne bi usud io dotaknuti je. Sve to nije joj ublažilo nesigurnost. Zašto su je tako okružili, što bi to trebalo značiti? Zašto, zaboga Patrick to dopušta? Stiskala je zube tako da ni jedno od pitanja koja su joj se nametala u glavi nije uspjelo izaći iz nje. Ian se odluči

probiti led i započne razgovor.

- Otac Benedict će biti sretan što ste se vratili, gospo. - zaškilji

prema njoj.

Na spomen svećenikova imena Jane ljutito nabere obrve prije nego mu je odgovorila. - Otac

Benedict će morati objasniti mnogo toga.- Jane stisne šake uz haljinu.

Ian kimne.-

Jako se uzrujao kad je čuo da ste pobjegli s našim poglavarom.

Gledao je kako rumenilo oblijeva njezine obraze. To su očito primijetili i ostali jer su se počeli značajno pogledavati. Mislili su da se srami, kako bi to osjećala svaka druga čedna djevojka na njezinom mjestu. Istina je bila da su je samo uzrujali. Obratila se Ianu. -

Nisam ja pobjegla ni sa kim. Vaš poglavar me doslovno oteo. Pitajte Stephena, on mi

je svjedok. On mu je čak pomogao u tome.- Način na koji je to uvrijeđeno objasnila bio je simpatičan vojnicima iako su požurili razuvjeriti je u njegovu istinitost. - Tu nema govora o otmici.glavama.- Poglavar - Možete -

mirno je ispravi Ian, a njegovi drugovi hitro potvrde kimajući

može uzeti koju god ženu želi.

biti ponosni što je izabrao baš vas za ženu.- dodao je Peter.

Velika je čast za ženu kad joj je muž poglavar.


Jane je zapanjeno okretala glavu prema svakom ozbiljnom muškom licu koje bi iznosilo svoje viđenje. Zbunjeno je odmahivala glavom. Vojnici se nato nisu obazirali. Nastavili su govoriti kao da ona ne stoji između njih, bez reda, kako se kome svidi. -

Još veća, ako je momak i pristao poput našeg Patricka.

- Ne trebate se opravdavati pred nama gospodarice.

Jane je zatreptala i pokušala se pobuniti.- Nisam vaša gospodarica. -

Opet ona? Pokušajte pažljivije misliti. Patrick je naš gospodar. Vi ste njegova žena.

Dakle, što iz toga zaključujete? Vi jeste naša gospodarica.- ozbiljno je uvjeravao Ian čije su navode

gorštaci oko njega potvrđivali žestokim kimanjem u znak da je sve točno tako kako

je govorio. -

Osim toga, gospo, ratnik poput našeg vođe ne bi nikad dopustio da mu ljepotica poput

vas isklizne iz ruku.- Jane nije vidjela tko je to rekao. - Nisam riba pa -

da mu iskliznem kako vi kažete!- nezadovoljno je uzviknula.

Naravski da niste riba. Moglo bi se reći da ste prije ptičica sklona otprhnut krilima i

uteći.- brzo se ispravi vojnik iza nje. -

Što je vama ljudi!? Nisam nikakva ptica.- iznervirano uzvikne Jane. Oh, ne, nestrpljivo

pomisli, nije izgledalo da će uskoro biti šanse da ih prekine. -

Čuo sam da je otac Benedict naziva grlicom.- Ian se pljesnuo po čelu kad se dosjetio

toga. -

A što je grlica nego ptica, pitam ja vas, gospo?

To je potaknulo novi niz - I to

objašnjavanja.

jedna od najljepših ptica.-

- Ne bi je otac Benedict tako zvao da nije lijepa. -

Točno! U tom slučaju nazvao bi je vrana.


Više se nije znalo tko kome što govori tako da je Jane zdvojnim uzdahom odustala. Ovome nije bilo ni kraja ni

konca. Ima ona prečih stvari od raspravljanja s vojnicima,

zaključila je. Patrick joj je rekao neke stvari, no time je samo zagrebao vrh tajne skrivane od nje. Previše je toga još ostalo nepotvrđeno i ne objašnjeno. Odlučila je potražiti odgovore u liku onoga za kojega je bila sigurna da ih ima. Oca Benedicta. Neka mu se Bog smiluje jer

ona neće. Patrick je pogledao prema skupini u kojoj je stajala Jane, Bila je, blago rečeno, ljuta, zaključio je. Nije joj se svidjelo kad ju je pred svima skinuo s konja. Zarekao se da će to napraviti kad je onako samouvjereno uzjahala tamo gore ne čekajući kao svaka dobro odgojena gospa da joj njezin muškarac pomogne. S druge strane time je pred cijelim dvorcem pokazao da je on njezin gospodar. Zadovoljno je prekrižio ruke na prsima. Michael je slijedio njegov pogled i bez uzbuđenja prokomentirao. - Izgleda da se tvoja žena - Izgleda.- lijeno -

svađa s tvojim vojnicima?

potvrdi Patrick ne skidajući pogleda s nje.

Dopustit ćeš to?

- Aha.- Ponovo je nehajno potvrdio. -

Bogami, nisam mislio da ću dočekati da to od tebe čujem. - ispod glasa stiglo je

Michaelovo neskriveno priznanje. -

Ništa joj se neće dogoditi.

-

Smotala te, ha? I to pošteno, rekao bih.- cerio se Michael.

Patrick kimne.-

Ubit ću te ako to nekome ponoviš. - Znao je da je s Michaelom svaka

njegova tajna sigurna. Michael kimne.- Nije bila uplakana kad si je odveo? S obzirom da se radi o tebi mogu

jedino zaključiti da si joj rekao? Nije to najbolje primila.


Patrick kimne. -

Primijetit ćeš da nije ni gospa Agnes. - mrgodno nastavi Michael.- A za tvoju

informaciju ništa bolje ne očekuj ni od svećenika. Unutra je cijeli dan uzbuna koju su njih dvoje napravili da se ne usudim ulaziti. Savjetujem ti da se pripremiš. Tebe smatraju odgovornim za curinu uništenu čast. Tražit će da to ispraviš. Znaš što to znači? - pitao je više nego ozbiljno. - Aha.- Patricku

lagano zatreperi kut usana i izvije se naviše.

- Ne izgleda da ti je mrska ta pomisao, rekao bih.-

široki osmijeh pomladi lice njegovog

prijatelja. Nije mogao kriti koliko mu je drago zbog toga. - Aa-a. –

i dalje opušteno odvrati Patrick.- Oženit ću je, ovako ili onako. Čim pristane.

- Nije pristala?- zgranuto -

će Michael piljeći u poglavara.- To baš i nije dobro, osim ako ...

Još.- prekine ga odmjereno Patrick.- Pristat će. Treba joj vremena. Obećao sam joj da

će ovaj put biti prema pravilima.-

Slušam te i ne vjerujem u ono što čujem. Dat ćeš joj vremena? Za što joj dovraga

treba vremena? Što se tu ima razmišljati? Čast joj je ugrožena, treba biti zahvalna što j e želiš uzeti nakon svega. -

Da se nisi usudio dovoditi u pitanje čast moje žene. Ona je ionako već na neki način

moja žena. Nedostaje samo ova mala formalnost da ja postanem njezin muž i to je ono što . Za njezin mir. Kako bi se ti dovraga moram riješiti. Ali najprije se moram pobrinuti za nju

osjećao da ti netko kaže da si cijeli život proveo u laži, kao što je ona danas doznala? Čovječe nisam siguran da bih ja to primio i toliko dobro kao ona. Samo što ja ne bih plakao, to ti je poznato. Ne bi bilo dobro,kažem -

ti.

Kako će onda biti? Odmah ću ti reći da svećenik neće biti ni malo sretan dok ona bude

razmišljala.- zabrine se Michael.


-

Ima on većih problema zbog kojih mora brinuti nego što misli. Jane mu je cijeli svoj

život slijepo vjerovala i u cijeloj priči sad je najviše ogorčena na njega ibrata što su joj tajili istinu.- mirno odgovori Patrick. -

Brata? Gdje se taj skriva? Zašto je nije zaštitio, dovraga?!...- Ljutito počne Michael.

Patrick spazi kako se k njima u velikoj žurbi približava otac Bened ict. Jednom rukom zadigao je halju da mu se ne plete između gotovo trčećih koraka. - Ispričat ću ti. Mi o

vuku ...- Trgne lagano glavom prema svećeniku.

Michael se kratko obazre u tom smjeru i pogleda ga pogledom“ rekao sam ti“, no Patrick je pratio kako

se njegovi vojnici međusobno zgušnjavaju gradeći svojim tijelima neprobojni

zid između zadihanog svećenika i Jane. Očito su namislili zakriliti je pred njegovim sijevajućim očima. - Gdje je ta nesretna djevojka.-

zahtijevao je glasno svećenik istegnuvši su honjavi vrat

ne bi li pogledao Patricka u oči. Ovaj je mirno stajao pred njim skrštenih ruku na prsima i smireno ga upitao.

Onu

-

Ne znam na koju nesretnicu mislite, oče.

-

Ne pravi se glup mladiću, znam da to nisi. Mislim na Jane, na koju bih drugu mislio? koju si ti na prijevaru odveo iz utvrde, kad baš hoćeš. - krajnje uzbuđeno odbrusi

svećenik. - I mislio sam da je tako- Patrick susretljivo kimne- no moram vam priznati da mi se nije svidjelo kako ste je nazvali. Ako je bila nesretna bilo je to u vrijeme kad nije bila pod mojom

zaštitom i možda ste je mogli tako zvati no to namjeravam promijeniti. I to od ovog časa. Što će vam moja žena, oče?- Patrick nije podizao glas. Svećenik je zbunjeno zastao. Nije navikao da se netko postavlja između njega i njegove ljubimice.


-

Kako to misliš što će mi? Moram s njom raspraviti neke stvari, eto što. - nervozno se

počeo okretati tražeći djevojku. -

Raspravit ćete to sa mnom.- nepopustljivo ga obavijesti Patrick. Otac Benedict svrne

osupnuti pogled na Michaela. Njegov čv rsti pogled i to kako je sigurno kimnuo potvrdilo mu je da se i on slaže s Patrickovim stavom, tako i nikako drugačije. Na njegovu radost začuje djevojčin zvonki glas.- Puštajte me. Jane se progurala između vojnika i ubrzo stala pred svećenika. - Jane! Hvala Bogu, tu si.-

dahne s prvotnim olakšanjem a tada se dosjeti da joj duguje

podugačku prodiku zbog njezinog nesmotrenog bijega i uzbuđeno podigne glas. - Dakle djevojko ... - Nemojte vi meni djevojko!osuđivati

presječe Jane.- Vidjet ćemo imate li vi pravo mene

za nešto. Dugujete mi neke odgovore, oče i kunem se da ću ih dobiti od vas. Sad

idem prvo posjetiti gospu Agnes, savjetujem vam da razmislite za to vrijeme jer čim se vratim želim čuti objašnjenja. Vi i ja ćemo, oče, imati jedan dugi razgovor. Naklonila se pred

Patrickom, okrenula i otišla.

Otac Benedict je razjapljenih usta gledao za njom, Patrick je zadovoljno odvratio kimanjem na njezin pozdrav, dok je Michael ispratio zadivljenim pogledom. - Onda, -

oče? Imate mi nešto za reći?- Patrickov glas trgne svećenika.

Tebi? Ne, nemam ništa.- zbunjeno odvrati starac i još se jednom ogledne za

djevojkom, kao da ne vjeruje da je istina ono što se maloprije odigralo između njih. Prebirao je po mislima i priznao da je nikada nije vidio ovako odlučnu. Na žalos t, zaključio je, nikada do sada nije se prema njemu postavila s toliko hladnoće i predbacivanja u zelenim očima, kao maloprije. Shvatio je što se dogodilo. Patrick joj je ispričao istinu.


Onoliko istine koliko je i sam znao, od onoga što joj je u najboljoj namjeri on sam prešutio reći. -

- potakne ga Patrick. Podsjetit ću vas, htjeli ste nešto raspraviti sa mnom u vezi s Jane.

-

Nisam. Nikako nisam ...Bože moj, znao sam da će jednom doći do ovoga. Jako je ljuta

na mene, nikad je nisam vidio ovakvu. Bogmi je svjedok, da sam sve što sam radio, radio u njezinu korist.- Morat

Svećenik je tražio razumijevanje kod poglavara.

ćete u to uvjeriti Jane, oče, a ne mene. Mene zanima nešto drugo.

Svećenik upitno pogleda u njega. - Kako je Jane kraj onako pohlepnog djeda postala vlasnicom imanja? Nije mi vjerojatno

da bi joj on svojevoljno prepustio išta što pripada Orrocku? Pogotovo ne nešto tako vrijedno kao imanje. Informacija koju ja imam nije baš pouzdana no kaže da ga ni određeni barun nikada nije posjedovao,znate

na koga mislim? Kako je Jane došla do svog posjeda?

Svećenik teško proguta.- Moglo bi se reći da je Jane naslijedila imanje zbog toga što je kćer svoje majke. - okolišajući odgovori svećenik. Patrick se namrgodi. To je imalo smisla. Naslijedila je imanje od majke, protiv toga ni

Orrock nije mogao ništa. No, što nije bilo u redu s tom majkom da se Jane grozila same uspomene na nju? - Poznavali ste njezinu majku? -

Vidio je kako je svećenik kimnuo.- Ona je bila

Orrockova kćer, točno? -

Točno.- otpovrne svećenik tiho.

- Kakva je bila?- Upita Patrick sa zanimanjem. - Janet?- Otac Benedict spusti glavu prema prsima.- Bila

je anđeo.


Patrick je jedva uhvatio značenje riječi u njegovom prepuklom glasu. Bilo je očito da je svećeniku bilo bolno razgovarati o ovoj temi. No brzo se pribrao. Podigne glavu i s neobičnom nježnosti i ponosom naglasi. - Jane je ista ona. -

Jane se ne bi složila. - Patrickova izjava zgrozi svećenika. - Tvrdi da joj majka nije bila

dobra osoba. -

Svašta, ni ne sjeća je se.- osupnuto će svećenik.- Nesretnica, od kud bi tako mislila?

Ni ona ni Liam nikad je nisu spomenuli, nikad pitali za nju? Nesretna moja Janet, što si ti dočekala od svoje djece?- zavapio je prema nebu.- Za to sam ja kriv, ispravit ću to, kunem ti se makar ih morao vezati za stolac čut će istinu o tebi. - podigao je ruke uvis. - Nisu oni krivi,

onaj zloduh, oprosti mi na izrazu, od tvog oca to im je utuvio u glavu. Prokleta mu duša u vjekove. Dabogda gorio u paklu.

Suze grunuše na staračke oči. Žalosno ih je obrisao smeđim rukavom prije nego je pogledao u poglavara. - Nisam imao pojma.- odgovori vidno uzdrman.-

Moj Bože, kakva zabluda. Majka im je

bila mučenica. -

To što su njih dvoje živjeli u zabludama glede vlastite majke najvećim je dijelom vaša

zasluga. Na vama je da je ispravite.- mirno posavjetova poglavar.

Svećenik tužno odmahne na njegov savjet. -

Misliš da ja to ne bih htio? Pogotovo sad. Vidio si kako me je Jane gledala. S

prijezirom. Što god ja sad rekao neće mi vjerovati. Da je ta djevojka sposobna mrziti siguran sam da sam ja taj prema kome bi usmjerila svu svoju mržnju. -

Glavu gore, oče.- Patrick će.- Vi i ja znamo da u njezinom srcu nema mjesta mržnji

kad ste vi u pitanju. Istina je da ste zaslužili prigovore koje ćete sigurno dobiti od nje. Recite


joj konačno istinu onakvu kakva jest i pustite je neka se ispuše. Ima pravo na to. Dobra je ona osoba, siguran sam da će vam oprostiti. -

Kad ti tako kažeš zvuči moguće, no nisam siguran, sinko ...


Poglavlje 9.

-

Kako ste mi mogli to uraditi? Zašto, oče? Vjerovala sam vam kao nikome drugome.-

Jane se još sa stepenica ogorčeno obrušila pitanjima kad je ugledala oca Benedicta kako obeshrabreno sjedi na kamenoj klupi u predvorju.

Laktovima se oslonio na koljena, a spuštenu glavu pridržavao rukama. Nije se ni pomaknuo kad ga je djevojka oslovila. Steglo ga je u prsima kad je začuo gorčinu u njenom glasu. Bilo bi mu draže da je bila ljuta, čak bi lakše podnio i da je vikala na njega. Ovako, kako mu se sad obratila, obraćala se ujaku nakon nekog od bezbrojnih zločina kojima je svjedočila. Sad je u njemu vidjela isto takvog zlotvora. Istina je da jest zaslužio njezin prezir isto kao što je istina da se ogriješio o nju. Njegove su dobre namjere tek sad bile prijetnja njezinoj sigurnosti. Pravu istinu, kaže Patrick? Tako mi Bog pomogao, nisam siguran je li to u njezinom interesu? Ako joj zatajim dio opet neće ispasti na dobro. Neka bude. Poglavar je rekao svoju, nadam se da nije pogriješio jer više ni sam nisam pametan što je bolje. -

Zašto, oče?!- Jane se zaustavila pred njim i pitala povišenim glasom vidjevši da je

svećenik odlutao mislima i da je ne sluša. Prenuo se iz misli, uspravio i nezadovoljno promrmljao. -

Ne moraš vikati. Čuo sam te i prvi put.

-

Želim pravu istinu.- ovaj put još odlučnije ponovila je svojzahtjev.

Kad se svećenik pokušao pobuniti odlučno je podigla ruku zaustavivši njegov prosvjed.


- Jeste li mi lagali?

Svećenik oštro uvuče zrak u pluća i zatim ga šumno ispusti. - Nisam, ne bih to mogao. - rekao je sigurno. - Priznajem da sam ti zatajio neke stvari

koje, sad vidim, nisam smio. Ne znam hoćeš li razumjeti, no mislio sam da je tako bolje. Siroti je svećenik još jedanput teško uzdahnuo, naslonio laktove na koljena i ponovo zabio glavu među dlanove. Ostao je tako neko vrijeme u tišini no to ni je izazvalo njezino sažaljenje. Neumoljivo je nastavljala istom žestinom. -

Dakle, ipak? Kako ste me mogli tolike godine iskreno gledati u oči a u srcu biti takva

izdajica. Niste imali pravo! Trebali ste mi reći ono što ispada da znaju svi osim mene. Ako sam Engleskinja, kako ispada da jesam, što radim ovdje? Kako sam dospjela ovamo? - Neka nam se dragi Bog smiluje.- rekao je kad je podigao pogled prema njoj. -

Bog je uvijek na strani pravednih, oče. – Jane ustraje oštro. - Zato vam savjetujem da

počnete s pričom. Možete krenuti od samog početka. Pitanje mog porijekla? Je li bar ono ispravno?- a onda upita sa strepnjom.- Tko sam ja? -

To je djelomično točno. Majka ti je doista Janet Orrock i na to trebaš biti ponosna. -

muklo je odgovorio svećenik. - Bar nešto.

Cijeli život slušam da moja majka nije bila dobra osoba, da je bila

raskalašena bludnica. Cijeli moj život trudim se ne postati poput nje, a vi mi sad kažete da se trebam ponositi?- s gorkom osudom zapita djevojka.

Svećenik se trgnuo kao da ga je nečim ubola i zagledao se u nju. -

Istinu ti govorim. Došlo mi je da se ubijem kad mi je maloprije Patrick otvorio oči tamo

u dvorištu. Trebao sam znati da nešto ne valja, no slijepac kakav jesam nisam se sjetio zapitati kako to da ni ti ni tvoj brat nikada n i

jednom riječju niste spominjali majku. Bilo bi to


prirodno, ona vas je oboje rodila. Tko god vam je rekao takvu laž neka je proklet. - odgovori svećenik još uvijek nesretan. -

Oče, Liam i ja smo cijeli život odgajani u uvjerenju da nam je majka bila nedos tojna i

nečasna žena. Vi tvrdite posve suprotno. Oče, ja moram znati istinu. - zavapila je očajno Jane hvatajući svećenika za ruku. Stegnula je njegovu ruku tako snažno da je mogao osjetiti silinu njezinog očaja i lagano joj je uzvratio stiskom. -

Imaš pravo, dijete. Ti i Liam imate pravo znati istinu o svojoj majci iako nisam siguran

imaš li dovoljno snage za prihvatiti ono što ću ti ispričati. Jane, to će pokvariti sliku o nekim tebi dragim ljudima i baciti posve novo svjetlo na njih.- upozorio je blago s većenik. -

Jesi li sigurna da to možeš podnijeti. -

Što god, samo požurite. Ubija me ovo iščekivanje.

- Tvoja majka nije bila tako nestrpljiva kao ti. Bila je to najstrpljivija osoba koju sam imao

čast upoznati. Šutke je trpjela i živjela, šutke je otišla s ovog svijeta. - gotovo šaptom završio je posljednje riječi. -

Zašto je trpjela, oče? Pričajte. - bolno je prošaptala Jane.

-

Jer su je uvjerili da mora. Plaćala je za grijehe koje nije učinila. - gorko je rekao

svećenik. - Ipak je bila preljubnica?-

očajno je pitala Jane.- Jasno, Liam i ja imamo različite

očeve.- ogorčano je rekla. -

Ne osuđuj je prije nego čuješ istinu. Plaćala je za ono što nije bila njezina krivica,

natjerali su je na to. Tako mi Bog pomogao ovo što ćeš čuti živa je istina i hoću da to zapamtiš. Janet Orrock bila je nježna i poslušna djevojka čiji je najveći grijeh bio taj što se nije

znala zauzeti za sebe. Mladi Rob Melville živio je tada na imanju njezinog oca. Vrag je


bio zgodan i naveo je neiskusnu djevojku da se iskrade iz kuće jer joj ima nešto važno za reći. Naivna djevojka, iskoristio ju je bez njezine volje prije nego ih je tv oj djed otkrio. U silnom bijesu njega gotovo ubije i onako ranjenog otjera od sebe, a nju kad je spoznala da nosi njegovo kopile odvede u Englesku, na imanje svog prijatelja, tada barunovog jedinog

nasljednika. Nije mi poznato kako je došlo do takvog prija teljstva. Kad djevojka rodi, otac joj uze dječaka i odvede ga sa sobom u Škotsku. Sudbina tvog brata ti je dalje poznata. Tada se nesretnoj Janet počeše nizati problemi. Požuda obuzebarunovog sina u tolikoj mjeri da on, kako se pričalo, dade udesiti da djevojku podvedu živjeti u njegovomdomu. Stari barun nije blagonaklono gledao na to što se njegov sin istinski na kraju zaljubio u tvoju majku i htjede je na očev užas oženiti te sklopi savez s njezinim pohlepnim ocem, tvojim djedom. Čekali su priliku i jedan danmladi James doista ode u lov a Janet, koja je bila u blaženom stanju, s tobom pod svojim srcem tvoj djed bešćutno odvede i prisili da se uda za onu propalicu baruna Williamsa. Za pozamašnu svotu, to je stari vojvoda uredio. Williams je u svojoj bolesnoj

pohlepi za položajem i nagradom pristao oženiti Janet, no nije računao na

dijete. Nije bila tajna da nije želio tuđe kopile. Tebe. To je vikao dovoljno glasno i dovoljno često da je prijetila mogućnost da mladi vojvoda sazna gdje mu je nesuđena lju bav i da ima kćer. Stari si barun nije mogao priuštiti da ta tajna dođe do njegovog sina, pogotovo stoga što mu je on ugovorio vrlo koristan brak, naravno za svoj vlastiti interes. Moram priznati da je mladić dugo odolijevao očevom pritisku. Kad ni nakon dvije godine nije uspio pronaći svoju ljubav popustio je ocu i oženio se kako je otac zahtijevao. Još pamtim zluradost kojom je barun Williams to saopćio tvojoj majci misleći da će je to teško pogoditi, no prevario se. Rekla mi je da je ona od onih žena kojima je suđeno voljeti samo jednom u životu, a ona je usprkos svemu tako voljela onoga koji joj na silu oduze nevinost, Melvillea. Liam jerođen izvan braka, ti si se tako rodila kao kopile, to je tištilo Janet više nego išta. Tvoja je majka


silno patila

što si žigosana za cijeli život. Bio sam još mlad i neiskusan. Previše sam

vjerovao u Božansku ljubav i pravdu koju sam propovijedao putujući kao mali, skromni svećenik čiji je jedini životni cilj bio širiti Božju riječ. Providnost je htjela da me tvoj ota c, James, jednom prilikom gotovo pregazio svojim konjem. Kad je uočio da sam svećenik bez puno priče zaposlio me i tako sam zajedno s Janet, kao njezin ispovjednik otišao s njom na imanje baruna Williamsa. Oprosti mi dijete, ali bit ću iskren do kraja iak o se bojim da se to ne da oprostiti. Ja sam te upetljao s Patrickovim klanom. Moja je zamisao bila da te vjenčaju s mladim MacKinlayem. Kad se barun te večeri zvjerski napio odlučio je da će te dati onim lovcima lutalicama koji hvataju ljude i prodaju ih u roblje. Oprosti mi dijete, u tom trenutku

nisam znao drugačije. Nedaleko dvorca bila je seoska krčma i vidio sam prije toga da su se u njoj zaustavili neki škotski plemići koji su sa sobom imali zgodnog dječaka. Trčao sam tamo i molio Boga da nisu otišli. Zatekao sam ih na odlasku i iznio svoju suludu molbu. Vidio sam da me poglavar smatra ludim zbog moje grozničave žurbe kojom sam iznosio svoj neobični plan. Sreća je bila na mojoj strani jer sam naišao na dobrog čovjeka iako je rekao da se to njih ne tiče

i da se ne mogu miješati u obiteljske stvari između muža i žene. Kad

sam stigao nazad u dvorac dočekao me strašan prizor. Sam nečastivi ušao je u baruna. Pobjesnio je tako da mu je pjena izlazila na usta. Tresao je na otvoru kule tijelom tvoje majke sve

dok je na kraju nije gurnuo kroz njega. Crna ptičurina kriještala je leteći iznad nas.

Mislio sam da ću i sam umrijeti s tvojom majkom prije nego je izdahnula na mojim rukama. Oče, spasite moju djevojčicu.- bile su njezine posljednje riječi. Onako pijan barun je doteturao i bezosjećajno pogledao tijelo svoje supruge, a onda zatražio od sluge da mu donesu tebe. Iskoristio sam zbrku koja je nastala kada te sluge nisu mogle pronaći i pokupio te u šumarku od jedne dobrostive sluškinje koja mi je pristala pomoći i iskrala se s tobom iz dvorca. Moraš znati da je ta dobra žena puno riskirala tim činom. Da su je uhvatili kad te


iznijela ispod ogrtača bila biubijena bez milosti. Bježao sam s tobom sve dok me barunovi vojnici nisu sustigli i ranili. Tada se umije šao

poglavar MacKinlay koji je s svojom pratnjom

odbio moje progonitelje i samo njegovom sažaljenju možemo zahvaliti što si živa. Nisam mu naravno rekao čija si kćer, samo je znao da si po ocu Engleskinja, ali kako si bila i unuka poglavara Orrocka pristao

te je zaštititi. Ja sam na brzinu obavio obred vjenčanja između

tebe i njegovog sina. Postala si njihova i više tvoj očuh nije imao nikakva prava nad tobom. Donijeli su te ovamo i tu bi i ostala da tvoj djed nije otkrio kako može dobro zaraditi na tebi. Kako stari barun nakon što se James oženio nije više imao potrebu plaćati barunu Williamsu za Janet i tebe, tvoj djed te odlučio ukrasti od MacKinlayevih i izručiti te ocu. Naravno da je računao pritom dobro zaraditi. No Jamesu se već bio rodio sin i nijebio voljan uzeti te. Ne može se reći da se ipak nije pobrinuo za tebe. Imanje na kojem si odrasla poklonio ti je otac. Prikazao je to kao da si ga naslijedila od majke, zato je tvoje. Orrock se nije zadovoljio time.

Svake godine slao mu je izvještaje o tebi, onako kako bi trebalo biti, a ne onako kako si zaista živjela i za to dobivao određenu svotu novaca. Da stvar bude gora ja sam poslao pismo tvom ocu u kojem ga molim da te izbavi iz ujakovih kandži. Ne smijem ni pomisliti što će biti ako usliši moju molbu. Onaj mladić kojeg se ja sjećam mogao bi napraviti baš to. Sam Bog zna koliko sam pogriješio. Za cijelo vrijeme svoje priče svećenik nije podizao pogled sa svojeg krila. Kad je završio s pričom sjedili su u tišini. Otac Benedict se prvi trgnuo iz bolnih sjećanja i zabrinuto pogledao djevojku koja ga je još uvijek držala za ruku. Shvatio je da ga niti jednom za vrijeme tako duge priče nije prekinula. Očekivao je od nje osudu i gomilu pitanja, ali nije bilo ničeg sličnog. Ukočenim je pogledom bez riječigledala u njega. Osjetio je da joj je ruka poprilično drhtala i po tom je zaključio da nije ravnodušna prema onome što joj je ispričao. Zašto si bar jednom ne dopusti ponašati se kao ostale žene i ne zaplače, očajno se zapitao


svećenik. Njezine su oči bile suhe, ali iz njih je izbijala takva tuga da se starcu stezalo srce. Iskreno je vjerovao da bi je suze mogle isprati. Strpljivo je čekao njezinu bilo kakvu reakciju i činilo mu se da je potrajalo previše dugo prije nego je ona i uslijedila. -

Obećajte da ćete sve ovo ispričati Liamu. Biti će mu drago čuti istinu o majci.- rekla je

tiho.

Ubogo, nesebično dijete, zapazio je svećenik, prvo je mislila na brata. Znao je da sad kad je rekao njoj i Liam ima pravo na isto. I on je zaslužio da i u njegovim očima spere ljagu s majčinog imena. Napravit će to čim mu se pruži prilika, zarekne se u sebi svećenik. Trenutno ga je brinulo kako se spram rečenog osjeća Jane. - A tebi, grlice? Je li tebi drago?- pitao je blago. -

Ne mogu ovaj čas pričati o tome, previše mi je teško.- tiho je priznala.- Zar nisam i ja

prokleta kao i moja majka? Nije li dosta što smo moj brat i ja rođeni kao kopilad, odrasli s usađenom mržnjom u srcu prema onoj koja nas je donijela na ovaj surovi svijet. Kome smo mi smetali, oče. Zašto nam se lagalo cijeli život? Zašto mi djed nije rekao istinu? Znao je koliko patim radi majke. Zašto nam vi niste rekli istinu? Imali ste vremena više nego na pretek? -

Osjećao sam svojom dužnošću održati obećanje koje sam na samrti dao tvojoj majcii

ispuniti ga pod svaku cijenu, Jane. Cijena je bila novo obećanje i to ovoga puta tvome djedu. Uvjet pod kojim mi je bilo dopušteno ostati uz tebe bio je da ti nikad ne smijem otkriti istinu o majci ili MacKinlayevoj ulozi u tvom životu. Kao što sam ti već rekao, bio sam mladi engleski svećenik, nikomu važan. Moraš shvatiti da bih tada učinio sve što je traženo od mene. I jesam. Prisegao sam i ogriješio se prema tebi, Liamu, tvojoj majci i miru svoje duše. Ne očekujem od vas dvoje da mi oprostite jer si ni sam ne mogu oprostiti. Zato nisam mogao ništa reći. Vjeruj mi ne znam koji je razlog vodio vašeg djeda da vam to napravi.


- Novac.-

Nakon kratke šutnje pojasnila je. U toj se jednoj riječi ocrtavala sva njezina

gorčina. -

Oh, dijete, ako će ti to pomoći imaš potpuno pravo kriviti mene za dio svoje nesreće.

skrušeno je priznao svećenik. Djevojka je pognula glavu i razmišljala neko vrijeme, a onda mu je odlučnu stisnula ruku koju je nije ispuštala cijelo vrijeme. -

Sad je prekasno za žaljenje i okrivljavanje. Ništa ne može nadoknaditi propušteno

vrijeme. Nema druge prilike, oče. Nema riječi kojima bih vam mogla opisati koliko mi je drago što je skinuta ljaga s imena moje majke makar to bilo samo pred njezinom djecom. Pravda je spora, ali uvijek na kraju ispliva -

na površinu.

Tu svoju velikodušnost naslijedila si od majke.- ganuto će svećenik.- I ona je svima

bezuvjetno opraštala a gledaj kako je završila. -

- djevojka ga izravo Velika je razlika je između velikodušnosti i davanja oprosta, oče.

pogleda u oči.- U tom pogledu ja nisam naivna kao što je nažalost moja majka bila. Vjerujem da nisam ni slabašna djeva poput nje da bi se dala tako lako podčiniti. Znam što ćete reći, ljudski je griješiti, a božanski opraštati. Nisam sposobna lako opraštati, pogotovo nepravdu, znate to. Ali, isto tako ne mogu nikada zaboraviti dobrotu onima koji mi je nesebično udijeliše. Utješno je da takvi u ovom posvemašnje teškom vremenu nisu rijetki. Prvi među njima meni ste vi -

Ne pričaj gluposti, dijete, nisam ja nikakav junak. Zapravo ne znam o čemu pričaš,

nisam učinio ništa posebno.- svećenik se s nelagodom vrpoljio na klupi. Pitao se zašto ga nije proklela nego ovako kovala u zvijezde. -

Niste učinili ništa posebno?- tiho upita Jane.- Odrekli ste se svog životnog poziva.

Umjesto

da postanete misionar i širite vjeru stotinama ljudi širom svijeta svojevoljno ste


zaglavili sa mnom. Umjesto da negdje mirno poučavate dobre ljude već godinama se zbog mene potucate u bijegu. Život ste proveli posvetivši ga meni, a ja vam nemam čime zahvaliti. Ne mogu vam obećati ni da ćete sutra imati krevet na kojem ćete spavati, ni krov nad glavom, a kamo li vam osigurati zasluženi mir i sigurnost. Nećete se složiti sa mnom, ali ne mogu misliti drugačije nego da ste, vi ste poslani biti mojim anđelom čuvarom. -

Pretjeruješ, grlice. Ja sam ti običan čovjek.- protestirao je starac raznježeno.

-

Običan čovjek davno bi odustao od mene, oče.- uzdahne Jane s osmjehom.- Vi ste još

tu. Zato si nemojte umišljati da ste obični, jer vi ste daleko od toga. -

Uvijek ću za tebe biti tu.- obeća i lagano joj stisne ruku.

- Moram razmisliti o ovome.- Jane sagne glavu. - Nije mudro donositi odluke dok si ovako uzrujana.- blago će svećenik.- Prespavaj prvo,

onda odluči. Ne bi bilo mudro lutati okolo po ovom mrklom m raku.- savjetovao je zabrinuto strahujući od pomisli kako će odmah tražiti da krene s njom nazad na njezino imanje. Znao je da bi bila u stanju sve riskirati samo da suoči ujaka s istinom koju je upravo doznala. - Ionako -

nemam ništa pametnije za raditi nego razmišljati. - odgovorila je nehajno Jane.

Mogla bi spavati, na primjer. Kao što radi sav pošten svijet u to doba. - prigovorio je

svećenik. -

Mislite da ja to ne bih željela? Nisam se naspavala od kad sam čula onog glasnika kad

je donio Patricku vijest o

dobrom Jacobu. Živog ga zakopati?- strese se.- Ne smijem zatvoriti

oči, odmah ga vidim. Kad pomislim da ni časne majke Margarete više nema, isto zbog mene, poželim umrijeti od kajanja. S onom krčmaricom koju su te zvijeri spalile ispada da su tri dobre osobe umrle mojom krivnjom. I to u tako kratkom roku. Nevolja me prati kao da se

zalijepila za mene. Maude mi uporno stavlja pod jastuk vrećice s listovima kadulje i vrijeska,


kaže da će me to opustiti i pomoći da zaspim. Ne koristi! Kad osjetim miris vrijeska, samo se sjetim...- rekla

je Jane ravnodušno pomirena sa stvarnošću.

Ipak nije mogla izbjeći sjećanje na slike koje joj se u tim prilikama prikradaju. Ležeći u avi mraku svoje sobe pred očima pojavi joj se zaigrano Patrickovo lice dok je zadirkuje, poj

se Liam i njegov utješni zagrljaj u kojem osjeti istu onu sigurnost koju je kao i uvijek osjećala u njemu, dobra časna majka Margareta i njezin topli smiješak, mrzovoljni dragi Jacob. I tada joj se u glavi sve počne vraćati unazad. U zemlju i vrijeme koji su za nju bili nepovratno izgubljeni. Svaku je noć proživljavala istu bol zbog toga. - Njihova smrt nikako nije tvoja krivnja, prestani se gristi.-

svećenik će molećivo.- Nećeš

moći još dugo nastaviš li se tako mučiti, dijete. Zaboga, kad se samo sjeti m da prije nije postojalo mjesto na kojem nisi mogla zaspati.-

podsjetio je svećenik.

Jane je njegove riječi popratila ravnodušnim slijeganjem ramenima. Što se nje ticalo, tu se ništa nije dalo promijeniti i nije bilo vrijedno daljnjeg razgovora na tu tem u. Kao da je svećeniku to bilo vidljivo promijenio je tijek razgovora. -

Što će sada biti, Jane? Nadam se da si svjesna kako ovo što sam ti ispričao ne mijenja

ništa dok si ovdje. Patrick i klan o tome ne znaju ništa. - Patrick treba znati, toliko mu dugujem.

U svakom slučaju sigurna sam u nešto drugo.

Odlazimo odavde. Što prije.- prošaptala je na njegov užas i odlučno ga pogledala u oči. Svećenik ukloni pogled. Dogodilo se ono čega se bojao. Neuvjerljivo je odmahnuo. -

Nisam siguran da je to dobro rješenje.- promrmlja - Kuda dijete, sad kad nema časne

Margrete, laka joj zemlja.-

prekrižio se. – Ne bi li bilo mudrije pričekati dan- dva do Liamovog

povratka?- glas mu je bio bezizražajan baš kao i pogled kojim je zurio u vrhove svojih cipela

i strepeći čekao njezin odgovor.


-

Ne želim riskirati da Liam dođe ovamo.- odlučno odvrati Jane.- Patrick ga namjerava

ubiti. Pokušala sam ga odgovoriti, vjerujte mi, ali nisam uspjela. Ne želim bratovu smrt dodati onima koji su već izginuli zbog mene. Sigurna sam da ni vi ne mislite drugačije, oče, zar ne? - Ne, grlice, ne mislim.-

svećenik odmahne glavom - U ovoj prilici Liamova smrt bila bi

posve nepotreban gubitak. -

Njegova smrt bila bi golemi gubitak u bilo kojoj prilici, oče. – nestrpljivo naglasi

djevojka. Jane je to izrekla sasvim tiho. Drhtaj koji joj titrao u glasu bio je odraz jeze koju je

osjećala i zbog koje joj se naježila kosa na glavi. Zarila je lice u dlanove. Svećenik je pogladi staračkom rukom po kosi i ustane. - Hajde, djevojko, nije sve tako crno.-

reče utješno- Ja sam za sve kriv, mislim da je na

meni da, uz Božju pomoć, ispravim počinjenu štetu. Ako ništa drugo bar ću pokušati. - Ne može se ništa Jane je odmahnula glavom i dalje skrivajući lice među rukama.

ispraviti, oče.- Ispratio ga je njezin očajni glas. - Imaj vjere, dijete. Imaj vjere.-

nju. Ona ga više nije mogla čuti.

Mrmljao je odlazeći sebi u bradu, bodreći više sebe nego


Poglavlje 10.

Zadubljen u mislima Patrick je ušao u radnu sobu. Odložio je mač na škrinju i sjeo na svoj stolac.

Naslonio je ruke na veliki stol ispred sebe i zagledao se u otvorenu knjigu računa

na drvenoj plohi. Nije vidio uredne brojke ni stupce na žutim stranicama, misli mu je zaokupljalo nešto drugo. Vrtio je u glavi sve ono što je čuo od Jane i od svećenika. Bi lo je previše praznina u njihovim pričama. Instinkt ga je upozoravao da nedostaju neke karike. Ustao je, prekrižio ruke na leđima i spuštene glave polako krenuo po sobi. Koliko god bio siguran da nedostaje neka bitna poveznica nije se mogao dosjetiti što bi to moglo biti. Bio je siguran da je bila istina sve ono što je Jane ispričala. No pitanje je bilo zna li ona više? Možda mu je namjerno prešutjela nešto što bi moglo rasvijetliti ovu njegovu instinktivnu nepovjerljivost. Ne, to sigurno nije. Bila je toliko iskrena, povrijeđena, jadna, nije ona u stanju

glumiti tolike osjećaje, a da ih stvarno ne proživljava. Mora da mu nešto drugo ne da mira? Otac Benedict? On bi već mogao biti sposoban za zatajiti nešto? To svakako! Tolike godine tajio je od Jane da je udata,

sigurno se ne bi ustručavao tajiti još nešto. Začuje se kratko

kucanje na vratima i Patrick podigne glavu kad kroz njih nahrupi Michael. Bez pitanja sruči se na stolac. Ispitivački se zagledao u lice svog poglavara, a onda kao da mu je sijevnulo zašto je ovaj zabrinut, isceri se od uha do uha. - Nevolje u raju, prijatelju? Patrick ga prostrijeli pogledom i sjedne njemu nasuprot.


- Je li ti poznato jesu li se Jane i otac Benedict pomirili?- upitno pogleda Michaela, no ovaj kratko odmahne. - Siguran si

da će mu cura oprostiti? Da sam ja na njezinom mjestu ne prešao preko

toga. -

Da je cijeli život bio uz tebe, poput oca, oprostio bi ti njemu i puno više.

Michael ga ozbiljno pogleda i kimne.-

Još su razgovarali dolje kad sam se uspinjao

stepeništem. Mogu pogledati? Patrick odmahne.-

Razgovarat ću s njim kad završe.

Očekivao bih da želiš ostati nasamo s Malom Jane, a ti kaniš pozvati svećenika k

sebi.- blago

se podsmjehne Michael gledajući izravno u mrko lice pred sobom.

- Ne zajebavaj se, Routledge. - hladno odbrusi poglavar.- Radi se o Jane. Stvar mi se

čini ozbiljna. -

- podsjeti ga veselo prijatelj. Sve što ima veze s Jane tebi je itekako ozbiljno, prijatelju.

-

Što bih trebao, po tvom mišljenju?- Patrick u tom nije vidio ništa smiješno. - Ostaviti je

neka se sama brine za sebe? To nećeš doživjeti, nisam ja jebeni Orrock! Michael je iznenađeno raširio oči. Shvatio je da mu je prijatelj ozbiljno zabrinut. On to nije radio bez valjanog razloga? -

Koji kurac se događa, Patrick?- oštro je izbacio.

- Nisam siguran

koji kurac se događa, ali sam siguran da će mi onaj prefrigani lukavac

od popa morati objasniti neke stvari.

Michael skoči na noge.- Idem po njega pa da završimo s tim. U nekoliko koraka prešao je prostoriju i zaustavio se kod vrata. U trenutku kad se spremao otvoriti ih začuje se s druge strane oprezno kucanje. Michael se okrene prema Patricku i upitno podigne obrve, a zatim hitro otvori vrata.


Na ulazu je stajao blijedi otac Benedict. Nabrao je nervozno obrve kao da mu nije

odgovaralo što je umjesto Patricka naletio na Michaela. - Vidi, vidi.- dobronamjerno ga pogleda Michael.-Što vas vodi

poglavaru, oče?

Svećenik ga ni ne pogleda, gledao je u Patricka i kad ga ovaj pozove da uđe reče mirno koliko je mogao. - Mislim

da je kucnuo čas da ja i ti porazgovaramo.

Patrick kimne.-

Dobro je da ste konačno progledali, oče. Možete smatrati da je to bilo u

zadnji čas. Ide vam u prilog to što ste sami došli k meni. Svećenik proguta i kimne. -

Ovo se ne propušta.- Michael zalupi vratima, neobično poletno požuri sjesti nazad na

stolac s kojeg je malo prije skočio i s neskrivenim zanimanjem zagleda se u svećenika. Svećenik, pak upitno pogleda Patricka. Kad ovaj kratko kimne glavom slegne ramenima u smislu“ kako hoćeš“ i ispali jasno i glasno. -

Hoćeš li oženiti Jane?

Patrick se zavali na naslon stolca.- Ništa me neće spriječiti. Reći ću vam za utjehu da mi je majka postavila isto to pitanje i dobila isti odgovor.

Svećenikovo ukočeno držanje se vidno opusti kao da mu je skinuo težak teret s leđa. Odahnuo je što nije značilo da i dalje nije bio zabrinut. -

U tom slučaju savjetujem ti da pripaziš. Odlučila je naime da nas dvoje odlazimo s tvog

posjeda.

Michael je glasno zazviždao, a onda se nasmijao. -

Ni manje ni više? Svaka čast toj curi?! Njezina bi srčanost zaslužila priznanje da je ne

prati tolika naivnost. Nemojte mi reći, oče, da ona zbilja vjeruje kako može pobjeći iz ovog


dvorca?-

Kako mu je svećenik potvrdio Michael se nasmijao i pogledao Ptr icka. - Nisam u

životu čuo ništa luđe. -

- Patrick Nije smiješno, Michael. Prokleto se varaš ako misliš da je možeš podcjenjivati.

ustane i krene po sobi.-

Vraški je sposobna pobjeći. Sjeti se samo koliko je dugo izbjegavala

svim onim uhodama.- Nesvjesno je rukom masirao zatiljak. Michael je po tome uvidio koliko ga je zasmetala sama pomisao da bi ga Jane mogla

ostaviti. Nije ni čudo da se toliko uznemirio, mislio je mladić. Već je gledao njegovu bol i žalost kad je mislio da ju je zauvijek izgubio. Isto kao što se radovao dijeleći s njim prikrivenu radost kad ju je ponovo našao. Bojao se da bi njegovom prijatelju bilo zaista previše kad bi se to dogodilo još jednom. U svoj svojoj visini postavio se pred Patricka. -

O, smiješno je. - uozbiljio se Michael zap iljivši se u prijateljevo lice.- Prvo, kako bi

uopće mogla pobjeći iz dvorca kadsu i ona i dvorac toliko dobro čuvani? A drugo? Ikad bi joj bilo slobodno otići sumnjam da bi ona to napravila. Pitaš me zašto? Zato što nije ravnodušna kad si ti u pitanju, prijatelju. Usudio bih se reći da je zaljubljena u tebe. -

Ma nemoj, Alec?! Od kad se ti tako dobro razumiješ u ljubavna pitanja? - Narugao mu

se prijatelj i ponovo sjeo pred svećenika kojeg je prodorno pogledao. Vidio je kako mu se s orošenog čela, preko sljepoočinice otkoturala kap znoja i kliznula preko obraza sve do brade. Patrick se pitao koji je razlog tjerao svećenika na toliki strah pred njim? Obratio mu se prijateljski. -

Siguran sam da neće otići dok ste vi tu. Ne može vas ostaviti. Osim toga, neću to

dopustiti. -

To sam htio čuti, sinko. Dobro, još nešto sam ti htio reći. Ako i nakon toga budeš

siguran da se želiš oženiti njome učinit ću sve da ti pomognem. Sve!


Dva sata potrajalo je dok je svećenik njima dvojici ispričao životnu priču svoje ljub imice i dok je odgovorio na sva pitanja koja su mu postavljena. Ovaj put nije imao zadrške reći im čistu istinu. Kad se iscrplo i posljednje pitanje umorno je sjedio na stolcu. Gotovo se nasmijao kad je pomislio da nije on taj koji je trebao biti toliko iscrpljen nego Michael. Poput

lava je prehodao gotovo veći dio njegove priče i u nekoliko je navrata svećenik njegov izgled nazvao izgledom razjarenog lava. Za razliku od njega Patrick nije napuštao svoje mjesto, ali je itekako žestoko opsovao nekoliko puta. Olakšane savjesti svećenik je sjedio i čekao Patrickovu odluku. Nasrtljivo kucanje prekine tišinu. Odmah zatim u sobu uleti Stephen. -

Petorica Melvillovih je pred zadnjim brijegom. Kažu da nose poruku koju ti šalje njihov

poglavar.- izgovorio je u jednom dahu. - Propusti ih.-

odgovori Patrick svojom poznatom mirnoćom.

Zanima me što taj gad ima tebi za poručiti?!- Michael skoči i krene prema vratima.

Patrick dohvati mač i počne ga vješto namještati oko pasa. Onda, kao da je tek postao svjestan da je svećenik -

prisutan, okrene se k njemu.

Vama je zabranjeno nogom kročiti izvan dvorca.- rekao je mirno kao da mu je rekao u

koliko je sati večera. Svećenik je tako spremno kimnuo da su ga sva trojica dva- tri trena nijemo gledala, no onda, propustivši poglavara da izađe prvi, odlučnim koracima nestanu niz hodnik. Otac Benedict sklopi ruke i baci skrušeni pogled na drveno raspelo koje je visjelo na zidu. S najvećom poniznošću koju je mogao iznjedriti iz duše obrati se svom nebeskom zaštitniku. - Sad je sve na tebi.



Poglavlje 11.

- Ali morate jesti, gospo.

Jane je zdvojnim glasom nutkala svoju zaštitnicu da popije bar koji gutljaj toplog mlijeka. Još se pušilo iz zdjelice koju je držala u ruci, sjedeći pored nje na krevetu. Maude je otirući suze rukavom stajala pored nje i jednako zabrinuto gledala svoju voljenu gazdaricu. Ni

ugodan miris mlijeka koji se širio pred njom nije bio dovoljan da bi potaknuo apetiti stare gospodarice dvorca. Uz napor je okrenula glavu od Jane. - Bar jedan gutljaj - nastavila je moliti djevojka umilnim glasom.ozdraviti ako ne budete jeli?-

Kako mi inače mislite

Nježno je uhvati za ruku. - Sjetite se što narod kaže: „Prazna

vreća ne stoji.“- Pogledom zatraži pomoć od domaćice. Okrugla glava hitro potvrdi njezine riječi.- Mala Jane ima pravo. Poslušajte makar nju, gospodarice. -

Niste pojeli ništa cijeli dan. - Jane lagano stisne dragi dlan.- Za ljubav Božju, popijte bar

malo mlijeka, molim vas. Meni za ljubav.

Nemoćna ruka odvrati slabašnim stiskom. Zastenjavši od napora iscrpljeno se lice vrati prema Jane. I toliko mali napor iscrpio je previše snage iz mršavog tijela. Drhtava prsa počnu joj se brže nadimati. Disala je brzo i površno. Jane se primakne još bliže k njoj. Duboko upale u očnim dupljama plave su oči svjetlucale natopljene neisplakanim suzama. Vjeđe je uspjela tek napola podići i s mnogo topline pogleda prema djevojci.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Malena moja.- tiho, poput molitve, izađe iz njezinih usta.

Sluškinja pored upaljenog kamina zajeca. Jane hitro okrene glavu prema njoj. Kroz treperavu svjetlost svijeća vidje djevojčino obliveno lice. Osjeti kako se i njezine oči pune suzama. Pruži zdjelicu s mlijekom Maude, bilo je jasno da nema koristi od njega. Obuhvati usahlu ruku svojim dlanovima i primakne je svom licu. Nježno je milovala svojim obrazom, kad je iz usta gospe Agnes začula tiho.- Obećaj mi. Nakratko se ukočila od iznenađenja, a odmah zatim kimne i zagleda se u nju. -

Bilo što, moja gospo.- dahnula je.- Što želite?

-

Da se udaš za mog sina.

Jane se ukruti. Nije očekivala da će ta dobra, draga žena tražiti da joj obeća tako nešto. To je bilo isto ono što je tražio i njezin sin, samo na drugi način. To je bilo previše. To je bilo nešto što nije željela. Nije zamišljala udati se ni za koga. Kako da joj, zaboga, odbije ispuniti posljednju želju. Ne može joj tako vratiti za svu njezinu ljubav i brigu koju joj je poklonila. No je li ona spremna na toliku žrtvu, grozničavo se pitala Jane sve dok nije čula tiho „ Molim te“I tad su popucale sve njezine ograde. Nije mogla dalje otezati odgovor, nije imala snage. -

Udat ću se za vašeg sina ako me bude pitao.- tiho je odgovorila.

Maude pritisne rubac preko usta i priguši jecaje koji su joj tresli tijelom. - Hvala ti.-

Žena zaklopi oči, a jedna joj suza klizne iz kuta trepavica.

Jane je brzo obriše. Bilo je preteško gledati njezine suze. Padale su teško, poput majčinih na djevojačko srce. S čvorom u grlu gledala je u drago usnulo lice. Želudac joj se zgrčio od pitanja koje se samo nametalo. Je li gospi Agnes bilo suđeno još jednom otvoriti svoje lijepe oči? Polako je vratila njezinu ruku i namjestila je pored nje. Popravila je pokrivač i premjestila se s kreveta na stolac pored njega.


-

Gospa je zaspala. Možete ići, Maud e.- monotono se obratila domaćici.- Sigurno

imate puno posla. Nas dvije - pogleda

prema mladoj sluškinji- ćemo ostati bdjeti i moliti se.

Maude zahvalno stavi ruku na djevojčino rame i pogleda je kroz suze. -

Poslat ću nekoga da te zamjeni za vrijeme večere. I ti moraš nešto jesti.

-

Ne mogu večeras, Maude.- odvrati brzo Jane i okrene glavu ispred njezinih prodornih

očiju.- Dođi, djevojko. Maude nezadovoljno odmahne glavom gledajući u nju. Nije joj se sviđalo što ni mlada gospodarica nije u zadnje vrijem e

imala zdrav apetit. Možda je to bilo od previše uzbuđenja

koje je u zadnje vrijeme itekako pratilo? Jedva je nešto tu i tamo pojela. Sirota mala, nije to moglo dovesti na dobro. Morat će o tome obavijestiti Patricka. Njegova je dužnost pobrinuti se za nju. S tom odlukom tiho je zatvorila vrata za sobom.

****

Nakon tri dana Maude je smatrala svojom dužnosti izvući Jane na zrak. Nakon što je tri duga dana i noći gledala kako se Jane poput duha vuče od bolesničine sobe u svoju i ujutro se gotovo jednako

iscrpljena vraća k njoj odlučila je djelovati. Bilo je to neophodno ukoliko

ne želi dopustiti da poglavar ostane bez žene i prije nego mu to službeno postane. Kako je gospa Agnes pretežno spavala Maude je došla u njezinu sobu i jednostavno uhvatila Jane za

ruku i podigla je sa stolca. Djevojka je širom otvorenih očiju od tolike ženine smjelosti

gotovo zateturala za njom. -

Treba mi pomoć djevojko.- strogo je rekla domaćica.- Tvoja. Kuharice se žale. Žele

danas napraviti slasnu pitu od jabuka i zato ćemo im nas dvije donijeti te jabuke.-


-

Ne može li to netko drugi, Maude?- zavapi Jane s nadom.- Nisam raspoložena ići po

jabuke.

Naravno da nisi, ali svejedno ideš.- Strogo je odgovorila domaćica ne prestajući je

-

držati za ruku kako bi je prisilila da držikorak s njom.- Treba ti zraka. Moram li te vući ili ideš sama? - Idem sama.- bezvoljno pristane Jane.

Maude kimne i bojažljivo joj ispusti ruku. -

Dobra djevojka. Nabrat ćemo punu košaru lijepih jabuka.- bodrila ju je vedrim glasom

silazeći stepenicama ispred nje. Već su stigle u prazno predvorje i na Janeino iznenađenje Maude se prodere iz sveg glasa. - Stephen, mi izlazimo.-Uzela

je košaru s kamene klupe.

Kao da je stajao iza ugla, isti tren pojavi se Stephenovo ozbiljno lice. - Nema potrebe za tolikom

drekom, Maude. Ja još sasvim dobro čujem, hvala Bogu.

Moja gospo. - nakloni se Jane.

Onda zaviri u njezino blijedo lice. Bezvoljne oči okruživali su široki podočnjaci, kosa joj je bila bez sjaja i vidljivo je smršavila u ova posljednja tri dana, zgroženo zaključi ratnik. Povjerljivo se prigne domaćici i tiho joj priupita na uho.- Što se njoj dogodilo? Maude otpuhne ni malo ženstveno. - Pusti. Stephen zabrinuto zavrti glavom, okrene se i nestane istom brzinom kojom se bio i pojavio. Maude se okrene k Jane.-

Bolje da krenemo po te jabuke, draga moja, ukoliko želiš da

se naši momci večeras oslade pitom. Sigurna sam da će je znati cijeniti nakon toliko dana.


Ako se ne varam nisi vidjela naš voćnjak, zar ne. Morat ćemo malo hodati do tamo i nazad, ali sigurna

sam da će ti se svidjeti.

Pruženom rukom ponuka Jane da krene prema vratima. Čim su izašle Maude se zaustavi. Pričekala je dok se svih desetak ratnika nije sjurilo s različitih strana dvorišta i okupilo pred ulaznom kapijom. - Mislim da sad možemo krenuti.- zaključi

domaćica i krene prema kapiji.

Jane nije vidjela kakve veze ima njihov odlazak s vojnicima no nije joj preostalo ništa drugo nego neodlučno krenuti za njom. Zapravo nije imala volje za ništa drugo koliko ni za to. Domaćica je krenula usporenim korakom dok je djevojka nije sustigla, a kad je uhvatila korak s njom polako je požurila. Prije nego su stupile pod oluk ulaznih vrata Jane postane svjesna da su je ti isti vojnici okružili, zajedno kao i Maude. Polako joj je doprlo do svijesti da su oni njihovo

osiguranje premda joj se to činilo suvišnim. Stephen je hodao ispred njih.

Pomirila se s tim da je to njegova odluka, on je bio zadužen za sigurnost dvorca dok se poglavar ne vrati. Tako su joj bar rekli. Patrick se nije udostojio ni pozdraviti ju prije odlaska

u lov. Kad je ustala toga dana, osim prihvatljivog broja vojnika koji su osiguravali tvrđavu, njega i ostalih vojnika jednostavno nije bilo, nestali su preko noći. Lov? Kako mu je pobogu, lov mogao biti na pameti, a majka mu umire? Samo krajnj e

hladnom i bezosjećajnom

čovjeku je takva glupost mogla pasti na pamet. Bože moj! Ona je obećala njegovoj majci da će se udati za njega. Za takvog čovjeka?! Zebnja joj se uvukla u dušu. Mogu li ja to, pitala se u sebi dok je pognute glave šutke pratila domaćicu čije je okruglo tijelo činilo očiti kontrast u odnosu na njezino tanano i mršavo. Oblijetale su je te i slične misli i nije primijetila kad su prije prešli put kroz selo sve dok se nisu počeli spuštati niz kosinu brijega. Nije bila svjesna da je glasno

uzdahnula, no Maude odmah reče.

- Gotovo

smo stigli, gospo. Hoćeš li da predahnemo?


Jane odmahne glavom i nastave dalje. Kako su odmicali od dvorca Jane su se misli

malo po malo počele bistriti. Počela je razumnije razmišljati. Padne joj na pamet da je domaćica spominjala njihove momke.- Maude- zazva domaćicu, ne zastajući i ova odmah brižno okrene pogled prema njoj. -

Jesam li dobro shvatila da se Patrick vraća?

-

Vraća se.- zadovoljno potvrdi Maude.

- Nije trebao ni odlaziti.-Jane će nabusito.- Kog mu je bijesa trebao taj lov? -

To moraš njega pitati.- Maude je mirno ignorirala njezino durenje.

-

Ne pada mi napamet išta ga pitati. Baš me briga kuda ide i što radi. Baš kako ni njega

nije briga za jadnu gospu Agnes. Preča mu je zabava i vražji lov! Je li to problem samo s njim ili sa svim muškarcima?- Jane je bila ljuta. Maude nije znala bi li branila poglavara i rekla joj kako ga nepravedno optužuje ili bi se radovala gledajući kako njezine zelene oči plamte bijesom. Kako nije bilo na njoj da djevojci otkriva istinu o poglavarovim postupcima odlučila se za ovo drugo. Sretna i ponosna na sebe i svoj plan kojim je uspjela vratiti živost u tijelo i duh te djevojke veselo je odgovorila. - Muškarci

su ti kao djeca, malena. Daj im slastan komad pite i sve će ti reći.

- Najradije bih ja njemu dala po turu. A, ne pitu.- mrmljala je Jane dovoljno glasno da bi

je čuli svi oko nje. Maude se jedva suzdržala da ne prasne u smijeh gledajući kako vojnici prijekorno odmahuju glavama prema Jane. Kako su joj glomazna tijela vojnika zaklanjala pogled Jane

nije videla bezbrojna stabla voćaka sve dok nisu zašli među njih. Velika stabla jabuka prostirala su se svud oko nje. Grane otežale pod teretom plodova savijale su se pred njom nudeći neopisivi izazov da pruži ruku i počasti se. Sjajne zelene jabuke bile su joj nadohvat ruke. Jane popusti slatkom porivu, pruži ruku i posegne za jabukom. Ovlaš ju je obrisala o


rukav haljine i zagrizla. Slatko kiselkasti osjećaj koji joj se razlio ustima bio je divan i izmami joj tihi uzdah zadovoljstva. Jednom je rukom držala jabuku koju je jela, a drugom otkidala jabuke s grane pred sobom i stavljala ih u košaru koju je Maude spustila na tlo kako bi i sama mogla ubirati jabuke. Muškarci su bili nezainteresirani da im pomognu. Raširili su se u ovećem krugu oko njih i piljili u prazno, kako je to vidjela Jane. - Imali

ste pravo, Maude, sviđa mi se voćnjak. Hvalavam što ste me poveli sa sobom.

- Dobar urod, rekla bih. Osvrnula se oko sebe gledajući otežale grane od plodova. - Godina je bila dobra za jabuke.- odgovori Maude i zagrize u jednu. - A za ostalo?- upita Jane. -

Raž je podbacila, koliko čujem, ali je zato lan dobro uspio.- odgovori Maude polako

kao da bira riječi. - Tko zna kako je dolje, na mom imanju?-

Zamišljeno se upita Jane.- Da otac Benedict

- mrmljala je za sebe. nije odjednom postao takva kukavica sad bi već bili blizu kuće. Maude zahvali nebesima na svom dobrom sluhu. -

Trebala bi se stidjeti kako ga klevećeš.- prijekorno će.- To što on ne prelazi prag ne

znači da je postao veća kukavica no što je bio prije. Samo poštuje naredbu poglavara. Jane se zagrcne. Brzo je iskašljala zalogaj jabuke koji jojje zapeo u grlu. -

Tako znači? Ucijenio ga je.

Maude kimne.-

Možeš to tako nazvati, ako želiš, iako mislim da nije tako. Nije mi

poznato iz kojeg bi razloga poglavar ucjenjivao svećenika. –teško uzdahne.- Sam Bog zna da će nam uskoro biti potreban. Nemaš pravo u ovome. -

Patrick ga je natjerao na to znajući da ja neću otići bez njega. Time što je naredio ocu

Benedictu zapravo je zarobio mene. Sad ni ja ne mogu nikud, vidite li?-zacvili Maude odmahne i strpljivo nastavi.

Jane plačljivo.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - To je u redu. Pripadaš našem klanu Mala Jane. Ne razumijem te,

djevojko. Zašto želiš

otići od nas? -

Zato što donosim samo nesreću.- zacvili Jane.- Zato što su mrtvi svi koji su mi bili

dragi, svi koji su mi na bilo koji način pomogli, eto zašto. - Glupost!-

iznenađeno uzvikne Maude.- To što ti pričaš jednostavno nije tako. Nije

moguće. - Nije glupost.

– plačljivo se usprotivi Jane.- Zar ne vidite gospu Agnes? I ona umire

zbog mene, samo zato što mi je draga i što mi je pomogla. Kao da me je netko prokleo. Ne mogu to više podnijeti. Ne i ona.- jecala je Jane. Vojnici su se počeli u nelagodi okretati prema njima dvjema. Maude priđe i čvrsto je zagrli. Uplakana Jane privinula se k njoj i nastavila lijevati suze po ženinom ramenu. -

Veću glupost ja nisam skoro čula od ovoga, janje moje, a mogu ti reći da sam se

naslušala svakakvih ludorija u životu. –Moude ju je nježno tapšala po leđima.- Trebala bi biti sretna što si toj ženi uljepšala posljednje dane života. Nisam je vidjela tako sretnu jako, jako dugo kao što je bila kad si se ti vratila. Da nije bilo toga moja bi uboga gospodarica već odavno napustila ovaj svijet. Nema tu nikakve kletve Mala Jane, gledaj na to kao na dar koji si joj jedino ti svojim dolaskom mogla dati. - Ali, nije tako.-

šmrcala je Jane.- Za Boga miloga, Maude, hodala je na svojim nogama

kad sam došla. Pogledajte je sad?! -

Umirala je ona, dušo, puno prije nego si se ti vratila, vjeruj mi.

Svojim debelim rukama Maude je neko vrijeme utješno ljuljala obgrljenu djevojku. Obrisala je rukavom najprije svoje suze

kad ju je pustila pa zatim njezine. Ohrabrujuće se

nasmiješila i rekla. -

Bolje da naberemo te jabuke još za dana.


Jane nije bila ništa manje uvjerena u svoju kletvu nego i prije Maudinog uvjeravanja no slabašno kimne. Obje se prihvate posla i košara je za čas bila ispunjena ukusnim plodovima. Maude pozove Stephena koji zaduži vojnike da ponesu tešku košaru i upute se kući. Odmah po dolasku u predvorje Jane izjavi kako ide pogledati bolesnicu i napusti domaćicu koja je s Stephenom ostala gledati za njom. -

Maude, Patrick neće biti zadovoljan kad mu kažem da ona i dalje snuje o odlasku? -

zabrinuto će Stephen. -

Ne budi slijep kraj zdravih očiju.- prekori ga pokunjena žena.- Ne vidiš li da sirotica nije

u stanju ni o čemu snovati, dobri čovječe. Sad se već bojim i za nju, Stephen. Bože moj, što se još neće obrušiti na ovu kuću? Već je previše tuge ovdje u ovih posljednjih nekoliko mjeseci. - Glavu gore, Maude.- s jedva vidljivim optimizmom pozove je Stephen.- Svakako se ne

može izbjeći da sazna da smo joj la gali o Patrickovom odlasku u lov. Uostalom Patrick je taj koji je tako naredio jer je baš zbog njezinog mira smatrao je da je tako bolje. Rekao bih da je to prilično brižna gesta snjegove strane i da bi je mala trebala cijeniti. -

Poglavar je baš pažljiv prema njoj, nije li?- Moude se odmah razvedri.- Samo, ipak bi

mi bilo draže da joj je rekao istinu. -

Daj, Maude, mislio sam da si ti bar pametna žena?- Stephen joj dobaci podrugljivo.-

Od kad to muškarci polažu račune ženama kuda idu i s kim ratuju? Osim toga, vidjela si je? Poludjela bi da joj je Patrick rekao kako ide u rat protiv Melvillovog klana. -

Poludjela bi ona više zbog toga što je ona razlog zbog kojeg on ratuje. - sasvim

razgovjetno ispravi ga domaćica s već prijeteći podbočenim rukama na bokov ima. -

Kvragu, imaš pravo.- brzo se složi Stephen.- Mala Jane nema. Što je čovjek drugo

mogao nego odbiti drski zahtjev onog pasjeg skota i prihvatiti rat. Svakako mu nije trebao


predati tu curu kako je taj isti Melville tražio. Da si vidjela Patrickov pogled kad je čuo što ta kopilad želi. Kao razjareni lav, kažem ti. Ona štenad posmrzavala su se samo od pogleda na mog poglavara. Nisam mogao biti ponosniji. To je ratnik! Neće njemu nitko postavljati uvjete u njegovom dvorištu. - Sve je to istina i sve je to meni poznato. Malo je poglavara kao što

je naš, ne brinem ja

toliko za njega. Naravno da ne želim da mu se nešto dogodi, ne daj Bože, ali trenutno me strašno brine ženski dio njegove obitelji. I to sve tri. - Sve tri?-

Stephen gotovo poskoči od straha.- Bože, nije valjda da se trebamo

zabrinjavati i za Meghan?

Maude jadno potvrdi. Otare suzu koja je već krenula niz obraz. - Nikako da se oporavi od poroda. Predugo to traje. Bojim se i za nju. Stephen joj stavi ruku na rame ne bi li je ohrabrio. Zagleda se

u prazno stepenište kojim

se maloprije uspela Jane. -

Molim Te, ne dopusti da bude istina to što ta cura umišlja. - šapnuo je. Odgovora nije

bilo, samo je Maude šapnula - Amen!


Poglavlje 12.

Nakon hodanja do voćnjaka i nazad Jane se osjećala ponovo živom premda je prijašnje malodušje nije do kraja napustilo. Mogla je bistrije misliti. Već se spustila noć i kako Patricka nije bilo na vidiku pomislila je kako se domaćica prevarila u svojim procjenama vezanim za njegov dolazak. Spremala se napustiti veliku

dvoranu, u koju ju je Maude nagovorila da siđe

i otići nastaviti bdjeti uz svoju besvjesnu dobročiniteljicu kad se začula graja u dvorištu. Uskoro se začulo glasno komešanje u predvorju i vrata dvorane se širom otvore. Kroz njih nahrupe vojnici. Prljavi,

neuredni i glasni. Na nekima su visjeli komadi razderane odjeće,

većina ih je bila okrvavljena. Bože, kakav je to morao biti krvoločan lov, sledi se Jane i skupi ramena. Utone u stolac od neke nejasne strepnje. Nastavila je gledati na ulaz. Odahnula je

kad je ugledala Patrickova široka ramena. Okretao se iza sebe i nešto govorio ljudima koji su nosili nekoga na nosilima. Četvorica vojnika izgledala su prilično iscrpljeno pod svojim teretom na ramenima no pažljivo su slijedili Patrickove upute. Odjednomes uz njih odnekud stvorio otac Benedict i navirivao se u nosila. Kako je bio podosta niži od četvorice gorštaka nije mu polazilo za rukom vidjeti tko je ranjenik sve dok ne spustiše nosila na jedan stol. Patrick ga je prije toga očistio jednim dugim pokretom ruke tako da je sve s njega zazvečalo na kamenom podu. Jane se od straha nije micala s mjesta. Samo se čvrsto uhvatila rukama za rukohvate na stolcu. Bože, molim te ne daj da još jedan čovjek umre zbog mene, grčevito je ponavljala u sebi molitvu.


- Alec!-

Zapomažući uzvikne svećenik.- Dragi Bože! Što mu se dogodilo?- sklopljenih

ruku pogleda prema Patricku. -

Ne naričete poput kakve babe, oče, zabranjujem vam.- histeričnim glasom prodere se

Alec s nosila.-

Ništa se meni nije dogodilo osim što putujem vašem šefu!- šuplji smijeh kojim

se nasmijao ispuni stravom utihlu dvoranu. - To je od bunike.- opravda ga Patrick.

Svećenik sažaljivo kimne. - Tim bolje, nego da je poremetio umom od boli. Ta noga iz koje mu viri kost ne izgleda dobro. Okrenuo se prema Patricku

čije umorno lice nije izgledao ništa bolje od blijedog mladića

na stolu. Glas mu je odavao umor. -

Ne dopušta da je odsijeku.- Patrick počne masirati zatiljak.

Svećenik se primakne ranjeniku. Zagledao mu je nogu iz više kutova i na kraju se zamišljeno počeše po bradi. - Sinko moj, isplati li se umrijeti zbog jedne noge? -

Nosite se, oče! Nosim ih obje sa sobom, jel' to jasno?! - zavrišta Alec.

- Jasno.-

žalosno se složi svećenik no nastavi promatrati njegovu ranu.

- Takav je od kad je ubio onoga koji ga

je zasjekao mačem.- progovori Patrick

objašnjavajući svećeniku do sebe. -

Na gadnim si mukama, mora se priznati. Ne možeš protiv njegove volje, a ne možeš

ga ni pustiti da umre zbog te svoje tvrdoglave odluke.-

znalački je kimao svećenik.

Patrick kimne. Ni sam to ne bi bolje rekao, pomisli.

Svećenik podigne glavu i spazi Jane. Počešao se po glavi kao da razmišlja, a onda joj glasno dovikne preko dvorane.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Ovo

bi moglo biti nešto za tebe, djevojko?

Njegov glas odjekne poput najglasnijeg zvona u njezinoj svijesti. Jane zatrese glavom.

Patrick je tek sad uočio da je i ona prisutna u dvorani i jošse više namrgodi pogledavši u nju. -

Nju ne miješajte u ovo. Nije to za nju.- odlučno zapovijedi svećeniku.

Zabrinjavao ga je Alec. Njegova je ozljeda bila ozbiljna. Izgubio je mnogo krvi prije

nego su uspjeli zaustaviti krvarenje. Po načinu na koji mu je slomljena kost probila sve pred sobom i stršala ispod koljena znao je da će ostati bez nje. Alec će radije umrijeti nego pristati da mu odrežu nogu, pomislio je žalosno. Na njemu je da mu to ne dopusti i pobrinut će se da se to ne dogodi. Iznenadilo ga je komešanje koje se pojavilo među vojnicima. Nekolicina Patrickovih vojnika istupila je i stala iza svećenika te tako prepriječila Mathiasu put do Aleca - Gospodaru,

pustite me da radim svoj posao. Uskoro će biti prekasno za njega. -

zahtijevao je Mathias. Krupni ratnik

bio je istovremeno i vidar MacKinlayevog klana. Michael se odmah

postavio između suhonjavog starčića u mantiji koji je prkosno stajao ispred Alecovih zaštitnika i ljutitog gorostasa koji je glasno grmio prema njima zahtijevajući daga propuste. -

Kažem vam da se gospa Jane može pobrinuti za to! - ustrajno je ponovio otac Benedict

sigurno zaklonjen iza Michaelovih širokih pleća. Michael je odmah nuo glavom prema Patricku. Bio je to znak da ne može sam riješiti problem i ujedno poziv da Patrick preuzme inicijativu. Patrick je odvratio kimnuvši. Mathias se vidljivim naporom nastojao kontrolirati i obraćao se svećeniku strpljivo koliko je u ovakvim m ogućnostima

mogao. Poštivao je starčeve dobre namjere i njegove godine.

Alec na sreću više nije bio svjestan što se događa oko njega. Onesvijestio se. Njemu je


jedinom kako se čini jasno k'o dan da se Alecove šanse da preživi smanjuju svakim trenom dok oni -

raspravljaju o tome, bijesno je zaključio Mathias.

Što ovo znači?!- oštro je upitao Patrick preuzimajući kontrolu. Ozbiljnog lica i

prekriženih ruku na leđima zaustavio se na sredini između zavađenih strana. -

Ako se gospa Jane može pobrinuti za Aleca, treba joj dati da pokuša prije nego mu

ovaj krvnik od Mathiasa odreže nogu! - uzviknuo je netko od onih koji su priječili prilaz ranjenom drugu.

Patrick je upitno pogledaoMichaela. Momak je bespomoćno slegnuo ramenima. - Mathias?- Patrick se okrenuo

prema svom ranarniku zahtijevajući od njega

objašnjenje. -

Volio bih da postoji druga mogućnost.- odmahnuo je glavom pokazujući da ne postoji.-

Ako želiš da momak poživi, to mora biti odmah. Predugo smo odgađali. - čvrsto je odgovorio Mathias. - Otac Benedict

tvrdi da je gospa Jane riješila istu takvu povredu!

Svađalački nastrojen uzvik opet je stigao iz one iste skupine oko ranjenog. -

Vidio sam ovo previše puta, nema drugog načina osim ovog! - izderao se Mathias

uvrijeđeno. U svećeniku se probudila odlučnost. Nije znao od kud crpi toliku hrabrost no usudio se izaći iza Michaelovih leđa. Isprsio se borbeno pred Mathiasom i nastavljao po svom. -

Nema mjesta tvojoj sumnji, kažem ja. Kažem ti, sinko da sam vidio ovim svojim očima

kako čovjek još uvijek hoda na svojim nogama. Obadvjema!- kako je podizao glas sve je više kreštao. Ljutio se što mu ne vjeruju. -

Ovaj će mladac, jedino je sigurno, sutra zagnojiti zemlju na groblju zbog tvoje

tvrdoglavosti, starče. Želiš li to nositi na duši!?- uzvratio je Mathias nesmiljenom žestinom.


-

Kažem ti, pozovite tu curu! Nek ona kaže svoje!- ponavljao je uvjereno svećenik.

Muškarci oko Aleca kimali su s odobravanjem nakon njegovih riječi. Njegova golema vjera u iscjeliteljske sposobnosti njegove gospodarice ponijela je sve njih i dala im nadu. - Ne zamjerite gospodaru, na vama je da prekinete ovu glupost. Samo gubimo dragocjeno vrijeme.- Mathias

se uvrijeđeno obratio Patricku.

Patrick se našao u nedoumici. Starac se istinski trudio spasiti Aleca iako su i njegova odlučnost i ono što je tvrdio bili krajnje nevjerojatni. -

Teško je tu biti pametan.- rekao je Michael tiho prišavši Patricku.- Štitio sam svećenika

iako iskreno dvojim u ispravnost njegove tvrdnje. Mathias se do sad uvijek pokazao znalcem

u svom poslu. Zvuči mi prilično nemoguće da bi obična djevojka mogla imati više iskustva od njega.-

analiziranje situacije ispod glasa tako da ostali ne čuju bilo je nešto što su njih

dvojica često radili. -

Michael? Bi li ti nju zaista nazvao običnom djevojkom? - zamišljeno je pitao Patrick

nesvjesno masirajući zatiljak. Michael je na trenutak razmišljao o tome, a onda kimnuo. - Istina, ne bih.- priznao je.

Patrick kimne. I dalje je razmišljao. -

Pitaš se: što ako je istina to što starac kaže?- zaključio je Michael.

Patrick

je potvrdio. Znao je da je ludo, ali neće propustiti priliku da Alecu spasi nogu.

Ukoliko ima i najmanje šanse za tako nešto, pokušat će je iskoristiti. Michael je namršteno gledao u pravcu Jane. -

Čak i da je tako, Alecu to neće pomoći. Pogledaj što jeostalo od nje od onoga kakva

je bila prije tri dana.- Zabrinuto mu skrene pažnju na

njezin iscrpljeni izgled.

Patricku se njegove riječi učine kao da je time zapečatio dvojbu o Alecovim šansama. -

To je još uvijek Jane.- odgovorio je uvjerljivo prijatelju.


-

Svjestan si da to znatno mijenja situaciju, Patrick. Pretpostavit ćeš sposobnosti jedne

žene pred Mathisovim. Kako će tvoji ratnici to primiti?- sumnja se miješala sa zabrinutošću u Michaelovom pitanju. -

Možeš i sam zaključiti. Pogledaj ih, već su i sad podijeljeni i to samo na temelju nade

sazdane na nesigurnim temeljima.

Patrick je znao da ne može dovijeka odugovlačiti s donošenjem odluke. Vrijeme je zahtijevalo bilo kakvo djelovanje kako bi se spasio Alecov život. Sreća prati odvažne pomislio je Patrick i -

odlučio pokušati.

Čekajte!

Krupnim se koracima uputio prema ukočenoj djevojci proklinjući u sebi svećenika. Njegove su riječi ulijevale lažnu nadu. Koliko god to bilo ludo morao se uvjeriti u njihovu apsurdnost. Užas koji je vidio na njezinom licu svjedočio je da je smrtno uplašena. - Jane?- stao je pred nju i dlanom prekrio njezinu ledenu ruku.

Nije reagirala. Patrickove šake gotovo su obgrlile sitna ramena kad ju je nježno podigao na noge. Postavio ju je tik pred sebe. Lagano je prodrmao i po novo

zazvao, ovaj puta nešto

glasnije. - Jane? Jane se ovaj puta pokrenula na njegov glas. Kao da se probudila iz dugog sna, polagano je podigla glavu. -

Alec treba tvoju pomoć.

Patrick se pomno zagledao u njezine oči. Nadao se u njima vidjeti je li do njezine svijesti zaista doprlo to što joj je rekao. Zavjesa koja je blokirala njezin um počela se dizati. Želio joj je nekako olakšati, uliti u nju svoju snagu. Kad je osjetio da se napokon opustila


nježno je poljubio u tjeme. I dalje je držeći, odmaknuoju je od sebe i zagledao se u nju. Polako je ponovio. -

Alecu će odsjeći nogu. Otac Benedict tvrdi da je ti možeš spasiti. Možeš li?

Bio je svjestan da su za to šanse vrlo male, ako su uopće postojale. Jane je nabrala obrve. Tražio je njezinu pomoć?! Potvrdno je kimnula. - Sad i on?- tiho

je upitala izvlačeći se iz njegovog zagrljaja.

Patrick nije razumio na što misli no nije bilo vremena da je ispituje. - Ranjen je.- ukratko ju je izvijestio.

Kimnuvši usporenom kretnjom potvrdila je da je shvatila. -

Možeš li Alecu spasiti nogu?- Patrick nije bio sretan što ju je požurivao, osjećao se kao

čudovište zbog toga, ali dragocjeno vrijeme je neumoljivo izmicalo i bio je prisiljen na to. Ako je za Aleca postojala ikakva nada, to je zahtijevalo da djevojka mora

istog časa iskočiti iz

ovakvog svog duševnog stanja. Prema njezinim tromim reakcijama, to nije bilo vrlo izgledno. I sama je trebala pomoć, a ne da je bila u stanju pomoći nekom drugom. Zebnja mu se uvukla u misli kad je shvatio da nema pojma kako bi joj pomogao. Gdje mu je bila pamet kad

je od nje takve došao tražiti pomoć za Aleca! Prokleti mulac, opsovao je u sebi samoga sebe. Glup, kakvim se trenutno nazvao jer je dopustio da ga ponesu isprazna uvjerenja onog

šašavog starca, sasvim sigurno nije joj olakšao stanje tražeći od nje da se pobrine za njegovog vojnika. Priznao je u sebi da je pogriješio. U želji da pomogne Alecu nepromišljeno je precijenio njezine mogućnosti. Nije uzeo u obzir da tako malo i sitno tijelo poput njezinog ne može biti toliko snažno. Mathias se može latiti posla, pomislio je obeshrabreno odustavši od glupog zanošenja da je moglo biti drukčije. Nije mogao znati da je sve što si je u sebi predbacivao, gledano s djevojčinog gledišta, bilo isprazno i nepotrebno. Istina je da joj tijel o

nije bilo prekaljeno i snažno kao tijelo nekog


ratnika, no u njemu se krio nesalomljivi duh. Krasilo ju je dobro veliko srce i topla, empatična duša. Patrick je u svakom slučaju donijevši svoju brzopletu odluku bio podsvjesno vođen njezinom urođenom potrebom da stavlja tuđe probleme ispred svojih. Isti taj njezin altruizam i sad ju je pokrenuo iz mrtvila iako nijedno od njih nije toga bilo svjesno. -

Pokušat ću. - tiho je rekla. - Kad otac Benedict kaže da mogu, onda valjda mogu.

Teško uzdahnuvši ispravila je ramena i odlučno se zaputila prema stolu na kojem je bilo položeno ranjenikovo tijelo. -

Pošteno.- Patrick je pogledavao u nju ne vjerujući svojim očima dok je koračao uz nju

u pravcu Alecovog ležaja. Njegova je nevolja u njoj potisnula njezinu i dala joj snage da mu pokuša pomoći. Kao da je to najnormalnije na svijetu, pomislio je. Začudila ga je brzina kojom se to dogodilo. Isto tako, bezuvjetno povjerenje u svećenikovu procjenu njezinih sposobnosti pokazala je da joj je važno opravdati povjerenje koje joj je starac ukazao ustrajući u svojoj vjeri u nju. Bilo joj je stalo ne iznevjeriti ga i u tome je Patrick je njezinoj nesebičnosti i požrtvovnosti dodao i jednu novu osobinu koju je proniknuo. Usamljenost. Ta spoznaja prikazala je u novom svjetlu d otad

mu nepoznato značenje nekih njezinih gesti i

čudnih poteza koje je zbog toga što ih nije razumio proglasio jednostavno drskim ponašanjem. Kako je otkrivao jednu po jednu njezinu osobinu sve mu se više sviđala. Prije nekog vremena uvjerio se u njezinu ljepotu,

njezino tijelo bilo mu je privlačno od samog

početka. Sada je međutim počeo cijeniti njezin duh. Izvana je pokazivala čvrstinu karaktera i srčanost koju je i dokazala. U nutrini se skrivala nježna, iskrena i brižna duša koja je, premda to nikada ne

bi priznala, očajnički vapila za prihvaćanjem i pripadanjem. Ono što

također nije željela priznati bilo je da je već bila više nego prihvaćena i da je određeno kome je pripadala. Bila je njegova.


Poglavlje 13.

-

Oprostite mi, gospo, nisam vjerovao da itko može spasiti nogu tom momku. Takvo

umijeće. Skidam kapu.- Mathias je susretljivo obigravao oko Jane. Na ovako veliko Mathiasovo priznanje Patrick i Michael zapanjeno izmijeniše pogled. Nastavili su gledati

kako Mathias i Jane peru okrvavljene ruke uprljane zbrinjavanjem

Alecove povrede. Nakon prvotnog uvrijeđenog odbijanja, Mathias je pristao pomagati Jane. Naravno, nakon što se uvjerio kako žena zna u što se upušta. Bio je to vrlo zahtijevan pothvat. Uz njega

i Maude, pomagalo joj je nekoliko pripadnika klana. Potrošila je dosta

vremena i snage dok je uz njihovu pomoć vrašku kost savršeno namjestila na njezino mjesto. Bila je prokleto samouvjerena izdajući naredbe, ponosno je mislio Patrick. Nije odustajala dok

nije bila sigurna da je kost upravo na mjestu i u položaju u kojem treba biti.

Sreća je da je Alec bio dobrano uspavan, u protivnom koliko god hrabar bio ne bi izdržao toliko ponovljenih pokušaja koje je Jane zahtijevala. Cura je bila vraški drska, nekoli ko je puta vikala na prisutne muškarce jer nisu radili kako je naredila. Ni jedan od njih nije joj to zamjerio, svaki od njih želio bi za sebe istu takvu upornost i pažljivost da se kojom nesrećom zatekne u sličnom položaju. Nisu zapravo imali priliku buniti se. Ona ja bila u daleko lošijem stanju od njih pa se nije bunila. Davala je sve od sebe ne bi li zajednički uspjeli obaviti zadatak i oni su to cijenili. Vraški je spretna. Ponos mu se još više razlio licem. S velikom strpljivošću pažljivo je izbjegavala oštetiti svaku krvnu žilu premda je Mathias nekoliko puta


izrekao svoju sumnju u to da će uspjeti. Nije se dala obeshrabriti i uporno je iznova nastavljala. Mirnoća i sigurnost u ono što je samouvjereno radila isijavala je oko nje širila se na njezine

pomagače. Ljudi su se s neobično živo bacali na svaki zadatak koji im je dala i

nastojali što bolje udovoljiti njezinim preciznim zahtjevima. Na Mathiasovu golemu radost nisu se ostvarila njegova predviđanja. Na kraju nije bio oštećen ni komadić tkiva više od onoga što je oštećeno oštricom mača koja je nanijela ozljedu. Malo je bilo reći da Mathias nije skrivao koliko je zadivljen njezinim umijećem. Gledao je u nju gotovo s obožavanjem. -

Sad se možemo samo nadati i moliti za njega. Prerano je za radovanje, još uvijek

može izgubiti i nogu i život. - odgovorila je djevojka ne pogledavši ga jer je potpuno fokusirana revno ribala svoje, sad već potpuno crvene ruke. -

Slažem se, gospo. Vidio sam puno sličnih slučajeva u kojima je na kraju presudila

groznica.- složio -

Nadam se da i ovaj puta neće biti tako.- ozbiljno je rekla djevojka na prekidajući ljutito

trljati ruke. -

se iskusni Mathias sa žaljenjem.

Napravili smo najviše što smo mogli. Ostalo je u Božjim rukama.

Smijem li vas pitati još nešto, gospo?- zadivljeno je pitao Mathias. Vidio je da je

kimnula, iako nije podigla glavu.–

Kako ste naučili ovako nešto?

Jane je brzo pogledala u svećenika. Patricku nije promaklo kako su se bez riječi sporazumjeli, ali to mu više nije smetalo. Tražila je njegovo dopuštenje. Kad je kimnuo, odgovorila je Mathiasu. -

Na našem imanju neko vrijeme živio je čudan čovjek. Izgledao je pomalo smiješno.

Koža mu je bila žuta, a oči su mu bile položene nekako ukoso. Tvrdio je da može namjestiti svaku kost u tijelu i vrlo brzo se pokazao sposobnim u tom poslu. Svako toliko, nakon

svakog ujakovog pohoda na naše imanje, imao je pune ruke posla na našim seljacima i svaki put se iskazao svojim znanjem i vještinom. Najbolje od svega je bilo to što mi je


dopustio da mu pomažem i bio je voljan dijeliti svoje golemo znanje i iskustva. Smatrao je svojim poslanjem upoznati što je moguće više svijeta i naučiti još više. To je podrazumijevalo da se na nijednom mjestu nije zadržavao dugo. Voljela bih da je mogao ostati duže, mnogo sam naučila od njega.-

Žut?- Patrick je upitno podigao jednu obrvu.

-

Ne bih znao, kažu da je. - svećenik slegne ramenima.- U to vrijeme nisam bio na

imanju. - Sad ste me podsjetili Mathias.- Jane podigne glavu.-

Mislim da negdje imam još nešto

mješavine koju mi je ostavio majstor Chao. Od mojega lijeka samo ne bi imao bolove. Jane je pogledala prema mjestu gdje je ležao Alec kad je glasno izgovorila misli koje su joj se vrtjele glavom. -

Kud ćete više od tog? - u čudu zapita Mathias.- Kamo sreće da postoji nešto protiv

bolova koje će taj momak uskoro iskusiti, ali ne postoji. Jane odmahne glavom.-

Majstor Chao naučio me spraviti prah od kojeg kad se napravi

napitak, jamčio je neće osjećati bolove. -

Gospo, tu se radi o slomljenoj kosti, a ne o uganutom gležnju. - blago je podsjeti

Mathias.-

Taj bi vaš prah morao biti čudotvoran da Alec izbjegne onu bol koja ga čeka.

- Vidim da mi ne vjerujete.- odvrati nestrpljivo Jane.- I meni je trebalo prvo vidjeti kako djeluje da bih se uvjerila u njegovu djelotvornost. U mojem

pripravku nažalost nema listova

sreće koje majstor Chao stavlja u svoj pripravak. Ne mogu se nabaviti u našem kraju, zato moja verzija samo uklanja bol dok se od njegove izvedbe lijeka čovjek osjeća neobično sretan sve dok je uzima. Ne znam pouzdano koliko se dugo napitak

izgleda da ima jednu gadnu manu. Postaneš ovisan o njemu. -

Što onda bude? Kad postane ovisan?- Upleo se Patrick.

smije uzimati, ali


Jane je bespomoćno podigla ruke i isto tako odmah ih i spustila. - Ne znam. - Nisi to nikada vidjela?- upita Patrick.

Jane je odlučno odmahnula glavom. - To se Alecu neće dogoditi. Ono što ću mu dati dostajat će za prvih deset dana. Nakon toga će morati bez ičega. - odlučila je i odlučno glavom potvrdila svoju odluku.

Nakon toga više se nije obazirala na njih i nastavila je marljivo prati ruke. Nije bila svjesna da to radi kako bi prikrila strašnu nervozu koja je gotovo tresla. - Imam ja jedno pitanje za vas, Mathias, ako dopustite.- rekla

je ne dižući glavu.

- Samo recite, gospo. - spremno pristane Mathias. Zastala je s ribanjem prije nego se okrenula i pogledala ga. Tamni koluti oko njezinih

očiju govorili su sve o njezinom trenutnom stanju. Bila je krajnje iscrpljena. -

Kakav je to prokleti lov bio u kojem ste bili? Je li vrijedilo tolikih žrtava? - Mathias se

zabezeknuto zagledao u nju. -

Ne gledajte me kao da sam sišla s uma. Mislite da nisam primijetila da Alec nije jedini

koji se vratio ranjen. Možda je on najteže ranjen, no možda se ja i varam? Koliko je opak bio taj vaš lov? Koliko je života koštao? Kako

je Mathias šutio obuhvatila je pogledom po licima vojnika za stolovima. Manje više

posakrivali su pogled pred njezinim, spuštajući ili okrećući glavu. Nastao je muk u dvorani i na njezin užas Jane zaključi da je u pravu. Bilo je žrtava. - Jane!- opominjućim je glasom pozvao Patrick da prestane. -

Što Jane? Neću prestati! Pa pogledaj ih.- obeshrabreno je pokazala rukom širom

dvorane.

Muškarci se odmah počnu uspravljati za stolovima, no to na nju ne ostavi dojam. -

Koliko njih nije imalo sreću vratiti se? - Zapiljila je bjesomučni pogled u poglavara.


- Prestani!- ledeno je upozori Patrick. - Iscrpljena je jadnica.- začuje -

se glasno s jedne strane stola.

Napravila je pravo čudo s Alecom.- doletjelo je s drugog kraja.

- Sirotica, sigurno je da joj nije bilo lako.-

začuo se odnekud iz dvorane treći muški glas.

Onda se začulo mrmljanje i odobravanje. Patrick je pomislio kako nije dobro čuo. Njegovi surovi ratnici branili su pred njim neprihvatljivo ponašanje njegove žene. Došlo mu je da se nasmije od jada.

Očekivao je da će itekako osuđivati njezinu tvrdoglavu nepokorivost

gospodaru. Pa to su bili tradicionalniji ljudi i pobornici reda nego što je bio on sam. - Koliko Patrick?!- zavapila je Jane. - Nekoliko.- nestrpljivo izbaci Patrick.- Jesi zadovoljna?! Možeš -

biti sigurna da ja nisam!

- vikne Jane.- Samo bi Ono u što sam ja sigurna, MacKinlay, je da mi ne govoriš istinu.

budala povjerovala da se ovdje radilo o odlasku u lov. Ja nisam budala i zanima me zašto se od mene skriva s kim ste ratovali i zašto, dok me s druge strane uvjeravaš i ti i ostali kako pripadam ovom klanu? Maude, jeste li vi znali kuda idu?-

Okrenula se domaćici koja odmah

spusti pogled. -

Nitko od tebe ništa ne skriva, Jane. Ratovali smo protiv Melvillea. - ljutito odvrati

Patrick. - Protiv Liamovog klana? Zašto? -

Ne tiče te se.- glasio je njegov odgovor.

-

Je li moj brat došao po mene? Zato ratuješ protiv njega?- Jane nije pokolebao njegov

glas koji nije trpio pogovora.

Patrick ljutito svrnu očima prema nebu pokazujući što misli o njezinom zaključku. -

Brat ti se nije vratio. Kraj priče, Jane!- odrezao je oštro Patrick.


-

Djevojka ima dobro srce. Njezina brižnost za druge je hvale vrijedna.- Otac Benedict

je po običaju odmah ustao u njezinu obranu. Vrtio je prijekorno glavom prema Patricku. -

Tako je, oče! - dovikne Ian jedva dočekavši priliku. - Bolje da mi nazdravimo! Ovakva

- Bio je žedan, kao i uvijek. gnjavaža naprosto tjera čovjeka da se napije, zar ne? -

Da se nisi usudio tako vrijeđati! Gospa Jane nikoga ne gnjevi. - drekne na njega

Mathias.-

Naša gospa je učena. Učila je iz knjiga za tvoju informaciju druškane. Govori čak

pet jezika!-

napuhao se ponosom na nju i na sebe zato što je to znao i mogao to sasuti pred

njih. Gospa mu je sama šapnula da je pročitala kako spraviti dobarmelem za ranu. - Mala Jane, ti znaš čitati?- iznenađeno

upita Michael.

Posramljeno je spustila ramena i kimnula glavom dok se Mathias, shvativši da ju je svojim brzopletim jezikom doveo u neugodu situaciju pred muškarcima, odlučio odgovoriti umjesto nje. - Michael, mislio sam da si pametniji-

sažaljivo zavrti glavom.- To što nije neuka kao

ostale žene našoj gospi služi samo na čast. -

U čast gospe Jane koja je spasila Aleca!- Nazdravljao je Ian i svi ga podrže podižući

svoje pune vrčeve.- U čast gospe Jane!- za čas prazni vrčevi jedan po jedan zazvekeću po stolovima. -

Nisam rekao da ne služi. - brže, bolje istakne Michael.- Samo me zateklo kad je

priznala da zna čitati. Nije uobičajeno da žena uči takvo što. - zaključio je. Na njegovo zadovoljstvo oni oko

njega kimanjem su potvrdili istinitost njegovih riječi.

Patrick je pratio raspravu i sam se slažući s mišljenjem svojih vojnika o tom pitanju kad se to odnosilo na ostale žene općenito. Jane se ni po tome nije uklapala u stereotipe o slabijem spolu i Patrick

je zaključio da mu je drago zbog toga.


-

Znaš li možda i pisati- pitao je blago i kad je ona još uvijek ljuta na njega ukočeno

potvrdila ponovo samo kimnuvši zazvao je imenom. - Jane?-

Čekao je sve dok nije nakon nekog vremena podigla glavu, ispravi la se prema

njemu. Tada je rekao.-

Ne trebaš se zbog toga sramiti.-

Jane je bez riječi gledala u njega. Izraz koji je imao na licu govorio je više od samih riječi koje je izrekao. Bila je to jasna poruka“ ja sam tu, uz tebe sam“. Kao u nijemoj zakletvi, polako je kimnuo gledajući je prodorno kao da joj želi proniknuti u dušu. Jane se i ovaj put izgubila u njegovim plavim očima prije nego je uspjela shvatiti što treba napraviti. Tražio je njezino povjerenje. Njezin je odgovor bio isto tako značajno kimanje glavom i značio je „vjerujem ti“. Patrick je od olakšanja ispustio zrak iz pluća za koji nije ni bio svjestan da ga je u iščekivanju njezinog odgovora zadržavao. Bio je zadovoljan njezinom odlukom. -

Nije baš da se time mogu hvaliti okolo.- promrmljala je Jane, ali nedovoljno tiho da je

znatiželjnici oko nje ne bi čuli. -

- viknuo je Zašto ne? Vi ste naša gospodarica i možete se hvalisati s čim god hoćete!

netko od vojnika. -

Sasjeći ću svakoga tko vam se usudi narugat zbog toga!- odano je viknuo Mathias.

I

ponovo počne nazdravljanje u njezinu čast. Jane pokunjeno spusti glavu. Bili su to

dragi ljudi. - Nisam te htjela dovesti u neugodnu situaciju pred tvojim vojnicima svojim pitanjima. -

Ne brini, sad te zbog toga još više poštuju.

Tako je nehajno prešao preko njezine isprike da je djevojka ostala bez riječi. -

Je li ti žao što si bila gruba?- pitao je radoznalo.


- Vjerujem da bi ionako saznali da ja nikome olako ne progledam kroz prste kad me izazove.- nije

djelovala ni malo sretno zbog toga što je Patricka naprotiv natjeralo na smijeh.

- Istina. To ti je velika mana, curo.- zadirkivao ju je, ali ga je ona shvatila doslovno. -

Oh, misliš da ja to ne znam? Jednostavno nekako uvijek uspijem prije odreagirati nego

se uspijem iskontrolirati. Oh, pokušavala sam se ja riješiti toga, ali nije išlo. Svojom brzopletošću toliko sam izludila jadnog Liama da je gotovo digao ruke od mene. - Onda

te počeo podučavati?- pretpostavio je naglas Patrick.

Učinilo mu se to nekako logičnim, ni sam nije znao zašto. - Aha, na svoju žalost.-

ne razmišljajući je potvrdila, a tek onda shvatila da on zna za to.

Naglo je okrenula glavu k njemu, a Patrick je na njezino neizgovoreno pitanje od kud mu to odgovorio. - Ja bih napravio isto.

Jane se nije usudila ni pomisliti što bi on to napravio isto, a još manje je to željela znati. Slegnula je ramenima i nastavila. -

To je bilo još gore, uopće mi nije išlo. Jadnika sam tjerala u očaj od muke.

Patrick se smijuljio načinu na koji je ona vidjela Liamove muke i nadao se da ni za dlaku nije pretjerivala. -

Stalno mi je prigovarao za tu moju brzopletost i sklonost ravnanju prema osjećajima. -

priznala je uzdahnuvši. - Ne bih to kod tebe tako nazvao.- usprotivio se mladić. - Nego kako? -

Rekao bih prije da si strastvena u svemu što radiš. Što se ovog drugog tiče, žena i

treba biti takva. Nježna i osjećajna.


-

Da?! A onda me stari Angus nagrdi da sam slaba i da moram očvrsnuti ako mislim

preživjeti.- prasnula je Jane. -

Sad si pod mojom zaštitom i možeš mirno zaboraviti taj savjet. Moja je dužn ost brinuti

se za tebe. -

Ne slažem se da je to na bilo koji način tvoja dužnost. Osim toga dokazala sam da se

mogu sama brinuti o sebi.- prkosno je rekla. -

Ne, ne možeš. Dokazala si da se možeš vraški dobro brinuti za druge.

Prije nego mu se uspjela usprotiviti

zapriječio ju je novim pitanjem.

-

Kako je došlo do toga da postaneš iscjeliteljica?

-

Oh, Patrick, ne može se mene nazvati ozbiljnom iscjeliteljicom. Znam ponešto o tome

iz knjiga i od onih iscjelitelja koji su povremeno posjećivali naše imanje. Naš posjed nije bio toliko izoliran koliko ti misliš. - odgovorila je nakon što se naglo namrgodio kad je spomenula tolike strance u svojoj kući. - Samo, meni nije bilo dopušteno družiti se s većinom njih. Otac Benedict i Liam dosta puta pomagali su mi u tome i skrivali to pred djedom. Od stare Morg

dosta sam naučila o ljekovitim svojstvima trava i kako od njih napraviti lijek. Majstor Chao naučio me puno o namještanju kostiju i još svašta. Jedino se nisam okušala kao vidovnjakinja, nemam dara za to.- zaključila -

je Jane skromno.

Za iscjeliteljicu imaš više nego dara. Imaš neupitnu sklonost tome i neosporno veliko

znanje. Ne postoji bolja kombinacija.

Njegova pohvala neobično joj je godila. Promeškoljila sei ipak priznala. -

Nisam sigurna da je baštako.

-

Dovraga, a zašto?- nije skrivao svoje neslaganje.


Jane je brzo provjerila lijevo -

desno i kad je vidjela da svećenika nema u blizini

povjerljivo je počela objašnjavati. Pričala je toliko tiho da se Patrick morao prignuti k njoj ne bi li je čuo. -

Morao bi znati da Crkva drukčije gleda na to. Oni bolest tumače kao Božju kaznu i

osim molitve prema njima nema mjesta nikakvim drugim djelovanjima. Učenjaci, s druge strane, tvrde da se mora liječiti i tijelo, a ne samo duša. Koriste iskustva koja su nar odi prije nas skupljali stoljećima. Kažu daje razlog za bolest neravnoteža četiriju humora (tekućina). Tako na primjer, ako sam dobro zapamtila, dovodeći ponovno crnu ili žutu žuč, krv ili sluz u ravnotežu ispravit će se i sve ostale i doći će do ozdravljenja. Ili nešto slično tome, nisam posve sigurna. Samo jedanput sam uspjela pročitati knjigu. Sad je za mene izgubljena. Ujak ju je do sad sigurno spalio. Mrzi knjige.

Patrick je pomislio kako bi bilo primjerenije žaliti za kućom i imanjem nego za jednom knjigom, ali joj to nije rekao. -

Zanimljivo. Što ti misliš tko je u pravu?- zanimao se Patrick kako bi je naveo da nastavi

razgovarati.

Razmišljanja koja je imala bila su vrlo zanimljiva, a činjenica da ih je htjela dijeliti s njim pružala je priliku da je bolje upozna. - Otkud bih ja to, jadna, mogla znati?- pobunila se Jane. -

Ne možeš to znati, slažem se - priznao je - ali moje pitanje je glasilo: što ti misliš o

svemu tome? - Iskreno, nisam sigurna. Ne znam kako da ti to objasnim. Ja sam pobornik logike i s tim

u vezi mislim da su tijelo i duša, dok se nalazi u njemu, blisko povezani i da, ukoliko je jedno od njih bolesno i drugo mora trpjeti nekakve posljedice zbog toga. S druge strane, smatram

da je naš Bog dobar i milostiv.


-

S tim se slažem. Ali kakve veze ima jedno s drugim?

-

Znam da će ti zvučati smušeno, ali ipak ću pokušati objasniti kako ja to vidim. Uzmimo,

na primjer, Alecovu povredu. Misliš li ti da bi Bog kad bi poželio kazniti Aleca u isto vrijeme na isto mjesto doveo mene da mu pomognem? Mene kojoj je mnogo prije toga ukazao

milost poslavši mi majstora Chao da me poduči kako ću to učiniti? Oprosti, ali sklona sam vjerovati da to nije bila kazna. Skup neobičnih slučajnosti koje su se međusobno sretno poklopile, to da. To vjerujem, isto kao

što vjerujem da se ništa na svijetu ne događa bez

nekog razloga. Eto, to mislim.- samozatajno je izustila na kraju. -

Dakle, ženo ... Ti si pravo blago.- Patrick ju je zadivljeno gledao.

Jane je naravno zaključila da joj se ruga i čvrsto stisnula pesni ce ispod stola. - Morala -

- ustala je. bih otići do gospe Agnes, ako se slažeš. Predugo sam izbivala.

Ne slažem se. Sjedni.

- Oh.- zatečena

njegovim odbijanjem odmah je poslušala.

- Nisi jela. Jane ga zapanjeno pogleda. Primijetio je? Nije joj to odgovaralo. Nije imala apetita, no

kako to nekom normalnom objasniti kad ni sama nije razumjela zašto je odjednom postalo tako. -

Maude mi kaže da danima gotovo uopće da ne jedeš, ne spavaš isto tako. Je li to

istina?

Kako je Jane od srama što ju je domaćica tužila nastavila šutke držati spuštenu glavu Patrick je to protumačio kao priznanje. -

Maude mi je rekla još nešto.- Rekao je Patrick i zastao čekajući bilo kakvu reakciju s

njezine strane. Ništa. mene. Je li to točno?

Rekla mi je da si obećala mojoj majci da ćeš se udati za


Jane samo neznatno kimne. Patrick uzdahne. - Jane, umoran sam kao pas nije mi do

zaj..., do natezanja s tobom. Možeš li mi jednostavno reći je li bilo tako ili nije? -

Nisam mogla odbiti njezinu molbu. Molim te pokušaj me razumjeti, to ništa ne znači

sve dok me ti ne zamoliš da se udam za tebe. Ne moramo to nikad napraviti. Što se mene tiče ne treba mi muž. - Obećala

si. Hoćeš li održati obećanje?

Patrick se nasloni rukom na stol i nagne k njoj. Znao je da ne igra pošteno no bio je odlučan iskoristiti datu situaciju. Iznjedrivši od nje obećanje da se uda za njega majka mu je otvorila put. Bio je to znak da se složila s njim i nije bilo ni najmanje šanse da propusti tako sjajno posloženu priliku koja mu je naprosto pala u krilo. Napeto je če kao njezin odgovor. - Ako budem morala.

Hvala nebesima, konačno jedan dobar odgovor od nje. Nije je želio mučiti više no što mora pa je odmah prešao na bitno. - Onda, -

Jane, hoćeš li se udati za mene?

Nisi čuo ni riječi od onoga što sam rekla!- optužila ga je sijevajući očima.

Bijesno je siktalapostaviti to pitanje.-

Više bih voljela da se ne moram udati za nikoga. Nisi uopće smio Na njezinu žalost Patrick se nije ni najmanje osvrtao na njezine

prigovore. -

Dakle to smo riješili.- Patrick zadovoljno kimne, okrene se i pretraži pogledom po

dvorani tražeći svećenikovo izduženo lice. Spazio ga je u dnu dvorane kako mašući rukama po zraku nešto vrlo živo raspravlja s vojnicima. - Oče

Benedicte!- prodere se prema njemu.


Svećenik podigne glavu i hitro skoči na noge, porušivši vrč s pivom ispred sebe. Još brže skupi rubove haljine i odskoči od stola kad je tekućina počela kliziti preko njegovog ruba zatim se znatiželjno zapilji kroz svjetlost svijeća prema čelu stola gdje je sjedio poglavar. Pobojao se da je zbog

nečeg prozvan, iako mu nije bilo ni na kraj pameti što bi to moglo biti.

-

Nisam ni jedanput prekoračio dogovor.- doviknuo je Patricku.

-

Znam da niste, oče. Trebam jednu uslugu od vas ako biste bili ljubazni i dovukli se

ovamo? -

Naravno. Sve, kao što sam rekao.- glasno dovikne svećenik dok se neobičnim elanom

žustro provlačio između stolova i dok si udario dlanom o dlan stajao je pred poglavarom. -

Što želiš, sinko? - zadihano je upitao.

-

Prvo želim čuti kog ste bijesa radili sve ove dane, zašto ni ste bolje pazili na nju? -

Pokaže prstom na Jane.- Pogledajte je, dođavola. Svećenik proguta, što od njegove psovke a što od nelagode od pogleda na djevojčino mršavo lice. -

Uglavnom sam se sakrivao pred njom da ne bih morao suviše toga objašnjavati.

iskreno prizna.-

Kriv sam, imaš pravo u svakom pogledu. Trebao sam više misliti na nju.

Ne morate se više truditi, od sad je to moja briga i tako dolazimo do drugog razloga

zbog kojeg sam vas pozvao. Želim da nas vjenčate, prije nego mi se žena onesvijesti. -

Za ime Božje, ne misliš to valjda ozbiljno?

Jane ga je tako zgranuto pogledala da joj se Patrick nesvjesno osmjehnuo i potvrdio.

Uhvatio je njezinu ruku i ovlaš je poljubio da bi je zatim bezobrazno zadržao u svojoj. Sjetio se kako su joj ruke bile žuljevite kad je tek bila došla. Primijetio je to odmah čim je prvi put uhvatio za ruku, a ona je hitro istrgnula. Bilo je očito da se nije sramila napornog rada kao


što se pred njim zasramila grubosti svojih dlanova. Nagnuo je glavu prema njoj i veselo šapnuo. -

Brzo i glatko! Tako ti rješavaš stvari, koliko me pamćenje služi. Da, ljubavi baš tako

ćemo napraviti. Brzo i glatko.-

Pristaje li ona? Znaš da mora pristati, mladiću?- zabrinuto zapita svećenik.

Patrick kimne i svećenik odahne.- U tom slučaju samo reci kad i bit će mi čast vjenčati vas. - Sad.- mirno ga obavijesti Patrick. - Sad?!- snebivajući se ponovi svećenik.

Patrick značajno kimne i otac Benedict shvati da se poglavar ne šali. - Do...dobro onda.-

neobično brzo se sabrao - Dakle, odmah. Mislim da bi onda, za

početak, bilo poželjno da vas dvoje mladenaca ustanete. Patrick je mirno ispunio svećenikovu odredbu. Jane se zavrtjelo u glavi i noge su joj odbijale poslušnost. Tresle su se poput lista na vodi tako da je jedva stajala. Da je Patrick nije pridržavao

za cijelo vrijeme obreda bila je sigurna kako bi se odmah na početku

skljokala u ložište velikog kamina ispred kojega su njih dvoje stajali. Kad je nasmiješeni otac Benedict upitao uzima li Patricka za muža ona je bespomoćno gledala u njegov mrša vi vrat. Da je imala samo malo više snage, kao što je taj čas imala želje, zadavila bi ga vlastitim rukama. On je bio kriv za sve ovo, optuživala ga je u sebi, redajući sve razloge kojih se mogla sjetiti, a zbog kojih se ona sada udavala. Svećeniku se učinilo da predugo čeka njezin odgovor. Osmjeh mu je nestao s lica dok joj je zabrinuto ponovio pitanje, a kad je čuo njezino tiho - Uzimam.- ponovo je obasjao njegovo lice. Ostatak je Jane protekao kao kroz maglu. Bez ikakvog protesta dopustila je da joj Patrick natakne prsten i dok je njezin sluh

mutno hvatao svećenikov glas koji je nejasno žuborio bez ikakvih osjećala zurila je u crveni


rubin na svom prstu. Njegov krvavi sjaj bio je svjedok nametnute joj stvarnosti. Tlo joj se opasno zaljulja pod nogama. Bila

je udana. Na sreću njezin je novopečeni muž bio potpuno

smiren i primijetio njezinu nesigurnost. Prihvatio ju je oko struka i sigurno usidrio pored sebe.

Nije je ispuštao do kraja obreda. Vrlo brzo sve je bilo gotovo. U roku od pola sata bili su vjenčani. Velikom dvoranom prolamale su se čestitke, zdravice, zadirkivanja praćeni klicanjem i salvama smijeha na one koje su isključivo išle na račun mladoženje. Moralo mu se priznati da je stoički podnosio dobrohotne komentare svojih već manje više pijanih podanika. Za razliku od njega Jane jedva da je bila svjesna klicanja u dvorani i zdravica koje su uslijedile. Patrick

je postavio svoju suprugu pored sebe i pozvao vojnike da pristupe i da

prisegnu na vjernost svojoj novoj gospodarici. Michael se prvi progurao i naklonio ispred Jane. -

Vaš suprug je od silne sreće zaboravio da smo se mi već zakleli da ćemo vas štititi i

braniti, ako treba i svojim životima. Razumljivo je to, toliko je očaran vama da je siromah počeo zaboravljati.- lažnom sućutnošću okrenuo se prema drugovima koji su se grohotom smijali. -

S obzirom da se prvi puta ženi, velikodušno ćemo prijeći preko te njegove nove mane i

oprostiti mu. Jane se isto nasmijala kad je vidjela smrknut pogled koji je Patrick dobacio svom prijatelju.

Michael se spustio na koljeno pred Jane i vrh mača spustio na kameni pod ispred

nje. -

Šalu na stranu, gospodarice. Kao što sam rekao prvi put kad sam vam se poklonio,

ek isto. Ja i moj tako ću reći i sada i ponoviti koliko god puta bude trebalo, a značit će uvij

mač služit ćemo vam dok god ga ja budem mogao držati u ruci.


Vratio je mač u korice i prišao joj te joj poljubio ruku prije nego je stao pred nju i njezinog muža. -

Hvala ti Michael. Nadam se da ja nikada neću biti razlogom radi kojeg bitvoja ruka

ispustila tvoj mač. -

Dati život za svoju gospodaricu je više nego čast za svakog ratnika, gospo. To je

uzvišena smrt. Ratnici iza njega potvrdili su složno kimajući na njegovu tvrdnju. Jane ih je sumnjičavo odmjerila prije nego je odgovorila. -

Nisam to do sada čula i ne bih znala suditi o tome. Po mom mišljenju, smrt je smrt i

kakva god bila bolje je odgoditi je što dalje. Stresla se od same pomisli da još netko umre zbog nje. Patrick je zaključio kako su ratnici pogodili upravo njezinu najslabiju točku i odlučio prekinuti razgovor koji bi Jane odvukao još dublje u njezino uvjerenje kako donosi zlu sreću. Gipko ju je podigao na ruke i krenuo s njom put izlaza. Zatekao ju je nespremnu. Nije se

stigla pošteno ni pobuniti, a već je bila u njegovom naručju i uz glasno klicanje prisutnih na njezino zgražanje iznosio ju iz dvorane. Svi njezini protesti bili su s njegove strane jednostavno zanemareni.

Kamene kocke promicale su joj pred očima munjevitom brzinom dok ju je nosio uz stepenice. Ponovo joj

se zavrtjelo pred očima i ruke joj instinktivno dograbe prvo što su

stigle, Patrickovu košulju. Prešli su preko otvorene galerije praćeni glasnim odobravanjem i na opće veselje nekoliko glasnih prigodnih praktičnih savjeta poglavaru nekolicine veseljaka iz

dvorane. Kako je njihovo dobacivanje Jane bilo krajnje sramotno, a položaj u kojem se

ona nalazila još više panično je zagnjurila lice ispod Patrickove brade. Patrick se teatralno nakloni sa svojom ženom u rukama i ispraćen smijehom nastavi prema njezino j sobi. Nije je


ispuštao iz ruku nego nogom tresne po vratima koja se pod silinom udarca strelovito otvore udarivši od zid. Nije se potrudio zatvoriti ih i Jane pomisli s olakšanjem da će otići čim je spusti. No, nakon što ju je nježno spustio na stolac pored kamina Patrick nije pokazivao namjeru napustiti je. Jane je zabezeknuto gledala kako privlači drvenu škrinju za odjeću koja je stajala ispred kreveta i pitala se što kani s njom. Ne želi valjda gledati njezine haljine? Ili je, ne daj Bože, odlučio poslušati one besramne savjete od maloprije? Ona ih baš i nije razumjela no neki su spominjali njezinu odjeću, u to je bila sigurna. Uskoro se uvjerila da mu ništa od toga nije namjera. Privukao je škrinju i sjeo na nju ispred zatečene Jane. U nelagodi spustila

je ruke u krilo i na njezino olakšanje uz buku koja je kroz širom otvorena vrata

dopirala iz dvorane uleti i Maude. Bog je blagoslovio, u pravi čas, odahne Jane i srdačno joj se osmjehne. Onda se stvarno zbunila. Maude je u rukama držala pladanj pun hran e. Jane se dvoumila bi li joj rekla da nije gladna ili da je večerala dolje no bojala se da je ne uvrijedi. Žena se potrudila donijeti joj večeru u sobu i nije zaslužila od nje da to ni malo ne cijeni. Patrick je riješio stvar uzimajući pladanj iz njezinih ruku. Kimnuo joj je. Maude se mogla zakleti da je ovo što je njezin poglavar radio bio odgovor na njezino pitanje. Mislite li nešto poduzeti u vezi s tim, gospodaru, zanimalo ju je nakon iscrpnog izvještaja, koji mu je predala, o mladoj gospodarici i strepnjama koje su je oblijetale u vezi s njom

Odložio je pladanj na škrinju, otišao do vrata i pridržavao ih rukom kad je kimnuo domaćici. Otpustio je Maude koja se bez riječi nakloni i izađe a Patrick za njom zatvori vrata. Jane je s grčem u grlu pratila kako postavlja drveni zasun preko njih. Zasun škljocajući uskoči u željezne okvire. Bili su zaključani! Samo što je Patrick bio s krive strane vrata s grozom je pomislila Jane. On neće otići! Moj Bože, što sad? Do sad je bila zarobljena u dvorcu i kao da njemu

to nije bilo dovoljno sad ju je doslovno zatočio u sobu.


Patrick se vratio i sjeo ispred nje. Uzeo je pladanj i stavio ga na njezino krilo. Nije se

obazirao na njezin panični izraz kad je shvatila da je to sve napravio zbog nje. Nervozno grizući donju usnu baci još jedan uplašeni pogled prema zakračunatim vratima i kratko uzdahne. Nije bilo šanse za bijeg. Kako mu ne bi pokazala svoj strah odluči da je napad najbolja obrana i uspravi se pred njim. -

Ovo neće ići, Patrick. Iskoristio si moju slabost prema tvojoj majci i namamio me u

brak. Podsjetit ću te na tvoje vlastito obećanje kako će biti ako se to dogodi. Obećao si da ćemo zajedno donositi odluke, a maloprije si me kao najzadnji divljak pograbio i bez pitanja odnio s pira. Mog, svadbenog pira, ako se to tako može nazvati. - ljutito ga je podsjetila. -

Radi se o tvojoj zaštiti, to je moje područje. Tako smo se dogovorili. - začuđeno ju je

pogledao. - Nisam toliko glupa da to povjerujem. Od koga bi mi zaboga, u onoj dvorani prijetila opasnost?- nervozno je pitala. -

Od tvoje vlastite gluposti. Moraš se odmoriti. Kad ti odbijaš misliti na svoje zdravlje,

moram ja. Muž sam ti i moja je dužnost brinuti se za tebe. Sad ćemo lijepo ljubavi u miru večerati, a onda ideš u krevet. - Nisam gladna.- pobunila se Jane. -

Jest' ćeš. Makar te ja morao hraniti.- odlučno je rekao njezin muž i ponudio je mesom.

Jane ga je tako zgroženo pogledala da se nije usudio nasmijati jer je sigurno da bi to zažalio. U svojoj šašavoj glavi ona bi to zacijelo protumačila kao da jojse ruga i uživa u njezinoj muci. Čestitao je samom sebi što se uspio suzdržati i nastavio ozbiljno. -

S obzirom na tvoje sadašnje stanje našu prvu bračnu noć provest ćemo spavajući.

Savjetujem ti da prije toga napuniš želudac. Vjeruj mi iz iskustva znam d a se slabo spava kad si gladan a ne želim da mi se cijelu noć prevrćeš u krevetu.


-

Ti namjeravaš spavati ovdje? U mom krevetu?- panično je upitala Jane.

-

Zašto te to čudi, muž sam ti? Gdje bih trebao spavati ako ne sa svojom ženom?

-

Ne spavam baš dobro u zadnje vrijeme, Patrick. Bojim se da se zbog mene ni ti nećeš

naspavati. Stvarno se puno prevrćem po krevetu. Najbolje bi bilo kad bi ti spavao negdje drugdje.- brzo je izgovorila sve prigovore kojih se tog trenutka mogla dosjetiti i sve u nadi ne bi li ga uvjerila da promijeni odluku. -

Jane, ne trebaš me se bojati.- blago ju je smirivao.

- Ne bojim se ja tebe, samo ... -

Strahuješ da ću skočiti na tebe i silovati te. - neuvijeno je završio Patrick i vidio na

njezinom licu da je pogodio.

Gotovo ga je isti tren naljutila time što mu toliko malo vjeruje kad misli da bi on to doista napravio, -

Ne moraš sad misliti o tome. Koliko god ja to želio neću te uzeti prije nego se oboje

dobro ne odmorimo. Želim da i ti mene želiš. Sama ćeš tražiti d a to napravim. samouvjereno je rekao na što ga je njegova žena počastila smiješkom koji je jasno govorio kako se to neće dogoditi. Ipak, odlučila je vjerovati da će održati riječ. -

Toliko sam umoran da mi noćas neće smetati čak ni ako hrčeš dok spavaš. - nastavio

je Patrick sigurno. -

Ja ne hrčem.- prosvjedovala je Jane.

-

Kako bi ti to znala? Može li netko to potvrditi?- promuklo je upitao.

Jane je poželjela odbrusiti mu u lice kako se njega to ne tiče, ali je vidjela kako su mu se napeli mišići ispod košulje dok je napeto čekao njezin odgovor i zaključila da je mudrije ne izazivati ga. Ali, ona sad nije željela biti mudra, bila je ljuta zbog njegove sumnje i nije to mogla zanemariti, a da mu ne pokaže.


-

Kako se usuđuješ sumnjati u moju čast! Ja sam poštena djevojka, nisam tamo neka

djevojčura koja bi spavala s nekim bez bračnog blagoslova. Njezin je muž zadovoljno kimnuo, nije ni sumnjao da je drukčije no svejedno mu je godilo kad je ona to potvrdila. - Zbilja, Patrick!

– sad se već ljutila Jane.- Da bih hrkala morala bih spavati, zar ne

misliš? A, ne mogu. -

Noćas ćeš spavati.- smijuljio se Patrick.

-

Oh, kako si ti bahat. Misliš da mi takve stvari možeš jednostavno narediti? Sjedni

Jane! Jedi, Jane! Spavaj, Jane! Ne mogu, kako ne razumiješ? - Bespomoćno je raširila ruke pokazujući nemoć. Patrick se samo nasmiješio prigovorima svoje žene. Kad je malo kasnije bacio pogled na nju u krevetu požalio je svoje brzopleto obećanje. Uzdahnuo je i ostavio dugu košulju na sebi a zatim legao pored nje.

****

Smiješio

se i iduće jutro gledajući je kako spava glavom oslonjenom na njegovoj

nadlaktici. Duga pletenica pružila se preko bijele spavačice otkrivajući vitki vrat. Samo se promeškoljila kad je nježno izvukao svoju ruku i udobnije namjestila glavu na jastuk. Otac Benedict joj je nadjenuo zbilja odgovarajući nadimak, pomislio je.Kad se prošle noći, nakon što ju je prisilio večerati s njim konačno ispružio pored nje u krevetu i privukao je k sebi srce joj je preplašeno lupalo baš kao u grlice. Trebalo je dosta vremena i isto toliko strpljenja s njegove strane dok nisu prebrodili njezin sram, strah i stidljivost. Nakon što je odspavao nekoliko sati postalo mu je sve samo ne lako držati je cijelu noć posve nevino u zagrljaju dok

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine je njegovo tijelo reagiralo na svaki

njezin dodir i vapilo za olakšanjem. Nekoliko je puta bio u

takvom iskušenju da pošalje sve do đavola i da je strastveno uzme da se stišćući zube morao podsjećati kako se zarekao da je neće taknuti dok se ne oporavi pa makar umro od muke. Potrajalo je

dok se nije opustila i kad se već pomirio s činjenicom da je istina da ne

može zaspati čuo je njezino tiho jednomjerno disanje. Obuzet ponosom što je on zaslužan za to da se osjećala toliko opušteno i sigurno uz njega utonuo je u san. Prisjetio se kako se u nekoliko navrata nemirno bacakala, ječala i budila sva u suzama i oblivena znojem. Svaki bi je puta nježno ljuljao dok se ne bi opustila i nastavila spavati. Nije ni čudo da nije željela spavati uz takve noćne more kakve je očito imala od kad se vratila. Zahvaljujući njezinom nemirnom snu on je bio taj koji je dočekao jutro neispavan. Tiho se odjenuo, spustio poljubac na njezinu kosu i što je tiše mogao zatvorio vrata za sobom dok je u cik zore napuštao njihovu odaju. Na kraju hodnika naletio je na Micha ela

koji je očito odlučio spavati na otvorenom

hodniku nedaleko njihove sobe. Skočio je na noge čim je čuo poglavara kako mu prilazi i nacerio se od uha do uha kad ga je ugledao. Patrick nije bio naivan da ne bi znao smisao

tog osmjeha i svih onih koji ćetog dana uslijediti praćeni zadirkivanjem. To je bilo nešto što će danas morati izdržati, pomislio je s kiselim izrazom na licu, što se mora, mora se. Previše se družim s ocem Benedictom, pomislio je i odmahnuo glavom te nastavio hodnikom ignorirajući Michaela. Izbivao je tri dana, čekalo ga je mnogo posla. Prije nego ga zaspu svakodnevnim problemima na imanju odlučio se okupati, obići Aleca i nešto pojesti. Kako je uvijek svoje odluke provodio u djelo tako je i sad krenuo odraditi ih redom kojim je odredio.

No, nije bilo suđeno. Jedan pogled na shrvanu Maude koja je išla prema njemu bio je dovoljan da bude siguran kako je nešto pošlo po zlu. Kad mu je prišla po njezinom je licu znao i što. Ukočio se. Michael se prestao smješkati. Ukipio se pored Patricka.


- Gospa Agnes, poglavaru.-

jecala je žena.- Umrla je. Otac Benedict ispratio je njezinu

dušu u raj. Oba muškarca čvrsto stisnuše zube. Patrick kimne. Michael se okrene prema zidu i pljesne dlanovima po kamenu daje sve odzvonilo mrtvom tišinom koja je vladala dvorcem. Nastavio je žestoko udarati rukom o tvrdi zid dok se drugom odupirao o njega. Imao je potrebu razbiti cijeli prokleti kameni zid. Nije osjećao bol od udaranja u zid, duh mu je bio ispunjen neizmjernim gubitkom. Nakon još nekoliko snažnih udaraca naslonio je čelo na hladni kamen i ostao tako neko vrijeme a onda se okrenuo prema Patricku. Na njegovom

okamenjenom licu poskakivao je mišić iznad čvrsto stisnute čeljusti. Ono što je dodatno zateklo Michaela bila je činjenica da je Patrick držao u naručju odanu domaćicu koja se doslovno trzala jecajući. Patrick, za kojeg je pouzdano znao da nije u stanju pokazati osjećaje a kamo li tješiti nekog drugog? Mora da je i njega preteško pogodila majčina smrt, mislio je Michael i usprkos svojih dvadeset sed am

godina osjećao se kao da je upravo

postao siroče. Bilo je to glupo, no gledajući u Patricka znao je da se i on osjeća isto. Cijeli se život potajice divio svom prijatelju na njegovoj smirenosti, na sposobnosti kojom je uspijevao držati na uzdi i svoje osjećaje i zadržati kontrolu nad svojim reakcijama. Tako je bilo i sad. Poznavajući ga dovoljno znao je, jednostavno je znao, koliko Patricka razdire bol iznutra i koliko je njegova žalost. Po tko zna koji put Michael se iskreno divio njegovoj snazi samokontrole.

Za razliku od njega, on sam, nije bio ni blizu tih mogućnosti. Vidio je kako je

Patrick nježno odmaknuo od sebe uplakanu ženu i čekao dok je ona brisala rukavom krupne suze. -

Božja volja je to, Maude.

-

Je gospodaru, pravo velite, Božja volja. Kako ću sad to reći mladoj gospodarici? -

jecala je žena. - Sveta Bogorodice? Posve neopravdano za bolest moje dobre gospe ta je


djevojka krivila sebe i to samo zato što je tu, bojim se i misliti koliko će se okrivljavati za njezinu smrt. - Maude, pobrini se da

žene pripreme pokojnicu kako priliči, ostalo nije tvoja briga.

Bdijenje će biti u kapelici, to što nema prozora neće smetati. Moja je dužnost reći tu vijest mojoj ženi. Ne dirajte je dok sama ne ustane, onda me zovite,- naredio je. Maude je kimnula. -

Michael, ti i ja pobrinut ćemo se za pokop, ali najprije idemo do majke. Tu je i Alec,

moramo i njega obići. Patrick je vladao situacijom i u sve što se ticalo majke uključio je i Michaela, a kad se sjetio i Aleca Michael osjeti bratsku privrženost kao da su zaista prava obitelj. Michael ganuto kimne, nikad se u životu nije osjećao bližimPatricku. To jest bila njegova obitelj.

****

Jane hitro ustane i popravi pokrivač na krevetu kada je njezin muž polako otvorio vrata njezine sobe. U nedoumici je sta jala pored uredno složene postelje.

Patrick joj polako priđe.- Dobro jutro. Skamenila se kad ugleda njegovo ukočeno lice. Nije pitala, znala je što je. Noge joj počnu popuštati. Nesigurnom rukom napipa krevet iza sebe i spusti se na njega. Patrick priđe i sjedne pored nje. Staklastim očima Jane ga pogleda. Bio je u čistoj odjeći. Kosa mu je bila uredno vezana na zatiljku. Nije bio ni približno sličan onom divljem čovjeku koji se vratio iz rata, koji je donio ranjenog Aleca, koji je krio od nje istinu i vik ao

na nju. Čovjeku koji

je takorekući natjerao i za kojeg je sad bila udana. Nije nalikovao ni onom nježnom divu koji je sinoć silio da jede, koji ju je cijelu noć držao u naručju, koji je bio uz nju i rastjerao njezine


noćne more. Čovjek koji je sjedio pored nje izgledao je usamljen kao i ona sama, trebao je nekoga da ga voli, da mu pruži nježnost i uzvrati brigom i sigurnošću kakvu je on dijelio na sve oko sebe. Jane osjeti studen oko srca. Ona nije bila ta koja mu to može dati, koliko god bi željela. Ona donosi smrt i najviše što mu može dati je da se drži podalje od njega. U protivnom će brzo završiti kao i njegova majka. Sirota gospa Agnes bila bi živa da se ona nije vratila, uvjeravala se Jane. Nitko u ovom dvorcu nije htio čuti istinu, a toliko im je puta pokušala reći, mislila je s tugom lomeći prste u krilu. Patrick kao da se prenuo iz misli. Uhvati je za ruku i poljubi joj prste. Jane istrgne ruku iz njegove. - Mogu li do nje? Moramo je urediti.-bezizražajno upita. -

Žene je već pripremaju, samo bi smetala.- dobila je njegov odgovor.- Možeš okititi

kapelicu cvijećem, ako želiš. Uskoro će ga donijeti. Do tad ideš nešto pojesti. Jane otvori usta da se pobuni, no Patrick joj ne pruži priliku. -

Napravit ćeš kako sam rekao.

Uhvatio ju je za lakat i pris ilio

da ustane. Isto tako njegova je ruka počivala na njoj sve

dok nije sjela za stol do kojeg ju je doveo poput marionete kojom je on upravljao. Napravila je kako je rekao. Automatski je stavljala u usta hranu s pladnja koji je Patrick gurnuo pred

nju. Žvakala je i gutala zalogaj za zalogajom premda nije osjećala ukus hrane. Da ju je netko pitao što je pojela ne bi mu znala reći. Njezino je blijedo lice postala bezizražajna maska. Stakleni pogled ukočenih zelenih očiju bio je lišen suza koje nikako nisu ht jele krenuti na svjetlo dana. Jane nije osjećala ništa. Duša joj je bila prazna, a um se pod golemim teretom krivnje linijom manjeg otpora povukao i pritajio. U tom trenutku bilo je dobro ne moći misliti ništa, ne osjećati ništa, izbrisati bol, žalost i nemoć pred nečim tako sigurno konačnim kao smrt koja ju je pratila u stopu i ne mučiti se. Bilo je to u svakom slučaju za nju lakše. Jane


nije bila svjesna toga. Nije ništa osjećala, osim ogromne hladnoće iako u dvorani nije bilo hladnije nego inače. Potištenih lica sluge su hodale oko njih. Dolazili su Patricku, postavljali pitanja i nakon što bi dobili odredbe isto tako tiho odlazili. Kao netko tko se naglo prene iz sna Jane podigne glavu i pogleda oko sebe. Velika dvorana učini joj se sablasno tiha i prazna.

Čak ni dva velika Patrickova psa nisu međusobno režala kao inače. Izvaljeni pored

velikog kamina spustili su glavena pod i s podozrenjem pratili događanja u dvorani. Vrata su bila otvorena i mogli su slobodno izaći no njih kao da to nije zanimalo. Psiiznenada naćuliše dugačke uši i odmah potom podigiše glave. Muški koraci odjeknu predvorjem i Stephen se pojavi na vratima. Teškim koracima priđe, nakloni glavom poglavaru i sjedne pored Jane. Pročisti grlo i reče. - Tako je moralo biti. Patrick kimne. -

Svi ćemo mi za njom, prije ili kasnije.- Stephen se okrene prema Jane.- Sad ste vi

jedina gospodarica, gospo. Dozvolite jednom starcu, kao što sam ja, da vam zahvali što ste ma i nikada usrećili posljednje dane te dobre duše. Otišla je sretna i smirena zahvaljujući va

vam neću moći izreći svoju zahvalnost zbog toga. Bila je draga i dobra, brižna i topla baš kao što ste i vi. Uvijek je brinula o svima i na kraju se pobrinula svom klanu ostaviti dostojnu nasljednicu. Siguran sam da možete biti ponosni na to št o je vas odabrala da bdijete nad njezinim klanom. Isto kao što sam siguran da ćete vi ispuniti njezina očekivanja. Jane je samo zurila u njega. Kako je sve dalje govorio tako joj je svaka njegova riječ padala sve teže i misli joj se pokrenu. Stephen je biou pravu. Ramena joj se objese pod teretom dužnosti koje je postala svjesna, a koja joj je ponovo natovarena na leđa. Gotovo je u posljednje vrijeme zaboravila kako je taj teret bilo teško nositi na njezinom vlastitom imanju. Osjetila je kako joj nedostaje zraka.

Doduše sad je sve bilo drugačije. Nije bilo djeda,


ni ujaka. Nije bilo svakodnevnog nasilja i prijetnji. Ovdje je imala Patricka. Sledila se. Patrick!

Bio je dobar prema njoj i zato je i on bio u opasnosti. Na njoj je da ga zaštiti. Za njegovo dobro

mora otići odavde i to što prije. Prije nego i on završi kao žrtva njezinog prokletstva.

Ne bi to mogla podnijeti. Čim isprate gospu Agnes na vječni počinak ona i otac Benedict odlaze, najodlučnije je donijela odluku. Osjetila je kako je netko uhvatio az ruku i podigne glavu. Bio je to Patrick, koji ju je ispitivački promatrao. On i Stephen su do tada nešto pričali no ona, onako zadubljena u mislima, nije čula ni riječi od njihovog razgovora. -

Pitao sam želiš li sad sa Stephenom otići do kapelice? - ponovio je Patrick svoje

pitanje.

Onako naglo trgnuta iz teških misli načas je samo zurila u njega a onda do nje dopre značenje njegovog pitanja. Kimnula je. Patrick pogleda preko njezine glave. -

David je upravo ujahao u dvorište.- Obavijest je stigla iza nje.

Jane se hitro okrene. Michael je stajao iza njezinih leđa. Kad je taj došao, nije ga čula? Patrick ustane i upitno ga pogleda.- Meghan? - Michael samo lagano odmahne

Patrick se namršti.- Očito se moja sestra još nije dovoljno oporavila da bi je poveo. zaključi. -

Ne razumijem se u te stvari, no ako mene pitaš čini se da to kod nje predugo traje. -

zabrinuto nadoveže Michael. -

Nekim je ženama potrebno duže da se oporave od poroda od drugih. Pogotovo ako je

žena uska, a dijete krupno.- Jane utješno stisne Patrickovu ruku. Odvratio joj je laganim stiskom i Jane shvati da mu je godila njezina utjeha. -

Sve je to već trebalo ostati iza nje. Kvragu, ništa mi se to ne sviđa. - eksplodiralo je iz

Michela. -

Zaveži Michael.- Patrick ga prijekorno pogleda i migne prema Jane.


Michael pogleda ukočeno lice svoje gospodarice i prokune svoju nepromišljenost. Lice joj je bilo pepeljasto sivo. Gdje mu je dovraga bila pamet pred njom iznositi zle slutnje koje obilaze njega kad se ona jedva nosila i sa svojima. Patrick ustane i povede Jane, a njih

dvojica odmah krenu za njima. Pratio ih je samo zvuk njihovih koraka sve dok nisu izašli u dvorište. Okružena njihovim ratnicima na dvorištu ih dočeka šutljiva skupina muškaraca u kiltovima drukčije boje od MacLeanovih. Iz sredine se izdvoji pristao mišićavi ratnik i prijateljski se pozdravi s Patrickom i Michaelom. Kimne Stephenu, pogleda Jane, a onda

podigne pogled prema, za polovicu glave višem, Patricku. – Sad sam čuo. Bila je to izuzetna žena. Patrick kimne. Predstavi mu svoju ženu i čovjek se sa zanimanjem zagleda u nju. -

Mogu li tvojoj ženi prenijeti poruku od tvoje sestre?- s uvažavanjem upita David

McKerrell. Patrick kimne. -

Moja žena zadužila me da vam prenesem njezinu zahvalnost za sve što ste uradili za

njezinu majku i brata i cijeli klan. Poručila je još da je neizmjerno sretna što je uz posmrtnu postelju njezine majke stajala bar jedna n jezina kćer.

U žalosti za majkom raduje se da će

ako je Bog poživi, kako je rekla, čim prizdravi doći k vama i sama vam zahvaliti. Još je rekla da i kad ne bi bila vaš veliki dužnik jedva čeka da vas ponovo upozna. -

Ako joj želite dobro nećete dopustitida mi se približi.- razgovijetno mu uzvrati Jane.

Smeđokosa Davidova glava se ponosno uspravi, a zatim ukočeno kimne prema Jane. Dobrodušni izraz lica zamjeni mu hladna krutost. Okrenuo se i hladno pogledao Patricka, no Jane ni ne trepne. I ona se okrenula -

prema Patricku i fatalističkim glasom ponovi.

Ne želim tvoju sestru ni njezinog sina u svojoj blizini.

Patrick kimne. Lice joj se izobličilo i trojica muškaraca zurila su u nju kao da je opsjednuta.


Stephen se brzo snašao i uhvati je za lakat. - Mislim

da u kapelici trebaju vašu nazočnost, gospo. Uskoro će iznijeti pokojnicu,

vjerujem da ćete vi odlučiti koje cvijeće kuda staviti. Jane se odmah pokrenula. -

Plavo. Gospa Agnes obožava one plave zvončiće.

Grozničavo ga je uhvatila za rukav.- Stephen jesu li donijeli zvončiće? -

Nego što, nego su ih donijeli. Kako bi prošlo bez njih? Ne brinite. - Stephen je utješno

potaše po ruci. Uhvatio ju je za lakat i okrenuo prema poglavarima Jane ga zbunjeno pogleda. Što sad hoće, pa zar ne vidi koliko se njoj žuri? Stephen se nakloni i ona shvati da mora učiniti isto. Za Boga miloga kako se mogla okrenuti i otići, bez dužnog poštovanja prema onoj dvojici koji joj odvratiše naklonom glave. Dok se Stephen udaljavao s njegovom ženom Patrick se obrati sestrinom mužu. -

Ne zamjeri joj, nije sva svoja u posljednje vrijeme. Previše toga joj se naredalo u

kratkom vremenu. David kimne i otvoreno ga pogleda. - Bez uvrede, izgleda rastreseno.da mi ne pada na napamet rastu žiti

neuvijeno reče.- To se mene ne tiče. Reći ću ti samo

Meghan takvim odgovorom tvoje žene. Iskreno, da nije

pokopa tvoje majke odmah bih se okrenuo i otišao.- uvrijeđeno završi poglavar. Koliko god bio uvrijeđen David je previše poštovao majku svoje žene da bi dopustio da ga njegov povrijeđeni ponos spriječi u njezinom posljednjem ispraćaju. -

Neću te uvjeravati da nisi u pravu i cijenim tvoju odanost i prema mojoj sestri i prema

našoj majci. Dopusti da ti ukratko iznesem kako stoje stvari s Jane pa onda odluči. - Slušam. Nakon kratkog razmišljanja David kimne i prekriži ruke. -

Nema u njoj zrna zloće, uvjerit ćeš se sam.


Patrick također prekriži ruke na prsima i pogleda mimo njega. Gledao je u prazno dok je njegov šogor usmjerio svu pažnju na ono što mu ovaj ima za reći. -.Moja

žena prošla je pakao u zadnjih nekoliko mjeseci. Ukratko, Davide, možda će mi

trebati tvoja pomoć. Nije ni mjesto ni vrijeme za razgovor, čega si svjestan kao i ja, no vrijeme mi ističe. Zato ću iskoristiti to što si tu. Prema mojoj procijeni uskoro će mi pred vratima stajati pola

naših klanova, a vrlo vjerojatno i vojska određenog Engleza. Svi će oni

imati isti zahtjev. Jane. -

Pitao sam se zašto si je tako hitno oženio? Pravovaljano ste vjenčani i time je stvar

riješena. Žena pripada mužu. Ne vidim tu nikakav problem zbog kojeg bi netko imao pravo prigovarati. -

Bojim se da me nisi razumio. Ne radi se o ulaganju prigovora. Svaki od njih želi Jane u

svojoj vlasti. Nek sam proklet ako to ikome dopustim. Nitko neće moju ženu izvesti iz moje kuće dok sam ja živ. - Jasna stvar. Ne preostaje

ti drugo nego rat. I sam bih tako postupio. Zašto, dovraga

svi oni žele tvoju ženu? - Stvari stoje ovako...

Patrick mu u kratkim crtama ispriča o sukobu s Melvillovim i Orrockovim klanom. S njima se može sam nositi, no sad su im, kako to već biva, podršku protiv njega dali njima prijateljski klanovi od kojih su tražili pomoć, a to je već previše i za njegovu vojsku. Sad je i on prisiljen tražiti pomoć svojih saveznika a to će u konačnici izrasti u nepotreban međusoban sukob velikih razmjera koji bi i te kako za sve strane bilo korisno izbjeći. Volio bi da do njega ne dođe no nema namjeru popustiti njihovom zahtjevu. Ispričao mu je ukratko povijest Janeina života i skorašnjih događanja vezanih za nju.


-

Uviđaš li sad zašto je onako reagirala? Ne kaž em da je to dobro, no u toj svojoj

opsesiji ona najviše pati. Nametnula si je uvjerenje da je ona odgovorna za sve te smrti i da štiti one koje voli tako da se sklanja od njih. Ne bi me začudilo da pokuša pobjeći. U tome je prokleto dobra. -

Da, prilično zajebana situacija, moram priznati, - složio se David.- Potrudit ću se

osigurati nam podršku kod meni susjednih klanova. Mislim da sad već mogu sa sigurnošću reći za nekoliko njih da će pristati uz nas. U najgorem slučaju možeš računati na mene, rođače. - Nisam

ni sumnjao u tebe, Davide. Dužnik sam ti.- David odmahne.

- Obitelj

se mora ispomagati. Nikad se ne zna kad ti meni možeš zatrebati.

Patrick kimne i pruži mu ruku. David je prihvati. Čvrsto stegnuše jedan drugoga za podlaktice.

****

Pokop je uz

mnogo suza brzo završio. Prošao je mirno i dostojanstveno kako i dolikuje.

Jane je dugo nakon što su svi napustili malo groblje ukočeno stajala i zurila u cvijeće na vrhu groba. Hladnoća koju je osjetila kad je počela odjekivati bačena zemlja na drveni es lij u nikako je nije napuštala. Stajala je ukočeno kao da se ne može pomaknuti s mjesta. Njezin je muž strpljivo stajao iza nje. Čekao je. Jane očito nije bila spremna oprostiti se i otići. Njegova majka je mrtva, ali život ide dalje, bila je nepobitna činj enica. Od njih dvoje se očekivalo da se pojave u dvorani i nastave s svakodnevnim životom kao da je to najnormalnija stvar u životu. Znao je da nikome od njih to neće biti lako, no najviše ga je brinula Jane. Ona se jednostavno nije dobro nosila sa žalošć u. Posljednjih mjeseci okretala


se s ljubavlju i povjerenjem prema njegovoj majci kao što suncokret okreće svoju glavu za sunčevom svjetlosti. Nije ju želio požurivati, čekao je dok sama ne bude spremna otići. Pogled mu zapne na zalazećem suncu. Izgleda ništa od toga, zaključio je. Na kraju je ipak morao sam odvesti svoju ženu prije nego se potpuno smrači jer se ona nije pokrenula. Isto tako nije ništa ni pojela za stolom i Patrick naredi Maude da je otprati u njezinu sobu. Nadao se da će se isplakati prijenego joj se pridruži. Ni to se nije dogodilo. U sitne sate ušao je u sobu. Hladna i ukočena skvrčila se ispod pokrivača a od suza ni traga. Opet. S dubokim uzdahom legao je u košulji pored svoje žene i prigrlio je.


Poglavlje 14.

Zora je svanula prije nego je stvarno usnuo, nezadovoljno je mrmljao Patrick

namještajući pled na sebe. Utjeha mu je bila što je bar Jane spavala. Tiho je izašao i zatvorio vrata. Dočekao ga je novi dan i stari problemi za čije je rješavanje još previše to ga trebalo pripraviti razmišljao je putem prema bunaru u dvorištu. Nakanio je umiti se hladnom vodom ne bi li razbistrio misli. Michael je očito razmišljao na isti način, već se uvelike prskao ledenom vodom iz korita. Kad je spazio Patricka mrzovoljno kimne, Patrick odvrati i

nastaviše se šutke prati. Michael nije dugo izdržao šutnju.- Što sad? Patrick se uspravi i provuče mokrim prstima kroz kosu. Nije mu dovoljno brzo odgovorio i Michael nestrpljivo nastavi. -

Kladim se da neće potrajati dugo prije nego taj zalupa na tvoja vrata i zatraži svoju

sestru. - Polusestru.- ispravi ga Patrick.-

Može je tražiti do sudnjeg dana, neće je dobiti. -

nehajno je naveo. Bio je toliko siguran u to da je to zvučalo poput gotove činjenice. To je smo potvrdilo Michaelovo mišljenje, za njega to jest bila nepobitna činjenica. -

Jasno da neće, nama je to znano. Pitam se je li njemu to poznato?

Michael upitno podigne obrve i zagleda se u sluškinju koja je s kantom mlijeka u ruci hitala prema kuhinji, a onda svrne pogled nazad na prijatelja.


-

Bit će.- ravnodušno odgovori Patrick

-

Što planiraš napraviti s njim?

-

Nisam još načisto s tim. Moram priznati da sam u nekoliko navrata poželio zaokrenuti

mu vratom.- Patrick se brisao platnenim ubrusom. -

Podsjetit ću te da nisi u situaciji priuštiti si to zadovoljstvo. Jane ti to nikada ne bi

oprostila. -

Dovraga, svjestan sam toga. Padne mi mrak na oči svaki put kad se sjetim da sam u

rodu s jednim Melvlleom? Prokletstvo! Koja gnjavaža. Michael se naceri. - O, da. Koliko se ja razumijem ,

prijatelju, za očekivati je da budeš

obazriv prema rođaku.- Nije se ni trudio sakriti koliko uživa u svom zadirkivanju. -

Tresnut ću te.- zareža Patrick. Njemu to nije bilo ni malo smiješno.

Michael kimne.-

Ne moram te podsjećati da brat tvoje žene iz još jednog razloga neće

biti prijateljski raspoložen kad dođe. Njegov stric će zasigurno iskoristiti to što ga nije bilo da napuše njegovu ljutnju protiv tebe. - To je nebitno. Istina je da smo im izbacili iz stroja polovicu ratnika.- mirno ga podsjeti Patrick. -

Samo zato što nam nisu bili dorasli, bila je to poštena borba. Melville nije bio dorastao

ratu koji je sam izazvao i to je to. Mogu se kladiti da će nećaku tvrditi suprotno. Neće ni spomenuti svoju ulogu u svemu tome. Da ne spominjem njegove nečasne, pohlepne namjere spram Male Jane u koje smo sigurni da su ga vodile. -

Sve sam ja to već uzeo u obzir, Michael. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati i kako

će se Liam postaviti. S moje strane nije nužno da njegov kraj bude u mom dvorištu. Bilo bi mi

draže izbjeći da ga moram ubiti takorekuć pred sestrinim očima ako bude moguće.

Odluka ovisi isključivo o njemu. O tome ću misliti kad dođe vrijeme. Ima važnijih stvari


kojima se sad moramo pozabaviti. Ti i Stephen dođite k meni nakon doručka. Imamo mnogo toga za razmotriti. Važno je da predvidimo svaku mogućnost koja bi nas eventualno mogla iznenaditi. Michael, Stephen ovo neće odobravati, ali ovaj put idem i protiv kralja ako bude nužno. Ne mogu tražiti ni od tebe ni od njega rizik da stanete uz mene pr ije nego vam to ne bude jasno, razumiješ? Niti ću vam zamjeriti ukoliko odbijete. -

Daj ne seri Patrick. Bljuje mi se od tog tvog tetošenja. Što ti sebi zamišljaš luđače? -

uvrijeđeno se unio u lice prijatelju. Mahnu je rukom prema kapiji. - Da ću podviti rep i pobjeći?Prezrivo je otpuhnuo i raspalio Patricka šakom u bradu. -

Grdno se varaš ako misliš da bih propustio zadovoljstvo stajati uz tebe i gledati kako

ih sve šalješ u vražju mater? Ni u snu ti takva budalaština nije smjela pasti na pamet. Razumiješ?

Patrick kimne trljajući bolnu bradu. Michael ga je još uvijek bijesno gledao. -

Dobro! Sad kad smo to riješili najzdravije je za nas obojicu da tu uvredu odmah

zaboravimo. Zapravo mislim da je bolje da odmah krenemo organizirati tu tvoju jebenu odbranu

prije nego te rastrgam na komadiće. Ja da bih ostavio svoju obitelj na cjedilu? -

mrmljao je kroz stisnute zube, a onda s gnušanjem sočno pljune u stranu.


Poglavlje 15.

„Probudi se, dušo. Dođi, Mala Jane!“ - dozivao je poznati glas dok ju je bijela njegovana ruka nježno drmala za rame. Još uvijek u snu pokušala ju je dohvatiti svojom rukom, ali joj to nije polazilo za rukom. Okrenula se vidjeti tko je uz nju. U blještavom svjetlu ugledala je u drago nasmiješeno lice.“ Sve će biti dobro, dušice“ nježno ju je tješila gospe Agnes. Bila je tako živa da je Jane mogla vidjeti kako joj zjenice svjetlucaju na tom umirujućem svjetlu. Jane je osjetila njezinu nježnu ruku na svom obrazu. Nasmiješila se u snu. Bilo je tako ugodno ponovo osjetiti dragost njezinog dodira. Iznenada se uz prasak sve smračilo i gospa Agnes bolno zastenje grubo otrgnuta od nje. Jane je panično pružale ruke prema njoj želeći je dohvatiti i istrgnuti od tame u kojoj je brzo nestajala. Crna sila vukla ju je sve dalje, sve dok je nije progutala. S njom nestane svjetlosti i Jane ogrne crni mrak. Sad je za rame zgrabi

gruba ručetina. Kraj uha začuje životinjsko režanje. Svom snagom pokušala je odgurnuti i oteti se

nemani koja ju je dohvatila no nije uspjela.“ I ti bi na svjetlu stranu? Za to moraš biti

do kraja sigurna, a ti to nisi.“ „Sigurna sam da ne želim s tobom! Puštaj me! Patrick! Liam!“ vrištala je u sebi čvrsto stisnutih usta. Smijeh koji je uslijedio sledio joj je krv u žilama. Dolazio je ravno iz pakla kao i onaj koji joj demonskim glasom obratio nakon njega.“Uzalud ti je njih dozivati, oni ti ne mogu pomoći. Ideš sa mnom.“ -

Neee...!


Odnekud se stvorila bijela svjetlost i zabljesnula iskežene očnjake zvi jeri pred njom. Gospa Agnes zavitlala je bliještećim mačem i odsjekla mu ogromnu šapu kojom je držao Jane. Jane je zavrištala i istrgnuvši se iz njegovih kandži bacila se u stranu. Probudio ju je vlastiti vrisak i pad s kreveta. Brzo se uspravila i sjela n a

pod ne prestajući panično mahati

rukama kao da se od nekoga brani. Preplašena sluškinja koja je u velikoj žurbi uletjela kroz vrata u tom je položaju zatekla svoju gospodaricu, preznojenu krupnim grašcima znoja. Sluškinja pritrči k njoj i počne je smirivati. -

Smirite se gospo, sad je sve dobro. Samo ste ružno sanjali, to je sve.

Još uvijek pod dojmom sna, Jane izmučeno odmahne glavom i razaznavši lice djevojke spusti drhtave ruke. Grlo joj je bilo stegnuto i nije mogla odgovoriti uplašenoj djevojci. Djevojka

uvidje da joj se gospodarica trese i pomisli kako je to od hladnoće. Dograbi još

topao pokrivač s kreveta i omota ga oko nje. U sobu utrči Patrick s isukanim mačem u ruci a odmah iza njega i Michael. Bio je dovoljan jedan pogled po sobi da zaključe kako nema nikakve opasnosti. Patrick zatakne mač i priđe k Jane. Bacila mu se u naručje i počela plakati kad je osjetila njegove sigurne ruke oko sebe. -

Ššš...Prošlo je ljubavi. Sigurna si.

Podigao ju je i s njom u krilu sjeo na krevet. Kako se grozničavo u hvatila oko njegovog vrata i čvrsto priljubila tijelom uz njega nije mogao drugačije i da je htio. Bespomoćno je podigao pogled preko njezine glave i rekao Michaelu. -

Naši planovi će morati malo pričekati. Čekajte me dolje.

Michael nije skidao preneraženi pogled s crnokose glave dok je kimnuvši dao poglavaru na znanje da ga je čuo. -

Blagi Bože!- glasno je prošaptao. A onda dodao glasnije.- Jel stalno tako? Siguran

sam da je cijelo visočje moglo čuti njezino vrištanje.


Patrick uzdahne i potvrdno zakima. -

U vražju mater! Poludjet će ako nešto ne poduzmeš, čovječe.

-

Ja ću poludjeti ako ti ne izađeš iz sobe moje žene. - osorno ga upozori Patrick i na

njegovo zadovoljstvo Michael samo još jednom zabrinuto pogleda Jane, odmahne glavom i izađe. Malo - pomalo Patrickov sigurni zagrljaj napravio je svoje i Jane se smirila. Kad se

dovoljno pribrala i opustila Patrick ju je upitao želi li mu ispričati no ona se nije željela prisjećati strahote, samo je rekla. - Tvoja majka me spasila. Molim te, dopusti mi da danas odem do njezinog groba, moram joj zahvaliti.-

molila je Jane kao da joj život ovisi o tome.

Ako će ti tako biti lakše, dopušteno ti je.

- Hvala ti, Patrick.- stidljivo mu je zahvalila.- Moram prije toga razgovarati s ocem

Benedictom. On će znati ima li taj san neko značenje. -

Zašto to jednostavno ne zaboraviš? Jane, to je samo san.- blago je posavjetova muž.

Jane zabrinuto zagrize usnicu i ne odgovori. Bilo mu je više nego očito da ga neće poslušati, već je vidio taj izraz na njezinom licu kad nešto smišlj a. U isto vrijeme njezine su mu usne bile tako blizu i naprosto mamile da sagne glavu i zarobi ih svojima. Bila je tako

topla, tako mekana, tako blizu i tako njegova. Nije odolio iskušenju i poljubio ju je. Uz veliku dozu radosti shvati da se nije povukla.

Očekivao je da će se njegova žena nakon prvotnog

iznenađenja početi buniti, no to se nije dogodilo. Srce mu je poskakivalo od zadovoljstva dok ju je nježno ljubio. Izgleda da ni njoj nije bilo mrsko ljubiti njega. Obgrlila ga je oko vrata i kao da se cijela

unijela u taj poljubac topila se nudeći mu vrelinu svojih usta. Patrick je cvao od

zadovoljstva zbog nje istovremeno proklinjući spremnost koju je pokazivao ostatak njegovog tijela. To se najviše odnosilo na jedan određeni dio, koji je nadobudno pulsira o pod njezinom


stražnjicom na njegovom krilu i vapio za rasterećenjem. S ono malo ostataka zdravog razuma koliko je u tom trenutka bio sposoban sabrati u suvislu misao zaključio je da je izabrao prokleto pogrešan trenutak da ih oboje dovede u ovo stanje. Usporio je, dajući i njoj priliku da se povrati. Jane je uzdahnula od užitka i Patrick je brzo odmakne od sebe. Morao je pošto-poto što hitnije povratiti kontrolu nad sobom. Jane je bila djevica, ne može samo tako skočiti na nju. Zavođenje svoje žene morat će odgoditi za kasnije. Zakleo se da će napraviti sve da joj olakša prvi put i da će je navesti da uživa voditi ljubav s njim jednako koliko je znao da će on uživati s njom. Bit će vremena, tješio se iako mu ovo odricanje nije ni malo bilo po volji. Koliko god

mu to teško padalo sad se morao vratiti dolje i s Michaelom i

Stephenom nastaviti s pripremama neophodnim da je najprije uspije zadržati uz sebe. Uz veliki napor odmaknuo je malo od sebe. - Moram

ići, dušo, čeka me gomila posla.- Poljubio ju je u čelo i premjestio je na krevet.

Jane mu se pokajnički nasmiješila.- Žao mi je što sam te odvukla od tvojih dužnosti. - Meni nije. Ovo zadnje mi je sve nadoknadilo.-

značajno ju je pogledao i Jane se

zarumeni.

Njezin muž je povratio sposobnost kritičkog razmišljanja. Nije mu promaklo da Jane, nakon što se smirila od noćne more, jutros izgleda i ponaša se drukčije nego prethodnog dana. Ponadao se da to znači napredak. -

Želiš li da ti donesu doručak ovamo?

-

Ne, hvala ti. Mislim da ću radije jesti u dvorani.

Patrick se nasmiješi, kimne na pozdrav i zadovoljno je napusti.

****


Nakon što se okupala i odjenula Jane je sjedila i grickala doručak koji je Maude stavila pred nju. U velikoj dvorani sve je bilo kao i inače. Psi su otišli s Patrickom, sluškinje su se svojim poslovima vrzmale gore- dolje. Nekoliko ratnika gladno je gutalo svoj obrok. Mora da

su se odnekud vratili zaključi Jane prema njihovoj prašnjavoj odjeći. Živahno je mahnula svećeniku kad se pojavio na vratima. Gotovo trčeći došao je do nje i zad ihano izustio. -

Rekli su mi da me trebaš?

Jane se nasmije. -

Vi ste meni uvijek potrebni, oče. - nasmiješi se djevojka iskreno.- Mislila sam da vam je

to do sad postalo jasno.

Ponudi ga da sjedne pored nje i natoči mu vrč piva. - U vašim godinama nije mudr o pretjerivati. Ovlažite usta, mora da su vam se osušila od tolike jurnjave. -

Bog će ti platiti, dijete, što se brineš za jednog običnog jadnog starca. - Jane zapazi da

je klonuo duhom, no nije imala vremena istraživati razloge zbog kojih je to tako. - Više

ste vi meni, mnogo više od običnog starca. - Jane mu stisne ruku.- Dok su svi

ostali imali očeve ja sam imala vas i zahvalna sam sudbini na tome. Njezin je glas poprimio nekadašnji prizvuk i njegovo žuborenje naprosto je milovalo svećenikova čula. Njezino milozvučno priznanje bilo je melem njegovom posrnulom duhu. Očinska privrženost u srcu oca Benedicta premanjoj podsjetila ga je kako ne bi mogao više voljeti ni rođeno dijete nego što voli nju. Brzo je rukavom otro izdajničku suzu koja se neposlušno uspjela skotrljati iz staračkog oka prije nego je stigao sakriti. Do malo prije bio je silno umoran i tako star. Osim što su mu po Božjem nauku svi ljudi bili braća i sestre, nije imao nikoga od vlastite rodbine. Želio je vršiti Božju službu dok bude mogao, a onda mirno čekati susret sa Stvoriteljem. Sad mu to ova djevojka uskraćuje tvrdeći da je njoj potreban. Prsa mu se ispuniše nenadanom radošću i ponosom. Njegova djevojčica ga treba! Samo


Bog dragi zna kako će po nju sve ovo završiti,mislio je svećenik s a zebnjom u srcu. Patrick nije glup i kad on kaže da je situacija ozbiljna onda svećenik vjeruje da je tako. Da bar nije poslao ono nesretno pismo njezinom ocu kajući se iz dna duše pomislio je po tko zna koji put. Da mu Patrick nije zabranio to spominjati

Jane bilo bi mu puno lakše. Mogao bi s njom

izmijeniti svoje sumnje i strahovanja ovako mora to zadržati za sebe. Mirna starost morat će pričekati, sad nije bilo vrijeme za to. Pročistio je grlo koje mu se od ganuća stislo i nastojao zvučati smireno kad joj se obratio. - Dobro, dobro! Dosta sentimentalnosti, grlice.- Popravio je nestrpljivo kapicu.- Reci ti

meni lijepo zašto sam ja morao trčati k tebi? Jane se odmah uozbiljila. Pogledala ga je kao da razmišlja. - Sjećate se kad sam vam rekla da odlazimo odavde? -Svećenik

kimne.

-

E, pa, oče. Mislim da je došlo vrijeme da riječi sprovedemo u djelo.

-

Ne misliš to valjda ozbiljno?- zgrozi se glasno svećenik.

Kad je Jane potvrdila da baš to misli nastavio je nezadovoljno.- Od kud takva nenadana odluka? -

Čudi me to vaše pitanje. Nije to ništa što već niste znali. Moglo bi se reći da je jedino

to vaše nećkanje u vezi s tim nenadano i nisam sigurna kako da ga protumačim? Jane ga podozrivo pogleda ispod dugih trepavica.toga, a sad

Mislila sam da smo se složili oko

vidim da ste se predomislili. Kao da ne želite ići sa mnom? Jesam li u pravu?

- Nisi u pravu.-

nabusito odgovori svećenik.- Zar tebe čovjek više ne smije ništa pitati?-

svadljivo prigovori svećenik trudeći se dobiti na vremenu. Morao je nekako smisliti kako da je odgovori od pomisli na odlazak a da pri tom ne

prekrši obećanje koje je dao Patricku.


-

Mislio sam da si odustala sad kad si udana i logično je da me zanima što te je baš sad

navelo na tu brzopletu odluku.- nestrpljivo joj je objasnio svoje p onašanje.

Jane kimne. Ocu Benedictu je trebalo vremena da se snađe, zaključila je s dozom kajanja. Iznenadila ga je iznijevši svoju odluku tako direktno, zato je bio zbunjen. Razumjela je i njegovu nevoljkost da napusti ovaj dvorac, ovdje je bio prihvaćan kao da je oduvijek tu. Znala je kako je teško ostaviti takvu rijetkost, i sama se osjećala tako. Da je mogla smisliti neki drugi izlaz sigurno je da ne bi od njega tražila takvu žrtvu. Drugog izlaza nije bilo. Morao joj je vjerovati kao što je ona vjerovala njemu. Sagnula je glavu i zagledala se u svoje čvrsto isprepletene prste u krilu. -

Noćas sam usnula ružan san, oče. Neće vam se svidjeti kad vam kažem da sam

gotovo umrla od straha.- tiho mu je priznala.

Svećenik uzdahne. Nije mu se svidjelo. -

Još uvijek te muče? Nije za čuditi uz ovolika događanja koja su prešla preko tebe u

posljednje vrijeme. No to je sve život, dijete moje. I dobro i loše, sve je prolazno i čovjek se naprosto mora nositi sa svim što ga snađe. Nije uvijek lako, znam. Pogotovo kad postane preteško. Zato sam te uvijek učio da se sa strahom moraš suočiti hladne glave. Bježanje nije rješenje, znaš to i sama.- oštro ju je podsjetio no odmah ublaži glas. - Snovi su drugo, u njima je sve moguće. Da čujem, što si sanjala da te je toliko uznemirilo? Slušao je povremeno kimajući glavom i kad je Jane završila ostao je neko vrijeme u razmišljanju. Jane nije mogla čekati da se on smisli nešto reći pa je iznijela svoj zaključak. - Eto, vidite da sam ukleta. Cijelo vrijeme vam to govorim, a vi mi ne vjerujete. Spadam

na tamnu stranu, noćas mi je to postalo jasno.- uvjeravala ga je Jane još pod dojmom svoje noćne more.


-

Brbljaš besmislice. Ludo dijete, pitam se kako si netko sa zdravom pameti kao što si ti

dopusti pokleknuti i vjerovati u te gluposti. To ti je praznovjerje za sirotinju koja se mora

nečim držati u strahu. Pusta naklapanja, Jane, ništa drugo. -

Vidim da mi opet ne vjerujete. Kako ne razumijete da moram zaštiti Patricka? Previše

mi je stalo do njega da to ne napravim.- Jane je pogledala u pravcu njegove radne sobe.

Svećenik je kimnuo premda ona to nije mogla vidjeti i obrisao oznojeno čelo rukavom. Ova napetost je bila previše za njegove tanke živce, alije hrabro nastavio. - Ti si ta koja ne razumije i tjera po svom. Patrick nije

slabić koji se boji babljih priča.

Nikad on tebe neće pustiti, da znaš.- oštro joj se suprotstavio jasno joj dajući do znanja da je tako jedino ispravno. -

Tako znači, vidim da ni vi nemate ništa protiv toga. Time što držite njegovu stranu ne

znači da ne radite protiv njega. Samo to ne želite vidjeti na način na koji ja to vidim. Jane nervozno zatakne kosu uza uha. Nije ga željela gledati, zvjerala je pogledom po galeriji i ispratila pogledom hitru sluškinju koja je žureći prešla preko nje i nestala negdje dalje u hodniku.

Oca Benedicta pomalo je napuštalo strpljenje. -

Točno, ne želim. Znaš li zašto? Zato što ne razmišljaš tom svojom glavom? Kad je

trebalo bježati s tvog imanja jedva sam te pokrenuo, a sad bježiš pred svojim suludim strahovima brže od vjetra. -

Hoćete reći da sam luda?

Značajno je podigla tamne obrve. Oči su joj svjetlucale bijesom. -

Ne prestaneš li uvjeravati samu sebe u te gluposti uskoro ćeš biti luda, ako već nisi.

Bježat ćeš i skrivati se od svoje sjene poput prave luđakinje. To ti jeistina kako je ja vidim!


Bio je umoran od njezine tvrdoglavosti. Nije se želio pretvarati da se slaže s njom kad je sve u njemu govorilo da to što ona namjerava nije za ničije dobro, samo je njoj na štetu. Suze bijesa i nemoći ispunile su njezine oči. Ljutito ih je otrla rukavom. -

Razočarali ste me, oče. Strašno ste me razočarali. Mislila sam da ćete me bar vi, od

svih ljudi, jedini razumjeti. Prevarila sam se.

Bez pozdrava je skočila sa stolca i gotovo istrčala iz dvorane. Svećenik je slomljeno zabio glavu među dlanove. Sveti moj Emigdije, pomogni joj da shvati, molila su njegova usta. Pomozi i svima nama da ne izgubimo strpljenje s njom.

Jane je istrčala na dvorište i uputila se prema stajama. Morala je razmisliti. Za to joj je trebalo sjesti na Jupitera,

pustiti ga da poleti i osjetiti vjetar na obrazima. Konjušar ju je

sumnjičavo odmjerio kad je zatražila da joj osedla konja no nakon što ga je uvjerila da ima poglavarovo dopuštenje udovoljio joj je bez riječi. Obradovala se kad je ustanovila da je njezin

mač još uvijek jednako ostavljen pričvršćen na njezinom sedlu kako je uvijek bio.

Uzjahala je i krenula. Nakon kratkog natezanja sa stražarima na kapiji i tu je uspjela proći usprkos njihovom očitom nepovjerenju. Ipak nisu mogli gospodarici zabraniti iz lazak kad je rekla da se njezin muž složio i da ide posjetiti grob svoje svekrve. Kad je dodala da je oni mogu s ovog mjesta mogu bez problema pratiti popustili su. Potjerala je Jupitera u smjeru

groblja. Kao da je jedva dočekao slobodu pojurio je poput mu nje. Putem je za njima letjelo kokošje perje od sirote, strahom obezglavljene, peradi koja je lepršala ispred njegovih kopita. Zaustavila se pred niskom ogradom koja je dijelila groblje od livade i sjetila se da bi

bilo lijepo kad bi nabrala cvijeće prije nego ode zahvaliti gospi što ju je štitila u njezinim snovima. Oko ogradice groblja nije vidjela ništa što bi zadovoljilo njezinoj zamisli pa je, željela ili ne, bila prisiljena potražiti cvijeće nešto dalje. Nadala se da će stražari koji su je promatrali imati razumijevanja za to. Malo se zabrinula kad je pomislila kako Patrick


vjerojatno neće imati razumijevanja, ako sazna za njezin izlet bez pratnje, no ponadala se da se to neće dogoditi. U protivnom bila je sigurna da je čeka njegova žestoka prodika. Ni je namjeravala ići daleko, skoknut će do šume, nabrati nešto cvijeća boljeg od ovog suhog uz ogradu i vratiti se. Nitko neće ni primijetiti, bodrila se puna optimizma dok joj je vjetar mrsio kosu. Čim je Jupiter zakoračio s druge strane brežuljka spazi na rubu šume mušku pojavu. Povukla je uzde i dok se Jupiter zaustavljao nije skidala pogled s nepoznatog čovjeka. Njegovo držanje joj se učini nekako poznatim i odluči prići bliže. Uskoro je mogla u cijelosti prepoznati lik koji je stajao pored konja i domahi vao

joj. Srce joj luđački zakuca i podbode

Jupitera. Nakon svega nekoliko trenutaka iskliznula je iz njegovog sedla pravo u bratov zagrljaj. -

Došao si!- vrisnula je promuklo i bacila mu se u naručje.

Zastenjao je od jačine udara njezinog tijela. Još se nije u potpunosti oporavio ni od onog kako je bio prebijen od ujakovih vojnika, a u međuvremenu je u ratu iz kojeg se upravo bio vratio primio nove, nebrojene udarce. Zbog njezinog mira nije joj želio pokazati koliko su mu rebra ponovo bolna. Grčevito se uhvatila rukama za njegov kaput i počela jecati. Liam je pomislio da se slomila. Uvukao ju je dublje u šumu a zatim privezao konje za jednu granu. Zaštitnički je obgrlio oko drhtavih ramena. Mora da je jedva preživjela sve što ju je snašlo nakon njegovog odlaska. Trebao je biti čvršći i ustrajniji u nastojanju da je nagovori da pođe s njim. Trebao ju je primorati, što bi vjerojatno na kraju i napravio da je bio u stanju, po tko zna koji put optuživao se u sebi Liam. Kad je onako isprebijan napustio njezino imanje ostala je potpuno nezaštićena. Želeći je nekako utješiti, nježno ju je svojom grubom rukom gladio po glavi. Nakon svega što je proživjela u zadnje vrijeme itekako joj je bila potrebna utjeha. - Mislila

si da neću doći?- Pitao je.


Jane se samo još jače privila uz njega. Tu u njegovom naručju je još kao mala otkrila svoje sigurno sklonište. Nekoliko trenutaka činilo se da Jane nije u stanju progovoriti. Liam bi volio da je imao vremena pustiti je da se isplače, ali znao je da će u dvorcu vrlo brzo glasiti o uzbunu kad primijete da je nestala. - Obećaj -

da me nikada više nećeš ostaviti, Liame?- Čuo je njezin drhtavi glas.

Koliko sam ja čuo ti sad imaš drugog zaštitnika. Moram vidjeti kakvo je njegovo

mišljenje po tom pitanju.- zadirkivao ju je ne bi li se prestala bojati dok je u njegovim riječima bilo i istine.

Nasmiješio se kad je vidio da se vraća poznata zaigranost na lice njegove sestre kakvu je pamtio na njezinom licu u onim rijetkim trenutcima sreće koliko su ih zajedno proveli. Gotovo izazivački, koliko se u tom raspoloženju mogla postaviti, okrenula se prema Liamu. - Misliš na Patricka?- pitala je

plačljivo.

Stidljivi osmijeh narugao se njezinim suzama neočekivano izranjajući na njezino uplakano lice.

Liam je tobože nezainteresirano slegnuo ramenima. -

Mislim na tvog muža. Onog koji te oženio bez mog pristanka i onog koji će mi

odgovarati za to. Dosta je da saznam radi li se doista o MacKinlayu, ne trebaš mi gurati njegovo ime na nos. -

avati.- šmrcajući je rekla.Liame Melvillu, zaboravljaš da se sa mnom ne možeš zavitl

Kad znaš da sam udana onda sigurna sam znaš i za koga. Ti ne bi bio ti kad bi mirovao prije nego saznaš njegovo ime. -

Derište jedno, pročitala si me.- naceri se njezin brat na što ona kratko bahato podigne

nos. Liam se nasmiješi. -

Tvoj muž će uskoro krenuti u potragu za tobom, moraš se vratiti.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Ne idem bez tebe!- uzvikne -

odlučno Jane i stisne se uz njega.

Stišaj se, ludo. To ćemo još vidjeti. Slušaj, morao sam doći vidjeti te i uvjeriti se da si

dobro. Što se tiče tvoje udaje imam samo jedno pitanje. Je li te MacKinlay prisilio na brak? U glasu mu je prepoznala strepnju iako mu je lice pokazivalo hladnu odlučnost. -

Ne baš, iako mi nije ostavio izbora.- Odgovori Jane nakon što je kratko odvagnula svoj

odgovor.- Od kad me prvi put sreo, tamo kad su me spasili od ujakovih vojnika, stalno je

ponavljao da mu pripadam. I da znaš, jako sam se naljutila na tebe kad mi je ispričao događaje iz mog djetinjstva koje ste ti i ostali tajili od mene. Patrick te čak branio, iako ne razumijem zašto. Rekao je da će te ubiti. -

Izgleda meni da tebi tvoj muž nije mrzak unatoč tome što ti, kako kažeš, nije dao

izbora?- nezadovoljno

zafrkče Liam.

- Oh, Liame. Mislim da ga volim i mislim da ga zato moram ostaviti. -

Ovo je najluđa izjava koju sam čuo. Moglo bi se reći da previše misliš, sestrice. Skupiš

si na okup u glavu previše različitih misli odjednom, nije ni čudno da ti se sve zbrčka. Morat ćeš se odlučiti za jedno od to dvoje. Vidio je kako je njegova sestra nezadovoljno nabrala nos i uz soč nu psovku koju je ostala zarobljena u njemu bespomoćno je zakolutao očima prema nebu. -

Za početak bi mi mogla objasniti što bi ti to trebalo značiti? Je li okrutan prema tebe?

Jane odmahne glavom.- Baš naprotiv, nježan je i -

pažljiv.

Što je onda? Zanemaruje dužnosti muža, ne tretira te kao suprugu, ponižava te? Što

radi dovraga, da ga želiš napustiti? Liam je ljutito praskao. Svojim licem izobličenim od bijesa unio joj se u lice. -

Neće mu to proći, unaprijed ti kažem. Ti si mu žena i nek sam proklet ako to nećeš i

ostati. Sam je tako odlučio i napravio nikoga ne pitajući i tako mi svega ja ću ga natjerati da


to sad i prihvati. Nikud ti ne ideš! A, i ti?! Nimalo se ne cijeniš! Kako si se usudila pomisliti da bih dopustio da te netko tako iskoristi i odbaci?- bjesnio je Liam.

Bilo mu je prokleto suzdržati se da joj ne dobaci u lice kako bi time postala ista kao njihova majka. Shvatio je da od šutljive sestre koja je sa strahom stajala pred njim još uvijek nije čuo pravi razlog zbog kojeg želi napustiti muža. Nije ni mogao izvući to iz nje kad se uglavnom on derao, dosjetio se. Nije joj dao priliku i pokuša se smiriti. Ublažio je glas. -

Što je od toga? Što ne valja Jane?

- Oh,

to je duga priča, ne želim da se nepotrebno uzbuđuješ.

- Sumnjam da se mogu

uzbuditi više nego već jesam. Da čujem, čega me to želiš

poštedjeti Jane ga ishitreno počne razuvjeravati. -

Ničega! Stvarno, Liame, nije važno. Sad kad si konačno tu ne želim samo slušati tvoje

vikanje. Nemamo vremena za to.

Željela je da je prestane ispitivati, nekako je podsvjesno znala da on neće razumjeti njezine strahove pa ga je podsjetila da nemaju puno vremena. Iako je bio svjestan toga Liam nije odstupio. -

A, ne, najdraža moja sestro. Sad ćeš odmah pronaći vremena i sve mi potanko

ispričati.- Upro je po svom, tvrdoglavo kao magarac.

To Jane nije bilo nepoznato, odavno se naučila nositi s tim i svaki put bi izlazila kao pobjednica. -

Ako me odvedeš do onog prekrasnog jezera s onim veličanstvenim slapom tamo

negdje gore možda i pristanem.- izazivački se cjenjkala gledajući ga ravno u oči. -

Ucjenjuješ me?- Liam se zastrašujuće podboči rukama o bokove.

Jane potvrdno kimne bez imalo straha. Usudila se vragolasto još i zaprijetiti mu.


-

Ako treba prisilit ću te oružjem. Znaš da sam sposobn a to napraviti.- bahato se

razmetala. -

U idući rat vodim te sa sobom, curo!- Liam je neobično brzo kapitulirao.

Glasno se nasmijao. Točno je znao kakav će odgovor dobiti. Jane mu je isplazila jezik. - Slobodno se ti samo rugaj, Liame Melvillu! Sigurna sam da bih ti bila na ponos.

uzvratila je najslađim glasom kojim je mogla. Liam joj gurne Jupiterove uzde u ruku.- Penji se. -

Derište,- dobacio je u prolazu i da bi preduhitrio njezin odgovor, koji sigurno ne bi bio

laskav, sagnuo se k njoj i brzo spustio oš j

jedan poljubac na vrh njezine glave.


Poglavlje 16.

- Sto vam gromova!-

Patrick tresne šakom po stolu.- Kako vam je mogla nestati?!

Proderao se na stražara koji je donio obavijest da je njegova žena jednostavno isparila s groblja i već je bio na nogama. Otvorio je širom vrata i viknuo na hodnik. - Smjesta mi dovedite svećenika! - Sluge su se strčale i kako je otac Benedict još uvijek pogureno sjedio za stolom i jadao se zabrinutoj Maude nije trebalo puno vremena da se ispuni poglavarova zapovijed.

Za tili čas svećenik je pokunjeno, kao da su mu sve lađe potonule, stajao pred

njim. - Gdje

mi je žena.- otrese se Patrick vrlo glasno.

- Otkud bih ja to znao?-

zaprepasti se svećenik.- Malo prije smo razgovarali. Digla se i

izjurila iz dvorane, ne znam kud - Otišla! -

je otišla.

Dobro ste rekli! Pitanje je kuda?!- grmio je Patrickov glas.

Nije moguće.- Zgrozio se starac.- Nije moguće...

Ramena mu se spustiše, glava mu padne na prsa a iz očiju mu krenu suze. Patrick ga ljutito odmjeri pogledom i okrene se

od njega uvidjevši da svećenik zaista nema veze s

nestankom njegove žene. -

Izgleda da je ipak odlučila otići bez vas. Pobjegla, da se jasnije izrazim.- neumoljivo ga

je obavijestio Patrick.


Nije imao vremena biti milostiv prema njemu dok mu se kosa dizala na glavi od straha jer nije znao gdje je Jane.

Svećenik se poraženo okrenuo natrag prema svom sudcu. Patrick ga može slobodno okriviti za njezin bijeg, ali nije ga to brinulo. Mnogo više od kazne koju bi mogao zaraditi brinulo ga je što je prema njegovom mišljenju djevojka pogrešno izabrala. Još više, koliko je to bilo moguće žalostilo ga je što je otišla bez njega. -

Na moju veliku žalost ne znam ni gdje je niti kamo je krenula, ako me to pitaš. Bog mi

je svjedok da sam dao sve od sebe da je odgovorim od toga. Nisam je uspio uvjeriti da je

dobila priliku živjeti normalnim životom. Izgledalo je kao da se složila sa mnom, a onda je izgleda iz nekog samo njoj poznatog razloga promijenila mišljenje. Da je bar razgovarala sa mnom, a ne ovako, samo netragom nestati. Nije trebalo biti tako!-

žalosno je uzdahnuo

svećenik i spustio se onemoćalo na obližnji stolac. Kao da nije bio svjestan Patrickove prisutnosti podbočio se laktima o koljena i zabio glavu među dlanove. Očaj koji je osjećao izbijao mu je muklo između prstiju. -

Nesretno dijete, nije se dosjetila da si ti njezin jedini mogući izlaz. Bez tebe, sama

tamo vani, ponovo izložena da sve krene iz početka? -O

čemu pričate?

Patrick se spremao u hodu. Prebacio je kockasti tartan preko ramena i vezao ga remenom-

O bježanju. Ako je ne vratiš, nije li to ono što je čeka? Pokušao sam joj to objasniti, ali

jednostavno nije slušala. Patrick kimne glavom. Bila mu je poznata ta njezina osobina. Kad nešto nije željela čuti pravila se da nije čula. -

Pokušajte se sjetiti bilo kojeg mjesta na koje bi otišla. - nukao je svećenika.


-

Nigdje ona ne bi otišla sama. Bar ne u onakvoj ljutnji. Nema potrebe da ti krijem, rastali

smo se u raskolu mišljenja. Prije ili kasnije svejedno bi to jednom doznao. - svećenik je rezignirano odgovorio.

Skinuo je redovničku kapicu s proćelave sijede glave i njome obrisao orošene oči. Ispričao mu je kako je možda bio prežestok u njihovoj nedavnoj raspravi i presmion u svom zahtjevu da se djevojka složi s njim, te kako su se na kraju oboje ljut i rastali bez pozdrava. Nije baš siguran da nije vikao kad ju je nazvao nezahvalnom balavicom, kao da bi on ikada savjetovao da uradi nešto što bi išlo na njezinu štetu. Ne sjeća se točno što joj je još sve rekao, ali ni ona nije zaostajala. Jednakom mu je

mjerom uzvraćala. - Još ne mogu doći k

sebi, što je to bilo. Kao da je sam nečastivi ušao u nas oboje. - Prekrižio se.- Nikada do sad nismo podigli glas jedno na drugo. Možeš me odmah ubiti, ne znam gdje je.- jadno je završio svećenik. Patrick mu je povjerovao prije nego je napustio prostoriju. -

Luđaci! Gomila nesposobnih šmokljana, to ste vi, a ne stražari! Ne možete držati na

oku jednu ženu! Kreteni!- uzvikao se Michael na stražare prateći s njima u stopu odlučne Patrickove korake. Za tili čas skupina jahača projezdila je ispod svoda kapije u smjeru groblja.


Poglavlje 17.

Živa je, bilo je prvo što je prohujalo njegovom glavom kad je stupivši na rub skrivene livade oko jezera Patrick zaokružio pogledom preko nje. Prvo što je vidio bila je Jane. Njegova je žena poput vodene nimfe sjedila uz jezero s buketom poljskog cvijeća u krilu i na njegovu veliko nezadovoljstvo nešto veselo pričala nepoznatom muškarcu koji se zabrinuto ušetao nedaleko nje. Jane se svako malo nasmijala, no muškarcu čiji je pled Patrick prepoznao kao Melvilleov, kao da nije bilo do smijeha. Ni Patricku nije bilo do smijeha. Pozicija u kojoj su se sada nalazili bila je posljedica njegovog propusta. Liam Melville nije bio

mačji kašalj, izgleda da ga je podcijenio jer je tako spretno iskoristio priliku i oteo Jane. Bolje reći da je podcijenio smionu ludost svoje žene, za ovaj preuranjeni susret je ona kriva. Patrick još jednom skrene pogled prema Jane. Nakratko je sklopila oči i izložila lice sunčevim zrakama. Duga kosa bila joj je raspuštena i izložena slobodnoj volji povjetarca koji se igrao njome. Nogu podvijenih ispod sebe odavala je prizor krajnje opuštenosti

besramno

ne hajući za ništa oko sebe što bi je moglo ugroziti. Patrick podigne ruku i njegovi se vojnici zaustave iza njega. U tišini su sjahali kad je i on skočio s konja. U njemu je rasla ljutnja s svakim odlučnim korakom kojim se primicao k ono dvoje. Nije vidio ljepotu slapa. Nijevidio vijugavu rječicu koja je odvodila vodu, nije vidio visoke stijene koje su okruživale cijeli prostor oko njega niti zakašnjelo cvijeće koje je još cvalo na livadi.Što ako to nije njezin brat?! Ta ga je pomisao naljutila i pokrenula novu navalu bijesa. Odlučno se zaputio ravno prema Jane


provjeravajući još jednom sigurnost litica koje su ih okruživale. Ništa nije ukazivalo na prisutnost još kojeg Melvilleovog vojnika. Olakšanje kao nikada prije u životu koje je maloprije osjetio kad ju je ugledao netragom je nestalo. Bio je ljut, ne bio je bijesan na svoju

ženu. Ni sam nije bio načisto kako će reagirati kad je dohvati i što će učiniti. Dok se on debelo brinuo za nju dama je bezbrižno uživala na suncu. I

to bez njega, što je po njemu bio

jednako veliki grijeh kao i to što je pobjegla iz sigurnosti svoje sobe u kojoj ju je ostavio. Zaustavivši se pred njom tijelom joj je zaklonio sunce. Jane je zatreptala i zgrabila mač koji je držala položen u krilu tako da joj je njegova drška bila na dohvat ruci. Njezin muž nije ustuknuo kad je vrh ubojite oštrice munjevito položila na njegova prsa. Mrvicu se smekšao, odobrovoljila ga je pomisao da je bar donekle bila na oprezu. Prezrivim pokretom odgurnuo

je njezin mač da joj je odletio iz ruke u stranu, sagnuo se i uhvatio je za bradu primoravši je da ga gleda u oči. Potiskujući bijes koliko je mogao hrapavim glasom je zapitao. - Jesi li dobro? - Naravno da sam dobro. Rekla sam ti da sam sigurna uz mog brata, nisam li?- Jane se

nasmiješi i ljupko nakrivi glavu gledajući ga iskosa. Patrick je uhvati za ruku i ni malo nježno povuče na noge. -

Ne bih znao, svašta si ti rekla!- uvrijeđenim bijesom odbrusio je.

- Gdje si toliko dugo?- na

njegovo sveopće iznenađenje upita ona.

Nije vjerovao da se usudila. Dovraga, svatko drugi bi pred njim ovako raspoloženim već cvokotao zubima od straha. Svatko drugi, ali ne i drznica od njegove žene. Usudila se još ga provocirati iako je morala primijetiti da je trenutno u stanju u kojem su bili veliki izgledi da eksplodira do kraja. Prisilio se pomisliti da je to ili posljedica odgoja onog moralnog bogalja

od njezinog djeda ili je to tipična ženska nesposobnost određivanja granice muškog strpljenja koje nikada ne smije pregaziti. Postojala je i treća mogućnost koja mu je prozujala


kroz glavu. Možda je njegova žena bila samo budalasta. Što god od toga bila istina nije se imao vremena baviti time. Bila ona budalasta koliko joj dragao na njegovu veliku sreću bila je

živa i neozlijeđena i to je za sada bilo jedino važno. Zaškripao je zubima. -

S tobom ću kasnije razgovarati!- Procijedio je jedva se suzdržavajući da je ne zgrabi i

snažno protrese. Nije bila pri sebi, ipak je pomislio. No, ono što je vidio nanjezinom buntovnom licu bilo je sve samo ne strah. -Nisi

se baš žurio pronaći me.- optužujućim pitanjem Jane se postavi pred njega.

Još ga više raspali ta nečuvena drskost. Ona je njega optuživala, a on je gonio konje do iznemoglosti ne bi li se što prije uvjerio da je živa dok je gospa mirno uživala na suncu zafrkavajući se s bratom. -

Napravi mi ovako nešto još jednom i snosit ćeš posljedice za ono što će slijediti.

Dovedeš li me ponovo u ovakvu situaciju, ne odgovaram za svoje postupke. Istući ćue tda mjesec dana nećeš moći sjediti na tom svom slatkom dupetu. - I meni je drago što tebe vidim.-

nesigurno se nasmiješila njegova nemoguća supruga.

Liam je prekriženih ruku sa zanimanjem pratio razgovor mirno stojeći nedalekood njih. Nije bilo sumnje

da je tom čovjeku stalo do njegove sestre. Prvo je prišao ka njoj i pitao je li

dobro, nije se zaletio k njemu tražeći zadovoljštinu, zadovoljno je zaključio Liam i to je u njegovim očima presudilo u Patrickovu korist. Sklon je svojoj ženi. Mala mudrica j e to itekako koristila, vrtjela ga je oko prsta isto kao i njega. Kad je njegova sestra podučila pristojnosti svog muža, više nije izdržao. Nasmijao se. Patrick ga pogledom pošalje ravno u pakao. Jane stavi ruku na njegovu mišicu i umilno reče. - Patrick, vjerujem da nisi upoznao mog brata.- pokazala je rukom prema nasmijanom Liamu koji se nakloni glavom prema njima.


Jane ga upita istom toplinom.- Liame, ti isto tako, vjerujem nisi imao priliku upoznati

mog muža.- pokazala je na Patricka koji je sijevao ljutitim pogledom preko nje i nije mu padalo na pamet odgovoriti Liamu na pozdrav. Liam je registrirao u glavi njegov neprijateljski stav, no Jane to nije mogla zamijetiti jer je

stajala leđima okrenuta ispred Patricka i gledala u brata. Odahnula je kao da je riješila ogroman, nerješiv spor i zadovoljno je kimnula glavom. -

Dakle, gospodo, sad kad ste se upoznali napustit ću vas da riješite što morate riješiti

između sebe. Istovremeno su podigli obrve i upitno se zagledali u nju. Jane odmahne glavom i upita

se što je sad krivo rekla. Začuđeno je upitala mjerkajući pogledom od jednog do drugog smrtno ozbiljnog lica. -

Nije li to ono što muškarci rade?- raširila je u nedoumici ruke, zamahnuvši pri tom

cvijećem po Patrickovom pledu. Bio je to dovoljno snažan pokret da bi preko njega otresla većinu latica s cvjetnih stapki koje se lepršajući raspu preko kockaste podloge zelenih nijansi prije nego se lebdeći rasuše po travi ispred njih dvoje. Patrick je uhvati za ruku u kojoj je držala cvijeće i ukloni je ispred sebe. - Oh, oprosti, nije bilo namjerno- brzo mu se ispričala.

Vidjevši da je tek neznatno kimnuvši prihvatio njezinu ispriku hrabro je nastavila. -

Gospođa MacFarland me podučila da muškarci međusobne sporove

rješavaju

drukčije od nas žena. Nije mi doduše rekla na koji način no rekla je da to uključuje prepustiti odluku njihovoj mašti i to na način da ih se ostavi same. Da mi kojim slučajem ne bi prebacili da nisam napravila sve kako treba, dok vi budete razmjenjivali svoja mišljenja ja ću za to vrijeme nabrati

još cvijeća za gospu Agnes.- obavijestila ih je.


Kad nijedan od njih nije ispustio ni glasa okrenula se u namjeri da to i napravi. Patrick je zgrabi za ruku i gurne iza sebe.-

Nikuda ti ne ideš.- zarežao je. Jane se

- Ali Patrick... naravno nije mogla složiti s njim, te ga zaobiđe i stane pored njega. -

Dođavola Jane Elizabeth, poslušaj muža.- drekne Liam s druge strane.

-

Ne diži glas na moju ženu, Melville!- Dreknuo je prijeteći Patrcik prema njemu.

Jane mu stavi dlan na prsa kao da ga želi spriječiti da krene na Liama, premda to nije bilo više od obične geste kojom bi ga smirila dok se buntovno obratila bratu. -

Zašto moram stajati tu? Ti si obećao da mi nećeš ubiti muža!- žuč joj se dizala u grlo.

Patrick ga podsmješljivo pogleda. Smatrao je to znakom slabosti. Liam slegne ramenima i uzvrati mu pogled. -

Bilo je jednostavnije. Natezanje s njom kad ona zapne za nešto zna biti prava

gnjavaža. -

Preciznije govoreći, bio je to kukavički čin s tvoje strane.- dobaci mu posprdno Patrick.

-

Neću se tući s tobom, MacKinlay. Možeš ti vrijeđati koliko hoćeš, nećeš me natjerati da

prekršim obećanje koje sam dao sestri. Nije da i ja tebe ne bih rado sasjekao zbog nekoliko stvari, ali više od toga želim da ona bude sretna. Nazovi to slabošću ako želiš. Izmeđ u ostalog, iz razgovora s Jane shvatio sam da se uz tebe osjeća sigurnom i zadovoljnom i neću mrdnuti prstom da joj to uskratim. Da bi to potvrdio prekriži ruke na prsima. Patrick kimne i ne pogledavši Jane upita Liama.- Između ostalog? Što ti je još rekla moja žena? -

To sad nije bitno, Liame. Ne moraš odgovoriti mom mužu! - usplahireno uzvikne Jane.

-

Čovjek je pitao, Jane. - Liam je začuđeno pogleda.- Ima pravo znati o čemu smo

pričali. Nije to nikakva tajna, MacKinlay. Vjerujem da ti je to sve već pozna to. Moja te sestra predamnom nahvalila na sva usta, kao najboljeg, najbrižnijeg i najnježnijeg muža na svijetu.


-

Nakon što je pobjegla s tobom. Blago meni.- Podsmjehne se Patrick.

-

Ono radi čega sam obećao da se neću boriti s tobom je njezina izjava da te voli i želi

provesti svoj život s tobom. Nikada je ne bih riješio te sreće. Liam raširi ruke i mirno ga izvijesti.- Možeš me mirno probosti, neću se braniti. Patrickov ruka bezvoljno spusti mač. Liam ga je u potpunosti razoružao izjavom da ga Jane voli.

Napustila ga je luđačka želja da ga kazni za strah koji je proživio misleći u kakvoj

se opasnosti nalazi Jane, a za koji je krivio njega. Za užas, koji mu je ispunjavao dušu dok ju je zamišljao prerezanog vrata u nekom jarku ili silovanu i pretučenu kako bespomoćno leži pored nekog puta. Stajala je pred njegovim očima živa i zdrava. To i što je priznala bratu da voli njega ostavilo je Patricka bez riječi. Njemu je to bilo dovoljno da uvelike ublaži srdžbu i ljubomoru koja je do malo prije tresla njime. Pogl edao

je u zajapureno lice svoje žene, nije

izgledala ni približno mirno kao on. Bila je užasnuta bratovom dobrovoljnom ponudom za smrt i odmah se uplela među njih dvojicu. -

Nitko tu nikoga neće probosti! Liame, Patrick mi je obećao da mi neće ubiti brat a!

Patrick je gledao u nju kao u čudo. Znao je da joj ništa slično nije obećao, no to više nije bilo ni važno. Nije joj želio ubiti jedinog brata. Ono što je bilo važno jest da će je natjerati da i ona osjeti malo njegovog straha. Za kaznu će je držati još malo u neizvjesnosti. -

Brkaš stvari. Ja nisam obećao da neću ubiti njega.- mirno je ispravio svoju ženu na što

ona začuđeno pogleda u njegovo ozbiljno lice. -

Ali jesi?! Nebesa, Patrick, kako bi tako nešto mogao zaboraviti? - zebnja se uvlačila u

nju.

Što ako je krivo protumačila njegove riječi. Kako je mogao tako mrtvo hladno prekrižiti ruke i stajati pretvarati se da ne zna što joj je obećao? Možda se to odnosilo samo na jezero


koje mu je spomenula, možda je to vrijedilo samo taj puta, dok je odveo na j ahanje?- jadala se u sebi. -

Nije bilo vrijedno pamćenja, rekao bih.- prezrivo je odgovorio njezin muž.

Znao je da je muči i da mora prestati s tim, ali nije mogao odoljeti pogledu na njezino, od ljutnje, rumeno lice. U njegovim očima bila je neodoljivo jepa. li - Ne pravi se glup, oboje znamo da to nisi.- problijedi Jane i osjeti kako joj noge podrhtavaju. - Aa-a.

Neće ti to proći, MacKinlay. Moja sestra te smatra jaaako pametnim.- veselo ga

obavijesti Liam i time nije nimalo pomogao Jane. -

Začepi Liam!- vrisnula je Jane preko ramena i posvetila svu svoju pažnju Patricku.

Liam se na njezin užas nije dao ušutkati. -

Nisam ja to izmislio, tako si rekla. Ne trebaš se sramiti svog mišljenja, zar ne

MacKinlay?

Namjerno ju je ometao u navođenju vode na svoj mlinkako je naumila uvjeriti muža da ga poštedi. Bilo mu je itekako jasno da je u toj bitci ona već pobijedila i da njezin muž samo podgrijava njezinu ljutnju. Bila je to neprimjereno mala kazna za strah koji je naslutio u njemu kad ju je maloprije ugledao, pošteno -

je priznao Liam.

Idi dođavola, Liame! Hoćeš li ušutjeti?

Jane je nakratko pogledala cvijeće u ruci i procijenila da ne može to baciti na njega pa je odustala od želje da ga nečim pogodi i spustila ruku. Patrick jednom rukom privuče ženu k sebi ipreko njezine glave dobaci njezinom bratu. -

Složit ćeš se da je tvoja sestra poznata po valjanim procjenama.

-

Aha. Sve jedna lošija od druge.- mirno uzvrati Liam misleći na njezinu opsesiju

osjećajem da nosi nesreću.


Ni nakon što je upotrijebio sve argumente kojih se mogao sjetiti da bi je razuvjerio toga nije bio siguran je li uspio premda joj je na kraju razgovora pogled bio nepovjerljiv. Izgledalo

mu je da njegova sestra nije bila više tako sigurna u ono u što je tako duboko vjerovala. Vidio je da se koleba, no niti je potvrdila niti zanijekala svoj stav.

Jane čvrsto sisne pesnice i izbroji u sebi. Pokazat će ona njima. Neće dopustiti da je iznerviraju više nego što već jesu. Ulog je bio prevelik, morala je pod svaku cijenu spriječiti da se poubijaju međusobno. -

Izgledi za to postajali su sve manji. Već je bila na rubu očaja.

Patrick, sjećaš se kad si me odveo tamo gore, na onaj vrh? - Patrick kimne.

Jane odahne, bar joj je odgovorio. S nadom je nastavila.- Rekao si da samo trebam

tražiti od tebe kad nešto želim? Patrick još jednom potvrdi. -

E, pa mužu, želim da mi ne ubiješ brata!- dahne Jane uzbuđeno.

-

Dovraga. Ne ide to tako, ženo.- zavlačio je njezin muž gledajući kako od nervoze

snažno grize usnicu i zaključio da će je raskrvariti ako uskoro neprestane. To je i napravila, ali samo da bi se posve iznervirano okomila na njega. -

Nebesa, Patrick, ne želim se naljutiti, ali ti ćeš me stvarno natjerati na to! Ja nisam

imala pojma kako to ide s mužem, ti si me tome naučio. Ne možeš samo tako povući ošt si rekao. Osim toga ako Liam ne želi ubiti tebe zašto bi za ime svijeta ti želio ubiti mog brata? Patrick je u nevjerici stresao glavom i pogledao Liama. Prokletnik se cerio. -

Vidiš li da sam u pravu, mužu?- očajno je upitala Jane, a kad se on nasmiješio

oduševljeno ga je pogledala. - Znala sam da ćeš udovoljiti mojoj molbi?- Jane mu se baci oko vrata. - Kako si mogla biti tako sigurna?


Patrick je odmakne i podozrivo joj zaviri u oči. Zagolicala ga je snažna znatiželja koju je prikrio smrknutim licem. Jane

neodlučno pogleda prema bratu, podigne se na prste i šapne. - Da nemam

povjerenja u tebe ne bih ni tražila tako veliki ustupak s tvoje strane i nikad ti ne bih poklonila svoje srce - rekla je iskreno. Patrickovo se lice opusti, a Jane zabrinuto i s nado m dodati.- Možemo

požuri

li razgovarati o tome kad Liam ode?

Patrick je vidio crvenilo koje joj se ponovo penje u obraze. Znao je da joj je za ovo

priznanje trebalo puno hrabrosti. Koliko god mu sadašnja situacija bila neprikladna bio je sretan što se odvažila na taj korak. Privukao ju je i poljubio. Nije ga ni najmanje smetalo što je to radio pred njezinim bratom, no nju itekako je. Kad ju je pustio nije znala kud bi

pogledala od srama. Patrick je zagrli oko ramena i ležerno se okrene prema Liamu. - Zaključio sam

da mi tvoja sestra u potpunosti odgovara, Mellvile.- razmetljivo i krajnje

muški bahato obavijestio je Liama.- Za tvoju informaciju odlučio sam zadržati je što god ti i tvoj pokvareni ujak mislili o tome. - Ne mogu govoriti u njegovo ime, no neka ko volji.- naceri se Liam.-

sam siguran da mu tvoja odluka neće biti

Isto kao što sam siguran da ti za to haješ koliko i za lanjski snijeg. Ali

zato ti mogu reći ono što ja mislim a to je, moram priznati, da ništa manje ne bih ni prihvatio od tebe. - Tvom

stricu trebalo je malo uvjeravanja da sam sposoban braniti ono što mi pripada,

nadam se da to s tobom neće biti slučaj? - Iskreno

govoreći, odustao sam od toga. Čuo sam da ste ih dobro razvalili neki dan?

Patrick kimne i bez imalo kajanja pogleda ga u oči.- Opet ću to napraviti bude li potrebno.


Liam kimne.-

Meni je odavno poznato da je moj stric jednaka ništarija kao i ujak i ne

nasjedam na njegove priče. Tako mu ni u tvom slučaju nisam povjerovao ni riječi, naročito kad je u sve upleo Jane, ali morao sam seuvjeriti. On nema i nikada nije, a rekao bih da ni

nikada neće imati nikakva prava glede moje sestre. Ja sam njezin skrbnik, kad smo kod toga. - Bio si.- ispravi ga Patrick. Liam zabrinuto zakima glavom.-

E, vidiš, to je pitanje još uvijek otvoreno. Ja bih se rado

složio s tobom da tu ne počinje i isto tako ne završava problem. Neće biti lako dokazati da tebi zaista i pripada ono za što si se pokazao spremnim braniti kao svoje. - Spreman sam to dokazati svakom tko se usudi sumnjati. Sa svojom vojskom i onima

koji su stali uz mene može se bez pretjerivanja reći da mogu obraniti cijelo visočje, a ne samo ono što namjeravam. -

Sve to stoji, samo bojim se da nisi dobro obaviješten, prijatelju. - Mirno reče Liam i

kimne glavom kako bi mu potvrdio da je zaista tako.

Patrick ga upitno pogleda. Što god njegovi izvještaji propustili prema Liamovom ozbiljnom licu nije izgledalo bezazleno. Liam značajno trgne glavom prema Jane i Patrick kimne. Očito je Liam dobro poznavao sestrinu sklonost nepotrebnom zabrinjavanju kad ju je želio udaljiti da ne čuje to što mu je imao za reći? - Michel!-

Glasno se proderao i time iznenadio Jane da se ustrašeno trgnula.

- Nisam znala da je i on ovdje?

Gledala je kako Michael pridržava dršku mača i krupnim koracima trčeći grabi prem a njima. Bacio je ispitivački pogled na Jane i zaustavio se pred Patrickom čekajući naredbu. -

Moja žena je izrazila želju nabrati cvijeće za majčin grob. Otprati je. - mirno naredi

Patrick.


Michael sumnjičavo pogleda zgnječeno cvijeće u njezinoj ruci. U svom tom uzbuđenju ni ne znajući cijelo to vrijeme stiskala ga je uz sebe. Jane se usplahireno pobunila. -

Predomislila sam se, ne želim ići. Dosta je ovo što imam.

Lagano je podigla ruku s cvijećem koje je bilo više nego u žalosnom stanju. Michael joj se približi -

i počne tobože procjenjivati cvijeće.

Ne bih se složio. Jedva se raspoznaje da je ikada bilo svježe.

- Bilo je krasno kad sam ga ubrala, Michael- zacvili Jane.-

Patrick ga je uništio dok me

stisnuo uz sebe. Michael se morao svojski potruditi da se nasmije njezinoj izjavi. Vjerojatno nije bila

svjesna što je rekla i pomislila bi da joj se ruga. Umjesto toga primaknuo je glavu k njoj i glasno šapnuo. -

Tvoj muž je jedan obični nespretni trol.

Naravno da mu je bila namjera da ga i Patrick čuje. - Majko moja!-

zavapi potiho Jane i zatrepće od muke. - Danas ste svi poludjeli.-

iznervirano počne šaptati Michaelu.- Nisi normalan, sva sreća da te nije čuo! Jedva sam spriječila da se njih dvojica ne pokolju- diskretno pokaže rukom prema mužu i bratu - samo mi nedostaje da još i tebe spašavam. Osim toga Michael, nisam sigurna da ti je mudro meni tako govoriti o mome mužu? Ja sam mu žena, moja je dužnost braniti ga, nije li? Izgledala je toliko zabrinuta zbog toga da je Micheal jedva jedvice zatomio smijeh u prsima

i zadržao koliko toliko ozbiljnu facu. Nije smio otvoriti usta da se ne počne smijati pa

je samo potvrdno kimnuo. Jane uzdahne.-

Nadam se da razumiješ, ne bih te željela ozlijediti. - ispričavala se.-

Znaš, bojim se da sam prokleto dobra s mačem, Michael.


Oba muškarca zakolutaju očima prema nebu prije nego Patrick Michaelu potvrdi njezinu tvrdnju.

Michael se zakašlje da spriječi nalet smijeha. Smatrao je njeno hvalisanje neosnovanim. -

U tom slučaju, malena, siguran sam da možemo bez straha otići po to cvijeće.

Jane se usprtlja s povenulim cvijećem iz ruku, ne znajući što će s njim. Na kraju odluči da je Patrick kriv što je ono u takvom stanju i red je da on to riješi. Gurnula mu je cvijeće u ruku, okrenula se i odlučno se počela udaljavati. Patrickov zgroženi izraz koji je imao kad mu je Jane tutnula cvijeće još je dugo uveseljavao Michaelove misli. Znao je da nikad neće zaboraviti ni jednu jedinu preneraženu prijateljevu crtu lica. Izgledao je kao da mu je Jane u ruke gurnula njezin nedovršeni vez isad uz gađenje koje priliči muškarcu u toj prilici ne zna što da napravi s njim. Da se imao s kim okladiti kladio bi se da će ga iz sve snage zavitlati na sred jezera čim mu Jane okrene leđa. Izgubio bi okladu. Patrick je nakon što su on i Liam ostali sami mirno ponudio šogora da sjednu na obližnji panj i stavio cvijeće dobiveno na čuvanje pored sebe. -

Taj mač njoj služi više negoli samo ukras, kako sam do sad mislio. Stvarno ga je

sposobna upotrijebiti. Tvoja zasluga pretpostavljam?- pogleda Liama koji se smijuljio. -

Strpljivost joj nije urođena odlika, problem je bio navesti je na smirenost. Previše je

osjećajna, burno reagira. Potrošeno je mnogo njenog vremena i vježbe dok se nije naučila riješiti te slabosti. Isto toliko i mog strpljenja usput. Trebale su godine vježbe da dođe do ovoga gdje je danas. Da misli glavom, a ne srcem. Kad postigne tu smirenost, postaje dostojan protivnik.- ponosno odvrati Liam.


- Napravio si dobar posao s njom. Za nekoga tko u sebi zajedno nosi Melvilleovu i Orrockovu krv

ide ti u prilog uviđavnost i briga za sestru. Bez uvrede, prije nego sam te sreo

bio sam uvjeren da je to loša kombinacija. -

Bez uvrede. Ako ćemo pravo i ja sam za tebe mislio da si pokvareno kopile. Maloprije

sam saznao da nas je djed sve skupa nasamario. Neka mi Bog oprosti, o mrtvima ne treba

ružno pričati, no nisam siguran da ću tom pokvarenjaku ikada oprostiti. Jane mi je rekla da ti je umrla majka? - Bog ju je uzeo k sebi.- kimne Patrick i pogleda jezero.

Njegovu mirnu površinu remetio je jedino namreškani trag koji je ostajao za malom ali dostojanstvenom kolonom obitelji divlje patke. Majka patka plivala je na čelu i pružala primjer trojici pačića. Izgledali su spokojno kao da klize svjetlucavom površinom. Liam je neko vrijeme i sam pratio idiličnodruštvo prije nego je njegov glas narušio tišinu. -

Jane jako žali za njom, čini se da ju je mala voljela. Nije za čuditi, ako ju je prihvatila

kako ona tvrdi. Nikad prije nije imala majku. To je još nešto što nikad neću oprostiti prokletniku. Laži o našoj majci uz koje je moja sestra morala odrasti. Ne možeš ni zamisliti kroz što je sve prolazila zbog toga. Patrick je znao da je i njemu to jednako teško padalo no sebe nije spominjao kao da on nije bio važan. - To je jedan od razloga zbog kojeg sam htio spriječiti

da se sretnete prije nego ti i ja

popričamo. Jane mi je rekla za tvoju zakletvu. Gotovo me izdalo srce kad sam pomislio da si je odveo. Kad sam vas ugledao zajedno na ovoj livadi hvalio sam Bogu na snalažljivosti i brbljavosti tvoje sestre i na to me objasniti.

što je zbog toga nisi ubio prije nego ti je uspjela sve


-

Ovo što ću ti sad reći neće mi služiti na čast i ubit ću te ako to kome ponoviš. - Patrick

kimne. -

i ono Sretan sam što nisam morao saznati jesam li to u stanju napraviti. Sve da je bilo

najgore.

Pogledao je ravno u Patrickove oči. U njima je vidio da ga razumije. Patrick odobravajući potvrdi. Nije želio razmišljati što bi on napravio u toj situaciji, u brzini si nije mogao predočiti ni jedan razlog zbog kojeg bi on obećao učiniti tako nešto nad Meghan. No, on nije bio u toj situaciji, Liam jest. Mora da mu je to bila više nego sjebana situacija, priznao si je Patrick i više nije stigao misliti o tome. Liam je nastavio -

Ne želim više misliti o tome. Sad je tvoja. To jest, prvo mor amo

kralja uvjeriti u to. Nema koristi od toga što ti dižeš vojsku, bitke neće biti. Kralj dolazi s njima.- potišteno

završi Liam.

- Kad? -

Za par dana, ako je vjerovati onome što mi je rečeno. Jučer sam stigao, nije me bilo

više od pola godine. Anthony mi je jutros donio tu vijest, momak mi je odan, nemam razloga sumnjati u istinitost iste. -

Prijeđi na stvar.- nestrpljivo ga potakne Patrick.

-

Ukratko. Na proslavi dana svetog Andrewa s pratnjom daleko većom nego inače kralj

planira osvanuti u tvom dvorištu. -

I siguran sam da će se u njegovoj pratnji nalaziti Melville i Orrock. - ironično ga

nadopuni Patrick i pljune u stranu. - Pogodio si.- turobno nastavi Liam.- S prvim nemam veze od mog zadnjeg posjeta

Jane, sad je tome prilično davno, a s drugim sam jutros raskinuo pogodbu. Tako da ti u tom pogledu ništa ne mogu pomoći. Ima nešto drugo, tu možda mogu pomoći. Ako onaj Englez


ne dostigne kralja. - Patrick upitno podigne obrve, a Liam nastavi.-

Dopusti da ti ja kažem

svoje viđenje stvari. I sam znaš što će moji vrli rođaci zahtijevati od tebe? - Patrick kimne i nastavi pozorno slušati. - I jedan i drugi vjerojatno će tražiti od kralja da ih proglasi njezinim skrbnikom. Orrock će pri tom nametati svoje pravo kao njezin ujak i muški starješina obitelji, a Melville

na račun toga što Jane, kao moja sestra, samo se po sebi razumije, potpada pod

njegovu vlast. -

Ne znam je li ti Jane spomenula činjenicu da smo se nas dvoje pravovaljano vjenčali?

To svakako isključuje pitanje njezinog skrbnika. Otac Benedict to može potvrditi.- sigurno mu objasni Patrick. - Rekla mi je, to i je ono. Stvari bi doista stajale prema tome da nisi zaboravio jednu

važnu sitnicu. Previdio si tražiti kraljevo dopuštenje. Patrick skoči i glasno prokune. Kleo je na sva usta. Liam ga je šutkei s razumijevanjem slušao. Taj mali propust sad će ga skupo koštati ukoliko ne uspije uvjeriti vladara da to nije napravio namjerno. Radilo se o braku kojim su se pripajala dva klana i koji se, u slučaju da ne odgovara kralju i ne odobri ga, proglašava nevažećim. Patrick je neko vrijeme proveo koračajući poput ranjene zvijeri. Kad se primirio sjeo je na isto mjesto s kojeg je malo prije skočio kao da ga je ugrizla zmija otrovnica. Liam nije bio sretan što to još nije sve. Morao mu je reći još nešto, po n jemu, jednako škakljivo pitanje. -

To nužno ne mora biti najveći problem. Plemić si, bogat, moćan i utjecajan i kralj će to

sigurno uzeti u obzir. Uzmimo pod pretpostavkom da će se to dogoditi? Strica smo se riješili time što sam se odrekao biti njegovim nasljednikom i slijedom stvari on više nema pravo glasa kad je Jane u pitanju. Problem će biti dokazati da je mojoj sestri prijetila životna opasnost od strane njezinog ujaka i da se zato utekla pod moju zaštitu. Ako to uspijemo,


zakon mene prihvaća kao njezinog skrbnika i tad smo na konju. Dao sam ti svoju privolu da je oženiš i kraj priče. Tu je jedini problem kojeg se bojim, da budem iskren, taj Englez iako je sve to komplicirano za obojicu. Koliko sam upućen polubrat, po ocu, dolazi po nju i ni malo mi

se ne sviđa što on ima prednost jer je sa mnom povezana preko majke. Zakon ne

umanjuje njegovo pravo zato što je njegova sestra kopile njihovog oca. Ne znam što možemo protiv toga ako ustraje da je odvede ocu? To mi se u svemu čini najizglednija prijetnja. -

Osim ovog s kraljem, manje više sve mi je to poznato. Dakako, tvoje sudjelovanje nije

na odmet, cijenim i prihvaćam tvoju ponudu. Ja sam svoju odluku donio i na nju svakako možeš računati. Jane Elizabeth MacKinlay neće nogom kročiti s moje zemlje. Liam mu bez riječi čvrsto pruži ruku. Patrick je isto tako odlučno prihvati. Jane nije bila prisutna i nije mogla vidjeti snažan stisak ruku njoj dvojice najdražih muškaraca i nekoliko tvrdili prijateljski protresanja tijesno priljubljenih dlanova u muškom rukovanju koji su po savez kojem se usrdno nadala i molila za njega. Kad su razdvojili ruke Liam se naceri. -

Neka ti Bog pomogne, MacKinlay. Uvidjet ćeš da je s mojom sestrom uglavnom tako.

Sve samo ne jednostavno. - Ne trebaju mi tvoji savjeti, nisi -

ti oženjen s njom. Dobro došao u obitelj, Melville.

Jeste li vas dvojica riješili što ste imali?- Pitala je Jane iz daleka noseći preko ruke

veliki zavežljaj cvijeća. Bila je bolje raspoložena i slavodobitni osmijeh joj zabljesne na licu kad obojica muškaraca odgovore potvrdno. -

- Od mladića pored sebe zahtijevala Nisam li rekla da će se njih dvojica na kraju složiti?

je priznanje nakon toliko uloženog truda i dobila ga je.


- Je, rekla je. - potvrdi Michael i kimne prema njima dvojici. - Vas dvojica ste današnji

dan učinili prekrasnim. Toliko da mise čini da ga ništa ne

može pokvariti.- zacvrkuta radosno Jane. Njezin muž je ispitivački pogleda.- Ne bih bio tako siguran da sam na tvom mjestu? -

Oh, a zašto ako smijem znati? - Njezino oduševljenje naglo splasne. Oprezno ga je

gledala i čekala objašnjenje. -

Smiješ znati, dakako.- svisoka odgovori njezin muž.- Dapače uskoro ćeš saznati, kad

se sama ne možeš domisliti? Jane zagrize usnu. Bio je ozbiljan, a ona se ni uz najbolju volju nije mogla dosjetiti čemu je imala zahvaliti za toliku promjenu u njegovom ponašanju. Pogledala je u Liama, nijemo tražeći pomoć, no on je sućutno pogleda i skrene pogled u stranu. U neugodnoj tišini koja je uslijedila Jane je nervozno popravljala latice zvončića položenih preko ezine nj podlaktice sve dok se Patrick nije smilovao i progovorio. -

Daj to cvijeće Michaelu, on će ti ga pričuvati dok ti i ja ne obavimo razgovor koji sam ti

obećao. Po povratku ćemo ga mi odnijeti na groblje.- naglasio je Patrick promatrajući je. Poslušno je premjestila cvijeće na Michealovu ruku. Patrick je nastavio i dalje se obraćajući njoj. -

Tvoj brat ide s nama. Čekat će dolje s mojim ljudima dok ne završim s tobom.- Završio

je strogo ne dajući joj priliku da išta kaže. Jane proguta i kimne. Bilo je

to jedino što se usudila. Nije se usudila podići glavu i

pogledati ga. Čula je žurne korake u travi one dvojice sretnika kojima je bilo dopušteno otići i jednu patku kako klepeće krilima po vodi nasred jezera. Iskreno je poželjela biti na njezinom mjestu,

a onda prekorila sama sebe. Ponaša se kao kukavica. Ona to nije! Nije prvi put

stajala pred namrgođenim Patrickom i uvijek je preživjela. Patrick je častan čovjek. Obećao


joj je da je nikada neće povrijediti i sad se čvrsto uhvatila tog obećanja. To je ohrabri i odluči da mu neće pokazati svoj strah. -

Smijem li sjesti dok budemo vodili taj razgovor ili ćeš me jednostavno odmah baciti u

jezero pa da završimo s tim?- nevino je upitala i usudila se ukrstiti pogled s njegovim. Nije mu se svidjela ta njezinaopuštenost. -

Nije mi do šale, Jane!- ljutito je odbrusio Patrick.- Što bi se dogodilo da je umjesto

mene naišao netko drugi i našao te ovdje samu? Mogao je to biti bilo tko! Imaš li ti pojma što da bi se dogodilo?- Još

uvijek mu se krv ledila kad se togasjeti.

Jane mu se posve iskreno nasmiješila, a potom pažljivo podmotala haljinu oko nogu i sjela. Točno je znala što bi se desilo, već bi bila mrtva jer ne bi dopustila da je obeščaste. Znala je isto tako i da je ovo mjesto toliko zabačeno onkraj bilo kakvog puta i nepristupačno ljudskoj nozi da je vjerojatnost da bi je netko izvana zatekao tu bila gotovo zanemariva.

Ljupko je nagnula glavu u stranu i bez straha se obratila gorostasnom gorštaku koji je i dalje stajao pred njom i namršteno gledao u nju. - Ljut si. – -

u glasu joj se osjećala nevjerica i žalost.

Lude li žene! Što si očekivala, da pohvalim tvoj smisao za dizanjem ovolike zbrke?

Imaš li ti pojma koliko te ljudi traži u ovom trenutku. Kad te nisu pronašli u dvorcu, ženska glavo, prisilila si me -

da podignem cijelu vojsku da te traže- uvrijeđeno joj je predbacio.

Zašto si me tražio?- blago je upitala Jane.

- Do sad ti je to trebalo postati jasno. Ti si moja.

Njegovo očito prebacivanje nije smelo njegovu ženu. Jane se i dalje smješkala. Patrick

je još jednom zaokružio pogledom prostor oko njih, pokupio njezin mač koji je

odbačen ležao nedaleko njih i pružio joj ga sjedajući pred nju. Jane je vješto vratila mač u futrolu pričvršćenu kaišem oko pojasa.


- Patrick MacKinlay, smatraj se upozorenim.-

Ozbiljno je rekla i privrženo ga pogledala.

Što ćeš? Napasti me još jednom?- podrugnuo se i pokazao glavom na mač pričvršćen

oko njezinog uskog struka. Bio je na oprezu. Ovakva blaga i pokorna Jane bila mu je neprepoznatljiva, bilo je to

nešto posve novo. Govorila je slatko i samo se smješkala. Nije znao što da očekuje od nje. Dođavola, gorilo mu je pod petama od žurbe koja ga je pritiskala, a on je gubio dragocjeno vrijeme na njezine igrarije. I nek je proklet ako nije uživao u tome. Njezino anđeoskoicel sada je pred njim bilo oličenje nevinosti i iskrenosti. -

Naravno da neću. Ne bih to napravila ni prvi put da me nisi iznenadio kad si mi se

prikrao. Krećeš se nečujno poput mačke, ako nisi znao.- veselo je odgovorila njegova supruga. Prinijela je cvijetak koji je otkinula u blizini sebe i duboku udahnula njegov miris, a zatim

ga isto tako bezbrižno gurnula njemu pod nos. Zaista je mirisalo, ali ne tako dobro kao ona, pomislio je Patrick. Ona je oduvijek mirisala na ruže. - Ista si moja majka po pitanj u cvijeća-

ustvrdi Patrick odmahujući glavom.- Da si mogla

više nositi siguran sam da bi nas dvojica još uvijek tu stajali i čekali na tebe. Znaš li da si bila takva još onda, kad sam te prvi put dobio? Jane odmahne i nasmije se. Raširila je bespomćno rukei veselo počela objašnjavati. -

Ne znam od kud mi to. Jednostavno mi se svijet čini ljepšim uz cvijeće i osjećam se

bolje. Volim njegovu mekoću, šarenilo boja, oblika. Svaki je cvijet drugačiji na svoj način. Uvijek sam se pitala kako takve male i slabe b iljke

uspiju preživjeti i žege i oluje. Zamisli

kolika je njihova snaga i upornost, samo što se to na prvi pogled ne vidi. - razgovorljivost njegove žene potaknula je njegovu znatiželju, između ostalog.


-

Stavit ću ono cvijeće ga na grob tvojoj majci. Sirot ica, nije joj bilo spasa od trenutka

kad je izgubila tvog oca. Vidiš, to je dokaz da ljubav može biti velika. Do kraja života. - rekla je zaneseno. -

To je dokaz da je ljubav precijenjena. I koliko je čovjek u stanju raditi budalu od sebe

kad dopusti da ona ovlada njime.- poput učitelja ispravio je

Patrick.

Jane je nastavila kao da on nije ništa rekao. -

Kad odnesem cvijeće i položim ga na njezin grob poželim da je to grob moje majke do

kojeg ne mogu. Mislim na sve one nesretne žene koje su kao i ona bile ž rtve silnika i nepravde i kojih se nema tko sjetiti. Bude mi nekako lakše oko srca, to je cvijeće za sve njih. Znam da tebi to zvuči ludo, ali meni ima smisla.- nasmijala se i slegnula nemoćno ramenima kao da ne zna drugačije objasniti svoje osjećaje. - Aha.

Cvijeće mi dakle nije prijetnja. Ako me ne kaniš njime napasti, na što bih se

trebao smatrati upozorenim?- pretvarajući se zabrinutim upitao je Patrick. -

Dokle god budem na životu, mužu, ne postoji način na koji bi me se mogao osloboditi.-

milozvučno je uslijedio njezin odgovor. Odgovor, koji je Patrick duboko u sebi predugo želio čuti, sad kad je neočekivano bio izrečen s njezinih usana na trenutak ga je zatekao nespremnog. Plave su se oči u nevjerici širom otvorile i zadržavši dah osjetio je u prsima snažno nabijanje vlastitog srca. Očekivao je od nje sve drugo samo ne ovakvo priznanje. Donijela je odluku. Raširio je ruke, a ona mu se sretno bacila u naručje. Čvrsto je pritisnuo na svoja prsa kao da je ne namjerava nikada pustiti. Ona to ionako

nije željela, bila je baš ondje gdje pripada. Ovila je svoje ruke oko

njegovog vrata i prislonila se prisno uz njega. Uživali su tako neko vrijeme u tišini a onda je Patrick prozborio.


-

Ovo je najbolja izjava koju sam čuo od tebe. Priznajem da mi se sviđa . Zanima me od

kud takva nagla promjena, ženo? -

Tebi se možda čini iznenadna, ali nije. Otac Benedict mi je danas dao lekciju o kojoj

sam morala dobro razmisliti. Uf! Gadno smo se posvađali. Nadam se da će ga ljutnja proći dok se ja vratim, inače sam u gadnom sosu. Onda me Liam oprao svojim viđenjem mojih strahova, ni on nije bio ništa blaži, uvjeravam te. No ništa od toga nije bilo presudno da promijenim mišljenje. Ne mogu to objasniti. Baš uz ovo prekrasno jezero, kao da su mi se oči konačno otvorile i p rogledala sam nakon dugog tapkanja u tami. U njemu sam napokon pronašla svoje odgovore. Zapravo u njegovom savršenom skladu i sama sam pronašla mir. Zavirila sam u svoju dušu, bez grča kao do sad, bez straha i osjećaja krivnje i kajanja. Otvorila mi se ist ina

kakvu do sad nisam vidjela ili nisam željela priznati. Kao da mi se

podigla magla s očiju i shvatila sam da sam se ponašala kao kukavica. Dopustila sam svom strahu da me zavede. Strašno mi je žao što sam povrijedila mnoge drage ljude oko mene jer sam živjela u svojoj zabludi. I tebe sam povrijedila, znam. Odavno ja želim biti jedino tvojom ženom, samo sad sam sigurna u to. Možeš li mi oprostiti moju glupost, Patrick? Stvarno mi je žao.- Nježno ga je pogladila po licu. -

Nije baš da si to ičim pokazivala? Prilično si me namučila. - napomenuo je

spočitavajući uz osmjeh njezin muž. Jane se na njegovo nezadovoljstvo odmaknula od njega i pokušao ju je ponovo zagrliti, ali se ona odmahnuvši glavom izmakla još dalje od njega. Patrick se namrgodio. - Toliko o tvojoj iskrenosti, nije dugo trajala. Budala kakva jesam povjerovao sam ti, a ti

si samo prevrtljiva kao i inače.- gorko je zaključio. -

Istina je što sam maloprije rekla, Patrick. Isto kao što je istina i da sam skrivala pred

tobom i drugima koliko si mi dr ag.

Posljednji je mjesec dana bio jednako težak i meni, kao i


tebi. Moje je ponašanje prelazilo granice zdravog razuma, da ne spominjem pravila dobrog odgoja i lijepog ponašanja. Molim te, pokušaj me razumjeti. Morala sam biti sigurna da zaista želiš mene, ovakvu kakva jesam prije nego ti priznam da te volim. Ovo danas potvrdilo je moju vjeru u to da sam ti draga. Znala sam da će te obavijestiti o mom nestanku i da ćeš me vrlo brzo otkriti i doći do mene. Nisam ni malo strahovala od tvoje kazne, strahujem

od onoga što će biti nakon što ti kažem ono što sam sigurna da je vrijeme i da

moraš znati. Bojim se hoćeš li me i tada htjeti. -

Takvom pitanju odavno nema mjesta, Jane. Ti pripadaš meni, zapamti to jedanput. To

se neće promijeniti. Prihvatio sam činjenicu tko ti je otac, ako je to ono što mi želiš reći i budi sigurna da mi to nije bilo lako. Nakon toga sve ostalo je nebitno. Nema toga radi čega bih te se odrekao. Prestani se brinuti.

Jane je žalosno spustila glavu i Patrick je promijenio temu. - Namjeravala si se vratiti? -

Naravno. Što je tu čudno?- preko volje je odgovorila.

-

Palo mi je na pamet da želiš pobjeći kako si jutros prijetila ocu Benedictu.- nacerio se

Patrick. -

Kad bih to htjela sigurno je da nikud ne bih otišla bez njega. Moraš znati da ja nisam

tamo neka neuka glupača, svašta sam vidjela i prošla u životu. Nisam ni naivna ni nevina po nekim pitanjima. -

Znam,curo. Zbog toga i jesi tako jedinstvena. Ne moraš mi to govoriti.

-

Moram, to je upravo ono, Patrick. Ne želim više tajne među nama, to je ono što ti želim

reći. - zastenjala je Jane. Patrick ju je nježno uhvatio za ramena i lagano protresao. Ozbiljan ton i kimanje glavom kojom joj je potvrdio svoje riječi natjeraše suze u njezine zelene oči. Nježno ju je namjestio


sjesti, obrisao svojom nadlanicom suze na njezinim obrazima, smjestio se pored nje i nastavio. -

Jane, uskoro će nas posjetiti neki poglavari. Više njih. Kad uredim s kraljem stvari po

pitanju tvog položaja i kad odobri naš brak tek tada ćeš moći izaći i slobodno hodat i dvorištem. Prije nećeš napustiti sobu makar nas to oboje ubilo. - ustvrdio je čvrsto očekujući da će se ona buniti. Jane je u tom trenutku brinulo nešto drugo. -

Što će biti ukoliko kralj ne prizna naš brak.- sa strahom je upitala muža i sasvim

prirodno uvukla mu se u zagrljaj.

Objeručke je to prihvatio i privukao jena svoja prsa. Naslonio jebradu na njezinu glavu. -

Priznat će, ne brini.

- Mogu podnijeti to što tražiš. Sve dok znam da ti nećeš odustati od mene. -

Nikad neću odustati od tebe. Ne bihmogao.

-

Razmišljao si o tome? I o meni?- sretno je uzdahnula.- Kako?

Na sve moguće načine skoro je izletjelo iz Patricka. Suzdržao se, od većine njegovih maštanja njegova bi se nevina ženica uplašila i pobjegla glavom bez obzira od srama. -

Razmišljam o tebi kao o svojoj ženi i majci moje djece.

Ovo je bila istina izrečena na način koji je ona za sada mogla podnijeti. Osjetio je kako je kimnula glavom. -

Jane, znam da do sad nisi imala blistavo mišljenje o našem kralju. Ja te ne osuđujem,

žena si mi i uvijek ću te braniti, ali bolje je to ne spominjati. Neka to ostane među nama. Kao kraljev vazal prisegnuo sam mu na vjernost, a kao mojoj ženi dužnost ti je isto. Mjesto ti je uz mene. Imaš li mi što reći u vezi s tim? - Nemam.- Bez

razmišljanja ispali Jane.


Obrve mu se opasno naberu. -

Kako nemaš!? Što ti od toga ne paše?- nestrpljivo je upitao.

Njezino je lice i dalje bilo zagnjureno u njegovu košulju pa ga nije mogao vidjeti. -

- sretno se smijuljila Jane i Sve je u redu dokle god sam ja ta koju će stajati uz tebe.

odmaknula se tek toliko da ga može pogledati u oči. - Volim te Patrick MacKinlay i bit će mi čast biti tvoja žena, majka tvoje djece i pokloniti se uz tebe našem vladaru. Imam samo jedan uvjet da bih to mogla ispuniti. Moraš me voljeti za cijeli život, Patrick. Podigao joj je bradu i zagledao se u njezine zelene oči. Bile su potamnjele od osjećaja. Lagano je kimnuo. Nije ni malo odugovlačio pristati na njezin zahtjev iako ono što je osjećao prema njoj nije bio spreman nazvati ljubavlju. Kako god se nazivala ta njegova posesivnost

kad je ona u pitanju i želja da mu pripada, neobjašnjivo silna potreba da je štiti, da je tješi i da se raduje s njom, vražje velika tjelesna požuda čim joj se približi, u jedno je bio siguran. Za nju ne postoji nitko drugi,

nikada neće ni postojati i znao je da je i ona svjesna toga. To

mu nije bilo dovoljno, iz neko ludog razloga, koji si ni sam nije mogao objasniti, želio je da ona to doista i želi. - Jednom i zauvijek.- zakleo se promuklo. - Jednom i zauvijek. -

prošaptala je Jane i spremno dočekala njegove usne.

Reci mi još jednom da me voliš. - molila je Jane dok je jedva došla do zraka od vrelog

poljupca.

Oh, kako se voljela ljubiti s njim. Mogla bi se zakleti da čim spusti usne na njezine nju napusti razum. Svijet prestane postojati oko njih, ostaju samo njih dvoje i slador njegovog

daha dok se miješa s njezinim. Stavila je svoj hladni dlan na njegov obraz. Patrick oštro uvuče zrak. Nije bilo pomoći, predao se. Bio je to poziv kojem nije mogao odoljeti.


- Mislim da

ću napraviti nešto bolje od toga, ako me zamoliš.- nježno je rekao prislonivši

svoje čelo uz njezino. - Bolje? Jesi li siguran?- Zabrinuto se odmakne Jane.

Nije se mogla riješiti određene sumnje u glasu. Nije vjerovala da on vjeruje kako nešto može biti bolje od ovoga što su radili. Nesigurno ga je gledala. U tom trenutku njezine rumene usne, napućene na samo njoj svojstven način, neizmjerno su zabavljale njezinog muža. -

Aha. Pokazat ću ti.- Nježno je položio na travu i gladno krenuo ponovo prema njezinim

usnama.

Jane mu se bez ustezanja prepustila. Do njezinog razuma jedva je dopiralo značenje onoga što je on govorio. - Moraš

me samo zamoliti.- promrljao je.

- Moram te

moliti da me učiniš zaista tvojom ženom?

Bilo je to ponižavajuće i krajnje neugodno za Jane. -

Moraš. Rekao sam ti da te neću uzeti dok me ne budeš molila da to učinim. - podsjetio

je njezin muž. - Jesi, rekao si, ali nisam povjerovala da to ozbiljno misli š.

Stvarno ćeš me poniziti da

klečim i molim?- Zgroženo je upitala pokušavajući se otkinuti iz njegovih ruku. Patrick joj to nije namjeravao dopustiti. Umjesto toga samo ju je jače sputao svojim rukama. -

Ne želim te u klečećem položaju, ne još.- zasmijuljio se.- „Molim te.“ Dvije riječi, Jane

bit' će dovoljne. To ni moralna čistunica poput tebe ne može smatrati poniženjem. Osim toga preda mnom se ne trebaš ničega sramiti. Poznate su mi sve tvoje mane. - Imam puno mana, je l' da?


Patrick zastenje. - Trenutno

me muči samo jedna. Tvrdoglavost. Priznaj da me želiš isto kao i ja tebe.

Reci to, Jane. Moram to čuti. -

Želim ti pripasti. Je li to dosta da me prestaneš ovako mučiti?- stenjala je Jane.

Bilo je dovoljno. Samo je kimnuo u prilog tome. - Ne boj se, ljubavi.-

Patrik je sa strašću gledao u oči i usporenim pokretom sasvim

polako povlačio uzicu koja je oko vrata pridržavala zatvorenim otvor njezine lagane donje haljine. Uživao je u svakom milimetru koji ga je približavao njezinom skrivenom tijelu. - Ne bojim

se. Znam da me nećeš povrijediti.

Patrick se osmjehne. Cijenio je hrabrost kojom je potvrdila da mu vjeruje, no njezine

širom otvorene oči pokazivale su da se pomalo boji. Podsjetio se da je njoj sve ovo novo i da, za razliku od njega, nema nikakvog iskustva. Na njemu je bilo da je opusti i to toliko da zaboravi na strah. Kao da se to samo po sebi podrazumijeva, usputno je blago rekao. - Mhm. Ne trebaš se

bojati.

Nije prestajao s poslom kojem je u tom trenutku bio potpuno predan. Patrick kao da je bio

potpuno zaokupljen šireći glatku tkaninu koja je pod njegovim prstima glatko klizila i

otkrila njezin vrat. Nesputana ničim osim njegovom voljom skliznula joj je na ramena. Jane je zadrhtala od naleta svježine zraka na svojoj koži kad joj je sasvim ogoliorame. -

Patrick? Sjetila sam se da ti još nešto moram reći.

Njezin je muž i dalje bio zaokupljen otkrivanjem njezinog tijela. Radio je to sistematski komadić po komadić. Pomislio je da ju je uhvatila panika i nije se mogao oglušiti. - Hm? -

Hoću da imaš na umu kako želim da naša djeca imaju plave oči.


Patrick se zagrcnuo od naleta smijeha, ali pogledavši u ozbiljan izraz na njezinom licu shvatio je da ona zaista misli kako to ide tako pa se prisilio suzdržati da se ne nasmije na sav glas i ne povrijedi njezine

nježne osjećaje. Morat će je puno toga naučiti nakon što

prevaziđu ovaj, prvi put, zaključio je iskreno zadovoljan. Već se radovao tome. Za sada će je ostaviti u njezinom naivnom uvjerenju. - Od -

kud ti znaš kako nastaju djeca?- prigušeno se nasmijao.

Zaboravljaš da sam ja iscjeliteljica. Majstor Chao me podučio. - stenjala je Jane pod

drskim dodirima njegove ruke na svojoj dojci, trudeći se da joj glas zvuči ozbiljno. Patrick se ukipio. Ovo mu se ni malo nije svidjelo. Brzina kojom je u njemu buknula

ljubomora bila je jednaka žestini kojom ga je pogodila do same srži. -

Razgovarali si s njim o tome? Kako te on to podučio?

Glas mu je bio dovoljno hladan da zamrzne jezero iza njegovih leđa no to kao da nije upalo u oči njegovoj ženi koja jedva dočekada mu objasni. -

Rekao je da se to dogodi kad poljubac između muža i žene postane tako vruć da ti u

trbuhu plamti vrućina, kad ti zbog njega srce lupa kao da će izletjeti iz prsa, nestane ti daha a razum ti se jednostavno izgubi i svijet stane na neko vri jeme.

Ja se baš tako osjećam,

Patrick.

Patric se opusti. Mudar čovjek taj majstor. Ni sam to ne bi bolje opisao iako se upravo velikim djelom osjećao tako. Odmah je otresao te misli, mora ostati sabran. Neka mu Bog pomogne, prvi put je posumnjao u svoju sp osobnost

samokontrole. Već sad se jedva

suzdržavao porivu da ne zaroni među njezine mekane nabore i snažno se zarije u nju, a ona mu svojim požudnim uzdasima i putenim migoljenjem svog prekrasnog tijela nije ni malo olakšavala. Poljupcima i milovanjem uspio ju je uspaliti, no još nije bila spremna za njega. Morao je navesti da potpuno izgubi kontrolu, da što bezbolnije prebrode njezin prvi odnos.


Koliko god ga koštalo navest će je da joj se to svidi. Nije dolazilo u obzir da ubuduće njegova prekrasna ženica zazire od vođenja ljubavi s njim. -

Dakle, plave oči, kaže gospa. - lijeno je promrmljao radujući se načinu na koji će

pokušati izaći u susret želji svoje ponesene strašću žene. -

Dat ću sve od sebe. Vaša želja je za mene zapovijed, moja gospo.

Haljina je

skliznula sve do struka, Jane je oštro uvukla zrak. Patric se pronašao

blaženim i spustio usne na njezine dok su njegove ogrubjele ruke precizno krenule istraživati sunčevoj svjetlosti izložen svaki i najmanji dio nježne i podatne kože širom tijela njegov e supruge. Ne,Patrick se nije dao smesti. Držao je sve konce u svojim rukama. Sad kad ju je imao znao je što želi, što oboje žele, i kako će ih dovesti do toga da to i dobiju. Ili će umrijeti u tom pokušaju, mislio je teško kontrolirajući plamteću želju koja je u njemu sve više rasla. Ona ju je potaknula. Rastvorila se pod njim poput cvijeta koji rastvori svoje latice i svojom

mekoćom i podatnošću oko sebe slatkim mirisom neodoljivo mami i privlači povodljive prašnike svog muškog pripadnika vrste da prospu svoje sjeme i obilježe njime njezinu utrobu. Njihove latice spontanom su se strašću ispreplitale jedne s drugima i uskoro se nije znalo gdje koji počinje a gdje završava. U ovom trenutku Patrick nije imao baš ni najmanje zamjerke cvijeću. Znao je točno što mu je raditi sa ovim cvijetom koji je strastveno stenjao pod njim. Osjećao je kako se njezino tijelo napinje k njemu i kako ga grčevito rukama privlači k sebi. Nije znala što traži no od njega je očekivala da joj to da. On joj je želio dati mnogo više. Dovesti je do vrhunca i priuštiti joj da osjeti blaženstvo rasterećenja kad je navede da svrši. Usprkos nedostatku vremena i cijelom svijetu, koje je u sebi sve poslao dođavola, Patrick nije žurio. Ako je ona bila cvijet, on je bio leptir i stopili su se u jedno. S neizmjernom nježnošću uživao je u njezinom sladostrasnom nektaru i to u svakom osvojenom milimetru sa svakim novim ulaskom u njezinu vlažnu nutrinu. Gotovo neprimjetno se trgnula i ukočila


od boli kad je savladao i posljednju prepreku lišivši je djevičanstva no to je nije zaustavilo. Bila je nadomak cilja i Patrick si dopusti nekoliko puta do kraja uroniti u nju. Do željenog cilja stigao je točno kad i njegova ustreptala supruga viknuvši u ekstazi njegovo ime. Svijet se rasprsnuo u vatrometu boja i nakratko nestao. Kad mu se disanje smirilo i razum povratio

Patrick je s neskrivenim ponosom gledao Jane. Bila je iscrpljena vođenjem ljubavi s njim i dolazila je k sebi kao da se budi iz transa. Bila je zadovoljna. Neopisiv ponos ispuni mu prsa. On ju je doveo do toga. Tog je trenutka shvatio dvije stvari. Priznao si je da je voli i zakleo se

da nakon ovoga danas

nema više spavanja u košulji. Ispružio se pored nje i s

zadovoljstvom čovjeka koji uživa nakon neopisive pobjede koju je upravo izborio stavio ruke pod glavu. Nije se mogao sjetiti da je ikada bio ovoliko opušten. Bio je više nego zadovoljan. Jane je mnogo sporije dolazila k sebi od svog muža. Ležala je razgolićenih prsa i zadignute haljine sve do struka, no to nije dopiralo do njezine svijesti. Kad je bila sigurna da

će joj riječi uspjeti izaći iz grla zgranuto je upitala. -

Nebesa, što si mi to napravio?

Nije se bila u stanju pomaknuti. Zurila je plavo nebo bez ijednog oblačka. -

Napravio sam te svojom ženom u pravom smislu riječi.- naceri se zadovoljno Patrick ni

ne trepnuvši. Jane kratko razmisli o njegovim riječima i na kraju kimne. -

Hoćeš reći da sam ti pripala u biblijskom smislu? Nisam to tako zamišljala. Moram

priznati da uopće nije loše. - Ja bih to prije nazvao da smo vodili ljubav. Kako god ti to nazvala sad tek u potpunosti razumijem Adamovu slabost spram Evi. -

Za ime svijeta ne smiješ tako bogohuliti. - usplahireno ga ukori Jane i podigne se u

sjedeći položaj.


Po njegovom zadivljenom pogledu svatko bi mogao zaključiti da mu je time učinila neopisivu uslugu, ali na njegovu žalost njegovom pohotnom pogledu nije bilo suđeno dugo se naslađivati u njezinoj obnaženosti. Isti tren postane svjesna svog neprimjerenog izgleda i zgroženo žurno gurne haljinu preko koljena. U svojoj čednosti grozničavo počne navlačiti gornji dio haljine. I zdvojno uzdahne. Svilena tkanina donje haljine neposlušno se ljepila na njezinoj mokroj koži. Lice jojje plamtjelo od srama, a silna žurba da što prije pokrije svoju golotinju više joj je odmagala navući haljinu preko ramena nego pomogla. – Hajde, nesretnice!- glasnim

šaptom poticala je haljinu.

Patrick se smijuljio. Zabavljala ga je njezina ponovno pronađena stidljivost za koju je bio siguran da se svega nekoliko minuta ranije nije bila u stanju ni dosjetiti da postoji. - Ja bih na njegovom mjestu napravio isto. Uzeo bih jabuku iz tvoje ruke.- nastavio je svoju teoriju. Jane zastane u pola pokreta i zagleda se u njega. -

I riskirao prekršiti Zapovijed? Adam je time pokazao svoju slabost, Bog ga ja za to

kaznio.- negodojući -

ga je poučila.

Adam je pokazao da voli svoju ženu, Jane.- Patrick ju je gledao u oči.

Jane je bila sigurna da se otac Benedict ne bi složio s tim, no nešto drugo natjeralo je njezino srce brže zakucati. Patrick je svoje osjećaje pretočio u riječi i, koliko god to nevjerojatno zvučalo, odlučio ih je glasno podijeliti s njom. -

Jesi li ti to meni upravo rekao da me voliš?- s neskrivenom nevjericom zadržala je dah

čekajući odgovor svog muža. Patrick dohvati njezinu ruku ipoloži njezin njegovani dlan na svoj. Bio je daleko manji od njegovog, a s njezinog srednjeg prsta prelamajući u sebi sunčevu svjetlost namigivao mu je veliki rubin. Majka bi bila sretna kad bi vidjela na čijoj se ruci nalazi. Bilo je upravo kako je


željela kad ga je skinula sa svog tananog prsta i pružila mu ga s željom da ga daruje svojoj ženi. Iako mu je prenijela svoju veliku nadu i želju da to bude Jane, u svojoj velikodušnoj ljubavi, rekla je da mu neće nimalo zamjeriti ako se stvari drugačije poslože. Jedino je bilo važno da bude sretan sa ženom koju učini svojom. Nježno je dlanom poklopio rubin i tako svojim toplim dlanovima nježno zarobio ženinu ruku. -

Do kad me misliš tjerati da se ponavljam?- Pretjerano uzdahnuvši tobože očajno

nastavio je.-

Nadao sam se da nemaš problema sa sluhom, sad nisam više siguran.

Vidio je naznake uzmicanja na njezinom licu do tada ispunjenom nadom i iščekivanjem. Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. - Naravno da sam ti rekao da te volim kad je to istina. Mislio sam da bi to trebala znati...-

nije uspio doreći a Jane mu se radosno bacila u naručje-...ženo.- Zastenjao je smijući se.

****

Nekoliko narednih dana koji su ih dijelili od proslave dana zaštitnika zemlje proteklo je uglavnom

u znaku priprema za taj veliki godišnji događaj. Ono što je Jane o tome znala

svodilo se na ono što bi čula i vidjela za vrijeme večere i to pod budnom paskom svog supruga. Nije dopustio da je itko drugi dovede do njezinog mjesta za stolom isto kao ni da je

otprati nazad u njihovu sobu. To je pravo zadržao isključivo za sebe kao i odlučivanje što ona treba znati o nadolazećim događajima a što ne. Sam joj je pričao o aktivnostima vezanim za proslavu izbjegavajući svaki spomen na pitanje koje je nju najviše mučilo. Nije bilo šanse od njega čuti ni riječi o vojnim pripremama ili u kojem smjeru planira nastupiti pred kraljem. Na ta i takva njezina pitanja Patrick bi odgovarao uvijek isto: to nisu tvoja posla ili ne

zamaraj glavu s tim. Nastavio bi joj pričati o njoj trenutno nebitnim stvarima. Nisu se svi


pripremali jednako za slavlje, rekao bi. Sluge su imale zadatak urediti tvrđavu i davali su sve od sebe kako bi ona zablistala prije nego što kralj stupi nogom u nju. Drugi su pak pomagali kuharicama pospremiti

hranu koja je svakodnevno pristizala u količinama koje su se počele

gomilati, a kojom je Patrick kao kraljev vazal bio dužan hraniti i njega i njegovu cjelokupnu pratnju za vrijeme njihovog boravka na njegovom imanju. Na prilaznoj livadi oko tvrđave sve brže se

povećavala i smještala gomila pripadnika klana. Ova svetkovina je bila tradicionalna

prilika da se rođaci i obitelji međusobno skupe i sretnu na jednom mjestu. Prednost je bila što se to događalo svake godine za razliku od okupljanja koje je podrazu mijevalo polaganje zakletve na vjernost poglavaru svakog pojedinog pripadnika klana. S obzirom da je i njih

trebalo nahraniti Stephen je izdvojio vojnike koji su iz lova dovukli deset veprova i još gomilu sitnije divljači jer je trebalo nahraniti i cijelu onu vojsku koja je došla s Davidom i nastavljala pristizati s ostalim poglavarima koji su u Patrickovom slučaju odlučili stati uz njega. Trebalo je i njih ugostiti dostojno njihovom položaju. Djeca su plela vijence od cvijeća i lišća koji su već uvelike resili gotovo cijeli prostor. Dvorcem i tvrđavom u cijelosti, svima je upravljao rad i užurbanost. To se nije moglo reći za Jane. Žar iščekivanja kod nje nije izazivao radost kao kod tih neupućenih ljudi. Ona je dane provodila uglavnom zatvorena unutar zido va svoje sobe kako je obećala Patricku. Noći nisu bile problem. Nije bilo ni noćnih mora. Prespavala bi noć u njegovom sigurnom zagrljaju nakon što bi je njezin muž svaki put povukao u bezdan strasti i užitka. Budila se sretna sve dok ne bi pomislila kako se za još jedan približio sudbonosni susret s kraljem. Bit će to prekretnica koja će odlučiti o zajedničkoj sudbini nje i njezinog muža. Svaki put bi je uhvatila strava kad bi se sjetila da njihova zajednička budućnost možda ni ne postoji i tad bi kleknul a pred raspelo na zidu njezine sobe i usrdno molila, moleći Boga, ako mu je po volji, da skrene kraljevu odluku u njihovu korist. Provela je sate i sate izgovarajući molitve, sve dok joj koljena ne bi utrnula da ih je jedva osjećala. Kako


bi prikratila ostatak vremena uhvatila se veza, bar onog dijela i onoliko koliko ju je gospa

Agnes stigla naučiti. Začudo, to ju je na neki način smirivalo, no nije prestajala razbijati glavu mislima o gorućem problemu za koji je njezin muž uporno ponavljao da će on to riješiti i da se ne treba brinuti. Kao da bi mogla prestati brinuti i da je htjela. Neumorno se bacila na

izradu nedovršenih motiva šljiva na platnu koje je bila odbacila kao nešto što je nadilazilo njezine skromne sposobnosti. Nakon trećeg dana oštro oko Maude nije propustilo uočiti njezin napredak. Tako ju je pohvalila, u jednom od svojih nekoliko pohoda dnevno kojima ju

je obilazila kad su joj to obaveze dopuštale, rekavši da njezin rad ako tako nastavi uskoro neće zaostajati za radom njezine pokojne svekrve. Jane je to toliko obradovalo da je jedva čekala da to kaže Patricku. Znala je da za to možda neće biti prilike. Gotovo je bila sigurna u to kad ni duboko u noći njezin muž nije došao u postelju. Iako joj je silno nedostajao nije ga mogla osuđivati radi toga. Znala je da negdje dolje s Michaelom, Liamom i ostalim muškarcima kojima je vjerovao posljednji put prolazi konačnu strategiju u predviđanjima događanja i djelovanja u sutrašnjem danu. Jane se nemirno okretala u krevetu. Obuzimala ju je strepnja od o noga

što će biti sutra, a u isto vrijeme osjećala je i olakšanje što će konačno

nestati ove neizdržive neizvjesnosti. Utonula je u san tek kad su se kroz tišinu noći oglasili prvi jutarnji pijevci rastjerujući svojim zvonkim kukurikanjem zle sile mraka i navješćujući početak sudbonosnog dana. U isto vrijeme njezin je muž u pratnji svojih pasa koračao preko dvorišta. Ostavio je za sobom u dvorani pouzdanu skupinu muškaraca s kojima je u razgovorima i planiranju proveo dobar dio noći. Bližilo se jutro i s tim u vezi prema njegovom je iskustvu njegova žena najvjerojatnije duboko spavala. Iskreno se nadao da je tako i nije je želio uznemirivati svojim dolaskom. Neka se odmori kako treba, san će je okrijepiti. Sutra će joj itekako trebati sva snaga i hrabrost koju će moći skupiti. Kad već nije mogao k njoj odlučio je izaći na zrak, bilo


mu je već dosta boravka u zatvorenome. Odzdravljao je napola sanjivim vojnicima načičkanim duž podnožja zidova dvorca, kao i onima koji su stajali oko strateški isplaniranih i dobro osiguranih vatri raspoređenih svako toliko. Svijetleći jezičci zaigrano su se izdizali iznad ljevkastih čvrstih ložišta i osvjetljavali okolinu sve do tamo do kuda je na korak, dva dopirala svjetlost iduće vatre. Njegovi ljudi znali su koliko je važno da budu dobro održavane, dok trepneš okom mogu poslužiti strijelcima za paljenje plamtećih strijela. U ovakvom stupnju pripravnosti, u kojem se tvrđava nalazila nikad se ne može znati u kojem će trenutku to zatrebati. Za slučaj da iste takve strijele ulete k njima, premda su poduzeli sve mjere predostrožnosti da isključe i najmanju moguću prijetnju po tom planu, uklonjena je s dvorišta slama i suha trava koja je inače bila prosuta po njemu. Kroz nejasnu svjetlost koja je iz dvorišta dopirala do same ophodne šetnice njih nije mu promakla budnost pojačane straže na vrhovima bedemima. Brojno daleko povećani zauzeli su svoje stražarske položaje po njihovoj cijeloj dužini, kako je bilo uobičajeno i osmatrali trenutno mirnu priležeću livadu pred sobom. Nejasna

svjetlost iz dvorišta dopirala je do njih, kretali su se slobodnom stranom

šetnice jer je druga strana bila zakrčena sredstvima potrebnim za obranu od onih koji bi se možebitno pokušali uspeti uz zidine pa se tako tu svašta našlo. Patrick se držao onoga št o ga je otac naučio o ratovanju i zadržao pravila o spremnosti dvorca, a to je značilo držati bedeme spremnima. Tu je zadaću Stephen preuze na sebe tako da je na njima i sad kao i u svakom drugom trenutku bilo na dohvat ruke sve što može zatrebati u slučaj u napada, velikog kamenja, štitovi, mačevi, lukovi i strijele, koloturi, lanci i još svašta. Kud god je svrnuo pogled bilo je jasno da su njegove zapovijedi slijeđene bez greške. Dvorac može izdržati opsadu i nekoliko mjeseci u slučaju da popusti prednja obrana a to će se dogoditi jedino u slučaju da poklekne snažni istureni dio sačinjen od prekaljenih gorštaka koji nisu uzmicali ni pred čim. Patrick je dobro znao da njih nitko neće pregaziti dok ijedan od njih bude živ. Nije


želio da se dogodi ijedno od ot ga, no odluka nije bila na njemu. Njegova je odluka davno donesena, pa što bude. On svoju ženu ne da nikome i ima pravo na to. Neznatnu nadu da će uspjeti izbjeći sukob pružila mu je vijest da s njegovim neprijateljima dolazi i kralj, koju je prvi put čuo od Liama, a potvrdio mu ju je kraljev glasnik koji ga je dočekao po povratku kući. Iako je to u isto vrijeme bio dvosjekli mač. Kralj, koliko ga je on poznavao, nije bio romantična mačkica niti je posjedovao janjeću blagu ćud. Ono što jest bio, trudio se biti pravedan. Pitanje je bilo hoće li to biti i sutra? Ili će, u suprotnom, protivno svim zakonima i običajima njegov vazal krenuti vojskom protiv njega? Slavlje ili krvoproliće? Hoće li njegov klan sutra radosno pozdravljati prvoga među izabranima ili će oplakivati svoje mrtve, tek poginule i one nerođene zbog toga? Odgovornost je u oba slučaja ležala na njemu. Na kraju je ispalo ono što nikako nije želio. Uvukao je svoj klan u svoj osobni obračun i to je bilo jedino što nikako nije bilo na mjestu. Ironija ga zapeče u grlu kad je spazio cvjetne lance oko okvira prozora. Ljudi smješteni na velikoj livadi oko dvorca došli su proslaviti s njim dan njihovog zaštitnika u slavlju i veselju, kako priliči i kako se to radilo već desetljećima. Kako sada stvari stoje ova

bi proslava mogla završiti krvlju do koljena,s kajanjem pomisli Patrick i

produži polumračnim dvorištem. Na svakom koraku ga je netko pozdravio, postavio neko pitanje ili samo izrazio zakašnjele čestitke zbog nedavnog vjenčanja. U svakoj drugoj situaciji ne bi mu to smetalo no sad je imao potrebu neko vrijeme provesti sam. Pokupio je

sa jednog zida upaljenu baklju i kad se s njom konačno dočepao kapelice bez oklijevanja je gurnuo drvena vrata i ušao. Posljednji put kad je prešao ovaj prag iznosio jes Michaelom, Davidom i Stephenom lijes s majkom. Podigao je baklju i pogled mu prvo potraži mjesto na sredini nevelikog prostora. Umjesto njezinog odra nedaleko kamenom izvedenog oltara na

kojem je svjetlila dopola sagorjela debela svijeća, po sredini je b io postavljen prvi od nekoliko redova drvenih klupa s niskim naslonima za leđa. Patrick zaobiđe klupe i sa strane


prođe sve do prvog reda. Zatakne baklju na zid i priđe oltaru, uzme jednu tanku svijeću koje su za tu svrhu tamo stajale, zapali je na onoj ve ćoj

i postavi je pored nje. Svjetlost svijeće

lagano zadrhta kao da će se ugasiti i Patrick pričeka. Svijeća nastavi mirno gorjeti i on se odmakne, te sjedne na usku sjedalicu klupe. Drvo lagano zaškripi pod njegovim teretom i nakon toga zaokruži ga mir i tišina koji su mu bili potrebni. Zagledao se u izrezbareni zemaljski oblik sina Božjeg na drvenom raspelu koji se nalazio na zidu ispred njega, ravno u razini očiju. Stidljiva treperava svjetlost svijeća ispod njega davala je nestvaran dojam živosti kopljima izbodenom tijelu. On je završio na tom križu samo

zbog ljubavi. Žrtvovao je sebe da

bi spasio one koje je ljubio više od života. Patrick je to jako dobro razumio. Trenutno se i sam osjećao razapetim između ljubavi prema ženi i dužnosti prema klanu. Na jednoj strani vage stajala je ona, nasuprot cijelog klana na drugoj strani. Njezin život, nasuprot bezbrojnih života žena, djece i staraca? Vidio je to i suviše puta i suviše puta njegov mu je um znao predočiti slike takvih masakara koji su se trajno i dub oko urezali u njega. Ratnike je zanemario, njima je najsvetija smrt bila poginuti u borbi isto kao i njemu. Koliko god ga

mučila savjest nije dovodio u pitanje kako će biti, vaga je pretegnula na stranu njegove žene. Bilo bi lako dopustiti da i njega okuju, izbodu, ubiju, da mu rade što žele dok ga ne ubiju, kad

bi to spasilo Jane. Na njegovu žalost, bilo mu je kristalno jasno, da njegova svojevoljna žrtva koju bi bez razmišljanja prihvatio nije bila rješenje. To je bilo jednako isključeno kao i pomisao na

Jane u smrdljivoj kraljevoj tamnici. Podbočio je lakte na koljena i spustio lice u

dlanove. Bože moj, ne bih to podnio, promuklo je protisnuo. Vrata se otvore i zatvore. Patrick hitro podigne glavu. Nije se iznenadio vidjevši tko mu prilazi. Za tili čas Michael je već palio svijeću na oltaru, a odmah zatim namjestio se na klupu pored prijatelja. Neko vrijeme promatrao je svijeće kako gore i šutio. - Mirno je ovdje. I mislio sam da si tu.-

obratio se Patricku prekinuvši podulju šutnju.


- Trebalo mi je predaha. -

Ostavi te priče za svoju ženu. Pred njom svi, već ionako, ne govorimo pravu istinu.

Mene ne trebaš zavaravati. Ispravno si odlučio i idemo do kraja pa što bude. To je gotova stvar čemu se još grizeš? -

Tako je očito? - Patrick ga pogleda ispod oka.

Michael kimne.- I slijepac bi vidio. - Morao -

sam još jednom na miru promisliti.

I što je iz toga ispalo? Ako si razmišljao o povlačenju, u što ne vjerujem, nemoj mi ni

spominjati. Ne želim to čuti. -

Ne mislim se povući ni koraka.- odlućno će Patrick. - Brine me jedino cijena koju će

klan platiti zbog toga. Još uvijek ne nalazim način na koji će ona biti što manja i to je ono što mi izjeda savjest.

Michael kimne i s sramotnim olakšanjem pomisli koliko je sretan što je rođen kao tek treći sin svome ocu. Ni malo nije zavidio Patricku na teškom bremenu odgovornosti koji je ležao na njegovim plećima. Obojica zašute svaki u svojim mislima. -

Majka me cijelo vrijeme optuživala da ću uništiti budućnost klana što se ne ženim. Koje

li ironije? Ispada da ću ga uništiti baš zato što sam to napravio. -

- tiho se prisjeti Michael.- Više je Prije nekoliko dana ležala je tu. Baš na ovom mjestu.

nema. Koliko god mi žalili. – sjetno istakne mladić misleći na Patrickovu majku. - Na neke stvari čovjek jednostavno ne može utjecati, koliko god se trudio i bez obzira na cijenu. Patrick je shvatio poruku.-

To još uvijek ne znači da se ne treba truditi, Michael.

Ne, to još uvijek ne znači da se ne treba truditi, Patrick. - Ponovi Michael i njegovo se

držanje promijeni.


Lice mu se

naceri kad pogleda prema malom prozoru i prstom pokaže Patricku na

njega. -

E, pa, prijatelju? Po mojoj procjeni reklo bi se da novi dan samo što nije svanuo. Ako

se slažeš vrijeme je da potvrdimo tu tvoju filozofiju. To jest, ako se nisi predomislio? Patrick odmahne da nije i tresne ga po ramenu zbog te uvrede. -

Kad sve ovo završi ispričat ćeš mi kako je to biti luđak cijelo vrijeme?

- Mislim da ti je to poznato koliko i meni. - nasmije se Michel i uzvrati mu udarac.

Patrick je već krenuo prema izlaz u kad je prijatelju preko ramena dobacio uvreduUdaraš kao baba, Michael. -

Baš sam ja to htio reći za tebe.- odgovori veselo Michael slijedeći ga. Nije odolio

zadirkivati ga iza leđa tiho se cerekajući usput. - Žalosno je kako čovjeka brak može omekšati.- sažaljivo se rugao. -

Ne trebam te podsjećati da ti moja žena nikada neće oprostiti ako danas pogineš, ali

podsjetit ću te da ti je već samo zbog toga u interesu preživjeti? U protivnom imat ćeš posla sa mnom.- Uz prizvuk istine Patrick je to rekao kao u

šali koju Michael itekako živo prihvati i

nastavi. -

Lako je meni za tvoje prijetnje, prijatelju moj. Nisu nido koljena onima tvoje žene. Ti

samo laješ, a ne grizeš. Ona mi je već i za puno manje prijetila oružjem. - s lažnim udivljenjem pravdao se Micheal. -

Što da ti kažem, to ti je moja žena.- Patrick tobože bespomoćno slegne ramenima.

- Prava MacKinlayica.-

ponosno zaključi Michael na što se njegov prijatelj samo

nasmiješio. Složio se s njim prije nego su jedan uz drugog stali na stepenicu ispred ulaza i udahnuli svježi jutarnji zrak. Bili su spremni, bitka je mogla početi.


Poglavlje 18.

Ako je dan suditi po jutru, ovaj zasigurno nije obećavao. Bacivši prvi pogled preko . Nije izgledalo prozorskog okna zaključi Jane pridržavajući rukom odgurnutu tešku tapiseriju

ni malo veselije ni kad se primakla bliže prozoru. Od one jučerašnje sunčeve svjetlosti nije bilo ni traga, iako joj je sluškinja rekla da je dan odavno svanuo. Kako prigodno, obeshrabreno je uzdahnula. Sasvim u skladu s njezinim sumornimraspoloženjem

nad

dvorcem su se nadvili debeli sivi oblaci. Jane se učini da s razlogom vise tako nisko i uskoro će poklopiti i utopiti u svojoj mračnoj utrobi i dvorac i sve oko njega. Zadrhtala je ali to nije bilo od straha nego od hladnoće koja je nemilosrdno ulazila kroz odškrinuto prozorsko okno. Živost, koju je kroz taj otvor vidjela u dvorištu i na livadi navede je da pomisli kako ne misle svi tako. Ove ljude koje je vidjela dolje nije zabrinjavala prijetnja nadvijena nad njihovim glavama, nisu se obazirali

što je nad livadom bilo mračno kao da je stigao sudnji dan. Oni

su navikli živjeti u skladu s prirodom i ravnati se prema danim im mogućnostima u izmjenama godišnjih doba i tako su preživljavali. To ih je očvrsnulo da ih takve ovo malo hirovitog lošeg

vremena nije moglo spriječiti da rade ono radi čega su došli, da pokažu i dožive zajedničku pripadnost svom klanu. Znala je kako to ide. Obitelji se drže na okupu i paze jedni na druge, no istovremeno se miješaju s drugim obiteljima, s rođacima i prijateljima. Razmjenjuje se hrana pripremana u kotlovima nad otvorenim vatrama koje su

naveliko veselo gorjele širom livade. Stvaraju se nova poznanstva i dogovaraju poslovi,


padne i po koja ljubav na prvi pogled i ako bude sreće okruni se brakom. Jede se pre ko mjere, pije se preko mjere no izgredi i razmirice oružjem su zabranjeni. Šake su prihvatljive, bilo za zabavu ili kao natjecanje. Muškarci su uvijek i svuda bili skloni dokazivanju svoje snage, pa ni ovakvi susreti nisu mogli proći kao iznimka. Razlika je bila u tome što se ovdje to nije radilo sa zlim namjerama niti se rastajalo s neprijateljstvom. Jane donekle olakšano pomisli da je dobro što su bar ti ljudi sretni i poželi da tako i ostane. Dan je tek počeo, tko zna što još sve donosi. Ništa neobično se za sada nijedogađalo na toj livadi. Padne jojna um pitanje gdje je vojska? U dvorištu i na bedemima bio je zavidan broj vojnika, no to ni blizu nije bio onoliki broj koliki je njezin muž spominjao. Nije mogla ni nagađati gdje ih je Patrick rasporedio jer nije imala ni blagog pojma gdje bi to moglo biti. Trgne je kucanje na vratima.

Nije Patrick, on ne kuca, okrećući se ispusti tapiseriju i ugleda na vratima Maude koja pažljivo uđe. Pažljivo je zaokrenula svojim okruglim tijelom da dragocjenim teretom na ispruženim rukama koji je nosila ispred sebe ne zapne za vrata. Domaćica je stala nasred sobe i sva ozarena bez riječi je podigla svoje blago pokazujući ga Jane. Jane se stisne želudac. Bila je to najljepša haljina koju je u životu vidjela, ali je pri lika zbog koje ju je morala obući bila najpogrešnija koju je mogla zamisliti. Svrnula je pogled s nje kao da je ne želi gledati. Osjećala se isto kao i onda kad je bila prisiljena obući onu raskošnu majčinu haljinu u kojoj je na kraju završila u tamnici. Tko zna kako će završiti u ovoj? -

Što ne valja, gospo?- Osupnuta njezinom nezainteresiranošću upita domaćica i brzo s

velikom pažnjom položi haljinu na krevet. Zabrinuto se okrene i zagleda u Jane. -

Nije ništa, Maude. Sve je u redu.- neuvjerljivo je uvjeravala Jane i prišla krevetu.

Bojažljivo je povukla rukom preko lepršavog bijelog materijala. Svila je bila glatka i hladna.


- Dobro. - Maude odahne.-

Na trenutak sam se prepala da ti se ne sviđa vjenčani dar

moje dobre gospodarice.-

Pogrešno si mislila, Maude. Savršena je.- iskreno prizna Jane.

U svakoj drugoj prilici bila bi oduševljena njome i s veseljem bi je isprobala. Žena ozbiljno kimne. - Naravno da je. Gospa Agnes osobno je dala naputke krojačicama za svaki, i najmanji, detalj na ovoj haljini da bi ti blistala u njoj. Željela je da svi u klanu vide kakvu gospodaricu dobivaju. Trebao je to biti sretan događaj kad obučeš ovu haljinu. I bio bi, da poglavar nije onoliko požurio s vašim vjenčanjem. Jučer je dovršena, na sreću nije još sve propalo. Sigurna sam da bi gospa bila sretna da se u njoj danas prikažeš pred kraljem.- Maude je brbljala i otirala suze. -

Oh Maude. Nije meni stalo od šepirenja pred nikim, a najmanje pred kraljem, vjeruj

mi.- uzdahna Jane. -

Znam ja da nije, dušice, nitko to od tebe i ne očekuje. Na prvi pogled vidi se da nisi od

te vrste. Kralj će to isto odmah shvatiti čim te vidi, ne brini. - Oh,

ni sama više ne znam od kakve sam ja vrste. Nekad sama sebe ne prepoznajem.

- Od one-

strogo će domaćica- koja neće ustuknuti izvršiti svoju dužnost i koja će smoći

snage i podignute glave ponosno stati poredsvog muža kad naš poglavar predstavi vladaru svoju suprugu. Ponosna sam što znam da je moja gospodarica sposobna sve to. - Stid me je priznati da je tvoja vjera u mene u ovom tr enutku

veća od moje. Strah me

je, Maude. Ne stid od tolikih ljudi nego pravi strah. Od onoga što će biti poslije današnjeg dana. Što će se dogoditi ako me kralj odluči vratiti ujaku? – Maude začuđeno podigne obrve. - Ne gledaj me tako, nisam toliko glupa da ne mogu zbrojiti neke stvari premda vam je svima

naređeno da ih skrivate preda mnom. Znam da će on biti u dvorani kad siđem, znam koliko


je sposoban lagati i varati jer ga poznajem. Zna biti jako uvjerljiv kad to želi, što će biti ako to kralj ne prepozna? -

Što će biti s Patrickom i ostalima, koji su uz njega?

- bez imalo Ne bih ti znala odgovoriti osim da je to poglavarova briga. On će to riješiti.

sumnje odgovori Maude i dohvati četku za kosu. -

Ne želim krvoproliće ni zbog kojeg razloga a najmanje zbog mene. Znaš da Patrick

neće popustiti, to me najviše plaši. Maude zavrti glavom. -

Ti bi trebala bi imati malo više povjerenja u svog muža, to je ono

što znam. I trebala bi se početi spremati. -

Već?!- uzdahne Jane.

Domaćica kimne i ponudi joj da sjedne na stolac. -

Počet ćemo s tvojom kosom. Mislila sam je uplesti i točno znam kako ću to napraviti.

Izgledat će prekrasno. Jane nestrpljivo odmahne. -Radi

što hoćeš, svejedno mi je. Gdje je moj muž? Je li već

izjahao pred kralja? - O, poglavar je odavno dopratio

kralja. Znaš li da je ovaj odmah izrazio želju da uđe?

Mora da ga od ovog vremena pati kostobolja, kao i mene.- uzdahne Maude pa nastavi

četkati pramen po pramen duge kose.- Oni ti se već više od jednog sata krijepe u dvorani. Ne bi me čudilo da vijećanje uskoro počne. - Ne bi li ti trebala biti dolje i paziti da sve bude u redu?- zabrinuto je pogleda Jane i okrene glavu.

Maude nezadovoljno frkne i povuče je za kosu da vrati glavu u isti položaj. -

Budi mirna. Dolje je sve u najboljem redu, ništa en brini.


- Svi mi stalno govorite da ne brinem. Nisam dijete.- nestrpljivo se obrecne Jane, a onda

shvati da Maude nije zaslužila da se zbog toga istresa po njoj. Želeći ispraviti počinjeno gotovo molećivo počne objašnjavati. -

U ovom trenutku više je negopoželjno da sve protekne u redu, mislim s obzirom kakvi

nam se gosti nalaze pod krovom. Ne bih željela da kralj pomisli kako ga ne poštujemo i da to iskoristi kao izliku da se naljuti. Maude je bila dovoljno iskusna da vidi kako je njezina gospodarica usplahirena i to je

djevojku u njezinim očima u potpunosti opravdalo. Naravno da je bila uvjerena kako je njezina, uvijek draga i ljubazna, mlada gospodarica nikada ne bi namjerno ponižavala i optužila za nemar. - Sad si me podsjetila.- promijenila je temu.-

Znaš, malo mi je to čudno?- zamisli se

Maude. -

Što ti je čudno?- požurivala je Jane.

-

Pa, to, kako su se rasporedili za stolom. Naši su pokazali zaista veliku dobrodošlicu

vala. onima koji su stigli u kraljevoj pratnji. Moram priznati da nisam tako nešto očeki -

Što?

-

Što bi ti mislila kad ti kažem da svaki od plemića, pristalica tvog muža, sjedi između

dvojice kraljevih? Ne čini li se to tebi neobično? S obzirom da se u ovom slučaju radi o suparničkim stranama i s obzirom na zategnutost među njima kad je kod dolaska kralj od tvog muža tražio garanciju da im ne prijeti opasnost i da će biti tretirani kao gosti, a on sam jamčio da nitko od njih neće stvarati probleme. Možeš li zamisliti da tvoj brat sjedi uz tvog ujaka, a Michael uz poglavar Melvillea? Uviđaš li sad da nema mjesta tom tvom strahu. Neće biti sukoba, izgleda da su riješili to što su imali. -

Joj, varaš se i to jako. Gore je nego sam mislila! - zacvili Jane.


-

Znaš što?! S tobom se danas ne može razgovarati, sve vidiš crno. Ništa ti više neću

reći. Morat ćeš se sama uvjeriti da sam u

pravu.

Maude se bacila na posao. Počela je plesti pletenicu i kao što je obećala narednih pola sata nije progovorila ni riječi. Tek kad je pričvrstila i posljednji češljić zadovoljno je uzdahnula i odmaknula se jedan

korak. Nije skrivala oduševljenje svojim radom. Frizura je djelovala

uredno i profinjeno baš kako je odgovaralo jednoj plemkinji i gospodarici. Preko razdjeljka na sredini ovijala se debela pletenica savijena poput krune oko djevojčine glave. Njezinu sredinu

je poput mrežaste kapice ispunjavalo bezbroj tanjih, unakrsno prekriženih pletenica

između kojih su se svjetlucali ukrasni dijelovi srebrenih češljeva. - A sada haljina, moja gospo.- pozove je Maude.

Jane ustane i stane pred nju. Nakon što joj je pomogla razodjenuti se Maude uzme haljinu i raširi je ispred Jane. Jane je sa strahopoštovanjem zagledala u najraskošniju haljinu krva dala koju je vidjela. Gotovo joj potekoše suze kad pomisli kako je njezina dobra sve

izraditi ovakvu ljepotu baš za nju. Mora da je najmanje deset vezilja radilo dan i noć da bi stigle cvijećem od zlatnog konca izvesti samo plitki četvrtasti otvor oko vrata i uskih rukava bijele svile. Jednako uredno izvezen široki svileni pojas sjajio je pažljivo raširen na krevetu. Jane se sjetila svoje vještine vezenja i gotovo se nasmijala. Njezine šljive, koliko god je Maude hvalila, ni u najvećoj mašti nisu se mogle usporediti s ovim vrhunskim radom. Predala se u ruke vješte domaćice i uskor o je stajala pred njom odjevena poput prave princeze. Zlatni pojas kojim ju je Maude opasala oko struka visio je sve do poda, do kud je

dosezala i svilena haljina koja se ispod njega širila preko bokova i ocrtavala vitku liniju svoje vlasnice. Preko uskih

ramena Maude joj ogrne dugi ogrtač u bojama njihovog klana i

pričvrsti ga vezicama ispod brade. Ogrtač se raširio oko nje i Jane progura ruke kroz otvore.


Kad je završila s poslom Maude se odmakne i kritički odmjeri svoje djelo. Jane se instinktivno ispravi

u svoj svojoj visini. Nije trebala pitati domaćicu kako izgleda, njezino

zadovoljstvo i način na koji je sva u čudu sklopila ruke nasred prsa govorili su više od bilo kojih riječi. Jane je i sama bila ponesena ljepotom haljine i sad se u njoj osjećala nekako uzvišeno. Uhvatila je i zadigla prednji dio haljine i napravila nekoliko koraka po sobi. -

Nije predugačka. – zadovoljno je izjavila.

- Nije.- odmah potvrdi Maude.-

Svejedno ćeš je morati pridržavati dok hodaš, no to nije

ništa novo. Da ne prođeš kao sirota Janice, zahihoće domaćica i brzo prekrije rukom usta. Jane je znatiželjno pogleda i žena nastavi zajedljivim glasom. - Nije da ona to nije zaslužila.Onda nastavi uobičajenim tonom.- Muž joj je poglavar, dobar čovjek, i on je tu srest ćeš ga dolje.

Došao je starom poglavaru nekim poslom i poveo je i nju da se upozna s našom

gospodaricom. Bilo je to tek što su se njih dvoje bili vjenčali. Ta je žena toliko visoko podigla nos kad je ulazila da je posve zasluženo stigla kazna za takvu oholost. -

Što joj se dogodilo?

-

Splela se na haljinu i ispružila se usred ove naše dvorane. Ne želim ti ni spominjati

kolika je to bruka i sramota bila. Njezin muž nije znao kuda bi pogledao od srama, no gospa Agnes je to brzo riješila. Glasno ju je utješila riječimada se i sama bezbroj puta spotaknula na toj stepenici i da se tako nešto moglo svakome dogoditi. -

Hvala što si me upozorila, Maude. Nisam do sad imala sličnih problema no svejedno

ću pripaziti dok budem silazila. Kakve sam sreće ne bi čudilo da se i meni dogodi baš to. Noge mi se tresu od same pomisli da moram sići, najradije bih sjela. Tko zna koliko ću dugo još ovako morati čekati? -

Ne može.- odlučno uzvikne domaćica.- Čekat ćeš stojeći, koliko god bude trebalo.


Čekala je pola sata prije nego se začulo kucanje na vratima. Ian je zavirio unutra i kratko je izvijestio da je kralj započeo s vijećanjem i da je čekaju dolje. Ispravila se i pogledala staru domaćicu koja joj ohrabrujuće reče. - Glavu

gore, djevojko. Možeš ti to.

Jane kimne. Mogla - ne mogla, nije

bilo druge nego krenuti za Ianom i okružena još

trojicom vojnika sići u dvoranu. Zazvala je u sebi Božju pomoć i zadigla rubove haljine te uz golemu snagu volje natjerala noge da se pokrenu. Prošla je galerijom iznad bučne dvorane koja je gromoglasno odzvanjala glasnim muškim nezadovoljstvom i svađalačkim tonom. Bilo

je tu i prijetnji od kojih joj se krv ledila u žilama i nije se usudila ni pogledati dolje. Nije skidala pogled s Ianovih leđa sve dok nisu sišli stepenicama i dok se on na samom ulazu u dvo ranu nije zaustavio i izmaknuo ispred nje. U dvorani zavlada muk kad su je spazili. Stajala je na

onoj istoj stepenici o kojoj je maloprije pričala Maude dok je u nju bilo upereno nekoliko desetaka muških pogleda. Od ledene napetosti u dvorani tijelom joj prostrujiše ledeni trnci. Itekako bi bila rado spustila stidljivo glavu da si je to mogla priuštiti. Nije imala vremena, tražila je pogledom visoku figuru svoga muža. Kako se ovdje nije isticao svojom visinom, jer je stajao među sebi slično razvijenim muškarcima odahnula je kad ga je ugledala. Ruku prekriženih na leđima stajao je na čelu skupine s lijeve strane onoga za kojeg je odmah znala da je kralj. Liam, Michael i David bili su odmah uz njega, lica ostalih redom nanizanih

muškaraca nisu joj bila poznata. Nasuprot njima s kraljeve desne strane naredala se još jedna skupina na čijem je čelu stajao njezin ujak. Nije ni pogledala na tu stranu pogled je zadržala na Patricku, to joj je davalo hrabrost. Gledao je prema njoj. I iz tolike udaljenosti vidjela je

da je napet. Ohrabrujuće joj je kimnuo i ona produži praćena odobravajućim

pogledima s lijeve strane i mrkih, osuđujućih s druge strane sve dok se nije našla u sredini između tih dviju sukobljenih strana i na pristojnoj udaljenosti od kralja pred čijim se direktnim


pogledom nalazila. Drhtave noge su je jedva nosile i cijelim je putem u sebi molila da je ne izdaju. Zaustavila se na svega nekoliko koraka pred vladarom i usprkos svoj svojoj tremi

graciozno se duboko naklonila. Čekala je da joj se obrati. Po njegovom prilično nestrpljivom tonu zaključila je da joj kralj od samog početka nije naklonjen. Kako i bi, njemu je sve ovo morala biti nepotrebna gnjavaža. U prilog njezinom zaključku tamnokosa glava na kojoj se nataknuta iznad čela sjajila nekoliko centimetara široka kruna zakima s odobravanjem, no Jane zabrine što na njegovom grubom licu od istog tog odobravanja nije bilo ni traga isto kao ni u njegovom hladnom glasu kojim se obratio njezinom ujaku. -

Orrock, nije moguće da je to tvoja odbjegla nećakinja?Takva nakaza poput tebe ne

može imati u rodu ovakvu krasoticu? -

Istina je, moj kralju, na moju veliku žalost nesretnica nosi moju krv. Koliko god mi je

teško priznati pripada mom klanu i ja sam odgovoran za nju. - licemjerno se požali njezin ujak. Na njemu se vidjelo da je već pripit. -

Pogrešno, Orrock! Sad je moja žena i pripada meni!- odlučno dobaci Patrick.

Mržnja koju je osjećao prema njemu mogla se pročitati jednako i na njegovom licu kao i u njegovom glasu. -

Neće biti MacKinlay.- isceri mu se Orrock zlurado.- Ni pišljivog boba ne vrijedi to što

misliš da si se oženio s njom. Nisi dobio kraljevo odobrenje, ako si zaboravio, ni odobrenje njezinog skrbnika prije toga, a to sam ja.taj takozvani brak, a

značajno se tresne po prsima.- Ja ne priznajem

siguran sam da neće ni kralj. Što ćeš sad pametnjakoviću? Tko sad nije

u pravu?- izderao se glasno.

Pristalice oko njega glasno zamrmljaju odobravanjem i on se još više važno napuše.


-

Đavolji okotu!- drekne Patrick na njega.- Odrekao si se prava biti njezinim skrbnikom

onog časa kad si je bacio u tamnicu i kad je morala bježati da je ne ubiješ ti ili neki od onih tvojih koljača. Misliš da mi nije ispričala cijelu istinu o životu pod vašom šugavom zaštitom? Misliš da bih dopustio da joj se ikada više približiš? Onda si gluplji nego što mislim! Sad se začulo odobravanje s druge strane, onih koji su podržavali Patricka. -

O, vjerujem ja tebi, ta je nepokorna drznica u stanju svašta nalagati. Sigurno ti je

napunila uši i pričama kako sam je tukao i slično? Sve su to laži, prijatelju. - sažaljivo odmahne Orrock i pogleda kakav su njegove riječi imale učinak kod kralja. Kralj

je sumnjičavo gledao u Jane koja je postajala sve bljeđa. Okretala je glavu od

jednog do drugog govornika. Bivali su sve ljući, a to se odnosilo i na one poglavare oko njih. - Nisam ja tebi prijatelj.- drekne ponovo Patrick.- Njezinu priču potvrdio je ot ac Benedict.

Hoćeš i za njega tvrditi da laže? Hoćeš li tvrditi da i njezin brat, Liam Melville ne govori istinu. Za tvoju informaciju kad je pobjegla od tebe pribjegla se pod njegovu zaštitu, on joj je i po zakonu skrbnik. Dakle ispada da sam imao dopuštenje njezinog skrbnika kad sam je vjenčao, a otac Benedict je svjedok i potvrdit će da je brak zakonski sklopljen i kao takav pravovaljan. -

Bog mi je svjedok da je sve što si rekao istina. I još nešto, ta djevojka ne laže, Orrock.

Istina je da si je tukao,

kao i to da to nije bilo samo jedanput. Istina je da tako jadan život

kakav je imala na svom imanju može zahvaliti tebi i tvom ocu. - iskoračio je otac Benedict i glasno prosvjedovao. -

Melville je kopile, ne može joj biti skrbnikom. A što vi? Vi bolje dase zavučete natrag u

svoju rupu iz koje ste se usudili izaći i šutite! Kukavica poput vas, oče, ne može govoriti drugačije. Jeste li joj konačno otkrili istinu? Jeste li joj rekli da je obično kopile koje nitko nije želio i da može zahvaliti mojoj dobroti što je živjela s nama kao da je najpoštenija po


rođenju. Mislite li svi vi da se ja želim baktati s njom? - mučenički se obratio se onima oko Patricka želeći izazvati njihovu podršku.- Što mogu kad sam milostiv. Moram. Jane je vidjela kako je kralj kimnuo i potvrdio njegovu izjavu. Osjetila je isti onaj strah od

ujaka kakav je osjećala kod kuće kad bi dolazio na njezino imanje. Prijetvorni stvor, samo što nije svojim lažima smotao kralja. Čula je Patrickove gromke prosvjede i okrenula glavu k njemu. -

Vraga, iskorištavali ste je godinama i nije vam to bilo dosta. Morao si posegnuti za

njezinim životom, životinjo!- derao se Patrick.- E pa neću ti to dopustiti. Kunem ti se da moja žena neće napustiti moju kuću! Nakon ovih riječi nešto se prelomi u njezinoj duši. Patrick će ispuniti svoje obećanje, neće dopustiti da je odvedu. Ona će mu pomoći u tome. Samo je ona u ovoj dvorani dovoljno dobro poznavala ujaka i njegovu narav i samo ga je ona mogla navesti da otkrije svoje pravo lice pred kraljem. Pitanje je

bilo što da poduzme. Grozničavo je razmišljala i

onda joj sine ideja. Njegova najveća slabost bila je gubitak kontrole kad ga se dovoljno izazove. Za početak pokušat će ga razbjesniti do te mjere da mu skine taj samozadovoljni izraz s lica. Strah je nestao -

i zamijenila ga je odlučnost. Uspravila se.

Samo se ti pravi važan, nije do tebe što će biti s njom. To će kralj odlučiti, jel tako? -

zlurado se cerio poglavar Orrock.

Uvrede su letjele i padale s jedne strane na drugu, svi su se derali i prijeteći maha li rukama prema suprotnoj strani

Kralj se našao u procijepu. Nije se više radilo samo o toj dvojici zapjenjenih plemića. Gledao je kako započinje sukob između onih njegovih zaprisegnutih vazala plemića koji su se nalazili na suprotnim stranama, iza jednog i drugog. Ni jedna strana nije izgledala kao da

bi bila u stanju popustiti, a sukob među njima bilo je zadnje što mu je u ovom trenutku


odgovaralo. Nije to želio dopustiti, a pitanje na koje još nije znao odgovor bilo je kako ga spriječiti. S druge strane nije mogao dopustiti da Patrick pred svima njima gazi njegov autoritet. On je doduše bio plemić, zakleo mu se na vjernost, no u ovakvom raskoraku u kakvom se našao s njim bilo je teško biti siguran i računati da će se mladić pokoriti. I to zbog čega, ljutito pomisli kralj. Zbog zaluđenosti ženom. Bio je nezadovoljan i odnosom snaga u dvorani, mladi vrag se dobro osigurao. Njegovih je pristaša bilo daleko više, očito je isplanirao sve da se zaštiti u slučaju da u pitanje dođe i nepokoravanje vladaru. Bilae jto realna prijetnja, kako su sada stvari stajale, no kralj nije želio saznati u kom smjeru bi ga to odvelo. Odlučio je završiti s tim. -

Tišina!- zagrmio je i svi utihnuše.- I jedan i drugi imali ste priliku da iznesete svoje

razloge i niste je iskoristili. I dalje nitko u ovoj dvorani nije siguran tko je od vas dvojice u

pravu. Zato zavežite te svoje gubice i poslušajmo što cura ima za reći. Nakon toga ću donijeti presudu i završit ćemo s tim za svagda. Strogo se obratio Jane. -

Vidiš li što si napravila? Zbog tebe se svađa polovica plemića mog kraljevstva?

Jane se skamenila. Liam je to primijetio i pritekao joj u pomoć ne bi li joj time kupio vrijeme da se sabere. -

Moja sestra je samo željela preživjeti, gospodaru. - iskorači Liam i pokaže prstom na

njihovog ujaka.- Ova pohlepna svinja odgovorna je za ovo. -

Melville, to što trenutno imaš moju naklonost ne znači da mi smiješ proturječiti. -

opomene ga kralj oštro. -

Taj nema pravo glasa, nije plemić.- dobaci netko s Orrockove strane.

- Curi je brat, ima pravo braniti je!nadglasavanje.

doleti sa suprotne strane i ponovo počne


Kralj nestrpljivo podigne ruku i polako svi ušute. Samo su mrki pogledi koji su letjeli s jedne strane na drugu bezglasno nastavili prepirku. Mrko je odmjerio lijevo i desno i kad nitko više nije progovorio posvetio se ispitivanju Jane. -

Da čujem, što ti imaš za reći? Tvoj ujak tvrdi jedno, MacKinlay tvrdi suprotno, koji je u

pravu? - Istina je svaka riječ

što je moj muž rekao, gospodaru.- drhtavo odgovori Jane.

Orrock se grohotom nasmije. - Morate

Kralj ga ušutka mrkim pogledom i nastavi.

znati da je moj muž častan čovjek, gospodaru, nikad se ne bi služio neistinom.

- Hvalevrijedna je ta tvoja odanost, no nisi ovdje zato da bi mi govorila kakav je MacKinlay.- prekori kralj i Jane p roguta

shvativši da je bila brzopleta te se brzo ispriča, pa

nastavi. -

Ne bih se ja nikad usudila poučavati vaše veličanstvo. Bilo mi je lakše naglasiti vrline

mog muža nego nazvati lažljivcem mog ujaka. Kad sam već prisiljena moram reći da je on više od toga, on je hladnokrvni i okrutni ubojica. On i njegovi ljudi progone me od kad sam pobjegla iz njegove tamnice, iako nikad nisam uspjela saznati zašto. Cijelo to vrijeme to me pitanje progoni premda sam im nekim čudom uspjela izbjeći. - Jane podigne pogled prema kralju.

On se zagledao u njezine zelene oči tražeći u njima iskrenost. Djelovala je sigurno u ono što je rekla isto kao što je bila sigurna u poštenje svog muža. Ako je ta cura tvrdila istinu onda nešto drugo nije bilo kako mu je rečeno. Nevoljko opgleda prema Orrocku kad se izderao na djevojku pred njim. -

Ušuti! Kako se usuđuješ ti lažljiva kujo?!- Orrock je izgubio smireni izraz lica.

Bijes koji se sad nazirao na njegovom licu nije bio hinjen, bio je itekako stvaran, ali nedovoljan u onoj mjeri koliko je bilo potrebno Jane.

Obrada: Klub Brbljivica Terra Blaine - Upozoravam te Orrock, pusti djevojku da odgovara.- oštro ga ukori kralj i

mnogo blaže

obrati se Jane. Stajala je sama u sredini i izgledala poput kraljevne dok joj je u pogledu bio strah srne stjerane u stupicu. Ne, takva os oba

nije u stanju lagati, zaključi kralj i pomisli da će pomoću

nje najprije završiti ovaj slučaj. -

Ovo su ozbiljne optužbe, gospo. Morat ćete nam pobliže objasniti što pod tim mislite.

Za čiju smrt ga okrivljujete? -

Oh, veličanstvo, nije samo jedna nedužna smrt u pitanju. Ubio je on i previše njih, ali

navest ću one za koje znam. Njegova vlastita kćer umrla je njegovom krivnjom. Bila je djevojčica i bojala se konja a on ju je postavio na jednoga i potjerao ga svom snagom. Još pamtim kako je moja sestrična ležala na zemlji sa slomljenim vratom i izraz na licu njezine majke koja se ubila nakon toga.- Okrenula se prema ujaku.- Nadam se da i tebe progoni ta

slika, ujače? -

Prokleta bila, to je bio nesretan slučaj!- krikne Orrock.

-

Je li nesretan slučaj bio i sa svim onim silovanjima, mučenjima i na kraju ubojstvima

mojih ljudi na mojem imanju, ujače? Reci ovim ljudima je li nesretan slučaj bio i ono kad ste dobrog domara Jacoba zakopali živog u zemlju i ostavili da umre. Reci nam na kraju koliko je dobra časna majka Margareta istrpjela od te milosti kojom se hvališ prije nego je izdahnula u tvojim rukama? McMillan je bio krvožedni ubojica ali čak ni on se ne bi usudio upasti u samostan. To si bio ti i ružni Willi, odmah mi je bilo sumnjivo kad nije bio s osta tkom tvojih razbijača. Ti si naredio taj zločin. Jesi li je ti ubio ili si po običaju prljanje ruku njezinom krvi prepustio svom čovjeku? Jane nije ni jedanput podigla glas znajući da će to dodatno raspaliti bijes njezinog ujaka. Oduvijek ju je želio slomiti ali mu to nikada nije dozvolila. S hladnim mirom i snagom za koju


nije bila sigurna od kud je crpi zaključila je da je uspjela izbaciti ujaka iz takta. Gledala je u njegove izbuljene oči i zajapureno lice. I takvom, mržnja prema njoj bila mu je ispisana na licu. - Kuju je izdalo srce! Nisam je ni morao ubiti.- derao se bez kontrole.- Umrla je zbog

tebe, prokletnice. Nije htjela reći kud si otišla. Ti si kriva! - Prokletstvo!!! Ti si taj koji se usudio napasti samostan?!- iznenadi se kralj, a onda se njegov

bijes sruči na Orrocka koji u svojoj rastrojenosti nije shvatio da se izdao. - Znaš li ti

prokletniče koliko će me to koštati? Znaš li koliko ću se morati klanjati i opravdavati pred Svetim ocem zbog tog tvog nedjela.- urlao je kralj.- Nije ti bilo dost a

prekršiti sporazum i

upasti na teritorij koji pripada Crkvi, još si ubio i časnu sestru? Zaslužio si da te odmah objesim Orrock! Zahvali Bogu što je danas dan našeg zaštitnika inače bi još danas visio! Ovako će to biti sutra! Vodite mi ga ispred očiju.- s gnušanjem je naredio svojim vojnicima. A onda se sve odigralo brzo i bilo gotovo za svega nekoliko otkucaja srca. Prije nego su

ga kraljevi stražari uspjeli ščepati Orrock zaurla i istrgne nož iz pojasa. Zavitla ga i baci ravno prema Jane. Iako su i Patr ick

i Liam već bili pojurili prema njoj bilo je prekasno. Nitko

nije bio spreman na takvu osvetoljubivu reakciju i nitko nije takvo što očekivao. Nitko ga nije ni poznavao, osim Jane. Bila je spremna isto toliko koliko nije imala izgleda. Kad je njegov

nož poletio iz njegove ruke instinktivno je napravila jedino što je stigla. Zaokrenula je tijelom i umjesto usred prsa nož se zaustavio u njezinom lijevom ramenu. Jačina kojom ju je udarac pogurao sruši je na pod. Liam je već bio uz nju i prije nego je pažlji vo podigao na svoje ruke sudbina njihovog ujaka bila je zapečaćena, a pitanje njegovog vješanja bilo je izlišno. Držeći se rukama za prerezani vrat skljokao se pred Patrickove noge. Patrick pljune na njega, u

okretu spremi mač za pojas i u dva koraka nalazio se pred očajnim Liamom sa sestrom u rukama. Ogrtač joj se razmaknuo i po bijeloj svili širila se crvena mrlja. Patrick se sledio od


strave gledajući u ženino blijedo lice. Nježno ju je preuzeo od Liama nesvjestan da zadržava dah. Lagano otvorene usnice bile su bijele kao da u njima nema kapi krvi i nisu ispustile ni

glasa preko sebe, a njezine širom otvorene oči ukočeno su ga gledale ispod gustih trepavica. - Patrick?!- zaprepašteno

je šapnula.

Lagano se ugasila svjetlost u njezinim zelenim očima i kapci joj se lagano zaklope. Glava joj klone na njegovo rame, a tijelo se opusti. Peklo ga je u grudima, a bol koja ga je

pritisla postane nepodnošljiva. Polako je ispustio zrak i umrtvljenim rukama je privukao k sebi. Nije se mogao pomaknuti. Ne! Iznevjerio ju je po drugi put. Nije ni bilo razloga zbog

kojeg bi se pomaknuo, ona se nije micala. Ona se neće više nikada pomaknuti i za to je on kriv. Nije je ubio Orrock, on sam ju je ubio. Nije je zaštitio. Pogledom izgubljenog čovjeka praznim je pogledom prešao ispred sebe, no njegov um nije zabilježio ništa. Svijet je nestao i vrijeme je stalo. Postojala je samo njegova mrtva žena u njegovim rukama i potreba da je nikada ne ispusti.

Mathias se progurao do njega i odlučno ga povuče za sobom. - Najbolje da gospodaricu odnesemo gore.-predložio je, no Patrick to nije čuo.

Činilo mu se da je umro zajedno s njom. Mathias ga je čvrsto povlačio za nadlakticu i on ga je mahinalno slijedio. Noge kao da su mu bile odsječene, teškom mukom ih je natjerao da se pokrenu

i vukao ih jednu za drugom ispod sebe. Čvrsto je prigrlio mlitavo tijelo svoje

žene i nije bio svjestan kako se uspeo stepeništem ni kad ga je Mathias uveo u njezinu sobu. Nije bio svjestan ni kad ga je posjeo s njom u krilu u veliki stolac kraj kamina. Mathias

je već izdavao naredbe sluškinjama što da pripreme i svi su se rastrčali poslušati ga. - Mislim da bi bilo potrebno pogledati to rame.-

obratio se Patricku. Ništa.


Nije ga uopće doživio. Staklastog pogleda nastavio je privijati Jane uz sebe i takoga je zatekao Michael kad je uletio u sobu. Stao je kao ukopan i nakratko zurio u nož koji je stršao iz Janeinog ramena. Mathias je nastavio uvjeravati poglavara. -

Dovraga, poglavaru! Dopustit ćeš da umre na tvojim rukama?

Ništa. -

Je li živa?- Uzburkane duše Michael je jedva turobno prevalio preko usana.

Mathias je kimnuo. -

Ne sviđa mi se koliko krvari. - Zabrinuto je gledao kako se crvena

mrlja sve više širi na bijeloj podlozi. Michael se trgnuo i zavikao na njega. -

Poduzmi nešto, čovječe! Izvadi jo j taj prokleti

nož! -

Napravit ću to čim je ti uspiješ iščupati od njega.- ljutito uzvrati Mathias.- Pogledaj ga!

- gledao je u poglavara. Kao da je, Bože mi prosti, skrenuo umom. Ne pušta je iz ruku. Michael je itekako razumio kroz kakvu je muku prolazio n jegov

prijatelj i više nego

suosjećao s njim. Vidio je da Patrick zaista nije u stanju vladati ni sobom a još manje pomoći Jane. Bio je u najmanju ruku izbezumljen i Michael shvati da on mora preuzeti stvar u svoje

ruke. Prišao je Patricku i rekao. - Patrick, dopusti da uzmem Malu Jane.-

Glas mu je bio gotovo molećiv. Nije postigao

ništa. Patrick nije reagirao. Michael ga grubo protrese za rame. - Mathias

joj mora izvaditi nož i zaustaviti krvarenje, blesane.

- Odbij.- hrapavo odgovori Patrick. Michael pogleda Mathiasa a ovaj nezadovoljno frkne. - Rekao sam ti.

Michael još jednom pogleda Patricka i sočno prokune provlačeći ruku kroz kosu.


-

Neće to tako moći. Oprosti mi prijatelju, ali ovaj put se nikako ne mogu složiti s tobom. -

odlučno promrmlja ispodglasa. Zašao mu je mirno iza leđa izvukao mač i tresnuo ga drškom po glavi taman toliko da se poglavareva brada, onako bez svijesti, spustila na frizuru njegove žene. Mathias hitro odmakne njegove opuštene ruke i uzme Jane te je položi na krevet. Maude mu pritekne u pomoć smjestiti gospodaricu. Navukla je prekrivač preko njezina tijela sve do brade pazeći da ne dotiče ni u blizinu ozlijeđenog ramena. Prije nego se Patrick osvijestio Mathias je uspio pregledati ranu i već je nanosio debeli sloj masti na kož u oko mjesta gdje je bio zaboden nož kad je na njegov užas Jane zastenjala. Kako joj se on jedini nalazio dostupan u vidokrugu Jane je bez razumijevanja zurila u njega. Trebalo joj je vremena da joj se vid

razbistri, a um povrati. Pokušala je nešto reći nojezik i usta se nisu htjeli pokrenuti. Mathias odmah odmakne ruke s nje kao da se opekao. -

Zar niste mogli još malo ostati u nesvijesti i začas bi bili gotovi?- optužujući izlane prvo

što mu je palo na pamet. Ne bi on tako mislio da je nož bio vani, ovako nije bio nimalo sretan što je neće poštedjeti boli kad ga izvuče. Maude ga prijekorno pogleda i primakne se gospodarici. -

Ššššš. Strpi se još malo, janje moje. Za čas će biti gotovo. Bila si tako prokleto jako

hrabra tamo dolje, Mala Jane. Možeš ti podnijeti i ovo malo, dušice. Jane se panično zagledala u domaćicu koja se nagnula k njoj i pričala, pričala sve dok se Jane nije razbistrilo da je polako počela shvaćati što joj govori. Patrick je došao k sebi i polako podigne ruku i uhvati se za bolni zatiljak. Vražje je boljelo, tog je bio svjestan, no ne i kako je došlo do toga. Polako je podigao glavu i ošamućeno pogledao oko sebe. Michael je stajao ispred njega i kao kroz maglu Patrick je


vidio da ga zabrinuto gleda. Onda se sjetio svega. Jane! Pogledo je u smjeru njezinog kreveta i vidio kako je nekoliko ljudi nagnuto nad njom. Jedan od njih bio je Mathias,

nepogrešivo ga je prepoznao po širokim ramenima. -

Mičite se od nje!- vikao je iako je iz njegovog grla izašlo tek hrapavo upozorenje.

Krenuo je ustati , ali ga je Michaelova golema ruka prikovala na mjestu. -

Eeej, polako, prijatelju. Nisi još spreman. Živa je, Patrick. Sad joj je potrebna

Mathiasova pomoć, ti si svoje napravio. Patrick je buljio u njega. Protrljao je bolni zatiljak, a zatim čelo.Učinilo mu se da je Michael rekao da je Jane živa?! Blagi Bože, može li to biti istina?! Michael je dovoljno lud da mu laže kako bi ga smirio. Odgurnuo je njegovu ruku i ustao. Prostorija se vrtjela oko njega no nesigurne noge ponijele su ga odmah prema postelji i koliko god se tlo pod njima ljuljalo i

izmicalo ispod njih uspjele su ga donijeti do Mathias koji mu je bio najbliži i koji se ispriječio između njega i kreveta. Snažno koliko je u tom trenutku mogao odgurnuo je Mathiasa i sa stravom u grudima provukao

se pored njega i stao uz krevet svoje žena. Nije disao dok je

pogledom tražio njezino drago lice, a onda je čuo svoje ime. Ispustio je zrak iz pluća. Njezin glas nije bio čujniji od proljetnog povjetarca no bio je njezin i jasno ga je čuo. Živa je i doziva njega. – Patrick?-

blagoslovljene bile šapnule su njezine usne.

Slabašno pitanje bilo je upućeno suzama oblivenom licu domaćice na kojem se raširi široki osmijeh. -

Dobro je on, ništa ti ne brini.

Jane glasno proguta slinu, zatrepće i s naporom nastavi nešto glasnije. - Je li jako ljut na mene? -

Ako malo okreneš glavu možeš sama provjeriti.- glasno šapne Maude i Jane sa

strahom učini što joj je rekla.


Tik do njezinog, dočeka je blijedo, iznureno lice njezinog muža. Na njemu nije bilo osude ni ljutnje. Na njemu je

bilo nešto za što nije bila sigurna kako objasniti no najbliže što

si je ona to uspjela predočiti bilo je olakšanje. I sama je odahnula od olakšanja i isti čas zaječala od boli. Na Patrickovom licu ukazao se grč kao da i sam doživljavaistu bol iako mu je srce luđački poskakivalo od silne radosti kad je čuo njezin glas i kad se zagledao u njezine oči. Sjajile su životnim sjajem u svojim zelenim dubinama. Jane je bila živa. Svijet je ponovo postojao. -

Oh, Patrick, žao mi je što sam napr avila toliku zbrku. Rekla sam ti da sam naprosto

nadarena za to. Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?- nemoćno je šaptala Jane. Patrick je samo gledao u nju, to je jedino mogao. Nije mogao smisliti ni jednu

odgovarajuću riječ koja bi bila dostojna veličanstvene spoznaje da ju je, još jednom zauvijek izgubljenu, dobio natrag. Nije odgovorio. Grlo mu je bilo toliko stegnuto da nije ni pokušao izvući glasa iz njega, bio bi to ionako bezuspješan pokušaj. Trgnuo se gledajući kako njegova jedina ljubav nervozno grize usnu i shvatio da strepi od njegovog odgovora. O, kako

je njegova slatka ženica njega slabo poznavala. Nema toga što on njoj u ovom trenutku ne bi mogao oprostiti. Istina je bila da nije imala razloga za brigu iz još jednog razloga a taj je bio da joj nije

imao što oprostiti. On je nju trebao moliti za oprost. Njegovom nepažnjom bila je

ranjena, njegovom nepažnjom gotovo je bila usmrćena, postane bolno svjestan prijeteće oštrice koja je još uvijek stajala zabodena u nju. Lice mu se smrači i brzo se odmak ne te obišavši krevet odmakne Maude i zauzme njezino mjesto. Povratio mu se dar rasuđivanja i, samo donekle, njegova poznata smirenost. Nježno je uhvatio suprugu za ruku, prignuo se k njoj i riječi su same krenule dok joj je smireno šaptao.


-

Slušaj me dobro, ljubavi. Učinila si me najponosnijim čovjekom na svijetu svojim

nastupom u onoj dvorani. Hoću da još malo zadržiš tu hrabrost dok Mathias ne izvadi taj bodež. Vjerujem da ti to možeš, curo.Šaputao joj je tako nježno da se Jane gotovo rasplakala od sreće. Onako rastrojena nije zamijetila kako uvijek sigurna ruka njezinog muža opasno podrhtava. Vidjela je u njegovim očima toplinu i nježnost i to je njoj bilo dovoljno. Sve ostalo nije bilo važno. Oprezno je, tek neznatno kimnula i tiho upitala. -

Hoćeš li biti uz mene?

-

Nema toga što bi me moglo spriječiti.- sigurno je rekao Patrick i ovlaš je poljubio.

- Zauvijek?-

uprla je u njega svoje zelene oči i napeto čekala odgovor od kojeg je ovisila

sva njezina sreća. Patrick se nasmiješi, opet ga je navodila da se ponavlja, no ovoga puta kao i nikada prije nije joj zamjerio. Sasvim ozbiljno, naprotiv, shvatio je njezinu bojažljivost koju je skrivala ta jedna riječ te je isto tako sigurno i iskreno obećao - Zauvijek.- što je ozarilo njezino usplahireno lice. Vjerovala mu je. - Mislim

da sam onda spremna. Mathias može početi.- šapnula je.

Srce mu se steglo kad je u njezinom drhtavom glasu osjetio natruhu straha koji je

hrabro pokušala prikriti pred njim. Proklinjao je u sebi to što joj se dogodilo, proklinjao sebe, MacKaya, no naizgled staloženo je kimnuo Mathiasu, koji je strpljivo čekao s druge strane kreveta, da može početi vaditi nož. Ranarnik se odmah prihvati zadatka. Jane je bolno zastenjala čim je dotaknuo njegovu dršku i počela ubrzano disati od boli. Čvrsto je stisla zube i trpjela sve dok Mathias nije počeo izvlačiti zlokobni vrh iz kosti, tad se onesvijestila.


-

Hvala nebesima. Ovo mi je puno draže. Bit će joj lakše. - promrmlja Mathias vidno

odahnuvši. Jane je zaista laknulo, ali tek kad je nakon što je nož bio uspješno uklonjen ponovo došla k sebi kad se po drugi put osvijestila. Bila je iscrpljena i jedva je držala oči otvorenima. Rana joj je bila zavijena, ležala je udobno ušuškana ispod pokrivača a kad su joj se čula dovoljno povratila kroz jedva

otvorene oči ispod neopisivo teških kapaka ustanovila je da

Patrick i Liam stoje pored njezinog kreveta, svaki sa svoje strane. Srce joj nakratko brže zakuca no ni to nije smanjilo slabost koju je osjećala. Pokušala je pomaknuti ruku, ali ova je jednostavno

nije slušala. Mrzila je tu nepoznatu nemoć koja ju je obuzela a imala je toliko

toga za riješiti s njima dvojicom. Toliko pitanja je vrilo u njoj a nije imala snage istjerati ih van. Frustrirano je uzdahnula i koliko god je to bilo tiho bilo je dovoljno da skrene njihovu pozornost. Patrick se odmah prignuo i uhvatio je za zdravu ruku. Polizala je suhe usne i na svoje veliko zadovoljstvo uspjela je preko njih protisnuti. - Kralj? Kakva je presuda?

Na njen užas Patrick se okrenuo i otišao. Potražila je očima Liama, smješkao se. -

Vraški si nas uplašila, malena.

- Oprosti- oblikovale su njezine suhe usne.

Razumjela je bratovu zabrinutost no u ovom trenutku bilo joj je važnije saznati što se dogodilo u dvorani nakon što je ona bila izgubila svijest. Njezin sebrat tobože prijeteći nadvije nad nju, ali glas mu je bio blag kad joj se obratio. -

Gotovo je, Jane, i sad ćeš to sve jednostavno poslati u vražju mater i zaboraviti.

Jedino na što trebaš misliti je da se što prije oporaviš. Jesam li bio dovoljno jasan? -

Ne bih računao na to, Melville.


Odgovorio je umjesto nje Patrick dok je nježno podizao glavu svoje žene i pažljivo joj ustima prinio vrč s vodom po koji je otišao misleći da je žedna. Zadovoljno je gledao kako Jane halapljivo pije, bila je žedna. - Tvoja sestra ima gadnu naviku da joj se uvijek mora sve ponavljati.-rekao

je šaljivo.

Jane se zagrcne, nije to nalazila smiješnim. - Polako, ljubavi.

Patrick je opomene kao da govori djetetu. Odmah je odmaknuo vrč i zabrinuto je pogledao. Na sreću samo je jednom zakašljucala i umorno sklopila oči. Liam je gledao kako tone u san i privrženo rekao. -

Da, puna je mana ta moja sestra. Što se mene tiče uvijek mi je možeš vratiti. -

nestašno se nacerio znajući kakav će odgovor dobiti na svoju provokaciju. Patrick ga pogleda

kao da je sišao s uma.

- Samo ti sanjaj. Ni u ludilu ti je ne bih prepustio.

Liam kimne, drugo nije ni očekivao. Obojica se zagledaju u nju. Po njezinom ravnomjernom disanju moglo se vidjeti da spava.

Patrick nije mogao odlijepiti oči s njezinoglica. - Mislio sam da sam je izgubio.- izustio je hrapavo.

Liam je znao koliko mu je to bilo teško izgovoriti, a još više proživjeti prije toga i zato je više nego cijenio njegovu iskrenost s njim. Obojica su je voljeli, svaki na svoj način, no bilo im je

to zajedničko. Liam pročisti grlo ne bi li potisnuo emocije koje su i njega pritisle prije

nego je progovorio. -

Rekao bih da nije puno falilo. Još ne dolazim k sebi od čuđenja. Stajala je tamo dolje i

izgledala mi je kao da će se svaki čas rasplakati, a kad tamo? Ona je držala sve konce u rukama. Ne znam je li to što je znala kako će dovesti ujaka do toga da pokaže svoje pravo


lice bilo na sreću ili na nesreću, ali sam siguran da je sreća što je za to vrijeme uspjela ostati toliko sabrana da se sjetila onoga

što sam je podučavao. Čovječe, da se nije okrenula na

vrijeme taj bi bodež vadili ravno iz njezinog srca.- turobnim glasom završio je Liam. Patrick je i sam bio svjestan te strašne činjenice, a to što ju je Liam glasno izgovorilo nije umanjilo njezinu strahotu. Baš naprotiv. -

Ovo što ću ti reći, Melville, neće mi služiti na čast i ubit ću te ako ikome ponoviš.-

ponovio je istim riječima kojima se Liam jednom obratio njemu. Liam kimne. -

Sretan sam što nisam morao saznati jesam li u stanju podnijeti daona umre.

U sebi je znao odgovor, a vidio je da je to isto zaključio i brat njegove žene. Obojica su znali da to ne bi podnio i obojica su znali da nema potrebe to izgovoriti. Nakratko su obojica

zašutjeli i gotovo s olakšanjem dočekali otvaranje vrata. Maude tiho uđe i zatvori ih za sobom te sa strahom pogleda u djevojku. -

Spava. Sirotica, zaslužila je da se odmori. Janje moje, što je samo pretrpjela.- Maude

je od olakšanja brbljala. Onda se dosjetila zašto je došla okrenula se poglavaru. - Sva sam smetena,

ne znam što mi je. Kralj je po meni poručio vama dvojici neka

uzmete vremena koliko god treba, on će biti dolje. Sadkad je sve riješeno odlučio je ostati na proslavi. -

Ništa još nije riješeno. Tek je počelo. - prijeteći naglasi Patrick izmjenivši na kratko

pogled s drugim muškarcem, što njoj nije promaklo. Nezainteresirano je slegnula ramenima i frknula nosom. - Tako je rekao.

Okrenula se zatim svojoj gospodarica kao da njih dvojica više ne postoje.


- Ti -

Patrick se obratio domaćici prigušenim glasom od kojeg su joj strahom zaklecala

koljena.- Ne

miči se od moje žene dok se ne vratim.

Maude hitro potvrdi glavom i Patric se obrati Liamu. -

Ti i ja idemo završiti s kraljem to što treba završiti i bit će to na moj način.

Laim ga zgrabi za nadlakticu i prisili da stane. Surov izraz na njegovom licu zabrine

Liama isto koliko i prijetnja u njegovim riječima prije toga. Markantno lice njegovog šogora odisalo je hladniom odlučnošću. -

Samo čas, Patrick. Prije nego siđemo dolje želim da saslušaš što ću ti reći, a onda

odluči. Bit ću uz tebe u svakom slučaju. Koliko god se to teško činilo priznati kraljeva jedina pogreška bila je što je doveo mog ujaka u tvoju kuću, ali vidio si koliko je taj gad bio uvjerljiv? Zapravo je to ispalo dobro jer si natjerao tu svinju da plati za sve zlo koje je nanio mojoj

sestri i svima ostalima. Nikad se neće izvući iz pakla u koji si ga ti poslao, a Jane je živa. Kad se oporavi hoće li se morati skrivati pred svijetom kao žena čovjeka koji je pod svojim krovom ubio vlastitog kra lja?

Želiš li za nju takvu budućnost? - pokazao je prema krevetu.-

Možeš li radi nje prijeći preko ovoga što se danas odigralo i ostaviti se osvete koja bi vas oboje uništila? Patrick je gledao u njega kao da vidi duha i na kraju pogleda prema ženi. Zadržaoje pogled na njenom usnulom licu i razmišljao o Liamovim riječima. Umorno prođe rukom kroz kosu i lecne se kad je dotaknuo bolni zatiljak što ga podsjeti da ne zna tko ga je bio mlatnuo po glavi. Ljut na samog sebe i posramljen što je toliko izgubio prise bnost shvatio je da je Liam u pravu. Bila mu je dužnost nadalje poštedjeti svoju ženu koliko god je moguće i osigurati joj siguran život. To je značilo progutati ponos, odreći se osvete i riješiti se bijesa, a to mu nije izgledalo ni malo lako. Ako će to vratiti osmijeh na njezino lice, ako će se zbog


toga svako jutro buditi kraj nje, držeći je u svom naručju tako mu svih svetaca na nebu napravit će to. Okrenuo se Liamu. -

. Neću izvući mač ukoliko me ne prisili to ti jedino mogu obećati. Ostalo ovisi o njemu

Liam kimne. To baš i nje bilo ono čemu se nadao, no bilo je više nego ništa i morao se zadovoljiti i s toliko. S nadom da će imati priliku bar pokušati sam izgladiti poljuljani odnos između njih dvojice ukoliko dođe do toga Liam je krenuo za svojim šogor om. Vrlo brzo zatim uspostavilo se da nema potrebe za tim osim onih prvih nekoliko napetih trenutaka nakon što su njih dvojica rame uz rame zakoračili u dvoranu. Nastao je neugodni tajac koji je glasno da ga svi mogu čuti prekinuo sam kralj. -

MacKinlay, želim ti reći dvije stvari. Prvo, želim reći da mi je drago što ti je supruga

živa i poželjeti joj brz oporavak. A drugo, želim da znaš da iskreno žalim što me usprkos svoj mojoj mudrosti onaj podlac prevario i što sam te prisilio da ga pustiš pod svoj krov . Patrick nije mogao prijeći preko tako neočekivanog obrata. Bila je to jedinstvena i nesvakidašnja pojava da bi kralj našao za shodno ispričati se i svakako se nije mogla zanemariti. Bila je to više nego iznimna čast. Nakon kratkog razmišljanja Patrick k imne i dvoranom se prolomi glasno odobravanje.

Liam odahne. Riješeno.


Poglavlje 19.

Jane nije imala priliku odahnuti. Probudila se nakon što je njezin muž ustao i sve je bilo u redu dok nije progovorio. Gledala je kako se odijeva, potaknuo je vatru u

kaminu, prišao joj

i poljubio je, a onda su se posvađali. Svatko je od njih imao svoje planove o tome kako će ona provesti dan i bili su toliko različiti da su bili nespojivi. Na njezino nemalo nezadovoljstvo njegovo je bahato zapovijedanje počelo ispočetka. Ne brini, Jane! Jedi, Jane! Odmaraj! Spavaj! Jane je htjela iskočiti iz kože, pa rekla mu je da se osjeća dovoljno dobro. Nije imala ni najmanju namjeru dan provesti u krevetu i to mu je više nego jasno naglasila, no njezin muž nije popustio. Napustio ju s osmjehom, a ona je za njim bijesno zavitlala jastuk i to ju je koštalo. Rame ju je strahovito zapeklo nakon tog napora i jedino što je mogla bilo je ostati ležati u tom krevetu i umirati od dosade. Nakratko ju je došao obići otac Benedict i dodatno je

rastužio obavijestivši je da odlazi s Orrockovima ispratiti i pokopati tijelo njihovog

poglavara. Jane se složila s njim kad je rekao da to što mu je um bio poremećen, a što pouzdano znaju, ne znači da mu je duša nužno bila crna. Oprostio se s obećanjem da će se vratiti čim završi s tim poslom i otišao. Nakon nekog vremena Patrick je nakratko prekinuo u drijemanju dovevši joj Liama. Odmah se razvedrila i podigla u sjedeći položaj i brzo rukom zagladila kosu. Nije joj se činilo primjerenim razgovarati s bratom

iz ležećeg položaja. Njezina dobra volja imala je priliku

potrajati veoma kratko. Dobro raspoloženje nestalo je s prvom Patrickovom rečenicom.


-

Brat ti se došao oprostiti.

Jane protrne i ukoči se. Oborila je pogled da ne vide suze koju su joj navrle na oči. -

Već odlaziš? Na koliko dugo ovaj put, Liame?

Liam ih je prepoznao u njezinom glasu, od njega ništa nije mogla sakriti. -

Ovaj put je drukčije, sestrice, ne idem daleko. Uvjeravam te da ćeš me često viđati,

češće nego što misliš. - Bojao sam se da ćeš

to reći. Blago meni.- naglašeno uzdahne Patrick.

Još uvijek ljuta na muža Jane jedva dočeka prijekorno ga pogledati no pažnju joj odmah skrene bratov glasni smijeh. Zbunjeno ga je pogledala. -

Ne obaziri se njegovo moroganje, tvoj muž je pristao. Nisam ga čak morao puno ni

uvjeravati.

Jane upitno pogleda muža. Ležerno je slegnuo ramenima i bez imalo ustezanja priznao. - Tvoj brat me ucijenio. - Liame?!-

zgroženo uzvikne Jane.- Kako si mogao mom mužu napraviti nešto tako

podlo? Liam se i dalje zabavljao.- Bilo je posve jednostavno.

Jane je čekala objašnjenje no on se samo cerekao dok joj nije prekipjelo. -

Onda? Hoćeš li se, do vraga, prestati tako budalasto cerekati i biti toliko ljubazan da mi

kažeš čime si to uspio ucijeniti moga muža? Opasno je podigla glas na brata no nije to smatrala grijehom. Sad se Patrick nasmijao. -

Sudeći po ovom, Melville, to što si sada i službeno plemić kod tvoje sestre ne igra

nikakvu ulogu.

Jane krikne od sreće i brzo pokrije usta.


-

Kralj te proglasio plemićem? Kad? Kako je bilo? Ispričaj mi, molim te.- Oči su joj sjajile

od uzbuđenja. Jane je poželjela poletjeti od sreće, ali rana na ramenu je podsjetila da se ne smije ni pomaknuti. -

To ga nije ništa koštalo, - prigovori Patrick, a onda nadoda- Može se reći da se to

podrazumijevalo

samo od sebe s obzirom da su mu oba roditelja bili plemićke krvi.

Liam se složio no dodao je da je kralj ovaj put bio više nego darežljiv u svojoj nagradi ei za ono što je za njega obavljao u proteklih pola godine. Darovao mu je Orrockovo imanj

ono što mu je jednako važno priznao je gospu Jane njegovom sestrom i samim tim postavio ga za njezinog skrbnika. -

Ispada da ćeš se ti na kraju morati pobrinuti za imanje moje sestre. Sad pripada tebi. -

rekao je Liam Patricku. - Ispada i da je ono dal eko veće no što smo

ona i ja mislili. Kralj mi je

to maloprije rekao i znaš što ja mislim. Bila je to posljednja Orrockova laž. Tvoja žena je slobodna.

Slobodna…slobodna…slobodna…- pjevalo joj je u prsima. Jane je mislila je da sanja i da ne može biti bolje od ovoga sve dok nije čula kako njezin brat govori Patricku da odlazi popodne s kraljevom pratnjom, ispratiti kralja s visočja, a zatim na svoje imanje. Tko zna što ga tamo čeka. Na brzinu je prišao k njoj.- Vidimo se uskoro, derište.- utisnuo joj poljubac u kosu i nestao kroz vrata prije nego se Jane uspjela snaći i zaustaviti ga. Patrick je tiho zatvorio vrata za njim i okrenuo se svojoj ženi. Znao je točno što slijedi, prišao je i sjeo na krevet pored nje. Suze su se već slijevale niz njezine obraze kad ju je privukao k sebi. Pustio ju je neka se isplače. Sutradan se situacija ponovila samo je ovaj put Patrick doveo Michaela da se oprosti od nje.


Michael je odlazio na njezino imanje gdje ga je Patrick postavio za upravitelja. Jane se glasno bunila, nagovarala njih dvojicu da promijene tu glupu odluku, protivila se

Michaelovom odlasku, ali ništa nije pomoglo. I njega je izgubila. I jednako kao i Liama, dan ranije, gorko oplakala u Patrickovom naručju. Na kraju je štucajući upitala kako je Alecu, je li mu noga još u drvenim udlagama kako ju je ona postavila. Kad je Patrick začuđeno potvrdio i pitao zašto je to zanima ozbiljno ga je pogledala i još ozbiljnije njega optužila za sve. - Za sve si ti kriv, svi

su mi otišli. Ako mi sutra dovedeš njega da se oprosti kunem ti se

da neće biti dobro. I da nije usput nekoliko puta štucnula i na kraju šmrcnula Patrick ionako ne bi njezinu prijetnju shvatio ozbiljno. Znao je da je glavni razlog njezine tuge taj što su joj nedostajali ljudi koje je voljela i kojima je ona bila draga. Nije joj više kanio dovesti ni Aleca ni nikog drugog, nije bilo potrebe. Sve je bilo baš kako treba. Osim, naravno, što je trebalo čekati da se Jane oporavi od ozlijede, a za to je trebalo

proći još podosta vremena. Previše, ako se

uzme u obzir da se za to vrijeme bojao taknuti je. Iako se zakleo da neće, opet je spavao pored nje u jebenoj košulji.


Poglavlje 20.

Proljeće je stiglo prije nego je Jane očekivala. Priroda se budila i svaki je novi dan bio obilježen pomakom u pokazivanju njezine ljepote. Drveće i biljke stidljivo su listale, prve proljetnice pokazivale su svoje glavice da bi za nekoliko dana procvjetale i pokazale se u

svoj svojoj raskoši. Jane je voljela proljeće i život ko ji se na zemlji budio s njim. Snaga prirode i njezina sposobnost da se svake godine iznova i iznova probudi i pokrene iz zimske uljuljanosti ponijela bi i nju. Spustila je tapiseriju na prozoru kroz koji bi svako jutro prvo provirila van. Danas nije imala vremena diviti se prirodi. Okrenula se prema Maude i

nasmiješila se. - Mislim

da moramo požuriti. Čeka nas mnogo posla.

Žena joj uzvrati osmjehom. -

Ništa zbog čega bi se ti trebala brinuti, dušice. Sve je spremno. - Jane se glasno

nasmijala. - Oh, Maude. Pitam

se hoću li ja ikada od tebe čuti nešto drugo osim da ne trebam

brinuti? -

Ne trebaš brinuti. - tvrdoglavo ustvrdi domaćica pomažući joj odjenuti haljinu.

Nije joj bilo jasno što je tu bilo neobično njezinoj gospodarici. Naravno da se ona pobrinula da

dvorac funkcionira kao i inače. To što će imati nekoliko gostiju nije ništa

mijenjalo. Što toj maloj pada na pamet? Ne misli valjda da će ona, koliko god stara bila,


valjda dopustiti da njezina gospa mora zasukati rukave i nešto raditi? Nastavila je marlj ivo vezati uzice koje su stezale rukav oko ruke njezine miljenice. A, ne! Nismo još dotle došli, Mala Jane. Još ćeš se ti načekati da to doživiš, dušice. -

Daj, Maude, sigurno ima nešto što ja mogu napraviti, a da se nikome ne miješam u

posao?- upita Jane i pruži joj drugu ruku. -

Naravno da ima, moraš se brinuti za sebe. Moram li te baš svaki dan podsjećati na to?

-

Joj, ista si kao i moj muž! Dosta mi je tog vašeg zaštitničkog ponašanja, stvarno ste

pretjerali. Nisam ja tamo neka krhka djeva koja ne smije

ništa taknuti jer bi se mogla

povrijediti. Mislim da je došlo vrijeme da prihvatite da sam sad posve zdrava. Nebesa prestanite me tretirati kao dijete! -

- mirno odvrati domačica. Riješi ti to sa svojim mužem, ja znam što mi je dužnost.

Jane je ljutito pogleda i Maude odmahne glavom. Mala Jane, tvrdoglava kao i uvijek. -

Kad već toliko želiš raditi reći ću ti da te tvoj posao čeka. Da budem iskrena, ne znam

kud ćeš s onom hrpom cvijeća koja je stigla dolje no to je kao i uvijek tvoja briga, zar ne? U to ti se,

budi sigurna, nitko ne usudi miješati.

Uskoro je završila i već po navici Jane se ne pokrene prije nego ona kritički ne odmjeri svoje djelo. Jane je vidjela da je zadovoljna njezinim izgledom i požuri prema izlazu. Prošlo je podne kad je Patrick u dvoranu uveo svoju sestru i njezinog muža s dječakom u rukama. Jane im požuri u susret i zastane nekoliko koraka pred mladom ženom. Od silnog iznenađenja rukom prikrije slabašan krik koji joj se oteo iz prsa. Žena se nasmiješi i veselo upita. - Nije ti valjda pogled na mene toliko strašan, Mala Jane? Jane joj uzvrati osmijeh. - Oprosti, zateklo me koliko nalikuješ majci. Ista si

gospa Agnes, nije li to čudesno?


-

Ne daj da te to zavara, ni ćud mi nije drukčija. Moj muž tvrdi da sam opasna kao i

ona.- vedro odvrati

njezina gošća.

- Oh, sigurna sam da bi i tvoj brat to rekao za mene.

Jane joj je polako prišla sasvim blizu i zavjerenički prošaputala nagnuvši se k njoj. -I

znaš što, Meghan, ostavit ćemo ih u tim njihovim zabludama.

- Mislim

da se u potpunosti slažem s tobom.- uzvratila je Meghan sjajnih očiju.

Kao po nekoj nevidljivoj zapovijedi bacile su se u zagrljaj jedna drugoj. Nakon toga Jane se nakloni i pozdravi Davida te povede za ruku svoju prijateljicu za sobom. Smjestile su se na klupu pored zida i kao

da su oduvijek bile zajedno počele razgovarati zanemarivši

činjenicu da su njihovi muževi zbunjeni takvim napuštanjem ostali stajati na ulazu. -

Izgleda da ćemo se nas trojica morati snaći sami. - zaključi Patrick i odvede ih do

stolaca kraj velikog kamina gdje ponudi Davidu stolac, a sam sjedne na drugi.

Sluškinja im odmah donese vrčeve s vinom i kako je prvo prema redu ponudila Davida on je ležerno ubacio svog sina Patricku u ruke i slobodnih ruku jednom dohvatio vrč. Nacerio se kad je vidio da je Patrick

odmahnuo sluškinji i odbio piće iako je izgledao da bi mu ono u

tom trenutku itekako trebalo. Držao je osmomjesečno dijete s izrazom kao da drži jegulju u rukama za koju se boji da bi mu mogla svaki čas izmigoljiti iz ruku. Mali je Malcolm neko vrijeme mirno

sjedio u njegovom krilu i gledao u oca, a onda se na užas svog ujaka ničim

izazvan okrenuo i počeo nespretno pentrati uz njegov grubi kratki kaput. Kad mu to ni nakon nekoliko pokušaja nije uspjelo zadovoljio se natezanjem čvora ujakovog uskog šala ok o vrata. Držeći to nemirno klupko Patrick je prevazišao samog sebe i svoju nekadašnju odbojnost prema maloj djeci. S neskrivenim zanimanjem gledao je u okruglasto lice dječaka i osjetio toplinu oko srca. Sviđao mu se sin njegove sestre. - Izgleda da se svi đaš

mom sinu.- naceri se David i otpije iz vrča.


Patrick mu dobaci zavidan pogled koji odmah vrati na njegovog sina. -

Sviđa mu se moja marama, nisam siguran kako ja stojim. Sigurno je međutim da se

ovaj vragolan meni jako svidio bez obzira što sliči naebe. t -

- bahato reće David. Naravno da moj sin sliči na mene, ne može biti drugačije.

Patrick kimne. Bio je očaran djetetom u svojim rukama i kao da je to osjetio dječak mu se nasmijao otkrivajući dva bijela zubića. Patrick mu nesvjesno uzvrati osmijeh. - Znaš li ti maleni da imaš osmjeh svoje majke? -

Dječak je slinio iz usta i nešto frfljao no

to ni njegov otac ni ujak nisu mogli razumjeti pa ga pustiše neka se zabavlja ujakovom odjećom. David je bio pogledao prema njihovim ženama i obeshrabreno uzdahne papogleda Patricka. -

Možeš li ti meni objasniti za kog vraga njih dvije sad plaču? Malo prije su brisale suze

od smijeha? -

Ni uz najbolju volju, prijatelju. Kod moje žene to ne čudi u zadnje vrijeme, raspoloženje

joj se mijenja brže nego vrijeme. Mislio sam da je moja sestra drukčija a vidim da je i s njom isto.- odvrati Patrick.

David sagne glavu da sakrije osmijeh. Ispio je podugački gutljaj iz vrča i nastavio je gledati u njih dvije. Nešto su živo raspravljale i svako malo bi jedna drugoj povlađivale glavom. -

Ako ništa drugo bar u tome se slažu.- Patrick zadovoljno zaključi.

-

Otkad je Meghan stala na svoje noge, ne prestaje pričati o ovome. Moram ti se

zahvaliti što si privolio svoju ženu da nas primi iako priznajem da sam donekle strahovao nakon onog njezinog odbijanja na sahrani tvoje majke. -

Zaboravi to, vidiš i sam da je prihvatila Meghan. Ne progone je više one utvare.


David je vrtio vrč u rukama i zagledao se u njega kao da se unutra nalazi nešto neobično vrijedno. Lagana sjeta osjećala se u njegovom glasu dok je bezizražajno govorio spuštene glave kao da govori vrču. - Drago mi je zbog nje. Jesam li ti rekao da je maj ka

mog sina živa zahvaljujući lijeku

koji mi je onda dala tvoja žena da joj ponesem. Davao sam joj ga osobno onako kako mi je objasnila. Zbog toga sam sad mogao ispuniti obećanje koje sam dao svojoj ženi i dovesti je ovamo. I zbog toga to dijete u tvom krilu ima majku.- znakovito je naglasio i mirno se susreo se s Patrickovim pogledom. - Razumljivo, treba mu majka. Mlad je.- odvrati Patrick kao da se to samo po sebi razumije. -

Ma, što ja tu tebi objašnjavam?- obeshrabreno puhne David i pogleda ga kao da je

ljut. Čuo je više nego jedanput kako je Patrick izjavio da se čuda ne događaju. Kako da objasni tom nevjernom Tomi da se njemu i njegovj ženi dogodilo upravo čudo. Ozdravila je kad više nitko nije mislio da je to moguće. -

Znat ćeš što sam mislio kad i sam dobiješ dijete.- rekao je tek da nešto kaže.

Patrick ga zatečeno pogleda i u nedoumici kimne. Nije imao pojma o čemu čovjek, dovraga, trabunja no svakako je to odlučio zadržati za sebe. Dijete se počelo meškoljiti i on ga posjedne u krilo tako da je mogao pratiti ljude u dvorani. Patrick je osjetio ponos kad je - tamo po ustanovio da njegov nećak nije ni malo strašljiv. Sa zanimanjem je razgledao amo

dvorani, a sve veći broj onih koji bi se zaustavili i pozdravili svog poglavara gledao je s neskrivenim dječjim

zanimanjem i izazivao njihove simpatije pokazivanjem svoja dva zubića

kad bi se smiješio. Tako prekidani Patrick i David nastavili su razgovarati o uobičajenim temama sve dok se pred Patrickom nije naglo zaustavio Stephen. Pozdravio je Davida i onda se uz osmijeh od uha do uha okrenuo svom poglavaru. Patrick je znao da se to


moralo dogoditi prije ili kasnije. Ne bi bilo slično Stephenu da mu promakne tako jedinstvena prilika da mu se naruga i ni malo nije dvojio da će je ovaj ispustiti iz ruku. Oduvijek mu je gurao pod nos njegovo zaziranje od djece da bi ga sad zatekao s jednim takvim u krilu. Da

stvar bude čudnija Patrick je shvatio koliko uživa držeći svog nejakog nećaka i uopće to nije krio. Zato nije imao potrebu braniti se pred Stephenom kako

je uobičajeno radio kad je ovaj

progovorio. Ispostavilo se da se ovaj put obratio svojim blagim glasom dječaku koji ga je dobrodušno promatrao. -

Odat ću ti tajnu, mladiću, radi koje u najmanja u ruku zaslužuješ moje priznanje. Znaš

li ti sinko da si upravo

razbio najveću manu svog ujaka što ja nisam uspio sve ove puste

godine. A, moram ti priznati da sam se svojski trudio. -

Stephen, mislim da će te zanimati, ovo je Malcolm. Sin moje sestre i poglavara Davida

i zamolit ću te da mi ne zbunjuješ nećaka. Nasdvojica se baš dobro slažemo. -

Neustrašiv momak. - Stephen Davidu pohvali sina.

- I snažan. - pohvali se njegov ujak ponosno. -

Aha! Krv nije voda, to je ono što objašnjava nenadanu ulogu dadilje tvog ujaka. Mislio

sam da su u pitanju te tvoje lijepe okice? Iste majčine.- Stephen je i dalje pričao dječaku. - Meghan -

i ja imamo iste oči.- pobuni se Patrick.

Moš mislit'! Njezine su sto puta ljepše. Ne misliš valjda da bih tog krasnog dječaka one

dobre djevojke uspoređivao s tobom? Morat ćeš se pobrinuti za vlastitog sina ako to želiš dočekati. Namignuo je Davidu koji je progutao smijeh vidjevši kako Patrick škripi zubima. -

Meghan će biti drago vidjeti te Stephen. - ležerno je mahnuo prstom povrh vrča u

smjeru mjesta gdje je njegova žena toplo se smiješeći nešto objašnjavala svojoj prijateljici držeći u krilu njezine ruke obgrljene svojima.


Jane je izgledala toliko iznenađena onim što joj je ova pričala da se David jedva suzdržao da to ne podijeli s Ptrickom. Točno je znao o čemu su pričale. U isto vrijem e vidio je da Patrick nema pojma i zaključio kako nije na njemu da mu to kaže. Ni njemu nitko nije - njegova stvar, mudro je zaključio i olakšao i nije smatrao shodnim petljati se. Njegova žena

nazdravio šogoru podigavši vrč prema njemu. Na ulazu se začuje vesela graja i glave im polete u tom smjeru. Patrickovo se lice blago razvedrilo kad je ugledao vesele pridošlice. Ali u isto vrijeme ugledali su ih i njih dvije i bile su brže. I Jane i Meghan u nekoliko su koraka uz glasne povike oduševljenja bile u zagr ljaju dvojice muškaraca. Liam je čvrsto zagrlio Jane koja se privila uz njega prije nego je blago odmaknuo od sebe i zagledao joj u lice. - Izgledaš sretno, sestrice. -

To je zato, veliki moj brate, što jesam sretna. Prije samo nekoliko trenutaka mislila sam

da ne mogu biti sretnija, ali tvoj dolazak pokazao mi je da sam u krivu. Neizmjerno si me

usrećio što si došao i to baš danas. -

Nema tu ništa čudno. Dojurio sam kako je tvoj muž zahtijevao u svojoj poruci.

-

Patrick ti je poslao poruku da dođeš?

- Aha.

Prilično drsko napisao je neka pokupim usput Michaela na tvom imanju i neka što

prije dovučemo svoje guzice ovamo jer obiteljsko okupljanje, kako ga je maštovito nazvao, neće biti obiteljsko bez nas dvojice. U povjerenju ću ti reći; mislim da je to naprav io samo da ne mora prihvatiti tvog drugog polubrata. Nije da meni to nije drago, no nizašto na svijetu ne želim propustiti njegov izraz kad shvati da ne može izbaciti engleske rođake koji će mu uskoro zakucati na vrata. To ti je cijela priča. -

Oh, ne možeš mu to zamjeriti, Liame, čak i da je tako. Sigurna sam da je tebe pozvao

iz drugog razloga, želio me razveseliti. Nisam vas dvojicu vidjela od kad ste otišli. Ne


zamjeram ja tebi, Patrick me uvjerava da vas je obojicu zateklo mnogo posla i da moram biti

strpljiva. Vjerujem ja da je sve to tako i strpljiva sam koliko mogu. Nije da se žalim, samo, ipak bih te voljela češće vidjeti. -

Muž ti je rekao pravu istinu, sestro. Mislim da je dosta da ti kažem da su oba naša

imanja dovedena na rub propasti i da je

stvar ozbiljna. Ostalo će ti muž objasniti. Idem ga

pozdraviti.

Jane kimne i ukloni se ispred njega oslobodivši mu prolaz. Za to vrijeme Michael nije bio toliko suzdržljiv, podigao je Meghan u zrak i nekoliko je puta okrenuo oko sebe prije nego je srdačno poljubio u čelo. - Miči

ruke s moje žene, Routledge.- glasno dovikne David ne pomaknuvši se sa stolca.

Michael se naceri prema njemu i nešto šapne Meghan na uho na što se ona glasno nasmijala i pogledala prema mužu. Michal se okrene i potraži Jane. I njuje poljubio jednako kao i Meghan i odmaknuo od sebe da je bolje pogleda. -

Dobrodošao kući, Michael.- rekla je Jane gledajući ga sjajnim očima.

- Izgleda da stvarno jesi ozdravila? Moram priznati da sam dosta dugo sumnjao u Patrickove kratke obavijesti kad je tvrdio da ti je bolje. Sad kad sam se sam uvjerio stidim se

priznati da sam mislio kako me tvoj muž samo lažno tješi. -

Drago mi je da si sad siguran. Vjerujem da želiš pozdraviti poglavara, a onda bi mi

mogao ispričati kako je na mom imanju. Želim sve čuti. - Nisam siguran da bi se ti time trebala zamarati.- odvrati Michael. - Oh,

ne počinji i ti s tim. Nisam dijete, ako nisi primijetio. - nasmijala se Jane.

Michael je poljubi u tjeme. -

Primijetio sam da nisi dijete, Mala Jane. Vidjet ću s Patrickom. Neka on odluči.- obeća

i napusti je.


Jane se nasmiješi. Koliko god je ljutilo to njihovo pretjerano zaštitničko ponašanje kad je ona u pitanju znala je da ga se oni nikada neće odreći i da uvijek može računati na njih. S ljubavlju je gledala trojicu muškaraca kako se prijateljski pozdravljaju. Michael je uzeo mališana od Patricka i nešto mu živo govorio dok su Liam i Patrick izmijenili čvrsti stisak ruku. Jane uhvati Meghan za ruku. -

Mislim da je vrijeme da se pridružimo svojim muževima prije nego pomisleda smo ih

zanemarile.

Ako na to tako gledaš, prijateljice, mislim da smo zakasnile. - Meghan se zvonko

-

nasmije.- David -

se mršti od kad je Michael ušao.

Oh, molim te nemoj mi reći da tvoj muž ne voli Michaela. - Jane zabrinuto pogleda

prema skupini kraj kamina. -

Nije uopće tako kako se čini.- odmah je utješi Meghan.- To je neka njihova šašava

zabava. Vidjela sam da se i prema tebi Michael odnosi pokroviteljski kao i sa mnom. On je

naprosto takav i u početku to David nije mogao razumjeti. Tek kad se uvjerio da naš odnos ne prelazi granicu odnosa brata i sestre i da mi je Michael odan kao prema rođenoj sestri, tek tada ga je prihvatio. Mogu ti reći da mi jedno vrijeme nije bilo lako gledati na kakve su sve spačke Patrick, Michael i Alec radili Davidu prije nego su se uvjerili da me zaista voli. Od tada ga smatraju dijelom obitelji. Do sad si upoznala ovu trojicu i znaš što to znači? Isto je i mojim mužem. Bez razmišljanja je stao rame uz rame uz njih makar je to značilo stati protiv samog kralja. - Ne podsjećaj

me na to, molim te. Danas sam toliko sretna da ne želim ničim kvariti tu

sreću. - Oh, oprosti mi, nisam razmišljala. Za tebe

je to bilo bolno.


- Jest, bilo je bolno.- prizna Jane Nije me ubilo. I,

Ali znaš što?- slegne ramenima i optimistično reče.-

prošlo je.

Dvorana se brzo punila veselim vojnicima i ostalima koji su imali čast biti pozvani za poglavarovu bogatu trpezu i uskoro su gotovo sva mjesta za stolovima bila popunjena. Jane povede Meghan prema kaminu i stane pored Patricka. Meghan uzme svog sina od Michaela

i stane pored svog muža, no odmah se pojavi Moude i s puno entuzijazma preuzme ga od nje. Ozareno je gledala u dijete. - Idemo mi, janje moje, prije nego te ovi tvoji ujaci ne iskvare.

Dječak se nije bunio. Pažnju mu je privukla čipka nanjezinoj kapici i ruka mu spremno krene prema gore. Pobjedonosno gurne osvojeni plijen u usta. - Ne, ne, janje moje. To nije za jelo. Sigurno si gladan.- bez ljutnje mu je tepala stara

žena.- Ne brini, zlato, mislila sam ja na tebe. Sad će tebi tvoja Maude dati papati. Čekaj samo, vidjet ćeš što sam ti sve finoga spremila. Mmm, za prste polizat. Onako debela neobično je poletno za svoje godine odnjihala s djetetom u rukama preko dvorane u pravcu kuhinje. Meghan se raznježeno nasmiješi Jane. - Draga, vjerna

Maude. Izvana uvijek stroga i nepopustljiva, a u duši nema bolje i

pouzdanije osobe. -

Mislim da smo po pitanje njezine privrženosti nas dvije dobile konkurenciju. – Jane se

nasmije.- Tvoj sin ju je osvojio na prvi pogled i to toliko da ga je odmah proglasila svojim janjetom. Do sad smo tu rijetku privilegiju imala samo ti i ja. -

Šarmantan je na oca.- ubaci David.

-

Baš?! Samo se to zanosi McKerrell. Taj mali je već sad osvojio više ženskih srca nego

što ćeš ti cijelog života.- nadoveza se Michael veselo. David se naceri.


- Vidim ja da sam dobio dostojnu konkurenciju.- javi se Alec tako ozbiljnim glasom da oko njega prasne smijeh.

Patrick iskosa pogleda svoju ženu i obrati se Davidu. -

Ne znam, Davide, što ti misliš? Jesu li naše žene zaslužile daih povedemo za stol?

-

Misliš nakon što se cijeli dan nisu sjetile da postojimo? Ne znam što bih ti rekao,

prijatelju. Nisam pametan.- žalosno -

zakima David.

I sam ne stojim drukčije.- tobože zabrinuto odvrati Patrick češkajući se po bradi. -

Možda pomogne ako nam kažu što ih je navelo da nam se na kraju ipak milostivo pridruže? - Glad.- ubaci -

Michael i svi ponovo prasnuše u smijeh.

U tom slučaju bolje da ih što prije nahranimo, Davide.- smijući se izgovori Patrick i

povede Jane.

Ostali objeručke prihvatiše njegov prijedlog slijedeći njihov primjer. Za stolom se nastavilo veselo raspoloženje i Jane je cvala od zadovoljstva. Nikada još ni jedna večera koje se sjećala nije bila ovako savršena, razmišljala je gledajući vesela lica oko sebe. Nikada još Patricka nije vidjela tako opuštena u društvu. Zagrcnula se od smijeha kad je pogledala za stol preko puta njihovog. Otac Benedict glasno je nazdravljao s Ianom. Piće im se razlijevalo iz vrčeva dok su njima udarali između sebe. Grohotom se smijao nečemu što je Ian rekao a lice mu je plamtjelo crvenilom. Jane se mogla zakleti da će ujutro proklinjati piće i cijeli dan mrzovoljno kukati zbog glavobolje, no to je i zaslužio. Mogao je znati da se s Ianom ne može mjeriti u piću, nitko nije mogao popiti kao on i izać i na vlastitim nogama, a kamoli siroti otac Benedict koji nije navknuo na piće. Pogled joj padne na Michaela preko puta nje. Kao i prije sjedio je na prvom mjestu do čela stola na kojem je kao i uvijek sjedio Patrick. Prepričavao je Liamu kako je Patrick trikom izvukao od svećenika njezino boravište i kako su je našli. Nije joj se dopalo što opet to prepričavaju, no nije ih mogla spriječiti. Već se


uvjerila da je to Michaelu i Alecu bila jedna od najdražih priča i pričali su je kad god bi imali priliku. Jane

je znala što slijedi. I jedan i drugi ponavljali su se od riječi do riječi, a ona bi

postajala nervozna svaki put kad bi onaj koji bi pričao stigao do tog dijela priče. Nesvjesno je počela grickati donju usnu. Ni na kraj pameti joj nije bilo da bi to Patrick, koji je mirno slušao priču, mogao primijetiti. Primijetio je. Samo što je ovoga puta odlučio saznati razlog njezine nervoze s tim u vezi. Zagledao se u nju dok je Michael ponesen žarom priče nastavljao. -

Nije ptica, kažem ja, pa da ga preleti. Kunem se da nema tog konja i tog jahača koji bi

mogao preskočiti taj kanjon. Zato je, prema mom mišljenju morala ići okolo. Tamo moramo tražiti, kažem ja. - Michael.- prekine

ga Patrick budno motreći Jane.

Nije na vrijeme sakrila ruke. Prije nego ih je sklonila u krilo vidio je kako nervozno lomi prste. -

Rekao bih da moja žena ima prigovor na tvoju priču?

Jane ga usplahireno pogleda. -

Kakav vražji prigovor bi ona mogla imati?- nestrpljivo se obrecne Michael.

Nije mu se svidjelo što su ga prekinuli i sad je mrgodno preko stola čekao od Jane objašnjenje. -

Slažem se i mene zanima to isto. - nadveže se Alec.- Čovjek je ispričao točno tako

kako je bilo.-

Optužio je Jane i pokazao prstom svog prijatelja koji na njegovu podršku

osorno kimne glavom. -

Moguće je da se tebi nešto pomiješalo u glavi, Mala Jane. Bila si jako uplašena. -

velikodušno joj ipak ponudi Michael. - Jane?- potakne je Patrick i ona odmahne pognute glave. -

Nije mi pomiješalo, ne radi se o tome.


-

Nego? O čemu se radi?- strpljivo upita njezin muž.

- O tome da se Michael krivo zaklinje, eto o tome.-nesretno odvrati ona. -

Na što se on to točno krivo zaklinje, Jane?- oprezno upita Patrick i primakne se bliže k

-

Konj s jahaćem zapravo može preskočiti kanjon, Patrick.

njoj.

Patrickovo lice postane za

nijansu bljeđe i to su mogli vidjeti svi osim njegove žene koja

je zabila bradu na prsa i nije se usudila pogledati ni lijevo ni desno. Patricka obuzme nemila slutnja i dograbi njezinu ruku. -

Koji konj i s kojim jahačem, Jane?- procijedio je kroz zube.

Znao je da mu se odgovor koji je slutio ne sviđa i prije nego ga je ona izgovorila. Nesvjesno njegova ruke stisne njezinu -

Jupiter može.- zaječala je i pokušala izvući ruku iz njegove.- Boli me.

Patrick je nije ispuštao samo je neznatno olabavio stisak i zurio u Jane. Pred očima mu je letjela slika od koje mu se krv ledila u žilama. Slika nje kako na konjskim leđima prelijeće preko onog ponora. Svi muškarci oko nje su s nevjericom zurili u nju, svjesni kakvoj se silnoj opasnosti izvrgla. Samo je Meghan,

poučena njezinim optimizmom od nekoliko sati ranije, veselo

prekinula neugodnu ukočenost i urođenom vedrinom izjavila. -

Nitko tebe ne okrivljuje. Bilo pa prošlo, najvažnije je da si ti nama preživjela. Moram

priznati da nisam mislila da si toliko žilava. - zadivljeno je priznala Meghan i potapšala je po ruci u krilu. -

Pitam se jesam li dovoljno žilava da preživim kad me tvoj brat odluči zadaviti? -

zastenje Jane s kiselim izrazom lica.


Meghan joj rukom podigne bradu i natjera je da je pogleda. Nasmiješila se njezinom nesretnom izrazu, kao da su joj sve lađe potonule, koji je upadao u oči na njezinom blijedom licu. -

- nježno Glavu gore, dušo? Zar si zaboravila o čemu smo danas pričale na onoj klupi?

je podsjetila i značajno podigla obrve. Jane se vidljivo razvedri

i spremno kimne. Okrene se hrabro svome mužu i obavijesti

ga kako joj je žao što mu to mora reći, ali koliko god on to želio ne može je kazniti. Patrick je bez riječi upitno podigao obrve i nastavio je gledati kao da još uvijek ne može vjerovati ono -

što je malo prije čuo, a onda prasne na nju.

Koji te je vrag tjerao da to napraviš? Ne mogu vjerovati! Gospi se jedan dan svidjelo

sjesti i jednostavno odlučiti kako bi taj dan mogla slomiti vrat?! I naravno, preskakanje kanjona joj se učinilo baš prikladnim! - Nije bilo tako, Patrick.-

osupnuto odmahne Jane i stavi svoj dlan preko njegovog želeći

ga smiriti.

Ta njezina gesta podsjeti ga da je sve dobro završilo i da je uz njega, no nije mogla izbrisati činjenicu da je mogla poginuti. I to njemu na dohvat ruke, a on to čak ne bi ni znao. Vješto je u svojoj velikoj šaci zarobio i drugu njezinu ruku. - Nego? Kako je bilo?- nepopustljivo je pitao.- Reci mi, jer ja nisam sposoban smisliti

razlog zbog kojeg si tako glupo riskirala život! -

Ne moraš vikati.

Jane ukrsti svoj blagi pogled s čeličnim pogledom njezinog muža i nije poniknula njime sve dok nije izgovorila do kraja ono što je smatrala dovoljnim objašnjenjem.


-

Bilo je ili to ili pod MacMillanov nož. Draže mi je bilo survati se niz litice i poginuti, nego

da njegovo lice bude zadnje što ću vidjeti. Opet bih izabrala isto. Molim te pokušaj me razumjeti. Patricku je trebalo nekoliko dugih trenutaka prije nego je kimnuo dok je Jane

povrijeđeno pomislila kako mu je trebalo previše vremena da joj povjeruje. Kad se to konačno dogodilo Patrick još nije bio gotov s njom čemu se nadala. -

Sad ćeš mi odmah obećati da tako nešto, ni ništa slično, nikada više nećeš pokušati.

-

Ali, Patrick, rekla sam ti…

- Obećaj

Jane ili iz ovih stopa idem i ubit ću tog konja.

- Obećajem!- panično Razljutila se.-

obeća Jane.

Ne mogu vjerovati da bi kaznio tu nevinu životinju samo zato što mi je

toliko vjeran da je napravio što sam tražila od njega. Radije kazni mene. Gledala ga je tako izazivački da je Patrick na trenutak razmislio o toj mogućnosti no odmah je odbacio. Mogao je samo uživati u izgledu svoje žene koja je sjajnih očiju i užarenog lica od ljutnje neustrašivo stajala pred njim i nije bilo toga što bi je natjeralo da ustukne. Iako joj je još uvijek držao ruke zarobljene, nije ga se bojala i uzrok tome pronašao je u činjenici da se osjećala sigurno pod njegovim okriljem. To saznanje donekle mu povrati snagu samokontrole i izgledao je gotovo smireno kad je s dozom poruge u glasu odgovorio supruzi. - Malo prije si bila prokleto sigurna da tebe ne smijem kazniti. Nemam pojma od kud ti to, meni je poznato sasvim suprotno? -

Naravno da ti je poznato, znam ja da si ti jako dobro upućen. Nisam toliko glupa da ne

znam i sama kako te stvari idu. Ovog trena brine me jedino je li ti poznato i to da se trudne

žene ne kažnjavaju?


Patrick je problijedio i Jane se uplašila da je pretjerala. Tako ju je naglo povukao da je zateturala za njim. Koračao je prebrzo za nju vukući je za ruku prema izlazu. Saplela se u haljinu i izbezumljeno istrgla ruku i stala kao ukopana na mjestu. A onda se, neka joj Bog

oprosti, izderala na muža. -

Uspori malo! Mislim da ne želim trčati za tobom!

Suze su joj već punile oči kad ju je iznenađeno pogledao. Jedini njegov odgovor je bio taj da se vratio do nje podigao

je na ruke i nastavio. Jane je brinula njegova šutnja, nije

izgovorio ni riječi sve dok je nije u sobi nježno položio na krevet i legao pored nje. Namjestio se na bok prema njoj i rukom podbočio glavu. Drugu je ruku pažljivo položio na njezin trbu h, a onda je posesivno počeo pomicati preko njega. I dalje je šutio no vidjela je da mu je jedan kut usana zadrhtao i Jane ne izdrži. -

Žao mi je da tebe ne veseli to što ćemo dobiti dijete. E, pa mene itekako raduje, tek

toliko da znaš. Nebesa, Patrick nisi me trebao uopće dirati ako nisi želio dijete! Rekla sam ti da će tako biti, da ćemo prema mom iskustvu imati puno djece, nisam li? Znaš kako se meni cijelo tijelo razbudi svaki put kad me dotakneš, a u utroba mi se usija od želje za tobom Patrick se konačno -

nasmiješio.

Od svih blesavih žena na svijetu ti si, ženo moja, po svemu sudeći najblesavija.- rekao

je s obožavanjem koje Jane od šoka što je vrijeđa nije uspjela čuti. Širom rastvorenih očiju zurila je u njega. Nije bila u stanju progovoriti, alisu

zato suze bile više spremne navirati u

zelene oči. Patrick joj nadlanicom nježno prijeđe preko obraza i zaustavi se na njezinoj bradi. - Kad bi ti samo znala koliko ja tebe volim, ludice, ne bi ti nikada palo na pamet pomisliti

da bih mogao ne željeti ijedno naše dijete. Još manje bi mogla misliti da ne želim ovog mog prvorođenog sina kojeg upravo nosiš ispod pojasa.


-

Možda je djevojčica.- prekine ga Jane i nasmije se kroz suze. Patrick je tobože strogo

pogleda. - Kako sam upravo rekao moj sin.- ponovio

je i značajno je pogledao. Jane se zasmijulji

i spremno kimne.

Kažiprstom joj je kružio preko usana a zatim se polako spustio niz vrat. Gledao ju je u oči dok je rukom potezao vezicu njezine donje haljine. -

Što bi ti rekla, ljubavi, kad bih ti rekao da prije tebe nisam ni slutio što znači biti

potpuno sretan, ti si me učinila sretnim. - Rastvorio je haljinu oko vrata.- Što bi rekla, jedina moja, kad bih ti priznao da mi trebaš kao zrak, kao hrana? Da nisam u stanju misliti čim te vidim, a kad dotaknem tu mi je preostao?

tvoju svilenkastu kožu napusti me i ono malo zdravog razuma koji

– Ruka mu je već bila na njezinoj dojci. Da ti ne spominjem koliko je to

sramotno za jednog gorštaka. Jane privuče njegovu glavu i natjera ga da pogleda u njezine blistave oči. Ovije svoje ruke oko njegovog vrata prije nego je potresena njegovim priznanjem odgovorila. -

Rekla bih, mužu moj, da sam ja najsretnija žena na svijetu.

Sasvim polako kutovi njezinih usana počeli su se savijati naviše. Prije nego su njezine rumene usnice

na njezinom licu oblikovale savršen osmijeh Patrick je bio siguran da na

cijelom svijetu nema nagrade koju bi radije osvojio od ove koju je upravo držao u svojim rukama.

Kraj

Klub Brbljivica - Brzo i glatko.pdf

Recommend Documents