Kapitalizam u književnosti, književnost u kapitalizmu
Priča ide otprilike ovako: U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo nabreklo od vlage. Uto Uto naiđe cvr čak i zaišće hrane. Mravi kore cvr čka i pitaju ga zašto sam nije preko ljeta skupljao namirnice. Cvr čak mravima odgovara kako je cijelo ljeto pjevao. Mravi mu kažu: ako si cijelo ljeto pjevao, onda zimi pleši. I to je to. Ezopova čuvena basna nepogrešivo povezuje sisteme sisteme prikupljanja sredstava sredstava za egzistiranje književnosti od drevnih vremena pa do danas. S jednom značajnom razlikom: u međuvremenu su cvr čci uspjeli ući u mravinjak i zasjesti u nadzorne odbore i komisije koje odlučuju o raspodjeli hrane. U slabo čitanoj knjizi Josepha Schumpetera 'Kapitalizam, socijalizam i demokratija', uglavnom prezrenoj od cvr čkovne populacije, konstatirano je kako je ovakav raspored utjecaja – pri kojemu mravi rade, a cvr čci ne moraju zimi plesati – potpuno nelogičan. Nije stvar u tome, piše Schumpeter, da kraljica ima čarape, nego da se smanji napor radnika. Cvr čci, odnosno intelektualci, na stvar ne gledaju tako. Oni se smatraju najpozvanijima, a problem je u tome što – u ovom konkretnom slučaju pisci, kao kasta posebno zaslužnih – vrednuju sami sebe, i onda po procijenjenom obrascu raspolažu društvenim dohotkom. Nije druga čije ni u privredi. Nedavno smo čitali kako možda najmoćniji hrvatski poduzetnik, osoba koja u svijesti prosječnoga stanovnika mravinjaka figurira kao najradišniji zamislivi stvor, od države godišnje ubire oko milijardu kuna poticaja. Tih milijardu kuna prikupljeno je kroz poreske obveze svakog građanina. Takvom raspolaganju društvenim dohotkom nije
ime kapitalizam, nego državno dirigirani korporatizam. Recimo da se bavite poslom koji skupina specijalista specijalista – što je u nas sinonim za politički sloj – odlučuje o strateškoj važnosti vašega poslovanja. I nakon kratka vijećanja taj vam skup glava odlu čuje dati snažnu potporu, bez koje bi vaše poslovanje poslovanje izgubilo na strateškoj mo moći i značaju, odnosno ne biste se svojim poduzetničkim zamahom razlikovali od manje sretne konkurencije, od ljudi koji nisu uspjeli dohvatiti tako sočan komad iz mravinjačke smočnice. Ovako doživljen kapitalizam mogu će je objasniti krilaticom, parafrazirajući čuvenu
krilaticu o Josipu Brozu Titu, a ona bi glasila: i poslije
socijalizma socijalizam. Vaclav Klaus piše kako intelektualci obožavaju ovakav sistem jer im osigurava novac i lagodan, siguran život. Dapače, piše Klaus, upravo je Zapad dovoljno bogat i može si dopustiti dopustiti financiranje financiranje njihovih, citiram, 'nepraktičnih i direktno nesvrsishodnih djelatnosti. Taj sistem može sebi dopustiti luksuz zapošljavanja čopora intelektualaca kako bi koristili svoju “poeziju” za hvaljenje postojećeg sistema, za prodaju koncepta pozitivnih prava, za zastupanje konstruktivističkog koncepta ljudskog djelovanja (umjesto spontane ljudske djelatnosti), za promociju vrijednosti koje su u suprotnosti sa slobodom.' slobodom.' Kraj citata. Sva nastojanja da se u koncepte važnosti intelektualnog djelovanja uključi spontanost, nadmetanje, ili bilo koja valuacija koja bi se zasnivala na uračunavanju interesa onih koji iz, recimo, poezije, ne izvlače nikakav interes, redovito je osu đivana kao neoliberalističko estetski neizdiferencirano divljanje kakvo će državnoj proizvodnji npr.
poezije nanijeti neizrecivu neizrecivu štetu. Slično je i s nastavničkim univerzitetskim kadrom koji se bavi takozvanim društvenim znanostima. Svatko tko se bavi književnošću dobro poznaje njihov kabalistički jezik. I upravo odatle poti če promicanje ideja čiji je žarišni centar Marxova misao. Sa žaljenjem se može konstatirati samo jedno: ideja socijalizma neobi neobično je otporna na povijesno iskustvo, na onu zimu izvan mravinjaka, kada su u staroj Gr čkoj cvr čci morali plesati jer Grci, čini se, nisu bili mlakonje poput nas. Nesposobnost uračunavanja tamnog povijesnog zaleđa koncepta socijalizma, eklatantna nagluhost kada su tekovine misli Karla Marxa u pitanju, sa cijelim zločinačkim ropotarijem u pozadini, simptomati čne su za društveno-humanističku inteligenciju, pogotovo za cvjetove ovog brahminskog sloja, smještenog smještenog na sigurno te lišenog i najmanje najmanje naznake realnog povijesnog i životnog iskustva. Po citiranome Klausu, redovito se srećemo s uslovljavanjem ljudskih sloboda, ambicioznim društvenim inženjeringom, neobuzdanom straš ću da ljude prisilimo na 'dobro' potiskivanjem standardnih demokratskih metoda alternativnim politi čkim procedurama, a sve to začinjava intelektualčev osjećaj superiornosti nad kastama koje su tek puki skupljači hrane. Post-marksistički kolektivizam ideološka je matrica po kojoj se rade sva razvrstavanja razvrstavanja društvenog prihoda, po kojemu kojemu se klasificiraju ideje i odre đuje smjer cjelokupnome društvu. Socijalizam koji se pojavljuje pod lažnim imenom kapitalizma podsje ća na drugu bajku, onu o Crvenkapici. Crvenkapici. U krevetu umjesto kapitalizma kapitalizma sjedi zamaskirani socijalizam, a jadna Crvekapica se čudi: kapitalizme,
zašto ti imaš tako velika usta? Velika usta zamaskiranog socijalizma omogućuju, umjesto slabljenja, još jaču državu, još više kontrole, koja se sada pojavljuje pod krinkom bujanja svih partikularnih vrsta slobode i niza alternativnih ideologija s privatnim ezoteristi čkim diskurzom koji razumiju samo inicirani. Danas će se biti još teže osloboditi socijalizma u ovom obliku, odjevena u skupi kapitalisti čki kaput nego devedesetih godina prošloga stoljeća, dok je još paradirao u radničkome odijelu. Zvijer je jaka i svakim danom, svakom novom generacijom diplomanata s Filozofskog ili Ekonomskog fakulteta, mrcina je sve jača. Sauron sada orke modelira kao sućutna, multi-kulti bića kojima je gotovo nemoguće uskratiti pristup fondovima, poticajima i financijskim financijskim potporama. Kako se u u ovoj ovoj zbrci snašla prva dama naše umjetnosti, književnost? književnost? Ni približno dobro dobro kao likovna, kazališna ili filmska umjetnost, ali književnost u či i svakoga dana u svakom pogledu... raspolaže sve jačom birokratskom regulativom disperziranom kroz udruge, savjete, odbore i strukovno organizirane žirije što odlučuju objavljivanje koje je knjige u književnome smislu strateški značajno za razvoj literarnog osjećaja svijeta u Hrvata. Radakovićev roman 'Sjaj epohe', objavljen neposredno prije raspada Jugoslavije možemo označiti kao granični književni uradak kojim započinje postjugoslavenski spisateljski identitet. Radaković prvi i superiorno obrađuje teme konzmerizma, nogometnog navijaštva, cijepanja ideološkog monolita, prvi pušta dah inozemstva na velika vrata u ovom svom vrlo utjecajnom romanu iz kojega su se,
djelomično, otvorili prostori za Bovićeve 'Metastaze', Perišićevu zbirku priča 'Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas', Karakašev reality roman 'Kako sam ušao u Europu', Nuhanovićev roman 'Vjerojatno zauvijek' i brojna druga djela koja su mimetički prikazivala promjenu stanja stvari koje se standardno standardno označavalo kao tranzicija. Ovaj prijenos socialističkog idejno-ekonomskog ropotarija u novo stanje stvari Radaković je najavio idejnim skretanjima svoga junaka, kojega legitimno naslijeđuju likovi iz djela spomenutih pisaca. Tipičan šank junak možda je najdalje odmaknuo u Nuhanovićevu romanu 'Vjerojatno zauvijek', gdje se kao trabant glavnome junaku pojavljuje standardni tranzicijski tranzicijski smuđ što je uz pomoć veza svoga oca uspio ostati u nekakvom u biti bezveznom ali vrlo unosnom biznisu s vojskom, pa novac nije upitan upitan te on pliva, a nisu upitne ni sveprisutne političke ambicije kojima je sklon, čini se, svaki drugi bolje stojeći Hrvat. Što se tiče tih biznismena, a to je Nuhanović takvim pozicioniranjem ovog tajkuna dobro uo čio, redovito se radi o nekom genijalcu koji dila, kao ovaj u romanu, kamilicu, ili je distrubuter žvakaćih guma i čipsa, i u osnovi, bavi se poslom koji ponižava pamet, a da i pamet imaju imaju za izvoz i distribuciju ovi ovi frajeri pomisle svaki puta kada vide stanje stanje na tekućem, pa i češće. I što je onda sljedeći korak: pa spašavanje nacije, naravno. Perišić je u dvama zbirkama priča prikazao smušenog junaka naših dana koji u njegovoj intepretaciji i doživljaju svijeta, čak i kada je za šankom, traga za odgovorima na posljednja pitanja, na načine na koji je strukturirana svakodnevica. Damir Karakaš u svojim arhitektonski strogim prozama
bez grama viška, bez suvišne riječi, ocrtava stvarnost sanjanoga Zapada kao mjesta na kojemu su mogući svi manjinski rasizmi, a prikazuje i kako je to zarađivati za život – gdje je uključio autobiografsko iskustvo – na slavnoj, prozom i poezijom opjevanoj ulici, na bodlerovskom komadu asfalta. Kapitalizam se u književnosti pojavljuje kao romatizam: romatizam: Radaković i Edo Popović pišu o likovima koji su postavljeni nasuprot ustaljenom poretku, nesklone kompromisima, zacementirane za šank lokalnih bircuza, koje kao instituciju koja nestaje opisuje pisac naredne generacije Robert Perišić. Nuhanovićev, pak, junak, odlazi iz braka, i čitatelj stječe dojam kako se radi o liku kojemu se dogodilo najviše realnog, prosječnog tranzicijskog života, s njime se najlakše identificirati, jer ga je Nuhanović prikazao kao slabu jedinku, dočim su, posve u romantičarskom ključu, i s dosljedno izvedenom poetikom, Bović, Popović, Perišić i Radaković, kao najistaknutiji postjugoslavenski autori zagnjureni u kapitalizaciju stvarnosti, svoje junake skicirali kao snažne gubitnike s evidentnim noirovskim crtama. Od starijih se pisaca sjajno upadu takozvanog kapitalizma kapitalizma prilagodio prilagodio inspektor Banić Gorana Tribusona, a ni najplodniji naš pisac Pavao Pavličić nije pokazao autizam kada je ova socijalna socijalna mijena u pitanju. Dramski Dramski i prozni pisac Ivan Vidić kombinira cinizam noirovskih junaka s aktivizmom pa njegovi likovi u romanu 'Gangabanga' posežu za pljačkom kao tranzicijskim rješenjem svih ekonomskih problema. Kriminal, kao jedno od poprišta društvenih mijena, nijedan od pisaca nije sustavnije obrađivao, premda se radi o znakovitom i vrlo
signifikantnom područ ju. Ratne je zločine tematizirao Jurica Pavi čić u romanu 'Ovce od gipsa', a svakodnevicu protagonista rata Zoran Malkoč u zbirci priča 'Groblje manjih careva'. Kapitalizam je u hrvatsku književnost ušao kroz veću ponudu stranih piva u kafićima, kroz solidniji auto-park, kroz likove koji su skloni bodrijarovskom objašnjavanju stvarnosti koju se vidi i pomalo izobli čenom staklom kafića u kojemu se bistre dnevna i noćna politika. Kapitalizma je u književnosti možda i više nego što je ima u stvarnosti, jer se, odreda, radi o obrazovanim piscima koji su bolje od većine znali što se u kapitalizmu treba događati. Jedina tema koju nisu obrađivali je živost socijalizma u kapitalizmu – socijalizam je sada, naime, jedan uglađeni stariji gospodin ili gospo đa, koji/koja govori strane jezike i ima odlične veze s inozemnim učilištima. I socijalizam, kako stvari stoje, za razliku od kapitalizma, ima budu ćnost. Tako nas barem nastoji uvjeriti Josip Mlakić u romanu 'Planet Friedman', aktivisti čkom distopijskom romanu, gdje zorno prikazuje što će se dogoditi cvr čcima vrate li se mravi na vlast, opasnost koju, s obzirom na današnje okolnosti, slobodno možemo proglasiti za nerealnu. Dario Grgić
