3
SUVREMENA PITANJA časopis za prosvjetu i kulturu
Matica hrvatska Mostar, svibanj 2007.
Mr. sc. fra Robert Jolić
Tomislavgrad
STEĆCI
NA PLANINI LJUBUŠI 1. Uvod
oliko mi je poznato, do sada se nitko nije ozbiljnije bavio istraživanjem stećaka na planini Ljubuši iznad Duvanjskoga polja. Arheološki leksikon BiH samo uzgred spominje dvije nekropole na Ljubuši: Bunari i Trebiševo. Leksikon daje točnu vijest o smještaju obiju nekropola kao i o broju stećaka na njima. Navodi također neke ukrase na stećcima u Trebiševu, ali nepotpuno, dok za nekropolu na Bunarima netočno navodi kako na stećcima nema nikakva uresa.1 Odavno sam želio pohoditi nekropole, što sam konačno i ostvario početkom mjeseca studenoga 2006. u pratnji prijatelja Miće Šarca iz Brišnika, velikoga poznavatelja i zaljubljenika u duvanjske planine. Njemu su oba lokaliteta već odavno poznata, pa nije bilo nikakva problema pronaći ih – osim, naravno, što se “ceste” teško svladavaju, pa čak i dobrim terenskim vozilom. Još uvijek su više staze i bogaze, kao u vrijeme hajduka Mijata Tomića, negoli uređene ceste.
K
2. Nekropola na Bunarima
Bunari su osobito teški za pohoditi jer je planinski put iznimno loš, a udaljenost je prilična. Ipak, Bunari su trajno bili meta hercegovačkih nomada iz jednostavnoga razloga što su osim lokava na kojima se pojila stoka imali i pitku vodu. Upravo po bunarima koji su na minimalnoj dubini dolazili do pitke vode to je povremeno naselje i dobilo ime. U 1
23.30 (A. Zelenika: Bunari, Ljubuša planina) i 23.336 (A. Zelenika: Trebiševo-Vasiljevo polje), u: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 3, Sarajevo, 1988., str. 261, 277.
115
SUVREMENA PITANJA
116
poratnom razdoblju područje je bilo u vlasništvu Poljoprivrednoga dobra iz Duvna koje je tu sagradilo jednu zgradu za svoje čobane. Ostale su ruševine. U neposrednoj su blizini i ruševine nekih starijih staja. U svom poznatom “(put)opisu” hercegovačkih planina ing. Jovo Popović 1930-ih piše kako su tada na Bunarima živjele čak 22 hercegovačke nomadske obitelji, sve iz ljubuških sela (navodno je po Ljubuškom Ljubuša i dobila ime!?). Većina je bila iz Hardomilja (prezimena Mandić, Rupčić, Bubalo, Grbavac, Boras, Medić). Tri su obitelji bile iz Crvenoga Grma (prezimena Zelić i Mihaljević). Ostale su iz Rašljana (Kozina), Vašarovića (Puljići) i Bijače (Galići i Primorci). Sa stokom su preko zime u planini ostajale samo obitelji Luke Mandića i Ivana Medića, dok su ostali prije prvih snjegova silazili u svoja sela kod Ljubuškoga. Zanimljiv je lokalitet “Lujin dućan pećina” za koji se veže predaja o nekom Luji koji je boravio u pećini i tu kovao predmete potrebne za nomadsko žiteljstvo na Ljubuši i Vranu, a vjerojatno je uz to prodavao i ostale namirnice. Jovi su planinštaci pričali kako snjegovi počinju već u listopadu, obično su preko zime duboki oko 2 metra, a smetovi mogu biti visoki i do 4 metra.2 Nije ni čudo kad znamo da je tu nadmorska visina preko 1400 metara! Dakle, u neposrednoj blizini bunara, lokve, planinskih staja, zgrade Poljoprivrednoga dobra i “kovačnice”, na blagoj uzvisini nalazi se spomenuta nekropola stećaka. Ipak, ono što je na ovoj nekropoli neusporedivo važnije jest činjenica da je spomenuta uzvisina bila mjesto pokapanja od najstarijih vremena: sudeći prema trima tumulima, prepoznajemo kako su se tu pokapali Delmati, najstariji imenom poznati žitelji ovih planina i znatno širega područja i da je grobište na Bunarima staro dvije, možda i tri tisuće godine. Vrlo su zanimljive i brojne manje kamene plohe, složene jedna uz drugu, koje zacijelo označuju “steć ke” iz najstarijega razdoblja. Naime, prema istraživanju Ante Škobalja, stećci su nastali upravo iz drevnih plemenskih @ Vrlo su zanimljive ili rodovskih grobnica kakve su klesali umjetnici iz davnih ilirskih plemena. Raspadom plemeni brojne manje ka mene plohe, složene skoga načina života, možda u 11./12. stoljeću, pokojnici se počinju pokapati pojedinačno. I na jedna uz drugu, koje te pojedinačne grobove nastavljaju se navalji zacijelo označuju vati gomile kamenja – samo, naravno, manje. “stećke” iz najstari - Razlog tomu je poštovanje prema pokojnicima, ali i zaštita njihovih tijela od divljih životinja. jega razdoblja. Namjesto kamenja vremenom se na grobove 2
Usp. POPOVIĆ, J.: “Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši”, u: Glasnik Zemalj skog muzeja u Sarajevu, god. XLIX (1937.), sv. 2., str. 90-91.
116
Mr. sc. fra Robert Jolić STEĆCI NA PLANINI LJUBUŠI
117
počinju stavljati kamene ploče u jednom komadu, koje kasnije postaju sve ljepše i uređenije, a na kraju se pojavljuju sanduci, dapače sljemenjaci, među kojima ima i pravih umjetničkih djela s divnom izvedenim plastičnim prikazima isklesanim na raznim plohama stećka.3 Sve ovo navodim zato što sam uvjeren da je teško na jednome mjestu pronaći tako savršen primjer kontinuiteta pokapanja od ilirskoga doba do srednjega vijeka, kao i za proces nastanka stećaka u našem smislu: od ilirskih tumula, preko kamenja navaljenih na pojedini grob, deformiranih pojedinačnih kamenih ploča, do lijepo izvedenih stećaka u obliku ploče i sanduka. Sljemenjaka nema. Prema Arheološkom leksikonu na nekropoli je ukupno 15 stećaka, iako je to teško točno procijeniti budući da su neki uništeni i teško prepoznatljivi. Na samom gornjem tumulu nalazi se samo jedna ploča, pukla po pola zbog vremenskih neprilika, ali vrlo lijepo urešena. Naime, oko svih bočnih strana proteže se vrlo dobro izvedena vitičasta bordura, danas, razumljivo, ni približno onako lijepa kakva je bila u vrijeme kad je isklesana (zacijelo 14./15. stoljeće). Na gornjoj plohi, odozgor, nalazi se lijepo uobličeni polumjesec i uz njega manja rozeta. Znatno veći broj stećaka nalazi se u sredini uzvisine, u neposrednoj blizini središnjega tumula. Tu se u dvjema skupinama nalazi 11 stećaka: 9 na jednome mjestu i 2 u blizini. 1) Najmonumentalniji je, svakako, sanduk veličine 220x150x60 cm, lijepo isklesan, ali bez nekih osobitih uresa. S gornje strane isklesana je vitičasta bordura, danas slabo uočlji va. U sredini površinske plohe nalazi se uklesan neki veliki pravokutni znak, koji podsjeća na križ, ali ga je vrlo teško razaznati. Možda su se u četirima pravokutnicima uz križ nalazili i drugi uresi, ali je to danas teško utvrditi. 2) Uz sanduk se nalazi jedna veća ploča. Oko svih rubnih ploha nalazi se lijepo izvedena bordura. Na površinskoj plohi također se nalaze neki uresi, danas teško uočljivi: možda polumjesec i rozeta? 3) Uz tu ploču nalazi se druga, koja je značajna po malenom, umjetno izvedenom udubljenju, rupici, na površinskoj plohi. Ploča je dobrim dijelom uništena, a nije isključeno da je imala bliski susret s gromom – kao, uostalom, i neki drugi stećci. 4) Najljepše je urešena ploča koja je s jedne strane potpuno utonula u zemlju: oko čitave površinske plohe lijepo je izvedena vitičasta bordura, a na plohi je smješten i veliki polumjesec i rozeta. S bočne strane (koja nije utonula u zemlju) zanimljiv je lik: čovjek s uzdignutim rukama, vrlo nezgrapno izveden, ali više nego značajan jer je to jedini ljudski lik na stećcima planine Ljubuše. Valja pretpostaviti da je urešena i ona suprotna bočna strana, ali je to nemoguće potvrditi jer je utonula u zemlju. 5) Lijepo klesana ploča, čini se 3
Usp. ŠKOBALJ, A.: Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu, 1970., str. 237-239 i drugdje.
117
SUVREMENA PITANJA
118
bez ukrasa, ne bi ovdje ni bila spomenuta da se godine 1990. neki Jozo Vuk iz Skender Vakufa na njoj nije potpisao, i to nekom bojom koja se ne da izbrisati. Dokaz ljudskoga primitivizma i nepoštivanja povijesne i kulturne baštine! U blizini se nalaze još dvije ploče. Jedna od njih na površinskoj plohi ima neki okvir, tordirano uže ili možda borduru – ali to se više ne da utvrditi. Ostalo je teško dokučiti. Treći tumul, na suprotnom kraju uzvisine, veličanstven je primjer delmatskoga načina rodovskoga pokapanja. To je čitava hrpa naslaganoga kamenja, dovlačena tu na nove pokojnike: mrtvaci su se pokapali uvijek na istom (rodovskom) tumulu, a živi su suplemenici na njega dovlačili novo kamenje. Taj me tumul neodoljivo podsjetio na onaj koji sam otkrio prilikom obilaska planine Liba iznad sela Omolja u Duvanjskom polju. Taj lokalitet seljani nazivaju Grebčići, ali je očito da se radi o prekrasnom delmatskom tumulu.4 Uz ovaj posljednji, treći, tumul na uzvisini iznad Bunara nema stećaka. 3. Nekropola u Trebiševu
U Trebiševu je 1930-ih godina boravila 21 obitelj iz Radišića (Skoko), Rakitna (Petrovići, Šarić), Međugorja (Vasilji), Zvirovića (Šimovići), Stubice (Jelčići, Pehari), Zvirića (Dodig), Gornjeg Crnča (Karačići, Šolje), Gradnića (Prskale) i Bijakovića (Kikaš). “Svi oni imaju na Trebiševu svoje ljetne stanove, a osim toga dobro zidane pojate sa kućom u kojima i preko zime ostane neko od muške čeljadi, da ishrani i čuva goveda i konje.”5 Štoviše, neki su bili posvema napustili svoja matična sela u Hercegovini i zastalno se nastanili u Trebiševu: Vid Skoko iz Radišića, Andrija i Pero Jelčić iz Stubice, Mijo i Tomo Šimović iz Zvirovića i Stanko Kikaš iz Bijakovića.6 Danas tu nitko stalno ne živi, ali preko ljeta ima nekoliko obitelji koje izgone stoku na ispašu. U mjesnom groblju, zanimljivo, pokopani su samo pokojni članovi obitelji Karačić i Šolje (to je isto pleme!), a pronašao sam i jednoga Vasilja. Neki su u novije vrijeme tu sagradili lijepe vikendice. Nadmorska visina je oko 1300 m. Za razliku od Bunara u Trebiševu nema kontinuiteta pokapanja. Nisam, naime, nigdje vidio tragova delmatskih tumula, a suvremeno katoličko groblje nije na istom lokalitetu gdje su stećci nego udaljeno oko 200 metara. Stećci se nalaze ispod sela, usred polja, udaljeni oko Usp. JOLIĆ, R.: Župa Seonica (1806.-2006.), Tomislavgrad, 2006., str. 277. POPOVIĆ, J.: nav. dj., str. 83-84. 6 Usp. isto, str. 84. 4 5
118
Mr. sc. fra Robert Jolić STEĆCI NA PLANINI LJUBUŠI
119
150 metara. Teško je reći koliko ih točno ima: svakako preko 30 (Arheološki leksikon spomi- @ Prema Arheološkom nje brojku 38 te kao točan lokalitet Vasiljevo leksikonu na nekro polje). U najvećoj mjeri to su ploče od kojih poli je ukupno 15 je znatan dio deformiran i upao u zemlju, pa stećaka, iako je to stoga i teško prepoznatljiv. Osobitu vrijedteško točno proci nost ima šest ili sedam sanduka, od kojih su, međutim, neki poprilično utonuli u zemlju. 1) jeniti budući da su Najbolje je klesan sanduk koji jedini ima i vlaneki uništeni i teško stito postolje – kamenu ploču, ali (što je više prepoznatljivi. nego zanimljivo) ni na jednoj od svojih brojnih ploha, koje su uostalom i sve dobro vidljive, nema nikakva ukrasa. 2) Uza nj se nalazi još jedan sanduk, utonuo na jednu stranu, koji također nema osobitih ukrasa. Jedino se na gornjoj plohi nazire tordirano uže oko čitave površine. 3) Najveći sanduk na nekropoli, doduše bez vlastitoga postolja, vrlo je oštećen zbog utjecaja vremenskih nepogoda tijekom nekih 600 godina (koliko je star) i čini se da je također bez ikakva uresa. 4) Iznimno je zanimljiv i jedinstven ukras na gornjoj plohi jednoga utonulog sanduka. Radi se o prikazu dviju ruku, od lakta naviše, s raširenim prstima, okrenute jedna prema drugoj – kao iz one narodne uzrečice: “Ruka ruku mije.“ Inače, i ovaj je stećak dobrano obrastao lišajevima, pa je teško odgonetnuti ima li na istoj plohi još kakav prikaz – iako bez toga spomenute ruke izgledaju prilično nesrazmjerno u odnosu na čitavu plohu budući da se ne nalaze u sredini nego na kraju plohe. 5) Najbogatije je urešena jedna ploča, danas utonula u zemlju i inače vrlo loše obrađena, s neravnom površinom – koja nije takvom postala zbog vremenskih nepogoda, nego je takva izvorno. Na neravnoj plohi uklesani su brojni i zanimljivi likovi: tu je jedna velika rozeta, u sredini plohe, tri prilično velika polumjeseca, jedna malena rozeta i jedna udubina, kao lokvica. Ovo mi je prvi put vidjeti takvu čudnu kombinaciju: vrlo loše obrađen stećak s tako bogatim ukrasima! 6) Zanimljivo je urešen i jedan utonuli sanduk. Na gornjoj plohi nekoliko je prikaza od kojih se, svakako, ističe dobro isklesana ljudska ruka, od lakta do dlana (iako nekako čudno okrenuta, kao naopako!). Uz taj prikaz isklesano je i nekoliko malenih rozeta te jedan polumjesec. I to bi bilo sve od uresa na spomenutoj nekropoli – barem koliko se danas može prepoznati. Prilično siromašno, ali ipak s nekoliko značajnih, štoviše unikatnih prikaza.
119
SUVREMENA PITANJA
120
***
Danas je teško odgonetnuti kako su se zvali stalni ili povremeni žitelji planine Ljubuše, pla @ Naše pitanje: “Ima ninštaci iz davnih stoljeća. Bez obzira na to, oni li još stećaka na su svoje pokojne pokapali kao i mi danas svoje. Ljubuši?” dobilo je Nekada u zajedničke rodovske grobnice, koje pozitivan odgovor. mi danas nazivamo tumulima, potom u pojedinačne grobnice na koje su u prvo vrijeme navaljivali kamenje, a kasnije, počevši od 11. ili 12. stoljeća, ploče u jednom komadu, nakon toga i kamene sanduke te na koncu sljemenjake (lijepo isklesane kamene blokove u obliku kuće, dakle s “krovom”). Jesu li ti davni žitelji plodnih udolina na planini Ljubuši možda bili pretci onih iz novijega doba koje spominje Jovo Popović ili, pak, s njima nemaju nikakve veze? Teško je reći jer o tome danas nemamo nikakvih pisanih dokumenata. Ipak, na temelju predaje prema kojoj su pojedine obitelji na toj planini boravile u kontinuitetu već više stoljeća, prema priči čak 300-400 godina7, moglo bi se zaključiti da su upravo predci današnjih Karačića, Vasilja, Miletića, Mandića, Rupčića i ostalih tu boravili i prije dolaska Turaka i da su upravo oni pokapani pod stećcima. Nije, dakako, isključena ni suprotna mogućnost, tj. da su žitelji u 15. stoljeću, kad su Turci osvojili Bosnu i Hercegovinu, odatle pobjegli, a da su Turci na te prostore naselili neke potpuno druge žitelje, vlaške stočare katoličke vjere koje su doveli sa sobom. Možda će nam neki novi dokumenti, ako ikada budu pronađeni, pomoći rasvijetliti tu nepoznanicu. 4. Kršni doci kod Zlopolja
4.1. Iznimno otkriće i nevjerojatno vrijeme Naše pitanje: “Ima li još stećaka na Ljubuši?” dobilo je pozitivan odgovor. Prema obavijestima planinštaka s Ljubuše iz obitelji Puljić doznali smo, naime, da postoji još jedna nekropola, dalje od Zlopolja, u blizini planinskoga puta prema Mirčinovoj staji, na lokalitetu zvanom Kršni doci. Kad se prođe odvojak za Puljića staju, valja proći još oko kilometar u pravcu spomenute staje te se zaustaviti kod prve velike lokve. Onda pješice treba prijeći oko 300-400 metara u smjeru zapada i u podnožju jednoga brežuljka (jednoga od stotinu sličnih!), ako imate sreće, pronaći ćete zanimljivu nekropolu – koju do sada u literaturi 7
“Najveći dio ovih planinara nastanjeni su po Ljubuši od najstarijeg vremena. Po kazivanju starog Pere Mandića izlaze Ljubušaci na ovu planinu već 300 do 400 godina” (POPOVIĆ, J.: nav. dj., str. 91)
120
Mr. sc. fra Robert Jolić STEĆCI NA PLANINI LJUBUŠI
121
nitko nikada nije spomenuo. Naravno, nekropolu je lako pronaći ako znate gdje je. Ako pak ne znate – možete ju tražiti i sat ili dva, koliko je bilo potrebno meni i prijatelju Mići Šarcu, dok na nju ne “nabasate”. A da nije bilo mobitelskoga navođenja sa strane (Željko Puljić iz Hamzića), vjerojatno nekropolu ne bismo uopće niti pronašli! U svakom sluča ju, traganje se isplatilo! Ovo je prvi put da se u javnosti pojavljuju opis i fotografije nekropole koja je iznimno zanimljiva, dijelom urešena i s vrlo lijepim znakovitim prikazima. Još je nešto vrijedno spomena. Naime, gotovo je nevjerojatno da je na Ljubuši, na nadmorskoj visini od oko 1500 metara, 28. studenoga 2006. temperatura zraka iznosila nevjerojatnih 21° C! Kraj studenoga inače je vrijeme kada je na toj planini već duboki snježni pokrivač. A toga je dana bilo toliko vruće da smo hodali u košuljama, štoviše sa zagrnutim rukavima! Je li se to još ikada zbilo – tko bi znao!? 4.2. Nekropola bez naselja Ono što također začuđuje jest činjenica da se spomenuta nekropola ne nalazi u blizini bilo kakva planinskog naselja. Najbliže je naselje Zlopolje, ali je ono udaljeno vjerojatno i dva kilometra, tako da ne postoji gotovo nikakva mogućnost da bi se na tom mjestu nekoć pokapali pokojnici sa Zlopolja. Tko bi nosio pokojnike na tako udaljeno groblje kad je u blizini samoga naselja bilo stotinu prikladnih mjesta za pokapanje? Je li moguće da je ipak nekad u prošlosti u blizini postojalo naselje koje je imalo svoje groblje u Kršnim docima? Nije lako povjerovati ni u tu mogućnost jer je tu nadmorska visina čak 1500 metara, a tu je vrlo teško živjeti, pa čak i privremeno. Ipak, ta je mogućnost svejedno najizglednija, iako niti Jovo Popović ne spominje da bi tu živjeli neki planinštaci niti za tu tezu ima nekih drugih dokaza. Međutim, ako su ljudi mogli živjeti na Bunarima (preko 1400 m n/v), nije isključeno da su živjeli i u blizini Kršnih dolaca (na 1500 m n/v). Uostalom, i danas nedaleko odatle, na približnoj istoj nadmorskoj visini, preko sezone živi obitelj Puljić, a donedavno je tu bila i Mirčinova obitelj. Treća je mogućnost da su tu, u neposrednoj blizini planinskoga konjskog i pješačkog puta, nekoć davno poginuli neki putnici, pa su ih pokopani u neposrednoj blizini. Ipak, ni to nije odveć vjerojatno jer je očito da se na nekropoli nalaze grobovi iz posve različitih vremenskih razdoblja, pa je teško povjerovati da su na istom mjestu u više vremenskih razdoblja stradali ljudi i na istom mjestu pokopani. Svakako, do pronalaska nekoga boljeg objašnjenja sklon sam pret postavci da se u blizini nekropole u predturskom i ranom turskom razdoblju nalazilo neko planinsko naselje te da su se žitelji toga nase-
121
SUVREMENA PITANJA
122
lja pokapali na Kršnim docima. Sudeći prema @ Na štitu su isklesani obradbi i ljepoti nekih stećaka i kasnijih grobo polumjesec i divno va, moglo bi se, štoviše, zaključiti da su tu poizvedena rozeta, ka kopani neki bogati pojedinci. Možda je kakav plemić u blizini imao svoj ljetni boravak te je kvu je ljepotu teško neke članove svoje obitelji koji su tu umrli dao pronaći na stećcima pokopati i podići im lijepe stećke i križeve? Kao u našim krajevima. što je to, primjerice, bio slučaj s obitelji Mastana Bubanjića u Masnoj Luci i veličanstvenim stećcima na Dugom polju.8 4.3. Stećci Ono što je iznimno zanimljivo jest činjenica da se na ovoj nekropoli nalaze nadgrobni spomenici iz dvaju različitih razdoblja. Do danas su, naime, na nevelikoj zaravni u podnožju jednoga brežuljčića dobro očuvana četiri stećka (tri ploče i jedan sanduk), a nedaleko od njih, bliže brežuljčiću, nalaze se dva lijepo uređena grobna humka iz novijega razdoblja, s kamenim križevima i lijepo obrađenim kamenjem iznad tijela pokojnika. Očito je da je tu bilo još nadgrobnih spomenika i jedne i druge vrste, ali su tijekom vremena utonuli u zemlju, oštećeni na različite načine, a svakako i u trenutku podizanja neusporedivo slabije izrađenih šest spomenutih spomenika. Očito je da je čitava ta zaravan, zapravo, jedno široko grobište. Od svih se stećaka i kasnijih spomenika najviše ističe ploča u nepo srednoj blizini jednoga borića koji je tu nikao u novije vrijeme. Stećak je, naime, na površinskoj plohi urešen izvrsno isklesanim štitom kroz koji (točnije, iza kojega) prolazi fino izveden mač. Na štitu su isklesani polumjesec i divno izvedena rozeta, kakvu je ljepotu teško pronaći na stećcima u našim krajevima. Prikaz neobično podsjeća na slične urese na Dugom polju9, a to bi moglo značiti da je u tom grobu pokopan neki vitez ili plemić. Istina, na jednom stećku na Dugom polju, osim mača i štita, nalaze se i dvije kose crte kao i maleni ljiljan – što je zapravo grb bosanskih kraljeva iz loze Kotromanića. Ovdje nema takvih znakova, ali na temelju bogatih uresa možemo s velikom vjerojatnosti zaključiti i na bogat ukop, dakle na nekoga pojedinca iz plemićkoga ili viteškoga sloja. Otkud on na tako zabačenu mjestu i na tolikoj nadmorskoj visini – zasad je nemoguće zaključiti. 8
9
Usp. BEŠLAGIĆ, Š.: “Mastan Bubanjić”, u: Godišnjak Istoriskog društva BiH , VII, Sarajevo, 1955., str. 68-79; BEŠLAGIĆ, Š.: Stećci na Blidinjama, Zagreb, 1959., str. 65-67. Usp. JOLIĆ, R.: Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002., str. 177 (s fotografijama).
122
Mr. sc. fra Robert Jolić STEĆCI NA PLANINI LJUBUŠI
123
Drugi urešeni stećak jest sanduk, danas vrlo oštećen, najvjerojatnije od udara groma. Osim toga, na površinskoj plohi stećka postavljeno je nešto vrlo neobično. Radi se o lijepo izvedenoj borduri koja, međutim, ne ide oko čitave plohe stećka, kako je to uobičajeno, nego je isklesana preko sredine plohe, između dviju užih strana površinske plohe. To je prvi takav slučaj koji mi je do sada poznat. Zašto je umjetnik tako postavio borduru? Možda odgovor leži u pretpostavci da je stećak bio na jednoj strani oštećen još prije nego li ga je umjetnik obrađivao, pa je on borduru isklesao na sredini budući da ju nije mogao izvesti u čitavoj dužini oko ruba plohe? Usto, na prednjoj bočnoj plohi umjetnik je isklesao vrlo ispupčenu rozetu koja se u literaturi redovito naziva “jabukom”. Prvi je stećak, dakle, veoma lijep i zanimljiv, drugi pak neobičan. Dvije ostale ploče, danas dobrano utonule u zemlju, nemaju na sebi nikakva ukrasa, pa tako i nisu osobito zanimljive, a nisu ni bogzna kakve obradbe. 4.4. Kameni grobovi s križevima Desetak metara iznad stećaka nalaze se dva @ Polumjesec i rozeta (zvijezda) su općere “modernija” groba s križevima. Ta činjenica pokazuje ponajprije da ta nekropola ima konligijski i općekultu tinuitet u pokapanju kao i to da su tu pokopani ralni simboli i u biti kršćani, najvjerojatnije katolici. Onaj malo prije ne pripadaju poseb spomenuti polumjesec na stećku, kao i inače no ni jednoj kulturi na bilo kojem stećku, nema i ne može imati ni kakve veze s islamskim polumjesecom – jer su ili religiji. Turci u ove krajeve došli poslije. Polumjesec i rozeta (zvijezda) su općereligijski i općekulturalni simboli i u biti ne pripadaju posebno ni jednoj kulturi ili religiji. Dva nadgrobna spomenika s lijepo složenim kamenjem iznad tijela pokojnika, u koje je s jedne strane usađen kameni križ, neobično podsjećaju na dva groba na Škegrinu groblju u Buhovu gdje su pokopana dvojica franjevaca iz 18. stoljeća (fra Marko Škegro, + 1775., i fra Grgo Pranić, + 1805.).10 Stoga valja zaključiti da je takav način pokapanja bio uobičajen u znatno kasnijem razdoblju (18. stoljeće) od onoga u kojem su nastali stećci (15. stoljeće). Veći križ na grobu najbližem podnožju brežuljka nema na sebi nikakvih ukrasa, ali ga resi ljepota izradbe – i to kako samoga križa tako i kamenja složenoga na grobu. Zanimljiviji je manji križ na susjednom grobu. On je ljepše izradbe, a usto je na njemu s obiju strana isklesan po jedan križ. S prednje, čelne 10
JOLIĆ, R.: “Franjevački grobovi u Hercegovini”, u: Hercegovina franciscana, br. 1 (2005.), str. 136.
123
SUVREMENA PITANJA
124
strane isklesani je križ vrlo ispupčen, a čini se da je čak i on sam bio dodatno urešen, možda rozetom u gornjem dijelu, ili čak s dvije ili više rozeta. Danas je to, svakako, teško ocijeniti zbog oštećenosti kamena. S unutarnje strane također se nalazi ispupčen križ, ali ne bi se reklo da na njem postoji ikakav dodatni ures. U blizini tih dvaju grobova očito se nalazio još jedan te vrste, ali on je tijekom vremena gotovo izgubio svoj prvotni oblik: križa na njemu više nema, a nekoć lijepo složeno kamenje danas je razrušeno, deformirano i zaraslo u travu.
4.5. Tajna izgubljenoga groblja Jesu li na Kršnim docima nekoć ubijeni nekakvi svatovi pa tu i odmah pokopani? Jesu li stradali od nevremena ili šumskih razbojnika? Priča o “pobijenim svatovima” (pogotovo od Turaka) ima toliko da ih je teško uzeti kao pretpostavku u ozbiljnu istraživanju. Je li to groblje, skriveno i daleko od bilo kakva naselja (barem koliko je nama danas poznato), bilo mjesto pokopa nekih posebnih pojedinaca, vitezova, kasnije hajduka, koji su zaželjeli nekakav planinski dolac, daleko od bilo kakve civilizacije, za svoje posljednje počivalište? Tko bi danas to dokučio!? Ipak, mene osobno sve upućuje na to da je u blizini Kršnih dolaca nekoć postojalo povremeno planinsko naselje, možda nekakav ljetnikovac za odmor plemića, te da su se oni koji su tu preminuli i pokopali u Kršnim docima. Na dugotrajnost pokapanja na toj nekropoli (pa tako i na dugotrajnost mogućega naselja) upućuju ne samo spomenici iz prilično udaljenih vremenskih razdoblja nego i mogućnost postojanja delmatskoga tumula na istom lokalitetu. Naime, uzvisina na kojoj se nalazi spomenuti stećak – sanduk neobično podsjeća na tumul. Teško je u to biti posve siguran jer su vrijeme i kasniji ukopi učinili svoje, ali se po karakteristično nabacanom kamenju i uzvišenju da naslutiti kako ta uzvisina nije prirodna nego je nastala umjetno, nabacivanjem kamenja i zemlje na pokojnike – kako je to bio običaj kod ilirskih Delmata. Ako se doista radi o tumulu, onda sa sigurnošću možemo zaključiti da su se u Kršnim docima pokojnici pokapali u širokom vremenskom rasponu od nekih 2000 godina: od delmatskoga razdoblja (nekoliko stoljeća prije i nekoliko poslije Krista), preko srednjega vijeka (stećci iz 14./15. stoljeća), pa sve do novijega razdoblja (grobovi s križevima iz 18. stoljeća).
124
Mr. sc. fra Robert Jolić STEĆCI NA PLANINI LJUBUŠI
125
125