1. DIO RAZLIČITI SMJEROVI U PROUČAVANJU JEZIKA
1. Jezik i govor Distinkciju izmedu jezika i govora prvi je eksplicitno ustanovio švicarski lingvist Ferdinand de Saussure (18571913). U svom djelu Tečaj opće lingivistike (1916) taj švicarski lingvist kaže da jezična djelatnost (fr. langage) ima jedan individualni i j edan društveni aspekt, koj i se ne mogu zamisliti odvojeno. U jezičnoj djelatnosti govor (fr. parole), koji je individualni čin, suprotstavlja se jeziku (fr. langue), koji je društveni proizvod. U svojem lingvističkom radu de Saussure daje prednost jeziku i odreduje ga kao predmet lingvistike. On pobliže odreduj e jezik i definira ga. Prva karakteristika jezika jest da je on dio jezične djelatnosti, odnosno, kako kaže taj lingvist, jezik dobijemo kada od jezične djelatnosti oduzmemo govor. Upravo ovako definiran jezik de Saussure ističe kao predmet lingvističkih proučavanja. Druga važna karakteristika jezika jest njegov društveni karakter, koji se manifestira kao vrsta ugovora medu članovima društvene zajednice. Ističe da je jezik istodobno i društveni proizvod sposobnosti govora i skup nužnih konvencija koje prihvaća društvo i koje pojedincima omogućavaju primjenjivanje te sposobnosti. Kaže da je jezik blago pohranjeno u mozgu ljudi koji pripadaju istoj govornoj zajednici. Posebno ističe da jezik ni kod jednoga govornika nije potpun, nego da postoji samo u mnoštvu govornika. De Saussureova definicija jezika kaže da je jezik sustav odredenih znakova koji odgovaraju odredenim idejama. To je sustav koji poznaje samo vlastiti poredak. Njega je zanimala i priroda jezičnog znaka koju je opisao trima bitnim obilježjima (proizvoljnost, linearnost, promjenjivost odnosno nepromjenjivost znaka). Zbog naglašavanja društvenog karaktera jezika, koji postoji samo u društvu kao vrsta ugovora medu pripadnicima društvene zajednice, de Saussureova Ženevska škola često se naziva „Socijalnom školom". Zanimljivo je, međutim, da lingvisti koji rade u skladu s de Saussureovom tradicijom svoja istraživanja „ne provode u društvu već na jednom ili dva informanta, a često ispituju vlastito znanje jezika: i objašnjenja za lingvističke činjenice traže u drugim lingvističkim činjenicama dakle unutar jezika, a ne izvan jezika, u društvenom ponašanju". Tako Labov (1981; 185) opisuje rezultat onoga što se naziva Sosirijanski paradoks: prema de Saussureovoj definiciji jezik je gramatički sustav koji virtualno postoji u mozgu svakoga govornika pa se podaci za proučavanje jezika mogu dobiti od jednog pojedinca. S druge strane podaci o govoru mogu se dobiti samo proučavanjem ponašanja govornika prilikom nj ihove jezične upotrebe. Sosirijanski paradoks sastoji se u tome da se društveni aspekt jezika proučava opservacijom bilo kojeg govornika, a individualni aspekt samo opservacijom jezika u društvenom kontekstu. I dok se znanost o jeziku uspješno razvijala u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, znanost o govoru nije u to vrijeme doživjela razvoj. De Saussure je definirao lingvistiku kao znanost o ježiku i time je potpuno isključio proučavanje govora. Proučavanja u lingvistici temeljena na jezičnom znanju jednoga govornika pokazala su se uspješnima. Apstraktna lingvistička analiza naročito je korisna u generativnoj gramatici gdje se izraduju apstrakni modeli na temelju naših intuitivnih procjena rečenica. Predmet proučavanja de Saussurea jest jezik, ali ne jezik kao sredstvo komunikacije, što mu je nesumnjivo najvažnija funkcija, nego jezik kao blago koje je pohranjeno u mozgu svakog pojedinca. Vanjski čimbenici za proučavanje jezika kod de Saussurea nemaju nikakve važnosti. Posljednja rečenica njegova Kursa glasi: „Jedini i pravi predmet lingvistike jest jezik promatran sam po sebi i sam za se" (1977; 332). Upravo takvim stajalištem de Saussure će bitno usmjeriti rad mnogih svojih sljedbenika, a time i sam razvoj lingvistike kao znanosti u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Ipak, u spomenutom razdoblju djeluju i lingvisti koji su prednost davali proučavanju govora te time utemeljili razvoj znanstvenih disciplina o kojima će biti riječi dalje u ovoj knjizi. Jedan od njih bio je Leonard Bloomfield (1887 - 1949), koji je takoder utjecao na razvoj lingvističkih smjerova u 20. st. Na njegovo je znanstveno oblikovanje znatno utjecao biheviorizam prema kojemu je svako ljudsko ponašanje, pa tako i jezik, reakcija na sredinu u kojoj ljudi žive. Za njega je predmet lingvističkog ponašanja fizikalna strana jezične djelatnosti, dakle, ono što de Saussure naziva „parole". On, naime, smatra da se proučavanjem fizičke strane jezika postiže nužna objektivnost i egzaktnost. Predmet lingvističkih proučavanja moraju biti zajedničke karakteristike jezika, koji pripada svim članovima društvene zajednice. Na ovome mjestu čini nam se primjerenim usporediti osnovne postavke de Saussurea i Bloomfielda, osnivača europskog i američkog strukturalizma, ovisno o njihovu shvaćanju jezika i predmetu proučavanja lingvistike
općenito. Upozorimo prvo na ono što im je zajedničko, a potom se osvmimo na medusobne razlike u njihovu shvaćanju predmeta lingvistike. I za de Saussurea i za Bloomfielda jezik je društvena institucija. No, sam pojam društveno, različito se ostvaruje u njihovim shvaćanjima jezika. Za de Saussurea jezik je društvena institucija utoliko što je proizvod društva i što ne postoji izvan društva. To je vrsta ugovora izmedu članova društvene zajednice, skup nužnih konvencij a prihvaćenih od društva kako bi se poj edincima omogućilo da primij ene sposobnost govorne djelatnosti. Iz društvenog karaktera jezika proizlaze i njegove karakteristike kao što su proizvoljnostjezičnog znaka, nepromjenjivost i promjenjivost jezičnog znaka itd. Kod Bloomfielda, pak, društveni karakter jezika očituje se u njegovu kooperativnom karakteru, jer pojedinci u ljudskom društvu suraduju pomoću zvučnih valova. Upravo način suradnje medu ljudima govorom razlikuje ih od drugih živih bića (npr. životinja). Jezik je za Bloomfielda sredstvo pomoću kojeg i.jedinkc društva u medusobnoj suradnji ostvaruju svoje potrebe. On, dakle, ističe komunikacijski karakter jezika (premda taj termin ne upotrebljava), koji omogućava pripadnicima društvene zajednice da medusobno priopćavaju svoje potrebe. Za obojicu je jezik sustav. Kod de Saussurea to je stegnut sustav koji poznaje samo vlastiti poredak, kod Bloomfielda to je sustav zvučnih signala koji koristi skupina Ijudi u govomoj zajednici. Skupina ljudi prema Bloomfieldu koristi isti jezik i svaki pojedinac u odredenoj situaciji mora znati izgovoriti odgovarajuće zvukove ili kada čuje nekog drugog, mora znati izgovoriti odgovarajući odgovor. I de Saussure i Bloomfield opisuju govorni čin kako bi istaknuli ono što, u skladu s njihovim mišljenjem, treba biti predmet lingvističkog proučavanja. Pri opisu govornog čina i jedan i drugi ga promatraju pod jednostavnim, idealnim okolnostima. Sudionici govornog čina u jednakom su odnosu prema jezičnom bogatstvu, koje se sastoji od otisaka koji uspijevaju biti osjetno jednaki kod svih i koji se formiraju funkcioniranjem receptivne i koordinativne sposobnosti. Opisujući kružni tok riječi od osobe A do osobe B, de Saussure kaže da ako nakon osobe A progovori osoba B, ponovit će se isti slijed. Iz toga možemo izvesti dva zaključka. Kao prvo, on ne predvida da govorni čin neće uspjeti (da će ga nešto omesti ili da sugovornik neće prihvatiti poruku onako kako ju je odaslao govornik), a kao drugi zaključak nameće se zamisao o jednakoj upotrebi jezika svih pojedinaca. Kod Bloomfielda idealiziranje govornog čina vidimo takoder u nemogućnosti da taj čin ne uspije. On kaže: „Očito je da veza koja postoji izmedu Jillinih glasovnih radnji i Jackovog slušanja ne podliježe gotovo nikakvoj neizvjesnosti ili varijaciji jer ona je samo stvar zvučnih valova koji se šire zrakom" (1933; 26). Slušatelj, dakle, prima identičnu poruku kakvu je odaslao govornik i potom na nju daje odgovarajući odgovor. U skladu s biheviorističkim opredjeljenjem za Bloomfielda je osnovna struktura razmjene „podražaj-odgovor" (engl. stimulus-response). No, dok prvi lingvist smatra da je predmet ispitivanja lingvistike skup ideja pohranjenih u svakom mozgu, dakle, psihička strana jezika onako kako virtualno postoji u svakom mozgu, Bloomfielda zanima ono što je dostupno našem opažanju, dakle, sam govomi čin. Pri tome oštro kritizira one koji proučavaju jezik kao psihološku pojavu. I dok i de Saussure i Bloomfield ističu društveni karakter jezika, obojica pri jezičnom ispitivanju koriste jednog ili manji broj informanata, a često se pri proučavanju jezika oslanjaju samo na vlastito jezično znanje. Takav način rada nalazimo i kod njihovih sljedbenika. Na spomenuti paradoks već smo se osvrnuli, a ovdje ga ponovno ističemo kako bismo pokazali da premda je predmet istraživanja kod de Saussurea i Bloomfielda bio različit, način istraživanja im je bio sličan. Idealiziranje govornog čina i jezika kao sustava rezultat je njihovog ejelokupnog odredenja, koje je poznato pod nazivom strukturalizam. Te lingviste zanima jezik kao struktura bilo kao postojanje u obliku jezičnog znanja u psihičkom obliku, bilo kao realizacija u govoru. Ispitujući strukturu jezika oni ispituju koje mjesto pojedini element unutar tog sustava može imati, kakve odnose s drugim elementima može ostvarivati (de Saussure te odnose naziva asocijativnim, a danas su poznati kao sintagmatski odnosi) odnosno koji sve elementi na njegovu mjestu mogu stajati (paradigmatski odnosi). Na tragu takvih nastojanja poslije nalazimo i rad Noama Chomskog, koji polazeći od potpuno suprotnih teoretskih postavki o usvajanju i proizvodnji jezika, ima slične koncepcije na planu jezičnog znanja (engl. competence) i realizacije tog znanja u govoru (engl. performance). Društveni karakter jezika u smislu u kojem danas o njemu govorimo (individualne razlike, idiolekt, dijalekt, društveni položaj govornika, uloga govornika, društvena i govorna situacija i sl.), dakle, stvami utjecaj društvene sredine na jezik, ostao je izvan njihovog područja.
2. Jezik i komunikacija 2.1. Funkcionalizam u proučavanju jezika Francuski lingvist Andre Martinet predstavio je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća teoriju jezika koju je nazvao funkcionalnom lingvistikom. I za Martineta je jezik društvena institucija koja se bitno razlikuje od ostalih institucija po tome što je jezik sredstvo ili instrument čija je bitna funkcija komunikacija. Ističe da je svrha tog sredstva zadovoljiti potrebe za komunikacijom, tj. svrha je da ljudi stupe u vezu jedan s drugim. Martinet je prvi koji je eksplicitno definirao jezik kao sredstvo komunikacije. On smatra da je komunikacija najvažnija funkcija jezika, ali ne i jedina. Defnirajući jezik, Martinet upozorava i na druge funkcije jezika; kaže da je on oslonac mislima, pomoću jezika čovjek analizira i izražava što osjeća, a jezik ima i estetsku funkciju. I za Martineta je jezik sustav koji treba shvatiti kao posebnu organizaciju podataka iz iskustva. Naučiti drugi jezik, kaže on, znači naviknuti se drugačije analizirati ono što je predmet jezičnih komunikacija. Svaki jezik različito analizira podatke iz iskustva, odnosno kako kaže Martinet, različito artikulira. Artikulacija se odnosi na svojstvo jezika da se raščlani i oblikuje u svojoj komunikativnoj funkciji (Ivić, 1978; 131). Martinet kaže da se artikulacija očituje na dvjema razinama. Pod prvom artikulacijom podrazumijeva raščlambu ljudskog iskustva na niz jedinica, od kojih svaka ima glasovni oblik i značenje. Te jedinice naziva monemima i kaže da se one sastoje od označenog (fr. signifie) i označitetlja (fr. signifiant). Monemi su minimalni znakovi jer se nijedan od njih ne može raščlaniti na slijed znakova koji se sastoji od označitelja i označenog. Medutim, monemi se mogu dalje raščlanjivati na glasovne jedinice jezika koje nemaju značenje, tj. na foneme i to je druga artikulacija. Popis monema jednog jezika otvoren je popis. Teoretski, on je beskonačan. U svakoj zajednici svakog se trenutka javljaju nove potrebe, a zbog tih potreba, nastaju nove oznake. Popis fonema jednog jezika zatvoren je popis. On se može razlikovati od jezika do jezika i od govomika do govornika. Na temelju takvog shvaćanja Martinet daje sljedeću definiciju jezika: „Jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojemu se, različito u svakoj zajednici, ljudsko iskustvo analizira na moneme, jedinice koje imaju semantički sadržaj i glasovni izraz; ovaj se glasovni izraz dalje raščlanjuje na razlikovne i uzastopne jedinice, na foneme, kojih je u svakom jeziku odreden broj i kojima se priroda i uzajamni odnosi od jezika do jezika razlikuju" (1982; 10). Definiravši tako jezik, Martinet daje i kriterije jezičnog opisa. Tradicionalnu opreku jezik - govor (fr langue -- parole) izražava kao opreku izmedu koda (fr. code) i poruke (fr. message). Martinet daje prednost proučavanju dijela opozicije, koji označavamo govorom jer smatra da jedino preko proučavanja govora možemo upoznati jezik. Pri proučavanju govora treba zanemariti sve što nije lingvističko (npr. boja glasa), dakle sve što nije dio kolektivnih navika stečenih tijekom učenja jezika. Formiranje iskaza rezultat je izbora unutar inventara monema i fonema. Izbor jedinica provodi se na dvije osi sintagmatskoj i paradigmatskoj. Sintagmatski odnosi jesu odnosi medu susjednim elementima iskaza, a paradigmatski su odnosi što ih možemo zamisliti medu jedinicama koje mogu dolaziti u istom kontekstu i koje se, barem u tom kontekstu, mogu uzajamno isključivati. Pod opisom jezika Martinet podrazumijeva proučavanje konkretnih jezika koji funkcioniraju kao sredstva za komunikaciju. Opis jezika treba odrediti kako se analizira ljudsko iskustvo na značenjske jedinice (moneme) i kako se služi mogućnostima što ih pružaju govorni organi. Jedan jezik treba opisivati na korpusu, skupu iskaza nekog jezika. Opis treba biti koherentan, tj. napravljen s odredenoga gledišta. Posao lingvista jest da iz skupa činjenica izdvoji one koje pridonose uspostavljanju komunikacije. Dakle, za lingvistiku su relevantni jedino elementi koji donose informaciju, tj. relevantni su samo elementi koji imaju obavijesnu (informacijsku) funkciju. Martinet pri opisu jezika ne preporučuje metodu koja potpuno isključuje „značenje" značenjskih jedinica. Drži da svako značenje treba biti obuhvaćeno oblikom glasovne poruke - svakoj razlici u značenju nužno odgovara razlika u obliku. Iz prikaza osnovnih karakteristika Martinetove teorije jezika uočavamo nekoliko bitnih karakteristika. Neke od njih proizlaze iz utjecaja njegovih preteča, naročito de Saussurea. I za Martineta je jezik društvena institucija i sredstvo za zadovoljavanje komunikacijskih potreba. No Martinet je bio prvi lingvist koji je jasno definirao jezik kao sredstvo komunikacije i pri tome je istaknuo komunikaciju kao najvažniju njegovu funkciju. Ovako definiravši jezik, upozorio je na višefunkcionalni karakter jezika. Konačno, i on je, kao i Bloomfield, dao prednost proučavanju govora te je time pridonio daljnjem usmjeravanju razvoja lingvistike.
2.2. Proučavanje komunikacije u teoriji informacije Strukturalna lingvistika definirala je jezik kao sustav koji se sastoji od ograničenog, a relativno malog broja jedinica koje stupaju u medusobne kombinacije, čiji broj teži prema beskonačnom. Kao osnovna funkcija tog sustava ističe se, bilo implicitno bilo eksplicitno, komunikacija. U procesu komunikacije jezik se kao apstraktni sustav znakova konkretizira u govoru pomoću kojeg ljudi jedni drugima prenose poruke i na taj način zadovoljavaju svoje potrebe. Sporazumijevanje jezikom, pomoću govornih znakova, samo je jedan od načina sporazumijevanja. Ljudi se mogu sporazumijevati i drugiin sustavima znakova, signala i simbola. Stoga komunikacija nije predmet istraživanja samo u lingvistici. Postoje mnoge znanosti i discipline koje proučavaju različite oblike komunikacije. Premda se radi o medusobno različitim znanostima i disciplinama, koje, imaju različite predmete istraživanja te ciljeve i metode, one medusobno utječu jedna na drugu. Neke od tih znanosti jesu semiotika, teorije informacije, kibernetika, kompjutorske znanosti, da nabrojimo samo neke. Teorija informacije, jedna od znanosti koja proučava komunikaciju, razvila se neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Teorija informacije proučava procese odašiljanja i primanja poruka zajedno sa svim elementima koji ih uvjetuju. Znanost je nastala u sklopu kibernetike, znanosti koja se bavi zakonitostima funkcioniranja automata, tj. njihovim kontrolnim reakcijama na odredeni poticaj. Takvim automatima upravlja se uglavnom na temelju obavijesti koje o njima posjedujemo. Informacija ili obavijest osnovni je pojam teorije informacije. Obavijest se unutar te teorije obično definira kao „neočekivana, improbabilna, statistički rjeda organizacija materije koju prepoznajemo na osnovi nekog prethodnog dogovora o oblicima organizacije, koda." (Škiljan, 1980; 212). Tako definirana obavijest izražava tehničko gledište koje vodi računa samo o izrazu oznaka kojima se informacija prenosi, dok se sadržaj zanemaruje. Stoga je i razumljivo da su strukturalisti prihvatili podvrgnutost lingvistike teoriji informacija. Za nastanak teorije informacije zaslužna je strukturalna lingvistika, koja je definirala jezik kao sustav. No utjecaj tih dviju znanosti je uzajaman. Od teorije informacije lingvistika je preuzela neka saznanja i novu terminologiju. Osvijetlit ćemo ukratko osnovne ciljeve teorije komunikacije i pojasniti njezinu terminologiju koju je od nje preuzela lingvistika. Neki od tih termina koristit će se dalje u ovoj knjizi. U teoriji informacije i u lingvistici jezik je osnovno sredstvo prenošenja obavijesti medu ljudima. Teorija informacije postavlja si u zadatak odrediti sredstva pomoću kojih se ostvaruje komunikacija. Claude Shannon i Warren Weaver, autori teorije informacije, u svojoj knjizi The Mathematical Theory of Communication (1949) shematski prikazuju komunikacijski proces koji počinje od izvora informacije, koji pomoću predajnika prenosi poruku nekim kanalom koji je povezan s odredištem poruke, dakle, s prijamnikom. Oni medusobno komuniciraju pomoću koda. Kod je apstraktni sustav znakova. Obično se kaže da se naziv kod odnosi na cjelokupnost signala (uključujući i sustav njihovih odnosa) pomoću kojih se iznosi konkretna informacije. U komunikacijskom procesu obavijest se ne prenosi cijelim kodom, nego jednim apstraktnim podskupom koda. To je poruka ili vijest. Usporedimo li termine koji se koriste u teoriji informacije s terminima koji se za iste elemente ili pojave koriste u lingvistici, vidimo da termini „predajnik" (pošiljatelj) i „prijamnik" (primatelj) iz teorije informacija odgovaraju lingvističkim terminima „govornik" i „slušatelj". Kod označava jezik. Neki lingvisti preuzimaju termin kod i na taj ga način izjednačavaju s jezikom (npr. Martinet i Jakobson), no prevladava mišljenje da se ta dva tennina ne mogu izjednačiti „jer je jezik dinamičan i kreativan, a kod je nedinamičan" (Škiljan, 1980; 213). Potrebno je takoder naglasiti da se termin „kod" danas u sociolingvistici koristi neutralno, za označavanje svih komunikacijskih sustava koji uključuju i jezik. Sociolingvistika takoder uvodi naziv promjena koda (englL code-switching), koji označava prelaženje sa standardnog jezika na dijalekt ili prijelaz iz jednog registra u drugi ili iz jednog jezika u drugi. U ovoj knjizi termin „kod" koristit ćemo upravo u neutralnom značenju, a termin ,,promjena koda" za prijelaz sa stranog jezika na materinski i obrnuto. Strukturalna lingvistika takoder je izjednačavala termine „poruke" i „govor", a razlozi za neprihvaćanje tog izjednačavanja identični su onima zbog kojih ne možemo izjednačiti termine,jezik" i „kod". Naime govor je konkretna materijalizacija jezičnog sustava, a poruke je apstrakni podskup izdvojen iz koda. Cilj teorije informacije nije samo utvrditi sredstva kojima se postiže komunikacija.Teorija informacije sagledava različite uloge govornika i primatelja poruke pokušavajući pri tome odgovoriti što se pri komunikaciji događa i u pošiljatelju i u primatelju. Ta znanost uvodi naziv enkodiranje, koji označava pretvaranje neke ideje u sustav komunikacijskih signala, dok naziv dekodiranje označava pretvaranje komunikacijskih signala u naše saznanje o poruci. Enkodiranje se dogada u osobi koja govori, a dekodiranje u osobi koja prima poruke. Dok se u prvom slučaju radi o procesu koji ide od mišljenje prema zvukovima, u drugom slučaju radi se o obrnutom procesu, od zvukova prema mišljenje.
Teorija informacije uvodi i pojam buka u kanalu, a odnosi se na smetnje različitog porjekla koje ometaju da se poruka prenese od pošiljatelja do primatelja. Sigurnost prenošenja i razumijevanja poruke povećava se redundancijom ili zalihošću, a odnosi se na karakteristiku jezika da sadrži elemente koji nisu nužni, elemente koji su predvidivi. Termin redundancija preuzet će lingvistika da raščlani obilježja koja se koriste za stvaranje jezičnih suprotnosti. Neko će obilježje biti redundantno ako njegova prisutnost nije nužna za identifikaciju neke jezične jedinice. Obilježje koje nije redundantno nazivamo distinktivnim. Tako kada kontrast izmedu glasova p i b u engleskom jeziku definiramo na osnovi nekog obilježja, npr. zvučnosti, onda ostala obilježja (npr. aspiraciju) smatramo rcdwldantnim za utvrdivanje kontrasta. Ono, pak, obilježje koje nije redundantno (u ovom slučaju zvučnost), nazivamo distinktivnim. To je proučavao lingvist Roman Jakohson, a potvrdu ra svoj rad našao je upravo u teoriji informacije. Veličina suprotna redundanciji jest entropija. Entropija je količina obavijesti u jednom komunikacijskom znaku. Ako, prema jednoj od~definicija, informaciju odredimo kao suženje mogućnosti (izbora) onda možemo reći da informacija smanjuje entropiju. Entropija je veća kad je obavijest manje predvidljiva. Dakle, ako je entropija 100 %, predvidljivost je 0% i obrnuto. Jedinica za mjerenje entropije jest jedan bit. Naziv bit skraćenica je engleskog izraza „binary digit", a označava jednokratni izbor izmedu dviju mogućnosti. Naime, količina informacije izračunava se na načelu dvostrukog izbora. Značenje lingvistike za nastanak teorije informacije sadržano je upravo u osnovnom pogledu strukturalne lingvistike na jezik kao na sustav znakova, konačan po broju elemenata, a beskonačan o broju kombinacija. Značenje teorije informacije za lingvistiku sadržano je u razumijevanju procesa enkodiranja (pretvaranje ideje u sustav komunikacijskih signala) i dekodiranja (pretvaranje komunikacijskih signala u naše saznanje o poruci) te procesa transkodiranja (pretvaranj a j ednog koda u drugi). Razvoj em studij a komunikacij e pojašnjeni su takoder i odnosi izmedu govornog i pisanog jezika te eksplicitnog i implicitnog jezika. Utjecaj binarističke formalizacije takoder je utjecao na lingvistiku. Jakobson ju je uzeo kao osnovu za svoju teoriju distinktivnih obilježja. Da zaključimo, doprinos teorije informacije vidljiv je upravo na onim razinama gdje je jezik sličan informatičkom kodu.
2.3. Komunikacija kod Jakobsona Čuveni lingvist Roman Jakobson uvelike je utjecao na razvoj lingvistike. Značajan je njegov utjecaj na razvoj fonologije gdje uvodi pojam distinktivnog obilježja (engl. distinctive feature) koji označava prisutnost ili odsutnost nekog artikulacijsko-akustičnog svojstva pomoću kojega se jedan fonem razlikuje od drugoga. Fonem se definira kao skup distinktivnih obilježja. Za opis fonološkog sustava jezika Jakobson drži da je dovoljno dvanaest parova distinktivnih obilježja. Za uspostavljanje distinktivnih obilježja značajno je načelo binarnosti. Ono se iskazuje u razvrstavanju jezičnih jedinica u parove od po dva člana, izmedu kojih postoji-opozicija po prisustvu odnosno odsustvu karakterističnog obilježja (tj. jedan član ima to obilježje, a drugi ga nema). Načelo binarnosti sadržano je u osnovi u de Saussureovim dihotomijama te poslije kod Trubeckoga. To načelo Jakobson nalazi i u teoriji informacije te vjeruje da sam ljudski mozak radi na načelu dvojnih izbora (o radu živčanog sustava na osnovi dvojnih izbora govori i Malmberg, 1979.). Jakobson je takoder proučavao proces pomoću kojega Ijudi komuniciraju. U svom radu Lingvistika i poetika (1966) objašnjava dijelove komunikacijskog lanca i ulogu koju svaki od njih ima u komimikaciji. Prema Jakobsonu svaki govorni dogadaj sačinjavaju sljedeći čimbenici: pošiljatelj (englL addresser), poruka (englL message), primatelj (engl. addressee), kontekst (engl. context), kod (englL code), kontakt (engl. contact). Pri činu verbalnog općenja poši jatelj šalje poruku primatelju. Da bi bila djelotvorna, poruka zahtijeva kontekst na koji se odnosi. Kontekst mora biti uhvatljiv za primatelja, mora biti verbalan ili takav da se može verbalizirati. Poruka se prenosi pomoću koda, koji je u cijelosti ili barem djelomice zajednički pošiljatelju ili primatelju, dakle, onome tko poruku enkodira ili onome tko je dekodira. Konačno, za ostvarenje govornog čina potreban je kontakt, tj. fizički kanal i psihološka veza izmedu pošiljatelja i primatelja, koji obojici omogućuje da udu u komunikacijski odnos i u njemu ostanu. Elemente govornog lanca i njihove medusobne odnose Jakobson je shematski prikazao ovako (1966; 290): KONTEKST PORUKA POŠILJATELJ------------------------------------PRIMATELJ KONTAKT KOD
Jakobson je, za razliku od drugih lingvista, proširio opis procesa komunikacije za nekoliko elemenata. Osim osnovnih dijelova komunikacijskog čina, koji označavaju onoga tko govori i onoga tko sluša te ono o emu se govori (prema Jakobsonovu nazivlju pošiljatelj, primatelj i kontekst), Jakobson ističe i druge elemente koji omogućavaju komunikaciju, a to su poruka, kontakt i kod. Dakle, transmisija nekog sadržaja od pošiljatelja prema primatelju ostvaruje se pomoću poruke koja se odašilje po nekom zajedničkom kodu koji u danom trenutku koriste oba sudionika komunikacijskog čina. Tako raščlanjen komunikacijski lanac poslužio je Jakobsonu za odredivanje jezičnih funkcija. On je jedan od prvih lingvista koji je upozorio na to da komunikacija nije jedina funkcija jezika i sustavno je opisao višefunkcionalni karakter jezika polazeći od spoznaje da poruka ne mora biti usmjerena samo na odredeni kontekst, nego da može biti usmjerena i na druge elemente komunikacijskog lanca kao što su pošiljatelj, primatelj, kod, kontakt. Konačno, kaže Jakobson, poruka može biti usmjerena na sebe samu. O jezičnim funkcijama kako ih vidi Jakobson bit će riječi u sljedećem poglavlju, u kojemu ćemo približiti različa gledišta o jezičnim funkcijama.
3. Višefunkcionalni karakter jezika Upozorili smo do sada na teoretska razmatranja nekih uglednih lingvista prve polovice dvadesetog stoljeća. Pozornost smo prvenstveno usmjerili na njihovo odredivanje predmeta lingvističkih istraživanja i u tom smo kontekstu iznijeli njihova gledišta o prirodi jezika. U sklopu strukturalističke lingvistike jezik se promatrao prvenstveno kao sustav pomoću kojega se Ijudi sporazumijevaju, dok je manje bilo izraženo zanimanje za svrhu jezične upotrebe. Neki od njih upozoravaju da jezik, osim što prenosi poruku obavlja i druge funkcije. No ta su razmišljanja uglavnom marginalizirana, odnosno nisu se uklapala u razvoj lingvistike u tom razdoblju. Prvi radovi o višefunkcionalnosti jezika javili su se unutar antropologije, filozofije i psihologije. U ovom poglavlju približit ćemo rad znanstvenika koji su upozorili da je potrebno odrediti funkcije u jeziku i predložiti svoje definicije funkcija. Nastojat ćemo, slijedeći donekle kronologiju objavljivanja radova s tog područja, približiti sazrijevanje ideje o potrebi da se prouči višefunkcionalni karakter jezika i pri tom ćemo komentirati stajališta tih autora i njihove medusobne utjecaje. Funkcionalnost u jeziku posebno je važna za istraživanja govora o kojima govorimo u drugom dijelu ove knjige, pa ovo poglavlje možemo smatrati teoretskom podlogom za sljedeća funkcionalna proučavanja razrednog govora.
3.1. Govorne funkcije prema Malinowskom Engleski antropolog Bronislaw Malinowski smatra se jednim od prvih koji je istražio višefunkcionalni karakter jezika. U radu The Problem of Meaning in Primitive Languages (1923) taj profesor antropologije opisuje svoje istraživanje jezika Papuanaca u melanezijskim plemenima Istočne Nove Gvineje. Istraživanje je provodio isključivo na lokalnom jeziku. Prikupivši znatan materijal, koji je sadržavao ritualne formule, naraciju, dijelove konverzacije i izjave lokalnog stanovništva Malinowski je želio tu jezičnu gradu prevesti na svoj materinski jezik kako bi mogao izraditi rječnik i gramatiku tamošnjeg jezika. Ubrzo se suočio s problemom. Naime, prevodenje nije bilo moguće. U svladavanju prepreka od male su pomoći bile postojeće gramatike koje su uglavnom pisale nestručne osobe. Na temelju spomenute spoznaje zaključio je da prevoditi ne treba prema načelu upotrebe jezičnog ekvivalenta, jer ga je često nemoguće dati. Pri prevodenju trebamo ,,pokriti" idcju ill koncepciju koja je sadržana u stranoj riječi. Nepotrebno je, kaže Malinowski, davati imaginarne ekvivalente kada pravi ekvivalent ne postoji, nego trcba objasniti značenje riječi pomoću točnog etnografskog izvještaja sociologije, kullure i tradicijc odrcdcne zajednice. Takoder ističe da razlike medu jezicima ne postoje samo u vokabularu, nego i na polju jezične upotrebe. Malinowski drži da je zadatak etnografa iskazati tu finu razliku izmedu jezika i mentalnog stajališta koje mu je u osnovi i koje se kroz njega iskazuje, te zaključuje da nas lingvistička analiza neizostavno vodi prema proučavanju svih predmeta koji se nalaze u etnografskom polju. Analizirajući primitivne jezike, Malinowski uočava „da je jezik čvrsto usađen u kulturnoj stvarnosti, životu plemena i običajima ljudi i da se ne da objasniti bez stalnog pozivanja na šire kontekste verbalnog iskaza" (1938; 305). Dakle, priroda jezika i njegova uporaba odražavaju specifične karakteristike odredenog društva. Značenje riječi ovisi o kontekstu. Malinowski razlikuje neposredni kontekst iskaza (engl. context of utterance) i opći kontekst situacije (engl. context of situation). Proučavanje iskaza uvijek mora uzeti u obzir situaciju u kojoj je iskaz nastao. Malinowski kaže: „iskaz i situacija neraskidivo su povezani jedan s drugim, za razumijevanje riječi neophodan je opći kontekst situacije" (ibidem; 307). Iskaz, dakle, ima značenje tek u odredenom kontekstu. S tom je tvrdnjom čvrsto povezana i njegova definicija značenja. Značenje riječi ne dobivamo „iz pasivnog razmatranja te riječi nego iz analize njezinih funkcija s obzirom na danu kulturu" (ibidem; 309). Malinowski razlikuje tri funkcije jezika. Prva je uporaba jezika kao načina djelovanja (engl. form of action) koju autor naziva pragmatičnom funkcijom. Tu uporabu ilustrira primjerom (ribolov), u kojem se jezik upotrebljava kao način djelovanja. Svaki je iskaz povezan s kontekstom situacije i s ciljem posla koji se obavlja. Struktura lingvističkog materijala koji se proizvodi ovisi o toku aktivnosti u kojoj je iskaz utkan. To značenje riječi ovisi o praktičnom iskustvu, a struktura svakog iskaza o situaciji u kojoj je nastao. Malinowski kaže da se kod tih „primitivnih" naroda jezik nikada nije upotrebljavao „kao ogledalo odražene misli" (ibidem; 312). Drugu jezičnu funkciju Malinowski naziva narativnom, a odnosi se na narativni govor, „više kao oblik društvenog djelovanja nego kao samu funkciju misli" (ibidem; 313). Značenja riječi u toj jezičnoj uporabi ovise o kontekstu situacije na koju se odnose, na jednak način ali ne u jednakoj mjeri kao kod pragmatične funkcije jezika. Ovdje je razlika u mjeri važna. Narativni govor izvodi se iz njcgovr funkcije i odnosi se na radnju samo posredno, ali način na koji on stječe svoje značenje može se razumjeti samo iz izravne funkcije govora akcije.
Posebnu vrstu jezične uporabe vidi u situacijama kada je uporaba riječi sama sebi svrhom (razgovor nakon napornog rada, nevezano čavrljanje). Jezik se u tim situacijama koristi da bi se uspostavio medusobni kontakt. Tu funkciju Malinowski naziva fatičkom (engl. phatic function). Uporabom riječi ovdje se ne namjerava izraziti značenje (kao prvom funkcijom). Riječi ovdje imaju društveno značenje, a jezična uporaba ne prenosi misli, tj. njome se ostvaruje komunikacija ideja. Takva uporaba jezika ne izražava značenje, ali nije lišena situacije. Situacija se stvara razmjenom riječi, sadržana je u onome što se lingvistički dogada. Stoga je i u ovoj funkciji jezik način djelovanja. Važno je podsjetiti da se fatička funkcija jezika poslije ističe kod mnogih teoretičara kao bitna funkcija govora u ljudskoj zajednici, a neki lingvisti će joj pridavati i veću važnost nego komunikacijskoj funkciji (npr. Brown i Yule, str. 33 - 34. u ovoj knjizi). Poseban oblik jezične uporabe veoma važan u običajima i kulturi primitivnih naroda jest jezik pjesama, mitova, legendi te naročito jezik u ritualnim i magijskim formulama. Ovdje se jezik koristi kao sredstvo za kontroliranje onoga što okružuje čovjeka. Jezičnu strukturu Malinowski takoder objašnjava kao rezultat jezične uporabe i kaže: „Jezik svojom strukturom odražava stvarne kategorije izvedene iz praktičnih stavova djeteta i primitivnog ili prirodnog čovjeka prema okolnom svijetu" (ibidem; 328). On, dakle, ne prihvaća, kako sam kaže, shvaćanje da su gramatičke kategorije nastale iz nekog jednostavnog filozofskog sustava, da su izrasle iz kontemplacije o svijetu koji okružuje čovjeka. Kaže: „Misao neznatno utječe na jezik, ali naprotiv jezik tj. alat kojeg misao posuduje od djelovanja znatno utječe na misao" (ibidem; 328). Jedan od zaključaka Malinowskog, kojeg se obično naziva jednim od predstavnika etnografske ili kontekstualne lingvistike, jest da je za razumijevanje temeljnih gramatičkih kategorija, koje su opće i nalaze se u svim jezicima, potrebno uzeti u obzir Weltanschauung (pogled na svijet) primitivnog čovjeka i jezičnu uporabu primitivnih kategorija, koje su utjecale na kasnije filozofije. Spomenimo ovdje da je o medusobnom utjecaju jezika i univerzuma govorio i američki antropolog i lingvist Edward Sapir, koji je zaključio da različiti jezici različito determiniraju društvene sredine u kojima se upotrebijavaju. Razradujući tu Sapirovu tvrdnju, Benjamin Lee Worf iznio je takozvanu Sapir- Worfovu hipotezu (premda joj ovaj prvi i nije autor), kojom se tvrdi da jezik bitno odreduje čovjekov svijet, pa se strukture spoznatog univerzuma razlikuju od društva do društva, jednako kao što se medusobno razlikuju i jezici. Ova hipoteza uzima u obzir samo jednostrani utjecaj jezika na univerzum i utoliko nije prihvatljiva, ali je s druge strane važna jer teži objasniti jezik ovisno o drugim čovjekovim djelatnostima što je tadašnja lingvistika (tridesetih godina prošlog stoljeća) posve zanemarivala. Kažimo na kraju da se značenje Malinowskog ogleda u njegovu izučavanju utjecaja civilizacijskog konteksta na jezik i u naglašavanju povezanosti značenja iskaza sa situacijom u kojoj je izrečen. Za razliku od strukturalista, Malinowski upozorava da se jezik ne može promatrati kao sustav sam za sebe nego da uvelike ovisi o društvu u kojemu se koristi. Priroda nekog jezika odražava obilježja društvene zajednice u kojoj se taj jezik rabi. A jezična uporaba ovisi o kontekstu u kojemu se iskaz oblikuje. Značenje iskaza definira se kao funkcija u kontekstu. Malinowski je upozorio na višefunkcionalnost jezika. Njegova tipologija jezičnih funkcija važna je ne samo zato što je jedna od prvih klasifikacija yea i stoga što posredni ili neposredni utjecaj njegova razlikovanja jezične upotrebe nalazimo i u nekim kasnijim klasifikacijama (npr. fatičku funkciju čiju važnost ističu mnogi drugi lingvisti). Takoder ćemo razradu njegove tvrdnje da jezična upotreba utječe na strukturu jezika naći u radovima nekih drugih lingvista (npr. Hallidaya).
3.2. Funkcije govora kod Buhlera Karl Buhler pridonio je analizi funkcija govora s filozofskog i psihološkog gledišta. U djelu Sprachtheorie (1934) predložio je jezični model koji je nazvao Organon-Modell. Prema tom modelu svi govorni činovi sadrže tri osnovne funkcije, koje odgovaraju trima vrstama odnosa: 1. prikazivanje (Darstellung) ili RAZLIKOVNO-OZNAČAJNA FUNKCIJA - ta se funkcija odnosi na ono o čemu se govori 2. izražavanje (Ausdruck) ili SUBJEKTIVNA FUNKCIJA - odnosi se na onoga tko govori, dakle na govomika 3. obraćanje (Appel) ili MEĐUSUBJEKTNA FUNKCIJA - odnosi se na onoga tko sluša govornika, dakle, na slušatelja. Buhler je poslije zamijenio nazive prikazivanje, izražavanje i obraćanje izrazima simbol, simptom i signal te razlikuje simboličku, simptomatsku i znakovnu funkciju. Autor posebno ističe da jedan izraz može istodobno vršiti više funkcija, pri čemu će se intenzitet svake funkcije mijenjati prema različitim okolnostima jezičnih odnosa. Funkcije koje je pretpostavio Buhler ne odgovaraju gramatičkim kategorijama. Jednu funkciju može izraziti bilo koji
gramatički oblik. Ponekad neka izjava predstavlja običnu izjavu, a može biti i poticaj za slušatelja. Taj je zaključak od velike važnosti za funkcionalno proučavanje govora u verbalnoj interakciji. Na njega upozoravaju i autori teorije govornih činova, an jegovu istinitost ćemo provjeravati i u našem istraživanju razrednog govora kada budemo proučavali na koji način nastavnik i učenici provode odredenu funkciju u međusobnoj govornoj interakciji.
3.3. Funkcije jezika prema Jakobsonu Već smo rekli da su Jakobsonu dijelovi komunikacijskog lanca na koje je jezik u odredenom trenutku usredotočen poslužili za definiranje pojedinih funkcija jezika. Jakobson je, naime, jedan od prvih lingvista koji je upozorio na to da jezik nije samo sredstvo komunikacije nego je istaknuo da jezik obavlja u čovjekovu životu i mnoge druge funkcije. On kaže: „Za svaku govornu zajednicu i za svakog govornika postoji jedno jedinstvo jezika, ali ovaj sveopći kod predstavlja sistem medupovezanih potkodova, svaki jezik obuhvaća više usporednih konfiguracija od kojih se svaka odlikuje drugačijom funkcijom" (1966; 289). I dalje: „Jezik se mora ispitivati u svoj raznolikosti svojih funkcija. Skiciranje funkcija zahtijeva sažet pregled činilaca koji ulaze u sastav svakog govornog dogadaja, svakog čina verbalnog općenja" (ibidem). Jakobson na temelju dijelova komunikacijskog lanca (pošiljatelj ; primatelj, poruka, kontekst, kod, kontakt) razlikuje šest funkcija jezika. Navest ćemo ih redom te objasniti onako kako to čini sam autor (ibidem; 290-295). 1. Referencijalna funkcija (engl. referential function)
Tu funkciju Jakobson odreduje i kao „denotativnu" ili „kognitivnu". Ona predstavlja odredeno usmjerenje (Einstellung) na predmet, odredenu orijentaciju prema kontekstu. Jakobson ističe da je ova funkcija glavni zadatak brojnih poruka, ali lingvist treba uzeti u obzir i sudjelovanje drugih funkcija u tim porukama. 2. Emotivna funkcija (engl. emotive function) ili „ekspresivna funkcija" Ta je funkcija usredotočena na pošiljatelja i svrha joj je neposredno izraziti govornikovo stajalište o onome o čemu
govori. Ta funkcija pokazuje nastojanje da se proizvedu dojmovi o nekom osjećaju (emociji) bio on istinski ili simuliran. Spomenuta je funkcija najizraženija u uzvicima i u odredenoj mjeri daje boju svim našim iskazima, i to na njihovoj glasovnoj, gramatičkoj i leksičkoj razini.
3. Konativna funkcija (engl. conative function) jest orijentacija prema primatelju. Svoj najčistiji gramatički izraz nalazi u
vokativu i imperativu, koji od drugih imeničkih i glagolskih kategorija odstupaju sintaktički, morfološki, a desto i fonemski.
4. Fatička funkcija (engl. phatic frnnction) predstavlja usmjerenje na kontakt, a očituje se u porukama koje prvenstveno
uspostavljaju i produžavaju komunikaciju, odnosno provjcravaju ispravnost govornog kanala (npr. „Halo, čujete Ii me ?"), privlače sugovomikovu pozornost ili potvrduju (npr., „Slušate li ?", -,;A-ha"). Usmjerenje na kontakt mote se pokazati bogatom razmjenom ritualiziranih formula, dijalozima čija je jedina svrha produžiti komunikaciju. Ovu funkciju ne nalazimo samo kod Ijudi, nego i kod životinja, npr. kod ptica, a objašnjava se nastojanjem da se stupi u komunikacijski odnos i da se u njemu ostane. Ovo je ujedno i prva verbalna funkcija koju usvajaju djeca, koja su sklona komunicirati jog prije nego steknu sposobnost za odašiljanje i primanje informativnih poruka.
5. Metajezična funkcija (englL metalingual function). Jakobson je naziva jog i glosarskom funkcijom. Ta funkcija govori o jeziku. Ona je rezultat distinkcije nastale u modernoj logici izmedu dviju jezičnih razina - predmetnog jezika (engl. object language), koji govori o predmetima i metajezika (engl. metalanguage), koji govori o jeziku. Jakobson
objašnjava da kada se god pošiljatelju ili primatelju (ili obojici) ukaže potreba da provjere upotrebljavaju li isti kod, onda u središte govora ulazi kod i govor obavlja metajezičnu funkciju. Posebno ističe da se u procesu učenja jezika, posebno materinskog jezika, u mnogome koristi takvim metajezičnim operacijama dok se afazija desto može definirati kao gubljenje sposobnosti za metajezične procese. 6. Poetska funkcija (englL poetic function) očituje se u usmjerenosti (Einstellung) na poruku kao takvu, u dovodenju u
fokus poruke radi nje same. Ova se funkcija ne može plodonosno proučavati izvan dodira s općim problemima jezika, a temeljito ispitivanje jezika zahtijeva da se iscrpno razmotri njegova poetska funkcija. Ta funkcija nije jedina funkcija verbalne umjetnosti nego je samo njezina dominantna, odredujuća funkcija. Ona čini znakove jasnijima i uhvatljivijima i time produbljuje temeljnu dihotomiju izmedu znakova i predmeta. Lingvistički studij poetske funkcije mole prekoračiti granice poezije, a s druge strane lingvističko proučavanje poezije ne može se ograničiti na poetsku funkciju. (Lirska poezija je npr. povezana s emotivnom funkcijom, poezija drugog lica s konativnom funkcijom i sl.)
Na temelju verbalnog opisa šest osnovnih funkcija verbalne komunikacije Jakobson je dopunio shemu temeljnih čimbenika odgovarajućom shemom funkcija (ibidem; 295). REFERENCIJALNA POETSKA EMOTIVNA ------------------------------------------ KONATIVNA FATIČKA METAJEZIČNA Iz verbalnog opisa funkcija jezika razlikujemo funkcije koje nalazimo u tradicionalnom modelu jezika (npr. kod Bühlera), a to su referencijalna, emotivna i konativna, a odgovarale su predmetu govora, pošiljatelju i primatelju. Jakobson uvodi i funkciju koja u središtu zanimanja ima sam govorni kanal, a na koju je već upozoravao Malinowski, i sam je nazivajući fatičkom funkcijom. Jakobson metajezičnu funkciju razlikuje, kako sam kaže, zahvaljujući logici dok poetsku funkciju koja je usmjerena na samu poruku, i za koju vjeruje da je nalazimo u umjetnosti, posebno razraduje. Od dosad izloženih vrsta funkcija kako ih vide različiti autori, ovakva klasifikacija čini nam se prihvatljivom kao polazište za odredivanje funkcija jezika u razrednoj situaciji, a to je jedan od zadataka ove knjige. Razlikovanje metajezične funkcije od posebnog je značenja za proučavanje verbalne interakcije u učenju stranog jezika. To stajalište podupiru i kasniji radovi nekih sociolingvista i etnografa komunikacije (primjerice Dell Hymesa) koji će svoju klasifikaciju funkcija govora temeljiti upravo na Jakobsonovoj klasifikaciji.
3.4. Jezične funkcije prema Hallidayu M.A.K. Halliday takoder se priklanja društveno usmjerenom proučavanju jezika. U područje njegova interesa i rada ulazi i odredivanje funkcija koje jezik ima u društvu te odredivanje utjecaja tih funkcija na strukturu jezika kao sustava. Halliday postavlja pitanje o medusobnom odnosu funkcija jezika i samog jezika. Polazi od shvaćanja da je učenje jezika zapravo svladavanje jezičnih funkcija. Učiti jezik znači naučiti jezične uporabe i značenjski potencijal koji im se pridružuje. Pod značenjskim potencijalom (engl. meaning potential) podrazumijeva niz opcija koje su na raspolaganju i govorniku i slušatelju. Kaže da taj termin donekle označava ono što Dell Hymes naziva „komunikativnom kompetencijom", no ističe da Hymesov termin više upućuje na ono što govornik zna, a ne na ono Mo može učiniti, pa prednost daje terminu značenjski potencijal. Realizacija tog značenjskog potencijala jesu strukture, riječi i glasovi. Halliday analizira dječji govor jer smatra da njegov oblik neposredno odražava funkciju kojoj i služi. Takoder, ono što dijete radi s jezikom, određuje i samu njegovu strukturu. Djetetovu uporabu jezika radi zadovoljenja materijalnih potreba Halliday naziva instrumentalnom (engl. „ instrumental "function). Označava je kao „želim" funkciju (engl. „I want "function). Drugu funkciju, koja podrazumijeva uporabu jezika radi kontrole ponašanja drugih osoba, tj. manipuliranje osobama i, uz njihovu pomoć iii bez nje, predmetima iz okružja, ovaj autor naziva regulacijskom funkcijom (engl. „regulatory " fzrnction). Stoga tu funkciju označava kao „učini kako ti Wem" (engl. do as I tell you "function). Konačno, treću funkciju u djetetovu govoru naziva „interakcijsköm " funkcijom (engl. „ interactional "function). Ona predstavlja djetetovu upotrebu jezika u interakciji s osobama u njegovu okruženju. To je, dakle, funkcija „ja i moja mama" (engl. „me and my mummy" function). Osim spomenutih funkcija u djetetovu govoru, on razlikuje i osobnu, heurističnu, imaginativnu i reprezentacijsku funkciju, koju poslije naziva informativnom jer joj je svrha razmjena informacija. Društvene funkcije koje jezik obavlja u životü djeteta odreduju i mogućnosti koje su mu na raspolaganju. Stoga usvajanje jezika Halliday vidi kao usvajanje društvenih funkcija jezika i značenjskog potencijala koji im je pridružen. Vezu izmedu funkcija jezika i jezika kao sustava vidi kao karakteristiku jezika općenito. Medutim, odnos izmedu funkcija i jezične strukture nije jednak kod djece i kod odraslih. Dok kod djece svaki iskaz obavlja samo jednu funkciju, iskazi odraslih funkcionalno su složeniji. Funkcija priopćavanja sadržaja kod djece javlja se dosta kasno u odnosu na druge funkcije. Tijekom djetinjstva i adolescencije spomenuta funkcija sve više prevladava tako da kod odraslih postaje dominantna, prvenstveno u njihovu razmišljanju o jeziku. No, tijekom sazrijevanja, kaže Halliday, javlja se „funkcionalna redukcija" kojom se niz funkcija koje možemo uočiti u djetetovu govoru zamjenjuje apstraktnijim, ali jednostavnijim funkcionalnim sustavom. Javljaju se takozvane „makrofunkcije". Halliday kaže da se funkcija kojom se obavlja „iznošenje sadržaja" nalazi u svim funkcijama pa dok kod djeteta vrijedi pravilo Jedan iskaz -jedna funkcija", za odrasle vrijedi pravilo" svaki iskaz - sve funkcije. U
govoru odraslih razlikuje tri veće funkcije: ideacijsku, interpersonalnu i tekstualnu. Halliday smatra da nam poznavanje jezičnih funkcija može omogućiti da bolje razumijemo lingvističku strukturu, nego nam to omogućuju psihološka ili sociološka istraživanja. Navedimo stoga Hallidayeve definicije jezičnih funkcija koje daje u radu Language Structure and Language Function (u J. Lyons ed. New Horizons in Linguistics str. 143) 1. Jezik služi za izražavanje „sadržaja", tj. govomikova iskustva stvarnog svijeta, uključujući i unutrašnji svijet njegove vlastite svijesti. Ovu funkciju možemo nazvati ideacijskom... U vršenju ove funkcije jezik takoder daje strukturu iskustvu i pomaže da odredimo način na koji gledamo na stvari tako da zahtijeva odredeni intelektualni napor da bismo ih vidjeli na način koji se razlikuje od onoga koji nam predlaže jezik. 2. Jezik služi za uspostavljanje i održavanje društvenih odnosa: za iskazivanje društvenih uloga koje obuhvaćaju i komunikacijske uloge koje je stvorio sam jezik-na primjer uloge ispitivača i odgovaratelja, koje preuzimamo postavljanjem pitanja i odgovaranjem na njih; i takoder za obavljanje poslova pomoću interakcije jedne osobe s drugom. Kroz ovu funkciju, koju možemo nazvati interpersonalnom, društvene grupe se razgraničavaju, a pojedinac se identificira i potkrjepljuje jer omogućujući mu da stupi u interakciju sa drugima, jezik takoder služi pri izražavanju i razvoju njegove ličnosti. 3. ... jezik se mora opskrbiti za uspostavljanje veza izmedu sebe samog i situacije u kojoj se koristi. To možemo nazvati tekstualnom funkcijom jer omogućava govorniku ili piscu da stvori „tekstove" ili vezane odlomke diskursa koji su situacijski relevantni, a slušatelju ili čitatelju da razlikuje tekst od niza nasumce odabranih rečenica. Jezik, dakle, prema Hallidayu obavlja opću ideacijsku funkciju, pa ga možemo rabiti u posebne svrhe i u situacijama koje obuhvaćaju komunikaciju iskustva. Budući da jezik obavlja opću interpersonalnu funkciju, možemo ga koristiti za sve specifične oblike osobne i društvene interakcije. Tekstualna funkcija je zapravo preduvjet za uspješno djelovanje ideacijske i interpersonalne funkcije. Halliday zaključuje da unutrašnja organizacija jezika nije arbitrarna nego da utjelovljuje pozitivnu misao o funkcijama koje je jezik razvio da bi služio čovjeku u njegovu društvenom životu. Priroda jezika je, dakle, u vezi sa zahtjevima koje jeziku postavljamo. Objašnjenje jezičnih funkcija mora se temeljiti na analizi jezične strukture. Sustav opcija koje su na raspolaganju govorniku zapravo predstavljaju gramatiku nekog jezika. Govornik bira unutar raspoloživih mogućnosti u kontekstu govornih situacija. Halliday ističe da se sve jezične funkcije odražavaju na strukturu rečenice. Kažimo na kraju da je Halliday u svojim razmišljanjima pošao od nekih postavki Malinowskog. I on je na jednak način definirao značenje kao funkciju u kontekstu te je prihvatio karakteriziranje jezika kao višefunkcionalnog. I kod vrsta funkcija moguće je ustanoviti odredene utjecaje (npr. sličnost izmedu pragmatične funkcije kod Malinowskog i interpersonalne funkcije kod Hallidaya). Prema Malinowskom jezik se razvija kao odgovor na potrebe društva koje koristi taj jezik, a nešto slično govori i Halliday kada, opisujući dječji govor, kaže da dijete ima odredene potrebe koje iskazuje glasovima. Radi se, dakle, o funkcionalnom pogledu. No, dok primitivni čovjek kod Malinowskog oblikuje jezik tako da on odražava njegove potrebe, dijete tijekom svog jezičnog razvoja usvaja konvencionalne funkcije jezika koji se govori u njegovu okružju. Dijete odrasta u društvu koje već ima uspostavljen način izražavanja svojih potreba. Ovu posljednju tvrdnju nalazimo poslije i u osnovi takozvanog funkcionalnog učenja stranih jezika gdje se od učenika traži da usvoji funkcije za izražavanje svojih potreba upravo onako kako je to u tom jeziku konvencija. Ovdje zapravo nalazimo spoj osnovne ideje strukturalista da su jezici u osnovi različiti i da je svaki jezik sustav sam za sebe i ideje onih koji prilaze funkcionalnom proučavanju jezika i njihove medusobne povezanosti s društvom u kojem su izrasli. Nadalje, povezanost društvene situacij e s jezičnom upotrebom koj a je opet rezultat potreba poj edinca u odredenoj društvenoj situaciji odrazit će se i u istraživanjima o kojima će biti riječi u drugom dijelu ove knjige. Tada demo na temelju potreba pojedinaca u razrednoj situaciji (nastavnika i učenika), a koje su rezultat njihovih osnovnih uloga i cilja njihova medusobnog druženja, tražiti funkcije koje oni vrše jezičnom upotrebom, a potom i ispitati kojim strukturama se te funkcije ostvaruju.
3.5. Funkcije jezika kod Browna i Yulea U uvodnom dijelu svoje knjige Discourse Analysis (1983) Gillian Brown i George Yule daju svoje videnje jezičnih funkcija. Podrazumijevajući pod analizom diskursa raščlambu jezika u upotrebi, autori prave distinkciju izmedu
proučavanja lingvističke forme i funkcije. Upozoravaju da formalni pristup proučavanju jezika, dakle, proučavanje jezične forme, ima dugu tradiciju koja se manifestira u velikom broju grarnatika, a funkcionalni je pristup rnnogo manje dokurnentiran. Ističu da je na torn drugom području nazivlje raznoliko i često zbunjujuće. Ovi analitičari diskursa predlažu samo dvije glavne jezične funkcije: transakcUsku (engl. transactional function) i interakcijsku funkcyu (engl. interactional function).
Dok transakcijska funkcija izražava „sadržaj", interakcijska izražava društvene odnose i osobno stajalište. Kau da ovakva distinkcija odgovara funkcionalnim dihotomijama „reprezentativna / ekspresivna" (kod Bühlera), „referencijalna /emotivna" (kod Jakobsona), „ideacijska /interpersonalna" (kod Hallidaya) i „deskriptivna /društveno-ekspresivna" (kod Lyonsa). Transakcijski pogled odnosi se, dakle, na funkciju koju u širem smislu možemo nazvati komunikacijskom, a ostvaruje se prenošenjem informacije od jednog sugovornika drugom. Brown i Yule ističu da rnnogi lingvisti upravo ovu funkciju smatraju primarnom, premda obično upozoravaju da jezik obavlja i druge funkcije. Razloge takvorn pristupu ovi autori ne vide u činjeničnom stanju, koje smatraju upravo suprotnim, a o čemu će kasnije biti riječi, nego u našoj kulturnoj mitologiji prema kojoj je jezik kao sredstvo za prenošenje informacija omogućio razvoj različitih kultura, običaja, zakona i sl. Jezik koji se koristi da izrazi „informacije o činjenicama ili tvrdnjama" nazivaju primarnim transakcijskim jezikom (engl. primary transactional Innguuge). Jezik koji se koristi u takvim situacijama usmjeren je na poruku (engl. message oriented). A osnovni cilj govornika jest točno prenošenje informacije sugovorniku.
Za razliku od lingvista, filozofa jezika i psihologa koji obraćaju najveću pozornost uporabi jezika za prenošenje činjenica ili tvrdnji, sociologe i sociolingviste zanima uporaba jezika za uspostavljanje i održavanje društvenih odnosa. Autori upozoravaju da se o takozvanoj fatičkoj funkciji jezika često raspravlja u sociološkoj i antropološkoj literaturi. Takoder upozoravaju da analitičari konverzacije promatraju uporabu jezika pri započinjanju i završavanju konverzacije, preuzimanju prava na riječ i st. Brown i Yule ističu da je upravo korištenje jezika radi uspostave i održavanja kontakta mnogo češće u svakodnevnoj jezičnoj uporabi nego prenošenje informacija. Oni kažu: „Očitio je da je veliki dio svakodnevne ljudske interakcije više obilježen primarnom interpersonalnom nego primarnom transakcijskom uporabom jezika" (1983; 3). U svakodnevnoj konverzaciji jedan govornik desto komentira nešto što je poznato obojici, i govorniku i sugovorniku. Primjer za to jest i razgovor o vremenu u Velikoj Britaniji (i ne samo ondje). Mnoge fraze koje se koriste u svakodnevnom govoru zapravo pridonose konverzaciji i daleko su od toga da daju neku informaciju. One često izražavaju i dijeljenje mišljenja, slaganje u odredenim gledanjima i sl. Autori zaključuju da se pisani jezik prvenstveno koristi za primarne transakcijske svrhe dok se govorni jezik prvenstveno koristi za održavanje društvenih odnosa. Brown i Yule prave, dakle, distinkciju izmedu strogo komunikacijske funkcije jezika i funkcije koja služi za uspostavu društvenih odnosa. U svom proučavanju govornog jezika bliži su sociolingvistima, koji promatraju jezik kao društvenu instituciju u smislu da jezik služi uspostavi društvenih odnosa. Ne bismo mogli prihvatiti njihov zaključak da jezik u svom govornom obliku služi prvenstveno za uspostavu društvenih odnosa jer se i u svakodnevnom govoru prenose mnoge informacije. Njihovo isticanje interakcijske funkcije shvaćamo prvenstveno kao reakciju na to što lingvisti prenaglašavaju komunikacijsku funkciju jezika. Ipak, smatramo da je komunikacijska funkcija osnovna funkcija jezika, ali njezino prenaglašavanje ne bi smjelo zasjeniti ostale funkcije. U dosadašnjem prikazu izučavanja jezika u ovom stoljeću osvijetlili smo rad lingvista i znanstvenika koji su isticali društvenu ulogu jezika, i u tom smo smislu definirali različite vrste jezične uporabe koje su nazvali jezičnim funkcijama. Odavno je jasno da jezik izražava različita značenja, npr. propozicijska, društvena, afektivna i sl. Međutim filozof J.L. Austin prvi je eksplicitno rekao da postoji niz „stvari" koje možemo napraviti pomoću riječi. Ovaj filozof iskaze govornika shvaća kao radnje, tj. tvrdi da reći nešto znači to i napraviti. Austin postulira stotine ili čak tisuće govornih činova koje je John Searle, takoder filozof, u svojem promišljanju klasifikacije govornih činova rasporedio u šest osnovnih kategorija. Popis bibliografskih jedinica koje se have teorijom govornih činova podugačak je i bilo bi ga nemoguće na ovome mjestu i površno dotaknuti. Ograničit ćemo se u ovom poglavlju na rad Austina, kao osnivača teorije govornih činova, zatim ćemo pojasniti Searleovo shvaćanje govornog čina i konačno kao recentnije približit ćemo Wunderlichovo gledište o govornim činovima.
