Danska teorija odgoja skraćena je u lako pamtljiv akronim P.A.R.E.N.T. (engl. roditelj), sastavljen od početnih slova sljedećih engleskih riječi: Play - Igra Zašto slobodno igranje stvara sretnije, prilagođenije i otpornije odrasle ljude. Authenticity - Autentičnost Zašto iskrenost pogoduje razvoju samosvijesti u smislu osjećaja vrijednosti, odnosno osjećaja o sebi, i kako pohvalom potaknuti formiranje razvojnoga mentalnog sklopa umjesto nepromjenjiva mentalnog sklopa, čineći tako djecu otpornijom. Reframing - Preoblikovanje Zašto promjena postojećih okvira može vaš i život vaše djece promijeniti nabolje. Empathy — Empatija Zašto je razumijevanje, uključivanje i podučavanje empatije ili suosjećanja temelj za stvaranje sretnije djece i odraslih. No Ultimatums — Bez ultimatuma Zašto izbjegavanje borbi za moć i demokratičan roditeljski pristup pogoduju razvoju povjerenja, otpornosti i sretnije djece. Togetherness - Zajedništvo i hygge Zašto su jake društvene veze ključne za sreću te kako stvaranjem ozračja udobnosti i ugode (danski ,,hygge") pridonosimo davanju toga moćnog dara našoj djeci.
Predgovor obnovljenom izdanju Istraživanje i pisanje ove knjige uistinu je bilo djelo ljubavi. 1 Sve je počelo pitanjem: Što dansku djecu — i danske roditelje - č ini ini najsretnijim ljudima na svijetu? Kao dvjema majkama, Amerikanki udanoj za Danca i Dankinji psihoterapeutkinji, objema zaokupljenima podizanjem vlastitih obitelji, to je pitanje bilo istodobno duboko osobno i intelektualno izazovno. Traganje za odgovorima povelo nas je na putovanje istraživanja činjenica o Danskoj i razgovora s velikim brojem stručnjaka iz različitih područja. Završivši prvu skicu knjige, poslale smo je na čitanje neslužbenoj fokusnoj skupini majki, očeva i stručnjaka diljem SAD-a i Europe. Skupina Sku pina je podjednako obuhvaćala demokrate i republikance, odnosno odno sno „ljevičare" i „desničare", osviještene mame i tate konzervativce, zagovornike dojenja i udaranja po stražnjici, pobornike prirodnog roditeljstva i autoritarne roditelje, od Kalifornije do Washingtona i šire - ukratko, pokušale smo doprijeti do najrazličitijih tipova roditelja. Primivši od njih dragocjene povratne informacije, prvo smo izdanje knjige objavile u vlastitoj nakladi, sigurne da smo stvorile nešto posebno. Ali bile smo i posve nespremne na nesvakidašnje putovanje na koje će nas to odvesti. Od samonikloga lokalnog pokreta do sve širega globalnog vrta, svaki nas dan nastavlja ugodno iznenađivati novim čitateljima. Kad je knjiga tek objavljena i kad su sporo počele pristizati prve narudžbe, iznenadilo nas je odakle su sve stizale: Novi Zeland, Južnoafrička Republika, R epublika, brojne europske zemlje, Vijetnam, Indonezija, Australija i Amerika samo su neka od mjesta odakle je knjiga naručena. Naručivali su je holivudski redatelji, danski veleposlanici i sveučilišni profesori, a to smo znale jer smo ih same pakirale, adresirale i slale! To nam je ulijevalo nadu, ali s obzirom na to da je istodobno bilo vrlo sporo i zamorno, mučile su nas sumnje u izostanak uspjeha. Međutim, postupno su nam se počeli javljati čitatelji-roditelji koji su prigrlili naše zamisli i iskušavali ih u vlastitim obiteljima. Njihove su povratne informacije bile i više nego pozitivne: pune zahvalnosti, čak i olakšanja olak šanja što su pronašli roditeljski pristup za koji su sve vrijeme duboko u sebi osjećali da mora postojati, drukčiji način odgoja od onoga iskrivljenog društvenim očekivanjima i pritiskom da djecu odgajamo „kako se to radi". Roditelji su bili oduševljeni idejom usredotočenosti na igru, suosjećanje i društvene vještine - i to ne samo akademske — kao najvažnije elemente odgoja. A to što su već dugo u primjeni u uspješnom, sretnom društvu kakvo ka kvo je dansko, otvorilo je oči mnogim čitateljima koji dotada nisu mnogo znali o toj zemlji. Saznale smo da se knjiga upotrebljava i na fakultetima. Kontaktirala nas je jedna sveučilišna profesorica i priopćila nam da je organizirala kolegij utemeljen na Danskom odgoju djece - da vidi što o njemu misle njezini studenti čiji su umovi bili otvoreni za drukčiji način odgoja. Nastavile smo što više v iše širiti glas o dragocjenosti danskoga odgoja, pišući članke i dajući intervjue, što je naposljetku rezultiralo domino efektom. Jedan je indijski poslovni čovjek knjigu kupio na povratku iz Danske i pisao nam je da želi uvesti Danski odgoj djece diljem Indije: u razrede, pedijatrijske ordinacije, učiteljske programe i, općenito, u javnost. „To nije knjiga", napisao nam je, „to je pokret. A ja ga vidim kao pokret koji će promijeniti p romijeniti zemlju.” Bile smo mu beskrajno zahvalne! Sad je knjiga u obnovljenom izdanju predana u ruke jednome od najvećih svjetskih nakladnika. Ostatak priče povijest je u nastajanju.
Poput roditeljstva, ova je knjiga također bila teško, naporno, radosno i vrijedno iskustvo. Međutim, najveću nam je nagradu i zadovoljstvo donio nevjerojatan odziv čitatelja: roditelja, baka i djedova, učitelja i odgajatelja, psihologa, ne-roditelja, književnih klubova i usmene preporuke. Bez Be z obzira obz ira na to slagali se oni sa svim vidovima Danskog odgoja djece ili ne, knjiga je, ako ništa drugo, bila povod za početak razgovora. Zamisli iznesene u njoj bile su sjeme iz kojeg je niknuo pokret koji se zahvaljujući njima razvio u ono što je danas. Iskreno se nadamo da će se te zamisli, poput sjemena nošena vjetrom, nastaviti širiti svijetom, noseći sa sobom što više dobrote, suosjećanja i sreće. A također se nadamo da će donijeti više sreće i vama i vašoj obitelj. Jessica Joelle Alexander Iben Dissing Sandahl Kopenhagen veljača 2016.
Uvod U čemu je tajna danske sreće? s reće? Danska, mala zemlja na sjeveru Europe glasovita po bajci „Mala sirena” Hansa Christiana Andersena, prema podacima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) od 1973. je gotovo svake godine proglašavana zemljom najsretnijih ljudi na svijetu. Od 1973.! To je više od četrdeset godina provedenih na vrhovima popisa najsretnijih ljudi na svijetu! Ako na trenutak zastanemo i zamislimo se, taj podatak doista zapanjuje. Čak se i u UN-ovu Svjetskom izvješću o sreći (World Happiness Report) za 2017. Danska našla na vrhu ljestvice, druga poslije Norveške, baš kao i svake godine od početka mjerenja. U čemu je tajna njezina postojanog uspjeha? Nebrojeni članci i istraživanja posvećeni su odgonetanju te tajne. Danska? Zašto Danska? Popularna američka televizijska emisija „60 minuta” pozabavila se tom temom u prilogu naslovljenom „Potraga za srećom”, a Oprah joj se posvetila u epizodi Oprah showa naslovljenoj „Zašto su Danci tako sretni?” Međutim, zaključci su uvijek prikladno neodređeni. Je li tajna u njihovu socijalnom sustavu, njihovim kućama k ućama ih njihovoj vladi? Zacijelo nije u golemim poreznim davanjima ni hladnim, mračnim zimama. U čemu je onda njihova tajna? S druge strane, Sjedinjene Američke Države, zemlja u kojoj se „potraga za srećom” čak spominje u glasovitoj „Deklaraciji o neovisnosti”, ne nalazi se ni među prvih deset. Prema podacima iz 2017. još je među prvih dvadeset, na četrnaestom mjestu, odmah poslije Austrije. (Uzgred, Hrvatska je na toj ljestvici 77., iza Mađarske i Jamajke, a ispred Kosova i Kine, nap. ur.) Unatoč tome što postoji polje psihologije posebno avanju sreće i unatoč moru knjiga o samopomoći koje savjetuju kako ostvariti posvećeno prouč avanju to neuhvatljivo stanje, Amerikanci nisu doista sretni. Zastoje tako? I, još važnije, zašto su Danci tako zadovoljni? Poslije dugogodišnjeg istraživanja smatramo da smo napokon otkrile tajnu danske sreće. I odgovor je, jednostavno, u njihovu odgoju. Danska filozofija roditeljstva i način odgoja djece imaju uistinu dojmljive rezultate, a to su otporna, emocionalno sigurna, sretna djeca koja odrastaju u otporne, emocionalno sigurne, sretne odrasle ljude koji zatim taj iznimno učinkovit način roditeljstva primjenjuju na vlastitoj djeci. Baština se prenosi na sljedeće naraštaje, čime nastaje društvo koje se više od četrdeset godina uzastopce nalazi na vrhovima ljestvica najsretnijih zemalja svijeta. Kroz tu nevjerojatnu potragu za otkrićem, odlučile smo s vama podijeliti znanje o danskom načinu roditeljstva. Naš je cilj da u ovom savjetniku, korak po korak, pomognemo majkama i očevima koji se namjeravaju upustiti ili su se već upustili u jedan od najizazovnijih i najljepših „poslova” na svijetu - roditeljstvo. Za uključivanje te metode u odgoj potrebni su praksa, strpljenje, odlučnost i svjesnost, no rezultat je nesumnjivo vrijedan truda. No ne zaboravite, to je baština koju ostavljate svojoj djeci. Ako vam je cilj odgojiti najsretnije ljude na svijetu, molimo čitajte dalje. Prava tajna danskog uspjeha skriva se na ovim stranicama.
Jessicina priča Čuvši da ću biti suautorica knjige o roditeljstvu, moji su prijatelji bez iznimke prasnuli u smijeh. „Ti, žena s najmanje majčinskih osjećaja od svih žena koje poznajemo, suator si knjige o
roditeljstvu?” Da ironija bude bud e veća, upravo u pravo me taj nedostatak urođenih majčinskih osjećaja ponajprije i zainteresirao za danski način odgoja djece. Toliko mi je temeljito promijenio život da sam znala ako je mogao pomoći meni, nedvojbeno će pomoći i drugima. Naime, nisam rođena sa svim tim prirodnim majčinskim osjećajima s kojima se tobože sve žene rađaju. I nije mi to neugodno priznati. Nisam ljubazna osoba. Da budem posve iskrena, djeca mi nikad nisu bila posebno draga. Postala sam majka jer to tako u životu ide. Zato možete zamisliti moj istinski strah kad sam zatrudnjela i pomislila: „Zaboga, pa kako ću ja to? Sigurno ću biti grozna mama!” I tako sam počela čitati svaku knjigu o roditeljstvu koja mi je dospjela u ruke. Mnogo sam čitala. Mnogo sam naučila. n aučila. Ali strah nije jenjavao. Na moju sreću, bila sam udana udan a za Danca. Više od osam godina bila sam izložena izložen a danskoj kulturi i primijetila sam nešto vrlo važno - da očito s djecom čine nešto kako valja. Posvuda sam zamjećivala sretnu, mirnu, pristojnu djecu i pitala se u čemu je tajna. Ali nigdje nisam mogla pronaći knjigu o tome. Kad sam napokon postala majka, zatekla sam se kako radim jedinu prirodnu stvar, a to je da odgovor na pitanja tražim od svojih danskih prijatelja i obitelji. Od dojenja do stege i obrazovanja, prednost p rednost sam davala njihovim n jihovim spontanim odgovorima, a ne onima on ima koje sam pronalazila u knjigama na n a policama moje biblioteke. Kroz to sam putovanje otkrivala filozofiju odgoja djece koja mi je otvorila oči i posve promijenila život. Moja dobra prijateljica Iben i ja razgovarale smo o toj ideji. Iben je Dankinja i psihoterapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom i obiteljima. Zajedno Zajedn o smo postavile pitanje: „Postoji li danski način odgoja djece?” Prema njezinim saznanjima, nije postojao. Posvuda smo tražile literaturu o tome, ali nismo našle baš b aš ništa. Premda je u danskome školskome obrazovnom sustavu godinama radila i s djecom i s obiteljima, nikad nije čula za „danski način” odgoja djece. Poznavala Poznava la je sve znanstvene zna nstvene teorije i istraživanja o načinima roditeljstva, štoviše mnoge je od njih svaki dan primjenjivala u vlastitoj obitelji, ali je li postojao neki poseban roditeljski stil svojstven njezinoj vlastitoj kulturi koji je propustila zamijetiti?
Pojava uzorka Što smo više razgovarale o tome, postajalo je jasnije da uistinu postoji danska filozofija roditeljstva, ali ona je bila tako čvrsto utkana u dansku svakidašnjicu i kulturu da nije bila izravno vidljiva nama koji smo u njoj živjeli. Što smo više tražile, iz toga je tkanja sve više izranjao prepoznatljiv uzorak i naposljetku smo pred sobom imale Danski odgoj djece. Danski odgoj djece naša je teorija odgoja utemeljena na više od trinaest godina iskustva, istraživanja, znanstvenih radova i činjenica o danskoj kulturi i svakidašnjici. Iben je kao vrsna stručnjakinja na svojem polju knjizi pridonijela profesionalnim znanjem kao i mnoštvom znanstvenih radova i primjera iz danske kulture koji podupiru naše tvrdnje, a ujedno i svojim osobnim iskustvom. Na tom smo putovanju obje mnogo naučile, istražujući i provodeći opsežne razgovore s roditeljima, psiholozima i učiteljima o danskome obrazovnom sustavu. Surađivale smo posve ravnopravno, a svi znanstvenoistraživački radovi koji podupiru naše tvrdnje mogu se naći na kraju knjige.
Sretna djeca odrastaju u sretne ljude koji
odgajaju sretnu djecu Željele bismo istaknuti da ova knjiga nije politički pamflet, a nije ni knjiga o životu u Danskoj. To je teorija roditeljstva za koju smatramo daje jedan od glavnih razloga zašto se Danci postojano proglašavaju jednim od najsretnijih naroda na svijetu. Sretna djeca odrastaju u sretne ljude koji odgajaju sretnu djecu i tako se krug nastavlja. Svjesne smo i da roditeljski stil nije jedini razlog zbog kojeg su Danci sretni. Znamo da postoje brojni čimbenici koji pridonose njihovoj sreći te da ondje zacijelo žive i nesretni ljudi. Danska nije utopija i nema nikakve sumnje da, baš kao i svaka druga država, ima vlastite unutarnje probleme. Ova knjiga, također, ni na koji način ne omalovažava SAD. Jasno je da je SAD golema država, pa su činjenice i opažanja koja u knjizi iznosimo uglavnom generalizacije. Jessica se osobno iznimno ponosi što je Amerikanka i iskreno voli svoju zemlju. No ona je jednostavno imala priliku vidjeti svijet drugim očima, o čima, točnije danskim očima, što joj je posve po sve promijenilo pogled na život. Željele bismo i vama ponuditi priliku da pogledate svijet tim očima i otkrijete što mislite o njemu. Pomogne li vam ova knjiga da drukčije gledate na stvari, znači da smo uspjele u svojem naumu. Možda nećete od „žene s najmanje majčinskih osjećaja” postati sretniji roditelj ili bolji čovjek kao što je postala Jessica, ali se nadamo da će promjene biti pozitivne i da ćete uživati u putovanju.
PRVO POGLAVLJE Razmatranje vlastitih „defoltnih" postavki
Svi smo se katkad zapitali što znači biti roditelj. Bilo prije rođenja prvog djeteta, kad bi nam dijete uhvatio napad drečanja ili za stolom kad bi dijete uporno odbijalo pojesti zrno graška, svi smo barem jednom u životu pomislili: „Radim li to kako treba?” Mnogi od nas traže pomoć u knjigama i na internetu ili se za savjet i podršku obraćaju prijateljima i obiteljima. Većina nas, zapravo, samo želi potvrdu da stvari činimo ispravno. Međutim, jeste li ikad razmišljali o tome što zapravo znači ispravno? Odakle potječu naše zamisli o ispravnom načinu odgoja? U Italiji ćete vidjeti djecu kako jedu u devet navečer i trčkaraju po restoranu gotovo do ponoći. U Norveškoj se dojenčad redovito ostavlja da spava u kolicima na otvorenom do minus dvadeset Celzija, a u Belgiji nije neobično djeci davati pivo. Nama se neki od tih postupaka mogu doimati krajnje neobičnima, ali za te je roditelje to ispravan način. Naše ideje o načinu n ačinu na koji bismo trebali odgajati svoju djecu, koje su nam same po sebi razumljive, profesorica ljudskog razvoja razvo ja Sveučilišta Sveuč ilišta u Connecticutu Sara Sa ra Harkess naziva „roditeljskim etnoteorijama”. Ona već desetljećima taj fenomen istražuje u različitim kulturama diljem svijeta i došla je do otkrića da su uvjerenja o ispravnom načinu odgoja djece toliko duboko usađena u društva u kojima živimo da ih je gotovo nemoguće objektivno sagledati. Nama se jednostavno čini da tako mora biti. I premda je većina nas razmišljala o tome što znači biti roditelj, jeste li ikad razmišljali o tome što znači biti roditelj u Hrvatskoj? 0 tome kako gledanje na svijet „hrvatskim” očima utječe na naše shvaćanje ispravnog način odgoja djece. Isto vrijedi za svaku zemlju na svijetu. Što bi bilo kad za trenutak ne bismo gledali svijet tim očima - što bismo vidjeli? Kad bismo stali, zakoračili unatrag i sagledali Hrvatsku Hrvatsku s distance, koji bismo dojam stekli?
Epidemija stresa Godinama smo svjedoci rastućeg problema opadanja razine sreće stanovništva diljem Amerike. Prema podacima američkoga Nacionalnog centra za zdravstvenu statistiku, uporaba antidepresiva u SAD-u između 2005. i 2008. porasla je 400 posto. Djeci se dijagnosticiraju i propisuju lijekovi za sve veći broj psihičkih poremećaja, od o d kojih ko jih neki čak nemaju jasne metode dijagnosticiranja. U Americi je 2010. najmanje 5,2 milijuna djece između tri i sedamnaest godina starosti zbog poremećaja smanjene pozornosti uzimalo Ritalin (metilfenidat). Borimo se protiv pretilosti i preranog nastupa puberteta, odnosno „prijevremenog puberteta”, kako to danas nazivamo. Djevojčicama i dječacima od samo sedam ili osam godina starosti ubrizgavaju se hormonske injekcije kako bi se zaustavio pubertet. Većina to ni ne smatra neobičnim nego misli da je to jednostavno tako. „Moja će kći na injekcije”, nedavno je nonšalantno izjavila jedna majka govoreći o svojoj osmogodišnjoj djevojčici za koju je smatrala da prerano ulazi u pubertet. Mnogi su roditelji pretjerano natjecateljski nastrojeni prema samima sebi, svojoj djeci i drugim roditeljima, a da toga uopće nisu svjesni. Dakako, nisu svi takvi, niti to žele biti, ali na to ih može potaknuti i natjecateljsko okružje u kojem žive. Jezik koji ih okružuje nerijetko zna biti vrlo naporan i izazovan, tjerajući ih na zauzimanje obrambenog stava: „Lana doista odlično igra nogomet. Trener kaže daje jedna od najboljih u momčadi. A i dalje ima sve odlične ocjene u školi unatoč tome što ide na nogomet, karate i plivanje. Uistinu ne znam na koga je! A tvoja Olivija? Kako je ona?” Osjećamo stres izazvan opterećenošću uspjehom, uspjehom naše djece, njihovim
školskim rezultatima, odnosno razmišljanjima ispunjavaju li naša očekivanja o tome kakvo bi uspješno dijete trebalo biti, a i jesmo li sami uspješni roditelji. Razine stresa nerijetko su vrlo visoke i imamo osjećaj da nas drugi prosuđuju, ali prosuđujemo i sami sebe. To je djelomice ljudska priroda, a djelomice dio zapadnjačke kulture. Što nas kao društvo gura prema tome da budemo opterećeni opterećen i uspjehom i natjecateljski raspoloženi prema standardima koji k oji nas naposljetku ne čine sretnim odraslim ljudima? A što ako su neki postupci koje primjenjujemo u odgoju naše djece — neki od naših roditeljskih standarda — pogrešni? Što ako otkrijemo da smo na stvari gledali iskrivljeno pa ih nismo vidjeli jasno koliko smo mislili. Promijenili bismo pogled i iznova sagledali stvari. I otkrili bismo da one uistinu jesu in? drukčije! Sagledavanjem stvari iz nove perspektive izranja pitanje: Postoji li bolji nač in?
Procjenjivanje Procjenjivanje vlastitih „defoltnih" postavki Neki je dan Jessica bila u gradu sa svojim uskoro trogodišnjim sinom koji se vozio na biciklu bez pedala i, unatoč njezinim uzastopnim povicima da stane, počeo se nogama odgurivati prema cesti. Panično je potrčala za njim, zgrabila ga čvrsto za ruku i protresla. Bila je ljuta i uplašena i došlo joj je da drekne na njega: „Kad ti kažem da staneš, moraš stati!” Međutim, vidjela je da se od straha sprema zaplakati i u tom je trenutku skupila svu snagu da se zaustavi i da promotri što zapravo čini. Nije željela tako postupiti. Potražila je u sebi drugi način i začudo ga je pronašla. Stala je, duboko udahnula i čučnula i spustila se na njegovu razinu. Uhvatila ga je za ručice i molećivo pogledala u oči. Mirnim, ali zabrinutim glasom rekla je: „Zar želiš aua-aua? Mama ne želi da Sebastijana boli! Vidiš one aute?” Pokazala je prstom aute na cesti, a on je kimnuo glavom. „Auti bi udarili Sebastijana! Auti su opasni.” Kimnuo je, slušajući je. „Auti. Aua”, ponovio je. „Zato kad mama kaže da staneš, stani, dobro? Da te auto ne udari i da ne bude aua.” Kimnuo je glavom. Na kraju nije zaplakao. Zagrlili su se i Jessica je na ramenu osjetila kako i dalje kima glavom. „Auti, aua.”
Katkad zaboravljamo da je odgajati, baš kao i voljeti, glagol. Pet minuta poslije stigli su pred drugi pješački prijelaz. Jessica mu je rekla da stane i stao je. Pokazao je na cestu i odmahnuo glavom. „Auti, aua.” Skakutajući i plješćući rukama pokazala mu je koliko je sretna. Nije bila sretna samo zato što je stao na pješačkom prijelazu. Bila je sretna i jer je bila zadovoljna sobom što se uspjela na vrijeme zaustaviti i u teškom trenutku promijeniti nagonsku reakciju, naše „defoltne” postavke. Nije bilo lako, ali je stresnu i potencijalno eksplozivnu situaciju promijenila u radosnu i sigurnu, zbog čega su oboje bili sretniji. Katkad zaboravljamo da je odgajati, baš kao i voljeti, glagol. Za ostvarivanje pozitivnih rezultata potreban je napor na por i rad. Potrebna je golema količina samosvijesti da se bude bu de dobar roditelj. Dobro roditeljstvo od nas zahtijeva da promatramo što činimo kad smo umorni, pod stresom i na krajnjim granicama izdržljivosti. Riječ je o reakcijama koje nazivamo našim n ašim „defoltnim” postavkama. To su naše standardne akcije i reakcije, odnosno načini postupanja i
reakcije na događaje kad smo preumorni da bismo izabrali bolji način postupanja. Većinu svojih „defoltnih” postavki naslijedili smo od roditelja. Usađene su i programirane u nas kao operacijski sustav u računalo. To su tvorničke postavke koje određuju naše ponašanje kad smo na kraju snaga i kad ne razmišljamo, a u nas su usađene odgojem. Kad se uhvatimo kako govorimo stvari koje zapravo ne želimo govoriti, to su naše „defoltne” postavke. Ili kad postupamo i reagiramo na način za koji nismo sigurni da d a je ispravan. Kad Ka d osjećamo da nismo n ismo dobri jer duboko u sebi znamo da postoji bolji način da izvučemo rezultate od naše djece, ali nismo sigurni koji. Svakome tko ima djecu taj je osjećaj jako dobro poznat. Zato je vrlo važno razmotriti vlastite „defoltne” postavke, analizirati ih i razumjeti. Što vam se sviđa u načinu na koji postupate sa svojom djecom i kako reagirate u interakciji s njima? Što vam se ne sviđa? Je li to jednostavno ponavljanje vašega odgojnog uzorka? Što biste voljeli promijeniti? Tek kad prepoznate vlastite roditeljske sklonosti — vaše „defoltne” postavke možete odlučiti kako da ih promijenite nabolje. U poglavljima koja slijede pomoći ćemo vam da sagledate koje bi to pozitivne promjene mogle biti. S pomoću akronima P.A.R.E.N.T. (engl. roditelj), sastavljenog od početnih slova riječi play, authenticity, reframing, empathy, no ultimatums i togetherness (hrv. igra, autentičnost, preoblikovanje, empatija, bez ultimatuma, zajedništvo), ispitat ćemo neke od iskušanih metoda koje su se roditeljima u Danskoj tijekom više od četrdeset godina pokazale uspješnima. Podizanje samosvijesti i donošenje svjesnih odluka o tome kako ćemo postupati i reagirati prvi su koraci prema toj velikoj životnoj promjeni. Time postajemo bolji roditelji — i bolji ljudi. I ujedno stvaramo baštinu koju prenosimo na sljedeće naraštaje. Ima li većeg dara koji možete dati svojoj djeci, ali i djeci svoje djece, od mogućnosti da odrastu u sretnije, sigurnije i otpornije ljude? Mi mislimo da nema. A nadamo na damo se da ćete se i vi složiti s nama.
Jeste li zamijetili da postoji neizrečen ili čak izričit pritisak da organizirate aktivnosti za svoju djecu? Bilo da je riječ o plivanju, baletu, gimnastici ili nogometu, ne osjećate da dobro obavljate roditeljski posao po sao ako vam v am djeca nisu uključena u barem tri do četiri izvanškolske aktivnosti na tjedan. Koliko ste puta od drugih roditelja čuli da subotama nisu slobodni jer vozikaju djecu na različite sportove ili druge aktivnosti? S druge strane, kad ste posljednji put čuli nekoga da kaže: „Subotom mi se djeca igraju.” A pod „igraju” ne mislimo da sviraju violinu ili se bave nekim sportom, čak ni da idu na igranja s različitim aktivnostima koja su im dogovorili roditelji. Pod „igraju” mislimo da ih pustimo na miru, same ih s prijateljem, da se igraju čega sami požele, koliko god to požele. A čak i kad dopuste takvu slobodnu igru, roditelji nerijetko osjećaju nelagodu ih čak krivnju. Jer, naposljetku, osjećamo da smo bolji roditelji ako svoju djecu nečemu podučavamo, ako ih uključujemo u sportske aktivnosti ih u njihove male glave ulijevamo znanje. Igra se nerijetko doživljava kao gubitak dragocjenog vremena koje je moglo biti usmjereno na učenje. No je li doista tako? Posljednjih pedeset godina broj sati ostavljenih američkoj djeci za igru drastično se smanjio. Uz televiziju i suvremenu tehnologiju, roditeljski strah da se djeca ne ozlijede te želju da se razvijaju i napreduju oduzeli su djeci velik dio vremena koje su nekoć imala za igru. Kao roditelji osjećamo da radimo dobar posao kad u djece zamjećujemo vidljive znakove napredovanja. Volimo ih gledati kako igraju nogomet, plešu balet ili sviraju klavir. Ponosni smo kad možemo reći, Borna je osvojio medalju, naučio novu pjesmu ih napamet zna cijelu abecedu. To nam daje osjećaj da smo dobri roditelji. Činimo to s najboljim namjerama jer nudeći djeci što više aktivnih i strukturiranih aktivnosti omogućujemo im da postanu uspješniji odrasli ljudi. No je li doista tako? Nije tajna da je broj dijagnoza dijagno za anksioznih poremećaja, depresije i poremećaja pozornosti u proteklih godina u SAD-u vrtoglavo porastao. Je li moguće da, uskraćujući im vrijeme za igru, vlastitu djecu činimo napetom, nesigurnom i uplašenom uplašeno m - a da toga nismo ni svjesni?
Pretjerujemo li u nadzoru dječjih života? Mnogi roditelji nastoje čim ranije upisati svoje dijete u školu ili žele da im dijete preskoči razred. Djeca sve ranije uče čitati, pisati i računati, a mi smo ponosni jer imamo „pametno” dijete. A biti pametan ili sportski nadaren u zapadnjačkom društvu vrlo su cijenjene osobine. Ulažemo silan trud u biranje učitelja, edukacijskih igračaka i programa da bismo im zajamčili uspjeh. Uspjeh je uspjeh, a te stvari daju opipljive, vidljive i mjerljive rezultate. Slobodna igra svakako se doima zabavnom - ali što nauče iz nje? Što biste pomislili kad bismo vam rekli da slobodna igra čini djecu manje napetima? I da ih uči da budu otporna. A otpornost je dokazano jedan od najvažnijih čimbenika za uspjehu odrasloj dobi. Ta sposobnost oporavka, odnosno prevladavanja stresnih ili traumatičnih situacija, upravljanja emocijama i nošenja sa stresom ključna je osobina zdrave, funkcionalne odrasle osobe. Danas znamo da je otpornost najbolji način za sprečavanje anksioznosti i depresije. A Danci je već godinama odgojem usađuju u svoju djecu. Jedan od načina na koji to čine je upravo pridavanjem velikog značaja igri.
Slobodno igranje
uči djecu da budu opuštenija. Supružnici Niels i Erna Juel-Hansen davne su 1871. u Danskoj razvili prvi pedagoški pristup utemeljen na obrazovnoj teoriji koji k oji je uključivao igru. Otkrili su da je slobodno igranje od presudne važnosti za djetetov razvoj. Štoviše, danskoj djeci godinama nije bilo dopušteno započeti školovanje prije navršene sedme godine života. Pedagozi i osobe koje su osmišljavale obrazovne planove i programe nisu htjeli da djeca prerano započnu školovanje jer su smatrali da djeca ponajprije trebaju biti djeca i da se trebaju igrati. I danas u nižim razredima danske osnovne škole (desetogodišnjaci i mlađi školarci) redovita nastava završava najkasnije u dva dv a sata poslijepodne, a djeca poslije toga mogu pohađati neobvezni produženi boravak gdje ih se uglavnom potiče na igru. Amerikancima je takvo što nepojmljivo, ali je istinito. U Danskoj naglasak nije na obrazovanju ni sportu nego na djetetovu cjelovitu razvoju. Roditelji i nastavnici potiču socijalizaciju, autonomiju, povezanost, demokraciju i samopoštovanje. Oni svoju djecu žele naučiti da budu otporna i da razviju unutarnji kompas koji će ih voditi kroz život. Znaju da će im takvim odgojem djeca dobiti dobro obrazovanje i da će steći brojne vještine. Međutim, istinska sreća nije posljedica dobrog obrazovanja. Dijete koje se zna nositi sa stresom i sklapati prijateljstva te istodobno ima realne poglede na svijet posjeduje skup životnih vještina uvelike drukčiji druk čiji od onoga, onog a, primjerice, matematičkoga genija. A pod životnim vještinama Danci podrazumijevaju sve vidove života, ne samo profesionalni život. Jer kako će izgledati život matematičkoga genija ako se ne bude znao nositi s usponima i padovima svakidašnjeg života? Svi Sv i danski roditelji s kojima smo razgovarale razgo varale rekli su nam da im je pretjerani pritisak na djecu rane dobi nepojmljiv. Oni smatraju da djeca stalno uključena u aktivnosti kojima je cilj postizanje bilo čega dobrih ocjena, nagrada ili pohvala nastavnika i roditelja — ne razvijaju svoje unutarnje porive. Smatraju da djeci treba prostora i imaju povjerenja u svoju djecu da mogu učiti sama, odnosno sama riješiti svoje probleme. Tako se razvija stvarno samopoštovanje i samopouzdanje koje potječe iz samog djeteta, a ne izvana od nekoga drugoga.
Lokus kontrole U psihologiji postoji pojava koju nazivamo lokus kontrole. Latinska riječ locus znači mjesto, pa se pojam lokus ili mjesto kontrole odnosi na stupanj kontrole koji osoba osjeća da ima nad vlastitim životom i događajima koji na njega utječu. Tako se ljudi s unutarnjim mjestom kontrole smatraju odgovornima za ono što im se u životu događa, dog ađa, odnosno misle da imaju kontrolu nad vlastitim životima. Poriv im dolazi iznutra, odnosno njihovo mjesto kontrole je unutar njih samih. Ljudi s vanjskim mjestom kontrole vjeruju da njihovim životima upravljaju vanjski činitelji poput okoline ili sudbine koji su vrlo malo pod njihovom kontrolom ili su posve izvan nje. Ti ljudi uzrok za sve što im se događa dog ađa pronalaze izvan sebe. Okolina, kultura i društveni položaj utječu na sve nas, ali je razlika između unutarnjeg i vanjskog lokusa kontrole u osjećaju kontrole koji imamo nad vlastitim životima unatoč tim čimbenicima. Istraživanja pokazuju da su djeca, adolescenti i odrasli s jakim vanjskim lokusom kontrole skloni anksioznosti i depresiji. Postaju anksiozni jer smatraju da imaju vrlo malo ili nimalo kontrole nad svojom sudbinom, a kad osjećaj bespomoćnosti postane prevelik, tonu u depresiju. Istraživanja nadalje pokazuju i da je u posljednjih pedeset godina među mladima zabilježen dramatičan pomak lokusa kontrole s unutarnjeg prema vanjskom. Psihologinja Jean M.
Twenge sa suradnicima proučila je rezultate Dječje Nowicki-Stricklandove ljestvice unutarnje i vanjske kontrole (Children’s Nowicki-Strickland Internal-External Control Con trol Scale) praćene tijekom 50 godina. Tom se ljestvicom mjeri ima li osoba unutarnji ili vanjski lokus kontrole. Zaključili su da je tijekom pedesetogodišnjeg razdoblja u djece sve dobi, od osnovnoškolaca do studenata, došlo do dramatičnog pomaka lokusa kontrole s unutarnjega prema vanjskome. Tako je, primjerice, vjerojatnost da će mladi izjaviti da imaju kontrolu nad svojim životima 1960-ih bila osamdeset puta veća nego 2002. kad su djeca mahom izjavljivala da nemaju nadzor nad vlastitim životima. Još je dojmljivije što je taj trend bio izraženiji u osnovnoškolaca nego srednjoškolaca i studenata. Dakle, sve mlađa djeca osjećaju nedostatak kontrole nad vlastitim životima, a osjećaj bespomoćnosti nastupa sve ranije. Postoji bliska linearna veza među porastom vanjskog lokusa kontrole te porastom depresije i anksioznosti u suvremenom društvu. Što bi mogao biti razlog takvom stanju?
Omogućavanje Omogućavanje djeci prostora za učenje i razvoj Središnji koncept danske roditeljske filozofije temelji se na pojmu „zone proksimalnog razvoja” koji je prvi uveo ruski razvojni psiholog Lav Semjonovič Vigotski. Načelno to znači da djetetu treba odgovarajuća količina (osobnog) prostora kako bi učilo i razvijalo se u zonama koje njemu odgovaraju, naravno uz odgovarajuću pomoć. Zamislite da djetetu u šumi pomažete prijeći preko srušenog stabla. Zatreba li mu pomoć, najprije ćete mu pružiti ruku, zatim možda samo prst da prijeđe preko debla, a onda ćete ga, kad je pravi trenutak, pustiti da preko debla prijeđe samo. Nećete ga nositi no siti niti ćete ga g a gurati preko debla. U Danskoj roditelji nude pomoć samo kad je ona doista nužna. Smatraju da su njihova djeca sposobna učiniti nešto sama, da trebaju iskušavati nove stvari i daju im prostora da izgrade vjeru u sebe. Daju im okvir za razvoj i pomažu im da steknu samopoštovanje, što je od iznimne važnosti za djetetov cjelovit razvoj. Dijete pod prevelikim pritiskom može prestati uživati u onome što radi, što za posljedicu može imati nesigurnost i strah. Umjesto toga, danski roditelji izlaze u susret svojoj djeci, dočekujući ih ondje gdje se osjećaju sigurna isprobati nove vještine, a tada ih pozivaju da učine korak dalje ili iskušaju nešto novo dok im je to još uzbudljivo i zanimljivo.
U Danskoj roditelji nude djeci pomoć samo kad je to doista nužno. Nudeći taj prostor i poštivanje zone proksimalnog razvoja omogućuju djeci da razviju sposobnost i vjeru u svoj unutarnji lokus kontrole jer osjećaju da imaju kontrolu nad vlastitim izazovima i razvojem. Djeca koju se previše gura ili vuče u opasnosti su da razviju vanjski lokus kontrole zbog osjećaja da nemaju kontrolu nad svojim razvojem. Umjesto toga, stječu osjećaj da njihov razvoj nadziru vanjski čimbenici, gubeći tako temelje za izgradnju samopoštovanja. Katkad mislimo da pomažemo djeci gurajući ih kako bi brže napredovala ili brže učila, ali vođenje u pravom trenutku djetetova razvoja dat će mnogo bolje rezultate - ne samo zato što će učenje tada zasigurno ponuditi mnogo više užitka i zabave nego i zato što će djeca zbog osjećaja
da imaju veću kontrolu nad njihovim usvajanjem biti sigurnija da će uspjeti ovladati novim sadržajima i vještinama. S takvim se pristupom slaže i američki psiholog David Elkind. Primjerice, djeca koju se ranije potiče da nauče čitati isprva najčešće čitaju bolje od svojih vršnjaka, ali se za nekoliko godina sva djeca više-manje izjednače - a po koju cijenu? Gledajući dugoročno, djeca koju se tjera da počnu čitati što prije imaju višu razinu anksioznosti i niže samopoštovanje. U SAD-u se objavljuje golem broj priručnika sa savjetima za smanjivanje stresa i anksioznosti. Želimo ukloniti stres po svaku cijenu, osobito iz života naše djece. Mnogi roditelji dan i noć bdiju nad svojom djecom i smjesta im nude pomoć kako bi ih trenutačno zaštitili. Postavljamo zaštitne ogradice na stubišta i različite druge vrste zaštite po kući te sklanjamo sve za što nam padne na pamet da bi moglo biti imalo opasno. Ne učinimo li to, osjećamo da nismo dobri roditelji i osuđujemo sami sebe - a i drugi nas osuđuju -smatrajući da ne poduzimamo dovoljno da zaštitimo svoju djecu. U današnje je doba toliko sigurnosnih uređaja i sigurnosne opreme za djecu da se čovjek pita kako su djeca preživljavala prije samo nekoliko desetljeća. Svoju djecu ne želimo samo zaštititi od stresa nego im također izgraditi samopouzdanje i potaknuti ih da se osjećaju posebnima. Najčešći način na koji to činimo je pohvalom, katkad pretjeranom, za nevažna n evažna postignuća. Ali moguće je da ih pokušajima da im povećamo pouzdanje i smanjimo stres dugoročno zapravo izlažemo mnogo većem stresu. Izgradnja pouzdanja umjesto samopouzdanja nalik je na podizanje lijepe kuće na slabim temeljima. A svi znamo što se dogodi kad dođe velik zločesti vuk.
Kako igra pomaže? Znanstvenici godinama proučavaju igru životinja, pokušavajući shvatiti njezinu evolucijsku svrhu. Među ostalim, otkrili su da je igra od presudne važnosti za učenje nošenja sa stresom. Iz istraživanja provedenih na pripitomljenim štakorima i rezus majmunima znanstvenici su zaključili da su životinje kojima se u ključnoj fazi razvoja uskrate prijatelji za igru kad odrastu sklonije stresu. Takve životinje pretjerano reagiraju u izazovnim situacijama i loše se snalaze u nekim društvenim okolnostima, reagirajući ili pretjerano uplašeno, katkad drhtanjem i bježanjem u kut, ili pretjerano agresivno ispadima bijesa. Krivac je nedvojbeno nedostatak igre u bitnoj fazi razvoja jer su se životinje koje su u njoj samo sat na dan imale partnera za igru razvile u normalnije i bolje društveno prilagođene odrasle jedinke. Ponašanje tijekom borbe ili bijega, koji se prirodno pojavljuju u igri, aktivira iste neurokemijske putove u mozgu poput stresa. Prisjetite se samo pasa koji se u igri međusobno love radi zabave. Mnoge se životinje tako igraju, preuzimajući katkad ulogu onoga koji lovi, a katkad onoga kojeg love, dovodeći se tako u svojevrsnu stresnu situaciju. Znamo da izlaganje mladunčadi stresu mijenja njihove mozgove i postupno ih čini manje podložnima stresu, a to znači da više v iše igre tijekom odrastanja od rastanja uči mozak kako bolje „odgovoriti” na stres. Igrom se njihova sposobnost nošenja sa stresom neprestano poboljšava i naposljetku se mogu nositi sa sve težim i složenijim situacijama. Otpornost se ne postiže izbjegavanjem stresa nego učenjem kako ga ukrotiti i svladati. Oduzimamo li svojoj djeci sposobnost da upravljaju stresom ne dopuštajući im da se dovoljno igraju? Gledajući količinu poremećaja u ponašanju i dijagnoza depresije u današnjem društvu, moramo se zapitati što nije u redu. Budući da je jedan od najčešćih strahova osoba koje pate od anksioznih poremećaja strah od gubitka kontrole nad vlastitim emocijama, ne možemo se ne zapitati: kad bismo pustili djecu da se više igraju, bi li odrasla u otpornije i sretnije ljude? Mi
smatramo daje odgovor potvrdan.
Igra i vještine nošenja s problemima U pilot istraživanju Centra za razvoj djeteta u američkoj saveznoj državi Massachusettsu provedenom na djeci predškolskog uzrasta uz rasta znanstvenici su mjerenjima pokušali utvrditi postoji li u djece predškolskog uzrasta pozitivan suodnos među razinom zaigranosti i vještina nošenja s problemima. Testom su usporedili razinu zaigranosti s kakvoćom vještina nošenja s problemima proble mima i otkrili da postoji izravna povezanost igre sa sposobnošću nošenja s problemima. Što su se djeca više igrala — odnosno što su kroz igru postajala bolja u društvenim vještinama i uključivanju u međusobne odnose - bolje su se nosila s problemima. To je znanstvenike navelo na zaključak da igra izravno utječe na sve životne vještine prilagodbe. Znanstveni rad profesorice okupacijske terapije Louise Hess i njezinih kolega s Instituta za zdravstvo u Palo Altu u američkoj saveznoj državi Kaliforniji bavio se odnosom odno som među razinom zaigranosti i vještinama nošenja s problemima u adolescenata. Istraživanje je uključivalo dvije ispitne skupine dječaka, jednu dječaka normalnoga adolescentnog razvoja i jednu dječaka s emocionalnim problemima. Kao i u istraživanju koje je obuhvaćalo djecu predškolske dobi, u obje skupine dječaka zabilježena je izravna i značajna međusobna povezanost razine zaigranosti i sposobnosti nošenja s problemima. Istraživači su zaključili da se igra može upotrijebiti za poboljšanje vještina nošenja s problemima, osobito za poboljšanje sposobnosti prilagodbe i fleksibilniji pristup problemima i ciljevima. To u svakom slučaju ima smisla. Dovoljno je da pogledate kroz prozor i vidjet ćete djecu koja vise na raznim prečkama, penju se po drveću ili skaču s visina. Iskušavaju opasne situacije i nitko drugi do samoga djeteta ne zna pravu mjeru niti kako to podnijeti. Međutim, važno je da imaju osjećaj kontrole nad količinom stresa koju mogu podnijeti. Već to, samo po sebi, pridonosi osjećaju veće kontrole nad svojim životima. Mladunčad i primati rade isto. Namjerno se dovode u opasne situacije, skaču i vise s drveća, izvijaju se i prevrću, otežavajući si prizemljivanje. Uče se strahu i kako se nositi s njim. Kao što smo spomenuli, isto vrijedi i za oponašanje sukoba. Životinje se dovode u ulogu napadača i ulogu napadnutog kako bi iskusile emocionalne izazove u pozadini obiju uloga. Djeci društvene situacije također predstavljaju stres. Naime, u igri može doći i do suradnje i do sukoba. Strah i ljutnja samo su neki od osjećaja s kojima se dijete mora naučiti nositi da bi moglo nastaviti s igrom. U igri nema pretjeranih pohvala. Djeca dogovaraju pravila prije i mnogo puta tijekom igre te moraju biti svjesna emocionalnog stanja svojih suigrača kako bi izbjegla da ih naljute ili da odustanu od igre jer ako previše igrača napusti igru, ona završava. Budući da se djeca načelno žele igrati s drugom djecom, takve situacije od njih traže vježbanje suradnje gledajući na druge kao jednake sebi — što je iznimno važna vještina za postizanje sreće u kasnijem životu. U danskom poimanju djetinjstva igra je od ključne važnosti, pa velik broj danskih škola ima posebne programe poticanja učenja sportom, igrom i tjelovježbom. Neki su od njih namijenjeni mlađim osnovnoškolcima, a vode ih i nadziru stariji osnovnoškolci. Tako se i mlađe i starije učenike potiče da zajedno sudjeluju u igrama - primjerice, skrivača, vatrogasaca ili kućnog ljubimca - ali i na to da potaknu povučenu, usamljenu djecu da se uključe u igru. Takva vrsta zabave i igara mašte u dobno mješovitim skupinama potiče djecu da se iskušavaju onako kako to ne bi činili sa svojim roditeljima ili učiteljima. Usto, takva vrsta zabave i igre uvelike smanjuje međuvršnjačko nasilje te dodatno razvija društvene vještine i samokontrolu.
Istina u pozadini lego kocki i dječjih igrališta Gotovo svi smo čuli za lego i s tim smo se šarenim plastičnim kockicama igrali barem jednom u životu. Ugledni je časopis Fortune na početku trećeg tisućljeća tu, po svoj prilici, najpoznatiju i najomiljeniju igračku u povijesti — lego kocke — proglasio „igračkom stoljeća”. Izvorno drvene, lego kocke nikad nisu izgubile svoj osnovni koncept kocki. Poput „zone proksimalnog razvoja”, lego je vječan. Kako dijete raste i postaje spremnije za zahtjevnije zadatke, zad atke, lego nudi sve naprednije komplete kocki. Riječ je o krasnom načinu igranja s djetetom i nenametljiva nuđenja pomoći da svlada novu razinu. Legićima se dijete može igrati samo ili s prijateljima; diljem se svijeta u igri s njima provode nebrojeni sati. Zanimljiva činjenica o lego kockama koju mnogi ne znaju je da one potječu iz Danske. Nastale su 1932. u radionici danskog stolara Olea Kirka Christiansena, a naziv su dobile skraćivanjem i spajanjem danskih riječi leg godt, što znači „dobro se igrati”. Već je tada ideja razvoja mašte u spontanom, slobodnom igranju bila u punom razvoju. Danska tvrtka Kompan jedan je od najvećih proizvođača dječjih igrališta na svijetu. Zbog jednostavnosti, kakvoće i funkcionalnosti igrališta kojima potiče djecu na igru i razvija im maštu osvojila je brojne nagrade za dizajn. Misao vodilja im je promicanje zdravog igranja kao bitnog čimbenika u procesu učenja. Igrom slučaja, prvo igralište razvili su prije više od četrdeset godina kad je mladi danski umjetnik zamijetio da njegovu šarenu uličnu umjetničku instalaciju - kojom je htio razbiti sivilo stambene zgrade - više koriste djeca za igru nego što je zamjećuju odrasli. Kompan je danas vodeći svjetski proizvođač dječjih igrališta. To što je Danska, zemlja sa samo pet milijuna stanovnika, predvodnik u proizvodnji vrhunskih proizvoda namijenjenih dječjoj igri na otvorenom i u zatvorenom govori samo za sebe. Zato kad sljedeći put vidite djecu kako vise s grana, skaču sa stijena ili se igraju borbe pa se poželite umiješati kako bi ih spasili, prisjetite se da djeca tako uče s koliko stresa mogu izići na kraj. Kad vidite da se igraju s „teškom” djecom i poželite ih zaštititi, sjetite se da se tako uče samokontroli i vještinama pregovaranja sa svakovrsnim karakterima kako ne bi prekinula igru. To je njihov način istraživanja vlastitih sposobnosti i istodobnog razvijanja vještina prilagodbe. Što se više igraju, postat će otporniji i društveno prilagođeniji. To je posve prirodan proces. Znati se leg godt, odnosno „dobro igrati”, temelj je buduće sreće.
Što se djeca više igraju, postat će otpornija i društveno prilagođenija. Savjeti za igru: 1. Isključite sve ekrane
Isključite televizor i sve elektroničke uređaje! Mašta je neizostavan sastojak igre koja ima pozitivne učinke. 2. Stvorite poticajno okružje
Istraživanja pokazuju da kombinacija senzorno poticajne okoline i igre potiče brži rast kortikalne površine mozga. Prisutnost materijala koji pobuđuju osjete - vid, sluh, opip itd. tijekom igre potiče razvoj mozga. 3. Poslužite se umjetnošću
Dječji se mozak razvija kad se djeca prepuste kreativnom stvaranju. Zato djeci ne pokazujte kako nešto učiniti nego pred njih stavite umjetničke materijale i pribor pa ih pustite da spontano stvaraju. 4. Pustite ih da slobodno istražuju na otvorenome
Omogućite im što više igre u prirodi - u šumi, parku, na plaži, bilo gdje. Pronađite sigurna mjesta gdje ih se nećete bojati pustiti da slobodno istražuju. Ima mjesta gdje djeca doista mogu pustiti mašti na volju i sjajno se zabaviti. 5. Omogućite im igranje s djecom različitih uzrasta
Pokušajte svojoj djeci omogućiti da se druže s djecom različitih uzrasta. Time povećavate zonu proksimalnog razvoja i omogućujete im da novu razinu prirodno dosegnu podučavanjem, odnosno međusobnim učenjem. Tako djeca uče voditi igru, ali i surađivati sa starijima. Uče sudjelovati, ali i osporavati igru, usavršavajući samokontrolu i vještine pregovaranja koje su nam prijeko potrebne u životu. 6. Pustite ih da budu slobodni i zaboravite na krivnju
Djeci ne trebaju igre koje im osmišljavaju odrasli niti posebne igračke. Što djeca imaju veći nadzor nad igrom, što više upotrebljavaju maštu i sama vode igru, u tome će postajati sve bolja. Vještine koje tako uče od neprocjenjive su vrijednosti. Toliko smo opterećeni organiziranim aktivnostima naše djece i onime što uče da zaboravljamo važnost slobodnog, nestrukturiranog igranja. Prestanite se osjećati krivima što im dopuštate da se igraju, misleći da zbog toga niste dobri roditelji. Slobodno igranje upravo je ono što djeci treba! 7. Prepustite se
Želite li se doista igrati sa svojom djecom, morate se posve prepustiti igri. Ne bojte se izgledati smiješno. Prepustite da igru vode djeca. Ne zabrinjavajte se što će drugi misliti o vama ili što vi mislite o sebi. Spustite se na njihovu razinu i pokušajte se opustiti barem dvadeset minuta na dan. To malo igre na njihovoj razini vrijedi mnogo više od bilo kakve igračke koju ćete im kupiti. 8. Pustite ih da se igraju nasamo
Igranje nasamo iznimno je važno za djecu. Igrajući se nasamo sa svojim igračkama, djeca često obrađuju nova iskustva, sukobe i događaje iz svakidašnjeg života. Prepuštajući se igri mašte i upotrebljavajući različite glasove, djeca mogu „odigrati”, odnosno obraditi zbivanja iz svojeg života, što ima veliku terapijsku vrijednosti ujedno razvija maštu.
9. Osmislite teren s preprekama
Načinite teren s preprekama od niskih stolica i dječjih dječ jih madraca ili, pak, na bilo koji drugi način u vlastitu domu stvorite prostor gdje će se djeca moći slobodno kretati i primjenjivati svoju maštu. Omogućite im da se slobodno igraju, penju, istražuju i stvaraju - i, najvažnije od svega, ne uzrujavajte se zbog toga. 10. Uključite druge roditelje
Upoznajte druge roditelje s dobrobitima slobodnog igranja. Što se više roditelja bude okretalo takvom načinu igranja, to će više djece imati priliku sudjelovati u slobodnom, nestrukturiranom igranju i uživati u njegovim nje govim dobrobitima. Američki pedijatri objavili su smjernice u kojima navode zdravstvene koristi igranja, pokušavajući uvjeriti američke roditelje u njegovu korisnost. Igranje je za djecu od neprocjenjive važnosti i zato ga valja poticati i što više o njemu raspravljati. 11. Izbjegavajte pretjerano i prebrzo uplitanje
Pokušajte ne suditi drugu djecu preoštro i ne uplitati se prebrzo kako biste svoju djecu zaštitili od druge djece. Katkad će im upravo izlaženje na kraj s „teškom” djecom biti najdragocjenija lekcija iz samokontrole i otpornosti koju će u životu dobiti. 12. Pustite ih
Dopustite djeci da sama obavljaju stvari. Kad ih poželite od nečega „spasiti”, suzdržite se i duboko udahni te. Imajte na umu da u tom trenutku usvajaju prijeko potrebne vještine koje će ih poslije voditi kroz život.
Jeste li ikada pogledali zabavni film sa sretnim završetkom koji vam je trebao podignuti raspoloženje, ali se poslije i niste osjećali pretjerano raspoloženo? Film zbog kojeg ste, unatoč sretnom završetku, ustanovili da negdje duboko u sebi naslućujete da vaš život i nije tako sjajan? Da posao koji radite baš i nije naročit? Da vaši odnosi s drugim ljudima, kuća, automobil ili odjeća jednostavno nisu dobri kao u tom filmu? Tijekom cijelog filma, zapravo, niste imali osjećaj da je sve to stvarno. Ali odlučujete se, unatoč svemu, ne zamarati previše jer je ipak riječ samo o zabavnom zabav nom filmu, pa nema potrebe previše razmišljati o njemu. Većina holivudskih filmova snimljena je s namjerom da nas zabavi i popravi nam raspoloženje. Međutim, ako umjetnost doista oponaša život, ne možemo se ne zapitati koliko su ti sladunjavi završeci zapravo realni. S druge strane, danski filmovi nerijetko imaju turobne, tužne ili tragične završetke. Mnogo rjeđe završavaju sretno nego kako smo mi naviknuli (s holivudskim filmovima). Mnogo je putajessica gledala danske filmove čekajući onu smirujuću pozadinsku po zadinsku glazbu koja najavljuje da će njezine muke ubrzo završiti i da će na kraju sve ispasti dobro. Dečko će osvojiti djevojku, junak će spasiti sp asiti svijet i sve će opet biti kako k ako treba. Kao Amerikanka gotovo da je osjećala da ima pravo na sretne završetke. Ali danski bi filmovi uvijek iznova dodirivali osjetljiva, stvarna i bolna pitanja, ne razrješavajući ih na kraju filma na sretan način. Upravo suprotno, ostavljali bi Jessicu i druge gledatelje s nerazriješenim mučnim osjećajima koje bi probudili u njima. Kako onda Danci mogu biti sretni gledajući takve filmove? Silvia Knobloch-Westerwick, profesorica komunikacija na Državnom sveučilištu u Ohiju, s kolegama je provela istraživanje koje je pokazalo da, suprotno uvriježenu mišljenju, gledanje tragičnih ih tužnih filmova zapravo čini ljude sretnijima jer im skreće pozornost na pozitivne vidove njihovih života. To ih potiče da razmisle o vlastitim odnosima i sagledaju svoj život iz druge perspektive, zbog čega se osjećaju obogaćenima i kao da su više u dodiru sa svojom ljudskošću.
Bajkoviti završeci Hans Christian Andersen vjerojatno je najpoznatiji danski pisac, autor brojnih bajki poput „Male sirene”, „Ružnog pačeta” i „Careva novog ruha” - da spomenemo samo nekolicinu. Riječ je o bajkama koje se čitaju u cijelome svijetu. Ali većina ne zna da izvorne inačice inač ice Andersenovih bajki uglavnom nemaju ono što mi smatramo bajkovitim završetkom, odnosno ne završavaju sretno. Mala sirena, primjerice, na kraju priče ne dobije kraljevića nego se od tuge baci u more i pretvori u morsku pjenu. Mnoge su Andersenove bajke preinačene kako bi udovoljile našem kulturološkom idealu, odnosno kako bi se uklopile u našu ideju o tome kakve bi stvari trebale biti. U engleskim, pa i hrvatskim prijevodima Andersenovih bajki mnogo se pazilo od čega bi sve trebalo poštedjeti djecu. U Danskoj i u starijim inačicama bajki, pak, ostavljeno je čitateljima da izvuku vlastite zaključke i prosudbe. Danci smatraju da d a i o tragedijama i potresnim događajima treba pričati. 0 vlastitu karakteru učimo više iz naših nedaća nego iz uspjeha i zato je važno preispitati sve strane života. Takav je pristup mnogo iskreniji i njime se stječe suosjećanje te dublje poštovanje prema ljudskosti. Ujedno nam pomaže da budemo zahvalni za male stvari u životu koje katkad uzimamo zdravo za gotovo, previše se usredotočujući na život iz bajke. Za Dance autentičnost, odnosno iskrenost, započinje razumijevanjem vlastitih osjećaja. Učimo li djecu da prepoznaju i prihvate vlastite osjećaje, i dobre i loše, te da postupaju u skladu s
vlastitim vrijednostima, životni izazovi i nedaće neće ih nadjačati. Znat će da postupaju u skladu s onim za što osjećaju da je ispravno. Znat će prepoznati i poštivati vlastite granice. Na taj način unutarnji kompas - iskreno samopouzdanje utemeljeno na vrijednostima — postaje najsnažnija vodilja u čovjekovu životu, uvelike otporna na vanjski pritisak.
Roditeljstvo s autentičnošću Autentičan - iskren - roditeljski pristup prvi je korak u podučavanju djece da postanu odvažno iskrena sa sobom i s drugima. Biti uzorom emocionalno zdrave odrasle osobe moćan je roditeljski pristup. Ono što djeci uistinu treba od roditelja je emocionalna iskrenost, a ne savršenstvo. Djeca vide kako doživljavate do življavate ljutnju, radost, frustraciju, zadovoljstvo i uspjeh i kako ih izražavate, odnosno pokazujete prema van. Kao roditelji moramo djeci biti primjer iskrenosti i dati im do znanja da je u redu osjećati sve emocije. Mnogim je roditeljima lakše upravljati pozitivnim osjećajima svoje djece, ali kad izrone oni zahtjevniji poput bijesa, ljutnje, agresivnosti i straha, stvari postaju teže. Zato djeca o njima nauče manje, a to, pak, može utjecati na sposobnost nadzora tih emocija u budućnosti. Priznavanje i prihvaćanje svih osjećaja, čak i teških, u ranoj rano j fazi života poslije olakšava prelaženje kroz život. Kad proživljavamo teško razdoblje, nasmiješiti se i reći djetetu da je sve u redu nije uvijek najbolji pristup. Samozavaravanje je najgora vrsta zavaravanja i slanje takve poruke djeci iznimno je opasno jer ih uči da rade isto. Samozavaravanje je zbunjujuće jer nas navodi da zanemarujemo vlastite osjećaje i donosimo odluke koje se temelje na vanjskim utjecajima umjesto na našim osobnim željama. To nas u životu može dovesti na mjesta na kojima zapravo ne želimo biti. I često se dogodi da završimo nesretni. Riječ je o onom trenutku u kojemu mnogi sagledavajući svoj život kažu: „Stani malo, je li to doista ono što sam želio u životu? Ili ono što sam mislio da bih trebao željeti?” Suprotno tome, autentičnost, odnosno iskrenost, traženje je duboko u sebi onoga što je dobro za nas i za našu obitelj i sposobnost da se u tome istraje do kraja. To je dopuštanje sebi da budemo u kontaktu s vlastitim emocijama i da postupamo u skladu s njima, a ne da ih potiskujemo duboko u sebe. Za to su potrebni hrabrost i snaga, ali nagrada nag rada je neizmjerno velika. Postupanje u skladu s unutarnjim ciljevima, poput njegovanja bliskih veza ili bavljenja hobijima, a ne vanjskim ciljevima poput kupnje novog automobila, dokazano stvara istinsku sreću. Tako težnja za većom kućom, više stvari ili uključivanjem djece u što više „pravih” aktivnosti može zapravo biti padanje u zamku samozavaravanja. Još je jedna zamka nametanje djeci svojih ili tuđih snova umjesto pomnog osluškivanja njihovih želja i uvažavanja djetetove jedinstvene brzine rasta i razvoja. Pretjerani pritisak kao i pretjerano povlađivanje djecu mogu naučiti da čine stvari zbog vanjskog priznanja, a ne unutarnjeg zadovoljstva, što poslije postaje njihovom „defoltnom” životnom postavkom. Time jačaju vanjski ciljevi: potreba za nečim izvan nas samih da nas usreći. To po nečijim mjerilima možda i predstavlja uspjeh, ali ne donosi nužno onaj dubok osjećaj unutarnje sreće kojemu svi težimo. I kao što smo spomenuli, zapravo može uroditi anksioznošću i depresijom.
Danski način autentične pohvale Poniznost je u Danskoj vrlo važna vrlina bez negativnih konotacija. Potječe iz daleke prošlosti i dio je danske kulture. Poniznost je vrlina onih o nih koji tako dobro poznaju sebe da im ne ne
trebaju drugi kako bi se osjećali vrijednima. Zato Danci pokušavaju ne pretjerivati u pohvaljivanju svoje djece. Iben često svojim kćerima govori kako marljivim radom mogu postići baš sve. One znaju da same moraju rasti i razvijati se, a Iben to podržava, ali pokušava pritom ne pretjerivati s pohvalama jer smatra da previše pohvala djeci može zvučati isprazno. Načrčka li, primjerice, dansko dijete crtež i preda ga roditelju, roditelj vjerojatno neće reći: „O, kako lijepo! Ti si prava umjetnica!” Prije će upitati dijete nešto o crtežu, primjerice: „Što je to?”, „O čemu si razmišljala dok si to crtala?” ili „Zašto si odabrala baš te boje?” Ili će se, pak, možda samo zahvaliti ako je crtež bio dar. Odlika danskog odgoja je usmjeravanje djetetove pozornosti na zadatak umjesto na pohvalu. To djetetu pomaže da se usredotoči na rad, a ujedno ga uči i poniznosti. Pomaganje djetetu u izgradnji osjećaja da je kadro usavršiti neku vještinu umjesto da je već majstor u nečemu, postavlja čvršće temelje za rast i razvoj. A to potiče razvoj unutarnje snage i otpornost. Zapravo, jedno novo i vrlo zanimljivo istraživanje podupire tu tvrdnju — način na koji hvalimo djecu doista snažno utječe na njihovu otpornost!
Razvojni nasuprot nepromjenjivoga mentalnog sklopa U Americi mnogi koji hvale djecu zbog njihove pameti smatraju da im to potiče razvoj samopouzdanja i povećava motivaciju za učenjem. Američki roditelji naveliko hvale svoju i tuđu djecu, smatrajući da to pridonosi njihovu samopouzdanju i razvoju. Međutim, tridesetogodišnje istraživanje psihologinje Carol S. Dweck sa Stanfordova sveučilišta u američkoj saveznoj državi Kaliforniji pokazalo je upravo suprotno. Pohvala je usko povezana s načinom na koji djeca doživljavaju svoju inteligenciju. Tako djeca koju se neprestano hvali da su prirodno pametna ili nadarena (zvuči poznato?) razvijaju nepromjenjivi mentalni sklop (njihova je inteligencija nepromjenjiva), a djeca kojoj se govori da svoju inteligenciju mogu razviti radom i obrazovanjem usvajaju u svajaju razvojni mentalni sklop (odnosno mogu razviti svoje vještine marljivim radom). Rezultati njezina istraživanja pokazuju da su djeca nepromjenjivoga mentalnog sklopa, odnosno djeca koju se neprestano hvalilo zbog njihove pameti, usmjerena ponajprije na to što drugi misle o njima, odnosno smatraju li ih drugi pametnima ili ne. Takva djeca strepe od ulaganja truda jer smatraju da to što u nešto moraju uložiti trud znači da nisu pametna. Smatraju da se onaj tko je sposoban ne treba truditi. A budući da ih se uvijek hvalilo da su sposobna, boje se da će budu li se jako trudila u nečemu izgubiti status pametne osobe. S druge strane, djeca razvojnoga mentalnog sklopa usmjerena su na stalno učenje i unapređivanje. Naime, djeca koju se poticalo da se usredotoče na ulaganje truda, a ne na inteligenciju, na trud gledaju pozitivno, kao na nešto što potiče inteligenciju i njezin razvoj. Suočeni s neuspjehom, ti učenici ne odustaju nego se još više trude i iznalaze nove strategije. To je bit otpornosti.
Ključ cjeloživotnog učenja i uspjeha Sve više istraživanja u psihologiji i neuroznanosti podupire ideju da je razvojni mentalni sklop katalizator izvanrednih postignuća. Istraživanja mozga pokazuju da je naš mozak mnogo plastičniji, odnosno da ima mnogo veću sposobnost preoblikovanja nego što smo ikada mogli pomisliti. Osnovni vidovi inteligencije mogu se učenjem poboljšati čak i u staračkoj dobi. Kad
smo suočeni s preprekama, upornost i predanost ključ k ljuč su uspjeha u brojnim područjima. To doista zvuči prosvjetljujuće. Koliko pametnih i nadarenih ljudi poznajete koji zbog nepromjenjivoga mentalnog sklopa nikad nisu ostvarili puni potencijal, odnosno smatrajući se prirodno pametnima ili nadarenima prestali su se truditi kad im uspjeh nije došao lako? Psihologinja G. S. Dweck s kolegama je provela zanimljiva istraživanja učenika petih razreda koja su imala za cilj pokazati kako pohvala utječe na školsku izvedbu. Skupinama učenika podijeljene su konkretne vrste zadataka, nakon čega su za svoj rad bili pohvaljeni različitim vrstama pohvala. Neki su dobili pohvalu poput, „Zacijelo si jako pametan kad si uspio tako dobro riješiti zadatke” (potiče razvoj nepromjenjivoga nep romjenjivoga mentalnog sklopa), a drugi, „Zaista si se jako potrudio kad si uspio tako dobro riješiti zadatke” (potiče razvoj razvojnoga mentalnog sklopa). Poslije je od učenika zatraženo da se slože ili ne slože s određenim tvrdnjama poput: pop ut: „Inteligencija je nešto osnovno o snovno u čovjeku što se ne može mijenjati.” Učenici koji su bili pohvaljeni zbog svoje pameti p ameti slagali su se s takvim izjavama mnogo više od učenika koji su primili pohvale za uloženi trud. U longitudinalnom istraživanju (koje obuhvaća ponavljano mjerenje na istim osobama ili uzorcima iz iste populacije) od učenika je zatraženo da definiraju inteligenciju. Učenici koji su primili pohvale za inteligenciju rekli su da je inteligencija nepromjenjiva urođena u rođena osobina, a oni on i pohvaljeni za trud da se inteligencija može razvijati radom. Zatim je učenicima stavljeno na izbor hoće li rješavati lakši ili teži zadatak. Učenici pohvaljeni zbog inteligencije većinom su izabrali iz abrali lakši zadatak, vjerojatno kako bi osigurali o sigurali točan rezultat. Učenici pohvaljeni zbog truda izabrali su teži zadatak koji im je nudio mogućnost da nešto nauče. Poslije toga je svim učenicima zadan kompliciran zadatak. Djeca s nepromjenjivim mentalnim sklopom izgubila su samopouzdanje i prestala uživati čim su naišla na probleme u rješavanju zadatka. Budući da je za njih uspjeh značio da su prirodno pametna, problemi u rješavanju zadatka upućivali su na to da nisu pametna. Djeca s razvojnim mentalnim sklopom, pak, nisu izgubila samopouzdanje i zdušno su pokušavala riješiti zadatak. Kad im je opet zadan lakši zadatak, učenici pohvaljeni zbog svoje inteligencije već su izgubili samopouzdanje i motivaciju na težem zadatku i sveukupno su prošli lošije. Skupno su imali lošije rezultate na istoj vrsti zadatka kao i na početku, a skupina učenika pohvaljenih zbog truda postojano je postajala sve bolja i ukupno postigla odlične rezultate. Međutim, možda je najzanimljivije od svega što su, kad je od njih zatraženo da se sami ocijene i anonimno prijave postignute rezultate, učenici s nepromjenjivim mentalnim sklopom prijavljivali bolje rezultate od postignutih s učestalošću većom ve ćom od 40 posto. Njihova slika o sebi toliko je bila vezana za ostvarene rezultate da su nevoljko priznavali neuspjeh. S druge strane, skupina učenika s razvojnim mentalnim sklopom prikazivala je bolje rezultate od postignutih s učestalošću od samo 10 posto. Istraživanja o varanju u školama potvrđuju da će današnji učenici mnogo vjerojatnije varati radi postizanja boljih ocjena nego prijašnji naraštaji, što je odraz rastućeg pritiska na postizanje uspjeha i, u mnogo slučajeva, porasta razvoja nepromjenjivoga mentalnog sklopa. Mislimo da govoreći djeci da su pametna povećavamo njihovo samopouzdanje, ali suočena s problemima, djeca tako zapravo gube samopouzdanje! Hvaljenje učenika zbog inteligencije ne daje im motivaciju i otpornost ključne k ljučne za postizanje uspjeha nego u njima razvija nepromjenjiv mentalni sklop i ranjivost. S druge strane, hvaljenje truda ili samog „procesa” - odnosno od nosno pohvala za zalaganje, upornost, strategiju, napredak i slično razvija motivaciju i otpornost. Takva vrsta pohvale pokazuje djeci što su učinila da bi postigla uspjeh i što trebaju ubuduće činiti da bi ponovno postigla uspjeh. Nedavno objavljen članak u New York Timesu ističe kako u današnje vrijeme čak i
poslodavci traže ljude razvojnog umjesto nepromjenjivoga mentalnog sklopa. Budući da su osobe razvojnoga mentalnog sklopa bolje u timskom radu i rješavanju problema bez podlijeganja stresu, za većinu su tvrtki mnogo privlačniji zaposlenici. zapo slenici. Prirodno nadareni, odnosno ljudi nepromjenjivoga mentalnog sklopa, egocentričniji su i ponajprije im je stalo da budu „zvijezde”, odnosno „face” u tvrtki. Međutim, upravo oni otporni, koji se mogu ustrajno nositi sa zadacima, na kraju doguraju do visokih visok ih položaja - čak i do mjesta izvršnih direktora ih predsjednika uprave. Nekoliko primjera pohvala za trud: „Sviđa mi se što si bio uporan u slaganju te slagalice. Nisi odustao i na kraju si je uspio sastaviti!” „Vrijedno si vježbala taj ples i trud ti se danas doista vidio. Zbilja si sjajno plesala!” „Ponosna sam na tebe što si podijelio užinu sa svojim bratom. Jako sam sretna kad dijeliš s drugima.” „To je zbilja bila duga i teška zadaća, ah nisi odustajao i cijelu si je napisao. Ponosna sam na tebe što si ostao usredotočen i nastavio raditi do samoga kraja. Bravo!” Savjeti za autentičnost: 1. Iskorijenite samozavaravanje
Ponajprije budite iskreni sa sobom. Naučite iskreno sagledavati vlastiti život. Postati svjestan vlastitih emocija i onoga što doista osjećate velika je prekretnica. Naučiti djecu emocionalnoj iskrenosti, odnosno da ne pribjegavaju samozavaravanju, neprocjenjiv je dar. Osluškivanje i izražavanje vlastitih misli i osjećaja drži nas na pravom putu prema onome što nas čini istinski sretnima u životu. Iskrenošću prema sebi namještamo svoj unutarnji kompas tako da nas vodi u pravom smjeru. 2. Odgovarajte iskreno
Kad vas djeca nešto pitaju, odgovorite im iskreno. Odgovor, dakako, treba biti primjeren njihovu uzrastu i razini razumijevanja. Budite iskreni u svim životnim situacijama, čak i teškima. Neiskrenošću smanjujete djetetovu sposobnost razabiranja istine od laži. Djeca nevjerojatno dobro prepoznaju laž, pa ako ste prema njima neiskreni mogu postati nesigurna u svoju prosudbu. 3. Spominjite primjere iz vlastita djetinjstva
Bilo da je riječ o odlasku liječniku, o nekoj teškoj situaciji ili jednostavno zabavi, djeca vole slušati o tome što ste doživjeli i kako ste se osjećali kad ste bili maleni, osobito kad je to iskreno i autentično. Tako bolje razumiju tko ste i uviđaju da je situacija u kojoj se nalaze normalna čak i ako su uplašena, nesretna ili tužna. 4. Učite ih iskrenosti
Pričajte s djecom o važnosti iskrenosti u obitelji. Neka iskrenost za vašu obitelj postane nešto dragocjeno. Objasnite im da vam je iskrenost važnija od kazne kad učine nešto neprilično. Pristupite li djeci u takvim situacijama s optužbama, ljutnjom i prijetnjama, zbog straha bi se mogla početi ustručavati govoriti istinu. Omogućite li im da se osjećaju sigurnima, bit će iskrena. Imajte na umu da je, bez obzira na godine, potrebno mnogo hrabrosti da se nešto prizna ili da se
kaže istina. To ne dolazi uvijek samo po sebi. Na nama je da naučimo djecu da budu dovoljno hrabra da budu iskrena, ranjiva i da kažu k ažu istinu onda kad k ad je nužno. Nemojte N emojte ih osuđivati. Njegovanje takve vrste iskrenog odnosa bit će presudno u pubertetu i adolescenciji. 5. Čitajte im priče koje obuhvaćaju sve osjećaje
Čitajte svojoj djeci najrazličitije vrste priča. I ne brinite ako sve nemaju sretan završetak. Namjerno birajte priče p riče teških tema i one koje nemaju sretan kraj. Djeca iz tuge i nedaća mnogo nauče. Dakako, priče trebaju biti primjerene dobi djeteta i poticati na iskren razgovor o različitim životnim situacijama koje su jednako važne kao i ona kad kraljević dobije kraljevnu. Upoznavanje sa životnim usponima i padovima potiče razvoj suosjećanja, otpornosti te osjećaja smisla i zahvalnosti za vlastiti život. 6. Hvalite trud
Imajte na umu da se smislena i korisna pohvala temelji na kakvoći, a ne količini. Neka pohvale budu usmjerene na proces rada ili uložen trud, a ne na djetetove urođene sposobnosti: „Marljivo si učila za ispit i poboljšanje se vidi. Ponavljala si gradivo, načinila kartice s pitanjima i odgovorima s pomoću kojih si provjeravala koliko si zapamtila i to je doista do ista polučilo rezultate!” Pokušajte smisliti još koji primjer pohvale rada i truda. Vježba čini majstora - što ih više budete upotrebljavali, postajat ćete sve bolji. Pokušajte izbjeći pohvale tipa:, Jako si pametan.” Stavljanjem naglaska na uloženi trud omogućit ćete djetetu da shvati kako je upornost važnija i dragocjenija od urođene sposobnosti. Dugoročno gledajući, to će mu donijeti više samopouzdanja. 7. Izbjegavajte pohvalu kao automatski odgovor
Ne hvalite dijete za prelako obavljen posao. Tako ga učite da zaslužuje pohvalu samo kad zadatak obavi brzo, lako i savršeno, pa gubi motivaciju za zahtjevnije zadatke. Primjerice, ako dijete dobije peticu lako i bez previše truda, možete reći: „To je bilo prelako za tebe! Što kažeš da pokušamo s nečim zahtjevnijim iz čega bi mogao nešto naučiti?” Poruka treba biti da lako obavljeni zadaci nisu vrijedni divljenja i pohvale. 8. Usredotočite se na trud — i budite iskreni
Budite oprezni s utješnim pohvalama. Fraze poput: „Dobar posao!”, „Dao si sve od sebe!” ili „Imat ćeš više sreće sljedeći put!” mogu se protumačiti kao sažaljenje. Usredotočite se na ono što je dijete postiglo i kako to poboljšati: „Znam da si promašio gol, ali bilo je blizu! Hajdemo sljedeći tjedan na igralište vježbati, pa ćeš sljedeći put sigurno zabiti! Zapamti, vježba vježb a čini majstora!” Usredotočivanjem na trud uložen u učenje potičemo razvoj razvojnoga mentalnog sklopa, a on nam pomaže u svim životnim okolnostima, od profesionalnog života do osobnih veza. 9. Učite djecu da se ne uspoređuju s drugima
Djeca moraju sama osjetiti jesu li dala sve od sebe ili su mogla učiniti više. Ne mogu svi biti najbolji u svemu, ali mogu dati sve od sebe. Takvo gledište, za razliku od uspoređivanja s
drugima, potiče razvoj blagostanja i životnog zadovoljstva. 10. Naglasite svoju jedinstvenu perspektivu i perspektivu perspektivu vašeg djeteta tako što ćete govoriti „iz svojeg kuta"
Pokušajte na početak rečenice dodati „meni”, ,ja mislim” ili „moje je mišljenje” kako biste istaknuli da vaše shvaćanje neke situacije možda nije jednako onome vašeg djeteta. Primjerice, ako se povede rasprava oko toga je li jelo prevruće, važno je imati na umu da premda vama možda nije, vašem djetetu jelo doista može biti prevruće. Zato govoreći, „Meni „Men i nije prevruće”, djetetu stavljate na znanje da razumijete. Ili umjesto „Vani nije hladno”, možete reći: „Meni vani nije hladno.” Takvo poštivanje osobnog doživljaja pogoduje razvoju povjerenja i poštovanja — te pomaže djeci da prepoznaju i poštuju vlastiti doživljaj.
Kao Amerikanka udana za Danca, Jessica se dobro sjeća kad je prvi put shvatila da njezin suprug u odgoju njihove djece radi nešto drukčije. Kad god bi iskrsnula problematična situacija, ona bi reagirala malo prebrzo. U ljutnji i očaju, dizala bi ruke u zrak i govorila: „Neće! Neće me slušati. Nikad ne sluša!” S druge strane, njezin je suprug uvijek imao više strpljenja, bio je smireniji i za svaku bi situaciju u rukavu imao spremnu čarobnu rečenicu kojom bi zadivio čak i Jessicu. Kao da je netko otvorio prozor u mračnoj prostoriji i nova je svjetlost obasjala diskusiju od koje je prethodno dignula ruke. Na neki je način sve znao prikazati u pozitivnijem svjetlu. Crno-bijelu situaciju prikazao bi sivom. Bol bi postajala manja, a bijes umjereniji. Jessica je zamijetila da njegova obitelj i prijatelji čine istu stvar sa svojom djecom. Gdje se može nabaviti ta zbirka čarobnih izraza kojima su se služili, pitala se. Slušajući jednog jutra kako njezin suprug istančano mijenja način izražavanja njihove kćeri u vezi s nečim čega se bojala (paukova) Jessica je zamijetila snažan utjecaj koji će to imati na budućnost njihove kćeri. Gledajući kćer kako sa svojim ocem pomno proučava pauka i divi mu se umjesto da vrišti od straha i govori: „Fuj!”, uvidjela je značaj danskog načina uporabe govora u odgoju djece. Jer nije bila riječ samo o govoru nego o uporabi govora usmjerenoj na promjenu doživljavanja svijeta.
Gledanje svijeta drugim očima (opet) Način na koji gledamo život i filtriramo svakidašnja iskustva utječe na to kako se općenito osjećamo. Mnogi od nas nisu ni svjesni da na stvari gledamo nesvjesno. Osjećamo da je naš način gledanja na život istinit. To je naša istina. Ne doživljavamo naš način gledanja na stvari naučenim (često preuzetim od roditelja ili kulture) nego smatramo da je to jednostavno tako. Naš unaprijed određen način doživljavanja stvari nazivamo „okvirom”. Taj okvir kroz koji gledamo svijet naš je način gledanja, odnosno doživljavanja stvari. A ono što doživljavamo istinom, za nas i je istina.
Što bi bilo kad bismo mogli vidjeti istinu na nov način? Međutim, što bi bilo kad bismo mogli vidjeti istinu na nov način? Kada bismo dobili priliku sagledati našu istinu drugim očima - kroz širi, nepristraniji okvir? Kada bismo iznova sagledali sliku koju nazivamo „istinom”, kako bismo je vidjeli? Zamislite da ste u galeriji. Pred vama na zidu visi slika, a vodič vam ukazuje na detalje koji su vam na prvi pogled bili skriveni. Počinjete zamjećivati stvari koje prije niste vidjeli jer ste bili previše prev iše usredotočeni u sredotočeni na ono za što ste mislili da je najočitija tema. Naime, vi ste zaključili da je slika negativna. Muškarac na slici je mrk, žena bespomoćna, raspoloženje tmurno. Namjeravali ste krenuti dalje. Međutim sad, zahvaljujući komentarima vodiča, shvaćate da slika ima posve drukčiju d rukčiju priču na koju se možete usredotočiti. Sad u prozoru iza para zamjećujete vesele ljude koji pristižu donoseći darove. Muškarca Mu škarca je ugrizao pas p as pa je zato neraspoložen, a žena nije bespomoćna nego je zabrinuta i pokušava mu pomoći. U pozadini niste zamijetili dijete koje se smije ni čarobnu prekrasnu svjetlost koja ulazi
kroz prozor. Slika je prepuna detalja d etalja koje isprva niste zamijetili, a na koje se promatrač p romatrač može usredotočiti. Uzbudljivo je osjetiti tu mentalnu promjenu i to otkriće. Vaše sjećanje na tu sliku, baš kao i vaša zapažanja o njoj koja ćete podijeliti s drugima, sad će biti posve drukčiji. Vježbom vam pronalaženje takvih drukčijih d rukčijih priča više neće n eće biti tako teško nego će postajati p ostajati sve lakše. A vodič koji će ubuduće ukazivati na te drukčije priče bit ćete vi.
Realni optimizam Smatrate li da bi sposobnost preoblikovanja stresnih situacija - obiteljsko pitanje, problem s kolegom na poslu, neposlušno dijete - kakvu ste primijenili s umjetničkom slikom mogla promijeniti vaš doživljaj situacije? Odgovor je nedvojbeno da! Naime, to je nešto što Danci čine već stoljećima. Oni tu dragocjenu vještinu prenose na svoju djecu, a rano učenje preoblikovanja situacija pomaže im da odrastanjem postaju sve bolja u tome. A postati majstor preoblikovanja stresnih situacija temelj je otpornosti. Upitate li bilo kojeg Danca što misli o vremenu kad je vani hladno, sivo i kišno, automatski će vam odgovoriti: „Drago mi je što sam na poslu!” p oslu!” „Baš dobro što nisam na godišnjem!” „Baš se veselim što ću večeras s obitelji uživati u toplini svojega doma!” „Ne postoji loše vrijeme, samo loša i neprimjerena odjeća!” Pokušajte nagovoriti Danca da usmjeri pozornost na nešto doista negativno u razgovoru i jednostavno će vas zapanjiti kako u svemu uspijevaju pronaći nešto dobro. Mogli biste reći, primjerice: „Šteta što je posljednji vikend godišnjeg odmora.” o dmora.” .Istina, ali je zato prvi vikend ostatka naših života! Time ne želimo reći da Danci na sve gledaju pretjerano pozitivno - kroz ružičaste naočale - i da upotrebljavaju preoblikovanje kako bi živote prikazali ljepšima. Ne. Oni ne lebde na oblaku optimizma družeći se sa „supersretnim” ljudima kojima je sve divno i krasno, koji izgledaju kao da imaju trajno zalijepljen osmijeh na licu i koji su uvijek zadovoljni životom. Ne. Danci ne negiraju negativno. Oni samo ističu, i to s pomoću činjenica, da postoji i druga strana koju možda niste ni pomislili razmotriti. Odabiru u ljudima gledati dobro umjesto lošeg. Mijenjaju svoja očekivanja usredotočujući se na širu sliku umjesto da ostanu zarobljeni u jednom načinu gledanja te, općenito, nastoje donositi umjerenije pretpostavke. Danci su ono što psiholozi p siholozi nazivaju „realnim optimistima”. Realni optimisti razlikuju se od pretjerano optimističnih ljudi koji ne skidaju osmijeh s lica, onih koji se katkad doimaju neiskrenima jer im život zvuči presavršeno. Pretjerano pozitivni i optimistični ljudi zapravo su jako slični onima na suprotnom kraju spektra — pretjerano negativnim i pesimističnim osobama. Izrazito negativni ljudi skloni su zanemarivati pozitivno pa mogu postati ogorčeni, što ih sprečava da vide pozitivnu realnost. Pretjerano pozitivni ljudi, pak, skloni su zanemarivati negativno pa zbog toga mogu zanemariti važne negativne istine. Opasno je uvjeravati sebe daje sve sjajno govoreći si: „Ne, ne. Nema nikakvih problema”, kad ih u stvarnosti nesumnjivo ima. Podcjenjivanje negativnih situacija može dovesti do mnogo težih posljedica kad jednom do njih dođe, što je povezano sa samozavaravanjem o kojemu smo govorili u trećem poglavlju. Biti u dodiru sa stvarnošću, ali se usredotočivati na pozitivnije kutove gledanja bliže je realnom optimizmu. Realni optimisti zanemaruju nepotrebne negativne informacije. Oni uče zanemarivati
negativne riječi i okolnosti te stvaraju naviku tumačenja dvosmislenih situacija na što pozitivniji način. Ne gledaju stvari kao isključivo loše ili dobre, crne ili bijele nego shvaćaju da između postoji još mnogo nijansi. Usredotočenost na manje negativne strane i pronalaženje zlatne sredine smanjuju anksioznost i povećavaju osjećaj blagostanja.
Vještina preoblikovanja preoblikovanja Mnoge američke tvrtke za svoje zaposlenike organiziraju edukacije reinterpretiranja, odnosno preoblikovanja, budući da se ta vještina smatra najvažnijom za stjecanje otpornosti. Osnivač centra Adaptiv Learning Systems Dean M. Becker u članku za Harvard Business Review navodi: „Više od edukacije, više od iskustva i više od treninga, o tome hoće li netko uspjeti ili ne odlučit će njegova razina otpornosti na stres. To jednako vrijedi na onkološkom odjelu, na Olimpijadi i u dvorani za sastanke.” Sposobnost preoblikovanja negativnih situacija ključni je element otpornosti.
Ono što mislimo, to i osjećamo. Brojni znanstveni radovi pokazuju da reinterpretiranje nekog događaja kako bismo se osjećali bolje, odnosno da bismo sagledali njegove pozitivne strane, smanjuje aktivnost moždanih područja uključenih u obradu negativnih emocija, a povećava aktivnost moždanih područja uključenih u kognitivnu kontrolu i adaptivnu integraciju. U jednome znanstvenom radu na temu preoblikovanja, dvjema skupinama sudionika predočene su fotografije osoba ljutitih lica. Prvoj skupini ispitanika rečeno je da zamisle kako su ljudi na fotografijama jednostavno imali loš dan i da njihova ljutita lica nemaju nikakve veze s njima osobno. Drugoj skupini kazano je da slobodno osjećaju emocije koje prikazana p rikazana lica u njima bude, kakve kakv e god te emocije bile. Rezultati su pokazali kako skupinu ispitanika kojoj je sugerirana prilagodba stava u vezi s ljutitim licima prikazana lica nisu nimalo uznemirila. u znemirila. Štoviše, iz zabilježene moždane električne aktivnosti bilo je vidljivo da im je preoblikovanje izbrisalo negativne podražaje u mozgu. S druge strane, skupinu kojoj je sugerirano da slobodno osjećaju što god žele, prikazana su lica uznemirila. Ono što mislimo, to i osjećamo. Istraživači sa Stanfordova sveučilišta u američkoj saveznoj državi Kaliforniji proveli su istraživanje s ispitanicima koji pate od fobija. U istraživanju su ispitanici suočeni s izvorima svojeg straha - paucima i zmijama. Jedna je skupina bila poučena kako da preoblikuje — promijeni — svoj doživljaj, a druga ne. U skupini sudionika poučenih preoblikovanju zabilježeno je mnogo manje straha i panike nego u kontrolnoj skupini, skup ini, a ponovno suočeni s izvorom straha sudionici poučeni preoblikovanju imali su kratko trajnije promjene emocionalnog odgovora, što potvrđuje trajan učinak kognitivnog preoblikovanja. Prema tome, preoblikovanje nam ne mijenja samo kemiju mozga nego nam također pomaže u tumačenju bola, straha, anksioznosti i sličnih stanja. Preoblikovanje je izravno povezano s govorom koji upotrebljavamo - naglas i u sebi.
Ograničavajući govor Ograničavajući govor ima suprotan učinak. Izjave poput: „Mrzim letjeti avionom”, „Grozno kuham” ili „Nemam snage volje i zato sam debeo”, primjer su govora koji ograničava. „Zanemarim li letenje, uistinu volim putovati”, „Bolje kuham kad se držim recepta” ili „Trenutačno se trudim zdravo jesti i više se kretati” posve su drukčiji način gledanja na istu stvar. Manje je crno-bijel i manje ograničavajući, a stvara posve drukčiji osjećaj. Kojoj ćemo se vrsti govora prikloniti stvar je izbora, a iznimno je važan jer stvara okvir kroz koji gledamo, odnosno doživljavamo svijet. Uporabom pozitivnijeg, manje ograničavajućega govora utječemo na to kako se osjećamo. Nije nam posve jasno odakle Dancima ta sklonost preoblikovanju. Čini se da je realni optimizam u Danskoj jednostavno „defoltna” postavka, a uporaba govora preoblikovanja prenosi se s naraštaja na naraštaj. Većina Danaca nije ni svjesna da ima taj dar -jednostavno je dio onoga što jesu. I uvjerene smo da je to jedan od razloga zašto Dance postojano proglašavaju jednim od najsretnijih naroda na svijetu.
Preoblikovanje u djece Preoblikovanje u djece sastoji se od pomaganja djetetu da preusmjeri pozornost s onoga što misli da ne može mož e na ono što može. Odrasla osoba pomaže po maže djetetu sagledati situaciju iz drukčijeg kuta i navodi ga da se usredotoči na manje negativne ishode ili zaključke. Vježbom to može postati „defoltna” postavka - za roditelje i za djecu. Kad vi ili vaša djeca upotrebljavate ograničavajući govor, govoreći stvari poput: „Mrzim to”„ Ja to ne mogu”, „Nisam dobra u tome” i slično, stvarate negativnu priču. Zaplet takve negativne priče može nas uvjeriti da nismo dobri ni u čemu ili da sve radimo krivo. Dijete odgajano na takvim ograničavajućim pričama - o tome „kakvo je” ili „kako bi nešto trebalo obavljati” ili „što bi trebalo osjećati” u različitim situacijama - suočeno suoče no s problematičnim situacijama počinje razvijati strategije nošenja s problemima utemeljene na nepovjerenju u vlastite sposobnosti. Izjave poput „Ne ide joj baš sport”,, Jako je neuredan”, „Preosjetljivaje” imaju ograničavajući učinak na osobe kojima su upućene. Što više takvih izjava o sebi djeca čuju, o sebi će donositi negativnije zaključke. Šteta se može ublažiti pronalaženjem i stvaranjem drukčije priče. Pomažući djetetu da izgradi novu, širu sliku sebe i svijeta oko sebe, koja ostavlja mjesta za tumačenje sebe i svijeta na više načina, a ne isključivo jedan, pomažete mu da stvori novi mentalni okvir. Ta će se vještina ujedno prenijeti i na to kako doživljava i tumači život i druge osobe. Iben u svom poslu narativne psihoterapeutkinje dosta pozornosti pridaje preoblikovanju životnih priča, pomažući ljudima da spoznaju uvjerenja koja imaju o sebi i uvjerenja koja imaju o svojoj djeci a da toga uopće nisu svjesni. Izjave poput: „Totalno je nedruštven”, „Ne ide joj škola”, „Očajanje u matematici” ih „Užasno je sebična” postaju ponašanja kojima vaša djeca pokušavaju dati smisao i s kojima se poistovjećuju. Djeca od roditelja čuju takve stvari češće nego što mislite te ubrzo počnu vjerovati da su doista takva. Kad se novo ponašanje ne uklapa u stečenu sliku o sebi, ni ne pokušavaju mu dati smisao jer su se već poistovjetili s tim da su nekoordinirani, stidljivi ili grozni u matematici. Naš je govor iznimno moćan okvir okv ir kroz koji opažamo i opisujemo sebe i svijet oko sebe. Glasoviti danski psiholog Allan Holmgren smatra da nam govor oblikuje stvarnost. Zato svaka
promjena neizostavno uključuje promjenu govora. Problem je problem samo ako ga definiramo kao problem.
Predodžbe o sebi Mnoštvo nas slika o sebi i priča iz djetinjstva prati u odraslo doba. Toliko toga što mislimo o sebi u odrasloj dobi vuče korijene iz predodžbe koju smo o sebi stekli kao djeca -lijen, osjetljiv, sebičan, glup, pametan. Razmislite koja uvjerenja o sebi imate i koliko ih potječe od onoga što su vam govorili kad ste bili dijete? Mnogi od nas nastavljaju nesvjesno do kraja života potvrđivati te predodžbe o sebi i stalno se s njima uspoređivati. No odvajajući sebe od stečenih predodžbi, otvaramo sebi i svojoj djeci nove putove promjeni. Razmislite koliko je danas uobičajeno čuti kako se za djecu kaže da imaju neki poremećaj, a da nisu ni vidjela psihologa, a kamoli dobila dijagnozu. Čini se da je postalo posve normalno pripisivati djeci, vlastitoj v lastitoj i tuđoj, psihološke probleme i poremećaje ponašanja. Stidljivost se naziva Aspergerovim sindromom, djeca s obiljem energije ADHD-ovcima, djeca koja nemaju stalno osmijeh na licu zacijelo pokazuju znakove depresije, a posljednje što smo čule bilo je da se za mirno, povučeno dijete govori da ima poremećaj obrade osjetilnih informacija. Roditelji su bili zabrinuti, djevojčica je bila zabrinuta, a najzabrinjavajuće je pomisliti kakav je utjecaj takvo neutemeljeno iznošenje mišljenja -bez prethodno postavljene dijagnoze i posjeta liječniku - moglo imati na tu djevojčicu do kraja njezina života. Takvo nonšalantno i neutemeljeno izjavljivanje da djeca imaju psihološke ili neurološke poremećaje — kao da su gladna ih da im je hladno - vrlo je ozbiljna stvar koja ne samo što umanjuje ozbiljnost i težinu situacije onih koji uistinu pate od takvih poremećaja nego i djeci nepravedno prišiva etikete. Kad dijete nekoliko puta čuje takvu priču o sebi, počinje se povezivati s njom i iz nje izvlačiti zaključke o sebi. Te priče postaju njihovom životnom pričom iz koje je poslije vrlo teško izići. Tako govorenjem i ponavljanjem stvari koje kod sebe ili kod naše djece ne volimo upravo te stvari potičemo. Preoblikovanje ili stvaranje priče iznova pomaže nam da ponovno napišemo vlastitu budućnost i budućnost naše djece.
Stvaranje nove predodžbe o sebi Iben iznosi primjer načina na koji u svojem poslu pomaže odraslima i djeci da ponovno napisu svoju životnu priču, odnosno stvore novu predodžbu o sebi. Kad joj dođe osoba nezadovoljna načinom na koji joj se odvija život, Iben pokuša s njom razgovarati o uvjerenjima koje ta osoba ima o sebi. Zatim s njom razgovara o negativnim predodžbama koje ima o sebi i pokuša odvojiti osobu od predodžbi. Primjerice, jedna se njezina pacijentica požalila da je lijena i rastresena te da joj to uništava život. Iben ju je zamolila da joj kaže kakve osjećaje ta predodžba budi u njoj. Žena je rekla da se zbog toga osjeća grozno, osobito kad nešto zaboravi, izgubi ih ostane dugo u krevetu. kreve tu. Takva su ponašanja samo pojačavala njezin n jezin osjećaj nezadovoljstva sobom. Zbog svoje se lijenosti osjećala neuspješnom i kao da nema snagu volje. Svaki put kad bi rekla, „Lijena sam i rastresena”, nesvjesno je u sebi drugima ponavljala tu priču i ona je sve više ovladavala njezinim životom. Iben se zatim poslužila eksternalizacijskim govorom, odnosno govorom koji razdvaja osobu od problema. Lijenost nije zapisana u genima nego je nešto što može utjecati na ljude u različitim vremenskim razdobljima. Razdvajajući osobu od problema s kojim je suočena stječemo dojam da imamo aktivnu ulogu u vlastitim životima, što nam pomaže u savladavanju problema.
Iben je pacijentici pomogla vizualizirati i opisati lijenost. Nalikuje li tamnom oblaku? Guši li je? Što osjeća kad se pojavi? Pacijentica je rekla da se osjeća kao da je netko drži pritisnutu i ne da joj da se pokrene, kao da je iznad nje težak zrak koji je snažno pritišće, kao da je paralizirana; nije mogla ustati iz kreveta, nije mogla izići iz kuće, nije mogla vježbati. Osjećala se nepouzdanom, nesposobnom i patetičnom. Zatim su razgovarale o suprotnim osjećajima. Razgovarale su o tome što sve voli kod sebe i kako bi željela da njezin život izgleda kad bi se mogla osloboditi teškog pritiska koji ju je stalno opterećivao. Posegnule su u pacijentičinu prošlost, za njezinim prošlim iskustvima kako bi pronašle drukčiju životnu priču. Pokazalo se da pacijentica raspolaže sjajnim komunikacijskim vještinama i da je iznimno kreativna. Bila je duhovita i vrlo vjerna prijateljica. Odlično je kuhala i svirala. Imala je bogato iskustvo za kojim je rado posezala i u tim stvarima uopće nije bila lijena. Mnogo su razgovarale o tim iskustvima, ne usredotočujući se na njezine negativne strane - lijenost i rastresenost - nego na dobre strane i vještine koje su htjele istaknuti u njezinoj „novoj” životnoj priči. Što su više razgovarale, pacijentica je pozitivnije i ljepše pričala o sebi. Polako se počela doživljavati na posve nov način. Sad se osjećala kreativnom, jakom i pouzdanom te u posjedu alata koji će joj pomoći da stvori novi okvir kroz koji će doživljavati svoj život i sebe samu. Vježbom je njezin vanjski glas postao njezinim unutarnjim glasom. Sad je problem bio samo problem, a ne više ona sama, a vjerojatnost da će opet sebe doživljavati lijenom ili rastresenom činila se malom. Moć definirajućega govora bila je mnogo veća nego što je ikad zamišljala. Prema tome, preoblikovati ili ponovno napisati životnu priču ne znači izbaciti negativne događaje iz naših života nego im pridati manje značaja i više se usredotočiti na one vidove koji nam se sviđaju. Baš kao na slici s početka poglavlja: ako smo spremni na promjenu okvira, vidjet ćemo širu sliku i usavršiti usredotočivanje na detalje koji pripovijedaju drukčiju priču. Tako ćemo nabolje promijeniti cjelokupno životno iskustvo. Isto vrijedi i za djecu. A uloga nas odraslih je da im budemo vodiči te da im ukazujemo na pozitivnije i ljepše priče.
Kako ograničiti ograničavajući govor Zbog fraza poput: „Izbirljiva je u jelu”, „Mrzi čitati” ili „Nikad ne sluša” dijete se poistovjećuje s takvim ponašanjem, a zapravo se u pozadini svakog ponašanja skriva osjećaj ili raspoloženje. Ponašanje nije n ije nepromjenjivo. Možda je dijete jednostavno umorno, gladno ili uznemireno zbog nečega. Što bolje znamo razdvojiti djetetovo ponašanje od njega kao osobe, više možemo promijeniti način na koji ga vidimo, a time i način na koji dijete vidi sebe. Tako djetetu dajemo do znanja da je ono u redu i da takvo ponašanje nije njegova sudbina. S druge strane, vidjeli smo da prišivanje etiketa može postati samoispunjavajuće proročanstvo. p roročanstvo. Tvrdoglavo dijete katkad može biti vrlo teško, ali pokušajte sagledati širu sliku i uvidjeti što je dovelo do takvog ponašanja. Umjesto da govorite kako je dijete nemoguće i gledate njega kao problem, pokušajte vidjeti drugu stranu priče. Dijete koje ne želi jesti možda je pojelo užinu prije večere i nije jako gladno. Dijete koje se ne želi odjenuti možda je upravo u fazi iskušavanja granica i ne razumije zašto su čarape toliko važne. Štoviše, koje su druge strane toga tvrdoglavog ponašanja? Možda dijete nije tvrdoglavo nego vrlo uporno, odlučno i pokazuje izvrsne liderske vještine. Upornost je sjajna osobina koja ga može daleko odvesti u životu. Možda je rastreseno dijete zapravo vrlo kreativno i voli umjetnost. Izražavanjem i stvaranjem navike gledanja pozitivnih strana problematičnog ponašanja
pomažemo svojoj djeci d jeci da se i ona usredotoče u sredotoče na bolju priču o sebi. Tako se ujedno u jedno izbjegavaju i borbe za moć što naposljetku vodi sretnijim roditeljima roditeljima i sretnijoj djeci.
Danski način preoblikovanja Danci u načelu manje posežu za ograničavajućim govorom i ne govore djeci kakva su ili što bi trebala učiniti ili osjećati u različitim situacijama. Dance ćete jednostavno rijetko čuti da nameću svoja mišljenja djeci: „Ne budi takva.” „Ne plači.” „Trebala bi biti sretna!” „On je zločest!” „Trebao bi biti bolji.” „Sljedeći put bi mu to trebao reći!” Danci su u svojem pristupu odgoju mnogo skloniji govoru podrške koji omogućuje djeci da uvide razloge vlastitih osjećaja i postupaka. Primjerice, ako je dijete uznemireno ih srdito, takvim načinom govora pokušat će mu pomoći da spozna kako se osjeća umjesto da mu govore kako bi se trebalo ili kako se ne bi trebalo osjećati. „Što je bilo?” „Ništa.” „Izgledaš kao da nešto nije u redu. Nešto te muči?” „Da." ,Što se događa?' „Ne znam.” „Tužna si? Ili možda ljuta? Ili sretna?” „Tužna sam.” „Zašto si tužna?” "Jer mi je Grga uzeo lutku.” „Grga ti je uzeo lutku. A zašto ti je uzeo lutku?” „Zato što je zločest.” „Misliš da je Grga zločest? Je li Grga uvijek zločest?” „Da." „Ali prošli tjedan si se često igrala s njim, zar ne?” „Da." "Je li i onda bio zločest?” „Nije.” „Znači da Grga zna biti i dobar?” „Da. Katkad.” Danski su roditelji dobri u pomaganju djeci da spoznaju svoje osjećaje i zatim ih navode da pronađu nešto konstruktivnije od podcjenjujućih i ograničavajućih uvjerenja. To je sama bit preoblikovanja. „Dobro. I što se dogodilo kad ti je Grga uzeo lutku?” „Plakala sam.” „Znači, bila si tužna jer ti je uzeo lutku. Jasno mi je. A kad bi ti Grga opet uzeo lutku, što bi mogla učiniti da ne budeš tužna?” „Mogla bih mu reći da mi je vrati. Ili bih ga mogla tužiti teti.” „To da mu kažeš da ti je vrati zvuči mi kao dobro rješenje. A voli li se Grga igrati s lutkama?” „Katkad.” „Ima li još nešto što bi mogla učiniti osim da mu kažeš da ti je vrati?” „Možda bismo se mogli zajedno igrati lutkama.” „To mi zvuči kao sjajno rješenje. Mi znamo da je Grga zapravo dobar dječak, pa ga
sljedeći put možeš pitati želi li se možda i on s tobom igrati lutkama.” „Može!” Gledanje svjetlije strane može se primijeniti u različitim situacijama, ne samo s ljudima. Vježbom postaje sve lakše sagledati situaciju i pronaći skrivene detalje koji će vam pomoći da preoblikujete situaciju u nešto konstruktivnije. To čak može biti i zabavno. Kad dijete pronađe bolju priču, pokušajte je ponoviti kako bi se ukorijenila. Rješenje bi naposljetku trebalo stići od samog djeteta. Tako se razvija stvarno samopouzdanje jer dijete uči ovladavati vlastitim osjećajima, a ne da mu drugi d rugi govore kako se treba oosjećati sjećati i što treba činiti. Time što tražimo ono dobro u ljudima i što razdvajamo postupke od osobe, učimo svoju djecu da ćemo i njima oprostiti kad se budu loše ponašala. Zamislite što bi bilo da smo rekli da je Grga smiješan i zao. Naše bi dijete to zapamtilo. A kad bijednom učinilo sličnu stvar, znalo bi da ćemo ga zbog toga osuđivati. Time što vjerujemo drugima i što znamo oprostiti, učimo svoju djecu da ćemo i njima oprostiti kad se ona budu loše ponašala. Ako smo unatoč istini u stanju vidjeti i neke druge, pozitivne strane situacije i zauzmemo li stav da je ljudski griješiti, i naša će djeca biti blaža prema sebi kad pogriješe. Drugi način preoblikovanja je s pomoću humora. Primjerice, ako vam dijete poslije svoje nogometne utakmice priđe i kaže, „Grozno sam igrao!”, vaš bi tipičan odgovor mogao glasiti: „Ma, nisi uopće! Sjajno si igrao, ali teren je bio strašno sklizak! Sljedeći put ćete sigurno pobijediti. Nekad pobijediš, nekad izgubiš, to je tako.” Danski način preoblikovanja humorom izgleda otprilike ovako: .Grozno sam igrao! ‘Jesi li slomio nogu?' „Ne, ali užasno igram.” „Ali nisi slomio nogu? Jesi li siguran? (Spustite se pogledati nogu). „Pa, bar nisi slomio nogu!” ,,Ha-ha! Ma, loš sam u nogometu. Trebao bih prestati igrati. Mrzim nogomet.” „Mrziš nogomet? Otkad to? Istina je da si danas prilično loše igrao, ali prošli si tjedan zabio dva gola na utakmici, sjećaš se?” „Ma, da, ali...” „Sjećaš se kako si se osjećao kad si zabio te golove?” „Dosta dobro.” „Mislim da se sjećam da si plesao po terenu i pjevao. Jesi li i tada mrzio nogomet’?” „Ne." „Eto. Samo se sjeti kako si se osjećao prošli tjedan i razmislimo što bismo mogli učiniti da sljedeći put bolje igraš.” „Više trenirati, valjda.” „Tako je. A sad idemo na pizzu proslaviti činjenicu što nisi slomio nogu!” „Ima boljih i gorih dana!” Zamjećujete da u ovom primjeru roditelj ne zanemaruje činjenicu da je dijete loše igralo. Roditelj to ne negira, ali poseže za humorom kako bi ukazao da bi situacija mogla biti i mnogo gora te usmjerava dijete k pozitivnim osjećajima koje je prošli tjedan imalo o nogometu. To je realni optimizam. Premda priznajete situaciju kakva je, ipak možete izbaciti nepotrebne negativne riječi i humorom se usmjeriti na dobre umjesto na loše osjećaje ili na neko drugo vrijeme kad se dijete osjećalo dobro. Time što odlučite usmjeriti pozornost na pozitivne strane djetetova ponašanja, kakvo god ono bilo, dajete mu alat za nošenje s vlastitom jedinstvenošću. Sve je u načinu na koji uokvirujemo životne situacije. A vježba čini majstora!
Savjeti za preoblikovanje: 1. Obratite pozornost na negativnost
Vježbajte obraćanje pozornosti na negativan tijek misli. Jednostavno ga pokušajte prepoznati i vidjeti koliko često negativno sagledavate situacije. Za vježbu pokušajte pronaći drukčije načine gledanja na stvari koje vas uznemiruju, na vaše strahove ili brige. Pokušajte se odmaknuti od tog kuta gledanja i vidjeti možete li pronaći razumijevanje, drugi način gledanja ili način da se usredotočite na pozitivniju po zitivniju stranu stvari koje vas uznemiruju. 2. Vježbajte preoblikovanje
Razmislite o realnosti svojih misli i pokušajte promijeniti izraze koje upotrebljavate. Razmotrite sljedeće rečenice: „Nikad nemam vremena za vježbanje. Baš sam debela.” „Užasno loše pišem.” „Moja svekrva je strašno naporna.” A sad ih pokušajte preinačiti. „Uspijevam vježbati barem jednom na tjedan i za ručak češće jedem salate, što mi odgovara.” „Kad sam usredotočen na pisanje, zapravo dosta dobro pišem.” „Volim svoju svekrvu unatoč tome što se ne slažemo u svemu. Sjajna je baka mojoj djeci.” To možda izgleda zahtjevno, ali pouzdano znamo da nam mijenja kemiju mozga, što utječe na naš osjećaj blagostanja. Isprva nam se takav način parafraziranja može činiti glupim, ali što budete bolji u preoblikovanju, bolje ćete se osjećati. Sve negativno što vidimo i govorimo o sebi i svojoj obitelj te svi naši strahovi, sve to izravno prenosimo na svoju djecu. Zato darujte sebi i svojoj djeci dar preoblikovanja i pomozite im da se bolje nose sa životnim usponima i padovima. 3. Upotrebljavajte što manje ograničavajućega govora
Pokušajte upotrebljavati manje crno-bijeloga, ograničavajućega govora. Mrzim kad, volim kad, ti uvijek, ti nikad, trebao bi, ne bi trebao, ti si takav, ona je takva i slično. Ograničavajući govor ostavlja malo mjesta za manevriranje i nudi ograničen kut gledanja. Pokušajte upotrebljavati umjereniji, manje oštar govor. Manje osuđujte, a više prihvaćajte pa ćete izbjeći borbe za moć s djecom i partnerom. 4. Pokušajte upotrebljavati eksternalizacijski govor: razdvojite postupke od osobe
Umjesto da kažete „Ona je lijena” ili „On je agresivan”, pokušajte to ne gledati kao urođenu nepromjenjivu osobinu nego nešto vanjsko, odvojeno od osobe. „Uhvatila ju je lijenost” ili „Uhvatila ga je žuta minuta” posve je drukčije od prišivanja etiketa poput „ti si takav i takav”. 5. Ponovno napišite djetetovu priču priču tako da bude pozitivnija i ljepša
Sastavite popis djetetovim najnegativnijih osobina i ponašanja te ih zapišite kao rečenice. „Ne ide joj škola.” „Mislim da ima ADHD." „Užasno je tvrdoglava.” Zatim pokušajte preinačiti navedene rečenice identificirajući izvor tih ponašanja. Primjerice, dijete kojem ne ide škola možda voli čitati i iznimno je društveno. Dijete koje ima ADHD možda je strpljivo, vrijedno i ne odustaje lako kad se nečega prihvati. Pokušajte se usredotočiti na pozitivne strane djetetova ponašanja kako bi se dijete osjećalo dobro zbog svoje jedinstvenosti, umjesto da se osjeća loše
zbog prišivenih etiketa. Ponovno napišite, odnosno preoblikujte negativne neg ativne zaključke koje ste donijeli o sebi i svojoj djeci i razdvojite ponašanje od djeteta kao osobe. To i roditeljima i djeci nudi mogućnost da se razviju te da napisu pozitivnije i ljepše priče o sebi. 6. Služite se govorom podrške
Pomozite svojoj djeci primjenjujući govor podrške. Postavljajte djetetu pitanja kako biste mu pomogli da prepozna osjećaje u pozadini svojih postupaka. Pomozite djetetu da nauči prepoznavati svoje namjere i namjere drugih kako bi se naučilo izvući iz teške situacije. 7. Služite se humorom
Povežite se s djetetom te humorom učinite situaciju ugodnijom kako biste pronašli nov kut gledanja na stvari. Pritom pripazite da ne negirate djetetove osjećaje ili iskustvo.
Jessica je godinama imala napet odnos sa sestrom. Kad god bi bile zajedno, nije nedostajalo prevrtanja očima i u zraku bi se osjećala velika količina ljutnje. Iskreno, nisu se pretjerano voljele. Jessica je mislila da sestra pretjeruje u pričama o njihovu odnosu s roditeljima kad su bile djeca, a njezina je sestra smatrala da je Jessica razmažena i bezosjećajna. Ta su uvjerenja u njima budila defenzivan stav i nepovjerenje što je, pak, dovodilo do napetosti, svađa i sve većeg udaljavanja, s malo nade da će njihov narušeni odnos ikad postati bolji. Tek kad je Jessica vidjela kakav odnos njezin suprug ima sa svojim bratom, zapitala se ne postoji li možda bolji način. Dva su brata Danca imala isto toliko nesuglasica n esuglasica kao i dvije sestre Amerikanke, ali im je Jessicin suprug uvijek pristupao s razumijevanjem i oprostom umjesto prevrtanjem očima i prepuštanjem srdžbi. Unatoč nesuglasicama, braća su imala vrlo dobar odnos. I tako je jednog dana Jessici sinulo da bi mogla pokušati doista poslušati svoju sestru — bez unaprijed oblikovanih sudova, odnosno bez predrasuda. Pokušala je uistinu shvatiti kako se njezina sestra osjeća i zašto je ljuta. I slušajući je na nov način - kao prijateljica, a ne kao ogorčena suparnica, što je bila uloga s kojom se dotad poistovjećivala -zamijetila je da je započela duboka promjena. Jessica je iznenada uistinu vidjela sestrinu stranu priče i počela osjećati istinsko suosjećanje - i obrnuto. Prvi put u životu razgovarale su kao prave prijateljice. Za godinu dana njihov se odnos dramatično poboljšao, a danas su vrlo bliske. Nekoć je smatrala da su osuđene na otuđenost, a danas su oslonac jedna drugoj kao prave sestre i zahvalna je što je ima u svojem životu. Ta pozitivna promjena rezultat je obostrane primjene suosjećanja. Zapanjuje koliko ljudi ne zna značenje riječi empatija. ,Je li to nešto kao simpatija? Apatija? Homeopatija? Što, zapravo, znači empatija?” I ako toliko malo ljudi zna što empatija znači, koliko je njih primjenjuje u svakidašnjim životima? Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja. To je sposobnost uživljavanja u osjećaje druge osobe — ne samo sažalijevanje nego suosjećanje s drugom osobom. Pojednostavljeno možemo reći da je empatija gledanje svijeta „tuđim očima”. A to je, pak, mnogo jednostavnije reći nego učiniti. Zašto je gledanje svijeta očima drugog čovjeka tako teško? I ima li to kakve veze s našom kulturom? Nedavno istraživanje pokazalo je da se u SAD-u između 1980. i 2000. empatija među mladima alarmantno smanjila za gotovo pedeset posto. U međuvremenu je razina samoljublja (narcisoidnosti) dvostruko porasla. Samoljublje Sa moljublje (ili narcisoidnost) precjenjivanje je vlastite vrijednosti, odnosno pretjerano pridavanje važnosti sebi, što dovodi do odvajanja od drugih i ometa uspostavljanje zdravih međuljudskih odnosa. Narcisoidne osobe toliko su usmjerene na sebe da nisu voljne ili sposobne mariti za potrebe drugih. Mnogo je teorija zašto do toga dolazi, ali nitko pouzdano ne zna pravi razlog. Pokazatelj narcisoidne ličnosti (engl. narcissistic personaIity indicator.; NPI) koji služi za procjenu narcisoidnosti osmišljen je 1970. i njegova je ispravnost otada potvrđena u brojnim znanstvenim istraživanjima. Jean Twenge i kolege analizirali su rezultate NPI-a studenata u razdoblju između 1982. i 2007. i zaključili daje tijekom toga dvadesetpetogodišnjeg razdoblja došlo do značajnog i postojanog porasta razine narcisoidnosti. Razina narcisoidnosti n arcisoidnosti među studentima toliko se dramatično povećala da je do 2007. gotovo 70 posto studenata pokazivalo više narcisoidnosti u usporedbi s prosječnim studentom 1982. Koji bi mogao biti razlog tome?
Srce Amerike: opstanak najsposobnijih najsposobnijih Godinama se u Americi smatralo da su ljudi poput prirode - u osnovi sebična, agresivna i
natjecateljski orijentirana bića. Sve je počelo pojavom industrijske revolucije. Struktura tržišnoga gospodarstva, ali i financijski, pravni i politički sustavi barem se djelomice temelje na toj zamisli koja zapravo okreće ljude jedne protiv drugih. Wallstreetovsko „evanđelje pohlepe” samo je jedan primjer koji zorno dočarava nedostatak empatije. Godinama se teoretičari evolucije, političari i javnost usredotočuju na natjecanje i okrutnost prirodnog odabira, tvrdeći da su ljudi po prirodi takvi. To je postavilo temelje individualizmu koji k oji definira Amerikance. Amerikan ce. Slavna američka filozofkinja i spisateljica Any Rand, čijim se djelima dive mnogi političari, među prvima je zagovarala zamisao da je sebičnost (egoizam) urođeni dio ljudske prirode te da je pojedinac tu zbog sebe i svoje dobrobiti. Smatrali mi to istinitim ih ne, činjenica je da su ta uvjerenja toliko snažno integrirana u američku kulturu ku lturu da ih većina nije ni svjesna. Ona prožimaju američku svakidašnjicu. Upravo natjecanje i težnja da se bude prvi i najbolji ono je što određuje Amerikance. Prisjetite se na trenutak majki s kojima ste došli u kontakt. Koliko njih se istinski otvori i iskreno priča o svojoj djeci? Koliko ih je dovoljno hrabro da pokaže ranjivost i prizna kako nisu sigurne obavljaju li dobro majčinski posao? U današnje vrijeme, kad se popisu stvari koje čine „dobru majku” dodaje sve više normi za koje se od majki očekuje da ih ispune te da se u njima natječu s drugim majkama, čini se da je sve manje majki u stanju pokazati ranjivost. Bilo da je riječ o djetetovoj prehrani (dojenje, ekološki ih održivo uzgojena hrana), izvanškolskim izvan školskim aktivnostima (u koliko ih je dijete uključeno i koliko je u njima uspješno) ih obrazovanju, natjecanje je nerijetko prisutno i u sasvim običnim svakidašnjim razgovorima. Dakako, taj dojam sve većeg natjecanja nije ograničen samo na majčinstvo. On prožimlje različite diskurse, a zna biti vrlo suptilan. No obratite li pozornost, iznenadit će vas koliko ga se često može zamijetiti odmah ispod površine. Mnogi se od nas boje otvoriti i pokazati ranjivost jer ne žele biti osuđivani ili odbačeni. A upravo zbog tog straha mnogo odnosa ostaje na razini površnosti.
Naš strah od ranjivosti i otkriće društvenog mozga Brene Brown, znanstvenica sa Sveučilišta u Houstonu, čije područje rada među ostalim obuhvaća istraživanje ranjivosti, tvrdi da se ljudi boje ranjivosti jer se zapravo boje gubitka društvenih veza. Toliko čeznemo za društvenim vezama da se bojimo reći nešto što bi druge moglo potaknuti da nas odbace. S druge strane, ranjivost i empatija služe upravo tome da nas približe jedne drugima. I tako s ranjivosti prelazimo na suprotnu stranu spektra — na posramljivanje. Umjesto da pokušamo empatijom razumjeti zašto je netko donio neku odluku (dojiti ili ne dojiti, raditi ili ne raditi — da spomenemo samo neke od uobičajenijih), mi u njima pobuđujemo osjećaj srama. „Kako se može vratiti na posao i ostaviti dijete nekome koga ne poznaje? Ja to nikako ne bih mogla!”„Kako može biti samo kućanica? Ja to nikad ne bih mogla!”„Nije mi jasno kako može toliko dugo dojiti? To je zbilja odvratno!” „Nije mi jasno zašto ne doji svoje dijete? To je užasno sebično!” i tako dalje i tako dalje. Oštrina osude prelazi na nekoga drugog i — puf! — najednom sve naše odluke postaju superiorne i mi smo očito bolji roditelj zbog čega se, dakako, osjećamo dobro. Jer biti najbolji iznimno se cijeni. Okrutna ironija je u tome što bismo se sigurno osjećali mnogo bolje kad bismo imali društvene d ruštvene veze koje se ne bi temeljile na osuđivanju nego na pružanju podrške.
Što bi bilo kad bismo se
pokušali više povezati s drugima? Problem s posramljivanjem i težnjom da se uvijek bude bolji od drugih u tome je što se, kad na vidjelo izroni naša ranjivost, pojavljuju osjećaji nelagode i straha. A što ljudi čine kad osjećaju bilo kakvu vrstu nelagode ili straha? Najčešća reakcija je zatomljivanje osjećaja. Hrana, televizija, pretjerana kupnja, lijekovi, droge, alkohol, alkoho l, svi odreda izvrsni su za zatomljivanje pravih osjećaja i stvaranje lažnog osjećaja da je sve u redu. Ali to je samo „prva pomoć”. Ipak, čini se kako svi nadohvat ruke imamo takve kutije „prve pomoći”. U inspirativnom govoru o ranjivosti (TED talk), Brown je rekla: „Najzaduženija smo i najpretilija nacija, nacija s najviše ovisnosti na svijetu. To nas tjera da se zapitamo: Što bi bilo kad bismo umjesto posramljivanja posegnuli za empatijom? Kad bismo prestali težiti savršenstvu koje ne postoji? I kad bismo se pokušali p okušali više povezati s drugima? Revolucionarno istraživanje na području neuroznanosti otkrilo je postojanje nečega što znanstvenici nazivaju „društveni mozak”. Riječ je o moždanom području koje se aktivira kad smo uključeni u društvene interakcije. Neuroznanstvenik Matthevv Lieberman, voditelj socijalnokognitivnoga neuroznanstvenog laboratorija Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, kaže: „Ta se mreža uključuje refleksno i potiče nas da razmišljamo o drugih ljudima, o njihovim mislima, osjećajima i ciljevima. Ona promiče razumijevanje i empatiju, suradnju i obzir prema drugima.” Lieberman smatra da ljudi po prirodi nisu usmjereni samo na vlastiti sebični interes nego i na dobrobit drugih.
„Zatvorenikova dilema" Kako bi ispitao teoriju da se ljudi ne vode samo vlastitim sebičnim interesima nego da im je važna i briga za druge ljude, Lieberman je proveo istraživanje u kojem je pomoću funkcionalne magnetske rezonancije pratio protok p rotok krvi u ljudskome mozgu pri p ri rješavanju poznatoga psihološkog testa nazvanog „Zatvorenikova dilema”. „Zatvorenikova dilema” je igra u kojoj dva igrača među sobom dijele nagradu od deset dolara. Koliko će koji igrač dobiti ovisi o tome hoće li drugi igrač odlučiti pravedno dijeliti (odnosno surađivati) ili ne. Ako oba igrača odluče surađivati, svaki dobiva pet dolara. Ako jedan odluči surađivati, a drugi „pobjeći”, odnosno ne surađivati, igrač koji ko ji surađuje ne dobiva ništa, a onaj koji odluči ne surađivati dobiva sve. Ako obojica odluče „pobjeći”, „po bjeći”, svaki dobiva po jedan dolar. Izazov je donijeti odluku što učiniti, ne znajući za što će se drugi igrač odlučiti. Sigurnije je pobjeći: tako se dobiva najmanje jedan, a postoji mogućnost i da se dobije deset dolara. Ako se, pak, odluči za suradnju, postoji rizik da se završi praznih ruku ako drugi igrač odluči ne surađivati. Suprotno očekivanjima istraživača, rezultati su pokazali da se igrači češće odlučuju za suradnju nego na bijeg, odnosno sebičnost. Štoviše, snimci funkcionalne magnetske rezonancije otkrili su da je primarni moždani centar za nagrađivanje, tzv. ventralni striatum, bio mnogo aktivniji kad su oba igrača surađivala. Naime, centar sustava nagrađivanja bio je osjetljiviji na ukupnu zarađenu svotu koju su zaradila oba igrača nego na osobni ishod. To znači da ljudima više zadovoljstva nudi tuđa nego vlastita sreća! Kako to objasniti? Danci oduvijek vjeruju da je briga za sreću drugih presudna i za vlastitu sreću, a sudeći po ovim znanstvenim rezultatima, čini se da bi to doista moglo biti tako!
Istina o empatiji U prošlosti se empatija smatrala nečime što ljude razlikuje od životinja. Većina je smatrala da životinje i primati ne pokazuju empatiju. Međutim, glasoviti primatolog Frans de Wall u svojoj knjizi „The Age of Empathy” (Doba empatije) zorno je prikazao da je empatija vidljiva u svih vrsta životinja. Rezultati istraživanja utvrdili su postojanje empatije u miševa, majmuna, čovjekolikih majmuna, dupina, slonova i drugih životinja, ali o tome javnost malo zna. Razlog je to što se donošenje političkih odluka obično temelji na vjerovanju da je priroda „borba za opstanak” i da društva treba graditi na natjecanju i sebičnosti, a ne na čovječnosti. S evolucijskog stajališta, empatija je vrijedan nagon koji nam je pomogao da preživimo u skupinama. Bez empatije i solidarnosti ljudi ne bi preživjeli. Suprotno uvriježenom vjerovanju, većini je doista stalo do dobrobiti drugih, samo što je taj nagon u nama uspavan. Nekoć se smatralo da se novorođenčad rađa bez empatije. No to nije točno. Empatija nam n am je svima zapisana u genima, samo moramo naučiti kako daje uključimo.
Empatija nam je svima zapisana u genima Sjedište empatije je limbički sustav u mozgu koji upravlja emocijama, sjećanjima i nagonima. To je složen neurološki sustav koji obuhvaća inzulu (dio kore velikoga mozga skriven u dubini lateralne brazde koji prekrivaju čeoni, sljepoočni i tjemeni režanj) i zrcalne neurone (neuroni koji se u mozgu aktiviraju tijekom izvođenja neke radnje ili promatranja te radnje). Ono što mnogi ne shvaćaju je da ljudi imaju biološke predispozicije za povezivanje s drugima, što nam omogućuju brojni neuronski sustavi u desnoj moždanoj polutki čiji su zrcalni neuroni važan dio. Dakle, sebstvo nije (čovjekov) individualan identitet nego relacijska tvorba. Profesor kliničke psihijatrije na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu dr. Daniel Siegel kaže: „Empatija nije luksuz nego potreba. Ne preživljavamo jer imamo pandže i duge očnjake nego jer možemo komunicirati i surađivati.” Empatija olakšava povezivanje s drugima, a razvija se od najranijeg djetinjstva stvaranjem veze s majčinskom figurom. Dijete prvo uči prepoznavati majčine osjećaje i raspoloženja, a zatim i one drugih ljudi. Dijete osjeća i zrcali isto ono što majka osjeća. Zato su u prvim danima djetetova života iznimno važni kontakt pogledom, izrazi lica i boja glasa. To je prvi način na koji osjećamo povjerenje i povezanost te na koji se počinjemo učiti empatiji. Štoviše, mala djeca nerijetko pokušavaju dudama ih plišancima utješiti drugu malu djecu kad ih čuju da plaču. Na tuđi plač reagiraju zabrinutošću ih strahom, a neki čak i sami počnu plakati. Možda ne razumiju zašto plaču, kao ni emocije u pozadini, ali će s vremenom i iskustvom i to naučiti. Istraživanja pokazuju da će osamnaesto mjesečno dijete gotovo uvijek pokušati pomoći odrasloj osobi koja se vidno muči s obavljanjem nečega. Primjerice, ako odrasla osoba pokušava nešto dohvatiti, dijete će joj to pokušati dodati, a ako dijete vidi da je odrasloj osobi nešto slučajno ispalo, podignut će to i dati joj. S druge strane, ako ista odrasla osoba nešto namjerno i silovito baci na tlo, dijete to neće podignuti i dodati joj. Ono shvaća da je taj postupak bio
namjeran i da odrasla osoba tu stvar ne želi. Čak i prije nego što ih naučimo da pomažu ili budu obzirna prema drugima - možda i prije nego što su u stanju shvatiti da je to dužnost — djeca su manje sebična nego što se često pretpostavlja.
Roditeljska odgovornost Na roditeljima je velika odgovornost jer su svojoj djeci prvi primjer empatije pa sami moraju pokazivati empatiju prema drugima. To mogu učiniti svojim govorom i ponašanjem. Djeca neprestano promatraju i zrcale roditelje zbog čega je ono što doživljavaju u svojemu domu ključno za razvoj njihove empatije. Obitelji u kojoj su djeca izložena fizičkom, psihičkom ili seksualnom nasilju mogu uništiti djetetovu sposobnost empatije. U takvim obiteljima dolazi do narušavanja djetetove dobrobiti i sposobnosti suosjećanja s drugima. Svako dijete koje je pretrpjelo traumu privrženosti ima narušen kapacitet za empatiju. Pretjerano zaštitničke obitelji također mogu utjecati na razvoj empatije. Pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji boje se pustiti djecu da u nečemu ne uspiju ili da iskuse jake emocije te čine sve kako bi izbjegli konfliktne situacije i ispunili svaku djetetovu želju. Ti su roditelji skloni skrivanju svojih logičnih, iracionalnih i emocionalnih reakcija reak cija kako bi „zaštitili” svoju djecu. Međutim, tako narušavaju razvoj djetetove sposobnosti prepoznavanja tuđih osjećaja (jer ono što djeca vide i osjećaju nije u skladu s onim što roditelji svojim ponašanjem pokazuju), a to može umanjiti djetetov kapacitet za empatiju. Djeca iz pretjerano zaštitničkih obitelji često u odrasloj dobi više naginju narcisoidnosti, anksioznosti i depresiji te im je često zbog nesklada između osjećaja i postupaka po stupaka onemogućena odgovarajuća samoregulacija. Djeca kojoj se stalno govori što trebaju osjećati i kako se trebaju ponašati neće se razviti na isti način kao djeca koju se uvažava i kojoj se dopušta izražavanje svih emocija. Takva djeca mogu postati odvojena od svojih stvarnih osjećaja, što može otežati zdravo i uspješno upravljanje životnim odlukama. Mogu početi osjećati trajnu prazninu i nezadovoljstvo u životu. Jer kako ćemo znati što želimo ako ne znamo što uistinu osjećamo? Rano poticanje empatije pomaže izgradnji boljih i bliskijih veza u budućnosti. A znamo da su upravo bliske veze temelj istinske sreće i životnog zadovoljstva.
Kako Danci nauče biti toliko empatični? Danski obrazovni sustav ima obvezan nacionalni program nazvan „Korak po korak” koji se provodi već od predškolskog uzrasta. Djeci se pokazuju slike dječjih lica koja prikazuju različite emocije: tugu, strah, srdžbu, frustraciju, sreću itd. Djeca razgovaraju o tim slikama i pokušavaju riječima izraziti što prikazano dijete osjećate na taj način uče prepoznavati vlastite i tuđe emocije. Tako se uče empatiji, rješavanju problema, samokontroli i čitanju tuđih izraza lica. Ključno obilježje programa je da voditelji i djeca ne iznose sudove o emocijama nego ih samo prepoznaju i uvaže. Drugi program je ,,CAT set” koji stječe sve veću popularnost. Taj program služi povećanju emocionalne svijesti i empatije, a fokusiranje na verbaliziranje iskustava, misli, osjećaja i osjeta. ,,CAT set” sadrži kartice s prikazima lica, mjerne štapiće za mjerenje intenziteta emocija i prikaze ljudskog tijela u koje sudionici programa mogu ucrtati tjelesne vidove emocija i mjesta emocija u tijelu. ,,CAT set” sadrži i pribor nazvan „Moj krug”, pa djeca u
različite dijelove kruga ucrtavaju svoje prijatelje, članove obitelji, stručne osobe i strance, što im pomaže u razumijevanju mjesta drugih osoba u njihovu životu. I fondacija danske princeze Mary snažno potiče učenje empatije u školama. Danska kraljevna, a ubrzo i buduća kraljica, osmislila je program protiv vršnjačkog nasilja koji se primjenjuje u cijeloj Danskoj. „Bez nasilja” je program p rogram za djecu od tri do osam godina u okviru kojeg djeca razgovaraju o vršnjačkom nasilju i zadirkivanju te uče biti brižniji prema drugima. Program je dao pozitivne rezultate, a više od 98 posto učitelja i nastavnika izjavilo je da bi ga preporučilo drugim institucijama. Drugi, manje očit primjer učenja empatije u danskim školama spajanje je djece koja imaju različite prednosti i slabosti. Primjerice, učenici koji su bolji u učenju sjede uz učenike koji nisu tako dobri u učenju, dijete nesklono dijeljenju sjedi pored darežljivog djeteta itd. Raspored se radi nezamjetno. Učitelji najprije dobro upoznaju učenike, a zatim ih rasporede. Cilj je da učenici uvide kako svatko ima neku pozitivnu osobinu i pokušaju si međusobno pomoći da dosegnu sljedeću razinu. Primjerice, učenik koji briljira u matematici može biti izrazito loš u nogometu i obrnuto. Takav sustav potiče suradnju, timski rad i poštovanje. Istraživanja pokazuju postojanje golemog napretka u učenju pri podučavanju drugih. Naime, učenici koji podučavaju druge učenike uče više kako bi razumjeli gradivo te se toga gradiva točnije prisjećaju i učinkovitije ga primjenjuju. Usto moraju pokušati shvatiti kut gledanja učenika koje podučavaju kako bi im mogli pomoći u onome s čim imaju poteškoća. Nije lako drugome objasniti neku složenu temu, ali to je neprocjenjiva životna vještina. Zahvaljujući dugogodišnjem radu s djecom, Iben iz prve ruke potvrđuje da je takva vrsta suradnje i empatije izvor dubokog zadovoljstva i sreće za djecu. To nas vodi natrag „društvenom mozgu” i snimkama mozga tijekom rješavanja „Zatvorenikove dileme”. Suprotno onome što bi se moglo očekivati, ljudski mozak registrira veće zadovoljstvo od suradnje nego od samostalne pobjede. Možda zato i ne čudi što je empatija jedan od ključnih čimbenika liderske, poduzetničke, menadžerske i poslovne uspješnosti. Ona smanjuje vršnjačko nasilje, povećava sposobnost spo sobnost opraštanja te uvelike poboljšava međuljudske odnose i učvršćuje društvenu povezanost. Empatija poboljšava kakvoću bliskih veza za koje znamo da su ključne za osjećaj životnog zadovoljstva. Istraživanja pokazuju da su empatični tinejdžeri uspješniji od svojih narcisoidnijih vršnjaka jer njima upravlja svrha. Promislite li malo o tome, shvatit ćete da ima smisla. Uspješni ljudi ne rade sami; svakom od nas za pozitivne je rezultate u životu potrebna podrška drugih. Možda aktivno učenje djece empatiji, po uzoru na Dansku, u budućnosti od njih stvori sretnije odrasle osobe.
Moć riječi Glasoviti danski filozof i teolog Knud Ejler Ldgstrup, koji je snažno utjecao na dansko razmišljanje, smatrao je odgovornošću roditelja pobrinuti se za razvoj djetetova uma, ali ne samo razonodom i prijenosom znanja nego i njegovanjem djetetove sposobnosti suosjećanja. Ldgstrup je istaknuo da su riječi koje upotrebljavamo, odnosno priče koje pričamo, ključne da se djeca nauče poistovjećivati s drugima. Uzmimo kao primjer način na koji Danci pred vlastitom djecom govore o drugoj djeci. Iznenađuje kojim riječima se pritom služe a da o njima aktivno ne razmišljaju. Jednostavno pribjegavaju uobičajenim frazama, kao svi roditelji kad popunjavaju praznine p raznine u
razgovoru. Međutim, posebna moć njihova govora u tome je što je sklon isticanju dobrih karakternih osobina u druge djece. Tako se vrlo često može čuti: „On je zbilja drag dječak, zar ne?”„Ona je jako dobra, nije li?”„Baš lijepo od njega što ti je pomogao, ne misliš li tako?” „Baš je brižan, slažeš se?” Ono što je iznimno u tome je pomisao da takav izbor riječi polaže temelje za uočavanje dobroga u drugima kao „defoltnu” postavku u budućnosti. Isticanjem dobroga u ljudima postaje prirodno vidjeti dobro u drugima. Postaje Po staje prirodnije vjerovati. Uistinu je rijetkost čuti Danca kako pred vlastitom djecom govori negativno o drugom djetetu. Umjesto kritiziranja, oni svojoj djeci pokušavaju objasniti ponašanje drugog djeteta i zašto je ono reagiralo na negativan način. „Možda je bila jako umorna jer nije spavala popodne.” ,,A da nije možda bio gladan? Znaš kako ljudi mogu biti razdražljivi i mrzovoljni kad su gladni.” Pokušavaju potaknuti svoju djecu da ponašanje drugog djeteta vide kao nešto na što su utjecale okolnosti, a ne obilježiti to dijete kao zločesto, sebično ili nesnosno. To je govor podrške o kojem smo govorili u četvrtom poglavlju. Upravo tako započinje vještina preoblikovanja. Biti sposoban lako zamisliti da netko jednostavno ima loš dan olakšava nam da na njihovo ponašanje gledamo s razumijevanjem. Umjesto da odmah posegnemo za negativnim zaključcima, svoj kut gledanja možemo prosvijetliti empatijom. Tako ćemo se ujedno i bolje osjećati jer ćemo si prištedjeti mnogo vremena koje bismo inače potrošili na negativnu energiju. Ldgstrup nije naivno vjerovao da se vjera u druge uvijek nagrađuje. Samo je smatrao da je povjerenje, kao i drugi „suvereni izrazi života” poput iskrena govora, ljubavi i suosjećanja, temeljni dio čovječnosti. „Pouzdati se i vjerovati drugima znači davati sebe.” I to je istina. Povjerenje u druge osjećaj je koji oslobađa.
Danski način učenja empatije Jedna od prvih stvari koju valja uzeti u obzir pri podučavanju empatije je razlikovanje kapaciteta za empatiju i posljedica - odnosno kako primijeniti empatiju prema drugima. To se uči, a da bi se naučilo potrebno je mnogo vremena i dobrih primjera, i roditelja i drugih ljudi koji se svaki dan bave djecom. Evo jednog primjera. Lena se na pješčanoj plaži igra lopaticom, a Marko, koji je mlađi od nje, također se želi igrati, ali Lena mu ne da. Marko počne plakati. Što bi Lena trebala učiniti? Mnogi roditelji dali bi lopaticu Marku jer on plače. Ali koju poruku time šalju? Je li istina da uvijek moramo nekome dati ono što želi samo zato što to želi? Tako opet učimo postupati zbog vanjske posljedice, a ne zbog unutarnje racionalizacije. Lena se igra lopaticom i ona može osjetiti da Marko postaje sve uznemireniji. Treba joj pomoć odrasle osobe da pronađe ravnotežu između vlastitih potreba i granica te donese odluku koju je u stanju prihvatiti i za koju će moći preuzeti odgovornost. Kod takve vrste sukoba nerijetko se događa da odraslima bude žao mlađeg djeteta (Marka) i da od starijeg (Lene) zahtijevaju da se prikloni njihovu suosjećanju te silom preda igračku (lopaticu) mlađem djetetu. No to nije ni pravedno ni empatično. Naravno, to ne znači da se Lena ne bi trebala obazirati na tuđe osjećaje, ali važno je naučiti djecu da roditelji imaju empatije i suosjećanja i za njih, da razumiju kako se i ona osjećaju te da shvaćaju i njihove potrebe. To će ih naučiti da se i sami tako ponašaju. A ujedno će naučiti i Marka da plač nije sredstvo za postizanje cilja. Prema tome, što bi Lenini roditelji mogli učiniti? Pustivši najprije djecu da pokušaju sama doći do rješenja, Lenini roditelji mogli bi proučiti njezin govor tijela i pitati je želi li podijeliti
igračku. Možda bi joj mogli predložiti dogovor — pet minuta će se Lena igrati igračkom i zatim će je posuditi Marku, a ona će se prihvatiti nove aktivnosti. Zajedno se igrati i dijeliti je zabavno ako je dijete raspoloženo za to. Kad se uči dijeliti s drugima katkad je u redu reći i ne, ali i dijeljenje bi trebalo predstavljati užitak. Takve lekcije iz empatije dugoročno mogu biti vrlo važne. Kad učite dijete da ga se neće prisiljavati na nešto samo zato da udovolji drugome ili olakša situaciju, to dugoročno postaje dragocjena lekcija. Tinejdžeri izloženi lošoj vrsti vršnjačkog pritiska lakše će se oduprijeti onome za što osjećaju da nije dobro ako su od rana naučili da njihovi osjećaji imaju značaj. Odgajamo li djecu tako da se i sami služimo empatijom, ona će je mnogo lakše razumjeti i primjenjivati u vlastitim životima. Jak unutarnji kompas vodi djecu u pravom smjeru. Drugi način kojim danski roditelji potiču razvoj empatije je ukazivanje djeci na osjećaje drugih ljudi. Tako, primjerice, u Danskoj nije neuobičajeno čuti sljedeće: „Vidi, Viktor plače. Što misliš, zašto plače?” „Ona djevojčica baš izgleda ljutito. Što misliš, zašto je ljuta?” „Vidim da si uznemiren. Možeš li mi reći zašto?” No rijetko se čuje da netko odgovori: „Daj, ne budi takav. Nemaš se zašto ljutiti.” „Zašto se ljuti? Pa, to je smiješno!” „Prestani plakati — nema razloga za plač!” „Zašto si uznemiren?!” .Trebao bi biti sretan! Danski su roditelji skloni u najmanju ruku prihvatiti djetetov osjećaj prije nego što o njemu započnu raspravljati s djetetom. Pitat će ga „Zašto plačeš?”, a zatim će čučnuti ili se sagnuti na djetetovu razinu da mu pokažu da ga vide. „Vidim da si uznemiren. Što te uznemirilo?... Uzela je tvoju igračku? Ma, ona je još beba. Ne mislim da je to učinila namjerno, a ti?” Za dječje osjećaje ne postoje uvijek dobri razlozi, niti su za njih uvijek na raspolaganju laka rješenja. Ali prihvaćanjem njihovih osjećaja i ulaganjem truda da ih ne osuđujemo zbog toga što osjećaju, učimo djecu poštivati tuđe osjećaje. Zamislite da se naša emocionalna stanja stalno nazivaju smiješnima, bezrazložnima ih pogrešnima i da nam se govori kako bismo se trebali osjećati. Jedno od temeljnih načela danskog odgoja je učenje djece suosjećanju s drugima, a ne osuđivanju drugih. Danci pokušavaju ne suditi prestrogo svoju djecu, svoje prijatelje, prijatelje svoje djece, svoje obitelji. Svi članovi obitelji imaju jednako pravo da ih se čuje i shvati ozbiljno, ne samo oni najglasniji. Biti tolerantan prema sebi i drugima d rugima od presudne je važnosti. I zapamtite, primjenom više empatije a manje posramljivanja i njegovanjem iskrenoga, empatičnog stila u vlastitu domu pomažete svojoj djeci da odrastu u ljude koji će dugoročno biti manje skloni osuđivanju drugih - uključujući i vas same. Savjeti za empatiiu: 1. Prepoznajte vlastiti stil empatije
Postavite si sljedeća pitanja i razmislite o njima. • Što meni znači empatija? • Što mom partneru znači empatija? • U čemu se slažemo, a u čemu se razilazimo? • Koje su naše temeljne vrijednosti? • Koliko sam sklon/sklona osuđivanju sebe i drugih?
• Koliko je moj partner sklon osuđivanju drugih? • Kako se to ogleda u našem govoru? • Kako mogu promijeniti način izražavanja da sadrži više empatije, a manje osude? Zapamtite, to nije lako, ah vježbom ćete postajati sve bolji. Najprije obratite pozornost na svoje riječi zapažajući kako pričate p ričate o drugima, a zatim za tim smislite drukčije, empatičnije e mpatičnije načine izražavanja. Zapamtite da vas vaša djeca zrcale. Pomozite partneru da učini isto. 2. Trudite se razumjeti druge
Umjesto da ih posramljujete, trudite se razumjeti druge. Iznenadit ćete se koliko često sudite druge. A pronaći razlog za njihovu obranu gledanjem svijeta njihovim očima doista čini veliku razliku. To je stvarna primjena empatije. 3. Zamijetite i pokušajte prepoznati osjećaje
Pomozite svojoj djeci prepoznati tuđe osjećaje i iskusiti vlastite bez nametanja svojeg stava. „Nina se ljutila? Zašto se Nina ljutila? Što se dogodilo? Što ti misliš o tome što se dogodilo?” A ne: „Nije se trebala ljutiti i nije to trebala napraviti.” 4. Čitajte, čitajte i čitajte
Istraživanja pokazuju da čitanje djeci jako povećava njihovu razinu empatije. I to ne samo čitanje lijepih i sretnih knjiga nego knjiga koje obuhvaćaju ob uhvaćaju sve osjećaje, uključujući i one negativne i neugodne. Suočavanje sa stvarnošću, čak i na razini razumljivoj djeci, iskreno je i autentično te dokazano povećava empatiju. 5. Popravite odnose s bliskim osobama
Pokušajte empatijom popraviti vlastite odnose. Narušeni odnosi dokazano ugrožavaju tjelesno i duševno zdravlje. Budući da empatija i opraštanje aktiviraju isto moždano područje, što više vježbate i brusite empatičnost, bit će vam lakše oprostiti i zatražiti oprost op rost od drugih. Zdravi prijateljski, rodbinski i obiteljski odnosi presudni su za postizanje istinske sreće, daleko više od novca. 6. Dopustite si ranjivost
Pokušajte bolje slušati druge i ne bojte se pokazati da ste ranjivi jer se tako najbolje povezujemo s drugima. U razgovorima s drugima slušajte, pokažite zainteresiranost, zrcalite i pokažite suosjećajnost služeći se metaforama. 7. Potražite empatiju u drugima
Okružite se prijateljima i članovima obitelji koji žele primjenjivati empatičnost i ljubaznost u praksi. Mladim majkama i očevima takva vrsta podrške bit će od velike koristi.
Svi smo to prošli. Umorni smo, djeca su neposlušna ili nas niti ne slušaju i unatoč svim našim nastojanjima i dalje se ružno ponašaju ili nas živciraju sve dok na kraju ne planemo. Neki roditelji viču i galame, neki prijete kaznama ili oduzimanjem nečega, a neki ne ki primjenjuju silu. Mnogi naši prijatelji i drugi roditelji viču na svoju djecu ili ih udaraju po stražnjici. Nerijetko je razlog tome frustracija što dijete ne prihvaća postavljeni ultimatum. To obično izgleda ovako: „Učini što sam rekao, inače ti se loše piše!” ili „Da si odmah prestala s tim, inače ćeš dobiti svoje... ozbiljno o zbiljno ti govorim!” „Budem lito morao još jednom ponoviti, nastradat ćeš!” Kad ultimatum iziđe iz usta i sva se druga sredstva iscrpe, roditelji osjećaju da moraju ići do kraja kako bi povratili kontrolu, a rezultat je vikanje, udaranje po stražnjici ili neka druga vrsta primjene sile. Prema nekim istraživanjima čak 90 posto Amerikanaca još poseže za udaranjem po stražnjici kao oblikom discipliniranja djece. Jessica i njezina sestra također su dobivale po stražnjici kao djeca. Roditelji skloni takvoj vrsti kažnjavanja uglavnom postupaju prema svojim „defoltnim” postavkama utemeljenim na njihovu vlastitom odgoju koji je obično uključivao mnogo tjelesnog kažnjavanja. Jessica godinama nije dovodila u pitanje udaranje po stražnjici kao način discipliniranja djece. Tjelesno kažnjavanje u školama ukinuto je tek nedugo prije nego što je ona krenula u školu. Smatrala ga je posve normalnim i nikad s tim nije imala problema. Sve dok nije zatrudnjela s prvim djetetom nije shvaćala koliko se suprugov pogled na discipliniranje djece razlikuje od njezina. Njihovi razgovori o toj temi i sve veće razumijevanje suprugova danskog načina odgoja djece naveli su je na razmatranje drukčijeg pristupa. Put do tog otkrića, kao i brojni drugi vidovi razumijevanja danskog odgoja, otvorili su joj oči. Završivši istraživanje za knjigu, saznale smo da trenutačno devetnaest američkih saveznih država u školama još dopušta tjelesno kažnjavanje, odnosno udaranje učenika drvenim ravnalom ili štapom zbog lošeg ponašanja. Premda trideset i jedna savezna država zabranjuje tjelesno kažnjavanje u školama, ono je još uvijek dopušteno u privatnim školama u svih pedeset saveznih država. To će vas možda iznenaditi, a možda i ne, ali bit je u tome daje udaranje po stražnjici i dalje vrlo raširena pojava. Štoviše, opsežno istraživanje roditeljskih praksi u SAD-u koje su proveli Centri za nadzor i prevenciju bolesti (CDC) potvrdilo je da je uporaba tjelesnog kažnjavanja diljem SAD-a veća nego što se misli. Istraživanje je obuhvaćalo o buhvaćalo pet različitih etničkih e tničkih skupina (azijsku, hispanoameričku, afroameričku, bijelce nehispanskog podrijetla i američke Indijance) u šest različitih gradova raspoređenih u 240 fokusnih skupina i sve su skupine potvrdile da u različitim situacijama upotrebljavaju tjelesno kažnjavanje. Još više su nas iznenadile razlike među roditeljima različitih etničkih skupina s obzirom na to kada i gdje tuku djecu. Majke Afroamerikanke, primjerice, izjavile su da dijete udaraju odmah čim zgriješi. Bijelci i američki Indijanci, pak, ne vole udarati djecu u javnosti — u restoranima (ta se situacija često pojavljivala u razgovorima) bijelci često odvedu djecu u toalet da bi ih ondje disciplinirali, a američki Indijanci skloniji su odgoditi kaznu do povratka kući. To samo upućuje na to da se, po svemu sudeći, iza zatvorenih vrata događa još više v iše tjelesnog kažnjavanja.
Četiri roditeljska odgojna stila Osim kriterija primjenjuju li roditelji tjelesno kažnjavanje ili ne, psiholozi koji se bave
razvojnom psihologijom razlikuju četiri različita roditeljska odgojna stila. Autoritivan: to su roditelji velikih zahtjeva neskloni pružanju roditeljske topline, odnosno nježnosti i podrške djetetu. Zahtijevaju bezuvjetnu poslušnost i pred dijete postavljaju visoke standarde. Djeca autoritarnih roditelja obično su dobri d obri učenici, ali nerijetko n erijetko pate od niskog samopoštovanja i depresije te imaju slabo razvijene društvene vještine. Autoritativan (nije isto što i autoritaran): i autoritativni roditelji su roditelji velikih roditeljskih zahtjeva (i čvrste kontrole), ali ne uskraćuju djeci emocionalnu toplinu. Postavljaju djeci visoke standarde, ali im nude potrebnu nježnost i podršku. Djeca autoritativnih roditelja imaju bolje društvene i intelektualne vještine od djece d jece roditelja drugih odgojnih stilova. Permisivan ili popustljiv: to su roditelji koji djetetu daju mnogo emocionalne topline, ali rijetko od njega zahtijevaju zrelo ponašanje, odnosno imaju male zahtjeve i slabu roditeljsku kontrolu nad djetetovim ponašanjem, p onašanjem, pa ovise o njegovoj sposobnosti samoregulacije. Djeca popustljivih roditelja znaju imati problema u školi i, općenito, s ponašanjem. Indiferentan ili neuklju n euključ en: en: to su roditelji koji ne nude djetetu roditeljsku toplinu, niti mu postavljaju zahtjeve, ali ne toliko da zanemaruju dijete. Djeca neuključenih roditelja imaju najslabije rezultate na svim poljima. Autoritarni roditelji opisuju se kao emocionalno hladni s visokim stupnjem roditeljske kontrole. Njihov odgovor na djetetovo pitanje zašto glasio bi:, Jer sam ja tako rekao.” Djecu se ne potiče da propituju nego da čine što im se kaže. Takav strog stil roditeljstva ima svoje nedostatke. Prvo, prečvrsta kontrola može dovesti do pobune, odnosno otkazivanja poslušnosti. Drugo, zbog nedostatka podrške i izjava poput, Jer sam ja tako rekao!” „Navuci čarape!” „Ispravi se!” „Ili će biti kako ja kažem ili nikako!” djeca su prepuštena sama sebi u upravljanju up ravljanju emocijama koje, u kombinaciji ko mbinaciji sa strahom i sramom, za njih mogu biti zbunjujuće i uznemirujuće. Autoritarni roditelji obično pribjegavaju takvome odgojnom stilu jer su i sami tako odgajani i smatraju da su dobro ispali. Možda doista i jesu. Ali ako netko kaže da je cijeli život pušio i nije se razbolio, znači li to daje pušenje zdravo?
Gorka istina o udaranju po stražnjici Nedavna analiza rezultata dvadesetogodišnjeg istraživanja dugoročnih učinaka tjelesnog kažnjavanja na djecu zaključila je da udaranje po stražnjici ne samo da nije učinkovito nego može ozbiljno naškoditi djetetovu dugoročnom razvoju. Istraživanje je pokazalo da bez obzira na dob ili broj ispitane djece, više od osamdeset studija nije uspjelo pronaći nijednu pozitivnu stranu tjelesnog kažnjavanja. Nijednu. Ali zato se pokazalo sljedeće: djeca koju k oju se udara po stražnjici znaju se osjećati depresivno i omalovaženo te mogu imati narušen osjećaj vlastite vrijednosti. Tjelesno kažnjavanje ima suprotan učinak jer djecu koja očajnički pokušavaju izbjeći batine potiče na laganje. Tjelesno kažnjavanje povezuje se s duševnim problemima p roblemima kasnije u životu, uključujući depresiju, anksioznost i ovisnosti ov isnosti o drogama ili alkoholu. Snimci magnetske rezonancije potvrđuju da tjelesno kažnjavanje može promijeniti područja mozga povezana s rješavanjem zadataka zad ataka na testovima inteligencije. Postoje dokazi da tjelesno kažnjavanje povećava vjerojatnost zloporabe droga, a dostupni su i podaci koji potvrđuju da udaranje po stražnjici može utjecati na moždana područja povezana s osjećajima i regulacijom stresa. Roditelji udaraju djecu po stražnjici jer misle da je to učinkovito. Možda i je učinkovito, ali samo kratkoročno i poslije toga vrlo brzo postaje neučinkovito. Dijete nauči slušati jer se boji.
Umjesto zbližavanja i povjerenja, borbe za moć udaljavaju i zameću neprijateljstvo između roditelja i djeteta. Udaljavanje i neprijateljstvo plodno su tlo za zamjeranje, otpor i pobunu (ili udovoljavanje, ali s narušenim samopoštovanjem). Uostalom, što ako udaranje ne zaustavi neprimjereno ponašanje? Jače udarati? Glasnije vikati? Još više ih tući? Ne iznenađuje što je jedna od najčešćih dugoročnih posljedica udaranja po stražnjici agresija. U istraživanju o udaranju po stražnjici stručnjaka za roditeljstvo Georgea Holdena majka bi udarila svoje trogodišnje dijete po stražnjici kad god bi dijete udarilo nju, poprativši to riječima: „To ti je da zapamtiš da se mamu ne tuče!” „Koje li ironije!”, kaže Holden. Da ne spominjemo koliko nas nenamjerno ponavlja tu naviku kad postanemo roditelji. Ali zapitamo li se ikada: ,Je li stalno vikanje ili udaranje po stražnjici doista nužno?” Međutim, mnogi se od nas to ne zapitaju sve dok ne postane prekasno. A što o udaranju po stražnjici, vikanju i borbama za moć misle najsretniji ljudi na svijetu? U Danskoj je od 1997. udaranje po stražnjici zabranjeno zakonom. Većini je Danaca udaranje djeteta po stražnjici kao način discipliniranja strano, gotovo nepojmljivo. U Švedskoj je ta zabrana uvedena još prije, 1979. Danas više od trideset i dvije države, uključujući većinu europskih država, Kostariku, Izrael, Tunis i Keniju imaju slične zakone.
Danci smatraju da su djeca urođeno dobra. Danski roditeljski odgojni stil vrlo je demokratičan. Najbliži je autoritativnom stilu roditeljstva, što znači da roditelji postavljaju pravila i daju smjernice kojih se djeca trebaju pridržavati, ali su im spremni odgovoriti na sva pitanja koja o tim pravilima imaju. Danci smatraju da su djeca urođeno dobra i tako se postavljaju prema njima. Zanimljivo je, primjerice, zamijetiti razliku u engleskom i danskom jeziku u nazivu za djecu u dobi od prve do treće godine. U engleskom jeziku to razdoblje nazivaju „strašnim dvjema godinama” (eng. „terrible twos”), a u danskome „graničnim dobom”, odnosno „razdobljem ispitivanja granica”; djetetovo ispitivanje granica smatra se normalnim i poželjnim, a ne nečim strašnim što izaziva uzrujavanje. Tako gledano, neprimjereno ponašanje lakše se prihvaća i ne doživljava ga se zlonamjernim i zaslužnim kazne. Kad je riječ o vikanju i galami na djecu, u Danskoj je to vrlo rijetko. Kućanstvo u kojem se galami iznimno je neobična pojava u Danskoj. Kako im to uspijeva? Jedan otac kojeg smo intervjuirale to je prilično lijepo sažeo: „Prvo i osnovno, smatram da mi roditelji moramo ostati mirni i ne n e izgubiti kontrolu ko ntrolu nad vlastitim v lastitim ponašanjem. Jer kako možemo od djece očekivati da kontroliraju svoje ponašanje ako mi ne možemo kontrolirati svoje? To mi se ne čini pravednim.” To ne znači da su Danci popustljivi ili slabi — ni najmanje — čvrstoća i blagost umjesto gubljenja živaca smanjit će borbe za moć i postavljanje ultimatuma. A njihovim izbjegavanjem pridonosimo smirenijem i sigurnijem ugođaju.
Roditeljstvo s poštovanjem Danci žele da njihova djeca poštuju druge, ali poštovanje je dvosmjerno. Morate ga dati
da biste ga primili. Strog odgoj koji počiva na strahu problematičan je jer ne potiče poštovanje; takav odgoj potiče strah. Golema je razlika između čvrstog odgoja i onog utemeljenog na strahu. Dijete odgajano na strahu ne zna uvijek pravi razlog zbog kojeg nešto ne smije činiti; ono samo želi izbjeći viku ili batine, a to ne pridonosi razvoju jakoga temeljnog „ja”. Jak osjećaj sebe nastaje na temelju propitivanja i razumijevanja pravila, zašto ona postoje i zatim njihovog istinskog usvajanja i pridržavanja. Bojati se pravila posve je druga stvar. A ni život u neugodnom ozračju vike i galame ne pomaže previše. Uostalom, ako se dijete boji, ne možete znati je li iskreno jer bi vam iz straha moglo reći ono što želite čuti. Strah je moćan, ali ne vodi bliskosti i povjerenju. Poticanjem razvoja poštovanja i ugođaja smirenosti, bez straha od krivice, srama ili boli, imat ćete mnogo pozitivniji utjecaj i razviti istinski blizak blizak odnos s djetetom. Zapravo, istraživanja pokazuju da djeca autoritativnih roditelja imaju veću vjerojatnost biti samopouzdana, društveno prilagođena, akademski uspješna i pristojna. Manje je vjerojatno da će biti depresivna i anksiozna te je manje vjerojatno da će se upustiti u delikventno ponašanje ili zloporabu droga. Istraživanja pokazuju da već jedan autoritativni roditelj može učiniti veliku razliku u djetetovu životu. Djeca autoritativnih roditelja imaju iusklađenije odnose, odnosno bolje se razumiju sa svojim roditeljima, a ujedno su upućenija na roditelje i manje podložna vršnjačkom utjecaju. U istraživanju provedenom na američkim preddiplomcima, studentima je predstavljen niz moralnih dvojbi za koje su upitani kako bi ih riješili. Studenti iz autoritativnih obitelji češće su odgovarali da bi na njihove odluke utjecali roditelji, a ne vršnjaci.
Kako se načelo „bez ultimatuma" primjenjuje primjenjuje u danskim školama Jedan od načina na koji se u danskim školama promiče demokracija je da se učenicima svake godine ponudi mogućnost da zajedno sa svojim razrednicima donesu pravila ponašanja u novoj školskoj godini. Na početku školske godine razrednici s učenicima podrobno razgovaraju o tome što za njih znači dobar razred te kojih vrijednosti i ponašanja bi se po njihovu mišljenju trebalo pridržavati da bi razred bio dobar. Pravila mogu biti bilo kakva, od kašnjenja na sat do prekidanja ili nepoštivanja drugih. Ali najvažnije je da ih donose svi zajedno. Svaki razred ima drukčija pravila, a donose se svake godine iznova jer su učenici stariji i zreliji te imaju drukčiji (razvijeniji) osjećaj odgovornosti u odnosu na prethodne godine. Rezultati su doista zadivljujući. Iben se, primjerice, sjeća kako se razred njezine kćeri Julie jedne godine dogovorio ako netko u učionici galami ili prekida druge da cijeli razred mora ustati i deset minuta hodati po učionici plješćući. To su odlučili svi zajedno na početku školske godine. Tako djeca koja galame osjećaju izravnu odgovornost jer posljedice njihova ponašanja trpe i njihovi suučenici, a ne samo nastavnik. To može biti iznenađujuće snažan poticaj da se prestane s neželjenim oblikom ponašanja. U Danskoj se mnogo više vremena i energije posvećuje smišljanju načina sprečavanja problema nego kažnjavanja djece. Većina danskih škola raspolaže različitom opremom koja pospješuje rješavanje učeničkih u čeničkih problema. Primjerice, djeci koja k oja pate odADHD-a ili hiperaktivnoj djeci u učionicama je omogućeno sjedenje na zračnim jastucima koji im pomažu da se usredotoče. Takvi jastuci sjedne strane imaju masažne vrške koji stimuliraju postularne mišiće, pa učenici sjede uspravnije i održavajući ravnotežu, što im nesvjesno poboljšava pozornost. Učenicima, pak, koji tijekom nastave teško mirno sjede, što može ometati druge učenike, škole dijele razne „spravice za smirivanje” ili „mazilice” poput antistresnih loptica ili trakica nalik na špagete kojima mogu uposliti prste i koje im pospješuju koncentraciju. Od djece koja
doista pršte energijom ili agresivne djece može biti zatraženo da sama istrče nekoliko krugova i tako izbace višak energije. Danski nastavnici obučeni su da svakom učeniku pristupaju individualno, kao pojedincu s vlastitim specifičnim potrebama. Nastavnik pojedinačno sa svakim učenikom planira njegove individualne ciljeve i dvaput na godinu procjenjuje njihovu realizaciju. Ciljevi mogu biti školski, osobni ili društveni d ruštveni uspjeh. U pozadini tog pristupa ideja je da nastavnici individualnim pristupom svakom učeniku dobivaju mogućnost boljeg razumijevanja njegovih individualnih potreba, pa u skladu s tim mogu i primjerenije reagirati te prikladnije postupati prema svakom učeniku.
Smirenost rađa smirenost. To je važno jer, kao što smo vidjeli u prijašnjim poglavljima, način na koji odlučimo doživljavati djecu doista čini veliku razliku u načinu na koji prema njima reagiramo. Ako ih doživljavamo zločestima i sklonima manipulaciji, tako ćemo i reagirati. Doživljavamo li ih, pak, nevinima i držimo li da čine ono što su programirana činiti, mnogo je vjerojatnije da ćemo im pristupiti odgojno i s oprostom, pomažući im, a ne kažnjavajući ih. Mnogo je lakše imati strpljenja kad se u pozadini ponašanja djeteta koje nas živcira vide bezazlene namjere i dobrota. Riječ je o krugu koji vam se uvijek vraća. Dobro rađa dobro. Smirenost rađa smirenost. I, zapamtite, nije loše dijete nego je njegov postupak loš. Važno je nikad ne zaboraviti tu razliku!
Izbjegavanje borbi za moć Iben se sjeća primjera izbjegavanja borbi za moć s jednim bivšim učenikom. U njezinu je razredu bio vrlo provokativan i buntovan bun tovan dječak koji je ubrzo proglašen „problematičnim”. Mnogi su učenici smatrali da je Iben preblaga prema njemu, ah njoj je bilo važno izbjegavati karakteriziranje dječaka kao zločestog te izbjegavati sukobljavanje s njim. Znala je da ima tešku obiteljsku situaciju i uvijek ga je gledala kao dragog dječaka. Bio je duhovit i pametan i Iben se usmjerila na njegove dobre d obre osobine, odlučivši zanemariti ostalo kako ne bi dodatno ojačala o jačala negativnu priču koju je imao o sebi. Uvijek mu se obraćala s poštovanjem i smatrala je da je sposoban postati dobar čovjek. Mnogo godina poslije taj je učenik došao na okupljanje učenika svoje generacije premda mu je škola ostala u lošem sjećanju. Promijenio je život iz korijena i došao joj se zahvaliti. Sjećao se kako mu je Iben govorila da se ne brine za njega jer zna da će dobro proći u životu. Rekao je da mu je to povjerenje koje je imala u njega dalo snage da vjeruje u sebe i postane boljim čovjekom. Iben je to duboko dirnulo i shvatila je koliko je uistinu važno razdvajati ponašanje od osobe. Povjerenje, pomoć u preoblikovanju i razdvajanje ponašanja od osobe pridonose stvaranju ljepše, pozitivnije životne priče. Sad smo vidjeh zašto demokratičan pristup povoljno utječe na osjećaj dobrobiti, sreću i otpornost naše djece. Ali kako u praksi primijeniti dansko načelo „bez ultimatuma”?
Pogledajte se u zrcalo Razmislite koje stvari najviše mrzite čuti sebe da govorite i zatim se pogledajte u zrcalo. Upravo to ćete dobiti od svog djeteta. Ako ne volite viku i ljutnju, ne činite to. Ako ne volite upotrebljavati silu, ne upotrebljavajte je.
Prestanite brinuti što drugi misle Prestanite brinuti što drugi misle o ponašanju vašeg djeteta. Viku i uporabu sile nerijetko dodatno povećava činjenica da vas netko promatra. Bilo da ste kod prijatelja, obitelji, u restoranu ili trgovini, neka vaše ponašanje odražava vaše vrijednosti. Budite iskreni i ponašajte se u skladu s onime u što vjerujete. Ne brinite kako drugi odgajaju svoju djecu niti što vaša obitelj misli kako biste ih trebali odgajati. Činite ono on o što smatrate ispravnim za vas i vašu djecu i vjerujte u uspjeh. u spjeh. Većina roditelja jednostavno ponavlja vlastite odgojne uzorke. To što vi činite unoseći promjenu mnogo je teže, ali i mnogo više. Povežite se s drugim roditeljima koji dijele vaše nazore o danskom načinu odgoja i dajte si podršku. Vjerujte u svoje vrijednosti i ustrajte u onome za što se borite. Dokaz je u onome što vidimo, a to su sretniji, otporniji i prilagođeniji odrasli ljudi. ljudi. Danski odgoj djece doista funkcionira. Smetaju li vam borbe za moć oko jela, nepristojnosti ili svadljivost pred prijateljima ili obitelji, izbjegnite ih. Duboko dišite, ostanite mirni, razmislite. Našalite se. Ponudite izlaz. Ne brinite hoće li neki prijatelj suditi vas ili vaše dijete. Vaše će dijete dugoročno gledano biti sretnije i zdravije, a to je jedino važno.
Zadržite hladnu glavu i pokušajte razlučiti važno od nevažnog Naučite prepoznati razliku između bitke i rata i ne ulazite baš u svaku bitku. Je li doista važno da im je odjeća uvijek savršeno uredna ili kosa uvijek savršeno počešljana? Je li doista važno hoće li majicu s likom Batmana nositi dva dana zaredom? Je li doista važno da odmah pojedu sve s tanjura jer ste vi tako rekli? Ili da od svih dana baš danas probaju špinat? Je li vrijedno toga? To morate odgonetnuti i zajedno s partnerom odlučiti kad treba ustrajati na osnovnim pravilima. Možda u gostima ili u restoranu nije pravo vrijeme za to. Koja su vaša osnovna pravila i kada doista želite podučiti djecu njima te ustrajati na njihovu provođenju? Zapitajte se je li scena u javnosti izraz poštovanja prema vama ili vašem djetetu. Trebate biti dosljedni, ali ne morate odgojiti vojnike. Zapamtite da djeca prolaze različite faze poput prkosa, odnosno faza kad ne žele jesti, odijevati se, govoriti ili raditi određene stvari. Ona će te faze prerasti. Ako ste dosljedni u osnovnim o snovnim pravilima, djeca će ih shvatiti. Ključ je imati strpljenja i izdržati te faze hladne glave, zadržavajući usredotočenost na ono što je važno. Jessicina je kći neko vrijeme odbijala nositi jaknu i čarape. To je bilo vrlo frustrirajuće i ništa nije pomagalo osim kad bi je Jessica izvela van bez jakne ili čarapa i kad bi njezina kći napokon shvatila: shv atila: „Hej, hladno mi je! Ipak sam se trebala obući”. Faza je potrajala neko vrijeme no naposljetku n aposljetku ju je ipak prošla. Zatim je neko vrijeme odbijala pozdravljati ljude koje bi srele. Ljudi bi stali i pozdravili je, a ona bi bez riječi okrenula glavu. Jessica ju je neprestano podsjećala da je pristojno odzdraviti kad te netko pozdravi, ali nikad je nije silila. Jednog dana, otprilike šest mjeseci poslije, počela je sama od sebe pozdravljati i od tog trenutka nadalje nastavila je to činiti. Djeca također testiraju stvari. Ako je previše borbi za moć, svi su na gubitku i život postaje neugodniji nego što je potrebno. Ostanete li mirni i zadržite hladnu glavu,
i oni će.
Primjeri primjene načela „bez ultimatuma": nuđenje izlaza Dijete je bacilo nešto što vi ne želite da baci. Tipična reakcija: „Ne bacaj to! Baci još jednom i loše ti se piše!” Uklonite predmet. Odvratite djetetu pozornost. Udaljite dijete. Poslužite se humorom. Kad kažete ne, učinite to smireno. Pokažite djetetu što bacanje predmeta može napraviti. Mimikom i zvukom („aua-aua”) izrazite bol od udarca i zatim vratite predmet djetetu. Ako ga dijete opet baci, opet mu pokažite što se može dogoditi, niječno odmahujući glavom i izgledajući povrijeđeno. Možda ne shvati od prve, ali s vremenom će sve bolje razumjeti. Neprihvatljivo je udarati ili gristi druge ljude i u takvim slučajevima treba postupiti odlučno te čvrsto primiti dijete za ruku i snažno reći „Ne!” Neka vas pogleda i zvukom, draganjem ili zagrljajem pokaže da mu je žao kako bi već zarana naučilo značenje isprike kao i nedopustivost takvoga fizičkog kontakta. Zapamtite da morate brzo reagirati jer dijete začas zaboravi zabo ravi što je učinilo. Neprihvatljivo ponašanje treba smjesta ispraviti. Dijete možda u početku neće razumjeti značenje isprike, ali će s vremenom i učenjem empatije shvatiti.
Borbe za moć tijekom objeda Djetetova reakcija na hranu nerijetko je povezana s tim koliko je gladno. Primjerice, ako je za užinu više pojelo, vjerojatno nije jako gladno. Ili, pak, može biti toliko pregladnjelo da mora čim prije nešto pojesti kako bi mu se razina šećera u krvi vratila u normalu. Te situacije svakako utječu na djetetovo ponašanje. Empatija će vam pomoći da razumijete djetetovo ponašanje i u takvim situacijama prikladnije postupite. Započeti s razumijevanjem umjesto ljutnjom mnogo je bolji pristup. Zamislite kako biste se vi osjećali u takvim situacijama - da ste siti ili da ste izgladnjeli - i krenite odatle. Nije loše imati na umu ni sljedeće: važno je naučiti dijete da uživa u hrani i poštuje ju. Hrana nas održava zdravima i živima, a imati zdrav odnos prema hrani može nam donijeti sreću tijekom cijeloga života. Preispitajte vlastiti odnos prema hrani i pobrinite se da bude što zdraviji. I naposljetku, zajedničko vrijeme za stolom trebalo bi biti prilika za druženje i užitak za cijelu obitelj. Na djetetov tanjur stavite od svega pomalo i pustite ga da jede kako želi. Vrijeme za stolom ponajprije bi trebalo biti lijepo i ugodno, bez napetosti i pritiska na dijete da mora jesti. U takvim okolnostima većina bi ljudi izgubila apetit! Pravite li problem od toga, onda će to i biti problem. Hrane ima. Ako je žele, mogu sjesti za stol i jesti. Ni mi ne volimo uvijek ono što nam se posluži, ne ispraznimo uvijek tanjure, niti se silimo probati nešto što ne volimo. Katkad da, ali ne uvijek. Kad god je to moguće, ponudite djeci izlaz. Više će vas poštovati kad sami otkriju pravilo. I nikad ne zaboravite da ste im vi primjer. S manje stresa sve postaje opuštenije, osobito objed. Ne zaboravite, također, da djeca prolaze faze i s hranom. Ponudite Po nudite li im mogućnost da biraju među zdravim namirnicama na stolu, smanjite li nezdrave grickalice i učinite objede ugodnima, naučit će da je hrana užitak. Danci često riječima potiču djecu na jedenje: „Moraš to jesti da bi narastao velik i snažan! Želiš li biti velik i snažan?” Zatim roditelj kaže djetetu da podigne ruke i pokaže koliko je jako, pa ga uvjerava da je to od povrća i zdrave hrane koju je pojelo. p ojelo. Ne biste b iste vjerovali, ali to uspijeva u spijeva češće nego što mislite!
Objasnite im pravila i provjerite razumiju li ih „Zaveži pojas.” „Neću.” „Sjećaš se što sam ti pričala zašto se mora vezati pojas?” „Ne." „Zato što bi mogla nastradati ako nam se dogodi prometna nezgoda, pa bi morala ići u bolnicu. Želiš li ići u bolnicu?” „Ne." (Odlučno zavežite djetetu pojas.) Što više objašnjavate stvari na način koji dijete razumije, to bolje. Takav pristup razvija poštovanje te pomaže vama i djetetu da budete na istoj strani jer imate zajednički cilj.
Kako početi 1. Napravite akcijski plan.
Koje su vaše vrijednosti, odnosno što vam je važno kad je riječ o vašoj djeci? Razmotrite svoje i partnerove vrijednosti. 2. Udarate li dijete po stražnjici ili ga tucete?
Obećajte si da ćete prestati. To doista nije nužno niti potiče razvoj povjerenja i poštovanja. 3. Vičete li previše?
Čvrsto si obećajte da ćete prestati. Vičite samo kad je doista nužno. Vikanje nije nikome ugodno. Vaša vas djeca zrcale. Vi ste im uzor. Želite li da se vaša djeca znaju kontrolirati i da budu pristojna, morate im ponuditi primjer tako što ćete vi kontrolirati sebe. Kako izbjeći udaranje po stražnjici i vikanje? Pronađite načine kojima ćete smanjiti vlastiti stres. Više spavajte. Duboko dišite. Vježbajte. Provodite više vremena sami. Vikanje i udaranje nerijetko su posljedica ishitrenih reakcija reak cija kad roditelj nema dovoljno dov oljno vremena promisliti i odabrati bolju reakciju. Osjećate li da ćete svakog časa planuti ili početi vikati na dijete, duboko udahnite. Otiđite u drugu sobu i nekoliko minuta predahnite. Ako ste u mogućnosti prepustiti situaciju partneru, učinite to. Pokušajte se zajednički pridržavati odluke da nećete tući djecu ni vikati na njih i uvijek imajte čvrst i jedinstven stav o tome što želite že lite ili što ne želite da vaša djeca čine. č ine. Takav roditeljski savez od presudne je važnosti, a koristan je i jer jedno drugome pomažete obuzdati ispade. Ako je jedno od vas na rubu i spremno planuti, staloženo zamolite drugog da preuzme. preuz me. Djeca će se vrlo brzo početi mirnije ponašati.
Savjeti za načelo „bez ultimatuma" 1. Uvijek razdvajajte ponašanje od djeteta
Ne postoji loše dijete, samo loše ponašanje. A postoji i loš roditeljski roditeljski pristup. 2. Izbjegavajte borbe za moć
Izbjegavate li borbe za moć, do njih neće ni doći. Uvijek razmišljajte kako stvoriti situaciju u kojoj su zadovoljne obje strane, a ne samo jedna — vaša! 3. Ne okrivljujte dijete
Preuzmite odgovornost za vlastito ponašanje i sljedeći put pokušajte postupiti bolje. 4. Zauzmite stav da su djeca urođeno dobra
Djeca trebaju ispitivati granice i testirati pravila. Djeca nisu zločesta i manipulativna nego testiranjem granica rastu. 5. Poučavajte djecu
Usmjeravajte ih, potičite, brinite o njima i poučavajte ih. Nemojte ih samo kažnjavati i smatrati da im treba više stege. Pokušajte pronaći načine kako da iziđete na kraj s problematičnim ponašanjima. Ne nazivajte ih „podlima”, „manipulativnima” ili „groznima”. Riječi imaju veliku moć. Ponašanje je jedno, a dijete drugo. 6. Preoblikujte
Pronađite bolju životnu priču za svoju djecu i druge. Preoblikovanje i podučavanje djece da preoblikuju čini nas brižnijim i sretnijim ljudima. 7. Zapamtite da se sve vraća
Dobro rađa dobrim. Zlo rađa zlim. Kontrola rađa kontrolu - a smirenost rađa smirenost. 8. Uključite partnera
Istraživanja pokazuju da već jedan autoritativan roditelj (nije isto što i autoritaran!) koji je u stanju ostati staložen može učiniti veliku razliku raz liku u djetetovu životu. 9. Preispitajte svoje ultimatume
Zapišite sve ultimatume kojima redovito pribjegavate pa ih usporedite s onima koje su upotrebljavali vaši roditelji. Razmislite o drugim načinima kojima biste mogli postići pozitivnije učinke.
10. Uvijek imajte na umu djetetovu dob
Što možete očekivati od djeteta s obzirom na njegovu dob (zona proksimalnog razvoja)? Svaka dob ima „temu”, odnosno ono što se od nje može očekivati. Djeca nisu mali odrasli ljudi. 11. Dopustite sve osjećaje
Prihvatite (i dopustite) sve djetetove osjećaje, bez obzira na to je li njegovo raspoloženje u skladu s vašim željama ili nije. Nije važno što drugi misle o raspoloženju vašeg djeteta. Svi katkad imamo loš dan, pa i djeca. Izbjegavanjem drame oko ok o nečega pridajete tome manje pozornosti i ujedno pokazujete vjeru u djetetovu sposobnost da samo kontrolira svoje emocije. 12. Ne zaboravite da je protest reakcija na nešto
Imajte na umu da je protest način komunikacije. On istodobno može biti i znak veće samostalnosti. Cijenite ga zbog toga što je, umjesto u mjesto da se zbog njega uzrujavate. 13. Stavite loše ponašanje u kontekst
Jesu li se u životu vašeg djeteta dogodile kakve promjene koje su mogle uzrokovati promjene ponašanja? 14. Saznajte što vas dovodi do ruba
Važno je znati što vas dovodi do ruba. Gdje su vaše granice i što možete učiniti da se zaustavite kad ih dosegnete? Treba li vam više sna, više vremena za sebe ili tjelovježbe? Osluškujte svoje potrebe i zatražite pomoć. 15. Pokažite da slušate
Potrudite se pokazati djetetu da ga slušate. Primjerice, ako dijete nešto zatraži, važno mu je pokazati da ste ga g a čuli i razumjeli - makar to što želi že li bilo neizvedivo ili neostvarivo. Jasno mu ponovite kako bi znalo da ste ga čuli. Čula sam te i znam da želiš lizalicu, ali...” Objasnite djetetu zašto je nešto neizvedivo ili neostvarivo. Učite ih poštovanju, poštujte vi njih, pa će i oni vas više poštovati.
Kad se Jessica prije trinaest godina prvi put upoznala sa suprugovom obitelji i provela neko vrijeme s njima u Danskoj, to je iskustvo na nju ostavilo snažan dojam. At hygge sig ili hygge (izgovara se: hige), što doslovce znači „ugodno biti zajedno”, odnosno „ugodno provoditi vrijeme zajedno”, za njih je bio način na čin života. Ugodno provoditi vrijeme zajedno značilo je provoditi vrijeme uz svjetlost svijeća, igranje društvenih igara, finu hranu, čaj i kolačiće ili, općenito, biti u ugodnom okružju ljudi do kojih vam je stalo. Suprugova brojna obitelj okupila bi se na nekoliko dana i bez prekida uživala u ugodnom okružju bez prevelike potrebe da predahnu jedni od drugih. Jessici je to isprva bilo malo čudno, ali poslije trinaest godina proučavanja tog fenomena, napokon smo otkrile tajnu nazvanu ,,hygge”. Jessicina američka obitelj uvelike se razlikovala od obitelji njezina supruga. Oni su redovito zajedno mogli provoditi tek ograničeno vrijeme, poslije čega bi im neizbježno trebao predah. To su činili pristojno, ali znajući da su potreba za razdvojenošću i bavljenje vlastitim stvarima dio njihovog načina života. Osjećati potrebu po trebu za neograničenim zajedničkim provođenjem vremena u ugodnom okružju Amerikancima bi se gotovo činilo kršenjem individualnih ljudskih prava, a ujedno i sigurnim putom u katastrofu i svađu. Zapravo, Jessici nije bilo jasno kako danske obitelji mogu provoditi toliko vremena zajedno, a da ne dođe do više nesuglasica i prepirki. Pored toliko braće, sestara i rođaka netko je morao imati nekakav problem ili barem neurotičnu sklonost ogovaranju. Činilo se da u suprugovoj obitelji ima vrlo v rlo malo nezadovoljstava i pritužbi, a unatoč tome što je obitelj bila brojna, funkcionirala je poput dobro podmazana stroja. Kako je to bilo moguće? Je li to ugodno zajedničko provođenje vremena moglo biti barem djelomičan razlog zbog kojeg se Danci Da nci postojano proglašavaju najsretnijim narodom na svijetu? Odgovor je sasvim sigurno, da! Istraživanja pokazuju da je kvalitetno vrijeme s prijateljima i obitelji jedan od glavnih preduvjeta dobrobiti i sreće. Naš nam suvremeni način života to uvijek ne dopušta, ali danska teorija odgoja uključuje hygge u svakidašnjicu upravo kako bi to zajamčila.
Hygge kao način života Riječ hygge potječe iz devetnaestog stoljeća, a izvedena je od starogermanske riječi hyggja, što znači „misliti ili osjećati se zadovoljno”. To je vrlina, izvor ponosa, raspoloženje ili stanje uma. Hygge je nešto s čim se Danci poistovjećuju u svojim postupcima i u samom načinu življenja - hygge je temeljni dio njihove kulture.
Osjećaj povezanosti našim životima daje značenje i svrhu. Naime, za njih je hygge način života, pa svi Danci pokušavaju stvoriti vrijeme za ugodno druženje s prijateljima i obitelji. Na Božić, primjerice, svi skupa rade na stvaranju što ugodnijeg ozračja. To je zajednički, timski rad koji uključuje stvaranje toplog ugođaja uz svjetlost svijeća i finu hranu, ali prisutan je i u načinu njihova života. Svi pomažu kako se samo jedna ili nekoliko osoba ne bi osjećale kao da obavljaju sav posao. Stariju se djecu potiče da se igraju i pomažu mlađoj. Biraju se igre u kojima svi mogu sudjelovati, a u igrama doista i sudjeluju svi - čak i ako im se osobito ne igra. Nesudjelovanje ne bi bilo hygge-ligt, odnosno ne bi pridonosilo osjećaju ugode. U vrijeme zajedničkog druženja potiskuju osobne brige i probleme u drugi plan kako bi bili što pozitivniji i izbjegavali neslogu, jer cijene ugodno ugod no zajedničko zajedn ičko vrijeme v rijeme i žele da ono bude upravo to - ugodno. Za životne brige i stres ima dovoljno vremena, a sreća je posljedica ostavljanja tih briga na neko vrijeme sa strane i uživanja u trenutku s onima koje volimo. Toplo i čarobno iskustvo zajedništva za Dance je najvažniji cilj kojem teže i krasan primjer koji prenose svojoj djeci. Osjećaj povezanosti daje značenje i svrhu našim životima i zato Danci toliko cijene hygge. Danci cijene i individualizam, ali bez međusobne interakcije i bez podrške drugih nitko od nas ne može biti istinski i cjelovito sretan.
Temeljna načela Amerikanaca Kad malo razmislite, takva ideja zajedništva posve je drukčija od individualističke naravi američke kulture koja oblikuje identitet velikog broja Amerikanaca. Sjedinjene Američke Države nastale su na filozofiji samodostatnosti. To znači da ne trebamo druge ako smo dovoljno jaki da uspijemo oslanjajući se na vlastite snage. Zašto bismo morali ovisiti o nečijoj podrški ako nešto možemo sami? Amerikanci veličaju osobno postignuće i samo-ostvarenje izrazima kao što su „self-made man” (čovjek koji je sve što ima sam stvorio, odnosno čovjek koji je postigao uspjeh vlastitim naporima) i idoliziraju snažnog individualca kao junaka u svim životnim područjima, od politike, preko društva do sporta. U sportskim ćete prijenosima čuti da se rezultati zajedničkog
rada momčadi spominju mnogo rjeđe od postignuća istaknutih pojedinaca poput slavnih napadača. Uvijek su zvijezde te koje se ističu, a oni koji ko ji svojom podrškom zvijezdama zv ijezdama omogućuju da zasjaje nerijetko ostaju u sjeni. Ono što mi Amerikanci najviše cijenimo je težak rad i opstanak najsposobnijih. Odgajani smo težiti da budemo zvijezda i pobjednik. Istaknuti kulturološki psiholog Geert Hofstede u poznatoj je empirijskoj studiji o kulturološkim razlikama zaključio da je SAD zemlja s najvišim stupnjem individualizma u svijetu. Prilično nevjerojatno. Mi smo Amerikanci toliko programirani misliti, ja” da toga nismo ni svjesni. Međutim, to uopće ne znači da Amerikanci nemaju izrazito jak osjećaj za zajednicu nego samo ističe da smo, kulturološki govoreći, kao nacija najprogramiraniji razmišljati individualno. Tako nam je, primjerice, na obiteljskom okupljanju mnogo normalnije razmišljati o tome kako seja osjećam nego kako se mi osjećamo. Govorimo o „vremenu za sebe", „zadovoljavanju svojih potreba” ili razumijevanju kako seja osjećam, a ne kako se mi osjećamo. Štoviše, slobodno se može reći da bi većina nas uživala u tome da bude „pobjednik”. Voljeli bismo da naša djeca budu pobjednici ili da se barem u nečemu ističu i budu najbolja. Pa to je normalno. Tko to ne bi želio? ž elio? Samo S amo pogledajte p ogledajte sve te nagrade koje danas dijele u školama za gomilu beznačajnih stvari. Bilo za najsmješniju šalu, najljepši osmijeh ili preskakanje konopa svi želimo dobiti priznanje za nešto. To je čvrsto utkano u našu kulturu. ku lturu. S druge stane, koliko nas bi se sjetilo dati nagradu za „sklad u momčadi”? Koliko bi nas bilo spremno mjeriti uspjeh svojeg djeteta ne prema tome koliko je dobro igralo nego koliko je u igri pomagalo drugima ili koliko su dobro svi zajedno igrali?
Kad se Ja" zamijeni s „mi", čak i „bijeda" postaje „blagostanje" Koncept zajedništva i hygge ima brojne implikacije, ali u osnovi znači staviti sebe u drugi plan za dobrobit svih. Ostaviti osobne brige i probleme pred vratima te žrtvovati vlastite potrebe i želje da bi zajedničko okupljanje oku pljanje bilo ugodnije. ugo dnije. To je mnogo ljepše iskustvo i primjer koji možemo prenijeti svojoj djeci. Djeca ne uživaju u problemima odraslih, u negativnostima neg ativnostima i neslozi. Djeca vole kad su svi na okupu i u ugodnoj atmosferi uživaju u međusobnoj bliskosti. A ako se nauče stvarati hygge, jednoga će ga dana prenijeti na svoju djecu. Ima jedna poznata bajka o raju i paklu koja dobro pojašnjava taj koncept. U paklu je dug, raskošno postavljen stol s vinima, jelima i svijećama, ali raspoloženje je hladno. Ljudi za stolom su blijedi i mršavi, a prostorijom odzvanjaju krici i vapaji. Umjesto ruku imaju štapove pa ne mogu jesti. Koliko god se trudili, uzaludno je. Ljudi za stolom gladuju unatoč obilju hrane pred njima. U raju je slika više-manje ista. Dug stol, raskošna gozba, svijeće, ali ljudi za stolom su veseli i nasmijani. Pjevaju i jedu. Raspoloženje je ugodno i živahno i svi uživaju u hrani, piću i društvu. Ironija je u tome što i oni imaju štapove umjesto ruku. Međutim, umjesto da pokušavaju hraniti sebe, hrane jedni druge. Ta jednostavna promjena perspektive — kad se „ja” zamijeni s „mi” — pakao pretvara u raj.
Timski rad u Danskoj U Danskoj se djeca od rana uče timskom radu kako bi naučila pomagati drugima i surađivati u timu te u izgradnji timskog duha. Djecu se uči da prepoznaju tuđe prednosti i slabosti te saznaju kako mogu pomoći drugima, ulazeći ispod onoga što je vidljivo na površini. Usto se
potiče i skromnost najboljih učenika kako bi b i bili što empatičniji i kako bi naučili brinuti za druge. Brinuti samo o sebi ne bi bilo hyggeligt, odnosno ne bi pridonosilo osjećaju ugode. Zapravo, Danci su u cijelom svijetu poznati kao dobri i simpatični suradnici upravo zato što su izvrsni timski igrači. Pomažu drugima da bi pomogli sebi, a skromni su čak i kad su zvijezde. A tko ne voli skromnu zvijezdu?
Brinuti samo o sebi ne bi bilo hyggeligt. Društvene grupe također čine važan dio danskog života. Danci se rado uključuju u brojne udruge, društva i klubove - za što imaju posebnu riječ , foreningsliv (društveni život) - u kojima pojedince međusobno povezuju zajednički hobiji ili interesi. One mogu imati ekonomski, politički, akademski ili kulturni cilj, a mogu i biti usmjerene na realizaciju društvenih promjena poput političkih stranki -ili, pak, na izražavanje sebe na način koji zadovoljava z adovoljava potrebe članstva č lanstva poput pjevačkih zborova ili kartaških klubova. Statistike pokazuju da je 79 posto vodećih danskih poduzetnika bilo aktivno uključeno u udruge prije navršene tridesete godine života, a 94 posto, 92 posto i 88 posto menadžera s iskustvom članstva u udrugama smatra da su im godine članstva u udrugama pridonijele razvoju društvenih i međuljudskih vještina te izgradnji jake društvene mreže. Devedeset devet posto danskih župana smatra da d a članstvo u dobrovoljnim organizacijama unapređuje profesionalne vještine mladih. Timski duh i duh suradnje prisutni su u svim vidovima danskog života — od učionica i radnih mjesta do obitelji. Gledanjem, odnosno doživljavanjem obitelji kao tima razvija se dubok osjećaj pripadnosti. Zajedničko kuhanje, kuh anje, pospremanje, po spremanje, nalaženje nalažen je vremena za uživanje u zajedničkom druženju svakidašnji su načini na koje danske obitelji razvijaju osjećaj dobrobiti i životnog zadovoljstva.
Pjevanje i hygge Zanimljiv način na koji Danci vole stvarati hygge ljubav je prema pjevanju. Od božičnih ručaka, do rođendana, krštenja i vjenčanja, kad god se ukaže prigoda za pjesmu, Danci će sigurno zapjevati. Pjesme koje pjevaju nerijetko su napisane posebno za tu prigodu i pjevaju se na poznatu melodiju. Ti amaterski stihovi obično su smiješni, a u pjevanje se uključe svi, otkrivajući riječi usput dok zajedno pjevaju. Inače, pjesme koje Danci pjevaju potječu iz zbirke danskih narodnih pjesama „Hojskolesangbogen”. Danska tradicija pjevanja datira iz doba srednjovjekovnih plemićkih gozbi, a kroz povijest se čuvala i njegovala te je danas češća nego ikad. Istraživanje Nicka Stewarta s engleskog sveučilišta Oxford Brookes na članovima pjevačkih zborova pokazalo je da zborsko pjevanje ljude ne čini samo sretnijima nego i da se osjećaju dijelom svrhovite skupine. Usklađenost kretnji i disanja pri grupnom pjevanju stvara snažan osjećaj povezanosti. Štoviše, istraživanja pokazuju da se pjevačima dok pjevaju mogu uskladiti i srčani otkucaji. Tijekom grupnog pjevanja oslobađa se hormon oksitocin koji smanjuje razinu stresa te povećava osjećaj povjerenja i povezanosti. Grupno je pjevanje dovoljno isprobati da bi se (kad se prestanete osjećati o sjećati smiješno) osjetilo njegovo moćno djelovanje.
Društvene veze i razine stresa Razina sreće Danaca nije jedini dokaz učinkovitosti zajedništva i hyggeligea, odnosno ugodnih, bliskih veza. To potkrepljuju i brojna istraživanja. Istraživači Sveučilišta Brighama Younga i Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu prikupili su podatke 148 istraživanja o utjecaju društvenih veza na zdravlje. Istraživanja u kojima je sudjelovalo više od 300 000 muškaraca i žena žen a iz razvijenog svijeta pokazala su da ljudi sa slabim društvenim vezama imaju 50 posto veće izglede za raniju smrt (otprilike 7,5 godina) od onih sa snažnim vezama. Ta je razlika u dugovječnosti dugovječno sti gotovo jednaka razlici u smrtnosti pušača i nepušača, a veća je i od zdravstvenih rizika brojnih drugih dobro poznatih čimbenika poput pretilosti ili nedovoljne tjelesne aktivnosti. U drugome poznatom istraživanju zdravlja i društvenih veza koje je proveo Sheldon Cohen sa Sveučilišta Carnegie Mellon stotine zdravih dobrovoljaca, koji su prethodno ispunili upitnike o detaljima svojega društvenog života, izloženi su virusu obične prehlade i na nekoliko dana stavljeni u izolaciju. Rezultati su pokazali da su sudionici s više društvenih veza bili manje podložni obolijevanju od nedruštvenijih sudionika. Imunosni sustav društvenijih ljudi jednostavno radi bolje. Društveniji su se sudionici lakše oduprli virusu prehlade, često bez ikakvih simptoma. A kako „hormoni stresa” utječu na imunosni odgovor, posve je moguće da bogat društveni život jača imunosni sustav — držanjem fiziološkog stresa pod kontrolom. Istraživanje jedne čikaške istraživačke skupine također potvrđuje da društvena podrška pomaže u nošenju sa stresom. Ako znamo z namo da imamo nekoga s kim možemo razgovarati ili kome se možemo obratiti za pomoć kad nam je teško, lakše se suočavamo sa životnim nedaćama. Otporniji smo. Podijeliti s nekime brige olakšava teret stresa koji nosimo. Mnogi pokušavaju stoički držati stvari u sebi, ali istraživanja potvrđuju da zatvoreni ljudi koji se suočeni s tragičnim situacijama ne otvaraju drugima pate mnogo dulje od onih koji osjećaje podijele s drugima.
Mlade mame i danski način zajedništva Smirujući učinak zajedništva osobito je zamjetan u mladih majki koje su suočene s golemim količinama stresa prilagođavajući se novoj ulozi. Nedostatak sna u kombinaciji sa svakidašnjim zadacima s kojima su suočeni za mlade roditelje katkad zna biti previše. Unatoč tome, istraživanja pokazuju da u tome teškom razdoblju mlade majke obično ne povećavaju druženje i društvenu podršku koji im trebaju nego ih smanjuju. To je paradoksalno jer zapravo pogoršava situaciju. Podrška prijatelja, obitelji i drugih roditelja dokazano pomaže mladim majkama da se bolje nose sa stresom, što im, pak, pomaže da svoju djecu doživljavaju u pozitivnijem svjetlu. To poboljšava kakvoću života svih članova obitelji, a osobito djeteta koje raste i razvija se. Što više potpore roditelji imaju, dijete će odrasti zdravije i sretnije. Kad žena u Danskoj rodi dijete, patronažna sestra dobije njezine podatke i posjeti je prvog tjedna poslije dolaska iz rodilišta da provjeri jesu li ona i dijete dobro. Još važnije je što joj patronažna sestra tijekom tog posjeta preda imena i kontakte drugih žena u njezinu susjedstvu koje su nedavno rodile, uz podatak je li im to prvo, drugo ili treće dijete, kako bi pronašle nekoga u što sličnijoj situaciji. Majke zatim osnivaju grupe i sastaju se jednom na tjedan da podijele iskustva i ponude jedna drugoj podršku. Majke u grupi ujedno se ponašaju poput sponzora, u smislu da će provjeriti što se zbiva ako se neka od njih ne pojavi na grupi. Nazvat će je ili je posjetiti da se uvjere da je dobro d obro i održava od ržava li kontakte kon takte s nekime tko joj može dati podršku. p odršku. Takve
su grupe osnovna podrška majkama u napornom razdoblju poslije poroda i bitan dio onoga što znači biti majka u Danskoj, pomažući po mažući i majkama i djeci da se osjećaju sretno i sigurno.
Danski hygge Mnogo smo spominjale društvenu podršku, zajedništvo i važnost hyggea. A sad ćemo opisati trenutak iz Jessicina života kad je shvatila što je doista hygge. Bio je prohladan, sunčan dan. Jessica je sa suprugom ležala u mreži za ljuljanje pod velikim stablom šljive u dvorištu suprugove sestre, a njihovi sin i kći stisnuli su se između njih poput palačinki, jedno otvorenih, a drugo zatvorenih očiju. Jessica ih je ljuljala lijeno se odgurujući nogom koja joj je visjela iz ljuljačke. Vjetar je glasno šumio u krošnjama, treperave sunčeve zrake probijale su se kroz lišće i na lica im bacale kaleidoskopske uzorke. Bila je to kombinacija dodira, zvuka, tople prirode i mirisa nježne kose njezina sinčića. Mogla im je osjetiti otkucaje srca i toplinu suprugove noge uz svoju. U ruci je držala stopalo svoje kćeri koja je mirno ležala sklupčana uz nju. Bili su zajedno. „Ah, vidim da uživate u obiteljskom hyggeu", rekla je njezina zaova kad ih je došla pozvati na ručak. I to je, pomislila je Jessica poslije trinaest godina povedenih sa suprugom Dancem, ukratko hygge. Hygge je ujedno osjećaj i stanje. Uklanjanje zbrke i histerije svega ostaloga. Svjesno odabiranje uživanja u najvažnijim, najsmislenijim trenucima naših života - trenucima s djecom, obitelji i prijateljima - i prepoznavanje važnosti tih trenutaka. To je održavanje takvih trenutaka jednostavnima, održavanje pozitivnog ozračja i ostavljanje briga za neko drugo vrijeme. To je želja da vlastitim v lastitim izborom budemo prisutni u tim trenucima trenu cima i da pridonesemo zajedničkom druženju da ono bude što ugodnije. U velikim je obiteljima za to potreban trud jer, kao u svakome timskom projektu, zahtijeva zajednički rad usmjeren postizanju zajedničkog cilja. To je suprotno od individualnosti i isticanja, a svi ga moraju željeti i poštovati jer svi imaju svoju ulogu. Kad su svi spremni pridonijeti stvaranju ugodnoga zajedničkog okružja, to uvelike poboljšava obiteljska okupljanja što, pak, znatno utječe na životno zadovoljstvo i sreću. Savjeti za zajedništvo i hvaae: 1. Prisegnite na hygge
Na sljedećem obiteljskom okupljanju svi se u obitelji dogovorite da nećete misliti ,ja” nego da ćete će te bsvi iti prisutni u trenutku i učiniti sve da stvari teku glatko, bez sukoba i nesuglasica. Prisegu na hygge pronaći ćete na kraju ovog poglavlja. 2. Budite zajedno prisutni u trenutku
Složite se da ćete ostaviti svakidašnje brige pred vratima. Ne usredotočujte se na loše stvari u svome niti u tuđem životu. Trudite se ne biti negativni i ne govoriti negativno o drugima. Svi se moraju potruditi biti zajedno prisutni u trenutku. Učinite sve što je u vašoj moći da situacija ostane živahna i vesela bez međusobnog optuživanja. Djeca zrcale to ponašanje - i čineći to, osjećaju se sigurno i cijenjeno. 3. Vježbajte „predpreoblikovanje"
Pripremite sebe i svoju obitelj za obiteljsko okupljanje kako biste izvukli najviše iz njega, izbjegavajući uobičajen način na koji doživljavate svijet i obitelj. Pokušajte zamisliti što vas čeka i zatim razmislite ili porazgovarajte, odnosno razradite strategije koje će vam pomoći da ostanete smireni dok ste na okupu. Zapamtite da ugodna obiteljska okupljanja koja nisu stresna jako povećavaju osjećaj blagostanja i životnog zadovoljstva. Nerijetko imamo ustaljene odnose s različitim članovima obitelji i ponašamo se u skladu s njima. Promijenite to pribjegavajući empatiji, preoblikovanju, „predpreoblikovanju”, odnosno preoblikovanju prije samog okupljanja. 4. Svi se zabavite
Kad je cijela obitelj na okupu, igrajte igre u zatvorenom i na otvorenom u kojima svi mogu sudjelovati. Po tisni te vlastite sklonosti i želje - jednostavno sudjelujte i zabavite se. 5. Stvorite ugodan ugođaj
Ugodan ugođaj stvorite toplom rasvjetom, kreativnim druženjem, zajedničkom izradom ukrasa te hranom i pićima koje ste zajedno pripremili. 6. Prestanite prigovarati
Kad god osjetite potrebu da prigovorite, ustanite i vidite gdje možete pomoći. Ako svi to pristanu činiti, uvelike će se povećati razina sreće cijele obitelji. 7. Kad osjetite da ste pod stresom, vježbajte preoblikovanje
Preoblikovanje je doista moćan alat. Sve se može preoblikovati. Pita od jabuke ispala je premeka? Nema veze, v eze, jest će se žlicom! Obiteljsko nogometno natjecanje otkazano je zbog kiše? Pravo je vrijeme za obiteljski turnir u Monopoliju! Ne zaboravite da primjenjujući preoblikovanje u praksi tu vještinu prenosite na svoju djecu, a zahvaljujući njoj ona će mnogo bolje kontrolirati vlastite reakcije na stres. 8. Pojednostavite stvari
Nerijetko smo okruženi mnoštvom igračaka (za djecu i za odrasle) koje zaglušuju jednostavne stvari poput popu t zvuka z vuka vjetra u krošnjama ili smiješnih, slatkih stvari koje djeca rade ili kažu svaki dan. Takve distrakcije ometaju hygge čija je bit cijeniti najosnovnije, ono stvarno u životu. Ne komplicirajte previše - neka sve ostane jednostavno! 9. Budite prisutni u sadašnjem trenutku trenutku — i potaknite djecu djecu na to
Manje igračaka, manje televizije, manje pametnih telefona i tableta - njih bi na okupljanjima trebalo izbjegavati kako bi djeca bila prisutnija u trenutku. Radije igrajte razne društvene igre. 10. Povežite se
Naučite kako zajedno provoditi ugodno vrijeme i često to vježbajte. Vaša će djeca
prenijeti tu vještinu dalje, a to će pridonijeti boljoj sveukupnoj povezanosti unutar obitelji. 11. Potičiteigru
Potaknite stariju djecu da se igraju s mlađom, ali u stvarnom životu, a ne na elektroničkom uređaju. Pripremite im bojice, različite kreativne materijale ili ih pustite da se igraju vani - samo se pobrinite da obiteljsko vrijeme za igru provode dalje od elektroničkih uređaja i ekrana (ili im ograničite vrijeme koje provode p rovode za njima). 12. Potičite izgradnju timskog duha
Organizirajte za djecu više aktivnosti koje potiču izgradnju timskog duha i potičite ih na suradnju. Igrajte igre poput lova na blago, gradite utvrde ili organizirajte turnire. Pustite mašti na volju. 13. Povjeravajte se i razgovarajte s drugima
Kad ste potišteni i kad vam je teško, povjerite se dobrom prijatelju ili dragoj osobi u koju imate povjerenja. Imajte na umu da to smanjuje stres i pridonosi bržem oporavku. Kad prebrodite situaciju, ispričajte svojoj djeci, služeći se jednostavnim riječima, kako su vam prijatelji pomogli kad vam je bilo teško. 14. Pokrenite majčinsku grupu
Potražite druge majke u svojem susjedstvu i pokrenite grupu međusobne podrške. Takva je vrsta podrške dokazano vrlo učinkovita jer pomaže majkama da se nose sa svakidašnjim problemima koje majčinstvo donosi, pa čak i da svoju djecu doživljavaju u boljem svjetlu. 15. Naučite djecu da je obitelj tim
Umjesto „svako za sebe”, potičite sve članove da na obitelj gledaju kao na tim i pokažite djeci koja je njihova uloga u timu, odnosno kako k ako mogu pomoći i pridonijeti različitim aktivnostima i projektima. Zahvaljujući duhu suradnje i zajedništva svi će se osjećati sigurnije i zadovoljnije. 17. Slavile zajedništvo svaki dan
Zapamtite da hygge nije rezerviran samo za velika obiteljska okupljanja. Ugodno druženje izvedivo je i s jednim ili dvoje ljudi. Najavite ,,hygge večer” vikendom i pokušajte provesti u djelo zamisli koje smo spomenuli u ovom poglavlju. po glavlju. 18. Pjevajte!
Zvuči smiješno, ali djeluje! Pjevanje je zabavno i vrlo hyggeligt (pridonosi osjećaju ugode). Zašto biste pjevali samo za praznike? Djeca obožavaju pjevanje, a i odrasli.
Prisega na hygge Hygge je danska riječ za posebnu vrstu zajedništva. Zamislite hygge kao prostor u koji ii vaša obitelj može ući. Taj poseban prostor bit će hyggeligere (ugodan) (ugod an) ako svi razumiju i pridržavaju se pravila koja stvaraju ugodnu atmosferu. Razmišljajte i razgovarajte o tome kako bi svi sudionici zajedničkih druženja poput subotnjih roštilja, nedjeljnih ručkova ili svakidašnjih obiteljskih druženja shvatili „osnovna pravila”. Kad svi budu znali da je vrijeme za hygge, svatko će moći pridonijeti bliskosti na dobrobit cijele obitelji. Donosimo primjer obiteljske prisege na hygge. Prilagodite je sebi i neka zajedništvo započne. Svi prisežemo da ćemo „nedjeljni ruč ak" ak" provoditi u ugodnome zajednič kom kom druženju. Svi obećavamo da ćemo biti tim i pomoći jedni drugima u stvaranju ugodne atmosfere u kojoj će se svatko osjećati sigurno i nitko nikoga neće napadati. Svi prisežemo... Da ćemo isključiti pametne telefone i tablete. Ostaviti brige i probleme pred vratima. Njima se možemo posvetiti u neko drugo vrijeme. Bit hyggea je stvoriti sigurno mjesto za odmor i zajedničko druženje te ostaviti svakidašnji stres za poslije. Da se nećemo žaliti i da nećemo nepotrebno prigovarati. Da ćemo pripomoći kako sav posao ne bi pao na jednu osobu. Da ćemo zapaliti svijeće ako smo u kući. Da ćemo svjesno pokušati uživati u hrani i piću. Da nećemo pričati o politici i sličnim spornim temama. Sve što potiče sukobe i svađu ne pridonosi osjećaju ugode. Takve ćemo rasprave ostaviti za neko drugo vrijeme. Da ćemo pričati smiješne, lijepe i pozitivne priče iz prošlosti. Da se nećemo pretjerano hvaliti. Hvaljenje izaziva podjele. Da se nećemo međusobno natjecati (misliti „mi” a ne „ja”). Da nećemo ružno pričati o drugima niti se fokusirati na negativno. Da ćemo igrati društvene igre u kojima ko jima svi mogu sudjelovati. Da ćemo pokušati osjećati zahvalnosti prema onima oko nas koji nas vole.
Kako nastaviti? Naposljetku se vraćamo na početno pitanje. Četrdeset godina proglašavane najsretnijim ljudima na svijetu, što to Dance toliko dugo drži na vrhovima ljestvica najsretnijih? Kao što smo od goju djece, d jece, odgovor je, posve jednostavno, u načinu na koji odgajaju svoju vidjeh u Danskom odgoju djecu. Riječ je o baštini koja se prenosi iz generacije ge neracije u generaciju stvarajući samouvjerene, samopouzdane, stabilne, sretne i otporne odrasle od rasle ljude - a to može uspjeti svakome. svako me. Kao roditelji, najprije moramo sagledati vlastite „defoltne” postavke i roditeljske sklonosti kako bismo što bolje ustanovili što bismo trebali promijeniti. Pogledati se u zrcalo i ustanoviti što je to što ponavljamo iz vlastitoga odgojnog uzorka prvi je korak prema moćnoj promjeni i moćnom roditeljstvu. Kad sagledamo vlastite „defoltne” postavke, načela danskog odgoja skraćena u akronim P.A.R.E.N.T. (engl. roditelj) poslužit će nam kao jednostavan i učinkovit alat za povećanje sreće naše djece i nas samih.
Igra (Playj pomaže djeci da razviju brojne ključne životne vještine. Otpornost, sposobnost nošenja s problemima, vještine pregovaranja i samokontrola samo su neke od dobrobiti nestrukturirane slobodne igre - kao i upravljanje stresom, što smanjuje vjerojatnost da će djeca kad odrastu patiti od anksioznosti. Igra pridonosi razvoju unutarnjeg lokusa kontrole, a to pomaže djeci da vjeruju u vlastite sposobnosti, polažući tako temelje sreći. Authenticity) pomaže djeci da razviju snažan unutarnji kompas jer uče Autentičnost ( Authenticity vjerovati vlastitim osjećajima. Učenje sebe i djece iskrenosti pospješuje razvoj snažnog snažn og karaktera. I ne zaboravite da je posve u redu osjećati sve osjećaje. Nadalje, različite vrste pohvala različito utječu na djecu s obzirom na način na koji će doživljavati sebe u svijetu. Pretjerane pohvale za beznačajna postignuća i pohvale zbog inteligencije (umjesto zbog truda) mogu učiniti djecu nesigurnima i nesklonima preuzimanju rizika. S druge strane, pohvalama „procesa”, odnosno truda i zalaganja, umjesto nepromjenjivoga mentalnog sklopa potičemo formiranje razvojnoga mentalnog sklopa koji pridonosi p ridonosi upornosti, samopouzdanju i otpornosti u djece.
Preoblikovanje (Reframing) moćan je način koji djeci pomaže da promijene pogled na život — a i nama da promijenimo svoj pogled na život. Način na koji odlučimo gledati na stvari utječe na to kako ih doživljavamo. Realni optimisti ne zanemaruju negativne informacije nego se jednostavno usredotočuju na druge dostupne informacije kako bi stvorili bogatiju, ljepšu priču o sebi, o svojoj djeci i životu općenito. Preoblikovanje nam može promijeniti doživljaj svijeta i pritom učiniti naše živote i živote naše djece sretnijima. Prenošenje vještine preoblikovanja na djecu možda je najveći dar koji im možemo dati, njegujući tako njihovu buduću sreću i sreću sljedećih naraštaja. Empatija (Empathy) jedna je od ključnih ljudskih sposobnosti. Premda je razina empatije u našem društvu opala, a razina narcisoidnosti porasla, istraživanja pokazuju da su ljudi po prirodi skloniji empatiji nego sebičnosti. Budemo li manje skloni osuđivanju i posramljivanju, bolje ćemo razumjeti vlastitu v lastitu i tuđu ranjivost, što će pridonijeti međusobnoj bliskosti, b liskosti, stvarajući dublje odnose te čineći nas sklonijima opraštanju i u cjelini sretnijima. Primjenom empatije
učimo djecu da poštuju druge i sebe, sebe , a to pridonosi većem osjećaju dobrobiti i životnog zadovoljstva.
Bez ultimatuma (No Ultimatumi) podsjetnik je da borbe za moć mogu dovesti do gubitka kontrole nad vlastitim ponašanjem. Mnogo roditelja viče ili pribjegava tjelesnom kažnjavanju kao obliku discipliniranja djece. Sami gubimo kontrolu, a od svoje djece očekujemo da je ona nikad ne izgube. U autoritarnome roditeljskome odgojnom stilu povjerenje i bliskost s djecom djeco m zamjenjuje strah. Takav pristup kratkoročno djeluje, no n o dugoročno može ostaviti posljedice. Danski je roditeljski stil demokratičniji te potiče razvoj povjerenja i otpornosti u djece. Djeca koja imaju poštovanje i razumijevanje svojih roditelja, kojoj se pomaže da shvate i poštuju po štuju pravila, razvijaju mnogo snažniji osjećaj samokontrole i naposljetku odrastaju u sretnije, emotivno stabilnije odrasle ljude. Zajedništvo (Togetherness) i hygge načini su njegovanja bliskih odnosa, jednog od najvažnijih preduvjeta osobne sreće. Učeći kako stvoriti hygge, odnosno kako ugodno provoditi vrijeme zajedno, unaprijedit ćemo obiteljska okupljanja, čineći čineć i ih ugodnim i nezaboravnim iskustvima za našu djecu. Ostavljajući „ja” pred vratima i usredotočujući se na „mi”, iz obiteljskih okupljanja možemo izbaciti gomilu nepotrebne drame, napetosti i negativnosti. Sretne obitelji i snažna društvena podrška stvaraju sretniju djecu. Kao što smo spomenule, neke od zamisli iz ove knjige možda će vam biti poznate, možda ste čuli za njih, a možda i niste. Možda neke od danskih metoda već primjenjujete, a možda i ne. Ako prigrlite barem neke od njih i uvedete ih u svoj život, uvjerene smo da ćete biti na pravom putu da odgojite od gojite sretniju djecu. Za više o danskom odgoju djece molimo vas da posjetite stranicu www.thedanishway.com gdje ćete pronaći savjete, preporuke za knjige i više informacija o načelima odgoja P.A.R.E.N.T. Vjerujemo da roditelji i nastavnici zajedno mogu podržati jedni druge u promicanju danskog načina odgoja s ciljem odgajanja sretnije, otpornije djece. Svima nam je potrebna podrška. Izgradnjom zajednice koja će za cilj imati primjenu danskih načela možemo u vlastitu dvorištu odgojiti najsretnije ljude na svijetu. Nadamo se da ćete nam se pridružiti i pomoći nam da to ostvarimo!
Posebne zahvale Jessica Joelle Alexander Željela bih zahvaliti mami i tati na bezuvjetnoj ljubavi i na tome što su uvijek vjerovah u mene, kao i svojoj sestri na dragocjenoj ljubavi i prijateljstvu. Željela bih zahvaliti i svojem suprugu i njegovoj obitelji što su mi bih izvor nadahnuća za ovu knjigu te našoj divnoj djeci - zvijezdama vodiljama u našem životu. Također bih htjela zahvaliti Iben bez čijeg doprinosa i stručnosti ove knjige ne bi ni bilo. Iben Dissing Sandahl Ponajprije želim zahvaliti svojem suprugu na ljubavi i trajnoj podršci. Posebna hvala mojim dvjema predivnim kćerima — bez kojih ne bih bila osoba kakva sam danas. Također želim zahvaliti svojoj majci i ocu koji su mi podarili život i uvijek me podržavali. *** Sretna sam što sam okružena inteligentnim i zanimljivim prijateljima i kolegama koji slušaju, postavljaju dobra pitanja i nadahnjuju me. Posebnu zahvalu upućujem Jessici što je bila tako hrabra da preuzme inicijativu za pisanje ove knjige.
Bilješke Za sve željne više informacija ili č injenica injenica o izvorima i referencama, nadahnuće možete pronaći ovdje.
Uvod: U čemu ie tajna danske sreće? OECD (Organisation for Economic Cooperation and Development, Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj). OECD-ov indeks boljeg života mjeri razinu blagostanja u različitim zemljama. www.OECD.org www.OECD.org.. Prvo Svjetsko izvješ će o sreći fhttp://www.earth.columbia.edu/articles/view/ 2960) izrađeno je za UN-ovu Konferenciju o sreći održanu u travnju 2012. Privuklo je veliku međunarodnu pozornost jer je bila riječ o prvome značajnom pokušaju utvrđivanja stanja sreće u svijetu. U Svjetskom izvješ ću o sreći za 2013. Godinu Danska je zauzela prvo mjesto kao najsretnija zemlja, odnosno kao zemlja najsretnijih ljudi na svijetu fhttp://unsdsn.org/resources/publications/world-happiness-report-2013/T To nije prvi put da su Danci proglašeni najsretnijim narodom na svijetu. Naime, razina blagostanja i sreće građana država članica Europske zajednice istražuje se još od 1973. kad je Europska komisija pokrenula Eurobarometar kako bi se upoznala upozn ala sa stanjem i stavovima građana država članica i na toj ljestvici Danska prednjači svake godine od početka mjerenja! 60 Minutes And the Happiest Place on Earth Is... Televizijska emisija 60 Minutes. 14. 2. 2008. http://www.cbsnews.com/news/and-the-happiest-place-on-earth-is/.. http://www.cbsnews.com/news/and-the-happiest-place-on-earth-is/ Oprah Women Around the World. Oprah.com. 21. 10. 2009. http://www.oprah.com/world/Inside-the-Lives-of-Women-Around-the-World. Prvo poglavlje: Razmatranje vlastitih „defoltnih" postavki Sara Harkness; Super, Charles M. 2013. Themes and Variations: Parental Ethnotheories in Western Cultures. Parental Beliefs, Parenting, and Child Development in CrossCultural Perspective. Ur. Rubin K.; Chung 0. B. Psychology Press. London. Uporaba antidepresiva u SAD-u između 2005. i 2008. porasla je za 400 posto. National Center for Health Statistics, http://www.cdc.gov/ nchs /data/databriefs/db7 6.htm Poremećaj smanjene pozornosti postao je iznimno popularna dijagnoza s prosječnim godišnjim porastom od 5,5% između 2003. i 2007. godine, detalji na stranici http://www.cdc.gov/ncbddd/adhd/data.html/
5,9 milijuna djece između tri i sedamnaest godina starosti ima dijagnozu poremećaja smanjene pozornosti i hiperaktivnosti (ADHD), vidjeti na stranici: http:// www.cdc.gov/nchs/fastats/adhd.htm Kao roditelj, biti svjestan sebe i svjesno birati svoje ponašanje prvi je korak prema velikoj životnoj promjeni. http://www.boernogunge.dk/internet/boernogunge.nsf/0/7F933F515B65A7B3C1256C640 02D2029?opendocument Drugo poglavlje: Igra „Zapanjuje što u posljednjih pedeset godina prilike koje djeca imaju za slobodnu igru u SAD-u i drugim razvijenim zemljama kontinuirano i drastično opadaju i što se taj pad nastavlja s ozbiljnim negativnim posljedicama za njihov tjelesni, psihički i društveni razvoj”, kaže gostujući urednik i profesor psihologije s Bostonskog koledža Peter Gray. Otpornost i uspjeh: Stix, Gary. The Neuroscience of True Grit. Scientific American Mind. 1. ožujka 2011. Prvi pedagoški pristup utemeljen na obrazovnoj teoriji razvili su supružnici Niels i Erna Juel-Hansen. Nadahnuti Firedrichom Frobelom (1782. -1852.) otvorili su prvi Frobelov dječji vrtić. Tada je igra prvi put dobila na značaju u Danskoj. Frobel je shvaćao da igra potječe, odnosno dolazi od same djece i da je prirodni izraz njihovih specifičnih potreba. Zato ju je isticao kao pedagošku metodu koja pospješuje dječji razvoj. Otad je u Danskoj prisutan snažan utjecaj slobodne igre u odgoju i obrazovanju djece. http://www.bupl.dk/iwflle/BALG- 8RODV8/S-flle/EnPaedagogiskHistorie.pdf Unutarnji i vanjski lokus kontrole: Wikipedia. Locus of control (posljednji put izmijenjeno 11. veljače 2016.). http://en.wikipedia.org/wiki/Locus of control Djeca, adolescenti i odrasli s jakim vanjskim lokusom kontrole skloni anksioznosti i depresiji. Li, Ho Cheung William; Chung, Oi Kwan Joyce. 2009. The Relationship Between Children’s Locus of Control and Their Anticipatoiy Anxiety. Public Health-Nursing 26. No. 2.153-60. Rezultati mjerenja zabilježeni tijekom pedesetogodišnjeg razdoblja istraživanja između 1960. i 2002. pokazuju pok azuju dramatičan pomak po mak lokusa kontrole kon trole s unutarnjeg prema vanjskome. Twenge, Jean M; Zhang, Liqing; Im, Charles. 2004. It’s Beyond My Control: A Cross-Temporal a nd Social Meta-analysis of Increasing Externality in Locus of Control, 1960-2002. Personality and Psychoiogy Review 8. No. 3. 308-19 Ruski razvojni psiholog Lav Vigotski (1896. - 1934.) zanimao se za razvoj u predškolskoj dobi kao i za to kako ljudi proširuju svoja postojeća znanja. Za kratkog je života uspio razviti iznimno vizionarsku teoriju učenja. Njegove ideje i danas imaju velik utjecaj na poučavanje u danskim školama. Zato je iznimno važno upoznati se s njegovim idejama i njihovoj primjeni u
danskom kontekstu. Vigotski je osobito poznat po konceptu "zone proksimalnog razvoja”. Ta zona pokriva područje dječje samostalnosti, odnosno ono što dijete može naučiti samo i ono što može naučiti u suradnji sa sposobnijima od sebe. Prema Vigotskom, unutar te zone dijete može i sposobno je surađivati. Strandberg, Leif. 2009. Vygotskij i praksis. Akademisk Forlag. Copenhagen. Michael White (1948. - 2008.), osnivač narativne terapije. Nadahnut Vigotskijevom zonom proksimalnog razvoja. Razvio je zemljovide za „razgovore nadograđivanja i povezivanja” (scaffolding talks) utemeljene na pet pitanja ili kategorija pitanja koje podupiru postupno kretanje kroz zonu proksimalnog razvoja. White za Vigotskog piše: „Proučavajući suradnju u društvenoj sredini, zamijetio je da odrasli strukturiraju učenje na načine koji djeci omogućuju da nadiđu poznato i rutinsko obavljanje onoga što znaju i mogu. On taj fenomen opisuje kretanjem kroz zonu učenja koju naziva zonom proksimalnog razvoja. Ta zona označava područje između onoga što dijete može naučiti i postići samo i onoga što može naučiti i postići u suradnji s drugima.” Michael White. 2008. Kort over Narrative Landskaber (Maps of Narrative Practice). Hans Reitzels Forlag. Copenhagen. Tjeranje djece na ranije učenje čitanja nije bolje. Ugledni profesor i razvojni psiholog dr. David Elkind, autor knjige The Hurried Child, podsjeća nas da „ne postoji veza između tjeranja djece na rano učenje čitanja i kasnijega akademskog uspjeha.” Još više zabrinjava što djeca čiji je predškolski odgoj bio usmjeren na postizanje akademskih, a ne razvojnih ciljeva, imaju više razine anksioznosti i niže samopoštovanje, a dugoročno gledajući nemaju bolje rezultate u čitanju. Pritisak i anksioznost nisu nužni nu žni elementi dobrog obrazovanja, štoviše, mogu imati negativne posljedice. http://www. heyquitpushing.com/why-sooner-inst-better heyq uitpushing.com/why-sooner-inst-better.html. .html. Istraživanja provedena na rezus majmunima i pripitomljenim štakorima pokazuju pretjerano uplašeno ili pretjerano agresivno reagiranje. Za osvrte o svrte o istraživanjima o uskraćivanju igre vidi LaFreniere, Peter. 2011. Evolutionaiy Functions of Social Play: Life Histories, Sex Differences, and Emotion Regulation. American Journal o fPlay 3. No.4. 464-88; Pellis, S. M.; Pellis, V. C.; Bell, H. C. 2010. The Function of Play in the Development of the Social Brain. American Journal ofPlay 2. No. 3. 278-96. Životinje koje su u ključnoj fazi razvoja samo jedan sat na dan imale partnera za igru razvile su se u normalnije odrasle jedinke. Pellis, S. M.; Pellis, V. G. 2011. Rough-andTumble Play: Training and Using the Social Brain. The Oxford Handbook of the Development of Play. Ur. Nathan, Peter; Pellegrini, Anthony D. Oxford University Press. Oxford. UK. 245-59; Broccard-Bell, H. C.; Pellis, S. M.; Kolb, B. 2010. Juvenile Peer Play Experience and the Development of the Orbitofrontal and Medial Prefrontal Cortex. Behavioural Brain Research 207, No. 1. 7-13. Izlaganje mladunčadi stresu mijenja njihove mozgove, čineći ih manje podložnima stresu. Uključivanjem u igre koje bude nagone borbe i bijega djeca povećavaju svoju sposobnost nošenja sa stresom. Pellis; Pellis. Rough-and-Tumble Play; Pellis; Pellis; Bell. The Function of Play. Za osobe koje pate od anksioznih poremećaja, strah od gubljenja kontrole nad vlastitim emocijama jedan je od najvećih strahova. Barlow, David H. 2002. Anxiety and Its Disorders: The Nature and Treatment of Anxiety and Panic. 2. izd. Guilford Press. New York. Izravna međusobna povezanost razine zaigranosti i vještine nošenja s problemima u djece predškolskog uzrasta. Saunders, I.; Sayer, M.; Goodale, A. 1999. The Relationship Between Playfulness and Goping Skills in Preschool Children: A Pilot Study. American Journal of
Occupational Therapy 53, No. 2. 221-6. Dječaci adolescentskog uzrasta više razine zaigranosti imaju bolje vještine nošenja s problemima. Hess, L. M.; Bundy, A. C. 2003. The Association Between Playfulness and Coping in Adolescents. Physical and Occupational Therapy in Pediatrics 23. No. 2. 5-17. Istraživanja pokazuju da se mladunčad igra kako bi se pripremila za neočekivano. Spinka, Marek; Newberiy, Ruth C.; BekofF, Mare. 2001. Mammalian Play: Training for the Unexpected. Quarterly Reviewof Biology 76. No. 2.141-68. Djeca se uče nositi sa sukobima, kontroli emocija i suradnji s drugima kako bi mogla nastaviti igru. LaFreniere. Evolutionaiy Functions of Social Play. Interakcija djece u igri - dogovaranje uloga u loga i pravila. Brostrom, Stig. 2002. Bprns Laererige Leg. Psyke & Logos 23. 451-69. Stig Brostrom je školovani pedagog i doktor znanosti pedagogije ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Izvanredni je profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Aarhusu u Danskoj. Program ,,Play Patrol” rezultat je suradnje danskoga školskoga sportskog saveza i danskih škola. Danski školski sportski savez krovna je organizacija školskog sporta čiji je glavni cilj promicanje učenja, zdravlja i osjećaja dobrobiti i zadovoljstva kroz sport, igru i tjelovježbu za sve školarce. „Nudeći aktivnosti u različitim prilikama u školi -primjerice neposredno prije i poslije nastave, u učionicama i tijekom odmora - u suradnji sa školama nudimo učenicima mogućnost da iskuse radost i veselje koje donose sport i tjelesna aktivnost. Činimo to s uvjerenjem da su pozitivna iskustva povezana s tjelesnim aktivnostima temelj stvaranja dobrih navika, a to čini učenike sposobnijima da donose zdrave odluke u životu, danas i u budućnosti.” www.legepatruljen.dk. Samokontrola. Vygotski, Lav. 1978. The Role of Play in Development. Mind in Society: The Development of Higher Psychological Processes. Ur. Cole, Michael; John-Steiner, Vera; Scribner, Sylvia; Souberman, Ellen. Harvard University Unive rsity Press. MA Cambridge. 92-104. Časopis Fortune proglasio je Lego „igračkom stoljeća”. Izvorno drvene, zatim plastične.
www.visitdenmark.dk/da/danmark/design/lego-et-dansk-verdensbrand.. www.visitdenmark.dk/da/danmark/design/lego-et-dansk-verdensbrand Učenje kroz igru najbolji je način poučavanja, tvrde dva danska istraživača. Postoje jasni znanstveni dokazi da djeca najbolje uče kroz igru. Profesor psihologije Pernille Hviid i dr. sc. arhitekture i tehnologije medija Bo Stjerne S tjerne Thomsen, direktor istraživanja i učenja u Lego Foundation. Andreas Abildlund. Children Can Play Their Way to More Learning in School. lipnja 2014. URL: Science Nordic, 23. http://sciencenordic.com/children-can-play-their-way-more-lear-ning-school.. http://sciencenordic.com/children-can-play-their-way-more-lear-ning-school Dječja igrališta, www.kompan.dk . Kombinacija senzorno poticajne okoline i igre potiče brži rast kortikalne površine mozga. Cardoso, Silvia Helena; Sabbatini, Renato M. E. 1997. Learning and Changes in the Brain. http://lecerveau.mcgill. ca/flash/capsules/ articles pdf/changes brain.pdf Američki pedijatri objavili su smjernice u kojima navode zdravstvene koristi igre: „Nestrukturirana igra je važnija za mozak u razvoju od elektroničkih uređaja.
Kroz nestrukturiranu slobodnu igru podalje od elektroničkih uređaja djeca uče kreativno razmišljati i rješavati probleme te razvijaju zaključivanje i motoričke vještine u ranoj dobi. Slobodna ih igra usto uči kako da se sama zabave.” http://www.aap. org/en-us/about-the-aap/aap-press-room/Pages/Babies-and-Todd-lers-ShouldLearn-from-Plav-Not-Screens.aspx. Dodatni izvori i nadahnuća Hans Henrik Knoop, izvanredni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Aarhusu u Danskoj i voditelj istraživanja pozitivne psihologije. Psihologija i istraživanje mozga mnogo govore o tome kako obrazovanje može biti uzbudljivo, profesionalno učinkovito i kreativno iskustvo. Knoop opisuje kako kombinirati osjećaj dobrobiti, učenje, želje i zahtjeve s učenjem i kreativnošću. Knoop, Hans Henrik. 2002. Play, Learning and Creativity: Why Happy Children Learn More. Aschehoug. Copenhagen. Učitelji mogu kombinirati igru i učenje - kako igra može biti poučna te kako ciljane aktivnosti učenja mogu biti u skladu s prirodom igre. Johansson, Eva; Samuelsson, Ingrid. 2011. Laererigleg—bprnsgennem samspil. Dafolo. Frederikshavn. Igra i učenje u svakidašnjem životu. Larsen, M. S.; Jensen,B.; Johansson,I.; Moser, T.; Ploug, N.; Kousholt, D. 2011. Forskningskortlsegning og forskervurdering af skandinavisk forskning i aret 2009 i institutioner for de 0- 6 arige (forskolen) (Research mapping and research assessment of Scandinavian Scand inavian research in 2009 in institutions for 0- to6-yearolds [preschool]). Clearinghouse for Uddannelse-sforskning. Copenhagen. No. 07. Direktor istraživanja i učenja u Lego Foundation Bo Stjerne Thomsen slaže se da bi škole u obrazovanju više trebale primjenjivati igru: „Djeca uče kroz igru. Znatiželjna su i vole istraživati. Tako stvaraju stvari i uče dijeliti s drugima. Postoje jasni znanstveni dokazi da djeca najbolje uče kroz igru.” Izvanredni profesor psihologije Pernille Hviid ističe da „učitelji danskog jezika i matematike danas daju prednost p rednost učenju kroz igru kao k ao načinu poučavanja pou čavanja učenika osnovnim vještinama. To nije odbacivanje konvencionalnog znanja nego prilika da se omogući interakcija konvencionalnog znanja i mašte. Ako to zaživi, sljedeći naraštaji neće samo biti osposobljeni preuzeti društvo u budućnosti nego ga i razviti.” Učenje kroz igru najbolji je način ulijevanja znanja u glave mališana u školama, tvrde dva danska istraživača na Europskoj konferenciji znanja ESOE http://videnskab.dk/miljo-naturvidenskab/born-skallege-sig-klogere-i-skolen.. http://videnskab.dk/miljo-naturvidenskab/born-skallege-sig-klogere-i-skolen Freeman, Jennifer; Epston, David; Lobovits, Dean. 1997. Playful Approaches to Serious Problems. W. W. Norton & Company. New York. Treće poglavlje: Autentičnost Tužni filmovi čine vas sretnima. Knobloch-Westerwick, S.; Gong, Y.; Hagner, H.; Kerbeykian, L.. 2013. Tragedy Viewers Count Their Blessings: Feeling Low on Fiction Leads to Feeling High on Life. Communication Research 40. No. 6. 747-66. Oliver, M. B.; Raney, A. A. 2011. Entertainment as Pleasurable and Meaningful:
Differentiating Hedonic and Eudaimonic Motivations for Entertainment Consumption. Journal of Communication 61. No. 5.984—1004; Cohen, Elizabeth L. TV So Good It Hurts: The Psychology of Watching Breaking Bad. Scientific American. 29. rujna 2013. http://blogs.scientificamerican.com/guest-blog/2013/Q9/29/tv-so-good-it-hurts-the-psvchologyof-watching-breaking-bad/.. of-watching-breaking-bad/ Rasprava o završetku bajke „Mala sirena”. Neki znanstvenici sretan završetak smatraju neprirodnim dodatkom, http://en.wikipedia.org/wiki/The Little Mermaid. Za razumijevane osjećaja, misli i namjera u pozadini dječjih postupaka. 0stergaard Hagelquist,Janne; Kohler Skov, Marianne. 2014. Mentalisering i ptedagogik og terapi. Hans Reitzels Forlag. Latvia. Poniznost nije zanemarivanje onoga tko smo ili što smo, to je prihvaćanje i prepoznavanje onoga što nije u skladu s drugima. Članak o poniznosti i etici u Danskoj. Birkler, Jacob. Ydmyghed er en sand dyd. etik.dk. 15. kolovoza 2011. www.etik.dk/klummen-etisk-set/ vdmvghed-er-en-sand-dvd. Dweck, G. S. 2006. Mindset: The New Psychology ofSuccess. Random House. New York. Dweck, C. S. 1999. Self-Theories: Their Role in Motivation, Personaiity, and Development. Taylor and Francis/Psychology Press. Philadelphia. Blackwell, L. S.; Trzesniewski, K. H.; Dweck, C. S. 2007. Implicit Theories of Intelligence Predict Achievement Across an Adolescent Transition: A Longitudinal Study and an Intervention. Child Development 78. 78. No. 1. 246-63. Istraživanja na petašima koja su proučavala pohvalu učenika zbog inteligencije i kako ona potiče razvoj nepromjenjivoga mentalnog sklopa. Mueller, C. M.; Dweck, C. S. 1998. Intelligence Praise Can Undermine Motivation and Performan ce. Journal of Personali ty and Social PsychoIogy 75. No. 1. 33-52. Plastičnost mozga. Doidge, N. 2007. The Brain That Changes Itself: Stories of Personal Triumph from the Frontiers of Brain Science. Viking. New Ne w York. Kad smo suočeni s preprekama, upornost i predanost ključ su uspjeha: The Cambridge Handbook of Expertise and Expert Performance. 2006. Ur. Ericsson, K. A.; Charness, N.; Feltovich, P. J.; Hoffman, R. R. Cambridge University Press. New York. Rae-Dupree, Janet. If You’re Open to Growth, You Tend to Grow, New fork Times, 6. lipnja 2008. http://www.nytimes.com/2008/07/Q6/ business/06unbox.html? r=0. Dodatni izvori i nadahnuća Brooks, Arthur C. Love People, Not Pleasure. New York Times, 18. srpnja 2014. http://www.nytimes.com/2014/07/20/opinion/sunday/
arthur-c-brooks-love-people-not-pleasure.html? r=l. Otpornost se može ojačati, https://www.psvkiatrifonden.dk/ https://www.psvkiatrifonden.dk/.. Četvrto poglavlje: Preoblikovanje Realni optimizam. Otpornosti uspjeh: True Grit. Scientific American Mind. Kolovoz 2013. „O tome hoće li netko uspjeti ili ne, više od edukacije, više od iskustva, više od treninga, odlučuje njegova razina otpornosti na stres. To jednako vrijedi na onkološkom on kološkom odjelu, na Olimpijadi ili u dvorani za sastanke.” Goutu, Diane. How Resilience Works. Harvard Business Review. Svibanj 2002. Brojna istraživanja pokazuju da namjerna reinterpretacija nekog događaja da bismo se u vezi s njim n jim osjećah bolje, odnosno da bismo sagledali njegove pozitivne strane, smanjuje aktivnost amigdale i inzule, moždanih područja uključenih u obradu negativnih emocija, a povećava aktivnost moždanih možd anih područja uključenih u kognitivnu kontrolu i adaptivnu integraciju. Beck, A. T.; Emeiy, G. 1985. Anxiety Disorders and Phobias: A Cognitive Perspective. Basic Books. NewYork. Borkovec, T. D.; Whisman, M. A. Psychosocial Treatment for Generalized Anxiety Disorder. U Anxiety Disorders: Psychological and Pharmacological Treatments. Ur. Mavissakalian M.; Prien, R. American Psychiatric Press. Washington, DC. Ljutita lica. Sheppes, G.; Scheibe S.; Suri, G.; Radu, P;. Blechert, J.; Gross, J. J. 2014. Emotion Regulation Choice: A Conceptual Framework and Supporting Evidence. Journal of ExperimentalPsychoIogy 143. No. 1.163-81. Pauci i zmije. Shurick, A. A.; Hamilton, J. R.; Harris, L. T.; Roy, A. K.; Gross, J. J.; Phelps, E. A. 2012. Durable Effects of Cognitive Restructuring on Conditioned Fear. Emotion 12, No. 6. 1393-7. U razgovorima sa samima sobom, članovima obitelji ili kolegama nerijetko pribjegavamo negativnom govoru: „Depresivna sam.” „Ona je nemoguća.” „Nikad ne sluša.” Rasmussen, Svend Aage. 2003. Detfjendtlige sprog-Refleksionerover udviklinger i psykiatnen. Copenhagen. Universitet-sforlaget, Fokus. 229-45. Prehn, Anette. Reframing should be in the water we drink. The Neuroscience of Reframing & How to Do It. Udemy video. 10:48. https:// www.udemy.com/the-neuroscience-of-reframing-and-how-to-do-it/ www.udemy.com/the-neuroscience-of-reframing-and-how-to-do-it/.. „Kroz osobnu naraciju iz događaja koje doživljavamo u našem životu učimo lekcije i pridajemo im značenje. Kroz osobnu naraciju životne događaje povezujemo u sljedove koji se postupno razvijaju prema određenim temama.” White, Michael. 2006. Narrativ teori (The narrative perspective in therapy, 1995.). Hans Reitzels Forlag. Copenhagen. 143. str. Čovjek je po prirodi interpretivan i događajima pokušava dati smisao. Naracija je poput niti koja događaje spaja u tkanje života i stvara priču. Takve priče uvelike oblikuju naše živote. Stavljajući događaje u alternativnu priču, možemo otvoriti nove načine gledanja sebe i svijeta. Morgan, Alice. 2005. Narrative samtaler (What is narrative therapy). Hans Reitzels Forlag. Copenhagen. Za vođenje kroz proces koji White naziva ponovnim pisanjem (engl. reaut-horing],
odrasla osoba djetetu postavlja pitanja o onome što White naziva „okolina djelovanja” (engl. action landscape) i „svjesnost okoline” (engl. avvareness ofthe landscape). U terapijskim razgovorima ti koncepti omogućuju omoguću ju terapeutu da stvori kontekst u kojem ljudi mogu pridavati značenje brojnim važnim događajima koje k oje su previdjeli u životu. White, Kort over narrative landskaber. Problem je problem samo ako ga vidimo kao problem. Holmgren, Allan. 2014. Iz osobnog razgovora s piscem; Holmgren, Annette. 2010. Fraterapi til padagogik: En brugsbog i narrativ praksis. Hans Reitzels Forlag. Copenhagen. Želimo shvatiti značenje u pozadini postupka. Bruner, Jerome. 1999. Mening i handling (Acts (Acts of Meaning) Forlaget Klim. Arhus. Jedinstven ishod, koji još nazivamo „iznimka”, može se klasificirati i kao inicijativa. Jedinstven ishod uvijek je prisutan u ljudskim životima, ali obično se propušta i gubi. gub i. White, Kort over narrative landskaber. Razdvajanje postupaka od osobe nazivamo „eksternalizacijom”. Eksternalizacija pomaže osobi da rastavi ili dekonstruira problem i zatim oko njega spretno stvori priču. White, Michael. Narrativ teori. Razgovaranje o problemima tako da se problemi razdvoje od osobe lingvistička je praksa koja ostavlja mjesta drukčijem opisivanju kako biše djeca mogla izraziti na način koji olakšava pozitivnije priče (v. Narrativ teori). White, Michael; Morgan, Alice. 2007. Narrativ terapi med born og deres familier (Narativna terapija s djecom i njihovim obiteljima). Akademisk Forlag. Copenhagen. „Istaknuo sam i zorno prikazao potencijal eksternalizacije kako bih (a) pomogao ljudima da se oslobode negativnih predodžbi o sebi i (b) utro put drukčijim razgovorima koji pridonose istraživanju i stvaranju pozitivnijih predodžbi. Te pozitivne predodžbe nisu izdvojeni fenomeni. Povezane su sa specifičnim životnim znanjima i navikama.” „Uvijek se može i mora ispričati drukčija priča od one dominantne. Ne daje svaka priča dubinu i perspektivu u prepričavanju i opisivanju. Smatramo da je važnije produbiti te priče nego obasipati djecu površnim pohvalama.” White. 2006. Narrativ teori (Narativna perspektiva u terapiji). Hans Reitzels Forlag. Copenhagen. Peto poglavlje: Empatiia Razina empatije smanjila se za pedeset posto. Konrath, S.; O’Brien, E.; Hsing, C. 2011. Changes in Dispositional Empathy in American College Students over Time: A Meta-analysis. PersonaIity and Social Psychology Review 15. No. 2.180-98. Razina narcisoidnosti u znatnom je i pravocrtnom porastu. Twenge, Jean M.; Foster, Joshua D. 2010. Birth Cohort Increases in Narcissistic Personality Traits Among American College Students, 1982— 2009. Social Psychological and Personality Science 1. No. 1. 99-106; Twenge, Jean M.; Konrath, S.; Foster, J. D.; Campbell, W. K.; Bushman, Bu shman, B. J. 2008. Egos Inflating over Time: A Cross-Temporal Meta-analysis of the Narcissistic Personality Inventoiy. Journal of Personality 76. No. 4. 875-902. Gray, Peter. Why Is Narcissism Increasing Among Young Americans?. Psychology Today. 16, siječnja 2014. http://www.psychologytoday.com/ blog/freedom-learn/201401/ why-is-narcissism-increasing-among-young-americans.
Narcisoidnost je dosegnula nove vrhunce. Twenge, J. M.; Campbell, W. K.. 2009. The Narcissism Epidemic: Living in the Age of Entitlement. Free Press. New York. Godinama se u Americi smatralo da su ljudi poput prirode, u osnovi sebična, agresivna i natjecateljski raspoložena bića. Szalavitz, Maia. Is Human Nature Fundamentally Selfish or Altruistic?. Time. Rujan 2012. http://healthland.time.com/2012/10/Q8/is-human-nature-fun-damentallv-selfish-or-altruistic/.. http://healthland.time.com/2012/10/Q8/is-human-nature-fun-damentallv-selfish-or-altruistic/ Brene Brown: „Ljudi se boje gubitka društvenih veza... Najzaduženija smo, najpretilija i nacija s najviše ovisnosti na svijetu.” Brown, Brene. The Power of Vulnerability. TED video, (snimljeno lipanj 2010.20:19.). Opširnije na web stranici: https://www.ted.com/talks/brene brown on vulnerabilitv. Društveni mozak. Lieberman, Matthew D. 2013. Social: Why Our Brains Are Wired to Connect. Crown. NewYork. Lieberman smatra da nismo usmjereni samo na gledanje vlastita sebičnog interesa nego i dobrobiti drugih. The Th e Social Brain and Its Superpovvers: Matthevv Lieberman, Ph.D. at TEDxStLouis. YouTube video. 17:58. (objavljeno u TEDxTalks. 7. listopada 2013.). https:// www.youtube.com/watch?v=NNhk3owF7RO&feature=kp www.youtube.com/watch?v=NNhk3owF7RO&feature=kp.. Zatvorenikova dilema. Marantz Henig, Robin. Linked In: ‘Social,’ by Matthevv D. Lieberman. New York Times, 1. studenoga 2013. godine, opširnije o temi na stranici: http:// www.nytimes.com/2013/ll/03/books/review/social-by-matt-hew-d-lieberman.html? r=l. Istraživanja empatije u životinja. S evolucijskog stajališta, empatija je vrijedan nagon koji nam je pomogao da preživimo u skupinama. De Waal, Frans. 2009. The Age ofEmpathy: Nature's Lessons for a Kinder Society. Harmony Books. New York. Greg Ross. An Interview with Frans de Waal. American Scientist, http:// www.americanscientist.org/bookshelf/pub/an-interview-with-frans-de-waal www.americanscientist.org/bookshelf/pub/an-interview-with-frans-de-waal.. De Waal, Frans. Moral Behavior in Animals, http://www.ted.com/talks/ frans de waal do animals have morals (snimljeno studeni 2011. TED video. 16:52.). Važna promjena znanstvene slike dogodila se tek kad su znanstvenici počeli proučavati interakciju majki i dojenčadi. Dokazi su ukazivali na to da se djeca rađaju sa sposobnošću koju profesor Daniel N. Stern naziva „pretapanjem” (engl. fading), odnosno poistovjećivanjem s majčinim osjećajima i raspoloženjima te poslije i s drugim ljudima. To nas vraća osnovama ljudske sposobnosti za empatiju kao sposobnosti prepoznavanja prepoznava nja i razumijevanja tuđih osjećaja. Više o empatiji:
http://www.family-lab.com/about/iesper-iuul-articles/ http://www.family-lab.com/about/iesperiuul-articles/ item/empati. Srednji mozak sadržava dijelove limbičkog sustava za koji bi se moglo reći da je kemijska tvornica našeg mozga. Limbički je sustav vrlo važan za naše društveno ponašanje i osjećaje. U području među-mozga smješteni su talamus, hipotalamus i hipofiza. Daniel Siegel, Center for Building a Culture of Empathy. http://cultureo-fempathy.com/References/Experts/Daniel-Siegel.htm.. http://cultureo-fempathy.com/References/Experts/Daniel-Siegel.htm „Empatija nije luksuz nego potreba.” Siegel, Daniel; Rutsch, Edwin. Dialogs on Howto Build a Culture of Empathy. You Tube video. 58:22. (objavio Edwin Rutsch. 29. listopada 2012.). http://www.vou-tube.com/watchPvAXIzTdXdhU0w XIzTdXdhU0w.. Prvo iskustvo empatije: kad roditelji reagiraju na djetetove izraze lica. Tako djetetu priopćavaju da su tu i da mu žele pomoći. U prvim godinama života vaše dijete marljivo vježba kako shvatiti druge ljude. Kad lutki daje dudu, uzima mlađeg brata u krilo i igra se tate, mame i djeteta, to su vrlo važni koraci u razvoju empatije. Charlotte Clemmensen: „Već vrlo v rlo mala djeca reagiraju na tuđe osjećaje. Istraživanja pokazuju da dojenčad na tuđi plač reagira zabrinutošću ili strahom, a neka čak i sama počnu plakati.” Charlotte Clemmensen školovana je psihologinja s danskoga Pedagoškog fakulteta (Danmarks Ptedagogiske Universitetskole). www.voresborn.dk/barn-3-8/psykologi-og-udvikling/4254-laer-dit-barn-at-vaere-god-modandre. S Osamnaestomjesečno dijete gotovo će uvijek pokušati pomoći odrasloj osobi koja se vidno muči s obavljanjem nečega. http://www.eva.mpg. de/psvcho/videos/children cabinetmpg. Ako odrasla osoba pokušava nešto dohvatiti, dijete će joj to pokušati dodati, a ako dijete vidi da je odrasloj osobi nešto slučajno ispalo, podignuti će to i dodati joj. S druge strane, ako ta ista odrasla osoba nešto namjerno i silovito baci na tlo, dijete to neće podignuti i dodati joj. Warneken, F.; Tomasello, M. 2006. Altruistic Helping in Human Infants and Young Chimpanzees. Science 311. No. 5765. 1301-3.; Gjersoe, Nathalia. The Moral Life of Babies. Guardian, 12. listopada 2013. http://www.theguardian.com/science/2013/oct/12/babies-moral-life.. http://www.theguardian.com/science/2013/oct/12/babies-moral-life Roditelji su prvi primjer empatije svojoj djeci; primjenjujući empatiju i suosjećanje, roditelji ih prenose na svoju djecu. www.familv-lab. com/about/iesper-iuul-articles/it com/about/iesper-iuul-articles/item/empati-3. em/empati-3. Malo dijete uči oponašanjem onoga što se zbiva u njegovoj okolini te dijalogom, povezivanjem riječi i predmeta ili ideja. U društvu druge djece d jece uče čitati i komunicirati, nerijetko oponašanjem, imitacijom, govorom tijela, izrazima lica i šaljivim događajima, http://dcum.dk/ boernemilioe/sprog. Tipovi obitelji mogu utjecati na djetetovu sposobnost empatije. Jesper Juul međunarodno
je priznati javni govornik, autor nekolicine utjecajnih knjiga s područja roditeljstva, obiteljski terapeut i pedagog koji djeluje u više od petnaest zemalja svijeta. Njegove su zaključke potvrdile i neuroznanost i odnosna (relacijska) psihologija, a tvore osnovu nove paradigme i perspektive u proučavanju i načelima obiteljskog odgoja te interakcije djece, mladih i odraslih. Juul, Jesper. 2008. Din kompetentefamilie. Forlaget Aprostof. Copenhagen. Poremećaji u djece zorno su objašnjeni dinamičkom interakcijom neu-ropsiholoških i razvojno psiholoških čimbenika. Hart, Sušan; Moller, Ida. 2001. 2 001. Udviklingsforstyrrelser hos Born Belyst Udfra det Dynamiske Samspil Mellem Neuropsykologiske og Udviklin-gspsykologiske Faktorer. www.neuroaffect.dk/Artikler pdf/kas2. pdf. Djeca iz pretjerano zaštitničkih obitelji često u odrasloj dobi više naginju narcisoidnosti, anksioznosti i depresiji. Sullivan, Rachel. Helicopter Parenting Causes Anxious Kids. ABC Science. 20. kolovoza 2012. http://www.abc.net.au/science/articles/2012/08/20/3570084.htm.. http://www.abc.net.au/science/articles/2012/08/20/3570084.htm Kortizol utječe na dječje mozgove. Gerhardt, Sue. 2004. Why Love Matters: How Affection Shapes a Baby's Brain. Routledge. New York. 264. str. Društvene i emocionalne vještine mogu se naučiti kao i svaka druga vještina. Da se razviju, moraju biti vidljive u riječima i postupcima, podupirati se i priznavati. Jedna od najvažnijih vještina koju dijete u djetinjstvu uči je povezivati se s drugima. „Korak po korak” (Step by Step) danski je nacionalni program namijenjen sprečavanju vrš-njačkog nasilja i zlostavljanja, promicanju empatije e mpatije i razvoju društvenih vještina djece. Dijete koje posjeduje po sjeduje društvene vještine sposobno je ovladati mnogim drugim vještinama. „Korak po korak” je poučan, sustavan, logično strukturiran i praktično primjenjiv program usmjeren na razvoj empatije, kontrole nagona i rješavanja problema. Program „Korak po korak” razvio je CESEL. http://spf-nyheder.dk/ download/om cesel.pdf. ,,CAT set”: www.cat-kit.com/?lan=en&area=catbox&page=catbox . Fondacija princeze Mary: http://www.maryfonden.dk/en.. http://www.maryfonden.dk/en Paul, Annie Murphy. The Protege Effect. http://ideas.time.com/2011/ll/30/the-protege-effect/.. http://ideas.time.com/2011/ll/30/the-protege-effect/
Time.
30.
studenoga
2011.
Istraživanja pokazuju postojanje golemog napretka u učenju pri poučavanju drugih. Empatija je jedan od ključnih čimbenika liderske, poduzetničke, menadžerske i poslovne uspješnosti. Ashoka. Why Empathy Is the Force That Moves Business Forward. Forbes. 30. svibnja 2013., http://www.forbes.com/sites/ashoka/2013/05/ http://www.forbes.com/sites/as hoka/2013/05/ 30/why-empathy-is-the-force-that-moves30/why-empathy-is-the-force-that-moves-businessbusinessforward/. Istraživanja pokazuju da su empatični tinejdžeri uspješniji od svojih narcisoidnijih vršnjaka jer njima upravlja svrha. Uche, Ugo. Are Empathetic Teenagers More Likely to
Be Intentionally Successful?. Psychology Today. 3. svibnja 2010. http://www.psychologytoday.com/blog/promoting-empathy-your-teen/201005/areempathetic-teena-gers-more-likelv-be-intentionallv.. empathetic-teena-gers-more-likelv-be-intentionallv Knud Ejler Ldgstrup: www.kristeligt-dagblad.dk/debat/fasthold-den-eti-ske-fodring-fortaellinger-udvikler-bornsempati:: empati www.kristebgt-da-gblad.dk/bv-siael/i-begyndelsen-er-tilliden.. www.kristebgt-da-gblad.dk/bv-siael/i-begyndelsen-er-tilliden Priča o djevojčici Leni koja se igra na plaži uz more, str. 90, nadahnuta slavnim danskim obiteljskim terapeutom Jesperom Juulom dočarava empatiju, granice i kako postupiti. www.iesperiuul.com.. www.iesperiuul.com Istraživanja pokazuju da čitanje djeci uvelike povećava njihovu razinu empatije. Mar, R.; Tackett, J.; Moore, C. 2010. Exposure to Media and Theory-of-Mind Development in Preschoolers. Cognitive Development 25. 25. No. 1. 69-78. Narušeni odnosi od nosi dokazano dok azano nanose štetu tjelesnom i duševnom zdravlju. O’Connor, Lynn E. Forgiveness: When and Why Do We Forgive. Our Empathie Nature (blog). Psychology Today. 21. svibnja 2012. http:// www.psychologytoday.com/blog/our-empathic-nature/201205/ for-giveness-when-andwhy-do-we-forgive. Empatija i opraštanje aktiviraju isto moždano područje. Zheng, Y.; Wilkinson, I. D.; Spence, S. A.; Deakin, J. F.; Tarrier, N.; Griffiths, P. D.; Woodruff, P. W. 2001. Investigating the Functional Anatomy of Empathy and Forgiveness. Neuroreport 12. 12. No.ll. 2433-8. Zdravi prijateljski, rodbinski i obiteljski odnosi presudni su za postizanje istinske sreće, mnogo više od novca. Ben-Shahar, Tal. Five Steps for Being Happier Today. Big Think Video. 1:46. 2011. http://bigthink. com/users/talbenshahar. Šesto poglavlje: Bez ultimatuma Prema nekim istraživanjima čak 90 posto Amerikanaca još poseže za udaranjem po stražnjici kao oblikom discipliniranja djece. Karen. Schrock. Should Parents Spank Their Kids?. Scientific American. 1. siječnja 2010. http://www.scientiflcamerican.com/article/to-spank-or-not-to-spank/. Tjelesno kažnjavanje - odnosno udaranje učenika drvenim ravnalom ili štapom zbog lošeg ponašanja-još je dopušteno u američkim školama. Premda trideset ijedna savezna država zabranjuje tjelesno kažnjavanje u školama, ono je još uvijek u svih pedeset saveznih država dopušteno u privatnim školama. VVikipedia. School corporal punishment, (posljednji put izmijenjeno 13. veljače 2016.). http://en.wikipedia.org/wiki/ School corporal punishment. U istraživanju koje je obuhvaćalo pet različitih etničkih skupina (azijsku, hispanoameričku, afroameričku, bijelce nehispanskog podrijetla i američke Indijance) u šest različitih gradova raspoređenih u 240 fokusnih skupina potvrđeno je da sve skupine pribjegavaju tjelesnom kažnjavanju djece kad je to nužno. Lubell, K. M.; Lofton, T. C.; Singer, H. H. 2008.
Promoting Healthy Parenting Practices Across Cultural Groups: A CDC Research Brief. Centers for Disease Control and Prevention, National Center for Injuiy Prevention and Control. Atlanta. Još više su nas iznenadile razlike među roditeljima različitih etničkih skupina s obzirom na to kada i gdje tuku djecu. Lofton; Lubell; Singer. Promoting Healthy Parenting Practices. U literaturi se ističu četiri različita roditeljska odgojna stila. Parenting Styles. Education.com. www.education.com/reference/article/pa-renting-styles www.education.com/reference/article/pa-renting-styles-2/. -2/. Baumrind, D. 1971. Current Patterns of Parental Authority. Developmental PsychoIogy Monographs 4. No. 1. Pt. 2. 1-103. Diane Baumrind proučava različite načine na koje roditelji odgajaju svoju djecu. Strog, autoritaran roditeljski stil može dovesti do pobune, odnosno otkazivanja poslušnosti. "What’s Wrong with Strict Parenting?” Aha! Parenting, http: //www.ahaparenting.com/parenting-tools/positi-ve-discipline/strict-parenting. Nedavna analiza rezultata dvadesetogodišnjeg istraživanja dugoročnih učinaka tjelesnog kažnjavanja na djecu zaključila je da udaranje po stražnjici ne samo da nije učinkovito nego može ozbiljno naškoditi djetetovu dugoročnom razvoju. MacMillan, Harriet L.; Boyle, Michael H.; Wong, Maria Y.-Y.; Duku, Eric K.; Fleming, Jan E.; Walsh, Christine A. 1999. Slapping and Spanking in Childhood and Its Association with Lifetime Prevalence of Psychiatric Disorders in a General Population Sample. Canadian Medical Association Journal 161. 161. No. 7. Snimci magnetske rezonancije potvrđuju da tjelesno kažnjavanje može promijeniti područja mozga povezana s rješavanjem zadataka na testovima inteligencije. Tomoda, A.; Suzuki, H.; Rabi, K.; Sheu, Y. S.; Polcari, A.; Teicher, M. H. 2009. Reduced Prefrontal Cortical Gray Matter Volume in Young Adults Exposed to Harsh Corporal Punishment. Neuro-Image 47. suppl. 2. T66-71. Tjelesno kažnjavanje i zloporaba droga. Postoje podaci koji potvrđuju da udaranje po stražnjici može utjecati na moždana područja povezana s osjećajima i regulacijom stresa. Afifi, T. 0.; Mota, N. P.; Dasievvicz, P.; MacMillan, H. L.; Sareen, J. 2012. Physical Punishment and Mental Disorders: Results from a Nationally Representative US Sample. Pediatrics 130. No. 2.184—92. U istraživanju o udaranju po stražnjici stručnjaka za roditeljstvo George Holdena majka bi udarila svoje trogodišnje dijete po stražnjici svaki put kad bi dijete udarilo nju, poprativši to riječima: „To ti je da zapamtiš da se mamu ne tuče!” „Koje li ironije!” kaže Holden. Rochman, Bonnie. The First Real-Time Study of Parents Spanking S panking Their Kids. Time. 28. lipnja 2011. http://healthland.time.com/2011/06/28/would-you-record-yourse-lf-spanking-your-kids First Real-Time Study of Parents Spanking Their Kids. YouTube video. 23:05. (objavio Stefan Molyneux. 22. travnja 2014.). Može se pogledati i na stranici: https://www.voutube.com/watch?v=N3iw0pv
Tjelesno kažnjavanje u Danskoj postupno se zabranjivalo zakonom tijekom dvadesetog stoljeća. Kažnjavanje služinčadi zabranjeno je 1921., a 1951. je ukinuto tjelesno kažnjavanje u javnim školama u Kopenhagenu. Godine 1967. konačno je zabranjen svaki oblik tjelesnog kažnjavanja u danskim školama. Prava roditelja na tjelesno kažnjavanje djece ostala su nepromijenjena. Poslije ukidanja tjelesnog kažnjavanja nasilje nad djecom postalo je kažnjivo zakonom u istoj mjeri kao i nasilje na silje nad drugima. U Danskoj se tjelesno kažnjavanje ukidalo u nekoliko faza, a posljednja je bila amandmanom iz 1997. koji je jasno zabranio tjelesno nasilje nad djecom. http://da.wikipedia.org/wiki/Revselsesret.. http://da.wikipedia.org/wiki/Revselsesret
Danas više od trideseti dvije države, uključujući većinu europskih država, Kostariku, Izrael, Tunis i Keniju imaju slične zakone. VVikipedia. Corporal punishment in the home. (11. Veljače 2016.). http://en.wikipedia.org/wiki/Corporal punishment in the home. Istraživanja pokazuju da djeca autoritativnih roditelja imaju veću vjerojatnost da budu samopouzdana, društveno prilagođena, akademski uspješna i pristojna. Manje je vjerojatno da će biti depresivna i ank-siozna te je manje vjerojatno da će se upustiti u delikventno ponašanje ili zloporabu droga. Fletcher, A.; Steinberg, L.; Sellers, E. 1999. Adolescents’ Well-Being as a o f Marriage and the Family 61. No. 3. Function of Perceived Interparental Consistency. Journal of 599—610; Wener, E. E.; Smith, R. S. 1982. Vulnerable but Invincible: A Longitudinal Study ofResilient Children and Youth. Mc-Graw-Hill. NewYork. Istraživanja pokazuju da već jedan autoritativni roditelj može učiniti veliku razliku u djetetovu životu. Fletcher; Steinberg; Sellers. Adolescents’ Well-Being.” Imaju i usklađenije odnose, odnosno bolje se razumiju sa svojim roditeljima, a ujedno su upućenija na roditelje i manje podložna vršnjač-kom utjecaju. Bednar, D. E.; Fisher, T. D. 2003. Peer Referencing in Adolescent Decision Making as a Function of Perceived Parenting Style. Adolescence 38. No. 152. 607—21. Uključivanje svih učenika u proces da razred djeluje kao društveno odgovorna zajednica započinje u predškolskim p redškolskim institucijama i nastavlja se sve dok učenici učen ici ne napuste školu. To pridonosi prevenciji narušavanja reda te prevenciji nasilja u školama. Škola mora biti svjesna da je odmor vrijeme kad djeca uče kroz igru i kad se uče igrati. Tu se moraju naučiti važnosti poštene igre (airplay). Smjernice za ometanje nastave u školama. Danmarks Laererforening. Lipanj 2009. www.dlf.org/media/97473/UroISkolen2.pdf . Zračni jastuci: http://www.protac.dk www.podconsult.dk/inklusiononline/flyers/sidderedskaber%202.pdf Spravice za smirivanje” ili „mazilice”: www.familierum.dk/forside/cate-gory/dimse www.familierum.dk/forside/cate-gory/dimse.. Trčanje krugova po igralištu Danas znamo da je tjelesna aktivnost presudna za razvoj dječjeg zdravlja, motoričkih i kognitivnih vještina, društvenih vještina i osobnog identiteta. Budući da i iskustva učitelja potvrđuju da je velik broj djece visoko motiviran za učenje kroz pokret, postoji dobar razlog za njegovo uvođenje u svakidašnju nastavu. Zato su dansko ministarstvo zdravstva, javno zdravstvo u Kopenhagenu, uprava za djecu i mlade te centar za djecu i mlade započeli zajedničku suradnju kako bi nastavnicima danskog jezika, matematike, engleskog i njemačkog jezika te povijesti ponudili konkretne smjernice i nadahnuće kako da uključe pokret i tjelesnu aktivnost u nastavu svojih svojih predmeta. Taj materijal nosi naziv ,,Excercise in Class: A project of learning forAU”. http://playtool.dk/UserFiles/flle/move http://playtool.dk/UserFiles/flle/m ove school.pdf. Diferencijacija
Ključan zadatak nastavnika je organiziranje aktivnosti koje individualnim sudionicima dopuštaju lingvističke izazove tako da svi prime upute koje odgovaraju njihovim trenutačnim jezičnim i spoznajnim sposobnostima. http://uvm.dk/Uddannelser/Uddannelser-til-voksne/Over-blik-overvoksenuddannelser/Dansk-for-voksne-udlaendinge/ Arbeidsmarkedsrettet-danskundervisning/God-praksis-paa-kur-ser-iarbeidsmarkedsdansk/Undervisere-Undervisningsdifferentie-ring. Velik broj nastavnika smatra da je organiziranje nastave koja će poticati i motivirati sve učenike velik izazov www.inklusionsudvikling.dk/ Vores-fire-fokusomraader/Inkluderendelaeringsfaellesskab/Lae-ringsmilioeer/Undervisningsdifferentiering-saa-alle-ele-verudfordres-og-motiveres. Dječje razvojne faze Švicarski psiholog i profesor dječje psihologije Jean Piaget (1896. - 1980.) poznat je po istraživanjima kognitivnog razvoja djece. Njegova otkrića imala su važan utjecaj na suvremene metode poučavanja. poučavan ja. Piaget je dječju percepciju smatrao nestabilnom, iskrivljenom i punom p unom iluzija, a procese učenja, ili odrastanje, postupnim prilagođavanjem urednijem i sistematičnijem iskustvenom svijetu koje djetetu pomaže da se prilagodi okolini. Utvrdio je četiri stupnja razvoja: stupanj senzornomotorne inteligencije (0 — 2. godine), razdoblje predoperacionalnog mišljenja (2. - 6. godine), razdoblje konkretnih operacija (6. - 12. godine) i razdoblje formalnih operacija (od 12. godine). Erik Erikson (1902. - 1994.), američki psihoanalitičar i razvojni psiholog njemačkog podrijetla, smatrao je da osobnost mnogo više oblikuje djetetov odnos s roditeljima nego nagoni i seksualnost, a razvija se kroz niz psihosocijalnih stanja od djetinjstva do starosti. Ewen, Robert B. 2003. An Introduction to Theories of PersonaIity. 6. izd. Lawrence Erlbaum Associates. Mahwah, NJ. Dodatni izvori i nadahnuća Agency: a thoughtful perspective on the clarification of life by Thorkild Olsen. Villa venire A/S. Kolovoz 2009. http://villavenire.dk/wp-con-tent/uploads/2014/09/narrativ-metode-afthorkild-olsenl.pdf . Sedmo poglavlje: Zajedništvo i hygge Istraživanja pokazuju da je jedan od glavnih preduvjeta osjećaja dobrobiti i sreće provođenje kvalitetnog vremena s prijateljima i obitelji. Barker, Eric. 6 Secrets You Can Learn from the Happiest People on Earth. Time. 7. ožujka 2014. http://time.com/14296/6-secrets-youcan-learn-from-the-happiest-people-on-earth: Ben-Shahar. Five Steps Jeppe Trolle Linnet s Odjela za marketing i menadžment Sveučilišta južne Danske jedan je od malobrojnih specijaliziranih stručnjaka za hygge. hygg e. ,,Hygge nije samo zabava. Hygge je ono s čim se identificiramo. Hygge je ono što nam nagovještava dolazak Božića. Biti hygge, odnosno ugodno provoditi vrijeme s drugima, znači ukloniti sve što odvlači pozornost od tog trenutka”, kaže Linnet, www.rustonline. dk/2013/12/12/hvgge-i-et-seriost-lvs/. dk/201 3/12/12/hvgge-i-et-seriost-lvs/.
Geert Hofstede, svjetski priznati nizozemski psiholog, u svojoj je glasovitoj empirijskoj studiji o kulturološkim razlikama zaključio da je SAD zemlja s najvišim stupnjem individualizma u svijetu. Hofstede, Geert. 2001. Culture's Consequences: Comparing Values, Behaviors, Institutions, and Organizations Across Motions. 2. izd. Sage Publications. Thousand Oaks. CA.; Hofstede, Geert. 1997. Cultures and Organizations: Software ofthe Mind. McGraw-Hill. New York. Sharma, Sushan R. When T is replaced by ‘We’ even ‘illness’ becomes ‘wellness’. SearchQuotes. Sushan R Sharma quotes & sayings, http:// www.searehquotes.eom/quotes/author/Sushan R Sharma/5/. Bajka o raju i paklu koja zorno objašnjava koncept i učinke zamjene „ja” s „mi”. Wikipedia. Allegory of the long spoons (posljednji put izmijenjeno 25.9.2015.). http://en.wikipedia.org/wiki/Allegory of the long spoons. Timski rad u Danskoj. Foreningsliv. TNS Gallup Ga llup is behind the DUF. 2014. www.duf.dk. Pjevanje i hygge. Dixon, Hayley. Choir Singing ‘Boosts Your Mental Health’. Telegraph. 4. prosinca 2013. http://www.telegraph.co.uk/ health/healthnews/10496056/Choir-singing-boostsyour-mental-health.html. Istraživači sa Sveučilišta Brighama Younga i Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu prikupili su podatke iz 148 istraživanja o učincima društvenih veza.na zdravlje. HoltLunstad, J.; Smith, T. B.; Layton, J. B. 2010. Social Relationshipsand Mortality Risk: A Metaanalytic Review. PLoSMedicine 7. No. 7. el000316. U drugom poznatom istraživanju zdravlja i društvenih veza koje su proveli Sheldon Cohen i kolege sa Sveučilišta Carnegie Mellon izložili su stotine zdravih dobrovoljaca virusu obične prehlade. Cohen, S.; Doyle, W. J.; Turner, R. B.; Alper, C. M.; Skoner, D. P. 2003. Sociability and Susceptibility to the Common Cold. Psychological Science 14. No. 5. 38995. To potvrđuje i istraživanje jedne čikaške istraživačke skupine. Društvena podrška doista pomaže u nošenju sa stresom. Pressman, S. D.; Cohen, S.; Miller, G. E.; Barkin, A.; Rabin, B. S.; Treanor, J. J. 2005. Loneliness, Social So cial Network Siže, and Immune Response Re sponse to Influenza Vaccination in College Freshmen. Health Psychology 24. No. 3. 297-306. Istraživanja potvrđuju da zatvoreni ljudi koji se suočeni s tragičnim situacijama ne otvaraju drugima pate mnogo dulje od onih koji svoje osjećaje podijele s drugima. Ben-Shahar. Five Steps Unatoč tome, istraživanja pokazuju da u tom teškom razdoblju, umjesto da povećaju druženje i društvenu podršku, mlade majke je često smanjuju. Joseph, S.; Dalgleish, T.; Thrasher, S.; Yule, W. 1995. Crisis Support and Emotional Reactions Following Trauma. Crisis 1. No. 3. 203-8. Intervention & Time-Limited Treatment 1. Podrška prijatelja, obitelji i drugih roditelja dokazano pomaže mladim majkama da se bolje nose sa stresom, što im, pak, pomaže da doživljavaju svoju djecu u pozitivnijem svjetlu. Andersen, P. A.; Telleen, S. L. 1992. 1 992. The Relationship Between Social Support and Maternal Behaviors and Attitudes: A Meta-analytic Review. American Journal of Community Psychology 20. No. 6. 753-74. Dodatni izvori i nadahnuća Film „Number Our Days” zorno prikazuje važnost okruženosti prijateljima i voljenim osobama, https://www.youtube.com/wat-ch?v=3aZYHZc2MU. Danci su spremni pomagati. Prema Svjetskom indeksu darivanja (World Giving Index)
koji objavljuje međunarodna humanitarna organizacija Charities Aid Foundation, Danska je 2012. bila na sedmome mjestu. Približno sedamdeset posto p osto Danaca svake godine dobrovoljno daruje novac u humanitarne svrhe, www.information. dk/455623. Od objavljivanja 18. izdanja zbirke danskih narodnih pjesama „Hojsko-lesangbogen” 2006., u Danskoj se svake godine proda 38 750 primjeraka. Pjevanje je u Danskoj važnije nego ikada i odražava dansku tradiciju pjevanja, a većina Danaca smatra da pjevanje ima pozitivne učinke, www.kristeligt-dagblad.dk/danmark/2014-06-21/ den-danske-sangskat-er-artiets bogsucces.
