Jean Potts - Suđenje nakon kazne

Jean Potts:

SUĐENJE NAKON KAZNE

TRAG biblioteka kriminalističko-ljubavnih romana

Jean Potts: SUĐENJE NAKON KAZNE Recenzija: Mladen Stary, knjiţevnik Prijevod: Marija Manolić Redaktura: V. Humski Urednik: Borivoj Jurković

TRAG, biblioteka kriminalistiĉko-ljubavnih romana – Izdavaĉ: OOUR izdavaĉke djelatnosti »Vjesnik«, Zagreb, Ljubice Gerovac 1 – Glavni i odgovorni urednik: Borivoj Jurković – Tisak: OOUR novinsko, revijalna štamparija i OOUR TMG, »Vjesnik«, Zagreb, Ljubice Gerovac 1 – Zagreb 1974.

Copyright (sva prava sa Jugoslaviju): Vjesnikova Press-agencija, VPA Zagreb

Jean Potts: SUĐENJE NAKON KAZNE 1 Ernie Brewer, vlasnik hotel« na autobusnoj stanici, mogao je vidjeti svakog tko je došao u Athenu ili napustio grad. Tog poslijepodneva nitko nije čekao autobus, a iskrcao se tek jedan putnik. Posve običan – čovjek u novom, jeftinom odijelu. LeĎima okrenut Ernijeu, odloţio je putnu torbu pored sebe na pločnik i razgibavao noge. Vozaču autobusa se ţurilo, mahnuo je Ernieju, uključio motor i krenuo. Dva puta je zatrubio i time umalo doveo Ernijeva psića do ruba, ţivčanog sloma. Psić se stresao u svojoj košarici u recepciji, u paničnom strahu odjurio i pri tom srušio stalak za novine. Zbog toga je Ernie morao najprije sloţiti novine i nije vidio čovjeka koji je ušao u hotel. Čak nije ni znao da je ovdje, sve dok nije čuo glas: – Hej, Ernie! Hotel je, valjda, otvoren? Tek sada Ernie se uspravi, okrene i ugleda pred sobom Jima Singleyja. – Gospode! – prošaptao je. – Jim Siragley! Odakle ste stigli? – ovo je pitanje bilo glupo i Ernie zbunjen glasno proguta slinu. Konačno, Jim mu je uvijek bio simpatičan, dobro su se slagali. Zašto ga sada pita odakle dolazi? Da bi izgladio svoje netaktično pitanje. Ernie brzo postavi nekoliko drugih. – Kako sfe. Jime? Što ima nova? – Ali, ni ovo nije zvučalo naročito dobro i zbog toga je pruţio Jimu ruku Nakon kraćeg oklijevanja, Jim je prihvati i stisne. – Imate li sobu za mene? – zapita. – Ili nema ništa više slobodno? – Ovo je rekao samo kako bi Ernieju pruţio mogućnost da ga s dobrom izlikom odbije. U hotelu »Athena« još nikada nisu bile zauzete sve sobe. To su oba muškarca veoma dobro znala.

Ernie se osjećao nelagodno. Njegova će se ţena, zbog ovoga, sigurno uzrujavati – pomisli. – Jasno, imam sobu za vas. Koliko dugo namjeravate ostati? – To ću tek vidjeti. Vjerojatno najmanje tjedan dana. – Izvukao je novčarku. – Platit ću unaprijed, Ernie. Nakon što je primio novac, Ernie iziĎe sa sveţnjem ključeva i krene stubama gore. Kasnije je iskreno priznao da se vrlo Čudno osjećao dok se uspinjao ispred Jima Singleyja. Jim je bio jedva dva koraka iza njega, Ernie je mogao čuti njegovo disanje. Da, bio je to zaista vrlo čudan osjećaj... Ernie se brzo uspne uz stube, priĎe prvoj slobodnoj sobi i otključa vrata. Pri tom je u sebi odahnuo, kao da je,izbjegao veliku opasnost. Pustio je Jima da uĎe ispred njega u sobu. – Kupaonica je iza prvih vrata – pokaţe mu. – Osjećajte se ovdje kao kod kuće. Jim stavi svoju putnu torbu na stolicu i priĎe prozoru. Hotel je bio u pokrajnjoj ulici, ali iz ove je sobe mogao dobro vidjeti pola glavne ulice. Bila je gotovo pusta, obasjana slabim proljetnim suncem. Na ulici jedva da je i bilo prometa i tek po koji prolaznik. Odavde se mogla vidjeti i radionica za popravak automobila na kojoj je ranije stajao veliki natpis: »Singley i Fleming, nova i rabljena kola. Popravci.« Jasno, poduzeće je sada prešlo u tuĎe ruke. A stan iznad radionice, u kojem su ranije stanovali Flemingovi, neki je preprodavač preuredio u svoje poslovne prostorije. To je Jim primijetio. Ali, Ernie nije mogao iz njegova ponašanja prosuditi što misli. – Nije se mnogo toga promijenilo. – Jim se okrenu od prozora. – U ovo vrijeme Mack je vjerojatno u kancelariji? – Da. Mack McVey je sada sudac, znate. Ali, još uvijek ima istu kancelariju. Pomisao na Mačka djelovala je umirujuće na Ernieja, koji je iz minute u minutu postajao sve znatiţeljniji. Jasno! Jim se vratio u Athenu zato što se morao s Mačkom nešto dogovoriti. Mack nije napustio Jima u nevolji; onaj tko je jednom bio njegov prijatelj, mogao je uvijek računati s njime. Mack je sredio Jimove poslove i sada će mu pomoći da se ponovno snaĎe.

– Mack vas očekuje, zar ne? – zapita Ernie. Nije dobio odgovor pa nastavi: – Mislim... on će se sigurno manje iznenaditi od mene, Jime. Iskreno rečeno, umalo se nisam srušio od iznenaĎenja ugledavši vas kako stojite preda mnom. Jim je još uvijek šutio. – Mislim nitko nije očekivao da ćete se vratiti ovamo... – Vjerujem – odgovori Jim i jedva se nasmiješi. Ernie je primijetio da njegov smiješak sada nije bio onako rteusiljen kao nekad. – Ali, moram ovdje nešto urediti. Zbog toga sam se vratio. Ova je izjava uznemirila Ernieja. Sto je morao urediti? Neki obiteljski problem? U Atheni je još ţivjela Jimova rastavljena ţena koja je čvrsto odlučila izbrisati Jima iz svog ţivota. Ponovno je uzela djevojačko prezime, promijenila sinovljevo, i nije htjela dirnuti ni jedan cent Jimova novca – čak kad bi i ona i dječak umrli od gladi. Neka bi druga ţena odselila odavde, ali Velma Singley to nije učinila. Ili, točnije rečeno, Velma Garson. Činjenice se više ne mogu promijeniti – govorila je ona. Dječak je dovoljno odrastao da moţe sve shvatiti; zna što je učinio njegov otac. a tome ne moţe izbjeći čak ni kad bi pobjegao na kraj svijeta. Velma Carson je pokazala kako je hrabra, mora se priznati. "Zacijelo nije bilo lako ostati ovdje u Atheni, bez obzira je li netko vjerovao u ono najgore o .Timu ili nije. Je li to što je Jim htio urediti, bilo u vezi s njom? Ili s onima čije su izjave govorile protiv njega? I ranije dolazilo je do nesuglasica izmeĎu oba poslovna prijatelja, ali nikada nije došlo do fizičkog obračunavanja. Bilo je dovoljno ljudi koji su se sjećali tih razmirica i svaĎa. Jim ih je vjerojatno smatrao prijateljima – sve dok nisu. jedan za drugim, pristupili kao svjedoci da kaţu istinu, potpunu istinu, i ništa drugo osim istine – prisjećao se Ernie. Ili je Jimov posjet, moţda, bio u vezi s udovicom Herba Fleminga? Ernie je razmišljao o mnogim glasinama, o onim nikada potpuno dokazanim – ali i nikada ne opovrgnutim – o primjedbama što su se i sada ponekad mogle čuti, iako se Audrey ponovno udala... A za koga se udala! Baš za čovjeka, koji je najviše teretio Jima rekavši da je sam čuo kako je Jim prijetio Flemingu jedva sat prije zločina. A onda je, nakon začuĎujuće kratkog vremena, oţenio Flemingovu

udovicu. Ne, Ernie ne bi volio biti u njegovoj koţi otkako se Jim vratio. Razmišljajući tako, Ernie je sišao s Jimom u predvorje hotela. Ovaj put je ipak bio oprezniji, iako su mu misli odlutale daleko odavde. Pustio je Jima da ide ispred njega. Čekao je samo da Jim iziĎe na ulicu i da krene Mačku McVeyu u zgradu suda koja se takoĎer nalazila u sporednoj ulici. Tako je Ernie još uvijek posjedovao pravo prvenstva na senzacije u gradu. – Hej, Hazel! – doviknu tada. Vrata izmeĎu kuhinje i blagovaonice se otvore i Hazel, konobarica i sobarica, proture svoju raščupanu glavu. – Pripazi ovdje, moram izići! Trenutak kasnije, s psićem za petama, krenuo je prema Glavnoj ulici kako bi se što prije riješio novosti koja ga je doslovce pekla na usnama.

2 Mack se već šest godina pripremao za ovaj susret – ponekad se pri tom osjećao pesimistički, prepun zlih slutnji, ponekad je bio optimistički raspoloţen i siguran u samoga sebe. A bilo mu je jasno kako njegovo raspoloţenje svaki put ovisi o tako promjenljivim okolnostima kao što su vrijeme i njegovo zdravstveno stanje. Sada je došao taj trenutak i Mack se iznenadio vlastitoj reakciji kada je prilično nespretno ustao iza pisaćeg stola. Bio je krupan, teţak čovjek, i već je počeo ćela viti. Pruţio je ruku Jimu Singleyju. Pri tom je osjetio radost što nakon dugih godina, konačno, vidi starog prijatelja. Bio je toliko zadovoljan da je zaboravio sve sumnje, kao i osjećaj krivnje i strah. – Jime! – uskliknu, dok su jedan drugoga tapšali po ramenu. – Kako se radujem Jime, što si ponovno ovdje! Zašto mi nisi pisao? Nisam znao hoćeš li se vratiti ili što ćeš učiniti. Kako si, Jime? – Htio sam te iznenaditi – odgovori Jim, a time je umanjio Mackovu radost. Smiješio se gotovo kao i nekoć, a i njegovo mršavo lice odavalo je veselje zbog ponovnog susreta. – Odlično izgledaš, Mack. Kako se osjećaš kao sudac? Je li primijetio da mu Mack više nije gledao u oči? Po svoj prilici nije. Već je nastavio govoriti, raspitivao se za Margo i djecu.

– Oh, dobro su – uvjeravao ga je Mack. – Istina, Bili je prije dva tjedna doţivio saobraćajnu nesreću i slomio jedno rebro. Još leţi u krevetu. Ljuti se zbog izgubljena vremena i marljivo uči kako bi poloţio ispite na kraju semestra. Dosad je dobro prolazio na sveučilištu. A Sally će ove godine završiti gimnaziju. – Mack se smiješio, nije čak ni pokušavao prikriti očinski ponos. – Jamačno je nećeš prepoznati, Jime. Zaista je prava... evo, ovo je Sally. Ne izgleda li lijepo? Jim baci pogled na fotografiju što je u srebrnom okviru stajala na Mackovu pisaćem stolu. – To je dakle mala Sally! Mogu zamisliti da je neprekidno salijeću oboţavatelji, zar ne? – U posljednje ih je vrijeme manje. Sally gleda samo... samo Wayneja. Mack još nije ţelio spomenuti Jimova sina, bar ne na ovaj način. Zbunjeno je spustio glavu i stavio fotografiju na njezino mjesto. Kad je ponovno podigao pogled, Jim je bio zabavljen otvaranjem kutije cigareta. – Točno – reče tada Jim. – Vidim ga pred sobom još kao dječaka, ali sada je već gotovo odrastao. Je li... kako je Wayne? – Dabar je momak, Jime. Lijepo izgleda. Inteligentan je. Simpatičan mladić. – Mack je i sam osjećao kako sve ovo zvuči usiljeno. Wayne Singley – ili Wayne Carson, kako se nakon majčine rastave zvao – nije bio mladić koji bi mogao iskreno oduševiti Mačka. A to zbog toga što su Velmine prijateljice – a i Margo McVey – uvijek govorile kako je Wayne pravi majčin sin, dobro odgojen, inteligentan, obziran i tako dalje. Jasno, nije bilo pošteno zbog toga svaljivati krivnju na mladića. Ali, to je u čovjeku izazivalo neke sumnje i Mack se postiĎeno sjećao kako je sa zadovoljstvom slušao glasine da Wayne nije baš pravi majčin sin. U svakom slučaju, radilo se o bezazlenim pričama kakve se mogu čuti o mladićima njegove dobi. A koliko je Mack znao, bile su neosnovane. Zbog toga je odolio iskušenju da ih smatra istinitim. Ali, zašto Mack nije odmah priznao što je imao protiv Wayneja? Nije mu se dopadalo što je Sally, očito, bila zaljubljena u tog simpatičnog mladića. Klasičan primjer očinske ljubomore. – Simpatičan mladić – ponovio je. A kako su već govorili o toj temi, spomenuo je odmah Velmu: – To se mora Velmi priznati, učinila je sve za Wayneja.

– Drago mi je – odgovori Jim. – Rado bih razgovarao s Waynejom, ukoliko bi on... – Ne znam, zapravo, hoće li ti to uspjeti – upadne Mack. – Ako će o tome odlučivati Velma, nećeš ga moći čak ni vidjeti. Ona je još uvijek ogorčena kao i ranije. – Za to po svoj prilici ima i razloga – ravnodušno primijeti Jim, a Mack postade svjestan kako zapravo malo zna o svom prijatelju. Usprkos njihovu starom prijateljstvu, Mack nije znao, baš kao ni mnogi drugi, što se prije šest godina, uistinu, odigralo izmeĎu Jima Singleyja i Herba Fleminga. Postojala je samo činjenica da je Herb pronaĎen mrtav. Ubojstvo, odlučila je porota; Flemingova je smrt bila izazvana tijekom ţestoke svaĎe, bez predumišljaja. Ali i porota se moţe prevariti. U tom bi se slučaju radilo o sudskoj zabludi. Ako je to tumačenje bilo točno, Jim bi zbog dva razloga bio hladnokrvni ubojica: Herb Fleming nije bio samo nepošten kao poslovni ortak, nego je imao i ţenu... A ni o tome Mack nije znao što bi mislio, iako je poznavao Jima bolje no itko drugi. Moţda neće nikada doznati istinu. Čim se da Jim ni u tamnici nije postao razgovorljiv. A ne moţeš čovjeka jednostavno upitati da li je ubojica, laţljivac brakolomnik. – Predbacujem joj samo stvar s novcem – nastavi Jim. – U redu, uvjerena je da sam lopov i zločinac. Ali, to se ne odnosi na moj novac! Nitko ne moţe tvrditi da ga nisam pošteno zasluţio! Ona moţe, što se mene tiče, umrijeti od gladi, ako je to veseli, ali Wayne... On mora dobiti novac, Mack. Taj mu novac pripada. Ona nema nikakvo pravo da ga ošteti. – Potpuno se slaţem s tobom – odgovori Mack. Naime on je upravljao Jimovim novcem i ulagao ga, dok je Jim bio u tamnici. Nije to, zapravo, bio nikakav veliki imetak, ali ipak priličan iznos što ga je Jim uštedio od zarade poduzeća Singley i Fleming. – Ali, u to je nitko ne moţe uvjeriti, Jime. Tvrdoglavo ostaje pri tom, da je sve, što ima bilo kakve veze s tobom, ili što potječe od tebe, loše. Jasno, to ne vrijedi za Wayneja, ali ne bi me iznenadilo, ako bi joj i tu nešto palo na um. Vjerojatno je uvjerila samu sebe da ga je rodila kao djevica. – Točno – uzdahnu Jim. – To bi joj, sigurno, bilo najdraţe. – Sada znaš kako stvari stoje – nastavio je Mack. – Ne bih te ţelio obeshrabriti, ali ne vidim nikakve mogućnosti da silom pokloniš, novac

onome tko ga ne ţeli uzeti. Jamčim ti da ga Velma neće htjeti. I logično je da. bi ga i Wayne odbio. Konačno, imala je šest godina vremena da utječe na njega, a ona nije ni jednu minutu ostavila neiskorištenu. Ukoliko si došao da bi novčano pomogao Wayneju... – Mack je zašutio, ali Jim nije progovorio. – Ako je tako, savjetovao bih ti da o tome više ne razmišljaš. Uostalom, oni oboje ne gladuju, Jime. Ona ima svoj posao u banci i kuću naslijeĎenu od oca. Upisala je Wayneja u trgovačku školu... – Trgovačku školu! – ljutito ga prekinu Jim. – I sam znaš kakve bi mogućnosti imao s diplomom trgovačke škole u Atheni! Uopće nikakve, rekao bih. Mogao bi studirati kao i tvoj Bili, kad bi mu majka bila razumna. – Jim je napravio stanku i protrljao čelo. – Čak i ne znam što dječak danas ţeli. – bespomoćno je nastavio. – Ranije je uvijek ţelio postati .inţenjer. Ali, to se moglo odavno promijeniti. Ne poznajem ga više. Mack je u duhu ugledao nekoliko slika: Wayneja kao mališana na očevim leĎima; kasnije, poput sjene za očevim petama, još kasnije – a taj je prizor bio najjasniji – u radionici gdje je Jim ponosno govorio »Wayne mi već marljivo pomaţe«. A dvanaestogodišnjak je zračio od sreće i ponosa... – Moţda će on htjeti razgovarati s tobom – ohrabrujuće se nasmiješi Mack. – Mislim da bi vrijedilo pokušati. Ali, Velma ne smije o tome ništa doznati. Mogu upitati Wayneja, ako ti to odgovara. – Hvala Mack – odbio je Jim. – Radije ću sam pokušati. Ionako si već učinio mnogo za mene. Mack je izbjegavao Jimov pogled dok je pokušavao ustanoviti ne krije li se iza Jimovih riječi još nešto neizgovoreno. Moţda. Zar je Jim mogao znati Mackkovu tajnu? Da. to nije bilo isključeno. Herb mu je mogao odati za njihove posljednje svaĎe. Ili je Jim sam otkrio. Imao je šest godina vremena da dobro promisli o svemu. Mogao je svaku riječ, svaku neizgovorenu riječ, svaki izdajnički pogled, svaku kretnju, a čak i ton kojim je nešto bilo rečeno, u miru analizirati. Je li moţda došao da namiri odavno zakašnjeli račun, koji je u njegovoj zamisli narastao do golemih razmjera? Besmislica... – Ali, ja nisam učinio ništa za tebe – zbunjeno je odbio Mack.

– Nisi? – upita Jim. – Pobrinuo si se za odvjetnika. Bio si na mojoj strani. Mack, kad je sigurno bilo lakše napustiti me. To nisam zaboravio. Moglo ti je naškoditi kad si bio predloţen za suca. a... – U redu, u redu! – prekine ga Mack. – Slušaj. Jime, jesi li se već negdje smjestio? Imamo dovoljno mjesta, a i sam znaš da si nam uvijek dobrodošao. – Margi sigurno nisam! – Jim se nasmije. – Suviše je dobra s Velmom da bi me primila u svoju kuću. Ili joj je bar bila prijateljica. Ne, imam već sobu u hotelu. Tamo mi je zasad dobro, dok ne razmislim što... Vjerojatno će mi biti potrebno izvjesno vrijeme da odlučim što zapravo hoću. Nije lako kovati planove čovjeku koji za to dugo nije imao prilike. Šest godina, pomislio je Mack, kada je Jim zbunjeno zašutio. Šest godina je izdrţao, a sada je, u ovom nemogućem odijelu, došao ovamo gdje ga... nitko nije očekivao. Ni ţena. ni ljubavnica – ako mu je to Audrey Fleming ikada bila. Ni »prijatelj«, koji mu to nikada nije bio. Mack se nakašljao. – No, sve to ima vremena Ne moraš prenagliti. Jime. Što misliš, u meĎuvremenu, o partiji golfa, ako sutra bude lijepo vrijeme? – Rado bih igrao. Mislim, ako tebi ne bi škodilo da igraš s... U redu. Jasno, Mack. Vjerojatno igram sada isto tako loše kao i ti. – Ustao je. – Moram otići. Moram obaviti neke poslove. Htio bih razgovarati s nekim ljudima. – Bio je trenutak da izgovori ime Audrey Fleming. Je li Jim znao da se ponovno udala? Ali. upitao je za njezinu kćerku. – Je li Cleo Fleming još u Atheni? – Ne. ona je učiteljica na selu – objasni Mack. – U okrugu East Ridge. Zaoravo, sada bi uskoro morao doći Bili po ključeve automobila. Svakog petka odlazi tamo i doveze Cleo natrag u grad. Moje je oboje djece zaljubljeno, vjeruj mi, Jime! – Htio bih razgovarati s Cleo. Ne znam samo kako bih počeo... – Audrey se ponovno udala – odlučno izjavi Mack. – Ne znam, jesi li to doznao? – Da. Velma mi je pisala. – To joj i priliči, pomisli Mack. Ovo nije mogla zadrţati za sebe. Vjerojatno je to bilo jedino pismo što mu ga je poslala u tamnicu. – Zbog toga i pitam samoga sebe kako bih mogao stupiti u vezu s Cleo. Nisam zaboravio što je učinila za mene.

Ironija sudbine: kćerka Herba Fleminga učinila je za Jima nešto što je mogao i trebao učiniti njegov najbolji prijatelj. Mack je zatvorio oči i ponovno vidio pred sobom trinaestogodišnju djevojčicu koja je pričala svoju priču i time pridonijela da porota nije Jima osudila zbog ubojstva s predumišljajem. Porotnici su povjerovali Cleo kada je opisivala svaĎu. Bilo je nezamislivo da bi kćerka ubijenog lagala kako bi zaštitila krivca. – Jasno, vjerujem da ţeliš razgovarati s Cleo – sloţio se Mack. – Znaš što, Jime, zašto ne bi uzeo moja kola i dovezao je ovamo? Bili neće umrijeti, ako to jednom učiniš umjesto njega. Umjesto toga moţe večeras duţe ostati s njome. DoĎi, pokazat ću ti gdje stoje moja kola. Zajedno su prošli unutrašnje dvorište suda, a nakon što se Jim odvezao, Mack se polagano vratio u svoju kancelariju. U mislima je ponovno vodio razgovor sa samim sobom. Da Cleo nije ispričala svoju priču, ja bih ispričao svoju. Kako znaš da bi to učinio? Jasno, učinio bih! Čak ako zbog toga ne bih postao sudac. Dao bih, ako bi bilo nuţno, iskaz kao svjedok. Ali nije bilo nuţno. Kako onda moţeš znati da bi to zaista učinio? Izjava Cleo bila je ionako vaţnija od moje. Porotnici he bi vjerovali mojem svjedočenju, je su znali da smo Jim i ja prijatelji. Rekao si prijatelji? Svakako! Bili smo prijatelji, a to smo i sada. Konačno, učinio sam za njega sve što je u ljudskoj moći, zar ne? I to bih učinio da je bilo nuţno. Točno. Nije bilo nuţno. Kako onda moţeš znati da bi to uistinu učinio? Jesi li potpuno uvjeren u to? Bi li se mogao zakleti da bi u odlučujućem trenutku izvršio svoju prijateljsku duţnost?

3 – Radi se, naime, o ovome – poče Ernie Brewer. – Mislio sam da bi vas moglo zanimati da je ponovno ovdje. Jasno, nitko ne zna zašto se vratio. – Učinio je stanku i promatrao vlasnika dućana. Ernie je najboljeg slušatelja sačuvao za kraj. Njegova je novost doduše postepeno gubila na svjeţini što ju je češće ponavljao, ali Elroy Hild ipak ga je paţljivo slušao. Ernie ne bi ni za kakve novce pristao da bude na njegovu mjestu, ne, sasvim sigurno ne bi! – Ne, to nitko ne zna – ravnodušno odgovori Elroy. Morao se svladati da se glasno ne nasmije, jer mu je bilo posve jasno što je Jim Singley

ovdje htio. A Ernie je bio u pravu tvrdeći kako nitko ţiv ne zna zbog čega se Singley vratio. To nije nitko ni slutio! Ali Elroy Hild se nije smio nasmijati, jer bi tada Ernie moţda mogao posumnjati. Zbog toga je duboko udahnuo zrak i mirno rekao: – Vjerojatno ţeli urediti svoj novčani poloţaj. Čuo sam da se sudac McVey o tome brinuo i pretpostavljam da je zbog loga došao. – Da. Po svoj prilici, to je razlog. Mora urediti neke poslove – razočarano reče Ernie. – Konačno, svatko, navodno, drugačije reagira na ţivot u tamnici. Baš sam nedavno pročitao članak o tome. Neki ljudi iziĎu iz tamnice potpuno promijenjeni. Jasno, ovisi o tome koliko su dugo sjedili, a i o tome jesu li smatrali da se prema njima postupilo pravedno ili nepravedno. – Jim Singley je zasluţio svoju kaznu. – Neki ljudi misle tako. drugi ne. Sudac McVey se uvijek zauzimao za njega. A Cleo je potvrdila da je Jim govorio istinu. Ali, bilo je dovoljno drugih, koji su... Niste li i vi svjedočili? Da, jasno, vas sam gotovo zaboravio! Nikakvo čudo, prošlo je dosta vremena od onda. Vi ste opisali svaĎu izmeĎu njih dvojice što se ovdje... – Što se odigrala ovdje u dućanu – mrzovoljno ga nadopuni Elroy. – Da. bio sam svjedok optuţbe, jer mi je to nalagala graĎanska duţnost. Nemam pojma je li u pitanju bilo ubojstvo s predumišljajem ili nije. Znam samo ono što sam čuo i vidio. Kad je ušao, nakon Herba Fleminga, Jim je bio izvan sebe od bijesa. Shvatio sam kako je upravo primijetio da ga je njegov poslovni partner varao. Koliko se mogu sjetiti, rekao je: – To ću ti platiti, u to se moţeš pouzdati! – Zajedno su izišli, a sat kasnije. Herb Fleming je bio mrtav. Nije na meni da iz toga izvodim zaključke. Ali 'mislim i sada. kao i ranije, da mi je bila duţnost da svjedočim na sudu. Elroy je i opel duboko uvukao zrak. To je bila istina, svaka je riječ bila istinita. Jim Singley nije nikada porekao ovu svaĎu. A Elroy je mogao još mnogo više ispričati, da je htio – da mu nije bilo jasno kakve bi posljedice mogao izazvati... – Jasno – zamišljeno ponovi Ernie – to vam je bila duţnost. A ja, uopće ne znam je li istina ono što je pisalo u članku kojeg sam vam spomenuo. Ne mogu zamisliti da se Jim pretvorio u čovjeka koji bi godinama mogao mrziti. Ponekad se razbjesnio i tada planuo, ali nikada

nije bio zlopamtilo. Kladio bih se da bi se on, uprkos svemu, već slijedećeg dana pomirio s Flemingom da nije... da nije... – Da nije već ubio Herba – nastavi Elroy. Ovaj put je dopustio sebi da se kratko nasmije. Nije se smijao samo zbog Ernijeva mucanja nego i zbog namjere koja se krila iza ovog posjeta. – Moţda se vratio da se meni osveti zbog toga što sam svjedočio protiv njega – rekao je. – U tom slučaju... – Ne, to nisam tvrdio! – prosvjedovao je Ernie. – Moţe imati desetak drugih razloga. Moţda je htio vidjeti svog sina do kojeg mu je uvijek bilo veoma stalo. Konačno, i njegova bivša ţena još ţivi ovdje. Ne bi bila prva koja bi dopustila muţu da je pridobije na svoju stranu. Istina, "ne vjerujem da bi nekome moglo uspjeti nagovoriti Velmu Carson na nešto što ona sama ne ţeli. ali... Osim toga. mogao je doći ovamo i zbog poslovnih stvari. Kad čovjek dobro promisli, moţe postojati desetak razloga! Ali Elroy je znao zašto se Jim Singley vratio; točno je znao. a morao se svladavati kako Ernie ne bi ništa primijetio. Baš je bilo ludo što je ovdje brbljao s Erniejem dok je Jim Singley bio u gradu! Poput Nerona, koji je svirao, dok je Rim gorio. Osjećao je drvo dućanske tezge izmeĎu sebe i Ernieja. Ogledao se unaokolo, ali ništa mu nije pruţalo podršku. Ernijevo lice i police iza njega, kao da su nestajali, ponovno postali jasniji i opet utonuli u maglu. I Erniejev glas je u valovima prodirao do Elroyja: iako je maloprije bio jedva čujan, u slijedećem je trenutku narastao do jake buke da bi odmah zatim utihnuo. Čvrsto se drţao za tezgu i odlučio da ni pod Kakvim okolnostima neće klonuti, prije svega ne u Erniejevoj prisutnosti. To mu je uspjelo posljednjim snagama, jer je Ernie još na vrijeme rekao: – Dakle, sada moram otići... A pred vratima je dodao. – Nikada nisam ni pomislio da bi se mogao vratiti. Ni u snu mi to nije palo na um. – Točno – sloţio se Elroy. – Ni meni. Nikada? Na početku je patio od teških snova, noću se budio i primijetio kako se znoji od straha, dok mu je srce divljački kucalo. Ali tako je bilo samo na početku. Tijekom vremena ponovno je stekao duševnu ravnoteţu. Sto je duţe sretno i zadovoljno ţivio, to je jače

blijedilo sjećanje na Jima Singleyja i na kraju je nestalo. Zašto se morao vratiti? Ovdje više nije imao što traţiti. Oteturao je u svoju kancelariju i sjeo za pisaći stol. Drţao se uspravno, iako je Ernie već odavno otišao. Elroy Hild, poslovan čovjek, ugledan graĎanin, voljeni suprug – sve rezultat njegovih vlastitih nastojanja. Nitko nije mogao razoriti ono šio je izgradio. Nitko mu nije mogao oduzeti ono što je s mukom postigao. Ali, sada se suočio s uţasnom stvarnošću: Jim Singley se vratio. To je bilo nelogično. Nepravedno. Elroy se sjećao dijelova Erniejevih izjava: »Jasno, nitko ne zna zašto se vratio... Neki ljudi iziĎu potpuno promijenjeni iz tamnice... Ne mogu zamisliti da se Jim pretvorio u čovjeka koji bi godinama mogao mrziti. Elroy je slutio zašto se Jim Singley vratio. Sjedio je za svojim pisaćim stolom i vidio kako se pribliţava katastrofa.

4 Petak, četiri sata poslijepodne. I u ovom najljepšem trenutku tjedna, jer čekala su je dva i po prekrasna dana, kad nije morala i biti učiteljica – Cleo je voljela sve oblike svojeg zvanja. Čak i učenike. Stajala je na toplom travanjskom zraku na stubama škole i promatrala ih kako, smijući se i razgovarajući, nestaju niz ulicu. Prvi su bili Roszynskijevi. Svih petero su imali isti tromi hod. Braća Siegel su se i opet svaĎala i nabacivala grumenima zemlje. Mališanima se nije ţurilo, putem su se igrali i tako polagano odmicali, pa im je Cleo doviknula: – Leona i Stanley, poţurite! Nemoj neprekidno zastajkivati, Francise! Ovo vrijedi i za ostale! Vaši vas roditelji čekaju kod kuće! Djeca su se napola okrenula, ţustro su kimala, malo su poţurila, a onda ponovno zastajkivala. Oh, kako ih je tek voljela petkom poslijepodne! Sada je gledala niz ulicu odakle se uskoro morao pojaviti Billov automobil – vozilo iz raja, koji će je odvesti kući, Njezina je putna torba stajala spremna u razredu. Morala je samo posegnuti za njom uzeti ogrtač i zaključati vrata iza sebe. Neće se čak ni potruditi da obriše školsku

ploču. Imala je za to vremena sve do ponedjeljka, a on je, srećom, bio još tako daleko! Tada su se pojavila kola, prešla su most i kotrljala se po lošoj cesti. Bili je uvijek bio točan i pouzdan. Kako ga je samo voljela u petak poslijepodne! Ušla je u kuću, skinula ogrtač s vješalice, obukla ga i još se jednom ogledala unaokolo. Oh, zaboravila je zatvoriti prozor na sjevernoj strani, a okviri okana su teško prianjali jedan uz drugi. Ovaj put je bilo gore nego inače, jer se Cleo ţurila. Lupila je šakom po prozoru, ali nije se dao zatvoriti. Kao da je znao da će morati popustiti čim se Bili pozabavi s njime i zbog toga je sada bio tako uporan. Ali, Cleo nije lako odustajala! Dok se trudila da zatvori prozor čula je kako se u dvorištu zaustavio automobil. Bili će zatrubiti ili je pozvati. Ali, kao prvo začula je korake. Znači, dolazio je unutra, ali polaganije nego obično. Uspjela je zatvoriti prozor, s olakšanjem odahnula i okrenula se da pozdravi Billa. Ali na pragu je stajao Jim Singley. – Zdravo Cleo! – prilazio joj je ispruţenih ruku, izmeĎu klupa. Cleo je zaprepastilo što je njegov dolazak prihvatila kao nešto samo po sebi razumljivo, kao da je oduvijek slutila da će jednog dana doći do ovog sastanka. Zar ga je moţda očekivala? Da, ali ne u ovoj prostoriji s praznim klupama, ispisanom pločom i čudnom mješavinom mirisa krede, papira, tinte i ulja za mazanje poda. A uz to otrcan razgovor kao zvučni efekt. Pitala ga je za Billa, a Jim joj je objasnio zašto ga je danas zamijenio. Kao da je to bilo vaţno! Ali Cleo ga je morala slušati. Nije više gledala ruku koju joj je pruţao ne sluteći kako ona misli da je ovo ruka ubojice. Promatrala ga je od glave do pete. Nije bio onako visok kao što joj je ostao u sjećanju, ali bio je plećat. Kretao se gipko i spretno tako da se zbog toga gotovo moglo zaboraviti jeftino odijelo lošeg kroja. Za Cleo je bio neobičan prizor što ga Vidi u pravom odijelu, jer ga je ranije poznavala samo u radnoj odjeći. Jim se brinuo za radionicu tvrtke Singley i Fleming, a otac za prodaju. Kad je iz škole dolazila u tvrtku, njezin je otac većinom bio na putu, ali Jim je radio tamo i često joj poklanjao novac za sladoled. Zvao ju je »mlada damo«. Cleo je, sa zadovoljstvom, ustanovila da tamnica nije pretvorila Jima u slomljena .čovjeka. Hodao je kao i ranije, visoko podignute glave. Ali, vidjela je na njegovu licu koliko ga je to stajalo. Ovo više nije bilo

ljubazno, mršavo lice s nasmijanim smeĎim očima, već ostarjelo i zabrinuto koje je odraţavalo gorka iskustva. On mi je ubio oca, pomisli, uprkos tome smatra me, s pravom, saveznicom kojoj očito ţeli izraziti zahvalnost. Njezin iskaz, koji je i na porotnike ostavio snaţan utisak, mora da se još jače dojmio čovjeka koji je ubio njezina oca. Namjerno ili nenamjerno, to nije znala, baš kao što joj nije bio poznat ni razlog njegova povratka. Zastao je pred njom u prolazu izmeĎu klupa i pokušavao se smiješiti kao nekoć. Moţda bi joj uspjelo da se i dalje svladava da Jim nije upitao: – Kako je, mlada damo? – Ovo nije mogla podnijeti, rukama je prekrila lice i briznula u plač. Jim je bespomoćno pred njom zastao. Promrmljao je nešto nerazumljivo dok se Cleo naslijepo spustila na prvu klupu. Glasno je jecala. Jim je šutio, nije je potapšao po ramenu niti pokušao smiriti. Nakon nekog vremena otišao je u garderobu vratio se sa čašom vode. – Hoćeš li popiti gutljaj? – zapitao je i stavio čašu pred Cleo na klupu. Hladna je voĎa djelovala umirujuće. Ispraznila je čašu i prošaptala: – Sada mi je bolje. Mnogo ti hvala, Jime. – Nisam te smio ovako prepasti – utučeno je odgovorio. Pošto je Cleo šutjela, jer nije znala što bi rekla, nastavio je: – Dobro izgledaš, zaista si odrasla djevojka. – Trenutačno sigurno ne izgledam naročito dobro. – Cleo se pokušala smiješiti. Obrisala je suze. Lice mi je, vjerojatno, crveno i natečeno, pomislila je pri tom. – Postala si lijepa – primijetio je Jim. Pogledao je kroz prozor. – Kako ti je majka? Situacija je za oboje bila mučna. Cleo nije znala što bi odgovorila, bila je zbunjena. – Ponovno se udala. – Čula je samu sebe kako ţurno govori. – Udala se za Elroyja Hilda. – U ovom je trenutku i opet bila uvrijeĎena, kao da je bio zločin, ili sramota što se njezina majka udala baš za Elroyja Hilda. Jim kimnu. – Da, to sam čuo. – A zašto i ne bi? – klikne Cleo. – Sto bi inače mogla učiniti? Morala me uzdrţavati, a novaca nije imala kao ni mogućnosti da ga zaradi, niti roĎake koji bi. joj mogli pomoći. Htjela bih znati što bi...

– Ne zamjeram joj – mirno ju je uvjeravao Jim. Paţljivo ju je promatrao. – Imaš što protiv Elroyja? – Nemam ništa protiv njega! Dobro se slaţem s njime! Upravo je dirljivo kako se brinuo o meni. Osim toga, zar je vaţno podnosim li ga, ili ne? Konačno, udaja je samo majčina stvar! Osim nje, nikoga se drugog ne tiče. , – Točno – sloţio se Jim. – Je li dobar prema njoj? – Da, dobar je. Oduvijek je bio, sve otkako je nakon očeve smrti doţivjela ţivčani slom... – On je nosi na rukama! Ima lijepu kuću, sve olakšice za poslove što se samo mogu zamisliti, više nego dovoljno novaca za nove haljine... Ali, majku zapravo nisu zanimali svi oni strojevi za kućanstvo, vrlo je rijetko izlazila u društvo gdje bi mogla pokazati svoje haljine. Cleo je često imala utisak da njezina majka luta u vlastitoj kući. Kao da uopće ne spada u tu okolinu. Naročito ponedjeljkom ujutro, jedva se uspijevala odvojiti od svoje kćeri. "Tu je preko tjedna stanovala kod jedne obitelji u blizini škole. Tada bi majka stajala na vratima tuţno mahala za automobilom što se udaljavao, kao da ovdje ostaje potpuno sama i napuštena. A imala je muţa i znala je da će je za pet dana ponovno vidjeti. Ludo, ali i zabrinjavajuće – razmišljala je Cleo. – Njegov posao sigurno cvjeta – reče Jim. – Da, to je lijepo za Elroyja Hilda. – I za majku. I za mene. Htio me poslati u dobar koledţ na Istočnoj obali, ali odjednom sam se predomislila. – Zašto, zapravo? Cleo nije ni sama znala zašto je promijenila svoju prvobitnu odluku. Ţeljela je napustiti Athenu, a majka ju je hrabro nagovarala neka prihvati Elroyjevu velikodušnu ponudi. Bila je zaista, velikodušna, ah način na koji ju je Elroy iznio i samouvjereno očekivao da će ona objeručke prihvatiti naveo je Cleo da odbije prijedlog. Umjesto toga odlučila je da postane učiteljica. Jim kao da je trenutak bio zabavljen vlastitim mislima, trgne se i nastavi: – Ti si čudna djevojka, Cleo. Satima sam razmišljao o tebi, imao sam dosta vremena, ali nisam te mogao razumjeti... – A to je i nemoguće – smiješeći se prekinu ga Cleo. – Zato što me nitko ne moţe razumjeti. Baš nitko! Zapanjujem i najmudrije glave! –

Ustala je i zakopčala ogrtač. – Drago mi je što smo se ponovno vidjeli, Jime, ali sada zaista moram otići u grad. Moja me obitelj već čeka. Moţemo li se odvesti? Ovo je djelovalo. Jim više nije imao prilike – bar ne zasad – da je ispituje ili čak da joj zahvali. Na njegovu se licu vidjela zbunjenost. – Da, jasno, moţemo odmah krenuti. Ali, ovo je bilo samo privremeno odlaganje. Zaključavši vrata školske zgrade, Cleo je promatrala Jima kako s' njezinom putnom torbom prilazi automobilu. Pri tom je razmišljala kako svrsishodno obavlja sve, čega se prihvati. Ako je odlučio da nekome izrazi zahvalnost, on će to i učiniti! A, ako je namjeravao nešto posve drugo? Cleo se i nehotice trgnula. Bolje da o tome ne razmišlja! Spremila je ključ i brzo prišla kolima. Šutke su se vozili prema gradu. Očito, Jim se bojao da bi neka nepromišljena riječ mogla ponovno rasplakati Cleo. Ona je pak razmišljala o dogaĎaju što ih čeka, o susretu Jima i njezine majke. Majka će s prozora promatrati cestu i, kao svakog petka, istrčati iz kuće, čim bude ugledala Billova kola. Kako će se ponašati pri ovom neočekivanom susretu? Cleo se zabrinjavala za majku Kao da je bila ljupko, osjetljivo, neuračunljivo, lako ranjivo dijete, koje je bilo teško shvatiti... Uprkos svojoj vezanosti u Cleo, majka nije bila naročito razgovorljiva Ili se samo nije umjela dobro izraţavati. Svakako, postojala su velika područja njezina ţivota o kojima Cleo kao da ništa nije znala, a djelomično niti htjela znati. Ni o Jimu Singleyju nije gotovo ništa znala. Nije govorila o njemu zbog vlastitog nemilog doţivljaja, a majka ga namjerno nije pred njom ; nikada spomenula. To je Cleo odjednom spoznala. Zapravo, zašto? Cleo se prisjetila glasina što ih je onda čula i razmišljala o pitanjima koja su joj bila postavljana. Jesu li znatiţeljnici slutili više nego je ona znala? Istina, znatiţeljnici nisu ništa doznali od Cleo. jer ni sama nije mnogo znala. Jim Singley je jednostavno bio sastavni dio njena djetinjstva. Nešto poput radionice, škole, trga na, kojem se vozila na koturaljkama, oca koji je ponekad bio veseo, – a često dosadan, što je ovisilo – to joj je kasnije postalo jasno – o količini popijenog pića. Otac je bio veseo kad je dobro_ raspoloţen došao kući i prije večere, igrao se, s njom. Bio je dosadan kad se jedva drţao na nogama, govorio nešto nejasno, dok ga je Jim pratio u stan iznad radionice i tamo ga spremio u krevet. Cleo je

prihvatila oca i Jima kao nešto samo po 'sebi razumljivo u svojem ţivotu. Tek kasnije je spoznala do kakvih je napetih situacija moralo dolaziti u njezinoj okolini. A da ih je bilo, dokazala je očeva smrt. A sada svakim su se trenutkom pribliţavali gradu i majci koja vjerojatno nije još ništa slutila. Cleo više nije mogla svladati znatiţelju. – Zna li majka da si ponovno ovdje? – Ne – odgovori Jim ne mičući pogled s ceste. – Ne znam zapravo je li... mislim ako bi... – Ni ja ne znam kako će se ponašati – sloţi se Jim. – Ali, uskoro ćemo vidjeti. Uzalud bi ga pokušavala odgovoriti od njegova nauma. Očito, odlučio je razgovarati s majkom, ako ne danas, onda sutra. A isto će tako odlučno suočiti Cleo s pitanjima kojima je danas poslijepodne vješto izbjegla. Zna što hoće i strpljiv, je, pomislila je. – Kojim putem moram voziti? – zapita Jim. Sada su prešli most. Pred njima je leţala Athena. Cleo mu objasni. Kuću je bilo lako naći, stajala je nasuprot presbiterijanskoj crkvi. Otmjen predjel za stanovanje. Lijepa, prostrana kuća s vrtom pred kojim su često zastajkivali prolaznici i divili se cvijeću. Cleo nije sada obraćala paţnju kući, gledala je jedino majku koja je stajala pored gredice tulipana. Odjednom "kola su naglo skrenula i Cleo se već uplašila da će udariti o veliki brijest pored ulaza. Pogledavši Jima, nije mogla primijetiti, je li već opazio majku koja je trčala preko travnjaka, trčala prema automobilu. U večernjem je sumraku djelovala još mlaĎe nego inače. Zagrlila je Cleo čim je izišla iz automobila i bez daha rekla: – Dolaziš danas tako kasno, već sam se zabrinjavala... I Jim je izišao iz kola. – Zdravo, Audrey! – spazivši ga trgnula se kao da ju je netko udario. Tada se povukla jedan korak i polagano se okrenula. Jim joj je prilazio, a ona je podigla ruke. U obranu? U znak pozdrava? Ni Jim kao da to nije znao, jer je zastao. – Audrey! – reče. Vladala je takva tišina da je Cleo čula kako vjetar šušti u granama brijesta. Tada su odjeknuli koraci na pločniku. Elroy je uvijek pješice odlazio na posao i vraćao se kući, »da ne bi zarĎao« kako je govorio. Koraci su se brzo pribliţavali, odjednom su utihnuli i ponovno se čuli. Sada su zvučali' neujednačeno.

Ali majka i Jim kao da ih nisu čuli. Još su uvijek bez riječi stajali jedno nasuprot drugome i tada je Elroy počeo kriještati. Njegov se piskutavi glas tako razlikovao od uobičajenog načina govora da se čak i Cleo trznula. I izraz njegova lica uočljivo se promijenio. – Nestanite Jime Singleyju! Napustite odmah moje zemljište! Zar niste već učinili dovoljno zla i bez da ste se vratili da bi... Gubite se, ubojico! Elroy je prilazio stisnutih pesnica. Cleo se uplašila da će navaliti na Jima koji se začuĎeno okrenuo.Ali, Elroy se još na vrijeme svladao. Moţda zato što je majka glasno kriknula prije nego se okrenula i otrčala u kuću. – U redu – mirno izgovori Jim. – Svladajte se. – Nije više obraćao paţnju Elroyju, već je prišao automobilu, stavio putnu torbu Cleo na pločnik i sjeo za volan. – Još ćemo se vidjeti – rekao je prije nego se odvezao. Cleo, koja je poţurila za majkom u kuću, nije u to ni posumnjala.

5 Velma Carson, koja se jako potrudila da se zauvijek odrekne prezimena Singley, i Margo McVey bile su još iz školskih klupa najbolje prijateljice. Usprkos svemu kao što su ponekad govorile. Pri tom je »svemu« značilo tuţnu činjenicu – tuţnu za Margo, poštenu i miroljubivu –; da je njezin muţ bio na Jimovoj strani i ustručavao povjerovati u njegovu krivnju. Istina, McVeyjevi se nikada nisu posvadili zbog slučaja Singley. Margo je inače svaku odluku svog muţa smatrala konačnom bez obzira je li se odnosila na presvlake za namještaj ih politiku. I zato nije joj bilo lako da o toj stvari misli drugačije. I sama je bila iznenaĎena što je to tako dugo izdrţala. I Velma je bila začuĎena jačinom svojeg utjecaja na Margo. Uvijek je bila nadmoćnija, to joj je bilo posve jasno. Ali, u krizi takvih omjera očekivala je da će Margo prijeći na Mackovu stranu. To bi bilo loše, ali s druge strane vrlo laskavo. Razumljivo, pred Margom se izraţavala sasvim drugačije. – Ne mogu ti opisati kako sam ti zbog toga zahvalna – često joj je objašnjavala. – Nije ti bilo lako. Ne bih predbacivala da si dopustila Mačku da utječe na tebe. To bi mi zadalo bol, ali imala bih

razumijevanja. Ipak ostala si na mojoj strani. Ti Si prava prijateljica, Margo. – U takvim je zgodama Margo obično briznula u plač. – Oh, ne, Velma, samo sam sretna što sam imala snage za to. Ti si tako hrabra, Velma, ti si najhrabriji čovjek kojeg poznam. U subotu nakon Jimova povratka, Margo je naravno nazvala Velmu: – Ne znam je si li već čula... Velma je pustila da proĎe nekoliko trenutaka prije nego je priznala. – Ne moraš se truditi da zbog pristojnosti razgovaraš sa mnom, draga moja – nastavila je Margo. – Mislim ako više voliš biti sama, samo mi reci. Ne bih ti htjela dosaĎivati. Ali, ako ţeliš doći ću k tebi. Ponekad je dobro da čovjek ima nekog s kime moţe razgovarati. Velma se morala odlučiti za jednu od dvije velike uloge: ulogu oţalošćene i uvrijeĎene supruge, koja ne moţe sama podnositi nanovo nanesene boli već dopušta dobroj prijateljici da je tješi. Konačno je pobijedila ţelja da ima suosjećajnu slušateljicu koja će s njom dijeliti pravednu srdţbu. – Bi li mogla doći k meni, Margo? Već sam se nadala da ćeš me nazvati. Ti si jedini čovjek s kojim mogu c tome razgovarati. Ovo je u stanovitom smislu bilo točno. O Jimovu povratku čula je sinoć od ţene Ernieja Brewera. Ova ju je uvjeravala kako nije kriva što Jim stanuje u hotelu, jer kad bi nju pitali, istjerali bi ga iz grada. Velmina je prva reakcija bila pravi uzmak. Uplašila ju je znatiţelja gospoĎe Brewer što se krila iza njene toboţnje zabrinutosti. Htjela se sakriti pred njom. pred čitavom Athenom, čak pred vlastitim sinom Waynejom. Ali. uvidjela je da je to nemoguće. Za večere Wayne je izbjegavao njezin pogled. – Da, čuo sam o tome. Znam da je ponovno ovdje. Čitav grad zna. I onda? – Njegov se mrzovoljni način nije odnosio na nju. Samo po sebi razumljivo, da nije. Wayne je bio mrzovoljan, jer bi se najradije zavukao u mišju rupu – a bio je dovoljno star da zna kako bi taj pokušaj bio besmislen. To je uvidjela i Velma. Morala se pomiriti s činjenicama: Jim joj je nanio nepravdu, upropastio je njezin ţivot time što je postao zločinac i brakolomnik – a sada se i vratio na mjesto zločina! – Jednostavno ne razumijem što ga je na to navelo! – započe Margo čim je iza sebe zatvorila vrata. – Kako mu je moglo pasti na um da se vrati ovamo! Čovjek bi povjerovao kako nikada neće ni zaţeljeti da

ponovno vidi Athenu, a on dolazi ravno ovamo... Ne shvaćam! – Margo je, ovako zbunjena, djelovala više no ikad poput velike, lijepe lutke koja širom otvorenih očiju netremice promatra strani i nerazumljiv svijet. Objesila je ogrtač u ormar u predsoblju i slijedila Velmu u sobu za dnevni boravak, koja je bila isto onako otrcana i zapuštena kao i ostali dio kuće koju je Velma naslijedila od oca. Ovo je nasljedstvo bila sreća za nju. Da je od svoje plaće morala još davati za stanarinu, jedva bi vezala kraj s krajem. Kuća je imala u prvom katu još tri sobe. Velma ih je iznajmljivala učiteljima. MeĎutim, i uprkos tim prihodima, morala je vrlo štedljivo gospodariti. Velma je progovorila tek kad su sjele, Margo na neudobnu stolicu klimavih naslona, a ona na staru počivaljku za njihanje. Tada je, s mukom se svladavajući rekla: – Objasnio je Ermeju da mora ovdje štošta urediti. Po svoj prilici, Mack zna najviše o tome. Margu je oblilo rumenilo kao što je Velma i očekivala. – Oh, draga moja, htjela sam... Naravno, Mack mi je ispričao da se Jim vratio, ali od Mačka je tako teško nešto doznati. Nije htio govoriti o tome. Vjerojatno ne bi saznala ni kako je Jimu posudio kola, da Bili nije zbog toga izazvao lom. Strahovito se razbjesnio, bilo mu je krivo što se Jim sam odvezao u školu po Cleo... Margo je s očekivanjem promatrala prijateljicu, kao da je zasluţila pohvalu barem time što je njezin sin stajao na pravoj strani. Ali, ovo nije ostavilo naročit dojam na Velmu. – Uopće ne znam što je tvojem sinu, Margo. Jim sigurno neće Cleo učiniti ništa naţao. Konačno, njoj moţe zahvaliti što je dobio onako blagu kaznu. Ona mu je pouzdano ljubimca, jasno, ne uzimajući u obzir njezinu majku. – Velma čak nije glumila zamuckivanje. Još uvijek nije mogla misliti na Audrey Fleming, a da ne osjeti čudnu strepnju što joj je tjerala suze na oči. – Audrey? Ali ona je udata i... – To ga ni ranije nije smetalo – upadne Velma. Margo je i nehotice zadrţaia dah pri pomisli što bi ovo moglo značiti. Moţda slijedeći sudbonosni odnos trokuta u kojem bi Elroy Hild nadomjestio ubijenog Herba Fleminga, dok bi Jim iz ljubomore i zbog osvete... – Oh, Velma, ne vjeruješ valjda...

– Htjela bih da vjerujem. Htjela bih da je to tako jednostavno. – Spustila je pogled na svoje ruke i ispruţila prste. Jim je u meĎuvremenu već zacijelo doznao što se dogodilo s njegovom voljenom Audrey. Tek što su Herb Fleming i Jim Singley bili uklonjeni s puta – jedan otpremljen u grob, drugi u tamničku ćeliju – već je potraţila novu ţrtvu – razmišljala je Velma. – Ne, Margo. Ljubav ne moţe nadţivjeti šest godina tamnice. Ono što Jim hoće urediti ne odnosi se na Audrey, niti na Elroyja Hilda. Jim namjerava učiniti nešto u vezi s Waynejom. Neće mi ni njega ostaviti! – Ali on mora znati što Wayne misli o njemu! Wayne je na tvojoj strani! Jim ne moţe utjecati na njega! – To i ja znam, Margo. Ali moţe pokušati. Moţe mene i Wayneja unesrećiti i time, što neće nikome ovdje dopustiti da zaboravi kako je on Waynejev otac. Reći će da sam odgajala Wayneja u mrţnji prema njemu. A skrivio je to on sam! Ali to ga neće spriječiti da širi tu laţ. Osim toga, moţe i nešto pruţiti Wayneju, novac! Vjerojatno još leţi na računu. Ja ga nisam ni taknula. – Ali Wayne ga neće primiti – uvjeravala ju je Margo. – On se ne da potkupiti. – A moţda bi to ipak mogao učiniti! Moţda sam se otpočetka krivo ponašala i oduzela Wayneju, zbog svog glupog ponosa, njegove mogućnosti. – Velma je ustala i hodala gore-dolje izmeĎu prozora i vrata. – Jasno, i on ţeli sve što imaju i drugi, vlastita kola, novac za odjeću, studij u koledţu umjesto ove bijedne trgovačke škole, jedine u koju ga mogu slati. Zašto to ne bi htio? Zašto to ne bi primio, i ako to ne bi bilo od mene? – Ne smiješ ovako govoriti. Velma – ozbiljno je ukori Margo. – Postoji mnogo toga na svijetu što je vaţnije od hrpe novca. Da je Jim čak i milijunaš ne bi mogao pruţiti Wayneju ono što mu ti daješ. Jednostavno nije sposoban za to. Ţivotni principi, pojmovi o vrijednostima, sve to... – ne znajući dalje, Margo zbunjeno zaključi: – Ne smiješ ovako govoriti, draga moja. – Ponekad sam tako umorna, Margo – Velma je spustila glavu. – Često zamišljam kako bi bilo lako svega se odreći i ne boriti se više... Ali, jasno, neću se predati. Konačno, Wayne je već skoro odrastao. A ja sam ga dobro odgojila, zar ne?

– Zaista si se trudila oko njega i postigla uspjeh. U čitavu gradu nema boljeg mladića od Wayneja. Tako je miran i dobro odgojen. Bila 'bih zadovoljna kad bi se moj Bili tako lijepo ponašao. Samo da vas Jim ostavi na miru! Je li već pokušao razgovarati s tobom? Je li te nazvao? – Ne, još nije. – Vjerojatno je čekao da ona popusti, kad više ne bude mogla podnositi to opterećenje. Ili je pak razmišljao – a i to se moglo očekivati od njega – u kojemu bi je trenutku i na koji način mogao najjače poniziti. Moţda je čak namjeravao čekati do ponedjeljka. Tada će doći u banku i prisiliti je na susret u javnosti. Znala je da joj nikada neće oprostiti' što je njegova vlastita sina nahuškala protiv njega. Njezino ponašanje jedva da ga je iznenadilo. »Nisam očekivao da ćeš mi pomoći«, nekoć joj je govorio, ali Waynejevo zgraţanje nad njim duboko ga je pogodilo. A zbog toga je krivicu bacao na nju, a ne na samoga sebe. Ne, jadni Jim nije bio ni zbog čega kriv! Samo je ubio Herba Fleminga, jer je htio imati za sebe Herbovu ţenu... – razmišljala je dalje Velma. Margo ju je vratila u sadašnjost, u njezinu sadašnju ulogu. Velma se potrudila da se hrabro nasmiješi. Predloţila je da popiju čaj i razgovaraju o nečem drugom, jer ju je Margo ionako već dovoljno dugo slušala. – Potreban ti je gutljaj dobrog konjaka – ţustro je predloţila Margo. – Da si prijeko kod mene, sada bih te ponudila. Alkohol je ponekad najbolji lijek, iako si ti protiv njega. – O toj su temi već često razgovarate, jer u Velminoj kući nije bilo ni kapi alkohola. Čak i da je sebi mogla priuštiti da nabavi konjak ili viski za goste, ona to ne bi učinila samo da lakomisleni Wayne ne bi bio izloţen iskušenju. Konačno, nije imao poput Margine djece oca, koji bi mu mogao posluţiti kao primjer. – Slušaj, Velma – reče Margo dok joj je prijateljica ulijevala čaj. – Zašto ne bismo otišle k meni? Moţeš kod nas jesti i ostati čitavo veče s nama. Ne bih htjela da budeš sama. Wayne po svoj prilici nije ovdje, on, Sally i ostali, uvijek subotom izlaze. Velma je zahvalila prijateljici na prijedlogu i istovremeno ga odbila. Margo se ne mora zabrinjavati zbog nje. Nije se mogla svladati a da je malo ne podbode: – Ne bih htjela dovesti Mackka u nepriliku. Znam što misli o meni. – Vidjevši da je ovo djelovalo, dodala je: – Ne, Margo, hvala ti što mi ţeliš pomoći, ali s ovim moram sama izići na kraj. Ostala je stajati na kućnim vratima i promatrala Margo kako prilazi kolima koja joj je poklonio Mack. Tada se polagano vratila u mračnu

sobu za dnevni boravak. Nije zapalila svjetlo. Wayne će se uskoro vratiti kući – subotom je radio u mljekari – i naći će je u ovoj sumornoj atmosferi – pomisli Velma. Jer je iskreno voli, odreći će se sastanka sa Sally kako bi mogao ostati s njom. Naravno, ona će protusloviti, ali on je neće poslušati.... Ipak te je večeri Wayne kasnio. Velma je više puta prišla prozoru kako bi vidjela da li se vraća. Odnijela je šalice u kuhinju i oprala ih. Tada je popustila i upalila svjetlo u sobi. Sat u predsoblju otkucao je sedam sati. Bio je to svadbeni dar Mackka i Margo McVey. Pripadao je rijetkim stvarima što ih je ponijela iz kuće u kojoj su ţivjeli Jim i ona. Da, Jim. Zašto je još nije nazvao, ako je to namjeravao? Zašto se Wayne još nije vratio kući? Kad je zazvonio telefon, Velma se uplašeno trgnula. Nije odmah prepoznala Waynov glas. Jamačno je očekivala neki drugi. Ili moţda... da to je bilo ono! Wayne je govorio nekako drugačije, čudno promuklo. Ne kao inače. – Ne razumijem te. Sto je? Što se dogodilo? – Ništa – nakašljao se. – Sve je u najboljem redu. Htio sam se samo javiti. Danas ću doći kasnije. Moramo još raditi. Mljekara se zatvarala u pola šest. Velma je čula iz pozadine glazbu s radija. – Wayne! – kriknula je. – Je H s tobom sve u redu? Gdje si? – U... oh, u zalogajnici. Htio sam pojesti koji zalogaj. – Nasmijao se i dodao nešto što Velma nije više razumjela. Tada je spustio slušalicu. Prošlo je nekoliko minuta dok je Velma shvatila tuţnu istinu. – Wayne je bio pijan. Primjeran majčin sin, tako odan, dobar i miran. Nikada joj nije zadavao jade i bio je pristojniji i obzirniji od ostalih mladića njegove dobi. Pijan! Vrlo uzbuĎena, spustila je slušalicu i glasno ponovila ovu riječ. U istom trenutku znala je da se iza Waynejeva neobjašnjiva ponašanja krije Jim. Ovo je bila njegova krivnja. Ulijevao je mladiću alkohol kako bi mogao promatrati djelovanje. Sada je uţivao u ovom telefonskom razgovoru! To mu je ličilo! Velmin je ogrtač bio u hodniku. Ţurno ga je obukla, posegnula za taškom i potrčala kroz šest ulica prema Glavnoj. Ali, odjednom je ostala bez snage. Kamo je zapravo htjela? U zalogajnicu? Wayne koji nikada nije lagao, mogao je večeras reći neistinu. Vjerojatno je to učinio. Zastala

je trenutak, razmišljajući. Koje mogućnosti jošpostoje? Igračnica? Krčma s onu stranu ţeljezničke pruge...? Odjednom je ugledala Jima. Dolazio je duţ ulice i prilazio hotelu. Velma ga je slijedila na suprotnoj strani ulice. Pred ulazom u hotel je zastala. U recepciji nitko nije bio. Ernie Brewer je pomagao u kuhinji ili je večerao. Pustila je Jima da se popne do pola stubišta prije nego , je ušla u hotelsko predvorje. Kad je prilazila stubama, Ernie je izišao iz blagovaonice. – Hej, Jime! – počeo je, ali ugledavši Velmu, zapanjeno je zašutio. Bez riječi je prošla pored njega i dostigla Jima na najgornjoj stubi. – Gdje je Wayne? Sto si mu učinio? Erniejev usklik ga je već upozorio. Okrenuo se i začuĎeno ju je promatrao. – Došla sam ovamo zbog Wayneja – poluglasno mu je objasnila, jer je Ernie napeto prisluškivao. – Nemoj poricati, Jime. Znam da si ga opio i ... – Sto? Zar si poludjela? Nisam još ni vidio Wayneja! – Jim nije govorio glasnije od Velme, ali način govora odavao je razdraţenost. Kao da su nastavili svaĎu tamo gdje su je prije šest godina prekinuli. – Ne, jasno nisi! Gdje si ga ostavio? Gdje je Wayne? – Nemam pojma – ravnodušno odgovori Jim. – Kamo odlazi inače da se napije? Naravno, htio je da ona počne vikati i obasipati ga prijekorima. Zato se Velma s mukom svladala. – Wayne nije pijanac. Još nikada nije ni okusio alkohol – odgovorila je. – Tada je bilo krajnje vrijeme za to. – Jim je prišao vratima svoje sobe. – Uskoro će imati dvadeset godina. Ne bi bilo normalno ako to ne bi ubrzo pokušao. Kako uopće znaš da je pijan, ako nemaš pojma gdje je? – Zato što... U tom je trenutku Jim otvorio vrata, svoje sobe i zapanjeno ustuknuo. Tamo je stajao Wayne. Njegovo lice pravilnih crta, nalik na Velmino, bilo je neprirodno rumeno. – Majko? – nejasno ja promrmljao. – Što ćeš... Velma se pobjedonosno okrenula Jimu:

– Znači, nisi znao gdje je! Nisi imao pojma! A, u meĎuvremenu... Ali, nisam, nasjela tvojoj laţi. Odmah sam znala da si ti upleten u igru! Jim uopće nije mario za nju. Gledao je samo Wayneja. – Zdravo, Wayne – konačno je rekao. Htio je ispruţiti ruku, ali ju je ponovno spustio. – Čekao sam to ovdje – objasni mu Wayne. – Gospodin Brewer je rekao da si otišao, ali tvoja soba jamačno nije zaključana. Zbog toga sam... – Molim te, Wayne! – prekinu ga Velma. – Ne moraš ga štititi. Točno znam što se dogodilo. Znam i tko je odgovoran zato što si... što se nalaziš u tom stanju. Jasno mi je da ti nisi kriv. – Zatvori usta! – ljuti to se izderao Jim. To je dobro, pomislila je Velma, neka Wayne vidi kakav je grubijan njegov otac. – Wayne ima pravo razgovarati sa mnom kad hoće, a ti se ne uplići u to! Ovo je išlo u prilog njezinim namjerama, jer je poznavala svog sina bolje nego Jim. – Jasno, ima pravo na to – ravnodušno je odgovorila. Pogledala je Wayneja koji ju je zbunjeno promatrao. – Ne namjeravam spriječavati Wayneja ni u čemu što on smatra pravilnim. Jasno, moţe ostati ovdje i pustiti me da sama odem kući. Iako znam da bi bilo bolje da sam ostala tamo, iako sam bila zabrinuta. Nadam se da ćeš mi oprostiti, Wayne, što sam... no, što sam bila zabrinuta za tebe. Okrenula se i počela silaziti niz stube, ne obraćajući paţnju Wayneju koji je za njom doviknuo: – Majko, pričekaj! Majko... – Zastala je tek kad ju je dostigao i primio za ruku. – Ne smiješ ovako otići, majko. Moraš mi... – Naravno, dragi moj, moram ti prepustiti da sam odabereš. – Velma se hladno nasmiješila i oslobodila se. Spuštala se stubama, ne o krenuvši se više za Waynejom koji je malo oklijevao, prije nego je i sam krenuo. Doteturao je u hotelsko predvorje i slijedio majku. Velma nije mogla odoljeti iskušenju. Na izlazu se ipak okrenula. Jim je stajao na stubištu i gledao za njima.

6

– Još uvijek spava – rekao je Elroy. Pretjerano je oprezno zatvorio vrata majčine spavaće sobe i na prstima hodao duţ hodnika. Sag je prigušivao njegove korake, ali on je uprkos tome hodao na vršcima prstiju. – To će joj svakako dobro činiti. Kada se naspava, svijet će joj izgledati sasvim drugačije. Cleo je slutila da će to reći. – Zacijelo, imaš pravo – odgovorila je otresito. Elroyjeva zabrinutost joj je išla na ţivce, premda je morala priznati, da joj se činilo kako on zaista pati. Bio je blijed, imao je upaljene oči, djelovao je iscrpljeno. A kako se radovao kad je njemu ili Cleo uspjelo izmamiti majčin smiješak. On je voli, pomisli Cleo... Tako jako kao .i ja? Zar mi zbog toga ide na ţivce ? – Da, ona mora prije svega spavati – rekla je Cleo da bi umirila i sebe i Elroyja. – Zbog toga je liječnik i ostavio tablete za spavanje. – I da bi prestao onaj uţasan, grčevit plač koji ju je toliko izmučio u petak uveče. Kad je Cleo ušla u kuću, majka je strahovito jecala na kauču u sobi za dnevni boravak. Elroy je pozvao liječnika i on joj je dao injekciju za umirenje. Tablete za spavanje, nakon toga. učinile su je potpuno apatičnom. – Potrebno joj je nekoliko dana mira – uvjeravao ih je liječnik. – Tada će ponovno sve biti u redu. To je bio šok. Elroy se ţustro sloţio s Cleo, čim je ponovila liječnikovo mišljenje. – Da. naravno! Čuda suvremene medicine! Ona je tako njeţna i osjetljiva. Jednostavno podnosi manje od nas ostalih. – Dobro je, ne moraš neprekidno o tome govoriti – presjekla ga je Cleo. – Znam da je to moja krivnja. Nisam smjela dopustiti da me doveze kući. Morala sam upozoriti majku. – Ne, ne – prosvjedovao je Elroy. – Nisam tako mislio! I ja sam morao drugačije reagirati. Ali ugledavši ga... Da ti pošteno kaţem što mislim, Cleo? Ne vjerujem da bi se tvoja majka ponašala drugačije da se nisam ja pojavio. – Spustio se na stolicu i zagledao u svoje dobro očišćene cipele. – Jasno, ovaj je susret bio udarac za nju. Sve se odjednom survalo na nju, šok je bio preteţak. Za to je odgovoran Jim Singley. Ako bi ovaj' put doţivjela slom ţivaca kao nekoć... – Ne, neće. – prekinu ga Cleo. – Već joj je bolje, mnogo bolje. Sada i onda ne mogu se usporeĎivati. – To je bilo točno, jer je onda majka stajala pred ruševinama svog dosadašnjeg ţivota. Muţ joj je bio mrtav,

njegovo ime obeščašćeno – njezino isto tako. iako na drugi način. M6rala je odgojiti trinaestgodišnju kćerku, a nije znala gdje bi za to smogla novac. Sve bi ovo moglo obeshrabriti i ţenu s više energije i sposobnosti da se probije. Ali, zašto bi se sada bojala Jima Singleyja ili bilo koga drugog? Bilo je posve prirodno što je Jimovo pojavljivanje narušilo njen mir. Konačno i sama se Cleo rasplakala ka ga je ugledala. Ali, majka se uţasnula. Zašto? – Slaţem se, situacija se ne moţe usporediti s onom nekadašnjom – odgovori Elroy. – Ovaj put moramo se mi pobrinuti za nju. Mi smo odgovorni da joj nikada više ne dosaĎuje. Posve jednostavno. Jednostavno poput obrambena plana što ga je Elroy jučer smislio: Cleo će danju biti uz majku, dok je Elroy u dućanu. O tome je već razgovarao s upraviteljem škole s kojim je bio u prijateljskim odnosima. Cleo će zamjenjivati druga učiteljica sve "dok ponovno ne bude mogla raditi. Uveče je Elroy htio sam straţariti tako da majka bude danju i noću pod nadzorom. Zapravo, posve jednostavno, ali oboje su se nervozno promatrali. Čudan savez, nehotice je pomislila Cleo: ja i ovaj niski čovjek pepeljastoplave kose odlučili smo spriječiti Jima Singleyja da vidi majku... – Zašto je uopće hoće vidjeti? – upitala je i odmah poţalila te riječi. Bila je to opasna tema i bilo b'i bolje da se njome ne bavi u Elroyjevoj prisutnosti. Ali sada je bilo prekasno. Elroy se značajno nakašljao. – Ne znam jesi li onda bila već dovoljno odrasla da čuješ što... – Jasno, bila sam dovoljno odrasla! – prekinula ga je. – Dobro znam što su ljudi tvrdili o majci i Jimu. Ne misliš valjda da sam povjerovala u to? Elroy joj je začudo gledao u oči. – To ne znam. Ne znam čak ni što sam mislim o tome. Ali. zar je to vaţno? – Očito, nastojao se svladati. – To uopće nije vaţno! Ukoliko je izmeĎu njih dvoje nešto bilo, došlo je do toga samo zato što je Jim iskoristio trenutak njene slabosti. Uvukao ju je u nešto protiv njezine volje. Ona nije po prirodi zla. Svejedno mi je što drugi tvrde o njoj. Audrey nije zla ţena, niti je ikada bila! – Ali ti misliš da se on mogao vratiti zato... – Cleo je jedva progurala slinu.

– Neće više imati prilike da bilo što pokuša. Već joj je jednom upropastio ţivot. Neću dopustiti da to po drugi put učini. Sama si vidjela kako je ona pred njim pobjegla. Ne ţeli Imati s njime baš nikakve veze. to je očito. A, ako on ne nestane dobrovoljno, pobrinut ću se, da je više ne sretne u Atheni. Zašto i ne bih? Moţemo otputovati, čim ponovno stane na noge. To bi nam i jednom i drugom samo koristilo. Promjena okoline često čini čuda. Već i pomisao na promjenu okoline kao da je čudesno djelovalo na Elroyja. Oči su mu zablistale i Cleo je doslovce vidjela kako se u mislima već priprema za putovanje. Uto su počela zvoniti crkvena zvona i probudila su Elroyja iz njegovih snova. Svake je nedjelje odlazio u crkvu, jer je bilo dobro za njegov posao da ga ljudi vide u crkvi. Skočio je, rukom prešao preko kose i namjestio kravatu. – Donijet ću sladoled za poslije ručka. Audrey najradije jede ananas. Moţda uspijemo da ponovno dobije apetit. Hrana i spavanje su najbolji lijekovi za nju. Elroy je potpuno u redu, osim njegova karaktera, pomislila je Cleo gledajući kako prelazi ulicu i nestaje u crkvi. Krijepostan, ali istovremeno i zamarajuće dosadan čovjek. Tada joj se učinilo da je iz majčine sobe čula neki zvuk. Zar se moţda probudila? Potrčala je duţ hodnika i otvorila vrata. – Zdravo! – rekla je. – Jesi li dobro spavala? – Nije čekala odgovor, prišla je prozoru i podigla zastor. Okrenuvši se, vidjela je na svoju radost kako je s majčinog lica nestao poput maske, ukočeni izraţaj, kojeg se jučer uplašila. Majka je sjedila na krevetu i četkala kosu. – Oh, majko, bolje ti je! – kliknula je Cleo. – Nije – odgovorila je Audrey Hild podrugljivo se smiješeći. – Osjećam se strašno. Koji je dan danas? – Nedjelja. Sada je jedanaest sati, vrijeme za doručak. – Nedjelja! – Majka je spustila četku. – Da, to bi moglo biti točno. Subota je znači prošla. – Nervozno je pogledala Cleo. – Prespavala sam je? – Da – potvrdi Cleo. – Liječnik ti je najprije dao injekciju, a zatim tablete za spavanje. Spavala si čvrsto. Sada moraš doručkovati.

– Ali ne u krevetu, – odmah je rekla majka. Cleo ju je udobno smjestila na kauč u sobi za dnevni boravak i nestala u kuhinji. Pripremila je hranjiv doručak. Moţda će joj se vratiti apetit. Ali, majka nije pojela čak ni jaje prţeno na oko. Samo ga je kušala, ali i to je već bio uspjeh. Moram i time biti zadovoljna, pomislila je. Ne smijem je ni na što prisiljavati. Ako bude htjela govoriti o Jimu, sama će početi. Ali, prije toga trebalo je reći nešto drugo. – Ne moraš se bojati, majko – uvjeravala ju je Cleo. – Elroy i ja ćemo se brinuti za tebe i nećemo dopustiti da ti bilo tko učini nešto naţao. Nadam se da to znaš. Ostat ću ovaj tjedan kod kuće i... – nije nastavila, jer je majka odjednom problijedjela i zatvorila oči. – zar to ne ţeliš, majko? – Ţelim – prošaptala je zatvorenih očiju. Kad ih je otvorite, Cleo je vidjela kako su pune suza. pritrčala joj je i zagrlila je. – Cleo, Cleo... – Majka se malo odmakla kako bi mogla bolje promatrati njezino lice. – Toliko ličiš svom ocu. Gotovo bih mogla pomisliti da pred sobom vidim njegov duh... – Njezin glas nije pri tom zvučao uplašeno nego začuĎeno i njeţno. Konačno, morala se već naviknuti na tog duha, jer je sličnost izmeĎu Cleo i njezina oca bila zaista upadljiva. – Da, naslijedila si i njegove najbolje osobine – nastavila je majka. – Takav je bio ranije, prije nego je počeo piti. Nije to naime oduvijek činio. – Cleo to nije znala, nije se mogla sjećati tih sretnih vremena. Ali, otac je do kraja bio simpatičan, društven, ljubazan, slobodouman čovjek s mnogo smisla za šalu. Sa svim je ljudima bio u dobrim odnosima. To je pisalo u mjesnim novinama u povodu njegove smrti »Herb Fleming je bio prijatelj svakome tko je privatno ili poslovno imao s njime veze«. Samo nije bio prijatelj svom ortaku. A, moţda ni vlastitoj ţeni. Čak su i Cleo, koja je ţivjela u svojem vlastitu svijetu, ponekad probudili napadaji bijesa što su izbili usred noći. Spoznala je da se i majka bojala oca, kad je bio pijan. Nije znala što bi rekla, a majka kao da i nije očekivala odgovor, nego je objasnila kćerki: – Zapravo, nikada nije htio postati lopov. Nije smio uzeti novac iz poslovne blagajne. To mi je jasno. Nije bio njegovo vlasništvo, bio je to novac za posao. Ali on ga nije htio ukrasti. Vratio bi ga. Nije bio nepošten, Cleo, niti pokvaren čovjek. Tome su bile krive

okolnosti. Bio je veoma omiljen, znaţ kako je volio sa svima prijateljevati, a sreo se s onim pijancima i kartašima... Nije bio po prirodi loš. Bio je protiv svoje volje u nešto uvučen. To je iznio i Elroy u majčinu obranu. – A ja nisam bila prava ţena za pjega. – Majka je promatrala svoje ruke, tada je pogledala mimo Cleo kroz prozor i sumorno priznala. – To je na ţalost točno. Morala sam to znati prije nego sam se udala za njega. Jednostavno nisam pristajala ostalim suprugama. Domjenci i klubovi i sve što je s time u vezi, oduvijek mi je bilo odvratno. Nisam se mogla naviknuti. – Zašto se i sada time mučiš, majko! To je odavno prošlo. . – Ne, ne, ne smiješ tako gledati na vrijeme, Cleo! Prošlost, sadašnjost i budućnost nisu strogo odijeljene jedna od druge. Prošlost odreĎuje sadašnjost, zbog toga joj se ne moţe... U tom je trenutku zazvonio telefon i prekinuo majku prije nego je završila rečenicu. Nazvao je Bili, koji se javio baš u najneprikladnije vrijeme. Pokušavao se nehajno ponašati zbog sinoćnje večeri. Nisu se zapravo svaĎali. Počelo je još u petak uveče. Bili se naime ljutio na svog oca jer je Jimu posudio kola. Njihovu prepirku nazvao je intelektualnom raspravom. Tvrdio je kako je Cleo neprirodno tijesno povezana s majkom, a vjerojatno i s Jimom što, konačno, nije nikakvo čudo, jer su proces i iskaz na Cleo sigurno djelovali traumatski... Oh, Bili je za sve imao odgovarajuću etiketu, a Cleo je na to nadovezala kako već i jedan semestar psihologije silno obrazuje čovjeka. Ali i ona je Billa nešto poučila, opisavši mu svoju ulogu u procesu. – Ispričala sam samo ono što sam čula. Bila sam u kuhinji, pripremala sam večeru, jer je majka otišla bolesnoj susjedi, čula sam ih oboje kako se svaĎaju. Otac i Jim. Kuhinjska su vrata bila zatvorena, zbog toga nisam ništa vidjela, samo sam čula. SvaĎali su se zbog novca. Pred sudom sam iskazala što sam čula i porota je donijela odluku da se radilo o ubojstvu u afektu, jer je moj otac prvi započeto tučnjavu. Točka. Ne postoji nikakva trauma. Nikakve psihološke finese... – Doći ću po tebe u četiri sata? – upita u tom trenutku Bili. – Moţemo otići Louieju ili negdje drugdje. Sally i Wayne će takoĎer ići s nama. – Uistinu? Mislila sam da je ona zauvijek završila s njime? – Ovo je i pridonijelo da joj pokvari prošlo veče – pomisli .Wayne jednostavno nije

došao na sastanak sa Sally tako da su se morali baviti s njome. Sally je pak mijenjala uloge, čas je glumila čeznutljivu ljubavnicu, čas ljutitu odbačenu djevojku. To nije učinilo veče zabavnim. – To je bilo sinoć. Danas je već sve zaboravljeno i oprošteno. Maloprije sam razgovarao s Waynejom. O tome ću ti još pričati kada se budemo sreli. – Billov je glas sada zvučao neobično zadovoljno. Sinoć je pravio mračne kombinacije od Wayneova nedolaska na sastanak i povratka Jima Singleyja u Athenu. Ali sinoć je Bili posvuda vidio šokove i traume. – Jedva ću izdrţati od znatiţelje uvjeravala ga je Cleo. – Već sam silno uzbuĎena. Ali sada moram ići. Vidimo se dakle u Četiri sata. Nakon što se na ovakav način riješila Billa – bio je sasvim zgodan, ali ponekad prava budala – ponovno se okrenula majci. Ali njeno ranije raspoloţenje je nestalo u nepovrat. Majčina napola izgovorena rečenica neće biti završena. Osim toga, sada je stigao Elroy, sa zamotkom sladoleda. Ugledavši majku, zastao je. – Audrey, što radiš ovdje? Tvoje je mjesto u krevetu, draga! – Već joj je mnogo bolje – upadne Cleo. Ovo je bilo suvišno, jer što je mogao imati protiv toga da je majka ustala? – Htjela je doručkovati ovdje. Ne slaţeš se s time? – Kako se ne bih slagao! – odgovori Elroy. – To mi je vrlo drago! Prizor koji okrepljuje srce! – Poţurio je prema kauču i poljubio majku u obraz. – Ne smijemo samo dopustiti da prerano ustane. Nikakvih pretjerivanja, to je sve. Majka priroda ne dozvoljava da se itko upliće u njezin posao. Dobra hrana i mir su najbolji lijekovi. – Pokazao je zamotak. – Ovdje je iznenaĎenje koje će nadraţiti tvoj apetit. Ne boj se, mi ćemo se već pobrinuti da ponovno dobiješ ruţičaste obraze! Ali, ne misliš li, draga, da bi se bolje osjećala u krevetu? Djeluješ mi malo umorno. Majka je zaista loţe izgledala. Blijeda, oči su .joj bile poluzatvorene. – Da, moţda je ipak bolje da odem u krevet – tiho je pristala. – Sa mnom još nije sve u redu. – Elroy ju je odveo u spavaću sobu. Kad je Cleo vratila u kuhinju pladanj od doručka i sladoleda, odjednom ju je obuzela stanovita bojazan sjetivši se majčine nedovršene

rečenice »Prošlost odreĎuje sadašnjost, zbog toga joj se ne moţe...« – Što se ne moţe? Zbog toga joj se ne moţe izbjeći, pomislila je Cleo. To bi rekla majka da nije zazvonio telefon. Nikada joj se ne moţe izbjeći...

7 Lud sam, razmišljao je Wayne, vjerojatno sam poludio – ali, kako se zove stanje u kojem bolesnikova ličnost nije samo razdvojena nego upravo raspuknuta, slomljena? Da, ovo je bio dobar izraz – slomljena. – Jedi, dragi moj – upozoravala ga je majka – Pojeo si jedva zalogaj mesa. – Hvala, već sam sit. – Njegov tanjur kao da ga je prijekorno promatrao. Wayne je zatvorio oči. Kako je jedan dio njegove ličnosti pristojno odgovorio! To je bio primjeran momak u njemu. Tako dobro odgojen mladić. Tako dobar prema majci, takva utjeha za jednu ţenu – I očevidan dokaz da se njezina ţrtva isplatila. Nikada joj nije zadavao briga. On je pomagao u kući. Svake je nedjelje odlazio u crkvu. Svake nedjelje. I ove, iako je bio strahovito mamuran i jedva hodao. Ali, baš ju je zbog toga pratio u crkvu – jer je znao da majka, nakon sinoćnjih dogaĎaja ne računa s time. Wayne je ponovno zatvorio oči. Nejasno se prisjećao da je sinoć povraćao na cesti. Vrag zna što je još izveo. Zbog toga je jutros svakako morao ići s njom u crkvu. Da bi nešto dokazao. Da bi pokazao kako je opet dobar mladić. Kaznio je samoga sebe. Strašna i neobična kazna. Ali, čak ni to joj nije bilo dosta. Oh, ne! Mogao je ići s njom u crkvu i više puta joj objašnjavati kako mu je ţao zbog svega – ali, njoj to nije bilo dosta. Ništa joj nije bilo dovoljno. Ovo nikada neće moći popraviti. Kao onda kad je pobjegao. Prije nekoliko godina, uskoro nakon... Dospio je auto-stopom posljednji tip koji ga je povezao do zapadnog dijela drţave, ali bio je znatiţeljni popravitelj svijeta, a on nije umio drţati zatvorena usta... Došli su, dakle, po njega, majka i neki čovjek. Taj Se zadovoljio iskrenim, otvorenim razgovorom izmeĎu dva muškarca, kako je to nazvao, ali Wayne nije dopustio da to na njega utječe. Tek ga je majka uspjela nagovoriti na povratak. – Wayne, Wayne, ti si sve što

imam! – Izraţaj njezina lica i prema njemu ispruţene ruke... Majka je znala što će na njega djelovati; pao joj je u naručje. Je li to bilo ono što je on htio? Zar je trebalo da ga ona grli i da mu šapće imena od milja? Ne. Ali, nekada je bio ovisan samo o njezinoj utjehi, jer se još suviše jasno sjećao vremena s ocem... izgubljena, sretna svijeta u kojem je Wayne još imao oca. Beskonačna ljetna poslijepodneva na rijeci gdje je otac poznavao najbolja mjesta za pecanje. Šetnje preko breţuljaka, dim drveta i lule. miris prţenih kobasica, očeve krupne, snaţne ruke kojima je umio sve popraviti i njegov prijateljski smiješak. Njegov otac... Sada je bilo drugačije. Njegov otac – kao i djed Mraz i dobra vila s njezine tri ţelje. Svi su potjecali iz iste knjige bajki. U svakom slučaju, Wayne se onda s majkom vratio kući. Išao je s njom poput dobra dječaka i sve do sinoć ponašao se tako. Koliko je ona znala, a ono što nije znala, nije je, jasno, ni zabrinjavalo. Vjerovala je da mu je ovo bio prvi mamurluk u ţivotu. Hahaha! Nije slutila ništa o onim ranijim niti o slučaju « Spring Cityju. Taj put su zajedno s djevojkama skoro završili u zatvoru. Spasilo ih je što je otac Juga Wohlera bio šerif. To nije znala. Hahaha! Ali znala je za sinoć. I nikada to neće zaboraviti. Pa neka! Niti Wayne neće zaboraviti. Stidio se sjećajući se kako je bezvoljno išao za majkom. Ovaj put nije čak ni pruţila ruke prema njemu. Da, ali izraţaj njezina lica bio je isti kao nekoć i jasno je kazala: – Wayne, Wayne, ti si sve što imam! Nije postojao nikakav izgovor. Konačno, nije više bio nedorastao dječak. Da je imao samo malo više hrabrosti pustio bi je neka ode sama. Tada bi mogao reći ocu ono što je htio: – Molim te, ostavi nas na miru! Već si dovoljno toga učinio majci, razumiješ li? Ne znam zašto si se vratio, ali ako zamišljaš da će netko od nas,.. – Zašto to nije trijezan mogao izgovoriti? Zašto se najprije morao opiti? Tako je, pokušao je uliti u sebe hrabrost. Ali ona nije htjela spoznati čak ni činjenicu da se opio posve sam. Za nju bio je dobar mali dječak, njezin skupocjeni uzor djeteta, koji nije mogao ništa zlo učiniti. Bio je domamljen u hotel i opijen prije nego je stao na stranu protiv svoje majke.

Wayne je pogledao prijeko – tako se dobro svladavala, nije ju bilo lako zbuniti, bila je spremna da trpi – u sebi je zastenjao. Kako bih je mogao okaniti te fiksne zamisli? Nikako! – Hoćeš li još malo čaja – upitala je drţeći čajnik. Zar je uvijek morala' počinjati nanovo? Sok od rajčice, najdraţi moj. Crnu kavu, najdraţi moj. A, moţda i aspirin, najdraţi moj. Znao je da je mamuran, i ona je znala da je mamuran – zašto nije mogla prestati govoriti o tome? Naglo je odgurnuo svoju stolicu i ustao. Zbog ove nagle kretnje ponovno mu je snaţno šumjelo u glavi. – Ne, ne ţelim ništa više! Ostavi me na miru! Ništa drugo ne zahtijevam! Samo me pusti ha miru. Zašto ne bih... – Tiše, dragi moj. Ne moraš vikati. – Pogledala je prema stropu odakle je iz gornje sobe nastavnica engleskog mogla sve čuti. Poznati pogled! Zbog prokletih podstanara nije smio vikati u vlastitoj kući kad bi to zaţelio. Majka je mimo nastavila: – Znam što ţeliš reći, Wayne. To se nije dogodilo tvojom krivnjom. Potpuno te razumijem. Znam da se to neće ponoviti. Sve ćemo zaboraviti, nećemo više niti spominjati. Ne bi li otišao malo leći dok ja operem suĎe? Zašto ne? Neka glumi mučenicu ako je to veseli. Wayne je posegnuo za svojom šalicom i odnio je u kuhinju. – Ja ću oprati suĎe – zareţao je pri tom. Slijedila ga je bez riječi .noseći tanjure. Šutnja je potrajala. Taj prokleti način, da mu nijemo trpeći, sve oprosti! – Majko... – Doći ćeš na večeru, zar ne? – smiješila se. – Pozvala sam Ricejeve. Sjećaš li se još? Nedavno smo o tome govorili? – Ne, nismo o tome govorili! – Wayne duboko uvuče zrak: – Dobro znaš da sam se dogovorio sa Sally. Čula si što sam rekao Billu kad smo ga sreli na povratku iz crkve. Znaš da sam je već i nazvao. Zašto... – Molim te tiše, Wayne! Ne moraš se odmah uzrujati. Nisam obraćala paţnju onome što si rekao Billu. Razmišljala sam o... drugim stvarima. Mislila sam da sam ti nedavno pričala kako se Ricejevi raduju što će te ponovno vidjeti. Ali, jasno, to je u redu. Zaista! Moram im samo pokušati objasniti. – Strpljivo se nagnula nad prljavo suĎe. – Ja ću ga oprati! Rekao sam ti već da ću... Ne mogu je i opet nasamariti. Već je i sinoć bilo veoma nezgodno. Već sam je nazvao!

– Na Waynejevo veliko olakšanje, Sally mu je odmah oprostila. Očekivao je da će mu predbacivati što je nije čak ni nazvao i rekao da ne moţe doći na sastanak, ali Sally nije bila zlopamtilo. Je li to bilo moţda zato što nikako nije htjela prekinuti vezu s njime? Wayne je promatrao njezin odnos prema sebi potpuno trijezno. Konačno, Sally McVey je bila inteligentna djevojka – zar se nije moglo očekivati da će shvatiti što se zapravo krije u Wayneyju Carsonu? Bila je mlaĎa od njega, to je bilo sve. Dovoljno mlaĎa da se osjećala polaskanom kad je počeo izlaziti s njome. Te su mu tri godine pribavile veliku prednost pred Sallynim kolegama iako su oni smjeli voziti očeve automobile i mogli više trošiti. Wayne je pak bio tri godine stariji i upravo zbog toga zanimljiviji. U tome je bila čitava tajna. A, Sally će to uskoro otkriti. Čim bude otišla od kuće na studije... Wayne nije rado mislio o tome. Ali nije imao ni iluzija. Kad Sally, slijedeće godine, ode u koledţ, značit će: »zbogom, Wayne, drago mi je što sam te upoznala!« Ali srećom postojale su i druge djevojke, kao u Spring Cityju. Uprkos tome, osjećao se polaskanim, jer je Sally bila zgodna djevojka i kćerka suca McVeyja, dok je njegov otac sjedio u tamnici i... Da! I zato što je bila Sally. – Jasno, ne moţeš jednostavno otkazati sastanak Sally – prihvatila je majka. Još mu je uvijek bila okrenuta leĎima. – Ona je tako zgodna djevojčica. Drago mi je što se slaţete. Wayne je u nemoćnom bijesu zgrčio pesnice da ne bi... što da ne učini? Da je ne zgrabi za ramena, snaţno protrese i trgne iz te neprirodne ravnodušnosti. – Ne, to tebi nije drago! – odgovorio je. Brzo se okrenula i Wayne je s uţitkom vidio da je duboko pogoĎena. – Zašto to zapravo tvrdiš? Tako zgodna djevojčica! Ne podnosiš je! Ta, ti je mrziš! Zašto to ne priznaš? Da, i mene, mrziš i mene... – Wayne – prošaptala je. – To ne misliš ozbiljno, sinko. Kako si to samo mogao reći? : Kao da je izgubila moć svladavanja i Wayne je u tom trenutku spoznao da to ne moţe podnijeti. Netremice se zagledao u nju. Moja majka, pomislio je. Maloprije samo što je nisam udario... – Do vraga, do vraga, zašto se morao vratiti ovamo? – kriknuo je. – Da te nahuška protiv mene – odgovorila je. – Bit će zadovoljan tek kad mi to učini. Ţeli te uništiti zato što si mi jedino što još imam, jedino zbog čega ţivim. Ti si mu sasvim nevaţan. Nikada se nije brinuo o tebi. Da, znam, odlazio je s tobom u šetnju, vodio te na pecanje, smio si mu

pomagati u radionici. Ali, sve je to činio samo zato što je to veselilo njega lično. Nikada mu ništa nisi značio. Je li mislio na tebe onda kad je ubio svog ortaka? – Duboko je uvukla zrak. Oči su joj blistale. – I sada, nakon što sam se namučila da te odgojim i da ti pruţim pristojan dom... Oh, znam da ti nije bilo lako izlaziti nakraj s malo novca, znam da si se morao mnogo čega odricati. Ali, činila sam najbolje sto sam mogla, Wayne. Činila sam što sam mogla. – Znam, majko. – Ponudio ti je novac? Imam li pravo? Ponovno isti stari trik – pomisli Wayne. Neće odustati sve dok ne bude to čula od njega – tu laţ za kojom je čeznula. Da, majko, imaš pravo, ti uvijek imaš pravo. Ulijevao mi je alkohol, ponudio novac i pokušao me nahuškati protiv tebe. Ti si dobra on je loš, ali ne morate se brinuti za mene... – ja sam samo lopta koju oboje gurate nogama... Ali, to neće ćuti iz njegovih usta. Dosta je poniţavao samoga sebe. Još sinoć se .šuljao za njom, umjesto da učini ono što je odlučio. A danas joj se pognute glave ispričao i postiĎeno obećao da više nikada neće biti tako nepristojan. Da, i gotovo se dao zavesti da je udari, a to ga je sada najviše ljutilo. Ah ovu laţ nije mogla očekivati od njega. Wayne joj je već često lagao kad ga je pitala gdje je bio i što je radio. Ovo je nešto drugo. Na ovo neće pristati. – Ništa mi nije ponudio! Koliko ti puta to još moram ponoviti? Nije ni znao da sam gore u njegovoj sobi. Nismo još ni razgovarali! To je istina, vjerovala ti ili ne! Nije vjerovala. Nije se dala odvratiti od svog uvjerenja. A, Wayne pomisli: nije li s ocem isto tako? Moţda je njezina predodţba njegova zločina isto tako iskrivljena kao i njezino shvaćanje sinoćnjih dogaĎaja? Brzo je odbacio tu pomisao. Znao je da je stvarnost drugačija. Majka nije sama izmislila svoju predodţbu. Wayne se sjećao kako su drugi ljudi govorili o procesu: svi su se slagali kako je Jim Singley još jeftino prošao. Mogao je zahvaliti maloj Flemingovoj na njezinu iskazu koji ga je spasio. A Cleo je, prirodno, pokušala zaštiti svoju majku, – To je istina – naglašeno je ponovio i potrčao uz stube. Na hodniku se gotovo sudario s nastavnicom engleskog čija je soba bila nasuprot njegove. Bila je odjevena u ruţičastu kućnu haljinu, oko glave je ovila

maramu i znatiţeljno je promatrala Waynea. Što je sve sinoć mogla čuti? Nasmijala se. – Oh, danas se jako ţurimo, zar ne? Mrzio je i nju. Mrzio je sve ljude, baš sve! Ali, najjače samoga sebe zato što nije bio hrabar. Odvratno! A u njegovoj se unutrašnjosti čak javio glas što ga je pokušavao uvjeriti kako bi svijet s ocem bio prekrasan – iako taj nikada ne bi mogao postojati! Wayne je naglo ušao u svoju sobu, zalupio vratima i teško dišući, oslonio se o njih. Osjećao je da više ne gospodari samim sobom i uţasno se bojao da će nekome nanijeti zlo. Nije znao što će učiniti, niti tko će biti njegova ţrtva, ali se bojao te mogućnosti. Neka ga vrag odnese, pomislio je. Zašto se, do vraga, vratio ovamo?

8 Primijetivši kako je Wayne promatra, Cleo je postala nervozna. Zapravo, njegovo ju je prisustvo uvijek činilo malo nervoznom. Kao da je to primijetio i Wayne, jer joj se nastojao sklanjati s puta. MeĎutim, sprijateljio se sa Sally i to je dovelo do češćih zajedničkih izlazaka u četvero. Dosad je to bilo u redu. Ali, večeras je bilo drugačije. Najprije ju je samo promatrao, a onda je ponovno morala s njime plesati. Uz to je bio još i slab plesač... Da, ovaj put je ona njemu stala na nogu. – Odustaješ li? – zlobno upita. – U redu – reče Wayne i prije nego je Cleo shvatila što namjerava, povukao ju je kroz pokrajnji izlaz. Louiejeva su se vrata za njima zatvorila, glazba je naglo zanijemila. Pod svjetlom neonske reklame Wayneovo je lice djelovalo sablasno blijedo. – Oh! – kliknu Cleo. – Pusti mi ruku! :– dodala je primijetivši tek sada da je Wayne čvrsto drţi. Wayneov je stisak postao još jači. Spotakla se o prepunu kantu smeća pored sporednog izlaza. Kutije od konzervi i prazne boce piva zvekećući su pale na pločnik. Wayne joj se narugao: – Što je? Čega se bojiš? – Ničega. Ja... – Bojiš li se moţda da ću ti ponuditi nešto nemoralno? Budi bez brige, na to i ne mislim!

– Hvala – promrmlja Cleo. Što je samo od nje htio? – I ja tebe ne smatram neodoljivim. – Mudro dijete, zar ne? Ali, to si oduvijek bila... Htio bih samo razgovarati s tobom. Je li to nešto čega bi se morala bojati? – Jasno, nije – lagala je Cleo. – DoĎi, sjest ćemo u Billova kola – pozvao je. Cleo se uhvatila za posljednju slamčicu. – A što će biti s Billom i Sally? Oboje će zanimati što je s nama. Jamačno ne ţeliš da se Sally ponovno razljuti... – Neće – upadne Wayne. – A, ni Bili. Ukoliko bi se ipak oneraspoloţili, objasnit ćemo im. – Samo je ustanovio činjenice. Bill i Sally nisu bili komplicirani, moglo im se objasniti sve ako se dobro počelo. U tom su se pogledu razlikovali od Cleo i Waynea. Ali, Cleo nije bila u pravom raspoloţenju da prizna kako izmeĎu nje i Waynea postoji nešto zajedničko. – Ne moraš me vući za'sobom! – To i ne činim – odgovorio je, ali joj je pustio ruku tek kad su stali kod Billovih kola. Otvorio je vrata da ona moţe ući. Tada je sjeo pored nje. Pod svjetlom neonske reklame njegovo je lice još uvijek djelovalo zelenkasto. Cleo je odjednom primijetila da Wayne drhšće. – Izgledaš psihički bolesno – rekla je. Odsutno je pogledao. – Da, uostalom i ti. Slušaj, Cleo, ja... – grčevito je stezao volan i gutao slinu. Boji se ,kao i ja, iznenaĎeno je pomislila. To joj je vratilo samopouzdanje. Htio je s njome razgovarati, zar ne? Dobro,' neka samo počne. Namjerno je zijevnula i smiješkom ga zamolila oproštenje. A onda je čekala. Wayne je gledao ravno preda se. –Slušaj, Cleo – Konačno je počeo – radi se o mojem ocu. Razgovarala si s njime i... – I ti – odgovori Cleo. – Ili, mogao si s njime razgovarati da nisi bio pijan. – Moramo li baš time početi? – Dobro, onda. nećemo. Ali ja bih, na tvom mjestu, bolje pripazila. Nitko više neće vjerovati u primjerna mladića. Uopće ne znam kako ti je tako dugo uspjelo igrati tu ulogu. – Svakako, morala je priznati da se Wayne posljednjih mjeseci ponašao zaista primjerno. Moţda ga je

izliječio ispad u Spring Cityju. Taj put samo što nije dospio u zatvor. Moţda je taj šok koristio. Ili je prijateljstvo sa Sally dobro utjecalo na njega. Ako bi Sallyn otac sve doznao... – Pusti to! – presiječe je Wayne. – Ti si ga prva vidjela. Najprije se odvezao k tebi. Ili, skoro, najprije je razgovarao sa sucem McVeyom. Je li ovo bilo sve što ga je mučilo? Njezina kratka voţnja s njegovim ocem? Cleo je osjetila olakšanje zbog toga što je mogla tako prijateljski govoriti. – Čuj, Wayne, preozbiljno to shvaćaš. Zacijelo! Znam da je njegov povratak udarac za tebe. ali... – Zar moţda za tebe nije? Jesi li znala da će se vratiti? – Jasno, nisam! Kako bih mogla znati? Ali, za mene je to nešto posve drugo. Drugačije se odnosim .prema njemu nego ti, ili tvoja majka. Ja ga... ne mrzim. – Ne, nikada ga nisi mrzila je li? Jamačno si nekoć bila zaljubljena u njega, ako... – U tvojeg oca? – nervozno ga presiječe Cleo. – Besmislice! Ako baš ţeliš znati, bila sam zaljubljena u nastavnika glazbe. Kako se ono zvao? Pričekaj, odmah ću se sjetiti! – Znači, prevarila se. Wayne nije htio posve bezazleno razgovarati o očevu povratku, htio je ponovno izvući prošlost na danje svjetlo – ukoliko ga Cleo ne uspije spriječiti. – Kako se samo zvao? – ponovila je. – Prezime mi je na vrhu jezika. – To je bilo zaista tako. Rohman. Ugledala ga je pred sobom: duga crna kosa što mu je padala na blijedo lice, tuţne oči i glas zbog kojeg se nekoć topila! – Rohman – pomogao je Wayne. – U redu. Bila si zaljubljena u Rohmana. Učinila si to dakle zbog nekog drugog razloga. – Što sam učinila? – Točno znaš. Sjeti se procesa, Cleo! Je li se zbog toga vratio? Zar ti je htio zahvaliti na usluzi? – Wayne se nagnuo u stranu kako bi je mogao bolje promatrati. – Tvoja je priča, nekoć, bila veoma uvjerljiva, Cleo. Zaista veoma uvjerljiva. Zar je mogao nešto znati? – pomisli Cleo je uspjela prošaptati: – Govorila sam istinu. – Istinu, samo istinu i ništa drugo osim istine – potvrdio je Wayne. – Mudro si počela. Zbog toga si i djelovala tako uvjerljivo. Govorila si istinu, ništa drugo osim istine! Ali, je li to bila čitava istina? Ne, nije! – Nije?

– Jasno, nije. Ispričala si samo ono što si smatrala nuţnim. – Baš si lud – mirno mu je rekla. S olakšanjem se naslonila na sjedalo. Ali, Waynejeva tvrdnja je probudila u njoj uspomene koje je dosad svjesno potiskivala. Nije htjela na njih misliti, ali je ipak morala. Sjetila se prve laţi o kojoj Wayne nije ništa slutio. Mogla je biti posve mirna zbog nje i svega što se zbog te laţi dogodilo... Cleo Fleming je zatvorila oči i sjećala se one sudbonosne večeri prije šest i po godina.

*** Prva je laţ spadala u vrstu kakvu trinaestgodišnja djevojčica često mora koristiti, jer joj se neprestano nešto dogaĎa. Čudne stvari za koje nije postojalo razumno objašnjenje, tako da je bilo besmisleno i pokušati ih objasniti. Te je večeri njezino srce prepuklo na zbornom pjevanju. – Ne, ne! – tuţnim je glasom vikao Rohman. Udarao je štapićem za odreĎivanje takta o stalak za note i predbacujući promatrao Cleo kojoj se činilo da nikada nije tako prekrasno pjevala. – Cleo! Bi li moţda mogla malo zauzdati svoje oduševljenje? Samo malo? Svi su je promatrali. Svi su se podrugljivo smijali. A njezino je srce prepuklo od tuge. Kad je stigla u svoje utočište ustanovila je, iznenadivši se, da joj iz očiju nije tekla krv nego obične suze. Njezino je utočište tada bilo tajno skrovište na tavanu iznad radionice i stana – kutak u kojem je nesmetano mogla kliktati od radosti ili tugovati. Ovdje je gore bila posve sama. Zavukla se u kut, naslonila o grube cigle dimnjaka i vidjela samo nebo iznad sebe. Zimsko nebo na kojem su već u šest sati uveče blistale zvijezde. Cleo je tu plakala sve dok joj nije postalo hladno. Tek tada je primijetila kako je gladna. Skočila je, jer se sjetila zadatka što ga je preuzela. Morala je pripremiti večeru za oca. Cleo se ţurno spustila niz uske stube razmišljajući što će reći ako bude morala odgovarati na neugodna pitanja. Gdje si bila? Zašto se nisi tako dugo vratila? Moţda ipak nije još tako kasno i otac će tek doći kući – ili je mogao i leţati na kauču gdje je ponekad prije večere zaspao. Zastala je pred vratima stana. Nije čula baš ništa. Očito, imala je sreću. S malo

spretnosti mogla je tada krišom kliznuti u kuhinju i početi spremati večeru. Sve je prošlo kako valja. Iz sobe za dnevni boravak nije dopirao nikakav zvuk iako je svijetla pruga ispod vrata odavala da tamo gori svjetlo. Neka samo spava, ionako je bolje da ga probudi s viješću da je večera gotova. Tada će se obradovati što ima tako vrijednu kćerku. Začuvši korake, što su sa stuba dolazili preko hodnika u sobu za dnevni boravak, nije se zbunila, samo je ispravila svoju teoriju. Znači, otac nije spavao. Upravo je došao iz radionice. Oljuštila je posljednji krumpir i uključila ploču za kuhanje ispod lonca, a onda je otvorila vrata sobe za dnevni boravak. Bilo joj je jasno, stubama se nije popeo otac, nego Jim Singley. Otac je leţao ispruţen na podu. Pijan? Jim Singley je bio nagnut nad njega. Pogledao je Cleo. Lice mu je bilo sasvim bezizraţajno. Sablastan prizor: prijatna prostorija s dvije stojeće svjetiljke, na stolu pored kauča razbacani papiri i boca viskija; jedan veliki naslonjač prevrnut, a na sagu je leţala sa stola srušena puna pepeljara koju kao da je očeva ruka optuţujuće pokazivala. Pored oca je klečao Jim Singley – bezoblična prilika u radnom odijelu – i bezizraţajno promatrao trinaestogodišnju djevojčicu na vratima. – Cleo? – zapitao je. – Nisam znao da si kod kuće. – Jesam – Cleo je posve automatski lagala. – Bila sam u kuhinji, pripremala sam večeru. – Znači, morala si sve ćuti. Jamačno si slušala našu svaĎu. Cleo je kimnula kako bi potvrdila svoju prvu laţ. – Je li on... je li otac... – OzlijeĎen je – odgovorio je Jim. – Nisam znao da je tako teško ozlijeĎen. Moramo pozvati liječnika. – Uspravio se i prišao telefonu. Sada je mogla dobro vidjeti oca. Leţao je glave okrenute u stranu pored cigle, što im je sluţila da drţi poluotvorena vrata. Predmet kojim je bio izvršen zločin, kako su tvrdile novine. GraĎani Athene su se još uvijek prepirali o tome. Neki su tvrdili da je Jim rekao istinu izjavivši da je otac, u padu, udario glavom o ciglu. Ali, postojali su i drugi, koji su bili uvjereni da je Jim posegnuo za ciglom da bi njome tresnuo oca po glavi – ili je iskoristio da ga dotuče, kad je otac već bio na podu. Cigla je mogla biti opasno oruţje...

Stajali su u sobi za dnevni boravak i čekali liječnika. – Jadna, mala, zacijelo si se bojala i zbog toga se nisi usudila ući? – Cleo je nijemo kimnula. U meĎuvremenu se zaista uplašila oca, koji se nije micao, Jima, kojemu je lice bilo tako bezizraţajno, laţi, koje je ispričala i sada više nije mogla opovrći. Uprkos tome nije još ni slutila u što se zbog te bezazlene, sitne laţi upustila. Nije mogla zamisliti kako se duboko zaplela u pravu mreţu laţi i kako će joj u bezazlenim stanjima biti potreban izgovor kojeg joj je maločas sugerirao Jim. »To više ne znam. Jako sam se bojala.« Nikada joj nije palo na um da sumnjiči Jima, on joj je pruţio jedina obavještenja na kojima je mogla nešto graditi. Prije nego je stigao liječnik, Jimovo se bezizraţajno lice promijenilo samo kad joj je odjednom rekao: – Slušaj, Cleo, moramo ostaviti tvoju majku po strani od ovoga. Ukoliko bi te liječnik ili netko drugi nešto pitao, ne smiješ je ni spomenuti. Ona s ovime nije imala nikakva posla. Moramo se brinuti o tvojoj majci. UviĎaš, zar ne? Moraš mi obećati da je u vezi s ovime nećeš ni spomenuti. – Obećala mu je. A, zašto i ne bi? Zašto bi joj palo na um da govori o majci? Odrţala je obećanje, a to je bilo posve jednostavno, jer i nije postajalo ništa što bi o majci mogla pričati. Ili o bilo kome drugome, ako bi govorila istinu. Ali, rekla je da je bila u. kuhinji, zato... – Gospode, Jime, on nije ozlijeĎen! – uzviknuo je liječnik. – On je mrtav! – uspravio se. – Mrtav? – prošaptao je Jim i bespomoćno protrljao. lice. Tada su čekali šerifa. On i Jim su ponekad izmijenili nekoliko riječi, kao da su zaboravili da je Cleo bila u 'sobi. – SvaĎali ste se s njime? Oborili ste ga na pod? – pitao je liječnik. – On je počeo – odgovorio je Jim. – Malo je previše popio, a ja sam bio ljutit zbog novca. Nazvao sam ga varalicom, udario me, a ja sam ga oborio na pod... Liječnik je kimnuo. – I tada ste otrčali u radionicu? Ali ponovno ste se vratili? – Razmislio sam – odgovorio je Jim. – Ostavio sam tamo neke papire iz kojih se jasno vidjelo kakve je trikove izmislio Herb. Htio sam ih donijeti i... da, moţda sam bio suviše grub i... Na raspravi je Jimov povratak igrao veliku ulogu. Drţavni tuţilac se uvijek vraćao na to i pokušavao dokazati poroti kako je ubojica^ htio ukloniti dokazni materijal, a pri tom ga je iznenadila kćerka njegove ţrtve.

Ali to je sve bilo kasnije. U ovom trenutku Cleo je bila samo zbunjena, nije još potpuno shvatila da je otac mrtav – i zbog toga je počela jecati. To je podsjetilo oba muškarca na njezino prisustvo. Liječnik joj je rukom prešao preko kose i rekao: – Mala. – To je učinio i šerif koji je stigao nešto kasnije. Konačno je i majka dotrčala unutra i vidjevši oca kako beţivotno leţi na sagu, onesvijestila se u liječnikovu naručju. U meĎuvremenu je u kuhinji izgorio gulaš. To se dogodilo prije šest i pol godina. Odavno je prošlo i bilo zaboravljeno. Ali Wayne je htio da mu o tome priča. – Štitila si svoju majku – tvrdio je. – Imam li pravo? – Nisam, nisam! – suviše je glasno i ţestoko proturi ječila Cleo. – Nije istina! Moja majka nije s time imala nikakve veze. Čak i nije bila tamo! – Moţda nije. Ali, imala je i te kakve veze s time. Njih su se dvojica zbog nje posvadila, zar ne? Alj, o tome nisi ništa rekla kako bi... – Prestani! To nije točno! – Cleo se odmakla. – Ostavi me na miru! – Najprije ţelim čuti istinu. Moram je čuti, Cleo. Ako mi nećeš dobrovoljno ispričati... Wayne je pruţio ruku prema njoj. Ali Cleo se otrgla, otvorija vrata i skočila iz automobila. Potrčala je prema Louiejevim straţnjim vratima, Wayne ju je slijedio. U tom je trenutku netko skrenuo iza ugla i dolazio bliţe. – Jime! – kliknula je s olakšanjem i gotovo mu pala oko vrata. – Pomozi mi Jime, on hoće da mu ispričam... – Što se ovdje dogaĎa? Tko... – pogledao je iznad njezinih ramena i učinio korak, prema Wayneu koji se natraške povukao. – Pričekaj malo. Wayne! Što ovo znači? – Ne tiče te se! Makni mi se s puta i nemoj da te ikada više vidim.. Zašto si se uopće vratio? – Wayne se odjednom sagnuo i podigao razbijenu pivsku bocu. Cleo je kriknula. Wayne se u isti mah ponovno osvijestio. S nevjericom se zagledao u bocu. Ali, sada su iz lokala već izišli uzrujani gosti i razoruţali Waynea. A slijedećeg je jutra cijeli grad znao kako je Wayne Carson navalio s razbijenom pivskom bocom na oca. To je skrivila Cleo, jer je svojim krikom uzbunila posjetitelje lokala.

9 Mačku je njegova tajnica ispričala o ovom dogaĎaju. Ljutio se što to nije već znao. Očito, njegova obitelj nije smatrala potrebnim da mu ponekad nešto ispriča – pogotovo ne, ako se radilo o Sallynom savršenom Wayneu. Zavjera šutnje. Stroga cenzura. Za vrijeme doručka nitko o tome nije govorio, iako je Margo jamačno sve znala, jer Sally pred njom nije imala tajni... Što se tiče same priče, Mack nije uopće bio iznenaĎen. Oduvijek je slutio da Wayne Carson nije baš tako dobar i pristojan, zapravo, savršen. Sjetio se članka iz novina: primjeran majčin sin koji je odjednom ubio nekoliko ljudi. Susjedi su ostali bez riječi, jer je uvijek bio vrlo simpatičan, ljubazan i spreman da pomogne... Mack je nehotice zadrhtao pomislivši na Sally. Samo bez histerije, strogo je ukorio samoga sebe. Duševno bolesni ubojica i emocionalno zbunjeni mladić ne mogu se usporeĎivati. IzmeĎu Waynea : njegova oca jednostavno je moralo doći do sukoba. Mladić je naučio mrziti Jima. Velma je šest godina cijepila mrţnju u njega. Zbog toga se nije moglo očekivati da će mirno primiti Jimov povratak. Osim toga, Carolino tumačenje sukoba nije bilo samo nepotpuno nego vjerojatno i netočno. Mack je posegnuo za telefonom i nazvao hotel. Jim nije bio tamo. Poručio mu je da ga nazove, a onda posvetio se. iako prilično rastreseno, svom poslu. Oko podne je ušla Carol i obavijestila ga da vani čeka Velma Carson. Pita ima li nekoliko minuta vremena za nju. Gospode, pomislio je Mack, jamačno je došla zbog Waynea, a ja ne znam što bih mogao poduzeti... – Treba vas poslovno – nastavila je Carol. – Mislim da ne zna za ono sinoć. Ne djeluje uzbuĎeno. – Neka uĎe. – Mack je uzdahnuo. Nije imalo smisla odgaĎati ovaj razgovor. – Moţete otići na ručak, Carol. Carol je nestala i odmah zatim se vratila s Velmom. Velma uistinu kao da nije bila uzbuĎena. Mack joj je zbunjeno stisnuo ruku i ponudio da sjedne. Uprkos svojoj siromašnoj odjeći – bila je odjevena u stari kostim. – Velma je djelovala elegantno. Mack je smatrao da time ţeli samo dokazati kako je

siromašna, ali ponosna. Promatrajući je, morao je priznati da još uvijek veoma dobro izgleda. – Htjeli ste sa mnom poslovno razgovarati? – konačno je počeo Mack. – Da, ma kako to zvučalo čudno. Nakon kraće šutnje, nastavi: – Vjerujte mi, nije mi lako baš vas pitati za savjet. Ali ponekad čovjek ne moţe sebi priuštiti da bude ponosan. – Polagano je podigla glavu, dosad je promatrala svoju iznošenu tašku. – Jako sam zabrinuta. – Ţao mi je –.bespomoćno reče Mack. Dakle, ipak se radilo o Wayneu. Ali ono što je Velma sada govorila nije se odnosilo na sukob. – Dugo sam se borila protiv toga – nastavila je – ali sada moram priznati istinu, ako ţelim sama sa sobom ţivjeti u miru. – Ponovno je na tren zašutjela. – Nije lako priznati da nisam imala pravo. Ali moram, Mack. Moram priznati da sam prije šest godina učinila tragičnu grešku. – Svakako! – sloţio se Mack. – Potpuno se slaţem s vašim mišljenjem, Velma. Bila je tragična greška što ste smatrali Jima hladnokrvnim ubojicom... – Ne, nisam mislila na to. Samo je po sebi razumljivo da je Jim hladnokrvni ubojica, to je otpočetka bilo posve jasno. – Zaista? Porota je mislila drugačije, iako je saslušala sav dokazni materijal drţavnog tuţilaštva. Velma se gorko nasmijala. – Sav dokazni materijal! Govorite li ozbiljno? A čitav je grad znao da Jim ima odnos s onom Flemingicom! Svi su znali da se Herb i Jim nisu svaĎali samo zbog novca i da se prema tome nije radilo o ubojstvu u afektu... – Nitko nije ništa slično znao! – presiječe je Mack i udari šakom po stolu. – Posvadili su se zbog novca, to je bilo sve. Osim toga, Herb je prvi udario Jima. Mislim da se ne moţe ni govoriti o ubojstvu s predumišljajem ako se čovjek samo brani. – Vi to mislite, ili moţete nečim dokazati? – Ja... – još je na vrijeme zašutio, prije nego je izdao samoga sebe. Ili je Velma već znala što je upravo htio reći? Je li to mogao biti razlog njezine posjete? Ne, nemoguće! Mack je mirno nastavio. – Cleo moţe

potvrditi ovo mišljenje. Bila je tamo. čula svaĎu i potvrdila Jimov iskaz. A, vi mi nećete valjda reći da je lagala kako bi zaštitila ubojicu svog oca. – Moţda nije – priznala je Velma. – Ali nije li mogla lagati da bi zaštitila svoju majku? Jako je voli, a i njezina je majka navodno jako voljela Herba Fleminga. Toliko, da nije mogla dati iskaz na sudu, jer se njezin liječnik bojao ponovnog, sloma ţivaca. Jasno, to je bilo vrlo spretno, jer bi inače netko mogao biti toliko grub i inteligentan da bi mogao govoriti o zajednički planiranom ubojstvu pri čijem bi izvršenju čak mogla pomoći Jimu... Mack je ustao. – Oprostite. Velma. ali ovo više neću slušati. Ukoliko vam je potreban moj savjet, rado ću vam pomoći. Ali, neću slušati tako zlobne besmislice! Dobacila mu je pogled ispunjen mrţnjom, ali ipak je mirno rekla: – Ţao mi je, Mack. Znam da imate mnogo posla i ne smijem vas dugo zadrţavati. Nisam htjela razgovarati o tome. Mislila sam na sasvim drugi problem, na drugu grešku... Radi se o novcu, o Jimovu novcu. Oho, pomisli Mack. Sada dolazimo do srţi problema: Jimov novac. Baš me zanima što s njime namjerava. – Nisam takla ni jednog centa tog novca – nastavila je Velma. – A'nisam to namjeravala ni ubuduće, već iz principa. MeĎutim, sada uviĎam da je to bilo pogrešno. Nije se radilo toliko o principu koliko ponosu, mojem egoističnom ponosu.. Nisam smjela popustiti tom osjećaju. Samo da bih sebi priuštila stanovitu zadovoljštinu, Wayne se morao odreći mnogo toga, što je trebao imati. Imam pravo ţivjeti skromno i ne primiti novac od Jima, ali bilo je pogrešno takvu istu ţrtvu zahtijevati od Waynea. Pogriješila sam i pošteno to priznajem. Razumijete li. Mack? – Jasno. Ni sam nisam čovjek koji prezire novac. – Pogledao ju je i činilo mu se da Velma zaista trpi zbog toga što je morala promijeniti dosadašnji način ponašanja. – A što je dovelo do ove... promjene? – Ni sama ne znam. Ipak, znam! Jimov povratak... Nikada nisam ni pomislila da bi se mogao vratiti u Athenu... Ni Wayne. – Ne mogu ga promatrati tako nesretnog. Jako se promijenio. Jamačno ste već čuli što se dogodilo u subotu uveče? – U subotu uveče? – Kad je Velma kimnula, Mack je znao da nije krivo čuo niti se ona zabunila. Zaista je mislila na subotu uveče kad

Wayne nije došao po Sally. Mack se dobro sjećao kako je Sally, tmurno raspoloţena, čekala hoće li on moţda ipak nazvati i kako su je onda Cleo i Bili povezli sa sobom. On se pak ljutio na tog umišljenog mladića i samo se nadao da će Sally sada uvidjeti kako Wayne nije onaj pravi za nju... Ali slijedećeg je jutra Wayne nazvao i Sally je odmah postala vrlo dobro raspoloţena. Mačku se njegova objašnjenja nisu činila uvjerljiva, ali Sally ga je, kao i obično, smirila. I opet najstroţa cenzura. – Ne predbacujem Wayneu zbog toga – nastavila je Velma. – To je Timova krivnja, jer on je opio dječaka. Jasno, Wayne se morao oprijeti. Nije trebao uopće ući u Jimovu hotelsku sobu. Ali on je nesretan, zbunjen dječak, a i ja sam sukrivac što je do toga došlo. Zato sam vas htjela zamoliti da mi pomognete, jer... – grčevito je zaplakala. – Predomislili ste se? Ipak ćete uzeti Jimov novac? – Za Waynea – brzo je upala Velma. – Ne za sebe. – U redu, dakle za Waynea. Konačno ste uvidjeli da on ima pravo na studij i ostale prijatne stvari. Čestitam! Ali, sami ne moţete o tome razgovarati s Jimom i ţelite da posredujem? – Kad je Velma bez riječi kimnula, Mack je malo prijateljskije nastavio: – Taj ću zadatak rado preuzeti, Velma. A i posve je jednostavan. Jim mi je već objasnio da se i sada, kao i ranije, ţeli brinuti za Waynea. Uostalom, i za vas, ukoliko to prihvaćate. Morate samo... – zašutio je, jer je netko pokucao. – Naprijed! Dok su se vrata polagano otvarala, Mack kao da je slutio da će ući Jim. Da, točno je pretpostavljao. Jim je prepoznao Velmu tek kad je podigla pogled prema njemu i već se htio, progunĎavši neku ispriku, povući. – Što se mene tiče moţe odmah ostati ovdje – objasnila je Velma Mačku. – Moţemo se zajedno dogovoriti o tome. – Slaţem se – pristao je Mack. – Imaš li nekoliko minuta vremena, Jime? Velma i ja smo upravo razgovarali o mogućnosti da se, u korist Waynea, dogovorimo s tobom. Čini se da Velma uviĎa kako je ranije pogriješila odbivši tvoj prijedlog. – Zaista? – Jim je sjeo na drugu stolicu i promatrao Makka. Velma je slijedila njegov primjer. Njih dvoje se nisu ni pogledali. Kao da nisu htjeli ni meĎusobno razgovarati, što je oteţavalo Mackov zadatak. – Da. Ostaješ pri svojoj ponudi? – Jasno – odsutno odgovori Jim. – Novac pripada Wayneu. Morao ga je oduvijek imati. .– Napravio je kratku stanku. –

Kakve uvjete postavlja ona? – neprijateljski je upitao. – Uvjete? – upita Mack ništa ne shvaćajući. – Koliko znam s time nisu... – Nije završio rečenicu, jer mu je postalo jasno kako je previdio nešto što je Jim odmah primijetio. Zato je pogledao Velmu i upitao: – No, kako je s time, Velma? Je, li to nečim uvjetovano? – On mora obećati da će napustiti Athenu – mirno je odgovorila Velma. – I nikada se više ne smije vratiti. Mora obećati i da nikada više neće ponovno vidjeti Waynea. Mislim da je to sve. Mack je u prvom trenutku razmišljao kako je besmisleno da sve ovo mora ponoviti Jimu tako da nije ni shvatio kako su Velmini zahtjevi čudni. – Zvijer! – rekao je Jim. – Poruči joj da je smatram podlom mrcinom, Mack. Velma ga nije ni pogledala. – Vjerujem da je moj prijedlog pošten. Ako zaista misli na Waynea, sada to moţe dokazati. Htjela bih da Wayne bude sretan, a ako tome moţe pridonijeti novac, neka ga dobije. Pogriješila sam što sam mu ga uskratila, iskreno priznajem. Uprkos tome, duţnost mi je, sada kao i ranije, da ga štitim od kriminalnih utjecaja. Jim je skočio i netremice ju je promatrao. – Tvoj dječak! On je i moj sin, ne zaboravi to! – Trenutak! – upao je Mack. – Smirite se kako bismo mogli nastaviti dalje. Koliko je meni poznato, Velma, Wayne je lično odbio taj novac. Zar se predomislio? Bez njegova bi pristanka svaki sporazum bio besmislen. – Waynea mirno prepustite meni. Bit će ga lako uvjeriti, ako mu sve točno objasnim. To nije nikakav problem. Znam da ga mogu uvjerit. – Prokleto si samouvjerena, zar ne? – upita Jim. – Morao bih obećati da ću dmah napustiti Athenu. Što znači odmah? – Još danas. Najkasnije sutra. – Sutra ujutro – progunĎa Jim. – Mogu li večeras odlučiti? Do tada ću znati. Moram najprije... promisliti. Velma ga je sumnjičavo promatrala. – Ukoliko zamišljaš da bi se u meĎuvremenu mogao pribliţiti Wayneu... – Ne boj se, neću. Da ti sve pismeno obećam?

– Hvala, nije potrebno. Čekat ću do devet sati uveče da me nazoveš. – Ustala je i zadovoljno dodala: – Ne znam je li ti jasno koliko te Wayne mrzi. Ukoliko nas ne ostaviš na miru, mogao bi čak postati nasilan. – Zaista? Hvala na upozorenju. – Mislim pri tom na Waynea, ne na tebe. Ne treba i on postati ubojica! – Ustala je i napustila prostoriju. – Očito, ne zna ništa o upadici izmeĎu Waynea i tebe – ustanovio je Mack. – Inače te ne bi upozorila. Što je to zapravo, bilo, Jime? – Kako bih mogao znati? – razdraţeno upita Jim. – To moraš pitati Cleo. Moţda ona zna više. – Da, ali... – Čuo si od Velme da me on mrzi. – Kako će ga onda nagovoriti da primi novac od tebe? – To će joj uspjeti. Moţeš biti siguran! Za Velmu je to sitnica! – Moţda ipak nije – reče Mack. Ali bio je sklon da se sloţi s Jimovim mišljenjem. Danas se uvjerio kako malo zna o Wayneu. Umalo nije nasjeo Velminu poţrtvovnom ponašanju. Ako se ona prihvati Waynea, mladić će uskoro biti uvjeren da mu je ona, a ne Jim, omogućila studij u koledţu. A Jim tada više neće imati nikakve mogućnosti za razgovor s Wayneom, jer ga neće smjeti vidjeti. Ako bi pak Jim odbio ovu trgovinu, VeJma bi svojem sinu mogla reći: – Vidiš, neće ti pokloniti taj novac! To je i opet tipično za tvojeg velikodušnog oca. Kad sam bila spremna, zbog tebe prihvatiti taj novac, nije htio učiniti nešto za tebe. To je dokaz kako ti nikada i nije namjeravao dati novac. Dobro smišljeno, razmišljao je Mack, vrlo dobro. – Ne moraš prihvatiti njezin prijedlog – objasnio je. – Moţda moţeš novac ponuditi izravno Wayneu. – Da, a što ako odbije? Tada ne bih nikada više mogao učiniti ništa za njega. Ako pristanem, dobit će barem novac. Moţda bih time morao biti zadovoljan. Mack je oklijevao. Novac će omogućiti Wayneu da se oslobodi majke, Athene i svoje prošlosti. Udaljit će se i od Sally... Ali. ovo nije smjelo utjecati na Mačka. – Što da ti savjetujem. Jime? Čak i ne znam zašto si se vratio. – To sam čuo već i od Waynea. Sinoć me pitao što traţim ovdje i zašto sam se zapravo vratio. – S predbacivanjem je promatrao Mačka. – Zar

nemam pravo doći u.Athenu? Misliš li da moţda ne znam kako svi ţele da odem do vraga. Velma, Wayne i ostali? Ali, ne pada mi ni na um da šutke nestanem, prije... Moram još nešto obaviti. – Ja te se ne ţelim riješiti, Jime. Čovječe, pokušavam ti samo pomoći! – Pomoći! Kako bi netko mogao meni pomoći? Ja sam jedini tko to moţe. Zbog toga sam se morao vratiti. Daj, Jime – strogo je pock. – Ne tiče me se zašto si se vratio. U redu, to ti priznajem. Ali htio bih da ti nešto bude jasno. Ako si se vratio da bi se nekome osvetio, onda si glupan i ne moţeš očekivati ništa dobro! – Da bih se nekome osvetio? – iznenaĎeno upita Jim. – Tada se .bezbriţno nasmijao. – U redu, Mack, nećemo više govoriti o tome, slaţeš li se? Ti si mi valjda jedini pravi prijatelj kojeg ovdje imam i ne bih ţelio pokvariti naš odnos. – Pruţio je Mačku ruku i on se već ponadao da će Jim ispričati što mu leţi na srcu. Tada bi i Mack mogao olakšati svoju savjest. Ali trenutak je prošao neiskorišten, Nisu pronašli prave riječi. Mogli su samo jedan drugome stisnuti ruku. – Hoćeš li doći večeras k meni, Jime? – upita Mack. – Ţelio bih doznati što ćeš odlučiti u vezi s Wayneom. Ako mi on u meĎuvremenu naleti na put, moţda ću doznati što on o svemu tome misli. – Kad se Jim uputio vratima, dodao je ni sam ne znajući zašto: – Budi oprezan, Jime.

10 – Što mislite o ovom prekrasnom proljetnom danu? – upitao je Elroy vrativši se kući na ručak, Smiješci se trljao je ruke. Nije više hodao na vršcima prstiju, ali je njegova nametljiva vedrina bila vrlo neugodna. – Kad je takvo vrijeme osjećam se poput Ciganina. Skočio bih u kola i odvezao se u nepoznato. – Samo se odvezi – prošaptala je Cleo, ali tako tiho da je Elroy i majka nisu mogli čuti. Jasno, sve je to pripadalo Elroyjevu planu o velikom putovanju koje bi ih sve navelo na druge misli, a majku odvelo van dohvata Jima Singleyja. U svakom slučaju, majka jedva da je i reagirala na Elroyjeve aluzije, primijetila je Cleo. Prišla je prozoru umjesto da se upusti u razgovor s

Elroyjem koji je sada upita: – To bi se i tebi dopadalo, Audrey? Mogli bismo jednostavno uzeti kovčege i odlepršati. – Da, jamačno – odsutno je odgovorila majka. – Lijepo zvuči. – To bismo zaista mogli. A zašto i ne? Konačno, nisam nenadoknadiv. Ed se moţe brinuti za dućan. A ja ću za svaki slučaj ostati s njime u vezi. Zašto ne bismo jednostavno otputovali, draga? To bi nam prijalo. Mala promjena zraka odmah ulije čovjeku novu ţivotnu snagu. Majka mu je dobacila čudan pogled. – Novu ţivotnu snagu? Ne mogu zamisliti da ti nešto slično treba. Oduvijek mi, se činilo da si... da se umiješ svladavati mnogo bolje od drugih ljudi. – Hvala, draga – rekao je Elroy iako Cleo majčine riječi nije smatrala komplimentom. – Istina, trudim se, ali to nije lako. Zaista nije... Ozbiljno, Audrey, hoćemo li krenuti na malo putovanje. Kamo ţeliš? Čim mi kaţeš koji si cilj odabrala, mogu planirati put. – Mislila sam da ćemo jednostavno uzeti kovčege i odlepršati majka se ironično smiješila. – Ne, samo sam se našalila. Moram razmisliti ţelim li uopće otputovati. – Jasno, pričekat ćemo dok se potpuno oporaviš – uvjeravao je Elroy. – Ne ţelim navaljivati. Ali danas već mnogo bolje izgledaš. Zar ne, Cleo? Nisam li rekao da će te dobra hrana i mir uskoro podići na noge? – Svakako – potvrdi Cleo. Majka joj je dobacila upozoravajući pogled. Ustala je i odnijela tanjure, jer je znala da će Elroy iskoristiti ovu priliku da izmijeni s njome nekoliko riječi. Konačno, bili su saveznici, bez obzira je li to njoj odgovaralo ili nije. Elroy se pojavio u kuhinji. – Sve je u redu? – prošaptao je. – Čini se da je sasvim dobro. Je li još nešto rekla? – Ništa o Jimu, ukoliko si na to mislio. A, ni on se nije javio. – Koliko sam čuo, sinoć je kod Louieja bilo burno. Wayne je navalio na njega i bio bi ga ubio da ga ostali gosti nisu spriječili. – Načinio je stanku, ali Cleo je šutjela. – Sada zna kako ga gleda njegov sin – zadovoljno je nastavio. – Ako posjeduje još trunku razuma, nestat će iz Athene prije nego ga Wayne drugi put uhvati. Moţda ne bi imao toliko sreće. Zapravo, mladiću se i ne moţe zamjeriti. Kakav otac, takav sin. – Gluposti! – Tako bar kaţu ljudi s kojima sam o tome razgovarao. U svakom slučaju, Wayne ga se ne boji. A, ni mi. To će primijetiti ako se bude

pokušao pribliţiti Audrey. Ukoliko pokuša, moraš me samo nazvati, Cleo. – Moţeš se pouzdati u mene. – Sve je to zapravo smiješno, ali... – Elroy je izišao. Ne, nije smiješno, pomisli Cleo. Smiješan je samo Elroy, sve je ostalo gorka stvarnost: majčina panika, njezine suze i slom. A Jim Singley je očito čvrsto odlučio da još jednom posjeti majku. Mogu li ga uistinu u tome spriječiti? Kad bih samo znala što namjerava s tom posjetom, ili što majka osjeća prema njemu! Wayne me zarazio svojim sumnjama. Kad se Cleo vratila u blagovaonicu, Elroy je već otišao, ali majka je još sjedila uz kavu. – DoĎi, popij šalicu kave sa mnom – pozvala ju je – Konačno, imaš praznike. Hoće li doći Bili? – Tek oko pet sati. Ţeliš li da se nekamo odvezemo, nakon što se naspavaš? – Ne, danas neću spavati! Sa svime se moţe pretjerati, pa i s Elroyjevim mirom i dobrom hranom. – Uzeti kovčege i odlepršati! Skočio bih u kola i odvezao se u nepoznato. Kad je takvo vrijeme osjećam se poput Ciganina. Ole! – ponavljala je Cleo. – Cleo! – opomenu je majka. – Ti si počela s time, majko. A i ti mu se, kao i ja, rugaš kad je kod kuće. Ne razumijem zašto si... – Nije nastavila, popila je gutljaj kave. – Ţeliš znati zašto sam se udala za njega? – olako upita majka. – Zato Sto je imao novaca, dijete moje. To zna cijeli grad. Vrijeme je i da ti doznaš istinu o svojoj majci. Kao što vidiš ne postoji mnogo toga čemu bi se na meni morala diviti. – Ipak! – protuslovila je Cleo. – Ako si se zaista udala za njega zbog novca, zacijelo si pri tom mislila na mene. Morala si me izdrţavati, nisi mogla sama toliko zaraĎivati... Majka se nasmijala. – I zato nisam ništa kriva, zar ne? Znači, uprkos svemu ţeliš u meni vidjeti plemenita čovjeka? Ali ipak moraš priznati da nije lijepo udati se za čovjeka zbog njegova novca i onda mu se rugati. – On se ponekad ponaša zaista smiješno. – Smiješno? – majčin se glas odjednom promijenio. – Ne, nije tako, Cleo. Ne smiješ nikad griješiti i potcijeniti Elroyja. Smijem mu se samo zato... – naborala je čelo. – Samo zato što ţelim dokazati kako uprkos

svemu nisam sasvim ovisna o njemu i njegovu novcu. – Duboko je uzdahnula i pogledala kćerku. – Znam da te Elroy nervira – oklijevajući je nastavila. – Moţda je sasvim prirodno što ga ne podnosiš, tako bi bilo sa svakim očuhom, vjerujem. Ali ti... ti ga ne razumiješ, – Cleo. – Više ništa ne razumijem! Nisi li to primijetila, majko? Kako mogu paziti na tebe ako čak i ne znam čega se bojiš? – Čega se bojim? – zamišljeno ponovi majka. – Zašto... Kako ti je palo na um da se nečega bojim? Samo zato što sam se nedavno onako uzrujala? Bio je to šok, ništa drugo. Sada mi je već sasvim dobro. Čega bih se trebala bojati? – Ne čega nego koga – ispravi je Cleo. – Jima Singleyja. Konačno, on je ubio tatu i... – To je bio nesretan slučaj. Tvoj je otac započeo svaĎu. Moraš to znati, Cleo, jer si u to vrijeme bila u kuhinji. Jasno mi je da mnogi ljudi tvrde kako to nije bio nesretan slučaj, ali.... Uf štalom, nitko ne zna bolje od tebe kako su te tvrdnje neosnovane… – Ja... – počela je Cleo. Ali, nije mogla objasniti majci da nije bila u kuhinji nego u svom skrovištu na tavanu. A pogotovo je nije mogla pitati koliko je istine bilo u glasinama o njenoj vezi s Jimom Singleyjem. – Znam – potišteno je prošaptala – Uprkos tome... – Kako ti je to uopće palo na um – brzo je nastavila majka. – Jasno, ne bojim se Jima Singleyja. I nemoj zamišljati, Cleo, da se moraš brinuti za mene... To je zaista suvišno! Devetnaest godina sam se snalazila sama, prije nego si se ti rodila, i još se uvijek mogu sama brinuti o sebi. Potpuno sam u stanju da stojim na vlastitim nogama! – Skočila je kao da je htjela dokazati ovu tvrdnju, ali se udarila o stolić, posrnula i pala na ruke i koljena. – Jesi li se ozlijedila, majko? – drhtavim je glasom upitala Cleo nekoliko trenutaka kasnije. – Molim da ne prekidate predavanje s demonstracijama! – ozbiljno reče majka. Tada su se nasmijale. Nakon toga su. izišle na voţnju duţ rijeke. Na jednom su lijepom mjestu stale i nastavile šetati uz rijeku. Šetnja na svjeţem proljetnom zraku prijala je majci. Njezini su obrazi dobili ruţičastu boju, djelovala je mnogo zdravije. Cleo je nastojala razgovarati samo o bezazlenim temama

i to joj je uspjelo. Uţivale su u ovom poslijepodnevu sve dok nije došlo vrijeme da se vrate u Athenu. Majka je izišla pred kućom, prije nego je Cleo odvezla kola u garaţu. – Idi brzo unutra i obuci druge cipele! – doviknula joj je. – Elroy bi dobio napadaj kad bi doznao kako sam dopustila da ti se noge smoče. – Jasno, to neće nikada doznati. Ţivot s Elroyjem sastojao se od niza takvih malih tajni, jer je u svojoj zabrinutosti za majku kritizirao sve što se nije odnosilo na mir i dobru hranu. Cleo je ugledala Jima Singleyja tek kad je izišla iz kola. Draţio je iza garaţe gdje ih je čekao. Zapravo, mora da je tu vrebao, iako nije djelovao nimalo opasno. – Zdravo, mlada damo! – pozdravio je. – Vidio sam da kola nisu ovdje i htio sam vas ovdje pričekati. 'Zao mi je ako sam te uplašio. – Nehotice je tiho kriknula. A srce joj je još uvijek burno kucalo. Znači, uplašila se. Ali nije bila nimalo iznenaĎena. Već ni pri prvom susretu u školskoj zgradi nije se iznenadila. – Ne smiješ u kuću! Ne dopuštam da razgovaraš s majkom. – A kako ćeš me spriječiti? – mirno je upitao. Nije pokušao da joj zaprijeti ili da je izazove, upitao je to samo iz znatiţelje. Njegovo je pitanje bilo potpuno opravdano. Stojeći ispred Cleo, bio je dva put krupniji i snaţniji od nje – i, zacijelo dva put samosvjesniji od nje. Cleo čak ne bi mogla ni proći kraj njega, ako bi je on u tome htio spriječiti. Jasno, mogla je grabljama navaliti na njega, ali to joj se učinilo suviše melodramatično. Osim toga, Jim nije učinio baš nikakvu prijeteću kretnju. Uostalom, mogao je doći i da razgovara s Cleo koja mu je još bila duţna objašnjenje. Očito, na to je mislio u školi. Što se nje tiče, mogao joj se i zahvaliti, ako je baš htio. I to je mogla podnijeti zbog majke. – Ne znam zašto sam to maloprije rekla – tvrdila je i prišla mu bliţe. – Jamačno sam se uplašila, inače ne bih zaboravila što si mi rekao u petak, u školi. Htio si razgovarati o meni. Nije čudo. Zacijelo si mislio... Ne znam što si mislio o meni. Sve je bilo baš ludo. Postoje lude situacije u koje čovjek upadne, a da to nije htio, a onda se stidi, jer sve zvuči tako ludo... – Jasno, htio sam razgovarati s tobom. To još uvijek ţelim. – Glas mu je zvučao sasvim ravnodušno, ali slijedeće su riječi razorile njezine slabe

nade da bi na taj način mogla spriječiti da se pribliţi majci. – S time moram pričekati. Sada... Elroy nije kod kuće, zar ne? – I ako on nije kod kuće ne smiješ k njoj! Nedavno je bila potpuno slomljena i neću dopustiti... – Ţao mi je, ali moram s njom razgovarati? – Zašto? Zašto moraš s njom razgovarati? – očajnički je upitala Cleo, jer se Jim okrenuo i prilazio kućnim vratima. Potrčala je za njim i čvrsto ga primila za rukav. – To ne dopuštam! Pozvat ću Elroy ja da doĎe i potjera te odavde! Jim je zastao. – Ako to učiniš... – Odmahnuo je glavom i uvjerljivo nastavio: – Slušaj, Cleo, ti si dobra djevojka, ali ovaj put se uplićeš u nešto što te se ne tiče. Znaš da me ne moţeš spriječiti da uĎem u kuću. Ući ću. Ali, ako me Audrey ne ţeli vidjeti, odmah ću nestati i nikada se više neću vratiti. Obećajem ti. – Ali, Elroy... – Točno. Ako ona bude htjela da ga nazoveš, odmah ćeš je poslušati. Nije li moja ponuda poštena? – Na njezino zaprepaštenje, Jim se nasmiješio i nastavio pribliţavati kući. Morala je gotovo trčati da drţi korak s njime. Ali Elroy... ali majka... Prekasno! Već je stigao do straţnjeg ulaza što je vodio u kuhinju. Nije više obraćao paţnju na Cleo koja ga je još uvijek drţala za rukav. Majka je stajala u kuhinji, pored slivnika, u ruci je drţala čajnik. Kad su se otvorila vrata, okrenula se, a Cleo je zastenjala: – Sve sam pokušala, majko, ali... Cleo je zašutjela, vidjevši kako joj majka ne obraća baš nikakvu paţnju. Gledala je jedino Jima. Očekivtla je da će reagirati kao u petak, ali sada je uvidjela kako je njezin prvi utisak bio potpuno kriv. Ovdje se, očito, radilo o... Odjednom je spoznala da je Jim imao pravo: ovo se nije ticalo nje. Uplela se u nešto što je se uopće nije ticalo. – Audrey – počeo je Jim – moram konačno znati... – Znam – tiho ga je prekinula majka. – Da. Jasno, Jime. Da. Ni jedno ni drugo nisu ni primijetili Cleo kao uljeza koji im smeta. Nisu uopće marili za nju. Kao da su je zaboravili. Cleo je maknula ruku s Jimova rukava, a da on to nije ni osjetio. Kad je napustila kuhinju nitko nije pogledao za njom.

To me se ne tiče, pomislila je. Majka me ne treba. Ovu posve novu pomisao nije bilo lako shvatiti nakon što je Cleo godinama osjećala da se mora brinuti za svoju krhku, njeţnu i nesamostalnu majku. Ali sada, dok je stajala u sobi za dnevni boravak, shvatila je stvarnost i pomirila se s time da majka moţe potpuno samostalno, djelovati. Čak joj se činilo sada smiješnim, kako su ona i Elroy zajedno bdjeli nad njom, poput kvočke nad pilićima, a njoj njihova briga nije bila ni potrebna niti ju je ţeljela. Ali, Elroy to neće smatrati smiješnim. Cleo ga je u duhu već čula kako kriješti; već je osjećala njegov prodorni pogled. Smiješno! Pustila si dakle tog zločinca u moju kuću i k Audrey, iako si me morala nazvati i... Bilo joj je jasno što će Elroy o tome misliti. Čudan postupak! Podla izdaja! Nikada to više neće moći popraviti! Ipak, bilo je moguće i da za to nikada ne dozna. Istina, ta mogućnost baš nije bila velika, jer je čitava Athena sumnjičavo promatrala Jima. A sada se nije radilo o sitnoj tajni izmeĎu Cleo i njezine majke. Ovaj sastanak i razgovor u četiri oka, nisu bili tako bezazleni. Elroy će sve doznati i pobjesnjeti. A nije mu mogla ni zamjeriti. Uprkos tome Cleo nije ni pomislila da ga nazove, A kad je pogledala kroz prozor sobe za dnevni boravak i prepoznala Elroyja, koji se pribliţavao kući, počinila je odlučujuću izdaju: ušla je kroz kuhinjska vrata i upozorila majku i Jima. Oboje su ţustro šaptali. Tada je majka glasno rekla: – Ne, to leću dopustiti. To moraš prepustiti meni. – Tada su se koraci udaljili, kuhinjska su se vrata zatvorila. U istom su se trenutku otvorila kućna vrata. Elroy je dojurio unutra. Bio je blijed i uzbuĎen kao i u petak uveče. Cleo ga je promatrala i osjetila kako joj koljena drhću. – Gdje je on? Što joj je učinio? – upitao je promuklim glasom. – Zar je moţda još u kuhinji? Ja... – Ne, otišao je. Već je otišao – odsutno je odgovorila majka. U polutami sobe za dnevni boravak Cleo nije mogla dobro raspoznati izraţaj njezina lica. Ali, činilo joj se da pred sobom ima ţenu koja je pronašla pravi put i ići će njime uprkos svih prepreka. Elroy kao da od svega toga nije ništa zamijetio. – Sada je sve ponovno dobro, draga moja. Ja sam ovdje: Došao sam odmah, čim sam čuo da se

šulja oko naše kuće... Ne moraš se bojati. Sada je i opet sve u redu. Neću dopustiti da te on... Odmah ću ti donijeti vuneni kaputić. Imaš ledene ruke. Gdje je njezin kaputić, Cleo? – Ovdje – Cleo ga je uzela sa stolice. Ali tada je dodala: – Nije ti loše, majko? Ne moramo se zabrinjavati zbog tebe? Bila je to greška, odmah je shvatila, čim joj se Elroy obratio: – Što to znači? Zar ne vidiš kako je potresena? I zašto me nisi nazvala? Kako si mogla dopustiti da se ovo dogodi? – Kad je majka slabo prosvjedovala, nastavio je: – Ali moţda si upravo htjela telefonirati iz sobe za dnevni boravak. Zao mi je, Cleo. Mora da je tako bilo. Nekako je dospio u kuću, a kad si me htjela nazvati, već je otišao. Da, mora da je tako bilo... Cleo je mogla iskoristiti ovu mogućnost i sloţiti se s Elroyjem. Na taj bi mu se način lakše umilila. Ali ona nije ni pomislila na laţ. Prevarila ga je, ali sada nije htjela još i lagati. – Ne – rekla je i čula kako majka uzdiše. – Htjela sam zaustaviti Jima, ali onda... onda sam ga ostavila nasamo s majkom i nisam te htjela nazvati. Ja... – nije mogla nastaviti. U tom trenu, prije nego se na nju sasuo Elroyjev bijes, Cleo je spoznala kako je njen pokušaj da mu bilo što objasni, besmislen. Vikao je, psovao, kriještao i urlao sve, dok mu gotovo nije nestalo glasa. – Nemoj, nemoj! – uţasnuto je povikala majka, ali ni to nije zaustavilo Elroyja. Kad mu je, da bi ga smirila, stavila ruku na rame čak ju je bijesno stresao sa sebe. Nikada više neće prestati, pomislila je Cleo. Baš sam bila glupa što sam mu pokušala objasniti nešto što nije htio razumjeti. Elroy joj je prilazio sve bliţe, a ona je uzmicala, korak po korak, sve dok konačno nije stajala leĎima oslonjena o zid kuhinje. Nije ga se istinski bojala – ali njezine su noge reagirale posve tematski, krećući se natraške, sve dok dalje nije mogla. Elroyjevo je lice sada bilo tik pred njom i neprekidno joj je predbacivao. Tada se odjednom pojavio Bili koji je htio izvesti Cleo. Uskrsnuo je iza Elroyjevih ramena: ljubazan mladić, lik nogometaša. Vidjevši što se ovdje dogaĎa, njegovo se lice oduljilo. Billovo prisustvo koje je na Cleo djelovalo i smiješno i umirujuće, nimalo nije smetalo Elroyju. Upravo je počeo s novim predbacivanjima: – Jasno, time sam morao računati. Oduvijek si me mrzila, zar ne? Samo

zato što se Audrey udala za mene! Samo nisam znao koliko me mrziš, niti da ćeš učiniti sve moguće kako bi mi se osvetila. Čak ako bi zbog toga trpjela i tvoja majka... Je li ti uopće jasno da je zbog tog šoka mogla umrijeti? Znaš li to. zapravo? Odgovori? Ali to te nije spriječilo... – Ne! – presiječe ga Cleo, jer je u tom pogledu imala čistu savjest. Odgurnula je Elroyja i pruţila ruke prema majci. – Učinila sam to samo zato što te volim, majko! – Voliš je? Ne, nije tako! Ja sam jedini koji je volim! – Elroy je odjednom zamahnuo rukom i pljusnuo Cleo. – Hej, gospodine Hilde. trenutak... – Bili je krenuo, ali majka je već prišla kćeri – Cleo! Nemoj... Ali, Cleo nije marila za nju, odlučno je zgrčila šaku i udarila Elroyja u predjel ţeluca. – Da, mrzim te! – izgovorila je bez daha. dok je on ustuknuo. – Nikada više neću razgovarati s tobom. Odmah ću napustiti ovu kuću i nikada se više neću vratiti... – Točno – potvrdio je Bili. – Tdeš sa mnom, Cleo. Ne znam što se dogaĎa, ali neću da ostaneš ovdje. – Pogledao je Elroyja. – Što vam je, gospodine Hilde? Jeste li poludjeli ili nešto slično? Elroy mu nije obraćao paţnju. – Samo se nemoj dati zadrţavati, Cleo! Nestani! Ili misliš da bih te htio još imati u kući? Neću da Audrey bude duţe izloţena ovakvim scenama. Zbog nje te moram zamoliti da napustiš kuću. – Zbog nje! – ponovi Cleo. – Zašto joj ne daš da sama odluči što hoće. Ona... – nije mogla nastaviti, jer je bila blizu suza. Zbog toga je otrčala u sobu, posegnula za kovčegom i počela ga puniti. Tada su se otvorila vrata. Ušla je majka., – Znam zašto si to učinila, Cleo... Ne, ne moraš sada plakati. – Ne mogu te ostaviti s njime, majko – jecajući govorila je Cleo. – Što ti drugo preostaje? – mirno upita majka. – Ti ne moţeš ostati ovdje, a ja ne mogu otići s tobom, jer moram Elroyju sve objasniti. To sam mu duţna, iako ti moţda misliš drugačije. Ipak, to moraš prepustiti meni. – Učinila je stanku kao da se sjetila kako je to i maloprije rekla Jimu. – Mogu se sama brinuti za sebe, dijete moje. Zar je tako teško povjerovati? – Da – priznala je Cleo. – Zato što sam uvijek... očito zato što sam te krivo ocijenila.

– Zbog toga se ne moraš zabrinjavati. Ljudi su me oduvijek krivo ocjenjivali. Nikada me to nije smetalo, ali u ovom je slučaju vaţno da se mi dvije razumijemo, Cleo. Moraš vjerovati ono što ti kaţem – obrisala joj je suze. – Dobro me slušaj, Cleo. Obećaj em ti da će sve biti dobro. Zaista! To ti obećaj em. Sada nemamo više vremena, ali sutra ćemo se vidjeti. Ujutro ću te nazvati i vidjet ćeš kako će se sve, urediti. Vjeruješ mi, zar ne? – Da – uvjereno je odgovorila Cleo. Majčin nov način ponašanja ostavio je dubok dojam na nju. Pred njim će morati popustiti čak i Elroy. Cleo ga nije uspjela uvjeriti, ali majka će mu otvoriti oči. I on će biti prisiljen odreći se uloge njezina zaštitnika. Majci više nije bio potreban nikakav zaštitnik.

11 Velma je rekla da će čekati odluku do devet sati uvečer. Točno u devet sati nazvao je Mack i javio da se Jim slaţe s njezinim prijedlogom. Kad je telefonirao, Jim je sjedio u njegovoj radnoj sobi. Pojavio se prije pola sata i rekao: – Prihvatit ću Velminu ponudu. Kakve bih inače mogućnosti imao s Wayneom? Više ne mogu postići. – Ţao mi je što ga danas poslijepodne nisam sreo – počeo je Mack. – Tada bih... – Vjerojatno ne bi promijenio mišljenje. Ne, najbolje da se odreknem... U redu, moţeš je nazvati, Velma nije primila vijest onako pobjedonosno kao što je Mack očekivao. Glas joj je zvučao prilično nervozno. Zar je precijenila svoju moć uvjeravanja? – Vjerojatno ste već razgovarali s Wayneom? – upitao je. – Zacijelo – odgovorila je Velma nakon kraće stanke. – Upravo smo pri tom. Hvala Sto ste nazvali. Kad je Mack spusti slušalicu, čuo je Billa kako zove. – Majko, majko! – Nije ovdje! – glasno je odgovorio Mack. Bill je provirio u sobu a otac je dodao: – Ona i Sally su otišle na neki sastanak. A što ti radiš ovdje? Mislio sam da si se dogovorio s Cleo?

– Točno. Ona je ovdje. – Zaista, Cleo se pojavila iza Billa koji je nastavio: – Htjeli smo pitati majku moţe li Cleo prenoćiti kod nas. – Elroy – i ja smo se posvadili, znate – zbunjeno je upala Cleo. – Ono – reče Mack. – Da, jasno, samo ostanite kod nas, Cleo. Imamo dovoljno mjesta. Nadam se da je vašoj majci bolje, inače... – Oh, ona je vrlo dobro, suče McVey – odgovorila je Cleo, ali Mack je zapazio da su njezine riječi bile namijenjene Jimu. – Inače bih ostala uz nju. Mnogo vam hvala na ljubaznom pozivu, suče McVey. – Molim. – Kad su oboje otišli. Mack je pogledao Jima. – Bio si danas poslijepodne kod nje? – Jesam. – Jesi li vidio Elroyja? – Nisam. Ali Mack nije trebao dalje ispitivati da bi doznao što se tog poslijepodneva vjerojatno dogodilo: Cleo je morala straţariti a nije ispunila svoj zadatak – zbog toga su se Elroy i ona posvadili. Pustila je Jima da uĎe u kuću, a Elroy je to otkrio. Zapravo, bilo je smiješno zamisliti Elroyja Hilda kao viteza koji trči – u svoj dvorac da spasi damu svojeg srca. Ali, – s druge strane... Audrey nije bila naročito lijepa. Mack nije mnogo znao o njoj. Ali, na svoje vlastito zaprepaštenje imao je o njoj mnogo ljepšu predodţbu nego o drugim ţenama koje je svakodnevno viĎao. Moţda pomisao, da Audrey pripada legendarnim ţenama zbog kojih se muškarci bore i umiru, i nije bila tako smiješna. Herb Fleming i Jim Singley su se meĎusobno borili. Ali, Herb je umro. Zbog nje? Ova se pretpostavka nije mogla dokazati. Iako je većina ljudi mislila na Audrey i govorila o njoj, njezino ime nije nikada bilo izrečeno na sudu. A ona se vrlo brzo udala za drugog čovjeka. Sve je to lijepo i dobro, ali Jim se ipak vratio u Athenu da bi razgovarao s Audrey. Zbog toga je i traţio od Velme rok za razmišljanje, ne da promisli a njezinu prijedlogu već da moţe posjetiti Audrey. I sada.. Zazvonio je telefon na Mackovu pisaćem stolu. Podigao je slušalicu. – Sudac McVey? – upitao je uzbuĎen glas bez daha. Mack nije odmah prepoznao Waynea. – Znam da ste maloprije razgovarali s mojom majkom i htio sam vam reći samo... Ne bih htio da doĎe do nejasnoća.

Konačno i ja imam nešto reći! I neću dopustiti da me svi, poput lopte, gaze nogama. To mu moţete poručiti! – Trenutak Wayne! Mislio sam da je sve u redu? Vaša je majka rekla... – Znam što je rekla, ali to mi je sasvim svejedno! Neka ne zamišlja da ću uzeti njegov prokleti novac! I ne mislim na to! – Oho! Htio bih razgovarati s vama, Wayne. Gdje ste? – U svakom slučaju nije bio kod kuće. Iz pozadine se čula glazba. – Nemamo o čemu razgovarati. Neću njegov novac. To mu moţete poručiti. Rekao bih mu to sam, ali je bio u hotelu. – Vaš je otac kod mene. Slušajte, Wayne, obojica ţelimo razgovarati s vama. Ne samo o novcu, tu temu moţemo potpuno Isključiti. Zašto ne biste došli ovamo? Ili, ako vam je draţe, moţemo se negdje sastati. – Neću s njime razgovarati! Neću ni njegov novac, niti bilo što drugo od njega. Zašto me ne ostavi na miru? Recite mu neka ide do vraga! – Wayne... – ali, mladić je već spustio slušalicu. Mačku nije preostalo nego da učini isto. Bespomoćno se okrenuo Jimu. – Ne slaţe se s Velminim prijedlogom, ukoliko ti to predstavlja neku utjehu. Navodno te ne ţeli vidjeti, ali bio je u hotelu, pitao za tebe... – Je li još tamo? Gdje je? – Nemam pojma. U nekoj gostionici. U pozadini se čula glazba. – Pijan? – Nije... samo je prilično zbunjen. Očito ni sam ne zna što hoće i što će učiniti. – Što to znači? – uzrujano upita Jim. – Kako bih ja to mogao znati? Kad bismo barem mogli s njime razgovarati da... – Zašto ga ne bismo potraţili? U Atheni ima svega desetak gostionica. DoĎi, idemo u potragu! – Ne znam je li to dobro. Prvo, mogao bi eksplodirati kao sinoć, a time nikome ne bi bilo pomognuto. Osim toga, vjerujem da bi se ipak još mogao pojaviti ovdje. Zato ne smijemo odmah odjuriti. Predlaţem da pričekamo desetak minuta prije nego krenemo. Čekanje je trajalo čitavu vječnost. Jim je hodao od vrata do prozora, gore-dolje. Mack je šutke sjedio. – Moţemo se razdvojiti – odjednom predloţi Jim. – Ne moramo obojica ovdje čekati. Ja bih mogao potraţiti Waynea...

– Vjerujem da bi on radije najprije razgovarao s tobom – upao je Mack. – Ukoliko ga pronaĎeš, odmah me nazovi i ja ću doći. Mislim da je to najbolje rješenje. – Jasno, tako ćemo učiniti – sloţio se Jim. Oba muškarca su izišla iz radne sobe. Spustili su se niz stube i zastali pred kućnim vratima dok je Mack upalio vanjsko svjetlo. Sada je čitav vrt pred kućom bio osvijetljen. Kad je Jim htio izići iz kuće, Mačku je palo nešto na um. – Hoćeš li kola? – Stajala su na ulici, jer su Bili i Cleo otišli pješice. Jim je zastao na pragu. – Onda ih ti ne bi imao, ukoliko bih te nazvao da doĎeš. Ne, snaći ću se i bez kola. Uprkos tome, hvala ti, Mack, na svemu. – Nemoj se zabrinjavati, sve ćemo urediti – uvjeravao ga je Mack, jer je Vidio kako je Jim potišten. – Moţda pravimo od muhe slona, a Wayne je već... Negdje u mračnoj ulici prasnuo je metak. Jim se ţestoko stresao i ostao ukočeno stajati pred Mačkom. Lice mu je bilo bezizraţajno poput maske. Mack je prvi tren bio suviše zbunjen da bi učinio bilo što drugo, osim što mu je uzvratio pogled. Ali naglo se sabrao. – Jime! Jesi li ranjen? Zaboga, uĎi unutra! – Zgrabio je Jima za ruku i odvukao ga u kuću, a da nije ni znao je li metak pogodio cilj ili promašio. – Što je to bilo? – upita Jim zatvorenih očiju, naslonjen o zid. – Netko je pucao a tebe! Što je s tobom? Zar si moţda ranjen? – Nisam, nisam. Bez obzira tko je pucao, nije dobar strijelac. – Na onom svjetlu mora da si bio dobra meta. Tko... Jim nije izbjegao njegov pogled. – Wayne je već kao dječak bio odličan strijelac – rekao je. – Odlazio sam s njime u lov. Uvijek je dobro pucao. – Ovo moramo prijaviti, Jime. Drugo nam ne preostaje. Moram nazvati šerifa. – Zašto bismo morali? Zašto ne bismo pričekali dok naĎemo Waynea... – Netko te je pokušao ubiti, Jime. Svejedno mi je tko, ali to mu ne smijemo po drugi put omogućiti! Moram se za to pobrinuti, ako sam ti prijatelj... A i Wayneov, ukoliko bih mu bio potreban. Ovo je djelovalo. Jim je šutke kimnuo.

Kad se vratio s telefona Mack ga je obavijestio: – Šerif Wohler je već krenuo. Poznaješ li ga zapravo? Htio je znati jesmo li nešto vidjeli ili čuli. – Mack se zagledao u noć, kao da se Jimov neprijatelj još tamo zadrţava i , čeka dolazak policije! – Ne znam točno iz kojeg je pravca ispaljen metak. A, ti? – Od tamo prijeko – Jim je pokazao ulaz u dvorište. – Iza kola ili iz ţivice. – U kolima... – počeo je Mack. – Vjerojatno nema ni puške – prekinuo ga je Jim. – Vjerojatno nema, ali nije morala biti njegova puška... Mogao je biti i moj revolver. – Što to znači? Kako bi on mogao...? – U kolima, u pregradi za rukavice drţim revolver. Od onda kad su me jednom noću zaustavili i opljačkali. Tada sam, bilo je to prije godinu dana, kupio revolver. Pregrada za rukavice nije zaključana. – Dakle on bi mogao znati za revolver. – On i Bili su često koristili kola. Ali, i drugi su ljudi znali za revolver. Čuvajmo se preuranjenih zaključaka, Jime. Moţda revolver mirno počiva u pregradi za rukavice. Ali, kad je šerif Wohler pogledao, revolvera nije bilo. Netko je provalio u pregradu za rukavice i ukrao oruţje. Metak su pronašli u dovratku vrata, ali oruţje je nestalo. – Vjerojatno ga je ponio sa sobom – rekao je šerif Wohler. – Nemojte se nigdje pojavljivati, gospodine Singley kako ne bi mogao ponovno pucati. – Učinio je stanku. – Čuo sam da ste se sinoć kod Louieja posvadili sa sinom. Je li to točno? – Ne znam bi li se to moglo nazvati svaĎom – odgovorio je Jim. Šerif je očito bio drugačijeg mišljenja, jer nije dopustio Jimu da ga razuvjeri. – Znači, ne znate što ima protiv vas? Tada ga moramo potraţiti. Jeste li ga večeras vidjeli? – Kad mu je Mack ispričao o telefonskom razgovoru, Wohler je kimnuo. – Dobro, najprije ćemo pogledati u gostionice. Nisu ga mogli spriječiti. AH, Mack je još dodao; – Rado bih s njime razgovarao čim ga naĎete. Nemate ništa protiv? Poznam Waynea i... – Jasno, suče McVey – odgovorio je šerif. – Moţete u svako vrijeme s njime razgovarati.

12 Čim su se iza Wohlera zatvorila vrata, Jim je ustao. – Hoćeš li sa mnom? Ili ćeš ovdje pričekati? – Ideš traţiti Waynea? čuj, Wohler nije baš previše pametan, ali razumije se u svoj posao i sigurno će ga pronaći. – Znam. – Zašto bi ga onda ti traţio? – Zato što već sada smatra Waynea počiniteljem. – Budi razuman, Jime! Jasno, Wayne bi mogao biti počinitelj. I ako je on pucao na tebe ne smiješ ga pokušati zaštititi. U tom slučaju ne smije više slobodno hodati unaokolo! – Da, znam – nestrpljivo je rekao Jim. – Ne ţelim ga zaštititi, ako je kriv. Ali, ako je neduţan, netko mu mora i vjerovati. Tvoj je valjani šerif uvjeren u Wayneovu krivnju. Ti moţeš ovdje pričekati da te on nazove. Ja ne mogu mirno sjediti i čekati dok on pronaĎe Waynea. – Ali... – počeo je Mack, ali je onda slegnuo ramenima. – U redu, idem s tobom. – Slijedio je Jima do automobila. – Najbolje da se odveţemo, do Velme. Moţda je Wayne otišao kući. Wohler će ionako najprije pretraţiti lokale. Ne moramo trčati za njim. Jim je bez riječi kimnuo. Za vrijeme voţnje neprekidno je gledao kroz prozor. – Ja ću pregovarati s njom – predloţio je Mack kad su se zaustavili pred Velminom kućom. – Vjerojatno još ništa ne zna. Neka tako ostane što je duţe moguće. Čim je Mack pozvonio, Velma se pojavila na vratima. – Je li Wayne kod kuće? – upitao je. Tada je' ugledala Jima kako stoji iza Mačka. – Znam da te je htio potraţiti. Što si mu učinio? – Ništa – brzo odgovori Mack. – Nismo ga ni vidjeli. I mi ga traţimo. Nije ovdje? – Kad je Velma zanijekala, nastavio je. – Nazvao me. Bio je prilično zbunjen. Zamolio sam ga da doĎe k meni ali... – Jim ga ne smije vidjeti – uzbuĎeno ga prekine Velma. – Dogovorili smo se da ga Jim ne, smije vidjeti. Mogla sam odmah znati da vama dvojici ne mogu vjerovati.

– Besmislice, Velma. Znate isto tako dobro kao i ja da dogovor više ne vrijedi, jer Wayne: nije pristao. Niste ga uspjeli nagovoriti. Zašto ne priznate? – Ništa ne priznajem! Nisam ni očekivala da će se odmah sloţiti s mojim mišljenjem. Konačno, i meni je trebalo neko vrijeme da doĎem do takvog shvaćanja. Ali, čim proĎe prva rekacija, on će uvidjeti da imam pravo. – U to se ne bih pouzdao, Velma. Čak i kad bi Jim napustio Athenu, i kad biste imali Waynea samo za sebe. Vjerujem da ćete imati još i drugih teškoća s Wayneom... Zašto se toliko protivite da mi razgovaramo s njime? Konačno, ţelimo samo... – Hvala, točno znam što bi Jim pokušao! On mi je upropastio sve drugo. Ali, neću dopustiti da odvrati Waynea od mene. To ću spriječiti svim sredstvima! Velma je zalupila vrata. – Moţemo otići u hotel – predloţio je Mack kad su ponovno sjedili u kolima. – Ne vjerujem, da je tamo. Ali ako ga je Ernie Brewer večeras vidio, zacijelo nam moţe štošta ispričati. Mack je imao pravo. Ernie je upravo telefonirao, ali odmah je spustio slušalicu i uzbuĎeno im se obratio: – Traţite li i vi Waynea? Šerif je već bio – ovdje. Wayne je bio ranije, ali je otišao. Ispričao sam šerifu kako sam pomislio da mladić namjerava nešto poduzeti. Htio sam vas već nazvati, suče McVey, ali sam tada pomislio da me se za pravo ne tiče... – Mogli ste to učiniti – upao mu je Mack u riječ. – Zašto ste pomislili da će Wayne nešto poduzeti? Što je rekao? – Oh, zapravo nije rekao ništa naročito., Ali čudno je izgledao. I nekako se neobično ponašao. To je bilo napadno. Odmah sam osjetio. Taj bi mladić mogao svašta učiniti, pomislio sam. Uopće nije uračunljiv. – Je li pitao za mene? – neobično je strpljivo htio doznati Jim. Ernie je kimnuo i duboko uvukao zrak. – Točno, pitao je za vas, a kad sam mu objasnio da ste otišli i koliko znam još se niste vratili, divljački me pogledao i upitao smije li se sam uvjeriti. Jasno, dopustio sam mu, jer sam točno znao da niste ovdje. Kad se vratio dolje pitao me znam li gdje biste mogli biti, ali prije nego sam dospio odgovoriti, Wayne se dosjetio, da ste vjerojatno kod suca McVeyja, svog jedinog prijatelja u Atheni –

kako se izrazio. Ipak sam mu rekao da ste moţda otišli Louieju na čašu piva... – I? – nestrpljivo upita Jim. – Što je bilo onda? – Samo me je čudno pogledao i ţurno otišao. – To je bilo sve? – upita Mack. – Ovo baš ne zvuči jako divlje. Sada je povrijedio Ernijev ponos. – Ali, morali ste ga vidjeti! No, čuo sam još nešto što mi se učinilo tako nevaţno da nisam šerifu ni spomenuo. Oh, jasno, mislio sam na to, ali zašto bih Hazel nepotrebno uvlačio u neprilike? Ionako ima griţnju savjesti, iako nije loše mislila i nije znala da je Wayne ovdje, inače ne bi nikada... – Do vraga, Ernie! – presiječe ga Mack. – Što je bilo s Hazel? Kako dugo ćete još okolišati? – Oprostite, suče McVey, nisam znao da vas to zanima. Hazel obično radi do sedam sati, ali danas je bio kod nas Klub ţena i Hazel je, zajedno sa svojom sestrom koja nam ponekad pomaţe, pospremala blagovaonicu. Razgovarale su kao što ţene obično... – Znam! – upao je Mack. – I što su rekle? – Pričale su o Jimu – oklijevajući odgovori Ernie. – Zna se da je on danas poslijepodne posjetio gospoĎu Hilda Hazel je o tome razgovarala sa sestrom. Sloţile su se da se Jim vratio ovamo samo zbog gospoĎe Hild. Hazel je tvrdila kako je to nije iznenadilo, jer gdje ima dima ima i vatre... – Dobro – reče Mack vidjevši da se Jim neće izjasniti. – Ne mogu zamisliti da su baš te brbljarije uzbudile Waynea. Konačno, njegova majka već godinama ništa drugo ne tvrdi. – Točno, ali on nije ništa znao o toj posjeti – protuslovio je Ernie. – Upitao me: je li to istina. Je li on danas poslijepodne bio kod nje? Htio sam ga smiriti, objasnio sam mu da je ta posjeta sasvim nevaţna, ali Wayne je odgovorio: – Znam što to znači! – S tim je riječima izjurio i potrčao prema Glavnoj ulici. Vjerojatno prema kući suca McVeya, mogao je još dodati Ernie, ali nije. – Je li odavde telefonirao? – Nije. Samo je kratko sa mnom razgovarao, kao što sam ispričao, ali nije najvaţnije što je govorio, nego kako...

– Da, znam – prekinu ga Mack. – Hvala. Ernie. – Slijedio je Jima prema izlazu. – Trenutak, suče McVey! – doviknuo je Ernie za njim. – Je li istina da ima revolver? Serif pretpostavlja da je Wayne mogao ukrasti vaš revolver... – Besmislica! – odgovorio je Mack i izišao van. – Znaš li što mislim? – upita Jim kada su ponovno sjedili u kolima. – Ljudi su sve dobro promislili. Wayne je počinitelj,, u to su sigurni, iako dosad još nije imao nikakve mogućnosti da se brani. – Da. jasno, ali... Zar je to čudno, Jime? – Mack slegnu ramenima. – Osnove za sumnju su prilično jake, moraš priznati, a ljudi vjeruju onome što čuju od šerifa Wohlera. – Učinio je stanku. – U redu, kamo ćemo se sada odvesti? Moţda ga je Wohler već pronašao? Najbolje da se provezemo pored suda i pogledamo. Ah' tamo je bio mrak. Ni Wohlerova sluţbena kola nisu stajala pred ulazom. Gdje bi mogao biti, pitao je Mack samoga sebe. Kamo bih pobjegao ja. ako bih se ţelio riješiti oruţja? Kamo bih pobjegao da nisam ništa skrivio, nego bih samo ţelio biti sam? – Ne znam više gdje bismo mogli traţiti Waynea – prizna Mack. – Moţda je negdje u šumi. – Mogao bi biti – suglasi se Jim. – Rado je odlazio dolje na rijeku. Šerif Wohler je pomislio isto. Kad su skrenuli s glavne ceste i vozili duţ rijeke, ugledali su pred sobom straţnja svjetla policijskih kola. – Eto, svijet je malen – progunĎa Mack. Ali u stvarnosti nije Pio dovoljno malen, jer ako se Wayne zaista htio sakriti, neće ga lako pronaći. Potraga je mogla trajati danima, pa i tjednima, čak ako bi Wohler organizirao gomilu ljudi i... Policijski automobil se zaustavio. Začuli, su glasni poziv, vrata automobila su se otvorila, Wohler je izišao. Mack je usporio, a Jim koji je stisnutih očiju zurio naprijed, prošaptao je: – Ovdje je! – Prije nego su se kola i zaustavila. Jim je naglo otvorio vrata, skočio i potrčao prema šerifu. – Stanite! – viknuo je Wohler i ne okrenuvši se. – Moţda još uvijek ima revolver uza se.

– Revolver? – ponovio je Wayne. – Kakav revolver? – Zbunjeno je promatrao šerifa i nije pruţio nikakav otpor dok ga je Wohler ha brzinu opipao. Zaista nije bio naoruţan. – Što ste učinili s njime? Bacili ste ga? No, za to ste imali dovoljno prilike! – Šerif je spremio svoj revolver i primio Waynea za ruku. – O tome ćemo još razgovarati! Hajde, idemo! – Wayne... – poče Jim. – Ne ovdje, gospodine Singley – prekinu ga Wohler. – Vi i sudac moţete s njime razgovarati u mojoj kancelariji. – Vozit ću se s vama i Wayneom – odlučno će sudac. – Jime, ti moţeš odvesti moja kola natrag. Vidimo se u Wohlerovoj kancelariji. Šerif se jedva nasmija: – Što to znači, suče McVey? Bojite se da bih ga putem mogao zlostavljati kako bi priznao? – Promatrajući mladića koji kao da još uvijek nije shvatio što se dogaĎa, dodao je: – Što se mene tiče moţete s nama, suče. Samo uĎite!

13 – Nisam – ponovi Wayne – Ne, nisam ukrao revolver suca McVeya. Niti sam pokušao ikoga ustrijeliti. Iako to moţda i nije loša ideja, ako čovjek dobro promisli. Wayne se još jednom ogledao po siromašno ureĎenoj šerifovoj kancelariji i zagledao se u pukotinu na stropu što je podsjećala na Mississippi i konačno, je sreo očev pogled. Svemu je tome on kriv. pomislio je. Zašto se morao vratiti? Jasno, zbog gospoĎe Fleming. Nisi valjda povjerovao da se vratio zbog tebe? Nikada mu nije bilo stalo do tebe. Je li ti to sada jasno? Morao si to spoznati već ranije. – Nisam – i opet je ponovio. – Ne, to nisam bio ja. Veruju li mu? Šerif zacijelo ne vjeruje. Wayne je znao kako je uzaludno pokušavati uvjeriti šerifa Wohlera. Još se uvijek ljutio zbog onog u Spring Cityju. Iako... Ne, zato što je pri tom njegov vlastiti sin igrao glavnu ulogu: Jug Wohler je ukrao kola, ostali su se, pripiti, vozili s njime. To je šerif točno znao, a Wayne je slutio kako samo čeka priliku da mu se osveti zbog njegova sudjelovanja u tom pothvatu.

Sudac McVey mu je pokušavao povjerovati. Vjerojatno zbog Sally. Očito, neugodno se osjećao, ali je ipak paţljivo slušao i pokušavao vjerovati onome što je Wayne govorio. Zaista sudac McVay nije loš čovjek. – Ali znali ste gdje sudac čuva svoj revolver? – zapita šerif. – Jasno. Tko to nije znao? Konačno, bilo je opće poznato da je nakon napada kupio revolver! Znam da je leţao u pregradi za rukavice njegova automobila. Bili mi je pričao. – Jeste li večeras prvi put vidjeli oruţje? – htio je znati šerif. – Nikada ga nisam vidio, ni večeras niti u bilo koje drugo vrijeme! Koliko vam još puta moram objašnjavati kako o tome ništa ne znam niti... Otvorila su se vrata. Wayneov je glas zakazao. S nevjericom je zaţmirio. Majka. Nije ni pomislio da će doznati za ovo. Bila je to i opet sitnica koja se mogla zatajiti pred njome. Osjetio je stid pred majkom, ali istovremeno se ponadao: moţda će mu vjerovati, moţda... – Što to znači? Zašto me niste obavijestili? – zapita Velma tako ljutito da se čak i šerif trznuo. – Kojim pravom koristite takve metode, gospodine Wohler? Kako ste me se usudili nazvati, ne rekavši mi svoje ime a postavljajući pitanja _na koja bi odgovori mogli teretiti mojeg sina? – Pogledala je prijeko, Jima i suca McVeya. – Mogla sam misliti da nešto nije u redu, čim ste pitali za Waynea, suče. Zašto, ste mi ovo prešutjeli? Kako ste mogli biti tako besramni i zatajiti mi nešto ovako vaţno? – Polako, Velma! – upozorio je sudac McVey. – Jedva ste nas i slušali. Ne bismo vam mogli ništa objasniti, čak da smo i htjeli. Ali, mislili smo da ćete dovoljno rano doznati... – Dovoljno rano! Moj je sin uhapšen pod sumnjom ubojstva, a vi ne smatrate potrebnim da mi to kaţete, jer ću ionako doznati dovoljno rano! – Ne, on nije uhapšen – upao je šerif koji se u meĎuvremenu sabrao. – Nije uhapšen niti se radi o ubojstvu, gospoĎo Carson. Nitko nije ubijen. Samo preslušavamo Wayneja. Znamo da je jučer napao oca i zato... – Što? – prošaptala je Velma Carson. Spustila se na najbliţu stolicu. – Ispričajte mi, molim vas, sve otpočetka – zahtijevala je od šerifa. Wohler joj je opisao ispad pored Louejeva lokala i tada upitao Waynea: – Zašto ste se sinoć onako razljutili na oca?

– Htio sam... razgovarao sam s Cleo. On nas je prekinuo. To je bilo sve. – O čemu ste razgovarali » gospoĎicom Fleming? – O nečem privatnom. – Moţemo pitati i gospoĎicu Fleming... – Učinite to, šerife. Ali ne vjerujem da ćete od nje doznati više. – Wayne je izazovno zijevnuo. Wohler je nastavio: – Što ste traţili pored rijeke? Zašto ste bili tamo? Nakon djela ste se uplašili i pobjegli, zar ne? – Jasno! Kako daleko ste me morali slijediti? Ostao sam bez daha tako da više,ne znam koliko sam dugo trčao. – Ovo ste sami izazvali. Wohler – rekao je sudac McVey. – Wayne nije trčao. – Dobro, onda nije trčao. Nije mu ni bilo nuţno, jer je već bacio revolver. Jel tako, Wayne? Otišli ste na rijeku da se riješite oruţja. – Nikada nisam imao taj prokleti revolver! Spustio sam se na rijeku, jer sam konačno ţelio biti sam! Dosta sam se naslušao glupog brbljanja i htio sam biti negdje gdje nikoga nema. – Wayne je. zbunjeno zašutio. Kad je nastavio, svjesno se obraćao majci, jer je ona bila jedina koja bi mu mogla povjerovati. Ali, pri tom je osjećao da ga ona svjesno i ne vidi – slušala je tako usredotočeno da nije ni opaţala sve ostalo oko sebe. – Nisam to učinio! Ne mogu ništa protiv toga što mi nitko ne vjeruje. Ja to nisam učinio! Šutnju što je uslijedila, odjednom je prekinuo Jim. – Ja ti vjerujem, Wayne. Četiri jednostavne riječi kao da su u prvi trenutak omamile Wayne. Nehotice je pogledao oca, spustio glavu i porumenio. »Ja ti vjerujem, Wayne«, rekao je. Wayne se netremice zagledao u pod. – Nisi li to uvidio malo prekasno? – upita Velma. – Nisi li morao promisliti prije nego si odjurio šerifu? – Velma... poče Mack. Ali, nije mu dopustila da doĎe do riječi. – Jasno, Wayne to nije učinio! Točno – znam, mogu i dokazati! Šerif se prvi oporavio od iznenaĎenja. – Dokazati? Kako?

– Nije mogao učiniti, jer večeras nije bio ni u blizini McVeyeve kuće. Znam, jer sam ga slijedila. Da se netko ranije potrudio da me obavijesti, mogli smo sebi prištedjeti sve ovo uzrujavanje. Ali, vi ste morali... – Trenutak! Slijedili ste ga? Zašto, gospoĎo Carson? – Zato jer sam se brinula za njega, šerife. Kad je otišao od kuće bio je prilično zbunjen. Činilo mi se da će otići Jimu. A to bi mu u njegovom duševnom stanju samo štetilo, jer bi se još jače uzrujao. Zbog toga sam krenula za njim kako bih ga po mogućnosti zadrţala što dalje od Jima. Jasno, nastojala sam da me ne vidi, jer sam znala da bi mi zamjerio što ga uhodim. Šerif je kimnuo. – U redu. Kamo je najprije otišao? – U hotel – spremno odgovori Velma – To sam i očekivala. Promatrala sam ga s druge strane ulice. Pošto sam znala da je Jim kod suca McVeya, mogla sam pretpostaviti da će Wayne nakon toga otići tamo. Ali nije to učinio. Otišao je u zalogaj niču da telefonira. Nazvao je Mačka, kao što sada znamo. – Tako je. I onda? – Tada je krenuo dalje Glavnom ulicom. Vjerovala sam da je krenuo McVeyu. – Zar to nije točno? Sam je priznao da je prošao pored sučeve kuće. – Ne, nije točno. Tako je zbunjen da više i ne zna gdje je zapravo bio. Ja sam ga promatrala, šerife. Odjednom se okrenuo, ostao trenutak stajati, ogledao se unaokolo i tada krenuo prema rijeci. Nije bio u blizini McVeyeve kuće! Kako je onda mogao ukrasti revolver i pucati u Jima? To je nemoguće! – Tako je. Osim ako vi niste... Dok ste pratili svojeg sina, netko vas je po svoj prilici vidio, gospoĎo Carson? Samo ako bismo... htjeli provjeriti vašu izjavu? Vjerujem da ste u Glavnoj ulici zacijelo nekoga sreli? – Sumnjam – mirno odgovori Velma. – Ne mogu se nikoga sjetiti. U to vrijeme jedva da je netko i bio na ulici. Zaista sumnjam, gospodine Wohler. – Znači, moţemo se pouzdati jedino u vaše riječi. – Sasvim točno, morate se pouzdati u moje riječi – odgovorila je Velma. Samouvjereno i drsko se smiješila. Kao da je samo čekala kako će šerif izjaviti da je lagala.

To je učinila, pomisli Wayne. Hladnokrvo je lagala. Zbog mene. Da me izvuče iz škripca. Vjeruje da sam ukrao revolver. Čak je i šerif Wohler, koji je teško shvaćao, morao uvidjeti da nije dorastao Velmi Carson. Ali Wohler je bio tvrdoglav. Postavio je još nekoliko pitanja na koja je mirno odgovorila. Desetak minuta prije deset sati, kad je metak bio ispaljen, Wayne se nalazio na drugom kraju grada, išao je prema rijeci. Čim je Velma vidjela da više ne kani otići Jimu, okrenula se i otišla kući. – Ali o tome niste ništa rekli sucu McVeyu i gospodinu Singley ju, kad su oni kasnije došli k vama – prigovorio je šerif. – Jasno da nisam! A zašlo bih rekla? Konačno; ţeljela sam da Wayne ostane što dalje od njih. – Ni meni to niste ispričali kad sam vas nazvao, gospoĎo Carson. – Zašto bih to učinila, gospodine Wohler? Niste mi čak ni rekli svoje ime. Nakon toga. sam se ponovno zabrinula i nazvala sam gospodina Brewera. Srećom, sve mi je ispričao i tada sam odmah došla ovamo. Sve je dobro smislila, pomisli Wayne. Ne vjeruje mi i laţe kako bi me zaštitila. Laţe bez ikakva ustezanja. Ţeli me jedino osloboditi. Sve joj je ostalo potpuno ravnodušno. A ja sam se nadam da će mi vjerovati! Ona ne treba zbog mene lagati, morala bi vjerovati da govorim istinu! – Pretpostavljam da ćete sada pustiti Waynea – rekao je njegov otac. Ustao je kao da je time htio nagovijestiti da je predstava završena. – Sto mu uopće moţete dokazati? Sudac McVey i ja smo vidjeli kako ste ga uhapsili. Nije imao oruţja, nije pokušao pobjeći. Očito, nije ni znao što hoćete od njega. Smatram da je njegov iskaz vjerodostojan, gospodine Wohler. – Moţda, gospodine Singley, ali vi ste mu otac i zato... – Osim toga, ja sam i čovjek u kojeg je ispaljen metak – prekinu ga Jim – i odbijam da za to učinim odgovornim Waynea. Ukoliko ostajete pri tom da Waynea... – Trenutak, Jime! – upao je Mack – bolje da mirno razgovaramo o ovom slučaju. Predlaţem da se o svemu dogovorimo u mojoj kancelariji. Wayne moţe u meĎuvremenu pričekati u susjednoj prostoriji. Sto mislite o tome? Velma i Jim... – Bez brige, Velma, čekat ću vani – rekao je Jim i krenuo prema vratima.

– Ne moraš se ničega bojati, Wayne – prošaptala je Velma sinu kad ga je šerif vodio van. – Konačno, ti to uopće nisi mogao učiniti. Sve je to smiješno! Wayne je sjeo na mjesto što su mu odredili, u sobu pored kancelarije suca McVaya i čekao, ni zabrinut niti s mnogo nade. Mislio je na majku koja još uvijek nije vjerovala u njegovu neduţnost i slušao kako u susjednoj prostoriji razgovaraju sudac i šerif Wohler. Nije razumio što su govorili, jedino je čuo da McVey govori više od šerifa. Kad su se otvorila vrata, Wayne je pristojno ustao. U prvom se trenutku već uplašio da mu sudac McVey donosi loše vijesti. Ali, tada je primijetio da se šerif predao. Sudac je kimnuo Wayneu, otvorio vrata prema hodniku i doviknuo: – Sve je u redu, Jime! Wohler ga neće zadrţati ovdje! Srećom, Wayne je uspio pravovremeno stići u polumračni hodnik gdje nitko nije mogao dobro vidjeti izraţaj njegova lica. To bi moglo biti mučno. ProgunĎao je jednu jedinu riječ:– Hvala! – Zvučala je zlovoljno, ali nije se usudio ništa više reći, jer bi inače... Tada se pojavila Wayneova majka, zagrlila ga i pri tom se pobjedonosno smiješila kao da je samo njoj mogao zahvalili što su ga pustili na slobodu. Malo kasnije ponovno su stajali u šerif ovoj kancelariji. Uprkos svojem dosadašnjem porazu, Wohler se nije htio odreći posljednje otrovne strelice. – Htio bih jamo još nešto znati – zamišljeno je počeo. – Ţelio bih samo odgovor na pitanje: – Tko je pucao u gospodina Singleyja, ako to nije bio Wayne? Mučna šutnja što je uslijedila trajala je prilično dugo. – Opravdano pitanje – konačno je rekao Mack. – Ali najprije valja pronaći oruţje, šerife. To zacijelo nije lako, ali... – U redu, Mack – prekine ga Jim. – Znaš isto tako dobro kao i ja kako jedva i postoji mogućnost da revolver bude pronaĎen. Uostalom, posve mi je svejedno tko je pucao u mene. Mislim da je metak trebao posluţiti samo kao opomena, a pošto ću ujutro ionako otputovati, taj će problem sam po sebi biti riješen. Nisam baš omiljen u Atheni, ukoliko to niste primijetili, gospodine Wohler. Ako se malo potrudite, naći ćete, osim

Waynea, dovoljno drugih ljudi koji su mogli pucati u mene. – Pri tom je dobacio kratak pogled Velmi. – Sasvim točno – rekla je Velma smiješeći se. – Ţao mi je, ali više ništa ne znam, gospodine Wohler. Osim toga, vaš je zadatak da pronaĎete počinitelja, zar ne? – Pogledala je prijeko, Waynea. – DoĎi, sinko, idemo kući. Mogu zamisliti kako si umoran. Kad su oboje već bili na vratima sudac McVey je rekao: – Uprkos tome, volio bih razgovarati s vama, Wayne. Već je kasno, ali ako hoćete, moţete me posjetiti nakon što otpratite majku kući. Wayne je osjetio izazov u McVeyevu pogledu. A i zamijetio je da se njegova majka trgnula. Oklijevajući je kimnuo, iako je znao da mu ona to nikada neće oprostiti.

14 – Vjeruješ li da će doći – upita Jim sa sumnjom u glasu. – Wayne? Ne, smatram to nevjerojatnim – odgovori McVey. A već je i poţalio što je pozvao Waynea. Prilika za priznanje bila je povoljna – za to su bila potrebna samo dva čovjeka. Jim i on su bili dovoljni. I mjesto je bilo prikladno: oba su muškarca sjedila u Mackovoj radnoj sobi uz piće. Konačno su bili sami što je ipak predstavljalo dostignuće, jer su ih pri povratku dočekali Margo, Sally, Cleo i Bill. Mack se nije dao dugo zadrţati, čak ni od Sally koja je, jasno, začuvši da je Wayne pušten na slobodu, briznula u plač. Mack je poslao i nju i sve ostale u krevet. Objasnio im je da su Jim i on umorni, ţele još popiti viski prije nego i oni odu u krevet. To je zaista bilo točno. Mack se osjećao potpuno iscrpljen. Nije se bilo lako nagoditi s Wohlerom koji je tvrdoglavo ostajao pri svojem uvjerenju. »Ja ti vjerujem, Wayne«, rekao je Jim, a to je bilo odlučujuće za Wohlera. Šerif je uvidio da je sa svojim shvaćanjem zasad bio sam. Jim je popio gutljaj viskija. – Činilo mi se kao da šerif ima nešto protiv Waynea – zamišljeno je rekao. – Je li tako? – Ne, o tome ništa ne znam – uzrujano je odgovorio Mack. – Nije morao imati ništa protiv njega. Wayne ga je razdraţio svojim ponašanjem.

– Točno. Ali nije lagao, za to bih stavio ruku u vatru. Dovoljno poznam svog dječaka i znam da li laţe ili ne. Kad kaţe nešto neistinito, nehotice podigne ramena u vis. To .poznam. Tu kretnju ima od mene. U redu, tada nije podigao ramena uvis, razmišljao je Mack. Ali nije ti ni gledao u oči kad si rekao da vjeruješ u njegovu priču. Istina, i meni je ponekad teško pogledati Jimu u lice, zato Što se stidim. Wayneovo se ponašanje moţe ispričati njegovom mladošću i teškim poloţajem izmeĎu neprijateljski raspoloţenih roditelja. Za moje vlastito ne postoji nikakva isprika: kod mene se radi samo o kukavičluku. Sada je konačno prilika da sve priznam Jimu, a što činim? Sjedim ovdje i grčevito traţim riječi! Mack je zatvorio oči i počeo: – Jime, htio bih ti nešto priznati... Mislim... moram ti još nešto reći, jer ako sutra otputuješ neću moći... U tom je trenutku odjeknulo zvonce. Bio je spašen, a istodobno i izgubljen. Skočio je. – Wayne? – upita Jim. – Ovo je zacijelo Wayne. Dakle, ipak je došao! Istrčao je van i prvi stigao do kućnih vrata. Ali ruke su mu tako drhtale da nije mogao okrenuti ključ. Mack je morao pustiti Waynea unutra. Mladić je djelovao premoreno. Nikakvo čudo. pomislio je Mack, jer Velma mu je sigurno rekla svoje mišljenje. Ali, uprkos tome je došao. Svaka čast! Mack je ponudio Wayneu stolac. – Zamolili ste me da doĎem, suče McVey – tiho je počeo Wayne. – Htjeli ste se sa mnom nešto dogovoriti. – Točno – odgovorio je Mack. Bi li počeo s Velminim prijedlogom? Nije loša ideja. – Moramo se dogovoriti o novcu. Pretpostavljam da vas je majka u meĎuvremenu uspjela uvjeriti kako je bolje da primite novac. Wayne se razbjesnio. – Kako vam to pada na um? Kako bi me u to uvjerila? Otpočetka sam bio protiv. – Točno, ali od onda se štošta dogodilo tako... – Zamišljate da ću sada učiniti sve što ona kaţe samo zato što mi je pomogla da se izvučem iz škripca' Čak niste ni vjerovali da ću doći, je li? – Nisam – prizmo je Mack. – Čestitam; Wayne. Ali, htio bih naglasiti da vam nije majka pomogla da se izvučete iz škripca nego... – To mi je sasvim svejedno! Ona je ionako lagala. Nije mi vjerovala. Smatrala me krivim. Zbog toga je lagala. – Sasvim točno. Ali, vaš otac nije lagao. Vjerovao vam je i to je i rekao. Morate priznati! – Mack je duboko uvukao zrak. – To vam je

pomoglo da se izvučete iz škripca i nemate nikakva razloga da ga još uvijek prezirete, do vraga! Wayne je pocrvenio. – Znam da je ovdje – priznao je. Dobacio je kratak pogled Jimu. – Hvala što si mi pomogao. Sto je Jim trebao odgovoriti? Molim lijepo, rado sam to učinio! Ali, Wayne mu nije pruţio nikakvu mogućnost. – Uprkos tome neću tvoj novac, iako me ona pokušavala nagovoriti! Odjednom je promijenila mišljenje! Ti si ubojica ; tako dalje, ali neka sada uzmem što mogu dobiti. Neću novac! Ne mogu primiti tako dugo dok ne znam jesi li... UviĎaš li da najprije moram to doznati? – Ţeliš dokaz da nisam ubojica – tiho reče Jim. – Ne mogu ti ga dati. Mogu ti ponuditi samo svoju riječ. Wayne nije pogledao oca. Zagledao se u pod. a Mack je slutio što se u njemu zbiva. »Ja ti vjerujem, Wayne«, rekao je Jim. Jimu je bila dovoljna njegova riječ. Ali, Jimova riječ nije dovoljno značila Wayneu iako je mladić bio spreman povjerovati ocu. Mack se nakašljao. – Mislim da ste obojica nešto previdjeli. Ovdje se ne radi samo o Jimovoj riječi. I Cleo je ispričala istu priču, iako je njezin otac izgubio ţivot. – Da, ali njezina majka... – Wayne je učinio stanku. – Nisi se vratio da vidiš mene ili majku – predbacio je Jimu. – Nisi to čak ni pokušao. Ali danas poslije podne bio si kod Cleine majke. – Jesam – priznao je Jim. – Cleo je lagala, da bi zaštitila svoju majku. Kako njezina majka ne bi bila upletena u to. O tome sam razgovarao s Cleo ispred Louejeva lokala. Ona je lagala, a to... – Ali ne zbog majke – začuo se glas s vrata. Mack se okrenuo i vidio kako Cleo tamo stoji. Nije znao kako je već dugo mogla slušati. Sada je ušla u sobu i dodala: – Nego zbog gulaša. – Gulaša! – začuĎeno ponovi Mack. Cleo kimnu. – Zapravo nisam htjela lagati. Ali nakon što sam počela, nisam više mogla prestati. – Je li vam jasno što to znači, Cleo? – strogo upita Mack. – Zar na sudu. niste govorili istinu? – Ali ne zbog majke. Moram objasniti Wayneu. jer još uvijek vjeruje, u to, umjesto da konačno uvidi...

– Što je od svega toga bila laţ? – prekinu je Wayne hrapavim glasom. – Sve – priznala je Cleo i opisala dogaĎaje te sudbonosne večeri. – Kad sam onda otišla u sobu za dnevni boravak – nastavila je – Jim je klečao pored oca. »Nisam znao da si kod kuće«, rekao je. A ja sam odgovorila »Da, bila sam u kuhinji, pripremala sam večeru«. To sam izgovorila posve automatski, jer sam zapravo morala bit: u kuhinji. Tada me upitao jesam li čula svaĎu, potvrdila sam i nakon toga... Eto, nisam više mogla natrag. Morala sam ostati pri svojoj priči. Ovo je morala biti istina, bilo je suviše neobično da bi bilo izmišljeno. Mack je duboko uvukao zrak. Zar se zaista ništa više nije moglo spasiti. – Ali. morali ste Jimove riječi smatrati istinitim. Cleo – rekao je Mack. – makar i niste čuli svaĎu. Niste mogli vjerovati da je Jim namjerno ubio vašeg oca, inače ne biste do danas šutjeli. – Jasno, vjerovala sam mu – nestrpljivo je odgovorila Cleo, Pogledala je Jima. – Već si ranije nešto slutio, zar ne? Jim polagano kimnu. – Da. pretpostavljao sam. Ali nisam mogao zamisliti razlog. 'A kad sam nedavno došao u školu po tebe, bila si tako... – Bojala sam se da ćeš mi zahvaliti. Nisam to htjela nikada ispričati, ali sada sam morala dokazati Wayneu da nisam lagala zbog majke. – Misliš li da ti je uspjelo? – upita Wayne zlobno se smiješeći. – Uopće nije! Znam naime, da je danas popodne bio kod vas i posjetio tvoju majku, zar ne? – Da. bio je kod moje majke! – ljutito je viknula Cleo. – Ne, ne znam o čemu su njih dvoje razgovarali! O tome moţeš, što se mene tiče, sam razbijati sebi glavu. A ukoliko ti ništa ne padne na um, moţeš doći k majci, jer ona umije na sve odgovoriti… – Zašuti! – I ne mislim na to! Ti si počeo s time, ti moraš svakako doznati istinu! Nisi me pustio na miru sve dok nisi sve doznao. Svejedno mi 'je dopada li ti se to, ili ne. Isto mi je tako svejedno što misliš o mojoj majci. Ona nije s time imala nikakve veze, doznala sam od Jima... – Što je on rekao? – Cleo – poče Mack, ali nju je bilo nemoguće zaustaviti. – Nakon što je pozvao liječnika. Dok smo ga čekali, rekao je da majka nema s time nikakve veze i ne smije biti upletena. Tako! Sada konačno znaš sve! Jesi li zadovoljan? Hoćeš li me sada ostaviti na miru? – Glas joj

Je drhtao, ali nije više djelovala ljutito već prije uplašeno, poput djeteta koje se boji da je uradilo nešto loše. Mack je spoznao da bi on mogao sve popraviti ako bi ispričao svoju priču. – Wayne – počeo je glasom hrapavim od uzbuĎenja. – Sluštajte. ja... – Neću! – Wayne je skočio i potrčao prema vratima. Jim ga je slijedio u stopu. Tada su su kućna vrata bučno zalupila. Šutnja. – Suče McVey. htjela sam samo... – Znam – prekinu je Mack. Potapšao ju je po ramenu. – Samo nemojte plakati, dijete moje. Dobro ste mislili. Ali. osjećao je i sam potrebu – za utjehom. Cleo je priznala. On je ponovno bio spriječen, upravo kad je to htio učiniti. Mack se teško spustio na stolac. Zavidio je Cleo.

15 U osam sati ujutro zazvonio je telefon u recepciji hotela »Athena«. Ernie Brewer je već sjedio, iako u to vrijeme još nije imao nikakva posla. Gosti su doručkovali u blagovaonici. Hazel ih je posluţivala, prije nego je trebala pospremiti sobe. Ernie je utonuo u uspomene na prošlo veče, nevoljko se istrgnuo iz njih i podigao slušalicu. – Dobro jutro, hotel Athena. – Jeste li to vi, Ernie? – upita uzbuĎeni glas. – Je li Jim – Singley još ovdje? – Jutros još nije sišao. Mogu ga pozvati, ako... – Ne. ne ţelim r njime razgovarati. Moram samo znati da li je u svojoj sobi. Sigurni ste? – Jasno – uvrijeĎeno odgovori Ernie. – Vratio se jutros oko dva sata i nije više napuštao svoju sobu, osim ako nije skočio kroz prozor. S kime zapravo razgovaram? – Elroy Hild – reče glas – Hoćete li mi učiniti uslugu, Ernie? Nerado vam dosaĎujem ali… – Da? – upita Ernie budući da je šutnja potrajala.

– Ne znam na koga bih' drugom mogao obratiti – nastavio je Elroy. – Ne mogu je ostaviti samu, ako mi ne pomognete. On bi mogao ponovno doći. ja ne mogu ostati kod kuće. Ed danas ima slobodan dan i is moram biti u dućanu. Shvaćate li u kako se teškom poloţaju nalazim. Ernie? – Jasno, Elroy, naravno. Ali mislio sam da je Cleo ovdje? Koliko sam čuo. htjela je ovaj tjedan ostati kod kuće kako bi se brinula za svoju majku. – Ne dobivši odgovor, dostojanstveno je dodao: – Jasno, to me se ne tiče. – Cleo je još u Atheni – priznao je Elroy. – Ali više ne stanuje ovdje. Ovo što ću vam sada reći mora ostati meĎu nama, Ernie... Cleo i ja smo se jučer razišli u mišljenjima, posvadili smo se. Ona nije ovdje niti će ubuduće ţivjeti u ovoj kući. Ne bih htio govoriti o tome, Ernie. Kaţem samo: nezahvalnost je plaća svijetu! O tome je Ernie mogao kasnije razmišljati. – Što da učinim, dakle? – Morate me samo obavijestiti ukoliko bi Jim Singley napustio hotel. Nazovite me, molim vas, u dućan kako bih mogao otrčati kući i zaštiti je pred njime. To je vaţno, čak veoma vaţno. Mogu li se pouzdati u vas, Ernie? – Posve sigurno! – obeća Ernie. – Učinit ću to, Elroy. Čitavo ću prijepodne biti u prijemnoj kancelariji i vidjet ću ga kad bude izlazio. Nazvat ću vas odmah. Elroyjevo mu se zahvaljivanje učinilo pretjeranim. On nije bio čovjek s kojim bi se lako mogao sprijateljiti, nikada nije bio blizak Ernieju. Ali, ovaj bi zadatak primio od svakog samo kako bi mogao igrati neku ulogu u ovoj drami. Već je vidio samoga sebe kako podiţe slušalicu i javlja Elroyju da je Jim Singley napustio hotel...

*** Cleo je čekala da je majka nazove. Spavala je skoro do devet sati, a tada je sišla i, na svoje zadovoljstvo, ustanovila da su svi McVeyjevi već otišli od kuće. Sudac McVey je bio u kancelariji, Sally u školi, Bili se s majkom odvezao u grad, a Cleo neka se osjeća kao u svojoj kući. Tako je

pišalo na ceduljici što je Margo McVey ostavila na kuhinjskom stolu. Cleo se, sa šalicom kave, udobno smjestila u sunčanoj kuhinji. Majka će vjerojatno nazvati oko pola deset. Do onda je mogla sve srediti. Cleo se pouzdala u to. Zaista, u pola deset je zazvonio telefon. Ali na aparatu je bila prijateljica gospoĎe McVey koja će kasnije ponovno nazvati. Morat će se javiti u roku od slijedećih pola sata, razmišljala je Cleo. Ali sada nije više onako opušteno i mirno čekala. Češće je pogledavala na sat i već je pomislila da odavde nazove majku. Ali što će reći ako se javi Elroy? Majka vjerojatno nije nazvala, jer Elroy još nije otišao u dućan. To mora da je bio razlog zakašnjenju... Konačno,. Cleo nije mogla duţe čekati. Uostalom, razmirica s Elroyjem nije bila ništa strašno. .Podigla j£ slušalicu i nazvala majčin broj. Telefon je zvonio čitavu vječnost. Ali nitko se nije javio. Ni Elroy, niti majka. Cleo je primijetila kako grčevito stišče slušalicu. Srce joj je burno kucalo. – Zdravo, slatka moja! – pozdravio je Bill s vrata. Ali odjednom je nestalo njegova smiješka.– Što je? Što se dogodilo? – Ovo ne razumijem... Majka je obećala jutros me nazvati, a kako to još nije učinila, pokušala sam ja dobiti nju. Ali tamo se nitko ne javlja! To ne razumijem. Obećala mi je, Bille. Sigurno je htjela nazvati. Tako je čudno što nitko ne odgovara. Mislim.. – Hm – zamišljeno promrmlja Bili. – Ostavlja li je Elroy uopće samu? Pobrinuo se da bi ti mogla ostati s njom a sada bi morao sam biti kraj tvoje majke, ukoliko nije pronašao nekog tko bi se mogao brinuti za nju. – To nije neophodno. Majka se nakon Jimove posjete jako promijenila, znaš. Inače ja ne bih uopće otišla od kuće. A jutros me htjela posve sigurno nazvati kako bi mi sve objasnila. – Hoće li Bili ovo shvatiti? Bar se trudio. Naborao je čelo. – U redu. Najprije moramo doznati je li Elroy u dućanu. – Podigao je slušalicu i nazvao. – Halo, mogu li, molim vas, razgovarati s Edom?... Oh, točno, danas ima slobodan dan.. Ne, hvala, gospodine Hild. Sutra ću ponovno nazvati. Bili je spustio slušalicu. – Tamo je – rekao je. – I kao da je čekao pored telefona. Odmah se javio.

– Ali gdje je onda majka? Zašto me nije nazvala? Zašto se ne javlja? Nešto joj se dogodilo, Bille! – Smiri se draga. Moţda je samo bila u vrtu i nije čula telefon. DoĎi, još jednom ćemo pokušati... Cleo je poslušno kimnula i podigla slušalicu. Telefon je deset puta zazvonio. Nitko se nije javio. – Moramo otići prijeko i pogledati što je s njom – zabrinuto predloţi Cleo. – U redu, idem s tobom. Elroyjeva je kuća izvana djelovala posve normalno. Cleo je, idući pored Billa prema kućnim vratima, vlastite bojazni smatrala suvišnim. Ali, kad su zazvonili, nitko nije otvorio vrata. – Imaš li ključ? – upita Bili. Cleo je odmahnula glavom. – Ući ću na straţnji ulaz – odlučio je Bili. – Pričekaj me ovdje. Cleo je ostala stajati na suncu. Promatrala je crvendaća koji se kupao u umjetnom jezercu s lopočima. Kad je Bili nije dozvao, bila je uvjerena da su i straţnja vrata zaključana, ali bila je suviše troma da bi se ogledala za njim. Zato se tim jače iznenadila što joj je Bili iznutra otvorio kućna vrata. Pozvao je, povukao Cleo za ruku u kuću i rekao nešto što nije razumjela. Čula je samo buku iz majčine spavaće sobe: glasno, neujednačeno hrkanje. Htjela je ući u majčinu sobu, ali Bili ju je zadrţao. – Nemoj! Ostani ovdje, Cleo. Već sam nazvao doktora Milla. – Liječnika? – Cleo nije ništa shvaćala. Nastojala je pronaći vezu izmeĎu majke, doktora Millera i hrkanja. – Odmah će doći – uvjeravao je Bili, Cleo nije odgovorila. Čula je samo nepravilno hrkanje. Pogled joj je pao na šarene papire na stoliću ispred kauča. Prospekti za putovanja. Elroyjeve omiljene geografske karte na kojima je ucrtao putovanje na koje je htio krenuti s majkom. Cleo je trebala nekoliko sekundi da uvidi što ima pred sobom. Ali, tome nije bilo krivo samo njezino trenutačno stanje. Svi su prospekti i zemljopisne karte bili ,zguţvani ili poderani. – Dolazi liječnik – s olakšanjem je rekao Bili i povukao Cleo prema kućnim vratima. – Sreća što je već ovdje!

***

Nakon Elroyjeva telefonskog poziva. Ernie je čitav sat, napetih ţivaca straţario. Jim Singley se tek oko devet sati spustio dolje. Ernijeva se ruka već trznula, htio je posegnuti za telefonskom slušalicom, ali Jim kao da nije htio napustiti hotel. Inače je uvijek odmah izlazio. Ali – sada je ostao ovdje stajati. – Dobro jutro, Ernie. – Nije izgledao mnogo bolje nego pri svom povratku' u dva sata ujutro. Ali, ako vlastiti sin puca u čovjeka... – Je li Wayne... je li me netko nazvao? Wayne? Računao je da će ga Wayne nazvati? Jasno, Elroyjev naziv nije dolazio u pitanje. – Dosad nije – odgovorio je Ernie. Pomislio je da je bolje ako malo kasnije počne govoriti o sinoćnjim dogaĎajima. – Lijepo vrijeme, zar ne? – Da, jasno – odsutno je rekao Jim. – Uostalom, danas putujem, Ernie. – Nije mu ostavio vremena da nešto upita. – Mogu li sada dobiti doručak? – Svakako – rekao je Ernie i pozvao Hazel. Otpratio je Jima u blagovaonicu i nastavio razgovarati s njime. Ali sve to nije koristilo – Jim nije ni pomišljao da mu nešto ispriča. Ernie se morao pomiriti s porazom i mrzovoljno se okrenuo i vratio u predvorje, odakle je sada nastavio promatrati Jima Singleyja. Zaista mu se nije ţurilo! Popušio je cigaretu, pio uz nju kavu i mirno čitao novine. Ernie je sumnjao da Jim namjerno ostaje, jer nešto čeka. Moţda Wayneov telefonski poziv? Tko bi to, do vraga, mogao znati! I kada je konačno izišao iz blagovaonice nije imao pametnijeg posla, nego je nastavio šetati po hotelskom predsoblju. Zadrţavao se sasvim na kraju, pored lonaca sa cvijećem, gdje čovjek nije mogao početi nikakav razgovor s njime, ili bar ne kao uzgred. Kad je Ernie, već pomiren sa sudbinom, htio odustati, Jim mu je prišao i rekao: – Vratit ću se za pola sata, ukoliko bi me netko nazvao. – Ni ovaj put nije dao Ernieju priliku da ga nešto pita. Jednostavno se okrenuo i izišao. Erniejeva je ruka grčevito zgrabila telefonsku slušalicu. Nakašljao se i vrhom jezika prešao preko usana. Ali na drugom kraju, ţice nitko se nije javio. Nakon što je tako dugo čekao i svladavao se, ovakvo razočaranje! Ernie je uvrijeĎeno promatrao telefon kao da je on bio kriv za ovakav razvoj. Zapravo, tome je bio kriv Elroy. Sve je stavio u rad i onda šutke iščezao...

Ne. To nije ličilo Elroyju. On je bio cjepidlaka. Sitna duša. Ali, nikako čovjek koji bi izvodio ovakve ludorije, osim u hitnom slučaju, iz nuţde. Ova se pomisao dopala Ernieju. On je preuzeo zadatak i mora ga provesti. Pogledao je van i uvjerio se da je Jim već nestao s vidika. Sada je Ernie bio odgovoran da vijest stigne na vrijeme. Osim toga, nije htio propustiti tu priliku. Ernie je tresnuo slušalicom i izjurio van. Očito, zaista se radilo o hitnom slučaju. U to se Ernie uvjerio čim je stigao u Glavnu ulicu. Ispred Elroyjeva dućana okupilo se najmanje dvadeset ljudi: vlasnici dućana, više ţena s mreţama za kupovinu, djevojaka iz frizerskog salona, nekoliko mladića iz igračnice. Cak je i stari Schutz. kojeg jedva da je zanimalo što se zbiva u Atheni, provirio glavu kroz prozor svoje cipelarske radionice. Svi su ti ljudi šutjeli ili samo šapatom izmjenjivali riječi. Ernie se progurao naprijed, sve dok se nije našao pored frizerke. Stigao je još na vrijeme da ugleda Elroyja. Bill McVey mu je pomagao da uĎe u svoja kola. Elroy je djelovao vrlo iscrpljeno, posrtao je tako da ga je Bili morao podupirati. – Što se dogodilo? – upita Ernie, ali je dobio odgovor tek kad se Bili odvezao s Elroyjem. Tada su odjednom svi progovorili. – Izvršila je samoubojstvo, GospoĎa Hild. Progutala je veliku količinu tableta za spavanje... – Nije rekao da je mrtva. Rekao je samo... – Ali kao da je već mrtva. Otpremljena je u bolnicu, ali... – Cleo Fleming i Bill McVey su je našli. Silom su otvorili vrata i... – Teţak udarac za Elroyja Jeste li vidjeli njegovo lice kad... Ernie je pohlepno upijao svaku riječ. I on je mogao nešto pridonijeti ovom razgovoru. Mogao je ispričati što mu je Elroy rekao preko telefona. Ali, zasad, su svi bili još toliko uzbuĎeni i napeti da bi ga jedva itko i slušao. Kasnije moţe ispričati što mu je Elroy rekao. Za to će imati još dovoljno prilika.

16 U čekaonici bili su svi četvero. Cleo je sjedila na klupi izmeĎu Billa i njegove majke, a Elroy je stajao blizu prozora. Tamo je bio najdalje, što

je bilo moguće od Cleo. Nemirno je hodao tamo-ovamo, ponekad pogledavao kroz prozor i nešto promrmljao. Cleo je znala da je on smatra odgovornom za majčino stanje. Nisu razgovarali, to je bilo suvišno. Elroy je dobacio Cleo samo jedan uništavajući pogled, kad ga je Bili uveo unutra i od onda joj više nije obraćao nikakvu paţnju. Njegovo mrmljanje kao da je išlo na ţivce gospoĎi McVey; čim je ponovno počeo, obratila se Cleo i demonstrativno počela razgovor o nekoj bezazlenoj temi. Mene krivi za sve. razmišljala je Cleo. Ukoliko majka umre. ja ću biti kriva, jer sam jučer pustila Jima u kuću. Ukoliko umre. ja sam je ubila, Jim ju je ubio. počinila je samoubojstvo... Nije! Na toj se točki dosadašnji slijed misli nije mogao logično nastaviti. Cleo se jednostavno ustručavala računati s mogućnošću da bi majka zaista mogla umrijeti. Liječnik je kazao da ima šansu – ili je tako uvijek govorio – a, Cleo neka nastoji da se ne zabrinjava, jer će on učiniti sve što bude mogao. Toga se sada grčevito prihvatila. Ljudi su dolazili i odlazili. Ali jedini čovjek koji je ostavio trajan dojam na Cleo bio je sudac McVey. Cleo je razmišljala. Ovdje je bilo vaţno, da bude po majčinoj volji. Ona sigurno nije htjela umrijeti. Bila je tako sretna kad ju je Cleo jučer poslije podne, posljednji put vidjela. Cleo se još dobro sjećala njena blistava smiješka, umirujućih riječi i obećanja da će je sutra nazvati, čim sve bude u redu. Ne, majka nije htjela umrijeti, htjela je ţivjeti! – Sinoć je zapravo bila potpuno mirna – objašnjavao je Elroy nekom liječniku. – Malo se uzrujala, ali uspio sam je ponovno smiriti. Djelovala je zadovoljno, ali to je bila obmana. Morao sam uočiti taj neprirodan mir. – To se nije moglo predvidjeti, ne smijete zbog toga sebi ništa predbacivati. – Ali morao sam bar jutros nešto primijetiti! – upao je Elroy. – Otišao sam je pogledati, a ona je čvrsto spavala. Cak sam osjetio olakšanje! A mogao sam je spasiti da sam... – Ne smijemo izgubiti nadu! – Nada! Nada! – Elroy se zagledao u pod. – Jasno, s time nisam računao. Nisam je htio smetati, jer sam morao rano otići... – Ostavio si je samu. iako je Jim Singley još uvijek u Atheni? – glasno upita Cleo i tada se i sama začudila svojem pitanju.

Elroy nije pogledao prema njoj, samo je dostojanstveno odgovorio: – Jasno, poduzeo sam mjere opreza. Gospodin Brewer me trebao nazvati čim... dotični iziĎe ih hotela. – Ponovno se obratio liječniku. – Mislio sam da joj od tamo prijeti jedina opasnost. Nikada ne bih pretpostavljao da bi Audrey mogla... Toliko sam je volio! Kako nisam primijetio što. namjerava? Sudac McVey nije ponudio nikakve utješne riječi nego gutljaj viskija. Izvadio je iz dţepa ogrtača putnu bočicu, napunio čašicu što je sluţila kao zatvarač i naredio Cleo: – Popijte ovo! Potreban vam je. gutljaj. – Cleo je morala priznati da je u pravu. Elroy je, zahvalivši se, odbio, iako se Cleo učinilo da je bio u kušnji da prihvati viski. Ali pobijedila je svijest da pred sobom ima prijatelja Jima Singleyja. – Ne, hvala lijepo – odbio je i prkosno okrenuo McVeyju leĎa. Mack se nije pobrinuo samo da pruţi Cleo hitno potrebnu okrijepu, nego ju je uspio i ohrabriti. Iskreno je priznao da stvari stoje loše, a mogle bi postati i gore, ali je i s liječnikom razgovarao. – Ima šansu – hrabrio je Cleo. – To mi je rekao sam liječnik. Slijedeći je sat odlučujući. – Sreća je što ste vi i Bili otišli prijeko, inače... – Da, jučer sam je ostavila samu. Ja sam kriva, jer... – Besmislica! – presiječe je sudac McVey. Pogledao je prijeko, Elroyja, i tiho nastavio: – Jim mi je ispričao nešto o onome jučer. Sada je vani. Ne bojte se, tamo će i ostati. Ali, zamolio The da vam kaţem da ništa sebi ne predbacujete, jer vi baš ništa niste krivi. I ja smatram da je tako. Cleo je odjednom ugledala pred sobom Jima Singleyja kako sjedi na klupi pred bolnicom i strpljivo čeka vijest o majčinu stanju. Zacijelo je bio zabrinut, a ipak se sjetio da joj poruči, kako se sve ovo nije dogodilo njezinom krivnjom. To je zapravo ganutljivo, ali iz toga su se mogli izvući zabrinjavajući zaključci. Kako je Jim mogao znati da Cleo nije kriva? Nije li baš to bio dokaz tko je pravi krivac: Jim Singley? Sada je sjedio na klupi pred bolnicom i znao o majci više nego Cleo. Već od ranije, jer se vratio u Athenu. Od jučer, jer je čekao vani. Ubojica kojeg je privlačila blizina ţrtve? To je bilo moguće objašnjenje. On je prouzrokovao očevu smrt. A ako majka sada umre... Ne, ona neće umrijeti. Sigurno neće! To je morala čvrsto vjerovati. Margo McVey je opet tiho plakala, kao što je to činila od vremena na vrijeme otkako su bili ovdje. Simpatična i dobra ţena, normalna i draga

sa svojim jecanjem jednako kao i razgovorljivošću. Uostalom, oboje se odnosilo na Cleo. Majku je jedva poznavala i sigurno nije plakala zbog nje, a razgovor je trebao skrenuti paţnju Cleo s Elroyjeva mrmljanja. Sada je ponovno počeo: – Morao sam nešto zamijetiti, jer sam znao kako se popodne uzrujala – očajnički se ţalio Elroy. – Ali onda se smirila i mislio sam da je sve opet u redu. To neću sebi nikada oprostiti! Danas sam ujutro morao vidjeti... Sudac McVey se nagnuo kako bi bolje čuo što Elroy govori. Cak je i ustao i pridruţio mu se. Ali Elroy se odjednom izderao: – Vi mi niste prijatelj! Sto uopće radite ovdje? OtiĎite k njemu i tješite ga kao što ste činili kad je ubio Herba Fleminga! Recite mu da je natjerao u smrt! Vi ste njegov prijatelj, a ne moj. Ostavite me na miru! – Kako ţelite – ravnodušno odgovori sudac McVey. Ali, nije izišao iz čekaonice nego je sjeo na stolac pokraj vrata. Nakon nekog vremena Elroy nije više grčio pesnice i kao da je zaboravio na Mackovu prisutnost. Vrijeme je polagano prolazilo. Kad je ušao liječnik, Elroy je zatvorenih očiju sjedio na stolici kako ne bi morao gledati Cleo i suca McVeyja. Liječnik mu je stavio ruku na rame i on se trznuo. – Gospodine Hild, gospoĎa Hild... – Ne, ne, ne! – Cleo je skočila 1 nesvjesno vikala, a da nije ni primijetila. Pred očima joj se zamaglilo. Vidjela je Elroyjev zbunjen izraţaj lica, osjetila kako joj tlo izmiče ispod nogu i kako je liječnik podupire. Tek tada je shvatila što joj je govorio: – Ne, ne morate se više zabrinjavati, gospoĎice Fleming. Stanje vaše majke se poboljšalo. Ona je izvan opasnosti. Bili ju je snaţno zagrlio. Margo McVey se istovremeno smijala i plakala. Sudac je smiješeći se tapšao fiječnlka po ramenu. – Znate li to posve sigurno? – zakriještao je Elroy sa svojeg mjesta. – Sasvim sigurno – uvjeravao ga je liječnik. – Preţivjet će. Još je na vrijeme dopremljena u bolnicu. Zasad još nemojte s njome razgovarati, tek za nekoliko sati. Ali moţete biti sigurni da je prebrodila krizu. U svojoj radosti Cleo se nije mogla ljutiti čak ni na Elroyja i prišla mu je. On je nije gledao. Staklenastim je pogledom piljio u liječnika i tada je, teturajući, ustao. – Ali ona ne ţeli ţivjeti – ustvrdio je i posrćući izišao.

– Čekaj! – doviknu Cleo. – Elroy! – Trčala je za njim sve do izlaza, ali nije reagirao. Zastala je na stubištu i gledala za njim sve dok nije skrenuo iza ugla. Hodao je nesigurno poput pijanca. – Odvest ću se za njim – začula je Billov glas iza sebe. – Ne boj se, ja ću se već pobrinuti za njega. Ostani dotle s mojim roditeljima. – U meĎuvremenu su već stigli sudac McVey i njegova supruga. Cleo je zastala, jer je Jim ustao sa svoje klupe i prilazio im. – Vidio sam kako je Elroy otrčao – oklijevajući je počeo. – Je li... Zaboga, recite mi konačno kako joj je! Kad mu je sudac McVey rekao, Jim je problijedio. Na čelu su mu se pojavile kapljice znoja. Morao se prihvatiti za ogradu stubišta i odjednom je sjeo na najdonju stubu. – Samo se smiri, Jime! – Mack se zabrinuto nagnuo. – Rekao sam ti da je najgore prošlo! Jim je podigao glavu i upitao kao i Elroy: – Znaš li to posve sigurno? – Nije točno ono što je rekao! – upala je Cleo uzbuĎenim glasom. – Nije istina da ona ne ţeli ţivjeti. Ne, nije! Ne vjerujem. Jime, i ti to znaš! Ono" što je rekao nije istina! – Što je tko rekao? – htio je znati Jim. – Elroy? – Smiri se Cleo – nervozno je upozorio McVey. – Bio je potpuno zbunjen, inače to ne bi rekao. Jasno, ona ţeli ţivjeti. Vjerojatno je nehotice progutala tablete... Jim je sumnjajući odmahivao glavom. – Sve je to moja krivnja – promrmljao je. – To sam morao predvidjeti...

17 Predveče je sudac krenuo Elroyju noseći zdjelu francuske salate. Margo nije mogla podnijeti pomisao da je jadni čovjek posve sam i nema nikoga tko bi mu mogao staviti večeru na stol. Jasno, nije ga zbog Cleo mogla pozvati k njima. Istina, još je spavala, ali nitko nije mogao znati neće li se ipak probuditi na vrijeme za večeru. – Smatraš li da je to zaista u redu, Mack? – prosvjedovala je Margo kad se McVey ponudio da odnese Elroyju salatu. – Moţda te neće ni pustiti u kuću.

To je bilo moguće. MeĎutim, Mackova potreba da vidi Elroyja potjecala je iz neodreĎene sumnje koja je, svakako, imala manje veze s Elroyjem nego s Jimom. Osjećao je da Jim nešto namjerava. Ali zasad nije mogao dokazati taj dojam. Pred bolnicom su se rastali s Jimom koji nije htio ići njihovoj kući. Samo je zapitao Macka: – Jesi li danas već čuo nešto o Wayneu? McVey je morao zanijekati. Nazvao je Velmu ali ona mu je odgovorila da Wayne spava. Izgleda da ni Jim nije čuo o njemu. – Mislio sam da će me moţda nazvati. Kad sam ga sinoć stigao, nije htio sa mnom razgovarati, niti me slušati. Zamolio sam ga neka me nazove i vjerovao sam da će to učiniti. Ali sada zacijelo više neće. Mogu zamisliti kako je Velma... Mack nije proturiječio, jer Velma će svakako iskoristiti priliku: samoubojstvo Audrey nakon Jimova povratka kao da je bilo najbolja potvrda njezinih davnih tvrdnji. Kako bi Wayne još mogao sumnjati? – Ne namjeravaš valjda učiniti neku glupost, Jime? – zapita ga Mack. – Mislim da ne bi imalo nikakva smisla obraćati se Velmi. To bi te samo dovelo, u još veće neprilike. Jim se nasmijao. – Vjeruješ da bi ponovno pucala u mene? Ne boj se, zaobilazit ću je u velikom luku. Baš ništa ne namjeravam učiniti. Ali Mačka je mučila neodreĎena sumnja. I još uvijek nije priznao. Morao se nekako riješiti tereta što ga je imao na savjesti. Pribliţavajući se sada Elroyjevoj kući. Mack je duboko uzdahnuo. Elroy Hild je otvorio tek nakon što je treći put pozvonio. Kao da se ponovno sabrao, s očekivanjem je promatrao Mačka. – Ne, u bolnici nema ništa novo, koliko je meni poznato – odgovorio je Mack na njegovo neizgovoreno pitanje. – Oni će zacijelo nazvati čim se bude probudila. Donio sam malo francuske salate što vam šalje moja ţena. – Oh, hvala, to je veoma lijepo od vas. Mack je pokraj njega ušao u kuću. – Najbolje da zdjelu odmah odnesem u kuhinju. – Znam da vam se moram ispričati – počeo je Elroy kad su stajali u kuhinji. – Nisam se smio onako ponašati u bolnici. To je čak i u mojem stanju neoprostivo.

– U redu – rekao je Mack. – Opterećenje je bilo suviše jako. Ne moţete ništa protiv toga. – To nije nikakva isprika – tvrdio je Elroy. – Morao sam se uprkos tome svladati... Da, opterećenje je bilo suviše jako. – Donja mu je usna zadrhtala, Mack se već uplašio da će Elroy briznuti u plač. – Svi su bili tako prijateljski raspoloţeni prema meni, suče McVey. Ljubazniji nego zasluţujem. Čovjek primijeti samo u nevolji koliko prijatelja zapravo ima, koliko dobrih ljudi postoji... Prijatelja? – upitao je Mack, ne po prvi put, samoga sebe, jer je Elroy pripadao čudnim ljudima koji nisu imali prijatelja. Njegovo je ukočene drţanje većinu odbijalo. Elroy je već sve pokušao: bio je član klubova, udruţenja i loţa. Rado je preuzimao zadatke blagajnika ili zapisničara. Ali na taj mu način nije pošlo za rukom steći prijatelje. Kao neţenja neko je vrijeme bio traţen, ali uskoro su se sve ţene koje je upoznao, nakon dva ili tri sastanka, prestale zanimati za njega. I tada se Audrey Fleming udala za njega. Čudno. – Da, jasno – zbunjeno reče Mack. – Ja bih se na vašem mjestu malo odmorio Elroy. Moţda će se vaša ţena tek sutra osvijestiti. Pojedite nešto malo i pokušajte onda spavati. Elroy se usiljeno nasmijao. – Da, znam. Počivaj u miru! Kako bih mogao spavati? Neprekidno mislim na nju... što će biti kad se probudi... – Potpuno je izgubio dosadašnje samopouzdanje. Drhtao je od pete do glave. Kao da je bio blizu slomu ţivaca. Potrebno mu je neko sredstvo za umirenje, pomislio je Mack. Nazvat ću doktora Millera, čim stignem kući. – Moţda sve to nije tako strašno, Elroy – utješno je rekao. – Moţda uopće nije htjela progutati tolike tablete. Mogla je to učiniti i nehotice. – Nehotice? Kako je mogla nehotice progutati kutiju i pol tableta? Bilo je to namjerno, kaţem vam! – Ali to još uvijek ne znači da će biti isto tako raspoloţena kad se bude probudila – odgovori Mack. – Sjetite se samo onih mnogih samoubojica koje su promijenile odluku i zaţvale pomoć. Kod mnogih je to samo prolazan poriv i sretni su kada se ponovno probude. Nije nastavio, jer je primijetio da ga Elroy uopće ne sluša. Čovjek niska rasta kao da je osluškivao nešto izvana i kao da je nešto čekao. u.

slijedećem je trenutku odjeknulo zvonce na kućnim vratima. Elroy se trgnuo. – Ovo je jamačno Velma Carson. Maloprije me nazvala i najavila svoju posjetu. Divna ţena. Tako je, ljubazna. Svi su bili ljubazni prema meni... – U tom slučaju tiho ću nestati kroz straţnja vrata – predloţio je Mack. – Do viĎenja, Elroy. Javite se, molim vas, ako Margo ili ja moţemo učiniti nešto za vas. Elroy Hild je osjećao obavezu da još jednom zahvali Mačku i da mu stisne ruku. McVey je obrisao ruke o hlače, otišao do straţnjih vrata i čekao sve dok se nije uvjerio da je posjetiteljka uistinu Velma Carson. Sasvim je razgovijetno čuo njezin glas. – Mogu se samo nadati da vam moja posjeta nije neprijatna, Elroy. Ali htjela bih vam lično reći koliko vas ţalim. Nitko ne zna bolje od mene koliko morate trpjeti... To i ja vjerujem, pomislio je Mack. Oboje imaju mnogo toga zajedničkog. Sada mogu slaviti orgije: mi mrzimo Jima. Jasno ne na naročito visokoj duhovnoj razini, ali ne i s primitivnim pričama. Ali kako mi pada na um da se na druge licemjere nabacujem kamenjem? Zar nije licemjerje ako se prikazujem kao Jimov najbolji prijatelj, a nisam mu priznao kakvu sam dvoličnu ulogu odigrao nekoć, prije šest i pol godina. Jim bi se vjerojatno osjećao podlo prevarenim, premda, kad bi bolje promislio, uvidio bi kako mu je Mack htio priskočiti u pomoć. Na prvi bi pogled stanje , stvari bilo jednostavno: Mack je znao prije od Jima da ga njegov ortak vara i nije mu ništa rekao, baš nasuprot, pomogao je da se prevara zataška. One je večeri Mack stajao na stubištu ispred Flemingova stana i u dţepu imao ček sa svojim potpisom. Mack je izišao na ulicu, polagano je hodao, a u mislima se vratio na onu sudbonosnu večer prije više od šest godina. U Glavnoj ulici jedva da je bilo ljudi i nitko nije mogao primijetiti Mačka kako je otvorio vrata pokraj radionice i penjao se mračnim stubama prema Flemingovu stanu, sa čekom u dţepu. Ujutro je Herb Fleming bio kod njega u kancelariji i ispričao Mačku čitavu tuţnu priču. Čak ga je uvukao u to, jer je zamolio Mačka zajam, kojim je htio pokriti manjak u blagajni prije nego mu Jim uĎe u trag. Herb Fleming je iznio svoje razloge sposobnošću uvjeravanja roĎena trgovca: – Vi ste Jimov prijatelj i učinit ćete mu uslugu ako spriječite da se naše poduzeće ne raspadne. On bi to naime učinio, ako bi

otkrio da novac nedostaje. Tada ću biti upropašten, ali ni Jim neće imati ništa od toga, jer on treba nekog, tko moţe prodavati automobile. Mi smo ovisni jedan o drugome. Imamo dobar posao koji ne smije propasti zbog ovih nekoliko dolara. Ionako sam htio samo posuditi taj novac, ali onda sam upao dublje nego što sam htio. Konačno, poznate me, Mack, znate da nisam lopov... Mack je morao priznati da je Herb Fleming imao pravo: bez njega, kao prodavača, Jim ne bi imao ni pola uspjeha. Osim toga. Herb zaista nije bio pokvaren a ni varalica. Posjedovao je neke slabosti: slabu moć rasuĎivanja, bio je lakomislen i dobroćudan do gluposti, ali nije bio čovjek koji bi sistematski varao svog ortaka. Mack je razmislio o njegovoj molbi i obećao da će mu uveče javiti odluku. To je bila tragična greška, jer je osudio tri čovjeka: Herba na smrt, Jima na šest godina tamnice, sebe na šest godina ţivota s griţnjom savjesti. Na stubištu se osjećao miris ulja i benzina iz radionice. Mack je zastao, jer je čuo oštre glasove iz Flemingova stana. Postalo mu je jasno da Jim već zna za manjak u blagajni. Sto da učini? Da jurne unutra, zamahne čekom i razdvoji ortake? Prekasno! Sudeći po buci, oni su se već tukli, nakon što je Herb iznenada udario Jima u bradu. Tada je netko teško pao na pod, a Jim je rekao: – Hajde, ustani, ja ću te naučiti kako se krade moj novac... Što je? Zar ti je moţda već dosta? Odozgo je netko silazio niz stube. Mack je pobjegao da ne bi bio zatečen kako prisluškuje pred Flemingovim stanom. Kad je došao kući, ček mu je još uvijek bio u dţepu. Još je uvijek namjeravao nagovoriti Jima neka ne raskine odmah s Herbom Flemingom. Čim se Jim bude urazumio, razgovarat će s njime. Zasad se Mack, još mogao smatrati poštenim čovjekom. Kad je Mack iste večeri čuo da je Herb mrtav, razderao je ček. Jasno, pred sudom govorit će u Jimovu korist – ukoliko se to ne bude moglo izbjeći – iako se tada više ne moţe nadati da bude izabran za suca. On bi to uprkos tome učinio... Ali Cleo ga je pretekla i s pomoću laţi uvjerila porotu, dok bi njegov istinit iskaz moţda bio neuspješan. Mack nije morao dati iskaz i od onda se nikada više nije mogao smatrati poštenim čovjekom.

Mack je, na svoje veliko iznenaĎenje, primijetio da je obišao blok i sada je ponovno stajao pred Elroyjevom kućom. Prešao je cestu i sjeo na klupu. Nije bio raspoloţen da odmah ode kući. Izgleda da je Velma još uvijek bila kod Elroyja. Je li nasjeo njezinom toboţnjem suosjećaju? Mack je odmahnuo glavom. Čudno, ova posjeta... Tada se sjetio Waynea. Zar ovo nije bila najbolja prilika da nasamo razgovara s mladićem? Moţda ga bar uspije nagovoriti da prihvati Jimovu ponudu, uzme novac i nestane s njime prije, nego ga Velma uspije pretvoriti u maminu mazu ili pijanicu. Vrijedilo bi pokušati! Mack je upravo htio ustati i tada je ugledao Jima kako dolazi drugom stranom ulice i odlučno se pribliţava Elroyjevoj kući. Elroy ga uopće neće pustiti unutra, pomislio je Mack. Zalupit će mu vrata pred nosom, izazvat će veliku guţvu. Ali kad su se vrata otvorila, oba muškarca su izmijenila svega nekoliko riječi. Jim je prešao preko praga, vrata su se iza njega zatvorila. Sve se to odigralo sasvim neupadljivo.

18 Velma je duboko udahnula zrak i zatvorila oči. Kad ih je ponovno otvorila. Jim je još uvijek stajao ispred kućnih vrata Elroyja Hilda i netremice promatrao Elroyja. Čak se podrugljivo smiješio. – Vi! – reče Elroy drhtavim glasom. – Što traţite ovdje? – Moram razgovarati s vama. – Jim je pogledao prijeko, Velmu. – Radi se o privatnoj stvari. – Ţao mi je, zauzet sam – odgovori Elroy. – Onda ću pričekati. – Jim je prošao pokraj njega u sobu za dnevni boravak. Udobno se smjestio na stolicu. – Imam vremena. Elroy se podbočio. – Zao mi je, ali moram vas zamoliti da napustite moju kuću! Nemam o čemu s vama razgovarati. – Ostajem ovdje – odlučio je Jim. – Moţete pozvati policiju... Velma je skočila. – To bih na vašem mjestu učinila, Elroy. Konačno, ovo je vaša kuća. Ne morate sebi dopustiti nikakve besramnosti od njega... – Točno – suglasio se Jim. – Još ne.

Pogled što su ga obojica izmijenila, uplašio je Velmu. Osjećala je da se iza ovih nekoliko rečenica krije dublji smisao kojeg nije mogla dokučiti. A zašto je Jim sada šutio? Zar je moţda mislio da će oni zbog nervoze, početi govoriti? Zaista, Elroy je prvi popustio. – Zašto me konačno ne ostavite na miru? Zar mi niste već zadali dovoljno jada? Postigli ste što ste htjeli. Po drugi put ste razorili ţivot Audrey, natjerali ste je u smrt... – Ona nije mrtva, Elroy. Zar vam to nisu rekli? – Jasno, rekli su mi! Prvi sam to doznao, prvi ću je nazvati, čim se osvijesti. To mi je obećao liječnik... – Samo polako! Zacijelo će vas obavijestiti. Zacijelo ţelite biti tamo kad počne govoriti. To sam i mislio. – Ovo je besramno! – kliknu Velma. – Nemaš nikakvo pravo ovako mučiti Elroyja! – Imam više prava da budem ovdje nego ti. – Jim je pogledao Elroyja. – Treba li Velma zaista sve čuti? Zapravo, nemam ništa protiv. Elroy se uspio malo svladati. – Ne znam što time hoćete reći – hladno je odgovorio. – Ukoliko smatrate da imam veze sa sinoćnjim napadom.... – Ne, ne! – Jim je, podrugljivo se smiješeći, pogledao Velmu. – To je za mene već prošlost. Mislim na nešto posve drugo. – Oh? To će se, utvrditi. AH ne bih htio da Velma ovdje doţivi neugodan istup. Ionako je već dosta pretrpjela... Ne, Velma, zahtijevam to. Vrlo ste ljubazni, ali s time sam moram izaći na kraj. Automatski je prosvjedovala dok ju je Elroy gurao van i isto joj tako automatski zahvaljivao na posjeti. Tada su se vrata iza nje zatvorila i Velma je maramicom obrisala desnu ruku. Elroyjev vlaţni stisak ruke odavao je koliko je bio uzbuĎen. Ali otpremio ju je odavde. A nije htio pozvati policiju. Kao da se bojao razgovora s Jimom i istovremeno čeznuo da ga konačno obavi. Jasno, radilo se o Audrey Fleming. Audrey Hild, ako ju je čovjek htio baš tako zvati. Oba su je muškarca voljela na svoj način. Jim je volio Audrey već prije šest godina – ukoliko se njegov nagon uopće mogao nazvat; ljubavlju. A ono što je tada počeo, sada je htio nastaviti, pa makar pri tom razorio i drugi brak. Ili se vratio samo da se osveti Audrey? Da, to je morao biti pravi razlog njegove posjete Elroyu: Jim je htio odati svoju suučesnicu zato što

se udala za drugog. Naravno! Ovo je objašnjavalo sve – Jimovu besramnost, Elroyjev strah i ustručavanje da pozove policiju. »Zasad još ne trebamo policiju«. Samo po sebi razumljivo! Kad je Velma došla kući; čula je kako se Wayne spušta niz stubište. Na hodniku je bila upaljena slaba ţarulja. Bilo je hladno i vlaţno, velika je kuća samo usred ljeta bila donekle suha. Wayne je tuţno promatrao majku. Ali u njegovu je pogledu bilo još nešto što Velma nije mogla protumačiti ili to jednostavno nije htjela vidjeti. – Oh, to si ti! – vedro ga je dočekala. – Zacijelo si već ogladnio. Odmah ću ti prirediti večeru. Wayne je proveo čitav dan u svojoj sobi, gdje se zaključao. Velma ga je razumjela, ni sam nije imala hrabrosti da ode, kao svakog dana, u banku. Smetala je Waynea samo jednom, kad mu je donijela ručak. Tom mu je prilikom ispričala i da je Audrey pokušala samoubojstvo. Napokon, zašto da tu vijest, koja je ipak bila prilično vaţna, dozna od drugih ljudi. – Gdje si bila? – upita Wayne. Velma nije bila spremna na ovako neprijateljski ton. Wayne je čitav dan bio umoran i apatičan. – Zašto me ovako promatraš, zlato? Bila sam samo neko vrijem vani. Ja... – Gdje? Kod suca McVeya? Pokušavaš li još uvijek provesti svoj plan? – Dobro znaš da sam ga st već davno odrekla – strpljivo je počela. – To sam ti sinoć objasnila. Ne ţeliš očev novac, time je stvar završena. Jesam li te ikada pokušala prisiliti na nešto, protiv tvoje volje? – Zaista tako misliš? – Sišao je. – Zašto mi onda ne ispričaš gdje si bila? Nemoj se truditi, točno znam da se nešto dogodilo. Vidim na tebi. Nešto mi tajiš. – Nije se baš ništa dogodilo! Nemam pred tobom nikakvih tajni. Konačno, rekla sam ti da sam samo na kratko vrijeme izišla. – Oborila je glavu, jer mu više nije mogla gledati u oči. – Zao mi je što ćeš malo kasnije, večerati.... – – Do vraga! – grubo je presiječe Wayne. – Moraš li uvijek biti tako sladunjava? Zar je Cleoina majka mrtva? Je li ti zbog toga lice tako zadovoljno?

Velma se pjenila od bijesa, ali nije htjela dopustiti da on to zapazi. Dok je vješala ogrtač, ruke su joj drhtale, – Nije mrtva. Spasili su je. To nije nikakav razlog za mene da budem zadovoljna, a vjerojatno ni za nju. Ako ne umiješ pristojno sa mnom razgovarati, zamolila bih te da šutiš. – Kako znaš? Tko ti je to ispričao? – Elroy. – Znači, bila si kod njega. Ne razumijem, samo kako... – Wayne je zamišljeno promatrao majku. – Bila si kod Elroyja Hilda. Zašto? – Zašto? – oštro je ponovila. – A zašto ng bih bila? Zašto ne bih, kao susjeda, posjetila Elroyja? Poznam ga već godinama i sasvim je prirodno da mu izrazim svoju sućut. . – Ti je mrziš – rekao je Wayne. – Ne, ne više. – Objasnila mu je kako više ne smatra Audrey neprijateljicom, nego ţrtvom vrijednom ţaljenja kao što je i sama. I zaključila je riječima. – Nemam je zašto mrziti. Moţda je Audrey pogriješila, ali je za to i kaţnjena. Ne. Wayne, ţalim je. Iskreno je ţalim. Wayne je za trenutak zašutio, a onda je rekao: – U redu. majko – a kako se to dopalo Elroyju? – Što? – Zacijelo mu se dopalo. Dovoljno je glup da... – Ovo neću više slušati, Wayne! Bila sam obzirna prema tebi, jer znam da si posljednjih dana štošta proţivio. Ali i tvoja je duţnost da budeš prema meni bar donekle obziran. – Jasno – odgovorio je Wayne – jer tebi zahvaljujem sve, ono što jesam, što ću ikada biti i tako dalje. Ovo je bilo previše. – Kao da ti se čini čudnim što sam bila kod Elroya – zasiktala je Velma. – Moţda će te onda zanimati da je i tvoj dragi otac došao k njemu. Još je uvijek kod njega i moţeš biti siguran da ne ţeli Elroyju samo izraziti sućut. – On je kod Elroya. Ali ja sam mislio... Ta, htio e danas otputovati. – Wayne je nehotice krenuo prema kućnim vratima. – Da, samo otrči k njemu! Nemoj se dati zadrţavati! To si i ranije uvijek činio, a ovaj put se i te kako slaţem s time. Htjela bih da čuješ što će ispričati Elroyu. Htjela bih da sam otkriješ kakav je on zapravo i kakav je oduvijek bio. – Što to treba da znači? O čemu uopće govoriš?

– Hajde, idi već jednom! – Velma ga je gurnula prema vratima. – Poslušaj što on ţeli reći. Meni ionako ništa ne vjeruješ. Nikada mi i nisi vjerovao, jer je on uvijek bio polubog za tebe. Moţda se ipak izliječiš, ako sve čuješ iz njegovih usta...

19 Sada, pomisli Elroy nakon što je zatvorio vrata iza Velme. Sada! Osjećao se opušteno 1 vedro. Uţasno putovanje se skoro bliţilo kraju. Nije se više bojao tog kraja, predvidio ga je, bio je za nj spreman, čak ga je ţelio. – Dakle? – obratio se Jimu Singleyju. – Hoćete li biti ljubazni i objasniti mi razlog ove neţeljene posjete? – Kao da ga već nije znao! Ali red je zahtijevao ovo pitanje. Morao se pridrţavati reda. – Što se mene tiče – odgovori Jim – počnimo s onim što sam maloprije rekao. Ţelite biti u bolnici kad se Audrey ponovno osvijesti? – I? Smatram li potrebnim, da budem pokraj svoje ţene kad se osvijesti, samo je moja stvar. Ne uviĎam zašto bi se to ticalo drugih ljudi, prije svega vas? – To vam mogu reći. Naime, i ja ću biti tamo. – Što? Zar moţda zamišljate da ću vas pustiti u njezinu blizinu... – Ne, stvar je suprotna, Elroy. Ja vaš neću pustiti u njezinu blizinu, bar ne samog. Moţete se odvesti u bolnicu, kad vas nazovu, ali ja ću ići s vama. Elroy se nasmija. – Vi ste ludi! – Okanimo se tih besmislica, Elroy. Točno znate što ţelim reći. Audrey vam je sinoć ispričala da... – Ništa mi nije ispričala! Baš ništa! Bila je suviše uzrujana da bi mogla govoriti! – Elroy je gotovo vikao, kao da je time. htio uvjeriti Jima. – Kad sam jučer otišao, nije bila .uzbuĎena – mirno nastavi Jim. – I jamačno nije razmišljala o samoubojstvu. To zna i Cleo. Ona me navela na tu pomisao. – Cleo! – ponovi Elroy. – Naravno. Cleo! Nemojte zamišljati da će' ona još jednom lagati zbog vas!

– I ne mora. Ovaj put su okolnosti drugačije. Nitko ne mora umrijeti mojom ili vašom krivnjom! – Mojom krivnjom? – oštro ponovi .Elroy. – Zar ćete moţda reći kako sam ja kriv što je Audrey pokušala samoubojstvo? – Ne, to niste – odgovori Jim. – Sumnjam da je pokušala sebi oduzeti ţivot. Ovo je rekao mirno, bez posebna naglaska. Elroy je na to bio spreman, pa ipak se i sam iznenadio kako je mirno primio ovu tvrdnju. Pogledao je prijeko, Jima koji je promatrao svoju cigaretu i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi. Zato što vjeruje da je sinoć Velma pucala u njega, pomislio je Elroy, i samo što se nije glasno nasmijao. – Što iz toga slijedi? – upitao je odlično se svladavajući. – Mislite na nesretan slučaj? – To je prilično nevjerojatno – protuslovio je Jim. – Nije progutala samo dvije tablete više, nego sve odjednom.

*** Kako je sve bilo lako, kako jednostavno, zato što nije dopustio da bilo što primijeti. – Ne, Audrey! To mi ne moţeš učiniti! – kliknuo je, ali se nakon toga bolje svladavao. Napustio je kuću kako bi nekoliko minuta bio sam. Putem je razmišljao što da učini. Tada je sve bilo u redu, samo je metak u Singley a bio greška. Vraćajući se Audrey, postalo mu je jasno što mora učiniti. Od tog trenutka igrao je ulogu supruga koji voli svoju ţenu i ima mnogo razumijevanja, koji ne ţeli stajati na putu sreći svoje ţene... – O tome ne moramo više govoriti, draga. Molim te uzmi svoje tablete i pokušaj spavati. – Poslušala ga je, i najprije uzela samo jednu, čak je j malo plakala zbog toga što mu je morala učiniti naţao. Pola sata kasnije, kad je već bila pospana, Elroy joj je donio Rum Toddy s mnogo limuna. Iskapila ga je, iako je osjetila malo gorki okus...

***

– Tvrdite dakle da sam je htio ubiti? – zapita Elroy. – Ali, to je prije vaš način, je li? Smijem li pitati koji mi motiv podmećete? Audrey je moja ţena. Jako je volim. Zašto bih je trebao ubiti? – Zato što će vas napustiti – odgovori Jim. – Otići će sa mnom u Kaliforniju. Bili bismo već na putu, da se to nije dogodilo. Čim ponovno ozdravi, mi ćemo, uprkos tome, otputovati. To vam je jučer objasnila. Ne znam što vam je još rekla, jer ne znam zašto se udala za vas. Morao sam jučer ostati kraj nje, kad ste se vratili kući. Ali to nije htjela, htjela... je... – Jasno da niste trebali ostati! – prekinu ga Elroy gotovo kriješteći. – Htjela vas se samo nekako riješiti. Zašto je u petak, ugledavši vas, doţivjela šok? – Mojom krivnjom. Morao sam je prije toga obavijestiti. Ali nisam znao je li... Morao sam se sam uvjeriti. – Morali ste joj se osvetiti, mislili ste. Htjeli ste razoriti njezinu sreću. Morali ste se vratiti i uništiti sve što sam za nju učinio! – Rekla mi je da ste prema njoj dobri – zbunjeno prizna Jim. – Bio sam dobar prema njoj! – Elroy više nije mogao gospodariti samim sobom. – Ţrtvovao sam se za ' nju, razumijete li? Dobar prema njoj! Je li vam jasno što sam mogao učiniti njoj i vama? Ne biste prošli s osudom zbog ubojstva u afektu, to vam ja kaţem! A njezino ime ne bi ostalo nespomenuto, nego bi i ona moţda bila isto tako optuţena, da sam ja razvezao jezik! Jim je skočio. – Sto to govorite? Ona s time nije imala nikakve veze. Čak nije tamo ni bila! – Sasvim točno. Vi ste ga sami Ubili... – Ne! Bio je to nesretan slučaj! – Nesretan slučaj! – podrugljivo ponovi Elroy. – SvaĎali ste se samo zbog novca, je li? Ne, znam što se tada dogodilo: svaĎali ste se s njime zbog Audrey! – Njezino ime nije bilo ni spomenuto! – odgovori Jim teško se svladavajući. – Ali uprkos tome radilo se o njoj. – Elroy je uvidio svoju prednost i koristio je. – Zašto konačno ne priznate? – Ja bih morao nešto priznati! Ne, ja... Slušajte, sve sam to već mnogo puta opisao. Priznajem da sam ţelio poslati Herba do vraga. Ali nisam ga...

– U redu, u redu! Vjerujte mi, Singley, stvar bi loše završila za vas i Audrey ako bi porota doznala da ste se sastajali s njom, kad Herb nije bio kod kuće. Ne, to ne bi ostavilo dobar dojam. Porotnici ne bi, tada povjerovali da ste se navodno svaĎali zbog novca. – Kad mu je Jim zgrčenih pesnica prišao korak bliţe, Elroy se pobjedonosno nasmiješio. – Zar ćete moţda poricati? Bilo bi besmisleno, jer sam vas ja lično promatrao. Točno znam gdje ste se sastajali s Audrey. Vozio sam za njom i vidio kako ste je slučajno sreli na osamljenoj seoskoj cesti. .. – Oho! – reče Jim i priĎe korak bliţe. – Znači, pratili ste je i zato ste znali da se sastala sa mnom. Mogli ste to i objaviti, a i učinili biste to da se Audrey nije udala za vas. Tako je bilo, zar ne? Ucjenom ste je prisilili na udaju. To je bila jedina mogućnost da je dobijete za ţenu i vi ste to iskoristili, lopove! To sam morao i pomisliti. Ali nisam bio potpuna siguran, ponekad sam posumnjao u Audrey... Zamišljali ste da se nikada neću vratiti. Zbog toga bih vas mogao... – Ubiti? Da. Zašto to ne učinite? – tiho upita Elroy i priĎe bliţe Jimu. – S time ste jednom imali sreću. I opet moţete utvrditi da je bio nesretan slučaj. Jim ga je znatiţeljno promatrao! – To bi vam odgovaralo, je li? Čak biste ţrtvovali i svoj ţivot da mi se osvetite? Zasluţili ste smrt, ali ne pada mi ni na um da vas ubijem. S vama će ionako biti završeno, čim se Audrey probudi. Šteta, moram primijeniti drugi način kako bih mu ipak onemogućio da pobijedi, pomislio je Elroy. Kako je glup! Uopće ne uviĎa da ima posla s najopasnijim čovjekom na svijetu – s čovjekom koji ne moţe ništa više izgubiti. – Prilično ste sigurni, je li? – Zašto ne? – upita Jim. – Znam što će ona reći. I vi to znate. Pobrinut ću se samo da ne dobijete drugu priliku. Zbog toga ću se odvesti s vama u bolnicu. – Znači li to da moţda vjerujete kako bih joj mogao skinuti i vlas s glave? – uzbuĎeno viknu Elroy. Nije shvatio zašto ga Jim čudno promatra. – Gospode, pokušali ste je ubiti! Jasno, da vjerujem! Mogli biste je pokušati, u posljednji trenutak, prisiliti na šutnju! Ili ste smislili kako ćete

iskriviti njezine riječi, tako da će svatko povjerovati da je izgubila razum... – Besmislica! – odlučno ga presiječe Elroy. Nije se namjeravao odvesti u bolnicu. Telefonski poziv će biti samo znak, Elroy je znao što mora tada učiniti. I za Jima će značiti kraj, jer je Jim ušao ovamo i tvrdio kako je Elroy pokušao ubiti Audrey. A htio je samo da njegova ljubljena zaspi, jer je metak promašio cilj tako da nije postojala druga mogućnost da spasi Audrey od Jima. Sjedio je na njezinu krevetu, promatrao kako spava i tada je na vršcima prstiju izišao iz sobe. Nakon toga je samo još jednom izgubio nadzor nad samim sobom, kad je u sobi za dnevni boravak ugledao prospekte za putovanja... – Htjeli smo otputovati – odsutno je šaptao. – Htio sam se s njome odvesti do Velikog kanjona ili u Meksiko – ili kamo bi ona htjela. Trebala je samo reći kamo se ţeli odvesti. – Kad je zatvorio oči, mogao je gotovo povjerovati da je to još uvijek moguće. Ali čim je otvorio oči, pred njim je stajao Jim Singley i pazio na njega. I on je čekao da zazvoni telefon. Ali nisu morali dugo čekati! Moglo se to odmah dogoditi! Elroy se nasmiješio i izvukao revolver.

20 Vidjevši kako je Velma izišla iz kuće, Mack se uznemirio iako sam nije znao zašto je vjerovao da je ona voljna i da je u stanju spriječiti fizički obračun izmeĎu Jima i Elroyja. Promatrao je sve. dok nije iščezla iz ugla i tada je ponovno pogledao Elrovjevu kuću. Jim i Elroy nisu se morali boriti na ţivot i smrt, ali nisu bili baš ni stari prijatelji. Mack je istresao svoju lulu i ustao. Prešao je cestu, ušao .u vrt i pribliţavao se kući. Nije čuo nikakve ljutite glasove. Jim bi zacijelo vikao, ukoliko bi došlo do svaĎe. Da, on ne bi volio da se Mack upliće u njegove stvari. Konačno, Elroy je Jima dobrovoljno pustio u kuću, tako da Mack nije imao nikakva razloga da se nepozvan upliće. Točno! Najbolje da se još malo prošeće. Moţda će pri tom zaboraviti ove neodreĎene bojazni.

Dogodilo se suprotno. Kad se ponovno našao pred Elroyevom kućom Mack je bio još nervozniji, uznemirila ga je čak i tišina. Ova tišina kao da je bila još opasnija. Dobro, tada će se ipak uplesti! U svakom slučaju, nije namjeravao ostati pred kućom dok Jim moţda ima teškoća. Prilazio je kućnim vratima, jer je htio pozvoniti i pitati za svoju lulu koju je toboţe negdje morao zaboraviti. Ali, u posljednji je trenutak odustao od ovakvih trikova, jer je instiktivno slutio da ovo nije pravo vrijeme za to. Pritisnuo je ručku na vratima, vrata nisu bila zaključana, tiho je ušao. Odmah je vidio da pred sobom ima luĎaka. Elroy je stajao, s revolverom u ruci, naslonjen o straţnju stijenu sobe za dnevni boravak. – Mack je prepoznao oruţje, bio je to njegov revolver. Prema tome, Elroy je sinoć pucao u Jima. Elroy se grčevito smijao i promatrao Jima koji je bio leĎima okrenut hodniku, tako da još nije primijetio Mackov dolazak. – Imate pravo – upravo je rekao Elroy. – Nemam što izgubiti, a obojica znamo što će ona reći. Ali ni jedan od nas ne treba to čuti, ni jedan od nas neće je dobiti. – Elroy! – viknu Mack. Jim se naglo okrenu. – Mack! Što traţiš ovdje? Nestani! Umjesto toga. Mack je prilazio Hildu. – Elroy! – ponovio je. – Ostavite to! Spremite revolver. Čujete li me? – Da – odgovori Elroy ne ispuštajući Jima iz vida. – Odlazite odavde, inače ću ustrijeliti i vas! . Mack je učinio još korak naprijed i našao se u istoj visini s Jimom. – Nećete me ustrijeliti, Elroy. Što biste imali od toga? Najbolje da razumno porazgovaramo... Kad je Mack ponovno zakoračio naprijed, Jim je ispruţio ruku da ga zaustavi. – Zar hoćeš da te ustrijeli, Mack, prokleta budalo? – Ali Mack ga je tako odgurnuo da je posrnuo i pao, a on se našao izmeĎu njih dvojice. – Ostanite gdje jeste! – upozori ga Elroy. – Čuvajte se! Zašto ne bih pucao i u vas? – Zato što sam ja pošten čovjek! – odgovorio je Mack i bacio se na njega prije nego se Jim uspio podići na noge. Prije nego je prasnuo metak, koji je Mačka odbacio natrag, dospio je još pomisliti: kako mi je uopće palo na um da to kaţem? Što…

Nije se onesvijestio. Ali zateturao je natraške i povukao Jima na pod, dok je Elroy prislonio revolver o sljepoočicu. Tada je prasnuo drugi metak. Jim je kleknuo pokraj njega. – Prokleti glupane! – promuklim je glasom rekao. – Nisam li ti kazao da se ne uplićeš? – Ne, Elroy je budala. I loš strijelac. I opet te nije pogodio. – Mack se primio za lijevo rame odakle je tekla krv i pogledao prijeko. Elroyja koji se beţivotno srušio. – Ovaj put te nisam napustio u nevolji, Jime. Ovaj put... – U redu... – Jim je ustao i prišao telefonu da pozove doktora Millera i šerifa. Kad je guţva počela, Mack je sjedio na stolici. Šerif je kao prvi dojurio unutra, kimnuo je Mačku i odmah htio uhapsit! Jima. Ali u tom se trenutku začuo glas iz hodnika; – Ne! To nije on učinio! Sve sam promatrao s vrata i on... Wayne. Mack se nije čak ni iznenadio što ga vidi ovdje. Ali obradovao se što se Wayne zauzeo za Jima. – Tata! –glasno reče Wayne. – Ti to nisi učinio! – Jasno, nije – suglasio se .Mack. – I ja sam vidio. Hoću reći da sam sve čuo. Mogu ukloniti sve sumnje. To je posve lako. Slučajno sam bio sasvim blizu. Stajao sam na stubištu dok... – Zatvori usta, Mack.– presiječe ga Jim. – Pričaš same besmislice. – Ni govora! – pobuni se Mack, ali tada je došao liječnik da mu stavi zavoj na rame i on je zaboravio što je zapravo htio reći. Uprkos tome sve je u redu. pomislio je Mack. I Wayne je vidio. Bio je vani u hodniku, kućna vrata su bila otvorena. Naši će se iskazi uzajamno slagati. Wayne zna da Jim to nije učinio. – Ja mogu sve objasniti – nerazumljivo je rekao doktoru Milleru. – Konačno, ja sam pošten čovjek. Liječnik nije shvatio što je Mack mislio, ali je strpljivo kimnuo: – Jasno, jasno! – smirivao ga je. – Dopustite samo da vam najprije pregledam ranu. KRAJ

James Holding: FOTOGRAF I NOVINAR Manuel Andradas je unaprijed trljao ruke, ne zbog samog ubojstva (u kojem nije nalazio nikakva naročitog zadovoljstva) već zbog novca koje će mu ono donijeti. – Koliko? – upita Rudolfa. Ovaj je polaganim gutljajima srkao crnu kavu. Sa zlobnom namjerom, koju nije ni pokušavao prikriti, odgovori: – Milijun kruzerosa, fotografe! Manuel se smrkne. – To je uvreda! – Ne pričajte opet da niste dovoljno plaćeni za povjerenje koje se moţe u vas imati. »Big Onesi« ovoga puta nemaju kao klijenta dobrog platišu. U ovom slučaju nema nikakve zarade, razumijete li? Sve je na naš račun. – Oh! To znači da korporacija samo ţeli da nekoga skloni s puta? – Točno! Zbog toga će nagrada biti vrlo skromna. – Naprotiv, mogla bi biti još veća – dokazivao je mrzovoljno Manuel – jer su u opasnosti i sami »Big Onesi« ... – To je sasvim dovoljno – Rudolfo podiţe ruka – Milijun! Ili uzeti ili ostaviti. Manuel isprazni šalicu kave i baci na Rudolfa mutan pogled. U tom mu času odjednom postade jasno ono u što nikad dotle nije posumnjao: da Rudolf o zadrţava za sebe dio novca koje su »Big Onesi« odredili da preda Manuelu za ovo ubojstvo. Milijun! Bijedna nadnica čak kad dolazi i od korporacije. Manuel suzdrţi bijes. Od njegova dva idola – novca i fotografije – najveći je u njegovim očima bio lako stečeni novac. I dosljedno tome, prijevara u financijskim poslovima za njega je bilo nešto neoprostivo. Da nije Rudolfo uzeo proviziju i za prošle usluge koje je on, Manuel, učinio?

Na tu pomisao obuze ga srdţba. Rudolfo! Ta kukavica, taj šakal, taj manji od ništice meĎu »Big Onesima«! Pa ipak tako drzak, tako samozadovoljan u svojoj ulozi lake ja korporacije! On se usudio zadrţati dio nadnice koju je jedan savjestan radnik, kakav je bio fotograf, pošteno zaradio! To je neprihvatljivo! Manuel je ipak prikrivao bijes. Milijun, iako je bila mršava zarada, ipak je milijun. Promatrajući bezizraţajni pogled fotografa, Rudolfo se u jednom trenu sjeti zmije koju je jednom promatrao kroz staklenu ogradu kaveza u Botaničkom institutu. Da bi prikrio izraz gaĎenja, čak straha, slegne ramenima ponavljajući': – Ili ćete pristati ili ostaviti, fotografe! Manuel prijeĎe palcem preko ramena fotografskog aparata koji mu je bio obješen preko ramena i, praveći se da razmišlja, napokon reče: – Dobro, prihvaćam! Rudolfo prasne u smijeh. – Bio sam u to uvjeren. – Dakle, o čemu se radi? Neurednim, dječjim rukopisom Rudolfo ispiše ime i adresu na rubu jelovnika, što je fotografove izvrsno pamćenje odmah zabiljeţilo. SENOR ENRICO PALLAS Corcovado apartmani Rudolfo odmah poslije toga pocijepa papir u sasvim sitne komadiće koje strpa u dţep. Manuel Andradas se drţao, pravila da se ne raspituje ni za kakvu drugu nepotrebnu pojedinost o ţrtvi koju je trebalo ubiti. Ali ovoga je puta bilo drugačije. – Sto je, dakle, taj tip uradio »Big Onesima«? – zapita, a Rudolfo strese glavom. – Samo ga ti ubij, fotografe. Sto je uradio, to se tiče nas, a, ne tebe. Manuel slegne ramenima. – Kada? – Što prije. Hitno je! – Dobro. Telefonirat ću vam kad sve Obavim.

– Ali ne noćas! – Rudolfo se nasmiješi, pokazavši svoje pokvarene zube. – U noćnom lokalu »Kod tri mača« ima jedna nova plesačica. Zašuti, jer se konobar pribliţio njihovu stolu. Rudolfo plato crnu kavu. Kad se konobar udaljio, Manuel ponovi nehajno: – Nova plesačica? Pretpostavljam da je bila ljubazna prema vama? – Više od toga! – Dakle, ako obavim posao, telefonirat ću vam sutra ujutro. – Sutra rano ujutro ja se ukrcavam u avion za Racife gdje moram da obavim jedan posao za korporaciju – reče Rudolfo praveći se vaţan, – Vratit ću se u četvrtak ujutro. Nazovite me toga dana. – Dobro. – Ali ne čekajte do tada da se prihvatite posla. Rekao sama vam da je stvar hitna, a u isto vrijeme i od osobite vaţnosti za »Big Onese«. – Moţete potpuno računati ha mene. – Manuel ustane. – Molim da mi isplatite unaprijed. Kad su na pločniku stegnuli jedan drugome ruku, Rudolfo spusti u Manuelovu ruku debeli sveţanj novih novčanica od po deset tisuća kruzerosa. Zatim se izgubi prema ulici Rio do Ouvidor. Manuel ga je hladnokrvno promatrao. U njemu je i dalje vrio bijes…

*** Poslije jednog sata već je bio u zgradi gdje je stanovala njegova buduća ţrtva. Nedavno izgraĎena, visoka zgrada od opeke i stakla, s balkonima, uzdizala se na stupovima vlastite garaţe. Ime Enrico Pallas bilo je ispisano na kutiji za pisma koja je nosila broj 12A u hodniku kojim se išlo do dizala. Manuel nazove nekoliko puta iz govornice i tako sazna da nikoga nema u stanu ili, u najmanju ruku, da se nitko ne odaziva na telefonski poziv. Popne se dizalom na dvanaesti kat. Odmah otkrije da se vrata na stanu broj 12A lako mogu otvoriti običnim otpiračem. To i učini. Pošto se uvjeri da na vratima nema s unutrašnje strane lanca, ponovo ih mirno zatvori, i ne ulazeći u stan. Zatim pregleda hodnik koji je dijelio drugi kat na dva dijela, razdvajajući apartmane 12A i 12B od apartmana 12C i 12D. U zraku se osjećao miris pečenja. Netko je već pripremao Večeru u apartmanu 12D.

Na kraju hodnika, kraj stana 12A, upravo blizu ograde od dizala, naiĎe na metalna vrata pomoćnog stepeništa. Razmišljao je da li bi pričekao Pallasa iza ovih vrata ili u samom apartmanu. Kako je rekao Rudolfo, stvar je hitna. Ali je sigurno utvrĎivanje identiteta bilo mnogo vaţnije od ţurbe. Izvršilac ubojstva broj 1 »Big Onesa« ne smije se prevariti u ličnosti ţrtve. Manuel, dakle, siĎe na ulicu. Kupi novine na obliţnjem kiosku i sjedne na klupu s druge strane avenije, licem okrenut prema zgradi. Stade čekati. Sjedeći nasuprot impozantnoj zgradi, brzo je otkrio prozore dvanaestog kata. Ponovo se upita: što je Enrico Pallas učinio da je izazvao takvu mrţnju »Big Onesa«. Na oslabljenoj vidljivosti listao je novine, ne čitajući ništa, ali ispitujući profesionalnim kritičkim okom fotografije koje su tu i tamo bile uvrštene meĎu članke. Na 7. strani, na kojoj je dat pregled programa za zabavu, uz jedan napis o noćnom ţivotu opazi četvrtastu fotografiju veličine palca na kojoj je bilo lice koje mu privuče paţnju. Radilo se o čovjeku izrazite ruţnoće, ćelavom, mršava lica, čija je gornja usna bila tanka dok mu se donja, puna i debela, uzdizala do velikog mesnatog nosa, Manuelu padne u oči i ime koje je stajalo na dinu članka: Enrico Pallas. Ruke mu se jedva vidljivo stegnuše. »Dakle, to je novinar«, pomisli Manuel. Izvjestitelj o mondenom ţivotu. Ljubitelj skandala. Toga je, dakle, čovjeka trebalo »maknuti s puta«. S velikom paţnjom pročita Enricov članak. »Kao što je gore rečeno, vaš izvjestitelj je uvjeren da danas u Brazilu cvijeta opasan sindikat zločinaca, koji iskorištava profite od droga, prostitucije, kocke, pa čak i ubojstava. Vaš dopisnik je riješio da demaskira ove zločince. Zbog toga sam od uredništva svojih novima ovlašten da ponudim zamašnu svotu i da zajamčim potpunu anonimnost informacije svakoj osobi koja bi dala vrijedne podatke o ovoj zločinačkoj organizaciji koja se zove 'Big Onesi' ili korporacija, ili koja bi dala vjerodostojne dokaze o identitetu nekoga od njenih članova.« Manuel priguši smiješak. Nije bilo nikakvo čudo što su »Big Onesi« smatrali da treba zatraţiti njegovu pomoć. Ovaj Enrico Pallas, čini se, bio im je za petama, prijeteći da otkrije pripadnike organizacije.

Manuel savije novine i spusti ih kraj sebe na klupu. Časovito zadovoljstvo koje je osjetio upoznavši se s Enricovim planovima ustupi mjesto razmišljanju o Rudolfovoj lukavosti. Ostao je dugo nepomičan, nadgledajući ulaz u zgradu i misleći na Pallasa. Prošlo je osam sati, noć je već bila pala, kad jedna sportska kola strane marke i starog modela uĎoše u parkiralište ispod zgrade. Auto se zaustavi uz cviljenje guma. Manuel opazi čovjeka koji se bio uputio prema dizalu. Na njegovu ruţnom licu, koje je obasjalo svjetlo sijalice, nije se mogao zamijetiti nikakav strah. Bio je to Enrico Pallas. Poslije dvije minute upališe se svjetla na prozorima stana 12A na dvanaestom katu. Enrico se vratio kući. »Ali kako dugo?« upita se Manuel. Novinari, čiji je glavni zadatak, informacije o noćnom ţivotu, provode najveći dio noći u lokalima. Sasvim sigurno. Manuel potrči prema govornici iz koje je maloprije telefonirao i okrene dva broja. Prvi je bio broj najotmjenijeg noćnog kluba u gradu: »Kod tri mača«. Jedan ţenski namjerno izazovan glas odgovori: – »Kod tri mača«. Ţelite li rezervirati stol? – Ne, hvala – odgovori Manuel. – Ali biste li mi mogli reći kako se zove vaša nova plesačica. – Ţalim – odgovori ţena. – Nemamo prava da dajemo adresu i broj telefona naših artista. – Ali ja ne traţim ni adresu ni broj telefona – reče Manuel. – Htio bih samo doznati njeno ime, da bih joj mogao poslati cvijeće u znak oboţavanja. – Što to niste odmah rekli? – ţena prasne u smijeh. – Zove se Maria Campos. To je objavljeno i na programu. – Kako bih mogao pogoditi koje je njeno ime? Reče Manuel i spusti slušalicu. Zatim nazove stan Enrica Pallasa. Odmah se javi muški glas: – Halo! Ovdje Enrico Pallas. Tko je na aparatu? – Više volim da vam to ne kaţem – odgovori Manuel svečanim tonom. – Telefoniram vam u vezi s vašom ponudom za nagradu, objavljenom u vašem današnjem članku. – Da! O čemu se radi? Fotograf nije nimalo okolišao, nego odmah prijeĎe na stvar:

– Mogu vam pruţiti dokaz koji traţite, gospodine Pallas. Nastade stanka. Manuel je čuo duboko disanje na drugoj strani ţice. MeĎutim, kad je čovjek počeo govoriti, nastojao je da ostane miran. – Vi me neobično zanimate, gospodine – reče on oprezno. – Kakvim obavijestima raspolaţete? – Mislim da su od velike vaţnosti. Koliko iznosi nagrada? – Što dajete kao protuuslugu? – Pokazat ću vam trag jednog aktivnog člana »Big Onesa«. – Ah! – Pallas, usprkos naporu koji je učinio, nije mogao sačuvati svoj način govora poslovnog čovjeka. – Dajem milijun kruzerosa za vjerodostojnu obavijest koja će dati rezultate. Shvatit ćete to, pretpostavljam. – Uvjeren sam da ćete biti zadovoljni. Dajem vam svoju časnu riječ. I riječ svoje nećake. – Vaše nećake? – Da. Ona je plesačica. Naivna kakva jeste, upustila se, jadnica, nedavno u odnose s jednim od svojih oboţavatelja, s posjetiocem kluba u kojemu upravo nastupa. Sinoć je, sva uţasnuta, sasvim slučajno otkrila da je njen ljubavnik član korporacije. Opet stanka, a onda Pallas progovori: – Ako sam dobro razumio, ljubavnik vaše nećake pripada korporaciji? Da li to hoćete reći? – Upravo to! A nagrada? – Zaboravite na nju na časak. Tko je ljubavnik vaše nećake? – Ne znam – odgovori Manuel ostavljajući dojam da ţali zbog toga. – Ne znate? A zašto mri onda telefonirate? – To činim u ime svoje nećake. Poslušajte me, molim vas. Ona je, kako ćete i sami shvatiti, uplašena pomišlju da je njen prijatelj pripadnik »Big Onesa«, zločinac, čovjek koji je moţda i ubojica. Ona redovito čita vaše članke. – Pola milijuna osoba čita moje članke. Kakve to ima veze s onim što nas zanima? – Jednostavno zato što je moja nećaka, našavši se u opasnoj situaciji, došla jutros, sva uplakana k meni da je utješim i da se posavjetuje sa mnom. Ona je potpuno sama. Roditelji su joj davno umrli. Nije mi ništa bit jela reći o tom čovjeku, čak ni njegovo ime... osim da pripada

korporaciji. Ja, naravno, nisam znao Sto da savjetujem jadnom djetetu, sve dok nisam popodne pročitao vaš članak u novinama. Pallas se poče smijati. – I htjeli, ste se umiješati u taj posao da biste dobili nagradu, zar ne? – Htio sam samo da moja nećaka dobije novac koji joj treba da bi mogla prekinuti odnose s tim... kriminalcem. – Kako to? – Mogla bi uzeti avion za Buenos Aires ili za Montevideo, gdje bi lako našla zaposlenje. Jer, morat će napustiti Rio pošto bude s vama razgovarala... Morate je razumjeti. – Da! – Pallas napravi stanku. – Namjeravate li poslati svoju nećaku da mi se povjeri? Da mri kaţe ime svog ljubavnika u zamjenu za nagradu. Je li to vaš prijedlog? – Vi ste doista vrlo lukav. Upravo to i hoću. Samo, recite joj da je nagrada pola milijuna kruzerosa. To će za nju i onako predstavljati veliku svotu. – A vi ćete drugih pola milijuna stavijti u svoj dţep? – Zašto ne? Ja ureĎujem posao, zar ne? Uvjeravam vas, gospodine Pallas, da će vas moja nećaka posjetiti na mjestu gdje ţelite i da će vam odati ime svog ljubavnika i njegov osobni opis. Na taj ćete ga način identificirati bez ikakve poteškoće i pratiti diskretno sve dok vas ne dovede do drugih članova korporacije... ako je to što vi traţite. – Za to ne brinite – odgovori Pallas. – Traţim samo ime i opis čovjeka, i to iz usta vaše nećake. Manuel je znao da još nisu iz Pallasove glave istjerane sve sumnje. I doista, čuo je kako Pallas govori zamišljenim tonom: – Osim ako vi zaista imate nećaku i ako vaš telefonski poriv nije puka šala... – Uvjeravam vas da imam nećaku i da uopće ne zbijam nikakve šale – poviče Manuel. – Obećajem vam da ću vam je poslati sutra uvečer. Ako vas ona ne uspije uvjeriti, nemojte joj dati polovicu nagrade i to je sve. – Naravno! – Preostaje vam jedino da imate spremljen novac i da joj ga ne date ako vas ne zadovolji ono što vam bude pruţila. Jesmo li se sporazumjeli za sutra uvečer? Naime, ona mora odmah poslije toga otputovati u Buenos Aires, da bi izbjegla osvetu »Big Onesa«.

– A kada da spremim dio nagrade koji pripada vama? – upita Pallas. – TakoĎer za sutra uvečer. Posjetit ću vas poslije odlaska svoje nećake. – Ne zaboravite da su meni potrebne činjenice. Istinite činjenice. Bez toga neću zaključiti s vama nikakav posao – utanači Pallas nestrpljivo. – Kakve činjenice? Neću vam, valjda, otkriti svoje ime. Rekao sam vam dosta. – Vrlo dobro! Ima li još nešto? – Ne – odgovori Manuel – osim što bih vas zamolio da ne zaboravite pripremiti novac. Cijelu svotu. Ostavit ću vama i svojoj nećaki jedan sat da izmijenite zahvalnosti za meĎusobne usluge... prije nego što doĎem da uzmem svoj dio. Je li u redu? – U redu je – odgovori Pallas. Začuvši da je Pallas spustio slušalicu. Manuel takoĎer spusti svoju.

*** Sutra uvečer, znajući da je Rudolfo u Recifeu, Manuel je prisustvovao prvoj predstavi »Kod tri mača«. Morao je priznati da su Rudolfo i Pallas govorili istinu. Maria Campos je bila lijepa. Na kraju posljednjeg čina on joj pošalje pisamce. Nepravilnim i dječačkim rukopisom, sličnim onom kakvim mu je Rudolfo dao nalog na rubu jelovnika u gostionici, Manuel je napisao: »Draga, zaustavio sam se za trenutak vraćajući se s aerodroma da ti napišem ovih nekoliko redaka. Nisam se mogao dulje zadrţavati. Vratio sam se nepredviĎeno prije i moram završiti jedan posao. Ali se nadam da ću te noćas vidjeti. U avionu kojim sam dolazio iz Recifea sreo sam nekog novinara kojega još od prije poznajem a vrlo je utjecajan i ureĎuje seriju članaka pod naslovom »Rio Ramblings«. Jesi li čula za to? Govorio sam mu toliko o tvom talentu i o tvojoj ljepoti da me je pozvao da doĎem s tobom k njemu na primanje. Ako uspije da te spomene u svojim člancima na laskav način, to bi ti moglo mnogo pomoći u karijeri. Ne vjeruješ? DoĎi. dakle, da mi se pridruţiš kod tog novinara u pola noći. Hoćeš li? On se zove Enrico Pallas, a stanuje u 12 A Corcovado Apartamanti. Ja ću tamo sigurno biti. Do viĎenja!' Rudolfo.«

Kad mu je konobar dao glavom znak da je pisamce predao Mariji Campos i da ona nije učinila nikakav prigovor, Manuel baci Dogled na sat. Za dvadeset će biti ponoć. Brzo plati račun, uzme fotografski aparat i napusti noćni lokal. Imao je dovoljno vremena da stigne prije Marije Campos i da se smjesti iza metalnih vrata na dvanaestom katu, prije nego će se novinar i plesačica sastati u ponoć.

*** U četvrtak ujutro našao je Rudolfa u maloj kavani na Ipanema Beachu. Iako je bilo tek podne, gomile kupača gurale su se na plaţi. Rudolfo naruči dvije kave. – E, pa dobro? – upita napokon. – Obavio sam – reče Manuel. – Enrico Pallas je prošle noći doţivio nesreću. – Čuo sam na radiju. Čini mi se da je pao na ulicu sa svog balkona na dvanaestom katu. – Rudolfo mljacne jezikom, široko se nasmijavši. – Sigurno je mnogo popio. – Uopće nije bio pijan kad sam ga vidio prije ponoći. Pogledajte, to je samo za vas. I Manuel pruţi Rudolfu malu fotografiju. Zaklanjajući je rukama, Rudolfo je pogleda. Pokazivala je Enrica Pallasa kako sjedi na jednoj od svojih koţnih fotelja, zatvorenih očiju, otvorenih usta. Moglo bi se pomisliti da spava. – Kakav uţasan čovječuljak! – promrmlja Rudolfo, iako ni sam nije bio ljepotan. – Napokon smo ga se oslobodili. Jeste li imali poteškoća? – Nimalo. Morao sam samo čekati dobar sat iza vrata na njegovu katu. – Zašto? Nešto se promijeni u Manuelovu pogledu. – Zato što je jedna ţena ostala kod njega do poslije ponoći. Rudolfo se nasmije. – LabuĎi pjev prije smrti. Sretan čovjek. – Sretan, zaista se to moţe reći. Ta je ţena bila lijepa, čak veoma lijepa. – Ah! – reče Rudolfo znatiţeljno.

– Jeste. Ali i luda u isto vrijeme. – Luda? Zašto? – Prisluškivao sam iza Pallasovih vrata u nekoliko navrata. – Indiskretnost! – Nisam mogao ništa vidjeti, ali sam čuo. Ta se ţena hvalila pred Pallasom da je njen ljubavnik član korporacije. Rudolfo se naglo uspravi u stolici. – Što? Zašto se time hvalila? – Slabo se čulo kroz vrata. MeĎutim, siguran sam da joj je Pallas nudio novac ako mu zauzvrat kaţe ime ljubavnika. U svakom slučaju, tako mi se činilo. Rudolfo prevrne šalicu i kava se proli po stolu. Uprkos tom mirno upita: – Je li mu rekla ime? Manuel slegne ramenima, pokazujući na taj način da mu to nije poznato. – Baš u tom trenutku netko je naišao dizalom, pa sam se morao vratiti u. svoje skrovište. Mislite li da mu je mogla reći? – Ne! – reče Rudolfo, gotovo siguran u sebe. – A reći ću vam i zašto. Prvo, kako je ona mogla znati da je njen ljubavnik član korporacije, čak da je on to i bio? Mi polaţemo zakletvu pod prijetnjom smrtne kazne da ćemo. čuvati tajnu. Vi to i sami znate. Drugo, čak da je imala takvu informaciju, bila bi luda da mu je proda. »Big Onesi« bi se potrudili da plati smrću takvu neopreznost. Ako ima i malo mozga u glavi, to bi joj moral biti jasno. – Moţda – reče Manuel. – Moţda je ona lišena svake posljednje pomisli i moţda je samo htjela zadirkivati Pallasa, učiniti ga ljubomornim, govoreći mu o svom ljubavniku, članu »Big Onesa«. – Takav sposoban novinar kakav je bio Pallas ne bi se dao zadirkivati na taj način. Osim, toga, pravi novinar nikad ne nudi novac za nekakvu šalu – reče Rudolfo prezrivo. – Pallas je, dakle, bio novinar?, – Manuel se pretvarao i čudio. – A što je učinio? Pa ako mu je plesačica i otkrila ime svog ljubavnika, to ništa ne mijenja na stvari, zar ne? PoĎite i pokaţite moju fotografiju svojim naredbodavcima i donesite mi ostatak novca. – Kao i obično – odgovori Rudolfo odsutno.

Bio je opsjednut svojim mislima. – Znate li slučajno koja je to bila plesačica? – Ne. – Jeste li sigurni da niste čuli da je izgovorila njegovo ime? – Potpuno siguran! Ali zašto ste toliko zabrinuti, Rudolfo? Pallas je mrtav. – Jeste ali ona je ţiva. Ako je ona dala podatke jedanput, ili je samo htjela to učiniti, moţe opet to učiniti. Pod uvjetom, naravno, da ih posjeduje. Volio bih znati o kome se radi. To je sve. To moţe biti od velike vaţnosti za sigurnost »Big Onesa«. Shvaćate li? Manuel osjeti u RuĎolfovu glasu sve veći nemir. – Ali upravo ste rekli da je nezamislivo da bi ona mogla prodati Pallasu jednu takvu informaciju. – Da. Ali bih htio biti u to siguran. – Rudolfo naruči još po jednu kavu za svakoga. – Vi ste vidjeli tu ţenu, zar ne? – Rekao' sam vam: izvanredno je lijepa. – Je li vam njeno lice izgledalo poznato? Jeste li je već prije negdje vidjeli? – Nisam. Za mene je potpuno nepoznata. To veoma ţalim, uostalom. Ona je prekrasan model. Vitka tijela, ponosna drţanja, prekrasna lica. Doista prava ljepotica. Rudolfo. Uzmite! Pogledajte! Sasvim prirodnom mirnoćom Manuel izvadi iz unutrašnjeg dţepa jednu fotografiju. – Snimio sam je kad je izlazila iz Pallasova stana. Moţda vi znate tko je ona. Rudolfo? Dok je Rudolfo gledao u fotografiju, pognute glave, Manuel sa stanovitim zadovoljstvom obnovi uspomene od prošle noći. Obučena u dugu bijelu haljinu, koja je još više isticala njenu ljepotu, Maria Campos je pokucala na Pallasova vrata točno u ponoć. U času kad je novinar uţurbano otvorio vrata, ona je tiho upitala: – Gospodin Pallas? – Ja sam osobno. UĎite. – Vi ste doista vrlo ljubazni što ste me pozvali na svoje primanje. Ali čim je ušla u stan, zamijetila je da nema nikakva ţamora. Je li to zaista primanje? Rudolfo mi je rekao... – Rudolfo? – ponovi Pallas začuĎeno podignuvši obrvu.

– Da. Rudolfo. Pisao mi je da vi prireĎujete primanje i da ću ga tu kod vas sresti. – Oh! Vaš stric? – Vi se volite šaliti, gospoĎine. – reče Maria ledenim tonom. – Gdje je Rudolfo, molim vas? – Ja ne poznam nikakvog Rudolfa. Osim ako ne ţelite govoriti o čovjeku čije ćete mi ime reći uz nagradu od pola milijima kruzerosa. Ţivahne Marijine crte lica najprije su izraţavale čuĎenje, a zatim zaprepaštenost. Pogledala je najprije ravno u lice Pallasu, a onda je provjerila broj stana. Novinar se, meĎutim, i dalje smiješio, gurajući Mariju da uĎe. Onda se i ona počela smiješiti, zbunjena pred nepoznatim čovjekom koji se ispričavao i ljutio u isto vrijeme. Manuelova kamera snimila je taj prizor baš u času kad je ona govorila: – Bojim se da se radi o nekom nesporazumu. Rudolfo odvoji pogled s fotografije koju je drţao u ruci. – Lijepa je, zaista! – reče dok je prstima lupkao po stolu. – Šteta bi bilo ubiti je bez velike potrebe, zar ne? Ja mislim, fotografe, da ste vi slabo čuli kroz vrata. Manuel nehajno slegne ramenima. – Moţe biti. Uţivao je. Ta fotografija, nepobitan dokaz da je Maria Campos prethodne noći posjetila Pallasa, teško je uzdrmala Rudolfa. Grizao je usnu. Bez dvojbe, zaključivao je Manuel. Rudolfo .je očajnički tragao po svom sjećanju je, li nekom riječju ili gestom dao povoda. Mariji Campos da sazna da je on pripadnik »Big Onesa«. Manuel ga nikad nije vidio u takvu stanju. – Sigurno je naivna – ponavljao je Rudolfo. – Odakle bi mogla znati da je njen prijatelj pripadnik korporacije? Manuel se odjednom udari po čelu: – Baš sam glup! – poviče. – Naravno! Pa to je ona htjela reći kad je napuštala Pallasa posljednje noći. – Što to? – upita Rudolfo. Manuel napravi neduţno lice. – Spominjala je ljude koji govore u snu... Rudolfo problijedi. Spusti fotografiju u Manuelov dţep. Zatom ga pogleda kao da mu je teško podići očne kapke. Pogled je priznavao njegovu odgovornost. Potpuno skršen, prošaputa:

– Poslije ovoga, mi.... mi je moramo .ubiti. – Mi? – Molim vas. To će biti vaš slijedeći zadatak. – Dobro – reče Manuel. – Znat ću u što ću potrošiti novac. Ali mi ne znamo tko je ona? – Znam. To je Maria Campos, djevojka koja pleše u lokalu »Kod tri mača« – reče Rudolfo sumornim glasom. – Vi je dakle, poznate? – Da. – Zanimljivo! – Manuel zastane jedan čas prije nego što će nastaviti. – Vi ste dakle, taj ljubavnik o kome je ona govorila? Rudolfo nije odgovorio. – Treba je »maknuti s puta« bez oklijevanja – reče Manuel. – Ona predstavlja opasnost za sve nas. Rudolfo. A zatim se mirno navali na naslon stolice, čekajući neizbjeţno Rudolfovo pitanje, ono isto koje je on. Manuel, uvijek morao prvi postaviti. Na koncu doĎe i do toga: – Koliko? – upita Rudolfo. Fotograf se nasmije: – Dva milijuna bit će prihvatljivo ako vam je stalo da posao bude obavljan brzo, sigurno i diskretno.

Hugh Pentecost: OSAMLJENI DJEĈAK Doktor Dakin je imao uglasto lice, mračno i strogo koje je podsjećalo na Lincolnovo. – Stajao je kraj prozora u svom uredu, okrenut leĎima svojoj sestri Sofiji. Pogled mu je lutao preko zelenkastih travnjaka i gajeva, da bi dosegao udaljeni sportski teren Dakinova instituta za dječake. Mislio je na osamljenog dječaka Tommyja Blounta, petnaestogodišnjaka, prosječnog Ďaka trećeg razreda. – Ne smiješ to učiniti dječaku, Roberte – reče Sofija Dakin. – To bi ga ubilo.... – Nemam drugog izlaza – odgovori on. Sofija Dakin je imala meku sijedu kosu, začešljanu natrag i vezanu na potiljku. Njene smeĎe, blage i ljubazne oči sjale su od bijesa. Usne su joj bile stisnute, a tijelo ukočeno. – Tommyju treba reći istinu – izusti oma. Dakinove duboke upale oči izgledale su povrijeĎene. – Nemoguće y reče on. – Što? On raširi ruke nemoćnom kretnjom. – Ne mogu mu reći istinu, Sofijo, jer mu je ne mogu dokazati. Ako iznesem optuţbu, Ellis Blount bi mogao pokrenuti proces koji bi cijelu školu uvukao u uţasan skandal. – Ali što ćeš kazati Tommyju? Dakin prekrije rukom oči. – Moram odbiti da joj se pošalje poziv – reče on. – Bez ikakva objašnjenja. – I da ga gledaš kako ti umire pred očima! Dakinove se oči iznenada zaţariše. – Neka je proklet Ellis Blount.

*** Četiri duge godine proveo je Tommy Blount u Dakinovu institutu, četiri godine za koje nije našao pravog prijatelja, nije se nikad pravo zabavio, nigdje nije naišao na ljubav, prijateljstvo ili na nešto što bi sličilo na razumijevanje. Samo prvih dana kad je ušao u školu njegovi su drugovi pokazali nekakvo zanimanje za njega zbog to sa što je bio sin Ellisa Blounta. Ellis je u to vrijeme bio holivudska zvijezda i neki njegovi filmovi prikazivani su u mjesnim kino-dvoranama. Tommy je, dakle, uţivao laţni ugled kao sin glasovitog glumca, idola gledalaca. Ali kad se otkrilo da Tommy nije nikad bio u Hollywoodu, da nije poznavao nijednu od tamošnjih djevojaka, da nije bio u stanju pribaviti besplatnu ulaznicu, njegov se ugled začas rasplinuo. Tommyju je preostalo da sam ide svojim putem, a za to je bio sasvim nepripremljen. Njegova neodlučnost i stidljivost izazivale su samilost. Ubrzo se vidjelo da nije podoban da sudjeluje u elitnoj glumačkoj druţini. Bio je samo osamljeni dječak, bez posebnog talenta, što mu je dopuštalo da se uključi jedino u školske pop-sastave. Majka mu je umrla kad mu je bilo četiri godine. Ona i Ellis – ţivjeli su odvojeno i Tommy se sjećao koliko se otac ljutio što se morao brinuti o njemu. Ellis nikad nije propustio da javno izjavljuje koliko se ponosi svojim sinom, ali mu je, zapravo, smetala prisutnost tog dječačića dosadnog izgleda. Tommy je bio očiti dokaz da je vječni idol gledalaca počeo stariti. Za Tommyja je najgori trenutak u godini bila Svečanost promaknuća. Ako bi se pozivala neka djevojka, unaprijed se upisivalo u balsku biljeţnicu koja bi se slala djevojci zajedno s pozivnicom. Ako je mladić dolazio sam, mogao se samo upisati u biljeţnicu ostalih pozvanika. MeĎutim, kad bi Tommy to stidljivo zatraţio, nijedna djevojka više nije bila slobodna za ples. . Ali te godine došlo je do divnog preokreta u njegovu ţivotu. Ellis je došao na Istok da odigra glavnu ulogu na Broadwayu u »Slomljenim srcima« i jedne jesenske nedjelje pojavio se u institutu. Nije došao sam. Sa njim je bila mlada djevojka, puna ljupkosti, princeza iz snova! Moglo joj je biti oko dvadeset godina, pretpostavljao je Tommy. Zvala se Sandra Graves. Bila je privlačna. Tommy je zanijemio u njenoj prisutnosti. Ellis,

koji je izgledao stariji nego na ekranu ili na pozornici, izigravao je još lijepog zavodnika. – Ne budi tako preplašen, Tommy – reče on. – Ja sam Sandru naročito zbog tebe doveo. Ona neće htjeti više doći ako se budeš tako ponašao. Sandra uze Tommyja ispod ruke i prasne u srebrnkasti smijeh. – Ne slušajte ga, Tommy! On ţeli razgovarati s doktorom Dakinom. Za to vrijeme provedite me oko škole. San je postajao stvarnost. Tommy je učinio tako da ga što veći broj njegovih kolega vidi s krasnom Sandrom. Zamuckujući izjavljivao je neku ţelju baš u času kad je opet naišao Ellis. – Hoćete li mi dopustiti... mogu li... 'mogu li vam pisati, Sandra? – Ali, naravno, Tommy! Bit ću očarana – odgovori mu ona. Od toga časa on je otvarao svoje srce u pismima koja joj je pisao. Ellis ju je češće dovodio. Tommyjev je ugled rastao. Čak ga je i Wilfred Hadley, razredni redar, pitao za Sandru, a Tommy mu je odgovorio: – Mi smo... mi smo zaručnici, na neki način. A u sebi je govorio: »To nije nemoguće. Ona moţe biti od mene starija pet godina. Za tri godine ja ću imati osamnaest godina, a koliki se ljudi ţene u tim godinama.« – Sretnice – rekao mu je Hadley. Zatim je naišao proljetni dan kada je Ellis opet doveo Sandru u školu i kad je Tommy skupio svu hrabrost da je pozove na svečanost promaknuća. – Ja sam oduševljena, Tommy – odvratila mu je ona. Tommyjeva sreća više nije poznavala granice. Oh upiše Sandrino ime na svoju listu za sluţbene pozivnice koje su slali dr Dakin i Sofija, očekujući dan kada će biti utvrĎen program svečanosti. To je bio za njega veliki dan! Nije bio prisiljen da moljaka za neki ples. Ostao je jednostavno u sobi i svi su se sletjeli da ga vide, Wilfred Hadley meĎu prvima. Jedini problem koji je još trebalo riješiti bio je kako da osigura neki ples za vlastito zadovoljstvo. Ostali dječaci su se s njime šalili i smijali, tako da je prvi put u svom ţivotu osjetio kako i on pripada zajednici. Slijedećeg jutra jedan od kolega proviri glavom krote odškrinuta vrata Tommyjeva razreda.

– Blount, zove te doktor Dakin! Tommy nije predosjećao nikakvo zlo. Doktor Dakin mu je često govorio o njegovu školovanju i napredovanju. Kako je morao prijeći preko dvorišta da bi došao u direktorov ured, dječaci koji mu prije nisu ukazivali nikakvu paţnju dozivali su ga sokoleći ga: – Zdravo, stari prijatelju! Sve je izgledalo prirodno i divno. Eto što mu je donijela Sandra. Krasna, izvanredna Sandra. Dakin je sjedio na svojoj pokretnoj stolici, iza pisaćeg stola. Izgledao je umoran, olovna lica. Tommy je pomislio da je bolestan. – Pozvali ste me, direktore? – Da, Blount – reče mu dr Dakin – sjedi ako hoćeš. Dakin okrene stolicu tako da je gledao kroz prozor. – Pregledao sam pozivnice za Svečanost promaknuća, Blount – reče on. Tommy je pogaĎao što će sada uslijediti. Jedna je djevojka uvijek bila odreĎena kao kraljica svečanosti. To je bila redovito partnerica razrednog redara. Ali je Tommy osjetio da će ovoga puta biti učinjena iznimka. Ništa nije bilo čudno što se ne moţe mimoići Sandra. – Blount, ja sam sasvim očajan – reče dr Dakin – ali ne mogu poslati tvoju pozivnicu Sandri Graves. Tommy se skameni na stolici. – Molim... molim vas, oprostite... ja... ja ne vjerujem da... – Znam kakvo Je to za tebe razočaranje, Blount, – reče dr Dakin – Ne mogu ti reći koliko ţalim... Tommyjeva usta postadoše suha. – Ali… Zašto? Ne razumijem. Dakinovo se lice odulji. – Kao što znaš, Blount, sve pozivnice ispisujemo ja i moja sestra Sofija, da bismo se osigurali da ne bude... pogrešaka. Na ţalost, nemoguće je, sasvim je nemoguće da Sandra Graves doĎe na ples s tobom. – Zašto? – mucao je Tommy. Imao je osjećaj da mu oči gore. Grlo ga je nepodnošljivo boljelo.

Dakin se okrene da bi ga mogao pogledati u lice: upale oči izraţavale su mu tugu. – Blount, bojim se da ti neću moći dati objašnjenje. – Ali vi to ne moţete učiniti! – poviče Tommy. – Vi... vi mi morate objasniti. – Bojim se da to neću moči učinit' Blount – ponovi Dakin. – Vi ne smijete pri tome ostati – reče Tommy glasom koji se pretvorio u prodorni krik. – Vi naoadate Sandru! Idem da potraţim oca... Sve ću mu reći... Potraţit ćemo najboljeg odvjetnika koji postoji... Predat ćemo vas sudu... Mi... mi... Dakin je šutio, ganut Tommyjevim jecajima. – Da. ti bi morao poći svome ocu, Blount. Moţeš poći vlakom u dvanaest sati i četrdeset iz Peekshilla. Ja ću te odvesti na kolodvor. Smiješ ostati sve dok ne završi svečanost. Ne treba da o tome govoriš drugima. Reći ćemo jednostavno da si bolestan. – Vi to ne smijete učiniti – reče Tommy. – Hoću da svi doznaju kakva... kakva ste vi hulja! Ponovo se zategnuše mišići na Dakinovu licu. – Čini mi se da bi bolje napravio kad bi se počeo odmah spremati za put u New York. Blount! Tommy se okrene i istrči iz ureda. Na hodniku se zamalo sudario sa Sofijom Dakin. – Tommy, Tommy, moj dragi mali – reče ona njeţno. Gubite se! – vikao je Tommy. – Gubite se! Gubite se! Tommy doĎe u svoju spavaću sobu i zaključa za sobom vrata. Budilica na stolu podsjeti ga da ima još dva sata do odlaska vlaka. Činilo mu se da će povraćati. Legne na krevet moleći se da se to ne dogodi. Nije htio sići do kupaonice, mogao bi ga netko sresti i pitati nešto neumjesno. Osjeti da ga je obuzela strašna zbunjenost. Dakin je bio strog, neumoljiv ako je netko kršio red. ali i pravedan čovjek. Tommy se uvijek hvatao za ovu misao u toku četiri protekle godine. On je mogao ne biti sretan, nemati prijatelja, ali je znao da Dakin prema njemu postupa pravedno. I evo, sada je došlo ovo. Baci se na krevet i zaroni lice u jastuk stišćući pesnice. »On to ne moţe učiniti! On to ne moţe učiniti!« Tommy poče misliti na kaznu. Znao je da ne moţe mnogo očekivati od Ellisa. Ali, Ellis je doveo Sandru

u školu, morao bi nešto učiniti. Potraţit će nekog poznatog odvjetnika. Prisilit će dra Dakina da plati za ovu uvredu. Ali mu ni to nije izgledalo dovoljno. U svojoj zbunjenosti i očaju već je vidio kako Ellis udara dra Dakina. Stigavši na veliki centralni kolodvor. Tommy uĎe u telefonsku govornicu i nazove Ellisov stan. Nije bilo odgovora. Začas se osjeti sam i obuze ga strah. Ali, ako Ellis nije kod kuće, Yakima, njegova kućna pomoćnica, ili sobar uvijek su odgovarali na poziv. Onda se sjeti da je danas dan predstave i da su Ellis i Yakima vjerojatno u kazalištu. Bilo je za pet minuta dva i Tommy izračuna da moţe stići do kazališta i da će imati petnaest minuta za razgovor s Elisom prije nego što on bude morao na pozornicu. Kazališni vratar ga prepozna: – Znaš li gdje je loţa tvog oca? – Znam – reče Tommy. PoĎe izmeĎu kulisa i doĎe do vrata ukrašenih zvijezdom. Pokuca i Yakima proviri kroz odškrinuta vrata. Yakima je, otkako se Tommy sjeća, uvijek psikala u raznim modulacijama. – Ssss – zapišće ona opet izraţavajući radosno čuĎenje. Snaţni Ellisov glas začu se iz unutrašnjosti loţe: – Tko je, Yakima? Yakima se okrene: – Sss! Zatim otvori vrata, dovoljno da ga je Ellis mogao vidjeti. Ellis je sjedio za svojim stolom za šminkanje, u svilenoj kućnoj haljini ţive narančaste boje. – Tommy – reče Ellis mršteći obrve. – Kojeg ćeš vraga ti ovdje? Zašto nisi u školi? – Morao sam te vidjeti, oče – reče Tommy ulazeći u prostoriju i prijeĎe jezikom preko usana. – Nešto se dogodilo. Nešto se strašno dogodilo! – Što si opet učinio? – uzvikne Ellis. – Ja nisam ništa učinio, oče – reče Tommy – ali... – Sada ne mogu s tobom razgovarati, Tommy – reče Ellis. – Ti to dobro znaš... – Ali, oče, ja...

– Razgovarat ćemo poslije predstave – reče Ellis i okrene se prema ogledalu nastavljajući svoju šminku. – A oče... Ellis se opet okrene k njemu. – Gledaj, Tommy. Ja te ne mogu sada slušati. IziĎi da gledaš komad ili otiĎi u kino ili sjedi u neki kut i budi. miran. Poslije predstave bit ću si dan. – Čekat ću ovdje! – reče Tommy. Sjedne na stolicu i ostane nepomičan. Netko pokuca na vrata i reče: – Pet minuta, gospodine Blount! Zatim Ellis iziĎe. Na kraju trećeg čina dugo je trajao prizor izmeĎu Ellisa i Laure Granville, nosioca glavne ţenske uloge. Baš kad je taj prizor započeo, netko proĎe kraj otvorenih vrata loţe, ali se zatim zaustavi da pogleda unutra. Bio je to Michael Lorrimer, koji je u komadu igrao ulogu Ellisova suparnika. – Gle, Tommy! – reče Lorrimer. Izvadi cigaretu iz srebrne kutije i duboko udahne dim. Bio je plavokos i zgodna izgleda. – Dobar dan – reče Tommy. Lorrimer se namršti. – Što je? Jesi li bolestan, mali? – Vrlo sam dobro. – Jesi li vidio Ellisa? – Jesam, ovdje sam već cijelo poslijepodne. – Zašto nisi u školi? – upita Lorrimer. »Neka ide do Ďavola!« mislio je očajni Tommy. Potrudi se ipak da ostane pristojan koliko je god to bilo moguće. – Morao sam vidjeti Ellisa. Lorrimerove se oči smrknuše i plava im sjena; dade neki čudan sjaj. – Slušaj, Tommy, radi li se « Sandri? Tommy ga je samo gledao. Lorrimer izvadi iz usta napola popušenu cigaretu, baci je na pod i zgazi nogom. – Tommy, obećaj ma da se nećeš ţaliti. Tvoj je otac vrlo nečastan. Tko bi zbijao takve šale s vlastitim sinom uz pomoć svoje ljubavnice... Lorrimer ne dovrši. Govorio je obuzet bijesom i čini se da je poţalio. – Ne misli više na to, moj mali – reče on – samo mi pomozi da...

Tommy nije čuo pljesak. Nije čuo ni Eilisove korake u hodniku. U ušima mu je brujala samo jedna riječ: ljubavnica. – Što tu radiš, do vraga. Lorrimer? – upita Ellis. Lorrimerov glas je bio nesiguran: – Deklamirao sam monolog o jednoj hulji. O tebi. – IziĎi – poviče Ellis. – IziĎi i ti! – reče Lorrimer. – Napolje! – krikne Ellis. Zatim se okrene prema Tommy ju. Nije mogao da ne zamijeti uţas na njegovu mladom licu. – Sve to nije tako strašno – reče pokušavajući da se nasmiješi. Tommyjeve su riječi bile isprekidane, nesreĎene. – Dakin je rekao... Sandra ne moţe doći. na ples. I taj Lorrimer mi je rekao... – Što ti je rekao Lorrimer? – upita Ellis. – Da... da ti i Sandra!... Oče... Oče! Ellis je smrknuto gledao sebe u ogledalu. – Ako... ako je to istina... – reče Tommy prodornim glasom... – onda to objašnjava... Glas mu zapne, a iz grla mu se oteše bolni jecaji. Ellis se. očajan, okrene. – Ipak treba da jednog .dana postaneš zreo – reče on. Tommy se okrene i pobjegne iz prostorije teturajući i jecajući. Maleni čovjek u izguţvanim hlačama udari pljusku veseljaku s brkovima kao u morţa. Cijela sala prasne u smijeh. Tommy je stajao upravljena pogleda, ukrućena lica, nesposoban da se nasmije. Nije mogao slijediti radnju, na filmu. Pravo reći, nije se mogao sjetiti ni kako je ušao u kino. Sjećao se samo da je dugo lutao ulicama. Kroz. glavu su mu se nizale svakojake slike. Zamišljao je Ellisa na koljenima kako traţi od njega, Tommyja, ispriku, a on, Tommy, hladno ga odbija. Zatim mu padne na pamet Lorrimer. Pred oči mu doĎe i Sandra: prima ga u svom stanu i uvjerava ga kako je sve to laţ. On je drţi za ruku. Zatim, kad se od nje malo udaljio, vidio je na njenim grudima crvenu mrlju, kao široku počasnu medalju kakvu dobijaju dobri Ďaci.

U mislima je vidio još nešto: na ulici je pred vratima zgrade u kojoj stanuje Sandra, pitajući se da li da pritisne na zvonce pokraj njenog imena na brončanoj pločici ili da se popne ravno u njen stan, jer su vrata zgrade bila otvorena. I dok je tako čekao, silazio je niz stepenice Michel Lorrimer, sa šeširom navučenim na oči, te izišao na ulicu okrznuvši ga u prolazu. Potom se sam popeo do Sandrina stana, čija su vrata bila otvorena kao i ova s ulice, a Sandra je bila tu, čekala' ga je da bi mu rekla kako je sve bila zabluda i kako ga ona voli... Mali čovjek u širokim hlačama prolije posudu prljave vode na glavu onoga s obješenim brcima. Smijeh u kino-dvorani preplaši Tommyja. Smijeh je bio neobično bučan, ali Tommy ju nije izgledalo nimalo smiješno ono što se odigravalo na ekranu. Zatim zamijeti zidni sat s desne strane ekrana. Bilo je točno četvrt do jedanaest. Otišao je od Ellisa odmah poslije predstave, znači oko pet sati. Pokuša d« se vrati u stvarnost. Nesreća je bila u tome što se ničega stvarnoga više nije mogao sjetiti. Kad je ustao i stao se provlačiti kroz red fotelja, osjetio je slabost u nogama kao da je cijeli dan pješačio. Napolju je bila noć, ali su ulične svjetiljke obasjavale grad. Četvrt do ponoći! Kamo bi mogao otići! U Ellisov stan? Ne, dok je ţiv, više ne moţe pogledati Ellisa. Da ode k Sandri? Ako to učini, morat će joj sve ispričati, a ona će mu moţda potvrditi da je sve to istina, što on ne bi mogao podnijeti. Mogao bi sjesti u noćni vlak i vratiti se u školu. Ali, on je nazvao dra Dakina huljom i ovaj mu sigurno ne bi dopustio da se vrati u svoju sobu. MeĎutim, nije bilo izbora! Trebalo je riskirati. Prošlo je dvadeset minuta preko ponoći kad je ušao u centralnu ţeljezničku stanicu. Ostao je neko vrijeme na terasi odakle se mogao vidjeti najveći dio kolodvora. Činilo mu se da je neobično pust, a ljudi gledani odozgo činili su mu se malim i uznemirenim, kao da lutaju bez cilja. SiĎe polagano niz mramorne stube i zaputi se do šaltera za obavijesti. Upravo kad se pribliţio prozorčiću da zapita kada polazi slijedeći vlak za Peekshill, priĎe mu neki nepoznati čovjek, visok, strog, čak bi se reklo neprijateljski raspoloţen. – Jesi li ti Tommy Blount? – upita ga čovjek. – Jesam – reče iznenaĎeni Tommy. Visoki čovjek zabaci šešir unatrag.

– Pretpostavljali smo da si ovdje. – Ja... meni se čini da vas ne poznam – reče Tommy. – Ja sam policajac, moj mah. Zovem se Callahan – reče on. Tommy osjeti veliko olakšanje. Znači, njegova je odsutnost ostavila utisak! Uznemirili su se zbog njega! – Vraćam se u školu. – Odlično – reče Callahan. – Imam dolje na ulici auto. Povest ću te. Ali najprije moram obavijestiti da sam te pronašao. Dolje je i telefonska govornica. Malo zatim, kad je Callahan izašao iz govornice, Tommy mu reče: – Moţda bih i ja morao telefonirati svome ocu, da ne bude zabrinut. – Tvoj je otac već u školi. Vidjet ćeš ga kad tamo stignemo. Tommy se osjeti istovremeno i umoran i zadovoljan. Divno je to kad naiĎete na nekoga koji se brine o vama i koji vam kaţe što treba da radite. Callahan mu nije ništa govorio dok su se vozili ulicama da bi došli na glavnu cestu koja vodi na Zapad. Motor je šumio mirno i uredno. Tommyja uhvati san, ali mu Callahan blago reče: – Je li ona bila mrtva kad si ti stigao. Tommy, ili si je ti ubio? Tommyjeve se oči razrogačiše i obuze ga strah, a srce mu poče lupati kao da će iskočiti. – Što, molim? – zapita u jednom dahu. – Mi dobro znamo da si tamo bio. Znamo da si bio vrlo uzbuĎen – reče Callahan ne bez blagosti u glasu. – Ali, da li je ona već bila mrtva kad si došao gore ili si je je ti ubio noţem? Tommyja obuze uţasan strah. Shvatio je da ne treba pitati Callahana o kome govori. Govorio je o Sandri. U Dakinovu uredu gorjelo je samo jedno svjetlo. Đačka lampa bacala je ţutu svjetlost na stol. Druga, mnogo jača svjetlost, sa stropa, obasjavala je Ellisove glumačke cipele, prekriţene i povučene ispod stolice, pa smeĎe cipele od jelenske koţe Michela Lorrimera, crne cipele sa četvrtastim kopčama dra Dakina i na kraju fine crno-bijele čizme poručnika policijske brigade, Masona. – Moţe li biti obješen maloljetni dječak zbog takve stvari? – upita Ellis Blount, promukao od umora i straha. Poručnik Mason je bio jedan od najpoznatijih pripadnika policijske brigade. Diplomirao je na sveučilištu i na Visokoj policijskoj istraţnoj

školi FBI-a. Besprijekorno odjeven, sličio je više na šefa poduzeća nego na policajca. Pušio je cigaretu, i dok je Ellis govorio, uvlačio je duboko dim. – Paţnja koju poklanjate svome sinu dirljiva je, Blount – reče on. – Nitko ne zna koliko mi je zbog toga teško – nastavi Ellis. – Tko bi drugi mogao to izvršiti? – Vi, Blount – reče Mason. – Moţda ste otkrili da će vas Sandra Graves napustiti i otići s nekim mlaĎim, recimo s Lorrimerom... – To je pogrešno – začu se Lorrimer iz svog kuta. – Ili ste vi, Lorrimer, ustanovili da će se ona udati za EMisa Blounta i potpuno vas ukloniti s pozornice ;– reče Mason. – Ona se htjela udati za mene. To mi je i obećala – reče Ellis. – To je takoĎer laţ – oglasi se Lorrimer. – Ona se nije na to odlučila. Ja sam oblijetao oko nje, priznajem. Čovjek koji je mogao igrati tako prljavu igru s vlastitim sinom zbog smrtnog straha da jednu ţenu ostavi samu pet minuta, izmislio je i laţno srodstvo samo da bi je mogao dovesti ovamo kad je dolazio da vidi sina! Ja sam joj pokušavao objasniti da takav čovjek ne zasluţuje da se ona za njega uda. – Niste odgovorili na moje pitanje, poručnice? – podsjeti ga Ellis. – Ne moţe biti obješen dječak.za takvu stvar, zar ne? Dakin progovori prvi put, dubokim i ozlojeĎenim glasom: – Jeste li već osudili Tommyja, Blount? Zar ne moţete pričekati dok se čuje presuda? – Ja ne sudim, Dakin. Ja samo korim, potpuno korim. On je tako naglo pobjegao i bio je u stanju potpune izbezumljenosti. – Izbezumljenost, da, to je prava riječ – reče Mason zamišljeno. – Stan je bio sasvim ispremetan. Djevojka se borila s napadačem. Moje je osobno mišljenje da je ona na njega poletjela kad je ubojica, uzeo sa stola noţ za papir. To nije bio zločin s predumišljajem. On je posljedica nastupa bijesa... bijesa odraslog ili mladog odbačenog ljubavnika. – Dolaze kola – reče Sofija Dakin. Kazaljka na satu je pokazivala dvadeset do dva. Callahan uvede Tommyja u ured. Dječak zastane na vratima, bacivši pogled naokolo na osobe u polutami. Sofija Dakin mu priĎe i zagrli ga. – Tommy, moj dragi Tommy – reče ona njeţno.

Ellis ustane sa stolice, oklijevajući. No prije nego što je mogao nešto reći svome sinu Mason ga pretekne. Stojeći pred Tommyjem, stavi mu ruku na rame. – Tommy – reče on – ja sam poručnik Mason. Pretpostavljam da ti je detektiv Callahan rekao zašto smo mi svi ovdje? – Da... da – odvrati Tommy. – Ne uznemiruj se, sine – reče Ellis. – Naći ćemo ti najboljeg odvjetnika. Bdjet ćemo nad tobom. – Ne govorite – reče Mason surovo, a zatim će opet blago: – Mi znamo mnogo stvari u tvojoj ulozi u ovom slučaju, Tommy. O pozivnici koju dr Dakin nije mogao poslati. Znamo sve o tvom putu u New York gdje si saznao istinu i znamo da si nestao poslije tog trenutka... recimo oko pet sati. – Da... da... – Sandra Graves je mrtva, Tommy, pa treba da otkrijemo tko ju je ubio. Ti ćeš to shvatiti. Tommy potvrdi glavom. – Dobro, Tommy, ispričaj nam što si radio u toku dana... pošto si napustio školu. Tommy podigne pogled i opazi pred sobom prijateljskog i razboritog čovjeka. Potrudi se, koliko je najbolje znao, da obnovi u mislima protekli dan. Činilo mu se da je trajao cijeli ţivot. – Sjeo sam u vlak u Peekshillu. Otišao sam u kazalište. Otac nije mogao sa mnom razgovarati prije završetka predstave. Čekao sam ga u loţi. Onda je naišao Lorrimer i rekao mi... – Što ti je rekao, Tommy? – O Sandri i mojem ocu... – mucao je Tommy. Ponovo osjeti bolove u grlu. Bojao se da će udariti u plač. – Nastavi, Tommy – reče Mason. – Zatim je ušao otac i on... on... – Produţi, Tommy! Ellis upadne: – Pa dobro, što onda! Rekao sam mu da je to istina! Sto sam drugo mogao uraditi? Tommyju je šumjelo u glavi. – Ja... ja sam potom napustio kazalište – reče.

Odjednom u sobi nastade tišina. Tommy osjeti da mu suze naviru na oči i, okrenuvši se Sofiji, poloţi glavu na njeno rame. Mason je strpljivo čekao. – I onda si otišao u stan Sandre Graves, Tommy? – ispitivao je on. – Vi... vi mi nećete vjerovati, ali nisam u to siguran... Ne... ne sjećam se što sam činio, gospodine... Pret... pretpostavljam da sam bio kao lud... Čini mi se... da se sjećam... vrata s"u bila otvorena... Lorrimer je izišao trčeći... Ja... ja... – To je sigurno nakon toga što sam je našao – reče Lorrimer mirno. – Potrčao sam do telefona da javim policiji... – Je li to bilo prvi put da si odlazio u stan, Tommy? – upita Mason. – Ili si već i prije išao onamo i da li si čekao napolju da vidiš što će se dogoditi? – Ne znam više, – reče Tommy, a nokti mu se zarinuše u dlanove. – Ja... ja ne znam što je istina... ali mi se čini da sam vidio Sandru, pošto je ušla, ako se dobro sjećam... s velikom crvenom mrljom... ha grudima... i... i... – Ti si vrlo uzbuĎen – reče Mason blago. – Ti si se popeo da posjetiš Sandru. Kad ti je ona rekla da je sve istina, ti si dobio napad bijesa. U rvanju ti si zgrabio noţ za papir. Je li bilo tako? – Ja... ja ne znam – jecao je Tommy. – Sve čega se sjećam jesu samo neke slike koje su mi lebdjele pred očima... bio sam u kinu i... – Ne treba da se bojiš. Tommy – prekine ga Ellis. – Reci samo istinu. Učinit ćemo sve što moţemo za tebe. Ja mislim da bismo te mogli uvjeriti da... Mason se naglo okrene k njemu: – Prestanite već jednom – reče hladnom srditošću. Trebalo mu je prilično vremena da se smiri. Obraćajući se Tommy ju, upita ga: – Dakle? – Pretpostavljam da sam moţda i mogao... – mucao je Tommy. – Ja... ja ne znam... – Prestanite da mučite ovo dijete! – reče Sofija Dakin suho. – Vi znate da je on nevin, poručnice! Djevojka je ubijena oko četiri sata, a Tommy je u to vrijeme bio u očevoj loţi u kazalištu. Ima pola tuceta svjedoka koji će to potvrditi!

Mason zagrli Tommyja oko ramena. Njegov je stisak dječaku izgledao prijateljski i ohrabrujući. – Kako znate da je Sandra Graves ubijena oko četiri sata? – upita on Sofiju Dakin. Sofija ga je promatrala poluzatvorenih očiju. – Vi ste to spomenuli! – Nisam! – Ali ja... ja sam sigurna da ste to spomenuli... ja... – Ja sam naročito pazio da to ne spoenem – reče Mason. – To nije bilo objavljeno ni u jednom novinskom ni radio-izvještaju. ... Sofijino lice poprimi zemljanu boju. – Ali vi ste rekli... – Nisam ništa rekao u tom pogledu! Kao što nisam spomenuo ni to da nam je poznato kako ste danas bili u New Yorku, i to vlastitim kolima... – Točno je da sam onamo išla – reče Sofija – radi kupovine... – Odlično! To je lako provjeriti. Obnovit ćemo vaše putovanje zajedno s vama. Provjerit ćemo. u kojim ste trgovinama bili. Moţemo načiniti potpuni izvještaj u što ste upotrijebili vrijeme – Gledao ju je ne trepnuvši. – Ili, još bolje, je li zaista potrebno da se toliko mučimo? Tommy je htio viknuti, protestirati. Zašto Mason mrzi Sofiju, jedinu osobu koja je bila prema njemu njeţna? – Bio sam prisiljen da uzbudim dječaka – reče Mason Sofiji – nadajući se da ćete se odati. Vjerovao sam da nećete dopustiti da ga zatvorimo, jer... vjerujem da ga mnogo volite. Da li imam pravo? – Kako ona nije ništa odgovorila, on nastavi: – Moţete sebi prištediti mnoge neprilike i poteškoće. U krajnjem slučaju, mi ćemo lako doći do dokaza koji su nam još potrebni. Sofia Dakin skupi rubac koji je gnječila u rukama. Govorila je spuštenim glasom. – Da, da, ja ga volim, htjela sam ga zaštititi, poručnice. Pošla sam da posjetim tu djevojku i pokušam je pridobiti da ne kaţe dječaku istinu! Pokušala sam joj reći da bi, ako ostavi njegova oca, mogla djetetu prištedjeti nepodnošljive patnje. Nasmijala mi se u lice. Smijala se!

U tom času Sofijino drţanje postade čudno. Njen se glas pojača i promijeni boju. Lice joj se iskrivi, nastojeći oponašati Sandru. Odjednom poče imitirati ubijenu ţenu. Govorila mi je: »Stara osušena djevojko! Vi me mrzite zato što znam da nikad niste imali muškarca! Vi me proklinjete jer me dječak voli! Vi me mrzite jer ću se udati za njegova oca, jer ću postati ono što vi ne moţete postići dok ste ţivi! Ja ću postati majka dječaka.« To mi je govorila. U sobi se čulo samo uzbuĎeno Sofijino disanje. – Eto, to je rekla – ponovi Sofia prirodnim glasom. – Zato sam je ubila. Tiktakanje zidnog sata, kucanje srca, soba. koja se okretala – sve to prisili Tommyja da se priljubi uz Masona. – Nisam otišla onamo da je ubijem, – reče Sofia. – Imala sam samo namjeru da s njom razgovaram, da je navedem na to da poštedi dječaka nepotrebnih mučenja. Nisam išla ni da joj kaţem istinu o njemu. – Pogledom pokaţe na Ellisa. Tomimy začu Ellisov glas. – DoĎi, Tommy! – reče on. – IziĎimo odavde... udaljimo se od ovih ljudi! Čak su i tada njegove riječi bile teatralne.

IDUĆI ROMAN Spencer Dean: Smrtonosno voće Uspješan poslovni čovjek, mlad i privlačne vanjštine, dobiva obavijest da će u odreĎenoj kući, u francuskom provincijskom gradiću, zateći svoju ţenu s njenim ljubavnikom. Doista ih i nalazi, ali mrtve... Nevino optuţen ili krivo osuĎen – to je problematika jednog čitavog tipa kriminalističkih romana, i u tom smislu djelo »Osumnjičen« ne predstavlja iznimku. Ipak, on vise pripada »čistim« akcionim romanima, koje sačinjava niz pustolovnih pothvata da bi se našli dokazi za pravoga krivca. Tražite kod vašeg prodavača novina TRAG 7

SUĐENJE NAKON KAZNE Tekst ovog romana je čist, sadrţaj jasan, kompozicija pregledna, radnja logična, odnosi meĎu osobama izbalansirani. Stil mu je specifičan, što je često u modernim storijama preuzetim izravno s filmskog platna. U tom posebnom načinu naracije dogaĎaji dobivaju svoje puno opravdanje tek potkraj štiva, dok u toku same priče izazivaju radoznalost i paţnju čitaoca. Sadrţaj je jednostavan ali tako vješto sazdan da čitaoca drţi u neprestanoj napetosti. Rasplet je dramatičan, logičan. U kompoziciji nema greške: čovjek je bio krivo osuĎen. Svjedoci su ga »umočili«, svi odreda, pa čak i oni dobronamjerni, a kako je svaki svjedok imao svoj razlog zbog kojeg se krivo zakleo, to nam i ti razlozi i takvi »čudni« postupci otkrivaju mentalitet američkih malograĎana. (Odlomak iz recenzije)