GIGA
HEDWIG COURTHS-MAHLER PRITAJENA LJUBAV
NASLOV ORIGINALA: DER SCHEINGEMAHL
GIGA I
- Ne brini zbog zbog mene, draga draga majko! Sna ći ću se i u tim tužnim okolnostima. Na ći ću svoj put kroz život. - Ali kako, ubogi moj Horste? Znam kako kako ti je teško rastati se od svoje najmilije i svojih prijatelja, od svega onoga što si volio. Znam i kako će ti teško biti iznenada se na ći u posve drugim prilikama. - A zar to nećeš morati i ti, draga majko? Zar da budem slabiji od tebe? Nemoj moj položaj zamišljati gorim nego što je. Najviše sam zabrinut zbog tebe... morat ćeš oskudijevati i odre ći se mnogo čega što ti je dosad pripadalo samo po sebi. To me najviše poga đa! Na žalost, ne ću ti tako skoro moći pomagati. Prvo moram stvoriti vlastitu egzistenciju. - Ne misli na mene, mene, Horste! Na sreću, imam malu rentu koju mi je oporu čno ostavila tetka Gustava. Bez nje bih, dakako, bila u vrlo lošem položaju. Mislim da je tetka bolje znala u kakvim se prilikama nalazimo od nas samih, pa mi je rentom htjela osigurati najpotrebnija sredstva za život. Barun Horst Oldenau makne kosu s čela. Njegove sive o či gledale su uko čeno nekud u daljinu. - Da, majko, tetka Gustava je sve to bolje shva ćala od nas. Otac nas nikada nije uputio u stanje našeg imetka. Neprekidno nas je uvjeravao da živimo ži vimo u najboljim financijskim mogućnostima. Tek kad se oko njega sve srušilo, rekao nam je istinu. A u tom t om trenutku je ve ć bilo prekasno. Barunica zgr či ruke, a na licu joj j oj se pojavi bolan izraz. - Da, bilo je prekasno! prekasno! Otac je umro od tuge ostavljaju ći nas same i bespomo ćne. Ipak mi možeš vjerovati, Horste, nije nam iz zlih namjera zatajio naš položaj. Nije nas želio zabrinjavati, stoga je šutio. Na žalost, bio je preuzeo od svog oca imanje koje je ve ć bilo jako zaduženo. Na po četku se nije, zbog svog položaja na dvoru, mogao dovoljno brinuti za posjed. Uz to ga je taj položaj tjerao na to da mnogo troši. Vjerojatno je ponekad otac bio vrlo zabrinut i uznemiren. A kad je napustio tu službu i po čeo se sam brinuti za Oldenau, zacijelo je ve ć bilo prekasno. To saznanje bacilo ga je na bolesni čku postelju. Kad je umro, našli smo se pred potpunom propašću. - Ništa nismo znali, majko! Upravo Upravo je to ono što predbacujem ocu. Dopustio Dopustio nam je da se, ništa ne slute ći, nađemo pred ponorom. Dakako, mislio je dobro, ali ipak nas je morao upoznati s našim teškim položajem. Morao me upozoriti da ću se jednoga dana na ći pred propašću. Da sam to znao, moj bi se život odvijao potpuno druga čije. Živio sam bezbrižno, a sada sam se nespreman našao pred tim da moram stvoriti novu egzistenciju. Barunica uzdahne. - Da, iako je to dobro mislio, nije se smio tako ponašati. ponašati. Ipak, pokušaj bez srdžbe misliti misliti na oca! I sam je proživio mnogo toga teškoga. - Ne ljutim se na njega, neka počiva u miru! Na sre ću smo uspjeli prodati Oldenau tako dobro da barem nikome nismo ništa dužni. Sa čuvali smo tako naše pošteno ime. Na žalost, morat ćeš stanovati u iznajmljenom stanu i ra čunati sa svakom parom kako bi mogla živjeti od svoje male rente. Majko, kad te sada takvu gledam pred sobom, tebe, ponosnu gospodaricu Oldenaua, u toj maloj sobici ... Majko, užasan je osje ćaj za mene što ti ne mogu pomo ći. Kad bih ti barem mogao pružiti život donekle dostojan tebe, tebe, ali... Majka položi ruku na sinovu podlakticu, kao da ga je željela umiriti. Na licu li cu stare gospode ipak se pojavi izraz gorke boli. - Vjeruj mi, Horste, bila bih posve zadovoljna zadovoljna samo kad bih znala da si sredio svoj svoj život na podnošljiv način. Sin joj poljubi ruku. - Nadam se da će se ta tvoja želja ubrzo ispuniti. Ima izgleda i zgleda da se zaposlim. 2
GIGA I
- Ne brini zbog zbog mene, draga draga majko! Sna ći ću se i u tim tužnim okolnostima. Na ći ću svoj put kroz život. - Ali kako, ubogi moj Horste? Znam kako kako ti je teško rastati se od svoje najmilije i svojih prijatelja, od svega onoga što si volio. Znam i kako će ti teško biti iznenada se na ći u posve drugim prilikama. - A zar to nećeš morati i ti, draga majko? Zar da budem slabiji od tebe? Nemoj moj položaj zamišljati gorim nego što je. Najviše sam zabrinut zbog tebe... morat ćeš oskudijevati i odre ći se mnogo čega što ti je dosad pripadalo samo po sebi. To me najviše poga đa! Na žalost, ne ću ti tako skoro moći pomagati. Prvo moram stvoriti vlastitu egzistenciju. - Ne misli na mene, mene, Horste! Na sreću, imam malu rentu koju mi je oporu čno ostavila tetka Gustava. Bez nje bih, dakako, bila u vrlo lošem položaju. Mislim da je tetka bolje znala u kakvim se prilikama nalazimo od nas samih, pa mi je rentom htjela osigurati najpotrebnija sredstva za život. Barun Horst Oldenau makne kosu s čela. Njegove sive o či gledale su uko čeno nekud u daljinu. - Da, majko, tetka Gustava je sve to bolje shva ćala od nas. Otac nas nikada nije uputio u stanje našeg imetka. Neprekidno nas je uvjeravao da živimo ži vimo u najboljim financijskim mogućnostima. Tek kad se oko njega sve srušilo, rekao nam je istinu. A u tom t om trenutku je ve ć bilo prekasno. Barunica zgr či ruke, a na licu joj j oj se pojavi bolan izraz. - Da, bilo je prekasno! prekasno! Otac je umro od tuge ostavljaju ći nas same i bespomo ćne. Ipak mi možeš vjerovati, Horste, nije nam iz zlih namjera zatajio naš položaj. Nije nas želio zabrinjavati, stoga je šutio. Na žalost, bio je preuzeo od svog oca imanje koje je ve ć bilo jako zaduženo. Na po četku se nije, zbog svog položaja na dvoru, mogao dovoljno brinuti za posjed. Uz to ga je taj položaj tjerao na to da mnogo troši. Vjerojatno je ponekad otac bio vrlo zabrinut i uznemiren. A kad je napustio tu službu i po čeo se sam brinuti za Oldenau, zacijelo je ve ć bilo prekasno. To saznanje bacilo ga je na bolesni čku postelju. Kad je umro, našli smo se pred potpunom propašću. - Ništa nismo znali, majko! Upravo Upravo je to ono što predbacujem ocu. Dopustio Dopustio nam je da se, ništa ne slute ći, nađemo pred ponorom. Dakako, mislio je dobro, ali ipak nas je morao upoznati s našim teškim položajem. Morao me upozoriti da ću se jednoga dana na ći pred propašću. Da sam to znao, moj bi se život odvijao potpuno druga čije. Živio sam bezbrižno, a sada sam se nespreman našao pred tim da moram stvoriti novu egzistenciju. Barunica uzdahne. - Da, iako je to dobro mislio, nije se smio tako ponašati. ponašati. Ipak, pokušaj bez srdžbe misliti misliti na oca! I sam je proživio mnogo toga teškoga. - Ne ljutim se na njega, neka počiva u miru! Na sre ću smo uspjeli prodati Oldenau tako dobro da barem nikome nismo ništa dužni. Sa čuvali smo tako naše pošteno ime. Na žalost, morat ćeš stanovati u iznajmljenom stanu i ra čunati sa svakom parom kako bi mogla živjeti od svoje male rente. Majko, kad te sada takvu gledam pred sobom, tebe, ponosnu gospodaricu Oldenaua, u toj maloj sobici ... Majko, užasan je osje ćaj za mene što ti ne mogu pomo ći. Kad bih ti barem mogao pružiti život donekle dostojan tebe, tebe, ali... Majka položi ruku na sinovu podlakticu, kao da ga je željela umiriti. Na licu li cu stare gospode ipak se pojavi izraz gorke boli. - Vjeruj mi, Horste, bila bih posve zadovoljna zadovoljna samo kad bih znala da si sredio svoj svoj život na podnošljiv način. Sin joj poljubi ruku. - Nadam se da će se ta tvoja želja ubrzo ispuniti. Ima izgleda i zgleda da se zaposlim. 2
GIGA
Majka ga upitno pogleda. - Doista? - Da, majko, majko, imam mnogo mnogo nade. nade. - A kakav bi to bio posao? posao? Horst nabra nabra čelo. - Za sada ne smijem biti izbirljiv. Moram što prije pokušati zaraditi zaraditi za život. Da nemam tebe, draga majko, otišao bih u inozemstvo. Nekamo u svijet, gdje čovjek može živjeti od svojih dviju zdravih ruku i s nešto zdrave pameti. Gdje ne treba imati tisu ću obzira koji sputavaju baruna Oldenaua poput lanaca. Majka ga prestrašeno uhvati za ruku. - Horste, nećeš to valjda u činiti! Horst joj nježno pogladi sijedu kosu. - Ne, ne, budi mirna! Neću te ostaviti samu. Jer znam da bi umrla od čežnje za svojim sinom jedincem. Majka ga pogleda, onako kako u takvim slu čajevima nježne majke promatraju sinove. - Dragi moj dječače! Htjela bih ti re ći da se ne obazireš na mene, jer bih podnijela i dugogodišnji rastanak, ukoliko ukoliko bi to bilo dobro za tebe. Ali posvuda u svijetu je teško stvoriti novi život samo uz pomo ć dobre volje i vlastite snage. To ti i ovdje može uspjeti jednako tako dobro kao i u inozemstvu. Dakako, morat ćeš pripaziti na naše dobro, staro ime, jer ne bih željela da posve zaboraviš na to. Sin je i opet pogladi po kosi, a gorak mu smiješak obigra oko usana. - Koliko bude bude u mojoj moći, učinit ću to. Ali u svom nadasve teškom položaju mogu ti obećati samo to da ne ću učiniti ništa zbog čega bih izgubio svoje samopoštovanje. To te mora zadovoljiti, majko! Majka ga pogladi po ruci i ponosno pogleda. - I predobro te poznajem, poznajem, sine moj! Iako Iako si u mladena čkom oduševljenju ponekad živio i odviše nadobudno, ve ć sam onda znala da nikada ne ćeš učiniti nešto zbog čega bih se trebala stidjeti. Neka ti Bog pomogne da ti ne padne preteško sa čuvati dobar glas. Horst je ozbiljno pogleda. - Prošlo je vrijeme ludih šala i bezbrižna života. života. Ali ne ću dopustiti da me život pobijedi. Probijat ću se kao pošten čovjek... ovako ili onako. Čvrsto stisne ruke, o či mu zasjaše a miši ći se nape-še. Tako snažan i samosvjestan pružao je lijepu sliku. Karakteristične crte njegova lica postadoše još oštrije, a pronicave o či odavale su da taj čovjek od trideset godina posjeduje nesalomivu mladena čku volju. Prvo razo čaranje u životu ujedno ga je i očeličilo. Postao je zreliji, ali ga razo čaranje nije slomilo. Barunica je s pravom mogla biti ponosna na svog sina. - Horste, počeli smo govoriti o ne čem drugome. Spomenuo si zaposlenje koje ti se nudi. Nećeš li mi odati nešto pobliže? Horst se uspravi. Pogleda odlu čno majku. - Da, sve ću ti ispričati. Bio sam danas kod savjetnika Preisa, poznatog veleindustrijalca. Nije lako doprijeti do njega. Ipak mi je uspjelo nakon izvjesnih poteško ća. Zapitao sam ga bih li kod njega mogao dobiti posao. Bijaše prava sre ća što je stari gospodin imao upravo nešto vremena i bio dobro raspoložen. Mirno me saslušao i zatražio da mu ispri čam što znam. Zapazio sam da ga to zanima. Pitao me kako živim, i kako sam živio dosad, te što sam sve radio. Odgovorio sam mu da sam bio oficir u 10. dragonskom puku. Živio sam u uvjerenju da sam sin bogata čovjeka. Nisam mu zatajio da sam mnogo trošio, kao ni to da sam iznenada potpuno osiromašio. Govorio sam mu o tome da sam se nakon prodaje Oldenaua preselio u Berlin, jer se nadam da ću ovdje lakše na ći zaposlenje. Barunica ga je pažljivo slušala. - A što ti je gospodin gospodin savjetnik odgovorio? odgovorio? - zapita, kad je Horst zašutio. 3
GIGA
Horst prijeđe rukom preko čela, pa nastavi: - Neko vrijeme me šuteći promatrao, a potom je zapitao: »Poznajete pravila pristojnog ponašanja, zar ne? Vjerojatno ste odlazili i na kneževski dvor?« Naklonio sam se i potvrdio to, a potom je savjetnik nastavio: »Vladate francuskim i engleskim jezikom, govorite i pišete na tim jezicima, zar ne?« I to sam potvrdio. Još me neko vrijeme promatrao, pa je rekao: »Po tome što ste mi ispri čali mogao bih vas zaposliti kod sebe u najboljem slu čaju kao dopisnika. Dobivali biste dakako pla ću koja bi dostajala za vaš život, ali taj svakako ne bi mogao biti tako raskošan kao vaš dosadašnji.« Odgovorio sam mu da su moji zahtjevi skromni i da znam kako moram iznova zapo četi život. A svaki je po četak težak. On me i po treći put pomno pogledao prije negoli se nasmiješio i odgovorio mi: »Svi đate mi se, pa je dobro što ću vam možda uspjeti pribaviti bolje\ unosnije zaposlenje, negoli bi to bilo kod mene. Pitanje, je samo biste li ga prihvatili.« ) »To zasigurno ho ću, ako ga mogu obavljati«, napomenuo sam. / »U to ne sumnjam. U svakom slu čaju, možete pokušati sre ću. Ukoliko vas zaposle tamo kamo vas poša-ljem, bit će to dobro. U protivnom, još uvijek vas čeka zaposlenje kod mene.« Zahvalio sam mu se i zamolio da mi dadne pobliža uputstva. »Zaposlenje koje vam nudim nije svakodnevno. Za nj je potrebno mnogo pažnje, siguran nastup u društvu i najbolje mogu će ponašanje. Imam poslovnog partnera koji je do prije kratkog vremena živio u Americi. Po ro đenju je Nijemac a zaradio je u Americi ogroman imetak. U starosti želi živjeti u Njemačkoj. To je pametan i marljiv čovjek, ali je porijeklom iz radničke obitelji. Njegov je otac bio nadni čar. Uspjelo mu je silnom marljivoš ću i sposobnošću zaraditi milijune. U svom dosadašnjem životu nikada nije imao vremena ni prilike nau čiti se ponašanju u društvu. Ostao je u biti skroman čovjek iz naroda. Nije skorojević u lošem smislu te rije či. Ima kćer koja je njegovo jedino dijete, a ova je izvrsno odgojena. Zahvaljuju ći tom odgoju i očevu imetku postala je prava svjetska dama. Otac, koji je vrlo voli, ponosan je na nju i želi joj samo najbolje. Zbog nje se želi kjetati u otmjenim društvenim krugovima, pa je ve ć u tom smislu poduzeo potrebne korake. Dobro osjeća da se u tom društvu ne zna kretati onako kako to zahtijeva društveni položaj njegove kćeri. Uz to bi želio da mu se k ći uda za čovjeka iz jedne od najotmjenijih obitelji. Za sebe nema nikakvih zahtjeva, ali želi da k ći postigne vrlo mnogo. Potreban mu je kao zet u najmanju ruku grof. To je jedina glupa želja tog ina če razumnog čovjeka. Vjeruje da je sre ća njegove kćeri u tome da se uda i postane član neke plemi ćke obitelji, tako da se jednoga dana može pojaviti čak i na dvoru. Toliko je bogat da će to zasigurno posti ći. Ali želi i to da mu i samom uspije kretati se u takvom društvu onako kako to prili či. Sad se povukao u mirovinu, pa ima više vremena: Htio bi ga iskoristiti da se usavrši u ponašanju u društvu. Stoga je došao na ludu ideju da zaposli neku vrst odgojitelja, čovjeka otmjena ponašanja, koji će ga mo ći savjetovati. Taj bi mu čovjek morao pobliže objasniti kako se treba ophoditi u društvu, oblačiti se i primati posjete, jesti i piti. Sve i sva.« Barunica odmahne glavom. - Nebesa, kakva zamisao! - zavikne iznena đeno. Horst se nasmije. - Majko, zamisao tog bogataša i nije tako čudna. Nadalje mi je savjetnik ispri čao da taj gospodin - njegovo je ime Karl Hartmann posjeduje predivnu vilu u Grunewaldu, koja je više nalik palači. Tamo želi primati društvo. Zamolio je savjetnika da prona đe čovjeka koji bi u jednoj osobi mogao biti i njegov tajnik i odgojitelj. Dakako da tu dužnost odgojitelja ne bi trebalo spominjati. Savjetnik me zapitao ne bi li me možda taj posao zanimao. Radio bih službeno kao tajnik, ali 4
GIGA
bih iza kulisa trebao djelovati i kao odgojitelj. Uvjeravao me da je gospodin Hartmann vrlo ugodan čovjek. Ne moram se plašiti da bih uz njega imao težak život. Njemu su samo nepoznate neke norme ponašanja u društvu. Jedina mu je greška, ako bi se o tome uop će moglo govoriti na taj na čin, što kćer želi jednoga dana udati za grofa ili kneza. Inače je drag čovjek i vrlo pošten. Savjetnik mi je dao njegovu adresu, spomenuo mi veliku plaću koju bih primao, i zapitao me bih li možda razmislio o tome. Majka nemirno pogleda sina. - A što si mu ti odgovorio? Horst pogleda pred sebe. - Razmišljao sam. To je čudan posao, ali u mom položaju čovjek ne može biti izbirljiv. Nigdje neću dobiti tako dobru pla ću, a to zaposlenje doista nije ne časno. Ukoliko me gospodin Hartmann zaposli, mo ći ću iskoristiti ono što sam dobro nau čio, ophodeći se u najvišem društvu. Kao tajnik gospodina Hartmanna upoznao bih uz to mnogo toga što bi mi kasnije moglo koristiti. Majko, pa to je častan posao. Odgajat ću čovjeka, oplemeniti ga, a toga se ne treba stidjeti. Majka ga nemirno pogleda. Uhvati mu ruku i sakrije lice u nju. - Dragi moj Horste, zašto takav prijedlog uop će dolazi u kombinaciju? - Čvrsto je stisnula usne. - Majko, ne gledaj na to tako tragično - primijeti Horst promuklim glasom. Majka uzdahne i uspravi se. - Meni je to teško stoga što znam da je tebi teško. Morat ćeš se pokoravati tom bogatašu. Sin joj položi ruku oko ramena i nježno je strese. O či mu opet zasjaše. U njima se pojavi čak i nestašan pogled. - Majčice, zašto se tome ne veseliš? Zamisli kako će veselo biti za mene odgajati tog starog gospodina, pou čavati ga kako se mora ponašati u društvu. Znaš, taj gospodin Hartmann barem nastoji popraviti svoje ponašanje. Dakle, činim dobro djelo, ako mu pomognem u tome, i ako na što bezbolniji na čin otklonim greške njegova odgoja. Barunica pokuša suspregnuti osje ćaj nelagode. Čak se uspjela nekako i nasmiješiti. Ali odmah se opet uozbiljila. Boljelo ju je što je njezin sin, barun Oldenau, morao raditi takav posao. Neko su vrijeme majka i sin šutjeli, a potom barunica re če: - Znam, Horste, da se tako bezbrižno ponašaš zato da bi meni sve to olakšao. Ipak slutim kako ti je u duši. Ne ću ti otežati donošenje odluke. Pokušaj dobiti taj posao. U našem položaju doista ne smijemo biti izbirljivi. Horst se prigne i poljubi joj obraz. - Tako je, majko! Moramo biti hrabri! Stisnut ćemo zube. Dobijem li taj posao, barem ću se zasad osloboditi svih nov čanih briga. Možda ću čak moći učiniti nešto i za tebe. Posao ipak još nisam dobio. Gospodin savjetnik me upozorio da će Hartmann zaposliti samo čovjeka koji mu je simpati čan. Ukoliko mi to uspije, bit ćemo zadovoljni. Mo ći ćemo se češće vidjeti, jer ću ostati u Berlinu. Ne vrijedi li i to mnogo? Zamisli, to je bolje nego da po đem u Ameriku, preko oceana, i da tamo radim kao konobar ili pometa č ulica. Majka zadrhta i čvrsto mu stisne ruku. - Horste, kako to možeš i spomenuti? - Želim ti samo dokazati time da ću morati biti sretan dobijem li taj posao. Majka mu pogladi ruku. - Moj ubogi, dječače! - Nemoj, majko! Nemoj mi još i otežati odluku takvim riječima! - Imaš pravo. Nema smisla sve još i otežati samom sebi. - Uostalom, doista nema razloga za to. Morao bih biti vrlo zadovoljan, kad bih za pola te plaće mogao raditi kod savjetnika Preisa kao dopisnik. Ukoliko se gospodin Hartmann odlu či za mene, bit će to prava sre ća. - Da, s obzirom na naš položaj. Rekao si mi da taj gospodin Hartmann namjerava u svoju 5
GIGA
kuću pozivati otmjeno društvo. Sto onda ako tamo sretneš neke od svojih bivših poznanika? Možda čak i neke svoje kolege oficire? Horst se ugrize za usne. Potom crte njegova lica po-stadoše vrlo odlu čne i čvrste. - Vidjet ću kako će se ponašati prema meni. Pravi prijatelj ne će me manje cijeniti jer moram zarađivati za život. A oni drugi... oni doista ne smiju utjecati na moju odluku. Ukoliko sretnem nekog starog poznanika u ku ći tog milijunaša, pri čekat ću hoće li mi se ili neće htjeti javiti. Prema tome ću moći odlučiti kako da se ponašam prema njemu. Ipak ću, usprkos svemu, ostati taj koji jesam. Nesre ća nije sramota, draga majko! Moram se ponašati u skladu s time. - Dakle, ti ćeš pokušati dobiti to zaposlenje? - Da, majko, toplo želim da ga dobijem. - Onda neka tako bude, dragi moj Horste. Nadam se da će ti sudbina biti sklona, pa ćeš se uspjeti zaposliti. - Hvala ti što si pristala, majko! Njih dvoje dogovoriše još neke stvari, a tad je bilo vrijeme za objed. Mala sluškinjica, seljačka izgleda, ušla je u sobu donose ći posude. Poče postavljati stol. Barunica je tu djevojku dovela sa sobom iz Olde-naua u Berlin. Djevojka se zaista trudila, iako ne baš s mnogo uspjeha, da podvori obožavanog gospodina baruna i njegovu majku. Horst bijaše dobro raspoložen, pa je po čeo zadirkivati malu sluškinjicu. Govorio joj je da se doista »dra-žesno« kre će, a ona je žarko porumenjela zure ći u njega otvorenih ustiju. Barunica joj se nasmiješi i domahne neka ode. Kad je djevojka napustila sobu, Horst uhvati majčinu ruku. - Uboga majko, moraš se zadovoljiti tom skromnom djevojkom kao jedinom poslugom. Znam kako ti to teško pada. Majka je na svoj otmjen na čin poslužila sina, pa mu se nasmiješila. - Posve sam sigurna da će mi uspjeti odgojiti Finu. Ona je vrlo poštena i odana djevojka. Uz to, njezina pla ća nije velika. Fina mi je mnogo milija od onih pomalo drskih berlinskih služavki. A predstavlja za mene i djeli ć uspomene na našu domovinu. Živu uspomenu na Oldenau. Znam da bi za mene sko čila u vatru. Horst se nasmije. - To radije nećemo pokušati. Imaš pravo, majko! Iako je dobra Fina još poprili čno sirova ponašanja, ipak ti je vrlo odana. Poštena je i draga. Majka kimne. Zapita sina kad će se predstaviti gospodinu Hartmannu zbog zaposlenja. - Sutra prijepodne između jedanaest i dvanaest sati - odgovori Horst. - Savjetnik mi je rekao da to vrijeme najbolje odgovara. - Vjerojatno bi morao, ukoliko te taj gospodin zaposli, vrlo brzo nastupiti kod njega. - Nadajmo se, majko! Čeznem za tim da napokon po čnem nešto raditi i da što prije do đem do novaca.
6
GIGA II
Drugog jutra se barun Oldenau odvezao gradskom željeznicom do Grunewalda, i s kolodvora krenuo ravno do vile Hartmann. Kad je stigao do nje, neko je vrijeme zastao pred tim lijepim zdanjem i šute ći ga promatrao. Sa svojim kamenim pro čeljem kuća je djelovala vrlo otmjeno. Ni u kom slu čaju pretjerano otmjeno. Ukoliko je vila bila sagra đena po želji vlasnika, svjedo čila je o njegovu dobrom ukusu. Možda je, govorio je Horst samom sebi, odlu čujući bio ukus kćeri gospodina Hartmanna. Ili su sve prepustili arhitektu. U svakom slu čaju je vila, smještena usred njegovana parka, djelovala vrlo otmjeno i ostavljala je dobar dojam. Sa strane, u pozadini ku će, Horst ugleda garažu, konjušnice i neku malu, zgodnu ku ćicu u kojoj su vjerojatno stanovali ko čijaš i vrtlar sa svojim obiteljima. Horst odlučno pozvoni na zvono pokraj vrata od kovana željeza. Neka nevidljiva ruka ih otvori nakon nekoliko trenutaka. Horst je ušao u njegovani vrt, pa je krenuo širokim, pošljun čanim -putem prema ulazu u vilu. _ Tu ga je ve ć čekao sluga odjeven u ukusnu, ali nenapadnu, livreju. Horst zapita bi li ga gospodin Hartmann mogao primiti? Predao je svoju posjetnicu, na kojoj je za svaki slučaj napisao: »Po preporuci gospodina savjetnika Preisa.« Sluga pogleda otmjenu Horstovu pojavu. Bio je odjeven u dobro skrojeno odijelo, a njegovo izbrijano lice, odlu čnih crta odavalo je pravog gospodina. Sluga ga stoga pristojno zamoli neka ude, pa ga odvede u mali salon kraj predvorja. Potom se udalji. Horst se poče ogledavati po salonu. Zapazio je da je bio skupocjeno i ukusno ure đen. Bilo je potpuno jasno da je ta ku ća pripadala bogatom čovjeku. Ali ništa nije bilo napadno ili pretrpano. Nakon nekoliko minuta sluga se vratio i zamolio Horsta neka krene za njim. Širokim mramornim stubištem, prekrivenim dragocjenim sagovima, odveo ga je na prvi kat. Otvorio je visoka vrata i uveo ga u sobu. Horst se našao u velikoj, lijepoj prostoriji namještenoj teškim, tamnim poku ćstvom od orahovine. Pred velikim prozorom stajao je pisa ći stol. Uz njega se smjestio gospodin Karl Hartmann, vlasnik vile. Nije ustao, već je promatrao Horstov ulazak prodornim pogledom. Horst se nakloni. - Imam li čast razgovarati s gospodinom Hartma-nnom? Milijunaš, kome je moglo biti nešto preko pedeset godina, bijaše poprili čno neugledan čovjek. Srednje visine i podebeo. Imao je pametno, odlu čno lice, tvrdih crta. Izraz njegovih o čiju bijaše prodoran, ali ne bez dobrodušnosti. Fine bore oko usana svjedo čile su o tome da se gospodin Hartmann znao i našaliti. Držao je u ruci Horstovu posjetnicu koju mu je sluga donio. - Vi ste barun Oldenau? - zapita a da nije ustao. Horst ga nije gledao bez zanimanja. - Tako je, gospodine Hartmann! - Savjetnik Preis vas šalje k meni? - Da, gospodine Hartmann! - Jučer mi je telefonski javio da ćete doći. Rekao je da biste se željeli zaposliti. Zamolio sam svog starog poslovnog prijatelja da mi prona đe nekog tko bi mi odgovarao. To je to čno, zar ne? - Da, tako je! Gospodin savjetnik mi je rekao da želite zaposliti tajnika. - A je li vam gospodin savjetnik rekao i kakav biste posao trebali obavljati uz to? - Rekao mi je. Smiješak se pojavi na usnama gospodina Hartma-nna. - Poznato vam je dakle da biste me trebali nau čiti lijepom ponašanju? - Da, i to mi je poznato. 7
GIGA
- A vi biste željeli prihvatiti takav posao? - Bilo bi mi drago kad biste me zaposlili. - Pretpostavljam da ste osposobljen za to i da vam je ponašanje u društvu savršeno poznato? - Kad to ne bi bio slučaj, ne bih se ni pokušao zaposliti kod vas. - A što biste učinili, kad bih sada zatražio od vas da mi dadnete pokusnu poduku? Sto biste odlučili u tom slučaju? Molim vas, smatrajte da ste taj posao ve ć dobili, pa započnite s podukom. Horstove oči zasjaše vragoljasto. Naklonio se, a potom se opet uspravio. Promatraju ći čovjeka pred sobom rekao je mirno i odlu čno: - Molim vas, ustanite i otpozdravite mi pristojno se naklonivši. Kad potom ponovno namjeravate sjesti, nemojte to u činiti prije negoli i meni ponudite stolicu. Svoje goste ne smijete primati tako kako ste do čekali mene. Ja zasad još ne radim za vas. Prema tome sam vaš posjetitelj, pa me tako morate i primiti. Gospodin Hartmann se tiho nasmije. O či mu zasjaše. - Čestitam! Tu prvu poduku dobio sam besplatno i vrlo brzo, pa vam zahvaljujem! Doista ste hrabri. To mi se svi đa. Tražite od mene potrebnu pristojnost prema vama, kao da je to vaše pravo. Htio sam vas iskušati, pa sam namjerno bio nepristojan. Da ste se, nakon što sam zatražio od vas prvu poduku u ponašanju, prestrašili da to u činite, ne biste mi bili potrebni. Moram imati uz sebe čovjeka kome se mogu diviti, ina če neću ništa naučiti od njega. Rekavši to, gospodin Hartmann ustane, nakloni se pa pokaže na stolicu koja je stajala uz njegov pisa ći stol. - Tako, sad sam vas pozdravio i pozvao da sjednete. Mogli bismo dakle dogovoriti sve daljnje. Smijem li vam ponuditi nešto za pušenje? Ili i to nije u skladu s dobrim ponašanjem? Horst se nasmiješi. Stari gospodin mu se svi đao. - Ukoliko želite ljubazno primiti svog gosta, pa mu dopustite da zapuši, onda je to u skladu s dobrim ponašanjem. - Lijepo! Dakle, zapalimo lulu mira. Molim vas, poslužite se! A potom mi ispri čajte, ako hoćete, kako vam se dogodilo da morate prihvatiti takvo zaposlenje. Vi ste barun i, koliko sam čuo, bili ste oficir. Uostalom, to se vidi na prvi pogled, jer i ja sam služio vojsku. Ispunio sam svoju dužnost prema domovini prije nego sam otišao u Ameriku. Dakle, bili ste oficir? - Jesam, gospodine Hartmann! Horst u kratkim crtama ispri ča što mu se dogodilo i zašto se mora potruditi da dobije taj posao. Stari gospodin ga je pažljivo saslušao, neprekidno ga promatraju ći. Sjedio je vrlo uspravno, poput čovjeka koji nikada nema vremena za opuštanje. Njegovo je lice bilo živahno odavaju ći što se zbiva u njemu. Horst pomisli da bi mogao čitati misli s njega. Sve u svemu, oba su muškarca stekla jedan o drugome vrlo dobro mišljenje. Kad je Horst završio sa svojom pri čom, gospodin Hartmann pripomenu: - Dakle, osiromašili ste, pa ste morali napustiti oficirsku službu. Želite pomagati svojoj majci. Horst se nakloni: - Tako je! - Časno je što namjeravate tako hrabro kro čiti kroz život iako ste zacijelo vrlo razmaženi. Kao što rekoh, svi đate mi se, a uz to vam se pomalo i divim. Ukoliko želite, možete nastupiti kod mene posao tajnika. Pojedinosti bismo mogli odmah dogovoriti. Horst odahne. - Došao sam ovamo s namjerom da se natje čem za taj posao. Vrlo bih ga rado prihvatio. Molim vas, ho ćete li mi reći svoje uvjete? - Hoću, i to odmah! Savjetnik Preis vam je vjerojatno ve ć rekao kakvu biste pla ću primali? - Da, rekao mi je! 8
GIGA
- Jeste li sporazumni s time? - Dakako, gospodine Hartmann! - Pa dobro! Ovime sam vas zaposlio kao svog tajnika. To je ono službeno. A potajno ćete ispunjavati i dužnost mog odgojitelja... ali o tome nitko ne mora ništa saznati. Shvatit ćete da ne bih želio obznaniti da pod stare dane još moram i ći u školu. Morali biste, dakako, stanovati ovdje u kući, pa ćete dobiti dvije udobne sobe i potpunu opskrbu. Slažete li se s time? Horst se nakloni. Bio je jako zadovoljan s tim uvjetima. Time što će besplatno stanovati i hraniti se, njegova je pla ća još preostala. Na taj će način moći pomagati majci. Stari gospodin nastavi: - Ne morate misliti da vam želim oduzeti vaše slobodno vrijeme. Morat ćete misliti i na sebe, pa ćete imati dovoljno slobodna vremena. Ne mogu vam jedino to čno odrediti radno vrijeme. Može se dogoditi da ćete mi ponekad biti potrebni od zore do mraka, a potom ću vas danima zaposliti samo na nekoliko sati. Sve ovisi o okolnostima. Jeste li sporazumni s time? - Sporazuman sam! Možete raspolagati sa mnom kad god vam to bude potrebno. - Dobro! Mogli bismo dogovoriti i otkazni rok, za slučaj da se jednoga dana moramo rastati. Mislim da će biti najbolje ako se pri tom pridržavamo uobi čajenih trgovačkih propisa. - Slažem se i s time! - Dobro, onda smo to obavili. A sad se možete smatrati mojim tajnikom i odgojiteljem. Odmah ću vas predstaviti svojoj k ćeri. Doduše ne sumnjam u to da ćete joj biti jednako tako simpatičan kao i meni, ali htio bih se uvjeriti u to. Kako ćete u svom poslu vrlo često dolaziti u doticaj s njom, morate je svakako upoznati. Horst ustane naklonivši se. - Molim vas, predstavite me svojoj gospođici kćer! I gospodin Hartmann ustane, pa se nasmiješi. - To ste lijepo rekli... zapamtit ću to za sli čne slučajeve. »Molim vas, predstavite me svojoj gospođici kćeri!« Dobro, vrlo dobro! Rekavši to, stari gospodin pozvoni na zvono pri čvršćeno za njegov pisa ći stol. U sobu ude sluga koji je doveo Horsta. - Pošaljite moju kćer odmah ovamo - naredi brzo gospodin Hartmann. Kad se sluga udaljio, Horst odlu čno pogleda starog gospodina. - Kad ste me već zaposlili, gospodine Hartmann, dopustite da pripomenem kako takav nalog morate sluzi izdati na druga čiji način. Stari ga gospodin pogleda sa zanimanjem. - Zar to nije bilo u redu? - Nije! - Dobro, što bih dakle trebao reći? Kako bih se u takvom slu čaju morao izraziti? - Morate sluzi reći: »Molim gospođicu da dođe ovamo!« Stari gospodin kimne. - Hvala, upamtit ću to. To je doduše pomalo dosadno, ali sada imam mnogo vremena, pa ne moram žuriti. Znate, potje čem iz skromne radni čke obitelji, pa sam se tokom godina nau čio pristojno ponašati, ali sve je to ostalo samo na površini. Nisam imao vremena obratiti pozornost na takve sitnice. Vaš je zadatak da sve to izbrusite. Nadam se da će vam to uspjeti, jer želim da se moja k ći kreće samo u najotmjenijim krugovima. Ne bih htio da se mora stidjeti svog oca. Posve je sigurno da će se moja k ći jednoga dana udati za plemi ća. To je posljednji cilj mog života. Htio bih da moja k ći postane u najmanju ruku grofica. Rekao sam: najmanje! Na niže plemstvo ne bih pristao. Moja je k ći kao rođena za to. Mogla bi čak sjesti i na prijestolje. To vam govorim čvrsto uvjeren u svoje riječi. Znate, barune, nisam ponosan čovjek, kad se radi o meni, ali za svoju k ćer htio bih samo najbolje. Zbog toga sam radio i mu čio se cijelog života. Zbog nje sam skupljao bogatstvo. Sve 9
GIGA
za svoju k ćer! Želim da živi obasjana suncem... na samom vrhu života. Mogao bih platiti čak i kneza. Ova pomisao me usre ćuje i čini ponosnim. Svoju k ćer volim više od samog sebe! Sve vam to govorim posve iskreno, kako biste shvatili zašto mi je pod stare dane potreban odgojitelj, i o čemu se zapravo radi. Vi me razumijete, zar ne? Horst se nakloni. Pri tom je pomislio da je k ći tog čovjeka vjerojatno nadmena dolarska princeza, koja je na svaki na čin željela ste ći muža iz visokog plemstva. Vjerojatno je time mučila svog oca. Nije mogao zamisliti da bi taj tako razuman čovjek toliko želio ste ći otmjena zeta. I tako je zapravo bio pun predrasuda prema gospo đici Hartmann. Gospodin Hartmann mu je bio drag, jer je otvoreno priznavao svoje slabosti. Njegovu je k ćer očekivao s izvjesnim otporom. Stoga je samo rekao: - Gospodine Hartmann, razumijem vas! Toliko ste bogati da ne sumnjam u vaš uspjeh. Ali baš zato da ga postignete, bilo bi bolje da nikome ništa ne pri čate. Stari gospodin slegne ramenima, kao da ga ne razumije. - Zašto ne? Pa mora se saznati da tražim otmjena muža za svoju k ćer, kako bi se prosci mogli javljati. Već sam poduzeo potrebne korake i razgovarao s odre đenim ljudima. U bliskoj budućnosti priredit ću sjajnu zabavu na koju ću pozvati uglavnom plemstvo. Uz iznimku nekih predstavnika nov čane aristokracije. Horst se zapita kako se osje ća kći gospodina Har-tmanna, dok je njezin otac tako otvoreno govorio o tome da traži plemi ća koji bi se oženio njome. Nije vjerojatno bila baš preosje ćajna, jer bi joj to inače moralo biti silno neugodno. - A vaša gospo đica kći? Je li sporazumna s time da za nju tražite otmjena muža? Stari gospodin ga iznena đeno pogleda. - Moram priznati da je to nisam pitao. Ona zna cilj mojih želja, pa se ne će protiviti tome. Vrlo je poslušna kći, i zna da uvijek mislim samo na njezinu sre ću. Naći ću joj muža koji će je biti dostojan. Zna da je ona sav moj ponos, pa stoga nastojim posti ći za nju sjajan položaj u životu. Prije negoli je Horst mogao odgovoriti, sluga otvori vrata, a na pragu se pojavi vitka mlada djevojka u otmjenoj ku ćnoj haljini od meke, plave svile, ukrašenoj zlatnim čipkama. Pripijala se uz njezino lijepo tijelo, ostavljaju ći slobodne male nožice. Mlada je djevojka bila srednje visine. Imala je zadivljuju će svježu i čistu kožu. Predivne, velike plave o či, okružene lijepo oblikovanim obrvama i trepavicama, gledale su iskreno iz njezina fina lica. Kosa joj je bila lijepe zlatnosmede boje s laganim crvenkastim metalnim odsjajem. Male jamice na obrazima svjedočile su o tome da je djevojka znala biti i pomalo vragoljasta. Usprkos suzdržanom ponašanju, djelovala je svježe i veselo, tako da je Horst istog trenutka zaboravio na svoje ranije loše mišljenje o njoj. Morao je priznati da je mlada djevojka doista bila vrlo lijepa, ali ni malo izazovna. Baš naprotiv, činilo mu se da je dražesna i prirodna, tako da o njoj više nije mogao misliti kao o nadmenoj dolarskoj princezi koja se ponaša odgovaraju će očevu imetku. Lagano je naklonila lijepu glavu i tako pozdravila gosta svog oca, kojem je sada pristupila. - Oče, pozvao si me? Gospodin je Hartmann pogleda ponosno. - Da, Margot, htio sam ti predstaviti baruna Oldenaua - odgovori joj, upoznavaju ći kćer s Horstom. Plave oči mlade djevojke zaustaviše se na suncem opaljenom Horstovom licu. Još je jednom sagnula glavu na pozdrav. - Baruna Oldenaua zaposlio sam kao svog tajnika -objasni stari gospodin. Na trenutak se na licu Margot Hartmann pokaže tra čak iznenađenja. Ali se odmah sabrala pa je rekla: - Raduje me, oče, što si pronašao ono što si tražio. Barune Oldenau, smijem li vas pozdraviti 10
GIGA
kao budućeg stanara naše ku će? Njezin je pogled odavao da je zadovoljna izborom svog oca. Horst joj se svi đao na prvi pogled. Horst se pristojno nakloni. - Hvala vam na pozdravu, gospo đice! - Gospodin barun je pristao da će se pobrinuti za moj zapušteni odgoj - nadoveže veselo gospodin Hartmann. Margot upitno pogleda Horsta, a on je ostao posve miran. Djevojka položi svoju finu malu ruku na očevu podlakticu i nježno ga pogleda. - Cijelog si se života mučio da stekneš bogatstvo, dragi o če! A sada, umjesto da se odmaraš, mučiš se time da postaneš otmjen čovjek. - Margot, znaš da to činim samo zbog tebe. - Meni si dovoljno otmjen. Volim te takvog kakav jesi - nadoda toplo njegova k ći. Ove riječi mlade djevojke vrlo su se svi đale Horstu, i još ga više osvojiše. Gospodin Hartmann je nježno pomiluje po ruci. - Znaš posve dobro što mi nedostaje. Ne bih htio da se stidiš svog oca u otmjenom društvu. - Oče, to se nikada ne će dogoditi. Ma kako otmjeno to društvo bilo, nitko ne će u duši biti otmjeniji od tebe. Iako nisi svladao sva pravila ponašanja, vidim u tvoje srce, pa znam da mogu biti ponosna na svog oca. Ali znam, ne isplati se tebi to dokazivati. Utuvio si to samom sebi u glavu. A gospodin Karl Hartmann je vrlo tvrdoglav, iako ima meko srce. Stari se gospodin pomalo zbunio zbog toga što se njegova k ći nesputano nasmiješila. Taj smiješak pričini se Horstu nalik proljetnoj zraci sunca. - Margot, zbunila si me! - poče se braniti gospodin Hartmann. Kći mu pogladi ruku, pa pogleda Horsta. - Neće vam biti teško izvršiti svoj zadatak. Otac to iskreno želi nau čiti, i na svaki način pod stare dane upoznati sva pravila otmjena ponašanja. - Cijenjena gospođice, nikada nije naodmet usvojiti pravila društvena ponašanja. Jedino što čovjek ne smije dopustiti da ona ovladaju njime. - Slažem se s vama. Ali ta pravila nam svima daju lagani privid šablone. Moj dragi otac bio je sve dosad vrlo originalan čovjek. Molim vas da u svojim pokušajima odgajanja ne uništite te originalne crte. Neću moći spriječiti da pode u nauk k vama. Ali nadam se da ne ćete izbrisati sve ono tipi čno za njega, ukoliko to bude mogu će. Oči joj radosno zasjaše dok je to govorila, a na obrazima pojaviše se one dražesne jamice. Horst je bio očaran prirodnim ponašanjem mlade djevojke, pa osjeti kako se nešto toplo i radosno rada u njemu. Prisjetio se da će ubuduće svakog dana boraviti s tim dražesnim, prirodnim stvorenjem. - Dobro vas razumijem, gospo đice, pa ću se pokušati vladati po vašim željama - odvrati joj veselo. Još su nekoliko minuta razgovarali, a potom se gospo đica Margot Hartmann ponovno povukla. Njezin otac i Horst dogovoriše još samo to da će Horst nastupiti novi posao ve ć za tri dana. Na rastanku mu gospodin Hartmann pruži ruku. - Dakle, do viđenja u četvrtak! Vrlo mi je drago što ste plemi ć, to vam otvoreno priznajem. Vaš posao u mojoj ku ći bit će vrlo ugodan, a ja ću dobiti onakvog odgojitelja kakvog sam želio. - Tajnika, gospodine Hartmann! Da ću uz to obavljati i dužnost vašeg odgojitelja, bolje nemojte spominjati. Nitko ne mora znati da obavljam taj posao, jer bi vam se mogli rugati zbog toga. Gospodin Hartmann upitno pogleda Horsta. - Mislite li da bi se netko mogao rugati? - Smatram to vrlo vjerojatnim. 11
GIGA
- Ali zašto? Zar je smiješno ako čovjek želi nau čiti nešto što ne zna? - Ne, zasigurno nije! Meni to uopće nije smiješno, ve ć vam se naprotiv divim zbog toga. Ali postoje ljudi koji bi se mogli narugati vašoj želji da svladate pravila lijepog ponašanja. Možda vas ne bi baš svi ljudi razumjeli. Nije potrebno da izazovemo njihovu želju za ruganjem. Obavljat ću svoj posao odgojitelja na na čin da to nitko ne zapazi. - Dobro, slažem se s vama, pa ne ću govoriti o tome. Dakle, do vi đenja u četvrtak! - Do viđenja, gospodine Hartmann! Tim riječima Horst je bio otpušten. Sluga ga otprati do ku ćnih vrata.
12
GIGA III
Margot Hartmann stajala je uz prozor svog salona skrivena iza dragocjenih čipkastih zavjesa i gledala za Horstom Oldenauom. Prolazio je pošljun čanim putem kroz park prema vrtnim vratima. Promatrala je njegovo uspravno, vitko tijelo, njegov gipki korak. Nije mogla objasniti samoj sebi zašto je krenula do prozora i tu zastala, kad je čula da Oldenau odlazi. Taj otmjeni čovjek vrlo joj se sviđao. Bila je sporazumna s time što je otac zaposlio baš tog mladog čovjeka. Promatrao ju je svojim pametnim o čima, pa joj se odmah svi đao. Netremice je gledala za njim, sve dok nije zatvorio vrata za sobom i izgubio joj se iz vida. Tiho je uzdahnula. Kad je otac barem ne bi mu čio svojom željom da se uda za kneza Nordheima, o kojem joj je neprekidno oduševljeno pri čao. Ne vjerujem da bi mi se mogao svi đati, pomisli. Ni sama nije znala zašto. Nije bila svjesna toga da je povjerovala u to onog trenutka kad je pogledala u o či Horsta Oldenaua. Ljutila se na planove svog oca u vezi tog braka, iako mu to nije pokazivala ne žele ći ga povrijediti. Za vrijeme objeda otac i k ći sastali su se u velikoj, lijepoj blagovaonici. Danas su jeli sami. Nisu pozvali goste, a doma ćica, koja je vodila ku ćanstvo, ispričala se zbog glavobolje. Otac i kći sjedili su za okruglim stolom ukrašenim divnim cvije ćem. Kad je sluga donio juhu i ponovno se udaljio, gospodin Hartmann pripomenu, vidljivo raspoložen: - Dakle, Margot, kako ti se svi đa barun Oldenau? Margot nije podigla pogled sa svog tanjura. Jamice na njezinim obrazima mogle su samo dati naslutiti da je o čekivala to pitanje. - Vrlo mi se sviđa. Mislim da si odabrao pravog čovjeka. Stari gospodin zadovoljno kimne. - To vjerujem i ja. I meni se vrlo sviđa. Margot ga upitno pogleda. - Kako to da je želio prihvatiti takvo zaposlenje? Djeluje vrlo otmjeno, pa sam u prvi trenutak povjerovala da je tvoj gost, a ne čovjek koji traži zaposlenje. - Vjerojatno ni on ranije nije mislio da bi mu se to moglo dogoditi - izjavi stari gospodin, pa ispriča kćeri ono što je saznao od Horsta. Margot ga je slušala s velikim zanimanjem, ponašaju ći se tobože ravnodušno, iako joj nije izmakla ni jedna jedina rije č. - Ali on je vrlo ugodan čovjek, pa mi je to drago. Mogu se osloniti na to da to čno zna što me mora naučiti. Cak je odlazio i na dvor. Na naše goste ostavit će također dubok dojam to što je moj tajnik barun i bivši dragunski oficir. Zvu či vrlo otmjeno, zar ne, Margot? K ći ga pogleda i nestašno se nasmiješi. - Zasigurno, oče... moj tajnik, barun Oldenau... kako sjajno! Otac joj veselo zaprijeti prstom. - Znam da mi se pomalo rugaš. Ali kad jednom sama postaneš otmjena plemkinja, bolje ćeš to razumjeti. Margot nije dijelila slabost svog oca, koji je svakako želio ugurati k ćer u visoko društvo. Dosad nije tu želju svog oca smatrala odve ć ozbiljnom, pa se nije bunila. Čak ni onda kad joj je govorio da se mora udati najmanje za grofa ili, čak za kneza. To je nije osobito uzbu đivalo. Pa zašto ne bi zavoljela nekog grofa ili kneza poput nekog drugog čovjeka, kad se jednom dogodi da se uda? Mogla je mirno čekati na budu će događaje. Ali kad je Margot u posljednje vrijeme zapazila da njezin otac to nastoji ostvariti sve odlučnije, počela je razmišljati o svemu tome. To se dogodilo kad se otac napokon smjestio u Berlinu. Pokušavala je odvratiti oca od toga da od nje zahtijeva otmjen brak, ali stari je 13
GIGA
gospodin marljivo tražio odgovarajućeg muža za nju. Prvi put u životu zaista se naljutio na nju, kad se pokušala usprotiviti, pa je prestrašeno spoznala kako je čvrsto bila u njega usa đena ta misao. Više to nije spominjala. Dopustila je ocu neka radi što želi, zauzevši obrambeni položaj. Bila je posve sigurna da otac na kraju ipak ne će zahtijevati od nje takvu vezu, ukoliko bi je ona unesre ćila. U biti, sve to i nije smatrala tako tragi čnim, pa nije dopuštala da joj pokvari dobro raspoloženje. Bez velikog uznemiravanja o čekivala je kako će se stvari odvijati. Margot Hartmann je znala da je otac ljubi. Razmazio ju je od najranijeg djetinjstva. Oženio se tek kad je ve ć bio bogat čovjek. S četrdeset godina pružio je u Americi ruku mladoj Njemici, koja je umrla nekoliko godina nakon ro đenja svog djeteta. Otac je nježno volio k ćer, ga se pobrinuo da je odgoji što je najbolje mogu će. Živio je i radio samo za svoje dijete, a Margot je provodila život razmažene princeze. Da se ipak razvila u drago, prirodno ljudsko bi će, bez velikih prohtjeva i želja, mogla je zahvaliti svojoj odgojiteljici, vrlo pametnoj i razumnoj ženi. Ova se brinula za odgoj djevojke sve dok Margot nije napustila Ameriku. Tad je sklopila u kasnim godinama brak i po čela sa svojim mužem izdavati novine. Boravila je dakle u ku ći Hartmannovih dok odgoj mlade djevojke nije bio završen. Objasnila je Margot da tako bogata mlada djevojka ima dvostruko mnogo obveza i da mora biti dobra i poštena, jer bi ina če kao ličnost zaostajala za sjajem svog bogatstva. Time je učinila veliku uslugu mladoj djevojci, koja je prihvatila njezin savjet. A gospodin Hartmann bio je tako pametan da se nije bunio protiv tako razumna odgoja. Margot je vrlo voljela oca i cijenila ga. Nije joj uop će bilo smiješno, ve ć samo dirljivo, što je pod stare dane još htio u čiti. Ranije nije imao prilike za to. Znala je da ga na to tjera samo silna ljubav prema njoj. A kako je uz to spoznala da ju je samo zbog svoje o činske ljubavi želio vidjeti na samom vrhu društvene ljestvice, sve se dosad nije ozbiljno branila što je tražio od nje da se uda za otmjena muža. Nije još upoznala ljubav, pa nije znala kako je to snažan osje ćaj. Margot nije uop će bila sentimentalna, već je smatrala razumljivim samo po sebi da će se udati za nekog plemi ća, kojeg bi otac odabrao za nju, ali koji će i njoj biti simpati čan. Jer to je smatrala razumljivim samo po sebi, znajući koliko je otac voli. Nikada joj ne bi predložio ružna, stara i neugodna čovjeka. Stoga je sve dosad tu njegovu odluku mirno prihva ćala. U posljednje je vrijeme otac češće spominjao kneza Nordheima, kojeg je negdje upoznao. I danas, dok su jeli kola č, gospodin Hartmann ga je ponovno spomenuo, nakon što se udobno smjestio na stolici. - Drago mi je što sam pronašao pogodnog čovjeka, jer će mi u skoroj budu ćnosti poduka baruna Oldenaua biti vrlo potrebna. Uskoro ćemo u našoj ku ći početi primati društvo. I mladi knez Nordheim posjetit će nas u najskorije vrijeme. Kao nikad dosad, u Margotinu se srcu rodi odbojnost prema tom nepoznatom knezu. - Zar je najavio svoj posjet, oče? - zapita tobože mirno. - Da, Margot! A ja gajim opravdanu nadu da će nas posjetiti, jer ima odre đenih namjera. Neću ti skrivati, uvjeren sam da će te zaprositi. Margot je na trenutak ostala mirno sjediti, spustivši pogled. Pri čini joj se kao da tog trenutka oči baruna Oldenaua po čivaju na njoj, kao što se to dogodilo jutros, kad se našla pred njim. Nije mogla objasniti samoj sebi zašto se upravo sada opet sjetila na njega. Ali i nehotice obrazi joj porumene. Pri čini joj se kao da bi se trebala žestoko pobuniti protiv tog kneževskog prosca. Ipak joj je uspjelo svladati se. Nakon nekog vremena pogleda oca. - Kakav je to zapravo knez, o če? Već si ga nekoliko puta spomenuo preda mnom? - zapita tobože mirno. 14
GIGA
Gospodin Hartmann se brzo uspravi. - To je vrlo zgodan mladi ć, Margot! Austrijski je knez koji živi u Berlinu. Potje če iz stare plemićke obitelji. Gospodin plemeniti Goltzin ispri čao mi je sve o njemu. To,dakako, nije vladajuća kuća, ali knezovi Nordheim imali su neko ć ogromne posjede u Tirolu, koje su izgubili zbog lošeg upravljanja. Prili čno su osiromašili. Mladi knez Edgar Nordheim je posljednji svog roda, pa mora živjeti od vrlo male rente, koju još mora i dijeliti sa svojom majkom, otmjenom starijom ženom. Gospodin plemeniti Goltzin mi je rekao da mladi knez stoga marljivo traži bogatu ženu... mora to učiniti. Njegova je majka dvorska dama neke austrijske princeze, pa ima pristup na dvor. Zamisli, Margot, kako bi to bilo divno za tebe. Margot ga je slušala s ne odve ć velikim zanimanjem. - Zašto knez nije ostao u Austriji? - zapita, jer joj se pri čini da bi joj to bilo milije nego što je boravio u Berlinu, namjeravaju ći je posjetiti. - Nije tamo našao odgovarajuću ženu, pa je došao u Berlin nadaju ći se da će mu to ovdje uspjeti. Knez bi vrlo rado ponovno kupio izgubljena imanja u Tirolu, jer mu se pruža povoljna prilika za to. Ali potrebni su mu milijuni, i stoga, kao što ranije rekoh, traži ženu koja bi raspolagala takvim mirazom. - Žena pri tom dakle uopće nije važna? Najvažniji su njezini milijuni. Otac nježno pogleda k ćer. - Margot, kad netko dobije ženu poput tebe, uskoro će zaboraviti njene milijune. Oni mu više neće biti važni. Najvažnija bit ćeš mu ti. U to sam čvrsto uvjeren. Gospodin plemeniti Goltzin uvjerava me da će se knez oženiti samo ženom koju može zavoljeti. A to mu kod tebe zasigurno ne će biti teško. U svakom slučaju, pobrinuo sam se da do đe u našu ku ću i da te upozna. Kao što rekoh, uskoro će nas posjetiti. Gospodin Goltzin uvest će ga u našu ku ću, a do ći će i na zabavu koju ćemo prirediti u čast našeg ulaska u berlinsko društvo. - Je li ti to sam knez rekao? - zapita Margot, osjetivši laganu nelagodu. - Dakako! Sreo sam ga ju čer kod trgovca konjima, gdje sam za tebe i za sebe kupio jaha će konje. Uz to sam pogledao i konje za ko čiju. Zamolio sam gospodina Goltzina da mi pomogne pri tom. - Uskoro više ništa ne ćeš raditi bez savjeta tog gospodina Goltzina - primijeti Margot, kojoj taj čovjek, iz njoj nepoznatih razloga, nije bio drag. Gospodin Hartmann slegne ramenima. - Vrlo je uslužan i ljubazan. Dobro se razumije u konje. Uz to će nas uvesti u otmjeno berlinsko društvo, kao što sam ti ve ć spomenuo. Pobrinut će se i za to da nas ti ljudi posjećuju. - A sve to radi samo stoga da bi ti bio na usluzi? Gospodin Hartmann se pomalo zbuni. - Očekuje neke male usluge. Ali htio sam ti ispri čati da je gospodin plemeniti Goltzin bio u društvu kneza Nordheima, a taj mi je najavio svoj posjet za idu ći tjedan. Svidjet će ti se, Margot! Knez je vrlo otmjen i zgodan mladić. Inače ga ne bih doveo u ku ću. Sve će biti u redu. Gospodin Goltzin će se pobrinuti za to. Posve sam siguran da će se knez zaljubiti u tebe, čim te vidi. I on će se svi đati tebi. Lijep je, vrlo simpatičan i sjajno se ponaša. Budi posve sigurna da potpuno odgovarate jedno drugome. Lako ćemo sve to srediti. Nešto natjera Margot rumenilo na obraze i probudi njezin prkos. Najradije bi se odlu čno pobunila protiv te veze. Ali se sjetila izljeva o čeva bijesa, kad mu je prije nekog vremena prigovorila. Stoga je u činila samo slabašan pokušaj da zaustavi sudbinu: - Ne vjerujem da bi se knez htio oženiti obi čnom građankom. Gospodin Hartmann se lupi šakom po grudima. - Moji milijuni bit će za njega jednako tako vrijedni, kao što je njegova kneževska kruna za 15
GIGA
mene. Ne obaziru ći se na to da si poželjna djevojka i bez obzira na bogatstvo, pa čak i za kneza. Kako ne će sjesti na prijestolje, ništa ga ne može sprije čiti da se oženi gra đankom. Smiri se, Margot! Uvjeren sam da ćeš jednoga dana postati kneginja Nordheim. Ve ć te u duhu vidim medu tim otmjenim svijetom na dvoru. Kneževa majka će se pobrinuti za to da te pozovu na dvor. Iznenada Margot osjeti kako je njezina mladena čka radost pobijedila sve sumnje. Pogleda oca sjajnim očima. - Oče, imaš velikih namjera sa svojom k ćeri. Pa ja ne posjedujem dostojanstvo koje je potrebno kneginji. Gospodin Hartmann ljutito odmahne rukom. - Neka se to samo netko usudi tvrditi! Mogla bi postati kineska carica, tako si otmjena. Ve ć sam sada posve siguran da ćeš postati kneginja Nordheim. Margot odbaci sve sumnje. Zašto se ve ć sada uzbu đivati i uznemiravati? Mogla je mirno pogledati tog kneza. Možda će joj se odista svi đati. To je nije obvezivalo ni na što. A sve daljnje trebalo je mirno do čekati. - Vidjet ćemo, oče! - nadoveže stoga mirno. Htjela je oca obradovati time što je tobože pristala na njegove planove. Gospodin Hartmann je vjerovao da je uspio uvjeriti k ćer. Uhvati preko stola njezinu ruku. - Margot, kako bih se radovao kad bi ti postala kneginja! Kći ga nesigurno pogleda. - Oče, zar je to tako važno za tebe? Oči gospodina Hartmanna zasjaše, pa odlu čno pogleda Margot. - Zar to ne možeš zamisliti, Margot? Ja, sin radnika, postao bih tast kneza. Moja k ći bit će kneginja! Pa za to se isplatilo živjeti. Kad to postignem, bit ću potpuno zadovoljan. - To bi mogao biti ve ć i sada, o če! Postigao si mnogo toga, pa ti taj kneževski sjaj nije potreban. - To ne razumiješ, Margot! - Možda, oče. Nisi li pomislio na to da ćeš za tog kneževskog zeta trebati utrošiti mnogo novaca? - Nije važno! Zbog toga sam sakupio svoj imetak. Mogu to platiti. Otkupit ćemo kneževsko imanje, kako bi ti imala posjed koji ti odgovara kao kneginji. Prepusti sve meni! Dakako da se zbog toga moram nau čiti pristojno ponašati. Tko zna, možda će i mene predstaviti na dvoru. Ne bih te želio osramotiti. Drago mi je što će barun Oldenau ve ć u četvrtak nastupiti svoj posao kod mene. Mogao bi mi pokazati neke stvari, ve ć prije negoli nas knez posjeti. Na Margotinu se licu pojavi smiješak, pa dirnuto pogladi oca po ruci. Ali kad je spomenuo baruna Oldenaua, sjenka joj se pojavi na licu. I opet joj se pri čini, kao da barunove o či upitno počivaju na njoj. U njezinoj se duši rodi nešto što nije mogla objasniti samoj sebi i što ju je ispunjavalo velikim nemirom. Pričini joj se kao da bi se svim silama trebala braniti od o čevih namjera, kao da mu je trebala reći: »Oče, ne trudi se i nemoj kneza Nordheima dovoditi u našu ku ću! Neću se udati za njega, neću se uopće udavati na na čin na koji ti misliš.« Ali Margot je šutjela. Njezina vedra, živahna priroda omogu ćila joj je prebroditi taj nemir. Nije bila navikla da se u životu bori za nešto. Uvijek se sve doga đalo onako kako je njoj bilo drago. Nadala se da će je i ovog puta neki neo čekivani događaj obraniti od toga da se mora boriti za ono što je željela. Samo jedno je ve ć danas znala posve sigurno. A to je bilo da ne će postati kneginja Nordheim, ukoliko iskreno ne zavoli kneza. Pri čini joj se kao da je to bilo poprilično sigurno, iako nije znala na čemu se temeljila ta njezina sigurnost. Nakon nekog vremena Margot re če tobože ravnodušno: 16
GIGA
- Da, dobro je što će barun Oldenau nastupiti uskoro svoju dužnost. Imat ćeš više slobodna vremena, kad tajnik preuzme neke od tvojih poslova. Iako si tobože u mirovini, još uvijek mnogo radiš. - A tako će biti i nadalje, dijete moje! Ne mogu i ne ću ostati potpuno bez posla. Kad stroj zahrda, tad ... ne, ne bih želio da mi se to dogodi. Jer, istom sada namjeravam po četi uživati u životu. Dosad nisam imao vremena za to. Sada ću ga uzeti, a kako bih sve mogao dobro prihvatiti, ne smijem zahrdati, ve ć moram ponekad i raditi. Uvjeravam te da se ne ću odviše naprezati. Tim više što će mi moj novi tajnik oduzeti mnogo posla. Dijete moje, kad jednog dana postaneš kneginja Nordheim, pa budeš sa svojim mužem živjela u Tirolu, onda ću se i ja preseliti onamo. Htio bih uživati u sre ći svog djeteta, i to iz najveće blizine. I tamo ću stvoriti za sebe krug djelovanja. To zamišljam predivnim. Vidjet ćemo se svakog dana. Ne mogu se rastati od tebe. Na to ću odmah upozoriti kneza. Za mene će starost biti lijepa budem li mogao uživati u sjaju i sreći svoje kćeri. Margot poskoči i zagrli oca. Prisloni obraz na njegov. - Sreća je najvažnija, dragi o če! Zar ne, ti želiš da tvoja Margot postane sretna? Otac nježno pogladi njezine lijepe, njegovane ruke. Nataknula je na prst samo jedan prsten s predivnim biserom i velikim briljantom. - Dakako da je to najvažnije! Budeš li postala kne-ginja, odlazila na dvor i imala dragog muža, onda ćeš svakako biti sretna, zar ne? Margot mu pogladi obraz, pa se zapita po prvi put što bi za nju zapravo bila sre ća. Ali otac joj nije dopustio da razmišlja. Ustao je i odveo je u susjedni salon gdje su poslužili kavu.
17
GIGA IV
Horst Oldenau je ve ć tjedan dana obavljao svoj novi posao. Stanovao je u vili Hartmann. U svojstvu tajnika morao je uglavnom obavljati dopisivanje za gospodina Hartmanna. I to na njemačkom i na engleskom jeziku. Uz to je radio još i razne druge poslove za starog gospodina, a to mu je bio dokaz da je ovaj imao veliko povjerenje u njega. Horst se smjestio na prvom katu vile u dvije lijepe, velike sobe. Uz to se mogao služiti svim društvenim prostorijama kuće. Jeo je s gospodinom Hartmannom, njegovom k ćeri i domaćicom. Ova bijaše udovica nekog majora. Svoj posao odgojitelja gospodina Hartmanna obavljao je s velikom tanko ćutnošću i pažnjom. Gospodin Hartmann se doista trudio da nau či što je više mogu će. Bio je pažljiv u čenik. Male prekršaje pravila ponašanja, koji su se doga đali starom gospodinu, Horst je ispravljao na svoj pažljiv način, tako da nitko drugi nije ništa zapažao. Dakako, gospodin Hartmann je zatražio savjet od Horsta i u vezi predstoje će zabave. Horst mu je mogao dati neka vrlo dobra uputstva. Horst je bio ugodno iznena đen što nigdje u ku ći nije zatekao ništa neukusno. Sve su sobe bile skladno namještene. Otmjena skromnost ipak je odavala da je na ure đenje bilo utrošeno mnogo novaca. Jednog dana je to pohvalio pred gospodinom Har-tmannom, a ovome je zasjalo lice od ponosa, pa je veselo odgovorio: - Zar ne, to vas iznena đuje? Ja bih vilu uredio posve druga čije i mnogo više potrpao u sobe, ali me kći zamolila neka sve prepustim njoj. Kako mi je najvažnije bilo da se njoj ovdje svi đa, to sam je poslušao. Margot je s arhitektom dogovorila sve do najsitnijih pojedinosti, a sve su to uglavnom njezine zamisli. Mjesecima smo stanovali u nekom berlinskom hotelu, prije negoli je ovdje sve bilo sređeno. Svakog jutra je Margot dolazila ovamo, žele ći se uvjeriti je li se posao obavlja po njezinoj želji. Raduje me što vam se svi đa kako su prostorije ure đene. I arhitekt je bio oduševljen. Govorio je kako moja kći ima vrlo originalne ideje, pa bi i sama mogla postati arhitekt. I tako se zbilo samo po sebi da se Horst odrekao svojih predrasuda prema gospo đici Hartmann. Sve je više uvi đao kako je to radosno i vragolasto ljudsko bi će, koje je u isto vrijeme i vrlo dragocjeno i pošteno. Između Margot i Horsta razvila se skladna veza. Svaki put kad bi se sreli, živahno su razgovarali i nikada im nisu uzmanjkale teme za razgovor. Horst nije mogao skriti sam pred sobom da ga se ta mlada djevojka duboko dojmila. Pri tom je uvijek ostala prava dama. Nikada se nije ponašala tako da bi to moglo izazvati njegovo neslaganje. Utoliko mu se nevjerojatnije činilo što je pristala na o čeve planove o udaji. Nije mu se činila kao šupljoglava lutkica. Baš naprotiv, vjerovao je da ima odlu čan karakter i čvrstu volju. Bila je nježna prema ocu, a kako je znala opraštati njegove male slabosti, bijaše upravo dirljivo. Ukratko, Horst je morao pripaziti na svoje srce, kako u njezinu društvu ne bi izgubio svoj mir. Ponekad mu to nije potpuno uspijevalo. U njegovim se o čima pojavio čudan sjaj kad bi sjedio nasuprot njoj. A kad bi Margot zapazila taj pogled, pri činilo joj se kao da će joj srce isko čiti iz grudi. Ipak nije htjela priznati ni samoj sebi da je o čev tajnik unio čudan nemir u njezino mlado srce. Ni jednim treptajem nije mu odavala da za njega osje ća više negoli joj se to činilo potrebnim pri njihovim međusobnim susretima. Ništa ne sluteći, stari se gospodin radovao živahnim razgovorima koje su vodili njegova k ći i tajnik. Kako je ovaj bio barun, gospodin Hartmann nije u njemu mogao gledati pot činjena čovjeka. Ali nikada ne bi pomislio na to da bi njegova k ći mogla zaboraviti da barun ipak obavlja podređeni posao u njihovoj ku ći. Kao njegov tajnik nije se smio ponadati da će mu 18
GIGA
uspjeti osvojiti kćer svog poslodavca. Ipak se Horst starom gospodinu iz dana u dan sve više sviđao, pa mu je poklonio svoje povjerenje. U međuvremenu je gospodin Goltzin, vrlo uslužan čovjek, koji je želio pomo ći što je bolje mogao, često boravio u ku ći Hartmannovih. Pri tom je dugo vremena razgovarao nasamu s gospodinom Hartmannom. Jednoga je dana u njegovu društvu došao u posjete i knez Edgar Nordheim. Gospodin Hartmann je bio to čno obaviješten o vremenu njihova dolaska, pa je uzbu đeno zahtijevao od svog tajnika mnoga uputstva o tome kako se trebao ponašati, i kako primiti kneza u svojoj kući. - Dragi barune, ne bih nipošto želio ostaviti loš dojam na kneza. U povjerenju, posve je sigurno da će knez zaprositi ruku moje k ćeri - govorio je Horstu, prije nego je pošao pred kneza. Horsta je mučio čudan osjećaj, kad je čuo te riječi. Probole su mu srce poput bodeža. Pomalo rastreseno dao je starom gospodinu još neka posljednja uputstva. Ovaj je uzbu đeno namjestio prsluk, uspravio se i po čeo u sebi ponavljati ono što mu je Horst savjetovao. - Ne smijem mu se preduboko klanjati, već ga moram primiti ljubazno kao i svakog drugog gosta. Ne smijem zaboraviti da je knez mlad a da sam ja prema njemu star čovjek. Moram se nakloniti i zamoliti ga neka sjedne - tako je govorio Horstu. Ovaj ga pogleda čudnim pogledom. - Gospodine Hartmann, posve sam siguran da će sve biti u najboljem redu. Ne smijete izgubiti samopouzdanje, i ne smijete djelovati tako uzbu đeno. I knez je samo čovjek, a vama doista nije potrebno da se uzbu đujete zato što knez Nordheim dolazi u posjete. Ponašajte se prema njemu kao prema svakom drugom gostu. Gospodin Hartmann kimne i brzo ode. Horst je uzbu đeno gledao za njim. Čvrsto je stisnuo zube. Dakle, kneginja Nordheim? Je li Margot slutila kakav je čovjek bio onaj za koga se trebala udati? pomisli Horst. Poznavao je kneza Nordheima. Ovaj je prije nekoliko mjeseci proboravio izvjesno vrijeme u garnizonskom gradu, kamo je vrlo često dolazio Horst zajedno sa svojim kolegama, dragunskim oficirima. Nordheim nije vodio besprijekoran život. O njemu su kružile svakakve male skandalozne pri če. I sam Horst je imao priliku prisustvovati nekom neugodnom događaju u koji je knez bio umiješan. A to ga je ispunilo ga đenjem prema tom mladom pohotnom čovjeku. Napokon je knez nestao iz garnizonskog grada, ostavljaju ći za sobom velike dugove. Otputovao je u Berlin. A sada su se ovdje njihovi putovi ponovno ukrstili. Knez se pojavio kao prosac mlade k ćeri tog milijunaša. Horst poče nemirno šetati po sobi. Ovog trenutka nije mogao raditi. Napokon mu je postalo posve jasno da mu Margot Hartmann zna či više negoli je bilo dobro za njegov duševni mir. Nije želio da je zadobije taj prosac koji je pod zaštitom kneževskog naslova vodio raskalašen život, na račun svojih mnogobrojnih vjerovnika. Nije li bila njegova dužnost upozoriti gospodina Hartmanna kakav je taj čovjek kojemu je želio predati svoju k ćer - i to samo stoga što je bio knez? Ali Horst je na to pitanje odgovorio odmahnuvši glavom. Ne, nije to bila njegova dužnost, a nije imao ni pravo izgovoriti to upozorenje. U toj je ku ći bio samo pot činjeni, koji je o svemu tome smio govoriti samo ako ga zapitaju. A možda čak ni onda. Mogao je o čekivati, bude li nastojao upozoriti gospodina Hartmanna, da mu ovaj rekne: »To su stvari koje se vas uop će ništa ne tiču!« Stisnuvši zube Horst je napokon sjeo za pisa ći stol da posvršava redovne poslove. Ali pri tom je neprekidno vidio pred sobom dra-žesno Margotino lice s one dvije jamice na obrazima. Gledao je u njezine nasmiješene o či. U oči, koje su tako toplo prodirale u njegovo 19
GIGA
srce. Zar je morao mirno promatrati kako je namjeravaju izru čiti tom kneževskom bludniku? Sto bih dao za to da je smijem upozoriti! - pomisli. Gospodin plemeniti Goltzin djelovao je napadno otmjeno. Kosa mu bijaše crno obojena, a odijelo pretjerano elegantno. Stavio je monokl na oko. Kosa i brada bijahu mu pomno njegovane. Ponašao se nešto odve ć ljubazno, kao da se neprekidno ulaguje. Nitko nije to čno znao od čega živi. Nitko nije bio prisan s njim. Ipak ga nisu izravno izbjegavali, kako ga ne bi uvrijedili. Znao je i previše toga, pa je bio osobito vješt u tome da prozre najneugodnije tajne. Pomoću njih je u danom trenutku sticao korist za sebe. Neki, koji su bili bolje upu ćeni, znali su da se bavi sklapanjem brakova i sli čnim »uslugama«. Znao se uvijek ponašati tako kao da ljudima čini usluge. Nitko nije mogao sa sigurnoš ću tvrditi da su ga pla ćali za njegov trud. Sve je to djelovalo kao da su mu uslugu uzvra ćali protuuslugom koja se nije mogla izraziti u novcu. Posjedovao je instinkt koji ga nikada nije prevario, već mu je govorio kome bi trebalo ponuditi svoje usluge. Tako se približio i gospodinu Hartmannu, i obe ćao mu da će ga uvesti u najotmjenije krugove. Ni gospodin Hartmann, a ni njegova k ćei, nisu slutili da se Goltzin zapravo bavi time kao svojim poslom. Margot ga doduše nije trpjela, ali nije pretpostavljala da je nepošten. Gospodin Hartmann je bio sretan što je pronašao čovjeka koji mu je mogao pomo ći u njegovim nastojanjima, pa ga nije nastojao prozreti. Goltzin se povezao i s knezom Nordheimom, i na diskretan mu na čin ponudio svoje posredovanje, ukoliko traži bogatu ženu. Knez mu je otvoreno priznao da je zbog toga došao u Berlin, a odao mu i s koliko novaca ra čuna. Goltzin je naslutio da bi to mogao biti dobar posao za njega, a uz to je zapazio da s knezom može govoriti otvoreno. I tako su se ta dva » časna« čovjeka ubrzo dogovorila. Prvo su stoga krenuli u posjet gospodinu Hartmannu. - Moram barem pogledati tu djevojku - izjavio je knez Nordheim svojim laganim be čkim naglaskom. Oba su gospodina sjedila u prima ćem salonu vile Hartmann, čekajući kućedomaćina kojem su se najavili. Kad je gospodin Hartmann ušao, Goltzin mu pride brzim korakom i pruži mu ruku. - Dragi moj gospodine Hartmann, kako me raduje što vas opet vidim! Sjajno izgledate, kao uostalom uvijek. U vašem divnom domu čovjek se odmah osje ća ugodno. Knez Nordheim je već izjavio da je ta soba prekrasno ure đena... upravo predivno! Gospodin Hartmann se besprijekorno nakloni pred knezom. - Kneže, velika mi je čast što ste mi došli u posjete. Raduje me što vas smijem pozdraviti u svojoj kući. Knez Edgar Nordheim tako đer je ustao i prišao gospodinu Hartmannu. Pružio mu je tobože blagonaklono ruku. - Gospodine Hartmann, i za mene je užitak što vas mogu posjetiti. Gospodin plemeniti Goltzin bio je u pravu kad je tvrdio da je vaša ku ća vrlo udobna i lijepa. Raduje me... iskreno me raduje, što sam došao ovamo. - To je laskavo za mene, kneže! - Govorim samo ono što osjećam. Gospoda sjedoše i po češe razgovarati. Nakon nekog vremena knez pripomenu pomalo nervozno: - Nadam se, dragi gospodine Hartmann, kako ćete mi učiniti tu čast da me upoznate s vašom gospođicom kćerkom? Gospodinu Hartmannu zasja cijelo lice. Pogleda zgodnog, otmjenog kneza. Da je ovaj imao poprili čno glupo i bezna čajno lice, to nije zapazio. A nije vidio ni da je djelovao poprili čno uvelo usprkos svojoj mladosti. Knez nije bio 20
GIGA
ružan, njegovo vitko, visoko tijelo djelovalo je otmjeno, pa je gospodin Hart-mann zbog toga zaboravio na sve drugo. - Ukoliko mi dopustite, odmah ću pozvati svoju k ćer. - Molim vas, učinite to! Gospodin Hartmann pozvoni pa, sjetivši se onoga na što ga je Horst upozorio, re če sluzi kad se taj pojavio: - Izručite mojoj kćeri da je molim neka dođe ovamo! Gospodin plemeniti Goltzin umiješa se sada u razgovor, a kad je Margot nekoliko minuta kasnije ušla u sobu, zatekla je gospodu u živahnom razgovoru. Kad su joj predstavili kneza, Margot ga je oštro pogledala. Pozdravila ga je mirno kao da je bilo razumljivo samo po sebi da svakoga dana prima kneževe u svom salonu. Knez Nordheim doista nije bio tako važan za nju. Nije je se nimalo dojmio. Pri čini joj se kao da je posve beznačajan čovjek. U sebi ga je usporedila s o čevim tajnikom. Po njezinu mišljenju ovaj drugi bio je mnogo zgodnija i otmjenija pojava od kneza. - Već sam vas dugo želio upoznati, cijenjena gospo đice! Kako vam se svi đa u Njemačkoj? započe knez razgovor s Margot. - Sviđa mi se i to veoma. Oduvijek sam željela upoznati o čevu domovinu. Raduje me što sam napokon došla ovamo. - Živjeli ste u New Yorku, zar ne? - raspitivao se knez. - Da, tako je! - New York mora biti divan. Život u Berlinu vam se vjerojatno čini vrlo zaostalim i dosadnim. - Ne, zapravo mi je premalo staromodan. Zamišljala sam da je život ovdje mnogo tiši i mirni ji, po tome kako mi je otac pričao. - Margot, ne smiješ zaboraviti da je Berlin prije više od trideset godina izgledao posve drugačije nego danas. I sam sam se iznenadio koliko se toga izmijenilo - izjavi stari gospodin. Margot se nasmiješi i kimne mu. - Radije bih upoznala Berlin onakav kakav je bio prije trideset godina. - Cijenjena gospođice, tad biste trebali po ći u Beč. Vjerujem da biste tamo našli ono što tražite. Beč je u usporedbi s Berlinom, poput proljetnog jutra prema vru ćem ljetnom danu. Ili poput dražesne gavotte u usporedbi s glasnim vojni čkim maršom. U Be ču se lakše živi, a u Berlinu bezbrižnije. U Be ču nitko ne radi toliko kao ovdje, ali stoga i nema toliko bogataša. Nešto prkosno zasja u Margotinim o čima. - Sto se toga tiče... čovjek može posvuda izbjegavati rad, ako ga ne voli... i ovdje u Berlinu. Knez nije zapazio da je Margot te rije či izrekla pomalo podrugljivo. Pogleda oduševljeno to nasmijano djevojačko lice, pa živahno izjavi: - Gospođica je rekla upravo to što i ja osje ćam! Raditi odgovara samo plebejcima. Oko Margotinih usana pojavi se podrugljiv izraz. Na trenutak pažljivo pogleda oca. Ovaj nije trpio ljude koji su izbjegavali rad, to je znala vrlo dobro. Ali gospodin Hartmann je vjerovao da knez ima pravo što izbjegava raditi. Njegovo je lice sjalo od oduševljenja kao i ranije. - Margot, doista moramo prvom prilikom posjetiti Beč - obrati se kćeri. - Tad mi gospoda moraju dopustiti da im budem vodi č. Posve sam siguran da ne biste lako pronašli boljeg. U Be ču sam kod ku će, pa znam najbolje gdje se čovjek može dobro zabaviti ponudi knez ljubazno svoje usluge. Gospodin Hartmann se nakloni. - Vrlo ste ljubazni. Dakako, prihvaćamo to s radoš ću, zar ne, Margot? Margot odlučno pogleda kneza. - Ne znam bismo li time smjeli mučiti kneza. Uostalom, tko zna ho će li biti u Beču baš onda kad mi pođemo onamo. 21
GIGA
- Molim vas, u tom ću slučaju odmah krenuti ku ći. Ne bih prepustio nikome drugome da vas upozna s tim gradom. To je za mene pitanje časti. Pokazat ću vam Beč u najljepšem svjetlu. Gospođice, posve sam siguran da ćete se iznenaditi. Knez se prema toj lijepoj djevojci više nije ponašao onako s visoka, kao prema njezinu ocu. Pokazao se sa svoje najljubaznije strane, žele ći ostaviti dobar dojam. Kad se sjetio kolikim je bogatstvom raspolagala, pri činila mu se vrlo poželjnom. Plašio se doduše da će se morati odre ći svoje slobode, ali ako ga je to moglo spasiti iz nov čanih neprilika, onda bi doista rado pristao na brak s njom. Uostalom, nije imao drugog izlaza nego da se oženi bogatom nasljednicom. Tješila ga je pomisao da će i kao oženjen čovjek moći voditi veseo život, bude li raspolagao s dovoljno novaca. Dakako, sve je bilo teže jer je ova djevojka bila obi čna gospođica Hartmann. To je bilo silno neugodno. Njegovoj ponosnoj majci ne će biti drago bude li se povezao s obi čnom građankom. Mnogo neugodnije nego njemu. Ali napokon - bijaše mu potrebno silno mnogo novaca, a vrlo je teško bilo pronaći plemkinju koja bi raspolagala s tolikim imetkom da uzmogne platiti njegove dugove i otkupiti obiteljska imanja. U svakom slu čaju, još nije pronašao ni jednu. Zurilo mu se, jer mu je nož ve ć bio pod grlom. Dakle, stisnuti o či i krenuti u napad! Trebalo je promisliti kako pre ći preko toga da je budu ća kneginja Nordheim obi čna gospođica Hartmann. Morat će to na neki na čin objasniti svojoj majci. Nije bilo drugog izlaza, zaklju čio je knez. Svi su razgovarali na na čin kao da nisu željeli dopustiti da nastane stanka. Kad više ne bi znali što reći, odmah bi se umiješao gospodin plemeniti Goltzin s nekom novom temom. Razgovarali su o zabavi koju je gospodin Hartmann namjeravao uskoro prirediti. Time je na neki način trebalo otvoriti sezonu zabava. To mu je savjetovao plemeniti Goltzin. Prve zabave u sezoni svi su rado posje ćivali. Moglo se sigurnije ra čunati s time da će se pozvani i odazvati. Kasnije, kad se posvuda održavaju zabave, mnogi se više ne bi odazvali. U svakom slučaju, knez Nordheim je sigurno obe ćao da će doći, a to je gospodinu Hartmannu bilo najvažnije. Osjetio je ogromno zadovoljstvo kad je knez dogovorio s njim i njegovom k ćeri kako će ujutro zajedno izjahati. Namjeravali su pro ći kroz Grunewald. Otac i k ći su ionako odlazili svakog jutra na jahanje, kad god bi im to vrijeme dopustilo. Autu kasnu jesen bit će još mnogo lijepih dana. Odmah drugoga jutra knez je namjeravao do ći po gospodina Hartmanna i njegovu k ćer. Margot nije uspjela sprije čiti taj dogovor, a zapravo to i nije željela. Vidjela je da je njezin otac silno sretan što će moći izjahati s knezom. Nije mu htjela pokvariti tu radost. Dok su se gospoda opraštala, knez je izmijenio još nekoliko rije či s Margot. Gospodin plemeniti Goltzin šapnuo je gospodinu Hartmannu u uho, prora čunato mu namignuvši; - Jeste li nešto zapazili cijenjeni? Knez se o čigledno već zaljubio. A to nije ni čudo! Vaša gospođica kći je doista dražesna djevojka. U to gospodin Hartmann nije posumnjao ni trenutak. Zadovoljno je protrljao ruke kad su gospoda otišla. - Margot, ostavila si silan dojam na kneza. To je zapazio i gospodin plemeniti Goltzin. Taj knez je doista neodoljiv čovjek! Zar ne, i tebi se svi đa? Možeš biti posve sigurna da će se sve odvijati onako kako to želimo. U najskorije vrijeme postat ćeš kneginja Nor-dheim - govorio je svojoj kćeri. Margot je gledala pred sebe utonula u misli. Najradije bi mu odgovorila: »Nikada ne ću postati žena tog kneza. Taj mi čovjek nije ni najmanje simpati čan.« Ipak je radije šutjela. Koliko god dugo to bude mogu će, radije se ne će suprotstavljati ocu i na taj ga način razdražiti. Tko zna, možda taj knez ne pomišlja ozbiljno da se oženi njome. Možda je niti ne će zaprositi. 22
GIGA
Pa zašto bi onda izazivala oca, suprotstavljaju ći se njegovoj želji? Ukoliko je knez doista zaprosi, pronaći će mogućnost da mu objasni kako bi bilo pametnije od njega da se povu če. Bila je posve sigurna da ona u svemu tome za njega uop će nije važna. Knez misli samo na njezin novac. U to nije moglo biti sumnje. Srce mu se ne će slomiti bude li ga odbila. I tako je Margot odlu čila pričekati da sve krene svojim tijekom. Tek kad bude doista potrebno, umiješat će se u sve to. Ipak je posve sigurno znala da se nikada ne će udati za tog kneza. Napokon, otac je nije mogao prisiliti na brak protiv kojeg se sve u njoj bunilo. U međuvremenu, knez i gospodin plemeniti Gol-tzin krenuli su kroz vrt na ulicu. - Kneže, kako vam se svi đa gospođica Hartmann? -zapita plemeniti Goltzin. - Nije li dražesna djevojka? Knez slegne ramenima. - Medu nama govoreći, dragi Goltzin, ona zapravo nije moj tip. Ne volim plavokose žene. Ipak moram priznati da je vrlo zgodna pojava. - Kneže, ne zaboravite na milijune njezina oca! -upozori ga Goltzin. - Razmislit ću! Uostalom znate i sami da ne mogu misliti ni na što drugo nego kako do ći do novaca. Inače mi ništa na njezinu izgledu ne smeta a s vremenom ću se priviknuti i na plavu kosu. Najgore je što se zove jednostavno Hartmann. Ništa osim Hartmann! Vjerujem da moja otmjena majka ne će tako lako pristati na taj brak, ali će se morati pomiriti s time. - Da, ako želi ponovno doći u posjed svojih imanja - pripomenu Goltzin. - Kome to govorite, dragi moj! Ne postoji ni jedna mlada djevojka plemi ćkog podrijetla koja bi raspolagala s toliko novaca. Doista je grozno s tim prokletim parama! Osobito kad ih nemaš ti, već drugi ljudi! Ali dajte mi malko vremena da se pokušam priviknuti na tu misao. Napokon, moram se odre ći i svoje slobode. Gospoda su u to stigla do vrtnih vrata. Ispred njih čekao ih je iznajmljeni automobil s kojim su se dovezli ovamo. Na putu natrag dogovarali su se o svemu tome.
23
GIGA V
Knez je nekoliko puta pratio gospodina Hartmanna i njegovu k ćer za vrijeme jutarnjeg jahanja. Pri tom je ustanovio da Margot jaši vrlo dobro i da djeluje otmjeno na konju. Lako bi se moglo pomisliti za nju da je prava plemkinja. Na njezinu se ocu, dakako, vidjelo da je obi čan plebejac. Čak i onda kad je sjedio na najplemenitijem konju odjeven u jaha će odijelo koje mu je sašio prvorazredan kroja č. Iako je gospodin Hartmann pazio kako se ponaša, -a to mu je i uspijevalo zahvaljuju ći svom odgojitelju, koji je djelovao iza kulisa, ipak se u njegovoj pojavi i ponašanju naziralo nešto što je knez nazivao »plebej-skim«. Kneza bi obuzimao užas kad bi se sjetio svoje ponosne majke pokraj tog gospodina Hartmanna. U nešto je knez ve ć bio posve siguran. Ako odlu či oženiti se gospo đicom Hartmann, pa je učini knegi-njom Nordheim, tad mu taj plebejski tast ne će smjeti prilaziti. Vjerojatno bi se silno uplašio da je mogao slutiti kako je gospodin Hartmann ve ć razmišljao o tome da ostatak života provede u blizini svoje k ćeri. U međuvremenu se gospodin Hartmann marljivo dogovarao sa svojim tajnikom o svemu u svezi predstojeće zabave. Horst mu je davao mnogo sjajnih prijedloga, a gospodin Hartmann je uvidio da sve može s punim povjerenjem predati u njegove ruke. Zamolio ga je neka sve potrebno dogovori s njegovom k ćeri. On sam se ograni čio na to da sluša što se njih dvoje dogovaraju, dozna čujući im potreban novac. Ta je sve čanost trebala biti doista raskošna. Trebala je zna čiti sjajan ulazak u društvo njega i njegove k ćeri. Horst je brzo ovladao svime što je njegov novi posao zahtijevao. Sve se lakše mirio sa svojim novim životom i promijenjenim prilikama. Nije skrivao sam pred sobom da je doista bio sretan što je dobio to zaposlenje. Moglo mu se dogoditi nešto mnogo gore. Njegov je posao bio vrlo ugodan. A koliko je gospodin Hartmann naučio od njega o ponašanju u društvu, toliko je Horst nau čio od starog gospodina što se ticalo poslova. Iako se povukao, gospodin Hartmann je još uvijek obavljao mnoge poslove, a Horst se uvijek iznova morao čuditi njegovu trgova čkom geniju. A neizmjerno se divio i ogromnim svotama novaca o kojima se radilo pri tome. Horst je imao dovoljno slobodna vremena da misli i na sebe. Mogao je izlaziti kad je god to želio, ukoliko baš nije bio potreban gospodinu Hartmannu. Na taj mu je način uspijevalo često odlaziti svojoj majci i pri čati joj kako se dobro osje ća, i koliko je zadovoljan svojim novim poslom. Njegova se majka stoga pomirila s novim zaposlenjem svog sina. Dakako, majci je prešutio što osje ća za Margot Har-tmann kako je ne bi uznemirio. Neko je čudno raspoloženje vladalo izme đu Margot i njega. Horst je znao da knez Nordheim dolazi u posjete ocu i k ćeri i da se sastaje s njima. Srce umalo što mu nije prsnulo od ljubomore. Nije mu uspjelo naslutiti što Margot u srcu osje ća za kneza, ali ipak nije više sumnjao u to da će se jednog dana udati za njega. A ta ga je misao silno uzbu đivala. Jednoga jutra krenuo je na šetnju po parku koji je bio predivan u svojim jesenskim bojama. Gospodin Hartmann se još nije vratio sa svakodnevnog jahanja. Dok je šetao po pošljunčanom putu, ugledao je oca i k ćer kako se u pratnji kneza vra ćaju s jahanja ku ći. Knez se na vrtnim vratima oprostio od njih i pri tom dugo stiskao Margotinu ruku, da bi je potom dugo i zna čajno poljubio. Horst nije mogao vidjeti kako je djevojka prihvatila taj poljubac, jer mu je okrenula leda. U njemu se probudi žarka ljubomora. Stisnutih usana i mra čna pogleda zurio je u to troje ljudi. Tek nakon što je knez odjahao, a otac i k ći polagano krenuli širokim putem prema ku ći, opet se pokrenuo. Požurio je do ulaza u ku ću i stigao pravovremeno da Margot pomogne dok silazi s konja. Kad je osjetio njezino vitko tijelo u svojim rukama, obuzme ga bezumna želja da je čvrsto 24
GIGA
privine uza se i šapne joj tople i strastvene rije či. Morao je stisnuti zube kako bi se uspio svladati. Margot je na trenutak ležala u njegovim rukama, ne odupiru ći se tome. Osjeti kako joj nešto toplo, predivno i potpuno nepoznato struji žilama. Bijaše to trenutak kad su se oboje tek teškom mukom uspijevali svladavati. No bijahu i odviše zaokupljeni vlastitim nemirom a da bi mogli promatrati jedno drugo. Duboko su disali, ali opasni je trenutak prošao a da se nisu odali. Horst oslobodi Margot i povu če se nakon što se naklonio. Margot skupi suknju za jahanje kako bi sakrila uzbu đenje, pa mu zahvali na pomo ći. Gospodin Hartmann je po čeo odmah živahno pri čati s Horstom, tako da mu je ovaj morao posvetiti svoju pozornost. Pri tom je ipak zapazio da je Margot izgubila čipkasti rupčić koji je bila gurnula između puceta svoje jaha će haljine. Brzo se sagnuo i podigao ga. Ali kako je Margot u me đuvremenu ve ć ušla u kuću, zadržao ga je kod sebe. Kad se nekoliko minuta kasnije povukao i gospodin Hartmann, žele ći se preodjenuti, Horst je ostao neko vrijeme sam u predvorju. Pritisnuo je iznenada rup čić na usne, da bi ga potom spremio u džep svog kaputa. Bio bi neopisivo sretan da je imao pravo upozoriti Margot neka se čuva kneza. Iako nije više imao ni najmanje nade da će je osvojiti za sebe, ipak mu je bilo neopisivo teško promatrati kako joj knez udvara. Nekoliko dana prije zabave u vilu su neprekidno dolazili gosti. Gospodin Goltzin se trudio da dovede što više plemi ća u vilu Hartmann. Pobrinuo se i za to da svi oni prihvate poziv na zabavu. Gospodin Hartmann se za tu uslugu znao odužiti Goltzinu. Uvijek mu je iznova davao vrlo značajne svote novaca, jer je taj plemi ć neuobičajeno često zaboravljao kod ku će svoju lisnicu, pa nije imao sa sobom novac koji mu je baš tada bio nužno potreban. Dakako, plemeniti Goltzin nije ni pomišljao na to da novac vrati gospodinu Hartmannu. Ovaj, pak, ne bi ni za što na svijetu od njega tražio povrat. Za gospodina Hartmanna i njegove planove plemeniti Goltzin bijaše neopisivo važan. Bio je spreman dobro platiti za to poznanstvo i te usluge. I tako se zabava sve više približavala, a Horst bijaše vrlo zaposlen pripremama. Sad se svakodnevno sastajao s Margot za stolom. Djevojka je uvijek bila vrlo ljubazna i vesela, pa je znala dobro skrivati svoje uznemirene osje ćaje. I Horst se uspijevao svladavati. Cesto su živahno razgovarali o pripremama za zabavu. Zbog tih priprema sastajali su se posljednjih dana mnogo češće nego inače. Ujutro, onoga dana kad se zabava trebala održati, pao je prvi snijeg. Horst je bio vrlo zadovoljan što Margot i njezin otac zbog lošeg vremena nisu ve ć nekoliko dana mogli izjahati. Snijeg je doduše nestao tijekom dana, jer je sinulo sunce, ali zima je ipak najavila svoj dolazak. Na dan zabave knez Nordheim je poslao Margot Hartmann buket predivnih ruža. Djevojka je upravo stajala pokraj Horsta u velikoj dvorani koju su dekorateri marljivo ure đivali, kad je sluga donio ruže. Margot dohvati pisamce koje joj je sluga pružio, pa ga otvori. U njemu se nalazila kneževa posjetnica. Ispod kneževa imena pisalo je: »Dopustite mi, cijenjena gospo đice, da Vam pošaljem jutarnji pozdrav! Radujem se ve čerašnjem susretu!« Horst je ljubomornim pogledom promatrao Margot dok je čitala tih nekoliko riječi. Znao je posve dobro da je to cvije će poslao knez Nordheim. Najradije bi sluzi istrgnuo cvije će iz ruke i bacio ga kroz prozor. Margot gurne posjetnicu natrag u omotnicu, pa uzme cvije će iz ruku sluge. Nagnula je glavu nad ruže, pa ih potom ponovno vratila. 25
GIGA
- Stavite cvijeće u vazu i napunite je vodom! Ali nemojte ga odnijeti u moju sobu... miris je odveć jak - napomenu. Horsta je radovalo to što je cvije će, koje je knez poslao, tako jednostavno izagnala iz svoje sobe. Kad se sluga udaljio, rekao je kao da to nije ništa važno: - To su predivne ruže, gospođice! - Margot ravnodušno slegne ramenima. - Da, lijepe su... Poslao ih je knez Nordheim. Ali ne volim u svojoj sobi cvije će snažna mirisa. Od toga me zna zaboljeti glava. - To bi bilo vrlo loše zbog ve čerašnje zabave - nadoda Horst. - Glavobolja bi vam smetala. Margot se lagano nasmije. - Ne bi bilo dobro ako bi me zaboljela glava. Nadam se da ću se večeras dobro zabavljati. A moram i pripaziti da na dostojan na čin uđem u visoko berlinsko društvo. - To zasigurno ho ćete. - Mislite li, barune? - zapita razdragano Margot. - Čvrsto sam uvjeren u to. - Tko zna? Otac je pozvao sjajno društvo. Nadam se da će biti zadovoljan. - A vi? - zapita tiho Horst. Margot ga pogleda. - Mislim da me to ne oduševljava toliko koliko oca. Ipak me zbog njega raduje što su sva ta gospoda pristala do ći. Očeva je mala slabost želja da okupi oko sebe plemi će. Vjerujem da je to zapravo i jedina slabost mog oca. Njezin uzrok nije nepošten i ne plemenit, pa se stoga i n e mogu ljutiti na to. Čak i sunce ima mrlje. Da nema tih malih slabosti, možda bi moj otac bio i presavršen. Gospodine barune, možete li zamisliti da se mogu voljeti i male slabosti nekog dragog čovjeka? Horst je toplo pogleda. - Da, mogu vrlo dobro zamisliti. Mislim da je vaš otac osobito vrijedan čovjek, pa i ja dijelim vaše mišljenje da ta mala slabost ne potje če iz nekih nečasnih motiva. Sve to čini jer vas veoma voli. Čvrsto sam uvjeren da vaš otac traži otmjeno društvo samo zbog vas. Margot kimne i lagano uzdahne: - Da, upravo je tako. Moram priznati da se i ja rado družim s otmjenim ljudima. Ali, molim vas, nemojte me loše razumjeti. Molim vas da kao plemi ć ne budete povrije đeni, ako vam priznam da ja otmjenost ne tražim tamo gdje je traži moj otac. Postoje plemi ći koji uopće nisu otmjeni, a ima ljudi iz jednostavnih društvenih krugova koji su neizmjerno plemeniti. Otmjenost ne tražim u imenima, ni u tome kako je tko slu čajno rođen, već u srcu i u osje ćaju ljudi. Oči baruna Oldenaua zasjaše. - Cijenjena gospođice, to je upravo i moje mišljenje. Uostalom, vjerujem da će to i vaš otac vrlo brzo spoznati. - Nadam se da to neće trebati platiti velikim razočaranjem. Ali, molim vas, ho ćete li mi pokazati raspored mjesta kod stola za vrijeme ve čere. Horst otvori plan pred njom. Sve je bilo pomno ucrtano. - Evo, izvolite! - reče. - Kako ste to pregledno izradili! Očigledno to nije ništa novo za vas. Horst se nakloni. - Kad smo u našoj jedinici priređivali primanja i svečanosti, bio sam zadužen za to. Ranije, kad nam je Oldenau još pripadao, i kad je moj otac zbog svog položaja na dvoru morao reprezentirati, i mi smo često priređivali velike sve čanosti. Stoga mi je sve to dobro poznato. Margot ga čudno pogleda. Na trenutak joj se pri čini kao da bi ga morala tješiti zbog toga što je njegov život iznenada krenuo posve drugim tijekom. Ali nije bila sigurna ne bi li ga to povrijedilo. Stoga je samo brzo rekla: - A gdje ću ja sjediti? Horst joj pokaza njezino mjesto na planu. - Evo ovdje, gospo đice Hartmann! Knez Nordheim vodit će vas stolu. 26
GIGA
Margot pogleda plan. - Dakle knez? Stoga što je najotmjeniji gost po imenu i položaju. Nešto zasja u Horstovim o čima. Kako bi je rado upozorio: »Samo po imenu i položaju!« Ali osjećao je da nema pravo na to, pa je samo napomenuo: - To želi vaš otac. Zahtijeva da knez bude vaš susjed za stolom. Na Margotinu se licu pojavi izraz negodovanja. Ali odmah je opet nestao, pa je samo mirno rekla: - Dobro, sad sve znam. A gdje ćete vi sjediti, gospo đine barune? Horst joj pokaza mjesto na kraju stola u obliku potkove. Mislio je da mu to mjesto odgovara zbog njegova položaja u ku ći. Ali Margot odlučno odmahne glavom. - Ne, nećete sjediti tako daleko dolje. - Gospođice Hartmann, ne smijete zaboraviti da radim u vašoj ku ći. Margot ga odlučno pogleda. - Ne želim da sjedite tamo dolje! Ve čeras ste naš gost, kao i svi drugi, pa imate i ista prava. Možda čak još i veća jer ste bliži ocu i meni od tih stranih ljudi. Ne ću dopustiti da sami sebe otjerate na tako nevažno mjesto. To je izrekla vrlo uzbu đeno, a Horst osjeti kako ga oko srca obuzima toplina. Pogleda Margot tako da joj je krv po čela brže kolati žilama. - Vrlo ste ljubazni što mi pridajete veću važnost nego drugima. Ali to doista ne smijem prihvatiti. Tajnik sam vašeg oca, pa što bi on rekao na sve to? Margot se opet uspjela primiriti. - Pa ne morate zaboraviti na svoj položaj! To doista nije potrebno... Mislim na položaj koji zauzimate u našoj ku ći kao očev odgojitelj izjavi prpošno. - Baš stoga morate sjediti blizu nas i to, po mogu ćnosti, uz oca. Možda ćete mu biti potrebni, to ne smijete zaboraviti. Horst se toliko zadubio promatrajući je, da se trgnuo kad je završila. Ipak mu je uspjelo odgovoriti joj posve mirno: - Ukoliko vaš otac doista želi da budem blizu njega, onda je to nešto posve drugo. U tom slučaju morao bi mi ipak on sam odrediti gdje bih sjedio. - Dobro, dogovorit ću to s ocem. Uostalom, jeste li medu pozvanim gostima otkrili neke vaše poznanike? - Osim kneza Nordheima, nikoga, gospo đice Hartmann! Margot ga iznena đeno pogleda. - Poznajete kneza? - Da. Dolazio je u moju pukovniju kad sam još bio oficir. Neko je vrijeme živio u našem garnizonskom gradu. Margot ga upitno pogleda: - Neće li vam biti neugodno sastati se s njim? Horstove o či zasjaše ponosno, pa je odlu čno pogleda. - Nemam razloga plašiti se tog susreta. Margot na trenutak pomisli da bi mu trebala re ći kako mu knez nije niti do pete, i da se njoj sviđa mnogo bolje on, koji je časno zarađivao svoj kruh, negoli knez koji je krenuo u lov za bogatom ženom. Ali šutjela je, pa je samo neko vrijeme zamišljeno gledala pred sebe. I Horst je šutio, promatrajući je žarkim pogledom. Nakon nekog vremena Margot se trgne iz misli, pa ga pogleda. - Jeste li se jučer sastali s vašom majkom? Htjeli ste je posjetiti - doda žele ći razgovarati o nečem drugom. Horstove oči toplo zasjaše. - Da, gospođice Hartmann, sastao sam se s njom. 27
GIGA
- Nadam se da se dobro osje ća? - Na sreću! Vrlo se dostojanstveno pomirila sa svojim novim položajem. Sada je posve zadovoljna jer zna da sam i ja zadovoljan svojim poslom. - Jeste li to doista? Ne žalite li za prošloš ću? - Zadovoljan sam i ne žalim za onim što je bilo. Ljudi poput mene ne smiju gledati unazad, samo unaprijed. To što se moja majka pomirila sa svojom sudbinom, usre ćuje me jednako kao što nju usrećuje da sam ja zadovoljan. - Vrlo volite svoju majku, zar ne? - Da, kad ne bi bilo nje, bio bih napustio Njema čku odmah nakon što smo financijski propali. Ali sada sam sretan što sam ostao ovdje. Prije negoli je Margot mogla odgovoriti, u dvoranu ude gospodin Hartmann. Upravo se vratio s nekog poslovnog sastanka. - Gospodine barune, je li sve u redu? Ho će li sve biti spremno ve čeras? - poče se raspitivati. - Možete biti posve mirni, gospodine Hartmann! Margot je iskoristila priliku da s ocem razgovara o tome kamo će za stol smjestiti Horsta. - Zamisli, oče, barun Oldenau te htio za stolom prepustiti tvojoj sudbini i sjesti na sam kraj stola. Objasnila sam mu da to ne će biti moguće. Ali on će sjesti u tvoju blizinu samo ako ti to doista želiš, jer misli da je tajniku mjesto na kraju stola. Gospodin Hartmann odlu čno odmahne glavom. - O tome ne može biti ni govora! Večeras ste mi osobito potrebni, pa želim da budete uvijek u mojoj blizini. Ukoliko u činim neku glupost, morate mi stati na nogu. Htio bih u ći u berlinsko društvo bez ikakvih grešaka u ponašanju. Ve čeras ste naš gost i nikoga se u društvu ne tiče to što ste moj tajnik. Uzgred re čeno, to je vrlo časno zaposlenje zbog kojeg se ne morate stidjeti. - I ja tako osjećam, gospodine Hartmann! Da sam se morao stidjeti tog zaposlenja, sigurno ga ne bih prihvatio. - Vidite i sami! Pred našim gostima bit ćete samo barun Oldenau. I dosta s tim! Sjedit ćete za stolom pokraj mene - rekao je Karl Hartmann i lupnuo baruna po ramenu. Time su završili razgovor o tome, a Margot se u sebi radovala što je svojim diplomatskim potezom barunu pribavila bolje mjesto za stolom.
28
GIGA VI
Te večeri je pred ulazom u vilu Hartmann bio napet platneni krov. Trebao je štititi goste pri izlasku iz kola, jer je opet po čeo padati snijeg. Stube, koje su vodile do ulaznih vrata, bijahu prekrivene sagom. U dugom redu kola su vozila kroz otvorena vrtna vrata do ulaza u ku ću. Gospodin plemeniti Goltzin učinio je što je mogao. Posvuda je pri čao da će svečanosti prisustvovati i knez Nordheim, a to je natjeralo da prihvate poziv i oni koji su još oklijevali, ne znaju ći da li bi trebali poći ili ne. Ali ako je knez dolazio u ku ću tog gospodina Hartmanna, tad su to mogli činiti i svi drugi plemi ći. Uostalom, ionako su svi bili zadovoljni što mogu prisustvovati zabavi. Bila je sjajna i vrlo uspjela i svi su se izvanredno zabavljali. Bijaše pravo čudo što se uspjelo stvoriti pomo ću novca gospodina Hartmanna, i dobra ukusa njegove k ćeri i baruna. Sve čanost je protekla sjajno. Ničemu se nije moglo prigovoriti. Gospodin Hartmann se, zahvaljuju ći utjecaju baruna Oldenaua, savršeno snašao i ponašao. Zadovoljio je sve zahtjeve koji su bili postavljeni pred njega zbog tolikog broja otmjenih gostiju.. Nitko nije zapazio da je ponekad bio pomalo nesiguran. Barun Oldenau je neprekidno bdio nad njim, pa ga je o čuvao od toga da u čini nešto što ne bi bilo zgodno. Dakako, svi su se divili Margot. Morala je dopustiti da joj knez udvara i da joj na svom mekom bečkom dijalektu izrekne mnogo laskavih rije či. Pri tom je o čigledno pretjerao, pa Margot nije znala bi li se ljutila zbog njegova ponašanja ili bi se zabavljala. Odlu čila se napokon za ovo posljednje, pa je na sve po čela gledati sa šaljive strane, što knez dakako nije mogao slutiti. I opet se jednom mogla potpuno prepustiti svojoj mladena čkoj radosti. Zapazila je doduše da knez poduzima sve kako bi se zbližio s njom, ali ipak još uvijek nije vjerovala da je sve izgubljeno. Osjetila bi doduše odre đeni strah kad bi zapazila ponosan o čev pogled, oduševljen što joj knez udvara. Vidjela je po svom ocu da je čvrsto uvjeren kako je ona budu ća kneginja Nordheim. Očigledno je zbog toga bio silno sretan. Nije mu željela prirediti razo čaranje. Prije početka svečanosti, kad se pojavila pred ocem u svojoj skupocjenoj haljini izvezenoj biserima, ovaj joj je rekao: - Margot, doista se možeš pojaviti uz bilo kojeg kneza. Izgledaš predivno... poput princeze iz bajke! A i knez je zgodan čovjek. Doista ćete biti prekrasan par. Toga se sjetila kad bi je otac oduševljeno pogledao. Potajno je sa strane promatrala kneza. Bio je Ijepuškast i otmjen, ali ona je od muškarca, kome se trebala predati, zahtijevala mnogo više. Prije nije nikada razmišljala o tome. Ali u posljednje vrijeme se to često događalo. Pitala se kako bi trebao izgledati čovjek kome bi pružila ruku za čitav život. Bijaše čudno što bi se tada u njezinim mislima uvijek pojavljivala slika baruna Oldenaua. Nemirno i uzbuđeno pomislila bi da bi baš tako trebao izgledati čovjek koji bi je mogao usrećiti i koga bi ona mogla ljubiti. Vjerovala je da je knez Nordheim čovjek iza čije se otmjene spoljašnosti skrivala praznina. Vjerovala je i to da je potpuno prazan čovjek i slabi ć, pa je u sebi unaprijed znala da ni pod kojim uvjetom ne bi pristala udati se za njega. Ponašala se prema njemu tako da je on to morao shvatiti. Ali knez je vjerovao da njezina mirna suzdržanost nije ništa doli djevoja čka plahost. Bio je siguran da i ona dijeli nadu svog oca, pa ne želi ništa toliko koliko postati kneginja Nordheim. Odlu čio je da će je zaprositi, jer mu ništa drugo nije ni preostalo. Za vrijeme večere rekao je Margot: - Gospođice, sutra putujem u Be č. Margot ga upitno pogleda. 29
GIGA
- Zar namjeravate zauvijek napustiti Berlin? Knez podigne ruku kao u obrani. - Ne, sada za mene samo u Berlinu sja sunce. Otputovat ću samo na nekoliko dana, jer moram nešto dogovoriti sa svojom majkom. Kad se vratim, nadam se da ćemo se opet sresti, gospođice Hartmann. - Namjeravam cijele zime ostati u Berlinu, pa će se ta vaša nada vjerojatno ostvariti odvratila je Margot, nestašno se smiješe ći. Oh, pa ta mala je posve zabavna! - pomisli knez. Možda će život s njom biti ljepši nego s nekom isušenom princezom. Ukoliko se ipak budem morao oženiti i dopustiti da me bace u okove, onda ta djevojka nije baš ni najgora. Jedino je glupo što se zove Hartmann. Tako pučko ime! Moja majka će poludjeti zbog toga. Ne znam kako će prihvatiti to da ću dovesti kući neku gospo đicu Hartmann. Ali tu se ništa ne može u činiti, moram se pobrinuti da se izvučem iz tih novčanih neprilika. A stari raspolaže potrebnim novcem. Dakle, zagrist ću u tu kiselu jabuku. Tako je razmišljao knez dok su posluživali jelo. Kad ga je stavio na tanjur, obratio se Margot: - Nadam se da ćemo se ponovno sresti kad se vratim u Berlin. Smijem li vas posjetiti i raspitati se kako vam se svi đala današnja sve čanost? - Dakako da to smijete - odvrati Margot. Sad je knez iznenada otkrio baruna Oldenaua, kojeg sve dosad nije vidio, jer ga je pred njim zaklanjao cvjetni aranžman. - Gospođice Hartmann, vidim jedno poznato lice. Nije li ono barun Oldenau, od 10. dragunske pukovnije? Sjedi uz vašeg oca. - Da, to je barun Oldenau. - Ali on je u civilu - iznenadi se knez. - Napustio je vojsku. - Vjerojatno stoga da bi sam upravljao svojim imanjem. Na zdravlje, gospodine barune! Rekavši to, knez podigne čašu i nazdravi Horstu. Ovaj mu uzvrati pozdrav, pa tako đer podigne čašu. Ali njegovo je lice ostalo hladno i službeno. - Taj dragi barun je pomalo dosadan - nastavi knez okrenuvši se prema Margot. Margot je promatrala Horsta, pa je zapazila da je namjerno bio tako suzdržan prema knezu. Je li se to doga đalo stoga što ga je sputavao njegov položaj u ku ći Hartmann, ili zato što mu knez nije bio drag? Uvijek iznova pogledala bi potajno Horsta, a kad bi se njihovi pogledi sreli, srce bi joj jače zakucalo. Bilo je razumljivo samo po sebi da su u ku ći milijunaša Hartmanna poslužili samo najbiranija jela. I vino je bilo prvorazredno. Stoga je raspoloženje postajalo sve bolje. Nevidljivi orkestar svirao je tiho odabranu glazbu. Doista se za tu zabavu moglo re ći da je bila sjajna. Je li to dobro raspoloženje baš kod svih prisutnih bilo iskreno, o tome se dakako moglo razgovarati. U svakom slu čaju, svi su bili voljni zabavljati se. Kad su ustali od stola, gosti se razi đoše u više grupa i krenuše u okolne sobe gdje su livrirani sluge nudili kavu i osvježavajuća pića. Gosti su mogli i zapušiti. Činile su to i žene, a ne samo muškarci. I Margot je dopustila knezu, koji ju je odveo u jednu od pokrajnih soba, da joj pripali cigaretu. Tog trenutka je kraj njih prošao Horst. Knez ga zapazi, pa ga zaustavi. - Barune, raduje me da vas opet vidim. Čudi me da ste u civilu. Gospo đica Hartmann mi je rekla da ste napustili vojsku. Vjerojatno sada boravite na svom imanju. Horst se odlučno uspravi. - Ne posjedujem više to imanje. Oldenau smo morali prodati, a... ja sam u ovoj ku ći zaposlen kao tajnik gospodina Hartmanna. Rekao je to mirno i odlu čno promatrajući pri tom pažljivo kneza. Ovaj je zurio u njega, kao da mu je iznenada postalo neugodno. 30
GIGA
- Ma nemojte! Pa to je... to je doista vrlo neugodno. Kao tajni... hmmm... da... što bih rekao na to? -promucao je, a izraz lica mu bijaše poprili čno glup. - Ne trebate ništa reći. Dakako, posve sam sporazuman s time da me više ne želite poznavati, što je i sasvim razumljivo. Horst je te riječi izgovorio vrlo jasno i oštro. Naklonio se, a njegove se o či sretoše tog trenutka s Margotinim. Mlada se djevojka prestrašila tog pogleda. Zalila je Hor-sta do dubine srca, a ipak mu se i neizmjerno divila. Slutila je koliko se morao poniziti kad je izjavio da se nalazi u podre đenom položaju. A ipak nije ni trenutak oklijevao da to objasni knezu Nordheimu. Margot je zapazila da je ipak lagano problijedio. Brzo je otišao, ne o čekujući odgovor. Mlada bi djevojka najradije krenula za njim. Dok je odlazio, promatrala ga je sjajnim o čima. - Cijenjena gospođice Hartmann, kako je to mogu će? Barun Oldenau radi kao tajnik vašeg oca? Užasnut sam! Margot se polagano okrenula prema knezu, koji je te rije či izgovorio neizmjerno iznena đeno, kao da ništa ne razumije. O čigledno mu bijaše silno neugodno. Margot baci u pepeljaru cigaretu koju joj je malko prije ponudio. - To se doista i vidi na vama! - pripomenu podrugljivim glasom. Knez prijeđe rukom preko svoje glatko po češljane kose. - Morate imati na umu, gospođice Hartmann, da je barun Oldenau služio u jednoj od najelitnijih jedinica, kod 10. dragunske. A sada je postao tajnik vašeg oca... ne, tu se ne može ništa reći već se samo čuditi. Margotine oči zablistale ratoborno. - Mislite li da je barun Oldenau time izgubio nešto od svog dostojanstva? Njegova pla ća dragunskog oficira bila je znatno manja od one koju prima kao o čev tajnik. Knez se nasmiješi, kao da joj je želio dati na znanje kako to ona ne može razumjeti: - Oprostite, gospo đice Hartmann, ali to ne razumijete, jer vam je sve to strano i nepoznato. Užasna je razlika izme đu dragunskog oficira i tajnika. To vam doista ne mogu objasniti. To čovjek mora osjetiti. Ali za mene je gotovo s tim barunom, kao da i ne postoji. Sto je bilo, bilo je. Ne poznajemo se više; A sada zapo činje ples. Imam čast da prvi valcer otplešem s vama. Smijem li vas moliti? Nakloni se pred Margot i ponudi joj ruku. Margot bi se najradije okrenula i ostavila ga stajati. Obuzeo ju je silan bijes zbog kneza. Pitala je samu sebe nije li otmjenije i časnije, poput baruna Oldenaua, pošteno zara đivati za život, ili živjeti kao taj knez koji se neprekidno zaduživao i jurio za bogatim ženama. Tom svojom izjavom knez je pokvario kod nje sve svoje izglede, ali se stoga još više divila i poštovala Horsta zbog njegova tako odlu čna ponašanja. Margot su se svi prisutni divili, pa je morala neprekidno plesati. Knezu više nije uspjelo njezino društvo osigurati isklju čivo za sebe. Margot je stoga bila vrlo zadovoljna. Nakon onoga što se dogodilo s Horstom više nije podnosila njegovo prisustvo. Uvijek iznova bi se ogledavala. Nije vidjela Horsta nakon susreta s knezom. Nije plesao. Napokon ga je otkrila u nekoj niši u zidu, koja je bila napola pokrivena teškom damastnom zavjesom. Uspjelo joj se osloboditi obožavatelja koji su se okupili oko nje, pa je pošla Horstu. Ovaj je pogleda blijeda, uzbu đena lica. Brzo je ustao, kad se našla pred njim. - Barune, zapravo bih se trebala ljutiti na vas! - napomenu Margot, nastoje ći svladati silno uzbuđenje. Horst je pogleda bolnim pogledom u kojem se ocrtavala sva njegova žarka ljubomora. - Zašto biste se ljutili na mene? Sto sam to u činio? - zapita je glasom promuklim od uzbuđenja. 31
GIGA
Horst ju je, a da to Margot nije slutila, neprekidno promatrao. S velikom gor činom u duši shvatio je da joj se ne smije približiti, dok su joj se sva ona druga gospoda, a prije svega knez, mogli diviti i udvarati joj. Gospodin Hartmann je s nekom starijom gospodom krenuo u sobu za kartanje. Sada mu njegov odgojitelj nije bio potreban. I tako se Horstu pri činilo da je posvema suvišan. Susret s knezom ga je do kraja uvjerio da je, u odnosu na kneza i ljude poput njega, ipak bio u poniženom položaju. - Ljutim se na vas što me niste zamolili za ples. Horst pogleda vrlo ozbiljno mladu djevojku. - Vjerojatno biste me smatrali drskim da sam to pokušao u činiti? Margot odmahne glavom. - Drskim? Kako to možete reći? Vjerovala bih da ste pristojni i da se znate ponašati. Izraz Horstova lica odavao je suzdržanu bol. - Ne smijete zaboraviti da sam namještenik vašeg oca. Margot ljutito nabra čelo. - Vi ste danas naš gost, kao i svi drugi. Vjerujem da ste ponosniji od druge gospode koja su ovdje prisutna. Tako ste se ponašali čak i prema knezu. - Samo stoga što se ne bih želio izložiti opasnosti da me on uvrijedi, a to bi se sigurno dogodilo. Doista nisam niti ponosan a niti nadmen, a nemam ni razloga da to budem. - Imate mnogo razloga za to. Ali ukoliko ne želite da pomislim kako ste uz to i nadmeni, morate sa mnom zaplesati prvi idu ći ples. Sačuvala sam ga za vas. Nešto zasja u Horstovim o čima. - Zaista ste to učinili? - Inače vam to ne bih rekla. - Zamjerit će vam što plešete s o čevim tajnikom. Knez će vjerovati da je to ne čuven prekršaj ponašanja. Margot uspravi svoje vitko tijelo, pa zabaci glavu na potiljak. - Zasad knez nema nikakvo pravo da donosi sudove o mom ponašanju. Trzaj prijeđe Horstovim licem. - Ali uskoro će to pravo imati. Znam da je samo pitanje dana kad ćete postati kneginja Nordheim. Margot naglo porumeni. - Je li vam to rekao moj otac? -Da! Mlada djevojka stisne usne, kao da je željela zadržati nepromišljene rije či. Tad se pokuša smiriti i reći: - Još nisam kneginja Nordheim. Još uvijek mogu sama odlu čivati što želim, a što ne želim činiti. Dakle, ho ćete li plesati sa mnom ili se ponašati nepristojno? Horst duboko uzdahne. Pa makar izgubio zaposlenje, makar mu to pri činilo tisuću neugodnosti, nije se mogao odre ći toga. Nakloni se pred Margot i ponudi joj ruku. Pri tom su mu oči tako zasjale da je Margot spoznala kako ga je time obradovala. Horst službeno izjavi: - Neka bude po vašoj želji! Na njezinim se obrazima pojaviše jamice, a usne joj lagano zadrhtaše. - To ste rekli kao da ste žrtveno janje koje tjeraju na klanje - po če ga zadirkivati sva sretna. - Ne, već kao netko kome je ukazana ogromna milost - odvrati Horst tiho. Margot zašuti, jer su je njegove rije či pogodile do dubine duše. U njegovu zagrljaju pri čini joj se kao da lebdi. Nikada Margot Hartmann još nije bila tako sretna kao ovog trenutka. Kad je knez vidio da Margot pleše s barunom Olde-nauom, iznenadi se. Govorio je samom sebi da će joj to morati najstrože zabraniti. Takve ludosti doista nije smjela činiti. Osobito ne, ako je namjeravala postati kneginjom Nordheim. 32
GIGA
Zasad Margot Hartmann ipak nije ozbiljno razmišljala o tome. Baš naprotiv, dok je po čivala u Horstovu zagrljaju, u njezinoj se duši rodiše sretne i uzbuduju će misli, koje doista nisu imale ni najmanje veze s knezom. A barun? On najradije nikada više ne bi pustio iz zagrljaja to vitko, dražesno stvorenje. Bio je blažen u njezinoj blizini. Udisao je miris te sjajne zla ćane kose, a i u njegovoj se duši rodiše veoma čudne misli. Sjetio se toga kako bi predivno bilo vje čno grliti tu divnu mladu djevojku, voditi je svojim rukama kroz život, prisiliti je da ga slijedi u sre ći, nesreći i u smrti, ako bi i to trebalo biti. Kad bi barem mogao iskopati blago koje je skrivala njezina duša! Blago kojeg ni Margot još nije bila svjesna. Kad bi je mogao zadržati za sva vremena, usprkos njezinim silnim milijunima. Kakvo bi to blaženstvo bilo! Kako bi bilo pokušati je oteti knezu? Napokon, zašto se ne bi borio za svoju sre ću? Zašto mirno promatrati kako je taj bludnik, bez trunke savjesti, pokušava zadobiti za sebe? Sto joj je mogao ponuditi drugo osim svoje kne-ževske krune? Ništa do prazne glave i još praznijeg srca. Kakva bi šteta bila kad bi se udala za njega! Ta je djevojka bila puna vrlina... a ja je ljubim! - pomisli Horst. Te su mu misli prolazile glavom. Ali uto glazba pre-sta svirati i ples završi. Horst se osvijestio, pa je mogao opet razumno razmišljati. Margot i nije zaslužila ništa bolje ako se zadovoljavala onim što joj knez može pružiti, ako pristane da mu postane žena. Ukoliko pak traži nešto vrijednije u svom braku, tad će smoći snagu da se suprotstavi ocu i pokaže mu da joj je čovjek važniji od krune. Vjerovao je da će Margot shvatiti i uspjeti objasniti ocu da taj brak predstavlja za nju silazak, a ne uspon. Horst duboko uzdahne, pa ispusti Margot iz zagrljaja, naklonivši se pred njom. - Gospođice, zahvaljujem vam na časti koju ste mi ukazali - re če pristojno. Margot ga čudno pogleda, kao da se probudila iz sna. Sladak joj se smiješak pojavi na usnama. - To ste mi rekli takvim izrazom lica kao da je ovaj ples predstavljao kaznu za vas - po če ga zadirkivati. Horst problijedi, pa je pogleda žarkim pogledom. - Gospođice, shva ćate li da se igrate vatrom? Margot porumeni, pa ga iznena đeno pogleda. - Kako to mislite, barune? Horst ju je neprekidno promatrao dok je govorio pridavaju ći svojim riječima veliki značaj: - Mislim da ste me dobro razumjeli. Molim vas, dopustite mi da se povu čem! I druga gospoda čekaju na to da im ukažete čast i plešete s njima. Ne čekajući odgovor, Horst se još jednom nakloni pa se povu če. Prije negoli je Margot mogla nešto odgovoriti, ve ć su je okružila druga gospoda. Margot je još uvijek razmišljala o tome što joj je Horst rekao, pa je na njihova pitanja odgovarala poput automata, a tako je i plesala. Pri tom je uvijek ponovno čula Horstove riječi: »Gospođice, shvaćate li da se igrate vatrom?« Je li time doista želio re ći da je postala opasna za mir njegova srca? Da je vatra, kojom se nije trebala igrati, plamtjela u njegovoj duši? Srce joj je uzbu đeno kucalo. Obuzme je val neo čekivane sre će. Iznenada osjeti užasnu potrebu da bude sama, da zatvori o či i misli na Horsta, samo na njega! Kad je ples završio, po čela se ogledavati kao da nekoga traži. Gdje je Horst? Nije ga otkrila, a nije ni slutila da je stajao kraj glazbenika iza visokog raslinja. Žarkim je pogledom gledao prema njoj. Zapazio je da se po čela ogledavati kao da traži nekoga. Ali uto joj pride knez, a ona se prestade osvrtati. Dakle, Margot je vjerojatno tražila kneza. Dugo je razgovarala s njim. Knez je stajao iza njezine stolice i nagnuo se nad nju. Horst bi najradije otrčao onamo pa ga maknuo od nje. S najve ćim bi uživanjem prilijepio jednu pljusku 33
GIGA
na to dosadno, nasmiješeno lice. Cijela ta večer bijaše za njega neizmjerna muka. Bio je sretan kad je napokon sve završilo, i kad su gosti po čeli odlaziti. Kad se knez opraštao od oca i Margot, Horst je slu čajno prolazeći čuo kako knez govon: - Dakle, kao što sam vam obe ćao, posjetit ću vas čim se vratim iz Beča. Do viđenja! Knez je doduše vidio Horsta, koji je morao nešto javiti gospodinu Hartmannu, ali nije obratio pozornost na njega. Pa on je podre đena osoba i nema više pravo da s njim postupa kao sa sebi ravnim, pomislio je. Prava je nesre ća za baruna što je tako propao. Kakav užas kad čovjek ostane bez novca. To je knez znao iz vlastitog iskustva. Ali nije trebalo odmah prihvatiti posao tajnika i ti me onemogu ćiti sama sebe. Pa taj je barun bio vrlo zgodan momak, zašto nije pokušao prona ći bogatu ženu? Knez pomisli da ni u kom slu čaju nije mogao ljubazno pozdraviti baruna potčinjenog gospodinu Hartmannu. I tako je knez Nordheim izbrisao Horsta Oldenaua iz spiska svojih poznanika. Gospodin Hartmann se sav sretan oprostio od kneza Nordheima. Plemeniti Goltzin mu je naime u povjerenju odao da knez putuje u Be č zato da bi dobio pristanak svoje majke za zaruke s gospo đicom Hartmann. - Odmah po povratku knez će vam postaviti vrlo ozbiljno pitanje, gospodine Hartmann! Uostalom, zaboravio sam svoju lisnicu. Možete li biti tako ljubazni i pomo ći mi? Htio bih se sastati s knezom u njegovu klubu. O čekuje me tamo - rekao je Goltzin. Gospodin Hartmann je, ne trepnuvši okom, izvukao znatnu svotu novaca iz lisnice i pružio mu je. - Vrlo rado, gospodine Goltzin! - Hvala vam, velika vam hvala, gospodine Hartmann! Kad se drugi put sastanemo, vratit ću vam tu sitnicu. Ta »sitnica« je za gospodina Goltzina predstavljala mnogo novaca, a obi čavao je zaboravljati takve »sitnice«. Međutim, gospodinu Hartmannu to nije bilo važno. Usluge koje mu je Goltzin činio bile su i odviše vrijedne a da bi ih se moglo naplatiti s nekoliko tisu ća maraka. Knez se u društvu gospodina Goltzina odvezao u svoj klub. Pri tom mu je rekao: - Dragi Goltzin, dajem vam svoju rije č da ćete, čim sve utana čimo i ja primim taj miraz, dobiti od mene dogovorenu svotu. Plemeniti Goltzin se nakloni: - Nadam se, u našem obostranom interesu, da ćete uspjeti dobiti pristanak svoje majke. - Znam da to baš ne će biti lako, ali posve sam siguran da će majka napokon pristati. Za mene ne postoji nikakva druga mogu ćnost nego da se oženim gospo đicom Hartmann!
34
GIGA VII
Idućih je dana izme đu Horsta i Margot vladala izvjesna napetost. Izbjegavali su pogledati jedno drugo ili razgovarati nasamu. Gospodin Hartmann nije zapažao ništa od toga. Bio je oduševljen time kako je protekla zabava, pa je stoga bio izvanredno raspoložen. Sad je već bio posve siguran da će knez, nakon povratka iz Be ča, zaprositi Margot. To je rekao i k ćeri. Margot mu nije ništa odgovorila na to. Za nju je sada jedina nada bila kneževa majka koja možda ne će htjeti pristati na taj brak. Ne će htjeti obi čnu građanku prihvatiti kao svoju snahu. Dok se sve to ne objasni, nije se namjeravala suprotstaviti o čevoj želji. Ipak se za svaki slu čaj pripremala na borbu. Nakon zabave po čela je sve jasnije shva ćati što se doga đa u njezinoj duši. Znala je da ljubi Horsta, pa je čvrsto odlučila da ne će ni jednom drugom muškarcu pružiti ruku, ve ć samo njemu. Dobro je zapažala da je Horst izbjegava i da pokušava ne gledati u nju. Me đutim, nije bila uvrijeđena zbog toga. Slutila je što on osje ća za nju, pa ju je njegova ponosna suzdržanost ispunjavala divljenjem. Svaki drugi čovjek na njegovu mjestu pokušao bi iskoristiti svoju sreću nastojeći je zadobiti za sebe. Horstov ponos njemu to nije dopuštao. Nije želio da ga osumnjiče kao lovca na miraz. Margot je zapravo bilo drago što joj Horst u prisustvu oca nije posve ćivao više poyornosti. Otac zasad još nije smio naslutiti što ona osje ća za Horsta. Ipak je grozni čavo čekala trenutak kad će saznati da li je Horst doista voli. Ili se prevarila? Margot nije bila jedna od onih žena koje bespomo ćno promatraju kako im životna sre ća otječe poput rijeke. Znala je posve dobro da joj se Horst, ni u kom slu čaju, neće prvi pokušati približiti. Za to je bio i pre-ponosan. A ona je ljubila baš taj njegov ponos, kao i sve drugo na njemu. Ali nije namjeravala dopustiti da zbog tog ponosa propadne njezina životna sre ća. Stoga je odlučila nešto poduzeti. Jednoga dana, kad se nakon šetnje vratila ku ći, vidjela je oca kako u automobilu napušta park. Sad je znala posve sigurno da nije kod ku će. Brzo je odložila ogrta č i krenula u radnu sobu. Tamo se Horst obi čavao zadržavati kad njezin otac nije bio prisutan. Tu je radio kad je bilo posla za njega. Margot se ponašala kao da ne zna za o čev od lazak. Kad je ušla u radnu sobu, vidjela je Horsta kako sjedi za pisa ćim stolom. Ustao je i pozdravio je, naklo-nivši se pred njom. - Dobar dan, barune! Zar otac nije ovdje? - Nije, odvezao se prije nekoliko minuta u Berlin. - Hoće li se dugo zadržati? - To vam ne bih mogao reći sa sigurnoš ću. Ne možete računati da će se vratiti za čaj, ali nadao se do ve čere biti natrag. Zamolio me neka ga pri čekam, jer će još imati nekog posla za mene. Margot sjedne na široku ru čku kineskog naslonjaca. - Znači da danas opet jednom imate dugotrajnu službu? - Nije važno! Ima mnogo dana kad imam vrlo mnogo vremena za sebe. - Tad posjećujete svoju majku, zar ne? Horst kimne, a izraz njegova lica ostao je posve miran. Neko je vrijeme vladala tišina puna zbunjenosti. Margot je čudnim pogledom promatrala Horsta, koji se trudio da sa čuva svoj mir. Mlada djevojka duboko uzdahne, pa po če govoriti ozbiljnim glasom: - Drago mi je što mogu jednom nasamu razgovarati s vama. Htjela bih vas nešto pitati. Hoćete li mi odgovoriti? Horst se lagano nasloni na pisa ći stol: - Dakako, ako je to u mojoj mo ći. 35
GIGA
Sad se ipak vidjelo da je uzbu đena. Ustane, pa se zaustavi pred njim drže ći se vrlo uspravno. Osmjelila se pa odlu čno rekne: - Htjela sam vas pitati zašto me tako napadno izbjegavate nakon one zabave. Ljutite li se na mene? Jesam li vas možda čime uvrijedila? Horst problijedi a lice mu se zgr či. - Ne, niste me ni najmanje uvrijedili, i doista nemam razloga ljutiti se na vas. - A zašto ste se onda tako izmijenili? - Jesam li? - To znate najbolje sami. Molim vas, odajte mi zašto se to dogodilo? Horst je disao teško i duboko. - Molim vas, dopustite mi da ne odgovorim na to vaše pitanje. Margot mu priđe korak bliže. - Morate mi odgovoriti! Želim znati što vas je natjeralo da se ponašate prema meni kao da sam zrak. Horst je izbjegavao pogledati joj u o či. Sad je njegov pogled iznenada zasjao. - Ukoliko me prisilite da odgovorim na to pitanje, preostaje mi samo izbor izme đu dvije nedopustive stvari - procijedi promuklim glasom. - A kakve bi to stvari bile? - zapita Margot jednako jako uzbu đeno kao i on. Horst stisne zube kao u gr ču, pa odvrati: - Ili bih vam morao lagati, ili biti toliko drzak da vam priznam istinu. Molim vas, oslobodite me i jednog i drugog! Margot se uspravi i odlu čno ga pogleda. - Jeste li prevelika kukavica da mi priznate istinu? Znala je da će tim pitanjem istisnuti istinu iz njega. Ipak se prestrašila kad je stupio tik do nje i grubom kretnjom dohvatio njezinu ruku. Pogledao ju je tako da je zadrhtala. - Već sam vas jednom upozorio neka se ne igrate s vatrom. Htio bih vam re ći da imam o sebi i odviše dobro mišljenje a da bih želio postati vaša igra čka. Znate posve dobro što se doga đa sa mnom, pa vam sigurno ne će biti teško natjerati me da izgovorim ono što osje ćam. Nitko mi ne smije reći da sam kukavica. I vi to ne smijete u činiti nekažnjeno! Stoga ćete čuti istinu, pa makar zbog toga izgubio svoje zaposlenje. Još se uvijek igrate vatrom. Možda samo stoga da biste skratili vrijeme dok ne postanete kneginja Nordheim. Ne mogu vam pružiti kneževsku krunu, iako bih se u svemu drugome vrlo dobro mogao mjeriti s knezom Nordhe-imom. U svakom slučaju moje srce pripada vama. Ljubim vas... eto to je ta istina! Stoga vas izbjegavam koliko mi je to mogu će. I ja sam samo čovjek, pa mi je potrebna sva moja snaga kako bih svoje osje ćaje sakrio pred vama. Izvukli ste moju tajnu na svjetlo dana, a sada se možete smijati meni luđaku. Ipak ćete dopustiti da se sada povu čem. Ne mogu dulje ostati nasamu s vama. Te su riječi izletjele poput bujice iz njega. Sad je ispustio njezinu ruku, duboko uzdahnuvši. Naklonio se i brzo napustio sobu. Ostavio je Margot za sobom u neopisivom stanju. Stajala je kao uzeta i gledala za Horstom. U njezinu je srcu sve klicalo i pjevalo, kao da za nju zvone sva životna zvona. Suze joj navru na oči toliko je bila dirnuta. Obuzme je osjećaj poniznosti. Znala je da je čula istinu iz njegovih usana, znala je da je ljubi zbog nje same. To joj je priznao bore ći se sa svojim ponosom, pa se sada ljutio na nju zbog toga što ga je natjerala na to. Nije imao nikakvu nadu u ostvarenje svoje ljubavi. Pa njezin je otac u Horstovu prisustvu govorio o skorašnjim zarukama svoje k ćeri s knezom Nordheimom. Pričao je o tome kao o ne čem posve sigurnom. A ona se ni jednom rije č ju nije suprotstavila tome. Morao je vjerovati da se pokorava o čevoj želji. 36
GIGA
Nakon nekog vremena Margot prije đe rukom preko kose, kao da se probudila iz sna. Sretnim smiješkom pogleda prema vratima kroz koja je izašao Horst. U njezinim se očima opet pojavi onaj poznati razdragani izraz. Znala je da bi Horst radije umro nego je zaprosio. Sto je mogla poduzeti? Pa nije ona mogla zaprositi njega. Bude li pobjegao, ne će mu moći odati da ga ljubi barem isto toliko koliko i on nju. Da nije namjeravala postati kneginja Nordheim, i da bi mnogo radije postala barunica Oldenau. Tako je veselo razmišljala, sigurna u to da je Horst ljubi. Bila je sigurna i u to da se Horst ne će vratiti ovamo. Spoznala je da će je sada još više izbjegavati. Polagano je izašla iz sobe i pošla u svoje odaje. Tamo se bacila na stolicu razmišljaju ći o tome što je trebala poduzeti kako bi svoju ljubav kroz sve oluje dovela u mirnu luku. Ništa nije mogla odlu čiti. Zasad je bila zarobljena me đu visokim zidovima. Nad njom je bilo plavo nebo, a sunce joj je prodiralo u srce. Ali kako iza ći iz tih visokih zidova, to je bila zagonetka za nju. Tako je sjedila razmišljaju ći dok se otac nije vratio. Kod ve čere sastala se s njim i s Horstom. Horst je bio blijed, ali je ipak djelovao mirno. Razgovarao je kao i obi čno s gospodinom Hartmannom i domaćicom. Ni jednom se nije obratio Margot, a ni ona nije razgovarala s njim. Kad bi se njihovi pogledi slu čajno sreli, Horst je duboko razo čaran zapazio da su o či mlade djevojke sretno sjale. Možda je primila vijest iz Be ča da se kneževa majka ne protivi njezinim zarukama s knezom? Horst je želio pobijediti svoju ljubav prema mladoj djevojci, ali je ipak neopisivo patio u duši zbog toga što je ona tako lakomislena, neupozorena, srljala u sigurnu nesre ću. I odviše ju je volio a da bi mogao mirno promatrati što se doga đa s njom. Dao bi mnogo za to da ima pravo otvoriti joj oči i ukazati tko je i kakav je doista bio taj knez. U tom slu čaju bi možda odustala od udaje za njega. Ali nije imao pravo upozoriti je na to. Morao je šutjeti i dopustiti da se dogodi ono što se trebalo dogoditi. Margot nije slutila što se doga đa u njemu. Znala je samo to da je ljubi, pa joj je duša bila puna radosti. Iako joj još nije bilo jasno na kakav bi na čin mogla objasniti sve što se zbiva medu njima, čvrsto je odlu čila da se to mora dogoditi. Sad je trebalo prvo pobijediti u borbi s ocem. A ona je bila oboružana. Te iste večeri knez se vratio iz Be ča, i odmah je pošao do plemenitog Goltzina. Dugo je razgovaro s njim, a na kraju je Goltzin izjavio: - Postoji samo jedna mogućnost, kneže! Bezobzirna iskrenost. Morate razgovarati s gospodinom Hartma-nnom i saop ćiti mu želju vaše majke. Ve ć sam stvorio plan kako ćemo doći do cilja. Gospodin Hartmann se mora pokoriti tim uvjetima. Moramo paziti kako ćemo mu sve to prikazati. To ću učiniti ja. Sutra ujutro ot-pratit ću vas do vile Hartmann. Tako se i dogodilo. Drugog prijepodneva, oba su gospodina krenula u Grunewald i najavila se gospodinu Hartmannu. Odmah ih je primio. Nakon što su se pozdravili, plemeniti Goltzin izjavi: - Cijenjeni gospodine Hartmann, knez me odabrao za posrednika koji će vam iznijeti njegove želje. Zamolio me da to u činim umjesto njega. - Tako je, gospodine Hartmann - izjavi knez, kao da sve to i nije bilo važno. - Molim vas, saslušajte gospodina Goltzina! Radi se zapravo o želji moje majke. Prilično mi je teško iznijeti to pred vas, a ipak morate sve čuti. Dakle, molim vas, saslušajte gospodina Goltzi-na, kao da vam ja govorim. Gospodin Hartmann bio je pomalo iznena đen, pa se naklonio i rekao: - Molim vas, hoćete li mi reći o čemu se radi? Gospodin Goltzin je o čigledno uživao u svemu 37
GIGA
tome. Sam se sebi činio veoma važnim. - Ukratko, gospodine Hartmann, knez vas je namjeravao zamoliti za ruku vaše k ćeri. Kako bi prije toga dobio pristanak svoje majke, odvezao se u Be č. Njegova gospoda majka sporazumna je s time da se knez oženi vašom k ćeri. Gospodin Hartmann odahne. Lice mu zasja. - Mojoj kćeri i meni bit će to velika čast. Budite posve sigurni da ću dati svoj pristanak. Knez se nakloni, pa pomalo bespomo ćno mahne prema gospodinu Goltzinu. Ovaj odmah nastavi: - Dopustite mi da nastavim! Rekao sam da je kneževa majka sporazumna, ali postavila je jedan uvjet kojeg ćete lako ispuniti. - Kakav uvjet? - zapita gospodin Hartmann. Knez izmijeni brzi pogled s gospodinom Goltzinom koji reče: - Kneževa majka smatra da bi izazvalo neugodnu pozornost, prije svega na dvoru, ako bi na objavama zaruka i vjen čanja pisalo samo jednostavno ime Hartmann. Predložila je stoga da gospođica Hartmann, prije svojih zaruka s knezom, kupi plemi ćki naslov. Stari gospodin se trgne. - Da ga kupi? Zar se to može kupiti? - Plemeniti Goltzin se fino nasmiješi. - Dragi gospodine Hartmann, sve se može kupiti. I to će čak biti vrlo jednostavno. Vaša k ći trebala bi stupiti u prividan brak s nekim plemi ćem. Taj brak, a ja dakako govorim o braku samo pred mati čarom, odmah bi se opet razvrgnuo. Sve to bi se moglo srediti bez ikakvih poteškoća. Zasigurno bi se našao čovjek koji bi za odgovaraju ću naknadu pristao na takav prividan brak. Sto mislite o tome, gospodine Hartmann? Ovaj je bio vrlo neraspoložen, pa nije htio čuti ništa o takvom prividnom braku, ali gospodin Goltzin je bio pravi majstor. Znao je gospodinu Hartmannu prikazati sve u najljepšem svjetlu. - Ne smijete zaboraviti, gospodine Hartmann, da kneževa majka pri tom prije^ svega misli na sreću i dobrobit svoje budu će snahe. Željela je izbje ći to da mladu kneginju primaju s prezirom jer je ne bi smatrali sebi ravnom. Sad je i knez posko čio. - Možete biti sigurni gospodine, Hartmann, da to meni osobno uop će nije važno. Nije važno hoće li vaša k ći nositi drugo ime. Ljubim je iskreno, pa mi je kao gospo đica Hartmann jednako tako draga kao i pod drugim imenom. To je odista samo pitanje forme. Želim, naime, svoju mladu ženu predstaviti na dvoru. Ne smije biti izložena ponižavanju. Gospodin Hartmann je i dalje šutio iznena đen i snužden. Knez nastavi: - I ja sam se u prvi trenutak prestrašio, kad mi je majka govorila o tome. Ali u pravu je! Željela bi, dakako, da postanem sretan. Ali i ona bi htjela da moju ženu prihvate na dvoru. Stoga me sjetila toga da bi vaša k ći prividnim brakom mogla ste ći plemićko ime, koje bi se moglo objaviti pri našim zarukama. Nitko ne će pitati je li ro đena pod tim imenom ili ga je dobila brakom. To se u takvim slu čajevima ne pita. Dakle, molim vas, gospodine Hartmann, promislite pa ćete uvidjeti i sami da to nije neostvarivo. To se doista doga đa samo u interesu vaše k ćeri, koja posjeduje sve odlike potrebne da zauzme najviši položaj u društvu. Otpor gospodina Hartmanna po če se polagano gubiti. Dakako, za njega je. bilo vrlo važno da mu kćer prime na dvoru. Pogleda Goltzina pa ga zapita: - A gdje bih pronašao takvog čovjeka? Nekog plemi ća koji bi zbog novaca pristao na takav brak? Gospodin Goltzin se lagano nasmiješi. Doista je bio nezamjenljiv čovjek. Odmah je znao kako će pronaći onoga tko bi odgovarao takvom zahtjevu. - Dragi gospodine Hartmann, mislim da ne ćemo morati dugo tražiti. Imate tako re ći sve 38
GIGA
potrebno u ku ći. Mislim na vašeg tajnika, baruna Oldenaua. Knez mi je ispri čao da je taj ranije mnogo bolje živio. Takvi su ljudi uvijek spremni u činiti nešto za novac, kako bi se mogli osoviti na noge. Dakako, to vjerojatno ne bi bilo jeftino. Ali to za vas ionako nije važno. 50.000 maraka ne igraju takvu ulogu. Da nisam oženjen i ja bih vrlo rado pristao odigrati tu malu komediju. Barun Oldenau je neoženjen, pa će zasigurno pristati, jer je to doista vrlo dobar posao. Gospodin Hartmann promisli. Nije vidio ništa loše u toj komediji zbog na čina na koji mu je to plemeniti Goltzin objasnio. Nakon nekog vremena uspravi se. - Mislite li da bih mu to smio predložiti? - Dakako, dragi gospodine Hartmann! Vjerojatno će biti vrlo sretan što vam može u činiti tu uslugu... jer će uz to sklopiti izvanredan posao. Bez sumnje će vam htjeti prodati svoje ime. A vi ćete mu dobro platiti za to. - A što će biti s mojom k ćeri? Nisam siguran ho će li ona pristati na takav prividan brak. - Vjerujem da posjedujete dovoljno diplomatskih sposobnosti i da ćete uspjeti objasniti svojoj kćeri kako je to neophodno potrebno. Napokon, to je samo pitanje forme. Tek će na taj na čin moći postići svoj cilj. Morat ćemo baruna Oldenaua zamoliti neka nam dadne svoju časnu riječ da će odmah po vjen čanju pristati na razvod braka. Gospodinu Hartmannu se zavrtjelo u glavi. - Mislite li doista da ne bih trebao dalje brinuti zbog tog prividnog braka? - zapita pomalo zabrinuto. - Dabome da ne morate! Takvi prividni brakovi, u svrhu stjecanja plemi ćkog naslova, nisu uopće nikakva rijetkost. Mogao bih vam navesti vrlo velik broj takvih slu čajeva. Barun Oldenau, dakako, ne bi imao nikakvih prava iz tog braka. To bi trebalo jasno odrediti, i pismeno utanačiti. Gospodin Hartmann se više nije mogao braniti protiv tog prijedloga. Tim više što ga je i knez počeo još jednom nagovarati da pristane. Jedino što je izjavio, osjetivši stanovitu nelagodu pri tom, bijaše: - Nisam siguran hoće li barun pristati. Knez mu odgovori: - U to doista ne morate sumnjati. Sigurno će prU jedlog prihvatiti objeru čke, jer će na taj način zaraditi mali imetak. Pa on će vašoj gospo đici kćeri prodati samo svoje ime, a ne će pri tom prodati i sebe. Siguran sam da ne će biti tako osjetljiv. Tim više, što se ionako ve ć odrekao svojih društvenih krugova. Gospodinu Hartmannu je bilo toliko važno da njegova k ći postane kneginja Nordheim, da se prestao dalje premišljavati. Obe ćao je da će razgovarati sa svojom k ćeri, a i s barunom Oldenauom. Potom će knezu telefonski javiti što je dogovorio, jer je to ovoga beskrajno zanimalo. Pošto je plemeniti Goltzin još neko vrijeme žarko uvjeravao gospodina Hartmanna u nužnost sklapanja tog prividnog braka, gospoda se oprostiše. Knez je želio pozdraviti Margot, ali ona nije bila kod ku će. To je knezu zapravo i bilo drago. Zamolio je gospodina Hartmanna neka izru či pozdrav gospo đici kćeri. Obavivši sve to, gospoda krenuše. Kad su se ponovno našli u automobilu, knez odahne. - Dragi moj Goltzine, to doista nije bio lagan zadatak. Plašio sam se pomalo da će nam gospodin Har-tmann činiti poteškoće. Takvi su ljudi neura čunljivi, pa čovjek nikada ne može znati kako će nešto završiti. Moram priznati da ste se ponašali poput pravog diplomate. Vjerujem da će se sve srediti. - Posve sam siguran u to. Gospo đica Hartmann će zacijelo odmah pristati. A barun? Ni on se neće buniti protiv toga da na tako lagan na čin zaradi 50.000 maraka. Doista bi vam trebao biti silno zahvalan za vašu ponudu. - Vjerujem da je barunu taj novac^ potreban da bi mogao opet malko lagodnije živjeti. Želim 39
GIGA
mu da ga dobije, iako se više u društvu ne bih mogao sretati s njim. Molim vas, kako se mogao zaposliti kao tajnik? Pa to je nalik samoubojstvu! Takvo što plemi ć ne smije činiti. Ali sada ćemo nas dvojica popiti bocu šampanjca... za uspjeh našeg pothvata. Dragi moj Goltzine, pa to je i za vas vrlo važno. Knez je krenuo s plemenitim Goltzinom na doru čak u neku vinariju. Ponašali su se poput najboljih prijatelja. U toj je vinariji knez proveo mnogo vremena u razuzdanom društvu. Ipak je smatrao da se više ne može sretati s barunom Oldenauom, jer taj više ne pristaje u njegovo društvo. Takve je pogrešne nazore o životu imao knez.
40
GIGA VIII
Kad je gospodin Hartmann ostao sam, neko je vrijeme zamišljeno šetao po sobi. Doduše, odbacio je svaku sumnju, ali ipak se nije osje ćao posve lagodno. Ma kako mu oba gospodina prikazala lakim ono što je trebao u činiti, ipak ga je mučila pomisao kako to da njegovo obi čno ime može predstavljati prepreku tome da njegova k ći postane kneginja. Napokon je uspio svladati neraspoloženje. Sre ća njegove kćeri bila je za njega važnija od bilo čega. Poče razmišljati o tome bi li prvo razgovarao s Mar-got ili s barunom Oldenauom. Odlu či da će ipak prvo sve dogovoriti s k ćeri. Zvoncem je pozvao slugu, pa ga je zapitao je li se njegova k ći već vratila sa šetnje. Sluga to potvrdi. Gospo đica je boravila u svom salonu. Gospodin Hartmann odlu či poći onamo. Još je trenutak oklijevao pred vratima i duboko uzdahnuo, kao da su mu grudi iznenada postale preuske. Ipak se pomalo plašio svojoj k ćeri reći što zahtijeva kneževa majka. Napokon je ipak odlu čno otvorio vrata. Margot je primila oca pomalo uznemireno. Saznala je da je knez Nordheim dolazio, pa je slutila kako će sada zapo četi borba za njezinu sre ću. Ta se slutnja obistinila, čim joj je otac rekao: - Margot, moram dogovoriti s tobom nešto vrlo važno. Margot se sabrala i ponašala se tobože mirno. Na-smiješivši se, povukla je oca na divan, pa mu je odgovorila^ tobože ništa ne slute ći: - Sto mi želiš reći, oče? Otac i opet duboko uzdahne. - Dakle, dijete moje, kod mene je bio knez Nordheim. Ju čer se vratio iz Be ča. Upravo mi je javio da je njegova majka u principu pristala na vašu vezu. Ali je postavila jedan uvjet. Margot problijedi. - A kakav to uvjet? Otac pomalo nesigurno pogleda u svoje ruke. Ni sva umješnost njegova sluge, koji se brinuo za to, nije pomogla da mu ruke djeluju poput ruku neradnika. Odavale su da se čovjek, kome su pripadale, po čeo tek u starosti brinuti za njihov izgled. - Margot, doista nije potrebno da se uznemiravaš. Kao što rekoh, kneginja je ve ć pristala. Samo... njezin je uvjet zapravo samo formalnost. Kneginja se naime plaši da te, usprkos njezinu velikom utjecaju, ne bi htjeli prihvatiti na dvoru, ako se udaš za kneza pod tvojim imenom Hartmann. Margot ga iznena đeno pogleda. - Ali Hartmann je moje ime. Nemam drugo! Njezin otac kimne. - Tako je, ali kupit ću ti plemićko ime. - Margot ga uznemireno pogleda. - Kupit ćeš mi ime? Zar je to moguće? I ti bi pristao da se odreknem tvog časnog imena i zaplovim lažnim jedrima u brak? Gospodin Hartmann se sada osje ćao vrlo nelagodno. - Drago moje dijete, ne smiješ o tome misliti na taj na čin. Takve se stvari vrlo često događaju ovdje u Njemačkoj. To je neka vrst samopomo ći, ukoliko nije mogu će sklopiti brak zbog različitog položaja u društvu. To doista nije ni najmanje važno. Vrlo je lako i mogu će kupiti plemićko ime. Za to, dakako, postoje odre đeni propisi. Knez mi je odao kako ćemo to izvesti. Dakle, dijete moje, dobro me poslušaj... Morala bi, da stekneš plemi ćki naslov, sklopiti prividan brak s nekim plemi ćem koji bi bio voljan prodati svoje ime. Taj prividan brak sklopili bi, dakako, samo pred mati čarom, a ne i u crkvi. Odmah potom ti bi se razvela. Samo je po sebi razumljivo da taj muž ne bi stekao nikakvih prava nad tobom iz tog braka. Morao bi se časnom riječ ju obvezati da će te odmah osloboditi i pristati na razvod. Vjeruj mi, to ćemo vrlo lako sve srediti. Tim više što se u našoj ku ći nalazi pogodan čovjek. Prisjetili smo se da barun Oldenau nije oženjen pa ćemo ga zamoliti za tu uslugu. Dakako, uz odgovaraju ću naknadu. Margot je sa sve ve ćim ogorčenjem slušala o čeve riječi. Već ga je htjela bijesno napasti i 41
GIGA
odbaciti taj prijedlog, kad je njezin otac izgovorio ime baruna Ol-denaua. Iznenada joj se pričini da se srušio visoki zid koji ju je okruživao, pa da oko sebe vidi još samo plavo nebo. Čvrsto je stisnula usnice, ne žele ći da joj izleti neka nepromišljena rije č. Poče razmišljati da bi je možda taj prijedlog mogao dovesti do željena cilja. Nešto zasja u njezinim o čima. Neka vrst odlu čnosti. Još je jednom mogla odgoditi borbu s ocem, sve dok je ne bude mogla voditi bolje oboružana. Margot spusti pogled, pa se prisili tobože mirno odgovoriti: - Misliš li da to smijemo zamoliti baruna, i da bi on pristao na to? Gospodinu Hartmannu je pao kamen sa srca. Ve ć je očekivao sve mogu će kćerine prigovore. Nestalo je njegove nesigurnosti kad je zapazio da je ostala mirna i razmišljala o tome što j oj je on rekao. - Margot, pa zašto to ne bi u činio? Posve sam siguran da će nam rado u činiti tu uslugu. Za to ću mu mnogo platiti. Znam da želi u činiti majci život nešto lagodnijim, vrlo je dobar sin. To bi mogao ostvariti pomo ću tog novca, ukoliko ga radije ne bi potrošio za sebe. Posve sam siguran da bih uspio s njim sve to dogovoriti vrlo brzo. Najvažniji je u svemu tvoj pristanak. Margot, slažeš se s time, zar ne? Margot ga pogleda, pa pripomenu tihim glasom: - Oče, vjeruješ li da je dopušteno služiti se takvim sredstvima kako bi čovjek izmamio od sudbine sreću koju mu ona ina če ne bi pružila? Gospodin Hartmann kimne, ne slute ći na što je Margot zapravo mislila. - Dakako da je to opravdano, Margot! Čovjek ne samo da smije, ve ć se i mora svim mogućim sredstvima boriti za svoju sre ću. Dakako, sredstvima koja može opravdati sam pred sobom. Margot, čuvši to, zagrli oca i poljubi ga. O či joj zasjaše. - Oče, poslušat ću tvoj savjet. Ne smiješ zaboraviti da si mi ga dao. - Zasigurno to neću zaboraviti. Pa ja želim samo tvoju sre ću. Dakle, ti pristaješ? Margot ga ozbiljno pogleda. - Da, oče, pristajem se udati za baruna Oldenaua, kako bih nosila njegovo ime i time se približila svojoj sreći. Dakako, ukoliko barun bude sporazuman. Ali i ja ću postaviti uvjet. - Kakav? - Želim biti prisutna tvom razgovoru s barunom Oldenauom, ali tako da on to ne sluti. Gospodin Hartmann je bio tako sretan što je njegova k ći pristala na taj prijedlog da je bio voljan ispuniti joj svaku želju. - Dakako da tom razgovoru možeš prisustvovati. Razumijem da želiš biti upu ćena u sve, prije svega u to ho će li se barun obvezati da odmah nakon vjen čanja razvrgnete brak. Margot se trgne, a njezine o či zasjaše odlu čno i borbeno. - Da, htjela bih doista biti upućena u sve! Kad namjeravaš razgovarati s njim? - Čim prije! Knez nestrpljivo o čekuje odluku. O tome mnogo ovisi. On te iskreno ljubi, pa želi samo najbolje za tebe. Margot nije dijelila njegovo mišljenje, ali to nije izgovorila. - Dobro oče, odmah ću te otpratiti do tvoje radne sobe, pa ću se sakriti iza velikog zidnog paravana. Potom ćeš pozvati baruna i razgovarati s njim. Gospodin Hartmann poljubi svoju k ćer i nježno je pogladi po obrazu. - U redu! Ti si moja razumna djevojčica! Raduje me što mi ne činiš poteškoće. Margot mu obavije ruke oko vrata, pa ga pogleda sjajnim o čima. - Zar ne, oče, tebi je najvažnija moja sre ća? Važnija i od tvojih želja? Gospodin Hartmann kimne. - Margot, to znaš vrlo dobro! Ne žudim ni za kakvim osobnim uspjesima. Sve što činim, činim samo za tebe. Margot je dobro znala da njezin otac govori istinu. Stoga je bila čvrsto uvjerena da će na kraju žrtvovati svoje velike životne planove za njezinu sre ću. Sad je ve ć bila posve uvjerena kako 42
GIGA će se sve srediti na najbolji mogu ći način.
Najvažnije je bilo to što je sada pred sobom vidjela put koji ju je trebao odvesti do sre će, iako je za to bilo potrebno malo lukavstvo. Jedino je tako mogla nesmetano kro čiti njime. Mogla je to lukavstvo opravdati sama pred sobom, jer se radilo o njezinoj životnoj sre ći. Najvažnije je sada bilo zadobiti barunov pristanak da se oženi njome. Ukoliko to ne u čini dragovoljno, morat će ga nagovoriti na to. Ipak bi bilo bolje ako bi pristao, jer Margot mu nije željela otkriti svoje planove. Nije bila sigurna bi li pristao na njih. Otac i kći krenuše u radnu sobu. Ovdje se Margot pažljivo sakrila iza velikog zidnog paravana, koji je stajao ispred blagajne. Njime su željeli prekriti taj ružan, ali vrlo koristan komad pokućstva. Margot je iza paravana sjela na stolicu, a gospodin Hartmann je poslao po svog tajnika. Barun Oldenau je tog prijepodneva bio u Berlinu kako bi obavio neke poslove po nalogu gospodina Hartmanna. U ulici »Pod lipama« sreo je svog bivšeg kolegu iz vojske, gospodina Dornaua. Ovaj ga zaustavi i srdačno pozdravi. - Dragi Horste, kako me raduje što sam te sreo! U posljednje vrijeme tebe se niti ne vidi, a niti se išta čuje o tebi. Barun vrlo ozbiljno pogleda gospodina Dornaua, koji je ovdje u Berlinu bio odjeven u civilno odijelo. - Dobro sam! Ali moram ti reći da su me prilike prisilile potražiti zaposlenje. Postao sam tajnik nekog milijunaša. Ukoliko ti to smeta, nije potrebno da dulje razgovaraš sa mnom. Gospodin Dornau se nasmiješi i odmahne glavom, pa potom čvrsto stisne barunovu ruku. - Kako si se toga sjetio, Horste? Kakve veze ima naše prijateljstvo s promijenjenim prilikama u kojima sada živiš? U mojim si o čima onaj isti koji si uvijek bio. Ti si plemenit i pošten čovjek! Rekao bih da si pomalo ogor čen... Barun uzdahne. - Ne, Herberte, nisam ogor čen, već samo oprezan. Doživio sam prije kratkog vremena da je knez Nor-dheim... znaš da je neko vrijeme živio u našem garnizonskom gradu... odbio družiti se sa mnom. I to stoga što sam mu rekao da radim kao tajnik. Gospodin Dornau gurne ruku pod barunovu, pa ga povede dalje sa sobom. - Baš je to njemu potrebno! On svoju čast više ne može izgubiti. Nadam se da mene ne ubrajaš medu ljude kakav je taj knez. Uostalom, tog sam lijepog Edgara ju čer sreo u društvu vrlo sumnjivih dama koje su se morale diviti njegovim glupim i dosadnim šalama. Pozvao me da nekoliko ve čeri svog dopusta provedem s njim... u vrlo zgodnom društvu. Svaku večer, uz rijetke iznimke, provodi u nekom lokalu koji raspolaže posebnim sobama i tu on običava večerati. Dakako, u društvu dama. Znaš već što mislim. I mi smo u najranijoj mladosti ponekad odlazili onamo. A znaš i kako se to kneževsko društvo ponaša. Za mene i odviše razvratno. Zahvalio sam se odbio njegov poziv: Neću poći onamo. Barun ga je pažljivo slušao. - Zar knez odlazi u taj lokal? - Gospodin Dornau se nasmije. - Da, ukoliko umjesto mene želiš po ći onamo. Poznaješ taj lokal. U prvom katu nalazi se nekoliko loža koje mogu služiti kao sobe. Na njihovim su vratima brojevi. Knez svaku ve čer dolazi u ložu broj devet, pa tamo provodi raskalašene zabave. Čini se da će uskoro dobiti mnogo novaca. Pričao mi je da se zaru čio dolarskom princezom. Mora to u činiti jer je potpuno propao. Želi se skupo prodati. U svakom slu čaju, živi vrlo rastrošno na ra čun budućeg tasta koji posjeduje milijune. Barun je te riječi saslušao s neopisivim osje ćajem. Upamtio je da knez odlazi u ložu broj devet. Dobro je poznavao te lože. Bijahu jedna od druge odijeljene samo tankim zidom. 43
GIGA
Prema širokom hodniku vodila su vrata, a teškim su zavjesama bile skrivene od dvorane koja se nalazila ispod njih. Zavjese su mogle biti navu- čene ili otvorene. Ukoliko je čovjek želio, mogao je u tim ložama biti potpuno odvojen od drugih ljudi. Kad bi gospodin Hartmann i njegova k ći samo jednom mogli osluškivati te razvratne kneževe zabave, Margot zasigurno ne bi pristala postati kneginja Nordheim. To je barun pomislio u sebi. I opet se u njemu rodi žarka želja da stekne pravo upozoriti je što se događa. Još je neko vrijeme razgovarao s gospodinom Dor-nauom, pa mu je obe ćao da će se sutra navečer naći i zajedno ispiti bocu vina. Nakon toga se gospoda rasta-doše. Na putu kući barun je neprekidno morao razmišljati o onome što je čuo o knezu. Obuzme ga užasan strah zbog Margot Hartmann. Nije znala što čini, ukoliko pristane na brak s knezom. Neizmjerno ga je mu čilo što se to moralo dogoditi. Ali ruke su mu bile vezane. Čak, ako bi je sada i upozorio, bi li ga poslušala. Znala je da je ljubi. Ne će li pomisliti da je upozorava samo stoga što je ljubomoran na kneza? Ali čak i uz tu opasnost, Horst bi to u činio kad bi imao pravo na to. Žalio je Margot. Nije mogao ne brinuti se za nju, govore ći samom sebi da ona lakoumno ulazi u taj brak zbog sjaja i položaja u društvu. Možda bi mirnije gledao na tu Margotinu vezu kad bi knez bio častan i dobar čovjek. Znao je posve dobro da Margot u srcu ne osje ća ništa za njega. Njezino srce se još, po Horstovu mišljenju, nije probudilo, ina če ne bi dopustila da je njezin otac tjera u taj brak. Borila bi se protiv toga. Bijaše šteta za nju, jer nije znala što čini, govorio je samom sebi pun o čaja. Kad se vratio ku ći, ugledao je kneza i gospodina Goltzina kako upravo odlaze automobilom. Obuzme ga bijes. Mra čnim je pogledom gledao za kolima. Kneza nisu pratile njegove tople i ljubazne želje. Polagano je kroz park krenuo prema ku ći. Kratko vrijeme potom pozvao ga je gospodin Hartmann. Odmah se odazvao. Stari gospodin primio ga je u svojoj radnoj sobi. Barun nije slutio da iza paravana sjedi Margot Har-tmann, kako bi čula kako će se odvijati razgovor izme đu oca i njega. - Već ste se dugo vratili, gospodine barune? - zapita gospodin Hartmann, zapo činjući razgovor. - Ne, gospodine Hartmann, upravo sam se vratio. Sreo sam nekog bivšeg druga iz vojske, pa me neko vrijeme zadržao. Ina če bih se vratio ve ć i ranije. Nadam se da vam nisam bio potreban. Gospodin Hartmann odmahne. - Ne dragi barune, tek sam ovog trenutka želio da vas pozovem. - To mi je drago, jer ne volim zakašnjavati. - Silno ste savjesni kad se radi o poslu. - Samo na taj način mogu steći vaše povjerenje. Poslove koje ste željeli da obavim izvršeni su u redu. Evo, izvolite potvrde - re če i pruži ih gospodinu Hartmannu. Ovaj ih samo na brzinu pogleda, pa ih položi na stol. - Dobro, dobro, hvala vam! Ali sada izvolite sjesti! Moram s vama dogovoriti nešto pomalo čudno. Mogli biste meni i mojoj k ćeri učiniti veliku uslugu. Barun sjedne gospodinu Hartmannu nasuprot pa ga upitno pogleda. - Bilo bi mi vrlo drago kad bih mogao u činiti nešto za vas i za vašu gospo đicu kćer. - Dragi barune, to doista možete. Radi se o ne čem pomalo neugodnom, pa mi nije lako o tome govoriti s vama. Ali to mora biti. Znate da knez Nordheim najozbiljnije misli zaprositi moju kćer? Barun stisne zube i nakloni se. - Pričali ste mi o tome - odvrati nakon nekog vremena. - Pa sve se to dalje razvilo - nastavi gospodin Har-tmann, ispri čavši potom Horstu kakav je uvjet postavila kneževa majka. 44
GIGA
Barun ga je slušao, a lice mu nije odavalo što se doga đa u njemu. Morao se silom susprezati da u silnom bijesu ne posko či i ne zamahne šakom. Kad je gospodin Hartmann završio sa svojom pri čom, nadometne pomalo oklijevaju ći: - Dragi barune, vidite i sami da je ta želja kneževe majke donekle opravdana. Ni ja ne bih htio da moja kći ima poteškoća što donosi u brak najobi čnije građansko ime. Stoga sam voljan izvršiti njezinu želju. Danas sam zajedno s knezom zaklju čio da bi mojoj kćeri trebalo kupiti plemi ćki naslov. U tu svrhu bilo bi potrebno da moja k ći stupi u prividan brak s nekim plemi ćem. Ukratko, dragi barune, pomislili smo na vas. Pitam vas stoga, biste li bili voljni sklopiti s mojom k ćeri prividan brak ili, bolje re čeno, biste li bili voljni pred matičarem dati mojoj kćeri svoje ime. Barun Oldenau posko či. Čelo mu iznenada obli rumenilo. Neko je vrijeme gledao u starog gospodina kao da ništa ne razumije. - Gospodine Hartmann! - zavikne prijeteći. Stari gospodin, kome je o čigledno bilo vrlo neugodno, podigne pogled prema njemu, a zatim mahne rukom žele ći ga smiriti. - Dragi barune, molim vas, sjednite! Nisam mislio ništa loše. Promislite u miru o mom prijedlogu. Mogli biste na lak na čin zaraditi pravi mali imetak. Dakako, tu uslugu ne zahtijevam besplatno od vas. Nudim vam 50.000 maraka... pa možda čak i više. Za mene to nije važno. Polovicu svote dobit ćete odmah po sklapanju braka, a drugu polovicu nakon razvoda. Dakako, trebali biste se obvezati da ćete odma,h nakon sklapanja braka pristati na razvod i odre ći se svih prava. Molim vas, nemojte se odmah ljutiti! Kad ne bih imao tako veliko povjerenje u vas, nikada se ne bih usudio obratiti se vama. Barun Oldenau je neko vrijeme stajao kao uko čen pred gospodinom Hartmannom. Najradije bi mu bio rekao nekoliko rije či zgražavanja zbog tog drskog prijedloga. Ali se uspio svladati. I dok je gospodin Har-tmann nastavio govoriti, Horst pomisli u sebi: »Tako će mi se pružiti mogu ćnost da Margot Har-tmann upozorim kakav je čovjek taj knez.« Njegovo zgražanje po če se gasiti, a u sebi osjeti želju da Margot Hartmann, pa makar samo na kratko vrijeme, postane njegova žena. Nije znao što bi mogao o čekivati od toga, ali nije smio propustiti priliku da Margot otvori o či i ukaže joj na to tko je zapravo taj knez. Neko je vrijeme u sobi vladala tišina, a Margot u svom skrovištu zadrži dah. Srce joj je kucalo tako kao da će prsnuti. Stisnula je ruke i prekJinjala nebo da barun pristane na želju njezina oca. Kroz fini prorez u paravanu vidjela je njegovo lice. Bijaše blijedo i tužno. Sto će Horst odgovoriti? To joj je pitanje gorjelo u duši. Napokon je za čula da je Horst duboko uzdahnuo. Odlu čio se. Ukoliko dobije na vremenu, dobit će mnogo toga, govorio je samom sebi. Pro ći će mjeseci prije nego sklopi brak s Margot i ponovno se razvede. Na taj će način steći pravo da upozori Margot. A to pravo nije mogao dovoljno skupo platiti. I tako je napokon odgovorio, prisilivši se da ostane miran: - Čudno je to vaše traženje, gospodine Hartmann! Ogor čeno bih ga odbio, kad ne bih od srca želio pomoći vama i vašoj kćeri. Samo ste se u jednom prevarili. Barun Oldenau ne može prodati svoje ime. To je ime ostalo časno i tek uz velike žrtve, koje smo prije nekog vremena pridonijeli majka i ja, nije okaljano. To ime se ne može prodati za novac. Ali mogu ga pokloniti... osobi za koju mislim da ga je dostojna. Tome se moji osje ćaji ne protive. Pristao bih na vašu želju, ali bez ikakve naknade, ukoliko bi vaša k ći bila sporazumna s time. Margot u svom skrovištu čvrsto stisne ruke. Najradije bi Horsta zagrlila. Kako je ponosna bila na ljubav tog čovjeka. Suze joj orosiše o či. Gorak osjećaj obuzeo je Horsta. Zar je Margot Hartmann vjerovala da je kneževski naslov tako važan da nije birala sredstva kako bi ga stekla? Bio je posve siguran da ne ljubi kneza. 45
GIGA
Samo izvanjski razlozi mogli su je natjerati da pristane na brak s njim. Zar nije osje ćala kako je ponižavajući taj uvjet kneževe majke? Zar se njezin ponos ne buni protiv toga? Kad bi je barem mogao osvijestiti i pomo ći joj da se odupre o čevoj volji! Nije se smjela u toj mjeri pokoravati njegovim željama. Ma što se dogodilo, morao joj je otvoriti o či. Morao joj je protumačiti da je ispod časti za nju postati kneževom ženom. Ta Margot je ina če bila draga i poštena. Ne, on joj je morao pomo ći da ne izgubi samu sebe. Tako je razmišljao Horst. A glasno je izjavio: - Pa dobro, gospodine Hartmann, ako je vaša k ći suglasna, onda sam to i ja. Pripravan sam pokloniti joj svoje ime. Uz to vam dajem časnu riječ da iz toga ne ću tražiti za sebe nikakva prava, i da ću odmah posklapanju braka pristati na razvod. Imam samo jedan uvjet. - Molim vas, govorite! Kakav je to uvjet? - Morate mi obećati da ćete na dan sklapanja braka, ili možda, dan kasnije, vi i vaša k ći biti moji gosti. Večerat ćemo u lokalu koji ću odabrati. Samo nas troje, bez ikakvog drugog društva. Morate mi obe ćati da nikome ne ćete spomenuti taj naš dogovor... nikome. Čak ni knezu Nordheimu, a ni gospodinu Goltzinu. Gospodin Hartmann se nasmiješi. - Ovaj vaš zahtjev lako ćemo ispuniti. Zar toliko želite da nas po častite kao svoje goste? Barun se nakloni. - Da, i to iz posve određenih razloga, koje vam mogu odati tek na samoj ve čeri. Dajem vam svoju riječ da pri tom mislim samo na dobrobit vaše k ćeri. Gospodine Hartmann, dužan sam vam zahvalnost. Primili ste me u svoju ku ću i olakšali mi posao. Cijenim vas i vašu gospo đicu kćer. Uz to se doista trudim da vas zadovoljim. Stari gospodin mu pruži ruku. - Dragi barune, ne mogu razumjeti zašto u svom položaju tako olako odbijate 50.000 maraka, iako bi vam novac vrlo dobro došao. Vaši pogledi na svijet se doista razlikuju od mojih. Za mene je posao posao. Za dobru robu može se dobiti dobar novac. Ovdje je roba vaše ime. Nemojte i opet mrštiti čelo. Rekao sam da bih to ja u činio. Kad bih dopustio da me toliko toga sputava, ne bih postao tako bogat čovjek. Uvijek sam se odmah odlu čio, kad sam mogao nešto zaraditi. Nikada pri tom nisam bio nepošten, ali ipak nisam nepotrebno razmišljao. Ali, iako vas ne razumijem, jer mi nije jasno kako čovjek može odbiti toliko novaca, jer sam rekao da sam voljan platiti i više od 50.000 maraka, ipak vam se divim... i to silno! Iako sam vas cijenio ve ć i dosad, sad vas cijenim još i više. Nadam se da će mi se pružiti prilika da vam jednom na neki drugi način dokažem svoju zahvalnost. - Gospodine Hartmann, nikakva zahvalnost nije potrebna. Moja je odluka zapravo plod moje vlastite želje. Htio bih vašoj gospo đici kćeri učiniti veliku uslugu, pokloniti joj nešto što je za mene najdragocjenije što posjedujem. Gospodin Hartmann nije u tim rije čima vidio ništa uznemiravaju će. Nije slutio da Horst namjerava njegovoj k ćeri učiniti posve drugu uslugu negoli je on o čekivao od njega. - Dragi barune, u svakom slučaju, zahvaljujem vam od srca! Dopustit ćete mi da odmah poduzmem potrebne korake, kako bih sve to pokrenuo. Ne bih htio uzalud gubiti vrijeme. - Dakako, učinite to! Molim vas samo da mi vaša k ći prije toga potvrdi kako doista želi sklopiti taj prividan brak. - To možemo učiniti odmah. Molim vas, po đite u salon. Pozvat ću svoju kćr i obavijestiti je o ishodu našeg razgovora. Ona će vam također zahvaliti. Horst se nakloni i iza đe u salon. Postavio se uz prozor i pritisnuo toplo čelo na staklo. U njemu je bjesnila oluja koju nije mogao smiriti. Nije više ni sam znao je li bilo pametno što je pristao na taj prividan brak. Nije li možda baš time uklonio zapreku koja bi mogla sprije čiti brak kneza i Margot Hartmann? Ali ne bude li joj on dao svoje ime, sigurno će to učiniti netko drugi. Onda je bilo bolje da on pristane na to. Tim više što će time steći pravo da je pokuša obraniti od onoga što je namjeravala u činiti. 46
GIGA
Sjeti se toga da Margot ve ć odavno zna za njegovu ljubav. Ali zar je za nju bila važna ljubav čovjeka koji je nije mogao uzdi ći do onih visina do kojih je željela doprijeti? Ipak je morala imati veliko povjerenje u njega, jer se usudila potpuno mu se prepustiti. St o onda ako on nakon vjen čanja ne bi pristao na razvod? Uspravio se teško uzdahnuvši, pa odmahne rukom. Kakve su to lude misli bile? Znao je da ne smije zadržati Margot kraj sebe, ma koliko je ljubio. Ne, ono što je obe ćao to je morao i učiniti. Uz to, Horst doista nije bio čovjek koji bi pokušao zadržati kraj sebe ženu protiv njezine volje. U jedno je ipak bio potpuno siguran. Pokazat će joj u pravom svjetlu čovjeka kome se htjela predati. Da, ona i njezin otac morali su upoznati kneza takvog kakvog ga je on poznavao. Ukoliko Margot, i nakon što sazna, još uvijek bude željela postati knegi-njom, tad nije zavrijedila ništa bolje. Horst je gledao pred sebe, ne zapažaju ći ništa. Znao je posve dobro da on ništa ne bi dobio time kad bi Margot pokazao tko je knez, a ona odustala od tog braka. Ali nije to ni htio. Želio joj je pomoći, kako ne bi slijepa upala u tu neizmjernu nesre ću. Trgnuo se iz razmišljanja kad su se vrata otvorila. Gospodin Hartmann zamolio ga je neka ponovno u đe u njegovu radnu sobu. Sad je barun Oldenau tu zatekao i Margot. Stajala je pred njim promatraju ći ga sjajnim očima. Brzo mu je prišla. - Otac mi je rekao što biste u činili za mene, gospodine barune. Hvala vam! - rekla je, a glas joj je lagano zadrhtao. Horst je pogleda vrlo ozbiljno. - Gospođice, poznato vam je što me natjeralo na to da vam pomognem - odvrati zna čajno. Margot nije pred njim spustila pogled, ve ć ga je razdragana gledala. - Znam, i stoga ne oklijevam prihvatiti vašu pomo ć. Radi se o mojoj sre ći. Horst problijedi. Kako je mogla biti tako okrutna? Morala je znati kako mu je teško to u činiti za nju. Pogleda žarkim pogledom u nju, pa re če: - Nadam se da se doista radi o vašoj sre ći. - Margot uzdahne. - Zasigurno se radi o mojoj sre ći... ali to ćete razumjeti istom kasnije - odvrati mu tiho. Horst nije razumio njezine rije či, a ni njezin pogled. Ali nije mogao dulje razmišljati o tome, jer se gospodin Hartmann, umiješao u razgovor, žele ći dogovoriti mnoge pojedinsoti. I tako su odlu čili da će barun i Margot, čim prije to bude moguće, sklopiti prividan brak a odmah potom razvesti se.
47
GIGA IX
Gospodin Hartmann obavijestio je kneza o tome da su njegova k ći i barun Oldenau pristali na to da sklope prividan brak. Uz to mu je rekao i to da je barun Oldenau najodlu čnije odbio da to učini za novac. Knez je bio zadovoljan. Ipak nikako nije mogao shvatiti kako je barun mogao odbiti toliko novaca. Oldenau ovako i onako više ne pripada otmjenom društvu, pomislio je. Dakle, zašto ne bi primio taj novac? Kako glupo od njega! Ali to se ticalo samo baruna, a najvažnije je ipak bilo što je pristao na taj prijedlog. Time je za kneza ovo pitanje bilo okon čano. Gospodin Hartmann je po čeo na brzinu s pripremama za planirano prividno vjen čanje. Dakako, sve se to doga đalo u tišini. Gospodin plemeniti Goltzin pomagao mu je u svemu, pa je već sada pronašao odvjetnika koji je imao mnogo iskustva u pogledu razvoda. I taj je odvjetnik odmah pokazao veliko zanimanje za ovaj slu čaj, vjerujući da će mnogo zaraditi. Knez Edgar držao se prividno po strani od svega toga. Želio se pojaviti tek po obavljenom razvodu. U međuvremenu je vrlo dobro živio na ra čun svog budu ćeg tasta. Gospodin plemeniti Goltzin uspio je naime od gospodina Hartmanna dobiti zna čajnu svotu novaca, kao predujam na budući miraz, kako bi knez mogao dostojno živjeti do svog vjen čanja s »barunicom Oldenau«. Svojim vjerovnicima obe ćao je vratiti novac, čim sklopi brak s nasljednicom milijuna, pa je sve to vrijeme živio raskošno i vrlo raskalašeno. Barun Oldenau saznao je, oprezno se raspitavši, da je knez još uvijek odlazio gotovo svaku večer s prijateljima i lakim ženama u spomenuti lokal gdje su ban čili. Uvijek su odlazili u ložu broj devet. Između Margot i Horsta postojala je neka čudna veza. Vi đali su se svakodnevno, kao i dosad, ali razgovarali su samo najpotrebnije, izbjegavaju ći pri tom da se pogledaju. Netko tko bi ovo dvoje pažljivije promatrao nego što je to gospodin Hartmann, možda bi zapazio kako ovo dvoje mladih ljudi mu či neki nemir. Ali stari gospodin je sada razmišljao o posve drugim stvarima. Margot je često razmišljala zašto je Horst kao jedini uvjet tražio da ona i otac budu njegovi gosti na večeri. Nije mogla to objasniti samoj sebi. Margot uopće više nije mislila na kneza. O čekivala je sa silnim uzbu đenjem dan kad će po zakonu postati žena baruna Oldenaua. Još ju je samo nekoliko dana dijelilo od tog doga đaja. Znala je posve dobro da će joj biti potrebna sva njezina snaga da svoju ugroženu sre ću dovede u sigurnu luku. Ipak je bila uvjerena da će joj to uspjeti, jer je znala da je Horst ljubi. A to joj je davalo osjećaj ogromne sigurnosti. Znala je i to da Horst neizmjerno pati što će joj baš on utrti put do toga da postane kneginja Nordheim. Kad bi ponekad ugledala njegovo blijedo, tužno lice, najradije bi posko čila i prišla mu, pa ga pogladila po obrazu žele ći ga utješiti. Ali je znala da to ne smije u činiti. Iz dana u dan njezina ljubav prema Horstu postajala je sve dublja i snažnija. Ni za što na svijetu ne bi svoju ruku poklonila nekom drugom čovjeku. Obuzme je topao osje ćaj zahvalnosti prema sudbini koja je odredila da njezin otac odabere baš baruna Ol-denaua za njezina prividna muža. Znala je posve dobro kako bi mogla Horstu vratiti spokoj i mir kad bi mu odala zašto je pristala udati se za njega. Ali se plašila njegove odve ć velike savjesnosti i poštenja. Zasigurno bi Horst tražio od nje da sve iskreno prizna ocu, a time bi možda ugrozio njezin plan. Ne, ni njezin otac nije smio imati razloga da se ljuti na baruna. Stoga ga i nije uputila u to što je namjeravala u činiti. Ništa nije smio slutiti do onog trenutka kad od nje bude saznao pravu istinu. 48
GIGA
Zalila ga je što je zbog nje morao patiti nekoliko tjedana. Ali je znala i to da će mu tu bol moći tisuću puta nadoknaditi i nagraditi ga za sve što je prepatio. I tako je napokon svanuo dan kad se pred mati čarom trebalo održati vjen čanje baruna Oldenaua i Mar-got Hartmann. Nitko nije znao za to osim njih samih. Nisu u to uputili čak ni domaćicu. Sve su se pripreme obavile u najve ćoj tišini. Ta svadba nije smjela izazvati ni čiju pozornost. Svjedoci na vjen čanju bili su gospodin plemeniti Goltzin i gospodin Hartmann. Knez je, dakako, od gospodina Goltzina bio upoznat sa svim pojedinostima, pa je znao i to gdje će se održati vjen čanje. Tog je jutra Horst čekao na Margot i njezina oca dolje u velikoj prima ćoj sobi. Automobil je već stajao pred vratima. S gospodinom Goltzinom trebali su se sastati u mati čnom uredu. Margot je bila vrlo blijeda, kad je u skromnoj haljini u o čevoj pratnji ušla u salon u kojem ih je Horst očekivao. I gospodin Hartmann je bio pomalo uzbu đen. - jeste li spremni, dragi barune? - zapita. Horst se lagano nakloni. - Izvolite raspolagati sa mnom - rekao je i vrlo ozbiljno pogledao Margot. Još mu se nikada nije činila tako dražesnom, kao tog trenutka. Kad ga je pogledala, prestrašio se do dna duše stoje taj njezin pogled odavao neizmjernu sre ću. Sto to znači? Zašto ga je tako gledala? Nije više imao vremena razmišljati o tome. Gospodin Hartmann ih je požurivao. Krenuše do automobila. Nitko u vili Hartmann nije slutio zašto su otac i k ći u pratnji baruna Oldenaua napustili ku ću. U automobilu nisu progovorili ni jednu jedinu rije č. Gospodin Hartmann je u duši ipak osje ćao stanovitu uznemirenost zbog svega toga. Nije želio priznati samom sebi da se taj prividan brak protivi njegovim osje ćajima. Nikada u životu ne bi pristao sudjelovati u toj komediji da nije toliko zagrizao u misao da mu kći postane kneginja Nordheim. Zbog toga više nije mogao donositi razumne odluke. Gospodin plemeniti Goltzin ga je u posljednje vrijeme neprekidno uvjeravao kako je taj prividan brak nešto posve uobi čajeno. A ni barun Oldenau nije se tome protivio. Margot je tako đer dala svoj pristanak. Sve se odvijalo u najboljem redu... ali ipak! Ne, stari se gospodin doista nije ugodno osje ćao pri tome. Horst i Margot utonuli su u misli. Barunovo je lice bilo kao okamenjeno. Nije pokazivao što osjeća u sebi. Margot, pak, drhtala je od uzbu đenja. I tako stigoše do mati čnog ureda. Tu ih je već čekao plemeniti Goltzin. Odmah je po čeo pričati vrlo živahno i veselo. Sve se odigralo lako i brzo. Gospodin Goltzin i gospodin Hartmann stupili su zajedno s mladim parom pred mati čara. Barun Oldenau i Margot su se za vrijeme sve čana čina držali vrlo ozbiljno. Oboje bijahu napadno blijedi. Nisu se usudili gledati jedno u drugo. Margot je nakon obavljene ceremonije mirnom rukom odlu čno napisala svoje novo ime u matičnu knjigu, kao da je željela sa čuvati ga zauvijek. Nekoliko minuta kasnije sve je bilo obavljeno. Margot Hartmann postala je barunica Oldenau. Gospodin plemeniti Goltzin se odmah potom oprostio od njih pred mati čnim uredom. Želio se odvesti do kneza i donijeti mu vijest da se Margot Hartmann odsad preziva Margot barunica Oldenau. Njih troje vratiše se natrag u vilu Hartmann. Kad su stigli onamo, Horst zamoli gospodina Hartmanna za razgovor. Stari ga gospodin pozove u svoju radnu sobu. Tu je ponudio Horstu da sjedne, pa se smjestio na stolici nasuprot njemu. - Dragi barune, drago mi je što vam još jednom mogu zahvaliti od srca što ste bili pripravni 49
GIGA
mojoj kćeri izići u susret i ukloniti zapreku zbog koje se ne bi mogla udati za kneza Nordheima. Barun ga pogleda čudnim pogledom. - Pristavši na vašu želju, nisam namjeravao namjeravao ukloniti tu zapreku s puta vaše vaše k ćeri. Htio sam joj samo učiniti uslugu. Gospodin Hartmann se nasmiješi, pa slegne ramenima. - U biti je to isto, dragi dragi barune! barune! - Nije, gospodine Hartmann! Hartmann! Ali ostavimo to, molim vas! Zamolio sam vas za taj razgovor razgovor kako bih vam predao svoj otkaz. Dopustite mi da još danas napustim vašu ku ću. Stari ga gospodin prestrašeno pogleda. - Dragi barune, barune, zašto to? Horst se uspravi. uspravi. - Stoga što to promijenjene prilike prilike zahtijevaju. Nije Nije mogu će da dulje ostanem u vašoj ku ći zbog čudnog položaja koji zauzimam prema vašoj k ćeri. U tako čudnim okolnostima treba postupati vrlo pažljivo. Gospodin Hartmann uzbu đeno prijeđe rukom preko čela. - Dragi barune, na to dakako nisam mislio! Zar to ne bismo mogli mogli izbje ći? - To je potpuno nemoguće! - Kako mi je to neugodno! neugodno! U prvom redu redu stoga što ne znam znam kako ću bez vas, a potom... zbog toga ćete izgubiti svoje zaposlenje. Do đavola, to mi je vrlo, vrlo neugodno! - Raduje me što ste zadovoljni zadovoljni mojim radom, gospodine Hartmann! Hartmann! Ali, na žalost, tu ništa ne možemo učiniti. U interesu je vaše k ćeri da još danas odem odavde. Ne smijemo se više sastajati dok se ne razvedemo. Gospodin Hartmann posko či, pa poče uzbuđeno hodati po sobi. - Kako je sve to zamršeno! Niti ne pomišljam na to da prihvatim prihvatim vaš otkaz! Zar ne znate možda ipak neki na čin na koji bismo to mogli izbje ći? - Ne, doista ga ne znam. - A to ste namjeravali namjeravali učiniti cijelo vrijeme? Unaprijed ste ™nali da ćete morati napustiti svoj posao, a ipak ste pristali u činiti nam tu uslugu? - zapita stari gospodin, zaustavivši se ispred Horsta. - Da, znao znao sam to cijelo vrijeme. vrijeme. - Barune, moram priznati, priznati, uopće vas ne razumijem. To ste mi morali ranije re ći. U tom bi mi slučaju gospodin Goltzin pronašao nekog drugog plemi ća, koji bi pristao na prividan brak s mojom kćeri. Horst odlučno pogleda starog gospodina. - Zar biste biste to doista učinili? Zar biste vezali, makar samo prividno, svoju k ćer s čovjekom koga bi odabrao gospodin Goltzin? Ne vjerujem da niste uvidjeli kakav je čovjek taj plemeniti Goltzin. Doista nije besprijekoran. besprijekoran. Doveo bi vam čovjeka koji bi svoje ime prodao za mnogo novaca. Vjerojatno stoga što to ime uopće više ništa ne vrijedi. I s takvim t akvim čovjekom biste povezali svoju k ćer, pa makar samo na kratko vrijeme? Samo stoga da biste omogu ćili njezinu vezu s knezom? Gospodin Hartmann ga uznemireno pogleda. - Barune, doista znate znate postavljati postavljati neugodna neugodna pitanja. Pocrvenjet Pocrvenjet ću zbog njih poput nekog školarca uhva ćenog pri nekom nestašluku. Ali imate pravo. Sve ovo mi ionako nije drago. Ali što čovjek sve ne čini za sreću svog djeteta. - Zar doista vjerujete da će za vašu k ćer biti sreća ako se uda za kneza Nordheima? - zapita barun vrlo ozbiljno. - Dakako! - odvrati brzo gospodin gospodin Hartmann, Hartmann, čvr-* sto uvjeren u to. - Ina če ne bih poduzeo sve da omogu ćim ostvarenje te veze. Moja će kći postati otmjena dama. Primat će je na dvoru, i tamo će sve druge zasjeniti svojom ljepotom. Doista to može. Želim da se popne na sam vrh. Ja, radnički sin, želim svojoj Mar-got pomo ći da stekne kneževsku krunu. Zar ne razumijete 50
GIGA
koliko će to usrećiti nju i mene? - Ne, gospodine gospodine Hartmann, ja to ne razumijem. Možda nas dvojica imamo druge poglede poglede na sreću. Gospodin Hartmann kimne. - Najvjerojatnije! Ali sad mi recite, zar doista ne bismo mogli u činiti nešto da ne morate napustiti svoj posao? - Gospodine Hartmann, to ne ćemo moći izbjeći. - Zaista već danas želite napustiti moju ku ću? - uzbudi se stari gospodin. - Da, molim vas da mi to dopustite! dopustite! - A što što namjeravate namjeravate raditi? - To još ne znam. znam. Morat Morat ću pronaći neko drugo zaposlenje. - Hoćete li mi barem dopustiti da vam pomognem pri tom? Ili bi se i to sukobilo s tim vašim osjećajem časti? Vi... vi... Ne znam, što bih vam još trebao re ći. Moram priznati da vas odista ne razumijem. Horst kimne. - Bio bih vam vrlo zahvalan zahvalan kad biste me nekome mogli mogli preporu čiti. Možda bih mogao dobiti posao dopisnika kod savjetnika Preisa. Obe ćao mi je to. - Razgovarat ću sa savjetnikom. Mogao bi prona ći i bolji posao za vas. Moram priznati da mi nije drago što ćete me napustiti... zavolio sam vas. Vi ste predivan momak! Oprostite mi na tim riječima, koje vjerojatno nisu vrlo otmjene. Ali nisam se sjetio drugih. U svakom slučaju, neću vas ispuštati iz vida. Moram se pobrinuti za to da zbog mene ne trpite preveliku štetu. Kao što rekoh, nisam slutio da bih vas zbog svega toga mogao izgubiti.- Ali i sam uviđam da mi neće uspjeti zadržati vas kod sebe. - Ne, gospodine Hartmann! Hartmann! Ne smijem dopustiti da me zadržite - odvrati Horst, koji je dobro znao da bi daljnji boravak u toj ku ći, pod ovim uvjetima, predstavljao za njega neopisivu muku. Gospodin Hartmann se još jednom raspita: - Doista već danas namjeravate oti ći? - Da, ako ako mi to dopustite. dopustite. - Ako baš baš mora biti, dopuštam vam! - Hvala vam! vam! A sad vas vas molim još nešto! nešto! Obe ćali ste mi da ćete vi i vaša k ći večeras biti moji gosti. Smijem li vas zamoliti da mi poklonite današnju ve čer? Znam da danas niste drugdje dogovoreni. Gospodin Hartmann kimne: - Dobro, prihva ćam vaš poziv. - Hvala vam! vam! Dopustite mi da večeras dođem po vas iznajmljenim i znajmljenim automobilom. - Pa možemo poći mojim kolima. - Iz određenih razloga to ne bih htio. Kasnije ću vam sve objasniti. - Kako god želite. Ne mogu mogu vas sprije sprije čiti u tome, ako želite potrošiti toliko novaca. Vi ste doista čudan svat, gospodine barune! - Gospodine Hartmann, bolje ćete me razumjeti kad ve čerate sa mnom. Dakle, do ći ću po vas oko devet sati. - Dobro čekat ćemo vas. - Dopuštate li mi da se oprostim od vaše vaše k ćeri? - Dakako, ali mene ispri čajte, jer moram po hitnom poslu krenuti u Berlin. Najavite se mojoj kćeri. Nadam se da ću vas još zate ći kad se vratim. Pa morate spremiti svoje stvari. - Za to će mi biti potrebno još neko vrijeme. - Dobro, dakle do viđenja! A ve čeras ćemo za vrijeme ve čere dogovoriti sve daljnje. Do viđenja, dragi barune! 51
GIGA
Gospodin Hartmann se brzo udalji. Nekoliko minuta kasnije odvezao se. Nije se dobro osje ćao u svojoj koži. Boljelo ga je što ga je barun namjeravao napustiti. Zavolio je tog marljivog, marl jivog, sposobnog čovjeka. Neprekidno je morao misliti i na njegovo pitanje: hoće li Margot doista postati sretna kao kneginja Nordheim? I prvi put je po čeo ozbiljno razmišljati o tome je j e li za Margot predstavljalo pravu sre ću da ude u najviše krugove plemstva. Barun Oldenau je, po odlasku gospodina Hartma-nna, krenuo u svoje sobe. Upravo je htio pozvoniti i pozvati slugu pa ga zamoliti neka ga najavi kod Margot, kad je začuo kucanje na vratima. Na njegov poziv pojavio se sluga. - Gospođica moli gospodina neka do đe u njezin salon. Horst se trgne. - Odmah ću doći. Nekoliko minuta kasnije stajao je pred Margot. Margot je znala da će njezin otac dulje vrijeme boraviti izvan ku će, a da je i doma ćica izašla kako bi nešto kupila. Tako je mogla biti sigurna da ih nitko ne će smetati. Htjela je iskoristiti priliku da pokuša iskovati i svoju sre ću. Stajala je pomalo, bespomo ćno i zbunjeno pred Horstom, pa je pokazala na stolicu. - Barune, zamolila sam vas da do đete do mene stoga što znam da moj otac nije kod ku će. Moram nešto dogovoriti s vama. Horst se nakloni, pa sjedne, jer ga je zanimalo što mu je j e Margot željela re ći. Njegovo lice bijaše posve mirno ne odavaju ći koliko je bio uzbu đen. - Mogu zamisliti, gospo gospođice, zašto ste me pozvali ovamo. Oprostite, krivo sam se izrazio! Mogu zamisliti što gospoda barunica želi od mene. Vjerojatno me zamoliti da još danas napustim kuću vašeg oca. Potpuno je nemogu će da zbog izmijenjenih prilika i nadalje živimo pod istim krovom. Uvjeravam vas da me ne morate zamoliti za to. Ve ć sam malko prije zatražio od vašeg oca da prihvati moj otkaz i on je pristao na to. Za nekoliko sati napustit ću vilu Hartmann, pa sam vas upravo želio zamoliti da mi dopustite oprostiti se od vas. Margot je smrtno problijedjela. - Zar namjeravate oti ći? Horst kimne. - Vjerojatno i niste očekivali ništa drugo? Zar ne, pozvali ste me zato da bi mi to saop ćili? Margot vrlo odlučno odmahne glavom. - Ne, gospodine gospodine barune, zamolila sam sam vas da do đete ovamo zbog... zbog toga da vam još jednom zahvalim što ste pristali na molbu mog mog oca. Sto ste mi poklonili poklonili svoje ime. Horst je čudno pogleda. Gorki smiješak obigra mu oko usana. - Doista nije potrebno da mi zahvaljujete. zahvaljujete. Zapravo bih ja trebao zahvaliti zahvaliti vama što ste mi poklonili svoje povjerenje. Bilo je doista pomalo lakomisleno od vas da se tako potpuno predate u moje ruke. Ne mislite li to i vi? Vrlo vam je dobro poznato da vas ljubim. A što bi se dogodilo kad sada ne bih pristao da vam vratim vašu slobodu? Margot zatvori o či i nasloni se na naslon svoje stolice, problijedivši od silna uzbu đenja. Horst ju je promatrao plamtećim pogledom, pa je potom brzo nastavio: - Ne, ne... molim vas, vas, nemojte se prestrašiti! prestrašiti! Nisam to tako mislio. Margot opet otvori o či, pa ga pažljivo pogleda. - Ne, sigurna sam sam da nisam bila lakomislena. lakomislena. Znam da ste ste častan čovjek, i da vam je vaše obećanje sveto. Obvezali ste se da ćete mi vratiti slobodu. Barune, ipak vas moram upozoriti na to da ste zapravo vi bili lakomisleni! Horst je iznenađeno pogleda. -Ja? Margot se uspravi na stolici. - Da, baš vi! Oženili ste se sa mnom, ne poduzevši poduzevši nikakve mjere opreza. opreza. Zar vam nije jasno 52
GIGA
da se ja nisam obvezala vratiti vam slobodu? Na Horstovu se licu vidjelo da je silno uzbu đen. - Zašto se tako okrutno šalite sa mnom? Zar sam to zavrijedio? Margot je brzo ustala, pa je sada ponosno uspravlje-na stala pred Horsta. - Barune, ne šalim se! Pozvala sam vas samo zato da bih vam rekla kako ne ću poduzeti baš ništa u pogledu našeg razvoda. Ne ću se potruditi da ga ostvarim. Ukoliko želite ponovno ste ći svoju slobodu i postati nevezan kao ranije, morat ćete sami zatražiti razvod. Sad i Horst posko či, pa je pogleda kao da ništa ne razumije. - Sto to znači? Drhtaj prođe Margotinim vitkim tijelom. Iznenada kao da je klonula, pa je sada stajala pred njim dirljiva u svojoj bespomoćnosti. Još ga jednom pogleda, pa po če govoriti tihim glasom: - To znači da nikada nisam imala namjeru razvesti se od vas i postati kneginja Nordheim. Ne ljubim tog kneza, čak ga ni ne cijenim. Ranije, dok -vas još nisam poznavala, možda bi mom ocu uspjelo, jer je to toliko želio, ali sada... Prije nekog vremena odali ste mi da me ljubite... ali odmah ste pobjegli i niste do čekali moj odgovor. Pa dobro, onda ću vam ga dati sada. Ljubim vas svim svojim srcem, pa sam neizmjerno sretna što i vi ljubite mene. Horst ju je slušao drš ćući od radosti. Sad se nagnuo prema njoj i pogledao joj u lice, kao da ne može još uvijek potpuno shvatiti što mu je govorila. - Margot, Margot, je li to istina? Ili se možda samo okrutno poigravate sa mnom? Margotine se oči ovlažiše, pa mu odvrati jedva čujnim glasom: - Nisam mogla mirno gledati kako moja sreća propada, pa sam odlu čila nešto poduzeti. Samo stoga sam pristala da se udam za Vas. A sada je na vama da odredite ho ću li zauvijek ostati barunica Oldenau. Za svu vje čnost? Horstu se pričini kao da ga je zapljusnuo val sre će. Pruži ruke i privu če Margot u zagrljaj. - Margot, ljubljena moja! Sada se može dogoditi što ho će. Nikada ti više ne ću vratiti slobodu! To je zaviknuo lud od sre će, pa je pritisnuo svoje usne na njezine. Stajali su tako u vru ćem zagrljaju, kao da se nikada više ne će razdvojiti. Predivna pjesma života zazvu čala je sada poput zvuka orgulja i zvonjave zvona. Dugo su stajali tako zagrljeni, izmjenjuju ći poljupce. Zaboravili su sve oko sebe. Napokon se Margot odmaknula od Horsta. Poru-menjela je i kao da se probudila iz sna. Pogleda, plaho se smiješe ći, svog ljubljenog Horsta. - Ljubavi moja, još nisu nestale sve sjene koje prekrivaju našu sre ću. Sad nam još predstoji borba s mojim ocem. Horstove oči zasjaše pobjedonosno. Bio je posve siguran da će u toj borbi pobijediti. - Najvažnije je da se nas dvoje ljubimo. Čvrsto smo odlu čili da se nećemo razvesti, zar ne, Margot? Na sreću sam dao svoju časnu riječ samo u tom smislu da ću odmah nakon vjen čanja pristati na razvod, a da ću taj razvod i zatražiti. Ljubavi moja još mi se uvijek čini kao da sanjam i jedva mogu vjerovati da želiš ostati moja zauvijek... moja ljubljena žena. Znaš li uopće koliko te ljubim? Margot pritisne obraz na njegov. - Da, Horste, znam to vrlo dobro. Ne mogu ti reći koliko sam te žalila u posljednje vrijeme, jer sam pred tobom morala odigrati tu komediju, ali ništa drugo nisam mogla činiti. Djelovao si tako tužno i nesretno. Najradije bih te neprekidno bila tješila i milovala. Reci mi, zar nisi mogao u mojim o čima pročitati ono što osje ćam za tebe? Horst je oduševljeno pogleda. - Jutros, prije negoli smo se odvezli u mati čni ured, na trenutak me prestrašio sjaj u tvojim očima. Ali se nisam usudio povjerovati u to da sam u tvojim o čima otkrio ljubav. Margot ga veselo pogleda. 53
GIGA
- A ja se nisam usudila odati ti što namjeravam u činiti. Ti si tako ispravan i pošten čovjek. Vjerovala sam da bi ocu sve odao jer ga ne bi htio prevariti. Horst je opet poljubi, dugo i toplo. Potom joj odgovori: - Možda bih to zaista učinio. U svakom slučaju, bilo je vrlo pametno od tebe što me nisi uputila u svoje namjere. Tako je barem pred tvojim ocem moja savjest čista. Moći ću se laganije boriti za svoju sre ću, jer nisam kriv u njegovim o čima. Milo moje, jednoga trenutka sam, usprkos tome što sam tako pošten kao što ti to govoriš, ipak pao u iskušenje da te zadržim kraj sebe ma što se dogodilo. Da ti ne vratim slobodu. Znam da te knez nije dostojan. Posve sigurno bi te unesre ćio. Dobro poznajem tog bijednika. Margot ga iznena đeno pogleda. - A ipak si mi poklonio svoje ime kako bi maknuo zapreku koja je stajala na mom putu? - Ne, Margot, nisam to učinio zbog toga! - odmahne Horst glavom. - Moram ti nešto priznati. Sjećaš li se da sam i ja postavio uvjet prije negoli sam pristao na brak s tobom? - Da, dobro se toga sjećam. Htio si oca i mene pozvati na ve čeru. - Tako je! Malko prije razgovarao sam s tvojim ocem i dogovorio da ćete večeras biti moji gosti. Bio sam uvjeren da će ta ve čera ujedno zna čiti i rastanak s tobom. Ali znao sam vrlo dobro i to, da nakon te ve čere više nećeš neupozorena uletjeti u brak s tim finim knezom. Margot nije znala kako protujna čiti njegove riječi. - Kako to misliš? Tad joj Horst sve ispri ča pa nastavi: - Vidiš li, ljubavi moja, samo stoga da bih stekao pravo upozoriti te, pristao sam na vašu želju. Umalo da to nisam u činio već i bez toga, jer sam se strašno plašio za tebe. A možda sam sve u činio i stoga što sam govorio samom sebi da je najvažnije dobiti na vremenu, pa će se možda ipak mo ći nešto u činiti. Dakako, u sebi sam želio i to da barem na kratko vrijeme, pa makar samo prividno, nosiš moje ime. Da te na trenutak mogu nazvati svojom. Sve je to probudilo u meni neki gorkosladak osjećaj. Znaš da je moje ime ono najdragocjenije što posjedujem. Moje staro časno ime. Usprkos svemu, bio sam sretan što sam ti ga mogao darovati. Margot mu položi ruke oko vrata. - Moj ljubljeni mužu - reče toplo i meko. Horst je čvrsto privine uza se, kao da je nikada više neće pustiti. - A ti si moja slatka žena! Kako je mogu će da iznenada doživljavam takvu sre ću? Reci mi, ljubljena moja, jesi li i ti tako sretna? Margot ga toplo poljubi na usne. - Beskrajno sam sretna što me ljubiš. A posve sam sigurna i u to, da će se moj otac napokon pomiriti sa svime što se dogodilo. Uvidjet će da samo uz tebe mogu biti sretna. Pomirit će se s neizbježnim. Već sam stvorila plan kako ćemo uspjeti dobiti njegov pristanak. Na sre ću, otac te doista cijeni, a posve sam sigurna da nije rado prihvatio tvoj otkaz. Horst to potvrdi: - Imaš pravo, zaista nije. Bio je silno uzbu đen što sam namjeravao oti ći. - Pa dobro! Kad si mi malko ranije pričao o kneževu raskalašenom životu i o tome na kakav si me način želio upozoriti da ga se čuvam, iznenada mi je jedna misao prošla glavom poput munje. Ta večera mora se održati u svakom slu čaju! Moramo oca odvesti u onaj lokal. Tamo mora čuti što knez radi, pa ćeš ga time upozoriti na ono na što si zapravo želio upozoriti mene. To će mu otvoriti o či. Shvatit će tko je taj knez. Ali prije toga mu ne smijemo odati da se ne namjeravamo razvesti. Moramo postupati poput pravih diplomata. Još mu ne smijemo odati da se ljubimo. Otac mora prvo saznati kakav je čovjek taj njegov ljubljeni knez. Tek potom ću se po četi boriti za našu sre ću. Ne misliš li da će to biti najpametnije? 54
GIGA
Kad je Horst kimnuo, Margot nastavi: - Ljubljeni, ne zabrinjavaj se odviše, posve sam sigurna da će sve dobro završiti. Pa i otac u biti ne želi ništa drugo do moje sre će. A kad bude uvidio da je mogu na ći samo pokraj tebe spoznat će da je tražio za mene sre ću na krivoj strani. Svakako će nam dati svoj blagoslov. - Margot nadam se da se ne varaš. Dakle, što bi zapravo htjela da sada činim? Prije negoli mu je odgovorila, oni se još jednom čvrsto zagrliše. Potom Margot izjavi nestašno se smiješeći: - Dakle, tajnik mog oca odlučio je otkazati svoj posao, pa će morati napustiti našu ku ću, onako kao što je rekao mom ocu. Ocu tajnik više ne će biti potreban. Dobit će zeta koji će ga moći odgajati. Zar to nije sjajno? Večeras ćeš doći po nas u iznajmljenom automobilu. To je zato da nitko pred lokalom ne bi vidio naša kola. Naručio si ložu broj osam, onu pokraj kneževe, zar ne? - Tako je, Margot! Margot zadovoljno kimne. - Dakle, tamo ćemo večerati, a ti ćeš, ljubljeni moj, sjediti posve službeno i vrlo suzdržano pokraj svoje Margot. Sve dalje prepuštam tebi i sudbini. Nadam se da će nam biti sklona. Ono što će se kasnije dogoditi, ovisit će o okolnostima. Horst poče mirno objašnjavati: - Vjerujem da ćemo već nakon ve čere moći tvom ocu priznati istinu. Zaista ga ne bih želio varati dulje negoli je to potrebno. Margot ga i opet vragoljasto pogleda. - Horste, nemoj mi reći da te muči grižnja savjesti? Horst je nježno poljubi. - Ne muči me. Jer kad te pogledam, moram priznati samom sebi da bih, samo stoga da te zadržim uza se, mogao u činiti i stvari zbog kojih bi me trebala zaista gristi savjest. Margot duboko uzdahne. - Bolje da to ne bude potrebno. Posve sam sigurna da bi postao nesretan čovjek, kad bi ti se to dogodilo. A htjela bih da kraj mene uvijek budeš sretan. Najdraži, mislim da ćeš sada morati otići. Ne bi bilo dobro da nas otac zatekne ovdje zajedno. Moram se prvo malko sabrati i smiriti. Horst je pogleda s toplom molbom u o čima. - Zar me šalješ od sebe? Pa tvoj se otac ne će tako brzo vratiti. Dopusti mi da ostanem još malo! Moramo toliko toga re ći jedno drugome. Margot nije bilo teško nagovoriti da ispuni njegovu molbu. Sjedili su zajedno toplo zagrljeni. Izmjenjivali su slatke, luckaste rije či koje su ipak svim zaljubljenima tako neizmjerno važne. Ali Margot se ipak sjetila još ne čega vrlo važnog. - A što će tvoja majka re ći na sve to? Jesi li joj odao da ćeš jutros sklopiti prividan brak sa mnom? - poče se raspitivati. Horst se nasmiješi, pa odmahne glavom. - Nisam, Margot, to bi je i odviše uznemirilo. Vjerojatno se ne bi složila s time, pa bi me pokušala odgovoriti od te moje odluke. Ali ja to nisam htio. Margot stavi Horstovu ruku na svoj obraz, žele ći da je pomiluje. - Prava je sreća što to nisi u činio. Možda nam dugo ne bi uspjelo ostvariti naš cilj da nije bilo tog uvjeta kneževe majke. Ali zar ne, dragi, danas kad napustiš našu ku ću, poći ćeš do svoje majke i sve joj ispri čati... sve. I to kako sam od sudbine izborila svoju sre ću. Horst odmahne glavom. - Mila moja, nisi je izborila, već si je samo čvrsto zadržala u svojim rukama. - Moj dragi otac često mi je govorio: »Čovjek ima pravo i dužnost svim se sredstvima boriti za svoju životnu sre ću, sve dok to može opravdati pred samim sobom!«. Rekla sam mu da ću poslušati taj njegov savjet, a to sam i u činila. Otac to dakako nije baš tako mislio. Vidio je negdje drugdje moju životnu sre ću. Uostalom, nisam mu ni obe ćala ništa drugo nego da 55
GIGA
pristajem postati barunica Oldenau. A to sam obe ćanje i održala. - Mila moja, kad bi barem već doista bila moja žena, a ne samo po imenu! - uzdahne Horst. Margot ga ozbiljno pogleda. - Horste, prvo se moramo crkveno vjenčati. A za to moramo dobiti blagoslov tvoje majke i mog oca. - Posve sam siguran da će nas majka blagosloviti. Ali ne znam što će biti s tvojim ocem. Margot odgovori vrlo odlučno: - Budi posve miran! I on će nam ga dati. Ali morat će prvo preboljeti svoj kneževski san. Dakle, još danas ćeš poći svojoj majci. Srdačno ćeš je pozdraviti od mene i poru čiti joj da je usrdno molim neka i meni postane majkom. Htjela bih da me barem malko zavoli. Cim uzmognem, doći ću k njoj i sama je zamoliti za to. Reci joj mnogo toga lijepoga o meni, kako bi me iskreno zavoljela. Horst poljubi ruke svoje ljubljene Margot, a potom o či i usne. - Slatka moja Margot! Moja će te majka sigurno zavoljeti, jer ćeš me usre ćiti. Kako sam samo mogao povjerovati da si i trenutak pomislila na to da je za tebe najvažnije ste ći sjaj kneževske krune? - Zbog toga bih te trebala užasno kazniti! - našali se Margot. - Učini to, ljubavi moja! - Ipak mislim da ću ti se ovog puta smilovati. Nježno se poljubiše, zaboravivši sve oko sebe. Trgnuše se tek kad su za čuli da se pred ku ćom zaustavio automobil gospodina Hartmanna. Margot brzo posko či. - Najdraži, sad moraš brzo oti ći. Ne bih htjela da te otac zatekne ovdje. U tvom prisustvu ne bih se mogla mirno ponašati. Dakle, do vi đenja! Još se jednom brzo poljubiše, a zatim Horst napusti sobu. Margot je još neko vrijeme stajala usred sobe, zatvorivši o či. Pritisnula je ruke na srce i osluškivala korake ljubljenog koji su se udaljavali.
56
GIGA X
Horst Oldenau, nakon što je napustio svoju mladu ženu, krenuo je u svoje sobe i tamo spremio na brzinu stvari. Potom se, na još nekoliko minuta, sastao s gospodinom Hartmannom. Oprostili su se i dogovorili sve za ve čeras. Nakon što je napustio vilu Hartmann, Horst Oldenau je pošao do svoje majke. Ispri čao joj je sve što se dogodilo, a majka se radovala sre ći svog sina. Ipak ju je malko plašila pomisao na to kako će gospodin Hartmann prihvatiti ono što se zbilo. Horst Oldenau je bio presretan i posve siguran u uspjeh. Margot je bila njegova, i pripadat će mu za sva vremena, pa dogodilo se bilo što. Osje ćao se dovoljno snažnim da prkosi sudbini. Pun nemira i neodređenog straha o čekivao je tu ve čer. Brinuo se jedino što nije bio posve siguran hoće li se knez Nordheim pojaviti te ve čeri u loži broj devet. Ta ga je misao mu čila, usprkos tome što je provjerio i sigurno saznao da će knez do ći onamo i večerati. Napokon je mogao automobilom krenuti do vile Hartmann. Do tog vremena boravio je kod svoje majke. Oprostio se od nje, a njezin blagoslov ga je pratio. Kad je stigao pred portal vile Hartmann, krenuo je odmah u predvorje. Gospodin Hartmann mu je već dolazio u susret. A Margot? I ona se pojavila na stubama. Bijaše odjevena u dražesnu večernju haljinu, i bila je o čaravajuće lijepa. Zbog njega se osobito pomno uredila, pa je sada mogla pro čitati u njegovim očima da je bio o čaran. Na podnožju stubišta stajao je sluga drže ći u rukama dragocjeni krzneni ogrta č. Horst mu ga brzo uzme iz ruke, pa ga prebaci preko ramena svoje prekrasne žene. Kako bi rado pri tom poljubio njezin snježnobijeli potiljak koji je izvirivao iz izreza lagane haljine. Potajice joj je na trenutak dodirnuo ruke i lagano ih stisnuo. Gospodin Hartmann je za to vrijeme bio zauzet svojim rukavicama. Nije baš bio osobito dobro raspoložen. Ljutilo ga je što je izgubio svog tajnika. Tijekom dana neprekidno je razmišljao o pitanju koje mu je postavio Horst: je li posve siguran da će njegova k ćerka postati sretna kao kneginja Nordheim? U svakom slučaju, tog trenutka nije bio osobito zadovoljan ni svijetom a ni samim sobom. Ali kako su Horst i Margot bili osobito dobro raspoloženi, uspjelo im je nakon nekog vremena razvedriti i starog gospodina. Isprva je doduše još uvijek gun đao zbog toga što će izgubiti svog marljivog i sposobnog tajnika, ali tad se raspoložio, jer su to bili i mladi ljudi. Kad su stigli do svog cilja, Horst je pomogao Margot pri izlasku iz automobila. Ponovno su potajno izmijenili topli stisak ruke. Krenuše u lokal koji je obi čno posjećivao knez Nor-dheim s veselim društvom. Ovamo su zalazila vesela gospoda i dame koje nisu bile na predobrom glasu. Taj je lokal bio slavan po cijelom svijetu. Konobari su ih odveli do lože koju je Horst naru čio, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Gospodin Hartmann, pomalo iznena đen, pogleda sa strane Horsta. - Dragi barune, niste li se slučajno zabunili kad ste odabrali baš ovaj lokal? Rekao bih da to nije odgovaraju ća okolina za moju k ćer. Horst ga ozbiljno pogleda. - Gospodine Hartmann, ne smijete zaboraviti da i vi i ja štitimo barunicu Oldenau. Osim toga, ona će večerati samo u našem društvu u zasebnoj loži. - Pa dobro, moram vam dopustiti da radite što želite, jer sam vaš dužnik. Loža, u koju su ušli, djelovala je poput zasebne male sobe. U sredini su oko okruglog stola stajale udobne stolice, ispod svjetiljke s crvenim svilenim zaslonom koja je sve oko sebe čarobno obasjavala. U jednom kutu bio je smješten divan, a u drugom stalak za odje ću i mali ormarić. Loža bijaše otvorena prema velikoj, prostranoj dvorani u kojoj su za postavljenim stolovima sjedili gosti. Bijaše to vrlo šareno društvo. 57
GIGA
Lože su se mogle crvenim baršunastim zastorom potpuno odijeliti od dvorane. Njega se po želji moglo zatvoriti ili otvoriti. Dolje u dvorani tiho je svirao orkestar, tako da svojom svirkom nije ometao razgovor, ali oni koji su to željeli ipak su mogli uživati u glazbi. Gospodin Hartmann pristupi ogradi lože, pa pogleda u dvoranu. Ali Horst ga je odmah povukao natrag i čvrsto navukao zavjesu. - Gospodine Hartmann, molio bih vas da se nikome dolje ne pokazujete. Stari gospodin slegne ramenima, pa se okrene prema njemu: - Kad bih barem znao, barune, zašto ste nas doveli ovamo? Posve sam siguran da se to nije dogodilo bez nekakva valjana razloga - pripomenu. Horst ga ozbiljno pogleda. - Vjerujem da ćete to ubrzo dobro razumjeti, gospodine Hartmann! Stari gospodin odmahne glavom. - Kad vas ne bih poznavao kao časna čovjeka, moram priznati da bih se u ovom lokalu osjećao pomalo nelagodno. Horst pomogne svojoj mladoj ženi skinuti krzneni ogrta č. Margot se poče pomalo iznena đeno ogledavati po loži. Veselo se nasmiješila ocu. - Oče, uopće se ne plašim. Meni se ovdje vrlo svi đa - reče mu. Sjeli su za postavljeni stol. Horst Oldenau po če osluškivati što se događa u susjednoj loži. Zasad je tamo još bilo tiho. O čigledno je loža bila prazna. Iz lože broj sedam dopirao je do njih neki duboki muški glas, a odmah potom za ču se prodoran ženski smijeh. Margotine oči zasjaše u groznici. Bila je mnogo uzbu đenija negoli je to htjela pokazati. Obrazi su joj gorjeli, pa se trgnula kad joj je Horst potajno stisnuo ruku ispod stola. Trenutak pogledaše jedno drugome u o či, pa opet nastaviše pri čati mirnim, zadovoljnim glasom. Konobar poče posluživati naru čenu večeru. Bijahu to samo odabrana jela. A i vino koje je točio bilo je izvrsno i znala čki odabrano. Gospodin Hartmann se nasmiješi, pa pogleda Horsta: - Svaka vam čast, barune! Doista se razumijete u to kako treba po častiti svoje goste. Horst se lagano nakloni. Stari je gospodin sad ve ć bio vrlo dobro raspoložen, pa mu se ponovno obrati: - Dragi barune, moram priznati da je ovdje vrlo udobno. Ne žalim što sam prihvatio vaš poziv. Uz to, moram vam odati da me silno zanima što mislite posti ći tom vašom oproštajnom večerom - govorio je, pjevuše ći pri tom lagano melodiju koju je glazba u dvorani upravo svirala. Horst mu mirno odgovori: - Gospodine Hartmann,to ćete uskoro saznati. Stari mu gospodin veselo zaprijeti prstom. - Siguran sam da imate neke namjere. - Pogodili ste, gospodine Hartmann! - odgovori Horst. - Morate se još malko strpjeti Potom ćete saznati zašto sam pristao oženiti se vašom k ćerkom i zašto sam kao uvjet da to u činim zahtijevao da me pratite ovamo. Konobar je posluživao brzo i spretno. Kad je donio kola če i natočio šampanjac, Horst mu do mahne da se može povu ći, pa konobar napusti ložu. Odmah potom Horst, koji je nestrpljivo osluškivao, za ču kako su se otvorila vrata lože broj devet i kako je netko ušao. Horst se nagne prema gospodinu Hartmannu, nakon što je s Margot izmijenio zna čajan pogled pa mu došapne: - Zamolio bih vas da govorite tiho. Ne bih želio da vas čuju u susjednoj loži. Izri čito vas molim, pazite na to što će tamo preko govoriti. Znam zašto to zahtijevam od vas. Stari ga gospodin pogleda iznena đeno. Ali u Horstovim je o čima zapazio tako toplu molbu da 58
GIGA
je samo tiho odgovorio: - Ne znam što namjeravate činiti. Ali dokazat ću vam koliko sam vam zahvalan time što ću se u svemu pokoravati vašim željama. Horst se zahvalno nakloni. - Hvala vam i molim vas još jednom da dobro pripazite što se preko doga đa. Jedino zbog toga doveo sam vas i vašu k ćer ovamo. Gospodin Hartmann se trgne. Ali još prije nego je ponovno uspio progovoriti, za ču u susjednoj loži glas kneza Nordheima. Prepoznao je njegov be čki naglasak. Knez je govorio vrlo glasno: - Dakle, dragi moj Goltzin, to ste sredili upravo veličanstveno! Raduje me što ste se ve čeras odazvali mom pozivu. Moramo dostojno proslaviti završetak tako zna čajnog dana. Sve je krenulo onako kako smo to željeli. Imamo još pola sata za razgovor, a nakon toga će doći dame. Nakon završetka predstave moraju se prvo presvu ći. A ni moja prijateljica ne će doći ranije. Pobrinuo sam se da danas upoznate zgodnu žensku... rasna je sve do svojih malih nožica... ovog trenutka je ona moja miljenica. Dragi Goltzine, što ho ćete? Pa moram se još malko zabavljati prije nego dopustim da me zarobe bra čni okovi. Gospodin Hartmann se iznena đeno trgne. Htio je poskočiti, ali Horst položi ruku na njegovu podlakticu i preklinju ći ga stavi prst na usta. Time mu je dao na znanje da još mora šutjeti. Stari gospodin klone na stolicu, pa po če dalje osluškivati što siLpri čali u susjednoj loži. Tamo preko je gospodin Goltzin odgovorio ružnim smijehom: - Posve sam siguran da ni u braku ne ćete voditi samostanski život. - Dragi moj Goltzine, dakako da to ne namjeravam! Nisam tako lud. Pa zašto se ve ć ženim tom malom, dosadnom dolarskom princezom, koja uz to ima još i gra đansko ime? Dakako samo zato da bih od njezina oca nabavio potreban novac pomo ću kojeg ću i nadalje mo ći provoditi veseli život. Novac je čovjeku potreban da bi mogao uživati u životu. Moram priznati da su te zgodne ženske vrlo skupe. Ona moja mala Nelly je sladak vraži ćak! Već se unaprijed raduje novcu koji ću iscijediti iz tog starog dolarskog oca. Obe ćao sam joj zgodnu ko čiju, kad se jednom domognem svog miraza. Dragi Goltzine, rekli ste da je u vezi onog prividnog braka sve proteklo u redu? - Da, sve je bilo u najboljem redu. - Sjajno! Cijenjeni moj, vi ste pravi genije! Kako ste to izveli... upravo sjajno! Sad požurite s tim razvodom, kako bih što je prije mogu će sredio svoj život i napokon došao do novaca. - Siguran sam da će sve proteći brzo i u redu. - Izvrsno! Dragi moj, pravi ste biser. Znate, zapravo i ne žurim odvesti ku ći tu malu plebejku. Nije doduše ružna, ali doista nije stvorena za nekoga kao što sam ja. Morate znati da su me žene silno razmazile. Na primjer, ta Nelly... Kako je ta građena! Vrago-lanka je, i to vrlo slatka. S njom mogu poduzimati sve što želim. Nelly će pristati na sve. Pa da, treba priznati da su poštene žene obično vrlo dosadne. Zabavne su samo one druge, čovjek se mora držati njih. A najvažnije je da će dolarski otac sve to lijepo pla ćati. Ali, dragi Goltzine, htio sam vam re ći još nešto. Čeka vas još jedan zadatak za koji se morate pobrinuti. A taj je da mi maknete s puta tog dolarskog oca. Dosta mi je što moram uzeti k ćer. Oca mi morate skloniti s puta. Ne uklapa se u visoko društvo. Ne smijem se s njim pokazivati. To je i želja moje majke. Stoga se morate pobrinuti za to. - Neće baš biti lako. On svakako želi živjeti u blizini svoje k ćeri. Sanja o tome da zajedno s njom živi pod istim krovom na vašem imanju, koje će otkupiti. - Zar je to istina? Nemojte me plašiti, molim vas! Ne, ne, dragi Goltzine, o tome ne može biti ni govora. To morate srediti na diplomatski na čin. Onako, kao što nam je uspjelo nagovoriti 59
GIGA
ga na prividan brak. Dragi moj, možete mu re ći što vam drago. Potpuno je nemogu će da taj plebejac do đe u blizinu moje majke. Ona bi poludjela zbog toga. Morali bismo, ako to ikako bude mogu će, pokušati da ne prisustvuje niti našem vjen čanju. Trebali bismo mu to objasniti na taj način da obi čan gospodin Har-tmann nikako ne može biti otac barunice Oldenau. Zasad ćemo ga utješiti time da mu objasnimo kako će se sve srediti nakon našeg vjen čanja. Mogli biste mu re ći da se mora povu ći da ne dovede u opasnost pojavljivanje svoje k ćeri na dvoru. Na taj smo na čin i dosad uspijevali uhvatiti ga. A potom ćete ga morati potpuno maknuti iz moje blizine. Takvi plebejci imaju vrlo neugodnu naviku da čovjeku neprekidno gledaju na prste. Posve mi je dosta i njegova k ći. Od njega mi je potreban samo novac. Goltzine, budite tako dobri! Dakle, oca ćete na neki na čin maknuti iz moje blizine. - To će vjerojatno biti vrlo teško. - Imam povjerenja u vašu genijalnost. Uz to, dobro ću vam platiti za to. Dobit ćete 10.000 maraka više od onoga što sam vam ve ć ranije obećao. Morate shvatiti da stari ne spada u okvire u koje namjerava ugurati svoju k ćer. Takvi ljudi doista ne posjeduju ni trunke obzira i finoće. - Potrudit ću se da u činim što bude mogu će. - Dobro, dobro! - nastavi knez. - A sada je dosta tog neugodnog razgovora... Čujem da dame dolaze, pa se želim zabavljati. Vrata sobe devet se otvoriše. - Zdravo Nelly! Hajde pruži mi svoj slatki gup čić! Djeco, danas ćemo se okupati u šampanjcu i dobro se zabavljati. Neka dolari teku! Baš ćemo se divno zabavljati. Začuše se veseli ženski glasovi, a odmah potom još jedan muški. Tamo su se preko o čigledno srdačno pozdravljali kao da se svi dobro poznaju. Uto Horst Oldenau ustane i odlu čno pogleda blijedo lice gospodina Hartmanna. - Gospodine Hartmann, jeste li dovoljno čuli? - zapita ga. - Ili želite slušati i dalje? Iz obzira prema vašoj kćeri smatram pametnim da napustimo našu ložu. Nije potrebno da i nadalje prisustvujete tom razgovoru. Znam iz iskustva kako se takvi razgovori dalje odvijaju kad je prisutan knez Nordheim. Slu čaj je htio da ste brže i ranije sve saznali nego što sam se nadao. Stari gospodin čudnim pogledom pogleda prvo svoju k ćer, a potom Horsta Oldenaua. U njegovim je očima gorjela užasna srdžba. Ali mu je uspjelo svladati se. Polagano i teško ustane. - Barune, dovoljno sam čuo - izjavi tiho. Rekao bih da vam moram zahvaliti još mnogo više negoli sam vjerovao. A sad će biti najbolje da po đemo odavde. Horst Oldenau pozvoni i plati ra čun. Izmijenio je ozbiljan pogled sa svojom ženom, pa je sada prebacio krzneni ogrta č preko njezinih ramena. Nije više onako potajno uhvatio njezinu ruku kao prije, već tako da je to i njezin otac mogao vidjeti, pa ju je čvrsto stisnuo. - Živjela! Živjela dolarska princeza! - za ču se prodoran ženski glas iz susjedne lože. Po češe potom pjevati neku pjesmu koja baš nije imala osobito birane rije či. Začu se zveckanje čaša, kao da su nazdravljali jedni drugima. Čuvši to, gospodin Hartmann se uspravi, podigne stisnutu šaku i prijete ći zamahne njome prema zidu lože. Brzo se okrene i iza đe. Horst Oldenau je ponudio ruku svojoj ženi. Kad je ona položila svoju u njegovu, čvrsto ju je stisnuo i nježnim glasom šapnuo: - Ljubavi, što će se dogoditi? Margot ga pogleda. - Knez nam je, i ne znaju ći, učinio ogromnu uslugu. Sve ostalo prepusti meni! Možeš biti miran da će se sve srediti - govorila je tihim glasom, pa ga povu če za sobom. Nakon nekoliko minuta sve troje je sjedilo u automobilu i vozilo se prema vili Hartmann. Gospodin Hartmann je sjedio u automobilu šute ći. U svjetlu ulične svjetiljke, koja je na 60
GIGA
trenutak obasjala unutrašnjost kola, Horst zapazi da je Margotin otac čvrsto stisnuo usne i da je bio vrlo blijed. Margot je sjedila kraj njega i tako đer šutjela, a Horst Oldenau ju je promatrao oduševljeno. Osjeti vršak njezine cipele na svojoj nozi. To bijaše jedini znak sporazumijevanja koji su izmijenili za vrijeme vožnje. Ta je vožnja trajala za njih neizmjerno dugo, jer nisu izmijenili ni jednu jedinu rije č. Tek kad se automobil zaustavio pred ulazom u ku ću, stari se gospodin trgnuo iz razmišljanja i rekao: - Barune, imate li možda još nešto malo vremena? Horst se nakloni. - Koliko god želite, gospodine Hartmann! - Onda, molim vas, dođite i ostanite još malko s nama. Htio bih nešto dogovoriti s vama. Izašli su iz automobila i krenuli u predvorje. Sluga, koji je djelovao pomalo pospano, javio je da je domaćica pošla spavati. Gospodin Hartmann mu re če: - Nije nam više potrebna. Donesite nam šampanjac i čaše u mali salon pokraj blagovaonice. Sluga požuri izvršiti njegov nalog. U međuvremenu je Horst pomogao Margot skinuti ogrta č, pa je odložio i svoj. U velikom zrcalu predvorja vidjela se slika tog otmjenog mladog para. I gospodin Hartmann odloži ogrta č. Zajedno krenuše u mali salon. Medu njima je još uvijek vladala tišina, sve dok se sluga nije udaljio. Stari je gospodin u me đuvremenu šuteći šetao po salonu. Kad je sluga donio šampanjac, napunio je čaše i rekao teškom mukom susprežu ći svoj bijes: - Tako, barune, sada nam, molim vas, ispri čajte što još znate o tom knezu. Neka moja k ći sazna kakav je magarac njezin stari otac, jer je vjerovao kako će je usre ćiti time da je uda za tog časnog plemića. Horst duboko uzdahne: - Nije potrebno da bilo što dalje pričam, gospodine Hartmann! Postigao sam svrhu svoje oproštajne večere. Sad znate zašto sam vas odveo onamo. Poznajem kneza od prije, pa znam da je čovjek koji se odavao razvratnom životu. Pravi je bijednik. Posve sam siguran da i nakon vjenčanja s vašom k ćeri namjerava nastaviti istim životom. Možda čak još razuzdanijim jer će imati novaca. Gospodin Hartmann pogleda k ćer. Iznenada kao da se silno uplašio, pa je uhvatio njezinu ruku. - Ubogo moje dijete! Sto si sve morala proživjeti? Sigurno se ljutiš na svog ludog oca, koji je za tebe odabrao takva čovjeka. Kad samo pomislim da sam te htio izru čiti tom knezu... sav se sledim. Margot zagrli oca. - Smiri se, oče! Nikada ne bih pristala na to da se udam za kneza. Nisam imala dovoljno hrabrosti priznati ti da ljubim drugog čovjeka, a ne onog koga si mi ti odabrao. Otac iznenađeno pogleda k ćer. - Nebesa, Margot, pa kako si onda mogla tako lako pristati na to da sklopiš prividan brak s barunom Ol-denauom? Pa prema onome, što si mi upravo rekla, to uop će nije bilo potrebno. Margot se uspravi i mirno pogleda oca. - Dragi oče, to je bilo potrebno iz posve drugih razloga. Gospodin Hartmann odmahne glavom, kao da ništa ne razumije. - Iz nekog drugog razloga? - Da! Onog dana kad si me pokušavao nagovoriti da moram pristati na taj prividan brak, rekao si mi da čovjek ima pravo boriti se svim sredstvima za svoju životnu sre ću. Sve dok to može opravdati pred svojom savješ ću. Na to sam ti odgovorila da ću poslušati tvoj savjet. A to sam i učinila time što sam pristala udati se za baruna Oldenaua. Gospodin Hartmann još uvijek nije ništa razumio, pa iznena đeno pogleda k ćer. 61
GIGA
- Kakve to veze ima s tvojom sre ćom? - zapita je. Margot ga i opet zagrli. Mili smiješak obigra joj oko usana, a o či joj zasjaše. - Dragi oče, to ima i te kakve veze! Moraš saznati jedno: ovaj barun Oldenau, koji stoji nasuprot nama i promatra nas tako silno ozbiljno, čovjek je koga ljubim. Čovjek koga se nikada neću odreći, jer i on ljubi mene. Stari se gospodin trgne. - Sto to? Ništa ne razumijem! Sto se to u ovoj kući događa iza mojih leda? Margot ga gurne natrag na stolicu. - Smiri se, oče! Sve ćeš saznati. Nemoj tako prijete ći promatrati mog muža, jer on to jest, i to će i ostati. Sama sam uhvatila svoju sre ću, i zauvijek ću je zadržati. Horst jednako tako, kao ni ti, nije znao da sam gristala udati se za njega iz to čno određenog razloga. Željela sam sklopiti pravi, istiniti brak. Nikada ne bih pristala na prividan brak, pa da sam i ljubila tog kneza. Ne bih pristala vjen čati se s njim, ako mu ne bih bila dovoljno dobra kao obi čna gospođica Hartmann. Jer ja sam i odviše ponosna na ime svog oca. Gospodin Hartmann se osje ćao tako nelagodno da je morao spustiti pogled pred k ćeri. Potom zatraži: - A sad mi objasnite kako se sve to zbilo. Margot ga nježno gurne na stolicu, pa mu po če vrlo opširno pričati što se dogodilo izme đu nje i Horsta Oldenaua. Pri tom mu nije ništa prešutjela. Stari gospodin slušao ju je vrlo pozorno. Kad je Margot završila sa svojom pri čom, pristupila je Hor-stu, položila ruku oko njegova ramena i rekla, kao da joj je teret pao s duše: - Tako, oče, sad si sve saznao. A sad nas pogledaj, pa mi reci imaš li dovoljno hrabrosti da uništiš sreću svoje kćeri. Pogledaj čovjeka koga je odabralo moje srce, i reci mi ne vrijedi li stotinu puta više od kneza Nordheima. Prisjeti se i toga da si ga zavolio zbog njegova poštenja i ponosa, i da bi ga samo vrlo nerado pustio od sebe. Nemoj zaboraviti ni na to da Horst nikada ne će zahtijevati da se rastaneš od svoje k ćeri, jer i on tebe duboko cijeni. Iako si samo radni čki sin. Horst je u duši pravi plemi ć... plemić srca i duše, a ja ću samo kraj njega na ći potpunu sreću, iako naslov baruna ne zna či toliko koliko onaj kneza. Gospodin Hartmann je još neko vrijeme sjedio nasuprot mladom paru, promatraju ći ih nesigurnim pogledom. Polagano se, dok je promatrao ta dva sretna, mlada lica, preko njegovih očiju spusti vlažna zavjesa. Obrati se Horstu pa mu re če glasom koji je podrhtavao od uzbu đenja: - Sto je, barune? Hajde, govorite! Margot mi je sve rekla što joj je ležalo na srcu. Rado bih čuo i vaše mišljenje o svemu tome što se zbilo. Horst lagano makne Margotinu ruku sa svog ramena i poljubi je. Potom ustane i pristupi starom gospodinu. - Nemam svemu tome ništa dodati, nego da ljubim vašu k ćer svim svojim srcem i svom dušom. Njezina sre ća mnogo mi je važnija od moje. Nikada se ne bih usudio zaprositi je, iako je beskrajno volim. Ali kako je sada sama položila svoju ruku u moju, nikada je više ne ću osloboditi. Gospodine Hartmann, to je sve što vam mogu re ći. Stari gospodin pokuša sakriti koliko je bio dirnut. Stoga strogo pogleda Horsta. - A što onda ako ne bih dao svoj pristanak? - Ni tada ne bih Margot vratio njezinu slobodu. - Dali ste časnu riječ da ćete odmah po vjen čanju pristati za razvod! Horst se nakloni. - Tako je! Dao sam svoju rije č da ću pristati na to. Ali nisam vam obe ćao da ću ja zatražiti razvod. A to ne ću učiniti, kao što to ne će učiniti ni Margot. Stari se gospodin trgne na te rije či, ali još se uvijek držao^ strogo. - Sto će biti ako razbaštinim svoju k ćer, ukoliko ne zatraži razvod od vas. Horst Oldenau sjajnim o čima pogleda svoju mladu ženu. 62
GIGA
- U tom će slučaju njezina ljubav biti dovoljno snažna da pristane živjeti sa mnom u skromnim prilikama. - Da, u onoj znamenitoj kolibi za dva zaljubljena srca. Recite mi, zar je vaša ljubav dovoljno snažna da se odreknete miraza? Horst Oldenau mirno odgovori: - Nikada nisam računao s tim mirazom. Gospodine Hartmann, nadam se da ste me toliko upoznali da znate kako nisam lovac na miraz. Margotina sre ća je i moja sre ća, a nje se ne bih odrekao ni za sva blaga ovoga svijeta. Ako bi me vaša prijetnja mogla prestrašiti, to bi bilo samo zbog Margot. Bilo bi mi vrlo teško ako bih je morao povesti sa sobom u život pun briga. Stari gospodin uto čvrsto zgrabi Horstovu ruku i toplo je stisne. Potom ga odvede do svoje kćeri. Tu spoji njihove ruke. - Dragi moj, htio sam vas samo malko zaplašiti. Dragi barune... ne, dragi moj sine, usre ći moju Margot! To je sve što zahtijevam od tebe. Znam da ćeš to i ispuniti. I još nešto, dopusti mi da ostatak svog života provedem pokraj vas, kako bih se mogao grijati na vašoj sre ći. Mladi ljudi se zagrliše i poljubiše, a gospodin Har-tmann je uživao u tome. Nakon toga po češe i njega grliti i ljubiti. To troje sretnih ljudi ostadoše zajedno do dugo u no ć dogovarajući važne stvari. Kasno te noći Horst Oldenau se toplo oprostio od svoje mlade žene, kako bi se vratio u maj čin stan. Nekoliko dana kasnije održali su i crkveno vjen čanje mladog para. I to u tišini. Osim gospodina Hartmanna i barunice Oldenau, koja je bila iskreno oduševljena svojom prekrasnom snahom, nitko nije prisustvovao toj maloj sve čanosti. Kad su objavili obavijest o vjen čanju, svi koji su čuli za to povjerovali su da se radi o hiru »dolarske princeze«. Nitko osim onih, koji su sudjelovali u tome, nije slutio što se zapravo zbilo prije tog vjen čanja. Odmah nakon vjen čanja, mladi je par krenuo na dulje putovanje. Gospodin Hartmann je namjeravao u me đuvremenu poduzeti neke preinake u svojoj vili, kako bi sve bilo spremno za do ček mladog para. Mnogo je toga dogovarao i s barunicom Oldenau. Čak su zajedno i krenuli na putovanje. Zasad nikome nisu odali zašlo su otputovali i što su uradili. Onog jutra nakon ve čere u loži broj osam, stari je gospodin s velikim zadovoljstvom napisao knezu pismo. »Dopustite mi da Vas obavijestim kako se moja k ći mora zahvaliti na č asti da postane kneginja Nordheim. Ona namjerava ostati ono što je postala zahvaljujući Vašem prijedlogu. Ostaje barunica Oldenau. Uvjerena je da će uz baruna Oldenaua biti sretnija negoli bi to bila uz Vas. Juč er sam več erao u loži broj osam, odmah do Vaše lože broj devet. Tom prilikom stekao sam potpuno saznanje o razlikama koje postoje izmeđ u plebejca i plemića. Stoga sam dopustio k ćeri da slijedi glas svog srca. Na taj će nač in steći sreću uz pravog plemića, plemića po srcu i duši. Siguran sam da će je on usrećiti. Od sada više nemamo što reći jedan drugome, pa se stoga opraštam od Vas S poštovanjem Karl Hartmann«
63
GIGA
Ujedno je napisao i pismo gospodinu Goltzinu. Glasilo je: »Gospodinuplemenitom Goltzinu, Berlin. Ovime Vam saopćavam da mi Vaše usluge ubuduće više neće biti potrebne. Moja se k ći odrekla č asti da postane kneginja Nordheim. Radije se odluč ila ostati barunica Oldenau. Kao nagradu za usluge koje ste mi uč inili oprostit ću Vam Vaše dugove i dajem Vam ovlaštenja da od kneza Nordheima zatražite svotu koju ste kod mene posudili za njega. Ovime prenosim svoje traženje na Vas. Na taj nač in smatrajte našu vezu raskinutu za svagda. S poštovanjem Karl Hartmann«
Ni knez, a ni plemeniti Goltzin nisu ni najmanje bili oduševljeni tim pismima. Ipak je gospodin plemeniti Goltzin u svemu tome bolje prošao, iako nije mogao zasad ni naslutiti kad će mu knez mo ći vratiti novac koji je gospodin Hartmann prepustio njemu da ga utjera u svoju korist. Knez Edgar Nordheim nije baš izgledao presretno kad je primio pismo gospodina Hartmanna. Gotovo je s lijepim milijunima! - govorio je samom sebi. Barun Oldenau ih je preoteo od mene. Da, uvijek sam tvrdio da on nije pravi gospodin. A što ću sada? Takvu bogatu ženu više nikada ne ću pronaći. A za sve je kriva moja majka, s onim svojim glupim zahtjevom da gospo đica Hartmann stekne plemićki naslov prividnim brakom. Odakle mi sada nova bogata žena? Gospodin plemeniti Goltzin morat će mi nešto prona ći. Tako je razmišljao knez. A kad ga je plemeniti Goltzin posjetio i upozorio ga da je sada on njegov dužnik, ovaj je samo slegnuo ramenima. - Dragi moj, potrudite se i pronađite mi bogatu ženu, ina če vam taj novac nikada ne ću moći vratiti. Kad se barun Oldenau vratio neizmjerno sretan sa svadbenog putovanja sa svojom mladom ženom, dočekali su ih gospodin Hartmann i barunica Oldenau, koji su se u me đuvremenu vrlo dobro sprijateljili. Kasnije, kad su svi zajedno sjedili za stolom, gospodin Hartmann se obrati svom zetu: - Dragi moj Horste, u međuvremenu mi je uspjelo, uz pomo ć tvoje majke, kupiti natrag tvoje obiteljsko imanje Oldenau, i uz to još dosta zemlje koja grani či s njim. To će moja Margot dobiti za vjen čani dar. Bio sam tamo s tvojom majkom, pa sam sve pomno razgledao. Mislim da će ti biti drago što ćeš opet moći živjeti na imanju Oldenau kao pravi gospodar. Horst bijaše duboko dirnut. Nije mogao govoriti od uzbu đenja, pa je samo gr čevito stisnuo tastovu ruku. Napokon mu je ipak uspjelo progovoriti glasom hrapavim od uzbu đenja: - Dragi oče, ne znaš kakvu si mi radost priredio. Sad opet znam kakav me posao čeka. Dokazat ću ti da sam marljiv i sposoban čovjek. Stari se gospodin nasmije. Bio je duboko dirnut. - Dakle, sve je opet u najboljem redu. Ali za nas stare morat ćete tamo osigurati mjestance. I mi želimo uživati u sreći svoje djece, zar ne, draga barunice? -obrati se Horstovoj majci. Ova se nasmiješi sva sretna. - Vrlo rado, ako bi to bilo moguće. Margot vrgolasto pogleda svog oca. - Oče, tvoje ponašanje smo zaista zapustili za vrijeme Horstova odsustva. Žena nikada nije stara, pa tako ni o dragoj majci ne smiješ tako govoriti. Barunica se nasmiješi, pa odmahne rukom. - Dijete moje, moja je kosa posijedjela. Gospodin Hartmann je pogleda tobože tužno. - Vidite li, draga barunice, potpuno sam podivljao. Odgojitelj mi je doista neophodno potreban, iako bih zapravo bez tajnika mogao živjeti. Ali, dragi moj Horste, ti ćeš sada vjerojatno imati važnijeg posla nego odgajati svog tasta. 64
