GIGA
HEDWIG COURTHS-MAHLER
KĆERKA IZ PRVOG BRAKA
GIGA
I - Evo, sad će biti četiri sata. Možeš pripremiti kavu. - Odmah, tetko Klarisso! Samo još nekoliko uboda iglom na mom vezivu - odvrati mlada djevojka, podigavši sanjarske oči sa svog posla. Obje su žene sjedile jedna nasuprot drugoj pokraj prozora u sobi za dnevni boravak. Posljednji su sat provele šuteći udubljene u svoj posao. Nakon što je Eva dovršila sa svojim vezivom, položi ga u košaricu koja je stajala na stoliću za ručni rad. U malom, vrlo čistom stanu gospoñice Klarisse Sonntag svi predmeti, prikladni za to, bijahu prekriveni ručnim radovima. Izrada ručnih radova za ukrašavanje kuće, kao da bijaše svrha života ovih dviju žena. Gospoñici Klarissi bijaše jedino životno zadovoljstvo izrada bezbrojnih izvezenih cvjetova i geometrijskih crteža. Tamne oči njezine nećakinje odavale su misli koje čeznutljivo lutaju prema nekom drugom cilju. Poput male sobe za dnevni boravak, bijaše ureñen i mali, susjedni salon, zajednička spavaća soba dviju žena, pa čak i vrlo čista kuhi-njica nalik kuhinji za lutke. Njihove marljive ruke obilno su ih ukrasile. Eva krene u kuhinju da bi izvršila tetkin nalog. Lijepoj mladoj djevojci odjevenoj u svakodnevnu haljinu bijaše devetnaest godina. Njeno je držanje odavalo tihu tugu. Lice joj je imalo fine crte i na njemu su se isticale velike, tamne oči, savršeno lijepe u svojoj boji i veličini. Nažalost, njihov je izraz često bio tužan i beživotan, kao kod svih ljudi naviklih skrivanju svojih osjećaja. U tim se očima nije nazirala mladenačka radost i veselje. Odavale su da je djevojka bila jedna od onih biljaka koje rastu u sjeni, a kojima .za razvoj nedostaju sunce i pogodno tlo. Kad je Eva svojim umornim korakom prošla kroz sobu, tetka ju je zamišljeno pratila pogledom. Blijedo, ispaćeno lice pedesetogodišnje žene poprimilo je tužan, zlovoljan izgled boležljivih ljudi. Ustala je polagano i teško. Dohvatila je štaku prislonjenu na stolicu, koju je upotrebljavala i na kratkom putu po sobi. Klarissa Sonntag bijaše bogalj od roñenja. U njezinoj desnoj nozi, osjetljivo kraćoj i zaostaloj u razvoju, nije bilo ni najmanje snage. Zbog stalne upotrebe štake, cijelo joj se tijelo izvinulo i ukosilo. Lice joj ne bijaše ružno. Imalo je fine crte. Njezine lijepe, sive oči, odavale bi veliku dobrotu u trenucima kad je ne bi mučili bolovi. Ipak su najčešće gledale umorno i zlovoljno. Nije bilo čudo što je Eva uz nju postala tako tiha i uvučena u sebe. Od najranijeg je djetinjstva živjela u malom domu svoje tetke. U životu je upoznala samo mali gradić na rubu thiirinške šume. Vrlo se rijetko sastajala s mladim ljudima. Tetka Klarissa je zbog svoje bolesti izbjegavala društvo. Od njega je posve automatski odijelila i Evu. Eva bi izlazila jedino u slučaju ako bi trebalo nešto nabaviti. Šumu je upoznala samo iz daljine, a pogledom bi preletjela rijeku i polja, kad bi se koji puta našla na kraju grada. Čeznutljivo bi promatrala zeleno drveće. Bilo je tako blizu, ali istovremeno i tako nedostupno. Njezin je život bio usko ograničen, kao što to bijaše i njezin pogled s prozora. Vidjela je samo usku ulicu sa sivim kućama ili onima sa zeleno obojenim fasadama. To bijaše njezina domovina. Domovina! Eva bi sanjarski pogledala svakog puta kad bi čula tu riječ. Domovina! To je zvučalo poput nečeg dragog, divnog, poznatog - poput nečeg što nije mogla razumjeti, jer je bilo i odveć lijepo. Gdje je bila njezina prava domovina? Otac i majka živjeli su vani, u dalekom svijetu. Otac bi dolazio jednom godišnje da je posjeti. Tad bi joj se činio tako stranim, kao da mu ne pripada. A majka? 0 njoj je Eva znala još mnogo manje nego o ocu. Nikada je nije vidjela, a i čula je vrlo rijetko o njoj. Već mnogo, mnogo godina nisu ništa čuli o njoj, a tetka Klarissa je već 2
GIGA odavno nije spominjala. Ni otac nije govorio o njoj. A ipak bi Eva čeznutljivo tražila svoju domovinu. Tamo negdje, pokraj oca i majke. Tetka Klarissa je polagano šepesala uzduž i poprijeko po sobi. To je činila uvijek prije jela. Bijaše to njezino jedino kretanje. Vrlo bi rijetko napuštala svoj stan. Njezina bolest učinila ju je plahom. Zastala je uz otvoreni prozor i duboko dišući upijala svježi zrak, sve dok Eva nije postavila suñe na stol i donijela košaricu sa svježim pecivom i dvopekom, kao i punu posudu kave. Nakon što su popile kavu, tetka reče: - Mogla bi poći u trgovinu »Julemann« prije nego počneš vesti. Potrebna mi je crvena svila za vezenje i novi uzorci. - U redu, tetko, odmah ću se spremiti. - Možeš usput kupiti svijeće i šećer. Kuhnkeova mora sutra dobro počistiti pod pa neće imati vremena poći u trgovinu. Kuhnkeova bijaše dvorkinja koja je svakog jutra obavljala teške poslove u kući. - Bih li kupila tebi nešto voća? - Da, možeš! Nedostaje li nam još nešto? - Mislim da ne. Eva je pospremila stol prekrivši ga zelenim stolnjakom s izvezenim vijencima ruža. Potom krene u spavaću sobu da bi se pripremila za izlazak. Nije djelovala ni mladenački, a ni otmjeno, u svojoj staromodnoj haljini i nenapadnom šeširu. Njezine haljine i šeširi bijahu djelo salona »Klipperove Julchen« izrañeni po uputama tetke Klarisse. Julchen očigledno bijaše na ratnoj nozi s novom modom, iako je neprekidno tvrdila da šije po najnovijim pariškim uzorcima. Kako je Julchen odijevala uglavnom sve žene tog gradića, Evina odjeća nije upadala u oči. Samo bi bogata mesarica na glavnom trgu namrštila nos dok bi Eva prolazila, govoreći svojim mušterijama: - Na njoj se ne vidi. da je njezin otac plemić koji živi na imanju. To nezadovoljstvo se nije odnosilo na Jul-chenino umijeće, već na jeftinu tkaninu od koje je Evin kostim bio sašiven. Eva nije ni slutila da su je ogovarali. Nije znala ništa o novoj modi i svilama. Bijaše joj posve svejedno što će odjenuti. A za koga bi to i činila? Nije se susretala s mladićima. U tom je pogledu bila pravo dijete. Nije znala da ukusna odjeća može i najružnije žene učiniti lijepima i privlačnima. Eva je brzo obavila sve što je trebala. Kao što to već biva u malom gradiću u kome se svi poznaju, posvuda bi trgovci razgovarali s njom. Jedna od sestara Julemann ispričala joj je da je dobila slatke, male mačiće. Htjela je Evi pokloniti jednog, ali Eva je to prestrašeno odbila. Trgovkinja ju je zapitala da li je Jul-chen njezinu haljinu šivala takoñer četiri dana, a vlasnica trgovine voćem ponosno joj I je pokazala pismenu zadaću svog najstarijeg sina koji je ponovno dobio najbolju ocjenu. Time bijaše iscrpljena duševna hrana koju je Eva primila na svom putu. Na glavnom trgu doživjela je još jedan uzbudljiv dogañaj. Policajac Lebohm doveo je na policiju pijanog skitnicu. Bijaše to dogañaj koji je uzbudio sve ñake gradića. Uzdahnuvši Eva krene dalje. Kao i već toliko puta iznenada je obuzme osjećaj skučenosti, bezgranična ništavila života. Razmišljala je često o sebi i svom životu i nije se mogla pomiriti s njim. Još je uvijek, usprkos svemu u njoj bilo odviše mladenačke snage i želje za radom. Nije još otupjela tako da bi se mogla pomiriti sa svim tim. Trenutak prije nego je zakrenula u ulicu koja je vodila do njezine kuće, ugledala je ispred nekih kućnih vrata mladu majku kako miluje svoje dijete. Upravo kad je prolazila, žena je nježno govorila: - Srce moje, jedino moje blago, moja najdraža djevojčice! Te su riječi prodrle do dubine duše mlade djevojke. Toplo rumenilo oboji joj obraze, suze joj
3
GIGA navališe na oči i usne joj zadrhtaše. Kao da bježi pred samom sobom, brzo krene dalje. U kućnoj veži uspori korak pa se na trenutak nasloni na goli zid. - Majko, majko! Zašto nemam majku? - šapnula je. Još nikada u životu nije se osjećala tako napuštenom i nevoljenom kao sada. Polagano se uspela stubama. Nešto kasnije kad je ušla k tetki u sobu, lice joj bijaše mirno. Stara je gospoña jedva dočekala svoju svilu za vezenje. Zapitala je i što se novog dogaña u gradu. Potom reče: - Evo, sad bi mogla jedan sat svirati klavir. Eva mehanički kimne. Sjedne za glasovir koji je zauzimao veći dio sobe. Otac joj ga je poklonio prije nekoliko godina jer je bila glazbeno nadarena. Slučajno se u gradu zatekao izvrstan učitelj glazbe. Dok nije umro, prije nekoliko mjeseci, Eva bijaše njegova najmilija učenica. Stari čudak naučio je Evu sve što je znao. S mnogo se ljubavi bavio i njezinim glasom. Glazba bijaše jedino što je Evu uzdizalo iznad sredine u kojoj je živjela. Pjesmom je izražavala ono što joj usne nisu govorile. To je njezinoj svirci davalo nešto uzvišeno, a pjesme koje je pjevala svojim mekim, slatkim glasom, bijahu vrlo dirljive. I danas je tražila osloboñenje u svirci. Ali nije joj uspijevalo. Usred sviranja iznenada je prestala i okrenula se prema staroj gospoñici. Na njezinom blijedom licu sjale su nemirne crne oči. - Tetko Klarisso! Stara gospoñica se trgne. Njezino je ime zvučalo kao zov u pomoć. - Evo, prestrašila si me! Što je? Zašto si ' prestala svirati? Eva ustane i priñe joj. - Htjela bih te nešto zapitati. Misliš li da moja majka još živi? Na obrazima tetke Klarisse pojaviše se crvene mrlje od uzbuñenja. - Pa to pitanje nije bilo tako hitno. Eva pritisne ruke na srce i duboko udahne zrak. Lice joj postade još bljeñe. - Ipak je tako, tetko! Nisam mogla dulje izdržati, a da te ne pitam. Nikada više ne spominješ moju majku, ali ja moram neprekidno misliti na nju. Obuzima me čežnja i želim da barem govorim o njoj. Kad sam još išla u školu, rekla si mi da se moja majka izgubila u Americi i neka je više ne spominjem i ne mislim na nju. Ali to ne mogu. Tetko, misliš li da moja majka još živi? Klarissa zabaci glavu kao da je iscrpljena. Prestrašeno je promatrala Evino uzbuñeno lice. Nikadaje još nije vidjela u tom stanju, nikada nije čula takve riječi. Što se dogodilo, dijete moje? Zašto tako iznenada zahtijevaš odgovor na to pitanje? Umoran, bolan smiješak prijeñe poput sjene Evinim licem. Spusti se na stolicu. Koljena su joj klecala i nisu je više držala. Naglom kretnjom baci ruke na stol i sakrije lice u njima. Tako je neko vrijeme mirovala, jer joj je duša bila iscrpljena. Potom se opet uspravi. Na njezinom mekanom, dječjem licu ocrtavao se osjećaj najdublje tuge. - Zašto? Tetko, malko prije sam na ulici vidjela ženu s djetetom. Milovala ga je, ljubila i držala ga čvrsto u zagrljaju. Tad sam se upitala: zašto me moja majka nije tako grlila, zašto me se odrekla kad sam još bila tako maleno, bespomoćno biće. Jedva nešto starije od godinu dana. Zašto se moja majka ne javlja? Zar majka može zaboraviti svoje dijete? Klarissa Sonntag uzbuñeno podigne obrve. To bijaše znak velike uzbuñenosti. Prestrašila su je Evina iznenadna pitanja. Uzdahnu-vši ona se uspravi. - Dijete moje, bilo bi bolje da me ne mučiš s tim pitanjima. Tako ne bi mučila ni sebe. Dosad si bila sretna i zadovoljna. Eva stisne šake. - Sretna i zadovoljna? Ne, tetko Klarisso! To nikada nisam bila. Ne ljuti se, sigurno si imala najbolje namjere kad si prihvatila bespomoćno dijete. Vrlo rijetko sam od tebe čula neku ružnu riječ, a kad te bolovi ne muče, ponekad si bila i nježna prema meni. Ali ipak ... ne misli
4
GIGA da sam nezahvalna ... ipak mi je nedostajalo nježnosti. Nikada nisam imala oca i majku, nisam imala pravi dom. Morala sam ti sve to jednom reći, ne mogu to više sakriti u sebi. Jednom si mi ispričala da je moja majka napustila oca nakon dvije godine braka jer je htjela ponovno postati glumicom. Moj se otac rastao od nje. Majka se ubrzo opet udala u Americi, a nije nam javila ni to kako sada glasi njezino ime. Otada nisi više" čula za nju, zar ne? - Nisam. Ni riječ! - A moj se otac takoñer ponovno oženio. Svake godine me posjećuje i tad izmijenimo nekoliko pristojnih riječi. Dvoje ljudi koji pripadaju jedno drugome, a ipak su stranci. U meñuvremenu izmijenimo poneko pismo o svakodnevnim dogañajima. I to je sve što imam od svog oca kojeg bih željela voljeti od srca. Tetko, siromašnija sam od najsiromašnije prosjakinje. - Eva sakri lice rukama i zajeca. Gospoñica Klarissa sjedila je bespomoćno pred tim strastvenim izljevom osjećaja. Nije slutila što se odigrava u Evi. Boležljivi su ljudi vrlo sebični. Klarissa nije bila izuzetak. Kad je prihvatila Evu, učinila je to samo stoga da svom životu dade sadržaj. Uvijek je samo mislila na to kako je dobro što to mlado stvorenje živi uz nju pa ne mora biti sama. Pomisao da bi Eva mogla patiti, nikada se nije rodila u njoj. Sada je to spoznala prvi put. Eva nije bila sretna i zadovoljna. Prestrašeno je promatrala očajnu djevojku, koja je svoju dušu razotkrila pred njom poput oluje koju nije bilo moguće zaustaviti. Njezino, u biti dobro srce, pokušalo se prisjetiti kako bi mogla utješiti mladu djevojku. Nespretno je položila ruku na smeñu djevojčinu kosu. Evina gusta kosa bijaše boje zrelog kestena. Po njoj su plesala crvenkasta svjetla. Klarissa se prisjeti da je njezina jedina sestra, Evina majka, imala isto tako sjajnu kosu. I poče razmišljati o njoj. Sestrino ime bijaše Felicitas. Klarissa je vjerovala da je beskrajno sretna. Bila je tako snažna i zdrava. Felicitas bijaše nemirna djevojka. Žudjela je za uspjehom i sanjala o sjaju i bogatstvu. Nagovorila je plašljive roditelje da joj dopuste postati glumicom. Pomalo i protiv njihove volje krenula je u svijet. Njezina ljepota pomogla joj je da uskoro postigne sjajan uspjeh. Bila je hladna i proračunata, pa joj je uspjelo nagovoriti jednog od svojih obožavatelja da se i protiv volje njegovih roditelja oženi s njom. Rudolf plemeniti Woltersheim postao je muž Felicitas Sonntag. Mladi, pomalo lakomislen čovjek, nadao se u svojoj slijepoj strasti da će se njegovi roditelji kasnije pomiriti s time. Felicitas je vjerovala da je sklopila sjajan brak. Ali svojim vjenčanjem mladić je raskinuo sve veze s obi-s telji. Nisu mu oprostili taj korak uskrativši mu svu novčanu pomoć. Primao je pomoć od raznih drugih članova obitelji. Morao je živjeti sa smiješno malom svotom u usporedbi s onim čime je prije raspolagao. Budući da svojoj ženi nije dopustio da dalje nastupa, živjeli su vrlo skromno. Felicitas to nije dugo trpjela. Ne bijaše to smisao njezina života. Nije željela živjeti u bijedi i siromaštvu. Strast je brzo nestala zbog žestokih meñusobnih svaña. Jednog dana je Felicitas pobjegla u Ameriku, da bi tamo pokušala sreću. Muž je zahtijevao da mu se vrati, a kad je to odbila, rastao se od nje. Njegova mu je obitelj obećala da će mu oprostiti ako se rastane od žene. Dijete su dosudili Woltersheimu. Nije znao što bi počeo s tim malim stvorenjem. U njegovoj obitelji nisu htjeli prihvatiti dijete. Tada je Klarissa rekla da ga njoj prepusti. Htjela ga je prihvatiti kako bi imala sadržaj života, jer su njezini roditelji umrli pa je ostala sama na svijetu. Rado je pristao na to. Plaćao je Klarissi malu naknadu koja joj je uz vlastiti mali imetak omogućavala skroman, ali bezbrižan život. I tako je Eva u svojoj drugoj godini došla k tetki. Gospodin Woltersheim bijaše sretan što se riješio brige za dijete. Njegova rastavljena žena imala je sreću i u Americi uhvatila milijunaša i udala se za njega. Ali otad im se više nije
5
GIGA javljala. Vjerojatno je željela zaboraviti prošlost. Nije pitala ni za svoje dijete. Gospodin Woltersheim, nekoliko mjeseci nakon rastave, naslijedio je veliko imanje od svog bratića. Po želji svog ujaka oženio se, godinu dana nakon rastave mladom udovicom tog bratića, baruna Herrenfelda. Iako je i ona imala kćerku iz prvog braka, nije bilo ni govora da bi oni prihvatili i Evu. Kćeri barutna bijahu otvorena vrata Woltersheima, ali nisu bila i djetetu glumice. Eva je ostala živjeti u skromnom domu svoje tetke. Druga žena njezina oca nije obraćala pažnju na nju. Otac bi dolazio posjetiti kćerku jednom godišnje. Najčešće prije Božića. Učinio bi to po dužnosti. Otac i kćerka nisu znali što bi jedno s drugim. On bi je pitao što želi za Božić, a njezine su želje uvijek bile vrlo skromne, izuzevši klavir, kojega je žarko željela. Raspitivao bi se o školi, pričao s Klarissom i bio sretan kad je opet mogao otputovati. Eva bi u svojoj plahosti skrivala što se dogaña u njoj. Odgovarala bi na njegova pitanja i na izgled ostajala hladna zbog njegove prisutnosti. Otac je stoga vjerovao da je površna poput svoje majke, pa se nije mogao zagrijati za to dijete iz braka sklopljenog iz strasti. Nije slutio da je njegov dolazak vrlo uzbudio Evu i da bi ga ona najradije zagrlila i zamolila: voli me, i dopusti mi da i ja tebe volim! Moje je srce usamljeno i puno čežnje. Nikada to nije izgovorila, a on je vjerovao da je hladna i površna. Uz to ga je druga žena uvjeravala da je Evi najbolje kod tetke. U svom drugom braku dobio je još jednu kćerku. Nije imao muškog nasljednika. Stoga je pozvao na imanje sina jednog svog bratića koji bi nakon njegove smrti naslijedio imanje. Taj mu je mladić pomogao pri upravljanju Woltersheimom. , Eva nije znala kako živi njezin otac. Znala je samo da se ponovno oženio i daje imala po njemu sestru imenom Jutta, koja je bila tri godine mlaña od nje. Potajno je čeznula za tom sestrom. Dala bi sve na svijetu da je vidi. Ali nije se usudila izreći tu želju. Klarissa je neko vrijeme nespretnim kretnjama gladila kosu mlade djevojke. - Nisam ni slutila da toliko patiš zbog okolnosti u kojima si odrasla - govorila je tiho, a na licu joj se ukazao izraz boli. Eva je to vidjela pa je brzo obrisala suze. - Tetko, ponovno imaš bolove. Ovog puta sam ja kriva zbog svog jadikovanja. Žao mi je reče brzo. - Dobro je, dijete moje! Navikla sam na bolove. Nisi mi uzalud otkrila svoje srce. Uboga Evo! Ovog trenutka sam spoznala da si patila pokraj mene. Vjerovala sam da si sretna. Mislila sam da je najveća sreća biti zdrav, moći hodati na zdravim nogama i ne osjećati bolove. Sve drugo mi se činilo nevažnim. Sad vidim da i zdrav čovjek može patiti. Eva se prisili smiriti. - Imaš pravo, tetko Klarisso! Nisam se smjela prepustiti svojim osjećajima. Tvoja je patnja mnogo veća, a snosiš je strpljivo. Oprosti za ono što sam ti rekla, - Ne, ne, to neću! Sad sam spoznala da si nesretna. Uboga Evo, kad bih ti barem mogla pomoći! Ali doista ne znam ništa o tvojoj majci. Nikada više nisam čula za nju otkad mi je javila da se ponovno udaje i da namjerava zaboraviti sve što je ostavila iza sebe. Uvijek je bila lakomislena i nešto ju je tjeralo da se popne visoko u životu. Mogu zamisliti da te je zaboravila. Za nju si predstavljala samo teret. Bila si i odveć mala, a da bi ti pridala neku važnost. Vjerovala je da si kod svog oca. Moja je sestra uvijek znala odbaciti sve što joj je smetalo. Moram ti to reći zbog tebe. Nemoj odveć čeznuti za njom. Razočarala bi se. Ne vjerujem da ćeš je ikada sresti iako vjerujem da još živi. Vjerojatno bismo saznali da je umrla. Eva ju je saslušala sva ukočena. Na njezinom mekom, mladom licu ocrtavao se izraz tuge. Sad upitno pogleda tetku. - A moj otac, tetko? Zašto me otac nije uzeo k sebi? Klarissa prijeñe rukom preko čela. - Isprva, kad ga je tvoja majka napustila, nije znao što bi s tobom. Kad se kasnije ponovno oženio, vjerojatno je pomislio da bi te mogao uzeti k sebi. Ali, možda njegova žena nije bila
6
GIGA sporazumna. - Ali i ona ima kćerku iz prvog braka koju je dovela sa sobom. - Da, ali ona je dijete baruna, a ti si kćerka glumice koja je pobjegla od svog muža. Danas ću biti iskrena prema tebi kako bi sve jasno vidjela. Tvoj je otac pao u nemilost svoje obitelji zbog vjenčanja s tvojom majkom. Prihvatili su ga tek kad se rastao. Na tebe su roñaci potpuno zaboravili, a tvoj je otac bio sretan što nitko više ne spominje njegov prvi brak. U njegovim krugovima više i ne znaju da je bio oženjen i da ima kćerku iz prvog braka. Eva se uspravi pogledavši tetku. - Ni moja sestra Jutta ne zna za mene? - Vjerojatno! Ne govorim s tvojim ocem o tome. Ne spominjem njegove sadašnje prilike. Ono što znam, sam mi je ispričao. Pitala ga nisam. Tvoj otac nije bezosjećajan čovjek. Ima dobro srce. Ali žrtva je prilika. Njegov prvi, lakomisleno sklopljen brak, dugo ga je sputavao poput lanca. Bio je sretan kad su nato napokon zaboravili. To je sve što ti mogu ispričati. Radovala sam se kad mi je obećao da možeš ostati uz mene dok ne umrem, ili dok se ne udaš. Eva se naglo uspravi. - Što će biti sa mnom ako umreš? - Tad će te otac prihvatiti u svojoj kući. To mi je obećao. - To ti je obećao? - Evine oči zasjaše. Klarissa se gorko nasmiješi. - Sad želiš da brzo umrem. Zar ne? Djevojka porumeni. - Kako to možeš reći, tetko Klarisso! Stara gospoña uzdahne. - Ne bih ti mogla zamjeriti zbog toga. Što imaš od mene, stare, zlovoljne žene? A što bih ja izgubila da umrem? Znam da će ubrzo doći moj kraj. To nosi moja bolest, a moje slabašno tijelo ne može se braniti. Stoga sam zahtijevala da mi to tvoj otac obeća. Htjela sam biti mirna što se tebe tiče. Meñutim, nisam sigurna da li bi se ti dobro osjećala u svom novom domu. Tvoja maćeha je ponosna, otmjena žena. Neće biti osobito sretna ako te bude morala prihvatiti. A možda se i varam. Eva nasloni glavu na ruke i zamišljeno pogleda pred sebe. Potom reče tiho: - Da li bi me. sestra zavoljela? Da li bi bila dobra šaranom? - To ti, nažalost, ne mogu reći. Ne poznajem je. Mlada djevojka uzdahne - Kad bih barem znala kako izgleda! Da imam njezinu sliku mogla bih zamisliti kakva je. Već sam odavno trebala zamoliti oca da mi pošalje Juttinu sliku. Ne usuñujem se. Misliš li da bi mi je poklonio? - Sigurno! Tu ti molbu ne može odbiti. Eva poskoči. - Javit ću mu to u idućem pismu. Ne usuñujem se to izgovoriti u njegovoj prisutnosti. - Evo, ne bi se trebala toliko plašiti. Kad je ovdje uvijek si tako tiha i mirna. On nije loš čovjek. - Nije, ali ja ga ne poznajem. Tako je otmjen i suzdržan. Uvijek moram skupiti svu svoju hrabrost kad razgovaram s njim. Više od onoga što me upita ne mogu izgovoriti. Klarissa je šuteći promatrala ulicu. Udubila se u misli. Napokon se opet okrene. - Možda bi mu se mogla pokušati približiti. Možda to i ne bi bilo tako teško. - Misliš li da bi mi mogao pokloniti malo ljubavi? - zapita Eva uzbuñeno. Obrazi joj se zažariše. Bila je zgodna jer su crte njezina lica živnule. Tetka Klarissa to zapazi. Pomalo prestrašeno pogleda mlado lice. - A zašto ne? On je tvoj otac, a nema kameno srce - poče je tješiti, iako je vjerovala da se Rudolf Woltersheim odnosi vrlo ravnodušno prema Evi. Eva je zamišljeno gledala pred sebe. Potom ponovno sjedne za glasovir i počne svirati. Svirala je tako divno kao što to Klarissa još nije čula. Prvi put obratila je pažnju na izražaj kojeg je Eva dala tonovima. Shvati da je ta mlada duša sputana i da čezne za slobodom i ljubavlju.
7
GIGA Odluči javiti Woltersheimu da Eva pati zbog žalosnih okolnosti. Ma kako joj teško bilo rastati se od nje, možda bi Eva mogla provesti nekoliko tjedana u očevoj kući kako bi upoznala sestru. Uzbuñenje bijaše preveliko za Klarissu. Navečer je dobila napadaj bolova. Morala je leći ranije nego inače.' Eva bijaše vrlo tužna. - To je sve moja krivnja, tetko - govorila je tiho. Klarissa odmahne glavom. - Nije, nije, popila sam previše jaku kavu. Znaš da to ne podnosim. - Ne smiješ to više činiti! Liječnik ti je to zabranio. Klarissa se gorko nasmiješi. - To je moja jedina strast! Ni najgore posljedice me ne mogu izliječiti od toga. Eva se pažljivo brinula za bolesnicu i poljubila je u blijedo čelo. -Uboga tetko! Ova je pogleda umornim pogledom. - Dijete, kad bi znala kako si bogata usprkos svemu. Imaš zdravo tijelo i svježu mladost. Tako si bogata u usporedbi sa mnom. Eva je tog trenutka prvi put osjetila muče-ništvo tog ubogog stvorenja s kojim je priroda postupala tako maćehinski. Pogladi nježno tetkinu tanku sijedu kosu, pa poče gorko predbacivati samoj sebi što joj ne može pokloniti više ljubavi.
8
GIGA
II Na terasi doma Woltersheimovih obitelj se sakupila oa4rugom doručku. Bijaše divno, vedro Ijetnje jutro. Posvuda je cvalo cvijeće, a ptice su pjevale. Veliki okrugli stol postavljen za doručak, stajao je tik kraj ograde ukrašene cvijećem. Svi su sjedili oko stola u udobnim pletenim stolicama. Tu je bio domaćin, Rudolf Woltersheim, otmjen, zgodan čovjek star oko pedeset godina. Njegova bujna kosa bijaše prosijeda, a nešto tamniji brk davao je njegovu licu odlučan izraz. Pokraj njega sjedila je gospoña Helena. Bilo joj je četrdeset godina. Ta plavokosa ljepotica djelovala je hladno. Bijaše dobro grañena. Njezine svjetloplave oči promatrale su trijezno svijet oko sebe. Prekrivala ih je teškim kapcima kad bi se zbog nečeg uzbudila ili kad bi osjećala odbojnost prema nekome. Dvadesetogodišnja djevojka, njoj nasuprot, bila je njezina uspjela kopija, tako da se u njoj odmah mogla prepoznati njezina kćerka. Bijaše to barunica Silvija, kćerka gospoñe Woltersheim iz prvog braka. Sličnost dviju žena izazivala je smiješak. To više, što su se jednako češljale, pri čemu su im bila potrebna neka pomagala, jer nisu imale baš bujnu kosu. Barunica Silvija djelovala je još hladnije od majke i mnogo je češće spuštala teške kapke na oči. Mlaña Woltersheimova kćerka bijaše prava divna suprotnost njima dvjema. Jutta je imala tamne oči koje je naslijedila od svog oca, a one su odavale životnu radost. Ružičasti obrazi svjedočili su o dobrom zdravlju. Plava pletenica visjela joj je niz leña. Jutta nije mogla dugo sjediti na miru. Odjenula je bijelu haljinu poput svoje polusestre Silvije. Sluga je po običaju posluživao doručak. U Woltersheimu su živjeli otmjeno. Za to se brinula gospoña Woltersheim, iako je njezin muž često preporučivao štednju. Woltersheim bijaše doduše veliko imanje koje je donosilo mnogo prihoda i kojim se dobro upravljalo. Ali vremena bijahu teška, pa je trebalo štedjeti. Sadašnji vlasnik morao se pobrinuti za to da kćerkama osigura miraz. Nakon njegove smrti, imanje će prijeći u ruke njegova roñaka. Za njegovu ženu i kćerke preostat će samo smještaj u skromnoj kući za udovice na imanju. Kuća se nalazila s druge strane šume. Iako je gospoña Woltersheim sve to znala, ipak nije željela štedjeti. Njezin je muž bio zdrav, pa je mogao živjeti još dobrih trideset godina. A dobro udati kćerke, bijaše njezina najveća težnja. Silvija nije od svog oca naslijedila ništa do otmjena ponašanja i velikih zahtjeva. Ona i njezina majka smatrale su samo po sebi razumljivim što se gospodin Woltersheim brinuo za Silviju kao za svoju kćerku. Obje su žene doduše primale malu rentu, koju im je morao isplaćivati današnji vlasnik imanja Herrenfelde, koje je ranije pripadalo pokojnom Silvijinom ocu. Herrenfelde, bijaše nasljedno imanje, kao i Woltersheim. Nakon smrti prvog muža gospoñe Woltersheim, preuzeo ga je neki daljnji roñak. Herrenfelde je, meñutim, bilo tako zaduženo imanje da je njegov sadašnji vlasnik Gotz imao jedva dosta novaca za život i teškom je mukom isplaćivao rentu majci i kćeri. Ta je renta bila jedva dovoljna da Silvija njome nabavlja rukavice, lepeze i slične sitnice. I tako se Woltersheim morao brinuti i za nju. Nije mu se stoga moglo zamjeriti što je svoju ženu neprestano opominjao da štedi. Woltersheim nije imao muških roñaka. Stoga je Fritz Woltersheim, sin jednog od njegovih bratića koji je rano preminuo, bio odreñen za nasljednika imanja. On je do prije godinu dana bio oficir, ali je zbog toga što je bio siromašan neprekidno imao poteškoća. Gospodin Woltersheim je vrlo volio tog mladića, pa mu je predložio da napusti vojsku i počne se baviti upravljanjem imanjem, koje će ionako jednog dana biti njegovo. Fritz Woltersheim je radosno prihvatio tu ponudu. Od tog vremena, s velikom voljom i radošću posvetio se poljoprivredi. Gospoña Woltersheim isprva nije bila zadovoljna time što je njezin muž već sada doveo u kuću svog nasljednika. Vidjela je u njemu dosadnog pridošlicu. Ali potom se sjetila da bi Fritz mogao biti sjajna prilika za Silviju. Nju je najviše voljela pa je za nju bila silno primamljiva pomisao da bi Silvija jednog dana mogla postati vlasnicom Woltersheima. 9
GIGA Silvija je bila sporazumna s time, kad joj je majka odala svoje planove. Fritz bijaše zgodan čovjek i kao budući vlasnik imanja dobra prilika. Obje su žene bile vrlo ljubazne s Fritzom. Silvija je očigledno očijukala s njim. Nitko nije znao što Fritz misli o tome. Dobro je shvatio što njih dvije namjeravaju, ali mu se Silvija činila i odveć nametljivom zbog svog umišljenog ponašanja. Nisu mu se sviñale ni njezine modre, beznačajne oči. Tom dobrodušnom, ali i naglom čovjeku mnogo je milija bila mala Jutta. Oni bijahu pravi prijatelji. Jutta je s njim razgovarala poput majke, kao da je barem dvadeset godina starija od njega. Nije se ljutio, kad bi ga počela prekora-vati. Promatrajući je vragoljasto, šutio bi i tobože se stidio. Iako se njih dvoje izvanredno razumjelo, meñu njima je uvijek vladalo nešto nalik ratnom stanju. Najčešće, kad bi netko drugi bio prisutan. Upravo kad su započeli s doručkom Fritz Woltersheim je projahao pokraj terase veselo ih pozdravljajući. Vraćao se s obilaska polja. Nakon što je predao konja konjušaru, požurio je u svoju sobu i preodjenuo se za doručak. Gospoña Woltersheim je cijenila pristojno ponašanje. Minutu kasnije pojavio se i poljubio ruku domaćici. - Oprostite što sam zakasnio, draga tetko! Zadržali su me poslovi - primijeti pristojno. Ona mu se blagonaklono nasmiješi. - Uvijek ti je oprošteno ako se radi o poslovima. Fritz potom pozdravi ostale članove obitelji, pa sjedne za stol izmeñu Silvije i Jutte. Dakako, na brzinu je potegao Juttu za pletenicu, na što ga je ona jednako tako prirodno lupnu-la po ruci. On se tobože skupi na stolici i po-vikne: »Joj!«, na što je gospoña Woltersheim prijekorno pogledala Juttu, a Siivija mu ljubazno ponudila jelo. Htjela ga je uvući u razgovor, ali Fritz se nije upustio u to, već je počeo stricu pričati što je radio tog jutra. Gospoda su oduljila razgovor, pa je gospoña Woltersheim načinila nezadovoljno lice. - O poslovima možete razgovarati i kasnije, kad budete sami. Nama to nije zabavno -reče ljutito. Gospoda se ispričaše. Gospodin Woltersheim volio je mir u kući, pa nije rado davao ženi razlog za zlovolju. Silvija ^»onovno pokuša uvući Fritza u razgovor, ali ovog je to puta Jutta spriječila, počevši ga zadirkivati. Silvija je bijesno pogleda. - Fritze, hoćeš li kasnije odigrati sa mnom partiju tenisa? - zapita brzo. Fritz je već imao za sobom naporno jutarnje jahanje, dok je Silvija zajedno s majkom spavala do drugog doručka. Radije bi se jedan sat odmarao. Ali, kao kavalir nije smio odbiti Silviju. - Rado Silvijo - odgovori pristojno, iako to nije odgovaralo istini. - Onda ću vam se pridružiti - odlučno izjavi Jutta. Silvija i njezina majka je ljutito pogledaše. - Čeka te još jedan sat s gospoñicom -oštro primijeti Silvija. - To mogu odgoditi za kasnije. - Ne, Jutto, učenje je važnije - objasni joj odlučno majka. - Tako rado igram tenis s Fritzom. - Pričekat ćemo dok završiš - požuri reći Fritz. - Zar ne, Jutz? Skratio je njezino ime u Jutz, jer joj j>e to bolje odgovaralo od ozbiljna imena Jutta. Isprva se Jutta borila protiv toga, ali to nije koristilo. Fritza se nije moglo razuvjeriti. - Da, molim te, Fritze. - molila je Jutta. - Kasnije mi je pretopio - zavikne Silvija, bijesna na sestru. Željela je biti nasamu s Frit-zom. Fritz je to primijetio, pa je to htio spriječiti. - Igralište leži u sjeni - poče nagovarati bijesnu djevojku. Ali gospoda Woltersheim pri-tekne kćerki u pomoć. - Jutta ne mora svemu prisustvovati. Još je dijete i mora se pokoriti. - Šesnaest mi je godina, majko! - Ipak si još dijete! I to neodgojeno! Silvija i Fritz će igrati bez tebe i to odmah nakon do-
10
GIGA ručka. Već stoga da te kazne zbog tvog ponašanja. Jutta teškom mukom proguta suze tražeći pogledom pomoć od oca. Ovaj je izbjegavao da je pogleda. To je uvijek činio, kad god je po njegovu mišljenju njegova žena loše postupala s njom. Nije želio stati na njezinu stranu samo da bi sačuvao svoj mir. Nakon doručka Jutta je odmah ustala i krenula prema svojoj sobi. I Fritz ustane. - Pričekaj, Jutto, idem s tobom. Moram se preodjenuti za tenis. Silvijo, vratit ću se za četvrt sata. Rekavši to, nakloni se i krene za Juttom u kuću. Silvija je već bila odjevena u bijelu haljinu za tenis pa je ostala sjediti s roditeljima na terasi. Fritz gurne ruku pod Juttinu i pogleda je u lice, nagnuvši se prema njoj. - Ne budi tužna, Jutz! Večeras ću igrati s tobom - poče je tješiti. Ona ga ljutito pogleda svojim predivnim očima. - Taj glupi tenis mi i nije važan. Neću da igraš sa Silvijom - procijedi uzbuñeno. - Zašto ne, Jutz? - Jer se želi udati za tebe. Misliš li da ne vidim kako te gleda? Fritz se nasmije i položi joj ruku na usta. - Užasno si dijete! Nemoj to govoriti tako glasno! To je tajna djevojačke duše. - Lijepa djevojačka duša! Silvija' uopće nema duše, to bi mogao znati. Fritz suspregne smijeh. - Jutz, roñeni si diplomat. Ona ga sumnjičavo pogleda. - Rugaš li mi se? - Niti govora - poče je Fritz uvjeravati. - Tvoja sreća. Ali reci mi, moraš li uvijek biti negdje nasamu sa Silvijom? Fritz uzdahne. - Kad ne bih morao, ne bih to činio, glupa Jutz! Ona ga oduševljeno uštine u ruku. - Nije ti stalo do toga? - Meñu nama, ali sačuvaj to kao najdublju tajnu, nije mi stalo. Ovog trenutka sam smrtno umoran i radije bih legao jedan sat, nego li sa Silvijom igrao tenis. - A kad ne bi bio umoran? Tad bi vjerojatno rado bio nasamu s njom? - To je pitanje savjesti. Ako ti odgovorim objavit ćeš to svima, isto tako kao što si objavila Silvijinu tajnu. - Znaš i sam da je diskrecija ... - Nevažna - prekine je on veselo. Jutta bijesno lupne nogom. - Ne, već je to pitanje časti. Ali ako me želiš ljutiti, ostavi me na miru! Otrgnula se od njega i potrčala kroz veliko predvorje do širokog stubišta koje je vodilo na prvi kat. Fritz je dostigne u nekoliko skokova, pa je zadrži za pletenicu. - Stani! Nećeš mi pobjeći - govorio je. Uhvati je za oba ramena i pogleda čudnim pogledom. - Jutz, zar ne razumiješ šalu? - Ostavi me! - napadne ga ljutito djevojka. - Hoću, budeš li mirno krenula gore sa mnom. - Uvjete mogu postavljati samo ja. -Dakle? - Prvo, odgovori na moje pitanje! Jesi li rado nasamu sa Silvijom? - Dakle, diskreeija je pitanje časti? - Dakako! Fritz je uhvati pod ruku. - Iskreno govoreći, nisam! Nisam rado na-samu s njom. - I nećeš je oženiti? Fritz je veselo pogleda. - Jutz, imaš li kakvih namjera sa mnom? Ona ga kucne po čelu. - Pa ti si... Ne, ne bih te ni za što željela za muža.
11
GIGA - Zašto ne? - Jer si vragoljast i ne poštuješ rne. Ali nećeš postati ni Silvijin muž! Ne voli te. Njoj je važno samo glupo imanje. Čula sam kako je to govorila majci. Dakako, nije znala da sjedim na drvetu iznad njih. Neću dopustiti da se oženiš na taj način. Oženit ćeš se iz ljubavi. Znaš, čitam preñi van roman. Čitala sam ga na drvetu, jer mi ne daju čitati takve knjige. U romanu ima junakinja ... predivno, kažem ti. Ime joj je Jadvviga i preslatka je. Takvu bi ti ženu trebao. Izabrat ću neku koja je nalik na nju. Fritz se nasmije i stigavši gore u široki hodnik, brzo je nekoliko puta okrene oko sebe. - Jutz, pravi si dragulj. Moram te uokviriti zlatom. Jutta ga odlučno strese za ramena. - Zar se ne možeš smiriti pet minuta? Fritz; je ozbiljno pogleda. - Moraš to samo narediti. - Dakle, oženit ćeš se samo ženom koju ti ja odaberem? - Ne znam hoćeš li pogoditi moj ukus -posumnjao je. - Hoću! Mora biti vitka i lijepa. Možeš sam odrediti boju kose i očiju. Fritz se prisili ostati ozbiljan pa se zahvalno nakloni. - Mora imati bogatu dušu i biti vrlo osjećajna! - Da, mora biti duboka poput bunara -složi se Fritz: - Jutz, vjerojatno je ona junakinja iz tvog romana baš takva. - Da, sjajno bi ti odgovarala, jer je vrlo ozbiljna i odlučna. To je važno za tebe, jer misliš samo na gluposti. Fritz se glasno nasmije. - Jutz, umrijet ću ako još dulje moram ostati ozbiljan. Jutta ga ljutito lupne po ramenu. - Doñavola, snažna si! Jutta stisne šake. - Kad bih te barem jednom mogla pošteno pretući. - Duša si od djevojke. Jutta isplazi jezik učinivši užasnu grimasu, tako da se Fritz tobože prestrašeno povukao. - Opraštam se od tebe - viknuo je za njom, kad je otrčala i nestala u svojoj sobi. Pjevušeći veselu melodiju i on poñe u svoju sobu da bi se preodjenuo. Još nije prošlo četvrt sata, pa je prišao prozoru i pogledao na terasu. Silvija je još uvijek sjedila u društvu roditelja. S lica mu nesta vesela izraza. Njegove su se slutnje obistinile. Tetka Helena željela ga je oženiti Silvi-jom. A Silvija je očijukala s njim. Kao budući vlasnik imanja predstavljao je dobru priliku. Ono što mu je Jutta odala, u svom dječjem bijesu, potvrñivalo je njegova zapažanja. Koliko se mala Jutta naljutila! Ta draga, glupa djevojčica iskrena srca. Opet se morao nasmijati. Kad bi tetka Helena naslutila što mu je Jutta odala! Tad bi mala izdajica stradala. U duhu je ponovno proživio vrijeme koje je dosad proveo na Woltersheimu. Isprva ga nisu odveć ljubazno primili. Stric je bio srdačan, ali tetka Helena i Silvija hladno su ga promatrale. Samo je Jutz odmah bila srdačna prema njemu. Usprkos njenom ponašanju znao je da joj je drag. Prisjeti se prve večeri provedene u Woltersheimu. Sjedio je sam i prilično tužan u knjižnici. Još je žalio za svojim drugovima u vojsci, ali stric je platio njegove dugove samo pod uvjetom da napusti vojsku i doñe u Woltersheim. Bio je to spas. Ali one večeri osjećao se užasno. Tad je iznenada Jutta ušla u knjižnicu. Položila je ruke na leña, pa se postavila pred njega i pogledala ga sućutno. - Fritze, budeš li opet imao dugova, reci to radije meni. Toliko pričaju o tim tvojim dugovima! Majka je bijesna što ih je otac platio. Više ne mogu slušati koliko te ogovaraju. A Silvija sjedi poput kipa pokraj njih. Dakle, reci meni, kad.se opet nañeš u neprilici. Fritz ju je iznenañeno pogledao.
12
GIGA - Tebi? - Dakako! Kasnije ćeš mi vratiti novac. Onda neće pričati o tome. - Zar imaš toliko novaca? - Imam! Inače ti to ne bih ponudila. Tri-stotine dvadeset i sedam maraka u štedionici. A knjižica leži meñu mojim rubljem. Možeš podignuti koliko ti treba. Fritz je poskočio i stisnuo joj ruku. - Divna si djevojka, Jutto! Dala bi mi sav taj novac? - Dakako! Ali moraš mi svečano obećati da nećeš posuditi ni od koga drugoga. Fritz se sjeti svote koju je stric platio za njega. Nadmašila je znatno ono što mu je Jut-ta ponudila. Ipak se nije mogao nasmijati njezinoj djetinjastoj ponudi. Bio je duboko dirnut zbog toga, a grlo kao da mu se stisnulo. Vidio je te velike, tamne dječje oči i duboko uzdahnuo. - Obećat ću ti to, Jutto! Ovdje u Wolters-heimu neću imati prilike da se zadužim. U vojsci, uz najbolju volju, ponekad nisam mogao drugačije. Nadam se da neću morati iskoristiti tvoju velikodušnu ponudu. Ali tisuću ti puta hvala! Vrlo si dobra. Jutta je odlučno odmahnula glavom. - Ne, nisam dobra. Ponekad sam zla tako da se stidim same sebe. Znaš, majka se brine samo za Silviju. Ne obraća pažnju na mene. Ne trpim Silviju, iako je deset puta moja sestra. Pretvara se, a to ne podnosim. Kad su •prisutni drugi, uvijek je mila i draga prema meni. Tek što ostanemo same, govori mi užasne stvari i štipa me. Pogledaj, i to je njezino djelo. Zavrnula je rukav i pokazala mu vitku ruku. Fritz je ugledao veliku modricu. Jutta ponovno spusti rukav i nastavi: - Dakako, ni ja nisam nježna prema njoj. Možeš mi vjerovati. Ali ne pretvaram se pred drugima. Iako tvrde da sam nesnosna, a Silvi-ja mila. Ne trpim pretvaranje! Radije sam zlobna, nego da pred ljudima govorim: »Slatka Silvija«, kao što ona govori »slatka Jutta«. Pri tom je smiješno oponašala sestru. Fritz se morao glasno nasmijati. I sad mu je smiješak ponovno preletio preko lica. Od te večeri, oni su se sprijateljili. Svi su drugi vjerovali da se njih dvoje ne voli, jer su se neprekidno zadirkivali. Ali oni su to bolje znali. Tim su zadirkivanjem skrivali iskreno prijateljstvo. Jutta i Fritz predstavljali su časne i iskrene ljude na imanju, a Silvija i njezina majka, njihovu suprotnost. Meñu njima stajao je gospodin Woltersheim sa svojom mirnom suzdržanošću. I on je bio pošten, ali mu je zapovijedala njegova energična žena. Nije se to dogañalo zbog njegove slabosti, već stoga što je želio sačuvati svoj mir. Fritz i Jutta znali su da je gospodin Wol-tersheim ranije bio oženjen nekom glumicom. Ali nisu slutili da iz tog braka ima kćerku. Majka je to rekla samo Silviji, a ova nije govorila o tome. Poput majke i ona je željela zatajiti to nepoznato stvorenje, pa se nadala da je nikada neće upoznati. Takve su bile prilike tog ljetnjeg dana u Woltersheimu.
13
GIGA
III Fritz je igrao tenis sa Silvijom. Igrala je loše i nepažljivo, jer je željela očijukati s Fritzom. Njemu je bila potrebna sva vještina i vesela narav, da se ne bi oneraspoložio. Silvija je upotrijebila teško oružje zadivljujućom energijom i izdržljivošću. Ali on bi joj izmicao poput jegulje. Kad je igra završila, ništa nije postigla. Htjela ga je nagovoriti da krene s njom u šetnju po šumi, ali on je rekao da ga čekaju važni poslovi, pa se povukao u svoju radnu sobu. Tamo je bio siguran od nje. Fritz je upravo otvorio poslovne knjige, kad je u sobu ušao njegov stric želeći s njim razgovarati. Oba gospodina pripalila su cigarete i dugo razgovarali. Woltersheim je zavolio Fritza i radovao se njegovoj marljivosti. I Fritz je zapazio da mu ovaj posao bolje odgovara od vojničkog. Oba su čovjeka bili iskreni jedan prema drugome. Gospodin Woltersheim je dobro znao da njegova žena namjerava udati Silviju za Fritza. Ali vidio je i Fritzovo suzdržano ponašanje prema njoj. U tom pogledu je gospodin Woltersheim bolje zapažao od svoje žene. Ipak se nije miješao u to. Nije ženi spomenuo što je zapazio, jer je bio sretan što se više nije ljutila na Fritza. Zasad nije razmišljao o tome što će se zbiti kad ona zapazi da se njezin plan neće ostvariti. Bio je čovjek koji se lako znao pomiriti s činjenicama. Kad su završili s poslovnim razgovorima, gospodin Woltersheim je pripalio novu cigaretu i sjeo u naslonjač nasuprot Fritzu. Pre-križivši nogu preko noge, neko je vrijeme razmišljao. Napokon je podigao glavu i odlučno rekao: - Fritze, znaš da sam već jednom bio oženjen, zar ne? Fritz ga iznenañeno pogleda. - Da, striče, u ono su vrijeme mnogo pričali o tome. Iako mi je tada bilo jedva deset godina, nisam zaboravio kakav je dojam ostavilo na mene to što si se usprkos tradiciji oženio glumicom. U to doba patio sam za kćerkom naše pralje. Bila je pet godina starija od mene. Vjerovao sam da si silno hrabar što si odbacio predrasude, pa sam se nadao da ćeš mi osloboditi put do moje ljubavi. Bože moj, kako divna vremena! Veselo se nasmijao. Woltersheim je zamišljeno gledao iza oblaka dima. - U to vrijeme nisam bio mnogo pametniji, nego što si to ti tad bio. Oženio sam se Felici-tas Sonntag. Da, bio sam pravi magarac. - To baš ne zvuči laskavo za tvoju prvu ženu. - Nemoj me krivo razumjeti! Nije bila gora ni bolja od mnogih drugih žena. Možda samo proračunatija. Ne zamjeram joj toliko što je pobjegla od mene, jer ni ja nisam bio, nakon što je prošlo prvo pijanstvo, odveć uzoran muž. Bio sam magarac samo stoga što sam u svojoj zaljubljenosti povjerovao da sam pronašao pravi dragulj. Očekivao sam neizmjernu sreću u tom braku. - Pa zato nisi bio magarac. Kad je čovjek mlad, vjeruje u ideale. Hvala Bogu! Gospodin Woltersheim kimne. - Pa dobro, svejedno je kako nazivamo naše budalaštine. Ono što se dogodilo, dogodilo se. U ovom slučaju, moja je prva žena ispravila moju glupost napustivši me. Tako smo oboje bili opet slobodni. Zapravo bih joj trebao biti zahvalan. Ali nisam započeo razgovarati s tobom o tome da bih filozofirao, već iz posve drugog razloga. Vjerojatno ne znaš da iz svog prvog braka imam kćerku. A isto tako ne znaš da ta kćerka živi, i to kod sestre njezine majke. Fritz ga pogleda silno iznenañen. - Nisam to ni slutio. Gospodin Woltersheim strese pepeo sa cigarete. - Otkud bi to i mogao znati! Prešutjeli smo Evu. Moja žena nije željela da je neprekidno podsjeća na moj prvi brak. 14
GIGA - Ali i Silvija boravi u ovoj kući. Woltersheim se nasmiješi podrugljivo. - To je nešto drugo. Silvija je barunica Herrenfeld. Moja je žena još danas ponosna na svog prvog muža, koji joj nije olakšao život svojom lakomislenošću i kockanjem. Moj brak je bio prava mezalijansa. Obitelj me se odrekla. Najbolje ga je bilo zaboraviti. Potomci iz takvog braka nisu punopravni. Fritz nabra čelo. - Ne mogu si pomoći, ali mislim da je to nepravedno. Što je to ubogo dijete krivo? Woltersheim se gorko nasmije. - Ne bi bilo dobro da to tvoja tetka čuje. Održala bi ti tako dugo predavanje da bi se onesvijestio i počeo je preklinjati da ti se smiluje. - Tvoja kćerka nikada nije bila u Wolters-heimu? - Nije! Nekoliko sam puta pokušao nagovoriti ženu da dopusti Evi svake godine provesti nekoliko tjedana na imanju. Ali ona me uvijek odgovarala od toga. Napokon sam i ja povjerovao da je bolje ako ostane živjeti u skromnim prilikama. - U kakvim to prilikama živi? - Sestra njezine majke je neudata. Bogalj je i potreban joj je netko za pomoć. Dio njezina uzdržavanja podmirujem ja, tako da njih dvije mogu bezbrižno živjeti. Eva nikada nije napuštala mali gradić u kome živi. Vrlo je tiha i plaha i... ravnodušna, pa joj se nisam uspio približiti. - Vidiš li je često? - Jednom godišnje, na dan ili dva - odgovori Woltersheim osjećajući se pritom nelagodno. - To je malo - odvrati Fritz, - Moraš priznati da se teško približiti čovjeku u tako kratkom vremenu. - Da, priznajem to. Sad i sam uviñam da sam se morao više brinuti za Evu. Ni sam ne znam kako se sve to dogodilo. Najprije sam bio sretan što je tetka preuzela brigu za dijete. Što bih počeo s njom? Tada su me mučile druge brige. Kad sam se ponovno oženio, o tome je počela odlučivati moja žena. Objasnila mi je da je za sve nas bolje, ako dijete ostane gdje jest. Nije bilo teško uvjeriti me u to. Što je Eva postajala starija, to mi je bivalo jasnije da njezino mjesto nije u ovoj kući. Zamisli, ta plaha djevojka, bez društvenog obrazovanja, nespretna i prestrašena ... i prilike u ovoj kući. Bio bi to opasan pokus. Iz godine u godinu sve sam se više užasavao toga. Ali sad se sve iznenada promijenilo. Jutros sam primio pismo od Klarisse Sonntag, Evine tetke. Piše mi da je Eva u posljednje vrijeme vrlo potištena i tužna. Priznala joj je da neizmjerno čezne za tim da ima oca i majku poput sve druge djece. Užasno je plakala i priznala joj da je smrtno nesretna i tužna jer nema nikoga kome pripada. Fritze, to me iznenada trg-nula iz moje ravnodušnosti. Osjećam se poput čovjeka koji snosi tešku krivicu. Eva je priložila pisamce Klarissinom pismu. Evo, pročitaj ga! Morao sam jednom s nekim razgovarati o tome. Helena me ne bi razumjela. Dakle, molim te, pročitaj! Izvukao je iz džepa pismo i pružio ga Frit-zu koji ga je otvorio i pročitao: »Dragi oče, javljam Ti da sam zdrava. Tetka Klarissa je u posljednje vrijeme bolesna pa mora ležati. Stoga mogu malo izlaziti jer ne mogu tetku ostavljati samu. Kad sjedim uz njezin krevet, a ona spava ... oče, onda često čeznem za nekim s kime bih mogla razgovarati, za nekim licem koje bi me ljubazno pogledalo. Stoga se usuñujem nešto Te zamoliti. Nešto, što mi već dugo leži na srcu. Ne bi li mi mogao poslati sliku moje sestre Jutte? Često mislim na nju, jer zapravo pripada meni, a ja nemam nikoga drugoga. Toliko je volim, iako je ne poznam. Boli me što ne mogu zamisliti kako izgleda. Molim Te, ne ljuti se na mene što to tražim od Tebe. Ne bih se usudila, ali tetka Klarissa me nagovorila da to učinim, jer se ti sigurno nećeš ljutiti na mene. Hvala Ti na tvom posljednjem pismu. Inače nemam želja. Jedino što bih rado posjedovala sestrinu sliku, pa bih Ti bila vrlo zahvalna. Srdačno Te pozdravlja Tvoja kćerka Eva«
15
GIGA Fritz polagano savije pismo. Njegovo inače veselo lice poprimilo je ozbiljan izraz. Vrati pismo i ustane. - Ubogo dijete! - reče poluglasno. Woltersheima pogodiše te riječi poput teške optužbe. Prijeñe rukom preko čela. - To sam pomislio i ja pročitavši pismo. Da sam barem znao kako pati zbog toga! Nisam to želio. Vjerovao sam da je zadovoljna. Ali iz tog pisma zvuči nešto više nego samo želja da dobije Juttinu sliku. Odmah sam joj je poslao, ali to nije dovoljno. - Doista nije! Ovo me pismo duboko dirnulo, moram to priznati. Iz njegovih redaka naslućuje se duboka bol. Woltersheim kimne. - Taj dojam imam i ja. Vrlo sam nemiran. Ali što bih učinio? - U prvom redu, odveo bi je iz te tužne okoline. Očigledno tamo živi u sjeni. Koliko joj je godina? - Devetnaest! - U tim godinama se druge mlade djevojke raduju životu, a ona sjedi poput bolničarke uz krevet svoje' tetke i čezne za malo ljubavi i sunca. Uz takav život mora biti tužna i otupjela. Ne ljuti se na mene što sam iskren, ali već si je davno trebao dovesti ovamo. Ovdje je Silvija našla svoj dom, pa to mora i tvoje dijete. Woltersheim je pušio brzo i uzbuñeno. Nekoliko je puta prošao kroz sobu, a potom je zastao pred Fritzom. Zamišljeno ga pogleda. - Imaš pravo, Fritze! To isto govorio sam danas samom sebi. Na svoju sramotu, moram priznati da dosad nisam mario za Evu. Ali danas se nešto probudilo u meni zbog tih tužnih riječi. Nešto, što mi govori da je ona usprkos svemu ipak moja. - Dovest ćeš je kući, žarne? - srdačno primijeti Fritz. Woltersheim pogleda u njegove iskrene oči koje su djelovale vrlo toplo, kad je bio ozbiljan. - Nije to tako jednostavno kako ti misliš. Pričalo bi se o tome kad bi se Eva iznenada pojavila ovdje. - Treba ljude suočiti s činjenicama, tad se brzo smire. - Da, ali tu postoji još nešto: moja žena! - Iznenadi je Evinim dolaskom. - Nebesa, to bi dovelo do katastrofe i sve upropastilo. Ne, ne, moram je polagano pripremiti. Zar da Evu odmah dočeka sa srdžbom? Vidiš i sam da moram najprije razgovarati s njom. - Dobro, pripremi je! Ali ako ti smijem savjetovati, ne čekaj predugo - zbog tog ubogog djeteta. - Neću oklijevati. Moram pripremiti i Jut-tu. Ne zna da Eva postoji. Kako će to prihvatiti? Fritz se nasmije. - Jutz? Ne brini, ja ću urediti to s njom. Daj joj Evino pismo, dirnut će je, pa će proći kroz vatru za svoju novu sestru. Dobro poznajem Juttino meko srce. Ne može vidjeti da mačka pati, a da pritom ne zaplače. A što bi tek bilo s čovjekom? Uz to je sve to nekako romantično, a to djeluje još bolje. - Misliš li? - Posve sigurno! Da li bih joj odao tu novost? - Ako hoćeš? Prištedjet ćeš mi neugodan razgovor. Uz to, znaš dobro postupati s Jut-tom, to sam zapazio, iako se neprekidno pre-pirete. Fritz živahno kimne. - Dobro poznajem Jutz - poče ga uvjeravati, veselo se smiješeći. - Daj mi to pismo! Potrebno mi je zbog ugoñaja. Odmah ću razgovarati s Jutz. U meñuvremenu ti možeš govoriti s tetkom Helenom. A što je sa Silvijom? Zna li nešto? - Da, ona zna sve. Woltersheim dadne Fritzu Evino pismo. Gospoda stisnuše ruke jedan drugome. Ovaj razgovor
16
GIGA ih je još više zbližio. Fritz doduše nije odobravao Woltersheimovo dosadašnje ponašanje prema Evi, ali znao je da mu je teško bilo postupati drugačije, pa ga je time ispričavao. Fritz je sreo Juttu na hodniku. Upravo je završio njezin sat francuskog, kod njezine stare učiteljice. Ne oklijevajući dugo, uhvati je za ruku. - Ne ljutiš se više, Jutz? Jutta se nasmije, a bijeli joj zubi zabljesnuše. - Znaš da se ne mogu ljutiti stotinu godina. Tko je pobijedio na tenisu, ti ili Silvija? - Silvija nije! Jutta zabaci glavu. - Nije čudo! Ona se želi dražesno ponašati pa ne može trčati. Lopta joj proleti pokraj nosa, a ona je ne može pogoditi. Kamo ćeš? - Zapravo sam došao po tebe da prošeće-mo. - Sjajno! Krenimo! - Nemaš više nastavu? - Ne! Nasreću su te muke za danas završile. Krajnje vrijeme. Glava mi se puši. Pričekaj trenutak, idem po šešir. Potrčala je dugim koracima niz hodnik do svoje sobe. Plava pletenica poskakivala joj je po leñima. Fritz je veselo gledao za njom. Nekoliko minuta kasnije šetali su preko dvorišta. Fritz je u prolazu izdao nekoliko naloga, a zatim ga pozvaše u konjušnicu. Bio je potreban njegov savjet zbog bolesnog konja. Jutta je krenula za njim i bavila se oko jahaćeg konja kojeg joj je otac poklonio za petnaesti roñendan. Razgovarala je s Fritzom i konjušarom, pokazujući da zna mnogo o konjima. Kad je Fritz sve sredio, krenuo je u društvu Jutte na šetnju u šumu. Nedaleko jezerca sjedoše na klupu da bi se odmorili. Ovdje je Jutta saznala da ima još jednu sestru. Slušala je ono što joj je Fritz iznosio pola u šali a pola ozbiljno. Kad joj je sve rekao, duboko je uzdahnula i prešla rukom preko vrućeg lica. Nije željela pokazati koliko ju je ta vijest uzbudila. - Znaš, ukoliko nije bolja od Silvije, nemam razloga da se tome radujem - primijeti nesigurno. Fritz ju je smiješeći se promatrao. Znao je što se dogaña u njoj. - Sigurno nije poput Silvije. - Odakle to znaš? - Otac mi je ispričao da je plaha i povučena. Sjeti se kako je tužna bila njezina mladost. Ali ako želiš sama donijeti sud o njoj, onda pročitaj ovo pismo. Jutta ga dohvati. Na njezinom licu zrcalili su se raznovrsni osjećaji. Kad je pročitala skromne Evine riječi, više se nije mogla suzdržati. Suze joj navališe na oči. Usnice joj za-drhtaše. Glasno jecajući baci se Fritzu oko vrata. - Fritze, htjela bi moju sliku, čezne za mnom, tko zna kako dugo! A ja nisam znala da postoji. Fritze, vjerujem da je još mnogo osamljenija od mene prije nego što si ti došao u Woltersheim. Fritz je pogladi po plavoj kosi. Obuzme ga neki čudan osjećaj kad je ležala u njegovu zagrljaju, kao daje to razumljivo samo po sebi. - Jutz, imala si roditelje ... i Silviju - reče tiho. Ona se uspravi i odlučno obrisa suze. - Za mene nitko nije imao vremena. Cijeli sam dan provodila s odgojiteljicom, kao što to Eva čini s tetkom. Gospoñica je cijeli dan jaukala da je boli zub, ili da je muči prehlada. Otac je bio zaposlen, a majka i Silvija neprekidno su promatrale modne časopise ili slične gluposti, ukoliko nisu odlazile u društvo. Neprekidno sam bila suvišna. Sad je mnogo bolje otkad si ti ovdje. S tobom se barem mogu pošteno posvañati. Fritzovim licem ponovno prijeñe lagani trzaj. - Dakle, ipak nečem služim? - Nije potrebno da si odmah opet utvaraš. Moram ozbiljno razgovarati s tobom. 0 mojoj
17
GIGA sestri. Fritze, najradije bih odmah otrčala do nje i dovela je ovamo. Je li posve sigurno da će je otac dovesti u Woltersheim? - Ako to tvoja majka dopusti. Jutta ga zamišljeno pogleda. - Koliko je Evi godina? - Devetnaest! - Je li lijepa? - Ne znam. Nemoj odveć očekivati. Plaha je malograñanska djevojka. - To mi je milije, nego da se ponaša poput Silvije, koja se spotiče preko same sebe od silne otmjenosti i elegancije. - Opet jednom lijepo govoriš o Silviji. - Užasno se ljutim zbog te guske. Zamisli, kad sam malo prije pošla u svoju sobu po šešir, opet je prevrtala po mojim stvarima. Krade mi vrpce, pojaseve i slične sitnice. Kad je tužim majci, tvrdi da je htjela pospremiti moj ormar. Ali za to je i odveć lijena. Samo mi sve još više uneredi. Kad sam dakle došla u sobu i rekla joj svoje mišljenje, zapitala me kamo idem. Odgovorila sam: »U šumu s Fritzom.« Dakako, htjela je poći s nama, pa je potrčala po svoj šešir i suncobran. Ja sam požurila za njom i zaključala je u sobi. Može tamo ostati do sudnjeg dana. Fritz se glasno nasmijao. - Jutz! - Pa što? Zar da je povedem s nama? Danas je već igrala tenis s tobom. Da nas je pratila ne bismo mogli progovoriti ni jednu ozbiljniju riječ. Osjećala bih se poput petog kotača na kolima. Ne, hvala na tome! Fritz se još uvijek smijao. - Ne, Jutz, peti kotač ti ne odgovara. Ali što će se dogoditi kad se vratiš kući? Pogriješila si i učinila kažnjivo djelo, uskraćujući joj slobodu. Jutta ravnodušno slegne ramenima. - Silvija može pozvati nekog kroz prozor. Najvažnije je bilo da se mi izgubimo. - Tužit će te majci. - Sigurno! Tužaka me i izmišlja stvari. Danas neću dobiti kolač i morat ću stotinu puta napisati: »Moram voljeti sestru.« - Uboga Jutz, to će biti teško za tebe. Jutta se vragoljasto nasmiješi. - Kao naknadu za kolač, ukrast ću grožñice i bademe iz smočnice. - A prepisivanje? Ne voliš pisati? - Imam divno sredstvo da se toga oslobodim. - Kakvo? Jutta mu se primakne - Majka mi zadaje uvijek istu zadaću. Najmanje svaki treći dan moram stotinu puta napisati tu rečenicu. Prvi put sam to i učinila, ali tad mi je postalo preglupo. Majka baca te listove u košaru za papir. Vadim iz uvijek ponovno i izgladim izmeñu teških knjiga. Potom joj pokažem stare listove. - Vragoljanka si, Jutz! Zar to majka ne za-paža? - Dosad nije. Uvijek joj to pokažem kad sa Silvijom proučava modne fotografije. Pogleda listove samo letimice. - Znaš da to nije pošteno? - zapita ozbiljno Fritz. - Činim to iz nagona za održavanjem. Zamisli stotinu puta napisati isto. To nitko ne može izdržati. Zaglupila bih se. - Lijepi izgledi za tvoju novu sestru, ako ćeš i nju prihvatiti na taj način. Jutta ga uhvati za ruku i čudno ga pogleda. Suze su joj sjale u očima. - Fritze, ne vjer-uješ valjda da sam tako užasna? Kad bi Silvija bila barem malo dobra i draga prema meni, odmah bih se drugačije ponašala. Ali hladna je i buni oca i majku protiv mene. I tebi priča samo ružne stvari o meni. Misliš da to ne znam. Neka govori što hoće, ali tebe ne
18
GIGA smije pobuniti protiv mene. Moraš znati zašto tako postupam prema njoj. Stoga sam ti to rekla. Fritz je pogladi po žarkim obrazima želeći je umiriti. - Smiri se, Jutz, poznajem te bolje od Silvi-je. Ne može me pobuniti protiv tebe - primijeti ozbiljno. Jutta porumeni od radosti. - Nisam se ni nadala da bi u tom uspjela - odvrati kratko, kako bi sakrila koliko su je njegove riječi dirnule. - Nadam se da ćeš se bolje slagati s Evom. Jutta uzdahne. - Nadam se. Fritze, kad bih barem znala kakva je. Da li je draga ili ogavna? - U svakom slučaju treba .je žaliti. Nemoj to zaboraviti. - Sigurno neću. Neizmjerno joj se radujem. Sigurno će biti bolja od Silvije, što nije ni teško. U meñuvremenu je gospodin Woltersheim pošao u sobu svoje žene kako bi s njom razgovarao o Evi. Kao što je očekivao odlučno je odbila prihvatiti Evu. - O tome ne može biti ni govora, Rudolfe! Bez obzira na sve drugo, ne možemo sada odvesti djevojku od njezine bolesne tetke. - Zar ne razumiješ kako je okrutno to mlado stvorenje vezati uz bolesničku postelju? - Pa nije valjda tako zlo. Kako bi nezahvalna bila da sada napusti tetku. Dogovorili smo se da će do tetkine smrti ostati kod nje, ukoliko se ranije ne uda. - Nadala si se da će se baš to i dogoditi. Tako Eva nikada ne bi došla u Woltersheim polagano primijeti njezin muž, naglasivši značajno svoje riječi. Helena slegne ramenima. - Ne mogu zanijekati da bi to bilo najbolje rješenje. Zamisli kakvu bi neugodnu pažnju izazvao iznenadni dolazak tvoje kćerke. Dakako, spremna sam prihvatiti je, ali... Daj mi vremena da pripremim naše znance. Bilo bi mi drago da se Silvija uda prije nego što preuzmem majčinsku dužnost prema toj mladoj djevojci. - Eva je još mlada. Zasad joj društvo nije potrebno. Ionako bi se najprije trebala priviknuti na ponašanje u društvu. Gospoña Helena uzdahne i spusti teške kapke. - To će biti lijep posao za mene! Upravo sada nisam u mogućnosti to preuzeti na sebe. Pričekaj barem još godinu dana. Za to vrijeme mogli bismo pripremiti i tetku na to da ćemo odvesti Evu. Ne smiješ zaboraviti da imaš obaveze prema njoj. . - I sama je uvidjela da Eva ne provodi kod nje sretnu mladost. Iz njezinog pisma lako je naslutiti kako očekuje da povedem svoje dijete kući. Moram priznati, neću se smiriti dok ne bude ovdje. Gospoña Helena ga ljutito pogleda. - Nećeš mi valjda reći da čezneš za njom? Uvijek si mi govorio da ništa ne osjećaš za to dijete. Woltersheim ustane duboko uzdahnuvši. - Shvatila si to odveć doslovno. Rekao sam da mi se nije uspjela približiti. Plaha je i povučena kad razgovaram s njom. Ali to i nije čudo ... ostali smo strani jedno drugome. Dosad sam je ostavio tamo vjerujući da se dobro osjeća i ne traži ništa drugo. Sad znam da nije tako. Osjećala se zapostavljenom i čeznula za svojima. Moram je dovesti ovamo. Nije kriva što je dijete svoje majke. Gospoña Helena pogleda svoje prste. - To je točno, a ipak je zlo što ta kćerka tvoje prve žene uopće postoji. Rudolf stane pred nju. - Helena, nisam li prihvatio u svojoj kući Silviju, kao da je moje dijete? Jesam li se ikada žalio što postoji? Njegova žena ponosno zabaci glavu.
19
GIGA - Molim te, mani se tih usporedbi - odgovori grubo. Gospodin Woltersheim pristupi k prozoru i šuteći pogleda van. Njegova žena zlovoljno i neraspoloženo sakri glavu u rukama. Nije željela prihvatiti Evu, pa je razmišljala kako bi je i ubuduće mogla držati podalje od sebe. U sobi je vladala neugodna šutnja. Ovo se dvoje ljudi usprkos sedamnaestogodišnjem braku nije uspjelo zbližiti. Tog trenutka je Silvija plačući uletjela u sobu. Oštrim riječima, punim mržnje, počne napadati Juttu koja ju je zaključala u sobu. Gospoña Woltersheim sad je našla nekoga na kome je mogla iskaliti svoj bijes. - To će me dijete odvesti u grob! Jesi li čuo, Rudolfe? Što kažeš na tu zlobu? Uvijek uzimaš Juttu u zaštitu. Reci sam, nije li to nečuveno? Zaključala je sestru u sobu, jer je znala da bi Silvija takoñer rado pošla u šetnju u Fritzovoj pratnji. Gospodin Woltersheim se okrenuo. - Pretjeruješ, Helena! To je glupa šala od Jutte i ništa drugo. - Ne, oče, Jutta sprečava Fritza u tome da se brine za mene - žalila se tobože nježno Silvija. Ne znaš što sam propatila zbog nje. Ne da Fritzu da uživa u razgovoru sa mnom. Uvijek želi biti u središtu pažnje. Woltersheim je imao svoje mišljenje o tome. Nije se htio založiti za Juttu, jer bi mu njegova žena tad predbacivala da to čini stoga, jer je ona njegova kćerka, pa je više voli. - Smiri se, Silvijo - poče je smirivati. -Majka će kazniti Juttu. Uostalom, drago mi je što je Jutta pošla sama u šumu s Fritzom. Naložio sam mu neka Jutti objasni kako ima još jednu sestru. Obje žene ga iz vodenastoplavih očiju prestrašeno pogledaše. - Zar Fritz zna za Evu? - raspitivala se gospoña Woltersheim, neugodno dirnuta. - Da, rekao sam mu to malo prije. Jednom to mora saznati. A sad je to vjerojatno objasnio i Jutti. Silvija pogleda majku kao da ništa ne razumije. Ova joj da znak neka šuti. - To je bilo preuranjeno, Rudolfe - reče povrijeñeno. - U svakom slučaju bila je moja dužnost da to Jutti objasnim. - Htio sam ti prištedjeti neugodnost. Lakše ce to prihvatiti kad joj Fritz objasni. Zna postupati s njom. - To nisam zapazila. Neprekidno se svañaju. Tko može izaći na kraj s njom? - primijeti oštro njegova žena. - Fritz ne trpi Juttu - tvrdila je Silvija iskreno zadovoljna. Woltersheim je čudno pogleda. - Mislim da se varaš - reče značajno. Okrenuvši se prema svojoj ženi nastavi: -Fritz je kao stvoren za to da na svoj veseli način objasni Jutti tu činjenicu, a da to ona ne prihvati odveć teško. - Kao da je Juttino mišljenje tako neizmjerno važno - lj-utito se rugala gospoña Woltersheim. Prije nego je njezin muž uspio odgovoriti, ušao je sluga i donio brzojav. Gospodin Woltersheim ga otvori a potom pruži ženi. - Sudbina je odlučila umjesto nas - reče ozbiljno. Njegova žena pročita brzojav nabravši čelo. »Tetka Klarissa upravo preminula. Molim te doñi. Ne znam što bi činila. Eva«. Gospoña Helena brzo ustane a brzojav padne na pod. - Onda to mora biti - reče ljutito. - Što se dogodilo? - zapita znatiželjno Sil-vija. - Dobit ćemo novu stanarku. Evina je tetka umrla - objasni joj majka. Silvija se namršti neugodno iznenañena. - Zar je ne bismo mogli smjestiti negdje drugdje? Počet će nas ogovarati zbog nje -primijeti odbojno.
20
GIGA - Ne, napokon će doći u Woltersheim, u svoju roditeljsku kuću - odgovori oštro njezin očuh, kao što nikada ranije nije govorio. Ljuti-to je nabrao čelo i brzo napustio sobu. Obje su se žene neko vrijeme nijemo promatrale. Napokon je gospoña Helena ustala duboko uzdahnuvši. Uvidjela je da je to kraj njezine moći pa se pomirila, iako je u sebi bjesnila. - Majko, zar ne možemo ništa poduzeti? -zapita zlovoljno Silvija. - Ne možemo. Smrt te tetke došla je u vrlo nezgodno vrijeme - odgovori majka i Ijutito gurne nogom nedužan brzojav, tako da je poletio kroz sobu. Kad je Jutta stigla kući u Fritzovoj pratnji, saznala je da će njezin otac otputovati odmah nakon objeda kako bi Evu doveo kući. Uz to ju je majka žestoko prekorila i dobila je uobičajenu pismenu zadaću. Majka je zaboravila na kolač zbog tolikih dogañaja. Ali Silvija je Ijutito uštine za ruku tako da je drugog dana imala još jednu modricu. Jutta je stoga odjenula haljinu kratkih rukava pa je značajno gledala sad modricu sad Silviju. I Fritz je vidio tu ružnu mrlju koja je svjedočila o Silvijinoj blagosti i sestrinskoj ljubavi. - Jutz, to je vjerojatno Silvijina posjetnica? - zapita Juttu, kad su ostali sami. Jutta ispruži ruku i zadovoljno pogleda modricu. - Time se osvetila za to što sam je zaključala. Ovog je puta imala pravo na to - primijeti veselo.
21
GIGA
IV Eva Woltersheim sjedila je umorna i iscrpljena uz prozor sobe za dnevni boravak. Posljednji tjedni bijahu teški i naporni. Nakon onog razgovora s tetkom Klarissom, ova je još samo nekoliko puta ustala iz postelje i to samo na nekoliko sati. Njezina dugogodišnja bolest pogoršala se zbog prehlade. Jučer ujutro je nakon posljednje mukotrpne noći zaklopila zauvijek oči. Eva se cijelo to vrijeme nije micala od njezine postelje. Plačući joj je zatvorila oči. Što će sada biti s njom, kad tetke Klarisse više nije bilo? Dok je ona još živjela, Eva je često patila zbog njezine nervozne zlovolje. Pokojnica joj zasigurno nije olakšala život, iako ju je u duši voljela. Ali sada, kad je bila mrtva, Eva je shvatila da je izgubila srce koje joj je pripadalo. Još u smrtnom času, Klarissa je gladila njezino blijedo, umorno lice i rekla: »Uboga mala Evo, doživjela si malo radosti u svom mladom životu. Zagorčila sam ti ga svojom bolešću. Ali strpi se još malo. Možda će sunce uskoro i tebi svanuti. A kad jednom budeš sretna, sjeti se mene koja to nikada nisam bila. Uboga tetka Klarissa! Eva je gorko plakala za njom. Sad je bila posve sama i napuštena. Hoće li otac doći po nju i odvesti je kući? To joj je obećala tetka Klarissa. Dohvati Juttinu sliku koju je jučer primila s poštom. Uvijek ponovno ju je uzimala u drš-ćuće ruke. Promatrala ju je i privinula k srcu. - Sestrice, draga, kad bi barem bila pokraj mene! Voljela bi me, osjećam to. Gledaš tako milo i drago, kao da bi me mogla zavoljeti. I ja volim tebe, slatko, drago dijete! Htjela bih te zagrliti makar samo jednom. Suze joj ponovno potekoše niz obraze. U njezinim tamnim očima mogao se pročitati strah pred budućnošću. Nešto kasnije začu zvono na vratima. Dvorkinja, koja je namjeravala ostati nekoliko dana uz Evu, kako ova ne bi bila sama s pokojnicom, otvori vrata. Eva začu muški glas. Srce umalo što joj nije zastalo. Poskoči i teško dišući zastane nasred sobe. Promatrala je vrata s velikim iščekivanjem. Otvoriše se i u sobu uñe gospodin Woltersheim. Eva zadrhta i poče grčevito jecati. -Oče! U tom je kriku bilo nešto duboko dirljivo. Eva je tog trenutka zaboravila što dijeli oca i nju. Provalila je sva njezina bol, njezin strah i bespomoćnost. Čežnja osamljena srca. Taj krik prodre do očeva srca. Srušio je u trenutku sve zapreke koje su se uzdizale meñu njima i otvorila vrata njegova srca. Brzo joj je prišao i privukao dršćuću djevojku u zagrljaj. - Drago moje dijete, uboga moja Evo! - rekao je toplo i nježno, kao što još nikada nije govorio s njom. Pogledala ga je u nevjerici. Kakvo prediv-no čudo! Nije slutila da se i sama udaljila od očeva srca svojom suzdržanošću i tobožnjom ravnodušnošću. Nije slutila da ga je dirnulo njezino pismo, da je sada tim krikom našla put do njegova srca. Pričinilo joj se pravim čudom što ju je otac sada privinuo na svoje srce govoreći joj nježne riječi. - Oče, dragi oče! - opetovala je kao u snu. Otac joj poljubi čelo i oči. Vjerojatno su ga po prvi put tako promatrale, jer je istom sada zapazio kako su lijepe. Bijahu duboke i sjajne, kao što ih imaju ljudi koji znaju ljubiti od srca. Bijaše mu čudno pri duši. Ove oči promatrale su ga kao njegova izgubljena mladost. Već godinama nije bio tako potresen kao tog trenutka, kad je pogledao u bogatu dušu svog djeteta. Nije li dosad razumio govor tih očiju, ili mu je ona prvi put razotkrila njihovu ljepotu i dubinu? Povuče Evu k sebi na divan. - Reci mi sve što ti leži na srcu, dijete moje! Govori sa mnom bez sustezanja. Znam da dosad nije bilo tako meñu nama. Znam da sam kriv za to. Ali nisam slutio da nisi sretna. Zašto mi to nisi rekla kad sam dolazio ovamo? Sad će se sve izmijeniti. Poći ćeš sa mnom u Woltersheim. Eva se trgnula. Tamno rumenilo joj oblije lice. Otac se prestraši ali u isti čas opazi kako je 22
GIGA iznenada postala lijepa. To fino lice postalo je odjednom silno produhovljeno i izražajno. - U Woltersheim? Zauvijek? Mojoj sestri Jutti? - zapita teškom mukom. - Da, zauvijek! Jutta se raduje tvom dolasku. Nadam se da ćete se slagati. Eva pritisne ruku na srce. Nestalo je sve njezine plahosti i straha. - Toliko volim svoju slatku sestru. Danas sam neprekidno promatrala njezinu sliku. Možda to ne bih smjela, jer prijeko leži uboga tetka Klarissa. Mnogo je patila. Sretna sam što si došao i što smijem poći s tobom. Iznenada je našla riječi da izrazi svoje osjećaje. Prelazile su joj lagano preko usana. Otac ju je radosno promatrao. Je li to bila ona ista Eva koja je inače stajala pred njim tako ustra-šeno, nepomična lica i djelovala tako nespretno i sputano? Ogriješio se o nju misleći da je dosadna i nezainteresirana za sve. Za Evu bijaše prava blagodat što je otac preuzeo na sebe svu brigu i poslove. Morala je samo spremiti kovčege i pripremiti se za put kući. Kad su pokopali tetku Klarissu, Eva je stajala pokraj oca na njezinom grobu. Bijaše to čudan par. Otmjen, zgodan gospodin i djevojka odjevena u jeftinu, loše skrojenu haljinu. A ipak je Evino fino lice podsjećalo na očevo. Njih je dvoje otputovalo odmah nakon sprovoda. Gospodin Woltersheim je duboko pogledao u Evinu dušu. Sada, kad je znala da je voli, potpuno mu se razotkrila. Njega je duboko dirnula ta istinska nježnost, još uvijek pomiješana s nešto plahosti. Pomisli daje njegov život dosad bio siromašan bez ljubavi. Još nikada nije sreo žensko stvorenje koje bi mu poklonilo toliku toplinu. Kao da mu se u kasnim godinama ostvario još jedan san, tako se sretno osjećao u Evinoj prisutnosti. Njezin topao, mladenački glas grijao mu je srce poput zrake sunca. Eva je pak uživala u njegovoj prisutnosti kao u najvećoj sreći. Dok su putovali kući otac joj je pričao o Woltersheimu, gdje će odsad zajedno živjeti. Sve je to Evu vrlo zanimalo. U duhu je vidjela sve te ljude, kao da ih već davno poznaje. Već je i ranije, po očevu pričanju, stvorila čitav svijet kojim je ispunjavala svoje snove. Pomalo se plašila maćehe. Ni sama nije znala zašto. Njezin joj otac nije ulio taj strah, niti bilo tko drugi. Ali je nagonski osjećala da je uglavnom maćeha bila kriva za to što je već ranije nisu doveli u Woltersheim. Otac je doduše naglasio da nisu došli po nju zbog Klarisse i da je već davno zaključeno kako će se nakon njezine smrti preseliti u Woltersheim. Eva se pomalo stidjela što usprkos tome nije mogla potisnuti nelagodu kad bi pomislila na maćehu. Zašto je nisu barem ponekad pozvali u goste da upozna svoju sestru? Woltersheim se u sebi radovao što svoje dijete može dovesti kući. Nešto mu je stiskalo srce kad je ranije mislio na Evu. Sad je to prošlo. Imat će svoj dom, a on može sve ispraviti. Postade mu toplo pri duši kad se sjetio da će to drago, meko lice uvijek biti pokraj njega. Kakva je luda bio kad nije prepoznao pravu Evinu vrijednost, kad se dobrovoljno rastao od nje. Neprestano je gledao u njezino sretno lice. Kako je lijepa bila! Kad se jednom oporavi na dobrom woltersheimskom zraku i dobije lijepe haljine, bit će zgodna pojava. Zasjenit će Juttu i Silviju. Dakako, u toj ružnoj haljini i nemogućem šeširu djelovala je smiješno. Bile su potrebne znalačke oči da prepoznaju njezine čari. Eva se radovala putovanju. Nikada dosad nije napuštala gradić u kojem je živjela. Velikim je očima promatrala krajeve koji su prolazili mimo nje. Koje mlado srce se ne raduje ljepotama svijeta, kad ih vidi prvi put? Pocrvenjela bi zbog očeve viteške pažnje. Kad joj je položio u krilo bombonijeru i nekoliko ruža, zahvalno mu je stisnula ruku, ne usudivši se otvoriti kutiju. Morao joj je reći da to učini. Kad je ugledala ukusne bombone, zapitala je ne bi li ih smjela ponijeti Jutti. Otac se nasmijao. - Jutta ionako jede dosta slatkiša. Pojedi ih sama. Eva je pomalo zbunjeno jela jedan bombon za drugim, udišući pri tom miris ruža.
23
GIGA Kako je svijet iznenada bio lijep. Kasno naveče stigoše do željezničke stanice koja je ležala najbliže Woltersheimu. Gospodin Woltersheim je naručio kočiju. Sluga, koji je ponio Evinu prtljagu, izmijeni potajni pogled s kočijašem, ugledavši neotmjenu djevojku u pratnji gospodina Woltersheima. Gospoña Woltersheim pobrinula se za to da je posluga saznala za dolazak kćerke njezina muža. Znala je da će se to na taj način brzo proširiti. Najveći dio njih nije znao da je gospodin već ranije bio oženjen. U sobi za poslugu marljivo su raspravljali o tome. Sluga i ko-čijaš čudili su se što je djevojka ostavljala tako jadan dojam. Bila je manje otmjena od gospoñine sobarice.. Jedva su čekali da s drugima razgovaraju o tome. Sluga je javio gospodinu Woltersheimu da se gospoña u društvu barunice Silvije i mladog gospodina od-vezla na primanje u Schellenberg. Woltersheim je znao za taj poziv, pa je zamolio ženu neka tom prilikom ispriča da se odvezao po svoju kćerku. Helena će to pametno obaviti, u to je bio siguran. Fritz i Silvija će joj pomoći. Sutra će cijelo susjedstvo znati za tu zanimljivu vijest. Eva je uzbuñeno sjedila uz oca na mekoj klupi kočije. Fini miris dizao se iz jastuka. Poče ga udisati s osjećajem velike lagode. A ipak se pomalo plašila. Iznenada zastadoše ispred kuće. Posvuda je vladao mrak. Velika se zgrada isticala na zvjezdanom nebu po kojem je plovio pun mjesec. Samo je u prostranom predvorju, ukrašenom oružjem, lovačkim trofejima i grbovima, gorjelo svjetlo. Neki članovi posluge skupili su se pokraj velikih vrata na vrhu stuba izvan kuće. Woltersheim pomogne Evi izaći. Položivši ruku oko njenih ramena povede je do ulaza u roditeljsku kuću. Eva se osjećala nekako svečano. Poče se znatiželjno ogledavati. Koračala je tiho i plašljivo. Otac joj je govorio mile riječi. Ipak se plašila posluge u otmjenim livrejama. Iznenada se opet pretvorila u plašljivu djevojku iz malog gradića. Zbunila ju je ta gospodska okolina. Prije nego je shvatila što se dogaña, pred njom je zastala domaćica, gospoña Marijana Wedekind. U ruci je držala srebrni svijećnjak i zamolila je da krene za njom. Gospodin Woltersheim poljubi Evu u čelo. - Poñi s gospoñom Wedekind! Odvest će te u tvoju sobu. Sigurno si umorna od putovanja pa ćeš dobro spavati. Večeras ionako nema nikoga kod kuće, a Jutta vjerojatno već davno spava. Sutra ujutro, kad se naspavaš, upoznat ću te s tvojima. Treba li ti još nešto, zamoli za to gospoñu Wedekind. Ona će ti nabaviti sve potrebno. Eva nijemo kimne. Najradije bi se uhvatila za oca i zamolila: »Ne ostavljaj me samu!« Ali stidjela se. Hrabro je krenula za gospoñom Wedekind uz stube, nakon što je ocu poželjela laku noć i poljubila ga. Prolazeći kroz dvoranu, u kojoj su visjele slike njezinih predaka, najradije bi pobjegla. Ti muškarci i žene djelovali su poput duhova davno izgubljenih vremena. Koraci su se gubili na debelom sagu. Put do njezine sobe činio joj se beskrajno dug. Ova je kuća vjerojatno bila tako velika da bi čovjek mogao zalutati u njoj. Napokon je domaćica zastala. Otvorila je vrata i upalila svjetlo. Eva oklijevajući uñe i iznenadi se. Soba je bila tako velika da bi u nju mogao stati gotovo cijeli stan tetke Klaris-se. Teško je disala, ne znajući što bi činila ili rekla. Prestrašeno se ogledavala po lijepoj, prijaznoj sobi. Tu je stajao uz jedan zid krevet s nebom. Zavjese bijahu razvučene. Na tom krevetu Eva ugleda kako nešto leži, zagrnuto vunenim pokrivačem ispod kojeg je izvirivala debela, plava pletenica. Gospoña Wedekind, koja je dosad skrive-čki promatrala Evu, poče slijediti njezin pogled. Nasmije se i, odmahnuvši glavom, priñe krevetu. - Nebesa! Gospoñica Jutta spava na vašem krevetu. Kako je samo došla ovamo? - zapita poluglasno. Eva se trgne začuvši to ime. Veslo uzvikne i priñe krevetu. Iznenada se pojavi pospano Juttino
24
GIGA lice. Brzo se razbudila i uspravila. Pokazala se velika, zgnječena kita cvijeća koju je grčevito držala u ruci. Bez riječi je neko vrijeme promatrala Evu koja se nagnula nad nju. - Jesi li ti Eva? - zapita napokon, brzo ustajući. - Da, to sam ja, draga Jutto! Draga, draga Jutto! Suze navališe Evi na oči. A tad su se sestre zagrlile i počele toplo ljubiti. Jutte se ponovno oslobodi smijući se kroz suze. - A htjela sam te svečano dočekati. Namjeravala sam ostati budna, ali sam ipak usnula. Pogledaj, legla sam u noćnoj košulji na tvoj krevet. Svi su drugi otišli. Netko ti je morao poželjeti dobrodošlicu. Pogledaj to siromašno cvijeće! Ubrala sam ga želeći ti ga predati kao prvi pozdrav. A ja stara pospanka legla sam na njega. Eva dohvati cvijeće i pritisne ga na srce. - Radujem mu se. Tisuću ti puta hvala! To je tako divno od tebe. Jutta podigne pokrivač i umota se'u njega. Eva je brzo gurne na krevet i dobro pokrije. - Jutto, ne smiješ se prehladiti. Hoćeš li neko vrijeme ostati kod mene? Jutta joj radosno dopusti da se pobrine za nju. - Dakako da ću ostati. Moramo se dobro upoznati. Hoćeš li nešto pojesti? Naime, ja sam ogladnjela. Moja dobra Wedekindova, ne stojte ovdje kao okamenjeni. Donesite nam nešto za jelo. Nešto fino! Ne budite bez srca. Gospoña Wedekind se nasmije i ode. - A sad sjedni do mene, Evo! Dakle, sad si ovdje! Prava sreća da sam legla na tvoj krevet inače bih propustila tvoj dolazak. Kako bih se ljutila sama na sebe! Eva se počela osjećati kao kod kuće. Toplo je promatrala Juttu. Ova je veselo pričala, kao što je bio njezin običaj. Pritom je zapazila da Eva izgleda nemoguće za prilike u Woltershe-imu. Ali osim te užasne haljine, Eva joj se sviñala. Odluči da će je štititi. Znala je da je majka i Silvija neće odveć ljubazno prihvatiti. A Eva nije djelovala tako kao da bi se mogla boriti. Dopustit će daje potiskuju, "ukoliko se ona ne zauzme za nju. Eva se Jutti ne bi mogla pokazati u boljem svjetlu nego na svoj dirljivi, pomalo bespomoćan način. Jutta je štitila sve što je bilo bespomoćno. Gospoña Wedekind je doista donijela svakojakih poslastica. Sestre su veselo jele i razgovarale, nakon što se domaćica povukla. Bile su jedna drugoj poput bića s drugog svijeta, a ipak su od prvog trenutka osjetile da će se zavoljeti. U toku razgovora, Jutta izjavi uhvativši Evu za ruku: - Evo, ne ljuti se na mene ako ponekad budem pomalo gruba. Znaš, ponekad sam nesnosna. Tad govorim što ne mislim. Ali mislim da te nikada neću naljutiti. Silviju često ljutim, jer nije dobra prema meni. - A ja ću to uvijek biti i nikada ti neću ništa zamjeriti - srdačno joj odgovori Eva. - To je lijepo od tebe. Ali nemoj prema svima u kući biti tako blaga. Izuzimajući oca i Fritza. Prema njima budi mila koliko hoćeš. Fritz je sjajan čovjek. Majka je ponekad takoñer posve draga, ukoliko me Silvija nije baš tužila. Ali od Silvije se brani od samog početka. Čuješ li? Nemoj joj ništa dopustiti, jer si inače gotova. Buni se ako ti želi zapovijedati. Ona uvijek postupa s visine, jer je barunica Herrenfelde. Baš joj je to potrebno! Ne dopusti da te zavara. Evi postade teško oko srca. Prisjeti se svih tih novih ljudi i nepoznatih odnosa. Što će sve morati naučiti da bi se mogla kretati u toj kući punoj služinčadi. Kako se mirno i sigurno Jutta ponašala već za vrijeme ovog jela! Kako je spretno jela tost, kako vješto upotrebljavala pribor za jelo. Na poslužavniku je stajalo svašta što Eva nije poznavala. - Evo, sad ćemo poći spavati. Sutra ujutro moramo ustati. - Srdačno se oprostila od sestre. - Laku noć, Evo! Moja soba leži odmah pokraj tvoje. Ako želiš, ostavit ću vrata izmeñu soba
25
GIGA otvorena. - Molim te, učini to! Nisam navikla na tako veliku sobu. Pomalo me plaši. Jutta se nasmije. - Ovdje nema sablasti. Naši su preci vjerojatno bili vrlo mirni ljudi. Nikome ne pada napamet da napusti svoj udoban grob i posjeti nas. Možda ću se ja jednom kasnije pretvoriti u sablast. Spavaj dobro i sanjaj slatko! Sutra ujutro ću te probuditi. Uvest ću te svečano u krug obitelji. Eva zagrli sestru još jednom. - Laku noć, Jutto! Hvala što si ostala budna i donijela mi cvijeće1. Mnogo mi je lakše oko srca.
26
GIGA
V Eva je još dugo ležala budna. Potom je spavala čvrsto i bez snova do rana jutra. Probudila se istom kad ju je Jutta toplo poljubila. - Dobro jutro, Evo! Bila si tako dražesna dok si spavala. Poput anñelka. Trebala bi vidjeti Silviju ujutro u krevetu. Od silnih krema, viklera u kosi i poveza, ne vidi se ništa osim vrška nosa i očiju. Užasno, kažem ti. U ovoj bijeloj noćnoj košulji mnogo si dražesnija nego u onoj ogavnoj crnoj haljini. Strašna je! Eva se napola uspravi. - Ali posve je nova. Klipperova Julchen mi ju je skrojila po najnovijoj modi - primijeti iznenañeno. Jutta se glasno nasmije. - Klipperova Julchen morat će na sudnjem danu odgovarati zbog te laži. Ova njezina najnovija moda stara je najmanje deset godina. Eva prestrašeno pogleda zgodnu Juttinu jutarnju haljinu. Duboko uzdahne. - Da, sad bih to rekla i sama. Ali imam samo ovu crnu haljinu. Julchen mi je na brzinu uspjela sašiti samo nju. - Hvala bogu! I ovo je već dovoljno užasno. Ali sada moraš brzo ustati. Pomoći ću ti. Inače ćemo zakasniti i na drugi doručak. Eva požuri. - Zar ste prvi već pojeli? - zapita prestrašeno. - Prvi doručak uzima svaki za sebe. Otac i Fritz ustaju rano i najčešće popiju zajedno šalicu kave. Ponekad, kad se dosta rano probudim, pridružim im se i ja. Inače doručkujem s odgojiteljicom prije nastave. Moraš znati da ću još do rujna imati učiteljicu. To je pravi skandal! Postupaju sa mnom kao s malim djetetom. Majka i Silvija se pojavljuju tek pri drugom doručku. Tada se svi okupimo. I dok je tako pričala, Eva se brzo odjenula. Jutta je oduševljeno promatrala Evinu pre-divnu kosu. - Nebesa, kako divnu kosu imaš! Silvija će zbog toga puknuti od zavisti. Sad si se spremila sve do haljine. Ovako mi se sviñaš mnogo bolje. Ta glupa haljina kvari sve. Eva se zbunjeno nasmiješi. - Zar je doista tako užasna? Jutta pogleda u njezino prestrašeno lice, pa je pogladi. - Doista je grozna! Tu se ništa ne može. Ali to neće biti teško popraviti. Majka će ti nabaviti nove haljine. Eto, uredila si se! A sad doñi, vjerojatno već svi sjede za stolom. Rekla sam ocu da ću te dopratiti. Raduje se što smo se sinoć već sprijateljile. I ona povuče Evu za sobom. Eva se ne bi snašla sama u toj prostranoj zgradi. Danas, po danjem svjetlu, dvorane i hodnici djelovali su posve drugačije nego sinoć, u svjetlu svijeće. Slike predaka kao da su se ljubaznije smiješile tom potomku Woltersheimovih, čija je majka bila glumica. Spustiše se niz stube, proñoše širokim predvorjem, a zatim nekim hodnikom. Napokon, Jutta zastane ispred vrata od hrastovine. - Tako, Evo ubrzo ćeš se naći pred sudom. Glavu gore, ispravi leña! Najvažnija u životu je hrabrost. Eva ju je prestrašeno zadržala, kad je htjela otvoriti vrata. - Samo trenutak, molim te! Užasno se plašim i srce mi lupa. - Kukavice, koga se to bojiš? Tu su samo otac, majka, Fritz i Silvija. Oh, ne! Ovdje je i Silvijin bratić, Gotz Herrenfelde. Ponekad dolazi na doručak, kad je negdje u blizini. - Toliko stranih ljudi! - šapne Eva problijedivši od straha. - Nisu to strani ljudi. Sve je to zapravo obitelj. Osim onog utvarnog momka koji postupa sa mnom kao da sam dojenče. Za mene on predstavlja zrak. Ne obraćaj pažnju na njega. To je 27
GIGA najbolje. Ali, sad moramo ući! Budi razumna, nitko ti neće ništa učiniti. To prepusti meni govorila je Jutta i odlučno-otvorila vrata. Eva je još oklijevala, pa je povuče za sobom u sobu. Bijaše to lijepa, velika prostorija puna predivnog starinskog pokućstva. Oko velikog stola smještenog u sredini sobe, sjedila je obitelj. Zbog Evina dolaska doručkovali su danas u sobi, iako je vrijeme bilo lijepo. Svi pogledaše prema mladoj djevojci. Stajala je pokraj Jutte spuštenih očiju, užasno zbunjena. Osjećala je na sebi upitne poglede, pa čvrsto stisne sestrinu ruku tako da se ova nije mogla odmaknuti od nje. Na trenutak zbunjeno podigne pogled. Sretne dva hladna i podrugljiva muška oka. Taj pogled prodre kroz Evu poput uboda nožem. Najradije bi glasno zaplakala, tako ju je zabolio. Gospodin Woltersheim zapazi ljutito da su Silvija i njezina majka izmijenile podrugljive poglede, a da i Fritz pomalo prestrašeno promatra zbunjenu, nespretnu djevojku u loše skrojenoj crnoj haljini. Tamno rumenilo popne mu se u obraze. Jučer mu Evin izgled nije ni najmanje smetao. Brzo je ušao i prišao joj. Položivši ruku oko nje, dovede je do stola. - Evo, ovo je tvoja majka, a ovo tvoja sestra Silvija. Ovo je Fritz Woltersheim, tvoj bratić. A ovo je Gotz Herrenfelde, takoñer član obitelji. Sve su to roñaci pa se ne moraš plašiti - rekao joj je ljubazno. Fritz je poskočio, nakon što se uspio sabrati, pa srdačno pruži Evi ruku. - Dobro došla, sestrično Evo! Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji - rekao je ljubazno, jer je žalio ubogu djevojku. Eva ga brzo pogleda i porumeni. Nije mu odgovorila, ali mu je stisnula ruku, jer je osjećala da joj želi dobro. Silvija je podignula obrve, začuvši taj pozdrav. Na nijemi nalog svoje majke položi vrške prstiju u Evinu ruku. Jutta bijesno pogleda njen hladan pozdrav. Gospoña Woltersheim je osjetila da i ona mora nešto učiniti. S pomalo usiljenim smiješkom povuče Evu na stolicu pokraj sebe. - Dobro došla u svoju roditeljsku kuću, drago dijete! Žao mi je što te već sinoć nisam mogla pozdraviti, ali kasno smo se vratili kući. Ti si već odavno zaspala. Hajde, sjedni k nama! Eva nije znala da je zapravo trebala poljubiti ruku koju joj je maćeha pružila. Samo ju je grčevito stisnula i prestrašeno pogledala hladno lice otmjene gospoñe. Mladi gospodin Gotz samo se nijemo naklonio pred njom. Ali Eva to uopće nije vidjela. Tek kad je sjela, poželivši se uvući u mišju rupu, još je jednom podignula pogled. I opet je srela podrugljive, iznenañene oči Gotza Herrenfeldea. Sjećanje na taj pogled bijaše jedino što je Evu uvijek podsjećalo na taj prvi doručak. Jutta je natočila Evi čaj i položila joj svakojake neobične jestvine na tanjur. Eva nije znala da li se pri jelu pristojno ponaša. Zbunjeno je pogledavala druge slijedeći njihov primjer. Jutta se trudila natjerati Evu da govori. Ali to joj je jedva uspijevalo. Tek kad joj je Fritz došao u pomoć, njih je troje počelo razgovarati. Eva je dakako sudjelovala u tom razgovoru samo govoreći »da« ili »ne«. Silvija i Gotz izmijeniše podrugljive poglede. Teška je mora ležala nad tim društvom, koje je inače tako veselo razgovaralo. Gospoña Woltersheim je teškom mukom ponekad rekla Evi koju srdačnu riječ. Njezin muž sjedio je neraspoložen za stolom. Ljutio se što se Eva toliko plašila. Prije se tako ponašala i prema njemu. Sad je ipak znao da može biti potpuno drugačija. Boljelo ga je što se tako nespretno predstavila. Napokon je doručak završio. Jutta je odvela Evu želeći joj pokazati kuću, staje i park. Zastala je u predvorju. - Samo trenutak, Evo! Reći ću odgojiteljici da danas neće biti poduke. Majka je to dopustila, tebi u čast.
28
GIGA Otrčala je, a Eva je ostala stajati usred velikog predvorja. Ogledavala se odahnuvši kao da je izbjegla veliku opasnost. Uto je ugledala Silviju i Gotza Herrenfeldea. Zajedno su izašli iz sobe i dolazili prema njoj. Prestrašila se nasmrt i sakrila iza stupa. Samo da ne sretne ponovno pogled tih podrugljivih muških očiju! Gotz i Silvija prolazili su tik mimo nje. Čula je kako Gotz govori: - Dobili ste ružno pače kao povećanje obitelji. Silvija uzdahne. - Užasno - doista užasno! - Kakva zamisao tvog očuha da dovede tu provincijalku u svoju kuću. Trebao ju je najprije poslati godinu dana u neki internat. Silvija slegne ramenima. Eva nije čula što je odgovorila. Stajala je kao uzeta i gledala za njima. »Ružno pače! To sam ja«, pomisli tužno. Poželi da nikada više ne sretne Gotza Herrenfeldea. Ovaj je u meñuvremenu izašao sa Silvijom u vrt. Silvija mu je odgovorila: - Majka nije htjela dovesti Evu u kuću, ali otac je nije poslušao. Nije shvatio da joj ovdje nije mjesto. Čovjek će se morati stidjeti, ako je netko vidi. Ni seljakinja se ne bi mogla ponašati nespretnije. Plašila sam se da će početi jesti nožem. Gotzovo lice nije odavalo što misli. Njegovo karakteristično lice s istaknutom bradom, visokim čelom i dubokim, sivim očima odavalo je značaj suprotan njegovu ponašanju. Nije volio pokazivati svoje osjećaje, možda baš stoga što je bio vrlo ozbiljan. Gotz Herrenfelde našao se u teškom položaju, kad je nakon smrti Silvijina oca preuzeo imanje. Morao je uložiti sve svoje snage da bi pobijedio nevolje. Herrenfelde bijaše potpuno propalo imanje pa je donosilo samo najnužnije za život. Gotz se još uvijek uporno pokušavao izvući iz propasti. Ali da bi mu uspijelo unaprijediti imanje, bio mu je potreban novac. Gospoña Woltersheim ga je već dugo nagovarala da se bogato oženi. Gotz je osvojio već mnogo srca. Ali, na svoju nesreću, Gotz je usprkos svom podrugljivom ponašanju, bio vrlo osjećajan čovjek. Nije želio zaprositi ženu koja mu ne bi bila draga. Iako mu nije bilo teško osvajati žene, ipak nije želio glumiti nepostojeće osjećaje. U duši je bio pošten i otmjen. U drugim prilikama bio bi posve drugi čovjek. Ali ovako mu je smetalo njegovo siromaštvo i nemogućnost da se uzdigne. Sam je sebi govorio da treba odbaciti svu osjećajnost i potražiti bogatu ženu, jer mu samo to može pomoći. Napokon se odlučio oženiti djevojkom koja će raspolagati potrebnim mirazom. Njegova tetka, Marija Herrenfelde, živjela je u Berlinu. Pozvala ga je protekle zime i upoznala s nekoliko bogatih djevojaka iz dobrih obitelji. Ali Gotz bi uvijek pobjegao u posljednji trenutak. Nešto bi ga zasmetalo tako da nije mogao izgovoriti odlučujuće riječi. I gospoña Woltersheim tražila je ženu Got-zu. Ali dosad nije postigla uspjeh. Gotz je ipak bio odveć osjećajan. I dok je u društvu Silvije prolazio parkom, lice mu se sve više mračilo. Crta prkosa ležala je oko njegove čvrste brade. Silvija je takoñer razmišljala o neugodnim stvarima. Ljutila se što joj Fritz ni ne pokušava udvarati. Njih dvoje zabavljeni svojim mislima nisu zapazili da šute. Napokon su sjeli na klupu na kojoj je Jutta saznala da ima još jednu sestru. Eva je u meñuvremenu u Juttinoj pratnji prošla kroz cijelu kuću, staje i vrt. Sve je to promatrala s velikim interesom. Pred njom se otvorio nepoznati svijet. U Juttinom društvu ponovno se ponašala veselo i nesputano, izražavajući svoje misli. Samo bi ponekad zašutje-la, kao da nešto osluškuje u sebi. - Ti si to ružno pače - govorila je tada bolno samoj sebi. Sad su obje sestre brbljajući prolazile kroz park. Kako je ovdje bilo divno! Eva je duboko udisala mirisni zrak. U to se približiše klupi na kojoj su sjedili Silvija i Gotz, a da ih nisu zapazile. Iznenada se nañoše pred njima. Eva je problijedila i prestrašeno pogledala u mračno muško lice, u oči, koje doduše više nisu gledale podrugljivo, već samo vrlo mračno i
29
GIGA prkosno. Prestrašila se do dubine srca. I još je nešto pročitala u tim očima. Nešto poput boli i vruće srdžbe. Eva je zadrhtala zbog tog pogleda, pomislivši da se nikada više neće moći doista obradovati. - Nebesa, sjedite ovdje kao da ste kameni kipovi — začu u to Juttin glas koji je vrati u sadašnjost. Lice Gotza Herrenfeldea poprimi drugi izraz. Podrugljiv smiješak obigra oko njegovih usana. - Ne možeš zamisliti da bi se čovjek dobrovoljno mogao odreći moći govora? - zapita je pomalo ironično. Jutta se odmah naljutila. - Govorim ono što mi se sviña - odvrati pomalo drsko. - A mi šutimo, kad nam je to drago - odvrati Gotz mirno. - Pa dobro, šutite koliko hoćete. Dobru zabavu! Doñi, Evo, nećemo smetati tim šutači-ma. Povukla je Evu za sobom. Ova je tako prestrašeno pogledala Gotza, da se on morao nasmiješiti pogledavši za njom. - Ovu malu treba žaliti - izjavi poluglasno. - Misliš Juttu? - zapita iznenañeno Silvija, koja uopće nije obratila pažnju na Evu. Gotz se nasmije. - Jutta je sjajna djevojka. Neće dopustiti da je netko podjarmi. Ali ona druga? Njezino je ime Eva, zar ne? Treba joj se doista smilo-vati. Gleda te tako, kao što Crvenkapica gleda zločestog vuka. Možda još vjeruje u te užasne priče. Izgleda baš tako. Eva i Jutta su brzo krenule dalje. Kad su se nešto odmaknule, tako da ih nisu mogli čuti, Eva plašljivo zapita: - Jutto, kako možeš biti tako drska prema tom gospodinu? Jutta slegne remenima. - Ni on mene ne dira baršunastim rukavicama. A danas se osobito ljutim na njega. Potajno se sa Silvijom podrugivao dok smo do-ručkovali. Vidjela sam to. Eva čvrsto stisne usne. Ponovno je čula riječi Gotza Herrenfeldea o »ružnom pačetu«. Ali nije to odala. - Nemoj se ljutiti na njega! U svakom slučaju ni za što na svijetu ne bih. se usudila biti tako drska prema njemu. Jutta je sućutno pogleda. - Sirotice moja, tako si ustrašena. Nemoj ni za Boga da to zapaze, jer ćeš stradati. Neko su vrijeme šuteći hodale jedna uz drugu. Eva iznenada stidljivo zapita: - Doista sam se ponašala vrlo nespretno za vrijeme doručka, zar ne? Jutta je zagrli, nasmiješi se i srdačno poljubi. - Tvoje prvo pojavljivanje baš nije bilo sjajno. Ne bih ti željela lagati. Ali kriv je samo tvoj glupi strah. Sve će biti bolje, kad stekneš barem malo hrabrosti. Eva uzdahne. - Mislim da je svemu kriva haljina. Otkad si me upozorila da je strašna, čini mi se da poput olova visi na meni. Jutta kimrie. - Učinila sam glupost kad sam te upozorila na izgled te haljine. Ništa čovjeku ne daje više samosvijesti od saznanja da je zgodan. To znam po sebi. Ali strpi se, majka neće, već zbog ljudi, dopustiti da dugo nosiš tu vreću. Jutta je bila u pravu. Kad su se sestre vratile kući, dočekao ih je gospodin Woltersheim u prostranom predvorju. Odmah je doveo Evu svojoj ženi u salon. Prije toga je dugo razgovarao s njom. Gospoña Helena je doista postala ljubaznija prema Evi. Povukla ju je k sebi na divan i počela ispitivati. Uglavnom se zanimala za Evinu naobrazbu, pa se iznenadila začuvši da ona ne govori samo tečno engleski i francuski, već je i vrlo obrazovana. U tom pogledu se tetka
30
GIGA Klarissa dobro pobrinula. Kasnije počeše govoriti o odjeći. - Dakako, u Woltersheimu se moraš odijevati drugačije, nego si dosad bila naviknuta. Moramo paziti na društveni položaj tvog oca - govorila je gospoña Helena, ljubazno se smiješeći. - Odmah danas naručit ću ti nekoliko haljina i druge potrebne stvari. U crnini si, pazasad ne moramo razmišljati o bojama. Za prve tjedne bit će ti potrebne dvije do tri lagane crne haljine. Kasnije, kad postane toplije, moći ćeš odjenuti i nešto bijelo. Ne moramo obraćati pažnju na crninu. U društvo, dakako, ne možeš ići do isteka godine žalosti. Ali to je dobro. U meñuvremenu ćeš se u miru priviknuti na život kod nas i odbaciti svoju plahost. Morat ćeš mnogo toga naučiti prije nego se pojaviš pred stranim ljudima. Tako, a sada mi ispričaj nešto o sebi! Što je s glazbom? Jesi li dobila poduku u tome? Eva je sjedila ustrašeno pokraj nje, pa sada pogleda oca. On kimne, kao da ju je htio ohrabriti. - Sviram glasovir i imala sam poduku iz pjevanja - odgovori tiho. - To je lijepo. Ali ne govori tako tiho. Što je s književnošću? Jesi li čitala? - Vrlo mnogo! Tetka Klarissa voljela je knjige, pa sam joj često morala čitati. . - Tome se radujem. Sve drugo ćeš naučiti budeš li se trudila. - Vrlo rado! Učinit ću sve što budete zahtijevali od mene, milostiva gospoño. Gospoña Helena se nasmiješi. Prije svega ne govori mi »vi« i »milostiva gospoño«. Sad sam tvoja majka, pa ćeš me poput Silvije i Jutte tako i zvati. - Oprosti, zaboravila sam to, majko! Gospoña Helena kinine svom mužu. - Rudolfe, vjerojatno želiš porazgovarati s Evom. Može te otpratiti u tvoju sobu. Morate mnogo toga reći jedno drugome. Odmah ću naručiti haljine za Evu. Mora ih brzo dobiti. Woltersheim ustane i poljubi ženi ruku. - Hvala ti, Heleno, što si tako dobra - šapne joj, a ona se radosno nasmiješi. - Nisam čudovište - odgovori mu na isti način. Kad je njezin muž nestao s Evom, gospoña Helena duboko uzdahne namrštivši čelo. »Užasno! To ponašanje mi ide na živce. Bit će potrebno mnogo truda da se odgoji ta djevojka tako da se može pojavljivati u društvu. Kad ne bih morala pristati zbog Silvije, ne bih je primila u kuću. Ali Silvija je u Woltershe-imu našla dom, pa ne mogu odbiti Rudoliovu kćerku.« Eva je u meñuvremenu sjedila u očevoj sobi u udobnom naslonjaču. Nakon što je ostala sama s njim, ubrzo joj se vratilo nesputano ponašanje. Kad im se Jutta pridružila, njih troje poče veselo razgovarati. Eva je pritom živnula. Samo duboko u srcu osjećala je bol. Nije mogla zaboraviti da je bila »ružno pače«. Nikada još nije razmišljala o tome da li je zgodna ili nije. Sad ju je iznenada mučilo saznanje da je ružna. Ni trenutak nije posumnjala u to. One hladne i podrugljive muške oči jasno su joj to govorile. Eva nikada dosad nije stupila u bližu vezu s nekim mladićem. Gotz Herrenfelde i Fritz Woltersheim bijahu prvi, koje je upoznala. Fritz je ostavio na nju neznatan dojam, iako je bio ljubazan prema njoj. Ali na Gotza je morala neprekidno misliti mješavinom straha, stida i lagane boli.
31
GIGA
VI Nekoliko dana kasnije, stigle su naručene haljine za Evu. Mlada djevojka nije dosad srela nikoga osim članova obitelji. I Gotz Her-renfelde nije se više pojavljivao u Woltershe-imu što je Evu vrlo umirilo. Plašila se susreta s njim. Kad su haljine stigle, gospoña Wolters-heim poslala je Evi svoju sobaricu da joj pomogne isprobati haljine i odjenuti je za večeru. Eva je tog dana učinila mnogo nespretnosti, pa ju je maćeha izgrdila. Posluga je, dakako, brbljala zbog kćerke iz prvog braka, koja se iznenada pojavila. Očigledno je nisu smatrali punovrijednim članom obitelji. Gospoñina sobarica, Rosa, prilično utvarna žena, svaki puta bi se podrugljivo nasmiješila kad bi Eva prošla pokraj nje. Kad je ušla u sobu, donoseći na gospoñin nalog kutije, rekla je to Evi tako drsko da se ova prestrašila i nije znala što bi joj odgovorila. Prepustila se zbunjeno Rosinim spretnim rukama. Rosa joj je rukama navlačila jednu haljinu za drugom, a sve su joj dobro pristajala. Bijaše čudno, čim je Eva zastala pred Rosom u novoj odjeći, ova je odmah postala pristojnija. Odjeća čini ljude. Rosa je iznenada pomislila da dosad prezrena kćerka iz prvog braka djeluje otmjenije od Silvije i Jutte. Iznenañeno je zapazila kakvi se prekrasni oblici kriju ispod ružne haljine. Sa svakom novom haljinom njezino zanimanje za Evu postajalo je sve veće. Ispravila bi spretnom kretnjom neke sitnice, pogladila nabore ili otpustila neki šav. Eva se pobožno divila svakoj novoj stvari. Fino rumenilo popelo joj se na obraze, dok se promatrala u ogledalu. Ma kako neiskusna bila, i sama je uvidjela da je u novim haljinama djelovala mnogo zgodnije. Napokon se odjenula za večeru. Na vitke, lijepe noge navukla je fine cipele i svilene čarape. Stare Evine grube čizme djelovale su vrlo ružno, kad bi se usporedile s tom novom obućom. Navukla je besprijekorno skrojenu svilenu crnu haljinu bogato ukrašenu crnom čipkom. Isticala je lijepe linije njezina mladenačkog tijela. Eva se nije usudila povjerovati da je ona ta otmjena mlada djevojka koja ju je promatrala iz zrcala. Rosa je zadovoljno pogleda. - Tako, sad se gospoñica može pokazati. Ta ružna haljina užasno vas je unakazila -ustanovi važno. Eva je nesigurno pogleda. - Da, sad i sama vjerujem da je bila ružna. Što ćemo s njom? - Poklonit ćemo je nekome. - Mislite li da to smijem? Pa posve je nova. Sobarica se nasmiješila. - Ne možete je više odjenuti. Gospoña to ne bi dopustila. - Ali možda kad pada kiša? Rosa odlučno odmahne glavom. - Kad pada kiša, odabrat ćete ovaj novi kostim. Odgovara kišnom vremenu. - Ako to mislite,, poklonite je, molim vas! - Isto ćemo učiniti s čizmama - izjavi odlučno Rosa, pa spakira haljinu i čizme. Položi zavežljaj na stolicu kako bi ga kasnije ponijela sa sobom. Još jednom pogleda Evu, a potom se nasmiješi. - Sad mi morate dopustiti da vas drugačije počešljam. Ova vam frizura ne pristaje. Eva pomalo prestrašeno odmahne glavom. - Nije moguće drugačije počešljati moju kosu. Rosa se nadmoćno nasmiješi, pa primakne stolicu toaletnom stoliću. - Molim vas, sjednite, ubrzo ću biti s tim gotova. Eva sjedne ne želeći se protiviti, a Rosa joj prebaci bijeli kaputić preko ramena. - Postoje žene koje bi žrtvovale milijune da imaju kosu poput vas - izjavi - Ne znate kakvo blago posjedujete. Nasmiješivši se poče četkati Evinu gustu, kovrčavu kosu. Nekoliko je trenutaka pažljivo promatrala u zrcalu oblik Evine glave. Tad započne s poslom. Spretnim rukama počešljala joj je kosu tako da joj je meko padala na lijepo čelo. To je 32
GIGA djelovalo dražesno baš stoga što je frizura bila tako jednostavna i dopuštala da kosa iskaže svu svoju ljepotu. Kad je Rosa dovršila, kimne zadovoljno. - Zar ne, gospoñice, i vama se ova frizura, više sviña? Eva kimne ne mogavši se snaći. - Roso, tako ste spretni. Uvijek sam se mučila sa svojom kosom. Naravno, ovako je mnogo ljepša. Rosi se Eva sviñala sve više. Promatrala ju je, kao da je njezino djelo pa se počela iznenada zanimati za mladu djevojku kojoj dosad nije posvećivala pažnju. - Ne možete se sami češljati. Moderna frizura ne odgovara vašoj kosi. Morate je češljati tako kao sada. Nemate uobičajeno lice, već fine, naročite crte. Kosa vam je divna! Svi će se iznenaditi kad se pojavite na večeri. Tako je Rosa veselo brbljala, zadovoljna zbog uspjeha svojih spretnih ruku. Mogla je doista biti zadovoljna. Neuglednu ukočenu djevojku pretvorila je u lijepu ženu otmjena izgleda. Eva se osjećala slobodnije a njezine su kretnje postale dražesnije. Osjećala je vrlo dobro kako je smiješno djelovala u svojoj novoj okolini odjevena u ružnu, loše skrojenu haljinu. Pogleda sretno Rosu. - Roso, doista ste me uljepšali. Ali plašim se da se neću znati tako počešljati ma koliko se trudila. - Rado ću vas počešljati svaki dan. Gospoña će to dopustiti. Eva je prestrašeno pogleda. - Ne, ne, ne smijem vam oduzimati vaše vrijeme. Gospoña ... moja majka ... sigurno ima mnogo posla za vas. - Ne morate brinuti. Nije mi potrebno ni deset minuta da vas počešljam. Razgovarat ću s gospoñom o tome. Rosa je znala da je mogla mnogo toga postići kod gospoñe Woltersheim. U meñuvremenu spremila je Evine nove stvari u ormar. Sad je iznijela prazne kutije i Evinu staru odjeću. Eva je požurila do Jutte koja je čitala u knjižnici. Brzo rukama zatvori sestri oči. - Jutto, tko je to? - Nije teško pogoditi. Jesi li se već odjenula? - Da, okreni se i pogledaj me. Jutta je ustala i umalo što nije od iznenañenja opet pala natrag na stolicu. - Evo, jesi li to doista ti? Nebesa, što se dogodilo s ružnim pačetom? Postala si predivan, ponosan labud. Da, zapravo je to u redu, jer ima i crnih labudova. Evo, sestrice, moram te poljubiti. Poskoči i zagrli sestru. Poče je vrtjeti oko sebe ljubeći je neprestano. Eva je pocrvenjela od radosti. - Jutto, zar doista više nisam ružna? Molim te, budi iskrena! Jutta se nasmije. - Neću lagati. To nikada ne činim. Ti bi to trebala znati. Neću ti više ponoviti da si dražesna, jer ćeš postati tašta. Napokon, tko zna hoćeš li se svima sviñati. Ukusi se razlikuju. Evi ponovno postade teško oko srca. Pri: sjeti se Gotza Herrenfeldea, Bilo joj je važno hoće li mu se i u novoj haljini ponovno pričinjati ružnim pačetom. Sigurno nije odgovarala ni ovako ureñena njegovom ukusu. Kad joj se barem više ne bi podrugljivo smiješio! Najradije ga nikada više ne bi srela. A ipak ju je zanimalo hoće li uskoro opet doći. Pitala je Juttu dolazi li često u Woltersheim. Na to joj je sestra odgovorila: »Ponekad ga nema tjednima, a zatim dolazi svakog dana. Kako se sjeti«. Sestre krenuše u Juttinu sobu. Jutta se takoñer htjela lijepo urediti za večeras. - Ne želim zaostajati za tobom, Evo! Pogledaj, opet imam ogavnu mrlju od tinte na prstu.
33
GIGA Smučio mi se život zbog tih prokletih zadaća. Eva se nasmije. - Nije to tako užasno, Jutto! - Već dva sata se bavim tim prokletim prijevodom. Ali ne mogu ga dovršiti. - Hoćeš li da ti pomognem? Mogle bismo ubuduće raditi zajedno. Jutta zagrli Evu. - To bi bilo sjajno. Mogu ti reći da će me taj francuski jezik još ubiti. Ponekad mi Fritz pomaže, ali ni on ne zna mnogo više od mene. Obično smo oboje bespomoćni. Reci, Evo, kako ti se zapravo sviña Fritz? - Vrlo, vrlo dobro - odvrati srdačno Eva. Jutta se brzo uspravi i sumnjičavo pogleda sestru. - Zar si se možda zaljubila u njega? Eva se nasmije. - Ne, jer mislim da se čovjek ne može zaljubiti u bratića. On ti je nešto poput brata. Jutta odlučno strese vodu s ruku. - Mislim da je to moguće. Ne gledaj me tako iznenañeno. Nisi li zapazila da bi se Silvija htjela udati za Fritza. - Ne, ništa nisam zapazila. - Onda si doista glupa. Pa to vidi i slijepac. Ne vidiš li kako ga gleda? Dakako, to nije iz ljubavi, već stoga što želi postati gospodaricom Woltersheima. A ti i ja ćemo se zajedno s majkom morati odseliti prijeko u kuću udovica. Silvija će nas promatrati s visoka, ukoliko prije toga ne prsne od oholosti. Ali neću dopustiti da se uda za Fritza. Ni u kom slučaju! Iznenada joj suze navališe na oči, a ona se baci Evi na grudi. - Jutto, kako možeš tako govoriti? Čak kad bi tako i bilo, morala bi se pomiriti s time. - Ne, to neću! Evo, ne smijemo to dopustiti. Fritz će se unesrećiti, ako se oženi tim hladnim, nadmenim stvorenjem. Neću da bude hesretan. Tako je dobar ... tako dobar. Zavreñuje anñela za ženu. Eva prestrašeno pogleda uzbuñeno lice svoje sestre. Što se dogodilo s inače tako odlučnom Juttom? - Mila Jutto, vjerujem da bi te Fritz ismijao kad bi vidio čega se plašiš. Ne vjerujem da vdli Silviju. Prije bih rekla da je izbjegava -poče tješiti sestru. Jutta brzo obriše suze i odahne. - Da, bila bi to užasna glupost od njega. Ne smije dopustiti da ga uhvati. Već mi je i sam rekao daje ne voli. - Vidiš, uopće ne moraš brinuti. Jutta uzdahne. - Ne poznaješ Silviju. Tko zna na kakav će ga način pokušati uloviti. Ali kažem ti, dobro ću gledati što se dogaña. Eva je veselo poljubi. - Ali sad se brzo odjeni, jer ćemo zakasniti na večeru. Nekoliko minuta kasnije, obje sestre uñoše zajedno u blagovaonicu. Svi su stajali iza stolica očekujući ih."Oči prisutnih se okrenuše prema Evi, kao i onog dana kad se prvi put pojavila na doručku. Ovog puta sa posve drugačijim izrazom. Leptir se vinuo iz ružne larve. To se dogodilo tako iznenada da to nitko nije mogao shvatiti. Fritzu izleti tiho: »Doñavola!« - zadivljeno je promatrao Evu. Silvija je to čula i zapazila njegov pogled. Od tog je trenutka zamrzila Evu, kojoj se dosad samo rugala. Srcem punim zavisti spoznala je .da je bila posve beznačajna pokraj tog divnog stvorenja. Gospoña Woltersheim dohvati lornjon pa izmiješanim osjećajima pogleda Evu svojim pomalo kratkovidnim očima. Sobarica joj je doduše ispričala što se dogodilo. Ali nije bila spremna na to. Pa ta se Eva razvila u pravu ljepoticu. To joj je bilo zapravo neugodnije od prvog lošeg dojma koga je Eva ostavila. Njezine kćerke neće doći do izražaja pokraj te
34
GIGA djevojke. Bijaše krajnje vrijeme da se Silvija barem zaruči, prije nego Evu uvedu u društvo. Kad bi Fritz barem napokon zaprosio Silviju. Ali ovog trenutka je gledao samo svoju novu roñakinju. Zašto je ta djevojka upravo sada morala upasti u kuću. Gospoña Woltersheim pokuša sakriti svoje osjećaje iza ljubaznih riječi. A gospodin Woltersheim je sjao od oduševljenja, pa je nježno pogladio Evin obraz. - Iznenada si se pretvorila u dražesnu djevojku. Poljubi majci ruku, jer joj je uspjelo učiniti čudo - govorio je ponosno. Eva je u meñuvremenu naučila poljubiti ruku. Učinila je to zahvalno pogledavši majku, ali uspjelo joj je promucati samo nekoliko riječi, jer ju je ova pogledala vrlo hladno i oštro. Krenuvši na svoje mjesto spotaknula se na sag, a kad je zapazila da je Silvija podrugljivo gleda, dohvatila je ubrus i srušila nož i vilicu sa stola. Htjela ih je sama podići, jer se nije mogla naviknuti na stalno posluživanje. Ali prije nego je to učinila, Fritz joj potajno stisne ruku želeći je upozoriti. Eva osta ukočeno sjediti i dopusti da sluga podigne pribor. Lice joj se zažarilo od zbunjenosti. Osjećala je daje vrlo nespretna. Maćeha ju je oštro promatrala. Ali tek kad se sluga udaljio, rekla je: - Evo, moraš se naviknuti da se mirnije krećeš i pažljivo gledati kako se mi ponašamo. Ne smiješ dopustiti ljudima da ti se rugaju. Nakon što se na taj način riješila potajne srdžbe, nastavila je, zapazivši Ijutito lice svog muža: - Ali to ćeš brzo naučiti. Uzori ti ne nedostaju. Eva se i opet jednom prestrašila vjerujući kako se nikada neće moći ponašati besprijekorno poput Silvije. Jutta i Fritz su još istog dana sklopili tajni savez. Zaštitit će Evu od toga da ne učini nešto nedopušteno i tako joj omogućiti da se na što laganiji način sazivi s Woltersheimom. Fritzu je Eva bila draga. U društvu s njim i Juttom ponašala se nesputano, nikada nije griješila. Samo kad bi je maćeha i Silvija hladno promatrale dogañale bi joj se takve nesmotrenosti. I prema ocu se odnosila prirodno, a njezina nježnost grijala mu je srce. Brže nego se to činilo moguće, nestale su sve zapreke izmeñu oca i kćerke. Woltersheim se radovao što se i u društvu drugih ljudi ponašala sve sigurnije. Pritom joj je koristila njezina priroñena dražest. Nekoliko kišnih dana bijahu krivi što su članovi obitelji morali boraviti zajedno češće nego inače. Eva je sada već četrnaest dana živjela u Woltersheimu, pa je prošlo najgore vrijeme. Navečer su sjedili zajedno u velikom salonu ne znajući što bi radili, Jutta predloži da prirede mali koncert. - Evo, vrlo smo glazbena obitelj. Šutit ću, dakako, o svom sviranju glasovira koje je vrlo osrednje. Ali otac zna dobro zviždukati marš »Hohenfriedberg«. Pritom pogriješi samo jednom. Fritz svira Beethovvenovu »Devetu simfoniju« jednim prstom, iako uvijek griješi kod »Kćeri Elysiuma«. Zvijezda obitelji je Silvija. Lijepo svira glasovir i ja joj se divim. Tu joj odajem priznanje. Svi su se smijali Juttinim riječima. - Silvijo, odigraj nam nešto od Liszta ili Chopina - zamoli gospodin Woltersheim. -Inače će Eva povjerovati da i tvoju svirku može usporeñivati s našom. Silvija bi najradije odgovorila da joj je to posve svejedno, ali ipak se suspregnula i odgovorila: - Oprosti, oče, ali danas nisam raspoložena, pa bi me glazba rastužila još više. Silvija je bila ponosna na svoje sviranje. - Šteta! Rado bih opet jednom čuo dobru glazbu. Upravo danas kad pada kiša to bi bilo ugodno - odvrati kućedomaćin. Jutta se ljutila što je Silvija slegnula ramenima. - Ne bi trebala odustati od toga da jednom možeš pridonijeti raspoloženju obitelji -reče joj ljutito. Okrenuvši se prema ocu, nastavi: - Hoćeš li da ti ja nešto odsviram?
35
GIGA Woltersheim se nasmiješi i odmahne. - Ne, ne! Opet ćeš krivo svirati. Zahvaljujem ti na tome. Silvija nas je u tom pogledu razmazila. Evo,, morat ćeš dakle odustati od toga da večeras upoznaš našu zvijezdu. Ali, sjetio sam se, nisi li ti učila svirati glasovir i pjevati? Mogla bi nam pokazati što znaš. Eva pomalo zbunjeno pogleda oca. - Rado, oče, ako Silvija neće svirati, a vi budete imali strpljenja sa mnom. Nikada još nisam svirala pred toliko slušalaca. Uvijek samo pred tetkom Klarissom i svojim učiteljem. - Pokušaj, a mi nećemo biti strogi kritičari, zar ne, Heleno? - reče Woltersheim, kim-nuvši Evi da je ohrabri. I gospoña Helena kimne, pomislivši pritom kako to sigurno neće biti odviše lijepo. Ali to više će sjati Silvijino umijeće. Eva će vjerojatno svirati poput male djevojčice. U to je bila sigurna. - Sviraj, dijete moje, pa mi smo ovdje svoji - nasmiješila se. Fritz je poskočio i odveo otmjeno Evu do glasovira. - Ne plaši se, Evo, ako neće biti u redu, bacit ću stolicu pa nitko neće ništa zapaziti -reče joj tiho. Eva se zahvalno nasmiješi. - Sve će biti u redu, Fritze - odgovori mu mirno. Silvija je sumnjičavo promatrala to dvoje. Pogleda potom majku, kao da je htjela reći: zašto joj je ponudio, ruku? Majka joj odgovori pogledom koji je želio reći: pa to je samo šala. Eva potraži note, a Fritz se vrati na svoje mjesto. Jutta sjedne pokraj njega. - Užasno bi me veselilo, ako bi Eva svirala bolje od Silvije - šapne mu. - Šuti, Jutz! Ovdje se samo sluša - odvrati Fritz, udarivši je lagano po nosu, a ona ga, zauzvrat, povuče za uho. Eva je sjela za glasovir i počela tiho i nesigurno s predigrom. Silvija izmijeni podrugljiv pogled s majkom. Ali u to je Eva već odbacila svu zbunjenost. Posve je zaboravila da ju je inače slušala samo tetka Klarissa. Obuzme je ljubav za glazbu. Radovala se čistom, punom zvuku glasovira. Tonovi su se nizali sigurno ispod njezinih vitkih prstiju. Eva je zaboravila sve oko sebe. Progovorila je njezina duša, a taj jezik bijaše predivan. Silvija podigne glavu. Lice joj naglo probli-jedi. »Silvija je pozelenjela od zavisti«, pomisli likujući Jutta. I oni drugi slušahu pažljivo predivnu svirku te djevojke. Woltersheim je gledao u Evu ne mogavši shvatiti što se dogaña. Silvijina je svirka bila hladna i bez duše u usporedbi s ovim. Pod divnim djevojačkim rukama tonovi su šumili i pjevali, jecali i klicali. Fino Evino lice poprimilo je iznenada posve drugi izraz, odavajući osjećaje njezine duše. Nije to više bila ona plaha, nespretna djevojka koju je mogao zbuniti svaki kritičan pogled. Ovdje je sjedila bogomdana umjetnica, koja je svirala iz dubine svoje bogate duše. Fritz i Jutta slušali su bez daha. Jutta više nije razmišljala o Silviji. Sve nevažno nestalo je zbog tih predivnih zvukova. Kad je Eva završila, svi su ostali nijemi. Nitko se nije pomaknuo. To umjetničko otkriće još je uvijek djelovalo na njih. Obuzelo je čak i Silviju, iako joj je srce bilo puno zavisti. Eva nije obraćala pažnju na svoju okolinu. Nije slutila kakav je dojam ostavila na njih njezina svirka. Dohvati nove note. Ispod prstiju vinuše joj se strastveni tonovi Lisztove rapsodije, takvom snagom i takvim žarom da je slušaoci-ma zastao dah. Kad je dovršila, spustila je ruke u krilo i trgnula se kao da se probudila iz sna. Otac je nijemo zagrli. Oči mu bijahu vlažne. I Jutta joj padne oko vrata. - Evo, to je bilo predivno. Fritz joj nijemo poljubi ruku. Eva je bilo silno zbunjena, ne znajući stoje to veliko učinila. Gospoña Woltersheim napokon uspije izreći nekoliko riječi priznanja. Kiselkastim smiješkom pogleda Evu.
36
GIGA - Pa ti si prava mala umjetnica. Vjerojatno si imala prvorazrednog učitelja. Eva se zbunjeno nasmiješi. - Danas i nisam svirala tako dobro kako bih trebala. Na početku sam nekoliko puta pogriješila. Nisam navikla na slušaoce. Gospodinu Woltersheimu uspjelo se smiriti. Tek je sada spoznao koliko se ogriješio o Evu. Ali još uvijek nije uspio progovoriti. Šutio je i gladio Evinu ruku. Njegova žena je potajno sa srdžbom gledala koliko se divi Evi. Slutila je da je djevojka postigla veliku pobjedu. Neće više moći podrugljivo slijegati ramenima zbog njezina ponašanja, nakon te sjajne svirke. Silvija nije mogla izreći Evi riječi priznanja. Dosad se ponosila time da izvrsno svira glasovir. U kući i u društvu hvalili su je zbog njezine svirke. Shvatila je da je sada ostala potpuno u sjeni. I to zbog te malograñanke koja se nije znala ni ponašati. Jutta se objesi Evi oko vrata. - Evo, moraš nam još nešto svirati. To je bilo tako lijepo. - Evo, ti znaš i pjevati, zar ne? - zapita gospodin Woltersheim. - Da, oče, malo. - Htio bih sam suditi o tome »malo«. Ako samo upola tako dobro pjevaš kao što sviraš, tad će to biti za nas pravi užitak. Eva ga radosno pogleda. - Radujem se da ti se moja svirka sviña. Što bih pjevala? - Što hoćeš. Eva nije pronašla ništa meñu Silvijinim notama. - Poći ću po svoje note. Ovdje nema pjesama. - Da, jer Silvija ne pjeva. Poñi, i donesi svoje pjesme! Kad je Eva otišla u sobi nasta tišina. Napokon Jutta duboko uzdahne i reče: - Evi će se diviti u društvu, kad će jednom .svirati. Jeste li vidjeli kako je lijepa za glasovirom? - Jutz, zapazio sam to. Djeluje tako uzvišeno da čovjek ne bi rekao kako se radi o istoj Evi koju smo ranije poznavali - oduševi se Fritz. Jutta kimne sva sretna. Ali oni su drugi šutjeli. Silviju i njezinu majku mučila je ljubomora i srdžba, a gospodinu Woltersheimu bijaše srce i odveć teško. Eva se ubrzo vratila sa svojim notama i sjela za glasovir. Odabere Schummanovu pjesmu: »Probudio se blagi povjetarac«. Njezin lijepi, meki mezzosopran nije bio odveć snažan, ali neizmjerno sladak. Ispunjavao je sobu svojom ljepotom. I opet su je slušali bez daha. Ponovno ih je sve očarala. Kad je dovršila, svaki je htio čuti svoju omiljenu pjesmu. Čak je i gospoña Woltersheim zaboravila svoju srdžbu i zatražila da joj otpjeva neku Brahmsovu pjesmu. Gospodin Woltersheim zamoli za »Lutalicu« Schuberta. Jutta je poče preklinjati da otpjeva »Ljubicu« od Mozarta. A za Fritza je morala pjevati »Poljski cvijetak« takoñer od Schuberta. Pritom je čudnim pogledom promatrao zažareno Juttino lice. Svi bijahu dobro raspoloženi. Svima su se otvorila srca zbog divne glazbe. U njihovim se očima naziralo iskreno oduševljenje. Kad je Eva napokon dovršila, gospoña Woltersheim reče živahnije, nego obično: - To su doista bili predivni trenuci, drago dijete! - Evo, divno si pjevala i svirala - primijeti Jutta. - U usporedbi s tobom, Silvija je prava diletantkinja, iako smo dosad vjerovali da svira izvanredno. Ovog puta Jutta doista nije namjeravala uvrijediti Silviju. Samo je izjavila nešto što je odgovaralo istini. Ipak ju je Silvija potajno bijesno udarila u rebra, kad joj se slučajno približila. - Joj! - krikne Jutta i ljutito pogleda Silviju- Pripazi, udarila si u mene - ljutito primijeti Silvija.
37
GIGA - U tvoj šiljati lakat - odvrati namrgoñeno Jutta. Za kaznu ju je majka poslala u krevet. - Kao da sam novoroñenče - ljutila se Jutta. - Da, neodgojeno novoroñenče - naglasi majka. - Jutz, sutra ćemo ponovno zajedno doruč-kovati. Eva, otae, ti i ja, ako se dovoljno rano probudiš - došapne joj Fritz. - Dakako, do onda ću se deset puta naspavati - odvrati Jutta tiho i uzvrati stisak njegove ruke. Potom poljubi Evu. - Laku noć, Evo! Večeras je bilo lijepo. Moraš nam često svirati i pjevati ~ rekla je glasno, a potom doda tiho: - Doći ćeš još k meni u krevet? Eva kim ne. Woltersheim potajno pogladi svoju najmlañu po kosi kad mu je poželjela laku noć. Majka i Silvija se rastadoše s njom u nemilosti, a Jutta ode tužna i ljutita. Zapravo je po njezinom mišljenju trebalo Silviju poslati u krevet. Ali tako je to bilo uvijek. Silvija ju je izazivala, a kad se Jutta naljutila, kaznili su nju. Vjerovala je da je to velika nepravda.
38
GIGA
VII Eva se brže nego li je bilo za očekivati saživjela s novim prilikama. Njezina priroñena dražest pomogla joj je pobijediti mnoge nespretnosti. Pažljivo je promatrala maćehu, Silviju i Juttu, pa je nastojala upamtiti kako se kreću i kako koriste mnoge nepoznate predmete. Nije još prošlo ni četiri tjedna, a već se znala ispravno ponašati ne izazivajući pažnju. Posluga joj se više nije rugala, a sobarica Rosa postupala je prema njoj s velikim poštovanjem otkad ju je čula pjevati. - Nova je otmjenija od svih drugih zajedno - govorila je svom prisnom prijatelju, sluzi gospodina Woltersheima. I tako je Eva prebrodila najgore vrijeme i stekla samopouzdanje. Dakako, kad bi strani ljudi bili prisutni, još ju je uvijek obuzimala plahost. A susjedi su često dolazili. Jedva se usudila nešto reći. Neprekidno je gledala u pod. I tako su mnogi vjerovali da je pomalo zaostala. Ali njezina obitelj poznavala ju je bolje. Otac, Jutta i Fritz nastojali su je ohrabriti gdje god je to bilo moguće. Gotz Herrenfelde je u meñuvremenu došao samo jednom na kratak posjet u Wolters-heim. Ali Eva je baš u to vrijeme otišla s Jut-tom u selo u posjet pastoru. Gotz je tako od onog prvog jutra više nije sreo. Već je odavno zaboravio na »ružno pače«. Razmišljao je o važnijim stvarima. Njegov je položaj postajao teži iz dana u dan. Gospodin Woltersheim živio je drugim životom otkad je Eva boravila u njegovoj kući. Istom je sada zapazio kako je hladan njegov dom dosada bio. Njegova kćerka poklanjala mu je svu svoju ljubav. Zbog Eve je i Jutta postala nježnija prema njemu. Nije se više stidjela pokazivati svoje osjećaje, koje je ranije skrivala. Ponekad bi dopustila da se ukaže njezina prava priroda. Woltersheim je sada sa svoje dvije kćerke vodio život iz koga su bile isključene gospoña Helena i Silvija. Kad bi mu Eva pjevala, sjedio bi zatvorenih očiju i sanjario o prošlim vremenima, kad je još bio mlad i imao ideale. Srce mu je pritom postalo toplo i široko. Prisjećao bi se i Evine majke. Jednoć ju je ljubio, a ona mu je kratko vrijeme poklonila ogromnu sreću. Iako je ona otišla zbog bijede i briga, ipak mu je jednom pripadala. Evina prisutnost ponovno je u njemu probudila sjećanje na tu davnu sreću. Svakog bi dana doručkovao u društvu Eve, Jutte i Fritza. To bijahu divni trenuci. Ovo četvoro ljudi osjećalo se ugodno i kao osloboñeni potajnog pritiska u prisutnosti Silvije i njezine majke. U tim ranim jutarnjim satima, kad su njih dvoje još spavale, dobro su se zabavljali. Fritz i Jutta doduše još su se uvijek zadirkivali ali Eva i njezin otac dobro su znali što treba misliti o tome. Eva se znala smijati tako svježe i srdačno da su se tome i drugi radovali. Bijaše to iskren, sladak smijeh, kakav može proizlaziti samo iz bogate duše. Nakon doručka gospoda bi odjahala na polja ili bi obavljala neki drugi posao. Jutta je morala poći učiteljici, a Eva bi obično do drugog doručka šetala po šumi. Voljela je prolaziti kroz brezovu šumu. Šetnja po božjoj lijepoj prirodi bijaše za nju nešto posve novo i primamljivo. Dosad nikada nije napuštala gradić, pa je šumu i livade vidjela samo izdaleka. Donosila bi kući pune naramke cvijeća i njima ukrasila svoju i Juttinu sobu. I ocu bi ponekad stavila svježu kiticu na pisaći stol. Bila je sretna, ako bi on to opazio. I tako je jednog vedrog jutra u kolovozu šetala po šumi. Tiho je pjevušila, hodajući sve dalje i dalje. Ponekad bi oduševljeno raširila ruke. Postala je sretna u Woltersheimu, nakon što je nadvladala prvi strah. Znala je da je otac i sestra iskreno vole. A Fritz joj je postao dobar drug i prijatelj. Njezin je život iznenada bio tako bogat i sretan. Radost joj nije moglo pomutiti ni neljubazno Silvijino ponašanje, ni hladnoća njezine maćehe. Već je skoro i zaboravila da su je neka podrugljiva muška usta nazvala »ružnim pačetom«. Ipak su te riječi još pomalo gorjele u njezinom srcu. Ponekad bi osjetila i strah zbog onih hladnih očiju. Namjeravala je izbjegavati Gotza ako doñe u Woltersheim. 39
GIGA Brala je cvijeće a potom, umorivši se, sjela na panj. Brzim prstima, nakon što je skinula šešir, počela je plesti vjenčić za Juttu. Ona se uvijek radovala kad bi mogla staviti takav vjenčić na glavu, jer joj je Fritz rekao kad ju je prvi put ugledao s tim ukrasom: - Jutz, djeluješ poput šumske kraljice. Svakim danom postaješ sve ljepša. Jutta mu je odmah odgovorila tobože ljutito: - Ne govori takve gluposti. - Ali pritom je pocrvenjela od oduševljenja. Promatrala se kasnije dugo u zrcalu. Tad se poče rugati samoj sebi načinivši grimasu zbog koje se morala glasno nasmijati. Od toga je dana ipak rado stavljala na glavu Evine vjenčiće. Eva je sjedila na panju i tiho pjevušila, pletući Juttin vjenčić. Tako se udubila u taj posao da nije opazila jahača koji se približavao po širokoj šumskoj stazi. Kopita konja uranjala su nečujno u šumsko tlo. Bijaše to Gotz Herrenfelde. Zaustavio je konja nedaleko od Eve i iznenañeno promatrao dražesnu sliku. Izraz ogromnog iznenañenja prijeñe njegovim uskim, suncem opaljenim licem. Brzo se uspravi i odmahne glavom. Pa to nije moglo biti ono »ružno pače« iz Woltersheima? A ipak, zabuna nije bila moguća. Kako se promijenila! Postala je dražesna i mila. Eva se doduše uz najbolju volju ne bi mogla pokazati u povoljnijem izdanju. Držala je cvijeće u krilu i svojim bijelim prstima plela šareni vjenčić. Sve je to oživljavalo njezinu pomalo tužnu, crnu haljinu. Gotz je neko vrijeme oduševljeno promatrao dražesnu djevojku. Njegov smisao za lijepo našao je zadovoljstvo u toj divnoj slici. Sunce je bacalo zlatne zrake na gustu i lijepu, Rosinim vještim rukama, počešljanu kosu. Kako to da nije onomad zapazio tu kosu? Zar je čarobni štapić dodirnuo tu djevojku? Da li je mala znala kakvo bogatstvo predstavlja ta kosa? Činilo se da je mala u Woltersheimu brzo naučila što je otmjenost. Tetka Helena, kako ju je zvao, iako su bili daleki rod, sjajno je obavila svoj posao. Kostim, kojeg je djevojka odjenula, nije bio samo otmjen, već je isticao njezin vitki struk. Koliko odjeća može utjecati na mišljenje o nekoj ženi! Danas ne bi ni u snu nazvao mladu djevojku »ružnim pačetom«. Pogledat će iz veće blizine njezine oči i lice. Možda će ponovno doživjeti iznenañenje. Na tu pomisao nasmiješio se, pa se nakašljao i dojahao bliže. Eva prestrašeno podigne glavu i pogleda u oči kojih se plašila više od svega na svijetu. Na trenutak je sjedila kao uzeta i prestrašeno zurila u njega. Njezino meko, mlado lice odavalo je osjećaje njezine duše. Nije slutila kako je dražesna u svojoj bespomoćnosti. - Dobro jutro, gospoñice! - dovikne joj veselo Gotz s konja pa skine kapu koju je gurnuo daleko iz čela. Čuvši te riječi Eva se trgne. Poskoči, a cvijeće se rasu po tlu. I šešir padne. Prije nego je Gotz shvatio što namjerava, već je otrčala kroz šumu u paničnom bijegu, a da še nije još jednom osvrnula. Gotz pogleda prestrašeno za njom. - Što se dogodilo? Zar je pomislila da sam duh? Vjerojatno sam je prestrašio - šapnuo je gledajući za njom. - Kako brzo trči! Prava kukavica! Ostavila je šešir i cvijeće, kao da bih je mogao ugristi. Eva je nestala meñu drvećem. Gotz pogleda šešir i cvijeće. - Da nije ovo ostavila za sobom, čovjek bi mogao pomisliti da sam susreo šumsku vilu. Sišao je s konja i podigao šešir. Pogleda ga kritičnim pogledom. - Jednostavan je, kao što odgovara šetnji po šumi, ali je vrlo moderan i zgodan. Ponijet ću ga u Woltersheim. A cvijeće? Mogu ga položiti u šešir. Uzet ću barem ovaj zgodan vjen-čić. Za vrijeme doručka u Woltersheimu bolje ću pogledati to tajanstveno stvorenje. Rekao bih da se isplati. I dok je tako razmišljao, napunio je šešir cvijećem i pričvrstio ga za sedlo. Sad je ponovno uzjahao i kreno dalje. Kad je izašao iz šume, zapazio je Evu kako preko polja trči prema kući. Nešto zasja u nje-
40
GIGA govim očima. Potjera konja i sustigne je vrlo brzo. Skoči na zemlju i ostane stajati, očekujući Evu. Eva je usporila korak, dok nije neizmjerno zbunjena zastala pred njim. Pogledom je tražila mogućnost bijega. GOtz joj pristupi vodeći konja za uzde. - Gospoñice, moram se tisuću puta ispričati što sam vas svojim dolaskom toliko prestrašio. Ne znam jeste li me prepoznali. Zapravo smo roñaci, a kad bih bio vrlo smion mogao bih zatražiti da vas smijem zvati sestričnom. Htio bih vas sada zamoliti za to. Eva mu plaho pogleda u lice. Ovog puta je nije promatrao podrugljivo kao onda ranije. Baš naprotiv, njegov smiješak bijaše dobar i umirujući. Eva stisne ruke i duboko uzdahne, kao da je željela odagnati strah. Već na putu dovde predbacivala je samoj sebi što je onako glupo pobjegla. Što je mogao misliti o njoj? Neće li joj se opet narugati? Još ga jednom brzo pogleda. Njegovo je lice opet postalo ozbiljno, a pojavila se i ona crta zabrinutosti koju je zapazila dok je sjedio na klupi u Silvijinu društvu. Ali nije bilo ni traga podrugljivosti. Nekoliko je puta grčevito progutala slinu pa bespomoćnom kretnjom maknula kosu sa čela. Skupivši svu svoju hrabrost pokuša se nasmiješiti. Napokon joj uspije progovoriti. - Doista sam se užasno prestrašila. Vjerovala sam da sam sama u šumi. Iznenada sam pred sobom ugledala konja. Da, to je bilo zbog konja. Plašljiva sam. Dakako da sam ga se prestrašila. Eva odahne što se sjetila tog izgovora. Kako nije gledala u njega, nije ni zapazila da je smiješak obigrao oko Gotzovih usana. Promatrao ju je oduševljeno. - To sam i pomislio. Konj vas je prestrašio. Sretan sam što vas ja nisam natjerao u bijeg. Ali što je s vašom dozvolom? Smijem li u vama gledati sestričnu? Dopuštate li mi to? Juttu i Silviju takoñer zoveni po imenu. Eva porumeni. - Slažem se, gospodine Gotze! - U tom slučaju ni ja nisam gospodin, već bratić Gotz. A da bih se odmah predstavio kao dobar bratić, donio san vam šešir i cvijeće koje ste u brzini ostavili za sobom. Skine šešir pun cvijeća sa sedla i pruži joj ga. Eva ga dohvati dršćućim prstima i procijedi nekoliko riječi zahvale. Potom je htjela brzo otići. Ali Gotz joj stane na put. - Nećete li šešir staviti na glavu? Pridržat ću vam cvijeće. Dopustite mi da vas otpratim do kuće. Htio bih posjetiti Woltersheim. Eva se nije usudila proturječiti. Gotz izvadi cvijeće iz šešira, a ona brzo i nepažljivo stavi šešir na glavu. Gotz ju je promatrao. - Sjedi krivo, pomaknite ga malko udesno - nasmiješi joj se. Eva pomakne šešir na pravo mjesto pa ga upitno pogleda. - Tako je dobro - pohvali je, zatim podigne poludovršeni vjenčić rekavši: - Kako ste ga lijepo ispleli. Tko će nositi taj vjenčić? Pomislio je da bi to nježno cvijeće divno pristajalo Evinoj kestenjastosmeñoj kosi. - Za Juttu je. Donosim joj svakog jutra sa svojih šetnja vjenčiće - odgovori mu, hodajući uz njega. - A danas sam,vam smetao pa ga niste dovršili? - Dovršit ću ga kod kuće. - Često odlazite sami u šumu? - Da, skoro svakog jutra. - Ne plašite se? - Ne, otac mi je rekao da mi se neće ništa dogoditi. Gotz pomisli da joj nitko ne bi mogao nanijeti neko zlo, ako bi gledala tako ustrašeno kao malo prije.
41
GIGA Sad je ona nosila cvijeće, a on je obavio uzde konja oko ruke. Polagano su hodali prema dvorcu. Gotz bi je neprestano pogledavao. Još uvijek nije mogao shvatiti da se ta dražesna dje-, vojka razvila iz onog ružnog pačeta koje je vidio ovdje prije nekoliko tjedana. Zar je bio slijep? To plemenito djevojačko tijelo morao je zapaziti baš da je bilo u dronjcima. - Kako vam se sviña u Woltersheimu? -zapita je nakon nekog vremena. Ona ga pogleda sva sretna. Gotz pomisli da ima divne oči i fine, dražesne crte lica. - Predivno je! Ovdje je sve kao u bajci. Dvorac sa svojim lijepim prostorijama, šuma, livade i polja. Sve je to novo za mene. A najljepše je što se oko mene nalazi toliko dragih ljudi. Otac, Jutta i Fritz! Tako su dobri i dragi prema meni. Vrlo sam sretna! Gotz se potajno nasmiješi. Bila je iskrena i u svom oduševljenju. Nije spomenula tetku Helenu i Silviju. Njih dvije joj nisu vjerojatno ukazivale mnogo ljubavi. - A tu su i zla maćeha i zla polusestra, baš kao u bajkama - reče pomalo u šali, a pomalo ispitujući. Eva ga prestrašeno pogleda. - Ne, majka je dobra. Poklonila mi je mnogo lijepih haljina i upozorava me na greške. To čini i Silvija. Razumljivo je da me ne može toliko voljeti kao otac i Jutta. Pravo je čudo da me njih dvije uopće vole. Takva sam neznalica, nespretna sam i imam mnogo grešaka. Njezine su riječi odavale iskrenu žalost zbog tih mana. Gotz je zamišljeno pogleda. Kako joj nije odgovorio, Eva iznenada spozna da mu je ispričala mnogo toga što ga vjerojatno uopće ne zanima. Ponovno se u njoj rodi strah, pa požuri nestati što brže iz njegova vidokruga. Gotz je to zapazio, pa poče hodati brže zadržavajući je tako pokraj sebe. - Imate dakle mnogo grešaka? - zapita nakon nekog vremena. -.Da, vrio mnogo - odgovori brzo Eva. - Neke od njih već znam. Eva ga upitno pogleda. - Da, da! - kimne Gotz. - Plašljivi ste i bježite pred bezopasnim konjem. Kad čovjek razgovara s vama, spuštate pogled. To nije pristojno! Ljudima treba otvoreno i iskreno gledati u lice. Eva žarko porumeni. - To inače i činim - izleti joj preko usana. Nešto čudno zasja u njegovim očima. - A baš mene ne možete? Istom je sada Eva spoznala da se nespretno izrazila. Gledala je zbunjeno pred sebe, ne znajući što bi mu odgovorila. Na sreću u to su stigli do dvorca. Silvija i njezina majka stajale su na terasi i promatrale ih. Eva je posljednje korake prošla trčeći. Pozdravi ih, a potom požuri u kuću, ne pogledavši Gotza. - Javit ću ocu da je stigao posjet - reče brzoi izgubi se. U kući je zamolila jednog od slugu neka ocu najavi gosta. Ona sama požuri u svoju sobu, kako bi se smirila. Pristupi prozoru i potajno poče promatrati Gotza, skrivena iža zavjese. Pristupio je Sil-viji i njezinoj majci, pozdravio ih i sada sjedio s njima na terasi. Eva se divila njegovom otmjenom ponašanju. Kako je majci poljubio ruku! Kako je odmicao stolicu, kad je poskočio da tetki prebaci maramu oko ramena. Sve je to djelovalo silno otmjeno, a ipak ne ukočeno. Sad je izašao i otac. Oba gospodina po-zdraviše se srdačnim stiskom ruke. Sjeli su uz tetku Helenu i Silviju, i počeli razgovarati. Eva uzdahne. Kad bi barem mogla biti tako sigurna i mirna poput Silvije. Sigurno se opet ponijela neizmjerno glupo i nespretno. Vjerojatno joj se potajno rugao. Kako je mogla onako pobjeći? Nije li trebala ostati sjediti i pozdraviti ga otmjenim naklonom glave? Onako kako joj je jučer majka opet pokazala? Postavi se pred zrcalo i besprijekorno se nakloni. Potom opet uzdahne. Što joj je sve- to koristilo? Opet se neizmjerno osramotila. Hoće li on ostati na drugom doručku? Priñe opet k prozoru. Očigledno nije razmišljao o tome da ode. A sluga je već postavljao stol
42
GIGA za doručak. Nagnula se naprijed i izbrojila tanjure. Da, on će ostati. Kako užasno! Sad je morala ponovno sjediti nasuprot njemu. Dogodit će joj se svakojake nevolje, kad je bude gledao. I predobro je poznavala samu sebe. Mogla bi se ispričati glavoboljom. Silvija je to ponekad činila, kad je bila zle volje. Ali prije nego li se odlučila u sobu je ušla Jutta. - Doñi, Evo! Gotz Herrenfelde je ovdje. Mogle bismo ga malko zadirkivati. Eva prestrašeno dohvati njezinu ruku. - Nebesa, samo to ne, Jutto! Meni za ljubav, nemoj to činiti! Sretna sam ne bude li obraćao pažnju na mene. - Ne plaši se! Volim ga ljutiti. On na to sjajno odgovara, to mu moram priznati. A uz to je i pametan. Ali i nesnosan! U njegovim očima sam dojenče. Odviknut ću ga vremenom od toga. Eva se lagano nasmiješi. - To neće biti teško, budući da si svakim danom sve starija. - Hajde, krenimo, Evo! Njih se dvije spustiše niz stube. Gotz je za stolom izbjegavao gledati u Evu, ukoliko to nije bilo neophodno potrebno. Progovorio je s njom samo nekoliko nevažnih, pristojnih riječi. Eva se ponovno ohrabrila pa nije učinila ni najmanju nespretnost. Uz to joj i nije mogao posvetiti pažnju. Silvija i Fritz pričali su s njim o vrtnoj zabavi koja će se idućih dana održati na nekom susjednom imanju. Jutta se oneraspoložila kad je bilo govora o toj zabavi. Ona i Eva morale su ostati kod kuće, a Silvija će opet pokušati osvojiti Fritza. Tko zna neće li joj pćisti u klopku? Iako nije namjeravao zaprositi Silviju, ipak će ga na kraju natjerati na to. Kako li je opet očijukala s njim, kako ga je promatrala svojim hladnim očima, kako je svoju ruku primicala njegovoj! Nesnosno, doista nesnosno! U svakom slučaju Fritz nije smio otići na tu zabavu, a da ga prije toga ne upozori. Silvija je očigledno namjeravala učiniti odlučujući korak. Nešto je tajanstveno dogovarala s majkom. A naručila je i novu haljinu. Morala je odlučno upozoriti Fritza neka ostane čvrst. To je Jutta namjeravala učiniti. Kad bi barem smjela biti prisutna! Bijaše smiješno što sa šesnaest godina još nije mogla odlaziti u društvo. Kad bi barem Eva mogla biti uz njega, kao njegov anñeo čuvar! Ali i ona je zbog žalosti morala ostati kod kuće. Vrtna zabava koje se Jutta plašila, trebala se održati danas. Prijepodne joj je učiteljica na satu neprekidno prigovarala. Njezine su misli letjele nekamo drugamo. Sinoć je Silvija pred njom navukla novu haljinu. Bila je tako zgodna u njoj, koliko je to bilo moguće s njezinim ograničenim čarima. Uz to je Jutta čula razgovor izmeñu nje i majke. Nije bio namijenjen Juttinim ušima, ali ju je silno uznemirio. A sad je, usprkos mučnim mislima, morala mirno sjediti pokraj učiteljice i prevoditi nešto s francuskog. Kako užasno! Uvijek ponovno bi uzdisala i čeznutljivo gledala kroz prozor. Kad je vidjela da Fritz prolazi preko dvorišta i nestaje u staji, iznenada ju je glava užasno zaboljela, tako da ju je učiteljica morala otpustiti. Jutta se odšuljala do staje. Na vratima se sudarila s Fritzom. On se povukao korak i pustio je ući. - Jutz, već si slobodna? Mislio sam da još uvijek učiš. - Ne, boli me glava - izjavi Jutta mirno. Fritz je oštro pogleda. -Jutz, lažeš! - Dakako da lažem - odgovori Jutta, nakon što ga je nesigurno pogledala. - A zašto to činiš? - Moram razgovarati s tobom - izjavi svečano Jutta. - Molim te, doñi sa mnom u voćnjak. - Namjeravaš krasti voće? Jutta ga tako pogleda da se Fritz trgnuo. - Radi se o tvojoj životnoj sreći - izjavi Jut-ta tiho.
43
GIGA Fritz proguta smijeh. - Doista? - Doñi! - navaljivala je Jutta. - Zar je to zaista tako važno? Morao bih na polje. - To možeš kasnije. Važno je! Fritz stisne oči pa pogladi bradicu. - To zvuči vrlo svečano. Jutta udari nogom u tlo. - Doñi napokon! Inače će me učiteljica vidjeti ovdje. Znaš što bi se onda dogodilo. Povuče ga za sobom u voćnjak. Iza gustog zida od voćaka, zastane. - Fritze, saznala sam da se Silvija namjerava danas zaručiti s tobom. Čula sam kako o tome razgovara s majkom. Fritz je poče pažljivije slušati. - Jutto, za to je potrebno dvoje. Jutta kinine, a trzaj prijeñe njezinim svježim, dječjim licem. Proguta suze koje su joj navrle na oči. - Dakako, i ti pripadaš tome. Ali Fritz, ako mi to učiniš, onda ... onda ... Nebesa, ne znam što bih učinila. . Jutta je smrtno problijedila, a u njezinim se očima nazirala bol. Fritz je prestrašeno pogleda. Njezin pogled mu je odavao da se ovdje više ne radi o osjećajima djeteta. Bijahu to oči mlade žene koja je patila. Njega to čudno dirne. Ta dršćuća mlada usta tik pred njim, te prestrašene oči, probudiše u njemu osjećaje koji više nisu imali nikakve veze s nesputanim ponašanjem kojim joj je dosad prilazio. Ponekad je već i ranije osjetio toplinu oko srca kad su se zadirkivali, I nesvjesno je spoznao da se Jutta nalazi na granici izmeñu djeteta i žene. Sad mu je postalo jasno. Nesigurnim, oklijevajućim korakom prešla je tu granicu. Samo što to Jutta nije još znala. Topli osjećaji ispuniše Fritzovo srce. Nježno dohvati njezinu ruku. Morao je dopustiti tom mladom biću da sazori u miru. - Budi mirna, Jutz! Nikada neću postati Silvijin zaručnik. Časna riječ! Jutta odahne. Sretan smiješak zaigra na njezinom licu i odagna strah. - Fritze, tako bih te žalila. Tvoja me časna riječ umirila. Ni jedan muškarac je ne može prekršiti, zar ne? - Posve sigurno ne može, Jutz! Inače bi bio nitkov. Jesi li se smirila? Juttina se tvrdoglavost opet javi, sada kad se riješila straha. - Kao da sam bila nemirna! Želim samo tebi sve najbolje. Silvija te ne ljubi i unesrećila bi te. Potrebna ti je žena koja će te iskreno voljeti. Fritz je iznenañeno pogleda. - Kako ti to znaš? - Znam! Imaš toliko grešaka. Žena te zaista mora ljubiti, da bi ti opraštala. Njega iznenada poče mamiti da ponovno vidi onaj prestrašeni izraz njezina liea. - Dakle, moram danas potražiti drugu ženu. Hoćeš li mi pomoći pritom? Jutta zbunjeno kimne. - Hoću! - Što bi bilo s Evom? Nemam ništa protiv nje. Tako je draga i dobra. Pobjedonosni se smiješak ukaza na njezinom licu. Položi ruke na leña. - Eva te neće - izjavi veselo. - Kako to znaš? - Sama mi je to rekla. Voli te poput velikog brata. Fritz je upitno pogleda. - Onako kako me ti voliš, zar ne? Jutta se trgne, a potom iznenada porume-ni. - Da, dakako .. . tako nekako - promuca. Fritz ju je neprekidno promatrao. - Šteta! Dakle u Woltersheimu nema žene za mene. Morat ću se danas poslijepodne urediti i
44
GIGA ogledati se na vrtnoj zabavi meñu kćerima ove zemlje. Ako mi se jedna bude sviñala, tad ću se brzo zaručiti s njom. - Usudi se! - krikne Jutta sva užasnuta, strgnuvši od uzbuñenja puce s njegova kaputa. U svom uzbuñenju prejako ga je povukla. Istovremeno je problijedila i pogledala ga tako bespomoćno da je Fritz požalio što je tako muči. Uhvati je za ramena i lagano je strese. - Glupa Jutz, to je bila samo šala! Trenutak ju je pritisnuo uza se. Teško mu je bilo svladati se, jer je bio silno uzbuñen. Ali tad se smirio. Ta ona je još bila dijete. Nije smio popustiti. Mirno nastavi: - Ne budi glupa, Jutz! Ti me nećeš, a neće me ni Eva, pa će biti najbolje da se uopće ne oženim. Ali i ti mi moraš obećati da to nećeš učiniti. Ostat ćeš sa mnom u Woltersheimu, zar ne? Jutta odahne i pruži mu ruku, veselo se nasmiješivši. - Dogovoreno, Fritze! Neću se udati, a ti se nećeš oženiti. To će biti sjajno! Ostat ćemo zajedno kao dobri drugovi. Brak je ionako glupost. Fritz teškom mukom suspregne smijeh. Jutta je doista bila dražesna. - Imaš pravo, Jutz! A sad doista moram krenuti na posao. A ti ćeš se dobrovoljno vratiti učiteljici. Sutra ću ti opširno pričati o vrtnoj zabavi. - Ne zaboravi svoju časnu riječ - upozori ga Jutta još jednom. - To ne bi bilo moguće. Vratiše se i stisnuše na rastanku čvrsto ruke. Jutta uñe u kuću, a Fritz u staju. Na vratima se još jednom okrenuo, a Jutta mu domahne. Topao smiješak prijeñe njegovim licem. - Draga, slatka, prkosna djevojko! - reče tiho.
45
GIGA
VIII Iduće nedjelje Gotz Herrenfelde je opet došao u Woltersheim. Ostao je, protivno svom običaju, do večere. Poslijepodne je igrao tenis s Fritzom, Silvijom i Juttom. Eva je ležala na ležaljci ispod stabla i promatrala ih. Jutta i Fritz davali su joj poduku u tenisu, a ona je bila vrlo spretna u tome. Ali u Gotzovoj prisutnosti nije se usudila sudjelovati u igri. Uz to ih je ionako već bilo četvero. Silvija je nakon one vrtne zabave bila užasno neraspoložena. Fritz joj je naime jasno dao do znanja da u vezi s njim ne gaji baš nikakvu nadu. Vjerovala je da je tome kriva Eva. Ona je spriječila njezin plan. Dakako, zbog toga ju je još više zamrzila. Uz to se na vrtnoj zabavi uopće nije zabavljala. Sad se ljutila na svoj neugodan, neljubazan način. Kako je vrlo loše igrala tenis svi su joj prigovarali. Napokon je ljutito bacila reket, izjavivši poput neodgojena djeteta da neće više igrati. Bacila se na stolicu na trudeći se ni najmanje sakriti svoje neraspoloženje. Ali, ako je vjerovala da će i drugi prestati igrati i pokušati je raspoložiti, ljuto se prevarila. Jutta dovikne Evi: - Evo, doñi i igraj s nama! Eva se prestraši. - Ne, odveć sam nesigurna. - Glupost! Ne budeš li trenirala, nećeš postati sigurnija. Eva je oklijevajući pogledala Gotza. Uspravio se i mahao reketom po zraku. I poput ostalih gledao je i on u nju i čekao. Ona bijaše odjevena u laganu bijelu haljinu namijenjenu tenisu. Bila je dražesna. - Doñi, Evo! Igraš barem tako dobro kao Silvija. - To je nemilosrdno izjavio Fritz. Silvi-ja se trgne i dobaci Evi pogled pun mržnje. Eva je još uvijek oklijevala. U to joj Gotz priñe i reče glasom koji je zvučao čudno prodorno: - Doñite! Čekamo vas! Eva je ustala kao začarana i krenula na igralište. - Fritze, igrat ću s tobom - izjavi poluglasno i stane pokraj njega. - Dobro! Započnimo! Pažnja! - zavikne Fritz. Igra je krenula. Eva se dobro držala. Obrazi su joj se zažarili. Obuze je žar igre. Letjela je poput strijele ovamo i onamo. Kretnje su joj djelovale skladno i snažno. Gotz je nekoliko puta kao očaran pogledao prema njoj. Na taj način je propustio loptu, a Jutta ga prekori. Pobijedili su Fritz i Eva. Pripremala se oluja, pa su se morali vratiti. Digao se snažan vjetar i oni su prebacili kapute preko ramena. Gotz je pritom pomagao Evi. - Evo, dobro igrate - izjavi, pogledavši u njezino lice rumeno od žara igre. Eva odmahne glavom. - Danas nije bilo osobito dobro - izjavi tiho, ne pogledavši ga. - Još uvijek niste odbacili svoje greške. Pogledajte me! - upozori je Gotz veselo. Ona se brzo odmakne od njega i uhvati Juttu pod ruku. Oba gospodina krenuše za sestrama. Plaha je poput srne, pomisli Gotz. Trebalo bi zadobiti njezino povjerenje. Silvija je, već za vrijeme dok su drugi igrali, pošla kući i ljutilo ispričala majci da su Evino društvo pretpostavili njezinom. Silvija se nije baš uvijek držala istine. Gospoña Wol-tersheim je stoga bila neraspoložena, kad su se sakupili na čaju, no znala se bolje svladati od Silvije i nitko nije ništa zapazio na njoj. Morali su ostati u sobi. Izbila je snažna oluja. Kad je prošla nisu mogli izaći, jer je sve bilo puno blata. Krenuše stoga u salon za glazbu. Ovog puta Silvlju nije trebalo dugo moliti. Iako je nitko nije pozvao, priñe glasoviru i započne svirati. Svirala je vješto, ali njezinoj je svirci nedostajalo duše. Tonovi su pod njezinim prstima zvučali tvrdo i jednolično, dok su pod 46
GIGA Evinim bili mekaniji i puniji, Kad je Silvija, napokon, iako nerado, oslobodila mjesto za glasovirom, činilo se kao da su svi osim gospoñe Woltersheim i Gotza, čekali na to. Odmah su tražili da Eva svira i pjeva. Gotz Herrenfelde pogleda je iznenañeno i namršti čelo. Volio je dobru glazbu. Silvijinu nije smatrao dobrom. Nije uživao u njoj. Njegovu je dušu boljelo to hladno savršenstvo. Sad je očekivao sviranje školarke. Sjeo je tako da je mogao vidjeti Evino lice. Ako već njegove uši nisu mogle uživati, barem je želio da to čine njegove oči. Malo ružno pače razvilo se u dražesnu djevojku, to nije bilo moguće zanijekati. Eva započne svirati. Sad se Gotzu dogodilo ono, Što se dogodilo cijeloj obitelji čuvši prvi put Evu. Iznenañeno poče slušati i pogleda je kao da ništa ne razumije. Potom dopusti da ga osvoje ti divni tonovi koji mu se uvukoše u dušu. Eva je dala sve od sebe. Ono što je njezina plaha priroda inače skrivala, razotkrilo se u tim tonovima koji su čarobnim nitima opleli sve prisutne. Nakon što je Eva prekinula sa svirkom, svi počeše zahtijevati da nastavi. Nisu to učinili jedino Gotz i Silvija. Silvija, jer ju je mučila zavist, a Gotz jer je sanjario i nije mu se uspjelo trgnuti na vrijeme. Eva započne iznova. Nije znala da Gotz vidi njezino lice. Pogledala ga je samo na trenutak, kad su je drugi zamolili da nastavi. Gotz nije zapazio taj pogled. Vidjela je da je utonuo u misli. Vjerojatno nije obraćao pažnju na njezino sviranje. To je nije žalostilo. Baš naprotiv, osjećala se slobodnijom, pa je potpuno uronila u svirku. Gotz je s velikim zanimanjem gledao ozbiljno djevojačko lice, kad je Eva ponovno počela svirati. Na njemu su se odražavali svi njezini osjećaji. Fine je usne čvrsto stisnula, a velike tamne oči kao da su utonule u san. Gotz osjeti da se svom dušom posvetila sviranju. A baš to bijaše ono što je toj svirci davalo najveći čar. Jedino je on mogao procijeniti pravu vrijednost njezine igre, jer je posjedovao osjećaj za lijepo i mnogo veće razumijevanje za glazbu od svih prisutnih. Sjedio je ukočeno na stolici promatrajući neprekidno njezino lice. Evina igra i njezin izgled probudiše u Gotzu osjećaj kome nije znao ime i kojeg nikad nije ranije doživio. Nije o njemu znao ništa drugo osim da ga je ispunjavao predivnom harmonijom. Sve lijepo što je njegova duša ikad doživjela, probudilo se u njemu poput divnih uspomena. Sjeti se svoje majke, blijede, nježne žene, koja je venula nakon prerane smrti svog muža. Ponio je sa sobom u grob svu njezinu životnu snagu. Gotz je volio i poštivao svoju majku, pa je u svojim snovima uvijek tražio ženu koja će joj biti nalik. A sad je bio kraj tome. Morao je sahraniti svoje ideale, jer ga je na to prisilila potreba. Ali danas su se snovi još jednom probudili u njemu, pokušavajući slomiti okove koji su mu sputavali grudi. Uto Eva započne pjevati. Gotz se još više oduševi. Poput čuda promatrao je tu djevojku koju je, ne tako davno, s podrugljivim smiješkom nazvao ružnim pačetom. To se »ružno pače« izmijenilo na čudesan način. Gotz Herrenfelde bijaše poznat kao duhovit čovjek koji se često znao narugati. Nisu vjerovali da je osobito osjećajan, jer to nikome nije pokazivao. Nitko nije poznavao njegovu pravu vrijednost, njegovu čežnju za ljubavlju, toplinom i pravom ljepotom. Sve je to skrivalo njegovo srce. Iza njegove podrugljivosti se na neki način skrivalo meko, osjećajno srce. Sad, kad mu je Evin sladak glas dopirao do uha, otvoriše se sva zatvorena vrata njegove duše, da bi propustila taj milozvučni glas. Kao da ga je privukao magnet, ustao je i tiho prišao glasoviru, Kad je Eva završila s pjesmom, pogleda ga, a u njezinim se očima odmah opet pojavi prestrašeni izraz, Gotz se sagne prema njoj. - Evo, tko vas je naučio tako svirati i pjevati? = zapita je tiho, gledajući joj u oči. Eva porumeni, ali ipak ne uspije odvratiti pogled. Prvi put su se ta dva para očiju srela, iako samo na trenutak. Prvi put su osjetili da su njihovi pogledi imali moe jedan nad drugim.'
47
GIGA - Podučavao me jedan stari učitelj. Naučio me je svemu ito je sam znao. Mislim da je bio umjetnik- odgovori Eva tiho. - To vjerujem i ja! U svakom slučaju, vi ste bogomdana umjetnica! Evin pogled ipak odluta od njegova. Zar joj se rugao? Nije ni sama znala kako je savršeno svirala i pjevala. - Hvala vam na ovim trenucima - nastavi Gotz. Sad ga je ponovno plaho pogledala. Njegovo čelo pocrveni. - Zašto me gledate tako kao što Crvenkapica gleda zločestog vuka? - zapita brzo. Eva stisne ruke. - Plašim vas se - odgovori problijedivši. Pritom na trenutak zaklopi oči. Potom brzo ustane i pride drugima koji su svi, osim Silvi-je, počeli oduševljeno pričati o Evinoj svirci i pjevan ju. Gotz je neko vrijeme stajao nepomično gledajući za njom, Rekla je da ga se plaši, a to se i čulo te njezinih riječi, Iz njih je zvučao di vlji, strastveni strah, A nakon toga je penovno pobjegla od njega, Kao i neki dan u šumi, Zašto ga se plašila? Što joj je učinio? Zar je usprkos svem glazbenom talentu bila plaha guščica? Otvorena vrata njegove duše ponovno se zatvorile, Podrugljivi mu se smiješak pojavi na licu, Ovog se puta smiješio sam sebi, Smiješio se svojoj sentimentalnosti, Ali Eva ji upravo sada pegledala prema njemu i zapazila taj smiješak, Zabolio ju je, Ali još ju je više bolio mračan pogled njegovih očiju koji je svjedečio daje podrugljiv smiješak lažan, Naj radije bi glasno zaplakala, Kad je Gotz kasnije jahao kući, morao se smijati samem sebi, Zbeg nekolike pjesama upao je u čudno raspoloženje, Činilo mu se da bi te pjesme mogle nadomjestiti sve što mu je nedostajalo u duši, Pristupio je Evi, kao što iedan čovjek juri bistrom izvoru, S osjećajem, da bi ona mogla utažiti njegovu životnu žeñ, A ona je pebjegla pred njime, kao što dijete bježi pred učiteljem izjavivši da ga se plaši, Podrugljivo se nasmijao, Sve su one bile guščice. Ili prasne lutke. Sve te žene koje je dosad susretao. Ni jedna nije bila nalik njegovoj majci koja je za njega bila idealna žena. I ta je Eva bila guščica. Posve sigurno. Usprkos svojim slatkim pjesmama. A što, ako to nije bila? Ako je njezina duša doista nalikovala njezinim pjesmama? Ako je bila duboka, slatka i tajanstvena, snažna i strastvena? Što onda? Ali što bi mu to vrijedilo? Trebao bi biti sretan da to nije taka? Inače bi ga čežnja neprekidno ponovno vukla u njezinu blizinu, ne bi mu dala mira, sve dok ne bi sve istražio o tom tajanstvenom stvorenju. Ne, ne, Gotze Herrenfelde, ne smiješ dopustiti da te zbuni! Budi sretan da je Eva samo mala djevojčica koja te izbjegava i plaši te se. Jer, zamisli, stari moj, djevojka je siromašna poput tebe. Ne može očekivati ništa osim običnog miraza. A tebi je potrebna žena koja ima mnogo novaca. Za tebe ništa ne može biti tako važno ni zanimljivo kao taj prokleti, ali ipak tako potreban novac. Nož ti je pod grlom. Moraš se oženiti zbog novaca i to uskoro, inače će cijelo imanje propasti. Potraži brzo bogatu ženu i pokopaj sve svoje ideale i snove. Tjednima Gotz Herrenfelde nije nakon te nedjelje dolazio u Woltersheim. Nekoliko je puta krenuo onamo, ali se opet vratio. Njegovo je lice postalo još mračnije i tvrñe nego ranije. Čeznuo je za Evinim pjesmama, a nije se htio prepustiti svojoj čežnji, vjerujući da je to ludost. Bio je potpuno zaokupljen žetvom. Nažalost, bila je osrednja. Posvuda su se vidjeli tragovi ranijeg krivog gospodarenja. Godinama se samo rasipalo. Zemlja je bila iscrpljena, a Gotz nije imao potreban novac koji bi mu omogućio racionalno gospodarenje. Kad je žetva bila okončana i sklopljeni ugovori s nakupcima, Gotz nije znao što bi učinio. Nije mu preostalo ništa do saznanja da će se ponovno morati zadužiti, uz pretpostavku da će mu još netko htjeti posuditi novac. U takvom raspoloženju sjedio je jednog dana u svojoj skromno namještenoj radnoj sobi, ureñenoj isto tako skromno kao što je to bio i cijeli dvorac Herrenfelde. Tu već dugo nije bilo skupocjena, lijepa namještaja ni sagova. Najveći broj soba
48
GIGA velikog zdanja bilo je zatvoreno kako Gotz ne bi trebao zaposliti mnogo posluge. Osim radne sobe, koristio je samo malu blagovaonicu, spavaću sobu i knjižnicu koja je još uvijek bila dobro opremljena, iako ne skupim knjigama. I ovdje se već naziralo propadanje starog roda. Ali dvorac je još uvijek stajao čvrsto i prkosno na stijeni. Čudesni oblici baroka u kojem je bio sagrañen, kao da su se rugali propadanju oko sebe. U dvorcu su osim stare domaćice, radili još samo sluga, koji je ujedno bio i kočijaš, te dvije djevojke. Prije pedeset godina ovdje je radilo mnogo sluga. Danas više nije bilo nikog suvišnog. Svi oni, koje je Gotz mogao plaćati, radili su u šumi ili na polju. Vlasnik dvorca zurio je zlovoljno kroz prozor na prirodu obojenu bojama jeseni: Odavde se pružao divan pogled preko široke doline. Lišće je već počelo padati: Nosio ga je jesenski vjetar. Gotz sada vile nije imao nikakvog posla. Dosad ga je barem to sprečavalo da upadne u tužne misli: Sad je imao vremena razmišljati o tome što se dogaña. Ustao je i prišao prozoru: - Kakav pasji život! Doista se ne isplati toliko se mučiti. Najbolje bi bilo da odustanem od svega i odem. Ali ne! Ipak čovjek sve to voli tijelom i dušem: Tame prijeke, u Americi, megao bih radom svojih ruku stvoriti imetak: A ovdje se mučim za svoje vjerevnike. A ni njih ne mogu zadovoljiti: Ne zarañujem čak ni za kamate. Dakle, moram se ozbiljno ogledati za bogatom ženem: Tek tako ću uspjeti odsukati brod. Što se mene tiče, meže biti i grbava, ružna poput noći. Same da se riješim te bijede! Kake bi bile divne, kad bi čovjek ovdje mogao gospodariti u miru. Izgraditi sve potrebne, izvršiti popravke, a da pri tome ne moram mislili na svaki novčić Tamo prijeko mogao bih podići tvornicu konzervi, u kojoj bih kao sirovinu iskoristio svoje proizvede: Isplatila bi se i pecara. A u stajama nizozemske krave i bikovi: Uz to, konji tegljači umjeste stare kljusadi i farma telića: U kući bi trebalo urediti sobe, Polijepiti nove tapete umjesto ovih koje se ljušte i nabaviti udoban namještaj: - Gotz se glasno nasmije gorkim smijehom. Da, to bi bilo lijepo! Ali za to mu je bilo potrebno mnogo novaea, Gdje naći ženu koja bi bila dovoljno bogata da mu omogući ostvariti svoje snove? Pa makar to bilo najružnije pače na svijetu, oženio bi se njome. Ružno pače? Iznenada kroz njegove misli proñe vitka djevojka. Vidio je Evu pred sobom, onako kako ju je ugledao u šumi, sa cvijećem u rukama. Vidio je pred sobom njezine plahe djećje oči koje su ga prestrašeno gledale, onako, kako čovjek gleda u svoju neumitnu sudbinu, A zatim ju je ponovno vidio pred sobom kako sjedi za glasevirom i pjeva, Htio je zlovoljno odagnati tu sliku, Što ga se ticala ta djevojka? Zaista je sveje misli trebao posvetiti nećem drugom, a ne toj glupoj djevojci, tom plahom stverenju koje ga se plašilo, Ali nije uspio odagnati njezinu sliku, Obuime ga' neodeljiva ćežnja za njom, Morat će opet jednem odjahati u Weltersheim i poslušati je kako svira i pjeva, »Dakako, samo stega što čeznem za dobrom glazbom«, govorio je samem sebi, Morao je napekon posjetiti roñake. Nije bile pametno, što se zatvorio u svoju sobu prepuštajući se mraćnim mislima, Nekeliko sati u veselom društvu zacijelo će mu koristiti. Razvedrit će ga svaña s Juttom koja je uvijek bila spremna na to. Dakle, odjenut će se i odjahati. Dosta dugo nije odlazio s imanja. Zašto? Time njegov položaj nije postao bolji. Pola sata kasnije, već je jahao u Woltersheim. Zatekao je cijelu obitelj pri čaju. Dočekaše ga radosno. Počeše mu prigovarati što se tako dugo nije javljao. Raspitivali su se i kako mu je. Ispričao im je o vrlo osrednjem uspjehu žetve. Dragi Gotze - reče sućutno gospodin Woltersheim - vučeš težak teret za sobom. Dobro te razumijem. Woltersheim je sjajan posjed u usporedbi s Herrenfeldeom, a ipak i ja se moram napregnuti ako želim uspjeti. Ti moraš otplatiti stare dugove svojih predaka. To je nalik borbi s vjetrenjačama. Želio bih da ti mogu pomoći. Gotz prijeñe rukom preko čela. Kad je podigao pogled, sreo je Evin. Nešto u njemu natjera ga da se trgne. Taj je pogled odavao strah i ogromnu brigu. Zar je to bilo zbog njega?
49
GIGA Ali Eva je već opet spustila oči. Sad je tetka Helena počela pričati s Gotzom o svojoj najmilijoj temi. - Moraš se oženiti bogatom ženom. Shvati to najzad ozbiljno! Čovjeku poput tebe to neće biti teško. Gotzovo čelo oblije rumenilo. Bijaše mu neugodno razgovarati o tome. Prekine taj razgovor pa poče pričati o nečem drugom. Pri tom pogleda Evu. Njezino lice bijaše vrlo ozbiljno, a usne su joj se trzale od suzdržana uzbuñenja. »Prava je zagonetka«, pomisli. Kasnije su se, po njegovoj želji, opet posvetili glazbi. Eva bi najradije odbila svirati, ali se nije usudila. Još se više plašila pjevanja. Suze joj stisnuše grlo. Nije znala zašto, ali se osjećala vrlo tužnom. Ipak je pjevala, a njezin je glas odavao bol. Gotz je bio još dublje dirnut nego prvi put. I ponovno nije spuštao pogled s Evina lica. Pričinila mu se dražesnom i očaravajućom. Iz nje, kao da je govorilo strastveno, duboko osjećanje. Zaboravio je da je o njoj razmišljao kao o guščici. Danas je spoznao da je ta mlada duša krila u sebi veliko blago. Sretan će biti čovjek koji će smjeti otkriti tajnu njezine duše. Na kraju je Eva, po očevoj želji, otpjevala Schubertovu pjesmu: »Tamo gdje si ti, tamo je sreća« Pjesma je zamirala tiho i tužno. Gotz nije danas rekao Evi ni jednu riječ. Samo se u znak zahvalnosti naklonio pred njom. Ubrzo potom krene kući. Na putu uvijek je ponovno čuo; »Tamo gdje si ti, tamo je sreća,« Gotz nije mogao zaboraviti te riječi, a ni Evino mirno lice, Njezin pogled za stolom još ga je uvijek uzbuñivao, kad bi ga se sjetio. Kod kuće se bacio na postelju, i opet je čuo; »Tamo gdje si ti, tamo je sreća,« Odjednom je postao neopisivo tužan; Ni on neće uhvatiti svoju sreću. Pokušao je zamisliti kakva bi ona trebala biti, Pomisli da bi sreća bila posjedovati ženu poput Eve Woltersheim, Koja zna toliko toga izraziti svojim pjesmama. Pesjedovati takvu ženu i moći stvarati,,, da to bi doista bila prava sreća. Ali tad se zlovoljne okrene na drugu stranu. - Ne smijem odlaziti u Woltersheim, Ta je glazba otrov za mene- izjavi iznenada poluglasno. Dugo je te noći ležao budan, Nije mogao zaspati.
50
GIGA
IX I opet su protekli tjedni. Gotz više nije dolazio u Woltersheim, iako bi ga ponekad obuzimao čudan nemir. Pao je već i prvi snijeg. Sredinom studenog, pozvala ga je tetka u Berlin. Dopisivao se s njom i ona je dobro znala za njegovo stanje. Početkom sezone u njoj se ponovno rodila nada da će ga uspjeti oženiti bogatom djevojkom. Stoga je pisala da mu želi predstaviti nekoliko mladih djevojaka. Gotz je znao što to znači, pa je stisnutih zubi i namrštena čela počeo s pripremama za putovanje. Odjahao je u Woltersheim da se oprosti. Naredio je da upregnu saonice. Nisu bile otmjene, a Gotz ih je sam vozio. Njegovog starog kočijaša mučila je reuma, pa ga je ostavio kod kuće. U Woltersheimu je zatekao tetku Helenu, Silviju i Fritza. Gospodin Woltersheim se odvezao u grad, a Jutta i Eva klizale su na malom jezeru. Gotz se brzo oprostio od majke i kćerke. Tetka Helena stisnula mu je ruku poželivši mu mnogo sreće. Znala je zašto odlazi u Berlin. S Fritzom je progovorio još nekoliko riječi vani u dvorištu. Gotz je uvjeravao sama sebe da mu je drago što nije zatekao Evu. Ali začudo je krenuo saonicama putem koji je vodio do jezerca. Kad je ugledao sestre, morao je dakako stati i izaći, da bi se oprostio od njih. Jutta i Eva mu priñoše, kad ih je pozvao. Jutta je klizala vrlo sigurno i vješto, dok je Eva bila još pomalo plašljiva. Morala je naučiti klizati, pa je vjerovala da djeluje vrlo nespretno. I opet je jednom poželjela da se može sakriti u mišju rupu. Gotz reče da se želi oprostiti, jer odlazi na nekoliko mjeseci u Berlin. Jutta je to prihvatila ravnodušno, a Evino je lice iznenada problijedilo. Pogledala je mimo njega dok se opraštala poželivši mu sretan put. Gotz je bio razočaran a nije znao zašto. Što je očekivao od tog rastanka? Ovako je bilo dobro, vrlo dobro. Brzo se oprostio i krenuo prema saonicama kako bi se što prije odvezao. Ali onda se još jednom kao hipnotiziran okrenuo. Jutta je već otklizala, ali Eva je još uvijek stajala na istom mjestu promatrajući ga tužno svojim velikim očima. U njima je nazirao veliku zabrinutost i strah. Pričini mu se kao da topli val prolazi njegovim tijelom. Trenutak pomisli da bi trebao požuriti k njoj, ali tad se sabere. - Ne budi nitkov, nemoj ometati njezin mir - govorio je samom sebi. Bacio se na sa-onice i brzo se odvezao. Srce mu je uzbuñeno kucalo, a rukama je grčevito zgrabio uzde, kao da se mora pridržavati za njih. Evin pogled više nije mogao zaboraviti. Znao je sada daje njezin bijeg pred njim imao razlog. Postao je njezinom sudbinom, patila je zbog njega. A on? S užasom je razmišljao o cilju svog putovanja. Jutta je doklizala do Eve. - Ovo će vjerojatno biti posljednji Gotzov pokušaj - izjavi podrugljivo. Eva se trgne iz misli. - Kako to misliš, Jutto? - Mislim na Gotzovo putovanje u Berlin. Njegova tetka će ga i opet pokušati oženiti. Mislim daje krajnji čas. Herrenfelde stoji vrlo loše. Zapravo ga treba žaliti. Ali muškarci nisu tako osjećajni. Lakše se žene zbog novaca od nas žena. Eva ju je slušala blijeda lica. - Misliš li? - zapita tiho. Jutta odlučno kimne. - Posve sigurno, inače se ne bi toliko muškaraca ženilo zbog novaca, - Ali to čine i žene, Jutta se prisjeti Silvije pa kimne. - Nažalost! Mislim da je ogavno kad to netko čini zbog novaca. Klizale su zajedno dalje, Jutta je pričala o svem mogućem, ali Eva je šutjela. Da je nešto 51
GIGA morala reći, zaplakala bi. Grudi su joj se stisnule, Već nakon posljednjeg posjeta Gotza Herrenfeldea bila je tužna kao nikada ranije. Ljutila se na samu sebe nastojeći sakriti svoje osjećaje, kao da su težak grijeh. Zar nije trebala biti sretna, sad kad ima oca i Juttu? Nije mogla zanijekati pred sobom da je bila tužna zbog Gotza. Htjela je uvjeriti samu sebe da je to zbog toga jer ga žali što se morao tako teško boriti. Ali kako je zbog toga mogla biti tako tužna? Što joj je Gotz značio? Bio je čovjek koji joj se rugao, koji je govorio za nju da je ružno pače. Kako je to glupo što gaje žalila. Ali sve joj to nije koristilo. Bol i tuga nisu nestajali. A danas je osjetila ubod u srce onaj trenutak kad joj je Jutta rekla da Gotz odlazi u Berlin da bi se oženio bogatom ženom. Kad ga ponovno sretne, bit će zaručen. Lišit će se svih briga. Onda više neće morati žaliti za njim. Ali ta joj misao nije donosila olakšanje. Baš naprotiv, postala je još tužnija. - Evo, gdje su tvoje misli? Ne slušaš što ti govorim - opomene je Jutta tog trenutka. Eva podigne glavu nastojeći se nasmiješiti. - Oprosti, razmišljala sam o tim brakovima za novac. Jutta kimne. - Da, čovjeka to naljuti. Zlo je što to uopće postoji. Eva uzdahne. - Ima mnogo toga lošeg u životu. Njezin je glas odavao bol. Ali kako se tog trenutka pojavio Fritz, prebacivši klizaljke preko ramena, Jutta nije obraćala pažnju na to. Lagano je pocrvenjela, kao uvijek kad bi nenadano srela Fritza, pa je nastojala izvesti lijepe figure na ledu. Fritz im veselo dovikne: - Ima li ovdje mjesta i za mene? Jutta se pretvarala kao da ga je istom sada zapazila. - To si ti, Fritze! Doñi, uhvatit ćemo Evu izmeñu nas kako bi mogla pošteno klizati. Fritz pričvrsti klizaljke, pa se sjuri na led. Uhvatiše Evu u sredinu i počeše je vući za sobom. - Gdje je Silvija? Vjerovao sam da kliže s vama - primijeti Fritz. - Plaši se da će dobiti crveni nos, jer je hladno. - Ti ga već imaš - zadirkivao ju je Fritz. Juttine oči zaiskriše. - To te se ne tiče. Uostalom, pravi kavalir to nikada ne bi rekao dami. - Dami? Pa ti si još djetence. - A ti si drzak. Šesnaest mi je godina pa sam već dama. - Ne, to počinje istom s dvadeset. - Fritze, ako me naljutiš, poći ću kući! -napadne ga Jutta. Fritz pogleda to svježe, dražesno lice. - Nećeš valjda to učiniti, Jutz? Pa došao sam samo zbog tebe. Jutta porumeni. - To baš nije laskavo za Evu - odgovori brzo. - Eva je mnogo bolja od tebe, pa će me shvatiti. Ne uzima odmah sve za zlo. Ali ti si uvijek neugodna prema meni. Ti ćeš biti kriva, ako jednog dana umrem jer mi se srce slomilo. Tek što je to izrekao, Jutta iznenada pusti Evinu ruku, tako da ova umalo što nije pala. Otrči kao da je gone furije. Fritz pocrveni pa pogleda za njom. Eva ga spriječi u tome da krene za Juttom. - Fritze, trebao bi ozbiljnije postupati s njom. Doista više nije dijete - opomene ga, pogledavši ga s toplom molbom u očima. Fritz prinese njezine ruke usnama. - Znam, Evo, ali Jutta ne bi trebala znati da razmišljam ozbiljnije o njoj nego što to pokazujem. Ne želim da izgubi svoju nesputanost. Evine oči zasjaše.
52
GIGA - Voliš Juttu, zar ne? Fritz je pogleda vrlo ozbiljno. - Od sveg srca! Tebi to mogu priznati. Nećeš me odati. Znaš, Jutz mora još malko odrasti. Ne mogu joj odmah reći što osjećam za nju. Mora proći barem još godinu dana. Eva kimne nasmiješivši se. - Sad te razumijem - izjavi dirnuto. Fritz je u meñuvremenu slijedio pogledom Juttu. Postao je vrlo nemiran kad se nije vraćala. - Evo, bi li malo klizala sama? Moram uhvatiti tu prkosnu djevojku. - Samo kreni! U meñuvremenu ću vježbati kako bih se naučila klizati bez tuñe pomoći nasmijala se Eva. Fritz odjuri i uskoro je stigao Juttu, iako je ona nastojala pobjeći. Njegove su klizaljke oštro parale led. Zaustavi se naglo pred njom tako da mu je pala u zagrljaj. - Ostavi me! - zavikne ljutito. Fritz je pridrži još čvršće. - Zašto si pobjegla, mala tvrdoglavko? Jutta okrene lice od njega, ali on ipak zapazi da je plakala. Prestrašio se. - Jutz, najmilija, zašto places? Zar te toliko boli što bih mogao umrijeti slomljena srca? -šalio se da je raspoloži. Jutta ga ljutito pogleda. - Stidi se, Fritze! Nisi više moj dobar prijatelj. Uvijek mi se rugaš. Nisam više malo dijete. Želim da ozbiljno razgovaraš sa mnom. Tvoje ponašanje prema meni je neodgojeno. Fritz problijedi i brzo je ispusti. Povuče se naklonivši se pred njom. - Oprosti, ako sam te uvrijedio - izjavi službeno. Jutta ga prestrašeno pogleda. Ovog se puta nije šalio. Njegove su oči ozbiljno gledale. Jutta poče u nelagodi čupati muf. Ni taj ozbiljan govor joj nije odgovarao. - Želiš li da te odvedem do Eve? Potom ću otići kući. Jutta proguta suze koje su je ponovno počele gušiti. - Hoćeš već otići? - zapita nesigurno. -Da! - Zašto! Nešto zaiskri u njegovim očima. - Jer ću ubuduće izbjegavati tvoje društvo. Ne mogu se družiti s tobom kao s drugim djevojkama. Prisni ton meñu nama ti ne odgovara. Zamjeraš mi i najnevinije zaclirkivanje. Jutta problijedi i pogleda ga prestrašeno. - Nisam to tako mislila. Znaš ljutim se stoga što postupaš sa mnom kao s malim djetetom. Nikada ne progovoriš ni jednu ozbiljnu riječ. S Evom razgovaraš posve drugačije. A ona je samo tri godine starija od mene. Fritz se nakloni. - Nastojat ću s tobom isto tako razgovarati. Ali na to se prvo moram priviknuti. Jer, Eva mi nije tako bliska kao ti. S njom mogu tako govoriti. Ali tako dobri prijatelji kao što smo ti i ja najprije moraju naučiti ozbiljno razgovarati. Jutta zbunjeno prijeñe mufom preko lica i nesigurno ga pogleda. - Ljutiš li se na mene? Fritz bi je najradije zagrlio i poljubio. Bila je tako dražesna. Ali suspregnuo se. Morao je prvo ukrotiti malu tvrdoglavku. A nije još mogao ni stati pred svog ujaka i zaprositi je. On bi ga ismijao i odgovorio neka prvo pričeka da Jutta odraste. U tom slučaju ne bi mogao ostati u Woltersheimu. A nije želio otići. Stoga se morao svladati dok Jutti ne bude sedamnaest godina. - Ne, Jutz, ne ljutim se. Ne mogu se ljutiti na tebe. I odveć te volim. Jutta ponovno pocrveni. Potom reče tihim glasom: - Je li to istina? Doista me voliš? - To znaš i sama. Ona odmahne glavom.
53
GIGA - Ne, neprekidno me zadirkuješ. - Zar te stoga ne volim? Sve je to samo šala. Ne zadirkuješ onoga koga ne voliš. Jutta je disala brzo i nemirno. Uspravi se i hrabro izjavi: - I ja tebe volim, Fritze! Njezin je glas drhtao a oči joj se zasuziše, jer mu je odala tajnu svog srca. Fritz je ipak uspio ostati miran. Samo su mu oči zasjale, a glas mu je zvučao čudno grubo, kad je rekao: - Draga mala Jutz, raduje me što si mi to rekla. - Nećeš otići, zar ne? - zamoli ga pruživši mu ruku. - Da ne odem? - zapita Fritz. - Molim te, ostani! Ako baš želiš, možeš me zadirkivati koliko ti drago. Samo nemoj biti opet onako užasno ukočen kao malo prije. Fritz polagano prinese njezinu ruku usnama i poljubi je toplo i nježno. Jutta se trgnula pogledavši ga raširenih očiju. Na trenutak njegov pogled prodre duboko u nju. Ostala je stajati kao uzeta. Sladak strah prostruji joj dušom pa zatvori oči. Fritz položi, tako mirno kako je mogao, ruku oko nje i odvede je. - Doñi, Jutz, nećemo Evu ostaviti dulje samu. Krenula je za njim bez protivljenja. Kad su stigli do Eve, iznenada je zagrlila sestru i počela plakati. - Jutto - sestrice, što je? - zapita zabrinuto Eva. - Evo, tako sam zla djevojka. Kad bih barem mogla biti tako dobra i mila kao ti? - žalila se Jutta, ne shvaćajući nemir svoje duše. - Sestrice, ti si dobra i draga, samo si pomalo divlja. Utješi se! Fritze, pogledaj kako je uzbuñena. Jutta pogleda Fritza, koji je isto tako bio uzbuñen i brzo obriše suze. - Kako sam glupa. Mogla bih istući samu sebe - rekla je, nastojeći se smiriti. - Jutz, ovdje je plakanje zabranjeno - šalio se Fritz, htijući spasiti situaciju. '- U prvom redu to je beskorisno, a u drugom to boli. - Uz to bih vas htjela zamoliti da me još malko povedete po ledu. Inače ću se smrznuti nastojala mu je Eva pomoći. - Krenimo Jutz! Bez svañe! Zakopali smo ratnu sjekiru. Jutta kimne. Uhvati Evu za ruku i njih troje otklizaše dalje.
54
GIGA
X U hotelu »Adlon« odsjela je bogata Amerikanka zajedno sa svojom poslugom i tajnikom. Gospoña Fokham zauzela je čitav red soba. Bila je udovica dolarskog milijunaša. Moglo joj je biti oko četrdeset godina, ali je još uvijek izvrsno izgledala, osobito pri večernjem svjetlu kad bi odjenula svečanu haljinu. Gospoña Fokham znala je upotrijebiti svoje čari na nenapadan način i nastupala je vrlo otmjeno. U hotelu su se odnosili prema njoj s pažnjom koja se poklanja uglednom gostu. Prije njezina dolaska, do njih je već dopro glas o njezinom ogromnom bogatstvu. Nekoliko dana prije nje stigao je njezin tajnik, gospodin Bright. Naručio je sobe i pripremio sve za njezin doček. Gospodin Bright je tih dana imao važnog posla. Dopisivao se s nekoliko gospode koje je naručio u hotel. Gospoña Fokham imala je preporuke za američku ambasadu. Pozvali su je onamo odmah prvih dana, pa je upoznala mnogo ljudi iz najboljih društvenih krugova. Meñu njima i udovicu, gospoñu Herrenfelde. Ova se potpuno posvetila dobročinstvima, pa je bila oduševljena kad je gospoña Fokham poklonila lijepu svotu za njezine siromahe. Uz to je obećala da će sudjelovati na dobrotvornim priredbama. Gospoña Fokham je izjavila da namjerava zimu provesti u Berlinu. Stoga ju je živahna gospoña Herrenfelde i pozvala u znak zahvalnosti u svoju kuću, i odmah uzvratila njezin posjet. Gospoñe su srdačno razgovarale, pa je gospoña Herrenfelde pomislila kakva je šteta što ta šarmantna i bogata udovica nije barem petnaest godina mlaña. Bila bi kao stvorena za njezina nećaka Gotza. Gospoñe su se rastale vrlo srdačno, nadajući se da će se uskoro ponovno sresti. Gospoña Herrenfelde očekivala je tog popodneva dolazak svog nećaka. Drugog jutra, gospoña Fokham izašla je iz svoje garderobe i naredila sluzi da joj donese doručak. Djelovala je vrlo zgodno u svojoj otmjenoj haljini od meke tkanine. Na njezinim lijepim rukama svjetlucalo je dragocjeno prstenje. Inače nije nosila nakit. Nakonje. Inače nije nosila nakit. Nakon doručka, naredi sluzi da joj pozove tajnika, gospodina Brighta. Nekoliko minuta kasnije on uñe u sobu. Bio je to vrlo vitak muškarac od oko četrdeset godina, obrijana lica i svijetloplave kose, brižno počešljane. Gospodin Bright bio je pažljivo odjeven. Ostavljao je dojam uredna čovjeka. Gospoña Fokham sjedila je u udobnom naslonjaču. Sa svog mjesta vidjela je Pariški trg. Upitno pogleda svog tajnika. Gospodin Bright se pristojno nakloni. - Gospodine Brighte, jeste li zaključili istragu za koju sam vas zamolila? - zapita gospoña fokham pomalo nestrpljivo. Gospodin Bright dohvati crnu aktovku koju je nosio ispod ruke, pa se ponovno nakloni. - Sretan sam što to mogu potvrditi, gospoño Fokham! Gospoña Fokham se uspravi i pogleda ga s velikim iščekivanjem. - Sjednite, gospodine Brighte! Molim vas, bez okolišanja. Recite mi sve što znate! - Doznao sam da je Ernst Ludwig Rudolf Woltersheim već četrnaest godina gospodar imanja Woltersheim. Živi na svom imanju. Sedamnaest je godina u drugom braku s barunicom Helenom Herrenfelde, koja je ranije ostala udovica. Gospoña Fokham je zaklopila oči, ne želeći da je bilo što smeta. Sad je pogledala i lagano uzdignula ruku. - Trenutak! Možete li mi reći da li je gospoña Herrenfelde u rodu s tom gospoñom? Bright potvrdno kimne. - Pokojni Herrenfelde bio je bratić u drugom ili trećem koljenu prvog muža sadašnje gospoñe Woltersheim. Postoji još jedan bliži roñak njezina prvog muža, Gotz Herrenfelde, sadašnji vlasnik Herrenfeldea. Gospoña Fokham zadovoljno kimne. 55
GIGA - Vidim da ste se dobro raspitali. Molim vas, nastavite! Tajnik se nakašlje i reče: - Barunica ima kćerku iz prvog braka koju je dovela u kuću svog drugog muža. Tamo živi i sada. Iz drugog braka gospodin Woltersheim ima kćerku imenom Jutta, kojoj je šesnaest godina. Uz to gospodin Woltersheim ima kćerku iz prvog braka po imenu Eva. Nisam mogao saznati ime njegove prve žene. U Woltersheimu do pred kratko vrijeme nisu znali za tu kćerku. Nisu znali da je gospodin Woltersheim već jednom bio oženjen. Barem to posluga nije čula, a uglavnom sam sve podatke dobio od njih. Gospoña Fokham nasloni glavu na ruku. Kao da mu je željela pročitati riječi s usana. - To ime i nije važno. Govorite dalje! Bright se ponovno nakloni. - Kćerka Eva živi tek oko pola godine u kući svog oca. Govore da je maćeha nije htjela primiti. Ali to ne mogu tvrditi sa sigurnošću. Posve je sigurno da je Eva odrasla kod sestre svoje majke u nekom malom gradiću u Thiiringiji. Tetka je umrla u srpnju, a tek nakon njezine smrti doveo je gospodin Woltersheim kćerku u svoju kuću. Ništa pobliže o toj tetki i ranijem boravištu mlade djevojke još nisam uspio saznati. Gospoña Fokham je problijedila. Na njezinom inače tako hladnom i mirnom licu pojavili su se tragovi uzbuñenja koje nije mogla sakriti. - Ne morate to dalje ispitivati. Jeste li saznali nešto pobliže o djevojci? - Moj izvjestitelj je sam vidio mladu gospoñicu, a i ispitivao je poslugu o njoj. Koliko je mogao da ne pobudi pažnju. Jedna sobarica mu je ispričala da je Eva Woltersheim stigla na imanje u srpnju vrlo bijedno odjevena. Da je bila nespretna i ustrašena. Njezina se maćeha pobrinula za njen vanjski izgled, a otac i sestra Jutta prihvatili su je s mnogo ljubavi. Za kratko se vrijeme potpuno promijenila. Sada je vrlo lijepa i otmjena djevojka. Predivno svira glasovir i pjeva. Sa svojom maćehom i njezinom kćerkom Silvijom ne razumije se osobito dobro. Uz to je mlada djevojka srdačno sprijateljena s roñakom svog oca koji će naslijediti imanje Woltersheim. On živi na imanju i upravlja njime zajedno sa stricem. Najveći dio mojih obavještenja dobio sam preko posluge, pa bi sve to trebalo još ispitati. Gospoña Fokham slegne ramenima. - Posluga je obično dobro obaviještena o svojoj gospodi. Dobro, gospodine Brighte, saznala sam što sam htjela. Zasad se ne morate baviti time. Jeste li gospoñi Herrenfelde doznačili novac kojeg sam joj obećala za dobrotvorne svrhe? - Doznačio sam ga i donio potvrdu. Izvadi iz aktovke nekoliko papira i položi ih pred nju. Gospoña Fokham ih pregleda na brzinu. - Ima li još nešto važno, gospodine Brighte? - Samo izvještaj o tekućim poslovima. Smijem li vam ga pokazati? Gospoña Fokham ustane, a to učini brzo i gospodin Bright. - Ne, ne! Ne sada! Moram otići. Naredite, molim vas, da me auto čeka za dvadeset minuta. Gospodin Bright se nakloni po posljednji put, i izañe iz sobe. Gospoña Fokham je, nakon što je ostala sama, počela šetati po sobi. Zastane potom pokraj prozora i poče promatrati velegradski život. Nije znala što gleda. U mislima je boravila u prošlosti. Napokon se trgne i zabaci glavu. Čovjek doista postaje sentimentalan, čim stupi na tlo domovine, pomisli. Dosad je uspomene nisu mučile, pa to neće dopustiti ni sada. Popravit će ono što mora, ali neće žaliti! To nije imalo smisla. Sad je trebalo djelovati. Tako je razmišljala, a potom brzo krene natrag u garderobu pa naredi sobarici da joj pomogne pri odijevanju. U otmjenoj haljini za posjete i skupocjenom krznenom ogrtaču, spustila se dvadeset minuta kasnije do automobila i odvezla se u stan gospoñe Herrenfelde. Ova je stanovala u blizini dvora, u malom, ali vrlo udobno namještenom stanu. Nije bila
56
GIGA bogata, pa je nakon smrti svog muža držala samo staru služavku koja je ujedno bila i kuharica. Uz to je u kući bio još i sjedokosi sluga koji je tu boravio još i za života njezina muža. Mala, suhonjava gospoña, sijede, uredno počešljane kose, bila je usprkos svojim godinama još vrlo živahna. Uvijek je imala nekog posla, obavljajući ga s velikim žarom. Bijaše poznata ličnost. Nije bilo dobrotvornih prire: daba u kojima nije sudjelovala na neki način. Doista je svom dušom sudjelovala u tome. Kako nije bila dovoljno bogata da svuda pomaže, pokušavala je barem druge podstaknuti da pomognu siromasima. Činila je to na tako ljubazan, duhovit i veseo način da joj to nitko nije mogao odbiti. Kad su staroj gospoñi najavili gospoñu Fokham prišla joj je sjajnih očiju. - Draga gospoño Fokham, radujem se što vas već danas mogu pozdraviti u svojem domu. Doñite i sjednite uz mene - izjavi obradovana. Gospoña Fokham prepustila je svoj skupocjeni ogrtač starom sluzi i sjela u topao kutak pun jastuka i sagova. Mala, sjedokosa gospoña veselo je pričala, a gospoña Fokham slušala bi je s uživanjem da nije došla ovamo iz osobita razloga. - Draga gospoño Fokham, zapravo vam još nisam stigla od srca zahvaliti za svotu koju ste poklonili mojim siromasima. Doista sam dirnuta. Obradovali ste me. Nažalost, kod nas ima toliko siromaha. Gospoña Fokham se nasmiješi. - Ne govorimo više o tome! Od srca želim učiniti nešto dobro za svoju staru domovinu. Naime, porijeklom sam odavde - govorila je, nastojeći stići do svog cilja. Stara gospoña je iznenañeno pogleda. - Kako zanimljivo? Njemica? Pa to i morate biti kad imate tako dobro srce. Oko usana gospoñe Fokham pojavi se lagana crta podrugljivosti. - Zar vjerujete da Nijemci imaju dobro srce? Njezina sugovornica se dobrodušno nasmiješi. - Pripisujemo to sebi. Meñu nama rečeno - poznajem velik broj Nijemaca tvrda srca, a mnogi inozemci su plemeniti. Ali sad se vratimo vama. Već dugo niste bili u Njemačkoj? - Bilo mi je dvadeset i pet godina kad sam napustila svoju domovinu. Otada, a prošlo je osamnaest godina, nisam se više vraćala u Evropu. Postala sam Amerikanka udajom za gospodina Fokhama. Moj je muž umro prije godinu dana, a naš je brak ostao bez djece. U meni se probudila čežnja da ponovno vidim svoju domovinu. - Vjerojatno se mnogo toga izmijenilo, zar ne? - Dakako, a ipak, jedno je ostalo isto: njemački zrak i njemačka sentimentalnost. I mene je ulovila. Nisam je se još potpuno uspjela odreći, iako sam to vjerovala. - Tome biste se trebali radovati, jer je osjećajnost naše svojstvo. Možda ćete zauvijek ostati kod nas? Gospoña Fokham brzo odmahne. - Ne, ne, na kraju zime vratit ću se u Ameriku. Ne bih više mogla živjeti ovdje. Najveći dio mog imetka je tamo uložen u tvornice i zemljišta. Moj je muž bio veliki poduzetnik. Naučio me voditi poslove, jer je godinama bolovao. Usprkos sposobnim, ljudima koji rade za mene, ipak svi konci prolaze kroz moje ruke. Ne mogu se samo tako lako riješiti obaveza. To bi trajalo godinama. - To razumijem. Ali zimu ćete ipak provesti kod nas. Nadam se da nećete ponovno ostati tako dugo daleko od domovine. - Ovisi o okolnostima. Iskreno govoreći, draga gospoño, došla sam iz osobitog razloga u Njemačku, Sretan slučaj me upoznao s vama. Da budem iskrena, posjetila sam vas danas iz odreñenog razloga. Stara gospoña je pogleda s velikim zanimanjem. Njezine živahne oči zaiskriše. - To me vrlo zanima. Molim vas, govorite! Ako vam mogu ikako pomoći, rado ću to učiniti.
57
GIGA - Možda ću vas zamoliti za to. Dopustite mi da vam prije toga postavim nekoliko pitanja. - Izvolite! - Zar ne, vi ste u rodu sa ženom gospodina Woltersheima? Gospoña Herrenfelde je iznenañeno pogleda. - Jesam! To je daleki rod, ali ipak postoji. Helena Woltersheim bila je u prvom braku udata za jednog roñaka mog muža. Gospoña Fokham kimne. - Znala sam to. Dopustite mi da vas još nešto pitam. Imate li neke veze s Woltersheimovima? Sjedokosa gospoña se nasmiješi. - Pišemo jedni drugima za roñendane i Novu godinu i tom prilikom doznajem što se u obitelji dogaña. Gospoña Fokham je neko vrijeme gledala zamišljeno pred sebe. Potom odlučno podigne glavu. - Htjela bih vam nešto otkriti i zamoliti vas za vašu pomoć. - Slobodno govorite! Iskreno moram priznati da sam znatiželjna poput djeteta. Ako mogu, rado ću vam pomoći. Gospoña Fokham ozbiljno pogleda u njezino pametno i dobro lice. - Znate li da je gospodin Woltersheim već jednom bio oženjen, prije nego je stupio u brak s Helenom Herrenfelde? - Da, sjećam se toga. Bio je oženjen glumicom, a to je uzbudilo cijelu obitelj. Taj se brak raspao. Mislim zbog toga što mu je žena pobjegla. Gospoña Fokham duboko udahne zrak. - Tako je! Pobjegla je, jer je taj brak bio greška. Prva žena gospodina Woltersheima sjedi pred vama, to sam ja! Stara gospoña poskoči. - To ste vi! Pa to je ... ne ... dopustite mi samo trenutak, ne mogu još sve shvatiti. Padne natrag na stolicu, pritisne ruke uz sljepoočice i odmahne glavom. Gospoña Fokham pokuša suspregnuti smiješak. - Razumijem da vas je moje saopćenje iznenadilo. Kad sam napustila svog prvog muža, pošla sam u Ameriku, želeći se ponovno baviti glumom. Rastali smo se, a naše jedino dijete pripalo je ocu. Moja je kćerka bila odveć malena da bih je mogla povesti sa sobom. Vjerovala sam da će obitelj mog muža prihvatiti dijete raširenih ruku, ako ga se majka odrekne. Ubrzo nakon rastave upoznala sam svog drugog muža. Već je u to vrijeme bio bogat čovjek, a mene je privlačilo da postanem milijunašica. Brže nego sam to smatrala mogućim, postala sam njegova žena. Znao je da sam rastavljena ali ga to nije smetalo jer me je ljubio. Ali zatajila sam mu svoje dijete, stidjela sam se toga što sam dijete napustila. Vidite i sami da ništa ne uljepšavam. Moj muž to nikada nije saznao. U sjajnom životu kojeg sam vodila, ispunjenom tisućama dogañaja, zaboravila sam svoje dijete. A kad bih ga se kasnije ponekad sjetila, odbacivala sam sve to kao nešto neugodno. Možda je to ipak bilo više zbog straha da mužu priznam postojanje tog djeteta. Nakon smrti mog muža, u meni se rodila neutaživa čežnja za mojom kćerkom. Probudila se moja savjest i počela me užasno mučiti. Prisilila me na taj put. Moram ponovno sresti svoje dijete. Popraviti onoliko koliko mogu. Moj je drugi brak ostao bez djece, a muž me je odredio za svoju nasljednicu. A ja nemam drugog nasljednika za svoj ogromni imetak, osim moje kćerke Eve. Ako novac i dobra volja mogu nešto ispraviti, onda ću to pokušati učiniti. Ali najprije moram sresti svoju kćerku. Zbog toga sam došla da vas zamolim za posredovanje. Moram se na neki način povezati s gospodinom Woltersheimom. Možete zamisliti da bi to bilo vrlo neugodno, ako ne bih našla posrednika. Čula sam da ste u rodu s gospoñom Woltersheim, a upoznala sam vas kao dobru ženu, punu razumijevanja. Stoga vas srdačno molim da mi pomognete. Stara se gospoña smirila, ali misli su joj još uvijek letjele poput vjetra. Riječi gospoñe
58
GIGA Fokham probudile su u njoj mnogo toga, što zasad nije mogla potpuno shvatiti. Sjedila je bespomoćno na stolici odmahnuvši ponekad glavom. - Što bih učinila? Recite mi to! Nisam se još snašla. Bože, to je pravi roman! Recite mi, što bih mogla učiniti? - govorila je, dok su joj misli letjele. U njezinoj se duši stvori plan koji ju je potpuno obuzeo. Gospoña Fokham je uhvati za ruku. - Zasad pokušajte doći u vezu s gospodinom Woltersheimom. Zamolite ga neka vam na neko vrijeme pošalje svoju kćerku. Prije svega željela bih upoznati svoje dijete. Recite mu da je Eva moja nasljednica. Htjela bih prosuditi da li bih već sada mogla učiniti nešto, za nju. Možda se želi udati. Tad bih joj rado dala miraz. Svoj grijeh mogu iskupiti samo novcem. Možda će mi to uspjeti. U svakom slučaju, čeznem za tim da vidim svoje dijete i da ga zamolim za oproštaj. Nisam postupala majčinski, zar ne? Gospoña Herrenfelde pogleda je ozbiljno. - Odučila sam se suditi o drugima. Nikada nisam bila majka. Vaš je slučaj čudan. Sad nije važno što se ranije dogodilo, već to što će se dogoditi. Rado ću vam pomoći. Još ne znam kako bih to najbolje izvela. Dajte mi nekoliko dana za razmišljanje. Morala bih se povezati s Woltersheimom. Ne znam točno što se tamo dogaña. U svakom slučaju, za vašu je kćerku velika sreća što će postati vašom nasljednicom. Koliko znam, gospodin Wolters-heim nema veliki imetak i kćeri neće imati od toga mnogo koristi. Ali dajte mi vremena za razmišljanje. Ili ću pisati Woltersheimu, ili ću sama otputovati onamo. U svakom slučaju ovo je sada moja briga. Gospoña Fokham dohvati ruku stare gospoñe i brzo je prinese usnama. - Hvala vam! Hvala vam i za to što me ne osuñujete! Sve prepuštam vama. Molim vas samo da mi odmah javite ako nešto poduzme-te. Možda zvuči čudno, ali iznenada me čežnja za kćerkom obuzela silnom snagom. Njezina ju je sugovornica dobro razumjela. - Ljudsko je srce ponekad teško shvatiti. Obje su žene dogovorile još neke stvari, sve dok se gospoña Fokham nije oprostila. Kad je gospoña Herrenfelde ostala sama, zastala je usred sobe i uhvatila se za glavu. - Sad treba postupati diplomatski - govorila je samoj sebi. - Preuzela sam važan zadatak i saznala zanimljivu tajnu. Jučer je Gotz pričao o maloj Evi Woltersheim, koja tek od ovog ljeta živi na imanju svog oca. I ta Pepeljuga je iznenada, postala bogatom nasljednicom. Govore da gospoña Fokham posjeduje nekoliko milijuna' dolara. Bila bih vrlo loša tetka, ako ne bih učinila nešto da moj ljubljeni nećak iskoristi tu tajnu. Ionako tražim bogatu nasljednicu za njega, a Eva nadmašuje sva moja očekivanja. Dakle, treba biti lukav i odigrati ulogu sudbine. Sjela je u svoj kutak i počela razmišljati. Napokon je odlučila. Pogleda na sat. Za nekoliko minuta će se Gotz vratiti. Od jučer je boravio u posjetama kod svoje tetke, koja mu je dala svoju malu, ali udobnu gostinjsku sobu. Htjela ga je sutra na dobrotvornoj priredbi upoznati s nekoliko bogatih djevojaka. Zasad je odustala od tog plana. Uzbuñeno poče šetati po sobi. Napokon se Gotz vratio. Ona mu nestrpljivo priñe i uhvati za ruku. - Gotze, moraš odmah otputovati! Čuješ li, odmah! Za dva sata polazi tvoj vlak. Moraš odmah krenuti - govorila je brzo. Gotz je iznenañeno pogleda. - Što se dogodilo, tetkice? Uzbuñena si. Zašto moram odmah otputovati, a tek sam jučer došao? Tetka ga nestrpljivo povuče na divan. - Kakva je djevojka Eva Woltersheim? Kako ti se sviña? Gotz okrene lice prema prozoru da ga tetka ne bi vidjela. Njegov je pogled bio mračan. - Zašto to pitaš? - reče hrapavim glasom.
59
GIGA Mala tetka cupkala je od nestrpljenja. - Ne pitaj! Reci mi kako ti se sviña. Je li zgodna? - Mislim daje lijepa. - Misliš, Gotz? Ti to točno znaš. Znaš valjda je li neka žena lijepa ili nije? Gotz okrene glavu prema njoj. - Kad sam je prvi put vidio pomislio sam da je ružno pače. A kad sam se prije dva dana opraštao od nje, bila je ljepša od bilo koje žene koju sam ranije sreo. - To zvuči zagonetno. - Promijenila se otkad je u Woltersheimu. Tetka kimne. - To se ponekad dogaña mladim djevojkama. Dakle, sada ti se sviña? - Da, vrlo! - Dobro! Onda se brzo vrati kući, poñi što prije u Woltersheim i zaruči se s Evom. Gotz pogleda tetku kao da je poludjela. - Tetkice, ne razumijem te. - Pa neće ti biti teško osvojiti tako mlado, neiskusno dijete. Vidjela sam da žene luduju za tobom. Usprkos svojoj suzdržanosti, ili baš zbog nje, posjeduješ nešto što žene privlači, kao što svjetlo privlači muhe. Gotz odmahne glavom. Ništa nije razumio, pa zabrinuto pogleda tetku. Ona se nestrpljivo njihala. Riječi joj počeše brzo izvirati iz usta. - Nisam poludjela, Gotze! Vjeruj mi! Moraš se svakako zaručiti s Evom. Gotz pomisli da bi to rado učinio kad bi mogao. Njegovo lice posta još nešto bljeñe. - Znaš zašto sam došao u Berlin. Moram se oženiti bogatom ženom. Eva je, nažalost, isto tako siromašna, kao i ja. Bio bih sretan kad bih mogao dobiti takvu ženu. Ali na to ne mogu ni pomisliti. Tetka zadovoljno kimne. - Da, moraš se oženiti bogatom ženom, pa baš stoga moraš što prije osvojiti Evu. Zamisli što sam saznala. Na brzinu mu ispriča sve o posjetu gospoñe Fokham i njezinom otkriću. Gotz ju je slušao sa sve većim zanimanjem. U njemu se rodi čudan osjećaj, mješavina radosti i silne tuge. Nije mogao zaboraviti posljednji Evin pogled. U snu i na javi vidio ju je pred sobom kako ga promatra bolnim, prestrašenim pogledom. Pokušavao je da više ne misli na nju, ali nije uspio. Prisjećao se ne samo njezina pogleda, već i njezinih pjesama. »Tamo gdje si ti, tamo je sreća« u njemu su neprekidno odzvanjale te riječi, kad bi zatvorio oči i prisjećao se Eve. Nije vrijedilo što je govorio samom sebi da je zaboravi, jer nije postojala mogućnost da se njih dvoje povezu, A sad mu je tetka iznenada ispričala da je Eva bogata nasljednica, dobra prilika za njega. Više nije bila ludost biti zaljubljen u nju, prepustiti se njezinom tajanstvenom caru. Uspije li mu osvojiti njezinu ruku, bit će spašen bijedna života. Istovremeno bi našao nešto predivno za svoje srce. Mogao bi ispuniti svoje snove. Sve ono o čemu je jučer maštao. Znao je da Eva krije u sebi ogromno blago, koje je bilo još mnogo dragocjenije od bogatstva što je iznenada trebalo postati njezino. Ali njegovu je radost pomutila pomisao da će je zaprositi samo zbog novaca. Kad ne bi postala nasljednica gospoñe Fokham, nikada ne bi mogao pomisliti da se oženi njome. To ga je mučilo više nego li je želio priznati samom sebi. Obuzme ga silno uzbuñenje. Razmišljao je o tome nije li Eva bila poželjna za njega baš zbog svog imetka. U njemu se rodi sumnja, a ipak bi istovremeno mogao glasno klicati od zadovoljstva što je sada mogao bez obzira na svoj bezizlazan položaj zaprositi Evu. Žarkim je pogledom promatrao tetku. Ona je završila sa svojom pričom: - Vidiš li, dragi Gotze, kad mi je gospoña Fokham sve to ispričala, iznenada sam se sjetila.
60
GIGA Eva mora postati žena mog dragog Gotza. Onda se više nećeš trebati mučiti. Dakle, moraš odmah otputovati kući! Nitko ne zna da si bio kod mene, a nitko to i ne mora saznati. Nitko ne mora znati da si obaviješten o Evinom bogatstvu. Jer, ako bi je zaprosio kad bi se to saznalo, mogućnost uspjeha bila bi ti znatno manja. Gotz poskoči. Bio je silno uzbuñen. - Ali to je prijevara - procijedi. Tetka odmahne glavom. - Zašto tako ružne riječi, Gotze? Svatko drugi na tvom mjestu učinio bi to isto bez oklijevanja. Treba iskoristiti povoljnu priliku dok ti se pruža. Bio bi budala, ako to ne bi iskoristio. Gotz poče uznemireno šetati po sobi. - Možda imaš pravo, to govorim samom sebi, a ipak, ipak ... užasno mi je iskoristiti tu priliku. To je tako bijedno prema djevojci kakva je Eva. Ne znaš kako je to dragocjeno i osjećajno biće. Tako je plaha, a ipak puna duše. Priznat ću ti... rekao bih da me ljubi. A i ja volim nju. Tetka poskoči kriknuvši od sreće, pa zagrli nećaka. - To je najljepše što si mi mogao reći. Sad sam sigurna da ćeš je osvojiti. Ali dvostruko je važno da ne sazna za to da si obaviješten o njezinom bogatstvu. Znam da ćeš dobro postupati s njom. Već zbog umirenja svoje svje-sti učinit ćeš sve što je u tvojoj moći da je usrećiš. Moraš pokazati da si je dostojan i sačuvati joj privid prave sreće. Vjeruj mi, nije toliko važno da te netko ljubi, već da vjeruješ da te ljubi. - Tetkice, ti mi želiš dobro i vrlo sam ti zahvalan što si odmah pomislila na mene. Primamljivo je za siromaha kakav sam ja, naći bogatu ženu koja uz to posjeduje sve duševne i tjelesne odlike. Bila bi to i odviše sreća kad bih je mogao osvojiti. Ali neće biti lako lagati onim čistim dječjim očima. Ako joj priznam istinu, neće mi povjerovati da je ljubim. Ne, ne ... imaš pravo! Ne smije naslutiti da sam saznao za njezino bogatstvo. Ako je želim usrećiti, moram pristati na tu varku. Stara gospoña odahne. - Prava je sreća što si se urazumio. Ne smiješ gubiti vrijeme. Nekoliko dana mogu sve to odgoditi. Reći ću gospoñi Fokham da ću otputovati u Woltersheim i sve dogovoriti s Evom i njezinim ocem. Reći ću da mogu putovati tek idućeg tjedna. Ne zaboravi, nismo se vidjeli. Nemoj uopće spomenuti da si bio u Berlinu. Ili, reci da si se odmah vratio zbog čežnje za njom. Izmisli što hoćeš. Uglavnom, ja ništa ne znam i nisam te vidjela. A sad požuri na vlak. Na sreću, nisam gospoñi Fokham spomenula ništa o tvom posjetu. Kreni dakle, i mnogo sreće! Gotz je još uvijek oklijevao. Ali odlučna stara gospoña ga izgura iz sobe i pozvoni sluzi. - Kantere, pomognite gospodinu Gotzu spremiti stvari i naručite kočiju. - Dobro, milostiva gospoño! - odvrati stari Kanter. Gospoña Herrenfelde ga uhvati za kaput, kad je Gotz napustio sobu. - Kantere, gospodin Gotz nije bio u gostima kod nas. Nismo ga vidjeli. Razumijete li? Kanter vragoljasto pogleda. - Mislite reći da nitko ne smije saznati da je gospodin Gotz bio ovdje? - Kantere, mudri ste i uvijek ste me točno razumjeli. Poñite i pobrinite se da gospodin Gotz za pola sata krene na kolodvor. Recite i Christini da gospodin Gotz nije bio kod nas. Kanter kimne. - U redu, sve ću obaviti kako želite. - Okret na desno! Naprijed marš! - zapovijedi gospoña Herrenfelde, kao i uvijek kad je bila dobro raspoložena i ljubazno mu kimne. Gotz se za pola sata oprostio od tetke. - Javit ću ti što sam točno dogovorila s gospoñom Fokham i kad ću otputovati. Odgo-dit ću to
61
GIGA što je dulje moguće. U svakom slučaju, požuri što više možeš. I još jednom, mnogo sreće! govorila je stara gospoña poljubivši ga srdačno. Prije nego se Gotz mogao snaći, već je sjedio u vlaku i vozio se kući.
62
GIGA
XI Gotz je za vrijeme putovanja neprekidno mislio na Evu. Nije znao što da učini. Kad je stigao kući i vidio svoja četiri prazna zida počeo je zamišljati kako bi se ovdje sve izmijenilo kad bi Eva postala njegova žena. Srce mu obuzme toplina. Vidio ju je pokraj sebe u okolini kakvu je samo mogao zamisliti za nju. Kako bi divno bilo kad bi svojim malim nožicama hodala ovuda promatrajući ga svojim plahim dječjim očima punim ljubavi. Morat će mu pjevati, samo njemu. Tad to više neće glasiti: »Tamo gdje si ti, tamo je sreća«. Tad bi sreću čvrsto držao na svom srcu i nikada je više ne bi puštao. Obuzme ga topla čežnja koja je ušutkala sve drugo. Ne razmišljajući dulje naredi da upregnu saonice i odveze se u Woltersheim. Bilo je kasno i nije bilo pristojno tako kasno doći u posjet. Ali Gotz se nije želio obazirati na to. Napokon na to nisu ni tako strogo gledali, jer je bio roñak. U dvorcu Woltersheim samo je iza nekoliko prozora gorjelo svjetlo. Sluga mu reče da su gospoda otišla na garnizonski ples u obližnji grad, a da su samo dvije najmlañe gospoñice kod kuće. Gospoñica Jutta je prehlañena i stoga se rano povukla, a gospoñica Eva svira glasovir u salonu. Da li bi joj najavio gospodina Gotza? Gotzu poče lupati srce. Nije li to bila najbolja prilika? Da li ju je smio propustiti a da ne razgovara s Evom? Oklijevao je samo trenutak, a tad mu oči odlučno zasjaše. - Ne morate me najaviti, ne želim smetati sestričnu dok svira. Unutra ću pričekati dok prestane - govorio je tobože mirno. Naglasio je riječ »sestrična« kako bi slugu uvjerio u bezazlenost situacije. Ovaj se naklonio nakon što je uzeo Gotzov šešir i ogrtač. Gotz je najprije ušao u sobu pokraj salona za glazbu. Polagano je prolazio i zastao na pragu salona. Eva ga nije zapazila. Svirala je dalje, a on je imao vremena promatrati je. Žarkim je očima gledao lijepo, ozbiljno djevojačko lice. Još nikada mu se nije činila tako privlačnom kao tog trenutka. Tiha se tuga nazirala na njezinom licu, a oči su gledale ozbiljno i žalosno. Gotz je uživao u plemenitoj harmoniji njezine pojave. Srce mu se raširi upijajući tu dražesnu sliku. Stajao je nepomično osluškujući njezinu svirku. Kad je dovršila, Eva zastane i polagano spusti vitke, lijepe ruke s tipaka. Kao da je umorna, naslonila je glavu i zatvorila oči. Crta bola pojavila joj se oko finih usana. Duboko uzdahne. Gotz više nije mogao izdržati. Stupi korak naprijed. - Evo! Trgnula se i pogledala ga, kao da je pojava s drugog svijeta. Osta sjediti kao uzeta. Kad je spoznala da on nije lik iz mašte, već da stoji zaista pred njom, tamno joj rumenilo oblije obraze a u očima joj se pojavi izraz neizmjerne sreće izmiješan strahom. Gotz joj pristupi i dohvati njezinu uzdrhtalu ruku. - Evo, zar mi nećete poželjeti dobrodošlicu? Ona ga pogleda kao da sanja. U njegovom pogledu bilo je nešto što joj je oduzelo svu volju. Kao da ju je očarao. Gotz je tog trenutka zaboravio da je Eva bogata nasljednica. Vidio je u njoj samo pre-divnu, poželjnu ženu. Osjeti sav blažen da je osvojio njezinu dušu. Velike oči koje su ga promatrale, govorile su mu da ga ljubi. - Evo, draga Evo! Njegove je riječi trgnuše iz očaranosti. Uspravi se. - Nema nikoga kod kuće, osim Jutte, a ona već spava. Vjerovala sam da ste u Berlinu promuca, a da ni sama nije znala što govori. Gotz je čvrsto držao njezinu ruku u svojoj. Lice mu bijaše blijedo od uzbuñenja, a oči su mu čeznutljivo gledale. - Bio sam u Berlinu. Eva se trgne. U njezinim se očima pojavi nešto nalik strahu. - Već ste bili tamo. Jeste li se zaručili? - izleti joj preko blijedih usana. Čak da još nije znao da 63
GIGA ga ljubi, bol u njezinom pogledu sad bi mu to odala. Gotz žestoko odmahne glavom. - Ne, a kako bih? Eva ga pogleda tako bolno, da je obuhvatio i njezinu drugu ruku, kao da je želi zaštititi. - Jutta mi je rekla da se namjeravate zaručiti u Berlinu. Trzaj proñe njegovim licem. - Evo, čovjek se tako brzo ne može zaručiti. Neću nijekati da sam zbog toga otputovao u Berlin. Ali kad smo se opraštali, tamo na jezercu, znao sam da nikada neću moći zaboraviti vaša dva tamna oka. Da, vaše oči, Evo! Vaš posljednji pogled mi je ostao pred očima i doveo me natrag ovamo. Nisam mogao ostati. A sad sam došao da vas zapitam: Evo, draga Evo, plašite li me se još uvijek? Eva kimne i spusti glavu. Ruke su joj drhtale u njegovima. Gotz osjeti da je on njezina sudbina i odluči tog trenutka učiniti sve da postane sretna. Nježno joj podigne bradu. - Zašto, recite zašto? Njezine su oči ostale zatvorene, nije ga pogledala. - Ne znam - odgovori tiho. Gotz je pogleda duboko potreseno. - Evo, draga Evo, pogledaj me! - zamoli je tiho i strastveno. Eva se trgne i pogleda u njegove oči, kojih se uvijek plašila, a koje su jei iznenada ispunile blaženstvom. Njezin pogled odao mu je da mu se predala tijelom i dušom, da više nema volje do njegove. Gotz je povuče u zagrljaj i poljubi joj usne. Ležala je tiho na njegovom srcu, ne znajući da li je na zemlji ili je već na nebu. Dopustila mu je da je ljubi, ali onda Gotz iznenada osjeti da mu uzvraća poljupce. Topla mu radost ispuni srce. Ljubila ga je i on je ljubio nju toplom ljubavlju. Napokon joj je dopustio da se odmakne od njega i pogleda joj duboko u oči. - Zar me se još uvijek plašiš, ljubavi? Ona ga pogleda blaženim smiješkom. - Plašim se toga da je sve to samo san -odvrati mu toplim glasom. Gotz je ponovno poljubi, opijajući se njezinim poljupcima, i nije je mogao pustiti iz zagrljaja. Povuče je pokraj sebe na divan. Bilo je kao da se iznenada probudila iz sna. Zbunjeno makne kosu sa čela. Iznenada Eva poskoči htijući pobjeći. Ali Gotz je zadrži i povuče ponovno uz sebe. - Zar još uvijek bježiš od mene, plašljiva djevojko? Sada te držim čvrsto i neću te pustiti. Eva se odupre rukama o njegova ramena i problijedivši, nagne se natrag. - Pustite me, samo se šalite sa mnom. Gotz je ozbiljno pogleda. - Evo, zar izgledam poput ništarije? Eva duboko uzdahne. - Morate se oženiti bogatom ženom. To dobro znam. Ostavite me! Ne smijem ostati ovdje. Zagrlio ju je još čvršće. - Kako se zovem, Evo? Ona bespomoćno odmahne glavom pa ga pogleda s molbom u očima. - Moraš mi reći kako se zovem - ozbiljno je zahtijevao. - Ne mogu - šapne Eva. On je privuče sebi i pogleda je toplo. - Kako me zove tvoje srce? Reci mi! Eva ga pogleda u toploj molbi. - Moraš mi to reći! Moraš znati da si moja i da ti pripadam svakim dahom. Reci mi brzo kako me zoveš u srcu. Eva mu se baci na grudi i sakri lice. - Moj najdraži! - šapne. Gotz bijaše dirnut toplom nježnošću koja je zvučala iz njezinih riječi. Poljubi joj ruke, usne i oči.
64
GIGA - Slatka, najdraža, želim čuti još više. Reci mi još neke drage riječi! Tako divno zvuče iz tvojih usana! Eva podigne glavu i pogleda ga. - Gotze, dragi, dragi Gotze! Smijem li te doista tako zvati? On se sretno nasmiješi, a ona zadrhta pri saznanju da njezine riječi imaju moć nad njim. Nikada ranije nije vidjela tako sretan sjaj u očima Gotza Herrenfeldea. - Ljubiš li me, Evice? Ona sklopi ruke. - Više od svog života! Više od svega na svijetu! A ti? - I ja ljubim tebe kao što čovjek ljubi sunce koje nam daje svjetlo, toplinu i ljepotu. Kako si lijepa, ljubavi! Ponovno je privine uza se da bi je poljubio. Eva se odmakne, vragoljasto mu se na-smiješivši. - Gotze Herrenfelde - ne znaš koga grliš. Gotz se veselo nasmije. - Zar je moja draga i vražičak? Koga to grlim? - Ružno malo pače. Gotz je oslobodi i problijedi. - Evo! - Da, tako si me nazvao kad si me prvi put vidio. Rekao si to Silviji, vani u predvorju. - A ti si to čula? - Da - odvrati Eva ozbiljno. - To me vrlo uvrijedilo. Mislim da sam te već onda ljubila, iako sam se plašila tvoje podrugljivosti. Sad je Gotz iznenada shvatio zašto se ponašala onako plaho i suzdržano. Zagrli je, kao da ju je htio zaštititi. - Draga, to je bila slijepa ludost. Ubrzo sam Uvidio svoju grešku. Znaš li, tada u šumi, kad si mi pobjegla, već sam zapazio kako si divna. Ali govorio sam samom sebi da si usprkos svojoj dražesti mala glupača uskog vidokruga. Tad sam te čuo svirati i pjevati, a ponekad sam uhvatio tvoj pogled koji mi je razotkrio tvoje pravo biće. Branio sam se protiv cara kojim si me polagano ulovila u svoju mrežu. Govorio sam samom sebi da si doista samo beznačajna djevojka. Eva duboko uzdahne. - Ja i jesam glupa i nespretna. Moram još mnogo toga naučiti. - Sve su to izvanjske stvari, ljubavi! Znam tvoje odlike bolje nego li ih ti znaš. Ono što ti još nedostaje, naučit ćeš brzo kao moja žena. Eva se trgne i poru-meni. - Tvoja žena? Ali ja sam uboga djevojka! Ako se oženiš sa mnom nikada se nećeš riješiti briga. Tek sam jutros čula kako je otac govorio majci: »Kad bi Gotz barem napokon našao bogatu ženu. Ubogi momak će inače propasti zbog briga.« Najradije bih bila zaplakala, a morala sam mirno sjediti. A sada sam tako sretna da nisi odabrao drugu ženu, a ujedno i nesretna, jer sam siromašna i ne mogu ti pomoći. Gotz joj poljupcem zatvori usta. - Ne govori sada o tome, ljubavi! Već ćemo naći neki izlaz. Ne brini, budeš li uz mene, dvostruko ću se truditi. Ne mogu bez tebe, Evo! Ljubim te i želim te posjedovati. Ne govorimo sad o tome! Ovog trenutka nećemo misliti ni na što drugo, nego da se ljubimo i da smo sretni. Srećo moja, kad bi znala koliko sam ti zahvalan što si u mom srcu probudila ljubav. Osjećam da si ti ona za kojom je moje srce već dugo tragalo. Moja si, zadržat ću te usprkos svemu. Reci mi da si moja za sva vremena, da nas ništa više ne može razdvojiti. Njegovo Uzbuñenje postajalo je sve strastvenije. Eva se pripila uz njega, a on ju je držao čvrsto kao da bi mu je netko mogao oteti. Nestalo je iznenada sve njezine plahosti. Pobijedila ju je ljubav. A jer je osjećala da posjeduje moć nad njim i njezina je snaga porasla. - Poći ću s tobom u bijedu i u smrt, ako to mora biti. Radit ću s tobom i stvarati. Zajedno ćemo možda svladati sudbinu. Ne misli da sam ustrašena i bojažljiva. Uz tebe bit ću hrabra.
65
GIGA Suprotstavit ću se svim brigama. Navikla sam na jednostavan život. Dobit ćeš ženu bez zahtjeva. Ono što želiš, dogodit će se. Nemam druge volje do tvoje. Gotz, dirnut do dubine duše, poljubi njezine sjajne oči, čiju je pravu vrijednost tek sada dobro zapazio. Obeća samom sebi tog trenutka da će usrećiti Evu. Dugo se nije mogao rastati s njom. Morali su još toliko toga reći jedno drugome, pričati koliko su žudjeli jedno za drugim, kako se u njima probudila ljubav. Gotz joj je ispričao da je ranije poljubio već mnoga ženska usta, ali da ni jedna žena nije ispunila njegovu dušu poput nje. Pričao je o svojoj majci, a ona ga je gledala i nije mogla razumjeti zašto ga se ranije plašila. Eva je napokon sama rekla da mora otići. Dogovorili su se da će se Gotz vratiti drugog jutra i zaprositi od Woltersheima ruku njegove kćerke. Gotz joj nije prešutio da njezin otac neće biti sretan što se namjerava udati za siromaha. Eva duboko uzdahne. - Uspjet ćemo ga uvjeriti da nas, usprkos siromaštvu, čeka sreća. Još jedan posljednji poljubac, a tad se Gotz otrgne i izañe. Na povratku kući, kad je ostao sam i kad se njegovo uzbuñenje smirilo, prisjetio se da je prevario Evu usprkos iskrenoj ljubavi koju je osjećao za nju. Pomisao da je postupao nepošteno, užasno ga je mučila. Govorio je samom sebi da je sve trebalo priznati Evi i dopustiti da ona donese odluku. Bolje bi se osjećao. Možda bi i u tom slučaju postala njegova. Evino srce mu je pripadalo. Ali da li bi povjerovala u njegovu ljubav? Da li bi bila jednako tako sretna? Ne, ne! Posumnjala bi u njega, vjerovala bi da ju je želio osvojiti samo zbog njezina imetka. Njegova je pametna tetka rekla da nije tako važno da te netko ljubi, već da vjeruješ da si ljubljen. Ne, nije želio oteti Evi vjeru u svoju ljubav. Ljubio ju je svim srcem i time se morao zadovoljiti. Njegova mu je ljubav morala pomoći nadvladati to malodušje. Nije više želio razmišljati o tome i nepotrebno predbacivati samom sebi. Radovat će se što mu je sudbina omogućila da ne stupi u brak bez ljubavi i što mu je u posljednji trenutak poklonila sreću. Drugog prijepodneva, kad je Gotz stigao u Woltersheim, već su čuli za njegov povratak iz Berlina. Sluga je rekao gospodinu Wolters-heimu, kad se vratio kući, da je bio u posjeta-ma. Gotz se odmah najavio, pa su ga odveli u radnu sobu domaćina. Bez mnogo oklijevanja zaprosio je Evu. Woltersheim je gledao u njega ništa ne shvaćajući. - Nebesa, zar si poludio? Što to znači? Ti i Eva, pa to nije moguće. Otkad razmišljaš o tome? zapita ga prestrašeno. - Od sinoć, kad sam Evu zatakao nasamu. Nisam više mogao svladati svoje osjećaje. Rekao sam daje ljubim i želim se oženiti njome. - Dragi moj, kako to zamišljaš? Otputovao si u Berlin da nañeš bogatu ženu, a vraćaš se drugog dana da bi zaprosio siromašnu. Kako to zamišljaš? Pa nisi više glup momak. Gotzovo čelo pocrveni. - Ne znam. Znam samo to da se ljubimo. I da želimo pripadati jedno drugome. Gospodin Woltersheim padne na stolicu poduprijevši glavu rukom. - A od čega ćete živjeti, dragi Gotze? Razmisli, Eva je isto tako siromašna kao ti. Ne mogu joj dati miraz koji bi ti nešto značio. Gotz pogleda u pod. Ovo mu je bilo užasno neugodno. - - Eva nema zahtjeva i skromna je. I meni nije mnogo potrebno. Nadam se da ću moći posuditi nešto kapitala. Vjerujem da ću možda ipak uspjeti. Eva će mi pomoći, zna da joj ne mogu pružiti sjajan život. Woltersheim je gledao izgubljeno pred sebe. Ova mu prosidba nije odgovarala. Nije imao što prigovoriti Gotzu. Volio ga je i cijenio njegovu marljivost. Ali je znao i predobro da imanje Herrenfelde zapravo ništa nije donosilo. Na taj brak nije smio pristati kao razuman čovjek.
66
GIGA Ustao je i prišao Gotzu. - Gotze, nisam vjerovao da bi mogao učiniti takvu glupost. Priznajem, Eva je draga djevojka koja bi muškarca uspjela usrećiti. Ozbiljna je i mogla bi biti sretna i u skromnim prilikama. U njoj se skrivaju mnoge nepoznate vrijednosti, a ti si čovjek koji bi ih mogao probuditi u njoj. U drugim okolnostima, rado bih ti dao njezinu ruku. Ali oboje biste poginuli od briga i bijede na tom tvom imanju. To ne smijem dopustiti. Gotz prijeñe rukom preko čela. Bio je vrlo blijed. - Učinit ću sve da podignem Herrenfelde. - Bez novaca'ti to neće uspjeti. Nemojmo se varati! Deset tisuća maraka ti ne bi pomoglo. Moralo bi biti barem stotinu tisuća. Ne, ne, ništa neće biti od tog braka! Budi razuman i nañi bogatu ženu! Ma koliko mi je žao, moram te odbiti. Pričekaj, pozvat ćemo Evu. Moram vas oboje urazumiti, inače to neće biti u redu. Pozvoni i naredi da pozovu Evu. Dok nije došla, njih su dvojica šutjela. Kad je Eva ušla, pogleda poervenjevši jednog i drugog. Potom požuri do Gotza, a on uhvati njezinu ruku. - Evo, tvoj mi otac ne želi dati tvoju ruku -rekao je tiho. Mučilo ga je što je morao lagati. Eva dohvati njegovu ruku i pogleda oca s molbom u očima. On je pogladi po kosi. - Dijete, ne gledaj me tako! Ne smijem vam dati svoj pristanak. Rekao joj je sve što je mislio. Bijahu to dobronamjerne riječi, a Eva je uvidjela da i sam pati zbog toga. Oba mlada lica promatrala su ga s toplom molbom u očima. Bijaše mu teško ostati čvrst. Ipak nije popustio. Jedino je pristao na to da će ponovno razgovarati o tome, ako Gotz uspije nabaviti novac. Do tada je morao zamoliti Gotza da više ne dolazi u Woltersheim, ma kako mu to žao bilo. Eva se iznenada baci u Gotzov zagrljaj. - Ne budi tužan, Gotze! Strpljivo ću čekati dok ne pronañeš izlaz. Tvoja sam i ostat ću to, ma što se dogodilo. Gotz joj poljubi ruke. - Zbogom, Evo! Hvala ti na tvojim riječima. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti. Nije više mogao suspregnuti osjećaje, privukao ju je k sebi i poljubio. Kao da se potajno želio ispričati stoga što je morao glumiti pred njom. Woltersheim je stajao pred njima namršti-vši čelo. Nije mogao spriječiti taj strastveni rastanak. - Djeco, budite razumni! - zamolio je. Gotz se brzo oprostio. Zapravo je bio sretan što nije smio ostati ovdje kao Evin zaručnik. Morao bi još danima lagati. Sad je barem mogao otići dok kocka ne padne i dok se Evina sudbina ne izmijeni. Kad je ponovno ugleda bit će bogata nasljednica. Tad se više neće trebati pretvarati da usprkos svom siromaštvu prosi ubogu djevojku. Prezirao je samog sebe. Volio bi da je Eva doista bila siromašna, pa on ne bi trebao lagati. Kad je Gotz otišao, Woltersheim položi svoju ruku na kćerkinu. - Ubogo moje dijete, kako se to zbilo tako brzo? Eva ga pogleda sjajnih očiju. - Ne znam, oče! Ali nemoj me žaliti. Bogata sam i sretna otkad znam da me Gotz ljubi. Ne plašim se. Bog će nam pomoći, budemo li strpljivi. Dakako, idućih su dana u Woltersheimu pričali o tome kako je Gotz zaprosio Evu. Gospoña Woltersheim bi uvijek ponovno odmahivala glavom. Nije mogla shvatiti da je Gotz, za koga je vjerovala da je pametan čovjek, počinio takvu ludost. Silvija je iznenada postala ljubaznija s Evom. Vjerovala je da joj je Eva suparnica kod Fritza. Sad se u njoj rodila nova nada pa nije više mrzila Evu. Započela je ponovnim napadima na neosvojivo Fritzovo srce. Fritz je bio nesretan zbog toga jer je znao kako to boli Juttu. Ta mala, divlja i prkosna djevojka zauzela je sigurno mjesto u njegovom srcu. Čeznuo je da doñe vrijeme kad će
67
GIGA je smjeti zaprositi. Silvijin trud mu je stoga bio vrlo neugodan. Gotz Herrenfelde primio je dan nakon svoje neuspjele prosidbe pismo od tetke. Upravo je sjedio u knjižnici čitajući jednu knjigu. Nije se mogao potpuno posvetiti tome, jer je razmišljao o Evi. Tetkino pismo ga vrati u stvarnost. Otvori ga i pročita: »Dragi Gotze, upravo se vraćam od gospoñe Fokham. Dogovorile smo da ću iduće nedjelje otputovati u Woltersheim i razgovarati s gospodinom Woltersheimom i njegovom kćerkom. Gospoña je vesela što ću ja razgovarati s njima, a meni je drago što si ti dobio još osam dana vremena. Iskoristi ga! Do subote se moraš zaručiti s Evom. Kasnije bi izgledalo da je prosiš zbog novaca. Sad imaš lakšu igru. Dakle, budi razuman i nemoj dopustiti da Te glupi osjećaji sputavaju u tome. Nikada više nećeš naći takvu priliku. Gospoña Fokham posjeduje milijune, a Eva je njezina jedina nasljednica. Siguran Ti je miraz. Riješit ćeš se svih svojih briga, a ja sam sretna što sam Ti uspjela pronaći zlatnu ribicu. Za danas Ti kažem doviñenja! I mnogo sreće! Ostajemo kod dogovora da se nismo sreli u Berlinu, da nitko ne bi nešto posumnjao. Voli Te tetka Marija« Gotz je pročitao pismo.s izmiješanim osjećajima. Stidio se svoje uloge, ali više nije mogao natrag. Zamišljeno složi pismo i položi ga na knjigu koja je otvorena ležala pred njim. Zabaci glavu i zatvori oči. Sve oko njega utone u ništavilo. U mislima je boravio kod Eve, držao je u zagrljaju i ljubio joj rumene usne. Nije ga morila briga za milijunima! Čez-nuo je za Evom i bez toga. »Mala, slatka, plaha ptičice! Ležat ćeš sigurno i toplo na mom srcu. Čuvat ću te, ljubljena moja«, pomisli. Gotz zaklopi knjigu koju ionako nije čitao. Postavi je natrag na policu. Nije zapazio da je u njoj ostavio tetkino pismo. Zaboravio je na njega. Brzo izañe, jer je morao pregovarati s trgovcem stoke.
68
GIGA
XII Gospoñu Herrenfeld primili su u Woltersheimu pomalo iznenañeno, ali i gostoljubivo. Nitko nije znao zašto je stara gospoña usred zime iznenada došla u Woltersheim. Ali gošća je bila dovoljno pametna pa je osjetila to čuñenje. - Vjerojatno se čudite zašto sam došla baš oko Božića, a da se prije nisam najavila -reče. Gospoña Woltersheim se nasmiješi i kim-ne. - Raduje nas što te možemo pozdraviti u našoj kući, iako te nismo očekivali baš sada. Znali smo da si pozvala Gotza k sebi. Gospoña Herrenfelde se znala dobro svladavati. - Nadam se da ću Gotzu moći reći što mislim o njemu. Najavio je svoj posjet, ali nije došao. Umjesto toga primila sam pismo u kojem se ispričava time da je u Berlinu boravio samo nekoliko sati i zbog nekih važnih obaveza morao odmah krenuti natrag kući. Znate li nešto o tim obavezama? Eva porumeni, a oni drugi pogledaše zbunjeno jedni druge. Samo je gospodin Wolters-heim našao nekoliko riječi. - Ne možemo ti ništa reći, draga Marija! Gotz je vrlo kratko bio kod nas i mi smo se sami iznenadili što se tako brzo vratio iz Berlina. Stara gospoña pogleda ratoborno. - Morat će mi se ispričati i dati neko objašnjenje, inače ću se naljutiti na njega. Ali sad nešto drugo! Moram vam objasniti zašto sam upala k vama. Imam naime važnu i osjetljivu poruku za vas ili bolje rečeno za tebe, dragi Rudolfe! Stoga bih te zamolila za razgovor u četiri oka. Kućedomaćin se nakloni sve više iznenañen. - Kad god to želiš. - Ali ne prije, nego nešto pojedeš - pobuni se gospoña Helena. Gospoña Herrenfelde zadovoljno kimne. - Tako dugo mogu čekati. Priznajem da sam gladna. Činit ćete mi društvo, zar ne? Prijat će mi dvostruko budem li oko sebe vidjela tri mlada lica. Promatrala je zadovoljno mlade djevojke, uglavnom Juttu i Evu, koje su joj se sviñale. Kad je malo prije ugledala Evu pomislila je: kako dražesne lice. Momak ima neizmjernu sreću. Gotz joj je u nekoliko riječi objasnio da je zaprosio Evu i dogovorio se s njom, ali da njezin otac ne želi dati svoj pristanak dok se njegovo imovinsko stanje ne popravi. To će se uskoro dogoditi, pa je gospoña Herrenfelde gledala već sada u Evi Gotzovu zaručnicu, iako se pretvala da ništa-ne sluti u vezi mladih ljudi. Sat kasnije je sjedila s Rudolfom Woltersheimom u njegovoj radnoj sobi i objašnjavala mu zašto je došla. Silno se iznenadio čuvši da se njegova prva žena vratila iz Amerike kao milijunašica i da čezne za susretom s kćerkom. Nije rekao što se dogaña u njemu. Kad se pomalo smirio, izjavio je da ne smije ništa odlučiti bez znanja svoje žene, ako ne želi da nastanu neke neugodnosti. Naredio je da je pozovu. Gospoña Helena je tu novost primila mirno i sabrano. Rekla je da je najvažnije to što će Eva naslijediti gospoñu Fokham. Bez mnogo osjećajnosti govorila je da je to velika sreća za Evu. Njezina pastorka je iznenada u njezinim očima postala važna osoba. Nije ni pomislila da bi pojava muževijeve prve žene mogla na njega djelovati posve drugačije. Mislila je da je samo po sebi razumljivo omogućiti majci da vidi svoje dijete. Kako bi se ponašala da se gospoña Fokham vratila kao siromašna žena, nije trebalo ni razmišljati. U svakom slučaju, potajno se nadala da će nešto od Evina bogatstva koristiti i njezinim kćerima. Nakon što su se dogovorili da će Eva otpratiti gospoñu Herrenfelde u Berlin, pozvali su mladu djevojku da joj sve saopće. Eva je bila kao okamenjena kad je sve to čula. U srcu joj se rodiše najrazličitiji osjećaji. 69
GIGA Radovala se što će vidjeti majku, a onda se opet snuždila. Majka je za nju bila strana žena, za koju više nije bilo mjesta u njezinom srcu. Eva je sjedila blijeda spustivši oči. Stara gospoña pričala je o njezinoj majci. Zapita je da li se raduje što je iznenada postala bogata nasljednica. Te riječi trgnuše Evu iz ukočenosti. Naglo porumeni i pogleda oca. - Oče, ako je to istina, onda se mogu udati za Gotza? - govorila je brzo, obuzeta silnim osjećajima. Gospodin Woltersheim prijeñe rukom preko čela. - Ukoliko to doista bude tako, onda da. Tad više ne bi bilo zapreka vašoj vezi. Bude li ti majka stavila na raspolaganje potreban kapital, a to za nju ne bi bila velika žrtva, za vas dvoje više ne bi bilo zapreka. Eva pritisne ruku na srce. - Zamolit ću je za to. Dopuštaš mi da poñem k njoj, zar ne, oče? - Dakako, nema razloga zašto bih te sprečavao u tome. - Smijem li znati o kakvom se Gotzu radi? - zapita gošća s dobro glumljenom znatiželjom. - Radi se o tvom nećaku, Gotzu Herrenfel-deu. Sada ti možemo odati: Eva je bila razlog zašto Gotz nije došao k tebi. Iznenada se odrekao bogate ženidbe, jer je zavolio Evu. Možeš zamisliti kako smo se zabrinuli. Od čega bi oni živjeli? Moj muž može Evi dati samo pristojan miraz. Ali njih dvoje se nije željelo rastati ni zbog svih tih razloga - objasni Helena. Tetka privuče Evu k sebi. - Dakle, tvoje je srce već zauzeto. Voliš mog dragog Gotza. Dijete, tome se ne čudim. Divan je čovjek, iako me ostavio na cjedilu. Oprostit ću mu, drago dijete! Mora te voljeti. A sada me dvostruko raduje što sam vam donijela te dobre vijesti. Majka će ti sigurno ispuniti tu želju i pomoći vam. To vam mogu jamčiti. Eva joj poljubi ruku. - Ne mogu to još shvatiti. Zar je sve to zaista istina? Gospoña Herrenfelde se nasmije i poljubi Evu srdačno u obraz. - Da, dijete moje, istina je. Bogata si nasljednica, pa možeš odabrati čovjeka koji ti se sviña. Ponovno su razgovarali o svemu. Eva je bila silno uzbuñena. Slušala je samo s pola uha. Njezine su misli odletjele u Herrenfelde. Kad bi Gotz barem odmah saznao da se njezina sudbina iznenada promijenila. Tad više ne bi trebao brinuti. Kako je predivno što neće morati doći k njemu praznih ruku i što će moći izbrisati sve njegove brige. Razmišljajući o Gotzu potpuno je zaboravila svoju majku. Za Evu je ona bila važna samo utoliko koliko će moći pomoći Gotzu. Ali kako je majka držala u ruci njezinu i Gdtzovu sreću i mogla ukloniti pred njima sve prepreke, Eva je razmišljala o njoj kao o biću koje može odlučiti o njezinoj sudbini. Isprva je neprestano pitala samu sebe: »Kako bih mogla Gotzu javiti sretnu vijest?« Razgovor izmeñu gošće i roditelja bijaše beskrajno dug. Eva napokon poskoči u grozničavom nemiru. - Moram izaći na svježi zrak. Ovdje me sve sputava, moram izaći. Dopustili su joj to, nasmiješivši se. Eva je pojurila do Juttine sobe. Našla je sestru kako leži na divanu. - Jutto, voliš li me? - zapita je bez daha. Jutta se nasmije. - Evo, nije bilo potrebno da uletiš u moju sobu poput vjetra samo da bi čula odgovor na to. Probudila si me. Znaš i sama da te volim. - Onda mi moraš učiniti uslugu. - Moram li pritom ustati? - Da, i to odmah! Odjeni se, moraš se odvesti u Herrenfelde sa mnom. Naredila sam da upregnu saonice. Jutta poskoči i iznenada pogleda sestru.
70
GIGA - Što se dogodilo? - Sve ću ti putem ispričati. Brzo se spremi! Ne mogu sama poći Gotzu. - Hoćeš poći Gotzu? - Da, ne pitaj toliko! Doñi sa mnom! Jutta se poče kuckati po čelu. - Eva, valjda si...? - Što je, ostavit ćeš me na cjedilu? - Glupost, poći ću s tobom, inače bi možda pošla sama. A to bi tek bio skandal. Roditelji sigurno ne znaju za tvoju namjeru. - Ne, rekla sam im da moram na svježi zrak. Požuri, Jutto kako bismo se mogle brzo vratiti. - Bit ću gotova za dvije minute. Evo, oči ti sjaju kao u groznici. Mislim da činimo veliku glupost. Ne bih li radije zamolila Fritza da nas prati? - Ne, ne, Fritz nije kod kuće. - Dobro, onda ćemo krenuti same. Ali usput ćeš mi sve ispričati. A ako namjeravaš pobjeći s Gotzom, pratiti ću vas i ja. Eva je zagrli i poljubi. - Glupa Jutz, neću pobjeći, to je nešto mnogo bezopasnije. Deset minuta kasnije, sestre su sjedile u saonicama. Nisu ni kočijašu odmah rekle svoj cilj puta. Jutta je samo rekla: - Vozite kroz šumu pokraj jezerca. Nakon što su prošle jezerce, naredile su da saonice krenu putem prema Herrenfeldu. Čvrsto su se stisnule jedna uz drugu pod toplim pokrivačem i tada je Jutta od Eve saznala što se dogodilo. Uštine Evu za ruku od oduševljenja. Kad je sestra dovršila, reče uzbuñeno. - To je sjajno! Dobit ćeš mnogo novaca i biti bogata nasljednica. Ali što ćeš u HerrenT feldeu? - Ne možeš li zamisliti? Želim Gotzu reći da više ne treba brinuti zbog tog glupog novca. - Pa tako se opet ne žuri. - Jutto, to ti ne razumiješ. - Možda! Mnogo toga ne razumijem, na primjer, da si se morala zaljubiti baš u Gotza Herrenfeldea. Ponašat će se prema tebi poput tiranina, kad se jednom vjenčate. Možeš biti sigurna u to. Eva je veselo poljubi. - Jutto, toliko ga volim, a i on mene. Ukoliko me bude tiranizirao, činit će to iz ljubavi kako bi me usrećio. - O ukusima se ne može raspravljati. Reci mi, kad si zapravo shvatila da ga ljubiš? Eva se tiho namsije. - To ne znam ni sama. Najprije sam bježala pred njim, kad bih ga srela. Ni on nije trpio mene. Ali, usprkos strahu, uvijek sam se osjećala tako čudno kraj njega. - Kako? - navaljivala je Jutta. - Jesi li se osjećala tako kao da si odviše jela ili da si gladna? Jesi li osjećala da ti se grlo stegnulo kad je razgovarao s tobom ili te pogledao? Eva se još srdačnije nasmije. - Opisala si to pomalo drastično, ali je bilo nekako tako. Jutta zašuti. I sama je upoznala takve znakove kad bi Fritz bio kraj nje. Počela je pažljivo ispitivati samu sebe, jer je osjetila da je izgubila duševnu ravnotežu. Nakon nekog vremena izjavi tiho: - Evo, moram te nešto pitati. Da li te Gotz, kad ti je priznao svoju ljubav, pogledao kao da u njegovim očima sja tisuću svjetala? Da li je čvrsto stisnuo zube? Eva kimne gladajući čeznutljivo pred sebe. Tad se Jutta nasloni i zatvori oči. Srce joj je burno kucalo. Jer, tako kako je to opisala Evi, tako ju je Fritz uvijek gledao. U meñuvremenu su saonice stigle na cilj. Sestre ugledaše pred sobom dvorac Herren-felde.
71
GIGA Jutta se obrati kočijašu. :— Dovezite nas pred dvorac, moramo predati poruku. Saonice su polagano vozile uzbrdo, a kad su stigle pred glavni ulaz, Gotz upravo izañe iz kuće. Vidio je s prozora približavanje saoni-ca, pa je naslutio da dolaze vijesti iz Woltersheima. Još prije nego su saonice stale, Eva iskoči iz njih i pritrči Gotzu. On uhvati uzbuñenu djevojku u zagrljaj. - Ljubavi, ti ovdje, kod mene? - šapne joj nježno u uho. Ona ga pogleda sva sretna. - Gotze, zamisli! Bogata sam ... ne ... još nisam ali ću postati. Dobit ću novaca. Toliko koliko ti bude potrebno. Moja majka, prva žena mog oca, vratila se iz Amerike. Užasno je bogata. A ja ću postati njezina nasljednica. Tako, sad sam ti sve rekla. Sad znaš da više ne moraš brinuti. Gotze, raduješ li se? Morala sam doći ovamo i reći ti to. Kod kuće nitko ne zna da sam krenula ovamo. Gotzove je obraze oblilo tamno rumenilo. Zagrli je i povede natrag do saonica. Toplo pogleda u njezine oči koje su sretno sjale. - Draga, ne mogu te sada zagrliti i poljubiti. U kuću ne možeš ući. Ali hvala ti tisuću puta što si došla. Toliko sam čeznuo za tobom. A sad si ovdje i donosiš mi radosne vijesti. Eva mu brzo ispriča sve o dolasku njegove tetke i poruci koju je donijela. Gotz stisne usne. Morao je odglumiti da ništa nije ni slutio. - Gotze, tvoja se tetka prvo ljutila na tebe što je nisi posjetio u Berlinu. Ali kad je čula da se nas dvoje ljubimo, obradovala se. Gotz joj potajno poljubi ruku. Stigli su do saonica. Jutta ih je, protivno svom običaju, promatrala tiho i zamišljeno. Gotz je pozdravi nekako rastreseno. Potom podigne Evu u saonice i brižljivo pokrije nju i sestru. - Evo, odvezi se kući i reci svom ocu da si bila ovdje s Juttom. Nećemo ništa tajiti. Kad kreneš u Berlin svojoj majci, zamoli svog oca da se prije toga smijem oprostiti od tebe -reče tiho. Eva kinine. - Sve će biti kako ti želiš - odgovori toplo. Još jednom pogledaše jedno drugome duboko u oči. Jutta se pri tome trgnula pa je nevinim pogledom promatrala dvoje zaljubljenih. Spustiše se niz brijeg. Gotz osta stajati na vratima gledajući za njima. Eva se još jednom okrene i odmahne mu. Nije mogla odvratiti pogled od njegova vitka, visoka lika. Stajao je tamo kao izliven iz bronce ističući se na bijeloj snježnoj pozadini. Kad je nestao iz vidika Jutta odahnuvši izjavi: - Kako te gleda taj tvoj Gotz! Nikada ne bih povjerovala da tako hladan čovjek uopće može tako gledati. Eva porumeni i zagrli sestru. - Jutto, lišila sam ga brige. Kad bi znala kako se osjećam! Mogla bih klicati od sreće. - Pa učini to - počne je hrabriti Jutta. Njih se dvije nasmijaše tako da je njihov veseli smijeh prodirao kroz hladan zimski zrak. I kočijaš se smješkao začuvši ih, pa puc-ne bičem. U Woltersheimu je idućih dana vladalo veliko uzbuñenje, kao da se sprema neki značajan dogañaj. Vijest o Evinom odlasku u Berlin, ostavila je dubok dojam na obitelj. Kućedomaćin bijaše tih i zamišljen. Češće nego inače povlačio se u svoju sobu. Pojava njegove prve žene izbacila ga je iz duševne ravnoteže. Nije znao kako bi se ponašao. Bio je siguran samo u jedno: morao je izbjeći susret s njom. Ne stoga što bi se ljutio na nju. Nije je smio osuñivati što je pobjegla i nije se brinula za Evu. U tom pogledu i on je griješio. Ponovni susret s bivšom ženom bio bi mu neugodan zbog njegove sadašnje žene. Gospoña Helena nije bila manje uzbuñena od svog muža. Njegova prva žena igrala je dosad podreñenu ulogu u njegovu životu. Tu glumicu, koja je nestala u Americi, trebalo je
72
GIGA spominjati samo stoga što je ostavila kćerku koja je imala zakonska prava na svog oca. A sad je ta žena iznenada postala netko s kime je trebalo računati. Sjaj njezinih milijuna pružit će se sve do Woltersheima i Herrenfeldea. Uz pomoć njezina novca, Herrenfelde će zasjati u novom sjaju, kad Eva postane njegovom gospodaricom. I Eva je sada postala važna ličnost. Kakvu je promjenu to plašljivo, nespretno biće prošlo kroz pola godine! A Gotz Herrenfelde, kome se smijala zbog njegove glupe ljubavi prema Evi, sad je dobio bogatu zaručnicu. Ukoliko se moglo vjerovati njegovoj tetki, ubrzo će se riješiti svih briga. A ta je tetka bila žena u koju je čovjek mogao imati povjerenja. Gospoña Helena je razmišljala o tome kako bi Gotz mogao kasnije nešto učiniti i za Silviju. Nije se više mnogo nadala u brak s Fritzom, iako se Silvija nije dala obeshrabriti. Ali Fritz je bio vrlo suzdržan. Najviše i najiskrenije radovali su se Jutta i Fritz. Jutta je marljivo pomagala Evi pri pripremama za putovanje. Gospoña Herrenfelde se već idućih dana namjeravala vratiti u Berlin. Njezina je prisutnost tamo bila potrebna zbog siromaha za koje se brinula. Imala je mnogo posla, jer je Božić bio pred vratima. Eva je ocu priznala da je s Juttom bila u Herrenfeldeu. Dugo ga je molila da pozove Gotza prije nego li ona otputuje. Napokon je pristao. Po dolasku, Gotz je, pomalo suzdržano, pozdravio tetku Mariju, ali tetka mu je pomogla premostiti neugodnost. Gotz je smio progovoriti nekoliko riječi s Evom, a uz Juttinu pomoć uspjelo im je čak ostati nekoliko minuta nasamu. Gospodin Woltersheim još uvijek nije pristajao na službene zaruke. Najprije je Eva trebala otputovati k majci i razgovarati s njom. Ukoliko joj ova dadne potreban novac, rado će pristati na vezu zaljubljenih. Kad je Gotz ostao nasamu s Evom - Jutta se povukla u susjednu sobu čuvajući stražu - rekao joj je nježno: - Evo, nećeš li se pokajati što si mi poklonila svoju ljubav? Sada si postala jedna od najbogatijih djevojaka. Možeš birati meñu na-jotmjenijim proscima. Neće li ti ubogi Gotz Herrenfelde biti i odveć beznačajan? Eva mu prestrašeno položi ruku na usta. - Kako to možeš reći, Gotze? Cijelo to bogatstvo me raduje samo stoga što ti njime mogu pomoći. Sto bih inače s njime? Ne znam što bih s novcem. - Ljubavi, to ćeš brzo naučiti. Reci mi jedno: da sam došao k tebi sada kad si primila obavijest o povratku tvoje majke i njezinom bogatstvu, da li bi ipak pristala postati mojom ženom? Eva je zamišljeno pogledala pred sebe. Onda ga iskreno poče promatrati svojim lijepim očima. - Pristala bih i tada jer bih ti mogla pomoći. Ali tako sretna kao sada, ne bih bila. Uvijek bih morala misliti na to kako si me zaprosio samo stoga da bi nabavio potreban novac. Gotz je teško disao. - Ali, ako bih te pokušao uvjeriti da te ljubim, kad bih ti dao časnu riječ? Eva veselo odmahne glavom. - Onda bih pomislila: vjeruje da me ljubi, jer mu mogu pomoći. Poslije će shvatiti da ono što osjeća za mene nije ljubav? Puna straha očekivala bih taj trenutak. Gotz joj poljubi usne tako da su je zaboljele. - Dakle, toliko razmišljaš o tome? - zapita je tiho. - Da, dragi Gotze! Teške sam naravi. Razmišljam o svemu. Vjerojatno zbog mog osamljenog djetinjstva. - Nadoknadit ću ti to tisuću puta - govorio je toplo Gotz. Kao da ga neki unutarnji strah tjera, nastavi: - Nikada ne smiješ posumnjati u moju ljubav. - Neću! Znam da si me zavolio dok sam još bila uboga djevojka. Gotz je privine na grudi, da ne bi vidjela bolan izraz na njegovu licu. - Ne govorimo više o tome, ljubavi! Neće nas dugo ostaviti nasamu. Nemoj ostati predugo
73
GIGA kod majke u Berlinu! S čežnjom očekujem tvoj povratak. - Neću ostati ni dan dulje nego što moram. Pisat ću ti svakodnevno. Smijem li? Gotz joj poljubi ruku, pa položi njezin topli dlan na svoj obraz. - Zar me to moraš pitati? Eva vragoljasto kimne. - Ne znam hoćeš li imati vremena pročitati moja pisma, jer ti imam toliko toga reći. Mnogo toga što ne mogu izgovoriti, kad me promatraš. Priznajem, još se uvijek pomalo plašim tvog pogleda. Moram dobro gledati ne pojavljuje li se u njemu onaj podrugljiv sjaj od ranije, kad si me nazivao ružnim pačetom. Gotz je lagano potrese za ramena i pogleda je pomalo uvrijeñeno. - Ne podsjećaj me na to! Mrzim sama sebe što sam ti nekoć zadao bol. Eva ga pogladi po obrazu. - Sad to više ne boli. Imao si pravo, izgledala sam užasno u onoj svojoj haljini. - Ipak ne mogu oprostiti samom sebi što sam bio tako slijep. Trebao sam ispod ružna omotača vidjeti skriveni dragulj. Eva se privine uza nj. - Ne misli više na to - zamoli ga. Gotz je toplo poljubi. Odmah potom u sobu se vratiše i svi drugi. Tetka je željela čuti Evu kako pjeva. Prije nego li je Eva prišla glasoviru, Gotz joj potajno stisne ruku. - - Sad ću pjevati pjesmu samo za tebe - došapne mu Eva. Dok je listala po notama, tetka pristupi Gotzu. - Silno se radujem, Gotze! Eva je dražesna djevojka. Mnogo sreće, dragi moj - rekla je stisnuvši mu ruku. Gotz je pogleda sjajnim očima. - Vrlo je volim. Ljubio sam je već prije svog odlaska u Berlin. Ali razdvajale su nas okolnosti. Razumiješ da je moj položaj vrlo neugodan, zar ne? Tetka mu nježno pogladi ruku. - Nije čudo da je voliš, draga je. Ali i ti moraš biti sretan. Ne razmišljaj o sitnicama. Na sreću, sad je sve u redu. Gotz joj poljubi ruku. - Uvijek si mi željela dobro, tetkice! - To je istina - odgovori tetka i odlučno kinine glavom. - Voljela sam te kao sina. Tvoje iskreno, pošteno ponašanje vrlo mi je drago. - Ali sad sam se upleo u ružnu laž - procijedi Gotz bolno. Tetka ga pogleda htijući ga ohrabriti. - Ne muči se s time. Budi sretan što tvoje srce ne mora lagati. Ugledaj se u mene! Ne žalim ni trenutak zbog te male komedije, jer je usrećila dvoje ljudi. A to ne može čak ni svaka istina učiniti. Tog je trenutka Eva počela preludirati. Gotz je pogleda. Njihovi pogledi uroniše jedan u drugi a Eva poče pjevati Schubertovu pjesmu: »Ti si mir«. Gotzu se pričini da je utonuo u taj sladak zvuk. Duša mu se smirila slušajući tu osjećajnu pjesmu. »Ti si mir, blagi spokoj, ti si čežnja i njezino ispunjenje«. Njegove su oči ponovno potražile Evine, a njihove duše uroniše jedna u drugu. Gotz zaboravi na sve samo ne na to da je ljubi svim žarom svoje duše. Bio bih prava ništarija, ako te ne bih usrećio, pomisli toplo. Njegova mlada sreća potisne sve sumnje.
74
GIGA
XIII Gospoña Fokham primila je obavijest od gospoñe Herrenfelde da će u jedanaest sati doći s Evom k njoj u hotel. Ta inače mirna žena šetala je uzbuñeno po sobi pogledavajući neprestano na sat. Svom tajniku nije poklanjala mnogo pažnje. Obavila je s njim poslove što je brže mogla, pa je ponovno počela hodati po sobi. Jednom je zastala ispred visokog ogledala i počela se promatrati. Djelovala je vrlo otmjeno u svojoj elegantnoj haljini koja joj je u mekim naborima padala oko tijela. Ni danas nije stavila nikakav nakit osim zlatne igle s velikim biserom i skupocjena prstena. Poče pažljivo promatrati svoje lice. Znala je vrlo dobro da je još uvijek lijepa, iako je mladenačke svježine nestalo iz njezinih crta. Nikada nije bila odveć strastvena. Duševne muke i boli bijahu joj nepoznate. Na njezinom licu nisu se vidjele bore prouzrokovane bolima, a nije bilo ni tragova tužnih suza. Bila je jedna od onih žena koja je uvijek samo budila osjećaje, ali ih nije uzvraćala. Na taj je način mogla dugo očuvati svoju ljepotu, jer je bila hladna i lišena dubokih osjećaja. Ipak su joj danas oči sjale uzbuñenije nego inače. Ponovno će sresti svoje dijete. Jedino dijete koje umalo što nije zaboravila. To očekivanje ju je uzbudilo i tjeralo nemirno po sobi. Od primitka pisma gospoñe Herrenfelde, kojim joj je najavljivala svoj dolazak zajedno s Evom, bila je čudno nemirna. A ipak je sada pred zrcalom još mogla razmišljati o tome kako će izgledati pored odrasle kćerke. Do sada su je svuda slavili kao lijepu ženu. Sada će zamijeniti ulogu salonske dame ulogom majke. - Da, da, treba se znati dostojno oprostiti od mladosti, prije nego li postaneš smiješan. Bit ću sjajna i u ulozi majke. Čovjek može i tu ulogu dostojanstveno igrati ako nadvlada sama sebe. . Ponovno poče hodati po sobi. - Kako izgleda moja kćerka? Je li lijepa ili ružna? Sliči li svom ocu ili meni? Zapravo bi trebala biti zgodna. Njezin je otac bio lijep čovjek. A ja? - Pogleda se u ogledalo i nasmiješi samoj sebi. Neko je vrijeme razmišljala. Napokon uzdahne: - Bude li lijepa, moći ću je voljeti. Želim od sveg srca da je lijepa. Gospoña Fokham poče ponovno šetati, dok joj nisu napokon najavili Evu. Ostala je stajati usred salona i gledala prema vratima. Kad su se otvorila, Eva uñe. Njih dvije su se nijemo neko vrijeme promatrale. Dva para očiju uroniše jedne u druge. Gospoña Fokham bila je uzbuñenija nego li je to željela priznati samoj sebi. To slatko, blijedo djevojačko lice probudilo je u njoj osjećaje koje nikad dosad nije upoznala. Eva je prestrašeno promatrala majku. Majku! Morala je misliti na tu riječ, očekujući da se nešto dogodi. Nešto, čemu nije mogla dati ime. Napokon joj gospoña Fokham priñe. Njezinim su licem prolazili čudni trzaji, kao da se bori sačuvati prisebnost. A ipak još ni jedan čovjek nije vidio gospoñu Fokham zbunjenu. I sada se silila ostati mirna. Samo onaj tko ju je poznavao zapazio bi da lagano tetura. - Drago dijete, stojiš prestrašeno preda mnom. Nisam ni smjela očekivati nešto drugo. Nisam ti bila dobra majka. Ali došla sam u Njemačku da to svim silama pokušam ispraviti. Nema veće želje od ove. Nećeš li mi barem dati ruku u znak da ćeš mi pokušati oprostiti. Više ti ne mogu reći. Eva oklijevajući pristupi i položi dršćuću ruku u ruku svoje majke. Pogleda je svojim velikim ozbiljnim očima. - Ne govori mi tako. Dijete nema pravo ljutiti se na svoje roditelje. Nemoj me moliti za oproštenje - reče tiho. Gospoña Fokham povuče kćerku sebi na divan. - Doñi, dijete moje, sjedni uz mene! Daj da te pogledam. Kako si lijepa! Mislim da sličiš svom ocu. Kako mu je? - Zdrav je i dobro mu je. - Tek si nekoliko mjeseci u kući svog oca. To nisam znala u ono vrijeme. Do tada si bila kod 75
GIGA moje sestre Klarisse? - Da, sve do njezine smrti. Gospoña Fokham pogleda pred sebe. - Bila je bolesna od mladosti. I ogorčena! Nisi provela sretno djetinjstvo uz nju. To moju krivnju čini još većom. Morala si odrasti u tužnoj okolini. - Tetka Klarissa bila je dobra prema meni. A sad imam oca koji me ljubi i sestru Juttu. - Ona je dijete tvog oca iz drugog braka, zar ne? -Da! - Znači njih dvoje voliš. Tvog oca i sestru? Eva porumeni. Pogleda u pod. Gospoñi Fokham nije izmakla njezina zbunjenost. Pogleda kćerku s mnogo razumijevanja. - Volim još nekoga - reče mlada djevojka, odlučnim izrazom lica. Njezina se majka uspravi. To ju je zanimalo. - Poklonila si nekome svoje srce? Jesi li možda čak zaručena? Eva čvrsto stisne ruke i hrabro pogleda majku. - Još nisam! Otac nam još nije dao svoj pristanak. - Zašto ne? Zar mu se taj čovjek ne sviña? - Siromašan je! U očima gospoñe Fokham pojavi se radostan sjaj. - Siromašan je? I to je sve što vas dijeli? Eva brzo kimne. - Da, jer sam i ja siromašna, a Gotz je naslijedio zaduženo imanje koje ništa ne donosi. Užasno se muči, a ipak ne može ništa postići. Zapravo bi se trebao oženiti bogatom ženom, a to je isprva i htio. Ali - dražestan se smiješak pojavi na njezinom licu - zavolio je mene, pa to nije mogao učiniti. Radije ćemo zajedno trpjeti oskudicu i siromaštvo nego da se rastanemo. Srce gospoñe Fokham posta nekako meko i toplo. - Toliko se volite? - zapita tiho i oklijevajući pogladi ruku svoje kćerke. Topla struja prodre do njezina srca, kad je osjetila da je Eva stisnula njezinu. Neko vrijeme je sjedila šuteći, obuzeta osjećajima. - Dobro je što sam došla, drago dijete! Mogu ti pomoći postići sreću. Dobro je što je za to potreban samo novac. - Eva se trgne. Pogleda majku i u njezinim očima pročita što se zbiva u njoj. A to je probudilo i njezine osjećaje. - Majko! - zavikne uzbuñeno. Gospoñu Fokham to dirne do dubine srca. Tople joj suze navališe na oči. Suze, kakve ta žena još nikada nije prolila. Naglo zagrli Evu. - Dijete moje, nazovi me još tim imenom. Nisam znala da ta riječ može zvučati tako lijepo. - Majko, moja majko! Kad bi mi mogla pomoći? Kad bi to htjela. Meni i Gotzu. Kako ću te voljeti! U tvojim je rukama moja'sreća - govorila je Eva strastveno. Gospoña Fokham obriše suze i pogladi to mlado, užareno lice. - Olakšala si mi da postignem tvoju ljubav. Ono što se može kupiti novcem, to ćeš dobiti. A ako me stoga budeš voljela, pomoći ćeš nam objema. Osamljena sam žena. Do danas ni sama nisam znala koliko. Dakako, sama sam kriva za to. Najvažniji mi bijahu sjaj i bogatstvo. A sad će mi to bogatstvo pomoći da osvojim ljubav svog djeteta. Ali sad mi moraš ispričati sve o svom ljubljenom Gotzu. Reci mi kako se još zove. - Gotz Herrenfelde! - Roñak je gospoñe Herrenfelde? A vjerojatno i tvoje maćehe. Eva joj veselo sve ispriča. - Da li je tetka znala da se volite? - ispitivala je gospoña Fokham. - Ne, saznala je to istom u Woltersheimu. Gospoña Fokham se nasmiješi. - I tako ću se sroditi sa starom gospoñom. Meni je to drago, sviña mi se. Bude li mi se njezin nećak toliko sviñao, bit ću zadovoljna sa svojim zetom. - Gotz je predivan, drag čovjek - oduševljavala se Eva.
76
GIGA Majka je toplo poljubi. - Dijete, da mi je jučer netko rekao da ću se danas naći usred njemačkog ljubavnog romana! Govorila sam da ću u Njemačkoj prestati trijezno razmišljati. Sad ću ipak poći po gospoñu Herrenfelde. Ono što ćemo još reći jedna drugoj, to može čuti, jer je sada na neki način član obitelji. A onda ćemo zajedno nešto pojesti. Nadam se da ćeš dugo ostati kod mene? Eva je nemirno pogleda. - Obećala sam Gotzu vratiti se što prije bude moguće. - Morat ću dakle zamoliti Gotza da mi dopusti zadržati svoje dijete još neko vrijeme pokraj sebe. Ne plaši se, neću te predugo zadržati. Poljubi nježno Evine usne i ustane kako bi pozvala gospoñu Herrenfelde. Povukla je malu, veselu ženu u salon. - Draga gospoño, vaš sam vječni dužnik. Hvala vam tisuću puta što ste mi doveli moju kćerku. - Radujem se da sam vam mogla pomoći -odgovori ova. Gospoñe sjedoše. Gospoña Fokham naruči osvježenje, pa počeše živahno razgovarati o dogañajima tog dana. Izrazila je svoje zadovoljstvo što će nećak gospoñe Herrenfelde postati njezin zet. Stara gospoña je radosno pogleda. - I ja se tome radujem jednako tako. Ovo dvoje mladih su predivan par i moje im se srce raduje. Iznenadila sam se, kad sam u Woltersheimu čula da se ljube i da se unatoč siromaštvu ne žele rastati. Odmah sam pomislila da će gospoña Fokham odigrati ulogu dobre vile. Nije je mučila ni najmanja grižnja savjesti što je lagala. Radilo se o istinskoj ljubavi. Gospoña Herrenfelde nije se dugo zadržala. Imala je mnogo obaveza. Stigla je jučer navečer s Evom u Berlin, a djevojka je do jutros bila njezin gost. Kad su stigle njezinoj kući rekla je starom sluzi u prisutnosti Eve: - Kantere, vidite dovela sam drugog gosta. Gospodin Gotz nas ove zime ne namjerava posjetiti. Pritom je upozoravajući pogledala Kante-ra, a ovaj je znao što njegova gospoña očekuje od njega. - Mladi gospodin već godinu dana nije bio kod nas - izjavi, niti ne trepnuvši. Gospoña Herrenfelde kimne zadovoljno i okrene se prema Evi. - Vidiš li, i Kanter se ljuti na Gotza što nas nije posjetio. Eva nije slutila kakvu su komediju pred njom izigravali gospoña Herrenfelde i Kanter. Zabavljao ju je način kako su gospoña i njezin sluga razgovarali. Gospoñe dogovoriše još i to da će netko doći po Evine stvari. Gospoña Fokham je već naručila u hotelu sobe za svoju kćerku. Eva je sada proživljavala dane koji su joj se činili poput bajke. Čudila se moći bogatstva koje je otvaralo sva vrata. Svi su se ponašali prema njezinoj majci kao prema kneginji. Posluga je bila tako sjajna da je Eva nije mogla usporeñivati s onom iz Woltersheima, kojoj se ranije toliko divila. Kao da je primila na dar čarobni štapić, tako su se sve njezine želje ispunjavale. A nije ih zapravo trebala izreći riječima. Majka ju je obasipala dragocjenim poklonima. Dobila je kostime, nakit, otmjeno rublje, svilene čarape i tisuće sitnica koje su potrebne razmaženoj mladoj dami. Gospoña Fokham sva se posvetila kćerki. Radovalo ju je što je Evinoj ljepoti mogla pružiti pravi okvir. Eva je stekla veliko iskustvo promatrajući kako se otmjeno majka odijeva i kako njeguje svoju ljepotu poput nečeg neizmjerno skupocjenog. Radovala se svemu tome. Pri svakoj novoj haljini, svakom novom nakitu, pitala se: kako bi se to sviñalo Gotzu? Što će sada reći na svoje »ružno pače«? I tako je proteklo osam dana. Eva je jedno prijepodne sjedila u svojoj sobi i pisala Gotzu. U to u sobu uñe njezina majka. - Opet pišeš ljubavno pismo? - nasmiješi se.
77
GIGA Eva je pogleda. - Obećala sam Gotzu da ću mu pisati svaki dan. Mora znati što radim. I on mi svakodnevno odgovara. Gospoña Fokham je pogladi po kosi. Bila je iste boje kao i njezina. - To pismo možeš sama predati Gotzu -izjavi s čudnim izrazom lica. Eva se brzo uspravi. - Zar se smijem vratiti kući? Majku obuzme bol. Iz tih je riječi mogla zaključiti koliko Eva želi otići. Ali suspregnula se. Zar nije bilo prirodno da joj je ljubav tog čovjeka značila više od ljubavi majke koja se tako dugo nije brinula o njoj. - Ne, Evo, neko bih te vrijeme još željela zadržati kraj sebe - odgovori mirno. - Ali kako ne bi odveć žudila za tim da odeš od mene, pozvala sam Gotza Herrenfeldea u Berlin. Sad u zimi može napustiti imanje. Najavio se za danas. Eva poskoči i kliknuvši glasno od sreće zagrli majku. - Kako bih ti zahvalila draga, draga majčice? Gospoña Fokham se veselo poče braniti. - Učinila sam to jer sam sebična. Znam da te ne bih mogla zadržati. Uz to, moram upoznati svog budućeg zeta i dogovoriti mnogo toga s njim. Njegov dvorac treba pripremiti za tvoj doček. Kad bi se htjela udati? Eva pritisne ruku na srce. - Najradije ... što prije! Gospoña Fokham se nasmije. - Zar toliko žuriš? Oči mlade djevojke se ovlažiše. - Majko, sve ono lijepo i dobro, što je sada ušlo u moj život teži vrhuncu, a to je Gotz. Ponekad se plašim da sve to sanjam. Bit ću mirna istom kad zauvijek budem s njim. - Dakle, morat ćemo požuriti. Piši svom ocu. Javi mu da ću srediti sve u vezi s imovinskim stanjem tvog zaručnika. Kao moja nasljednica ne moraš brinuti ni za što. Neka pri-, stane na vaše službene zaruke i objavi ih. Ako želiš, moći ćeš sa mnom i sa svojim zaručnikom proživjeti još nekoliko tjedana berlinske zimske sezone. Moraš upoznati i to. U meñuvremenu, poslat ću svog tajnika s arhitektom u Herrenfelde da bi izradili planove za ureñenje tvog gnijezda. Gospodin Bright se izvrsno razumije u to. U veljači tvoj se Gotz može vratiti u Herrenfelde i nadgledavati radove. Za Uskrs mogli biste se vjenčati. Sve. do pred Uskrs, ostat ćeš kod mene. A tad ću te predati tvom ocu, sestri i budućem mužu. Za Uskrs se vraćam u Ameriku. Eva ju je slušala bez daha. Kako je dobra bila majka prema njoj, kako se za sve brinula! - Zar nećeš ostati u Njemačkoj? – zamoli je- Ne, dijete moje, prerasla sam prilike u Njemačkoj. Sve ovo mi je odveć usko. Vremenom bih se opustila, a to ne bi bilo dobro za mene - odgovori gospoña Fokham brzo. - Nećeš li se sresti s ocem? - Nebesa, neću! To bi za njega i za mene bila nepotrebna muka. Ne volim takve situacije. Stoga ću i otputovati prije tvog vjenčanja. Proslavit ćete ga dakako u Woltersheimu. Tamo sam doista suvišna. Eva je zagrli. - Majko, rado bih te zadržala ovdje. Tako si dobra prema meni. Uvijek ću te voljeti. Majka je srdačno poljubi. - Hvala ti na tim riječima! Ali dopusti mi da krenem svojim putem. Svake ću godine doći ovamo na nekoliko tjedana. Potražit ću vas u Herrenfeldeu. Ponekad te moram vidjeti, to je sigurno. Ne želim te ponovno zaboraviti i biti zaboravljena. To je od danas prošlost.
78
GIGA
XIV Sat kasnije, majka i kćerka sjedile su u salonu. Eva je pisala ocu onako kako je majka željela, a sad je uzbuñeno očekivala Gotza. Nije trajalo dugo dok su ga najavili i sluga ga uveo. Eva mu požuri ususret, a on je brzo zagrli. - Gotze, opet si uz mene, dragi Gotze! Gotz je strastveno poljubi i oduševljeno pogleda. , - Draga, postala si još ljepša! Kako si dražesna! Eva se tiho nasmije. - Prevarila te moja lijepa haljina. Gotz ju je promatrao žarkim pogledom uživajući u njoj. Svijetla, prozračna haljina pripijala joj se u divnim linijama uz tijelo. Sretni zbog toga što su se ponovno našli, zaboravili su na gospoñu Fokham. Ona je sjedila uz prozor i smiješeći se promatrala mladi par. Eva povuče Gotza do nje. - Majko, to je Gotz! - reče ponosno. Gospoña Fokham mu pruži ruku, a Gotz je poljubi, naklonivši se pristojno. - Raduje me, gospodine Gotz, što ste se odazvali mojoj molbi. Gotz zadovoljno pogleda u otmjenu pojavu. - Nisam oklijevao ni trenutak, cijenjena milostiva gospoño! Ona odmahne. - Molim vas, zovite me gospoña Fokham. Navikla sam na to. - Kako zapovijedate. - Ne zapovijedam! Nijemci govore za sebe da su slobodan narod, a ipak dopuštaju da ih tako lako podjarme. Ali, molim vas, sjednite! - Zahvalan sam vam što ste me pozvali. Gospoña Fokham se nasmiješi. - Učinila sam to iz sebičnosti. Inače Eva ne bi htjela dulje ostati uz mene. Gotz sav sretan pogleda Evu. Njih troje započnu pričati o onome što im je ležalo na srcu. Gospoña Fokham je bez okolišanja govorila o najvažnijem. Zapita Gotza koliko mu je novaca potrebno da opet uzdigne Herrenfelde. Gotz je oklijevao. Onda izjavi zbunjeno: - Na žalost, trebalo bi uložiti veliku svotu u to. Ali kad posao jednom krene, moći ću pomoći sam sebi. Evina majka odlučno odmahne glavom. - Ne, ne, nećemo učiniti ništa napola. To ne vodi ničemu. Recite mi mirno o kakvoj se svoti radi. S koliko novaca biste mogli podmiriti svoje dugove i izvesti sve potrebno za poboljšanje? Gotz problijedi. - Za to bi bila potrebna ogromna svota. Na to ne možemo ni pomisliti. Gospoña Fokham veselo pogladi blijedo Evino lice. - Dragi Gotze, nemojte se suzdržavati! Pogledajte Evine uplašene oči. Želim da bezbrižno živi u Herrenfeldeu. Ali vidim, plašite se izgovoriti tu svotu. Moj tajnik se po mom nalogu već pomalo raspitao. Sama ću vam to predložiti. Ako vam se iznos čini premalen, ispravite me! Dakle, hipoteka na Herrenfeldeu iznosi tri stotine tisuća maraka. Je li to točno? Gotz je teško disao i zurio pred sebe. - Zapravo sve u svemu dvije stotine i osamdeset tisuća. - Dobro, ostanimo kod moje svote! A sada dalje. Dvorac treba potpuno nanovo urediti. Za to bi bilo potrebno daljnjih stotinu tisuća, zar ne? Gotz podigne ruku kao u obrani. 79
GIGA - To bi se moglo učiniti i za pola te svote. - Ne, ne moja kćerka mora udobno živjeti. K tome još stotinu tisuća za svakojaka poboljšanja. Znam da imate neke planove koje biste rado ostvarili. Moj je tajnik govorio o tvornici konzervi. Gotz je iznenañeno pogleda. Ona mu kinine, nasmiješivši se. - Da, bila sam pomalo znatiželjna, pa sam se raspitivala. Dakle, računala sam sve u svemu na pola milijuna. Hoće li vam to dostajati da ostvarite svoje planove? Gotz prijeñe rukom preko oznojena čela kao u vrućici. - To bi nadmašilo moje najsmjelije želje. Ne mogu se snaći, gospoño Fokham! Takva svota... oprostite... to se meni siromahu čini poput bajke. - Vaša tetka mi je već odredila ulogu dobre vile u bajci. Nadam se da sam je odigrala na vaše zadovoljstvo. Kako bih vas umirila, odmah ću vam reći da će moja kćerka jednog dana naslijediti najmanje deseterostruku svotu. Ukratko, Eva će dobiti miraz od milijun maraka. Polovicu od te svote dobit ćete vi na raspolaganje, kako biste Herrenfeldeu vratili stari sjaj. Druga polovica bit će u papirima na Evino ime. Kamate od te svote bit će njezin džeparac. Želim da moja kćerka bude neovisna. Nemojte me krivo shvatiti, ali naučila sam, tamo u Americi, od svog pokojnog muža, biti oprezna pri poslovima. Eva i Gotz držali su se za ruke kao da traže podršku. Gotz je duboko disao. - To dobro razumijem, gospoño Fokham. Ne mogu vam ovog trenutka izreći svoju zahvalnost. Nisam sposoban za to. Vrlo ste velikodušni. Ne mogu shvatiti da su tako iznenada nestale sve moje brige i da će se moje najskrovitije želje ispuniti. Gospoña Fokham ga zadovoljno pogleda. - Ne morate mi zahvaljivati. Činim to sve za ovu malu, blijedu djevojku. Od straha je smrtno problijedila. Dijete, saberi se! Imala si lošu majku koja će sada pokušati to sve ispraviti. Eva joj se baci u zagrljaj i zaplače. - Majko, draga majko! Gospoña Fokham je nježno poljubi. - Moje drago dijete - reče tiho. Tad se otrgne i pristupi k prozoru. Htjela je sakriti suze koje su joj se pojavile u očima. Eva zagrli Gotza obim rukama. - Jesi li sretan i zadovoljan? Gotz je pritisne uza se i pogleda joj duboko u oči. - Ne mogu izraziti riječima ono što se sada dogaña u meni - odgovori duboko potresen. Rukom o ruku priñoše gospoñi Fokham. Gotz joj nijemo poljubi ruku, a ona ga pogleda vlažnim očima. - Usrećite moje dijete, pomozite mi ispraviti moju krivnju. U tom slučaju nećemo jedno drugome ništa dugovati - reče tiho. Uspravi se kao da želi suspregnuti duboku dirnutost, pa pozvoni sluzi. - Molim vas, pozovite gospodina Brighta. Tajnik doñe, pa su sada on, gospoña Fokham i Gotz vodili poslovne razgovore o tome što bi trebalo najprije poduzeti. Gospodin Bright nije ništa rekao kad je čuo na koji način gospoña Fokham želi utrošiti milijun maraka. Nije ništa rekao ni kad mu je predstavila Evu kao svoju kćerku, iako dosad nije ni slutio da ona postoji. Pristojno je iznio svoje mišljenje i zapisao sve želje na koje je trebalo obratiti pažnju pri ureñenju Herrenfeldea. Kad je dobio sve potrebne upute, povukao se mirno i pristojno. Gospoña Fokham pozvala je Gotza na večeru u hotel. Pozvali su i njegovu tetku. Poslali su po nju automobil. Svi bijahu dobro raspoloženi, ali, osim tetke, nitko se nije potpuno posvetio izvrsnim jelima koja su poslužili. Za zaručnike nastupili su divni dani. Gospodin Woltersheim dao je svoj pristanak i razaslao
80
GIGA obavijesti. Gospoña Fokham priredila je malu, otmjenu proslavu u hotelu. Jutta se žalila u svom pismu Evi što se ta proslava nije održala u Woltersheimu. Bijaše strašno što Eva ni na Božić neće boraviti kod kuće. Gospoña Fokham se izvrsno zabavljala čitajući Juttino pismo. Iz njega je vidjela kakva je ta djevojka. Rekla je Evi da sestrama nabavi poklone za Božić, i u to ime stavila joj na raspolaganje veliku svotu novaca. Eva je bila presretna. Obilazila je trgovine i kupovala sve što bi moglo sestre obradovati. Za Juttu bi rado izabrala najljepše, ali znala je koliko je Silvija zavidna, pa nije željela da ona dozna koliko Juttu voli više od nje. Stoga je kupovala isto za jednu i za drugu. Sve je sama spakirala, a Gotz joj je pomagao pritom, iako nije bio od velike koristi. Eva je bila tako dražesna u svom uzbuñenju da ju je neprestano morao grliti. Evin otac poslao je srdačno pismo u kome joj je čestitao na zarukama. Eva mu je javila kako se velikodušno majka pobirnula za njih dvoje. Odgovor kojeg je Jutta poslala, nakon što je primila svoje darove, bio je kratak: »Evo, prevrtala sam se od radosti. Nisam mogla drugačije, poludjela sam od sreće.« Silvija joj je zahvalila dražesnim pisamcem koje je bilo nešto srdačnije nego inače. Gotz i Eva bijahu svakodnevno zajedno. U društvu tetke i gospoñe Fokham posjećivali su razne priredbe, odlazili u operu i u druga kazališta te uživali bezbrižno u svojoj mladoj sreći. Kad bi bili nasamu s majkom ili tetkom, sjedili su u nekom kutu i govorili o budućnosti. Gospoña Fokham bijaše opijena srećom svog djeteta, no borila se protiv toga. - Postajem sentimentalna. Ovo dvoje zaljubljenih uništit će svu moju životnu mudrost. Ostanem li još dugo u Njemačkoj, započet ću pod stare dane lebdjeti u oblacima. U meni će se probuditi osjećaji koje nikada ranije nisam poznavala - rekla je jednog dana gospoñi Herrenfelde. Eva se doskora privikla na sjajan život. Gotz se svakim danom čudio sve više toj promjeni. Postala je otmjena žena u svom držanju i ponašanju. Samo je u srcu ostala ono isto nježno i milo dijete. Ponekad bi se u njezinim očima još pojavio onaj prestrašeni pogled, kad nije znala da li je Gotz zadovoljan s njom. A on ju je obožavao. Sve je više zaboravljao da njegova sreća počiva na laži. Ljubio je Evu i bio odveć sretan, a da bi se toga uopće sjetio. Tjedni su protekli kao u letu. Gotz je trebao drugog dana otputovati u Herrenfelde. Predradnje u dvorcu bivaju dovršene, a sad je njegova prisutnost bila potrebna da bi se sve obavilo po njegovoj i Evinoj želji. Oprostio se od gospoñe Fokham osjećajući duboku zahvalnost. S Evom je ostao još kratko vrijeme nasa-mu. Čvrsto ju je zagrlio. - Ljubavi, teško mi je vratiti se kući bez tebe - govorio je nemirno. Eva kimne i zaljubljeno ga pogleda. - Znam, Gotze! Rado bih pošla s tobom, ali ne smijem napustiti majku. Dobra je, a mislim da me vrlo voli. - A kako i ne bi, ljubavi moja! Rado ću te njoj prepustiti još neko vrijeme. Uskoro ćeš opet biti sa mnom. Neće li biti pretiho za tebe u Herrenfeldeu nakon svih tih sjajnih zabava? Eva duboko uzdahne. - Bit ćeš kraj mene, Gotze! - Razmažena si. Postupali su s tobom kao s mladom kneginjom. Moja mala djevojčica postala je ponosna svjetska dama. Eva uhvati njegovu glavu i poljubi ga. - Svjetska dama ostat će u Berlinu, a k tebi u Herrenfelde doći će mala djevojčica. Ona, koju moraš silno ljubiti. Znaš li, Gotze, ovi dani puni sjaja bijahu prelijepi, jer sam ih smjela proživjeti uz tebe. Bez tebe, činili bi mi se praznom fasadom. Sretna sam što sam to sve
81
GIGA smjela doživjeti, jer sam mnogo naučila i postala sigurna u ophoñenju sa stranim ljudima. Ne smiješ me se stidjeti! Moraš biti ponosan na mene, kao što sam ja na tebe. Ali posve iskreno, sretna ću biti kad opet oko mene zavlada mir. Ne bih željela uvijek živjeti usred tog bučnog društvenog života. Gotz je upitno pogleda. - Nisi srela nikoga tko bi ti se sviñao više od mene? Nisi li požalila ni na trenutak što si se vezala uz siromašnog Gotza Herrenfeldea? Eva ozbiljno odmahne glavom. - Na to nikada ne smiješ misliti. Zar ne znaš koliko te ljubim? Gotz joj poljubi oči. - Bio sam prvi muškarac koji je ušao u tvoj život. Moglo se dogoditi da se tvoje mlado srce prevarilo. Ponekad sam se plašio, kad su ti počeli udvarati svi oni mladi i sjajni kavaliri. Sad se Eva veselo nasmijala. - Glupi, glupi Gotze! Za mene postojiš samo ti. - Uozbiljivši se nastavi - Uvijek ćeš biti moj! Čovjek, u koga ću gledati s ljubavlju i povjerenjem. Gotz joj poljupcem zatvori usta. - Ne govori tako, Evo! Ti si plemenitija od mene, doživio sam već svašta u životu što bih radije izbrisao, vjeruj mi. Eva dohvati njegove ruke. - Znam Gotze, muškarci ne mogu prolaziti kroz život nedodirnuti poput žena. Ali ono što si doživio prije mene, to je prošlost. Posve sam sigurna da nisi učinio ništa zlo. Gotz poljubi njezine oči koje su ga promatrale s toliko vjere. - Što je dobro, a što zlo, ljubavi moja? Ponekad je to teško razlikovati. Ali sad moram poći i ostaviti te. Nemoj me zaboraviti! Eva ga je ozbiljno promatrala. - Kad bih te zaboravila, prestala bih živjeti. Brojim sate kad ću ponovno biti uz tebe. - Zauvijek, kao moja ljubljena žena. Još jedan dugi pogled, jedan poljubac, a potom se Gotz otrgne i brzo ode. Nakon što je otputovao, Eva se više nije uspjela zabavljati u društvu kamo je odlazila sa svojom majkom. Smetala ju je pažnja koju su poklanjali lijepoj, mladoj nasljednici. Gotz nije trebao brinuti zbog nje. Sezona se ionako bližila kraju. Pomalo je postajalo mirnije i tiše. Eva i njezina majka svakim su danom odlazile u nabavku stvari potrebnih za opremu. Gospoña Fokham mislila je da je samo najljepše i najdragocjenije dovoljno dobro za njezinu kćerku. Često bi i tetka Marija polazila u kupovinu s njima. Uživala je u tome da može prisustvovati kupovanju gospoñe Fokham. Bijaše prava svečanost, za ženu koja je živjela u skučenim prilikama, da može vidjeti i to. I tako se Uskrs brzo približio. Gospoña Fokham izdala je svom tajniku već neke naloge u vezi s putovanjem. Evina je majka postajala sve tiša što se više približavao dan odlaska. Nije željela pokazivati kako joj je težak rastanak s kćerkom. Pažljivi promatrač zapazio bi da je izgubila svoj mir i ravnodušnost. - Vrijeme je da se vratim u Ameriku. Osjećat ću se dobro tek kad se nañem u uobičajenoj okolini - govorila je samoj sebi. Sredila je sva novčana pitanja mladog para. Nabavila opremu do posljednjeg rupčića i sve to odaslala u Herrenfelde. Stigao je dan Evina odlaska. Trebala je napustiti Berlin nekoliko dana prije svoje majke. Tetka će otpratiti Evu u Woltersheim i tamo ostati do vjenčanja. Gospoña Fokham bila je vrlo blijeda kad je posljednji put doručkovala u Evinom društvu. Oči joj bijahu crvene. Te je noći potajno plakala. - Eva je osjećala da je majci teško rastati se od nje, iako se majka svladavala. Pogladi je po ruci.
82
GIGA - Majko, zar ne bi ipak ostala u Njemačkoj? Zar se baš moraš vratiti u Ameriku? - Moram, dijete moje! Ovdje se osjećam kao da više ne mogu disati. Sputana sam, pa će mi biti bolje tek kad opet budem na brodu. - Znam da si tužna što se moramo rastati. Majka je privine uza se. - Da, sapela me je tuga. Kad sam prvi put odlazila, bila si mala. Plakala si i ništa nisi znala. Ali sad si postala milo stvorenje, za mene najmilije i najdraže na svijetu. Nisam osobito čeznula za onim djetencetom, ali za svojom odraslom kćerkom čeznut ću uvijek. Svejedno, jesam li u Njemačkoj ili Americi, ionako ne možemo živjeti zajedno. Ti pripadaš svom mužu, a u tvojoj je blizini i tvoj otac. To nas dijeli. Najbolje je da se vratim onamo gdje sam navikla živjeti, gdje ću opet moći raditi i tako se rastresti. Tamo prijeko ću sve to lakše nadvladati. Ali posjetit ću te svake godine. Možda se odlučiš posjetiti i ti mene. Dakako, s Gotzom! Ali sada je dosta o meni. Razgovarajmo o tebi i o tvojoj sreći. Sretna sam što sam pravovremeno došla da ti je omogućim. Sada se više ne ljutiš na svoju majku, zar ne? Eva nasloni obraz na majčin. - Volim te, majko, i hvala ti na svemu što si učinila za mene! Gospoña Fokham je brzo poljubi i ustane. - Nemoj mi zahvaljivati! Dovoljna je hvala, ako me voliš. Ali sad doñi, moramo se pripremiti. Tetka Marija će odmah doći. Drago mi je što te prati. Sat kasnije, Eva i tetka Marija odvezoše se vlakom. Gospoña Fokham stajala je na peronu i gledala suznim očima za njima. Pred kolodvorom čekao ju je automobil. Sluga otvori vrata i ponovno ih zatvori za njom. Automobil krene. Gospoña Fokham gorko zaplače. Bila je nesretna kao nikada ranije u životu. Kraj nje više nije bilo ono drago, mlado lice. Ta inače tako hladna žena podlegla je osjećaju kojem se ni jedna žena ne može oduprijeti. U njezinom se srcu rodila majčinska ljubav za sva vremena. Ovog puta dočekali su Evu u Woltershe-imu drugačije nego prvi put. Otac i Jutta došli su po nju na kolodvor. Jutta umalo što je nije ugušila od radosti. Plakala je i smijala se istovremeno, uvjeravajući je da bez nje nije bilo ni upola tako lijepo u Woltersheimu. Otac je takoñer zagrlio kćerku. Tek za vrijeme njezine odsutnosti shvatio je koliko je voli. Eva ga srdačno poljubi i šapne mu: - Majka te pozdravlja. Rekla je da te zamolim neka joj oprostiš. Otac kinine bez riječi i stisne joj ruku. Bio je nemiran kroz cijelo vrijeme Evine odsutnosti. Pričinilo mu se kao da je neka tajanstvena veza povezala njega, Evu i njezinu majku. Sad je odahnuo, kao da se riješio tajne prisile. Kod kuće dočekaše je na vratima Silvija, njezina majka i Fritz. Srdačno pozdraviše Evu i tetku. Eva pogleda oko sebe. U to joj Jutta pristupi. - Evo, Gotz te čeka kod jezerca. Nije te želio pozdraviti u prisutnosti drugih. Potrči, prikrit ću tvoje povlačenje - došapne joj. Evine oči zasjaše. Neopaženo se izgubi i brzo pobjegne. Kraj jezerca zatekla je Gotza. Uhvatio ju je u raširene ruke i podigao je. Nisu progovorili ni riječ. Stajali su nijemo, privinuvši se jedno uz drugo. Potom se polagano počeše vraćati prema kući.
83
GIGA
XV Eva se posljednjih dana potrudila kupiti još nešto sestrama. Kad se Gotz vratio u Herrenfelde, pošla je s Juttom u njezinu sobu da joj pokaže sve te divote. Jutta je skakala po sobi. Nije znala što bi od oduševljenja. Eva je morala pretrpjeti pravi orkan osjećaja. Kad je napokon izvadila iz kovčega veliku sliku svoje majke, pokazala ju je Jutti. - Pogledaj, Jutto, moja majka!, Jutta je promatrala sliku s ogromnim zanimanjem. Ponosna pojava gospoñe Fokham ostavila je dubok dojam na nju. - Evo, djeluje poput kneginje. - Da - nasmiješi se Eva. - Isprva sam se je pomalo plašila. Ali ne za dugo. Bila je tako dobra prema meni! Ne možeš zamisliti kako. Jutta sjedne na stol. - Sve je to kao u romanima, zar ne? Čudno je što otac ima dvije žene. A ti! Zamisli što se tebi dogodilo. Nije prošlo još ni godinu dana otkad si stigla ovamo onako prestrašena i nespretna, a sada si otmjena dama, nasljednica milijuna i živjet ćeš u dvorcu. Iznenadit ćeš se. Nećeš prepoznati Herrenfelde, jučer smo bili tamo. Najbolje od svega je to što je tvoj Gotz postao posve ugodan čovjek. Ne gleda me više tako kao da sam dosadan drač. Čak mi je poljubio i ruku. Da, učinio je to kad sam mu obećala da ću te poslati do jezerca. Užasno je zaljubljen u tebe. Bit ćete neizmjerno sretni. Reci, je li istina da ne namjeravate poći na svadbeno putovanje. Eva se nasmijala, kad je Jutta zašutjela ostavši bez daha. - Istina je! Ne bih željela opet krenuti meñu strane ljude. - To je pametno. Mislim da je užasno kad je čovjek tek oženjen a svi te ljudi promatraju kao da si izložbeni primjerak. Ogavno! U to se začu kucanje na vratima. - Smijem li ući? - začu se glas gospodina Woltersheima. Jutta skoči sa stola. - Dakako, samo uñi! Pogledaj što je Eva donijela Silviji i meni. To je poput najljepšeg božičnog darivanja. Zar ne, naša Eva već se marljivo ponaša poput milijunašice. Otac je promatrao dragocjene poklone. Zamišljeno pogleda Evu i pogladi je po kosi. - Tvoja se sudbina čudno promijenila. Gotz mi je ispričao sve što tvoja majka čini za tebe. U to ugleda sliku svoje prve žene. Bila je na stolu, pa je dohvati i poče pažljivo promatrati. Pritom je problijedio. Zar se prisjetio vremena kad je ljubio tu ženu? Bez riječi stavi sliku natrag na stol i brzo izañe iz sobe. Eva i Jutta neko su se vrijeme šuteći promatrale. Potom se jednako tako nijemo zagrliše ne znajući što je tako čudno dirnulo njihova srca. Idućih dana u Woltersheimu je vladala velika gužva. Pripremali su se za Evino vjenčanje. Mnogo gostiju stiglo je već nekoliko dana ranije. A tad je svanuo dan vjenčanja. Bijaše vedar, obasjan proljetnim suncem. U prirodi počele su se rañati skrivene snage. Pozvali su veliko i sjajno društvo. Eva i Gotz bijahu najmirniji ljudi u toj stisci. Ali njihove su oči sretno sjale. Eva je odjenula skupocjenu vjenčanicu, a njezin je veo vrijedio imetak. Gospoña Fok-ham je sve to sama odabrala. Mlada zaručnica bijaše dražesna. Gotz nije mogao odvratiti pogled od nje. Nakon vjenčanja goste je čekao bogato postavljen stol. Fritz je morao voditi Silviju do stola, dok su za Juttina susjeda odredili nekog vrlo mladog poručnika. To nije odgovaralo ni Fritzu, a ni njoj. Fritz uopće nije zapazio da je Silvija danas bila osobito zgodna. Uvijek bi ponovno tražio dva 84
GIGA prekrasna crna oka. Jutta je takoñer bila odjevena u bijelu haljinu, a na zlaćane uvojke stavila je vjenčić od cvjetova jabuke. Fritz pomisli da nikada nije vidio ljepše djevojke. Bio je ljubomoran poput Otela na mladog poručnika. Jutta mu je doduše bijesno rekla: »Zamisli, Fritze, odredili su mi tog dječačića kao susjeda za stolom! Pa njemu bi još trebalo davati bočicu s mlijekom.« Ali tad bi se ipak vrlo veselo nasmijala razgovarajući s njim. Fritzu je vrijeme za stolom prolazilo jednako tako polagano kao mladom bračnom paru kome su nazdravljali sa svih strana. Silvija je nasreću mnogo razgovarala sa svojim drugim susjedom, savjetnikom Uchteritzom. Kad su završili i ustali, Fritzu je bez većih poteškoća uspjelo pobjeći od nje. Jutta je već nestala, a nije bilo ni poručnika. Poče ih nemirno tražiti. Zatekao ju je u jednoj od tihih susjednih soba kako zamišljeno sjedi u naslonjaču. Brzo stane iza nje. - Jutz, sama si? Gdje je ostao tvoj zgodan susjed? Jutta se prestraši i trgne. Potom slegne ramenima. - Pa nisam zaposlena kao dadilja. - Zar nije bio ugodan? - ispitivao je Fritz. Jutta se namršti. - Nisam mogla porazgovarati s njim ni jednu pametnu riječ. Neprekidno mi je laskao. »Gospoñice, izgledate divno. Kako je lijepo razgovarati s vama. Otjelovljenje ste proljeća«. Nije bilo za izdržati. Fritz je to zadovoljno slušao. - Ali bio je u pravu. Jutta se uspravi i pocrveni. - Sad mi je dosta tih gluposti. Danas nisam raspoložena za to. Povukla sam se ovamo, jer želim razmišljati. - Znači li to da bih trebao otići? Ili ti smijem pomagati pri razmišljanju. Ona ga pogleda na brzinu pa uzdahne. - Što se mene tiče možeš ostati. - O kakvim si problemima razmišljala? -zapita je Fritz svečano i pogleda je s potajnim oduševljenjem. - Možeš misliti, pa to zapravo leži u zraku. Dakako da sam razmišljala o mladom bračnom paru. Fritze, mislim da se njih dvoje užasno vole. Fritz se nagne naprijed. Njegov pogled prijeñe preko Juttina bijela vrata, lijepih, oblih ruku i cijele te dražesne pojave. Val topline popne mu se u glavu. - I ja to vjerujem, Jutz! Treba im pozavidjeti. Želio bih da se to dogodi i meni - reče sa suzdržanim uzbuñenjem. Jutta se ukoči i nemirno ga pogleda. - Fritze, zaboravljaš da se ne namjeravaš oženiti. Obećao si mi to - izjavi nesigurno. Fritz se uspio sabrati. - Dakako, Jutz, to je bila samo šala. - Užasno si lakomislen. S takvim se stvarima ne treba šaliti. Prestrašila sam se nasmrt ... ne ... zapravo ... sad uopće ne znam što sam mislila. Zbunjuješ me neprekidno. Učini mi uslugu i izgubi se! Ali on dohvati njezinu ruku i čvrsto je stisne. - Jutz, ne ljuti se! Za dva mjeseca i dvanaest dana bit će ti sedamnaest godina. Morat ćeš se ponašati malko pristojnije i odreći se svoje tvrdoglavosti. Jutta slegne ramenima. - Ako baš želim, mogu se već i sada tako ponašati. Uostalom, već sam dugo pristojna prema svima, osim prema tebi. - To je vrlo laskavo za mene. Zašto baš prema meni? - Jer ti ne postupaš sa mnom osobito viteški. Gotz mi već odavno pokazuje da me poštuje, čak mi je poljubio ruku.
85
GIGA - Pa to mogu učiniti i ja, draga, mala Jutz! - reče nježno Fritz, pa prinese njezinu ruku usnama. U očima mu se ukaza nemir. Jutta porumeni i poskoči. . - Tamo prijeko započeo je ples. Vratit ću se u dvoranu - izjavi brzo i ode. Fritz je gledao za njom, uzdahnuvši duboko. - Neću više dugo moći izdržati - prošapta tiho. Izvadi džepni kalendar i poče brojiti dane do Juttina roñendana. Bilo ih je još sedamdeset i dva. - To nikada neće završiti! Ipak moram tako dugo čekati. Kad barem ne bi svakim danom postajala ljepšom i dražes-nijom. Ali... moram se strpiti! Sjetivši se toga vrati se u dvoranu. Jutta je upravo plesala s poručnikom. Fritz potraži pogledom Silviju kojoj je obećao ovaj ples. Još je uvijek marljivo razgovarala sa savjetnikom. Bijaše to zgodan čovjek, od oko trideset i devet godina. Imao je laganu ćelu i nalašteni brk. Reklo bi se da mu se Silvija sviña, jer se nije odmicao od nje. Bijaše opće poznata tajna da traži ženu. Fritz se toplo pomoli. Kad bi taj savjetnik barem učinio Silviju svojom savjetnikovicom. Tada se više ne bi trudila da njega hvata u svoje mreže. Silvija nije bila odveć oduševljena kad se Fritz naklonio pred njom. Plesala je samo jednom s njim i dopustila da je odvede natrag na mjesto. Tamo je još uvijek sjedio savjetnik, pa njih dvoje ponovno počeše razgovarati. Idući je ples Silvija već obećala savjetniku. Fritz je bio sretan što je obavio svoju dužnost. Potraži Juttu da bi zaplesao s njom. Nije spomenuo što se malko ranije dogodilo meñu njima. Ali nije ispuštao plesačicu iz zagrljaja dok ples nije dovršio. Mladi bračni par je u meñuvremenu otišao. Eva je sjedila šuteći u kočiji, a Gotz je stavio ruku oko njezina ramena. Vozili su se u Herrenfelde. Njezina je glava počivala na Got-zovu srcu. Čula je kako kuca. Obuzme je osjećaj sigurnosti. U Herrenfeldeu bijaše sve spremno za njihov doček. Gotz je svoju mladu ženu podigao iz kočije i unio u kuću preko kućnog praga. Nova posluga stajala je zajedno sa starom u predvorju. Eva ih ljubazno pozdravi. Noge joj utonuše u ruže koje su razasuli po podu. Jedno uz drugo, bračni je par prolazio sobama dvorca. Barokna grañevina bijaše potpuno preureñena. Učinili su sve što su novac i dobar ukus dopuštali. Dvorac Herrenfelde postao je udoban i lijep dom. Djelomično su sobama vratili izgled iz doba najvećeg sjaja te stare porodice. Na kraju je Gotz odveo svoju ženu u njezinu kupaonicu. Eva je zastala na pragu a i Gotz je iznenañeno pogledao u prostoriju plave boje. Bijaše ispunjena predivnim tamnocrvenim ružama koje su širile svoj miris prema njima. U velikim vazama i posudama stajale su posvuda uokolo, na stolovima i ormarima. Toaletni stolić potpuno se izgubio pod njima, a i svi kutovi bijahu puni. Eva pogleda svog muža. - Je li to tvoje djelo, Gotze? - Ne ljubavi! Pripremio sam ti cvjetni pozdrav prijeko u tvojoj sobi. Ne znam tko je tako obilno ukrasio ružama tvoju kupaonicu. Ali pogledaj - ovdje je zataknuto pisamce. Izvuče iz vaze pune ruža omotnicu i pruži je ženi. Eva je otvori i izvadi kartu. »Ljubljeno moje dijete, ne mogu danas biti uz Tebe, pa Ti iz daljine šaljem ruže. Ubuduće će moja najveća sreća biti saznanje da si Ti sretna. Moj blagoslov neka Te prati! Tvoja majka«. Eva se baci u zagrljaj svog muža. - Draga, mila majko! Gotze, moramo joj biti vrlo zahvalni. Iz njezinih ruku primili smo našu sreću. Gotz je toplo poljubi. - Htio bih te učiniti tako sretnom kako to ona želi. Ljubljena moja ženo! Usko zagrljeni stajali su meñu mirisnim ružama i promatrali se žarkim pogledima.
86
GIGA
XVI Eva je postala gospodarica Herrenfeldea za Uskrs. Približavali su se Duhovi. Gotz i Eva preživjeli su prve tjedne svog braka u osami. Nisu odlazili u društvo, niti bilo koga primali. . Gotz je ionako imao u proljeće mnogo posla. Radio je s velikom radošću. Sad je mogao raditi onako kako je to uvijek želio. Nije znao zbog čega je sretniji. Da li stoga što je Eva postala njegova, ili što je mogao nesputano djelovati. To dvoje zajedno ispunjavalo ga je srećom. Sad je mogao pokazati koliko je sposoban. Područje njegova djelovanja bijaše veliko. Samo bi se još ponekad prisjećao da je lažju zadobio Evu za sebe. Ali tu bi misao uvijek brzo odbacio, pa je bio dvostruko nježan i pažljiv prema ženi. Eva je procvala od sreće. Njezina se ljepota razvila do pune zrelosti, a ponašala se još šarmantnije. To njezino ponašanje učinilo bi privlačnim i onu ženu koja ne bi bila tako lijepa kakva je bila ona. Gotz ju je neizmjerno ljubio. Taj inače tako ozbiljan i suzdržan čovjek, ponašao se posve ludo kad bi bio sam s Evom. Kako je često morao izjahati na polja, Eva je uz njega naučila jahati. Pratila ga je na svim izletima. Bijahu to predivni sati zajedno proživljeni u rascvjetaloj proljetnoj prirodi. Jaha-li su kroz šumu i polja otkrivajući sve više svoje duše jedno drugome. Gotz je istom sada potpuno shvatio kakvo je blago dobio. Neizmjerno su ga usrećili Evina duboka osjećajnost, bogato znanje i ogromna iskrenost. Iz Woltersheima su često dolazili prijeko u Herrenfelde, Jutta i njezin otac. Fritz bi ponekad projahao pa bi se na trenutak javio, jer je i on imao mnogo posla. Silvija i njezina majka rjeñe su dolazile. Ni sada veza izmeñu njih i Eve nije bila osobito srdačna, iako to nije bilo vidljivo. Jutta je govorila da je »dražesno« u Herrenfeldeu, da je mlada domaćica »božanstvena i draga«, a daje domaćin postao »čovječan i da se izmijenio«. Gotz se doista ponašao ljubaznije prema njoj. - Evo, oplemenila si svog muža. Moram priznati da mi se sada sviña stotinu puta bolje nego prije vašeg vjenčanja - govorila je Jutta svojoj sestri. Ponekad bi Fritz došao zajedno s Juttom u Herrenfelde. Eva je veselo ustanovila da vrlo vješto glume svoje meñusobne osjećaje. Fritz je već davno priznao Evi s koliko nestrpljenja očekuje ostvarenje svoje ljubavi, a i Gotz je znao što se dogaña meñu njima. Gospodin Woltersheim proživio je mnogo ugodnih trenutaka pijući čaj kod kćerke. Kad bi ostajali sami, pričala bi mu o svojoj majci s kojom se redovito dopisivala. Eva je već davno spoznala da je njezin otac u svom drugom braku našao još manje sreće nego u prvom. Poklonila mu je stoga svu svoju nježnost. Bila je tako puna ljubavi da ju je mogla obilno dijeliti. Drugi brak njezina oca bio je posve promašen - to je sada jasno vidjela. Gospoña Woltersheim potpuno se posvetila Silviji, pa za nikoga drugoga nije imala ni vremena ni razumijevanja. Savjetnik Uchteritz je ozbiljno udvarao Silviji. A kako je bio dobra prilika, gospoña Woltersheim je pomagala njegova nastojanja. Silvija se već odavno odrekla Fritza. Savjetnik je često dolazio u Woltersheim. Fritz je navijao za njega, jer kad Silvija nañe muža, moći će i on računati na to da će tetka dopustiti da udvara Jutti. Činilo se da će se njegove potajne molitve ostvariti. Na Duhove, savjetnik se najotmjenije odjeven pojavio u Woltersheimu. Za objed stavili su šampanjac na led, a gospodin Woltersheim objavio je zaruke Silvije i savjetnika. Fritz bi najradije počeo skakati od oduševljenja. Ali kako to nije bilo moguće, umalo da nije smrvio zaručnikovu ruku, tako ju je čvrsto stisnuo. Pio je tako marljivo bratim-stvo s njim da se lagano opio, pa je kasnije morao gurnuti glavu pod hladnu vodu. Navečer su stigli Eva i Gotz da bi čestitali zaručnicima. Silvija je sjala od sreće i bila ljubaznija nego inače, čak i prema Jutti. Jutta je te večeri, prije spavanja zapisala u svoj dnevnik: »Sad se Silvija zaručila. Njezin zaručnik ima doduše ćelu, a nije baš ni Adonis. Nije ni do 87
GIGA koljena Fritzu, ali on je zaručnik. Silvija bi se, dakako, radije zaručila s Fritzom, to je razumljivo samo po sebi. Ali on to nije htio. Ni ja to ne bih dopustila, jer je predobar za nju. Moje su sestre našle muževe. Sad će majka početi polagano tražiti nekoga i za mene. Čudit će se, kad joj kažem da se neću vjenčati. To sam obećala Fritzu. Sigurno je da se nećemo vjenčati. Htjela bih znati hoću li kao usidjelica izgledati jednako tako užasno kao moja učiteljica. To bi bilo strašno. Fritz misli da je ona grozna. Bože, kako je težak život!« Na Duhove je Eva prvi put pozvala svoje roñake na ručak. Dakako i savjetnika! Puna domaćinskog žara još je jednom sama pregledala stol. Stavila je svojim rukama ukras od cvijeća na njega i pomakla koji komad skupocjena porculana na pravo mjesto. Bila je još uvijek zaposlena, kad je ušao njezin muž. Oduševljeno je promatrao svoju mladu ženu. Odjenula je čipkastu haljinu na podsuknju od bijele svile. Haljina se pripila uz njezine bokove, a potom padala u bogatim nabori-ma niz tijelo. Samo je jednu ružu zataknula u svoju predivnu kosu. Nasmiješila se mužu. - Jesi li zadovoljan, strogi moj gospodaru? Gotz joj poljubi ruku i lijepu podlakticu koja je bila gola do lakta. Predivna si, prelijepa za ubogog Gotza Herrenfeldea - rekao je. - Za njega ništa nije dovoljno lijepo. - Jesi li uzbuñena, mala moja ženice? - Nisam! Pa što bih onda osjećala kad ćemo morati primati veliko društvo? Danas dolazi samo obitelj. - Da li bi htjela pozvati veće društvo? - ispitivao ju je Gotz. - Ne, ne žuri s tim - poče se braniti Eva. - Ne osjećaš li se osamljenom u Herrenfel-deu? Eva se pripije uza nj i pogleda ga nježno svojim velikim očima. - Uskoro ću umrijeti od dosade - našali se. Gotz je uhvati za ramena. - Najozbiljnije, Evo! Ponekad predbacujem samom sebi što te tako sebično čuvam od drugih ljudi. Prije nego li je Eva mogla odgovoriti, pred kuću se dovezla lovačka kočija iz Woltershe-ima. Fritz i Jutta ušli su prvi, a Gotz i Eva ih pozdraviše u velikom predvorju na čijem kamenom podu su sada ležali divni perzijski sagovi. Zidovi bijahu do pola visine obloženi drvom, a na policama stajahu svakakvi ukrasni predmeti. Jutta oduševljeno pljesne rukama. - Evo, kako si lijepa! Kakva nebeska haljina! Okreni se da te bolje vidim! Kako otmjeno izgledaš! Znaš s takvom povlakom čovjek doista djeluje veličanstveno. Bila bih sretna kad bih smjela odjenuti takvu haljinu. Gotz i Fritz stisnuše si ruke. Sad je Fritz pozdravio mladu domaćicu. - Došli smo kao prethodnica. Izbacili su nas iz obiteljske kočije. Drugi će doći za nama. Jutta se uredila pred ogledalom. - Evo, pogledaj jesam li zgužvala haljinu. Morala sam zbog prašine navući ogrtač. Poče se okretati na sve strane. Eva ju je uvjeravala da je sve u redu i da je dražesna. - Hoćemo li dobiti nešto dobro za jelo? - raspitivala se Jutta. - Užasno sam gladna. - Ono što najviše voliš, pobrinula sam se za to. - Sjajno! Hoćemo li dobiti šampanjac? - Zar se namjeravaš napiti ? - zadirkivao ju je Gotz. Jutta slegne ramenima. - Šampanjac se može piti kao voda. - Ali, ali! - dobaci joj sumnjičavo Fritz. Ona se ratoborno okrene prema njemu. - Samo šuti! Znam tko se napio za vrijeme Silvijinih zaruka. Ali znam šutjeti. - Tvoja me plemenitost dira do suza.
88
GIGA - Kako bi bilo da prvo uñete, pa da potom razgovaramo o pijanstvu - nasmiješi se Gotz. Pruži Jutti ruku i duboko se nakloni pred njom. - Smijem li zamoliti? - Tako svečano? - zapita Jutta, pa položi vrške prstiju na njegovu podlakticu. Otmjeno krene u njegovoj pratnji u sobu. - Znamo što smo dužni našim gostima. Čast, kome čast pripada - odvrati Gotz. Fritz je krenuo s Evom za njima. Uñoše u prostrani primaći salon čiji su zidovi bili ukrašeni starim goblenima. Ubrzo potom stigoše Juttini roditelji i zaručnici. Objed kojeg je pripremio kuhar služio.mu je na čast. Svi su bili dobro raspoloženi. Jutta je postala još vragoljastija zbog čašice šampanjca, pa ju je majka nekoliko puta upozoravala neka pazi kako se ponaša. Nakon objeda gospoda se povukoše na četvrt sata u sobu kućedomaćina da bi popušili cigare. Žene sjedoše na terasu. Tu su im poslužili kavu u dražesnim porculanskim šalicama. Ubrzo potom gospoda im se pridružiše. Svi bijahu radosni i dobro raspoloženi. Gotz i Eva pogledali su se ponekad sjajnim pogledom. A ipak se spremala oluja koja je prijetila da će uništiti to dvoje ljudi. Navečer su se svi iz Woltersheima u društvu savjetnika vratili kući. Mladi je par ostao još neko vrijeme sjediti na terasi. Držali su se za ruke, a njihove duše bijahu sretne bez ikakvih drugih želja. Napokon se Gotz uspravi. - Hoćeš li mi još nešto zapjevati? - zamoli. Eva ustane i krene u kuću. Otpjevala je nekoliko pjesama, a Gotz ju je slušao zatvorenih očiju. Njegovo srce bijaše puno sreće. Kad je dovršila, zagrli Evu i poljubi je. Krenuše polagano kroz sobu. - Sutra moram pisati majci. Nije lijepo od mene što mora tako dugo čekati - započne Eva. - Neće se ljutiti na tebe. - Nikada se ne ljuti, ali znam da željno očekuje moje pismo. To je čudno, otkad me ponovno srela, kao da mi pripada cijelo njezino srce. - Mislim da to nije čudno. Čudnije bi bilo da se to nije dogodilo. - Toliko želi da je posjetimo u Americi. - Ne mogu zasad napustiti Herrenfelde. - Zna ona to, a ipak čezne za nama. - Možda će doći k nama, kad od čežnje više neće moći izdržati. Eva uzdahne. - A što će biti s ocem? Majka se ne može sastati s njim i s mojom maćehom. - Pobrinuli bismo se da oni iz Woltersheima ne doñu ovamo, dok tvoja majka boravi kod nas. - Da, to bi se moglo urediti. Morali bi izbjegavati jedni druge. Gotze, kako je to strašno! Moj otac i moja majka bijahu jednom sretni. A sada? - Ne razmišljaj toliko o tome! Vjerojatno to ipak nije bila prava ljubav. Ali sad je kasno. Moramo poći spavati. Sutra moram rano ustati. Imam mnogo posla, prije nego li krenem u grad. - Da, sad sam se istom sjetila da me sutra namjeravaš napustiti. Gotze, kako ću izdržati da te cijeli dan ne vidim? Zar baš moraš na taj glupi sastanak? - Radije bih ostao kod tebe, draga, ali sjednica je važna. - Pa radi se samo o uzgoju teladi - tobože se ljutila Eva. - I o još nekim drugim stvarima. Uostalom, ne govori tako prezirno o telićima. To su vrlo važna živa bića. Oboje se počeše smijati. - Šalim se, Gotze! Dakako da moraš poći na sastanak. Već ću nekako provesti vrijeme do tvog povratka. Ponovni susret bit će to ljepši. Gotz se drugog jutra odvezao u grad, gdje su se trebali sastati vlasnici imanja iz okolice.
89
GIGA Bijaše to dosad najdulji rastanak od njegove žene. Nije se mogao vratiti prije ponoći. Eva je doručkovala s Gotzom. Kad je otišao, napisala je najprije dugo pismo majci. U njemu joj je opširno govorila o svom životu jer je znala da to majku zanima. Kad je dovršila pismo, posvetila se neko vrijeme poslovima kućanstva. Pošla je i šetati po parku. Nije joj bilo drago što je morala sama ručati. Gotz joj je posvuda nedostajao. Spoznala je da je postao sadržaj njezina života. Nakon objeda počela je nemirno šetati po kući. Vrijeme kao da je stalo. I sama je sebi govorila da se ponaša djetinjasto, pa poče razmišljati kako prikratiti vrijeme. Iznenada se prisjeti knjižnice. Dosad još nije imala vremena da kopa po knjigama. To će sada učiniti. Sretna što se toga sjetila, poñe u knjižnicu. I ovdje je sve bilo izmijenjeno. Ostala je samo visoka polica uza zid. Eva neodlučno poče razgledavati redove knjiga. Izvadi slučajno neku knjigu pa krene u nišu pokraj prozora i tu sjedne. Neko je vrijeme promatrala kroz prozor dolinu. Duboko uzdahne. Kako je glupa bila! Tako se tužno osjećala stoga što je njezin muž otišao na jedan dan. Ali ne, za sve je vjerojatno bila kriva sparina. Danas je bilo zagušljivo, kao usred ljeta. Pričini joj se da će izbiti oluja. To ju je, jer je bilo vrlo osjećajno stvorenje, uvijek uzbuñivalo, pa zaključi da je to razlog njezina neraspoloženja. Zasad su se na nebu pojavili samo mali oblačići, ali u daljini, iznad šume, počeo se izdizati tamni zid. Nadala se da će Gotz stići kući prije nego izbije nevrijeme. Eto, i opet je razmišljala o njemu. Odlučno otvori knjigu koju je držala u krilu. U to iz nje ispadne pismo i padne joj pred noge. Sagnula se da ga podigne. Prepoznala je . rukopis tetke Marije. Nasmiješila se čudno napisanim slovima stare gospoñe. Dragi Got-ze! A tu je ugledala i svoje ime. Dakle, tetka je u tom pismu pisala o njoj. Eva znatiželjno pogleda datum. Bijaše to dan njezinih zaruka, ili zapravo dan kad joj je Gotz rekao da je ljubi. Morala je pročitati to pismo. Kako je ležalo otvoreno u knjizi, zasigurno je to smjela učiniti. Udobno se naslonila i počela čitati. Bijaše to pismo koje je Gotz primio, kad se iz Woltersheima vratio kući. U njemu mu je tetka savjetovala da Evu zaprosi što je prije moguće, prije nego li netko sazna da je Eva nasljednica gospoñe Fokham. Već nakon prvih riječi nesta Evina smiješka. Što je dalje čitala to su crte njezina lica postajala zaprepaštenije. Užasan ledeni strah stegne joj grudi. Slova su plesala pred njezinim očima i podrugljivo joj se smijala. Pričini joj se kao da joj je srce prestalo kucati i da joj neka užasna ruka steže grlo. Pročitala je pismo do kraja i ponovila to još jednom, jer nije mogla shvatiti ono što je bilo napisano u njemu. »Dragi Gotze, upravo se vraćam od gospoñe Fokham. Dogovorili smo da ću iduće nedjelje otputovati u Woltersheim i razgovarati s gospodinom Woltersheimom i njegovom kćerkom. Gospoña je vesela što ću ja razgovarati s njima, a meni je drago što si Ti dobio još osam dana vremena. Iskoristi ga! Do subote se moraš zaručiti s Evom. Kasnije bi izgledalo da je prosiš zbog novca. Sad imaš lakšu igru. Dakle, budi razuman i nemoj dopustiti da Te glupi osjećaji sputavaju u tome. Nikada više nećeš naći takvu priliku. Gospoña Fokham posjeduje milijune, a Eva je njezina jedina nasljednica. Siguran Ti je miraz. Riješit ćeš se svih svojih briga, a ja sam sretna što sam Ti uspjela pronaći zlatnu ribicu. Za danas Ti kažem doviñenja! I mnogo sreće! Ostajemo kod dogovora da se nismo sreli u Berlinu, da netko ne bi nešto posumnjao. Voli Te tetka Marija« Eva je polagano pročitala do kraja, tako polagano kao da njezinim žilama teče olovo a ne krv. Kao da je slova najprije trebala mučno nizati jedno uz drugo. Sad je gledala ukočenim, mrtvim pogledom. Zar je sunce još sjalo? Da li se dolina još uvijek prostirala u svojoj mirnoj ljepoti ispod dvorca? Nije li teška tamna sjena pala preko svega što je dosad bilo lijepo i
90
GIGA svijetlo? Zadrhtala je kao da joj je hladno. Iz njezina života iznenada je nestalo svjetla i topline. Bespomoćno i zbunjeno poče se ogledavati po visokoj prostoriji. Samo je jedno razumjela: iznenada je u toj sobi nestalo njezine sreće. Nikada više neće moći biti radosna. Izgubilo se sve što je dosad činilo njezin život bogatim i lijepim. Ovo užasno pismo otelo joj je najdragocjenije, vjeru u ljubav njezina muža. Gotz je bio lažac! Proračunato i promišljeno došao je one večeri do nje. Nakon što je u Berlinu saznao od svoje tetke da je postala bogata nasljednica. Ona bogata žena koju je već dugo tražio. Brzo se vratio želeći osigurati njezinu ruku, prije nego netko sazna za povratak njezine majke. Znao je da će lako pobijediti. Njegovom oštrom pogledu nije izmaklo da mu je već davno poklonila svoje ludo srce. Možda mu i nije bilo lako glumiti ljubav pred »ružnim malim pačetom«. Ta užasna riječ, kako ju je boljela! Prisjeti se Gotzova podrugljiva smiješka i njegovih hladnih očiju. Kako je i mogla povjerovati da joj pripada njegova ljubav? Njoj, koju je isprva prezirao. Za njega je to vjerojatno bila velika žrtva. Morao je glumiti ljubav pred njom. Bijeda ga je prisilila na to. Morao se bogato oženiti. Stoga je tako lako prešao preko toga da je tobože siromašna. Znao je da će to siromaštvo potisnuti bogato nasljedstvo. A ona mu je vjerovala i bila sretna što je ljubi, usprkos njezinom siromaštvu. Otvoreno mu je pokazala koliko ga ljubi, poklonila mu je svoje srce. Možda mu je to bilo dosadno. Oh, kakva sramota! Kako se stidjela! Laž, sve je to bila laž! Zastenje u užasnoj boli sjedeći kao da ju je neka ogromna šaka prikovala uz tlo. Sve je bila laž. Laž, njegova prosidba. Laž, njegove zaljubljene riječi one večeri kad ju je zaprosio. Laž bijaše i sve što je slijedilo za tim. Predala se dušom i tijelom čovjeku koji je nije ljubio. Bio je i odveć pristojan, a da joj to pokaže nakon vjenčanja. Nije joj dao naslutiti da se oženio s njom samo zbog novaca. Vjerojatno joj je bio i pomalo zahvalan što ga je oslobodila teških briga. Otud njegova nježnost. Stoga je glumio nepostojeće osjećaje. Kako mu je sve to moralo biti teško! Eva poskoči užasno uzbuñena. Užasno grčevito stezala je pismo u ruci. Potrči iz sobe, a kad je stigla u kupaonicu, pala je i opet na stolicu, još ga jednom pročitala, kao da je morala upamtiti svaku riječ za cijeli život. Spremi ga umornim rukama u kutiju za nakit. Učinila je to posve mehanički, nije ni sama znala što čini. Pala je na ležaj kao mrtva. Satima je bila kao uzeta. Ali misli su joj kružile mozgom. Što činiti nakon tog strašnog saznanja? Da li mu reći da je pronašla to pismo i da zna zašto se oženio s njom? Zubi joj počeše cvokotati od hladnoće zbog te pomisli. Ne, tisuću puta ne! To nije mogla. Nije mu mogla reći da je prozrela njegove laži, da zna kako je prevarama očarao njezino ubogo srce. Ugledala bi stid i osjećaj krivnje na njegovom ljubljenom licu. Ne, to nije mogla učiniti. Ali nije mogla s tim saznanjem u srcu živjeti pokraj njega. Nije mogla glumiti da ništa ne zna. Nemoguće. Pretvarati se da vjeruje u njegovu ljubav bilo je nemoguće. Kakva užasna pomisao, morati trpjeti i nadalje njegove nježnosti. Ali što sada? Pobjeći? U Woltersheim i tamo se baciti u jezerce? Kako ju je to mamilo! Kako bi dobro bilo ne morati više misliti na tu strahotu, ne osjećati više užasnu bol u srcu. Život za nju više nije bio važan, jer nije posjedovala njegovu ljubav. Ali ne, to nije smjela učiniti. Njezin otac, njezina majka. Slomila bi im srce. A on? Zar ne bi slutio da ju je natjerao u smrt? To bi uništilo njegov život, jer nije bio tako nesavjestan da bi nakon toga mogao mirno dalje živjeti. A ona ga je i odveć ljubila, a da bi to učinila. Na svoju sramotu još ga je više ljubila nego ranije. Što učiniti? Gdje naći izlaz iz tih muka svog srca? Kamo se sakriti pred tom sramotom? Kamo pobjeći da izbjegne užas njegova lažljiva milovanja? - Gotze - oh, Gotze! - proštenje i uspravi se, gledajući zbunjeno oko sebe.
91
GIGA Sunce je već zalazilo. Njegovi kosi zraci padali su u sobu boreći se protiv sumraka. Eva poskoči i prijeñe rukom preko kose. Nije mogla dulje izdržati u toj sobi. Činilo joj se da će je zidovi ugušiti. Istrčala je na hodnik i tu srela svoju sobaricu koja ju je zapitala ima li kakvih želja. Eva odmahne glavom i proñe pokraj nje. U predvorju je sjedio u kutu jedan od sluga. Zaspao je i nije zapazio da je Eva izašla. I tako nitko nije vidio njezin odlazak. Sobarica je sišla u prizemlje i počela se zadirkivati s Gotzovim slugom. Brzo je zaboravila svoju gospodaricu. Eva potrči niz brijeg u šumu. Poput mjese-čarke, pogleda uperena pred sebe, prolazila je šumom. Napusti put i zakrene u gustiš. Godilo joj je što su je grane udarale po licu. Nije ni sama znala kako je dugo tako išla. Umorna i iscrpljena napokon zastane spustivši pogled na meko šumsko tlo. Legla je potpuno iscrpljena poput ranjene životinje koja je odabrala osamljeno mjesto za smrt. Nije razmišljala ni o mjestu a ni o vremenu. Trgnula se tek kad je čula udarac groma koji je iznenada prodro kroz tišinu. Izbila je orkanska oluja. Eva prestrašeno podigne glavu. Oko nje bijaše mrkla noć. Kiša je počela padati u teškim kapima. Uspravila se i počela rukama pipati oko sebe kao da je slijepa. Ponovno se začu grom a munja bljesne. Grom i munja izmjenjivali su se u brzom redoslijedu. Kiša je smoči do kože. Nagonski krene dalje. Često je udarila o nešto, posrtala i uhvatila se za stablo. U šumi se probudiše tisuće tajanstvenih glasova. Kraj nje proñe srna, a vjeverica joj skoči na rame. Duboki mrak oko nje bijaše zastrašujući. Obuzme je strah. Požuri dalje pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tminu. Zadrhtala je. Mokra haljina pripijala joj se uz tijelo. I cipele joj bijahu potpuno promoče-ne. Bile su pretanke i prefine za hodanje po razmočenom šumskom tlu. Na smrt umorna vukla se dalje. Napokon je izašla iz šume i ugledala put pred sobom. Htjela je brzo krenuti dalje, ali tog trenutka izgubi tlo pod nogama, pa padne u neku jamu tako nespretno da je kriknula od boli. Htjela je ustati, ali nije mogla. Desna ju je noga užasno boljela. Nije se mogla pomaknuti. Pokušavala je ponovno, ali je napokon morala odustati, Ležala je nepomično kao plijen duševene i tjelesne boli. Poče se moliti Bogu neka joj dopusti umrijeti. Napokon je obuzme blagotvorna nesvjestica. Na kratko vrijeme joj dopusti zaboraviti sav užas koji je obuzeo njezinu dušu.
92
GIGA
XVII Gotz se protiv očekivanja vratio već u deset sati iz grada. Doduše svi su ga zadirkivali što se tako žuri, ali nije se dao zbuniti. Njegov tast, koji je takoñer prisustvovao savjetovanju, a i savjetnik, išli su s njim do Woltersheima. Dalje je krenuo sam. Nevrijeme je u meñuvremenu prošlo. Nebo puno zvijezda uzdizalo se nad zemljom, a mjesec je sjao. Gotz je naredio kočijašu da brzo vozi. Nadao se da će Eva još biti budna, pa se veselio njezinom sretnom licu, ako se vrati ranije nego li je očekivala. Iznenada kočija zastade nasred ceste. Gotz se trgne iz razmišljanja. - Što je, Seiferte? Zašto ste stali? Kočijaš se okrene. - Tamo u jami leži nešto bijelo. - Seiferte, vidite duhove? Niste li možda pogledali preduboko u čašu? - Ne, trijezan sam. Molim vas, pogledajte! Mora biti neka žena. Kad sam zastao čuo sam da je zastenjala. Samo da se nije dogodila nesreća. Gotz brzo skoči iz kočije i takoñer zapazi neki bijeli lik u jarku. - Brzo, svjetiljku, Seiferte! Posvijetlite mi, da vidimo što se dogodilo. Seifert učini što mu je naredio, pa Gotzu donese svjetiljku. Gotz se nagne nad ženu. Sad je svjetlo palo na unesrećenu. - Evo! Gotz zavikne njezino ime, prestrašen nasmrt. Eva ga nije čula. Još je bila onesviještena. Gotz je problijedio. Kako je Eva došla ovamo? Kako se mogla naći u tom bespomoćnom položaju? Osjeti da joj je haljina mokra isto kao i kosa. Seifert se takoñer prestrašio. - Nebesa, pa to je gospoña! - zavikne. Gotzu se pričini da će mu srce prestati kucati od straha. Sagnuo se nad Evu i poslušao kuca li joj srce. Hvala bogu, bila je samo one-svještena. Oprezno je pokuša podići, ali ona je odmah zastenjala, a lice joj se zgrči od bola. Smrtni strah obuzme Gotza. - Čini se da je gospoña povrijeñena - reče Seifert. - Što se moglo dogoditi? Kako je došla ovamo u to vrijeme? To je Gotz zapitao, dok je prestrašeno promatrao svoju ženu. - Gospodine barune, odjeća joj je promočena. Možda je gospoña pošla u šetnju pa ju je iznenadila oluja. U mraku je upala u jamu. Seifert je nagonski pogodio što se moglo dogoditi. - Moramo moju ženu unijeti u kočiju. Kad bih samo znao što je povrijedila? Nježno poče prelaziti rukom preko Evina tijela. Kad je dodirnuo nogu, Eva je opet za-stenjala. - Čini se da je slomila ili povrijedila nogu. Donesite pokrivač! Moramo je položiti na njega i odnijeti do kočije. Tako će je manje boljeti. Seifert donese pokrivač. Polagano i oprezno Gotz podigne Evu. Potom su je odnijeli do kočije i položili u nju. Strah je obuzimao obojicu pri pomisli da bi Evi mogli zadati bol. - Sad brzo kući, Seiferte - naredi Gotz hrapavim glasom. Sjedio je u kočiji i držao Evu na krilu poput djeteta. Brižno ju je umotao u topli pokrivač. Kad bi se kočija zatresla, Eva bi počela stenjati. Gotz se uzalud pitao što je Eva u to vrijeme radila tako daleko od dvorca. Možda se Seifert nije prevario. Ali on to ipak nije mogao razumjeti. Eva je bila odjevena u kućnu haljinu i nije stavila šešir na glavu. Inače bi mogao pomisliti da je htjela krenuti pješice do Woltersheima. Možda u namjeri da se kasnije s njim vrati u kočiji. Možda je izgubila šešir? Kad bi taj put napokon završio! Polagano se kočija počela uspinjati uz brijeg. Kad su stali pred ulazom, nekoliko je slugu 93
GIGA dotrčalo vrlo uzbuñeno. Meñu njima i Evina sobarica. Za vrijeme oluje zapazili su da Eve nema. Sad su stajali nijemo i prestrašeno, kad je Gotz, opet uz Seifertovu pomoć, iznio beživotno tijelo iz kočije. - Seiferte, odmah pošaljite čovjeka na konju po liječnika. - To je Gotz zaviknuo čim je kočija stala. Još prije nego su Evu unijeli u kuću, neki konjušar je već odjahao niz brijeg. Gotz i Seifert unijeli su Evu u njezinu sobu i položili je, zajedno s pokrivačem, na krevet. Sobarica je ušla za njima pa je sada, uz Gotzovu pomoć, pokušala skinuti s Eve mokru odjeću i posušiti joj kosu. Gotz je bio jednako tako blijed kao i Eva. - Kad je moja žena napustila kuću? - zapita prestrašenu sobaricu. - Ne znam, gospodine! U sedam sati vidjela sam gospoñu vani na hodniku i zapitala je želi li nešto. Gospoña je samo odmahnula glavom. Kasnije je više nisam vidjela. Kad je izbila oluja, pošla sam u njezinu sobu da zapitam trebam li joj. Ali soba je bila prazna, kao i sve druge u dvorcu. Pomislili smo da je gospoña krenula na šetnju i da ju je oluja iznenadila. Pretražili smo cijeli park. Gotz je sad znao isto toliko kao i ranije. Mahne sobarici da može otići, pa položi tople pokrivače preko svoje žene. Budući daje nisu mogli podići Gotz je naredio da rezrežu njezinu haljinu. Želio je da Eva ostane mirno ležati. S užasnim je nemirom očekivao dolazak liječnika. Ustanovio je da je Eva slomila nogu kad ju je još jednom pregledao. Dakako da nije mogao vidjeti postoje li još neke povrede. Eva je još uvijek bila u nesvijesti. Ležala je zatvorenih očiju i samo bi ponekad zastenja-la. Da mu je sada mogla pogledati u lice, ne bi posumnjala u Gotzovu ljubav. Tako užasnu bol, kakva se odražavala na njegovu licu, moguće je osjetiti samo za nekoga koga voliš od sveg srca. Ponekad bi joj pogladio vlažnu kosu, poljubio njezine hladne ruke. Nije se još preodjenuo. Nije se mogao maknuti od njezina kreveta. Napokon, nakon prave vječnosti, stigao je liječnik. Konjušar mu je javio da je gospoña stradala, pa se liječnik oboružao svim potrebnim. Dok je vještim rukama pregledavao Evu, Gotz mu ispriča što se dogodilo. Brzo joj je stavio gipsani povez i udobnije je smjestio. Liječnik nije mogao ustanoviti nikakve druge povrede. Ali Eva je imala jaku groznicu. Liječnik je rekao Gotzu da se radi samo o jednostavnom prijelomu potkoljenice, ali da se Eva i prehladila ležeći na mokroj zemlji. Gotz ga je slušao smrtno blijed. Užasno je bio zabrinut za svoju mladu ženu. Koliko je morala propatiti onako bespomoćna i napuštena! Kako se morala plašiti! Razgovarao je s liječnikom o tome. Ovaj kimne i primijeti: - Da, vjerojatno je doživjela mali živčani slom. Ali ne budite očajni! Vaša je žena mlada i zdrava. Brzo će to nadvladati. Najvažnije je spriječiti prehladu. Poduzeo sam sve potrebno. Eva je, za vrijeme dok joj je liječnik stavljao povoj, otvorila nekoliko puta oči i pogledala zbunjeno oko sebe. Gotz se htio nagnuti nad nju, ali liječnik ga je zadržao. - Njoj je potreban mir. Molim vas, nikakve izljeve osjećaja. Eva lagano odahne, kad je liječnik u društvu njezina muža napustio sobu na nekoliko trenutaka. Pogleda bolno prema vratima. Kad se sobarica, koja je ostala uz nju, pomakla, opet je zaklopila oči. Nije bila cijelo vrijeme u nesvijesti, ali nije mogla pogledati Gotza i razgovarati s njim. Više od tjelesnih boli mučile su je duševne. Sada, kad ju je liječnik zbrinuo, boli su popustile. Ali stoga su one duševne navalile dvostrukom snagom. Grozničavo je ponovno pokušala nači rješenje. Što činiti? To pitanje ispunjavalo joj je dušu. Nije nalazila odgovor. Njezine misli počeše lutati. Bulaznila je, a grozničave slike miješale su se s mukom njezine duše. Za Gotza Herrenfeldea nastadoše dani puni briga. Njegova je žena tjedan dana imala groznicu i kao da nije prepoznavala nikoga oko sebe. Izbjegavala je pogled svog muža, ili bi zatvarala
94
GIGA oči čim bi ušao u sobu. I u bunilu je čuvala svoju, bolnu tajnu. Nikada nije preko njezinih usana prešla riječ o tome. Liječnik je poslao u Herrenfelde medicinsku sestru. Uz to je odmah drugi dan došla i Jutta iz Woltersheima. Zahtijevala je da njeguje sestru, a bila je pritom tako spretna i brižna da su joj to napokon i dopustili. Izmjenjivala se s medicinskom sestrom u njegovanju. Kad je groznica napokon bila pobijeñena, Eva je postala silno apatična i bezvoljna, što liječniku nije bilo drago. Noga joj je bila u gipsu i sprečavala ju je da se krećči Ležala je dan i noć bezvoljno i jela samo kad bi je prisilili na to. Ponekad bi se nasmiješila, kad bi se Jutta trudila oko nje, ali taj smiješak je mladu djevojku bolio više nego da je Eva ostala ozbiljna. U tom je smiješku bilo nešto što je Juttu žalostilo. - Evo, draga Evo, što se dogodilo s tobom? Muči te nešto drugo, a ne tvoja bolest i slomljena noga! - rekla je jednog dana. Eva je odmah opet postala nemirna, a u njezinim se očima pojavio takav strah da se Jutta trgnula i zašutjela. Kasnije je o tome razgovarala s Gotzom. - Gotze, ne mogu pomoći samoj sebi, ali Eva se izmijenila. A nisu krive samo tjelesne patnje. Jeste li se posvañali? Gotz zabrinuto odmahne glavom. - Nismo, Jutto! Posve sigurno nismo! Već sam razmišljao o toj promjeni njezina raspoloženja. Razgovarao sam o tome i s liječnikom. On tvrdi da će sve biti u redu. Moramo je ostaviti na miru, i ne uzbuñivati je pitanjima. Sigurno su je za vrijeme one oluje mučile užasne slike i to sada mora nadvladati. Morali su se zadovoljiti time i nisu to više spominjali. Ali Juttinom oštrom pogledu nije izmaklo da je Eva postajala nemirna kad god bi Gotz ulazio u sobu. Zatvorila bi oči sve dok nije opet izašao. Jutta, inače tako živahna djevojka, kao da se u bolesničkoj sobi potpuno promijenila. Brinula se za Evu nježno i s mnogo ljubavi. Gotz joj je stoga uvijek zahvalno poljubio ruku. Pokušavala je i njega oiirabriti i utješiti. Ta sve će opet biti dobro. Iz Woltersheima bi svakodnevno netko dolazio raspitujući se za Evino stanje. Otac je bio vrlo zabrinut, i tužan zbog nje. Gotz je gospoñi Fokham obzirno javio da je Eva pri padu slomila potkoljenicu, ali da se već oporavlja. Ona je odmah po primitku pisma brzojavila i pitala da li je Evino stanje opasno. A Gotz joj je odgovorio da se Eva oporavlja polagano ali sigurno. Zašto bi uznemirio njezinu majku? Ionako nije mogla pomoći, a iz daleka je sve uvijek izgledalo još mnogo gore nego li je uistinu bilo. Tjelesno se Eva doista oporavljala. Samo je njezina bezvoljnost trajala i trajala. Djelovala je nekako strano i nedostupno. Na njezinom se licu ne bi pojavljivao smiješak, a kad bi je Gotz zamolio da prozbori koju riječ, postajala je nemirna i uzbuñena, tako da se uvijek ponovno nemirno povlačio. Kako je Eva i u ophoñenju s Juttom bila tiha i izmijenjena nije razmišljao o tome da se možda ljuti na njega. Neprekidno se nadao da će se njezino ponašanje promijeniti kad ozdravi. Što se Eva više tjelesno oporavljala, to su je više mučile misli. Neprekidno je razmišljala kako bi riješila svoj odnos s Gotzom, a da mu ne mora reći istinu. Sjetila se tisuću planova i opet ih odbacila. Napokon, jedne besane noći dosjeti se nečeg što je bilo moguće ostvariti. Razmišljala je o tome i ustanovila da će to biti u redu. Potpuno se pomirila s time, pa je u duši postala mirnija i slobodnija. Obračunala je sa svojom srećom. Znala je da je ona za nju izgubljena otkad je saznala da je Gotz ne ljubi. Ali htjela je barem svoju sudbinu snositi dostojanstveno. Prvo se trebalo riješiti mučnog položaja u kojem se nalazila. Nije mogla dopustiti njegove nježnosti. Nježnosti koje su je ponižavale, jer je znala da njegovo srce ne sudjeluje u tome.
95
GIGA Noga je zarasla i liječnik je skinuo gips. Mogla je ustati i pokušati hodati. Jutta se trebala drugog dana vratiti u Wol-tersheim jer je Eva napustila postelju. Proslavila je svoj sedamnaesti roñendan u bolesničkoj sobi, pa su joj roditelji željeli dati darove kad se vrati kući.
96
GIGA
XVIII Fritz je čeznutljivo očekivao Juttin povratak. Nikada joj nije odao svoju ljubav, jer je to obećao samom sebi. Ali sada je prošlo nekoliko tjedana od njezina sedamnaestog roñendana, a on nije imao prilike razgovarati s njom. Zbog toga se radovao kad je Jutta napokon najavila svoj povratak kući. Sam je pošao po nju u Herrenfelde. Bijaše čudno što je naredio neka zapregnu zatvorenu kočiju, jer su on i Jutta inače više voljeli lovačku. Kad je Fritz stigao u Herrenfelde vidio je Evu prvi put nakon što se razboljela. Obuzme ga tuga. Nije izgledala osobito loše i bolesno ali njezine su oči gledale bolno a on nije znao zašto. Ostao je neko vrijeme nasamu s njom. Razgovarao je s njom srdačno, kao sa sestrom čije stanje ga brine. Eva poče govoriti o Jutti. - Fritze, sazorila je tih tjedana. Radovat ćeš joj se. Pružala mi je veliku utjehu i bila prava podrška. Zbog bolesti posve sam zaboravila na njezin roñendan. Neću joj sada ništa reći. Ali znam da je kod kuće očekuju darovi. Molim te, uzmi ovu narukvicu i stavi je na stol u moje ime. Dobila sam je od majke, a Jutta joj se uvijek divila. Radovat će joj se. Fritz spremi kutiju koju mu je Eva pružila i obeća joj ispuniti želju. - Nadam se da ćeš uskoro doći u Wolters-heim - rekao je, poljubivši joj ruku. - Možda, Fritze! Možda ću morati uskoro doći kako bih pogledala tvoju zaručnicu - odgovori mu nasmiješivši se svojim dragim, starim smiješkom. On je toplo pogleda. - Kad bi bilo po meni, Evo - mogla bi nam ubrzo čestitati. Eva privuče njegovu glavu i srdačno ga poljubi. - Bit ćeš mi dragi brat - šapnula je duboko dirnuta. I Fritz je bio dirnut. Oboje nisu čuli da je Gotz ušao. Vidio je da je Eva poljubila Fritza i nešto mu šapnula, pogledavši ga svojim dragim pogledom, Na trenutak ga obuzme čudan osjećaj. Ali odmah ga opet odbaci. Ipak to nije mogao posve zaboraviti. Fritz se ubrzo oprostio zajedno s Juttom. Gotz ih otprati do kočije i oprosti se zahvaljujući toplo Jutti. Jutta odmahne glavom. - Gotze, nemoj tome pridavati toliko važnosti. Sretna sam što sam jednom mogla biti korisna. A sad poñi do Eve! Nadam se da ćeš ubrzo opet steći svoje dobro raspoloženje. Fritz se popne za Juttom u kočiju. Na trenutak, Gotz pogleda njegovo lijepo, suncem opaljeno lice, i prisjeti se poljupca kojeg mu je Eva dala. Ljuteći se sam na sebe, povuče se, pozdravivši ih još jednom. Jutta odahne kad je ostala nasamu s Fritzom. - Fritze, sretna sam što se mogu vratiti kući - nasmiješila se. Fritz duboko uzdahne. - I ja sam sretan, Jutz! Nedostajala si mi. Jutta ga nesigurno pogleda. - Vjerojatno se nisi ni s kime mogao svañati? - zapita vragoljasto. - Prije svega, nedostajala si mi iz drugog razloga. Zaključio sam da ipak neću moći vječno ostati neženja. Rado bih se zaručio. Stoga mi moraš vratiti moje obećanje da se neću ženiti. Jutta je problijedila i nehotice se odmaknula od njega, koliko joj je to klupa dopuštala. Oči joj se zasjeniše, a usne počeše trzati od suspregnutog plača. - Zar ne, Jutz, vratit ćeš mi moju riječ - zamoli je Fritz još jednom, jer je ona šutjela. Jutta se sabra teškom mukom. - Vraćam ti je. Meni je to posve svejedno. Ako hoćeš, možeš se odmah sutra i oženiti procijedi. Ali ipak nije mogla zadržati suze koje su joj potekle niz obraze. U to je Fritz iznenada zagrli, što je mogao jer je kočija bila zatvorena, pa joj poljupcima poče brisati suze. - Slatka, mala, prkosna Jutz, zar ti je to doista svejedno? Zar ne znaš da te ljubim i to već vrlo 97
GIGA dugo? Da ne mogu živjeti bez tebe? Naše lijepo drugarstvo mi već dugo nije dovoljno. Postat ćeš moja draga mala žena. Ti glupa, glupa Jutz! Htio sam samo pričekati dok ti ne bude sedamnaest godina,, a sad sam tome morao dodati tri tjedna. Reci, Jutz, hoćeš li postati mojom ženom? Jutta je sjedila kao uzeta, a suze su joj obilno tekle. Napokon mucajući progovori: - Fritz, ako si se sada našalio, to bi bilo podlo. Fritz joj poljubi meke, prkosne usne. Potom joj pogleda duboko u oči. - Jutz, zar nisi ništa shvatila? Pon-ekad nisam mogao sakriti koliko te volim. Jutta odlučno obriše suze. - Umrla bih da si odabrao drugu. Ili bih ti iskopala oči. Fritz se sretno nasmije. - Mala vragoljanko! Neće mi biti lako ukrotiti te - primijeti. Ona porumeni pa odmahne glavom. - Fritze, zar ne znaš kako sam meka? Moj prkos bijaše glumljen. Ljutila sam se sama na sebe što sam te toliko voljela. A vjerovala sam da me ti ne voliš. - Ali sad znaš istinu - zadirkivao ju je. - Da, sad je znam. Dobro si se pretvarao. - Jutz, sad smo zaručnici. Brzo, poljubi me! Neće škoditi bude li to i više poljubaca. Moram steći hrabrost. Jer kad te zaprosim od oca, možda će reći da si premlada i da prvo moraš odrasti. Jutta se uspravi i odgovori: - Ne budi opet drzak. Silvijin savjetnik je mislio da mi je devetnaest godina, kad me je prvi put vidio. - To svjedoči da ne procjenjuje najbolje -nastavio ju je zadirkivati, a kad se ponovno pokušala naljutiti zatvorio joj je usta poljupcem. - Tiho, Jutz! Budeš li se htjela svañati, ubuduće ću te ušutkati na taj način. Vrlo mi je ugodan. Jutta ga iznenada zagrli položi obraz na njegov. - Dragi Fritze, tako sam sretna! To je zvučalo drago i meko, kao što to još nikada nije čuo od nje. Oči mu se ovlažiše pa je zapita: - Voliš li me, slatka moja Jutz? Jutta kimne. - Užasno te ljubim. Beskrajno sam sretna. Ali ipak imam jednu molbu. - Koju? - Nemoj danas govoriti s ocem o tome. Htjela bih dan-dva biti potajno zaručena. Uvijek sam zamišljala kako bi to lijepo bilo. Fritz se nasmije i poljubi je. - Pravo si dijete! Ne mogu ti odbiti prvu molbu. Dakle, dva dana ćeš biti tajna zaručnica. Neko su vrijeme sjedili šuteći, uronivši u svoju sreću. Potom se Jutta nasmiješi: - Eva će se iznenaditi kad sazna da smo se zaručili. Fritz je vragoljasto pogleda. - Neće se iznenaditi. Već dugo zna da se ljubimo. - Fritze, otkud bi to znala? - Ja sam joj rekao! Upravo sam o tome razgovarao s njom. Poljubila me i pozdravila kao brata. Raduje se što ćemo postati bračni par. Jutta se iznenadi. - Rekao si joj da me ljubiš? - Jesam! - Ali ja joj nisam odala svoju ljubav. - Nas dvoje smo te progledali, kao da si od stakla.
98
GIGA - Ne razumijem. Pa uvijek sam se svladavala. - Možda i odviše. Time si se odala. Jutta iznenada postane ozbiljna i uzdahne. - Fritze, kako bih htjela da i ja mogu vidjeti što je s Evom. Znaš, vrlo sam zabrinuta zbog nje. - Ali opet je posve zdrava. - Nije! Zar nisi zapazio kako tužno gleda? - Jesam! Sad sam se toga sjetio. Što je s njom? - Kad bih to barem znala - odvrati tužno Jutta. Uhvati puce njegova kaputa i poče ga vrtjeti, Fritz se morao nasmijati. To je činila uvijek kad bi bila uznemirena zbog nečega. - Jutz, moje puce! Ona ga ozbiljno pogleda. - Fritze, izmeñu Eve i Gotza nešto nije u redu - primijeti tiho. Fritz je prestrašeno pogleda. Jutta slegne ramenima. - Znam da se plaši ostati nasamu s njim. Uznemiri se čim on uñe u sobu i nikada mu ništa ne govori. Ranije je Gotz za nju predstavljao sve na svijetu. Neprekidno je govorila o njemu. Njezine su oči tako čudno sjale, kad bi ga pogledala. Sad izbjegava njegov pogled, a oči su joj tužne. Ponekad izgleda tako kao da namjerava počiniti neku ludost. Fritz postade zamišljen. Potom podigne glavu. - Jutz, ne brini odviše zbog toga. U mladom braku ponekad dolazi do razmirica. Sve će se to srediti. - Ali kod nas to neće biti - izjavi odlučno Jutta. - Ne, mi smo to već ranije obavili. Sad možemo živjeti u miru. A to bismo brzo trebali potvrditi poljupcem. Nije bio samo jedan, a put im se činio prekratak.
99
GIGA
XIX Nakon što su se Fritz i Jutta odvezli, Gotz se vrati u sobu. Eva je sjedila u naslonjaču pokraj prozora. Nije ga pogledala, a nije to učinila ni kad joj je pristupio. Njezinim blijedim licem proñe naglo rumenilo. Ponovno ga je podsjetila na plahu malu djevojčicu od ranije. - Ne bi li htjela izaći sa mnom na svježi zrak? - zapita je nježno. Eva odmahne glavom. - Ne, ovdje mi je udobno. Gotz stisne zube i pogladi je po kosi. - Evo! U njegovim je riječima odzvanjala bolna molba. Eva ga na trenutak plaho pogleda. - Ostavi me, nije mi potrebno ništa do mira - reče brzo. Gotz primakne stolicu i sjedne uz nju. - Evo, kad ćeš napokon biti sa mnom ista kao ranije? Znam da još uvijek patiš od posljedica tog nesretnog slučaja. Strpljivo ću čekati dok ih nadvladaš. Ali ne mogu dulje podnijeti tvoju suzdržanost prema meni. Ponekad se plašim da se tvoja ljubav prema meni ugasila. Zar je to moguće, Evo? Zar je moguće? Eva je drhtala po cijelom tijelu gledajući mimo njega. - Ne muči me, molim te, ostavi me na miru! Samo još jedan dan - procijedi. Gotz joj nježno i toplo poljubi ruku. - Ubogo moje srce, morala si mnogo toga propatiti kad si ležala onako bespomoćna j sama u šumi. Potpuno si se izmijenila. Tvoje oči uvijek gledaju tako plašljivo, kao da ti prijeti tisuću opasnosti. Zaboravi te sate! Ali ako nešto drugo muči tvoju dušu, dopusti da sudjelujem u tome. Dopusti da ti pomognem! Najvažnije je da više ne budeš tako šutljiva i hladna. Ne mogu to više podnositi. Eva stisne ruke. - Ostavi me nasamu! - izgovoriše njezine usne kao u najvećoj muci. Gotz uzdišući ustane. Grudi mu se stegnu-M> Što se dogodilo s Evom? Zar je moguće da ga više ne ljubi? Vidio ju je pred sobom kako ljubi Fritza dražesno se smiješeći, Njemu nije htjela posvetiti ni jedan pogled, ni jednu dobru riječ. U njemu se rodi užasan strah. Pričini mu se da je duga sjena pala na njegovu sreću. Iznenada se u njemu rodi strah. »Sagradio si svoju sreću na laži, stoga i nije mogla vječno trajati.« Polagano je izašao. Na vratima se još jednom okrenuo prema njoj. Eva je sjedila kao okamenjena gledajući ravno pred sebe. Tog istog dana Gotz je razgovarao s liječnikom koji je posjetio Evu. Potuži mu se da se Eva potpuno izmijenila. Liječnik slegne ramenima. - To su posljedice duševne depresije. Vaša je žena potpuno ozdravila. Savjetovao bih vam da jednom odlučno porazgovarate s njom. U takvom labilnom stanju odveć popustljivosti nije dobro. Više šteti nego koristi. Gotz odluči drugog dana ozbiljno porazgo-varati s Evom. Tog jutra je Eva primila pismo od svoje majke. Gospoña Fokham je usprkos povoljnim izvještajima bila vrlo zabrinuta za kćerku. Na kraju je zamolila Evu da je posjeti Zajedno s Gotzom, čim ozdravi. Plovidba morem predstavljat će najbolji oporavak nakon duge bolesti. Gotz je vjerojatno mogao izbivati nekoliko tjedana. Neće se prije smiriti, nego li se sama uvjeri da je Eva ozdravila. Eva je zamišljeno pročitala pismo. Pričini' lo joj se kao spas. Znala je što treba činiti. Kad je poslijepodne sjedila kraj prozora u malom salonu, ušao je Gotz da bi po savjetu liječnika razgovarao s njom. Njezine oči nisu danas gledale onako umorno, a na obrazima se pojavilo lagano rumenilo. Široka bijela haljina padala joj je u lijepim naborima niz tijelo. Gotzu se njegova žena još nikada nije činila tako lijepom kao tog trenutka. Srce mu ispuni čežnja za tim da je zagrli i poljubi kao ranije. 100
GIGA - Evo, kako se danas osjećaš? - zapita je mirno. - Hvala, dobro! - Tome se radujem. Trebala bi me kasnije otpratiti na šetnju. - Radije ću ostati ovdje. - Ne, moraš se kretati. Liječnik to zahtijeva. Uz to, mila moja, moraš se odlučno boriti protiv svog neraspoloženja. Tako to dalje ne ide. Gotz sjedne i nastavi mirno: - Zar ne vidiš da patim zbog tvog ponašanja? Štedio sam te dok je to tvoje stanje zahtijevalo. Ali sad liječnik savjetuje da te odlučno pokušam trgnuti iz tog raspoloženja. Povjeri mi sve! Reci mi što te tišti, kako bih ti mogao pomoći. Eva ustane i priñe drugom prozoru. Neko je vrijeme ukočeno gledala pred sebe. Potom se polagano okrene prema Gotzu. Lice joj ponovno bijaše okamenjeno. Uhvati se za naslon stolice kao da joj je potrebna podrška. - Ti to hoćeš, pa neka bude - odgovori tiho. - Reći ću ti što me tišti. Moramo sve objasniti meñu nama. U dugim danima svoje bolesti imala sam vremena razmišljati. Otkad sam, nakon smrti tetke Klarisse, došla u kuću svog oca, dogañaji su velikom brzinom slijedili jedni za drugim. Nisam se uspjela smiriti i razmišljati o sebi. Ovih tjedana shvatila sam mnogo toga. Eva načini stanku i duboko udahne zrak. I Gotz je ustao i stajao nijemo nasuprot nje. Na njegovom licu vidjelo se nemirno iščekivanje. Eva nastavi čvrstim glasom: - Moram ti priznati da sam se prevarila u svojim osjećajima, kad sam postala tvoja žena. U ovim trenucima mirna razmišljanja spoznala sam da te ne ljubim. Gotz se trgne i problijedi, ali nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Stisnuo je bolno usne. Eva nastavi: - Morala sam ti to reći, kako bismo sve objasnili meñusobno. Znam da ne mogu izmjenjivati nježnosti s tobom. Postao si stran mom srcu. Eva zašuti potpuno iscrpljena. Gotz ju je promatrao žarkim pogledom. - Evo, ne znaš što govoriš. Osvijesti se! Ne može biti istina ono što si rekla. Eva umorno odmahne rukom. - Znam posve dobro što sam rekla. Dobro sam promislila o svemu. Nemoj misliti da ne znam za posljedice svojih riječi. Odgañala sam to iz dana u dan. Sad sam ti napokon morala sve reći. Sam si to tražio, Gotz joj pristupi i uhvati je za obje ruke. - Evo, je li to istina? Moram li ti vjerovati? Ne ljubiš me? - zapita promuklim glasom. - Istina je - odgovori tiho Eva. - Ljubiš li nekog drugog? - procijedi Gotz. Eva zaklopi oči. Bilo bi dobro, ako bi povjerovao u to. Vrlo dobro. - Ne bih ti željela odgovoriti na to pitanje - zamoli ga tiho. Gotz je brzo ispusti i povuče se. - Odgovor mi nije potreban. Vidim jasno. Posve jasno! Moje srce do posljednjeg trenutka nije htjelo povjerovati u to. Ali nije moglo biti drugačije. Kako bi me inače mogla toliko mučiti. Gotz poče hodati po sobi mračna izraza lica. Teškom mukom se pokušavao smiriti. Tek je tog trenutka shvatio što mu je ona doista značila. Napokon zastane. - A što će sada biti? - zapita. Eva čvrsto stisne ruke. - Danas sam primila majčino pismo. Poziva nas u posjete. Ako mi dopustiš, otputovat ću sama onamo. Gotz uhvati naslo'n stolice. - Znači, želiš me napustiti. Možda zauvijek? - Zasad samo nekoliko tjedana. Gotz se gorko i prodorno nasmije. - Zasad! Želiš da se polagano priviknem na to stanje, zar ne? Nije potrebno da me štediš. Osjećam da moja sreća nestaje. Ne mogu je zadržati, ne mogu je uhvatiti. Znam što će se
101
GIGA dogoditi. Poći ćeš majci, a jednog ću dana primiti pismo od tebe u kojem mi javljaš da se više nećeš vratiti. Gotz zašuti, obuzet osjećajima, pa je pogleda pogledom koji je odavao svu njegovu ljubav i tugu. Ali Eva ga nije gledala, jer se plašila da će zapaziti na njegovu licu skriveno olakšanje. Nakon nekog vremena, Gotz duboko uzdahne i tiho nastavi: - Užasno si me prevarila. Vjerovao sam u tvoju ljubav. Nisam mogao povjerovati da si tako lakomislena. Ali posljednjih sam tjedana osjećao da se naša sreća lomi. Plašio sam se, a nisam mogao taj strah izraziti riječima. Sad se to dogodilo. Eva zaklopi oči. Izraz boli ležao joj je oko usana. Zašto je još uvijek lagao? Zašto je pred njom izigravao tu komediju? - Dopuštaš dakle da otputujem k majci? - zapita hladno. Gotz prijeñe rukom preko toplog čela. - Ne mogu te zadržavati. Ne mogu tražiti od tebe da bez ljubavi živiš pokraj mene. Čak kad bih je ponovno pokušavao zadobiti, to ne bi koristilo, osjećam to. Nedostaje mi i hrabrosti. Ono što sad trpim pravedna je kazna. Sad ti mogu priznati, a da ti ne nanesem bol: moja je sreća počivala na laži. Eva se trgne i pogleda kao da želi prodrijeti do dubine njegove duše. - Na laži? - zapita brzo. — Da, na laži! Sad mogu olakšati dušu, a da ti ne zadam bol. Dosta dugo me to mučilo, sad to više neću nositi u sebi. Kad sam se onda odvezao u Berlin da posjetim tetku, ugledao sam te prije odlaska pokraj jezerca u Juttinom društvu. Već si ranije, svojim pjesmama, svojim tajanstvenim ponašanjem, ostavila na mene dubok dojam. Morao sam prisiliti samog sebe da ne odlazim svakog dana u Woltersheim. Nesvjesno sam čeznuo za tobom. Onog trenutka, kad smo se opraštali pokraj jezerca, pomislio sam da sam u tvojim očima pročitao da i ti voliš mene. Pogledala si me tako da to nisam mogao zaboraviti. Najradije bih odustao od putovanja i ostao pokraj tebe. Užasavao sam se braka zbog novaca, ali morao sam to učiniti. Trgnuo sam se. »Ne budi nitkov, ne smetaj njezin mir!« govorio sam samom sebi, znajući da se ne mogu oženiti siromašnom djevojkom. Ali moje je srce ostalo kod tebe, kad smo se rastali. Vrlo tužan stigao sam tetki Mariji. Htjela me odmah upoznati s nekoliko mladih djevojaka. Otrčao sam, nisam je mogao slušati. Iduće noći nisam oka stisnuo. Čeznuo sam neizmjerno za tobom. Drugog jutra, kad sam se vratio obavivši neke poslove, saznao sam od tetke da se tvoja majka vratila i učinila te nasljednicom ogromnog imetka. Što sam osjetio pri toj vijesti? Ne mogu ti to sada više opisati. Bijaše to pravi kaos osjećaja. Prije nego sam shvatio što se zapravo dogaña, tetka Marija mi je rekla da se moram odmah vratiti kući i zaprositi te prije nego saznaš što se dogodilo. Znao sam samo jedno: kad bih te zaprosio tek nakon što saznaš da si bogata nasljednica, uvijek bi sumnjala u moju ljubav. A ja sam toliko čeznuo za tobom. Ukratko, pristaoNsam na plan tetke Marije. Htjela mi je omogućiti tjedan dana vremena. Našao sam te navečer na dan svog dolaska, ali to ti ne moram pričati. Moje je srce usplamtjelo, kad sam te ugledao. U onom satu nisam mislio na tvoj novac. Bio sam sretan što sam smio slijediti zov svog srca. Postala si moja, a ja sam ušutkao svoj unutarnji glas koji me opominjao. Možda se sjećaš da sam te jednog dana zapitao da li bi vjerovala u moju ljubav, ako bih ti je bio priznao tek nakon toga što si postala bogata. Odgovorila si mi da tada ne bi bila tako sretna. To mi je zatvorilo usta, kad god sam ti poželio priznati istinu. Tako sam šutio u saznanju da te ljubim svim srcem i svom svojom dušom. Ali vidiš i sama, laž mi nije donijela sreću. Sad te istina neće više toliko pogoditi. Baš naprotiv, potpuno će te osloboditi. Poñi svojoj majci, ne smijem te zadržavati. Sad mi dopusti da se povučem, moram se smiriti. Kasnije, kad se malo umirim, možemo dogovoriti sve potrebno. Gotz brzo priñe vratima, jer se više nije mogao svladavati. Eva je grozničavim nemirom slušala njegove riječi. Zvučale su potpuno iskreno, morala mu je
102
GIGA povjerovati. Osjeti ogromno olakšanje. Ljubio ju je, usprkos svemu. Ali uzbuñenje uguši njezin glas. Kad se smrtno blijed okrenuo od nje i pošao prema vratima, iznenada kao da je oživjela. Potrči za njim i prije nego je stigao do vrata, grčevito ga uhvati. - Gotze, nije istina, nije istina! Lagala sam ti. Gotze, ljubim te! Umrla bih od ljubavi, da me ti ne ljubiš - zaviknula je silno uzbuñena i pala bez snage kraj njega na pod. On je podigne svojim snažnim rukama. Kao da ne može vjerovati njezinim riječima, privine je čvrsto na srce. - Što je, Evo? Zar si sumnjala u moju ljubav? Ništa ne razumijem.. Eva dršćućim 'rukama dohvati torbicu i izvadi iz nje tetkino pismo, koje je malo prije ponovno pročitala, kako bi stekla hrabrost. Pogledom punim straha i ljubavi pruži mu ga. - Ovo pismo! Našla sam ga nakon što si se odvezao u grad. Bilo je u jednoj knjizi u knjižnici. Mislila sam da me ne ljubiš i da si se vjenčao sa mnom samo zbog novaca. Kao luda potrčala sam iz kuće. Najradije bih umrla. Ležala sam u šumi, tko zna kako dugo. Srce me tako užasno boljelo. A tad je izbila oluja. U mraku sam upala u jarak. Gotze, nikada u životu nisam bila tako nesretna. Gotz je dršćućim prstima dohvatio pismo i odmah ga prepoznao. Prestrašeno kriknuvši privuče Evu na grudi, pa pogleda u njezine oči s iskrenom ljubavi. - Draga, zar si doista mogla povjerovati u to da bih te mogao tako varati? Nisi li osjećala kako si me usrećila svojom ljubavi? To nesretno pismo! Zaboravio sam na njega. Sad počinjem shvaćati zašto si se iznenada toliko promijenila. Koliko si propatila, ljubavi moja! To sam spoznao tek sada kad si mi rekla da me ne ljubiš. Reci mi da to nije istina. Ljubiš me, zar ne? Eva kimne pogledavši ga blaženim smiješkom. - Tebe, samo tebe, moj Gotze! Oprosti mi što sam ti lagala. Kako mi je to bilo teško. Nisam te htjela postidjeli. Stoga sam ti zatajila istinu. Nisam mogla ostati pokraj tebe, jer sam vjerovala da me ne ljubiš. Ne bih mogla podnijeti tvoje milovanje, vjerujući da je lažno. - Uboga moja mala! Zar si doista vjerovala da bih mogao glumiti tako duboku, iskrenu ljubav? Eva se privine uza nj poput umorna djeteta koje je napokon stiglo kući. - Pa i ti si povjerovao da te ne ljubim, kad sam ti to rekla. Gotzje čvrsto zagrli i poljubi je toplo. - Bio sam još veća luda od tebe. Tvoje drage oči ne mogu lagati. Ali dugo me već nisi gledala. A Fritza si pogledala tako toplo kad si ga poljubila. Postao sam ljubomoran. Vidiš li kako sam glup. - Ovaj je poljubac bila uranjena čestitka. Znaš da Fritz ljubi Juttu. - Zaista sam bio potpuno zbunjen. Čega se sve nisam plašio tih užasnih dana! Skupo sam platio svoju laž. Možeš li mi oprostiti? Eva kimne. - Sve ću ti oprostiti, ako me ljubiš. Sad ne moram otići, zar ne, nećeš me poslati od sebe? Gotzje podigne i privine uz svoje srce. - Kako bih mogao živjeti bez tebe, ljubavi? Gotz osjeti da je Eva drhtala i počela posrtati. Oprezno je posjedne u udoban naslonjač i klekne uz nju. - Mila moja, to je bilo odviše za tebe. Odmori se i gledaj me svojim milim očima. Moći ću ponovno povjerovati u svoju sreću. Kako bih mogao popraviti to što si propatila zbog moje laži? - Grli me čvrsto. Tako mi je bilo hladno svo to vrijeme. Sad je sunce opet u mom srcu. Sretna sam što te smijem ljubiti. Poljubiše se kao da žele svo blaženstvo tog trenutka iskusiti u tom poljupcu.
103
GIGA Potom odahnuvši pogledaše jedno drugome u zažarena lica. - Ljubavi moja, sad je moja sreća istom potpuna. Sad kad počiva na istini. Čvrsto zagrljeni pričaše jedno drugome što su propatili posljednjih tjedana. Neprestano su gledali jedno drugome sretno u oči.
104
GIGA
XX Fritz je trećeg dana nakon što se potajno zaručio s Juttom zaprosio njezinu ruku od gospodina Woltersheima. Ovaj uopće nije bio tako iznenañen, kao što su to zaručnici očekivali. Donio je već prije svoj zaključak zbog neprekidnog ratnog stanja koje je vladalo meñu njima. Rado im je dao svoj pristanak. Veselio se da će njegova kćerka postati gospodaricom Woltersheima kad njega jednom ne bude. Silvija i njezina majka silno su se iznenadile zbog tih zaruka. Silvija se prisjetila koliko se trudila osvojiti Fritza. Nije joj bilo drago da je njena sestra postigla ono što ona sama nije mogla steći. Samo teškom mukom uspjela se sabrati i izreći čestitke. Ali pamet joj je nalagala da sačuva mir. Pretvarala se da je već dugo znala za njihovu ljubav i da je svo njezino ljubazno ponašanje prema Fritzu bilo samo stoga što je znala da će biti Juttin muž: Gospoña Woltersheim bila je sretna što će barem njezina mlaña kćerka zauzeti mjesto namijenjeno starijoj. Na njezinom licu pojavio se izraz zadovoljstva i ponosa što su obje kćerke sada bile zaručene. Kad su roditelji dali svoj blagoslov, Jutta je poslala pisamce sestri u Herrenfelde. Glasilo je: »Moja najmilija Evo, od sreće sam kao luda. Zaručila sam se s Fritzom. Evo, on je tako drag čovjek! Sada mojoj sreći ništa ne nedostaje osim toga da Ti i Gotz doñete u Woltersheim i proslavite s nama zaruke. Moram te odmah poljubiti i zbog prekrasne narukvice. Bila sam dirnuta kad mi ju je Fritz predao u Tvoje ime. Molim vas, doñite! Neću prihvatiti odbijanje. Koristit će Ti, moja slatka Evo! I Tvom ubogom Gotzu potrebno je malo zabave. Evo, nisam Ti to htjela reći, ali pisati Ti mogu. Ne muči sebe i svog ubogog muža raznim glupim mislima. Osjećam da namjeravaš učiniti neku glupost. Najvažnije je što se vas dvoje ljubite. Bila bih sretna, kad bi se Ti opet smijala od srca. Zasad dosta. Žurim. Fritz me čeka. Doñite sigurno! Vaša sretna Jutta, zvana »glupa Jutz« buduća vlasnica Woltersheima« Ovo je pismo Eva primila dan poslije pomirenja. Sjedila je u Gotzovu društvu za stolom i nakon što je pročitala pismo pružila ga je svom mužu nasmiješivši se. Gotz ga pročita. - Vidiš li, Evo, tvoja je sestra slutila da ćeš počiniti neku glupost. Ona je sjajan čovjek - reče joj. A zatim se uozbiljio i privukao Evu k sebi. - Draga, što bi bilo s nama da ti se nisam ispovijedao u posljednji trenutak? Ona se čvrsto pripije uz njega. - Ne mislim više na to, dragi moj! Sve je dobro završilo. Neko su vrijeme zaboravili na Juttino pismo. Ali tad ga Eva poče požurivati. - Moramo odmah nakon jela poći k njima. - Da, tako je. Već i stoga da bi Jutta saznala kako moju ženu više ne muče glupe misli. - I da se moj ubogi Gotz može malo zabavljati - zadirkivala ga je Eva. Gotz poskoči i privuče je sebi. - Izgledam li tako kao da mi je to potrebno? Jutta je bila sretna ugledavši Evu i Gotza kako dobro raspoloženi stižu u Woltersheim. Gotz zagrli mladu zaručnicu. - To sam ti dužan, ti divna djevojko! Ona ga iznenañeno pogleda. - Zašto? - Jer si tako mudra i dalekovidna. - Rekla bih da je u Herrenfeldeu napokon opet zasjalo sunce. Evo, djeluješ tako kao da ti je danas ponovno vjenčani dan. Već te dugo nisam vidjela takvu. Bilo mi je teško u srcu zbog tvojeg mračnog pogleda. Je li sada opet sve u redu? Eva poljubi sestru. - Pametna Jutz! Svladala sam svoje glupe misli. - To je bilo pametno, Evo, a sad slušaj kako će naš život biti divan. Vjenčat ćemo se tek za godinu dana. Otac misli da bih prvo trebala potpuno ddrasti. Ionako govore da su zaruke 105
GIGA najljepše doba u životu. Poslušaj, morate primiti mog Fritza u Herrenleldeu do našeg vjenčanja. Majka ne želi da ostane živjeti ovdje u kući. Bože, sve što je zgodno, nije pristojno. Kad Fritz ne bi mogao stanovati kod vas, morao bi se odseliti nekamo dalje. To bi bilo užasno. Neće vam smetati. Navečer će iz Woltersheima doći u Herrenfelde, a rano ujutro opet će otići. Sve smo dogovorili. Zar ne, Fritze? - Da, Evo, a ja se nadam da ćete siromašnom beskućniku pružiti krov nad glavom. Eva i Gotz stisnuše mu ruku. - Fritze, ti si naš! Radujemo se što ćeš doći u Herrenfelde. Ujesen, odmah nakon žetve, Gotz i Eva posjetili su gospoñu Fokham na nekoliko tjedana. Istom ovdje, u kući njezine majke, Eva je spoznala koliko je bogata. Ovo bijaše pravo mjesto za tu ponosnu ženu. Mladi je par proživio te tjedne kao u bajci. Eva je s velikim zanimanjem promatrala ovaj: njoj nepoznat život. Kad bi se u društvu majke i Gotza vozila u automobilu širokim avenijama, prisjećala bi se uskih uličica svoje mladosti. Kako se čudno izmijenio njezin život. Kad su se Eva i njezin muž trebali ponovno ukrcati na brod na povratku za Njemačku, gospoña Fokham ih je ispratila. Ovaj puta se majka još teže rastala od svog djeteta. Jedva se uspjela svladati. I Eva je bila vrlo tužna. - Draga majko, ne bi li mogla poći s nama? Tužna sam što te ostavljam samu u toj stranoj zemlji. Kod tebe je bilo lijepo, ali čovjek može biti iskreno sretan samo u domovini. Doñi u Njemačku, majko, doñi k svojoj djeci! - zamoli je toplo. Gospoña Fokham nasmiješi se kroz suze. - Tko zna, možda neću dugo izdržati bez tebe. Nešto me poput magneta vuče u staru domovinu. A to su tvoje drage oči. Znam da će me jednog dana dovući kući. Ali drago dijete, to nije moguće tako brzo. Moram prvo srediti svoje poslove. Gospoña Fokham ostala je još dugo stajati kad je parobrod otplovio. Gledala je za svojim djetetom. Suze su joj tekle niz obraze, a ona nije obraćala pažnju na znatiželjne poglede oko sebe. Čežnja za djetetom dovela ju je napokon, nakon dvije godine, preko mora u staru domovinu. Kupila je u Berlinu, u Grunewaldu, kuću i tamo živjela zajedno s gospoñom Herrenfelde s kojom se dobro slagala. U zimi posjetila bi je njezina djeca na nekoliko tjedana, a ljeti bi odlazila u Herrenfelde na dulje vrijeme. U prvo vrijeme uspijevalo joj je izbjeći susret s prvim mužem. Ali kad se nakon nasljednika u Herrenfeldeu rodila i djevojčica, jednog su se dana bivši supružnici posve slučajno sreli kraj njezine kolijevke. Porumenjeli su i pogledali jedno drugome ozbiljno u oči. Gospodin Woltersheim iznenada spontano pruži ruku. - Zaboravit ćemo na sve što je bilo i pomiriti se s neizbježnim na dostojanstven način. Naši unuci nam dokazuju da je mladost sa svojim burama za nama. Naša se kćerka ne smije više plašiti susreta svojih roditelja. Gospoña Fokham položi ruku u njegovu. - Neka tako bude. Na krštenju Evin«? kćerke njezini su roditelji miroljubivo sjedili za istim stolom. I gospoña Woltersheim se pomirila s time. I dostojanstveno je podnosila sve to. Ali Jutta, koja je u meñuvremenu postala sretna mlada žena, rekla je potajno Evi: - Evo, dobro je što se otac može ponovno sastajati tako mirno s tvojom majkom. Ponekad je bilo teško izbjegavati njihove susrete. Otac je potajno žalio što ne može dolaziti u Herrenfelde, kad je tvoja majka ovdje boravila. Eva kinine sjajnih očiju. - Jutto, sada sam silno bogata. Imam svoje roditelje, svoju djecu i svog Gotza. - A što je sa mnom? - poče joj prigovarati Jutta. Eva je nijemo zagrli i nježno poljubi.
106
