GIGA
Hedwig Courths-Mahler Lijepa Lilian
GIGA
Veliki luksuzni brod plovio je velikom brzinom mirnim morem obasjanim žarkim suncem. Društveni život na brodu zvanom »Non plus ultra« bio je u punom jeku, te su putnici bili dobro raspoloženi. Putovanje preko oceana na takvoj elegantnoj i komfornoj lañi predstavljalo je neprekidni praznik. Bijaše vrijeme čaja. Pili su ga, sjedeći za malim stolićem u salonu za čaj, a posluživalo se i na palubi zajedno sa slasnim prilozima. Sve je to pridonosilo još boljem raspoloženju. U zavjetrini nekog kuta palube smjestili su se, nešto podalje od ostalih putnika John Crosshall, njegova kćerka Lilian i još nekoliko gospode. Uz Crosshalla sjedio je njegov tajnik White, dok je mjesto kraj gospoñice Lilian osvojio Robert Blount ne skidajući pogled s nje. Ona je bila vitka, ponosna djevojka, samouvjerena ponašanja poput svih Amerikanki. Bijela, jednostavna i izvrsno skrojena haljina privijala se uz njezino gipko tijelo. Na zlatno plavoj kosi nosila je dražestan šeširić. Jedva je sudjelovala u razgovoru. Njezino je lice odavalo misli zalutale negdje daleko. Tamnomodre izražajne oči zrcalile su se poput dubokog i tihog gorskog jezera. Gledale su pune čežnje u daljinu. — Gospoñice Lilian, vaše su oči sada opet oči prave Njemice — kazao je Robert Blount. On već dugo vremena bijaše njezin najprivrženiji i najneumomiji obožavalac. Lilian mu je jasno dala do znanja kako ne bi trebalo da gaji nade, pa ipak, on je krenuo na ovo putovanje preko oceana u društvu s njom i njezinim ocem. Htio je pokušati još jednom da slomi njezin otpor. Poznavao ju je još od djetinjstva. Njihovi očevi bijahu poslovni partneri. Godinama ju je ljubio i nastojao zadobiti njezino srce i ruku. No, za Lilian on bijaše samo dobar i drag prijatelj. Čuvši njegove riječi, kao da su joj se misli vratile izdaleka. Pogledala gaje. — Zašto uvijek naglašavate moje njemačke oči, Bobby? Otkada smo krenuli na put neprestano to ističete — zapitala je, smiješeći se, uz neznatan prigovor. Uzdahnuo je duboko. — Otkad se vozimo ovim njemačkim brodom, dobili ste njemačke oči, gospoñice Lilian! I što smo bliže Njemačkoj, to je sve očitije. — Sto podrazumijevate pod tim? — zapitala ga je i odmahnula glavom. Neko ju je vrijeme promatrao. — To su oči pune čežnje. Oči pune očekivanja, kao da znate da će se pred vama uskoro pojaviti zemlja iz snova. Tiho se nasmijala. — Bobby, sada govorite poput nekog njemačkog pjesnika. Bobbyjevo dobroćudno, veoma američko lice, ostalo je ozbiljno. Prešao je velikom, mršavom rukom preko uredno začešljane kose, u bojazni da kosa nije u redu. — Gospoñice Lilian, vi znate da ja govorim istinu. Vaše oči više nisu oči odlučne i mirne Amerikanke. Vi sada gledate kao što gledaju njemačke žene. Gospoñica Lilian pogledala je sa smiješkom svog oca. Njihove su se oči srele i zasjale. — Pogledajte oči mog oca, Bobby! Nisu li slične mojima? Naslijedila sam njegov pogled. Moj otac je porijeklom Nijemac, ali je već gotovo trideset godina američki državljanin. Za sve to vrijeme ne bijaše više u Njemačkoj. Bobby Blount je kimnuo. — Da, no usprkos godinama koje je proživio kao slobodan Amerikanac, on je ipak u duši ostao Nijemac. I vaša pokojna majka bila je Njemica, i nikada nije postala prava Amerikanka. A vi se sada, pred mojim očima, za vrijeme ove vožnje mijenjate. Svakog dana postajete sve više Njemicom, a sve manje Amerikankom. Nije li tako? Lilian se smješkala. Zbog toga je smiješka srce gospodina Blounta stalo jače udarati, jer on je bio tako sladak i dražestan. — Varate se, Bobby, ako mislite da se ta promjena istom sada odigrava. Samo Što vi to sada tek zapažate. Ja sam, poput svojih roditelja, u dubini duše uvijek bila Njemica, iako moja
2
GIGA
noga nikada nije stala na tlo stare domovine. Krv u mojim žilama ne može šutjeti. No, do sada sam željela biti samo Amerikanka. Mnogo toga u meni uvijek će ostati američko. Otkada sam zakoračila na ovaj njemački brod, uzavrila je rv u meni. Čežnja koju sam već prije osjećala za domovinom svojih roditelja, ojačala je. Pogledajte oca — i on broji svaki sat koji ga približava domovini. Sada je napokon nadvladala njegova krv. A da ja osjećam jednako poput svog oca, to vam je dobro poznato. Ustala je kao da je goni neki unutarnji nemir i pošla do ograde palube. Naslonila je glavu na ruke i gledala širom otvorenih očiju u daljinu — gdje se nalazila njezina domovina. Otac ju je zamišljeno promatrao. Cuo je neke dijelove razgovora. Sada je odvratio oči od kćerke i pogledao gospodina Blounta, koji kao daje izgubio svaku nadu. John Crosshall nije bio protiv toga da se njegova kći uda za Roberta Blounta, koji je bio sin jedinac njegova dugogodišnjeg poslovnog druga i kompanjona, takoñer milijunaša. Bobby je ljubio Lilian zbog nje same, a ne zato jer je bila bogata nasljednica. Osim toga, on je bio veoma dobar mladić. No, Lilian ga nije ljubila i stoga se nije moglo pomišljati na taj brak. Nikada John Crosshall ne bi svoju kćer na to prisilio. Obratio se Robertu Blountu sa smiješkom. — Dragi Bobby, ne smijete u nama gledati otpadnike. Uvijek ću se sa zahvalnošću sjetiti Amerike kojoj zahvaljujem svoju sreću. Zemlju, na koju sam nogom stupio kao brodolomac, napuštam kao bogataš. Naravno, žrtvovao sam tome svoje zdravlje i mladost — i danas se vraćam kao bolestan čovjek, kao starac u domovinu. Nju sam nekoć napustio i zarekao se da se više neću vratiti. No, sada me Njemačka neodoljivo privlači i nemam više snage da se tome oduprem. Želim provesti posljednje dane svog života tamo gdje sam proživio svoju mladost. Htio bih biti sahranjen u svojoj domovini. Kada čovjek prijeñe, poput mene, šezdeset godina, ne preostaje mu mnogo vremena. Ne gledajte me tako, dragi Bobby, kao neku sentimentalnu budalu. Znate da sam tamo preko uvijek imao bistru glavu i otvorene oči. Išao sam svojim putem ne obazirući se na sentimentalnosti. No sada, kad sam likvidirao sve svoje poslove u Americi i kad sam se odvojio od svega što me zaokupljalo, tamo me ništa više nije držalo. Imao sam vremena za snove i osjećao se iznenada opet Nijemcem. Možda će me moja domovina razočarati. Ne znam sigurno hoću li moći tamo pustiti korijenje. Veseli me što Lilian tako rado odlazi sa mnom. Bobby Blount je kimnuo. — Da, ona odlazi s vama puna radosti, gospodine Crosshall! Ona je u srcu Njemica. Šuteći stadoše promatrati Lilian. Tada je Bobby Blount uzdišući kazao: — Mislim da nisam trebao krenuti na taj put. Gospoñica Lilian nikada neće postati moja žena. Ostat će zauvijek u svojoj domovini. U to sam uvjeren. John Crosshall pružio mu je ruku i u njegovu otmjenom licu očitovalo se žaljenje. — Dragi Bobby, sam Bog zna kako bih rado bio ostavio svoju Lilian s vama za čitav život. Znam, vaš se otac pomalo ljuti na mene što nisam bio odlučniji i udao Lilian za vas. No, takva prisila ne bi bila dobra. A Lilian ne bi na to pristala. Ona je veoma samostalna i na nju se ne može utjecati. U tom je pogledu prava Amerikanka. Nikada neće nekome pružiti svoju ruku ne poklonivši i srce. — To je njemački način — odgovorio je Bobby Blount. John Crosshall se čudno nasmijao. — Imade mnogo njemačkih žena, a i muškaraca, koji se ne povode za svojim srcem. A mnoge se njemačke djevojke moraju pokoriti prisili i udati se za neljubljena čovjeka. Toga ima u cijelom svijetu. No, vratimo se vama, dragi Bobby! Predskazao sam vam uzaludnost ovog putovanja s nama. Lilian uvijek čini samo ono što misli da je pravo. Ne da se uvjeriti u suprotno. Ona vas voli poput prijatelja, poput brata. I to će uvijek tako ostati. Ona ne može biti drugačija prema vama. Bobby Blount je ponovno pogladio kosu, no njegova je ruka pri tome malko drhtala. — To je bio posljednji pokušaj — rekao je, nastojeći se smiriti. — A sim toga već sam dugo namjeravao otputovati u Europu. Za mene je bilo veoma ugodno što sam dio puta mogao provesti u vašem društvu.
3
GIGA
John Crosshall se nasmiješio. — Ako na to tako gledate, drago mi je što ste s nama. Dok vi razgledate europske države, mi ćemo vjerojatno već imati svoj dom u Njemačkoj. Namjeravam kupiti neki lijepi idilični posjed u svojoj užoj domovini, jednoj maloj kneževini. Posjetit ćete nas prije no što se vratite u Ameriku. Bobbyjeve oči zablistaše. — To je izvrsno. Onda se ne moram sada zauvijek oprostiti od vas. To će mi olakšati rastanak. — No, ne gajite više lažne nade, Bobby! Oslobodite se toga svim silama. Bobby se rezignirano nasmiješio. — Ne brinite, gospodine Crosshall! Doći ću k vama i gospoñici Lilian samo kao prijatelj. — Tome se dvostruko radujem, dragi Bobby! Lilian je prišla k njima i sagnula se brižno nad oca. — Sada moraš poći na kratku šetnju palubom, dragi oče! Ne smiješ tako dugo mirno sjediti. Na moru su i najsunčaniji svibanjski dani hladni. John Crosshall je ponosno i toplo pogledao njezino lijepo lice. — Nije mi hladno. Čini mi se da je toplo u ovom zaštićenom kutku. No, rado ću prošetati — kazao je. Lilian je pozvala nekog slugu koji je čekao sjedeći na stolici za sklapanje. Bijaše to Charles, osobni sluga Johna Crosshalla. On je bio snažan muškarac i boravio je uvijek u blizini svoga gospodara, otkada se taj bio razbolio. Brzo je ustao i pristupio im. Približio se i gospodin White, tajnik Johna Crosshalla. On se prije nekog vremena odšetao do ograde na palubi. John Crosshall ustao je uz pomoć Charlesa, a gospodin White je priskočio u pomoć. John Crosshall je odmahnuo prijazno se smiješeći. — Niste mi potrebni, gospodine White! Hvala vam! Gospodin White se naklonio i povukao. John Crosshall se naslonio na ruku svoje kćeri i umornim koracima krenuo na šetnju. Po njegovu držanju vidjelo se da boluje. Prije nekoliko godina dobio je reumatizam zglobova a kao posljedica toga oslabilo mu je srce. To ga je prisililo na mnoge sate neželjenog odmora. A on je bio čovjek koji je neprekidno radio i vlastitim rukama stekao milijune, pošto je morao napustiti svoju domovinu. Morao se odreći malo— pomalo svih poslova. Za vrijeme tog odmora javila se u njemu želja da posjeti svoju staru domovinu. Prije, dok je radio, nikada na to nije pomišljao. I prije bi ponekad u krugu svoje obitelji govorio o rodnom kraju. Njegova pokojna žena, s kojom se vjenčao sedam godina po svom dolasku u Ameriku, bijaše takoñer Njemica. Otac i kći mazili su tu nježnju, tihu ženicu i okruživali je pažnjom i ljubavlju. Postupali su s njom kao s nemoćnim djetetom, za koje su se u svakom pogledu morali brinuti. Sve troje se vrlo dobro slagalo. Majka je često u slobodnim trenucima pričala ocu i kćeri o domovini. Nikada se nije posve saživjela s američkim prilikama. Potjecala je iz njemačke plemićke obitelji i došla je nekad u Ameriku sa svojim ocem, koji bijaše, nesretnim spekulacijama, izgubio u Njemačkoj sav svoj imutak, pa mu je žena umrla od uzrujavanja. On je s kćerkom krenuo preko oceana, želeći da u Americi stvori novu egzistenciju. John Crosshall namjestio ga je u svom poduzeću koje je tada upravo dobro krenulo. Tom je prigodom upoznao i njegovu kćer. Nježne sive oči te mlade djevojke podsjetile su ga na iste takve oči njemu toliko drage. I tako se oženio Hildom plemenitom Steinbach. Osim velike sklonosti nije joj mogao pružiti druge osjećaje, jer je njegova ljubav pripadala ženi koje se morao odreći prije no što je krenuo u Ameriku. Usprkos tome nosio je svoju ženu na rukama i pružao joj sve što je mogao. Teška je srca sahranio svoju ženu prije pet godina. Tada se još više zbližio sa svojom kćerkom koja bijaše sva njegova sreća i ponos. Nasmiješen, naslonio se na Lilianinu ruku, šetajući palubom. Gospodin Blount nije ih želio slijediti. Lilian gaje pogledala uz dražesni smiješak. — Zar nas nećete pratiti, dragi prijatelju?
4
GIGA
— zapitala ga je umolno. Brzo joj je pristupio. — Ako mi to dopustite, gospoñice Lilian! Taj inače tako razuman i trijezan čovjek osjećao se nesigurnim i slabim pred Lilianinim smiješkom. Iako je govorio samom sebi da je njegova ljubav beznadna, ipak je uvijek ponovno tražio njezinu blizinu. Ponadao se da bi se Lilian mogla razočarati u Njemačkoj i vratiti u Ameriku. Pomisao na rastanak bila je za nj tako užasna da se hvatao za svaku slamku, to više što je znao da Lilian još nikome nije poklonila svoje srce. Mlada djevojka nije mogla slutiti daje njezin smiješak pružio Bobbyju nove nade. Razgovarala je veselo s njim i s ocem. Otac joj je kazao da se Bobby zasad još neće zauvijek oprostiti s njima, nego će ih posjetiti na povratku u Ameriku. Lilian je uljudno kimnula mladom čovjeku. — To je dobro, Bobby! Veselit ćemo se budemo li vas mogli pozdraviti u svom domu. Bobby je pogledao njezine sjajne tamnoplave oči i njezino lijepo lice. Morao je priznati samom sebi, daje ona, premda se radovala njegovu posjetu, ostala hladna. Ah, kako bi on želio da ga jednom pogleda svojim čeznutljivim pogledom! Osjetio je duboku bol što nije mogao osvojiti ovo lijepo, ljupko biće. Za vrijeme šetnje pristupiše im drugi putnici. Pričali su o jelu, koncertu, vremenu i o plesu koji se te večeri trebao održati. Neki brbljavci prenosili su im i različna ogovaranja. I toga je bilo na brodu u izobilju. Toliki broj ljudi zbijen na malom prostoru, pogodovao je ogovaranjima. Lilian i njezin otac, kao i Bobby Blount, bijahu prepošteni a da bi u tome mogli uživati. Brbljavci nisu kraj njih dolazili na svoj račun. Nakon šetnje njih se troje ponovno smjestilo u onom zaštićenom kutu. Charles je ostao u blizini i pobrinuo se da što udobnije smjesti svog gospodara na ležaljku. Lilian je skinula šešir i dopustila vjetru da se igra njezinom kosom. Ta kosa bijaše neizmjerno lijepa: plava, valovita i veoma duga. Teške pletenice pokrivale su čitav zatiljak. Vjetar se na njezinu čelu igrao nestašnim kovrčicama. Bobby Blount neprekidno je promatrao Lilianinu sjajnu zlaćanu kosu. Pritom se prisjećao kako je jednom vidio njezinu kosu raspuštenu. Lilianu je boljela glava, pa je sjedila u nekom tihom kutku očeva vrta. Zamolila je svoju sobaricu da joj raspusti teške pletenice. Upravo tada se njezin otac vratio kući i doveo sa sobom Bobbyja. Obojica su pošla do Lilian. I tako ju je Bobby ugledao s raspuštenom kosom koja ju je zamatala poput teškog zlatnog ogrtača. Nikada Bobby nije mogao zaboraviti pogled na tu zlatnu rijeku. Njegovo je srce stalo nemirno kucati čim bi se toga sjetio. A kada bi zavidne gospoñice iz Lilianine okolice stale tvrditi kako ta gusta zlatna kosa nikako ne može biti prava, on bi im se samo posprdno nasmiješio. Lilian je sjedila, dražesno naslonjena, u svojem stolcu, prekriživši noge s elegantnim cipelama. Lijepe, fine ruke držala je u krilu. Otmjena, a ipak jednostavna haljina isticala je njezino skladno mlado tijelo, naglašavajući njegove plemenite oblike, ali ne ističući ništa. Gledala je u plavo nebo. Za obojicu muškaraca ona je bila najprivlačnija. — Divna je tišina ovoga kutka. Nadajmo se da će to neko vrijeme potrajati — kazala je sa smiješkom. Njezina se nada nije ispunila. Uskoro su stigli drugi putnici i okružili je. Lilian je dobacila Bobbyju vragoljasti pogled. On bi najradije potjerao sve te ljude. John Crosshall nije sudjelovao u razgovoru. Bio je veoma povučen, iako ljubazan. — On je više nalik na njemačkog plemića, nego na američkog milijunaša — šapnuo je neki njemački novinar svom poznaniku, pokazujući na gospodina Crosshalla. Ostali su razgovarajući u tom zaštićenom kutu, sve dok nije došao čas pripreme za večeru i za ples. Lilian i njezin otac takoñer su pošli u svoje kabine, oprostivši se od Bobbyja. Sobarica Betty već je bila pripremila Lilianinu haljinu. John Crosshall uzeo je za sebe i svoju kćer mali salon
5
GIGA
i dvije od najelegantnijih i najvećih kabina. Ipak nisu imali odviše mjesta i Betty je potajno uzdahnula. Bijaše naučena na prostrane prostorije u kući Johna Crosshalla. No, ipak je brzo i spretno pomagala svojoj mladoj gospodarici. S uživanjem je češljala njezinu divnu kosu na koju je bila ponosnija od same Lilian. Pomagala joj je navući haljine. Lilian nije nikada trošila mnogo vremena za svoju toaletu. I danas je još preostalo četvrt sata do početka večere. — Dajte mi moj ogrtač i prebacite mi maramu preko kose. Poći ću još malo na palubu — naredila je ljubazno sobarici. Betty je još jednom pogledala svoju elegantnu i dražesnu gospoñicu. Bila je zadovoljna svojim radom. Zatim joj je na ramena stavila skupocjeni ogrtač s umetcima od predivnih čipaka. Spretno je prekrila njezinu kosu tankim šalom. Lilian je podigla povlaku svoje haljine i izašla iz kabine. — Ako me otac bude tražio, ja sam na palubi. Stići ću na vrijeme na večeru — rekla je ljubazno. Betty je pozdravila i počela ureñivati kabinu. Lilian je požurila na gotovo praznu palubu. Nekoliko usamljenih šetača iskoristilo je vrijeme prije večere. Meñu njima i tajnik White. S puno poštovanja pozdravio je Lilian i propustio je. Dobacila mu je nekoliko ljubaznih riječi i stala uz ogradu. Gledala je u daljinu. U njezinim očima vidjela se neka nejasna čežnja. Sjetila se onoga što joj je majka pred samu smrt kazala. — Nikada ne bih uzela za muža Amerikanca. Amerikanci su marljivi i sposobni. Oni pružaju svojim ženama bezbrižan i ugodan život. No, ne zanju ljubiti cijelom dušom, srcem i svim osjećajima. Te su se riječi usadile u Lilianinu mladu dušu poput dobrog sjemena. Isprva se samo igrala tom mišlju, shvaćajući je kasnije sve ozbiljnije. Njezina »mala mama«, kako ju je Lilian zvala, znala je maštati poput male djevojčice. Nikada nije primijetila da je njezin muž ne cijeni, ali je znala da ne osjeća ljubav prema njoj. Prije godinu dana otac je ispričao Lilian priču svog života sa svim pojedinostima. I tada je tek Lilian saznala kako je on u dubini svoje duše još uvijek vjeran svojoj mladenačkoj ljubavi, i kako nikada nije mogao zaboraviti djevojku koju je morao napustiti. Kad je već njezina majka držala da je njegova ljubav jača od ljubavi bilo kojeg Amerikanca, kako je tek on morao ljubiti onu ženu? Lilian je u dubini duše odlučila da će se udati samo za Nijemca, bude li se uopće udavala. Nije znala hoće li to ikada učiniti. Znala je jedino to, da bi više voljela živjeti sama, nego s nekim tko je ne bi zaista duboko ljubio sa svim bićem. Nije željela praviti nikakve ustupke. Lilian je već bilo dvadeset i dvije godine, a njezino srce još nije progovorilo. Bobby Blount joj je bio od svih mladića koje je poznavala najugodniji. Ipak, nije mogla pomisliti na brak s njim. Bilo joj je jedino žao što se on toliko trudio oko nje. Ona ga je odbila, iako je žalila stoje morala »dragom Bobbyju«, zadati bol. »Kakva šteta, Bobby! Bili smo dobri prijatelji, a sada govorite takve gluposti! Drugi su se muškarci zbog toga već dovoljno ljutili. Vjerujte mi, ja nisam za vas. Ja sam posve luda djevojka, iako izgledam veoma razumno. Samo bih vas razočarala. Potražite drugu ženu koja će vam bolje odgovarati. A vi čete ostati moj dragi stari prijatelj Bobby. Ne ljutite se na mene!« Tako mu je govorila. Pa ipak je Bobby putovao ovim brodom. Htio je upoznati Europu, kako je govorio. Dobri Bobby! Nije mogla zaželjeti boljeg prijatelja. Ali kao supruga — ne! To je morao biti netko posve drugi. I gospoñica Lilian stala je sanjati poput svake druge djevojke o tome kako bi njezin muž trebao izgledati. Sanjarila je tako dugo dok je zvono nije pozvalo na večeru. Duboko je uzdahnula, uspravila se i nasmijala samoj sebi. — Glupa Lilian! — govorila je. Mimo i sigurno je pošla u blagovaonicu. Betty ju je čekala kod stuba i skinula joj ogrtač i maramu. — Gospodin Crosshall je već u blagovaonici — javila je.
6
GIGA
Lilian joj je kimnula. Kada je malo zatim stupila u dvoranu, ponosna i elegantna, postala je opet samosvjesna pametna Amerikanka, jasnih i mirnih očiju. Njezin je otac več sjedio za stolom. Kraj njega je stajao, čekajući na nju, Bobby Blount. Jeli su za malim okruglim stolovima, veoma ukusno postavljenim i ukrašenim svježim cvijećem. Bobby je požurio prema Lilian i odveo je do stola. Bilo je postavljeno za četiri osobe. Gospodin White stajao je u očekivanju iza svoga stolca. Gospodin Crosshall želio je da njegov tajnik za vrijeme putovanja jede za njegovim stolom. Tako se mogu u miru dogovarati. Mnogi su muškarci sa zavišću promatrali Bobby Blounta, koji je smio pratiti do stola lijepu i bogatu Amerikanku. Neke su pak žene zaviñale Lilian zbog njezina odanog kavalira. Ne obraćajući pozornost na svu tu radoznalost, Lilian je sjela. Kao da nije primjećivala poglede sa svih strana. Gospodu je oduševljavala njezina svježina, a žene su kritički i s divljenjem promatrale njezinu haljinu. Naravno, kada netko ima oca milijunaša, može nabaviti takvu toaletu koja elegantnošću nadvisuje sve ostale. Haljina je bila od baršuna, boje šampanjca s nešto tamnijim cvjetovima. Ovratnik i rub haljine bijahu ukrašeni biserima. Oko divnog vrata i na prekrasnoj kosi nije nosila nikakvog ukrasa. Gospoda su se složila u tome kako to nije bilo ni potrebno. Dame su ipak mislile drugačije, znajući kakve divne nizove bisera i dragocjenog kamenja imade gospoñica Lilian. Pa morale su iz čiste zavisti prigovarati mladoj Amerikanki. Ipak su baš dame izražavale nakon večere gospoñici Lilian svoje divljenje. Govorile su joj kako prekrasno izgleda i kakvu divnu haljinu nosi. Lilian se nasmijala. — Ali moje cijenjene dame, ove komplimente zavreñuju moj krojač i moja sobarica. Ja tu nemam nikakvog udjela — kazala je, braneći se. — Tek vi dajete toj haljini pravu vrijednost — požurio se kazati jedan od njezinih obožavatelja. Lilian se ubrzo umorila od ovih hvalospjeva koje je znala ispravno ocijeniti. Njezino je lice odavalo neraspoloženje. Bobby Blount primijetio je to, pa joj je pristupio: — Sto je s vama, gospoñice Lilian? Zar vam je netko nešto učinio? — zapitao je. Lilian se već ponovno smiješila, vidjevši njegovo prestrašeno lice. — Nije važno, dragi prijatelju. Dosadno mi je slušati neprekidno te banalne komplimente. Moj krojač i moja sobarica trudili su se da što više istaknu moju vanjštinu, koju mi je Bog dao bez moje zasluge. I što sam ja tu kriva? Ne mogu prihvatiti njihove pohvale. A ne mogu ih ignorirati, jer su tako nametljivi. Bobby ju je pogledao sa smiješkom. — Razumijem te ljude. Kada vas čovjek pogleda, mora izraziti svoje oduševljenje, ili šutjeti. — Smilujte se, Bobby! Sada ste i vi počeli. Zar se sa mnom ne može govoriti o drugim stvarima koje me više zanimaju od mog izgleda? Mislite li da bi i jedan od tih ljudi našao za mene riječ pohvale kad bih bila siromašna i odjevena u bijedne haljine? — Riskirajući da vas naljutim, moram vam ipak kazati: vaša pojava izaziva divljenje svuda i u svakoj prilici. Lilian je slegnula ramenima. — Kako me to zapravo postiñuje. Jer sve ovo zahvaljujem samo svom vanjskom izgledu. A što ću ja s tim divljenjem? Više bih željela da me vole nego da mi se dive. Bobby Blount pogledao je mladu djevojku očima koje su sve kazale. — A kada vam netko ponudi ljubav, vi je odbijate. Pogladila se po čelu i smeteno ga pogledala. — Ali gospodine Blount, o tome ne želim razgovarati. Stisnuo je usnice i naklonio se. — Boli me kada me zovete »gospodin Blount«. Zar sam proigrao vaše prijateljstvo? — Stalo vam je do mog prijateljstva?
7
GIGA
— Budući da ne mogu računati s drugim osjećajima, vaše prijateljstvo je za mene najdragocjenija stvar na svijetu. Brzo i toplo mu je pružila ruku. — Dobri, stari Bobby! I ja veoma cijenim vaše prijateljstvo. I zbog toga mu ne mogu pridodati druge osjećaje. Odviše vas volim kao prijatelja, a da bih vas mogla ljubiti. To zvuči proturječno. Ali vi me razumijete, zar ne? On je uzdahnuo. — Nažalost, moram vas razumjeti! Uskoro ću vas izgubiti i kao prijatelja. Zaboravit ćete me u svojoj novoj domovini. Pogledala ga je prijekorno. — To ni sami ne vjerujete, Bobby. Lilian Crosshall nema tako slabo pamćenje. A nema ni toliko prijatelja da bi mogla izgubiti jednog od njih. No, slušajte, orkestar svira, ples je započeo. Molim vas, odvedite me gore. Htjela bih s vama plesati. Otac se s nekoliko gospode povukao u salon za pušenje, znači da mu nisam potrebna. — On će kasnije doći gore i pogledati ples. Morao sam vam to javiti. — Doñite, Bobby! Možda je to naš posljedni zajednički bal. Najradije bih samo s vama plesala. Bobby se naklonio i ponudio joj ruku. Brodski je orkestar svirao neku nježnju melodiju. Ona je odjekivala daleko nad mirnom površinom mora. Čim se Lilian pojavila u dvorani sa svih su strana nagrnula gospoda, želeći osigurati ples za sebe. — Kasnije, moja gospodo! Ovaj ples pripada meni. Ne želim ga skratiti! — viknuo je Bobby i odveo Lilian. Gledali su zavidno za njim. — Kada bismo bar znali da taj Bobby Blount nije ništa do prijatelj gospoñice Crosshall. Možda se želi oženiti njome — priopćio je jedan od Lilianinih obožavalaca drugome, koji je samo slegnuo ramenima. — Taj gospodin White je strašno diskretan. Čovjek od njega ne može ništa saznati. I čim je ples završio, požurili su do Lilian da je zamole za sljedeći. Bobby Blount morao je Lilian prepustiti drugim plesačima. Ostale mlade dame, računajući na nj za ples, razočarale su se. Bobby je ugledao gospodina Crosshalla. Požurio je do njega i smjestio ga u tihi kutić odakle je mogao promatrati ples. Zatim je sjeo kraj njega. Pratili su očima Lilian. A pritom se razgovarali o nekim poslovima. Gospodin Crosshall oslobodio se svih svojih poslova i ustupio svoj udio Bobbyjevu ocu. Svoj kapital doznačio je u njemačke banke, a dio imutka uložen u američke tvrtke, imao je Bobbyjev otac, malo— pomalo, slati za njim u Njemačku. Bobby je po povratku u Ameriku imao postati partner svog oca, pa tako obojici gospode nije manjkalo grañe za razgovor. Iako je Bobby pozorno slušao, ipak je očima slijedio Lilian. Okruživali su je sa svih strana. Njezino je lice odavalo da se ne zabavlja baš najbolje. Brzo se umorila od svega toga i pristupila obojici gospode. — Ne znam zašto bih se morala zamarati sa svim tim dosadnim ljudima! Radije ću sjediti kraj vas. Pa i vi ne plešete, Bobby! — Ne, više ne — odgoviro je ovaj značajno. — Sjest ćemo u neki tihi kutić i razgovarati. Mjesečina je divna. Obojica gospode bijahu zadovoljna. Bobby je poslao Charlesa, koji je opet bio u blizini, po ogrtač za Lilian. Čim ga je on donio i htio položiti oko ramena mlade djevojke, Bobby mu gaje oduzeo i vlastoručno zaogrnuo Lilian. Tada su se oprezno išuljali, poput troje
8
GIGA
zavjerenika, kako ih ostali ne bi primijetili. Znali su da bi to bio kraj njihova ugodnog razgovora. Nisu baš mnogo govorili. Ubrzo su posve zašutjeli. Svaki je slijedio svoje misli. Lilian se naslonila na stolac i sanjarski promatrala svijetli mjesec. Bobby Blount stajao je kraj nje naslonjen na ogradu i gledao njezino lice obasjano mjesečinom. John Crosshall mimo je pušio, misleći na svoju domovinu. Nisu ih otkrili. Držali su da su se oni povukli u svoje kabine. Tako ih nitko nije smetao i oni su mogli u miru razmišljati. Nakon dugog vremena Lilian je ustala i duboko uzdahnula. — Kako je bilo divno, zar ne? Prava je blagodat kada čovjek jednom može šutjeti meñu ljudima koji ga razumiju. Zato bih dala i najdivniji bal. Pogledajte, Bobby, odsjaj mjeseca u moru. Svaki i najmanji valić upija njegovu sliku i igra se njom. Ali sada otac mora poći spavati. Glazba je zamukla i zavladat će mir. Nježno se nagnula nada nj. — Doñi, oče, kasno je. — Još samo dva dana, Lilian, i tada ćemo biti u domovini — uzdahnuo je čeznutljivo. Nije želio da to Bobby čuje, ali to se ipak dogodilo. Bobby je zapazio i to da je Lilian sretno pogledala oca i kimnula mu. Ruku pod ruku krenuli su otac i kći, u pratni Bobby Blounta, prema stubama koje su vodile do kabina. Dolje se Lilian oprostila od oca i Bobbyja. — Laku noć, dragi oče! Laku noć, dragi, stari Bobby! — rekla je toplim, jasnim glasom. Još jednom je Lilian kimnula obojici i nestala u svojoj kabini. I posljednja dva dana plovio je »Non plus ultra« po mirnom moru obasjanom suncem. Putnici su bivali pomalo nestrpljivi, priželjkujući kraj putovanja. A najviše od svih John Crosshall. Nije se dobro osjećao i veoma je slabo spavao. Tajio je to pred kćerkom, ne želeći je uznemiriti. Bio je veoma sretan kad su napokon ugledali obalu. Lilian je stajala kraj njega, naslonjena na ogradu, i oboje gledalo kroz dalekozor tu crtu u magli Izgledala je poput niza oblaka na obzoru. Uhvatili su se za ruke i sretno pogledali. — Oče, dragi oče — uskliknula je toplo Lilian. On je kimnuo i oči su mu se navlažile. Uzbuñeno i potreseno, stisnula je njegovu ruku. — Ne uzbuñuj se, oče! — molila je zabrinuto. Odmahnuo je glavom. — Ne brini. Ovo mi uzbuñenje neće naškoditi. Mnogo bi mi više štetilo kada bih ga potiskivao. Ne mogu sada ostati miran. Tih trideset godina kao daje izbrisano iz mog života. Onda, kad sam napuštao domovinu, stajao sam takoñer ovako na palubi broda i gledao ogorčen i zdvojan tu obalu. Kad je posve nestala, navrle su mi suze na oči, iako sam prkosno stiskao zube. I danas su mi suzne oči — no drugi su osjećaji razlog tome. Bol i radost bore se u mojim grudima. — Znam što osjećaš, dragi oče! — šapnula je Lilian. Uzdahnuo je. — Što se sve probudilo u meni kada sam ugledao tu obalu! Vidim sebe u času kad sam okrenuo leña domovini. Bio sam prosjak, očajnik, jedva se držeći uspravno pod teretom sudbine. Uzeli su mi ono što mi je bilo najdraže. Ljubljenu djevojku. Ona se morala slomljena srca žrtvovati zbog svoje obitelji. I kad sam izborio od sudbine još posljednji rastanak s njom — čovjek, koji je ukrao moju ljubljenu oduzeo mi je još i moju čast. A ja se nisam mogao braniti. — Ne misli više na to — molila gaje Lilian. Teško je disao. — Te mi se misli nameću, ja ih ne prizivam. Lakše mi je kad ti to mogu ispričati. Jednom si već sve saznala od mene i ti znaš da je tvoj otac bio krivo optužen. Nisam se mogao boriti protiv toga. Vjerojatno je moje ime još i danas obeščašćeno, i svi misle da sam već dugo mrtav. Želim biti mrtav za sve, dok ne skinem ljagu sa svog imena. Ne bih htio da ti patiš
9
GIGA
zbog toga što su mene krivo optužili. Možda mi sada uspije pobiti tu optužbu, a da pritom ne nanesem bol ženi koja mi je jednoć bila draga. Draža od časti, draža od života. Za sada se vraćam kao stranac. Nitko me neće prepoznati, a strano ime štitit će me. Zvat ćeš se tako dugo Lilian Crosshall, dok nećeš puna ponosa moći nositi ime koje ti pripada. Ja sam ga odbacio, stupivši na tlo Amerike. Lilian je pogladila njegovu ruku. — Sto se mene tiče mogu se zauvijek zvati Lilian Crosshall. Nisam li do sada bila sretna, noseći to ime? Ne žudim za tim da ga promijenim. — Vidjet ćemo. Sve ovisi o tome što ćemo naći u domovini — odvratio je John Crosshall, duboko uzdahnuvši. Lilian je kimnula. — Trideset godina je mnogo. Mnogo se toga izmijenilo. — Da, da! Mnoge ljude više neću naći, kojima sam prije bio blizak. Smrt je sigurno odnijela svoje žrtve. Naročito one starije od mene. Ondašnja mlaña generacija, moji parnjaci, sada su ostarjeli i sigurno imaju potomstvo. Imaš pravo, mnogo je vremena prošlo. No, domovina će biti ista kao prije. Moje šume i bregovi! Ako Bog da, zavoljet ćeš ih. Moći ću te mirno ostaviti na ovom svijetu, budeš li u domovini uhvatila korijenje. Lilian se zamišljeno smiješila. — Čini mi se, ljubim je već prije nego što sam je ugledala. Držali su se za ruke i nijemo gledali prema obali domovine. Zatim im se pridružio Bobby Blount. Vidjevši da otac i kći stoje nijemi i potreseni, on se htio povući. Lilian ga je već bila primijetila i obratila mu se uz smiješak: — Samo ostanite, Bobby! Vi nam ne smetate. Moramo iskoristiti ovo preostalo vrijeme. Za nekoliko sati bit ćemo u Hamburgu. Prekosutra polazimo u Berlin, u vašem društvu. Drago mi je što ćete još nekoliko dana provesti s nama prije no što otputujete dalje. Bobby joj se približio. — A vi ćete dulje vremena ostati u Berlinu? — zapitao je. — Vjerojatno. Nemam još čvrstih planova. Mislim da ćemo tamo donijeti daljnje odluke — dodao je John Crosshall. Pričali su o tome što namjeravaju poduzeti prvih dana u Njemačkoj. Bobby Blount bio je prividno vedar, iako se u duši nije tako osjećao. Nije htio pokazati kako će mu teško biti rastati se s Lilian. Svi su se još jednom sreli za vrijeme ručka. Bilo je naročito živahno. Posjećivali su se kod stolova, želeći se oprostiti ili ugovoriti buduće sastanke. Putna se poznanstva ponekad i nastavljaju, iako ne na dulje vrijeme. Pri iskrcavanju nitko nije imao više vremena za druge. Lilian je nagovorila oca neka nakon ručka otpočine. Imali su dovoljno posluge, koja je mogla sve pripremiti za odlazak. Sve će biti u najboljem redu. Bobby je morao urediti još neke stvari i tako je Lilian sama pošla na palubu. Gledala je u razigrane valove. Kasno poslije podne brod je uplovio u luku. John Crosshall, njegova kći i posluga, imali su rezervirane sobe u nekom hamburškom hotelu. S njima je pošao i Bobby Blount. Betty je odahnula kada je ponovno mogla posluživati svoju gospodaricu u prostranoj hotelskoj sobi. Ona nije bila zadovoljna skučenom kabinom na brodu. Ta dva dana u Hamburgu brzo su prošla i oni krenuše u Berlin. I ovdje su za njih bile rezervirane sobe u najotmjenijem hotelu. John Crosshall namjeravao je, naime, za sada stanovati u hotelu, dok ne nade novi dom. Čudno se osjećao kada se s Lilian i Bobbyjem Blountom vozio u automobilu ulicom Unter den Linden. Ovdje se nije mnogo promijenilo. Prepoznavao je iste kuće, pa čak i neke kavane i dućane od prije trideset godina. Jedino se život odvijao u bržem tempu, i sve je postalo velegradski je i elegantnije. Pokazivao je Lilian i Bobbyju ovo i ono, stoje prepoznao. Na njegovom se licu ukazao čudan
10
GIGA
smiješak. Kimnuo je lipama uz rub ceste kao starim poznanicima. — Čak ni drveće nije mnogo poraslo. Ono ne raste brzo u gradovima — primijetio je. Sve je to zapažao u prolazu. Auto je jurio i za kratko vrijeme stao pred hotelom, gdje su ih primili s velikom pažnjom. John Crosshall i Lilian otpratili su Bobby Blounta na kolodvor. On je otputovao prije no stoje namjeravao. Osjetio je, naime, da otac i kći sada dostaju jedno drugome. Svaki treći bi im samo smetao. Lilian se sve više udaljavala od njega. Primijetio je kako je uranjala u taj novi život. Samo se s velikim naporom suzdržavala da ne bude neljubazna prema njemu. Osjetio je da u ovom času predstavlja teret za oca i kćer. Odlučio je otputovati. Zašto produljiti to mučenje? Nije se imao više čemu nadati, ni sada, a ni ubuduće. Lilian se svakog časa udaljavala od njega, prikrivajući to. Tako su se oprostili prije no stoje prvobitno namjeravao. Bilo mu je neizmjerno teško, no svladao se i ostao naoko hladan i miran Amerikanac. Lilian i njezin otac svakako su ga željeli otpratiti na kolodvor. Mlada djevojka još mu je jednom čvrsto stisnula ruku kroz prozor vagona. — Do viñenja, dragi stari Bobby! — kazala je srdačno. Poljubio joj je ruku i bolno je pogledao. — Budite sretni u domovini, gospoñice Lilian! — izustio je tiho. Pogledala gaje vlažnim očima. — Ako to želje mogu postići, i vi ćete biti sretni, dragi Bobby! Skinuo je pogled s nje, a John Crosshall mu je takoñer pružio ruku. — Do viñenja, Bobby! Prije no što se vratite u Ameriku, vidjet ćemo se. Javljat ću vam o svemu, što ćemo poduzimati. Znam gdje ćete se u koje vrijeme nalaziti — rekao je stari gospodin srdačno. Bobby mu je mogao još samo nijemo stisnuti ruku. Posljednji puta su njegove oči zagrlile Lilian i srele se s njezinim pogledom. Zatim je vlak krenuo. Posljednje mahanje, nijemi zbogom, i oni su se rastali. Otac i kći sjedili su bez riječi u automobilu vraćajući se u hotel. Čvrsto su se držali za ruke. Kratko su vrijeme imali osjećaj kao da su sada posve sami na svijetu. U hotelu ih je dočekao tajnik White. On je već bio pregledao pristiglu poštu i morao je Johnu Crosshallu saopćiti neke važne vijesti. Gospoda su se udaljila, a Lilian je za to vrijeme sjela u elegantni pleteni naslonjač u predvorju. Naslonila je ruku na naslon i gledala kroz staklena vrata na ulicu. Vidjela je kako je stigao neki automobil iz kojeg je izašao visok vitak muškarac tridesetih godina. Energično je otvorio vrata, ne čekajući vratara. Brzim je korakom ušao u predvorje. Vratar gaje pozdravio s puno poštovanja, a on je odvratio pozdrav kratko i ljubazno. Morao je dobro poznavati hotel, jer je bez oklijevanja krenuo prema mramornim stubama, obloženim debelim sagom, s pozlaćenom ogradom. Pri tome je prošao kraj Lilian. Ona ga je nezainteresirano pogledala, no kada su se njihove oči srele, dvoje se mladih ljudi trgnulo. Njihove su se oči raširile, kao da žele upiti pogledom jedno drugoga. Mladi je čovjek, uz jedva primjetno oklijevanje, krenuo dalje. Lilian je sjedila nepomično i sa strahom osluškivala glasno i brzo kucanje svog srca. I iznenada je shvatila da taj susret s tim nepoznatim čovjekom predstavlja za nju dogañaj. Znala je da nikada neće zaboraviti to usko preplanulo lice s aristokratskim crtama. Pogled tih dubokih sivih očiju, koje su se tako čudovito isticale na njegovu licu, pogodio ju je duboko u srce, kao ni jedan pogled do sada. Gledala je za njim kao da je neka nadmoćna sila privlači. On ju je mogao još jednom kradomice pogledati i izveo je to diskretno. Ponovno je ugledao velike tamnomodre Lilianine oči kako ga promatraju. Gledala ga je otvoreno i slobodno i nije pocrvenjela, što bi priličilo svakoj dobro odgojenoj djevojci. S velikim je zanimanjem gledala u njegove oči i izdržala taj pogled.
11
GIGA
To mu se nije sviñalo. Okrenuo se i brzo nestao. Lilian je sjedila kao uzeta i uzalud se pitala, što se s njom dogaña i zašto je taj strani čovjek toliko zanima. Nikada joj se to još nije bilo dogodilo i nije mogla shvatiti što je to. U meñuvremenu se njezin otac oprostio od svoga tajnika Whitea i prišao joj. Držao je nekoliko pisama u rukama. Duboko uzdahnuvši, odvratila je Lilian oči od pravca u kojem je nestao mladi čovjek. Pogledala je oca. — Moram pročitati neka pisma, Lilian! Mogla bi me otpratiti u biblioteku. Tamo ćeš moći pregledati novine, dok ja ne završim — rekao je. Lilian se digla. — Poñi naprijed, oče! Moram na časak poći u svoju sobu. Smjesta ću doći za tobom. Lilian se polagano penjala stubama do svoje sobe u prvom katu. Upravo kad se spremala da zaokrene u hodnik, čula je kako se netko spušta stubama iz drugog kata. Pogledala je i ponovno vidjela onog istog mladog čovjeka. U tom je trenutku čula neki muški glas: — Gospodine plemeniti Ortlingen! Molim vas još trenutak! Mladi je čovjek zastao. — Vraćam se! — viknuo je i požurio gore, ne obraćajući pozornost na Lilian. Ova se prestrašeno trgnula začuvši ime »Ortlingen«. Stajala je kao uzeta i gledala za mladićem. Nije se mogla ni pomaknuti. Čula je odozgo dva muška glasa kako se dogovaraju zbog nekog ručka. Nije shvaćala smisao tih riječi. Samo je upila ime Ortlingen. Uzbuñenje je nadimalo njezine grudi i njezin je pogled s čudnim izrazom bio uperen prema mjestu gdje se morao pojaviti mladić. Stajala je tako još i tada kada se on ponovno pojavio. Morao je proći tik kraj nje. Okrznuo je u prolazu njezinu haljinu, iako je to svim silama nastojao izbjeći. Ona se nije maknula, niti se povukla. Njezin je pogled s dubokim zanimanjem uronio u njegov. To mu je i opet bilo neugodno. Mislio je da ta mlada djevojka nije ženstvena. Daje odviše slobodna. Ma kako bila lijepa, ma kako divne oči imala, njezin ga je pogled smetao. Mogao je pretpostavljati da gaje slijedila i ovdje čekala na nj. To nije odgovaralo njegovu poimanju dobrog ponašanja. Ronald plemeniti Ortlingen smatrao je takvo ponašanje nedostojnim žene. Prije mu se bilo sviñalo njezino lijepo lice. Sada ju je hladno dodirnuo pogledom i brzo krenuo dalje. Na zaokretu stubišta ponovno se uvjerio da ga ona još uvijek gleda. Dolje u predvorju prišao je nakon kratkog oklijevanja vrataru. — Biste li mi mogli kazati tko je bila ona mlada plavokosa dama. Malo je prije sjedila ovdje — zapitao je tiho, pokazavši stolicu. Vratar se nakloni. — Naravno. To je bila gospoñica Crosshall, kćerka američkog milijunaša koji već gotovo tjedan dana stanuje u ovom hotelu. U prvom katu iznajmio je nekoliko soba. Ronald Ortlingen kratko je skinuo šešir. — Hvala vam! I otišao je. »Dakle Amerikanka! Sada mogu shvatiti njezino slobodno ponašanje. Na sreću, naše mlade djevojke nisu tako odgojene«, pomislio je i nastojao zaboraviti neugodan susret s Lilian Crosshall. No, to mu nije uspijevalo. Uvijek je ponovno vidio te velike modre oči i usprkos svemu morao je priznati da je gospoñica Crosshall veoma lijepa djevojka. Lilian Crosshall nije mogla ni naslutiti kakav je dojam ostavila na Ronalda Ortlingena. Kada je nestao, prešla je rukom preko čela i otišla u svoju sobu. Tamo joj je Betty uredila neku sitnicu na haljini. Stavila je nešto kolonjske vode na čelo i ponovno sišla ocu. Potražila ga je u biblioteci. Šutke je sjela kraj njega, čekajući da on pročita pisma. Tada ga je uhvatila za ruku i tiho kazala:
12
GIGA
— Oče, na stubama sam malo prije srela nekog gospodina kojeg su nazvali imenom Ortlingen. John Crosshall se trgnuo i pogledao njezino blijedo lice. — Jesi li dobro razumjela? — zapitao je brzo. Kimnula je. — Da, oče, posve dobro. Onaj drugi gaje veoma glasno zvao. John Crosshall sagnuo se namrgoñena lica. — Kako je taj gospodin izgledao? — zapitao je promuklo. Nježno mu je pogladila ruku. — To ne može biti onaj na koga ti misliš. Nema mu više od trideset godina. Visok je i vitak. Lice mu je preplanulo, a oči velike i sive. Ne nosi bradu, a crte lica su mu oštre. John Crosshall prešao je rukom preko čela. — Vjerojatno ima više ljudi s tim imenom. Možda je to ipak bio sin Rudolf a Ortlingena. Pričekaj časak, Lilian! Moram se smjesta raspitati stanuje li ovdje u hotelu taj gospodin plemeniti Ortlingen i odakle on dolazi. Naglo je izašao, nakon nekog vremena vratio se blijeda i uzbuñena lica. Pao je u naslonjač i kazao, vidjevši Lilianino uzbuñenje: — To je bio Ronald plemeniti Ortlingen — sin mog smrtnog neprijatelja. Budući da je on vlasnik Ortlingena, mora da je njegov otac umro. Lilian je uhvatila njegovu ruku. — I tako tvoj neprijatelj više ne živi. — Ne. A njegov sin stanuje sa mnom pod istim krovom. Kako je sve to čudno, dijete. U Lilianinoj se duši javio neki osjećaj kao da mora braniti Ronalda Ortlingena. Pogledala je oca. — Oče, on nije samo sin tvoga neprijatelja, već i one žene koju si ti ljubio. Ne zaboravi to! John Crosshall je kimnuo. — Kako bih to mogao zaboraviti, Lilian! No, vjerojatno je on poput njegova oca. Majka je bila i odviše nježna i slaba priroda a da je mogla utjecati na svog sina. — Tko zna, oče! Pomisli na moju majčicu. Nije li ona utjecala na nas? I to baš zbog svoje bespomoćnosti. John Crosshall se nasmiješio. — Da, tvoja je majka bila u mnogo čemu nalik na Anneliesu Ortlingen. Zato sam je i zavolio i zadržao čitav život kraj sebe. — A majka je bila sretna zbog toga. Nikada nije primijetila da nije bila prva u tvom srcu. John Crosshall pogledao je zamišljeno kćerku. — Sreća je samo iluzija!, No, reci, Lilian, kakav je dojam ostavio na tebe gospodin Ortlingen? Lilian nije mogla spriječiti crvenilo na licu. Oklijevala je časak, a zatim kazala otvoreno i iskreno: — Veoma je simpatičan, oče! Njegove sive oči gledaju iskreno i odlučno. — Sive oči? Kazala si da on ima sive oči? -Da! — Takve je oči imala i njegova majka. Njegov je otac imao crne. Cuo sam da je tek sinoć stigao. Uvijek odsjeda ovdje kada dolazi u Berlin. Ostat će samo nekoliko dana. Kako vidiš, Lilian, tek što sam stigaou Njemačku, već je prošlost pružila svoje ruke za mnom. Želio bih znati živi li još njegova majka. — Možda bismo se mogli upoznati — predložila je Lilian. Otac je odmahnuo glavom. — Radije, ne! To bi me moglo nepotrebno uzbuditi. Naredit ću gospodinu Whiteu neka se raspita. Neće biti teško saznati živi li još njegova majka. No, molim te ispričaj me za časak. Moram pregledati ova pisma. Prije ručka poći ćemo na malu vožnju gradom. Zadubio se u čitanje, a Lilian je bez većeg interesa listala novine. Iznenada se trgnula i stala
13
GIGA
nešto čitati s velikim zanimanjem. Zatim je novine odložila. — Oče! — rekla je iznenañeno. Pogledao ju je. — Sto je, Lilian? — pitao je, primjećujući njezinu uznemirenost. — Oče, prošlost ponovno pruža ruke za tobom — kazala je uz čudan smiješak. — Kako to misliš, dijete? — Pročitaj ovu obavijest u novinama. Prekosutra će se ' održati sastanak obitelji Kreutzberg i Kreutzberg—Breitenbach. I to ovdje u hotelu. Sto kažeš na to? John Crosshall je prihvatio drhtavom rukom novine i pročitao obavijest. Bolan se smiješak pokazao na njegovim usnama. — Čudan slučaj. Znači, boravit ćemo sa svim članovima te obitelji pod istim krovom. — Da, oče! To je zaista čudan slučaj. John Crosshall je gledao neko vrijeme pred sebe. Zatim se iznenada uspravio. — Znaš, Lilian, beskrajno bih rado prisustvovao tom sastanku — rekao je živahno. Lilian je slegnula ramenima. — Kako bismo to mogli, oče? Stranci ne mogu tome prisustvovati. — Sigurno ne. No, moram promisliti. Možda će se naći neka mogućnost. Mogli bismo skriveni prisustvovati sastanku. Dogovorit ću to s gospodinom Whiteom. On je veoma snalažljiv. Možeš zamisliti kako bi za mene bilo zanimljivo vidjeti sve preživjele članove te obitelji na okupu. — Neće li te to odviše uznemiriti, oče? — Ne, ne! Meni bliski ljudi iz tih obitelji više ne žive. A veze s ostalima davno sam prekinuo. Ne brini, neće biti razloga za uzbuñivanje. Sakupio je svoja pisma. — Smjesta ću govoriti s gospodinom Whiteom. A sada te bar još pola sata moram prepustiti tvojoj sudbini. Lilian je ustala. — Prošctat ću za to vrijeme. Za pola sata ću se vratiti. — Dobro, dobro! Dakle, do viñenja! Oprostila se s njim, poljubivši ga i stisnuvši mu ruku. Lilian je izišla iz hotela i krenula na šetnju. John Crosshall odvezao se liftom na prvi kat i pošao u svoju sobu. — Charles, pozovite gospodina Whitea! — naredio je sluzi. White je stigao za nekoliko časaka. On je bio desna ruka gospodina Crosshalla. Znao je za sve njegove poslove. Osim toga, pripadao je onom sloju ljudi, koji pomoću svoje inteligencije i spretnosti mogu postići sve. Posjedovao je puno povjerenje svoga gospodara i gospoñice Lilian. John Crosshall je često razgovarao s tajnikom pred Lilian, kako bi ona bila upućena u sve njegove poslove. U slučaju iznenadne smrti, a na što je Crosshall zbog svog bolesnog srca morao računati, Lilian bi bila upoznata sa svim poslovima. Ona je bila dovoljno praktična da je to držala dobrim i korisnim John Crosshall je znao da njegova kći neće biti bepomoćna kada on jednom umre. Bila je veoma samostalna i razumno odgojena. Znao je i to, da će joj gospodin White uvijek stajati uz bok svojim savjetima. Gospodin White se naklonio. — Pozvali ste me? — Da, gospodine White. Sjednite, moramo mnogo toga dogovoriti. Charles, možete otići. Nastojte da me nitko ne smeta. Charles se naklonio i povukao, a gospodin White je sjeo. John Crosshall je dogovorio prvo neke poslovne stvari, a zatim je dodao: — Osim toga, imam još neke naloge posve privatne naravi, dragi White] Ovdje u hotelu stanuje gospodin plemeniti Ortlingen. Želio bih znati je li njegova majka još na životu. I gdje živi, ako je živa. Kako ćete to saznati, posve mi je svejedno. Dajem vam slobodne ruke. Molim, izvedite to taktično. Nitko ne smije saznati da me ta gospoña interesira. Gospodin White se naklonio, ne promijenivši izraz lica.
14
GIGA
— Možete biti mirni, gospodine Crosshalle! Čim nešto saznam, javit ću vam. Imate li još kakvih želja? Činilo se kao da John Crosshall oklijeva. — Još jedna molba, takoñer privatne naravi. Valja joj pristupiti veoma delikatno. Prekosutra održat će se u ovom hotelu sastanak jedne plemićke obitelji. Benno plemeniti Kreuzberg— Breitenbach sazvao je taj skup. Sigurno će se održati u nekoj dvorani ovoga hotela. Moja kćerka i ja veoma bismo rado prisustvovali tom sastanku. Meñutim, strancima nije dopušten pristup. Morali bismo diplomatski postići to, da prisustvujemo sastanku, a da nas nitko ne vidi. Možda bi se našao neki namještenik hotela koji bi nam, uz odgovarajuću naknadu, omogućio da iz nekog skrovišta prisustvujemo sastanku. Hoće li se moći tako nešto učiniti? — Sigurno, gospodine Crosshall! S dolarima je sve moguće — kazao je uvjereno tajnik. John Crosshall se nasmiješio. — Imate slobodne ruke. Svota nije važna. Ne želimo samo iz radoznalosti biti ondje. Nekih nepoštenih namjera nemamo, u to vas ne moram uvjeravati. Možda ću vam sve to jednom kasnije objasniti. Sada je najvažnije da nevidljivo prisustvujemo sastanku. Prepuštam to vašoj spretnosti. Ne smijemo izazvati nikakvu pažnju. Vi me razumijete? — Potpuno, gospodine Crosshall! Izvršit ću vašu želju što bolje budem mogao. — Dobro, dobro! Možete navesti kao izgovor da ja, kao Amerikanac, želim upoznati druge običaje. Prikažite to kao moj hir. Ne smiju primijetiti moje naročito zanimanje za to. Gospodin White se naklonio. — Dobro, gospodine Crosshall! Sve ću učiniti na vaše zadovoljstvo. — Oslanjam se na vaše diplomatsko umijeće. Učinit ćete mi veliku uslugu. Ne štedite s novcem. Javite mi čim nešto obavite. I tim se riječima John Crosshall oprostio od svoga tajnika. Gospodin White je bio već gotovo dvadeset godina u njegovoj službi. Kao sin siromašnih roditelja stupio je sa petnaest godina u tvrtku gospodina Crosshall, koja još tada nije bila tako velika. Pokazao je svoju spretnost i inteligenciju. Marljiv i povjerljiv, brzo je napredovao. Već je deset godina bio Crosshallov tajnik. Imao je veliku plaću, a Crosshall ju je još znatno povisio nakon pristanka gospodina Whitea da poñe s njim u Europu. Gospodin White prošao bi za svog gospodara i kroz vatru. Divio se gospoñici Lilian, i znajući za tešku srčanu bolest njezina oca, već bi i zbog toga pošao s njom u Njemačku. Želio joj je pomoći u slučaju nevolje. Nije razmišljao o želji i razlozima svoga gospodara, već je pošao u svoju sobu i stao kovati plan za izvršenje naloga. *** Lilian se u meñuvremenu vratila u hotel, gdje ju je njezin otac čekao. Zatim su se zajedno provezli kroz zoološki vrt. Razgovarali su o onome što im je sada najviše ležalo na srcu. Kad su se vratili u hotel, već je bilo vrijeme ručku, te su pošli da se presvuku. Sat kasnije ušao je John Crosshall, vodeći kćerku pod ruku, u blagovaonicu hotela. Za njih je bio rezerviran stolić uz prozor. Blagovaonica je već bila puna. Tek što su otac i kći sjeli, ušla su tri gospodina i sjeli sučelice od njih. Lilian je prepoznala gospodina plemenitog Ortlingena. Druga dvojica bijahu njegovih godina. Lilian je pogledala Ronalda Ortlingena. I on je nju smjesta zamijetio, ali se pričinjao kao da je ne vidi. Jedan od njegovih pratilaca upozorio ga je diskretno na lijepu mladu damu, a on se nevoljko okrenuo. — Sto nas se tiče ta američka dolarska princeza! — kazao je grubo. Drugi gospodin, njegov bratić Georg plemeniti Strachwitz, pogledao gaje sa smiješkom.
15
GIGA
— Otkud znaš da je ona dolarska princeza? — Čuo sam to, posve slučajno — rekao je kratko, ne mogavši spriječiti crvenilo na svom čelu. Gospodin plemeniti Wedel, na kome se kao i na Georgu Strachwitzu smjesta primjećivalo daje oficir, pogledao gaje lukavo. — Zaista, prava dolarska princeza! Prva što sam je ikada ugledao. Moram je pozornije pogledati. — Radije nemojte. Mlada je dama veoma koketna — brzo je kazao Ortlingen. Gospodin Wedel je stao gladiti svoju bradicu i dobacio je Lilian pogled osvajača. Došao je s Georgom Stracwitzom, svojim drugom iz puka, na kratak odmor u Berlin. Bio je voma poduzetan. — Malo koketiranje zaista ne može škoditi — pjevušio je tiho. Ronaldu Ortlingenu nije se sviñalo Wedelovo ponašanje. Nije mu bilo ugodno što ga je njegov bratić Georg doveo. Georg je to znao i već se bio ispričao Ronaldu. — Nisam ga se mogao riješiti, Ronalde! Prilijepio se uz mene poput čička, iako gaja odviše ne volim. A toliko sam se radovao susretu s tobom. To je saopćio svom bratiću kome je mogao zahvaliti za svoj boravak u Berlinu. Jer Georg je bio siromašan i nije sebi to mogao priuštiti. Wedel je neprekidno promatrao Lilian. Ronald je zbog toga postao nervozan. Protiv svoje volje morao ju je pogledati. Htio se uvjeriti, da li ona sa Wedelom koketira jednako kao i s njim. Lilian gaje pogledala, ne zamjećujući gospodina Wedela. Nabrao je čelo neraspoložen. Wedel ga je, smiješeći se pogledao. — Do vraga, gospodine Ortlingen, kad bi bar mene tako gledala! Njoj zaista nije potrebno očijukanje. Slatko lice. A tek kosa — ukoliko je prava? Ronald je slegnuo ramenima. — Ne zanima me. Ta mi mlada dama nije simpatična — procijedio je kroz zube. Pritom ni sam nije znao zašto se ljuti i pogotovu zašto to pokazuje. — To ne razumijem. Dolarska princeza, pa tako lijepa i dražesna. Kad ne bih znao koliko ste bogati, držao bih da nas želite predusresti i sami osvojiti bojno polje — rekao je, šaleći se, Wedel. Ronald je slegnuo ramenima. — Ne želim se ni s kim natjecati — odgovorio je kratko. — Ona je zaista dražesna. Hoćemo li pokušati osvojiti ovu preslatku tvrñavu, George? Georg je odmahnuo. — Ja odustajem — odgovorio je, primijetivši kako je Ronaldu neugodna ta tema. — Uostalom, govorimo o nečem drugom. — Ah, George, ti si ženomrzac. Vi i ne znate kako ledeno srce ima vaš bratić, gospodine Ortlingen! Ne može ga zavesti ni najljepša žena ovog svijeta. Georg i Ronald kratko su se pogledali. — To češće ti planeš, dragi Heinz — odgovorio je Georg podrugljivo. Obratio se zatim svom bratiću: — Je li stigao netko od Kreuzbergerovih? — Ne — odvratio je Ronald, radostan što su promijenili temu. — Teta Stasi i Veva dolaze sutra. Sinoć sam, prije svog odlaska, bio u Kreuzbergu i nastojao ih nagovoriti da doñu sa mnom. No, teta Stasi je izjavila da nema suviše novaca za berlinske vlasnike hotela. Doći će tek u posljednji čas. A kada teta Stasi jednom odluči, nemoguće je uvjeriti je u nešto drugo. Georg se nasmijao. — To je istina! Znači, stići će sutra? — Sigurno.
16
GIGA
— Oprostite! Kakva je to teta Stasi o čijoj energiji ovdje toliko pričate? — zapitao je Wedel. — Mislimo na gospoñicu Anastaziju Kreuzberg— Breintenbach. — Ona je vaša roñakinja? Nisam znao da ste u rodu s Kreuzbergovima. — I nismo. No, svi prijatelji i poznanici na milje daleko zovu gospoñicu Anastasiju »teta«. Ona je originalna. Ima ružno široko lice. To govorim zato da te pripremim, Heinz! No, ona je divna duša koju čovjek usprkos njezinoj ružnoći mora zavoljeti. A kad ona nekoga zavoli, poći će za njega bez oklijevanja kroz vatru. Mislim, sutra ćeš je upoznati. Stići se sa svojom nećakinjom Genovevom. — Mene ne zanimaju ružne stare dame. No, raduje me što ću upoznati dražesnu Vevu. — Kako znaš daje ona dražesna? — upitao je Georg. — Znam čak i to da je ona pravi primjerak dražesti i ljupkosti. Wedel je bio nepažljiv za stolom jer je neprekidno zurio u Lilian. — Moj brat Otto pjevao mi je hvalospjeve o njoj. Prošle je godine za vrijeme manevara bio smješten u Kreuzbergu, pa je čak i ispjevao pjesmu o ljupkoj Vevi. On je, naime, prilično romantičan i time se razlikuje od mene. No, na njegovu žalost, ona ga je odbila. Takvi muškarci ne imponiraju ženama. To ja najbolje znam. Kad joj se priliži neki odvažan momak, neće biti tako hladna srca. Ronald je brzo počeo govoriti o nečem drugom. Kad je nakon ručka gospodin Wedel pošao u svoju sobu po zaboravljenu lisnicu, Georg je gledao mrko za njim. — Nikad mi još nije bio tako nesnosan kao danas — rekao je zlovoljno. — Zaista nije ugodan u društvu. No, ostavimo ga, dragi George! Ne želim pokvariti naš kratki sastanak. — Imaš pravo, Ronalde! Veoma sam ti zahvalan što si me pozvao. Ne samo što mi novčano pomažeš, ti mi pružaš i različite zabave koje ja sebi ne bih mgao priuštiti. Za ovo putovanje u Berlin dvostruko sam ti zahvalan. Vidjet ću ovdje svakako i dame iz Kreuzberga. Kako im je? — Dobro, koliko to okolnosti dopuštaju. Sada naravno žive veoma povučeno nakon smrti Wilhelma Kreuzberga. Ovaj je nažalost umro, ne ostavivši oporuku. Sigurno je želio da Veva, koju je ljubio poput vlastitog djeteta, sve naslijedi. Bio bi se pobrinuo i za tetu Stasi. Ona ga je požrtvovno njegovala i uzorno mu vodila kućanstvo. No, sada će se one morati zadovoljiti time što će dobiti kad se podijeli imutak. — Da, da Sigurno će se o tome odlučiti za vrijeme obiteljskog sastanka. Nitko od obitelji nije bogat i svi nestrpljivo očekuju podjelu imutka. — Tako je, George! No, Veva i teta Stasi, koje su isprva bile duboko pogoñene što nema oporuke, sad su opet dobre volje. To su hrabre žene — a osim toga neće ostati same, to dobro znaš. Još ćemo o tom razgovarati. Georg je kimnuo. Zatim je zapitao: — A kako ti podnosiš osamljenički život u Ortlingenu? Majka ti, naravno, veoma nedostaje. Ronald Ortlingen prešao je rukom preko čela. — Možeš zamisliti. Znaš i sam što je majka značila za mene. — Još se uvijek ne želiš oženiti? — Još ne, George! Još nisam prešao preko nesretnog braka mojih roditelja. Ukoliko se to uopće moglo nazvati brakom. Moja je majka bila mučenica — prisilili su je na taj brak. Moj ju je otac vjerojatno volio na svoj način, no neizmjerno ju je mučio, jer ga nije ljubila. Bio sam svjedokom mučnih scena. Sto je moj otac bio bjesniji, to je majka postajala tiša. Što se manje tužila, to ju je on više mučio. Tako su živjeli u vrlo nesretnom braku. To je ležalo kao mora na mojoj mladosti. Srcem sam bio uz svoju majku i neizmjerno sam patio. Osjećao sam neprijateljstvo prema ocu. A to je zlo. Sto sam postajao stariji, to mije bivalo teže. Sigurno bi došlo do sukoba meñu nama, ali je to njegova smrt spriječila. Moram kazati, hvala Bogu. — Šteta što je tvojoj majci bilo preostalo samo dvije godine mirnog života nakon smrti tvog oca. Ronaldove su oči bljesnule.
17
GIGA
— To su bile dvije divne godine. Iako je majka umrla prije godinu dana, osjećam u duši da je još uvijek sa mnom. I to me sprečava da joj nañem nasljednicu. Ne žuri mi se. Ti si jednako star kao i ja, pa takoñer nisi oženjen. — Tako je. No, tvoje su prilike posve drugačije. Ja još ne mogu misliti na zasnivanje obitelji. — Stari moj, napokon, ja sam ovdje. Znaš da bih ti pomogao. — To ne mogu primiti, Ronalde! I onako činiš odviše za mene. — O tome nećemo govoriti. Vrijeme će donijeti neko rješenje. Možda ćemo se u isto vrijeme vjenčati. Pričekat ćemo u miru što će se dogoditi. Sada nas čeka nekoliko veselih dana koje nam neće pokvariti ni gospodin Wedel. Vidjet ćeš kako će Veva tog poduzetnog momka odbaciti. Ne bi on imao uspjeha kod nje ni kada bi njezino srce bilo slobodno. Promatrat ćemo to mirno i nećemo se ljutiti. A sada tiho — Wedel se vraća. Pogledali su se veoma srdačno. Gospodin Wedel je u prolazu dobacio Liliani zavodnički pogled, no ona ga nije ni primijetila. Pristupio je stolu. — Tako — sada možemo otići. Ako želimo stići na početak trka, moramo krenuti. Ustali su i pošli na hipodrom. Prolazeći kraj stola Johna Crosshalla, Ronald se htio okrenuti od Lilian. No, neka ga je nevidljiva sila prisilila da je pogleda ravno u oči. Osjetio je naljutivši se na samog sebe, kako ga to uzbuñuje. Odvratio je oči i primijetio Crosshallov ispitivački pogled. Ronald je brzo izišao. Ništa gospodinu Wedelu nije pomoglo što se uspravio. Lilian je gledala za Ronaldotfl Ortlingeriom,.J»-——-----Kad su gospoda izašla iz blagovaonice, otac i kćerka su se pogledali. Lilian je već prije bila pokazala ocu Ronalda Ortlingena i stari gaje gospodin neopazice promatrao. Sada, kad je otišao, Johan Crosshall je duboko uzdahnuo. — Stoje, oče? — zapitala je nakon nekog vremena tiho Lilian. Crosshall je pogladio svoju još uvijek bujnu sijedu kosu. — Crte lica nalik su očevima, ali ima oči svoje majke. Tople, dobre, iskrene oči. I smeñu je kosu naslijedio od nje. Otac mu je imao crnu kosu i oči. Lilian je pocrvenjela. — Mislim da je on dobar čovjek — rekla je. Otac je slegnuo ramenima. — To se ne može ustanoviti tako brzo. Sada požuri, Lilian! Poći ćemo na konjske trke. Tamo ćemo sresti otmjeni svijet Berlina. Odvezli su se iznajmljenim luksuznim automobilom. Krenuli su istim putem kao i ona trojica prije njih. Lilian je nijemo sjedila kraj oca i gledala sanjarskim očima pred sebe. Njezine su misli lutale u daljinu bez cilja, no uvijek bi se ponovno vraćale Ronaldu Ortlingenu. Na trkalištu je bilo veoma živo. Tribine su bile dobro posjećene i vidjelo se naročito mnogo časnika. Lilian je s velikim zanimanjem promatrala šarenu sliku pred sobom i slijedila različite faze utrke. Bila je izvrsna jahačica i veoma je voljela konje. Za vrijeme stanke pošla je s ocem na šetnju i ugledala Ronalda Ortlingena sa skupinom časnika. Istog ju je časa i on zapazio. Trzaj mu je prošao licem i on je okrenuo pogled. Ona je pocrvenjela i krenula je naizgled mirno dalje s ocem. Nije primijetila kako je gospodin Wedel upozorio ostalu gospodu na nju. Svi su je gledali zainteresirano. Samo je Ronald naglašeno bacio pogled na drugu stranu. Njegovo je lice bilo tmurno. »To postaje neugodno. Kamo god čovjek poñe, nailazi na tu Amerikanku. Njezine me oči počinju smetati«, pomislio je zlovoljno. Nakon nekog vremena ipak se okrenuo i pogledom potražio Lilian. Vidio ju je gdje se vraća na tribinu. Sunce je obasjavalo njezinu bujnu kosu koja je provirivala ispod šeširića. »Je li to prava kosa?«, pitao se, jednako kao i gospodin Wedel za vrijeme ručka. Toga se dana više nije sreo s njom.
18
GIGA
Sljedećeg jutra, nakon doručka, podnio je tajnik White kratak izvještaj. Prvo je saopćio da je majka gospodina Ortlingena umrla prije godinu dana. John Crosshall sjedio je nekoliko časaka šuteći i savladavajući uzbuñenje. Smrt te žene duboko ga se kosnula. — Kako ste to saznali? — zapitao je promuklim glasom. Gospodin White mu je sve ispričao. Jedan od Crosshallovih slugu upustio se u razgovor s Ortlingenovim komornikom, koji je želio iskoristiti znanje engleskog jezika. Stali su razgovarati o svojim gazdama i tako je White od sluge saznao ono stoje želio. Ispričao je daje suprug gospoñe Ortlingen umro dvije godine prije svoje žene. Ronald Ortlingen bio je sin jedinac. John Crosshall se smirio. — A što ste poduzeli u vezi s onim drugim, gospodine White? White se lagano nasmiješio. — Sve je bilo veoma jednostavno. Dao sam svom sobnom konobaru stotinu maraka. To je postiglo svoj učinak. Sve je u najvećem redu. Sastanak obitelji održat će se u maloj dvorani za svečanosti. U toj se dvorani nalazi loža odreñena za glazbenike, a ukrašena je gustim biljem koje glazbenike i njihove instrumente sakriva od gostiju. U ložu se ulazi kroz vratašca iz neke pokrajnje sobe. Iz dvorane se ne može ući u ložu. Sve sam osobno razgledao i misli da ćete vi i gospoñica Lilian moći pratiti sve što se u dvorani dogaña. Vas pri tome neće nitko vidjeti. John Crosshall je radosno kimnuo. — To ste divno izveli, dragi White! Gdje se nalazi soba iz koje možemo doći u ložu? — Ako želite, mogu vas smjesta odvesti onamo. Sobica se nalazi na ovom katu, posve na kraju hodnika. Možete neprimijećeno ući u nju. Ključ mi je predao konobar. — Dobro, dobro. Odvedite nas onamo, želim sve sam pogledati. Gospodin White odveo je Johna Crosshalla i njegovu kćer do kraja hodnika, sve do neke niše u zidu. U pozadini te niše nalazila su se vrata i njih je gospodin White otključao. Kad su ušli u malu sobicu, on je vrata ponovno zaključao. — Ova soba i loža na vašem su raspolaganju do prekosutra. Za to vrijeme nikakvi glazbenici neće ulaziti. Konobar će se pobrinuti da budete posve nesmetani. Već je za vas priredio i dva udobna naslonjača. — Govoreći to, razvukao je zastor na vratima i pozvao ih da uñu. John Crosshall i njegova kći uñoše u ložu. Zaista su iza gustog bilja našli dva naslonjača. Čitava se dvorana mogla vidjeti kroz gusto zelenilo, a da ipak ljude u loži nitko nije mogao opaziti. Svakog su časa mogli neprimijećeno ući u sobu iza lože, bez i najmanje buke. Crosshall se obratio svome tajniku: — Hvala vam, dragi White, sve je u najboljem redu. Znate li kada će započeti sastanak obitelji? — Da, gospodine Crosshall, u šest sati poslije podne. Nakon sastanka bit će prireñena večera. — Dobro! Hvala vam! Otac i kći izañoše iz sobe. White je zaključao vrata i predao ključ Johnu Crosshallu. Pričekali su časak u niši, jer je upravo neki gospodin prolazio hodnikom. Kad je on nestao, poñoše u sbu Johna Crosshalla, koji je ubrzo veoma ljubazno otpustio svoga tajnika, odavši mu priznanje. Ostavši sami, otac i kći pogledaše se sa smiješkom. — Čini se, sudbina nam ide na ruku, oče. Na najudobniji ćemo način prisustvovati porodičnom sastanku i čuti što će Kreuzbergovi odlučiti — kazala je radosno Lilian. Njen je otac kimnuo: — Da, a i meni će biti zadovoljstvo da prisustvujem tom sastanku lebdeći poput duha iznad svega toga. Lilian se nasmijala. — Zanima me što ćemo čuti. Sve bi me to veoma zabavljalo kad se ne bih bojala da ćeš se ti uzbuditi. — Ne brini. — Moguće će i o tebi govoriti. John Crosshall je kimnuo.
19
GIGA
— Moguće je. Računam s tim, Lilian! No, neću se obazirati na to. Budi posve mirna. Otac i kći namjeravali su tog jutra poći na izložbu slika. Stoga se Lilian povukla, želeći se urediti. Malko kasnije došla je po svog oca. Spustili su se dizalom. Izlazeći Lilian je primijetila gospodina Ortlingena kako kupuje cvijeće. Upravo je s kavalirskim naklonom predavao buket crvenih ruža nekoj vitkoj mladoj dami kraj sebe. Pritom je s nježnim smiješkom prinesao njezinu ruku usnama. »Hvala ti, dragi Ronalde«, čula je Lilian u prolazu. Taj meki, jasni ženski glas odzvanjao je bolno u Lilianinim ušima. — Veselim se, Veva, tvom dolasku. Željno sam te očekivao — kazao je Ronald Ortlingen takoñer veoma srdačno i nježno. I to je Lilian čula. Iznenada je osjetila bol u srcu. Nešto ju je ubolo. Pričinilo joj se daje sunce iznenada potamnjelo. Ponosno uspravljena krenula je dalje. Bljedilo lica nije odavalo što se u njezinoj duši zbiva. — Sigurno je to njegova zaručnica ili žena — govorila je samoj sebi. Nije znala zastoje ta spoznaja tako boli. Putem do izložbe nastojala je odbaciti tužne misli i zaboraviti Ronalda Ortlingena. Nije je smjelo, niti trebalo, zanimati kakva prava ona druga imade na nj. Sto se nje ticao Ronald Ortlingen?! On je u najboljem slučaju bio za nju stranac — ako ne i neprijatelj — on, sin očeva protivnika. Nije htjela više misliti na ono što je neprekidno zaokupljalo njezine misli otkako je saznala da je Ronald sin žene koju je njezin otac ljubio. Bila je živahnija nego obično; veselo je razgovarala s ocem i pokazivala za sve veliko zanimanje. A ipak ju je zapravo interesiralo samo jedno — je li Ronald Ortlingen muž ili zaručnik one druge. Nastojala je zatomiti bol u svojoj duši koja nije jenjavala. Još je jednom srela Ronalda. Bilo je to za vrijeme čaja. Pila gaje sa svojim ocem u kavani hotela. Tamo je bilo mnogo ljudi. Razgovarali su na svim jezicima. Dame su bile elegantno odjevene. I Lilian je nosila apartnu skupocjenu haljinu s kojom je privlačila poglede mnogih. Jedni su se divili, a drugi zaviñali. Sjedajući za stol, s ocem, ugledala je kod susjednog stola Ronalda Ortlingena. Kraj njega je sjedila ona mlada dama od jutros. U njihovu je društvu bila i neka starija gospoña, te ona dvojica iz blagovaonice. Obje su dame bile odjevene u crninu. Sjedjele su okrenute leñima prema Lilian. Ona mlaña je razgovarala jutros s Ronaldom. Ona, koju je on željno očekivao. Ni jutros, a ni sada nije Lilian vidjela njezino lice. Spazila je samo gustu smeñu kosu i vitak, gibak stas u skromnoj crnoj haljini. I John Crosshall opazio je to malo društvo. Smještaje prepoznao Ronalda Ortlingena. Nije obraćao pozornost na ostale. Nije vidio lica dama kao ni Lilian, a gospoda ga nisu zanimala. Danas se Ronald Ortlingen nije morao ljutiti zbog toga što ga Lilian odviše promatra. Nije ga uopće pogledala, a on je mislio da ga nije primijetila. Budući da je John Crosshall želio poći s kćerkom naveče u operu, oni su se brzo povukli. Wedel je gledao za Lilian sve dok nije nestala. Razmišljao je o tome kako bi mogao upoznati gospodina Crosshalla i njegovu kćer. To sigurno neće biti lako, jer otac i kći bijahu veoma povučeni. Uzdahnuvši, okrenuo se damama za svojim stolom. To su bile Anastasia i Genoveva Kreuzberg—Breitenbach. Stigle su jutros i smjestile se u istom hotelu. Stanovale su u skromnoj sobi na četvrtom katu s pogledom na dvorište. »Blizu neba i daleko od ulične buke«, kako je s humorom kazala teta Stasi. Teta Stasi zaista nije bila ljepotica, ni sada, a ni u svojoj mladosti. Imala je širok prćast nos i velika ružna usta. Jabučice joj se isticahu na okruglu licu. »Sigurno na neki tajanstven način potječem od Huna«, znala je govoriti. Svoju je ružnoću podnosila s humorom. Njezine male kose oči gledale su radosno i sretno u svijet, kao daje stvoren njoj za nagradu i uživanje. Njezina suprotnost bijaše Genoveva Kreuzberg, kći njenog rano preminulog brata. Bijaše to vitko, dražesno stvorenje s divnom smeñom kosom. Crte lica bijahu joj veoma fine, a u
20
GIGA
smeñim očima iskrilo je svjetlo. Gospodin Wedel ju je isprva nastojao osvojiti. Kako mu to nije uspjelo, stao ju je smatrati dosadnom i obratio pažnju na tetu Stasi, iako nije volio stare dame. A taje stara dama zaista bila »pasji ružna«. No, bila je zabavna i on se upustio s njom u veseli okršaj riječima. Teta Stasi kružila je pogledom po dvorani. Zabavljale su je haljine dama. — Ne, ta mi se nova moda ne sviña. Tijelo je sputano kao lancima. Čovjek se ne može ni kretati, ni hodati. Ako jedna od tih žena želi zakoračiti, past će na nos. Ne mogu ni ruke podići. A kad bi to bar bilo lijepo! Ne, tako se unakazuje ljudsko tijelo. Wedel se glasno nasmijao. — Niste zadovoljni s novom modom? — zapitao je. — Neka me Bog očuva! Zamislite kako bih ja izgledala u jednoj od tih haljina. Wedel se morao glasno nasmijati, no tada se prestrašeno ispričao. Teta Stasi gledala gaje veselo svojim malim očima. — Nije potrebno ispričavati se, samo se smijte. I ja ću se smijati s vama. Takve haljine moraju unakaziti i samu Veneru Milonsku. A kako ne bi mene. Ne, ne, nemojte se za Boga ispričavati. Ja sam, naime, veoma ponosna — na svoju ružnoću. To sam naučila u mladosti, uz potoke suza i škrgut zubi. Spoznala sam da sa svojim licem i tim kosim očima ne mogu sudjelovati na natječaju za ljepotu. Samo bih se osramotila. Otada čekam natječaj za najružniju ženu. Sigurno ću osvojiti prvu nagradu. Ja s njom računam. Ne treba biti skroman. — Nemoguće, tetko Stasi! Neću vam dodijeliti ovu prvu nagradu. Zao mi je što vam poništavam nadu — dražio ju je Ronald, koji se dobro slagao s njom. Ona se ogorčeno branila. — Samo se usudite, Ronalde! Nećete mi valjda oduzeti posljednju nadu koja mi je davala snage za život? Ronald se nasmijao. — Dok to govorite, ne biste smjeli imati radostan pogled. Inače vam nitko neće vjerovati. Uzdahnula je. — Ne mora svatko odmah primijetiti kako sam ružna. Ronalde, da li bih mogla dobiti još šalicu čaja? Kod kuće pijem najmanje četiri, a ovdje je već kod druge prazan lončić za čaj. Gospoda su se požurila i naručila još čaja. Svi su u isti čas pozvali konobara. Tetu Stasi je to zabavljalo. — Bože moj, kolikog li uzbuñenja zbog šalice čaja! To zovu komfor. Kod kuće je mnogo udobnije. A ne moramo ni toliko platiti. Mlada joj je djevojka pogladila ruku. — Ne ljuti se, tetiće! Divno je u Berlinu. Makar se naljutila na mene, moram priznati, haljine ovih dama meni se sviñaju. Neke su čak i divne — kazala je šaljivo. — Ne usudi se ikada obući takvu haljinu! — ogorčeno je protestirala teta Stasi. Veva joj se nasmiješila. Nije se plašila tete Stasi. — Nema opasnosti, tetiće! Ne tjeram modu i nemam mogućnosti da nabavim tako skupocjene haljine. Možeš biti mirna. Teta Stasi je podigla prst. — Znaš, i ova tvoja suknja je nešto preuska oko nogu. — Ali, tetiće! — opomenula ju je, porumenjevši Veva, i pogledala gospodu. — Ah, tako! Zapravo o tome nećemo ovdje razgovarati. Radije ćemo dogovoriti što valja danas poduzeti. Gospoda su iznijela različite prijedloge. Teti Stasi se nijedan nije sviñao. Konačno je s osmijehom rekla: — Ako to nije posve nemoguće, ja bih najradije pošla u neki veliki kino. Nikada u životu još nisam vidjela žive fotografije, a prije neki dan čitala sam o tome. Sigurno je veoma interesantno.
21
GIGA
Gospoda su se nasmijala i pristala na taj prijedlog. Odlučiše smjesta da krenu u kino. I tako se i dogodilo. Zajedno su pošli u udobno kino—dvoranu. Ronald je uzeo ložu. Tetu Stasi je program veoma zanimao. A kada su stali prikazivati dramu s Astom Nielsen u glavnoj ulozi, sjedjela je kao bez daha. Nije ništa oko sebe niti vidjela, niti čula. Činilo joj se da je smiješak Nielsenove predivan, a kad je ona započela gorko plakati, plakala je i teta Stasi. Pošto je drama završila, obrisala je odlučno oči, te govorila brišući pocrvenjeli nos: — Tako, sada sam vidjela ono što sam željela. Nisam mogla slutiti da ću morati plakati. Asta Nielsen mora doista ucviliti srce svakog čovjeka. Željela bih je jednom vidjeti u pravoj drami na pozornici. — Tada biste vjerojatno morali još više plakati — dražio ju je Ronald. Opet se smijala. — To bi se moglo dogoditi. Meni se u kazalištu sviña samo ako plačem ili ako se smijem od srca. Inače ništa ne vrijedi. — A sad ćemo na večeru, da se oporavimo — predložio je gospodin Wedel. S tim su bili svi suglasni. *** Sljedećeg poslijepodneva, nešto prije šest sati uñoše gospodin Crosshall i njegova kći u malu sobicu kraj lože. Zaključali su vrata, ne želeći da budu smetani. Zatim su sjeli na prireñena mjesta u loži. Dolje u dvorani bilo je već spremno za doček gostiju. Iz neke susjedne sobe čuli su se glasovi. Činilo se da sudionici skupa tamo odlažu svoju garderobu. Brzo zatim stala se dvorana puniti ljudima u srdačnom razgovoru, kako to već biva u obitelji. Neki od njih nisu se već dulje vremena viñali i raspitivali su se o dogañajima koji su se zbili u meñuvremenu. Otac i kći u svojoj loži čuli su mnogo toga što ih je zanimalo. Odmah do lože stajale su neke veoma mlade djevojke, a kraj njih zgodan časnik koga su zvale »bratić Lothar«. On bijaše veoma zabavan čovjek. Pričao je mnogo smiješnih stvari, mameći njihov smijeh. Najslañe se ipak on sam smijao. — Taj mi se bratić Lothar sviña, oče — prošaptala je Lilian. On je sa smiješkom kimnuo. — Čujem iz razgovora da je sin Benna Kreuzberga — odvratio je tiho. Meñu starijom gospodom otkrio je John Crosshall mnoga poznata lica, iako je prošlo trideset godina otkada ih je posljednjih puta vidio. Kad je u dvoranu ušla Anastasi Kreuzberg sa svojom nećakinjom Genovevom, smiješak mu je prešao preko lica. Nagnuo se prema Lilian, pokazao staru damu i šapnuo: — To je Stasi Kreuzberg, sestra Botha Kreuzberga. Nije se mnogo promijenila. Smjesta sam je prepoznao. A mršavi čovjek u generalskoj uniformi, u njezinoj pratnji sigurno je Benno Kreuzberg. Otac onog veselog Lothara. Lilian je nijemo kimnula. Gledala je s velikim zanimanjem mladu damu kraj Stasi Kreuzberg. Ta mlada osoba u crnini, čiji lijepi stas nije mogla sakriti ni veoma skromna haljina, činila joj se poznatom. Bujnu smeñu kosu i dražesno držanje bila je primijetila na dami što je primila ruže od Ronalda Ortlingena. Sada je spoznala daje i stara dama sinoć sjedila u kavani zajedno s onom trojicom gospode. Dakle, mlada je dama bila član obitelji Kreuzberg? Ako je bila udata za Ronalda Ortlingena, morao je i on još doći. Lilian je promatrala s velikom pozornošću čas vrata, čas Genovevu. No Ronald nije ušao. Malo—pomalo skupilo se u dvorani oko šezdesetak osoba. Razgovor je postajao sve živahniji.
22
GIGA
Mršavi gospodin u generalskoj uniformi pristupio je dugom stolu oko kojeg stajahu poredani stolci. Dao je znak zvonom što je stajalo na stolu. — Molim vas, sjednite! — viknuo je zapovjedničkim glasom. Poslušali su ga manje ili više brzo. »Bratić Lothar« doveo je do začelja stola dvije dražesne sestrične. Tamo je opet zavladalo najbolje rasploženje. Sva su mjesta bila zauzeta i general je naredio prisutnim konobarima da se udalje i zatvore vrata. Sve je učinjeno brzo i bez buke. Sada je general ponovno pozvonio. — Molim vas za tišinu i pažnju, kako naš razgovor ne bi bio ometan — rekao je glasno. Smještaje nastupila tišina. General je stajao uspravno, iako je već imao šezdeset i pet godina. Pogledao je prisutne. Zatim je započeo: — Moji dragi roñaci! Budući da sam najstariji od naše obitelji, prihvaćam se ovime predsjedništva našeg sastanka. Sva su mjesta za stolom zauzeta, kako vidim, i stoga pretpostavljam da su svi pristigli. Ipak ću, reda radi, pročitati listu zbog kontrole da li netko nedostaje. Molim neka svaki koga budem prozvao ustane. Uzeo je popis koji je ležao pred njim i pročitao prema redu starosti imena prisutnih. John Crosshall se nagnuo naprijed i slušao bez daha. I Lilian je bila ponovno zainteresirana. Na taj su način oni zapravo upoznali sve prisutne. John Crosshall je prepoznao, čuvši njihova imena, starije sudionike obiteljskog skupa. Poznavao ih je još dok bijahu mladi. One, koji su sada bili u zenitu života, ostavio je kao djecu. Lilian je najviše zanimalo tko je bila ona mlada djevojka sa smeñom kosom. I sada je predsjednik pozvao: — Genoveva Kreuzberg—Breintebach, jedina kći Botha Kreuzberg— Breitenbacha! Mlada je dama ustala. Nazvao ju je Genoveva — Veva. Znači, ona nije njegova žena. Može biti samo njegovom zaručnicom — pomislila je Lilian. I još je uvijek odjekivao u njezinim ušima njihov nježan razgovor. Ponovno je osjetila bol u srcu. Otrgnula je svoje misli od Ronalda Ortlingena i s interesom stala pratiti dogañaje. Popis je bio pročitan i svi su se prozvani javili. Nastala je kratka stanka. Zatim je general nastavio: — Nisam pročitao jedno ime koje se još uvijek nalazi na listi i koje sam zapravo morao spomenuti. Mi svi znamo daje nosilac tog imena već dugo godina nestao. Odmah nakon smrti Wilhelma Kreuzberga, koji je bio najstariji član naše obitelji, objavio sam oglas u različitim novinama, ali se nitko nije javio i mi moramo pretpostaviti daje Hans Kreuzberg— Breitenbach, koji je prije trideset godina otišao u Ameriku, sigurno već mrtav. Vjerojatno nije imao ni potomaka. Možemo ga konačno, bez poteškoća, proglasiti mrtvim. Time će se ugasiti ime jedinog plemenitog Kreuzberg—Breitenbacha koji je nanio sramotu svom rodu. Ne možemo biti ponosni što je on bio član naše obitelji. Ni jedan Kreuzberg ni prije a ni poslije njega, nikada nije učinio neko sramotno djelo. Na te riječi digla se iznenada ona koju su svi zvali »teta Stasi«. Pogledala je borbeno predsjedavajućeg. — Molim za riječ, Beno! — uzviknula je odlučno. — Dajem ti je, Stasi! — odvratio je general i sjeo. Teta Stasi se ogledala, ispitujući sva ta lica. — Ja jamčim da Hans Kreuzberg nikada nije učinio ništa nepošteno, kao nijedan Kreuzberg do sada. Ja sam ga možda poznavala bolje nego svi vi drugi. Bio je pošten plemić. Krivo su ga optužili. I to neprijatelj koji ga je htio uništiti. To je moje čvrsto uvjerenje. Sigurno je Hans mrtav, jer se nikad nije javio. A mrtvaca koji se ne može braniti, ne smije se optuživati. Ne dopuštam da se u mojoj prisutnosti o njemu loše govori. Te je riječi izgovorila glasom uzdrhtalim od uzbuñenja.
23
GIGA
Sve su oči bile uprte, s najrazličitijim izrazima, u tu malu ružnu ženu, uspravljenu u svoj svojoj veličini. A gore u loži, otac i kći su se nježno zagrlili, duboko dirnuti. General je mirno odgovorio: — Zaboravljaš, draga Stasi, da se Hans Kreuzberg nije branio protiv optužbi. Nije pobijao optužbu, već je pobjegao. Teta Stasi se još više uspravila. — To je možda bio dovoljan dokaz za vas, ali za mene nije. Ne bih tako što povjerovala ni kada bi mi on sam kazao: »Ja sam kradljivac.« Ne znam što se tada dogodilo. Znam jedino da Hans Kreuzberg ne bi nikada učinio ništa nečasno. General ju je pogledao i nasmiješio se, iskazujući svojim smiješkom samilost i malu porugu. — Lijepo je, draga Stasi, što se toliko zalažeš za pokojnika. I mi bismo se radovali njegovoj nedužnosti. No, kraña je dokazana. On je šutio i pobjegao. Ti mu sudiš po svom srcu, jer si uvijek imala slabost za njega. Činilo se da je teta Stasi porasla. Njezine su oči ponosno zakrijesile. Bila je mirna, no njezin je glas postao topliji kad je odgovorila: — Ono što ti nazivaš slabošću bilo je za mene najveće, najsvetije i najljepše u životu. Ja to ne tajim. Ljubila sam Hansa Kreuzberga iz dubine svoje duše i svog srca. Nije to bila neka »mala slabost«, već velika ljubav koju sam srećom mogla doživjeti. Znala sam daje beznadna. Ružno stvorenje poput mene nije moglo očekivati ničiju ljubav. Nikada nisam željela ništa drugo osim da Hans Kreuzberg postane sretan s nekom drugom. Nisam zavidjela toj ljepšoj i boljoj. Nisam ni okom trepnula primijetivši da njegovo srce pripada drugoj. Tada, kad sam još bila mlada, radije bih bila umrla, no priznala svoju ljubav. Hans Kreuzberg nije za nju znao. Danas sam stara žena i sve je ovo daleko za mnom. Ta moja ljubav dala je mom životu stanovitu vrijednost. Zbog nje se moja duša nije okamenila. Ono stoje dalo toplinu mom životu, ne dopuštam da bude smatrano samo malom slabošću. Vaša poruga me ne pogaña, a nije mi potrebna ni vaša samilost. Zbog te ljubavi ne bih se htjela zamijeniti ni s kim od vas. I ružna žena može ljubiti iz dubine svog srca — i odreći se te ljubavi. Uvjerljivo izgovorene riječi, zbog svoje jednostavnosti i uvjerljivosti, ostavile su dubok dojam na sve prisutne. Na njihovim se licima više nije nazirao smiješak. Svi su ozbiljno gledali ružnu ženu u skromnoj crnoj haljini. Njezino je lice zračilo dubokim velikim osjećajem. U loži se Lilian privinula uz oca i dirnuto prošaputala: — Htjela bih zagrliti i poljubiti hrabru Stasi Kreuzberg. John Crosshall imao je vlažne oči i tronuto je zagrlio Lilian. Dolje je general neko vrijeme šutio. Sada je ozbiljno odgovorio: — Oprosti, draga Stasi, ako sam te uvrijedio nepromišljenim riječima. To sigurno nisam namjeravao. Mi ljudi obično zamjećujemo samo ono izvanjsko i odbacujemo ono što ne razumijemo. Oprosti mi, još jednom te molim. Služi ti na čast što si tako hrabro priznala svoju ljubav. Mi svi znamo da si plemenito biće, inače ne bismo svi dolazili k tebi po utjehu i savjet. No, o Hansu Kreuzbergu, zbog svoje ljubavi, sudiš pristrano. I mi, koji smo ga poznavali, nismo vjerovali da bi on to mogao učiniti. Ali činjenica da se nije opravdao, kad su ga nazvali kradljivcem, ne govori u njegovu korist. — Nije dopustio da mu to kažu. Izazvao je na dvoboj čovjeka koji ga je uvrijedio. — Jest, i on je to odbio uz objašnjenje da kradljivcu neće pružiti zadovoljštinu. Hans je napustio Njemačku, a nije pred časnim sudom tražio zadovoljštinu. Teta Stasi je duboko uzdahnula. — I ja to nisam razumjela. Ne shvaćam kako se to moglo dogoditi. Makar sve govorilo protiv njega, nisam ni časak posumnjala u njegovu čast. Jedno znam sigurno. Rudolf Ortlingen bio je njegov smrtni neprijatelj. Tada su Hansa mučili i tjerali. Doveli su ga do očaja. Nakon smrti njegovog oca ustanovilo se da je on, koji je odrastao i sjajnim prilikama, preko noći postao
24
GIGA
prosjak. Morao je napustiti vojsku, iako je taj poziv neizmjerno volio. Njegova je majka umrla od užasa nakon smrti svog muža i financijske propasti. Oduzeli su mu i djevojku, koju je ljubio svim žarom svoje duše i s kojom je već bio potajno zaručen. Ta bio je sada siromašan. Prisilili su Annaliese plemenitu Strachwitz, tko zna kakvim sredstvima, da se zaruči s njegovim smrtnim neprijateljem. Taj ju je već davno priželjkivao. Nije postala sretna s tim neljubljenim čovjekom. To mi svi znamo. Vidjela sam na vlastite oči mučeništvo te žene. Bila sam njezina najodanija i najvjernija prijateljica. Nikada nismo spomenule ime Hansa Kreuzberga, no obje smo osjećale i znale da je bio nedužan. Vjerujte što hoćete, ne mogu vas prisiliti da dijelite moje mišljenje. No, ja polažem za nj svoju ruku u vatru. On je nedužan. Izgovorivši te riječi teta Stasi je sjela. Mjesto nje digla se Genoveva Kreuzberg. — Ujače Benno, smijem li i ja o tome kazati nekoliko riječi? — upitla je plašljivo. Stari gospodin je kimnuo. — Dajem ti riječ, Veva. Mlada dama se stidljivo ogledala. — Želim samo napomenuti da mi je Ronald Ortlingen, kratko vrijeme nakon smrti svoje makke, rekao kako je njegov otac krivo optužio Hansa Kreuzberga zbog krañe. Rekao je da će on uvijek moći potvrditi njegovu nevinost bude li netko u njegovoj prisutnosti vrijeñao Hansa Kreuzberga. Sigurno će ti i on sam to potvrditi. Lilian je duboko uzdahnula i pogledala oca. On je bio blijed, no smješkao se sjajnih očiju. Benno Kreuzberg je spustio glavu. — Hvala ti za to saopćenje, Veva! Nadajmo se da ćemo sprati ljagu s imena Hansa Kreuzberga. No, sada se time više ne možemo baviti. Sreli smo se danas zbog nečega drugoga. Moram još jednom napomenuti da se na moj poziv nije javio Hans Kreuzberg, ni netko od njegovih potomaka. Budući da smo se sastali zbog podjele nasljeña Wilhelma Kreuzberga, moramo se dogovoriti što ćemo s Hansom Kreuzbergom. Možemo ga dati sudski proglasiti mrtvim i njegov dio podijeliti. Moramo o tome glasati. — Smijem li još samo nešto kazati — upitala je mirno i odlučno teta Stasi. Predsjednik je kimnuo. — Govori, draga Stasi! Stara se gospoña digla. — Htjela bih nešto predložiti. Kao što znamo, nasljedstvo se dijeli na dvadeset jednakih dijelova. Svaki od nas različito u tome sudjeluje, već prema prilikama. Tako, na primjer, ja moram podijeliti jedan taj dio s kćerkom svog pokojnog brata, Vevom. Ti ćeš, Benno, sam dobiti jedan dio, jer nemaš braće. Kad bismo isključili Hansa Kreuzberga, nasljedstvo bi se dijelilo samo na devetnaest dijelova. No, svatko bi od nas dobio samo neznatno manje kad bismo nasljedstvo razdijelili na dvadeset umjesto na devetnaest dijelova. Predlažem da od tog dvadesetog dijela osnujemo obiteljsku zakladu. Za vrijeme dok se ne javi Hans Kreuzberg ili netko od njegovih potomaka, kamati iz tog imutka mogu članovima obitelji poslužiti u naročitim slučajevima. Kao miraz djevojkama ili pomoć u školovanju sinova. Nešto korisno će se već naći. O tome vi odlučite. Novac će tako biti korisno uložen za sve nas, a nećemo ga oduzeti Hansu, ukoliko se jednom pojavi. Rekavši to, teta Stasi je sjela. Benno Kreuzberg kimanjem se saglasio. — Tvoj prijedlog nije loš, Stasi! Moramo glasati o tome hoćemo li ga prihvatiti. A sada, molim pozornost. Kao što vam je svima poznato, Wilhelm Kreuzberg, koji je umro kao neženja bez izravnog potomstva, nije ostavio oporuku. Svi bratići i sestrične prema tome sudjeluju u nasljedstvu u podjednakim dijelovima. Jer on nije imao ni braće ni sestara. Posjed Kreuzberg predstavlja vrijednost od oko 600.000 maraka, od čega treba odbiti 300.000 maraka hipoteka. Otkada je Wilhelm prije šest mjeseci umro, nastojao sam uz pomoć tete Stasi voditi sve poslove stoje moguće bolje. Ona se više razumije u gospodarsvo od mene. Ipak sam došao do zaključka da tako dalje ne može. Zbog današnjeg stanja u poljoprivredi dobivamo jedva dva posto čiste dobiti. Nitko od nas nije iskusan poljoprivrednik i nitko
25
GIGA
financijski nije u stanju preuzeti Kreuzberg. Raspitao sam se i uvjerio se da nitko od nas ne želi preuzeti brigu za imanje. Mnogi od nas računaju s malim imutkom koji će im pripasti. I ja sam meñu njima, jer na svoja tri sina mnogo trošim. Moram im svima pomagati. Ma kako to ružno zvučalo, prisiljeni smo prodati Kreuzberg. Glasat ćemo jeste li svi s time suglasni. Pošto je general to kazao, glasalo se i svi su pristali na prodaju. Benno Kreuzberg objavio je rezultat glasanja i dodao: — Time smo odlučili prodati Kreuzberg. To je imanje bilo stoljećima u posjedu obitelji Kreuzberg—Breintenbach. Svi smo mi, naročito kao djeca, proveli kraće ili dulje vrijeme u Kreuzbergu. Wilhelm, a prije i njegov otac, uvijek su nas gostoljubivo dočekivali. Za nas sve Kreuzberg predstavlja dom, to više što je i većina naših predaka pokopana u tamošnjoj kapelici. Pritiješnjeni potrebom, odreći ćemo se, dakle, tla koje je našem rodu dalo ime. No, tako mora biti. Poduzet ću potrebne korake i pronaći kupca za Kreuzberg. Već sam sve pripremio, jer sam bio siguran u vašu suglasnost. Nadajmo se da ćemo brzo naći kupca. Zao mi je što će teta Stasi i Veva zbog te prodaje ostati bez doma. Stasi nam je saopćila, odmah nakom Wilhelmove smrti, da je on namjeravao učiniti Vevu svojom jedinom nasljednicom. Ali on nije ostavio oporuku, a mi opet nismo dovoljno bogati da se velikodušno odreknemo svoga dijela nasljedstva. Ili bi to netko od vas možda želio učiniti? Zavladala je duboka tišina. Slegnuli su ramenima, pogledali u neprilici prema Genovevi koja je pocrvenjela, a zatim jedan drugoga. Nakon nekog vremena poneki od njih izrekao bi po koju ispriku i rekao kao on nema mogućnosti zato. Teta Stasi je ponovno zamolila za riječ. — Nema razloga za neugodnost. Genoveva to ionako ne bi nikada prihvatila. Svi vi niste bogati, to zna. Ne brinite zbog nas. Nikome nećemo pasti na teret. Wilhelm je želio osigurati Vevinu budućnost, jer ju je ljubio poput vlastitog djeteta, to je činjenica. No, Bog to nije želio, a on sigurno zna što čini. Ako će ikako biti moguće, ostat ćemo Veva i ja zajedno. Već ćemo urediti svoj život. Obje smo hrabre. Bit će nam, naravno, neizmjerno teško napustiti naš dugogodišnji dom. No, podnijet ćemo to. Zasad, dok Kreuzberg ne bude prodan, još uvijek možemo živjeti tamo. A poslije će se već nešto naći. Na svaki način, neću napustiti dijete svog jedinog brata. Sve je to teta Stasi izrekla jasnim i odlučnim riječima. Ona je zaista ostavljala dojam energične i odlučne osobe. Lilian Crosshall prišapnula je ocu: — Teta Stasi je divno biće, usprkos svojoj ružnoći. Mogla bih je zavoljeti. John Crosshall je kimnuo i šapnuo: — Evo zadaće za nas, Lilian! Pobrinut ćemo se za bezbrižnu budućnost ovih dviju žena. Lilian mu je stisnula ruku. Pomislila je kako će dražesna Veva uskoro imati sigurnu budućnost kraj Ronalda Ortlingena. Zato su te dvije žene vjerojatno bile tako mirne. Zaruke mladog para bile su vjerojatno još tajna, jer se o tome nije govorilo. U Lilianinoj duši nije bilo ni najmanje sumnje u to da Veva i Ronald Ortlingen pripadaju jedno drugome za čitav život. Ta ju je pomisao boljela, iako se ljutila na samu sebe. Dolje su i dalje raspravljali i o mnogo čemu dogovarali. Savjetovali su se pobliže o prijedlogu tete Stasi u vezi s osnivanjem obiteljske zaklade. O tome se i glasalo. Prijedlog je bio jednoglasno prihvaćen. Već je prošlo više od dva sata otkad su se John Crosshall i njegova kći nalazili u loži. Oni su sve to pratili s velikim zanimanjem. Napokon je sve važno bilo obavljeno, dogovor je završio i svi su opet stali razgovarati u malim skupinama. Veseli Lothar Kreuzberg, generalov sin, pobrinuo se da nasmije svoje sestrične. Začas su se svi mladi okupili oko njega. U meñuvremenu su konobari dovukli prostrte stolove u dvoranu. Večera je imala započeti. U gužvi nitko nije primijetio ono dvoje ljudi u loži dok su izlazili. Nitko nije zapazio njihovu
26
GIGA
prisutnost. Tiho su stupili na hodnik. Nitko ih nije opazio. — Dovoljno smo vidjeli i čuli, Lilian! Za vrijeme večere neće se dogoditi ništa zanimljivo — rekao je John Crosshall, zatvarajući tiho vrata za sobom. Teško je disao a lice mu je bilo crveno. Lilian ga je zabrinuto uhvatila za ruku. — Oče, dragi oče, nije li to bilo odviše za tebe? — pitala je uplašeno. Pokušao se nasmiješiti i umiriti je. No, morao se nasloniti na njezinu ruku. — Odmah će mi biti bolje — prošaptao je. Tog se časa pojavio na stubama tajnik White. Vidio je svoga gospodara naslonjenog na gospoñicu Lilian. Brzo mu je prišao i uhvatio ga. Odveo gaje, uz pomoć Lilian, u njegovu sobu. Ovdje je Charles bio pripravan da smjesta pomogne. Spustili su Johna Crosshalla u naslonjač. Charles mu je raskopčao košulju i dao lijek. Pružio mu je sve ono što je bilo potrebno za vrijeme srčanog napada. Lilian mu je pritom pomagala. Takvi su napadaji bili česti, i nisu ih smjeli zateći nepripravne. Napadaj je prošao za nekoliko časaka i John Crosshall je počeo mirno disati, nasmiješio se svojoj kćeri. — Nije bilo ništa. Već mije posve dobro, Lilian! Četvrt sata odmora i tada ćemo zajedno poći na večeru. Lilian je nježno gladila njegovu kosu. — Ubogi oče, to te opet izmučilo. Sada se odmori. Nećemo večeras poći u blagovaonicu. Naredit ću da nam večeru serviraju u mom salonu. Tamo će ti biti udobnije. On se nasmiješio. — Slažem se! No, neka gospodin White večera s nama. Želim još nešto s njim dogovoriti. — Neće li te to odviše uzbuditi, oče? Ne bi li to moglo pričekati do sutra? — upitala je zabrinuto Lilian. — Ne, ne — meni je već opet posve dobro. Dakle, za četvrt sata u salonu moje kćerke, gospodine White! White se naklonio i otišao. I Lilian je ostavila oca, prepuštajući ga Charlesu na čuvanje. Četvrt sata kasnije John Crosshall potpuno se oporavio i sjeo s kćerkom i svojim tajnikom u njezinom salonu. — Vraćam vam ključ, gospodine White! Kad ga predate konobaru, dajte mu još stotinu maraka. Učinio mi je veliku uslugu. A i vama zahvaljujem, jer ste sve tako dobro uredili i omogućili mi da prisustvujem obiteljskom skupu — rekao je Crosshall. White se naklonio. — Drago mije što ste zadovoljni, gospodine Crosshall! Razgovarali su engleski, jer White još nije bio posve savladao njemački jezik. Otac i kći pogledali su se sa smiješkom. — Sastanak je bio veoma zanimljiv, zar ne Lilian? — zapitao je John Crosshall, dobro raspoložen, svoju kćerku. Lilian je kimnula. — Da, veoma, možete mi vjerovati, gospodine White — odgovorila je. Ali u njezinim se očima nije vidio onaj (bezbrižni izraz kao inače. Činilo se kao da je muče neke ozbiljne, pa možda čak i neugodne misli. To su primijetili i otac i White. Držali su, meñutim, da je ona zabrinuta zbog bolesti svog oca. Taj je strah ostao prisutan u njezinoj duši, no Lilian je bila opterećena i drugim brigama. Mislila je na nježno, fino djevojačko lice, vidjela je dva sjajna oka i čula ljupki glas: »Dragi, dragi Ronald!« I tada je pred sobom vidjela usko rasno muško lice s dva divna siva oka. Čula je kako Ronald Ortlingen govori o svojoj čežnji za dražesnom Genovevom.
27
GIGA
Kako je to čudno ime bilo: Genoveva! Sjetila se bajke o grofici koju su krivo optužili i odagnali. Genoveva nije mogla biti ljepša, ni plemenitija od svoje imenjakinje. Protiv svoje volje Genoveva se veoma sviñala Lilian. A ipak joj pri tome zavidjela — usprkos njezinom siromaštvu. Ronald Ortlingen će je brzo izvući iz toga. Povest će je kući kao svoju suprugu. Iako je sada, zbog smrti svog ujaka, izgubila dom, Ronald će joj ubrzo pružiti novi. Lilian je htjela odbaciti sve te misli, pa je energično pozvala svoj razum u pomoć. Govorila je samoj sebi kako će brzo zaboraviti Ronalda Ortlingena. On je samo poput sjene prošao kroz njezin život. Bilo je glupo uništiti makar samo sat svog života zbog pomisli na nj. Morala je biti prema njemu ravnodušna. Silila se da obrati pozornost na razgovor oca i tajnika Whitea. Nakon večere White je napustio kratko vrijeme salon, jer gaje John Crosshall zamoli da donese neke papire. John Crosshall je uhvatio svoju kćerku za ruku kad su ostali sami. — Čini mi se kao da sam danas dobio dragocjen dar, Lilian! Blagoslovljen slučaj koji je smjestio obiteljski sastanak u ovaj hotel. I to upravo u vrijeme kad sam i ja u njemu boravio. — Znam što osjećaš, oče! I ja se radujem zbog onog ašto su kazale divna teta Stasi i dražesna Genoveva. Stari je gospodin, uronjen u misli, kimnuo. — Da, to mije dobro činilo. Vidiš li, dijete, kako izvanjske okolnosti mogu djelovati na čovjeka. Prije ne bih na Stasi uopće obratio pažnju. Plašio sam se njezine ružnoće — da, čak sam joj se ponekad i rugao. A sad sam tek upoznao divno jezgro njezinog bića i uvidio kako je ona plemenita. Zar ne, dijete, tetu Stasi nećemo ispustiti iz vida. Ali ni dražesnu Vevu! One mnogo znače za nas. Već sam stvorio plan kako ćemo tetu i nećakinju privezati za sebe i omogućiti im bezbrižnu budućnost. Lilian ga je upitno pogledala. — Hoćeš li im odati tko si, oče? — Ne, još mi nije vraćena moja čast. I dok se to se dogodi, neću se pokazati u svom pravom liku. No, i moj će čas kucnuti. Učinit ću sve što je moguće da to ubrzam, već i zbog tebe. Tiho, White se vraća. Sada ćeš čuti kakav je moj plan. Tajnik White je ušao. — Tako, dragi White, sjednite k nama i zapišite što ću vam kazati. Bit će toga više — rekao mu je, dobro raspoložen, John Crosshall. White gaje poslušao. Gledao je mirno svoga gospodara, očekujući njegove naloge. — Dragi White, za nekoliko će se dana u različnim novinama, a naročito u berlinskim, pojaviti jedan oglas. Nudit će se na prodaju imanje i dvorac Kreuzberg. U tom oglasu saznat ćete sve pojedinosti prodaje. I sam ću pripaziti na objave i upozoriti vas. Namjeravam kupiti Kreuzberg i želim da vi sklopite taj posao. Razumijete li me? — Naravno, gospodine Crosshall! — Čim objave oglas, povezat ćete se s vlasnikom i pregovarat ćete u moje ime. Zatim ćete sa mnom i s mojom kćerkom otputovati u Kreuzberg. Razgledat ćemo dvorac i posjed, i što prije okončati posao. Dvorac i imanje vrijede oko 600.000 maraka i toliku svotu držite u pripravnosti na banci. Ako se, protiv mog očekivanja, jave neki drugi kupci, dajem vam ovlaštenje da ponudite više. Kad se budem dovoljno dobro osjećao, sam ću stupiti u akciju. Želim kupiti Kreuzberg bez obzira na cijenu i uvjete. Tamo ću živjeti sa svojom kćerkom. Želio sam kupiti posjed u Njemačkoj. Dvorac Kreuzberg me naročito privlači. Razumijete, dragi White: Kreuzberg mora doći u moje vlasništvo. White se naklonio i nešto pribilježio. — Razumijem i obavit ću sve što želite. — U to sam uvjeren. A sada, dalje. Čekaju vas još neki delikatni zadaci o kojima već sada želim govoriti. Bivši vlasnik Kreuzberga je umro i zato se sada prodaje dvorac. U dvorcu je živjela roñakinja vlasnika, gospoñica Anastasia Kreuzberg—Breitenbach (molim vas zapišite to ime) i vodila mu kućanstvo. Htio bih tu gospoñu obavezati, ako to ikako bude moguće, da
28
GIGA
taj posao obavlja i nadalje. Vi ćete joj to ponuditi čim razgledamo dvorac. Potankosti o tome kazat ću vam sljedećih dana. Sve to morate obaviti svojom uobičajenom spretnošću. Gospoña Anastasia mora vjerovati kako ona time čini uslugu meni i mojoj kćeri. Nikako ne smije biti obratno. Ne smijemo je poniziti. Razumijete li me? — Potpuno, gospodine Crosshall! — Dobro. A sada dalje. U Kreuzbergu živi i njezina nećakinja, Genoveva Kreuzberg. Možda bi ta mlada dama, kada bismo to spretno izveli, pristala da ostane u dvorcu kao pratilica moje kćeri. Lilian se trgla. — Oče! To je ... ne znam hoću li se s njom slagati.. Oklijevala je i razmišljala ne bi li trebala kazati ocu, kako joj se čini da je Genoveva zaručnica Ronalda Ortlingena. No, odbacila je tu misao. Ne bi o tome mogla mirno govoriti, a njezin otac nije smio naslutiti kakve je osjećaje gajila prema Ronaldu Ortlingenu. Neka sam odluči što je držao dobrim. Mlada je djevojka mogla sama odlučiti hoće li ostati u Kreuzbergu. Vjerojatno one obje neće prihvatiti taj prijedlog. A, što ako ga prihvate? Ako se brak Ronalda Ortlingena i Genoveve iz bilo kojeg razloga odgodi? Možda će ona tada ostati u Kreuzbergu uz svoju tetku. Bi li tada i Ronald dolazio u Kreuzberg u posjete svojoj zaručnici? — Dakle, Lilian? Ne slažeš se? — zapitao je otac. Odmahnula je. — Ne, ne! Samo sam pomislila, hoćemo li se slagati. — Upoznat ćeš se možda s njom prigodom našeg posjeta Kreuzbergu. Tada ćeš moći odlučiti. — Tako je, oče! Osim toga, pitanje je hoće li ona prihvatiti da bude pratilja jednoj običnoj »gospoñici Crosshall«. — Tako je. O tome neka sama odluči. Morat ćemo joj to ponuditi na za nju primamljiv način. Nadam se da će prihvatiti. Već ćeš se složiti s njom. U osami Kreuzberga bit će ti potrebno mlado društvo. A domaćica nam je na svaki način potrebna. — Da, oče, imaš pravo. Samo nastavi. Crosshall je dogovorio još neke pojedinosti s tajnikom Whiteom, koji je bio pun razumijevanja, pametan i diskretan. Zapitao je još samo za neke pojedinosti, pravio bilješke, i potpuno shvatio Crasshallove ideje. Kad je taj razgovor bio završen, White se povukao. Otac i kćerka ostadoše još neko vrijeme zajedno, razgovarajući o onome što su čuli iz lože, i o tome što će se u budućnosti dogoditi. Lilian je bila sporazumna s kupnjom Kreuzberga i s odlukom da tamo žive. Raspitala se o položaju dobra i o mnogim pojedinostima. Otac joj je mogao dati sve podatke. U tijeku razgovora je kazao: — Na taj ćemo način postati najbliži susjedi Ronalda Ortlingena. Ona je podignula glavu. Srce joj je iznenada stalo snažnije udarati i njezine su se oči širom otvorile. — Kako to misliš, oče? — upitala je tihim glasom. — Imanje Ortlingenovih graniči s Kreuzbergom. Dvorac Ortlingen je jedva sat vremena udaljen od Kreuzberga. Nisam li ti to kazao? Lilian je stisnula ruke u krilu. Prignula je glavu i gledala odsutnim pogledom na sag ispred sebe. — Ne znam jesi li mi ikada govorio o tome, oče! Nisam imala pojma da su Ortlingen i Kreuzberg tako blizu. Otac je suviše uronio u svoje misli a da bi primijetio kako se nešto dogaña s Lilian. — Sigurno sam ti to kazao, kad sam ti pričao o svom životu. Samo ti si to vjerojatno zaboravila. Lilian je zamišljeno kimnula. — Sigurno je tako... Zaboravila sam, i sad mi se čini kao da to prvi puta čujem. Tada je
29
GIGA
naravno... Htjela je dodati: »Tada je naravno jasno što su se Ronald Ortlingen i Genoveva Kreuzberg zavoljeli«. Shvatila je i zašto je Ronald upravo sada u Berlinu. Sigurno je želio zaštiti obje dame. — Sto si htjela kazati, Lilian? — upitao je njen otac. Prešla je rukom preko očiju. — Htjela sam samo primijetiti tako je sada jasno što je Genoveva spomenula Ronalda i što ga poznaje. Kimnuo je. — Naravno, sigurno se druže. Uvijek su postojale dobre susjedske veze izmeñu Ortlingena i Kreuzberga. Sigurno je i danas još tako. Morat ćemo računati s posjetima toga mladog gospodina. — Ukoliko će se ponosni njemački plemić htjeti družiti s američkim grañanima. John Crosshall se nasmijao. — Američki grañani dolaze čak i na carski dvor. Ako Ronald Ortlingen naliči svojoj majci, tada sigurno nije ohol. Lilian se digla. — Vidjet ćemo, oče! Ali sada se moraš odmoriti. Ovo je bio veoma uzbudljiv dan. Željela bih da su sva ta uzbuñenja, koja te čekaju, već za tobom. Još ćeš se često morati uzbuñivati. — Najgore je već za mnom, drago dijete! Sve ostalo će me samo zabavljati. Prema savjetu liječnika moram poći nekoliko tjedana na liječenje u Nauheim. Najprije ćemo u Kreuzberg. Radoznao sam kako će ti se sviñati. Kraj je krasan. Svuda uokolo bregovi i šume. Raznježim se kada pomoslim da ću se vratiti i useliti kao gospodar. Već za nekoliko dana razgledat ćemo Kreuzberg, vidjeti dvorac. Postaje mi toplo oko srca pri samoj pomisli na to. Prešao je rukom preko očiju. — Neće li te teta Stasi prepoznati, oče? Oči ljubavi su pronicave — kazala je Lilian, uz mali smiješak. I njen se otac nasmijao. — Kosa mije posijedila, a vrijeme je ostavilo tragove na mom licu. I bradu nosim na drugačiji način nego prije. Stavit ću, zbog opreza, tamne naočale. Tada me sigurno neće prepoznati. Veoma sam se promijenio. Neće me prepoznati sve dok to ne budem ja želio. Lilian ga je nježno zagrlila. — Kakav je to čudan slučaj bio, dragi oče! — Veoma čudan, drago dijete! Mir je ovladao sa mnom na pomisao da će Kreuzberg sada postati naša domovina i da ću tamo naći svoje posljednje počivalište u maloj kapelici, obrasloj divljim ružama. Lilian gaje zagrlila. — Ne govori o tome, ne o tome — zamolila gaje vlažnih očiju. Nježno ju je pogladio, tješeći je. — Milo dijete, znaš da se to može dogoditi svakog dana. Moraš biti hrabra. Sada, kada sam stigao u domovinu, ta me misao više ne plaši. Samo moram biti siguran u tvoju hrabrost. Lilian je dirnuto stisnula njegovu ruku i duboko uzdahnula. Zatim ga je pogledala smiješeći se. — To sam ti obećala, dragi oče! A ti si me naučio držati svoje obećanje. Ne brini zbog mene. Ma kako bih te rado sačuvala za sebe, bit ću hrabra kad budeš morao otići. On je nježno poljubio njezine oči. — To me raduje, dijete! Nećeš biti sama. Mislim da će te teta Stasi doskora primiti u svoje hrabro srce. Mala Veva bit će ti prijateljica. Gospodin White pomagat će ti što se poslova tiče. Obećao je ostati uz tebe dok god ti bude potreban. Umrem li prije no što ću vratiti svoju čast, znaš koji te posao čeka. Znaš i to gdje ćeš naći vjeru u neduznost svog oca. Cini se da i Ronald Ortlingen zna istinu. Budući da je njegova majka umrla nakon njegova oca, ona
30
GIGA
sigurno nije sklopila oči prije nego što je skinula ljagu s moga imena. Dok je njezin muž živio, ona je morala šutjeti. Nije smjela kazati što su mi učinili. Nakon toga, ona sigurno nije više šutjela. Dosta za danas, draga Lilian! Spavaj dobro! Sutra ćemo dalje razgovarati. — Laku noć, dragi oče! Ne zaboravi na svoj lijek. On se veselo nasmiješio. — O tome se brine Charles. Lilian je pozvonila i Charles je ušao. Još mu je jednom kazala što mora učiniti. — Dobro, dobro, gospoñice Lilian — kazao je odano. Lilian mu se prijazno nasmiješila i, poljubivši još jednom oca, napustila je sobu. *** Dvorac Kreuzberg bio je prostrano zdanje u stilu kasne renesanse. Djelovao je više svojom slikovitošću nego arhitektonskom vrijednošću. Dvorac je bio smješten u veoma lijepom kraju na onižem brdu, okružen gustom šumom. Veliki toranj nadvisivao je ostali dio zgrade. S prozora tornja pružao se divan pogled na čitav kraj. Brijeg, na čijem se zaravanku smjestio dvorac, imao je čudan oblik križa. U staroj obiteljskoj kronici moglo se pročitati da je neki vitez, vraćajući se iz križarskih ratova, baš zbog tog oblika odlučio da se ovdje nastani. On je tako postao začetnikom loze Kreuzbergovih. Sagradio je isprva samo skroman zamak, na vrhu brijega. Kad je rod postao moćan i bogat, nadogradili su za vrijeme renesanse raskošan dvorac. Visoki toranj poticao je, navodno, još od onoga starog zamka, a odavao je obilježja starije epohe. Kreuzbergovi su vjenčanjima dobili još i dvorac Breitenbach. To je bilo u vrijeme najveće moći toga roda; plemići Kreuzberg—Breitenbach bili su jedni od najbogatijih u cijeloj pokrajini. No, sjaj se pomalo gasio. Morali su prodati Breitenbach, da bi za obitelj sačuvali Kreuzberg. To se dogodilo prije otprilike stotinu godina. Pomalo su prodavali i zemlju. Danas je Kreuzberg bio osrednje imanje, koje više nije bilo u skladu s raskošnim dvorcem. I sada je kucnuo čas kad se ni dvorac više nije mogao sačuvati za obitelj. Trebalo ga je prodati. Posljednji vlasnik, Wilhelm Kreuzberg pobolijevao je cijelog života, ali je zbog solidnog načina življenja doživio visoku starost. Nije se, zbog bolesti, nikada ženio. Zato je pozvao Anastasiu Kreuzberg da mu vodi kućanstvo. A kada je njegov brat umro mlad, ubrzo za svojom ženom, uzeo je k sebi i njegovu kćer Genovevu. To dobro djelo donijelo je osamljenom bolesnom čovjeku blagoslov. Mala je Veva unijela radost u njegov dom i razonodu u mnogim dugim danima. Zavolio je Vevu. Bila mu je kao njegovo vlastito dijete i odrasla je u uvjerenju da će postati njegova jedina nasljednica. No, kao mnogi bolešljivi ljudi i on se bojao smrti, te je mislio da će je požuriti ako sačini oporuku. Odgañao je to iz godine u godinu. Živio je u uvjerenju da neće umrijeti dok god je ne napiše. A onda je najednom umro naglo bez oporuke. I tako Veva nije dobila ono što joj je bilo namijenjeno. Veliki broj soba u dvorcu Kreuzberg nije bio iskorišten. Mnoge su prostorije zijevale posve prazne jer se propalo pokućstvo nije nadomještalo novim. Bio je potreban veći broj posluge, da bi se držalo čitav dvorac u redu. Zaključali su, dakle, sobe koje se nisu koristile i samo su ih od vremena do vremena spremali i zračili. Sobe u kojima se stanovalo, bijahu, meñutim, veoma lijepe i udobne. Najudobnija je bila soba za dnevni boravak koju je teta Stasi uredila spretnom rukom. Tu je bilo ugodnih kutaka i mjesta za odmor. Koliko god je teta Stasi bila ružna, toliko je voljela sve lijepo. Stavljala je pečat sklada i ljepote na sve što ju je okruživalo. Teta Stasi i Veva vratile su se prije tjedan dana iz Berlina. Teta Stasi je sjedila u udobnoj loñi sobe za dnevni boravak i nešto šivala. Stavila je naočale na široki prćasti nos i tako je bila još
31
GIGA
ružnija nego inače. Nosila je skromnu crnu vunenu haljinu, a preko nje pregaču. Nasuprot nje sjedila je, kao utjelovljeno proljeće, njezina nećakinja Veva. I ona je šivala. Bila je takoñer odjevena u skromnu crnu haljinu, praktičnoga kroja. Obje su naručile te crne haljine, nastojeći da što više štede, jer su se prilike nakon smrti strica Wilhelma veoma izmijenile. On se prije uvijek starao da Veva bude odjevena lijepo i elegantno. Volio ju je gledati i Veva je dobivala sve što je trebala. Sve te lijepe haljine visjele su sada u ormaru, a za vrijeme žalosti obje su dame naručile samo najpotrebnije. Dugo su vremena sjedile šuteći jedna nasuprot drugoj. Bjehu zaokupljene svojim mislima. Konačno je Veva kazala duboko uzdahnuvši: — Uskoro će doći kraj našem boravku u Kreuzbergu, teta Stasi. Stara je gospoña samo na časak podigla glavu, kimnula i lagano uzdahnula. — Da, da — kazala je, pomaknuvši naočale. — Uskoro ćemo morati pokupiti svoje prnje. Kad samo pomislim da bi Kreuzberg zapravo morao pripasti tebi, mogla bih se naljutiti na sudbinu. Stric Wilhelm vidio je u tebi svoju nasljednicu i sigurno bi se okrenuo u grobu kad bi saznao što se dogodilo. Veva je gledala zamišljeno kroz prozor, promatrajući divnu šumu. — Nažalost, nije se to dogodilo, teta Stasi! Nećemo više tugovati zbog toga. I sama si kazala kako Bog zna zašto je odredio da stric Wilhelm ne ostavi oporuku. On se bojao to učiniti! A ipak mu nije pomoglo odgañanje. Teta Stasi je ispustila ručni rad. Pogledale su se i nasmiješile, sjetivši se stričeve slabosti. — Prava mije utjeha što ti tako lako podnosiš razočaranje, Veva! Sto bi nam, uostalom, žalovanje koristilo? Nismo stvorene za nešto takvo, zar ne? Ništa ne bi pomoglo kad bismo spustile glavu i plakale. A osim toga — usprkos tome što ti to tajiš — znam da gajiš lijepe nade za budućnost. Veva je porumenjela, a teta ju je pogledala sa smiješkom. — Sto želiš time kazati, teto? — upitala je zbunjeno Veva. Teta je prestala raditi i pogledala je prijekorno. — Ne igraj se skrivača sa svojom starom tetom! Usprkos svojim malim kosim očima, koje bez naočala gotovo ništa ne vide, ipak zamjećujem da si sretna, a to raduje moje staro srce. A zapravo bih morala biti tužna što nemaš povjerenja u mene. Nastojim to veoma odlučno savladati u sebi. Nisam li ti bila druga majka? Ili je moje srce kameno, pa mi se tako lijepe stvari ne mogu povjeriti? Veva je hitro ustala i sjela do tetinih nogu na jednu nisku klupicu. Tiho je položila svoju glavu u krilo tete Stasi. Tako je sjedila neko vrijeme, a teta joj je gladila kosu. Napokon je Veva tiho kazala: — Znala sam da ćeš ti sve sama primijetiti, pa ti se stoga nisam povjeravala. Nisam htjela o tome govoriti. Upravo kad sam ti sve željela reći, umro je stric Wilhelm. Sama znaš da se nakon njegove smrti sve promijenilo. O tome ne treba govoriti. Nisam te htjela još više opteretiti brigama. Mnogo sjena prijeti mojoj sreći. To i sama znaš. Još ne znam hoću li moći sačuvati svoju sreću, u koju sam već bila sigurna. Ponovno je teta Stasi pogladila nježno i lagano svojim lijepim rukama Vevinu kosu. Te fine, otmjene ruke bijahu jedina ljepota što ju je stara dama posjedovala. Ona toga nije bila svjesna, i nije na to obraćala nikakvu pozornost. — Dijete, ljubiti i biti ljubljena, samo po sebi tako je velika sreća da se zbog toga sve može podnijeti. Ma kako se velike zapreke ispriječile na putu pred tobom i pred čovjekom koga ljubiš, ipak znaš da si jedno s njime. Čuvaj svoju ljubav i ne dopusti svakodnevnim brigama da ti pomute tu sreću. Nećemo zbog toga spustiti glavu. Bog pomaže hrabrim ljudima. Veva je poljubila njezinu ruku. — Dobra, draga teto! Stara joj je gospoña kimnula a zatim se ponovno uspravila.
32
GIGA
— Sada ćemo morati početi odlučno razmišljati o budućnosti. Kreuzberg može svakog dana biti prodan, i moramo znati što ćemo poduzeti. Za prvi čas posjedujem deset tisuća maraka, to je nasljedstvo mojih roditelja koje do sada nisam morala dirati. I ti imaš šest tisuća maraka od svojih roditelja. Tvoj stric ih je uložio u banku, pa tome valja dodati i kamate. K tome dolazi i naš dio od prodaje Kreuzberga. Tako ćemo zajedno posjedovati oko trideset tisuća maraka. Uložimo li ih uz četiri posto kamata, to će godišnje iznositi za nas obje tisuću dvjesto maraka. S time ne možemo, naravno, ni najskromnije živjeti. Prema tome morat ćemo nešto zaraditi. Ali kako? Kad bih prihvatila sličan posao kao ovaj ovdje — ako bi me netko uzeo zbog mog izgleda — morala bih se odvojiti od tebe. To bi bilo veoma teško za mene. Učinila bih to samo u slučaju najveće potrebe. Jednako bi tako bilo i kad bi ti prihvatila posao družbenice. A to bi ti, zbog tvog znanja i dražesti, sigurno mogla. Moramo promisliti ne bismo li ipak mogle ostati zajedno i nešto zarañivati. Veva je kimnula. — Da, tetiće! Ronald mi je predložio neka privremeno, kada dvorac bude prodan, živimo u Ortlingenu. Ja sam to otklonila. To nije moguće. — Ne, ne, na Ortlingen ne možemo ni pomisliti. Lijepo je od Ronalda što je to predložio. On je uopće divan čovjek, i hvala Bogu, ne nalikuje na svog oca. On je isti kao njegova dobra i draga majka. Veva je kimnula sjajnih očiju. — On je dobar i divan čovjek. Teto Stasi, drago mi je što se ne ljutiš na mene. — Da se ljutim? Ti mala budalo! Kako bih se mogla ljutiti što nekog čovjeka od srca voliš. Tada bih morala biti posve drugačija. Ne daj da tvoja ljubav propadne. I kad ne budeš znala dalje od briga, sjeti se da ljubiš i da si ljubljena. Tada ćeš biti bogata... No, sada ćemo govoriti o drugim stvarima. Neću se miješati u tvoju sreću. Sto misliš, ne bih li mogla u velikom gradu zaraditi s umjetnim krpanjem? Znaš, mogu sve pokrpati a da se i ne primijeti. A ti bi možda mogla iskoristiti svoj dar crtanja, ili davati satove iz glazbe. Prije no što je Veva mogla odgovoriti, ušla je sobarica. Slugu su bili otpustili kao suvišnog, nakon smrti gospodara Kreuzberga. Zadržali su samo najpotrebniju poslugu. Djevojka je predala teti Stasi brzojav. — Poštar još čeka, ako želite odgovoriti. Teta Stasi je otvorila brzojav i pročitala: — Danas poslije podne doći će Amerikanac gospodin Crosshall i razgledati Kreuzberg. Čini se da ima ozbiljne namjere. Molim primite ga i pokažite dvorac. Ne mogu doputovati. Srdačan pozdrav. Benno. — Dobro je, Lena! Nema odgovora — kazala je stara dama i pružila Vevi brzojav. Djevojka je izašla. — Sada postaje ozbiljno, teto Stasi — primjetila je Veva, pročitavši brzojav. Teta Stasi je gledala neko vrijeme pred sebe. Zatim je žustro pogladila pregaču. — Mi smo spremne. Uzela je ključeve iz košarice. — Proći ću još jednom kroz sve sobe. Želim da sve bude u redu kada gospodin Crosshall doñe. — Mogu li ti pomoći, teto? — Ne, to moram sama obaviti. Samo ti šivaj, dijete! I teta je Stasi izašla iz sobe. Veva je pristupila prozoru i pogledala napolje. Oči su joj se ovlažile. Bit će ipak teško napustiti ovaj topli dom u kojem se nikada nije osjećala siročetom. Ipak se nije dugo prepustila tuzi. Odlučno je obrisala oči i ponovno se vratila svome poslu. Kad se teta Stasi vratila, ona je opet bila potpuno mirna. Malo zatim najavio se Ronald Ortlingen. Htio se raspitati za njihovo zdravlje. Otkad su se bili vratili iz Berlina, nisu se još sreli. Teta Stasi mu je odmah ispričala, da je general najavio za poslijepodne jednog kupca. — Zamisli, Ronalde, on je Amerikanac — dodala je Veva. Pružila mu je brzojav.
33
GIGA
Ronald Ortlingen ga je pogledao i trgnuo se, pročitavši ime Crosshall. Kao nekom čarolijom pred njegovim se očima ukazala Lilian Crosshall, onakva kakvu je prvi put ugledao u predvorju berlinskog hotela. Taj gospodin Crosshall sigurno je bio njezin otac. Kakav čudan slučaj, ako se on sada ovdje pojavi kao kupac Kreuzberga. Iako se odlučno branio protiv toga, morao je, otkada se vratio iz Berlina, češće misliti na lijepu Amerikanku. Nešto je probudilo njegov interes, iako ju je držao »koketnom Amerikankom, veoma slobodnog ponašanja«. Nešto ipak nije odgovaralo takvom mišljenju. Njezino ponosno lice i jasne tamnomodre oči nisu odgovarale toj predodžbi. Usprkos oštroj kritičnosti, njezin mu je lik govorio o stanovitoj otmjenosti. »Ona je ipak veoma upadljivo koketirala sa mnom i namjerno me sretala. Veoma upadljivo me promatrala na stubama, a to prava dama ne smije činiti«. Time je osudio Lilian, jer je to odgovaralo njegovim strogim shvaćanjima. Nije bio sklon površnim flertovima. A što, ako otac mlade dame uistinu kupi Kreuzberg? Tada bi Crosshallovi postali njegovi najbliži susjedi. Odložio je brzojav. — Neki gospodin Crosshall stanovao je u Berlinu u istom hotelu kao i mi. Čuo sam daje milijunaš. U hotelu je unajmio apartmane. Vjerojatno bi on bio dobar kupac — kazao je polagano, kao protiv svoje volje. Teta Stasi je energično pogladila stolnjak. — Ako već prodamo Kreuzberg, tada ga treba isplatiti u gotovu. A to će Amerikanac sigurno moći učiniti. — — Ne boli li vas misao da će u Kreuzbergu stanovati neki stranac. Možda čak i neobrazovani novopečeni bogataš. Teta Stasi je slegnula ramenima. — Dragi Ronalde, ja sam prilično demokratski nadahnuta. Kada bismo čekali na nekog plemića iz Njemačke, Kreuzberg još dugo ne bi bio prodan. A toliki ljudi iščekuju svoje malo nasljedstvo. Vevi i meni bi, naravno, bilo najmilije kad nitko ne bi kupio dvorac. No, na to se ne može ni pomisliti. Neka samo doñe taj Amerikanac. Svi smo mi samo ljudi — a novac je novac. Uostalom, ako se neki američki bogataš ovdje odmara na svojim lovorikama, to mi je milije nego da neki njemački industrijalac ovdje peče rakiju ili proizvodi konzerve. A i to bi se moglo dogoditi. Mladi su se ljudi nasmijali. — Sto se toga tiče, imate pravo, teta Stasi! A što ti misliš, Veva? Ronald i Veva govori su »ti« jedno drugome još od djetinjstava. Ona ga je pogledala smiješeći se. — Na mene su djelovali tetini demokratski nazori i ja mislim jednako kao i ona. Nadajmo se da će Amerikanac iskoristiti svoje bogatstvo i lijepo urediti naš dragi Kreuzberg. I dalje su živahno ragovarali. Zatim se Ronald oprostio. Veva gaje ispratila i prišla njegovu konju, pružajući komadić šećera. Ronald je uzjašio lagano i elegantno. Izgledao je veoma dobro u odlično skrojenom jahaćem odijelu. Sa svojim plemenitim punokrvnim konjem pružao je krasnu sliku. Kao da su konj i jahač sli veni ujedan komad. Pružio je Vevi ruku i još je jednom toplo pogledao. — Zbogom, Veva! Danas ću pisati Georgu. Da mu izručim tvoje pozdrave? Pogledala ga je i njezine su se oči zakrijesile. — Molim te, učini to, dragi Ronalde! Ogledao se ima li koga u blizini i sagnuo se prema njoj. — Je li moja mala Veva sretna? Kimnula je i stisnula mu ruku. — Ne brini. — Izvrsno, draga hrabra Vevo, ti si divna! Nisam od tebe ni očekivao ništa drugo. Moja majka i ja uvijek smo se divili tvojoj hrabrosti. Znaš koliko te moja majka voljela? — Znam, i ja sam nju voljela svim srcem. Kad bi bar još živjela. Čovjek gubi sve koji su mu
34
GIGA
dragi. Prvo tvoju majku, a zatim strica Wilhelma. Ronald je to potvrdio glavom. — Smrt strica Wilhelma bila je za tebe težak udarac. Ali ti zbog toga nisi napuštena. To i sama znaš. Opet ga je sretno pogledala. — — Znam, tako sam bogata, iako ne u novcu i posjedu. Ne želim te dulje zadržavati. Kad ćeš ponovno doći? — Sutra. Moram čuti što je Amerikanac kazao za Kreuzberg. I još nešto. Prije nego ti i teta Stasi odlučite o budućnosti, reci mi to. Iako ne želite živjeti u Ortlingenu, ipak bih vam htio pružiti svoju pomoć, ukoliko niste za to odviše ponosne. Znaš, koliko mi je stalo do vas — kazao je ozbiljno. Stisnula mu je ruku. — To ti obećavam, dragi Ronalde! Do viñenja! — Do viñenja! Odjašio je niz put koji se lagano spuštao i vodio kroz šumu Kreuzberga u dolinu. Spustivši se, jašio je dalje kroz šumu sve do neke rječice. Prešao je preko mosta i jašio preko prostranih polja punih cvijeća. Travnjaci su pripadali Ortlingenu, a rječica je bila prirodna granica izmeñu posjeda Kreuzberga i Ortlingena. Za jedva pola sata stigao je u brzom kasu u park dvorca Ortlingen. Pred njim se pokazao dvorac. On nije ležao kao Kreuzberg na uzvisini, već u ravnici na livadi, okružen šumom. I ovdje je cvjetalo najdivnije cvijeće. Bijaše mnogo margarita. Topli proljetni vjetar njihao je cvjetove nad kojim su letjeli leptiri. Uskoro će ovamo doći kosci i pretvoriti ovu krasotu u sijeno. Ljepota je morala ustupiti mjesto korisnosti. Dvorac Ortlingen bijaše velika impozantna barokna grañevina, dobro uščuvana i pažljivo njegovana. Široka se terasa pružala oko čitavog dvorca. K njoj su sa svake strane vodile široke kamene stube, a asfaltirani je put vodio izravno do portala. Ronald je jašući tim prilazom, dozvao pucnjem biča slugu, koji je odveo konja u staju. Na pragu svoga dvorca mladi je čovjek zastao i kružio pogledom preko livade sve do parka. Duboko je uzdahnuo. Ljubio je svoju domovinu i nije mogao zamisliti da bi je napustio. Kao plemić se smio oženiti samo djevojkom iz starog plemstva. Stoga je morao čuvati svoje srce ne vežući ga ni s kime iz nižega roda. Ipak mu se uvijek činilo neprirodnim što pri izboru žene mora misliti na to. Isto tako nije mogao zamisliti da napusti Ortlingen zbog žene. Srastao je s posjedom i činilo mu se nemogućim da ljubi neku ženu više od svoga doma. Izgubljen u mislima gledao je oblačiće toplog zraka koji se lelujahu nad livadom u podnevnoj vrućini. I tada mu se ukaže priviñenje. Koračajući preko livade približavala mu se neka ponosna žena, kraljevske pojave. Nosila je bijelu haljinu poput Lilian Crosshall, u hotelu. Sunce je obasjavalo njezine divne teške plave pletenice. Lijepe tamnomodre oči gledale su ga pune čežnje. To su bile oči Lilian Crosshall, nalik na dva modra safira. Odmahnuo je odlučno rukom i prešao njome preko očiju. Ljuteći se na samog sebe, okrenuo se i požurio u predvorje dvorca. Dočekala ga je ugodna svježina. »Napolju obilaze duhovi podneva«, pomislio je, rugajući se samome sebi. »I upravo mi se ta neugodna Amerikanka morala prikazati. Nadam se da njezin otac neće kupiti Kreuzberg. Ne bi to bilo ugodno susjedstvo. Jer susreti se ne bi mogli izbjeći.« Pošao je u svoju radnu sobu. Sjeo je za pisaći stol. Pogledao je ženski portret u naravnoj veličini. To je bila slika njegove majke iz mladih dana. Nasmiješio se. — Ne bih mogao ljubiti ženu koja se tebi ne bi sviñala — kazao je tiho kao da razgovara sa slikom. ***
35
GIGA
Oko četiri sata poslijepodne penjao se polagano na brijeg automobil dovozeći u Kreuzberg Johna Crosshalla, njegovu kćerku i tajnika. Crosshall je automobil unajmio u obližnjem garnizonskom gradiću, gdje je ručao nakon svog dolaska iz Berlina. Za čitavo vrijeme puta stari je gospodin gledao okolinu velikim, sjajnim očima. Potajno bi uvijek iznova stiskao Lilianinu ruku. Sve je ovdje ostalo kao i prije trideset godina. Ista šuma, isti brijeg, rječica, polja i livade. Ugledao je slikoviti dvorac na brijegu. Činilo se kao da svaka cigla njegova krova pozdravlja starog poznanika. Cesto je kao dječak i mladić bio gost u ovom dvorcu. Najmilije i najbolnije uspomene bijahu vezane za nj. Opet je osjetio mladenačku radost, kao tada kad bi ovim putem dolazili na praznike u dvorac. »Kamo si nestala, divna mladosti?« pomislio je i njegove su oči zasuzile. Lilian je čvrsto stiskala njegovu ruku. Nije ga htjela smetati. Osjećala je što se u njemu odigrava. I njezine su se oči navlažile kad je ugledala dvorac. Srce joj je lupalo snažno. Da, mogla je ovdje zamisliti svoju buduću domovinu. Ovdje je moralo biti divno živjeti. Već je o tome maštala s ocem. Ljeti su namjeravali boraviti u Kreuzbergu, a zimi živjeti u velikom svijetu. White je sjedio nasuprot njima. Njega ništa na svijetu nije moglo iznenaditi ili uzbuditi. Kad se auto približio dvorcu, John Crosshall je stavio tamne naočale. — Sunce mi udara u oči — objasnio je. White je povjerovao da je tako, a Lilian je, uz smiješak, stisnula ruku svome ocu. Znala je da on ne želi biti prepoznat, jer će možda uskoro stajati pred tetom Stasi. — Oči ljubavi su oštre — kazala je Lilian u šali. Za čas se auto zaustavio pred ulazom. Konjušar, koji je danas obukao livreju, otvorio je vrata automobila. John Crosshall mu je pružio posjetnicu. — Najavite nas gospoñama — rekao je. — Samo izvolite, gospoñe vas čekaju — opetovao je sluga naučene riječi. John Crosshall je šutke kimnuo. Kad je prestupio preko praga dvorca, uhvatio je uzbuñeno ruku svoje kćeri. Pogledala ga je zabrinuto. On se brzo svladao i pošao mirno za slugom. Pred njima se ukazala skromna, ali otmjena soba za primanje. Ušli su. U isti su se čas otvorila suprotna vrata. Teta Stasi i Veva pošle su ususret svojim posjetiocima. Obukle su svoje najbolje crne haljine i izgledale su veoma otmjeno. Sunčane su zrake padale kroz fine, žućkaste zavjese od čipaka i obasjale pridošlice. Teta Stasi je prvo pogledala Johna Crosshalla. Vidjela je visoko čelo i gustu sijedu kosu. Plemeniti oblik lica smjesta joj se učinio poznatim, iako su naočale skrivale oči. Budući daje teta Stasi stajala leñima prema svjetlu, nitko nije zamijetio njeno iznenadno bljedilo, ni njene razrogacene oči. Nitko nije primijetio ni to daje usredotočila oštar pogled na lijevu sljepoočicu Johna Crosshalla. Tamo je otkrila mali, polukružni ožiljak — i taj je ožiljak promatrala časak nepomično. Uhvatila se za srce bojeći se da će je njegovi snažni udarci odati. Casak zatim već se bila svladala. Samo je stiskala prste kao da joj je potreban oslonac protiv oluje koja ju je iznenada zahvatila. — Imam li čast razgovarati s gospoñicom plemenitom Kreuzberg? — zapitao je John Crosshall svojim toplim, simpatičnim glasom, naklonivši se istovremeno pred damama. I taj je glas bio teti Stasi odavno poznat. Odgovorila je pomalo nesigurno: — Vi ste gospodin Crosshall, zar ne? — Tako je cijenjena gospoñice! — Moj bratić vas je brzojavno najavio — nastavila je teta Stasi sada već nešto sigurnije. — Tada vam ne moramo objasniti svrhu našeg dolaska. Dopustite da vam predstavim svoju kćerku i svog tajnika, gospodina Whitea.
36
GIGA
Teta Stasi je čudno pogledala lijepo, sretno Lilianino lice. Njezino je srce još uvijek snažno udaralo. Najradije bi mladoj djevojci spontano i toplo stisnula ruku. Svladala se i samo se lagano naklonila. Tada je upoznala Lilian i gospodina Whitea s Vevom. Lilian i Veva pogledale su se ispitljivo. Veva se divila lijepoj, elegatnoj pojavi mlade Amerikanke. Smjesta su počele razgovarati. Lilian je hvalila slikoviti pogled na dvorac i lijepu okolinu, a Veva ju je zapitala nije li vožnja bila naporna. — Smijem li vam prvo ponuditi malo osvježenje? — zapitala je teta Stasi, neprekidno promatrajući Johna Crosshalla. — Veoma ste ljubazni, no mi smo se u gradiću dovoljno osvježili prigodom svog dolaska. Ako ćete nam kasnije, nakon razgledavanja Kreuzberga, ponuditi šalicu čaja bit ćemo veoma zahvalni — odgovorio je Crosshall. — Želite smjesta razgledati dvorac? — Molim vas. Teta Stasi se samo naklonila, iako joj je srce ludo udaralo. — Moja nećakinja i ja same ćemo vas povesti. — Veoma ste ljubazni. — Hoćemo li najprije razgledati unutrašnjost dvorca? — Molim vas... Teta Stasi je pošla po košaricu s ključevima u sobu za dnevni boravak. Kad je ostala sama, pritisnula je ruke na oči i uzbuñeno promrmljala: — Moj Bože! Moj Bože! Drhtavom je rukom prihvatila košaricu. Ponovo je ušla u sobu, mirna i sabrana. Prošli su kroz čitav dvorac. Teta Stasi je išla naprijed uz Johna Crosshalla. Hodala je kao u nekom snu. Obje mlade djevojke išle su za njima u pratnji tajnika Whitea. Pošto su pregledali prazne prostorije u prizemlju, vratili su se u veliko predvorje, da bi se zatim stubama popeli na kat. John Crosshall je zastao kraj stuba, želeći odahnuti. — Neće ti biti odviše? — zapitala gaje zabrinuto Lilian. — Ne, ne, samo se moram polagano uspeti uz stube. Oprostite, moje dame. — Bolesni ste, gospodine Crosshall? — zapitala ga je samilosno teta Stasi i pogledala ga zabrinuto. John Crosshall se nasmiješio. — Srce nije više najbolje, čovjek postaje star — šalio se. Pošli su polagano uz stube. — Zar imate i bolesne oči, gospodine Crosshall? — zapitala je sada, nešto mirnije, teta Stasi. Ponovno se nasmiješio. — Ne, no ne podnosim jako sunčano svjetlo. — Mogli biste u kući skinuti naočale. U hodnicima je tamno. — Da, no kad uñemo u sobu, sunce još više bliješti. Naučen sam na tamne naočale. Teta Stasi više nije o tome govorila. Ali na njezinim se usnama pojavio lagani smiješak. Posjetili su samo prvi kat koji je bio sličan prizemlju. Samo ovdje su se, mjesto velikih reprezentativnih dvorana, nalazile manje prostorije. — U potkrovlju su ostave, sobe za poslugu i slično. Želite li i to razgledati? — zapitala je teta Stasi. Gospodin Crosshall je odmahnuo. — Ne, to nije potrebno. — Tada moramo pogledati još samo toranj. U njemu se nalazi velika soba iz koje se pruža divan pogled. Ali stube su dosta strme. — Lagano ću se uspinjati. Ne želim propustiti taj divan pogled — kazao je, smiješeći se, gospodin Crosshall. Polagano su se uspinjali stubama u toranj. Soba u tornju bijaše velika prostorija u obliku
37
GIGA
osmerokuta. Na tri strane nalazili su se prozori. Soba je bila potpuno prazna. Imala je lijepi pod od parketa i svod s lukovima. Kao i sve ostale prostorije kuće, bile one nastanjene ili ne, i ovdje je vladala uzorna čistoća. — To je divna soba. Ovdje bih željela stanovati — uzviknula je Lilian i već je razmišljala o tome kako bi je mogla urediti. — Nećete li pogledati kroz prozor, gospoñice Crosshall — zapitala je ljubazno Veva i pogledala Lilian, smiješeći se. Liliani se činilo kao da uvijek ponovno čuje taj slatki glas kako govori: »Dragi, dragi Ronalde!« Brzo je pristupila prozoru i oduševljeno uzviknula: — Kako krasno! Pogledaj, oče, kako krasno! John Crosshall joj pristupio i zagrlio je. Stajali su tako, duboko zamišljeni, i gledali uzbuñeno divnu prirodu tako dobro poznatu Johnu Crosshallu, ali koja je za Lilian bila nova i uzbudljiva. Veva je za to vrijeme razgovarala s tajnikom Whiteom, koji se trudio da što bolje govori njemački. Stoga je bio još mnogo pažljiviji nego obično. Teta Stasi je stajala usred sobe, sklopljenih ruku i suznih očiju. Nije ispuštala iz vida oca i kćerku, koji kao da su sve oko sebe zaboravili. Ono Što se tog časa odigravalo u srcu tete Stasi nije nikada nitko saznao. Nitko nije obraćao pozornost na nju i ona je morala sama savladati oluju koja je bjesnjela u njezinoj duši. Napokon se John Crosshall okrenuo, duboko uzdahnuvši, pa se tada i teta Stasi uspravila. Njezino je lice bilo mirno kao obično. — Oprostite, moje dame, što smo vas tako dugo zadržali. Pogled je uistinu krasan. Nigdje mu nema ravna. Nikada ga neću zaboraviti. I moja je kći oduševljena. Ako kupim taj posjed, tada će ova soba služiti mojoj kćeri za dnevni boravak. Ali sada možemo krenuti dalje. Molim vas još jednom, oprostite mi. Teta Stasi je kimnula. — Nije potrebno da se ispričavate. Pa vi ste došli ovamo da razgledate dvorac — odgovorila je veoma poslovno. Polagano su se spustili stubama. Sada su Lilian i Veva išle naprijed i razgovarale, dok su ih ostali slijedili. Pošto se John Crosshall malko odmorio u velikom predvorju, pošli su na razgledavanje gospodarskih zgrada, koje su ležale iza dvorca. Putem su prošli kraj kapelice u kojoj su počivali preci obitelji. Stajala je mirno i spokojno meñu visokim drvećem, obrasla ružama penjačicama u prvom cvatu. Miris ruža ispunjavao je zrak. Joh Crosshall je zatvorio za časak oči i udisao miris koji je u njemu budio drage uspomene. Teta Stasi gaje pogledala i njezino je lice problijedilo od uzbuñenja. Ovdje, ispred ove kapelice, usred rascvjetalih ruža, vidjela je prije mnogo godina mladi par u nježnom zagrljaju. Bilo je to za vrijeme jedne svečanosti u dvorcu Kreuzberg. Stasi Kreuzberg zamijetila je tada, da čovjek koga je voljela tiho i bez želja, ljubi Anneliese Strachwitz. Htjela je pronaći neko tiho mjestance gdje bi mogla smiriti svoje osjećaje. Pošla je prema kapelici. Tamo je već došao netko prije nje. Hans Kreuzberg i Anneliese Strachwitz došli su da svoju ljubav potvrde toplim, nježnim poljupcima. Stasi je vidjela poljupce, a to kako je čovjek koga je ljubila ukrasio smeñu kosu Anneliese rascvjetanim ružama. Tiho se okrenula i otišla. Morala se toga sjetiti sada kad je taj sijedi čovjek krenuo prema kapelici. Opazila je da se mali ožiljak na njegovoj sljepoočici zacrvenio od uzbuñenja. — Želite li razgledati kapelicu? — pitala je tiho ne hoteći ga omesti u njegovim mislima. John Crosshall se trgnuo kao iz sna i teški uzdasi nadimali su mu grudi. Stao je i pogledao gdje se nalazi njegova kćerka, želeći je sačekati. — Hoćeš li u kapelicu, Lilian? — pitao je.
38
GIGA
— Ovdje su sahranjeni naši preci — objasnila je Veva Liliani. Lilian se stisla kao da joj je hladno i pogledala oca. Zatim je odmahnula. — Ne, ne! John Crosshall je pošao dalje. — Ne želim pomutiti mir pokojnika — kazao je teti Stasi. Stao je dalje razgovarati s njom o običnim stvarima. Teta Stasi isprva nije znala što bi kazala. Možda i sada ne bi mogla mirno govoriti. I tako je samo slušala njegov topli glas. Konačno se smirila. — Vi govorite izvanredno njemački, gospodine Crosshall! Pocrvenio je. — U Americi se mnogo govori njemački; moja je žena bila Njemica. Zato moja kći govori tako dobro taj jezik. To ste sigurno primijetili. — Jesam. Govor vašeg tajnika smjesta odaje stranca. Ali vi i vaša kći govorite odlično. — Da, da! Ovo su vjerojatno gospodarske zgrade? Činilo se kao da se teta Stasi nasmiješila. Taj se smiješak hrabro borio sa suzama. John Crosshall je veoma površno razgledao gospodarske zgrade. Nakon toga je izjavio daje dovoljno vidio. — Hvala vam što ste bile tako ljubazne, moje dame, i provele nas okolo. Sada treba pogledati još samo oranice, livade i šumu. To može sutra učiniti gospodin White u pratnji vašeg upravitelja. Dopuštate li da on sutra ponovno doñe? — Naravno, mi ćemo ga čekati. — Hvala vam! Ne želim vas dulje zadržavati. — No, šalicu čaja ćete ipak ispiti? — To rado prihvaćamo. Jer pred nama je još dug put do grada. Vratili su se u dvorac. Kad su prolazili kraj kapelice, gospodin Crosshall je, kao slučajno, ubrao ružu sa grma uz vrata. Neku ju je vrijeme držao u ruci. Teti Stasi nije izmaklo da ju je pažljivo stavio u džep. Čvrsto je stisnula usnice. Čaj su popili u maloj svijetloj dvorani s prozorima od poda do stropa, koji su se mogli otvarati i kroz njih se, kao kroz vrata, prolazilo u vrt. Služavka Lena je posluživala goste, jer taj se posao ipak nije mogao povjeriti konjušaru. — Morate oprostiti, ako je posluga ponešto nespretna — kazala je teta Stasi iskreno. — Nakon smrti posljednjeg gospodara Kreuzberga, veći dio posluge je otpušten. Nismo više navikle da primamo goste. — Nije potrebno da se ispričavate. Mi to moramo učiniti, jer smo vama smetali. Kao što sam čuo, vi ste vodili domaćinstvo posljednjeg vlasnika dvorca. To nam je kazao general Kreuzberg — odgovorio je John Crosshall. — Tako je — potvrdila je teta Stasi. — Vi želite napustiti Kreuzberg? — Mi to moramo, čim se novi vlasnik useli. — Neće li vam to biti teško? — zapitala je Lilian veoma ljubazno staru damu. Teta Stasi je pogledala divno djevojačko lice. — Čovjek se mora pokoriti neizbježnom. — Hoćete li bar ostati živjeti na selu? — ispitivala je Lilian dalje. — Ne vjerujem, gospoñice Crosshall. — Ni vi, gospoñice? — obratila se sada Lilian Vevi. Ova je sklopila ruke. — Nemamo još čvrstih planova za budućnost, moja teta i ja — odgovorila je. Lilian je pocrvenjela. Shvatila je kako je bila indiskretna. Očekivala je da će Veva kazati: »Ostat ću na selu i u buduće. I to u neposrednoj blizini Kreuzberga.« Vevine su joj se riječi činile poput prigovora, jer nije imala čistu savjet. — Oprostite mi — rekla je tiho — ne bih htjela izgledati odviše radoznala. Veva se nasmijala.
39
GIGA
— To sigurno niste. Vi ste veoma ljubazni. Zato bih vam htjela zahvaliti. Lilian je, čuvši te riječi, još više pocrvenjela. Bilo joj je jasno da ne zaslužuje nikakvu zahvalnost. Njezina otmjena duša stidila se što to mora prihvatiti. Veliko olakšanje pružilo joj je to, što je otac izrazio želju da krenu. Osjećao se pri kraju snaga i želio se odmoriti. — Ne želimo više iskoristiti vašu dobrotu i vaše vrijeme. Hvala vam za ljubaznost, moje dame! Gospodin White će sutra još jednom doći ovamo, a ja ću se sa kćerkom vratiti u Berlin. — Ne morate nam zahvaljivati, gospodine Crosshall — branila se sa smiješkom teta Stasi. — Nadam se da vas danas ne vidim posljednji put. Ukoliko se dogovorimo o kupnji, na što sigurno računam, poslat ću uskoro jednog arhitekta u Kreuzberg koji će urediti prazne prostorije. Nadam se da ću vas još naći ovdje, kad uselimo. — To ovisi o vama, gospodine Crosshall! Mi ćemo rado ostati tako dugo koliko nam vi dopustite. — Držim vas za riječ, draga gospoñice — kazao je toplije nego prije. Poljubio je teti Stasi kavalirski ruku. Ona je stisnula usnice, kao da mora zatomiti neke riječi. Nekoliko minuta kasnije Amerikanci su se odvezli. Obje dame otpratile su Lilian do izlaznih vrata. Teta Stasi je gledala zamišljeno za automobilom. »Ti ne želiš da te prepoznam i sigurno imaš zato svojih razloga. Oni će mi biti sveti. Vidjet ću u tebi gospodina Crosshalla, sve dok ti to budeš želio«, pomislila je. I Veva je gledala za automobilom. Sada se, uzdahnuvši, okrenula teti. — Ako gospodin Crosshall kupi Kreuzberg, dvorac će doći u dobre ruke. On je veoma fin i otmjen čovjek. A i ta Lilian je dražesna. Ona je prava dama i mogla bi stajati uz bok svake plemkinje. Teta Stasi se čudno nasmiješila. — Da, dijete, to bi ona mogla. Ali sada se moramo kratko vrijeme povući. Od uzbuñenja, zaboljela me glava. — Uboga tetiće! Mislim, ovo je vrlo ozbiljno. Gospodin Crosshall čini se zaista namjerava kupiti Kreuzberg. — Tako je. O tome ćemo kasnije govoriti. I teta Stasi je pošla stubama u svoju sobu. Tamo se zaključala. Tiho je sjela uz prozor i sklopila ruke. U njezinoj je duši zvučala čudna glazba. Poput molitve uzdizala se prema nebu.
* ** Sljedećeg prijepodneva došao je Ronald Ortlingen i zainteresirano se raspitao je li gospodin Crosshall bio u Kreuzbergu. Teta Stasi je kimnula, a Veva je odgovorila: — Da, Ronalde, i ja mislim da će on kupiti Kreuzberg. Ronald je dalje pitao: — Je li i njegova kćerka bila ovdje? Veva gaje iznenañeno pogledala. — Da. Zar si znao da on ima kćerku? Svrnuo je pogled od nje. — Kazao sam ti da smo stanovali u istom hotelu u Berlinu. Tamo sam vidio njegovu kćerku kako sjedi s njim u blagovaonici. — Nisi mi kazao da je ona tako dražesna osoba. Prešao je rukom preko čela. — Je li lijepa? Nije mi palo u oči — odvratio je. Veva se nasmijala. — Ronalde, Ronalde! Zar ti nemaš oči u glavi? Ona je uistinu dražesna. On je slegnuo ramenima kao da mu je to posve svejedno. — To je pitanje ukusa. — Ne, tu postoji samo jedan sud. Bila sam oduševljena njome, a i teta Stasi. Ona nije samo
40
GIGA
lijepa, već i otmjena i ljubazna. Divno stvorenje, zar ne, tetiće? Stara je dama potvrdila glavom uz zagonetan smiješak. — Da, Ronalde! Vaša bojazan da bi se John Crosshall i njegova kćerka mogli ponašati poput skorojevića bez osnova je. Oni sigurno pri jelu ne stavljaju nož u usta. Gospodin se Crosshall može usporediti sa svakim njemačkim plemićem, a mnoge mlade dame iz naših krugova mogle bi naći uzor u njegovoj kćeri. U to sam uvjerena. Ronald je neko vrijeme gledao pred sebe. Tada je kazao zamišljeno: — Meni se činilo da se ona ponaša suviše slobodno, onako, na američki način. Veva je kretom ruke protestirala. — Kako si to mogao i pomisliti, Ronalde! Prestrogo sudiš. Gospoñica Crosshall je možda nešto ponosnija i samostalnija od njemačke djevojke u njezinim godinama. Ali to joj odgovara. Ona je ličnost. Nju se mora svuda zapaziti. Pri tome je tako djevojački dražesna... Zaista sam oduševljena njome. Ronald se usiljeno nasmijao. — Ako si se tako zagrijala za nju, tada ja više ne smijem iznositi svoje vlastito mišljenje. — Najbolje, uvjerite se sami, dragi Ronalde! Imat ćete sigurno prilike za to kada gospodin Crosshall kupi Kreuzberg. Tada ćete sigurno drugačije suditi. Ronald je opet gledao pred sebe. Nije želio reći kako Lilian smatra koketnom. Zašto to nije učinio, nije ni sam znao. Vjerojatno iz neke viteške pobude. Gospoñica Crosshall sada više za nj nije bila netko koga je slučajno sreo u hotelu i o kome se moglo neodgovorno kazati svoj sud. — Čini se, sporazumni ste s tim da gospodin Crosshall postane novi vlasnik Kreuzberga, teto Stasi? — zapitao je konačno. Stara je dama to energično potvrdila i pogledala ga sjajnim očima. — Da, to jesam — rekla je odlučno. — Čak i posve sporazumna. Nećemo naći boljeg kupca kako god dugo tražili. Kad se on useli ovamo, pokupit ću svoje prnje bez prigovora. Ronald ju je začuñeno pogledao. Bio je naučen na to da stara gospoñica sve prihvaća s humorom, pa nije znao misli li to ona sada ozbiljno. — Teto Stasi — zadirkivao ju je — niste se valjda zaljubili u tog američkog bogataša? — Samo sam se jednom u životu zaljubila, a tada sam još bila mlada. Tom ću čovjeku ostati vjerna do svog zadnjeg daha. Veva je pogladila njezinu ruku. — Zar ne, tetiće, mi žene iz obitelji Kreuzberg ljubimo samo jednom, a to je onda za čitav život? Teta Stasi je potvrdno kimnula glavom. Ronald je obim damama poljubio ruke. — Treba zavidjeti svakom čovjeku koga vi zavolite. Ali da ne zaboravim. Htio sam vas zamoliti da sutra budete moji gosti na ručku u Ortlingenu. Moja mije domaćica prigovorila što nas već čitavu vječnost niste posjetile. — Ta vječnost traje točno tri tjedna — našalila se Veva. — Strašno je što me tako dugo niste posjetile, moje dame! — Krivo je putovanje u Berlin, dragi Ronalde! Posve smo ispali iz svog reda — odgovorila je teta Stasi. — Sutra ćete sigurno doći? — Rado. Zar ne, Veva? Veva je potvrdila glavom. — Naravno, doći ćemo. Danas još očekujemo gospodina Whitea, tajnika Johna Crosshalla. Sutra ćemo ti moći reći nešto odreñenije o sudbini Kreuzbega, nadam se. — Onda bismo se mogli dogovoriti možda i o vašoj budućnosti. Pritom ću valjda i ja imati neki glas. — Naravno, dragi Ronalde! Veva mi je kazala da nam želite pomoći koliko god to budete mogli. To prihvaćamo sa zahvalnošću — rekla je teta Stasi.
41
GIGA
— Ne mogu zamisliti kako će to biti kad vi napustite Kreuzberg. Zao mi je što ne želite živjeti u Ortlingenu. Zar ne možete promijeniti svoju odluku? Teta Stasi je energično odmahnula glavom. — Ne, dragi Ronalde, iz mnogo razloga. Iako vam zahvaljujemo za vašu dobru namjeru. — Morat ćemo, znači, naći nešto drugo. Do viñenja, sutra u Ortlingenu. — Doviñenja! *** Tek što je Ronald otišao, došao je gospodin White. Pošao je s upraviteljem imanja da razgleda polja i šume. Zatim je zajedno s njim pregledao knjige i raspitao se o poslovima. Sve je to činio samo forme radi, jer je gospodin Crosshall već bio čvrsto odlučio da kupi Kreuzberg. Obje su dame pozvale gospodina Whitea na skroman ručak. On je pristao. Postoje završio poslovni dio razgovora s inspektorom, prihvatio je poziv na čaj. — Ja htjela s vama, moje dame, nešto dogovoriti — kazao je kad im je sjeo nasuprot, nastojeći da što bolje govori njemački. Teta Stasi gaje pogledala radoznalo. Čitavo njezino biće čekalo je te riječi. — Molim vas, govorite, gospodine White — zamolila ga je ljubazno. On se naklonio. — Molim, oprostite, ako ne znala dobro njemački jezik. Hodu biti jasan kako mogu. Gospodin Crosshall sigurno kupiti taj dvorac. No, on ne uzela sa sobom svoja gazdarica. Ostala doma. Gospodin Crosshall sada hitno trebati domaćicu, koja zna to kućanstvo i mogla primiti goste. On mi narediti vama ponuditi nešto. Indeed — ja teško našla prava riječ. On mi rekao zamoliti gospoñica Anastasia Kreuzberg uzeto to mjesto u ovaj dvorac. On siguran da vi bila izvrsna za to mjesto. On vama biti veoma zahvalan, ako vi primiti. On veoma poznat u Amerika. Bila otmjena njegova kuća. On jako želiti da vi ostala. Imati veliko povjerenje u vas. On vama mnogo platiti, yes, vi reći što hoćete. Molim, ja govoriti do kraja, tako mr lakše. Govoriti još i o mlada dama. Miss Crosshall moliti gospoñica Genoveva da ostati u dvorac kao družbenica Miss Lilian. Mora ona imati mladu damu za pričanje i zabava. Skupa muzicirati. Well — to mi oni kazali. Nadam seja bio veoma razuman za vas. Moliti vas, mi kazati vaša odluka. White je odahnuo. Bio je očito sretan što se riješio tog dugog govora na njemačkom jeziku. Teta Stasi je sjedila s rukama sklopljenim u krilu. Spustila je duboko glavu. Nastojala je suzbiti suze koje su je gušile. I Veva je bila veoma uzbuñena. Problijedila je i njezine su oči u strahu gledale tetu. Krivo je tumačila njezino uzbuñenje. Za Vevu je prijedlog gospodina Crosshalla značio izlaz iz svih neprilika i nadu da će moći ostati u Kreuzbergu. Za tetu Stasi značilo je to mnogo više. Veva je uhvatila staru damu za ruku i pogledala je. — Tetiće, draga tetiće, kad bismo to mogle prihvatiti! -kazala je tiho. Stara se dama uspravila i pogledala nećakinju čudnim pogledom. — Ti bi to htjela, Veva? — Ako ti pristaneš, onda rado! Teta Stasi je grčevito progutala slinu. — Dijete, ne znam što se sa mnom dogaña — istisnula je glasom hrapavim od uzbuñenja. Nastojala se svim silama smiriti i nastavila je, okrenuvši se Whiteu: — Prihvatila bih bez ikakvog oklijevanja, kad bih znala da mogu zadovoljiti gospodina Crosshalla. Moja nećakinja ima prilično znanja i sposobnosti da prihvati mjesto družbe-nice. Gospoñica Crosshall bila bi s njom sigurno zadovoljna. Ali ja? Znam doduše voditi domaćinstvo i učinila bih sve da se gospodin Crosshall i njegova kćerka udobno osjećaju u ovoj kući. Ali, da li bih znala primati goste i prireñivati velike svečanosti? Za to ja nisam prikladna osoba. Tako bar mislim.
42
GIGA
White se nakloni. — Gospodin Crosshall misliti vi bila izvrsna za to. Ako vi prihvatiti, mi sve dogovoriti. Ja pristati na sve vaše želje. Teta Stasi i Veva gledale su se čas šuteći. U njihovim se očima vidjela žarka želja da prihvate ponudu. Tada je teta Stasi uzdahnula i kazala čvrstim glasom: — U Božje ime, gospodine White, mi prihvaćamo ponudu gospodina Crosshalla. On sam najbolje zna, može li imati toliko povjerenja u nas. Tajnik, koji je do tada mirno sjedio i čekao odgovor, naklonio se. — Yes, gospodin Crosshall puno vjerovati vama. Bojati se da dame iz tako otmjena porodica ne želile prihvatiti prijedlog. Teta Stasi je odmahnula. — Ne možemo se obazirati na to. Okolnosti nas prisiljavaju zarañivati svoj kruh. Ako će nam gospodin Crosshall pružiti priliku za to, bit ćemo mu veoma zahvalne. S radošću ćemo ispunjavati svoje dužnosti u ovoj kući. Molim vas, to mu kažite. — Hoću — obećao je White. Sada je Veva uzela riječ. — Molim vas, kažite gospoñici Crosshall da će mi biti naročito drago raditi za tako ljubaznu osobu kao što je ona. — Ja reći. Miss Lilian pravi anñeo. Svi koji joj smiju biti blizu je poštovati. I gospodina Crosshalla. Ja to mogu govoriti, jer već dugo raditi za njega. Od kada bio little boy i veoma siromašan. On bio dobar gospodar. Ja njemu biti uvijek zahvalan. Stara je gospoña ljubazno pogledala tajnika. — Vaše riječi služe na čast vama i vašem gospodaru. Recite mu, ako tako želi, rado ćemo prihvatiti njegov prijedlog. — Well. A uvjeti? — zapitao je White i izvukao notes. Gospoñe su se pogledale smiješeći se. — To prepuštamo vama. Ne znamo kakve bismo uvjete postavljale — kazala je konačno teta Stasi. White je bez oklijevanja kazao visinu plaće koju je gospodin Crosshall želio dati gospoñama. Ove su prestrašeno protestirale. — To je odviše, gospodine White, to ne možemo prihvatiti — uvjeravala ga je Veva. White je ostao miran. — Ta ista plaća biti i kod nas u Americi u dobroj kući. — Možda u Americi, ali ne ovdje, u Njemačkoj — izjavila je teta Stasi. — Gospodin Crosshall to rekao. Moram raditi što on hoće. — Onda učinite ono što vam je naložio. Moći ćemo kasnije o tome govoriti s njim. White je odmahnuo. — Radije vi ne govoriti o tome s njim. On gentlemen. Ne voli govoriti o novcu s damama. Ja napisati koliko novaca za dame. — Dobro, pokorit ćemo se — dodala je teta Stasi s tihim humorom. — Well! Dame ostati u dvorac. Gospodin Crosshall ga odmah kupiti i poslati arhitekta koji napraviti plan dvorca. Gospodin Crosshall odrediti kako urediti sobe. Sve brzo načiniti i veoma lijepo. Sve mora biti gotovo brzo. U ljetu gospodin Crosshall želiti živjeti ovdje. — To vjerojatno neće ići tako brzo — zavrtjela je sumnjičavo glavom teta Stasi. — Yes, to morati biti. S dolarima ići sve. U Americi mi sve raditi brzo. Time is money. Gospoñe su se nasmijale i Veva je primijetila: — Kod nas u Njemačkoj to čak ni s dolarima neće ići tako brzo. White je podigao ruku. — Sve na vrijeme biti gotovo — rekao je odrješito. — Veselit će me, ako će se sve odvijati prema želji gospodina Crosshalla. Učinit ćemo sve što možemo. Ostaje li gospodin Crosshall sa svojom kćerkom tako dugo u Berlinu? — zapitala je teta Stasi.
43
GIGA
— O, no! Otići za to vrijeme s Miss Lilian u kupalište Nauheim. Morati liječiti srce. — Već dugo boluje na srcu? — Nekoliko godina. Prije bio zdrav i snažan i uvijek veoma marljiva čovjek. Sada morati napustiti posao i doći se odmoriti u Njemačka. Moramo još dogovoriti što potrebno. Gospoñe su ga pozorno slušale. Još su se o mnogo čemu dogovorili. Zatim se tajnik oprostio, jer se još večeras želio vratiti u Berlin. Pristojno, no pomalo ukočeno, pozdravio je dame i pošao prema autu koji gaje čekao. Teta Stasi i Veva gledale su se nekoliko časaka šuteći, kada ostadoše same. Bijahu blijede i uzbuñene. I tada je teta Stasi bez snage klonula u naslonjač. Sakrila je lice u dlanove i više nije mogla zadržati suze. Veva je rijetko kada vidjela tetu da plače. To se dogodilo samo u izvanrednim slučajevima, na primjer kad je umro stric Wilhelm. Sada je prestrašeno promatrala ženu koja je glasno jecala. Kleknula je kraj nje i nježno je zagrlila. — Teto, draga tetiće, zar je to tako teško za tebe? Zar nije za nas velika sreća, što smo potrebne gospodinu Crosshallu? Tako ćemo moći ostati zajedno u našem dragom Kreuzbergu. Ne plači, tetiće! Stara je dama odmah obrisala suze i smiješak je prošao njezinim zaplakanim licem. — Dijete, krivo si razumjela moje suze. To su bile suze radosnice. Ti i ne slutiš kako se osjećam. Htjela bih Bogu zahvaliti na koljenima. Ne samo zato što mogu ostati zajedno s tobom u Kreuzbergu i uz to još biti i dobro plaćena, već i zbog toga što upravo taj čovjek kupuje Kreuzberg i što će se useliti ovamo. Veva je kimnula ništa ne sluteći. — Da, tetiće, to je dobar i plemenit čovjek. On nam nije sve to ponudio stoga što smo mu potrebne, već i zato jer nam želi pomoći. Možda je stric Benno govorio s njim u kakvom se položaju nalazimo. Teta Stasi se nasmiješila kroz suze. — Nije važno zašto je to ponudio. Najvažnije je da ponuda dolazi iz čistog i plemenitog srca. Nisam ni časak oklijevala da je prihvatim. — Ni ja nisam razmišljala. Bojala sam se jedino da ti nećeš ponudu prihvatiti. — Ne, ne! Čak da gospodin Crosshall i nije... mislim, da mi nije tako simpatičan, on, i njegova kćerka koju gospodin White naziva anñelom... čak i tada bih objeručke prihvatila ponudu. Tako smo se iznenada oslobodile svih briga. Što sam ti kazala, Veva? Bog najradije pomaže hrabrim ljudima. Tko bi to bio kazao prije nekoliko dana! Čuda se dogañaju, samo čovjek mora vjerovati u njih. Mogu samo zahvalno sklopiti ruke i zahvaliti Bogu iz dubine duše. Dijete, dijete... ne, šutjet ću radije o onom što osjećam. Veva je srdačno zagrlila staru gospoñu. — Draga tetiće, još nikada nisi bila tako uzbuñena — rekla je, nježno joj gladeći obraze. U tišini, duboko potresena, privila je stara gospoña Vevu na grudi. Veva nije ni slutila što se dogaña u duši tete Stasi. *** Ronald Ortlingen stajao je sljedećeg podneva na terasi dvorca kraj širokog stubišta i gledao preko livade u park. Nestrpljivo je očekivao starinsku kočiju kojom su se imale dovesti obje dame iz Kreuzberga. Iako nije želio priznati samome sebi, napeto je očekivao nove vijesti o prodaji imanja. Napokon je ugledao nezgrapnu kočiju kako se pojavljuje izmeñu drveća. Pošao je do portala u želji da ih dočeka. Pozdravio je obje dame srdačno i veselo. Pomogao im je da siñu. U predvorju dvorca, koje je bilo prostranije i više od onoga u Kreuzbergu, došla im je u susret njegova domaćica, gospoña Hellmann. Ona je bila udovica nekog časnika.
44
GIGA
Pošto su dame skinule kapute, ušli su u veoma lijepo i skupocjeno ureñen salon. Prozori bijahu širom otvoreni. Bili su to francuski prozori koji su dosezali sve do poda. Sve prizemne prostorije dvorca Ortlingena imale su takve prozore kroz koje se moglo izravno izaći na terasu. Dvorac Ortlingen je bio ureñen veoma otmjeno i luksuzno. Obitelj Ortlingen bijaše veoma bogata i isticala se dobrim ukusom. Neko su vrijeme razgovarali, a zatim se gospoña Hellman ispričala. Htjela se uvjeriti je li sve u redu. Kad su obje dame ostale same s Ronaldom, stale su mu, još uvijek uzbuñene, pričati što su sinoć dogovorile s gospodinom Whiteom. — Dakle, teta Stasi će biti buduća domaćica gospodina Crosshalla u Kreuzbergu, a ja družbenica njegove lijepe kćeri. Sto kažeš na tu novost, Ronalde? — zapitala je Veva, sjajući od sreće. Ronald je, naravno, bio veoma iznenañen. — Sto da na to kažem? — pitao je oklijevjaući i zamišljeno. — Amerikancu mogu zaista čestitati. Da li to mogu i vama, ne znam. — I nama, Ronalde! Ta zamisli, mi možemo ostati u Kreuzbergu, dobit ćemo kraljevsku plaću, moći ćemo mnogo uštedjeti i nećemo se morati rastajati. Ni od tebe, Ronalde! I sve nam je to ponuñeno na najotmjeniji i najvelikodušniji način. Gospodin Crosshall, po svemu što smo o njemu čule od njegova tajnika, a što smo mogle i same dokučiti, mora biti veoma dobar čovjek. — Ili veoma mudar, draga Vevo — dobacio je Ronald svoje skeptično mišljenje. — Kako to misliš? — Taj Amerikanac nije badava zadržao tebe i tetu Stasi. Sigurno je imao razloga. — Da, pa ja ću mu voditi kućanstvo, a Veva će biti u društvu njegove kćerke — odvratila je brzo teta Stasi. — Možda misli i na to da ćete vi njega i njegovu kćer uvesti u društvo, koje ga inače ne bi prihvatilo. Ma kako veliki republikanci bili, Amerikanci ipak vole aristokraciju. Možda je gospodinu Crosshallu stalo do toga da prijateljuje sa plemić-kim obiteljima u susjedstvu, i misli to lakše postidi uz vašu pomoć. Vjerojatno želi svoju kćer udati za nekog njemačkog plemića. Teta Stasi ga je Ijutito pogledala. — Moj dragi Ronalde, ne vjerujem da bi bilo mnogo njemačkih plemića koji bi odbili ruku lijepe bogate djevojke. Zato gospodinu Crosshallu neće biti potrebna naša pomoć. Njegova će kći imati mnogo prosaca, pa i onih iz najstarijeg plemstva. — Sigurno će ih imati — potvrdila je Veva. — Čini mi se, da ona tebi nije simpatična, Ronalde! Ni ona, ni njezin otac. No, uvjeravam te, nemaš pravo. Ronald je pocrvenio. — Ja to ne niječem, Veva! Antipatija sigurno postoji. Možda je to zbog toga što su oni stranci. A američki su milijunaši veoma često niskog porijekla. Oči tete Stasi zasjale su pomalo Ijutito, pomalo podrugljivo. — Pogledajte samo fine, otmjene ruke gospodina Cross-halla i njegove plemenite crte. A tada dobro pogledajte gospoñicu Crosshall, samo bez predrasuda. Morat ćete iskreno priznati kako se ona može mjeriti sa svakom plemkinjom. Trebate se boriti protiv svojih predrasuda, sada kad će vam gospodin Crosshall postati najbliži susjed i kad je nama, bespomoćnim ženama pružio dom. — Da, Ronalde, bilo bi strašno kad bi tvoji osjećaji prema tim ljudima bili neprijateljski. Ronald je pristupio Vevi i pogladio je po kosi, želeći je umiriti. Prisilio se na smiješak. — Draga Vevo, ne smiješ odmah pomisliti na neprijateljstvo i takve slične ružne stvari. Ne poznajem ni gospodina Crosshalla, ni njegovu kćer, i samo sam izrekao svoje mišljenje.
45
GIGA
Naravno, pristupit ću im sa stanovitim oprezom, naročito stoga što ćete teta Stasi i ti živjeti zajedno s njima. Ali nastojat ću da pobijedim svoju nepovjerljivost i neću im to pokazivati. To je samo po sebi jasno. Možda ću se čak uvjeriti, da su to divni ljudi. Na svaki način, veoma se radujem što ćete živjeti u Kreuzbergu. Hoćemo li se sada pomiriti? Obje su dame bile spremne za »pomirbu«. Malo zatim vratila se gospoña Hellmann i pozvala ih k stolu. Ronald se naklonio pred tetom Stasi, ponudio joj ruku i odveo u blagovaonicu. To je bila velika soba sa skupocjenim izrezbarenim tamnim pokućstvom. Okrugli je stol bio prostrt i bijeli stolnjak od damasta sjao je kao da se natječe sa sjajem starog srebra i kristalnih čaša. Buket crvenih ruža stajao je u visokoj kristalnoj vazi usred stola. Smjesta su počeli s posluživanjem. Kod stola su dvorila dvojica slugu u otmjenim tamnozelenim livrejama. Razgovarali su živahno, kako to već biva meñu dobrim prijateljima. Gospoña Hellmann im nije smetala. Znala je mudro se nasmiješiti i šutjeti kad je to bilo potrebno. Boravila je u Ortlingenu već za posljednjih godina života Ronaldove majke. Zahvaljujući svojoj marljivosti i osjećaju za takt stekla je to ugodno mjesto. Teta Stasi je ponekad rado razgovarala s tom pametnom i iskusnom ženom. Nakon ručka prijeñoše u dražesni mali salon, u kojem je pokojna Ronaldova majka obično primala najintimnije goste. Ovdje se još uvijek osjećao dašak prisutnosti nježne, osjećajne ženske duše. Na ovaj su se salon neposredno nadovezivale sobe u kojima je nekad stanovala Anneliese Ortlingen. Ovdje je gospoña Hellmann sama servirala kavu. Ronald je nakon smrti svoje majke otvorio salon samo kad bi u posjet došle teta Stasi i Veva. Inače nitko nije smio stupiti u salon. Kroz otvorena vrata salona vidjela se radna soba pokojnice. Tamo preko, kraj prozora, stajao je stolić za šivanje, kao da ga je pokojnica sad ovaj čas napustila. Na njemu je ležalo napola dovršeno vezivo u jednoj otvorenoj košarici. Nasuprot vrata stajao je dražestan pisaći stol — onakav kakav je bio kad gaje ona koristila. Ništa se nije smjelo promijeniti. Ni jednoj stranoj ruci nije bilo dopušteno da pomakne predmete koji stajahu na njemu. Gospoña Hellmann je vlastoručno veoma pažnjivo brisala prašinu u toj sobi. Iznad pisaćeg stola visjela je u pozlaćenom okviru velika slika Ronaldovog oca. On sam je naredio neka tamo objese njegov portret, iako njegova žena nije to željela. Nije ga smjela ni ukloniti, makar je za nju bila prava muka gledati to mrko lice koje je ispitivački promatralo sve što je ona radila. Na prvi pogled činilo se da postoji sličnost izmeñu Ronalda i ove slike. Ali kad bi čovjek pomnije pogledao, sličnosti bi nestalo. Tamne oči, koje su prodorno gledale s te slike razlikovale su se u izražaju, obliku i boji od Ronaldovih. Stisnute, tanke usne, poput crvene crte, bijahu okružene dubokim borama koje su odavale zloću i karakter tiranina. To se u Ronaldovom licu nije moglo naći. Teta Stasi je sjedila u naslonjaču i gledala u sliku Rudolfa Ortlingena. Promatrala ga je zamišljeno. Nikada nije voljela toga čovjeka. Dok je živio, nije rado dolazila u ovu kuću. Znala je da će ovdje naći smrtnog neprijatelja čovjeka koga je ona ljubila. Slutila je daje Rudolf Ortlingen nepravedno i iz mržnje optužio Hansa Kreuzberga za krañu. Hans Kreuzberg se zbog nekog razloga nije mogao braniti protiv te optužbe. Nije je mogao pobijati. Bila je u to uvjerena, jednako kao i u njegovu nevinost. Pobliže pojedinosti nije poznavala. Za njih je vjerojatno znala samo Anneliese Ortlingen. A ona nikada nije progovorila. Nikada nije spomenula ime Hansa Kreuzberga. No, kad bi vidjela ruže penjačice, njezine bi oči zasuzile čak i tada kada je već bila starica. Je li svom sinu kazala istinu prije svoje smrti? Otkada je Veva nešto slično kazala na sastanku obitelji, činilo joj se to sigurnim. Rado bi bila zapitala Ronalda. Ipak se nije usudila dirati u tu temu. Ronald bi sigurno samo nerado govorio o tome. Uronjena u misli gledala je teta Stasi portret. »Sada više nećeš moći spriječiti da nevini stekne
46
GIGA
svoju čast, Rudolfe Ortlingenu! Jer onaj koga si otjerao obeščašćenog u svijet, onaj kome si ukrao čast, taj se vratio i zatražit će zadovoljštinu. Konačno će ipak izvojevati pobjedu nad tobom. Bog je pravedan!« Iz tih se misli stara gospoña naglo trgnula kad ju je gospoña Hellman nešto zapitala. Ronald i Veva su kroz otvorena vrata izašli na terasu. Veva je duboko udahnula čisti, mirisavi proljetni zrak. — Sretna sam, Ronalde, što neću morati odseliti s tetom u tijesni gradski stan — rekla je radosno. Pogledao ju je smiješeći se. — Moram ti nešto kazati, Veva! Pogledala je u njegovo nasmiješeno lice. — Sigurno nešto ugodno, sudeći po tvom licu. — Zar moje lice tako izgleda? — Da — nasmijala" se. — Prosudi sama je li nešto ugodno. Georg mi je pisao da će sada poći na dopust. Kasnije će biti teže, zbog manevara. Pita, smije li računati na poziv u Ortlingen. Došao bi na tri tjedna. Sto misliš o tome? Hoće li tebi biti neugodno, ako ga pozovem ovamo? Pogledala gaje smiješeći se i njezine su oči vragoljasto zasjale. — Već ću nekako moći podnijeti njegovu prisutnost. — Znači, nisi baš posve protiv toga? — našalio se. — Nisam — odvratila je na isti način. Odahnuo je. — To me je umirilo. Bojao sam se da će veze izmeñu Kreuzberga i Ortlingena morati za njegove prisutnosti biti prekinute. Veva se srdačno nasmijala, zagrlila ga i poljubila. — To je za pretrpljeni strah, ubogi Ronalde! Primjećujem kako te to mučilo. — Veoma. Daj mi za umirenje još jedan poljubac. — Ne, to bi bilo previše. — Meni ne. A znaš da imam pravo na najnježniji postupak. Dakle, brzo još jedan poljubac. Poljubila ga je, smijući se i smjesta nastavila, uzdišući: — Željela bih znati što gospoña Hellmann misli o ovim poljupcima? Bezbrižno se nasmijao. — Jednog će dana saznati da imam pravo na njih. — Do toga dana može još proći mnogo vremena. — Nadajmo se da neće. Moram ti kazati, Veva, kako mi je neugodna pomisao na to da ćeš živjeti u ovisnom položaju kod tih Amerikanaca. To se mora brzo promijeniti. — Neka te to ne muči. Ne možemo ništa promijeniti. Sretna sam što mogu ostati u Kreuzbergu, blizu tebe i zajedno s tetom Stasi. Moglo se dogoditi još i nešto mnogo gore, a da mi to ne bismo mogli spriječiti. Ronald je gledao mrko pred sebe. — Ne mogu sebi pomoći, meni to nije drago. Objesila se o njegovu ruku. — Ne budi tako zlovoljan, Ronalde! Zasad je preda mnom još nekoliko slobodnih tjedana. Uživat ćemo u njima zajedno s Georgom. To će biti lijepi tjedni. Radujem se tome. Ronald je obgrlio njezin vitki stas. — Ne bih ti trebao sve to još i otežati svojim pričama. Ti si divna djevojka, Vevo! — Valjda zato što od potrebe pravim vrlinu? — Ne, već stoga što si tako hrabra i neustrašiva. — To je i teta Stasi. — Sigurno. Zato je i teta Stasi divna. Divim vam se objema. Veva je pcrvenjela. — Ah, Ronalde, stidim se kad me usporeñuješ s tetom Stasi. Ona je krasan čovjek, nitko to
47
GIGA
ne zna bolje od mene. Ljubim je i divim joj se. No, sada moramo ponovo ući. *** White je po nalogu Johna Crosshalla zaključio ugovor o kupnji Kreuzberga. Sav je iznos bio plaćen u gotovu, tako da su nasljednici mogli dobiti odmah svaki svoj dio. Crosshall je poslao u Kreuzberg arhitekta da snimi plan dvorca. Na osnovi plana su se na brzinu napravile skice za ureñenje praznih prostorija. Te je skice arhitekt pokazao gospodinu Crosshallu u Nauheimu, gdje je taj već boravio s kćerkom. Liliani je bilo najvažnije ureñenje sobe u tornju. Iznijela je svoje ideje arhitektu. Skice koje je on napravio sviñale su joj se. Sobu u tornju trebalo je urediti u romanskom stilu, veoma skupocjeno i skladno. Strop sobe u obliku osmero-kutne zvijezde još je bio dobro sačuvan, jednako kao i pod i opločenje zidova. Trebalo je samo osvježiti drvo, postaviti tapete, te nabaviti namještaj i dekoracije. Crosshall je iz svog američkog doma poslao u Njemačku skupocjene i rijetke umjetničke predmete, slike, kipove, goblene, porculan i srebreno posuñe. Sve je te predmete volio, a i Lilian se nije htjela rastati od njih. Te je stvari poslao neki hamburski špediter u Kreuzberg. Lilian je neke od tih predmeta naročito voljela i htjela ih je smjestiti u sobu u tornju. Arhitekt se velikim žarom posvetio svom poslu jer je zapazio kako John Crosshall i njegova kći imaju istančani smisao za umjetnost. No, kad mu je gospodin Crosshall izrazio želju da sve u Kreuzbergu uredi za šest do sedam tjedana, stalo mu se vrtjeti u glavi. — To nije moguće — kazao je preplašeno. Crosshall je odmahnuo glavom, smiješeći se. — Ove ćemo riječi križati. Unajmite dovoljno ljudi i platite im dobro, no dvorac mora biti gotov do sredine srpnja. Recimo, do dvadesetog srpnja. Želim tada useliti u Kreuzberg i sve mora biti gotovo. Hoćete li pod tim uvjetima prihvatiti taj zadatak? Arhitekt nije želio da mu izbjegne tako dobar posao i zato je na sve pristao. Obvezao se da će se držati dogovorenog roka. Kratko vrijeme prije njihova odlaska iz Berlina u Nauheim pisala je Lilian u svoje ime i u ime svog oca teti Stasi i Vevi. Pismo, naslovljeno teti Stasi, glasilo je ovako: Moja cijenjena gospoñice! U svoje ime i u ime svog oca moram Vam izraziti zahvalnost što ste pristali voditi naše kućanstvo u Kreuzbergu. Lijepo je od Vas što ste odmah pristali na našu ponudu. Već se veselimo što ćete nam Vi učiniti boravak u Kreuzbergu ugodnim. Nažalost čeka Vas nekoliko napornih tjedana pri ureñenju dvorca. Moj otac Vas moli da zaposlite dovoljno pomoćnika, kako se ne biste opteretili više nego što je potrebno. Osim toga, molimo Vas da namjestite i potrebnu poslugu za dvorac. Našu osobnu poslugu dovest ćemo sa sobom. Sljedećih ćemo dana, na temelju skica, odrediti sobe u kojima ćemo stanovati otac i ja, i to ćemo Vam javiti. Naravno, Vi i Vaša nećakinja ostat ćete u svojim dosadašnjim sobama. Mjesta ima dovoljno. Sve drugo ćemo dogovoriti kad stignemo u Kreuzberg. Veselimo se što ćemo uskoro imati novi, mirni dom. Kreuzberg, mi se veoma sviña i radujem se stoje otac odlučio da ga kupi. Draga mi je pomisao da ću Vas ondje naći i što ćete ostati s nama. Nadam se da ćemo se dobro razumjeti. Ovu želju dijeli moj otac sa mnom. On Vas srdačno pozdravlja. S najljepšim pozdravima i poštovanjem. Vaša odana Lilian Crosshall Vevi je Lilian pisala u isto vrijeme: Draga gospoñice Veva! Lijepo je od Vas što ste pristali praviti mi društvo u Kreuzbergu. Nadam se da Vam neću biti
48
GIGA
nesnosna. Radovala bih se kad bismo uskoro postale dobre prijateljice. Neće biti moja krivnja, ako nam to ne uspije._Qdprvog ste mi časa bili tako simpatični da sam Vas željela privezati uza se. Budite uvjereni da bi mene veoma radovalo kad bismo se dobro razumjele. Srdačno Vas pozdravlja Vaša Lilian Crosshall Lilian je, naravno, razmišljala o tome hoće li Veva prihvatiti mjesto družbenice kod nje. Čudila se kako gospodin Ortlingen to dopušta svojoj zaručnici. Zašto je njihovo vjenčanje, bar se tako činilo, bilo još veoma daleko? Žalost za pokojnim stricem Wilhelmom nije mogla biti razlog za to. Naročito ne u ovim prilikama. No, možda je bilo još nekih drugih zapreka koje su onemogućavale skori brak. I vjerojatno je mlada djevojka prihvatila to mjesto samo zato da bi ostala u Ronaldovoj blizini. Tako je ona to nastojala sebi protumačiti. Ni časkom nije posumnjala u čvrstu vezu meñu tim mladim ljudima. Veva nije bila sposobna za prolazni flert. Po njenom se mišljenju moglo raditi samo o tajnim zarukama. Činilo joj se posve shvatljivim što Ronald Ortlingen ljubi to dražesno stvorenje. Odlučila je da se pomiri s time i da posve ravnodušno misli o Ronaldu. Sada, kad je znala da njegovo srce pripada drugoj, nije smjela imati nikakav interes za nj. To je čvrsto odlučila. No, hoće li se njezino srce samo tako pokoriti tome? Odbacila je te misli daleko od sebe. Velikom se nježnošću posvetila svom ocu koji je bio veoma zamoren zbog napornog liječenja u toplicama. Iako su i ovdje u Nauheimu obraćali veliku pažnju lijepoj Amerikanki, i nastojali joj se približiti, ona nije zalazila u društvo zbog oca za koga bi to predstavljalo napor. Teta Stasi i Veva veoma su se veselile ljubaznim Lilianinim pismima, na koje su smjesta odgovorile u istom tonu. Pokazale su Ronaldu pisma u nadi da će ga uvjeriti kako je ljubazna djevojka Lilian. Pažljivo je pročitao pisma i dugo ih zadržao u ruci. Nisu I ostala bez utjecaja na nj. Držao je sadržaj zaista ljubaznim, skromnim i iskrenim. U svakom slučaju nisu sadržavala ništa što bi moglo potkrijepiti njegove predrasude prema mladoj djevojci. Ovaj inače tako razuman i pravedan mladi čovjek nije se dao lako razuvjeriti. Želio je zadržati antipatiju prema mladoj Amerikanki. Nije htio samom sebi priznati kako ga ona sve više zanima. Čuvši da Lilian želi za sebe preurediti sobu u dvorcu u romanskom stilu i to veoma raskošno, kazao je podrugljivo samom sebi: »Dolarska princeza želi se osjećati tamo gore poput prave plemkinje. Misli da plemstvo leži u zidovima i odanle širi svoj utjecaj. Sigurno će ubrzo potražiti viteza koji će joj dati svoje ime. Uz dvorac pristaje i plemićki naslov. Shvatio sam čitavu komediju. Želi se samo okoristiti tetom Stasi i Vevom.« No, ništa nije o tim svojim mislima kazao damama. Obećao je da više neće izraziti svoju antipatiju riječima. Kad bi bio posve iskren, morao bi priznati samom sebi |a se tvrdokorno ne želi odreći jednom stečenog mišljenja. Čvrsto se držao stečenog suda. U tom pogledu nije bio iskren. Nije htio pristupiti Amerikanki s poštenim prosuñivanjem. Nije mu se sviñalo njezino ponašanje nakon što mu je upala u oči svojom ljepotom. I sada, pun muškog ponosa, pripremao se za neizbježan sastanak s njom. Odlučio je jasno joj pokazati kako mrzi svaku koketeriju, bude li opet onako koketna. Htio joj je dati na znanje kako mu to nije drago. Želeći dati tim riječima veće značenje, zabacio je glavu i nabrao čelo. A pritom nije primijetio kako sve više razmišlja o gospoñici Crosshall, očekujući nestrpljivo njezin dolazak. Ali proteći će još nekoliko tjedana prije no što se novi vlasnici usele u Kreuzberg. Tamo je sada bilo sve postavljeno naglavce. Mnoštvo obrtnika - tapetara, soboslikara, stolara, bravara i dekoratera - uselilo se u dvorac. Predvodio ih je arhitekt, a radili su često do kasno u noć.
49
GIGA
Teta Stasi imala je pune ruke posla. Nju je to veselilo. Nije znala za umor. Veva joj je pomagala svim silama. U meñuvremenu je u Ortlingen došao i Georg Strachwitz. Teta Stasi sada nije mogla tako često pratiti Vevu. Troje mladih ljudi je mnogo šetalo kroz proljetnu šumu. Pješačili su ili jašili. Veva je prije nekoliko godina dobila od strica Wilhelma jahaćeg konja. Bijaše to punokrvan konj, sjajno grañen. Veva je bila veoma spretna i sigurna jahačica. Htjela je prodati svoga konja nakon stričeve smrti, jer je bio njezino vlasništvo. Tada je još mislila da će morati napustiti Kreuzberg. Ronald joj je za nj ponudio dobru cijenu i Veva je otpremila konja, još prije dolaska gospodina Crosshalla, u Ortlingen. Sada je Ronald ponudio da joj konja prepusti dok Georg bude u Ortlingenu. Kasnije, kada bude družbenica gospoñice Lilian, njezinom položaju ne bi odgovaralo posjedovanje jahaćeg konja. Ronald je Vevinog konja smjestio u svojim stajama. Kad su željeli zajedno izjašiti, gospoda su došla po Vevu i dovela i njezinog konja. Nakon jahanja otpratili bi Vevu kući i odveli konja sa sobom u Ortlingen, jer Veva nije željela držati konja u stajama u Kreuzbergu. Ovi su tjedni brzo proletjeli i Georg Strachwitz morao se vratiti na dužnost. U Kreuzbergu je sve bilo spremno za doček novih gospodara. Sve do posljednjeg dana vladala je grozničava žurba, no sada je ipak bilo sve spremno u ugovorenom roku. Cijeli je dvorac poprimio iznutra i izvana svečani izgled. I nova služinčad je već bila stigla. Teta Stasi je namjestila većinu stare služinčadi, koju je morala otpustiti nakon smrti Wilhelma Kreuzberga. Tako nije bilo teško objasniti im njihove poslove, a stara je služinčad mogla uputiti u posao i pridošlice. Svanuo je i dvadeseti srpnja. Crosshallove su očekivali u četiri sata poslijepodne. Sve je već od ranog jutra bilo uzbuñeno. Teta Stasi je još jednom kritičkim očima prošla po cijeloj kući. Veva je stavljala svježe cvijeće u vaze i pritom pomagala gdje je mogla. 0 podne bijaše sve spremno. Crosshall je kupio u Berlinu, prije no što je otputovao u Nauheim, elegantan automobil i različita druga kola. Poslao ih je u Kreuzberg, a stigao je i novi, veoma pouzdan šofer. U stajama su opet rzali plemeniti konji. Meñu njima i jedan predivan za gospoñicu Lilian, koja je — nekad zajedno s ocem, a kasnije sama — mnogo jašila. Željela je ponovno svakog dana u Kreuzbergu izjašiti. 1 tako je sve bilo spremno na najbolji mogući način. Sve što je mogao učiniti novac, marljivost i dobra volja, bilo je učinjeno. White je stigao već prije nekoliko dana. Želio se sam uvjeriti je li sve u redu. Sada je pošao automobilom na kolodvor da dočeka svoga gospodara i njegovu kćer. Već prije je na kolodvor pošla i nova ureñena kočija koja je imala dovesti osobnu poslugu gospodina Crosshalla. Osim sluge Charlesa i Lilianine sobarice Betty, bijaše tu još dvoje slugu. Upravitelj je poslao na kolodvor i kola za prtljagu. Sada se mogao svaki čas očekivati povratak automobila. Teta Stasi i Veva ponovno su obukle svoje najbolje crne haljine. Osvježile su, iz pažnje, svoju duboku crninu žućkastim čipkanim ukrasima. Obje su odlučile skinuti crninu, jer je stric Wilhelm sada već bio osam mjeseci mrtva. U njihovom novom položaju nisu smjele naglašavati osobne osjećaje. Morale su se pokoriti prilikama. Obje su dame stajale pune iščekivanja kraj portala ukrašenog cvjetnim vijencima. Oko njih stajaše posluga i osoblje zaposleno na gospodarstvu. Njima je na čelu bio upravitelj. Na mjestu gdje je put stizao do visoravni Kreuz-berga podigli su počasni i ulazni luk. Odanle sve do dvorca put je bio posipan novim šljunkom i ukrašen girlandama od cvijeća. Gore na tornju stajao je sluga promatrajući pažljivo cestu. Trebao je podići zastavu čim ugleda automobil gdje se penje uz brijeg. Veva je kao dobrodošlicu za Lilian držala u rukama kitu rasvjetanih ruža. Bila je blijeda od
50
GIGA
uzbuñenja. Za nju je danas imao započeti novi život, život ovisan o stranim ljudima. To, uza svu hrabrost, nije bilo lako. Još uzbuñenija od Veve bijaše teta Stasi. Nije mogla mirno stajati, već je šetala amo-tamo. Ponekad bi zastala u predvorju ispred velikog zrcala smještenog ovdje zato da bi se posjetioci mogli ogledati prije no što stupe u sobe. Vidjela je kako se u zrcalu nesmiljeno ogleda njezin niski, podebeli stas, sa širokim licem i malim očima. Čitavog života nije se teta Stasi činila sebi tako ružnom kao sada. Podrugljivo se stala promatrati. »I takvo čudovište trebalo bi reprezentirati ovu kuću u kojoj je od podruma do tavana sve lijepo i otmjeno«, pomislila je. Tada se nasmijala samoj sebi. »Sada ću pod stare dane još i poludjeti. Želim biti lijepa! Glupa Stasi! Sto bi mi koristilo kad bih mjesto tog sivog lica imala profil Venere Milonske? On zna kakvo si čudovište. A to zna i njegova kći. Oni su te usprkos tome odabrali da predstavljaš njihovu kuću. Dakle, moći će podnijeti tvoj izgled. Sve je ostalo sporedno«. Tako je govorila samoj sebi i ponovno krenula van. Tek što je stala uz Vevu začula se automobilska truba iz daljine. Gore na tornju podigli su zastavu i ona je veselo zalepršala uz pozdrav. Ljudi koji su čekali uskomešali su se. Muškarci su stali popravljati odijela, a žene gladiti kosu i haljine. Malo zatim automobil je stao pred ulazom. Prvo je izišao White i pomogao pri izlasku Lilian i gospodinu Crosshallu. Svi su ih glasno pozdravili na znak upravitelja. Lilian se ogledala, smiješeći se, i ljubazno svima kimnula glavom. I gospodin Crosshall im je domahnuo rukom. No, njegove su oči pritom gledale ozbiljnim pogledom svečano ukrašeni dvorac. Prisjetio se kad je prije trideset godina stajao pod tim istim portalom, spreman na bijeg. On, osuñenik — prosjak. A danas? Grudi mu se nadimahu. Lilian je vedra lica pristupila damama. Veva joj je, duboko uzbuñena, pružila cvijeće. Htjela je dočekati mladu djevojku već pripremljenim govorom. No, sada nije ni glas prešao preko njezinih usana. Gledala je Lilian vlažnim, molećivim očima, a Lilian je utonula u taj pogled. Prihvatila je obje ruke koje joj je Veva pružila i tako su one stajale neko vrijeme, kao da žele zaroniti u dubine svojih duša. Za to je vrijeme Crosshall pristupio teti Stasi. Ponovno je nosio modre naočale. Iako se više nije plašio da će ga prepoznati, ipak se ovako osjećao sigurnijim. Srdačno je, bez ikakvih formalnosti, stisnuo pruženu ruku stare dame. — Cijenjena gospoñice, osjećam se kao kod kuće, sada kad sam vas ugledao na pragu — kazao je pomalo nesigurnim glasom. — Neka Bog blagoslovi ulazak novoga gospodara Kreuzberga — odvratila je ona svečano. Nastojala je da njezin glas bude čvrst i miran, kad je nastavila: — Ako molitva zahvalnih duša nešto može koristiti, tada će sreća prestupiti ovaj prag zajedno s vašom kćerkom i vama. Osjetio je kako njezina ruka dršće u njegovoj od uzbuñenja. »Kako njoj mora biti teško kada misli da sada stranac dolazi ovamo kao gospodar. Osjeća se ovisna o njemu. Dobra teta Stasi, nikada ti nećeš osjetiti tu ovisnost«, pomislio je on, sažaljevajući je. Privukao je njezinu ruku svojim usnama želeći time dokazati da u njoj, prije svega, vidi damu. Lilian i Veva su sada ipak izmijenile nekoliko veoma iskrenih riječi. Lilian je pristupila teti Stasi i srdačno je pozdravila. Te lijepe, modre djevojačke oči gledale su je tako milim izrazom da bi je ona bila najradije zagrlila i poljubila. Crosshall je pozdravio Vevu, a zatim je progovorio još nekoliko riječi s upraviteljem. Naredio mu je da u čast njihova dolaska priredi te večeri svečanost za svu poslugu. Teta Stasi i Veva odvele su same gospodina Crosshalla i njegovu kćerku u njihove sobe u prvom katu. Za Crosshalla su montirali dizalo do prvog kata, kako bi on uvijek udobno, bez većeg napora, mogao doći u svoje sobe. Stigavši gore, odveli su teta Stasi i gospodin White Johna Crosshalla u njegove sobe, a Veva
51
GIGA
je otpratila Lilian. Lilian je kimnula glavom teti Stasi i poljubila oca. — Do viñenja, oče! Razgledat ću svoje carstvo, a prije svega sobu u tornju — rekla je. I nastavila je, obrativši se Vevi: — Vi ćete me odvesti, gospoñice Genoveva? Moja će sobarica stići nešto kasnije i ja se ne mogu prije presvući. Imam veremena da sve razgledam. Pošla je niz hodnik. Veva je otvorila jedna vrata i one su ušle u sobu, pošto je Lilian brzo predala kaput i šešir sluzi. Visoka i vitka, zastala je nekoliko časaka na pragu i nasmiješila se Vevi. — Tako, spremna sam. Veva ju je vodila iz jedne sobe u drugu i Lilian je sve razgledala samo površno. Ušle su u dražestan salon namješten u stilu empira u zlatnoj i bijeloj boji. Zidovi su bili obloženi divnim zlatnim brokatom. Kraj salona nalazio se budoar u stilu Luja XIV s dragocjenim pokućstvom. Ovo otmjeno pokućstvo bijaše ukrašeno kornjačevinom i pozlaćenom broncom. Veliki skupocjeni goblen visio je na zidu nasuprot prozora. Mramorni kamin, još od nekada ovdje, izvrsno se uklapao u cjelinu, jednako kao i nanovo pozlaćena štukatura na stropu. Iz budoara se ulazilo u moderno ureñenu graderobu. Ta je soba u isti mah bila i lijepa i praktična, ureñena sa svim komforom. Nekoliko je stepenica iz nje vodilo u kupaonicu, koja je čitava, od poda do stropa, bila opločena. Mramorni je bazen ukupan u pod, a slika na prozorskom staklu predstavljala je bajku o divnoj Melusini. Pokraj kupaonice nalazila se spavaća soba. Ona bijaše obložena svijetloplavom svilom i ukrašena čipkama. Svjetlo i zrak ulazili su kroz široke prozore. Pri ureñenju te sobe vodilo se računa kako o ljepoti, tako i o praktičnosti. Lilian je bila zadovoljna sa svime. A sada u sobu u tornju — kazala je, smiješeći se. Iz njezina salona vodila su vrata, skrivena iza jedne velike slike, koja se pomicala zajedno s njima, u stubište za toranj. Tako je Lilian mogla udobno doći u toranj koji je i na taj način bio povezan s ostalim njezinim sobama. Obje djevojke žurno su se uspinjale. Lilian je jedva čekala da vidi sobu. Veva je brzo otvorila vrata i Lilian je ušla. Zastala je i ogledala se sjajnih očiju. Da, tako je to upravo zamišljala. Arhitekt je dobro razumio njezinu želju, i sve je izveo u skladu s njom. Osmerokutna prostorija bijaše savršeno harmonična. Svaki je kut odavao udobnost. U tri duboke prozorske niše bijahu smještene udobne klupe. Na njima su ležali skupocjeni šareni sagovi. Tako je u svakoj niši bilo mjesta za razgovor za dvije osobe. Moglo se pritom uživati u divnom pogledu. Nasuprot vratima bijaše smješten veliki ormar za knjige s najmilijim Lilianinim djelima. Htjela ih je imati pri ruci. Na ovom, veoma originalno izrañenom ormaru, stajala je skupocjena vaza. Vrata koja su vodila u sobu, bijahu zastrta divnim zidnim sagom. Nasuprot srednjeg prozora, s jedne od osam strana sobe, stavili su visoki baldahin. Pod njim je stajao divan prekrit skupocjenim krznima i sagovima. Uz jedan od prozora nalazio se pisaći stol. Iznad njega je visjela slika nekog slavnog nizozemskog majstora. Uz pisaći stol, na stupu, stajalo je dražesno djevojačko poprsje. Usred sobe stajaše okrugli stol s izrezbarenim drvenim nogama. A oko njega smješteni naslonjači, takoñer skupocjeno izrezbareni. Zidovi su do pola visine bili prekriti drvom, obrubljenim širokim okvirom. Na okviru su stajali umjetnički predmeti od skupocjenog porculana, fajanse i majolike. Meñu njima i predmeti od dragocjenog venecijanskog stakla, patinirane bronce i starinska grnčarija. Svi ti predmeti već i prije bijahu u Lilianinom posjedu. Čitava je prostorija bila prekrivena sagovima i predstavljala je harmoničnu cjelinu. Lilian je duboko uzdahnula, nakon nekog vremena provedenog u razgledavanju prostorije. Okrenula se Vevi i pogledala je očima sjajnim od sreće.
52
GIGA
— Nije li to lijepo i udobno? Ovdje ću provoditi najveći dio dana, ovdje ću se uskoro osjećati kod kuće — rekla je. Veva ju je pogledala zadivljeno i pomislila kako Lilian predstavlja najveću ljepotu u toj sobi. — Da — odvratila je sa smiješkom — teta i ja čudile smo se kako je u tako kratkom vremenu moglo biti učinjeno toliko lijepoga u Kreuzbergu. No, i nama se ova soba najviše sviñala. Lilian je sjela u nišu u sredini sobe, na jednu od klupa. — Gospoñice Vevo, sjednite trenutak kraj mene. Ovdje ćemo vjerojatno proboraviti mnoge časove i uživati u ovom divnom pogledu. Kakva je divna zemlja vaša domovina! Veva je sjela nasuprot Lilian na drugu klupu. Lijepe mlade djevojke pružahu divnu sliku sjedeći ovako u niši ukrašenoj skupocjenim brokatnim zavjesama. Sunce je bacalo svoje zrake po smeñoj i zlatnoplavoj djevojačkoj kosi. Te su iste trake padale i na mramorno poprsje djevojke koja kao da se natjecala s njima dvjema u ljepoti. — Bit će mi pravo uživanje razgovarati s vama, gospoñice Crosshall! Nadam se, da vam neću dosañivati. Odrasla sam na selu i nisam naučena na otmjene gradske razgovore. Moj mi je stric omogućio izvrsno obrazovaje i mnogo sam razgovarala s tetom o svemu lijepome i zanimljivom. No, vi ste sigurno naučeni na duhovitiji interesantniji razgovor. Lilian se nasmijala. — Da vi znate kako mi je taj elegantni razgovor otmjenog svijeta dosadan! Sigurno ću moći zanimljivije razgovarati s vama. — Bilo bi mi drago, kad biste bili zadovoljni, gospoñice Crosshall! — odgovorila je tiho i pomalo uplašeno Veva. Lilian ju je pogledala živo zainteresirana. — Neprekidno me zovete »gospoñice Crosshall«. Znači da ni ja vas ne smijem zvati po imenu »gospoñice Genoveva«?! Veva ju je uplašeno pogledala. — Naravno da to smijete! Lilian se nasmijala. — Onda i vi brzo zaboravite na »gospoñicu Crosshall«. Ne volim kad me tako zovu. — Znači, smijem vas zvati »gospoñica Lilian«? kako će mi to biti drago! Vama ime izvrsno pristaje. — Mislite? Ako se vama sviña moje ime, znači da smo u istom položaju. I meni se sviña vaše. Zato sam vas odmah i zvala imenom. Genoveva zvuči lijepo. Šteta što su to skratili u Veva. Tako vas teta zove. Veva se nasmijala. — Da, svi me zovu Veva još od djetinjstva. Genoveva je odviše dugo. — Meni se to ne čini. Ja vas svakako neću zvati skraćenim imenom. Uživam u vašem pravom imenu. A budući da ćemo biti dobre prijateljice, predlažem drugo skraćenje. Nemojmo se nazivati: gospoñicama. Zvat ćemo se samo našim imenima. Hoćete li? — Veoma rado. Vi ste tako ljubazni. — Nemojte me postidjeti, Genoveva! Sada mi morate pokazati okolicu. Kakvo je ono brdo što nam zatvara horizont? — To je brdo Hennersberg. Sa jedne njegove strane vidite tornjeve grada. Danas čovjek ne bi pomislio daje grad ipak udaljen dva sata. Zrak je, naime, tako čist. Na drugoj strani leži dvorac Ortlingen. Zimi, kad je drveće bez lišća, odavde se vidi toranj dvorca. Dvorac je smješten u dolini, s druge strane rijeke. Lilian je pomisliRi kako će Veva vjerojatno često čeznutljivo gledati prema Ortlingenu. Taje pomisao navukla sjenu preko njenog lica. — Živi li netko u dvorcu Ortlingen? — zapitala je tobože ravnodušno. — Da, tamo stanuje mladi gospodar. Prije, dok je još njegov otac živio, rijetko je bio kod kuće. Tada je bio časnik.
53
GIGA
— Poznajete li ga osobno? — zapitala je Lilian i ispitivački pogledala djevojku. Vevine su oči zakrijesile. — Da, mi se još od djetinjstva dobro poznajemo. Ronald Ortlingen je često dolazio u Kreuzberg. Ako dopuštate, i sada će nas ponekad posjećivati. Lilian je tumačila na svoj način topli zvuk Vevina glasa i sjaj u njezinim očima, dok je govorila o Ronaldu. — O tome morate sami odlučiti. Naravno da možete primati svoje prijatelje i poznanike kao i do sada. Imate li mnogo prijatelja u susjedstvu? — Malo ih posjećujemo nakon stričeve smrti. Prije su ponekad dolazili ovamo časnici iz garnizona u pratnji svojih žena. Osim Ortlingena, u susjedstvu se nalaze još neki posjedi. Mogu kazati da smo u prijateljskim odnosima s njihovim stanovnicima. U posljednje smo vrijeme teta i ja živjele veoma povučeno. Osim Ronalda Ortlingena rijetko se tko pokazivao. — Naravno da možete primiti koga god želite. — Veoma ste ljubazni, Lilian! Lilian se tiho nasmijala. — Znam ja biti i veoma zla kad mi netko nije simpatičan. — Znači da sam vam ja veoma simpatična, kad ste prema meni tako dobri — odvratila je vragoljasto Veva. Lilian se smiješila. — Veoma, to sam već pisala. Htjela bih da ostanete što je dulje moguće kod mene. No, ta mi se želja vjerojatno neće ispuniti. Pogledala je Vevu i primijetila kako je ova porumenjela. — Kako to mislite, Lilian? — upitala je Veva nesigurno i prešla rukom preko čela. — Dobro ste me razumjeli. Mislim, kad se udate, tada nećete ostati sa mnom. Veva nije mogla sakriti zbunjenost. Spustila je pogled i stisnula ruke. Nakon kratkog oklijevanja, kazala je brzo: — Do tada će još proći mnogo vremena. A tko zna, hoću li vam tada još uopće i biti potrebna. Lilian je iz tih riječi razabrala samo to da se Veva neće ubrzo udati za Ronalda Ortlingena. No, nije to ni zanijekala. I to je Lilian još više uvjerilo o postojanju neke zapreke, zbog koje ta veza još nije moguća. Sto li je to moglo biti? Nakon nekog vremena, zapitala je rastreseno: — A zašto mi više ne biste bili potrebni? Veva je oduševljeno pogledala dražesno Lilianino lice. — Jer ćete do tada već odavno vi biti udati. Lilian je zamišljeno pogledala kroz prozor. — Mislim da se uopće neću udavati. Moje je srce hladno, a muškarci su me do sada samo ljutili ili mi dosañivali. Udvaraju mi, a pritom misle samo na moje bogatstvo. To baš nije primamljivo. Vevine su oči zasjale. — Tada još niste sreli pravog čovjeka. Amerikanci su drugačiji od Nijemaca. Lilian se nasmijala. — O ne, već sam i u Njemačkoj upoznala nekolicinu iz iste vrste. — Tada to nisu bili pravi muškarci. — A mislite li da takvi »pravi« muškarci postoje? Veva je odlučno potvrdila kimanjem glave. — O da, za jednog sam sigurna da mu novac i zlato nisu važni — kazala je sretnih očiju, no preplašeno se trgnula, jer su joj te riječi izletjele. Lilian je osjetila čudnu bol u srcu. Ali se svladala i pretvarala kao da nije zamijetila Vevino priznanje. — Možda se ponekad nekoj siromašnoj djevojci i ukaže bogat čovjek. No, kod nas ubogih bogatih djevojaka to nije slučaj. Možete biti sretni, što ste siromašni, Genoveva! Tako ste bar sigurni da vas ljube samo zbog vas same. — I vi ćete sigurno još sresti takve muškarce, Lilian! Zaista nije potrebno bojati se da vas ne
54
GIGA
bi ljubili zbog vas same. Lilian je smiješeći se ustala. — Bože moj, kakve mi to ozbiljne razgovore iznenada vodimo. Doñite, Genoveva, sići ćemo. Moja je sobarica u meñuvremenu sigurno stigla. Brzo ću se presvući. A zatim se već unaprijed radujem čaju s vama, s vašom tetom i ocem. Pozvat ćemo i gospodina Whitea, jer otac sigurno mora mnogo toga s njim dogovoriti. Tako u razgovoru Lilian i Veva siñoše. Lilian je domah-nula Vevi. — Za pola sata, draga Genoveva! I nestala je u svom salonu. » Bety je upravo pripremila haljinu za svoju gospodaricu. Brzo i spretno joj je pomagala, pričajući u isto vrijeme uzbuñeno o novoj kući i novim prilikama. *** Teta Stasi je samo uredila još neke sitnice na stolu pripremljenom za čaj. Ovaj je danas bio bogatiji nego onog dana kada je John Crosshall posjetio s kćerkom Kreuzberg. Danas je u kuhinji, smočnici i podrumu bilo spremljeno sve što je odgovaralo bogatom kućanstvu. Teta Stasi je u tome uživala. Veva je stajala kraj prozora i smijala joj se. — Tetice, ovo je tvoj prvi nastup u svojstvu domaćice gospodina Crosshalla. Ja sam već obavila svoj kod gospoñice Crosshall. Stara je dama pomaknula jednu šalicu i pregledala stol. — Zaista sam uzbuñena, dijete! Kako je to kod tebe prošlo? — Izvrsno. Provela sam veoma ugodnih četvrt sata sa svojom dražesnom gospodaricom. Sviñalo joj se moje ime, a meni njezino. Želi da se kao dobre prijateljice nazivamo samo imenom. Tetiće, ona je tako dražesna osoba. Preljubazna i prelijepa za dolarsku princezu. — Je li bila zadovoljna svojim sobama? — Veoma; naročito joj se sviñala soba u tornju. A kako bi moglo i biti drugačije. Naš dragi Kreuzberg pretvoren je u pravi dvorac iz bajke. Teta Stasi je postavila kristalnu vazu s deset crvenih ruža na stol.^ — Čini mi se da je stol sada zaista lijepo postavljen, zar ne Veva? Ova je stala kraj nje i zagrlila je. — Lijepo je, tetiće, veoma lijepo. Ti si zaista spretna. Sve, čega se primiš, uspijeva.' Teta Stasi je uzdahnula, smješkajući se. — Jedino nisam imala uspjeha u poljepšavanju sebe same. Veva ju je nježno poljubila. — Ti si moja najmilija tetića i ne bih željela da drugačije izgledaš. — No da, dijete, moje lice je dovoljno dobro za kućnu upotrebu, kad se čovjek na nj privikne. Prije no što je Veva mogla odgovoriti, otvorio je sluga vrata i gospodin Crosshall je ušao sa svojom kćerkom. Zastali su na vratima kao da žele upiti lijepu sliku unutrašnjosti. Ovdje, u ovoj sobi ostalo je sve kao prije. I susjedna soba za dnevni boravak ostala je, po želji gospodina Crosshalla nepromijenjena. Želio je da sve sobe koje su bile u dobrom stanju, ostanu jednake kao nekad. Lilian je odjenula bijelu haljinu, koja je po najnovijoj modi obavijala njezin lijepi stas. Teta Stasi je pomislila daje to moda, koju je ona odlučno odbacila, ipak veoma lijepa. — Kako je ovdje udobno — kazao je konačno John Crosshall i pristupio stolu. — Divim vam se, draga gospoñice! Vi zaista umijete širiti udobnost oko sebe. Teta Stasi se nasmijala i sretno odahnula. — Pričekajte s pohvalama, gospodine Crosshall! Molim vas, sjednite ovamo, se leñima prema prozoru. Tako svjetlo neće udarati u vaše preosjetljive oči. Sjeo je, sa smiješkom, u njemu odreñenu stolicu, pošto su prvo dame sjele. Lilian se smjestila
55
GIGA
nasuprot ocu, a izmeñu njih su sjele obje dame. Teta Stasi je htjela napuniti šalice, no Veva je bila brža od nje. — To ću ja učiniti, tetiće! Neću se time miješati u tvoju dužnost. Ovaj posao obavljam već godine i godine u i Kreuzbergu. Brzim, dražesnim pokretima napunila je šalice i pružila ih svima. — Kako ste putovali od Nauheima ovamo? — upitala je teta Stasi. — Dobro. No Lilian i meni je već dosta putovanja i čeznuli smo za mirom u Kreuzbergu. — To vam vjerujem. Liječenje vam je, nadam se, dobro činilo? — Ne tako dobro, kao što sam očekivao. Bilo je veoma naporno. Sada ću se odmoriti od svega. Osjećam se poput umorna putnika koji je napokon stigao na cilj. U njegovu se glasu osjećalo nešto, stoje tetu Stasi duboko dirnulo. Neko je vrijeme vladala tišina. Lilian i njezin otac pogledali su se sjajnih očiju. — No, gdje je gospodin White? Trebao je popiti čaj s nama — rekao je stari gospodin. — Moraš ga još nekoliko časaka ispričati, oče! Kazao mi je da mora napisati neko važno pismo. Smjesta će doći. Otac se nasmiješio. — On uvijek prije svega voli obaviti svoju dužnost. Smijem li zamoliti za još jednu šalicu čaja, moje dame? Veva je ponovno napunila njegovu šalicu. — Hvala — kazao je ljubazno i obratio se teti Stasi: — Sigurno je ovo posljednje vrijeme bilo za vas teško i neugodno. Niste imali mira zbog obrtnika u kući. Moram vas zamoliti za oproštenje zbog toga, milostiva gospoñice! Teta Stasi je energično odmahnula glavom. — To nije potrebno. Bila sam sretna što sam to mogla raditi. Htjela bih vas zamoliti, ne zovite me »milostiva gospoñice«. To mi ne pristaje i odviknula sam se to slušati. Već sam dugo godina za svoju okolinu, za sve ljude s kojima dolazim u dodir »teta Stasi«. Molim vas da me i vi tako zovete. Ponovno su se oči oca i kćerke srele. Nasmiješili su se. — Držim to odlikovanjem i veoma ću vas rado tako zvati — kazao je stari gospodin, naklonivši se. Lilian je toplo pogledala tetu Stasi. — Smijem li i ja zamoliti za dopuštenje da vas tako zovem? — Naravno, gospoñice Lilian! Vi i vaš gospodin otac tako ste dobri prema nama, da se mi ne možemo prestati čuditi. — Želimo živjeti sretno s vama zajedno u Kreuzbergu. To je samo sebičnost s naše strane. Želimo smjesta uspostaviti prisni ton. Molim vas stoga, draga teto Stasi, nemojte me zvati gospoñicom, već samo Lilian. To sam već zamolila i Genovevu. Oči tete Stasi bile su veoma izražajne, ma kako sitne bile. Lilian je pocrvenjela pod njihovim pogledom. — Ako mi to dopustite, rado ću to učiniti. — Kad sam već kod toga, hoćete li mi dopustiti da vas zovem gospoñica Genoveva ili Veva? — zapitao je, dobro raspoložen, gospodin Crosshall. Veva mu je sretno kimnula. — Molim vas, zovite me, jednostavnosti radi, mojim skraćenim imenom. Vašoj se kćeri bolje sviña ime Genoveva. Za vas je Veva jednostavnije. — Dobro, gospoñice Veva, prihvaćam to skraćeno ime. — Moraš doći u moju sobu u tornju, oče! Divna je. Upravo onakva kakvu sam je zamišljala. — Hoću. No, prvo želim uživati u ovom ugodnom času. Ne sjećam se kad sam se tako ugodno osjećao. Vjerujte mi, teta Stasi, u Americi nemaju za to smisla. — Svaka zemlja i svaki narod imaju svoje osobine. Amerikance privlači Europa, no jednako
56
GIGA
tako mnogo tisuća Nijemaca polazi svake godine u Ameriku. John Crosshall je kimnuo. — Ta je razmjena korisna. Obje strane mogu jedna od druge mnogo naučiti. Vidim, sunce ne baca više zrake izravno u sobu. Mogu, dakle, odložiti naočale. Polagano je skinuo naočale koje su kvarile njegov izgled. Teta Stasi je čvrsto stisnula ruke pod stolom. Nije ni jednim treptajem odala da pozna te oči. Ipak je njezino srce snažno udaralo. Prepoznala bi te oči meñu tisućama drugih. Mogla je glasno zaplakati od uzbuñenja kad ju je on pogledao. Njezino je lice ipak ostalo mirno. John Crosshall i Lilian pozorno su promatrali tetu Stasi. Meñu sobom su izmijenili ffiuli smiješak kao da žele reći: »Tamne su naočale bile i |e potrebne«. Teta Stasi se neko vrijeme pozabavila svojom šalicom za čaj. A kada je bila sigurna da se njezin glas smirio, upitala je: — Ne bih li radije navukla zavjese, ako vam svjetlo smeta. John Crosshal je odmahnuo. — Ne, ne, ovo je baš ugodno za moje oči. Teta Stasi je tek tako zapitala: — Neki moj bratić je u mladim danima otišao u Ameriku. Olada je prošlo trideset godina. Nikada nismo ništa čuli o njemu. — A ipak ga niste zaboravili? — zapitao je zamišljeno John Crosshall. — Ne, često sam mislila na nj i zabrinuto se pitala što se moglo s njim dogoditi. — Budući da se već tako dugo nije javio, vjerojatno više nije na životu — odgovorio je prigušenim glasom. Teta Stasi je odmahnula glavom. — Ne mogu vjerovati daje mrtav, iako to svi naši roñaci misle. Čini mi se da će se jednom vratiti. Ako je živ, doći će. Još ga jedan posao čeka u domovini. — Nakon toliko vremena? Što bi on još radio ovdje? No, oprostite, postavljam pitanja na koja nemam pravo. Teta Stasi lagano je dignula ruku. — Nije potrebno neko naročito pravo za postavljanje takvih pitanja. Ako vas zanima, mogu vam ispričati tu staru, gotovo zaboravljenu priču. Moga je bratića optužio njegov neprijatelj za neko nečasno djelo. Neke pojedinosti, koje meni nisu poznate, spriječile su ga da se brani. No ja znam da je on nevin. A bude li se vratio, on će vratiti svoju čast. Njegov je neprijatelj mrtav. Umro je, a da nije skinuo ljagu s njegova imena. Sada jedino on sam to još može učiniti, ako još živi. John Crosshall gledao je zamišljeno u pod. — Cesto nije lako osloboditi se takve sumnje, naročito ako svi u nju vjeruju. Teta Stasi se brzo uspravila. — Na sreću je to sve ostalo obiteljska tajna. Njegov neprijatelj zadovoljio se time da ga obijedi u krugu vlastite obitelji. — Možda je ipak bio kriv? — zapitao je gospodin Crosshall. Teta Stasi je odlučno odmahnula glavom. — Ne! Sigurna sam, nevin je. Stari ju je gospodin toplo pogledao. — Vi ste dobar branitelj svoga bratića. Želim vam da se on vrati, kako se i nadate, i da vam na svemu zahvali. Prije no što je teta Stasi mogla odgovoriti, ušao je tajnik White. — Doñite, gospodine White i sjednite k nama kako biste upoznali što je to prava udobnost — doviknula mu je sa smiješkom Lilian. — Da, i neka vam lijepe ruke natoče čaj — našalio se John Crosshall, skrenuvši razgovor drugim tijekom. Teta Stasi bijaše zadovoljna sama sa sobom. Pažljivo je birala riječi. Daje John Crosshall znao sve što mu je htjela dati naslutiti, o tome nije imala pojma. Razgovor meñu njima postao je sve prisniji i srdačniji. Samo je White i nadalje bio ukočen i
57
GIGA
korektan. Nije razgovarao na isti način kao ostali, čija je srca povezivala uzajamna simpatija. To nije bio susret nekih nepoznatih ljudi. Približili su se jedni drugima bez ikakvih sustezanja. Čim je popio svoj čaj i porazgovorio nekoliko riječi s Crosshallom, tajnik se povukao. Ostali su još neko vrijeme razgovarali. Zatim krenuše na obilazak dvorca, razgledavajući obnovljene i ureñene sobe. Sve što su vidjeli, zadovoljavalo je oca i kćer. Arhitekt je izvanredno obavio svoj posao. Samo je ponegdje trebalo pomaknuti neku sitnicu, da bi sobe bile Slo prijatnije. Napokon su stigli do sobe u tornju. Ova se soba i Crosshallu izvanredno sviñala. — Ovdje ću često dolaziti tebi u goste, Lilian! Naravno, morat ću se polagano uspinjati stubama, jer ovdje se ne može montirati dizalo — govorio je i sjeo u prozorsku nišu. — Tome ću se radovati, oče! Znaš li što ću još dati dopremiti ovamo gore? -Što? — Svoj harmonij. Moći će stajati ovdje i neće poremetiti sklad. Onda ću imati sve što mije potrebno. Sigurna sam da je u ovoj prostoriji veoma dobra akustika. Moj će harmonij zvučiti poput orgulja. — Izvrsna ideja, Lilian! Veselim se što ću te ovdje moći slušati. To će biti dvostruki užitak za oko i za uho. Neka smjesta sutra dopreme harmonij. Ovdje pokraj vrata je najbolje mjesto baš za harmonij. — Dobro svirate? — zapitala je s velikim zanimanjem Veva. — Nastojim koliko mogu, jer me otac često sluša. Lilian je za vrijeme razgovora polagano prolazila kroz sobu. Pomakla je ovdje—ondje neki umjetnički predmet. Divno je djelovala sa svojom bijelom haljinom u toploj harmoniji boja čitave prostorije. Njezin skladan stas dolazio je ovdje do punog izražaja. John Crosshall ju je ponosno promatrao, a i oči tete Stasi, toliko željne ljepote, nisu se mogle odvojiti od toga mladog bića. Tako je brzo prošao prvi dan boravka Johna Crosshalla i njegove kćerke u Kreuzbergu. Kad je te večeri teta Stasi pošla u svoju sobu, krenula je još jednom do Veve. — Reci, dijete, nemaš li slučajno engleski riječnik? Pa ti si jednom učila engleski. Veva se nasmijala. — Naravno, tetiće, no s veoma malo uspjeha, nažalost. — Isto je i sa mnom. Nisam imala mnogo dara za engleski jezik. Imaš li kakvu knjigu? Voljela bih je imati, jer bih se onda mogla bolje sporazumijevati s engleskom poslugom gospodina Crosshalla. Veva je pošla u susjednu sobu i vratila se sa željenom knjigom. — Tako, tetiće; no, nemoj se odviše mučiti. Sva posluga govori, kako sam se već mogla uvjeriti, bar donekle njemački. Teta Stasi je uzela knjigu. — Hvala ti! A sada, laku noć! Sigurno si veoma umorna. — Nisam, i bojim se da neću moći brzo zaspati. Mislit ću na svoju lijepu mladu gospodaricu. Tako zanimljivo biće! Svi će joj se diviti kad jednom počne zalaziti u društvo. Poljubile su se srdačno i razišle. Teta Stasi je stavila u svojoj sobi naočale i zadubila se u rječnik. Potražila je neke riječi koje su je naročito zanimale. Nakon nekog vremena odložila je knjigu. I brzo pošla na spavanje. *** Prošlo je nekoliko dana otkada su se uselili novi gospodari u Kreuzberg. Ronald Ortlingen još se nije pokazao. Lilian je poželjela da izjaši ujutro u šumu. Otac je još spavao. Liječnik mu je propisao mnogo
58
GIGA
mira i sna. A kako je navečer kasno lijegao, a zatim dugo nije mogao zaspati, to je ujutro dugo ostajao u krevetu. Teta Stasi se brinula za savršeni mir dok se on odmarao. Osim toga njegove su sobe imale dvostruka vrata i nitko ga nije smetao. Lilian je ustala nekoliko sati ranije i doručkovala s tetom Stasi i Vevom. Zajedno s ocem, one bi kasnije ponovno užinale. Za danas je Lilian htjela vrijeme do očeva dolaska prikratiti jahanjem. Imao ju je pratiti neki konjušar jer još nije poznavala put. Silazila je u izvrsno skrojenom jahaćem odijelu niz stube. Napolju su već čekali s pripremljenim konjem. Veva ju je pratila. — Veselim se što ću izjahati, draga Genoveva, no bilo mi još milije da ste me vi mogli pratiti. Šteta što ne znate jahati. Veva ju je iznenañeno pogledala, a zatim se nasmiješila. — Niste me dobro razumjeli, Lilian! Znam jahati; čak to i veoma volim. Stric mi je prije nekoliko godina poklonio konja. Mislila sam samo da to ne odgovara mom položaju družbenice. Lilian se srdačno nasmijala. — Kakve gluposti, draga Genoveva! Oprostite, što sam to kazala. No, nisam mogla suspregnuti riječi. Zašto mi na konju ne biste činili društvo, kao i inače. Kad ste mi na pitanje znadete li jahati, odgovorili »Ne, ne — to ne mogu«, a ja sam to krivo protumačila. Divno je što znate jahati. A sada se brzo presvucite. Dvostruko se veselim što ćemo zajedno jahati kroz šumu. Veva je vragoljasto slegnula ramenima. — Danas to neće biti moguće, Lilian! I to iz jednostavnog razloga što nemam konja. — Sto se dogodilo s vašim konjem? — Konj je u staji u Ortlingenu. Dala sam ga na čuvanje Ronaldu Ortlingenu, jer sam mislila da mi više neće biti potreban. Sjena je prešla Lilianinim licem. Pomislila je: »Dakle, konj je naravno već u Ortlingenu, pa i ona će jednog dana poći onamo.« Veva je primjetila sjenu tumačeći je ljutnjom Lilian što će morati sama izjašiti. Lilian se naglo uspravila. — Znači, morat ću se odreći vašeg društva, Genoveva! i Najradije bih sada i sama ostala kod kuće. — Ne, ne, nemojte to učiniti. Bit će vam lijepo. Poslije podne poslat ću slugu u Ortlingen da dovede moga konja. Moći ću vas sutra pratiti. Već se veselim. Bilo bi mi teško odreći se toga. Lilian je pristupila svom konju. — Zbogom, Genoveva! Vratit ću se do doručka. Konjušar je pomogao Lilian da uzjaše. Ona je mahnula Vevi, sa smiješkom. Taj smiješak nije bio više radostan kao prije. — Do viñenja, Lilian! Dobra zabava! Lilian je žurno odjahala, a konjušar ju je slijedio u odreñenom razmaku. Veva je gledala za otmjenom jahačicom i za vitkim punokrvnim konjem. Pomislila je: »Ona je lijepa i dobra, no ponekad se čini da su njezine misli daleke i bolne.« Lilian je zamišljeno jašila. Još je uvijek razmišljala o tome, da se Vevin konj već nalazi u Ortlingenu. »Sto se prepriječilo njezinom braku s gospodarom Ortlingena?«, pomislila je. Nije našla odgovor na to pitanje. »Kada Genoveva ne bi bila tako milo stvorenje, mogla bih joj zavidjeti«, mislila je dalje. »Koliko je ljubljena zbog sebe same. Ona je dostojna te ljubavi, dražesna je i ja ću se truditi da joj ne zavidim. Jer ja to neću nikada doživjeti. Bit će prava sreća za nju, kad će je čovjek koga ljubi osloboditi siro-maštva.« Uzdišući, gledala je pred sebe u divnu šumu u sjaju ljetnog jutra. Osjećala je neku bolnu čežnju. Rado bi dala sve svoje bogatstvo za sreću koja je, po njenom mišljenju, čekala Vevu. Jahala je sve dalje i dalje, a iza nje u pristojnoj udaljenosti konjušar, koji je nije želio smetati.
59
GIGA
Napokon ju je ipak ljepota okolice odvratila od tužnih misli i ona se stala radoznalo ogledavati. Prešla je preko mosta i ne sluteći da se već nalazi na terenu Ortlingena. Odabrala je taj put, jer joj se sviñao i nije na to obraćala pažnju. Put natrag znat će konjušar. Skrenula je u stranu na put iznad kojega su visoki brijestovi savili svoje krošnje poput krova. Tim ravnim putem kretao se konj po mekom šumskom tlu kao da pleše. Iznenada je u daljini ugledala nekog jahača. Njezine oštre oči ispitivački su promatrale vitku muškaračku pojavu na plemenitom konju. Iznenada se trgnula i crvenilo je obojilo njezine obraze. Prepoznala je Ronalda Ortlingena. Bilo je dobro što je on još bio daleko od nje i nije mogao primijetiti njezinu zbunjenost. Prisilila se na mir i njezine su ga oči promatrale ukočenim, odsutnim pogledom. I Ronald Ortlingen je sada primijetio elegantnu jahačicu. Još prije nego što ju je prepoznao, rekao je samom sebi da to može biti samo ona »Amerikanka«. Smjesta je sam sebe prisilio da joj se približi s neprijateljskim osjećajima. Njegovo je lice bilo hladno i odbojno. Bio je uvjeren da će ga opet pogledati svojim sjajnim očima, onako pronicavo kao u predvorju hotela. Nastojao je svoj pogled učiniti hladnim i odbojnim. Morala je smjesta spoznati kako svojom koketerijom kod njega neće ništa postići. No, usprkos hladnoći mogla se na njegovu licu nazrijeti i zainteresiranost. Dolazili su sve bliže jedno drugome. Staza je bila uska, pa su se mogli jedva mimoići. Kad su se približili na nekoliko koraka, Ronald je skrenuo svoga konja što je više mogao u stranu i propustio Lilian. Njegove su oči bile čvrsto uperene u njezino lice, kao da nešto očekuju. Skanjivao se: da li da je pozdravi? Ipak to nije učinio, jer se oni zapravo i nisu poznavali. A Lilian? Gledala gaje hladno i nezainteresirano kako on to nikako nije mogao očekivati. Njezin je pogled prešao preko njega kao da on uopće ne postoji. Odjahala je ne obraćajući pozornost na nj. Konjušar se maknuo u stranu i ponizno pozdravio Ronalda. Kad je sluga prošao, Ronald se okrenuo za Lilian. Nije znao kako da protumači njezin hladan i nezainteresiran pogled. Htio je ustanoviti je li se ona okrenula za njim. A Lilian je, bar se tako činilo, jahala dalje posve sabrano i mirno. Nije mogao vidjeti njene usnice stisnute u grču. Činilo se da je on zrak za nju. Bio je neizmjerno iznenañen. Njegov muški ponos bio je povrijeñen. Očekivao je da će ga sigurno pogledati sjajnih očiju kao u hotelu. A sada je susreo samo nezainteresirani pogled. To mu se nije sviñalo. Neko je vrijeme zastao nasred puta i gledao za njom želeći da se i ona okrene. No, uzalud; ona je odjahala dalje, ne osvrćući se. Tada je i on nastavio put, nastojeći da se sabere. Pun neprijateljskih osjećaja, pomislio je: »Vjerojatno opet neki njezin trik. Ali sa mnom neće imati sreće. Neka ne pokušava. Uzalud će me nastojati zadobiti, ako želi uhvatiti nekog njemačkog plemića. Njezina bi koketerija bila najbolji način da me odbije, čak i kad sam ne bih bio posve ravnodušan prema toj gospoñici Crosshall.« Svoju ravnodušnost je nastojao što jače naglasiti u mislima. Htio je uvjeriti sama sebe kako je gospoñica Crosshall došla u Njemačku samo radi osvajanja nekog od njemačkih plemića. Usred tih misli iznenada se trgnuo, spoznavši kako ona prilikom njihova prvog susreta u Berlinu nije mogla znati daje on plemić. Zašto je, dakle, očijukala s njime, zašto ga je gledala sjajnih očiju? »Vjerojatno je već prije pitala vratara za mene«, pomislio je. »Možda je čak i oca nagovorila da kupi Kreuzberg, jer se nalazi u neposrednoj blizini Ortlingena. Čovjek nikad ne zna«. No, tada se naljutio na samog sebe. »Sto se mene tiče nepoznata Amerikanka? Na sreću, mi u Njemačkoj imamo druge ženske ideale. Neugodno će biti jedino to, što je neću moći potpuno izbjegavati. Morat ću uskoro, možda čak već sutra, posjetiti tetu Stasi i Vevu u Kreuzbergu, jer ih već dugo nisam vidio. Da,
60
GIGA
sutra ću otići u Kreuzberg. Jednom to mora biti. Veoma je neugodno što Kreuzberg sada pripada gospodinu Crosshallu i što teta Stasi i Veva tamo žive. Ali tu se ne može ništa učiniti«. Gotovo je neprekidno razmišljao o Lilian i bilo mu je neugodno kao rijetko kad u životu. Nešto je pomutilo njegov duševni mir, a da on sam nije znao što. I Lilian je morala misliti na Ronalda Ortlingena. Bila je naučena da sama rasuñuje o svojim osjećajima. Morala je priznati samoj sebi kako joj se Ronald Ortlingen sviña već od prvog susreta. . Prije se često rugala pričama o ljubavi na prvi pogled. Sada je sama na sebi iskusila istinitost te tvrdnje. Duboko je uzdahnula. Je li došla u Njemačku zato da izgubi svoje srce? Prvi je put osjetila duboku bol neuzvraćene ljubavi. Tek je sada osjetila koliko zbog toga pati. Sjetila se Bobby Blounta. Jučer je otac primio njegovo pismo iz Petrograda, gdje je upravo boravio. Pisao je o svojim daljim planovima i na kraju javio: »Ako mi dopuštate navratit ću na kraju svog putovanja u vaš dvorac. To će biti negdje oko Božića. Htio bih ga proslaviti s vama prije no što se vratim u Ameriku. Naravno, samo ako me gospoñica Lilian želi primiti.« »Ubogi Bobby, nisam znala koliku mu bol zadajem. Sada sam to spoznala«, pomislila je. Njezine su se oči ovlažile. Stisnula je zube i zabacila ponosno glavu. Sama je sebe karala zbog svoje sentimentalnosti. »Zato je kriv njemački zrak. U Americi mi se to ne bi dogodilo«, razmišljala je. Uspravila se u sedlu i potjerala konja. Ona je bila jaka, odlučna narav i nije se htjela trajno prepustiti sentimentalnim osjećajima. Naučila je svladavati se. Nije bila roñena za žaljenje. Brzo je odjahala kući i kad je stigla, bar naizgled, bijaše najbolje volje. — U šumi je bilo divno, a sutra ćemo zajedno izjahati, draga Genoveva! To će biti još ljepše — kazala je za vrijeme doručka. — Kako? Mislio sam da ne jašete, gospoñice Veva! — zapito je iznenañeno John Crosshall. Lilian se nasmiješila i odgovorila mjesto Veve: — To je zabluda, oče! Genoveva je mislila kako druž-benici dolikuje samo pješačiti. Objasnila sam joj veoma strogo da mi je njezina prisutnost za vrijeme jahanja još potrebnija nego inače. Nasmiješila se s razumijevanjem. — Veoma se radujem što ćete moju kćerku pratiti. Nažalost već godinama ne smijem jahati. Moje je srce veoma kapriciozno. Teta Stasi gaje čudno pogledala, a Lilian mu je pogladila ruku. Nakon doručka pošao je John Crosshall u pratnji dviju djevojaka na šetnju. Tetu Stasi su očekivale dužnosti domaćice. Dobro raspoložen, razgovarao je veselo i one su se morale smijati. Veva je opet jednom ustanovila kako je dobar čovjek taj John Crosshall, a Lilian — pravi anñeo! A da je tek znala koliko Lilian ljubi Ronalda Ortlingena, smatrajući ga Vevinim zaručnikom, tek bi se tada divila plemenitosti njezine duše. *** Drugog se dana, u vrijeme pogodno za posjet, Ronald Ortlingen pojavio u Kreuzbergu. Veva je primijetila njegova kola i pošla preda nj u predvorje. Odmahnula je sluzi i on se povukao. Ni Veva, a ni Ronald nisu primijetili Lilian koja je tog časa silazila niz stube. Njezini se koraci nisu čuli na mekom sagu. Ugledavši Ronalda zastala je oklijevajući na stubama. Protiv volje se povukla dok je vidjela kako je Ronald zagrlio Vevu i poljubio je. Vidjela je i to, kako
61
GIGA
se Ronald pažljivo ogledao i predao Vevi neko pismo. Ona ga je, zacrvenjevsi se, spremila i Lilian je čula kako je kazala toplim glasom: — Hvala ti, dragi Ronalde! Već sam toliko čeznula. Nije te dugo bilo, pa sam morala čekati na to pismo. Lilian je sada bila posve uvjerena, da su se Ronald i Veva voljeli. Nije dulje htjela prisluškivati i teškim se korakom popela polagano uz stube. Veva je za to vrijeme odvela Ronalda u sobu za primanje i pozvala tetu Stasi. Kad je ona ušla i pozdravila Ronalda, kazala je: — Dragi Ronalde, obavijestit ću gospodina Crosshalla i njegovu kćer o vašem dolasku. Morate ih upoznati. Ronald je na to pristao čudnim izrazom lica. — Ako baš mora biti, teto Stasi! No, neće mi biti ugodno, budem li s vama i s Vevom mogao razgovarati jedino u prisutnosti stranih ljudi. Veva se vragoljasto nasmijala. — Pričekaj, ti zločesti Ronalde! Možda ćeš ubuduće mnogo radije razgovarati s gospodinom Crosshallom i njegovom kćerkom nego sa mnom. To su zanimljiviji i značajniji ljudi od nas. Zaprijetio joj je prstom. — Da, sada sam iznenada zločesti Ronald! Malo prije bio sam dobar. — Sve troje se nasmijalo. — Jučer sam sreo gospoñicu Crosshall u šumi Ortlingena — nastavio je. — Nije nam ništa spomenula. Razumljivo. Pa ona te ne poznaje. — Ne znam da li me poznaje. Zašto si, uostalom, poslala po svog konja? — Jer mi je potreban. Lilian je tako dobra da drži kako i ja, kao družbenica, mogu jahati. Čak se veseli mome društvu. Ronald ju je čudno pogledao. — Veoma si intimna s njom, zar ne? — Da, mi smo dva tijela i jedna duša. Postupa sa mnom kao s prijateljicom. — Uozbiljila se i nastavila: — Kad bi ti samo znao kakvo je to divno stvorenje. I njezin je otac dobar i plemenit na svoj način. Oboje su tako skromni i jednostavni. Ne daju nam da osjetimo naš podreñeni položaj. Bojala sam se pomalo svoje nove dužnosti, no sada me sav strah prošao. Rekla bih da je sada u Kreuzbergu ljepše nego prije. Ronaldu kao da nije bilo ugodno. — Ti si zaista oduševljena, Veva! Vjerojatno prenaglašena dobrota ima svoj razlog. — Uvjeravam te, Ronalde... Teta Stasi ju je prekinula. — Ostavi, dijete! Nije potrebno bilo što dodati. Neka ljudi govore sami za sebe. Ne brinite, dragi Ronalde, njihova je dobrota iskrena i dolazi iz srca. A ako gospodin Crosshall i njegova kći imaju razloge za tu svoju dobrotu, onda su i ti razlozi sigurno plemeniti. Morate mi priznati da toliko poznajem ljude. Prvo ih upoznajte, a tada se neću bojati vašeg suda. Ronald je uzdahnuo i nesigurno se nasmiješio. — Već se vidim pobijeñenim. Inače ćete mene držati svojim neprijateljem. Teta Stasi gaje pogledala s humorom. — Tako brzo se naše prijateljstvo neće pretvoriti u neprijateljstvo. No, kažem još jednom: ispitajte sami! A sada ću vas najaviti. Htjela je pozvoniti, no Veva ju je zadržala. — Pričekaj, tetiće! Sama ću poći po Lilian i zamoliti je da s ocem siñe. — To je bolje, dijete! Poñi sama. Veva je brzo izašla i krenula u Lilianinu sobu. Betty, koja je nešto radila u sobi svoje gospodarice, saopćila joj je da je Lilian otišla u sobu u tornju. Veva je požurila gore i pokucala. Lilian joj je kazala neka uñe. Sjedila je pred harmonijem, no njezine su ruke ležale besposleno u krilu. Pogledala je Vevu
62
GIGA
nekako umorno. Pobjegla je čak ovamo, vidjevši kako Ronald cjeliva Vevu. — Oprostite, Lilian, što vam smetam — rekla je Veva, ulazeći. — Ne smetate, ja ništa ne radim — odgovorila je Lilian i Veva je primijetila bolan izraz njezina lica. »Ona nije sretna«, pomislila je uzbuñeno. Ovo nije prvi puta zapazila. Nije željela da to Lilian primijeti. — Htjela sam vas samo obavijestiti o gospodinu Ortlingenu koji je stigao i moli da smije pozdraviti vas i vašeg oca. Budite dobri pa siñite i dopustite mi da pozovem i vašeg oca. Lilian je smjesta ustala. — Odmah ću doći i sama ga pozvati. Slobodno se vratite dolje, Genoveva! Veva je srdačno zahvalila i udaljila se. Lilian je pritisnula ruke na srce, kao da mora zatomiti bol. Ali tada se odlučno uspravila i pošla za Vevom. Ušla je u očevu sobu i našla ga kako udobno zavaljen u naslonjač čita novine. Lilian mu je pristupila. — Dragi oče, Ronald Ortlingen je ovdje. Želi nas pozdraviti. Hoćeš li sići sa mnom? John Crosshall je dignuo glavu i pogledao je. Primijetio je njeno veoma blijedo lice. Nježno ju je privukao. — Problijedila si od uzbuñenja, Lilian! Budi mirna, sigurno se neću uzbuditi. S tim susretom već dugo računam. Lilian nije htjela razuvjeriti oca. Nije mu htjela, a niti mu je mogla kazati zašto je blijeda. Nježno gaje poljubila. Ustao je i položio ruku na njezinu. — Doñi, Lilian, pogledat ćemo toga mladog plemića. Želim stvoriti sud o njemu. I saznati hoće li mi, kao sin svog oca, pristupiti neprijateljski, ili kao sin svoje majke, prijateljski. Nekoliko časaka kasnije uñoše u sobu. Lilian je ponovno nosila bijelu haljinu. Veoma je voljela tu boju. Haljina je, bez ikakvih ukrasa, padala niz njezino lijepo i skladno tijelo. Naoko jednostavna haljina, bijaše sašivena od skupocjenog materijala. Ona je izgledala u njoj tako dražesna, da Ronald nije mogao vjerovati svojim očima. Ni najkritičnijim pogledom ne bi mogao kod nje ustanoviti nešto što ne bi bilo u redu. Teta Stasi ih je meñusobno upoznala. Ronald se naklonio. — Ako se ne varam, sreli smo se prije nekoliko mjeseci u Berlinu — kazao je pristojno. — To može biti. Potkraj svibnja stanovali smo tamo u hotelu — odvratio je gospodin Crosshall i zamolio Ronalda neka ponovno sjedne. Ronald je dobacio Liliani prodoran pogled. — Tako je; tamo sam vas sreo, najprije u predvorju, a zatim u blagovaonici. Lilianino je lice ostalo hladno i nepomično. Njene su ga oči gledale potpuno ravnodušno. — To je moguće. Čovjek srede toliko ljudi u hotelu. Ali rijetko kada zapamtim lica. Čini mi se da smo se sinoć sreli u šumi, iako to ne mogu tvrditi sa sigurnošću — kazala je veoma službeno. Ronald se naklonio, s osjećajem koji nije mogao protumačiti. — Tako je, imao sam čast sresti se s vama. Lilian se ponašala upravo onako kako je on to držao primjerenim dobro odgojenoj mladoj dami. Ali sada mu se ni to nije sviñalo. Ta je gospoñica Crosshall svaki puta bila drugačija. Nikad onakva kako je on to očekivao. Dražilo ga je njezino koketno ponašanje. Ponovno se obratio gospodinu Crosshallu. — Radujem se što mogu u vama pozdraviti novog susjeda. Stari gospodin, koji gaje gledao širom rastvorenih očiju, nakloni se sa smiješkom.
63
GIGA
— Radost je obostrana, gospodine Ortlingen! Iako još nisam imao prilike da vas osobno upoznam, čuo sam mnogo dobra o vama od naših ljubaznih dama. Znamo i to da ste do sada često dolazili u Kreuzberg, i nadamo se da vas naša prisutnost neće u tome sprečavati. — Ako mi dopustite, rado ću dolaziti. — Sigurno nam nećete smetati. Naprotiv, bit će nam uvijek drago budemo li vas mogli pozdraviti. Ortlingen leži veoma blizu, zar ne? — Jedva sat jahanja odavde. Bilo bi mi veoma drago kad biste mogli posjetiti moj dom. — Niste oženjeni, gospodine Ortlingen? — zapitao je John Crosshall. — Ne, od smrti svoje majke živim posve sam u Ortlinge-nu. No, moja izvrsna domaćica lijepo će vas primiti. — Dajte mi malko vremena, pa ću se rado odazvati vašem ljubaznom pozivu. Moram se ponešto čuvati, zbog svog zdravlja. Još su neko vrijeme tako razgovarali. John Crosshall neprekidno je promatrao Ronalda. Njegove su se oči tako čudno isticale na tom opaljenom licu. Osjetio je kako mu te oči griju srce. Znao je da će u Ronaldu Ortlingenu uvijek vidjeti samo njegovu majku. Lilian nije sudjelovala u razgovoru. Bila je veoma suzdržana. Ronald je, ma kako se ljutio, morao neprekidno promatrati njezino lijepo lice tražeći nešto. Ali njezine su oči ostale mirne. »Ona je lijepa, veoma lijepa«, morao je ustvrditi, usprkos srdžbi. Nakon uobičajenog vremena posjeta, ustao je i oprostio se. Naklonio se pred gospodinom i gospñicom Crosshall, I poljubio teti Stasi ruku. Izmijenio je topao pogled s Vevom. Zatim je izašao iz sobe. John Crosshall je htio još neko vrijeme razgovarati s damama. — Veoma simpatičan mlad čovjek — kazao je, kad su se i za Ronaldom zatvorila vrata. — Oh, da, on je drag i dobar čovjek. Veoma ga volimo. U teškim vremenim pružio nam je podršku i pomoć — odgovorila je teta Stasi. — Bili ste sprijateljeni s njegovim roditeljima — nastavio je on: — Samo s njegovom majkom. S ocem nikada. — Rekli ste to jako energično. U vašem se glasu osjetilo čak i neprijateljstvo, teta Stasi! Duboko je uzdahnula. — Ronaldov otac nikada nije bio omiljen. Mislim, nije imao prijatelja. Čak ga ni vlastiti sin nije naročito volio. — To je veoma loše. — To više je volio svoju majku. I baš zbog toga nije se nikada mogao složiti s ocem. Njegovi roditelji nisu sretno zajedno živjeli. John Crosshall je naslonio glavu na ruku i sakrio oči. — Sunce je tako jako i bliješti — ispričao se. Teta Stasi je brzo navukla zavjese i pričinjala se kao da ne zamjećuje njegovo uzbuñenje. Lilian je nastojala odvratiti pozornost od njega. — Hoćemo li prije ručka još malo muzicirati, Genoveva? Vi imate tako lijep glas, a otac bi želio čuti njemačke narodne pjesme. Veva je smjesta bila sporazumna. Obje su djevojke pošle u susjedni salon za muziciranje. Tamo se nalazio prekrasan glasovir. Lilian je preuzela pratnju. Veva je pjevala jednu pjesmu za drugom, ugodnim mekim glasom koji je prodirao do srca. John Crosshall je sjedio u susjednoj sobi i slušao pjesme koje su ga podsjećale na djetinjstvo. Teta Stasi je stajala kraj prozora i promatrala ga majčinski zabrinuto. Nisu govorili. Slušali su topli djevojački glas i sjećali se davno proteklih dana. Kada je Veva otpjevala nekoliko pjesama, skinula je Lilian prste s tipaka: — Neki poseban čar leži u njemačkim narodnim pjesmama. Moram ih sve naučiti. Hoćemo li sada za kraj otpjevati još duet Mendelssohna? Uvježbala
64
GIGA
sam ga i mislim da će ići. Veva je brzo potražila note i položila ih na glasovir. — Sada ću ja preuzeti pratnju na glasoviru, jer sam sigurnija, Lilian! Lilian se digla i Veva je sjela za glasovir. Smjesta je počela s uvodom. Zatim su stale pjevati. Lilianin je glas bio nešto tamniji i dublji nego Vevin i imao je veći raspon. Njezin mezzosopran bijaše dobro školovan, jasan i čist. Oba su glasa harmonirala i u njima je treperila čežnja: »Htjela bih da moja ljubav slije se u jednu riječ.« Začuvši pjesmu, John Crosshall je polagano ustao, kao da se iznenada probudio. Ugledao je tetu Stasi kako nepomično stoji kraj prozora. Prešao je rukom, preko očiju i pristupio joj. Kad je pjesma umuknula, kazao je, smiješeći se: — Kako divno zvuče njihovi glasovi zajedno. Pjesme su zaista prekrasne. Teta Stasi gaje pogledala, nastojeći da izgleda što mirnija. — Niste ih nikada ranije čuli, gospodine Crosshall? — zapitala je poluglasno. Njegov je pogled lutao iznad nje i on je odmahnuo glavom: — Jesam, čuo sam ih već. Prije mnogo, mnogo godina. Ali gotovo sam ih zaboravio. Na to teta Stasi nije odgovoila. U ono vrijeme, o kojem je govorio, pjevala je u toj istoj sobi Anneliese Strachwitz pred mnogobrojnim gostima istu pjesmu. Hans Kreuzberg je stajao naslonjen na otvorena vrata i upijao u svoje srce divne zvukove. Gledao je pritom Anneliese žarkim pogledom. Stasi se bila sakrila iza zavjese i suze su pomutile njezin pogled. Da, da, to je bilo davno, prije mnogo, mnogo godina. Obje su djevojke ušle u sobu. John Crosshall je poljubio Vevinu ruku. — Ne znam kako bih vam zahvalio, gospoñice Veva! Taj užitak morate mi češće pružiti. Morate pjevati i zajedno s mojom kćerkom. Kazao sam teti Stasi da vaši glasovi uistinu divno zajednički zvuče. Lilian je položila ruku na Vevino rame. — Uvježbat ćemo još nekoliko dueta, zar ne? — To samo o vama ovisi, Lilian! Imam prilično velik repertoar. Ronald Ortlingen i ja mnogo smo zajedno pjevali. On ima lijepi bariton. A stric Wilhelm je veoma volio glazbu. — Možda ćete i nama prirediti užitak da vas čujemo s gospodinom Ortlingenom u duetu pjevati — kazao je, smiješeći se, John Crosshall. Preko Lilianinog lica prešla je sjena. — Moramo se presvući za ručak — dobacila je brzo. Stari je gospodin pogledao na sat. — Zaista! Kako je ugodno i brzo proteklo vrijeme. *** Lilian i Veva svako su jutro jahale. Nije ih moglo spriječiti ni loše vrijeme. Djevojke su se pritom sve više sprijateljevale. Obje bijahu ozbiljne, nijedna nije voljela površnost. Izmjenjivale su misli i veoma su često imale iste stavove. Lilian je pritom samo rijetko zaboravljala daje Veva buduća supruga čovjeka, kome je ona protiv svoje volje poklonila srce. Bila je odviše pravedna i velikodušna, a da bi se zbog toga ljutila na Vevu. Zato ova nije bila ništa kriva. Lilian ju je veoma voljela i uživala u njezinu društvu. Kako se i Veva već dugo divila Liliani i voljela je, meñu djevojkama je postojala veoma harmonična i srdačna veza. Lilian je izbjegavala sve što bi Vevu moglo podsjetiti na njezin podreñeni položaj. Naglašavala je njihovo uzajamno prijateljstvo. Ronald Ortlingen je veoma brzo obnovio svoj posjet. Dolazio je često samo zbog tete Stasi i Veve, kako je sam sebi govorio. John Crosshall se ispričao što ga još nije posjetio, no njegovo ga je srce prisililo na mirovanje. Morao se najprije naviknuti na nove prilike. Stari je gospodin rado i često razgovarao s
65
GIGA
Ronaldom. Po svemu sudeći, dobro su se razumjeli. Izmeñu Liliane i Ronalda vladao je posve hladan, službeni ton. Lilian je uvijek bila veoma suzdržana u Ronaldovoj prisutnosti. I koliko god puta bi je on pogledao, nikada nije uhvatio njen pogled na sebi. Uporno je gledala mimo, kao da on nije prisutan. Kad bi joj izravno uputio pitanje, odgovorila bi pristojno i mirno samo ono najpotrebnije. Ljutio se na samoga sebe, opazivši da mu je to neugodno. Pokušavao je neprekidno daje uvuče u razgovor, daje prisili da ga pogleda. Bio je neraspoložen zbog toga što ga je ona uvijek gledala tako hladno kad god mu se morala obratiti. Nije, naravno, mogao slutiti da ga Lilian, skrivena iza zavjesa, ispraća žarkim očima kad bi on napuštao Kreuzberg. Jednom je Veva hodala pokraj njegova konja kad je krenuo. Cinilo se da govore o nečem što drugi ne smiju čuti. Lilian je zaboljelo srce i suze su joj navrle na oči. Brzo ih je obrisala i stala samu sebe karati: »Zaista si prava sentimentalna glupača, Lilian! Sjeti se kako si razumna i mirna bila do sada. Amerikanka, koja je uvijek znala obuzdati svoje osjećaje. Pritom si bila sretna. Odbaci glupe misli!« I tako je nastojala da se smiri. Lilian je uskoro primijetila da teta Stasi mora biti u dosluhu sa sretnim ljubavnicima. Ronald je prije nekoliko dana predao teti Stasi pismo, a ona gaje kasnije dala Vevi. I to je Lilian tumačila na svoj način. Bio je to dokaz daje teta Stasi znala za vezu dvoje mladih ljudi i da ju je odobravala. Osjećala je da se Veva ne bi mogla upustiti u potajno ljubakanje. A i Ronald nije bio čovjek koji bi se nekoj djevojci približio s nepoštenim namjerama. Bila je sada posve sigurna, daje to dvoje mladih ljudi zaručeno i da im samo neka zapreka stoji na putu do vjenčanja. Od dolaska Johna Crosshalla u Kreuzberg prošlo je već nekoliko tjedana. Jednog divnog ljetnog jutra Lilian i Veva dale su osedlati svoje konje. Kraj njih je na ulazu u dvorac zastala i teta Stasi. Obukla je praktičnu haljinu kao i svakog jutra za posao u kući. Radosno je gledala obje vitke djevojke kojima je konjušar pomogao da se uspnu na konja. Mlade su je djevojke pozdravile, a Lilian joj je dobacila poljubac. Nisu više vodile sa sobom konjušara. Veva je dobro poznavala sve putove u okolini i bilo im je ugodnije da same jašu. Neko su vrijeme dopustile konjima da brže kasaju. Tada je Lilian usporila. Prolazile su šumom, mokrom od kiše. Kad nisu imale odreñeni cilj, običavala je Lilian odrediti smjer. Veva se tada starala za povratak kući. Lilian je do sada izbjegavala prijelaz preko mosta, kamo je bila krenula onog prvog jutra. Danas nije pazila na put, jer se zabavljala s Vevom. I tako su došle na posjed Ortlingen. Izisavši iz šume ukazao im se pred očima dvorac. Kad je Lilian ugledala lijepu grañevinu s baroknim ukrasima na pročelju, zaustavila je konja. — Sto je to, Genoveva? — Dvorac Ortlingen — odgovorila je ova, smiješeći se. Lilian je zamišljeno pogledala zdanje. Tada je kazala poluglasno: — Lijepo izgleda. Gotovo je tako lijep kao i Kreuzberg, samo na drugačiji način. A vjerojatno je i veći. — Dvorac je veoma prostran i namješten divnim starim pokućstvom. Ono je prelazilo iz generacije u generaciju i pažljivo je održavano. Mislim da svaki komad stoji već5) stoljećima na istom mjestu. Obitelj Ortlingen bijaše uvijek bogata i nije oskudijevala ni u čemu. Njihov se imutak nikada nije dijelio meñu nasljednicima. Već dva stoljeća imali su Ortlingenovi uvijek samo po jednog sina i tek poneku kćer. Lilian se zamišljeno nasmiješila. — To je čudno. Vi dobro poznajete povijest ove obitelji. Veva je kimnula. — Oh da, jednako dobro kao i povijest Kreuzbergovih. Obje su obitelji podjednako stare. I Ortlingenovi potječu od križara. Razlika je u tome, što je obitelj Kreuzbergovih osiromašila.
66
GIGA
Valjda zbog čestih podjela nasljedstva. Lilian ju je pozorno slušala. — Kako sve to čudno zvuči. Poput bajke. Takvih priča nema kod nas u Americi. Veva je zamišljeno gledala pred sebe. — Mi smo s tim srasli. Na primjer, Ortlingen može uvijek samo naslijediti najstariji sin. No, on zbog toga ima i obveze. — Kako to mislite, Genoveva? — zapitala je Lilian zainteresirano. Mislila je da će sada možda čuti o jednoj obvezi koja sprečava brak Ronalda i Veve. — Ronald Ortlingen mora ispuniti takvu obvezu. Smije se ženiti samo s djevojkom koja potječe iz jednako tako stare obitelji kao što je njegova. Lilian je stala razmišljati. Pa Kreuzbergovi su bili jednako tako stari kao Ortlingenovi. Znači, to nije mogla biti zapreka. — A što ako se oženi nekom drugom ženom? — zapitala je rastreseno. — Tada se mora odreći nasljedstva. Zadržao bi samo gotovinu. I s tim bi, naravno, mogao dobro i udobno živjeti, ali on veoma voli Ortlingen i ne bi ga dao ni za jednu ženu. — Dakle, moramo mu poželjeti da nañe ženu koja ga neće natjerati na takve odluke — kazala je, pomalo podrugljivo, Lilian. Veva je samo kimnula. Uspravila se u sedlu i pogledala dvorac. — Ronald nam dolazi u susret. Vjerojatno nas je svojim oštrim očima otkrio na rubu šume — uzviknula je oduševljeno. Lilianinim je licem prošao trzaj. Činilo se kao da će odjahati dalje, ali je tada ipak zaustavila konja. — Morat ćemo ga pričekati, iz pristojnosti — rekla je ravnodušno. — Rado bih mu poželjela dobro jutro — odvratila je radosno Veva. Domahnula je Ronaldu i on je požurio. Bio je odjeven u jahaće odijelo, spreman vjerojatno za jahanje ili se pak upravo vratio s jahanja. U ruci je držao bič. Kad im se približio, Veva je doviknula: — Dobro jutro, Ronalde! Nisi mogao ni zamisliti da će se kod tebe u rano jutro pojaviti dvije mlade dame? Ronald je skinuo kapu. — To zaista nisam! — Već neko vrijeme stojimo ovdje, pa sam gospoñici Liliani spričala sve o Ortlingenu i o obiteljskim zakonima. Ronald je naglo pocrvenio. Pogledao je u mirno i hladno Lilianino lice i pomislio: »Sada bar zna da nikada neću moći uzeti za ženu običnu grañanku«. No, činio se sam sebi smiješnim zbog te pomisli. Činilo se da nju to uopće ne zanima. Zaista je postao nesiguran u svom mišljenju o Lilian. Približio joj se i naklonio se. Vevi je pružio ruku. — Nadam se da nisi odviše s tim dosañivala gospoñici Lilian. Molim vas, ne krivite mene zbog toga, gospoñice! Lilian je mirno pogledala njegovo energično potamnjelo lice. Svaka njegova crta bila joj je tako prisna kao da ga već godine i godine poznaje. Ništa nije odavalo njezin nemir. — Genoveva je kao i uvijek veoma zanimljivo pričala. Nakloni se, ne ispuštajući je iz vida. — Radujem se što vas zanima povijest moje obitelji. — Samo sam nešto malo ispričala — nasmijala se Veva. — Zao mi je što vas ne mogu pozvati u kuću. Možda bih vam smio ponuditi neko osvježenje vani? — Hvala, ne! — odgovorila je Lilian odlučno. — Nećete li se časak odmoriti? Smjesta će donijeti stolce. Veva je pogledala Lilian i ovoj se činilo da je vidjela molbu u Vevinim očima. Velikodušno je odvratila:
67
GIGA
— Možemo se kratko vrijeme odmoriti. Ako se pri povratku požurimo, stići ćemo na vrijeme kući na doručak s ocem i tetom Stasi. Ali stolce sa zahvalnošžu otklanjamo, zar ne, Genoveva? Radije ćemo sjesti na travnjak. Ronald se veselio njezinom pristanku. Htio je uvjeriti sama sebe daje to bilo jedinog zbog Veve. Pristupio je Lilian. — Smijem li vam pomoći da sjašete? Trzaj je prošao Lilianinim licem. Najradije bi to bila odbila, ali to više nije bilo moguće. — Naš je konjušar ostao kod kuće, pa vas moram zamoliti za pomoć. — Čudno ju je pogledao svojim svijetlim očima i spretno je podigao iz sedla. Nastojala je da izbjegne njegov pogled i čvrsto je stisnula usnice. Ronald je sada pomogao i Vevi. Lilian se brzo okrenula i potražila mjesto na travnjaku. Mislila je kako »ljubavnici« žele iskoristiti priliku i izmijeniti nježnosti. Zbog te se pomisli na njezinu licu pokazala podrugljiva crta. Najradije bi se nasmijala zbog uloge odigrane pri tom susretu. Ipak je bila bliže plaču nego smijehu. Umorno se spustila na travu a odmah zatim je Veva sjela uz nju. Ronald je privezao konje za neko drvo i sjeo im do nogu. — Ako dopustite, priključit ću vam se pri povratku kući. Ionako sam se upravo spremao da izjašem. Veva ga je vragoljasto pogledala. — Ja to milostivo dopuštam. Ronald je dobacio Lilian upitni pogled. — A vi, milostiva gospoñice? Pogledala ga je hladno i odbojno. Njemu je to postajalo nesnosno. Zar ga ta Amerikanka nije mogla gledati drugačije, nego samo tako uvredljivo ravnodušno? Posve je zaboravio kako je nekoć držao Lilianin pogled odviše izazovnim i koketnim. — Naravno da nemam ništa protiv toga, to više što se Genoveva sigurno veseli vašoj pratnji T- rekla je mirno. Naklonio se, pa iako se okrenula kao da više ne želi razgovarati s njim, zadržao ju je riječima: Zvuči tako čudno što Vevu zovete punim imenom. Mi smo svi zaboravili da se ona zove Genoveva. A mislim, daje čak i ona sama na to zaboravila. Lilian se ponovo okrenula prema njemu. — Nažalost! Ne bih dopustila skraćivanje moga imena, kad bi ono bilo tako lijepo. Ronald je pomislio kako ona želi čuti kompliment o svom imenu. — Zar postoji ljepše ime od vašega? Lilian je simbol ljepote i čistoće. Lilianino je lice ostalo nepomično. Nije odavalo raduje li se tim riječima. — Čovjeku se rijetko kada sviña vlastito ime. Ne možemo ga sami odabrati. — Vama se više sviña ime Genoveva? -Da! — Poznajete li priču o svetoj Genovevi? — pitao je dalje, usprkos njezinim kratkim odgovorima. — Da, poznajem je. — Zato vam se to ime tako sviña. Ono je utjelovljenje jednog ideala. Lilian se uspravila i odlučno to zanijekala. — Ne, ne zbog toga! Za vas je možda Genoveva iz bajke ideala, za mene nije. Za vas je žena, koja bez prigovora podnosi sva muževljeva zlostavljanja, idealna žena. Ja joj se ne mogu diviti. Ne znam da li bih je žalila ili bih je prezirala. Ronald se iznenañeno trgnuo. — Prezirala? Tko bi mogao prezirati tu ženu. Ona je mirno i strpljivo podnosila sva poniženja zbog svoje ljubavi. Bila je vjerna svome mužu. Lilianino je lice porumenjelo od uzbuñenja. Njezine lijepe oči sjajile su poput modrog jezera u suncu. — Da, iako ju je lažno optužio za nevjerstvo. Iako je vjerovao nekakvom hulji koji ju je
68
GIGA
oklevetao. Posumnjao je u njezinu vjernost i čast. Odagnao ju je zbog tog klevetnika i prepustio je zajedno s djecom šumskim zvijerima. Kakav je to čovjek bio, kome je ona bila tako pseći odana? Ne, takvoj se ja ženi ne bih mogla diviti, i ne bih je mogla razumjeti. Ako se već nije bunila zbog sebe same, morala je to učiniti zbog djece. Pa kad već nije mogla učiniti ništa drugo, jer je bila bespomoćna, nije se smjela vratiti tome čovjeku, kad ju je pozvao natrag samo zato što su tek slučajno otkrili da je nevina. Ja mislim da ta žena nije imala ponosa. Nakon svega što joj je učinio, ona se vratila k njemu. Ronald je sjedio kao očaran i gledao njezino uzbuñeno lice. Njegove su oči visjele na njezinim usnama. — Učinila je to, jer ga je ljubila — kazao je uzbuñeno. Lilian je odmahnula. — Sigurno ima žena čija ljubav ne umire ni nakon poniženja. No, one to bar ne bi smjele pokazati. Ronald još nikada nije vidio Lilian tako uzbuñenu. Njezine su se oči krijesile a obrazi pocrvenjeti. Do sada je imala za njega samo nekoliko hladnih riječi. Sada je prvi put tako s njime razgovarala. Morao je neprekidno gledati njezino ponosno lice. Kako je samo mogao pomisliti da je ta djevojka nametljiva i da voli očijukati? Ono što je govorila bilo je, naravno, potpuno oprečno njegovu mišljenju. Ali u tim se riječima mogla nazrijeti ponosna duša i nešto što ga je prisililo na razmišljanje. Nije pristao uz njezine nazore i blagonaklono se nasmijao. — Draga gospoñice, primjećuje se da ste Amerikanka. U vašoj zemlji cvjeta borba za ravnopravnost žena — narugao se. — A vi ste, naravno, protivnik toga, gospodine Ortlingen — odgovorila je istim tonom. Oklijevao je časak. — Ne potpuno — rekao je. Ona ga je zainteresirano pogledala. — Vi držite potpuno prirodnim da suprug nekažnjeno može mučiti svoju ženu? Vi biste legendu o Genovevi prenijeli u moderna vremena. Smatrate ispravnim da muž prvo odagna i ponizi svoju ženu bez razloga, zatim da je blagohotno pozove natrag, ustanovivši daje lažno okrivljena. Ronald se morao nasmijati njezinoj uzbuñenosti i žaru. — Nisam kazao da suprug Genoveve predstavlja moj ideal, nego da mi imponira Genoveva koja je tako vjerno ljubila. Naravno, ne smatram dobrim da muž muči svoju ženu. Ja bih takvog čovjeka osudio. Moram priznati, nikada se još nisam kritički osvrnuo na legendu o Genovevi. U vašem tumačenju ona je mnogo manje lijepa no što mi se do sada činila. Sve je pomalo pretjerano, kao kod većine starih bajki koje žele istaknuti glavni motiv. U ovoj legendi naglašena je vjernost i blagost žene. Te dvije vrline svakako žena mora posjedovati. Sto ti o tome misliš, Vevo? Ništa nisi kazala. Veva je smiješeći se slušala tu malu raspravu. Sada ih je vragoljasto pogledala. — Budući da nosim ime Genoveva, morala bih je zapravo držati svojim idealom. I povoditi se za njom. No, kada promislim, moram Liliani dati pravo. Ako bi neki muškarac postupao sa mnom onako kako je postupao s Genovevom, ne bih ga mogla ljubiti. To je bio veoma neviteški čovjek. Prepustio je slabu ženu divljim zvijerima. Mogla bih razumjeti kad bi netko u prvom nastupu bijesa ubio svoju ženu, povjerovavši u njezinu nevjeru. Ali taj je plemić imao vremena ohladiti se. Sjedio je godinama uz pune zdjele u svom dvorcu ne dajući pomutiti svoj mir time što njegova bespomoćna žena živi meñu divljim zvijerima. Ne, ne bih mogla sačuvati svoju ljubav prema takvom čovjeku. Morala bih priznati samoj sebi da je to bila zabluda. Nikada više ne bih mogla živjeti kraj njega. Ona je to govorila tako dražesno i s puno žara, da su se Lilian i Ronald morali nasmijati. Tada je mladić uzdahnuo sa smiješkom. — Pobijeñen sam. Kad si čak i ti, draga Vevo, koju sam uvijek poznavao kao nježno i
69
GIGA
pokorno stvorenje, protiv mene ili bolje rečeno protiv legende o Genovevi, tada moram položiti oružje. Gospoñice, ja se predajem. — Lilian je čula samo kako je Vevu nazvao nježnim i pokornim stvorenjem. Ona je, dakle, bila njegov ideal! Ta inače je ne bi ljubio. Nije je čudilo što Ronald i Veva govore i javno jedno drugome »ti«. Isprva joj je to bilo čudno, no Veva joj je kazala da to potječe još od djetinjstva. Sada, kad je ta tema bila iscrpena, Lilian je opet stala hladno odgovarati, iako ju je Ronald još nekoliko puta pokušao uvući u živahniji razgovor. Ništa mu nije koristilo. Lilian je ostala zatvorena i nije se upustila u veseliji ton koji je vladao meñu Vevom i Ronaldom. Nakon nekog vremena ona se digla. — Vrijeme je za povratak, draga Genovevo! Genoveva je ustala uz pomoć Ronalda. Pred dvorcem je neki sluga već dulje vremena vodio konja gore—dolje. Ronald mu je dao znak i on je doveo konja. Za to je vrijeme Ronald pomogao djevojkama da se vinu u sedlo, a kad je njegov konj stigao, sam je zajahao. Brzim kasom krenuše najkraćim putem u Kreuzberg. Ronald je otpratio djevojke sve do podnožja brda, gdje se htio oprostiti. Lilian je za vrijeme jahanja bila progovorila samo nekoliko riječi, tako da su razgovor vodili Veva i Ronald. Sada se Lilian obratila mladiću: — Nećete li doručkovati s nama, gospodine Ortlingenu? Pogledao je u njezine hladne oči. — Ne smijem vam smetati u vašem domu tako rano ujutro. Podrugljivo se nasmiješila. — Zar to nije pristojno? Pa ovdje, na selu, to nije tako važno. Tetu Stasi sigurno neće smetati. Ona već satima radi po kući. — Ali vaš otac? — Otac je uvijek spreman i veselit će se vašem posjetu. Ronald bi rado pristao, ali njezin podrugljivi ton ga je smetao. Oklijevao je. Veva ga je pogledom zamolila da pristane. To je Lilian opazila, iako je gledala u stranu. Ronald se naklonio i zahvalio. — Rado prihvaćam vaš poziv. Rijetko kada doručkujem u društvu. Moja me domaćica većinom prepušta sudbini. Ima posla u kući. Lilian se malko naklonila i požurila prema Kreuzbergu. Ronald i Veva jahali su polaganije za njom. Nisu htjeli zamarati nepotrebno konje. Lilian je mislila da oni to namjerno čine, želeći nesmetano porazgovarati. Veva je zapitala Ronalda, kad ih Lilian više nije mogla čuti: — Kako ti se dolarska princeza sviña iz blizine? Zar ti još uvijek nije simpatična? Ronald je gledao za vitkom, ponosnom Lilian, koja je tako elegantno jahala. — Nemam ništa protiv njezina oca. On je otmjen, ljubazan čovjek. — No, Lilian ti još uvijek nije simpatična? Gledao je nabrana čela pred sebe. — Ne znam — istisnuo je. Veva se nasmijala. — Nećeš priznati samom sebi da ti se veoma sviña! Naglo se uspravio, tako daje konj skočio u stranu. Morao ga je umiriti. Zatim je brzo odvratio: — Varaš se, Veva! Ne sviña mi se. Ne podnosim njezin neljubazan način. Veva je odmahnula. — Vidjet ćeš da nemaš pravo. Samo je u tvojoj prisutnosti tako hladna i suzdržana. Možda zato, što zamjećuje daje ne trpiš. Morao bi je samo jednom vidjeti kad smo same. Nema ljubaznijeg stvorenja od nje. Ti i ne znaš što ona potajno čini za siromahe sela i kako je dobra prema bolesnicima i bijednicima. Pravi je anñeo. — Vjerojatno će uskoro dobiti krila — našalio se, želeći skrenuti tijek razgovora. Veva se nasmijala. — Možda je dobro, Ronalde, što ti se ne sviña. Inače bi se sigurno zaljubio u nju. Neću ni pokušati utjecati na tvoje mišljenje. Ovako je bolje.
70
GIGA
Ronald je zamišljeno kimnuo. — Da, tako je bolje. Imaš pravo, mala Vevo! Razgovarajući tako oni stigoše gore i stadoše jahati uz Lilian. — Vi ste svoga konja prilično namučili na toj uzbrdici, gospoñice! Mogli biste ga odviše zamoriti — rekao je Ronald Lilian. Okrenula se prema njemu. Njezino je lice bilo blijedo a usne bolno stisnute. Ipak je odvratila ravnodušno: — Mislite? Ipak, kad je sjahala, naredila je konjušaru neka obrati naročitu pažnju njezinom konju. Naravno, brzo se po svemu kraju saznalo da je američki milijunaš kupio dvorac Kreuzberg u kome sada živi. Saznalo se takoñer da obje plemenitašice još uvijek stanuju u dvorcu i da Ronald Ortlingen tamo dolazi u posjete. Još je interesantnije svima bilo to, stoje Amerikanac imao lijepu kćerku, koja je vjerojatno bila njegova jedina nasljednica. Neženje su imali punu glavu planova u vezi s dolarskom princezom. No, kako gospodin Crosshall još nije sudjelovao u društvenom životu, nisu znali kako bi se približili njegovoj kćeri. Počeli su iznenada sa svih strana salijetati Ronalda Ortlingena, želeći saznati nešto o novim stanovnicima Kreuzberga. Pitali su ga da li u dvorcu primaju posjete, neće li gospodin Crosshall prireñivati prijeme. A kada je Ronald slegnuo ramenima kazavši da ne zna kakve su namjere gospodina Crosshalla, zamolili su ga neki ne bi li ih on mogao uvesti u Kreuzberg. Ronald je to otklonio. Shvatio je daje teta Stasi bila u pravu kad je kazala da će se oko Lilian okupljati velik broj prosaca iz najboljih krugova. I pri toj spoznaji obuzimali bi ga čudni osjećaji koje nije mogao objasniti. Je li to bio prezir prema lovcima na miraz ili srdžba što Amerikanki pridaju takvu važnost? Na svaki način ljutio se zbog velikog interesa što su ga pokazivali prema njoj. Odgovarao je odlučno svima, koji bi ga ispitivali, da je gospodin Crosshall bolestan i ne želi za sada nikakvih društvenih obveza. On sam je dolazio u Kreuzberg jedino zbog tete Stasi i Veve. Jednog dana odvezla se Lilian s tetom Stasi u grad zbog kupovine. U gradu je elegantni automobil, u kojem je uz šofera sjedio još i sluga u otmjenoj livreji, pobudio veliko zanimanje. A kad je dulje vrijeme stajao ispred jednog od najvećih dućana na trgu, oko njega se okupilo mnogo ljudi. Upravo u času kad su dame izišle iz dućana, pistupili su neki časnici. Pogledali su kao začarani u Lilianino lijepo lice. Njezina elegantna pojava bila je za taj provincijski gradić prava senzacija. Oficiri su od iznenañenja gotovo zaboravili pozdraviti tetu Stasi i Vevu. Toga su se sjetili u posljednji čas, kad su već dame ušle u auto a sluga zatvorio vrata. Donijeli su vijest u časnički kasino i stali hvaliti ljepotu Amerikanke. Tamo su se nalazili neki mladi zemljoposjednici, sinovi okolnih vlasnika imanja. I oni su odnijeli svojim kućama vijest o Lilianinoj ljepoti i eleganciji. Razmišljalo se o tome kako bi se moglo približiti mladoj dami. Pomogao im je slučaj. General Benno Kreuzberg, bratić tete Stasi, želio je da njegovog sina Lothara, onog veselog i pomalo neozbiljnog mladića, premjeste iz skupe regimente u ovaj garnizon. Možda je njegova ekselencija mislila pri tome i na blizinu dvorca Kreuzberg. Tamo je živio čovjek s kćeri doraslom za brak. Možda se u duši generala rodila nada da bi Kreuzberg još jednom mogao pripasti njegovoj obitelji — kao miraz. Nikome nije spomenuo svoje planove, a najmanje sinu Lotharu. Tih je dana, dakle, prispio Lothar Kreuzberg u garnizon, čudeći se kako ga ljubazno primaju novi drugovi. Znali su daje u rodu s tetom Stasi i Vevom. A Lothar nije ni krio kako
71
GIGA
mu je otac naredio da posjeti obje dame i prenese im njegov pozdrav. Drugovi su upoznali Lothara Kreuzberga sa svojim problemima i zatražili od njega, kao prijateljsku uslugu, da učini sve kako bi ih uveo u dvorac. Tražili su da smjesta poñe u posjet i preda damama pozdrave svog oca. Lothar Kruezberg bio je zgodan, veseo i dobrodušan mlad čovjek. Shvatio je želju svojih drugova, obećao im da će učiniti sve što bude moguće. I njega je dražilo poznanstvo s mladom Amerikankom za koju se govorilo »da ima strahovito mnogo para«. On nikada nije imao dovoljno novaca i mislio je da će biti pravi užitak upoznati »bezobrazno bogate ljude«. Nije dugo oklijevao sa svojim posjetom Kreuzbergu. Drugovi su mu stavili na raspolaganje kola i ispratili ga, želeći mu mnogo sreće i uspjeha. Stigavši u dvorac Kreuzberg najavio se teti Stasi. Ona se upravo nalazila s Johnom Crosshallom i djevojkama u sobi za dnevni boravak. Sluga joj je predao posjetnicu. — To je Lothar. Stric Benno gaje već najavio — kazala je Vevi. Obrativši se Johnu Crosshallu, dodala je: — Oprostite, u posjete je došao moj nećak. Već sam vam govorila o njemu. John Crosshall se nasmijao. — Naravno da vam opraštam, ali samo pod uvjetom da ga nahranite prije nego što ode. Neka ruča s nama. Sada se i stara gospoña nasmijala. — Sigurno neće biti potrebno da ga mnogo molim. Ovaj uvjet ćemo lako ispuniti. Dopustite mi da ga pozdravim. Zatim ću ga dovesti ovamo. — Samo to učinite, teto Stasi! Nadajmo se da će mladić unijeti nešto života u naš dom. Veva je vragoljasto pogledala staroga gospodina. — Neće biti problema što se Lothara tiče. Gdje se on pojavi, tu je smijeh. Otac i kćerka kradomice su se pogledali. Za vrijeme obiteljskog susreta promatrali su iz skrovišta veselog bratića i uživali u njemu. Veselili su se susretu s njim. Teta Stasi je otišla u salon za primanje, gdje ju je Lothar čekao. Skočio je i pozdravio staru gospoñu. Lupio je ostrugama i naklonio se. Zatim joj je poljubio ruku. — Bacam se pred tvoje noge, teto Stasi! Otac ti šalje mnogo pozdrava. — Hvala, Lothare! Dakle, ti si premješten u naš garnizon. Lothar je kimnuo s neizmjerno smiješno zabrinutim izrazom lica. — Da, teto Stasi, tako reći po kazni. Po očevu nareñenju. To je posljednji pokušaj da izañem na kraj s tako malo novaca. Do sada mi to još nije uspjelo. Teta Stasi ga je potapšala ohrabrujući po ramenu. — Potrudi se, Lothare! Nadam se da nemaš mnogo dugova. Lothar je duboko uzdahnuo. — Jesi li već kada vidjela živog poručnika s malo dugova? Ako ga znaš, daj mi njegovu adresu. Izložit ću ga kao rijedak primjerak u muzeju, prodavat ću ulaznice i tako podmiriti svoje dugove. Stara se gospoña morala nasmijati. — Ali, Lothar, stric Wilhelm ti je kratko pred smrt poslao tri stotine maraka za podmirenje dugova. Lothar je opet žalosno uzdahnuo, no njegove su se oči vragoljasto krijesile. LIJEPA AMERIKANKA — Draga tetiće! Taj sam novac primio s dubokom zahvalnošću i izveo indijanski ples. Upravo sam bio bez novaca. Ali to nije dugo trajalo. Nisam ni počeo plaćati svoje dugove. Bila bi šteta za taj novac. A ne bi ga bilo ni dovoljno. Platio sam samo svojoj pralji. Trideset i tri marke i pedeset pfeniga. Njoj je to, naime, bilo još potrebnije nego meni. A morao sam u
72
GIGA
svojoj sreći nekome prirediti radost. Teta Stasi je stresla glavom, ali ipak se smijeh pojavio u njezinim očima. — Sto će biti s tobom, ti mali lopove? — Ili general poput mog oca — ili milijunaš. Ovo posljednje bilo bi mi mnogo draže. — A kako to namjeravaš postati? — Nisam još pronašao pravi recept. Milijunaši ga taje. Bilo bi lijepo od tebe kad bi me upoznala s gospodinom Crosshallom. Mogao bih njega pitati. Možda će mi on odati tajnu. Teta Stasi ga je povukla za uho. — Mogu to urediti. Ali ipak bih željela znati možeš li ti ikad biti ozbiljan. Napravio je pokajničko lice. — Potpuno nemoguće! Ne znaš koliko sam se trudio da postanem ozbiljan. I misliš li da mi to uspijeva? Ni govora, iako toliko o tome ovisi. — Sto ovisi o tome? — Sve, moja životna sreća. Nisam ozbiljan i nitko me takvim ne smatra, čak ni djevojke. Svi misle da sam površan, usprkos mojoj ozbiljnosti. — Da, sada djeluješ gotovo tragično. Budi sretan što se znaš smijati. Ozbiljnost će doći sama po sebi. I tvoj je otac u mladosti bio takav. Sada se to više na njemu ne primjećuje. Nije mu lako, iako je na visokom položaju. Lothar je prešao rukom preko čela kao da mu je vruće. — Znam, teto Stasi! Neka mi Bog bude svjedokom, da ne želim ocu praviti brige. Ali usprkos svim najboljim namjerama da se pružim koliko mi je pokrivač dug, ipak mi neuspijeva pokriti se — i tako bih se mogao na smrt prehladiti. Posljednje je riječi opet kazao uz smijeh. Teta Stasi mu se pridružila. Veselila se tom bezbrižnom mladiću. Uhvatila ga je pod ruku i rekla: — Doñi u susjednu sobu. Gospodin Crosshall i njegova kći žele te upoznati. A ti sigurno hoćeš pozdraviti i Vevu. Uspravio je svoj vitki, snažni vojnički stas i protrljao kratku bradicu. — Sjajno! Jesam li dovoljno lijep, teto? Htio bih izazvati dobar dojam kod mlade dame. Pogledala gaje kritično od pete do glave. — Nije loše; možeš joj se pokazati. — To je isto kao da si kazala: odviše lijep za strašilo za ptice, a odviše ružan za Adonisa. Kao da nakon tog poražavajućeg suda imam dovoljno hrabrosti da budem neodoljiv. Teta Stasi se nasmijala. — Ne gubi hrabrost. Veva je na tebe naučena, a gospoñica Crosshall će to shvatiti — šalila se. — Tako? Nastojat ću joj pokazati svoj najljepši pogled kojim raspolažem. Ali da te prvo zapitam, je li taj gospodin Crosshall zaista tako užasno bogat kako se priča. Potvrdila je glavom. — Da, ima užasno mnogo novaca. Mislim da bi čitav Kreuzberg mogao popločiti komadima od dvadeset maraka i drveće ukrasiti, zimi, novčanicama od stotinu maraka, mjesto lišćem. Lothar je širom otvorio oči. — Sveta Barbara! Krenimo, tetiće! Moram ga dobro pogledati, možda će nešto od njega prijeći i na mene. Izišli su smijući se i odmah zatim stupili u sobu za dnevni boravak. Teta Stasi je predstavila svoga nećaka. Nije se dao smesti. Ponašao se otvoreno i veselo kao i uvijek. I već nakon pet minuta svi su se smijali njegovim šalama. Johnu Crosshallu se on očito sviñao, a Lilian se smijala slušajući ga. Veva se smjesta upustila s njim u veselu prepirku i svi su se dobro zabavljali. Nakon nekog vremena Lothar se nevoljko digao, želeći da se oprosti. Ali Crosshall gaje zadržao. — Ni govora, gospodine Kreuzberg! Vi ne smijete otići. Morate zajedno s nama ručati.
73
GIGA
Ukoliko vas dužnost ne zove. Lotharovo je lice odavalo radost zbog poziva. — Danas neman službu, pa ako mi dopustite, rado ću ostati. Lothar je veselo sjeo. Djevojke su se povukle kako bi se stigle presvući. Lothar je ostao u društvu Johna Crosshalla i tete Stasi. Stari se gospodin raspitao za Lotharova oca. — Upoznao sam ga za vrijeme pregovora u kupovini Kreuzberga — rekao je. Lothar ga je pogledao veselim plavim očima. — Hvala vam, gospodine Crosshall! Otac se dobro osjeća, koliko mu to dopuštaju njegove godine i brige. -— — Činilo se da ga njegove godine baš ne tište. Vaš gospodin otac veoma dobro izgleda. Nadam se da su i njegove brige podnošljive — rekao je veselo gospodin Crosshall. Lothar je uzdahnuo, a pritom nije pokazao ozbiljno lice. — Najveće mu brige prireñuje njegov najmlañi sin. — Zar imate mlañeg brata? — Ne, ja sam najmlañi sin i takoreći crna ovca meñu bijelim stadom. Moja su dva starija brata u usporedbi sa mnom pravi uzori. Strašno je kako su ozbiljni i ponosni. Ja i ne pokušavam da budem poput njih. To je za mene pravi križ. Pravim toliko gluposti, a da to sam ne želim. Uvijek kad pomislim da sam nešto veoma pametno uradio, ustanovi se naknadno da je to bila velika glupost. Zar ne, teta Stasi? Ona je pogledala Johna Crosshalla smiješeći se. — Ponekad ispadne, posve slučajno, ipak i nešto pametno, iako ne baš često — rekla je. Lothar joj je stisnuo ruku. — To je lijepo od tebe, tetiće! Malo prije si me u drugoj sobi karala, a sada kad više nismo sami ti me braniš. Crosshall i teta Stasi nasmijaše se zbog njegova prividno žalosnog izraza lica. — Naravno, Lothar — kazala je teta Stasi. — Predstavim li te gospodinu Crosshallu u odviše ružnom svjetlu, on će se još i uplašiti. — I izbaciti me! Samo to ne! Ovdje je tako ugodno. Kad čovjek ima tako malo od života, svakog dana dosadnu vojnu obuku, tada su časovi poput ovoga prava radost. I tako su i dalje razgovarali sve dok se nisu pojavile djevojke koje su ih zatekle u najboljem raspoloženju. Uskoro su pošli na ručak. S velikim je divljenjem Lothar gledao u Lilian. Obukla je dražesnu haljinu od plavog sifona ukrašenu biserima. Vrat i potiljak bijahu razotkriveni i prekrasni. A njezina divna kosa, koja se bljeskala pod sunčevim zracima, činila mu se najljepšom kosom koju je ikada vidio. »Takva ljepota i elegancija uzbuñuju«, pomislio je. U usporedbi s Lilian se Veva činila veoma skromnom. Nosila je dražesnu bijelu haljinu koju joj je uoči smrti poklonio stric Wilhelm. Odložila je crninu kao i teta Stasi, pa je sada mogla nositi svoje lijepe haljine. Izgledala je veoma dražesno, iako ju je Lilian zasjenila. Zahvaljujući Lotharu odmah je kraj stola zavladao veseli ton. On je sjedio pokraj Lilian i bio je tako raspoložen, da se ona morala neprekidno smijati. — Recite mi, gospodine Kreuzberg, jesu li svi njemački časnici tako veseli kao vi? — pitala gaje. Lothar je potvrdio kimanjem glave, prisjetivši se svoje drugarske obveze. — Ah, usporeñen sa svojim drugovima ja sam nula. Veva mu je zaprijetila prstom i nasmijala se. — Nemoj imati tako loše mišljenje o samom sebi. Nitko od tvojih drugova nije takav veseljak kao ti. Ja ih sve poznajem. Cesto su za vrijeme stričeva života dolazili u Kreuzberg. Nasmijao se i nije se dao zbuniti. — Tada su se morali pretvarati, draga Vevo! U mojoj su prisutnosti veoma veseli. — Htjela bih znati ima li koga tko u tvojoj prisutnosti nije veseo.
74
GIGA
— Ako misliš da sam ja kriv tome, onda ti se moram duboko zahvaliti za tvoje dobro mišljenje. — Ne budite odviše skromni. To vam ne pristaje — rugala mu se Lilian. — Moram priznati da sam se rijetko kada tako dobro zabavljala kao u vašoj prisutnosti. Crosshall je to potvrdio i dodao: — Morate nas često posjećivati u Kreuzbergu, gospodine poručnice! Lothar je uzdahnuo s tragikomičnim izrazom lica. Sada se morao zauzeti za svoje drugove. Nije ih smio razočarati. Iskoristio je priliku i promucao: — Ne usuñujem se. — Kako to, gospodine poručnice? — Ne usuñujem se ponovo doći. — Zašto? — zapitala je Lilian i pogledala smiješeći se njegovo ustrašeno lice. On je duboko uzdahnuo. — Moji su mi drugovi već sada zavidjeli što sam imao razloga da posjetim Kreuzberg. Kad saznaju da sam čak ostao na ručku, zamrzit će me. A ako im još i kažem da smijem navraćati, oni će me možda hladnokrvno ubiti. Svi su se nasmijali. — Zašto, gospodine Kreuzberg? Zar vaši drugovi toliko žele doći ovamo — zapitala je Lilian. On je energično kimnuo. — Naravno, milostiva gospoñice! Zamislite kako je dosadno u našem garnizonu. U mjestu, osim zapovjednikove kuće, postoje još jedva dvije—tri koje se mogu posjećivati. A ni u susjedstvu nema ništa zabavno. Drugovima je sada, nakon stričeve smrt, zatvoren i Kreuzberg. Zamislite užas! Osim toga, svi gore od želje da upoznaju novoga gospodara Kreuzberga i — oprostite — njegovu veoma lijepu kćer. Ako ja, dakle, budem jedini kome će pripasti ta sreća, imat će zaista razloga da mi zavide. I ja bih to na njihovu mjesto činio. Sve je to Lothar izrekao u veoma povjerljivom tonu i opet su se svi smijali. John Crosshall mu je odgovorio: — Zato postoji veoma jednostavan lijek. Nisam ni slutio da netko gori od želje da nas upozna. Težak položaj vaših drugova, kojeg ste nam tako zorno prikazali, duboko me dirnuo. Ako gospoda budu shvatila moju bolest, ja se naime ponekad pri iznenadnom napadu moram povući, ako mi to, dakle, gospoda neće zamjeriti, bit će mi dobro došli. Mi ćemo im poslati posjetnice i očekivat ćemo njihov posjet. Zar ne, Lilian? Ona je kimnula. — Naravno, oče! Lothar je od sreće porumenio. — To je upravo sjajno! Zahvaljujem vam u ime svojih drugova. Ali budući da ste vi tako dobri, moram i ja biti iskren. Moji su me drugovi, naime, poslali da lukavstvom izmamim od vas poziv. Ne gledaj me tako užasnuto, teta Stasi! Znam da te tvoj nevrijedni nećak sada osramotio. No, ne želim više lagati, pošto sam se morao pretvarati. Izvrsno sam obavio svoj zadatak. Možda bih bio izvanredan diplomat. Salva smijeha popratila je njegove riječi. — Smiluj se, Lothare! Nećeš baš postići uspjeh kao diplomat, nakon toga. Sto će gospodin Crosshall i gospoñica Lilian misliti o tebi? — karala ga je teta Stasi. — Daje vaš nećak dobar drug, koji ne želi druge ostaviti na cjedilu — izjavio je John Crosshall. I nastavio je, obrativši se mladom čovjeku: — Pružite mi svoju ruku, dragi gospodine Kreuzberg! To je bilo lijepo od vas. Lothar je brzo pružio svoju ruku starom gospodinu. — Ne ljutite se na mene, gospodine Crosshall? — zapitao je— Naprotiv; zahvalan sam vam što ste preuzeli taj zadatak. — I vi se ne ljutite na mene, milostiva gospoñice? — zapitao je Lothar Lilian.
75
GIGA
Srdačno se nasmijala njegovu pokajničkom licu. — Ne, posve sigurno ne. Odahnuo je. — Hvala Bogu! Znači moći će me večeras slaviti kao dobročinitelja puka. — Ja ipak tvrdim da si pravi lopov, Lothare! — zaviknula je teta Stasi. Uhvatio je njezinu ruku i poljubio je. — Ne ljuti se, tetiće, još me od tvoga karanja boli glava. — Zar je bila tako stroga? — narugala mu se Veva. Pogledao ju je poput zaklane kokoši. — Ah, Vevo! Želim ti da nikada ne doživiš propovijed tete Stasi. Stara mu je dama zaprijetila. — Kako si nevaljao! Tko te čuje, pomislit će da sam pravi zmaj. Lothar se vragoljasto nasmijao. — Ne hvali se, tetiće, tako nešto nitko ne bi mogao pomisliti. Ti si naš dobar obiteljskih duh i mene raduje kad mi ti pereš glavu. To uopće ne boli. U najboljem raspoloženju pojeli su ručak. Crosshall već dugo nije bio tako dobre volje. Lilian se zbog toga veselila i zahvalila mladom časniku. Kad se Lothar poslijepodne oprostio, ostavio je vema dobar dojam. Veselili su se već novom susretu s njim. On se, dobro raspoložen, vratio u grad. Smještaje otišao u kasino gdje su ga očekivali gotovo svi njegovi drugovi. Na ulazu je vragoljasto stao mahati kapom. — Viktorija! Na čitavoj liniji! — zavikao je. Sve im je ispričao, a oni su ga slavili kao dobročinitelja. Kad je Ronald Ortlingen nekoliko dana kasnije došao u posjet Kreuzbergu zatekao je tamo, na svoje iznenañenje, nekoliko časnika. Koliko je mjesta bilo u kolima, toliko ih je došlo. Već su i prethodnog dana neki od njih bili u posjetu. Lothar je takoñer bio prisutan. On je, smijući se, rekao: — Djeco, ja vas moram predstaviti. To će ostaviti bolji dojam. Pobrinuo se za dobro raspoloženje, a kad je Ronald Ortlingen stupio u sobu za primanje, dočekao ga je radosni smijeh. Ugledao je Lilian koja je sjedila s Lotharom Kreuzbergom u jednoj prozorskoj niši. Veseli je smijeh još dugo odzvanjao u Ronaldovim ušima. I nije se mogao osloboditi nekog čudnog neraspoloženja kad bi ga opet i ponovno čuo. Činilo se da se mlada djevojka izvanredno zabavlja s Lotharom. Primijetio je da ga gleda toplim, prijaznim pogledom. To ga je veoma potištilo. Njega je uvijek gledala tako hladno i odbojno. Zašto samo njega? Pa i s drugom je gospodom bila ljubazna. Kriomice ju je promatrao. Najljubaz-nija je bila, bez svake sumnje, s Lotharom Kreuzbergom. S njim se najradije zabavljala. Ronald je osjetio nešto neshvatljivo: bijes prema mladoh časniku! Mučilo ga je što se Lilian toliko bavi njime. Ona mu je očito iskazivala pozornost. Kad mu se nasmiješila, osjetio je neku bol i srdžbu. I taj smiješak, upućen nekom drugom, smeo mu je osjećaje. Mlada je djevojka bila neodoljiva s tim smiješkom na usnama. Ronald nije mogao odvratiti pogled od nje. Rastreseno je slušao Vevu koja mu je pričala o »diplomatskoj misiji« Lothara. Lilian bi ponekad pogledala ostalu gospodu i progovorila s njima pokoju riječ. Nikad se nije obratila Ronaldu. Pozdravila gaje hladno, ali pristojno, kao uvijek, i smjesta se okrenula od njega. Sada je u neobjašnjivoj srdžbi morao pomisliti na to kako ga je bila gledala u hotelu u Berlinu. Njezine su ga oči promatrale s nekim čudnim sjajem. Bijaše to kao da jedna duša pozdravlja drugu. Ronald je posve zaboravio da je taj pogled držao tada nametljivim i koketnim. Poželio je iznenada da se to još jednom ponovi. No, više mu nije dobacila ni najhladniji pogled. Nije znao da ona namjerno izbjegava njegov pogled. Razgovarao je, naime, s Vevom, pa je ona bila uvjerena da će ljubavnicima biti drago ne bude li netko obraćao pozornost na njih.
76
GIGA
Nije mogao naslutiti da se Lilian boji njegova nježnog pogleda upućenog Vevi. I tako je uzaludno iščekivao njezin pogled. Ona ga nije gledala ni tada kad je on razgovarao s njezinim ocem i tetom Stasi. U njemu se probudilo nešto poput srdžbe i stao je uvjeravati samoga sebe da Lilian očijuka s Lotharom Kreuzbergom. — A zašto i ne bi — rugao se — ako se uda za jednog Kreuzberga, može biti zadovoljna. Plemenita gospoña Kreuz-berg na dvorcu Kreuzberg, to zvuči izvanredno za jednu običnu gospoñicu Crosshall. Ta je poruga za nj bila veoma gorka. I sam nije znao zašto toliko poruge i bijesa vrije u njemu. Ljutito je zapitao sama sebe: »Sto se mene tiče ova djevojka? Nek flertuje i očijuka s kime bilo. Neka se uda za koga hoće. Mene to ne zanima« No, to ga je ipak veoma zanimalo i nije mu dalo mira. Otišao je neraspoložen iz Kreuzberga, i to još prije časnika, pod nekom izlikom. Došao je da se dogovori s djevojkama za jedan izlet na konju. Sada je izlet dogovorio samo s Vevom, a Lilian je kratko dala svoj pristanak. Rano sljedećeg jutra Ronald se dogovrio s djevojkama. Došao je po njih u Kreuzberg već u sedam sati. Krenuli su u lugarnicu kod Hennersberga. Mlade su ga dame očekivale. Već su se sinoć oprostile od Crosshalla, jer se nisu mogle vratiti na doručak. Namjeravale su nešto pojesti u lugarnici. Ronald nije znao da su Lilian i Veva prethodnog dana razgovarale s časnicima o izletu. Lothar je zamolio da on i nekoliko njegovih drugova takoñer smiju doći u lugarnicu. Sve u šali djevojke su pristale. Lilian i Veva mislile su daje to bilo dogovoreno u prisutnosti Ronalda, pa za vrijeme jahanja do lugarnice nisu to ni spomenule. Lilian je čitavo vrijeme jahala pred Ronaldom i Vevom. Željela je da im učini uslugu. Mučeći samu sebe, uradila je sve da omogući »ljubavnom paru« uživanje u samoći. Ronald je u tome vidio jedino njezinu ravnodušnost prema njemu i njegove su oči nemirnim pogledom pratile vitku pristalu jahačicu. U lugarnici, idilično smještenoj lijepoj kućici ispod visokog brijega, već su ih čekali Lothar i tri časnika koja tog dana bijahu slobodni. Ostali na njihovu žalost nisu mogli otići. Ronald nije mogao vjerovati svojih očima, ugledavši mlade časnike kako priskaču i pomažu damama da sjašu. Za čitavo vrijeme puta Ronald je iščekivao čas kad će Liliani pomoći da iskoči iz sedla. Sada je jedva suspregnutim bijesom morao gledati kako to obavlja Lothar. Lilian mu je zahvalila dražesnim smiješkom, koji je čovjeku mogao pomutiti pamet. Odmah je započela veselo razgovarati s njim. Njegovo dobro raspoloženje djelovalo je na nju i odvratilo je od njezinih bolnih misli. I zato mu je bila zahvalna. I s drugim je časnicima razgovarala veselo, smijući se često. Samo za Ronalda nije imala ni smiješak ni dobru riječ. Bol ga je grizla zbog toga. On ju je nastojao zatomiti. Htio je uvjeriti samoga sebe da ne osjeća ništa do srdžbe zbog prevrtljive »dolarske princeze«, koja je tako neravnomjerno i samovoljno dijelila svoju ljubaznost. »Dama iz naših krugova ne bi se tako ponašala. Ona bi prema svima bila podjednako ljubazna ili suzdrzljiva, a nikoga ne bi tako očito pretpostavljala ili zapostavljala. Vidi se pomanjkanje odgoja«, mislio je ljutito. Zbog toga mu je izlet bio potpuno pokvaren. Lothar je izjavio kako je u lugarnici već naručio izvrstan zajutrak. Uskoro su ljubazna žena lugara i njezina služavka iznijele doručak. Pod drvećem ispred kuće stajalo je nekoliko jednostavnih stolova i klupa. Cesto su nedjeljom iz grada dolazili izletnici u lugarnicu. Pili su kavu i mlijeko i jeli izvrsne kolače gospoñe lugarice. Jedan od tih stolova bijaše pokriven snježnobijelim stolnjakom. Brzo su podijelili tanjure i jednostavan, ali veoma čist pribor za jelo. Lothar je pritom šaleći se, stao pomagati tako da su gospoña lugarica i služavka pocrvenjele od smijeha.
77
GIGA
Donijeli su pladanj s ružičastom šunkom, svježim jajima, zlatnožutim maslacem i mirisavim kruhom. Uz to jedan golemi vrč pun aromatične kave, i drugi vrč pun mlijeka i svježeg slatkog vrhnja. Svi su izvrsne volje sjeli za priprost stol. Lothar je za obje dame sam donio iz lugarnice dva stolca i stavio ih na kraj stola. Stisnuo je ubrus pod ruku i s neizmjerno smiješnim izrazom lica stao izigravati konobara. Servirao je veoma otmjeno djevojkama jelo i piće. Kada je na taj način poslužio i Vevu, sagnuo se i poljubio je u obraz. — Mjesto napojnice! — zaviknuo je vragoljasto. Lilian je brzo pogledala Ronalda, da vidi kako će on primiti Lotharovu nježnost upućenu njegovoj »zaručnici«, Ronald se u svom bijesu naljutio na Lothara zbog njegova »glupog ponašanja« i zbog toga je veoma mračno gledao pred sebe. Lilian se prestrašila zbog tog izraza njegova lica, vjerujući da je on ljutit što je Lothar poljubio Vevu. Kako li je tek morao biti ljubomoran kad ga je već taj roñački izljev ljubavi smetao. U želji da spriječi njegove muke i eventualnu mogućnost da Vevi učini scenu, pozvala je Lothara k sebi i počela s njim razgovarati. Još je jednom potajno pogledala Ronalda. On se očito trudio da izgleda raspoložen, no u njegovim se očima nazirala bol. Njegove inače tako svijetle, sive oči, sada bijahu mračne. Zar Veva nije slutila koliko je on ljubomoran i ljut? Ona je bila tako bezazleno sretna i vesela. Čitav su sat sjedili uz doručak, koji je jedino časnicima prijao. Napokon su se morali vratiti, jer ih je čekala dužnost, a htjeli su dio puta zajedno prevaliti. Doveli su konje. Prvi se digao Ronald i odlučno pristupio Lilianinom konju. Nije želio ponovno prepustiti nekom drugom vitešku dužnost pomaganja jahačici pri dizanju u sedlo. Lilian je došla praćena Lotharom. Prebacila je povlaku haljine preko ruke, tako da su joj se vidjele vitke noge u jahaćim čizmicama. Nije vjerovala svojim očima kad je ugledala Ronalda kako je čeka kraj konja. »On želi da se požurim, da ga nitko ne bi pretekao kod Veve«, pomislila je. Naklonila se i uljudno mu kazala: — Samo vi pomozite Genovevi, gospodine Ortlingen! Meni će već pomoći gospodin Kreuzberg. Ronald i Lothar istoga časa pocrvenješe. Ronald se naljutio zbog toga što ga je odbila, a Lothar se obradovao njezinoj želji. Kratko se naklonivši, Ronald se povukao i pošao bez riječi do Veve. Sada je njegovo lice bilo samrtnički blijedo. Lilian nije ni slutila stoje učinila tim isticanjem Lothara. Mislila je da Ronaldu čini uslugu. Kad je Ronald pomogao Vevi, ona gaje tiho zapitala: — Sto je s tobom, Ronalde? Tako si blijed, a čini mi se da si zle volje. Naglo je odmahnuo glavom. — Nije ništa, Vevo! Malko me boli glava. Veva ga je blago pogladila po čelu. — Ubogi Ronalde! Lilian je primijetila tu malu scenu. »Mora ga umiriti«, pomislila je. Brzo je odjahala praćena Lotharom i jednim časnikom. Za njom su pošla druga dvojica oficira. Kao posljednji krenuše Ronald i Veva. Bila je to lijepa slika kad je mala četa pod sunčevim zracima jahala preko šumske livade. Lugarica i njezina djevojka, koje su upravo pospremale stol, gledale su za njima sjajnih očiju. — Dobila sam talir napojnice, gospoño — rekla je radosno djevojka. I gospoña lugarica bijaše zadovoljna, poželjevši da svakog dana ima tako dobre goste. Ronald i Veva malko su zaostali za drugima. — Jeste li znali da će tvoj bratić i ona druga gospoda doći u lugarnicu? — zapitao je, tobože nezainteresirano, Ronald. Veva je kimnula sa smiješkom.
78
GIGA
— Naravno, pa to smo jučer dogovorili. Nismo li ti ništa o tome kazali? — Ne — odgovorio je kratko. — Mislila sam da ti to znaš. Lijepo je što su došli. Lilian se tome veselila, naročito jer je i Lothar bio prisutan. Ronald bi se najradije bijesno nasmijao, no svladao se. Samo su njegove oči ljubomorno gledale u Lothara i Lilian. — Čini se da je tvoj bratić pravi ljubimac gospoñice Crosshall — rekao je promuklo. Veva se bezazleno nasmijala. — On je zabavlja, i ona ga veoma voli. Kao uostalom i svi drugi. On je drazestan čovjek. Uvijek je dobre volje i zabavan. Čovjek ga mora voljeti. — Meni se čini da je nadaren za dvorsku ludu — procijedio je Ronald zagrižljivo. Veva se ponovno nasmijala, nemajući pojma što je Ronalda nagnalo na taj ispad. — Ronalde, moraš ga prihvatiti kakav jest. Vjerujem da se on tebi, tako ozbiljnom i pomalo strogom, ne sviña naročito. Ali on je vrsni zabavljač, pun humora! Usto je zaista dobar čovjek. Nije moguće ljutiti se na nj. A Lilian mu je zahvalna što ponekad razveseli njezinog oca. Njoj bi bilo najmilije kad bi on svakog dana došao u Kreuzberg. Sve to nije Ronaldu zvučalo ugodno u uhu. Do sada mu je Lothar Kreuzberg bio prilično simpatičan, no sada je osjećao nešto poput mržnje prema njemu. Na križanju morali su se časnici oprostiti od djevojaka i Ronalda. Odavde je njihov put skretao u grad. Pozdraviše se, dobro raspoloženi. Ronald i obje dame jahali su dalje. Ali kao da je dobro raspoloženje nestalo zajedno s oficirima. Lilian je šutjela, a Ronald je gledao mrka lica pred sebe. Nervozno je grickao usnice. Lilian je mislila daje Ronald još uvijek ljut zbog poljupca što gaje Lothar dao Vevi i nije znala što da uradi. Najradije bi bila brzo odjahala naprijed i ostavila ih same, kako bi mogli porazgovarati. Tada bi Veva brzo umirila ljubomornog Ronalda. Nije slutila zbog čega je Ronald tako neraspoložen. *** Sljedeće su nedjelje odlučili da pozovu časnike na ručak u Kreuzberg. Veva je na Lilianinu molbu pisala pozivnice. — Pozvat ćete i gospodina Ortlingena zar ne, Genoveva? — zapitala je. Veva je radosno odvratila. — Ako smijem, veoma rado. — Naravno da smijete. I tako je Veva po jednom sluzi poslala pozivnice u grad, a po drugom u Ortlingen. Otpremila ih je u Lilianinoj prisutnosti, pa je stoga Lilian primijetila kako onaj sluga, koji je trebao poći u Ortlingen, osim elegantnog pisma s pozivom, nosi još jedno pisamce. »Ljubavno pismo«, zaključila je Lilian. Pismo je glasilo: »Dragi Ronalde! Nadam se da te glava više ne boli i da više nisi onako blijed i zlovoljan. Veoma sam te zaželjela, to više što ti nisam mogla pomoći. Prilazem ti pozivnicu za ručak u nedjelju u Kreuzbergu. Nadam se da ćeš biti bolje volje, pa ćeš možda i meni donijeti neko pisamce. Mnogo pozdrava od Tvoje Veve« Vidjevši daje Veva poslala dva pisma Ronaldu, Lilian je izišla iz sobe i popela se u toranj. Ubrzo zatim začuo se duboki, topli zvuk harmonija. Ona je svirala upravo majstorski. Glazba je donijela mir i spokoj njezinoj duši. Nakon nekog vremena tiho je ušao u sobu njezin otac i domahnuo joj neka nastavi svirati. Sjeo je u jedno udubljenje u prozoru. Svirala je Bacha. Završivši, okrenula se ocu.
79
GIGA
— Da sviram dalje, oče? Svirala je još jednu skladbu. Zatim je ustala i sjela kraj oca. Neko su se vrijeme zagledali jedno drugom u oči, zamišljeno i nježno. Napokon je Lilian tiho kazala: — Kako ćeš još dugo ovdje u domovini ostati samo gospodin Crosshall, oče? Nećeš li konačno skinuti veo? Uhvatio ju je za ruku. — Otvoreno govoreći, bojim se pomalo tog otkrića. Znam da me tada očekuje mnogo uzbuñenja. Kad bih još bio onaj zdrav i snažan čovjek iz prijašnjih dana, već bih bio odbacio masku. No, osjećam da nisam dorastao velikom uzbuñenju. Pogledala ga je zabrinuto. — Osjećaš se slabijim nego inače, oče? — zapitala je prestrašeno. Duboko je uzdahnuo. — Ne mogu baš kazati »slabije«. Ali često sam vrlo umoran, te mi se čini kako više ne bih mogao podnijeti veliko uzbuñenje. A ipak bih još htio doživjeti da se mom imenu vrati čast i da ti možeš ovdje visoko uzdignuti glavu. I zato tako štedim svoje snage. Čak sam do sada izbjegavao i posjet Ortlingenu. Ipak me Ortlingen svim silama privlači. Još jednom bih želio vidjeti mjesto gdje je Anneliese Strachitz živjela — i patila. Čula si od tete Stasi kakva je mučenica bila ta žena. Nešto me privlači da odem onamo, kao na neko posvećeno tlo. Odlučio sam da sljedećeg tjedna poñem u Ortlingen. Mislim, otići ćemo s tetom Stasi i Vevom. One će malko odvratiti pozornost od mene. A siguran sam i u tvoju pomoć. Lilian je kimnula. — Da, oče! Moći ćeš u nedjelju najaviti gospodinu Ortlingenu naš posjet. Pošto smo već ostavile svoje posjetnice u gradu, morat ćemo sada posjetiti i Ortlingen. A i ostale susjede. — Da, da, dijete moje! To ćemo brzo obaviti automobilom. Uostalom potražio sam te zapravo zbog nečeg posve drugog. Htio sam ti saopćiti da sam u svojoj oporuci, kojom ti nakon odbitka stanovitih legata, postaješ mojom jedinom nasljednicom, dodao još jedan kodicil. Znaš, radi se o teti Stasi i Vevi. Želio bih osigurati budućnost ovim dvjema ženama. Lilian je kimnula i pogladila mu ruku. Pritom je mislila kako će Vevinu budućnost uskoro osigurati netko drugi, no nije još bila kazala svom ocu ništa o svojim zapažanjima, pa nije željela ni sada o tome govoriti. — U redu, oče! To smo se već dogovorili. Ali ne govori više o onom danu kad će tvoja posljednja volja početi važiti. Ako se taj užas dogodi, nastojat ću biti hrabra. Ali prije toga ne želim na to misliti. Ne želim kvariti ni jedan trenutak našeg zajedničkog života. Bog nas neće tako brzo razdvojiti i sačuvat će te za mene još mnogo godina. Već ćeš nekako savladati svoju slabost. Ona je posljedica napornog liječenja u Nauheimu. Tamošnji te je liječnik na to upozorio. Pogladio ju je po kosi. — Da, dijete! Ja se ne plašim smrti. Iza mene je dug i bogat život u kojem sam upoznao sve radosti i boli. A sada, na pragu starosti, još je jednom ovdje preda mnom uskrsnula sva moja mladost. Kao da je po drugi puta proživljavam. Sada imam još samo dvije želje: ponovno vidjeti Ortlingen, i slušati gospodina Ortlingena kako priča o svojoj majci i njezinom životu. Druga je, vratiti čast mom imenu i sprati ljagu lažnih sumnjičenja. Osjećam da Ronald Ortlingen zna sve što se tada zbilo. — Sve bi saznao kad bi odbacio svoju masku. Mogao bi ga otvoreno pitati. No, i ja se plašim da bi te to odviše uzbudilo. Stoga ti to ne mogu savjetovati. — Polako ćemo, korak po korak, doći bliže svom cilju. Jednom istina mora izbiti na vidjelo. Ponekad naravno želim da se to dogodi tek nakon moje smrti. Tada bi bila tvoja dužnost da razotkriješ zavjesu i da se boriš za mene. A to ćeš ti i učiniti, Lilian, zar ne, ako me smrt prerano zatekne? — Naravno, mili, mili oče! Obećajem ti. — Dobro! Neka se sve dogodi onako kako mora. Ali prije no što zaboravim, gospodin White
80
GIGA
raspita se, u skladu s mojom željom, o Lotharu Kreuzbergu. Ubogi se momak jedva provlači kroz bijedni poručnički život. To je dvostruka muka s obzirom na njegov temperament. Mogu lako zamisliti, kad se samo sjetim proteklih dana. Lotharu, ni uz najbolju namjeru, nije uspjelo da izbjegne dugove, koji su polagano narasli. Naredio sam gospodinu Whiteu neka sazna koliko iznose ti dugovi i tko su njegovi vjerovnici. Lilian se tiho nasmijala. Čim je Lotharovo ime bilo spomenuto, smjesta su otac i kćer bili veseliji. — Znam što ćeš učiniti, oče, i veselim se tome. Lothara smo zavoljeli, zar ne? John Crosshall je kimnuo. — Veoma. On je tako zabavan, da čovjek u njegovoj prisutnosti zaboravi na sve muke. To mu neću zaboraviti. I opet smo se jednom razumjeli bez riječi, Lilian! Naravno, on ne smije saznati tko gaje oslobodio dužničkih »veriga«. Učinit ću malu šalu. Ispričao je Lilian stoje smislio. Slušala gaje sa smiješkom i oduševljeno kimnula. Tako otac i kći bijahu veoma dobre volje kad je netko pokucao na vrata. Ušla je Veva. — Htjela sam zapitati jesam li vam potrebna, Lilian — kazala je svojim milim, toplim glasom, i pogledala oca i kćerku sjajnim pogledom. Lilian ju je privukla. — Doñite, Genoveva, i razgovarajte s nama. Mi upravo prepričavamo šale vašeg bratića. Veva je privukla stolac. — Lothar je upravo neiscrpna tema, kad se čovjek želi raspoložiti. I sa mnom je tako: kad god se ražalostim, moram se samo njega sjetiti. Čujem u mislima kako govori: »Samo hrabro, to neće završiti dobro.« I smjesta postajem dobre volje. — Zar u vašem životu postoje takvi trenuci, gospoñice Vevo ? — zapitao je John Crosshall smiješeći se. Veva je duboko uzdahnula i pogledala ga sjajnim očima, — Ponekad; no tada samoj sebi kažem da nemam pravo na zabrinutost. Teta Stasi govori: »Bog najradije pomaže odlučnima.« I toga se držim. — Izvrsno, gospoñice Vevo! To mi se sviña. Lilian je tiho gledala Vevu i mislila kako usprkos svemu njoj treba zavidjeti.
*** Za vrijeme izvrsnog ručka na koji su bili pozvani časnici i Ronald Ortlingen, vladalo je vedro raspoloženje, prouzrokovano dobrim vinom i šalama Lothara Kreuzberga. Ronald se i danas morao prisiljavati da bude raspoložen, iako to nije dolazilo od srca. Veva mu je otrčala u susret, vidjevši ga gdje dolazi. — Imaš li pismo za mene, Ronalde? — pitala je tiho. Pogledao ju je, uz smiješak. — Da, veoma opsežno, najmanje dvanaest stranica. Sada ti ga ne mogu dati jer nas promatraju. Predat ću ga teti Stasi. Možeš ga uzeti od nje. Stisnula je njegovu ruku, a oči su joj sjale od sreće. — Dragi Ronalde, sto puta ti hvala! Kimnuo je i otišao pozdraviti ostale. Lilian je iz susjedne sobe promatrala tu malu scenu. »Pomirili su se«, pomislila je. Ručak je trajao do kasnog poslijepodneva. Nakon jela, dok se servirala crna kava, okupile su se pojedine male skupine. I ponovno je Lilian zadržala Lothara Kreuzberga uza se. On je u tome, naravno, uživao i nastojao ju je što bolje zabavljati. Ronald je nekoliko puta začuo njezin zvonki smijeh. I usred radosnog kruga ljudi, iznenada je osjetio očajnu samoću. Činilo mu se da njegovo mjesto nije u tom radosnom krugu ljudi. Njegove su oči gledale pune neke čudne čežnje lijepo
81
GIGA
Lilianino lice. Izgledala je ljepša i drazesnija nego ikada. Jednostavna haljina od ružičastog sifona padala je preko podsuknje od bijele meke svile, ističući njezin plemeniti vitki stas. Kao i obično, nije nosila nikakve dragulje, osim dugog niza bisera koji joj je padao sve do pojasa. Biseri su se divno isticali na njezinom nježnom potiljku i lijepoj haljini. Najljepši njen ukras bijahu divne pletenice, nalik na tekuće zlato. Bilo je kao da spoznaja o njezinoj izvanrednoj ljepoti danas prvi puta prodire duboko u njegovo srce. Neko je vrijeme sjedio posve sam u jednom udubljenju prozora, pun neizmjerne tuge koju nije mogao svladati. Tada mu je pristupio Crosshall. — Povukli ste se u ovu nišu kao na pusti otok, gospodine Ortlingen. Smetam li vam? Ronald je brzo ustao. — Ni govora, gospodine Crosshall! Želio sam samo upiti u sebe tu šarenu sliku. Uniforme gospode tako se lijepo slažu s toaletama dama. Divio sam se simfoniji boja. — Molim vas, sjednite. Ako dopustite, sjest ću časkom uz vas da bih se i ja mogao tome diviti. Tog su časa začuli glasan smijeh. Crosshall je primijetio: — Sigurno je gospodin Kreuzberg opet izvalio neku šalu. — Oni koji se vole smijati, uvijek su kraj njega. Čovjek mu mora zavidjeti — odgovorio je Ronald, zatomljujuci svoju srdžbu. — On je osim toga veoma dobar čovjek — primijetio je toplo stari gospodin. Ronald je nabrao čelo. — Ne poznajem ga dovoljno, da bih mogao odreñenije suditi o njemu — rekao je hladno. Sada ionako nije mogao biti pravedan prema Lotharu Kreuzbergu. Zaviñao mu je što se Lilian više bavi oko njega. Crosshall je zamišljeno pogledao Ronalda. — I ja ga ne poznajem dobro; tek veoma kratko vrijeme. Ali kad čovjek postane stariji, on može lakše razumjeti ljude i ocijeniti ih. Ronald mu je dobacio upitni pogled. — Htio bih znati što onda sudite o meni, gospodine Crosshall? Kazao je to napola ozbiljno, a napola u šali. Licem starog gospodina prešao je meki smiješak. — To vam mogu kazati posve otvoreno, s nekoliko riječi. Da mi je sudbina poklonila sina, želio bih da on bude poput vas, samo, možda, nešto manje ozbiljan. Ronaldovo se čelo naglo zarumenjelo. Da bi mu netko, još prije kratkog vremena kazao, da će mu biti drage riječi tog »Amerikanca«, on mu ne bi vjerovao. Duboko je uzdahnuo. — To je velika čast za mene. A što se tiče moje ozbiljnosti: takav sam još od djetinjstva i ne mogu se toga s najboljom voljom otresti. Moje djetinjstvo nije bilo sretno. Stajao sam izmeñu oca i majke. Oni nisu mogli naći put jedno do drugoga. Boljelo me što ne mogu ljubiti svog oca, a još me mnogo više boljelo što sam vidio kako majka pati. Jer ja sam je beskrajno ljubio i divio joj se. Njezina je sudbina bila teška, i ja sam bio njezina jedina sreća. Ronald ni sam nije znao kako i zašto je dopustio Johnu Crosshallu tako dubok pogled u njegov najintimniji život. Oči starog gospodina ovlažile su se. — Tako je lijepo što vi govorite o svojoj majci — rekao je tiho. Ronald je prešao rukom preko čela. — U svojoj sam majci vidio idealnu ženu. Ona mi je bila sve. Dok je moj otac još živio, bio sam ponekad dugo vremena razdvojen od nje. Nakon njegove smrti, mi smo bili nerazdruživi, sve dok nije umrla. Sada je, naravno, veoma pusto u Ortlingenu. Ronald je osjećao da ga Crosshall razumije. Kao da gaje neka prisila natjerala govoriti. John Crosshall se uspravio kao da želi odbaciti težak teret. Tada je kazao dirnuto: — Razumijem vas, jer izmeñu mene i moje kćerke vlada jednako tako nježna veza. A kada
82
GIGA
me jednom ne bude i ona će biti osamljena. Jer ona je osoba koja se veoma teško može s nekim povezati. Veselim se što se tako dobro razumije s tetom Stasi i Vevom. Tako će bar imati dvoje ljudi koji će je zaštititi pred potpunom samoćom. Ali zašto govorimo o tako ozbiljnim stvarima? Oko nas je sve radosno i veselo. Htio sam vam samo reći da ćemo u najskorije vrijeme doći k vama u posjet. Veoma bih rado razgledao vaš lijepi dvorac. Teta Stasi i gospoñica Veva mnogo ga hvale. Ronaldovo se lice iznenada razvedrilo. — Očekujem vas s velikom radošću, gospodine Crosshall! Zar ne, nećete doći samo na nekoliko časaka? Kad se već odlučite na taj posjet, htio bih vas zadržati dulje vremena. Crosshall se čudno nasmijao. — Dopustit ću da me što dulje zadržite. Sve što poduzimam raña uvijek kod mene misao: možda ovo radiš posljednji put. Ako^mi, dakle, dopustite, razgledat ću vaš dvorac, kao da mi je suñeno učiniti to samo jednom. — Kad vas smijem očekivati? — Recimo prekosutra, odmah poslije ručka. — Izvrsno. Morate ostati bar do čaja. Teta Stasi i Veva moći će vas dopratiti. Veselim se što ću sve vas moći pozdraviti kod sebe. Ronald je zaista bio sretan. Nije ni sam primjećivao koliko se izmijenio njegov odnos prema »Amerikancu«. Upravo u taj čas pristupila je Lilian ocu. — Tako si po strani, oče! Zar se ne osjećaš dobro? — pitala je i pogledala zabrinuto i nježno oca. Ronald je očarano promatrao njezino lice. Gledao ju je, zaboravivši na sve, pa se Lilian trgnula i pocrvenjela kad se njihovi pogledi časkom sretoše. Brzo je odvratila oči i poprimila ponosan izgled, što gaje Ronald kod nje poznavao i koji gaje mučio, ma koliko se on protiv toga borio. John Crosshall je umirio svoju kćer. — Gospodin Ortlingen i ja samo smo mirno razgovarali. Najavio sam naš posjet Ortlingenu za prekosutra poslije ručka. Tebi je pravo, zar ne, Lilian? Ona je kimnula hladno i službeno. — Naravno, oče, ako to tebi odgovara. Upravo kad je to kazala, došao je Lothar iz susjedne sobe, lupio petama i naklonio se. — Oprostite ako smetam, milostiva gospoñice! Došao sam kao poslanik. Moja sestrična Veva upravo je odala da ste vas dvije uvježbale najljepše duete. Molimo vas, priredite nam taj užitak pa nešto otpjevajte. Lilian se nasmiješila. — Rado ću pjevati s Genovevom. Ali, da li će to biti užitak za vas, to ćemo tek vidjeti. Lothar ju je pobjedonosno odveo u drugu sobu za glasovir, gdje je već stajala Veva i odabirala note. Crosshall i Ronald poñoše za njima. Ronald je takoñer pristupio glasoviru. — Smijem li preuzeti pratnju? — zapitao je. — Da, Ronalde, to su dueti koje smo već često zajedno pjevale. Ti ćeš nas moći odlično pratiti — odgovorila je Veva, a Lilian je kimnula. Ronald je sjeo za glasovir i pogledao Lilian. Njen je pogled plovio iznad njega. Primijetio je njezinu bljedocu i uzdrhtale usne. Veva je položila note na pult, a on je započeo s predigrom. Začuli su se zvonki, čisti djevojački glasovi, koji su se stopili sa majstorskom pratnjom u jednu harmoničnu cjelinu. Slušaoci su bili iskreno oduševljeni i zahtijevali su dodatke. Mlade su djevojke otpjevale još jedan duet, a zatim je svaka morala sama zapjevati po jednu pjesmu.
83
GIGA
Ronald je pratio sve pjesme kao pravi majstor. Kad je Lilian otpjevala svoju pjesmu, pogledao ju je. — Biste li mi učinili čast i otpjevali jedan duet sa mnom? — zapitao je molećivo. Pocrvenjela je i pogledala ga neodlučno. — Ne znam jesam li dovoljno sigurna. — Jeste, Lilian! Možete s gospodinom Ortlingenom pjevati jednako tako sigurno kao i sa mnom. Bar one duete koje smo već uvježbale — odlučno je kazala Veva. — Hoćeš li mi reći koji su to dueti, Vevo? — zapitao je Ronald s jedva suzdržanim uzbuñenjem. Veva mu je pružila note. — Evo, ovi svi! Lilian je još uvijek stajala neodlučno. — Hoćete li mi ispuniti moju molbu? — još je jednom zapitao Ronald. Jedan je čas pogledala u njegovo blijedo, uzbuñeno lice. Vidjela je daje uzrujan. Možda se bojao da će ona odbiti, što bi primio kao uvredu. Pogledavši lica časnika, Lilian se uvjerila da bi njima bilo drago, kad bi Ronald to doživio. Zato je brzo pristala. — Ako se vi usuñujete, gospodine Ortlingen, ja rado pristajem. Njegov je pogled zasjao. — Hvala vam. Koji ćete duet odabrati? Lilian je zapazila sjaj u njegovim očima i uzalud se pitala zašto mu je toliko stalo do toga. — Odaberite, molim vas, sami — rekla je mirno. Ronald je umješno prolistao note i zatim brzo izvukao ono što je tražio. — Molim vas, ovo. Pogledala je note i njezine su usne zadrhtale. Osjetila je kako joj je krv navrla u obraze i brzo se okrenula. — Ja ću preuzeti pratnju — primijetila je Veva i sjela za glasovir. Ronald i Lilian stajahu sada jedno uz drugo. Bijahu divan par. Njegov ju je elegantan, vitak stas u dobro skrojenom fraku nadvisivao. Njezina ružičasta haljina isticala se uz njegovo crno odijelo. Teta Stasi je oduševljeno gledala dvoje lijepih ljudi. Veva je preludirala lako i graciozno, zatim je njih dvoje počelo pjevati: »Tiha poput noći, duboka poput mora Neka bude tvoja ljubav, o srce moje.« Lilianin čisti mezzosopran spojio se s toplim tonovima Ronaldova glasa. Njegov je baršunasti bariton zvučao osjećajno, dok je Lilianin glas bio umiljato mek. Pjevali su poneseni osjećajima i više nisu zamjećivali ljude oko sebe. Pjesma im je izvirala iz srca. Kad su završili, začulo se oduševljeno pljeskanje i Lilian se trgnula kao iz sna. — Ne znam jesam li ispravno pjevala? — pitala je prestrašeno. Ronald joj je uhvatio ruku i poljubio je. — Divno ste pjevali i hvala vam — rekao je tihim glasom. Bespomoćni smiješak igrao je oko njezinih usana, a u očima je nestalo onog hladnog i odbojnog pogleda. On bi je bio najradije poljubio. Njezin je smiješak bio tako dražestan i sladak, kako on to još nikada nije vidio ni kod jedne žene. — Da, Lilian, pjevali ste ljepše nego ikada — potvrdila je Veva s iskrenim divljenjem. Kad je Lilian ugledala Vevu kraj Ronalda, izgubio se onaj bespomoćni smiješak i ona je opet gledala hladno i službeno. Mirno je kazala: — Morala sam obratiti pozornost na svoje pjevanje, da ne bih pogriješila, pa nisam mogla uživati u glasu gospodina Ortlingena. Kao naknadu za to morate sad otpjevati jedan duet s Genovevom, gospodine Ortlingen!
84
GIGA
Lilian nije govorila istinu. Upila je svaki ton Ronaldova pjevanja i pritom je zaboravila na sve, čak i na njegovu zaručnicu. Veva je pogledala Ronalda smiješeći se. — Hoćemo li, Ronalde? On se naklonio i zatim su se dogovorili što će pjevati. Lilian se ponudila da će ih pratiti, što su oni prihvatili. Pratila je jednako tako dobro kao i Ronald. Kad je duet bio završen, nagnuo se Ronald prema Lilian. — Vi ste umjetnica i na glasoviru, gospoñice! — Ronalde, morao bi čuti kako Lilian svira na harmoniju. Tada bi se tek divio — rekla je Veva. Ronald je iznenañeno pogledao Lilian. — Posjedujete harmonij? — Da, gore je u tornju. — Biste li mi zamjerili kad bih vas zamolio da mi ga pokažete? Ja takoñer imam harmonij i rado sviram na njemu. Majka ga je veoma voljela. Lilian nije mogla slutiti daje Ronald želio zadržati mjesto uz nju, jer je Lothar Kreuzberg već bio spreman da započne razgovor s njom. — Veoma volim harmonij. Ako želite, mogu vam ga pokazati. Doñite, Genovevo, odvest ćemo gospodina Ortlin-gena. Lothar i drugi časnici bijahu veoma razočarani kad su djevojke nestale, iako su prije toga obećale da će se brzo vratiti. Nekoliko časaka kasnije Ronald je, uzbuñen, prestupio prag sobe u tonju. Još prije veoma kratkog vremena podrugljivo je govorio o toj sobi. Osjećao se kao da stupa u neki posvećeni prostor. Veva mu je ispričala da je ovo najmilija Lilianina soba, u kojoj radi i sanjari i provodi veći dio dana. Uživao je u skladu velike prostorije. Lilian joj je svojom osobnošću dala izrazito obilježje. — Evo harmonija, gospodine Ortlingen — kazala je mirno Lilian. Pristupio mu je i pozorno ga razgledao. — Potječe iz iste tvornice kao i moj — rekao je. — Hoćete li svirati? — zapitala je uljudno Lilian.— Ako dopuštate. — Rado. Sjeo je i položio ruke na tipke. Ostavio ih je neko vrijeme da miruju i bilo mu je kao da osjeća pod dlanovima nježne, bijele djevojačke prste. Na stalku stajahu otvorene note. Nakon nekog vremena počeo je svirati. Tonovi su izvirali ispod njegovih prstiju i ispunjavali čitavu odaju toplim zvucima. Veva i Lilian slušale su nepomično. Ali tada je Ronald prekinuo usred svirke i ustao. — Oprostite, bio sam na najboljem putu da zaboravim gdje se nalazim. Bilo mi je kao da sam kod kuće. Otkad je moja majka umrla nisam svirao na harmoniju. Ona me tako rado slušala. U njegovu se licu nazrela crta bola. Lilian ga je načas gotovo uplašeno pogledala. Na Vevinu se licu zrcalilo saučešće. Znala je koliko je Ronald ljubio svoju majku. Brzo mu je pristupila i položila, tješeći ga, svoju ruku na njegovu. Kad je Lilian to primijetila, naglo se okrenula. — Moramo se spustiti, ne smijemo ostale goste tako dugo ostaviti same — rekla je i izašla, ne okrenuvši se. Veva ju je odmah slijedila, a Ronald je posljednji napustio sobu. S praga je bacio još jedan pogled na odaju. Zatim je, uzdahnuvši, zatvorio vrata za sobom. Dolje se Ronald nije micao od Lilian. Iako su ostala gospoda, na čelu s Lotharom, smjesta pristupila mladoj djevojci, on nije ustupao svoje mjesto kraj nje. Uvukao ju je u razgovor o skladbama, koje su odgovarale harmoniju. Doživio je duboko zadovoljstvo da svojim razgovorom zaokupi Lilianinu pažnju. Tek pošto je Veva nakon nekog vremena upitala nešto Ronalda, Lilian se okrenula i počela je
85
GIGA
razgovarati s Lotharom, koji se veselio što napokon može opet brbljati s njom. — Gospoñice, prisluškivali smo zvukove harmonija. Vaši prsti zaista čaraju — rekao je oduševljeno. Lilian se srdačno nasmijala. — Uputili ste kompliment na krivu adresu, gospodine Kreuzberg! To nisu bile moje ruke, već ruke gospodina Ortlingena. Lothar je nekoliko časaka bio zatečen. Tada se i sam morao nasmijati. — To je prava nesreća, gospoñice! Za čitavo vrijeme odsutnosti razmišljao sam o tome, što bih vam lijepo mogao kazati. A sad sam se uzalud trudio. Recite mi bar za utjehu daje kompliment uspio. — To su bile riječi pravog pjesnika — narugala se. Lothar bijaše oduševljen. I oni nastaviše veselo čavrljati. Ronald je često čuo Lilianin smijeh. Bio je ljubomoran i najradije bi otjerao Lothara. Još nije bio svjestan daje to, što je tako žarko gorilo u njegovu srcu, ljubomora. Jer gdje ima ljubomore, mora biti i ljubavi. Onome koji bi ustvrdio da on ljubi Lilian, rekao bi da je šenuo pameću. On se instinktivno borio protiv čarolije kojom je Lilian sve više djelovala na nj. Nastojao je ojačati osjećaj odbojnosti prema njoj. To je imalo biti neka vrsta zaštitnog zida protiv njegovih vlastitih osjećaja. Zajedno s časnicima napustio je dvorac Kreuzberg. Gospoda su ga htjela nagovoriti da poñe s njima u grad u kasino. Ali on je to odbio i otišao je kući. Kad je te večeri sjedio sam u svom velikom, tihom dvorcu, nešto ga je natjeralo da poñe u sobu pokojne majke. Sjeo je pred harmonij i položio ruke na tipke. I tako je dugo sjedio, nepomično, zatvorenih očiju. Tada su napokon njegovi prsti stali klizati po tipkama i uzdigli su se snažni tonovi koji su donosili mir njegovoj duši. Htio se prisjetiti majke, nastojao je da zamisli kako ona sada sjedi pokraj njega i sluša ga. Ali u mašti mu se priviñala Lilian Crosshall, zamamno nasmiješena, sjajnih očiju. — Majko! — glasno je zaviknuo usred svirke, tražeći njenu pomoć. No, ona nije dolazila. Čuo je Lilianin glas: »Tiha poput noći, duboka poput mora, Neka bude tvoja ljubav, srce moje.« Naglo je skočio, bježeći od sama sebe. Izišao je na terasu. Mjesec je sijao ponad parka. Ronald je čitav sat šetao gore—dolje, nastojeći da nañe mir. Mračna je pogleda zurio pred sebe. A kad je napokon odvojio svoje misli od Lilian, sjetio se uvjeta za svoju ženidbu, u vezi s nasljedstvom Ortlingena. *** Za dva se dana John Crosshall kako je bilo dogovoreno, dovezao u Ortlingen, i s njim tri dame. Ronald je svoje goste očekivao na pragu doma, i pozdravio ih je veoma srdačno, očito dobro raspoložen. Prigodom općeg pozdravljanja nikome nije upalo u oči da je John Crosshall nekoliko časaka oklijevajući zastao na ulaznim vratima i bacio pogled prema terasi, gdje su ležale sobe Ronaldove majke. Njegovo je lice bilo veoma blijedo i nervozni su trzaji prolazili njime. Lilian gaje napokon uhvatila za ruku. — Dragi oče — prošaptala je, umirujući ga. Kimnuo joj je, sabravši se, i prestupio prag čvrstim koracima. Gospoña Hellmann je u prostranom predvorju pozdravila goste na svoj fini, tihi način. Zatim ih je odvela u veliku sobu za primanje u koju se ulazilo odmah iz predvorja. Ovdje su neko vrijeme razgovarali sve dok Crosshall nije izrazio želju da razgleda dvorac.
86
GIGA
Ronald je smjesta bio spreman da povede svoje goste. Velika galerija sa slikama predaka i sobe za reprezentaciju bijahu veoma raskošno ureñene. Lilian se sjetila Vevinih riječi kako ovdje svaki komad pokućstva već stoljećima ima svoje odreñeno mjesto. Pošli su zatim dalje kroz beskrajno mnogo soba i hodnika. Prošli su i kroz Ronaldovu privatnu sobu. Kad je malo društvo ušlo u radnu sobu, John Crosshall je iznenada grčevito stisnuo Lilianinu ruku. Ona gaje uplašeno pogledala. Bio je veoma blijed i gledao je ukočenim pogledom jednu sliku koja je visjela iznad Ronaldova radnog stola. Bio je to portret mlade žene u naravnoj veličini. Lice milo i nježno, a i haljina podsjećahu ga na protekla vremena. Velike sive oči gledahu tužnim pogledom posjetioce. Bol je isklesao dvije duboke crte oko djetinjasto mekih usana. Lilian je slutila koga ova slika predstavlja. Istog je časa Ronald kazao: — Ovoje moja majka. Slika je nastala neposredno nakon moga roñenja. — Naslikao ju je pravi umjetnik. Ta slika živi — hrapavo je izustio John Crosshall. Teta Stasi je stajala po strani i uzbuñeno sve promatrala. Ronald je bio iznenañen. — To su mi već kazali neki ljudi koji su moju majku dobro poznavali. Znači daje slika zaista uspjela, kad ste i vi potvrdili isto, premda moju majku niste poznavali. Lilian je stisnula očevu ruku kao da ga želi opomenuti. John Crosshall se sabrao. — Nije potrebno poznavati original, a da čovjek vidi je li neka slika remek—djelo — kazao je tako mirno kako je mogao, ne odvraćajući pogled od lica punog bola. — Na primjer, medaljon koji vaša majka nosi oko vrata nacrtan je tako kao da bi ga čovjek mogao uzeti u ruke. Lilian je zadrhtala i pogledala medaljon. Slutila je da je to onaj isti, koji je u životu njezina oca igrao odlučujuću ulogu. On joj je o tome pričao. Na čelu Ronalda Ortlingena pojavilo se crvenilo. Njegove su oči gledale ukočenim pogledom pred sebe. — Ovaj je medaljon posve vjeran do u najmanju sitnicu. Nažalost ne mogu vam pokazati original. Ovaj ukras, koji je moja majka uvijek nosila, stavio sam po njezinoj želji zajedno s njom u grob. Nije se htjela ni u smrti rastati od medaljona. Jedna ju je duboka uspomena vezala za taj nakit — kazao je, gotovo protiv volje. Lilian je željela pomoći ocu, opazivši kako on više ne može prikriti svoje uzbuñenje. — Otac se veoma zanima za portrete. Dopustite, gospodine Ortlingen, da on sliku promatra neko vrijeme u miru — rekla je Ronaldu. Teta Stasi joj je instinktivno pomogla. — Možete, meñutim, krenuti s mladim damama dalje u razgledavanje, dragi Ronalde! Pričekat ću gospodina Cross-halla i doći za vama. Ronald se naklonio i primaknuo mu stolac, da bi u miru mogao promatrati sliku. Pomislio je da Lilian traži izliku, želeći da se njezin otac načas odmori. Vjerojatno je znala daje daljnje razgledavanje za nj i odviše naporno, a i teta Stasi je to osjetila. Lilian je nježno odvojila svoju ruku od očeve i pošla s Vevom i Ronaldom. John Crosshall je teško disao zavalivši se u stolac, a teta Stasi se smjestila kraj prozora. Stari je gospodin zaboravio da nije sam. Njegove su oči počivale na tom finom ženskom licu. A njegove su usne oblikovale ime koje je kao dašak treperilo u sobi. — Anneliese! Ma koliko tiho to kazao, teta Stasi ga je ipak čula. Iz njezinih su očiju navrle tople suze i počele kapati na ruke zgrčene u krilu. Nije se ni pomakla, samo da ne bi smetala tom mirnom čovjeku uronjenom u uspomene. John Crosshall je sjedio dugo sanjareći pred slikom. Njegove su se oči zaustavile nekoliko puta na medaljonu oko lijepog, vitkog ženskog vrata. I morao je pomisliti na ono veče prije trideset godina, kad je taj medaljon odigrao tako presudnu ulogu u njegovu životu.
87
GIGA
Anneliese Ortlingen je ponijela taj medaljon sa sobom u grob, a Ronald je morao znati zašto se ona nije htjela odvojiti od njega. Ova je pomisao djelovala poput dobre, umirujuće vijesti na Johna Crosshalla. Pošto je bacio posljednji pogled na to smireno lice, on je ustao i ogledao se. Kao da je neki sjaj obasjavao njegovo lice. Ugledao je tetu Stasi kraj prozora. Ona je mirno gledala napolje. Pristupio joj je i, pokazajući na sliku, rekao tiho, kao da ne želi pomutiti mir pokojnice: — Sudbina je obilježila ovo lice. Ona je samo tiho nagnula glavu. Zajedno su polagano napustili prostoriju. Na pragu se John Crosshall još jednom okrenuo opraštajući se od slike. Zalutala sunčeva zraka upravo je prelazila preko portreta, poput nekog smiješka: poput tihog pozdrava. — Anneliese Ortlingen bijaše izvanredna žena. Nježna i bespomoćna poput djeteta, a kad je to bilo potrebno, snažna i hrabra poput muškarca — rekla je poluglasno teta Stasi. — A vi ste bili njezina prijateljica zar ne, teta Stasi? — Da. Jednom sam je našla u suzama. Brzo se umirivši, ona mi je kazala neka nikada ne zaboravim kratku pjesmu Gottfrieda Kellera. Hoćete li da vam je opetujem? — Molim va, teta Stasi! Ova me žena zanima, otkad sam ugledao njezin portret. I tada teta Stasi poče poluglasno recitirati: »Tko bez bola je, taj je i bez ljubavi, Tko je bez patnje, taj je i bez vjernosti. I samo za onoga sunce jasno sja, Koji za ljubav, čežnju i bol zna.« John Crosshall je saslušao riječi pjesme jako pozorno, a njegove se oči pritom ovlažiše. Nisu više progovorili sve dok nisu sustigli Ronalda s obje mlade djevojke. John Crosshall je izj avio da je to ipak velik napor za njega. — Nažalost, ne mogu danas dalje razgledavati dvorac, gospodine Ortlingen! — Sjednimo neko vrijeme na terasu! Neka Veva i Ronald provedu gospoñicu Lilian kroz dvorac. Ja ću vam praviti društvo, jer ja sve to već dobro poznajem — predložila je teta Stasi. John Crosshall je rado pristao na njezin prijedlog. Sjedili su pred vratima koja su vodila u sobe Ronaldove majke. John Crosshall je neprekidno promatrao vrata s bolnim izrazom lica. Njegovo su čelo izbrazdale duboke bore, kao da ga muče teška sjećanja. Tako je sjedio tiho i zamišljeno, a teta Stasi ga nije smetala. Napokon su se mladi ljudi vratili na terasu. Ronald je pokazao Liliani čitav dvorac, sve osim soba svoje majke. Njih nije otvorio. Ali sada, kad su neko vrijeme sjedili pred njima, on je iznenada ustao i kazao: — Hoćete li još časak da uñemo u sobe moje majke, gospoñice? Htio bih vam pokazati svoj harmonij. Vidjet ćete da je iste proizvodnje kao i vaš. Veva je uplašeno pogledala Ronalda. Znala je da su te sobe prava svetinja za njega i da nitko nije smio prestupiti njihov prag. To, što je pozvao Lilian, predstavljalo je pravo odlikovanje. Vjerojatno je izmijenio svoje mišljenje o njoj. Lilian nije znala što ove sobe za nj predstavljaju, no instinktivno je osjećala da prestupa sveti prag. Povukla je za sobom i Vevu. — Morate nešto odsvirati na mom harmoniju, kao što sam ja svirao na vašem — rekao je Ronald Liliani, kad su ušli. Crosshall je gledao za mladim ljudima. Njegovo se lice pzarilo kad je njegova kći prešla preko praga. Instinktivno se nagnuo naprijed. I tako je mogao gledati kroz otvorena vrata u sobu. Njegov je pogled zastao na slici Ronaldova oca. Trgnuo se kao udaren. Na njegovu se licu pojavila bol, zatim bijes i mržnja. Gledao je divljim pogledom sliku svoga smrtnog neprijatelja. Njegovo se lice zgrčilo. Hropac se izvio iz njegovih grudi. To je privuklo pažnju tete Stasi. Pogledala ga je i smjesta sve shvatila. Pao je u naslonjač crvena lica, boreći se
88
GIGA
mučno da doñe do daha. Priskočila mu je u pomoć. Istog su časa iz otvorene sobe doprli neki zvuči. Lilian je svirala na harmoniju. Skladni su zvukovi djelovali umirujuće na užasno uzbuñenog čovjeka. Uzeo je sa zahvalnošću uvijek pripravan lijek, koji mu je teta Stasi pružila i promrmljao: — Tiho, tiho, to će već proći — hvala. Ruke tete Stasi drhtahu kad mu je pružila lijek, no on je odmahnuo, želeći je umiriti. Spremila je lijek u torbicu. Prisilio se na smiješak. — Kako je čovjek slab — uzdahnuo je. Teta Stasi je odmahnula. — Niste vi slabi. Naprotiv, divim se vašoj snazi — rekla je bezvučnim glasom. I ona je problijedila. Neko su vrijeme šutjeli. Zatim se on uspravi. Napadaj je prošao. — Osjećate li se bolje? — zapitala je zabrinuto teta Stasi. Nasmiješio se. — Prošlo je. Suviše sam se danas naprezao. Zar to Lilian svira na harmoniju? — Da, u sobi pokojne gospoñe Ortlingen. Njezin sin očito Lilian veoma cijeni kad je otvorio majčine sobe. Do danas nije u njih smio stupiti ni jedan stranac. John Crosshall je pogledao ispitivački staru damu, kao da želi dokučiti smisao tih riječi. Neko su se vrijeme gledali. U očima tete Stasi bilo je nešto što gaje umirivalo. — Mislite da Ronald Ortlingen gaji simpatije prema mojoj kćeri? — zapitao je. Teta Stasi je kimnula. — Da! Imao je prema njoj neke predrasude, jer je bila strankinja. No, već ih je odavno odbacio. A to što joj je dopustio svirati na harmoniju svoje majke, pokazuje više nego samo obično poštovanje. Stari ju je gospodin pogledao očima u kojima se zrcalila sreća. — Kako to da gospodin Ortlingen još nije oženjen? Kazao mi je da je veoma osamljen. U takvom se slučaju mladići odlučuju na brak. Teta Stasi je nesigurno pogledala u stranu, kao da želi izbjeći njegov pogled. — Ronald se prema propisima svoje obitelji smije oženiti samo ženom iz jednako stare plemićke obitelji. John Crosshall je zamišljeno gledao pred sebe. Lilian je prestala svirati. Stari se gospodin trgnuo iz svojih misli. — Ne bih želio da Lilian sazna za moj srčani napad. Ona se odmah uplaši — kazao je brzo. Teta Stasi je kimnula s razumijevanjem. Tada su mladi ljudi izišli. John Crosshall je pogledao prvo Lilian a zatim Ronalda. Vidio je da su veoma blijedi i uzbuñeni. Samo je Veva bila radosna. Veselila se što je Ronald odbacio odbojnost prema Lilian. Došlo je vrijeme za čaj. Gospoña Hellmann se pojavila na terasi i zapitala žele li popiti čaj ovdje ili u pokrajnjoj sobi. Ronald je to upitao svoje goste. John Crosshall i teta Stasi mislili su daje veoma ugodno pod prugastim platnenim krovom na svježem zraku, a i mlade su djevojke željele ovdje popiti čaj. Smještaje došao sluga i priredio stol. Drugi je sluga dogurao elegantna engleska kola za čaj na terasu. Nekoliko časaka kasnije sjedili su zadovoljni i pili čaj. John Crosshall je bio još pomalo uzbuñen i njegove su ruke lagano drhtale. Lilian ga je zabrinuto gledala, a on ju je sa smiješkom umirivao. Tek oko sedam sati gosti su krenuli kući. Putem gotovo i nisu govorili. Svaki je bio zaokupljen svojim mislima. Kod kuće je Lilian otpratila oca u sobu. Privinula mu se u naručaj. — Sad je i to za tobom, oče! Bila sam tako zabrinuta zbog tebe. No, otkad sam vidjela sliku Ronaldove majke, mogu te još bolje razumjeti nego prije. U njezinoj sam sobi ugledala portret njezina muža. Kakvo grubo, tiransko lice! Sin mu nije sličan, na sreću. — Ova joj je tvrdnja izletjela a da toga nije bila svjesna. Otac joj je dobacio upitni pogled. Ona je naglo pocrvenjela.
89
GIGA
— Moram se brzo presvući, oče! Pozvat ću Charlesa — brzo je kazala. Pozvonila je i poljubila oca. Kad je Charles došao, brzo se udaljila. Otac je zamišljeno gledao za njom. I ponovno se pojavio sjaj u njegovim očima. »Lilian i Ronald Ortlingen? To bi bio čudan završetak. Zar je sudbina odredila da se stvar tako mirno okonča? Moram ih pažljivije promatrati«, mislio je on i prepustio se Charlesu. Lothar Kreuzberg je sjedio u svojoj skromnoj sobi. Posilni mu je upravo bio donio očišćeno odijelo. Lothar je do kasnog poslijepodneva bio na dužnosti i sad se osjećao umornim. Ali taj umor nije bio uzrokom srdžbe na njegovu licu. I opet je bio bez novaca. Osim toga, njegovi su ga vjerovnici gonili. Na neki ih je način morao bar djelomično podmiriti. Ali kako? Kad bi i od svoje sljedeće plaće poslao polovinu vjerov-nicima, oni bi se samo samilosno nasmijali. Sljedećeg bi ga mjeseca ponovno gonili. A nikako nije mogao izlaziti s polovicom plaće, jer bi ga to tjeralo u nove i nove dugove. I dok je slijedio svoje neugodne misli, sluga mu je donio neko pismo. Lothar je već znao o čemu se radi. Naravno, opet ga je netko gonio. Lothar je otvorio pismo i stao čitati. Njegove su se oči začuñeno raširile. »Cijenjeni gospodine! Bilo bi mi milo kad bih ja bio vaš jedini vjerovnik. Molim vas stoga, javite mi imena i adrese svih ljudi kojima nešto dugujete, pa makar i najmanju svotu. Ja ću tada, ako ste s time sporazumni, platiti sve vaše dugove i poslati vam potvrdu koliko iznosi vaše dugovanje prema meni. Tada ćete morati otplaćivati čitav svoj dug samo meni, a ja sam siguran da ćete mi slati onoliko koliko budete najviše mogli.« I tako dalje. Lothar se ponovno smijao. — Mogu ispuniti ovu želju nepoznatoga. Gosche, daj mi papir i lovku. Posilni je stao prekapati po pisaćem stolu i napokon našao ono što je tražio. — Dobro, Gosche! A sada, napolje! Moram raditi u miru. — Kako zapovijedate, gospodine poručnice! — kazao je ponešto začuñeno Gosche. Nije mogao shvatiti da poručnik želi raditi, a malo je prije izjavio daje »na smrt umoran«. Još se jednom okrenuo na vratima. — Hoće li gospodin poručnik večeras jesti vani ili kod kuće? Lothar se nasmijao. — Ne, ne, sine moj, večerat ću kod kuće. Evo ti pedeset pfeniga. Priredi dobru večeru. No, molim izmisli malu promjenu. Ne želim neprestano jesti kavijar i ostrige. Ako ima još malo čaja kod kuće, zamolio bih jednu šalicu. — Na zapovijed, gospodine poručnice! I Gosche se povukao s pola marke. Lothar je položio komad papira na neku knjigu, koja mu je služila kao podloga, i počeo zapisivati brojeve. Isprva mu je to lako polazilo za rukom, bez mnogo razmišljanja. Kasnije se teže prisjećao još ovoga i onoga. Konačno se više nikoga nije mogao sjetiti. Energično je povukao crtu ispod brojeva. Duboko je uzdahnuo. »Sveta Barbara! Devet tisuća tristo i četrdeset maraka! Pa toliko novaca uopće ne postoji. Dakle, uz onih šest tisuća maraka što mu već duguje, on želi riskirati još tri tisuće tristo i četrdeset. Taj je čovjek zaista hrabar! Kako ću to ikada moći platiti, nije mi jasno. No, mali ljudi, postolari, krojači, rukavičari, svi će se oni veseliti kad prime novac. Radostan sam radi njih. Napišimo, dakle, sve to uredno i pošaljimo onom bogatom stricu. Htio bih znati zašto je iznenada pokazao toliko čovjekoljubivih osjećaja. Možda je čuo da posjećujem kuću dolarskog milijunaša. Možda vidi u meni budućeg zaručnika lijepe gospoñice Crosshall. Bože moj! Kad bi moj otac saznao da sam dužan gotovo devet tisuća maraka! Bio bi izvan sebe od uzbuñenja. Ali, što mogu? Čovjek ne može živjeti od zraka.« Pošao je k pisaćem stolu da prepiše tablicu. Pritom je ugledao pozivnicu, koja je već nekoliko dana ležala na stolu. Bio je to poziv na vrtnu svečanost u Kreuzberg. Otkada je gospodin Crosshall otvorio vrata Kreuzberga i posjetio sve svoje susjede, ova je vrtna svečanost već bila planirana. Svi, koji su bili u bilo kakvim vezama s Crosshallovima, dobili su poziv. John Crosshall je želio svoju kćer uvesti u društvo.
90
GIGA
Lothar se dobrovoljno javio kao meštar ceremonija i stoga je svaki slobodni čas provodio u Kreuzbergu. Prekosutra se imala održati svečanost. Kolovoz je bio bez kiše, pa su s lijepim vremenom računali i na dan svečanosti. Čitav je dvorac imao biti osvijetljen, da bi se i nakon zalaza sunca, moglo boraviti vani. Pripremali su vatromet, a Lilian je predvidjela i mnogo novotarija koje će učiniti zanimljivijom zabavu. Ona je u tome imala iskustva, jer je često prireñivala slične zabave u očevoj kuci u Americi. Čitava je okolica bila uzbuñena i svi su razgovarali samo o vrtnoj zabavi. Kad je Lothar završio pismo, bacio se na divan. Zapalio je cigaretu. Pritom je mislio na Lilian Crosshall. Ona je bila lijepa, prelijepa, i odprve se preko glave zaljubio u nju. No, uskoro je primijetio da mu je ona duhovno nadmoćna i nije mogao protumačiti samom sebi zašto uopće pokazuje zanimanje za nj. I s tom spoznajom o svom podreñenom položaju, nestalo je sve njegove zaljubljenosti. Sad ju je još samo poštivao. Naravno da je, kao i svi njegovi drugovi, razmišljao o tome ne bi li mogao zadobiti ruku gospoñice Crosshall. Učinio je instinktivno sve da bi joj se što više svidio. Ali nikad se nije posve ozbiljno držao njezinim obožavaocem. Pismo njegova zajmodavca i njegov prijedlog pokazali su sada sve u drugom svjetlu. Kad su već drugi počeli ozbiljno misliti o tome da bi on mogao postati zet gospodina Cross-halla, zašto to ne bi mislio i on? »Neću zbog toga izgubiti glavu«, mislio je. »Pitat ću gospoñicu Lilian, otvoreno, želi li postati mojom ženom. Ako sam za nju dovoljno pametan, ne smeta me što je ona još mnogo pametnija. Napokon, nisam loš momak! Čovjek može jednom i nešto riskirati, želi li izvući glavni zgoditak. Bože moj, ako ona pristane — past ću na pod.« morao se nasmijati, kad je to u mašti slikovito zamislio. Stao je šetati sobom gore—dolje, zamišljajući kako bi to bilo da iznenada više nema dugova i da nikada više ne mora misliti na novac. »To bi bilo prokleto lijepo. Tada bi se moj stari oslobodio svih briga. Želim mu to od srca.« Ali nakon toga je opet počeo oklijevati. Nije ga oduševljavala pomisao na to da postane Lilianin suprug. »Kad već siromah poput mene zaprosi tako bogatu djevojku, tada on mora imati stanovite odlike. A imam li ih ja? Ne, zapravo ih nemam. Nisam bogat. Nisam odviše pametan. Ona je obrazovanija od mene, a i ljepša. Osim toga je i bolji čovjek. Cime bih joj, dakle, mogao imponirati, kad bih zaista dobio glavni zgoditak i oženio se njome? Valjda ne mojim šalama, koje ponekad govorim iz očaja? Bože moj, izgubio bih sav svoj smisao za humor uz takvu ženu. No, možda se zaljubila baš u moju beznačajnost. Ljubav je slijepa a proturječnosti se privlače. Ona me sigurno voli, jer to i pokazuje. Onaj iz Ortlingena je već zbog toga neizmjerno bijesan. Nije joj stalo do njega i nastoji ga se uvijek što prije otarasiti. Pa bio bi pravi zločin kad bi se ta dražesna dolarska princeza udala za čovjeka koji je i sam bogat. Bolje da usreći jednog od mojih siromašnih drugova. Tada bi bogatstvo ostalo u puku. Nije baš divan osjećaj, kad čovjek spozna svoju beznačajnost, stupiti pred nju i zaprositi je. Zato je potrebna hrabrost. Ja ću to ipak riskirati, i to već prekosutra na vrtnoj zabavi. Valjda će se naći prilika za to. Prepustimo odluku sudbini«. I pošto je odlučio, srušio se mrtav—umoran na divan. Malo kasnije ušao je njegov posilni, donoseći večeru. Složio je na tanjuriću sve kako je bolje mogao. Donio je i čajnik od mjedi i šalicu. Postavio je stol uistinu lijepo u danim prilikama. Lothar je sjeo za stol i pogledao s odreñenim smislom za humor tu »luksuznu« večeru. U kući je još bilo nešto kruha i maslaca. Gosche je kupio malo nareska, krišku švicarskog sira i nekoliko osušenih ribica, koje je Lothar veoma volio. Upravo kad je htio početi jesti, stigao je njegov drug Kuno Thielen s kojim je već bio u kadetskoj školi. — Čovječe, znači da si i ti bez para? Upravo sam htio od tebe posuditi — rekao je razočarano, promatrajući obilnu večeru. Lothar je ponovno bio dobre volje. — Pet minuta prije plaće, dragi Kuno? Nisam kreditno sposoban, to si lako mogao pogoditi.
91
GIGA
Posjedujem još pedeset i sedam pfeniga. S tim moram sutra večerati, jer sam u kasinu odviše dužan. Thielen ga je tragično pogledao. — Bio si moja posljednja nada. Nitko u puku više nema novaca. — Nije ni čudo na dvadeset i devetog. Hoćeš li sa mnom večerati? Pozivam te i za sutra. Sve ćemo bratski podijeliti. Preksutra je zabava u Kreuzbergu. Tada više nećemo patiti i moći ćemo plivati u izobilju. Pred nama su i manevri. Neka nam nebo udijeli dobar smještaj. Prvog ćemo dobiti plaću. Ne budi tako tužan, Kuno! Veseli se. Neka živi život! Sjedi i jedini Gosche će postaviti još jedan pribor i donijeti šalicu. Imam i cigareta. Osim toga, pričat ću ti za vrijeme večere izvrsne šale. Thielen je sjeo duboko uzdahnuvši. — Kakav pasji život vodimo kao siromašni poručnici. — Gluposti, Kuno, to je divan život. Samo ga valja promatrati s prave strane. — Ti si optimist. Neka sam Bog zna otkuda ti uvijek dobra volja. — Malo prije ona mi je pet minuta nedostajala. No, šteta je za svaku sekundu koju čovjek sam sebi pokvari. Thielen ga je pogledao. — Dragi moj, kad bih bio tako sretan kao ti i kad bi gospoñica Crosshall za mene toliko marila kao za tebe, tada bih i ja s više nade gledao u budućnost. Lothar je odrezao komad kruha. Casak je zamišljeno gledao pred sebe. Dakle i Thielen je to primijetio? Nije to samo bilo u njegovoj mašti. Sve je to još više očvrstilo njegovu odluku da zaprosi Lilian. Brzo je stao govoriti o nečemu drugom. *** Ronald je s podvojenim osjećajima primio poziv u Kreuzberg. Nije mu se sviñalo stoje dvorac sada uvijek pun gostiju. Moći će se Lilian približiti manje nego ikada; naime, uvijek su se oko nje nalazili uzvanici. Ta ga je misao neizmjerno mučila. A ipak nije želio priznati samom sebi kako mu Lilian više nije strana. Uvijek bi se ponovno silio da kritički razmišlja o njoj. Pravim je žarom tražio njezine greške i slabosti, koje bi mu odvratile misli o nje. Uz to gaje u podsvijesti mučila spoznaja da on prema zakonima obitelji ne može oženiti ženu koja mu po plemstvu ne bi bila ravna. Čuvao se, meñutim, da tu misao poveže s Lilian Crosshall, govoreći još uvijek samom sebi da mu nije simpatična. I tako su ga njegovi osjećaji mučili, da prvi puta u životu nije bio nacistu sam sa sobom. Nešto ipak nije mogao pred samim sobom zanijekati: bijaše to njegova golema bol kad bi Lilian bila ljubazna s drugom gospodom, a prema njemu odbojna i hladna Nastojao je da ne dolazi u Kreuzberg, a ipak ga je neki nemir tjerao onamo. Svaki bi puta odahnuo kad u Kreuzbergu ne bi bilo gostiju. Ali i to mu nije mnogo koristilo. Lilian ga je izbjegavala, a kad je morala razgovarati s njim, bila je hladna i smirena. Htjela je time dokazati kako je prema njemu posve ravnodušna. Nije imala pojma koliko ga svojom hladnoćom muči. On bi ponekad pronašao neku temu koja bi ih zainteresirala. Tada bi oboje zaboravili na sve što ih je razdvajalo. No, čim bi Veva pristupila Ronaldu, ili ga samo zazvala, već bi nestao sav žar u Lilianinim očima i njezino bi lice opet postalo odbojno. John Crosshall i teta Stasi promatrali su, kao po nekom tajnom dogovoru, dvoje mladih. Njihove mudre i iskusne oči vidjele su oštrije i jasnije od Lilian i Ronalda. No, nikada nisu progovorili ni riječi o tome. Nešto tako nježno ne smije se dodirnuti ni najmanjim daškom. Ne baš s velikom radošću, Ronald se spremio za vrtnu zabavu i krenuo u Kreuzberg. Stigao je meñu posljednjima. Zabava je već bila u punom jeku. Pred njim se pojavila šarena, živahna slika. Na travnjaku oko dvorca postavili su mnogobrojne šarene šatore, koji su se isticali
92
GIGA
prema divnom modrom nebu. U njima su se točila pića, a služili su i za različne zabavne igre. Izmeñu šatora visjelo je bezbroj lampiona. Zapovjednik puka dao je dopuštenje da pukovnijska glazba svira na zabavi. Glazbenici su sjedili pod jednim šatorom i marljivo svirali. Ronalda su dočekali veseli zvuči neke Offenbachove skladbe. Sa svih su ga strana pozdravljali, ta svi su već bili dobro raspoloženi. Crosshall je izgledao veoma otmjeno u fraku. Pristupio mu je i srdačno mu stisnuo ruku. Pomiješali su se meñu razdragane ljude. Ronald je gledao naokolo dok je razgovarao s Crosshallom. Nije još otkrio Lilian. Napokon ju je ugledao. Izišla je iz jednog šatora i pošla prema njemu u jednostavnoj bijeloj haljini bez nakita. Za pas je zadjenula predivnu ružu, upravo ubranu. Djelovala je svježe i nevino. Namjerno je bila odabrala jednostavnu haljinu. Znala je da žene časnika žive veoma skromno, i nije ih htjela zasjeniti nekom skupocjenom toaletom. Usprkos tome, meñu tim napirlitanim damama, djelovala je poput labuda meñu kokošima. Jedino se Veva mogla donekle mjeriti s njom. I ona je nosila bijelu haljinu. Kraj Lilian je hodala gospoña pukovnikovica, jedna prilično okrugla žena, kratka daha i crvena lica, nastojeći da djeluje što otmjenije. Ronald je primijetio kako je na neke veoma uzbudljivo izrečene riječi gospoñe pukovnikovice Lilian samo odgovorila kimanjem glave. Kako je otmjeno i drazesno bilo njezino držanje! Ronald je osjetio toplinu oko srca. Zar se nije sada beskrajno divio toj mladoj osobi, koju je jednom želio odbaciti? Pošao je brzo prema njoj i pozdravio je. Njezino je lice smjesta postalo hladno i službeno, a oči su ga pogledale ponosno i hladno. To ga je zaboljele Zašto je baš prema njemu bila tako hladna, zašto nije i za nj imala ljubazan smiješak? Sto joj je on učinio? Zašto ga je tako žalostila? — Genoveva sjedi u onom šatoru — kazala je brzo. Pozdravila ga je i otišla. Gospoña pukovnikovica je smjesta počela, i jako uzbuñena, razgovarati s gospodinom Crosshallon, a Lilian su hitro opet okružili mladi oficiri. I nekoliko gospode iz susjedstva tiskalo se oko nje. Posve naravno, i Lothar Kreuzberg je zauzeo svoje mjesto uz nju. Ronald je potišteno pošao dalje da pozdravi Vevu. Našao ju je s još nekim mladim djevojkama u šatoru. Sluga je upravo donio sladoled i svi su radosno jeli. Ronalda su pozdravili sa smiješkom i radosnim pogledom. On je bio najbolja partija u okolici i mnoge od ovih mladih dama imale su dovoljno otmjene pretke da bi mogle postati gospodarice Ortlingena. Veva je napravila mjesta kraj sebe i on je sjeo. Razgovarao je, šaleći se, s mladim damama koje su se trudile da mu se svide. Lilian ga je slijedila svojim pogledom i, vidjevši kako sjeda kraj Veve, duboko je uzdahnula. No, tom je uzdahu brzo pridodala neku šalu. Upravo se u tome nadmetala s Lotharom. Nije htjela predati se britkoj boli u svojoj duši. »Zašto sam morala zavoljeti baš toga čovjeka koji je nedokučiv za mene i koji ljubi drugu? Zar nema dovoljno drugih muškaraca koji imaju iste duševne i tjelesne vrline? Gotovo sva mlada gospoda oko mene dobro izgledaju, a poneki posjeduju i druge odlike. Zašto nisam jednom od njih poklonila svoje srce? Zašto nisam mogla voljeti Bobbyja Blounta? Je li to sudbina? Moj je otac ljubio njegovu majku, možda sam zato izgubila svoje srce za njim. Da nije ljubio Genovevu prije mene, bi li tada možda zavolio mene?« O tome je razmišljala dok se šalila s Lotharom i s drugima. Napokon je primijetila kako su se sva mlada gospoda okupila oko nje i ostavila druge djevojke. Brzo se okrenula Lotharu. — Znate li možda gdje je moj otac? — Ne znam. Smijem li vam pomoći da ga potražite? — odgovorio je Lothar i riskirao duboki, žarki pogled. Nije to ni primijetila. Ljubazno se oprostila od gospode. — Moram potražiti oca, da se ne bi odviše umorio. Želim vam dobru zabavu, gospodo — rekla je i položila ruku na Lotharovu, a on ju je odveo ponosno poput pobjednika.
93
GIGA
Pokušavao je danas i ozbiljnije razgovarati s njom, nastojeći daje uvjeri kako on nije samo površni zabavljač, a Liliani nije bilo tada do ozbiljnosti, pa nije mogla ni slutiti kakvu je to on važnu odluku donio. — Nemojte se mučiti ozbiljnim razgovorima. To vam ne pristaje. Ja vas više volim kad se šalite — rekla je. Pogledao ju je radosno. — Zaista? Ne smeta li vam što se ja neprekidno šalim? Ona je odmahnula, smiješeći se. — Ne, ne, radujem se kad mogu biti dobre volje i zahvalna sam vam za to. Vi se u Kreuzbergu uvijek brinete za dobro raspoloženje. Mom ocu čini dobro kad oko sebe vidi radosna lica. — No, vi sigurno više volite ozbiljne i sadržajne razgovore? Odmahnula je. — Ne, ja se veselim vašim šalama, i kad ugledam vaše nasmijano lice u Kreuzbergu, ja se radujem. »No dakle, što bih ja još htio«, pomislio je Lothar, ohrabren njezinim riječima. Lilian nije imala pojma što je učinila svojim riječima. Dugo je morala tražiti Johna Crosshalla. Svuda su je zadržavali. U šatoru, u kojem je prije sjedio Ronald s Vevom, ušlo je još nekoliko mlade gospode i pomiješalo se meñu dame. Veva i Ronald nisu više bili ondje. To je ona smjesta zapazila. Zamolili su Lilian neka sjedne, no ona se ispričala i pošla dalje s Lotharom. Nakon nekog vremena došli su do malog šatora blizu glazbe. Kad je Lilian pogledala unutra, ugledala je Ronalda i Vevu. Bili su nasmijani i posve sami. Lilian je, naravno, pomislila da su se »zaljubljenici« namjerno povukli u svoj šator. Brzo je odvukla Lothara. — Mislim da je moj otac tamo prijeko — rekla je. Lothar nije bio primijetio Ronalda i Vevu. Napokon pronañoše gospodina Crosshalla u društvu nekolicine starije gospode gdje sjede oko ohlañene bowle u šatoru. U najvećoj blizini sjedila je na klupi, s jednom starom gospoñom, teta Stasi i čuvala ga. — Možete biti posve mirni, Lilian. Neprekidno promatram vašeg oca — kazala je smiješeći se. Lilian je poljubila staru gospoñu u obraze. — Dobra teta Stasi! Uvijek je bila veoma ljubazna sa starom gospoñom, jer je osjećala njenu iskrenu privrženost. Bila joj je zahvalna što se toliko brinula za oca. Teta Stasi je obožavala lijepu Lilian. — Nisam znala da ga čuvate. Inače bih bila potpuno bezbrižna — dodala je Lilian. — Znate da ga uvijek čuvam. — Da, no mislila sam, možda ste zaposleni. — Ne, sve ostalo ide samo po sebi. Nije potrebno da se brinete. Lilian joj je zahvalno kimnula. — Oprostite, gospodine Kreuzberg! Sada kad sam našla oca želim se uvjeriti da se dobro osjeća. Odvojila je svoju ruku od njegove i pošla k ocu. Lothar se zabavljao s tetom Stasi. Sva su gospoda dočekala Lilian s komplimentima. Htjeli su joj napraviti mjesto, no ona se zahvalila. — Odmah ću otići, ne želim vam smetati. Htjela sam samo vidjeti imate li sve što vam je potrebno — rekla je i kriomice promatrala oca. Uvjerovali su je da se dobro osjećaju i da im ništa ne nedostaje. Lilian je pogledala oca. On joj je kimnuo, da bi je umirio. Vidjela je daje dobro raspoložen i miran, pa je krenula dalje. Lothar joj je pristupio i ponudio joj svoju ruku. — Zapovijedajte kamo da vas odvedem. Domahnula je teti Stasi i kazala veselo:
94
GIGA
— Kamo vi želite, gospodine Kreuzberg! Pogledao ju je zaljubljeno. — A što ako to shvatim doslovno? Morala se nasmijati. — Imate pravo, veoma sam vam nepromišljeno dala slobodne ruke. Ograničimo dakle dopuštenje: dokle seže visoravan Kreuzberga. Ronald je vidio daje Lilian pošla s Lotharom, pa je skočio kad je ona ponovno prolazila kraj šatora u kojemu je sjedio s Vevom. Veva je pošla za njim. I tako su se našli pred Lilian i Lotharom. — Sigurno se želite odmoriti, gospoñice. Šator je prazan. Nećete li sjesti? — zapitao je brzo Ronald, samo da nešto kaže. Lilian je časak bila neodlučna, ali je ipak ušla i sjela. — Budući da ćemo danas još morati plesati, dobro je da se malo odmorimo — rekla je. — Sjednite kraj mene, Genoveva! Veva je sjela kraj nje, a gospoda su sjela nasuprot damama. Ubrzo je nekoliko mladih djevojaka odvuklo Lothara. Bio im je potreban za neku igru. Budući daje meñu njima bila i pukovnikova kći, nije se usudio odbiti, iako je bio bijesan što su ga odvukli od Lilian, koja je razgovarala s Ronaldom i Vevom o nevažnim stvarima. Tek što je Lothar bio otišao, neki je sluga pozvao Vevu. — Smjesta ću se vratiti — kazala je i brzo izišla. I tako su Ronald i Lilian iznenada ostali sami. Mlada je djevojka željela pobjeći za Vevom. Ipak je sjela, sjetivši se kako bi to bilo glupo i uvredljivo za Ronalda. Primijetio je njezinu nehotičnu kretnju i čvrsto stisnuo usne. Lilian je nastojala da se taj nevažan razgovor nastavi, a njezino je lice pri tome bilo hladnije i zatvorenije nego inače. U njegovim se grudima borila gorčina zbog njezine hladnoće s iznenadnom čežnjom da što dulje ostane nasamo s njom. Kad ni jedan od gospode nije bio u njezinoj blizini, on je bio mirniji i nije osjećao ljubomoru. Pogledao ju je žarkim pogledom i kazao iznenada tihim glasom: — Budući da mi je sudbina dopustila da budem sam s vama, htio bih vas nešto pitati. Već dugo se za to spremam. Sto sam skrivio, da ste prema meni uvijek tako hladni i odbojni? Sjedila je ukočena od straha zbog izravnog pitanja. Krv joj je udarila u lice. Nije se usudila pogledati ga nego je čvrsto stisnula dlanove. Sada ga ni za što na svijetu ne bi mogla pogledati hladnim pogledom. — Ne razumijem vas, ne znam što mislite, gospodine Ortlingen — prošaptala je dršćući. Prignuo se i pogledao je ispitivački. — Vi me razumijete; odviše volite istinu, a da vam ne bi bilo teško lagati. Vi me izbjegavate i to potvrñuje moje mišljenje da se nešto ljutite na mene. Nastojala je pribrati se. — Ne, ne, varate se. Ne ljutim se. Kako bih to mogla. Vi ste mom ocu i meni uvijek dobro došli gost. On je teško disao. — Vašem ocu, da! To osjećam i tome se veselim. Ali ne i vama. To takoñer osjećam, i to me veoma boli. U njegovim se riječima očitovala iskrena duboka bol. Podigla je oči i pogledala ga. I tada se prestrašila do dna duše. U njegovim je očima zasjalo nešto što ju je uzbudilo: neka topla čežnja, neko nijemo zaklinjanje. Sto li je to sada? Pa on je ljubio Genovevu. Vlastitim je očima vidjela kako ju je poljubio i dodao joj kriomice pismo. Ona je znala da je dvoje ljudi potajno zaručeno. A ipak ju je sada gledao takvim pogledom, koji joj prodiraše sve do srca. Ustala je dršćuću i naslonila se na stol. — Ne mislim, gospodine Ortlingen, da sam ikada prema vama bila nepristojna. Pa vi ste gost naše kuće.
95
GIGA
Gorki mu je smiješak prešao preko usana i on je takoñer smjesta ustao. — Ne, pa to nisam ni rekao, gospoñice! Ne mogu se potužiti na pomanjkanje pristojnosti. Ali ta je pristojnost ledena, gotovo uvredljiva. Možda sam nečim prouzrokovao vašu srdžbu. Ona je bespomoćno stisnula ruke. — Ne, ne, to sigurno niste. Nisam namjeravala uvrijediti vas. Opet ga je pogledala kao da je neki magnet privlači. Vidjela je njegovo blijedo uzbuñeno lice. Već se bio svladao i onaj čudan pogled, koji ju je malko prije tako uplašio, nestao je iz njegovih očiju. Opet je bio miran, no na usnama mu je još uvijek igrala gorčina. — Pa i sada tražite razlog da biste što brže otišli iz moje blizine — rekao je, prisiljavajući se da ostane smiren. Ponovo je sjela i nasmiješila se. Koliko ju je taj smiješak stajao to je samo ona znala. Alije htjela sačuvati mir na svaki način. — Molim vas, gospodine Ortlingen, odbacite sumnju. Priznajem vam otvoreno, uplašili ste me optužujući me zbog takve nepristojnosti. Ako ste zaista pomislili da sam prema vama hladnija nego prema drugima, moram se zastidjeti, jer to svjedoči o lošem odgoju. No, dajem vam svoju riječ da se ne ljutim na vas, niti vas želim uvrijediti. To je kazala veoma mirno. On je s mnogo poštovanja poljubio njezinu ruku. — Hvala vam. To me toliko mučilo da sam teško odlučio da i dalje dolazim u vašu kuću. Lilian je rukom prešla preko čela, kao da joj je vruće. Sileći se na smijeh, kazala je u šali: — Kako sam bila nesnosna, a da to sama nisam znala. — Dopuštate mi dakle da vas i nadalje posjećujem? Pomislila je da bi Kreuzberg bio pust bez njega, iako je znala da dolazi samo radi Veve. Naravno, to nije kazala. Samo je podigla ruke kao u obrani. — Oh, bila bih neutješna kad bih vas otjerala. Sto bi mi tek kazali Genoveva, teta Stasi i moj otac kad bih to učinila!? On je htio još nešto reći, ali nije mogao, jer se Veva vratila. I dok su brbljali o nevažnim stvarima, Ronald je pomislio: — Možda je Lilian Crosshall bila prema meni tako hladna, jer nije htjela izazvati dojam da joj nešto značim. Pošto su joj poznati uvjeti pod kojima ja nasljeñujem Ortlingen, ona zna da meñu nama ne bi moglo doći ni do kakve ozbiljne veze. Ta ga je pomisao gotovo utješila, to više što je ona sada bila mnogo ljubaznija. U Lilianinom se srcu toga časa rodio čudan osjećaj. Kad se sjetila žarkog i čeznutljivog Ronaldovog pogleda, bilo joj je kao da čini nepravdu Vevi. Je li se varala ili je zaista vidjela toplu molbu u njegovim očima? Tada se taj pogled mogao protumačiti samo na jedan način. Tada je Ronald Ortlingen gajio prema njoj iste osjećaje kao i ona prema njemu. Tada nije Genovevu ljubio svim svojim srcem, već ju je vezao za sebe samo stoga stoje mislio daje ljubi. Svoje je srce izgubio tek kada je sreo nju. Zgrozila se i nastojala odbaciti tu misao koja joj se uvukla u srce. Govorila je samoj sebi da je obična luda, koja vidi ono što želi. Gorko se stidjela zbog toga. Nije smjela više misliti na Ronaldov pogled. To nije bilo pošteno prema Genovevi. Ronald je pripadao njoj, i ona je bila sigurna u njegovu ljubav, nadajući se skorom braku s njim. Zašto se to dvoje ljudi još nije vjenčalo? Mislila je da će se smiriti kad Veva postane Ronaldova supruga. Tada bi se njeno srce složilo s onim što se više ne da promijeniti i više ne bi sa žudnjom mislila na supruga druge žene. Tako je bar pretpostavljala. Misli su vrvjele njezinom glavom. U njezinoj je duši bjesnila oluja. Nastojala je da zaboravi Ronaldov pogled, i stidjela se pred samom sobom što u tome ne uspijeva. Pitala se neprekidno zašto je Ronalda boljelo što je ona prema njemu tako službena. Zašto mu nije bilo dovoljno da je prema njemu pristojna? Kad bi mu bila ravnodušna, to ga ne bi smetalo. Sve je to prolazilo njezinim mislima dok je sjedila pokraj Veve, nasuprot Ronaldu, i ponekad ubacila koju riječ u razgovor. Bila je silno uznemirena te više nije mogla izdržati.
96
GIGA
Skočila je. — Moram vidjeti stoje s našim gostima — promucala je i istrčala iz šatora. Ronald je gledao za njom žarkim pogledom. Veva nije opazila njegov pogled. I ona se digla. — Doñi, Ronalde! I ja se moram brinuti za goste. Zadržat ćemo se inače ovdje u razgovoru — kazala je. Ronald je skočio i ponudio joj ruku. — Nije li to dražesna svečanost, Ronalde? — zapitala je, smiješeći se. — Veoma lijepa — odgovorio je, misleći na nešto drugo. Tražio je pogledom Lilian. Veva ga je upitno pogledala. — Čini mi se, da se ti ne zabavljaš? Sabrao se. — Zabavljam se izvrsno. U prolazu, uvukli su ih u neko veselo društvo i prije no što se snañoše bijahu već usred vesele igre. Ronald je vidio i Lilian gdje sudjeluje u igri. Lothar je bio kraj nje i ona se smijala njegovim šalama. On je tada počeo isticati svoje dobro raspoloženje i postao jedan od najveselijih. Njegov se smijeh miješao s Lilianinim. Oboje se časkom prestrašeno pogledaše, jer njihov smijeh nije zvučio prirodno. Njihovi su se pogledi smjesta opet razdvojili. I nisu se više gledali. *** Za čitavo vrijeme zabave vladalo je predivno vrijeme. Kad je pao mrak, upalili su na tisuće šarenih lampiona i čitav je dvorac zasjao. Svuda uokolo stajahu skupine gostiju i razgovarahu. Šetali su po ureñenim travnjacima. Večera je upravo bila završena i sad je imao započeti vatromet. Ronald se nezapaženo povukao iz radosne gomile i potražio tiho mjestance u parku, gdje nitko nije mogao smetati. Maloprije je sjedio kod stola kraj Veve, a nasuprot Lilian. Njezin je kavalir bio, naravno, Lothar Kreuzberg. S njim je tako živahno razgovarala, da je jedva bacila poneki pogled uokolo. Prije svega je očito nastojala izbjeći Ronaldove oči. Bio je, više nego ikada, zrak za nju. Je li to možda bilo zbog njegovih pitanja koje joj je uputio? Je li možda zamijetila što se dogaña u njegovoj duši? On je toliko želio topao, prijazan pogled njezinih očiju. Možda mu je htjela pokazati kako joj on dosañuje? Nije mogao sudjelovati u toj veseloj zabavi, pa se povukao duboko u park. Put u parku vodio je serpentinama oko brda. Posvuda meñu grmljem stajahu klupe. Sretao je poneke goste na putu dokle god je dopirala svjetlost. Gospoda su pušila, a dame razgovarahu i hihotahu. Mjesta, koja su bila u mraku, ostala su pusta. Ronald je sjeo. Čuo je glazbu iz daljine i veseli smijeh. To ga ovdje više nije smetalo. Naslonio je glavu na klupu i zatvorio oči. U mislima je vidio Lilian Crosshall i nije više niti nastojao da zatomi svoju čežnju za njom. Istog je časa Lothar konačno odlučio da ostvari svoju namjeru i da zaprosi Lilian. Ona je kod stola bila tako ljubazna s njim, a vino je odagnalo sve preostale sumnje. »Sad ili nikad«, govorio je samom sebi, kad je nakon večere izišao s njom. — Moramo poći u tamni dio parka, kako bismo mogli bolje vidjeti iluminaciju — kazao joj je. Lilian je samo teškom mukom kod stola glumila dobro raspoloženje. Dobro joj je došlo da se na časak izvuče iz gužve. Znala je da teta Stasi čuva oca. I tako je bez oklijevanja pošla za Lotharom. Bila je tako zaokupljena svojim mislima, da nije primijetila uzbuñenje odjedanput šutljivog Lothara. Silazili su polagano niz serpentine, putem kojim je malo prije prošao Ronald. Nisu ga vidjeli, jer je on sjedio duboko u mraku. Ronald se trgnuo kad je kraj sebe začuo Lotharov glas. — Tako, na ovoj ćete se klupi moći odmoriti, gospoñice! Imate pred sobom čitavu predivnu
97
GIGA
sliku. Na to je odgovorio ženski glas u kojem je Ronald prepoznao Lilianu: — Ovdje je zaista divno. Tako spokojno i tiho. Svi već trče prema mjestu vatrometa. No, proći će još četvrt sata dok počne. Za to vrijeme moći ćemo se ovdje odmoriti, gospodine Kreuzberg! Ronaldove su oči tražile bijelu, vitku pojavu. Kroz granje je vidio klupu postavljenu nasuprot njegovoj. Vidio je svaki pokret dvoje ljudi. Vidio je kako bliješte svijetla dugmad uniforme, a vidio je i to kako Lothar stoji posve blizu Lilian, i kako se sagnuo prema njoj. Najradije bi bio skočio i postavio se izmeñu njih. Ali je samo stisnuo ruke kao u grču i ostao nepomično sjediti. Nije ni pomišljao na to da on ovdje zapravo prisluškuje. Jedino što je znao bilo je da mora ostati neopazen. Osjećao je da bi mogao odvratiti neku pogibelj što mu prijeti, ako ostane ovdje. I tako je čuo svaku riječ koju su oni progovorili i vidio svaki pokret. Mladi je časnik neko vrijeme šutio, nakon Lilianinih riječi. U dnu je srca osjetio oklijevanje i najradije bi bio pobjegao. Ali je sebi dao riječ da će iskoristiti povoljnu priliku. Sakupivši svu hrabrost, krenuo je u napad bez daljeg razmišljanja. — Cijenjena gospoñice, zahvalan sam sudbini što mi je poklonila nekoliko časaka nasamu s vama — rekao je. — Zašto tako svečano, gospodine Kreuzberg! Nećete li sjesti? — Ne, ne, hvala vam. Molim vas, dopustite mi da vam stojeći kažem ono što vam imam reći. Već se dugo borim s odlukom da vas upitam, biste li me učinili najsretnijim čovjekom na svijetu, pruživši mi svoju malu ruku za čitav život? Tako — sad je i to kazao. Lothar je odahnuo, kao da je obavio neki težak posao. Ronald, meñutim, koji je čuo svaku riječ, ugrizao se za usne, gledajući ukočenim pogledom prema Lilian. Samrtni znoj orosio mu je čelo. Još nikada nije osjetio takvu bol i takav strah kao u ovom času. Grozničavo je očekivao Lilianin odgovor, a istodobno ga se i plašio. Suzdržao je dah da bi čuo njezine riječi. Lilian je neko vrijeme oklijevala, a tada je njezin glas zazvučao umorno i žalosno: — Dragi gospodine Kreuzberg, zašto ste mi to učinili? Bila sam čvrsto uvjerena da sam u vama našla dragog, dobrog prijatelja, a sad ste me razočarali. To mi je veoma žao. — Ali, draga gospoñice! — procijedio je Lothar nesigurno. Ona je brzo digla ruku. — Ne, ne, zaboga, ne recite da me ljubite! Kad biste znali koliki su mi to već kazali. A svi su mislili samo na moj imutak. A i vama je, priznajte, najmanje stalo do mene: ljubite me jednako tako malo kao i ja vas! Lothar je duboko uzdahnuo. — Časna riječ, ja sam vam se od prvog časa neizmjerno divio. Od prvog trenutka kad smo se sreli. Vi ste u svakom pogledu visoko iznad mene. Ali vi ste bili tako ljubazni i dobri prema meni. Pomislio sam: zašto ja, siročić, ne bih jednom izvukao glavni zgoditak? Ohrabrio sam se i zaprosio vas. Zaista mi nije bilo lako. Ja vam se, naime, neizmjerno divim. Vi ste prelijepi i premudri za mene, a da i ne govorimo o vašem bogatstvu. Rekao sam samom sebi: možda će ti se sreća nasmiješiti, ali čini se, ipak nije tako. Sve je to Lothar govorio glasom smiješnog kajanja. Lilian se preko volje morala nasmijati. — Ne bi bila sreća za vas kad bih vam ja postala ženom — stala gaje tješiti kao malo dijete. Lothar je uzdahnuo. — To vi ne možete shvatiti. Znam da sam dobio pravu pravcatu košaricu. Mogao sam to zapravo predvidjeti. Možda imate i pravo: ne bih postao sretan uz vas! Jer za muškarca baš nije ugodno da ovisi o ženi. Ali znate, ja sam siromah i pomislio sam kako bi bilo divno riješiti se svih briga... Neću vam lagati, bit ću posve iskren: ja sam zaista mislio na vaš novac! Lilian se uozbiljila.
98
GIGA
— Zar mislite da čovjek nema briga kada je bogat! ? Znam mnogo stvari za koje bih dala sav svoj imutak bez razmišljanja — uzdahnula je. Odmahnuo je glavom. — To kažete, jer ne znate stoje siromaštvo. Vjerujte mi, nema većeg jada. Siromaštvo demoralizira čovjeka. To vidite na meni. Pošten sam čovjek, bar koliko je to moguće, ali novčane su me brige natjerale na to da vas zaprosim. To je bilo kao da sam igrao lutriju. Užasno, zar ne? Lilian se ponovno morala nasmijati. — Ne, to nije užasno, to je samo ljudski. I tako kako vi to radite, može se i oprostiti. Vi ste bar ostali iskreni i niste me zavarali s tobožnjim osjećajima. To me veseli, jer ćemo i nadalje moći ostati prijatelji, a neću vas morati prezirati. Zaboravit ćemo oboje tu ludost, zar ne? Nećemo više o tome govoriti. Lothar je uzeo njezinu ruku i poljubio je. — Rekao sam, vi ste predobri za mene, gospoñice Lilian! Strahovito se stidim. Zapravo sam u dnu duše sretan što ste mi dali košaricu. Kakvu bih ja žalosnu igru igrao uz vas! Ne bih mogao ništa, nego gledati vas s neizmjernim poštovanjem. Lilian je, smiješeći se, kimnula. — To bi bilo užasno, kako za vas tako i za mene. Ženi mora njezin muž biti uzor. Priznajem vam, za svakog drugog bih bila pomislila da će me zaprositi, samo ne za vas. Uvijek ste mi bili dobar drug i zato sam prema vama bila uvijek mnogo ljubaznija nego prema ostalima. — A sada to više nećete biti, zar ne? — Tek sada hoću. Sad smo razjasnili naše meñusobne odnose pa možemo zaista postati dobri prijatelji. — Zaista? Jesam lija toga još vrijedan? Vi ste anñeo. Tiho se nasmijala. — Ne, hvala Bogu već samo čovjek poput ostalih. — Druga bi me odagnala s porugom od sebe. — Tada bi ona bila veoma okrutna i luda. Mene uvijek boli kad nekoga moram razočarati, ma što se od mene tražilo. Naročito vama ne bih htjela nanijeti bol. Dakle, ostat ćemo dobri prijatelji, zar ne? Lothar je ponovno prinio njezinu ruku usnama. — Htio bih vam dokazati koliko želim zadobiti vaše prijateljstvo. — Hoćete li da ga odmah stavim na kušnju? — pitala je oklijevajući. — Molim vas, učinite to — odgovorio je brzo. Oklijevala je, a zatim kazala s mnogo odlučnosti: — Možete mi učiniti veliku uslugu, gospodine Kreuzberg. Bez utvaranja slutim da će mi se još neki vaši drugovi približiti sa sličnom željom kao vi. To je prava muka za mene. Ne želim dijeliti košarice. Dane i dane nakon toga ja sam zle volje, a osim toga mnogi simpatični ljudi postali bi moji neprijatelji. Učinili biste mi veliku uslugu, objasnite li svojim drugovima da se uzalud trude. Nikada neću pokloniti svoju ruku, a da ne poklonim i svoje srce. — Znači, ni jedan od mojih drugova nije stekao vašu naklonost? Ona je kratko vrijeme oklijevala, a onda rekla: — Ne, ma koliko to ugodni ljudi bili — ni jedan od njih mi neće značiti više, jer moje srce nije slobodno. Poklonila sam ga još prije nego što sam došla ovamo. Duboka je tišina zavladala nakon tih riječi. Ronald Ortlingen je i to jasno čuo. Isprva kao da se riješio neke more, kad je Lilian odbila mladog časnika. Ali ove su mu riječi zadale težak udarac. Spustio je glavu na ruke i osjetio žestoku bol, kao daje upravo izgubio zauvijek nešto neizmjerno skupocjeno. Premda nije mogao misliti na brak s Lilian Crosshall, iako sve dosad nije samom sebi želio priznati daje ljubi, sada gaje to pogodilo teško i nesmiljeno. Čuo je da ona ljubi drugoga.
99
GIGA
Sjedio je, ukočivši se, i slušao dalje razgovor dvoje ljudi kao iz neke neizmjerne daljine. Lilian i Lothar neko vrijeme zašutješe. Lothar je shvatio koliko mu je povjerenje nakon svega iskazala Lilian. Da je već dosad nije poštivao, on bi to odsad morao. Napokon je duboko uzdahnuo i kazao toplo i srdačno: — Vi i ne znate koliko sam počašćen vašim povjerenjem, gospoñice Lilian! Nastojat ću ga opravdati i učinit ću sve, da vam nitko više ne bi dosañivao poslije mene. Velikodušni ste jer ste mi ipak sačuvali svoje prijatljestvo. Lilian mu je pružila ruku. — To ćete možda jednog dana bolje razumjeti nego danas. Voljela bih da ostanete moj prijatelj zauvijek. Sigurno ćemo se kasnije jednom vratiti na to, zašto baš vas ne želim prekrižiti iz liste svojih prijatelja. — Ne ljutite se na mene zbog moje smjelosti? Lilian je, smiješeći se, odmahnula. — Teta Stasi mi je jednom kazala, kad je govorila o vama: »Taj momak može učiniti najveće nestašluke, a čovjek se ne može ljutiti na njega.« A Genoveva tvrdi: »Čovjek ne smije kritizirati Lothara. Ma što učinio, uvijek je drag.« Priključujem se bez sustezanja njihovu sudu — kazala je, smiješeći se. Lothar je čvrsto pritisnuo njezinu ruku na usne. — Ovo neću nikada zaboraviti. Kad vam jednog dana bude potreban odani prijatelj, koji bi učinio sve za vas, tada se sjetite mene. Lilian je ustala. — To ću zapamtiti. A sada, poñimo prijeko do vatrometa. Čini se da će baš sada početi. Lothar se naklonio i ponudio joj svoju ruku. Polagano su otišli. Ronald je žarkim pogledom gledao za njima. Njihova vitka tijela isticahu se prema svjetlu. Upravo kad su stupili u krug svjetla, ugasile su se velike svjetiljke i vatromet je započeo. Ronald je ostao nepomičan. Bol je ispunjavala njegovo srce. Još je uvijek čuo Lilianine riječi: »Moje srce više nije slobodno. Ja sam ga već poklonila prije nego što sam došla ovamo.« Kako su ga te riječi pogodile! On je zamišljao da ona s njim očijuka. Čak je mislio daje došla u Kreuzberg da bi ga uhvatila u svoju mrežu. Kakva li je budala bio, kakva uobražena budala! Ili je varao sama sebe kako bi se zaštitio od njenih čari? Nije li sve to govorio samom sebi iz bojazni da se ne zaljubi u nju? A sada se to ipak dogodilo. Nije se više mogao varati. Bio je siguran da ljubi Lilian Crosshall čitavim svojim srcem. Nikada bez nje neće naći sreću. Istog je časa spoznao i to da ju je nepovratno izgubio, a da nije ni došao u iskušenje da se zbog nje odrekne Ortlingena. Činilo mu se sada da bi se radosno odrekao i svog posjeda samo da zadobije Lilian. Ali ona je ljubila drugoga. Tko je mogao biti taj sretnik? Sigurno neki čovjek što ga je bila prije srela. Možda neki Amerikanac koji će je jednog dana pozvati natrag u Ameriku. Uzdahnuo je od silne muke. Ma tko to bio, za njega je ona bila izgubljena. Umorno je ustao kad je završio vatromet. Najradije bi bio otišao ne oprostivši se. Ali to nije bilo moguće. Otići, a ne oprostiti se, nije mogao, a da se ode oprostiti, morao bi objašnjavati zašto odlazi. Polagano se vrati u društvo, koje je sjedilo na travnjaku odakle je promatralo vatromet. Posljednji snop svjetla uzdigao se prema nebu. Ronald nije na to obraćao pažnju. Njegove su oči, u dubokom bolu, tražile Lilian. Vidio ju je gdje sjedi uz svog oca, a kraj nje je stajao odbijeni prosac. Smiješak pun samilosti pojavio mu se na usnama. Kako je, makar i na časak, mogao biti ljubomoran na tog ubogog lakrdijaša? To sada više nije mogao shvatiti. Lilian Crosshall nije mogla pokloniti svoje srce tako beznačajnom biću. Lothar je već zaboravio svoj poraz. Od vremena do vremena dobacio bi poneku šalu i čitavo se društvo nasmijalo. I Lilian se smiješila, kao što se čovjek smije bezazlenim dječjim ludorijama. Očito je bila sretna što mladić njeno odbijanje nije tragično primio. Ronald je
100
GIGA
držao da je Lothar zavrijedio manje ljubazno ponašnje zbog svoje smjelosti. I dok je promatrao čisti i plemeniti Lilianin profil, prisjetio se njihova prvog susreta. Sjetio se onog njezinog čudnog pogleda. Zašto ga je tada pogledala drugačije nego ikada poslije? A zašto je kasnije ponovno zastala na hodniku i dobacila mu tajanstven pogled? Već tada ga je taj pogled uznemirio. Da to nije učinila iz koketerije, to je sada znao. Odviše ju je cijenio. Čitavo njezino biće bijaše jednostavno, prirodno i otmjeno. Ona nije mogla očijukati s nekim strancem. Ipak je taj prvi susret bio nekako tajanstven. No, što bi mu i koristilo kad bi saznao tu tajnu? Možda ga je s nekim zamijenila. Najbolje je sada bilo da ne misli više na nju. Znao je i to da mora izbjegavati njezinu blizinu. Sad će imati mnogo posla sa žetvom i to mu je moglo poslužiti kao dobra izlika da ne dolazi u Kreuzberg. Nakon žetve će otputovati. To će mu koristiti i spasti ga od ljubavnih patnja. Nije moglo biti teško zatomiti ljubav koja nije nailazila na odgovor. Tako je mislio, želeći samog sebe utješiti. Neka nježna, meka ruka spustila se na njegovu. — Dragi Ronalde! Svuda sam te tražila. Nitko nije znao gdje si — kazala je Veva. On ju je pogledao, smiješeći se, ma kako to sad bilo teško za nj. — Promatrao sam vatromet, Vevo! — Nije li bio divan? Nikada nisam ništa slično vidjela. — Bilo je krasno — odgovorio je Ronald, iako ga zapravo nije niti vidio. Veva je uzdahnula, sa smiješkom. — Stajao je čitav imutak, Ronalde! Ne možeš ni slutiti koliko je novaca odletjelo u zrak. Pogladio joj je ruku i nastojao pokazati zanimanje. — A ti mala praktična buduća domaćice sigurno računaš s tim, koliko se korisnih stvari moglo nabaviti za taj novac. Kimnula je i njezine su se oči ovlažile. Oboje nije primijetilo kako ih Lilian kradomice oštro promatra. Vidjela je Vevin pogled, vidjela kako joj Ronald nježno gladi ruku. Nije čula što joj je pritom govorio. Veva je duboko uzdahnula. — Ti znaš, Ronalde, da je moja budućnost puna nesigurnosti. Ljubazno joj je kimnuo i toplo joj se nasmiješio. — Budi hrabra, draga Vevo! Sve će biti dobro. Neće dugo potrajati, pa ćeš postati sretna, mlada žena. Lilian se, zajedno s društvom koje je upravo odlazilo, približila tom paru pa je čula završne riječi. Požurila je da se odmakne što dalje. Društvo je sad ulazilo u veliku svečanu dvoranu gdje se plesalo. Napolju je bilo odviše hladno, naročito za stariju gospodu. Glazba je počela. Lilian su, naravno, svi molili za ples, i ona je letjela iz ruke u ruku. Napokon joj je i Ronald pristupio i zamolio je za jedan valcer. Nije to mogla odbiti i položila je ruku na njegovu. Nastojala je da bude što ljubaznija. Pritom joj nije izmaklo kako je blijed. Njegov je pogled bio mračan i bolan. Nije znala što bi mislila. Shvatila je jedino to, da se odviše bavi njime, a što nije bilo pošteno zbog Genoveve. Lebdeći u njegovu naručju, činilo joj se kao da čuje glasno i brzo kucanje njegova srca. Slijedila ga je kao u snu i nije više bila gospodar svojih pokreta. Kad je ples završio, oni su se trgnuli iz sanjarenja. Ronaldovim je usanama prošao uzdah nalik na jecaj i Lilian je problijedila. Načas je izgubila tlo pod nogama. On ju je prihvatio, a ona se smjesta oslobodila i nasmiješila. — Zavrtjelo mi se od plesanja — rekla je. Čula je svoj vlastiti glas kao iz velike daljine. Napokon je zabava završila i svi su gosti tvrdili da je zaista uspjela. Uz rijetke iznimke, svi su se izvanredno zabavljali i već su se veselili budućim
101
GIGA
svečanostima u kući gostoljubivog milijunaša. Neoženjeni oficiri sjedili su zajedno u kolima koja su ih odvozila iz dvorca u garnizon. Razgovarali su o protekloj svečanosti. Svi su bili suglasni kako je bilo lijepo, i naravno, razgovarali su najviše o lijepoj i ljubaznoj gospoñici Crosshall. Jedan od gospode imao je sa sobom šibicu. Osvijetlio je unutrašnjost kola, da bi se moglo bolje vidjeti. Hvalili su ga kao dobročinitelja. — S obzirom na cijenu šibica, to je zaista velikodušan dar — kazao je niski, debeli kapetan Froben. — Sigurno imate u izgledu ruku lijepe dolarske princeze, kad ste tako rastrošni. Hillern je melankolično odmahnuo. — Nažalost, nemam. Kad je majka priroda nekoga tako maćuhinski obdarila kao mene, tada može samo iz prikrajka promatrati kako drugi udvaraju tako lijepoj i bogatoj djevojci. Čini mi se da Thielen sa svoji klasičnim profilom Adonisa ima mnogo više izgleda. Kuno Thielen je odmahnuo. — Moj klasični profil malo mi koristi. Znam kamo oči gospoñice Crosshall radije gledaju. Lothar je dosad bio miran. Sada se naglo uspravio. Htio je iskoristiti poVoljnu priliku da udovolji obećanju koje je dao Liliani. — Tješite se, gospodine Hillern, a i ti, dragi Kuno! Kod gospoñice Crosshall nema nitko šanse, pa ni Adonis. Ona je već poklonila svoje srce — rekao je ozbiljnije nego je to inače bio njegov običaj. Svi su ga iznenañeno pogledali. — Vi, miljenice sreće, koga gospoñica Crosshall toliko odlikuje svojom pažnjom, jeste li nam možda već u tišini oteli zlatnu ribicu? Jer kako to inače možete tako sigurno ustvrditi? — pitao je radoznalo mali kapetan. I ostali su upitno pogledali Lothara. Njegovo se čelo zacrvenjelo. Nije mu bilo lako da odgovori o svom porazu. Smatrao je to kaznom za svoju bezobraznost. Htio se pokazati dostojan Lilianinog prijateljstva. Duboko uzdahnuvši, kazao je što je mirnije mogao: — I ja moram kazati kao Hillern: nažalost, ne! I dodat ć posve iskreno: osmjelio sam se i zaprosio gospoñicu Lilian ona me odbila. Nekoje vrijeme vladala tišina. Svi su iznenañeno gledali Lothara. On je bio neuobičajeno ozbiljan. Konačno je Thielen uzbuñeno kazao: — Do vraga, čovječe, Lothare, zaista si hrabar! Takva je hrabrost zapravo zaslužila nagradu. Hajde, govori! — Da, ispovijedajte se. Kako se to dogodilo? — zahtijevao je od Lothara uzbuñeni kapetan. Lothar je prošao rukom preko čela i u njegovim se očima opet ukazao smiješak. — Kazao sam vam: dobio sam pravu košaricu! — Šteta! Polagao sam nade u vas. Bilo bi lijepo kad bi jedan od naših drugova postao gospodar Kreuzberga. Raspolagao bi milijunima. Mogli bismo od vas posuñivati. A ni vinski podrum Kreuzberga nije za odbaciti — jadao se kapetan. Ostali su još neko vrijeme šutjeli. Mislili su vjerojatno na to kako sada sami imaju više šansi, otkad je Lothar odbijen. Jedan od njih, koji je imao mnogo sreće kod žena zbog svog muškog izgleda, stao je frkati brk. — Momci, posve je svejedno tko će je zadobiti. Ako Kreuzbergu nije uspjelo, neka netko drugi od nas pokuša. — Tako je, odlučit ćemo kockom tko je od nas sada na redu — zaviknuo je drugi, smijući se. Lothar je dignuo ruku. — Uzaludan trud, gospodo! Mislite li vi da bih ja vama samo tako pričao o svom porazu, kad se ne bih, kao dobar drug, osjetio obvezanim da vas sačuvam od sličnog poraza? Odbacite svaku nadu. Gospoñica Crosshall mi je priznala da je svoje srce poklonila već prije
102
GIGA
no što je došla u Kreuzberg. Uvjerila me u svoje prijateljstvo i zamolila me da vam prenesem njezine riječi. Slutila je da bi još netko od vas mogao zaprositi njezinu ruku. Molila je neka vam saopćim da bi joj bilo mrsko ako bude morala još nekoga odbiti. Ja to sada činim, ispunjavajući njezinu molbu. A htio bih i vas poštedjeti od onoga što se meni dogodilo. Tako sam ja jedina žrtva. Opet je zavladala tišina. Tada je Thilien progovorio: — Drugovi, to je bio samo lijepi san! Sahranimo ga u tihoj boli. Budimo sretni što su za nas ostala otvorena vrata Kreuzberga. Hvala i tebi, dragi Lothare! Nisi oklijevao da nam otkriješ vlastiti poraz, i tako si nas sačuvao od sličnih ludorija. Svi su to potvrdili. Lothar je odmahnuo u neprilici, uz kiseli smiješak. — Da to nisam obećao gospoñici Crosshall, vjerojatno ne bih bio tako iskren. Nije ugodno pričati o svom porazu. — To je zaista prijateljski čin — rekao je Massenbach. — Zahvaljujući vama mi smo pozvani u Kreuzberg, a sada ste nam prištedjeli i takav neugodan poraz. Tko zna da li bi gospoñica Crosshall s nama postupila jednako obazrivo kao s vama. Možda bismo se onemogućili u Kreuzbergu. A to bi bila šteta. I svi su stisnuli ruku Lotharu, iako se on branio. On se pri tome šalio, no ne tako uspješno kao obično. Ponovno su svi zašutjeli, sve dok nisu stigli na odredište i razišli se kućama. Lothar je te noći veoma dobro spavao, usprkos dobivenoj košarici. Njegov duševni mir nije time bio pomućen. Drugog je dana služba bila veoma naporna, jer su manevri bili pred vratima. Časnici su se već oprostili u Kreuzbergu. Gospodin ih je Crosshall pozvao nakon manevara na bowlu. Za vrijeme manevara bilo je veoma tiho u Kreuzbergu. Malo je gostiju dolazilo. I Ronald Ortlingen je rijetko navraćao ispričavajući se mnogim poslovima.Saopćio je da će nakon žetve poći na dulje putovanje. Lilian je, čuvši te riječi, pogledala Vevu. Ova nije pokazivala iznenañenje, ali ni bol. Vjerojatno je već znala za Ronaldovu namjeru. *** Prošli su tjedni. Puk se vratio s manevara. Lothar se nije žalio zbog lošeg smještaja. Na manevrima je izgubio i svoje srce. Dražesna kćerka nekog bogatog posjednika imanja zarobila gaje. Činilo se da se i on sviña njoj. I roditelji mlade dame bijahu veoma ljubazni. Pozvali su ga u lov. Hansi Arnstadt, tako se zvala mlada djevojka, popratila je riječi roditelja pogledom punim molbe. On je, naravno, pristao. Osim toga, Hansi mu je saopćila kako je kćerka njegova pukovnika njena prijateljica i da će te zime provesti nekoliko tjedana kod nje. Lothar se sav sretan vratio. Kad se prvog jutra probudio u svojoj skromnoj sobi, ogledao se iznenañeno. Upravo je bio tako lijepo sanjao o Hansi. »Bože!« — uzdahnuo je. »Prava sreća što se nisam zaručio s Lilian. To bi bilo divno. Bio bih zaručnik, a izgubio bih srce za drugom.« Brzo se obukao uz pomoć posilnog i stao doručkovati. Slobodno prijepodne je želio iskoristiti za posjet Kreuzbergu. Pokraj njegova tanjura ležalo je sivo pismo. Lothar gaje pogledao kisela lica. »Naravno, dobrodošlica od mojeg zajmodavca. To se moralo dogoditi. Već sam se čudio što se on tako dugo nije javio. Pokvarit će mi čitav dan«, mislio je. Izvagao je pismo na dlanu. »Kako je teško! Kad bar takva prokleta pisma više ne bih primao! Slatka, mala Hansi, da ti to znaš sigurno bi mi se smilovala«. Uzdahnuvši otvorio je pismo. »Hajde, da vidimo! Sto želi taj dobri čovjek? Naravno svoj novac.« Iznenañeno je izvukao snop plaćenih računa.
103
GIGA
»Pa to je sve isplaćeno! Sjetio sam se. Imat ću posla samo s jednim vjerovnikom. On je isplatio sve račune. Sigurno su se oni ubogi ljudi tome veselili.« Pregledavajući dalje, iznenada se trgnuo. Pa tu je ležala i potvrda za sve dugove koje je dao svom posljednjem vjerovniku. »To je, naravno, zabuna«, pomislio je i tek sada izvukao pismo. »Cijenjeni gospodine! Po nalogu vaše tete, gospoñice Anastasije Kreuzberg, koja mi je poslala svotu od deset tisuća maraka, ja sam isplatio sve vaše dugove i izravnao vaš konto kod mene. Vaša mi je teta već prije nekoliko tjedana izdala nalog neka isplatim sve vaše dugove i neka vam prije toga o tome ne govorim. Zato sam vam pisao još u kolovozu da ću preuzeti sve vaše dugove. Naveo sam vašoj teti iznos od deset tisuća maraka. Sada je, pošto sam isplatio sve dugove i zaračunao svoje troškove, preostalo još šest stotina maraka. Mislim da ćete biti sporazumni s time da taj novac ne vratim vašoj teti, već da ga pošaljem vama. Novac će stići poštanskom uputnicom. Prilazem vam točan obračun kao i kratko pismo koje mije vaša teta poslala zajedno s novcem. Nadam se da sam sve uredio na vaše zadovoljstvo i srdačno vas pozdravljam, Henrich Salzmann« Lothar se primio za glavu. — Čini mi se da imam halucinacije! Sve to nije normalno — kazao je glasno. Uzbuñen, još je jednom pročitao pismo. Tada je potražio i ono pismo koje je teta Stasi uputila Salzmanu. Nije ga našao ni uz najbolju volju. Napokon, kad je već bio posve nervozan, otkrio je na podu posjetnicu. Smjesta je prepoznao vrstu posjetnica koje je teta Stasi koristila. I zaista je pročitao njezino ime. Na poleñini je pisalo: »Molim vas da sa deset tisuća maraka koje sam vam danas poslala platite sve dugove mog nećaka, Lothara Kreuzberga. Ujedno vas molim da mu pošaljete sve potvrde o uplatama.« Lothar je gledao posjetnicu, ništa ne shvaćajući. Teta Stasi je platila deset tisuća maraka za njega. To nije mogao razumjeti. Uzbuñeno je prolazio prstima kroz kosu. »Ne, to ne mogu primiti. Pa ona je siromašna. To je više nego što iznosi čitavo njezino nasljedstvo, Bože moj! Ta plemenita duša! Ne, takvu žrtvu ne mogu prihvatiti, iako je to veoma zavodljivo.« Listao je račune i usporedio ih sa svojim bilješkama. Sve je točno odgovaralo. Svi su njegovi dugovi bili isplaćeni. Osim toga, dobit će još i šest stoina maraka u gotovu. Ne, to nije bilo moguće. Stidio bi se da to prihvati. Kako je teta Stasi uopće došla na tu pomisao? Ona sama nije imala dovoljno novaca. Možda je mislila da je do kraja života opskrbljena u Kreuzbergu. Vjerovala je da joj taj novac više nije potreban. Ona je bila dovoljno plemenita da se odrekne novca. Ali Veva joj je bila mnogo bliža, a njoj je pomoć bila još potrebnija nego njemu. Sjedio je posve skršeno i njegova se kava ohladila, jer je zaboravio na doručak. Nije se usudio veseliti se kad je stigao poštar i donio mu onih šest stotina maraka. »Kad bi taj novac zaista pripadao meni, od radosti bih se prekobrcnuo«, pomislio je. Čvrsto je odlučio da taj novac vrati teti Stasi. Stavio je novčanice u džep, dao osedlati konja i odjašiti u Kreuzberg. Bio je lijep jesenski dan. Sunce je toplo sjalo nad mnogobrojnom jesenskom šumom. Za vrijeme cijelog puta razmišljao je Lothar o Hansi Arnstadt i o teti Stasi. U Kreuzbergu su ga radosno dočekali. Crosshall mu je stisnuo ruku i veselo kazao: — Hvala Bogu, opet ste ovdje! Nedostajala nam je vaša vesela ćud. Bilo je tiho bez vas. I Lilian ga je srdačno primila i izrazila radost što ga ponovno vidi. Teta Stasi i Veva dočekale su ga kao uvijek. Lothar je, meñutim, bio veoma nemiran, i bez okolišanja je nakon nekog vremena kazao: — Draga teta Stasi, rado bih progovorio s tobom nekoliko riječi u četiri oka. John Crosshall i njegova kći izmijenili su pogled i nisu mogli suspregnuti smiješak. Teta Stasi
104
GIGA
je pogledala mladića veoma iznenañeno i pomalo zabrinuto. — Tako svečano! Moraš li mi nešto priznati? On je brzo stavio prst na usta. — Znaš o čemu je riječ, tetiće Stasi. — Ni govora. Ali doñi u moju sobu. Lothar se ispričao kod prisutnih i izišao s njom. Otac i kći su ponovno izmijenili smiješak. Tek što je Lothar ostao nasamu s tetom Stasi, zagrlio ju je i poljubio čvrsto. — Teto Stasi, draga, dobra, teto Stasi! Začuñeno ga je pogledala. — Sto je s tobom, Lothare? Ili si zaljubljen, ili si počinio neku ludost? Odmahnuo je. — Ne pretvaraj se — kazao je i izvadio novčanik. Izvadio je šest stotina maraka i položio ih na stol. — To je preostalo od deset tisuća maraka. Kad bi ti znala kako si me postidjela! Mogao bih zaplakati poput dječaka. Teta Stasi ga je gledala, vrteći glavom. — Kad bi ti govorio kineski, ne bih te manje razumjela. Sto želiš? O kakvih deset tisuća maraka govoriš? Stisnuo joj je ruku, tako daje od bola razvukla lice. — Teta Stasi, ja znam sve. Heinrich Salzmann mije pisao i poslao mi tih šest stotina maraka, postoje isplatio sve račune. Nisam to mogao shvatiti, teto Stasi! Ali kad već nisam mogao spriječiti da pošalješ onih deset tisuća maraka Salzmannu, ipak ću ti vratiti barem tih šest stotina. Stara ga je dama pogledala zabrinuto i uplašeno. — Nisi valjda bolestan, Lothare? Nasmijao se i poljubio je. — Kako li se ti pretvaraš, tetiće! No, to ti neće koristiti. Imam tvoju posjetnicu koju si poslala Salzmannu. Stara je dama pala u stolac i primila se za glavu. — Ili si ti lud, ili sam to ja? Sto pričaš o Salzmannu? Tko je taj Salzmann? Sada se i Lothar trgnuo. Teta Stasi je zaista bila iznenañena. Izvadio je iz lisnice njezinu posjetnicu i pružio joj. Teta Stasi je brzo stavila svoje naočale na nos i pročitala pismo Heinricha Salzmanna. Odmahnula je i složila ga. — Časna riječ, ja nemam pojma o svemu tome. Novac ne potječe od mene. Pa ja i ne mogu pokloniti deset tisuća maraka. Otkuda mi. To mora biti zabuna — rekla je odlučno. Lothar je problijedio i uplašeno pogledao. — Ali tvoja posjetnica, tetiće! Pa ona je priložena. Uzeo ju je u ruke i pogledao je želeći se uvjeriti. Iznenada se trgnuo. — Bože moj, pa to nije tvoj rukopis. Tek sada to vidim. Uzela mu je kartu iz ruke, a kad je ugledala rukopis na poleñini, iznenada se uspravila, ne vjerujući svojim očima. Rukopis je poznavala. I kad je pročitala onih nekoliko riječi koje je navodno napisala, iznenada joj je sve postalo jasno. Sad je točno znala tko je poslao deset tisuća maraka i uzeo njezinu posjetnicu, kako bi tobože u njeno ime platio Lotharove dugove. Plemeniti dobročinitelj nije s time računao da će Heinrich Salzmann poslati posjetnicu Lotharu. Iznenada je skočila i zagrlila mladog oficira, smijući se i plačući u isti čas. — Moj dragi, sada znam što se dogodilo. Ali ja ti to ne smijem objasniti. Novac ne potječe od mene, no možeš ga mirno primiti. A i ovih šest stotina maraka. No, nemoj ih odmah potrošiti. Čuvaj ih, i pazi da se ponovno ne zadužiš. Takav se sretan slučaj neće opetovati. Lothar ju je preneraženo pogledao.
105
GIGA
— Zar taj novac zaista nije od tebe? Sretno ga je pogledala. — Nije od mene, već od nekog drugog plemenitog čovjeka koji ima mogućnosti da ti ga dade. — Teta Stasi, pa ne mogu primiti novac od nekog stranca. — To nije stranac, Lothar! To je roñak, koji ne želi da saznaš za njega. Ne pitaj dalje i poštuj želju plemenitog čovjeka. Možda će jednog dana sam razotkriti tajnu. — Govoriš veoma zagonetno. Kako mogu uzeti novac, za koji ne znam odakle dolazi? Teta Stasi gaje pogledala s vragoljastim sjajem u očima. — Pa vrati ga. — Ne mogu. Bez obzira na to što tu svotu ne posjedujem, ja i ne znam kome bih ga vratio. Stara je dama zadovoljno kimnula. — Tako je! Prema tome moraš zadržati novac. A možeš to uistinu mirno učiniti. Dajem ti svoju riječ. Kao da sam ti gaja dala. — Reci mi... — Ni riječi. Dobročinitelj želi da ostane nepoznat. Bar zasad! Ako mu želiš dokazati svoju zahvalnost, tada ne pitaj više o tome. Već će ti se jednog dana javiti. Mladi se časnik uspravio, prošavši rukom preko čela. — Sve je to tako tajanstveno. — Ne razmišljaj o tome. Kasnije će se sve objasniti, na tvoje zadovoljstvo. Ako te to umiruje, smatraj da taj novac dolazi od mene. Na sve ostalo pričekaj. Ne bih ti savjetovala da učiniš nešto, što te ne bi bilo dostojno. Veseli se što si se riješio dugova. Ali ne shvaćam kako ti je uspjelo natovariti na sebe toliki teret. Lothar nije znao što bi učinio. Nije bio čovjek koji se dugo mučio s onim što se nije dalo promijeniti. Činilo se kao da teta Stasi sve to drži posve prirodnim Odustao je od toga da i dalje razbija glavu. — Znači, mogu ga zadržati bez ikakvih skrupula, i nitko neće tražiti od mene povratak novca. — Neće, u to sam sigurna. Možeš se veseliti. I nemoj nikome odati da ja znam tko je tvoj dobročinitelj. Inače bismo mu pokvarili veselje, a to ne smijemo. — Da, teto Stasi, to ti obećavam. Sa smiješkom je savila novčanice i pružila mu ih. — Uzmi, i šuti. On je novac opet stavio u džep, ne znajući pravo smije li se radovati. Vratili su se drugima u salon. Tamo je teta Stasi nesigurnim glasom kazala: — Mom se nećaku dogodilo nešto čudno, nešto zagonetno. — Smije li se znati što? — upitala je Lilian. Stara je dama pogledala Lothara, a zatim oca i kćerku. — Netko je u moje ime platio za njega deset tisuća maraka i time podmirio sve njegove dugove. Došao se zahvaliti. Ali ja ništa o tome ne znam. Otkuda meni toliko novaca? Sto činiti u takvom slučaju? Vi ste iskusan čovjek i moći ćete prosuditi. Savjetujte nam što nam je učiniti. Crosshall se nasmiješio, no ipak radije nije pogledao tetu Stasi i Lothara. Zamišljeno je slegnuo ramenima. — Što činiti? Ako je netko platio dugove gospodina Kreuzberga, onda gaje to sigurno veselilo, a nikoga ne valja sprečavati da čini ono što želi činiti, ako je dobro to što čini. Lothar se iznenada nečega sjetio. Stoji li on možda pred nepoznatim dobročiniteljem? Zar gaje gospoñica Lilian htjela utješiti zbog košarice? Pocrvenio je. Htio je kazati nešto nepromišljeno. Tada se iznenada sjetio daje teta Stasi kazala kako pozna dobročinitelja. Taj je navodno bio roñak. Rekao je samom sebi kako je gospoñica Lilian zato i odviše otmjena. Ona ga ne bi tako ponizila. Znala je da muškarac to ne može prihvatiti od žene. I u mislima se sjetio svih roñaka. Svi su Kreuzbergovi bili odviše siromašni. Sa strane svoje pokojne majke
106
GIGA
imao je bogatih roñaka, kojima ta svota nije mnogo značila. Oni se dosad nisu baš brinuli za nj, no možda mu je ipak sada jedan želio pomoći. Na primjer, bratić njegove majke, koji je bio veoma bogat i nije imao djece. Dok je majka još živjela, on bi Lotharu i njegovoj braći poklanjao za Božić neke manje svote novaca. Možda je on bio taj dobročinitelj. Bio mu je od sveg srca zahvalan. Teta je Stasi imala pravo. On će se već javiti. Do tada će poštivati njegovu volju i neće dalje ispitivati. I Lothar je odbacio sve sumnje. Crosshall je brzo stao govoriti o nečem drugom, i zamolio Lothara neka ostan na ručku. Lothar se nije dao dugo moliti. Sunce je sjalo, hrana i piće bijahu izvrsni, a oko njega su bili ljubazni ljudi. Osim toga, mislio je na dražesnu Hansi Arnstadt. Nije više imao dugova. Posjedovao je šest stotina maraka u gotovu. Lothar ne bi bio ono što jest, kad ga to ne bi dovelo u najvedrije raspoloženje. Pobrinuo se da se svi oko njega smiju i raduju. Jašući kući, Lothar je odlučio da o svemu javi svom ocu i da ga zamoli za njegovo mišljenje. To je učinio još isto veče. Sve je točno napisao i zamolio očev savjet, kako da se ponaša. *** General Benno Kreuzberg odgovorio je na pismo svog sina: »Dragi Lothare! Ova je priča veoma zagonetna. Ionako sam namjeravao posjetiti tebe, tetu Stasi i Vevu, pa ću doći prekosutra u Kreuzberg. Čekaj me na vlaku koji dolazi u jedanaest sati i najavi me u Kreuzbergu. Smjesta ćemo se odvesti onamo. Sve ostalo ćemo usmeno dogovoriti. Srdačno te pozdravlja, tvoj otac« Lothar je bio veoma zadovoljan. Sigurno će ga njegov otac prekoriti zbog tolikih dugova, ali to će već nekako proći. Na sreću, dugovi su sada podmireni. Lothar je telefonirao iz kasina teti Stasi i najavio joj dolazak oca. Stara se gospoña obradovala i rekla mu da će smjesta obavijestiti gospodina Crosshall. To je učinila. Crosshall je naredio neka pravovremeno pošalju automobil na željezničku stanicu. — Razumljivo, njegova će ekselencija za vrijeme svog boravka ovdje stanovati u Kreuzbergu — nadodao je. Teta Stasi ga je pogledala sa zabrinutošću. — Zar je to tako razumljivo, gospodine Crosshall? Zaista je velikodušno od vas da tako ljubazno primate sve moje goste. — Valjda ne sumnjate u našu gostoljubivost, teto Stasi? Pa vaši su gosti i naši — kazala je srdačno Lilian. Teta Stasi ju je toplo pogledala. — Više me uopće ne možete iznenaditi svojom veliko-dušnošću, ali dopustite mi barem da se zahvalim. — Ne dopuštamo! Radije ću pobjeći iz sobe! — zaviknula je Lilian i brzo izišla. Otišla je u sobu u tornju u kojoj je provodila više vremena, jer se vani nije moglo boraviti zbog hladnoće. Cesto je sjedila ovdje do duboko u noć. Tada je njezin pogled lutao kroz mrak u pravcu Ortlingena. Od one vrtne zabave, ona više nije bila tako mirna kao prije. Cesto je mijenjala raspoloženja i bila nekako preosjetljiva. Takva je bila i prema Genovevi. Ponekad je činila sve kako bi joj pokazala svoju ljubav, a zatim bi je opet izbjegavala i zatvarala se u sobu u tornju. Teškom je mukom skrivala pred
107
GIGA
ocem svoje neraspoloženje. Kad je Ronald Ortlingen posljednji puta bio u Kreuzbergu, zatekao je samo tetu Stasi i Vevu kod kuće. John Crosshall se odvezao sa svojom kćerkom na šetnju. Vrativši se kući, čuli su od Veve da Ronald za neko vrijeme neće dolaziti, jer odlazi na putovanje. Namjeravao je, meñutim, još jednom navratiti i oprostiti se. Lilianino je srce zadrhtalo pri pomisli da ga tako dugo neće vidjeti. Razmišljala je koliko to mora boljeti Vevu. Bila je tih dana naročito ljubazna s njom, iako je i sama neizmjerno patila. Teta Stasi i John Crosshall promatahu čitavo vrijeme Ronalda i Lilian. »Uskoro ću morati odbaciti svoju masku«, pomislio je John Crosshall. A kad je čuo da će Ronald otputovati na nekoliko mjeseci, zamisli se. Lilian je dugo svirala sjetno na harmoniju, kad je netko pokucao. Ušla je Veva. Lilian ju je začuñeno pogledala. — Donosite mi nešto, Genoveva? — Ništa naročito. Teta Stasi me zamolila da vas pitam u kojim će sobama stanovati stric Benno. Vjerojatno će već sutra doputovati. — Najbolje neka teta Stasi to sama odredi. Veva se vragoljasto nasmiješila. — Lilian, teta je u tom slučaju veoma nesigurna. Vaš je otac velikodušno ponudio gostoprimstvo stricu Bennu. Lilian se prisilila na šalu. — Otac je to sigurno učinio iz egoizma. Prava je čast primiti kao gosta takvu ličnost. Neka teta Stasi pripremi za njega naše najljepše gostinjske sobe, samo da on bude dostojno smješten. Veva se nasmijala. — Lilian, vama je sigurno smiješno što mi toliko držimo do titula. Lilian je odmahnula i nasmijala se zajedno s njom. — Ne, Genoveva! Mislim da mora biti divno imati strica koji je prava ekselencija. — Vi ste vražičak, Lilian! S istom ljubaznom kretnjom Lilian je položila ruku na Vevino rame. — Zar se ne veselite posjetu vašeg strica? Čini mi se kao da baš niste dobre volje, Genovevo! Ona je pocrvenjela. — Varate se. Veoma se veselim njegovom posjetu. On je dragi, stari gospodin. Samo je ponekad odviše ozbiljan i strog — kazala je brzo. — I ta ozbiljna, stroga ekselencija ima tako nestašnog i veselog sina? — Kažu daje i stric Benno bio veliki veseljak u mladosti. Sad ima mnogo briga. Njegova je supruga godinama bolovala i prije no što je umrla morala je posjećivati najskuplja lječilišta. Osim toga, tu su i tri sina, a stric Benno nema imutka. Eto razloga što stari gospodin baš ne može biti dobre volje. — Na sreću dobre volje može biti njegov sin. I njega ćemo se držati sada kada se vratio s manevara. Htjela bih se opet jednom od srca nasmijati, a to već čitavu vječnost nisam uspjela. U njezinim se riječima osjetila duboka bol. Načas se nije mogla svladati. Veva ju je uplašeno pogledala. — Vi ste zabrinuti zbog vašeg oca, zar ne? Zato niste dobro raspoloženi. Već dugo primjećujem vašu potištenost. Uplašivši se, Lilian je pogledala Vevu. — Mislite li da bih trebala za oca biti više zabrinuta nego inače? — upitala je prestrašeno. Veva je oklijevala. Lilian ju je prihvatila za ruku. — Recite mi to, Genovevo! Ja ne zamjećujem, poput drugih ljudi, kad otac slabije izgleda. Morate mi kazati istinu. Lilian je s užasom primjetila da je vlastitim brigama u posljednje vrijeme posvećivala odviše misli, ne obraćajući dovoljno pažnju ocu. Vevino je lice postalo veoma ozbiljno. Pogledala je Lilian svojim milim, blagim očima.
108
GIGA
— Gospodin Crosshall je nekako bljeñi i umorniji nego prije. Brzo se umara. Teta Stasi je kazala da su napadaji češći. Tome je vjerojatno razlog što više ne može tako često boraviti na svježem zraku. To je veoma loše za bolesnika. Lilian je stisnula usnice. Prebacivala je samoj sebi stoje, skrivajući pred ocem svoje raspoloženje, zaboravila paziti na njega. — Moram smjesta otići ocu. Vaša su me opažanja zabrinula. — Bilo bi bolje da sam šutjela. — Ne, ne, hvala vam! Uvijek mi otvoreno kažite svoje mišljenje. Oh, Genovevo, kad bi mi bar nebo sačuvalo oca. Ništa drugo u životu ne želim. Posljednje je riječi kazala jecajući. Bacila se na divan i prekrila lice rukama. Sva njezina bol očitovala se u tom plaču. Veva još nikada nije vdjela Lilian u tom stanju. S mnogo suosjećanja i duboko dirnuta, nagnula se nad nju. — Mila, draga Lilian, ne gubite hrabrost. Bog će štititi vašeg oca. On je tako dobar i pošten čovjek. Svima nam je žao što je bolestan. No, s malo pažnje može vam ostati sačuvan još dugo vremena. Mi svakodnevno iz dubine srca molimo za njegovo zdravlje. Dugujemo mu golemu zahvalnost. Smirite se, draga Lilian, ta još ne postoji razlog za takvu bojazan. Lilian se sabrala i uspravila. — Baš sam glupa što tako plačem. Trebalo je da se svladam. Čovjek je zaista ponekad veoma slab. To otac ne smije naslutiti. Doñite, Genovevo, oprat ću oči. On ih ne smije primijetiti. Bit ću hrabra, to sam ocu obećala. Pošli su u Lilianinu sobu i Lilian je oprala oči. Tek kad ju je Veva uvjerila da od suza nema više ni traga, ona je otišla do svog oca. Našla ga je u poslovnom razgovoru s tajnikom Whiteom. Pogledao je veselo kćerku i budući daje obavio poslove, otpustio je tajnika. Lilian je odahnula, vidjevši oca tako ornog i spokojnog. Privinula se uza nj i pritisnula njegovu ruku na svoj obraz. Pogledao joj je nježno u oči. U duhu vidio je kraj nje Ronalda Ortlingena. Pod njegovom bi zaštitom on rado ostavio svoju kćerku, čim njegova potajna želja bude ispunjena,. *** General Kreuzberg—Breitenbach stigao je sa svojim sinom Lotharom u Kreuzberg. Dočekali su ga veoma ljubazno. Lothar je već primio njegove oštre prijekore, no usput se pomirio s njime. Budući da mu je Lothar kazao daje o onih deset tisuća maraka govorio s tetom Stasi u prisutnosti Johna Crosshalla i njegove kćerke, to je general bez ustezanja sada mogao o tome govoriti s tetom Stasi. — Uglavnom sam došao zato da porazgovaram o tajanstvenoj dogodovštini. Budući daje tih deset tisuća uplaćeno u tvoje ime, moraš biti u nekoj vezi s tom stvari. Ja naravno moram sve to istražiti. Ne mogu to tek tako dopustiti. Ne želiš li mi kazati svoje mišljenje o tome? Teta Stasi je primijetila kako joj je krv udarila u lice, dok ju je general upitno gledao. Nije mogla i nije htjela odati što joj je govorio rukopis na njezinoj posjetnici. — Ne mogu ti ništa kazati, dragi Benno! Najbolje bi bilo da potražiš gospodina Salzmanna i da porazgovaraš s njime. — Da, to sam i namjeravao. Ali želio sam najprije ovdje čuti sve pojedinosti od tebe i Lothara. Crosshall i njegova kći htjedoše se diskretno povući, kad li najaviše Ronalda Ortlingena. Teta Stasi s radošću je pozdravila njegov dolazak, sluteći da će time odvratiti pozornost generala. — Moći ćemo kasnije o tome porazgovarati kad budemo sami, Benno — kazala je odahnuvši. Činilo se da su i John Crosshall i njegova kći sretni zbog prekida razgovora. Kad je Ronald
109
GIGA
ušao, John Crosshall gaje veoma radosno pozdravio. — Došao sam da se oprostim od vas i od dama, gospodine Crosshall! Namjeravam otputovati sutra ujutro — rekao je Ronald, sileći se da bude što ravnodušniji. Njegov je pogled odlutao prema Lilian. Ništa u njezinom licu nije odavalo stoje osjećala, kad je čula njegove riječi. Samo njezin otac, koji ju je dobro poznavao primijetio je da je mir poput maske na njezinom licu. Primijetio je i bolni pogled kojim je Ronald promatrao njegovu kćer. — I to je vaša neopoziva odluka, gospodine Ortlingen? — zapitao je i u njegovim se očima mogao primijetiti zamišljen izraz. Ronald je potvrdio. — Da, želim malko prolunjati svijetom — kazao je usiljenom lakoćom. Pozdravio je sada i dame, te ostalu gospodu. General ga je već otprije poznavao. — Na svaki način, nećemo vas danas tako brzo otpustiti, gospodine Ortlingen! Moramo proslaviti oproštaj, jer nas napuštate na tako dugo vremena. Morate nam činiti društvo za vrijeme ručka — nastavio je John Crosshall. Ronald je časak oklijevao. Htio se samo na brzinu oprostiti. Ponovno je pogledao Lilian. Gledala je pred sebe širom rastvorenih očiju i bila je veoma blijeda. Promatrao je njezin fini, dražestan profil i gustu zlaćanu kosu. Spoznaja, kako će se dugo morati toga odreći natjerala gaje da promijeni mišljenje. Htio je još jednom uživati u toj slici. — Ako ne smetam, rado ću ostati — odvratio je brzo i naklonio se. — Jesi li se već spremio za put, Ronalde? — pitala je Veva. Pošla je s njim do niše u prozoru. — Da, sve je spremno, Vevo! Nasmiješio se, uhvatio je za ruku i pogladio je. — Za Božić vratit ću se na svaki način kući, Vevo! Posve sam zaboravio da sam pozvao Georga. Na sreću sam se danas toga sjetio. Vevine su oči sjale od sreće, i ona je kriomice pritisnula njegovu ruku na svoj obraz. — Dragi, dobri Ronalde, sretna sam što ćeš se za Božić vratiti kući. Pogladio ju je po kosi. Lilian je promatrala tu malu, nježnu scenu grozničavim pogledom. Osjetila bi olakšanje da je mogla zaplakati. Neisplakane su joj suze gorjele u očima. Dok su se Lilian i Veva povukle, želeći se presvući za ručak, pošla je teta Stasi s Lotharom i njegovim ocem u svoju sobu. John Crosshall je ostao nasamo s Ronaldom, i taj mu je pričao svoje putne planove. Pritom je John Crosshall izgledao veoma zamišljeno. General Kreuzberg je upravo kazao teti Stasi: — Možeš zamisliti, Stasi, kako me uznemirava pomisao na to da strani čovjek plaća dugove moga sina. Zar mi zaista ne možeš ništa kazati? Teta Stasi je oklijevala. Zatim je odlučno odvratila: — Reći ću ti ono što sam već i Lotharu saopćila. Znam tko je dao taj novac, ali ne smijem odati. Shvati to kao da mi je netko nešto povjerio. Ovo povjerenje ne smijem zloupotrijebiti, a to bih učinila kad bih progovorila. Dobročinitelj tvoga sina ne želi biti spomenut i ne želi zahvalnost. Neka ti to zasad bude dovoljno. Dajem ti riječ, taj novac potječe od roñaka. No, to mora ostati meñu nama. Više ti ne želim i ne mogu kazati. General je razmišljao: — To može biti samo roñak moje pokojne žene. Jer Kreuzbergovi su svi siromašni. Naravno, nikada nisam pomislio na toliku velikodušnost s te strane. Ipak moram od sveg srca biti zahvalan što se Lotharovi dugovi podmireni. Htio bih izraziti zahvalnost. Ako taj novac dolazi od nekog člana obitelji, može ga se prihvatiti. Stranac ionako ne bi došao na pomisao da isplati dugove moga sina. — U to budi siguran, novac potječe od člana obitelji — potvrdila je teta Stasi s čudnim sjajem
110
GIGA
u očima. — Molim te, ne diraj dalje u to. Jednog ćeš dana saznati ono što želiš. — Dobro. Tvoja mi riječ dostaje. Ti mi ne bi to savjetovala, kad ne bi bila uvjerena da se taj novac može časno primiti. A sada, govorimo o nečem drugom. Gospodin Crosshall me ljubazno pozvao u svoj dom. Ostat ću najdulje do sutra. Misliš li da mogu prihvatiti njegovo gostoprimstvo? Zapravo, mi smo potpuni stranci. On to vjerojatno čini samo iz obzira prema tebi i Vevi. A ja se ne mogu odlučiti. Teta Stasi se nasmijala. — Samo prihvati to gostoprimstvo, Benno! Gospodin Crosshall i njegova kćerka rado primaju goste. Oni to drže posve prirodnim. Slobodno ostani noćas u Kreuzbergu. — Htio sam čuti tvoje mišljenje. Ne bih nikako htio tebi i Vevi prouzročiti bilo kakve neugodnosti. Vi u ovoj kući živite ipak u nekom zavisnom položaju. Kod nekog svog druga prihvatio bih to bez ikakvog oklijevanja, ali kod tih Amerikanaca čovjek nikada nije siguran kako će se ponašati. Teta Stasi je imala čudan izraz lica. — Pitaj samo Lothara, on će ti potvrditi da ni jedan plemić ne može biti otmjeniji u vladanju od tog Amerikanca. Kada bi ti samo znao kako nam je ovdje u kući dobro. Gospodin Crosshall je tako pažljiv i plemenit prema nama. A i njegova je kći puna otmjenosti. Nabrojila bih lako mnogo plemića koji bi se morali ugledati u njih. — Da, oče, to mogu potvrditi. Oni su zaista neizmjerno otmjeni ljudi — dodao je žarko Lothar. — Tome se veselim, naročito u tvom interesu, draga Stasi! Moram priznati da su oni i meni veoma simpatični. Pošli su k stolu. General je ponudio ruku Lilian, Ronald je vodio tetu Stasi, a Lothar Vevu. John Crosshall sjedio je na gornjem kraju stola i gledao tiho i ozbiljno u to malo društvo. Za vrijeme ručka kazao je general Johnu Crosshallu: — Kako se osjećate u Njemačkoj, gospodine Crosshall? Ne čini li vam se život ovdje skučen? Sigurno ste naučeni na nešto sasvim drugo. John Crosshall se nasmiješio. — U ponekom pogledu, da. No, budući da se više ne bavim poslovima i živim ovdje u ladanjskoj tišini, ne primjećujem to više. Ovo je imanje zapravo mala država za sebe. — Zaista, ovdje se možete osjećati poput vladara neke državice. Mi Nijemci često začuñeno gledamo u Ameriku gdje svaki čini što želi. Tamo i novac leži na ulici — šalio se general. John Crosshall se nasmijao. — To baš ne odgovara potpuno istini. General je kimnuo. — Pa, mnogi Nijemci odlaze u tu zemlju čuda. Danas možda manje nego prije, jer su se mnogi razočarani vratili i tako je smanjena želja za iseljavanjem. No, prije dvadeset, trideset godina masovno su odlazili preko te velike bare. I jedan moj bratić, Hans Kreuzberg— Breitenbach, otišao je u Ameriku. Nekoliko časaka je nakon tih generalovih riječi zavladala tišina puna napetosti. Svi su čuli to ime i za svakog od njih je ono imalo neko značenje. I Crosshall je oklijevao nekoliko časaka prije nego što je odgovorio. Pogledao je blijedo lice svoje kćerke, a primijetio je i uzbuñenje u Ronaldovu licu. — Da, čuo sam već o tom bratiću od tete Stasi — napokon je isprekidano odgovorio. — Čuo sam da ga je zla sudbina natjerala iz domovine i da je nestao. Teta Stasi misli da on još uvijek živi. — U to ne vjerujem — uvjeravao gaje general. — Inače bi se sigurno već javio. John Crosshall se uspravio. — Teta Stasi je kazala da na njegovu imenu ima neka ljaga. On se nije mogao braniti. Možda se zbog toga nije javljao. Kad je on to izrekao, Ronald Ortlingen se iznenada uspravio. Njegovo je lice bilo blijedo, ali
111
GIGA
odlučno. — Oprostite što prekidam razgovor. Ali čuo sam ime Hansa Kreuzberga, a i to da je to ime obeščašćeno. Obećao sam majci na samrti da ću uvijek i svuda gdje čujem to ime ustati u obranu njegove časti. General gaje upitno pogledao i na svim se licima vidjela napetost. — Dragi Ortlingen, slučajno smo izrekli to ime. I za vrijeme našeg posljednjeg obiteljskog susreta u Berlinu ono je bilo spomenuto. Veva je tvrdila da je ime Hansa Kreuzberga lažno optuženo. Već sam vas tada želio pitati za objašnjenje, no nisam stigao. Hoćete li se sada izjasniti? Vaše su riječi to važnije, jer je vaš pokojni otac, kako to i sami znate, optužio mog bratića. Ronald je stajao napeta lica i ozbiljnog pogleda. — Nije potrebno da me molite. Ja bih to i sam učinio. Vi svi morate čuti što imam kazati u obranu Hansa Kreuzberga. Vjerojatno je on već dugo mrtav, no obećao sam majci da ću ga svuda braniti i skinuti s njega sramotu za koju je kriv moj otac. Nije mi lako iznositi tu istinu, jer u isto vrijeme moram optužiti vlastitog oca. Molim vas, pažljivo me slušajte. Hans Kreuzberg je bio potajno zaručen s mojoj majkom. Na to su bili pristali i njihovi roditelji. Tada je iznenada umro njegov otac, i ustanovilo se da je on živio mnogo iznad svojih mogućnosti. Hans Kreuzberg se najednom našao u veoma teškom položaju. Nije više bio poželjan zet za roditelje koji i sami nisu bili bogati. Morao je napustiti karijeru u vojsci. Bio je potpuno bespomoćan pred tim novim prilikama. Roditelji moje majke, i njezina braća, nagovarali su je da raskine potajne zaruke. Moj je otac ljubio moju majku, no još je više mrzio Hansa Kreuzberga. I to još iz djetinjstva. Mržnja gaje nagnala da zaprosi majku. Ona se dugo odupirala nagovaranju svoje obitelji da se uda za bogatog prosca. Konačno su je uvjerili da bi ona predstavljala samo teret za Hansa Kreuzberga. Svim su silama nastojali razdvojiti majku od njega. Napokon je i sama povjerovala da bi za Hansa Kreuzberga bilo najbolje kad bi ga se ona odrekla. Ronila je gorke suze pri raskidu zaruka, ali njezino je srce ostalo vjerno ljubljenom napuštenom čovjeku. Nikada se nije mogla prikloniti mom ocu. Hans Kreuzberg je bio gotovo lud od bola. Kad je majka stupila s ocem pred oltar, on ju je želio spriječiti u tome. Ali otac moje majke i njegova braća savladali su ga. Čuvši to, moja je majka pala u nesvijest. I takvu polumrtvu moj ju je otac unio preko praga u svoj dom. Hans Kreuzberg je silom iznudio nakon nekoliko tjedana posljednji oproštaj od nje. Uspio je da joj po služavci pošalje pismo, usprkos velikoj pasci mog oca. Hans Kreuzberg je boravio u posjetama Kreuzbergu. Želio se oprostiti pred odlazak u Ameriku. Moja je majka pristala. Moj je otac bio pozvan u lov i majka se nalazila sama kod kuće. Njezine su sobe ležale, kako znate, u prizemlju. S terase se izravno moglo u njih ući. Očekivala je u svom salonu, pošto je pao mrak, Hansa Kreuzberga. Dogovorenim gaje znakom obavijestila da ga čeka i daje sama. Hans Kreuzberg je došao. To je bio bolan sastanak. Bio je izvan sebe kad je saznao razlog zbog kojeg ga je moja majka napustila. Zaklinjao ju je neka poñe s njim u Ameriku. Moja mije majka kazala da bi od srca rado bila podijelila s njime bijedu i nevolju, no znala je da će još prije kraja godine roditi svom suprugu dijete. I zbog tog djeteta odrekla se svoje osobne sreće. Tješila je nesretnika i molila ga neka se umiri, iako je i sama bila na granici očaja. Njoj je, naime, bila nepodnosiva divlja strast i tiranija mog oca. Napokon se Hans Kreuzberg donekle smirio. Ne želeći ga otpratiti bez ikakve utjehe, ona mu je poklonila medaljon koji je visio na zlatnom lančiću i u kojemu je bila njezina slika. To mu je imao biti talisman u životu u stranom svijetu. Vi se svi vjerojatno sjećate medaljona koji moja majka nosi oko vrata na svom portretu. To je onaj isti ukras koji je poklonila odlazećemu Hansu. Još su se jednom zagrlili na rastanku i izmijenili jedan jedini cjelov. Moja se majka nikada zbog toga nije kajala, nije time ništa oduzela svom suprugu. Ona, naime, nikada pred njim nije skrivala da ljubi drugoga, a on ju je usprkos tome vezao za
112
GIGA
sebe. Moj je otac toga dana, mučen ljubomorom i sumnjama, odmah napustio lov i potajno se vratio. Majka to nije slutila. Htjela je ispratiti Hansa Kreuzberga kroz park, da on ne bi sam lutao po mraku. Pošla je u drugu sobu po rubac da se zagrne. Istog časa kad je izišla iz sobe, ušao je neočekivano s terase moj otac. Sigurno je već neko vrijeme prisluškivao njihov razgovor. Hans Kreuzberg je stajao uz stol na kojem je ležala otvorena kutija s majčinim nakitom. Iz nje je bila izvadila medaljon. Dio nakita ležao je pokraj kutije. Upravo je spremao medaljon u džep. Moj gaje otac zgrabio za ruku. Tako su stajali neko vrijeme i gledali se puni mržnje. I vjerojatno se tek tada moj otac sjetio kako bi se najlakše mogao riješiti svoga suparnika. Pogledao ga je podrugljivo. — Vidi, vidi, gospodine Kreuzberg! Namjeravate u tišini opljačkati nakit moje supruge. Želite se opskrbiti za putovanje u inozemstvo. Te je riječi, izrečene oštrim glasom, čula moja majka u susjednoj sobi. Užasnuta je pritrčala i vidjela tu dvojicu kako se gledaju puni bijesa. Hans Kreuzberg nije progovorio ni jedne riječi u svoju obranu. Stisnuo je zube u grču i bio smrtno blijed. Moj je otac doviknuo podrugljivo majci: — Uhvatio sam lopova, kradljivca, Anneliese! Pogledaj ga! Upravo je htio pobjeći s tvojim nakitom. Moja je majka kriknula. Htjela je progovoriti, ali nije od straha mogla izustiti ni jednu riječ. Hans Kreuzberg ju je pogledao kao da je želi upozoriti na nešto i stavio kriomice prst na usta. Htio je na svaki način sačuvati njezinu čast. Ona je ipak, u dubokom očaju, zaviknula. — Nije istina, ja sama... ja sam... Prije no što je mogla izgovoriti te riječi, moj joj je otac čvrsto stisnuo ruku. — Ako to nije istina, što onda ovaj gospodin radi ovdje, u tvojem salonu? Upravo se spremao strpati tvoj medaljon u džep. Htjela je sve priznati. Tada se na svoj užas sjetila da dvojici muškaraca ne bi preostalo ništa do dvoboja. Odlučila je šutjeti sve dok Hans Kreuzberg ne bude u sigurnosti. Kršila je ruke i nije znala što da čini. Moj je otac pogledao gospodina Kreuzberga. Ovaj naravno nije želio odati majku i šutio je. Tada je moj otac opet podrugljivo kazao: — Vidite, gospodine Kreuzberg! Moja je žena užasnuta. Ne može shvatiti da ste vi kradljivac. Izgubite se, i ostavite medaljon. Izvan sebe od bijesa htio se Hans Kreuzberg sručiti na mog oca. Tada se moja majka bacila meñu njih. — Hans, za Boga, Hans! — kriknula je bolno. Nesretnik se sabrao, pogledao je još jednom moju majku pogledom koji se za svagda usjekao u njezinu dušu, i tiho se oprostio od nje. Zatim je brzo napustio sobu, kao da bježi od samoga sebe. Moja je majka htjela potrčati za njim, još ga jednom utješiti, ali moj ju je otac zadržao. Ona je onesviještena pala na tlo. Kad se osvijestila, priznala je mom ocu sve što se dogodilo. Nadala se da je Hans Kreuzberg otputovao kako je i namjeravao. Moj je otac, meñutim, znao da će za njih dvoje biti mnogo gore, bude li Hans Kreuzberga proglasio lopovom. Osim toga, nije želio baciti ljagu na dobar glas svoje supruge a to se ne bi moglo spriječiti da je došlo do dvoboja. Usprkos zaklinjanju moje majke, on je otišao u Kreuzberg, i tamo optužio Hansa za krañu. Kad je moja majka izjavila da će sama poći onamo, i tamo, Hansovom stricu reći pravu istinu, on je u bijesu zaurlao: »Tada ću ga ustrijeliti poput bijesnog psa, a i tebe s njim!« Hans Kreuzberg, zabrinut za moju majku, odgodio je svoj odlazak za nekoliko dana. Njegov mu je ujak kazao za što ga moj otac optužuje. Hans Kreuzberg nije se nijednom riječju branio, ne želeći nanijeti sramotu mojoj majci. Otputovao je, a sramota je ostala na njemu. Uspio je
113
GIGA
jedino mojoj majci, po vjernoj služavci, poslati još nekoliko riječi. Obećao joj je da će nastaviti borbu za život. Molio ju je neka ne brine za nj. Njegova je jedina utjeha bila stoje njezin dobar glas ostao sačuvan. Želio je započeti nov život u Americi, no njegova ljubav uvijek će pripadati samo njoj. — Njegov je stric tada užasnut došao u Ortlingen, i zamolio mog oca da sačuva dobar glas obitelji Kreuzberg. Molio ga je da u javnost ne iznese što se dogodilo s njegovim nećakom. To je moj otac obećao, jer njegovu je želju za osvetom zadovoljilo to, što se obitelj odrekla Hansa, i što je on morao napustiti domovinu. Moju je majku utišao oštrim prijetnjama i ona se nije usudila kazati istinu i tako obraniti Hansovu čast. Ona mu nikada nije mogla oprostiti što se osvetio na tako podao način. Od tog je časa odbila svaku vezu s mojim ocem, nadajući se rastavi od njega. Ali on joj nikada nije vratio slobodu, i neizmjerno ju je mučio. Moji su roditelji živjeli u nesretnom braku, nemajući nikakve meñusobne veze. Tako je to bilo i s mojim ocem i sa mnom. Nikada se u srcu nismo našli. Moja mi je majka sve to ispričala tek nakon očeve smrti. Nikada više nije ništa čula o Hansu Kreuzbergu, no do posljednjeg se časa nadala da će se on jednom vratiti kako bi skinula ljagu s njegova imena. Nije vjerovala u njegovu smrt. — Osjetila bih, kad bi on bio mrtav — govorila je još u svom posljednjem času, zahtijevajući od mene obećanje da ću posvuda braniti njegovu čast. Dakle, bio on živ ili ne, ja ovdje svečano izjavljujem daje bio lažno optužen za krañu. On se u čitavom slučaju ponio poput pravog kavalira i plemića. Ronald je duboko uzdahnuo i završio svoj govor. Gledao je ukočeno pred sebe, jer mu je bilo neugodno optuživati vlastitog oca. Tek sada se njegov pogled sreo s Lilianinim, koja ga nije ispuštala iz vida. Nadzemaljski sjaj bliještao je u tim očima, tako da se on začuñeno trgnuo. Sad je Lilian ustala, dok su svi ostali sjedili nepomično i šutjeli. Pristupila je ocu i uhvatila ga za ruku. Teta Stasi je plakala gledajući Johna Crosshalla. John Crosshall je podigao blijedo lice, koje se trzalo od uzbuñenja i pogledao svoju kćer kao da se probudio iz dubokog sna. — Oče, dragi oče, smijem li gospodinu Ortlingenu zahvaliti u tvoje i svoje ime? — pitala je čudno svijetlim i jasnim glasom. Stari gospodin nije mogao govoriti, samo je kimnuo. Lilian gaje srdačno poljubila i pristupila Ronaldu očima sjajnim od sreće. On ju je začuñeno pogledao. Pružila mu je ruku. — Gospodine Ortlingen, zahvaljujem vam od sveg srca što ste istinu iznijeli na vidjelo i time vratili čast Hansu Kreuzbergu. Ronald je skočio i poljubio joj ruku. Osjetio je kako ta nježna djevojačka ruka dršće u njegovoj. Pogledao ju je začuñeno. — Gospoñice, ne znam zašto ste mi zbog toga zahvalni. Tada se John Crosshall uspravio u svoj svojoj visini. — Lilian Crosshall nema na to nikakvog prava, gospodine Ortlingen! Ali Lilian Kreuzberg — Breintebach može to učiniti punim pravom. Svi su skočili sa svojih mjesta i pogledali ga s nevjericom. Samo je teta Stasi ostala sjediti, brišući rupčićem zaplakane oči. Nakon napete stanke John Crosshall je nastavio: — Priključujem se mojoj kćeri, gospodine Ortlingen! Zahvaljujem vam, od sveg srca. Niste se skanjivali optužiti svog oca, samo da biste okrivljenom vratili njegova čast. Ja sam Hans Kreuzberg! Odbacio sam svoje ime u Americi i anglizirao ga. I ime Hans sam pretvorio u John. Tako nitko nije mogao naslutiti tko sam, kad sam se vratio. — Ipak jest, Hans Kreuzberg — rekla je teta Stasi uzbuñenim glasom. — Prepoznala sam te već prvog časa kad sam te ugledala, iako si iz opreza stavio tamne naočale. Prepoznala sam te po držanju i po tome kako tvoja kosa raste iz čela. A i po malom ožiljku na sljepoočici. No, poštivala sam tvoju tajnu i šutjela. John Crosshall, ili kako ćemo ga sada zvati, Hans Kreuzberg, uhvatio ju je za ruku.
114
GIGA
— A ti si vjerovala u moju nevinost i založila si se za mene, draga Stasi! Bio sam, a da vi to niste mogli naslutiti, svjedok vašeg posljednjeg obiteljskog sastanka. Čuo sam, sa svojom kćerkom, svaku riječ koja je tamo bila izgovorena. Dopusti mi da ti zahvalim što si za obeščašćenog imala dobru riječ. Stara ga je gospoña pogledala ozbiljno. — Ne stidim se onoga što si tada čuo. Ja sam sada stara žena koja može mirno o tome govoriti. Poljubio joj je ruku s poštovanjem i tihom zahvalnošću. Sad mu je pristupio general i pružio mu ruku. — Nisam te prepoznao, dragi Hans! Silno se veselim što je Kreuzberg ostao u obitelji. A još se više radujem što je tvom imenu ponovno vraćena čast. Dragi bratiću, želim ti od srca dobrodošlicu u domovini i u obitelji. — Hvala ti, dragi Benno! Dugo sam oklijevao da vam kažem tko sam. Ja sam bolestan čovjek i plašio sam se uzbuñenja. Sada je, meñutim, gospodin Ortlingen iznio istinu, i za mene više nije bilo oklijevanja, naročito zbog Lilian. Želim da ona nosi svoje pravo ime. Njihov je pogled odlutao do Ronalda i Lilian koji su stajali jedno uz drugo. Lotharu Kreuzbergu je najdulje trebalo da se sabere. Sada je brzo pristupio Hansu Kreuzbergu. — Znam tko je isplatio moje dugove. Teta Stasi je kazala da je neki roñak poslao novac Salzmannu. Taj roñak možeš biti samo ti, striče Hans! Hans Kreuzberg se nasmiješio i pogledao tetu Stasi. — I to si znala, Stasi? Potvrdila je kimajući glavom. — Prepoznala sam tvoj rukopis na posjetnici. Nisam te izdala, ma kako to teško bilo. Nisam htjela razgrnuti zavjesu protiv tvoje volje. — Dobra Stasi! Lilian je imala pravo kad mi je govorila: oči ljubavi su oštre. Sada dopustite da ponovno sjednem. Pa ako te to umiruje, dragi necače Lothar, ja sam uistinu platio tvoje dugove. Nadam se, da se ne ljutiš na mene. Lothar mu je srdačno stisnuo ruku. — Mogu ti samo zahvaliti iz dubine srca, striče Hans! — Veselilo me da ti pomognem. Znam iz iskustva kako se osjeća ubogi časnik kad ga salijeću vjerovnici. Lilian se konačno odmaknula od Ronalda i pristupila Vevi. Pogledale su se i iznenada zagrlile. — Sada znam zašto sam te odmah tako voljela, draga Lilian — kazala je duboko dirnuta Veva. — Da, Genoveva, i ja sam tebe zavoljela. I tetu Stasi. Zato i nismo htjeli da napustite Kreuzberg. Lilian je zagrlila i tetu Stasi s velikom ljubavlju. — Drago, dobro dijete! — prošaptala je duboko dirnuta teta Stasi. Još su dugo uzbuñeno razgovarali. Toliko su toga imali kazati jedno drugome, da su zaboravili na ručak. Digli su se i pošli u pokrajnju sobu. Hans Kreuzberg je povukao Ronalda k sebi i razgovarao s njim o njegovoj majci. Lothar i Lilian stajahu jedno uz drugo, a teta Stasi i general uzbuñeno su razgovarali. Lilian je položila ruku na Lotharovu. — Sada znate, dragi bratiću, zašto sam na svaki način željela sačuvati vaše prijateljstvo. Poljubio joj je ruku. Da, Lilian, sada to znam. No, više nećemo govoriti jedno drugome »vi«. Tvoj sam bratić i govorit ćemo jedno drugome »ti«. — Dobro, neka bude po tvojoj volji. Sada ćemo biti prijatelji zauvijek.
115
GIGA
— Zauvijek, draga Lilian! Ronald nije još progovorio ni riječ s Lilian, otkad mu se zahvalila onako srdačno i sjajnih očiju. Želio je ponijeti sa sobom na put taj njezin smiješak i pogled. Oprostio se već od njezinog oca. Čekao je da mu ona priñe, jer nije želio otići a da se ne oprosti od nje. Stajao je u susjednoj sobi dok su teta Stasi, general, Veva i Lothar još uvijek uzbuñeno razgovorali. Kad je ona nakon prilično dugo vremena, otprativši oca, ponovno ušla u sobu, on joj je pristupio. — Prije nego što se od vas oprostim, gospoñice, htio bih vas još nešto zapitati. Kad smo se prvi puta sreli u predvorju hotela u Berlinu, vi ste me čudno pogledali. Vidio sam i ispitivački pogled u vašim očima kad smo se mimoilazili na hodniku. Nisam to znao rastumačiti. Sada mi to možete objasniti, ako mi kažete da ste već tada znali tko sam. Lilian ga je iskreno pogledala. — Da, ja sam to znala. Čula sam kako vas je netko zvao po imenu. To sam ime poznavala iz priča svog oca. Već sam tada znala da ste sin njegova smrtnog neprijatelja i ljubljene žene. On je odahnuo. — Jasno mi je zašto mi niste bili naklonjeni, i zašto ste uvijek bili tako hladni prema meni. Morali ste osjećati neprijateljstvo prema meni, jer je moj otac osramotio vašeg. Htjela je to zanijekati, ali tada je pomislila kako je najbolje ostaviti ga u tom uvjerenju. — Nisam mogla znati da vi mislite drugačije nego vaš otac — rekla je tiho. Uhvatio je njezinu ruku i poljubio je. — Sada to znate, gospoñice! Smijem li vas zamoliti da odbacite svoju odbojnost prema meni. Dugo se nećemo sresti. No, nadam se, kad se vratim i ponovno doñem u Kreuzberg, ako vi još budete ovdje, da me više nećete sretati s mržnjom. Nije znala da on misli kako će ona uskoro napustiti Kreuzberg i udati se za drugoga. — Naravno, ja ću još biti u Kreuzbergu. I sigurno se više ne ljutim na vas. Osjećam prema vama samo duboku zahvalnost, jer ste mog oca oslobodili velikog tereta. — Dakle, do viñenja, draga gospoñice! — Do viñenja! Sretan put! Pogledao ju je bolnim prodornim pogledom. Taj ju je pogled mučio, a u isto vrijeme usrećivao. Brzo se naklonio i pošao da se oprosti od ostalih. Na povratku kući je razmišljao o onome što je danas doživio u Kreuzbergu. I s dubokom je gorčinom govorio samom sebi kako bi sada Lilian Kreuzberg mogao uzeti za ženu, kad ona ne bi ljubila drugoga. Već je danas znao da mu njegovo putovanje neće donijeti olakšanje i zaborav. Znao je takoñer da će uvijek ljubiti Lilian, jer je tako sudbina odredila, jednako kao što je i njegova majka ljubila njezinog oca. A Lilian? Ona je, pošto se Ronald oprostio, otrčala u sobu u tornju i zaključala se. Puna bola pala je na divan. U njenom je srcu vladalo neizmjerno uzbuñenje. Progonio ju je posljednji bolni Ronaldov pogled. Zašto ju je tako gledao? Danas i onda na vrtnoj zabavi. Ako je zaista ljubio Genovevu, nije smio biti tako tužan. Zašto nije bio sretan? Nije nalazila odgovor na ta pitanja, i osjećala se tako nesretnom da bi najradije bila zaplakala. No, morala je pogledati stoje s ocem. Charles gaje igurno spremio u krevet i on je sada čekao na nju. Ustala je i prošla rukom preko lica. Otišla je do oca. — Je li sada sve u redu, dragi oče? — zapitala ga je zabrinuto. On ju je pogladio po kosi. — Sve, draga Lilian! Sada smo odagnali i posljednje sjene. Sve je čisto i jasno oko nas. Više nećeš biti sama, kad ću te morati napustiti. I Ronald Ortlingen više ti neće biti neprijatelj, već
116
GIGA
prijatelj. Bit ćeš okružena ljubavlju. Volim Ronalda poput sina. A i on je nama poklonio svoje srce. Kad se vrati s putovanja, još će se čvršće povezati s nama nego do sada. Vjeruj mi. Shvatio sam što nosi u srcu. Lilian je zarila svoje lice u njegove grudi. Mogla bi kriknuti od bola. No, stisnula je usnice. Ono stoje otac svojim riječima želio natuknuti, to je shvatila. Ali nije mu mogla kazati: »Varaš se, oče! Ronald ljubi Genovevu i nikada nam neće biti bliži!« Da je o tome govorila odala bi svoju patnju. I tako je neko vrijeme šutjela, nastojeći da smiri svoje uzbuñeno srce. Zatim je poljubila oca i nasmiješila se. — Sada se moraš odmoriti. Noćas ćeš ponovno spavati kao Hans Kreuzberg u kući svojih predaka. A tvoja će Lilian šetati poput plemkinje. Zanima me što će Bobby Blount na to reći, kad mu sve to javim. Stari se gospodin nasmiješio. — Reći će: sada više ništa na vama nije američko. Čak ni vaše ime. Osim njega bit će iznenañeni mnogi drugi kad čuju da se John Crosshall preobrazio u Hansa Kreuzberga. Sada poñi gostima i dobro se zabavljaj. Nstojat ću da se do sutra odmorim. Srećom sam dobro podnio ovo veliko uzbuñenje. Srdačno ga je poljubila. — Laku noć, oče! Spavaj dobro. — Hvala, drago dijete! Lilian je brzo izašla iz očeve sobe i sišla dolje, gdje su je svi srdačno dočekali. *** Prošli su tjedni. Brzo se pronio glas da je John Crosshall zapravo Hans Kreuzberg koji se nekada davno iselio u Ameriku. Nitko osim njegove obitelji nije znao da je njegovo ime obeščašćeno i nitko ni sada nije ništa o tome saznao. Doznalo se bilo samo da je napustio domovinu jer je ostao bez novaca i da se sada vratio kao bogat čovjek. Zanimljivu temu razgovora činilo je pitanje zašto se on nikada nije javio kući i zašto čak ni svojoj obitelji nije rekao tko je. Lothar je, smiješeći se, izjavio kako je ujak Hans želio prvo odigrati ulogu dobre vile iz bajke, što mu je zaista odlično uspjelo. Od vremena do vremena pojavio bi se u Kreuzbergu poneki od prijatelja Hansa Kreuzberga iz mladosti koji gaje želio pozdraviti i razmijeniti s njim sjećanja na davne dane. Jedini koji je posve mirno primio preobražaj Johna Crosshalla bio je gospodin White. On je po nalogu Johna Crosshalla poduzeo sve potrebno, da bi se ta promjena i službeno potvrdila. Sve do kneza pronijela se interesantna novost, i Hans Kreuzberg i njegova kći bijahu primljeni u audijenciju. Knez je očitovao svoje zadovoljstvo stoje dvorac Kreuzberg ostao u posjedu obitelji. Nasmiješio se Lilian i izrazio nadu, da će se ona udati za plemića koji će tada svom imenu moći dodati i ime Kreuzberg. Putovanje na kneževski dvor i s tim povezani napori uzbuñenja veoma su umorili Hansa Kreuz-berga. — Sada me više ništa neće potjerati iz Kreuzberga, Stasi! Sada želim ovdje živjeti u miru sa svima vama — izjavio je on. Njih dvoje je imalo mnogo toga pričati jedno drugome. Malo—pomalo došli su i svi ostali članovi obitelji Kreuzberg, da pozdrave povratnika. Veselili su se što je dvorac ostao u posjedu obitelji, to više što je Hans Kreuzberg izjavio da će dvorac i nadalje moći koristiti članovi obitelji kao ljetovalište. Lothar Kruezberg, uvijek dobre volje, bio je sada još češće nego prije u Kreuzbergu. Nije znao od zahvalnosti što bi sve učinio za Hansa Kreuzberga i Lilian, pogotovu otkad mu je Hans Kreuzberg podmirio dug i svakog mjeseca davao pripomoć.
117
GIGA
Za Lothara je sada nebo bilo puno zvijezda. — Ne mogu ti drugačije zahvaliti, striče Hans, nego tako da i nadalje izigravam tvoju dvorsku ludu — kazao je, skrivajući svoje osjećaje šalom. — Zato imaš izvanredan talent — rugala mu se Lilian. Divan je bio i odnos izmeñu tete Stasi, Lilian i Veve. One sada bijahu još bliže jedna drugoj. Otkad je Ronald otputovao, mogla je Lilian opet sretati Vevu potpuno mirno. Razmazila ju je golemim brojem poklona i drugim dokazima svoje naklonosti, nastojeći svim silama da zaboravi želje svog srca. Pokušala je mirno misliti na Ronalda. Sestrične su sada bile nerazdvojne i otac se veselio videći s kolikom ljubavlju okružuju njegovu kćer. Mirnije nego prije, očekivao je kraj svog života. Malo se čulo o Ronaldu Ortlingenu. Samo od vremena do vremena stigla bi poneka razglednica s pozdravima. Lilian nije našla meñu poštom njegovo pismo Vevi. Tome se čudila to više što Veva nije bila ni žalosna ni nemirna zbog toga. Činilo se da Ronald putuje od mjesta do mjesta. Nikad nije javio svoju adresu. Bilo je kao da ništa ne želi čuti iz domovine. Samo je gospoña Hellmann imala njegovu adresu, ako bi mu morala nešto hitno poslovno javiti. Bobby Blountu je Hans Kreuzberg napisao opširno pismo i sve mu objasnio. Na to je ovaj srdačno čestitao. Iz njegovih se riječi mogla naslutiti tiha rezignacija. »Njemačka će mi plemkinja biti jednako tako nedostižna kao i Amerikanka Lilian. Pomirio sam se s time i nastojim od života steći neke vrijednosti koje će me moći utješiti. Vidio sam mnogo lijepoga i za Božić ću, s vašim dopuštenjem, doći u Kreuzberg. Želim se samo osvjedočiti kako ste se snašli u novom životu.« To je on pisao . Hans Kreuzberg je pogledao, nasmiješen, svoju kćer kad su zajedno pročitali pismo. — Moja će Lilian pružiti svoju ruku čovjeku iz domovine. To je i Bobby shvatio. Lilian nije odgovorila. Bili su u njezinoj sobi u tornju. Tiho je pristupila prozoru i pogledala prema Ortlingenu. Kroz krošnje sada ogoljelog drveća nazirahu se vršci tornjeva dvorca Ortlingen. Veva ih joj je jučer pokazala i rekla: — Smjesta ćemo znati kad se Ronald vrati. Tada će podignuti zastavu na vrh tornja. Na to je Lilian sada mislila. Od Veve je saznala da će Ronald sigurno provesti Božić kod kuće, jer je pozvao u goste svog bratića. Govoreći to, Veva je pocrvenjela i Liliani se steglo srce. Usprkos svim svojim nastojanjima nije mogla mirno misliti na ponovni susret s Ronaldom. Jednog dana za vrijeme ručka navela je teta Stasi razgovor na Ronalda. — Tako se rijetko javlja. Naravno, svi su muškarci lijeni u pisanju, naročito za vrijeme putovanja. Uvijek nam zaboravi javiti svoju adresu. Ne možemo mu ni pisati — rekla je. Veva se nasmijala. — Tetiće, imaš li mu nešto važno javiti, tada nazovi gospoñu Hellmann. Ona uvijek zna njegovu adresu. Lilian je oborila oči i na njenom se licu izmjenjivalo bljedilo s rumenilom. Sada je shvatila na koji su način Ronald i Veva čitavo vrijeme ostajali u vezi. — No, ništa tako važno ipak nije. Za Božić će stići kući. Valjda tada neće opet tako brzo otputovati. Mislim da će se sada uskoro oženiti, naravno, to mora biti plemkinja, kao na primjer netko iz naše obitelji. To je teta Stasi rekla s nekim naročitim naglaskom i veoma značajnim smiješkom. Lilian je nervozno pogladila čelo. »Teta Stasi, naravno, već odavno zna da će Genoveva postati Ronaldovom ženom«, mislila je. Skočila je i s nekim izgovorom napustila sobu. Nije mogla podnijeti spominjanje Ronaldova braka.
118
GIGA
Teta Stasi i Hans Kreuzberg pogledali su se zavjerenički. *** Iz sobe Hansa Kreuzberga spojili su električno zvono u Lilianinu spavaću sobu, da bi je Charles mogao u svako doba noći pozvati, ako bi njezin otac imao napadaj. Svaki od tih napadaja mogao je značiti kraj za njezina oca, pa je željela daje uvijek pozovu. Bilo je to jedne hladne jesenske noći, kad je zvono probudilo Lilian. Smjesta je znala zašto su je pozvali. Brzo je obukla krznom podstavljenu kućnu haljinu preko svoje čipkaste košulje. Navukla je tople krznene papuče i požurila u očevu sobu. Našla ga je uspravljenog u krevetu. Charles ga je podupirao. Lice mu bijaše crveno i teško je disao. Lilian je takvo stanje već poznavala. Požurila je prema njemu. — Moj dragi, ubogi oče! Drhtava očeva ruka pogladila joj je kosu rasutu po kućnoj haljini. — Smiri se, budi hrabra, ljubljeno dijete! — prošaptao je s mukom. Hrabro mu se nasmiješila i pogladila njegove hladne ruke. — Je li ti jako teško, siromašni oče? — prošaptala je. Ove nježne riječi bijahu posljednje koje je njezin otac čuo. Pao je na jastuk. Lilian gaje zagrlila i naslonila svoju glavu na njegovo rame. Još je jednom pogladio svoju kćer. — Neka Bog blagoslovi... tebe i Ronalda! — jedva je čujno prošaptao. Zatim je njegova ruka kliznula na krevet i čitavim mu je tijelom prošao trzaj. Lilian ga je prestrašeno pogledala. — Oče, oče! Bolno je kriknula, no njezin otac više nije ništa čuo. Bio je mrtav. Zadrhtala je, i nježnim pokretom zatvorila mu oči, a zatim pala jecajući na koljena. Tako je ostala u dubokom bolu, ne primjećujući što se oko nje dogaña. Charles je probudio i ostale stanovnike dvorca i sada se čulo po svoj kući: »Dobri je gospodar mrtav!« Teta Stasi i Veva požurile su do Lilian, i sada su klečale iza nje i plakale. Lilian se nije micala od svog oca sve do jutra. Tada joj je napokon pristupila teta Stasi i podigla je. — Doñi, drago dijete, ne smiješ dulje ostati ovdje. Inače ćeš se razboljeti. Lilian je podigla svoje blijedo, bolno lice prema noj. I kad je ugledala tužne oči tete Stasi, bacila joj se jecajući u zagrljaj. — I ti si ga ljubila! On je bio vrijedan te ljubavi, moj dobri otac! Ne mogu shvatiti da ga više nema. Stajale su čvrsto zagrljene. Teta Stasi je dršćućom rukom grlila plavu djevojačku glavu, i gledala u blijedo mrtvačko lice čovjeka kojemu je poklonila svu svoju ljubav. Obećala mu je da će tješiti i voditi Lilian kad njega jednom više ne bude. I stoga je sada nastojala svladati svoju bol i umiriti Lilian milim, nježnim riječima. Veva i teta Stasi odvele su Lilian u njenu sobu. Tajnik White je smjesta poduzeo sve potrebno. On je dobio točne upute od svog pokojnog gospodara. Znao je što valja činiti nakon njegove mrti. I sada je tajnikovo lice bilo mirno. No, kad je načas ostao sam sa svojim gospodarom, sagnuo se i poljubio mu hladnu ruku. *** Uz sudjelovanje čitavog puka i svih susjeda sahranili su Hansa Kreuzberga u kapelici dvorca. Upravo je tada prvi snijeg, poput laganog bijelog ogrtača, pokrio čitav kraj.
119
GIGA
Veva je smjesta zamolila gospoñu Hellmann neka javi Ronaldu za smrt Hansa Kreuzberga. I Ronald je požurio, da bi mu odao posljednju počast. Bio je sretan što je našao izgovor za povratak kući, jer gaje čežnja za Lilian neizmjerno mučila. Vjerovao je da će moći podnijeti sve, samo kad opet bude u njezinoj blizini. Tajnik White je poslao i Bobby Blountu brzojav. Morali su ga slati na poštu u Kairo, gdje je Bobby tada boravio. Budući da je baš u to vrijeme bio na izletu u unutrašnjosti zemlje, dobio gaje tek na dan same sahrane. I tako nije mogao stići na sprovod u Kreuzberg. Poslao je opširan brzojav Lilian, i pitao može li joj na bilo koji način pomoći. Tada bi smjesta doputovao. Lilian mu je zahvalila i javila da joj pomoć nije potrebna, jer je okružena vjernim prijateljima. No, svakako se nadala susretu s njim prije njegova povratka u Ameriku. Ronald Ortlingen je posjetio Lilian i izrazio joj svoju sućut. Činila mu se još ljepšom i ljupkijom s tim svojim blijedim i žalosnim licem. Nosila je crnu haljinu na kojoj se divno isticala njezina zlaćana kosa. Njegovo je srce zadrhtalo, ugledavši je. Činila mu se tako dragom i vrijednom ljubavi. Lilian je samo s velikom mukom sačuvala prisebnost. Barem mu sada nije morala pokazati usiljeni smiješak. Izmijenili su samo nekoliko riječi, nastojeći da se njihovi pogledi ne sretnu. Kad se Ronald oprostio i s Vevom izišao iz sobe, pomislila je Lilian: »Ja to neću moći podnijeti. Moram otići iz Kreuzberga kad on postane Genovevin muž. Najbolje će biti da se vratim u Ameriku. Tamo ću naći svoj mir. Moram sve zaboraviti.« Pritisnula je ruke na srce koje joj je glasno udaralo. Točno tjedan dana nakon smrti Hansa Kreuzberga otvorili su njegovu oporuku. Lilian je bila njegova jedina nasljednica. No, odredio je velik broj legata za svoju služinčad, za tajnika Whitea i za različite dobrotvorne ustanove. Na kraju su pročitali kodicil, prema kojem su Genoveva i Anastasi Kreuzberg dobile svaka po sto tisuća maraka. Veva je od ganuća problijedila na smrt. Sjedila je kraj Lilian, koja je primijetila njezino uzbuñenje, jer ga je je jedva mogla sakriti. Teta Stasi je samo tiho plakala. Lilian nije mogla shvatiti zašto je Veva bila tako uzbuñena. Drhtala je cijelim tijelom. Sto je za buduću gospodaricu Ortlingena mogla značiti ova razmjerno neznatna svota. Napokon je svečani čin završen i tri su dame ostale same. Tada se Veva plačući bacila Liliani u zagrljaj. — Liliano, tvoj dragi i mili otac... ah, a ja mu više ne mogu niti zahvaliti. Tako sam neizmjerno sretna. Tvoj me se otac velikodušno sjetio i tako omogućio ostvarenje moje sreće. Zar je to moguće? Sto tisuća maraka će pripasti meni! Nije li to zabuna? Lilian je iznenañeno kimnula glavom. — Zar te to toliko raduje, Genovevo? Naravno, taj novac pripada tebi. Ali ne shvaćam tvoje uzbuñenje. Veva se smijala i plakala istodobno. — Ti i ne slutiš kakvu ću ja veliku sreću ostvariti tim novcem. Dopusti mi da ti priznam: ja sam već dugo potajno zaručena! Nisam imala mnogo izgleda za taj brak. Ali sada su, dobrotom tvog oca, prebroñene sve zapreke. Sada ću moći biti sretna. Lilian je problijedila. — Draga Genovevo, već sam odavno slutila da si potajno zaručena. Nisam htjela iznuditi tvoje povjerenje. Ipak, ne razumijem kakve veze ima taj novac s tvojim brakom. Zar gospodin Ortlingen nije dovoljno bogat, da se može oženiti siromašnom djevojkom? Veva se iznenadila, a teta Stasi je čudno pogledala, kao da je upravo sad nešto shvatila. — Ronald? Ti misliš na Ronalda? Varaš se, Lilian! Nisam zaručena s Ronaldom, već s njegovim bratićem Georgom — ispovijedala je iskreno Veva.
120
GIGA
Lilian se trgla. Sva je boja nestala iz njezinog lica i njezine su oči gledale ukočeno u Vevu. — Sta kažeš, Genoveva? Nisi zaručena s Ronaldom Ortlingenom? Veva je odmahnula. — Ne, ne, Georg Strachwitz je moj zaručnik. Lilian je prešla rukom preko očiju, kao da mora izbrisati neku sliku. — Vidjela sam da ti je gospodin Ortlingen potajno davao pismo i poljubio te — procijedila je, prisiljavajući se da ostane mirna. Veva se nasmijala. Mislila je da se Lilian tako čudno ponaša samo zbog iznenañenja. Ali teta Stasi je imala oštrije oči i napokon je shvatila što je Lilian mučilo. No, nije izustila ni riječi. — Draga Lilian — kazala je Veva, zadirkujući je — pisma koja mi je davao Ronald potjecala su od Georga. I za svako je pismo dobio poljubac u znak zahvalnosti. Znaš, mi smo dobri još od djetinjstva, poput brata i sestre. Ali sada, kad sve znaš, ti sigurno razumiješ i moju sreću. Moj je najdraži siromašan poput mene, i mi sve dosad nismo znali gdje i kako da savijemo gnijezdo. Ronald nam je obećao pomoć, a on pomaže već i sada Georgu. Ali to više neće biti potrebno, sad sam ja bogata... i neizmjerno sretna. Kad bih bar još mogla zahvaliti tvom dragom ocu. Tako je Veva uzbuñeno govorila, a zatim je ponovno počela plakati od sreće. Zagrlila je Lilian, koja je stajala kraj nje blijeda, ne znajući je li budna ili sanja. Dršćućim je usnama uzvratila Vevi poljubac, gladeći je po kosi. No, govoriti nije mogla. Veva bijaše odviše zaokupljena vlastitim mislima, a da bi se čudila zbog neobičnog Lilianinog ponašanja. — Sada me ti i teta morate ispričati — nastavila je Veva uzbuñeno. — Moram Georgu poslati brzojav. Ne smije ni časak dulje brinuti. Kako će biti veseo! Poljubila je još jednom srdačno Lilian i tetu Stasi, a zatim istrčala. Lilian je, kao bez snage, pala u naslonjač. Sklopila je ruke i sjedila ukočeno. Suze su joj tekle niz blijede obraze. Osjetila je neizmjerno olakšanje. Iako još nije znala da li je Ronald ljubi, ipak je bar ona smjela ljubiti njega, ne nanoseći time nepravdu Vevi. Sve je sada bilo drugačije. Morala se tek polagano osloboditi zabune u koju je bila upala vlastitom krivnjom. Promislila je o svemu što se meñu njima bilo dogodilo, o čemu su razgovarali. Sad je to vidjela u posve drugom svjetlu. Sada i njegovi bolni pogledi dobijahu naknadno drugi smisao. Ali u to se još nije usudila povjerovati. Tiho i bojažljivo rañala se nada u njezinim grudima. A suze su ispirale podmuklu bol koja ju je tako dugo mučila. Teta Stasi je sjedila tiho u naslonjaču i gledala toplim pogledom punim ljubavi djevojku gdje tiho plače. To je, dakle, bilo ono što je razdvajalo Ronalda i Lilian. Sad je shvatila sve. »Zabunili smo se, Hans! Tvoja je kćerka nosila u duši tešku bol. Nije mislila na nasljedno pravo obitelji Ortlingen. Napokon sam sve shvatila. Ronald joj se nije priblizivao zbog uvjeta o nasljedstvu, a ona je bila hladna prema njemu, misleći da je on vezan za Vevu. Sad su oboje slobodni, i sve će se dobro završiti.« Tako je mislila stara gospoña i sklopila ruke u molitvi. Nije mogla naslutiti da put, kojim je kretalo to dvoje mladih, još nije bio slobodan. Još ga je uvijek zatvarala velika zapreka. I one su tiho sjedile sve dok se Veva nije vratila. *** Meñu Vevom i Lilian zavladalo je od toga časa još dubje prijateljstvo. Veva je neprekidno pričala o svom Georgu, i Lilian nikada nije bilo dosadno slušati o njemu. Postala je još nježnija i nekako sklonija sanjarenju. U njezinim je grudima vladao prividan mir. Zbog svega toga i bol za ocem postade blaža, iako nije izblijedila. Pokojnikova ljubav prema njoj činila joj se besmrtnim blagom, koje nikada neće zaboraviti.
121
GIGA
U tom mirnom raspoloženju stadoše njih tri pripremati božičnu svetkovinu. Lothar ih je često posjećivao i na sve načine uveseljavao, nadoknañujući rijetko primanje gostiju. Lilian je zamolila Lothara, odmah pri njegovom prvom posjetu nakon očeve smrti, da i od nje nadalje prima mjesečnu potporu koju mu je davao njezin otac. — Ti to moraš primiti, Lothare, dogovorila sam tako s ocem. To je bila njegova želja, iako je nije stigao unijeti u oporuku. Ne smiješ to odbiti. Lothar je zahvalno prihvatio ono što mu je ona tako obzirno znala ponuditi. Nastojeći da sakrije koliko je dirnut, kazao je u šali: — Ti i tvoj otac vratili ste se k nama u domovinu i obasuli nas darovima kao za Božić. A mi vam to ne možemo, (iako bismo morali nekako) uzvratiti. Lilian je, nasmiješena, odbila. Veva je hodala po kući očima sjajnim od sreće i pripremila sve za proslalu Božića. Potajno su teta Stasi i Veva dugo razgovarale. Nakon toga je teta Stasi drugi dan otputovala u Berlin da kupi darove za Lilian. Lilian ju je bila zamolila da nabavi za Vevu kompletnu opremu najfinijeg rublja i posteljine. To je željela pokloniti Vevi za Božić. Teta Stasi je isprva bila malko uplašena kad joj je Lilian spomenula svotu koju je mogla potrošiti. — To je odviše, Lilian — rekla je ozbiljno. — Mogu sebi dopustiti takav luksuz, tetiće! Želim opremiti našu malu zaručnicu. Sto mogu učiniti s tim silnim novcem? Zar nije tako dobro potrošen? Vidjet ćeš kako će se Genoveva radovati. Nažalost neće više dugo boraviti kraj nas. Ali na to sada ne želim misliti. Najradije bih je uvijek zadržala kraj sebe, i već razmišljam o tome kako bih to mogla postići. I tako je teta Stasi otputovala u Berlin, radosna lica, kao da je ona zaručnica koju valja opremiti. Lilian i Veva imale su za vrijeme njezine odsutnosti pune ruke posla. Bilo je divno vrijeme, pa su se svakog dana vozale saonicama. Tom su prigodom odabrale i božične drvce u šumi. Ronald Ortlingen nije više dolazi u Kreuzberg, pošto je izrazio svoju sućut. No, dan i noć vidio je pred sobom sliku Lilian u crnoj haljini s blijedim divnim licem i sjajnom zlatnom kosom. Veva mu je telefonom javila o svojoj velikoj sreći. On joj je toplo i srdačno zaželio svako dobro, izjavivši kako će joj tek nakon nekog vremena osobno moći izraziti svoju radost, jer ih sada ne želi smetati. Teta Stasi se vratila iz Berlina. Lilian i Veva doñoše po nju automobilom na kolodvor. Usput su srele Lothara koji je išao preko trga s gospodinom Thielenom. Lilian je zaustavila automobil i gospoda su im pristupila. — Zaista si sretan, dragi Lothare. Odmah dvije tako dražesne sestrične. To bi moralo biti zabranjeno. Lothar je sljedeći dan došao u oproštajni posjet. Htio se vratiti tek nakon Nove godine. Dok je još razgovarao s damama, najavio se Ronald Ortlingen. Kad je ušao i pozdravio Lilian, primijetio je kako je ona porumenjela. I za vrijeme razgovora upao mu je u oči njen čudan pogled. U njezinim očima više nije bilo hladnoće poznate otprije. I ton je njezina glasa bio drugačiji kad je s njime razgovarala. Nije izbjegavala, kao prije, razgovor s njim. Čak se veoma živahno upuštala u razgovor. To bi ga bilo neizmjerno usrećilo, da nije svojedobno saznao da Lilian ljubi drugoga. Veva i Lothar prijeñoše u veliku dvoranu da pogledaju božično drvo. Teta Stasi se iznenada sjetila da je nešto zaboravila obaviti. Ispričala se i izišla. I tako Lilian i Ronald ostadoše sami. Lilian je šuteći gledala svoje ruke koje joj bijahu položene u krilu. Ronald ju je promatrao žarkim pogledom. Činila mu se tako lijepom i ženstvenom, a ipak tako ponosnom. Srce mu se bolno steglo pri pomisli da će ova ljepota pripasti nekome drugome. Teško je disao i kazao je tihim glasom:
122
GIGA
— Zahvalan sam vam, što više niste tako hladni prema meni. Lilian je podigla glavu i nesigurno gaje pogledala. — Nikada nisam bila hladna prema vama, gospodine Ortlingen! Jedino nisam znala nećete li postati neprijatelj mog oca i mene kad saznate istinu. — No, sada to znate. Dopuštate li mi da vam budem odani prijatelj? Njezine su ga oči tako toplo pogledale da mu je srce stalo divlje udarati. — Hoćete li mi to zaista biti? — zapitala je tiho. Oduševljeno joj je poljubio ruku. — Tako bih vam rado dokazao svoju bezgraničnu odanost. Gledali su se neko vrijeme šuteći: Lilian je pcrvenjela i povukla svoju ruku iz njegove. On se pribrao i pogladio rukom čelo. »Ona ljubi drugoga«, pomislio je. — Nešto bih vas molila, gospodine Ortlingen — kazala je Lilian. — Govorite, sve što tražite bit će ispunjeno, ako je to u mojoj moći. Dražesni je smiješak poput zrake sunca prešao njezinim licem. — Ne želim vas dovesti u iskušenje — kazala je, zadirkujući ga. — Morate mi samo dopustiti da još jednom, ovih dana, ponovno doñem u Ortlingen s tetom Stasi i Genovevom. Htjela bih još jednom pogledati sliku vaše majke. Kad sam bila s ocem u Ortlingenu, nisam to mogla učiniti. Morala sam obratiti pozornost na oca, koji je bio tako uzbuñen. Njegove su sive oči sjale. — Da, doñite, tako često i ostanite tako dugo koliko god želite. Zapovijedajte mnome i Ortlingenom, ne znam što bih ljepše mogao poželjeti — rekao je uzbuñeno. Njezino je srce glasno i snažno udaralo. Mogla bi kliknuti od radosti, jer je osjetila da i njegovo srce pripada njoj. Ono što je nakon vrtne zabave samo naslutila, postalo je sada stvarnost. Ronad ju je ljubio, iako tu ljubav još nije izrazio riječima. Prije gaje, u svojoj glupoj zabludi, preplašila svojom hladnoćom i odbojnošću, a sad se suzdržavao zbog njene žalosti za ocem. Njezino je srce pjevalo i tisuću slatkih nada ispunjavalo joj je dušu. — Uhvatit ću vas za riječ i raspolagati s vama. Morate Božić proslaviti s nama. Genovevin će zaručnik htjeti provesti Badnjak uz svoju zaručnicu. Hoćete li ga pratiti, ako vas to zamolim? Sto ne bi Ronald sve učinio, kad ga je tako dražesno molila. Ponovno joj je poljubio ruku. — Ispunjenje ove želje za mene je dar. Rado ću doći. — I opet ćete nas, kao i prije, češće posjećivati, zar ne? — Od srca, ako vam ne smetam. — Ne, vi ne smetate. Svima ste nam nedostajali. Skočio je i odmaknuo se od nje. Nije više mogao gledati u te sjajne oči. Ne bi se više mogao savladati. Cinilo mu se da mora pobjeći od njezinih čari što ga dalje noge nose, no istodobno ga je neka sila neprekidno prikovala za nju. Zavladala je duboka tišina iz koje nisu nalazili izlaz. I čežnja je izatkala zlatni povez oko ovo dvoje mladih ljudi. Napokon su se vratitili Veva i Lothar. Napetost je popustila prelaskom na razgovor o općim stvarima. — Gospodin Ortlingen je upravo pristao da provede Badnje veče kod nas — kazala je Lilian koliko god je to mirnije mogla. Veva se razvedrila. — To sam i očekivala — odgovorila je. Tada se Lothar oprostio, a Ronald je po želji dama ostao još neko vrijeme. Teta Stasi se vratila i kromice bacila pogled na Ronalda i Lilian. No, nije našla ono što je priželjkivala.
123
GIGA
Govorili su sada o zarukama Veve i Georga, koje će se objaviti na sam Božić. Veva je pričala Ronaldu o svojoj sreći prigodom otvaranja oporuke, a zatim je, smijući se, kazala: — I zamisli, Ronalde, Lilian je držala da smo nas dvoje potajno zaručeni. Zar to nije smiješno? Ronald je iznenañeno pogledao Lilian, koja je porumenjela. — To ste mislili? — zapitao je nesigurno. Ona je iznenada podigla oči i pogledala ga ozbiljnim pogledom koji ga je silno uznemirio, a u isto vrijeme obradovao i oslobodio. — Da, u to sam čvrsto bila uvjerena — kazala je, neprekidno ga gledajući. Teta Stasi je pozvala Vevu na stranu da bi odvratila njezinu pozornost od Ronalda i Lilian. Ronald nije znao kako da protumači Lilianino vladanje. U njezinom je pogledu bilo nešto zbog čega je posumnjao u samog sebe. »Čuo sam na vlastite uši da ona ljubi drugoga; inače bih zaista mogao danas doći do smjele odluke. Ne, mene zbunjuje samo to što je ona draga i ljubazna sa mnom, a na to nisam naučen.« Tako je govorio samom sebi, nastojeći se umiriti. I upravo u tom času stigao je brzojav, naslovljen na Lilian. Otvorila ga je i radosni je smiješak prošao njezinim licem. — Bobby, dobri stari Bobby! — kazala je, tako da ju je Ronald mogao čuti. — Dragi, dobri prijatelj. Sin kompanjona mog oca. On nas je dopratio iz Amerike u Europu, i sada mi javlja da će za Božić doći k meni. Očekivala sam njegov dolazak, jer nam je to već prije obećao — objasnila je svima. — Dakle, ovdje će biti još jedan mladi gospodin, teto Stasi! Neka mu pripreme sobu, a ti ćeš se pobrinuti da mu ovdje bude što ugodnije. Ove su riječi poput leda pale na Ronaldove tople želje. Bobby Blount — »dragi, dobri Boby« — kako gaje nazvala Lilian. Ronald je vjerovao daje to čovjek kome je pripadalo Lilianino srce. On će doći u Kreuzbeg, i možda će zauvijek ovdje ostati. Ili će, možda, odvesti Lilian sa sobom. Stisnuo je zube zbog divlje boli. Osjećaj gorke mržnje ovladao je njegovom dušom. U tom je času mogao shvatiti mržnju svog oca prema Hansu Kreuzbergu. Brzo se oprostio i otišao. Teta Stasi je gledala začuñeno za njim. Kad je on izišao u pratnji Veve, pistupila je k Lilian i upitala: — Smijem li saznati je li ti taj Bobby Blount prirasto srcu. Lilina ju je iznenañeno pogledala i odmahnula. — Ne, teta Stasi! Bobby mi je dobar prijatelj. Zaista, jednom je želio da mu postanem ženom, noja sam ga morala odbiti i on se s tim pomirio. O ne, sigurno se neću udati za Amerikanca. Teta Stasi je neko vrijeme oklijevala. Tada je kazala kao u šali: — Nakon onog tvog sretnog uzvika »dragi, dobri Bobby« morali smo svi predmnijevati da ti je drag. I ne bi me čudilo ako je sada Ronald uvjeren da si potajno zaručena s Bobby-jem, kao što si i ti to mislila za njega i Vevu. Lilian se prestrašila: — Valjda neće to pomisliti, tetiće! Stara je gospoña slegnula ramenima. — To mi se samo činilo — lagala je hrabro. — I kad se čovjek jednom tako prevari, razuvjerit će se tek onda kad pouzdano sazna za nešto drugo. Tako je bilo i s tobom. Lilian je pritisla ruke na srce. Sto ako je Ronald zaista u to povjerovao? Ako ju je zaista ljubio, kako se ona nadala, onda mu je to moralo zadati bol. To je znala iz vlastitog iskustva. — Ah, teta Stasi, to bi mi bilo veoma neugodno. Čini se, daje gospodin Ortlingen uistinu povjerovao u to. Smiješak je prešao usnama tete Stasi. — Pa onda mu sljedeći put objasni da ti je Bobby Bloun samo dobar prijatelj. Lilian je odahnula i sretno kimnula. — Da, to ću učiniti. Neću to zaboraviti. Inače će zaista pomisliti da sam zaručena s Bobbyjem.
124
GIGA
Teta Stasi bijaše zadovoljna sa samom sobom. *** Sljedećeg je jutra Lilian sama pošla na vožnju saonicama. Teta Stasi i Veva morale su ostati kod kuće da sve prirede za Božić. One su obje pripremale umjetničke ručne radove za Lilian, i morale su ih još dovršiti. Zato je Lilian odlučila da poñe sama, jer vrijeme bijaše divno. Bila je zaogrnuta skupocjenim krznenim ogrtačem, a na glavu je stavila malu kapicu ukrašenu perjem. Njezine saonice bijahu veoma elegantne. U njih su bila upregnuta dva plemenita konja. Sluga je pokrio Lilian krznenim pokrivačem. Upravo kad su htjeli otići dotrčao je gospodin White koji je još morao nešto poslovno dogovoriti s njom. Ljubazno mu je kazala što želi, a zatim je dodala veselo: — Sutra dolazi gospodin Blount u Kreuzberg. Tada ćete napokon opet sresti Amerikanca. Nećete li osjetiti čežnju za domom? White je ostao potpuno miran. — Ja ću ostati u Njemačkoj sve dok budem potreban gospoñici Lilian. To sam obećao svom nezaboravnom gospodaru koji mi je toliko dobro učinio. Lilian mu je pružila ruku. — Nije li to teško za vas? — Nije važno; ja ću ostati dok god me vi trebate. Pogledala ga je ozbiljno. — Možda ću vas moći jednog dana razriješti vašeg obećanja, gospodine White. Ali sada vas još trebam. — Da, to znam. Lilian mu je kimnula i sanjke su odletjele. Lilian je sjajnih očiju razgledala divnu zimsku šumu. Sanjke su klizale, a koji su jurili poput strijela preko snijega. Lilian nije povela slugu sa sobom. Samo ju je kočijaš pratio. Sjedio je zaogrnut u svoj debeli krzneni ogrtač. Lilian je sanjarila o Ronaldu. Sjetila se posljednjih riječi svog oca kojim je blagoslovio nju i Ronalda. Otac je osjećao da ga ona ljubi, i možda su njegove iskusne oči vidjele dublje od njezinih. Možda je shvatio da i Ronald nju voli. Samo što je ona bila tako luda i mučila se s nečim što nije postojalo. Nadajmo se da Ronalda ne muče sada slične muke. Morala mu je pri prvom susretu objasniti svoje prave osjećaje prema Bobbyju. Saonice su već jedan sat letjele kroz divnu bijelu šumu. Iznenada je začula neku buku i trgnula se iz svojih snova. Saonice su se prevrnule i Lilian je pala na hrpu snijega. Kriknula je od straha, a kočijaš je zadržao konje koji su na sreću odmah stali. Saonice su svom snagom bile udarile u neki kamen pokriven snijegom i to tako nesretno da su se slomile. Liliani se ništa nije dogodilo. Samo se prestrašila. Mogla se bez ičije pomoći dignuti. Kočijaš nije smio ispustiti vatrene konje. Mlada se djevojka brzo umirila. Uspravila je saonice, dajući kočijašu znak neka zadrži konje. Pogledala je saonice i tada mirno kazala: — Nećemo se moći voziti dalje. Koliko smo daleko od Kreuzberga? — Dobar sat, milostiva gospoñice! Oprostite mi, molim vas, ali ja nisam vidio kamen. Nadam se da vam se nije ništa dogodilo. Lilian se nasmijala. — Sve je dobro prošlo, pala sam u meki snijeg. Ne brinite. Dajte mi uzde i pogledajte da li bi se saonice mogle popraviti. Moje cipele nisu za šetnju po snijegu. Kočijaš je bio sretan što njegova gospodarica dogañaj nije smatrala tragičnim i predao joj uzde. Tada je polegao saonice na stranu i pregledao štetu, gurajući krznenu kapu amo tamo. — Zlo je, zlo, ništa se ne može učiniti — rekao je ljutito. Tog su se trenutka iz pokrajnjeg
125
GIGA
puta pojavile druge saonice. Lilian se okrenula kad je začula zvončiće. U njima je sjedio muškarac, koji je sam vozio. Njezino je srce stalo snažnije kucati kad je prepoznala Ronalda Ortlingena. On je nju takoñer opazio i potjerao je brže konje. Brzo stigao do nje i skočio iz saonica. — Sto se dogodilo? Niste se valjda povrijedili? — zapitao je prestrašeno i pogledao je zabrinuto. — Nedobrovoljno zadržavanje. Sklopila sam srdačno poznanstvo s hrpom snijega — rekla je, šaleći se i objasnila što se dogodilo. Ronald je sada sam pogledao saonice. — Ništa se ne može učiniti. Sreća je Što sam baš sad ovuda prolazio. Molim vas, sjednite u moje saonice, odvest ću vas u Kreuzberg. Kočijaš će morati odvesti konje. Brzo je stigao do nje i skočio iz saonica. Lilian je morala prihvatiti Ronaldovu ponudu, htjela to ili ne. Uzdrhtala je pri pomisli da će se sama voziti s njim u saonicama. Nije znala da li bi se tome veselila ili bi se plašila. — Ali vi ćete zbog mene morati poći mnogo duljim putem. Pogledao ju je čudnim pogledom. Više od nje plašio se da ostane sam s Lilian. Ipak gaje pomisao na to neizmjerno radovala. — To će biti prava čast za mene — kazao je brzo i digao je na saonice. Ona se nesigurno nasmiješila. — Ja moram zahvaliti vama, što ćete me povesti sa sobom. Njezin gaje smiješak uzbuñivao. Bila je tako neizmjerno lijepa sa svojim rumenim obrazima i sjajnim očima. Fini, diskretni miris širio se oko nje, i on je osjetio kako se meko krzno njezina kaputa prianja uza nj. Šuteći, oni se odvezoše. Kočijaš je morao voditi konje. Ronaldu se činilo kao da se s Lilian vozi u neki daleki svijet gdje je nikad više neće pustiti od sebe. Pošto su neko vrijeme proveli u šutnji, kazao je konačno Ronald glasom hrapavim od uzbuñenja: — Prihvatio sam sinoć vaš poziv za Badnjak. Hoćete li mi oprostiti ako danas taj pristanak povučem; ja ne mogu doći. — A zašto ne možete? — zapitala gaje. Stisnuo je zube. Vidjela je kako se njegovo lice trza. Tek nakon nekog vremena on je progovorio: — Čuo sam sinoć da očekujete posjet nekog gospodina, kojeg ste nazvali dobrim prijateljem. On vam je sigurno više nego samo dobar prijatelj. Ne bih mogao podnijeti blizinu čovjeka, koji ima neka prava na vas — jedva je promucao. Njezino se lice prekrilo žarkim rumenilom. Pogledala ga je, puna nade. — Varate se, gospodine Ortlingenu — rekla je. — Bobby Blount mi je samo dobar prijatelj i ništa više. Jednom je on htio i više od toga, no ja sam ga morala odbiti, jer ga nisam ljubila. Ja neću pokloniti nikome svoju ruku, a da mu ne poklonim istodobno i srce. Pogledao ju je bolnim pogledom. Njezine su oči tako toplo sjale da se više nije mogao savladati. — Nemojte me tako gledati. Čuvajte se, inače ću iskoristiti svoje pravo vlasnika saonica — procijedio je kroz zube. Ona nije odvratila pogled od njega. — Kakvo je to pravo? — zapitala je. Njegove su oči neobuzdano zasjale. — To pravo dopušta svakom muškarcu da poljubi damu koju vozi u saonicama — rekao je suzdržanim glasom. Ona je zadrhtala i problijedila od uzbuñenja. On je to vidio i odvratio svoje oči od nje. — Ne, ne bojte se. Ne morate drhtati. Ako vas i ljubim kako samo muškarac može ljubiti ženu, ipak znam da nemam nikakve nade. Vi ljubite drugoga.
126
GIGA
Lilian je sjedila kao u groznici kraj njega. Njezine su oči neprekidno promatrale njegovo lice. — Tko vam je to kazao? — istisnula je. Brzo se opet okrenuo prema njoj i pogledao je žalosnim pogledom. — Vi sami. Moram vam nešto priznati. Za vrijeme vrtne zabave u Kreuzbergu čuo sam vaš razgovor s Lotharom. Čuo sam slučajno kako vas je zaprosio i kako ste ga odbili. Moja ljubomora prema njemu raspala se u ništa. No, zato sam postao još ljubomorniji na nekog nepoznatog. Čuo sam jasno kako ste gospodinu Kreuzbergu kazali da ste svoje srce poklonili još prije nego što ste došli u Kreuzberg. Tako sam saznao da za mene više nema nade. Jeste li tada govorili istinu? U njegovim je očima ležala posljednja nada. Lilian je ponovno porumenjela. — Da, govorila sam istinu — kazala je drhtavim glasom. On je duboko uzdahnuo. — Znao sam to. I to vaše priznanje otjeralo me u svijet. Tražio sam svoj mir i zaborav. No, nisam ga našao. Čežnja za vama ponovno me dotjerala kući. A sad ponovno moram otići. Ne mogu boraviti u vašoj blizini. Oprostite mi, što vam dosañujem svojim priznanjem. Trebalo je da to prešutim. Ali u vašoj prisutnosti zaboravljam na sve. A vi ste sigurno već primijetili da sam izgubio svoje srce za vama. Dopustite mi da Božić ne provedem u Kreuzbergu. Iako vaš američki prijatelj nije čovjek koga ljubite, ipak bi mi bilo teško promatrati sreću Veve i Georga. Ne bih htio pomutiti njihovu radost svojom tugom. Vi me sigurno razumijete. Želio bih vas još samo jedno pitati. Je li čovjek koga ljubite Amerikanac ili Nijemac? Smiješak se pojavio na Lilianinom licu, tako radostan i sjajan da je on morao stisnuti zube kako ne bi vrisnuo od boli. — On je Nijemac — kazala je Lilian — i on ne zna da ga ljubim. Mi smo oboje ludi, toliko smo se mučili. Vidjela sam ga prvi put u Berlinu u predvorju hotela. Prošao je kraj mene i pogledao me svojim svijetlim očima koje su sjale iz njegova opaljenog lica. Od tog sam časa znala daje ovaj čovjek moja sudbina i da ga nikada neću moći zaboraviti. Slučajno sam odmah zatim čula njegovo ime. Bijaše to ime koje je nosilo dvoje ljudi od kojih sam jednoga mrzila, a drugu zavoljela zbog svog oca. Ronald je iznenada zadržao konje i pogledao žarkim pogledom njezino nasmiješeno lice. Skamenio se, a ona je nastavila: — Došla sam u Kreuzberg i ponovno ga srela. Mislila sam da pripada drugoj. Vidjela sam kako je ljubi i potajno dodaje pisma. Bila sam tužna, no gradila sam se hladnom i ponosnom. Srce me često neizmjerno boljelo, i ja sam se stidjela što sam drugoj morala zavidjeti na sreći. I tada sam, prije kratkog vremena doznala da sam se prevarila. On nije ljubio onu drugu, već njegov bratić. No, još uvijek nisam znala ljubi li on mene. Sada to znam, jer mi je on to upravo sada priznao. Iz njegovih je grudiju utekao usklik: — Lilian! Pogledala gaje očima punim čežnje i ljubavi. I tada ju je on s uzvikom sreće privinuo u svoj zagrljaj, i uronio svoje oči u njezine. — Lilian, zar je to istina? Ti ljubiš mene, mene? Ona je potvrdila. — Od sveg srca i duše. Tko je od nas dvoje bio luñi, ti ili ja? — upitala je neizmjerno nježno. Prvo je poljubio njezine sjajne oči, a zatim je pritisnuo svoja usta na njena u neizmjerno dugom poljupcu. Privinula se uza nj zaboravivši na sav svoj jad. Tako su sjedili usred zimske bijele šume ne pimjećujući svijet oko sebe. Znali su samo da je najdivnija sreća njihova. Tek nestrpljivo dahtanje konja izvuklo ih je iz snova u život. Trgnuli su se i pogledali u sreći. — Samo da mi srce ne pukne od prevelike sreće? — prošaptala je Lilian. Pogledao je duboko u njezine sretne oči. — Moja! Moja, Lilian! Osjećaš li što mi značiš? Zadrhtala je zbog te žarke nježnosti koja je izbijala iz
127
GIGA
njegova glasa. — To mi moje srce govori. Koliko smo bola zadali jedno drugome u svojoj ludosti, Ronalde! Poljubio joj je ruku, oči, kosu i lice sjajno od sreće. Još su dugo ostali sjediti u saonicama. Morali su toliko toga jedno drugome kazati, i priznati sve svoje ludosti, nade i bojazni. Vrijeme je prolazilo kao u letu, to više što su neprekidno izmjenjivali nježne poljupce. Napokon se Lilian izvila iz Ronaldova zagrljaja. — Moramo kući. Inače će kočijaš s konjima stići prije nas, pa će teta i Veva biti zabrinute. — Nije važno. Ovdje u šumi je tako lijepo — kazao je on nježno. Ona se nasmijala. — Ipak moramo otići. —Zaista? Ona je kimnula. — Da, a ti moraš još i nešto više učiniti. — Šta to, draga? — Ti moraš na Badnjak ipak doći u Kreuzberg — zadirkivala ga je. On ju je nježno pogledao. — Sada ću vjerojatno svaki dan dolaziti u Kreuzberg. — Hoće li ti to biti teško? Uzdahnuo je. — Veoma teško, jer ću uvijek nakon toga morati otići. Uzela je njegovu ruku i privila je na svoj obraz. — Ali Bobby Blount ne smije primijetiti našu ljubav. Ne bih mu željela nanijeti bol. — Mogu to zamisliti. Bit ću plemenit. Ta ionako ne smijemo pred strancima iznijeti svoju sreću, jer si ti još u žalosti. — Moj dragi otac je u duši s nama, i on je blagoslovio našu vezu. A i tvoja majka. Za sada ćemo sve to kazati samo teti Stasi i Genovevi. — Da, sada ću te odvesti u Kreuzberg i predstaviti se kao tvoj zaručnik. Drago mi je što nećemo svima objaviti svoju sreću. Nećemo se morati bojati radoznalih pogleda. No, čim proñe vrijeme žalosti, postat ćeš mi ženom, zar ne? Privinula se uza nj. — Neka tako bude. Tek sad je Ronald opet krenuo. Usput su izmijenili još mnogo poljubaca, i bilo je dobro što su u saonice bili upregnuti dobri i mirni konji koji su sami poznavali put. Na dnu Kreuzberga sreo ih je kočijaš s konjima. Ronald je stigao prije njega do dvorca. Teta Stasi i Veva već su postale nemirne. Sad su vidjele kako ona stiže na Ronaldovim saonicama i požurile su joj ususret. — Sto se dogodilo Lilian? Gdje su saonice? — pitala je Veva. — Hvala Bogu, slomljene su — odgovorio je radosno Ronald. — Teta Stasi, draga Vevo, dopustit ćete da iskoristim svoje pravo vlasnika saonica? — I on je uzeo Lilianinu glavu meñu ruke i poljubio je. Lilian je to dopustila, i u njihovim se očima nazrela sreća. Tada ih je teta Stasi uhvatila za ruke. — Vas dvoje ludih ljudi. Zar su se morale slomiti čak i saonice da biste došli k pameti? — zapitala je očima vlažnim od suza. Lilian ju je zagrlila. — Teta Stasi, zar si ti sveznajuća? I to si znala? Stara je dama kimnula. — Misliš li da sam ti samo tako kazala da Ronald sada može pomisliti da si zaručena s Bobbyjem Blountom? Ronald i Lilian pogledaše se, nasmiješeni. — Ona zaista sve zna. Ti ludi Ronalde, kako si bio slijep kad nisi primijetio ono što je teta Stasi vidjela. Poljubio je njezine dlanove i pritisnuo ih na oči.
128
GIGA
— Ti luda, Lilian! I ti to nisi primijetila. Htjeli su se zagrliti, ali tada ih je Veva, smiješeći se, razdvojila. — Ne, sad ću prvo ja vas zagrliti. Sad mi je tek jasno koliko si patila, ti moja luda Lilian! Vjerovala si daje Ronald moj zaručnik. Zar me nisi mrzila zbog toga? — Ne, nisam mogla. Odviše sam te voljela. Znala sam da ti nisi kriva što je moje srce moralo zavoljeti baš Ronalda. * ** Ovo bijaše divno doba za Ronalda i Lilian. Vrijeme slatke tajne, ispunjeno srećom. Za Božić su stigli Georg Strachwitz i Bobby Blount. Veva se smijala i plakala u isti čas kad je vidjela divnu opremu meñu svojim darovima. — Ti si neizmjerno dobra prema meni, Lilian! Kako da ti zahvalim — kazala je smijući se i plačući. I u očima Georga Strachwitza nazirala se sreća. I Georg je saznao za zaruke Ronalda i Lilian. To su skrivali samo pred Bobbyjem Blountom. Lilian je bila ljubazna s njim kao i uvijek. On je znao da se nema čemu nadati. Oči ljubavi su slijepe ili veoma oštre. Bobby Blount je primijetio da je Lilian zavoljela Ronalda. Odmah nakon blagdana on je otputovao. Ovaj se puta zauvijek oprostio od Lilian. George Strachwitz je ostao preko Nove godine. Zaručnici su imali mngo toga o čemu su se morali dogovoriti. Lilian, kojoj je George smjesta bio veoma simpatičan, predložila mu je da napusti službu u vojsci i da preuzme upravljanje dvorcem Kreuzberg. Tamo je mogao stanovati s Vevom i tetom Stasi kad Lilian poñe u Ortlingen. — I inače bih još imala zadataka za vas, gospodine Strachwitz! Gospodin White je srcem Amerikanac, i ostao je ovdje samo zato jer je to obećao mom ocu. Bio bi sigurno sretan kad bih ga razriješila tog obećanja. On bi se rado osamostalio u svojoj domovini. Ronald ima dovoljno posla s Ortlingenom. Kreuzberg bi bio u dobrim rukama, a prije svega ne bih se morala rastajati od svoje drage Genoveve koja se ni sama sigurno ne bi rado preselila u grad. Ako, dakle, pristanete, bit će za sve dobro. Čeka vas veliki posao, a sve drugo ćemo dogovoriti. Tako je govorila Lilian, a Geroge nije dugo razmišljao da li da prihvati njezinu ponudu. — Sto ti kažeš na to, Ronalde? — zapitao je. Ronald se nasmijao i pogledao sretno Lilian. — Kažem da se moja Lilian u torn pogledu pokazala kao prava praktična Amerikanka. Od srca me raduje što si prihvatio Lilianinu ponudu. Veva je bila sretna zbog te nove promjene svoje sudbine, a ni teta Stasi nije bila manje zadovoljna. Odlučeno je da se Vevina svadba proslavi za Uskrs. Lilianine sobe zajedno sa sobom u tornju, kao i sobe njezinog oca, ostale su rezervirane za Lilian. Sve ostale prostorije stajahu na raspolaganju mladom paru i teti Stasi. Lilian je željela da do svoje svadbe ostane u Kreuzbergu. Tako se i dogodilo. George je otputovao da bi podnio ostavku. Dan nakon njegova odlaska pošle su Lilian, teta Stasi i Veva u Ortlingen. Držeći se za ruke, stadoše Lilian i Ronald pred sliku njegove majke. — Zar ne, majko, ovo je ona prava? Ona će ponovno vratiti sreću Ortlingenu — rekao je on. I ispred majčine slike zaručnici su se nježno poljubili. Nekoliko tjedana pošto je Lilian postala žena Ronalda Ortlingena, poveo je i Lothar Kreuzberger pred oltar Hansi Ranstadt. Bio se s njom zaručio u veljači, kad je došla u posjet kćeri njegova pukovnika. I prema Lotharovim riječima on je bio »bezobrazno sretan«. Dvije godine kasnije javio je Bobby Blount da se oženio nekom mladom Njemicom koja je živjela u Americi.
129
GIGA
— Ona ima jednako tako divnu plavu kosu kao prijašnja gospoñica Lilian Crosshall — pisao je. To ju je veoma obradovalo. Izmeñu Kreuzberga i Ortlingena prijateljstvo je imalo sve čvršće korijene. U Kreuzbergu su živjeli Georg i Veva zajedno s tetom Stasi u dobrim prilikama, a u Ortlingenu je život tekao veoma otmjeno. Ispod oba krova ugnijezdila se sreća koja je iskrila iz očiju mladih parova.
130
