1. Uvod Električne instalacije se izvode u stambenim objektima, poslovnim prostorima, industriji,poljoprivrednim dobrima, gradilištima itd. Postoje sljedeće vrste instalacija: elektroenergetske,gromobranske, telekomunikacione i signalne. Elektroenegetske instalacije se izvode kako bi se osiguralo napajanje potrošača električnom energijom. Gromobranska instalacija se postavlja u cilju zaštite ljudi i objekata od štetnog djelovanja atmosferskog električnog pražnjenja. Elektroenergetske i gromobranske instalacije spadaju u grupu instalacija jake struje dok se telekomunikacione i signalne instalacije ubrajaju u instalacije slabe struje. Električna energija je jedna od najvažnijih transformisanih oblika energije. Ona se relativno jednostavnim aparatima i uređajima može pretvoriti u sve korisne oblike energije, a većina nekonvencionalnih primarnih oblika energije može se iskoristiti tek nakon pretvaranja u električnu energiju. Električna energija se proizvodi u elektranama, a u njima su postrojenja za transformaciju mehaničke energije, koja se transformiše u el.energiju pomoću sinhronih generatora. Sredstva za prenos električne energije ili informacija kroz objekat se predstavljaju električnim instalacijama. Električne instalacije se sastoje od skupa provodnika i drugih električnih komponenti koje omogućuju siguran i kvalitetan prenos električne energije ili informacija do prijemnika. Elektroenergetske instalacije čine svi dijelovi, koji predstavljaju funkcionalnu cjelinu, počevši od mjesta napajanja objekta električnom energijom.
1
2. Gromobranske instalacije Gromobranska instalacija se izrađuje od sljedećih elemenata: čelične pocinčane trake ili trake od nehrđajućeg čelika pravougaonog prijesjeka 20x3 mm i 25x4 mm, potpora, spojnica, mjernih kutija i hvataljki. Osim trake često se koristi i žica odgovarajućeg prijesjeka. Potpore se koriste za učvršćenje trake na zidove i krov. Izrađuju se potpore za beton, za drvo, za metal i za krovne koruge.
Slika 1. Beton, drvo, metal
Spojnice služe za spajanje trake. Mjerne kutije se postavljaju u fasadu kako bi se pri mjerenju otpora uzemljenja u njima otpojila traka uzemljenja od trake prema hvataljkama. Hvataljke su element gromobranske instalacije koji prihvata električno polje oblaka. Izrađuju se od čelične pocinčane trake koja se na kraju odsiječe pod oštrim uglom.
2
2.1 Montaža gromobranske instalacije Montaža gromobranske instalacije se vrši prema odobrenom projektu. Često se pri izvođenju građevinskih radova odstupa od projekta, tako da je ponekad potrebno prije montaže gromobranske instalacije izvršiti doradu projekta. Najvažnije je da se provjeri ima li na krovu i zidovima objekta metalnih površina koje nisu u projektu, te da li se odvodi i mjerne kutije mogu postaviti kako je predviđeno. Prvi korak pri izradi instalacije je postavljanje nosača trake (potpora) i mjernih kutija. Mjerne kutije se postavljaju na visini 2 m od tla. Nakon što se montiraju potpore i mjerne kutije pristupa se postavljanju trake. Traka se mora postaviti po suhom vremenu i to što brže.
Slika 2. Primjer vanjskog gromobrana na krovu
U slučaju nevremena sa grmljavinom djelomično postavljena traka može ugroziti objekat više nego da je objekat bez gromobrana. Traka se postavlja 10 cm iznad nivoa krova i to okomito na krov – „na nož“". Na zidove se traka montira podžbukno (ispod fasade) ili nadžbukno na potporama. Ukoliko se traka postavlja nadžbukno izlaz trake iz tla mora biti premazan katranom i zaštićen metalnim štitnikom izrađenim od L-profila dužine 160 cm. Metalni štitnik se montira na zid pomoću tiplova. Sva spajanja trake se vrše pocinčanim vijcima M8x18 mm uz prijeklop dužine minimalno 10 cm. Bitno je napomenuti da se na gromobransku instalaciju moraju spojiti sve metalne površine veće od 2 m2(oluci,
3
cijevi, ventilacioni kanali itd.). Ukoliko se gromobran izrađuje od trake ili pune žice razmak između potpora na sljemenu je 1 m, po ostatku krova 1,5 m, a po zidovima 2 m. Međutim ukoliko se koristi uže razmak između utora se smanjuje na 0,5 m duž cijele trase. Pri odabiru vrste materijala za izradu gromobrana treba voditi računa o materijalima iskorištenim za izradu objekta, jer nije dobro kombinirati raznorodne materijale. Npr.ukoliko su oluci na objektu od bakra najbolje je koristiti bakar za izradu hvataljki i odvoda,dok se u zemlju polaže traka od nehrđajućeg čelika. Spoj FeZn čelične trake i bakarne žice se ostvaruje pomoću olovnog uloška. U slučaju da direktno spojimo raznorodne materijale koji su inkompatibilni dolazi do ubrzane korozije. Pri udaru groma u objekat olovna pločica se istopi pa je treba zamijeniti. Zbog toga je bolje rješenje upotreba trake od nehrđajućeg čelika, jer tada ne moramo postavljati olovni uložak.
4
2.1.1 Podzemno polaganje kablova Za potrebe podzemnog polaganja kablova se kopa rov dubine minimalno 60 cm, a najbolje 80 cm. Širina rova nije bitna, ali se zbog samog kopanja izrađuje rov širine oko 35 cm. Ako je tlo kamenito kopa se rov manje dubine, ali se mora osigurati kvalitetna zaštita kabla od oštećenja. Nakon što se iskopa rov prije polaganja kabla se postavlja sloj sitnog pijeska ili rastresite zemlje. Po polaganju kabla postavljaju se na kabl zaštitne plastične koruge (GAL štitnici) koje su za energetske kablove crvene, a za komunikacione kablove žute boje. Iznad kabla se postavlja sloj sitnog pijeska ili rastesite zemlje bezkamenja debljine 10 cm. Zemlju treba nabiti radi odvođenja toplote. 40 cm ispod nivoa tla se postavlja traka upozorenja (crvena za energetske i žuta za komunikacione kablove).
Slika 3. Podzemno polaganje kablova
U cilju zaštite kabla preporučljivo je da se isti provuče kroz savitljivu cijev. Često se podzemni kablovi polažu u betonske cijevi ili u betonske kanale što je skupo, ali kvalitetno rješenje. Posebno su dobri betonski kanali sa poklopcima gdje se u svakom momentu lako može pristupiti kablu.
5
2.1.2 Postavljanje golih vodića Goli vodiči od bakra ili alučela se postavljaju na porculanske izolatore. Isto vidimo na slijedećoj slici.
Slika 4. Fazni i neutralni vodić
Za učvršćivanje vodiča na izolatore se koristi križni vez. Križni vez se izvodi po sljedećem redoslijedu radnji: a) Vezna žica se postavi simetrično oko vrata izolatora, b) jedan kraj vezne žice se obavije oko vodiča i izolatora sa donje strane prema gore, a drugi sa gornje prema dolje, c) oba kraja vezne žice se obavijujoš jednom oko vodiča i izolatora, pri čemu se križaju sa prvim povezom, d) preostali krajevi se obaviju oko vodiča sa obje strane sa 6-8zavoja.
Slika 5. Tipovi vezova
Poseban oblik golih vodiča koji se koriste u električnim postrojenjima kao što su npr. trafo stanice su sabirnice. To su bakarne šine pravougaonog prijesjeka koje se postavljaju na porculanske izolatore. Na sabirnice se spajaju kablovi, transformatori itd.
6
2.2 Temeljni uzemljivač Uzemljivač u temeljima je vod u ulozi uzemljivača, koji je ugrađen u betonske temelje. To su temelji objekta i locirani su pod površinom zemlje. Standardi iz područja zaštite od groma navode taj uzemljivač kao osnovni uzemljivač. Izvodi se po vanjskom rubu objekta u samim temeljima objekta kao zaključena petlja. Kada gradimo objekt većih gabarita tada ugradimo u temelje još poprečne veze i tako tvorimo mrežu uzemljivača ugrađenih u temelje. Standard predlaže, da bi trebali takve prečne veze, koje su povezane sa petljom, ograditi svakih 10m. Raspored uzemljivača u temeljima za objekte veće površine prikazan je na slici 6. Prikazuje osnovni raspored uzemljivača kao i lokaciju izvoda iz betona. Izvoda je toliko koliko je odvoda i sabirnica za izjednačavanje potenciala. Kod toga je uzemljivač u temeljima ujedno i glavna sabirnica za izjednačavanje potenciala.
Slika 6. Primjer uzemljivača u temeljima
Najčešći oblik uzemljivača u temeljima je pocinčana čelična traka dimenzija 25x4mm a opcija je i u obliku čeličnih palica Φ >10mm.
7
Izvodi, koji su namjenjeni za povezivanje odvoda i sabirnice za izjednačenje potenciala najčešće su izvedeni iz pocinčane čelične trake jednakih dimenzija kao uzemljivač. Ako izvod izvodimo kroz zemlju, tada je material kojega najčešće upotrebljavamo ili bi ga barem trebali upotrebljavati, nehrđajuči čelik dimenzija 30x3,5mm. Uzemljivač je u tom slučaju trakasti. Uzemljivač je vezan sa armaturom u temeljima i osnovnoj ploči. U tom slučaji izvodi od uzemljivača u temeljima prolaze kroz hidroizolaciju. Ako gradbena struka ne dozvoljava takav način izvođenja, tada je potrebno izvode voditi iz temelja u zemlju i dalje do mjernog spoja, odnosno do sabirnice za izjednačenje potenciala.
KROVNA HVATALJKA
GROMOBRANSKI ODVOD
UZEMLJIVAČ
STAMBENI OBJEKAT
Slika 7. Primjer gromobranske instalacije na stambenom objektu
8
2.2.1 Galvanska korozija Preporuka u standardima je međusobno povezivanje čelične armature i uzemljivača, potrebno je sa vidika kontaktne galvanske korozije tom problemu posvetiti nužnu pažnju. Dozvoljavanje povezivanja različitih materijala u različitim medijima prikazano je u preglednici 1 iz DIN standarda. Razvidno je, da je moguće povezivanje čelične armature sa pocinčanom trakom kao najčešče upotrebljavanim materijalom za uzemljivač. Teoretska istraživanja to ne potvrđuju u cijelosti. U vremenu od početka salijevanja betona pa do tada, kada će se isti stvrdnuti, elektrokemijski potencijal pocinčane trake i čelika u betonu se mijenja.
Slika 8. Primjer galvanske korozije
9
2.2.2 Sistem uzemljenja sa gledišta učinkovitog oblikovanja potencijalnog lijevka Kada se u okolini objekta, koji ima gromobransku instalaciju, nalazi veći broj ljudi, tada treba znati da se kod udara groma u gromobransku instalaciju u okolini objekta stvara potencijalni ljevak. Ako je uzemljivač takvog objekta izveden u temeljima tada se mogu u okolini objekta stvoriti veliki naponi dodira, kao i naponi koraka. To se može spriječiti sa ugradnjom dodatne petlje na udaljenosti 1m oko objekta. Na taj način oblikujemo potencijalni ljevak i smanjimo napon dodira i napon koraka. Kod toga trebamo izvesti dovoljno veza između uzemljivača u temeljima i dodatne uzemljivačke petlje (najbolje sa nehrđajučim čelikom).
10
2.2.3 Povezivanje uzemljivača sa armaturom U vezi povezivanja uzemljivača sa čeličnom aramturom temelja standard traži takve veze na što više mjesta. Temeljni uzemljivač je u tom primjeru glavni uzemljivač, a čelična armatura pomoćni. Glavna prednost takvog načina izvođenja temeljnog uzemljivača je ta, da ima tako povezani uzemljivač puno manji otpor uzemljenja. Struja groma u tom slučaju prolazi kroz beton temelja na više mjesta. Struja groma je u tom slučaju mala i nema opasnosti za pucanje betona. Takav uzemljivač ima, pod uvjetom da beton sadrži stalnu vlagu i da ima dosta mali specifični otpor, dobre sposobnosti odvođenja struje groma. Pod predpostavkom, da je uzemljivač u temeljima jedini uzemljivač, tada će učinci struje groma na uzemljivač i okolni beton biti mnogo manji kada izvodimo veze sa armaturom.
11
2.3 Uzemljenje goromobranske instalacije Uzemljivači su elementi električne instalacije koji služe za povezivanje instalacije na Zemlju koja je provodnik električne energije. Uzemljenje je potrebno iz više razloga: zaštita od udara groma, zaštita od dodirnih napona itd. Postoje dvije vrste uzemljivača: štapni itrakasti. Posebna vrsta trakastih uzemljivača su temeljni uzemljivači koji se postavljaju u temelj objekta.
Slika 9. Temelj i izlaz trake
Dobro izvedeno uzemljenje je od presudne važnosti za kompletan sistem zaštite bilo da se radi o pogonskom uzemljenju, zaštitnom uzemljenju, uzemljenju gromobranske instalacije ili združenom uzemljenju. Pogonsko (radno) uzemljenje je uzemljenje dijelova koji pripadaju strujnom kolu, a zaštitno uzemljenje je uzemljenje dijelova koji ne pripadaju strujnom kolu. Združeno uzemljenje je uzemljenje koje se postiže spajanjem dva ili više raznih uzemljenja. Uzemljenjem uspostavljamo vezu između nadzemnih metalnih masa i uzemljivača položenih u tlo da struje zemljospoja, odnosno atmosferskog elektriciteta, odvedemo u Zemlju radi izjednačavanja potencijala. S obzirom na tu važnu ulogu potrebna je posebna pažnja pri izvedbi uzemljenja.
12
Za izradu uzemljivača se upotrebljava toplopocinčano željezo. U posebno agresivnom zemljištu gdje postoji opasnost od brže korozije, iznimno se može koristiti bakar. Još bolje rješenje je upotreba nehrđajućeg čelika. Otpor uzemljenja ovisi od dobre izvedbe, veličine, rasporeda i broja uzemljivača, a prvenstveno od zemljišta, tj. od njegovog specifičnog otpora.
Slika 10. Izvedbe spajanja štampnih uzemljivača
Spajanje trake ili žice vodiča za uzemljenje (zemljovoda) se vrši vijcima M8x18 mm. Štapovi se mogu izrađivati od punog materijala Φ10 mm ili više, cijevi Φ25 mm ili više te od profila (L-profil, krstasti profil itd.). Dužina štapova je minimalno 1m, a međusobna udaljenost štapova minimalno jednaka dužini štapova. Ako se primjene štapovi kraći od 1 m dolazi do izražaja štetni uticaji zamrzavanja i sušenja tla. Dužina štapova gromobranskog uzemljenja mora biti minimalno 3 m što često izaziva probleme pri zabijanju štapova, jer štap „udari“ u kamen. Da bi se olakšalo zabijanje, štap treba biti dobro zaoštren, a na vrhu štapa se zavari pločica po kojoj se udara čekićem. Uzemljenja treba po mogućnosti postaviti u blizini trajno vlažnog zemljišta, odnosno gdje se zemlja prirodnim putem kvasi. Poželjno je uzemjivač ukopati u vlažnu zemlju, koja ima mali specifični otpor. Specifični otpor zemlje zavisi od njezinog sastava i vlage. U kamenitom i šljunčanom terenu se zbog povećanja vodljivosti tla oko uzemljivača ukopava treset ili se vrši zalijevanje uzemljivača i njegove neposredne okoline rastvorom vode i gline. Najpovoljniji je rastvor 100 grama gline na 1 litar vode. Ukoliko se uzemljivač postavlja u golu stijenu oko uzemljivača se obavezno postavi sloj zemlje (glina ili treset) minimalne debljine 10 cm. Nije dozvoljeno ukopavati so oko uzemljivača, jer ona ubrzava koroziju metala.
13
Trakasti uzemljivači se izvode od čelične pocinčane trake pravougaonog prijesjeka 25x4 mm ili od nehrđajućeg čelika istog presjeka. Traka se ukopava na dubinu 80 cm. Minimalna dubina ukopavanja je 50 cm, jer u suprotnom dolaze do izražaja štetni uticaji zamrzavanja i sušenja tla. Pri ukopavanju traku polažemo „na nož“ da bi se izbjeglo slijeganje zemlje ispod trake. Zemlja se mora nabijati pri zatrpavanju. Udaljenost trake od zida objekta je minimalno 1 m, a od podzemnih kablova minimalno 3 m. U slučaju da se ukršta sa kablom potrebno ju je na mjestu ukrštanja ukopati 1 m ispod kabla i provući kroz keramičku ili plastičnu cijev dužine 3 m.
Slika 11. Jedna od izvedbi štampanih uzemljivača
14
2.4 Vanjska i unutarnja gromobranska instalacija Vanjska gromobranska instalacija ugrađuje se s vanjske strane objekta. Možemo je podijeliti na tri elementa: krovne hvataljke, gromobranski odvodi i uzemljenje. Krovne hvataljke postavljaju se u obliku mreže po sljemenu i ivicama krova i služe za direktno preuzimanje električnog pražnjenja. Obično se izvode pomoću pocinčanih čeličnih traka. Važno je napomenuti da sve metalne konstrukcije na objektu (antenski stubovi, oluci, limeni uglovi, metalne krovne konstrukcije, ograde balkona, snjegobrani i slično) moraju biti spojene na gromobransku instalaciju! Gromobranski odvodi (vertikalni odvodi) služe za odvođenje električnog naboja iz hvataljki u uzemljenje. Kao gromobranski odvodi služe pocinčane čelične trake ili užad, a moguće je i spajanje čelične armature betonskih zidova na odvode. Uzemljenje se izvodi u obliku prstena od pocinčane trake ukopane u zemljište oko objekta ili smještene u temelju objekta (temeljni uzemljivač), ili u obliku metalnih šipki zabijenih u tlo, ili od ukopanih metalnih ploča. Uzemljenje mora biti kvalitetno povezano sa gromobranskim odvodima, kao i sa metalnim konstrukcijama oko objekta (ograde, metalne sjenice, metalni slivnici i slično). Gromobranska instalacija mora biti kvalitetno izvedena, stoga sve poslove oko projektiranja i montaže gromobranske instalacije prepustite stručnjacima. Zbog indukcije nastale prilikom udara munje javljaju se opasni naboji u metalnim konstrukcijama i instalacijama u objektu koji mogu uništiti električne i elektronske uređaje i nanijeti opasne ozljede u slučaju dodira. To su takozvane sekundarne posljedice, ali ponavljam da one mogu nanijeti mnogo veću štetu od samog udara munje! Za sprječavanje sekundarnih posljedica udara munje koristimo dvije vrste zaštite: izjednačavanje potencijala i prenaponsku zaštitu instalacije. Obje vrste zaštite spadaju u unutarnju gromobransku instalaciju. Katodni odvodnici prenapona su uređaji koji inducirane naboje iz instalacije odvode u uzemljenje. Spajaju se između faznih vodiča i uzemljenja, i u slučaju povišenog napona (prenapona) istog trena postaju vodljivi i odvode višak napona kratko spajajući fazni vodič i uzemljenje. Postavljaju se kaskadno – na ulaz energetskog voda (kućni priključni ormarić), zatim u razvodni ormarić, a mogu se postaviti i na dio instalacije koji napaja osjetljive uređaje. Katodni odvodnici prenapona ugrađuju se i na telekomunikacijske i antenske vodove. Zaštita optičkih priključaka nije potrebna.
15
3. Gromobranska instalacija po projektu Projekti gromobranske instalacije rade se u skladu sa Pravilnikom o tehničkim normativima za zaštitu objekata od atmosferskog pražnjenja i BiH standarda za gromobranske instalacije.
Slika 12. Primjer gromobranske instalacije na kući
Zaštita od atmosferskih pražnjenja se projektuje kao spoljašnja i unutrašnja gromobranska instalacija. Spoljašnja gromobranska instalacija se dimenzioniše prema proračunatom nivou zaštite i njene efikasnosti. Spoljna instalacija je sačinjena od prihvatnog sistema, spusnih provodnika, i sistema uzemljenja. Unutrašnju gromobransku instalaciju čini ekvipotencijalizacija metalnih masa u objektu. U objektu su to cjevi grijanja, vode, eventualno kanalizacije, ormari telefona i slično. Galvansko jedinstvo prihvatnog sistema, spusnih vodova i temeljnog uzemljivača se postiže međusobnim spajanjem uz pomoć ukrsnih komada, stezaljki i obujmica za oluke, zakivanjem, omotavanjem i zavarivanjem.
16
4. Održavanje i kontrola gromobranske instalacije Održavanje gromobranske instalacije mora da vrši elektromontažna služba ili preduzeće koje raspolaže odgovarajućom stručnom službom, a u skladu sa programom održavanja koji je definisan projektom gromobranske instalacije. Održavanje gromobranskih instalacija je važno da bi se održao odgovarajući nivo zaštite i efikasnost gromobranskih instalacija, jer su njihove komponente podložne gubljenju (djelimičnom i potpunom) svojih svojstava tokom godina eksploatacije zbog korozije, atmosferskih uticaja, oštećenja uzrokovanog dejstvom vremena, mehaničkog oštećenja i oštećenja usljed udara groma. Program za održavanje gromobranske instalacije mora biti definisan za cjelokupnu gromobransku instalaciju, i mora sadržati spisak uobičajenih stavki koje služe kao lista šta treba proveravati kako bi se omogućio uporedni pregled rezultata provere sa prethodnim rezultatima. Program za održavanje gromobranske instalacije sadrži:
provjeru svih provodnika u gromobranskoj instalaciji i komponenti sistema; provjeru pritegnutosti svih stezaljki i spojnica; provjeru električnog kontinuiteta u instalaciji; mjerenje otpora prema zemlji u sistemu uzemljenja; provjeru uređaja za zaštitu od prenapona; provjeru da li se dejstvo gromobranske instalacije promenilo poslije rekonstrukcije objekta ili njegovih instalacija.
Izvještaji o svim postupcima održavanja, preduzetim mjerama koje treba da se preduzmu, predstavljaju osnovu za procjenu kvaliteta gromobranske instalacije i njenih konponenti i moraju se čuvati zajedno sa projektom gromobranske instalacije.
17
Kontrolu gromobranske instalacije po završetku radova vrši ovlašteno lice organizacije registrovane za tehnički prijem gromobranskih instalacija i ovlašćeno lice iz nadležnosti Sekretarijata unutrašnjih poslova, Uprave za protivpožarnu i preventivno tehničku zaštitu, a na osnovu projekta gromobranske instalacije i izvještaja o kontroli. Tada se ustanovljava:
da gromobranska instalacija odgovara projektu; da su sve komponente gromobranske instalacije u tehnički ispravnom stanju i da obezbjeđuju primjenjene i određene funkcije; da nema dejstva korozije na elemente gromobranske instalacije; da su svi naknadno dodati djelovi objekta ugrađenih u štićeni prostor zaštićeni izjednačenjem potencijala ili „produženjem“ gromobranske instalacije.
Redovna kontrola gromobranske instalacije mora se vršiti na osnovu „programa kontrole“ koji je sastavni dio projekta gromobranske instalacije. Sve gromobranske instalacije se moraju kontrolisati u slijedećim slučajevima:
tokom instalacije gromobranske zaštite za djelove koji su nepristupačni po završetku objekta; nakon završetka kompletne instalacije.
Interval između kontrole gromobranskih instalacija određuje se na osnovu slijedećih faktora:
vrste objekta ili zaštitne zone, pogotovo u pogledu posljedica do kojih dovodi neko oštećenje; nivoa zaštite; lokalnog okruženja (problemi korozije); primjenjenih materijala za pojedine komponente instalacije; vrste tla ...
Gromobranska instalacija se kontroliše pri svakoj izmjeni i popravci zaštićenog objekta i poslije svakog atmosferskog pražnjenja u objekat.
18
5. Zaključak Važan podatak za određivanje ugroženosti objekta tj. potrebe za gromobranom je broj udara groma na području na kojem se nalazi objekt. Potrebno je također uzeti u obzir i lokaciju objekta tj. ostale objekte među kojima se naš objekt nalazi. Logično je zaključiti da je objekt koji se nalazi na vrhu brda, ili u blizini nema drugih objekata ili stabala, ugroženiji od objekta koji se nalazi među visokim zgradama u središtu naselja. Također, ugroženost objekta, odnosno potreba za gromobranom, je ovisna i o vrsti materijala od kojeg je objekt izgrađen. Objekt s metalnim krovom je, u odnosu na objekt s običnim ciglenim krovom, više ugrožen Važna je i oprema kao i namjena objekta. Objekti većeg značaja, moraju biti bolje zaštićeni, što znači da moraju imati gromobran, odnosno bolji gromobran od drugih objekata. Iz svih opisanih faktora, koji su obično predstavljeni numerički, projektant može odrediti vrstu gromobrana na našem objektu. Pored svega nabrojanog, na odgovor na pitanje iz naslova utječe i cijena i izgled gromobrana. Prije ta dva faktora nisu bila odlučujuća, no danas više nije tako. Cijena odgovarajućeg gromobrana danas je bitno niža, prije svega radi nosača koji su prilagođeni pojedinim vrstama pokrova a također i vodiče više nije potrebno šarafiti (klik sistem) što čini montažu lakšom, jednostavnijom i bržom. Također i suvremeni materijali koji se koriste za gromobranske instalacije kao što su bakar, aluminij i nehrđajući čelik bitno su kvalitetniji. Radi kvalitetnijih materijala, okruglih vodiča, pojedinim pokrovima i fasadama prilagođenih nosača, izgled gromobrana više nije tako istaknut i ne kvari opći izgled objekta, što također govori u prilog gromobranskoj instalaciji.
19
6. Literatura
1) Keler, Maričević, Srb ELEKTRO MONTERSKI PRIRUČNIK Tehnička knjiga Zagreb 1987. 2) Rašajski, Dotlić MALI ELEKTROENERGETSKI PRIRUČNIK SMEITS-DOS Beograd 1997. 3) Kaiser ELEKTROTEHNIČKI PRIRUČNIK Tehnička knjiga Zagreb 1953. 4) Dotlić, Sokolov, Spaić TEHNIČKI PROPISI IZ ELEKTROENERGETIKE SMEITSSZS Beograd 1995. 5) Kiefer VDE UND DIE PRAXIS VDE Verlag Berlin 1997. 6) Niejodek MODERNE ELEKTROINSTALLATIONEN Compact Verlag Muenche n 1997. 7) Reeves NEWNES ELECTRICAL POCKET BOOK Newnes Oxford 1995. 8) Capel SECURITY SYSTEMS AND INTRUDER ALARMS Newnes Oxford 199 9) Seip ELECTRICAL INSTALLATIONS HANDBOOK MCD Verlag Munich 200 10) Novinc ISPITIVANJE SIGURNOSTI ELEKTRIČNIH INSTALACIJA Kigen Zagreb 2005
20
Datum predaje: ___. ___. _______.
Komisija: Predsjednik ________________________ Ispitivač
________________________
Član
________________________
Komentar
Datum odbrane: ___. ___. _______.
Ocjena __________________(__).
21
