GLAGOLJICA
- 863. g. bizantski car Mihajlo na traženje moravskog kneza Rastislava šalje misionare, braću Konstantina/Ćirila
i Metoda (s učenicima) iz Soluna (današnja Grčka) da propovijedaju među moravskim Slavenima. S tim ciljem oni prevode dijelove Svetog pisma s latinskog na pomalo novi jezik – crkvenoslavenski/staroslavenski
(književni slavenski jezik stvoren za religijske potrebe), a pritom je Ćiril izumio i novo slavensko pismo – glagoljicu. Prije toga Slaveni nisu imali svoje pismo, već su koristili latinicu i latinski jezik (uz naravno svoj narodni jezik), a oni koji nisu poznavali latinično pismo služili su se črtami i rezami (neki oblik slavenskog runskog pisma, kako spominje Črnorizac Hrabar, no zapisi tog pisma do danas nisu nađeni. S druge strane, latinica je bila neprikladno pismo za stari hrvatski jezik jer nije imala slova za glasove č, ć, š, ž, đ... Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. 867. u Mlecima pred svećenstvom je zagovarao pravo na ispovijedanje v jere na slavenskom jeziku i pismu. pi smu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela
sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku. = govoriti ili ili služiti misu na staroslav. jeziku) dugo se zadržala kod Glagoljica (naziv od staroslavenskog: glagolati = Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim poslovima i
književnosti. Popovi glagoljaši su tim pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda. U Humu se glagoljica koristila do početka 20. stoljeća. -glagoljično pismo nastalo je donekle po uzoru na grčki alfabet , no ima i drugih utjecaja (ima više teorija o nastanku) -2 vrste: obla (tzv. makedonska ili bugarska, postoji kod svih Slavena) i uglata glagoljica (od 13. st., samo na hrvatskim prostorima), + neki još razlikuju i trokutastu, kurzivnu itd. Više o tome na: http://glagoljica.stin.hr/
Glagoljica nema posebnih znakova za brojeve, već slova prema svom mjestu u azbuci imaju i brojne vrijednosti (navedene su u tablici). Da bi se označilo kada se slova upotrebljavaju kao brojevi, ispred i iza slova -brojke stavlja se točka, a iznad crta. - neke su riječi napisane skraćeno, npr. samo njihova prva slova, a ostala su slova izostavljena. Iznad mjesta gdje
su izostavljena slova povučena je crta. Često se javljaju tzv. ligature, koje nastaju preklapanjem istovrsnih ili sličnih di jelova jelova susjednih slova, tj. nekom vrstom sažimanja dva, tri ili , rjeđe, četiri slova u jedan znak. Sricanje glagoljičkih slova po Jurju Slovincu: (vjerojatno je srok najlakše naučiti ritmiziranim čitanjem u grupa ma od po tri) | az buki vidi | glagole dobro (j)est | živite zelo zemla | | iže i je | kako ljudi mislite | naš on pokoi on pokoi | | reci slovo trdo | uk frt hir | ot šća ci | | črv ša (j)er | jat jus (jest-je) |
Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafema - az i buki . Nazivi prvih desetak slova, poredanih u svoj azbučni slijed, daju smislenu rečenicu: »Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla….« Ili u modernom prijevodu: »Ja, koji slova znam, govorim da je dobro živjeti na zemlji….«
1
1
http://webograd.tportal.hr/Miha29/glagoljica/oglagoljici
1
Glagoljica je važna sastavnica hrvatskoga identiteta jer su Hrvati pisali glagoljicom oko 1000 godina, stoljeća. Odigrala je važnu ulogu u povijesti duhovnosti i kulture hrvatskoga naroda. Čak od 9. do 19. stoljeća. su i prvi redovnici na ovome tlu, benediktinci, kasnije postali glagoljaši . Benediktinci glagoljaši ostavili su nam najveći glagoljski natpis, Baščansku ploču, zatim Krčki natpis , svoja Pravila ili Regulu na glagoljici i druge spomenike. Najstariji sačuvani staroslavenski glagoljski rukopis je misal (sakramentar) Kijevski listići iz 10. st.
Pisan je glagoljskim slovima čija pravilna grafička struktura odgovara prvotnome modelu glagoljice. Prvotni oblici glagoljice su trokutasti i zatim okrugli (tabela trokutaste i okrugle glagoljice). glagoljice). Od 13.
stoljeća Hrvati pišu uglatom hrvatskom glagoljicom. U mlađim se rukopisima javlja kurzivna kancelarijska i knjiška glagoljica. Hrvatska srednjovjekovna književnost pisana je u većoj mjeri na glagoljici, primjerice: apokrifi, pjesme, biblijska čitanja, vizije, hagiografija, vizije, hagiografija, Bogorodičina čudesa ili Marijini ili Marijini mirakuli. Fond spomenika na glagoljici stalno se povećava novim otkrićima. Otkrićem glagoljskih natpisa u Konavlima i u Župi dubrovačkoj dobivene su potvrde koje svjedoče o najranijem postojanju glagoljice među Hrvatima na ovom području, a natpis u Župi dubrovačkoj stariji je od Baščanske ploče i po
veličini teksta najveći je među svim natpisima iz 11. stoljeća.
Uglata (hrvatska) glagoljica. Izvor: http://www.nenad.bplaced.net/doku.ph http://www.nenad.bplaced.net/doku.php/hr:fontbeispiel p/hr:fontbeispiel
2
Obla glagoljica – korištena u mnogim slavenskim zemljama, a kod nas najviše u Humu. Izvor: http://www.hum.hr/glagoljica.htm
3
Veličine i omjeri glagoljičnih slova. Izvor: http://s390.photobucket.com/user/tolonja/media/glagoljica5B15D1.jpg.html
4
Usporedna tablica – obla i uglata glagoljica, ćirilica i latinica . Izvor: http://bosnianchurch.weebly.com/uploads/1/0/3/2/10326399/8938419_orig.jpg (uvećano), ili na stranici: http://www.pouke.org/forum/topic/14167-slavistika-sve-o-slovenima/page-4 (Tablica se originalno može naći u: Damjanović et . al. (2004): Mali staroslavensko-hrvatski rječnik . Zagreb: Matica hrvatska. Str. 14-15)
5
Kurzivna ili rukopisna glagoljica – preuzeto sa stranice: http://www.croatianhistory.net/etf/kurziv.html
6
Primjeri glagoljskih tekstova:
Kijevski listići – najstariji sačuvani glagoljski rukopis u Europi, radi se o misalu iz 10. st., obla glagoljica. Izvor: http://kiev.stin.hr/index.php?menu=10&action=1&page=11
7
Valunska ploča – Cres, 11.st.
Krčki natpis – Krk, 11.st.
8
Bašćanska ploča. Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ba%C5%A1%C4%87anska_plo%C4%8Da Nastala oko 1100. g. u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, prijelazni oblik glagoljice, dokumentira darovanje zemlje kralja Dmitra Zvonimira mjesnom benediktinskom samostanu, jezik – starohrvatski uz malo staroslavenskog, pronađena 1851., danas se čuva u HAZU, a u crkvi Sv. Lucije nalazi se njena kopija. Transliteracija i prijevod glagoljičnog zapisa:
A[ZЪ VЪ IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZЪ OPAT[Ъ] DRŽIHA PISAHЪ SE O LEDI[N]Ě JuŽ E DA ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ [VЪ] DNI SVOJĘ VЪ SVETUJu LUCIJu I S[VEDO] MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ[BA]VĚ MRA[TIN]Ъ VЪ L(I)-
CĚ PR(I)BЪNEBŽA [S]Ъ POSL[Ъ] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)VЪ V(Ъ) O TOCĚ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BÏ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) EVA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)NЪ DA IŽE
SDĚ ŽIVETЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ D(O)BROVITЪ ZЪDAH CRĚKЪVЪ SIJu I SVOEJu BRATIJu SЪ DEVETIJu VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD AJuĆAGO VЪSU KЪRAINU I BĚŠE VЪ TЪ DNI M IKULA VЪ OTOČЪCI [SЪ S]VETUJu LUCIJu VЪ EDINO
Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na otoku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje devetero braće u dane kneza Kosmata koji je vl adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.
9
Misal kneza Novaka , iz 1368. g., jedna od najljepših glagoljskih knjiga, sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici u
Beču. Knez Novak Disislavić od Mogorovića iz Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. Misal sadrži najstariji zapis stihova na hrvatskim prostorima (Dies Irae), pisane glagoljicom. Izvor: http://webograd.tportal.hr/Miha29/glagoljica/pisaniglagoljskispomenici
10
Omišaljski misal, Illirico 4, iz 14.st., danas je u Vatikanskoj biblioteci.
11
Reimski evanđelistar . Češki kralj Karlo IV. dao je 1347. za hrvatske glagoljaše podignuti golemi samostan Emaus u Pragu. To je i danas najljepši gotički samostan u glavnom gradu Češke. Prema nekim izvorima u taj je samostan 1348. bilo pozvano čak 80 hrvatskih glagoljaša benedi ktinaca, vjerojatno s otoka Pašmana. U tom samostanu je 1395. pisan ovaj evanđelistar, na uglatoj glagoljici i ćirilici, prepisan iz još starije hrvatske glagoljske knjige nastale vjerojatno u Omišlju na Krku. Knjiga je u 15. st. bila vjerojatno u posjedu knjižnice Matijaša Korvina u Budimu, da bi nakon turske okupacije dospjela kao ratni plijen u Carigrad. Godine 1574. poklonjena je jednom francuskom kardinalu prigodom posjeta Turskoj, koji ju je donio
u Reims. Zatim je uvezana zajedno s jednom ćirilskom l iturgijskom knjigom podrijetlom iz Kijeva u skupocjene korice optočene dragim kamenjem i relikvijama. Francuski su kraljevi stoljećima na nju prisezali prigodom krunidbe. Dragocjenosti su s korica knjige iskidane za vrijeme francuske revolucije. Kao Knjiga posvećenja (Krunidbena knjiga), danas se čuva u trezoru Gradske knjižnice u Reimsu. Izvor: http://webograd.tportal.hr/Miha29/glagoljica/pisaniglagoljskispomenici
12
Brevijar Vida Omišljanina , 11. ožujka 1396. započeo ga je pisati pisar Vid iz Omišlja po narudžbi crkve u Roču u Istri. Sadrži službe za blagdane Gospodnje i za nedjelje. Danas se čuva u Beču. Izvor: http://webograd.tportal.hr/Miha29/glagoljica/pisaniglagoljskispomenici
13
Beramski misal, jedan od misala koje je prepisao i ukrasio Bartol Krbavac na prijelazu 14.-15.st., koji je
vjerojatno imao vlastitu pisarnicu. Djelovao je u južnokrbavskom području i u Hrvatskom primorju. Njemu tj. njegovoj radionici se pri pisuju i Berlinski te Ročki misal. Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/23586/ i http://webograd.tportal.hr/Miha29/glagoljica/pisaniglagoljskispomenici
14
Amulet se datira u razdoblje 14. i 15. stoljeća. Spis se čuva u Vatikanu, spada u primjerke egzorcističke
literature na glagoljičnom pismu (egzorcizam je istjerivanje zlih duhova). Uz to radi se o jednom od najstarijih svjedočanstava takvih zapisa na hrvatskoj glagoljici. Ornamentiran je crtežom glave Krista (bez aureole), devet inicijala (velikih i malih) i crtežom amuleta (hamajlije) u boji u obliku kruga podijeljenog križem. Unutar kruga je ispisano 13 imena hebrejskog Boga i raznih imena grčkoga porijekla. Sadrži molitvu koja traži molitvu za mir i zaštitu od zlih demona. Potom slijedi opsežni egzorcizam koji traži zaštitu nebeskih sila, anđela i svetaca. Dio Amuleta je i legenda o sv. Sisinu koji pobjeđuje ženskog demona koji je obuzeo njegovu sestru. Obuzeta demonom sestra je ipak uspjela uništiti svoje sedmero djece. Tu je također i legenda o ženskom demonu koji ubija tek rođenu i nerođenu djecu.
15
Hrvojev misal - glagoljski iluminirani rukopis pisan za bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića nakon što je on postao i hercegom splitskim, između 1403. i 1404. godine. Najljepši i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja. Nastao je u Splitu, gdje ga je po narudžbi bosanskog vojvode Hrvoja izradio pop -
glagoljaš Butko za crkvu sv. Mihovila u Splitu (o čemu svjedoči i jedna velika minijatura tog sveca), dok je minijaturist ostao nepoznat. Danas se čuva u Istambulu, a onamo je dospio iz Korvinove knjižnice u Budimu. Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvojev_misal i http://www.croatianhistory.net/etf/ocenas.html
16
Prvi vrbnički misal , jedna je od najljepših hrvatskih glagoljskih liturgijskih knjiga koju je u Senju 1456. napisao arhiđakon Toma, vikar senjskog biskupa, po narudžbi vrbničke župne crkve, a i danas se Julija Vojković. Preuzeto sa stranice: nalazi u Vrbniku. Fotografija: http://fotozine.org/index.php?knjiga=galerije&poglavlje=774&list=2961&element=29787
17
Prvi Novljanski misal, 1474. (ostavljen je prostor za crtanje inicijala; a crnim slovima počinje tekst Očenaša): Otče naš iže (j)esi na nebesih svetise ime tvoe. Pri- …
(na fotografiji gore )
…(Pri)di cesarstvo tvoe budi volja tvoa jako na nebu i na zemlji. Hlib naš vsedanji daj nam ga danas i otpusti nam dlgi naše jakože i mi otpuščaem dlge dlžnikom našim. I ne vavedi nas v napast na izbavi nas od neprijazni.
18
Zapis popa Martinca o bitki na Krbavskom polju - nalazi se u golemom Drugom Novljanskom brevijaru iz godine 1495.
19
Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483. Hrvatski prvotisak – pismo: glagoljica, jezik:
crkvenoslavenski, u tisku se zadržala forma rukopisa (boje, ručno dodani inicijali i ukrasi…) . Otisnut je glagoljičkim pismenima (slovima), dvobojno crnim i crvenim, 22. veljače 1483. godine, po starom, julijanskom kalendaru. Bilo je to 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove Biblije u Mainzu godine 1455., a 9 godina prije otkrića Amerike (1492). Smatra se da je otisnut u nakladi od oko 260 primjeraka. Ima 440 str., dimenzija 19x26 cm. Izvor: http://www.croatianhistory.net/etf/1483.html
20
Tekstovi za transliteraciju na glagoljicu:
An'jeli mu služahu, Va se vrime godišća autor: nepoznat
Ova božićna pjesma parafraza je latinskog izvornika In hoc anni circulo, s vremenom se
od davnina proširivši svim krajevima Hrvatske, a pjeva se i danas. Stariji govor pjesme vjerojatno je bio ikavski. Najstariji rukopisi jesu u Beramskom brevijaru i Petrisovu zborniku iz 1468. U metrici slijedi latinski izbornik te se sastoji od strofa sa po 4 sedmerca: prva tri
čuvaju rimu, a posljednji je poput pripjeva. http://hr.wikisource.org/wiki/Kategorija:Hrvat ski_srednji_vijek
novu pesan pojahu, milost njega slavljahu i svetu devu Mariju. O an'jeli tacite,
Sina božja slavite ter pastirem recite ot svete devi Marije. An'jel pride nebeski, ter pastirom navesti prevelike radosti ot svete devi Marije. O pastiri, tacite,
stada vaša pustite, Sina božja išćite sa svetu devu Mariju.
Rič je draga stvorena od svete devi Marije
Kada pastiri idoše, Sina božja najdoše ter mu slavu izdaše i svetoj devi Mariji.
Va se vrime godišća mir se svitu navišća skoze rojen'je ditića
Kada k njemu pridoše, veliko se čudiše tere tako rekoše,
od svete devi Marije.
sveta devo Marije.
Od pričiste device
Čudo velo človeka,
ter nebeske kraljice vzide zvezda danica ot svete devi Marije.
kralja videsmo velika, v grdu plenu povita ot svete devi Marije.
Deva sina porodi, djavlju silu vsu slomi, a krstjane oslobodi, sveta deva Marija.
U jaslih on ležaše, svite na njem ne beše, zač ubožastvo ljubljaše
O pol noći se Bog rodi
Po rojen'ji osmi dan
nebo i zemlju prosveti, kako o pol dne svetlo be ot svete devi Marije.
Sin božji bě obrezan,
U jasli ga kladiše, mati mu se klanjaše, ter ga slatko ljubljaše
Stari zakon tvrjaše, a novi načinjaše, Sveto pismo plnjaše
sveta deva Marija.
za svetu devu Mariju.
i krv proli on'je dan, sveta devo Marije.
sa svetu devu Mariju.
21
Od istoka tri kralji mnogo dan su jizdili, da bi Isusa vidili sa svetu devu Mariju.
Zvezda voj njih bivaše, zrakom put njim kazaše, kade Sin božji počivaše sa svetu devu Mariju.
Kada k njemu pridoše, zlato i tamjan podaše, a muro darovaše, sveta devo Marije.
An'jel obnoć prileti tere kraljem navisti ka Irudu ne pojti, sveta devo Marije.
Kada domov pojdoše, jednim glasom vzapiše, klicajući vzglasiše, sveta devo Marije.
Tebe, Bože, hvalimo, sveto Trojstvo slavimo sada i va veki vekom, amen.
22
Bog se rodi v Vitliomi autor: nepoznat
Ova božićna pjesma jedna je od najstarijih koleda koja opisuje rođenje Isusovo prema Lukinu Evanđelju. Sastavljena je od rimovanih osmeračkih distiha, a pripada u najstarije hrvatske pravilne silabičke stihove. Objavljena je u Pariškom kodeksu iz 1380. http://hr.wikisource.org/wiki/Kategorija:Hrvat ski_srednji_vijek
"Potacimo k Vitliomu,
potacimo k božju domu; pogledajmo božja grada, pozdravimo Boga mlada!"
Oni tamo skoro tekše i najdoše čudo vekše: Diva sina povijaše ki vsim svitom obladaše. Travicu mu prostiraše, Bog v jasalceh počivaše. Mladenac je slaji meda ki na pravih slatko gleda.
Bog se rodi v Vitliomi djavlju silu tagda slomi.
Gradu ime tako biše kako božji prorok piše. Tu pastiri blizu stahu
Volak zimu odgonjaše, oslak mu se poklanjaše. Skoti Boga znahu tada,
a grišnik ga ne zna sada. Pastiri se povratiše,
pri ovčicah i ne spahu.
glasom Boga pohvališe.
Svitlost božja na njih pride pred kov noćna tma otide.
Slavu božju ku vidiše i druzim ju navistiše.
Pastiri se čudovahu,
O Isuse, božji sinu,
glasom k Bogu vsi vapjahu.
slava budi tebi vinu!
Mnoštvo an'jel tu vijahu, slavu božju ki pojahu.
Sinu božji, budi hvaljen va vse viki vikom. Amen.
Jedan an'jel do njih teče i prišad im tako reče: "Ja vam danas radost pravlju i na put vas ja nastavlju. Spasitelj se rodi danas ki je prišal z neba za nas. Ne kasnite dulgo stati,
oćete ga blizu najti. Povit leži v Vitliomi, u jasalceh, v tujem domi."
Kad pastiri to slišaše Duhom svetim se važgaše ter se na vkup zgovoriše jednim glasom vsi rekoše: 23
Zač mi tužiš, duše autor: nepoznat
Ova duhovna pjesma govori o hvaljenju Isusa,
a objavljena je u Pariškom kodeksu 1380.
Hvalite, lěto s cvětjem i ptičice s željnim pětjem. A nadasve vinu hvali
ti, člověče, prepodobna tvari.
Pjesma je starija od tog rukopisa, a starinu joj
potvrđuje i slobodan stih različitih veličina. Pjesma se, kako vidimo prema podnaslovu Poj željno, pjevala. Nastala je na ikavskom
jezičnom području, a vidljivi su i tragovi starocrkvenoslavenskog jezika.
Zač mi tužiš, duše, iznemagajući dragostiju? Pošlji ljubav po Isusa da ustaneš iscěljena s radostiju.
I kada ti pride ljubvom se k njemu vedući, pogovori mu tako rekući: Davori, ljubvo moja, Isuse, ne hodi daleko ot mene, jere u sem slznom dolu kako bes tebe vesel biti mogu? Moja jedina ljubvo i dragosti
ki isplnjuješi vse želje tvojih čistih radosti. Željno te dobro [moje] molju ne ohodi me bes tebe u sem žalostnom dolu . Volja, ljubvo, ovdě budi sa mnom a volja me pojmi tamo s tobom.
Jere mně bez tebe biti gore je negoli umrěti, a s tobom plteno umrěti mani slatko j' ožiti. Jere ti jesi moj život i dika ki si lěpota onoga vika. Hvalite ljubav moju, Isusa, nebo i zemlja i vse tvari
ki vse lěpo krasi svojimi dari. Hvalite, gore, polja i vsa drěva jere vas vsako lěto lěpo oděva.
24
Svit se konča
Mala bratja i koludri, predikavci,
remetani, karmeliti, kavčenjaci, Svit se konča
vsi popove, koludrice i vsi djaci,
autor: nepoznat
vsi se nazad obratiše kako raci.
Pjesma je satira na život klera i redovnika u vrijeme opačina i prodavanja oprosta grijeha, kad se približava sudnji dan. Zapisana je u Pariškom kodeksu iz 1380. Sastoji se od deset katrena i tri tercine s dvanaestercima, pri čemu je u posljednjim tercinam a iskvarena
rima i stih. Podsjeća na poeziju verberanata (bičevalaca) i talijanske laude iz 13. stoljeća. Budući da se spominju brojni crkveni redovi, pjesma nije mogla nastati prije posljednjih
desetljeća 13. stoljeća, a vjerojatno je nastala u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog obilježja miješanja ikavskog i ekavskog govora.
Mnozi ot njih ki ako bi v světě stali, skot bi pasli i kopali i orali, a sada su prevtil trbuh podpasali
komu kako Bogu služe veli i mali. Liceměri, vražji posli, světom hine, zlato, srebro i čto mogu moćno pline. Antihristu put gotove, zlo v tom čine. Se su oni kěmi duš mnogo gine. Ki bi hotěl božju pravdu udržati i Isusa njegova sina slědovati, u pokori i ubožastvi grěh plakati, povele ga svojim gněvom zlo sprognati. Prave: Ti si pokrita i šarbuita, a to tomu blědo lice i ostra svita. Vlecite ga kvižituru da ga vspita.
Svět se konča i slnce jur zahodi, pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. Djaval jure svoju vojsku kupno vodi,
gda se svrši Sveto pismo dan prihodi.
Sveti oče kvižituru, ov ti bljudi. Lačan, žejan, nag, bos hodi, a nas sudi. Prosimo te da se ov hinac lě osmudi.
Gda to slišah, obuje mi srce tuga,
Ako nam se svrhu zemlje ne potrěbi, slava naša i počten'je nam pogine. Krate nam dohodak slatka vina i pečene i
ar [je] nesklad, krivo gleda drug na druga.
morske ribe.
Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga, vsaki ki je z Babilona njim se ruga.
V redovnicih ki čtu sveto evan'jelje iměla bi pravda biti i svršen'je, a sada je opačen'je i prevraćen'je i vsakomu dobru dělu razoren'je. Ot istini oči svoji ukloniše, u pohoteh sego světa zabljudiše, k bezakon'ju srce svoje prikloniše svojmu tělu, a ne Bogu ugodiše. Grdinali, biskupi i opati
misle, Boga ostavivše, lě o zlati. Duhovna rěč ot njih se ne more imati ako im se pě nezi prije ne plati. Simuna v tomu naslěduju ki to zače. Kako mnoga duša sada v mukah plače, nijedan to ne razmišlja, ji, pje, skače. Gdo bi rekal: zlo činite! - zlo ga vlače.
25
Pisan svetago Jurja autor: nepoznat
iz jezera drakun ishajaše, a ognjenim plamikom dihaše, a oganj mu smradom vonjaše.
Pjesma tematizira jednu od najpopularnijih srednjovjekovnih legendi o svetom Jurju koji je
Ot onogo smrada vele ljudi ginjaše, bes čisla ih zgubi drakun hudi.
bio ubio zmaja. Objavljena je u Pariškom kodeksu 1380. Pisana je u asilabičnim stihovima s nejednakim brojem slogova,
zasnovanim na asocijativnom ritmu, ali čuva rimu, i to od dva pa sve do osam stihova.
Karakterističnija je za svjetovno pjesništvo, a podnaslov Poj željno govori i da se pjesma
pjevala. Prvi dio opisuje život i pothvate svetog Jurja, a drugi spašavanje djevojke, pri čemu lik svetog Jurja sjedinjuje sveca i viteza.
Kralj s vlasteli poče tako većati: "Učinimo drakunu po dvoje dobitka dati, da budet dobitak pri jezerě stati, požrv ga drakun budet se vraćati". Vladan'je vas dobitak strati;
ošće kralj s vlasteli poče većati: "Učinimo žrěbi metati, komu žrěbi skočiše, bez dvojine ga drakunu dati."
Poj željno V ime Isusa Nazaranina ki něma nigděr
Bez dvojice ga drakun izědiše, bez dvojice kralju žrěbi iskočiše. Kralj jednu ćer vele lěpu iměše, ošće veće dětce ne iměše.
takmenika
i vsěh svetih i svetago Jurja konjika. Hoćete li, ljudi, slišati ot sego věka da vam poju pěsan ot svetago Jeorjije konjika, gda se sveti Juraj s drakunom rvaše, kraljevu hćer ot smrti izbavljaše. Sveti Juraj v Kapadociji rojen běše, plemenito gospodstvo on iměše. Ot dvěju na deste lětu mudar sloviše, pasanoga viteza ga postaviše. Sveti Jeorjija poče polje udržati, kako ini vitezi brumno se rvati.
Sveti Jeorjija poče tako reći: "K sego světa rvanji neću teći." Boljša mu pamet poče prihoditi, v tuje strane on se otpravljaše, k Solinu gradu on se približaše. A onomu gradu drakun vele zla činjaše, jere onomu gradu bliz jezero postavljeno
bjaše,
Kralj im se umiljeno poče moliti: "Vzměte zlato i srebro neizročito, učinite mojej hćeri smrt prostiti". Vlastele mu rekoše tako: "Gospodine, to nećemo učiniti". Ošće im se kralj umiljeno poče moliti: "Učinite mi s moju hćerju do osam dan stati, da se budevě najedno plakati". Vlast jemu učiniše otpustiti, a on ju poče napravljati, kako da bi ju hotěl za muž dati. Osam dan se poče isplnjevati, gospodična pojde sama k jezeru stati. Vsi ljudi potekoše po mirěh gledati, kada hoće gospodična ot drakuna sm rt prijeti. Veliko čudo stvori Bog poslati, svetago Jurja stvori prihajati.
"Čto si prišla, gospodična, sama zdě stati?" on je poče tiho uprašati, a ona mu poče počteno otgovarati: "Gospodine, drakuna mi je sdě čekati, ot njega mi je strašnu semrt prijeti. 26
Ojme, moj gospodine, učini se otsuda otděliti, oběju naju hoće drakun požrěti". Sveti Juraj poče tako reći: "Ne mozi se, gospodična, bojati!" V tom časě drakun iz jezera se isklonjaše. Sveti Juraj ga zagledaše. Znamenijem svetago križa on se znamenaše, šćita i sulice rukama potresnjaše, tr drakuna v grlo probodjaše.
27
Ženska ljubav (Sliši vsaki človik ovo) autor: nepoznat
Ženska ljubav pjesma je koju je anonimni svećenik-glagoljaš ubacio u četvrtu glavu Ot ljubvi ženske djela Cvět vsake mudrosti , u Tkonskom zborniku iz prve četvrti 16. stoljeća.
Pjesma je prepisana iz starijeg (latiničkog) predloška, a karakteristični su joj jugoistočniji ikavizmi te specifična grafija. Za razliku od djela na koje se nadovezuje, ova je pjesma
mizogina te govori o mržnji protiv žene, a ne o ljubavi.
da bi ženi ugoditi. A nî na svit još se rodil ki bi ženi vse ugodil. Ona t' četver prilik ima ki sitosti nigdar nima. A ovo su zli prilici
mladi ženi i divici: oganj, pakal tere zemlja ter studenac ki nima dna.
Oganj vazda drva užiže, zadovolje reći neće; pakal duše ki požira, a sitosti nigdar nima;
da bi dažjilo vse godišće, zemlja reći neće nišće; ki preza dna jest studenac, napunjen'ja nima konac.
Sliši vsaki človik ovo ter pameti vele dobro.
Ove riči ke su ovdi na pamet vam vazda budi. Razumnim vam se govori vsaki od vas da razumi.
Čuj se vsaki moćno žene kako ljute zale zmije, navlastito redovnici
ki ste božji službenici. Ne imij s ženom ča činiti, ako nećeš zlo imiti. Veće žena zlobe umi nego djavli vsi pakleni. Salamuna j' prehinila, a Sansona umorila, Apsalon se lip zoviše,
mnozi cić žen zlo imiše. Ona ti je mriža morska ter tonota zala gorska.
Ona obdan, obnoć lovi tere mnoge duše gubi. Obraz, noge, prsi kaže na grih tebe da užeže. Slatko vele uzgovori tere mami na se gori.
Čini ona zaslipiti tere Boga ne viditi.
Ljubve hude cića njeje zabudeš [i] ime svoje. Blaga svoga ne bi skratil
da bi ljubav jur š njom imil. Zapustil bi jisti i piti
Takova ti je vsaka žena, pohoti j' ona vazda željna, zla vučica vazda gladna tere moćno vele žajna. Nigdar ona nije sita zale ljubve sega svita. Da bi stida ne gledala na trgu bi mnozim dala
ne gledajući stara, mlada, listo budi u njem snaga. Nigdar ne bi zadovolje,
neću veće, nimam volje. Zato čuj se moćno žene i tokoje slida njeje.
Ona t' lipo moćno poje tere na grih podbu[ju]je.
Kada nje glas budeš čuti tada ti misal moćno smuti. Na nju kada ti pomisliš, tud se vsemu zlu domisliš. Kad očima nju pogledaš napasti se tada podaš. Š njom kad budeš govoriti, tada budeš vas goriti. Kad ju rukom ti ustiskaš razum zgubiš, pamet nimaš. Š njom kad budeš uzlegati, ne da t' s mirom počivati ter te často vele budi, jer ju vžiže oganj hudi. Ojme žene, hudo blago, ko nî Bogu vele drago. Kolika se zala čine 28
po vsem svitu cića žene. Ona čini krv prol'jati tere mnozih v pakal iti.
Ona ti je zlo oružje, ostro vele, hudo vražje. Djavle čini oružati, suprotiva dušam stati da si v raj ne vnidu milost božju ter ne pridu.
Mnoga su se učinila cića žene huda dila. Gradi dobri, veli, mali
cića žen su doli pali. Sela takoj i ladan'ja zgubili su svoja stan'ja.
Zato čuj se vsaki togaj da mu raspa žena ne da. Da drži se starih svita ter ne ljubte sega svita, jer je ljubav sega svita potrpen'je kako cvita. Savsim tamna svitna dika
biži brzo kako rika. To ča nam je vsim najmrže mi tečemo strile brže v starosti i mali moći, ali smrti ni uteći. Smrt ti pride brzo tako od istoka munja kako. Kada ona s tila pride tada duša van izide. Vsi bogati i ubozi
cića smrti gorko slzi. Nisu bani, nisu kralji suprotiva ki bi stali. Zato ljubte Gospodina
Isukrsta, božja sina, da on bude vas ljubiti
tere k sebi pridružiti sa an'jeli, arhan'jeli i svetimi apustoli.
29
Vinodolski zakonik (1288.)
30
31
Prijevod na standardni hrvatski:
32
