Glagoljica

OPĆENITO O GLAGOLJICI

Temeljne odrednice svakog naroda su životni prostor na kojem žive, povijest tog naroda, njihov jezik i pismo kojim se koriste. Glagoljica je snažno prisutna u duhovnosti i kulturi hrvatskog naroda od X. do XVI. st., pa možemo reći i sve do danas, kada ponovno postaje  predmet zanimanja zanimanja stručnjaka.

Glagoljica je pismo Konstantina Ćirila Filozofa, koje je namijenio svim Slavenima. Izumio ga je po Božjem nadahnuću prije puta u Moravsku 863. g. Da je to tako, svjedoči životopis „Žitje Konstantina Ćirila.“ Nakon Ćirilove smrti te protjerivanja njegovih učenika iz Moravske 885. g., pravoslavni slavenski narodi prihvaćaju grčko pismo, tj. ćirilicu čime se  prostor na kojem se se glagoljica koristila uvelike uvelike smanjio. Ona ostaje prisutna u upotrebi upotrebi samo kod hrvatskog naroda, i to na njegovom manjem dijelu nacionalnog prostora. Istra, Kvarnerski otoci, Lika, Krbava, Zadar sa zaleđem, zaleđem, pa onda i prostor do Splita i Poljica. Konstantin Ćiril slovnim znakovima daje glas i imena, pa tako prvo slovo naziva az , koje se u  prvotnoj glagoljici označavalo označavalo križem. Drugo Drugo slovo je nazvao nazvao buky, tj. bukve, što na njemačkom označava označava knjigu, a na slavenskom pismena, slova. Prvotno je umjesto buky stajalo Bog, što je promijenjeno jer se Božje ime ne izgovara uzalud. Riječ buky osim knjige i  pisma označava označava još i Sveto pismo, pismo, Bibliju, Božju poruku. poruku. Sam izgled prvotne glagoljice vezan je uz krščansku simboliku, jer se svako slovo izvodilo korištenjem simbola kao što su križ (Isusovo otkupljenje), trokut (Sveto Trojstvo), kružnica (vječnost i Božje savršenstvo) i sl. Postoji obla i uglata glagoljica, glagoljica, od kojih je uglata obilježila hrvatski narod u stvaranju vlastitog identiteta. Većina slova horizontalno je simetrično, no neka su kao kod starih orijentalnih pisama okrenuta ulijevo. Kao i većina  pisama, prošla je nekoliko razvojnih faza, a prema Črnoriscu Črnoriscu Hrabrom, prvom koji koji je proučio glagoljicu, prvotna je glagoljica sadržavala 38 znakova, a koristilo ih se 40. On također   prihvaćanje ovog pisma veže i uz primanje krščanstva. krščanstva. Od kraja XI. st. prevladava uglata uglata glagoljica, a hrvatskom uglatom glagoljicom promatra se zrelo pismo XIII. i XIV. st. TEORIJE O NASTANKU

Od raznih teorija o nastanku glagoljice, najzvučnija je ona po kojoj se nastanak glagoljice veže uz sv. Jeronima. Ta teorija donekle koristi i pretpostavku da je hrvatski narod autohton, tj. da se nije doselio već je tu od uvijek. Sv. Jeronim, rodom s područja rane hrvatske države,  preveo je Sveto pismo pismo svom narodu, narodu, na posebnom posebnom pismu. Možda i najviše, ova je teorija vezana uz nastojanja hrvatski glagoljaša da svoje pismo pripišu sv. Jeronimu u vremenima kada je bilo mogućnosti da pismo postane heretično, a time i zabranjeno, o čemu govore zapisi Tome Arhiđakona. Ova teorija je pala u vodu, kada je sazrela spoznaja da Hrvati nisu doselili sigurno prije VII. st. Među ostalim raspravama i teorijama o nastanku glagoljice, javlja se u XVI. st. Bartol Kašić, koji se načelno ne slaže s „jeronimskom“ teorijom. Klement Grubišić (XVII. st.) kao osnovu glagoljice uzima gotsko i runsko pismo. U tom pismu neki kao J. Hamm (1947. g.), vide

uzorak slavenskog i dodaje činjenicu kako se runskim pismom nekada pisalo i na ovim  prostorima, što bi se označilo nekakvom migracionom terijom. Zapadna pak teorija, govori da je glagoljica nastala iz kurzivnog oblika latinskog pisma Predkarolinškog doba, negdje u VII. ili VIII. st., na području Akvilejske patrijarhije. Osim  paleografskih naznaka, ima ih u jeziku i ranokrščanskoj terminologiji ali i ranim spomenicima kao što je Kijevski listić. Danas ipak, općenito prevladava mišljenje da je pismo sastavio Konstantin Ćiril prije svog  puta u Moravsku 863 .g. Neki od dokumenata koji tomu idu u prilog su: Žitje Konstantina Ćirila, Pismo pape Ivana VIII. Knezu Svetopluku (880. g.), Žitje Metodovo, Traktat Črnorisca Hrabra (871. g), Kronika popa Dukljanina. ROČKI GLAGOLJSKI ABECEDARIJ

 Natpis otkriven u Roču, jednom od središta istarskog glagoljaštva, u crkvi sv. Antuna. Oštricom urezan natpis u dva reda, urezao je učeni glagoljaš na prečki oslikanog posvetnog križa. Natpis obuhvaća puni niz glagoljske azbuke od 34 znaka i u njemu se ogleda standardno glagoljsko pismo s početka XIII. st. MÜNCHENSKI ABECEDARIJ

Ovaj abecedarij predstavlja latinski rukopis s naknadno upisane dvije slavenske azbuke na  posljednjoj stranici latinskog kodeksa iz XV. st. Do XV. st. nalazio se u samostanu sv. Emerama u Regensburgu gdje ga je otkrio nijemac Conrad Celtis 1501., a koji ga je potom krivo preznetirao pod grčkim alfabetom.Tek ga je Vatroslav Jagić ispravno identificirao 1911. g., a 1930. g., N. S. Trubeckoj je spoznao da je to zapravo Abecedarij Münchenske Biblioteke.

Bašćanska ploča Bašćanska ploča bila je izvorno smještena u opatijskoj crkvi sv. Lucije kod sela Jurandvora u zaleđu Baške. Izvorno je stajala kao lijevi plutej na kamenoj crkvenoj pregradi, a ta je  pregrada prostorno dijelila kor pred oltarom – za redovnike, od crkvene lađe, opredjeljene za vjernike. Svojim značajkama, oblikom, veličinom i ornamentom loze koji se proteže rubom ploče odgovara tipičnim plutejima predromaničkog i romaničkog razdoblja na hrvatskoj obali. Datira se oko 1100. godine. Izvorno je bila polikromna, pa u žljebovima ornamenta na njezinoj borduri i nekim slovima nalazimo tragove crvene boje. Bašćansku ploču pronašao je župnik Petar Dorčić ugrađenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ju je predstavio 1865. Djelomično ju je pročitao krčki kanonik Ivan Crnčić, a potpuno je to učinio 1875. Franjo Rački. Najpoznatiji su istraživači Bašćanske ploče Branko Fučić i Eduard Hercigonja.

Danas je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a u crkvi svete Lucije nalazi se njena kopija. Pisana je u 13 redova, počinje sa slovom A, a završava s O što podsjeća na alfu i omegu. Sadržaj: 1.

invokacija (zazivanje Boga) –  Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. 2. zapis opata Držihe u prvom licu kojim tvrdi da je hrvatski kralj Zvonimir  poklonio crkvi svete Lucije zemljište za što navodi svjedoke –  Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče mi   župan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Piribineg u Vinodolu i Jakov na otoku

3.

riječi protiv onih koji bi darovanje zanijekali -  Da tko poreče, nega ga prokune i Bog  i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen.

4.

obveza redovnika te crkve koji neka mole za darovatelje i svjedoke -  Neka onaj tko ovdje živi, moli za njih Boga.

5.

zapis opata Dobrovita u prvom licu koji govori da je on sagradio tu crkvu sa svojih devetero redovničke braće za vrijeme kneza Kosmata -  Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje devetero braće u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom

6.

zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otočcu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni. - I bijaše u te dane Mikula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

Pismo bašćanske ploče pripada prijelaznom stupnju iz starije, oble glagoljicu u hrvatsku, uglatu. Usporedno s glagoljičkim slovima, javljaju se i neka latinična i ćirilićna ( I, M, N, O, T, V )

Jurandvorski ulomci Jurandvorski ulomci izvorno su bili smješteni , kao i Bašćanska ploča u opatijskoj crkvi sv. Lucije kod sela Jurandvora u zaleđu Baške. Pronađeno je 4 ulomka , a pronađeni su kao spoliji u popločanju poda na sjevernoj strani crkve.  Nakon 1752., kako smatra Branko Fučić, kada je pregrada srušena, nastao je desni plutej kojeg on naziva druga Bašćanska ploča i smatra Fučić da su upravo Jurandvorski ulomci ostatci te druge B. ploče. Petrografska analiza ulomka I, III, IV pokazala su isti sastav kamena i fosila, prema tome je vrlo vjerovatno da su sva tri uzorka sa istog nalazišta i dapače istog kamena. Ulomak 1.

Gornji lijevi ugao natpisnog polja ploče. Danas je u jako lošem stanju. Brojni autori su  prevodili taj ulomak, između ostalih: Črnčić. Geitler i Brunšmid. Ulomak 2. Uništen je ili je možda završio u nekoj stranoj kolekciji. Jedina dokumentacija o njemu je Črnčićev precrt. Ulomak 3. Otkriven je prilikom arheološkog istraživanja opatije sv. Lucije. Od bijelog je vapnenca, odlomljen je na svim bočnim plohama. Ulomak 4. Otkriven je isto prilikom arheološkog istraživanja. Slova se zbog grubog načina klesanja i zbog oštećenosti ne mogu sa sigurnošću čitati.

Grdoselski ulomak  Ulomak je zapažen krajem 19. st, prilikom rušenja i odvlačenja kamenja jedne od triju starih crkava u Grdoselu. To je ulomak kamene grede ili ploče s dijelom glagoljskoga natpisa. Jedan od grdoselskih žušnika dao ga je prenijeti u župni stan i ugraditi u zid hodnika na katu župne crkve, odakle ga je 1949. godine izvadio Branko Fučić i prenio na čuvanje u današnju novu grdoselsku Crkvu.. Pismo pripada prijelaznom razdoblju hrvatske glagoljice. U prvom redu piše AMEN, u drugom SVETA, u trećem GOLOB IZ TINJANA i u četvrtom muško ime koje odgovara današnjem PANKRACIJU. Branko Fučić smatra da je ovaj ulomak   posvećenje nekog oltara dvjema sveticama, te ga datira u 12. st

Krčki natpis Predstavlja natpis nepoznatog benediktinskog objekta, uklesan u blok kamena. blok je napravljen od sivog zrnatog pješčenjaka. Natpis je pisan oblom glagoljicom. natpis glasi: SE ZIDA MAJ OPAT I RADONJA, RUGOTA, DOBROSLAV (MAJ je opatkoji je graditelj ili naručitelj gradnje, dok su RADONJA, RUGOTA i DOBROSLAV redovnici)

Plominski natpis  Natpis na kamenoj ploči s reljefom bio je ugrađen u vanjski zid Crkve sv. Jurja u Plominu. Srećom, nije ga zadesila ista sudbina kao glagoljski natpis iz 15. st na kustodiji župne crkve u Plominu, kojeg su istarski iredentisti batom otukli 1921. natpis na Crkvi sv. Jurja spasile su ose ili stršljeni kako kaže Fučić jer ga je on otkrivao skidajući s njega osinjake. Fučić ga je dartirao u 11.st s napomenom da mu donju granicu možemo otvoriti i prema 10. st.

 Na ploči je uklesan muški golobradi lik, koji u ruci nosi prolistalu granu. U gornjem desnom uglu naknadno je uklesan, starom, oblom glagoljicom natpis u dva retka. U prijevodu : ovo je  pisao S...

Plastovski ulomak  Radi se o 2 ulomka ploče s natpisom. Pisan je pismom prijelaznog oblika iu oble u uglatu hrvatsku glagoljicu. Okolnosti nalaza su slučajni iskop pred privatnom kućom jednog stanovnika Plastova. Iz 1. ulomka može se jasno iščitati ime PETAR dok ostalo nema smisla  jer nemamo cijelu ploču. Datira se u 11. i 12. st.

Vulunska ploča  Nađena je u Valunu na otoku Cresu. Dvojezičan natpis na običnoj ŠKRILI tj. prirodnoj, klesarski neobrađenoj kamenoj ploči. Ploča je prvotno pokrivala obiteljsko ukopno mjesto. Sekundarno je upotrebljavana kao jedan od potpornih stupova što su nosili krov trijema pred crkvom sv. Marka u Bućevu, na današnjem valunskom groblju. Na toj prvotno nadgrobnoj  ploči je na dvama različitim jezicima i dvama različitim pismima zapisano da u času klesanja natpisa u grobu počivaju 3 pokoljenja: baka TEHA, sin BRATOHNA i unuk JUNA. Glagoljski dio teksta uklesan je oblom glagoljicom. Hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom  piše: Teha sin, unuk Juna. Dok na latinskim jezikom i karolinom piše: TECHHA ET FILIUS EIUS BRATOHNA ET IUNNA NEPUS EIUS što u prijevodu znači: Teha i njezin sin Bratohna i Juna, njezin unuk. Važnost dvaju jezika i natpisa svjedoči o etničkom sastavu stanovništva na otoku Cresu u 11. st u doba klesanja Valunske ploče tj. o dvojakom stanovništvu: starosjedilačkom romanskom koje je govorilo nekim otočkim latinskim dijalektom i novodoseljenom hrvatskom stanovništvu.

Kninski ulomak  Kninski ulomak pronađen je na lokalitetu Kapitul kod Knina, na iskopinama crkve sv. Bartola. Datira se u 11. i 12. st, a predstavlja ćirilsko-glagolski natpis na 2 ulomka kamenog luka. Ne možemo definirati čak ni pojedina slova na ovom natpisu, a kamoli smisao i namjeru samog natpisa.

Supetarski ulomak  Dio rabijene, prelomljene kamene grede, vjerovatno nekoga staroga nadvratnika ili nadprozornika iz 12. st. koji je otkrive 1986 godine u materijalu srušenog zida pavlinskoga samostana sv. Petra u Šumi u srednjoj Istri. Pojava hrvatske ćirilice na Supetarskom ulomku pokazuje međusobno prožimanje tih dvaju pisama na hrvatskom prostoru u ranom razdoblju. U

prvom je retku upisan tekst ćirilicom: AMEN što može biti završetak neke molitve ili zaziva, a u drugom retku glagoljicom IEKOVE M.