Emma Garcia - Nikad Ne Guglaj Prekid

Emma Garcia

Nikad ne guglaj prekid S engleskoga prevela: Marina Horkić

Emma Garcia

Nikad ne guglaj prekid S engleskoga prevela: Marina Horkić

Mome triju lavova, s ljubavlju i zahvalnošću

Pogledaj, u daljini se nazire komadić plavog neba. Maureen Tucker  „Illegitimi non carborundum”

Ne dopusti gadovima da te unište. John Tucker

Prolog: prvi dio Rob Waters zaprosio me tri mjeseca nakon što sam spavala s njim. Mislila sam da je to jedna od onih veza što se naglo rasplamsaju, o kakvima čovjek čita u ženskim časopisima, kod frizera. Nakon pet godina i dva odgođena vjenčanja, prihvatila sam da bi se prije mogla nazvati

tinjajućom. Za dva mjeseca, međutim, napokon ćemo doista reći „da ”. Ovoga je puta sve rezervirano: Plava soba u dvorcu Burnby, nedaleko njegovih roditelja, fotograf koji će nas pratiti i Rolls -Royce. Rob se pokazao vrlo

praktičnim, što je sjajno; upravo je on odlučio da se umjesto svadbene torte poslužuju košarice s jagodama u konjaku. Odlučili smo se za opuštenu atmosferu. On će obući tamnoplavo Bossovo odijelo i svijetloružičastu košulju, iste nijanse ružičaste kao i moj buket ruža. Moja je haljina vrlo jednostavna, s pravom mjerom chantilly čipke. Zadnje dvije, raskošnije vjenčanice, prodala sam preko eBaya. Još samo trebamo odabrati vjenčano prstenje. Bit će platinasto, da ide uz zaručničke Smiješno je, ali otkako mi je darovao ovaj kamen, nikad ga nisam skinula, čak ni kad je prvi put odgodio vjenčanje (plaše ga crkve), ni drugi put (nije se mogao suživjeti s tim da je navršio trideset petu). Izgleda da jednostavno volim Roba Watersa. Volim ga i to ne zbog svih onih očitih razloga kao što su činjenica da jednostavno plijeni

izgledom i da ima love. Volim skladan način na koji je građen, napućena usta i plave uvojke. Sviđa mi se kako hoda i što spava sklupčan. Sviđa mi se kako nabora nos i otpuhuje dok se koncentrira. Zavoljela sam to što me naziva „zečićem”. Čak mi ne smeta kad vikne:

„Tko je prljavi mali zečić?” dok vodimo ljubav. Jednostavno odgovorim: „Ja.” Uskoro će se vratiti iz teretane pa spremam lososa na divljoj riži i salatu od cikorije, njegovu omiljenu. Zateknem samu sebe kako radeći po kuhinji pjevušim. Nema dvojbe o tome da sam prava sretnica što živim u ovom predivnom stanu u samom centru Londona, najluđeg grada na svijetu. Mlada sam, više-manje, zaljubljena i uskoro se udajem. Imam sve

o čemu sam sanjala.

Vrata se zalupe. Vratio se ranije. Navirujem se s vrha stuba. On

zaključava za sobom, a u mom srcu zazvone praporci na to kako je zgodan.

„Bok”, osmjehnem se. „Začas će večera.” „Bok, Viv”, kaže, i po tonu njegova glasa znam da nešto nije kako treba. Odlazim u dnevnu sobu i čekam. Zac ijelo je imao naporan dan na poslu. On zakorači u sobu i ostane cako, a od pogleda njegovih plavih očiju sledi mi se krv. To je pogled koji sam već vidjela, dvaput. Očima pretražuje moje lice dok polako, tužno, vrti glavom. Oh, ne”, prošapćem i potonem u skupocjenu Graham and Greenovu sofu. „Ne mogu, Viv”, kaže, i ja osjetim kako mi se srce slama poput leda na koji je netko nagazio.

Prolog: drugi dio www.nikadneguglajprekid.com - samopomoć za nesretno zaljubljene Rob Waters i ja „uzeli smo mali predah”, razdvojili smo se da otkrijemo

što želimo. Tako će on moći otkriti da je bez mene izgubljen. Moja je odluka bila da se odselim, jedna od onih stvari koje činimo za više dobro, kao što podrezujemo lijep, ali previše razgranat ružin grm. Činimo to zato da bi izrastao još ljepši, a za nas će izrasti nešto ljepše kad on shvati što je izgubio i vrati se po mene.

Dakle, ne, jasnoće radi... Nismo se razišli, samo smo si uzeli predah to je nešto drugo. Ne treba ni govoriti da sam bila slomljena kad je odgodio vjenčanje...

ponovno (misli da još nije sazreo, u duhovnom smislu) i nije da mi se odlazilo, ali nisam mogla ni ostati, vrebajući s onom svojom vjenčanicom poput pauka, zar sam mogla? Te iste večeri pošla sam u gornju sobu i bez riječi se počela pakirati. Molio me da ostanem, ali ovoga se puta nešto između nas doimalo slomljenim. Haljinu i veo ostavila sam na vratima ormara.

Sada imam svoje žensko gnijezdo, malen iznajmljen stančić u sjevernom Londonu. Nije loš. Moglo bi se reći da je simpatičan. Laknulo mi je kad su napokon unijeli sofu (nakon što su joj odvrnuli noge i jedan je sat potezali amo-tamo). Smiješno kako se kod Roba doimala malenom.

Svakog se jutra, budim i podsjećam samu sebe da je samo pitanje trenutka kad će navratiti, reći kako je užasno pogriješio, kako se želi vjenčati sa mnom i kako će sve biti po starom. Inače, otkako sam otišla, ne može se baš reći da mi se javljao (osim što je poslao SMS da me pita gdje su mu štitnici za hokej), a ja sam si

našla čudnu zanimaciju. Istražujem ljude čije je srce slomljeno. Postali su mi opsesija. Skupljam pojedinosti o tuđim prekidima i u Google upisujem riječi kao što su „slomljeno srce”, „usidjelica” i „ostavljena”, da vidim što ću dobiti. Razumije se da mene nitko nije ostavio, ali tek tako, znatiželje radi. Mogu vam reći da ima poprilično tuge i jada online. A počela sam skupljati i knjige o samopomoći. Provodim večeri u knjižarama, prekapajući po policama odjeljaka za osobni razvoj. Mnogo je strategija

koje čovjek može primijeniti za samopomoć. Eh, kad bi bar to znala sva ona slomljena srca na internetu! Pala mi je na um ideja da bih sve to mogla povezati u jednu

internetsku stranicu. Mislim da bi to ljudima vraćalo nadu, volju, čak ih nasmijavalo, nešto poput online časopisa o vezama. Mjesto na kojem bi se samopomoć susretala s ljubavnim jadima. Bilo bi tu opisa pojedinačnih slučajeva, korisnih savjeta, forum na kojem bi posjetitelji pomagali jedni drugima - čak i stranica za dogovaranje spojeva. Poznaj em nekoga na poslu tko bi mi to mogao izvesti. Da, uglavnom o tome sam razmišljala u ovih proteklih nekoliko tjedana otkako sam ostavila Roba. To je projekt u koji bih se mogla baciti

da ne provodim svaki slobodan trenutak venući za njim. Pa ipak provodim svaki slobodan trenutak venući za njim. Cijelo se vrijeme pitam što li sada radi, ama svake sekunde. Ali nije da sam ucviljena, kako rekoh, samo smo uzeli mali predah. Upravo na to mislim svake večeri kad ispod jastuka vadim njegovu majicu, pritišćem je uz  lice i udišem posljednje tragove njegova mirisa.

1. Pojedinačni slučajevi Sjećam se da je to jutro želio voditi ljubav. Nakon toga pošla sam na posao, kao i uvijek. Negdje oko pola deset, stigne mi poruka: „Selim se. ” Samo to. Kad sam se vratila kući, nije ga bilo. Ono što me pogodilo bila je tajnovitost, kako je sve organizirao iza mojih leđa. Odnio je sav pribor za jelo. Nakon što smo dvije godine živjeli zajedno, nije mi ostavio ni žličicu da promiješam čaj. Debbie (28), Glamorgan Ponedjeljak navečer u stanu Otmjene Lucy u Batterseau. Pretražujemo internet u potrazi za pričama o raskidu koje ćemo staviti na internetsku stranicu.

„Bila je ta jedna cura s kojom sam radila”, kažem. „Hmmm?” odgovara Lucy, ne dižući pogled. „Uhvatila je zaručnika u krevetu s osamnaestogodišnjom susjedom.” „Gadno.” „Nakon toga bi odlazila k njemu i stajala pred kućom. Svake večeri.” „Zašto?” „Da ga vidi.” „Nije li to uhođenje?” „I ostavljala anonimne poruke... mnoštvo njih, pričvršćene selotejpom na njegova vrata.”

„Sirota tužna žena.” „To zahtijeva požrtvovnost. Zamisli - svake večeri.” Razmišljam ne bih li i ja otišla do Roba i izvela nešto slično, ali njegova   je ulica jako prometna, a i poznajem susjede jer sam pet godina živjela tamo. Podižem mobitel samo da provjerim je li stigla kakva poruka. „Nazovi ga”, kaže Lucy. „Ne mogu. Već sam ti objasnila, čekam da on nazove mene.” ,,I tako, spremala si se udati za njega, a sad ga ne možeš čak ni nazvati?”

„Pa ne mogu ga nazvati nakon što sam se odselila, zar ne? Što da mu kažem? ‘Hej, bok, jesi li me se zaželio? Da se vratim? Spreman za vjenčanje?’“ ,,A što ako te ne nazove?” „Nazvat će. Uskoro. Trebalo mu je tjedan dana da skopča što se zbiva, u drugom tjednu uživao je u slobodi, išao u teretanu, gledao ragbi i sve to, a onda je imao još jedan tjedan da shvati kako je izgubljen bez mene. Svaki čas će nazvati, to ti ide kao po receptu.” Oštro je pogledam.

Jako mi je važno da ona prihvati ovu teoriju. „Dobro”, Lucy slegne ramenima i iskapi piće. Ja sam svoje iskapila prije deset minuta. Odjednom osjetim potrebu za cigaretom; provele smo prilično napornu večer, sa svim tim gubitničkim pričama. Sva sreća da i ja nisam jedna od onih koji su dobili nogu.

Lucy pokupi čaše. „Još jednu?” Odlazi u kuhinju, savršeno uspravna. Ja preletim pogledom blistave površine i besprijekorno bijeli sag Lucyna stana. Negdje sam pročitala da je stan žen e odraz njezina uma. Ako je tako, onda je Lucy zavidnog mentalnog zdravlja. Oduvijek je sabrana,

čvrsta. Njezina soba na fakultetu imala je dizajnersku notu. Slagala je boje, imala novi televizor u boji, zavjese od tafta i mirisne svijeće. Ja sam, u sobi do njezine, imala samo novi neseser i smatrala kako je to bogzna kako otmjeno. Samo što se nisam srušila kad mi je pokucala i predstavila se, onim svojim besprijekornim naglaskom: „Jesi li za džin-tonik?” Nisam

se mogla načuditi kako nju nikad ništa ne može izbaciti iz ravnoteže. Prozvala sam je Otmjenom Lucy, a i ona sama počela se tako predstavljati na brucoškim plesovima, kao da je to neka titula.

„Hej, ja sam Otmjena Lucy, a ovo je moja mala prijateljica Vivienne.” No uglavnom, dobro se snašla, a i zaslužila je to. Naporno radi, tako barem kaže. Pomislim na svoj stan. Zapravo se još nisam do kraja raspakirala, ali znam da će i kad završim biti deprimirajući. Znate zašto? Zato što je to stan za single djevojku. Nemam ništa protiv djevojaka koje su same, stvarno, samo što ja ne spadam među njih. Jesam se doduše iselila, ali ipak sam i dalje zaručnica. Ja sam ,,u vezi ”. Protrljam svoj

prstenjak. Čini mi se golim bez zaručničkog prstena. Bože, baš se osjećam jadno. Cijeli mjesec bez Roba. Hoću reći, znam da je to samo mali predah, ali nisam mislila da će biti ovako. Potpuni prekid veze... poput smrti. Podignem noge na stolić, uz uredno složenu hrpu blistavih časopisa. Pogled mi padne na djevojku na naslovnici, kose raspuhane na leđa, s

usnama boje karamela. „Žene koje imaju sve ”, piše joj preko grudiju. Listam, tražeći taj članak. Žena koja ima sve, nosi visoke pete i frizuru koja sigurno nije bila jeftina; snimljena je u uredu kako autoritativno drži olovku. Na sljedećoj stranici u satenskoj se pidžami  izvalila uz poslužavnik s kroasanima, iako ih vjerojarno nije jela još od osamdesetih. A evo je gdje čuči na svojoj privatnoj plaži i grli troje prelijepe djece (čekajte malo, nije li jedno razroko?). Prava je istina da ima sve. Divan dom, predsjednica je uprave

uspješne tvrtke, sretno je udana i još nade vremena za peći kolače. Nije od onih koje sjede i čekaju da ih nazove bivši zaručnik. Latim se kratkog psihotesta u dnu stranice.

Jeste li i vi cura koja ima sve? Dob: Trideset i dvije godine, a kao što svi znamo, godine su, kao i konfekcijski broj, tek brojka. Veza: Kratak predah. Kako biste ocijenili svoju vezu na ljestvici od 1 do 5, s tim da pet

znači savršena? Izvan kategorije. Kako biste ocijenili svoju karijeru na ljestvici od 1 do 5, s tim da pet

znači posve nadahnjujući? Također izvan kategorije. Posao koji radim nije zapravo moja „karijera”. Kako biste ocijenili svoj odnos s najvažnijim ljudima u vašem životu? Hmmm, najvažniji ljudi... To su Lucy i Max, valjda. M oji najstariji prijatelji. Označim „dobro”, a onda promijenim u „odlično ”, za slučaj da Lucy vidi.

Još moram zbrojiti rezultate i pronaći opis koji mi odgovara. Piše da moram raščistiti što su mi prioriteti i postaviti si „životne ciljeve ”. Tako je! Ono što mi treba, to su životni ciljevi. Broj jedan je bez sumnje Rob: to da se udam za Roba, da imam

Robovu djecu... ali pretpostavljam da bi mi i karijera trebala biti životni cilj.

Onda ne bih toliko djelovala kao luzerica, a istina je da sam oduvijek mislila kako ne bi bilo loše popeti se na mjesto nabavljača za lanac

robnih kuća Barnes and Worth, prije nego što odem na porodiljni. Radim kao  product menadžerica na odjelu darova za dame i u tom svojstvu provodim dan smišljajući „poklon setove”, tako da ljudi mogu kupiti nešto povoljno za svoje punice i neudane tete. Set u kojem su pjena za kupanje „Ljetna kiša” i losion za tijelo (i gratis toaletna torbica s uzorkom kišnih kapi). Sklopivi kišobrani, setovi za manikuru, rukavice za masažu, rukavice od meke kože, torbice za

šminku sa škotskim uzorkom, privjesci za ključeve u obliku životinja s ugrađenom minijaturnom svjetiljkom. Pokrivala za glavu, već prema godišnjem dobu, „vaš začinski vrt ”, luksuzna kolekcija mini džemova za sladokusce. Te stvari. Bacim pogled na nijemi mobitel. Robu je ovoga mjeseca rođendan.

Da ga nazovem i čestitam mu? Kad je vrijeme da zaboraviš rođendane svog dragog? Moram to istražiti, upravo takve stvari trebale bi biti na mojoj internetskoj stranici.

Prošle sam godine za njegov rođendan  organizirala putovanje iznenađenja. Bilo je jako romantično, osim što me zamolio da više ne priređujem putovanja iznenađenja jer je imao osjećaj da je „pao na štos ”. No moram prestati misliti na lijepe trenutke - ono što mi sad treba jest gruba realnost. Kako bih sagledala stvari iz šireg konteksta. Uzimam u

ruke jedne od onih ozbiljnih novina koje Lucy čita.  „Vodeći liječnici upozoravaju da se žene koje odgađaju majčinstvo izlažu riziku od neplodnosti,”  Zagledam se u sliku žene u kostimiću, s pletenim šlapicama tužno priljubljenim uz lice, a ispod piše:  „Kad žena prijeđe trideset petu, krivulja  plodnosti strmoglavo pada.”E, sad se zbilja osjećam grozno. Gledam u onu ženu sa šlapicama koja je predugo čekala. Slična je meni. Zašto tiskaju takve stvari? Zašto, kad postoji velika vjerojatnost da će to čitati žene koje su prešle trideset petu? Što bismo trebale učiniti - istrčati na ulicu, pronaći prvog tipa koji je u stanju stajati na nogama bez tuđe pomoći i dati se napumpati prije nego što taj ljupki balon plodnosti otprhne i sa

sobom zauvijek odnese ljestve kojima ga možemo dohvatiti? No uglavnom, ja još nisam prešla trideset petu. Proći će još godine prije nego što se strmoglavim, a dotad ću se već pomiriti s Robom. Bacam novine na pod.

Lucy se vraća sa šampanjcem - pravim pravcatim, pazi molim te, ne s gaziranim vinom. Ona si to može priuštiti, ima super posao u nekoj super firmi na trgu Berkeley. Smiješno, zapravo - do u tančine sam upućena u njezin seksualni život, a nemam pojma kakvim se poslom bavi. Jednom mi je pokušala objasniti. Nešto o „burzovnim papirima, dionicama, bikovima, medvjedima, procjeni rizika i bla bla bla.” Velika je faca, mislim. Strusim mjehuriće što mi namiguju. „Baš sam nešto razmišljala”, kažem, „ne bi bilo loše staviti i stranicu na kojoj bi ljudi mogli naći partnera, a komentare o njima pisali bi bivši znaš, kao što na Amazonu komentare pišu oni koji su pročitali knjigu? Pročitaš tuđe mišljenje prije nego što se odlučiš za kupnju . To bi bilo zabavno.”

„Osim što svi tvoji bivši misle da si ti ispala vragu iz torbe.” „Ne svi... misliš, svi?” „Nije li Riđi Roge zbog tebe postao homić, sjećaš se?” „Ne može netko zbog nekoga postati homić, Lucy. Pa nije to kult.” „Zatim onaj tip iz vučne službe. Onaj s kojim si spavala nakon što ti je popravio Mini. Rekao je da si mu uništila život.” Zablenem se u nju. „Znaš, trebala bi pisati savjete u ženskim časopisima, s tim tvojim darom da čovjeku saspeš istinu u lice.” „Hmm, da... ‘Pitajte Lucy’, zvuči dobro”, reče zamišljeno. Podignem mobitel, isključim ga i opet uključim, za slučaj da možda ne radi.

„Zašto ga naprosto ne nazoveš? Nije mi jasno čega te strah.” „Ničega me nije strah.” „Onda ga nazovi. Spasi sebe, a usput i mene, tolike muke.” ,,E pa dobro, i hoću.” Ono što zapravo ne želim jest nazvati Roba. Nisam razgovarala s njim otkako sam se odselila. Sigurna sam da pravila „malog predaha” određuju kako sam ja ta koja je otišla, a on taj koji treba nazvati. Hoću reći, ne možeš čovjeka ostavit i pa ga onda zivkati ujutro, u

podne i uvečer. Lucy me srdito gleda. Možda bih mogla hiniti da ga zovem...

„I nemoj se praviti da razgovaraš i da se samo čuje Ah, da, da, pa da ’“, kaže. Pronađem njegov broj i pritisnem - poziv. Pokažem joj zastrašujuće riječi na zaslonu - „Zvanje Rob” - i prinosim mobitel uhu, ne skidajući pogled s nje. Strah - da ne bi! Zvoni. Srce samo što mi ne iskoči iz grudiju.

„Ovdje Rob Waters.” Prekinem vezu i bacim mobitel kao da žeže. „Odlično ti ide”, primijeti Lucy. Mobitel zazvoni. Obje se zagledamo u pod, kamo je pao. Krenem prema njemu. „To je on”, kažem.

„Sranje”, odgovara ona i nimalo ljupko razrogači oči. Pritisnem tipku.

„Ovdje Vivienne Summers.” „Bok, Rob je... Jesi li me to ti zvala?” Od zvuka njegova lijepoga glasa odsijeku mi se koljena.

„Ne, mislim da nisam”, odgovaram nemarno. „Bio je tvoj broj.” „Dobro, dobro... jesam, ali sasvim slučajno. ” „Ah, tako. Kako si, Viv? Jesi li dobro?” „Jesam. Zdrava sam, imam puno posla, znaš... A ti? ” „Sjajno.” U pozadini čujem raspremanje posuđa. „Jedeš?” kažem. „Dolaziš u subotu?” kaže on istovremeno. „U subotu? Subotu, ah...” Da, ovo je dobro! Pravi se da ne znaš da je vjenčanje Jane i Huga. Pravi se da ti je svejedno što je ta subota bila na listi mogućih datuma za vaš veliki dan. „Hugovo vjenčanje?” podsjeti me on. „Ah, da. Doći ću.” „I ja. Mogao bi to biti dobar tulum.” Pravi se da je i njemu svejedno, ali po glasu mu čujem da jedva čeka da me vidi. Bit ćemo u istoj prostoriji. Potrudit ću se da izgledam ne odoljivo. Mislim da je upravo to ono što mu treba - vidjeti me, preklinjat će me da ga primim natrag. Zaboravit ćemo ovih mjesec dana. Jednoga ćemo dana sjediti uz pucketavu vatricu i svemu se tome smijati.

„Zapravo sam te htio nazvati u vezi te subote ”, nastavlja on. „Stvarno?” Sad će me pozvati da idem s njim. Jasno da ću ga odbiti, ne želim da ispadne kako sam samo to čekala. „Pa... htio sam ti reći da ću biti s nekim... uh... s jednom gošćom.” Kao da sam dobila udarac u vrat. „Gošćom? Oh. S kim? ” kažem, a glas mi zvuči čudno piskutavo. ,,S jednom prijateljicom.” „S djevojkom?”

„Da.” Ispričavanje u njegovu glasu propara mi srce. Treba mi sekunda da uopće dođem do daha. „S kakvom djevojkom?” „Kako to misliš, s kakvom?” „Je li to djevojka koja ti je prijateljica ili je djevojka, u smislu, znaš... djevojka s kojom spavaš?” Lucy čini kretnje kao da si želi dlanom prerezati vrat. Odvratim pogled.

„Uh... zar je to važno?” „Pa, ne znam je li ti ona važna? Gdje ste se sreli? Kad ste se sreli? Zaboga, Rob, ta tek je mjesec dana da sam otišla!”

„Slušaj, Viv, nemoj se uzrujavati...” „Uzrujavati? Tko se uzrujava? Ja ne!” „Ne mogu sad razgovarati. Samo sam ti htio javiti da dolazim s nekim.”

„I ja. I ja dolazim s nekim - ne s djevojkom, jasno. Ne, ne. Dakle... Drago mi je što si ti to prvi spomenuo. Kanila sam ti reći, znaš, da budeš spreman. Nisam znala kako će ti biti kad me vidiš s drugim...” „Dobro. Onda sjajno... vidimo se u subotu.” „Vidimo se!” Moram prekinuti prije njega i zato pritisnem „kraj razgovora”.

„Bok, Viv”, čujem, prije nego što se srušim.

2. Ocijeni bivšeg 2. srpnja, 8:03 Šalje: C. Heslop Prima: Vivienne Summers Naslov: Re: Ocijeni svoje bivše

Vivienne je bila sjajna. Svakako bih je preporučio kao curu. Privlačna je, dao bih joj 8 od 10, zaslužuje i više, kad hoće. Vrlo je odlučna - neki bi možda rekli tvrdoglava, što je za mene uistinu postalo problem. Impulzivna je, što može biti zabavno ali i   naporno, a povremeno sam imao osjećaj da je poput čička. Charlie Heslop (36), London Htjela bih napomenuti da je ovaj momak, Charlie Heslop, jednom prespavao pred mojim vratima zato što je htio znati kad se vraćam kući a sad sam odjednom ja čitak. Uh. Briši. Briši. Nećemo imati rubriku „Ocijeni bivše”, Lucy je imala pravo. Ali sad ne mogu misliti na internetsku stranicu, ne mogu misliti ni na što, zato što Rob ima komada. Izrekla sam to naglas, napisala i podcrtala, ali ipak nikako da to prihvatim. Misli mi se vrte u krug. Tko je ona? Poznajem li je? Gdje su se

upoznali? Je li se viđao s njom već prije nego što sam otišla? Koliki joj je opseg bokova? I onda opet u krug... i tako prolazi sat za satom i eto čudim se što je srijeda ujutro.

Ne može se tek tako nazvati bivšu zaručnicu i reći joj: „U subotu dolazim s nekim”, i smatrati da je to najnormalnija stvar. Kao da me je

izboo nožem. Zapela sam u nekom paklenom vrtlogu očaja. Ne funkcioniram. Ne mogu spavati. Na poslu sam poput zombija. Posao! Bacim pogled na zidni sat. Sedam i petnaest.

Oh, ne. Muka mi je od same pomisli da moram na posao. Čini mi se da me hvata neka bolest. Grlo mi je bolno, mučnina u želucu. Mislim da bi bilo najbolje da ostanem u pidžami i motam se po stanu. Neko vrijeme obilazim stolić, gacajući po toplim mrljama koje sunce ostavlja po

jeftinom laminatu. Malo predahnem na naslonu sofe i pogled mi preleti krovovima pred prozorom, zamišljam Roba i tu... tu prokletnicu. Vidim ih u kama sutra pozama, kako se smiju mojim nedostacima i bacaju u smeće ono što je ostalo za mnom... moj gel za tuširanje, poluprazna pakovanja boje za kosu, zagorjele posude za souffle. Dolje, na ulici, prvi jutarnji

putnici na posao kreću prema stanici. Oh, Bože, moram na posao, danas imam važan sastanak. Moram se pojaviti.

U spavaćoj sobi povlačim odjeću iz ormara na pod. Moj Rob je s drugom. „Samo sam ti htio javiti da dolazim s nekim. ” Točno to su bile njegove riječi, riječi koje su me katapultirale u pakao. Navlačim crnu haljinu i s mukom povučem zatvarač na leđima. Ne, to nije istina. Dok ja čekam da me nazove, on je već s drugom. A prošlo je tek mjesec dana. Zar mu baš nimalo ne falim? Zar me nije mogao bar jedanput nazvati? Uključim kupaonsko svjetlo što zuji i počnem prati zube. Sad se po svoj prilici bude... u našem krevetu. Na tu me pomisao spopadne ludilo pa hitro ispljunem pastu za zube, isperem usta i opet koracima premjeravam stan.

Ovdje je sve nekako naopako, čudno i zastrašujuće. Želim Roba, želim našu - eh, njegovu - lijepu, skupu kuću, naše jutarnje rituale. Sad je vjerojatno izašao otrčati krug, nakon što je pojeo tanjur voća i rižine pahuljice. Dobro poznajem onu staru plavu majicu koju je navukao i to kako mu je pripijena na grudima. Zatim će se istuširati - točno znam kojim slijedom, najprije kosa, plave će kovrče potamnjeti pod vodom. Volim ga gledati dok se sprema. Uvijek odlazimo zajedno na posao... uvijek smo odlazili zajedno na posao. Ovlaš bi me poljubio u obraz prije

nego što bi sišao s vlaka. A koga sad ljubi? Nju, eto koga. U nekih pet koraka prijeđem od kupaonice do spavaće sobe pa sjednem na krevet da zakopčam crne sandale. Ovaj sam krevet kupila prije mjesec dana. Sjećam se kako sam mislila da novac neće biti bačen jer Robu i meni je ionako bio potreban krevet u gostinjskoj sobi. Bila je navratila Lucy i sjela da ga isproba.

„Samo zamisli sve one ljubavne pustolovine koje te ovdje čekaju”, rekla je.

„Misliš, kad Rob navrati?” „Ne, rekla sam pustolovine! ’  „Naš seks jest pustolovan.” Rasrdila me.

„Želiš reći da ste jednom ostavili upaljena svjetla?” nasmijala se i ja sam je gurnula, tako da se srušila na krevet.

Vrag neka nosi Lucy, uzdahnem dok se češljam. Koja sam ja glupača! Prava kretenka, kad sam mogla čučati ovdje i misliti da mu nedostajem. Zamišljam kako je doveo curu, okrenuo ključ u bravi, otvorio vrata. Ona se divila prostoru koji sam ja uredila, legla u plahte koje sam ja odabrala.

Kako me samo sve to peče. On je moj, moj muž, moja sigurna budućnost. On je jedini život koji poznajem. Naše su sudbine isprepletene - to mi je sam rekao. Ja se nisam ni pokušala rasplesti, ali on jest, on je slobodan,

juri u novu avanturu, zastao je tek toliko da baci granatu u moj život. Oh, Bože, osjećam kako u meni buja panika. Pokušam usporiti disanje dok prekapam po toaletnoj torbici u potrazi za toniranom hidratantnom kremom. Potegnem olovkom za oči i nižem, ali prava je

istina da mi je lice tako podbuhlo od plača da je sve uzalud. A Bob i Marie? Njegovi me roditelji vole. Marie mi svakog Božića kupi novi par papuča. Znači li to da nikad više neću  sjediti u njihovom zimskom vrtu pijuckajući slatko bijelo vino iz najboljih kristalnih čaša koje imaju? A satovi golfa koje mi je Bob obećao? Što ako je Marie već kupila papuče? Vratim se u dnevnu sobu. Oh, kad ću ponovno vidjeti Boba i Marie? Zamišljala sam ih kao djeda i baku svojoj djeci - blage i strpljive, sjedokose, s naočalama na nosu, kao u slikovnici. Oni su bili jedina normalna i stabilna stvar u mom životu. A sad ih nema. Nepodnošljivo. Bacam se na razbacane jastuke i jecam zato što sam ih izgubila. Nakon nekog vremena, utrne mi lijeva noga. Ustajem i provjerim

koliko je sati. Pola osam. Pogledam se u veliko francusko zrcalo za koje sam u početku mislila da je fora. Sad mi izgleda glupo. Robu se ne bi svidjelo. Preteško je da bih ga objesila. Mis lila sam da djeluje umjetnički, ovako naslonjeno na zid, ali nešto ne valja s odrazom - nije istina da sam šira u bokovima nego u ramenima, provjerila sam. Stanem pred njega i

zagledam se: smeđokosa cura natečenih očiju u bezličnoj haljini. Uvučem trbuh, širom otvorim oči i malo popravim šiške. Obrišem olovku što se razmazala. Ispravim se, a onda opet pogrbim u svoje uobičajeno držanje. Nemoguće je umaknuti, izgledam onako kako se i osjećam: posrano. Sva sreća, Lucy mogu nazvati jednim jedinim brzim pritiskom na gumb. „Ovdje Lucy.” „Hej, ja sam.” „Viv, ne mogu razgovarati.” Zvuči kao da je suspregnula dah. „Okej, neću dugo. Samo me zanimalo - kako bi me opisala? Jesam li zgodna?”

„Da.” „Na koji način? Zgodna, u smislu seksi? Onako kao simpatična cura? Ili sofisticirana?” „Zgodna u smislu seksi”, protisnu ona. „Hmm. Seksi kao vamp ili nenametljivo seksi?” ,,A kakva bi željela biti?” Sad se čini da dahće. „Pa, idealno bi bilo da sam seksi... onako nemarno, bez truda.” „E pa, takva si.” „Zapravo nisam - ja ulažem trud.” „Briga me, Viv! Pod pokrivačem mi je muškarac i ne želim te više čuti.” Prekine vezu. Da ne povjeruješ. Koja sebičnost. Lucy ponekad zaista umije biti sebična... i okrutna. Zna da mi je srce slomljeno. A tko li joj je taj pod pokrivačem? Koliko znam, nije u vezi. Ne mogu vjerovati da izlazi s nekim a da mi to nije spomenula. Ne samo da je okrutna i sebična već je i zatvorena. Odlazim u kuhinju i neko vrijeme zurim u prazno. Razmišljam kako bi bilo da si skuham kavu. Ogledam se ružičastom, blis tavom kuhinjom i

čini mi se bezveznom u usporedbi s onim Robovim ručno izrađenim elementima od orahovine. Što li me spopalo da uzmem ovaj stan? Otvorim frižider i zapiljim se unutra. Uzdasi pomažu. Što ljudi rade u ovakvim situacijama? Vjerojatno odu kući, k svojima, pa se isplaču i popiju šalicu čaja, ali kod mene stvari nisu tako posložene. Za moju bi se majku valjda moglo reći da je vječita lutalica. Rodila me sa šesnaest, a dok sam navršila sedmu već je zaključila da nije stvorena za majčinstvo pa je „otišla s Ciganima”, kako je znao reći djed. Mogla bih otići kući, k Nani. Zašto ne? Nazvat ću je. Zatvorim frižider i potražim mobitel. Zvoni. Pa gdje je? Bacim se na sofu, stalno iznova pritišćući gumb za ponovni poziv. Sigurno je u vrtu, podrezuje ocvalo cvijeće, u jednoj od onih vrećastih lanenih haljina i bizarno širokim cokulama i pojma nema kroz što prolazim. Zovem opet. Ovaj put se javlja, zadihana.

„Dobili ste broj sedam jedan osam devet nula nula! ” „Nana! Već te nekoliko puta pokušavam dobiti. Gdje si?” ,,Oh? Pa... tu.” Zvuči čudno, zatečeno, poput djeteta koje je upravo izreklo laž. „Našao je drugu, Nana”, zacvilim, zahvaćena bujicom tuge, „Tko to, mila?”

„Rob. Moj Rob.” Mučna tišina. „Sjećaš se da smo se trebali vjenčati? „Mislila sam da si prekinula s njim.” „Jesam, ali sad je našao drugu! Nisam očekivala da će naći drugu! ” Nos mi je pun, čujem vlastiti kreštavi glas koji ne staje. Zatim zveket, kao da je limeno vjedro palo na pločice. „Nana? Jesi li dobro?” Čujem prigušen hihot. „Nana?” „Da, mila, sve je u redu. Reggie je ovdje i upravo je srušio vjedro za šampanjac.”

„Vjedro za šampanjac?” „Daj, Reg, podigni ga, sav led će poispadati! ” „Kod tebe je rano ujutro i pijete šampanjac?” „Tako je, mila.” Zvuči vrlo zadovoljno. „Pa još nije ni osam.” „Imamo i dimljenog lososa. Priredili smo ručkodoručak sa šampanjcem!”

„Ručkodoručak? To je obično oko jedanaest.” „Je li? Pa onda je to doručak.” I ona mi nemilosrdno okreće nož u rani. Svi se odlično provode, osim mene.

„Dobro Nana, najbolje da te pustim na miru. Ne mogu ti kvariti doručak svojim jadikovkama, zar ne?” „Dobro, dušo. Hoćeš li se kasnije javiti?” „Možda.” „Čujemo se, zlato.” Prekinem vezu. Zlato? Doručak sa šampanjcem? Sve je ro utjecaj onog njenog susjeda Reggieja. Stalno je tamo, osobito otkako je djed

umro. Čak se i javlja na telefon! Bože. Samo mi još treba zaljubljena Nana. Ne bi smjela imati bolji ljubavni život od mene. Pa sedamdeseta joj je! Ubacim mobitel u torbu. Vrijeme je da krenem na posao. Prođe me zimica i upitam se ne bi li mi trebala jakna. Zakoračim na stubište, dvaput se vratim po ključeve i novčanik, prije nego što se smrdljivim sagom spustim na ulicu.

Misli mi vrište u glavi, svakoj je potreban uskličnik. Lijep je dan, pomislim. Lijep dan za vjenčanje u bijelom! Jane i Hugo se žene! Za tri dana! Što da radim? Ne mogu otići! Ali ne mogu ni ne otići! Već sam prihvatila pozivnicu!

Uletim u autobus tren prije nego što će vozač zatvoriti vrata i stojim stisnuta uz pregrade za prtljagu dok se drmusamo londonskim ulicama. Kanila sam skoknuti na to vjenčanje u svojoj staroj plavoj koktel -haljini i pomiriti se s Robom. Sad se sve mijenja. Preostaju mi tri dana da

pronađem haljinu koja rastura, izgubim par kila i nabavim novog dečka. Beznadno. Usredotočim. se na izloge dućana u prolazu dok se drndamo prema centru, zamišljajući se u raznim haljinama koje usput vidim, uspoređujući se sa savršenom suparnicom i osjećajući da joj nisam dorasla, kad eto moje stanice.

Priključim se rijeci zaposlenika i prijeđem Marylebone Road prema Bak er Streetu, pitajući se, kad god se mimoiđem s nekom ženom, je li to ona? Prijeđem ulicu i progutaju me rotirajuća vrata upravne zgrade Barnes and Wortha.

Uguram se u dupkom puni lift i vrata se zatvore. Strelica koja svijetli pokazuje prema gore, a onda nestaje kad se vrata ponovno otvore i visoki čovjek prosijede kose ugura se među nas. Odmaknem se da me ne nagazi onim golemim ulaštenim cipelama. Strelica se vrati. Krenuli smo.

Ne, nismo. Vrata se iznova otvaraju i ukaže se žena s izrazom ispričavanja na licu, u preuskom puloveru. Sklizne u kut, stojeći na vršcima prstiju. Okej, sad krećemo. Strelica. Dobro. Za Boga miloga! Vrata se otvore i vidim nas na zidu obloženom zrcalom, s druge strane, mala limenka ljudskih sardina. Neki tip s ljigavim gelom u kosi, tako da djeluje kao da je nije pošteno osušio,

pokuša ući. Ali sad se vrata više ne mogu zatvoriti. Treba cijela vječnost da tipu sine kako je on tome razlog i da izađe. Vrata se opet zatvore i otvore jer pritisnuo je jebeni gumb.

„Više nitko ne stane! Prestanite pritiskati gumb!” vrisnem ja, iza onog prosijedog. Liftom prostruji valić uzbuđenja kad se vrata zatvore i mehanizam nas povuče gore. Sumporast miris prdeža pomiješan s losionom za brijanje. Proučavam prhut na ovratniku prosijedog čovjeka, osjećajući poglede na svojim leđima, okrenem se, očekujući osmijeh ili čak komentar, ali sve me oči izbjegavaju. Lica su bezglasna i blago začuđena poput stada u stanju šoka. Briga me. Ne znam kako, ali prisegnem samoj sebi, da ću do kraja radnog dana imati haljinu i plan. Hoću, hoću, hoću.

3. Naučene lekcije Mjesečev kolačić: Može li mi tko pomoći? Ostavio me dečko i osjećam se ko hrpa govana. Alicat:  Jadni Mjesečev kolačiću, proći će. I mene je moj lani okrutno ostavio, znam kako ti je. Uzimaj stvari dan po dan. Zraka sunca: Nikad si nemoj dati istetovirati slovo B na svakom guzu. Mjesečev kolačić: BB? To su njegovi inicijali?  Zraka sunca:  Zove se Bob (u to se vrijeme činilo kao simpatična i smiješna gesta). Alicat: Okani se te ljubavi, ali nemoj se okaniti ljubavi. Zraka sunca: Isto tako uništi sve snimke seksa s njim. Alicat: Zaista ćeš ga preboljeti i jednog dana biti sretnija. Mjesečev kolačić: Hvala svima, valjda će mi se jednog dana vratiti nada. Koola: Hrpo luđakinja. Moj je ured na trinaestom katu. Kažem „ured”, ali prije bi se reklo „radni odjeljak”. Svi smo nagurani u jednu prostoriju i razdvojeni pregradama

presvučenima filcom, kao ovce u toru. Mogu se navirivati preko svoje pregrade po cijeloj prostoriji. Jako, jako je siva, a fluorescentna rasvjeta zuji tako da čovjeka spopadne glavobolja. Sigurna sam da je to jedna od onih zgrada s potencijalom za razvoj mnogih bolesti. Utonem u svoju

stolicu na kotačićima i pokušam se ne obazirati na grč u želucu. Jutros imamo radni sastanak pod naslovom „naučene lekcije”. Razmotrit ćemo prošle pogreške da vidimo što se iz njih može naučiti. Moja pomoćnica Christie trebala je prirediti stol s proizvodima iz prijašnjih linija koji se nisu prodali i sabrati rezultate potrošačkih anketa. Molila me da joj pružim priliku za prezentaciju pred Velevažnom, koja je glavni nabavljač i naša šefica. Bit će to kao da rotvajleru dobacite slatko štene za igru, ali pristala sam - ionako nisam imala vremena sama se pozabaviti time.

Gledam kako Christie prilazi svom stolu njišući bokovima, platinasta kosa začešljana joj je u čvrstu punđu, a koža se guši pod tekućim puderom što simulira preplanulost. Crvene cipele s visokom potpeticom i

plavi kostimić upotpunjuju ono što bih nazvala „izgledom stjuardese”. Christie valjda misli da je to korporacijski stil. „Jutro!” zapjevuši. „Jesi li čula za rezove?” „Kakve rezove?” pokušavam privoljeti svoje prastaro računalo da proradi.

„Stežu se pojasevi ovdje u Barnes and Worthu. Rezovi u budžetu i te stvari.”

„Tko kaže?” „Paul je čuo na radiju.” „Ah, recesijske mjere”, pokušavam zvučati znalački. „Mislim da nema razloga za zabrinutost. U vrijeme krize ljudi ionako kupuju više beskorisnih darova, tako da ćemo mi imati više posla.”

„Ah, da!” kaže ona, zadovoljna. Stezanje pojasa? Ne sviđa mi se to. Ne mogu reći da volim svoj posao ili da mi je katkad čak i drag, ali prilično je kreativan i omogućava mi da platim račune. Nikako mi se ne bi svidjelo da ostanem bez njega. „Jesi li spremna?” pitam. „Pogledala sam prošlogodišnje izvještaj e o prodaji i za svaki mjesec odabrala tri proizvoda koja su se najlošije prodavala.”

„Sjajno”, resetiram računalo. „Oh, a imam i mišljenja potrošača, tako da i to možemo proanalizirati.”

„Dakle, znaš što ćeš reći?” „Što ću reći?” „Svoje mišljenje o tim proizvodima?” „Ah, na to nisam mislila.” „Velevažna će te to sigurno pitati.” Pregledavam mailove. Nijedan od Roba. Pitam se šalje li ih sad toj novoj curi i nešto me propara. Pokušam se primiriti i prebaciti misli na posao, bacim pogled na popis koji je Christie sastavila i pravim bilješke u

glavi. Želudac mi titra nervoznom energijom, na rubu sam. Sastanak neće dugo potrajati. Moram potražiti haljinu. Svejedno mi je koliko će koštati ili u kojem će stilu biti, važno je samo da bude fantastična - haljinačarobni-štapić, koja prikriva široka bedra i naglašava grudi... i zato se nadam da je Christie smislila što će reći. Ustajem. „Idemo?”

Ona zgrabi papire i bilježnice pa nabadajući potpeticama krene sa mnom hodnikom, prema dvorani za sastanke. Sjednemo za veliki ovalni stol, a ja zadrhtim od opake klime, u onoj

haljini bez rukava. Stiže Velevažna i uz tresak spusti fascikl na stol. Naočale u obliku polumjeseca strše joj nisko na kratkom kljunastom nosu pa zirka preko njih, bez imalo topline.

„Dobro jutro, Vivienne”, kimne meni, a onda Christie. „Christine.” „Jutro”, odgovaramo u isti glas, poput školarki. „Kao prvo, Vivienne, dopusti da kažem kako rado planiram svoje vrijeme pa bi mi bilo drago da sam dobila mail s dnevnim redom i popisom proizvoda kojima ćemo se danas pozabaviti.”

Bila sam zamolila Christie da to učini; ona je trebala preuzeti svu odgovornost za ovaj sastanak. Niz leđa mi prostruji neugodan osjećaj. „Imam jedan primjerak”, kažem i gurnem svoj primjerak preko stola. „Ispričavam se što ga nismo  poslale mailom - sinoć smo dokasna analizirale rezultate ispitanika, a to je utjecalo na dnevni red.” Odakle mi

samo naviru te laži? „Ajde, i to je... nešto.” Velevažna se zagleda u papir, podigavši obrve. ,,U redu, točka jedan: Christineina prezentacija neuspješnih linija.” Napućila je crvene usne. Tvrde oči boje jantara ne silaze s Christie. Christie ustaje i drhtavim glasom počinje čitati sa zgužvanog papira. „Razlog zbog kojeg smo se danas sastali po mom je mišljenju vrlo važan, a to je pogledati koji se proizvodi nisu dobro prodavali i analizirati razloge, a zatim razmisliti kako da se ne ponovi neuspješna prodaja proizvoda.”

Velevažna promrmlja nešto u stilu „I kamen bi proplakao ” i natoči si vode.

Hoće li mi trebati i nove cipele uz haljinu? Možda bih danas mogla uzeti dulju pauzu za ručak i poći u Oxford Street. Baš me zanima što će Robova „draga” imati na sebi. Velevažna gleda u svoje krilo i odmahuje glavom. Christie podiže kapu i rukavice za kupanje i cvrkutavim glasom čita komentare skupine ispitanika: „staromodno”, „takvu je kapu imala moja baka, a ona je već deset godina mrtva ”, „nikad to ne bih kupila”, „mrzim kape za kupanje”, „ovakav bih proizvod očekivala u jeftinom dućanu, a ne u Barnes and Worthu”...

O Bože. Christie stvarno pravi budalu od sebe čitajući naglas svaki komentar, umjesto da ih je općenito sažela. Koji joj je vrag? Prisustvovala je tolikim prezentacijama, zar nije ništa naučila? Mislila sam da će biti u stanju to izvesti. Poslije ću je ubiti, ali sad se zahtijeva spasilačka misija. Kako da to izvedem ne ponizivši je? Pod stolom si zarijem nokte u dlanove.

„... ‘izrazito nedopadljivo’, ‘kakva bi to boja trebala biti’“, nastavlja pjevušiti Christie. Velevažna manikiranim prstom najprije pritisne obraz, a onda ga uperi poput pištolja. „Stop. Zašto niste organizirale anketu kad smo osmišljavali proizvod, prije nego što smo proizveli pet tisuća ovih čudesnih ‘setova’.” Palcem i kažiprst om podigne kapu za kupanje kao da su usrane gaće i hiti je prema Christie. „Reci mi, Christine, bi li ti ovo kupila?” Christie se nasmije. „Nema šanse!” „A tko je to onda smislio i tko je tome dao zeleno svjetlo? ” poviče Velevažna. Zavlada muk kao kad skupa kristalna vaza sklizne sa stola, tren prije

nego što će se rasprsnuti. Christie pogleda u mene, a krupne oči joj se pune suzama.

Ustajem i uzimam kapu. „Mogu li objasniti pozadinu ovog proizvoda? Set kape i rukavica za kupanje bio je dio linije ‘čarobne kupačice’ koju smo opremili dizajnom morskih sirena u stilu pedesetih. Tri druga proizvoda - set za pedikiranje, pjena za kupanje i losion za tijelo, tekući sapun za ruke i krema - odlično su prošli. U fazi osmišljavanja, potrošačke ankete bile su pozitivno intonirane prema cijeloj liniji, ali

sada mislim kako bi se neka vrsta turbana u kombinaciji sa spužvom jarkih boja pokazala boljom. Ja sam to osmislila, a vi... vi ste dali zeleno svjetlo.”

Nekako smo se provukle kroz jutro i kroz ručak. Pokušavala sam zaštititi Christie, ali i uredske čistačice bile bi uvjerljivije od nje. Eto što smo naučile: 1. Treba paziti da svi proizvodi unutar iste linije imaju jednaku snagu.

2. Kupac mora steći dojam da dobiva nešto kvalitetno. 3. Christie će dobiti otkaz.

Bez riječi skupljamo svoje promašene proizvode. Osjećam kako se oko Christie širi nelagoda, kao da se puši. Kimnem Velevažnoj pa krenemo prema vratima, ali me ona pozove natrag.

„Vivienne, mogu li časak razgovarati s tobom?” „Naravno. ” Christie je zastala na vratima. „Ti možeš ići, Christine”, Velevažna joj mahne rukom optočenom narukvicama. Vrata se zatvore i ponovno sjedamo za stol.

„Vivienne, neću okolišati. Rečeno mi je da valja skresati troškove i da će zato neki morati otići iz našeg odjela. Sve imam na oku...”, oštro se zapilji u mene, „... ali da budem iskrena, upravo tvoja pomoćnica Christine čini mi se neprikladna.” „Christie.” „Molim?” „Zove se... Christie, ne Christine.” „Svejedno. Nju ću otpustiti.” „Dobro. Možete li to tek tako?” „Da, mogu.” Licem joj prijeđe tužan osmijeh, kao da je ubija teret tolike odgovornosti, a onda skupi papire i ustane u zagušljivom oblaku

parfema. „A da joj omogućim dodatni trening? Vjerojatno nije stekla dovoljno iskustva. Bit će da je nisam dovoljno izlagala odgovornosti.” „Vivienne, lijepo od tebe što je braniš, no kaniš li se popeti na menadžerskoj ljestvici, morat ćeš se naviknuti na takve stvari.” „Da... Ali stvar je u tome da se osjećam odgovornom. Ovo joj je bila prva prezentacija. Nije li jeftinije zadržati Christie nego uzeti novu pomoćnicu i onda je obučavati?” Nasmijala se. „Nismo mislili uzeti zamjenu.” „Oh... pa... mislim da to nije fer. ” Sklapam ruke i ponovno ih orvaram, osjećajući kako mi uši gore. „Okej, daj joj usmenu opomenu. Dat ćemo joj priliku da se popravi. Ali samo jednu, sljedeći put odlazi. ” Ustaje i tad primijetim njezina čudesna stopala. Sandale prljavobijele boje i ružičaste čarapice. Pridrži mi vrata. „‘Lekcije koje smo naučili’, dat ćeš to napisati i odaslati po odjelu do...?” „Eh... recimo, do petka?”

„Do sutra. U devet imam sastanak nabavljača.” Sjedim sama i osluškujem klimatizacijski uređaj koji šumi, i osjećam se kao da plutam nepreglednim morem što se valja. U redu je ako se usredotočite na osjećaj plutanja, ali ogledate li se oko sebe, sa svih strana

dižu se golemi valovi i samo što vas ne potope. Morat ću ostati dulje da završim taj glupi izvještaj. A danas sam trebala potražiti haljinu. Na rokovniku napišem „KVRAGU” i odem razgovarati s Christie. Za svojim je stolom, pognute glave, a šijom joj se širi crvena mrlja. Pred njom je ona hrpa neuspješnih proizvoda i bilješke sa sastanka na kojima vidim da je ispisala: „Nemoj zajebati stvar” i dvaput podcrtala.

Bez riječi sjednem do nje. „Bože, bilo je strašno, zar ne?” kaže. „Hmm, pa moglo je biti i bolje.” „Zaista sam se naradila pripremajući sve to.” „Znam.” „Nisu joj se svidjeli oni komentari, hm?” „Stvar je u tome da nabavljači misle da su kupci neznalice. Trznula se na komentar o baki.” ,,Oh, Bože, što je rekla?” „Da ti moram dati usmenu opomenu.” Christie mi želi nešto reći, ali joj usne zadrhte. „Ej, nemoj se uzrujavati.” „Usmenu opomenu. I... kako se to radi?” zacvili. „Ne znam, možda samo kažem ‘opominjem te’ ili tako nešto.” Zavrti glavom. „Nisam trebala početi s kapom za   kupanje. Nitko ne voli kape za kupanje.”

Uzmem kapu s hrpe i navučem je. „Ja ih volim.” Ona se slabašno nasmiješi. „Opominjem te”, kažem i priprijetim joj prstom. ,,Oh, Bože.” Nasloni glavu na dlanove i brizne u plač. Skinem kapu. „Daj Christie, ne plači. Dobro znaš kakva je Velevažna.” Potapšem je po leđima. „Christie, dobro radiš svoj posao. ” Ona iznenađujuće glasno, napuklo zacvili. Nekoliko glava iz odjela računovodstva okrene se prema nama. „Daj, Christie, ja sam pogriješila. Trebala sam ti napomenuti da ne čitaš komentare.” „Jesi?” „Da.” ,,A zašto onda nisi?” Zuri u mene suznih očiju. „Zaboravila sam.” „Hvala lijepa.”

„Nisam mogla znati da ćeš to čitati. ” Ona me samo gleda onim krupnim, vlažnim očima, a nešto u načinu na koji joj se tekući puder počeo otapati u meni izazove mučan osjećaj krivnje. Zašto nisam provjerila što kani reći? Valjda sam mislila da to umije izvesti, ali prava je istina da su mi misli bile drugdje. Mislila sam na internetske stranice, na veze, na subotu i vjenčanje i na to da je moj Rob s drugom.

Prije nego što mi sine što činim, sve ispričam Christie, a ona ostaje zatečena jer nikad dotad nismo razgovarale o privatnom životu, osim usputnog „Lijep vikend?” i slično. „Kako ćeš pronaći haljinu za tako kratko vrijeme? Kad ćeš je nabaviti?” pita, i ja osjetim novu navalu adrenalina od koje mi dođe da potrčim uredom, vijugajući između stolova. „Ne znam. Danas očito ne. Moram napisati izvještaj.” „O ne!” povikne ona, od čega poskočim. „Moraš u šoping!” „Da”, jauknem. Kako li se samo zainteresirala za moje probleme. ,,A da ga ja napišem? Ne, ne, loše pišem izvještaje, neće ići.” „Ne brini se, Christie. Već će se sve nekako srediti.” „Ne, imam ideju! Moj prijatelj Nigel je modni dizajner - zapravo je student mode, ali ima dara. Možda b i ti mogao posuditi neku od svojih haljina koje drži kao uzorke. Meni je već posuđivao - kad mi je trebala neka totalno luda haljina.”

Je li?” Kad li je njoj trebala totalno luda haljina? Na tren se zainteresiram, ali onda se sjetim da Christie ima tako na predne ideje o modi da joj se nerijetko smiju, kao onom prilikom kad je navukla bijele dlakave štucne zbog kojih su se svi valjali po podu.

„Hvala, draga, ali bojim se da modni dizajneri ne prave haljine u mojoj veličini.” ,,A koji si ti broj? 46?” „40”, otresem se na nju. Hitro mi odmjeri bokove. „Dobro, 42 u nekim dućanima.” „Mogu ga pitati. Ona zadnja koju mi je posudio bila je divna, totalno originalna. Ako ima nešto, mogao bi to donijeti danas popodne. Studira na St. Martinsu... da ga pitam, ha? To bi mogao biti odgovor na tvoje molitve.” Odgovor na moje molitve ne bi bila haljina. A opet, s druge

strane, ne bi bilo loše da se ne moram panično vući uokolo i isprobavati haljine, osvijetljena odozgo, u onim smrdljivim garderobama...

„Dobro, Christie. Vrijedi probati, zar ne?” zagledam se u njezino ushićeno lice. „Hvala.” „Nema problema.” Osmjehne se. „Viv, stvarno si mi popravila raspoloženje.” „Dobro! ” „Kad sam čula tu tvoju priču, shvatila sam kako su moji problemi mali”, ustane i poravna suknju.

„To mi je drago”, ljubazno trepnem prema njoj. „Odoh po ručak. Hoćeš nešto?” Odmahnem glavom i pratim je pogledom dok odlazi, zatim uzimam njezine bilješke i počinjem pisati izvještaj. Nakon jednog sata napisala sam tek prvi odlomak. Ne mogu se koncentrirati. Grozne misli koje u meni bude paniku napadaju me u

niskom letu, poput galebova. Vadim svoj rokovnik i brzo prijeđem bilješke o internetskoj stranici dok ne stignem do čistog lista. Ispisujem naslov i podcrtam ga.

Obaviti (prije vjenčanja): 1. haljina - nabaviti

2. cipele - nabaviti 3. kosa - poduzeti nešto 4. tijelo - ??? Ne baš osobito koristan popis. Inače bih uživala u ovome - sve te pripreme i žurba bili bi dio veselja. Ali preostala su mi samo dva i pol dana, a toliko toga je na kocki. Znam da bih trebala trčati Oxford Streetom od dućana do dućana, ali kao da sam zaleđena, kao da sam već izgubila. Ima drugu. Što ja tu mogu? Koja bi haljina to mogla promijeniti? I dok tako razmišljam, srce mi se puni beznađem i sjedim kao hrpa jada što bulji u prazno. E, ne može tako. Pogledam kroz prozor u sunčanu izmaglicu. Zaista prelijep dan; dan koji se otegnuo dug i samotan. Nedovršen izvještaj titra s monitora, ali

mene nešto neodoljivo vuče van. A i ne želim biti sama. Postoji li netko tko nema pametnijeg posla nego da ste u srijedu

popodne, po sunčanom danu, šeće sa mnom gradom?

Max zagrabi dugim koracima u ugodni polumrak „Krune ”, u trapericama i majici i onim svojim prastarim crnim motorističkim čizmama, unatoč vrućini. Povuče goleme sunčane naočale crvenih okvira na čelo i tu stoje kao drugi par očiju, pa žmirne, privikavajući se na mrak. Mahnem mu sa svog stolića u kutu. „Što si ti, neki šišmiš koji vreba tu unutra? Vani ti je predivan dan ”, kaže. „Znaš što, to mi fakat ide na živce. Čim malo proviri sunce, eto ti svih: ‘Kako divan dan! Kako divan dan!’ Izlete van i počnu izvoditi stvari koje nikad ne čine, nagrnu u parkove, ne bi me čudilo da ima ranjenih. A ja uvijek sjedim u  pubovima. Ponašam se normalno. To ti misliš kako treba izvoditi nešto posebno.”

Časak, dva me promatra. „Stvar je gora nego što sam mislio ”, kaže. „Što ćeš piti? Kriglu djevičanske krvi?” „Čašu bijelog vina. Veliku. Bez čipsa, ne mogu ih prestati jesti.” Gledam kako se naginje na šank i flertuje s konobaricom, Ona zabacuje kosu i smije se dok on uzima svoju kriglu. Vraća se za stol s pićima i onim što je ostalo od njegova smijeha.

„I, kako si?” privuče barski stolac. „Ne bi li ti trebao biti do guše u poslu, stvarajući remek-djelo ili tako što?” „Za tebe uvijek imam vremena.” „Ne znam kako uspijevaš zaraditi za život kad je dovoljno da te netko pozove i već si u pubu.”  „Isuse, imaš pravo. Bolje da odem!” Pijucka pivo, a ja kušam hladno vino. Otvori vrećicu pržene slanine i gledam kako je stavlja u usta, komad po komad, hruska i glasno guta. „Što je? Ne voliš prženu slaninu?” „Pržena slanina.” „Hoćeš jednu?” „Ne.” Podigne vrećicu i saspe ostatke u usta, a onda od nje napravi lopticu i ugura je u pepeljaru pa jezikom čeprka zaostale komade iz kutnjaka. „Zaista lijep prizor” , kažem ja. „Što je tebi?” pita. „Oh, ne znam... možda to što u subotu moram sama na vjenčanje, a tamo će moj bivši zaručnik biti s novom curom.” Otpije gutljaj piva. „Pa onda nemoj ići. ”

„Moram ići, Max. Za razliku od tebe, ja poštujem dogovore. ” On se namršti, izvije obrve i zagleda se kroz vrata. „Onda idem ja s tobom.”

„Ti?” nasmijem se. „Piće je besplatno. Ti bi se oblio. Nastao bi kaos.” „Ionako u subotu ne radim ništa.” „Kao na onoj večeri gdje su bile obavezne kravate, a ti si svima pokazao guzicu.”

„Imam odijelo... negdje.” „Je l’ to ono s promocije?” „Ne. Zašto, što mu je falilo?” „Ne mogu vjerovati da me to pitaš. ” Osmjehne se i primijetim da mu je prednji zub okrhnut. Zašto to ne

sredi? Zubari danas čine čuda. „Ma, hoću reći samo to - ako je Daniel Craig u subotu zauzet, voljan sam ići umjesto njega.” U svom očaju razmatram mogućnost da se stvarno pojavim s Maxom. Max, moj zaista dobar prijatelj, koji se umije lijepo srediti samo ako mu ne dopustite da obuje tenisice ili stavi narančastu kravatu, ili oboje zajedno. Ne mogu se pretvarati kako mi je on momak jer Rob ga

poznaje, ali ne mogu ni doći sama. Moglo bi ispasti dobro. Izgledat ću dostojanstveno. Sama, bez potrebe da odmah uskačem u novu vezu, ali u biti nimalo osamljena. „Koje boje ti je to odijelo?” Ako nije crno, plavo ili sivo, otpada. „Tamnoplavo, s prugama. ” „Tankim ili širokim?” zaškiljim na njega. „Što ti misliš, tko sam ja, Viv? To je super odijelo. Super izgledam u njemu.”

,,I ne bi imao ništa protiv toga da ideš sa mnom?” „Ne, ne bih imao ništa protiv toga da idem s tobom ”, kaže s prenaglašenim strpljenjem,

„Dobro. Pitat ću Jane može li.” „Svidjet ću joj se. Je li slobodna?” „Idemo na njezino vjenčanje! Slušaj, nećeš zaboraviti da si se ponudio, ha?” ošinem ga pogledom. „Neću.”

„I drži se mene, dobro? A ne da ideš uokolo i uvaljuješ se konobaricama - a priđe li mi Rob, moraš nestati. ” „Razumijem”, mangupski salutira. „Hvala ti, Max”, potapšem ga po koljenu. „Puno ti hvala. ” „Nema na čemu”, odgovara i blesavo se smješka. Podignem čašu i ispijem vino, a kad je spustim on se i dalje smješka i pilji. „Što je?” „Ništa”, odvrati pogled i tako časak sjedimo šutke. „Onda... moram natrag”, ustanem i poljubim ga u neobrijani obraz. „Hvala što si došao “ „Veselim se suboti”, dobaci mi dok izlazim na sunce. Po povratku u ured osjećam se malčice bolje. Možda je to zbog vina, a možda i zato što će Max ići sa mnom na vjenčanje, a to je definitivno nešto. Ne želim sama na vjenčanje. Korak naprijed. Dobro. Sve mi djeluje malo manje katastrofalno. Kad izađem iz lifta, ugledam Christie u našem malom radnom pregratku, a iza nje s metalne police visi haljina. To je bijelo-ružičasta haljina, suknje izrađene od perja. Ona digne pogled s internetske stranice posve nevezane s našim poslom.

„Upravo si se mimoišla s Nigelom”, kaže, ali ja je ne gledam. Ne mogu skinuti pogled s haljine,

„To je on sašio?” Sad sam dovoljno blizu da mogu dodirnuti bijelo pjenasto perje. Gornji dio je od bijelo-ružičaste svile. „Da. Dobro, hm? Kaže da je možeš slob odno posuditi, ali zaprlja li se ili što, morat ćeš je kupiti.” Skinem vješalicu i prislonim haljinu uz tijelo. Nikad nisam vidjela

ništa slično. Već samo držeći je, sva treperim. Tako je dobro izrađena. Ima uske satenske naramenice, a cijelom dužinom leđa sićušne gumbe. Zapljusne me val uzbuđenja. „Koliko bi koštala?” „Tisućicu.” „Tisuću... funti?” Ona kimne. „Da. Bože!” Mislim da sam u stanju biti vrlo, vrlo pažljiva, ta radi se o vjenčanju, a ne o divljem tulumu. „Predivna haljina”, kaže Christie. „Pogledaj ovo.” Otvori Nigelovu internetsku stranicu i odvrti snimku s njegove revije. Pistom proklizi

manekenka u toj haljini, u bež cipelama visokih potpetica i debelih potplata. Perje predivno leprša. Djeluje kul, prkosno i nemarno seksi.

Opčinila me. „Prelijepa haljina. Nitko nikad nije vidio takvu.” Christie se okrene u stolici i pogleda me dok držim haljinu uz tijelo. „Misliš li da će mi pristajati?” „Odnesi je kući i isprobaj”, kaže. Objesim haljinu zamišljajući sebe kako u njoj stižem na Janeino vjenčanje. Jesam li to u stanju izvesti? „Zbilja haljina u koju će se svatko zagledati, zar ne?” „Vivienne, ne bi mogla naći bolju”, svečano izjavi Christie. Pogledamo se u oči i u isti tren kimnemo. Kod kuće, nakon što sam slistila tri čaše pinota, stojim u toj lijepoj haljini i razgovaram sa sobom u zrcalu.

„Hej, dobar dan. Sviđa mi se vaša haljina. Ova? Hvala, jedan moj prijatelj, dizajner, napravio ju je za mene.”

Izvedem mali ples i pridružim se Palomi Faith na iPodu. Perje šušti i leprša i osjećam se sjajno. Gornji dio, kako da kažem, ističe figuru, ali u dobrom smislu, mislim. Jedine cipele s visokom petom koje imam od crnog su antilopa, ali pristaju, čine kontrast. „Bok, Rob ”, približim se zrcalu. Mačkaste oči koje sam izvela crnom olovkom djeluju opako. „Kako si? Ja? Ja sam dobro, javi se. ” Prođem pored zrcala pa se vratim,

zabacujući kosu. Da, to je haljina. To je definitivno prava haljina. Legenda od haljine. Jednog ću dana o njoj pričati našoj djeci. Kako dan blijedi, u sobu se uvlači mrak, ali bijelo perje čarobno blista u tami zrcala. Na iPodu je sad Ronan Keating, jedan od Robovih

omiljenih pjevača, pjesma uz koju smo jednom vodili ljubav. Pjevam s njim.

„Kad ništa ne kažeš.” Zagledam se u svoje blistave oči. Na obrazu mi zablista suza. „Ne mogu vjerovati da sam ga izgubila”, prošapćem. Otpijem malo vina i glavom mi prostruji misao, poput strijele.

Ono što je izgubljeno može se pronaći. Zatinja iskrica nade. Činjenica je da ću ga u subotu vidjeti. Naći ćemo se licem u lice. Čak i ako dolazi s djevojkom, moći ćemo razgovarati. Nije prekasno. Plamičak sada postojano gori. Gledam čarobnu haljinu i zamišljam Roba kako će zinuti kad me ugleda, kako će htjeti još jednom pogledati i, ne obazirući se na njezine prigovore, otrgnuti se i pojuriti k meni. Uhvatim se za tu misao kao za ostatak potonulog broda.

Ići će to lako da ne može lakše. Odjednom se radujem susretu. Za nekoliko dana vratit ću svoga muškarca.

4. Top-savjeti

za vrhunski izgled Stavite tonu šminke i tekući puder koji simulira preplanulost i sredite kosu tako da djeluje bujno. Marnie (28), Cheadle Pijte puno vode i dovoljno spavajte. Freya (42), Brighton Kupujte odjeću koja vam pristaje uz tijelo. Niste adolescentica, zašto onda nosite adolescentske traperice?  Sue (33), Lyme Regis Ne jedem li nekoliko dana, izgledam bolje... ali onda se osjećam zaista užasno, dakle ne činite to... zapravo, jedite više i to ono što volite, tada ćete biti sretni i izgledat ćete odlično. Ruby (30), Denham Kad želim dobro izgledati, nosim cipele s visokim potpeticama. One idu klik klak, baš me briga, klik klak, uskoro ću preboljeti. Rebecca (25), Teddington  Jednostavno budi to što jesi. Mama U zadnje vrijeme čitam mnogo časopisa na tu temu i koliko sam uspjela

razabrati, ovo su stvari koje možete poduzeti kako biste popravili svoj izgled bez plastične operacije: izgubiti težinu, izbijeliti zube, steći preplanulost, biti njegovana, nositi najskuplju dizajnersku odjeću i otići frizeru. Što se gubljenja težine i izbjeljivanja zubi tiče, to otpada - nemam

vremena. Ne bi bilo loše nanijeti malo preplanulost! u spreju, ali i to otpada jer bi moglo zamrljati haljinu. Sve ostale korake poduzimam. Dakle, neka mi Bog bude na pomoći.

Četvrtak popodne, četiri i trideset. Odlazim ranije s posla kako bih stigla na dogovor kod Davida Hedleyja. Nisam još bila tamo, ali po svemu

sudeći on je najbolji frizer u Londonu. U jednom od Christienih časopisa piše da onamo odlaze sve manekenke, a osim toga, David Hedley izrađuje i vlastite četke, tako da zapravo imam sreće što sam uspjela dobiti termin. Morala sam spomenuti vjenčanje, Roba i njegovu novu djevojku da bi me pristali nekamo ugurati. Dogovorila sam depilaciju nogu i bikini-zone u wellness-centru. Selfridges, sutra za vrijeme pauze za ručak.

Rekli su da će mi obrve srediti gratis. Izgleda da neće biti problema. Jednostavno ću izaći iz zgrade, nitko neće primijetiti. Zašto liftu treba toliko da stigne baš onda kad kidam s posla? Odgovor: zato što su u njemu obje, Velevažna, moja šefica, i Madežica, njezina šefica. „Dobar dan, Viv ”, k aže Madežica. „Idem samo da mi nešto isprintaju”, lupim. „Lijepo”, kaže ona i vidim kako Velevažna koluta očima. Vrata lifta se zatvore za mojim manijakalnim osmijehom i začas sam na ulici te krećem prema frizerskoj oazi. Ulazim u luksuzno uređen salon, s antiknim zrcalima od poda do stropa i plišanim stolcima. Recepcionarka mršava kao štaka, u tajicama

boje limete, pruža mi popis pića i zamoli me da pričekam na baršunastoj sofi dok stigne moja stilistica Mandy. Sva treptim od nervozne energije dok prelistavam otmjeni portfelj stilova. Voljela bih da se usudim odabrati kratku vilenjačku frizuru peroksidne plavuše ili da imam lice za nju. Šiške ili ne? Slojevito? „Bok! Viv, zar ne?” Punašna žena kojoj se vidi izrast pruža mi ogrtač. Nadam se da to nije Mandy jer po onome kako izgleda dalo bi se

zaključiti da bi joj dobro došla kupka. „Da”, osmjehnem se. „Hej, ja sam Mandy. Ja ću te danas stilizirati.” „Sjajno.” Uvučem se u ogrtač i krenem za njom do zrcala, gdje se ona igra mojom kosom, povlači je naprijed, podiže i pušta da padne. „Dakle, što ćemo?” upita. Zapravo mrzim kad me frizeri to pitaju. Želim da mi oni kažu što bi bilo najbolje za mene. Trebali bi me dobro pogledati i odlučiti se: „Blago slojevito, svuda podjednake dužine ”, ili

tako nešto. Možda ne baš to, jer upravo to su uvijek moje riječi. Htjela sam ih i sada ponoviti, ali mi je prebacila kosu preko lica, a glavu gurnula

na grudi. Podsjećam samu sebe da je ovo najbolji salon u Londonu. „Koliko kose imaš!” Pokušam dići glavu. „Zaista puno kose.” Naginje mi glavu na jednu pa na drugu stranu. „Vrlo gusta kosa. ” Počinjem misliti kako ne bih smjela imati toliko kose, kako i tu postoji granica.

„Što misliš da bih trebala učiniti s njom?” napokon izustim. „Želiš li zadržati ovu dužinu?” pita, a ja kimnem. Zamišljeno siše usnu. „Znaš, ovdje je jako teška”, pritisne me postrance, „jako je teška pa krivo pada. Nema ritma. Jako je plosnata.”

„Da”, nisam znala da bi mi kosa trebala imati ritam. „Mogle bismo je istanjiti na vrhu, zadržati duži nu i dodati nekoliko pramenova za nijansu tamnijih od tvoje boje da dobijemo teksturu” , kaže ona, a ja osjetim takvo olakšanje što se sa mnom ipak nešto može učiniti da se smjesta složim. Ona ode izmiješati boju, a mene odjednom spopadne neko sumorno raspo loženje. Kladim se da Robova djevojka nema tako neukrotivu kosu. Kladim se da je njezina svilenkasta, meka

kao u djevojčice i miriše na šumsko voće. Oh, zašto imam grivu? Nikad nisam upoznala oca, ali zacijelo je on odgovoran za to. Upravo proklinjem mamu što je spavala s nekim kosmatim medvjedom od čovjeka, kad mi Lucy pošalje poruku.

 „Jesi za brzo piće? ”   „Da, al kod frizera sam. ”   „Nazovi kad završiš.”  Baš dobro. Moći ću se pohvaliti novom frizurom. Mandy se vrati i ponudi mi piće. Uzmem bijelo vino i gledam kako mi hitro prekriva glavu komadićima folije. Nije tako loša ta Mandy,  zaista. Zacijelo je dobra kad radi ovdje. Ogledam se uokolo. Ima mnogo plavokosih mušterija koje

izgledaju bogato i oko kojih skaču. Malo se opustim. „Pitaju li te klijenti gdje si bila na godišnjem, Mandy?” pitam „Ne”, odgovori. „Ah, samo me zanimalo je li istina da ljudi s frizerima razgovaraju o godišnjem.”

„Nije”, namršti se kao da sam luda. Vjerojatno se previše usredotočila na posao da bi čavrljala; očito je totalna profesionalka. Dovuče okrugli grijač na kotačićima i uključi ga. On

se okreće oko moje srebrne glave, kao prstenovi planeta. „Pustit ćemo da boja odradi, vraćam se za nekoliko minuta. Želiš li što? ” Donesu mi još vina. Proučavam svoje lice i pitam se djeluje li mršavije. Od ponedjeljka nisam pošteno jela. Mislim da se naziru

jagodice, kad okrenem glavu ustranu. Uzmem časopis i čitam o ženi kojoj su eksplodirali implantati u grudima, sve dok me netko s a značkom na kojoj piše ‘Daniel’ ne povede do bazena, gdje mi divno izmasiraju glavu.

Malo poslije, Mandy se vraća i počinje rezati. Mokri pramenovi padaju. Čujem siktanje škara dok mi prolaze uz uho. Pitam se nije li na vrhu previše skinula, ali imam povjerenja u nju. Ta ovamo dolaze manekenke.

„Što kažete na boju?” pita. Zapravo ne vidim neku razliku, ali bit će zato što je kosa mokra.

„Lijepo. Vrlo diskretno.” Ona se osmjehne pa izvuče fen i veliku četku. Vidim kako mi se iz glave puši. Spreja i tapira dijelove uz lice, pokazuje mi kako izgleda

odostraga. Kimam iako mi se čini da je pomalo poput kacige. Ne želim je povrijediti. Cijelu me očetka i povede do mršave recepcionarke koja naplaćuje. „Dvije stotine funti, molim.” Progutam knedlu i pružim kreditnu karticu. Pogledam račun; petnaest funti za vino. Ali, vrijedilo je. Ta to je najbolji frizerski salon u Londonu. Kosa će mi odlično izgledati čim dođem kući i malo je popravim.

„Jako lijepa frizura. Jeste li zadovoljni?” pita me recepcionarka dok ukucavam PIN.

„Oh, da! Divna je. Zaista divna. Mislim da je divna”, kažem i iz nekog razloga prasnem u smijeh. Mahnem im, nespretno izletim kroz vrata i odjurim na sastanak s Lucy.

Uši su mi nekako zastrašujuće izložene. Gledaju li me to ljudi s podsmijehom? Gledaju li moju kosu? Čini mi se da je ona djevojka, tamo pored podzemne, upravo u mene gledala. Na svu sreću sastanak s Lucy imam odmah iza ugla; čut ću što ona misli i popraviti kosu u toaletu. To je podrumska taverna s odličnim vinom i dobrim tapasima; naše mjesto za brzinsko piće. Siđem zavojitim stubama i ugledam Lucy za jednim od stolova u kutu, s bocom i dvije čaše. „Što kažeš?” pitam, malo raskuštravši kosu sa strane. „Bila si kod frizera?” Ona zaškilji dok sjedam preko puta nje. „Ah, da. Trebalo je tri sata da bih ovako izgledala.”

„Na vrhu ti je malo kraća.” Digne se da mi zaviri u tjeme. ,,Oh! Puno kraća.” „Što? Je li?” popipam se i dotaknem nekoliko zastrašujuće kratkih čuperaka. „Izgleda u redu?” „Zgodno. ” „Zgodno. Ne zanima me zgodno. Upravo sam potrošila dvjesto funti.” „Potrošila si dvjesto funti na frizuru?” pita s nevjericom. „Kosa mi je puna pramenova, za nijansu tamnijih.” „Potrošila si dvjesto funti da bi ti kosa bila malo više smeđa?” „Da, Lucy, jesam.” Natočim si čašu vina i bacim pogled na Lucynu svilenkastu kosu, tako svilenu da joj se uši naziru kroz nju. Kako bi ona

mogla shvatiti? „Pa sretno ti bilo. Zar su to osamdesete opet u modi?” Uzmem jelovnik s tapasima. „Sirota Lucy. Ne budi ljubomorna na moju ljepotu.”

„Ali zaista si tako liiijeepaaa”, kaže, oponašajući neki Disneyjev lik. „Znam, teret je to”, uzvratim. Podigne čašu i kucnemo se. „Daj, da ti ispričam o haljini...” Ispile smo bocu, naručile drugu i prošle sve pojedinosti vezane uz subotu. Kako se trebam ponašati kad ga sretnem. Što da učinim bude li htio razgovarati. Kako da budem ljupka prema njegovoj novoj djevojci. A onda uzmem taksi i na putu kući pošaljem poruku Lucy kako je prava frendica. Odgovara mi: ,,I ti, baby” i tad mi padne na um da je uopće

nisam pitala za onog tipa pod pokrivačem. „Puno vina i malo hrane jednako gadna glavobolja. ” Nikako da naučim tu lekciju. Petak je, ne osjećam se dobro i kasnim na posao - što je jako loše jer moram uzeti dugu pauzu za ručak zbog depilacije. Jutros moja kosa izgleda pomalo kao perika Tine Turner. Gornji su

pramenovi tako kratki da je ne mogu skupiti u rep. Ona žena mora da je pala u zanos sa škarama, tamo meni iza leđa, gdje je nisam mogla vidjeti. A tamni pramenovi? Carevo novo ruho. Dođe mi d a zaplačem dok lakom pokušavam zagladiti čuperke, ali oni stražnji tvrdoglavo strše. Izgledam kao bolesni kakadu, a moram krenuti.

U autobusu provjerim rokovnik za slučaj da me na poslu čeka neka obaveza koju sam smetnula s uma. Bacim pogled na subotu. Pod subotom

sam nacrtala veliko srce. To je dan kad ću vratiti svog muškarca! Ali to je i dan Janeina vjenčanja, ne smijem to zaboraviti. Sumnjam da ćemo često

viđati Jane nakon što se uda za Huga. Već je ionako ne pušta iz vida. Načneš s njom temu o bilo čemu, kad eto ti njega, miluje joj ruku, ljubi je u kosu. Iritantno. On je omanji i zdepast, a ona tanka i sićušna. Kao da se pigmejski nilski konj vjenčava s vilom s božićnog drvca. Kažu da ljubav ne pita, a oni su živi dokaz. Na poslu me ne očekuju neki oso biti zadaci, osim što moram osmisliti novu liniju božićnih poklon-paketa. Sine mi neugodna misao o Božiću bez Roba, ali je otjeram. Dotad ćemo možda već biti u braku. Razmišljam o zimskim vjenčanjima - sve to bijelo krzno, crvene ruže i svijeće - kad stigne moja stanica. A onda sumorno jutro u uredu. Jedva uspijevam sabrati misli od

mamurluka i uznemirenih živaca zbog sutrašnjeg dana i kako onda mogu započeti išta ozbiljno? Christie je moju novu frizuru proglasila „otkačenom”. Sve rastezljive gumice sa stola dodala sam u loptu koju sam oblikovala prije godinu dana i iskušala djelovanje magneta za spajalice. Odaslala sam mailove nekolicini dobavljača, odigrala pasijans i stigao je čas za - orkestar, bubnjeve molim - wellness-centar.

Stigavši u Selfridges, ulazim u lift i na zadnjem katu zakoračim u neku futurističku kliniku, svu u bijelom i zelenom, blještavu. Ovdje borave samo lijepi ljudi. Uguraju me u sobu za tretmane i tutnu mi

papirnate gaće prije nego što uspijem narušiti posvećenu atmosferu, a onda se pojavi crnkinja od koje zastaje dah.

„Hajmo prvo brazilku, može? Da obavimo ono najgore”, zabljesne me blistavim osmijehom. Obično ne tražim bikini depilaciju, osim kad se spremam nositi bikini, što je rijetko, ali ovo je paket usluga, a i namamili su me gratis obrvama. Osim toga, zamislite da se Rob i ja sutra pomirimo,

pa kako to obično biva završimo u krevetu. Ugodno bi se iznenadio, zar ne? Mislim, uvijek je govorio da bih trebala nešto poduzeti u vezi svog divljeg mufa. „Brazilka? Što je to, kad vam ostane samo pruga?” „Sve se skida, uključujući i ono dolje, samo na vrhu ostaje pruga ili neki oblik.”

Dolje? Misli li ona na one dijelove koji vire ispod kupaćeg kostima ili na nešto drugo?  „Sve se skida dolje?” To mi se čini pomalo pretjeranim. „Da.” „I ljudima se to sviđa?” pitam odjednom uznemirena.

„Draga, ja dolje nemam ništa. Moj dečko od toga poludi! Da može, cijeli dan bi hodao za mnom.” Zamislim Roba kako hoda za mnom i preklinje me da ga primim natrag.

„Hajmo onda”, kažem. „Samo dignite koljena i rastvorite noge”, kaže. Moram priznati da je malo boljelo. U jednom trenutku se našla

između mojih nogu s pincetom, da dokrajči stvar. Muf mi se pretvorio u savršeno potkresan oblik srca. Nakon toga su noge i obrve mačji kašalj. Koža mi je crvena, natečena i osjećam kako pulsira. „Imate puno dlaka”, kaže ona metući. „Ne više”, promrmljam i odšepesam do blagajne. Toga popodneva uvijek se iznova zaprepastim kad odem na toalet.

Odahnem kad otkuca pet pa mogu skočiti do drogerije po kremu od aloje. Čim sam stigla kući, nazovem Maxa. „Halo.” „Bok, ja sam. Spreman za sutra?” „Što je sutra?” „Vjenčanje!” „Čekaj malo, nikad te nisam zaprosio.” ,,Max! Prestani se zajebavati. Janeino vjenčanje. Ideš sa mnom.” „Okej.” „Zaboravio si, ha?” „Nisam.” „Znači, imaš odijelo?” „Da.” „Dobro, dakle ujutro ga odjeni i čekaj da taksijem dođem po tebe. Doći ću oko dvanaest.” „Dobro, a što ćeš ti imati na sebi?” „Haljinu, zašto?” „Pa, možda bi bilo dobro da se uskladim s tobom. ” „Da se uskladiš sa mnom?” „Pa da, znaš, zataknem cvijet iste boje kao tvoja haljina, tako da se vidi da smo zajedno.”

„Nismo zajedno. Vraćam se Robu. ”

„Dobro. Shvaćam.” „U redu, onda... vidimo se sutra?” „Osim ako noćas umrem.” „Bok, Max.” Prekinem vezu i časak sjedim slušajući sirene i promet s ulice. Sve u stanu mirno je i tiho. Objesim haljinu na vrata ormara i ispod nje stavim cipele. Sastavim popis s naslovom ‘zadnje pripreme’ i položim ga na

toaletni stolić. Uspijevam rano leći, ali nikako da zaspim i dočekam ponoć čitajući knjige o samopomoći. „Osluhnite lavlju riku u sebi!” U meni je sićušan mačić. Mijau.

5. Što sve činimo zbog ljubavi  Jednom sam odnijela stolić niz dva kata, u park. Pripremila sam kompletnu thai-gozbu i servirala  je s jastučićima za sjedenje i ohlađenim bijelim vinom. Čekala sam i pijuckala. Rižom hranila golubove. Pao je mrak; zaspala sam. Nije došao. Netko mi je popalio jastučiće. Maria (34), Battersea Vodim malu pekarnicu u gradu sa svojim dečkom Andyjem. Pečem o kolačiće na kojima su slova. I tako sam jednog dana poslagala kolačiće u izlog. Na njima je pisalo: „Oženi me, Andy.” Mislila sam da nije primijetio, ali kad sam pogledala u izlog, vidjela sam da ih je presložio. Pisalo je:  „Jednoga dana.”  Rachel (30), Liverpool Budi me neka buka izvana. Osam sati je. Trake sunca padaju kroz

žaluzine, savršen dan za vjenčanje. Otvorim jedno krilo i povirim na ulicu. Dva muškarca sa šarenim perikama kotrljaju bačve na cestu. Valjda neki tulum u kojem od barova na glavnoj ulici. Navlačim svileni kimono. U kupaonici se odmjerim pogledom. Oko očiju mi se skupio umor i izgledam kao da sam cijelu noć tulu marila. Nanesem malo gela za hlađenje. Na tubici piše da djeluje protiv otečenosti i zagladuje sitne bore. Pravo čudo! I sve to za samo 2,49 funti. Srce mi poskoči kad ugledam haljinu koja visi pored zrcala, a cipele uredno složene pod njom. Osjećam se kao gladijator koji nervozno mjerka svoj oklop, samo što ja nemam pojma tko mi je protivnik. Zabljesne me slika nje, sklupčane uz Roba, usnule u post-koitalnom

blaženstvu; savršeno čelo nenarušeno ijednom borom brige. Preokrene mi se u želucu. Bože! Usredotočim se na  pripremanje jake kave, stavim lončić na plamen i dok čekam iščitavam popis. 8.30 kupka Jo Malone 9.00 losion za tijelo 9.30 nokti: lak Hard Candy, boja ,,Twilight ” 10.00 šminka, seksi 10.30 kosa, čista, glatka, nemarno raskuštrana 11.00 odijevanje

11.30 stiže taksi 11.40 pokupiti Maxa 12.00 stići u crkvu bez žurbe 13.00 vjenčanje! Uokolo sam iscrtala cvjetiće na peteljkama s listićima. Christie mi je jednom rekla da crtati cvijeće znači da se želiš udati i imati djecu. Nevjerojatno kako su te stvari točne! Lončić štekće dok lijevam kavu. Ne mogu jesti. Imam osjećaj da sam ponovno u školi, pred natjecanje u trčanju s preponama na 100 metara. Dignem platnenu roletu na balkonu. Ulica je puna policajaca koji

dokono čavrljaju, u košuljama krarkih rukava i zaštitnim prslucima, a značke na kacigama cakle im se na suncu. Neki tip prijeđe ulicu da im se pridruži, tako strašno zgodan da je na rubu ružnoće. Pokazuju niz cestu, prema mjestu na kojem je parkiran kamion. Očito rješavaju neki logistički problem dostave u jedan od ovdašnjih restorana. Odem u kupaonicu napuniti kadu. Jedanaest i trideset, a taksija nema. Nazivam.

„Kins Cars”, javi se glas iz kojeg izbija dosada. „Dobar dan, ovdje Vivienne Summers. Naručila sam taksi za jedanaest i trideset, ali ga nema.”

„Pričekajte trenutak, gospođo.” Ponese me melodija nečega što zvuči kao „Greensleeves” koju sviraju na kazoou.

„Gospođo, upravo sam razgovarao s vašim vozačem, kaže za pet minuta.”

„Dobro, nadam se da neće dulje. Idem na vjenčanje, znate.” „Da, pet minuta, gospođo. ” Dobro, jedanaest četrdeset pet. Sve je u redu, sve je okej, sad će on, svaki čas. Dovoljno je da pogledam kroz prozor, već me vjerojatno čeka. Začudo, ulicom šetka neuobičajena količina muškaraca. Vratim se zrcalu i ponovno provjerim šminku. Obično ne stavljam toliko crnog. Izgleda dobro, ali malo više za disko nego za vjenčanje. Uspjela sam pokoriti kosu i sad može proći. A haljina je superkul, otkačena.

Sranje, pet minuta do dvanaest! Gdje li je dovraga taj taksi? Ponovno zovem.

„Kins Cars”, javi se ravnodušan glas. „Ponovno Vivienne Summers. Gdje je moj taksi? Već je dvanaest!” „Samo tren, gospođo.” Sada mi puštaju „La Cucarachu” na kazoou. „Gospođo, ispričavam se, vaš taksi je zapeo u prometu. Stići će za pola sata.”

„Ne! To je prekasno! Pošaljite mi taksi, smjesta!” „Gospođo, ispričavam se, ali pola sata je najbrže što možemo. ” Imam osjećaj da mi je netko ispumpao sav zrak iz pluća. „Oh, Bože! Kakva korist od toga da čovjek rezervira taksi ako vi dođete kad vam je volja? Moram na vjenčanje i rezervirala sam auto za jedanaest i trideset! ” Odjednom slušam kazoo verziju ,,Nobody does it better”.

,,O Bože, o Bože, o Bože. ” Trčim u krug po stanu kao prolupala guska, a onda zgrabim torbicu i izletim na ulicu u vihoru perja.

„Bože, pošalji mi taksi. Pošalji mi taksi! ” Stižem do dna ulice i otkrivam da je zatvorena zbog karnevalske parade. Limeni orkestar svira Madonninu „Like a Virgin”. Pločnikom pleše Adonis s nekakvom ormom

na leđima. Uhvatim ga za jednu od lepršavih traka. „Oprostite, što se tu događa?” On zapleše nekoliko koraka i napući usta. „Gay Pride, draga! ” Osvrnem se lijevo i desno. Dokle god mi pogled seže nižu se alegorijska kola, svaka na drugu temu. Vijore se transparenti s porukama „Homići, katolici i ponosni na to” i „Roditelji homića su ponosni”. Kamion

preda mnom, na kojem su čelični bubnjevi, uređen je kao pletena košarica puna homića maskiranih u voće. Dvjema trešnjama glave su spojene zelenom peteljkom; banane u žutim tangama drže transparent s natpisom: „Slatki kao voće i luckasti”. Inače bi me to zainteresiralo, ali zašto u mojoj ulici? Zašto baš sada? Deset minuta prošlo je dvanaest! Nazivam Maxa. „Bok, spreman sam. Jesi dolje?” pita. „Ne! Zapela sam u jebenom Gay Prideu i ne mogu dobiti taksi!” „Oh, sranje.” „Zakasnit ćemo! Ne znam što da radim.” „Okej, okej. Okej, Viv. Sredit ćemo to. Gdje si?”

„Pred svojom kućom. Na glavnoj ulici.” ,,A da uđeš u sporednu? Je li otvorena za promet? ” Odem do kraja sporedne ulice, spuštene glave, s mobitelom na uhu, psujući svima sve po spisku, i provjerim. ,,I tu su policijski automobili.”

„Idi do kraja i skreni u sljedeću ulicu pa pričekaj pred onim dućanom s delikatesama, dobro? To je slijepa ulica - tamo neće ulaziti. Dolazim po tebe.”

„Nema šanse da dobiješ taksi.” „Idi tamo i čekaj me. Dolazim po tebe.” Srce mi tuče kao ludo. Okrenem se i trčim uličicom, u trku šutajući pivske boce i izbjegavajući kante za smeće. Pete mi upadaju među kamene ploče i zamišljam kako se prljavština diže i prianja uz moju divnu, nježnu haljinu. U drugoj ulici još je gore. U hrpi kutija miče se nešto živo. Šmugnem mimo njih susprežući dah. Zaokrenem za ugao i žustro odmarširam prema dućanu s delikatesama. Nalazi se na raskrižju. Ulice s moje lijeve strane prazne su, sve ograđene za paradu. Pogledam na mobitel i otkrivam da je prošla minuta, a kad ponovno pogledam već je prošlo deset. „Jebeno sranje! Koje jebeno sranje!” Sva sam se preznojila i dođe mi da briznem u plač. Začujem brektanje, okrenem se i ugledam motocikl s dva svjetla, nalik na oči golemog kukca, kako u punoj brzini zaokreće za ugao, s vozačem u crnoj koži i s kacigom na glavi. Približivši se podigne ruku i napravi krug pa stane pred mene. Max skine kacigu, smijući se od uha do uha. Zaista ne može biti gore od ovoga. Ne misli valjda da ću sjesti iza njega. Ne, čak i gore - najprije moram nabiti kacigu, a onda sjesti iza njega! Zavrtim glavom.

„Ne... nema šanse.” „Što? Kao da imaš izbora.” Silazi i otvara spremnik te iz njega vadi kričavo žutu kacigu i golemu kožnatu jaknu i pruži mi ih. Ustuknem. Potom zajaši motocikl i upali ga vikanjem nadglasavajući ritmičko štucanje stroja: „Pola jedan je!” Zgrabim kacigu i cvileći poklopim frizuru te pričvrstim remen pod bradom. Stisne mi glavu pa lice strši kao prignječena guzica. Navučem tešku jaknu. Gotovo mi je do koljena, a golemi metalni štitnici na

ramenima i laktovima zabiju mi se u golu kožu. Osjećam kako mi se kičmom kotrljaju kaplje znoja. Uspentram se na motocikl i položim štikle na pedalu za noge. Upravo kanim popraviti haljinu kad motocikl grune

naprijed i perje se zapjeni oko mene. Juri, grabi cestom i pretječe autobus. Nestabilno stršim na sjedalu i panično se držim njegovih ramena s kojih vise resice. Pokušam li pogledati naprijed, vjetar mi šiba

lice, zasipa me prašinom i insektima. Osjećam kako mi se nešto vere u desno oko. Sakrijem se iza njegovih leđa i ne puštam njegove grudi kao da su grana u brzacu. Ta jebena kaciga zacijelo je dječja, stišće mi glavu poput škripa, ali kroz miris nafte i benzina prodire jak parfem, ovo uspaničeno biće s glavom pribadače očito je ipak žena. Uništava mi frizuru, a vjetar mlati haljinom po stražnjem dijelu motocikla i sam Bog će znati što se događa s njom. Stanemo na semaforu i on spusti nogu. Primijetim cipele; drago mi je što su elegantne i čiste - dobro da se potrudio. Podigne vizir i napola se okrene, tapšajući mi bedro. „Sve u redu?” „Ne!” Gledam mu u oči prošarane zelenim mrljama i velik nos u profilu prije nego što motocikl poskoči naprijed i ubrza, zamalo me ostavljajući da sjedim na cesti. Privijem se uz Maxa da ne padnem, dok napokon ne zamaknemo u sporedne ulice, gdje usporava. Eto crkve! Golema je, gotovo kao katedrala. Pred njom se upravo zaustavlja oldtajmer Jaguar.

Otklizimo na pločnik i motocikl štucne kad Max prebaci u nižu brzinu, privlačeći pozornost vratara u sivim odijelima što se vidljivo uzbuđeni vrzmaju pred vratima. Nekako se uspijem iskoprcati sa sjedala i skinuti kacigu, dok Max gasi motor. Čujem kako su zasvirale orgulje, a vrata Jaguara se otvaraju. Iz automobila izlazi Janein tata. Toliko sliči Hugu da to nije normalno. Max se šutke presvlači pored motora. Ja se izvučem iz teške jakne, skroz naskroz mokra i raščupana. Pokušavam poravnati haljinu i tad primijetim smeđu mrlju u dnu perja, kod poruba, tamo gdje je dodirivala ispušnu cijev.

„O, sranje, Max, pogledaj mi haljinu!” „Što?” „Spalila se na tvom jebenom motoru.” Upravo tad mlada izlazi iz Jaguara. Izgleda poput prelijepe lutke, u

blistavoj haljini ravnih linija što se nabire za njom dok se kreće. Vjetar joj ponese veo i tri djeveruše u crno-bijelim haljinama pritrče da ga zaglade. U rukama drži buket čvrsto sabijenih ruža, povezanih srebrn om vrpcom. Osjetim kako me Maxova ruka u dnu leđa nježno gura prema crkvi. „Zatvori usta, zijevaš kao da hvataš muhe.” „Ne, muhe su mi u očima zbog tvog jebenog motora!”

Osmjehnemo se vratarima. Uzimam program ceremonije i ulazim u crkvu osjećajući se prljavo. Kad zakoračimo između klupa, cijeli se skup okrene s iščekivanjem. Max mahne i izusti: „Bok!” prije nego što se

uvučemo na najbliža mjesta. „Stigli smo, je li tako?” procijedi kroza zube. Udarim ga u nogu. Pokušam namjestiti haljinu i prijeđem prstom ispod oka te vidim da je crn od olovke. Pitam se bi li se nekako mogla

dočepati toaleta da se sredim prije nego što se uzvanici počnu pozdravljati i upoznavati, ali orguljaš zasvira svadbenu koračnicu i svi ustanemo kad mlada stupi u crkvu i oprezno krene između sjedala. Smješka se i okreće glavu amo-tamo, pozdravljajući prijatelje. U hodu joj šljokice na haljini titraju i bljeskaju na suncu. Odmjerim

pogledom Maxa, svih njegovih sto osamdeset devet centimetara, u tamnoplavom odijelu s diskretnim prugicama, u bijeloj košulji s uskom

ružičastom kravatom. Uvijek raskuštrana kosa začešljana je unatrag i uvojci mu miruju na vratu. Čak se i obrijao pa izgleda zaista zgodno. Osmjehnem se sebi i osjetim plimu naklonosti, a onda poznato

propadanje u želucu dok pogledom pretražujem skup u potrazi za Robom. Ne vidim ga. Zacijelo je došao dovoljno rano i sad sjedi naprijed.

Hladim se programom, a onda ustanemo i pjevamo „To Be a Pilgrim” 1. Bacim pogled ulijevo i u produžetku našeg reda ugledam najljepšu djevojku koju sam ikad vidjela. Izgleda kao poslastica prelivena karamelom. Sjajna kosa, za nijansu zagasitije zlat nosmeđa nego koža,

nemarno je skupljena u repić. Jednostavna, ali očito skupa mala haljina ravnih linija boje je prženog šećera i krojena tako da savršeno pr ati liniju njezina gracioznog, brezastog tijela. Elegantne crne štikle s otvorenom petom dodaju pravu mjeru seksipila. Odjednom se osjećam kao prerušeni muškarac. Očito je osjetila da je promatram pa se okreće prema meni s ozarenim osmijehom bijelih zuba. Njezine su mačkaste oči jasno plave, praktički bez šminke. Malčice se pomakne tako da ugledam čovjeka pored nje i srce mi užasnuto zastane. Tamo, ponosno stojeći uz nju, pjevajući iz svega glasa, moj je Rob. Pokušam doći do daha i nastaviti pjevati, ali sa da kad znam da je ovdje, čujem samo njegov glas. „Neprijateljska ga ruka zaustavit neće i divovi pred njim kleče... ” 1

„To Be a Pilgrim” (Biti hodočasnik), poznata crkvena pjesma čiji je tekst nastao u 17. stoljeću i koja je otad doživjela mnoge preinake.

Spopada me slabost, mješavina panike i gubitka diže se u valu koji me zalijeva hladnim znojem. Spustim pogled na svoj spaljeni porub koji se njiše uz njenu blistavu nogu. Rob će me primijetiti i upoznati s ovom

ljepoticom i morat ću se smješkati s ovom razmazanom šminkom na licu i frizurom koja sliči kacigi. Nisam to u stanju. Moram se izvući odavde. Okrenem se Maxu, prekidajući njegov tuleći bariton i prošapćem: „Moram otići.” „Što?” „Kreni... ovuda... odlazimo. ” Divlje se ogleda uokolo kao da ga je nešto ugrizlo za nogu, a onda

ugleda djevojku i zine u nju dok ga ne podbodem u rebra i prosikćem: „Rob je tu. Ovo je njegov komad!” Naslonila sam se na Maxa, leđima okrenuta Robu. Ali kao da pokušavam pokrenuti medvjeda. Žena ispred nas s perjem u kosi okrene se; crkvena pjesma završava, orguljaš svira iz petnih žila. Lupam Maxa svom snagom.

„Hajmo! Hajmo!” Osjećam ruku na ramenu. Znam da je to Rob. Nema uzmaka. O Bože, o Bože, o Bože... Odjednom se počinjem smijati kao da smo Max i ja upravo podijelili urnebesnu šalu i okrećem se brišući oči i govoreći: „O!” kao da sam se nasmijala do suza. Rob stoji obasjan suncem, plave kovrče mu blistaju, savršena usta smireno se smiješe, a plave oči ispunjene su naklonošću. „Dobar dan, Vivienne.” „Rob, bok!” odgovaram malo pretjerano histerično i muž one s perjem okreće se i osine me pogledom. „Kako si?” prošapće on. „Dobro! ” Djevojka prebaci svoj savršen pogled s njega na mene. On je uhvati za ruku i primijeti da sam to zamijetila.

„Ovo je Sam.” Osmjehnem se i ona mi uzvrati osmijehom, a onda se namršti i Rob me predstavi.

Na svu sreću, uto orguljaš započne „Lord of All Hopefu lness” 2 i pošteđena sam mučnih objašnjenja. Osjećam kako me ona mjerka pogledom i svaki milimetar moga tijela se zgrči. Primakne se bliže Robu. Samo što se ne počnu seksati dijeleći pjesmaricu. Ja stojim kao prikovana u mjestu, ne mogu pjevati, misli mi se luđački vrte u krug. Sav je dah 2

„Lord of All Hopefulness” (Gospodar nadanja)

nestao iz mene i do kraja obreda ne usuđujem se pogledati ulijevo. Jedva čekam da sve to završi. Mladoženja i mlada kao da su na usporenoj snimci dok hodaju crkvenom lađom, sad kao oženjen par. Jane se osmjehuje u prolazu, a ja imam osjećaj da sam na brodu koji tone, a ona odlazi posljednjim čamcem za spašavanje. Svom silinom sam se naslonila na Maxa, a on se odjednom pomakne i gotovo sletimo u prolaz pa se probijamo van, na prijateljsku svjetlost srpanjskog popodneva, kao ispljuvani iz kitovih usta. Dah mi izlazi u jecajima i guram Maxa naprijed pa strugnemo za ugao gdje se naslonim na hladan zid, daleko od svih. Dlanom prekrijem

oči. „O Isuse! O Bože!” „To si trebala govoriti u crkvi.” „Ne mogu. Zaista sam mislila da ću moći, ali ne mogu.” Pokušavam doći do zraka, svjesna cvrkuta lastavica u krošnjama iza nas i čavrljanja uzvanika. Nasumični uzvici „Kako ljupko!” i „Ah, znam!” svako malo doplove do mene. Suze mi navru na oči. Jedna kapne i namoči prašnjavu stazu, rastjerujući prugu mrava u paničan bijeg. Vidim kako Max vrhom cipele od šljunka pravi hrpice. Pogledam ga, dlanom zaklanjajući oči. „Što da radim?” On se osmjehne i ispruži ruku. „Dođi, rasplakana prijateljice. Ima jedan pub tu u blizini. Idemo.” „Nasmijani redovnik” okupljalište je usamljenih muškaraca u ružnim puloverima. Nekolicina ih s blagim čuđenjem podigne pogled kad uđemo ruku pod ruku i sjednemo za šank. Na televiziji su konjičke utrke, ali zvuk je prigušen. Tužni barmen upalih obraza uputi nam pogled iščekivanja radije nego da se muči progovoriti. Ja naručim. „Dvije velike tekile i Coca-Cole, molim.” „I dva velika viskija”, doda Max. Barmen spusti pred nas pića u prljavim čašama, bez leda, i prihvati dvadeset funti koje sam pružila. Donese mi nekoliko novčića, sve bez riječi. Iskapim viski i toplina mi se razlije želucem. Max pijucka svoj stisnutih očiju. „Zar je bilo tako loše ponovno ga vidjeti? ”

Razmislim o tom pitanju. Loše nije dovoljna riječ. Sam je ubojita. Kad pogledam sebe, čarobna haljina čini mi se prikladnijom za maskenbal nego za modnu pistu.

„Max, kako ti izgledam?” Ispije viski, dobro me pogleda i razmisli. „Izgledaš kao... kao lijep kup sladoleda od kokosa.”

„Nije mi to bila namjera, znaš.” „Dobro... slatka puslica.” „Prestani.” „Ne, zbilja, Viv, izgledaš prekrasno.” „Jesi li pogledao Robovu djevojku?” „Jesam, u redu je.” „Zapanjujuće je lijepa. Vidi se da je zaljubljen. ” Opet mi navru suze, već od samog šoka što sam to izrekla. Potegnem velik gutljaj tekile. „Znači, ne pati.” „Pa tko bi uz takvu curu?” „Nije baš tako zgodna, Viv.” Ispustim jecaj i obje mi se nosnice napune. Šmrcnem i iskapim piće pa lupim čašom o šank. „Bože, osjećam se tako  glupo! Hoću reći, mislila sam da je dovoljna lijepa haljina i mali plan da ga vratim. A ova haljina nije čak ni lijepa! U usporedbi s njom, izgledam kao debela vila.”

Čovjek u pletenom prsluku digne pogled s novina. Svjesna sam toga da cmizdrim, a to je maksimum uzbuđenja koje mogu podnijeti gosti „Nasmijanog redovnika”, ali fućka mi se. Max naručuje još dvije velike tekile i Coca-Colu. Kroz prozor vidim crkvu i fotografa kako hoda uokolo i namješta društvo za zajedničku fotografiju. Nekoliko žena sa šeširima već se zaputilo preko travnjaka prema hotelu i primanju uz šampanjac. „Viv, kako to misliš debela vila? Katkad me zbilja nasmijavaš. ” „Ne znam... jednostavno bih voljela da mi se vrati. ” Kukavno se podbočim na šank. Max me zagrli i počne mi govoriti u uho, kao da bodri boksača. „Pa, ako to želiš - a sam Bog će znati zašto - on ti je tamo preko. Ta djevojka nije ti ni do koljena. Ti si duhovita i seksi, a ona, ona je plastična i umjetna. Možda i jest zgodna, ali ti, ti si ono pravo.” Ostajem izvaljena na šanku. On me povuče za lakat. „Hajde, Viv, ona se uopće ne može mjeriti s tobom.”

„Zbilja?” „Zbilja. Popijmo još jednu, a onda ćemo im pokazati. ” Do odlaska iz  puba predstavili smo se svim prisutnim gostima i uputili ih u svoj slučaj. Složili su se s tim da sam ja jako, jako privlačna, a jedan čovjek - mislim da se zvao Norman - izjavio je da ne može zamisliti nikog zgodnijeg od mene. I tako, ohrabreni ovim slatkim riječima, pođosmo na primanje.

6. Pravila ponašanja na vjenčanju 1. Nije dopušteno tući se.

2. Ne smije se krasti pribor za jelo. 3. Ne dopuštaju se neplanirani govori. 4. Ne smije se voditi ljubav u toaletu. 5. Ne smije se upadicama prekidati govore.

6. Nisu dopušteni dramatični ispadi. 7. Nema plesa na štangi, plesa u povorci i break dancea.

8. Nedopušteno je tako se napiti da ponašanje postane agresivno. 9. Ne smije se pjevati bez dozvole. 10. Za vrijeme zdravice nije dopušteno razgovarati, slati SMS ili twittati. 11. Nije dopušteno stavljati na Facebook ružne slike mladenke. 12. Kućni ljubimci nisu dopušteni. 13. Nije dopušteno dovesti djecu (osim ako ne donesete dvorac za skakanje).

14. Odraslima nije dopušteno skakati u dvorcu na napuhavanje. „Spremna?” pita me Max objema rukama držeći oblu kvaku na vratima hotela u kojem je zabava.

„Nikad spremnija!” povičem i on ih širom rastvori. Nažalost, to je krivi ulaz pa nas ljubazna konobarica upućuje iza ugla. Neprimijećeni se uvlačimo među gomilu. Max s poslužavnika u prolazu zgrabi dvije čaše šampanjca, smjesta ispije jednu i praznu čašu zamijeni punom. Ja učinim isto. Osjećam se puno bolje! Gledam goste koji uokolo čavrljaju, ali ne vidim Roba. Hotel odiše staromodnom elegancijom, zidovi su obloženi drvetom, a na prozorima vise brokatne zavjese. Primanje sa šampanjcem je u velikoj dvorani kod ulaza, zidova

urešenih portretima; uglednici iz osamnaestog stoljeća, bez obrva, ukočena pogleda. Na sredini prostorije je grandiozno stubište kao u filmu „Prohujalo s vihorom”.

Odjednom se na vrhu stuba  pojavi muškarac u kiltu s gajdama i zasvira „Wild Mountain Thyme” 3 polako silazeći. Za njim silaze Jane i

Hugo i, Bože moj, Hugo na sebi ima kilt! Kilt zelene boje dopire mu do debelih koljena, a ispod njih su debele bijele čarapice, privezane vrpcom s perjem. Listovi mu bujaju iz njih kao noge glasovira. Jane je skinula veo

i sad na glavi ima treperavu krunu. Smješkaju se i silaze uz entuzijastične zvižduke i pljesak. Max poviče: „Je li on Skot? Nisam imao pojma da je Skot!” Prolaze kroz razdragano mnoštvo poput kakvih slavnih osoba,

praćeni fotografom, i nestaju kroz dvostruka bočna vrata. Zakoraknem unatrag i naslonim se na ukrašen štitnik radijatora jer me uhvatila blaga vrtoglavica; ove su štikle previsoke. To su cipele kakve Lucy naziva ‘samo za sjedenje’. Usamljeni gajdaš vrati se kroz ona ista vrata, odsvira melodiju do kraja, malo zafalša pa spusti gajde kako bi nešto najavio.

„Dame i gospodo, izvolite se zaputiti u salu na svadbeni ručak.” Max me hvata za ruku i kreće. „Isuse, super! Umirem od gladi.” Vuče me preko saga s uzorkom ruža, a meni se čini da se prostorija nakrivila. Jednog od Hugove vesele braće ugurali su u odijelo i postavili uz raspored sjedenja; kažemo mu svoja imena i on nas uputi k našem stolu. Max mu energično protrese ruku i kaže: „Zacijelo ste vrlo ponosni.” Okrugli stolovi za goste postavljeni su polukružno, s pogledom na glavni stol. Naš je pri samom dnu sale i časak se osjetim povrijeđenom mislila sam da smo se Jane i ja zbližile, ali kako smo se upoznale preko Huga i Roba koji su zajedno igrali ragbi, pretpostavljam da je sad on „glavni”. Cijela dvorana blista u srebrnom i bijelom, a na oba kraja cakle se ledene skulpture labudova. Po stropu su nanizani biserni baloni s kojih vise srebrne vrpce. Po bijelim lanenim stolnjacima razasute su srebrne šljokice, minijaturne bočice šampanjca i konf eti. Na svakom je

stolu kristalna vaza s jedrim bijelim ružama. Svako mjesto za sjedenje mala je čarolija s umjetnički aranžiranim ubrusima i darovima za goste umotanim u sjajni papir. Na stražnjem dijelu naslona kartice u obliku ružinih pupoljaka s imenima uzvanika ljupko su pričvršćene srebrnim vrpcama. Prilazeći svome stolcu primjećujem da na stolu preko puta stoje imena Roba i Sam. Sjedit će sučelice meni i osjetim kako se euforični mjehur od pića rasprsnuo, ostavljajući za sobom gorak okus. Sjedam, a želudac mi se grči. Max se svima predstavlja. Neka žena kozjih očiju po imenu Dawn oduševljena je njime i vrišti od smijeha na svaku 3

„Wild Mountain Thyme” (Majčina dušica s planina)

njegovu riječ dok njezin muž rumenih obraza petlja s ubrusom. Povučem Maxa za nogavicu i on sjeda dovršavajući silno zanimljivu anegdotu: ,,I rekoh, Tipperary ili propast!” Cijeli stol, s iznimkom zajapurenog supruga, prasne u histeričan smijeh. Max se okrene meni, blistava pogleda. „Što je? ” „Možeš li, molim te, prestati?” „Zašto?” „Sav si se upeo da budeš duša zabave. Zašto se moraš pretvoriti u pravog Irca kad god pričaš šalu, a? ” „Ne znam, tako zvuči smješnije,” „Zapravo ne; jedino što ti djeluješ kao osoba s posebnim potrebama.” „Pa i jesam!” objavi on stolu. „Imam posebnu potrebu za pićem! Dawn mu uputi požudan osmijeh. On uperi u mene šaljivu igračku iz koje uz prasak izlete raznobojne trake i raspu mi se po kosi i licu. Bacim pogled na Robov stol i probode me zavist kad vidim da tamo sjede sve

sami mladi i lijepi ljudi. Rob se baš tad nagne prema Sam pa nježno položi ruku na njenu, govoreći joj nešto u savršeno malo uho. Ona je spustila pogled, čedno se smješka, a onda mu odgovara nešto što zvuči kao: „I ja.” Max pucne prstima pred mojim nosom. „Vrati se. Ne gledaj tamo strijeljaš ih pogledom kao zla vila. Hajde, popij još šampanjca.” Natoči ga u čašu za crno vino. Šutimo dok gledam kako se mjehurići dižu i raspršuju, a onda mi nježno izvadi nekoliko šarenih papirnatih traka iz kose.

„Bože, kako ste vi predivno biće. Nismo li se već negdje sreli?” nasmije se od uha do uha.

„Ne.” Jeste li sigurni?” „Mislim da bih to zapamtila”, zijevnem. ,,A, znam. Niste li generacija koja je 2001. diplomirala na Sveučilištu Liverpool?” „Možda.” „Isto kao i ja! Nismo li se mi...?” zaljulja se u bedrima. „Nismo! ” odbrusim. „Jeste li sad za?” „Što, ovako odjeveni?” „Ne, znate onako...” Ponovi ono s bedrima. Na časak se zapiljim u njega.

„Znate, rado bih, kad ste to već tako lijepo prikazali, ali trenutno imam pune ruke posla.”

Stižu kanapei s pjenicom od lososa. Naša konobarica, bucmasta sisata adolescentica utegnuta u tijesnu uniformu, praktički ih baca pred nas. Tanjur se zaljulja preda mnom i ukras od svježeg krastavca se skotrlja. U isti mah osjećam glad i mučninu. Pogledam Roba i oči nam se sretnu! Srce mi poskoči kad mi se ovlaš osmjehne, a potom okrene glavu i nastavi razgovarati s nekom djevojkom njemu slijeva koja izgleda kao

Šveđanka. Sam krotko sjedi uz njega, ruku sklopljenih u krilu. Sva zrači dobrim manirama i dobrim ukusom. Rob se često žalio na moje ponašanje na zabavama - da sam previše bučna i previše pričljiva, navodno. Sam se uljudno smješka kad pred nju bace tanjur i čeka da mlada i mladoženja počnu jesti prije nego što uzme zalogaj. To su damske manire, nema što, ne mogu se ni usporediti s njom. U dobi kad su me trebali odgajati ja sam išla od jednog do drugog rođaka, poput štafete;

kad sam mogla upiti lijepo ponašanje? Strusim veliku čašu šampanjca i ne uspijem zatomiti podrigivanje. Max mi stisne koljeno dok  kozookoj opisuje ljepote Mohera. Ona samo što se ne upisa od uzbuđenja. Meni slijeva je neki Richard koji, koliko sam shvatila, nešto radi na TV Granadi.

Okreće izduženo lice prema meni i pokušava zapodjenuti razgovor. „No onda, Viv, imate li djece?” Na brku mu blistaju komadići lososove pjene. Miriše kao pingvin. „Nemam jer mi je zaručnik otišao s drugom.” On trzne glavom kao da sam ga ugrizla za nos. „Otišao je s njom prije nego što sam uspjela... znate...” Richard ne zna što bi rekao. Obrati se cvjetnom aranžmanu. ,,A, tako.

Mi imamo troje. Našem najstarijem sinu Joshu je četrnaest; bavi se glazbom.”

Ogledam se prostorijom budalasto se smješkajući. Jane uistinu izgleda lijepo i opušteno. Hugo djeluje kao pretjerano ushićeni buhtl, ali dok gledam u njegovo lice osuto prištićima od brijanja i kobasičaste prste, neočekivano me preplavi nježno sažaljenje. Rob upravo hrani Sam komadićem svježeg krastavca sa svog tanjura. Osjećam se kao da mi je zabio nož za maslac u srce. Kad pomaknem glavu čini mi se da sam na brodu koji se ljulja. Smješkam se Richardu, koji i dalje govori, čini se nekom zamišljenom prijatelju.

„Zatim Ruby, kojoj su sada četiri godine...” „Meni govorite? Čujte, mene to ne zanima”, vedro mu kažem.

„Molim?” „Ne zanimaju me vaša djeca.” On se užasnuto snuždi, a ja odjednom osjetim nesigurnost i blagu vrtoglavicu pa namažem zemičku maslacem. Richard mi okrene leđa. Jedem kruh dok miču tanjure od predjela i stavljaju tanjure s pečenom govedinom. Zamišljeno žvačem i proučavam tanjur. Na nje mu je komad mesa nalik na jezik cipele, mlohavi žuti listovi salate i jorkširski puding 4 koji pliva u barici pregustog soka od pečenke. Zgrabim konobaricu. „Ja sam vegetarijanka.” Djeluje zbunjeno. „Ah, nemamo vas na popisu. Jeste li tražili vegetarijansku hranu?” „Ne, ali sad tražim.” Pružim joj tanjur s govedinom i vratim se svojoj žemlji s maslacem, odjednom mrtva od gladi. Već više od tjedan dana nisam jela kruh. Zapravo, jedva da sam uopće išta jela već više od tjedan dana. Uzmem i Richardovu žemlju. Max mi ide na živce s tim irskim naglaskom pa ga prekinem. „Već šesnaest godina živi u Engleskoj, znate.” Čvrsto me zagrli i pritisne uza se. „No Irac je Irac, zar ne?” Dawn se nasmije, a Max spusti pogled na mene. ,,A kako tebi ide?”‘ pogleda Richardova leđa. „Vidim da si se uspjela svima umiliti.”

„Naručimo još šampanjca.” „Sigurna si?” podigne ruku. „Koliko prstiju vidiš?” „Jedanaest. Nabavi mi piće.” Ljudi upravo čiste zadnje ostatke hrane sa svojih tanjura kad pred mene bace moj. Pola crvene paprike punjene rižom, prelivene juhom od gljiva. Richard pogleda s gađenjem. Ja nabadam nožem pitajući se ne bih li ipak mogla uzeti pečenku, kad se za glavnim stolom pojavi usamljeni gajdaš. Kucne nožem po čaši i zamoli „tišinu za mladenkinog  oca”. Janein tata ustane. Nevjerojatno je sličan Hugu, više nego Hugov vlastiti otac. Zagledam se u Hugovu mamu - je li moguće da je imala ljubavnu vezu s Janeinim tatom? Jer ako jest, to bi sad trebala objaviti i spriječiti Jane da uđe u nevažeći brak s polubratom. Možda joj kasnije skrenem pažnju na to. Jednog će mi dana biti zahvalna.

4

Jorkširski puding, pogačice cd pečenog tijesta, tradicionalni prilog pečenki.

Janein tata s ljubavlju govori o svojoj kćeri. Ponovno punim čašu. Prikazuju se dijapozitivi: na jednome od njih vidimo Jane koja sjedi na biciklu i smješka se, a njezin t ata priča nam kako ju je naučio voziti bicikl

na dva kotača. Zatim Jane kao tinejdžerica, s jarko plavom olovkom za oči i aparatićem za zube. Njezin nam tata dalje priča kako ju je učio voziti. Pitam se bi li mene moj tata volio i zna li uopće da sam rođen a. Pomislim na svog djeda i kako mi je dopuštao da okrećem volan dok je on stiskao papučice i mijenjao brzine. Odjednom silno poželim samo još jedanput ga vidjeti i zasuze mi oči. Pogledam prekoputa, Sam se stisnula uz Roba, a on je nemarno prebacio ruku preko nje i tapša je po bedru. Zatvorim oči i potegnem nekoliko dobrih gutljaja šampanjca. Janein nam tata priča koliko voli svoju kćer, koliko je ponosan na nju te upozorava Huga da ona u svađi prva ne popušta. Predlaže zdravicu za istinsku ljubav i svi ustajemo. Rob i Sam nazdrave gledajući se u oči. A onda svi sjednu, samo ja ostanem stajati i njišem se kao stablo na vjetru. Nad prostorijom se

nadvije muk. Imam osjećaj da mi je nešto kvrcnulo u glavi. Svi bulje u mene. Rob me gleda ravno u oči, a na licu mu vidim paniku. ,,I ja bih željela nešto reći!” začudim se čuvši svoj piskutavi glas. Prebacim pogled na Jane koja djeluje pomalo zabrinuto. „O pravoj ljubavi... Jer katkad niste svjesni...” Max me hvata za ruku, ali ga ja odgurnem. „Katkad niste svjesni da ste pronašli pravu ljubav sve dok već ne bude prekasno, a onda... onda je više nema.” Pogledam u Roba

pogledom za koji se nadam da je pun dubljeg značenja i obraćam se izravno njemu. „Za nas nije prekasno.” Sam djeluje kao da joj je kakva stara skitnica upravo pokazala svoje najintimnije dijelove. „Zaista mi nedostaješ, Rob.” Nastupi zastrašujući muk, a onda odjednom uza me stoji Max i podiže čašu. „Nazdravimo pravoj ljubavi! Nikad nije kasno!” Uzvanici s uzdahom olakšanja skoče na noge, visoko dižući čaše, a ja ne ispuštam Robov pogled. Oko nas se razlegne žamor. „Prava ljubav! Nikad nije kasno!” On me nekoliko časaka gleda s golemom tugom, prije nego što polako zavrti glavom, a ja se spustim u stolac.

Potrajalo je dok nije zamro uzbuđeni žamor. Ustaje Hugo i energično lupka po čaši, ali nitko ne obraća pažnju. Cijeli se stolovi okreću, navirujući se da me vide. Sjedim nepokretna i piljim ravno preda se. Tjeme me pecka i osjećam kako mi se uši žare. Max me zagrli. „Jesi li dobro?”

Šmrcam i nadlanicom brišem oči. „Nisam”, piljim u Sam koja žustro razgovara s čovjekom do sebe, a onda uhvativši moj pogled namješteno se smijulji. Odjednom ustanem i skupu se kolektivno otme uzdah prije nego što svi zamuknu. Ona se zavali na naslon s izrazom zainteresiranog

iščekivanja. Mogla bi se čuti muha u letu dok svi čekaju da progovorim. „Ja... samo idem na toalet.” Dok izlazim, nastojeći visoko držati glavu, svuda oko mene čuju se uzdasi zgražanja i hihot, i prati me mrmljanje: „Koja haljina!”, „Smiješno!” Kad se vrata zatvore za mnom cmizdre ći posrćem predvorjem prema toaletima. Ženski je toalet sav u mramoru, s jarko osvijetljenim zrcalom preko cijelog zida. Ugledam samu sebe u prolazu, čudnu uplakanu balerinu, lutku koju je netko ostavio vani, na kiši. Zagledam se u svoj

odraz: u mene zure crne oči, a nad svim dominiraju crvene usne. Položim dlanove na kosu, zaglađujući krajeve i pokušavajući podići gornji dio što se uleknuo od kacige. Naslonim laktove na policu pod zrcalom i položim čelo na dlanove. Obuzme me silan umor. Pokušam s uzdasima. „O Bože. O Booožee.” Osjećaj je dobar pa pokušam još jednom: „O ne, o neeee.”

Čujem kako se otvaraju vrata i brzo podignem glavu, praveći se da nanosim šminku. To je ona! Gledam njezin odraz dok stavljam još ruža na usne.

„Jesam li to tebe čula da zapomažeš?” upita s hinjenom sućuti. „Ne.” „Učinilo mi se da je netko zavapio ‘O ne’ ili tako nešto.” „Nisam ja”, zacvrkućem. Ne ulazi u toalet nego stane pored mene ispred zrcala i nanese malo sjajila na usne. Naša su lica tako različita - njezino je boje meda i prirodno, a moje sablasno blijedo s tonom šminke i pored njezine moja se glava doima čudno velikom. Pokušam odvratiti pogled. Pere ruke.

„Komplicirano, zar ne? Hoću reći, ne možeš oprati ruke bez sapuna, a opet, ne želiš da ti se djelići sapuna zavuku pod kamen ”, kaže ona zagledana u svoju savršeno preplanulu ruku. Na njoj nešto blista i ja

jedva primjetno okrenem glavu da bolje vidim. Ona malo ispruži prste. Na ruci joj je blistavi zaručnički prsten - ružičasti dijamant u  platini. Pomaknem pogled s prstena na njezino lice i vidim da se smješka. „Dakle... čini se, draga moja, da je za tebe i Roba ipak malo prekasno. ”

Utroba mi se skvrči kao val prije nego što će se zastrašujuće dići.

„Zaručeni ste?” zagrakćem. Ona širom rastvori one prelijepe oči i kimne. „Oženit ćete se - ti i Rob?” Osjetim šok kao da me netko zalio kantom ledene vode. Sledila sam se, ruka u kojoj je ruž zaustavila se u pokretu, usta razjapljena od užasa. „Bojim se da je tako.” Zagleda se u zrcalo pa skine gumicu s repića i zabaci svilenu kestenjastu kosu u stranu, kao u reklami za šampon.

„Znam što misliš. Svi kažu da je to tako nenadano, ali on je navalio i eto, sljedećeg mjeseca ćemo se vjenčati na Baliju.” Štrcne malo parfema iza ušiju i okrene se k meni, nakrivivši glavu. „Zato mislim da je krajnje vrijeme da ga preboliš i kreneš dalje... jer, on je upravo to učinio. ” Izazovno zakorači prema vratima, okrene se i mahne mi: „Ćao! ” A ja ostanem zijevajući u njezina leđa. Venama mi se proširi led; ne mogu vjerovati. On se ženi? Još prije tri mjeseca bio je zaručen sa mnom. Ženi se s njom nakon tri mjeseca, a sa mnom se nije mogao oženiti nakon pet godina? Što mi to pokušava učiniti? Nije dovoljno što mi je slomio srce, mora ga još i razbiti i posrati se na nj ? Isuse! Koračam amo-tamo, ostavljam tragove štikli u bež sagu i vrtim glavom, pokušavajući sve to shvatiti. Nemoguće, ta ne bi to učinio... ali prsten! Ne mogu to dopustiti, ne mo ž e ona ukrasti mog budućeg muža. Smuči mi se i poželim na časak sjesti, ali vrtoglavica ni tad ne prestaje. Čujem da me netko   doziva, ali čudno je to što mi se vid čas muti, čas vraća. Zurim preda se kad odjednom eto ti Maxa. „Jesam li nešto propustio? Ovdje se skriva prava ekipa!” naslanja se leđima na zrcalo i smješka mi se. „Kako si?” Škiljim u njega. „Ovo je ženski WC. Što ćeš ti tu?” „Možda uhvatim kakvog komada.” „Oh”, automatski se osmjehnem, a onda se sjetim one kučke. „Zaručeni su. Ona ima jebeni prsten.” On spusti pogled na sag i potapše me po nozi. „Što kažeš na to da nam pozovem taksi?” „Zaručeni su”, ponovim i cijela se prostorija zaljulja. „Zaručena je za Roba!”

„Ah, to će biti jedna od onih veza u koje se uskače nakon prekida. ” Uzme moju ruku i stisne je. „Neće ti to potrajati. Jesi li joj vidjela guzicu?” ,,Max! Nigdje je nema previše.” „Da, osobito ne u grudima.” Gleda me, cereći se, pozivajući me da se i ja nasmijem i ne mogu se suzdržati. Sjedimo na podu u WC-u i hihoćemo. Čini mi se da se sve ljulja

i vrti. Nekako se uspentram i ostanem stajati ljuljajući se. Pruž im mu ruku.

„Hajmo po još jedno piće!” osmjehne se i pomislim kako je zgodan. Nadala sam se da ćemo se nezapaženi dokopati šanka, ali na izlazu iz toaleta naletimo na gomilu usplahirenih žena. Na stubama stoji Jane i u zraku drži buket. Blago čavrljanje i smijeh za ručkom prometnuli su se u nešto zlokobno; žene vrište i kokodaču dok Jane luđački maše buketom. Nekoliko muškaraca na rubu gomile nervozno se prebacuje s noge na

nogu. Fotograf se provlači između žena i snima. „Jeste li spremne?’’ poviče Jane. „Da!” zaurla čopor i počne zauzimati pravi položaj. Ja se naslonim na Maxa i tako se pokušamo probiti kad ugledam Sam. Pri samom dnu, diže svoje vitke ruke, kao voditeljica rekreacije na plaži. Rob se naslonio na zid iza nje i smije se. Nešto u meni pukne. Nešto što se sasvim izlizalo i

visjelo još samo o niti, prekine se i ja se otrgnem od Maxa i potrčim. Uspijem li uhvatiti buket, dokazat ću Robu da sam ja ta s kojom se treba vjenčati. Ne smijem dopustiti da ga ona uhvati - ne, dok ima iole snage u meni. Uhvati li ga, sve je izgubljeno. Jane baci buket uz vještičji smijeh i on poleti nad frizurama i ispruženim manikiranim prstima, uhvati zalet pa u ljupkom luku počne padati ravno u ruke Sam. Ja poskočim naprijed, napevši svaki mišić. Usredotočila se i ne primjećuje me. Prsti samo što joj ne dodirnu stapke kad ga ja zgrabim i srušim se na nju. Ona jaukne i dok

padamo osjetim žestoku bol u nosu jer me pogodila koščatim laktom. Na tren nastane komešanje dok mi pokušava oteti cvijeće, ali ja se osovim na noge, visoko mašući buketom i skačući gore-dolje. „Imam ga! Imam ga! ” Otrčim mali pobjednički krug pred Robom i osjetim blago treptanje u želucu kad mi on uputi osmijeh. Držim buket kao da sam mladenka i šepirim se pred njim.

„Učinila sam to za tebe, znaš”, smješkam se svojim najseksi smiješkom.

„Ooo, Viv! Kakav sportski duh”, smije se i pruža mi maramicu. „Drž’, kapaš po svom plijenu.”

Spustim pogled. Goleme crvene mrlje padaju na nježne bijele ruže. Dodirnem lice; iz nosa mi curi krv. Zabacim glavu i stisnem hrbat nosa. ,,Oh, Bože, curi mi krv iz nosa!” Okrenem se. One blebetave žene su zamukle, zgranuto pilje u mene. „Ej, hej! Curi mi krv iz nosa. Može li mi tko pribaviti leda?” Okrenem se Robu, ali on grli Sam, smije se i miluje je po glavi. „Hej, ti! Slomila si mi nos!” Ona me pogleda preko ramena prije

nego što je Rob odvede, štiteći je rukom. Max zakorači u prazan prostor što se stvorio oko mene i pruža mi ubrus. „Još si dobro prošla”, tiho kaže i vodi me prema vratima.

7. Glazba za slomljena srca 1. Tuga

„Goodbye My Lover” (Zbogom, ljubavi) - James Blunt 5 „Nothing Compares 2 U” (Ništa se ne može usporediti s tobom) - Sinead O’Connor „I Can’t Make You Love Me” (Ne mogu te natjerati da me voliš) Bonnie Raitt

„Ex-Factor” (Faktor prekida) - Lauryn Hill „AII Out of Love” (Sve zbog ljubavi) - Air Supply 2. Gnjev „See Ya” (Vidimo se) - Atomic Kitten J Never Loved You Anyway” (Ionako te nikad nisam  voljela) - The Corrs „Survivor” (Preživjeli) - Destiny’s Child „l Will Survive” (Preživjet ću) - Gloria Gaynor 6 „Go Your Own Way” (Pođi svojim putem) - Fleetwood Mac 3. Iscjeljenje „Sail On” (Kreni dalje) - The Commodores „I Can See Clearly Now” (Sada jasno vidim) - Johnny Nash „1000 Times Goodbye” (1000 puta zbogom) - MegaDeth 7 „Believe” (Vjeruj) - Cher „Goody Goody” - Benny Goodman Prvo mi svjetlost udara u oči, a onda čujem neko svrdlanje. Jezik mi je

golem. Vruće je kao u paklu. Pokušam se pomaknuti, ali propara me bol. Moj dehidrirani mozak traži objašnjenje. Izvukli su me ispod smrskanih vagona. Prebili su me i misleći da sam mrtva ostavili u pustinji. Svjesna sam težine kraj sebe i osjećam toplinu živog bića. Dok okrećem glavu u 5 6 7

Upozorenje: krajnje žalostan sadržaj Pojačano djelovanje uz puno crnog vina i malo plesa Izbjegavati ako ste skloni osvetoljubivim mislima

tom smjeru, osjećam kako mi se pod lubanjom pomiče težak uteg. Škiljim u svjetlost i u krevetu do sebe razaznajem Daveov obris. Sjećanja se počinju slagati kao podijeljene karte; mučna, u bojama. Gurnem ruku pod pokrivač. Na sebi imam gaćice, a gore Arsenalovu majicu. S mukom se podbočim na lakat, glava mi nabija kao da je srce. Piljim u Davea. Nalik je na sfingu. Prednje je šape podvio. Trepne i ponovno uključi ono mijaukanje slično svrdlu. Zavjese boje graška bacaju nezdravu svjetlost Maxovom spavaćom sobom. Nikad u životu nisam bila tako žedna. Do kreveta su vjedro za led, papirnate maramice, čaša narančina soka i kutija paracetamola. Zgrabim čašu i iskapim pola soka. Ruke mi se tresu dok istiskujem dvije tablete i ispirem ih ostatkom soka,

a onda ponovno legnem i zatvorim oči. Dave pandžama mijesi pokrivač; odgurnem ga, a on to shvati kao poziv i pokuša mi se sklupčati na grudima te mi četkastim repom obriše nos. „Odjebi, Dave!” gurnem ga s kreveta. Uhvatio se pandžama i očajnički grebe, prije nego što završi na sivom sagu. Od mačjih dlaka spopadne me kihanje i u ruci mi ostanu ugrušci krvi. Bole me kosti

lubanje, čak i zubi. Isuse, ovo je ozbiljna bolest. Ponovno se ispružim, pokušavajući izbjeći bol tako da ne razmišljam o njoj, ali ne mogu umaknuti onome na što mi je pao pogled. Haljina od 1000 funti leži zgužvana na starom naslonjaču, gornji dio poprskan je krvlju, suknja zamrljana, porub osmuden. Na podu je Janein zgnječeni vjenčani buket, a i po njemu mrlje krvi. Kao kostim Drakuline nevjeste, Dum, sjetim se Robove prelijepe nove cure. Tres, ustala sam i održala govor. Dum, tres,

buket! A onda konačni udarac u glavu od kojeg mi mozak zazveči kao metalna loptica flipera... ON SE ŽENI! Osjetim kako mi srce staje. Sićušna sam, bez nade, poražena. Polako se spustim na krevet i ležim, zureći u prastaru paučinu što se ljulja s papirnatog lampiona na stropu. Pretražujem um za nečim utješnim, možda jedan trenutak u kojem nisam napravila totalnu budalu od sebe, ali ništa. Čujem puštanje vode u toaletu. Na vrata pokuca Max  i eto ga, u trapericama i izblijedjeloj majici. Okrenem glavu poput umirućeg da ga pogledam. Osmjehne mi se i sjeda na krevet. „Jutro.” „Pomogni mi”, prošapćem. „Loše?” „Ni životinju ne bi pustio da ovako pati,” Makne mi kosu s čela. Dodir njegove ruke je svjež. „Da ti donesem nešto za pojesti?” „Uh. Ne.” Oči mi se pune suzama. Pogledam svoje dlanove. „Tost ili nešto?” Polako vrtim glavom. „Haljina je uništena.” Oboje pogledamo u nju.

„Pa dobro će ti doći za Noć vještica.” „A on se ženi.” Kapne mi suza. „Da.” Legne pored mene, podigne mi glavu na svoje rame i nekoliko dugih minuta ostanemo tako. Osjećam deterdžent s mirisom bora. Zavjese s nakrivljenog prozora pomaknu se na vjetru. Negdje na ulici zalaje pas.

„Jesi li me ti skinuo?” odjednom upitam. „Da... onesvijestila si se.” „Ti si mi skinuo grudnjak.” „Da, Viv, ja sam ga skinuo.” „Ali gaćice si mi ostavio.” „Navukao sam ih nakon što sam te poševio.” „Oh. Lijepo.” ,,A što si mislila? Smjestio sam te u krevet ”, nasmije se. „Hvala.” „Nema na čemu.” „Hoću reći, hvala na svemu... na tome što si se jučer brinuo za mene.” „Nije spomena vrijedno.” „Napravila sam totalnu budalu od sebe ”, proštenjem. „Ne...” časak razmišlja, „okej, jesi, ali u dobrom smislu.” Slušam kako Maxovo jako srce lupa poput pesnice na vratima. Papirnati lampion okrene se u smjeru kazaljke na satu pa se opet vrati. Paralizirana sam i užasnuta vlastitom bespomoćnošću. Uvijek znam što ću - taj sam tip. Uvijek nađem izlaz. Sad

sam jadna, ovisna o drugome, o Maxu. Pogledam njegovo lice - oči zatvorene, usta malo otvorena, blago krče. ,,Max!” Trgne se i probudi. „Što je?” „Ne napuštaj me.” „Ah... neću, nikad.” Malo prejako me potapše po glavi. „Mislim, sada. Potpuno sam jadna... i jako, jako bolesna. ” Osovi se na lakat, spusti pogled na mene i namršti se.

„Imaj na umu jedno. Ljepotan nije toga vrijedan. ” Zaustim da ga prekinem, ali on podigne prst i spusti mi ga na usne. „Ma kakve grozne gluposti da si izvela - a budimo iskreni bilo ih je - u jednom tvom guzu ima više duha nego u ijednoj curi tamo. Ponovi to.”

„Da ponovim, što?”

„Ljepotan nije toga vrijedan, a jedan moj guz ima više duha nego ikoja cura tamo.”

„Nema šanse da to ponovim.” Ali jesam. „Loše ti je samo zato što smo pili ko smukovi. A sad ćemo lijepo otići na veliki nedjeljni ručak kod ‘Orla’ i mamurluk presjeći pićem.” „Ipak se osjećam jadno. Nije dovoljno reći da ‘on nije vrijedan toga. Mogu to misliti glavom, ali srce... krvari za njim. Koji je tvoj odgovor na to?”

„Samoubojstvo.” Okrenem mu leđa i sklupčam se kao dijete. On ovije ruke oko mene i šapuće mi na uho: „Iz mog iskustva sa slomljenim srcem, jako pomaže...” „Tko je tebi slomio srce?” „Bilo ih je. Najnovije, jedna cura u kafiću nadomak podzemne Ladbroke Grove.”

„Što je bilo?” „Vidio sam je s dečkom.” „Pa čak je ni ne poznaješ”, otpuhnem. „Ali ipak osjećam bol. Moraš braniti srce glazbom, poezijom i umjetnošću.” „Aha, samo to sam čekala.” „Osobito country glazbom. Kad slušaš tu patnju, tvoja ti se situacija čini mnogo podnošljivijom. Kao na primjer: ‘Kad odlaziš, hodaj natraške, mislit ću da dolaziš.” „Ne vjerujem da uopće postoji takva pjesma,” „Postoji, postoji. ‘Voljeti te znači napustiti te.’ To je jako dobra pjesma. Voljetiii tebeee, zašto je to takooo nepoodnošljivooo?” zatuli. „Jesi li rekao da je samoubojstvo jedina alternativa?” „Pa, pomaže i saznanje da su i drugi patili. Nisi sama.” „Je li ti ikad palo na um da bi mogao zarađivati malim   prigodnim čestitkama?” „Sarkastična vještica. Pazi da ne zaradiš indijansku vatru.” Smješkam se. A onda se sjetim Roba. Svaki put kad ga se sjetim,

premećem po glavi činjenice pokušavajući uvjeriti sebe da to nije istina. Ne mogu to prihvatiti. Taj čovjek je moj. Sve gaće koje ima, ja sam mu kupila, i sve jastučnice. Shvatim da je to zacijelo neka greška i srce mi prestane jadikovati. A onda mi u misli dođe prsten na Saminom

elegantnom prstu. On se uistinu ženi - to je istina i neće proći. Utroba mi

se grči. Max uvija pramen moje kose oko prsta. Pomaknem se, koristeći se njegovim trbuhom kao jastukom i dignem pogled prema njemu.

„Ženi se na Baliju, znaš.” „Drkadžija.” „On čak ni ne podnosi dobro vrućinu. Kad smo bili na Siciliji nije išao sa mnom na izlete brodom jer je između dvanaest i tri morao prileći. ” „Bijedni drkadžija.” „To je zato što se boji da ne dobije rak kože, čak i s visokim faktorom, ima jako osjetljivu kožu...” Max se zapilji u mene. „Daj, naslikat ću tvoj portret.” Za svih ovih godina kolik o se poznajemo stalno me želio naslikati, ali

uvijek sam odbijala. Imala sam osjećaj da će to nekako pokvariti naš odnos, da ću se osjećati nelagodno. A sada, ležeći tu, osjećajući se ispražnjeno kao vreća, na njegovom trbuhu što se diže i spušta, čini mi se da sam napustila sebe i potpuno ušla u njegov svijet - a osim toga, nemam što izgubiti.

„Hajde, može.” Brzo sjedne. „Zbilja?” „Da.” „Sjajno! To je sjajno... Sad?” „Može.” U tren oka ustane i izađe iz sobe, kao da je požar. A onda se vrati. „Sve u redu? Želiš li što?” „Čaja. Lonac slatkog čaja.” Nakon nekog vremena pođem za njim izbjegavajući pogled na upropaštenu haljinu ili u zrcalo, i prijeđem malim hodnikom do njegovog ateljea. Pred prozorom stoji sivi baršunasti naslonjač. Čujem zveckanje žličice u šalici. Netaknuto platno čeka na štafelaju. Pored vrča s kistovima nanizane su tubice akrilne boje, a krpe od poderanih komada odjeće odišu sanitarnim mirisom terpentina. Prostorija je ugodno topla pod jutarnjim suncem na kojem se vrtlože čestice prašine. U jednom je kutu

razni pribor i hrpa probranog smeća, a uza zid bicikl i na njega naslonjeni najnoviji radovi. Priđem i zagledam se u impresivan crnokosi akt. Leži na zelenkastom kauču boje kadulje, jedna joj je bjelokosno svijetla noga savijena u koljenu, a druga bezvoljno ispružena. Vitke ruke tvore romb

iza glave. Bradavice na majušnim grudima slične su ružinim pupoljcima, a njihova se boja podudara s bojom srcolikih usana. Tamnozelene oči lijeno gledaju preda se. Drska je, erotična i od nje čovjeku za staje dah. Zurim u te oči; ima toliko snage u njima. Hvata me nelagoda kad se susretnem s njima. Max ulazi i trenutak stoji iza mene. Osjećam njegov dah na vratu i odmaknem se. Pruža mi čaj, otpijem gutljaj i oboje gledamo sliku.

„Tko je to?” „Lula. ” „Nikad nisi spomenuo nikakvu Lulu. Spominjao si Mary-Jane i neku Stephanie... Pa onda onu groznu Patti.”

„Smrdljivu Pat?” „Da, Smrdljivu Pat, ali nikad nikakvu Lulu. ” Osmjehne se i slegne ramenima. „Bila mi je samo model, pozirala mi.” „Prelijepa je. Jesi li siguran da želiš mene slikati, ovakvu mamurnu, u tvojoj Arsenalovoj majici?” „Jako si lijepa. A mogla bi je i skinuti.” „Ne, hvala.” „Pa onda sjedni.” Pokaže sivi naslonjač. Baršun je topao na goloj koži mojih nogu. Nekoliko časaka proučava mi lice. „Je li ti udobno?” pita. Kimnem. Dok skicira, izraz lica mu je ozbiljan; oči mu se doimaju tamnijima. Gleda me kao predmet, odmjerava oblik naslonjača i mog tijela, kao da ih prvi put vidi. Dok mu pogled prelazi s mene na platno, sunčeva zraka hvata vrh njegovih tamnih trepavica i zaliske.

„Znaš li da imaš malo crvenog pigmenta?” Ne odgovara. „To je zato što si keltski doseljenik?” „Aha. Da.” Ne mogu ga uvući u razgovor. Toplo sunce, miris boje i blagi potezi olovkom po papiru djeluju hipnotički. Držim šalicu među dlanovima i gledam kako radi. Imam osjećaj da ga oduvijek poznajem. Izbačen je iz našeg studentskog doma zato što je u ostavi pravio pivo, a upoznali smo se kad je osnovao „Društvo poštovatelja poezije ”, čiji sam ja bila jedini

član punih šest tjedana. Održavali smo sastanke, pili jeftinu jabukovaču i recitirali poeziju. Nekoć sam Keatsovu „Odu jeseni” znala napamet, ali sad se sjećam samo Maxove blesave rugalice. Izrecitiram mu je: „Jedna  je

mlada dama iz Herne Hilla iz zabave dinamit palila. I tako se njena vagina našla sred Berlina, a komadići sisa na samom vrhu Klisa. ”

„Ah, Društvo poštovatelja poezije. Kako li smo samo bili učeni ”, osmjehuje se.

Sljedeći semestar pridružila nam se vrlo revna brucošica: zgodna, s naočalama i prištićima koji su joj se ugnijezdili uz nosnice. To nije spriječilo Maxa da je zavede i da mi priča kako u krevetu zavija kao vučica. „Sjećaš se one cure koje se učlanila? Kako se ono zvala?” „Nemam pojma.” „Ševio si se s njom! Ona što je zavijala kao vučica?” ,,A da, Jane”, zaškilji prisjećajući se. „Janet.” Prska bojom po platnu, mršti se i ne odgovara mi. Zapravo je čudno, moglo bi se reći, da smo on i ja uvijek ostali samo prijatelji; mislim, volim ga. Najbolji mi je prijatelj u mnogo pogleda i nije da ne vidim njegovu privlačnost - visok je i nije los za pogledati, ali stvar je u tome da ga predobro poznajem. A i prljav je. Ne vjeruje u rok trajanja proizvoda, a jednom je čak imao buhe a da to nije ni primijetio. Za njega je gurmanska hrana kad stavi malo bolji senf na go tovo jelo. Modu smatra zadiranjem u ljudska prava. A osim toga, previše znam o svim onim djevojkama s

kojima je bio i o tome što je (s) njima radio. Znam da mu jedna od bivših i dan-danas šalje svoje gole slike i da ih on čuva. Povrh svega, umjetnik je i vječito švorc. Promatram kako razmazuje boju po platnu. Spušta nož, pripaljuje cigaretu i gleda me.

„Hoće ti smetati ako zapalim?” „Ne, sve dok si svjestan toga da svakim udahom za pedeset posto povećavaš izglede da dobiješ rak, a usput i mene truješ.” „Upravo zato mi i paše, mala. Nemam namjeru vječno živjeti ”, namigne mi i ostane stajati tako, smješkajući se. Gledam kako se dim diže i uvija iz njegovih usta, u obliku upitnika. Zagledam mu se u crvenu donju

usnu i spopadne me želja da ga poljubim. Promeškoljim se u naslonjaču. „Jesmo li pri kraju? Ukočio mi se vrat.” Ubaci kistove u vrč i ugasi cigaretu u nekom poklopcu. „Eto, gotovo. Mislim da sam uhvatio tvoju bit. ” Protegne ruke iznad glave i povije se u leđima. Majica mu se odigne i primijetim prugu crni h dlaka što nestaju u trapericama.

„Mogu vidjeti?” „Ne. Nije gotovo.” Skida platno sa štafelaja i izlazi noseći ga, ostavljajući me da sjedim tamo. „Dođi. Dat ću ti nešto za odjenuti. Idemo u pub.” 

8. Prihvatite savjet 7. srpnja, 06:11 Šalje: Lucy Bond Prima: Vivienne Summers Naslov: Re: Pitajte Lucy Bok V,

sjećaš se da smo pričale o tome kako bih mogla davati savjete na tvojoj internetskoj stranici? Šaljem ti mali promotivni uzorak svojih vještina! Draga Lucy,

nedavno sam otkrila da moj dečko šalje SMS-ove seksualnog sadržaja nekome s posla. Kad sam ga suočila s tim, rekao je kako je to bilo „samo za šalu”. A onda sam otkrila da se zapravo radi o četrdesetogodišnjem muškarcu po imenu Nigel, kojeg sam nazvala i koji mi se učinio duhovitim i simpatičnim. Nagodinu sam se planirala udati za svog dečka, ali sad sam zbunjena. Što da radim? Mx Draga M, u troje? Lucy Ponedjeljak je ujutro, sparan i siv, pomalo sipi. Hvata me neka gadna prehlada. Grlo me peče, očne jabučice bole, osjećam pritisak u sinusima. Umotala sam se u plavi kućni ogrtač od velura, pregledavam e-mailove, nijedan nije od Roba. Šaljem Lucy kratku poruku:  „Lucy, ono je bio dobar savjet  zbunjenoj ‘  zbog dećka’ . U troje. Odgovor na sve naše boljke. Viv.”  Moram se spremiti za posao p a se odvučem u kupaonicu i otvorim tuš. Pred zrcalom podignem gornji kapak - definitivno sam anemična, posve bezbojno. Zapravo, zabrinjavajuće - kako to da još nisam mrtva?

Zakoračim pod tuš, stojim pod bockavim kapljama i iscijedim si voćni šampon na glavu. Taj bi vas šampon navodno trebao dovesti u

orgazmičko stanje. Muka mi je. Izađem, omotam se golemim ružičastim ručnikom i šćućurim na toaletu, naslonivši čelo na dlanove. Zašto se osjećam tako bijedno? Jučer smo Max i ja u pubu popili svaki po pola litre crnog vina, ali kad sam oko deset stigla kući bila sam trijezna i smjesta

legla. Omotam ručnik oko glave i stavljam čajnik na plin da zakuha. Dok razmišljam o tome što ću obući, stigne mi e-mail: „ Znam, ja sam kraljica svib savjetnica, x.”  Skuham čaj i pokušam se obući, ali već sam pokušaj da navučem gaćice sasvim me iscrpi, a već je osam i petnaest i zakasnit ću. Legnem s mobitelom u ruci i s velikim osjećajem olakšanja odlučim da danas ne mogu na posao.

Nađem Maxovu poruku, koju mi je poslao u ponoć. „Lijepa si, zaista.” Vidite, upravo zato je Max jedan od mojih najboljih prijatelja: točno zna što vam je potrebno čuti i kada. Osmijeh mi, međutim, nestaje s usana kad nazovem na posao. Začudim se kad se javi Christie. „Barnes and Worth, odjel darova, Christie na telefonu. Što mogu učiniti za vas?” „Jutro, Christie, Viv je. Uranila si. ” „Oh, hvala što si primijetila, Viv. Okrenula sam novi list! ” Znači, više se ne kani bezvoljno dovući oko deset i onda žvakati doručak za radnim stolom. „Da, zaključila sam kako je vrijeme da se posvetim karijeri!” Ispusti pištav smijeh jer očito da je riječ o šali. „Odlično. Jako dobro. Slušaj, ja... ” „Da, nakon opomene i sve to, bit ću ti iskrena, mislila sam, neka sve ide k vragu - jednostavno ću otići! Ali onda, nekako, znaš, preko vikenda sam promislila i donijela odluku: ‘Christie, moraš se jednostavno sabrati i nastaviti se truditi.’“

„Oh, da. To je sjajno, Christie. Slušaj, možeš li javiti da danas ne dolazim? Uhvatila me grozna prehlada, a imam nekog posla koji mogu obaviti i kod kuće. Treba li me tko, neću gasiti mobitel.” ,,Oh, dobro zvuči.” „Što to?” „Taj promukli glas koji si namjestila! Pa to sam samo ja, Viv, ne moraš se praviti da si bolesna.”

„Ali, ja jesam bolesna!” „Naravno, jasno da jesi.” „Zapravo imam strašnu anemiju i naznake tonzilitisa.” Ona se opet onako zvonko nasmije. ,,Oh, u redu je, Viv. Reći ću da danas ne dolaziš.”

„Dobro. Pored mog stola je jedan fascikl. Možeš li se pobrinuti da se to danas završi?”

,,Oh... da.”

„Možeš li sastaviti izvještaj o sigurnosti kišobrana, afričkih perlica i seta za njegu noktiju?” „Sve to?” „Pa došla si rano.” „Dobro.” „To je sve, zasad. Nazvat ću iskrsne li što.” „Dobro. Nadam se da ćeš brzo ozdraviti, Viv.” „Bok, Christie.” Prekinem vezu s tom malom bezobraznicom. Ispružim se na jastuku i na oči navučem masku koja ne propušta svjetlost. Kad bih barem uspjela odspavati nekoliko sati, sve bi bilo bolje.

Usredotočim se na smirivanje daha, ali um mi nikako ne da mira. Svjetlost je ipak previše blještava, promet previše bučan. Ustajem, odijevam se i žurim da uhvatim prvi vlak za Kent. Koračati širokim pločnicima ovog zelenog predgrađa je poput povratka kroz vrijeme. Zaokrećući za ugao, u smjeru Nanine kuće, osjećam se kao dijete. Kuća je na kraju slijepe ulice, raširila se na svom dijelu zemljišta poput debelog čovjek na čelu   stola - izblijedjela, zapuštena, odiše dobrodošlicom. Prođem pored nekog tipa koji pridržava djevojčicu na novom biciklu. Oboje skrenu pogled prema meni. Sjećam se kako je djed držao sjedalo klimavog bicikla upravo tu, na ovome mjestu, prije gotovo trideset godina. Drobim šljunak na stazi, pozvonim, navirujem se kroz mutno staklo na vratima i ponovno zvonim. Pomislim

kako zaista neću moći podnijeti ako je nema, ali nije mi palo na um da je prvo nazovem. Čekam na užasnoj vrućini i osjećam kako mi se pamučna haljina zalijepila za kožu. Možda je u vrtu. Zaobidem nekolik o jabuka što ih je vjetar srušio s grane i zirkam preko bočnih vrata u vrt, ali ne vidim je. Opet zvonim, ovoga puta već pomalo sigurna da je nema; držim zvono nekoliko minuta. Čujem šuškanje, a zatim se pojavljuje njezin obris, prilazi vratima. Dok prtlja s bravom, čujem kako viče: „Samo čas, samo čas...” Napokon otvara. ,,O Viv! Zdravo.” Privuče me k sebi. Osjećam kosti na

njezinim ramenima dok se grlimo. Hvata moje lice među dlanove i zapahne me blagi cvjetni miris kreme za ruke. „Koje iznenađenje! Očekivali smo te jučer.” Smiješno je kako i dalje govori mi’. Već su dvije godine otkako je djed umro. Onoga juta kad je umro, bila mu je odnijela

šalicu čaja i pola sata čavrljala s njim prije nego što je shvatila da je otišao.

„Znam. Oprosti.” Osmjehne se čekajući objašnjenje, ali nemam ga, osim da sam uprskala dogovor. Otrem dlanove o haljinu. Prođe nekoliko časaka dok stojimo u hodniku pokrivenom sagom, punom fotografija, slika, sjećanja i duhova. „No, eto, došla si. Baš se radujem. ” Pogledom mi pretražuje lice, a onda mi položi ruke na ramena i privuče me u još jedan zagrljaj pa me pusti s riječima: „Uđi. Uđi! Tako se veselim što si kod kuće.” Krenem za njom dolje, u kuhinju, primjećujući kako pri svakom koraku čvrsto drži rukohvat, a tetive na rukama joj strše kao polomljene žice kišobrana. „Sigurno bi ti prijala kava!” To kako ona zna uskliknuti neku misao poput luđakinje nekoć mi je izazivalo nelagodu. Kad  bismo nekamo jurile odjednom bi zastala i uskliknula: ,,Oh! Kako je lijepo!” zato što je ugledala paukovu mrežu, ili odjednom: „Hajmo napraviti kolač!” upravo kad bih se

koncentrirala na ponavljanje za ispit. Sjećam se kako me bilo sram što po mene u školu dolazi stara žena. Željela sam mamu kakvu imaju moji prijatelji, koja se šminka i nosi čizme s visokom petom. Svakodnevno bi dolazila odjevena u onaj svoj kaftan i odlučno zakoračila na igralište iako sam je molila da ostane u autu. I svakog dana iznova sam pokušavala hiniti da nemam ništa s njom.

Kuhinjom se uvijek širi predbožićni miris kvasca. Nad redom pločica s crvenim jabukama sa stropa visi suho začinsko bilje. Spustim se na klupu pored golemog hrastovog stola i zagledam u vrt. Sunce se mjestimice probija i osvjetljava tegle geranija uz stazu. Nana potiho zvižduće dok žlicom grabi kavu u aparat za espresso, tu prastaru

zavrzlamu cjevčica. Stroj zazuji i zasikće i na koncu izbaci savršen kapučino. Ona skupi plavu lanenu haljinu oko nogu kao da se zamata pa sjedne preko puta mene, sretno pijuckajući kavu, a na gornjoj joj usni zaostane bijela pjena.

„Oh, Viv, vrt mi je tako divan. Stvarno, ruže ne prestaju cvasti!” Spustim šalicu. „Uvijek su bile čarobne.” „Ali ove godine su nešto posebno.” Sva blista. „A kako samo mirišu! ” Pogledam onaj dio vrta koji se vidi. Travnjak je malo podivljao, lišće nije pograbljano.

„Ne hvata li te ponekad samoća ovdje?” ,,Oh, mila, je li to jedan od onih ‘vrijeme ti je za dom’ razgovora?”

„Ma ne, nikako! Samo sam mislila... jesi li ikad zamišljala da će stvari ovako ispasti?” Osmjehne se i nakrivi glavu. „Pokušavam ne misliti o tome kako bi stvari mogle ispasti.”

„Ni za čim ne žališ?” „Ne zapravo. Mislim da sam se pomirila sa samom sobom. Upoznala sam sreću, učinila najbolje što sam mogla.” Zagrebe po mrlji na stolu. „Zašto me to pitaš?” Zagleda mi se u oči. „Žališ li ti za nečim?” „Da”, uzdahnem. „Oh! Imam kekse s dumbirom.” Dok ustaje da ih donese, primijetim da se kreće teže nego inače i to u mene unese nervozu. „Na telefonu si spomenula nešto o tome da je Rob našao drugu?” „Da, jest. Ženi se.” Dlanom podbočim bradu da ne podrhtava. Ona sjedne s tanjurom keksa i neko vrijeme me promatra, a onda oprezno progovori: ,,I? Kako se osjećaš?”

„Užasno. Neutješno.” „Zato što se želiš udati za njega?” „Ta trebala sam se udati za njega... još prije tri mjeseca.” Uzdahne i pogleda van, u vrt. „Gle! Jesi li vidjela onog kraljića?” Naglo podignem pogled, a ona spusti šalicu i uhvati me za ruku. ,,Oh, mila, znam da ti se to čini kao kraj svijeta. Ali proći će, vidjet ćeš.” Zagledamo se jedna drugoj u oči, u moje navru suze, a njene su jarko plave i blist ave. Čvrsto mi stisne ruku i potapše ju. ,,S vremenom ćeš shvatiti kakva je on pička.”

Zagrcnem se od iznenađenja. „Nana! ” „Molim? Pa mnogo ih je takvih.” „Ne možeš tako govoriti!” Djeluje zadovoljno što je polučila ovakvu reakciju. Vrtim glavom: „Voljela sam ga... hoću reći, volim ga.” „Zar nisi svjesna koliko si lijepa? Kako duhovira, pametna i topla? U tren oka bi mogla naći drugoga.” „Ali ja želim njega.” „Znam.” Prstom pokupi pjenu iz šalice i poliže je. ,,A poznavajući te, i dobit ćeš ga. Pitanje je samo, što onda?” „Udat ću se za njega i imati djecu s njim”, hitro odgovaram. „Je li?” tužno gleda u daljinu.

„Nana, vremena su se promijenila otkako si ti bila mlada. Meni su trideset dvije, on je jedini čovjek koji me ikad zaprosio, a ne bi se reklo da čekaju u redu pred mojim vratima!” „Kad sam ja bila mlada, prvo si bila kći, zatim žena i onda majka. ” Pogleda u prozorsku dasku na kojoj stoji uramljena fotografija nje i djeda kao mladog para; sjede na zidiću negdje na moru. Pridržava kosu da joj je vjetar ne raznosi po licu. On se drži kao da je osvojio glavni zgoditak. „Žene sada imaju mnogo više izbora.” „Izbora... da. Nije baš sasvim tako kako se prikazuje. ” „Pa, slijedi svoje srce, to bi ti bio moj savjet... čak i u propast. ” Osmjehne se i ustaje da makne šalice. ,,A postoji red pred tvojim vratima, Vivienne, samo ga ti ne vidiš.”

Malodušno pođem za njom u mali dnevni boravak pored kuhinje. Djedov je naslonjač okrenut prozoru. Na komodi pokrivenoj slojem prašine nanizane su obiteljske slike. Podignem jednu djedovu i obrišem je haljinom. Na glavi mu je panama-šešir, a na licu osmijeh. Ispod piše njezinim rukopisom „Lawrence, 2006.” - godinu dana prije nego što je

umro. Tu je i nekoliko mojih fotografija u dobi od sedam godina, nakon što me mama ostavila kod njih, u pidžami, i nik ad nije došla po mene. Jedna je slika bolno poznata: moja majka kao djevojčica. Nekoć sam je držala pored kreveta. Sada mi je to smiješno; mislila sam da ću je vratiti budem li je više voljela. Spustim sliku, ne osjećajući ništa. Tu ih je i nekoliko na kojima smo mama i ja zajedno, jedna rijetka na kojoj se smješka.

Začuje se zvono i Nana kaže: „Sigurno je Reg! Pozvala sam ga na ručak.” Zašto me to ozlovolji? Odložim fotografije na mjesto, sad oslobođeno prašine, i vratim se u kuhinju. Stigne Reggie,  u ruci stišće kiticu grahorica. Krupnim tijelom kao da je zakrčio sobu, poput prevelikog komada namještaja. Govori smiješnim koknijem8. Njegovim dolaskom

energija u prostoriji se mijenja. Nana čavrlja i cvrkuće poput papigice. Pođe zgotoviti ručak. „Imam lijep komad šunke, Reg.” „Fino! Dobar dan, Viv. Ti si dobro, mila? ” Ima izborano pušačko lice koje se još više nabora dok me pozdravlja.

Kokni, dijalekt i način govora koji se povezuje s rođenim Londončanima, najčešće radnčkog podrijetla. 8

„Dobro sam.” Nana mi dobaci  pogled. Sjednem za stol. Reg pogleda u vrt. „Lijep dan! ”  „Hm mm.” „Što si radio danas?” „Ništa osobito.” Nana iznese tanjure na stol. „Došla je iznenaditi svoju Nanu, je li tako, ljubavi?” Razmijene poglede pa se okrenu meni, osmjehujući se, i shvatim da sam suvišna.

„Gledaj, Nana, zapravo sam svratila samo na kratko. Vrijeme je da krenem.”

„Što? Čak iz Londona!” nasmije se Reg. Nana me uhvati za rame i spusti natrag u stolicu. „Ne! Ne ideš nikamo, Viv, ta tek si stigla.”

„Znam, ali imam toliko toga za obaviti, stvarno - a vidjet ćemo se u nedjelju.” Zagrlim je, zatvarajući oči da ne gledam Rega. „Možda dovedem Maxa.” Prati me do vrata, djeluje zabrinuto. „Ali ne želim da odeš!” Privije se uza me poput ptičice; odjednom je ona dijete kojem treba podrška. „Znam, ali sad ti je došao Reg, a mi ćemo se vidjeti u nedjelju.” „Nisam imala pojma da ćeš doći. Da sam znala, rekla bih Regu neka ne dolazi.” Djeluje izgubljeno.

„Ne brini se zbog toga.” Potajno mi je drago što je primijetila da me to zasmetalo. Zakoračim van. „Vidimo se uskoro.” „Volim te!” dovikne mi dok odlazim. Odjednom jedva čekam da umaknem iz njezina života. Kad se osvrnem, maše mi s praga. Na putu kući, zavaljena u sjedalo vlaka u smjeru Londona, u želucu osjećam ružnu kvrgu, ali ne bih umjela reći zašto. Ni sama ne razumijem zašto sam se onako ponijela prema Nani. Sad mi je zaista žao što sam je dovela u neugodnu situaciju. Valjda mi je zasmetalo što sam opet treća. Možda je to nerealno ali očekivala sam da će se posvetiti meni, bez obzira na sve; da će zamoliti Rega neka ode. Možda nije vidjela da mi je potrebna pomoć. Kako nekome pokazati da ti se srce lomi? Kako tražiti pomoć? A tko ti uopće može priteći u pomoć? Sad vidim da moja obitelj  i prijatelji nisu imali neko osobito mišljenje o Robu. Ali samo zato što se njima nije sviđao, ponašaju se kao da se ni meni ne bi smio sviđati i ne

priznaju moju bol. Zar da nosim transparent? ‘Oprez! Prepuklo srce. Možda zaplače.’ Ali, nije riječ o tome da oni ne vide, samo mi ne mogu pomoći. Kroz to moram sama proći. Ljubavna je bol tako samotna i zato je ona internetska stranica

dobra zamisao. Nesumnjivo ima i drugih koji se ovako osjećaju. Ta će internetska stranica biti mjesto na kojem će svi znati kroz što prolaziš. Uzimam bilježnicu i zapisujem  „chat room, hotel slomljenih srca?” i smjesta se osjećam kao gubitnik. Ulazeći u takav chat room čovjek bi morao prihvatiti svoj gubitak, zar ne? Morao bi se suočiti s tim da je napušten, da je to zapravo ‘kraj’ . To nije slučaj s Robom i sa mnom. Hoću reći, znam da se ženi i sve to, ali on mi to nije rekao, nismo razgovarali. Da ga mogu vidjeti, razgovarati s njim, znam da bi shvatio kako je

pogriješio. Možda je vrijeme da progutam ponos i nazovem ga. Naslonim čelo na prozor i iščitavam grafite, dok vlak cvili i staje. Ulazi krupan plavokosi mladić i premda je vagon poluprazan, spušta se na sjedalo do mene. Osjećam ustajao vonj cigareta i pokupim torbicu u krilo pa se šćućurim uz prozor. Iz njegovih slušalica dopire bučan metalast ritam. Otvori paket masne pečene piletine i zagrize u meso, a onda baca kosti nama pod noge. Gledam kroz prozor dok klizimo kroz sumorna

londonska predgrađa. Od vonja piletine okreće mi se želudac. Uputim mu znakovit pogled. Oblizuje usne, zgužva masni papir pa i njega baci. Pogleda me i kimne. Pokažem mu neka izvadi slušalice i uprem prstom u svinjac na podu.

„Pogledajte. Što mislite, tko će to pokupiti?” Pogleda pod pa onda u mene i progovori jakim jamajkanskim naglaskom. „Možeš ti, draga, a kad si već dole, daj mi ga popuši.”

„Oh, jako lijepo!” Kimne. „Aha.” „Kako će ljudi tu sjediti?” Slegne ramenima. „Čovječe, mene nije briga ako i oni hoće jest svoja piletina!”

„Dobro. Pustite me da izađem. Hajde, maknite se.” Pomakne noge u stranu. Izvučem se iz sjedala, osjećajući kako mi se vratom širi rumenilo. Srdito pokušavam pronaći čuvara, kad točno preko puta mladića primijetim gumb. Pritisnem, a njega ošinem pogledom. Začuje se šum pa glas.

„Pratnja vlaka.”

„Dobar dan, u vagonu br. 14 sam, mislim, a neki mladić jede piletinu i baca otpatke po podu!”

„Dobro, gospođo, reći ću čistačici čim stignemo na zadnju stanicu.” „Ali, zar ne želite razgovarati s njim? Još je ovdje”, kažem gnjevno. „Gospođo, čistačica će to srediti.” „Da, ali što će biti s osobom koja je to učinila?” „Mi tu ne možemo ništa, gospođo.” Veza zapucketa i čovjek se izgubi. Bijesno pogledam mladića i sjednem preko puta, tako da ga mogu pokazati pojavi li se čuvar. On nešto promrmlja i ja se okrenem prema njemu.

„Oprostite... što ste rekli?” „Rekoh, morate se skulirat... fakat!” Piljim preda se, odjednom svjesna da drugi putnici gledaju u mom smjeru, ali kad podignem pogled,

okrenu glavu. Borila sam se za njih, podmetnula leđa da bi vlak bio uredan, a oni se drže kao da sam neka luđakinja! Ostatak puta kuham u sebi dok mladić uporno ponavlja: „Fakat ”, kao opčinjen. Napokon sam kod kuće, zatvorim vrata i naslonim se na njih kao da me goni čopor vukova. Zašto li sam uopće izašla? Očito sam luda od žalosti. Izgubila sam sklad sa svemirom. Požalim što nemam kućnog ljubimca. Lijepu malu macu sa zvončićem oko vrata koja bi dotrčala na zvuk ključa u bravi. Malo bi mi ublažila samoću. Kupovala bih joj gurmansku mačju hranu, onu iz oglasa. Zajedno bismo se sklupčale uz  televizor. Ali, pijesak - sva ona govanca uvaljana u kamenčiće... bljak. Ne, bolje mi je da sam sama sa svojom boli. Odlučila sam stupiti u vezu s Robom, dakle i to je nešto - pozitivan stav. Poslat ću mu e-mail. Bacim torbu na pod i uključim računalo. Ekran zatreperi, a pretinac elektronske pošte zapišti. Imam nekoliko poruka par od Christie, jednu iz tvrtke koja nam izrađuje kataloge i jednu od njega! Progutam knedlu i nagnem se bliže ekranu, srce mi ubrzano kuca. Bok Viv,

nadam se da si se uspjela oporaviti nakon subote. Zbilja lijepa  predstava!  Drago mi je što si upoznala Sam. Pretpostavljam da ti je rekla da se  ženimo. Žao mi je što si to saznala na takav način. Htio sam ti to sam reći i razmišljao o tome da odemo nekamo na večeru, ili tako nešto. U zadnje se vrijeme toliko toga dogodilo. Uglavnom, poželi mi sreću! Rob

Imam osjećaj da je pružio ruku kroz ekran i palicom za golf me pogodio u grlo. Hitro tipkam.

Bok Rob!  Čestitam! Čini mi se da je tvoja nova zaručnica vrlo zanimljiva osoba. Rado bih se s tobom našla na večeri. Željela bih ti osobno zaželjeti sreću. Viv  Trebala bih si uzeti vremena za odgovor, razmisliti. Miš lebdi nad „pošalji”, a onda jedan klik i otišlo je! Dobro, barem sam u kontaktu s

njim. Sva drhtim. On je jedini čovjek na svijetu kojeg želim, a eto, sad se ženi i još mi to javlja e-mailom. „Ženimo  se”, tek tako usput, kao da je onih pet godina planiranja vjenčanja bilo tek proba. Smjesta mi odgovara.

Gdje i kad si za večeru?  Znači, još me želi vidjeti - to je dobar znak, a to što ovako brzo odgovara zacijelo znači da sve vrijeme čeka da mu se javim. Osjetim uzbuđenje. Kamo bi bilo zgodno otići na večeru? Restoran ne - previše ozbiljno. Ni neko od naših starih mjesta - previše sentimentalno. Mislim da nam treba neki pub u kojem se jede, neko ležerno, fora mjesto.

 Jesi li za „Sramežljivog konja” u King Streetu? Čitala sam dobre recenzije. Recimo, petak u 19:30?  Klik - poslano.

Čekam pet minuta, zureći u ekran, ništa. Otvaram poruke od Christie, nijedna nije o poslu. U prvoj mi kaže kako joj nedostajem i kako je bila na ručku u našem omiljenom sendvič -baru, ali nije uzela ‘jutarnju rolu’ jer je proučila kalorije, bile bi dovoljne za gorilu. U drugoj mi govori kako se nada da sutra dolazim na posao jer počinju rasprodaje. Upravo joj odgovaram, kad čujem tiho  ping što javlja da je pristigla nova poruka... nije od njega. To fotograf šalje link na kojem možemo

pogledati fotografije s Janeinog i Hugovog vjenčanja. Duboko udahnem i kliknem.

Mladenci se pojavljuju u različitim pozama pred crkvom. Nekolicina ih je na granici smiješnog, na primjer ona na kojoj on skače od sreće, a ona trči i vjetar joj nosi veo. Tu je i jedna zgodna snimka kako se ljube nad uvećanim zdencem želja. Nešto me probode kad otvorim fotografiju Roba i Sam; poziraju pred crkvom. On izgleda sjajno, sa suncem u kosi, a ona kao manekenka, jednu je nogu ispružila, uvukla trbuh, zabacila glavu. Srdito je gledam i mrmljam: „Kravo jedna, kravo, kravo! ” Mislim da ću otisnuti tu fotografiju i pokazati je Christie. Pretražujem dalje i pronađem sebe. Eto me, smijem se mutna pogleda, jednom rukom samo što ne udavim Maxa, a iz druge mi opasno visi čaša šampanjca. Na drugoj fotografiji izbečila sam se poput nečastivog u pozadini sretnog para. Ovdje sam za stolom, šminka na očima razmazana, usta razjapljena pri zagrizu u zemičku. Tu je i jedna na kojoj smo Max i ja, glavom uz glavu, cerekamo se kao maloumni. I napokon, stojim i držim buket pored Roba i Sam. O, moj Bože. Ja sam ružičasto-bijeli gorostas u usporedbi s njom, crven natečen  nos i razmazani ruž. On je malčice odvratio pogled, ali ona gleda ravno u fotoaparat, prkosnim osmijehom stisnutih usana, simetričnih obrva, sjajne kose, sređena i skulirana kao led. Djeluje kao da će me jednim trzajem mršavog zapešća odaslati u nepovrat. Fotografija je naslovljena ‘Rob i Sam s prijateljicom’. Ne sjećam se da je snimljena. Koji fotograf bira takve snimke? Zarijem lice u dlanove, prekrijem oči pa onda opet virnem kroz prste. Da ,fakat je gadno.

Ping!  Dobro, vidimo se tamo.

9. Frendovi, usluge i prijatelji s povlasticama Kako znati sviđaš li mu se? 1. Sluša li sve što kažeš? 2. Komentira li tvoj izgled? 3. Oblizuje li usne više nego obično kad si uz njega? 4. Zaustavlja li pogled na tvome duže od dvije sekunde? 5. Smješka li ti se često i smije ii se svim tvojim šalama? 6. Pita li te viđaš li se s kim? 7. Pronalazi li način da te slučajno sretne? 8. Nastoji li djelovati važnije/snažnije/mudrije/duhovitije/bogatije nego što zaista jest? 9. Šalje li ti stalno SMS poruke? 10. Pokušava li te dodirnuti? Ako možeš odgovoriti „da” na tri ili više gornjih pitanja, na tragu si nečemu. U uredu je nepodnošljivo vruće; zrak je takav kao da smo čvrsto umotani

u toplu deku. Fotografija iznad mog računala, na kojoj smo Rob i ja, odiže se i lijeno treperi pod udarom nestalnog ventilatora. Već nekoliko godina samu sebe podučavam vizualizaciji: u mislima stvorim sliku onoga što želim, nastojim da bude što živopisnija, dodajem boju i vidim je u pokretu. Zaista djeluje i može se koristiti za sve - da bi vam netko prišao, kako bi intervju za posao bio uspješan, čak i da biste našli parkirno mjesto. Ova će fotografija vratiti Roba. Naša nasmijana lica u gro -planu. Bili smo na vrhu Primrose Hilla i snimio ju je mobitelom, jako ispruživši ruku. Sunce je oko njegove glave iscrtalo aureolu, plave oči blistaju, a pri pogledu na besprijekoran osmijeh kao s reklame za zubnu pastu, srce mi

brže zakuca. Poljubim svoj prst i prislonim ga njemu na obraz. Pored mene, Christie povećalom proučava otisnutu Samin u fotografiju. Zapanjena sam koliko je jučer bila efikasna. Riješila je sve što je bilo u fasciklu, napisala izvještaje te čak počela sastavljati popis

božićne ponude.  Izradila je dojmljivu demo-ploču, zalijepivši fotografije glavnih trendova iz kolekcije jesen/zima. Uglavnom su to etno uzorci,

škotske tkanine i tvid te varijacije na temu životinjskih krzna. Ovo je očito nova, poboljšana verzija Christie, ali zastrašuje što je počela nositi naočale s običnim staklima. Kaže da joj daju inteligentniji izgled, čemu nisam htjela proturječiti. Radije sam rekla da ću skuhati čaj. „Čaj je pun kofeina, dehidrirat ćeš. Ne. Ja neću, Viv. ” Pitam je hoće li kavu. „Kavu? Kava je još gora!” Ona bi biljni čaj sa sojinim mlijekom. Požalim što sam je uopće pitala. Vrativši se iz kuhinjice, njezino piće čudna mirisa stavim joj na stol i sjednem s druge strane pijuckajući svoj Nescafe. Ona spušta povećalo i pogleda me s izrazom boli na licu. „Prelijepa je, zar ne?” Kimnem. „Hoću reći, pokušala sam joj naći neku grešku, zaista jesam, ali jako je zgodna, zar ne? ” Ponovno kimnem. Christie tužno vrati pogled na sliku. ,,A ima i stila. Pitam se gdje je nabavila tu haljinu.” Ponovno se zagleda u sliku. „Bože, pogledaj tu liniju! Sve bih dala da imam takvo tijelo, ti ne? ” Istrgnem joj fotografiju iz ruke. Ona začuđeno podigne pogled. „Ali nije sve u izgledu. Kao što si sama rekla, totalna kučka. Zapravo, ovo je vjerojatno samo jako dobra snimka. ” Izbjegavajući njezin pogled, spustim se s njezina stola, napravim dva koraka do svog i strovalim se u stolac. Pogledam fotografiju, zgužvam je u kuglicu i bacim u koš; promašim pa se otkotrlja u hodnik i zaustavi pored špičoke Paula iz Tehnološkog. On je podigne, izravna i tiho zazviždi. „Sretnik! Ne bih imao ništa protiv da je moja!” Pruži mi sliku, kretnjom kao da baca frizbi. Ja je ponovno smotam u kuglicu i ovoga puta uspješno ubacim u koš, sa sarkastičnim osmijehom. On podigne ruke i počne se povlačiti natraške iz našeg dijela, ali primijetivši Christiene noge, stane. „Jesu li ti to mrežaste hulahopke, mlađahna Christie?” Ona zarotira stolac i ispruži noge. „Da, Paule - čarape, zapravo.” On gurne šaku u usta, a drugom prekrije prepone pa se odvuče natrag. „Trebala bi ga prijaviti. To je seksualno zlostavljanje.” „Nije, ako mi ne smeta”, smije se. „Trebalo bi ti smetati! ” otresem se. Ona uzdahne i vrati se ekranu. Gledam usijani London koji se ljeska. Kupola Madame Tussauds diže se povrh naguranih krovova. Dolje plazi crveni autobus nalik na igračku. Iza mog prozora milijuni života idu svojim tijekom. Ljudi dišu, vole, jedu,

jebu, umiru. Voze se u autobusima, čamcima, na biciklima i u taksijima, u podzemnoj željeznici, razgovaraju na telefon, pregovaraju, čekaju u redu za kavu. Svijet se okreće dok ja sjedim ovdje i osjećam se kao da sam progutala veliki nazubljeni kamen. Podignem mobitel i pošaljem poruku Lucy:  „Ručak? ” Ona odgovara:  „Mogu u 1 oko pola sata, inače tek u 3.” Zurim u te riječi. Čini se da se svi

kreću drugačijim ritmom nego ja, da jedre morem života sa svrhom, dok sam ja usred brodoloma i polako tonem Pristanem na 1. Bacim pogled na

svoju ulaznu poštu, osjećajući se utučeno. Imam mnogo zaostataka, a osim toga Christie i ja moramo sjesti i smisliti slogane za zimske poklone, ali razmišljam samo o svojoj internetskoj stranici. Zapišem „mjesto na kojem slomljena srca mogu pronaći sve što im treba”. Odjednom mi se to čini važnijim od ičega. Odlučim skočiti do Ljigavog Michaela u IT radi pokretanja stranice. Znam da sam mu draga

još od one božićne zabave na havajsku temu. Zajedno smo osvojili natjecanje u provlačenju ispod motke iako sam ja gotovo trideset centimetara viša. Kažem Christie da imam sastanak i pođem lif tom u IT odjel. Vrata lifta se otvore i čitam natpis. IT odjel 

Prije nego što dođete prijaviti kvar, najprije resetirajte računalo. Propusnicom otvorim vrata i udari me ledeni zrak klime postavljene na maksimum. Tri su reda stolova: prvi, recepcija, njima prijavite kvar i

oni vam kažu da će netko doći u utorak; drugi red, održavanje, oni su ti koji će doći i ponovno gurnuti sve vaše žice u utičnice ili vam bez riječi odnijeti aparat; i treći red, tvrdokorni kompjuteraši koji imaju vlastiti jezik i kulturu. Priđem trećem redu i ugledam Michaelove naočale kako se cakle u svjetlu ekrana. Uzgojio je bradicu nalik na štakorov rep, usukao je i na nju navukao perlicu. To je jedini znak da pripada tamnoj strani, inače se uklopio u prosječnost, na sebi ima pomalo izlizano svijetlosivo odijelo i prihvatljive cipele.

„Bok, Michael.” Osvrne se prema meni, a onda podigne ruku dajući mi znak neka pričekam. Nastavlja grozničavo kucati po tipkovnici. Gledam njegove sitne mršave prste kako se žustro kreću, a na svakom malom prstu dugi je žuti  nokat, i na um mi padnu glodavci što grebu u prašini. I tako ostanem glupavo stajati i čekati. Koščati momak za stolom pored, sav u

ljubičastom, s tankim repićem boje pijeska, razgovara s nekim iza sebe. „Ako je veidtsjf sustav klkafjalkdf nalkdjal, hoćemo li wothg ili buyvts? ” Ovdje je hladno kao u grobnici i mračno kao u golemom spremniku, miriše na pačuli, ustajale prdeže i prašnjavu elektroniku. Nitko ne miče pogled s ekrana duže od nekoliko sekundi. Odjednom ga Michael ipak podigne.

„Oprosti, Viv, te stvari ne možeš samo tako ostaviti. Kako ti mogu pomoći?” On je jedan od onih tipova koji se ne mogu prestati kretati. Ako sjedi, tapka nogama ili bubnja prstima. Kad stoji, ljulja se amo-tamo ili

poskakuje. Ispričam mu o svojoj internetskoj stranici i pružim bilješke. Pročita ih, pritom se drmusajući i lupkajući kemijskom po zubima. „Daa, može se izvesti.” „Paa... nešto sam mislila, bi li   mi ti mogao napraviti tu internetsku stranicu?” „Pa, mogao bih.” „Okej... hoćeš li?” „Zavisi. „O čemu?” „Što bih ja imao od toga? ” „Jasno! Što tražiš?” Njegove neizravne male oči polete prema mom licu. „Ovdje će biti potrebno nekoliko razina. To nije stvar u kojoj mogu koristiti postojeći predložak. ” „Oh, shvaćam.” Spusti pogled na bilješke, a od nogu koje ne miruju, stol podrhtava.

„Hoću reći, potrebno je ugraditi velik broj stranica i linkova... A sve to zahtijeva vremena.”

Kemijskom prelazi po prstima, izvodeći tapkajući ritam. Imam osjećaj da me energija napušta, kao voda što se iscijedila. Ja sam  zlatna ribica što je ostala zijevati na dnu, nakon što su ispraznili ribnjak.

„Onda, hoćeš li mi to napraviti?” „Pa, želio bih nešto zauzvrat ”, zavali se u stolcu i nasmije ne pokazujući zube. „Pa dobro... da čujem što”, piskutavo se nasmijem. „Večera. S tobom. Ti plaćaš. Ja biram mjesto. ”

Ne znam koliko stoji da ti netko dizajnira i postavi internetsku

stranicu, ali pretpostavljam da je riječ o tisućama ili u svakom slučaju mnogo više nego št o će me koštati večera s Michaelom, financijski ili psihički. Čini mi se da moram progutati žabu krastaču, ali kimam. „ I, kad bi to moglo biti? ” „Sljedeći tjedan, a plaćaš kad bude gotovo. ” Odlučim da ću se tad brinuti o tome,

„Sjajno! Puno ti hvala.” Djeluje zadovoljno i oblizuje usne, jezik mu izleti poput jegulje iz

rupe. Povlačim se. „Vidimo se, Vivienne”, mahne mi prstima, a ja se okrenem da pođem. Prije nego zaokrenem za ugao osvrnem se, a on mi ponovno mahne

ljigavo se osmjehujući. Smugnem u lift i pritisnem gumb kao da mi život ovisi o tome, osjećam jezu po leđima kao da sam upravo podigla kamen i ugledala mnoštvo beskrvnih podzemnih bića što su se razbježala na sve strane.

Stresem se kad uđem u naš sivi odjel. Christie hihoće u telefon i pruža mi poruku.  „Viv! Velevažna te posvuda traži.” Svako ,,a” u riječi pretvorila je u oči s trepavicama. Zašto me traži? Obično ne dolazi ovamo. Stanem uz njezin stol i rukama joj dajem znak da prekine razgovor i ona ga polako privodi kraju.

„Eh, slušaj moram ići, šefica mi je tu i... Ne, ne ona s krivim ustima.” Oči joj polete k mom licu. „Eh, da, ta! Dobro onda... Bok, čujemo se... da... vidimo se, ljubim te... bok... bok. Ne, ti prvi prekini!” Ja joj prekinem vezu.

„Tko je to bio?” „Znaš, onaj Stuart iz Printecha.” Dok me gleda pitam se kako uspijeva da joj sjajilo za usne kakvo nose zvijezde porno filmova ostane cijeli dan netaknuto. Prstom se lupne po čelu. ,,U ovom poslu nije važno što znaš nego koga znaš.”

„Je li? Pa čini se da ti zaista jako dobro poznaš tog ‘Stuarta iz Printecha’.” Ona zuri preda se, izgubljena u sjećanjima. „Daa... ” „Christie! Što je Velevažna rekla?” „O, pitala je ‘gdje je Viv?’ A ja sam rekla ‘na sastanku’, a ona ‘s kim?’, a ja ću na to ‘ne znam’, a ona će ‘pogledaj u njezin rokovnik’. To sam i učinila, a kako u njemu nije bilo nikakvog sastanka rekla je neka ti poručim da te tražila. ”

„Oh, sranje.” Pregledam e-mailove, nema nijednog od Velevažne, ali ni od Roba. Reći ću joj da sam imala nekih tehničkih problema pa sam morala skočiti dolje u IT. To je zapravo istina... na neki način. Dok zovem njezinu direktnu liniju osjećam nervozu. Znam da mi je za leđima, nakon opomene Christie čini se da prati svaku moju kretnju. Javi se sekretarica pa ostavim nemarnu poruku.

Ostatak jutra provodimo razgovarajući s dobavljačima, naručujući uzorke i izračunavajući troškove. Razmišljamo o tome da izađemo s crvenim kožnatim torbicama, šalovima s uzorkom leoparda i zebre te nizovima etno perlica. Zatim mirisne božićne svijeće sa skandinavskim etno uzorcima, ručne torbice s tigrastim prugama i setovi probranih čokoladica. Kad Christie ode na ručak, sine mi da puna dva sata nisam ni pomislila na Roba.

Tako je vruće da mi se podstava haljine lijepi za kožu dok se naginjem da presložim slike na demo-ploči. U ponedjeljak ćemo svoje ideje predstaviti glavnim nabavljačima. Neće biti prisutna samo Velevažna već i Madežica, koja je neprobojna kao tenk. Moram upozoriti Christie da ne govori - nanjuše li krv, gotove smo. S Lucy se nađem u bistrou „Rezanci, brzo! ”, nedaleko Bond Streeta. Djeluje korporativno seksi, u jednostavnoj bijeloj bluzi i uskoj sivoj

suknji. Stol s klupama dijelimo s nekoliko revućih mladih menadžera u uskim hlačama. Lucy naruči zdjelu nekakve blijede juhe po kojoj kao u sablasnom akvariju između rezanaca plivaju morska stvorenja. Ja naručim jelo koje se zove chick-a-doodle; to su prženi rezanci s piletinom i začas stižu. Ona jede s kineskim štapićima i glasno srče, glave spuštene nad zdjelu. Ja nabadam po svojoj piletini, ne znajući kako da joj kažem za dogovor s Robom u petak. Osim toga, želim joj pokazati fotografiju koju sam izvukla iz koša pa da čujem njezino mišljenje o Sam, Moram vikati da nadglasam žamor. „Onda, tko je to bio pod tvojim pokrivačima neki dan? ” Ona se mršti, usisavajući nekoliko neposlušnih rezanaca. „Što? Pod mojim pokrivačima?” „Da, zbog njega nisi mogla razgovarati. ” Časak je zbunjena, a onda joj sine.

„Ah, da, Ruben”, kaže sneno. „Nikad ga nisi spomenula. Kakav je?” „Nizak. Kolumbijac. Fantastičan u krevetu.” Ne mogu se prestati diviti Lucy, tvrdi da sa svakim muškarcem kojeg dovede kući uspije

doživjeti barem jedan orgazam, a ako ne, nogira ga. hoćete li se ponovno vidjeti?” „Jasno. Mi smo frendovi za seks”, blesavo se osmjehne i ustane da donese salvete. Njezino savršeno tijelo ne prolazi nezamijećeno. Oni momci zinu i zašute dok se izvlači iz klupe. Dodaje mi salvetu i sjeda. „Frendovi za seks?” „Da... znaš, nikakvo vezivanje. Nađemo se i, ovaj, poševimo.” „Znači, jedini razlog zbog kojeg se viđaš s Rubenom je da biste...” „... se ševili. Da.” „Znači, ne večerate, vi se samo...” „Mi se samo ševimo.” „Ali, razgovarate li ili što?” „Ne zapravo, samo se ševimo.” „Dobro! Prestani govoriti ‘ševimo se’. Svi bulje u nas.” „Pa?” spusti čašu bijelog vina. „Oprosti što je sve tako na brzinu. Za minutu moram krenuti.” Ja odgurnem sv oj tanjur, a ona zatraži račun. „Kako je s tobom? Jesi li preboljela ono vjenčanje?” „Nikad ga neću preboljeti, dok sam živa, a osim toga, u petak se vidim s Robom.”

„Dobro, dakle... daj da to razjasnimo, jesi li ti jedna od onih ludih žena koje zapravo uživaju u tome da same sebi nanose bol?” „Bože! Možda”, kažem, pa se i sama začudim. Ona vrti glavom. Stigne račun i ona ga podmiri. Izađemo na tišinu ulice i zagrli me. Kosa joj miriše na kakao maslac. Govori mi u uho.

„Slušaj, volim te i ne želim da budeš povrijeđena, to je sve.” „Znam.” Stojimo i držimo se za ruke, kao ljubavnici na aerodromu. A onda izvadim fotografiju. „Želiš li vidjeti moju suparnicu?” Časak se mršti papiru, a onda mi ga vrati. „Što kažeš? ” „Vrlo zgodno. Što to tebe briga? Hodaš po svijetu sa slikom svog bivšeg dečka i njegove nove zaručnice!” Sažaljivo me pogleda. „Pusti to, Viv. Razboljet ćeš se od toga. ” Ponovno se zagrlimo i ona me poljubi u obraz. „Izađimo koji od ovih dana. Treba nam jedan zajednički izlazak. ” S tim riječima krene preko ceste podigavši ruku na pozdrav i zamakne u svoju staklenu zgradu, kao princeza u dvorac.

10. Deset stvari koje smijete/ne smijete činiti ako želite impresionirati svog bivšeg 1. Svakako potrošite koliko god možete da biste izgledali najbolje što

možete. 2. Nikako ne govorite o svojim osjećajima. Kad se nađete s bivšim, budite srdačni i dragi i ponašajte se kao da ste okrenuli novi list. 3. Svakako pričajte o svom društvenom životu, novom hobiju ili poslovnom projektu. Morate djelovati zaposleno kako biste ponovno

postali poželjni. 4. Nemojte svog bivšeg učestalo zvati niti ga moljakati. 5. Uvijek budite ona koja prva prekida razgovor ili sastanak kako

biste u njemu pobudili žeiju za vama. 6. Ne pokušavajte ga poljubiti u usta, čak ni dodirnuti. 7. Ne klepećite o novom dečku koji je bogatiji / zgodniji / zabavniji / kosmatiji / prirodno obdareniji, čak i ako postoji. 8. Ne činite ludosti s kosom, sad nije trenutak za minival. 9. Ne plačite, ne prijetite i nemojte bacati stvari. 10. Kad sastanak završi, nemojte se uhvatiti za svog bivšeg ili ga na bilo koji način pokušati zaustaviti. Čekam petak kao da mi život ovisi o tome i čini mi se sve daljim i daljim. Zašto sam predložila petak? Zašto nisam rekla utorak i prištedjela si muke? Odgovor mi se sam nameće. Kad bismo se pomirili i u petak završili u krevetu, preostao bi nam cijeli vikend da se možemo izležavati i voditi ljubav, jedno drugome donositi doručak u krevet, čitati novine i

otići u  dugu šetnju šumom, iznad grada. Zato sam i napu nila frižider lososom, sirnim namazima, jagodama, kroasanima. Kupila sam i vrlo

skupu kavu. Počistila sam stan i promijenila plahte. Do petka ujutro, sve je spremno. S mnogo pomnje odjenem malu haljinu boje pijeska i navučem crne salonke. Padne mi na um da zapravo

pokušavam kopirati to kako je Sam izgledala na vjenčanju, ali otjeram tu misao. Ne... ako želi otmjenost i ja mu je mogu pružiti. Ukosnicama podignem kosu i lakom zagladim stršeće krajeve te stavljam diskretnu, prirodnu šminku. Preko ramena prebacim klasičnu crnu torbicu i u nju stavljam ono osnovno: rezervne čarape, torbicu sa šminkom, dezodorans, lak za kosu, osvježivač daha i čiste gaćice, završimo li kojim slučajem kod njega. Dan je miran i topao, čipkasti tragovi mjeseca blijede na bezbojnom jutarnjem nebu. Ispunjena sam mirom i spokojem, graciozno sjedam u

autobus, dobrohotno se smješkajući biciklistu koji zamahuje pesnicom prema vozaču. Zaputim se kratkim, suncem obasjanima šetalištem prema Barnes and Worthu, ogledajući se u zrcalnim prozorim a uredskog bloka pored kojeg prolazim. Ja sam djevojka koja zna što želi i uskoro će to dobiti. U hodu bi me trebala pratiti filmska glazba. Dok se lift pentra i na svakom katu ostavlja zaposlenike, razmišljam o danu koji je preda mnom. Završiti započete poslove, odgovoriti na e-mailove i pripremiti se

za sastanak nabavljača. Smireno zakoračim prema svom stolu i ugledam Christie kako leprša prema meni poput uznemirene ptičice. „Danas je! Danas! Pomakli su ga!” Blago se osmjehnem. Neću dopustiti da probuši moj mjehur od sapunice. „Dobro jutro, Christie. Dođi, molim te, sjedni. Što je to danas? ” Oprezno pomaknem glavu i osjetim kako mi se jedna ukosnica razlabavila. Ona mi priđe i sad vidim da na sebi ima nekakvu prozirnu šarenu togu šišmiš-rukava, oko struka skupljenu nečim nalik na traku za vezivanje zavjesa. „Ooo! Luda haljina!”

„Sastanak nabavljača je danas! Pomakli su ga! ” Trenutak piljim u njezino uznemireno lice, osjećajući kako moja tanka politura smirenost i puca i otpada poput ljuske. „Što?” „Danas popodne je!” zaskviči ona. Začujem vlastiti glas, piskutav i kreštav. „O jebote! O ne! Pa nismo spremne!”

„Znaaam! ” Christie stane cupkati na mjestu.

Hopšemo uokolo kao da se pod zapalio, cvileći: „O neee! ” poput profesionalnih narikača,  prije nego što se bacimo na demo-ploče i poskidamo s njih pribodenu pristiglu poštu, u potrazi za uzorcima.

„Imam šalove!” Christie mi maše uzorcima vunenih imitacija zebrinih pruga. Reklo bi se da ih je isplela kakva bakica; ja sam zamislila sifon, ali i ovo može proći kao retro. „Stavi ih na moj stol.” Trgam ljepljivu traku s paketa prispjelog iz Kine. Umotan je u nekoliko slojeva papira čudna mirisa. Napokon stižem do razočaravajuće malog crvenog sklopivog ogledalca. Otvorim ga. „Zrcalo koje povećava! To nismo naručile, zar ne?” Bacam se pred računalo i provjeravam trošak u odnosu na moguću cijenu te izlistavam narudžbenicu uzoraka. ,,I to je to. To je sve.” Okrenem se u stolcu. Christie sjedi usred rastrganih papira i čini se da bi svakog trena mogla briznuti u plač. „Nemamo im ništa za pokazati osim šalova i tog ogledalca!” zajauče. „O sranje. Sranje! Dobro. Pogledaj u ormarić s uzorcima. Uzmi prvu stvar za koju misliš da bi nam mogla poslužiti pa ćemo se već nekako snaći.” Odleprša poput tropske ptice. Ja se vratim tablici i pokušavam izračunati profitnu marginu u postocima. Mislim da bismo se mogle izvući pokazujući im demo-ploču i brojke profitnih predviđanja, zatim

nudeći druge ideje iz ormarića s uzorcima, hineći kako je to bila posebna narudžba. Možemo malo improvizirati. Reći ću Christie neka pri premi uzorke dok ja budem radila na izvještaju. Utipkam brojke i program mi

izbaci izračun. Podignem pogled prema Robovoj slici. Još sve može ispasti dobro.

Ne ispada dobro. Christie se tresu ruke dok stoji pred Madeži com, sva se skupila pod njezinim ledenim pogledom. Nemam pojma kako da se

umiješam. Pokušam li je izvući, ispast će da se ne može sama snaći. Ne izvučem li je, ja ispadam imbecil. Promatram Madežicu i pokušavam joj dokučiti misli i pitam se kakav li je njezin život. Zaista je teško biti neprivlačniji od nje. Njoj to kao da je životni projekt. Trebala bi nositi značku: „Stop uljepšavanju! Zavolite svoje mane!” Tri manja madeža na obrazu, u obliku Orionova sazviježđa, ali to je ništa u usporedbi s dlakavom mrljom veličine kovanice, koja se ugnijezdila između nabora dvostrukog podbratka. Pravi je šok kad izviri, talasajući se na valovima kože. Vodnjikavim plavim očima promatra uzorak pred sobom. Odmata

ga. Christie mi dobacuje uspaničen pogled, a ja hinim smirenost. Velevažna šuti. Sjedi, crvene usne nalik na pseću guzicu napućila je i nešto žvrlja po rokovniku. Madežica iz paketića izvlači majušne tange od ružičastih perlica. Napne ih među prstima. Zagrize u jednu perlicu i zamišljeno žvače. „Te jestive tange obično nisu tako ukusne”, glupavo se smijulji Christie. Madežica ih polako drobi i guta. Okreće paketić, traži popis sastojaka. „Neobično. Od čega ih prave?” „Hmm, mislim od rižinog papira uz dodatak aroma ”, odgovara Christie, tobože čitajući bilješke. Velevažna, nanjušivši priliku da zablista, podigne svoj paketić i uključi ubojit pogled. „Jestivo donje rublje, Christine? Jestivo donje rublje? Možeš li mi objasniti kako je to u skladu s imidžom kuće Barnes and Worth?” Suučesnički se osmjehne Madežici. „Ovaj...” „Hoću reći, jesi li svjesna profila naših kupaca? Jesi li se ikad prošetala dućanom i vidjela tko kupuje na odjelu darova?” Christie spušta pogled na stol i s nelagodom se promeškolji na onim svojim štiklama. Ja bih silom htjela ustati i razjasniti stvar, ali da me ubiješ ne mogu se dosjetiti zašto je od svih mogućih stvari u ormariću

odabrala te jebene jestive gaće. Pouzdano znam da tamo postoji i jedan putni sat pa čak i udobni termofor u obliku mjeseca. Zašto nije uzela nešto od toga? Ovo mi je nova lekcija da moram provjeriti sve čega se ona primi. Osjećam kako me leđa peckaju od nervoznog znoja. Briga me za sve ovo! Danas sam jedino željela izgledati dobro za Roba. U ponedjeljak stižu svi ostali uzorci. U ponedjeljak bih bila spremna. Danas je trebao biti miran, tih dan. Mogla sam se usredotočiti na svoj dogovor, na pripreme. A evo me znojne, u totalnom stresu, a Christie je sve uprskala. Opet.

Dok odgurujem stolicu, ona odjednom uzvraća, nadglasava Velevažnu. „Mislila sam, malo za zabavu. Novost za Božić, nikad se ne zna, nekome bi možda dobro došlo malo pikanterije u životu. ” Madežica proučava Christie s novim zanimanjem, a onda prasne u smijeh, začuđujuće djevojački zvonko. Primijeti kako je Velevažna blenula i to je natjera u još žešći smijeh. „Ima pravo! Meni se sviđaju! Izrađuju li takve i za muškarce?” Namigne mi i gurne jezik u kut usana. Osmjehnem se, u sebi zgrožena slikom Madežice koja nekome jede gaće.

„Želim uzorke, moje dame, smjesta! Želim božićne boje, drske slogane. I to za oba spola. Paketići moraju izgledati šaljivo i moramo znati sastojke. Jesu li testirani na sigurnost?” Christie zine. Ja odgovaram ne, nisu. „Ovog Božića ih želim u dućanu, dakle pozabavi se time, Viv. Izračunaj mi troškove.” Razrogači oči u mom smjeru, a onda se okrene Christie. „Dobro obavljen posao, mlada damo. ” Christie se zarumeni i potone u svoju stolicu. Madežica se okrene Velevažnoj. „Ovo je prilika za PR. Mogli bismo i novinama nešto ponuditi... Na primjer... ‘Pikanta n Božić u B&W. Nešto u tom smislu.”

Velevažna kima i mahnito piše. Dok zaklapa bilježnicu, moje se oči susretnu s njezinima. Hitro odvrati pogled.

I tako popodne odmiče, proizvod po proizvod. Šalovi su prihvaćeni, ali etno perlice prebačene su na ljetnu ponudu. Do u tančine pregledavaju brojke, zadubljujući se u profitnu marginu svakog pojedinog proizvoda i raspitujući se o dobavljačima. Žele definirati sve troškove. Žele znati koliko će se zarada povećati kupe li na veliko ili od dobavljača koji ne poštuju sve standarde etičnog poslovanja. U šest naručuju  pizzu. U sedam se prepiru oko cijene pakiranja setova čokoladica. Štapićima premeću po mome mozgu i odabiru pojedinosti kao slasne zalogaje. Vrijeme je da krenem. Kako da odem? Zamišljam Roba kako stiže u  pub i bira mjesto. Koliko dugo će čekati? Zanima ih mogu li se škotske tkanine i tvid nabaviti iz Kine. Kažem da ću se raspitati. Predlažem drugi sastanak kad budem imala više podataka. Ne osvrću se na moj prijedlog i nastavljaju me bombardirati. Sve zapis ujem, gledajući kako se kazaljke sata pomiču i srce mi se stišće. Preostalo je još nekoliko proizvoda o kojima valja raspraviti, a za svaki će trebati barem pola sata.

Pogled mi bježi prema vratima i razmišljam kako bi bilo da šmugnem, kad Madežica podigne  ruke iznad glave i protegne se. Kroz rukav njezine haljine slične šatoru primijetim sijede obrijane dlačice i skupu crnu čipku. „Dobro! Već je kasno. Petak je. Hajmo u  pub, častim bocom vina!” Christie, odlično raspoložena zbog uspjeha svojih jestivih gaćica, zaplješće. „Može!” uzbuđeno me pogleda.

„Ja nažalost ne mogu. Već imam dogovor za večeru.” Ustajem i skupljam bilješke.

„Šteta!” zagrmi Madežica. Velevažna me otprati do vrata. Dok ih drži otvorenima, promrmlja: „Mislim da bi se u ovakvim prilikama isplatilo biti timski igrač, Viv. Želim ti ugodnu večer.” Uputi mi razočaran osmijeh. „Ugodan vikend vama”, odgovaram dok se ona okreće natrag, prema sobi, i puštam da se vrata zalupe za mnom. Sad se nemam vremena

brinuti o tome. Potrčim prema liftu, u trku pokušavajući srediti kosu. Pub „Sramežljivi konj” drži se tradicije. U ulici koktel-barova i

minimalističkih zalogajnica ravnih drvenih ploha, njegove tople crvene svjetiljke umirujuće sjaje kroz prozore s romboidnim stakalcima. Dok sam jurila gradom odustale su i posljednje ukosnice što su mi držale kosu podignutom. Izvlačim ih u hodu i slažem nešto za što se nadam da je otkačeno neuredan repić. Na tren zastanem pred prozorom. Vidim djevojke u topićima bez naramenica kako na visokim potpeticama stoje za šankom, nekoliko parova u separeima i starije tipove na visokim

stolcima za barom. A onda mi srce poskoči. Tu je. Sjedi sa strane i čita novine. Svjetlost mu obasjava pola lica, ističe njegov lijepi profil i presijava se na blago raskuštranoj kosi. Kožu boje meda naglašava svijetlosivo odijelo i plava svilena kravata. Odjednom se osjetim neprikladnom. Poravnam haljinu i zataknem neposlušne pramenove iza uha. Duboko udahnem, u mislima puštajući Christinu Aguileru.

„Lijepa si, sve na tebi je lijepo”, kažem sebi dok odgurujem vrata. Na mene se stušte žamor i smijeh. Prostorija miriše na tepih natopljen alkoholom i na drvo, od čega me spopadne silna želja za pićem. Ali ne za mojim uobičajenim pinotom - radije bih nešto nostalgično, s viskijem. U želucu kao da imam kolotur koji vuče težak uteg. Podigne ga, skrha mi srce, a onda ga svom težinom spusti u želudac. Stojim pred njim. Nije podigao pogled s novina; još imam vremena umaknuti. Odjednom osjetim potrebu da se kreveljim poput majmuna. O sranje, o Bože. Nabacim svoj najseksi osmijeh. „Bok, Rob.” Podigne pogled i ono njegovo savršeno lice se namršti. „Zdravo. Napokon! Petnaest...”, pogleda na svoj Cartier, „ne, sedamnaest minuta kasniš!”

„Stvarno mi je žao. Ipak, hvala ti što si čekao. ” Spustim se u stolac preko puta njegovog i položim dlan na njegov. Topao je i suh. Povuče

ruku pa spoji prste u piramidu i zabubnja kažiprstima. Zapahne me miris koji ne prepoznajem. Kladila bih se da ga je ona kupila, zašpricala je svoj

teritorij, kao uspaljena mačka. „Lijepo mirišeš, nešto novo?” „Dobro znaš da kašnjenje smatram vrhuncem nepristojnosti. ” „Jest. Imaš pravo. Žao mi je, ali nije se dalo izbjeći.” „Ljudi koji kasne pokazuju drski nemar prema vremenu drugih. Danas sam potratio sedamnaest minuta svog života čekajući tebe.” Nastupi dugi muk. Ma koliko zamišljala ovaj sastanak, na ovo se nisam

pripremila. Sjedim i čeznem da ga dodirnem, sigurnija nego ikad da ga moram vratiti. Nekoliko puta pogledam u njegovo lijepo lice u mislima

smišljajući početak rečenice, zatim odustanem. Primjećujem da za svih sedamnaest minuta Čekanja nije naručio piće. To je prilika da preuzmem inicijativu. Nagnem se preko stola i uhvatim ga kako je letimično spustio pogled na moj dekolte.

„Rob, zaista mi je žao što sam zakasnila. Ne očekujem od tebe da mi to oprostiš, ali možda bih ti u znak isprike mogla kupiti piće?” kažem i zagledam mu se u oči. Nasmije se i zgodniji je no ikad.

„Pa... kad već navaljuješ, ja ću votku s tonikom, puno leda, bez limuna.”

Slavodobitno se probijem do šanka i laktovima izborim položaj da mogu naručiti. Znam kako ću to srediti; sve će biti dobro. Robu je uvijek trebao netko tko će ga tješiti. Potrebna sam mu da iz njega izvučem ono najbolje. Poput melema, ja sam ta koja ga umiruje i nasmijava.

Donesem njegovo piće i jedan viski s trešnjom za sebe. On otpije gutljaj i gleda kako sam se trznula otpivši svoj. Zaboravila sam kako je jak.

„Što ti to piješ?” „Mac. To je viski s dumbirovim vinom, zagrijava. Već sam u božićnom raspoloženju.” „Ta srpanj je.” „Pa?” duboko mu se zagledam u oči. U njima je definitivno neka iskrica nečega kad se osmjehne. „Čudna si ti cura, a?” „Jedinstvena. Da.” Ne odvaja pogled od moga, a onda mu se lice zatvori kao stupica. Otpije gutljaj. Ogleda se prostorijom. Odvaja se od mene. Pruža otpor.

„Hoćeš li da nešto pojedemo? Ovdje je dobra hrana, mislim. Umirem od gladi, a ti?” ispalim sve kao iz topa. On se promeškolji u stolici. „Viv...” „Donijet ću jelovnik!” Ustajem i odlazim do šanka. Iza boca je zrcalo u kojem vidim odraze sretnog petka: neki debeljko očajnički se uvaljuje jednoj od cura bez naramenica. Rob gleda na sat. Neka niska osoba

ružičasta lica s neurednim repićem. Uspravim se shvativši da sam to ja i nakrivim glavu da se vidim pod boljim kutem.

„Ne gledaj”, kažem u svojoj glavi, „to je ružno zrcalo. Poput onih tankih zrcala koja stavljaju u garderobe, samo drukčije. ” Ponovno pogledam Roba, gleda u svoj mobitel. Uzmem jelovnike. Nemoj ga izgubiti! Koncentriraj se. Vratim se k stolu, sabrana.

On odloži mobitel. „Viv, znam da smo se dogovorili za večeru, ali bojim se da neću moći ostati. Imam dogovor na drugome mjestu.” Kako se njegov izraz naklonosti gubi, tako shvaćam da mi je izvan dosega. Bio je spreman naći se sa mnom za... što? Za brzo zbogom? Zato da me potapše po leđima, rukuje se sa mnom i kaže „nemoj zamjeriti ”? Uspio je čak dogovoriti drugi sastanak odmah nakon ovoga! Nevjerojatno kako mu uvijek polazi za rukom biti bešćutan. Rado bih mu rekla kako i ja imam dogovor s oligarhom koji ima takvoga da bi mu svatko pozavidio,

ali a) to nije istina i b) ne mogu podnijeti da ode. Ode li, znam da će mi se srce rasprsnuti. Ponos nema nikakve veze s tim.

Upravo završava piće, kad mu dodirnem ruku. „Molim te, Rob. Nemoj ići”, preklinjem. „Viv”, potapša me po ruci. „Prvo pojedi nešto sa mnom.” Potražim njegov pogled. Bože, mislila sam da ću na svom vjenčanju gledati njegovo lice i da će moja djeca imati te trepavice. Bezizražajno gleda u mene. „Molim te, za stara vremena”, kažem. Uzima jelovnik.

Izmučeni konobar u vrećastim trapericama donosi dvije mesne pite s krumpirićima i pribor za jelo umotan u papirnate salvete, zajedno sa soljenkom zamrljanom sokom od pečenja. Još sam tu s Robom! Skinuo je sako i kravatu. Pije treću veliku votku i čini se da mu je ugodno. „Volim način na koji ti jedeš, Viv.” „Zbilja?”

„Da, to što jedeš kao muškarac. Hoću reći, koja cura jede pitu i krumpiriće i to zalijeva pivom?” Smješkam se, ne znajući što smjera. „Ali ti da. I to mi se sviđa. Sviđa mi se što nisi od onih koje vječito preračunavaju kalorije i nabadaju po salati. ” Pomislim na dijetu s agrumima i octom koju sam jednom pokušala, na svoje cikluse

prežderavanja i mršavljenja. „Ne, nisam ta! To je tako dosadno, ne?” Nadam se da sam ovime uvrijedila Sam. Koža na njegovom vratu i dlačice što proviruju kroz košulju nanose mi bol, tako dobro su mi poznate.

Osjećam olakšanje, kao da sam se probudila iz ružnog sna. Ovdje je, sve je u redu. Čavrljamo o poslu, o obitelji, uspijevajući zaobići temu koja se ispriječila između nas, sve dok on ne spusti nož i vilicu i odbija još jedno piće. Kaže da mora ići. Mora se naći sa Sam i ‘nekim prijateljima’. Osjetim kako me probada pod rebrima. Nemam ga više čime zadržati. „Pa onda, čestitam na zarukama! ” bubnem. On se osmjehne. „Ne misliš to ozbiljno.” Pomno posložim podloške za pivo jedan do drugoga, „Ne. Ali ipak želim da budeš sretan.” Osmjehnem se. „Pa... hvala.” „I? Jesi li sretan?” Pogleda me kao da procjenjuje koliku bol mogu podnijeti. „Mislim da jesam.” Ostavlja li mi na ovaj način ostavlja vrata odškrinuta? Prodire li kroz

njih obećavajući trak svjetlosti? „Sretniji nego kad smo se mi trebali vjenčati?” „Viv, molim te. Ne bih o tome. To je prošlost. Sad sam s drugom ženom.” „Naravno. Znam. Ali, eto, tu si. Sa mnom. I za to mora postojati neki razlog.” Uhvatim njegovu ruku. „To mora nešto značiti. ” „Jednostavno sam mislio da mi je dužnost reći ti to osobno, da se oprostimo kao ljudi”

O Bože, nije lako, kao da te netko opetovano zasipa udarcima u nos. Ali za lijepog muškarca treba srčanosti. Nastojim primiriti glas. „Ja se ne želim rastati, Rob.” „Moram ići”, kaže i ustaje. „Želim da ponovno budemo zajedno. Mislim... ”

„Gotovo je, Viv”, nadlanicom me nježno pomiluje po obrazu. „Žao mi je, mila, ali ti si ta koja je mene ostavila - sjećaš se?” Prebaci sako blistave podstave preko jednog elegantnog ramena i zaputi se van. Ni ne osvrne se.

11. Rasulo: prvi dio 1. Isplači se do mile volje.

2. Tuli ko narikača. 3. Razbijaj. 4. Ne zovi. Zažalit ćeš. 5. Da ti nije palo na pamet. Taksi staje na kraju ulice. Prekapam po torbici tražeći novac, odgurujući

rezervne gaćice u koje se zaplela četkica. Vozač me strpljivo gleda. „Nije kraj svijeta, gospođo. Ujutro će vam sve izgledati vedrije.”

Lijem suze dok mu pružam dvadeseticu. „Zapravo jest. Ustvari, kraj je mog svijeta.”

Vraća mi sitniš. „Pazite na sebe. ” Bez riječi kimam i nekako se odvučem do vrata, cvileći kao ranjeni pas. Razmazana šminka i suze kapaju dok petljam s ključevima. Čim uđem sklupčam se na sofu i zagrlim koljena. Neki ostaci razuma podsjećaju me da sam ja ostavila Roba prije nekoliko mjeseci i da mi to nije teško palo. Ali samo zato što sam bila sigurna da ćemo se pomiriti. Sada je on zapravo ostavio mene. Ni u jednom trenu nije se potrudio vratiti me. Ovo je konačno. Moj um prelijeće raznim idejama i scenarijima. Kad zastane na prizoru Roba koji odlazi, zaridam. A zatim

ona! Kako se mogu natjecati s tim supermodelom? Ne mogu se smiriti od tolike boli. Treba mi piće. U frižideru pronalazim pola limenke ishlapjele Coca -Cole i bocu votke. Nemam ih vremena pomiješati u čaši pa potegnem prvo jedno pa drugo i koračam stanom kao tigar u kavezu. Koja sam budala bila kad sam mislila da će na kraju ipak biti po mom, a on me zapravo i nije htio. Već trči prema oltaru s drugom, mlađom, i sa sobom odnosi sve moje bijele nade nakon što mi je ukrao najbolje plodne godine života i razorio sve što smo stvorili.

„Završila sam na otpadu”, cvilim koračajući amo-tamo i potežući iz boca. „Zamijenjena drugom!” Kako sam se uopće našla u ovoj situaciji? Cime sam to zaslužila? Ispustim glasan urlik koji udari u prazne zidove.

Zurim kroz prozor, dok mi votka pali utrobu, u sve one osvijetljene

četvorine života u zgradama oko mene, u domove, svjetiljke i televizore i zamišljam kak o se kuha večera, a parovi stišću jedno uz drugo. Stojim u mraku s osjećajem da mi se srce rastvorilo kao da je na njemu pukao zatvarač i u njega se slijeva očajničko crnilo noći. Čučim uz sofu rukama obgrlivši koljena. Strah me samoće. Užasavam se tog str aha. „Nije fer!” viknem. „Ne mogu!” Ljuljam se amo-tamo i dozivam ga. Dozivam ga kao da spava u drugoj sobi, a onda kao da me je u stanju čuti na drugom kraju grada.

Potegnem još votke dok sjedim uz čudno zeleni odsjaj mobitela. Izgovaram njegovo ime, a zatim ga šapućem. Podižem mobitel i pronalazim ga u adresaru. Kad bih mu samo mogla objasniti, samo čuti njegov glas, došao bi. Ne bi dopustio da patim; zacijelo bi shvatio. Javi mi se njegova govorna pošta.

„Dobili ste pretinac govorne pošte Robina Watersa. Nažalost ne mogu preuzeti vaš poziv. Molim vas ostavite poruku nakon zvučnog signala ili pritisnite ljestve za pristup sekretarici. Hvala.”

Taj lijepi, lijepi glas. Jedino što želim jest čuti kako izgovara moje ime. Prekinem vezu i ponovno nazivam.

„Dobili ste pretinac govorne pošte Robina Watersa... ” I ponovno. I ponovno. I ponovno, i još nekoliko puta.

12. Rasulo: drugi dio 1. Stanite pred zrcalo, goli, duboko udahnite i recite vrlo smirenim,

tihim glasom: „Ja sam ratnička princeza i zaslužujem ljubav. Sljedeći put ću biti jača i bolja.” 2. Ponovite ovo prvo. 3. Nabavite kućnog ljubimca ili biljku, bilo što, brinite se o nečemu. 4. Počnite se baviti novim sportom. 5. Preuredite stan. Kad otvorim oči, gledam točno pod sofu. Tu je zlatna naušnica koju već

dugo tražim, jedan tanjur, prašina i čarapa smotana u loptu. Vjerojatno se samo orah u kliještima za drobljenje osjeća kao moja glava, a mozak je jezgra što u njemu smežurana štropoće. U dnu očiju kipi glavobolja. Ležim pod zrakama sunca što žežu s prozora kao da sam u stakleniku, a vunene dlake tepiha grebu me po licu. Otkotrljam se na leđa. Cestice prašine kovitlaju se i sliježu pod kupolastom plafonijerom. Meni zdesna boca votke blista kao da je izvorska voda, prstima je gurnem u uspravan

položaj i ono što je preostalo slegne se na dnu. Kvragu, Dobro sam strusila tu votku. Pokušam prizvati u sjećanje prošlu večer. Mislim da sam naprosto

došla kući i napila se. Hoću reći, nije neka osobita sreća, ali barem se nisam ponizila. Ima neke utjehe u tome. Ležim mirno, usredotočivši se na tijelo, osjećajući kako me zajedničkim snagama napadaju bol i mamurluk, a osjećam i da mi nešto žulja lijevo rame. Pomaknem se u stranu, pazeći da previše ne pomičem oči, i otkrijem mobitel. Malo pod ignem glavu i zaškiljim u ekran. Nazvala sam Roba deset puta! Spustim mobitel na grudi. Bol mi para glavu i račva se prema očima poput munje. Koja luzerica. Zašto, zašto, zašto počnem nazivati kad se napijem? To uvijek i jedino vodi u katastrofu - kao onaj put kad sam se pokušala pomiriti s dečkom iz osnovne, Gingerom Rogeom, koji je sad homić. Mobitel vibrira i zuji cvrkutavim tonom. Prtljam po njemu, nasumce pritišćući gumbe. Prestani. Prestani. „Halo?” glas mi je hrapav kao u vještice. „Bok, Rob je.” Rastvori se luđački transparent na kojem piše „Želi da mu se vratiš! ” Budi kul, budi kul.

„Da? Mogu li ti kako pomoći? „Pa mogla bi pokušati tako da me ne nazivaš a onda prekidaš vezu.” „Jesam li? Oprosti. Valjda sam sjela na telefon, a nisam ga zaključala. ” „U redu... jesi li dobro?” „Ja? Da, dobro sam. ” „Mislio sam da si se možda uzrujala. Znaš, nakon sinoć.” „Ne! Dobro sam - spremam se za trčanje.” „Trčanje?” „Da. Nastojim svaki dan otrčati pola sata. Jako mi se sviđa, da ti pravo kažem.” „Ne mogu zamisliti tebe da trčiš, Viv.” „Ah, tek se ufuravam. Moram paziti na tetive. ” „Dobro, onda. Neću te zadržavati. Nećeš me više nazivati, može? Sam baš nije bila oduševljena - upravo smo večerali.” Osjećam da mi se srce para poput stare krpe. „Neee. Ne, neću”, jecaj u grlu samo što me ne uguši. „Osim toga, gledaj, kad već razgovaramo, imam neke tvoje sitnice... što bi htjela da učinim s njima?” „Neke sitnice?” „Pa, album sa slikama, nekoliko biljaka u dvorištu i onaj crveni stolac.”

„Ali, njega sam tebi kupila. Ti voliš taj stolac.” „Da, ah... Sam misli drugačije. Preuređuje stan. Zapravo, oduvijek se željela baviti unutarnjim dizajnom.” „Ma nemoj?” Zamišljam je kako pada s visokih ljestava. Suza mi klizne niz obraz i žedni tepih je upije. „Dobro, razmisli pa mi pošalji SMS kad odlučiš što bi htjela da učinim s tim stvarima, može?” „Važi.” Važi?  „Ćao, zasad.” Prekine vezu. „Da, ćao.” Ispružim se na leđa i pustim da mi se suze slijevaju licem. Ne jecam, ne cvilim, samo mi teku suze. Pitam se koliko dugo čovjek može plakati. Pitam se ima li toga u Guinessovoj knjizi rekorda.

13. Hoću li ga ikad preboljeti? Puslica: Prekinula sam s dečkom prije dva mjeseca i mislila da ću se dosad

već oporaviti. Imate li kakav savjet kako da ga prebolim?  Švedska plavuša: Upitaj se:  „Jesam li uistinu bila zaljubljena u tog čovjeka ili mi se samo sviđa ideja da budem s nekim? ” Nedostaje li ti njegov miris ili način na koji hoda ili ti jednostavno smeta to što si sama?  Fali mi bivši: Da bi ga zaboravila, moraš leći pod nekog drugog. Lijepa-divna: Toliko muškaraca, a tako malo vremena. Daj se u  promet, anđele. Prihvati se posla. Učlani se u klubove. Promijeni imidž. Pravi se da si preboljela pa ćeš ga i preboljeti. Fali mi bivši: Upitaj se - hoće li mi za godinu dana biti stalo do svega ovoga?  Vudu vještica: Mogu ti izraditi moćan ljubavni napitak tako da se tvoj

 željeni ponovno žestoko zaljubi u tebe. Osim toga, prodajem širok izbor voštanih figurica... ali moraš mi pribaviti vlas s njegove glave. Budući da ne uživam u ponovno rasplamsaloj ljubavi u zagrljaju svog dragog, tulumarim s Lucy. Ubrzo shvaćam da ništa ne deprimira više od tulumarenja po londonskim klubovima u subotu navečer ako ti je srce slomljeno. Odakle uopće dolaze ovi ljudi? Kao da je uobičajenu populaciju nešto usisalo i nadomjestilo ljudima u kostimima za maskenbal. Klubovi su puni turista, jednodnevnih posjetitelja i sitnih riba koje bi htjele nešto hapnuti. Lucy me dovela u „Nite spot ” - to što mjesto

izgleda ofucano navodno je namjerna ironija i zapravo superkul. Kad predložim da bismo jednostavno mogle otići u  pub, ona viče: „Akcija!” Uzela me pod svoje i tako stojim ovdje u njezinim visokim petama, pijući vodnjikavi ledeni čaj Long Island i puna sam života kao truli panj. „Onda, Viv, sviđa li ti se tko ovdje? ” Lucv izvija bokove u ritmu glazbe. Ja se sumorno osvrnem prostorijom. Muškarci u grupicama dokono stoje uz plesni podij na kojem cure vrte pozadinom kao barske

plesačice. Tu i tamo neki se samotni vuk odvoji od društva i počne naglašeno kružiti oko neke djevojke koja ga ili ignorira ili potiče. Jedino nedostaje prateći komentar Davida Attenborougha.

Lucy plešući kruži podijem u pripijenoj ljeskavoj haljini i pjevuši uz glazbu o tome kako će slo, slo, slomiti nečije srce. „No? Jesi li koga primijetila?” „Jesam, tebe.” Otplešem nekoliko komičnih pokreta pred njom. „Ne, ozbiljno. Da ti je pitanje života i smrti da se poševiš s nekim odavde, koga bi odabrala?” „Opet tebe.” „Mislim na muškarca!” „Znam što misliš. Ali nemam osjećaj da mi ovo pomaže.” „Zato što se čak ni ne trudiš!” Pruža mi tekilu, ja je ispijem u tri gutljaja dok ona svoju strusi u jednom. „Supeeer!”, viče i udari praznom čašom o šank. „Hajde, biraj ili ću reći barmenu da se želiš poševiti s njim.” Pogledam nasmijanog Poljaka za šankom, a onda hitro preletim

pogledom stolove u dnu i otkrijem nekog tipa s naočalama i nečim što bi se moglo nazvati osmijehom.

„Pa dobro, eno onaj tamo.” „U crnoj košulji? Lijepo!” Smješka se tipu koji izgleda kao maneken i ima pojas sa zakovicama.

„Ne, onaj tamo, onaj što sjedi. S naočalama. Djeluje simpatično.” „O Bože, šališ se!” pogleda me. „Ne, ne šališ se!” „Izgleda kao da bi mogao biti ugodan za razgovor. ” „Ta ne želiš razgovarati s njim, Vivienne!” „Ne?” Uhvati mi ruke i privuče me k sebi. ,,Oh, jadnice. Kad  si zadnji put vrištala u seksualnoj ekstazi?” Izgovara to kao da je riječ o nečemu što se svakodnevno događa, kao recimo kupovanje mlijeka. „Mislim da nikad nisam...” „To sam i mislila. Večeras ćemo to srediti, ljepotice moja. Daj da popijemo još koju!” Pijemo treću rundu nečega što ima okus po prašku protiv prehlade, kad se zapalim - u trbuhu mi nešto žari i širi se van, u sve dijelove tijela i osjećam se tako... lijepom! Zaplešemo podijem i ljuljam se amo-tamo,

leđa uz leđa s Lucy. Dok se okrećem, znam da svaka djevojka ovdje žali što nije obukla dolčevitu kao ja. A onda netko počne plesati uz Lucy i vrtim se sama. Glazba je tako super, dovoljno je već to što se krećem. Velike crne cipele miču se preda mnom. Netko pleše sa mnom, i on osjeća

ovo raspoloženje - njegove noge, u crnim hlačama, prate ritam. Podignem pogled i vidim prugastu raskopčanu košulju i golemu adamovu jabučicu. Zgrabim ga za šiju i u uho mu viknem: „Ludo!” On me obujmi oko struka i zapleše uz mene. Primjećujem njegov veliki nos. Sviđa mi  se! Vršcima prstiju počinje mi dodirivati stražnjicu. Otplešem nekoliko koraka unatrag, uprem prstom u njega i viknem: „Drsko!” On mi se približi dok i dalje plešemo i osjećam njegov dah na vratu. Miris sapunastog losiona za poslije brijanja. Podigavši ruke iznad glave zarotiram bokovima. Ja sam

najpoželjnija žena na svijetu! Sad je iza mene, ne miče se, poput zida. Bas vibrira, svjetla podrhtavaju, a on me drži za bokove, vrti njima. Malo čudno, zapravo. Usnama mi ovlaš dodirne rub lica. Trznem glavom da se odmaknem, a on pritisne svoje usne na moje i neugodno ih usiše kako se ne bi odvojile te osjetim vršak njegova jezika kao da neki mekušac napipava put. Odmaknem se, okrenem glavu, a on mi utisne usne u vrat.

„Uh, nemoj”, povičem. Ponovno pokuša, ovoga mi puta usiše uho. „Ne hvala!” vrisnem i nastavim još malo plesati, planirajući ga se onako usput riješiti. Osmjehuje se i ponovno kreće prema mom licu. Dok se izmičem, vidim kako se nada mnom dižu vlažna usta. Pronalazim Lucy koja pleše s onim manekenom. Ljulja se uz njega, zatvorenih očiju. Pjevuši „Vodi ljubav i pleši...” Zaurlam joj u uho: „Toalet!”

Pokušavam se popiškiti, u isti mah držeći vrata zatvorena i trudeći se nedodirnuti zapisanu dasku. To nije nimalo lako na visokim petama. Lucy viče iz pregratka do mog.

„Ja svoga vodim kući - uspaljen je! A ti?” Ja sam već izašla iz pregratka, ali Lucy i dalje šumno piša. Nije bez razloga na fakultetu dobila nadimak Nezaustavljiva.

„Isuse, ne! Čini mi se kao da je izašao iz Ratova zvijezda.”  „Ne u dobrom smislu?” „Kao neki vanzemaljac koji siše lica.” Naposljetku izađe, usput povlačeći haljinu. „Jesi li spremna za pokret?” vragolasto se smije. Našla je tipa, dakle, kraj večeri. „Ah, ne, meni se još pleše.” Djeluje razočarano. „Ta sama si rekla kako mi je potreban dobar provod. Tek je jedan.” Dobacim joj srdit pogled dok otvaram vrata, ali kad se okrenem nađem se licem u lice s uvrnutim sisačem. Jurne prema meni, napućenih usana i podignutih ticala. U zadnji čas uspijevam zalupiti vrata. Leđima se

naslonim na njih, kao Sigourney Weaver. „Ne usuđujem se izaći!” Lucy

pucne jezikom i otvori vrata, ali on joj zapriječi put divlje virkajući preko njezina ramena.

„Slušaj, mladiću, moja prijateljica nije zainteresirana. ” On se nasmiješi prazna pogleda. „Možete li se, molim vas, maknuti? Nije zainteresirana.” Okreće se meni. „Čini se da ne govori engleski.” Virnem iza vrata i njegovo se lice ozari, vlažna crvena usta zinu. Ponovno zalupim vrata.

„Što ti je, Viv? Pa ne možemo ostati ovdje.” „Ne... sad je već sigurno otišao.” Samouvjereno otvaram vrata, ali on zakorači unutra i nadvije se nad nas. Za to postoji samo jedno rješenje moram izreći nešto na marsovskom. Nešto prikladno za licesisajuće čudovište. Približim se samouvjereno i ispružim ruku. „Pusti nas da prođemo!” kažem dostojanstveno. On oklijeva. Ne spuštam ruku i ponavljam zapovijed, izbjegavajući njegov pogled, sve dok ne odmigolji poput ofurene zmije. Pretkraj noći zaključim da bih možda trebala potražiti psihoterapeuta. Razgovarati s nekim. Možda sam  u depresiji. Kad zasviraju sentiši, ostajem sama dok se Lucy na podiju ljubaka s onim

manekenom. On joj trlja stražnjicu, a ona masira njegovu šiju. Svjetla se upale i odjednom se osjećam izloženo i vruće mi je u vesti. Kao da sam Lucyna mama koja je došla po nju Fiatom Pandom. Na garderobi mi ne mogu pronaći jaknu, a nekoliko trenutaka poslije završim na stražnjem sjedalu malog taksija slušajući kako se Lucy i onaj maneken cmaču i cuclaju dok istražuju jedno drugo. Navalili su da me prebace kući. Svako toliko maneken se odmakne od nje i postavi mi uljudno pitanje: „Koliko dugo već živite u Londonu?” zavlačeći pritom ruku u Lucynu haljinu. Naslonila sam čelo na zamagljeno staklo i gledam svijetleće reklame za kebab i taksi stajališta u prolazu. Djevojka u c rnoj haljini na bretelice drži se stupa ulične rasvjete i povraća po vlastitim cipelama. Zamišljam kakvu su večer proveli Rob i Sam: sigurno su izašli u neki skupi otmjeni restoran, pili šampanjac i slatko razgovarali da bi

zatim otišli kući. Sve u meni okreće se od ljubomore i boli.

14. Obitelj i prijatelji 1. Imate li podršku svoje okoline kojoj se možete obratiti kad život

postane težak? a) Da, imam širok krug prijatelja i odanu obitelj. b) Ne, čak i kolege na poslu prestale su me slušati. c) Da, ali ne mogu im povjeriti kakva sam glupača bila.

2. Vjerujete li da podijeliti problem s nekim znači napola ga riješiti? a) Da, uvijek je bolje otvoriti se u pogledu onoga što vas muči. b) Ne, ne pada mi na pamet nitko s kim bih podijelila svoj problem. c) Nema tih problema koje dobar tulum ne može riješiti.

3. Postoji li u vašem životu neka osobita osoba koja vam pomaže otkriti vašu istinsku vrijednost i potencijale? a) Da, moji najbliži prijatelji. b) Da, moj bivši. c) Ja nemam nikakvu vrijednost ni potencijale. Odgovori Uglavnom A - Vaši izbori su zdravi. Nova, sretna iskustva s obitelji i prijateljima pomoći će vam na putu prema oporavku. Uglavnom B -

Pokušajte obnoviti vezu s vanjskim svijetom. Ne čamite kod kuće. Izađite i zabavite se. Uglavnom C - Potražite stručnu pomoć. Nedjelja ujutro vrijeme je za ljubavnike. Nema radio programa koji

nije njima posvećen. Zašto ljudi nazivaju da bi drugima pričali koliko su zaljubljeni? Koga nastoje uvjeriti? To je zapravo jadno. Vježbam smirenost uma i tijela. To je četvrto poglavlje knjige Pronađite svoj unutarnji mir i budite slobodni, koja uči stišati glasove uma i postići mir u duši. Fotografija autorice prikazuje ženu uredne frizure u koju možete imati povjerenja. Njezin osmijeh poručuje: „Ja znam. ” U krevetu sam i otkrivam kako je ostati miran zapravo vrlo teško.

Približavam se nečemu za što mislim da bi mogli biti počeci smirenosti kad nazove Lucy.

„Kako si?” pita.

„Prilično usrano”, kažem, ne pomičući vilicu više no što je potrebno. „Usranije nego jučer?” Razmislim o ovome. Nikad nisam razmišljala o razinama usranog

raspoloženja. „Vjerojatno manje usrano nego jučer. Kako je bilo s manekenom?” „Neupotrebljivo mali penis.” ,,Oh.”

„Ali bila je dobra večer, zar ne? A ti si se povukla!” „Da... grozno... zapravo, ima li to u meni nečega što privlači druge oblike života?” „Mislim da ih privlači tvoj miris. Onda, jesi li danas za ručak samaca? U „Vrču i peharu”? Tamo se svi otkače, polude i nitko ne ode kući sam. Garantirano!”

„Ooo. Zvuči super, ali ne mogu.” „Zašto?” „Ne da mi se” „I, što ćeš umjesto toga - durit ćeš se kod kuće, zuriti u Robove fotke?” „Ne.” „Proučavati slike Robove nove djevojke? Napraviti si bluzu od bodljikave žice? Ostati u krevetu i čitati knjige samopomoći?” Bacim pogled na Pronađite svoj unutarnji mir i budite slobodni. „Možda.” „Viv, daj, molim te. Moraš se baciti u život!” „Zapravo idem k Nani. ” Odmah ću je nazvati - radovat će se što dolazim.

„Oh, kako rokerski.” „Pozvala sam i Maxa. ” I njega ću nazvati. „Ti ne živiš nego sanjariš!” Ne znam zašto misli da je ovakav oštar pristup liječenju ljubavne boli djelotvoran. Glavom mi prođe misao da je možda bešćutna. „Zar se ti ne bi morala naći s onim svojim jebačem?” „Ne. Zato se i zove jebač. U odnosu s njim ne postoji moraš”  „Oh.” „Jesi li dobro? Zvučiš čudno.”

„Oh, jesam, dobro sam. Čujemo se poslije.” „Čujemo se.” Prekine vezu. Osluškujem zujanje slušalice i pitam se što sad slijedi i koliko će to trajati. Nakon nekog vremena, kad se ništa ne dogodi, odvučem se u kuhinju i otvorim frižider. Police se cerekaju. Izvadim paket dimljenog lososa. Pročitam riječi „najbol ji” i „divlji” na recikliranom omotu. U petak je još tako mnogo obećavao. Držim paketić u rukama kao da je molitvenik, i kroz kuhinjski prozor gledam u ljetno

nebo. Otvorim prozor i zagledam se u stražnji prolaz zatrpan odbačenim kutijama pizze i praznim limenkama. Povrh svega mlitavo leži iskorišteni kondom. Pogledam lososa u koji sam polagala tolike nade i bacim ga.

Pada među ostatke subotnje večeri, zrnce smisla u pustoši. Uzmem sir za mazanje i kroasane pa i njih izbacim. Uzimam jagode i jednu po jednu ispucavam ih u nebo. Nekoliko ih se odbije o prozorsku dasku i dokotrlja natrag na pod. Razmišljam bi li istu sudbinu namijenila šampanjcu, a onda strgnem staniol s njega. Ne čuje se plonk dok čep klizi van. Rob mi je rekao da je bučno otvarati šampanjac vulgarno. Kad samo pomislim prije nego što me on poučio - ja sam se veselila tom prasku. Naslonim se

na radnu plohu i strusim u sebe ružičaste mjehuriće iz šampanjske čaše. A onda je pustim da padne na kuhinjske pločice. Razbija se u spektakularnom prizoru stakla što leti na sve strane. Nogom zatvorim

vrata frižidera i odvučem se natrag da se odjenem. Max stiže rano. To nije njegovo prirodno ponašanje. Čak se i počešljao, a kad ga poljubim u obraz primijetim da se obrijao i da miriše po nekoj uvrnutoj limunastoj vodici. Traperice su mu čiste a na sebi ima košulju koju nikad prije nisam vidjela - plavu, kariranu. Odmjerim ga od glave do pete. „Vidi, vidi!”

„Što? Što fali?” Ogleda se kao da sam viknula: „Pazi, policija! ” „Sve je u redu”, osmjehujem se. „Lijepo izgledaš.” „Pa, znaš ti bake, one vole takav izgled, zar ne? ” Osmijeh mu je pomalo nalik na gusarski, s okrhnutim zubom.

„Ma nemoj, bake to vole?” „Ah, daj prestani, Viv. A što ti glumiš? ” „Ja? Eh... curu koja nema ništa čisto i morala je izvući nešto s dna ormara.” Svjesna sam da mi u izblijedjelim trapericama koje imam već tri godine guzica djeluje golemo, a bluza bez rukava je manje retro cvjetasta,

a više otužno luzerska. „Hoćeš li nešto popiti?” „Imaš viskija?”

„Ne. Osim toga, nedjelja ujutro je.” „Onda bilo što.” „Imam šampanjca. Ružičastog.” „Super.” Ide za mnom u kuhinju. „Zvala si me u petak. Pokušao sam te nazvati.” Pod mojim kaubojskim čizmama pucketaju krhotine razbijene čaše. Max se pravi da ne primjećuje. „Jesi li dobro?” „Daa.” „Daa? Nisi baš zvučala kao da si dobro. ” „Rob se želi otarasiti one crvene fotelje.” Kimne tako da smjesta shvatim kako nema pojma o čemu govorim. „Kupila sam mu jednu fotelju... Jednog savršenog jesenjeg dana pošli smo u šetnju i prošli pored male staretinarnice. Uđemo i ja primijetim naslon za ruke zatrpan hrpom stvari. Bio je tako divne paradajz crvene boje.” Pogledam Maxa. Pilji u pod. „Zapravo, više narančast. Zamolili smo

tipa da to izvuče i vidjeli da se radi o divnoj staroj fotelji za čitanje, s dubokim naslonom. Kupila sam mu je kao iznenađenje za rođendan, dala pretapecirati i očistiti i sve to. Strašno mu se svidjela. Sad se ne sviđa njegovoj curi pa ga zanima što želim da učini s njom.” „Reci mu nek si je zabije u guzicu.” „Onako usput me pitao. Što želim da učini s njom? Da ne povjeruješ. I tad sam shvatila - nije bila riječ o tome da se on ne želi vjenčati, on se samo nije želio vjenčati sa mnom” Zurim u Maxovo lice i koncentriram se da zadržim suze, a onda polako okrenem pogled prema dnevnoj sobi, šmrcajući i zamišljajući kako bi ta fotelja izgledala u njoj. „Ne mogu je staviti ovamo. Bila bi poput velikog debelog duha koji me stalno podsjeća. Ali, ne mogu je ni tek tako odbaciti...” Čujem kako mi glas podrhtava i pitam se zašto dižem toliku prašinu oko jedne fotelje.

„Slušaj. Ja ću otići i pokupiti je i držat ću je kod sebe dok ti ne shvatiš da ti je fotelja draga, a da je on pizda. Onda ćemo je donijeti ovamo i organizirati fotelja-parti.” „Bože. Kako bi se to dalo izvest i?” „Fotelja-parti? Dovoljni smo ti, ja, fotelja i ne previše odjeće...” „Ne... kako bih mogla shvatiti da je on pizda?” Prebaci mi ruku preko ramena. „Eh, Viv, obećavam ti da ćeš jednoga dana biti tako obožavana da će ti se živo fućkati za sve ovo.” Naslonim mu glavu na rame. „Obećavaš?” „Da.”

Naninu su ulicu ljetne zelene krošnje zasjenile hladom. Pločnik se ljeska na toplini ranog dana. Dok prilazimo kući, širom otvara ulazna vrata i stoji na stubama u dugoj jarko plavoj haljini paunove boje, raskrilivši mršave ruke u dobrodošlici.

„Max! Max Kelly!” klikne kao šekspirijanska glumica. On joj priđe pa otplešu nekoliko koraka. „Dobar dan, Eve. ” U njegovom širokom zagrljaju doima se sitno poput djeteta. „Drago mi je što te vidim.”

,,Max, sjajno izgledaš. Ne izgleda li sjajno, Viv? ” On se okrene meni, smijući se od uha do uha, kao kakav majmun. „Da, bit će da je tako”, promrmljam. „Dobro sam, Eve. A kako si ti?” „Pa ne mogu se požaliti. Uđite...” Povede nas u kuću pa niza stube, u vrelinu kuhinje. Osjetim miris goveđeg pečenja. Ona me ljubi, a onda počne točiti pića. Maxova prisutnost čini je hihotavom i šašavom i osjetim nelagodu. „Ti povedi ovoga zgodnoga muškarca u vrt, Vivienne, a ja ću donijeti poslužavnik.” Gurnemo francuska vrata i zakoračimo na su ncem obasjano dvorište. Kamen kojim je popločano išaran je napuklinama kao zgužvana cestovna karta i obrastao mahovinom. Stol prošaran hrđom i četiri stolca stoje u hladu dronjavog suncobrana. Max okrene lice suncu i natakne naočale. „Čini se da će biti lijep dan”, kaže. „Jako si popularan.” „Pa da, ja i Eve imamo dugu povijest.” Cmoknem usnama odjednom se osjetivši djetinje isključenom. „Trebala bi malo srediti taj vrt ”, promrmljam i uspnem se uz tri nakrivljene stube do travnjaka što tvori malu padinu. Ma x krene za mnom. Prolazimo pored razgranatog mirišljavog jasmina i časak stanem pred Naninim kipićem anđela. Stoji nasred travnjaka. Zagledam se u taj blaženi izraz i ponovno mi je sedam godina i šapućem svoje tajne njegovim tužnim kamenim očima i vjenčićima tratinčica što vise s njegovih krila. Nekoć sam mislila da će me, budem li razgovarala s anđelom, majka čuti. Blažena ja. Voćke bacaju sjenu na neravnomjerno zelen travnjak, a kroz preraslu travu sjaje se jabuke otpale na vjetru i ispuštaju blag miris t ruleži. Odšetamo do kraja vrta gdje su se ispreplele

starinske ruže, ljupke im glavice kimaju obasute pažnjom pčela. „Stvarno

volim engleske ruže”, kažem. Promatram Maxovu preplanulu ruku kako se u prolazu meko očeše o ružinu čašku boje breskve. ,,I ja”, k aže. Podignem lice prema njemu. Smješka se dolje na mene, pogleda ozarenog blagošću i dobrim raspoloženjem. Vratim pogled ružama. On prebaci težinu na drugu nogu i kaže: „Odoh ja pomoći Nani oko pića. ” Osvrnem se kad se sruči niza stube. Skinem čizme i hodam bosa svježom mokrom travom pa prođem pored zaboravljene gredice s povrćem, natrag k anđelu. „Što ti znaš?” pitam ga, dodirujući vrhove njegovih okrhnutih kamenih prstiju.

Iz kuhinje odzvanjaju povici i smijeh, a onda izađe Nana s velikim bijelim šeširom, a za njom Max sa slamnatim uska oboda, noseći poslužavnik jednom rukom, u visini ramena. Nana dlanom zastre oči i zovne me, glas joj je komično zvučan i nekako otmjen. „Viv, pogledaj, na rivijeri smo! Napravila sam nam margarite!” Max stoji iza nje i ceri se; bijeli zubi i preplanulo lice s tamnim kovrčama koje su sa strane umakle šeširu daju mu izgled nestašnoga grčkoga konobara koji samo gleda kako će zavesti naivne turistkinje. „Oboje ste smiješni”, zakoračim na toplo dvorište i onda pod suncobranom pijuckamo koktele. Max pripali cigaretu, a Nana uzme kutiju.

„Smijem li?” „Jasno,” Prinese joj upaljač. „Pa ti ne pušiš!” uskliknem. S užitkom uvlači dim. Nespretno drži cigaretu, podalje od sebe, filtera zamrljanog koraljnim ružem. Ispuhujući, malo zakaš lje. „Eh, to je nešto što sam oduvijek željela probati, ali eto, čekala sam do sedamdesete.” Sjedi zadignute suknje, sunčajući noge prošarane venama.

„Zašto si toliko čekala?” „Pa umije biti ubojito, znaš”, odgovara, ponovno povukavši, a ovoga puta smjesta iskašlje dim. ,,U svakom slučaju, nisam sigurna da mi se sviđa. Hoćeš li je uzeti, Max?” On se nagne i uzima cigaretu pa je gasi u tanjuriću. „Postoji li još nešto što bi željela probati, Eve? Zmajarenje? Teške droge?” pita.

„Droge, apsolutno. Posebno neku koja bi bila dobra za artritis. Zmajarenje ne, ali možda let balonom. Žao mi je što se nisam udala u balonu.”

„Što se voli producirati! Pa ti se bojiš visine, Nana.” „Ali u tome i jest ljepota balona - ne moraš ići previsoko, a u košaru ne stane puno gostiju.”

„Genijalna ideja, Eve! Kad se ja budem ženio, organizirat ću to u balonu”, reče i napuni nam čaše. „A tko bi se s tobom ženio?” stresem se na njega. Podigne pogled od čaša. „Ganja me gomila žena, ne brini. Samo što sam ja izbirljiv.” Namigne Nani.

„I neka si, Max!” cikne ona. „Pa Max, ti si mnogo toga, ali nikad ne bih rekla da si izbirljiv ”, zavalim se u stolcu držeći piće i smijem mu se. „Eh, ima mnogo toga što ne znaš o meni, Vivienne”, kaže on tiho. „Je li?” smješkam se. „Da.” Spusti vrč i okrene lice suncu. Odjednom me prođe neka drhtavica, ruke mi se naježe. Neko vrijeme sjedimo bez riječi, slušajući zujanje kukaca i cvrkut ptica prije nego što Nana objavi da je pečenje gotovo.

„Premda je to zadnje što se čovjeku jede po ovako vrućem danu.” U kuhinji zaključimo da ćemo radije pretvoriti ručak u hladni bife. Max od pečenog krumpira pravi salatu s majonezom i francuskim senfom. Ja složim nešto uvrnuto od mrkve, naribam je pa dodam korijandera i soka od naranče. Jedemo to s tanko   narezanom hladnom govedinom. Nana punih usta ispituje Maxa. ,,Max, pričaj mi malo o svojim slikama. Planiraš li kakvu izložbu?” „Svako toliko izložim poneku - uzima ih jedna mala galerija u sjevernom Londonu.”

„Prodaje li se što?” „Tu i tamo. Uspijevam pokriti režije.” Pomislim na njegov zapušteni stan i u glavi računam kako malo zarađuje. „Naručuje li tko?” „Zasad ne. Nadam se da će me uključiti u izložbu koja se organizira pri Akademiji. Izaberu li me, bit će to velika reklama.”

„Sjećam se one koju si mi jednom pokazao - gol čovjek s mačkom u rukama. Jako dojmljivo.”

„Ta je bila na mojoj prvoj izložbi. Prodao sam je. ” „Čudesno je posjedovati takav dar, Max. Nikad ne smiješ odustati.” Čudno mi je slušati Maxa kako govori o svom poslu. Gotovo bi se reklo da nije bez ambicija. Ja sam mu oduvijek govorila neka si nađe pravi posao.

On baci pogled prema meni. „Viv misli da su daroviti ljudi luzeri koji su vječito švorc.” „Nikad to nisam rekla!” „Vivienne, zaista me čudiš.” Nana se mršti, a Max se smije. Pokušavam se braniti: „Pa nije da mi se ne sviđaju tvoje stvari. Ona slika Lulu je prelijepa.”

„Hvala. Ali to nije jedna od najboljih. Najbolje su one kad zaista osjećaš nešto prema osobi koju slikaš, kao da iz nje izlazi neka energija... tada je moguće napraviti nešto prelijepo.” Osmjehne mi se. Njegove mi se oči učine nevjerojatno tamnima. Odvratim pogled prema vrtu, obraz mi se zažario. S čuđenjem otkrivam kako bih željela da govori o mom portretu...

„Uh, kako je danas vruće!” pomaknem stolac u ono malo hlada. „Pa, Max, nešto sam se nadala da bi danas popodne mogao nacrtati i mene.”

On se okrene Nani, a ja bih najradije u zemlju propala. „Svakako! Imaš li papira?” Raščišćavam tanjure dok se oni uživljavaju u svoje uloge. Umjetnik je podvrnuo traperice i otkrio dlakave mršave noge te šutke skicira dok mu

model pozira, zagledan u vrt. Napunim sudoper i operem lonce, gledajući što se zbiva u vrtu. Ona skida šešir. On otkida stranicu iz bloka. To je tako tipično za Nanu, da mu odjednom tutne pod nos blok za crtanje i olovke.

Povremeno predahnu na nekoliko minuta i do mene dopire ležerno čavrljanje; koja su to dva koketna foliranta! Promijenim vodu i latim se tava. Ona sada gleda ravno u njega. Olovka hvata duh mlade ljepotice koja je nekoć bila. Jedan mi poklopac sklizne na pod i oboje se okrenu.

„Hej, ti! Može kakvo piće?” dovikne mi Max preko ramena. ,,U frižideru ima rashlađenog bijelog vina, mila”, dodaje Nana. Iznesem bocu i čaše i podignem jednu od skica. Meki potezi uhvatili su Naninu bit. „Dobre su.”

„Nadam se da me napravio lijepu.” „Mogu crtati samo ono što vidim.” Max odbaci olovku i natoči si vina, „Ne možeš od babe napraviti curu”, dodaje ona. Umjesto deserta imamo sir. Nana iznosi brie i spustivši dasku na sunce odreže si pozamašnu krišku, zahvati nožem meku zrelu sredinu, a zatim gricka vanjski dio. U zadnje mi vrijeme djeluje jako zadovoljno.

Zatvorim oči i malo sunčam lice suncu, s pola uha slušajući kako s Maxom čavrlja o svojim planovima za putovanje. „... a onda smo mislili da bismo mogli otići u Sant ander. Reg još nikad nije bio tamo.”

„Ja jako volim tu sjevernu obalu”, kaže Max. „Jesi li rekla da Reg nikad nije bio tamo?” pitam, ne otvarajući oči. „Da.” „Znači, vas dvoje sad odlazite zajedno na odmor? ” uspravim se u stolcu. „Pa, da.” Opet se zavalim i uzdahnem.

„Postoji li neki problem, Viv?” pita me ona. Otvorim jedno oko pa ga opet zatvorim, „Ne, nikakav. Samo... pa, nije prošlo dugo da je djed umro, a ti već putuješ okolo s nekim drugim.” „Umro je prije dvije godine, Viv. Dvije godine je dugo kad si sam.” „Pa možda je to samo moj problem. Meni još uvijek nedostaje, to je sve.”

„I meni. Ali ja sam još živa i dok jesam, kanim uživati! ” reče i ustane, pokupi nekoliko tanjura i povuče se u kuhinju. Čujem klik upaljača. Max otpuhuje krugove dima. „Uh, uh”, kaže. „Što?” „Čini se da si uzrujala svoju Nanu.” „Pa? Sve to s Regom je smiješno”, ošinem ga pogledom. „Flertovala je s njim još dok je djed bio živ, znaš.” Max me mirno gleda. Pogledam u kuhinju, ali ne vidim Nanu. „Mislim da se počela viđati s njim nedugo nakon pogreba.” Zavalim se u naslon, osjećajući kako mi vrelina dana pali tjeme dok on polako puši. ,,A nikad nije ništa rekla. Nikad nije ništa objavila. Samo se smucaju okolo zajedno.”

„Baš se pitam zašto.” „Zato što se osjeća krivom!” „Ili... možda zato što te ne želi povrijediti.”

„To nema nikakve veze sa mnom.” „U pravu si”, osmjehne se. Ja piljim u vrt, povrijeđena. Osjećam kako mi nadolazeća glavobolja pulsira u sljepoočicama. Što se to mene tiče ako Nana i Reg provode vrijeme zajedno? Želim da bude sretna. Ali osjećam se izdano na način koji ne mogu objasniti. Max to ne može razumjeti, on ima roditelje, oba roditelja, koji su živi i još u braku, i če tiri lude sestre i stotine nećaka i nećakinja. Svi ga vole s takvom potrebom i čežnjom da izbjegava odlazak kući. Moj dom i moja obiteljska povijest od krhkog su stakla, a Reg lupka po njemu čekićem. Upinjem se da dokučim što zapravo osjećam i upravo kad p omislim da si to mogu objasniti, nit se izgubi i ostane mi napola domišljena misao,

poput odbačenog gušterovog repa. Odustajem i odlazim u kuhinju po vodu. Nana slaže tanjure u krnjoj polici. „Da ti pomognem?” pitam. „Skoro sam gotova.” Porculan zvecka po polici, a ja nespretno stojim uz nju. Zatvara staklena vrata, malo zadihana od napora. Okrene se i

osmjehne mi se, njezine su plave oči pune razumijevanja, položi dlan na moj i nježno ga stisne. „Još malo pa ćemo morati krenuti”, kažem. „Kako god ti kažeš, mila”, odgovara i pogladi me nježno po licu. Vrelina dana kao da je uhvaćena u stupicu grozničavih londonskih ulica. Vonj pržene hrane miješa se s ispušnim plinovima i prašinom. Max korača uz mene prema podzemnoj. Kažem mu da ne trebam pratnju; on misli da trebam. Priča o tome kako želi otići iz grada, uzeti slobodno, poći na putovanje motociklom. „Kako bi bilo da pođeš sa mnom? ” pita. „Ja nemam motocikl.” „Vozila bi se straga iza mene, ludice. ” „A gdje bismo spavali?” „Pod zvijezdama.” „Misliš, zajedno?” napravim grimasu. „Dobro, ja ću spavati sam pod zvijezdama, a ti idi u hotel s pet zvjezdica.” Zakrenemo za ugao i vidim da sam kuhinjski prozor ostavila otvoren pa pomislim kako bi me Rob ubio što sam tako nemarna u pogledu sigurnosti.

„Hotel s pet zvjezdica koji ima jacuzzi”, kažem dok prilazimo mojim vratima. Prtljam s bravom, a kad se okrenem vidim da je Max zakoračio natrag na ulicu.

„Hej, zar nećeš ući na piće?” „Ne... imam nekog posla”, reče i osmjehne se. „Kakvog?” „Planiranje putovanja ‘jacuzzi pod zvijezdama’.” Krene ostavljajući me na vratima.

„Ja neću ići!” doviknem njegovim leđima. „Ah, sad mi to kažeš...” Promatram ga kako odlazi vukući se s noge na nogu, izvan dometa mog pogleda, poput golemog medvjeda. Odjednom mi se učini da je sa sobom odnio sunce.

15. Okreni novi list Važno je ne idolizirati svog bivšeg. Usredotočite se na njegove slabosti i napravite popis svega onoga što niste voljeli kod njega. Čitajte taj popis svaki put kad vam počne nedostajati. Moj bivši dečko Shaun uvijek je  govorio da mu je muka od mojih stopala. Često se šalio da se ja mogu obrušiti na nešto i pokupiti to kandžama. Dovoljno mi je pogledati svoja stopala i sjetiti se kako im se smijao i pati odjednom mi više ne nedostaje. Becka (20), Harrow Moja bivša cura željela je da spavam s njom i s njenih 18 plišanih

 životinja. Znao bih se probuditi usred noći, gurnut uza zid, a sve one staklene oči zurile su u mene. Iskreno mi ne nedostaje, osobito kad  pomislim na onog zlog majmuna. Simon (25), Leeds  Ako mi katkad i nedostaje, samo si ponavljam: „Prištava leđa, prištava leđa, prištava leđa.”  Tanya (30), Newcastle Najbolje je početi izlaziti s nekim drugim. Bilo s kim - jednostavno  počnite izlaziti i vratite se u igru. Katie (39), Staines Ponedjeljak je ujut ro i na posao stižem s lošim predosjećajem, ali ne bih točno znala reći zašto. Sve je isto onako kako je ostalo pred vikend - sivi tepih, fluorescentne svjetiljke, pretrpan radni stol - ali imam osjećaj da koračam prema giljotini. Vidim da Christie još nij e stigla - toliko o novom

listu koji je okrenula. Zagledam se u savršeno ljetno nebo; bjeličasta izmaglica tvori luk na jasnom plavetnilu. Dan kao poklonjen, dan za

piknik s ljubavnikom, za skijanje na vodi po jezeru ili vožnju obalom u kabrioletu... kad ne bih bila sama samcata.

Zagledam se u Robovu fotografiju, u njegov savršen osmijeh. Osmijeh koji više nije moj. Skinem ga s panoa i ubacim u ladicu. „Zbogom, ljubavi”, prošapćem dok je zatvaram. Tako je, usredotočit ću se na svaki

djelić sebe koji još iščekuje njegov povratak i izvrgnuti ga šok-terapiji. Otpustit ću ga. Već od same te pomisli dođe mi da zavijam. Palim računalo. Zali se da ga nisam propisno isključila i prikaže mi tablicu nad kojom sam paničarila u petak. Petak! Tada sam još bila puna nade. Te sam se večeri trebala naći s njim. Kako jedan vikend može sve promijeniti... Sad sam ostala bez budućnosti. Očajna sam. Jedino što mi preostaje jest posao. Sva ću se posvetiti poslu. U rokovniku ispisujem „slogani za jestive tange” i provjeravam mailove. Dva su od dobavljača, prvi mi kaže da škotskog uzorka koji smo izabrali za torbice više nemaju na skladištu. Drugi mi piše da svijeće sa skandinavskim etno uzorcima izrađuju zatvorenici u Norveškoj. Zanima ih uklapa li se to u etičke standarde Barnes and Wortha. Razmišljam o tome. Zatvorenici moraju

nešto raditi, zar ne? Nije da trgujemo njihovim organima ili što slično. Moram to provjeriti, prije nego što naručimo. Pođem napraviti kavu s toplom vodom iz bojlera i padne mi na pamet kako mi je Rob jednom

pričao da ta voda širi legionarsku bolest, a zatim uzalud po frižideru tražim mlijeko na kojem piše „Darovi”, pa kad ga ne nađem uzimam ono na kojem piše „Računovodstvo. Ne diraj!” Upravo kad podignem žličicu čujem Christie kako hihoće. Izađem iz kuhinje i naletim na nju gdje raspravlja o cipelama s Velevažnom koja danas na sebi ima kombinaciju čarapica s uzorkom leoparda i sandala-čizama s uzorkom zebre. „Ne, zbilja, zašto ne? Život je prekratak ”, izjavljuje Christie. Obje se okrenu prema meni i razgovor zamre.

Osmjehnem se. „Jutro!” „Dobro jutro, Vivienne”, kaže Velevažna i stisne Christieno rame prije nego što se udalji ostavljajući me da blejim za njom. „Mislim da je malo pretjerala s uzorcima životinjskih koža, ne čini ti se?” kažem. „Da budem iskrena, mislim da danas sasvim pristojno izgleda”, odgovara Christie. Osjetim paniku, kao bizon što se odjednom našao daleko od stada, a

iz grmlja dopire režanje, „Što se događa?” pitam je dok koračamo prema svojim stolovima. Obrazi joj se zarumene. „Ništa.” „Što je? Ti i Velevažna ste odjednom frendice?” „Ne, samo...”, baci snop papira na svoj stol. „Što je to?”

„Oh, Viv. Ruth, to jest Velevažna, zamolila me da danas održimo sastanak za doručkom - znaš, da prodiskutiramo o idejama za proizvode.”

„Sastanak uz doručak?” „Da, ona je donijela kroasane.” „Kroasane?” „Da, s čokoladom.” Piljim u Christie. Što li to Velevažna kuha meni iza leđa kad održava sastanak s mojom pomoćnicom i raspravlja o kreativnim potezima koji su moje područje? Neki preokret. Još prošli tjedan htjela je otpustiti Christie. Jedino što mi pada na um je to da se na sastanku prošlog petka Christie dopala Madežici i sve je to njezino maslo. Velevažna nema miljenike. Christie po vratu bukne grimizan osip. Zausti da nešto kaže, a onda se predomisli. „I jeste li se dobro provele u pubu u petak?” pitam. „Daa”, zaskviči nesigurno. „I, o čemu ste pričale?” Stojimo jedna sučelice drugoj i ja počnem bubnjati prstima po stolu.

„Pa, pub je bio krcat, a Marion, ovaj Madežica, poznaje sve žive tamo. Odlično smo se provele, Viv. Šteta što nisi išla.” „Oho, i jeste li pričale o poslu?” „Pa, malo.” „I što je rečeno?” Počne skupljati mrvice sa svoga stolca. „Pričale su o ponudama za Božić i kako će se možda otvoriti neko novo mjesto za mene jer imam tako dobre ideje, te stvari.”

„Da?” ,,I tada me Velevažna pozvala na današnji sastanak.” ,,I, je li ti ponudila to novo radno mjesto? ” „Ne, samo smo razgovarale o donjem rublju.” Ne usuđuje se pogledati me.

„Shvaćam. Ma sve što ti mogu reći jest pripazi, Christie. Imaj na umu da je jedina osoba za koju je ‘Ruth’ zainteresirana ona sama.” Vidim kako

joj se lice izdužilo. Ispuhala se kao balon, a ja sam ta koja drži iglu u ruci. Jasno mi je da Christie nije svjesna što se događa. Nije to njezina krivnja, ona im je samo pijun. Zagleda se u svoje Mary Jane štikle. Osmjehnem joj se jer odjednom mi je dođe žao. „Ipak, uvjerena sam da će ti nešto ponuditi...”

„Pa rekle su da ti u zadnje vrijeme nemaš baš neke rezultate”, ispali nakon ovog ohrabrenja. „Da, rekle su da ti je pažnja popustila... da dopuštaš da ti privatni život utječe na posao .” „Je li?” „Aha.” „A što si ti na to rekla?” „Rekla sam da prolaziš kroz teško razdoblje.” „Tako je.” Osjećam kako me nešto grebe u grlu. Zurim u poster s uputama za slučaj požara iza Christiene glave pokušavajući suspregnuti suze. „Okej, Christie. Daj mi časak pa ćemo održati sastanak o našoj ponudi proizvoda. Može?” Okrenem se svom stolu, zurim u ekran i gutam knedle.

Koji mi je vrag? Ne dolazi u obzir da se sad rasplačem! Bijesna sam što su na taj način raspravljale o meni u  pubu - znam da nisam bila onoliko predana poslu kao što bih normalno bila, ali prolazim kroz

osobnu krizu. Bi li imale malo više razumijevanja da se uistinu razvodim? Upravo sam ostala bez ljubavi svog života, jedva se probijam kroz svaki dan, oprostite dakle ako nisam tako silno zainteresirana za božićne darove... Ispušem nos i upravo tad na ekranu se pojavi nova poruka.

Dobro jutro, Vivienne. Internetska stranica spremna, možeš provjeriti... kad te vidim?  Mike

Ovo mi je dobro došlo. Kako li samo uspijeva da mu čak i mail zvuči sluzavo? Brzo odgovaram. Bok Mike,

 puno hvala! Jedva čekam da vidim što si smislio. Cijelo jutro imam sastanke, ali jesi li slobodan nakon ručka? Viv  Njegov se odgovor pojavi gotovo istog trena.

Vidimo se večeras nakon posla, u 6.

Očekuje li da ga pozovem na večeru? Mislila sam da će internetska stranica biti u punom pogonu prije nego što „platim”. Ali, imam li izbora? Njegov sam dužnik, a večera u ponedjeljak navečer manja je žrtva neg o koji drugi dan. Pristajem i, s osjećajem da sam upravo sklopila pakt s vragom, zatvorim poruku i izlistam proračunsku tablicu naših proizvoda. U zadnje vrijeme nemam osobite rezultate? Eh, to ćemo tek vidjeti. Okrenem se u stolici prema Christienu stolu,  Osjeti da je gledam i hitro zatvori modnu internetsku stranicu.

„Jesi li spremna da sad prođemo kroz to?” pitam. Okrene se, ljutita. „Mislim da jesam.” „Dobro. Znači, jestive gaćice?” ohrabrujuće se osmjehnem. „Zapravo, s tom bih se linijom htjela sama pozabaviti. Nabavljački tim smatra da bih trebala cijeli projekt, od ideje do police, razraditi sama.”

„Nabavljački tim?” „Da.” „Tko to, Velevažna i Madežica? V & M? ” „Tako je.” „Oh, odličan plan. Smijem li te pitati jesi li pronašla dobavljača?” „Još ne.” „Jesi li smislila slogane?” „Zapravo jesam. Imam ih nekoliko za koje mislim da bi mogli biti efektni.” „Želiš li ih podijeliti sa mnom?” Kao da se malo opustila, čak se smješka dok uzima svoj rokovnik s bilješkama. „Jedan je ‘jestit Božić’ - to je igra rij eči na ‘čestit Božić’, to bismo stavili na gaćice, na mjestu gdje pokrivaju stidne dlačice...” „Shvaćam.” „Drugi bi bio ‘pocuclaj pa vidi’. Zatim, ‘okitite jaja’ - to bi bilo za mušku liniju”, čita. „Dobro...” „Zatim, razmišljala sam o varijacijama na tradicionalnu božićnu hranu. Mislim, mogli bi imati nešto kao ‘ božićna pica’, ‘ božićna puslica’...” Sve ovo izgovara s najozbiljnijim izrazom lica.

„Ili umjesto ‘božićna purica’ mogli bismo staviti ‘božićna kurica’ na mušku liniju?” nasmijem se ja.

Zagleda se u strop zamišljeno žvačući olovku, a onda se namršti. „Ne, Viv, taj štos ne razumijem.” Spusti pogled na svoje bilješke. ,,’ Božićni slinci’ umjesto ‘mlinci’?”

„Zašto ne samo ‘slinci’?” „Ne shvaćaš, Viv, štos je u temi. Riječ je o božićnoj hrani”, obraća mi se strpljivo, kao imbecilu. „No uglavnom, to su moje ideje, zasad. Zvat ću te, zatreba li mi pomoć “ Pretražujem njezino lice, pokušavajući naći barem djelić Christie koju poznajem, ali Velevažna ju je zamijenila androidom. Nastavljamo raditi cijelo jutro i finaliziramo ponudu. Christie odbija sve što joj pokušam dati u zadatak, govoreći kako se mora usredotočiti na svoju „liniju”. Naziva je „gaćošiz” jer vjeruje da će svi za njom šiznuti, objašnjava mi. Zaista je naporna pa je podsjećam neka se  pozabavi onim ukrasnim svijećama i provjeri implikacije potpisa „izradili zatvorenici ”, a meni preostane deset ostalih proizvoda. Dobro je što imam posla - to će mi rastjerati kojekakve misli. Ponijet ću se junački, satima ću raditi. Svi će biti zapanjeni. Sanjarenje o Robu na Siciliji prilikom našeg zadnjeg

zajedničkog odmora rasprostre se u mom sjećanju u nijansama zlata i meda, prije nego što se rasprsne poput ljupkog mjehurića od sapunice u sudaru s mokrim pločnikom stvarnosti. Stvaran život: posao i s astanak s Ljigavim Michaelom.

Vrata lifta se otvore i evo ga, sav mastan naslonio se na mramorni zid predvorja, s isplaniranim samopouzdanjem, i usput lupka jednom

nogom. Dođe mi da projurim mimo njega poput preplašene srne i izgubim se u šipražju mnoštva koje hita kući, ali ipak mu prilazim ulaštenim podom. Njegove nemirne oči zaustave se na meni, ali, da ne povjeruješ, pravi se kako me nije vidio. Nemarno se ogledava oko sebe; sada mu već obje noge cupkaju od koljena nadolje. Pozdravi me s hinjenim iznenađenjem kad stanem pred njega, nagne se prema meni, hvata me za lakat i ljubi zrak u blizini moga uha. Osjetim jedva primjetan

zadah povrća iz njegovih usta i tragove kolonjske vode na ovratniku. Izbjegava me pogledati u oči i pokazuje glavom prema izlazu,   a kad se približimo rotirajućim vratima dođe do nelagodnog prestrojavanja, ali ipak završimo stisnuti u istom odjeljku, šutke se prebacujući s noge na nogu prije nego što nas vrata ispljunu u toplu, užurbanu večer. ,,I kamo ćemo, Michael?” pitam vedro. „Mike.”

„Oprosti... Mike”, kažem. Zuri niz ulicu, zaškiljivši kao da procjenjuje stanje na bojištu, a onda se okrene u drugom smjeru.

„Mislim,

prvo

piće

kod

‘O’Malleyja’“, odgovori s malim samozadovoljnim uzdahom pa krene ispred mene hitrim, kratkim koracima. Potrčim da održim korak, sretna što imam cipele bez

potpetica; oči su mu u visini moga vrata. Bacim pogled na njegovu štakorsku bradicu dok pilji ravno preda se. ,,’O’Malley’. Mislim da nikad nisam bila tamo.”

„Oh, znala bi da jesi!” naceri se sebi u bradu. Ja se zagledam u pločnik, u svoje sandale i njegove izguljene sintetičke mokasine. Hodamo usuprot mnoštvu, probijamo se. Hoda ispred mene, povremeno rubom pločnika i ne okreće se da vidi idem li za njim. Ako ništa drugo, barem ne djelujemo kao par kad tako hodamo.

Osjećam čudnu kombinaciju nemira i groze, pomiješanu s malo znatiželje. Podsjećam samu sebe da večeras ionako nemam ništa pametnije i da je dobro izaći iz svoje zone udobnosti - tako barem piše u Pronađite svoj unutarnji mir i budite slobodni. Osim toga, ne smijem zaboraviti da mi čini veliku uslugu. Sustignem ga i vraćamo se na pločnik. „I, onda, Mike, kako izgleda stranica?” „U redu je.” „Jedva čekam da je vidim.” Pogleda me postrance, kao da ga želim zakinuti za nešto. Utonemo u šutnju, sve dok se ne zaustavi pred crnim rešetkama ozbiljna izgleda.

Betonske stube vode dolje, do drvenih vrata. Sjuri se njima s ležernošću voditelja igara na sreću i kroz prorijeđenu kosu vidim mu bijelo tjeme. S čežnjom se ogledam za zlatno obasjanim predvečerjem, kao da hvatam posljednji udah prije nego što ću zaroniti, i krenem za njim. Povuče vrata i zapahne nas ustajala rigotina podzemnog bara, svog u tamnom drvu i tapecirungu boje burgundca. Oči mi se prilagode prigušenom osvjetljenju i razabirem obrise šćućurene u separeima uza zidove; tu i tamo zasvjetluca piercing s nečijeg lica. S druge strane šanka nalaktila se prelijepa pretila brineta, bijela koža u polumraku joj blista kao krem sir, glatke, kao kreda bijele grudi u oštrom su kontrastu sa sjajnim crnim korzetom.

„Onda, Mike? Što ćeš?” dobaci, dok prilazimo. On me slavodobitno pogleda. Naruči kriglu piva, uzme je i krene u separe, ostavljajući me da sama naručim piće i platim. Uvučem se na klupu preko puta njega, s votkom i tonikom.

„Imao sam je”, kaže oblizujući pjenu s gornje usne i glavom pokazujući prema šanku. „Pa, jako je lijepa”, kimnem. „Volim krupne cure.” Osjetim kako stol vibrira od njegovih nogu koje nemaju mira i potegnem velik gutljaj votke. Ogledam se prostorijom pa vratim pogled na njega, nategnuto se smješkajući.

„Ti vjerojatno nisi dovoljno velika za mene, ali imaš dobru guzicu. To mi se sviđa”, objašnjava. „Hvala, to je... eh... lijepo čuti. ” „Nema problema. Ali naprijed te nema dovoljno, ako ćemo pravo. ” „Oh.” Osjetim kako mi se ježi koža na nedovoljnom dekolteu. Prugasta majica me prikriva, ali ipak je pripijena. Hvatam njegov pogled

koji hitro šmugne s mojih bradavica. Koščati prsti bubnjaju po stolu i ogledava se uokolo zgurenih ramena, glavom prateći ritam koji samo on čuje. A onda se iznenada nasmije, zapravo zareve pa se stane hihotati. „Ne osjećaš se dobro ovdje, a?” „U redu je.” „Ludo je ovdje.” Preletim pogledom ostale goste koji tiho piju i pomislim kako će se zacijelo dogoditi nešto čega ja nisam svjesna. Možda će odjednom zazvoniti i svi ćemo morati zamijeniti hlače i otplesati macarenu. „Mike... što se tiče one internetske stranice...” Hitro baci na stol komad papira na kojem je ispisana internetska adresa. „Sve je ovdje, možeš... provjeriti.”

„Sjajno!” posegnem za papirom, ali ga on prvi zgrabi i gmizavim prstima me uhvati za ruku.

„Ne, dok se nisam dobro proveo, sestro! ” osmjehne se. „Jedno nek ti bude jasno u vezi mene: poznajem žene. Znam kakve ste.” Lupne se postrance po nosu i zavrti glavom. „Dam li ti odmah ono što želiš, otrčat ćeš kući što prije možeš, nije li tako?” Piljim u njega. Želi li reći da redovito potkupljuje žene kako bi izašle s njim? Da je svjestan kako bi zazirale od njega kao od kandide da na kraju štapa ne drži privezanu mrkvu? Promeškolji se u stolici. „Ja imam ono što ti želiš”, lupne se po džepu, „sad ti meni daj ono što ja želim - pošteno, zar ne?” „Nisam kanila pobjeći!” nasmijem se. „Samo sam mislila da bismo mogli porazgovarati o toj internetskoj stranici, to je sve.” Pilji u mene kao

vuk u kokošinjac. “Pa poželio si da odemo na večeru?” odjednom imam

potrebu raščistiti pogodbu. „Tako je. Kineski banket, mislim”, cmokne usnama. „Pa, sjajno.” Iskapim piće. „Hoćemo li?” „Ne, dok ne nastupi trbušna plesačica.” Nakon popriličnog broja votki, sjedim u „Zlatnom vrtu ” osjećajući toplo strujanje dobrohotnosti i uzbuđeno čavrljam s Michaelom o dlakama na licu. On ima usku, uredno obrijanu prugu brade pod donjom

usnom, iznad druge, duge brade koja je provučena kroz perlicu. „Ženama se to jako sviđa”, tvrdi. Okrene pomičnu ploču stola tako da mogu dosegnuti hrskave pržene alge. Grabim ih plastičnim štapićima i dodajem si proljetne rolice s tanjura na kojima je crveni zmaj.

„Ma koje žene vole te bradice?” vrisnem.  „Prave žene.” Naceri se. Smijem se, a karamelizirane patke u izlogu kao da se ljuljaju i plešu. On usisava chop suey i jezikom skuplja odbjegle rezance s brade. Zapiljim se u taj njegov jezik, čini mi se opsceno dugačak. Puna su mi usta račjih uštipaka. Konspirativno se nagne prema meni: „Zovu ga draškačem klitorisa”, hihoće. Zagledam se u njegove bradice, blistave od hrane, i zamislim prizor. Odjednom palucne jezikom.

„O Bože!” vrisnem punih usta i umalo se zadavim račićem. Mike skače i počne me lupati po leđima takvom silinom da imam osjećaj kako će mi oči iskočiti. Mislim da pretjeruje. Uspijevam kimnuti i procijedim: „Sve okej!” prije nego što prestane i vrati se na svoje mjesto. Otpijem gutljaj vode.

„Mislio sam da ću morati primijeniti Heimlichov zahvat. Završio sam napredni tečaj prve pomoći ”, kaže. „Mike, ti si sve što žena može poželjeti! Završen tečaj prve pomoći...” Jedva uspijevam dovršiti rečenicu. „... imaš draškač klitorisa!” Očito me hvata histerija. Ne mogu se prestati smijati, a i on se smije i pritom

pijucka komadiće rezanaca. Sjedimo kao dvije hihotave budale, stišamo se pa opet prasnemo u smijeh. Netko prilazi našem stolu.

„Viv! Bok! Zabavljaš se?” Ok renem se i podignem pogled, otirući oči. Nad nama stoji Rob, zbunjen. U tren oka se otrijeznim i više ništa nije smiješno. Iza njega vidim Sam u haljini sa šljokicama i njezine

razrogačene nedužne oči. „Bok, Rob!” pročistim grlo.

„Na čas sam pomislio da će  vas netko morati zaliti vjedrom vode”, smješka se i gleda Michaela.

„Oh, Rob, ovo je Michael, kolega.” Okrenem se Michaelu. „Michael, ovo je Rob, mm... prijatelj, a ovo je njegova zaručnica Sam. ” Imam osjećaj da on drži ono vjedro. „Sve u redu?” kaže Michael. Rob pogleda mene, pa njega, pa opet mene.

„No, drago mi je što smo se sreli”, kaže službeno i položi ruku na leđa Sam, pa je povede prema vratima. Dok korača, štikle joj nabadaju kao potkove punokrvnog konja. „Javit ćeš mi kad dolaziš po one stvari?” dodaje on. Sam zabaci kestenjastu kosu i pogleda preko ramena da vidi moju reakciju.

„Jasno. Hoćeš li sutra?” odgovorim, uzvraćajući joj pogled. „Sutra?” On pogleda nju, a ona mi se nasmije u lice. „Može sutra, Viv”, kaže on. „Vidimo se. Kad, u sedam i trideset, u redu?” Kimnem. On se časak zagleda u mene i osmjehne malim, intimnim osmijehom. Gledam kako odlaze. On joj nešto kaže i ona se glasno nasmije dok izlaze u noć. Ja se okrenem Michaelu, osjećajući kako mi se utroba ispraznila. On štapićima skuplja male lignje; odvratno. Zadrhtim dok prolazimo Chinatownom pa me Michael zaogrne svojom jaknom. Prolazimo sa stražnje strane restorana,   pored kanti za smeće iz kojih se širi truli miris prdeža. On me prati do podzemne i nagovara da prenoćim kod njega.. Navodno ima akvarij koji bih svakako trebala vidjeti,

„Okrugao je, možeš ga obići sa svih strana”, kaže kad stignemo pred zjapeća usta stanice Leicester Square, „Michael, hvala ti na super večeri”, kažem i zaista to mislim. On se zagleda u mene. „Ozbiljno to mislim.” Blago mu dodirnem obraz i osjetim kako se iz njega širi vibrirajuća energija. Nikakvo čudo što nema mira. Iz džepa vadi komad papira s internetskom adresom i pruža mi ga. „Ovo ti je, sestro, jedna genijalna internetska stranica. Dobro je pogledaj i onda ćemo je aktivirati, može?” „Stvarno sam ti zahvalna.” ,,I slušaj, onaj tip tamo, onaj što te nagazio? ” Vrti glavom. „To nije dobar tip.” Smješkam mu se i osjetim da mi se oči pune suzama. „Mogao je jednostavno izaći. Ali ne, morao je zavrnuti nož.”

Uhvatim njegove ruke u svoje i osjetim hrapavu kožu i nokte oštrih rubova, kao da dodirujem morske školjke. „Hvala ti ”, kažem i gledam kako njegove crne oči zvjeraju uokolo, zaustavljaju se na prolaznicima i tek povremeno se zaustave na mojima, a onda opet odlete, kao muhe, i

shvatim ovu malu istinu: ljudi od kojih to najmanje očekuješ mogu se pokazati kao spasioci u mračnim vremenima i male dobrote koje ti pruže mogu biti važne kao da je riječ o životu i smrti.

16. Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me Kaže li vam išta od ovoga, to je siguran znak da je kraj. Skupite sve dostojanstvo koje možete i izgubite se. 1. Nisi problem ti nego ja.

2. Ti si zbilja draga cura... 3. Treba mi samo malo vremena da se saberem. 4.  Nisam spreman za ozbiljnu vezu, ni za usputnu, ni za bilo kakvu vezu... s tobom. 5. Bit ćeš sretnija bez mene / predobra si za mene / nisam te dostojan.

6. Odlazim odavde / život je prekratak. 7. Ne mogu se više viđati s tobom. Bolestan sam od svega ovoga. 8. Da si mršavija, crvenokosa i da nemaš deformiran nožni prst, mislim da bih te mogao voljeti.

9. Mislim da sam alergičan na tvoju slinu. 10. Želim biti slobodan da bih mogao pronaći nekoga tko ima iste stavove kao ja. 11. Nije to tvoja krivnja. Jednostavno imam osjećaj da više ne želim gledati tvoje krupno, debelo lice.

12. Da sam spreman za ljubav, ne bih bio s tobom. 13. Da si češće raspoložena za seks, ne bih morao spavati s drugima. 14. Odbija me tvoj miris. 15. Ne mogu zaboraviti bivšu. Stojim pred kućom koja mi je još donedavno bila dom, gledam gore u

osvijetljen prozor, srce mi se bacaka kao riba u čamcu. Ne mogu se smiriti. Došla sam samo zato da pokupim svoje stvari i odmah odlazim, samo zato. A zašto sam onda upravo potrošila četrdeset funti na fen-

frizuru? Dok gledam, na prozoru se pojavi Sam i povuče zavjesu. Uljezu! Odlazi iz moje kuće!  Oklijevam pred masivnim prednjim vratima, dodirujem mjedeni broj 7. Moj sretan broj - upravo to sam rekla kad smo se uselili i poljubili tu na

pragu. Sad tu stoje dva oblo šišana šimšira u žardinijerama od terakote; uredna, sređena, simetrična i sasvim nepovezana sa mnom. Podignem kolut s lavljom glavom i puštam ga da padne. Čekam kao duh, čujem prigušen uzvik i korake na stubištu. Vrata otvara Rob, opasan prugastom pregačom na svijetloj košulji, bez kravate. Topli zrak s mirisom curryja i pečene piletine otprhne niz ulicu. Nasmije se i ne mogu se nadiviti kako blista od zdravlja. Buljim u tu savršenu vilicu, u kovrče što mu pa daju na

čelo, zbog čega je gotovo prelijep. Nagnem se da ga poljubim, ali već trči nazad uza stube.

„Ovamo, gore”, kaže, kao da sam došla očitati struju. Zastanem u boravku, vidim da se uselila. Sve je puno volančića i ukrasa. Tu je svjetiljka oslikanog sjenila s kojeg vise ružne staklene perlice. Po sofi su razbacani dlakavi jastučići i pomislim da tako valjda izgledaju Jetijeve mošnje. Iz kuhinje, koja je dio boravka, kulja para.

Bacim pogled na bakrene lonce i magnete na frižideru na kojima piše da vino usavršava kuhara.

„Jako domaća atmosfera”, kažem. „Uh, da, sve tvoje stvari su u onoj praznoj sobi - uzmi što hoćeš, a ostalo ćemo pokloniti tako da je možemo opremiti.” Prebaci se s jedne noge na drugu.

„Opremiti?” „Za dječju sobu, znaš.” Prođe rukom kroz kosu, izbjegava moj pogled. „Sam je trudna?” Zamalo se zadavim na tu riječ. Njemu je neugodno. „Ne moraš se bojati da ćeš me povrijediti.” „Ne, ali... na medenom mjesecu bismo htjeli pokušati. ” ,,Oh.” U grlu mi poskoči knedla, kao otrovna žaba. „Gledaj, Viv, žao mi je, ali te je stvari nemoguće izvesti na lijep način, je li tako? To je pomalo poput skidanja flastera, zar ne? Najbolje je učiniti to što brže.” „Ako ti tako kažeš.” Znam da mi ponos nije jača strana; to je u isti mah i dobro i loše. Zbog toga katkad napravim budalu od sebe, ali s druge strane, ne

vrijeđam se i ne znam se duriti, čak ni kad bih htjela. Ali u ovom času, to je jako, jako loše; u središtu moje boli, koja samo što me ne proguta,

činjenica je da sam došla pokupiti svoje stvari kako bi ona mogla urediti dječju sobu. Dođe mi da zaurlam na njega. A moja djeca? Dođe mi da mu kažem neka mi vrati moje kasne dvadesete, ali da bih izvukla živu glavu sve te osjećaje moram odrezati kao ruku ili nogu koja se ukliještila i ne da mi da umaknem. Povede me u praznu sobu u kojoj su relikvije nekog drugog

života, poslagane oko preokrenutog crvenog naslonjača, sličnog naplavinama s potonulog broda. Zakoračim među te odbačene stvari; kao da koračam tavanom preminule žene. „Ovo nećeš?” Podignem njegovu uramljenu fotografiju koju sam snimila na vrhu Mount Snowdona. On gleda u pod, a ja zakoračim dublje u sobu. „Ni ovo?” bacim dizajnerski svijećnjak na kutiju krcatu pismima, fotoalbumima i drugim otpacima našeg odnosa. „Viv... daj, molim te... ” Shvatim da neću izdržati. Kao da čistim otrov iz upaljene rane žlicom. Gubim bitku. Otme mi se jecaj. ,,Oh, oprosti... ovo je teško.” Isuse! Daj se saberi. U svim knjigama

piše da se ne smiju pokazivati osjećaji. Ali fućka mi se za to što piše u knjigama - ovo je stvarnost i ne mogu si pomoći. „Ja... Predomislila sam se. Ne želim ih, nijednu od tih stvari. Spali ih!” Okrenem se da umaknem niz stube, ali on je iza mene i dok pokušavam proći, uhvati me za ruku. Zaklela bih se da vidim nju kako na vršcima prst iju protrčava hodnikom, poput malog vilenjaka rugalice.

On me čvrsto uhvati za ramena i natjera da se zagledam u te zapanjujuće plave oči i uživim u sav jad činjenice da ga gubim. I protiv vlastite volje lice mi se smežura u plaču, čak i dok govorim samoj sebi: „Da nisi ni slučajno zaplakala.” „Viv, mila, nemoj.” Ispustim tih jecaj. Zagrli me, pritisne grudi i bedra uz moje. Ne mogu

vjerovati da mu to ne fali. „Ovo je stvarno kraj, je li?” uzdahnem. Pogleda me iznenađeno, a onda s nelagodom, ali ne odgovara. „Rob! Zar ti baš nimalo ne nedostajem? Zar baš ništa ne osjećaš?” Upijam ugodan miris njegova vrata, kao kakav džanki. „To je vrlo... tužno”, napokon promrsi, a onda se ukoči pa izmigolji iz mog zagrljaja, potapšavši me po leđima. „I to je sve? To sam ja, Rob. Zar me više ne prepoznaješ? ” Unesem mu se u lice, a on pogleda dolje, na ulicu.

„Što hoćeš, Viv? Što hoćeš?” „Hoću tebe!” Pokušam se osmjehnuti kroz šmrklje i razmazanu maskaru i ispružiti ruku da ga pomilujem prstima po obrazu. „Zar ne shvaćaš? Uvijek sam te htjela, od prvog časa kad smo se upoznali.” Uzdahne, rukom mi podigne lice i palcem prođe usnama razmazujući mi ruž. Zatvorim oči, očekujući da će me poljubiti. Njegov mi dah draška uho.

„Ja... nisam slobodan”, prošapće. Pretražujem njegove oči, ali one su hladne i bezizražajne kao staklo. „Oprosti, Viv. ” Stisne me poput ubojice koji je duboko zario nož. Odmaknem se. „Nemoj mi reći da ti je žao”, zajecam i ispustim zvuk koji nikad dotad nisam proizvela, nekakav kreštavi jauk. Otrčim u noć, sve u nadi da će potrčati za mnom. Kad stignem do ugla, osvrnem se prema kući, ali vrata su zatvorena. Samino blijedo lice naviruje se kroz prozor, s usnama

razvučenim u savršen polumjesec.

17. Seks s prijateljima Loopyloo: Stvarno mi se, stvarno sviđa moj  najbolji prijatelj, ne

 prestajem misliti na njega, a on kaže da se čudno ponašam. Da mu priznam i dovedem u pitanje prijateljstvo?  Suknjica: Uh, teška odluka, znam. Ja sam se odlučila ispavala s najboljim prijateljem i sad mi je muž. Smokvica: Joj, to je tako slatko, Suknjice. Rekla bih, učini to ako si u stanju podnijeti sve moguće ishode!  Loopyloo: Ipak, bilo bi mi grozno da ga izgubim kao prijatelja. Majmunska posla: Nemoj nikako učiniti to o čemu razmišljaš. Smokvica: To je pomalo jednostrano shvaćanje, ne misliš, Majmunko? Loopyloo,  priznaj mu što osjećaš, ali ništa ne očekuj. Budeš li krila osjećaje, tek tad bi mogla pokvariti prijateljstvo pa će ti možda biti žao. Majmunska posla: To nije mudar savjet. Prijateljstvo je svetinja. Loopyloo: Shvaćam što  govorite, ali moram nešto poduzeti ili ću se raspuknuti!  Majmunska posla: Mlada si, naučit ćeš. Smokvica: Yoda? Zar si to ti?  Oteturam odatle, spotičem se mimo barova što su obrubili ulicu i

pretrpanih restorana, do Embankmenta i glatke, smeđe Temze. Nagnem se preko zida s kipićima šarana, udišući metalnu slanost i gledam kako voda povlači u sebe krupni šljunak. Na um mi padne izložba koju sam jednom vidjela u nekom muzeju, raznih stvari izvučenih iz mulja riječnog korita: ostaci djevojke umrle pri porođaju, majušni kostur u klopci njezina kostura. Kako je to bilo tužno. Život je tako tužan. Samotan, okrutan i tužan. Zurim u vodu i puštam da mi se pogled zamuti. Iza mene štropoću dječaci na skejtbordima. „Hajde!” dobacuju jedan drugome. Prolazi brodić za partijanje, zelena i crvena svjetla bliješte u ritmu glazbe.

Okrenem se i krenem sjeverno, zatvarajući um kao dućan na koji povlačim rolete. Ne mogu razmišljati o onome što se upravo zbilo; radije pratim ritam svojih koraka. Zaokrećem za jedan ugao, pa za drugi, zapuhuje me vjetar iz ulaza podzemne, protrčavam između automobila zapelih u prometu, izmičem reklamnim lecima, novinama i pozivnicama koje mi guraju pod nos. Spustim se pod zemlju i uđem u vlak, tandrčem

se u njemu deset stanica pa izađem na laganu kišicu. Krenem prečicom kroz labirint zapuštenih pokrajnjih ulica i zaustavim se pred Maxovom zgradom.

Pritišćem zvono sve dok vrata ne kliknu. Hvala Bogu da je kod kuće. Unutra sam, okružena mirisom vlažne žbuke, dižem pogled spiralnim stubištem. Počinjem se polako uspinjati prema njegovu stanu. Pojavi se na vratima u izlizanim trapericama i prastaroj Ramones majici.

„A, ti si”, gleda lijevo-desno, kao bjegunac, prije nego što me pusti u stan. Bez riječi stojim u njegovom malom, neuređenom predsoblju. S televizora dopire uzbuđeni glas nogometnog komentatora. „Očekivao si nekoga?” ,,Ne... samo što... ponekad se zna dogoditi mi iznenada banu neki ljudi.”

„Ljudi?” „Da.” „Misliš, ženski ljudi?” „Da, ili policijski ljudi.” Piljim u njegov vrat i zamišljam tu scenu. Zagladi kosu i majicu, povuče traperice prema gore. „I, što ima?”

„Naprosto mi je došlo da te vidim. ” „Sjajno. Dobro... to je osjećaj kojem se nikad nemoj opirati.” Časak stojimo šutke. „Onda, hoćeš li ući?” Kimnem kao mutavac. Zagrli me oko ramena i povede me u kuhinjicu. Jesi li ti dobro?” pita. „Ja sam... ja... ne. ” Gleda me u oči dok otvara vino vadičepom u obliku gole žene. Gledam kako joj stišće noge, a onda ih oslobađa. Čep iskoči. „Bože! Da je prava, završila bi u bolnici. ” „Da je prava, bila bi milijunašica.” Namigne mi i počne tražiti čaše, pa nade kriglu i malu vazu nalik na pehar, natoči, a meni pruži vazu. Gucnem i udahnem jak drvenast miris. Oštro vino, ali gutam, zahvalno.

„Što ima?” ponovno pita. „Jesam li ja simpatična osoba?” „Pa, ja jesam subjektivan, znam, ali... budimo iskreni? Grozna si. ” „Osjećam se... slomljeno... kao da imam neku grešku. Odbačeno. Kao napuklo jaje.”

„Dobro.”

„Kao da mi je ljuska napukla i sad će na pod zalepršati nešto glomazno i grozno ili tako što.”

„Lepršaj, lepršaj, draga ”, naceri se on. Piljim u njegove grudi i osjećam kako me guta golemi val depre. Pogledam njegovo drago lice i briznem u plač. On hitro zakorači preko linoleuma i spusti kriglu da me zgrabi prije nego što padnem. Gledamo drugo poluvrijeme i jedemo hranu koja je stigla dostavom. Thai-hranu. Na uskoj sofi, naslanjam se na njega i umačem proljetne

rolice u slatki čili umak. Dave mi sjedi do nogu i zadovoljno žmirka. Osjećam Maxovo srce kako bubnja na mojim leđima, ruka na mome vratu čas je opuštena čas napeta, p rsti mu mirišu na sapun. Njegov mi dah draška uho i od toga mi se naježe ruke, a kosa nabijena statičkim elektricitetom zapleše i bljesne pod svjetlošću ekrana. Osjećam kako mu se tijelo sve više napinje dok urlanje gomile postaje sve glasnije.

„Hajde, hajde! Jebena obrana!” viče i prejako mi stisne rame. Ni sama ne mogu vjerovati koliko sam se naplakala. Ispili smo bocu

vina sjedeći na kuhinjskom podu i sad me spopao umor i neka težina. Uzdahnem i sklopim natečene oči. Gotovo sam zaboravila kakvo je to fizičko zadovoljstvo nasloniti se na tijelo drugog čovjeka, osjećati kako krv kola njegovim venama, osjećati čvrstoću njegovih mišića, ritam disanja, otkucaje srca, blizinu, sigurnost. Zaustavim se u trenutku, udišem mošus i duhan na njegovoj majici, puštam da mi misli lutaju i

nazirem nešto slično miru. „Viv. Hajde, kasno je.” Otvaram oči i vidim Maxa kako kleči uz sofu. Televizor je ugašen, posudice od hrane maknute. „Da ti pozovem taksi?” Polako sjednem. Uh, vožnja taksijem kući; tama mog praznog stana. Gledam u lice svog prijatelja, u liniju njegove vilice, u tamne obrve kao

nacrtane odlučnim potezima kista i znam da neću otići. „Ne tjeraj me sad tamo van.”

„Ostani”, kaže. „Ja ću spavati na sofi. ” „Zar ne mogu jednostavno spavati s tobom, u tvom krevetu? Ne bih li mogla biti nakratko ti? Stvarno je samotno i usrano biti ja. ” Osmjehne se. „Viv, ne zaboravi da sa mnom možeš spavati kad god poželiš.” „Nisam mislila na seks.” „Možeš spavati sa mnom kad god hoćeš, seksualno ili ne.”

„To je jako lijepo od tebe.” Pođemo u njegovu spavaću sobu; on poravna pokrivače i pronađe mi majicu. „Idem po vodu”, kaže dok se presvlačim i uvlačim u prohladne plahte. Okrenem se zidu, zatvorim oči i prožme me olakšanje št o me ne čeka samotna noć. On se uvuče u krevet pored mene i vrti se. Prođe časak i svjetlo se gasi. Slušam njegovo plitko disanje i udaljen štropot noćnog autobusa na glavnoj cesti. Pokušam razmotriti implikacije toga što sam u krevetu s Maxom, ali znam samo to da ne mogu biti sama.

,,Max?” prošapćem.. „Mmmmmrn?” „Zagrli me malo.” Promeškolji se iza mene i labavo mi prebaci ruku preko ramena, ne približavajući tijelo. Zabijem mu lakat pod rebra. „Pravi zagrljaj.”

„Ne mogu.” „Zašto?” „Digao mi se.” „Oh...” „Oprosti, ali vidio sam ti dupe kad sam podigao pokrivač. Ne brini se, na sigurnom si, ali ako ti ne smeta, ja ću se držati svoje strane kreveta.” Vani čujem kako neke cure vrište, a onda zapjevaju. Slušam njihove glasove kako se razvlače ulicom i gube. Ne   mogu spavati. Budna sam, misli mi odvlači Maxova prisutnost; njegovo dugačko, čvrsto, toplo muško tijelo što nježno leži tako blizu a istovremeno kilometrima daleko od moga, njegova neobrijana brada, težina njegove ruke. Pomisao da bih se jednostavno mogla okrenuti i bez riječi voditi ljubav s njim kapa u mene poput tinte. Osjećam kako mi se koža otvara i gori od same te pomisli. Usta su mi suha; navlažim usne. „Ipak mi smeta.” „Što?” Čujem naša srca kako ubrzano kucaju u mraku i progutam knedlu. „Smeta mi što se držiš svoje strane kreveta.” Nastane muk. Diše ubrzano. Okrene se na leđa i oprezno upita: „Što si rekla?” Otvorim oči i razabirem nejasan sivi oblik prozora. Srce mi je u grlu. Okrenem se i naslonim glavu na njegove grudi, prebacim golo koljeno preko njegovih dlakavih nogu, a kroz tanke pamučne bokserice osjećam njegovu nabreklu muškost. Podignem bradu i utisnem mu usne u lice.

„Želim biti s tobom.” Ponovno ga poljubim u kut usana. Okrene se, polako podigne na lakat i nježno prijeđe usnama preko mo jih. Oklijeva i gledam gore u njegov obris; kovrče i ključnu kost. „Jesi li sigurna?” prošapće. Poljubim ga i osjetim okus zubne paste. Vrškom jezika prijeđe mojim usnama i osjetim kako se topim i rastapam. Još više mu se približim, dotaknem mu lice, osjećam otkucaje njegovog srca. Njegova ruka prelazi mojim bedrima, podiže mi majicu, tijelom mi šiknu trnci uzbuđenja. Osjetim kako mi među nogama pulsira toplina kojoj se nemoguće oduprijeti. Izvijem leđa kad rukom okrzne čipku na gaćicama. Stane. „Viv. Jesi li sigurna?” dahće. Prijeđem rukom preko njegovih bokserica i kurac mu poskoči. Dišem mu tik uz uho. „Max... samo me ševi”, prošapćem. Jutro je. Nisam kod kuće. Pomislim na Roba i očekujem bol u srcu. Javi se, ali umrtvljena. Otvaram oči i gledam prema Maxovim zelenim zavjesama obasjanim suncem. Protegnem noge do podnožja kreveta i prstima napipam srolane gaćice. Max se promeškolji u snu i prebaci mi ruku preko struka. Promatram tu opuštenu ruku; duge prste i čiste uredne nokte, a u naborima palca vide se ostaci boje. Dopustim si da se

suočim s činjenicom da sam spavala s Maxom i očekujem paniku. Ali sasvim sam mirna. Spavala sam s Maxom! Ne osjećam se čudno. Ovdje sam, gola, u njegovu krevetu i osjećam... spokoj. Promatram linije na njegovom dlanu, tu ruku koju tako dobro poznajem. Položim svoju ruku u nju i on je nježno stisne. Seks s njim bio je tako prirodan i iscjeljujuć, kao kad se napiješ svježe vode u pustinji. Slušam kako diše u snu i približim se da mu vidim lice. „Jutro”, prošapćem. Otpuhne, još spava. Proučavam mu lice: guste tamne obrve i duge povijene trepavice, pune usne, pravilan nos. Toliko sam puta gledala to lice, ali nikad ga nisam vidjela. Malen ožiljak

nadomak uha nov mi je; a i udubina od kozica u rupici na bradi. Povučem mu donju usnicu i pustim je da lupne o gornju, a on me zgrabi za ruku, smješka se, ne otvara oči. „Što radiš?” „Imaš prilično velike uši.” „Hmmm.” ,,S godinama rastu, znaš.” Naslonim se na lakat, protrljam oči pa spustim pogled na njega. „Hej!” viknem. Otvori oči i sneno me pogleda. „Bok. Što radiš gola u mom krevetu?”

Zarijem lice u njegov vrat i udahnem muški miris, miris papra i zemlje. „Skrivam se”, odgovorim. Prelazi prstima mojom kralježnicom. „Koliko je sati?”

Posegne za mobitelom i zaškilji. „Uskoro će osam”, kaže milujući mi rame.

Gledam toplu traku sunca što je obojila pokrivač u svjetliju nijansu i zamislim se kako jurim na posao preko cijeloga grada. Protegnem se na leđima. „Ne idem.” Miluje mi ruku i ležimo u toploj sobi, slušajući glazbu nekog jutarnjeg programa što na mahove trešti do nas, a onda se gubi s automobilima u prolazu, potpetice lupkaju u smjeru vlakova, autobusi

sikću. Okrene se prema meni i pomiluje me po glavi. „Viv, ovo sinoć...” „Ne govori ništa.” Navučem poplun preko glave. „Nije ti krivo?” „Ne.” Makne poplun s mog lica. „Jesi li sigurna?” „Zašto, želiš mi vratiti novac?” „Nema povrata novca - nisi čitala ono što piše malim slovima? Hoću reći, ne bih htio da pomisliš kako sam iskoristio situaciju ili tako što.” „Nisi. Prva sam počela”, umirujem ga. „Ali možda nisam trebao prihvatiti. Bila si uzrujana.” ,,Max, prestani.” Kvrcnem ga po nosu. „Znači... sve je okej?” „Bože! Da! Rekla sam da, nisam? Zašto? Tebi nije okej?” zagledam se u njega, stisnuvši oči. „Meni je to jako, jako okej.” Nježno me gleda i shvatim da se cerećem kao majmunica. „Baš si šašava.” Smješka se. „Idem nam skuhati kavu.” Otkotrlja se s kreveta i gledam njegovu golu guzicu dok ljuljajući se u bokovima grabi prema kuhinji, divim se njegovim širokim preplanulim

leđima, čak mi i ružna tetovaža tigra na njegovom ramenu izaziva nježnost. Ponovno legnem i smješkam se za sebe. Spavala sam s Maxom. Spavala sam s Maxom i bilo je dobro. Spavala sam s njim i mislim da bih to možda rado ponovila. Sve dok sam ovdje i dok se kupam u njegovoj toploj energiji, ništa me ne može povrijediti. To je kao neko energetsko polje. Pokušam se usredotočiti na ono što me jučer mučilo, na patnju i bol, ali um se vrati Maxu, ovom krevetu i prošloj noći.

Vraća se, i dalje gol, s poslužavnikom. Ne mogu a da ne primijetim kako mu penis lupka o bedro. Sjedimo u krevetu s dopola punim velikim

šalicama jake crne kave. Zašećeri obje pa u dva gutljaja ispije svoju. „Baš dobro lupne čovjeka u glavu, zar ne?” kaže. „Uopće ne razumijem te koji piju čaj.” Igram se kovrčama na njegovom vratu. „Znaš, oduvijek mi se sviđala tvoja kosa.”

„I svih ovih godina nikad mi to nisi rekla.” Primi me za nogu; promatram njegovu preplanulu ruku na svojoj blijedoj koži, svjesna elektriciteta koji mi se širi prema prstima.

„Sigurna sam da jesam...” Osjećam njegove prste koji lutaju po mome bedru, miluje me pa zastane, vraća se. Malo pomaknem nogu prema njemu.

„Dobro, oprošteno ti je. Ima mnogo toga što i ja prije nisam rekao, a sad mislim da mogu”, mrmlja.

„Da? Što na primjer?” „Na  primjer da si divna.” Zagledam se u njegove tamne oči koje ne skida s mene. Poljubi mi resicu uha. „Lijepo mirišeš. ” Osjećam kako mi se trnci šire kralježnicom. Ruka mu klizi po mojoj dojci i prstom kruži oko bradavice. „Kako si lijepa.” Ležim posve mirna, od želje jedva dišem, svom težinom je na meni, čudim se kako djeluje na moje tijelo, topim se čim me dotakne. „Koliko sam samo puta sanjario o tome da te jebem.” Razdvoji mi noge i osjećam kako polako ulazi u mene. „I koliko sam te uvijek volio. Koliko te volim, Vivienne Summers”, prošapće mi u vrat. Stojeći gola pred zrcalom u kupaonici proučavam pohotljivku dok razgovaram na telefon. Raščupana kosa strši mi na zatiljku, usne su crvene i izgrižene, koža istrljana neobrijanom bradom. „Baka mi je jako bolesna”, kažem pretincu govorne pošte Velevažne, ,,a nema je tko njegovati osim mene. Mislim da će mi trebali nekoliko dana, ali nazvat ću sutra... Još jednom, žao mi je i hvala unaprijed, čujemo se.” Ubacim mobitel u torbicu i na tren osje tim nelagodu pitajući se je li Nana dobro i je li takva laž poigravanje sa sudbinom. Gurnem ručicu slavine i tuš živahno zapljusne i otjera crne kovrče u odvod. Kupaonica se ispuni parom, a ja zakoračim pod bubnjajući mlaz i puštam ga da mi masira leđa. Gurnem lice u tu bujicu i pijuckam vodu iz usta. Što mi je došlo da markiram s posla, ševim se s najboljim prijateljem, ne želim

kući? Pronađem ostatke sapuna i isperem miris seksa s nadražene kože. Max je rekao da me voli, ali nešto u tome izaziva mi nelago du. Ne mogu misliti na ljubav. Osjećam se punom života i pomalo nepromišljenom i znam da mi je na licu ono što bi Lucy nazvala netom izjebanim

osmijehom. Poševila sam se s Maxom! I tko je mogao znati da će biti tako dobro? Ali ne mogu razmišljati o ljubavi. Jedino što želim jest osjećati se dobro. Zaslužujem to da se osjećam dobro ne razmišljajući ni o čemu, nije li tako? Izađem iz tuša, a s jeftinih pločica na stropu na rame mi kapnu hladne kondenzirane kapljice. Omotam se čistim ručnikom i zakoračim u spavaću sobu. Max, još uvijek gol, sjedi na rubu kreveta i prebire po gitari. Stisnuo je oči, s usana mu visi cigareta. „O ne, ne All Along the Watchtower!’“ smijuljim se prisjetivši se kako se osramotio na natjecanju za mlade talente na fakultetu. Kako je sv e to ozbiljno shvatio. Kako su ga gađali svim i svačim. „Mogao sam postati zvijezda. Nikad nećemo znati. ” Spusti gitaru u krilo i ugasi cigaretu.

„Nije li to jedina stvar koju znaš?” „Ne, znam i ‘Happy Birthday’.” Otvorim prozor da prozračim sobu od dima. Nahrupi svjež zrak, ugodan i čist unatoč londonskom prometu. Sunce je blijedo oko na bijelome nebu. „Bit će vruć dan.” ,,I kako ćete ga provesti, gospođice Summers?” pita me. Skinem ručnik i brišem mokru kosu. „Mislila sam s tobom.” „Ah. Pretpostavljaš da ću sve ostaviti zato što si ti slobodna?” Očima prelazi mojim tijelom. „Tako je.” „Dobro, hoću.” Priđem mu i poljubim ga u usta. „Hvala ti. Rado bih do mora.” „Hajmo.” Nagne se da me ponovno poljubi, ali ja se izmaknem. „Daj mi onda nešto za odjenuti.”

Šećemo brajtonskom obalom držeći se za ruke. Vrelina miluje tirkizno more, pripitomila ga je poput mačića. Voda se cakli, povremeno se podigne pa udari u obalu rastjerujući kamenčiće i školjke. Čuje se dječja vriska, Na sebi imam Maxove traperice i majicu i jučerašnje štikle i osjećam se pomalo glupavo dok prolazimo pored polugolih ljepotica na

koturaljkama. Primjećujem da ih nije udostojio ni pogleda. Nije mi htio dati kratke hlačice; došli smo na motociklu. „Moramo isprobati sve što ima veze s morem”, kažem. ,,I žive školjkice, račiće?” Stane pred kombi sa svježim školjkama. „Uh, ne, meni izgledaju kao spolovila.” „Ja ih obožavam!” Kupi plastičnu posudicu punu školjkica i drvenom vilicom vadi žućkasto-siva tijela što kapaju. Mahne mi jednim pred licem govoreći: „Mmmm, riblji miris!” „Moramo uzeti  fish and chips zamotane u papir, šećernu vunu i sladoled i moraš mi nešto osvojiti na štandovima.”

„To je tvoja definicija mora?” smije se. „A koja je tvoja?” „Ležaljka na plaži, koje pivce... i plastična posuda p una spolovila.” „Moramo kupiti prugastu lizalicu.” ,,I raskalašenu razglednicu.” Namrštim se njegovu profilu dok grabi pored mene u motorističkoj jakni, s vjetrom u kosi. „Što je tebi?” kažem, a on se smije i zagrli me. Uputimo se na plažu pa platimo dvije ležaljke i okrenemo ih prema suncu. Zavali se i mlohavo opusti ruke, okreće lice prema suncu. Ja podvrnem nogavice i razmišljam bi li skinula majicu, premišljajući se može li moj grudnjak proći kao gornji dio bikinija. Gledam debeljuškastu damu u kostimu na volančiće kako nabada kamenjem, celulitaste joj noge izgledaju kao grubo oblikovana glina. Neki se mladići u šali hrvaju, praveći se važnim pred lijepom djevojkom koja izgleda kao Španjolka. Okrenem se Maxu i srce mi zatitra. Njegov veliki ravni nos i š iroka nasmijana usta zaista su seksi kombinacija, ali nije samo o tome riječ. S njim sam tako opuštena, među nama nema nespretnih situacija. Prstima prijeđem kamenčićima i podignem jedan. ,,Oh, Bože, ovaj izgleda točno kao tvoja glava!” Otvori oči i zaškilji. „Mnogo je zgodniji od mene. Mogao bi postati slavan.”

„Eh, kad nije bio ambiciozan, sad ga je ispralo more.” „Što ćeš!” Ponovno sklopi oči. Gađam ga sitnim šljunkom i svaki put promašim.

Gledam kako se valovi zalijeću u obalu i taj me ritam umiruje. Nakon nekog vremena začujem tiho hrkanje. ,,Max! Daj nam donesi fish and chips”, cvilim. Protegne se. „Misliš, ovamo?”

Kimnem, dlanom zastirući oči od sunca. Gledam ga kako komično grabi plažom punom oblutaka, pa stubama na ulicu, a onda se zagledam u ljeskavi obzor, daleko od obale. Zatvorim oči i uzdahnem. London i sve njegove brige koje me čekaju u jednom su drugom svijetu. Znam da ću se morati suočiti s njima, ali ne danas. Pomislim na Roba, kao da jezikom ispipavam ranu izvađenog zuba. Boli, osjeća m da nešto nedostaje, ali više me ne ugrožava. Max osvoji blistavog narančastog orangutana u streljani u pristaništu. Na rukama i nogama ima čičak pa kad ga ja više ne želim nositi pričvrsti ga sebi oko struka i tako se klati kao neka manijakalna beba što se cereće. Daje mu ime Maurice i kupuje mu krafnu. Na molu sjednemo u bar i pijemo hladno pivo zagledani u more. Osjetim njegov pogled na sebi, okrenem se i osmjehnem. „Što je?”

„Sad bih te rado nacrtao. ” Pogledamo se u oči, kao toliki ljubavnici prije nas.

,,Max, strah me ostaviti te ”, izlanem i uzimam njegovu ruku u svoju. „Kao da si me spasio od nečega i, ako me pustiš, ponovno ću se morati suočiti s tim.” „Neću te pustiti.” Stisne mi ruku. „O tome ćeš ti odlučiti.” „Znaš da te nikad ne bih povrijedila.  Ne bih htjela... da ono što se dogodilo između nas završi tako da budeš povrijeđen.” Osjetim kako mi se oči odjednom pune suzama i položim mu ruku na vrat, privučem ga k sebi i poljubim u usta. „Ali... pomalo sam izgubljena.” „Viv, ne brini”, kaže i uzima me za ruku. „Sve je u redu. Znam da se nisi odlučila.” Stisnem njegove prste. „Nikamo mi se ne žuri. Već te ionako godinama volim... od trenutka kad smo se sreli.”

„To je zato što me zapravo ne poznaješ.” Napravim luckastu grimasu. „Poznajem te.” Zagleda mi se u oči. Odvratim pogled i naslonim se u ležaljci. On uzima piće. Pogledam ga, a on mi kimne i podigne čašu. Na povratku kući, držim se njegovih leđa u kožnatoj jakni dok jurimo između zelenih brežuljaka. Maurice, orangutan, visi mi oko struka, jedna mu noga vijori iza mene, slobodna na udaru vjetra. Opijena sam slobodom sve dok se pretrpane londonske ulice ponovno ne sklope oko

nas, poput stupice. Max staje kod minimarketa da uzme večeru, a ja ostajem uz motocikl. Prvi put danas pogledam u mobitel. Zvala me Christie. I Nana, zatim Lucy i ponovno Christie. Preslušavam poruke.

„Bok, Viv! Christie je. Samo provjeravam jesi li okej. Pogledala sam tvoj kalendar i vidjela da imaš sastanak s dobavljačima pa sam ga otkazala. Javi ako što treba. Bok!” Sranje, zaboravila sam na jebeni

sastanak s dobavljačima. Prebacit ću ga na neki drugi dan. Mislim, tako i tako bih ga morala prebaciti da mi je baka zaista bolesna, ne? A zatim Nana. „ Zdravo, mila. Slušaj, mislim da sam nešto uprskala. Nazvala sam te, a kako se nisi javljala, nazvala sam te na posao. Oni su izgleda mislili da si sa mnom jer da sam navodno bolesna! Nisam znala što da odgovorim pa sam spustila slušalicu. Užasno mi je žao ako sam ti stvorila neprilike. Molim te, nazovi jer sad sam zabrinuta gdje si...” Nazvala me na posao! Nikad me nije zvala na posao. Osjetim kako u

meni raste dobro poznata napetost. Ovo je gadno. Bit će posljedica. A onda Lucy, govori i usput jede. „Hej, Lucy je. Slušaj: nazovi me, zanima me kako je bilo s Robom. Nadam se da si pokupila stvari i nabila ga nogom u guzicu. Upravo sam doživjela nešto čudesno s Reubenom izveo je nešto jezikom i onom malom gumenom napravicom koju ima i... o moj Bože! Uglavnom, nazovi.”

Pogledam u dućan; Max čeka u redu. To da Lucy ima sjajan seks nije nikakva novost. Ali da ja imam sjajan seks... Gledam kako stavlja stvari na kasu pred blagajnicu, smješka se i nešto govori. Vidim kako je nakrivila glavu i kako vrti uvojak u re piću. Max je zapravo, ono što se kaže - seksi

komad, odjednom mi se nakon svih ovih godina zaista sviđa. Još jedna poruka od Christie. „Čuj, Viv, opet ja, sorry što gnjavim. Samo da znaš da je zvala neka stara vještica tvrdeći da je tvoja baka. Rekla sam joj da ne može biti tvoja baka kad ona leži u bolnici i ti si s njom, a onda je bezobrazna krava prekinula vezu! Nemam pojma što je sad to. Uglavnom, Velevažna pizdi i pita kad se vraćaš. Nazovi me! ”

Hvala Bogu što se Christie javila na telefon - da je bio bilo tko drugi, dobila bih nogu.

Zovem Nanu. Nakon zvonjave, javlja se sekretarica koja započinje Naninim razgovorom s nekim u sobi: „... nisam sigurna... čekaj, mislim da se uključilo... halo? Halo, dobili ste 718900. Trenutačno nisam kod kuće. Uh, ovo je snimljena poruka. Možete ostaviti ime i broj i nazvat ću vas kad se vratim... je li to u redu? Nema signala... ” Poručim aparatu neka kaže Nani da se ne brine, nazvat ću je i sve objasniti. Stiže Max s vrećicom punom hrane. „Evo večere.” „Njam, njam.”

„Jest, sve fino izgleda.” Ubaci vrećicu u spremnik na motociklu. „Što je bilo? Izgledaš kao da ti je tatica rekao da nema ništa od ponija. ” Natakne kacigu.

Podignem mobitel. „Ništa, samo... život.” Uzme mi mobitel, ubaci ga u spremnik pored hrane i upali motocikl.

Zatim se popne, nogama se izvuče unatrag i pozove me glavom. „Penji se, mala.” Oči su mu samo dva proreza ispod kacige. Uvučem se iza njega, naslonim mu glavu na leđa i krenemo, a moje brige lamataju za nama kao velike crne ptice.

Prašnjava svjetlost predvečerja u Maxovu stanu upravo blijedi kad uđemo. Dave trepće sa sofe, ali se ne miče. Max pali kičastu svjetiljku i nekoliko svijeća, a ja odlazim u atelje dok on toči pića. Na štafelaju je nova slika. Veliko platno koje plijeni, ženska leđa i krupna stražnjica, jaki potezi ljubičaste, zlatne i zelene. Lice je tek malo okrenuto udesno, a ravan nos u kontrastu je s putenim oblinama. Jedna brežuljkasta dojka uperena je prema gore. Zatečena sam ženstvenošću i gracioznošću ove slike.

Max se pojavi na vratima. „Sviđa ti se? ” „Divna je.” Okrenem se prema njemu. „Prodaješ li mnogo?” Pruži mi čašu vina. „Više nego prije.” „I, koliko tražiš za ovu?” „Eh... za tebe, dvije tisućice.” „Dvije tisućice?” Zurim u boje i razmišljam kako li je dobio tu svjetlost.

„Dobro, daj tisućicu u kešu i dostavit ću ti je.” „Mislila sam da vrijedi više.” „Ah, nemam ti ja smisla za trgovinu.” „Zar nemaš nekog menadžera ili tako što?” „Radim na tome.” „Ako prodaješ više nego prije, znači da ti je dobro krenulo.” ,,Pa prije nisam uopće prodavao.” Zakoračim dublje u sobu i zastanem zadivljena slikom Lule, njezinim rukama i nogama kao od slonovače, njezinim odsutnim pogledom. Max stiže za mnom. „Spavao si s njom.” „Nisam.” „Vidim to po njenom pogledu. Sita ženka.”

„Ne mojom zaslugom.” „Ne vjerujem ti. Zavedeš svaki svoj model... to je očito.” Mrzim samu sebe što zvučim poput ljubomorna djeteta. On vrti glavom. „Ona je luda. ” „Luda na sladak način, ne? ” Gledam ta lijepa napučena usta. „Ne, više luda u smislu - pazi da ne ostaneš bez muda.”

„A gdje je moj portret?” „Nije tu. Na izložbi je.” „Na Akademiji?” Kimne. ,,Max!” Stoji i smješka se, ruke mu vise po strani. „Pa to je divno! ” „Jest.” „Ja sam na izložbi!” „Jesi.” „Čuvaj se ako sam ispala ružna.” „Tu ja nemam osobitog utjecaja, da budem iskren.” Ovijem mu ruke oko vrata. „Znači, ipak nisi takav jadni luzer?” „Ah, jesam, i dalje.” Smije se. „Da, jesi”, kažem. Nasloni svoje čelo na moje. „Čestitam.” Usnama dodirnem njegove. „Na čemu? Na tome što sam izabran za izložbu ili što sam zbario tebe?” „Hram, nisi me zbario.” „Nisam?” Uštipne me za stražnjicu. „Ne. Zapravo sam ja zbarila tebe. ” „Svejedno”, kaže i ja ga nježno poljubim. Uzvrati mi. „Ne mogu vjerovati da si ovdje. Sa mnom.”

„Pa to i  jest nevjerojatno... ti si pravi sretnik.” Poljubim ga, ovaj put strasnije. On mi podigne majicu pa mu pomognem da mi je povuče preko glave i ostanem stajati pred njim u grudnjaku. Zatim me okrene i otkopča ga pa mi ljubi ramena dok svlači naramenice. Miluje mi dlanom trbuh. Zadrhtim. Podigine mi kosu i ljubi me odostraga u vrat.

„Lijepa si”, šapuće mi u uho. Zavlači mi ruku u traperice, prstima istražuje i otkriva moju vlažnost. Čujem sebe kako uzdišem od zadovoljstva dok gura prste u mene. „Moja lijepa prijateljica ”, mrmlja i ot kopčava mi remen. „Ne mogu vjerovati da si moja. ” Traperice padaju na pod i šutnem ih. Čujem kako skida košulju, a onda osjetim toplinu njegovih prsa na svojim leđima. Njegova ruka i dalje je između mojih nogu, a ja treperim i uzdišem od užitka koji dolazi  u valovima. Podignem pogled prema štafelaju - zlatni i ljubičasti guzovi, ušiljena bradavica i tajnovit osmijeh. Max se nagne nad mene, ugrize me za rame; gurne me

naprijed i zaustavim se na njegovom stolu, staklenke s kistovima klopoću pred mojim rukama. Osjećam kako mi miluje golu stražnjicu, osjećam toplinu njegova daha na njoj, kao poljupci leptira. Čujem kako otkopčava remen i šuštanje tkanine dok se svlači. Ne govori ništa dok mi se približava odostraga. Drhtim od uzbuđenja, gorim cijelim tijelom, spremna predati mu se i on me uzima, tamo u ateljeu, pred Lulinim ljubomornim pogledom.

Nakon toga ležimo na prašnjavom podu, a ja drhtim. On me zagrli i drugom rukom pripali cigaretu. Nešto u toj kretnji pretjerano je uvježbano i odjednom se osjetim glupavo.

„Činiš li to uvijek?” „Što?” „Pušiš nakon seksa.” „Ne.” Ljubi me u kosu. Pokušam se odmaknuti, ali on me čvrsto drži. „Koliko si žena imao ovdje?” „Na milijune.” Okrenem se prema njemu, ali on gleda u strop. „Da, sve padaju na neshvaćenog umjetnika... Izložim nekoliko jeftinih platna i... tres, padaju ko muhe.” Pokušam se izmigoljiti iz njegovih ruku, ali čvrsto me zagrlio. „Mislim da sam poševio svaku osobu koja je ikad zakoračila u ovaj atelje muškarce i žene.” Vidim kako se smješka dok otpuhuje pramen dima. Lupnem ga u grudi, od čega se zakašlje. „Ne zezaj me.” „Viv, pa što ti misliš, tko sam ja?” „Ne znam. Osjećam se pomalo ranjiva.” „Pa nemaš razloga. Ni sam ne mogu vjerovati da imam toliko sreće. ” Sklupčam se uz njega i šutke promatramo dan na odlasku. Miluje mi ruku. Toplo je, ali ja se ježim. Ustaje, zapali još svijeća i prebaci prašnjavi pokrivač preko nas. ,,Max?” „Da.” „Imaš li što za jelo?” Protegne se. Promatram ga kako ustaje. Spusti pogled na mene i smješka se. „Već ću nešto naći.”

Ostajem umotana u pokrivač i proučavam svoj odraz koji se pojavljuje u sve tamnijem prozoru. Gola sam ovdje u Maxovom ateljeu i odlično mi je. Tko bi to ikad pomislio! Donosi kruh i sir i vraća se po vino pa nam na podu pripremi mali piknik. Ne mogu skinuti pogled s njega. Reže sir velikim nožem za meso. Podigne pogled i shvatim da mu se začuđeno smješkam, željno iščekujući svaku njegovu riječ. „Što se radi s jamom?” pita. „Znaš li?” Vrtim glavom gledajući ga kako reže kruh. Stavlja ga pred mene i gore slaže sir. Zatim mi napuni malu vazu-čašu vinom. „Živjela”, kaže mekim irskim naglaskom, gledajući me u oči. Meni se sada čini nevjerojatno zgodan jer mu gola koža blista pod ovom svjetlošću. Njegove su oči pune smijeha i seksa i... života. Odjednom shvatim da je došlo do promjene ravnoteže moći; čini mi se da bi me čak i malo ravnodušnosti s njegove strane ubilo. Zabljesne me širokim, seksi osmijehom. „Što je?” „Ništa. Samo... ti.” „Što?” „Samo... tko je to mogao znati?” „Ja. Ja sam znao.” Smije se. „Sve ovo vrijeme...” „Ali ti nisi znala.” „Zašto mi onda nisi rekao?” „Govorio sam ti - cijelo vrijeme.” Razmislim o tome i moram priznati da sam oduvijek znala da mu se

pomalo sviđam. Samo što o njemu nisam nikad razmišljala na taj način. Umjetnik koji se bori za svoje mjesto u svijetu nije se uklapao u moju

ideju o dobroj prilici, a osim toga imao je druge žene, žene koje su ga nazivale i plakale da ga žele ponovno vidjeti. Kako seks može promijeniti način na koji nekoga vidite? I dalje je neuredan i neorgani ziran i... siromašan, ali dok promatram liniju njegova ramena, razbacani atelje, divna platna, jedino što vidim njegov je talent.

Ujutro se budim rano. Vani se već razdanilo i odijevam se dok Max još napola spava. Prije nego što pođem, priđem da ga poljub im. Odgrne pokrivač i gunđa. „Ostani sa mnom.” „Moram na posao.”

„Dođi.” Lupka po krevetu. „Moram ići. Navratit ću kasnije.” Pomilujem mu grudi. „Ostani sa mnom.”

„Skuhat ću nam nešto.” Prebaci se na trbuh i molećivo me gleda dok tražim torbicu. „Ne idi. Umrijet ću.” „Nazvat ću te.” Smješkam se. „Vivienne!” viče za mnom. „VIVIENNE!” Od njegova urlanja Dave se preplaši i pobjegne. Sjedne potom do Mauricea, orangutana, liže rep i oholo žmirka dok izlazim i zatvaram vrata. Ljetno jutro u sjevernom Londonu uzima zamah. Ljudi jure u

podzemnu, kombi što razvozi kroasane stoji pred kavanom uključenog motora. Pomislim na posao, u glavi slažem popis onoga što moram napraviti, iščekujem dobro poznatu paniku, ali nema je. Pomislim na Roba i ostajem mirna. Svjesna sam da je to totalni kliše, ali prvi put u tko

zna koliko mjeseci korak mi je žustar. Sva treptim od sreće. Max me probudio iz noćne more i shvaćam da kad sam s njim, sve je onako kako treba biti, blistavo i u bojama.

18. Jeste li jedno za drugo? 1. Jeste li jedno drugom uistinu dragi i tražite li razloge da zajedno

provodite vrijeme? 2. Smjenjujete li se u svojim ulogama voljenog i onoga koji voli? 3. Jeste li oboje u stanju reći da vam je žao i razgovarati o tome kako poboljšati vašu vezu? 4. Nasmijavaju li vas iste stvari? 5. Možete li razgovarati o novcu bez svađe? 6. Jeste li oboje spremni promijeniti neke navike koje smetaju onom drugom? 7. Imate li slična očekivanja i životne planove? 8. Pripadate li kojoj od ovih zodijačkih kombinacija: lav + ovan, bik + djevica, blizanac + vaga ili rak + škorpion? Odgovori: Uglavnom DA: izvrsna kombinacija, jeee!

Uglavnom NE: nemojte se ni truditi, buuu! Još nije ni osam, a ja sam već za radnim stolom. U uredu nema nikoga. Samo jedan dan me nije bilo - što se to moglo dogoditi? Čitam svoje e-

mailove. Nijedan od Roba. Neki dobavljači ne mogu jamčiti cijenu koju su obećali. Konkurencija je pokupovala sve škotske uzorke na svijetu i Velevažna želi da joj se smjesta javim. Ostavljam joj ulizičku poruku u pretincu govorne pošte, ponajprije zato da joj dam do znanja kako sam

stigla već u osam. Ne prođe dugo i zateknem sebe kako gledam van, u plavo nebo. Pogledam u mobitel da vidim ima li poruka od Maxa. Ima.  „Vivienne! Ta tvoja razorna ljepota. Osjećam te na koži. Mx ”  Osjećam kako se moje tijelo budi dok mu odgovaram:  „Istuširaj se! V  xx”

Otvaram tablicu i proučavam troškove pokušavajući izračunati možemo li ipak ići s linijom proizvoda po cijeni koju smo dogovorile, ali misli mi lutaju. Odlučim pogledati svoju internetsku stranicu. Još je

uopće nisam stigla dobro pregledati. Unesem link koji mi je Michael dao i pojavljuje se: naslov je tamnoplav, u fontu nalik na rukopis, na svijetlosivoj pozadini. Početna stranica je super, s onom top -listom izbora. Kliknem na „Kako prekinuti” i otvara se popis i forum na kojem se može objaviti vlastita priča i savjet. Kliknem na „Spoj s bivšim ” i dočeka me Michaelova fotografija. Ima ukočen pogled i izgleda mi kao kakav serijski ubojica. Cisto sumnjam da je neka njegova bivša napisala ovaj komentar: „Volite li seks i dobar provod, ovo je tip za vas. Za njega je sve  zabava, a zaista ima dobar alat.” Odem na forum slomljenih srdaca gdje se stavljaju postovi o prekidima. Tu je rubrika „Pitajte Lucy ” na kojoj je moja životna priča, kao ovotjedni primjer. Moje uzbuđenje raste sa svakom stranicom. Šaljem poruku Michaelu, zahvaljujem i pitam kad misli da bi stranica mogla biti aktivna. Odgovara: „Odm ah :)”. Utipkam adresu i stvarno - evo je!

Kliknem na forum „O čemu razmišljaš?” i kucam poruku Maxu: „Prošla su dva sata. Zar si već umro?” Pošaljem mu adresu internetske stranice i kažem neka pogleda. Devet je i stolovi oko mene se pune. Zatvaram stranicu kao da

skrivam tajnu poruku i vraćam se službenim mailovima. Tu je novi od Velevažne: „Dođi odmah u moj ured, Vivienne” Poslala ga je u osam i petnaest. Dok prilazim staklenom zidu njezina ureda vidim da je na telefonu,

ali mi mase neka uđem. Sjednem na stolac nasuprot njoj, otvorim rokovnik i poravnam prvu stranicu, položim na nju kemijsku, trudeći se djelovati efikasno, kao netko tko ima sve pod kontrolom. Ona sjedi podvijenih nogu. Sunce što ulazi kroz njen veliki prozor jasno osvjetljava

sitne dlačice na jako napudranom licu. Pogledam joj noge, čini se da na sebi ima neki hibrid sandala i gležnjača i najlon čarapice boje kože kojima se vidi šav na prstima. Nešto u tome podsjeti me na moju Nanu -

sjećanje na znojne čarape boje kože koje je ostavljala porazbacane uokolo, nalik na mrtve miševe.

Velevažna me bezizražajno gleda, crvene usne stisnute su joj u crtu dok sluša nekoga s druge strane linije. Ogledam se sređenim uredom i začudim kad na polici ugledam nekoliko knjiga o tome kako steći samopouzdanje. S onu stranu prozora zgrade se ljeskaju na vrućini. Pomislim na Maxa i vidim ga na sebi. „Vivienne!” izjavljuje Velevažna dok spušta slušalicu, „Drago mi je da si mogla doći.” „Jutro”, osmjehnem se.

„Je li tvojoj baki bolje?” „Mnogo bolje, hvala.” „Pa,  zvučala je dobro kad je jučer nazvala.” Smješka se, oči joj blistaju.

Sad sam zbunjena. S kim je to Nana na kraju razgovarala? „Nazvala je ovamo?” „Da, jest. Tražila te je.” „Pa, katkad se malo... gubi. ” Smješka se i dugo ostaje tako, izgleda kao podivljala mačka. Kad ponovno progovori, glas joj je komično spušten. „Vivienne, da i jednog trena mislim da ne govoriš istinu, ne bi više bila ovdje. Mnogo je ljudi koji bi bili zahvalni da dobiju tvoj posao, a ti kao da misliš kako nije dovoljno dobar za tebe.” Kao da mi je petnaest i na razgovoru sam kod

ravnateljice. Osjećam da mi obrazi gore. „Primijetila sam da je tvoj učinak u posljednje vrijeme slabiji. Znam da prolaziš kroz teško razdoblje u  privatnom životu...”, osmjehne mi se pokroviteljski, „... ali ipak.” Opet onaj

zaleđeni osmijeh; to je trenutak prije nego što shvatim da želi da ja nešto kažem. „Razumijem što govorite...” „Ovo što govorim usmeno je upozorenje”, sasiječe me. Otvorim i zatvorim usta. „Dobro, u redu. Zašto, zato što sam uzela jedan slobodan dan da se brinem za svoju baku?” „Ne, zbog tvog radnog učinka u zadnje vrijeme. ” „Možete li biti malo određeniji, molim vas?” „Da, mogu.” Vadi fascikl i čita datume iza kojih slijedi „kasni ”, „javila da je bolesna”, „otišla ranije”, „zaboravila na sastanak ”. „Da nastavim?” „Ne.” „Stoga, da budem sasvim jasna, ovo je usmeno upozorenje, zatim slijedi pismeno upozorenje, nakon čega imamo pravo zamoliti te da odeš”  „Je li to način da se riješite viška zaposlenih? Jednostavno ih otpustite? Tako je lakše i jeftinije, zar ne?” „Vivienne, ne sviđa mi se tvoj ton...” „Dobro znate da sve ove godine naporno radim na ovome mjestu. Vi to dobro znate.”

„Govorim o tvom radnom učinku u zadnje vrijeme” 

Ustajem. „Ovo je smiješno.” Otvaram vrata. „Smiješno”, ponovim izlazeći. Osjetim kako mi se srdžba rasplamsava u grudima i penje u grlo. Koje jebeno usmeno upozorenje? Gdje sam ja to? Koliko li sam samo puta svojim idejama spasila guzicu Velevažnoj? Jurim uredom, a li ca izviruju iza sivih pregrada, a onda se opet skrivaju kao da su zečevi. Paul iz Tehnološkog proturi svoj lasičji nos. „Jutro, zabušantice!” „Odjebi, Paule”, otresem se na njega, a on se povuče cerekajući se kao školarac. Napokon stižem do svog stola. Christie sjedi i tipka: kosa joj je spletena u dvije pletenice, smotane u puža nad svakim uhom, a oči obrubljene srebrnom olovkom - to je njezina verzija futurističke mode. Okrene se prema meni s osmijehom. „Što se to dovraga dogodilo jučer, Christie?” pit am i osmijeh joj iščezne s lica, „jer upravo sam dobila usmenu opomenu.”

Djeluje zbunjeno, a onda zabrinuto. „Nisam imala pojma! ” Okrene stolicu i vrti glavom. „Jasno mi je kako se osjećaš, Viv, znaš da sam i ja nedavno dobila usmenu opomenu.”

„Znam! Ja sam ti je dala!” ,,A to je onda valjda pravda ili tako nekako.”

„Jesi li ti jučer razgovarala s mojom bakom?” „Ne.” „Jesi, Christie! Nazvala je u ured - stara vještica?” „Oh, pa mislila sam da to ipak nije bila ona.” „E pa bila je. Kako je Velevažna saznala za to?” „Oh!” Stavlja prst na čelo. „Vjerojatno tako što je stajala iza mene kad sam se javila. Mislim da je povjerovala kako je to stvarno tvoja baka.”

„Pa i bila je!” njezino se čelo na tren zbunjeno namršti, a ja potonem u stolac i srdžba mi prijeđe u očaj. „Slušaj, nisi ti kriva, Christie”, uzdahnem.

„Okej.” Podigne ruke. „Ali jučer sam i ja nadrljala.” Podbočim glavu dlanovima i gledam je. Svaka trepavica ima srebrni vršak. Koliko li je vremena potrošila? „Iznijela sam joj naše ideje za gaćošiz liniju. Znaš, slogane za tange? Nijedan joj se nije svidio. Rekla je da su uvredljivi. Zapravo je poludjela.”

„Naše ideje?” „Da, znaš ono ‘jestit Božić’ i to.”

„Da, ali to su bile tvoje ideje.” „Pa, raspravila sam ih s tobom, a ‘božićna kurica’ bila je tvoja ideja.” „Samo mi nemoj reći da si Velevažnoj spomenula ‘božićnu kuricu!” „Moram ti priznati... jesam. ” Zatrepće. Ogledam se uredom u poznate potiljke ljudi iz računovodstva, u svjetla što zuje i klime što šište, a zatim natrag u Christieno nedužno lice. Pomislim na Velevažnu koja je smireno slušala te slogane i osjetim pjenušanje histerije u korijenu nosa. Smijuljim se pa prasnem u smijeh

koji nahrupi kroz nos, tako da uopće ne mogu govoriti. „Jesi li joj spomenula i ono... ‘okitite jaja’? skvičim. „Sve”, kaže, mrtva hladna. Uhvatim se za trbuh i osjećam kako mi se oči pune suzama dok zamišljam taj prizor. „Što je? Pa   to nije smiješno, Viv.” Kimam glavom, pokušavam doći do daha, uzdišem i otirem oči. Časak je gledam ozbiljna lica. ,,’Božićna kurica’!” uzviknem i opet me hvata smijeh. Prođe nekoliko minuta prije nego što se okrenem Christie, ali kad je napokon pogledam doima se uzrujano. Saberem se. „Sve je u redu”, slažem, „obje smo na crnoj listi, ali izvući ćemo se. Ne brini, Christie. Dobro?” Ne doima se uvjereno. „Dobro?” Kima. „Ti i ja smo marketinška ekipa iz snova i ako oni to nisu u stanju vidjeti”, ne pada mi na um nikakav logičan završetak ove rečenice, „pa, onda je to njihov problem!” „Dobro”, osmjehne se. Pobjednički udarimo dlanom o dlan dok ja sažimam situaciju; obje smo ukorene. Tvrtka reže radna mjesta. Ali ne napušta me optimizam. Duboko udahnem i nazovem Nanu.

„Sedam jedan osam devet nula nula!” „Bok, Nana.” „Mila moja! Tako mi je žao zbog onoga jučer, što sam te zvala u ured. Jesi li imala neprilika?” „Ništa ozbiljno. S kim si razgovarala, sjećaš li se? ” „Djevojka koja se javila nije mi zvučala prepametno. ” Pogledam Christien uredni razdjeljak i preplavi me dragost. „Nikako se nismo mogle sporazumjeti, a onda se javila neka pri lično hladna dama i počela mi postavljati gomilu pitanja.” Protrljam čelo. „Da budem iskrena, nimalo mi se nije svidjela, onako preko telefona.” „Ne. Pa... možda bi bilo bolje da me ne zoveš na posao.” „Zvala sam te na mobitel, ali kad se nisi javljala...”

„Nana, provela sam dan s Maxom, a njima sam rekla da sam s tobom, da si bolesna”, prošapćem. ,,Oh!” prošapće i ona. „Zašto si me zvala? Je li sve u redu?” „Oh... nešto me probadalo u prsima pa sam se uplašila. Sad je sve dobro, ništa ozbiljno,”

„Jesi li sigurna? Jesi li zvala liječnika?” „Ne, ne. Navratio je Reg, popili smo konjačić i smjesta se smirilo. Onda, otkud sad to da markiraš s posla i provodiš dan s Maxom? Istinu na sunce, molim.”

„Ah, to je duga priča’, osmjehujem se, „Onda ga dovedi u nedjelju.” „Vidjet ćemo. Slušaj, moram ići. Čujemo se.” Spustim slušalicu i zavalim se u stolcu. Misli mi se vrate na jučerašnji dan, na Maxov atelje i prisjetim se one čežnje, ponovno proživljavam trenutke s njim. Pri pomisli na njega, srce mi tuče kao zaljubljenoj šiparici; ludo je to. Prebacim se na svoju internetsku stranicu i otvorim „O čemu razmišljaš?”. Vivienne Summers, Da imam nebeske vezene halje, Ovjenčane zlatnom i srebrnom svjetlošću, Modre, tmurne i tamne halje, Noći, svjetlosti i  polusjene, Prostro bih ih pred noge tvoje: Alija siromah samo snove imam; I  zato snove svoje pred noge tvoje prostirem; Koračaj meko jer to čime kročiš moji su snovi. Želim te. Oduvijek sam te želio i nikada te ne želim prestati  željeti. M  Brzo zatvorim stranicu pa je opet otvorim i ponovno čitam,

osjećajući kako me ispunjava toplinom. Pomislim na njegove seksi prste koji tipkaju te riječi i zamišljam kako bi bilo da umaknem, da pobjegnem s njim, u neki boemski svijet u kojem bismo proveli život između ljubavi i umjetnosti. Ali bojim se zaljubiti u njega. Sjećam se onog kratkog razdoblja koje sam provela s mamom u usranom stančiću bez igdje ičega. Jako dobro znam da ljubav ne može platiti režije, a niti će te zimi grijati. Pomislim na Roba i na život koji sam planirala. Bol zbog toga što sam izgubila sigurnu budućnost i dalje me pogađa. Isuse, stvarno sam jadna, dopuštam da me zaslijepe usamljenost i požuda. Ne, bilo bi lijepo tako se zanijeti, ali poezija i snovi ne mogu

nadomjestiti sigurnu budućnost koju sam izgubila. A sad ću vjerojatno izgubiti j posao. Samo sam zbunjena, ništa drugo. Mnogo toga se dogodilo

i najbolje je ponašati se smireno i pokušati sagledati stvari iz šire perspektive. Potrebno mi je vremena da o svemu razmislim. Zatvorim stranicu ne odgovorivši i usredotočim se na posao.

Izađem iz zgrade u šest sati. Ulica je prošarana suncem i sjenama. Uletim u bistro na zadnjem uglu prije stanice podzemne i kupujem

delikatese: papričice punjene sirom, seljački kruh, skupu salamu i vino. Oduvijek sam to željela... kupovati seksi hranu. Zamišljam piknik s Maxom. Znam da bih morala usporiti i razmisliti, ali kupujem to da imam nešto u kući. Nije da se sasvim pokoravam impulsima. Možda čak otkažem dogovor s njim i provedem večer sama kod kuće. Svakako ću sastaviti popis svojih životnih ciljeva i listu prednosti i mana situacije u kojoj se ševim s najboljim prijateljem.

A onda me podiđe lagani drhtaj kad zamislim kako bi izgledalo njegovo preplanulo tijelo, golo u mom krevetu, na uštirkanoj bijeloj posteljini, i naprosto ne mogu vjerovati kako djeluje na mene.

U zadnji tren uletim u vlak, uguram se između dobro potkožene žene i pomičnih vrata. Pogledam u mobitel, čitam njegove poruke.  „ U koliko sati ćete me primiti, gospođo? M xx ”   „Što si mi učinila, vještice? Ne mogu raditi, ne mogu misliti! M ”   „Vivienne! Moje srce! M ”   „Želim ponovno osjetiti tvoj okus... M ”  Oh, neke su pomalo nepristojne. Podignem pogled k ružičastom licu one žene dok se vlak ljulja iz stanice. Oči joj zatrepću i maknu se s mog mobitela; izvije obrvu i osmjehne se. Progutam slinu osjećajući da sam se zarumenila dok gledam stražnja dvorišta kuća u prolazu, pitajući se u što li sam se upustila i želeći da ovo slatko iščekivanje zauvijek potraje. Pošaljem mu poruku.

 „Mislim da bih morala provesti večer sama - da sredim misli. V .” Lecnem se kako to zvuči prozaično.  „Kakva je to riječ ‘morala’ ? Ne postoji ‘morala’ . Učini ono što želiš ”, odgovara. A zatim: „Što želiš? ”  Odgovaram, bez razmišljanja: „Tebe.” 

„Lijepo se provedite”, kaže mi ona žena dok silazim na peron. Zakoračim ne osvrćući se. Kad vlak trzne i krene, podignem pogled i ponovno se susretnem s njezinim. Namigne mi.

Zastrašujuće je koliko sam izvan kontrole. Jedva čekam da ga vidim. U trbuhu mi sve treperi, kao kakvo j balavici. Ovo definitivno nije pametno. Najobičnija žudnja koja će završiti tragično, ali ne mogu se oduprijeti. Moram pustiti da stvari idu svojim tokom, a poslije ću vidjeti. Požurim, potpetice mi klize pločnikom, jurim preko sunčane ulice i zaokrećem u sporedne uličice, prečicom prema svom stanu. Čim uđem, istuširat ću se, oprati kosu i nanijeti onaj skupi losion za tijelo koji mi je Lucy kupila za Božić. Odjenut ću onu dugu ljetnu haljinu - Max je jednom rekao da mu se sviđa. Još jedan blok kuća, zaok renem u pokrajnju ulicu i već vidim svoju zgradu. Netko čeka pred vratima. Naslonjen je na zid, zavrnutih rukava. Na preplanulim rukama

presijava se svjetlost i odbija od metalne narukvice sata. Profil mu je sličan klasičnoj skulpturi dok pogledom pretražuje ulicu pred sobom. Ravan nos, napućene usne i usklađene boje dizajnerske odjeće savršeno bi pristajali u modni časopis. Zaustavim se. Stanem i piljim. Blista poput zlata pred mojim vratima i hvata me strah od oštrice koju zacijelo krije, pripremam se za novi udarac. Okrene se, ugleda me i ispravi se. Podigne ruku da mi mahne. Doziva me, kao u mojim snovima.

„Bok, Viv”, smješka mi se onim dječačkim osmijehom. „Rob!” kažem. „Otkud ti ovdje?”

19. Što žene hoće9 Pa, kad već pitate... (duboko uzdahne), doručak u krevetu, vikend izvan grada, čiste plahte, svijeće, oralni seks, cipele Manola Blahnika, poneki telefonski poziv, spremačicu, slobodno vrijeme, zagrljaj odostraga, muškarca koji zna voziti i koji je u stanju ići u rikverc s jednom rukom na volanu, muškarca koji zna popraviti stvari po kući a zna se i pozabaviti djetetom, široka ramena, neki plan, nekoga tko ima praktično poznavanje ženske anatomije, šaputanje malih prostakluka za večerom, nekoga sa smislom za humor, dobru knjigu, udoban grudnjak, ljubavna pisma,

cvijeće, kapi kiše na ružama, mačje brčiće. Rob mi prilazi polako, pruža ruku i povlači me u zagrljaj, hvata me

oko struka. Piljim preko njegova ramena, držim vrećice s hranom tako da me zapeku bicepsi. Diše mi u kosu. Odmaknem se.

„Bože, kako si mi nedostajala, Viv.” „Uh...”, kažem. Pokušam ga ignorirati dok otključavam vrata a srce mi nabija u grlu.

„Mogu li gore?” pita. Okrenem se. To je stvarno on. Ovdje je. Želi ući u moju kuću. I, što da radim? Što da radim? „Okej”, odgovorim. Dok se penjemo stubištem čujem kako njegove skupe cipele cvile po jeftinom tepihu. Što želi? Zašto je došao? Izgleda li mi guzica dobro? Otvorim vrata i on zakorači kao da ulazi u galeriju, razgledava hram mog života. A onda korača dalje, peta prsti, peta prsti. Okrene se na peti, kao glumac.

„Lijepo je, Viv. Onako... romantično dekadentno.” Izriče presudu koju nitko nije tražio. „Hvala.” Pogledam te oči, blistavo plave. Ne skida pogled s mene. „Jesi li htio nešto konkretno?” Glas mi je slabašan. „Da”, kaže, „tebe.” Spustim vrećice, trljam ruke, spremna sam na poantu ovog vica i na bol. „Shvatio sam, neki dan, kad si bila tamo pogodilo me poput groma. ‘Želim je’, pomislio sam. Ne izlaziš mi iz glave, ne mogu podnijeti da budem bez tebe. Vjenčajmo se, Viv! ” Odjednom je 9

 Odnosi se samo na današnji dan

na koljenima, drži moj stari zaručnički prsten, dijamant bliješti na sve strane. Uvijek sam voljela taj prsten i sad kad ga ponovno vidim čini mi se da gledam starog prijatelja. Dođe mi da ga zgrabim i zbrišem kao Gollum. On puže na koljenima prema meni. Zatvorim oči i ponovo ih otvorim. Kleči preda mnom, smješka se, ne mogu vjerovati vlastitim očima. Pitam se ne haluciniram li, jesam li možda dobila toplinski udar ili što. Dotaknem mu kosu. Prava je.

„Hoćeš li, molim te, ustati, Rob?” kažem. Sad stoji i drži prsten pred sobom kao da me želi hipnotizirati. Zakoračim prema sofi i sjednem na naslon za ruke, da ne padnem. ,,A što je sa Sam?” „Gotovo je. Ti si ta koju želim.” Sjedne do mene i uzima me za ruku. „Oprosti što sam te povrijedio.” Piljim u njegovo lijepo lice. Možda me lupio taksi i probudit ću se na intenzivnoj. Možda je sve ovo samo šala i Sam se odlično zabavlja gledajući preko web kamere. „Je li ovo šala?” „Nikad u životu nisam bio ozbiljniji.” „Pa i nije nimalo smiješno. Neću ti dopustiti da praviš budalu od mene.”

„Udaj se za mene, Vivienne.” Čeka. Gleda me. „Ne znam što da kažem.” „Reci da!” Lice mu je zažareno, pomalo me plaši, s blještavim bijelim osmijehom i savršenom vilicom. Promatram to lice koje mi je tako dobro

poznato, koje sam voljela i za kojim sam čeznula i osjetim da se u mom srcu nešto pomaklo.

„Malo je neočekivano...”, kažem. Ustane i zakorači prema prozoru. „O Viv, daj molim te! Što želiš? Rekla si da želiš da ti se vratim i evo me na koljenima! Zaista ne znam što bih još trebao učiniti...” Nasloni se na prozorsku dasku, prebaci jedan gležanj preko drugog. „Pa ne možeš tek tako ušetati ovamo i reći da se želiš vjenčati sa mnom.”

„Upravo sam to učinio.” „Ali to ne ide tako.” Podigne glavu, zagleda se u strop i nasmije. „Okej, žao mi je, evo, moj grijeh. Ti mi reci, draga. Ti mi reci kako se to radi, Viv.”

„Ne znam.” Što se to, dovraga, zbiva? Imam osjećaj da će mi srce iskočiti iz grudiju.

„Želiš da te molim? Molit ću. I muda bih si odrezao hrđavim nožem za kruh, kad bih mislio da je to ono što želiš,” „Ne! Nema potrebe. Ne znam. Još prije nekoliko minuta pokušavala sam te preboljeti.”

„Zar ne vidiš? Žao mi je. Žao mi je zbog svega i došao sam to ispraviti.”

„Ali, ne možeš ništa ispraviti, ne tek tako”, pucnem prstima. Naslonio se na prozor i smješka se. Pogledam ga, odvratim pogled, opet ga pogledam i preda mnom se odvrte svi snov i koje sam imala o životu s

njim. Vidim nas kad smo se tek upoznali, kad još nije bio velika faca u svojoj firmi, kad je bio samo Rob, moj Rob, u trapericama i tenisicama. Nasmijavao me. Kovali smo planove. Kanili smo nabaviti psa. Već smo smislili imena za sve četvero naše djece (iako mi se Horacio nikad nije stvarno svidjelo). Planirali smo naučiti nešto o vrtlarstvu i uzgajati vlastitu salatu. Čak smo uz stazu posadili začine, ali svi su nam se osušili. Kamo li je nestao taj momak? Gledam ga sad i jedva ga prepoznajem u tom dizajnerskom odijelu.

„Stvaran sam. Ovdje sam. Ne kanim otići”, izjavljuje lupkajući se dlanom.

„Moram nešto popiti”, promrmljam više za sebe. Posegne u torbu i izvuče bocu Bollingera, „Otvorimo ga. Dao sam ga rashladiti... znao sam da ćeš reći da.” Vješto izvadi čep, a ja se sjetim da sam porazbijala sve čaše za šampanjac. Odem po čaše za vino. Što se dovraga događa? Popijem li taj šampanjac, znači li to da prihvaćam njegovu prosidbu? A Max? Stojim u kuhinji, kao kip, držeći čaše. „Sranje!” prošapćem sudoperu. „Što će on ovdje? Dovraga!” Iz boravka ga čujem kako pročišćava grlo i požurim natrag. „Za nas”, kaže i kucne čašom o moju. Gledam u mjehuriće, a onda u njegove čudesne oči. „Misliš da možemo jednostavno nastaviti tamo gdje smo stali? ” pitam.

Uzima moju ruku i nježno je ljubi. „Ne, ne tamo. Prije te nisam volio na pravi način. Ovoga puta ću te učiniti najsretnijom ženom na svijetu. Obećavam, Viv. To što sam te zamalo izgubio promijenilo me. Bio sam u krivu i sad to uviđam.” Stojim ukipljena dok mi se približava, miluje mi kosu. „Zaista mi je žao.”

Osjetim dobro poznat slankast miris njegove kože. Ljubi mi kapke. Njegov topao dah na mojim je ustima i nježno mi ljubi usne, ponovno i ponovno. Mali, blagi poljupci. Poljupci za kojima sam čeznula. „Povrijedio si me. Ne znam je li...” „I ti si mene, mila. Ljudi koji se vole, čine to.” Ponovno mi ljubi usta i ovoga puta mu uzvraćam, kao alkoholičar koji se ipak maši čaše. Ljubim ga i osjećam žarenje u želucu. Dlanovima mi obujmi lice. „Hajmo nekamo. Uzmimo avion i otiđimo nekamo.” „Kamo, na Bali?” „Pa, slučajno imam dvije karte za Bali. Prvi razred. Hotel s pet  zvjezdica, jacuzzi, dva tjedna - mislim da bi nam se svidjelo.” Smješka se. Shvatim da to najozbiljnije misli.

„Nemoj misliti da je Bali nešto što želim vidjeti, Rob.” „Ne, znam da nije. Pa ne moramo odmah odlučiti. ” Odmaknem se. „Nemoj govoriti ‘mi’. Uspori, može?” „Oprosti! Oprosti, Viv. Imaš pravo, moramo porazgovarati  o svemu. Znam. Samo želim nadoknaditi propušteno vrijeme.” Gledam u prozor za kojim nestaje dan. Ovo je nadrealno. Sjeda i podiže noge. „Imala si pravo što si me ostavila, mila. Upravo to mi je trebalo da se trgnem.”

Da ne povjeruješ. Koliko li sam ga samo puta zamišljala ovdje? Proživljavala ovaj trenutak? A sad se osjećam... pomalo ozlojeđeno. „Moram na toalet ”, kažem i umaknem. Prekapam po torbici, pronađem mobitel i nazivam Maxa. „Što je, ljepotice?” pita. ,,Max. Slušaj me, nešto se dogodilo, nemoj doći, dobro?” „Sve u redu?” „Je.” „Sigurno? Zvučiš nekako... čudno.” „Ne, ne, dobro sam, samo... Slušaj, kasnije ću ti objasniti. Nemoj doći neću biti kod kuće.” „Dobro, kako ti kažeš... ali, nedostajat ćeš mi. ” Zaklopim oči, slušam. Sve će biti u redu; objasnit ću mu kasnije. Rob kuca na vrata. „Viv! S kim to razgovaraš? Dođi, imam iznenađenje za tebe!” Naslonim se na zid. ,,I ti meni nedostaješ” , prošapćem i prekinem vezu, jer Rob kuca sve jače. „Viv!” vikne. Otvaram. ,,S kim si razgovarala, mila?”

„Sama sa sobom.” Uzima moju ruku i vodi me natrag prema sofi. Hranu koju sam donijela iz restorana za sebe i Maxa poslagao je na stolić i dolio nam još šampanjca u čaše. Do moje čaše stoji lijepa tirkizna kutijica ukrašena bijelom vrpcom,

„Otvori je”, kaže raznježenim glasom. Ruke mi drhću dok razvezujem mašnu. Podižem poklopac i unutra nalazim meki tobolac što se zatvara uzicom na potezanje. Pogledam Roba, oči mu sjaje. Gleda kako razvezujem vrpcu. Prelijepa ogrlica sklizne mi na dlan, a na njoj sja smaragdni privjesak. Pogledam Robov čudesni osmijeh.

„Stavi je.” Otkopčam ogrlicu i podignem kosu dok mi je stavlja oko vrata. Osjećam hladnoću dijamanta na svojoj koži. Njegov pogled prelazi s dijamanta na moje lice, a meni pred očima bljesne slika: Max leži na meni, njegove t amne oči i široka ramena. „Ne mogu to prihvatiti...” „Moraš, kupio sam je za tebe. To je jedna od prednosti uspjeha mogu svoju djevojku zasipati draguljima.”

„Tvoju djevojku?” „Da. Hoćeš li ponovno biti moja djevojka?” „Ne mogu. Ne znam.” „Dobro, slušaj, ipak zadrži ogrlicu, u znak mog poštovanja. Inzistiram.”

Gledam u pod. „Hvala ti, Rob, ali ja... ” „Poljubi me”, kaže i napući usne. Nagnem se prema njemu i gurne mi jezik u usta. Osjećam njegovu ruku na svojim grudima. Odmaknem se i sjednem uspravno, dok pod

prstima osjećam prohladnu težinu kamena. „Ovaj dijamant, to je smaragdni rez?” pitam i pijuckam šampanjac. On se zavali na naslon. „Vjerojatno.” „Jako je lijepa ogrlica.” „Dvije tisućice lijepa, Viv.” Namotam ogrlicu na prst. „Siguran si da želiš da je ja nosim?” „Pa zato sam ti je i dao. ” Hvata me za ruku. „Viv, ne bih li mogao ostati noćas?” Pogleda me u oči. „Ona seli, znaš, bilo bi dobro da nisam tamo.” ,,Oh.” Sjetim se onog dana kad sam ja iseljavala i gotovo mi je dođe

žao. Gledam ovog privlačnog čovjeka koji mi se vratio i preispitujem

svoje srce, odvagujem osjećaje, rado bih da se nisu promijenili. Ali čini mi se nižim nego što pamtim, nekako se smanjio. U mojem je srcu Rob bio Bog, ali ovdje je osoba od krvi i mesa koja prekida sa svojom zaručnicom, poput neznanca s licem nekoga koga sam voljela. Nemoguće je da ga ne volim... to je samo zbog šoka, ništa drugo - nakon svega što smo prošli.

„Zapravo bih se morao nekamo maknuti na par dana, hoću reći, mogao bih u hotel, ali... Viv, želim provesti ostatak života s tobom, pa zašto ne bismo odmah počeli?” Gledam njegovu ruku koja drži moju, prisjećam se kako sam se osjećala kad me prvi put zaprosio. Bila sam u sedmom nebu. Bila sam sretnija nego ikad. Pitam se hoću li se ikad više osjećati tako. „Rob, razumije se da možeš ostati...” „Ti si anđeo!” Ponovno me ljubi. Pokušavam nešto osjetiti uzvraćajući mu poljubac otvorenih očiju, promatrajući savršenstvo njegovih dugih trepavica koje mu dopiru gotovo do obraza, osjećajući njegov jezik na svom... ali na um mi pada samo Max. Odmaknem se, „Što je?” „Moramo polako.” On spusti glavu i grlo mi se stisne u dobro poznatoj panici. Što ako ode! Mogla bih ga ponovno izgubiti. „Ali drago mi je što si ovdje”, tiho dodam i on se smješka kao đačić koji  je uspio prvi stati u red pred štandom s bombonima.

Jedemo kako priliči, noževima, vilicama, iz tanjura. S grižnjom savjesti pomišljam na seksi piknik koji sam planirala i otkrivam da

nemam apetita. On na računalu pušta ljubavne pjesme, upali nekoliko svijeća kao da smo kod njega i smjesti se do mene da mi priča o Sam, kao da sam android koji ništa ne osjeća. Prekinem ga. Ne zanima me kako ju je upoznao tjedan dana nakon što sam otišla, kako ga je očarala, niti me zanima to da se hrani klicama ili išta o njezinim glupavim prijateljima.

Priča mi o poslu - ove će godine postati partner i po svoj prilici prije četrdesete biti milijunaš. Gledam kako sunce blijedi pred prozorom i imam osjećaj da mi dio duše leti iznad krovova, vukući me k Maxu, poput privezanog papirnatog zmaja. Robov mobitel zazuji zvukom insekta.

„Oprosti, morao bih se javiti”, kaže i otvara mobitel pa ga prislanja uz uho elegantnom uvježbanom kretnjom. „Rob Waters ”, ja se ogledam sobom koja se puni tamom i slušam kako spušta glas. „Dobro, smiri se.” Izlazi u hodnik. Pokupim tanjure, pustim vodu u sudoper i spustim ih unutra. Gledam kako tonu na dno i provjeravam ima li što na mom

mobitelu. Ima, poruka od Maxa.

 „Možeš li me nazvati? Jesi li dobro? Da te nije zatočila kakva gorila? Mislim da bih ipak morao doći. ”  Smjesta odgovaram.  „Dobro sam. Molim te ne dolazi. Objasnit ću sutra.” Vratim se u dnevnu sobu u kojoj s računala svira nježna melodija, žena duboka glasa pjeva o svom izgubljenom ljubavniku. Isključim je i čujem Roba kako se prepire, nešto sikće. Mislim da sam čula: „Da ti nije palo na pamet!” zatim, „Da se nisi usudila. ” Polako koračam u krug sobom, mrmljajući sebi pod bradu. „Ne mogu vjerovati da je ovdje! Želi se pomiriti!” Igram se dijamantnim privjeskom, vozam ga ogrlicom. Mogla b ih zakoračiti natrag u život koji sam planirala, siguran život, udana za privlačnog, bogatog muža. Priređivala bih večere za puno ljudi, negdje u nekoj golemoj kuhinji. Imala bih djecu i pse... i Maxa čiji bi me pogled pun obožavanja svuda pratio... hoću reći Roba - Roba čiji bi me pogled pun obožavanja svuda pratio. Ponovno odvrtim sliku, zamijenim djecu i shvatim da svi

izgledaju kao mali Maxići. Pogledam niz ulicu, promatram mačku koja nije toliko različita od Davea, s onim žućkastosmeđim tigrastim prugama. Meko korača ciglenim zidom, a onda stane i pogleda ravno u mene, šaljući neku uvrnutu energiju što joj pulsira iz očiju, laserski me prikivajući u mjestu, prije nego što nestane u sjeni. Što li sad Max radi? Misli mi se stalno iznova vraćaju k njemu. Zaista mi nedostaje, a to je i zbog ove situacije, zar ne? Nije da je uobičajena. On je moj dragi prijatelj i upravo smo spavali zajedno. Razumljivo je da ću još neko vrijeme misliti na njega. Ali zaista, želim li da mi se vrati moj stari život, moram se usredotočiti na Roba. Još jedan krug sobom; on uzrujano razgovara s nekim. „Ako ona misli...” Logiram se na www.nikadneguglajprekid.com,  i kad se pojavi, srce

mi zaigra. Bože, Michael je zaista obavio dobar posao! Otvorim „O čemu razmišljaš?” Nema ništa nova, ali dvaput pročitam Maxov tekst. Mislim da ću mu ipak poslati odgovor. Zazvoni mi mobitel, na ekranu bljesne ‘Lucy’ i upravo tad se Rob vraća, vidno uzdrman. Daje mi znak neka prekinem vezu. Vrtim glavom, a on koluta očima pa odlazim u kupaonicu. „Halo? Halo?” „Tu sam, Lucy.” „Dovraga, fakat te nije lako naći! Pa gdje si?” „Nećeš vjerovati. Pogodi tko je u drugoj sobi?” „Hmm, Djed Božićnjak? Isus?”

„Rob!” „Oh!” „Zaprosio me!” „Kako originalno.” „Ostavio je Sam i kupio mi dijamantnu ogrlicu.” Zastanem. Muk. „Pa sam pomalo u šoku! Ne znam kamo bih sa sobom... ne znam što da radim.”

„Reci ne. Imao je svoju priliku. Izbaci seronju.” „Rekla sam mu da može ostati, dok se ona ne odseli.” „Uh. Užas. Sranje.” „Upravo to volim kod tebe - tako si topla, puna razumijevanja.” „Oprosti. Ne podnosim ga. On nije dobar za tebe, mala. ” ,,A i spavala sam s Maxom. ” „Jebote!” „Nekoliko puta. Zapravo, tri.” „Ne seri? Ti i Max?” „Aha.” „Ajde, ispljuni - kakav je?” „Vrlo dobar, kako se pokazalo.” „Znala sam! Znala sam da imaš to u sebi. ” „Ali sad se Rob vratio.” „Oh, molim te, nemoj mi reći da uopće više razmišljaš o Robu.” „Ne znam što da radim.” „Daj, curo, pa to je bar jasno - riješi se Roba. On je luzer, a ti si oduvijek voljela Maxa. Još od faksa. ” Grickam palac razmišljajući kako kod nje sve to tako jednostavno zvuči. Igram se novim dijamantom. Lucy se uvijek vraćala na to koliko Rob zarađuje, govoreći kako je preglup da bi to zaslužio. Odjednom mi je krivo što uopće raspravljam s njom o tome. „Ti zapravo ne poznaješ Roba. ” „Poznajem, poznajem. Totalni bezveznjak. ” „Nema veezee...”, mijenjam temu. ,,A što ima kod tebe? ” „Bože moj! Reuben! Luda sam za njim. ” „Jeli?”

Rob kuca na vrata. „Što radiš, draga?” viče. „Čuj, Lucy, jesi li za kakav ručak sutra?” prošapćem. „Reci mu da si na telefonu!” „Zovem te sutra. Idemo na ručak, okej?”“ „Nije okej.” Čujem Robove korake kako se udaljavaju od vrata. ,,U redu je, otišao je”, kažem. „Nastavi, što? Reuben... ” „Viv, on je jednostavno najbolji ljubavnik...” „Drago mi je da si sretna. Moram ići. Vidimo se sutra?” U dnevnoj sobi, Rob je za računalom, tipka. Osjetivši da sam se vratila, brzo prekida, ustaje i zagrli me.

„Tko je to bio?” pita i obaspe mi vrat poljupcima. ,,Lucy.”

„Još si prijateljica s njom?” „Da.” „Ona je malo preslobodna, ne misliš? Jednom mi se nabacivala.” „Pa to je ljudski. Nego, jesi li vidio moju novu internetsku stranicu? ” mahnem glavom prema računalu. On me pusti i sjedne na sofu. „Ne. Tvoju internetsku stranicu? Upravo sam gledao neku pravnu stvar”, protrlja nos i uzdahne.

„Posao?” „Ne. Sam misli da bi mogla zagrabiti nešto od mog novca”, kaže stolu. „Ako se ti i ja vjenčamo, morat ćemo svakako sastaviti predbračni ugovor.” Zuri u zrak. Ja se naslonim na zid i gledam ga. Kako to misli ‘ako’? Još prije jedne minute nije mogao živjeti bez mene.

„Nije li to nešto što rade samo zvijezde?” „To radi svatko tko ne želi da ga opelješe.” „Oh.” Trenutak me promatra. „Hajde, dođi. ” Osmjehne se. Sjednem do njega i on uzme moju ruku među svoje dlanove, hladne i glatke. Spuštam pogled na naša stopala. Njegove čarape od kašmira uz moj lak za nokte kupljen na rasprodaji. Naše su mi uloge tako dobro poznate. On je taj kojemu se treba diviti jer je moćan, bogat i lijep, a ja bih trebala biti

sretna i zahvalna. Valjda sam upravo to bila pet godina, a sad s čuđenjem otkrivam da nisam takva. Nakon nekog vremena miče pramen kose s mog lica.

„Viv?” „Molim?” „Jesi li... bila s nekim drugim?” „Što, otkako smo se rastali, a ti počeo živjeti sa Sam i planirao se vjenčati?” Kiselo se nasmije, ali i dalje me gleda pogledom šteneta, čeka odgovor.

„Što je?” kažem. „Moram znati.” „Zašto?” „Tek tako... jesi li?” „Ne, svaku večer sam sjedila ovdje i na donje rublje vezla tvoje ime.” Stisne mi dlan. „A Max?” „Što s Maxom?” osjetim kako mi rumenilo oblijeva lice, kao da su me uhvatili dok nešto mažnjavam u dućanu. „Jesi li... znaš, s njim?” Ustanem i prijeđem na drugi kraj sobe, tako da se između nas ispriječi stolić. „Ne želim razgovarati o t ome, Rob. Mislim, to te se stvarno ne tiče.” „Pa, tehnički gledano, tiče me se. Ponovno ćemo biti zajedno, prema tome...”

„Pet godina smo proveli zajedno, htio si se vjenčati sa mnom, onda si rekao da nisi spreman za brak i zaručio se s nekom drugom. Sad ponovno kažeš da se želiš vjenčati sa mnom.” Gledam ga. „Igraš se s mojim srcem kao dijete s balonom. Povrijedio si me i odbacio i sad opet upadaš u moj

život. Nakon svega, ne kanim raspravljati s tobom jesam li se ili nisam poševila s nekim dok te nije bilo, u redu?” „Pošteno”, nasmije se. „Očito jesi, kad si tako planula!” Gledam njegov osmijeh pun bijelih zuba. Zavalio se u sofi, opušten je, noge su mu razmaknute, odlično se zabavlja. Mjerka me od glave do pete. „Vraćamo se jedno drugom, Viv. Ja to znam i ti to znaš. Nikad mi nisi mogla odoljeti”

„Jako si samouvjeren.” Dignem jastuk i bacim ga na njega. „A drago mi je i što vidim da ti je udobno na ovoj sofi jer noćas ćeš na njoj spavati, zlato.”

20. Deset zapovijedi prilikom prekida 1. Znaj se postaviti prema bivšem, budi čvrsta i pravedna,

2. Ne koristi se sentimentalnim banalnostima. 3. Učini to brzo. 4. Ne dopusti da te uhvati s nekim drugim. 5. Ne nazivaj ga. (Stvar se ne može popraviti.) 6. Pošteno objasni svoje razloge, ali ne daj se uvući  u raspravu o svemu što ste već ionako prošli. 7. Nemoj se seksati s njim u ime dobrih starih vremena da bi zatim ponovno prekidala.

8. Ne prihvaćaj darove/večeru/pozive od njega. 9. Ne vrijeđaj i ne viči, ma što ti rekao; ostani smirena. 10. Ne udaraj štiklom. Opa! Dva muškarca me žele. Uvijek sam sanjala o upravo takvoj situaciji. Pa ne baš ovakvoj - u mojim snovima bili su to vitezovi i viteški turniri, ili nešto u tom smislu.

Nije to ni tako dobro kao što vam se možda čini. Ne mogu tvrditi kako nije u nekoj mjeri uzbudljivo, ali zapravo? Jedna usrana, nepoštena situacija zbog koje se osjećam glupavo i kukavički. Max mi je u ponoć poslao poruku:  „Sačuvaj sutra navečer za mene, ljepotice. Imam iznenađenje za tebe. Mx ”  Bože, moram otići do Maxa. Moram sjesti s njim i objasniti mu, reći mu kako mi treba vremena da si sve posložim u glavi. Razumjet će me, sigurno. Imat će strpljenja. Rob je jutros ostavio poruku kod ulaznih vrata:  „Večeras izlazimo. Odjeni nešto posebno.”  Jutros je otišao puno prije nego što sam se probudila. Pored

umivaonika zatičem njegovu vrećicu prljavog rublja i par cipela uz vrata.

Mislila sam, vrati li se, bit će isto kao prije, čak bolje - ali sad se pitam može li to uspjeti. Nije isto, a nije ni bolje; čudno je. Treba nam vremena da otkrijemo nov način zajedništva, valjda. Ako uopće trebamo biti zajedno... Ne prestajem misliti na Maxa. Sjedam na autobus i krećem na posao. Londonske ulice fijuču mimo nas na mahove, između stanica. Nebo je žutosivo; zrak topao i zagušljiv, kao i u mojoj glavi. Postoji li neki način na koji bih se večeras mogla naći s obojicom? Na primjer, najprije se nađem s Robom, a onda odem do Maxa? Nazivam Maxa, puštam da zvoni, ali nitko se ne javlja. Autobus se kotrlja uz zeleno prostranstvo Regent Parka, džogeri prate žute linije, turisti u redu za razgledavanje. Prođemo uz gornji dio Marylebone High Streeta; brojim ferarije i pomislim na Roba. Ušištimo u Baker Street i silazim na sljedećoj stanici, odkaskam uz „Angelo’s, ali ne svratim na kavu - jutros rano imamo sastanak nabavljača - pa prijeđem dva prometna traka do svoje zgrade. Ogledam se u tamnim staklenim vratima - odlučila sam se za klasični šik, u stilu Audrey Hepburn, ali sad se pitam nije li šal oko vrata ipak malo previše.

Uhvatim lift u zadnji čas, prije nego što se vrata zatvore, od čega se svima unutra otme uzdah. Neki čovjek žičane kose pritišće gumb za zatvaranje vrata, kao da se nada da će izbaciti novčanice. S ispričavanjem se ogledam pretrpanim prostorom i ugled am Michaela. Ceri se, kima mi i žvače gumu, sve u isti mah, i naguran je na meku, šunkastu Madežičinu ruku. Dok se lift podiže prema našem katu, primijetim daju je štipnuo za bedro. Primijetivši moj začuđeni pogled, kimne mi dok klizi pored mene u oblaku pačulija i nestaje iza ugla prije nego što se vrata lifta zatvore. Okrenem se Madežici. Smješka se; na zubima ima tragove ruža boje zgrušane krvi.

„Bok, Viv. Dvanaesti kat, je li?” Svi pogledi okrenu se prema meni.

„Na sastanak? Da. ” Sad se okrenu prema njoj.

„Nadajmo se da ćemo dobiti neki doručak! ” kaže ona. Ja se osmjehnem i zagledam u gumbe lifta. Lampice se redom pale od dva do deset i lift se polako prazni. Stiže na dvanaesti kat i zajedno koračamo do sobe za sastanke. Čudim se kako je brza na tim malim stopalima dok ljupko korača u crvenim c rvenim baršunastim salonkama. „Znači, poznajete Michaela?” ne mogu odoljeti.

„Misliš u biblijskom smislu?” nasmije se zvonko. „Da, kako stvari stoje, poznajem Michaela. Čak vrlo dobro, zapravo. A ti? ” ,,U nekoj mjeri.” Žao mi je što sam načela tu temu. „Pa, njega se isplati poznavati! ” Ponovno se nasmije. Pred očima mi bljesne uznemirujuća slika njih dvoje u klinču, kako se poput štenića kotrljaju satenskom posteljinom dok u pozadini svira neka stvar Barryja Whitea.

Unatoč klima-uređaju u dvorani za sastanke zrak je ustajao i smrdljiv. Tu su jedna napuštena kolica s termosicama instant-kave, vrela

voda za čaj i tanjur orošenih kolačića. Madežica si napravi crnu kavu i gurne kolačić s pekmezom od marelica u usta pa sve svoje kile spusti u stolac na čelu ovalnog stola. Otvara fascikl i baca na stol hrpu primjeraka dnevnog reda.

„Budi srce, razdijeli ih, može?” Stavim po jedan pred svaki stolac, usput virkajući koje su točke. Prva tema otvorena za raspravu jest „Višak zaposlenika”. Danas moram biti brza i odlučna. Christie i Velevažna stignu minutu jedna iza druge. Velevažna, koja na sebi ima šokantnu haljinu s uzorkom malih žutih mamuza, vezanu u struku, čarapice s uzorkom srca i zelene sandale od antilopa, kima mi u znak pozdrava.

Christie djeluje kul u crnom prsluku i satenskim dimijama. Smjesti se do mene, miriši na ljetno cvijeće. „Sve u redu?” prošapće. Pokažem joj dnevni red. Napravi grimasu. Madežica počinje. „Zamolili su nas da sastavimo popis ljudi koji su višak. Kako radimo na preustroju, moramo smanjiti troškove. To znači da više neće biti projekata istraživanja tržišta ni uzimanja taksija na račun firme, ni ručaka za dobavljače. Asortiman ćemo smanjiti za trećinu i usredotočiti se na odnose s javnošću.” „Viv, želim da ti preuzmeš novine. Željela bih da se nešto iz nove linije pojavi u svim nedjeljnim dodacima i barem u tri luksuzna časopisa.”

„Što možemo dijeliti kao dar?” pitam. Velevažna zapisuje, što me živcira. „Mislim, oni to očekuju.” Madežica kimne. „Učini ono što moraš da bismo došli u novine.” Velevažna nešto podcrta. Značajno spušta kemijsku i počinje govoriti o asortimanu, dotičući se svakog pojedinog predmeta, objašnjavajući s kojim će se linijama izaći na tržište. „Jestivo donje

rublje... s tim ćemo izaći, ali ne s izloženim idejama. Viv, želimo da ti, iako je to Christiena ideja, nadgledaš cijeli projekt. ” Kimnem i osjetim se poniženom u Christieno ime. Krajičkom oka pogledam ulijevo, ali čini se da nije pogođena, na šoping-listu dopisuje „tonirana krema” i „odstranjivač laka”. „Skandinavske svijeće neće ići”, nastavlja Velevažna i Christie se odjednom uspravi i piše nešto po mom rokovniku.

Naručila sam deset tisuća! Pored toga docrta zabrinutog smajlića. Nešto me stisnulo u grudima dok joj odgovaram.  Jesi provjerila  prolazi li ono „izradili zatvorenici”?   Zaboravila, odgovara ona i docrtava tužno lice. Oh, sranje. Osjećam kako mi se vrat zažario. Otkazi! nažvrljam. Danas sam poslala potvrdu!  Duboko udahnem i ogledam se dvoranom. Pogledam Velevažnu i prisjetim se usmene opomene. Odjednom mi dođe da prasnem u smijeh. Bih li je prekinula i objasnila joj kako smo opet nešto zajebale i kako je

deset tisuća neetičnih svijeća na putu u glavno skladište? Zini. Reci nešto. „Hm, što se tiče tih svijeća...”, Velevažna me pogleda preko naočala. „Ja sam mislila da će to ići, tako da mislim kako je narudžba već krenula. ” Smješkam se.

„Onda je otkažite”, otrese se ona. „Pa to bismo svakako mogle, ali House of Fraser će ići s velikom ponudom svijeća pa sam mislila da bismo im mogli konkurirati s našima, unutar darovne linije. Bolje su, a i - bit će jeftinije.” „House of Fraser, je li?” „Da”, ubaci se Christie. „Sa šljokicama i božićnim mirodijama, kad gore smjesta se stvori božićna atmosfera.” „Ali naše su svijeće za razliku od njihovih šik. Minimalističke i moderne, uklapaju se u najsuvremenije trendove unutarnjeg dizajna. Mislim da će biti prikazane baš u sljedećem izdanju Vašeg doma , slažem,

ali poznajem jednog od urednika tamo. Velevažna se zagleda u svoju tablicu i nešto pribilježi. „Okej, hajmo s dvije tisuće da vidimo kako idu.” Sranje - propale smo.

Gledam kako Madežica guta i treći kolačić. Promatram kako Christie žvrlja spirale po svom rokovniku. Zagledam se kroz prozor u kvadrat

plavoga neba. Prođu me žmarci uzbuđenja kad pomislim na Maxa, a onda se sjetim Roba. Rob, ljubav mog života, osoba na koju mjesecima nisam prestajala misliti, večeras me želi izvesti, ići ću, dakako, ali... zapravo bih se radije našla s Maxom. Pitam se kakvo mi je to iznenađenje spremio... Velevažana i dalje priča i ja pokušam u sebi otkriti entuzijazam za to kako ćemo zapakirati kožnate torbice i koje ćemo darove staviti u ponudu tri za dva, ali misli mi lutaju. Razmišljam što ću odjenuti večeras i mučim se s odlukom s kojim da se nađem. Nazivam novine. Mrzim to. Moram pokušati prodati priču o našoj jadnoj božićnoj liniji. Kako su seksi jestive gaćice! Kakve otkačene modne detalje nudimo! Moram se potruditi da ne zvučim očajnički, iako nam se može dogoditi da završimo nasukani na oštrim sprudovima ponude i potražnje. Imam popis časopisa i imena i pregledavam ga ne bih li našla nekog poznatog. Mislim da poznajem Donnu iz Nedjeljnog glasnika. Nije li ona za Valentinovo na primanju za novinare pričala kako se sprema udati za prezgodnog momka? Nju ću prvu nazvati. „Donna Hayes?” Zatekla me. Očekivala sam telefonsku sekretaricu. „O, Donna, bok. Vivienne Summers iz Barnes and Wortha.” „Bok.” „Bok, bok. Upoznale smo se na našem primanju za Valentinovo. Ne znam sjećaš li se?” ,,Oh, da... bilo je dobro.”

„Trebalo je popiti sav onaj ružičasti šampanjac, zar ne?” „Hmm, bilo je zabavno.” „A kako onaj tvoj zgodni zaručnik?” Nastupi muk i pitam se nisam li slučajno prekinula vezu. „Kad će veliki dan?” „Ovaj... mmm... ja... eh. Više nismo zajedno.” Sranje. Docrtam uskličnike uz njezino ime. „Oprosti”, kažem, „Da, ispalo je da mu se ne da ženiti.” „Oh, ne.” Ovo je krenulo nezgodnim smjerom. Kako navesti razgovor na jestive gaćice? „Ali, ženi se drugom. Pet mjeseci nakon što smo prekinuli.” Glas joj je napet.

„Upravo to se i meni dogodilo!” Četrdeset minuta poslije, Donna iz Nedjeljnog glasnika pristala je napisati članak o www.nikadneguglajprekid.com. www.nikadneguglajprekid.com.   Sjajno! Ali nisam

obavila posao. Već je skoro ručak i ispisujem moguće naslove: ,,B&W ove zime igraju seksi”, „Slatko, slade, gaće i B&W ”. Nazivam Grahama iz Vikenda. Uvjerena sam da će njega zanimati ta priča, osobito ako fotografiramo fotografiramo muške modele u jestivim gaćama. „Graham Jackson...” „Bok, Graham! Ovdje Viv Summers iz Barnes and Wortha.” „... ne može odgovoriti na vaš poziv. Molimo vas, ostavite poruku ili nazovite poslije.” Ostavljam mu poruku o dvije moguće priče, ali nakon što prekinem shvatim da sam više vremena govorila o svojoj internetskoj stranici nego o B&W-ju. Postajem opsjednuta. Mislim da treba otvoriti temu izlaženja s dva tipa istovremeno - možda je upravo ja načnem. Sad

ću napraviti pauzu za ručak, a onda popodne nazvati sve novine s popisa i stvarno ugurati priču o Barnes and Worthu. Telefon zazuji. Lucy. Sigurno je smislila neko super mjesto za ručak. „Bok, Viv. Bi li ti smetalo da prebacimo ručak za neki drugi dan?” „Zapravo bi. Morala bib razgovarati s tobom. ” „Ma stvar je u tome što... Imam puno toga za napraviti, a danas n e mogu duže ostati. Imam spoj s bogom ljubavi. ” „Znači, vlastito seksualno zadovoljstvo važnije ti je od našeg prijateljstva.”

„Da, bojim se da je tako... sorry.”  „Stvarno nisi nikakva frendica.” „Znam da nisam. Nadoknadit ću ti to, a osim toga, ti ionako samo želiš razgovarati o Robu, je li tako? ” „Da, pa?” „Sve što bih ti ja rekla, bilo bi - riješi se tog mamlaza. Ima još nešto? „Pa, Max.” ,,Drž’ se njega.” „Dobro, dakle. Očito kompliciram stvari.” „Ne ljuti se na mene. Mislim da sam zaljubljena!” „Fino.” „Stvar je ozbiljna! Čudesan je, Viv. Seksualno, on je muška verzija mene, osim što koristi lubrikante i ima prstenje po kurcu.”

„To je super! Je l’ to super?”

„To ti je tako da te konstantno dovodi do ruba, a kad konačno svršiš, samo što ti oči ne iskoče.” Čini se da me kani uputiti u detalje, a nisam baš sigurna da mi se to sluša. „Ima jednu tehniku jezikom...” „Znaš kako ti ne želiš slušati o Robu? E pa tako ni ja ne želim slušati  ponovno - o tome kako i gdje ti doživljavaš orgazme. Ne   zanima me što radi jezikom ni koliki mu je kurac. To mi je jednostavno... dosadno!”

Nastupi dug muk. Pomislim da je možda prekinula vezu. „Ne. Ti si dosadna, Viv.” „U krizi sam, a tebe baš briga.” „Briga me, Viv. Mjesecima ti dajem podršku. Ali sada sam ja  napokon pronašla nekoga i želim to podijeliti. Ti si uvijek u nekoj krizi!” „Nije istina.” „Ti voliš biti u krizi.” „Smjesta to povuci!” „Neću.” „Bože. Kako si sebična! Svjesna sam da ti Rob nije simpatičan, ali mislila sam da sam ti barem ja draga.”

„Znaš što? U ovom času zbilja nisi. ” I na to prekine vezu. Ne mogu vjerovati da je spustila slušalicu. Sranje, sranje, sranje.

Dođe mi da zaplačem. Kako li je samo sebična? Ali to sam znala, zar ne? Kroz cijelo naše prijateljstvo uvijek sam se ja prilagođavala njoj. Ona je ta koja je uspješna. Njezin ljubavni život je važniji. Moji problemi su joj samo zabavni za slušati. Ona... jednostavno me omalovažava. Gluha je za moje osjećaje, eto to je. Ja je ne kanim zvati. Ja sam uvijek u nekakvoj krizi? Barem se ne koristim seksom kao drogom! Uzmem torbicu i namjerno ostavim mobitel unutra, za slučaj da nazove. To će je naučiti pameti. Neću joj se javiti. Spustim se liftom, prođem kroz rotirajuća vrata i zaputim se ulicom do glavnog dućana Barnes and Wortha. Bazajući odjelom sa šminkom, smjesta mi je bolje. Pih, tko šljivi Lucy! Treba mi

novi ruž za večeras. Rado bih nešto blještavo. Čovjek s nevjerojatnim obrvama na Chanelovu dijelu nagovori me na ljubičastocrveni ruž s odgovarajućim lakom za nokte. Zatim ugledam d onje rublje. Ubodem jedan mornarsko plavi satenski grudnjak s ružičastim vrpcama i pripadajuće gaćice i spremna sam za povratak na posao. U liftu je neka žena koja me podsjeti na moju baku. Pomislim da bih je možda mogla nazvati i porazgovarati s njom o Ma xu i Robu, ali već znam što bi  rekla, a osim toga u zadnje vrijeme nije baš dobro pa ne želim da se brine. Zapravo, moram je nazvati da vidim kako je.

Za svojim stolom sam i pišem „nazvati Nanu” na vrhu popisa novina koje moram nazvati i upravo dok to podc rtavam stiže mi poruka. To se sigurno Lucy ispričava.  „Bok, Viv, možda je ipak najbolje da zaboraviš na večeras. M”  Ovo je čudno. Što misli s tim? Nazivam ga. „Ovdje Max. Ostavite poruku.” „Bok, gospodine Tajanstveni. Ne razumijem tvoju poruku. Gdje si?” Prekinem i ponovno nazivam, ako slučajno nije čuo, ali ni dalje se nitko ne javlja. Da zaboravim na večeras? Pa danas nismo čak ni razgovarali. Da se možda ne duri zato što sinoć nisam odgovorila na poruku? Zaista sam se željela naći s njim i zaista imam potrebu razgovarati s njim. Ponovno nazivam, ali odmah se javlja automat.

Prekinem. Podiđe me čudna jeza. Da nije možda saznao za Roba... Ostavljam još jednu poruku.

,,Max, nazovi me. Hitno je.” Sjedim za stolom i dok na nadlanici isprobavam ruž vrati se Ch ristie i spusti plastičnu posudu u kojoj je neka smeđa juha što grozno zaudara. „Što ti je to, dovraga? Izgleda kao voda od pranja.” „Aha. Miso juha s algama i želeom od tofua. To ti je jaaako zdravo.” „Dođe mi da povratim. ” Srče iz plastične žlice i donjom joj usnicom gmižu blistave zelene vitice. Zagledam se kroz prozor, zabrinuta zbog Maxa. Nadam se da je dobro i da nije ljut na mene. Bože! Cijela ova situacija je tako zbrkana, a nemam nikoga s kim bih to mogla podijeliti. Okrenem se Christie. „Sinoć mi se vratio Rob,” „O moj Bože!” Odustane od žlice i nagne posudu koja joj na tren zastre lice, a zatim joj ostavi želatinozni trag na nosu. „Tu ti je nešto ostalo.”

Obriše se maramicom. „Kako to? Nije li se trebao vjenčati onim topmodelom?” „Prekinuli su. Želi da se pomirimo.” „O Bože, a on ima para, zar ne? ” „Da.” „ A i jako je zgodan, ne?” „Da.” „Bože. Baš imaš sreće, Viv.”

„Misliš?” „Daa.” Struže grudice želea s dna posude. „Kad bih barem ja mogla naći nekog takvog. Hoću reći, to je san svake djevojke, zar ne?” Osmjehnem joj se. Izvuče zrcalo i pogleda zube da provjeri je li zaostala koja alga. „Znači, vraćaš mu se?” „Ne znam”, uzdahnem. „O Bože, kako ne znaš? Ja bih sve dala da budem s takvim. ” Nanosi blistavo bež sjajilo tako da joj usne djeluju kao da ih je posula šećerom. Pogleda me preko zrcala.

„Je li?” upitam. „O, da! Hoću reći, tu se bar nema što razmišljati ”, kaže bez imalo ironije.

Uvlačim se u novu seksi crnu haljinu od žerseja, obuvam štikle i pokušavam pričvrstiti ogrlicu s dijaman tom. Taksist mi zvoni na interkom, a ja skačem kao oparena. Smiri se, smiri se. To je samo izlazak i ništa više. Provjeravam u zrcalu je li mi na zubima ostalo tragova ruža i navlačim jaknu koja nije dovoljno duga da bi dopirala do ruba haljine. Ne, Robu se to neće svidjeti - bez jakne. Oprezno silazim stubama i smjestim se na stražnje sjedalo mercedesa što me čeka, popravim rub novih gaćica i pitam kamo ćemo. „Ne, ne, gospođo! Gospodin koji je rezervirao, rekao je da je to iznenađenje.” Smješka mi se u ret rovizoru. S njega visi borić iz kojeg dopire sintetički miris osvježivača. Uključimo se u promet i krećemo put West Enda. „Je li vam rođendan, gospođo?” Smješka se i pokazuje zube nalik na šumu koja je preživjela požar. „Uh, ne.” „Znači, samo vas želi impresionirati!” Pokušam zamisliti Roba kako negdje čeka želeći ostaviti dojam na mene, ali ne uspijevam. Takve su stvari dio njegove prirode. On nikad ne dovodi u pitanje svoju sposobnost da nekoga impresionira. Padne mi na um kako bih mogla zamoliti taksista da me odveze do Maxa. Uznemirava me to što se ne

javlja na telefon niti mi odgovara na poruke. To uopće nije nalik na njega - previše je znatiželjan. Grickam palac i pokušavam dokučiti što je posrijedi. Nisam ga ni s čim uvrijedila, znači da je riječ o najobičnijem bezobrazluku.

Koncentrirat ću se na Roba. Pokušat ću se opustiti i uživati u večeri s čovjekom kojeg volim - ovaj, kojeg sam voljela, i možda opet zavolim.

Automobil stane pred dvostrukim vratima restorana u Sohou. Netko u mornarsko plavom odijelu otvori ulaz. Uzmem torbicu da platim.

„Ne, gospođo”, kaže vozač. „Sve je sređeno.” „Oh, u redu”, promrmljam. „Lijepo se provedite.” Osmjehne se. Izađem na pločnik i netko otvori vrata restorana. Zakoračim u hodnik obložen inoksom što vodi u golemu prostoriju krcatu stolovima s kojih se širi žamor čavrljanja i smijeh. Veliki reflektori obasjavaju cijevi što se zmijoliko uvijaju zidovima i stropom. S garderobe mi se smješka nevjerojatno zgodan tip. Hodnik zavija udesno i širi se u balkon, duž cijele jedne strane zida. Za luksuznim

šankom poslužuju elegantni muškarci odjeveni u uškrobljeni bijeli lan. Za jednim od stolova sjedi Rob. Obuzima me nervoza dok spušta čašu i ustaje da me pozdravi. Dok se ljubimo na pozdrav, požalim što sam obula tako visoke potpetice; oči su nam u nelagodnoj ravni. Kao i obično, zatečena sam njegovom ljepotom dok me gleda onako ispod oka, s dječačkim šarmom. „Prelijepo izgledaš”, kaže, izvlačeći mi stolac. „Dvije martini votke.” Obraća se konobaru u prolazu ne skidajući pogled s mene. „Ja bih radije bijelo vino, molim vas! ” doviknem konobarovim leđima. „Mogu li ja suho bijelo vino?” obratim se Robu. „Ne. Nismo u tvom lokalnom  pubu. Želim da večeras bude nešto posebno.” Uzima moju ruku i palcem mi prebire prstima. „Šteta što nemaš prsten.”

Povlačim ruku, već se osjećajući prekoreno. „Ne mogu.” A onda, vidjevši kako je razočaran, dodajem: „Počet ću ga nositi... uskoro. ” „Želim da svijet zna da si moja, Viv.” Ponovno me hvata za ruku i trlja je, kao da će iz nje izaći dobri duh. Sm ješkam se. Nisam njegova, ne dovoljno, ne više, i ta me misao tako rastuži da je hitro potisnem. Trebat će mi vremena, to je sve, da ga ponovno zavolim i povratim povjerenje u njega. Osvrnem se na redove stolova. Konobari u bijelim sakoima hitaju

između njih i otvorene kuhinje. U sredini, šef sale, na nekoj vrsti podija, dirigira svime time.

„Ovo je fantastično mjesto. Nisam još nikad bila tu. ” „Samo za članove.” „Ah, zato, znači.” „Osam tisućica godišnje.”

„Opaa. Kad si postao član?” „Uh, prije oko dva mjeseca, mislim.” Naša pića stignu u teškim izrezbarenim čašama. Konobar ih postavi uz zdjelice prženih slanih badema i nekakve kovrčave krekere.  ,,Salud! ” kaže Rob i podigne čašu. Otpijem ledenu tekućinu. Tako mirisi na kemiju da se gotovo onesvijestim, a čisti alkohol me zgrabi za dušnik. Uzmem krekere da to malo ublažim, ali oni su posuti čilijem. U ruci držim martini i potegnem velik gutljaj pa progutam tu groznu mješavinu, a na oči mi navru suze. Kiselo se smješkam Robu, a on se glasno nasmije.

„Treba ti vremena da se privikneš, hm?” „Zapravo mi se sviđa.” Otpijem još jedan gutljaj da mu to dokažem. Imam profinjeno nepce - jednom sam čak jela kamenice. Gutnem i stresem se. Po očima mu se vidi da se odlično zabavlja. Gura prema meni krekere s čilijem. „Hoćeš još?” Pogledam u zdjelicu i primijetim gusti crveni prah. „Ne, hvala ”, osmjehnem se. ,,Oh, Viv, ti si tako zabavna!” Uzme mi čašu i gleda me u oči dok

jednim gutljajem ispija piće. Drugom rukom daje znak konobaru. Gledam savršenu kožu njegova vrata kako se napinje dok guta. Obliže usne, gledajući me, prije nego što se okrene da naruči. „Dama će sancerre.” „I čašu obične vode!” dodajem. Konobar kimne i praktički uzmakne natraške prije nego što nam okrene leđa. Rob me gleda i vrti glavom. „Što je?” pitam. Podiže moju ruku usnama, okrene je i pomiriše mi zapešće. „Divno mirišeš”, promrmlja i dođe mi da se nasmijem. Moram se usredotočiti. Hvata moj dijamantni privjesak između prsta i palca. „Na tebi ovo izgleda osobito elegantno.”

„Hvala. To mi je poklonio jedan stari prijatelj”, našalim se. „Onda ti je sigurno jako, jako dobar prijatelj”, kaže pjevuckajućim glasom, a u meni se javi neki čudan nemir. Stigne vino pa nas otprate stubama i predaju šefu sale. On si dopusti da me odmjeri prije nego što se znalački osmjehne Robu. „Dobra večer, gospodine Waters. Pripremili smo vaš uobičajeni stol.” „Hvala vam, Patrick”, Rob mu namigne i utisne presavijenu novčanicu u dlan. Krenemo za izafektiranim konobarom probijajući se

između stolova i stignemo do separea u dnu sale. Rob se spusti u kožnati naslonjač, obrađen tako da djeluje staro, preko puta mene, i smjesta naručuje još vina i predjela. Ogledam se tom prostorijom sličnom koloseumu - i sve me to pomalo živcira. Znam da me pokušava zadiviti, ali otkad on to pripada ovakvim mjestima i ima svoj „uobičajeni” stol? „Ovo je odličan stol”, kaže on zatvarajući jelovnik. Osmjehnem se. „Tvoj uobičajeni, kako čujem.” „Pa, ja sam ovdje član, kako rekoh, tako da stalno dolazim. Hoću reći, čemu inače članstvo?” „ A ja pomislila da si me doveo na neko posebno mjesto”, nasmijem se.

Licem mu prijeđe sjenka hladnoće. „Ali ovo i jest jebeno posebno mjesto, Viv. Jesi li ikad vidjela nešto slično?” Kapljica sline pogodi me u lice. Uzmem damastnu salvetu da je otrem, a kad ga pogledam, ponovno

je smiren. Posegne pod stol i uhvati me za lijevo koljeno, kao da želi zagrijati ruke. „Vivienne, jedino što trebaš znati je to da si mi važna kao zrak... i da je pred nama brak.”

„To se čak i rimuje”, glupavo primijetim. Ruke su povuku s mog koljena. Ogleda se po restoranu, a mišić na vilici počne mu poskakivati. „Viv, gledaj, oprosti. Pokušavam se napraviti važan, valjda. Vidim da nisi impresionirana.”

„Ne, jesam. Zaista jesam. Samo mislim da mi jednostavno nedostaješ. Onaj nekadašnji ti, prije sveg toga... uspjeha i svega.”

„Ali sad sam uspješan. To sam sad ja. ” „Znam.” Spustim pogled na svoje ruke. „Sjećaš se kad smo odlazili u  pub na kriglu piva i mesnu pitu?” „I dalje sam isti.”  „Carpaccio od hobotnice s borovnicama, gospođo? ”, konobar stavi ispred mene umjetnički dekoriran tanjur. „Gospodine?” Rob rastvori salvetu u krilu da oslobodi stol pred sobom. Uzima vilicu i nož i stane rezati nešto što izgleda kao tanko nasječene tripice. Ugura to u usta i na usnama mu ostane bjelkast krug.

„Izvrsno.” Otpije malo vina. „A sancerre savršeno paše uz to. ” Ja pogledam u svoj tanjur i uhvati me umor.

Obrok se otegnuo. Svako jelo neki je oblik ispitivanja izdržljivosti jer Rob je naručio jela koja su egzotična ili sirova, ili i jedno i drugo. Dok

stignemo do deserta, koji se sastoji od nekakvog želea od sirovog

žutanjka, želudac mi se tužno okreće. Naposljetku mahne da mu donesu račun i isprate nas van, gdje već čeka taksi. Gledam u Roba, Zaista se potrudio impresionirati me, vidim to, i

odlučim da ovo mora biti ugodna večer. Uspijemo li se oboje opustiti, možda ponovno uhvatimo zajedničku vibru. Moram obuzdati misli koje se uporno vraćaju Maxu. Provjerila sam mobitel, i dalje nikakve poruke od njega. Neobično je brinuti se zbog njega. Hoću reći, s Maxom sam uvijek ja bila ta koja vodi igru, a evo me sad kako očajnički čekam da mi se javi, baš kao i sve one cure s kojima je bio. Jednom sam se javila nekoj od njih, koja je rekla da će se baciti u rijeku ako je ne nazove. „Nek se utopi”, prokomentirao je i dodao: „Bez brige, neće”, kad je vidio kakvo sam lice napravila. Provela sam pola sata razgovarajući s njom, pokušavajući joj utuviti u glavu kakav je Max pizdun. A sad sam ja ta djevojka...

Dok ulazimo odostraga u taksi, Rob mi kaže da ima još jedno iznenađenje; nemam pojma kamo smo krenuli. Gledam kako prolazimo Picadilly Circusom i osjetim naboj uzbuđenja koji mi se uvijek javlja u centru Londona. Glava mi je mutna od vina. Rob se malaksalo izvalio u sjedalu, profil mu povremeno osvijetle farovi u prolazu. Kao usput potapše mi bedro.

„Je li ti se svidjela večera, draga?” pita. „Bila je vrlo dobra”, osmjehnem se. „Hoćeš li mi sad zahvaliti?” Okrenem se da vidim šali li se. „Molim?” „Rekao sam, hoćeš li mi se zahvaliti na večeri koju sam upravo platio?” Osjetim kako rumenim. „Zar ti se nisam zahvalila u restoranu? „Nisi. ” „E pa onda, hvala ti, Rob, na finoj večeri.” „Dobra djevojka” promrmlja on. Ponovno gledam kroz prozor. Njegova ruka počiva na mom bedru kao tarantula. Taksi skrene ulijevo iz gustog prometa i jurne kao pušten s lanca, naglo me odbacivši natrag u sjedalo. Rob gleda u duboki deklote na mojoj haljini u kojem sad poskakuje privjesak i osmjehne se kad nam se pogledi sretnu. Ja mu uzvratim osmijeh, popravljajući nabore haljine. Što mi je? Jedino želim

pobjeći! Ovo je čovjek za kojim sam čeznula, čovjek za kojim sam mjesecima lila suze. A sada je ovdje i čini upravo ono što sam željela, a ja ne osjećam ništa osim nelagode. Taksi stane. To je trenutak prije nego što

shvatim gdje smo. Rob me uhvati za ruku i ulazimo u dvorište. Tu je kiosk na kojem kupuje šampanjac i nađemo se među mnoštvom na ulazu u

galeriju. Primjećujem plakate izložbe. „Gdje smo, Rob? Je li ovo Kraljevska akademija?” „Ljetna izložba. Želim da izabereš nešto što ti se sviđa i ja ću ti to kupiti.”

„O ne, ne mogu ući.” „Gužva je, znam. Ali večeras je organiziran ‘susret s umjetnikom’. Vjerojatno će biti i slavnih. Što kažeš?” „Malo mi je mučno. Možemo li prošetati?” „Ne budi smiješna, Viv. Šetat ćemo galerijom. Znam koliko voliš umjetnost, zato sam ti to priredio kao iznenađenje. Hram?” Potapše me po guzici.

„Mislim da mi je naškodilo nešto što sam pojela. Kao da imam temperaturu.”

„Hajde, začas će ti biti bolje.” Povede me u prvu dvoranu. „Većina umjetnika bit će ovdje. Zanimljivo je vidjeti tko je što na pravio.” Stojimo  pred golemim jajetom od plavog stakla. Pogledom preletim po prostoriji tražeći Maxa. Ovo je zacijelo iznenađenje na koje je mislio u onoj poruci. Kanio me dovesti ovamo. Želio je da budem s njim, a ja se nisam čak  ni udostojila odgovoriti. Sranje! Kako sam samo mogla biti tako glupa? Ovo mu je bilo tako važno, a ja to nisam shvatila. A pitam se zašto ne odgovara na moje pozive.

Osjećam kako mi srce lupa. Ma što se dogodilo, ne smijem naletjeti na njega dok sam s Robom.

Ogledam se oko sebe. Osim dva platna u žutom i plavom, dvorana je puna skulptura. Ostanemo li ovdje, možda ga ne sretnem. „Bože, kako volim skulpturu”, stisnem Robovu ruku, da uspori. Zastanemo kod visoke hrđave metalne figure, iskrivljeno tijelo kao da se topi, brazda i iskapava u lokvicu soli. „Ludo ”, kažem. „Mislim da bi to mogao biti komentar na ljudski rod.”

„Ali prilično gadno, hoću reći, bi li to htjela imati u svojoj dnevnoj sobi?” „Ne znam. Meni je lijepo.” Pogledom skeniram prostoriju. „Ti to ozbiljno?” Pogleda me. „Ja sam mislio na neku lijepu sliku. Hajmo ovuda.” Mahne čašom šampanjca prema nadsvođenim vratima što vode u drugu prostoriju krcatu ljudima.

Hladim se katalogom. „Uh, hvata me slabost. ” Svuda uokolo plakati su koji najavljuju „Susret s autorom”, fotografije nasmijanih, opuštenih umjetnika. Molim Boga da jednoga od njih nikako ne sretnemo. Spustim se na klupu. „Bit će od pića.”

Rob se mršti na mene. „Što je, dušo? Pa nisi toliko popila.” „Mislim da mi treba svježeg zraka”, kažem. On se ogleda galerijom i otkrije još jedan prolaz.

„Pokušajmo ovuda, nema toliko ljudi. Hajde.” Povuče me da ustanem. Pogledom istražim taj izlaz: grupica kolekcionara i kritičara okupila se pred velikim platnom. Jedva skupim snagu da krenem naprijed, Rob me

gurka u leđa. Približavajući se, pogledom preletim po gomili. Muškarac u odijelu od tvida zakorači unatrag i srce mi bolno poskoči jer mi se učini da sam ugledala Maxa... visok lik u crnim trapericama i košulji, tamnih kovrča začešljanih od čela. Onaj se čovjek ponovno pomakne i zastre mi pogled. Stanem kao ukopana.

,,Oh, mislim da tu nema ničega”, kažem. „Nije to naš stil. ” Rob me uhvati za ruku i gura me naprijed.

„Dobro, pogledajmo barem, može?” „Joj, uštinuo si me!” On popusti stisak i uhvati me rukom oko struka. Muškarac u tvidu

ponovno se pomakne, Max se okrene, pogleda prema meni i odvrati pogled prije nego što shvati što je upravo vidio. Kad se ponovno okrene prema nama, ono što vidim na njegovom licu samo što me ne ubije: bol,

povrijeđenost, razočaranje, a onda bijes. Zakorači prema nama, odgurujući posjetitelje i stane pred mene. Gleda me s nevjericom i osjećam se kao najposranija osoba na svijetu. „Max!” Ispružim ruku da mu dodirnem lice, osjećajući kako se Robova ruka jače ovija oko moga struka. „Skloni mi se s očiju, Vivienne! Otkud ti s njim?” upita me, bijesan kao ris.

„Nije ono što misliš, Max. Cijeli dan te pokušavam dobiti...” „Što te briga što ja mislim? Kakvom me ti to budalom smatraš? ” Strijelja me pogledom. Dodirnem mu ruku, ali je on strese.

„Ne možeš tako razgovarati s mojom zaručnicom! ” javi se Rob i Max se okrene prema njemu.

„Od tebe ne želim čuti ni jednu jedinu jebenu riječ, dobro? Ili ti se kunem da ću ti prosuti sve zube. To je njezina i moja stvar. ” Pilji u mene kao da sam čudovište koje se odjednom razotkrilo u svoj svojoj grozoti. „Što sam učinila?” Osjetim kako mi naviru suze. „Izdala si me”, kaže prigušenim glasom, a pogled mu luta od mene do Roba i natrag.

„Želim vam oboma sreću.” Uhvatim izraz boli u njegovim očima prije nego što se okrene i hitro zaputi kroz gomilu, ostavljajući me da drhtim od šoka.

„Gle, ovo je bilo malo gadno!” osmjehne se Rob. „A ja sam mislio da ti je on prijatelj.” Otrgnem se od njega i pojurim za Maxom. Dok prolazim, ljudi zure u mene i komentiraju.

,,Max, čekaj!” vičem kroz gomilu, ali ga ne vidim. Okrenem se, pogledom pretražujem prostoriju, platna i zlatne okvire, sve se stopilo u jedno. ,,Max!”, ponovno viknem. Uzalud, nema ga. Nestao je.

21. Ljubavni napici LJUBAVNI KOKTEL BROJ 1 - MELEM ZA SLOMLJENO SRCE Natočite jednu mjericu votke u čašu, s dvije žličice šećera i listom svježe metvice. Zdrobite valjkom za tijesto. Dodajte leda, malo mineralne vode, nekoliko kapi limete i protresite. Voilà, nećete više osjećati da vam je srce slomljeno.

Monique, London LJUBAVNI KOKTEL BROJ 2 - NEODOLJIVI Natočite jednu mjericu tekile u visoku čašu. Dodajte leda, đumbirova piva i soka od limete. Promiješajte i poslužite žrtvi. Lizzie, Braintree

LJUBAVNI KOKTEL BROJ 3 - SEKSBOMBA Pomiješajte dvije trećine Baileys Irish Creama s jednom trećinom konjaka i prelijte preko leda. Ili, sjednite goli u stolac s visokim naslonom, s čašom viskija u ruci i čekajte što će se dogoditi. Caroline, Perth Kod kuće sam, izvaljena na sofi, osjećam se grozno. Želudac mi se grči - je li to od pića ili od strave ili oboje? Po tko zna koji put premećem po glavi scenu u galeriji, pokušavajući sagledati stvari iz Maxove perspektive. Želio je da budem s njim na tom susretu s umjetnikom, jasno da jest, i trebala sam znati da je to večeras. Možda se razljutio što nisam odmah odgovorila na onu njegovu poruku i zato mi je rekao neka zaboravim na večeras i nije mi se htio javiti na pozive. A onda sam se povrh svega pojavila u galeriji s Robom... Ali tu se nešto ne poklapa. Nije nalik na njega da onako plane.

Nikako ne mogu dokučiti zašto nije htio čak ni razgovarati sa mnom pa onda još i ta njegova reakcija kad me vidio - kao da me mrzi! A sad mi

se ni ne javlja na telefon pa ću morati pričekati da ga prođe. Otkrit ću što sam mu to učinila i ispričavati se dok opet ne počne razgovarati sa mnom.

Prokleti Rob, prokleti Waters. Kako me samo natjerao da uđem onamo iako sam rekla da neću. Gdje je on, uostalom? Moram malo odmoriti oči. Malo mi se vrti. Ne prestajem misliti na Maxa i izraz boli na njegovu licu dok je odlazio, i zbog svega toga mrzim samu sebe. Znam da misli kako sam

namjerno došla s Robom. Misli da bih to bila u stanju učiniti. Zaista sam ga povrijedila, eto što sam učinila, a upravo to nikako nisam htjela. Pojavi se Rob i pruža mi konjak. Odmahujem glavom i soba se nakrivi. Jebi ga, mora da sam pijana ko letva, a osjećam se trijezno. On sjedne do mene i miluje mi kosu.

„Jesi li dobro?” nježno pita. Kimnem. „Žalit ću se na njega. Maknut će mu te jebene slike iz galerije.”

„Ne!” „Kako je samo skočio na tebe, samo zato što smo ponovno zajedno.” „Nismo... uopće nije riječ o tome.” „Pssst, ne brini, sad si ovdje sa mnom. Sve je u redu. Ja ću se brinuti za tebe.”

Njegovo lijepo lice blizu je moga, oči se smješkaju, dopire blagi miris kolonjske vode. Kad se pokušam usredotočiti, zabole me jabučice. Ljubi me u obraz. Ne smijem pokazati koliko mi je stalo do Maxa, kako bih rado istrčala odavde i potražila ga. Čak ako Maxu i nije stalo do mene, moram mu objasniti kako sam uopće dospjela u galeriju s Robom. Nešto u toj misli zaboli me - što ako mu zaista nije stalo? Ne mogu zamisliti da bi to bilo moguće. Jasno da mu je stalo. Ali zašto se tako ponio prema meni? Možda sam imala pravo što se sve ove godine nisam upuštala s njim.

„Problem je u tome što je on jako strastven”, kažem naglas i začudim samu sebe.

„Hmm, ne brini, zečiću”, šapuće mi Rob. Ljubi me u vrat. Njegova ruka polako klizi po mojoj nozi, zavlači se pod haljinu. Gledam je kao da dodiruje nekog drugog. Zabacim glavu unatrag, ali soba se zanjiše.

Vratim se u prijašnji položaj. „Tako me uzbuđuješ”, kaže on mojim bedrima. A sve ono sranje koje je Max izrekao o tome kako me voli? Ne voli me. Da me voli, bio bi se javio na telefon i rekao mi što ga je r azljutilo. Otkazao je večerašnji dogovor SMS porukom! Tako se ne ponašaš kad nekoga voliš.

Uh, u ustima mi je jezivi kiseli okus. Evo, sad ću ustati i otići po čašu vode. Rob prstom crta kružiće oko ružičastih vrpci na prednjem dijelu mojih novih gaćica. Dobro sam učinila što sam ih kupila. Tako su lijepe. A i dobila sam dvadeset posto popusta za namještenike. Rob zaista ima

lijepu kosu, kako mu samo divno pada. Sad mi ljubi nogu. Pomalo sliči ptici koja zoba kukuruz.

Izdala sam ga! Kako sam ga izdala? Pa on je napisao „zaboravi na večeras”. On je mene ostavio! Zaista je djetinjasto što nije htio razgovarati sa mnom. Nastavim li škiljiti ulijevo i uspijem li ne misliti na

onu groznu hobotnicu koju sam pojela, možda mi bude bolje. Rob je na koljenima pred mojim nogama i otkapča hlače. Skida uštirkane bijele bokserice. Zgodan prizor. Dopadljiv.

Telefon zazvoni i srce mi poskoči. To je sigurno Max! Tako je, vrijeme je da bacim karte na stol i raščistim stvari. Pomaknem se da odgovorim, ali me Rob zaustavi. Nagnuo se nad mene i odjednom

primijetim da u ruci drži kurac. „Hajde, zečiću. Stavi ga u usta”, mrmlja. Bacim pogled na telefon, a onda natrag na Roba.

Uključi se sekretarica. Objektivno gledano on je zaista savršeno zgodan muškarac, preplanulih nogu, ravnog, mišićavog trbuha. Imam osjećaj da promatram samu sebe izdaleka i maglovito sam svjesna da sam umorna i zaista tužna. Jednom se rukom podupre o zid iza sofe,  dok drugom navodi maloga prema mom licu. Pogledam ga ravno u oko. Više ga ne prepoznajem. Taj mi sapun nepoznato miriše. Skupo. Dok otvaram usta,

učini mi se da čujem Nanin glas kako ostavlja poruku.

22. Mudrost Skršena, padaš na tlo? Eh, eh, pa što je sad to? Ustaj, osmijeh na lice. Ponekad pasti, nije strahota.  Al ’ ostat ležat - to je sramota. Edmund Vance Cooke I nemoj da ti vrijeme prođe Tražeći nešto što želiš, a čega nema  Jer kad otkriješ jednom da i bez tog se može  Živjet ćeš a da ti to ni na um ne dođe. Medvjed Baloo, Knjiga o džungli Od ovoga nema bijega: povraćati na poslu loš je početak dana. Nakon

toga sjedim u pregratku toaleta da vidim kako se osjećam... u glavi mi nabija, želudac me užasno boli, očne jabučice samo što ne iskoče... zašto mi je tako vruće? Jedna stvar koja mi odlično ide kad sam s Robom jest da se napijem kao letva. Forsira me i čim pomislim na to, dođe mi zlo. Trebala bih se stidjeti same sebe, i stidim se. Užasno. Hoću reći, koji mi je vrag? Je li to ono što se naziva „kao puštena s lanca”? Puštam vodu, presavijem se u struku i naslonim na vrata. O Bože, nema toaletnog papira. Možda u torbici imam papirnate maramice. U unutarnjem pretincu napipam

mobitel i provjerim ima li kakvih poruka. Nikad se ne zna, možda je zvao Max. Ali ne, ništa. Nazivam ga na kućni telefon. „Ovdje Max. Ostavite poruku.” „Molim te, Max, razgovaraj sa mnom. Osjećam se grozno... ” Čekam u nadi da će podići slušalicu, ali čuje se samo siktanje otvorene linije. „Tako mi je žao. Htjela bih ti sve objasniti. Moram te vidjeti, Max... fališ mi. ” Prekinem vezu i ispušem nos u neki stari račun koji sam pronašla.

Jutros sam zatekla Roba u svom krevetu. Ne mogu se sjetiti kako je došlo do toga. Pitam se - jesmo li? Zurim u zid toaleta sve dok geometrijski uzorci ne počnu titrati, trepnem pokušavajući ih zaustaviti,

kad netko uđe; lupkanje potpetica i pjevušenje. Pregrada se zatrese kad zalupi vratima. Vidim nožni zglob, premazan toniranom kremom i sandale drvenih potplata na remenčiće. „Christie?” „Hej, tko je to?” zapjevuši. „Pomozi.” Aspirin u limu nadi Christien je način liječenja. Sjedim za svojim

stolom i skrušeno pijuckam dok ona očijuka s Paulom. „Ne, nikad nisam nosila bisernu ogrlicu”, kaže. „Ma daj, sigurno jesi.” „Ne, mislim da su biseri malo prestaromodni za mene, stvarno. Mislim, kad ti je dvadeset stvarno još nisi za bisernu ogrlicu.”

Paul se sav zajapurio susprežući se da ne prasne u smijeh. „Christie. Ne obraćaj pažnju na njega. Prostački te zeza”, umiješam se 10.

„Ne razumijem”, ona se zagleda u njega ispod gustih slojeva maškare.

„Jasno da ne razumiješ. Objasnit ću ti kasnije. ” Naslonim čelo na hladnu površinu stola.

„Vivienne! Nemam pojma o čemu govoriš. Mi razgovaramo razgovaramo o nakitu.” „Da, a ja sam dvojnica Angeline Jolie. ” Pitam se hoće li mi biti bolje ako zatvorim oči. Uhh - ne, ne. Usredotočim se na jednu točku. „Djeluješ malo bolesno, Viv. Burna noć, eh?” Okrenem jabučice da ga pogledam. Naceri se, nalik je na lasicu s onom malom glavom, dugim vratom i pogurenim ramenima. “Gledaj svoja posla”, nacerim mu se neljubazno.

„Pogledaj, Christie. Zlouporaba alkohola - nije mudro, a kao što vidiš, ni lijepo.”

„Kako to da si još ovdje? Zašto ne odeš nešto tehnologizirati? Nije li to navodno ono čime se baviš?” zaškripim. On se nasmije, dobaci poljubac Christie i nestane za svojim stolom. Li munada s aspirinom U slengu, biserna ogrlica (pearl necklace) označava oralni seks vođen na takav način da sperma završi na licu i vratu drugog partnera.

10

opasno mi je sjela na želudac. U ladici pronađem paketić krekera i počnem grickati jedan, čudeći se Christienom mornarskom kompletiću dok ona provjerava poštu.

„O ne. Madežica nas želi vidjeti čim stignemo. ” Okrene se u stolici. „Misliš li da bi to moglo biti zbog onih svijeća? Uskoro stižu. Pogledam u nju, a onda kroz prozor, pitajući se bi li bilo dobro da još jednom povratim prije nego što krenem.

,,Ne brini se, Christie. Što je najgore što nam se može dogoditi?” Ustanem iz stolca i po čnem hodati prije nego što se skljokam. „Hajmo vidjeti što hoće.” Madežica je trokut odjeven u mahovinasto zeleni lan. Djeluje opušteno, naslonila je bradu na dlan, škilji u ekran. Zastanemo kao dvije glupače pred njenim otvorenim vratima, prije nego što ja pokucam.

„Uđite!” zovne i debeljuškastom rukom dade nam znak da sjednemo. Neću gledati u madež na njezinu vratu, neću. Proučava svoje prste postavljene u piramidu dok se mi smještamo u stolce, a onda nas pogleda s odmjerenom sućuti i - tad! - zapne mi za oko kao govno što pluta

morem. Privlači me, fasciniraju me te dlake, sve dok me ne spopadne osjećaj da ću se izbljuvati po stolu. Vrpoljim se u stolici, gutam slinu. „Dakle, vas dvije, htjela sam s objema razgovarati jer vi ste tim, zar ne?” Christie kima i smješka se kao da će joj uručiti nagradu. „Riječ je o planiranim rezovima.” Srce mi bolno zalupa.

Madežičine bezbojne oči šaraju od mene prema Christie iščekujući reakciju. Male usne nalik na trešnje djeluju premalene za njezino lice i nekako plastične, kao da ih je dobila u kinder jajetu.

„Ne mislim da bi mi to odgovaralo. Neću se svojevoljno povući ”, bubne Christie i pogleda me ispod oka. Osjetim kako me pecka znoj i pokušavam se usredotočiti na rub Madežičina stola. Ne budem li puno micala glavom, možda neću morati povraćati. Madežica otpije vode, polako gutne i pritisne grudi kao da potiskuje podrigivanje. „Ne, dušo, neće biti potrebno.” Napravi grimasu, pogleda neke papire na stolu, a onda ponovno u nas. „Ne postoji, naime, svojevoljni višak radne snage...”

„O, hvala Bogu! Već sam rezervirala putovanje na Tajland ”, zaskviči Christie. „Gledajte... bit ću otvorena. Možete li mi vi, djevojke, dati jedan dobar razlog zašto vas ne bih otpustila?”

Hopaa! E, ovo nisam očekivala. Christie pogleda mene, a onda Madežicu. Ja ne mičem glavu, gledam ravno preda se. „Što ste rekli?” Christie se uhvati za mornarski ovratnik svoje bluze. „Znate, tvrtka reže salo. ” Madežica ispitivački pogleda moje lice, a ja pomaknem oči tako da se susretnu s njezinima i okrene mi se želudac. Pokušaj ne misliti na salo. Nemoj misliti na salo. Snažno gutnem i osjetim mješavinu limunade i aspirina. „Ovaj, vas dvije biste mogle biti t o salo, da se tako izrazim.”

„Mi smo salo?” upita Christie. „Da.” „Mi smo salo”, ponovi ona, razmišljajući o tome. „Oh.” „Žao mi je”, kaže Madežica. „Pratimo vaš učinak. Golema narudžba svijeća”, osjećam kako mi Christie dobacuje pogled, „glupi slogani za donje rublje, česti izostanci... Mogla bih nastaviti, ali neću. Sada vam objema dajem posljednje upozorenje. Još nešto zeznete i - vani ste.”

„Nisam uvjerena da je to tako lako, Viv. Ne možete to učiniti!” „Možete se, dakako, javiti Ljudskim resursima želite li raspraviti ono što vas muči.” Preko čela joj prođe sjenka dok nam preko stola gura dvije kuverte. Znam da ću nadrljati ne ostanem li posve mirna. „U međuvremenu, ovdje smo vam izložili svoje uvjete.” Proučava me. „Imate li što za reći, Vivienne?” „Mislim da ću povratiti.” Ustanem, rukom pritisnem usta i istrčim. Pismene

opomene

stoje

na

našim

stolovima,

neotvorene.

Preokrenem košaru za otpatke i ispružim noge na nju. Ponekad vam je bolje ako se ispovraćate. Sad bih čak mogla popiti šalicu čaja. „Ne mogu vjerovati da je imala obraza nazvati nas salom. Mislim, jesi li vidjela kolika je? Debela, salasta krava, eto što je... ” „Pssst.” ,,A i sve to sa svijećama sam ja uprskala. Zašto su tebi dali opomenu?” „Zato što bih te ja trebala nadgledati. ” Uzdišem dok otvaram pismo. Zašto sve zabrljam? Čitam da više ne smijemo izostati bez liječničke potvrde. Moramo pronaći neki kreativan način da tijekom godine prodamo sve one svijeće. Moramo prirediti detaljan opis svakog svog proizvoda koji će im u svako doba biti dostupan. To nije dobro. „Nije tako strašno - barem još imamo i mamo posao.”

„Moram platiti Tajland. ” „A ja stanarinu.” „Lako tebi, ti imaš bogatog muža. ” Na tren se ne mogu sjetiti o čemu govori. Tad shvatim da misli na Roba.

„Na njega se ne može računati”, promrmljam. „Da, ali sigurna sam da ti je drago što se vratio, zar ne? ” Prisjetim se šoka kad sam se jutros probudila i ugledala ga golog u svom krevetu.

Kako sam se odšuljala u kupaonicu i navukla pidžamu. Prisjetim se zdjelice od žitarica koju je ostavio  u sudoperu i mokre prostirke pred kadom. Kako je uopće došlo dotle? Zatvorim oči osjetivši užasan umor. „Viv?” „Molim?” „Kladim se da zahvaljuješ svojoj sretnoj zvijezdi?” „Tako nekako.” Pogledom preletim uredom, u pognute glave za sivim pregradama. Trebala bih zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi. Smjesta joj

početi zahvaljivati. Zahvaliti joj što ovo nije moja budućnost jer ostvarila sam san svake djevojke: baš kao i Pepeljuga, molila sam se za bogatog, zgodnog muškarca koji će me odvesti iz svega ovoga. „Ne voliš ga!” vikne neki glas u meni, prije nego što ga ušutkam kao taoca. Ne, volim ga.

Volim, a velika prednost toga što ga volim je to da u ovom času ne moram brinuti. Nisam li tako i tako bila nezadovoljna ovim poslom? Nisam li se čak stidjela onoga čime se bavim i željela nešto drugo? Evo ga sad bogati muž... jackpot. Ali... nema ali. Zurim kroz prozor i razmišljam o svemu tome, kad mi na drugom kraju stola zavibrira mobitel. Broj koji ne prepoznajem. Max! Možda zove s govornice.

„Halo!” odgovaram. „Vivienne, ovdje Reggie, iz susjedstva.” On nije moj susjed. Koji način predstavljanja! „Da?” „Riječ je o tvojoj baki, dušo”, čujem starački drhtaj u njegovu glasu. Jadni starčić. „Slušaj, zovem iz bolnice. Mislim da bi bilo dobro da dođeš.” „Što se dogodilo?” „Ovaj, ona je... nije dobro.” „Nije dobro?”

„Da, zadržat će je. Upala pluća, kažu. Nije mi dala da pozovem doktora...” Vlak za Kent drma se i staje na svakoj stanici koju je vjetar dopuhao

uz prugu. U korov zarasli stražnji vrtovi i nakrivljene ljuljačke, verande pretvorene u sobe, sve to prolazi mimo nas.

Nana će se izvući. Žilava je ona. Ne sjećam se da je ikad bila bolesna. Jednom je pala pa su joj otkrili artritis, ali ništa ovakvo.

Ljudi umiru od upale pluća. Stari ljudi umiru od nje. Odu u bolni cu i nikad se više ne vrate.

Ali Nana nije stara. Tek je napunila sedamdesetu. Kažu da su šezdesete nove četrdesete, dakle... A nikad nije pušila, sve do neki dan. Ima snažna pluća. Ali premršava je. Zapravo je pothranjena. U zadnje vrijeme često sam razmišljala o tome kako je krhka. Pomisao da je ne bi bilo u mom

životu nadvije se nad mene kao grozna sjena. Oduvijek je tu. Majka me ostavila na njenom pragu kad mi je bilo sedam i ona me uhvatila za ruku i otad je nije ispustila, u svemu mi je bila podrška. Razmišljam o tome kako je smirena i puna ljubavi bila kad sam sa šesnaest mislila da sam

ostala u drugom stanju. Čak i kad je djed umro, ona je tješila mene. Oči mi se napune suzama, ona je jedina čvrsta točka u cijelom mom životu. Uvijek sam se oslanjala na njenu ljubav i dobrotu. Najbolja je osoba koja

uopće postoji. Svi kažu kako je dobra i draga. Na um mi pada milijun primjera njene dobrote, vraćam se u prošlost i skupljam ih kao čarobne moći, tako da u mojim mislima ojača i osnaži se te odgurne onu sje nku, sve dok vlak ne stigne na kraj pruge.

U bolnici me dočekuje Reggie i čvrsto grli. Imam osjećaj da mi krčkaju kosti dok gledam u njegovo dlakavo uho koje mi je u ravnini očiju. Plače. „Gdje je?” „Na odjelu broj dvanaest.” Pogledam na ploču s informacijama. ,,U nesvijesti je.” Njegove vlažne oči trepću iz izbrazdanih duplji. „Koliko dugo je tu?” „Od ponoći.” „Zašto me nisi prije nazvao?” „Rekla je da ti je ostavila poruku. Rekla je da ti ne smetam, da nikako ne zovem na posao.” Pojurim pastelnim hodnikom, prateći putokaz

prema odjelu broj dvanaest. Zaokrencm ulijevo i naletim na nekog

velikog čovjeka, zgnječivši mu buket tužnih krizantema. Ulaz na odjel je zaključan. Dvaput pokušam otvoriti i tresem kvakom, a onda primijetim interkom. Pritisnem gumb i javi se neka žena. „Došla sam vidjeti baku... Eve Summers - je li ovdje?” Glas mi kaže neka pričekam. Nekoliko časaka poslije, vrata se otvaraju i izlazi tamnokosa sestra u plavoj uniformi. Ja pridržim vrata, a ona ih smireno zatvori.

„Dobar dan. Vivienne, je li?” kaže nježnim glasom. „Da. Moja baka ima upalu pluća. Rekli su mi da je na dvanaestom odjelu. Je li ovo dvanaest? Ona je tu?” Sestra me blago primi za lakat i povede prema stoliću i stolcima do vrata. Sjednem i uhvatim s e za presvlaku boje mesa.

„Ja sam Claire, jedna od dnevnih sestara. Moram razgovarati s vama, Vivienne, a onda možete ući i vidjeti svoju baku.” Pokušam se osmjehnuti, osjećajući se sićušno i kao da su mi uzde ispale iz ruku. Miris kuhanog zelja lebdi hodnikom. „Jeste li dobro?” pita me. „Samo je želim vidjeti”, kažem i osjetim da mi usnica podrhtava. „Znam. Moram vas upozoriti da je u lošem stanju. Dajemo joj antibiotike intravenozno. Usto, i u nosu ima cjevčicu preko koje dobiva glukozu i vitamine.” Pažljivo mi se zagleda u oči. Kimnem, ali ne mogu podnijeti taj izraz sućuti u njezinim očima. „Dajemo joj i kisik da lakše diše, tako da na licu ima masku.”

„Hoće li se oporaviti?” „Trenutačno je stabilna. Pozvat ću liječnika da razgovara s vama, čim stigne.” Stisne mi ruku i njezina mi se podlaktica učini snažnom i spretnom u odnosu na moju. U njoj ima nečeg junačkog i razumnog, korisna je društvu. Osjetim kako me probada stid pri pomisli na zadnja

dvadeset četiri sata moga života. „Je li budna?” „Nije pri svijesti.” Zagledam se u sjajni ružičasti pod. „Dobro, moram vam samo sterilizirati ruke, pa idemo.” Ukuca šifru u tipkovnicu na vratima i ona kliknu.

Soba je svijetlozelena, s plavim zavjesama boje uniformi. Vonja na izmet i antiseptik. Duž oba zida su kreveti, a u svakom od njih leži ljuštura čovjeka, kao uhvaćena u paukovu mrežu. Dok prolazim, pogledavam lijevo i desno. Ovi ljudi nemaju ništa s mojom bakom - zašto su je doveli ovamo?

Zastanemo kraj nekog čovjeka koji je sama kost i koža, smeđa kao da su ga upravo iskopali zajedno sa sarkofagom. Zlokobno zuri nad maskom s kisikom. Zapiljim se u njegove žute oči i osmijehom pokušam prikriti užas. On mi kimne. Sestra razmakne zastor oko kreveta i, evo je. Moja baka. Moja živahna, šašava baka koja je uv ijek imala ruke pune posla, sada leži na leđima, ruku položenih uz tijelo, mirna i nepomična. Grlo mi se steže i jedva uspijevam doći do zraka. „Hoćete li čaja?” upita sestra i stisne mi rame. „Uh, da, molim.” Gutam suze. Ne mogu ih zaustaviti i osjećam kako mi klize po obrazu. Spustim se u stolac za posjetioce i uzimam je za ruku,

bezglasno plačem i palcem joj trljam kožu posutu pjegama. Njezine sirote artritične zglobove. Bademasti, lijepo oblikovani nokti djeluju neobično goli bez luckastog laka koji voli. Prvi put stišćem ovu ruku a da mi ne uzvraća. Ljubim kožu, hladnu i glatku kao mramor. Suze mi kapaju i brišem ih rukavom. Bijela maska za kisik pokriva joj nos i usta; oči su spokojno sklopljene. Milujem joj lice.

„Nana. ” Ljubim joj čelo, odmičem kosu i sjedim pritišćući njezinu ruku uz svoje lice. Promatram njezin grudni koš koji se usporeno diže i spušta. Tekućina bešumno kapa iz vrećice u cijev zalijepljenu za smežuranu kožu njezine ruke. Oko mjesta gdje igla ulazi u ruku širi se ružna modrica. Gledam gumenu narukvicu. Eve Summers. D.r. 07.05.42. Ova osoba meni tako dragocjena, ova Eve Summers, sidro je moga svijeta. „Zašto nisi htjela zvati doktora?” Ponovno brišem oči. „ Reg kaže da mu nisi dopustila da pozove doktora.” Ljubim zglobove na njezinim prstima. „Evo ti sad - završila si ovdje.”

Sestra mi donosi plastičnu šalicu s čajem. „Sve u redu?” pita. „Kad će se probuditi?” Zamišljeno pogleda Nanu. „Teško je reći. Zamolit ću liječnika da razgovara s vama, čim stigne na odjel. ” Osmjehne se i nestaje iza zastora. Respirator sikće i uzdiše dok puni Nanina pluća dahom, ali nema znaka njezina duha. Položim glavu uz njezine noge umotane u deku i zatvorim oči. „Ozdravi. Ozdravi, dobro? ” kažem joj. „Nemoj me napustiti.” Kardiogram polako piska. „Nemoj me napu stiti.” Kad sam izašla iz bolnice već se bilo smračilo. Zadnji posjetitelji raštrkali su se parkiralištem, motori se pale i svjetla šaraju pločnikom dok koračam put stanice. Očajna sam što je moram ostaviti ovdje, ali ne dopuštaju mi da ostanem. Vani mi se svijet čini neprijateljskim i hladnim.

U misli mi dođe Max, tako bih voljela da je sada ovdje. Voljela bih da me dovezao motociklom i da me sada čeka s onim svojim širokim osmijehom. Iz džepa izvučem mobitel i uključim ga. Imam poruku od Roba:  „Radim dokasna, anđele. Ne pravi večeru.” Izbrišem je i nazivam Maxa. „Ovdje Max. Ostavite poruku.” ,,Max, ja sam. Samo sam... nazvala da... znaš... da te pozdravim i vidim jesi li dobro... zato me nazovi.” A što da mu kažem? Baka mi je u bolnici, molim te, sažali se nada mnom? Prekinem vezu i polako silazim stubama do praznog željezničkog perona gdje usamljeni vjetar ljulja cvileću tablu na kojoj piše „Smjer: London”.

Stan je u mraku kad okrenem ključ u bravi. Prošlo je deset. Pronađem vrećicu juhe od gljiva i zakuham vodu. Uključim laptop i u program za traženje utipkam „upala pluća ” pa načinim popis pitanja na osnovu tog istraživanja. Čini se da septikemija predstavlja najveći rizik dvostruko veći kod onih iznad šezdeset. Liječnik mi to nije spomenuo. Je li to dobar znak? Prelijem granule vrelom vodom i miješam. Gljive kao kožnate ljuščice isplivaju na površinu. Vrativši se za laptop ukucam www.nikadne-guglajprekid.com, pitajući se je li Max možda dolazio na moju stranicu. Odem do „O čemu razmišljaš?” i vidim da se nešto zbivalo. Zadnji komentar je od jučer; „Slažem se da je oštro, ali nitko ne želi mlakonje! ” Odskrolam prema gore, tražeći Maxovo ime,  ali moram se vratiti sve do njegove pjesme. Pod njom je netko tko se nazvao Smješkica napisao komentar:  „Prelijepo! Moja najdraža pjesma. “A na to je netko drugi odgovorio:  „ Taj tip je smiješan! Siromašan je kao crkveni miš i sve

što ima su snovi! Zadrži ih, baby, njima se ne mogu platiti režije! Kako  jadno i patetično, citirati poeziju! M - kloni me se, pogriješila sam. Ne trebam tebe i tvoje snove! Vivienne”  Još jednom pročitam. Moje ime. Sva drhtim, zurim u riječi, pokušavam sve to povezati. Samo netko tko se ulogirao kao ja mogao se

poslužiti mojim imenom. Pokušam se sjetiti kad sam zadnji put bila na stranici... Maxovu sam pjesmu pročitala na poslu. Jesam li stranicu ostavila otvorenu? Da nije Michael? On je mogao preskočiti lozinku i logirati se kao ja, ali zašto bi to učinio? Zamišljam Maxa kako to čita, a onda pronađem poruku koju mi je poslao:  „Bok, Viv, možda je ipak najbolje da zaboraviš na večeras, M. ” 

Pišem, lupajući po tipkama. „Max, nisam to ja napisala! Ne znam kako ni tko, ali netko se očito ulogirao s mojim imenom. ” Kursor trepće. Ma što napisala, uzaludno je. Zgrabim jaknu i istrčim kroz vrata. Nazivam Maxa, stalno iznova, nakon što se javi poruka. Uzimam taksi do njegova stana. Što uopće može misliti? Prvo mu kaže m neka ne dolazi k meni, zatim pročita ovu poruku, a onda se u galeriji pojavim s Robom. Moj dragi Max. Kako je samo djelovao povrijeđeno. Stalno iznova vrtim scenu iz galerije i stalno iznova to mi izaziva silnu bol, sve dok taksi ne stane.

Izlijećem van i ostavljam otvorena vrata. Motor radi dok ja trčim prema Maxovu ulazu. Pritišćem zvono. Ne puštam. Pritišćem u ritmu. Pritisnem i čekam. Ništa. Otrčim odostraga i pogledam gore, u kuhinjski prozor. Nema svjetla. Nema ni njegova motora. Ponovno pokušam s prednjim vratima, držim zvono, a onda lupam po njemu. Taksist se

nagnuo preko putničkog sjedala. „Hej, dušo. Taksimetar otkucava. Hoćeš da te čekam?” „Stižem”, kažem. Dok se taksi okreće, podignem pogled prema mračnom prozoru, očajna sam. Sine mi da je Max mogao i otići. Mislim, zauvijek. Zamislim svoj život bez njega, i znam da baš ništa ne vrijedi.

23. Povratak bivšima Ranjena divljač: Razmišljam o tome da se pomirim s bivšim. Stalno me  pita bih li se našla s njim. Stvarno sam usamljena bez njega, ali bojim se da stvar možda neće uspjeti. Što poduzeti da se ponovno ne raziđemo?  Luckasta: Da se pretvoriš u drugu osobu?  Spidercat: Nisi rekla koliko dugo niste zajedno, Ranjena divljači. Ako ste dovoljno dugo razdvojeni, možda bi bilo moguće početi iznova;   ako niste, bit će to kao podgrijani krumpir. Debbo: Rekao bih, pazi što želiš. Moja bivša uselila se natrag k meni nakon što smo šest mjeseci bili razdvojeni. Nije prošlo ni dvadesetak minuta a već sam shvatio da je ne podnosim. Gringo: Mislio sam, prekinem li s curom, puno ću se seksati s drugim komadima. Kad od toga nije bilo ništa, vratio sam se bivšoj. Ali to nije na duge pruge. Spidercat: Nije na druge pruge? Fakat? Ti si neodgovorni pizdun, Gringo. Gringo: Boli me za to. Kakvo li je ovo grozno zavijanje, dovraga? Sjedam u krevetu - koliko je

sati? Šest ujutro. Rob pjeva pod tušem. Ustajem i zovem bolnicu. Nema nikakve promjene, kažu - i dalje je bez svijesti. Sjednem na krevet i buljim preda se. On se pojavljuje, kao u reklami za af tershave; do struka omotan

ručnikom, donosi sa sobom dah pare i gela za tuširanje. „Hej, zeko”, zagrmi. „Jesam li te probudio?” Protrljam čelo, „Rob, koliko dugo misliš ostati?” Prestane se brisati i proučava me malo namršten, ali pun razumijevanja, kao da sam luda što ga uopće tako što pitam. Sjeda na krevet do mene. „Što je, zečiću? Jesi li ljuta zato što sam radio dokasna?” „Ne.” Pokuša me poljubiti. Ustanem. „Samo mislim da među nama ima mnogo toga neriješenog. Mislim da ne možemo početi iznova na taj način da ti živiš ovdje. Što ti misliš?” On spusti glavu. „Hoću reći, kad će se ona iseliti iz tvoje kuće?”

„Upravo sam o tome htio razgovarati s tobom”, kaže i uputi mi pogled tužnog šteneta. „Jesi li ti možda ulazio na moju internetsku stranicu?” „Molim?” „Na moju internetsku stranicu. Netko je napisao nešto kao da je tobože ja. Ostavila sam je otvorenu, one večeri kad si se vratio. Rekao si da je nisi ni vidio, ali ne pada mi na um tko drugi bi to mogao biti.” Nakrivi glavu. Na trepavicama su mu se zaustavile kapi. Voda mu

kapa s kose na preplanula, gola prsa. Oči blistaju, nevjerojatno plave pod prigušenom svjetlošću. „Dobro. Priznajem.” Podigne ruke. „Molim?” „Jesam.” „Jesi?” odjednom sam bez riječi. Osjetim snažnu želju da mu opalim šamar. „Zašto? Zašto si to učinio?” „Pa ne želim da ti se taj Max uvaljuje, dobro? Pisati pjesme tuđoj curi - to nije u redu. Što on misli, tko je, sa svim tim slatkim riječima? Želim te cijelu za sebe. Nikakav zaljubljeni pjesnik neće mi te uzeti.” Dobaci mi očaravajući bijeli osmijeh. Ne skidam pogled s njega. „Nije on napisao tu pjesmu, citirao je Yeatsa.”

„Da, hvala, znam to. ” „Ne mogu vjerovati!” prasnem. „Ne mogu vjerovati da si se tako umiješao u moj život.” „Slušaj, zeko, volim te. Stvar je vrlo jednostavna, potući ću svakog suparnika. To ti je kao kod medvjeda...”

„Ne, nije kao kod medvjeda! Kako se usuđuješ?” Prijeđe sobu i ovije mi ruke oko vrata. Odgurnem ga. Njegovi savršeni bicepsi ukrute se dok me čvršće hvata. „Makni se!” udarim ga u rame.

„Zečiću, daj... Žao mi je! Žao mi je, dobro? Volim te. Nisam to smio učiniti.” Opirem se i spada mu ručnik. Pogledam njegovo tijelo i na trenutak mi odvrati pažnju. Nema dvojbe da je vraški privlačan i svjestan toga čak i u ovom trenutku pozira. „Bilo je to jako ružno od mene. I sâm uviđam.”

„Zlobno, a ne ružno! Kako si postao ovakav? Kako možeš biti tako zlonamjeran i tako podao?” „Ne želim biti podao.” Uspijeva namjestiti postiđen izraz. Na um mi padne grozna misao, kao novčić u prorez automata. „Znao si da će Max biti u Kraljevskoj akademiji? Jesi li me zato odveo onamo?” Stoji i gleda me zagonetno se smješkajući napućenih usana. „Isuse, Rob!” „Priznajem da je i to bilo ružno, dobro? Guglao sam ga i vidio da će biti u galeriji i jednostavno nisam mogao odoljeti. Učinio sam to zbog nas. Tebe katkad treba čuvati od same sebe! ” viče za mnom. Odjurim u kuhinju i tresnem kotlić za kavu na plamenik, tako bijesna da jedva dolazim do daha. Kako je to mogao učiniti i misliti da ću prijeći preko toga? Odem do laptopa i naciljam mišem. Ništa. Ni riječi od Maxa. Kava zaključa; odmarširam u kuhinju i natočim si šalicu. Rob se pojavljuje, odjeven u lila kariranu košulju i dobro skrojene tamnosive

hlače. Stane nekoliko koraka od mene i promatra me, bez riječi. Ja kiptim od bijesa, ne mogu ga ni pogledati. A onda briznem u plač. ,,Oh, mila, zečiću, ne plači!” „Ovo nije u redu, Rob.” On mi uzme kavu iz ruku i privuče me k sebi. Zateknem se kako ridam u njegovo karirano rame.

„Žao mi je”, ponavlja. „Žao mi je.” Stisne me. „Stvarno sam pizda. Slušaj, nazvat ću ga. Reći ću mu da sam to ja učinio.” Odgurnem ga. „Dovraga, čak ću i kupiti jednu od tih njegovih drljotina, ako mi oprostiš.”

„Nemaš pojma što si učinio, je li tako?” Pogleda na sat. „Daj, Viv. ” „Ti ne znaš ništa o prijateljstvu, o povjerenju ili ljubavi, ili... ili bilo čemu dobrome, je li?” „Pa ovo je zbilja nizak udarac. Nije fer. Tebe volim.” „Ne, ne voliš me, bar ne onoliko koliko bi trebalo.” „Viv, gledaj, sve je u redu. Pa nitko nema rak. Znam da si bijesna, ali sve je u redu. Sad sam tu...”

„Nije u redu. Nana je u bolnici, mislim da ću ostati bez posla, a sad sam zbog tebe ostala i bez najboljeg prijatelja. Stvari definitivno nisu u redu.”

„Kako to misliš, ostat ćeš bez posla?”

„Znala sam da ćeš se prvo uhvatiti za to. ” Odjurim se i odjenem, na brzinu nabacim haljinu i čizme. Skupim kosu kopčom i ispljuskam vodom natečene oči. Sad mi stvarno ne treba glupa svađa. Moram stići u bolnicu. Rob tiho kuca na vrata kupaonice.

„Viv?” „Što je?’“ „Možeš li izaći, molim te?” Naglo otvorim vrata, od čega poskoči. „Slušaj, želim razgovarati s tobom. Nazvao sam na posao i imam pola sata slobodno.” Otpuhnem na tu velikodušnost, ali ipak pođem s njim do sofe. „Znam da si mnogo propatila zbog mene i žao mi je, iskreno mi je žao, Viv. Ali želim biti s tobom. Znam da sam to pokušao izvesti na krivi način, ali možemo uspjeti.” Podigne mi pramen koji je umaknuo i vrati ga u kopču. „Možemo.” Ja pogledam u svoje sklopljene ruke. „Hmm?” Na dlanu drži ogrlicu s dijamantom. „Evo, stavi ovo. ” Zakopča mi je oko vrata, kao ogrlicu protiv buha. „Cijene nekretnina padaju, zato ću prodati svoju kuću.” Zagledam se u hipnotizirajuće plavetnilo njegovih očiju. „Zato bih se htio preseliti k tebi i da se što prije oženimo. ” Čujem kako se u meni oblikuje vrisak „Ne!”, ali ono što mi nudi nešto je za čim sam odavno čeznula. Njegov je glas umirujući. Tapša me po trbuhu. ,,A onda ovdje možemo imati jednu malu bebu, dobro? I ne brini zbog posla - hoću reći, nije da se to moglo smatrati karijerom, a osim toga, nećeš morati raditi... osim ako budeš željela. Ja te mogu uzdržavati. Viv, mogu nam osigurati dobar život, nikad ti neće ništa nedostajati. Imat ćeš puno novca i vrlo, vrlo brzo bit ćeš u drugom stanju. ” Bože, kako to kod njega sve zvuči lako. Mogla bih se jednostavno prepustiti, izvaliti na krevet i dobiti sve o čemu sam ikad sanjala. Stipne me za bedro.

„Ne... ne mogu sad o tome. Moram u bolnicu”, odgovaram. On pogne glavu. „Da. A ja na posao. ” Zgrabi jaknu i otvori vrata. „Ipak, razmisli o ovome što sam ti rekao.” Izađe, a onda se opet vrati. ,,I, glavu gore. Imaš mene. Pozdravi Nanu.” Vrata se zalupe i slušam njegove

korake u ritmičkom trku stubištem. Uzmem njegovu dopola popijenu šalicu kave i tresnem je u vrata; udari u lakirano drvo. Dvije porculanske polovice odskoče, ostavljajući mrlju što se cijedi.

„Bih da je pri svijesti”, kažem tiho. Časak sjedim i piljim na ulicu. Sunčeve zrake odbijaju se o prozore susjedne zgrade kao neki zagonetni kod. Kako ću ikad objasniti Maxu da nisam imala ništa sa svim tim?

Ali... ipak sam imala nešto. Ja sam odgovorna, zar ne? Pustila sam Roba k sebi; mogla sam ga odbiti one večeri, ali nisam i još je ovdje. I zato jest moja krivnja to što je Max povrijeđen. Neće razumjeti. Jedva ja razumijem. Koračam sobom, pokušavajući smisliti način da ispravim stvar. Natjerat ću ga da razgovara sa mnom. A onda vidim da telefon bljeska, netko je ostavio poruku. Stanem nad njega i nadajući se da ću čuti Maxov glas duboko udahnem i pritisnem gumb. „Zdravo, Viv, dušo, Nana je. Slušaj, ne osjećam se dobro. Imam groznu bol u prsima i vrti mi se u glavi. Reg misli da bih trebala skočiti do bolnice... Viv? Jesi li tamo? Ne javlja se... Bok, mila... Volim te.” Ponovno preslušavam, sa suzama u očima. Jasno. Nanina poruka! Pokušavala me dobiti, zvuči tako uplašeno i pritom hrabro, traži moju pomoć, a što sam ja dotle radila? Stresem se kad se sjeti m i krenem u bolnicu.

24. Ljubav Kad te ljubav pozove, slijedi je, premda su njeni putevi teški i strmi. Kad te njezina krila obujme, prepusti im se, iako te bodež skriven među  perjem može pozlijediti. Halil Džubran Ljubav je kad je osoba koju vide u tebi bolja od one koja jesi, a ti zaista

 želiš premostiti taj jaz. Jem (19), Poole Pokušaj ne predviđati ljubav: nikada nije onakva kakvu očekuješ. Nekoć sam dramatizirala zbog toga. Ali otkrila sam da je ljubav blaga i nježna, a strast tiha i duboka. Blaženstvo dolazi od sigurnosti. Moja je ljubav motka na koju se oslanjam nakon teških životnih uspona. Stalan je i iskren, spreman oprostiti i lak mi je kao društvo. Njegova je ljepota u njegovu dostojanstvu, vjeri, muževnosti i načinu na koji se kreće. Navodi me na smijeh i smije se sa mnom i meni. To se nikad ne mijenja, a prošlo je već četrdeset godina. Rose (62), Yorkshire „Dobar dan, ovdje Vivienne Summers. Samo javljam da danas neću doći na posao...”

„Dobro jutro, Vivienne.” Velevažna podigne slušalicu prekidajući automatsku sekretaricu. Jebi ga!

„Oh, dobro jutro, ja... ” „Ne dolaziš na posao, kažeš?” ljutito će. „Ne. Baka mi je u bolnici.” „Zbilja? Što je ovoga puta?” „Ima upalu pluća.” Izgovorivši te riječi shvatim koliko su  stvarne i zbog toga mi se stisne grlo.

„Zbilja?” ponovi ona, s dosadom u glasu. „Moram biti uz nju.” „Dosta je boležljiva, ta tvoja baka?”

„Zato neću doći.” „Dobro! ” zapjevuši prijetećim tonom i spusti slušalicu. Ja pritisnem tipku za kraj poziva. O poslu ću brinuti kasnije. Jutro na odjelu užurbano je. Zavjese oko kreveta zavezane su. Sestre čiste nakon noćne smjene. Pitam se gdje je čovjek iz sarkofaga jer vidim da su skinule posteljinu s njegova kreveta. Kod Nanina kreveta ugledam

Reggieja, drži je za ruku. Nekoliko časaka čekam iza njega. „Mislio sam da bih možda mogao odrezati onaj rododendron, ali nisam. Znam da voliš taj cvijet, mila moja.” Miluje joj nadlanicu velikom grubom šapom, a onda zapjeva: ,,’ Dum ti dum... exchanging glances... hmmm hmmmm, what were the chances 11...’ Ona mačka koju hraniš,

jutros se vratila. Prilično je smršavila... Mislim da ću joj dati nešto, bude li još tamo kad se vratim.”

„Ne može te čuti, znaš”, javim se ja. ,,Oh, dobar dan, Viv.” Pogleda me ispod čupavih obrva. „Ne znam... valjda mi je lakše kad mislim da možda može. ” Osmijeh mu je žut od nikotina. Ja priđem krevetu, namjestim zavjese i složim cvijeće. Poljubim je u obraz; koža joj je suha i topla. „Koliko dugo si ovdje?” „Oko jedan sat.” „Sad možeš ići, ako hoćeš. Ja ću biti tu.” Očima mu preleti neka sjenka i skrene pogledom prema Nani. „Ne, mislim da ću još malo ostati.” Osmjehne se. „Obećao sam joj da ću sjediti uz nju. Mrzi bolnicu.”

„Da, znam.” Motam se oko njega. „Onda ću donijeti drugu stolicu. ” Dok koračam bolničkom sobom, čujem ga kako opet pjevuši. Kako ne može shvatiti situaciju i ostaviti me nasamo s njom? Dovučem stolicu na drugi kraj kreveta, uzmem joj ruku i poljubim je. „Je li liječnik već bio?” „Još nije.” Uputi mi tužan, suzdržan osmijeh, kao da sam ja ta koja smeta.

„Zašto nisi pozvao kućnu posjetu prije nego što je došlo do ovoga?” „Ah... nije dala.” „Trebao si je natjerati”, promrmljam, mršteći se na grimiznu boju što se proširila oko igle s infuzijom. 11

Stih iz pjesme „Strangers in the Night” (Stranci u noći)

Ponovno se osmjehne. „Dobro znaš da se Eve ne može natjerati ni na što.”

„Mogao si je nagovoriti, nekako. Ne znam. Ali nije trebala završiti ovdje.”

„Imaš pravo.” Širokim kratkim palcem trlja joj zapešće i ljubi ruku. Iznenada mi dođe da ga otjeram kao dosadnu muhu. Ja sam ta koja bi se trebala brinuti za nju.

„Reci mi nešto, Reg: jeste li ti i moja baka bili u vezi i dok je djed još bio živ?” Nasloni se u stolcu i udahne. Dobro je, neka reakcija. „Oduvijek sam je volio, Viv. Od prvog dana kad sam je ugledao.”

„Da... to nije ono što sam pitala. ” „Ona je voljela tvog djeda.” „Često je bio na putu, zar ne? Je li ti to olakšavalo stvar? Jesi li čekali da i tvoja Alice ode ili to nije bilo važno?” Na sljepoočici mu iskoči mala pulsirajuća žila. „Ovo nije trenutak, Viv”, gotovo prošapće. „Mislim da je savršen trenutak. Sjediš tu kao da je ona ljubav tvoga života!” Respirator zašišti. Netko u sobi iskašljava tekućinu. „Bila je... jest. Planirali smo se vjenčati prije svega ovoga.” „O Bože! Stvarno! S kojom svrhom?” zamalo prasnem u smijeh. Njegove vodnjikave oči čeznutljivo je pogledaju. „Pa, Vivienne, ako to pitaš, onda nikad nisi bila zaljubljena”, kaže blago. ,,Ne znaš. ” Vrti glavom i ustaje. „Ne znaš.” Udalji se. Sad sam dobila ono što sam htjela. Sama sam s Nanon, ali zbog toga

glupana osjećam se loše. Vjenčanje! Bila bi mi rekla. Pokušam otresti osjećaj praznine pa ustanem i počnem joj češljati kosu. Masna je. Rado bih joj je oprala, rado bih je umila. Gledam njezine gole trepavice i mislim

kako ću joj kupiti malo šminke da nanese kad se probudi. Dok poravnavam pokrivače na njezin vrat pada kap i shvatim da plačem. Znam ja što je to ljubav. Znam kakav je to osjećaj voljeti nekoga i kako je to misliti da ćeš ga možda izgubiti. Poslije lutam hodnicima, tražim bolničku kantinu slijedeći svoj nos. Morala bih nešto pojesti, valjda. Topla hrana koju nude znoji se, bezbojna

je i besprizorna. Posvuda ljudi srču juhu i premeću poslužavnike. Čovjek bi očekivao da bolnička kantina bude malo optimističnija. Ne bi li trebala

biti oličena u narančasto, puna svježe i zdrave hrane? Ne bi li trebali dijeliti besplatnu porciju napitka od pšeničnih izdanaka uz svaki obrok posut alfa alfa klicama? Uzmem kavu i iskrivljeni bijeli sendvič, pronađem samotno mjesto i počnem pritiskati tipku za ponavljanje poziva Maxu pa slušam poruku njegovog automata. Kad se treći put uključi, progovorim. „Bok, Max, ja sam. Pretpostavljam da ne želiš razgovarati sa mnom toliko sam uspjela shvatiti. Ali pitam se bi li mi dopustio da ti objasnim.

Osim toga, dogodile su se neke stvari i... puno bi mi značio prijatelj, a ti si moj najbolji prijatelj. Nadam se da to želiš ostati? Ha, ha, eh... Molim te, Max, nazovi me.” Dok prekidam vezu, nešto mi privuče pažnju, kao da sam ugledala labuda u barici s patkama: prelijepo krojena haljina od zagasito

narančaste svile, dugi preplanuli udovi i sjajna kosa. Čeka pored blagajne da plati, a kad se okrene, zabaci kosu. Robova bivša djevojka, Sam. Oh, kvragu. Spustim pogl ed na stol, nadajući se da me nije

primijetila, ali krajičkom oka vidim da ide prema meni, šepireći se u elegantnim sandalama, za sobom ostavljajući dah čarolije i tjerajući rumenilo u obraze polumrtvima dok je promatraju. Ne bi me čudilo da za njom doleprša svita ptica pjevica iz Bambi ja. Slušam njezine potpetice dok čitam deklaraciju sa sastojcima sendviča. Klik, klik, klik. Samo nastavi. Samo produži, sestro! Stane. Čekam. „Vivienne, je li tako?” Namjestim izraz ugodnog iznenađenja, prije nego što podign em pogled. „Da?” kažem upitnim glasom. Kao da je se ne sjećam! „Sam. Povezuje nas Rob Waters. Obje smo njegove bivše. ” ,,Oh, da! Samo što ja nisam... ne, pomirili smo se.” Bože, kako je ovo slatko! Uživam u maloj bori koja joj se pojavi između obrva. „Da, izgleda da je napokon shvatio kako ne može živjeti bez mene... vjerojatno je osjetio potrebu za pravom ženom, tako... ” Zašto, o zašto, zašto nisam stavila zaručnički prsten? „Stvarno?” „Aha. Znaš, na neki način, nikad nismo ni prekinuli. Ipak, žao mi je da stvar između vas nije profunkcionirala.” Sućutno se osmjehnem. „Ne mora ti biti žao”, kaže ona. „Ne znam što ti je ispričao, ali ja sam još prošlog mjeseca prekinula s njim.” Spušta salatu s jajima i zagleda se

u svoje savršene nokte. „Loše je to primio, jadničak, ali znaš, ludo sam se zaljubila u svoga ginekologa.” Pokaže prema pultu kantine, u smjeru

naočitog čovjeka u bijeloj kuti, savršene plavkasto crne puti, kao isklesanog od ebanovine. ,,Oh.”

„Smiješno da od svih mjesta naletim na tebe baš u ovoj ru pi. U ovoj bolnici studenti obavljaju praksu pa Troy jutros ima predavanje, a onda krećemo u Francusku na dugi vikend.”

„Oh, Troy.” Zašto sad jednostavno ne odjebe? „Ah, htjela sam ti se povjeriti... Rob je najškrtiji tip kojeg sam ikad srela, ali ti to vjerojatno znaš. Zamisli samo, tražio je da mu se zahvalim svaki put kad bi me izveo na večeru! ” Nasmije se kao da zveckaju kristalni zvončići. Liječnik nam priđe. Svakom kretnjom isijava seksipil. Ima božanstven osmijeh. Ovije ruku oko nje i tamni dlan zaus tavi se na njezinu bedru, a ja ih odjednom zamislim kako se seksaju. Jako lijepo,

erotično, egzotično... „Dobar dan.” Glas mu je očaravajući, rado bih imala snimku na kojoj ponavlja moje ime.

„Dobar dan”, mahnem, nastojeći djelovati nemarno, ali se zacrvenim do korijena kose. Ona se ni ne potrudi upoznati nas, samo mi se osmijehom unese u lice i pokupi svoju salatu.

„I usput, ova ogrlica koju imaš na sebi? Rob ju je meni dao. Nisam je imala srca zadržati pa sam mu je vratila kad sam odlazila. Ali, pristaje ti.” Dodirnem dijamantni privjesak dok zaokreću za ugao, dvoje savršenih ljudi, zaljubljenih.

„Koja kučka!” otpuhnem. Mozak mi počne divljački raditi. Imam osjećaj da mi je nešto zapelo u dušniku. Ona je prekinula s Robom! Znači odjednom se našao sam i mislio kako je najbolje da dopuže natrag k meni kad sam već ionako izgovorila sva ona sranja kao „ne mogu živjeti bez tebe” i „ne prestajem misliti na tebe”. Je li već odselila? Kladim se da je odavno iselila, a on je koristi kao izliku da se uvuče natrag u moj život. Najgore od svega je to što sam mu povjerovala. Ponovno je napravio budalu od mene. Skinem ogrlicu i pomislim kako bih je najradije bacila,

ali ovo nije film. Ne baca se samo tako skupi nakit. Već pri samoj pomisli na Roba, smuči mi se. Ali, stani tren, što ako je sve to izmislila? Bože - kako sam začas spremna pomisliti loše o Robu! Jasno da laže. Pri je bi umrla nego priznala da sam ja pobijedila. Dobila sam čovjeka kojeg je ona htjela i ne može to prihvatiti. Aha! Na tren se osjetim pobjednički, ali onda zamislim Roba uz onog doktora Adonisa i više nisam tako sigurna.

Razdvojim kriške kruha na svom sendviču. Kad bih se morala kladiti, rekla bih da je Rob vjerojatno lagao. Najvjerojatnije. Ali zar je zbilja

važno tko je koga ostavio? Nismo u vrtiću. On je sa mnom kao što sam i htjela i kao što je rekao, sad kad je sa mnom, ne moram brinuti zbog toga što ću ostati bez posla. Mogu činiti što god mi je volja. Mogla bih više

vremena provoditi s Nanom. Rob i ja ćemo se vjenčati. Upravo to sam i htjela, nije li tako? Rekao je da ćemo se uskoro vjenčati. Ne kao prošli put - ne, ovo će biti malo otmjeno primanje. Dotad ću vjerojatno već  biti u drugom stanju. Nikad više neću morati brinuti zbog novca. Bit ću poput onih mumija iz Chelseaja12, s dijamantnim naušnicama, što zatrpaju Starbucks kolicima... možda ne baš poput njih, ali moje će dijete imati sve. Pokušam zamisliti djetešce s Robovim lijepim, plavim očima, ali ne

mogu dobiti sliku. Naslonim čelo na stol. Sećem irskim poljima noseći Maxovo dijete u povezu od ovčje kože. Preslatko je, kad se smije ima rupice u obrazima, tamnoputo je, s očevom nepokornom crnom kosom...

Sljedeće čega sam svjesna jest to da me Reg drma da se probudim. Uvijek sam bila sklona misliti kako su svi liječnici seksi već zato što su junački iscjelitelji, ali ovaj, nosa prošaranog crvenim žilicama, s dahom što vonja na ustajalu kavu, zajedno sa stažistom, obojica pogurenih ramena i drhtavih prstiju, ruše tu teoriju. Govore o Nani kao da čuvaju neku strašnu tajnu, a nama daju natuknice pa neka je pokušamo pogoditi.

Spominju krvnu sliku i pleuralnu efuziju. „Što nam zapravo hoćete reći?” prekinem ga. „Pa, ne volim reći ‘pripremite se za najgore’, ali postoji opasnost od septikemije.”

„Ona umire?” „Septikemija je popratna komplikacija upale pluća, češća u starijih i odgovorna za oko osamdeset posto smrtnosti od...” , stažist naizust ponavlja iz udžbenika. „Umrijet će?” ,,U ovom času je nemoguće reći. Možda će biti potreban transfuzija, a za to nam treba vaš pismeni pristanak.” 12

Chelsea, otmjena rezidencijalna londonska četvrt s visokim cijenama

nekretnina.

„Pa, kad vi mislite, doktore...”, Regov glas prepukne dok pruža ruku prema kemijskoj.

„Ja sam najbliži rod”, otresem se na njega. „Kako to mislite, ‘nemoguće je reći’?” „Gospođo Summers, vaša je baka ozbiljno bolesna. Sljedećih nekoliko dana bit će kritični.” „Ali danas ljudi ne umiru od upale pluća. Zacijelo nešto pogrešno radite.” Razmijene pogled u smislu ‘ No, da čujemo  i to’. „Slušajte, pogledala sam na internetu. Znam.”

„Gospođo Summers, i ja sam pogledao na internetu, a usto sam sedam godina studirao medicinu i radim već deset godina. Vjerujte da činimo sve što je u našoj moći. Obavještavat ćemo vas”, kaže Prošarani nos i s tim riječima oboje iščile poput duhova, iza zavjese. Regove su oči pune suza, od njega nema nikakve koristi. Pogledam Nanu. Plavkasto blijeda, čak i kapci su joj takvi. Prislonim joj lice uz obraz i šapućem u kosu. „Ne daj se”, govorim. „Nemoj otići, Nana. Moraš ostati sa mnom. Stvarno si mi potrebna”, ni ne pokušavam otjerati suze treptanjem. Upirem svu volju u njezin oporavak. Prije samo tjedan dana imala sam taj luksuz da je uzimam kao nešto što se samo po sebi razumije.

Osjećam Regovu ruku na ramenu. „Sve će biti dobro”, kaže. „Neće otići. Zabranjujemo joj, je li tako? ” Povuče me u zagrljaj. Košulja mu miriše na sapun, a srce toplo kuca. „Dobro je. Sve je dobro.” Osjećam kako mi trlja leđa i imam želju objesiti se za njega i briznuti u plač, ali umjesto toga se ukočim i odmaknem, brišući suze. „Dobro sam. U redu je. Mislim da mi samo treba malo zraka.”

„Viv, imaš li koga tko se brine za tebe?” upita me brižno. „Odrasla sam, Reg. Nitko se ne treba brinuti za mene ”, otfrknem. Kako staromodno. Brinuti se za nekoga! Udaljim se, a bol lamata oko

mene kao raskopčani kaput. Vani se vlažna večer spušta na predgrađa. Tamni oblaci nabrekli su od kiše. Cesta već miriše na nju. Krenem prema stanici - nikakva korist od toga da ostanem u bolnici i sjedim tamo s Regom za leđima. Ne, moram se maknuti. Moram razmisliti. Svjesna sam toga da sam u posljednje vrijeme zanemarivala Nanu. Hoću reći, Roba ona nije nikad zanimala, a otkako smo se rastali bila sam previše zaokupljena prekidom. Puno sam razmišljala o svojoj internetskoj stranici. Bol zbog prekida

pretvorila sam u neku vrsru projekta: istraživala sam tu temu, pisala o

tome, valjala se u njoj. Pokušavala sam je pretvoriti u nešto obično - čak smiješno. Ali to i jest priroda boli, zar ne? Onaj koga zadesi doživlj ava je kao jedinstvenu; svatko bol doživljava drugačije. Osobna je. A sada sam suočena s time da mogu izgubiti Nanu. Sada znam kakav je to zaista osjećaj i njegova hladnoća uvlači mi se u srce i nalegne na njega poput magle. Sve se čini zbrkano i prožima me osjećaj da sam sve to ja skrivila. Nisam sigurna kako, ali čini se da sam sve što je bilo dobro uspjela pretvoriti u sranje. Da se barem mogu naći s Maxom. Da barem imam prijatelja ili karijeru ili nešto smisleno. U mislima tražim nešto i jedino što mi uistinu pada na um jest „udati se ”. Ali, ja se uistinu udajem. Ne bih trebala žaliti samu sebe. Udajem se! To je ono što sam htjela. Ipak, nisam mislila da ću se ovako osjećati. Imam osjećaj da sam žrtvovala cijeli svoj život da bih ostvarila tu jednu jedinu želju i sada mi je preostao šupalj osjećaj koji se čovjeku javi kad shvati da je nešto skupo, za što je štedio, sad na rasprodaji, praktički budzašto. Koračam dalje, osjećajući se sve gore i gore, dok glavom premećem te misli. Ali zbilja, ne mogu dopustiti sebi da se osjećam tako jadno - trebala bih imati više vjere. Udajem se. Volim Roba. Nana će se oporaviti, sigurno. Max će mi oprostiti, a i Lucy. Potrudit ću se na poslu, čak dobiti unapređenje ili nešto, sve će biti dobro. Bit će. Bit će. Miris kuhinje doplovi od stambenih zgrada, u smjeru stanice.

Pogledam u vrt u kojem dvoje djece upravo izlazi iz bazenčića na napuhavanje, trče žednim travnjakom, a zaostale vlati podšišane trave lijepe im se za stopala. Zastanem da ih pogledam. Njihova majka susretne

moj pogled, osmjehne se i vrti glavom pogibajući se da pokupi igračke. Možda pretpostavlja da sam i ja majka, misli da znam kako je to skupljati za djecom. Izgledam kao da bih trebala znati, ali odjednom mi sine

užasavajuća istina: kilometrima sam daleko od majčinstva, a udati se za Roba odvest će me još dalje od toga... Provodit ću vrijeme krpajući naš odnos i brinući se za njega. Bože! Što ako je majčinstvo zapravo jedino što sam ikad željela? Po povratku u London raspoloženje mi još dublje potone kad se napokon spusti kiša. Krupne kapi rasprskavaju se pločnikom i u tili čas je gladak i sjajan. Na stanici Victoria ukrcam se na autobus, samo da bih se

vozila i razmišljala. Okej, trenutak je da se suočim sa strahom. Što ako umre? Moja draga, blaga, vesela baka. Ostavit će me s grižnjom savjesti što milijun puta nisam obratila pažnju na nju, što sam se otresala ili je se stidjela. Nikada joj neću moći reći da je volim niti ponovno vidjeti njezin

osmijeh. Ne može umrijeti, je li tako? Ne moja baka! Osjećam kako mi se jecaj penje u grudima i okrenem se prozoru da ljudi ne zure u mene. Brišem zamagljeni prozor tako da mogu gledati van i otirem suze. Autobus se klima trgovima oko Victorije i nastavlja prema Hyde Parku. Kad bi se samo probudila, bila bih bolja unuk a. Češće bih je posjećivala.

Bila bih nježnija. Za sobom ostavljamo stanicu Green Park, gdje neka skitnica sjedi na

mokroj vreći. Povratnici s posla zaobilaze šešir postavljen za milostinju. Bože, London je tako nemilosrdan. Beznadan, ako nisi snažan. Dubo ko, drhtavo udahnem i ispušem nos. Moram se sabrati i prestati plakati. Sada

gmižemo prema Piccadillyju, zapeli smo u prometu. Izlozi dućana klize mimo nas. Prolazimo pored Kraljevske akademije i autobus ponovno

skrene prema Piccadilly Circusu. Kraljevska akademija! Ustajem, mahnito pritišćem zvono, ali autobus nastavlja prema sljedećoj stanici. Iskočim na kišu i kosa mi se smjesta zalijepi za lice. Haljina se pripije, a čizme potamne. Potrčim natrag prema galeriji, odgurujući gomilu na pločniku; ledena vod a s nekog kišobrana u prolazu mi se iscijedi za vrat. Vidim li njegove slike, osjetit ću se bliže njemu - a što ako je tamo? Možda je čak tamo! Možda je

navratio da vidi je li se što prodalo, a onda ćemo naletjeti jedno na drugo i... vidjet će da mi  je pot reban. Dođem do ulaza i izmičem vodu iz kose, pokušavajući zamisliti Maxa unutra. Turisti šetkaju uokolo, skupljaju se. Odem li do mjesta na kojem sam ga zadnji put vidjela, odjednom sam

uvjerena kako ću ga zateći gdje čeka, kao na filmu. Stopala mi se kližu i cvile u mokroj koži, mislim da sam na pravom mjestu; upravo ova soba. Okrenem se i pogled mi zastane na nečem poznatom. Ponovno pogledam. Lula, Srce me zaboli pri pomisli na onaj

dan kad sam je vidjela u Maxovu ateljeu. Stanem bliže slici, proučavam poteze kistom, zamišljam njegove ruke. Natpis uz platno kaže:  „Zavist”, ulje i akrilik. Max Kelly. I dalje mi zastaje dah od nje iako je prostorija puna prelijepe umjetnosti. Naljepnica govori da je prodana. Drago mi je

zbog njega. Prijeđem prstom njegovim tiskanim imenom: Max Kelly. Pametan, nadaren, seksi Max Kelly. A tad ugledam drugu sliku i nađem se licem u lice sa samom sobom. Ja, dan nakon Janeinog vjenčanja, u Arsenalovoj majici.

Nezgrapno sam sklupčana u naslonjaču, izgledam prkosno lijepo i hladnok rvno, neuredne kose i razmazanih očiju. Naslikao je svjetlost u mojim očima, tako da djelujem kao da ću prasnuti u smijeh. Uzbuđena sam. Da barem tako izgledam. A kad bih stvarno izgledala tako? Upravo

tako sam oduvijek željela izgledati. Stojim tamo, gled am u svoje lice i pažljivo ispitujem oči, osjećam kako me preplavljuje nada. Naslikao me onakvu kakvu me vidi. Upravo tako se osjećam kad sam s njim. Nazvao ju je  „Ljubav” . Kapam po podu u tišini galerije i ne skidam pogled sa svoje slike. Jedva da uopće dišem. Pogled mi se stalno iznova spušta na stopala, kosu, pregibe crvene tkanine. Kao da je Max posegnuo u moje srce i upalio žižak. Zurim u sliku. Ljudi prolaze. Kiša prestaje. Sve sjeda na svoje mjesto.

25. Kako se ispričati 1. Mora vam biti iskreno žao. Nikad se ne ispričavajte ako to zaista ne mislite.

2. Ispričajte se osobno. 3. Preuzmite punu odgovornost za svoje postupke. Nemojte okrivljavati druge niti tražiti isprike za sebe. 4. Ne očekujte ispriku ili oprost zauzvrat. 5. Ako kažete: „Žao mi je, ali...” ili „Žao mi je što tako osjećaš...”, onda vam nije iskreno žao. 6. Istinska isprika djelovat će tako da se i vi i druga osoba osjećate bolje.

Kod kuće sam. Puštam da se vrata zalupe za mnom. „Zdravo! ” doviknem, za svaki slučaj. Nema odgovora. Svučem mokru odjeću i uđem pod tuš pa puštam da mi vrela voda masira ramena. Nagnem glavu i šamponiram

kosu. Para se diže i ispuni prostoriju. Istegnem vrat, podignem ruke i okrećem se pod strujom vode, razmišljajući o slici. Ako umijem biti takva kao seksi cura na onoj slici koja sve promatra s dozom humora, onda ima

nade. Sviđa mi se ta cura. Takva želim biti do kraja života, a njen autor je onaj koji čini da se tako osjećam. Nitko ne bi mogao naslikati takvu curu a onda je ostaviti, zato ću ga naći. Ali najprije se moram riješiti Roba, eto što. Malo mi ga je žao pa si ponovim nekoliko davnih razočaranja - nikad mi nije kupio cvijeće, nikad skuhao večeru, nikad me nije izmasirao... niti sam s njim ikad doživjela pošteni orgazam, kad bolje razmislim. Ponaša se kao da imam sreće što ga uopće poznajem, a ja sam i vjerovala da je tako. Tuš kapa nakon što ga zatvorim. Izađem iz kade, omotam se ručnikom i očistim paru sa zrcala pa se pogledam ravno u oči. Sasvim sam mirna. Navučem traperice i crnu t uniku, uniku, počešljam se, izvučem torbicu sa šminkom i pronađem crnu olovku. Daje osjećaj moći - pročitala sam negdje. Upravo nanosim drugi sloj maskare kad začujem ključ u bravi. Shvatim da sam suspregnula s uspregnula dah. „Zečiću! Jesi li doma?” „Tu sam.”

Nasloni se na dovratak, glave nagnute ustranu, promatra me onim pogledom koji je njegova verzija bliskosti. „Kakav ti je bio dan?” pita.

„Provela sam ga u bolnici, što misliš kakav je bio?” „Oh... da.” Skida jaknu i kreće prema kuhinji. „Tamo sam srela tvoju prijateljicu.” Ovo ga vrati u kupaonicu. Jeli?” „Da, Sam.” Gleda me bezizražajno. „Znaš Sam. Ženu s kojom si se htio vjenčati?” „Oh.” Djeluje oprezno. „Razgovarala si s njom? ” „Malo smo popričale.” „Uh. I, što ti je rekla?” „O, jako je lijepo govorila o tebi.” Vidi se da je odahnuo, ali u isti mah je i zbunjen i počinje se poigravati pramenom kose. „Ona je tebe ostavila, je li tako?” Pogledam ga u zrcalu. „Našla je drugoga. ” Proučava svoja stopala, jednom elegantnom cipelom lupka o drugu. Ja se vratim svom

odrazu i nanosim ruž. „To ti je ona rekla?” Je li bilo tako?” Gledam ga kao da mu je čelo prozirno i vidim kako se mehanizam laži upinje da nešto smisli. Lucy ima pravo, on jest glup. Protrlja vrh nosa. „Ovaj, ne baš, ja... ” „Zapravo,  ne moraš mi objašnjavati. Ne zanima me.” „Mislim da ga je upoznala nešto prije nego što su među nama iskrsnuli problemi, ali nisam imao dojam da me ostavila zbog njega.”

„Oh, Rob, koga briga?” Odem do ormarića i tražim cipele s najvišom potpeticom. „Ne mogu vjerovati ničemu što kažeš. Na tren si me stvarno dobio. Bila sam spremna povjerovati kako želiš da ti se vratim, da si je ostavio zbog mene...”

„Ja...” „Kad samo pomislim da sam zaista povjerovala da me voliš, da se želiš oženiti sa mnom i imati djecu! ” Osjećam kako mi glas počinje podrhtavati. Udahni. Kontroliraj se. Zaplačeš li, naći će način da ti se uvuče pod kožu. On stisne oči i zagleda se kroz prozor. Ja bacim dijamantnu ogrlicu na k revet. revet. „Ovo si njoj kupio, je li tako?” On pogleda ogrlicu pa mene, ravno u oči, i kimne. Čak se ni ne potrudi slagati. Gutam knedlu i obuvam cipele. Naslonim se na prozor i

gledam ga. On mi uzvraća pogled. Jako, jako je tiho.

„Izlaziš?” pita i gleda u moje cipele. „Da.” Oči nam se sretnu i svi neizrečeni osjećaji i nedovršene prepirke struje između nas. Odvratim pogled. Čak mi ne da ni svađati. ,,I što sad? Što ćeš učiniti?” pita me tiho. ,,U vezi čega?” „Nas.” „Nas? Nema nas”, podignem torbicu. „Mislim da jedino želim da odeš.” On spusti pogled. Ovo ne ide onako kako sam planirala. Mislila sam da ću biti kao Scarlett u Prohujalo s vihorom, uvjerena u to kako sam

u pravu i snažna, ali ja samo osjećam tugu i sažaljenje prema njemu. „Znam da ne zvuči uvjerljivo, ali volim te. ” Podigne ogrlicu. Oči mu se zacakle.

„A ja sam ti to nekoć vjerovala. Upravo sam shvatila da ti ne voliš nikoga osim sebe.”

„Zečiću, nemoj to govoriti!” Bože, on stvarno plače. Jeca i guta slinu. Još donedavno bi to upalilo. Ne bih mogla podnijeti taj prizor. Ali sada

znam da jednostavno gledam još jednu veliku predstavu. Kreće prema meni ispruženih ruku cmizdreći poput dječačića. „Žao mi je!” šmrče. „Žao mi je, zečiću! Možda nisam bio najiskreniji. Porazgovarajmo o tome . Volim te. Ti voliš mene. Dobro nam je zajedno.”

„Ne, gledaj, nije.” „Mogu se promijeniti. Mogu.” „Robe, ja ne želim da se promijeniš. Ne postoji ništa što možeš učiniti. Prekasno je. Jednostavno te više ne volim.” Plače glasno poput djeteta, odmahuje glavom i slini, pokazujući mi kao djeluje moja odluka. „Nemoj to činiti.” „Ja sad idem”, kažem tiho, ,,a kad se vratim voljela bih da si otišao. Ostavi ključeve, dobro?” Suze mu cure niz lice. Meni je pomalo muka. ,,Z... zečiću!” posegne za mnom, ali ja se izmaknem i zgrabim jaknu. „Dobro?” ponovim. On polako kimne, kroz jecaje. „Žao mi je”, dodam osjećajući se pomalo krivom. „Zbogom, Robe. ” Okrenem se i izađem puštajući da se vrata zalupe za mnom. Otrčim do kraja ulice prije nego što se osvrnem. Nije pošao za mnom i odjednom shvatim da on to nikad ne čini. Nikad nije išao za mnom, ni kad bismo se posvađali. Ne mogu vjerovati. Pet godina i ni jednom nije krenuo za mnom. Neću se osjećati krivom zbog njega. Sve je to sam zakuhao. Eskivirao vjenčanje. Cijelo vrijeme mi lagao. Osjetim navalu

energije; napokon sam slobodna od njega, preboljela sam ga, izvukla sam se iz opčinjenosti njime. Duboko udahnem. Osjećam se snažnom, dođe mi da viknem. Prođem mimo neke Indijke i osmjehnem joj se. Ona mi uzvrati osmijeh. Drhtim od

olakšanja. Iza ugla se pojavi taksi i odjednom odlučim zaustaviti ga. Uskočim i vozač zaokrene prema Lucynom stanu. Odškrine vrata samo toliko koliko joj dopušta lanac, vidi da sam to ja pa namjesti uvrijeđenu facu, ali ipak izađe na hodnik. „Gle, tko je...”

„Žao mi je”, izlanem. Prekriži ruke i nakrivi glavu, sluša. „Imaš pravo, dosadna sam. Uvijek sam u nekoj krizi, a možda sam čak i malo uživala u tome.”

„Uživala?” kaže. „Definitivno - uživala. Valjala se u tome... stalno pričala o tome. ” Pogledam je, ali njeno lice ništa ne odaje i na tren me spopadne strašan osjećaj da mi neće oprostiti. „Zaista sam bila užasna prijateljica ”, kažem blago, „nedostaješ mi.”

Prođe časak. Stojimo pred njezinim vratima, gledamo jedna drugu,  a onda se ona osmjehne.

„Ne, meni je žao. Ja sam grozna prijateljica.” „Ne, ja sam. Stalno klepećem o Robu i dosađujem ti.” „Ne, ja stalno pričam o seksu.” „Ne pričaš! Zapravo, ne stalno. ” ,,Oh, dođi.” Raširi ruke i zakoračim u parfimirani zagrljaj. „Želiš čuti moje novosti?” zaskviči mi u uho. „Da.” Ona me pusti. „Nećeš vjerovati!” ciči. „Dobro, dobro, daj da čujem. ” „Previše je uzbudljivo!” „Što?” Podigne lijevu ruku i na njoj zablista dijamant. Lice joj se ukoči u bezglasnom uskliku dok čeka moju reakciju. Zatomim smijeh, djeluje tako blesavo.

„Lucy! Čestitam!” „Reuben, moj divni jebač, postat će Reuben, moj muž za seks! s eks!” „Čestitam!” Zagrlim je. „Nisam mislila da će svanuti taj dan! ” „Znam! ” „To su nevjerojatne vijesti.”

„Ovdje je! Dođi.” Zapleše hodnikom. Krenem za njom u bijelu kuhinju. Ovo je uvrnuto - udaje se za nekoga koga nisam čak ni upoznala. Svira latino glazba, a Reuben za pultom pravi koktele. Onizak je, uskih

bokova, poput dječaka, crna kosa podšišana mu je kratko i počešljana prema naprijed, ima divnu kožu boje lješnjaka i bijele zube. Ona otklizi do njega i zajedno zaplešu salsu, ruka mu je oko njezina struka. Pomislim da bih trebala otići. On dopleše bliže pa naprave salsa sendvič,  sa mnom u sredini. Nespretno stojim tamo, osjećam se glupo; zapravo mi nije jasno što se zbiva. Izmigoljim se, a oni otplešu dalje.

„Hej, koliko dugo već slavite?” „Cijeli jebeni dan!” viče Lucy. „Viv, jesi li za caipirinhu? ” poviče on žonglirajući s dvije limete. „Da, molim”, osmjehnem se. „Dođi ovamo, dođi. ” Lucy me odvuče u dnevnu sobu i posjedne na sofu. „Tako mi je žao zbog svega. Bilo je grozno ne viđati te. Reci, što ima kod tebe?” Stisne mi ruku. „Ah, znaš, mnogo toga se dogodilo. Baka mi je u bolnici.” „Što je bilo? Nešto ozbiljno?” „Upala pluća.” ,,Oh, Viv, tako mi je žao.” „Da, to je prilično gadno, ali znam da će biti dobro. Izvući će se, ” Ne želim joj puno objašnjavati. Neću im kvariti slavlje. Uzmem njenu ruku. „Divan prsten.” „Je li? Totalno je ludo, to da se ja udajem. Ali sretna sam!” Viče stropu, bubnja po sofi. Reuben ulazi, nosi pića. Ljubi Lucy dok joj pruža njezinu čašu. Primijetim jezik i odvratim pogled. „Vivienne! Toliko sam čuo o tebi! Što je s tim pizdunom Robom?” kaže i klekne na pod, dodajući mi čašu. „Ah, ništa zapravo...” „Dobro. Izbaci tog pizdeka iz svog života! ” Podigne čašu da tome nazdravi. Osmjehnem se Lucy; ona slegne ramenima. „Znaš što, Reuben? Posve si u pravu! I ja ću nazdraviti u to ime. ” Iskapim koktel.

„Nogirat ćeš ga?” pita Lucy optimistično. „Upravo jesam. Otišao. Prošlost.” Oni pilje u mene, a ja odmahnem. „ Adios” dodam za Reubena.

„O hvala Bogu!” zaurla Lucy. „Bio mi je užasno antipatičan!” „Znam, često si to govorila.” „Tolike godine! Čekala da se odluči. To uopće ne sliči tebi, Viv. Ugušio je tvoj duh.”

„“E pa, sad mi se duh vraća” , kažem junačkim glasom. „Huraaa!” vikne ona, „Baš mi se pleše. Ajmo nešto otpjevati!” „Čiča miča, gotova je priča...”, započnem, ali ona je već kod iPoda i vuče me na ples. Goldfrapp, „Rocket ”. Nas dvije prihvatimo refren, a Reuben plješće. „Treba joj još jedno piće”, viče Lucy.  „Amor, ne brini, napravio sam dva vrča. ” Salsa je čudesan ples. Stvarno, samo treba izmjenjivati noge i ljuljati se u bokovima i to je to! Reuben je izvrstan učitelj. Lucy je izvela nekakvu salsu s motkom, bez motke, i on ju je snimio. Onda je meni palo na um da bih mogla biti motka, pa nas je obje snimio. Osobno, nisam za trojac, ali da jesam, ne bih imala ništa protiv ovo dvoje. Mislim da ću im to smjesta

reći. Povučem vodu i srušim aranžman od suhog cvijeća. Padne u školjku. Pokušam ponovno povući vodu, ali on se drži površine, kao sasušena ruka.

Kad se vratim u dnevnu sobu, vidim da su ugasili glazbu i pridružim im se na sofi. Reuben je vrlo, vrlo drag čovjek, miluje Lucyno koljeno i ohoho! - moje.

,,I onda, kad ćete to izvesti? ” pitam. „Izvodimo to cijeli dan”, našali se Reuben. Udarim ga po nozi. „Mislim na vjenčanje!” Bože, stvarno je zabavan. „Sljedeći mjesec”, kaže. „Prije kraja ljeta.” „Vjenčanje će biti na temu seksa”, kaže mi Lucy „Razmišljala sam o tome da odjenem bijelu baletnu suknju od rila, korzet i bijele mrežaste čarape.” „Zvuči dobro. Ima stila.” „A ja, samo leptir kravatu i osmijeh ”, dodaje Reuben. Nastupi stanka dok zamišljamo taj prizor. Moram reći da nije loše. „Možda da malome natakneš čarapicu? ” predlaže Lucy. „Ili navučeš hlače?” dodam. „Da, stavi hlače, Reub”, složi se Lucy.

„Može. Vruće hlačice.” Stisne mi koljeno. „I jedne za tebe.” „Za mene? Ne. Ne stoje mi. ” „Bijele hlačice i čizmice za Viv!” nasmije se Lucy. „Ni za živu glavu. Osim toga, ne možeš gostima određivati što će obući.” „Ali, Viv, ti nećeš biti samo gošća. Htjela sam te pitati, ali... u zadnje vrijeme se nismo viđale.” Uspravi se i zaškilji prema meni. „Viv, toliko godina si mi dobra prijateljica...”

„I ti meni”, uzmem je za ruku. „Vivenne Summers, prošla si sa mnom sito i rešeto”, kaže svečanim glasom.

„Nije baš bilo toliko rešeta”, odgovorim. „Pa, bilo je ono jednom kad si otišla s Julie...” „Ah, da... a i ona zbrka kad su te htjeli deportirati iz Španjolske.” „Dobro, prestani, pokušavam održati govor! Ono što hoću reći je da si mi vjerna prijateljica.”

„Poput psa”, dobaci Reuben. „Poput jako, jako, jako vjernog psa, da.” Osmjehne se Reubenu. „Pa bih te htjela zamoliti da mi budeš... kuma.”

„Ili pseća kuma!” usklikne Reuben. „Da, dobro, Reub... Hoćeš li, Viv? Molim te? ” Smrkne i oči joj se orose. „Lucy... bila bi mi čast biti tvoja kuma. ” Osjetim uzbuđenje u grlu. Bacim joj se oko vrata.

„Volim te”, prošapće mi u kosu. „Dobro! Nazdravimo”, poviče Reuben, ustajući. „Za prijateljstvo! Pomislim na Maxa. Kad zatvorim oči i ispijam piće, vidim njegov osmijeh.

„Za prijateljstvo”, ponovim. I za t o da ga nađem.

26. Stihovi dana Društvo ljubitelja poezije

O, Max, kad bi barem znao Što su istine a što laži Vratio bi se i poljubac mi dao, Rekao da sve u tebi me traži,  Jer, kvragu, Max, žeđ za tobom nikako da se utaži. Vivienne Summers Prošla je ponoć i znam da djeluje pomalo uvrnuto što njuškam oko Maxove kuće, ali kako ne odgovara ni na mailove ni na pozive, ne znam

odakle bih počela. Može li se ovo smatrati uhođenjem? Gledam prema njegovu prozoru. Nema svjetla. Prelazim pogledom na pločnik. Nema motocikla. Drhtim na noćnom povjetarcu, zurim gore

kao Romeo. Bacim kamenčić; promašim, ali neki pas u susjedstvu zalaje. „Gdje si dovraga?” mrmljam i osluškujem kao da će odgovoriti. Prepoznajem ritam „Disco Inferno” iz obližnjeg noćnog kluba. Začuje se metalan udarac limenke pored kanti za smeće i poskočim. Okrenem se i zagledam u mrak, sa sablasnom slutnjom da je netko tamo.

„Hej?” Svi horor-filmovi koje sam u životu vidjela povezu mi se u glavi i odjednom sam uvjerena da će neko čudovište s noževima umjesto prstiju dotutnjati iz mraka. Napeto slušam i čujem piskutavo, hrapavo skvičanje; nešto šuška u mraku, miče se. Samo što nisam pobjegla vrišteći: ,,U jarku žive zli klaunovi!” kadli odatle istrči mačkica, visoko podignuta repa. Približi se mojim nogama i upliće se između njih poput vrpce. S olakšanjem položim ruku na grudi, dijelom zato da se smirim, a dijelom zato što tako čine u filmovima. „Dave!” prignem se da ga pomilujem po leđima, osjećajući kako bruji poput glisera. Podignem ga i on mi se uhvati za ruku, poluzatvorenih očiju, stražnje noge mu vise. „Jadni mali Dave. Jadna mačkica. Ostavio te! ” Prednja vrata se otvore i na njima se pojavljuje žena u spavaćici s Minnie Mouse. Dave se oslobodi i šmugne između njezinih nogu. Žena časak žmirka prema meni, a onda se okrene da zatvori vrata.

„Ovaj, dobra večer, oprostite?” Izlazim iz mraka i prilazim joj, drži vrata odškrinuta. „Dobra večer, tražim Maxa Kellyja. Mislila sam, možd a znate gdje je... ovo je njegov mačak...” „Je li? Ne tražimo li svi Maxa Kellyja?” „Tražimo svi? Vi ga poznajete?” „Zamolio me da mu se pobrinem za mačka, dao mi sto funti i rekao da odlazi na neko vrijeme.” ,,A nije rekao kamo?” „Ne. Da znam kamo, poslala bih mu ovog njegovog prokletog mačka poštom. Užasna gnjavaža.” „Kad je otišao?” „Gledajte, duguje li vam novac?” „Ne. Prijatelj mi je.” Primijetim da mi je mačak ogrebao ruku, tanka crvena pruga krvi.

„Otišao je u srijedu. Slušajte, ako ste mu prijateljica, možete li uzeti mačka?” 8. kolovoza 01:07 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: (nema) Znači, otišao si. Jako dramatično. Kad se vraćaš? Voli te Dave. 9. kolovoza 14:22 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Max, poslao si mi jasnu poruku rime što odbijaš razgovarati sa mnom.

Kako to možemo riješiti? Totalno mi je nezamislivo da ti i ja ne budemo prijatelji. V. x P.S. Šaljem naše slike iz mog albuma. Posebno su mi dobre one s promocije. Kakva ti je to frizura? A tek jakna - uvijek si bio lud, kužiš? 9. kolovoza 14:37 Šalje: Vivienne Summers

Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Max, nazoveš li me u sljedećih pet minuta, vodim te na večeru u onaj pojedi-koliko-možeš kineski restoran. Ja častim. Dobit ćeš i jedan od onih crvenih koktela sa suncobranom. V. x 9. kolovoza 14:46 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Mogu objasniti... sve. x 9. kolovoza 15:07 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Molim te, Max. Možemo li se naći barem napola sata? x 9. kolovoza 15:28 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Ne budi takav šupak. Fališ mi. x 9. kolovoza 15:41 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

Da te ostavim na miru? Okej, neka bude, ovo je moja zadnja poruka. Zbogom. Zbogom, Max. 9. kolovoza 16:09 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly

Naslov: Re:

Zbilja si tvrdoglav kao mazga. To baš nije privlačna osobina. 9. kolovoza 16:17 Šalje: Vivienne Summers Prima: Max Kelly Naslov: Re:

A počinju ti i dlake rasti iz ušiju. E-mail vraćen. Sandučić pun. Čudan je taj zvuk zvonjave telefona u Irskoj. Zar im je telefon stalno zauzet? Ako nije, očito im treba vječnost da dođu do telefona. Kakva li je to kuća kad im toliko treba da stignu do telefona? Zovem i z Londona i strpljivo čekam da mi se netko javi tamo u nekom dvorcu usred Irske. „Halo?” javi se nervozni glas. „Halo, jeste li to vi, gospođo Kelly?” „Je li to ponovno osiguranje? Već sam vam rekla da kod nije bilo nikakvih nesreća!” „Ne, ja sam, Maxova prijateljica. Vivienne Summers... Jeste li to vi, gospođo Kelly?” „Reklo bi se.” „Pa ne mam sjećate li me se...” Nikakvog odgovora. „Upoznale smo se kad ste posjetili Maxa na fakultetu?” Muk. „Jednom sam bila kod vas za Novu godinu?” Bože, ovo nije lako. „Kako ste rekli da se zovete?” „Vivienne.” „Ne, ne, ne sjećam se.” ,,Oh. Zar me nikad nije spomenuo? Ta godinama smo prijatelji.” „Ne.” „Dobro. Dakle, tražim Maxa. Napustio je stan i otišao nekamo pa sam mislila da možda vi znate gdje j e.” Nema odgovora. Bože, kao kod zubara. Možda je spustila slušalicu. „Halo?” „Da.” „Ako vam se Max javi, hoćete li mu reći da je zvala Viv?” „O, Viv. Da, sad te se sjećam.” „Da, dobar dan. ”

„Ti si ona tamnokosa do koje Max prilično drži, je li?” „Da! Drži?” „Stalno te spominje.” „Znači, čuli ste se s njim?” „Ne ovaj tjedan. Da ti budem iskrena, on kao da nikad nije čuo za telefon. Kažem mu da nazove barem jedanput tjedno. A ni ne dolazi, uopće. Vidjeli smo ga prošle godine u lipnju - došao je zbog Siobhaninog vjenčanja, udala se za rođaka našeg prvog susjeda...” I tako krene punih dvadeset minuta: nabrojala mi je sve bolesti

Maxove tete Hilde, rekla kako njegovu sestru ne prestaju boljeti leđa nakon carskog reza. Oh, koliko ga vole. Oh, kako im nedostaje. Kao i meni.

27. Završeci/novi počeci Facebook grupa „Gdje je Max?”

Osnovne informacije: Potraga za izgubljenim ljubavnikom Kategorija: Ljubav, slomljeno srce

Opis: Je li bolje voljeti i izgubiti nego nikad ne voljeti? Mislim da nije. Ja sam Vivienne Summers i izgubila sam svoju ljubav jer nisam bila svjesna što imam. Došlo je do nesporazuma: on misli da sam ga izdala i otišao je. Moram ga pronaći. Ako ga   poznajete ili ste ga vidjeli ili ga negdje sretnete, hoćete li mu reći da mi je žao i da ga volim.

Profil traženog Ime i prezime: Max Kelly Spol: muškarac Nacionalnost: Irac

Datum rođenja: 5. travnja 1980. Mjesto stanovanja: London

Opis: visina oko metar osamdeset sedam, tamna kovrčava kosa, neuredan

Odjeća: što se zatekne na podu - traperice, hlače od trenirke, majice; izvan modnih trendova

Interesi: poezija, umjetnost, motori, gitara; dugi besmisleni razgovori

Omiljena riječ: recka Omiljena boja: cinober U skučenoj zagušljivoj sobi za sastanke na trinaestom katu čuje se prasak

Christiene žvakaće gume. Uvija ružičastosivu nit oko prsta i izvlači je ispred svog lica, a onda je nastavi žvakati. „Sviđa mi se tvoja frizura”, kaže. „Šišala si se?” „Odavno.” Prilazi i kruži oko moga stolca. „Ah, da. ” Ponovno pravi balon od žvakaće. „Bi li mogla prestati?” zagladim kosu na tjemenu.

„Je li to neka verzija irokeze?” „Ne znam što bi to trebalo značiti ‘neka verzija’.” „Hmmm”, uzdahne i sruči se u stolac pa protegne ruke širinom stola. „Dobro, Christie, daj da malo razmislimo. Kako ćemo prodati deset t isuća neetičnih svijeća?” „Nikako. Najebale smo.” „Da onda to napišem u izvještaju za Madežicu? ” Pravim se da pišem. „Najebale smo.” „Zašto sve mora biti etično? Ionako ništa nije etično. I kog briga.” „Briga je onu djecu koja ni za kakav novac, kao robovi, dvadeset četiri sata dnevno prišivaju dugmad.” „Da, ali ovdje je riječ o zatvorenicima koji izrađuju svijeće. Ionako nemaju što raditi.”

„Da i to zapišem?” Christie koluta očima. „Ovo ti je Barnes and Worth; tu se sve radi kako treba, zar si zaboravila? No uglavnom, Velevažna i Madežica ionako još ne znaju za taj neetični dio.” Pogledam u svoje bilješke. ,,A ni da tih svijeća ima deset tisuća.” „Oh.” Christie počne ljuštiti lak s noktiju. „Christie! Saberi se, dolaze za pola sata. Ovo nam je z adnja prilika da im pokažemo da nismo za otpad.” „Oh, Bože... ne znam. Ne znam. Možda zapravo jesmo za otpad ”, kaže i trlja lice.

„Mogle bismo stvar prebaciti na online prodaju pa neka se tamo dovijeka nude. Naveli bismo samo gdje su proizvedene.”

„To je rješenje!” vikne i lupi po stolu. „Genijalno!” „Okej, nazvat ću IT i vidjeti što se da učiniti.” Nakon desetak minuta stiže Michael, u svilenoj ljubičastoj košulji i uskim plišanim hlačama. Predstavim mu Christie; on joj znalački odmjeri stražnjicu, kao Ciganin konja. Sjedne do mene, prekriži noge i cupka stopalima. Prostorija se ispuni njegovim mošusnim mirisom. Uzme moj laptop i otvori našu online trgovinu.

„Kamo hoćeš da ih stavim?” „Što ja znam, pod Božić?”

„Zar nisi rekla kako želiš da se prodaju cijelu godinu...” Zavali se i nasloni potiljak na dlanove, Koljena mu nervozno poskakuju. ,,U tom slučaju treba ih staviti pod ‘Dekoracija doma’.”

„Eh, da, može, ‘Dekoracija doma’.” Prsti mu lete tipkovnicom. „Treba mi fotografija”, kaže. „Poslat ću ti mailom”  „Dobro onda, čest possible. Nije baš lako tek tako ih ubaciti - morat ću to objasniti kao grešku IT-a, a mi ne radimo greške. Činim to samo zbog tebe.”

„Hvala, Michael. Tvoj sam dužnik. ” Osmjehnem se. „Mislim na piće”, dodam, primijetivši da se obliznuo.

Krene prema vratima. „Ništa od toga, Vivienne. Bila je to prilika koja ti se više neće pružiti.” Dlanovima prijeđe svojim tijelom. „Stvarno?” „Da. Moji dani zavođenja odbrojani su. ” „Prava šteta.” „Tako je, Viv. Za sve one cure do kojih nisam stigao.” Značajno me pogleda.

„Znači da si zauzet?” umiješa se Christie. „Upravo tako, mlađahna Christie, a mislim da dobro poznajete kraljicu moga srca i slabina.”

„Koja je to?” „Zaručen sam s Marion Harrison.” Ova objava ostane visjeti u zraku jer Christie treba  nekoliko minuta da ukopča. „Oh, Bože! Misliš s Madežicom! ” zaciči ona. On prestane cupkati dok razmišlja o tom nadimku.

„Čestitam, Michael! Nisam imala pojma da ste vas dvoje... uh... ”, uletim ja.

„Radili one stvari? Da, već nekoliko godina, s prekidima.” Pogled mu odluta. „Čudno je kako se neke stvari prime čovjeka. Kamo god odem, uvijek se vraćam toj slatkoj...” „Dobro, dobro! Još jednom čestitam. ” Ustanem i ispratim ga do vrata. „Vidimo se.” Uperi prst u mene, a onda nacilja na Christie i načini zvuk kao da je opalio.

Dok pokušavam zatvoriti vrata za njim, uzima moju ruku. „Pozvana si na tulum povodom zaruka, lutko” , kaže i namigne mi.

„Hvala lijepa, Michael”, osmjehujem se na vratima sve dok ne zakorači u lift. A onda pokušamo osvježiti sobu uključivši klimu. Na trinaestom katu prozori se ne otvaraju, da se ne bi tko pokušao ubiti.

„Ne mogu vjerovati. Madežica se udaje!” kaže Christie. „Znam.” „Barem deset godina je starija od njega.” „Ukusi su zaista različiti.” „Viv, ako se ona udaje onda i za tebe ima nade.” „Baš ti hvala, Christie.” Osmjehnem se, ponovno utonuvši u svoju stolicu. „Slušaj, one stižu za desetak minuta. Dakle, izvijestit ćemo ih o novom asortimanu, a svijeće ubaciti negdje pri kraju.” „Može.” „Da pogledamo mape uzoraka. ” U pola posla smo, kad Velevažna i Madežica uplove u sobu. Madežica se smješka i bez riječi sjedaju na čelo stola. Velevažna ima na sebi relativno pristojne ljubičaste čizme s punom petom, u stilu sedamdesetih. Uputi mi hladan pogled.

„Vivienne”, kimne. „Christine.” Primijetim da na Madežičinom punašnom prstu nema zaručničkog prstena pa zaključim kako će biti bolje da joj ne čestitam. „Željele bismo za početak čuti izvještaj o onim skandinavskim svijećama”, započne Velevažna. Srce mi poskoči. Taj osjećaj panike već je gotovo postao sastavni dio mene. Duboko udahnem.

„Skandinavske svijeće?” promrmljam, „Da.” Podigne pogled. Svjetlost se odbije od njenih malih naočala i bljesne mi u oči kao munja. Priznaj, pomislim. Ispljuni. Propjevaj kao kanarinac. „Imamo ih deset tisuća na lageru.” Madežica se trzne i podigne pogled. „Deset t isuća?” upita. „Da. Tako je.” Pravim se da provjeravam bilješke, premećem po papirima. „Osim toga, izrađuju ih norveški zatvorenici.” „Zatvorenici?” upita Madežica. „Da.” „Zatvorenici?” kao jeka ponovi Velevažna. Što je njima? Imaju problema sa sluhom?

„Manji prekršaji, nisu ubojice ili silovatelji ni išta slično”, kažem. One me pažljivo promatraju. „Mislim, samo oni što kradu po dućanima ili muljaju s porezima... Da, taj tip prekršaja.” Odjednom me obuzima osjećaj olakšanja. Moj se pogled susretne s njihovim i osmjehnem se.

„Dakle, znala si za to. ” „Da, jesam.” Bože, ovo je katarzično! Istina - kakva novost. ,,A ipak si naručila deset tisuća?” „Zapravo sam ih ja naručila ”, priznaje Christie. „Trebala sam provjeriti to sa zatvorenicima. Ja sam naručila deset tisuća. ” Djeluje kao da će briznuti u plač. „A kako sam ja njezina nadređena i sama sam odgovorna. ” Osmjehujem se i sine mi zašto katolici odlaze na ispovijed. Uslijedi muk tijekom kojeg se uši Velevažne oboje grimizom.

„Pa, zaista ne znam što da kažem. Jeste li vi svjesne svog položaja? Toga da ste dobile sve opomene koje vam je uopće moguće uručiti?” pita. „Da, mislim da jesmo. Jesi li ti svjesna, Christie?” Christie kima, a Velevažna dramatično upre prstom u nju. „Christie, otpuštena si”, objavi. Christie pokušava doći do daha, kao da je dobila pljusku.

„Oh, vrlo dobro. Vrlo dobro. ” Zaplješćem. „Kladim se da već odavno čeznete da to kažete.” Ustajem, a u glavi zvoni. ,,E pa, meni to nećete moći reći jer ja dajem otkaz. ” Izbuljile su oči, kao dvije žabe. „Da, odlazim! ” Prebacim torbu preko ramena. „Tek toliko da znate, konkurencija je već nekoliko puta nudila Christie i meni da prijeđemo k njima. Mi smo u ovom poslu poznate kao ekipa iz snova’. Stoga nemamo potrebe sjediti ovdje i dati se vrijeđati od ovakvih poput vas. Hajde, Christie. ” Ona

oklijeva pa stane kupiti svoje stvari i čini se kako joj treba cijela vječnost da ih potrpa u torbicu, dok ja stojim i mrštim se začuđenim licima Velevažne i Madežice. „Hajde, Christie. Idemo potražiti neko sretnije nebo.” Nisam sasvim sigurna odakle mi to - iz mjuzikla  Jadnici, mislim -

ali zvuči dostojanstveno. Christie naposljetku obiđe stol i stane pored mene i tako se izgubimo, zajedno, visoko podignute glave.

Kasnije malodušno sjedimo u „Kruni” uz slavljeničku bocu chardonnaya. Vino je toplo i žuto kao pišalina. „Ali ako nam već nude posao... ”, započne Christie. Djeluje kao da su joj sve lađe potonule. „Ne nude. To sam samo tako rekla.” ,,Oh. Znači, ne smatraju nas ekipom iz snova?”

„Ne baš.” Potegnem povelik gutljaj vina. Ima okus po tekućoj glavobolji. Ona lomi ruke u krilu. „Nije bilo potrebe da to učiniš”, kaže. Čekam

da mi zahvali na altruizmu. „Hoću reći, sad ćemo dobiti šugava pisma preporuke, zar ne?” Nisam razmišljala o pismima preporuke. Sjedimo jedna do druge i zurimo u mračni pub. Neki starac za šankom ne prestaje vikati: „Osvojili smo zlatni pehar!” Podiže pivo, nazdravljajući. Promatram ga sve dok mi ne dojadi.

„Gledaj, Christie, ne trebaju nam preporuke”, okrenem se prema njoj. „Osnovat ćemo vlastitu firmu. Nazvat ćemo je Ekipa iz snova PR!” Sumnjičavo me pogleda. „Tko, samo ti i ja? ” „Zašto ne? Imamo znanje i veze. Možemo promovirati sve što zatreba. U stanju smo prodati jestive gaće.” „Možda bismo se mogle obratiti Ann Summers 13”, kaže. „Dobra ideja. Mogle bismo lansirati cijelu liniju jestive opreme. „Aha.” „A bit ćemo bolje nego ikad jer ćemo raditi za sebe.” Podignem čašu. „Za Ekipu iz snova PR. ” „Za nas!” Kucnemo se pa sjedimo i razmišljamo o tome. Zastrašujuće. „Imam ideju za naš prvi projekt. Riječ je o PR kampanji”, okrenem se i pogledam je. „Moram nekoga pronaći.” Kad izađemo iz puba već je kasno. Nazovem bolnicu i razgovaram sa sestrom koja misli da Nana nije na njezinu odjelu. Tražim zatim Rega, ali ona odgovara da ga nije vidjela. Čudno. Odlučim nazvati kasnije, nadajući se da ću dobiti nekoga tko je u tijeku s onim što se zbiva. Jedino što želim je poći kući. Sinoć kad sam se vratila, žonglirajući da mi iz ruku ne ispadne Dave, pet limenki Whiskasa i posuda za mačji pijesak, bila sam tako umorna da sam se samo srušila u krevet. Veselim se što ću napokon biti sama u vlastitu prostotu.

S velikim olakšanjem okrenem ključ u bravi. U stanu vlada tišina. Virnem u boravak.

„Dave! Gdje si, maco?” Na stoliću je poruka. Bacim torbu na sofu i podignem papir prepoznajući Robov nečitki rukopis.

13

Ann Summers - irska tvrtka koja prodaje seksualna pomagala i potrepštine.

Viv,

 želim ti reći da si napravila veliku pogrešku. Ti si šašava cura. Ja sam ono najbolje što ti se ikada dogodilo i što će ti se ikada dogoditi. Želim da  znaš dvije stvari: 1. Nikada više nećeš naći muškarca poput mene - takvog koji je spreman pružiti ti sve.  2. Ovo je definitivno zbogom. Nemoj misliti da ću se vratiti - uprskala si stvar. Svršeno je. Nemoj mi dopuzati i tražiti da se vratim. Želim ti sreću u životu. Kad budeš razmišljala o meni, sjeti se da sam te volio, a da si ti sve to odbacila!  Rob Pustim da mi glava klone na naslon sofe i promatram trake ulične rasvjete koje se probijaju kroz rolete. Dave došeće u sobu i sjedne mi do nogu pa uredno omota rep oko šapa, trepće na mene i počinje presti. „Djeluješ jako zadovoljan sobom. Što si radio cijeli dan?” Zgužvam poruku i hitnem je na drugi kraj sobe. Dave jurne za njom, malo se

posklizne i prednjom šapom je odbaci pod stolić. Zazvoni telefon i uključi se automatska sekretarica.

„Viv? Rob je. „Slušaj, zečiću, moramo razgovarati. Nazovi me. ” Dave ponovno zatrepće. „Znam... da nije tragično bilo bi smiješno”, kažem. Skoči na sofu i počne je grepsti bijelim pandžama. Gurnem ga na pod, ali smjesta skoči natrag i ritmično grebe kožu sofe. „Ne radi to.” Prestane i čini se da časak razmišlja o toj rečenici prije nego što nastavi. „Zašto si ne odeš lizati dupe? ” zbacim ga i pođem se presvući. U spavaćoj sobi je kaos; pernati jastuk razde ran je kao trbuh izmrcvarene ptice, a moj svileni kućni kimono iskidan na trakice. Dave bešumno stiže za mnom. Sjedne mi do nogu i doima se začuđeno. Podignem kimono.

„Dovraga Dave! Ovo je koštalo gotovo sto funti! ” Limunaste oči prate trakice svile što se njišu. „Kako ćeš mi to platiti, a?” Šutnem jastuk. „ A ovo mi je bio najdraži jastuk.” On šapom dočeka pero u letu dok ja klečim i skupljam ostatke. „Slušaj, čupane, da to nisi ponovio, dobro?” Jedno mu se pero zalijepilo za njušku i pokušava ga pojesti. „Da ti kupim nešto za oštrenje pandži ili što?” Razmišljam kako bi se to najbolje dalo raščistiti i

odlučim sve pomesti u vreću. „Šic!” istjeram ga iz sobe; šmugne podvijena repa i sakrije se pod stolić. Obilazim stan i gledam je li što zaostalo za Robom. Takvo je olakšanje riješiti ga se, ne mogu vjerovati. Voljela sam ga... ne, bila sam

opsjednuta njime. Mislila sam da ću biti uznemirena, zabrinuta za budućnost. Za budućnost s kojom sam upravo suočena - bez posla, uskoro i bez love, gotovo bez prijatelja, bez muža. Dopustim da mi se riječ ‘usidjelica vrti po glavi... Ne, i dalje osjećam veliko olakšanje. Zapravo je čovjek usamljeniji kad je s krivom osobom nego kad je sam. Kad si sam imaš nadu i vlastiti mir. Kad si sam, još se sve može dogoditi, ti si za upravljačem; možeš naučiti akrobacije na trapezu, izbušiti si nos ili pupak, kombijem otputovati u Gvatemalu, praviti sendviče sa zaleđenim ribljim filetima za večeru. Krenem do frižidera, eksperimentirajući s mislima, istražujući bole li me. Rob s nekom drugom... ništa. Nekom koja gura kolica? Bože, bio bi grozan otac! Naletjeti na njega dok se vraćam iz teretane, sva znojna, a on s nekim supermodelom i njihovim djetetom, a? Natočim si čašu vode. Uh, da, u tom scenariju nešto boli, ali to nešto nema veze ni s njim ni s

djevojkom već samo sa mnom; sasvim je podnošljiv bez onog znojnog dijela. Pojavi se Dave i s nadom pogleda prema frižideru, bijele prednje šapice uredno drži jednu do druge. „Što je? Nisam tebi govorila.” Dobacim mu ljutit pogled i on tiho zacijuče. Stavim mu mačju hranu na tanjurić i počne presti pa razvlači komade mesa po podu.

„Uopće nemaš nikakve manire”, kažem mu. „Kao ni gazda. ” Tvoj dragi, seksi gazda. Kako bih se osjećala da izgubim Maxa? Da naletim na njega dok je s drugom? Očajno. Nezamislivo. E pa, neću ga izgubiti. Odjurim do laptopa, otvorim svoju stranicu i počinjem pisati blog namijenjen njemu.

Završavam brišući suze. Da je on ovdje, sve bi bilo bolje. Objavim tekst na blogu i čekam. Ali čemu se nadam? Čudu? Neće se pojaviti na mojim vratima s golemim buketom ruža. Uključim televizor da zaboravim nijemi telefon, a onda pretražujem  kuhinju ne bih li našla što za jesti. Pronađem krekere kojima je istekao rok i vrećicu slanih štapića pa legnem na sofu i mijenjam kanale. Dave mi legne na trbuh i dijelimo grickalice. Osjećam kako se opuštam dok mu milujem glavu; ovije nas umirujuće raspoloženje. Upravo smo se zadubili u emisiju o neugodnim dlakama po tijelu kad zazvoni telefon. Ukočim se. Da nije Max? Mogao bi biti on. Pročitao je poruku i stiže. Bacim se na telefon.

„Vivienne?” kaže mi poznati glas. „Nana! ” „Bok, ljubavi.” „Kako si?” „Dobro. A kako si ti, mila moja? ” Glas joj zvuči slabašno. „Tako sam sretna što te čujem.” Nasmije se, a smijeh prijeđe u kašalj. „Kad si se probudila? Željela sam biti uz tebe.” „Jutros. Nisam znala gdje sam. Morali su mi obaviti još neke pretrage, tako da su me prebacili na drugi odjel. Ovdje je ljepše, nema toliko starih prdonja, znaš?”

„Ne mogu vjerovati da si to ti. Znaš, jako si me uplašila.” „Znam. Žao mi je, mila.” „Ne, ne, nisam mislila... Nisi ti kriva. Joj, jedva čekam da te vidim.” „Kažu da će me sutra možda pustiti. ” „Jesi li sigurna? Nije li to malo rano?” „Bože, ne. Jedva čekam da izađem odavde, a osim toga trebaju im kreveti za sve te starčiće. Čim se probudiš, dobiješ nogu. ” Zvuči kao stara ona, samo promuklije. Dođe mi da zaplačem od olakšanja, „Dobro, ako se ti osjećaš dovoljno snažno... ali, ne bi li t e doktor trebao držati na oku? ” „Imam doktora Begga iz ćoška. ” „Ali hoćeš li ga pozvati ako zatreba? Reg mi je rekao da mu nisi dala da pozove liječnika.” ,,Oh, da, mislim da sam naučila lekciju. ” „Dobro, jer besmisleno je biti tako tvrdoglav. Kad si boles na, bolesna si.”

„Viv?” „Da.” „Želim ti nešto reći, ali obećaj da se nećeš ljutiti.” „Dobro.” Što je učinila? Oporučno ostavila kuću Društvu ljubitelja mačaka? „U subotu se udajem.”

28. PRVI BLOG ZA MAXA - GDJE SI? Prošla su četiri dana i četiri sata. Sjećaš li se kako si rekao da ako se ma koji od nas za dvadeset četiri sata ne javi onom drugom, to može biti samo zato što je mrtav i ovaj mu mora doći provaliti vrata? Bila sam kod tebe, ali tvoja su vrata željezna s dvostrukim bravama, a kod sebe sam imala samo rašpicu za nokte. Pred zgradom ti nema motora, tako da

znam da nisi mrtav. Gdje si? Ubija me ta neizvjesnost, a ako umrem, tko će provaliti u moj stan? Napunila sam tvoj pretinac govorne pošte... i tvoj sandučić elektroničke pošte. Zvala sam tvoju majku. Kad smo već kod toga, moli te da je nazoveš. Osnovala sam ti vlastitu Facebook grupu! Znam da ti se to neće svidjeti, ali vratiš li se, zatvorit ću je. Kidnapirala sam Davea i već požalila - nemoguć je i poludivlji. Možda mu naprosto fališ. Meni jako fališ. Sve bih dala samo da ti čujem glas. Jela bih i pržena jetrica. I pjevala pred publikom.

Čitaš li ovo, moraš priznati da se trudim! Prestani se ljutiti. Ili, ako ne možeš oprostiti, možda da me nazoveš i izvičeš se. Samo mi, molim te, nemoj ovako uskraćivati ljubav. Volim te. Sad to znam i žao mi je što prije nisam znala. Zaista te volim, Max. Vx Sutradan rano ujutro stižem kod Nane. Unjezinoj ulici još je tiho. Nekoliko puta pokucam i pokušam otvoriti vrata. Nisu zaključana pa

uđem. „Ja sam!” pogledam se u uramljenom zrcalu u hodniku i popravim kosu. Umišljam li ja to ili je ova kuća poprimila karakterističan starački miris? Neka kombinacija antiseptika i plijesni. Iz torbe vadim bombonijeru i vrećicu naranči da ih dam Nani. „Jutro? ” Krenem u prizemlje, u kuhinju, i na pola puta me dočeka Reg. Nastupi nelagodan trenutak kad oboje u isti mah zakoračimo ustranu. „Da zaplešemo?” kaže. „Ne na stepenicama, Reggie!”

Okrene se i krene dolje, s više pomnje nego što sam mislila da mu je

potrebno. Gledam izbrazdanu kožu na njegovu vratu i odjednom mi se čini krhkijim. Probode me stid zbog toga kako sam se ponijela prema njemu.

„U vrtu je”, kaže mi kad stignemo pred kuhinju. „Da ti uzmem ovo?” Ne znam što bih rekla. „Je li... je li dobro?” „Zdrava ko dren. Zapovijeda više nego ikad! ” Nasmije se i pogledi nam se susretnu; djeluje kao da se ustručava. „Čestitam”, kažem. „Hvala, Vivienne.” Podigne bradu kao da očekuje udarac. „Hoću reći, jako mi je drago zbog vas oboje.” „Hvala ti. I njoj će biti drago kad to čuje. ” Pogleda me ravno u oči i vidim da su njegove lijepe, tamnoplave.

„A i htjela sam reći... žao mi je. Tamo u bolnici, znam da sam bila neugodna prema tebi. Mislim da je to bilo, znaš, od šoka...” Potapše me po ramenu. „Ne moraš mi objašnjavati. Idi k njoj. Željno te očekuje.”

Vrt se preobrazio od onog toplog lipanjskog dana kad smo Max i ja bili ovdje, Dvorište je pometeno, trava ošišana, a ruže u punom cvatu. Uz rub travnjaka posađeno je novo cvijeće i grmlje, jarkih boja. Nad dvorištem su postavljene letvice uz koje se penju ruže. Čak je i kameni anđeo očišćen. Reggie si je dao truda. Zastanem na vratima da mi se oči priviknu na sunce, a onda je ugledam, majušni, mršavi lik u kolicima, u sjeni kruške. Stisne mi se grlo kad se sjetim zadnjeg susreta - nje i Maxa, njihovih koktela i šašavih šešira. Priđem joj, pazeći da mi lice ne oda

osjećaje. Njezino ispijeno, krhko tijelo još je šokantnije u ovom vrtu koji pršti životom; slično je sasušenu listu što je pao na netom izniklu travu. Gledam skvrčene prste i tanku kosu. Iako je vruće, preko nogu ima prebačen kukičani šal jarkih boja. „Nana.” Okrene se, lice joj je žuto kao vosak. „Viv!” Kleknem pred nju i uzmem njezine ruke u svoje. „Zdravo. ” Osmjehne se i makne mi pramen s lica. Ne znam kako se odnositi prema njoj. Lupnem po kolicima. ,,A što je ovo?”

„Ah, znam. Nije baš modni dodatak za buduću mladenku, zar ne? ” „Možda uđe u modu,” Osmjehne se i preleti me pogledom. „Smršavjela si”, primijeti. „Ne koliko ti”, kažiprstom i palcem obujmim joj zapešće. ,,Ne. Pa... ”

Nagnem se da poljubim meku kožu njezina obraza. „Dobrodošla kući, Nana. I, čestitam.”

„Hvala ti”, zastane. „Drago mi je što se veseliš zbog nas, Viv. ” Pogledam je u oči i uhvatim iskricu sreće. Iskricu veselja. „Hoću reći, malo jest naglo, ali...”

„Eh, katkad je potrebno da te nešto ovako prestraši pa te podbode šilom u dupe.”

„Valjda. ” Stazicom nam prilazi Reg noseći poslužavnik s pićima. Odloži ga na stube, a onda se prepiru oko toga treba li donijeti stol pa on ode po njega

pjevušeći sebi u bradu. Nana primijeti da ga proučavam dok se udaljava. „Jako dobar čovjek, znaš. Nježan. ” Osmjehnem joj se. „Ima u njemu još nekoliko dobrih godina.”

„Ne brinem se ja za njega”, stisnem joj ruku. „Onda ne brini ni za mene”, pobuni se kao da nikad u životu nije bila bolesna.

„Dobro, kad ti tako kažeš, neću. Ali mislila sam da ću se ja udati prije tebe.”

„Pa da. Ima li kakvih vijesti od onog Roba?” „Ne, s tim je gotovo.” Osmjehnem se Regu koji se vuče prema nama noseći stolić. Stavlja ga do Naninih kolica i okrene se da joj doda piće. „Ne taj stol, Reg! Mislila sam na onaj iz kuhinje “ On zakoluta očima prema meni. „Je li tko za voćni punč?” pita podižući vrč. ,,A nisi napravio Pimm’s?” pita ona. „Ne, ljubavi, rekli su da ne smiješ piti alkohol - dobro znaš.” Ona otpuhne i zagleda se preko travnjaka. „Pogledaj te šljive!” Okrenemo se da vidimo kamo pokazuje. „Kako je rodilo!” Ustanem, uzmem čašu od Rega, a drugu dodam Nani. „No, pa da nazdravimo ”, kažem. „Za tebe, Nana i za tebe, Reg i za ljubav.” Pogledaju se i osmjehnu i u tom osmijehu vidim odsjaj velikog

prijateljstva, ljubavi dvoje ljudi koji se dobro poznaju. Podignem čašu: „Nazdravljam i sebi... da pronađem svoju ljubav, ma gdje bila. ” Ispijamo sok.

„Ovo zapravo nije loše”, Nana iskapi svoje piće. „Premda ne bi škodilo malo džina.”

„Dakle vjenčanje”, kažem. „Jeste li rezervirali balon za letenje?” „Eh!” nasmije se ona. „Bojim se da su kolica malo preteška za to.” „Gdje će se održati?” „Onaj službeni dio kod matičara, ali pravi obred bit će ov dje. Ovo je naša katedrala.” Reg rukom pokaže vrt. „Svoj ćemo zavjet izreći pod ovom pergolom s ružama; ovdje ćemo postaviti klupe za uzvanike, znaš, tako da sve podsjeća na neku vrstu oltara.” „Savršeno.” „Viv, ti ćeš me predati mom mladoženji, može?” pita Nana. „Jasno.” „Bojim se da ćeš me morati dogurati u kolicima.” „Nema problema. Hoćemo li uvježbati?” Uhvatim ručke kolica i provezem je po vrtu. Lakša je nego što sam očekivala i u prvi mah previše upnem pa je trznem naprijed. „Možemo izvesti i tvoj prv i ples, ako hoćeš.” Zaljuljam je u stranu. „A što ako se u zadnji čas predomisliš? Mogle bismo imati neki signal, na primjer digneš buket, a ja te naglo okrenem i damo petama vjetra? ”

„Do toga neće doći!” vikne i zakašlje se. Dugo kašlje. Reg joj dodaje salvetu i ona je pritisne uz lice, a onda pažljivo umota nešto u nju. „Koliko dugo ćeš biti u kolicima?” „Dok ne ojačam.” „Znači, uskoro se dižeš”, kažem. „O da, uskoro.” Osmjehne se. Kad otvorim vrata svog stana već je kasno popodne. K Nani sam otišla rano i nisam razmaknula zavjese. Zaudara po mački. Dotrči Dave i pokuša zbrisati između mojih nogu i vrata. Uhvatim ga na stubištu i povučem natrag. Njegova posuda s pijeskom je prepuna. U sudoperu sude.

Razmaknem zavjese u spavaćoj sobi i kroz prašnjavo stakl o nahrupi sunce. Barem nije ništa uništio, nadam se. Ne volim ovaj stan. Košara za rublje s razvaljenim poklopcem, kupaonica bez prozora i tuš što curi.

Prostor nije loš, ali nije ono što sam htjela u životu. Zamišljala sam veliku četvrtastu kuhinju s golemim stolom, djecom i psima. Da, to sam zamišljala s Robom. Sada kad sam shvatila da volim Maxa, život mi se čini zlatan i uzbudljiv, pruža se preda mnom pun mogućnosti. Ako ga uspijem naći i ako me još voli... Sjednem na naslon sofe.

A što ako me više ne voli? Prisjetim ga se onakvog kakav je bio prilikom našeg zadnjeg susreta - ne u galeriji nego prije toga, kad je sve

još bilo dobro. Rekao je da će me uvijek voljeti. Ali kad pomislim na izraz njegova lica, tamo u galeriji, oblije me stid. Povrijedila sam ga. A nisam to

željela. Gledam oko sebe nered i mrzim se zbog toga pa počnem skupljati vrećice čipsa ostavljene pored sofe. Nikad ne bih mislila da ću vlastitu baku otpratiti do oltara - ali kakve veze ima to što ja mislim? Mislila sam da želim Roba, mislila sam da je Max beznadni luzer. Mislila sam da je ovaj stan kul i otkačen. Primijetim tragove pandži na nozi stolice. Mislila sam da bi bilo zabavno imati mačku. Očito se ne mogu pouzdati svoje misli. Uputim se u kuhinju. Grozno je što ovdje nikad nema ništa za jesti.

Otvorim frižider i izvučem staklenku nečega što je jednom bilo riblja pašteta. Podignem poklopac i zapahne me užasan smrad. Bacim staklenku u vreću za smeće, Pronalazim još nekoliko nepotrebnih stvari pa i njih bacam. Na kraju ispraznim posud u s mačjim pijeskom. Uzmem novčanik i odvučem vreću dolje, u kontejner za smeće. Zaokrenem iza ugla, u minimarket, i tamo počnem krcati kolica svime što mi padne pod ruku - kavom, mlijekom, keksima, mrkvom, rajčicom, ni sama više ne znam čime - svime što može poslužiti kao hrana. Uzmem fino vino, ne najjeftinije koje mogu naći. Ubacim i nekoliko sredstava za čišćenje na kojima piše ,,TUC”. Upravo to mi treba - malo tucanja u životu. Dodam i nekoliko žica za ribanje pa krenem prema blagajni. Čekam dok mlada blagajnica s otkačenom frizurom zalizanom prema natrag i tetovažom na vratu polako provlači svaki predmet ispod skenera.

„Devedeset dvije funte i dvadeset centi”, promrmlja ne dižući pogled. „Opaa, sredstva za čišćenje su skupa, a?” kažem i odjednom me obl ije znoj. Ona me blijedo gleda i glasno žvače gumu dok ja stavljam karticu u aparat i ukucavam PIN, pokušavajući izračunati imam li na tom računu dovoljno novca. ,,PIN OK” , piše. „Izvucite karticu.” Odnesem stvari kući, stavim čajnik na plin i prihvatim se čišćenja. Odsad preuzimam kontrolu i sve će biti bolje, Poravnam posteljinu, poprskam školjku sredstvom za čišćenje i od njega mi zasuze oči. Imam stvari pod kontrolom. Pronaći ću ga. Napunim kuhinjske elemente paketićima i limenkama. Napravim čaj i uključim laptop da vidim što ima na Facebooku. Grupa „Gdje je Max?” broji već sto dva prijatelja! Uglavnom vrlo romantični ljudi koji misle da sam slatka i žele mi uspjeh.

Provjeravam svoju Facebook stranicu. Pozvana sam na Michaelovu zabavu povodom zaruka. Ali ne mogu otići i suočiti se s Madežicom nakon onog dramatičnog otkaza. Ipak, zbog neke čudne odanosti Michaelu, prihvatim. Provjeravam mailove. Ništa od Maxa, nigdje. Ako je negdje na nekom art-putovanju gdje se duri i kontemplira, moguće je da nije ni vidio moj blog i Facebook stranicu i da nema pojma da ga volim. Nema blage veze o tome što se događa na Facebooku, a sumnjam da je odlazio na moju internetsku stranicu nakon onoga što se dogodilo. Treba mi nešto drugo, nešto veće. Nazovem Christie i dogovorim o susret u

slastičarnici u koju ona zalazi. Primjećujem da su u modi cup-cakesi. U izlogu su pastelni, poslagani na starinske staklene stalke za torte. Unutra su stolovi prekriveni stolnjacima cvjetnih uzoraka i raznobojni drveni stolci sa sjedalima u obliku srca. Ovo se mjesto zove „Ludi Šeširdžija”; svi čajnici su pregolemi.

Čajana je puna jednako tako golemih žena, pomalo luckastih i infantilnih. Među njima sjedi Christie u vrućim hlačicama od trapera, dugom prsluku sa šljokicama i visokim boksačkim tenisicama. Podigla je kosu na vrhu glave i omotala je nekakvim narančastim zavojem. „Christie, krajnje je vrijeme da prestaneš čitati Vogue”  „O bok! Bok!” Poljubi zrak s moje lijeve i desne strane. „Ne, Viv, ti vjerojatno ne shvaćaš ovaj look, ali to ti je ravno s modne piste. Sjećaš se mog frenda Nigela?” Prisjetim se uništene pernate haljine, one koju ću otplaćivati do kraja života. ,,E pa ima reviju na faksu, ovo mu je jedna od kreacija.”

„Hm, ti je dakle promoviraš. Znači li to da ću nagodinu i ja biti tako odjevena?” pogledam onaj povez na glavi. „Možda. Ali u razvodnjenom obliku. No uglavnom, nabavljači modnih kuća dolaze na te revije. Topshop je bio na Nigelovoj... Oooh, daj da ti donesem kolač.” Skoči na noge i gledam je kako živahno naručuje. I drugi je gledaju. Christie ima sposobnost privući pažnju ma gdje se pojavila. Zgodna je cura, ali nije riječ samo o tome... ljudi su zatečeni, jednostavno ne očekuju nekoga poput nje. Pitam se bi li se taj talent dao iskoristiti. Nigel, dizajner, očito ga je prepoznao kad joj daje sve te svoje modele za nositi. Šljokice na prsluku blistaju dok uzima poslužavnik kojem na sredini balansira smiješni točkasti čajnik i vrckavo se vraća k stolu. „Ove šljokice...  trebale bi imati neku poruku”, prokomentiram. „Poručuju: blistaj, blistaj!” „Mislila sam da bi mogle imati neku poruku za nas, za kampanju pronalaženja Maxa. ”

„Traži se... visoki Irac.” Zamisli se. „Da. Ili nešto jednostavnije kao: ‘Gdje je Max?’“ „Misliš, da stavimo dizajnerske prsluke za osamsto funti sa šljokicama koje poručuju: ‘Gdje je Max?’ Zvuči kul.” „Ne. To sa šljokicama možda i nije najbolje, nekako drugačije.” „Ove su našivene rukom”, potegne jednu izvučenu nit i tkanina zatreperi kao riblje ljuske. Na um mi padaju svakojake ideje. Zamišljam veliku kampanju,

modnu reviju praćenu TV kamerama... ali sve bez novca. Christie natoči čaj. „Majice.” „Tako je.” „Majice na kojima bi pisalo ‘Gdje je Max?’ Ne šljokicama već nečim sjajnim. Tvoj frend Nigel mogao bi nam to napraviti i uvrstiti u svoju reviju.”

„Hm... ne znam bi li htio. ” „ A onda bi ih kupio Topshop i bila bi to golema kampanja.” „Zašto bi ih Topshop kupio?” „Nisi li rekla da on ima revije za Topshop?” „Da, ali...” ,,A oni vječito promoviraju nove ideje.” „Pa mogla bih ga pitati.” „Zamoli ga, Christie. Spavaj s njim.” „On je homić.” „Nek tvoj cimer spava s njim.” „On nije homić.” „OK, ne znam, samo... smisli nešto! Ideja je predobra da bi se tek tako odbacila.”

„Dobro.” Iz torbice vadi blokić Hello Kitty i isto takvu kemijsku i počinje bilježiti. Glava Hello Kitty zasja svaki put kad započne novu riječ. Ja sjedim u čudu. „Zgodna kemijska.” „Ah, ja ti volim pribor za pisanje, a Hello Kitty je tako slatka! ” Mršti se na papir. „Samo Gdje je Max?’ To je sve što želiš reći?”

„Možda bi na leđima moglo pisati ime naše firme ili samo logo PRES?” Nabere nos. „Pa to zvuči kao da smo novinari.” „Okej, onda ne.” Zaklopi blokić i blago mu miluje korice. Pijuckamo čaj, a Christie se zabavlja kolačićem s limunom. „Dobro, sljedeći zadatak je natjerati nedjeljne novine da napišu nešto o našoj potrazi kad već budu pisali o www.nikadneguglajprekid. com... to ću ja preuzeti na sebe.” Izvadim mobitel i napravim bilješku za sebe. A onda se zagledam kroz prozor „Ludog Šeširdžije” i pogled mi padne na nekog tipa na ulici. Preplavi me uzbuđenje. Visok je, ima tamnu kovrčavu kosu i   stoji zagledan u izlog nasuprot nas. Izblijedjele traperice, stare čizme... sliči Maxu. Zapravo, to  jest Max. Je li moguće? Ustajem. Da... široka ramena, način na koji stoji, kao ukopan. Bože, pa to je on. Počnem lupati o staklo. ,,Max!” vičem. ,,Max!” Ponovno lupam, jedanput, dvaput, treći put pa jurnem prema vratima, pred sobom odgurujući stolice. A onda se tip

okrene i osmjehne i uhvati za ruku djevojčicu koja je izašla iz dućana. Pogleda me, malo zbunjen, očito zdvojan bi li mi mahnuo. Odluči ne učiniti to jer me ne poznaje, i oni se udalje, a ja ostanem stajati s obje ruke na prozoru, kao kakav šenuli pantomimičar. Polako se okrenem prema slastičarnici i dar govora mi se vrati. Kimnem ženi u pregači s volanima koja stoji za pultom. „Oprostite, ja... mislila sam da je jedan moj znanac.” Ona mi se osmjehne s neuvjerljivim razumijevanjem. Dvije žene koje sjede za stolom do prozora pilje u mene. „Dobro, predstava je završena. Možete se vratiti kolačima ”, dobacim im u prolazu, zaobilazeći ih, i krećem pre ma svome stolcu. Dok se spuštam na

njega, čavrljanje ponovno živne. „Dobro”, kaže Christie, „stvarno je krajnje vrijeme da pronađemo tog tvog čovjeka.”

29. DRUGI BLOG ZA MAXA - MISLILA SAM DA SI ONO BIO TI Broj dana otkako te nisam vidjela: 26 Jučer mi se učinilo da sam te vidjela. Tip je jako sličio tebi. Isti stil odijevanja, ista furka. To bi značilo da ti imaš neki stil, a oboje znamo da nemaš. Kako bilo, zaklela bih se da si to bio ti... napravila sam budalu od sebe u slastičarnici dozivajući te. A kad se okrenuo i kad sam vidjela da to

nisi ti, bila sam totalno razočarana. Moram se naći s tobom. Hoćeš li u pubu? Mogli bismo naručiti džintonik i čips. Ili ostati u... Nema veze. S tobom bih najradije sve, ali bilo bi mi dovoljno i samo ti čuti glas. Bi li me mogao nazvati? Nećeš vjerovati, ali Nana se udaje za Reggieja. Pozvan si. Ove subote.

Znaš da ne prihvaćam ne kao odgovor i to ti se uvijek sviđalo kod mene. Eto, započela sam kampanju da te pronađem. Znam da zvuči melodramatično i kao iz jeftinog ljubića, ali moram nešto poduzeti. Moram te navesti da uvidiš istinu. Rekao si da ćeš me uvijek voljeti i da odluka ovisi o meni, ali to nije istina. Ti si taj koji će odlučiti. Bit ćeš to ti, Max. Volim te. Vx P. S. Imaš petsto prijatelja na Fac ebooku Lucy stoji pred golemim zrcalom u pozlaćenoj rami, u vjenčanoj

haljini bez naramenica, a ja sjedim na sofi s pola boce šampanjca kojima nas kuća časti - pa, ne baš časti, jer smo dogovoreni sastanak platile dvadeset funti. Kroz zvučnike dopire glas Shanie Twain „You ’re Still the One” 14.

„Mislila sam da ćeš imati korzet i bijele mrežaste čarape?” kažem. Lucy se okrene i preko ramena pogleda u zrcalo. Haljina se na leđima vezuje satenskim vrpcama. Podigne kosu i širom otvori oči - izraz lica za 14

„You’re Still the One” (Još uvijek si ti taj)

zrcalo. Okruglasta žena u tamnoplavom kostimu dotrči do nas i poravna donji dio haljine.

„Prelijepa haljina”, kaže Lucy. „Jest ”, složim se. „Hoćeš li šampanjca?” Promatra svoj odraz i vidljivo je zadovoljna, ruke je odmakla od tijela, kao balerina.

„Od čega je? Divan materijal.” „Kao da je svila ili saten.” „Presijava se, zar ne? Koja je to boja, što bi rekla? Sedefasta? ” Miluje suknju.

„Sedefast a? Onda bi to bila prljavo bijela, zar ne? ” „Što je tebi?” namršti se u zrcalo. „Ništa. Kako to da si odustala od korzeta?” Okruglasta žena se vraća s bisernom tijarom i velom i Lucy se malo nagne da joj ih prikopča. Sad joj s glave visi kruta čipka, poput poluotvorenog kišobrana. Vršcima prstiju ovlaš dotakne rub. Debeljuca se popne na nekakav pijedestal i namjesti veo preko Lucyna lica. Lucy

zakorači prema zrcalu i suknje joj ponovno treba namjestiti i popraviti da oblo padaju.

„Oprostite”, kažem, „bismo li mogle probati neku blještaviju tijaru? ” Debeljuca sitnim koracima odcupka plišanim ružičastim sagom u prostoriju s modnim dodacima.

„Misliš da je potrebno da bude još blještavije?” pita me Lucy. „Ne, samo sam je se htjela riješiti na koju minutu. A i ona je valjda na rubu snaga od tolikog popravljanja haljine.” Lucy me gleda ispod vela. „Vidiš li me?” pitam.

„Vidim, ali jedva. Čipka je gusta i protkana sićušnim oceanskim perlicama.”

„Ah, da. Odakle su te oceanske perlice? ” „Nemam pojma. Ali lijep veo, zar ne? Sviđa ti se?” „Prodaju li ovdje i korzete za mladenke?” „Viv! Daj već jednom prestani s tim jebenim korzetima, može?” „Samo te pokušavam spustiti na zemlju.” „Bili smo pijani kad smo to rekli! Zar si zbilja mislila da će Reuben doći u vrućim hlačicama?”

„Nemam pojma, ne poznam ga dovoljno. Ja sam sebi kupila kratke hlačice - i čizme.” Prasne u smijeh. „Isuse, daj mi skini ovo s glave!” Kad se debeljuca vrati, ja sam na pijedestalu i pokušavam ispetljati tijaru iz Lucyne kose.

Ona preuzme taj zadatak i Lucy se izvuče pomalo srdita i zajapurena, raščerupane, pohotničke frizure. „Viv, hoćeš li se, molim te, probati koncentrirati? Znam da ti je sigurno teško biti ovdje nakon što si izvisila...” Bacim pogled na

debeljucu. Zraci tihim zadovoljstvom. „Ali sad nije riječ o tebi i trebala bi mi pomoći.” Lucy je na rubu suza i odjednom se osjećam loše. „Oprosti. To je vjerojatno zato što sam usidjelica. Mi se ne snalazimo najbolje u dućanima s vjenčanicama.” „Znam da si usidjelica!” „Dobro. Ne deri se.” „Ali ne možeš li na pola sata prestati žaliti samu sebe? Zaista bi mi dobro došlo tvoje mišljenje.”

Dignem se sa sofe i stanem iza nje, pred zrcalom. „Zanima te moje mišljenje?” Potajno mi je drago što joj je stalo do toga što mislim; u prvi mah pomislila sam da me je pozvala da mi nabija na nos to da je uspjela u

nečemu u čemu ja nisam. „Zato sam te i zamolila da dođeš. ” „Eh, sad kad ti je kosa ovako neuredna, haljina djeluje fantastično. Sve skupa nije previše ‘namješteno’. Staviš li veo, morala bi izabrati neku seksipilniju haljinu - da više sličiš sebi.” Zabaci kosu unatrag. ,,U pravu si.” Promatra se iz poluprofila. „Ka d si u pravu, u pravu si.”

Odmjerim je od glave do pete i kimnem. „Djeluješ super i lijepo na seksi način, i to nemarno, kao da nisi uložila neki osobiti napor.” „Znači, ovo je prava haljina, ha? ” „U ovoj kombinaciji mislim da je.” Suze joj navru na oči. ,,O Bože”, uzvikne. „Moja vjenčana haljina!” Nanjušivši prodaju, debeljuca pohita k nama. Podigne ruku i stavi

dlan pred Lucyne oči. „Želim da zamislite kako je ovo dan vašeg vjenčanja...”, dahne tonom kao da će ispričati bajku, s tragovima američkog naglaska. „To je najvažniji dan u vašem životu. Vaša frizura i šminka savršeni su, izgledate prelijepo, oko vas se širi miris vašeg najdražeg parfema.”

Špricne nešto u zrak. ,,U rukama držite čaroban buket i stojite pred ulazom u crkvu.” U zrcalu vidim da sam zinula pa se vratim na sofu i strusim šampanjac do kraja. „Vaš budući suprug je unutra; jedva čeka da se oženi vama i nervozno se ogledava prema ulazu. Vrata se otvaraju i ovo je prizor koji on ugleda.” Odmakne ruku, izvodeći njome vitku, i Lucy se zagleda u sebe, zanesena.

„Uzimam je”, izgovori u jednom dahu. I, voilà! Nakon što je pljunula dvije tisuće funti, ponosna je vlasnica vjenčanice koju je kreirala Vera Wang. „Jesi li za koktel, da proslavimo? ” pita me. ,,U baru prekoputa rade lude margarite s lubenicom!” dodaje svečanim tonom, kao da cijeloga života samo to čekam. „Hajmo onda!” odgovaram i uhvatim je pod ruku. Sjednemo na kraj dugog metalnog šanka. Prostor je sav u svijetlom

drvetu i kožnatim Chesterfield naslonjačima, koji odišu patinom vremena. Pića koja stignu izgledaju kao umjetnička djela, ukrašena bobicama i poslužena na podlošcima od srebrnog papira. „Bogzna kako izgleda oglas za posao ovdje”, razmišljam naglas. „Svi su tako vraški zgodni. Traže se bivši manekeni za rad za vrlo dugim šankom. Koji se ne znaju smijati.” ,,I koji znaju praviti koktele”, dodaje ona.

„Pa to im stvarno spada u opis posla. ” „Znam. Pogledam je, a onda odlučim promijeniti temu. što će Reuben reći na tvoju haljinu?” „Oh, svidjet će mu se.” „Znači, vjenčanje neće biti na temu seksa?” „Bit će, ali u mnogo blažem obliku nego što smo rekli neki dan.” „Što, svadbena torta u obliku falusa? ” „Tako je!” nasmije se. ,,A gaćice na kojima su draškavi slogani?” „To bi bilo zgodno. Imaju ih u Barnes and Worthu?” „Ne, ali mogla bih ti nabaviti određenu količinu. ” „Kakvi slogani?” „Kakve god želiš. Mogli bi biti pokloni iznenađenja na temu seksa. Recimo, izvučeš broj, dobiješ gaćice i položaj u kojem ih moraš isprobati.”

„Da, mogle bi se dijeliti i tubice lubrikanata.” „Ili paketići onih kondoma što sjaje u mraku.” „Ili kakva seksualna igračkica.” Smijemo se i ispijamo margarite. Pada mi na um da to s poklonima na temu seksa za uzvanike i nije tako loše. Moglo bi to biti lansiranje

prvog proizvoda naše Ekipe iz snova. Za početak bismo mogle opskrbiti Lucyno vjenčanje, a onda prodrijeti na tržište vjenčanja, „Bilo bi zgodno da među svim tim bude i nešto na temu ljubavi... paketići slatkiša ili kolačići sreće u obliku srca”, predlažem. „Oh, da, ljubav, svakako... nešto blistavo, u obliku srca.” „Dobro.” Već mislim na dobavljače, izračunavam trošak i razmišljam kolika je realna cijena za tu uslugu. Tako mi promakne nešto što je Lucy

rekla u vezi svog vjenčanja. „... hoćeš li?” uhvatim samo kraj. „Naravno”, osmjehnem se. „Onda nazdravimo za to. ” Kucnemo se. Iskapim čašu s nekim osjećajem nelagode i pogled mi padne na golemi digitalni sat na zidu. Već je osam, a u sedam sam trebala biti na proslavi Michaelovih zaruka.

Možda i ne odem. Lucy čita poruku na svom BlackBerryju. „Stiže Reuben.” Osmjehne se i pomislim, kao toliko puta dosad, kako je zgodna. „Nemoj mu ništa govoriti o haljini. ” „Jasno da ne. Zapravo ću ostati da te predam njemu, a onda moram ići. Zabava povodom zaruka... netko s posla.” „Ga Ga” bar na kraju je pokrajnje uličice u Sohou i u njega možeš ući samo ako pokucaš dogovorenim kodom. Večeras je poluprazan i Michael sjedi za središnjim šankom koji je odozdo dramatično obasjan ljubičastim reflektoricama. Nad malim plesnim podijem visi transparent: „Čestitke, M i M!” Nešto ne štima. Gdje je muzika? Gdje je Madežica? Nekoliko grupica uzvanika naguralo se oko stolova sa zakuskom, očito Michaelovi znanci, odjeveni u sličnom stilu, ravno iz „Zore živih mrtvaca”. Dok prilazim šanku, okrenu se i promatraju me. Izvadim dar koji sam mu donijela i spustim ga pred njega.

„Čestitam na zarukama”, kažem, On se okrene, s rukama u obrambenom položaju, kao u nekoj džiju -džicu kretnji.

„Odjebi, može... Ah, ti si.” Opet se zguri u stolici, čekam, ali ne govori ništa pa privučem visoki barski stolac k njemu. „Kako si?” On skupi vrške prstiju u piramidu i nasloni na njih korijen nosa pa polako vrti glavom. „Znači tako? Mogu li te počastiti pićem?” „Sva pića su besplatna.” Zagleda se u svoj plastični digitalni sat. „Do devet.” Naručim bijelo vino od šankerice s platinastom, asimetrično podšišanom kosom.

„Zgodno mjesto”, kažem. On gleda ulijevo pa i ja okrećem glavu u tom smjeru. Ljudi odlaze. Michael se naglo uspravi u stolcu, zatim se zaljulja unatrag pa ustranu, prije nego što se primi za šank da uhvati

ravnotežu. Povuče moj dar prema sebi i počne ga odmotavati, kao znatiželjno dijete. Skine papir. Ukaže se kartonska kutija. Oklijeva, smijulji se, a onda je otvara i izvlač i malog metalnog magarca s bisagama. Postavi ga na šank.

„Magarac za začine. U jedne bisage staviš sol, u druge papar.” „Fora. ” „Baš mi je drago da ti se sviđa.” Okrene se i pogleda me zamagljenim očima. „Što je?”  „Michael, je li sve u redu?” 

„Ona neće doći. Ostavila me.” Usisa donju usnu i polako trepće. „Oh, žao mi je.” „Nisi ti kriva!” Stružu stolice pa se okrenem i vidim da i posljednji gosti kreću prema vratima. „Bok, prijatelju!” dovikne mu jedan. Michael podigne ruku ne okrećući se, ali kad se vrata zatvore, zavrti se u stolcu i hitne magarca u njih. On odskoči od betonske stube i ostane ležati na boku. „Hvala ti što si došla”, kaže. „Tako, dosta, nema više”, objavi šankerica. „Ali, pića su besplatna!” „Više ne. Ne kad počnete bacati stvari. Vrijeme je za pokret.” „Što? Pa ovo je proslava mojih zaruka!” „Hajmo, srećo...” „Ja ću ga odvesti kući”, kažem. „Samo tren, može?” Michael položi glavu na šank. Ona ga pogleda s takvim sažalnim gađenjem da poželim da dođe dan kad će njeno platinasto plavo srce biti slomljeno. „Michael?” kažem nježno. „Michael?”

Okrene glavu, ali ne otvara oči. „Volim te ”, promrmlja. „Michael, hoćemo li?” „Hmmm?” „Idemo, eh?” blago ga povučem za lakat i on se počne dizati s barskog stolca i završi s obje ruke oko moga vrata. „Pleši sa mnom, Marion.”

„Ja sam Vivienne, Michael.” On otvori jedno oko. „Pleši sa mnom. ” Povuče me k podiju. „Hej ti, muziku.” Šankerica zakoluta očima i pritisne  play na iPodu. Praznom prostorijom odjekne Herb Alpert. „Ovaj momak je zaljubljen u tebe ”, pjeva. Vučemo se podijem jedno uz drugo, dok šankerica raščišćava nered. „Ona voli tog momka”, mumlja Michael. „Marion!” „Hajmo. Jesi li što jeo?” Uspijem ga odvući do vrata. „Čekaj, čekaj!” Sagne se da pokupi magarca, a onda ga izvučem na ulicu gdje nas udari svježi zrak, kao da nam je netko opalio pljusku. „Marion, Marion”, ponavlja. Dovučemo se do glavne ulice. „Slušaj, pokušat ću ti zaustaviti taksi.” Dignem ruku prema taksiju na kojem sja žuto svjetlo, ali vozač pogleda Michaela koji se ljulja i samo projuri. Michael pokuša sići na cestu i zaustaviti auto, ali ga ja odguram natrag na pločnik gdje stoji i bezglasno plače, čvrsto držeći magarca. „Ne plači, Michael”, zagrlim ga. „Ostavila me.” „Znam.” „Ne želi se udati za mene.” „To ne znaš. Možda se samo prestrašila ili tako što.” „Poslala mi je poruku. Želiš vidjeti?” „Ne zapravo.” „Dobio sam nogu SMS-om!” vikne skupini djevojaka u prolazu, a one zahihoću. Plače, potiho cvileći. „Ama, daj, Michael. Sad ti je najbolje da pođeš kući. ” Ponovno ga zagrlim.

„Otišla je.” „Znam.” „Otišla je.” Sad već plače na sav glas. „Moja Marion.” „Znam, hajde. Dobro znam kako to boli, ali sve će biti u redu.”

,,I sad nemam ništa”, jeca, „ništa. Samo ovog usranog magarca.” Padne mi na um da je moj dar bila kap što je prelil a čašu. Stojimo na

povjetarcu, on tiho plače, ja ga napola držim i očajnički pokušavam zaustaviti taksi.

Naposljetku jedan stane i gurnem novac vozaču da odveze Michaela kući. Michael posrćući krene i samo što nije ušao, kad se odjednom zaustavi, pridržavajući se za vrata. „Vivienne, ti mi  ne bi... pomogla da prebrodim noć?” Kretnjom me pozove da i ja uđem. „Ne, Michael.” Zagleda mi se u oči, lice mu je zamrljano suzama. „Lijepo od tebe što me zoveš, ali to ne bi bilo dobro. Laku noć ”, kažem, a on kimne i utone u stražnje sjedalo. Gledam kako se njegov zatiljak s repićem gubi dok taksi zaokreće za ugao i pomislim kako je točno ono što pjesma kaže: svi ponekad pate.

30.

TREĆI BLOG ZA MAXA - I DRUGI PREKIDAJU Broj dana otkako te nisam vidjela: 27 Počinjem se pitati ne komplicira li se ljubav cijelom tom pompom oko braka i vjenčanja. Znam da je pomalo smiješno da netko poput mene ima takve misli - hoću reći, imala sam tri vjenčanice i tri godine bila pretplaćena na časopis Mladenka. Ali zaista, odak le potječe ta ideja koja nas navodi da očekujemo da druga osoba cijeli svoj život posveti nama i takoreći smo spremni prodati dušu kako bismo osmislili jedan savršeni dan na kojem će svi koje poznajemo biti svjedoci našoj prisezi da ćemo učiniti to isto? Zašto ne možemo jednostavno voljeti sve dok ljubav ne prođe, bilo da nas razdvoji smrt ili trener u teretani? Oprosti, znam da zvučim suludo, ali ovo je bila naporna večer. Volim te bezuvjetno i jednostavno i ne trebaju mi nikakvi ukrasi.

Vx P. S. Tvoja Facebook grupa sad broji osamsto prijatelja. Danas je 30. kolovoza, dan Naninog vjenčanja, i budim se u malom krevetu svoga djetinjstva. Nema više postera Take Thata, ali kolekcija

minijaturnih glinenih životinja ostala je netaknuta i, Bože, kako mi je ta vjeverica još uvijek draga.

Navučem traperice i majicu koje sam imala sinoć i otvaram prozor. Jedno od onih jutara koja mnogo obećavaju - magličasto plavetnilo, malo prohladno, ali sunce će rastjerati jutarnju studen. Na prilazu je kombi „Catering za proslave”. Silazim i zatičem ih užurbane u kuhinji, pod vodstvom oniže ženice u bijelim  trapericama do koljena i prugastoj košulji zadignuta ovratnika. Umiješam se među njih pokušavajući si skuhati kavu.

„Pileća krilca, Dominik!” vikne ona momku nemarna izgleda i pritom zakoluta očima. Osmjehnem se. „Moj sin”, kaže.

,,A tako ste mladi”, uzvraćam iz pristojnosti. Koliko joj može biti,

četrdeset pet? „Trideset sedam godina mi je”, kaže ona. Isuse! Samo pet godina starija od mene, a već ima odraslog sina. Zapravo , kad je boljem pogledam, malo je previše potrošena za trideset sedam godina. Oči su joj podbuhle, podbuhlije od mojih. Shvatim kako čeka da nešto kažem. „O, tko bi rekao!” kimnem, nadam se prijateljski, i odnesem svoju kavu u vrt. Vjerojatno sam ja ta koj a je neobična, zapravo, jer mi je trideset

druga a nisam ni udana niti imam djece, dok ona spada među normalne. Ja sam ta koja „nije normalna”. Prijeđem travnjakom do kipića i pomislim kako je moja mama mene rodila sa sedamnaest. Bilo je to vrlo hrabro od

nje zapravo, iako nije dovršila ono što je započela. To što mi je majka bila tinejdžerica vjerojatno me obilježilo na neki način. Vjerojatno na nesvjesnoj razini odbijam ljubav. Uvjerena sam kako sam upravo to pročitala u knjizi Pronađite svoj unutarnji mir i budite slobodni. Dodirnem

krila kipića. Koliko čujem, majka je na turneji po Južnoj Africi pa se danas neće pojaviti; što je zapravo olakšanje jer bi samo napravila neku scenu, kao zla vila koja sve pokvari. Pijuckam kavu i odjednom me preplavi opraštanje prema njoj kakvo nikad prije nisam osjetila. Što je mogla znati

sa sedamnaest? Što bilo tko od nas zna u ma kojoj dobi? Osvrnem se prema kući. Stolci su već složeni na dvorištu jednostavni, drveni stolci, sa satenskom vrpcom privezanom za naslon, baš kako smo planirale. Polako koračam prolazom između njih i stanem

pod pergolu s ružama. Zamolila sam cvjećarku da pošalje još ruža kad bude slala buket. Želim njima ukrasiti Nanina kolica, kao iznenađenje, ali najprije moram smisliti način kako da je izvuč em iz njih. Pogledam u kuću što blista na  suncu, s puzavcem što se penje uz nju i vremešnim šarmom. Na gornjem prozoru pojavi se Nana i virka na vrt.

„Jutro!” doviknem i ona mi mahne. „Jesu li stigli stolovi?” „Još ne. Ali catering radi punom parom.” „Da, i treba. Hoću da se stolovi postave pod stabla jabuka.” „Tek je devet.” „Ja ne mogu ništa iz ovih kolica.” „Čekaj. Stižem gore.” Probijeni se kuhinjom, kroz vonj piletine što se peče na češnjaku, i popnem zavojitim stubama, ružičastim sagom izblijedjelim od sunca, izlizanim na rubovima. Nanu pronalazim u njenoj

maloj kupaonici, kako iz kolica pokušava gurnuti čep u kadu. „Što radiš? Čekaj, pomoći ću ti.” „Kvragu! Ne mogu ni na štakama - nisam se u stanju dovoljno prignuti.”

Utisnem čep i otvorim slavine. „Hoćeš li naliti malo ovog ulja za kupanje?” Uzmem bočicu i nalijem i prostorija se ispuni slatkastim, zemljanim mirisom. Odguram Nanu do zrcala. „Lijep dan za vjenčanje. ” „Ali pogledaj mladenku - mršava starica u invalidskim kolicima.” „Ne govori tako.” Stanem joj četkati kosu i stavim nekoliko viklera prije nego što uđe u kadu. „Joj, čupaš me!” „Oprosti”, kažem dok se trza. „Oprost i.” „Neću da mi bude našušurena odostraga. Ne želim izgledati kao napirlitana penzionerka.”

„Nećeš. Izgledat ćeš jako lijepo.” „Nekoć je bilo dovoljno da se malo potrudim i već bih bila lijepa. Svršeno je s tim.”

„Uvijek ćeš biti lijepa - pogledaj te jagodice.” „Sad mi se ta haljina čini malo pretjeranom.” Pogledam haljinu što visi na vratima ormara. Duga je, jednostavna kroja, sedefaste boje, s tričetvrt rukavima i nekoliko   blagih nabora na leđima. Savršena. „Uopće nije pretjerana’. O čemu ti to?”

„Previše mladenačka?” „Ne. Odakle odjednom ta kriza samopouzdanja?” „Živci... a i to što sam prikovana za kolica, to me izluđuje. A i ta kolica su jebeno ružna!” Suze joj navru na oči. Pustim vikler i položim joj dlan na rame. ,,A i znam da može zvučati čudno jer se udajem za Reggieja i sve to, ali danas mi užasno nedostaje tvoj djed. ” Glas joj napukne. „Znam.” „Mislila sam da će me dosad već proći želja da sve podijelim s njim. ” Sjednem do nje i uzmem njenu ruku. „Hoću reći, znam da ga više nema, suočila sam se s tim i dobro sam... ali katkad zaboravim i napravim čaj i mislim kako ću mu ispričati ovo i ono, a onda ponovno proživim šok kad shvatim da ga više nema.” Zastane da ispuše nos, a ja joj stisnem ruku, treptanjem nastojeći zaustaviti suze. Prvi put govori o tome. Sad joj

stvarno ne treba da se još i ja rasplačem, ali primijetila je.

„Da nisi počela!” „Što mogu.” I odjednom plačemo kao dvije sirotice koja nemaju nikoga na svijetu.

„Znaš, probudim se i mozak mi je još programiran na ono što mu je bilo poznato, na život s njim, i u djeliću sekunde mislim da je još ovdje. A onda odjednom odlučim napraviti nešto posve neočekivano.” „Što, misliš na udaju za Reggieja?” „Da!” nasmije se, otre oči i pogledamo se. „Ali on te usrećuje, zar ne?” „Da, zaista da.” „Dobro, jer želim da budeš sretna. I djed bi želio da budeš sretna.” „Znam.” Nagne se naprijed i zagrli me. Udahne miris moje kose i stisne me u zagrljaj, diše uz mene. Osjećam kako se pribire i kad me ponovno pogleda, nestalo je ranjivosti. Pušta moju ruku.

„Sve je u redu, dobro sam. Dobro sam. A ti, Vivienne? Gdje je Max?” Na spomen njegova imena osjetim radost. „To je stvarno ozbiljno pitanje.”

„Kao što sam i pročitala.” „Pročitala?” ,,U mjesnim novinama.” Pokaže na toaletni stolić. „Tvoja Fa cebook potraga digla je priličnu prašinu. ” Novine su otvorene na stranici sedam,

u dnu je kratki članak. Pogledam naslov. „Zaljubljena žena preko Facebooka pokušava pronaći voljenog muškarca.” Objavljena je i fotografija Maxa koji me drži na Janeinom vjenčanju i dio teksta s mog bloga. Čitam naglas: „‘Potraga za Maxom Kellyjem zaokupi la je maštu ljudi sve do Australije i Meksika. Grupa ‘Gdje je Max?’ broji već tisuću prijatelja, a brojka svakodnevno raste...’ Vidi, vidi.”

„Iznenadila sam se kad sam te ugledala u novinama. ” „I ja. Nisam imala pojma.” Čeka da joj objasnim. „Pokrenula sam kampanju da ga pronađem i poslala priopćenje za tisak, ali nisam ni sanjala da će ga tako brzo objaviti. ” Prilično sam uzbuđena što je priča dospjela u novine. Zanimanje medija! Pronaći će ga, uvidjet će koliko ga volim i zajedno ćemo odjedriti u rumeni suton. Nana se osmjehne i spusti pogled na svoje ruke. „Kampanju?”

„Pa da, nekoliko nedjeljnih novina obećalo je da će pisati o internetskoj stranici koju sam pokrenula pa sam im rekla i o potrazi za Maxom, a dale smo i dizajnirati majice sa sloganom ‘Gdje je Max?’. Nadam se da će ih Topshop uskoro staviti u prodaju.”

„Topshop. Bože.” „Što?” „Misliš li da će mu se svidjeti što si digla toliku buku? Možda je čovjek jednostavno otišao na mali odmor.” „Taj čovjek i ja vodili smo ljubav.” „Prirodno. ” „Rekao mi je da me voli, a onda sam se pojavila s Robom u galeriji, baš one večeri kad je on bio tamo.” „Oh, mila, izgleda da sam puno toga propustila dok sam bila u bolnici.”

„Nana, volim ga. Jako. A on misli da sam ga izdala. Nije tako. Nikad ga ne bih povrijedila, a eto, sad je nestao. Jedino što znam je to da ga želim pronaći.” Mahnem novinama. Polako kimne kao da mi je šest godina i kao da sam joj upravo prikazala predstavu s lutkama. „Što?” „Ništa. Vrlo si dramatična. Divim ti se.” „Mislim da ovo nije dramatično.” „Većina ljudi prihvaća stvari onakve kakve su i dobrovoljno im se prepušta, ali ne ti. Uvijek tragaš za nečim... odmalena želiš promijeniti svijet”, kaže napola za sebe i od tih me riječi stisne oko srca. „Pa, možda jednog dana pronađem ono za čim tra gam.” „Ili možda prestaneš tragati i pustiš da to pronađe tebe. ” Oči joj polete prema mom licu i na tren nastupi tišina.

„Sumnjam”, nasmijem se da prekinem tu temu. „No uglavnom, pustimo sad mene, udaješ li se ti možda danas ili tako što?” Osmjehne mi se pod aureolom viklera. „Da ”, kaže. „Da.” Odguram je u kupaonicu i nastupi časak nelagode dok joj pomažem da se spusti u vodu. Vidjeti svoju baku golu nije nešto na što je čovjek spreman. Obgrlila me oko vrata dok joj skidam kućni ogrtač, koji sam ostavila na njoj do zadnjeg časa, pokušavajući ne gledati u koščata bedra i stršeće lopatice. Potone pod mjehuriće i objema nam lakne. „Idem časkom vidjeti kako stvari napreduju”, kažem i izjurim.

Vrativši se u spavaću sobu, potegnem još šampanjca i ponovno pročitam onaj članak. Jesam li zaista dramatična? Hoću li ovom kampanjom za pronalaženje Maxa samo pogoršati stvar? Zagledam se u njegovu sliku, u nasmiješene oči. Ne znam što bih drugo već da ga pokušam pronaći. A da ništa ne poduzmem i onda si to ne mogu oprostiti do kraja života? „Viv?” čujem Nanu kroz vrata kupaonice. „Hoćeš li pogledati jesu li stigli stolovi?” „Okej.” Vratim se u svoju sobu i sa sobom odvučem kolica. Sada ću ih pokriti ružama i vrpcama dok je ona u kadi, na sigurnom.

31.

ČETVRTI BLOG ZA MAXA - NANINO VJENČANJE Broj dana otkako te nisam vidjela: 28 Sjećaš li se kad smo se onom prilikom tobože vjenčali? Doduše, bilo je to nakon što si prvi put smotao džoint, utrpao unutra cijeli paketić trave i tvrdio kako je klamerica zla, ali mislim da se ipak računa. Prsten s poklopca limenke? Svadbeni doručak, pržene ribice i krumpirići? Medeni mjesec, cijeli dan u Stockportu? Sad mi je žao što ti na trajektu nisam dopustila da me poljubiš. I što da ti kažem? Danas sam predala Nanu „susjedu Reggieju ”. Ne pada mi teško - sretna je. Ali sam se rasplakala kad je izrekla bračne

zavjete. Mislim da sam pukla kad je rekla: „Neka te moja iskrena ljubav prati do kraja života. ” To me rasplakalo. Ne misliš li da je to prelijepa rečenica? A onda je nakon zakuske održala govor na temu ljubavi i nazdravila djedu i tad su se svi ostali rasplakali. Bio je i mali y’azz sastav i imali smo tortu od kokosa, a šampanjca koliko ti srce želi.   Taj bi se dio tebi najviše svidio. Savršen dan, osim što tebe nije bilo.

Ujutro odlaze na nekoliko tjedana u Španjolsku i zamolila sam je da malo pogleda uokolo, možda te vidi. Možda upravo u ovom času sjediš u kavani na nekom od onih španjolskih trgova i misliš da si bogzna kakva faca zato što naručuješ cafe solo u maloj šalici. Kladila bih se da glumiš kako čitaš Jean-Paula Sartrea. Ali vjerojatnije je da portretiraš turiste da nešto zaradiš. Kako god bilo, nije neki štos ovako nestati.

Možeš li se vratiti? Nedostaješ mi, Max. Vx P. S. Sad već imaš tisuću prijatelja. „Halo?” „Halo, gospođice Summers?”

„Da?” Bože, koliko je to sati? „Dobro jutro, ja sam Ruby North. Novinar Romantičnog radija! ”  Sjednem u krevetu; vani je dan. „Dobro jutro.” „Zanima nas vaša potraga za Maxom Kellyjem. ” „Oh.” „Upravo sam pročitao vaš članak u  Nedjeljnom glasniku i mislim da bi vaša priča zanimala naše slušatelje.” Nedjeljni glasnik? Na stoliću pored kreveta pokušavam napipati mobitel. Osam ujutro, nedjelja. Jesam li ja to postala zvijezda? „Oprostite što zovem tako rano, ali uvjeren sam

da će danas na vas navaliti novinari pa sam se požurio dogovoriti intervju s vama za našu radiostanicu.”

„Intervju?” „Da, samo nekoliko pitanja o Maxu - za naš prilog ‘izgubljena ljubav’. Jeste li ga pronašli?” „Ne.” „Ah, dobro. Biste li htjeli doći i ispričati našim slušateljima o njemu?” Osjetim kako mi srce brže zakuca od adrenalina. Mislim da je svaki publicitet dobar. Radio je u redu. Posvuda se sluša. Možda će Max slušati i moći ću mu se direktno obratiti. „Okej, da.” „Sjajno!” Zapisujem: Romantični radio, Put ljubavi, Battersea, sutra u jedan, Ruby North, i spuštam slušalicu. Bože sveti! Što li sam to pokrenula? Ustajem i navlačim odjeću s poda - traperice i majicu na kojoj je spavao Dave, sudeći po mačjim dlakama. Nataknem sunčane naočale i odmarširam van, po novine. Deser minuta kasnije, evo me natrag u krevetu s kavom i Nedjeljnim  glasnikom. Izvadim prilog i otvorim stranicu Donne Hayes. Gledam

naslov: KAKO PREŽIVJETI PREKID? Tu je i mala Donnina fotografija, s vjetrom u kosi, izgleda mnogo bolje nego u stvarnosti. Članak se protegnuo na pune dvije stranice i preletim ga pogledom:

„Svijet postaje samotno mjesto kad se odjednom nađete ostavljeni, slomljena srca. Prijatelji i obitelj izbjegavaju tu temu, kolege izbjegavaju vas i sve je manje poziva za izlazak. Otkrivate da tugu nitko ne voli. Gdje

dakle možete pronaći utjehu kad prođu tjedni, mjeseci, ponekad čak i godine, a vi i dalje ne možete pomisliti na bivšega a da vam se ne otme jecaj? Možete čitati o tome, pohađati tečajeve za jačanje samopouzdanja,

pokušati ga zaboraviti hipnozom. Ali ja ću odsad svoje prijatelje slomljena srca slati na www.nikadneguglajprekid.com,  duhovni dom za

izgubljene i osamljene. Tamo se možete nauživati društva nogiranih duša, sudjelovati u raspravama na forumu, čitati o životnim iskustvima od kojih ćete se naježiti i dobiti vrhunske savjete, kao na primjer ‘Kako njegovati svoj damski vrt da biste privukli ljubav’. Mjesto od kojeg ćete se definitivno osjećati bolje, ova internetska stranica nije toliko internetska adresa koliko klub - a ako ste vi nekoga napustili, možete si olakšati grizodušje tako što ćete nahvaliti bivšega na stranici ‘Hodaj s mojim bivšim’. Ova internetska stranica je zabavna, jednostavna za snalaženje i što je najvažnije, vraća nadu. Mali savjet! Ako još vjerujete u ljubav iz bajke, potražite blog osnivačice, Vivienne Summers, posvećen njenoj izgubljenoj ljubavi ili lajkajte grupu na Facebooku ‘Gdje je Max?’ - već su joj se pridružile na tisuće fanova.” Bravo, Donna Hayes! Posjetila je stranicu i napisala tekst, kao što je i obećala. Fakat je legenda. Ne mogu vjerovati - moja stranica i moj blog u nedjeljnim novinama! Pogledam na Facebook. „Gdje je Max? ” odjednom

ima dvije tisuće prijatelja. Ova stvar dobiva zamah. Na drugom kraju stola zazuji mobitel. Christie. „Jesi li vidjela novine?” pitam je. „Koje novine?”  „Nedjeljni glasnik. Ja sam unutra! Zapravo, ne ja već moja int ernetska stranica, a i spominje se ‘Gdje je Max?’“ „Ne, nisam vidjela.”  ,,Sorry, mislila sam da zato zoveš.”

„Ne.” Nastupi duga tišina; mislim da je pukla veza, ali onda čujem kako diše.

„I, što mogu učiniti za tebe u ovo lijepo jutro, Christie?” „Samo sam ti htjela reći. Nigel je napravio dva dizajna i isprintao nekoliko majica.”

„Sjajno! Znači, nije imao ništa protiv?” „Ne.” Glas joj zvuči nekako daleko. „Dobro, trebamo li onda odabrati koju ćemo? ” „Ne.” Čekam da mi objasni i... čekam. „Christie? Jesi li dobro?”

„Da, tu sam.,. Oprosti, lakiram nokte na nogama.” „U vezi dizajna...” „Da, Nigel je napravio dva, a meni se svidio jedan, no svi iz njegove ekipe počeli su nositi onaj drugi.” „Kakav je?” „Eh, Nigel katkad zna biti stvarno blesav. Napravio ga je na francuskome!” „Na francuskome?” „Znam! Samo riječi, samo Où est Max? Četvrtastim crnim slovima na bijeloj majici. Mislim da ti se neće svidjeti, Viv... ona druga je mnogo zgodnija - elegantnija, napisana jezikom kojim govorimo u ovoj zemlji! No uglavnom, Nigel je jako dobar s onom manekenkom - znaš, Betty George?”

„Da?” Onom kratko ošišanom, nemoguće visokom, nevjerojatno seksi, sveprisutnom Betty George? „No uglavnom, ta joj je budala dala jednu majicu i snimili su je u njoj i sad ćemo morati ići s tim dizajnom.” „Betty George je fotografirana u majici Où est Max? ”  ”  „Da... žao mi je što nisi mogla odabrati odabrati koju hoćeš. ” „Fantastično! Gdje je fotka?” ,,U Postu.”  „Nazvat ću te.” O moj Bože, o moj Bože, o moj Bože. Trčim po Post, Betty corgc, da ne povjeruješ!

Ovo je ludo! Evo je, ruku pod ruku s nekim drugim čarobnim ljudskim bićem, a na sebi nema ništa već majicu i preko nje remen - a duž cijele majice velikom slovima piše ime moje ljubavi. Na tren me podiđe nelagoda zato što je Maxovo ime tako blizu  grudima Betty George, ali to me začas pusti. Ovo je tako ludo, nevjerojatno. Pogledam na Facebook; već smo na tisuću i sto prijatelja. Blog odjednom ima tisuću stalnih čitatelja. Zovem Christie. „Strašno mi se sviđa, Christie. Ne može biti bolje.” „Francuski je ipak strani jezik, znaš, Viv.” „Ali dodaje tajanstvenu notu, genijalno je. Nigel je genijalac.” „Ah, dobro, ako ti se sviđa... Laknulo mi je. ”

„I ja bih jednu majicu. Htjela bih je sutra obući. Imam intervju na radiju, Christie!” „Na radiju te se tako i tako neće vidjeti.” „Ali, hoću je imati na sebi!” Oh, kako je želim zagrliti i poljubiti Nigela.

Dogovorimo se u baru u Smithfieldu, kaže kako će pokušati nagovoriti Nigela da dođe. Stvarno uzbudljivo. Idem u kul bar u Smithfieldu i tamo ću upoznati mladog dizajnera koji mnogo obećava. Dizajnera koji poznaje Betty George. Bože, kad bi barem Max bio ovdje! Možda se uskoro i pojavi, uz sav taj publicitet... Našla sam se usred teške krize s odjećom. Prvo sam mislila da bih mogla odjenuti uske crne traperice, zaboravivši da su mi u njima noge

kao dvije poveće mrkve. A sad ne mogu pronaći ništa što je dovoljno opušteno za susret s modnim kreatorom. Oglasi se zvono na vratima.

Nemoguće da je to Max. Ne, nije Max. Ili možda je? Srce mi zakuca jače. Pritisnem interkom.

„Da?” „Dobar dan”, javi se muški glas. „Da?” ponovim. „Viv, ja sam... Rob.” Pustim gumb. Otkud, sad on? Zar mu nisam rekla neka zaobilazi moju kuću? Ponovno zazvoni. Oh, sranje! Ne znam što bih. Što da radim? Ponovno pritisnem interkom.

„Rob, bi li se, molim te, mogao izgubiti? Nije baš najbolji trenutak.” „Imaš nekoga gore?” „Što? Ne.” „Jer ako imaš, kunem se da ću...” „Što hoćeš?” „Želim te vidjeti.” „E pa, ne može sad. ” „Moram te vidjeti, Viv.” „Puštam gumb, Rob. Hoćeš li, molim te, otići? ” „Nemoj...”, počne on, ali ja podignem prst i nema ga više. Ne prođe dugo i ponovno zazvoni. Otrčim u kupaonicu i pokušam ugušiti zvuk fenom za kosu. Kad mislim da je otišao, isključim fen i osluškujem. Hvala Bogu. Zadnje što mi sad treba jest scena s Robom.

Odlučim se za crnu haljinu. Zakoračim u nju i povučem zatvarač, ali djeluje dosadnjikavo pa navučem tajice. Skupim kosu na zatiljku misleći

kako bi bilo bolje da je danas svežem, kad ponovno zazvoni, ovoga puta ritmički, kao Beethoven. Škrrgg! Nepodnošljivo. Pojurim prema interkomu.

„Što je?” „Moram te vidjeti. Donio sam ti cvijeće.” „Izlazim. ” „Samo da ti dam cvijeće.” „Jesi li ga kupio na benzinskoj stanici?” „Ne, skupe ruže. Cijelo tuce. Ružičaste.” ,,I baš za mene si ih kupio, je li?” „Daj, molim te, Viv!” „Zurim se, izlazim.” „Čekat ću.” Oh, kvragu. Ne mogu ga pustiti da čeka na ulici. „Kako hoćeš. Ali trebat će mi još dugo.” Iznervirao me. Pokušavam nekako zgodno prikopčati kosu na potiljku, ali ne ide, gornji dio mi je prekratak. Na koncu je pustim

raskuštranu oko lica. A sad cipele... Jesu li potpetice pretjerane? Odlučim se za balerinke. Mačkasta crta olovkom za oči, malo sjajila na usne i spremna sam. Ubacim mobitel i novčanik u veliku zelenu torbu za koju se nadam da mi da je otkačenu, umjetničku crtu i pokušam s kuhinjskog prozora vidjeti gdje je Rob. Ne vidim ga. Dave skoči na radnu plohu i repom mi se očeše o ruku. „Slušaj, već sam ti rekla - ne penji se ovamo, dobro?” Zabije mi se glavom u ruku, trlja lice o moju kožu i prede. Povučem ga dolje i iz limenke u njegov tanjurić istresem neku odvratnu riblju kašu. Čučne pored nje. ,,U redu, budi dobar i vidimo se poslije.” Zgrabim ključeve i zalupim vratima.

Vani je veća vrućina nego što sam mislila. Sad mi je žao što sam navukla tajice. Izlazna vrata kliknu za mnom i eto ti Roba, s divnim buketom.

„Dobar dan, Viv”, kaže jako ozbiljno. Kao i obično, poražavajuće je zgodan i smijulji se kao da poručuje „oprosti”, ravno s reklame za parfem. Po svoj prilici bih mu se trebala baciti u zagrljaj, na što bi mu cvijeće palo na tlo i ostali bismo se ljubiti u pozadini, s bocom parfema u gro -planu, praćeni glasom spikera: „Oprosti - novi miris koji je lansirala modna kuća...”

Ali ništa od toga. Dogodi se samo to da ostanemo stajati zagledani jedno u drugo, a ja se pitam kako da ga se riješim.

„Kako si?” pita me. „Okej.” „Dobro. To je dobro. ” „Da”, pogledam niz ulicu. „Ove ruže su za tebe.” „Ne mogu ih uzeti.” Djeluje zatečeno, a onda iskreno tužno. „Dobro. Ne, to je... razumijem.” Kimnem i zagledam se u svoje cipele. „Što si to učinila s kosom?”

„Moram ići”, kažem, ali me on uhvati za ruku. „Ne, Viv, nemoj.” Izvučem se. „Zar nemaš ni deset minuta za mene? Ne bismo li mogli na kavu ili nešto?” Padaju mi na um sve moguće pravedničke misli o tome kako sam ga preklinjala da se nade sa mnom i kako je bio hladan. „Rob, možeš li me naprosto pustiti na miru?” Ispusti moju ruku. „Oprosti”, kaže i sad me potapša. „Oprosti, oprosti.”

„Okej”, krenem, a on za mnom. „Vivienne, molim te! Kanili smo ostati zajedno do kraja života, a sad nemaš ni deset minuta za mene.”

„Ne mogu. Imam posla.” „Ali, Viv”, zacvili. Oči mu se napune suzama pa zastanem. Ne podnosim kad muškarac plače. „Isuse, nemoj plakati!” viknem na njega. „Plakat ću, Viv. Ići ću za tobom i plakati ne popiješ li kavu sa mnom.” I tako završimo u malom kafiću nadomak podzemne, on naruči slabašni caffè latte, a ja kapučino. Gleda kako praznim dvije vrećice šećera u kavu. „Znači, misliš da si zaljubljena u Maxa”, napokon kaže. „Jesam.” „A što ga to čini gospodinom Savršenim?” „Mnogo toga.” Pomislim ne bih li mu rekla neke od tih stvari, ali se predomislim. „Bolje ti je da ne čuješ. ”

,,I jest”, složi se, ogledavajući se uokolo. „Vidim da si izašla u novinama.”

„Da.” Ponovno me štrecne uzbuđenje. „Izgleda da stvarno voliš tog tipa kad ti se da izvoditi sve to s blogovima i ostalo.”

„Bit će. A kako to da ti čitaš moj blog?” „Neću izvesti nikakvu sabotažu - samo, samo ti to htio reći.” „Lijepo od tebe.” „Hmm”, potegne dva dobra gutljaja kave i obriše brk od mlijeka. „Misliš li da će se vratiti?” „Ne znam. Nadam se. ” „Znaš, i ja bih mogao započeti veliku medijsku kampanju da tebe vratim”, kaže. „Ali nećeš.” „Ne”, priznaje. Osmjehnem mu se i on mi uzvrati i osjetim se zaista odraslo što smo u stanju ovako sjediti nakon svega što se dogodilo. Odjednom me obuzme velikodušnost, uhvatim njegovu ruku i stisnem je.

„Snaći ćeš se ti, Rob.” „Oh, da, hoću. Ali ti ćeš vjerojatno završiti sama. Hoćeš da ti kažem zašto?” „Reci.” „Ne znaš što želiš.” Ispijem kavu, tako da ne može vidjeti da se smješkam. „Ali, spreman sam ti nešto ponuditi ”, kaže. „Spreman sam te čekati mjesec dana da odradiš to s tim Maxom, ali nakon toga, Viv, krećem dalje.” „Okej, Rob.” Ustanem i prebacim torbu preko ramena. „Sad moram ići. Molim te, nemoj me čekati mjesec dana. Na tebe više ne želim potratiti ni minutu.”

„Ovo neću prihvatiti kao tvoj posljednji odgovor”, govori dok prolazim iza njegove stolice. „Vjerojatno trebaš dobiti menstruaciju ili ti je pao estrogen!” Krenem prema vratima. „Razmisli o onome što sam ti rekao!” dobaci mi.

„Zbogom, Rob.” Prolazeći pored izloga, pogledam ga: jako zgodan muškarac, pored kojeg leži buket ruža, već pretražuje brojeve u svom mobitelu vrebajući sljedeću žrtvu. I protiv vlastite volje osjetim valić naklonosti. Kad samo pomislim koliko mi je boli zadao. Kad pomislim da sam zbog njega

izgubila najboljeg prijatelja i ljubav svog života. Ali neću dopustiti da ostane na tome. Spustim se u podzemnu i ukrcam na vlak za Farringdon. Trebam se naći s Christie u baru nedaleko Smithfielda i evo me gdje stojim pred mesnom tržnicom. To je  zaista tržnica na kojoj se prodaje meso; ne danas, ali tragovi su vidljivi posvuda - golubovi kljucaju mlohave žlundrice, a pored jarka je ružičasta   lokvica. Ne vidim nikakav bar, ali onda ugledam Christie kako sjedi za četvrtastim prozorom iznad kojeg je nadstrešnica od valovitog lima na kojoj je nažvrljano „Zoo ”. Prijeđem ulicu i gurnem vrata ukrašena zakovicama. Unutra je sv e obojeno u crno. Pod je betonski, isto crn. Stolovi su golemi i uz njih klupe

na kojima su crni plastični jastuci za sjedenje, gdjegdje rasparani. Jedan zid kao da je pokriven grafitima, ali shvatim da je to zapravo jelovnik kad pročitam riječi „Cjelodnevni doručak”. Duž drvenih lajsni postavljene su fluorescentne svjetiljke što bacaju sjenke po zidovima i svira ambijentalna glazba. Dočeka me nasmiješena konobarica u crvenim hlačama na tregere, jedne nogavice potfrknute do koljena. „Trebam se naći s prijat eljima”, kažem joj važno i krenem prema Christie. Christie ustane da me poljubi. Na sebi ima kratki kombinezon od bijelog ispranog trapera i sjajne visoke ružičaste teniske. Kosa joj je omotana crnim turbanom iz kojeg na vrhu proviruje platinasta kosa, kao juka.

„Viv! Kako uzbudljivo!” usklikne, sve u jednom dahu. Preko njenog ramena pogledam Nigela. Osmjehne se i podigne ruku kao da mi domahuje. Christie nas upoznaje. „Ovo je Nige; Nige, Viv.”

„Bok”, kažem malo glasnije nego što sam namjeravala. Moram priznati da uopće nije ono što sam očekivala. Djeluje zaista zapušteno u Iron Maiden majici i hlačama od prugastog engleskog štofa, koje kao da su nekoć pripadale oksfordskoj uniformi. Kosa boje pijeska kratko je podšišana u želji da prikrije početke ćelavosti, a na nosu lenonice. Shvatim da sam izvan svih trendova. Uopće nisam kul. Nemam blage veze o modnim trendovima i odjednom se osjetim izgubljenom, kao kad sam

štedjela za traperice trifrtaljke s patent zatvaračima uz rub nogavica samo da bih shvatila kako u školskom diskaću sve cure nose levisice 501. „Hoćeš nešto popiti?” osmjehne mi se. Pogledam njihove čaše u kojima se nešto crveni. Što bi to moglo biti? Crveno piće u nedjelju ujutro? „Može Bloody Mary, molim.”

„Histerično”, kaže prilično glasno, bez osmijeha. Pogledam Christie da me uputi što se zbiva i tek tada primijetim njezinu bijelu maskaru i

blistavi ruž za usne. Ohrabrujuće se smješka. „Nadam se da ne kasnim” kažem. Nigel šuti i odmahuje glavom. Gledam ih oboje: on se drži kao da gleda jako zanimljivu sapunicu, a ona kao da je njegova djevojka koja ga obožava. Kad konobarica stigne, sama naručim piće. „Još soka od lubenice?” pita Nigela, a on odbije mahnuvši rukom. Sjedimo bez riječi. Christie se smješka i sliježe ramenima u mom smjeru. „Onda... ”, osmjehnem joj se. „Mogu li vidjeti majicu?” Ovo vrati Nigela iz transa pa posegne u ruksak i prostre bijelu majicu preko stola. Prednji dio prekrivaju velika tiskana slova. Dotaknem Maxovo ime.

„Divna je”, kažem iskreno. „Da, mislim da ima potencijala kao brend ”, uzvrati Nigel. Vadi i druge stvari iz torbe, znojnicu za ruku i kapu s istim logom.

„Brend?” „Razmišljam o tome da se stavi na raznorazne proizvode. Logo je zaista vizualan, ima snagu.”

„Zamisli samo, Viv - Où est Max? posvuda!” Christie zvuči uzbuđeno. „Mogu zamisliti... ali, što kad se vrati? Potraga će završiti i što će onda biti s tim? Mislim, ako razmišljaš o cijelom brendu? ” „Ovo je ukotvljeno u stvarnosti, ali nije vezano za neku određenu osobu”, kaže Nigel. „Ali jest, jer nosi njegovo ime”, skrenem mu pažnju. „To ime je univerzalno.” „Oh.” „Može biti višeznačno. Može značiti ono krajnje, kao ‘gdje je maksimum?’“ „Ali piše ‘Gdje je Max?’, osoba - Max.” „Tiskanim slovima. Svatko može tome dati vlastito značenje. Ne mora se odnositi na tvog prijatelja, osim za tebe. To je poruka koja sama u sebi nosi značenje.” Da budem iskrena, nemam pojma o čemu govori i pomalo gubim konce. Otpijem Bloody Mary. Zašto li s am to naručila?

Mrzim sok od rajčice. „Hmm, da. Što ti misliš, Christie?” pitam.

„Shvaćam što hoćeš reći, Viv. Da. Ali sviđa mi se egzistencijalistička priroda te poruke”, sneno odgovara ona.

„Je li? Možeš li mi to pojasniti?” „Ne u ovom času, Viv”, ošine me pogledom. „Hoću reći, sviđa mi se dizajn. Hvala ti što si je dizajnirao. ” Nigel kimne. „Smijem li uzeti jednu?” Podignem majicu. „Jasno”, kaže. „Stvarno je super. Kad samo pomislim da ju je nosila Betty George!” Ne zanosi se. Ne zanosi se. „Kul”, kimne Nigel. „Ali stvar jest u tome da se pronađe Maxa ”, ne odustajem. „Jasno”, osmjehne se on. O čemu je onda riječ? Nad nas se opet spusti muk.

„Hmm”, kaže Christie i neodređeno se smijulji. Gledam u Nigela i čekam objašnjenje. „Jesi li ti dizajnirao ovo što Christie danas ima na sebi?” pitam ga. „Ne. Što danas promoviraš, Christie? Zdrav život iz osamdesetih?” „Zdrav život iz osamdesetih u susretu sa svemirom”, objašnjava ona. „Kul”, kaže on. Ja ispijem piće i osjetim udar votke i umaka Worcestershire s dna čaše. „Je li ti Betty George frendica?” ne mogu se suzdržati da ga ne pitam. Okrene se prema meni i nasmije. I Christie se nasmije. Pravim totalnu budalu od sebe, a čak ni ne znam zašto. Je li on superkul pa zato nisam vrijedna razgovora s njim? Ili je jednostavno prepotentan i pomalo nepristojan. Nakon punih pet minuta šutnje odlučim se ispričati i otići. Christie me pretjerano srdačno pozdravlja. Zagrli me i govori mi kroz zube, na uho.

„Ne brini, Viv, ja ću to srediti s njim i nazvati te kasnije.” Odgurne me, vičući: „Nazovi me!”, dok izlazim i puštam da se rasklimana vrata zalupe za mnom. Stresem se i zaputim prema podzemnoj. Što je to bilo, dovraga? Očito je bila neka vibra u zraku koju ja nisam uhvatila. Besciljno se zaputim niz brdo, misleći kako je najbolje da krenem u smjeru Chancery Lanea. Prazne ulice odišu samoćom. Što bi Max rekao na sve ovo? Padne mi na um riječ „preseravanje”. Mogu zamisliti da bi upravo to rekao. Ali on nije ovdje, zar ne? Pa ne može imati mišljenje o tome. Prijeđem cestu prema stanici podzemne; automobili prolaze.  Automobili puni parova, obitelji i ljudi koji idu nekamo. Koračam dalje. Kamo uopće idem?

Kad sjednem na vlak, pogledam u torbu, u majicu s njegovim

imenom i u mene se uvuče osjećaj da sam ga na neki način izdala, kao da sam ga prodala ili tako nešto, ili prodala samu sebe - previše se izložila. Odagnam taj osjećaj i pokušam se usredotočiti na svoj prvi cilj. Pronaći Maxa. Pronaći ću ga pa kud puklo da puklo.

32. PETI BLOG ZA MAXA - SLAVNI SMO Broj dana otkako te nisam vidjela: 29 Ispada da svi vole romantičnu priču. Stvar postaje sve luđa. U dućanima će se uskoro pojaviti majice s tvojim imenom. Ubrzano postaješ brend koji će preplaviti svijet! Tra la la la, ha! Možda je sve skupa i malo izmaklo kontroli - svi su ti za petama. I u novinama si. Ja sutra idem na Romantični radio. Zamisli, ja! Romantični radio, emisija Stuarta Hilla. Bilo bi totalno super da me nazoveš dok sam u studiju i zaprosiš.

Pristala bih. Vjerojatno bismo se morali vjenčati na televiziji ili tako što, a to bi bilo pomalo sladunjavo, ne misiiš li? Ono što bi bilo zaista grozno je mogućnost da se nikad ne vratiš. Ja bih bila ona tužna cura za koju sav svijet zna da nije pronašla svog muškarca. A i zauvijek bih ostala sama jer ti si jedina osoba za mene. Nisam te izdala, Max, i sve bi ovo bilo vrijedno truda samo kad bih znala da si to saznao.

Više ti neću spominjati Facebooku stranicu. Ne želim te prestrašiti. Vx „Slušate Stuarta Hilla na Romantičnom radiju na 101 FM. Danas je s nama u studiju Vivienne Summers koja će vam pričati o svojoj potrazi za izgubljenom ljubavlju. Ali prije toga poslušajmo Michaela Bublea i ‘I Haven’t Met You Yet’... 15”

Stuart Hill skida slušalice i laktom se naslanja na ploču s mnoštvom prekidača što se ispriječila između nas. Na radiju zvuči dobro, ali u stvarnosti mi se čini pomalo opičen, kao uvrnuti Willy Wonka radiovalova. Sjedim u majici Où est Max? i ogledavam se prostorijom. Studio je pomalo zapušten, s izblijedjelim posterima zvijezda iz

osamdesetih, poput Belinde Carlisle i Debbie Gibson. Vonja na davno 15

„I Haven’t Met You Yet” (Još te nisam sreo)

pojedenu hranu i prdeže i milijunima kilometara je daleko od orkačenog medijskog gnijezda kakvo sam zamišljala, ali ipak sam silno uzbuđena. Nadam se da ću zvučati dobro; običn o mrzim svoj glas na snimkama zvučim si usporeno. „Jesi li spremna, zaljubljena mlada ludo?” pita me Stuart, izbuljivši oči. Pitam se je li na kakvim drogama. „Nakon ove stvari, mila moja, ti stavljaš slušalice i ja krećem s pitanjima!” Zabljesne me osmjehom kojeg je valjda pokupio u Mačak, ne diraj mu šešir. „Okej?” „Okej!” kažem ja, nastojeći pokazati istu razinu entuzijazma. Na trenutak se pažljivo zagleda u mene. „Znači, ti si baš zakačila svoje malo lijepo srce za tog momka Maxa?” „Da, ja...” „Misliš da je samo pitanje časa kad će ti dotrčati? Pa, sa srećom ti bilo!” Zaustim da nešto kažem, ali on podigne ruku i natakne slušalice. ,,S vama je Stuart Hill, a sa mnom u studiju je šarmantna mlada dama, Vivienne Summers. Dobar ti dan, Vivienne.”

„Bok, Stuarte!”, kažem ja, malo preradosno. „Dakle, Viv, ti tražiš izgubljenu ljubav, je li tako?” „Tako je, Stuarte. Tražim svog prijatelja i ljubav svog života. Zove se... da kažem njegovo ime?” „Svakako.” „Max. Max Kelly.” „Oh, poznajem ga - maloprije sam ga vidio u pubu.” „Molim?” „Mala šala, mila moja. Nastavi, nastavi. ” „E pa, pokušavam ga pronaći i pokrenula sam Facebook grupu pod nazivom ‘Gdje je Max?’“ ,,I ona je dosegla vrtoglavu brojku, nije li tako?” „Da”, nasmijem se. ,,A zašto misliš da Max Kelly želi da ga pronađeš?” „Pa, upravo smo bili prohodali i rekao mi je da me voli pa se nadam da će, kad otkrije koliko i ja njega volim...” „Voliš ga?” „Silno. Beskrajno. Jako puno.” „Kakav je to osjećaj?”

„Sjajan. Bio bi još bolji da je on ovdje sa mnom.” „Je li sličan letenju bez krila?” „Letenju bez krila?” „Čini li te on potpunom?” „Da, rekla bih da je tako. Da smo zajedno, činio bi me potpunom!” „O tvojoj je potrazi pisalo nekoliko novina, a i vidim da na sebi imaš majicu svoje kampanje. Što ti to piše na grudima?” „Piše ‘Gdje je Max?’“ „Ne piše baš tako, ne?” „Ne, piše na francuskom Où est Max? ” „Znači, on je Francuz?” „Ne, Irac.” „Pa, nadam se da nas razumijete, svi vi koji sjedite ovdje, u ovoj zemlji! Ha, ha!” nasmije se i osjetim se glupavo. „I, je li bilo uspješno? Je li ti se javio taj tvoj Max?” „Zasad nije, ali nadam se! Nadam se! ” grohotom se nasmijem. „Reci nam nešto o svom blogu, Vivienne. Bi li rekla da si i u doslovnom smislu otvorila svoje srce javno sti?” „Pa, da, rekla bih da je tako. Već neko vrijeme pišem blog za Maxa, kako bi, hm, eto, shvatio da svakodnevno mislim na njega.” O ne,

odjednom osjetim kako mi se stišće grlo... ne smijem se rasplakati! „I, je li ti tvoj Max ikad odgovorio?” Pokušavam se sabrati. „Ne. Ne, nije.” „Pa, možda, Viv - a zaista ne bih htio biti okrutan - možda on jednostavno ne želi da ga pronađeš. Jesi li pomišljala na to?” Odjednom primijetim neku tužnu glazbu što lebdi u pozadini. „Ja se, eto, nadam da želi.” „Jasno da se nadaš, mila moja. Možeš li nam reći zašto je uopće otišao?” pita me blago. „Da, ja... došlo je do nesporazuma pa misli da sam bila s drugim, ali niti sam bila drugim, niti sam sada.”

„Da sam ja na tvom mjestu - a ja doduše  jesam malo staromodan jednostavno bih ga nazvao. Čemu tolika kampanja?” „Nije mi se javljao na pozive. Ovo je moj način da mu pokažem što osjećam i...” Tužna glazba se pojača.

„Jer moguće je da se on naprosto želio maknuti od tebe, drago moje dijete. Ne želim biti grub, ali pitam se je li ti to uopće palo na pamet.” „Ne vjerujem da je tako.” Odjednom vidim samu sebe gdje sjedim u ovom neuglednom studiju, u majici, s glupim slušalicama na ušima i poželim zbrisati. Znam da ću pronaći Maxa. Ali ne na ovaj način. Ne tako da me netko javno ponižava ili ponižava njega. Nisam to tako zamišljala,

Što li sam uopće mislila? Pokušavam objasniti nešto krajnje osobno ovom Stuartu, a sad mi se odjednom to čini beznadno i glupavo. „Pa, izgleda da je jako puno ljudi zainteresirano za ovu potragu za Maxom - hoću reći, imaš više od deset tisuća prijatelja u Facebook grupi. Čak sam i ja jedan od njih! Što misliš, zašto?” „Mislim da je to zato što ljudi žele vjerovati u ljubav.” „Misliš da žele? Nije li ljubav sila koja gubi snagu u ovom našem ciničnom i materijalističkom svijetu?” „Za mene nije... a ni za mnoge ljude.” „Ni za mene. Mi vjerujemo, je li tako, Vivienne? Vjerujemo u moć ljubavi.”

„Ja zapravo jedino želim pronaći svog prijatelja. To je sve. ” „Onda dobro! A što kaniš učiniti, Vivienne, ne pronađeš li ga? „Ako ga ne pronađem?” „Da... uzmimo da čita sve te tvoje blogove i ono na Facebooku, čak nas i sluša u ovom trenutku i misli”, Stuart počne govoriti irskim naglaskom, ,,’za Boga miloga, ženo, hoćeš li se već jednom okaniti toga!’...” I tad mi prvi put sine da on možda zaista to misli. Ja sve ovo činim kako bih mu pokazala da ga volim, ali što ako njega sve to živcira? Sjetim se razgovora s Nanom. „Stalno nešto tražiš”, rekla je. „Želiš promijeniti svijet.” Odjednom vidim sebe ne kao zaljubljenu ženu   koja ispisuje poruke po nebu, već kao nametljivu, sebičnu osobu koja nekome koga je povrijedila ne dopušta da se odmakne.

„Što ćeš u tom slučaju, Vivienne?” „Tako daleko nisam mislila”, pokušam se osmjehnuti kroz krešendo violina u slušalicama. Uopće nisam mislila. Kao i obično, zaronila sam naglavce pa kako bude. Mislila sam da će biti zabavno. Mislila sam da će mi se javiti. Pa riječ je o Maxu. O mom dragom, vjernom prijatelju, a ja sam eto sve pretvorila u cirkus. Stegne me u grudima. Sve sam pokvarila.

Kako li sam uopće dospjela ovamo i ponovno uspjela sve pokvariti? „Zapravo, Stuarte... mogu li nešto reći?” bubnem.

„Na Romantičnom radiju si, mi ovdje volimo razgovarati.” „Zapravo, rado bih prekinula potragu za Maxom. ” „Želiš prekinuti?” Tužna muzika se stiša. „Želim opozvati potragu. ” Čeka i gleda u miks pult. Iz slušalica dopire zujanje. Je li to radiotišina? Ne zvuči dobro. Jesam li ja kriva za to? „Želim prestati tražiti Maxa”, ponovim da ispunim tu prazninu, očajnički gledajući prorijeđenu svijetlu kosu na Stuartovoj pognutoj glavi. On šuti. „ Ja... više ga ne tražim. Mislim da ću odsad poštivati njegovu privatnost. Očito je da ne želi biti pronađen.” Stuart podigne glavu; u očima mu bljesne slavodobitan pogled. Mudro kimne. „Dakle, jedna velika isprika svim članovima grupe ‘Gdje je Max?’. Prestajem s time pa vas molim da i svi vi prestanete.” Skinem slušalice i mikrofon odašilje prigušeno grebanje. Skinem i majicu i pažljivo je presavijem  pa stavim u torbu, i sjedim tamo u potkošulji. Stuart nešto prtlja, pritišće gumbe. ,,I tako, dragi slušatelji, bila je to naša priča! Ovo je bila vrlo ljupka i možda malo zbunjena Vivienne Summers, koja želi opozvati svoju potragu za Maxom Kellyjem. A na neki način mislim da ima pravo jer ljubav se ne može iznuditi ni požuriti, kao što svi znamo! Bili ste prvi koji ste to čuli ekskluzivno na Romantičnom radiju” Pusti  jingle, koji se pretopi u Adele: „Someone Like You”. 16  Skine slušalice, protrlja nos i pomalo mi djeluje kao da se ispuhao. Uleti Ruby da me isprati iz studija.

Preko ramena pogledam Stuarta. Zatvorio je oči. „Je li dobro?” pitam. „Oh, dobro je. Samo se priprema za nastavak programa. ” „Eh, žao mi je. Bojim se da ovo nije očekivao.” Ruby se osmjehne. „Hvala vam što ste me pozvali”, kažem poput djeteta koje odlazi s rođendanske zabave. „Ah, bilo nam je drago!” reče i otprati me do vrata. Sjurim se prljavim stubištem na ulicu, pomalo ošamućena. Okrenem se vjetru i u hodu razmišljam, i što više mislim o tome da opozovem potragu za Maxom, sigurnija sam kako je to pravi potez. Svakim korakom sve sam smirenija i misli mi teku glatko, poput ulja.

Kad stignem kući, uronim u toplu kupku i dugo ostanem tako. Ležim u pari, sve dok mi se prsti ne smežuraju. Ljudi se mogu promijeniti. Promijenit ću se. Postat ću ozbiljna osoba, smirena, poput onih kojima 16

„Someone Like You” (Netko poput tebe)

sam se oduvijek divila. Neću se više upuštati u uzaludne potrage. Dosta je bilo šašavih ideja. Gotovo je s izlascima i opijanjem. Neću više čak ni poeziju čitati. Poeziju! Ta kamo me je ona dovela? Kad se voda počne hladiti, izađem i navučem meki kućni ogrtač. Onaj koji mi dopire do gležnjeva. Jedini koji imam, nakon što je Dave rasparao seksi svileni kimono. A više mi ni neće trebati seksi ogrtač, zar ne? Uključim laptop u dnevnoj sobi i počnem tipkati.

33. ŠESTI BLOG ZA MAXA - GOTOVO JE Broj dana otkako te nisam vidjela: 30 O Bože, danas na radiju bila sam živi užas. Sve je dobro počelo i bila sam zaista uzbuđena, a onda je Stuart Hill počeo postavljati pitanja tipa: „Zašto misliš da Max želi biti pronađen? ” i pomislila sam, pa to je bar jasno, volimo se. Ali prava je istina da više ne znam što osjećaš. Pretpostavljam da te mogu pridobiti, ali što ako sam te preduboko

povrijedila? Što ako me nikad više ne želiš vidjeti? Ne mogu podnijeti čak ni pomisao na to. Grozno mi je za izreći, ali možda se moram suočiti s tom činjenicom - da si želio biti pronađen, sada bi već bio ovdje. Dakle, Max. Želim ti reći da mi je žao. Želim ti reći da one večeri kad si me vidio s Robom, to nije bilo ono što si mislio. Želim ti reći da znam da sam glupa guska. A i želim ti reći da je ovo moj zadnji tekst na blogu. Uvijek ću se nadati da ću te pronaći, tražit ću te i voljeti, ali obustavljam ovu ludu, veliku potragu. Ova kampanja je završena, a želiš li me, znaš gdje me možeš naći. Vx Piljim u treperavi kursor, sve dok mi se ne zamuti pred očima. Ali,

dobro sam učinila. Krajnje je vrijeme da se stišam i prihvatim svoga posla i prestanem vječito tragati za nečim, kako kaže Nana. Bit ću smirena. U skladu sa samom sobom. Spokojna. Prigušim mali jecaj.

Čitam neke od poruka koje su poslali članovi. Vjerojatno bih im trebala napisati kakvu poruku zahvale, lijepo se oprostiti.

Pogledam kroz prozor, nebo se obojilo sutonom. Večer se sad brže spušta. A i svježije je, mom ludom ljetu došao je kraj. Sjetim se onih nekoliko vrelih dana koje sam provela s Maxom. Izgleda da sam propustila svoju priliku za ljubav. Ponovno pogledam u ekran, uzmem maramicu i ispušem nos. Pojavi se Dave i sklupča mi se uz noge. Pojavi se

nova poruka.

Hej, V, ja sam. Mx  Srce mi poskoči, a onda shvatim da se to netko šali. Već ih je nekolicina odglumila da su on. Neću se osvrtati. Zurim u te riječi... što ako jest on i ponovno propustim priliku? Ali jasno da nije, on bi me nazvao. Ovo je vjerojatno jedan od onih internetskih uvrnutih tipova. Ipak, ništa me ne košta provjeriti.

 Ako si ti, Max, nazovi za pet minuta. Vx  Čekam. Ništa. Još čekam. Koga ja to zavaravam? Pođem u kuhinju i natočim si narančina soka. Gotovo je s alkoholom. Mijenjam se. Vratim se u dnevnu sobu, ali namjerno ne skrećem pogled na laptop. Sjednem na sofu i prelistavam novine. Dave počne mijaukati i grepsti nogu stolca. Prokleti mačak. „Prestani ili ću te dati uspavati. ” On skoči na stolac, a onda na stol i stane licem trljati ekran laptopa, predući. „Ne šalim se”, upozorim ga, a onda mi sine da mi možda pokušava nešto reći, poput Lassie. Kažem: „Što je bilo, momče? Poruka tvog vlasnika? Upao je u bunar?” Dave zuri. Trepće. Prilazim da provjerim. U Španjolskoj. Visoke planine. Nema signala. Mx  Ne kanim sad pasti u nesvijest zbog ovoga. Očito neka budala misli da je vraški duhovita. Ali... Kako mogu znati da si to stvarno ti? V 

Čekam češkajući Daveovu glavu. Sad već prede kao da zuji. Pojavi se poruka.

O čemu ti to? Ja sam, pogledaj! Mx  Zurim u ekran. Ne usuđujem se nadati. Moje se srce već ionako jedva drži na okupu; ako je ovo šala, bojim se da će se raspasti na komadiće.

Dokaži. V 

Ne mogu sjediti i čekati. Vrzmam se uokolo i pogledavam u ekran. Ništa. Vidiš? Nije to Max. Jače privijem kućni ogrtač i zataknem kosu za uši. Ništa. Pogledam Davea koji se ne miče od ekrana i prede. „Nije on. Ne nadaj se”, kažem i ponesem čašu u kuhinju. Po povratku, bacim pogled na ekran. I dalje ništa.

34. NEKOLIKO STVARI KOJE ZNAM O VIVIENNE SUMMERS Napisao: Max Kelly

Ima madež u obliku Irske na desnoj strani guze. Ima najdraži smijeh koji sam ikad čuo. Tvrdoglava je ko mula. Ne voli motore ni Arsenal ni tetovaže, ali voli mene, svoju ludu Nanu i engleske ruže. Ujutro pije čaj, nakon ručka kavu, a suho bijelo vino kad padne večer. Nikad nije znala napisati pjesmu, a ni crtati. Najdraža mi je kad se osmjehne. Loše podnosi alkohol. Najmilija boja joj je roza, ali ona misli da je plava. Voli naređivati i nestrpljiva je, ali mila i ljupka. Zamalo sam umro od slomljena srca kad je

ušla u galeriju s bezveznjakom po imenu Rob, ali ne mogu živjeti bez nje, pa ću je morati ponovno potražiti. Pomislim li da me možda voli, u stanju sam osvojiti svijet. Ona je najseksi cura koju sam ikad vidio. Ona je moja lijepa, duhovita, pametna prijateljica. Rado bih provodio vrijeme s njom.

Čuo sam da me traži pa se pitam bi li možda navratila u Španjolsku. Sad mi vjeruješ? Mx Ti si! Vx I, dolaziš? Mx 35. Adios, amigos 1. rujna, 19:14 Šalje: Ryanair.com Prima: Vivienne Summers Naslov: Rezervacija leta