limil Ciorćin Emil M. Cioran rumunjski pisac rođen 1911, veći dio života prcveo je u Parizu, gdje je i umro 1995. Od kraja četrđesetih godina dvadesetog stoljeća piše isključivo na francuskom jeziku. Mučen nesanicama i depresijama, živio je skromno i povučeno u Latinskoj četvrti, družeći se s nekima od najistaknutijih umova svoga vremena. lako je zbog mladalaćkih pronacistićkih i desnićarskih stavova doživio brojne kritike i osporavanja, njegova su djela od 70-ih godina naovamo dobila zasiuženu pozornost diljem svijeta. U svojim se esejima Cioran bavi temama kao što su vrijeme, povijest, otuđenje, ništavilo, nemoć, apsurd, dosada, samoubojstvo, smrt, dekadencija (Zapada), tiranija, glazba. U samu srž svakog istinski filozofskog promišljanja smješta očaj. Djelo ovog polemičnog i lucidnog "teoretičara očaja" i "najavljivača Apokalipse", kako su nazivali jednog od najmračnijih suvremenih filozofa nihilizma, svakako se nadovezuje na tradiciju Kierkegaarda, Schopenhauera, kao i Nietzschea, kojega osporava koliko i slijedi.
drucji smjer
lEniil M. Cioran
BREVIJAR PORAŽIENIH Sfrancuskoga, uz konzultiranje rumunjskoga izvornika *, prevela Vanda Mikšić
* Indrepfarpatimaj, Humanitas, Bukurck, 2001. (1991)
rumn HEMUIJHIffD!*
Zagreb 20()9.
Edicija DRUGI SMJER K n jlg a 1
PRUEVOD DJELA
B rć v ia ir« des vaincus, Gallimard, Paris 1993.
NAKLADNIK
M EANDARM EDIA
ZA NAKLADNIKA
B RANKO Č E G l-C
UREDNIK LEKTURA/KOREKTURA
B RANKO Č E G E C JA S M IN A HAN
DIZAJN
B ES TIA S
PRMELOM TISAK
M EANDARMEDtA/DAIMR P O G A Č IĆ KIKAGR AF
© Cioran « t Edltlons Oalllmard, Paris, 1993 © MEANDARMEDIA 2009, za hrvatsko Izdanje Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reprodueirat) u bilo kojem obHku be 2 prethodnog dopuStenJa nakladnika. CiP zapia dostupan u računalnom katalogu Nacfonalne I »Vttučlli&ne knjlžnlce u Zagrebu pod brojem 706030 ISBN 078-953-7355*37-1
Printed in Croatia 6/2009
I
1 Pun žara i gorčine tragao sam za nebeskim plodovima, ali uzalud. Dizali su se u tko zna koje nebo, dok su se za njima pružale moje ruke željne njihova obilja. Grane svodova spuštale su se nad nade naših molitvi. A kad su ove utihnule, grane su izgubile plodove. Na nebu ništa ne cvjeta niti se razvija plod. Budući da kod kuće nema nad čim bdjeti, Bog iz dosade pustoši čovjekove vrtove. Ne, neće me zaslijepiti pogled na zvijezde. Dovoljno sam svjetla izgubio prosjačeći po visinama. Sit svih nebesa, prepuštam svoju dušu milosti svjetovnih ljepota.
2 “... pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjeducao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života” (Postanak, 3,24). 7
8REVUAR PORAŽEMH
I3VHL M. CIORAN
Cesto sam prosio na toj scazi. A drugi su prosjaci, još veća sirotinja od mene, pružali prazne dlanove u koje sam spuštao obol nade. No koračajući tako sred ojađena mnoštva, vidio sam kako nam put uranja u močvaru, a sjena rajskih grana nestaje u beskraju svijeta. Ni poniznošću ni strpljivošću nećemo zagospodariti onime što je izmaknulo našemu kobnom pretku. Potreban nam je tek ognjeni duh - tada će se neprijateljski kerubini što zveckaju oružjem i iudilom rastaliti na žeravici naše duše. Zar nam je Svemogući zatvorio sve svoje putove ? Onda ćemo posaditi drugo stablo, ovdje, gdje nema ni stražara ni mačeva ni ognja. Stvorit ćemo raj pošteđen svih muka, a onda se biago spustiti pod zemaljske krošnje, kao prolazni anđeli. Njemu će ostati vječnost u kojoj nikoga nema; mi ćemo i dalje griješiti, zagrizati jabuku što trune na suncu. Ljubeći znanosti grijeha, bit ćemo nalik na Njega, a zahvaljujući patnjama Iskušenja i veći od Njega. Mislio je da će nas smrću podjarmiti i staviti sebi u službu. No malo-pomalo navikli smo se na život. Zivjeti: usavršiti se u griješenju. Izrugivati se neupitnim istinama o kraju, ne mariti za apsolut, pretvarati smrt u šalu, a beskraj u slučaj. Disati se može tek u najdubljoj iluziji. Samo postojanje tako je ozbiljno da je Bog u usporedbi s njim dječja igra. 8
Oboružani životnim slučajnosdma, razorit ćemo okrutne pouzdanosti što vrebaju na nas. Razvalit ćemo ih, rasturiti istine, obrušiti se na zasljepljujuća svjeda. Zclim živjcti, no protiv mene neprekidno se diže duh, žestok pobornik nepostojanja. ... Stoga čovjek, samoljubiv, vida mačem u križarskome pohodu pogrešaka.
3 Poznajem sebi slične. Cesto sam u njihovim odsutnim i praznim očima iščitavao vlastitu, neizrečenu sudbinu, ili se u pauzama njihovih pogleda odmarao od svojih pobuna. Njihove mi muke ipak nisu strane. Oni bez prestanka zele, ide. A kako se nema što željeti, išao sam njihovim stopama nalik na bodlje; mojaje staza vijugala blatom njihovih žudnji i smiješnom aureolom izbljeđivala njihovo uzaludno traganje. Oni ne znaju da su raj i pakao cvjetovi trenutka, samo trenutka, i da ništa nije jače od siline uzaludne ekstaze. Na putu tih smrtnika svodom trenutaka nisam naišao na vječnu postaju. Vidim stablo, osmijeh, zoru, uspomenu. Nisam li u svakome od njih neizmjeran? Cemu bih se još mogao nadati ako ne tomu konačnom pogledu, pogledu koji ne mari za vremenski bljesak? 9
EMtL M. CIORAN
Ljudi pate zbog budućnosti, bacaju se na život, bježe u vrijeme, traže. Ništa me ne boli koliko njihove oči, lakome i isprazne, iako lišene ispraznosti. Znaju da je sve konačno, dapostoji samo trenutak, svaki trenutak, da je stablo života prasak vječnosti, reverzibilne samim činom postojanja. Stoga više ništa ne želim. U mraku, onome crnome mraku što predočava samo dno svijeta, često se pitam kako ću znati jesam li ili nisam. Može li se tad uopće biti ili ne biti? Uhvaćen u maglovitost glazbe, izgubljen u njoj, oslobođen slučajnosti disanja, kako bih uopće i mogao nalikovati na sebi slične ? Imati samo jedan cilj: biti uzaludniji od glazbe. U njoj ne postoji ni onjest ni on nije. Gdje smo kao žrtva njezinih čari ? Nije li ona možda zvučna nigdina? Ljudi ne znaju biti beskorisni. Moraju nekamo ići, nešto dosegnuti, zadovoljiti potrebe. Ne uživaju u svojoj nesavršenosti, iako je “smisao” života upravo ekstaza te nesavršenosti! No kako im otkriti jednostavnost te tajne, kako ih opčiniti i opiti njezinim sjajem? Na pamet mi padaju neke noći i neki dani... Noćne tišine u južnim vrtovima... Nad kim se nadvijaju palme, njihove grane nalik na umorne ideje ? Nekoć, dok mi je u krvi bilo više alkohola i više Spanjolske, moj bi ih bijes okrenuo prema nebu, moj bi žar uspravio njihov ovozemaljski umor, otkucaji moga srca lansirali bi ih 10
BREVUAR PORAŽEMH
među zvijezde. Danas sam sretan što me od zvijezda dijele palme misli, što pod okriljem njihova šuštanja uživam u milini samoće, nestajem u sjaju zemlje koju noć promeće u božanstvo. Da živimo u vrtovima, religija ne bi bila moguća. Njihova odsutnost potiče u nama čežnju za rajem. Prostor bez cvijeća i stabala tjera nas da dignemo pogled u nebo i podsjeća smrtnike da je njihov najstariji predak nakratko nastanjivao vječnost, odmarajući se u sjeni stabala. Povijest je negacija vrta. Svoje nade dugujem noćima. Na krilima tame, izvan prostora, sam između tvari i sna, arome razočaranja proglašavao sam mirisima sreće. Ništa mi se ne čini nemogućim sred noći, te bezvremene mogućnosti. Tad se može sve i sva, jedino nema budućnosti. Ideje postaju ptice misll, no kamo lete? U drhtavu vječnost, nalik na eter koji nagrizaju razmišljanja. Tako sam s neobičnim zanimanjem počeo promatrati sunce. Uslijed kakva su se to nesporazuma ljudi dočepali njegovih turbulencija i pretvorili ih u blagodati? Kakav je to nedostatak poczijc čistu zvijezdu sveo na korisno čudovište? Nismo li se svi odviše Ijudski zbližili s njegovim zrakama i, smatrajući ga stvarnosnim izvorom, pridali mu odviše stvamosti ? Zašto smo cilj projicirali u samo nebo ? Ne znam dokle suncejest. No i predobro znam do koje mjere više nisam pod suncem. Onaj koji na morskoj oban
EM L M. CtORAN
li, satima držeći oči poluotvorene u horizontali sna, usporedan s vremenom i kratkotrajan poput pjene na zlaćanu pijesku, nije osjetio mješavinu sreće i ništavila pred tom veličanstvenom rasipnošću, taj ne zna za opasnosti što ih je ljepota donijela na svijet. Pod suncem sam mislio da sam mlad, a zatekao sam se bez dobi. I dok sam još u ponoć imao godina, već sam u podne ostao bez njih. Svaka dob bježi i ostajemo između bitka i ne-bitka, kao titrav prestiž u mističnu nihilizmu osunčanosti.
4 Dok sam silazio iz transilvanijskoga grada u ne znam koji trenutak sumraka i ne znam koje godine mladosti, nesretan i željan takva stanja, odviše ohoi da bih mislio na sunce - otkrivenje njegova zalaska iznenada je slomilo ponos mojih koljena. Moje su sjene stale prianjati na večernji umor, a ono što je od sunca preostalo između srčanih pjega kleknulo je uz rub zlatne agonije. Moja zahvalnost toj zvijezdi odnosila se i na Egipat vlastite mi duše. Otada nisam propuštao kaditi smrt i sunce - ja, dalek potomak besposličara s drevnih obala Nila.
12
5 Volimo knjige koje tjeraju na plač, sonate od kojih zastaje dah, mirise koji navode na odustajanje, žene izgubljene između tijela i duše, a ni s morima nije drukčije: gubimo glavu za onima čije nas zibanje utapa. Na Mediteranu nisam tražio ni poeziju ni nasilje ni zapljuskivanje valova. Sve sam to dobio od stjenovite Bretanje. No kako zaboraviti more na kojemu sam ostavio misli? U sjećanju kračem od slutnje vječnosti onoga što je prolazno zahvalno ću čuvati sliku neljudske modrine toga dekadentnog mora. Na njegovim su se obalama izmjenjivala carstva - i toliki tronovi duše... Kad zrak suspregne svoj nemir, apodnevna obamrlost zaravna valove na apstraktnome svjetlu, znam što je Mediteran: čista stvamost. Svijet bez sadržaja: istinska podIoga nestvarnosti. Samo se pjena - to aktualizirano ništa - opire i ustraje u postojanju... Tko god da smo, možemo se još samo otisnuti na pučinu. Bez želje za sidrenjem. Nijc li smisao nestabilnosti upravo iscrpljivanje mora? Neka nijedan val ne nadživi odiseju srca. Odisej, sa svim knjigama. Zeđ za morskim prostranstvima koja naviru iz pročitanih štiva, eruditsko tumaranje. Upoznavanje svih valova... 13
BREVUAR PORAŽEMH
6
Estetska pobožnost: vjerski duboko štovati privid, gaziti zemljom ne čeznući za nebom, vjerovati da je sve potencijalni cvijet, a ne samo apsolut. Ako nikada nisi požalio što nemaš krila da ne kaljaš tlo svojim okrutnim koracima, onda tu zemlju nikada nisi ni volio. Kad god sarn je otkrivao, kad god sam je osjećao u srcu, a ne pod potplatima, otuđeno sam promatrao kako se zvijezde pretvaraju u vosak i tope u krvi koja tada zaboravlja nebo. Možeš gledati uvis koliko hoćeš, nećeš spoznati drhtaj rijetkih susreta s tom zemljom koju koračajući prezireš. No nađeš li se s njom licem u lice, oči u oči, uzdasi bratskog suosjećanja i bliske gorčine tjeraju te da se s njom stopiš u dirljivu zagrljaju! Dosta sam zamarao oči vama, anđeli, sveci i svodovi! Sad želim naučiti poštovati grumen zemlje. Hoću li doIje gledati s istom strašću kakvu sam nekoć osjećao promatrajući nebesa? Koji su to poroci i poročne muke usmjerili oko prema natprirodnom? Religija ga otimlje njegovu usudu: gledanju. Otkako je kršćanstva, oko više ne vidi. Onaj koji se crkvom kreće na vrhovima prstiju pljuje po vrtovima. Ipak, upravo bi pod krošnjama radost misli prožete osjetima trebala tkati mitologiju osjetilnosti i podići joj hram. 14
Sto će mi nebo koje ne zna za venuće, muke i zanos cvj etanja? Zelim biti uz bića predodređena za život, i umrijeti s njima, jer predodređena su i za smrt. Zašto sam o gašenju govorio baš vama, vrele zvijezde? Predugo sam Ništa tražio drugdje. No vraćam se u svjetove kojima hara zamor. Koračat ću njima poput pustinjaka žedna grijeha.
7 U onome što je prolazno - a sve je takvo - osjetilima hvatajmo biti i intenzitete. Gdje tražiti stvarnost? Nigdje, dakako, osim u raznovrsnosti osjećaja. Tko se ne uzdigne do njih, kao da i ne postoji. Neutralni je svijet odsutniji od zamišljenog. Samo umjetnik oprisućuje svijet i samo izražavanje spašava stvari od kobne nestvarnosti. Sto sačuvati od svegaproživljenog? Bezimene radosti i patnje, kojima smo ipak nadjenuli ime. Zivot traje koliko i ustreptalost. Bez nje je tek životna prašina. Uzdignimo ono što vidimo na razinu vizije, a ono što čujemo na razinu glazbe. Jer ništa ne postoji/>o sebi. Svijet tvore naše vibracije; odmor naših osjetiia njegove su stanke. Ako Ništa zahvaljujući molitvi postaje Bogom, onda i privid postaje prirodom zahvaljujući izražavanju. Riječ 15
EMN. M. CtORAN
krade povlastice trenutačnu ništavilu u kojemu živimo, otima mu fluidnost i nestabilnost. Kako bismo se iskobeljali iz makije osjeta i osjećaja da ih ne uobličujemo u ono što nije? Tako postaju bitak. Stvarnost je materijaliziran privid. Negativna tjeskoba tjelesnosti, biblijski protesti krvi, slika nadolazeće smrti i kobna očaranost bolešću blijede pred očajem što isijava iz blještavila ovoga svijeta. A sjećanje na najjasniju i najoštriju bol, najpouzdanije ludilo tvari podređene mojemu Ja, iščezava pred zanosnim mukama ovozemaljskih Ijepota. Kada su se, na planinskoj ili morskoj osami, sred gluhe ili gromke tišine, pod nostalgičnim jelama ili vječnim palmama, moja čula, a s njima i cijeli svijet, dizala ponad vremena, sreća uronjenosti u ljepotu i sigurnost da ću je izgubiti tako su me okrutno razdirale da se krajolik gubio u neodređenoj i uzvišenoj supstanciji neutješna divljenja. Samo je ružnoća bezbolna. Cari privida koji ugrožavaju visine veća su muka od svakoga pakla što ga smisli čovjekova umjerenost. Iz svijeta me nisu prognale paklene strahote: prečesto nailazeći na raj zemaljski, moja su se osjetila sjedinila s nesrećom. Zašto me sred savršenstva apsolutna trenutka mrmor prolaznosti morao vratiti okrutnosti vremena? Ako si katkada vidio cvjetove badema što uslijed milovanja lahora lepršaju k tlu i mediteransko nebo što silazi u njegovo granje zato da povrh te eksplozije latica oko ni16
BREVUAR PORAŽENtH
šta drugo ne bi moglo ni zamisliti, onda si se i ti otkidao od trenutaka ne bi li se strmoglavio u pustinje vremena. Strah od svršetka cvjetanja zatrovao je raj mojih čula, jer u čulima ukorijenjenima u prirodi nikad ništa ne bi trebalo svršiti. Ljepote svijeta ranjavale su me okrutnije od putenih zanosa, više sam krvario od sreće nego od očaja. Mistično razrjeđivanje vremena u posvemašnjem ništavilu ljepote... Njime hraniti očekivanja vlastite mi krvi, hraniti ih valovima i skladnim odsjajima vječne beskorisnosti. Smisao postojanja tek je u prividima zbog kojih bismo poželjeli umrijeti... Hoće li latice zauzeti mjesto ideja? Vrijeme ište drugi sok, vene drugi mrmor, tijelo druge obmane... Izravan svijet koji ničemu ne služi, svima dostupne ruže što ih se nimfe razuma ne bi usudile brati... Zašto smo spasenje duše tražili u drugim svjetovima ako nam lelujavost ovoga nježnijim dokidanjima može podariti vječnost ? Opojno ću ništavilo prcoteti svakomu cvatu, a od poljskih korola spraviti sebi postelju. I neću više bježati među zvijezdc niti se povlačiti u mjesečeve samoće. Estctska nirvana svijeta: s pomoću najvcćih privida dosegnuti najviše vrhove. Biti sve i ništa u pjeni trenutka. Uzdići sc, na samome rubu svojcga Ja, u ncposrcdnost i prolaznost
17
BREVIJAR PORAŽENIH
8 Naucima nedostaje snage, poduke su glupe, uvjerenja smiješna, a cvjetovi teorije sterilni. Od svega što jesmo života ima jedino u snazi duše. Ne budemo li od te snage stvarali nepotrebnu glazbu, a dosadu uzdizali na razinu proročanstva, u kakvu ćemo se to tajnu zakopati ? Ne kuca li nam u bilu upravo tajna tvari, ne prizivlje li nam njegov ritam melodije neodgonedjivosti ? Budan, ne znam u što vjerovati; rastužen akordima, još i manje. No kad sam već tako lišen svake vjere, zašto se život pretvara uJa i zašto me posvuda ima? Završnica nutarnje glazbe stapanje je u kozmičkom andanteu. Oluja što iz ideja oslobađa trube smiruje se i vodoravni spokoj teče poput osunčane odsutnosti. ... Često sam osjećao da mi je duša pokraj tijela. Cesto sam osjećao da je daleko, često bez razloga i cilja. I kako sam je mogao slijediti kad je nenadano odlijetala iz gnijezda mojega srca? Nije li njezin usud lutanje stazama osjetila? Što li je onda tjera drugim prostranstvima, kojima je ne mogu slijediti ? Ljudi jzposjeduju, raspolažu njome, ona im pripada. Samo ja ostajem pod sobom. Prestani bdjeti nad svojom dušom; eno je gdje već grabi prema nebu! Neprijateljstvo joj je prirodan put. Kojom bi je mrežom mogao vezati za do? Kad bi barem ja18
čina njezinih oluja nalikovala na prolazne strasti, mogao bi je zauzdati korzetom tijela! Trenutak nepažnje i ona se, sva od plamena, oslobađa, kreće k drugim svjetovima. Odakle taj iznenadni žar koji je tjera na nebesko progonstvo, dok ti ostaješ tu, poput žrtve kraj napuštena tijela? U njoj je ubojito pulsiranje što raskida ovozemaljske veze, glad za srećom mimo sreća, želja za astralnim iščeznućem, nestajanjem u drhtajima, utapanjem u pjeni božanskoga kajanja. Kakva je to krila dobila krišom, kad su je nenadano ponijela, uzdrhtalu, i dalje od sunca, pa sad obuzeta nerazumnim životom onkraj života, leteći za sobom ostavlja tragove svjetlosnih izvora? Htio bih umrijeti tisuću puta - i da se ona raspe bespućima nigdine. Tražio sam spokoj duše u krajolicima, osmijesima, idejama. No skitnica kakva jest, nije im pravila društvo, nego se kovidala vrhovima svijeta. Kad će se dakle njezina uzavrelost spustiti u blizinu svakodnevna nepostojanja? Da mi je barem druga duša... Ispraznija duša!
9 Znam da u meni čuči vrag koji ne može umrijeti. Ne treba mi sluh izoštren istančanim torturama ni čulo okusa za octenu krv, dovoljna je gluha tišina koja nagovije19
BREVUAR PORAŽEMH
EM*. M. CtORAN
šta dug jauk. Onda razabirem opasnost. I okrenem li se prema despotskom i ponižavajućem Zlu, to se iznenadno, nesmiljeno i razorno božanstvo odmah diže u nebo, u mozak, u zidove. Nepomično čekaš. Samoga sebe. No što ćeš sa sobom? Što ćcš si rcći dok tc okružujc tolika neizrečenost ? Što prolazi kroz tišinu? Ili tko ? To kroz tebe prolazi i iz tebe izlazi tvoje zlo, sveprisutnost tvoje negativne tajne. Razmišljaš li o tome što bi htio biti ? Tvoja kajanja nemaju budućnosti. Niti ti ikakva budućnost pripada. U vremenu za tebe više nema mjesta, u vremenu buja strah. Stoga odlaziš. Dok odiaziš, zaboravijaš se. Dok koračaš, bivaš drugi, a dok bivaš, već više nisi.
10 Dva su čovjckova svojstva samoća i ponos. On živi na zemlji nc bi li ih iznio na vidjelo. No pojavljujc se religija: sustav pomagala koja truju život. Zašto su je izmislili ? Sto će nam ona, koja luči toliko otrova? Gledam u sunce i pitam se: ipak, čemu religija? Okrećem se k zemlji, sprijatcljujcm se s njom i ne shvaćam zašto bih od nje trcbao bježati. Kad god bih pobjegao prcma nebu, nasmiješila bi mi se sublunarna gorčina, pa bih se s velikim žarom vraćao 20
na zemlju. Počne li jednoga dana gušiti idealima, pa na njoj više ne bude mjesta za ponos ili tugu, napustit ću je. No dokle god je poprište nadahnutih muka, zašto bih išao drugamo? Religija nas nastoji izliječiti od zla - od zala koja životu daju cijenu. Samoća i ponos pozitivna su zla. Odsutnost od koje rastemo. Nikad nisam bio siguran u mirisne nesigurnosti zemlje, osim u zanosima nevjerice. Srce mi se razlijevalo zemaljskim prostranstvima nc očekujući odgovora. Drhtavica molitve koja snagu crpi iz sebe. Prečesto sam sklapao rukc prema odsutnu ncbu - kad ćc se vratiti u slatkogorak beskraj vrcmena? Introspektivan zanos gline, zemlje oboljele od narcizma... Najdragocjenija pogreška i najbitnija iluzija što ju je čovjck izmislio jest Ja. Dišcš j smatraš sejedinstvenim-, srcc ti kuca jcr si to ti. Kako bi ostao uspravah u panteizmu? Ili kako bi mogao biti a da je nad tobom kakav Bog? Kakva god bila, religija ne može prirodno roditi. Htio sam se spasiti. Sva uvjerenja smrtnika tražila su od menc da sc zaniječcm. Od Veda do Bude i Krista pronalazio sam samo neprijatelje svoje nužnosti. Nudili su mi spasenje duše u mojoj odsutnosti; svi su od mene zahtijevali da se Iišim samoga sebe. Da postanem oni, ili njihov Bog, da budem bezimen u ništavilu. No ponos mi nalaže da zadržim ime čak i u ništavilu. 21
EMIL M. CIORAN
I to nije sve. Tražili su od mene i da pobijedim bol. priroda je bez nje bljutava: ona je sol života! Upravo ono što je u boli nepodnošljivo krv je postojanja. Voljeti, suosjećati, čekati, ostvarivati se. Nizanje monotonije, za one koji ne žele biti životinje pod kapom nebeskom ni prosjaci na jalovu obzoru svakog apsoluta. Svoju patnju rasipati na druge ? Uvijek otkrivati sebi slične i još sličnije? Biti sretan što mogu plijeviti njihovu glupost, njegovati njihovu podlost - i zatomljivati žeIju za prezirom? Ja, to je umjetničko djelo koje se hrani patnjom što je religija nastoji ublažiti. No čovjek je plemenit samo u jednom: on je estet vlastite individualnosti. U boli će svoju niskost pretvarati u ljepotu, a svoju će bit stvarati izgarajući. Čovjek je umjetnost jer je ponosan i usamljen. U veličanju svojega postojanja zemlja mu je bolji izgovor od neba. Religije su neosjetljive na čari imanentna ništavila, na privid kao takav. Strana im je očaranost uzaludnošću i tonuće u samoga sebe. Strana im je i zemlja. Stoga nas spasenjem duše što nam ga nude žele spasiti od našega Ja , toga najneobičnijeg cvijeta pod suncem. Ako postojanje pojedinca i jest tako silno privlačno, to je zato što proiziazi iz neravnoteže, iz nejednakosti u samome temelju života. Religije nastoje ujednačiti ra22
BREVUAR PORAŽENIH
znolikost, dokinuti individualnost. Smisao je spasenja duše nestanak osobne zamjenice. Ne podnosim nikakav apsolut, osim slučajnosti zvane Ja. A kad već jesam, iluziju svojega postojanja smatram svojim najvišim smislom. Ništa u tome slučaju neću ispravljati. Svaki od nas od rođenja se oporavija od vlastite individuacije. No nikad od nje ne ozdravlja, nepovratn'o ostaje u sebi, a upravo zato i jest čovjek. Stopiti se s prirodom, čovječanstvom, Bogom? No i prije nego što odlučiš, već si se utopio u samome sebi. Sanjao sam da sam mrtav, među zvijezdama sam tra'žio rasute mi kosti i našao se pod nogama svojegaja, plačući za identitetom. U odnosu na san sjena je neodređenije postojanje. Nakon što smo izmislili svjetove, a zatim ih izgubili u prostranstvima, uviđamo da žudimo za nečim što bi bilo - Ja - sjena bitka u općoj odsutnosti bitka. Religije su mi pokazale puteljak sreće, na moj račun. No iluzija da sam ovdje draža mi je od spokoja da nisam nigdje, da sam na nebesima. ... Stoga sam se okrenuo zemlji i odustao od spasenja duše.
23
ri
12
“Istina nikad ne sanja”, rekao je neki istočnjački filozof. Stoga nas i ne zanima. Što ćemo s njezinom bijednom stvarnošću? Onapostoji jedino u glavamaprofesora, školskim predrasudama, prostaštvu svake poduke. No duhu, kojemu beskraj daje krila, san je stvarniji od svake istine. Svijet nije-, on se stvara svaki put kada drhtaj početka potpiri žeravicu naše duše. Jaje rt nad ništavilom koji sanja predstavu stvarnosti. Hrabrost te smješta između bitka i ne-bitka, ploviš među svjetovima koji jesu i nisu. Dok si kukavica, sve postoji, ali u viteškom oklopu duha ravnam brazde prirode i gazim po sjemenu iluzije. Stvarima koje se vide drage smo volje udahnuli život. Ta nije li postojanje udobnost disanja? Kako nam se bitak čini boljim od njegove suprotnosti, na njega smo se navikli i u njemu se osjećamo bolje. Ccmu bi nam poslužila spoznaja da ga samo zamiŠljamo, da ga živimo u produljenu polusnu? Što onda širi svjedo prostorom nalik na dražesno ništavilo? Sunce? Ne: odsjaj užarene krvi na modroj podlozi. Iste onc koja noćno nebo posiplje okamenjenim iskrama. Svemir je dinamičan izgovor bila, autosugestija srca.
Osmijeh jc ncspojiv sa zakonom uzročnosti: on zrači očaranošću beskorisnim. Zahvaljujući svojoj “teorijskoj” vrijednosti simbol je svijeta. Razlika između uzroka i posljedice, zamisao da nešto može biti izvorom nečega drugog ili biti s njime u istinskom odnosu zadovoljavaju prosječnu sklonost prema razumljivosti. Međutim kada znamo da predmeti nisu, nego daplutaju u eteričnoj ukupnosti, onda uviđamo da nam njihovi odnosi ništa ne govore ni o njihovu položaju ni o njihovoj biti. Svijet nijc rođen niti je umro, nije se zaustavio niti ga je vrijeme promijenilo: on besciijno dokoličari u neodređenome “zauvijek”. Samo Ja, taj kratkotrajni pobjednik nad hlapljivom vjcčnošću, ponekad uspješno griješi. Među sjenama nosi tcret različitosti svojega postojanja i stvarnošću mrlja bijelo ništavilo kojc ga okružuje. Snaga njegova sna sokom puni figure što se doimaju živima i pretvara ih u bića. Jer život je ono što nazire duh žedan bivanja, taj nepomilovani zatvorcnikpostojane nestvarnosti. Misii su se nakratko zaljubile u postojanje, pa smo ponosni što jesmo. I naši koraci, lišeni sanjalačke stidljivosti, kaljaju sjene, gazcći ih samouvjcrcno i sigurno. Trcnutak budnosti, samo trcnutak, i mrcže priproste stvarnosti pucaju, pa možemo vidjeti što smo: iluzije vlastite misli.
24
25
BREVUJAR PORAŽENtH
13
Kad misJim da razumijem Kaligulu, laska Ji to moj ponos samomu sebi ? Zeleći ga ocrniti i rasJcrinkati njegovo ludilo, Svetonije mu i ne htijući odaje počast: “Najviše je patio od nesanice, jer noću nije spavao više od tri sata, a ni tad mu san nije bio miran, nego su ga mučila neobična priviđenja. Jednom je, tako, sanjao da razgovara s nekom morskom prikazom.” Isti povjesničar iznosi i to da, ijubeći ih u vrat, svoju ženu ili pak ijubavnice, nikad nije propustio da ih podsjeti kako im ga može i prerezati. Ne krijemo li svi mi u blatu svoje duše žudnje koje mogu priznati jedino mračni carevi ? Nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro procjenjivanje ljudi? Osim toga u tako golemu carstvu povjerenje u bližnje bilo bi odraz neukusa. Dekadentni rimski carevi, ta čudovišta nadahnuta genijem dosade, u svojoj su ludosti pokazivali toliko stila da su svi esteti svijeta u usporedbi s njima tek lakrdijaši, a pjesnici tekprodavači sjena. Da sam živio u Rimu u doba prodiranja kršćanstva, budnije bih stražario pred kipovima umirućih bogova i vlastitim bih prsima branio cezarski nihilizam. Dekadencija ima svojih čari: ona naznačuje povijesni zamor, na26
stojeći besmislom nadomjestiti ispraznost slave, a ludilom pad velebnosti. U svakome su se podneblju preci demencije kupali u krvi. Olcrutnost je nemoralna za suvremenike; kao prošlost, ona postaje spektakl, baš kao i bol zatvorena u sonet. I sama guba postaje estetslđm motivom pohrani li je povijest na svojim stranicama. Samo je trenutak božanski, beskrajan, nepovratan. Trenutak koji proživljavamo. Kako bih mogao sažalijevati Kaliguline žrtve? Povijest je lekcija iz nečovječnosti. Nijedna kap krvi iz prošlosti ne može pomutiti trenutak u kojemu jesam. Više me raznježi morska prikaza što je opsjedala snove nesretnoga cara. Nepravedna povijest češće spominje progonitelje kršćana negoli same mučenike. Neron je u svakome pamćenju živ i privlačan; dokga se prisjećamo, nikad nismo ravnodušni. Budući da smo ga ocrnjivali cijela dva tisućljeća, manje je banaian od Isusa. Zahvaljujući običnoj dvojbi Poncije Piiat dobio je mjesto među filozofima, koji ga se ne ustručavaju citirati, dok Ivan Krstitelj, koji nije poznavao dvojbu, nije uspio preživjeti obožavanje. Kršćani su ga ubili upravo ljubavlju. Juda je postao simbol: izdajom i samoubojstvom stekao je vječnu aktualnost, dok se Petar sveo na crkveni temelj. Danas svi znamo da su Ana i Kaifa imalipravo\ nisu ni mogli suditi drukčije. Dok sam u 27
EMft. M. CtORAN
Kazalištu muke Kristove u Oberammergauu gledao antičku dramu kršćanskim i nekršćanskim očima, objektivno i bez iluzija, jednako sam bio na strani Spasitelja kao i njegovih krvnika. Ana i Kaifa imali su čvrst karakter, bili su hojesu. Da su shvatili Isusa, dokinuli bi sebe. Njihova su pitanja bila tako racionalna da bi samo luđaci mogli prihvatiti uzvišene i netočne Jaganjčeve odgovore. Poput svih današnjih ili budućih kršćana ne mogu umrijeti za Isusa. Kao ni ludovati za njim. Njegova je žrtva urodila svakim i nijednim plodom. Svi smo postali neutralni. Kršćanstvo se bliži kraju i Isus silazi s križa. Zemlja će se ponovo prostrijeti pred čovjekom, koji će, lišen vjere i prije negoli otkrije druge pogreške, uživati u njezinim blagodatima ne strepeći od nebeske kazne. Teško je predvidjeti datum kada će crkve postati obični spomenici, kada će križevi prestati biti simbolom judejske krvi, smiješeći se beskorisno estetskoj znatiželji. Dotad će prijevoji naše duše morati podnositi zagušljiv dah vjere. Kad god se kršćanstvo nadvije nad moje sumnje, bol i nevolja zauzmu mjesto skeptične raskoši i opojnih aroma. Ono mi ne dopušta da dišem. Zaudara na ustajalost. Paralizira me. Njegova je mitologija istrošena, simboli prazni, obećanja neispunjena. Dvije tisuće godina mračna lutanja! U starome pokućstvu duše ono ipak još budi poneki nejasan odjek, u prostorijama s hermetički zatvorenim prozorima i jezovitim zrakom, u prašini života. 28
BRgVUAR P0RA2ENIH
Nikad mi nije bilo od koristi, ni u jednome nemiru, ni u jednoj slijepoj ulici tjeskobe. Znalo mi se dogoditi da ga zazovem, unaprijed svjestan sve nemoći već odavno minule prošlosti. To kršćanstvo, koje ponekom kratkotrajnom dobrotom može i raznježiti, ne sadrži nikakvu kulturu ponosa, nikakvu krajnost strasti, nikakav tračak umnažanja jastva. Kad bismo za teških samoća na koje nas tjera uzlet misli od njegovih naloga zatražili pomoć, potonuli bismo u anonimnost, utopili bismo se među drugima. U njemu je toliko klica razgradnje i tako malo svježeg zraka - religijaje to bezplanina, religija brežuljaka bez vrhova i mora za gladne! Kad god mi se približi, trebaju mi zalihe glazbe da zaustavim njegovo kužno zračenje. Ne možemo živjcti u istoj kući. Ili jc pak moram pretvoriti u ljekarnu. Lijek protiv duševnc boli tražio sam u knjigama, krajolicima, melodijama i strastima, jcr lijekovi što ih nudi kršćanstvo mcdcni su otrovi od kojih ljudi umiru i nc znajući da jc dušcvna bol samo kršćanstvo. Dok čitaš bilo kojcg proroka iz Staroga zavjcta, krv ti u venama smjcsta bržc kola, ubrzava se bilo, mišići tc tjeraju na djelo, odluku, uvrcdu. Čovjck je ondje prisutan. Novi zavjet te pak omlitavljuje svojim rušilačkim čarima, insinuacijama uspavljujućih svetih ulja. Evanđelisti su majstori u ubijanju volje, želja, jastva. Uza svetog Iva29
EMfi. M. O O R A N
na sanjam jastuk za plakanje nad ljudskim slabostima ili užitke u raju punom lakih žena. Covječanstvo ne poznaje trajniji, neiscrpniji, dvosmisleniji izvor histerije. Covjek je stoljećima vlastita osipanja liječio kršćanskim osipanjima. A danas ? Što bi mu od toga moglo biti dosadnije? Kršćanstvo je iritantan spektakl bez iznenađenja, bez uzbuđenja. U njemu ništa ne vibrira, ne žudi za životom, za neposrednim i okrepljujućim apsolutom. Na njegovim izvorima usne ostaju suhe, i koje god ikone još obožavali, oči, vjera i nada gorjet će većim žarom na drugim obzorima. Jordanska priviđenja iscrpila su sve nijanse i u njima zrak više nije moguć. Mirisi Raspeća raspršili su se na nebu čiji izvori više ne gase nijednu žeđ, više ne taže nijednoga smrtnika. Koga još očarava Isusov svijet? Istočnjački lijekovi balzamirali su čovjeka dvije tisuće godina. Katoličanstvo - latinski judaizam - neizbrisivom je čađom posulo mediteransko obilje. Kako li je uopće i moglo “cvjetati” na tim božanski osunčanim obalama? Kršćanstvo je reakcija na sunce, u svojoj katoličkoj formi ono ga napada. Nemaju li, uostalom, sve religije dvosmislen zadatak da čovjeka odvoje od životnih izvora? Isus je postupno zauzeo mjesto te naivne zvijezde, pa se nakon niza stoljeća suhonjavo tijelo najspretnijeg vizionara smjestilo u vidno polje zaljubljenika u beskraj i toplinu. Čovjek kroz suze više nije vidio vedre i putene nimfe, nego razapet kostur koji stigmatizira slat30
I9REVIJAR PORAŽENIH
ke ispraznosti. Katekizmi i zavjeti oduzeli su čovjeku vrijeme i tako ga uškopili. Kako bi se sunce ražalostilo kad bi znalo da čitanje tih štiva nije svakoga odbilo od trula beskraja kršćanstva! Bi li tada ijednoga kršćanina obasjalo svojim zrakama? Spanjolska se duša dobrovoljno okovala katoličanstvom. Zar se bojala ostati oči u oči sa suncem? Zar se bojala da će se rastopiti na njemu? Italija je sagradila crkve od straha da bi zbog previse svjetlosti mogla izgledati površno. Je li kršćanstvo za nju grobnica koja je štiti od neba - zemaljskoga neba, nasreću, lišena Boga? Jer postoji i zemaljsko nebo, plavet koja ne ubija, ali koju bi čovjek mogao previše zavoljeti. Upravo je od toga neba kršćanska pošast zaštitila južnjake. Umjesto njega pružila im je mamac ispraznih i opasnih iluzija. Njihovu maštu, koju su raspirivala vječna proljeća, hranilaje besmislicama o nevidljivim rajevima. Bez kršćanstva južni bi narodi bili osuđeni na sreću. Zašto nisu prihvatili tu kaznu? Dvije tisuće godina oči im nisu služile ničemu. Sred raskoši živjeli su od nevidljivog. Krist im je ponudio ono što se ne vidi. Ne cvijet, samo trnje; ne osmijeh, samo kajanja. Prividi ovoga svijeta prometnuli su se u esencije muke, a pogreška - miris beznačajnosti - u grijeh. Čari su degradirane u grižnju savjesti. Sve je postalo moralno. Više nije bilo mjesta za čaroliju uzaludna postojanja. 31
EM «. M. CtORAN
... Time sc objašnjava činjcnica da je drvo križa istrunulo, a slavni klinovi zahrdali u sveopćem ravnodušju.
14 Čcšće sam kušao plodove smrti negoli plodove života. Nisam pružao lakome ruke da ih uberem niti ih jc moja glad s grozničavom ncstrpljivošću cijedila. Rasli su u meni. Sladostrasno su cvjetali u vrtovima krvi. Sanjao sam zaborav u lelujavu kraljevstvu duše, zamišljao mora mirna od nepostojanja i spokoja, a budio sc u valovima nabujalim od znoja straha. Zacijelo sam izniknuo iz sjemena što daje zlokobne žetvc. Kad želim procvjetati, u svojcmu proljeću otkrivam smrt. Izlazim na sunce, žudeći za beskrajem i nadama, a smrt silazi s blagošću sunčevih zraka. U mraku sc oko mcne vrti poput glazbe, pa noću umirem od njczine raskoši. Sam nisam nigdje; zahvaljujući njoj posvuda sam. Ona se hrani mnome, a ja njom. Nikada nisam želio živjeti a da nisam želio umrijeti. U čemu sam ustrajniji, u životu ili smrti?
32
15
Želja za nestajanjem - jer stvari nestaju - tako je silno trovala moju glad za životom da se u blistavosti vremena moj dah gasio, a sumrak prirode obavijao me mnoštvom sjena. Kako sam u svcmu vidio vrijcme, nadao sam se da ću sve od vremena osloboditi. Potreba da obožavanjem udahnem vječnost bićima, nastojanje da ih golemom ljubavlju uzdignem iznad prirodne smrti, činili su mi se jcdinima vrijednim truda. Koliko znam, nikada ništa nisam volio a da istodobno nisam i mrzio, jcr to uza sav žar dušc nisam mogao sačuvati od zakona uništenja. Htio sam da svc bude, No sve je postojalo tek u prolaznosti mojih groznica. Svijet mi je izmicao jer nije postojao. Zatomljene suze nisu se kamcnilc u nevidljivost zbog ovozemaljskih jada. Umirale su u meni, razočaranc ncučinkovitošću zanosa. Zašto se “vrata raja” nc nižu kroz vrijcme ? Znači li to da premalo vječnosti živi u mcni ? Treba biti velikodušan prema svijetu. Trošiti se rasipljući život za njega. On nijc nigdje. Dišc zahvaljujući našoj razmetljivosti. Ni sami cvjetovi nc bi bili to što jesu da nije naših osmijeha. Škrtost naših darova svodi prirodu na idcju; prigušimo li osjetila, stabla ćc prestati pupati. Duša njegujc prividc na kojima stvarnost zavidi. Jer svijct je preobražavanjc naše samoće izvana. 33
EMIL M. CJORAN
Obožavanje je Boga učinilo Bogom. Ono je i krajolike prometnulo u sjene apsoluta. Zbog emanacije osjeta nebo je bljeđe od zemlje; čari postojanja napajaju se melodijama duše, dok harmoniju zvijezda čujemo na dnu ponora. Tijekom života služio sam više gospodara, a svaki sam trenutak isklesao u sliku. Kad bi ugasle stvari znale koliko sam ih volio, nabavile bi dušu samo da me mogu oplakivati. Ni prema čemu s ovoga svijeta nisam ostao ravnodušan niti sam išta njegovo ocrnio. Stoga sam, grozničav i predan, kliznuo u njegovu prazninu. Zov i poj zemlje prodirali su sve do misli u kojima je nije bilo. Poput apostola s Isusom sam bio zakopan u Bogu, ali i najmanji mig prolaznice bio je dovoljan da se odmah ukorijenim u vremenu. Na rubu nijekanja brao sam cvijeće, dok mi je srce na odlasku već nagoviještalo nevidIjive zagrljaje. Gospodari su mi bili Otac, a možda i Sin, Vrag i Vrijeme, Vječnost i druge propasti. Fanatično poslušan, rob uzaludnosti, pokoran idolima, padao sam ničice pred brojnim licima svijeta. Jer postajanje je nizanje hramova u kojima sam krišom znao kleknuti, u čijim sam ruševinama ostavljao trag, zadržavši jedino dušu - ruševinu ranijih zadovoljstava. Zašto srce ne može spasiti svijet? Zašto ne prometne stvari u mirisnu nepromjenjivost ? Sjećam se riječi što mi ih je izgovorio prijatelj u podnožju tko zna kojih Karpata: “Ti si nesretan jer život nije vječan.” 34
16
Odjednom se u tvojim očima zapali svemir. Iz njihovih se plamsaja dižu jutarnje zvijezde. Oganj duše pripaja nebo. Kojim se čudom moje Ja žari u hladnoći prostora? I kako uspijevaš unijeti toliko duše u vrijeme nalik na drugavremena? Svoje si granice proširio na sve, i njegovo te znamenje zaodijeva svojom težinom. Više se nemaš za što uhvatiti u svijetu bez kraja. Sam si bio, sam ćeš i ostati. Zauvijek. Tvojim osjetilima gmiže neshvaćenost, ondje ne kruži vedrina tvari niti teku slatke rijeke zdravlja. Tvoja se Ijubav crnim slovima upisala napločice sudbine: ni s jednom smrtnicom nećeš zaboraviti beskraj. Uživaj u neprijateljstvu i nesreći; budi nesmiljen u trulim vremenima. Nijedan ti ključ neće otvoriti vrata raja. Nedaća je vestalka koja bdije nad vječnim plamenom tvoje nesreće. Iskopaj sebi grob u tome prvotnom plamenu i živ se u nj zakopaj, jer ni u kakvoj iluziji pod kapom nebeskom nećeš ići usporedo sa sudbinom. Ljubav će te gurnuti još dublje, ljubav, najveća strahota usuda. Uzdići se iznad samoga sebe nije lako. Iznad svijeta još manje. Da sam barem luka za plovidbe svojega ja! No više sam od svijeta, svijet nije ništa!
BRBVUAR PORAŽEMH
17 Čitao sam čovjckovo pismo. Tumarao njcgovim stranicama, listao njegove ideje. Znam dokle su išli narodi i kamo ih je odvelo iskušenje duha. Neki su patili jer su smislili formule, drugi jer su iznjedrili junake ili pak prcobrazili dosadu u vjeru. Svi su oni trošili svoja bogatstva u strahu od sablasne praznine. A kad više ni u što nisu vjerovali i kad vitalnost više nije podržavala plamičak plodnih obmana, prepustili su se užicima dekadencije, čcžnjama svojega iscrpljenog duha. Ono čemu su mc podučili - silna me jc znatiželja gonila u meandre postajanja - tek je ustajala bara u kojoj se ogledaju strvine misli. Sve što znam dugujem žestini neznanja. Tek kada sve što sam naučio ncstane, gol, i s golim svijctom prcd sobom, počct ću sve razumijcvati. Drugovao sam s atenskim skepticima, rimskim bezumnicima, španjolskim svecima, nordijskim misliocima i britanskim pjesnicima maglovita žara, ja, razvratnik u uzaludnim strastima, poročan i napušten obožavatelj svih nadahnuća. ... A onda sam se vratio i pronašao samoga sebe. Putovanje sam nastavio bez njih, istražujući vlastito neznanjc. Tko god obiđc cijelu povijest, okrutno se uruši u sebe. Na kraju misaonog napora čovjek se, usamljeniji nego prije, nevino smiješi virtualnosti. 36
Vremenski te pothvati nećc izvcsti na put samoostvarenja. Suoči sc s trenutkom, ne plaši se umora, neće te ljudi uvesti u tajne što leže u tvojemu neznanju. Svijet se sklupčao u njemu. Osluškuj ga šutcći i sve ćcš čuti. Ne postoji ni istina ni pogreška, ni predmet ni maštarija. OsJuhni svijct koji čuči ncgdjc u tebi i koji jest, iaJco nema pocrebu da se pokaže. Svc je u tebi, tu ima dovoljno mj esta za kontinente misli. Ničega nemaprije nas, pokraj nas ni iza nas. Osamljenost jednoga bića osamljenost jc svih bića. Bitak je apsolutno Nikada. Tko bi mogao imati tako malo ponosa da podnese bilo što izvan sebc? Prije tcbc odzvanjale su pjesme, nakon tebe nastavit ćc se poezija noći... Imaš li snage to podnijeti? Ako u propasti vremena i čudu prisutnosti ne svjedočim stvaranju i razaranju prirodc, onda ono što sam bio i što jcsam nije ni blizu ustreptalosti izazvanoj tračkom čuđenja.
18 Jučcr, danas, sutra. Sluganske kategorije. Iako sam koračao mnogim ljudskim putovima, na njima sam susretao tek sluge i sluškinje. 37
BREVUAR PORAŽENIH HMIL M. CK)RAN
Poslušajte riječi kojima nagovješćuju učestalost zagrljaja nesvjestice i sve će vam biti jasno. Ljubav jača u žaru banalnosti, a jenja u trenucima budnosti i oštroumlja. Ekstatična se glupost lako ponavlja jer u glatku mozgu ne nailazi ni na kakvu zapreku. “Rastite i množite se”, zapovijed je namijenjena svijetu sluga koji su otvoreni za vodoravne strasti, ali nesposobni za sladostrašće bez valjanja. Nepropustan za glazbu, čovjek vrhunac doseže potrbuške, užitak doživljava nakratko stenjući, srećom nazivajući dvosmislenu bit kralješničnog apsoluta. ... Tako se vrtiš u nepreglednu mravinjaku smrtnika uz jučer, danas i sutra - i tražiš mostove prema neposrednoj uzaludnosti jeftina žara. Sluškinje su spremne. I ti se s drugima hvataš u kolo, a onda, pokoravajući se ispraznoj sudbini, zaboravljaš svoje gađenje, kao i samoga sebe.
19 Pariška,južnjačka i balkanska dosada... Plijesan vremena na kućama, na pročeljima što ih je povijest posula čađom... Venecija djeluje umirujuće u usporedbi s dražesnim očajem razornih pariških ulica. Dok prolazim njima, sve brige što ih dugujem kolebljivosti 38
sreće čine mi se poput suptilnih njihaja, zasluga koje mi daju za pravo da idem uz bok s tim umornim gradom. U što ovdje vjerovati? U Ijude? Više ih nema. U ideale? Bi10 ih je toliko da bi takvo što značilo nedostatak stila. Stoga se uzdam u umor Francuske i uzdižem se do prestižne dosade njezina srca. Magla obavija grad sjenama misli i postaje više izrazom povijesti negoli prirode. Pariz živi u stoljeću magli. Zašto ga ne mogu zamisliti u vrijeme vladavine Lujeva? Magla kao da predstavlja trenutak, a ne bit. Priroda sudjeluje u povijesnome sumraku. Okrećem se prema kućama i promatram ih. Svaka se od njih okreće prema meni. “Priđi, nisi usamljeniji od nas”, šapću te družice neispunjenih dana i beskrajnih noći. Talijanski nas gradovi mogu očarati, ali nigdje drugdje nećemo biti tako blizu onoga što se u čovjeku objedinjuje. Kasno noću kad se, oslobođen noćnih uzdaha, bez nade i razočaranja prošećeš pokraj crkve Saint-Severin ili Saint-Etienne-du-Mont, ili se pak zadržiš na trgu Saint-Sulpice iščekujući neželjeno jutro, opustjeli se grad zajedno s tobom diže u prostranstva beskorisne tišine. Znaš 11do koje se mjere u tebi ogleda bršljan što se razbarušio ondje gdje se Notre-Dame ogleda u Seini ? Cesto sam se s njim spuštao do virtualna utapanja njegovih melankoličnih nagnuća. No usred dana, potresen sugestijom kakve 39
EMU. M. CIORAN
odsutnosti, besmisao tvojega postojanja pronalazi snagu u mirisima. U tome je sva čar Pariza: neizlječivu bol u duši zaogrče utjehom ljepote, nedodirljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kojemu živimo. Taj tegrad razumije. Liječi ti rane. Kad se osjetiš izgubljenim, u njemu se pronađeš. Nitko ti ne treba; Pariz je tu. Samo on može nadomjestiti ljubav (poput ljubavi i on ti se uvuče u srce), a opet, čudno li je to, ljudi ovdje vole jače nego drugdje. Toliko sam ušao u nj da ću se, napustim li ga, rastati sa samim sobom. Nikada mi se nebo nije učinilo tako dalekim kao kad sam ga gledao iz dubine mračnih pariških uličica. Zato se na bulevarima odjednom protegne nad gradom i beskrajno produlji dosadu što drijema na zamišljenim krovovima. Čak i da vidim sva neba ponad mediteranskih mora i sve rosulje što velikodušno sipe nad bretonskim pustopoljinama, nikada neću zaboraviti pariško nebo. A kad poželim definirati njegovu čar, propadam u sebe i definiram ga: nemogućnostplavetnila. Oblaci se polako razilaze; komadići modrine ne susreću se. Oni ne mogu sastaviti to nebo koje se traži, ali se ne ostvaruje. Raspršene sunčeve zrake prodiru kroz neodlučne magle i spuštaju se na sjenu. Sivobijeli sloj uvijek nešto prekriva: nebo je drugdje. Pariz nema neba. Od pusta sc iščekivanja na kraju stapaš s bjeličastom maglom, u njoj gubiš razočara40
BREVUAR PORAŽENIH
nu žudnju za modrinom, nestaješ u sivoj i hirovitoj paleti prividna nebeskog svoda, nejasno pomišljajući na onkrajnost i ne znajući više težiš li joj ili ne. Nizozemsko nebo Pariza... S njim sam se uvijek slagao kao ni s kim drugim. Dizao sam pogled prema njegovoj nepostojanosti, a svaki mu je lik bio izraz nekoga mog nestrpljenja. Taj se skeptični demon vedrine i oblaka promeće iz sata u sat, stvara i razgrađuje, mijenja visinu. Kako bih se, onako prečcsto napušten u času kad se ljudski sumrak spušta nad grad, izvukao iz neposrednosti ljubavne nigdine da me ne tješi njegova blizina u visinama? Ono je rascvjetana jesen, svršetak zore. U sebi ga nosiš pod svakom kapom nebeskom. ... A kad se, umoran od sumraka, usred dana spustiš prema jugu, u potrazi za proljećem, plavet sc nadaje kao sreća koja ubrzo zatrujc vlastito izobilje. Obuzme tc očaj zbog istovjetnih dana i pretjeranosti neba, zasitiš se neokaljanošću, pa taj izvor utjehe promatraš s mržnjom i odbojnošću. Gdjc li sc sakriti od tolika ncba, nesmiljena sunca, tako strašna i uporna sjaja? Kad srce poklekne pred tolikom modrinom, a misao ustukne prcd prostodušnim svjetlom, otrov dosade blaži oštrinu okrutnih zraka i kopa misaone ponore u jednoličnosti te pustinje. Kako pronaći sreću koja sc možc mjeriti s takvim nebom? Njegovo savršcnstvo ubija svaku dušu što se rađa iz nesigurnih imaginacija. 41
BREVUAR PORAŽENIH
EMIL M. CtORAN
... Stoga se vraćaš u balkansku trulost, gdje beskorisna ilovača puši zajedno s ljudima. Ondje se trijezniš od mirisa i misaonih čipki, ruše ti se snovi što si ih gradio u sjeni katedrala, toviš se smradom u kojemu se valjaju ljudske prnje, zaboravljaš lucidne dražesti duha. Ondje nebo nikoga ne natkriva, jer je izgubljeno, a zajedno s njim i ljudi. Zašto su se ta bića - rođena s borama i podočnjacima, ostarjela od ništavila, iscrpljena od urođene nemoći - zaustavila na obalama Dunava ili u sjeni Karpata? Sva se ona slijevaju prema Crnim morima, koja nisu gostoljubiva, pa ih kao tikvane izbacuju na žal, okrutno im uskraćujući utapanje. Kako bi se, tako bremenit putešestvijama po svijetu, uopće i mogao smiriti među svim tim jadnicima? Ondje priroda cvjeta nad truplima, proljeće se smiješi nad očajem. Crna ti zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio traga, prodire u krv. I krv ti postaje crna. Dižeš pogled k nebu. I nebo postaje pakao. Prokleti zakutku svijeta, tvojoj se sramoti izruguje vrijeme, a tvoja nesreća nikad nije raznježila osjećajno srce, željno zlokobnih draži! Viđen s Balkana, svijet je predgrađe kojim tumaraju sifilitične žene i Cigani ubojice. Usprkos naglašenoj sklonosti prema smeću i užitku s kojim po njemu prekapa uz veseo zvuk pogrebne trube, Balkan nije iznjedrio nijednoga raskalašenog boga. Koja li je to zvijezda što čezne za predgrađem mogla ondje pasti? Bučni crvi što plešu gubavo kolo! 42
Istinska pobuna nikada neće u Balkanu naći teren pogodan za nebesko rumenilo! Nade ondje hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši. Dok bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine, dok prevaljuje taj rub svijetakoji nije predviđen nijednim nacrtom Postanka, koji izmiče Božjemu oku, a i sami ga vragovi zaobilaze, misao ožalošćena sjećanjem na druge prostore podiže stratište nade, a sve što u srcima cvjeta vješa svoje snove o uže.
20 Zahvaljujući kojemu čudu u tijelu sazdanu od tvarne nepredvidivosti trajno klija negacija neodoljivih slučajnosti svakodnevice ? Nenadana nas nadahnuća, koja nadilaze maštu, projiciraju iznad života. No dosljednost, ostajanje pri vlastitu stavu na bilo kojemu nebu, tako je teško shvatljiva da bolje razumijem starog pijanca negoli nepokolebljivog otkupitelja. Dok čitam Budu ili kojega drugoga uzvišenogprofitera, dođe mi da želudac smjesta smirim kakvom juhom. Zar se ti proroci ne sažale nad sobom? Zar ih ne gane njihovo nerazumno klizanje bezizlaznom strminom uspona? Uzvišenost je bljutava, dok arome nesavršenosti pomućuju duh sugerirajući pad. Jednoličnost stalna ot43
BRSVUAR PORAŽEMH
EMfi. M. CIORAN
krivenja prctvara religiju u neugodno zanimanjc. Zemlja je na dobitku zato što ne posjeduje sustav. Dok njome gazimo, jako dobro znamo da nigdje nećemo baciti sidro, jcr zemlja je još negostoljubivija od mora. Filozofi, učitelji i dobročinitelji koji su trčali za postojanošću i vjerom prezreli su ih i prešli na drugu stranu. Znali su da zemlja značipravo na slučajnost; kad su već napustili hir, što bi u njezinu nesavršenu raju? Njomc vučem ovo svojc tijelo, na njoj ću i ostati. Kamo bih inače pošao? Gdje bih bijes umirio oholijom i okrutnijom žudnjom? Dobrodušno se smiješeći prazninama veselih budala koje tc okružuju, zatomljuješ u sebi čežnju za daljinom i, dok se oni svađaju sa svojim družicama, daješ maha iluzijama, Uzaludan nemir na sterilnim kontinentima. Da bi Budu odvratio od savršenstva, demon mu šaljc plesačice vjcštc ljubavi. Na njemu iskušavaju trideset i dvijc čarolijc žudnjc. Nc uspijevaju. Zatim šczdeset i četiri. Uzalud. Blaženi Buda ostajc kamen dok one iscrpljuju sve svojc čarolije. On, koji jc toliko toga poznavao - a ponajprije ništavnost tijela - odbacivao je jedini grijeh koji bi potvrdio njegov nauk. Žudnja može poraziti zemlju na njezinu terenu. Ubojstvo žudnjc bespredmctan je zločin. Vcdrina s kojom božanski kraljević zagriza kožu smrtnicc: kakav bi to bio simbol stapanja vječnosti i ništavi44
la! Da je Budapodlegao iskušenju, slikovitost te dvojnosti u apsolutnu krajoliku njegova postojanja prometnula bi ga u jedini uzor njcgovim sljedbenicima. Ncučinkovitost iskušenja baca ljagu na sve one prosvijedjenc duhove što odbijaju varati Ništavilo sa Životom, koji nije ništa manje ništavan, samo jc sočniji. Glazba jc nadomjestila religiju spašavajući uzvišenost od apstraktnosti i jednoličnosti. Glazbenici? Senzualci uzvišenosti.
21 Kad bi barem nebo buknulo u požar, a njegovi plameni jczičci ljudima liznuli glave! Ništa od ncbcskog spokoja, vedrih čari, blagih osmijeha na mjesečini! Olujapoludjelih zvijezda nakalemljena na žestoke groznice misli! Zašto sve ostajc na mjestu dok ti vatra grmi u visinama? Po stazama parkova promatraš ncpomično titranje lišća. No tvojc jc grane zapalio požar zvijezda! Koliko si nebesa u sebi zakopao kad toliki pali bogovi, arheolozi groblja, zazivaju svjedost i anđele koji ti u krvi lepeću krilima stvarajući jeku u duši ? Ncću sc okretati minulim vremcnima u kojima leže srušeni idoli i rabljeni Isusi. Čemu buditi sablast plača u probdjevenim noćima? Nemam suza za oplakivanje 45
BREVUAR PORAŽENIH
EMIL M. CIORAN
križeva i humaka ni sklonosti k prolaznim uskrsnućima. Naprotiv, olujni svijet želim brazdati glazbom, a glas svoje krvi točiti u zvučnu ruševinu prostora. Zašto zauzdavati bilo koje je spremno za grmljavinu, tijelo koje žudi za beskrajem i pjesmom? Zemlju neću sanjati na mrtvim vodama, nego na stijenama što ih mrvi morska pjena.
22 Smjelost duha raslcrinkavapostojanje. No kako oprezno zatim koračamo po njegovim mrvicama! Kažnjavamo svoju odvažnost i drsko traganje za istinom, raznježujući se nad ostacima toga postojanja što ga nagriza grabežljivost razuma. Sto je oholije od ponosne misli koja nad svime lebdi i nadahnuto zlobna povremeno silazi među stvari ? Svalci je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv. Uzdižemo se zahvaljujući neizmjernoj žuči koja muti perspektive i truje privide ne bi li uživala u njihovoj agoniji i lišila ih isprazna udivljenja. Spoznaja postaje pothvat i djelovanje, strast fiJozofske hijene i Jucidno bunilo šakala. Odjednom prestaješ Jetjeti i skJopljenih se krila prepuštaš strmoglavu padu ne bi li zario pandže u stvarnost pod sobom. Duh je orao i zmi46
ja, pandže i otrov. Rane što ih ostavlja u stvarima govore o njegovoj dubini. Instinkti grabežljivice otlcrivaju se u spoznaji. Zeliš svime gospodariti, sve posjedovati, a ako ti nešto ne pripada, razbijaš to u komadiće. Sto bi ti moglo promaknuti kad tvoja glad za beskrajem probija nebeske svodove, a ponos stvara duge nad propašću ideja? Kad poharaš postojanje i njegove oblike, drskost ti popušta i kajanjem obavija pustinje što niču za njezinim korakom. Tad počinješ biti human prema mrtvim stvarima, a žuč postaje melem za rane bitka. Spoznaja mrlja stvarnost lcrvlju. Oholost duha širi se nad njim poput neba-ubojice. A kako samo znamo biti nježni kad se po povratku iz neustrašive pustolovine vlažna oka nadvijemo nad vrtove privida što ih je raskrčila želja za istinom! Ne uzimamo li tad u naručje bića koja smo ranili kopljima duha i ne okreću li se protiv nas strelice što smo ih na njih odapeli? Mirimo se sa svijetom i krvarimo. No u toj je patnji radost tako nesebična da svoja nevidljiva krila nadvija nad sve žrtve naših ubojitih buđenja. Na kraju dijaboličnih pustolovina duha preobražavamo se u čistu velikodušnost i otkupljujemo oslcvrnjivanje uzaJudnih čari bez kojih ne možemo živjetL
47
BR&VUAR PORAŽENIH
23
Oni kojc žalosti skučenost bitka, oni koje ubija uzaludno protjecanje sati, s kakvom li se samo radošću prepuštaju bljesku munja koje na stvari bacaju svjetlo sadržaja! Za dušu koju mori praznina svijeta opsjednutost osvetom blaga jc i okrepljujuća hrana, najvažniji sastojak svakog trenutka, žestina koja stvara smisao ponad sveopćeg besmisla. Mrzeći svc što jc plemenito, časno i strastveno, religije su ukaljalc duše kukavištvom i onemogućile im da osjete novu ustreptalost i zanos. Najžešće su se obrušile na čovjckovu potrcbu da bude on i da se osvećuje. Kakve li besmislice - opraštati neprijatelju, pljuskama i pljuvački svakog ološa pružati sve obraze što ih je izmislila naša smiješna skromnost, iako nas nagon tjera da ga nemilosrdno zgazimo! Covjek je čovjek upravo po netoleranciji. Netko ti je učinio nešto nažao? Gaji mržnju u sebi, potajice budi zlopamtilo, ncka žuč kola tvojim venama. A kad te obuzme opojan spokoj noći, ncmoj se predati razornu zaboravu meditacije, nego ncmilosrdno izbičuj svoje omlitavjelo tijelo, ubrizgaj svoj smrtonosni otrov u neprijateljsku utrobu. Čemu inače živjeti dalje bljedunjavim životom? Neprijatelje ćeš posvuda naći. Ideja osvetc održava vjcčni plamen, apsolutnu glad. Ona laska tvojim godinama i težnjama; zahvaljujući njoj, više nego bilo kojem užitku, 48
prisutan si u svijetu. Prema čemu bi inačc - tako mlad, nespretan, gladan bogatstava i prevrata - usmjerio žestinu svoje suspregnute mržnje i bijesa? Ratnički narodi nisu bili okrutni i pustolovna duha zbogžudnje zaplijenom, nego zato što su se užasavali jednoličnosti dana, zato što im srcća nije bila ideal. Opsjednutost krvlju proizlazi iz beskrajnosti dosade, nepodnošljivosti mira. Isto je i s pojedincima. Kako bi se mogli prepustiti čamotinji apatična zijevanja i tričavim užicima? Što će mi blagost i drugi svjetovi na kojc me upućuje religija lišena očaja? Što će mi ponuđeni spokoj? Ne mogu se pomiriti sa samim sobom, s drugima, sa stvarima. S Bogom ponajmanje. Da se poput glupa obožavatelja sklupčam u njegovu studenu naručju? Ne, ne želim se ondje ugnijezditi kao stara bogomoljka. Udobnije mi je na trnju ovoga svijeta; kad se rasrdim, i sam postajem trn u tijelu Stvoritelja i njegovih tvorevina. Sviđa mi se krvava povijest Engleske, njezino gusarstvo u običajima i književnosti, patetični vihori zločina i poezije. Može li se ijedan drugi narod podičiti stihovima koji su tako silno natopljeni krvlju? Ili tako divljim, tako božanski nemoralnim, tako ponosno zločinačkim nadahnućem? A opet, kakav li je tužan kraj taj narod doživio na parlamentarnim klupama! Gdje su nekadašnji gusari, koji su morima pronosili svoju glad za krvlju, razbojništvom i nepoznatim? 49
BREVMAR PORAŽEMH
EAMLM. CIORAN
Narod doživljava slavu u razdobljima pustolova, lutalica, nostalgičnih otuđenika, kada se mržnja, osveta i čast otvaraju prema drugim obzorima srca kojima su upravo osvajanja pravi smisao postojanja. Cim su Englezi prestali biti okrutni, dajući prednost spokoju pred neustrašivošću, bogatstvu pred žarom, novcu pred ludilom, nepovratno su utonuli u sramotnu propast, proračunatost, burzovno mešetarenje, demokraciju i agoniju. Njihovim je životima zavladao razum, koji kreše krila narodima i pojedincima. Etablirani je narod izgubljen narod, baš kao što je izgubljen i poslušni čovjek. Carstva grade najgori razbojnici, prevaranti i nasilnici; zastupnici, ideologije i načela upravljaju njima i ruše ih. Sa stajališta zdrava razuma Napoleon je bio bezumnik. Za njegove je vladavine Francuska “bezrazložno” patila. No svaka zemlja svoje postojanje duguje jedino pustolovini. U vrijeme kad se Francuzima još mililo umirati zbog strasti ili slave, pariški je paradoks imao veću težinu od ultimatuma. U salonima se odlučivalo o sudbini svijeta, iza inteligencije buktio je požar, a stil je bio civilni procvat žudnje za moći. Duh je svoju profinjenu raskalašenost smatrao vitalnim ekscesom. Prosvjetiteljsko je stoIjeće u goblene i lucidnost pretakalo beskorisne čari snage i razočaranje učenih ljudi u moć. Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom. 50
Želja za veličinom i uzaludnošću najvrednije je opravdanje svakoga naroda. Zdrav razum njegova je smrt.
24 Kao sin nesretna naroda kako bi kaznio okrutnu sudbinu ili je ublažio? U podnožju Karpata svijet mimoilazi Ijude, a sunce se davi u balegi i prostaštvu. Na vratima istoka nikakav ideal ne hrani mrtvačku vedrinu tih robova ' vremena. Dok si budan, skapavaš od dosade. Nasilna praznina bolne domovine i pustinja u dušama njezinih sinova tjeraju te od kavane do bordela ne bi li u periferijskome transu zaboravio višestoljetnu gorčinu svoje zemlje, pomanjkanje ukrasa i jalovost srca. Stoga se opijaš i psuješ, da ne bi kleknuo i molio. Razočaran tolikim ne-ljudima, varaš svoju rodnu pustinju s poljanama i povrtnjacima. Vlasi su od osvajanja bježali u šumu; u šumu bježi i ti od njih. Zapisano je da, kao potomci Dačana i drugih neznanih i raspršenih naroda, nikada nećemo razmišljati o sreći te da će se kapljice naše krvi nadodati na krunicu jada što smo je baštinili od poraženih nam predaka. Uzdah i prokletstvo bili su strategija nas pastira, palih s kakve zvijezde, predodređenih za poniženje. 51
EMIL M. CKJRAN
Urođena pokornost ugasila je plamen slave u izmučenome narodu. Ponos mu je stran. Ti čuvari stada, a ne ideala, i ne znaju za uobraženost. Čak i da posjedujem anđeosku naivnost i dječju vjeru, ne bih bio njihov lakovjeran izdanak. Oči su mi od rođenja otvorene, a vid sam izoštrio u krajevima izloženim vjetrovima duha, pa mi ponos krvari pri pogledu na taj sluganski narod koji, ponižavan od samih početaka, šutke prihvaća sudbinu. Nikada se neće domoći nijedne obale. Vječna tuga njegov je usud. Ne mogvi više za njega srriišljati žiVotne pozive koje će on zatim opovrgnuti. Njegovo postojanje vrijeđa sve što se izdiže iznad razočaranja. I najmanja bi nada bila ravna ludosti, a prorokovanje cinizmu. Reklo bi se da je taj narod srce opasao remenom, pa ga steže ne bi li bolje jaukao, a darežljivo je vrijeme zauzdao ne bi li ga spriječio da hrli u budućnost. - Kakav je to narod? - pita grozničavi um. - I ne čuje se da svijetom gazi. - Čuje se u mojemu očaju. Tko će uspraviti njegov pogrbljen usud? I samo nebo mršti se zgađeno vlaškorn slabošću. S visina je prezrivo dariva onime za čime ona i žudi: oslobađa je svakog poslanja. Kamo pogledati, kime se ponositi ? Sirot i beskrajno nesretan narod, stvoren da još više ra52
I3REVUAI? PORAŽENIH
stuži one što su se tužni i rodili... U krepuskularnoj i iscrpljenoj svijesti zemalja iskvarenih slavom, kojima više ne treba budućnost, vlaški ne-usud pridodaje tešku sjenu beskrajnu mraku diiše. Samo na taj način još može disati taj pastirski narod u mislima koje su obišle prošle i sadašnje Ninive. Sto bi inače značili njihovi višestoljetni pastirski štapovi u crnoj magiji što je izvode jeseni duha? ... Vi, preci čije su frule tolike godine jecale nad vašim jadom, niste više u meni. Vaše pjesme ne odzvanjaju čežnjom za slatkom neukorijenjenošću i predjelima sreće. Ugasit ću se pokraj vas, ali sam. Moje vam kosti neće reći gdje sam izgubio čast moždine i sjaj mozga.
II
Da sam general, svoje bth vojske u smrt vodio bez obmana: bez domovine, bez ideala i ne vabeći ih nagradama na ovom ili onom svijetu. Sve bih im rekao, ponajprije o onomc što je u životu ili imrti neprocjenjivo. Časno se može bodriti jedino u ime nepostojanja; čim nešto postoji, i najmanja žrtvapostaje nenadoknadivom štetom, Smrt je tlapnja, baš kao i život, Možemo umrijeti jedino ako znamo da se ni životom ni smrću ništa ne dobivainegubi. Ipak, bilo jc i velildh vojskovođa koji nisu kročili putovima laži. Težko je voljeti Marka Aurelija, no jednako ga je teško i ne voljeti. Pisati o smrti i ništavnosti, noću pod šatorom, vagati sitnež života uza zveket oružja! Kao Ijudski paradoks on nije manje čudan od Nerona ili Kaligule. No kako bi samo taj car-filozofbio velik da ga nisu školovali stoici i da svoj senzibilitet nije ukaiupio drugorazrednim obrazovanjem! U njega je osrednje sve što je povezano s doktrinom. Poimanjc tvari i eiemenata ili pak načelo 57
EIVHL M. CIORAN
rezignacije više nikoga ne zanimaju. Sustav je smrt za filozofe, ajoš više za careve. Sva njegova razmišljanja živa su i plodna jedino dok izražavaju samoću. Gospodar najvećega carstva ne može se osloniti ni na koga; najveći među moćnicima raspolaže jedino mišlju o vlastitome kraju. Marko Aurelije pravi je simbol neobičnosti dekadencije, čari kojima zrači sumrak kulture. Cijela je zemaljska kugla njegova, a utočište pronalazi jedino u beznačajnosti! Da je slijedio grčke tragičare ne zalazeći u doktrinu, kakve li bi sve usklike zabilježio ljudski duh! Stoicizam mu je nametnuo stidljivost koja nam smeta. Da ga učitelji nisu gnjavili podukama, koliko bi se beznađa proizašla iz ratova utkalo u njegova razmišljanja, koja ga pak obeshrabrujuće dobrohotno poriču! Kao ratnik Marko Aurelije nije imao svijest o ništavnosti. Kakvu li smo neobičnu poeziju izgubili! Bljedunjavom se mudrošću spasio od proturječja što životu daju tajanstvenu draž. U toga je rimskog cara previše pristajanja, previše rezignacije, previše srama spram rubnih misli. Konačno, previše dužnosti. Trebalo ga je vidjeti na čelu legija koje je vodio k slavi, koliko prezriv toliko i željan osvajanja! Istinski živimo kada strast iskušavamo njezinom suprotnošću. Ne treba uzimati lijek ne uzevši prethodno otrov, i obrnuto. Penjući se strminom, istodobno valja biti na simetričnoj silaznoj točki. Na taj nam način neće umaknuti nijedna mogućnost bivanja. 58
26
Na sva nasa pitasija D osada daje isti odgovor: ovaj je svijet otrcan. Stoga mu se odiučuješ u svemu suprotstaviti. Novo postoji jedino u nama. Ne u stvarima, ne u bićima. Stvarnost je bajka privida koji nas očaravaju sve dok se ritam naše pjesme i njihova plesa podudara. Bez te usklađenosti veo što obavija spektakl zvan život pretvara se u pahulje iluzije i od svega što nam se odvijalo pred očima ostaju tek sjene stvarnosne tlapnje. Zadaća je dosade pokidati taj veo. Hoćemo li moći dovoljno glasno pjevati da on vijori i onkraj fiktivnoga svijeta koji postoji jedino u našoj žarkoj mašti ? Sve što nas okružuje tek je ukrasna varka nutarnje nam glazbe. Iza ovoga svijeta ne čuči nijedan drugi svijet, a ništavilo ništa ne skriva. Koliko god mi kopali u potrazi za blagom, trud nam je uzaludan: zlato je raspršeno u duhu, iako je duh daleko od toga da bude od zlata. Da protratimo život u uzaludnoj arheologiji ? Nema tragova. Ta tko bi ih i ostavio ? Ništavilo ništa ne mrlja. Koji bi to koraci prolazili pod zemljom ako nikakvo ispod ne postoji? Budi kormilar na valovima privida, a ne glasnik dubina. Nestvarnost je ista. Bio ti na morskoj površini ili u dubinama, nigdje nećeš znati više negoli na mjestu na 59
BHEVIJAR PORAŽENIH
EMK. M. CtORAN
kojemu se nalaziš. No ne nalaziš se nigdje, jer nigdina je prostrana svagdina. San nije veća varka od svakodnevne muke i napora. San je posvuda. Kako bi neuhvatljive noćne vizije mogle biti ljubomorne na prikaze što ih oživljuju ljudske razmirice? Razine svijeta natječu se u haluciniranju. Gajenjem strasti u fantomskome svijetu čovjek je zaslužio slavu. Ti međutim idi svojim putom i, poput kakva skeptična sunca, obasjaj ga zrakama promišljena bijesa.
27 Budući da te nikakva prirodna sklonost ne nagoni na djelo i njegovo dovršenje, zašto tako silno težiš samoostvarenju? I budući da ne osuđuješ dokolicu, što te to tjera na užurbanost i djelovanje ? Odakle ti grižnja savjesti što tratiš vrijeme kad znaš za njegovu uzaludnost ? Svaki se trenutak gubi u vječnosti. Skorašnjost ne-bitka prijeti ti na svakome raskrižju disanja i svijeta. Ono što odgodiš odgodeno je zauvijek. Smrt je prisutna kao nepovratno otklanjanje mogućeg i u njoj ne možeš biti potencijalan. Da me ne progoni ta kobna skorašnjost, ništa ne bih dodao onomu što bilježe moja osjetila. Sve bih ostalo 60
prepustio starosti. Tko ne čuje zov kraja, raspolaže neograničenim vremenom i stoga ništa ne ostvaruje. Svako ostvarenje, a ponajprije vlastito, proizlazi iz opsjednutosti smrću. Njezin zov jača volju, raspiruje strasti, oslobada nagone. Grozničavo djelovanje njezin je vremenski odjek. Da ne osjećam kako sam stalno izložen smrti, ništa ne bih znao niti bih išta želio znati, ništa ne bih bio niti bih išta želio biti. No vidim da je tu. Vidim je. Bježim od nje i izazivam je. Jesam i nisam ona. Ono što je u meni ranau njoj jebubuljica. Sav sam rana. Nošen melodijama nesanice, često sam nazirao žuto jutarnje svjetlo i stvari koje se ne žeie probuditi. Ptice su bezrazložno ćvrkutale prirodi koja kao da se danju otuđivala zaUvijek. I moje su misli cvrkutale, ali na drugu stranu, prema noći. Tada sam pritnjećivao ljubičasto svjedo smrti, uzalud se nastojeći raspršiti u kratkotrajnim zorama, vjerovati u jutra, ... Prisjetim li se svih onih koji su me nečemu podučili, imam dojam da se tajna njihove privlačnosti nalazila u bliskosti smrti. Bivajući uvijek na rubu, nalazili su se u prirodnome carstvu spoznaje. Iz njihovih je glasova izbijala mudra agonija tvari sa svojim krhkim i bolnim usudom, a njihove su se riječi razlijegale, ozbiljne i uzaludne, nervozne i gorke, poput poraženih pojmova u posljednjem cvatu. Samo sam u njihovim dušama nailazio na to61
BREVkJAR PORAŽENUH
EMfL M. CtORAN
plinu. Odisali su misaonim aromama, sentencama obavijenim žestokim mirisima. Budući da spoj bolesti i vitalnosti na neobičan način remeti prirodno uređenje, oni nisu boravili nigdje posebno, a istodobno su bili posvuda. Bolest skrivena u blagosti života - kakav suživot jeseni i proljeća u idejama! Volio sam samo one koji se nisu ukorjenjivali ni u jednome godišnjem dobu. Uz njih, tako opkoljene smrću, zaboravljao sam podneblje duha i s njima postajao duh.
28 Već dugo, veoma dugo znam da se ljudi ne srame svog postojanja. Oduvijek me je čudio njihov samouvjeren hod, njihov upitan, ali nimalo izmučen pogled, njihovo oholo držanje poput uspravnih crva. Nisam vidio da zemlji iskazuju zahvalnost ni da se s ljubavlju i poštovanjem klanjaju njezinim prolaznim plodovima. Obožavanje njedri osama. Svakidašnji smrtnici postali bi vječni da svoje snage troše na vesele uzdahe i da gaje dovoljno iluzija za koračanje svijetom od velura! Ali ne! Covjek za sobom ostavlja tek nevolju i izobličuje privid. U njemu nisam pronašao groznicu kojom bih ispunio prostor i izblijedio nebo. Suživot s drugima moguć je jedino u zajedničkoj ekstazi, no pod kapom nebeskom ništa nije rjeđe od ekstaze. 62
Sja li sunce ne bi li nas ugrijalo? Ljuljuškaju li-nas noći zato da utonemo u san ? A more zato da ga osvojimo ? Otkako se na svijetu pojavila korisnost, svijet više nije. Više nije čaroban. Samo obožavanje poštuje stvari zbog onoga što jesu, a život ne bi bio život bez suza radosnica koje naviru zbogpatnji što ih on uzrokuje. Do njihovih sam se varavih livada s njime popeo, dok su mi rasplesano srce mrvili zvuci razorne pjesme. Kako bi me i mogla progutati ta zemlja koju sam grlio suzama i prezirao krvlju? Moram li istrunuti pod njom, njom koja od vječnog poznaje samo grob? Zar nijedan potres ne može prenijeti groblja u neku čistiju zemlju ? ... Na kraju se s istom strašću kupaš u rođenju, mladosti i smrti, ništavilu i vječnosti, ravnodušan prema ciljevima, zgađen smislom postojanja i ostvarenjima. Kamo god pođeš, isto je. Kažeš vječnost ako su tvoje strasti slomile vrijeme; ako je vrijeme slomilo njih, kažeš ništa. Topao dah širi ti vene, pa drhtiš u nadi i kažeš život, mladost, ustreptalo pomišljaš na ljubav i budućnost... Kad njima pak kolaju tek misli i jesenji lahori s bolnim tišinama, kažeš smrt i cijela ti se šikara vremena sklupča u duši. Shvaćaš dakle svoju ulogu: ljubitelj srprivida. Bolesno poletan, i dalje se za sve vezuješ i od svega udaljavaš, koristeći se, već prema prilici, slijepo ili oprezno, beskrajnom privremenošću kojoj si se prepustio. 63
BREVUAR PORAŽEMH
20 Da demon noćne strasti ne muči moj krhki um, prekinuo bih san i oproljetio tamu. No nemam dovoljno soka za noćne pupoljke... Prečesto primoran uzalud bdjeti nad njihovim spokojem, oči u oči sa samim sobom, sneno se zadržavam u bezobličnim mislima. Što bih mogao izmisliti u pustoši ideja, u nijemoj ništici osjedla ? Ipak, volio bih da fantastična bića zagrizu umorno tijelo, pa neka krv uzavre i pretvori se u dušu. Bez otrova strasti ne dolazi zora, prasak naših rana na samome kraju noći. Krvariš ? Onda vrebaj zoru, pa će se sunce oblikovati u tebi. Sve što živi rađa se iz jačanja boli u borbi sa svjedošću. Dan? Zdravlje naših poroka. Dekadenctja zore...
30 Umoran od tolika znanja i još umomiji od objašnjavanja, zavidiš Jupiteru koji je riječ zamijenio gromom. Staviti glasove na papir, a tajne u riječi! Duh želi objasniti dušu. Grdna pogreška, koja definira čovjeka i posjeduje sadriaj: kulturu. Bolest tumačenja zločin je protiv virtualnosti i glazbe... 64
Govoreći, oslobađamo se tereta zahvaljujući kojemu bismo medutim bili mnogo više nego što jesmo. Oni koji ne pišu, oni koji se ne pišu,postoje netaknuti, beskrajno su prisutni, Duh nagriza moguće, Ono što nazivamo kulturom negacija vlastitog nam je podrijetla. Ne-bića ovoga svijeta riječju postaju bića, i to na naš račun. Izražavanje stvara život nad truplom svojega stvoritelja. Ništa od onoga što ka&ešvisc ti ne pripada. Ni sam sebi više ne pripadas. Nijedna od noći koje su mi nešto značile više nije moja. I nijedna Ijubav.
31 Vidim tijelo koje me okružuje, Svoje i tuđa. Nježan i ganutljiv leš. Zahvaljujući njemu duh zna što je toplo, a što hladno; zahvaljujući njemu crvi dogmižu do ideja, Najčistija nam razmišljanja, koja idu u suprotnome smjeru od besmrtnosti, nikada ne nude sliku prolazna beskraja kao njegova iznenadna drhtaja. U tijelu postoji neka uzvišena trulost. Silna prolaznost koja se može dotaknuti. Umirući apsolut koji se nadaje osjetima. Užitak u plaču i plač u užitku, u tome je sva njegova tajna i bit, Osjećam da je tu, tako blizu, tako kratkotrajno i podložno hirovima, a zatim ga vidim kako leži u svojoj podzem68
EMIL M. CIORAN
noj jazbini - ljubičasto, zeleno, probušen san, glazura bivšega postojanja, izrugivanje nekadašnjim pobunama, nestalo utočište u kojemu su ključale ljubavi. Bitak: izmjena vrućeg i hladnog. K tome još i poneka nada. Gaziti vlastito tijelo, gnječiti ličinke crva što vrve uvijajući se pod mislima i zahvaljujući kojima na nevidljivu buništu zrije golem ne-bitak. Ali ne! S njima ću dalje kročiti ovom zemljom, njihovom rodnom grudom. Znat ću kako izliječiti “bolest žudnje”, s kojom se religije hvataju u koštac. Nisam ja taj koji će okončati kobni nemir i ponosni pečal tijela. Njegovo ću tragično apostolstvo nastaviti kao uskrsnula žrtva. Zašto bih svoj pogled prikivao za nebo kad se pokhtj mene, u meni, u onome što mi više od ičega pripada, tijelo žestoko bori protiv napuštanja? Ljudsko je tijelo tek otjelovljen uzvik, materijaliziranojao!. Stoga mu iz zglobova dopire nerazgovijetno stenjanje, koje se u škripi kostiju pretvara u srcedrapajući glas što zamire u slabunjavoj mlitavosti jastva. U njegovoj se hladnoći osjeća grobni kamen i mramor; žudnje su mu se ušuljale u truplo, ustajalu krv, pa se uzbuđeno komešaju kao u paklu sazdanom od zraka. Kad je hladan, u led pretvara i najluđe Ijubavpe zanose; kad je vruć, u Ijubav uzdiže gađenje i njegovu ništavnost. Tako ga naposljetku i zavoliš iz samilosti, pa opipavaš (tijelo suosjeća s tijelom) 66
BREVkJAR PORAŽENIH
njegove prolazne svrhe pomišljajući: ljudsko je tijelo tako usamljeno!
32 Vlaški usud Za šibanje duha ne treba ti bolest, ni kobnost za mučenje uspavana uma. Dobro promotri svoj narod predodređen za ne-sudbinu: koliko god svoju dušu smatrao rajskim inventarom, više se nećeš imati snage utješiti. Podno tvoje sreće ostat će bodlja, okrutnija i oštrija od pandža pobješnjelih harpija, koja će ti raskrvariti milinu zaborava i u tvoju krv bez predaka ubrizgati gubavu tekućinu upozorenja. Rame uz rame s takozvanim ljudima i sablastima ideala što su ih izjeli moljci, zaglibio u razočaranjima što se gomilaju kao prljavo rublje, život se pretvara u kloaku rezignacije, a postajanje u kozmički smrad razblažen ruglom. Tko je ubio budućnost u narodu bez prošlosti ? Kamo god pošao, njegovo će te prokletstvo slijediti, trovat će ti bdijenja, zbog njega ćeš se mučiti, i koliko god mrzio Parke koje su mu stoljeće po stoljeće dokidale sudbinu, svijet te neće utješiti zbog te nesretne zemlje u kojoj si se rodio. Vlaški peh što teče žilama nalik je na Pascalov ponor - penje ti se do grla, pa automatski postaješ 67
EMH. M. CIOIIAN
Job. Što će ti guba kad ti je usud dao da istodobno budeš i lucidan i Vlah. Dvostruka se drama ne može razriješiti: radnja joj je iz temelja zloslutna! Kad bi barem mogao prezirati taj peh! No on je prevelik. Mrvi ti ironiju, briše osmijeh, muti oštroumnost. Htio bi pokazati dobru volju. Ali kako? Pomisliš: moja je zemlja površinsko groblje! I što više ublažuješ nepopravljivo, to si nesretniji. Svaki je Rumunj uznik vremena. Poznaješ Vlahe, svoje bližnje, i njihov sladunjav cerek salonskih lopova. Tisućljetni porazi iznjedrili su nadute smutljivce sterilna lukavstva, a u seljaka izmučena svakodnevnim trudom svjetonazor ograničen na blato i šljivovicu, na iskrivljene drvene križeve koji bdiju nad umrlima bez ponosa. Seoska groblja simbol su cijele zemlje, jer nigdje na svijetu sjećanje na pokojnike ne nestaje pod toiikim korovom, u tako raskošnoj potvrdi zaborava. Zar Rim tomu narodu nije ostavio u nasljedstvo riijednu kapljicu krvi? Zar on nije, uz poneku latinsku riječ, nasiijedio i tračak ponosa, uzdizanja, moći? Nismo li dostojni barem njegovih robova? Naš bi prolazak ovim svijetom izazvao prezir čak i rimskih izroda. Uz moju me zemlju drži potreba za još jednim očajem, želja za još većom nesrećom. Rumunj sam zbog temeljnog samoponižavanja svojstvena čovjeku. Nema ničega laskavog u činjenici da pripadam tomu narodu, osim moje težnje da trunem u boiima za koje nisam odgovoran,
@8
BREVIJAR PORAŽEMH
da utapam ponos u nepomutivoj očitosti našega ne-bitka. Drugi ijudi jesu ili nisu. No nitko nije malo, kao što smo to mi. Nitko nije maliice\ Dertunutiv je naše božanstvo! Cak je i smrt sporedna u beskrajnoj malenkosti naše domovine. Svoju zemlju volimo jedino kao izvor očaja. Da joj se barem dogodi kakva strahota! U zlu prema njoj moramo biti blagonakloni, priznati joj zasiuge za katastrofe za koje nije ni sposobna, Propast! Razori mi misao! Koja nam je to ptica zloslutnica zapečatila podrijetlo? Koji nam je to pečat utisnuo znak odsutnosti sudbine kao iskonsku sramotu? Nikada kruna veličine nije uresila neku vlašku glavu. Navodni potomci najsiavnijeg naroda svoj ropski usud podnose oborena pogleda. Ti robovi razvrata ne znaju da ljudi postižu ciljeve jedino postiđujući sunce blještavilom svojih strasti i delirijem krajnje oholosti. Sluganstvo je bara po kojoj gaca balkansko kukavištvo, razbludan glib toga djeiića Etirope što se vaIja u slastima koje se ne mogu izvlačiti ni na piemenitost ni na poročnost. Zašto nas je providnost otela prirodnim prostranstvima', pa nam sc sad izruguje tjerajući nas da se nepotrebno potuijujemo? Na krunidbi naših vojvoda pjevala je sova... Cujem jeku njezina zlokobna huka na obalama Seine, pa sred tolike slave još bolje uviđam sav pokoj toga usuda.
BREVfJAR PORA2ENIH
33
Često sam sc opraštao sa životom. U potaji srcapomišljao sam: “Zivot jc zapečaćen. Sto tražiš u njemu? Ondje nema mjesta za tebe. Odvoji se od svega, stavi križ na ono što si bio, a drugi, još veći, na ono što si mogao biti, baci svoje tijelo na pod, poderi odjeću i stara vjerovanja, počupaj kosu s te glave koja je uporno ubijala nade i čvrstim rukama što lome zglobove uguši sjećanje na slučajnost svojega postojanja!” No kad sam trebao prijeći na djela, srce mi je odgovaralo: “Voliš to svoje truplo više od ičega. Čak i ako zatomiš posljednju želju, čak i ako ni u vremenu ni u vječnosti ne nađeš trcnutka predaha kad te svi napuste, uključujući i tebe samoga, u meni će još treperiti žeđ, žeđ zbog kojcjesi, iako toliko žudiš za ne-bitkom. Krv koja ti je napajala misli i druge demonc prodire u moju pustinju u trenucima kad si od sebe udaljeniji nego ikad, i od mukc tvojega očaja preobražava me u proljetni vrt. Koliko sam samo puta bio tvoje posljednje proljeće!” Svoju sam misao, koju jc nejasno podupiralo i tijelo, htio podvrgnuti razdoru. A kad nikakva zapreka ne bi smirila moje grešno nagnuće, neki bi se glas javio iz nutrine, glas željan života. Kako bi se bližio krajnji čin, najednom bih se ja, ubojica vlastitih iluzija, svetac ništavila, prometnuo u slugu ovozemaljskih slučaja, u skutonošu svoje slučajnosti. 70
Lutajući ulicama što su ih ukaljali meni slični - oni koje slijedimo ne bismo li od njih pobjegli - i noseći uokolo zamor gradova i jurnjavu bulevarima vremena, vraćao bih se kući. U osamljenoj sobi, u još osamljenijoj postelji, prah mojih misli uzdisao bi: “Ne mogu više, ne mogu više.” Plahte sa zadahom mrtvačkog pokrova i duh obuzet smrtnim bljedilom. A kad se činilo da se u meni sve lomi, podrhtavanje čistogpostojanja vraćalo me je u ovostranost, u neposredni svijet pogreške, prirode.
34 Da u ranoj mladosti nisi slušao raštimane provincijske klavire, zbog čijih si unakaženih ljestvica uzdisao tijekom beskrajnih popodnevnih sati; da kasnijc nisi noćima bdio, brojeći trenutke aritmetikom neizlječiva bolesnika; da svojim mukama nisi utočištc tražio u zvijezdama, u suzama, u očima napuštenih djevica i da nisi napustio sve kolijevke života, bi li danas spoznao prazninu, prazninu svijeta, ali i svoju vlastitu? Razrjeđivanje života svc pretvara u nestvamost. Stavljam ruku na nešto i ako mi umakne, kao da umičem samome sebi. Čak je i pijanstvo, ta najviša stvamost, tck zgusnut san. Kad ti se strankinja, žena koja stoji pokraj tebe, žali da teškom mukom živi dalje i pita te za lijek protiv negativ71
EMIL M. GKJRAN
nih nagnuća, odgovaraš joj: - Promatraj sveprisutnu nestvarnost. Tako ćeš zaboraviti pozitivni privid patnje. A ona će: - Ali dokad? - Dok ne izgubiš razum.
35 Sto različitijim životom čovjek živi, to je ranjiviji. Može ga raniti i ono Ito nepostoji. I sitnica ga može uznemiriti, dok su na susjednoj, životinjskoj razini za prisutnost potrebne snažne emocije i odlučujuće okolnosti. Jesi li dosegao samoga sebe, bezgraničnog u svojoj neograničertosti ? Tko će ti onda povaditi otrovne strelice što ih je na tebe odapelo vrijeme? Otrovao bi se svaki put kad bi preplavio korito namijenjeno disanju vječnoga smrtnika. Sve te uzdrma čim ti misao dotakne svjetove zabranjene vremenitim piućima. Mislima ne trebakisik, zato ih tako okrutno ispaštamo. Blizinavječnosti definira ranjivost kao pojavu svojstvenu čovjcku, a beskorisnost kao draž njegova bitka. Čovjek je onaj koji zna uživati u besciljnosti ili djelovati samo zato da zavara dosadu. Orač u Sahari njegovo je dostojanstvo. Zivotinja koja može patiti zbog neiega što nije ~ to ti je čovjek! 72
36 Moram li razumu zahvaiiti što još postojim i što nastavljam sebi krčiti put u poslovima ovoga svijeta? Možda i njemu. No tek na kraju. Ljudima? Prividima? Ni jednih ni drugih nije bilo kad nisam mogao dalje. Uvijek su mi pomagali naknadno. No kad su sve iskorijenjenosti svijeta prodrle u Latinsku četvrt, a ti si svoj čgzil odvukao među brojne druge Ahasvere, odakle si ctpio snagu da izdržiš prokletu pokornost srca i brujanje šamoće u sanjarskoj magli bulevara? Je li na buleVaru Saint-Mičhel biio stranca stranijeg od tebe ? Je ii itko s više ijubavi upijao prostački miris kakve kurve iiiprosjaka? Kao što su španjolski, afrički iii azijski barbari u dekadentnome Rimskom Carstvu okusiii pad kuiture kroz zbrku sustava i religija, te lišeni ideala uživaii u dvojbama prijestoinice, tako i ti koračaš otvorenih očiju, u sumrak, prijestolnicom prosvjetiteija. U njoj nitko nije ukorijenjen. U umornu pogledu prolaznika gasnu rodne grude. Više nitko ne pripada nekomu kraju i nikakva ih vjera ne vodi u budućnost. Svi kušaju sadašnjost bez okusa. Suhonjavo i onemoćaio lokaino stanoviiištvo refleksno još samo sumnja. Duh prosvjctitcijskoga stoljeća naiazio se u skepticizmu; u civilizaćiji na izmaku skepticizam vegetira. Životu bez obzora preostaju još samo ot73
BRHVUAR PORAŽENIH
EMIL M. CIORAN
krivenje osjeta i tropizmi lucidnosti. Instinkti su smrvljeni. Potomci profinjenih skeptikafiziološki više ne mogu ni u što vjerovati. Umirući narod sposoban je još samo za negativnu ekstazu inteligencije pred sveopćim ništavilom. Na ulicama udišeš daške praznine i sumraka, pa izmišljaš zore, kao da ne želiš priznati propast prijescolnice. Cinom volje tad se uzdižeš iznad nje. Zeliš se spasiti. Tko bi ti ili što iz toga grada moglo pomoći ? Ništa, nije mi pomoglo ništa. I da pri ruci nisam imao Largo iz Bachova Koncerta za dvije violine, koliko bih već puta svršio sa sobom? Njemu dugujem što sam još na životu. U toj bolnoj i golemoj ozbiljnosti koja me je njihala izvan svijeta, neba, osjetila i misli sva se utjeha spuštala na mene i ja sam kao čarolijom ponovo živio, pijan od zahvalnosti. Na čemu? Na svemu i ničemu. Jer u tom Largu postoji stanovito ganuće ništavilom, stanovito podrhtavanje savršenstva u savršenstvu ništavila. Nijedna mi knjiga nije pomogla u studentskoj četvrti, nijedno me vjerovanje nije snažilo, nijedna uspomena krijepila. A kad bi zgrade nestajale u plavičastoj magli, kad bi se nordijski pust Luksemburški park zimi kupao u rosulji, a vlaga mi se uvlačila u kosti i misli, daleko od sadašnjosti, omamljen bih ostajao usred grada. Tad bih tjeskobno pojurio prema izvoru utjehe i nestajao, pa se vraćao u život, nošen glasnom odsutnošću.
Nakon što si bez iluzija kušao otrov religije, drugovanje s glazbom čuva te od razočaranja. Njezine vibracije nisu vezane za predmete i za bića, za biti i za privide - sav ustreptao, ne ovisiš više ni o čemu. Na njezinim golemim prostranstvima zemlja i nebo ne ulaze u igru zastranjivanja, premaleni su za to i nisu lagani poput pahulja da bi lebdjeli. Zvuk, ta kozmička laž što nadomješta beskraj, omogućuje svaki rast, a formulacija “ili Bog ili ću se ubiti” opće je mjesto glazbe.
37 Neću ostaviti nebo na miru. Ne trebaju mi primjereni oblaci ni zatupljujuća plavet, baš kao ni jeftina poezija sladunjavih sutona. Za smrknute i olujne visine, za olovne oblake što svojim kretanjem unose noć u bljutave dane objesit ću svoju ljutu muku pod bezbojnim suncem! Jednoličnim se predjelima ne želim kretati nasumce, iz snova plijeviti otrovni korov, ni kobni rogoz iz njihovih močvara. Neka u crnoj krvi raste bilje bez svjetla; više ne želim odražavati blagost zvijezda ni kratkotrajnom glazurom prekrivati čemer svojega postojanja. Zatrovat ću sjeme i probuditi smrt snenih zvijezda. Ne znam koja su mi umorstva proklijala u soku ni dokle već sežu prokletstva, taj bršljan duha. Neću s njime 75
E M L M. CIORAN
postupati mudro, naprotiv, zalit ću ga najžcšćim uljima ne bih li raspirio njegov otrovni plamen koji drži na životu, A ti, dušo moja (prečesto i dušice), nećeš umaknuti sudbini koja čeka nebo. Nećeš ni trunuti u ubitačnu odmoru koji su ti namijenili kržljavi preci. Iskovat ću nemilosrdan mač vesele oštrice, pa ću te ubaciti u njegove krvave korice, tako da nikada nemaš mira. Zeliš spavati, ti sramotna kćeri pradjedovskih drijemeža, želiš kunjati poput blijeda neba od kojega si se zacijelo odvojila, kao i sve duše pod suncem, bolesne od blagosti i pokornosti. No ja bdijem izmedu zemlje i neba, pa ću vrebati trenutak kada tvoj umor dosegne najviše Visine, a onda ću ti išibati krila vatrenim bičem, pa ćeš se poput blesavog Ikara strmoglaviti u uskomešano more mojega Ja. Koliko ću još dugo trpjeti tvoju čežnju za kukavičkim i prozirnim predjelima, pokoravati se zakonu koji te vodi k mirnim zvijezdama, posve sam i žudeći odavde za tobom, dok se ti, zračna gušterice, motaš ncbom ispranim od spokoja? Položit ću te na postelju od trnja, postelju svojega srca. Vezat ću tc za nju ranama. Kako bih se i mogao otisnuti u svijet dok ti lunjaš drugim svjetovima, odakle se smiješiš mojim čeznutljivim uzdasima? Ovdje ću te zatočiti, baš ovdje, sred jada i nemira, bjegunice i izdajico vlastite ti muke! Mačem ću sasjeći tvoj zanos, dušo zanesena rajem! A napustiš li me, pretvorit ćeš me u ubojicu! 76
38 Vatro, vidljiva mogućnosti nebivanja! U tvojoj igri da istodobno budeš i ne budeš, u tvojemu uspravnu razaranju, dešifrirao sam svoj smisao više nego u svim doktrinama što vrve zakonima i idejama. Doimaš se vječnom i dižeš se potaknuta vjastitim žarom, ti, užarena smrti, koja kradeš znakove života! Prema čemu hrli tvoj iznenadni ne-bitak ? Prema kojemu bitku ? Zašto tvoj proždrljiv plamen ne raspaljuje žeravicu pod mojim pepelom? U tebi bih rastao, u varci tvojega sjaja, i kako bih se samo zatim s tobom širio, pucketanjem stvarajući iluziju vječnosti! Poput tvojih jezičaca koji se penju da prikriju temeljito rušenje, i ja sam se kovitlao svijetom, daleko od groba, da bih mu zahvaljujući visini bio bliže, Beskorisnost je blago tvoga poleta. Ne vezuješ se ni za što i ni za koga, i kao da nježno milujcš tišinu prostora, ali uha osjetljiva na ništavilo, tvoj je dah sam glas ne-bitka. Bitka koji bi želio biti, a ne može. Glasu ne-trajanja, ti nam otkrivaš da u kratkotrajnu žaru leži tajna bivanja. Kažemo da neštojest kada ga vjerom i iluzijama produljujemo onkraj trenutačne vatre, onkraj užarena trenutka! Za koga sc dakle uhvatiti sred Neodredcnosti prošarane buktinjama, od kojih sam upravo ja ona najkratkotrajnija? Pa ipak, ako je svijet noć uvećana sjenama svjeda, u 77
em. M. CtORAN
BREVUAR PORAŽEMH
svakom ćemo slučaju više biti budemo ligorjeli nego budemo li glavu uranjali u žeravicu spokoja i pepeo samilosti. Bog je laž, baš kao i život, a možda i smrt... Jedino mi još vi preostajete, vatre srca i mirisni prividi uzaludnosti, u svijetu u kojemu me je plamen podučio da je sve isprazno osim same ispraznosti!
39 Iznenada ti neka vještica burka vodu duše. Glas ti postaje tamniji, pogled zamućen, a za razbarušenu ti se kosu hvataju nevidljive čestice straha što lebde zrakom. Talog svjeda pali se i gasi. Tko je izazvao požar osjetila, tko je dao sjaj smrti silovitu i putenu drhtaju koji presijeca mlitavost tijela, kao u drevnim legendama o krvi u zatrovanim kaležima? Proljetan si hodao među ljudima i odjednom ti je munja rasporila utrobu pod vedrim nebom: zađjelo je tako prije umorstava. Kupaš se u blistavu otrovu i drhtiš dok te nagriza nestanak, sladak u svojoj svečanoj gorčini. Kakav ti je korov procvjetao u srcu kad se zgarištem bića šećeš sa sladostrasnom kaznom, odjeven u blistav purpur krivnje? I zašto si tako sretan kad nosiš toliki teret ? Sablasti pridošle iz budućnosti putuju kroz vrijeme. Bojeći se vlastitih bojazni, muvaš se s bilo kim. Tražiš zabavu, vino i ples, kao i svijet dodira. A kad vidiš ka78
ko se ostali vrte, zavaravajući prazninu gestom, a dosadu kretanjem, kako se pretvaraju da su zaboravili nepostojanost svega čime ispunjavaju ponor što se disanjem iznova otvara, i ne htijući pomisliš: jedino oni koji si oduzmu život ne lažu. Jer jedino dok umire, smrtnik ne laže. Zatim odlaziš. Oni nastavljaju plesati, razgaljeni sjenom stvarnosti u kojoj načas pronalaze osvježenje, prepuštajući se njezinoj dragocjenoj laži. Zašto bi seprobudilP. Zato da više ničega ne bude ? Otvorimo li oči, život iščezava. Ljudi ih sklapaju da ga zadrže. Tko im ne bi dao za pravo? Zgađen postojanjem čiju ispranost vidi svako bistro oko, kako i ne bi poželio zauvijek sklopiti vjeđe pred lažnom svježinom stvarnosti ? Ne želim više biti vampir kukute ni svoje kratkotrajne snage crpiti u korovu. U duši mi hrđaju zločini misli i strvine koje su grlile nebo. Bi li onaj koji ispljune svoja nutarnja groblja preživio njihovu, sad vidljivu dubinu? Prihvaćamo sami sebe jer smo na vlastitu trulost stavili grobni kamen, a lance na vrata srca, puštajući njegove pustopoljine da cvjetaju. Krajolik nutarnjega pakla gađenju bi u ruke stavio bodeže koji bi se okrenuli protiv nas. Arkanđeo je ondje rod, na grudima se klupčaju zmije, gnoj curi iz osmijeha djevice, a sjena cvijeta nije čistija od psovke sublunarne kurve. Nevidljive vještice što lebdite zrakom, nemojte mi svojim zlokobnim sokovima uskomešati krv! Oslobodite me 79
BREVUAR PORAŽEMH
EAML M. CK)RAN
zlih čini od kojih sam samome sebi proziran! Zar se bez vas nisam poznavao ? Zašto me uranjate u močvaru tajni ? Uzmite natrag otrov prostora, ne mogu ga ispijati unedogled. Ili se možda želite kupati u paklu ljudskoga biča i čist svijet pretvoriti u kurvin ispljuvak?
40 Tvar bi htjela spavati. Pusti je na miru. Pusti je da uroni u sebe i utopi se. Previše si orao po sebi. Koje bi još sjeme moglo prokJijati na ugaru što ga je poharao dah suše ? Smrt je svoje snove umotala u tkanine natopljene balzamom. Mumijo u kojoj stenju strasti, kad će se pokidati zavoji koji vječno čuvaju tvoju oronulost? San - okrutno blag kao koraci umirućih - ruši zidine mojega ja, polako ga vraćajući u čaroliju prvotne odsutnosti. Drhtanje tvari postupno te uranja u predio u kojemu je bitak nerazdvojan od svojega neprijatelja. Na tebe spušta se smrt. Zapalio sam svijeće, ali one mi nisu obasjale život, Duh je svojim velom žalosti obavio otočja nade, dok sam ja uzdisao na odru svijeta. Odmaknut ću se od puta kojim idu meni slični, jer ponekad bih sjekirompokosio i same Kleopatrine draži. Na ženskim sam grudima sanjao španjolske samostane, a njihova tijela lišena misli uzdizala su se poput piramida pod »o
kojima sam pripovijedao legende o faraonima. Kakav sam smisao pronalazio u njihovim prozračnim i divljim zagrljajima, u njihovu nezasitnu deliriju, kad me nijedna od njih nije ostavila na mjestu s kojega sam krenuo? Smještaju nas u prazninu. Da nije lažnog apsoluta slabijega spola, ne bih se ponižavao i tragao za nebom. Podzemne mi vizije vrebaju čelo, koje svoj užas naslanja na prazne lubanje, a srce mi se drži za tijelo kao prsten na prstu kostura. I trčim s bakljom u ruci, poput trkača na olimpijadi pakla, u potrazi za vlastitom smrću.
41 Narodi bez ponosa ne žive i ne umiru. Njihovo je postojanje bljutavo i nikakvo jer troše jedino ništavnost vlastite poniznosti. Jedino bi ih strasti mogle izvući iz jednolična usuda. No oni ih ne posjeduju. Kad bacim pogled na prošla zbivanja, uzbudljivima mi se učine jedino razdoblja čudovišna ponosa, neizmjerne provokacije, trijumfalne nesreće, kada je nadmoćan duh tu svoju nadmoć liječio grabeći još veću moć. Može li itko zamisliti što se zbivalo u glavi nekoga rimskog senatora? Dakako, neobuzdana glad za moći i bogatstvom vrtoglavom bi brzinom iscrpila narod. No ma kako kratko živio, taj je narod snagom nadjačao vječnost bezimcnih
81
0VHL M. CJORAN
naroda. Profic, raskoš, porok, co je civilizacija. Običan i čescit narod ne razlikuje se od biljaka. Silujući prirodu, ideš onkraj vlascicih prirodnih zakona i uiscinu poscojiš, iako posrćeš. Sve šco kreće od ponosa kratko traje, ali neizmjerna jačina tad iskupljuje vremensku kratkoću. Za rimski je Senat Rim bio više od svijeta. Stoga je njime zagospodario, ponizio ga, pokorio. Svaki narod - a pogotovo svaki pojedinac - stvara jedino odbacujući ono što nije on, imajući razumijevanja samo za sebe. Imati razumijevanja za druge znači pretvoriti se u mudru i poslušnu želatinu. No onda se više ništa ne njedri. Razumijevanje je grob za pojedinca i kolektiv, koji mogu ići naprijed jedino zavezanih očiju i užarenih osjetila. Rimljani su živjeli uposvemašnjem skladu sa svojim zakonima, koji sc nisu uspoređivali s drugim zakonima jer takvih nije ni moglo biti. Kao što nije moglo biti drukčije humanosti od njihove. Republika i cezarizam, dva oblika istoga ponosa, dva načina vladanja: u prvome sc sa svijetom poistovjećuješprat'Mo, u drugomc subjektivno. Tja.kon i hir u istoj mjeri odlučuju o ljudskim sudbinama. Rumunjskog seljaka od rimskog senatora dijeli isto što i prirodu od čovjeka. Rimsko je propadanje počelo kad iscrpljeni pojedinci više nisu imali snage nadomještati cijeli svijet, kada je taj svijet postao stvamost, a Rimljani ostali izvan sebe. Dekadencija je rezultat razumijevanja, pretjerane perspektive. 82
BREVUAR PORAŽEMH
Izgubila se luda sklonost - beskrajno tijesna, ali i beskrajno plodna - prema isključivom bivanju Ja. Cimpostoji svijet, više nema nas. Istočne su religije prodrle u Rim jer on samomu sebi više nije bio dovoljan. Najmanje elegantnom od svih vjerovanja - kršćanstvu - put je utrla odbojnost prema raskoši, modi, mirodijama i profinjcnim zastranjenjima. Da Rim nije živio s tolikim intenzitetom i da se nije tako brzo trošio, do urušavanja njegove ponosne veličine došlo bi kasnije, a kršćanski bi zakon ostao nezavidna povlastica sekte. Tako smo mogli dobici priliku da upoznamo neku drugu vjeru, puceniju, poetičniju, umjetnički okrutnu i utješno ispraznu. Upravo činjenica da je Rim tako nisko pao, da se tako žestoko zanijekao prihvaćajući istočni virus, negacijom dokazuje njegovu nekadašnju veličinu! Jer ona nije iščeznula, ona se urušila! Samo se civilizacije bez ponosa gase polako. One kojima sudbina daje iznimnu snagu po svojoj su biti bolestiprirode i samim cime hrle u propasc. Kršćanstvo je dalo krila žudnji Rimljana za propašću. U estetskom nas smislu Rim ipak i dalje može zanimati. Kad ti demon tjeskobc otupi instinkte, od Rimljana iz vremena imperijalnog sumraka nauči što znači biti dekadentan borac. Beznadno se boriti, mamurno voljeti slavu, biti lukavo naivan... Jedino je takvo junaštvo u skladu s duhom, jedino cakvo poscojanje ne zavarava um. Neka ci krv vri, a oči vide. A ti znaš što vide... 83
BMR.M. CIORAN
... Često sam zamišljao da na forumima i u hramovima melankolično i zamišljeno prolazim ispred bista ironičnih božanstava bez očiju. Kršćana tada još nije bilo, a šuplja građanska srca nisu više drhtala pred božanskim hirovima. Apsolut se stopio s umjetnošću. Slobodan poput njih, oslobođen sebe i svojih vjerovanja, uživao sam u dosadi i utapao se u dokolici razbaštinjenih bogova. Sudbina me je smještala izvan vremena. Bio sam građanin svijeta, građanin ništavila. Moji su bezbožni koraci muklo odjekivali kamenim pločama; prostor je postajao prevelik, grad više nije imao zidina, kuće su se njihale. Sto sam činio s tolikim prostranstvima, zašto se toliko carstvo smjestilo u srcu koje je prema budućnosti kucalo samo uz iluzije grada? Neukorijenjen u ovozemaljskoj pustoši, pogled mi je bio prikovan za slijepe očne šupljine bogova, crpeći iz njih jednu drugu pustoš.
III
42
U tebi klija gubavo sjeme. U tijelu koje ti izjeda nesanica ključa smrad što iz pupoljaka izvlači sladak sok rasta, pretvarajuči ga u ustajao cerek. Prisloni sljepoočnicu na užeglu ženu i uzdahni za rajevima smrti, utopi drhtaje bez broja.u uvelim ružama, rasutim po umirućem tijelu. Zar ne vidiš da ti smrt svečano pruža ruke ne bi li ti spokojem zamijenila bezizlaznu muku? Zivot je lukavstvo ludila, a tko upadne u zamku, kroči putom što mu ga utire vlastita krv. Htio sam živjeti i živio sam, iako sam predosjećao da ne moram nužno biti. Kako živjeti trenutke kad sam rođenjem osuđen biti krvnik vremena? Volio sam i volio sam se. No moje su ljubavi bile mrtvorođenčad, pljesnivi bljesci, ekstaze u gnojnoj utrobi, osjećaj tople zmije. Moj Bože, na uzglavlju mi ostavi znakove smrti. Ne želim zavaravati ni tebe ni sebe. Pogledaj me, tu sam. Jesi li imao sina čija bi zloća bila blaža? Zar bih se u naručju tvojih kćeri trebao prepustiti zaboravu? Neka zazeleni smrt nad mojim minulim Ijetima! Jer trenuci koje si mi podario crni su čirevi čiji plodovi pomračuju svijet Postanka i nadu ljudskoga bića. Kroz njih te gledam, njihovim tamnim očima. Htio bi da te volim? Tvoje ću zvijezde zamijeniti ranama na duši. Zašto ne bismo nebom po87
EMB. M. CtORAN
BREVUAR PORAŽEMH
sijali gubu, pa da tomu neukom plavetnilu damo drugo obličje? Volio bih da s neba padne otrovna kiŠa jer mi srcc žudi za zvjczdanim boležtinama. Neizlječive zvijezde, odupritc se svakodnevici i sameljite svoje zlo u gubavost mojih osjetila, crijeva puna neba ispraznite u ovozemaljski pakao! Zar vas nikada nije obuzela tajanstvena potreba za nesrećom?
43 Budale grade svijet, pametni ga ruše. Da bi pokrpao dronjke stvarnosti i sklepao neki jad i bijedu, moraš ignorirati sumnju duha punu krivnje, a obrazi ti moraju biti rumeni poput jabuka prijc iskušcnja. Cim sc probudiš, bogatiš sc na račun prirode. Njc je svc manje, jer tako uhvaćen u mrežu pronidjiva komadanja uma nemaš više što krpati. Priroda jc oduvijek bila sirotica. Možemo joj pomoći jedino neznanjem. Njezinu početnu jadu ono stavlja zakrpe iluzija kojc mjestimice skrivaju rupe. Postojanje jc plod neiscrpne dobre volje neznanja. Kad pronikncmo u tajnu bivanja, nitko nc pati koliko sama priroda. Ta probudili smo je, prizvali u vlastitu ništavnost. Ona tada pati jer izlazi iz sebe. Ne pristajemo s njom biti u dosluhu, što je nužan uvjet disanja. Glupost? Biti svijetu ortak.
88
... Kad je pak riječ o nama koji lutamo nepreglednom Nigdinom, preostaje nam još samo pasti ničice pred oltarom velebna Ništavila. Budući da smo mrtvi, ne možemo biti. Um nam je prosijavao život. On je prošao i ostavio nam Strast. Sve bez jest. Zato smo živi i rugamo se vjerovanjima. Neustrašivi i lepršavi, zli i puni razumijevanja, gorimo i kad se već svaki plamen ugasi. U neposrednosti tjelesne ništavnosti otkrivamo smisao bila. Jer razum nam dopušta da živimo samo dok trajc čarolija krvava ništavila. Kad bismo se mogli izležavati na suncu gluposti! Kako bi bila topla stvarnost kojom bismo zračili u fiktivnome svijetu! Jer siatka i blaga glupost izvor je bitka koji se napaja na Stvoriteljevim zdencima. Svijet je potomak neznanja.
44 Poput zvijeri izgubljene u prirodnim ljepotama, nigdje ne naiaziš mir. Ponor koji sc otvara izmcđu dušc i osjetila izjednačuje sudbinu i kaznu. Svaka tc žudnja muči. U apsolutnu ništavilu oko bi stvorilo iivade, uho zvukove, nos mirise, dodir užitke, jer želje kuju svijet koji um neprestano opovrgava. Duša kažc ništavilo kad osjetila kažu sladostrašće. 89
BREVkJAR PORAŽENtH
EMfl- M. CIORAN
Izjeda te bol dok se tvoja žudnja opija svijetom. Uzalud u mislima odbacuješ njegovu arhitekturu, strast je i dalje podupire. Zudnja izlučuje svijet, a razum uzalud nastoji slojem nestvarnosti zaogrnuti postojanje što ga tkaju osjetila. Kad neumoljivo zaroniš u ništavilo, ne osjećaš li da ono jest, da diše, podrhtava i previre? Prokletstvo bitka nije manje od prokletstva ne-bitka. Kakav ćeš spokoj naći prepustiš li se jednom ili se zavadiš s drugim? U duši i osjetilima odmjeravaju se jednake snage. Nećeš pronaći luku u kojoj bi se skrasio. Zeliš umrijeti! No je li u priželjkivanju smrti ikada bilo više besmrtnosti, a u ideji da se sa svime svrši više beskraja? I ja ću postati strvina, kao i svi vi, drugovi u lakoumnosti, ali nikakav grobni kamen neće pritiskati srce koje nije umrlo u ognju. Beživotni će se udovi odmarati u vječnome prebivalištu, ali nikakav grob neće biti ćelija duše, te začudnosti što zemlju spaja s nebom. Smrt je tamnica ponosa, ali je nemoćna kad vatra topi njezine lokote. Upravo će strasti čovjeku otvoriti vrata što se zatvaraju pred trenucima života. Tko u sebi ne osjeća snagu što prekapa po srcima uspavanim na grobljima vremena, tko se ne osjeća poput Ijestava kojima silaze prokled anđeli ili se penju tjeskobe osuđenih na stapanje sa spokojem plavetne pustoši, taj se i prije izlaska iz majčine utrobe pričestio kao rob smrti. 90
Budi cvijet u čijoj stabljici čami umorna munja. ČeznutIjivo slušaj mračne melodije i u svojim nevinim tminama bdij nad oporavkom demona. Glazbom naruši sunčevu čast i postojanost, dovuci ga do nečasne duše, njegovu toplinu pretvori u uništenje, neka okrene zrake prema samome sebi i uvidi da je lažljivije od srca.
45 Smrtnice imaju samo dvije ruke. Nadaju se da će te njima ščepati. Sapću ti riječi namijenjene bilo kojem srcu, povremeno te obasiplju milovanjima, a ti ležiš, grozničav i budan, poput krhotine duše ovoga svijeta. One bolje od nas znaju da su ljubavne laži jedina glazura postojanja u beskonačnoj nestvarnosti. Preko svake mjere pretjeruju u ucjenjivanju života što im ga je podarila priroda. A mi padamo u zamku i kaljamo beskraj kojega nismo bili dostojni. Svijet u tebi oplakuje prekid vjcčnosti, dok te žene koje njime kroče izluđuju. Kako pomiriti tako bolan sukob ? Mrziš postajanje i voliš ga. Vječnost je, baš kao i vrijeme, čas grijeh čas iskupljenje. Uz tijelo sanjaš temelje svijeta, a u njihovoj sjeni blizinu prolazna pijanstva. Ne možeš se ograničiti. Kojim bi se međašima mo-
»l
BREVklAR PORAŽENIH
EMN. M. CIORAN
gao opasati kad te zvučni lahori nose dalje od izvora granice-smrti? Dok te nagrizaju otpor sudbine i napukline duha, obavija te melodija ograničenja. Više nemaš izlaza. Prijete ti svi svršeci i umrijet ćeš svim smrtima. Postoji li staza na kojoj nisi bio ranjen? Srce ti kuca u bolesnu vremenu. Prepoznaješ se u trenucima i trenuci te prepoznaju. Budućnost je beskrajno trnje. Izvori života su prIjavi, a u zdencima duše voda je crna i ustajala. Kako bi ondje udomio um? Duh i vrijeme smrde. Siroče prirode i samoga sebe, iudost ti je krov sigurniji od smrti u svijetu koji u razumu ne pronalazi utočištc. Strastvcno voljeti život, a zatim od samoga sebe tražiti milost zbog bezgranične odsutnosti što ju je iznjedrila tvoja praznina, taj bijedni vrdar ništavila koji sije ljubičice i gnoj... Čovjck je polje apsurda, na kojemu korov nije manje sjajan i plodan od usjeva. A sred svih tih apsurda uzdiže se ponajvcći: on jc senzualan svetac.
46 Niz glavu mi klizi smrt. Kap po kap. U prostoru bez obala nemam se gdje skriti. Nemam izbora. Cijedi se s neba, drsko silazi u oblacima ne-bitka, podrivajući okomito i uzaludno povjerenjc. 92
Zar ću sebi grob kopati u prostranstvima? To je njezin posao. Zašto da je preduhitrim? Ionako mi ga je već iskopala u duši. Već dugo u njcmu ležim. Bdijem nad njom zajedno s crvima. Tvar po kojoj gazim mrtvački je pokrov. Omata mi se oko stopala i kad rukama pokušam dosegnuti svodove serafmskoga ravnodušja, sputava me i ne da mi da uzletim. Za mene postoje samo silazni putovi. Gležnjevi su mi istrunuli u talogu vječnosti, dok je vrijeme što još dašće u meni prošlo grobljima, a u trenucima kojima se ponosim dišu pokojnici.
47 Mučim sc pod kapom nebeskom. Duša svodi nebo na dušu. Kamo god pogiedam, vidim sebe. Strah je most između žudnje i bitka. Kakvu ravnotežu mogu u njemu zateći? Sadašnjost se odvojila od vremena, a vrijeme povraća trenutke baš kao što bolesnik povraća sadržaj svoje utrobe. Sada, sada, sve što je sada zlo je; ono što jc biio i što će biti imaginaran je lijek za iscrpljujuću bol. Prokletstvo je tvoj ležaj. Sunce obasjava noćno utočište za ohole prosjake. Svoju oholost povjeri vječnome Nikada, ugasi žcđ krvlju koja te još drži među onima koji se nazivaju bićima. Pretvori srce u kalež posljednjega 93
BREVUAR PORAŽEMH
EJVUL M. CtORAN
gutljaja prije negoli te prostor koji se prometnuo u bodež osvoji osmijehom. Strgni lance bijesa; prestani lajati za Bogom. Zar mu svojom žuči želiš priskrbiti još jednu aureolu, otrovnim mu ekstazama osnažiti oholost? Prepusti ga vlastitoj sudbini. Sam će se, baš kao i ti, odvesti u propast. Truliji je od ikoga. Nisu li zvijezde krijesnice njegova raspada? Kao crv, bez strvine, bez posla, koji unatrag pjeva psalam žudnje za smrću, vučeš se obzorima bez obzora. Sam. Usamljeniji od vražje pljuvačke. Od svih proklet, kopaj sebi grob u prokletstvu, pravi sebi lijes od suza i mrtvački pokrov od ludila. Kad bi barem mogao iznaći riječi za molitvu od koje bi zadrhtale i razbjesnile se kosti pokojnika, od kojih bi im čeljust zaklepetala u ritmu podzemne vječnosti! No ne iznalaziš ih i ne možeš ih iznaći. Nijemi se otrov širi patnjama glasa. Tek srce zvonjavom oglašava pogreb misli.
Imao sam ih i previše, a godine što sam ih proveo lutajući pod tvojom čeznutljivom zaštitom odvajaju me od onoga što sam trebao postati. Budućnost se gasi u očima koje su te promatrale daleko od vremena. Nisam te ponizio sanjajući druge domovine niti sam se spustio tako nisko da ekstazu tražim u svojim korijenima ili čežnjama krvi. U njezinu su brbotu zanijemili narodi zgrbljeni od pluga, i nikakav jauk opanka ne ometa glazbu tvojih oblaka što plove kao daplešu menuet dvojbe. U tvoje sam nedomovinstvo unio ponos svojih lutanja, a nioj se očaj, ta himna prodv vremena, zaogrnuo krvavom aureolom. Zivot je vječna melankolija. To je, čini mi se, posljednji šapat tvoga učenja. Jesi li ikad upoznao vjernijeg učenika od mene? Iako je sudbina odredila da se ugasim drugdje, upravo ću pod tobom umrijed. Moj će posljednji pogled biti upućen tebi. A ti ćeš mi odgovoriti, barjače svih sutona, dahom mi blažeći kraj.
48
49
Beskrajni dani, kako vas dokinuti? Više ne mogu podnijeti tugu vaše sreće. Još manje mogu poći prema drugim danima, pod drugim nebeskim svodovima. Pariško nebo, pod tobom bih htio umrijeti! Poznajem tvoju propast: više nemam želja.
Poput čovjeka koji je preživio strašnu epidemiju koja mu je oduzela voljene i prijatelje, prolaziš kroz sate obasjavajući ih svojom kužnom elegancijom. I poput orgulja koje same sviraju na ruševinama kakve katedrale, akordi tvojega srca odjekuju prazninom svemira.
94
95
BREVUAR POftAŽEMH
E M L M. CtORAN
Beskraj nema sebi sličnih; on se prostire njihovom odsutnošču. Kozmički zjap zaboravlja varavu vječnost grudi na kojima se gruša nejasan uzdah neostvarenja. S gaŠenjem svijeta gasi se i Ijubav, a s njom i služavke svijeta. Drhtaji katastrofe prolaze bivšim ljubavima, a s usana koje su nekoć skupljale životni dah curi med pomiješan sa žuči. ... Zašto nisam uronio čelo u mekoću tijela i zašto nisam uvaljao misli u sladak znoj tvari? Zašto svoj san bez domovine nisam zauvijek polegao u mondena boravišta bitka začarana vremenom? Uzdisao sam za vječnošću, a žena je bila tu. Jadan beskraj udvoje! Ponos ubija prolazne draži. S mostova, na kojima žudnja iščekuje prijateljice najveće laži, vidim još samo obale nestvarnosti, između kojih sam podigao smiješan šator satkan od uzaludnih glasova, sve dok se neke milostive vode ne uzburkaju i ne unište mi glazbu i njezin neizmjeran besmisao.
Ostali su mi još samo osjeti i ideje. Jer ostao sam izvan sebe. Neka nijedan osjećaj više ne resi pustinju bića koja me okružuju, neka se ugase zvijezde za koje sam mislio da ih vidim u njihovim očima, neka umre nebo na dnu strasti! Neka pakao navali na Ideal, neka stenješ pod njegovim nogama, smiješni i tužni putniče, koji si od krvi spravljao vještičje napitke i vjenčićima krunio ništavilo! Potrošio si zanos drhtaja na koje nitko nije odgovorio, kojima se nitko nije nasmiješio. Uroni glavu u uplakanu prirodu, zdrobi je plačnom tvari, ubij svoju budućnost u besanim noćima uzdaha. Ćelavim vremenom klizi odsutnost svijeta i od blijeda života ostaje još samo mukao jauk, šćućuren u zapećku misli. Izlaziš iz sebe stubama kobna buđenja sve do Grada ispunjena glasnim povjetarcima i kobnim aluzijama. I ravnodušno se pitaš: Gdje da se utopim? U Seini ili u Glazbi?
50 Svoju sam dušu potrošio ni za što. Koji je od meni sličnih - ili koja - zaslužio njezin žar? Odsad ću pepelom posipati tuđa proljeća. Sebe ću pak zakopati u pepeo srca i ljubavi. 96
97
IV
51
Srž trajanja je dosada, dok je očaj srž borbe u trajanju. Ljudi u nešto vjeruju ne bi li zaboravili tko su. Zakapaju se u ideale, gnijezde se u idolima i ubijaju vrijeme raznim vrstama vjerovanja. Ništa im ne bi teže palo nego da se probude na hrpi svojih slatkih laži, licem u lice s čistim postojanjem. Beznađe ? Zivot u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca. Ni zdravlje ni bolest: dvije odsutnosti što ih nadomješta praznina dosade. Svijet postoji samo zato da nam pokaže da ga u slučaju nestanka možemo nadomjestiti glazbom kao istinskijom nestvarnošću.
52 Klizeći padinom misli, prečesto si osuđivao postojanje. Ono međutim nije ni za što krivo, osim možda za ne-bitak. Isuši izvore optužbi u gorku duhu. Ublaži neiscrpan otrov i živahnu ciničnost tijela. Sanjalački besramno zaljubi se u apsurd sudbine. Nepotrebniji od kometa u svi101
9REVUAR PORAŽENIH
EMIL M. CIORAN
jetu bez nagovještaja i uzaludniji od arkanđelova mača u svijetu bez neba, povedi svoju besposlenu sudbinu u šetnju, poskakujući po srži iluzija sa sljepoćom čovjeka koji poznaje odsutnost svega. Sa sljepoćom razuzdana čovjeka. Sišući korijenje obmane, opijaj vrebanje svojih bdijenja lažnim znanjem o bitku. I budi, baš kao što bi bio bitak.
53 Sreća mi paralizira duh. Postignuće u životu prazni me, a sreća u ljubavi briše tragove veličine. U sreći ne postoji Ja... Nakon što si u sladostrašću svijest doveo do iscrpljenja, kako silno žudiš za groznicom odvajanja! Da barem možeš ostati sam u sobi, bez ičega, bez voljene, i uživati u nektaru nesreće! Da oslobođen svih ideala, pogleda zamućena postojanjem, možeš rasprostrijeti umor svojega sna onkraj neba! Jurnuo si u svijet, a ne našavši u njemu hrane, živiš od progona. Pravi život nije u ravnoteži, nego u raskidu. Budući da svijet ne liječi ranu srca, pod zvijezdama se moraš opijati bunilom. Jer ni ramena ni um više ne mogu podnijeti teret nerazumljivosti. 102
Dah sudbine poput lahora prožima ideje. A Logika, kojoj teži praznina misli, posrće. Duša mrvi kategorije. A svemir postaje muka.
54 Zemlja se pod našim koracima širi zato da se raspršimo. Gledao sam uvis, gledao sam dolje i na sve četiri strane velikoga Gdje, i posvuda otkrio slom vlastita života. Mislio sam da bdijenje mogu ubiti iscrpim li osjetila. No i nakon zagrljaja bio sam strahovito lucidan. Zelio sam milovanja i zatomljivao žudnju za veličinom. No postajao sam rob neizlječiva smisla duha. Nastojao sam oči zamagliti pijanstvom. No vid mi se tad izoštravao na golema prostranstva. Vukao sam misao blatnjavim stazama, no ona je okrutno postala još bistrija. Ni slava ni žena ni piće nisu mi raskrčili put od zabrana ni oslobodili duh ropstva. Moj se život sastoji od nabacanih trenutaka. Više ih ništa ne povezuje. Lanac se pokidao, a u ušima mi odzvanja rasipanje karika. ... U čiju ruku položiti svoj bitak? Komu predati čast obeshrabrenja?
103
0KEVIJAR PORAŽENIH
55
Od ideje bih htio napraviti pokrivač i zavući se poda nj, njegovom apstraktnom uskoćom prigušiti mumljanje srca. Dosta mi ga je, a još više njegova lica - duše. Mučnina dolazi iz osjećaja. U dubini srca postoji tek gnoj i topao smrad. Svoju različitost želim okrenuti prema duhu u kojemu nema životnih sokova ni osjetilnoga taloga, prema mramornoj misli oslobođenoj duše. Neka ni tračak cmocije ne pomuti bistrinu rasuđivanja. Dovoljno si dugo bio tenor privida. Sad u sebi potraži surovost odvajanja, bez ikakvih melodija, kao da ti je duh jež. Promatraj što se događa drugima i tebi kao da niste nitko, promatraj kao demon kojemu se gadi zlo, kao prazan demon. Uplašeno objektivnom hladnoćom duha, postajanje će tako zauvijek posustati.
56 Obično svi vjerujemo da smo puni života, hvalimo se uloženim trudom i njegovim plodovima. Zapravo na ramenu nosimo praznu vreću koju povremeno punimo mrvicama stvarnosti. Covjek je prosjak postojanja. Smiješan nosač u nestvarnosti, krpač prirode. Sagradiš sebi dom u svijetu i misliš da si mu tako umak104
nuo. Više ništa oko sebe ne vidiš. A kad pomisliš da si posve sam, shvatiš da tvoje utočište nema krova. U kojem ćeš smjeru pljunuti ? Prema suncu ili prema noći ? Prostorom širiš ruke. Prsti ti se lijepe zaprazninu. Ne lijepe se ni za koje biće, jer bitak gori. Stvarnost grebe, stvarnost boli. Disanje je mučenje. Dah života filtrira se u peći strave.
57 Religija, a osobito njezin sluga - moral - ukrali su mi, a samim time i prirodi, čar razlikovanja: prezir. Pogledaj, primjerice, odozgo ljudsku masu koja te smatra čovjekom. Ne postoje razna Ja, tek sudbina različitog od sebi sličnih. Sukiadno formulaciji najdublje intimnosti, kultura je disciplina preziranja. Moraš pomagati drugima, savjetovati ih, ali ne i smetati im u životu koji vrvi očekivanjima. Nipošto ih ne smiješ probuditi. Oni nikada neće saznati kolika je cijena jedinstvenosti njihove sudbine. Pustite čovjeka da spava. Budući da san postoji jedino u raju, taj mu bijeg od samoga sebe ublažuje usud. Prozirni pojedinac ima sva prava. Može sebi oduzeti život kad god poželi. Sudbina je neprekidno odgađanje samoubojstva. Budeći svoj život, svojemu ponosu otkrivaš sudbinu koja proždire hranu tvojega ja, sudbinu kojoj si poražen gospodar. 105
BREVkJAR PORAŽEMH
58
Kao dijete nisi mogao biti na mjestu. Jurio si poljima. Htio si biti vani, daleko od kuće, daleko od svojih. Bacao si vragolaste poglede na obzor i nebu davao lik svojih oblih čežnji. Iz djetinjstva si skočio u filozofiju, a s godinama si se još više užasavao sjedilaštva. Tvoje su misli otad prešle brda i doline. Potreba za lutanjem ušla je u pojmove. Četiri te zida stišću. Kao filozof cesta i ulica dišeš samo na raskrižjima. Van, stalno van: u svijetu nema postelje! Kad ti apstraktna dosada otkrije prazninu živoga bića, poput ubojice trenutakapo uličicama vrebaš zaborav misli. Ne da ti se odmatati nit misli da od nje načiniš kolajnu krhkih nada. U tragu trune strvina života. Onaj koji ti čita korake u njima otkriva ubojicu.
59 Ne vidjeti u stvarima više nego što doista ima. Vidjeti ih onakvimakakve jesu. Nepoistovjećivati se s njima. Objektivnost]t ime toj pošasti - pošasti spoznaje. Dušobolja je duhovna bolest. To je lucidnost koja se spustila u srce. Ni na koji način ne možeš birati, jer se 106
tvojim sklonostima suprotstavlja apsolutni pogled duha. Nagneš li se u jednu stranu, on ti daje do znanja da je svijet prostor jednakosti. Sve je jednako, novo je isto. Ideja reverzibilnosti teorijski je bodež. Zatim se pojavljuje Strast. Od nje nam cvjetaju nutarnje stepe. Uzdrhtala žestina pogreške bira. Zahvaljujući njoj dišemo. Spašava nas od najgorega zla: zla nepristranosti. Ako si oštrouman, ne možeš živjeti, ne možeš stati ni na čiju stranu, ne možeš ni u čemu sudjelovati. Ako si pristran, odnosno ako stvaraš lažne apsolute, venama ponovo kola sok postajanja. Prilagođavanje okolnostima čin je subjektivnosti, neprijateljstva prema spoznaji. Objektivnost je ubojica života, a “život” duha.
60 Misliti znači rasteretiti srce. Da nema ventila misli, um i osjetila bi se ugušili. Izraz se rađa iz bolesne punoće. Pozitivno si obuzet odsutnostima. Misao se rađa iz ustrajnosti nekoga nedostatka. Ništa ti ne treba, iako uza se nosiš prosjačku dušu. Nešto se u duhu uznemirilo. Poput luka lucidnosti nad ruševinama poljupca, prirodno uređenje ne nalazi oslonac u zaboravu. Jesen Postanka, početak sumraka. 107
BREVUAR PORAŽENIH
EIMIL M. CtORAN
Zastranjivanje je jedini izlaz za dušu. Dušu koja je izgubila razmjere i ubrzala svoj kraj. No i za onoga koji promišlja beskrajnu mogućnost, koji promišlja nemogućnost.
61 Tijekom bolesti izražavamo se tijelom. Govorimo fiziološki. Budući da unutarnji glasovi ne mogu pobrojiti sve naše bolesti, tijelo preuzima zadatak da nas izravno uputi na bezbrojne nevolje kojima ni ime nismo znali dati. U vlastitoj koži trpimo nemogućnost izražavanja. U riječima imamo previše otrova, a premalo lijeka. Bolest je neiskazano zlo. Tada tkiva počinju govoriti. Njihova riječ ruje po duhu i postaje njegova tvar.
62 Od rođenja nad tobom lebdi slatko prokletstvo privatnog života. Nesposoban za konačnost, stalno se suočavaš sa samim sobom i s beskonačnošću. Budući da ne razumiješ tuđe posle, nitko te ne tjera iz bezgranična egoizma disanja u vlastita četiri zida. Oduvijek si sanjao o ognjištu u koje će prodrijeti cijeli svijet. Pod tvojim vjeđama tru108
nu žene, ubijene porokom beskraja. To je bolest osjetila. Ona ubija ljubav, tvrdeći da je zavarava. Dva te oka gledaju, a ti motriš u daljinu; dvije te ruke grle, a ti obuhvaćaš prostor; osmijeh ti se uvlači u tijelo, a ti čezneš za zvijezdama. Nitko je sjena što je beskraj baca na srce. On je zadnji temelj privatnogživota. Baš kao što je temelj igre u Ijubavi, teatra u strastima. Misliš da varaš djevojke i smrtnike (ništa ne sugerira smrtni apsolut kao mlada djevojka), a varaš samoga sebe. Biti lud, od beskraja...
63 Sjećam se da sam nekoć bio dijete. To je sve. U sjećanje ne uspijevam prizvati biagost toga sna unutar života. Lakše se vidim kako stenjem pod krhotinama misli nego što se mogu zamisliti/>n/
BREVUAR PORAŽEMH
EMft. M. CJORAN
u mojemu soku. Ovako mi je umirilđ mošt postojanja i ohladilo žar u predjelima dosade. Apstraktno srce tajna je dosade. Srce kojim je prohujalo vrijeme i u kojemu se zadržavaju još samo ideje, kojima prijeti plijesan i čija je neokaljana čistoća već zahvaćena. Gdje su zore života, reci, analfabetu Dobra, sveznajući Zla? ... Često se pitam: kako sam se samo usudio biti dijete ?
slast moje nevolje gmiže pod ostatke vremena. Neka mi više nijedan lahor stvarnosti ne dodirne čelo! Neka mi vrag u bore udahne svoju mudrost i patnju, neka mi dah Zla prodre u mozak, neka se trenuci vrate natrag u nadu i u nj oj ustoliče sumanuti razvrat! Neka ludilo umu više ne plaća namet, neka se razmaše svim predjelima misli!
64
Dubinu filozofije mjerim po žudnji za lutanjem koju izražava i od koje bježi. Svaki misaoni sustav koji ne skriva uvijek vlastite nedostatke pogoduje mediokritetskom disanju i spokojnim tjeskobama. Baveći se nečim drugim, misaona konstrukcija ublažava strast lutanja i prigušuje opsjednutost prostorom. Mišljenje na neki način podrazumijevastajanje. Ne kaže se uzalud: “Stani i razmisli!” Strah od zastranjivanja i čaroban razdor nepoznatog drugdje bude priproste nagone, pa se pred neposrednim beskrajem srca sklanjamo u teoriju. Uređenost misli zapreka je za srce. Uređenost misli njegova je smrt. Oslobodimo li ga, kamo ćemo ? Njegov je zakon Nigdje, dok je zakon sustava Ovdje. Ulančavamo li ideje, nestaje opasnost. S njom nestaje i hlapljivost našegaJa. Skrućujemo se. Zgušnjava se para duha. Neobuzdano se nadahnuće uobličuje, a sloboda
Biti sam sve do grijeha, produljiti odvajanje sve do krivnje, spoznati ustreptalost neodvojivu od osame. Biti kategorički sam. Ubojita strast što dolazi iz duha tjera te na krajnju individualnost. Čak i svijet postaje individualan. Dostiže te. Ili možda ti njega... Pojam personalnosti koji nas kao ljudske figure komada, zadobivajući kod nekih razmjere kozmičkog usklika, njedri neprijateljstvo u bitku. Zbogviška samoga sebe pojedinac gubi ravnotežu, postaje poput stabla čija će krošnja dotaknuti nebo zaboravljajući vlastite korijene... Obujam našega Ja ograničava beskraj, a oštar kritički pogled utapa se u jednodušnu pojedincu. Dok se zaljubljujem u mržnju što je prema sebi gajim, no
65
ni
EMK. M. d O R A N
stenje. I kako samo uzdiše srce u zavojima od misli! One se sljubljuju s truplom beskraja. Zar da ih nezaključene prepustimo samima sebi, da se sklonimo u svijet bez kraja? Iskušenje je veliko, baš kao i strah.
66 Ovo je moja krv, ovo je moj prah. I zloslutno napipavanje duha. Ostaje svijet, postelja duhovne zgure. Sunce se nasukalo na vlastitu svjedost, u nebeskoj močvari. Preživjelima su oči nepomične. Cuđenje im više ne širi zjenice. Jer u prostoru više ništa ne čudi. Više nema vjetra da podiže prašinu mojega bitka. Lahori su se zaledili na mozgu smrtnika. Skamenjena srca šapću, žudeći za spoznajom rascvjetanog straha bivanja. Gdje su dani koji su mamili Pogrešku? Na svijetu više ništa ne griješi, više ništa nije. Svijet je balzamiran u Istini. Od pusta znanja svijet je umro od anemije. Više nijedna kapljica krvi ne hrani klijanje. U krv se uvukla Informacija. ... Zgađen općim ishodom, čovjek stavlja šešir i ukrcava svoj prah za neki drugi svijet.
112
67
Kao da na ramenima nosimo svoje Ja, željno iščekujemo odvajanje od samih sebe i bježimo od vlastita identiteta kao od najvećeg bremena. Ustajao zrak u našim plućima Božji je izdah: njegov nam se smrad penje do mozga i truje ga bolesnim beskrajem. Zahvaćene božanskim raspadanjem, Ideje gasnu sred toga toplog zadaha. I nikakva lirska glupost ne obavija nemilosrdnu agoniju. Neće li savjest proklinjati Ja? Neće li duh zadaviti razum? Neće li budnost uškopiti nadu? Duh sipa mržnju na onoga u kome prebiva, truje pojedinca koji želi biti više od pojedinca, u prah pretvara tvar na koju se oslanja. Ja je najveća žrtva, Ja je prokleto.
68 Da nema predosjećaja ljubavi i smrti, čovjek bi se dosađivao već u majčinu trbuhu i bez iluzija bi sisao besperspektivne dojke. No on potajice iščekuje ta dva iskušenja, još od kolijevke zamišlja svoj život. Ljubav se bliži, ljubav ispunjava godine. Ipak, kroz pukotine svoga zakržIjalog beskraja oči bjcže prema Nečemu drugom. Bolna znatiželja sažimlje vrijeme kojim se vučemo prema kraju. 113
EMOL M. CtORAN
Trenuci se zgušnjavaju: gusto vrijeme umiranja... Budući da na čistinama ljubavi otkrivamo konačnu tminu, zaljubljenost u sebi nosi dvojnost koja promeće strast u trule drhtaje. Vječnost u kojoj se goste crvi dvojnost je zaljubljivanja. Ljubav nas ne može izliječiti od Nečega drugog. A to Nešto drugo kobna je čovjekova strast. Kad ide do kraja, ta strast u našim dubinama otkriva neštopoput... strašne postaje znatiželje. Možda joj se naša jesen srca i ne bi priklonila da nije neposredni kapital, da ne moramo podnositi i pripadajuću dosadu. Zahvaljujući našoj stalnoj potrazi za Granicom, očaju zbog proizvoljnosti i gladi za pouzdanošću Smrt zaslužuje veliko početno slovo. Jer ona je fikcija kojoj sve pripisujemo, ona je nepopravljiva banalnost vremena. Za duh ona ne postoji više od bilo čega drugog. No on jepriznaje, jer ga na to tjera krv, stare istine, tradicije srca. Duh se pokorava. Ja mu to nameće. Na taj način on fikcijama pripisuje i više nego što zaslužuju. Kadje većsve traži, zašto ne bipostojala?, pita se on sa skeptičnom odbojnošću. Zašto lišiti čovjeka njegove najveće laži? Ako je želi, dobit će je. Kad već nije u stanju izmisliti udobnu pogrešku, neka se domogne mojega oružja ne bi li je obranio. Neka umre za Smrt! ... Tako razmišlja Duh, pa se odvaja od samoga sebe i smješta u tišinu. 114
69 Moja krivnja: orobio sam stvarnost. Zagrizao sam sve jabuke Ijudskih nadanja. Krišom pogledavam sunce... Izjedan grijehom novine, i nebo bih izvrnuo naopako. Dok sam zarivao zube u pregibe tjelesa i vrtio ideje u apstraktnim plesovima, tajne su mi umirale u ustima i mozgu. Gdje je sok postajanja koji bi mogao okrijepiti bilo duha i srca? Za mnom ostaju tek pokojne kapljice, koje siju moju prošlost poput Mliječne staze besmisla. Disanje je razvrat. Tražim neokaljana tijela da u njih utrošim ostatak žara; tražim djevičanske umove da se po njima razmećem plamtećim umorom. Da barem mogu ništavilu koje opija odsutnost svijeta dodati zvučno drhtanje svoje duše, gromkim mu glasom razderati tišinu i pustiti pošast svoje glazbe na njegovu pustoš! Da barem mogu biti duša praznine i srce ništavila!
70 Hoćeš li uspjeti ugušiti negativni usud koji te mori? Nikad! Hoćeš li iskorijeniti bolest koja proždire ritam tvojega disanja? Nipošto. 115
Hoćeš li i dalje gorčinu osjetila uzdizati u bit svojih pitanja? Uvijek. Ne želiš li formulu nepopravljivosti iscijediti u blagost vjerovanja? Ni govora. ... U tvojoj krvi uživa talogzvan Nikada, u tvojoj se krvi otapa vrijeme, a obrnuta te litanija spašava od utapanja u iskupljenju. Vrag krišom ulazi u Božje oko, a ti mu slijediš i sjenu i trag...
Pariz, 1941-1944. HotelRacine Ulica Racine
edicija drugi smjer 1. E m i l C
io r a n :
B r e v ija r
p o r a ž e n ih
2. G i o r g i o A g a m b e n : B a r t l e b v
il i o k o n t in g e n c iji
3. T v r t k o V u k o v i ć : L j u b i Z i ž e k a
sv o g a
MEANDARMEDIA, Opatovina 11, HR -1 0 000 ZAGREB tel: +385 1 481 3323 fax: +385 1 481 3022 wmv.meandar.hr e-mail:
[email protected] KNJIŽARA: UŽTTAKATEKST, Centar Kaptol, Nova ves 17, HR • 10 000, ZAGRIEI3 ennail:
[email protected] tel/fax: +385 1 4666 187
K N JIG A J E O B JA V L JE N A UZ POTPORIJ M INISTAR STVA KU LTUR E REPUBLIKE HRVATSKE I UREDA Z A KULTURU GR ADA ZAGREBA
Polazeći od autobiografskog očaja što ga u njemu izaziva činjenica da se u Parizu osjeća strancem, u djelu Brevijar poraženih, koje se sastoji od sedamdeset fragmenata, Cioran traži svojevrsnu utjehu u svjetlosti poezije i glazbe, odnosno u kontemplativnoj dokolici i temeljnoj skepsi. Posebno se obrušava na čovjekovu potrebu obožavanja i prihvaćanja lažnih Apsoluta, uključujući i bogove, te mlitavost i trpljenje (koje ponajviše uočava u vlastitu narodu). Stoga uz rušenje svih religija i bogova, uz odbacivanje svih ideologija, zagovara jakog, strastvenog čovjeka kojemu nije strana okrutnost.
