Veljko Barbieri - Epitaf Carskoga Gurmana

Soles occidere et redire possunt: nobis cum semel occidit brevis lux nox est perpetua una dormienda. C. Valerius Catullus

I.

Trusted by over 1 million members

Try Scribd FREE for 30 days to access over 125 million titles without ads or interruptions! Start Free Trial Cancel Anytime.













5. VELJAČE

Kad su mi upali u stan i otkrili da ne žderem, zaprepastili su se. Pa ipak, posjedaše oko mene i dalje sumnjajući. - Javljeno nam je da se ovdje prekomjerno rasipa. - Gdje? - upitah, stežući sirovi prepeličji batačić kojeg sam izvadio iz marinade baš kad nahrupiše u kuhinju. - Kod vas, pobogu? - odgovori "šef". - Mislite, ja...? - Da, vi, upravo upravo vi! Zar bismo bismo inače dolazili dolazili po ovoj zimi? zimi? Tada lukavo pogleda pogleda u podčinjene, a oni istodobno blago klimnuše glavama, odobravajući. Osjetih kako mi se niz dlan slijeva ptičja sukrvica pomiješana pomiješana s octom, te krenuh prema kuhinji kako bih odložio batačić. - Kamo ćete? - zaustavi me "šef". - Samo vratiti batačić u marinadu... - Kakav batačić? Ne znajući što bih odgovorio, podignuh sitnu nožicu, kao da je pupoljak. "Šefa" je to valjda počelo zanimati, te ustade i poče mi njuškati ruku. - Prepelica? - Da, ali smrznuta. Prišao je još bliže, tako da mi nosom dodirnu prste, a ja se prepadoh da će me ugristi. Ali batačić ga je očito oraspoložio i on iznenada postade drukčiji, rekao bih čak srdačan. - Kad su praznici, često idemo u lov. Znam i ja ponešto o prepelicama. - Doista? Ali "šef" me više nije slušao, već upade u kuhinju. Gurnu prst u posudu s prepeličetinom i blago ga obliznu. Španjolska marinada marinada - poče recitirati. - Malo celera, mrkvice, octa, crnog vina, timijana... - Ne, moja! Kao da je izgubio volju za sve, on mi istrgne batačić I baci ga u posudu, naređujući mi da se odmah vratim u sobu. Kad napokon sjedosmo, nastade podulja šutnja. A onda on progovori. - Mi nemamo nikakvih dokaza, ali i ovo što sam vidio opravdava svaku sumnju. Vi ste, čini se, moj gospodine, nepopravljiv sladostrasnik! sladostrasnik! Hedonist! - Ja nikome nisam učinio nikakvo zlo. - Šutite - prekide me naglo, kao da hoće reći "tako se svi brane". Zatim se prodorno zagleda u me. Njegove velike zjenice, crne poput kavijara, nijednom ne trepnuše, kao da na mom licu čitaju plan neke vražje sabotaže, koja bi, da je nisu otkrili, već sutra srušila državu. Onda iznenada zatvori oči i opet progovori.- Vi poznajete zakon? - Ne baš osobito... Jeste li svjesni svjesni prekršaja? Kad Kad je izgovorio "prekršaja", "prekršaja", ja se prepadoh. Morao Morao sam se se braniti i zato rekoh jedva čujno: - Zakon ne zabranjuje prepelice. On se na to osmjehnu. - Dakle, ipak poznajete zakon - reče podrugljivo, tako da se i ostali nasmijaše. Pa se opet uozbilji. - Samac? -Da! Načas zastade. Već u sljedećem trenu lice mu poprimi onaj opaki izraz. - I nije vam čudno što sami za sebe pripremate tako zapetljano jelo kao što su prepelice u španjolskoj... no, dobro, marinadi, bilo kakvoj!? - Ne, time kratim vrijeme. - Oho, još bolje! - uzvikne on. - Dok drugi gladuju na svima južnim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepeličetinom. prepeličetinom. - Pa, rekli ste da ih i sami lovite! - To s vašim slučajem nema nema nikakve veze. Kao prvo, ja















Ne jedem ni ja svaki dan prepelice. Zatečen, "šef" se na trenutak primiri. - Svakako, tko bi i pomislio tako nešto. Uostalom, za to vas nitko ni ne optužuje. Rekoh da ste sumnjivi. - Zbog čega, dovraga... - provali napokon iz mene. Upadate mi u stan, njuškate po kuhinji... što još hoćete? Želite da izvrnem utrobu, da vidite što se tu skriva... što sam jučer jeo? - Da, baš to! - Kako? - Što ste jučer jeli? Oborio me kao prepelicu. Ušutjeh, posve onemoćao. onemoćao. - No - nastavi mirno "šef". - Čekajte, jučer... ah da, šniclu, goveđu. - Biftek, dakle...! - Nije bio biftek, obični goveđi šnicl. - Onda rostbif...! -Ne! Ne! Šnicl, odrezak, znate što je šnicl, obični goveđi šnicl. Mislim da je komadić ostao u tavi. "Šef" tada pucnu prstima, te jedan od podčinjenih ustade i ode u kuhinju. Za nekoliko trenutaka vrati se s tavom i stavi je na stolić, pred "šefa". . - Uzmi dokazni uzorak... Ne, čekaj. Zatim se obrati meni. - Imate li komadić kruha? Ustadoh i donesoh mu. - Vi se, naravno, ne ljutite. Ummm, ukusno, premda je od jučer. Ne, niste lagali, nije biftek. To je obični šnicl, da, goveđi... ali čekajte, tu ima senfa, papra mljackao je ispitujući. Posljednji komadić tada pruži momku koji je još stajao uza nj, te obriše usta maramicom. Pa opet mljacnu.- Niste lagali, ali ćemo ipak laboratorijski ispitati. Zatim se zavali u stolac. - Imate li vina? - Imam. - Crnog? -Da. Može malo? Kad stavih pred njega bocu i čašu, on ulije bez oklijevanja. - Vi nećete? - Ne, hvala. I tako je naizmjence pio i točio, sve dok nije iskapio bocu. Pa se opet zavali i stade mrmljati kao da preživa, polako sklapajući jedno oko. Drugo je i dalje buljilo u mene, sneno i malčice zamagljeno. - Moj gospodine, vi možda niste ni svjesni kakvu štetu nanosite svojoj okolini, mislim svojom rasipnošću i proždrljivošću. Jučer biftek, malena je, naime, razlika između goveđe šnicle i bifteka. Danas prepelice. A sutra, što će biti sutra? Kako bi društvo preživjelo da svi rade poput vas? I tu zadrijema. Njegovi pomoćnici i ja gledali smo se, ne znajući što učiniti. Napokon posegnuh za cigaretama. To ga odmah probudi. - Hej, stoj! Ah, ništa, ništa...! Nego, što š to će biti sutra? - Kako ja to mogu znati? - Gospodin je pesimist?- Ne, nego mislim da to nitko ne zna. - A znate li što ćete sutra kuhati? - Ne, ne znam ni to. - Dakle, živite bez plana. Tek onako, od danas do sutra? Nisam više znao što bih mu odgovorio. Sad me je gledao s oba oka, ali svejednako zavaljen i neprekidno ponavljao kao da pjeva: - Hedonist, pesimist... Uto zazvoni na vratima. "Šef" se osovi na noge i rasporedi pomoćnike po sobi. - Otvorite - reče tiho, sav napet. Tina, sva nakinđurena, provali u stan, a onda zastade na sobnim vratima zbunjena i preplašena. To je na trenutak učini osobito privlačnom. Nisam više mislio ni na "šefa" ni na prepelice, ni na što. Ali prekide me njegov glas koji je pozove da uđe. Kad se pojavih i ja, on me zaustavi. - Neka gospođica uđe, mi ionako idemo. Podčinjeni iziđoše, a on se zaustavi u hodniku. - Vaša zaručnica? - Ne, prijateljica. - Imate li ih mnogo? - Ne baš. - Ne lažite! - Ma ne lažem. - Kažite smjesta, koliko? Ja vas mogu zatvoriti i zbog sumnje. - Ne znam, vjerujte mi, ne znam. Nabivši šešir na oči, gotovo mi se unese u lice. - Je li vam sada malo jasnije? Nisu u pitanju samo biftek, prepelice, pesimizam. Tu su i, kako rekoste, prijateljice. p rijateljice. Kud bi sve išlo kad bi tako svi. A žena je u nas čak manje nego muškaraca. Razumijete li? Vi otimate poštenim građanima posljednju priliku da sklope brak s neoskvrnjenom neoskvrnjeno m osobom. A koliko bi tek goveda trebalo ubiti kada bi svi jeli biftek, koliko prepelica, dovraga... shvaćate li? - Ne - odgovorih umorno. Tada me on bijesno zgrabi za pulover kao da će me udariti glavom. A onda me odgurnu što je jače mogao. - Povrh svega, vi ste i anarhist! Pazite se! I zalupi vratima... Vratih se u sobu i pogledah Tinu koja se već ugodno razbaškarila u naslonjaču. - Jesu li gotove? - upita, i meni se učini da sam sve sanjao. -















7. VELJAČE

Jučer sam cijelog dana mislio o neobičnom posjetu. Pa ipak, predvečer, kako se više nisu javljali, gotovo sasvim zaboravih na "šefa" i njegove pomoćnike. Noć sam uglavnom proveo dobro, razmišljajući što ću danas kuhati. "Sef" mi je čak u tome pomogao. Ustao sam rano i u mog mesara kupio prekrasan crveni rostbif, odmah ga ispekao i stavio hladiti. Sada sjedim u sobi i čekam da sve bude gotovo. Kad bolje promislim, promislim, ni sam ne znam odakle moja ljubav prema kuhanju. kuhanju. Možda i u meni čuči neki mali Edip koji se, u nedostatku izbora i obitelji, okrenuo pripremanju jela. Maloprije sam otišao u kuhinju i još jednom sve provjerio. Meso je izvrsno uspjelo. Izvana tamnosmeđe, u prorezu prema sredini odreska postupno poprima poprima ružičastu boju, kao gubica promrzlog promrzlog svinjčeta. Dok to gledam, gledam, zadovoljan sam - znam da je sve u redu. Vani je počelo sniježiti. Obzor se polako smračuje. Kada čovjek bolje razmisli, nema se više kamo otići. Dok su tiskali nove knjige, mogao sam se zabaviti čitanjem, ali sada mi se i to čini posve besmislenim. Objavljuju knjige knjige već zastarjelih klasika, koje sam teško čitao i kad sam bio učenik. Novine koje mi svako jutro ostavljaju na uredskom stolu nisu ništa manje nezanimljive... I dalje sniježi. Uskoro će pet sati. Obukao sam kaput i izlazim. Otkrio sam da mi je nestalo crvenog papra. Njime obično premazujem rostbif. To mu i daje onaj pomalo opori okus. Prodavaonica je u mojoj kući. Kad sam kupio što mi je bilo potrebno, prodavačica me nekako čudno pogledala. - Moram vas zapisati. - Zbog čega? upitah uznemireno. - Zbog crvenog papra. - Ne razumijem... - Od danas moramo zapisivati sve koji kupuju strane mirodije. - Ali papar nije strana mirodija. - Uvozimo ga. - Uvoze ga svi. Ona samo

odmahnu glavom i gurnu mi pod nos knjigu nalik na telefonski imenik. Na koricama, na bijeloj naljepnici, isticala su se slova:

INDEKS MINISTARSTVA ZA JAVNI RED I MORAL Pod brojem 864. pisalo je: "PAPAR, crveni. Mirodija podliježe javnoj registraciji upotrebe." Potom spremi knjigu. - Jeste li već nekoga zapisali? - U našem kvartu samo vi kupujete crveni papar. - Koliko sam shvatio, ne zapisujete samo zbog papra! ? - A, mislite na to. Da, bilo je nekoliko prekršaja. Spomenula je "prekršaj", baš kao i "šef". Opet Op et me oblije hladni znoj, kao da sam na optuženičkoj klupi I čekam odluku porote za koju znam da će glasiti: "Kriv je. "Kriv je. - Znate - progovorih zamuckujući meni zapravo crveni papar i nije potreban. Radije ću uzeti crni. - Ali već ste platili. Crveni je dvostruko skuplji. - U zet ću dva crna. Ona načas zastade i još me jednom dobro promotri. - To je nemoguće. - Zašto? - Već sam vas zapisala - odgovori, pružajući mi popis na začelju kojeg je bilo upisano moje ime. Više ništa nisam mogao popraviti. Strpah vrećicu u džep i iziđoh iz prodavaonice. Ulična svjetla ljeskala su se poput ribljih očiju, na sjajnom asfaltu as faltu okupanom















Oprao sam ruke i počeo tucati zrnca u mjedenoj stupi. Kad sam to dovršio, sasvim sam zaboravio na strah. Papar sam posuo po velikom tanjuru i u njega uvaljao meso. Zatim sam rostbif položio na dasku, počeo rezati tanke odreske i slagati ih na pripremljeni oval. Bio sam posve miran. Odresci su nalikovali laticama tulipana... Kad jednom sve pripremim, u hrani više ne uživam kao u kuhanju. Volim jesti uglavnom u društvu. Ovako samome, to mi je pomalo dosadno. Ipak, rostbif je odličan. Zbog njega se isplati da vas netko čak i zapiše. Dok jedem, naviru mi pred oči slike goveda na nekom dalekom pašnjaku u podnožju velike planine, vrhovi koje se cakle zbog snježnih kapa. Životinja je snažna i dostojanstvena. Na crnoj koži ističu se bijelo-smeđi otoci. Imam jednu takvu kožu pred krevetom. Miriše na planinu, barem meni. Kada dođe čas, odvode životinju i zatim od nje pripremaju meso. Mučan postupak me ne zanima. Ali onome poslije valja obratiti pozornost... Eto, naprimjer, rostbif! Na gornjem je dijelu životinjskog tijela i pripada fileima. Iz goveđeg filea ne izrezuje se samo normalne filee ili bifteke (koje je spominjao "šef"), nego i dvostruko deblje chateaubriande, manje turnedole i medaijone, te posve maleni file minjon. Dio što ga sada jedem izrezuje se iz plosnata rostbifa. Kad ga pripremite, kriške ne smiju biti šire od jednog centimetra. Tako vam je to s rostbifom. Jedem, a snijeg i dalje pada. Čini mi se da sam i sam na nekom alpskom pašnjaku. 8. VELJAČE Nisam ni sanjao da će se sve odigrati tako brzo. brzo . Kada sam krenuo u ured, zamijetio sam pred vratima vozilo Ministarstva. "Šefa" nije bilo, ali mi je jedan od pomoćnika, kojeg sam odmah prepoznao, prilično grubo naredio nared io da uđem. Kad sam rekao da moram na posao, pos ao, odvratio mi je da o tome ne trebam brinuti. "Šef" je onomad neprestano nešto govorio, ali ovaj je šutio. A tako i šofer, i još jedan, meni sasvim nepoznat. Automobil je stao. Onaj kojeg sam upoznao u stanu istrča napolje i otvori mi vrata kao da sam ja neki ministar za javni moral. No, odmah zatim uhvati me pod ruku i počne gurati prema širokom ulazu. Nekako sam izdržao uspinjanje uza skliske stube, a kad uđosmo, ostavi me da čekam. Onda se opet pojavio i poveo me do velike prostorije u kojoj me očekivao "šef". - Sjedite - reče r eče ne podignuvši pogled. - Dobar dan. dan . I dalje je šutio. Svjetlo što je dopiralo kroz prozor padalo je na njegov stol. Pred njim je bio tanjurić i na njemu velik sendvič što je visio preko rubova poput palačinke. "Šef" podigne pogled. Dohvati papirić nalik na neku potvrdu i objesi ga između palca i kažiprsta kao mrtvu pticu. - Znate li što je ovo? -Ne! - Ovo potvrđuje da ste s te jučer kupili paketić koji podliježe odredbi o javnoj registraciji upotrebe određenih prehrambenih proizvoda. Ja samo kimnuh glavom. - Koji ste proizvod kupili? - Papar. On stade mahati listićem. - Papar, crni, obični? Nužan svakome kućanstvu? - Ne, crveni. "Šef" tada spusti potvrdu na stol i dohvati sendvič. Jeo je, otkidajući komadić po komadić, nižući riječi u ritmu žvakanja. - Zašto vam je bio potreban papar, crveni, naveden u registru Ministarstva? Nisam znao kako mu objasniti. Ipak, odlučio sam govoriti istinu, samo istinu. - Vidite, one večeri kada ste bili kod mene... sjećate se, kad sam imao prepelice... - Skratite! Sjećam se. - Eto vidite, vi ste me pitali što sam jučer jeo, a ja sam jeo goveđi šnicl. U poeetku ste tvrdili da je to biftek, a onda rostbif, sve dok ga niste kušali. Tako ste saznali da nisam lagao i da je to bio obieni goveđi šnicl... Zastadoh na tren. "Šef" je već dovršio sendvić. Počne me opet op et požurivati. - Sutradan sam otišao u mesnicu i kupio















kupiti u prodavaonicu. To ga je, čini se, uzbudilo. Ustade i počne kružiti prostorijom. Zatim se prignuo preda me kao da sam poremećen. pore mećen. - Otkud vam takve sulude ideje? - Kakve? - Mislim, kuhanje i sve ono drugo... - Ne znam. Naprosto uživam u tome. Prikraćujem tako vrijeme i samoću. Opet se odmakne. Sad me gledao iz drugoga kuta prostorije, mračnog i pomalo zastrašujućeg, kao da se uvukao u životinjsku kožu. - Jeste li ikada pomišljali na to da energiju koju rasipate na te gluposti korisnije upotrijebite? Ja ću vas preporučiti nekoj dobrotvornoj ustanovi. Tamo ćete moći prikratiti i vrijeme i samoću na sveopće zadovoljstvo. Nekoliko trenutaka protekne u potpunom muku. - Što ste po profesiji? - Činovnik. - Kakav? - Kažu, dobar. - Nisam mislio na to. Gdje radite? - U knjigovodstvu tvornice papira "Naša celuloza" . Po izrazu lica, reklo bi se da se nešto premišlja, a onda nastavi. - Zašto ne proizvodite papirnate ukrase za praznike? - Ali ja sam činovnik. - Činovnik da, ali pomalo i umjetnik. Tako dobro kuhate. Izrezivali biste ukrase koje bi drugi vješali po gradu. No, nisu samo ukrasi u pitanju. Postoji mnogo korisnih poslića koji ubijaju i vrijeme i samoću. Ne znam kakav je odgovor očekivao, ali kad promrmljah kako bih radije kuhao, on samo odmahnu rukom. A onda se opet primiri. - Hoćete li da vam nađem mjesto dragovoljnog kuhara u nekom n ekom dobrotvornom starackom domu ili sirotištu, ili... tako nešto? - Kada bih i prihvatio, zapisivali biste me svaki dan. Čini mi se da sada vi mene ne razumijete. Ja želim kuhati za sebe. Na to je pobjesnio. - Ne razumijem, ja ne razumijem. A gospodin bi hranio starce i djecu rostbifom i crvenim pap rom...? Vi ste ludi ili vrlo, vrlo opasni... - To nisam rekao. - Još i gore. Gospodin, dakle, želi kuhati samo za sebe, da nitko od toga nema koristi. - Ali to zakon ne zabranjuje. To nije nikakav zločin. "Šef" se na to primirio. Opet je sjeo za pisaći stol I gledao me vrlo ozbiljno - ipak, na granici prijetnje. - Zakon ne zabranjuje, ali zločin jest. Postoje zločini koje se ne navodi u zakoniku, ali su ipak zločini. Vi ne možete uživati dok drugi stradaju. - Mislim da se u nas može živjeti prilično dobro. Ne pretvarajte se! Kako se u nas živi, znam bolje od vas. - Ali što sam zgriješio? Jesam li nešto učinio? - Ništa. U tome i jest stvar. Ne znate što će biti sutra, i to sve po zakonu. Osim toga, odbijate dragovoljnu službu koja bi i vama koristila. Riječju, ponašate se kako hoćete, a to vam je, moj dragoviću, zločin. Za to ni ne treba nikakav zakon. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, upitao me je imam li što dodati. Kad, nisam ništa odgovorio, pritisnu zvonce i uskoro se pojavi onaj šudjivi i izvede me iz prostorije. Dok sam izlazio, "šef" mi doviknu: - Dobar apetit - a ja nikako nisam mogao shvatiti na što misli. Pred zgradom su me očekivala kola. Odvezoše me na posao. U uredu sa mnom nitko nije progovorio ni riječi. Čak ni Tina, koja je odbila poziv na kavu, prezrivo odmahnuvši glavom. Ručao sam u menzi, ne misleći ni o čemu. Poslije podne sam se osjećao kao da su me pretukli. Mučnina i ravnodušnost potresali su me naizmjence, tako da me predvečer uhvatio očaj. Skuhao sam jaja i napunio ih slanim ribicama. Radi boljeg sna, dodao sam i malo majčine majčine dušice.

10. VELJAČE

















Ja sam, dakle, pod nekom vrstom istrage. Ali da vam pravo kažem, za za to ne hajem. Briga me koliko i za ručak u menzi. Valjda sam zbog toga s posla otišao izravno u restoran i odmah počeo trošiti plaću. Što da vam pričam! Pašteta od zečevine u kiselom želeu, srnetina sa šampinjonima, prvorazredno bijelo vino i, povrh svega, krema od šumskih jagoda, jagoda , što miriše na djetinjstvo. Rekoh bijelo vino, ne, bila su dva burgund,ca i ja, činovnik na odmoru, lutam stoljetnim lovištima, a zečevi iskaču iza svakoga grma, dok sunce zubato, ali zato ne manje manje zavodljivo, ledi ledi tragove jelenjih jelenjih papaka. Sada se odmaram na postelji, a pošto pomalo hrčem, čini mi se da neki divlji mužjak riče u šipražju. Trebalo bi, možda, kupiti paroške ratničkog srndaća i objesiti ih u kuhinju, nisko nad stolom, tako da ih gledam dok jedem ili pripravljam hranu. Tada bi i sve slike što izviru pred oči imale neki potpuniji, stvarnosniji smisao. Vino me zamata umaglicu zaboravljenih prešnica, a bradonja koji okreće potisni vijak veseli se zlatnoj tekućini i stalno uzvikuje "Klok, klok!" Zaspao sam uz veliku bačvu u vinogradu opkoljenu gustom šumom, dok krda divljači dolaze i odlaze, kao da su s u luda. Pa ipak, još u polusnu, pada mi na um kako sam konobara pitao treba li moje ime za Indeks prehrambenih proizvoda. - Za što, molim? - Pa, uz paštetu sam jeo kiselih drenjina, a uza srnu slatko od borovnice. To podliježe registraciji. Odgovorio je da nikada nije čuo nešto slično. Ja sam ga tada nagradio čašom burgundca koju nije želio popiti, ali je zato uzeo dvostruku napojnicu, ispruživši dlan sličan suhom jeziku. San me poziva, a bradonja i,dalje pjeva "Klok, klok! Klok, K lok, klok!" Kako sam samo mogao izjaviti da mi je dosadno dok jedem sam. 11. VELJAČE Cijeli dan proveo sam u kući. Ne mogu svakog dana u restoran, a prodavaonice se pomalo plašim. Zato sam navalio na frižider i razmišljanje. Skuhao sam pužiće od tjestenine i prelio ih mesnim umakom s malčice paprike, lovora, vinskog octa i nekima mojim izmišljotinama. Zatim sam sve to stavio u pećnicu, prekrivši prije jelo bešamelom u kojem ima maslaca,

















Trećeg dana odmora shvatio sam što je trebalo značiti ono - Dobar apetit umjesto pozdrava. Nakon duga oklijevanja, ipak sam odlučio otići u prodavaonicu. Kad sam zatražio guščja jetra, odgovorili su mi da to ne mogu dobiti. A jetra su bila tu, preda mnom, u velikom frižideru ispod pulta. Umjesto odgovora, prodavač mi je tutnuo listu napisanu pisaćim strojem, nad kojom se isticao žig Ministarstva, nalik na školjku. - Ja nisam kriv - reče sažalijevajući me. - Pogledajte radije u svoj poštanski sandučić. U kratkom uvodu što je prethodio popisu, pisalo je: "Imenovanom građaninu (tj. meni!) pod istragom Ministarstva za Javni Red i Moral, odobrava se kupovanje isključivo isključivo onih namirnica koje su navedene u priloženom popisu. Kopije su s u dostavljene svim prodavaonicama na području grada, dok će imenovanom original biti uručen u što kraćem i odredbama Ministarstva predviđenom roku." Potpis je bio vrlo nečitak, što uostalom nije bilo ni važno. Slijedio je popis. NAMIRNICE ZA DORUČAK: Mlijeko Margarin Džem od miješana voća Doručak konzervirani br. 6 Jaja

NAMIRNICE ZA RUČAK: Mljeveno meso Piletina Povrće (krumpir, grah, rajčice, paprika, kelj, peršin, celer, leća, mahune, luk i poriluk) Salate razne

















ušulja iza pulta. Ubrzo se vratio noseći nekakav drugi list, veći, poput plakata. - Priložili su i to - reče, pružajući mi ga. Zaprepastih se toliko da umalo tresnuh na pod. Na plakatu plaka tu je bila otisnuta moja slika, valjda iz osobne iskaznice, ispod koje su napisali da mi je dopušteno ograničeno kupovanje k upovanje namirnica. Protrnuo sam. On mi tada priđe i šapnu š apnu mi gotovo sudionički. Ovo smo dobili tek danas. Kupite što hoćete. Dat ću vam I jetrica, a sliku ću priložiti u dokumentaciju tek kad odete kući. Ali nisam više imao volje ni za čim. Otišao sam iz prodavaonice zastrašen, užasnut. Sada opet sjedim u sobi i žao mi je što ga nisam poslušao. Sliku su sigurno priložili; susjedi u nju bulje i vesele se. Ali nije mi žao. Trebao sam ga poslušati i kupiti što sam mogao. Sto može jedna odredba? Neka polijepe tisuće mojih slika posvuda po gradu. Barem ću postati pos tati slavan. Da sam kupio, sada bih kuhao jetrenjaču. Sto oni znaju kako je privlačan miris jetre kad je zalijete konjakom i onda se domišljate kako bi sve što bolje ispalo. Nikada nije jednako. Kad čovjek ima mašte, onda iz lonca mirišu sve trave ovoga svijeta, a senf s enf oplemenjen mljevenim grožđicama doimije se kao najbolja muštarda. Zivot je nekako raznobojniji. Pa se tako prepustih maštanju, ne hajući ni za kakve istrage ili odredbe. Ustao sam sa m i otišao u kuhinju. Ali nisam kusnuo ni zalogaja. Vratih se u sobu i odjednom me obuze turobnost. S kartonske kutije za mlijeko cerila mi se kravica u podnožju planinskog krajolika, sasvim nalik mom goveđem priviđenju, ali opet nekako drukčija i mnogo, mnogo stvarnija. Sve me to podsjetilo na moju sliku na gastronomskoj potjernici i popise potrepština koje obično daju dizenteričarima. A pri kraju je bio tek prvi dan moje prinudne dijete. 15. VELJAČE Jučer sam cijeli dan razmišljao kako bih doskočio popisu namirnica. namirnica. Onaj tko smatra da je kuharsko umijeće zanimljivo i pustolovno, takav bi popis smatrao izazovom. Tako sam i ja postupio. Sastavio sam nekoliko recepata r ecepata koji sadržavaju isključivo namirnice navedene u onom sramotnom popisu. Neću ih ovdje navoditi. Jer što bi, uostalom, značio taj mali popis kad se

















"Red i Moral", a da nimalo ne izgubi na? privlačnosti. Dapače, naziv mu daje još uzvišenije značenje. značenje. Red se odnosi na redoslijed i sustav spajanja sastojaka, a Moral je sve ono uzvišeno i čovječno što iz takvih postupaka slijedi. Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući predano, potvrđuješ samoga sebe. Dakle, u lonac sam naizmjence poslagao red krumpira, red rajčica, red na trake sječene piletine, pa onda red luka. Posebno sam pripremio umak od leće, češnjaka i peršina te mu dodao malo crnog vina i šećera, samo jednu malu žlicu. Time sam prelio prelio sastojke naslagane u seljačkoj keramici. Pa sam malo posolio, malo popaprio i stavio u vrelu pećnicu. Dolijevao sam vodu i jelo se kuhalo i peklo u isto vrijeme, dok se na vrhu nije zapekla tamnocrvena korica, boje jesenje šume. Kad je počela pucketati poput zapaljena lišća, izvadio sam čudo na stol.Kuhinja je zamirisala optimizmom. Jelo mi je pomoglo da se osjetim osjetim nesvladivim. Jeo sam sam, u potpunome miru, kako to i priliči čovjeku na odmoru, pa bio on i prisilan. Zašto da sjedim s jedim za stolom s ljudima koji preziru moje umijeće; zašto da sjedim za stolom s ljudima bolesna mozga ili pak sa častohlepnicima koji toliko žude za vlašću da se čak ne usuđuj u pošteno latiti jela; zašto bih se uopće družio s onima koji pohlepom uništavaju te posvećene trenutke samoće i sanjanja? Jelo me blagoslovilo i ispunilo mi dušu blaženstvom. U tom trenu bio sam spreman oprostiti čak i "šefu". Danas više nema razloga za opraštanje - uručen mi je popis namirnica, a ona guja je priložila i sliku. Valjda da je objesim u kuhinju. Neka, radije gledam sebe nego njega. Na mom otisku piše samo da imam pravo na ograničeno kupovanje namirnica. U neko drugo doba, ispod njegove bi sigurno stajala svota raspisane ucjene i ono neizbježno TRAŽI SE ŽIV ILI MRTAV. Sliku sam stavio na primjetno mjesto, jer me počela zabavljati, a popis sam brižno spremio, da mi se nađe pri ruci - zlu ne trebalo! Danas me očekuje salata od graha i majušni valjušci od mljevena mesa u koje sam dodao neznatan dio onog odvratnog doručka br. 6, pazeći da ga ne bude previše, kako ne bi sve pokvario svojim vlastoljubivim, ministarstvenim vonjem.

















upozoriti na vaša prava. - Mislio sam da ih nisam ni izgubio. - Pa i jest tako nekako... Vidite, moji pretpostavljeni naredili su mi da vam objasnim kakve vrste žalbi imate pravo podnositi, kako u pogledu istrage, tako i što se tiče same odredbe. - Dostavljen mi je popis i ja se u njemu snalazim sna lazim kako znam i umijem. I mogu vam u povjerenju kazati da se osjećam prilično dobro. Tu se naeas zamisli, onako kako samo on umije, i zatim sporo nastavi. - To ne mora trajati dovijeka. Vidite, uzimajući u obzir zamršenost vašeg slučaja, mi imamo ovlaštenja da cak i pooštrimo mjere koje smo poduzeli. - Jedna od tih mjera je, vjerojatno, i duplikat kljuea mog stana. - Ah, ne. Kljue smo napravili kako vas ne bismo neprestano uznemiravali zvonjavom. Da se danas niste probudili, uzeli bismo uzorak hrane i došli drugi puta. Kada biste bili budni... Ne, ne radi se o tome. Vidite, obojica smo sitni ljudi, ali ipak imamo neka prava u pogledu vlastite osobnosti. Zato postoji nekoliko mjera koje društvo poduzima kako bi nas zaštitilo. Jasno, vaš slučaj je sasvim drukčiji od moga i zbog toga mi je naređeno da vas upoznam sa s a cijelom procedurom. Kao prvo, slažete li se s popisom? - To sam vam već odgovorio. - Dobro, slažete se. Međutim, uzimajući u obzir vaše sposobnosti, ovako sastavljen popis vama ne može previše nauditi. To mišljenje dijele i moji pretpostavljeni. U vašem slučaju nužno je propisati i recepturu pripremanja prehrambenih sastojaka. Tek tada ona vodi pravomu moralnom ozdravljenju. ozdravljenju. Na riječ receptura ja se trgnuh. Kamo li odletješe svi moji snovi o vlastitom spasenju? Mislim da sam na trenutak problijedio. "Šef" je to odmah primijetio i poslao pomoćnika pomoćnika da mi donese vode. Dok se on nevoljko dizao, ja sam hvatao zrak, tako da nisam ništa odgovorio. Rekoh samo: - Bolje mi dajte konjaka – pokazujući na bar. ba r. On je, naravno, donio cijelu bocu i pet čaša. Ali je ipak prvo natočio meni, pa onda ostalima. Kada sam se malo pribrao, "šef" nastavi. - Na primjer grah. Za tili eas vi biste izmislili tisuće načina za pripremanje. Salata, varivo, prebranac, vojnički..., a tek s vašim marinadama. Ne bi se nimalo razlikovao od prepeličevine. Pa kolači! Ja jedva raspoznajem grah od kestena u takvim prerađevinama. Dakle, moj gospodine! Od sutra, kažem sutra, jer to činim na svoju ruku, nadrljao bih kada bi to pretpostavljeni znali..., od sutra ćete meso



















20. VELJAČE Meso sam pekao, povrće kuhao i vino pio. Ali kako? Smiješao sam pileće iz nut rice odstajale u octu i kuhanom celeru. Samo nekoliko sati, toliko da poblijede. Nadjevak sam usitnio i njime ispunio nabubrenu kožu mladoga kopuna. Kuhajući mahune, dodao sam im paprike i bjelance s dvije kapi mlijeka, pa sve stavio u trtičnu šupljinu rumene pečenke, zalio je uljem i posuo mladim peršinom, premazavši prije prsa žumancem. Prilog mi nije ni bio potreban. Kad sam meso izvadio iz vrućeg električnoga grotla, ispečeno po svim propisima Javnog reda i morala, u oduševljenju sam umalo pozvao "šefa" na ručak. No, njegov broj i tako nije u imeniku. Vino sam pio, i za kuhanja, i za ručka. Crno, i vrlo teško. Volim to tako, valjda zbog toga što ptice lete. I kopun je to jednom bolje umio. Sve dok ga nisu otrgli sa zavičajnih proplanaka i počeli toviti otpacima. Uživajući, razmišljao sam o kokošjoj povijesti. Da su znale pisati i kuhati, imale bi i one preporodnih trenutaka. Večer sam proveo razmišljajući o svom anarhizmu. Zar je dovoljno da netko voli određeni oblik života, pa onda kroz to i život u cijelosti, da bi ga se tako olako proglasilo, kako je on jednom rekao: Hedonistom. Pesimistom. Anarhistom. U njega nj ega se ti pojmovi nimalo ne razlikuju. Jamu priznajem jedino hedonizam. Kada bih i želio lagati, sklonost razumnim užicima ne bih mogao skriti. Zato ću i izbaciti ono "razumnim", jer užitak to na svu sreću ne može biti. Nalikovao bi nesoljenu mesu ili nešećerenim kolačima. Od njih se čovjek osjeća tromim i nepokretnim. Razum je zapravo pesimističan. Služi nam samo kada se moramo dovijati kojekakvim mračnim istragama i popisima. Toliko o hedonizmu prije spavanja. O anarhizmu bolje da šutim, jer bih se tu upleo u još nespretnije usporedbe. Ipak - kad je posrijedi hrana, ona nije anarhična, a kad je o meni samome riječ, ne znam. Ipak, uvjeren sam da bi me i

















s a sasvim malim istražiteij. Iza toga je slijedio vrlo pravilan i pedantan potpis, sa

uskličnikom. Nisam znao što bih o svemu mislio. Po njegovu, mi cemo nekako surađivati, a po mome, ja cu u bajbok. Vjerojatno je to jedino rješenje u slučajevima što ne podliježu zakonima, a ipak su u nadležnosti "nekog suda". Bojim se da me ni sto goveda s planinskih planinsk ih pašnjaka i uz to tisucu kokošiju, sve kad bi i hodale onako nadjevene mojim gurmanlucima, nece moći spasiti. Što mogu objasniti pretpostavljenima, kad ni onom nikogovicu koji me zasipa svojima naivnim receptima ne mogu dokazati ama baš ništa!? Potištenost je pojačao i krumpir koji se raskuhao dok sam pokušavao pronaći neki izlaz. Nije pomogao ni ćevap od mljevenog mesa i kuhane paprike, preliven pivom i uljem. Morao sam o svemu s nekim porazgovarati. Tada mi pade na um onaj dobrohotni prodavač. Istina, u njegovoj je dokumentaciji moja slika, ali ipak mi je pokušao doturiti guščju jetru kad je vec primio pot jernicu. Zatekao sam ga za pultom dok je sjekao janjetinu. janjetinu. Nakon onoga krumpira, meni potekoše sline. - Janje s kaduljom i lovorom. - Pravilno sam postupio što sam ga odabrao. Dobar je to čovjek. Čim me ugledao, odmah je ispustio sjekiricu i prekrio janjetinu nekom krpom. - Sitna narudžba za gostionicu preko puta - reče i ja se načas namrštih, pomislivši da se prepao kako ću u nastupu ludila zatražiti janjeći but. Odmah se sabrao. - Jutros su stigli svježi pilići. Spremio sam jednog za vas. - Hvala. Nisam došao zbog toga. Želio bih da malo popričamo. To ga je sasvim zbunilo i on opet otkri janjetinu I stade naslijepo udarati po panju, promašujući svaki put. - Vi, sa mnom? - Da, vidite, trebao bih vaš savjet u vezi s jednim problemom. Mislim

















i rasipanja. Danas sam dobio obavijest. oba vijest. I ja mu stadoh sve potanko objašnjavati. Nastojao sam izbjeći nabrajanje recepata, ali tu i tamo oni su naprosto izvirali iz mene, tako da on naruči još jedan gulaš. - Vidite, ja sam neuk čovjek, ali neke stvari znam. Vjerujte, još nikada nisam čuo da su nekoga sudili zbog hrane. Pa, hrana, to vam je kao neka bogom dana stvar. Kud bismo došli kad ne bismo jeli? - govorio je, zamahujući žlicom od tanjura do usta. - Slažem se, no to mi ništa ne pomaže. Vino je bilo već pri kraju, jer je čovjek volio piti, a ja sam ga u očaju slijedio. slijedio. Već mi se pomalo vrt jelo jelo u glavi. Uto on pucnu prstima, i stiže još jedna boca. - I što ćete učiniti, jadni moj gospodine...? - Još ne znam. Tu namjerno prekidoh. Zatim izustih što sam tiše mogao. - Htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Vi ste jedini kojem se mogu obratiti. Ma koliko je bio već prilično nacvrcan, on zauze dostojanstven stav. - Tražite što god hoćete. - Želio bih da budete moj svjedok! Na suđenju? - Da! Ne morate ništa lagati, samo im objasnite da nikada nisam prekomjerno rasipao, da sam kupovao u granicama svojih mogućnosti. On nam opet natoči, nazdravljajući. Čaše nam se spojiše u silovitom udarcu i ja se prepadoh da će se rasprsnuti. - Pomoći ću vam. Radi vas i radi sebe. Ne mogu oni tako s čovjekom. čovjekom. Pokazat ćemo mi mi njima. Osjetih kako se punim nekim novim samopouzdanjem. Nije sve na svijetu kako k ako prikazuje "šef". Počesmo piti još nesmiljenije. On je čak počeo pjevušiti. Iz gostionice su nas, na kraju, potjerali, raspremajući stolove. Na ulici nas zapuhne hladni zrak. zrak . Zagrlismo se i zateturasmo preko ulice. On priđe vratima prodavaonice i tiho me pozove, vadeći ključeve. - Dođite, želio bih vas počastiti janjetinom.

















- Ovo je ostavio za vas. Dođe mi da zaplačem. Pa ipak, suzdržah se u posljednjem trenutku. Momak tada iz džepa izvadi neki list presavijen na četiri dijela i stade ga ravnati preda mnom. Bila je to moja slika, a on ju je proučavao kao k ao da ne postojim. Zatim potjernicu uredno složi i zasmijulji mi se u lice. Mljevenog mesa nemam, a mislim da ga neću ni imati. Pa se odgega do panja i opet otvori novine. Baba za kasom je to pratila odobravajućim klimanjem glave. Izišao sam. Kao da su me izbacili iz rodnog doma. Kod kuće sam počeo osjećati grižnju savjesti. Da ga nisam naveo na onaj pogubni razgovor, moj bi prijatelj sada stajao za pultom obrubljenim kobasicama i šunkom, okružen svježim mesom. Njegov vedar i uslužan smiješak pretvarao je i svinjske iznutrice iznutrice u carske pečenke. Tko zna gdje sada tuguje. Ne mogu ga utješiti ni fileki začinjeni oštrim sirom. A ni u najtežim trenucima nije zaboravio na mene. Dok sam razmatao dar, kopun mi se činio uzvišenijim od čarobne rajske ptice. Od tuge i žalosti odmah prionuh na kuhanje. Pjetlića sam ukrasio plavim patlidžanima, njemu u čast. Na prsa mu stavih lišće peršina, znamenje tuge. Dok sam ga spremao u pećnicu, činilo mi se da prijatelja spuštam u hladni grob. Pa ipak, kopunova svijetla prsa blistala su u tami električne pećnice. Uznosito i veličanstveno izgledao je prijateljev poklon. U skoro, kad je koža zapucketala, meni se pričinilo da je pijevac zapjevao. Šištanje oprženih patlidžana pratilo je tužbalicu pucketavim napjevom. Nakratko ugledah njegovo njegov o dobroćudno lice, puno živosti i veselja, a onda zamiriše pečenka kao da govori: - Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima! Hrabrost i čovječnost resile su ga, baš kao nekoć ovog kopunčića, gospodara pilećeg bunjišta. Ptice su ponekad, premda i pečene, humanije od ljudi. A humanost mom prijatelju nitko nije mogao osporiti. Najmanje onaj glavonja

















zdraviji od svježeg. Tako me časte za doručak, ručak i večeru. Dobro zaključujete, u zatvoru sam. U Istražnom prehrambenom zatvoru, kako ga je nazvao "šef" kada su došli po mene. Odvukli su me bez obavijesti, premda je "šef" u pismu to izričito obećao. Upali su u stan oko ponoći i, kako to već kod njih ide, strpali me u kola i otpremili u Ministarstvo. Ovaj put šutke, bez ijedne riječi. Zatvor je u podrumu, tako da svjetlo jedva prodire kroz prozorčić pri samom stropu. U ćeliji je još jedan ležaj, te zaključujem da ima i drugih prekršitelja reda i morala. Ipak, za sada sam u ćeliji sam. Kada su me tu strpali, "šef" je naglasio da zbog toga mogu biti sretan. Dakle, ipak nisam najgore čudovište na ovom svijetu. Svakog jutra odvode me na saslušanje u prostoriju tik do "šefova" ureda. Kadšto me ispituje on, ponekad neki, sasvim mladi službenik, a kadšto se udruže, pa me " gnjave zajedno. Daktilograf sve zapisuje na stroju... Bože, kakvih se taj gluposti napisao! Mene, naprimjer, istražitelj pita: - Sto mislite o ribama? Ja mu odgovaram da ne mislim ništa, da znam kako žive u vodi; premda u Polineziji postoji neka vrsta koja ponekad iziđe na kopno. To im se, kažu, događa nakon što su na taj otočić bacili atomsku bombu. - Pitam vas što mislite o ribama kao prehrambenoj jedinici? Odgovaram da ribu obožavam i da je, povrh svega, jako zdrava. No, N o, svakako je ne bih jeo svaki dan. - To smo i zaključili, jer redovito ostavljate konzervu br. 78, a u njoj je riblje meso. Rekoh da to nisam primijetio, premda sam jednom kušao imenovanu konzervu. - Zar gospodin ne zna da o ribama i algama ovisi budućnost prehrane čovječanstva? Odgovorio sam da sam to već jednom



















Danas sam imao čast sresti se sa "šefom" u četiri oka. Bila je to neka vrsta ispitivanja, kako je rekao - sasvim neslužbenog, ali očito je do ovog razgovora držao više no do same same istrage. Možda je zbog toga toga i završio završio gotovo gotovo katastrofalno... katastrofalno... Pošto, dakle, sjedoh, on me ponudi cigaretOm, kao u svim propitkivanjima, propitkivanjima, po recepturi "prvo gladi, onda udri". Kada se zakašljah, on se nasmija. - Jake su, zar ne? Iz uvoza! Glupo sam ga gledao nekoliko trenutaka kroz gusti dim. Tada "šef" uvidje da je prenaglio i odao se, te brzo doda: - To smo, naravno, zaplijenili. zaplijenili. Ja ih sada testiram, kao onomad vašu šniclu - reče hitro, želeći valjda objas- " niti kako su cigarete iz uvoza dospjele u njegov džep. Nije me razuvjerio - ja takve postupke smatram čistom krađom. Već sam zamišljao jadnika kojem otimaju njegove omiljene cigarete, pa ga onda danima primoravaju pušiti neku krdžu. To "šef" naravno ne mora testirati, kao ni raskuhani krumpir. No, on je bio uvjeren da se izvukao i nastavi: - Danas su se spremali postaviti vam nekoliko pitanja o teletini, ali ja sam vas spasio. Rekao sam svojim pretpostavljenima: "Pustite čovjeka da malo dođe k sebi!" Razumni ljudi, odmah mi dadoše za pravo. Niste vi k nama došli da bi vas netko mučio. Ovdje ste

















snagom, a ja od straha gotovo izgubih razum. Nakraju rekoh da ne znam što mislim o teletini. - Koliko ste puta jeli teletinu? Opet rekoh da ne znam. Tada, umjesto da me u nastupu ludila obori sa stolca, "šef" iziđe iz prostorije. Vratio se za nekoliko trenutaka, ali sada ga je pratio neki grmalj. "Šef" pozove daktilografa i mlađeg istražitelja, pa iziđe kroz ona druga vrata. Kad ostadosmo sami, veliki prinese stolac i postavi ga tik uza me. - Kad hoće nešto saznati, obično zovu mene - reče lijeno, a mene opet uhvati grozan strah. On samo cimnu glavom prema gore. - Pitali su me što mislim o teletini, a ja o teletini mislim mnogo stvari... - mucao sam, prateći svaki njegov korak. - Pitali su vas još nešto? - Da, da, skoro sam zaboravio. Pitali su koliko k oliko sam puta jeo teletinu. -I? Tu se on nagne nad mene, kao da će me rastrgati rastrgati ako samo još jednom po novim da ne znam. - Možete li sada odgovoriti? - Mogu! Smiješeći se dobrohotno, on ustade, pokazujući sve osobine svog stasa. - No, vidite da se ponekad treba samo prisjetiti. Zatim glasno pozove ostale. - Gospodin se sjetio! U prolazu mi ipak odalami šamarčinu, od koje mi se zavrti u glavi. Već sam zaboravio što sam im pričao o teletini. U svakom slučaju, ništa vrijedno spomena.

















posljedica. Utvrđeno stanje proizišlo je iz istražnog postupka. Konačnu K onačnu odluku sud će donijeti u presudi. Tu me upitaše jesam li razumio, a ja uzvratih da nisam. nis am. Onda opet rekoše kako ni to nije važno, jer ću i tako sve saznati na suđenju. Zatim ustadoše s praznog kreveta i, naklonivši se u isti mah, iziđoše iz ćelije. Nisam se stigao ni sabrati, kad eto ti "šefa" primjetno uzbuđena. - Čini mi se da su bili zadovoljni. Vidite da je dobro što ste me poslušali. Rekoh da nisam nikoga poslušao, zato što i tako ništa nisam shvatio. On se nasmija i upita koja mi je konzerva najdraža. - Konzerva od kuhanog povrća br. 44. Ona je, naime, bila manje odvratna od ostalih gadosti označenih brojevima. "Šef" mi reče da ništa ne brinem i nestade. Za nekoliko trenutaka stražar mi je dostavio deset konzervi br. 44. Budala je sigurno pomislila kako sam postao vegetarijanac. 10. OŽUJKA

Gotovo već tjedan dana ne vode me na ispitivanje. Vjerojatno su pretpostavljeni zaključili kako je u obostranu interesu da sve bude sasvim

















zadužen samo za osobitu vrstu trgovine i pitanja urarsko-prehrambene razmjene. Zna dobro čovjek da je ponekad i svježi kruh važniji od obiteljskog sata. Osobito ako trgujete s pravno-obespravljenim osobama. 11. OŽUJKA

Oko sedam navečer, donesose mi svečano odijelo i bijelu kosulju koju nisam obukao godinama. Nisam ni pitao odakle je sve stiglo. Navratili su u moj stan, uzeli odijelo i donijeli mi. Budući da je plave boje, uza nj obicno nosim ružicasto-sivkastu kravatu i prugastu kosulju. Kad sam to napomenuo "šefu", odvratio je da je u mom interesu sutra obući bijelu kosulju i crnu kravatu koju će mi on posuditi. - To se doima ozbiljnije - pripomenuo je, vadeći iz džepa neku tanku crnu vrpcu kao u negdasnjih pogrebnika. Odijelo su složili na vješalicu, a zatim okvačili o metalnu ogradu zatvorskog kreveta. Uskoro stiže

















novac na djelatnosti koje nisu društveno korisne. Nadalje, oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zavesti i nedužne građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. Na kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita: - Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen. - Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pretpostavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i narediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra. - Gospodine suče i slavna poroto! p oroto! Optuženog poznajem dulje vrijeme, već od početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u njegov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudilo. Sudac reče



















Tvrdim, kriv je! je! Kad posjedoše posjedoše jadnog "šefa", "šefa", iz amfiteatra amfiteatra se začu neujednačen neujednačen pljesak mlađeg istražitelja i strojopisara, strojopisara, ali im sudac začepi usta. Pojavi se ona grdosija za iznuđivanje odgovora i stade ih gurati napolje. Jedan od porotnika, sada opet u svojstvu pretpostavljenoga, nagne se prema "šefu" i glasno ga ukori. Podčinjeni se pokori i izdera se na mlađeg istražitelja. istražitelja. Ne znam što je govorio, vikao

















Dakle, trebalo bi da zbog vas tvornice obustave rad, da društvo uspori napretke? U zvratih da to ne bi bilo moguće, čak ni kad bih ja to želio. - Ali vi to ipak želite? - Ne znam, ne želim... - Ne želite ili ne znate? - Dobro, ne želim! Zastavši na jednome mjestu, on nakratko prekide ispitivanje. Onda tiho upita: - Zar ne znate da o industrijskom napretku ovisi napredak društva

















naprosto ne mogu obuzdati. Vidite, tijekom istražnog postupka imao sam prilike nekoliko puta razgovarati s njim. To su sve bila rutinska pitanja koja obično vode zadovoljavajućim odgovorima. No, u njegovu slučaju sve je uvijek bilo sasvim naopako... Govorio je tako glupavo da su na njega morali nekoliko puta podviknuti, na što se on opet okomio na tajne mora, te zaključio da sam vrlo opasan i neugodan tip koji nema ni trunčice ljudskog optimizma. Kad je

















u svoje pamćenje i zdrav razum... Kako se približavalo vrijeme ručku, zamjenik ministra i pretpostavljeni porotnici postajali su sve nervozniji. Ja sam, naprotiv, nap rotiv, bio posve miran. Pomisao na riblje konzerve nije me osobito privlačila. Mislio sam o prošlogodišnjem ljetovanju i svježoj ribi koju mi je gazdarica svakodnevno donosila. U početku je nastojala zadovoljiti me na sve moguće načine, no kad je otkrila kakav sam kuhar, oduševljeno je prihvatila da kuham za oboje.

















razmišljam o budućnosti ljudske vrste. Ne mislim čak ni o onome što će biti sutra. A tek prekosutra? Dotad je cijela mala vječnost.



































































































































































Veljko Barbieri - Epitaf Carskoga Gurmana

Recommend Documents