TEORIJA PRAVA I DRŽAVE
1. Društvene grupe i organizacije - Čovjek je društveno biće (zoon politicon) i istovremeno pripada raznim društvenim grupama, zadovoljavajući u svakoj od njih neke svoje interese i ciljeve. - Osim prema ciljevima, društvene grupe još se dijele prema njihovoj veličini, trajnosti, te ravnopravnosti ili neravnopravnosti njihovih pripadnika. - Ali za razumijevanje prava i države važno je razlikovanje društvenih grupa na organizirane i neorganizirane, jer je država organizirana grupa, a pravo je skup pravila kojima se najčešće uređuju odnosi u organiziranim društvenim grupama. - Primjeri neorganiziranih društvenih grupa: publika na nogometnom stadionu, putnici u autobusu, sve žene u Hrvatskoj, itd. - Primjeri organiziranih društvenih grupa: nogometni klub 'Hajduk', poduzeće 'Končar' i hrvatska država. - Organizacija je društvena grupa strukturirana na poseban način. Njenu posebnost čini jedinstvo ovih 6 elemenata: 1) skupina ljudi 2) zajednički ciljevi 3) podjela poslova 4) hijerarhijsko povezivanje podijeljenih poslova 5) sredstva potrebna za ostvarenje ciljeva i djelatnosti 6) skup normi (pravila) kojima se trajno utvrđuju i naređuju svi prethodni elementi (1-5) - Organizacija se konačno uspostavlja upravo putem normi. Norme su posebno sredstvo kojim se određuju precizno, trajno i obvezujuće svi sastojci organizacije: tko su i kako nastaju njeni pripadnici, koji su njeni ciljevi, kako se dijele i povezuju njeni poslovi, koju su njena sredstva i kako se stvaraju i primjenjuju samo norme. Zato je organizacija jedna normativna tvorevina.
- Organizacija je skup ljudi koji imaju neke zajedničke ciljeve i međusobno dijele poslove, uspostavljaju hijerarhiju i koriste određena sredstva radi ostvarenja tih ciljeva, a sve je to određeno pravilima.
2. Moć, prisila, vlast, legitimnost i hijerarhija - MOĆ je sposobnost jedne osobe ili skupine osoba da navedu druge osobe da se ponašaju onako kako se one po vlastitoj volji ne bi ponašale. - Za duštveni život kažemo da je to splet odnosa ili primjena moći među ljudima. Npr. razne moći upotrebljavaju roditelji i djeca jedni prema drugima, supružnici jedan prema drugome, poslodavci i radnici jedan prema drugima, itd. - Tri su osnovna izvora moći: 1) fizička snaga 2) ekonomsko bogatstvo 3) duhovne sposobnosti - PRISILA je primjena moći jednog subjekta prema drugome. - Dok je moć samo sposobnost navođenja drugog subjekta da se ponaša onako kako se on po vlastitoj volji ne bi ponašao, prisila je stvarno navođenje ponašanja drugog subjekta protiv njegove volje na taj način da se primjenjuje ili predočava neko zlo. - Razlikujemo fizičku, ekonomsku i duhovnu prisilu. - VLAST je nešto više od gole moći i prisile. To je prisila koja je legitimna ili barem formalno zasnovana na običajnim i pravnim normama, tj. koja je po mišljenju nekih ljudi opravdana kao 'dobra' ili se barem poziva na običaj i pravo. - U svakom društvu ima više oblika vlasti: vlast u obitelji, vlast u radnoj organizaciji, vlast u crkvi, vlast države. - Npr. prisila roditelja je povijesno najstarija vlast. - Državna prisila je najčešće legitimna vlast, ali i kad joj nedostaje legitimnost ona još uvijek postoji kao vlast ako se u svom nasilnom nametanju ipak poziva na pravne norme. - LEGITIMNOST - je aksiološki idejni temelj vlasti. To je uvjerenje
jednog kruga ljudi da je nečija prisila opravdana ili 'dobra' zato što se temelji na nekim vrijednostima koje taj krug ljudi usvaja. - Max Weber razlikuje 3 tipa legitimnosti: 1) tradicionalna legitimnost ili utemeljenje vlasti na tradiciji, običajima, uključujući uvjerenje u svetost neke moći, pa onda tradicija postavlja i granice vlasti 2) karizmatska legitimnost ili utemeljenje vlasti na osjećajnoj predanosti i uvjerenju ljudi u izuzetne ili nadnaravne osobine neke osobe kao vođe 3) racionalno - pravna legitimnost ili utemeljenje vlasti na pridržavanju pravnih pravila koja propisuju demokratski postanak i djelovanje vladajućih. - Ovu Weberovu triobu treba dopuniti još ideološkom legitimnosti ili utemeljenjem vlasti na uvjerenju ljudi u vrijednosti jedne partijske ideologije eshatološke (spasiteljske) naravi. - Na prva dva tipa legitimnosti temelje se obiteljska, crkvena i monarhijska vlast. - Na racionalno-pravnoj legitimnosti temelji se moderna demokratska vlast, pa se onda naziva 'pravna država' - vlast koja potječe i djeluje u skladu s ustavnim i drugim pravnim pravilima koja su postavljena voljom većine građana. - Ideološku legitimnost nalazimo u suvremenim totalitarnim državama komunističkim i fašističkim (Staljin, Hitler). - Za legitimizaciju vlasti dovoljno je da jedan značajan broj ljudi ima uvjerenje o bilo kakvoj opravdanosti (tradicionalnoj, karizmatskoj, legalnoj, ideološkoj) njene prisile. - Ovisno o tome koliki je taj broj ljudi, procjenjuje se veći i manji stupanj legitimnosti vlasti. - U političkom sistemu, demokratska vlast se temelji na volji većine građana, o čemu ovisi njena racionalno-legalna legitimnost - što je najviši civilizacijski tip političke legitimnosti. - Vlast koju niti jedna značajnija skupina stanovništva ne opravdava, tj. ne smatra pravednom u smislu bilo kojeg tipa legitimnosti, jest apsolutno nelegitimna vlast. To je tiranska, od svih nepriznata
državna vlast, koja se temelji na nasilju, no ipak ima pravne norme. - HIJERARHIJA je odnos između pripadnika jedne društvene grupe koji imaju više vlasti i pripadnika te grupe koji imaju manje vlasti. - U tom su odnosu prvi nadređeni drugima, a drugi podređeni prvima.
1.4. Država kao zajednica i kao organizacija - DRŽAVA je politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovi pravila koja prihvaćaju svi članovi (svojevoljno ili pod prinudom). - Uža definicija: Državu čine odnosi unutar skupine ljudi koja obavlja političku vlast, a koja je jedan specifična organizacija. - Država je u biti jedna društvena organizacija u kojoj nalazimo elemente svake organizacije. - Po čemu se država razlikuje od drugih društvenih organizacija? Specifične osobine države su: 1) 2) 3) 4) 5) 6)
globalni i politički karakter države - politička vlast suverenost državne vlasti oružana, ekonomska i ideološka moć poseban odnos prema stanovništvu i teritoriju specifične državne funkcije povezanost države i prava.
3. Globalni i politički karakter države - Za razliku od većine društvenih organizacija, država nije specijalizirana, već ima neograničeno mnoštvo najrazličitijih društvenih ciljeva i poslova: ona zahvaća i obavlja, neposredno ili posredno, vojne, policijske, privredne, zdravstvene, obrazovne, građevinske, prijevozne, informativne, kulturne, športske i druge djelatnosti - Zbog toga kažemo da je država, s obzirom na njene djelatnosti, globalna ili sveobuhvatna organizacija. - Država po obujmu svog djelovanja odgovara globalnom društvu -
najširoj društvenoj grupi koja nastanjuje jedan veći teritorij i u kojoj se mogu zadovoljavati sve osnovne materijalne i duhovne potrebe njenih članova - Takva globalna društva, kojima odgovara državna organizacija, jesu pojedini narodi i nacije - ljudske skupine s tješnjim ekonomskim vezama i zajedničkim povijesnim tradicijama i kulturom. - Jedna od posljedica nespecijaliziranog, svestranog ili globalnog djelovanja države jest da je ona u usporedbi sa svim drugim organizacijama NAJVEĆA I NAJSLOŽENIJA - i to u pogledu svih 6 bitnih elemenata organizacije. - Ima najveći broj članova, najbrojnije ciljeve, najrazvijeniju podjelu poslova i hijerarhiju, najviše sredstava rada te najveći i najsloženiji normativni sustav. - U tome joj donekle parira jedino Katolička crkva kao univerzalna vjerska organizacija, koja je u prošlosti konkurirala državi u moći i vlasti nad globalnim društvom. - Država je zapravo jedna krajnje složena megaorganizacija, koja se sastoji od mnoštva podorganizacija i njihovih org. jedinica. - Specifičnost države kao organizacije je to što ona, kao politička vlast, prisilno usmjerava ili uređuje sve ostale društvene djelatnosti. - POLITIKA je prosuđivanje i odlučivanje o tome kako usmjeravati društvene odnose koji su važni za cjelokupnu zajednicu i kako pri tome raspodijeliti društvena dobra i terete, te zbog toga sadrži takve sukobe interesa i složene ciljeve i radnje o kojima ovise opstanak, mir, sigurnost, blagostanje globalnog društva. - Kao takva, politika je jedna vrlo konfliktna djelatnost i područje najžešćih društvenih sukoba. - Država osim općeg dobra zajednice, ostvaruje i sebične interese ili dobro pojedinih društvenih grupa. - U modernom društvu, država nije jedini politički subjekt. To su i građani, političke stranke, sindikati, crkve i druge org. Ipak, država je najmoćniji i središnji subjekt svakog društva. - Politički subjekti se dijele na: vladajuće i nevladajuće, ovisno o tome da li sudjeluju ili ne sudjeluju u odlučivanju države kao političke
vlasti. - Jedni i drugi nastoje usmjeriti u pravcu vlastitih interesa i svojih shvaćanja 'općih interesa' važne društvene odnose (proizvodnja, promet, zdravstvo, obrazovanje, kultura, itd.) - Osim države, to čine i svi drugi politički subjekti. - Ali, za državu je specifično da je ona jedini politički subjekt koji obavlja političku vlast, tj. ona je subjekt koji donosi političke i prave odluke obvezatne za sve pripadnike globalne zajednice. - I upravo u tome je država središte politike. - Iz nje se prisilno usmjeravaju svi politički odnosi, a svi drugi politički subjekti bore se oko nje i zbog nje, podržavajući je ili napadajući, da bi u većoj ili manjoj mjeri utjecali na njeno odlučivanje. - Vojne, policijske i međudržavne odnose, država uvijek uređuje i vodi SAMA. - Ostale važne odnose (proizvodne, trgovačke, zdravstvene, obrazovne, urbanističke) vode također i drugi subjekti, ali i njih država nadzire i regulira putem političkih i pravnih odluka u pravcu interesa koje ona zastupa. 4. Suverenost državne vlasti - Država nije jedina vlast, ali je najviša ili vrhovna vlast, kojoj su svi pojedinci i skupine, pa i ostali nosioci vlasti, podređeni. - Nadmoć države nad ostalim vlastima, njena osobina 'vlasti nad vlastima', iskazuje se i u tome što je ona jedan od čimbenika koji normativno priznaju roditeljsku, poslodavačku i druge moći - kao vlasti! - Vrhovnost državne političke vlasti nad svim drugim društvenim subjektima je bitna sastavnica DRŽAVNE SUVERENOSTI. - Državna vrhovnost ili suverenost sastoji se od 2 tipa odnosa: 1. Unutrašnja suverenost ili pravna vrhovnost, sastoji se u tome da država stvara i ima isključivu ovlast da stvara najviše pravne norme - ustavne, zakonske, podzakonske, sudske i dr., koje važe na njenom teritoriju. - Ovlasti koje čine suverenu državnu vlast: -> pravo donošenja zakona -> pravo postavljanja najviših funkcionara i časnika -> policijska prava
-> prava vlasništva nad rijekama, putovima, šumama i rudnicima -> pravo oporezivanja -> pravo objave rata i mira, itd. ( sastavio Cardin Le Bret) - Ovakvo shvaćanje suverenosti države napušta se uspostavom modernog demokratskog uređenja i jačanjem drugih političkih i privrednih subjekata u građanskom društvu. - Posebice su moderne koncepcije narodne suverenosti i pravne države okončale takvo apsolutističko poimanje suverenosti. - Pravna vrhovnost države, tj. njena ovlast donošenja najviših pravnih akata i sudbenosti, ne smatra se više neograničenom vlašću. - Država može pravnim normama usmjeravati ponašanja ljudi samo u granicama nekih fizičkih, ekonomskih, političkih i moralnih mogućnosti i vrijednosti iz njezine okoline. - Ni najmoćnija i autoritarna država ne može prisiliti ljude na fizički nemoguće radnje (npr. da se svi posvećuju sportu) ili na moralno neprihvatljiva ili državno nekontrolabilna ponašanja (npr. da se primjenjuje eutanazija ili da se nikada ne laže). - Najmoćniji pojedinci i društvene gurpe, uvijek utječu na državne odluke svojim stavovima, zahtjevima ili otporima. - U oligarhijskim i demokratskim društvima postojanje i odlučivanje najviših državnih organa ovisi o volji politički djelatnog stanovništva, uključujući političku opoziciju, a moć i vrhovna vlast države određeni su i ograničeni ustavnim propisima o ustrojstvu države, te ustavnim pravima i slobodama čovjeka i građanina. - Mnoga od tih ograničenja suverene vlasti potvrđena su danas i međunarodnim pravilima UN-a, Europskog vijeća, Europske unije i drugih međ.org. - Uz to, mnoge društvene skupine i org. (privredne, vjerske, sindikalne...) koje čine tzv. 'civilno društvo' stvaraju vlastita i autonomna pravna pravila za svoje pripadnike, koje država ne smije spriječavati. - Ipak, iako je znatno ograničena, vrhovnost države još je uvijek čvrsta i vrijednosno neosporno, tj. legitimna. Vrijednost i društvena nužnost te vrhovnosti jest u njenom doprinosu miru, sigurnosti i redu u izrazito konfliktnoj i složenoj zbilji globalnog društva. 2. Vanjska suverenost je drugi tip odnosa koji čini suverenost
države. To su nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih država. - NEZAVISNOST je činjenica da država uređuje društveni život na vlastitom teritoriju i svoje međunarodne odnose bez prisile drugih država. - Suverene su npr. Francuska i Italija, jer ima niti jedna druga politička vlast, pa ni najveće svj.sile, ne može nametati svoju volju u unutrašnjoj i vanjskoj politici i pravnom odlučivanju. - Nezavisnot je posljedica unutrašnje suverenosti na međudržavnom planu: jer samo vlast koja ima zbiljsku vrhovnost na svome teritoriju, može se oduprijeti i pokušajima nametanja volje drugih država. - RAVNOPRAVNOST pak znači da je država u međunarodnim odnosima subjekt s jednakim osnovnim pravima kao i sve ostale države. - Suverena država slobodno i ravnopravno zaključuje međunarodne ugovore s drugim državama i pod istim uvjetima sudjeluje s drugim državama u međ.odnosima i organizacijama. - Zbog toga npr. svaka članica Ujedinjenih naroda ima u organima te najuglednije međ.organizacije po jedan glas i sva ostala jednaka prava - s izuzetkom odlučivanja u Vijeću sigurnosti, gdje su velike sile pobjednice 2.svj.rata sebi dale pravo veta. - Suverenost države nije samo jedno priznato pravo ili posljedica činjenice da je ona priznata od vlastitog stanovništva i od drugih država. Suverenost je prvenstveno posljedica stvarne moći države, izraz činjenice da je ona najmoćnija grupa i organizacija u globalnom društvu. 5. Oružana, ekonomska i ideološka moć države - Kako moć ima 3 osnovna izvora i oblika - fizičku, ekonomsku i duhovnu snagu - tako i suverena vlast države potječe iz spoja triju vrsta moći - oružane, ekonomske i duhovno-ideološke. A) Društvena moć koja državu ponajviše razlikuje i izdiže nad ostale subjekte jest oružana moć. - Država ima monopol oružane moći i legalne, fizičke prisile u društvu. - To znači da jedino ona ima pravo posjedovati oružje i pomoću njega izvoditi fizičku prisilu, tj. prijetiti nasiljem i primjenjivati silu protiv života, tijela, slobode i imovine ljudi radi iznuđivanja određenih ljudskih ponašanja.
- Ona zabranjuje svim drugim subjektima posjedovanje oružja i fizičku prisilu! - U prošlosti je to dozvoljavala samo pripadnicima vladajućih slojeva radi podčinjavanja robova i kmetova. - Danas su svi subjekti pravno obvezni da svoje međusobne sporove i sukobe ne rješavaju nasiljem, već da se obrate policiji i sudu, tj. državi kao monopolistu legalne fizičke prisile. - U nekim starijim državama, osobito u feudalnom poretku, monopol legalne fizičke prisile bio je decentraliziran ili podijeljen između središnje državne vlasti (carske, kraljevske) i drugih relativno autonomnih razina državne vlasti ( feudalne, crkvene, komunalne). To je bio uzrok krize državne suverenosti u takvim društvima. - Ali moderna država centralizira posjedovanje oružja i sve oblike fizičke prisile, ukidajući feudalne i druge oblike političke vlasti. - Zabranjuje dvoboje, oduzima roditeljima tradicionalno pravo težeg fizičkog kažnjavanja djece i gazdama njihovo nekadašnje pravo fizičkog kažnjavanja kalfi i sluga. - Dakle tek moderna država, koja se rađa s apsolutnom monarhijom, u potpunosti ostvaruje bitnu tendenciju države da monopolizira fizičku prisilu. - Monopol legalne fizičke prisile ipak nije potpuno osiguran. Povremeno ga dovode u pitanje pobune, revolucije i građanski ratovi. - U njima država privremeno gubi taj monopol, a ako se građani ili pobunjenici pokažu nadmoćniji u sukobu - dolazi nova politička vlast koja ponovno uspostavlja monopol legalne fizičke prisile. - Kriminalitet se pak protivi državnom monopolu fizičke prisile, ali ga u pravilu ne ugrožava. Štoviše, takav kriminalitet svojom ilegalnošću potvrđuje legalnost fizičke prisile koju država monopolizira i kojojm se ona obračunava s kriminalitetom. - Da bi djelotvorno upotrebljavala svoju oružanu silu za fizičku prisilu, država ima dvije specijalizirane podorganizacije: vojsku i policiju. - Vojska raspolaže najvećom oružanom silom prvenstveno radi odnosa rata i mira s drugim državama, a policija manjom radi održavanja unutrašnjeg reda u društvu. - Obje po potrebi služe i za gušenje masovnijih oblika otpora i pobuna nezadovoljnog stanovništva. Pri tome djeluju ili bi trebale djelovati u skladu s pravnim normama kojima se propisuju uvjeti za fizičku prisilu. - Te uvjete propisuju: zakonodavac, sudovi te organi uprave (policije).
- Ipak, država relativno rijetko upotrebljaba oružanu moć. Na stanovnike dovoljno zastrašujuće djeluju i same normativne prijetnje fizičkim nasiljem te znanje da uvijek spremna oružana sila može stupiti u akciju u slučaju neposluha. - Također, svaka razumna vlast prije nego primijeni oružanu silu, upotrijebit će druge vrste moći kojima raspolaže - ekonomsku i ideološku. - Oružana moć uglavnom djeluje kao posljednje, za društvo i za samu državu mrsko i opasno sredstvo, s kojim nastoje oprezno operirati čak i autoritarni režimi. B) Ekonomska moć države sastoji se prvenstveno od upotrebe materijalnog bogatstva u zemlji, rudnim izvorima, zgradama, sredstvima rada, prijevoznim sredstvima, novcu i drugoj imovini koju posjeduje, redovito u velikim količinama, svaka država. - To bogatstvo služi za obavljanje svih djelatnosti kojima se ostvaruju državni ciljevi - vojni, međunarodni, policijski, ekonomski, socijalni, itd. te za plaćanje i pridobivanje znanja i vjernosti državnih službenika koji čine državnu organizaciju. - Država pribavlja to bogatstvo na više načina: -> dugi niz stoljeća ratnim osvajanjima i pljačkom, te izrabljivanjem državnih robova i stanovništva kolonija, -> zatim porezima, trgovinom i ekonomskim monopolima, -> a u novije doba putem nacionalizacije privrede kojom država upravlja i od koje prisvaja profit. - Važan izvor državne ekonomske moći je i njen monopol proizvodnje novca. - Ekonomska moć suvremenih država sastoji se od planiranja, nadzora, financiranja i drugih načina usmjeravanja privrede i ostalih društvenih aktivnosti prema ciljevima koje postavlja vladajuća politika. - Ekonomska moć jedan je od prvih uvjeta oružane moći jedne države. - Uz to je i osnova svakog uspješnog državnog djelovanja. - Služi i za poticanje znanosti i umjetnosti. - Novčani prihodi i rashodi države iskazuju se, kao ovlasti i obveze, u njenom godišnjem budžetu, odnosno proračunu. C) Treći oblik državne moći je duhovno-ideološka moć. - To su sva ona stručna znanja - politička, ekonomska, pravna, vojna, tehnološka, koja posjeduju ljudi iz državne organizacije.
- To su ljudi koje vrhovi državnog aparata uvijek pažljivo odabiru i dobro nagrađuju radi osiguranja njegovog uspješnog funkcioniranja. - Moderna država je sastavljena najvećim dijelom od profesionalnih, tj.posebno školovanih i trajno zaposlenih službenih osoba. - Duhovno-ideološka moć države sastoji se i od moći oblikovanja svijesti i ponašanja ljudi u skladu s interesima i idejama koje ona zastupa. Tome služe ideologije - sustavi racionalnih i osjećajnih stavova kojima pojedine društvene skupine, uglavnom one obrazovanije i bogatije, objašnjavaju, vrednuju i opravdavaju najvažnije aspekte društvenog života, radi što uspješnijeg usmjeravanja ponašanja ljudi prema svojim interesima koji se prikazuju kao opći interesi. - Svaka politička snaga u globalnom društvu brižno izgrađuje svoju ideologiju i nastoji je promicati kao shvaćanje općeg dobra kako bi utjecala na ponašanje što većeg dijela naroda. - Ideološka svijest se širi putem obitelji, vjerskih grupa, školstva, političkih stranaka, umjetnosti, tiska i drugih medija, no država je vjerojatno uvijek bila, koristeći redovito i za svoje svrhe sva spomenuta sredstva, najmoćniji 'ideološki aparat'. - Načini državnog ideološkog utjecaja na narod: -> vezivanje političke vlasti s religijom, tj. legitimiranje države i vladara (monarha naročito) kao božjih ustanova - čime se onda svaki neposluh prema njima javlja ne samo kao pravni delikt nego i protubožanski grijeh -> ideologije pravednosti, npr. rasističke doktrine - koje su propovijedale navodnu prirodnu nejednakost ljudi -> nadzor sustava obrazovanja i odgoja mladeži - time se oblikuje moralna i intelektualna osobnost mladih u skladu s vladajućim političkim svjetonazorima -> država širi svoje ideološke stavove i preko političkih stranaka koje su joj bliske ili koje ona kontrolira -> te putem moćnih sredstava masovnih komunikacija - tisak, radio i TV. Tako se oblikuje opća i politička svijest znatnog dijela naroda. Samo demokraciji je svojstveno da sredstva informiranja nisu
monopol države ( u teoriji!!!), već da su javne službe otvorene za sve društvene stavove i da uz to postoji slobodna konkurencija opozicijskih i nezavisnih sredstava informiranja. - Ideološka prisila jest 'najblaži' i najdjelotvorniji oblik prisile. - Ona doprinosi opravdavanju ili legitimiziranju fizičke i ekonomske državne prisile i tako postiže veću ili manju mjeru dobrovoljnog prihvaćanja odluka vlasti od stanovništva. - Nema vlasti koja ne upotrebljava ideološku prisilu, rijetke su one koje u tome ne uspijevaju. - U stabilnim društvenim prilikama ideološka sredstva su uglavnom dovoljna da se postigne uvjerenje dijela stanovništva u ispravnost državne vlasti i odluka. 6. Državno stanovništvo i teritorij - Država se bitno razlikuje od svih drugih organizacija i po tome što se ona, kao politička i suverena vlast, odnosi na strogo određeno stanovništvo i na strogo određeni teritorij. - Stanovništvo i teritorij države jesu izrazito političko-pravne pojave upravo zato što su precizno i prisilno određeni političkim i pravnim aktima. - Državno stanovništvo su svi ljudi koji u datom trenutku potpadaju pod vlast države i koji su stoga obvezni poštivati njene pravne norme. - Ono je jedna stalno promjenjiva skupina, a sastavljeno je od dvije osnovne kategorije ljudi: 1) jedno su ljudi u stalnom političko-pravnom odnosu 'pripadništva' s državom X, i to neovisno o tome da li se nalaze na njenom teritoriju ili na teritoriju drugih država (kao putnici, radnici u inozemstvu i sl.), a nazivaju se PODANICI ( u starijim autokratskim porecima) ili GRAĐANI ( u modernim demokratskim porecima). 2) drugo su ljudi koji su stalni državljani drugih država i koji se nalaze na teritoriju države X (kao putnici, radnici IZ inozemstva) a nazivaju se STRANCI. Svaki državljanin postaje stranac u drugoj državi čim prijeđe granicu svoje države. 3) treća kategorija su ljudi koji uopće nemaju državljanstvo, tzv. APARTIDI koji su izgubili državljanstvo jedne države a nisu ga dobili od neke druge. U državi na čijem teritoriju borave, imaju položaj sličan onome od stranaca.
- Vlastito stanovništvo države, državljani, u robovlasničkim i feudalnim društvima bilo je podijeljeno na slobodne i neslobodne, pa su samo slobodni imali sva ili neka politička, imovinska, bračna i druga prava. - Među slobodnima su se razlikovali privilegirani i diskriminirani. Tako je bilo u Grčkoj i u rimu između patricija i plebejaca, u feudalizmu između plemstva i građanstva, a u ranom kapitalizmu između buržoazije i radnika i seljaka. - Politički obespravljeno slobodno stanovništvo nazivamo 'podanici'. - Tek u suvremenim društvima postupno se ostvaruje pravna i politička jednakost (ravnopravnost) svih državljana, koji se kao takvi sada nazivaju 'građani', iako još uvijek među njima postoje klasne i slojevske, ekonomske i kulturne nejednakosti. - Državljanstvo je trajna veza jedne osobe s jednim državnim i pravnim poretkom. - Ta veza se sastoji u tome da osoba ima neka posebna prava i obveze u tom poretku koja nema stranac, dok država ima prema njoj posebnu dužnost da je štiti spram drugih država. - Moderna demokracija donosi i bitno poboljšanje položaja stranaca. No ipak, stranac nema politička prava i obveze! - a to su pravo političkog djelovanja, aktivno i pasivno izborno pravo, pravo i dužnost vojne službe te pravo rada u državnim ustanovama, jer takva prava pripadaju isključivo državljanima. - Državljanstvo se stječe ili rođenjem ili za života na razne načine. Rođenjem se stječe na 2 načina: -> tako da dijete nasljeđuje državljanstvo roditelja - ius sangius = pravo krvi! To je glavni oblik stjecanja državljanstva u većini suvremenih društava. -> ili tako da dijete dobije državljanstvo one države na čijem je teritoriju rođeno, neovisno o tome koje državljanstvo imaju roditelji ius soli = pravo tla! -> treći način je taj da stranac dobiva novo državljanstvo na osnovi molbe i uz dokaz ispunjenja nekih zakonskih uvjeta (dužina boravka, zaposlenje, nekažnjavanost, itd.), a naziva se naturalizacija! - > događa se još da državljanstvo stječu prisilno stanovnici teritorija koje je država prisvojila (anEktirala), no tom stanovništvu se može dati pravo biranja (optiranje) između ranijeg i novog državljanstva. Tako su npr. mogli birati Talijani u Istri poslije 2.svj.rata.
- Državni teritorij je precizno određen prostor na kojemu se nalazi državno stanovništvo i gdje se odvija suverena politička vlast. - To je višedimenzionalan prostor koji se sastoji od površine i dubine kopna, od mora, jezera i rijeka, od određene visine zračnog stupa iznad kopna i voda, te od brodova i zrakoplova što nose državne oznake. - Teritorij države omeđen je linijom zvanom granica, koju čuva vojna sila, i smije se prelaziti samo s posebnim ispravama. - Širina teritorijalnog mora različita je kod pojedinih država (6,12 ili više morskih milja), dok je zračna granica visina koju dosežu klasične letjelice. - Iza granice nalaze se ili teritoriji drugih država, ili otvoreno more i slobodan zračni prostor, koji ne pripadaju niti jednoj državi i mogu ih koristiti sve države u međunarodno dozvoljene svrhe - U modernim društvima vrijedi načelo da se na teritoriju jedne države primjenjuju isključivo pravne norme te države i da svi njezini stanovnici, i državljani i stranci, moraju te norme poštivati. To je načelo teritorijalnosti primjene pravnih normi. - U srednjem vijeku vrijedila je još i šira primjena načela personalnosti, prema kojemu su se u nekim odnosima na strance primjenjivale pravne norme njihovih država i onda kada su se oni nalazili u inozemstvu. Danas se to načelo upotrebljava iznimno, npr. diplomatski imunitet. 7. Državne službene osobe, državni organi i nadležnost - Državnu organizaciju čini golem broj osoba. - Sve ih možemo zvati službene osobe - jer obavljaju određenu službu, tj. služe ciljevima cjeline organizacije, pa je bitno da odvajaju svoje privatne interese od javnih interesa organizacije. - Korištenje službenog položaja u privatne svrhe, uključujući korpuciju, jest oblik zloupotrebe službenog položaja koji se kažnjava kao delikt. - U neizgrađenim državama u prošlosti, često je dolazilo do privatizacije državne vlasti! - Dobro funkcioniranje države, pa i demokratskog sustava, procjenjuje se danas i po mjeri uspješnosti odvajanja privanog od javnog u djelovanju njenih službenih osoba. - Službene osobe za svoj rad dobivaju plaću, a za naročito dobar rad i nagrade, razne časti i promaknuća na više položaje. - Izraz 'državni organ' ne označava neku osobu, niti materijalni
objekt. - Državni organ je normativna pojava, samo jedan skup srodnih poslova koji je postavljen pravnim normama i nosi određen naziv: npr. 'Općinski sud u Rijeci', 'Predsjednik Rebulike' ili 'Ministarstvo prosvjete'. - Svaka organizacija se sastoji od organa, jer su to osnovni oblici podjele rada. - Tako je i stvaranje državnih organa osnovni način podjele rada u državnoj organizaciji - Državni organi nastaju tako da se svi poslovi nužni za ostvarivanje ciljeva države putem pravnih normi raspodijeljuju, radi njihova uspješnijeg obavljanja, i to na velik broj srodnih organizacijskih jedinica, od kojih se svaka naziva organom. npr. UPRAVNI POSLOVI: -> ministarstvo obrane -> ministarstvo unutrašnjih poslova -> ministarstvo financija -> ministarstvo vanjskih poslova, itd. - Službene osobe i organi su nužno povezani i međuzavisni: organ može djelovati samo posredstvom službenih osoba, a svaka službena osoba mora obavljati poslove nekog organa. - Poslove koji čine jedan državni organ većinom obavlja više službenih osoba. - Organ je relativno stalan, a službene osobe koje rade njegove poslve češće se mijenjaju. - Nadležnost (djelokrug, kompetencija) je termin koji označava skup pravnih obveza i pravnih ovlasti da se obavljaju poslovi jednog organa, npr. nadležnost parlamenta da donosi zakone, da imenuje ministre i suce, itd. - Može se reći 'nadležnost državnog organa X' ali je preciznije reći 'nadležnost službenih osoba X'! - Izraz 'pravna obveza' znači da se organ X sastoji od nekih poslova koje su službene osobe zadužene za njih obvezene obavljati, a ako to ne učine, bit će pozvane na odgovornost; a izraz 'pravna ovlast' znači da te iste poslove moraju obavljati jedino one službene osobe koje su izričito za njih zadužene. - Npr. sudci Općinskog suda u Osijeku obvezni su, ali istodobno i jedini ovlašteni suditi u krivičnim slučajevima koji nastaju na području općine
Osijek. - Nadležnost svakog državnog organa ima nužno dva aspekta, a to su stvarna i teritorijalna nadležnost. - Stvarna nadležnost jest obveza i ovlast da se obavljaju neke vrste poslova, a teritorijalna (mjesna) nadležnost jest obveza i ovlast da se takve vrste poslova obavljaju na određenom teritoriju. - Tako iz zbroja stvarne i teritorijalne nadležnosti proizlazi ukupna nadležnost! - Nadležnost državnih organa određuje se ustavnim, zakonskim ili drugim pravnim normama.
8. Vrste državnih organa - Osnovna podjela: A) Prema vrstama poslova od kojih se organi sastoje, razlikuju se: -> ustavno-zakonodavni -> izvršno-politički -> pravosudni i -> upravni organi. B) Prema načinima kako službene osobe dolaze na poslove-organe, razlikuju se: -> nasljedni -> izborni -> postavljeni -> nametnuti organi, odnosno službene osobe. Npr. nasljedni organ je monarh, izborni organ je predsjednik republike, postavljeni organi su ministarstvo i kabinet predsjednika republike, a silom nametnuti organ je diktator ( Fuhrer, Duce, Poglavnik). - Izborni organi su demokratski, a nasljedni i nametnuti organi su nedemokratski, dok postavljeni organi mogu biti jedno i drugo, ovisno o tome jesu li demokratski ili nedemokratski viši organi koji ih postavljaju. - Kriterij demokratičnosti organa je je u tome što njihove službene osobe bira, kontrolira i poziva na odgovornost NAROD (građani), dok kod nedemokratičnosti nema takve ovisnosti službenih osobba od naroda.
C) Prema važnosti i moći organa, tj. prema njihovim položajima u hijerarhijskim odnosima državne organizacije, razlikuju se: -> odlučujući i izvršni (provedbeni) organi - Odlučujući su svi viši organi prema nižima, a izvršni su svi niži organi prema višima. - Zbog hijerarhije, većina organa je istovremeno u položaju odlučujućih (prema nižima) i izvršujućih (prema višima). Samo su apsolutni monarh, diktator i parlament jedino odlučujući, a ne ujedno i izvršujući, pa se nazivaju 'vrhovni organi' ili 'suvereni organi'. D) Prema tome koliko službenih osoba odlučuje u državnim organima, razlikuju se: -> individualni i kolektivni (kolegijalni) organi - Npr. individualni organi su šef države i sud ako presudu donosi sudac pojedinac - Kolektivni organi su parlament i sud ako presudu donosi sudsko vijeće- U ovoj podjeli nije bitan broj osoba koje rade poslove jednog organa, već TKO u njemu donosi odluke. - Odluke u kolektivnim organima donose se glasovanjem. E) Prema osobinama službenih osoba koje u njima rade, razlikuju se: -> profesionalni i neprofesionalni organi - U prvima rade profesionalne osobe, a profesionalizam se sastoji u tome što su službene osobe: a) posebno školovane za poslove određenog organa b) rad u tom organu im je osnovni izvor prihoda c) one taj rad obavljaju na neograničeno vrijeme d) redovito ne donose političke odluke. - Takvi su organi (birokratski) - sudovi i većina upravnih organa u modernim državama. - U neprofesionalnim organima, a to su npr. parlament, predsjednik republike i vlada, djeluju službene osobe: a) za koje nisu propisane bilo kakve stručne spreme b) kojima te djelatnosti ne moraju biti osnovni izvori prihoda c) koje te djelatnosti obavljaju na određeni mandat ili kraće vrijeme d) koje donose političke odluke. - Vidljivo je da su najviši i odlučujući državni organi neprofesionalni,
dok su niži i izvršni organi profesionalni - što se objašnjava prirodom ustavno-zakonodavne i izvršno-političke djelatnosti s jedne strane te pravosudne i upravne djelatnosti s druge strane. - Neprofesionalni organi se nazivaju još i politički organi, a profesionalni stručni organi. F) Prema tome da li se državni poslovi sastoje ili ne sastoje od neposrednog držanja oružanih sredstava, razlikuju se: -> oružani i civilni organi - Oružani su vojni i policijski, dok su civilni svi ostali državni organi. - Međutim, oružanim organima redovitno ne pripada i ovlast zapovijedanja oružanim snagama. U većini država to je parlament, šef države i civilni ministri obrane i policije. - Za diktaturu je karakteristično da su vojni organi najčešće i politički, odlučujući organi. G) Prema teritorijalnoj nadležnosti razlikuju se: -> centralni -> regionalni -> lokalni organi. - Centralni imaju teritorijalnu nadležnost na cjelokupnom teritoriju države ( npr. Vrhovni sud Hrvatske), regionalni na jednom većem dijelu teritorija (županijski sud), a lokalni na manjem dijelu teritorija (općinski sud).
9. Podjela rada i hijerarhija u državi - Tri su osnovna stupnja podjele rada u državnoj organizaciji. - Prvi stupanj ostvaruje se osnivanjem velikog broja različitih državnih organa kao skupova srodnih poslova što ih obavljaju službene osobe kao svoje obveze i ovlasti. - Unutar tog organa vrši se daljnja podjela rada cijepanjem njegovih poslova na uže radne zadatke pojedinih službenih osoba. Npr. na svakom sudu obavlja se daljnja podjela rada između sudaca tako što će jedni raditi na krivičnim, drugi na građanskim, treći na izvršnim poslovima, itd. - Istovremeno, podjela rada u državi ima i treći stupanj, kojim se dobivaju neke više i šire jedinice. - Poslovi više držanih organa koji imaju neke važne sličnosti okupljaju
se u veće jedinice - državne djelatnosti. - > tako jedan broj najviših odlučujućih poslova u državi čini zakonodavnu djelatnost, -> svi poslovi šefa države i vlade čine izvršno-političku djelatnost, -> svi poslovi sudova, državnih odvjetnika i privatnih odvjetnika čine pravosudnu djelatnost, -> a svi mnogobrojni poslovi upravnih organa čine upravnu djelatnost. - Ta četiri tipa državnih djelatnosti postoje u svakoj državi. ( U pravnoj i političkoj literaturi često se razlikuju samo tri tipa državnih djelatnosti zakonodavna, sudska i upravna, pri čemu se šef države i vlada računaju kao upravni organi. Četverodioba je pogodina, zato što su šef države i vlada posebno moćni odlučujući i politički organi, te nije smisleno svrstavati ih među niže izvršne i nepolitičke poslve kakvi su oni upravni)
- HIJERARHIJA se sastoji od odnosa nadređenosti i podređenosti između članova organizacije. 4 vrste ovlasti što ih imaju nadređeni prema podređenima: 1) Nadređeni postavljaju podređene na određena radna mjesta 2) Nadređeni zapovijedaju podređenima da nešto čine ili ne čine 3) Nadređeni nadziru da li podređeni izvršavaju svoje dužnosti 4) Nadređeni pozivaju na odgovornost i kažnjavaju podređene zbog neizvršavanja dužnosti. - Odnosi hijerarhije nastaju nužno usporedno s podjelom rada. - U državi hijerarhijske veze postoje na tri razine: 1) hijerarhija između državnih djelatnosti (npr. između zakonodavne i pravosudne) 2) hijerarhija između organa iste državne djelatnosti (npr. između višeg i nižeg javnog odvjetništva) 3) hijerarhija između službenih osoba u istom državnom organu (npr. između javnog odvjetnika i njegovih zamjenika). - Na svakoj od tih razina, hijerarhijski odnosi mogu biti stroži ili labaviji, a to znači da zavisnost podređenih subjekata prema nadređenima može biti veća ili manja. - Stroža hijerarhija često se naziva subordinacija, a labavija koordinacija.
- U subordinaciji (npr. u vojsci, policiji, diplomaciji, državnom odvjetništvu) podređeni subjekti imaju malo mogućnosti samostalnog odlučivanja, jer moraju izvršavati ne samo opće naredbe, nego i konkretne naredbe nadređenih subjekata. - Dok u koordinaciji (npr. u sudstvu, obrazovanju, zdravstvu) podređeni subjekti imaju veće mogućnosti samostalnog odlučivanja, jer im nadređeni upućuju samo opće norme ili savjete, a u okvirima njih podređeni mogu sami odlučivati u konkretnim slučajevima. - Koji državni organi i koliko će biti subordinirani ili koordinirani - to ovisi o tome je li država ustrojena kao centralizirana ili decentralizirana. - U centralizaciji prevladava subordinacija, a u decentralizaciji koordinacija.
10. Ustavno-zakonodavna djelatnost - U svakoj državnoj organizaciji je najviša, svim ostalim državnim djelatnostima nadređena, ustavno-zakonodavna djelatnost (legislativa). - Zbog toga se naziva još i suverena djelatnost, a državni organi koji je obavljaju su suvereni organi. - Sastoji se od: -> donošenja najviših političkih i pravnih odluka, redovito u obliku ustavnih i zakonskih normi, kojima se na općenit način uređuju najvažniji ekonomski, politički, kulturni, obiteljski, zdravstveni, urbani, ekološki i drugi društveni odnosi. - S tim odlukama se postavljaju temelji političkog i pravnog uređenja jednog društva. - Suverenoj ustavno-zakonodavnoj djelatnosti pripadaju i drugi važni poslovi, npr.: > postavljanje najviših držanih osoba (vlade i šefa države u parlamentarnim republikama), > proglašavanje izvanrednog i ratnog stanja, > nadzor nad ustavnosti i zakonitosti rada svih državnih osoba, > predlaganje, raspravljanje i odlučivanje o pitanjima unutarnje i vanjske politike. - Da su ustavno-zakonodavne odluke najviše - to znači da ih stvaraju
najmoćnije osobe u državnoj organizaciji i da ih moraju provoditi, tj. ponašati se u skladu s njima, svi stanovnici i sve državne službene osobe na koje se one odnose. - Da su te odluke opće - to znači da uređuju društvene odnose tako što propisuju pravne obveze, ovlaštenja, delikte i kazne za čitave skupine ljudi (ne samo za neke pojedince) i za čitave vrste njihova ponašanja (ne samo za konkretne slučajeve ponašanja). - Tek na osnovi takvih najviših i općih normi, drugi će državni organi, i u privatnim stvarima sami stanovnici, donositi niže i izvršne pravne norme kojima se uređuju odnosi u užim skupinama i među pojedincima. - Npr. Krivični zakon RH općenito zabranjuje i kažnjava ubojstvo propisujući da 'tko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje 5 godina'. Suci dalje odlučuju u svakom konkretnom slučaju s koliko godina zatvora će kazniti određenog ubojicu. - Ili, npr. Zakon o obiteljskim odnosima općenito naređuje da 'roditelji imaju pravo i dužnost čuvati svoju maloljetnu djecu i brinuti se o njihovom životu i zdravlju'. Roditelji dalje odlučuju na koji način će to činiti. - Ustavno-zakonodavna djelatnost kroz povijest: > sve do 18. i19.st. u većini država obavlja ju - MONARH kao nasljedni poglavar > u antičkoj Grčkoj i Rimu, te kasnije u renesansnim slobodnim gradovima poput Venecije i Dubrovnika - NARODNE ILI PLEMIĆKOGRAĐANSKE SKUPŠTINE (uz sudjelovanje kneza) > u moderno doba - PARLAMENTI (ili kongresim, skupštine, sabori) - Taj postupni prijelaz od monarha na skupštinu kao zakonodavca znači prijelaz od autokratske na oligarhijsku i demokratsku državu. - U nekim modernim demokracijama (Engleska, Švedska, Nizozemska, Španjolska) monarhija je zadržana, ali tako da je kralj ili formalno ili faktički izgubio ustavno-zakonodavnu nadležnost, koja pripada isključivo parlamentu. - U nekim državama posebna skupština obavlja ustavotvornu djelatnost, tj. stvara ustavne norme, koje su više od zakonskih, i time postavlja osnove državnopravnog poretka, dok druga skupština obavlja samo zakonodavnu djelatnost.
- Ipak je češća praksa u suvremenom svijetu da ista skupština narodnih zastupnika stvara i ustavne i zakonske norme, iako primjenjuju različite postupke. Za donošenje ustavnih normi treba biti nadpolovična većina (RH). - Parlament ili skupština kao ustavno-zakonodavni organi mogu biti jednodomna ili dvodomna tijela. - U modernim državama su čeće dvodomni, tj. sastavljeni od dvije skupine zastupnika (doma, vijeća), a biraju se po različitim osnovama i rade odvojeno. - npr. prvi dom se može sastojati od predstavnika svih građana (jedan zastupnik na više desetaka ili stotina tisuća građana), a drugi dom od predstavnika građana pojedinih teritorijalnih jedinica države. Takva je bila struktura Sabora RH, sa Zastupničkim i Županijskim domom, po Ustavu iz 1990.god. - Ta dva doma mogu biti ravnopravna ili neravnoporavna u nadležnostima (domovi Sabora bili su neravnopravni), a u pitanjima u kojima odlučuju ravnopravno, moraju se suglasiti o njihovu sadržaju da bi oni mogli stupiti na snagu. - 2001. god. u RH izvršena je ustavna promjena s uspostavom jednodomnosti Sabora radi lakšeg djelovanja zakonodavno-ustavnog tijela.
11. Izvršno-politička djelatnost - egzekutiva - > je druga po moći državna djelatnost, podređena zakonodavnoj, a nadređena upravnoj i djelomično sudskoj. - Sastoji se uvijek, u svim državama, od dva organa: šefa vlade i vlade. - Šef države je obično individualni organ - bilo monarh ili predsjednik republike, ili diktator, a izuzetak je kolektivno predsjedništvo (kao u Švicarskoj i u bivšoj Jugoslaviji prema Ustavu iz 1974.) - Vlada je nužno kolektivni organ, sastavljen od određenog broja članova - ministara i od šefa vlade(prvog ministra, premijera). - Oba organa su politička, jer u njima djeluju političari višeg ugleda i moći, u demokratskim sustavima redovito jaki ljudi vladajućih političkih stranaka, a ne profesionalci u stalnom radnom odnosu. - Šefu države i vladi zajedničko je to da su oni istovremeno izvršni
organi prema ustavno-zakonodavnim organima i političkoodlučujući organi u odnosu na državnu upravu - što i jest opravdani razlog za njihovo razlikovanje od upravne djelatnosti. - Da su šef države i vlada izvršni organi, to znači da su oni dužni starati se o provođenju ustavnih i zakonskih normi. Oni to čine na sljedeći način: a) neke od tih najviših normi oni neposredno izvršavaju, npr. odlučujući o imenovanjima državnih službenika na koja ih ustav i zakoni ovlašćuju, ili donoseći odluke o pomilovanju i maksimiranju cijena; b) oni svojim normama razrađuju i dopunjuju zakonske norme onoliko koliko je potrebno da bi ih organi uprave i stanovništvo mogli primjenjivati; c) oni nadziru da li niži organi i stanovništvo izvršavaju ustavne, zakonske, sudske i njihove vlastite norme. - Da su šef države i vlada političko-odlučujući organi, to znači da oni donose političke odluke i više pravne norme, dakako, uvijek u okvirima dugoročne zakonodavne politike i zakona, kojima se vodi srednjoročna i svakodnevna vanjska politika države. - Političke odluke koje su potrebne u svakodnevnom životu ne može uvijek donositi zakonodavno tijelo, koje je previše brojno i sporo u radu, pa se takve odluke daju šefu države i vladi - naravno, pod uvjetom da ih u tome nadziru suvremeni zakonodavci s odgovornošću tih izvršnopolitičkih organa prema njemu. - U prošlosti je monarh bio ujedno i zakonodavac, šef države, šef vlade i vrhovni sudac, sjedinjujući tako u sebi sve četiri državne djelatnosti. U tom smislu se govori o apsolutnom monarhu odnosno o apsolutnoj monarhiji. - No, građanska klasa u Europi je od 17. i 18. st. ukinula takav apsolutistički sustav vlasti, tj. jedinstvo vlasti u monarhu, i uvela demokratski sustav s podjelom vlasti i suverenošću parlamenta. - Tako u modernim demokratskim državama šef države, bilo kao ustavni monarh ili kao predsjednik republike, nema više zakonodavnih ovlasti. - Šef države ipak ima i danas neke važne nadležnosti: > predstavljanje države pred drugim državama, te postavljanje i primanje diplomatskih predstavnika;
> vrhovno zapovijedanje oružanim snagama i dodjeljivanje vojnih činova; > predlaganje zakona i promulgacija, a ponegdje ( SAD ) suspenzivno veto na zakone; > predlaganje šefa vlade u parlamentarnom sustavu, a ponegdje i sudaca; > pomilovanje krivično osuđenih osoba. - U odnosima između parlamenta, šefa države i vlade, u suvremenom svijetu razlikuju su dva načina organizacije vlasti: predsjednički sustav i parlamantarni sustav. - Predsjednički: Nema razlikovanja šefa države i šefa vlade, jer šef države, pored ostalih svojih nadležnosti, sam postavlja članove vlade i vodi rad vlade. (SAD, južnoameričke i neke afričke države) - Parlamantarni: Šef države (monarh, predsjednik) i vlada različiti su izvršno-politički organi, pri čemu šef države samo predlaže predsjednika vlade, dok parlament bira i predsjednika vlade i ministre iz redova najjače političke stranke ili saveza stranaka koji je pobijedio na izborima. (Mnoge republike i monarhije diljem svijeta, osobito u Europi) - RH imala je prema Ustavu iz 1990. mješovite osobine predsjedničke i parlamentarne republike. Predsjednik Republike imenovao je i razrješavao predsjednika vlade i ministre, a oni su zatim morali dobiti potvrdu ili povjerenje Sabora. - S ustavnim izmjenama iz 2000.godine, Hrvatska postaje čisto parlamentarna država, s postavljanjem vlade od strane Sabora, - Vlada ili ministarsko vijeće jest skup ministara, tj. šefova pojedinih ministarstava, kojemu predsjedava predsjednik vlade (prvi ministar, premijer) ili samo predsjednik republike u predsjedničkom sustavu. - Vlada vodi srednjoročnu i svakodnevnu unutrašnju i vanjsku politiku države putem svojih političkih i pravnih odluka, a unutar okvira i na temelju postavljenih od ustavno-zakonodavnog organa i šefa države - Njezin glavni zadatak je vođenje, usklađivanje, nadziranje i sankcioniranje upravne djelatnosti, kojoj je podređena i s kojom je vezana prvenstveno preko ministara što stoje na čelu pojedinih upravnih grana. - Ona također predlaže i izrađuje nacrte zakona i drugih akata iz nadležnosti zakonodavca; to pravo ona uistinu danas uveliko koristi i
pokretač je najvećeg broja zakona - a to je čini snažnim subjektom političke moći te ujedno i jednim od uzročnika relativnog slabljenja moći parlamenta u suvremenim državama.
12. Pravosudna djelatnost - Pravosudna djelatnost, kao državna djelatnost, obuhvaća dvije vrste organa: državno odvjetništvo (javno tužilaštvo) i sudstvo. - Državnom odvjetništvu je zadatak da u ime države goni subjekte koji su povrijedili državne pravne norme. - Sudstvu je pak zadatak rješavanje imovinskih, privrednih, krivičnih, upravnih i obiteljskih sporova između pravnih subjekata i određivanje kazne protiv prekršitelja pravnih normi. - Pravosudna djelatnost je izvršna prema ustavno-zakonodavnoj i izvršno-političkoj djelatnosti. - To znači da se gonjenje protupravnih djela, rješavanje sporova i pravno kažnjavanje moraju provoditi na osnovi općih normi što su ih donijele više državne djelatnosti. - Pri tome, za razliku od tih viših djelatnosti, koje donose uglavnom opće pravne norme, pravosudni organi stvaraju samo konkretne pravne norme, tj. norme o odnosima između konkretnih subjekata. - Pravni sporovi nastaju između građana, između građana i države, između privrednih organizacija, itd. - Sastoje se u neslaganju tih subjekata oko postojanja i sadržaja međusobnih pravnih obveza i pravnih ovlaštenja, ili oko toga je li jedan od njih učinio delikt, naravno, s obzirom na ono što naređuju ustavne, zakonske i druge opće norme. Npr. spor može nastati između kupca i prodavaoca u pogledu kvalitete robe koju je prodavaoc po sklopljenom ugovoru i po zakonskom tekstu dužan predati kupcu; ili npr. između tužitelja i građanina N u pogledu toga je li građanin N počinio zakonom određeno krivično djelo. - U slučaju pojave pravnog spora, državnopravni poredak, polazeći od temeljnih društvenih vrijednosti mira i sigurnosti, te od svog monopola legalne fizičke prisile, zabranjuje da se strane u sporu same razračunavaju fizički.
- Strane u sporu imaju dvije pravno dopuštene mogućnosti ponašanja: ili da same sporazumno riješe svoj spor (nagodbom, oprostom), ili da se obrate sudu, a to znači posebnom državnom organu koji treba riješiti spor nepristrano, objektivno, na osnovi važećih općih pravnih normi. - Sudski postupak počinje tužbom jedne strane i završava presudom o tome koja je strana u pravu, a koja je kriva. - U starijim pravnim porecima, stranke su mogle sklapati nagodbe i oproste i o imovinskim i o krivičnim sporovima (npr. u slučaju ubojstva plaćanje 'krvarine' ili druge odštete), dok u razvijenim pravnim porecima one to ne mogu više činiti u većini krivičnih sporova, jer većinu krivičnih djela goni država i mora goniti po službenoj dužnosti. - Sudovi samo određuju kazne, ali ih ne izvršavaju - to je posao pravosudne policije ili upravnih organa. - Da bi se brojni i raznovrsni pravni sporovi što svakoga dana izbijaju mogli pravovremeno i kvalitetno rješavati, svaka država mora imati veći broj sudova i više vrsta sudova, specijaliziranih za određene tipove sporova. - Tako u suvremenim državama, pa i u RH, sudske poslove obavlja nekoliko vrsta sudova, a svaka je specijalizirana za neku vrstu pravnih sporova: 1) sudovi opće nadležnosti - za imovinske, krivične, obiteljske i neke druge sporove; 2) trgovački ili privredni sudovi - za sporove privrednih subjekata; 3) upravni sudovi - za upravne sporove; 4) vojni sudovi - za sporove s vojnim osobama ili vezane za vojne stvari; 5) ustavni sudovi - za sporove oko slaganja zakona i drugih pravnih akata s Ustavom. -> zatim se svaka od tih vrsta sudova dalje dijeli prema teritorijalnoj nadležnosti. Npr. u RH, sudovi opće nadležnosti imaju po jedan općinski sud za svaku općinu (radi rješavanja sporova u prvoj instanci), po jedan županijski sud za područje više općina (radi rješavanja sporova po žalbi u drugoj instanci i nekih težih sporova u prvoj instanci), te vrhovni sud za područje cijele države, koji rješava o pravnim
lijekovima protiv presuda nižih sudova i ima zadatak ujednačavanja sudske prakse u Republici. - S tim što nepristrano rješavaju pravne sporove između građana, pravnih osoba i države, sudovi ostvaruju i važan zadatak zaštite ljudskih i građanskih prava i sloboda od svake samovolje (nezakonitosti), nadasve od samovolje državne vlasti. - Da bi se omogućio ispravan rad i zadatak sudova, suvremeni ustavi propisuju nekoliko načela njihova rada i ustrojstva: 1) načelo zakonitosti ili zahtjev da se suđenje i presude uvijek zasnivaju na ustavnim, zakonskim i drugim pravnim normama, ili su u protivnom presude nezakonite i moraju se ukinuti. 2) načelo nezavisnosti ili zahtjev da suci rješavaju pravne sporove samostalno, bez bilo kakva uplitanja drugih subjekata (uključujući druge službene osobe države) u njihovo odlučivanje o konkretnim slučajevima. 3) načelo višestupnjevosti, koje znači da se stranke u sporu mogu obratiti putem pravnog lijeka višim sudovima radi ispravljanja pogrešaka nižih sudova u primjeni općih normi i u utvrđivanju činjenica. 4) načelo stalnosti i nepokretnosti sudaca na njihovim radnim mjestima imaju svrhu jačanja sudske nezavisnosti, sprečavajući smjenjivanje i seljenje sudaca koji se odupiru pritiscima moćnika 5) načelo javnosti suđenja - služi nadzoru najšire javnosti nad radom sudaca i pravnom odgoju naroda. - Suđenje je jedna od najstarijih društvenih i državnih djelatnosti. - Postojalo je i u preddržavnom stanju, kad su plemenske starješine ili skupštine odlučivali o sporovima među članovima zajednice na temelju običajnih pravila. - Kasnije su tijekom tisuća godina taj posao obavljali monarsi, feudalna gospoda i njihovi službenici, za koje još nije vrijedilo načelo nezavisnosti sudstva. - U moderno doba suci postaju profesionalne osobe - tj. pravnici u stalnom radnom odnosu, koje redovito postavlja parlament ili posebno tijelo izabrano od parlamenta (npr. Državno sudbeno vijeće u RH). Oni obavljaju svoj posao isključivo na temelju zakona i nezavisno i trajno, a to znači da ne smiju biti pozvani na odgovornost niti smijenjeni zbog toga što se bilo koji subjekt ne slaže s njihovim odlukama (presudama) ukoliko su one zakonite.
13. Upravna djelatnost - Upravna djelatnost, zvana još 'državna administracija', najopsežnija je državna djelatnost po vrstama poslova i po broju organa i službenih osoba - službenika. - To je neizbježno, budući da je uprava onaj dio države koji je u neposrednom i svakodnevnom odnosu sa stanovništvom u svim područjima javnog života i u svakom, najmanjem naselju. - To je onaj dio državne organizacije koji 'na terenu' registrira potrebe i raspoloženja stanovništva, prenosi do njega i provodi odluke viših državnih djelatnosti, te u okviru takvih odluka nadzire i prisilno usmjerava konkretne društvene odnose. - Imamo dva neispravna načina definiranja ove djelatnosti: 1) kružna definicija - 'upravna djelatnost je ono što rade upravni organi' (dakle zapravo ništa novoga ne kaže) 2) negativna definicija - 'upravna djelatnost su svi poslovi koji ne pripadaju zakonodavnoj i sudskoj djelatnosti' ( ova definicija je nedostatna jer kaže vrlo malo - budući da definicija jednog pojma mora reći što jest sadržaj pojma, a ne što nije sadržaj pojma) - Zato je najpogodnija najbrajajuća (enumerativna) definicija njome se nabraja glavni dio bitnih sadržaja pojma, bez pretenzije da se iscrpno navedu svi njegovi elementi. : 1. Upravna djelatnost brine o tome da se u konkretnim društvenim odnosima izvršavaju odluke (norme) zakonodavne, izvršno-političke i sudske djelatnosti. - To znači da je po hijerarhiji najniža državna djelatnost i izvršna u odnosu na sve ostale i više državne djelatnosti. - Npr. upravni organi izvršavaju ili nadziru provođenje ustavnih i zakonskih normi o javnom redu, o vojnoj službi, o radnom vremenu trgovina, o mjerama sigurnosti na radnim mjestima, o umirovljenju radnika, o ponašanju vozača i pješaka u prometu, o radu zdravstvenih službi, o odvijanju nastave i provjere znanja u školama, o porezu na prihode, itd. - Također, uprava izvršava i nadzire izvršavanje odluke šefa države i vlade u primjeni ustava i zakona.
- Ona izvršava prema potrebi i sudske presude, npr. držanjem osuđenika u zatvoru ili zapljenom imovine osuđenih dužnika koji nisu voljni sami izvršiti svoje obveze iz presuda. 2. Sve te svoje zadatke uprava ostvaruje tako da: a) donosi izvršne pravne norme - i to neke opće norme (naputke ili instrukcije, pravilnike, naredbe, odluke) viših upravnih organa, i individualne norme (rješenja) o konkretnim predmetima; b) obavlja materijalne radnje koje su potrebne za izvršavanje zakonskih, izvršno-političkih, sudskih i svih upravnih normi. 3. Osobina je državne uprave (jednako kao i pravoduđa!), a posebno u modernim društvima, profesionalizam službenih osoba koje u njoj rade. - Zahtjeva se stručno obrazovanje (pravno, ekonomsko, inžinjersko, političko, medicinsko, vojno i svako drugo koje državi treba) i uprava je nesumnjivo opremljena najbrojnijim i često najsposobnijim profesionalnim 'kadrovima'. - Te kadrove selekcioniraju i postavljaju ili zakonodavac, ili šef države i vlada, ili službene osobe viših upravnih organa (na temelju javnih natječaja). 4. Karakteristika je upravne djelatnosti njena izdiferenciranost na velik broj specijaliziranih poslova (upravnih organa). - Naime, da bi uprava uspješno ostvarivala svoje izvršne zadatke iz pojedinih područja društvenog života, u njoj se službene osobe moraju okupljati i trajno raditi na užim skupovima srodnih upravnih poslova. - Ti skupovi srodnih upravnih poslova nazivaju se upravne grane ili upravni resori, a ima ih veći ili manji broj, ovisno o tipovima i veličini država. - U svakoj su državi temeljni resori: vojska (obrana), policija (unutrašnji poslovi), vanjski poslovi i financije. - U modernoj državi niz upravnih organa nastaje zbog njezine sve jače intervencije u društveni život, osobito u ekonomiji te u urbanim i socijalnim odnosima: -> resori privrede (koji se dalje dijele na resore industrije, poljoprivrede, rudarstva, trgovine, turizma); -> komunalnih poslova -> prometa -> socijalne skrbi
-> zdravstva -> prosvjete -> kulture i sve važnijih poslva informacija - od vođenja matičnih knjiga, katastara i statistike do meteoroloških službi i RTV. - Svaka upravna grana organizacijski je obuhvaćena jednim najvišim tijelom zvanim ministarstvo ili sekretarijat, a njime rukovodi ministar odnosno sekretar koji je ujedno i član vlade. - Svaki je ministar spojna karika između nadređene vlade i podređene uprave. - Uz to, u okvirima ili izvan ministarstva postoje drugi specijalizirani i međusobno povezani upravni organi: komiteti, uprave, zavodi, direkcije, inspektorati, uredi te daljnja konkretnija podjela rada na odjele, odsjeke, ispostave, referade i druge niže organizacijske jedinice uprave. - Pri svemu tome postoje upravni organi na razini centralne državne vlasti i na razini regionalnih i lokalnih vlasti. 5. Osobina uprave je i to da ona u 'bazi' državnog aparata, neposredno drži i primjenjuje oružana, materijalna, financijska i informacijska sredstva države. - Odluke o upotrebi tih sredstava su nadležnost političkih organa države - zakonodavca, šefa države i vlade. - Budući da uprava raspolaže golemom oružanom, ekonomskom i ideološkom moći, a kao takva je i u neposrednom i stalnom dodiru sa stanovništvom, ta prava i slobode građana u najvećoj mjeri ovise o njenom ponašanju i mogu od nje biti najviše ugroženi. - Državni prevrati i diktature uvijek se zasnivaju na moći vojske, policije i državnih sredstava informiranja, a svi oblici zlostavljanja građana i korupcije u državi najprije se događaju u upravi. - Zbog toga se u demokratskim državama (koje se i po tome nazivaju pravne države) najveća pozornost posvećuje političkom i pravnom nadzoru upravne djelatnosti. - To se postiže time što se uprava podređuje načelu zakonitosti, tj. zahtjevu da sve radnje i norme upravnih službenika budu utemeljene na ustavnim, zakonskim i drugim višim pravnim normama. - Ta se obveza zakonitog rada nadzire s nekoliko strana, od svih četiriju državnih djelatnosti: a) od zakonodavnih tijela (parlamenta, skupština), gdje narodni
zastupnici mogu postavljati pitanja i tražiti izvještaje o radu uprave, te pokretati pravnu odgovornost svakog ministra i upravnog službenika; b) od sudova, preko upravnih sporova koje građani pokreću protiv upravnih akata; c) od šefa države i vlade, a i putem odgovornih resorskih ministara; d) po unutrašnjoj hijerarhijskoj kontroli viših, nadređenih organa nad nižim upravnim organima. - To znači da za upravu ne vrijedi načelo nezavisnosti kakvo se primjenjuje u sudstvu jer na nju trebaju motriti svi viši politički, sudski i sami upravni organi. - Drugi načini ograničavanja moći upravne djelatnosti, koje također koriste sve zrelije demokracije su: 1) prebacivanje sve više upravljanja privrednim, gradskim, školskim, kulturnim i drugim društvenim poslovima s države na nedržavne organizacije, tj. na privatne i društvene službe, 2) decentralizacija državne uprave i razvijanje lokalne samouprave, sa snažnim lokalnim skupštinama, radi podređivanja upravnih organa neposrednijem nadzoru i participaciji građana.
