HELEN GREEN
TAJ SLATKI OTROV
Na plavom nebu iznad Las Palmasa nije bilo ni jednog oblačka. Put koji je vodio do brežuljka oko grada vijugao je uz nasade banana i naranče, prolazeći pokraj gajeva cipresa i malih slikovitih sela. Na jednom od brežuljaka uzdizala se bijela vila u španjolskom stilu okupana suncem. Pred njom se pružalo veliko dvorište uokvireno ogradom od kovana željeza. Na terasi ispred kuće šarenili su se suncobrani i bijahu postavljeni stolovi i stolci, uz nekoliko ležaljki. S te terase pružao se pogled sve tamo do mora, a u to vedro jutro mogli su se u daljini nazrijeti vrhunci planina na otoku Teneriffe. Tog je trenutka na terasu izašla mlada djevojka imenom Laura Whitney. Zastala je uz ogradu terase promatrajući oduševljeno grmove oleandera koji je cvjetao pred kućom. Pogled joj odluta do suprotnog brežuljka na kojem se bijelila velika kuća markiza Juana de Cavanillesa y Llamasa. Bogati mladi markiz bijaše vlasnik cijele okolice, te velikih posjeda na otoku.Njemu je pripadala i kuca u kojoj su živjeli Laura i njezin otac, slavni književnik Dick Whitney. - Laura, već si ustala? - začu se glas kućanice Evite. Otkako se Laura sjećala, u kući su živjeli Evita i njezin muž Antonio. Divno jutro! - primijeti Laura pa dohvati čašu narančina soka. — Danas će biti vruće. Ponesi sombrero, ako ponovo kreneš u planine. Laura potvrdno kinine. - Pokušavam sve moguće da te malko udebljam - nastavi Evita - a ti dopuštaš da te sunce uvijek no novno isuši.
- Zao mi je, Evita! - iziavi nježno. - Ali mi Vhitnevjevi se ne možemo udebljati. Nalik sam ocu. Uz sto sam posve sigurna da nas voliš i takve kakvi smo. Uostalom, ne boj se, znaš da postoje mnoga pomagala, kao na primjer, umeci za grudnjake... - Nasmije se glasno zbog mračna izraza Evitinih očiju. Ovoj to nije bilo smiješno, već se okrenula i vratila u kuću. Laura pomisli da će joj pripremiti košaricu s hranom kao daje izgladnjeli konj. - Evitin muž Antonio bijaše jednako toliko nježan i miran, koliko je njegova žena bila nagla. Imali su troje djece. Svi su se oni, uz novčanu pomoć Dicka Whitneyja, školovali na visokim školama u Španjolskoj. - I tako se taj bračni par posvetio isključivo svom dobročinitelju i njegovoj kćeri, koja je rano ostala bez majke. Ona je umrla kad je Lauri bilo četiri godine. Njezin otac nije mogao živjeti u staroj okolini u Londonu pa je sve prodao i preselio se s djetetom na Kanarske otoke. - Lauri je majka veoma nedostajala, ali predivna okolica i Evitina briga pomogli su joj potisnuti bol. Taj predivan kraj probudio je i njezin slikarski talent. Slikala je kuće, vrtove, djecu i cvijeće. A upravo sada je slikala predivnu vilu markiza Juana. Nakon doručka natovarila je slikarski pribor na svog konjića. Ponijela je i košaricu s hranom. Na glavu je nataknula sombrero i zajahala, uputivši se prema planini. Kroz gajeve cipresa konjić je prolazio putem koji je vodio prema travnatoj visoravni. Bijaše to omiljeno Laurino mjesto. Ovdje je sanjala i postavila štafelaj. - Vila markiza Juana imala je dva lijepa tornjića, bijele stupove i
veliku terasu oko kude. Iznad portala širila se vinova loza. Iza vile bijahu smještene staje i gospodarske zgrade, a oko njih pružali su se vrtovi puni cvijeća, kipova i vodoskoka. Laura stavi sliku na štafelaj pa je pažljivo pogleda. Njegova kuća bijaše predivna, ali ni slika nije bila loša. Laura, nakon što je stavila još nekoliko namaza boje, zaključi da je slika završena pa je potpiše. Još je jednom dobro pogleda nakrivivši glavu. Juan će, dakako, biti mnogo kritičniji. Dobro se razumio u slikarstvo. Posjedovao je dragocjenu zbirku starih majstora. Bio je izvanredno obrazovan čovjek od trideset i jedne godine, sjajno je igrao šah i bio dobar prijatelj Laurina oca. Laura je sjela na travu. Čekajući da se boje na slici posuše. Juan ju je trebao dobiti kao rođendanski dar. Bilo bi šteta, ako mu se ne bi svidjela. Laura je vjerovala da je slika vrlo dobra. Iz košarice izvadi sendviče i voće pa popije čašu crnog vina. Nakon što je pojela, izvukla je iz torbe suknju i odjenula je. Ovdje nisu bili oduševljeni time da žene hodaju uokolo u kratkim hlačicama. To se moglo na plaži, ali kad bi žena ulazila u kuću trebala se ipak pristojnije odjenuti. Napokon je sve spremila i krenula do markizove kuće. Ogromna vrata u ogradi od kovanog željeza bijahu širom otvorena. Laura stavi sliku pod ruku, a konja ostavi ispod stabla.
U predvorju vile bijaše ugodno hladno. Divno izrezbarena ograda stubišta, skupocjeni sagovi i antikno pokućstvo svjedočili su o velikom ukusu vlasnika. - Dobar dan, gospođice! Gospodin je u salonu. Mateo ce se pobrinuti za vašeg konja. -Livirirani sluga povede je dalje u kuću. . Prošli su kroz predvorje do salona. Uto im priđe domaćin, želeći pozdraviti svoju gošću. Bio je viši od većine Španjolaca. Nasmiješi joj se svojim sjajnim bijelim zubima. Doimao se vrlo muškarački i privlačno. Njegovo lice činilo se još ljepšim pod prigušenim svjetlom salona, jer su debeli zastori bili navučeni na prozore. Dobar dan, Laura! - pozdravi je Juan. - Uđi i sjedni! Po toj vrućini ne bi trebala boraviti vani, ako to baš nije potrebito. Poveo ju je do naslonjača, ali Laura osta stajati. Okrene se i pruži mu sliku. -
Moj rođendanski dar!
Nasta duga stanka. Juan podigne sliku i okrene je prema svjetlu. Laura ga je promatrala. Nestrpljivo je očekivala sto ce reci. Zašto je šutio? Je li slika bila tako loša? Zasigurno nije. Napokon nije mogla duže izdržati. -
Ne sviđa ti se? Markiz odmahne glavom.
-
Dakle, sviđa ti se?
-
Laura, kad mi je tvoj otac prije nekog vremena rekao da se
Namjeravaš posvetiti slikarstvu, nisam očekivao takve rezultate. Slika je doista sjajna! Moramo priredit izložbu tvojih slika u Las Palmasm Jednog ćeš dana možda biti jednako slavna kao tvoj otac. Pogleda je i nasmiješi joj se. Nježno je pogladi po kosi. Bili ti željela postati slavna? Laurini se obrazi zažariše. -Mislim daje jedan slavan član obitelji dovoljan - odgovori. Sretna sam, ako ti se slika sviđa. Ako ne, dobit ćeš drugu. Juan je proučavao njezino fino lice, jednako tako kao što je to malko ranije činio sa slikom. Zatim odgovori svojim tamnim glasom: _ Laura, hvala ti na tom predivnom daru? Čuvat ću ga poput blaga. A sada - nasloni sliku pažljivo na zid pa joj priđe i makne sombrero s glave — sad ćemo popiti nešto osvježavajuće. Sluga je donio ledena pića i Laura je žedno iskapila sok od naranče. Juan se naslonio na stol i veselo je promatrao. - Ne bi li se htjela pojaviti u javnosti? Vrijeme je da te napokon uvedemo u društvo. Trebala bi upoznati svijet. Možda otići u Englesku. Laura zamišljeno pogleda u svoju čašu. - Oduvijek sam željela poći u Englesku. Ali otac se ne želi vratiti - zbog bolnih uspomena na majku. Govori kako ne bi bez nje podnio posjetiti poznata mjesta. - To dobro razumijem. Ali tebi je devetnaest godina pa bi možda željela upoznati svoju domovinu. Ili čak živjeti tamo?
Laura nesigurno slegne ramenima. - To još ne znam. Ovdje sam sretna, ali otac me toliko nakljukao engleskom književnošću da mi se čini kako više pripadam onamo nego ovamo. Znaš Ii da se otac jutros odvezao u Las Palmas po dvoje glumaca koji će u Londonu igrati glavne uloge u njegovom novom komadu? Juan kimne. Zvuči zanimljivo. Pozvat ču ih jednom na večeru zajedno s tobom i tvojim ocem. -
To bi bilo divno - oduševi se Laura.
Juanove tamne oči pređoše preko nježnog lica mlade djevojke. Vidio ju je odrastati, doživio kako se pretvarala u čarobnu mladu ženu, slatku i još uvijek nedodirnutu. Želio je od srca da tako i ostane. Poče govoriti o nečem drugom. Zapita je hoće li popiti još nešto, ali Laura zaniječe i oprosti se od njega. Juan ju je doveo do ulaznih vrata i dugo gledao za njom. Zatim se vratio u salon i još jednom počeo proučavati sliku. Gosti su već stigli kad se Laura vratila kući. Odvela je konja u staju i prošla kroz vrt prema terasi s koje su do nje dopirali glasovi. Zatekla je oca odjevena u isprane traperice i šarenu košulju. Doimao se vrlo mladenačkim sa svoje četrdeset i dvije godine. Na ležaljci je ležala vrlo lijepa plavokosa žena. Ispružila je duge noge, a kosa joj se zlačano sjala pod zrakama sunca. Imala je prodorne plave oči.
- To je zasigurno Laura? - reče. - Ja sam Fay Willis! Raduje me što sam vas upoznala. — Pruži Lauri njegovanu ruku. Imate predivno ime - ustanovi Laura, a Fay se nasmiješi. Bijaše to ugodan smijeh, taman i pomalo promukli, kao i njezin glas. Uz ogradu terase stajao je muškarac u tamnosmeđoj košulji i svijetlim, otmjenim hlačama. Imao je plavu kosu koja mu se kovrčala na potiljku. Nasmiješi se Lauri lijepo oblikovanim usnama. -
Dobar dan, Laura, ja sam Richard Hovvard!
Laura pomisli da on izgleda tako engleski da bi čovjek, dok bi ga pogledao, mogao povjerovati kako čuje zvonjavu Big Bena. Ljubazno mu se nasmiješi. Te je večeri Dick poveo svoje goste i Lauru u Las Palmas. Tijekom jela neki Španjolac romantična izgleda svirao je na gitari. Bijaše to ugodno veće, a Richard i Fay oduševili su se španjolskim ugođajem. Vrlo brzo su se engleski gosti počeli osjećati kao kod kuće. Trudili su se naučiti što više španjolskih riječi pa su nakon nekog vremena čak mogli već i razumjeti nešto od razgovora. Jedno jutro, dok su doručkovali na terasi, pojavio se Juan. Njegova španjolska otmjenost pobudila je veliko glumičino zanimanje. Pozdravila ga je osobito ljubazno, kad ih je Dick upoznao. Juan se nakloni. Promatrao je zadivljeno plavokosu ljepoticu. -
Dobro došli na naš otok, gospođice!
Zatim se obrati Dicku. priređujem večeras u
Došao sam te podsjetiti na zabavu koju
sedam i po. Svi ste najsrdačnije pozvani. Doći će sva sila ljudi. Zasigurno čete se zabavljati dobro. Na tvojim se primanjima uvijek sjajno zabavljamo. Sretni smo što nas ubrajaš u svoje prijatelje - primijeti Dick. Laura nježno pogleda Juana. Pomisli da doista izgleda vrlo privlačno u crnoj košulji i bijelim hlačama. Njegova se tamna put osobito isticala u usporedbi s plavokosim Richardom. A što je s Dickom Whitneyjem, slavnim piscem? Ne bih li ja trebao biti počašćen što mi je on prijatelj? - nasmije se Juan. — Radim ono što bi ti mogao raditi s mnogo manje muke, ako bi se odlučio pisati - upozori ga Dick. — Radujemo se tvom pozivu i zahvalni smo ti zbog njega. Na mom komadu radimo samo ujutro, a ostatak smo dana ionako slobodni. -
Dakle, do večeras! Zbogom!
Juan se nakloni i napusti terasu. Fay je progovorila tek kad se markiz izgubio iz vida. Kakav čovjek! Mogao bi načiniti karijeru na filmu. Sjajno izgleda, vrlo je šarmantan i ima predivan duboki glas. Jedva mogu isčekati ponovno ga večeras sresti. Gdje stanuje taj ljepotan? Fay upitno pogleda Dicka. Ovaj mahne rukom prema suprotnom brežuljku. - Vidiš li bijelu vilu iza stabala? To je rezidencija markiza Juana de Cavanillesa y Llamasa. Njemu pripada kuća, te sve u okolici dokle se pruža pogled. Fay promrmlja:
Zašto Španjolci uvijek imaju tako duga imena. Nemoguće ih je upamtiti. To je stoga što nose i ime svoje majke, a njemu se pridaje ime oca - objasni joj Dick. Glumica slegne ramenima. Taj markiz mogao bi se zvati i Smith, a da to ne ta umanjilo njegovu privlačnost. Čini mi se da počinjem ljubiti ovaj otok. Ili možda bolje rečeno, markižev otok. Podveče je Fay došla u Laurinu sobu. Sjajno je izgledala u crnoj haljini od sifona golih ramena i leđa. Briljantna kopča njezine ogrlice od četiri reda bisera, odgovarala je briljantnoj kopči koja je držala njezinu kosu na potiljku. Rumenilo za usne bijaše jednake crvene boje kao i njezinih noktiju. Laura je odabrala dugu bijelu haljinu od svilenog baršuna, zatvorenu do vrata i ukrašenu zlatnim vezom uz rub suknje. Nasmiješivši se lagano Fay, i reče: -
Laura, izgledate sjajno!
-
Hvala!
-
Koliko vam je godina? Meni je dvadeset i šest.
-
Meni devetnaest!
Fay sjedne na ručku naslonjača. U njezinim se očima pojavi pogled kojeg Laura nije mogla protumačiti samoj sebi. -
Priređuje li markiz često primanja?
-
Da, dosta često. -
Oženjen je? -
Ne, on je neženja.
-Ljubite li ga, Laura? - Fay mahne rukom kao da se želi ispričati. - Ne želim vas ispitivati, ali lice vam zasja kad govorite o njemu. Doista je jedan od najprivlačnijih muškaraca koje sam ikada srela. Zapravo još nikada nisam na taj način razmišljala o njemu prizna iskreno Laura. -
Doista ne? -iznenadi se Fay.
-Juan je naš stari prijatelj. Poznam ga veo cijelu vječnost i iskreno ga volim. -
Dovoljno da se udate za njega?
-
Ne. ne! Za udaju treba čovjeka ljubiti.
-
Laura, biste li se rado udali?
-
Mislim da to želi svaka djevojka. Jeste li vi udati?
Nisam! - Fay pokaže svoje prste bez prstenja. - Imala sam muškaraca - prizna iskreno. - Ali ništa nije bilo od tih ljubavnih pustolovina. Nikada nisam spavala ni s jednim muškarcem samo iz razloga da postignem uspjeh. Od samog početka bila sam sigurna da će moje ime svijetliti velikim slovima iznad ulaza kinematografa. Sve sam postigla vlastitom snagom. Uspjeh znači nešto samo ako ga čovjek postigne sam. Nadam se da će mi Dickova drama pružiti mogućnost postati doista slavnom. Trče li žene za Richardom? -zapita Laura. - Dakako! Vrlo je drag momak. - Fay pogleda Lauru. - Nećete li se ljutiti budem li očijukala s markizom? Možda ču se čak zaljubiti u njega.
- Što očekujete od toga? - procijedi Laura. Što? Mene zanimaju samo dvije stvari: želim postići uspjeh i naći privlačnog muža. - Juanu je mjesto na ovom otoku. Nije čovjek koji bi želio za ženu slavnu glumicu. Htio bi imati dijete koje će naslijediti njegov naslov i imanje. Fay krene prema vratima. A zašto bih ja željela muža? Dakako stoga što želim djecu. Poznavala sam mnogo muškaraca - sa i bez naslova. Svi su se namjeravali samo zabavljati. Čini mi se da je Juan čovjek koga čekam cijelog života... - reče Fay. Laura nije znala šali li se Fay ili to misli ozbiljno. Stoga nije znala što bi rekla. Pođe za njom do vrata, a Fay je uhvati pod ruku. Sigurna sam da neće biti lako osvojiti Juana. Ali vrijedi pokušati. Htjela sam vam to reći stoga, jer ne znam neće li vam to smetati. Laura se nasmije pomalo prisiljeno. Nije važno, ako ga doista ljubite. Ne bih željela da Juan dobije ženu koja bi ga uzela samo zbog njegova novca. Treba ga doista ljubiti. Ali zašto ste mi ispričali sve to? - upita je Laura. Fay nije izbjegavala njezin pogled. Jer mi je Dick pružio priliku za koju bi druge glumice dale ne znam što. Ne bih htjela rastužiti njegovu kćerku. Poštena sam, a vi ste mi doista dragi.
Obje žene siđoše niza stube. U predvorju su ih čekali Dick i Richard. Richard je ženama pomogao ući u automobil, a Dick je vozio. Laura se smjestila iza Richarda pa se mogla diviti njegovim širokim ramenima i lijepoj plavoj kosi. Fay je promatrala krajolik kojim su prolazili. Ovaj je otok pravi raj! Dick, razumijem zašto se ne želiš vratiti u London. Obožavam ovu tišinu -odgovori Dick preko ramena. -Moram ponekad biti sam. Ovdje mogu nesmetano raditi danju i noću. Ti bi se za Šest mjeseci tako dosađivala da bi počela proklinjati sunce i more. Cijeli taj raj! Je li već netko čuo da je moguće ne saživiti se s rajem? -zapita Richard. - Ukoliko postignemo uspjeh s tvojim komadom, vratiti ću se ovamo i kupiti kuću. A ja ću biti tvoj prvi gost -izjavi veselo Fay. - Dakako, budeš li me pozvao. -
To ću učiniti, budi sigurna.
Laura je znala koliko Fay uživa u toj ljepoti, ali se pitala kako bi to ona dušo izdržala. Poput svih lijepih žena naviknula se biti okružena obožavateljima. Ali na ovom otoku su mogućnosti za to bile vrlo ograničene. Dick je vozio kroz grad i skrenuo na cestu koja je vodila u brda. Uskoro ugledaše pred sobom vilu markiza Cavanillesa. Ogromna stabla oko posjeda davala su kući neku čarobnost, a Fay se uzbuđeno uspravi. -
Kako je divno! - šapne.
Dick skrene na put koji je vodio do kuće. Sve oko njih bijaše puno grmova oleandera i magnolija. Posljednje zlaćane zrake sunca obasjavale su bijelu kuću. Juan je dočekao svoje goste na ulazu u kuću, odjeven u bijeli večernji sako, otmjen i šarmantan kao i uvijek. Živahno ih pozdravi i uvede u kuću. Po zidovima su visjeli svileni sagovi, a divno antikno pokućstvo bijaše porazmješteno po ogromnom predvorju. Laura poče tražiti poznanike. Dobro je poznavala kuću, ali Fay umalo što nije zastao dah kad je ugledala svu tu raskoš oko sebe. Cijela je kuća odavala bogatstvo i raskoš. Osjećao se miris dima skupih cigareta, finog vina i dragocjenih parfema. Na ženama su sjali blještavi dijamanti, a večernje haljine bijahu ljepše i skupocjenije jedna od druge. Juan predstavi svojim gostima Fay i Richarda. Sluge su nudile vino i šampanjac, a svi su razgovarali glasno i živahno. Večera bijaše vrlo ukusna. Zatim svi krenuše na ples u veliku dvoranu. Kristalni su svječnjaci osvjetljavali zidove i sjajan pod. I Fayina je kosa zlačano sjala. Laura je to zapazila kad je Juan poveo glumicu na ples. Promatrala ih je nastojeći objasniti samoj sebi zašto je taj pogled, na njih budio u njoj osjećaj nelagode. Već je često vidjela Juana plesati s lijepim ženama, ali ovog ju je puta to zasmetalo. Fay bijaše vrlo visoka. Njezino je lice bilo blizu Juanovom, a usne udaljene samo nekoliko centimetara od njegovih. Lauri bijaše žao što joj je Fay tako iskreno odala svoje namjere.
Sad je sve to gledala u drukčijem svjetlu. Ali ma što se dogodilo, Juan će uvijek ostati njezin dobar prijatelj, čak ako se i oženi. Nije razumjela osjećaje koji su je mučili pri pogledu na taj par. Pričini joj se kao da se sjena spustila na to ugodno veće. -
Hoćemo li plesati?
Laura se trgne i okrene. Richard je uhvati za ruku, a ona se istog trenutka nađe u njegovom zagrljaju. Dok su plesali Laura je zaboravila na Fay i Juana. Prepustila se ritmu glazbe. Richard bijaše sjajan plesač, a Laura je strastveno i rado plesala. Dražesni ste! - šapne joj Richard u uho. - Vaša kosa sja poput svile. Ružičasta boja njezinih obraza posta tamnija. Kladim se da to govorite svim ženama. Moja kosa baš i nije tako lijepa, nema prave boje, a i izblijedjela je od sunca. -
Upravo to mi se sviđa.
Laura ga pogleda. Richarde, vaša je kosa mnogo ljepša. Zgodno je što se kovrča na zatiljku. To mi se sviđa. Richard je pogleda pomalo iznenađeno. Rijetko sam kada sreo ženu poput vas. Djelujete na mene poput male, smeđokose vile koja se na mjesečevoj zraci spustila u moj zagrljaj.
Vrlo pjesnički izraženo, zar ne? Ali doista se doimate tako svježom i prirodnom. Laura se nasmije. -
A vi ste romantični.
Možda je to zbog ugođaja ovog otoka - poče se ispričavati Richard. - U svakom slučaju na najboljem sam putu da se zaljubim u vas. Ljutite li se? Njegove sive oči su je upitno promatrale. - Zašto bih? Divno ćemo se zabavljati tako dugo dok budete boravili ovdje - nasmiješi se Laura. A tako je i bilo. Smijali su se i plesali vatrene južnjačke plesove. Napokon su završili za barom, gdje se Laura glasno smijala trudeći se naučiti Richarda nekoliko španjolskih riječi. Promatrao ju je zaljubljeno, a ona se pomalo zbuni. Na kraju večeri pomislila je da bi život s Englezom, čija se plava kosa kovrčala na potiljku, mogao biti i vrlo uzbuđujući. Idućeg jutra, dok je Dick radio s glumcima, Laura se odvezla u Las Palmas. Željela je kupiti boje i platno, a uz to odvesti očev automobil na pregled automehaničaru. Vratiti će se kući jednim od kamiona koji su prevozili banane. Poznavala je sve vozače, a oni su radili za Juana. Ostavila je automobil u radionici, kupila što je namjeravala i sjela u kavanu popiti šalicu kave. Zatim je polagano krenula prema luci gdje su s kamiona pretovarivali banane na brodove.
U luci je vladala velika živahnost, a Laura je otkrila nekoliko poznatih vozača. Potrajat će još neko vrijeme prije nego obave posao, ali zasigurno će je jedan od njih povesti natrag kuci. Odložila je torbu i sjela na nizak kameni zidić. Kao obično u luci je boravilo i mnogo turista koji su se divili brodovima. Iznenada ugleda nešto podalje Juana. Stajao je naslonjen na kontejner i kao uvijek bio vrlo zgodan. Usprkos opuštenom držanju činilo se da bi poskočio poput pantere istog trenutka kad bi to bilo potrebno. Očigledno je očekivao poštu koja mu je stigla brodom što je upravo uplovio. Možda je doista bio pravi muškarac za Fay? Moralo je biti uzbuđujuće zaljubiti se u takva čovjeka, pomisli Laura. Ugledala je u njegovoj blizini nekoliko mladih djevojaka. Nastojale su svim mogućim sredstvima privući njegovu pažnju. Ali uzalud, na njegovim se usnama nije pojavio smiješak, kao da ih uopće nije zapažao. Laura bijaše sretna što ga je otkrila, jer je to značilo udobniju vožnju kući u njegovom raskošnom automobilu. Sad je i on otkrio nju. Mahne joj i dadne rukom znak neka ga pričeka dok se ne vrati s broda. Popeo se na palubu i pozdravio kapetana. Nekoliko minuta kasnije vratio se noseći nekoliko velikih omotnica. Prišao je Lauri koja gaje čekala.
Izgledala je vrlo mladenački u bijeloj, lanenoj haljini bez rukava. Laura ni sama nije znala kako oduševljeno promatra Juana. -
Mala moja, što radiš ovdje? -zapita je on. - Očekuješ li nekoga?
Nadala sam se da će mi se pružiti prilika vratiti se kući s jednim od tvojih kamiona. A kako si došla ovamo? Valjda ne na brdu banana? Ne, dovezla sam se očevim automobilom. Ostavila sam ga do sutra u radionici. Vratiti se mogu samo kamionom ili autobusom. -Laura, dođi! Juan podigne njezinu torbu i odvede je do svog automobila parkiranog u blizini. Pomogao joj je uči i krenuo. Činilo se da duboko razmišlja o nečem. Kakva sreća što sam te srela -govorila je Laura. Činilo se kao da je ne čuje. Prošlo je neko vrijeme prije nego je zapitao: -
Nešto si rekla?
Laura pomisli da je tako rastresen stoga što je mislio na Fay. Vjerojatno će se sresti s njom već danas poslijepodne. -
Ne, nisam ništa rekla - odvrati.
Iznenada kao daje nestalo onog vedrog raspoloženja koje je inače vladalo među njima. Juanov je glas zvučio nekako strano.
Morat ću razgovarati s tvojim ocem. Ne brine se dovoljno za tebe. Trebao bi više paziti. Zabranjujem ti voziti se još jednom mojim kamionima. Reći ću vozačima da te u buduće više ne smiju povesti sa sobom. Laura se zlovoljno uspravi. Većina vozača bijahu njezini prijatelji. -
Zašto? - zapita, jer ga nije razumjela.
Jer se to ne pristoji. Tvoj društveni položaj i tvoja pamet trebali bi ti govoriti da to dobro odgojena djevojka ne čini. Osobito ne u Španjolskoj. Ako ne zbog sebe, učini to zbog mene, molim te! Laura ga zbunjeno pogleda. Taj nadmeni Juan molio ju je tako ljubazno! Nije to mogla razumjeti. Nikad dosad još nije na taj način razgovarao s njom. Najčešće je izdavao naloge koje se moralo poslušati. -
Juan, mi smo Englezi — izjavi napokon. — Nismo tako kruti.
-
Kako to misliš?
Glas mu bijaše leden. Laura je uzalud tražila prave riječi. Nije se htjela svađati s njim. Juan, odveć se lako vrijeđaš. Potrebna ti je žena koja bi sve izgladila. Napokon, ne postaješ mlađi. Juan, kojemu je bila trideset i jedna godina, morao se nasmijati. -
Čovjeku na tvom položaju potrebna je žena.
-
Možeš li mi predložiti neku?
Među tvojim prijateljicama postoji zasigurno takva koja bi ti odgovarala. Tvoja će obitelj biti oduševljena. Obitelj! - Juan se ponovno nasmije. - Bih li i ja smio biti oduševljen tom ženom? -
To dolazi samo od sebe. Moraš se jednom doista zaljubiti.
-
Dakle, ipak se prvo moram zaljubiti?
Laura se nasmije kad joj je veselo namignuo. Rugaš mi se! Možda za tebe i nije važno da se zaljubiš. Vi Španjolci ste drukčiji od nas. Čudno, uvijek sam vjerovao da je ljubav posvuda ista - iznenadi se Juan. - Jesi li već bila zaljubljena? Nisam! - odmahne Laura glavom. - Ali jednog ću se dana zaljubiti ludo. Vjerojatno u nekog Engleza nalik mom ocu. Obožavam ga! Juanov je glas iznenada zvučao promuklo. Takav bi čovjek bio prestar za tebe. Ne možeš se zaljubiti u čovjeka koji je dvostruko tako star kao ti. Da si moja kćerka... Da? - zapita Laura znatiželjno. - Što bi tada bilo? - Iznenada se nasmije. - O čemu to upoće govorimo. Doista smiješno! Juan se nije nasmijao zajedno s njom. Zašutio je. Kao da su mu njezine riječi oduzele dar govora. Ispred njezine kuće zaustavi automobil, a ona izađe. -
Zbogom! - Rekavši to Laura brzo odjuri.
Prolazila je puteljkom prema kući. Što se to događalo s njima? Je li mu Fay zavrtjela glavom? Objed je protekao u najboljem raspoloženju. Dick bijaše zadovoljan obavljenim poslom. Fay je zatim pošla u svoju sobu, jer se bila dogovorila s Juanom. Ubrzo je sluga došao Juanovim automobilom po nju. U kuhinji je Evita pripremala za Lauru košaricu s hranom. To će biti previše. Na piknik odlazimo samo Richard i ja - upozori je Laura. -
Mladi su ljudi uvijek gladni. Ne zaboravi svoj sombrero.
Richard je jahao na Dickovom konju. Laura mu je željela pokazati svoju obljubljenu visoravan. Ponijela je pribor za slikanje, za sebe i za Richarda. On joj je naime odao daje kao učenik dobro slikao. Uskoro su sligli do cilja. Laura postavi štafelaje. -
Lijepo mjesto, zar ne? Je li vani se jučer sviđala Juanova vila?
Vrlo, a i Juan je silno privlačan. Fay se očigledno zanima za njega. A koja žena ne bi? Čudi me da ga niste već osigurali za sebe. Ali, dakako, sretan sam zbog toga, jer inače vjerojatno ne bismo bili ovdje. Juan nije tip čovjeka koji bi dopustio ženi otići na piknik s drugim muškarcem. Laura kinine, nasmiješivši se. Richard stavi štafelaj uza stijenu na koju je mogao sjesti.
Idućih pola sata vladala je tišina. Oboje su slikali. Richard bijaše prvi koji je odložio kist. Protegne se. Ne znam kako je s vama, ali ja moram nešto popiti - govorio je. Priđe Lauri. - Nije li to Fay? -
Prepoznali ste je? Sliči li joj portret?
Vrlo. Čak i izraz u očima. Začuđujuće, jer ste mi rekli da dosad niste slikali portrete. Zašto baš Fay? Laura se čudila i sama. Ne znam! Isprva nisam znala što bih slikala. A onda je nastalo ovo. Ne morate se ispričavati zbog te slike. - Richard pogladi Laurinu ruku. - Samo što... - prekine se. -
Što?
Richard gurne ruke u džepove i veselo je pogleda. -
Dođite! Pogledajte moje platno pa ćete znati što mislim.
Laura se iznenadi vidjevši daje Richard naslikao njezin portret. Richarde, to je sjajno! -zavikne. - Zašto ste naslikali baš mene? Ne znam. Dogodilo mi se isto što i vama s Fay. Mislim da je to lako kad čovjek stalno razmišlja o nečemu. - Nisam razmišljala o Fay. Zašto bih? U tom slučaju mislili ste na markiza, jer je Fay danas u njegovu društvu.
Laura ga prestrašeno pogleda. Kako to mislite? Juan je moj prijatelj i ništa više. A vas se to uopće ne tiče. Oprostite! Imate pravo, ne liče me se. Morate ipak priznati da vrlo volite Juana. A on je doista sjajan čovjek. Laura položi ruku na Richardovu. Moram se ispričati! Nisam to tako mislila. Niste jedini koji vjeruje da sam zaljubljena u Juana. To misli i Fay. Istina, privlačan je, šarmantan i vrlo, vrlo drag. Točno je i da ga volim. Ali nisam zaljubljena u njega. Juan je moj prijatelj od djetinjstva. Richard se nasmiješi. -
Hajde, poslužimo se Evitinom košarom.
Sjeli su u travu i ispraznili košaricu. Zatim je Richard zapalio cigaretu i ispružio noge. Divno... Upravo to mi je liječnik propisao. To bismo trebali češće ponoviti. -
Richarde, imate li obitelj?
Moji roditelji žive u Buckinghamshireu. Otac je posjednik velike farme. Želio je da i ja postanem farmer, ali mene privlači kazalište. Dogovorili smo se da ću se, ako kroz pet godina ne postignem neki značajniji uspjeh, vratiti na farmu. Ovo je moja prva velika uloga nakon tri godine. Laura ga pogleda, shvati daje o svemu tome razmišljao vrlo ozbiljno.
Pričajte mi o Engleskoj -zamoli ga. - Jedva da se još nečeg sjećam iz djetinjstva. Te noći Laura nije dobro spavala. Rano ujutro spustila se u vrt. Za vrijeme doručka svi bijahu dobro raspoloženi. Dick je čitao novine, a Fay bijaše vrlo živahna i razgovorljiva. Očigledno je uživala u jučerašnjem posjetu markizovoj vili. I danas se ponovno dogovorila s njim. Zabavljalo ju je, kad joj je Richard odao da je Laura naslikala njezin portret. Kako uzbuđujuće! Dosad me još nitko nije portretirao. Mogu li vidjeti sliku? Laura se zbuni. -
Nije baš tako dobra.
-
Vrlo je uspjela! - proturječio je Richard.
Dick i Fay su to potvrdili, kad je Laura donijela sliku. -
Rado bih je kupila - izjavi Fay.
Poklanjam vam je, jer se radujem što vam se sviđa - izjavi veselo Laura. - Morate se posvetiti slikanju portreta - primijeti Fay. Laura joj nije odgovorila. Još nije razmišljala o tome. Poslijepodne pošla je s Richardom u Las Palmas. Šetali su ulicama
i smijali se. Osobito kad je Richard kupio dva tipično turistička sombrera. Laura je zatim pozvala Richarda na piče u Španjolski klub. Članovi tog kluba bili su ugledni građani Las Palmasa, a to bijahu i ona i njezin otac. U klubu bijaše ugodno svježe. Laura je ugledala Juana čim su ušli. Očigledno se dobro zabavljao slušajući Fayino brbljanje. Laura bi najradije izašla, ali bijaše prekasno. Juan ih je ugledao i domahnuo im. Kakvo lijepo iznenađenje! -rekao je, kad su njih dvoje prišli stolu. Zatim je sjeo između Laure i Fay i naručio piće. Položio je ruku oko Laurina ramena, a drugom joj skinuo sombrero s glave i pomalo prezirno pružio ga konobaru. -
Jeste li došli automobilom? -zapita.
Laura kimne, osjećajući se kao da joj ovdje nije mjesto. Jednako kao i onom ubogom sombreru. Fay je izgledala vrlo svježe a Laura se prisjeti svog izgleda nakon obilaska gradom. Richard po izrazu njezina lica shvati što osjeća pa joj namigne. Skinuo je sombrero čim je ušao u klub i gurnuo ga pod stol. Vjerojatno je mislio da je Juan malograđanin, iako to ovaj doista nije bio. Ali mrzio je sve neukusno, osobito na Lauri. - Upravo sam pričao Fay - govorio je Juan — da moja jahta stiže danas u luku. Krajem tjedna čeka me posao u Teneriffi pa bi me radovalo, ako biste me pratili onamo.
- Okrene se prema Richarclu: -Biste li to htjeli? Zvuči sjajno! - odgovori ovaj veselo. - Hvala vam rado prihvaćam poziv! I Fay bijaše oduševljena. Oduvijek želim upoznati Teneriffu. Hoćemo li ostati preko nedjelje? Možemo stanovati na jahti - kimne Juan. - Ukoliko ne želite radije spavati na kopnu. Tamo ima mnogo raskošnih hotela. -
Radije bih ostala na jahti. To je vulkanski otok, zar ne?
Snijegom prekriveni vrh najvišeg brda na otoku okružen je vulkanskim kraterima. Visok je tisuću i dvijestotine metara i najviši je vrhunac Kanarskih otoka. Na tim otocima vlada vječno proljeće, a stanovnici su vrlo ljubazni ljudi pa je to stoga cilj mnogobrojnih turista. To zvuči divno, kao prospekt neke turističke agencije - nasmiješi se Fay. Laura je šutjela. Već je češće plovila Juanovom prekrasno opremljenom jahtom. Nije joj bilo drago što je Fay tako očigledno očijukala s Juanom. Pričini joj se kao da i sama vara Juana, jer joj je Fay iskreno odala svoje namjere. Ali zar Juan nije mogao paziti sam na sebe? Možda se čak već i zaljubio u Fay? Zapazila je da često promatra glumičinu zlaćanu kosu.
- I ti ćeš nas pratiti, zar ne? -obrati joj se uto Juan. Laura nijemo kinine. Činilo se kao da se među njima nešto izmijenilo. Kao daje nestalo ranijeg prijateljskog povjerenja. . .. Najradije bi ga zapitala želi li doista da ih ona prati. Ne bi li radije ostao nasamu s Fay. Ali znala je da to ne smije. Stoga je veselim glasom odgovorila da će vrlo rado poći s njima. Moći ću napokon kupiti ocu stalak za knjige kojem se prije nekog vremena toliko divio. Načinjen je od vulkanskog kamenja i vrlo je lijep. Ali vrlo skup. Nisam imala dovoljno novca sa sobom. Nasmijala se. - Nadam se da ga u međuvremenu nisu prodali. Zašto nisi došla k meni. Kupio bih ga za tebe. Mogla si mi poslije vratiti novac - upozori je Juan zlovoljnim glasom. Možda bih to i učinila, ali bio je doista vrlo skup, a ja nisam znala hoće li mi uspjeti uštedjeti toliko novca. - Laura odmahne rukom. -Uz to ne bi bilo isto da je taj dar kupio netko drugi. -
A sada si skupila potreban novac?
Prije nekoliko dana prodala sam jednu od svojih slika nekom Amerikancu. Ili bolje rečeno. Amerikanac je jednostavno odnio sliku s mog štafelaja i ostavio mi ček na prilično veliku svotu novca. Juan se namršti. Kada se to dogodilo s tim Amerikancem? Jesi li opet bila sama u planini? - Pogleda je strogo. - Bila sam u jednoj od špiljskih kuda, kako bih mom bolesnom prijatelju odnijela nešto voda. Nisam bila tamo ni pet minuta - objasni Laura,čudeći se zbog Juanove srdžbe.
-
A Amerikanac?
Vratila sam se do štafelajna, a slike više nije bilo. Umjesto toga tamo bijaše zataknut ček i pisamce s nekoliko riječi zahvale. Pope, sin mog bolesnog prijatelja, ispričao mi je da je Amerikanac zadivljeno promatrao sliku, a zatim je ponio sa sobom. Junu zlovoljno slegne ramenima. Nedopustivo je da se sama skićeš po planini. To se ne pristoji mladoj djevojci. Moramo razgovarali s tvojim ocem. Daje ti odveć slobode. Fay se umiješa. Zašto toliko uzbuđenja? Lauri su potrebni motivi za slikanje. Ona je odrasla djevojka. Juan pogleda Fay ne baš odveo ljubazno. -
Ne poznate Španjolsku.
-
Laura sjajno slika - nastavi Fay. - Portretirala me.
-
Doista? - Juan se opet raspoložo. - Moram vidjeti tu sliku.
Nije ništa osobito - primijeti Laura. - Ali slika se sviđala Fay pa sam joj je poklonila. Juan, molim te, ne spominji pred ocem jahanje na planinu. Doista se ne treba uzbuđivati zbog toga. Fay ima potpuno pravo. Uz to me ljudi poznaju i ništa loše mi se ne može dogoditi. Nisam više dijete. Upravo se i radi o tome da viši nisi dijete. Trebala bi se češće sjetiti toga.
Laura je ustanovila da Fay svakim danom postaje sve ljepša. Divno joj je pristajala suncem upaljenu kožu koja je još više isticala glumičinu plavu, svilenkastu kosu. Kad bi njih četvero izlazilo zajedno, činilo se kao da se Juan ne može prestali diviti njezinoj ljepoti. Fay se ponašala poput prave filmske glumice. Neprekidno je mijenjala odjeću. Za zajutrak bi odjenula svijetloplavo svileno odijelo. u podne nešto od bijela ili šarena platna, a kad bi Juan poslijepodne dolazio po nju, pojavila bi se u otmjenoj haljini za koktel ili u dugoj večernjoj, ovisno o tome kako i gdje su namjeravali provesti veće. Fay bijaše doista vrlo ženstvena i zavodljiva. Laura se pitala kako bi joj neki muškarac uopće mogao odoljeti. A Juan bijaše stopostotni muškarac. Fay ga ni trenutak nije ispuštala iz vida, tražila je neprekidno njegovu blizinu. Dickov komad trebalo je u jesen izvesti u Londonu. Preostalo je da obradi još nekoliko prizora, a neke od njih i ponovno napiše. Krajem tjedna je Laura sišla mnogo ranije na objed. Njezin je otac sjedio sam na terasi. Richard i Fay odvezli su se u Las Palmas želeći nabaviti neke stvari. Mala moja, postaješ svakim danom sve ljepša - pohvali je Dick. Dražesna si s tom vrpcom u kosi. Laura je upravo oprala kosu pa joj je sada vlažno sjala na suncu. Imam previše kose. Potrebna je cijela vječnost prije nego se posuši. Morat čuje podšišati. -
Nemoj se usuditi! U tom slučaju više nećeš biti moja kćerka.
Laura se nasmiješi i položi mu ruku oko ramena. Nije li divno kako su se Fay i Richard saživjeli ovdje? Bit će vrlo tiho, kad nas napuste. Hoćeš ii poći s njima i ostati neko vrijeme u Londonu? Tamo imam prijatelje koji će te rado prihvatiti, koliko god dugo želiš ostati. -
Oh, London!
Nije baš bilo pošteno od mene zadržati te ovdje. Zapravo si trebala upoznati svijet. Laura se prisjeti velikog, uzbuđujućeg grada punog svjetla, balova, kazališta i modnih revija. Sjeti se i regata na Temzi, te visokih, plavokosih muškaraca. Muškaraca poput Richarda. Oče - reče nježno - ne bi li i ti rado otputovao u London? Zamisli kako bi lijepo bilo, ako bi prisustvovao premijeri svog komada. To si dužan svojoj publici, ne misliš li to i ti? Dick dohvati njezinu ruku. Rado bih odletio onamo na premijeru i vratio se odmah idućeg dana. Ovdje je tako lijepo raditi. Nema napetosti i buke. Ljetnje noći na terasi su predivne. Nigdje nema toliko dobrih ideja. Uz to je premijera u jesen, a tada je u Londonu obično vrlo neugodno. Nećeš se ljutiti, ako sama otputujem onamo? -
Dakako da neću.
Laurin je glas zvučao veselo. -
Zaista mi to dopuštaš?
Dakako! Ali bit će ti potrebna topla odjeća.
Klima u Engleskoj razlikuje se od ove. - Oče, pređi van si! - Laura se sagne i poljubi ga. Fay i Richard vratili su se na večeru. Bijahu natovareni paketima. Činilo se kao daje Fay iznenada došla do mnogo novca. Nakon večere Dick i Richard odigrali su partiju šaha, a Fay je povela Lauru u svoju sobu kako bi joj pokazala što je kupila. -
To je za vas - rekla je i pružila Lauri paketić.
-
Za mene? Zašto? - iznenadi se ova.
-
Zašto? Jer ste uvijek tako dragi prema meni.
Laura porumeni. -
Doista?
-
Da, doista! Otvorite paketić!
U paketiću se nalazila večernja torbica izrađena od isprepletenih zlatnih niti. -
Vjerojatno je skupa. Potrošli ste previše novca na mene!
Nisam! Imam još nešto za vas. - Fay priđe pisaćem stolu pa izvadi ček. - To pripada vama. Prodala sam Juanu svoj portret. Dobit ćemo podijeliti. Kad je Juan ugledao sliku htio ju je imati. Željela sam mu je pokloniti, ali on je zahtijevao da plati za nju. Govorio je kako inače ne bi osjećao da mu slika pripada. Pristala sam, a on je bio vrlo sretan zbog toga i dobro mi je platio. - Razumijem. - Ali to zapravo nije bio slučaj. Laura nije mogla zamisliti zbog čega je Juan želio kupiti tu sliku. - Neću taj novac. Poklonila sam vam sliku, a ako ste je prodali to se tiče samo vas.
Fay je upitno pogleda. - Kako god želite. Moram priznati da novac nikada ne dolazi u loše vrijeme. Bilo bi mi ipak milije da smo ga podijelile. Zaista nećete? Pruži još jednom Lauri ček. - Ili se možda ljutite što sam sliku prodala Juanu? -
Zašto bih, slika je pripadala vama? Je li Juan rekao zašlo je
želi? Fay spremi ček u torbicu. Ne, ali meni je to potpuno jasno. - Okrene se, a na licu joj se pojavi porugljiv smiješak. - Želio je posjedovati moju sliku. U posljednje smo vrijeme bili vrlo često zajedno. Niste li to zapazili? Laura je pažljivo pogleda. Iznenada se Fay nasmije, priđe Lauri i zagrli je. A sve to mogu zahvaliti vama. Slika će ga neprestano podsjećati na mene, kad me više ne bude ovdje. A to je dobro. Dođite, pokazat ću vam što sam nabavila za vikend u Teneriffe. Dick ih nije pratio u Teneriffu. Bio je i odveć zaokupljen poslom. Ali odvezao ih je do luke. Juanova je jahta ležala u luci poput velikog, bijelog labuda. Dvojica mornara spustiše mostić i odnesoše prtljagu na jahtu. Uto se pojavio Juan odjeven u bijele hlače i plavi blazer s obiteljskim grbom na prsnom džepu. Lauri srce brže zakuca kad je i njoj poljubio ruku, kao što je to učinio i s Fay. Odabrala je jutros zelenu prozračnu haljinu od organdija. Smeđa joj je kosa sjala poput svile. Oko vrata stavila je zlatni lančić s medaljonom u kojem se nalazila slika njezine majke. Doimala se vrlo mladenački i zgodno.
Juan je zadržao na trenutak njezinu ruku u svojoj. Izgledaš poput proljetnog cvijeta - nasmiješio se. Zatim je pozdravio Dicka i Richarda. Dobro došli! Junu bijaše razočaran, kad mu je Dick objasnio da ili ne može pratili. Kakva šteta, ali nešto ćeš ipak popiti s nama i poželjeti nam sretan put. Laura je pomalo uzbuđeno ispijala svoje piče. Osjećala je da se nešto mijenja ti njezinom životu. Pričini joj se kao da je dosad živjela pomalo kao u snu. Nije znala mnogo o pravom životu. Bila je nalik pupoljku koji se sprema procvjetati. Otok bijaše lijep, ali to nije čitav svijet kojeg je trebalo upoznati. Željela je vidjeti i druge stvari, doživjeti nešto novo. Tko zna bude li se ikada više vratiti ovamo? Glava ju je boljela od toliko razmišljanja. Stoga se ispričala i pošla u svoju kabinu. Nakon osvježavajuće kupke osjećala se mnogo bolje. Odjenula je narančastu pamučnu haljinu i obula bijele sandale na gole noge. U uskom hodniku srela je Fay. Glumica je izgledala očaravajuće u svom bijelom svilenom kostimu s bijelim turbanom na glavi. - Nije li sve to divno! - uzvikne Fay oduševljeno. - Silno se radujem upoznati otok. Juan i Richard stajali su u maloj blagovaonici i razgovarali. Bijaše
ugodno svježe, a vjetrić je prodirao kroz otvorene okrugle prozore. Kasnije su se odmarali ležeći na ugodnim ležaljkama. Drijemali su i osluškivali tihu glazbu s radija. Oko četiri sata uplovili su u luku Santa Cruz. Za razliku od Las Palmasa, grad se pružao odmah uz luku pa nije trebalo ići daleko do središta. Trgovina, u kojoj je Laura željela kupili ocu stalak za knjige, nalazila se u Callc del Castollo, glavnoj ulici Santa Cruza. Stalak je očigledno bio prodan, jer ga Laura nije vidjela u izlogu. Ali nakon kratkog razgovora s Juanom, vlasnik trgovine se nasmiješio i nestao na trenutak. Vratio se i donio stalak. Nije li predivan, gospođice? -obratio se Lauri. - Toliko vam se sviđao da sam ga spremio za vas. Laura se nasmiješi oduševljeno. -
Kako lijepo od vas! Koliko sam vam dužna?
Poče prekapati po torbici pa nije zapazila pogled kojeg su izmijenili Juan i vlasnik trgovine. Kad je ovaj naveo cijenu, Laura se iznenadi. -
Spustili ste cijenu? Znam da je ranije bila viša.
Čovjek slegne ramenima. Ta je cijena samo za vas, gospođice! Prepoznali ste ljepotu tog stalka. A uz to on je namijenjen vašem ocu. To je nešto posebno, zar ne?
Laura mu veselo pruži novac, a Fay i Richard se značajno pogledaše. - Tako, sada imaš svoj stalak! - Juan pogleda sretno Laurino lice. -Ono što volim na tebi je tvoja neskrivena radost zbog malih stvari. -
Juan, ne rugaj mi se! Zacijelo vjeruješ da sam užasno naivna.
Krenuše dalje u šetnju. Fay se trudila biti neprekidno uz Juana, tako da su Richard i Laura hodali iza njih. Na večer vratili su se na jahtu. Kasnije su se još jednom iskrcali na obalu. Posjetili su otmjeni noćni bar i tamo prisustvovali nastupu plesača flamenga. Laura je sve to doživjela već i prije, ali nikada u društvu nekoga poput Richarda. I tako je bilo posve prirodno da je prilikom plovidbe natrag na jahtu naslonila glavu na njegovo rame. A kad je okrenuo njezino lice prema sebi i lagano je poljubio, nije se branila. Drugog jutra je Juan rano napustio jahtu, tek što su uplovili u luku Teneriffe. Imao je posla na kopnu. Richard je sišao u kotlovnicu koja gaje zanimala, a obje su žene ostale ležati na palubi. -Laura, udvara li vam Richard? - zapita iznenada Fay. Bi li vas to ljutilo? - zanimala se Laura, osjetivši da je porumenjela. Doista ne bi - nasmije se glumica. - Kakve muškarce zapravo volite? Engleze ili Španjolce? Nisam srela mnogo Engleza pa ne znam razliku. Ali što je s vama, Fay?
-
Engleze poznam i predobro, a Juan mi se sviđa.
Svima se on sviđa. Mislim da se nekome, tko dolazi iz Londona, naš život na otoku mora činiti vrlo skučenim. Ovdje se osjećam sjajno. Ne bih mogla zamisliti ništa ljepše nego živjeti na otoku u sretnom braku. -
S Juanom?
A s kim drugim? Vjerujem da ga moja plava kosa privlači, stoga što su ovdje sve žene crnokose. -
Je li vam to rekao?
Još uvijek vrlo suzdržan, ali mi neće moći dugo odoljeti. Žena to osjeća. Znam da ga uzbuđujem. Uskoro ću ga uspjeti osvojiti. Moram samo čekati strpljivo. Lauru je iznenada zaboljela glava. Zašto je bila tako uznemirena? Zašto joj se Fay činila poput kukavičjeg jajeta u tuđem gnijezdu? Pogleda na sat pa se vrati u svoju kabinu. Htjela je staviti hladan oblog na glavu, ali to joj nije koristilo. Nije mogla ostati nepomično ležati. Ponovno se popela na palubu i naslonila se na ogradu palube, zatvorivši oči. -
Tako sama? Gdje su drugi?
Laura se okrene prema Juanu. -
Richard je u kotlovnici, a Fay se sunča. Čekali smo te.
Juan je upitno pogleda.
Juan je upitno pogleda. -
Loše izgledaš. Sunce? Glavobolja?
Ponašaš se poput oca. Uvijek si zabrinut za mene - prisili se nasmiješiti Laura. Dick mi je ispričao da namjeravaš otputovati u London s vašim gostima. Što ćeš tamo? To je divna prilika ostvariti ono što oduvijek želim. Vidjeti kako žive drugi ljudi. Otac je pristao. Zašto si onda tako zabrinuta? Trebala bi se radovati. — Juan stisne oči. - Nisi baš odveć oduševljena time. -
Jesam, i vrlo se radujem — nasmije se Laura.
Nešto te ipak zabrinjava? Kao da se plašiš da bi taj san mogao nestati kad se probudiš. Nije li tako? -
Moglo bi biti.
-
Zanima me što će od tebe učiniti život u Londonu.
Nije li Juanov glas zvučio tužno? -
Zašto misliš da ću se promijeniti?
To će se dogoditi u svakom slučaju. Već kroz to kratko vrijeme otkako Richard boravi na otoku, izmijenila si se. Sviđa li ti se Richard? -
Dakako! Ali draga je i Fay. Tebi nije?
Juan se okrene od nje.
Nisam razmišljao o tome. Ali sada dosta. - Odmahne rukom. Mislim ono isto što i tvoj otac. Bit će dobro za tebe provesti neko vrijeme u Londonu. Možda ću i ja doći na premijeru Dickova komada. Doći ćeš u London? Već se sada radujem što ćemo se tamo sresti - reče ona uzbuđeno. Možda će se kod tebe do tog vremena mnogo toga promijeniti. Ali sad ćemo uživati u današnjem danu. Posjetit ćemo El Teide. Moramo našim gostima predstaviti najvišu planinu otoka. Nakon doručka krenuli su automobilom zavojitim putem uzbrdo. Nakon nekog vremena prešli su na žičaru koja je vodila do samog vrha. Odavde se pružao predivan pogled. Juanova jahta u luci činila se poput igračke. Popili su vino u malom baru tik uz vulkanski krater, a zatim su se vratili u luku. Dani su brzo prolazili. Jednom poslijepodneva je Laura htjela pokazati Richardu svoju najmiliju plažu. Pripadala je Juanu i bila dakako neposječena. Evita im je ponovno pripremila košaricu s jelom. Laura je vozila automobil, a Richard je zapita: -
Je li vam dosadila plaža Las Palmasa?
— Nije, ali željela bih vam pokazati zaljev gdje se doista nesmetano možemo kupati. Pripada Juanu. -
Nije li to opasno?
-
Zašto? - Laura ga je krivo razumjela pa je pocrvenjela.
-
Možda su se Fay i Juan također sjetili toga.
-
Zasigurno nisu!
-
Kako možete biti tako sigurni?
-
Juan je Španjolac i vrlo je suzdržan. Nikada to ne bi učinio.
Je li istina da u Španjolskoj zaručnici mogu razgovarti samo posredstvom svojih roditelja? To ponegdje još postoji. Juan mora misliti na svoj položaj. Kako je on nositelj obiteljskog naslova, svi će pozorno promatrati koga će odabrati za zaručnicu. Richard zazvižduka kroz zube. A što bi njegova obitelj mislila o ženi kojoj on upravo udvara, a koja će uskoro postati na pozornici moja žena? O Fay? - zapita Laura oprezno. - Poznate je bolje od mene. Stoga neću govoriti o tome. Laura, doista ste fina djevojka. Nimalo zlobna ni porugljiva. Kako vam je uspjelo ostati takovom? Najveći sam dio života provela uz svog konja i svoje slikanje pa nisam stekla iskustva na drugom području. Ali ne bojte se, vjerojatno, i ja imam crnih mrlja koje još ni sama ne nazirem. Sjajni ste! Moja draga, stara majka u Engleskoj bila bi oduševljena kad bi znala da imam takvu prijateljicu.
Vaša dobra, stara majka -nasmije se Laura - imala bi zacijelo silnu glavobolju, ako bi razmišljala o svim vašim prijateljicama. Uto su se dovezli do uvale. Ostavili su košaricu u sjeni visokih stabala pa sišli do plaže. Richard bijaše oduševljen idiličnim zaljevom. -
Predivno! Je li ovo jedini put kojim se može spustiti do obale?
— Da, ovdje možemo u miru plivati i roniti. Nema stijena u moru. A tamo straga je špilja u kojoj se možemo preodjenuti. —
Presvući ću se iza grmlja — reče on.
Kad se Laura ponovno pojavila, Richard je već plivao. Voda bijaše divno osvježujuća. Richard brzo dopliva do nje. Vrtjeli su se po vodi nestašno poput dupina, zaranjali i utrkivali se, sve dok nisu izašli iz mora držeći se za ruke. Richard je zatim otvorio bocu vina pa su jeli i pili. Nakon toga legli su u sjenu jedno pored drugoga. Laura se probudila nakon nekog vremena, okrenula se na stranu i zapazila da Richard spava. Smiješio se u snu, a Laura se iznenada nagnula nad njega i nježno mu poljubila obraz. Istog je trenutka otvorio oči i privukao je k sebi... Usne su im se našle blizu. Laura je samo trenutak oklijevala. Njegov poljubac bijaše nježan, ali tad ju je polagano okrenuo na leđa i počeo je ljubiti strastvenije. Isprva je uzvraćala njegove poljupce, tjerana nekom neobjašnjivom žudnjom. Šaptao je njezino ime i grlo je sve strastvenije.
Lauru iznenada obuzme strah pa se poče braniti, gurajući ga od sebe. Oslobodi se i odmakne se od njega. Polagano se smirila ali bila je neraspoložena zbog svog ponašanja. Po prvi put, umalo što nije zbog dodira njegovih ruku, zaboravila svoje vlastito ja, žudeći da se potpuno izgubi u vrtlogu strasti. Iako je bila neiskusna, znala je da sama požuda ne može usrećiti čovjeka. Za to je bila potrebna ljubav. Richard joj, se samo sviđao. Odjednom Laura poskoči. Saznanje da ga je sama dovela na to osamljeno mjesto, pogodilo ju je više od samog doživljaja. Pogleda u Richardovo iznenađeno lice. - Što morate misliti o meni, jer sam vas dovela ovamo? Zaista to nisam učinila iz tog razloga. - Lice joj je gorjelo poput vatre. - Htjela sam vam samo pokazati plažu, jer je tako lijepa. Oprostite, ako ste stekli krivi utisak. Nisam vas željela zavesti... Potrajalo je neko vrijeme prije nego je Richard progovorio: Laura, nije potrebno da se toliko uzbuđujete. Ništa se nije dogodilo. Dobro vas poznam pa znam da vašem ponašanju nema prigovora. -Ali ja sam... To je bila moja krivnja. Dopustio sam da me osjećaji ponesu. Svaki muškarac izgubio bi glavu u vašem društvu. Nisam želio da se to dogodi, jednako kao ni vi. Barem zasad još ne...
-
Ne razumijem vas. Što to znači? Kako to mislite?
Richard ustane. Njegovo je lice iznenada bilo vrlo blijedo. Laura, vjerojatno znate da sam zaljubljen u vas. Rekao sam da ste djevojka kakvu bi poželjela moja majka. -
To je bila šala.
Ne baš. Kad sam ugledao nježan izraz u vašim očima, pomislio sam da i vi ljubite mene. Prestrašio sam vas. Znam da sam se prevario. Umjesto da sam vam dao vremena priviknuti se na misao da bismo se možda mogli ljubiti... Laura bijaše zbunjena. Nisam ni trenutak pomislila da sam ozbiljno zaljubljena u vas. Inače bih se ponašala drukčije. Ne bih vas dovela ovamo. -
Dakle, ne volite me?
Laura promisli trenutak. Morala je naći prave riječi da ga ne povrijedi. -
Vrlo vas volim... kao prijatelja. - Pruži mu ruku.
Laura, ne gledajte me tako milo, ako ne želite da vas istog trenutka otmem - nasmiješi se Richard. - Dobro, vratimo se kući. Pokupiše svoje stvari i krenuše do automobila. Laura se bijedno osjećala, dok joj se Richard veselo smiješio. Ne budite tako tužni! - Poljubi je lagano na čelo. - Napokon, jednom treba započeti s nekim muškarcem, zar ne? Lauru iznenadi promjena njegova ponašanja. Ako je bio povrijeđen,
dobro je to skrivao. Dakako, bio je glumac. Ipak je to mislio ozbiljno. Nije je želio posjedovati samo stoga što je to bila dobra prilika za seks. Bez sumnje, razmišljao je o zajedničkoj budućnosti. A doista je privlačan muškarac. Vjerojatno mislite da sam vrlo naivna - izjavi Laura iskreno zabrinuto. - Naivna i glupa. Richard dohvati njezinu ruku i pogleda joj u oči. Mislim da ste predivni, čisti i dragi. Ali sada zaboravimo što se zbilo. Započet ćemo iznova. -Sagnuo se i poljubi joj ruku. Sporazumni? Laura kimne. Naveče bijahu dogovoreni s Juanorn. Želio ih je odvesti u Španjolski klub. Dick se ispričao, morao je raditi. I Laura bi najradije ostala kod kuće, ali morala je krenuti s njima. Dva gospodina i jedna dama, ne bijaše ono pravo. Počela se odijevati bez velikog oduševljenja. Fay će se zasigurno ponovno pojaviti u nekoj novoj, skupocjenoj haljini. Juanov je automobil stigao i odveć rano. Fay je sišla prva. Doimala se nježnom u lepršavoj svijetlozelenoj haljini. Laura je stigla za njom. Bijaše svjesna zadivljenih Richardovih pogleda. U svojoj uskoj bijeloj haljini djelovala je vilo mladenački. Juan otvori vrata automobila i poljubi joj ruku. Nakon toga je sjela na stražnje sjedalo uz Richarda, nastojeći se raspoložiti. Izlaziti s Juanom predstavljalo je uvijek događaj. Dobivao je najbolji stol, a konobari su se veoma trudili oko njega.
Večera bijaše vrlo ukusna. Glazba je svirala za ples. Juan je pušio, dok su Fay i Richard plesali. Laura je zurila u svoju čašu s vinom. Zašto je bila tako nemirna? Zašto je sve djelovalo tako otužno? Ništa je nije moglo oduševiti. Čak ni putovanje u Englesku. A to bijaše ispunjenje njezina dugogodišnjeg sna. -
Zašto si tako tužna?
Laura zapazi Juanov sućutan pogled. Oprosti, Juane! Zamislila sam se. Zapravo nisam tužna, već... Imam nekih problema. Promatram te već neko vrijeme. Za mlade je ljude uvijek zbunjujuće zaljubiti se. Ne boj se, uvjeravam te da Fay nema nikakvim namjera s Richardom. To je tvoj problem, zar ne? Laura se okrene prema plesnom podiju. -
Ne, to uopće nije tako! Prevario si se. Juan podigne obrve.
-
Doista? - Pogleda par koji je plesao. - Doista? - ponovi.
Da, varaš se... Oprosti što sam tako rastresena u tvom društvu. Iza mene je naporan dan, a ja sam pomalo umorna. Umorna? - ponovi Juan. - Ili nesretna? Zašto ne razgovaraš sa mnom o onome što te muči? Juan, to je nešto što moram riješiti sama. Nitko mi ne može pomoći, jer... jer već tako dugo sanjam o tome. A sad je to iznenada postala stvarnost? - Juan je oprezno nastavi ispitivati. - Ima li to neke veze s Londonom?
Laurini obrazi porumeniše. Na neki način ima. Postoje neke stvari koje čovjek mora sam otkriti, ako želi steći mir. To je istina. Zašto se plašiš napustiti svoje gnijezdo i odletjeti? Imaš sjajno obrazovanje i odgojena si u engleskom duhu. To bi ti trebalo pružiti sigurnost. - Nagne se prema njoj. - Glupo je što se toliko plašiš ljubavi - šapne. Laura se trgne i ljutito ga pogleda. -
Kao da te raduje što ću otići!
-
Sama si željela otići u Englesku.
-
Dakako! Odlazim vrlo rado onamo.
Evo odgovor na tvoje probleme - čudno se nasmiješi Juan. — Dakle, sve je u redu. - Ugasi cigaru. - Sad možeš opet biti dobre volje i plesati sa mnom. Poput svih Španjolaca i on je izvrsno plesao. Laura, pak, kretala se potpuno mehanički, iako je glazba svirala vatreni tango. - Još si umorna? — zapita tiho Juan. - Plešeš tako loše kao još nikda. Očigledno si provela naporno poslijepodne. Gdje si bila? -
Na pikniku - odgovori kratko Laura.
-
Vjerojatno si sama ispraznila Evitinu košaru.
-
Kako to sama? Bila sam s Richardom. Pomalo smo ludovali.
Doista? A što to znači? -Njegov je glas iznenada zvučao hrapavo. - Što podrazumijevaš pod tim?
Iznenada osjeti da se Juan oneraspoložio. Prisjeti se da mu se to kao konzervativnom Španjolcu ne sviđa. - Sve bijaše potpuno nevino - objasni mu. Nije je pogledao. Njegov pogled odluta do para koji je plesao u njihovoj blizini. Laura pomisli da je promatrao glumičinu plavu kosu. Ali zapravo se u njegovom pogledu zrcalio bijes, dok je gledao u Richarda. Idući dani prolazili su bez osobitih događaja. Laura je pomagala u kući ili jahala na svom konju okolicom u potrazi za nekim lijepim motivom. Jednog je dana sjedila iza kuće u sjeni i iz sjećanja slikala Richardovu glavu. -
Sviđa li vam se? - zapitala ga je kasnije, kad su se sreli.
-
Vrlo! Ali izgledam li doista tako zgodno ili ste mi polaskali?
Daj da vidim! - zatraži Fay. -Nije loša. Laura, nemojte mu je pokloniti! Neka je plati. Jednog ćete dana biti vrlo slavni. Upravo im je tog trenutka prišao Dick. Pogledaj što je tvoja talentirana kćerka naslikala - pozove ga Fay. - Počinje slikati portrete. Dick se nasmiješi. -
Laura, usudila si se prihvatiti portreta?
-
Oče, to nije neko umjetničko djelo.
-
Rekao bih da imaš osjećaj za lica - reče otac, promatrajući sliku.
- Ne bi li željela studirati slikarstvo i baviti se time? -
Misliš da sam dovoljno dobra za to?
-
Mislim!
Sjajna je! - za vikne oduševljeno Richard. - Siguran sam daje čeka velika budućnost. Laura, morate studirati! Ponosan sam što sam jedan od vaših prvih modela. Svi se nasmijaše. Uto se pred kuću dovezao automobil. Bio je to Juan. Što je to? - zapita živahno, kad im je prišao. - Novi portret? Smijem li ga vidjeti? Neko je vrijeme promatrao sliku. -
Dakle? - zapita Richard.
Dick, tvoja je kćerka vrlo talentirana. Slika je izvanredna. Predlažem da priredimo izložbu njezinih slika. Dick kimne. To je dobra zamiso. Ali za to još ima vremena. Smijem li vas sada pozvati na objed, inače ćemo naljutiti Evitu. Juane, već sam pomislio da nećeš doći. Inače uvijek imamo vremena za aperitiv. Dok su odlazili u blagavaonicu, Juan je objašnjavao zašto je zakasnio. Zatim se ponovno vrati na izložbu. Očigledno je to mislio ozbiljno, a Laura se prestraši. Nije još bila spremna za to. Uto jc Richard zapita koliko traži za sliku. - Uzmite je u znak prijateljstva - odgovori Laura jednostavno. - Vrlo si nadarena umjetnica - upozori je Juan. - Svi znamo da ce tvoje slike jednog dana vrijediti mnogo.
Velika je razlika, slikam li nešto zbog toga što me veseli ili jer je to netko naručio. Tko zna, možda se moj talent može razviti samo na ovom otoku, a potpuno zahiriti kad stignem u Englesku. Moguće je izgubiti mnogo dobrih i loših osobina kad čovjek stigne u stranu zemlju, ali zacijelo ne i prirođeni talent - upozori je Juan. Laura pogleda oca kao da traži pomoć od njega. Ali Dick joj samo namigne. Juan ima pravo, mala moja! Čini se daje u ovoj obitelji talent nešto nasljedno. Ne možeš ga izgubiti, ni kad promijeniš okolicu. Laura podigne bradu. Iznenada se naljutila. Ova dvojica muškaraca, koji su joj toliko značili, opet su pokušali donositi odluke umjesto nje. Kao daje mala djevojčica! Oče, nisam više dijete. Otići ću u London kako bih se zabavljala. Neću primati narudžbe i neću raditi za novac. Jedna slavna osoba u obitelji je dovoljna. Dobro ćete se zabavljati! -zavikne veselo Richard. - Nećete se moći spasiti od poziva. Fay je šutjela promatrajući pozorno Juanovo lice. On se obrati Lauri: - Talent se ne može zatomiti. Pođi mirno u Englesku. Tamo ćeš pronaći mnogo toga što ćeš htjeti naslikati. Kladim se da tvoji kistovi neće dugo ostati suhi.
Poslijepodne su se Fay i Juan namjeravali odvesti u Las Palmas. Dok se Fay pošla preodjenuli, Juan i Laura razgovarali su u predvorju. Za vrijeme objeda spomenula si da nećeš primati narudžbe za slikanje. Misliš li to ozbiljno? Ako je to tako, možda sam zakasnio sa svojom molbom. Ili tvoji prijatelji nisu uključeni u to tvoje odbijanje slikanja za novac? Laura bijaše iznenađena njegovim riječima, ali se morala nasmiješiti. -
Ne pričaj mi da bih trebala tebe naslikati?
Juan je nježno pogleda. Želio bih da naslikaš baku. Ima mnogo portreta iz mlađih dana, ali nijedan otkako je ostarila. Bi li to učinila za mene? -
Želiš da portretiram tvoju baku? Markizu? - iznenadi se Laura.
se.
Baka bi bila oduševljena. Vidjela je sliku moje kuče i oduševila
Juane, molim... - Laura podigne ruku. - Nije isto slikam li jer to želim, ili stoga što sam dobila narudžbu. Nisam opet tako nadarena. Slikanje je moj hobi. Šareni snovi na platnu i ništa više. Sanjaš predivno! — nasmiješi se Juan. - Vrlo si skromna, iako si tako nadarena. - Svi mogu slikati, ako to žele -objasni mu Laura. - Nisam imala drugog posla pa sam to pokušala. Priznajem, rado bih postala slikarica. Ali ne smijem se precijeniti. To doista ne činiš. Nisam tako sigurna jesam li nadarena.
- Znam jedino da moram slikali. To je nešto što ne mogu činili za novac. Toliko sam se nadao -uzdahne Juan. - Pa dobro, nećemo to više spominjati. Nakloni se pa krene predvorjem. Laura je trenutak neodlučno zastala, ne znajući bi li potrčala za njim ili krenula u svoju sobu. Izraz razočaranja na njegovu licu duboko ju je pogodio. Juane, molim te! - reče brzo i stane pred njega. - Ako ti je to toliko važno, dakako da ću naslikati tvoju baku. -
Doista?
-
Uz jedan uvjet - neće biti plaćanja. Bit će to dar.
A ja ne želim dar. - Nježno je gurne na stranu, ali Laura mu ponovno stane na put. -
To mora biti dar! Zar ne razumiješ da ne mogu slikati za novac?
Ne, to ne razumijem. Zamolio sam te za taj portret. Želim ga. Čovjek ne moli za darove. Pa dobro, neka bude kako želiš. Platiti ćeš mi jednu pezetu... - ni manje ni više. -
Pezetu? Jesi li poludjela?
To je moja cijena. Pezetu, ili neće biti portreta. Ako si pravi gospodin, prihvatit ćeš moju ponudu - zatraži Laura odlučnim glasom. Juan ju je iznenađeno promatran. a zatim se glasno nasmija. - Pa dobro. Vozit ću te svakog jutra do bake i vratiti te u podne.
-
To doista nije potrebno, ja...
On odlučno odmahne. Nema prosvjeda. Tako, sada smo sve dogovorili. Zbogom, mala moja! Brzo je izašao iz kuće. Nije joj zahvalio, već ju je jednostavno ostavio stajati, pomisli Laura. Je li bio toliko zaokupljen s Fay da je zaboravio staru prisnost koja je vladala među njima? Ta pomisao je ražalosti više nego je očekivala. U njoj se rodi osjećaj izgubljenosti, kao tada kad je izgubila majku. Na stubama je srela Fay odjevenu u svileni kostim boje šampanjca. Bila je sjajno raspoložena i djelovala vrlo ženstveno. Laura pomisli da bi Fay učinila sve kako bi osvojila Juana. Čeka li me Juan u predvorju ili kod automobila? Znam da mrzi čekati. -
Krenuo je do automobila -promrmljala je Laura. - Dobru zabavu!
Hvala, i vama... - Okružena oblakom skupocjena parfema, Fay siđe niza stube. Richard i Laura jahali su okolicom. Laura, zašto zapravo odlazite u London? - raspitivao se Richard. - Čini se kao da pripadate ovom otoku. Potreban vam je taj zrak, to svjetlo, kako biste se mogli razvijati.
Samo stoga što sam slučajno odrasla ovdje? Ne zaboravite da sam Engleskinja. Moj će otac vjerojatno zauvijek ostati ovdje, ali za mene se to ne može tvrditi. Laura pogleda Richarda. Bio je doista vrlo privlačan. Toliko različit od muškaraca na otoku. Uto mimo njih prođe žena vodeći natovarenog magarca. -
Dobar dan, Laura? – dovikne veselo.
-
Zdravo, Francesca! - odgovori Laura.
-
Laura, ovdje vas svi vole. Privlačite ljude.
Poznaju me od djetinjstva. Dođite, pokazat ču vam gdje Francesca stanuje. Privezaše konje za stablo pa krenuše uzbrdo držeći se za ruke. Francesca živi u jednom od stanova u špilji. Nije to tako primitivno kako zvuči. Izdubili su tri prostorije u stijeni, a pred ulazom cvjeta najljepše cvijeće koje možete zamisliti. Bilo bi predivno živjeti s nekim poput vas na taj način - primijeti Richard. - Mogu razumijeti vašeg oca što voli ovaj otok. Tu tišinu i to prostranstvo. Laura sjedne na travu. Odmorit ćemo se trenutak. Richard legne na leđa pa pogleda Lauru koja je sjedila uz njega, obavivši rukama koljena. Osjeti njegov pogled, a srce joj brže zakuca. Osjećala se starijom i zrelijom otkako je upoznala Richarda. Znala je da bi je strast mogla odvesti na krivi put.
Tjelesna privlačnost prošla bi i od već brzo. Ako bi se zaljubila i predala nekom muškarcu, tada bi taj osjećaj morao biti pun snage i vrlo trajan. Počela je shvaćati da takva veza nije smjela biti nešto prolazno, barem ne za nju. Idućeg jutra se Laura odjenula za posjet markizi. Učinila je to vrlo pažljivo, a Juan joj se divio zbog toga. Dugo je stajao pred njom promatrajući je u njezinoj bijeloj haljini bez rukava. Nije mogao odvojiti pogled od Laurina lica ispod slamnatog šešira široka oboda. Nije ništa rekao, već ju je odveo do automobila. Tijekom vožnje izmijenili su jedva koju riječ. Iza Las Palmasa skrenuli su s glavne ceste na uzak seoski put, koji je vodio u planine. Laura već dugo nije bila ovdje. Markiza je vodila vrlo povučen život. Uz to je prije kraćeg vemena boravila nekoliko mjeseci kod rođaka na kopnu. Vila je pregrađena i potpuno obnovljena. Nećeš je prepoznati govorio je Juan. - Mislim da stariji čovjek ne mora biti okružen samo sjećanjima na bivša vremena. Ostaje mlađi ako se njegova okolina pomlađuje s vremena na vrijeme. - Okrene na trenutak glavu prema Lauri želeći vidjeti što ona misli o tome. Laura kimne. Slagala se s njim. Baka se isprva žestoko bunila - nastavi Juan. - Ali sada je zadovoljna. Sretna je što će njezin portret naslikati mlada slikarica, jer će ta slika dobro odgovarati novom ozračju.
-
Baka zna zašto dolazimo?
Dakako! Zanima me kako će li se sviđati preuređena vila. Tvoj sud mi je vrlo važan. Laura pogleda prema dolini. Uvijek, ponovno, očaravala bi je ljepota otoka. Pod njima je ležao Las Palmas prostirući se oko zaljeva. Vili Faustino divila sam se kao dijete - primijeti Laura. - Kad sam prvi put bila tamo, povjerovala sam da u parku žive bića iz bajke. Veselo se nasmije. - A to sam mislila i o tvojoj kući. Juan na trenutak okrene glavu prema njoj. U nekim kućama i vrtovima i žive bića iz bajke. I ti si neka vrst vile... ili nešto slično. - Nasmije se. - Laura, vrlo mi je važno saznati sviđa li ti se ta kuća. Tijekom razgovora počeo je pomalo nestajati nevidljivi zid među njima. Činilo se da su ponovno stekli međusobno povjerenje. Iznenada ga Laura zapita pomalo porugljivo: Ponekad se pitam kako ćeš se ponašati prema svojoj budućoj ženi? Juan je nije pogledao. Znaš da smo mi Španjolci prilično strastveni. Stoga naše žene nemaju razloga žaliti se. - Baš zbog toga! Strast znači i ljubomoru, želju za vladanjem, nasilje! Juan se trgne, a zatim se nasmiješi. Razmišljaš dakle o braku. Hladan, plavokosi Englez prodro je u tvoje snove. Počinješ zaboravljati bajke u mom španjolskom vrtu.
Kakva glupost! To sve nema ni najmanju vezu s Richardom. Ali kako je s tobom i Fay? Ona je također plavokosa. Često ste zajedno. Nadala se da se Juan neće naljutiti na nju. Čak ni pred najbližim prijateljima nije govorio o svom privatnom životu. .
- Vjeruješ da i ja razmišljam o braku?
-
Ne znam. To je bila samo pomisao.
Da sam se oženio svakom ženom s kojom sam češće boravio u društvu, imao bih već cijeli harem. Ne, kod mene to nije kao kod tebe. Muškarac sam i uz to mnogo stariji od tebe. -
Fay je vrlo lijepa žena.
-
Opazio sam. Misliš li da ta ljepota jamči dobar brak?
Laura je oklijevala. Rekla bih da ljepota pomaže privezati nekoga uza se. Prvenstveno osobu koju ljubiš. -
Bi li mi savjetovala oženiti se s Fay?
Dakako da ne bih! - naljuti se Laura. Teško joj bijaše sakriti svoje neraspoloženje. - To nisam rekla. Ne, nisi! - potvrdi Juan hladno. - Nadam se da nisi rekla da se namjeravaš udati za Richarda. Ili? Pokušavala se prilagoditi njegovom hladnom glasu. - uopće se neću udavati, još dugo ne! Želim poći u London. To dobro znaš. Htjela bih doživjeti taj najuzbudljiviji grad na svijetu.
- Mala moja, nadam se da ćeš se dobro zabavljati u tom tako uzbudljivom gradu — primijeti Juan, a glas mu je zvučio nekako tužno. Ponovno su zašutjeli. Laura se s tugom sjedala kako se toplina njihova prijateljstva pomalo gubi. Među njima je zavladala neka ćudna napetost. Uto stigoše do vile. Juan je vozio kroz aleju predivnih stabala do ograde od kovana željeza. Vrata su vodila u popločeno dvorište oblika potkove, okružene s obje strane krilima kuče. Prozori bijahu ogromni, a sada su ih još i povećali. Terasa je vodila oko cijele kuće, a po njezinoj ogradi penjalo se cvijeće svih boja. Usred dvorišta prskao je vodoskok, a svud uokolo stajali su zemljani lonci najrazličitijih oblika, puni cvijeća. Neki su služili i kao pojilišta pticama. Zrake sunca davale su svemu tome bajkovitu ljepotu. Juan otvori Lauri vrata automobila. Kako je sve to divno? -Oduševila se Laura. — Zaboravila sam da je ovo kuća iz bajke. Lijepo je da i ti to misliš. Ovo i ja osjećam svaki put kad dođem ovamo. Uhvati je pod ruku i povede do velikih hrastovih vrata. Ušli su u dvoranu iz koje su s druge strane vodila vrata na terasu. Na mramornom podu bili su skupocjeni sagovi, a sa stropa visio je predivni kristalni luster. Sve je odavalo veliko bogatstvo i odabran ukus.— Kako ti se sviđa? — zapita Juan. Laura oduševljeno uzdahne.
Iznenađujuće... Sve je tako svježe, a ne izgleda novo. Kao da je proljetna kiša oprala stare stvari. -
Ne misliš li da je trebalo sve urediti suvremeno?
Ni govora! Baka se s pravom borila protiv toga. Sve je samo pomlađeno, a ona se zasigurno osjeća vrlo dobro. Hvala, mila moja! Drago mi je što tako misliš. Markiza de Cavanilles čekala ih je u salonu na prvom katu. Sjedila je uspravno na stolici uz prozor, otmjenošću koja je odavala staro španjolsko plemićko porijeklo. I ona bijaše šarmantna poput Juana, pristojna i vedra. Crnim je očima upitno promatrala Lauru. Juan joj poljubi ruku, a zatim oba obraza. I Laura je poljubila staru gospođu. Oko nje se širio fini miris ružina parfema. Bujna sijeda kosa uokvirivala je njezino usko lice. Samo kad se smiješila pojavile bi se staračke boriće oko usana, inače joj je koža bila glatka i nježna. Ponudili su im jutarnju čokoladu. Juan je popio šalicu, a zatim odmah izašao. Želio je razgovarati s obrtnicima koji su još uvijek radili u kući. Baka ga je pratila pogledom. - Nalik je svom djedu -ustanovi markiza. — Jednako je tak očaravajući. Moj je muž bio deset godina stariji od mene. Kad smo se vjenčali bila sam tako stara kao i ti sada. Zasigurno ste bili vrlo sretni u braku. -
Bila sam blažena. Da, uživala u ogromnoj sreći. Moja je
obitelj bila vrlo bogata pa sam se mogla udati za čovjeka koji mi je toliko mnogo značio. Zaljubila sam se u njega, čim sam ga ugledala.
Stoga ste i ostali tako mladi - primijeti Laura. - Raduje me što ću vas moći slikati. Oh, da, portret! Kako ćemo to izvesti? Mislim da ću ti svako jutro moći posvetiti dva sata. Je li to dostatno? Jest. Juan govori da će me ujutro dovesti ovamo, a u podne doći po mene. Markiza je pozorno promatrala mladu djevojku. Laura, nekako si uznemirena. Plašiš li me se? Uvjeravam te imam mnogo razumijevanja za slikarstvo. Čak i za suvremeno. Nadam se da me nećeš htjeti naslikati s dva nosa ili tri uha? Ne, ne, nisam baš tako suvremena! - nasmije se Laura. - Nadam se da vam Juan nije ispričao nešto slično. Crne markizine oči zasjaše. Ne brini, šalila sam se. Juan je rekao jedino da si vrlo nadarena. To mi je dosta. Razgovarale su zatim o haljinama i onome što je pokojni markiz osobito volio. Bijaše to lijepi japanski kimono od teške, šareno izvezene svile. Laura se za vrijeme razgovora ogledavala po sobi. Mogla bih vas slikati u tom kimonu. — Pogled joj se zaustavi na lijepoj sofi presvučenoj prugastim svilenim damastom. - Možda na toj sofi?
Zašto ne? - Markiza se nasmije. - Doduše malko sam se udebljala, ali to nije važno. Dobro, učinit ćemo to tako. A sada dosta o meni. Kako je tvoj otac, draga moja? Stara gospođa uživala je u tome da može s nekim brbljati i čut novosti. Pri tome je pažljivo promatrala Lauru, ustanovivši da je mlada Engleskinja očaravajuća. Nadala se da ju je Juan dobro pogledao. Raspitivala se i o drami Laurina oca. Juan se varao. Stara gospođa nije bila povučena, već je čak bila vrlo dobro obaviještena o svemu. Govorila je s mnogo smisla za šalu odogađajima u svijetu. Laura se smijala, a obje su se sjajno razumjele. Uto se Juan iznenada pojavio na vratima. —Sto vas je toliko nasmijalo? -
Laura mi je ispričala najnovije događaje.
A ti si ih zasigurno saznala već i prije - nasmije se Juan. -Priznaj, bako! Da! - kimne markiza. – Znam za tvoju pustolovinu s plavokosom glumicom. - Podigne ruku, kad je Juan želio nešto primijetiti. –Ta je Engleskinja gošća gospodina Whitneya, zar ne? Tako je! - Juan je prišao prozoru, a zatim se ponovno okrenuo. Odakle si to čula? - Lice mu bijaše u sjeni, a glas taman kao i uvijek, što je uzbudilo Lauru. Markiza nije obraćala pažnju na njegovo pitanje.
Zašto mi je ne predstaviš? Juan ravnodušno slegne ramenima. Posve iskreno, ne znam... Bojiš li se možda da to ovog puta mislim ozbiljno? -A je li to tako? - uzvrati suho markiza. - Je li moguće da su te očarali plava kosa i plave oči. -Kad joj Juan nije odgovorio, nastavi- - Ili ti je ipak milija posve mlada žena koju možeš osvojiti malo pomalo? Juan se veselo nakloni. Bako, činim što mogu! Vidjet ćeš što će se dogoditi. Obećajem ti da ćeš ostati u tijeku događaja. Stara gospođa nestrpljivo odmahne rukom: Zašto napokon ne zasnuješ obitelj? Negdje mora postojati mlada žena koja ti se sviđa. Zgodan si čovjek, privlačan i bogat. Posjeduješ nekoliko kuća koje čekaju samo na to da u njima živi obitelj. Da, mislim da si doista vrlo privlačan neženja. Juan se ponovno nakloni pred bakom i primijeti veselim glasom: Hvala ti na tvojim riječima. Ali vjerujem da sam privlačan neženja uglavnom zbog svog novca. -
Zar tako loše sudiš o svojim vrlinama?
Uopće ne! Ali kad čak i ti spominješ materijalna dobra, moram se pripaziti i nastojati sačuvati hladnu glavu. Markiza ga pogleda zgražavajući se tobože. - Ne šali se sa mnom! Ne možeš me prevariti. Iza tvoje hladnoće skriva se vulkan koji će se
jednog dana probuditi. I to kad sretneš pravu ženu. -
Rekla si vulkan? Taj se nije još probudio.
Kad se to dogodi, čuvaj se, jer ti neće uspjeti svladati svoju vatru. Nadam se da će uzrok tome biti dobra žena, a tada ćeš zaboraviti na svoj novac i sve ostalo. Predivno! Jedva mogu iščekati sresti ženu koja će probuditi usnuli vulkan u meni. - To je zvučilo pomalo porugljivo. Čini se ipak da ću se morati strpiti još neko vrijeme - reče stara gospođa. Ne želiš valjda da se oženim prvom ženom koju sretnem? Sjeti se stare pjesme: »Poslušaj svoje srce! Dok ono šuti, šuti i ti!« -
Šališ se, šališ! Ali to je samo izgovor - odvrati tvrdoglavo baka.
Tražiš previše. Dopusti da te upozorim: ni jedan muškarac nije tako savršen da može za sebe tražiti ono izvanredno i jedinstveno! Juan podigne ruku kao u obrani. -
Posljednji sam koji tvrdi za sebe daje savršen. - Pogleda baku.
Ali ne sumnjam ni trenutak da je djed mislio za tebe kako si najsavršenija od svih žena. Sada se i markiza morala nasmiješiti. Dobro je, predajem se! S tobom nije moguće ozbiljno razgovarati.
Juan pogleda na sat. Oprostit ćemo se. Laura se mora vratiti kući na objed. Jeste li se dogovorile? Jesmo. - Markiza mu ispriča što namjeravaju učiniti, a Juan kimne. Tijekom njihova razgovora Laura je pristojno šutjela. Juan joj je namignuo nekoliko puta. Vjerojatno nikada neće saznati koliko mu se divila. Možda se prebrzo odlučila za London? I sama se čudila tome što nije bila sigurna na kakav ga način voli. Željela je da Juan bude sretan i da se sve što bi ga moglo povrijediti, dogodi i njoj. Oprostili su se, a pred kućom je Juan položio ruku na njezin lakat i rekao: Kao umjetnica trebala bi se zapravo zanimali za slike na zidovima špilja. Ima ih ovdje u blizini. Otkrio sam ih još kao dijete. Dođi, otrčat ćemo onamo pa ću ti ih pokazati. Hoćeš li? -
To bi bilo predivno. Tako bih ih rado pogledala.
Juan je povede kroz vrt. Ulaz u špilju bijaše vrlo uzak. Juan se provukao prvi i pružio joj ruku jer je trebalo doskočiti dosta duboko. Nježno je uspravi na noge. Nekoliko trenutaka njegove su ruke ležale na Laurinim bokovima Zatim Juan upali džepnu svjetiljku i krene ispred nje uskim prolazom. Laura ga je slijedila. Iznenada posrne po neravnom tlu i krikne. Pala bi daje Juan nije brzo uhvatio. Trenutak ju je pritisnuo uza se.
Njegovo lice bijaše posve blizu, kad se sagnuo prema njoj. Pogledala je u njegove oči koje su je nekako čeznutljivo promatrale. Pričini se na trenutak kao daje želi poljubiti. Ali odmah zatim se trgnuo i nasmiješio joj se. - Je li sve u redu? Laura kimne. On je ispusti, ali je držeći za ruku povede dalje u dubinu špilje. Sve je mirisalo po vlažnoj zemlji, a tišina bijaše zastrašujuća. Sada je hodnik postao nešto viši tako da su se mogli uspraviti. Iznenada se nađoše u okrugloj prostoriji. Juan podigne svjetiljku. -
Evo slikarija!
Laura je zadivljeno promatrala slike na stijenama. -Predivno... Razmišljam kako bi to izgledalo na platnu. Ta djevojka koja mladiću na prijestolju pruža posudu... kako je predivna... -
Lijep su par!
On bi mogao biti princ - promrmlja Laura. - Pomalo ti je nalik. - A ja sam upravo pomislio da djevojka nalikuje tebi. - Juan se lagano odmakne od nje. - Izađimo! Ovdje ima još više slikarija koje ćemo razgledati drugi put. Danas nemamo vremena. To je iznenada zazvučilo nekako grubo. Ponovno je uhvati za ruku i poče vuči prema izlazu. Dodir tih ruku predstavljao je za nju nešto poput strujnog udara. Srce joj poče snažnije kucati. Nije znala je li to od brzog hodanja ili iznenadnog saznanja da ga ljubi. Da, ljubila je Juana!
Ljubav... Dah joj zastane, jer se prestrašila sama sebe. Nije vjerovala da će joj se to ikada dogoditi. I nikada ne bi povjerovala daje taj osjećaj bio tako divno uzbuđujući, a istodobno i zastrašujući. Zastrašujući, jer ga dosad nije poznavala. A istodobno ju je ispunio predivnom nježnošću. Pogleda sa strane Juana. Je li nešto zapazio? Vjerojatno nije. Ugasio je svjetiljku i spustio njezinu ruku. Popeo se iz špilje i pružio joj ruku kako bi je oprezno izvukao kroz uzak otvor. Juan očigledno nije slutio ništa o njezinim osjećajima. Bio je dobro raspoložen i pun prijateljskog razumijevanja dok ju je vodio do automobila. Laura umalo što nije počela prezirali samu sebe zbog otkrića svojih osjećaja. Noću je tužno plakala. Neprekidno je razmišljala o tome zašto i on nju ne ljubi. I zašto bijaše tako teško ljubiti nekoga tko ne ljubi tebe? Juan je drugog jutra stigao točno u dogovoreno vrijeme. Spremio je njezin slikarski pribor u automobil. Tijekom vožnje pričali su o nevažnim stvarima. Laura je nastojala slušati, ali je uhvatila uvijek ponovno samu sebe kako zuri odsutno kroz prozor. -
Slušaš li me uopće? - zapita Juan iznenada.
-
Dakako! — odgovori ona brzo.
-
Govorio sam o svojoj kući. Namjeravam preurediti i nju.
Laura nije znala što bi mu odgovorila. Da, htio je kuću urediti za svoju buduću zaručnicu. Zamisliti Fay u njegovoj kući, bijaše nešto stoje Laura mogla tek teško podnijeti. Najradije bi glasno zaplakala.
- Zanima me zašto si tako nepažljiva - predbaci joj Juan. -Na što misliš? Laura ga prestrašeno pogleda, plašeći se da bi mogao nešto naslutiti. - Žao mi je! -ispriča se. –Opet sa jednom sanjarila. Dobro je što ćeš obnoviti kuću. Želeći razgovarati o nečem drugom, zapita. Što ćeš raditi umeđuvremenu? Mislim dok ja budem slikala? - Moram još mnogo toga dogovoriti s radnicima koji rade u vrtu. Park iza vile još nije potpuno dovršen. Juan je odnio njezin pribor u markizin salon. Laura je trenutak zastala uz jedan od otvorenih prozora hodnika u prizemlju. Odlomila je grančicu jasmina i zatakla je za pojas. Tog je jutra odjenula ružičastu haljinu s nježnim bijelim prugama. Od istog materijala bijaše i bikini kojeg je nosila ispod haljine. Juan je već sve stavio na mjesto kad je ušla u salon. Upravo je pozdravljao baku. Kad mu je Laura prišla, izvukao je grančicu jasmina iz njenog pojasa i pomirisao je. - Ovo će me podsjećati na tebe nasmiješi se. Kad je Laura pocrvenjela, pogladio ju je lagano po obrazu i napustio sobu. Juan je tako drag - izjavi markiza. - Brine se za kuću, vrt i za moj novac. Upravo kao moj pokojni muž. Tako mogu bezbrižno živjeti. Zatim je baka sjela na malu sofu. Laura je namjesti i započne sa slikanjem. Markiza je tiho pričala o tome koliko je putovala sa svojim mužem. Na licu joj se pojavi sretan izraz kojeg je Laura željela prenijeti na sliku. Nakon nekog vremena Juan se vratio u sobu. Zastao je trenutak iza Laure i pogledao joj preko ramena. - Zgodno! - izjavi. Baka se doima tako sretnom. Doista to dobro radiš.
Prišao je baki i poljubio je. Laura osjeti nešto poput ljubomore. Poželi da Juan bude jednako tako nježan i prema njoj. Nakon što je završila sa slikanjem Juan je nije odmah odveo do automobila. Obišao je kuću i poveo je u park. -Idemo li još jednom do špilje? - zapita Laura. Bijaše joj vruće, a slikanje ju je iscrpilo. Htio bih ti pokazati što su danas dovršili. - Iza travnjaka Laura ugleda bazen pun bistre vode. Iznenađeno zastane. -
To je fantastično! - oduševi se. - Što markiza misli o tome?
Raduje se! To, dakako, nije namijenjeno njoj. Zna da sam to dao sagraditi za moje prijatelje i moju obitelj. - Dakle odlučio si se vjenčati? -zapita Laura, ne usudivši se pogledati ga. Juan se nasmije. Za to nije bila potrebna odluka, jer se oduvijek namjeravam oženiti. Nisam stvoren za to da živim sam. Uz to moram misliti i na nasljednika. Zahtijevaju to moji posjedi i kuče na otoku.Lauri je postalo užasno vruće. Voda bijaše i odveć primamljiva. Brzo raskopča haljinu. Okupat ču se! - dovikne Juanu. Bilo bi premalo tvrditi da se on iznenadio. Uhvati je brzo za ruku. - Jesi li poludjela? Posvuda uokolo su radnici. Dosta tih gluposti! Bikini baš nije bio kupaći kostim kakvog bi inače odjenula u njegovoj blizini. Ali neizmjerno je čeznula za hladnom vodom.
Usprkos toga što se bunio, zbacila je haljinu sa sebe. Juan je stajao pred njom raširivši oči. Promatrao je bez daha vitko, polugolo tijelo. Laura osjeti kako je zbog tog pogleda obuzima vrućina. Brzo potrči do ruba bazena i skoči u hladnu vodu. Juan bijesno stisne oči, pogledavši šestoricu radnika koji su zadivljeno promatrali Lauru. Ružičasti bikini je doista isticao njezino besprijekorno građeno tijelo. Da ju je Evita vidjela tog trenutka zasigurno više ne bi bila zabrinuta zbog Laurine mršavosti. Juan to nije mogao dulje podnijeti. Pogleda još jednom ljutito radnike, okrene se i pođe prema kući. Laura se nikada dosad nije osjećala tako bijedno. Sve je to započelo od onog trenutka kad je shvatila da je zaljubljena u Juana. Cijelog je života čeznula za tim da otputuje u London, a sada joj je iznenada postalo neizmjerno teško napustiti otok. Juan je svakog jutra dolazio po nju i vozio je do vile svoje bake. Laura mu je predložila da će se sama odvesti s očevim automobilom, ali on je to odbio oštro. - Želim biti siguran da ćeš dovršiti sliku prije nego otputuješ u London - upozoravao ju je. -Govoriš tako kao da namjeravam otići onamo zauvijek -odgovorila je Laura. - Pa to ce bit samo posjet. Tvoje riječi zvuče kao da te to putovanje iznenada više toliko ne raduje. Ne želiš li otići odavde? - zanimao se Juan. -
Dakako da hoću! - odvrati
Laura kratko. Ali zaboljela ju je pomisao da će se morati rastati od njega. - Kako dugo namjeravaš ostati u Londonu?
-Još ne znam. Vjerojatno ću se odvesti s Richardom i Fay. Juan nije rekao ništa na to. Laura se pitala zašto ju je uporno svakog dana vozio do bake. Za njega je to morao biti veliki gubitak vremena. Ponesi sutra svoj kupaći kostim. Onaj jednodjelni - govorio joj je, kad ju je u podne dovezao natrag kući. - Radnici su otišli. Možeš se kupati u miru. Drugog jutra Evita se ponovno naljutila na nju: Moraš više jesti. Mnogo radiš a naveče često izlaziš. Sinoć si se vratila vrlo kasno. Lauia je veselo pogledala vjernu kućanicu, stavljajući vrhnje u kavu. Izašla sam sa svojim engleskim prijateljima. Htjela bih znati što zapravo misliš pri tome - mrmljala je Evita. - Nemam ništa protiv tog glumca ali mislim da to nije društvo za tebe. Zašto ne? - Zapostavljaš najljepšeg i najuzbudljivijeg muškarca na otoku. I to stoga što se ne trudiš pokazati mu da ga voliš. Jednostavno si ga prepustila toj strankinji, toj pavokosoj... A mogla bi i sama postati markiza, umjesto što jednu slikaš... Zapravo je to tako, pomisli Laura. Zašto se ne trudim oko čovjeka koga ljubim? Ali nije to mogla. Znala je da bi to bilo beskorisno. Juan je sam odabrao ženu za sebe. A toj ženi nije bilo ime Laura Whitney... - Izgledaš poput svježeg jutra -pozdravi je Juan. Laurina haljina, crno bijelo prugasta, imala je veliki bijeli ovratnik. Sva nesretna pomisli da se Juan divi njezinoj odjeći, a ne njoj samoj.
- Ponijela sam kupaći kostim -reče mu. Tog je jutra vozio neopreznije nego inače. Jurio je, a Laura se neprekidno morala držati, jer je tako naglo ulazio u zavoje. Poslije slikanja Laura je krenula do bazena. Nadala se da će tu sresti Juana. A tad ga je ugledala. Umotan u kupači ogrtač ležao je na drugom kraju bazena i spavao. Laura se razodjene. Odabrala je bijeli jedno-djelni kupači kostim s kojim bi on bio zadovoljan. Brzo skoči u vodu. Činilo se da se Juan već okupao, jer mu je kosa bila vlažna. Ona razočarano zapliva nekoliko puta od jednog kraja bazena do drugoga. Juan se nije micao. Najradije bi ga poprskala. Vjerojatno je bio umoran od dugih noći provedenih s Fay. A rano ujutro već je dolazio po nju. Nakon četvrt sata popne se iz bazena. Umotala se u ručnik, dohvatila haljinu i potrčala prema kući da se preodjene. Kad se vratila do bazena zatekla je tamo Juana potpuno odjevenog. Veselo joj se nasmiješi. Bio je tako lijep da se Laura morala boriti protiv toga da mu potrči u zagrljaj. -
Jesi li se dobro naspavao? -zapita ga.
Juan podigne glavu, približavajući joj se izazovno polagano. Nisam spavao. Razmišljao sam. Namjerno je previdio njezino prisustvo. To ju je duboko povrijedilo pa ga poželi raniti tako kako je on ranio nju. - Gospodine markiže, bili ste dakle svjesno nepristojni prema svom gostu koga ste pozvali na plivanje. Je li i to dio stare Španjolske tradicije? Juan se na tren iznenadio. Zatim se naljutio. - Kako možeš govoriti o sebi kao o gostu? Ovdje si zapravo kod kuće. Nismo li se uvijek razumjeli i bez mnogo riječi, poštujući jedno drugo? - Oči mu zasjaše. - Odgovori mi!
Laura se prestrašeno povuče korak. Dakako... Zašto onda govoriš takve gluposti? Morao sam razmišljati o nečemu. Jesam li ikada bio nepristojan prema tebi? Laura spusti pogled. Stidjela se. Rijetko kada ga je vidjela tako bijesna. Zasigurno je razmišljao o Fay. Ubogi Juan... Bio je zaljubljen i stoga tako osjetljiv, jednako kao i ona. Ne, nikada! - odgovori. Juan joj priđe, podigne bradu i reče svojim promuklim glasom: Kako bih ikada mogao biti nepristojan prema mojoj Lauri? Nježno joj poljubi ruku. Nakon večere Dick i Richard odigrali su partiju šaha. Fay se povukla u svoju sobu, jer Juan te večeri nije imao vremena za nju. Laura, pak, krenula je do kuhinje i napunila košaru živežnim namirnicama. Ubrzo zatim napusti kuću. Jednom, dok je još bila dijete, iznenadila ju je oluja u planini. Sklonila se u špiljskoj kući stare Rosarie. Od tog vremena među njima je vladalo prijateljstvo. Još joj je i sada s vremena na vrijeme donosila voće, duhan i druge namirnice. Te divne ljetnje večeri zatekla je staru Rosariu, kojoj biješe preko - osamdeset godina, kako sjedi pred ulazom u špilju. Nakon što je spremila darove, starica sjedne uz djevojku. Promatrala je upitno Laurino lice. - Blijeda si. Strani te svijet mami, a ipak ti je žao napustiti otok. Pođi, dijete moje! Štitit će te naši španjolski običaji s kojima si odrasla. Pođi preko velike vode! Dok se vraćala kući Laura pomisli da je baš to bilo ono što je željela činiti. Skupiti iskustvo u svijetu, a zatim se vratiti na otok. Umalo što nije prečula približavanje automobila. Juan, prestrašio si me. Žao mi je! - reče Juan otvorivši vrata automobila.
- Što radiš vani u ovo doba? Ulazi! Posjetila sam staru prijateljicu u špiljama. Tako kasno? Pa da, kad je čovjek zaljubljen, zaboravlja na vrijeme. Jesi li zaljubljena? Ne znam što misliš. Kad mlada djevojka odlazi Rosarii zna se što čini. Ljubiš li Richarda? Neću odgovoriti na to. Užasan si, Juane! . Stoga što sam pogodio istinu? - Njegove oči zasjaše u potisnutom bijesu. - Kad se osjeća tako... -Prekine se. -
Nastavi, razumijet ču te!
Ništa se razumiješ! Kao Španjolac gledam prestrogo na to. Bolno je promatrati da žene svoju slobodu koriste tako loše i same sebe čine smiješnima. To nije istina - odvrati Laura mirno. - Činim samo ono što si ti činio kraj bazena. Razmišljam. Richard je zgodan, ali nisam zaljubljena u njega. Juan je pogleda sa strane, a ona gotovo tjelesno osjeti njegovo snažno isijavanje. Nije bilo čudo što se zaljubila u njega. Poludjela si za njim — ustanovi Juan. - Vjeruješ da sam mlada i glupa. Ali to nije istina. Muče me posve drugi problemi. Ne mislim da si glupa. Ipak sam zabrinut za tebe. Hajde, budimo ponovno prijatelji! - U redu, Juane! -
Hoćemo li naše prijateljstvo zalili časom vina?
Laura se nasmiješi, a on je odvoze do malog restorana u planini. Smjestili su se na terasi s pogledom na daleko more.
Nazdravili su jedno drugome i vrijeme je za Lauru proletjelo kao u snu. Što namjeravaš raditi u Londonu? -
Željela bih vidjeti sve ono što treba vidjeti.
-
A zatim?
-
Ne znam. To ću još odučiti.
-
Svima ćeš nam nedostajati.
Neko je vrijeme među njima vladala tišina. Zatim Laura progovri: -
Vjerojatno ćeš zauvijek ostati na otoku. To je tvoja domovina.
Da, moje je mjesto ovdje. Ali moglo bi se dogoditi i nešto nepredviđeno. S druge strane, pak, ovdje mnogo ljudi ovisi o meni. Laura bi ga rado zapitala što osjeća za Fay, ali takve se stvari nisu mogle pitati Juana. Skrivao je svoje osjećaje i misli. Kad su se dovezli pred Laurinu kuću, ugledali su Fay na terasi. Obrati se Lauri: Draga moja, nije lijepo što ste jednostavno nestali. Richard i vaš otac već su se povukli. -
Žao mi je! - odvrati Laura hladno.
-
Kakvo iznenađenje, Juane! Vjerovala sam da ste zaposleni
cijelo veće. - Nježnom rukom Fay pogladi Juanov obraz. Završio sam ranije i sreo Lauru na putu kući. Kako ste proveli dan?
Posve sama. To nikada nije lijepo. Nedostajali ste mi. Hoćete li ući na piće? Juan odmahne glavom. -
Neću, Laura i ja već smo pili vino.
Kako ste mogli ostati tako dugo s Laurom? - namršti se Fay. Mlada je i potrebno joj je mnogo sna. Laura, se doima umornom. Pođite spavati! Otpratit ću Juana do automobila. Kako je automobil stajao u blizini, očito bijaše da se željela riješiti mlade djevojke. Laura se brzo oprostila i otrčala u kuću. Dugo je sjedila na krevetu pokušavajući se smiriti. Kako je lukava bila ta Fay, govoreći o njoj kao o mladoj, nedorasloj djevojci. Probudila se ranije nego inače. Sišavši dolje ugledala je Fay spremnu za izlazak. Bila je opet elegantno odjevena u svjetlu haljinu, a na glavi je imala lijepi slamnati šešir široka oboda. Iznenađeni ste što me vidite tako rano? - nasmiješila se Lauri. Nisam. Laura je sjela za stol, a Evita se također iznenadila ugledavši glumicu tako odjevenu. Ne pitate me zašto sam jutros ustala tako rano? Odvest ču se s vama i Juanom do njegove kuče. Željela bih upoznati markizu. Lauri se pričini kao da se nebo naoblačilo. Markiza će vam se svidjeti. U mladosti je bila prava ljepotica, a i sada još dobro izgleda. Uto je stigao Juan i laganim se korakom popeo na terasu. Pozdravi,obje žene i potom njih troje ubrzo se odvezoše.
Markiza je ljubazno dočekala glumicu, ali je vješto skrivala što doista misli o njoj. Laura zapazi zamišljen pogled stare gospođe kojim je slijedila Fay i Juana kad su napuštali salon. Dva sata kasnije markiza je zaspala. Laura spremi slikarski pribor i krene prema bazenu u potrazi za ono dvoje.Nisu bili kraj bazena, a Laura čeznutljivo pogleda vodu. I danas je odjenula kupači kostim ispod haljine. Pa što onda? Skočit će u vodu i rashladiti se. Brzo je skinula haljinu i skočila u bazen.Plivala je deset minuta. Kad je izašla ugledala je Juana. Bosonoga potrči prema njemu i posrne iznenada. Bila bi pala da je nije brzo uhvatio. Dok ju je držao čvrsto, ona osjeti njegovo mišićavo tijelo. Zadrhta, jer ju je on privinuo jače uza se. Odmah ju je opet oslobodio. Laura je ostala bez daha. Hvala, Juane! To je bilo ljubazno od tebe. - Iznenada se prestraši zapazivši veliku tamnu mrlju na njegovom odijelu. - Bože, tvoje odijelo! - Posušit će se - nasmije se Juan. - A vjerojatno se neću prehladiti. Laura, sad se odjeni! Naći ćeš nas u knjižnici. - Izgledate tako svježe! -zavikne Fay, kad je Laura ušla u knjižnicu. - Kakva šteta što nisam ponijela kupaći kostim. Rado bih se bila okupala. Ponašala se tako kao da se već osjeća pomalo gospodaricom kuće. Čim Laura ispije svoje piće, moramo krenuli. Imam danas još nekoliko sastanaka - upozori ih Juan. Fay se neraspoloženo namršti. Valjda ne opet? Još jedan izgubljeni dan bez vas. Juan se nije dao smesti. Možete koristiti to vrijeme i pripremiti se za primanje koje večeras priređujem za nekolicinu prijatelja. Vi ste svi pozvani. Dick to već zna.
Ubrzo zatim napustili su kuću stare markize. Nakon objeda je Dick upita: -
Fay, kako si se složila s markizom?
Želiš znati je li me prihvatila? - zapita Fay sjajnih očiju. - Sigurna sam u to. Govorile smo o londonskim kazalištima koje ona dobro pozna. Dražesna je stara dama. -
Slažem se - kimne Dick. -Jesi li se jutros dobro zabavljala?
Tako dobro da te molim, dopusti mi da i sutra ujutro pođem onamo. Žao mi je, Fay! Dogovorili smo se da ćemo svako jutro raditi Moramo se držati toga jer nemamo više mnogo vremena. Morat čete se uskoro vratiti u London. Fay se složila s time. Vas dvoje krenut čete opet u planine - obrati se Richardu i Lauri. - A ja ču se pripremali za večerašnje primanje. Dakle nas dvoje odlazimo u planine? - zapita Richard porugljivo. - Dosad to nisam znao. Hoćemo li? - okrene se prema Lauri. Pođoše kroz vrt prema plaži. -
Mislite li da će oćev komad postići uspjeh? - zapita ga Laura
Mora! Dick Whitnev uvijek privlači ljude u kazalište. Stoga sam mu zahvalan što mi je pružio tu priliku. Mnogo mu dugujem pa bih učinio sve za njega i za vas. -Hvala, Richarde! To otac neće tražiti.
Vjerojatno vam je i on zahvalan, što igrate u njegovom komadu. Hoće li vaši roditelji biti ponosni? -
Ne vjerujem. Još se uvijek nadaju da ču se vratiti na farmu.
-
A tamo vi niste sretni, zar ne?
Kako se uzme. Ako bih našao pravu ženu, možda bih bio zadovoljan čak i kao farmer. Kako smiješno! Vi i Fay stigli ste na otok žudeći za slavom na pozornici, a sada oboje razmišljate o vjenčanju. Richard se glasno nasmije. -
To je vjerojatno u vezi s klimom.
-
Mislite li... - oklijevala je Laura - da će se Fay udati za Juana?
Mislite hoće li se Juan oženiti s Fay, što nije isto. To ne znam. U svakom slučaju traži njezino društvo. Ali možda je to samo obično prijateljstvo. Točno u osam sati krenuli su na primanje. Laura u svijetlo-ružičastoj haljini od brokata, a Fay u večernjoj haljini španjolskog stila. Vrata ograde od kovana željeza bijahu širom otvorena, a Juan je dočekivao svoje goste na stubama. Poljubio je Fay ruku, prešao lagano usnama preko Laurinih sljepoočica i stisnuo ruku muškarcima. U velikom predvorju bilo je oko dvadesetak gostiju. Juan je ušao zajedno sa zadnjim pristiglim gostom. Laura se trudila da ga ne promatra neprekidno. Ali čak je i tijekom večere tražila, između cvijeća na stolu, njegovu tamnu glavu. Bio je najzgodniji čovjek. Jednom je zapazio njezin pogled, podigao čašu i nazdravio joj.
Tijekom večere pričala je s Juanovim bratićem, Vincenteom, koji je sjedio uz nju. On bijaše vlasnik banke i Laura ga je već dugo poznavala. I on je bio zgodan i uvijek okružen lijepim ženama. Večeras se posvetio samo njoj. Laura je zapazila kako je Fay promatrao smiješeći se. Vidio sam Juanov bazen — reče Vincente. - Namjeravam izgraditi takav u svom vrtu. -
Lijepo! Plivala sam već u Juanovom - reče Laura.
-
Hoćete li posjetiti i moj?
-
Možda, ali uskoro odlazim u London.
-
Vratit ćete se, zar ne?
-
To još ne znam.
Lauru Vincente uopće nije zanimao. Na trenutak joj se pričini da u njegovim očima vidi neku grubu požudu. Vincente ju je pozvao na tri plesa za redom. Očarala gaje njezina prirodnost. Rijetko je kad sreo tako svježu mladu ženu. Postali ste očaravajuća žena -šapnuo joj je za vrijeme plesa. - Na putu sam zaljubiti se u vas. Laura se već prestrašila da će morati postati nepristojna, jer je nije puštao iz zagrljaja. Ali tad im priđe Juan i oslobodi je. Plešući s njim poče se ponovno dobro osjećati. Ali radost bijaše kratka. Iznenada je zapazila da se Juan ljuti. Glas mu je zvučio grubo, kad ju je zapitao ne vidi li kakvu predstavu izvodi s Vinccntcom. - Želiš li time učiniti Richarda ljubomornim? I tvoj se otac ljuti zbog takvog ponašanja.
-
Ali, Juane...
Nema isprike za to! Moji će gosti zapaziti takvo ponašanje pa ćeš biti obilježena za sva vremena. -
Juan, poslušaj... - pokuša Laura još jednom, ali uzaludno.
Ako ti je toliko stalo do tog glumca da činiš sve kako bi privukla njegovu pozornost, zapitat ću ga jasno i glasno kakve su njegove namjere. Juane, to je glupo... - Pokušavala mu je sve objasniti. Ali zatim se naljuti i sama. - Činim s Vincenteom samo ono što ti činiš s Fay! Ili bolje rečeno... on to čini. Za to nisam kriva. Da budem iskrena, prestrašio me svojim temperamentom. -
Vjerojatno si mu dala povoda za to.
Laura se htjela osloboditi iz Juanova zagrljaja, ali on ju je čvrsto stezao. Toliko je stisnuo njezinu ruku daje tiho kriknula. To nije ništa prema onome što bih najradije učinio s tobom napadne je tiho. Od straha Laura krivo stane i zatetura. Opet ju je zgrabio. Zatim ju je povukao za sobom na terasu. Tek ju je ovdje oslobodio. A sada je Laura bila jednako bijesna kao i on. – Vincente barem ne postupa s mnom kao s nedoraslim djetetom napadne Juana. - A kad smo pri sumnjičenju, što je s Fay i s tobom? Juan se uspravi i stisne usne. - To se tiče samo mene! Nema veze s tobom. — Laura je jedva gutala suze. Brzo se okrene želeći otići što dalje od njega.
Sve što radiš u mojoj kući tiče se i mene. - Juan je čvrsto zgrabi za ruku. - Ne želim da danas plešeš još jednom s Vincenteom. Je li ti jasno? Nije, markiže! Ili želiš time reći da svojim gostima naređuješ s kime će plesati, a s kime ne? -
Nisi bilo kakav gost - upozori je on. - Ti si Laura, a to znači...
Nije saznala što to znači, jer su na terasu izašli Fay i Richard. Glumica je odmah pritrčala Juanu i gurnula ruku pod njegovu. Dođite, Juane, tražila sam vas posvuda. Richard želi plesati s Laurom. Ne smijemo im smetati. Glas joj je zvučao nježno, ali Laura osjeti lažan prizvuk u njemu. Juanova bijesa nesta istog trenutka. -
Oprostite, Richarde! Nadam se da se dobro zabavljate?
Hvala, vrlo dobro! Hoćemo li plesati? - obrati se Lauri položivši joj ruku oko ramena. Laura nije zapazila pogled kojim je Juan pratio tu kretnju Ovog se puta uspio svladati. Richard je odveo Lauru u dvoranu. -Je li onaj Španjolac vaša stara simpatija? - raspitivao se. -
Ne, on je Juanov bratić. Poznam ga od djetinjstva.
-
Ako sam dobro vidio, čini se da se zanima za vas.
Ne! Mislim da je samo ustanovio da sam u međuvremenu odrasla. A to ga je očigledno iznenadilo. Dok Juan postupa sa mnom kao s djetetom. To je tako smiješno. Niste li to primijetili i vi? Ne baš! - Richard je plešući vješto izbjegavao druge parove. -Ne mogu otkriti vašeg vatrenog Španjolca. Vincentea? - Laura se poče ogledavati. Vidjela je da Juan i Fay plešu. Je li Juan naredio svom bratiću neka ode? Morala se nasmiješiti zbog toga. Sviđalo joj se. Nije li Juan možda bio ljubomoran? Iako se ponašao prema njoj kao prema djevojčici, ipak je pazio da joj se ne približi neki muškarac. Njezine je radosti ubrzo nestalo kad je zapazila da je Juan tijekom plesa privinuo Fay čvrsto uza se. Plesali su i odveć intimno, gotovo besramno. Najradije bi pobjegla kući. Gdje je moj otac? – zapita Richarda. - Nisam ga vidjela cijelo veće. Priča s Juanovim poslovnim prijateljima i pije dobar konjak. Vjerojatno ne pleše, zar ne? -Richard promjeri Lauru. - Nije li razmišljao o tome da bi se mogao ponovno oženiti? Otac se posvetio svom pisanju - odgovori Laura. - Ne bi imao vremena za ženu. Njegov mu je posao najvažniji. To osjećam čak i ja. - Nema mnogo vremena za vas, zar ne? Nije li vam ponekad dosadno na ovom poslu? Ne biste li radije živjeli negdje gdje ima više ljudi i zabave?
Lako moguće. Sloga i odlazim u London. Tamo ću sve nadoknaditi i zabaviti se. Vjerujte mi! Richard se nasmije. Vjerujem vam. Nadam se da to ne znači da u Londonu nećete imati vremena za mene. Želio bih vas što češće vidjeti. - Pogleda je nježno svojim sivim očima. -Zaljubljen sam u vas! Ljutite li se na mene? Izraz njegova lica postade vrlo mekan. Ugleda nešto poput skrivena pristanka u njezinim očima i zapazi da mu se nasmiješila. Dakako da se ne ljutim. Volim vas! Zašto bih se ljutila? Posve sam sigurna da ćemo se vidjeti u Londonu... Kad je Laura te noći legla, još se jednom sjetila Juana. Zasigurno je rekao bratiću neka ode, jer se više nije pojavio. A to je Juan učinio samo zbog nje... Poče pjevušiti neku nježnu španjolsku pjesmu i usne smiješeći se. Točno kao i uvijek, automobil je stigao drugog jutra pred kuću. Laura bijaše sretna što ee se moći voziti s Juanom, ali to bijaše i pomalo tužna sreća. Ljubila je Juana. Čeznula je za njegovom ljubavlju i osjećala bol neuzvraćenih osjećaja. Dobro jutro, Laura! Jesi li dobro spavala? Sinoć si legla vrlo kasno. - Pažljivo je promatrao njezino lice. - Izgledaš sjajno, mala moja! Uzme joj torbu iz ruke pa je položi straga u auto. Zatim joj pomogne sjesti na prednje sjedalo. - Zabava bijaše vrlo uspjela govorila je Laura. - Hvala još jednom! Dobro smo se zabavljali.
Juan je brzo vozio zavojitom cestom. Ponekad, kao upravo sada, nisu trebali razgovarati. Razumjeli su se i bez riječi. Laura je znala kako je osjetljiv Juan i koliko je volio takve brze vožnje kroz tu krasnu okolicu.Isto je bilo i s njom. Ovaj je otok postao njezina domovina. Oboje su uživali u takvim trenucima i nisu ih željeli prekidati riječima.Laura se pitala, kako će se ponašati Fay kad nakon vjenčanja s Juanom spozna da zapravo nema nikakvih prava, jer u Španjolskoj o svemu odlučuje muž. Žena je morala za sve svoje odluke tražiti njegov pristanak.Laura se naviknula na te svakodnevne vožnje i uživala u njima. To će uskoro proći, a možda i prijateljstvo s Juanom i Fay neće dopustiti da se susreću nasamu... Dva sata, tijekom kojih je slikala markizu, protekla su kao u snu. Laura se zadubila u svoj posao. Danas je markiza usnula nešto ranije nego inače. Ali Laura je nastavila slikati. Nije znala kako je dugo Juan stajao na vratima i promatrao je. Iznenada osjeti njegov pogled pa se polagano okrene prema njemu. Stajao je naslonjen na vratnice. Laura se potrudi ostati mirna. Pogledavši baku, šapne: Slika dobro napreduje. Juan tiho priđe pa je pogleda preko ramena. -
Divno! — oduševi se. — Sjajna si!
-Je li slika doista uspjela? -
Savršeno!
Zajedno su prošli kroz vrt do bazena. Laura je još uvijek razmišljala o slici. Stoga je posrnula i udarila u Juana.
Umalo što nisi poletjela - nasmiješi se on. - A to i ne bi bilo čudo, jer si laka poput perca. Laura se brzo odmakne od njega. Morala je izbjegavati tjelesni dodir s njim, znajući da se jednog dana više neće modi svladati. Danas je i Juan plivao zajedno s njom. Predložio je da se natječu. Ona gaje potopila nekoliko puta, a Juan ju je povukao za noge na dno bazena. Nakon pola sata Juan je izašao iz bazena i pružio joj ruku kako bi je izvukao. Oči su mu zasjale kad je stala pred njim u svoj svojoj mladenačkoj ljepoti i svježini. Poći ču po ručnike i odjeću - Juan se prisili ostati miran. Laura je bez daha gledala za njim. Dugim je koracima hodao uz rub bazena. Bio je muškarac čija je vatra bila prigušena, čekajući daje prava žena pripali. Je li Fay bila ta žena? Bijaše to bolna pomisao za Lauru. Uto se Juan već ponovno našao uz nju položivši joj veliki ručnik na ramena. Vrativši se do vile, Laura je krenula u malu garderobu koju je već danima koristila.Na povratku kući malo su govorili. Dan bijaše predivan, a plavo je nebo sjalo nad njima. Ispred kuće Juan zapita: - Koliko ćeš još dana slikati? Rekao bih da će portret ubrzo biti završen. Laura iznenada zadrhta, iako je bilo toplo. Zašto mu se toliko žurilo? Dakako, svakodnevna vožnja mu je dosadila. Želio je napokon moći raspolagati svojim vremenom. Mogu je završiti već sutra, ako to želiš - odgovori Laura. -Mogu se i sama odvesti do vile, ako nemaš vremena. To sam ti govorila od samog početka. Da, predložila si to. Je li je ismijavao? Laura nije bila sigurna, jer ju je promatrao nekako čudno.
Ljutiš li se na mene zbog onoga jučer? - zapita. Laura se iznenadi. Već je potpuno zaboravila što se sinod dogodilo. Ne! - odgovori iskreno. - Dakako da mi je bilo neugodno, ako je to pokvarilo Vincenteu veče. Nije bilo razloga poslati ga s primanja. Moje ti se ponašanje nije sviđalo i ja se ispričavam.U tom slučaju moram se ispričati i ja. Doista nisam shvatio da si u međuvremenu odrasla. Još uvijek gledam u tebi malu djevojčicu. Ali ti si postala prava, uzbuđujuća žena. Možeš zbuniti muškarca. Ubogi Vincenlc bio je izvan sebe. Možda sad sjedi bolestan od ljubavi u svojoj banci. Poslijepodne je brzo prolazilo. Dok je slikala, Laura je zaboravljala na sve ostalo i bila je sretna.Uto se pojavio Richard i donio Lauri sliku koju je upravo dovršio. Doista ste nadareni - reče Laura, promatrajući Riehardovo platno. Ali Richard odmahne glavom. Ne razumijem se baš u to. Nedostaje mi vaš osjećaj za boje. Laura, vaša slika živi i diše. Moja ne! Možda bi bilo bolje, ako biste slikali nešto živo, a ne predmete primijeti Evita odnoseći poslužavnik na kojem im je donijela kavu. Riehardovo lice zasja. -
Evita ima pravo. Naslikat ću je.
Evita je čula te riječi. Ne, ne, gospodine! Nitko me neće naslikati! - Odjuri s terase kao da je progoni roj pčela. Richard padne na stolicu glasno se smijući.
Ali to doista nije loša zamisao - ponovi pa poče piti kavu. - Kako napreduje portret markize? Uskoro ću ga dovršiti. - Laura nije željela govoriti o tome pa osjeti olakšanje kad se na terasi pojavio njezin otac. -
Kavu, oče?
Ne, hvala, popit ću radije konjak. - Dick se nasmije. - Što je toliko uzbudilo dobru Evitu? Projurila je pokraj mene poput rakete. Nisam je još nikada vidio takvu. Posluša objašnjenje, a zatim pogleda Richardovu sliku. Evita je doista rekla nešto pametno. Treba slikati život. Španjolske su žene očaravajuće sa svojim licima Madone i šarenim haljinama. Baš danas priređuju nastup folklornih plesača u Las Palmasu. Hoćemo li poći onamo? Sjajno, oče! Hoćeš li nas ti voziti? - Laura pogled svog oca. Pomisli da se i odveć odvaja od svijeta. Trebao se ponekad i zabavljati. Za Lauru bijaše uvijek ponovno užitak odvesti se automobilom u Las Palmas. Cesta je vodila kroz gajeve pinija, tunele, mala slikovita mjestanca, plantaže banana i široka ravna prostranstva. Dick jc bio dobar vozač koji nije jurio niti neoprezno ulazio u zavoje. I on se radovao okolišu pa je stoga vozio prilično polagano. Doimao se opuštenim, učigledno se radovao izlasku sa svojim gostima. Njegova je kuća bila otvorena za sve prijatelje i poznanike, ali on bi se najčešće ubrzo povlačio u svoju sobu. Nije nagovarao goste da dulje ostanu. S Richardom i Fay bijaše to drukčije. Oni umalo što nisu postali sastavni dio kuće.
Juan nije više tako često dolazio na partiju šaha. I to otkako je ovo dvoje boravilo u kuci. A kad se jednom oženi to će prestati potpuno. Vjerojatno će ocu vrlo nedostajati, pomisli Laura. A i njoj, jer ju je on naučio onim sitnicama u šahu za koje njezin otac nije imao vremena. Laura je voljela te šahovske večeri. Promatrajući šahovsku ploču, oni su uz to pazili na reakciju onog drugoga, iako nisu ništa govorili. Smiješak na usnama, lagano slijeganje ramena, mala kretnja rukom. To je govorilo toliko toga. Na taj su način vodili duge razgovore, a da pri tome nisu izustili ni jednu jedinu riječ. To je zasad prestalo, a vjerojatno će potpuno prestati čim Juan objavi svoje zaruke s Fay. Na žalost, stigavši u Las Pal-mas, ustanovili su da su sve ulaznice za priredbu rasprodane. Richard predloži da krenu nekamo drugamo, a Dick je još razmišljao. Iznenada se nasmije pa pokaza par koji je upravo izlazio iz automobila. Imamo sreću, evo Juana i Fay. Ali, oče, ne možemo... Juanova pojava zbunila je Lauru. Ali Juan ih je već zapazio pa im domahne. Počeše prilaziti jedni drugima. Kakvo iznenađenje! — Juan se doista radovao. - Nisam znao da ćete i vi doći. Na žalost, nećemo! Nema više ulaznica, a i svi su stolovi zauzeti. Rezervirao sam stol i zahtijevam da nam se pridružite. Dick je oklijevao trenutak. Nećemo li smetati? - Odmahne rukom kao da se ispričava. - Ali, Juane, ako vam doista ne smetamo... - Niste li vi moji prijatelji? Bit će mi veliko zadovoljstvo provesti veće u vašem društvu.
Uhvativši Fay i Lauru pod ruke povede obje u hotel. Dick i Richard krenuše za njima.Laura je znala daje Juan stalan gost tog hotela kojeg je koristio u osobne i poslovne svrhe. Tamo je za njega uvijek bio rezerviran stol. Juan primakne stolac glumici, a Richard učini to isto za Lauru. Konobari su požurili po dodatne stolice.Poslužili su izvanrednu večeru, a i vino bijaše dobro. To je pomoglo Lauri da se raspoloži. Pričali su o Dickovom komadu, raspravljali o šahu. Juan je pričao da če se uskoro održati šahovski turnir u Las Palmasu i da će se tu okupiti slavni šahisti svijeta. Zatim je započela predstava. Bijaše međunarodna. Prvi je nastupio američki plesač, zatim indijski žongler i predivna španjolska plesačica. Između pojedinih nastupa plesala je španjolska plesna grupa u divnim narodnim nošnjama. Kad je nastupio žongler izjavio je da se njegova pomoćnica iznenada razboljela pa bi bio sretan, ako bi je zamijenila neka gospođa iz publike. Pažljivo je promatrao ljude za stolovima, a zatim se maknuo iz svjetla reflektora i prišao Juanovom stolu. Naklonio se pred Laurom. Ali prije nego je uspio progovoriti, Juan nešto šapne Fay, a ova ustane istog trenutka. Žongler je razumio pa je poveo Fay do sredine plesnog podija. Publika je glasno zapljeskala. Laura kao da se ukočila na stolcu. Kako joj je mogao to učiniti? Uvijek ponovno isto. Postupao je s njom kao da je nedorasla. Je li možda vjerovao da će se ponašati glupo i nespretno? Fay je dakako bila kao kod kuće pod svjetlom reflektora. Sve se to brzo odigralo, a Juan je to sredio tako spretno da je samo malo ljudi zapazilo koga je žongler zapravo odabrao. Dick strese pepeo cigarete, podignuvši obrve. Richard je zbunjeno gledao pred sebe, ali je odmah nastavio razgovor s Dickom. Juan se nagne prema Lauri:
- Fay je naviknuta nastupati pred publikom. Ako nešto ne bi bilo u redu, pokvarilo bi ti to veće... - Prekine se, zapazivši izraz njezina lica. - Valjda se ne ljutiš? Laura se prisili ostati pristojna, jer je večeras bila njegov gost. Ali glas joj je zvučao hladno, a oči su joj sjale. - Moraš li se neprekidno starati o meni? - zapita tiho, kako ne bi prekinula razgovor Dicka i Richarda. - Znam posve sigurno da bi sve bilo u redu. Bila bih barem tako dobra kao Fay. Početak nastupa prekine razgovor. Glasno su pljeskali Fay. Zatim je nastupila španjolska plesačica, odjevena u predivnu haljinu. U dvorani se upalilo svjetlo, a konobari počeše posluživati goste. Ubrzo zatim započne ples. Juan je zamolio Fay za ples, a Richard Lauru. Dick ostao sjediti za stolom. Čuvao je torbice i pušio. Nije volio plesati. Zamišljeno je promatrao Richarda i Lauru. Lauri se pričini kao da je zabrinut. Zapazila je kako je promatra. U njegovom pogledu pročitala je veliku ljubav i brigu. Svjetlo u dvorani se lagano zatamnilo, tako daje ugođaj postao još prisniji. Glazba je svirala romantične melodije. Kao i svakog jutra Juan ljubazno pozdravi Lauru, pomogne joj ući u automobil i krene. Jedva da su tijekom vožnje izmijenili koju riječ. Sve dok Laura nije zapazila da Juan nije krenuo uobičajenim putem do vile. Nismo li skrenuli s puta? Kamo voziš, Juane? Danas se nećemo odvesti do bake. Imam posla u Las Palmasu. Ne očekuje li nas markiza? Javio sam joj da danas nećemo doći. Čudiš li se zašto sam onda došao po tebe? Potrebna si mi. Želim čuti tvoj sud o nečemu. Juan poče voziti brže. O čemu? - raspitivala se Laura.
Prvo moram do poštanskog broda. A zatim ćemo nabaviti dar za neku moju prijateljicu, a za to mi je potrebno tvoje mišljenje. Radi se o posve osobitoj prijateljici. - Nasmiješi se. - Hoćeš li mi pomoći? Laurine ruke postadoše hladne, a ipak se bezuspješno pokušala nasmiješiti. Poznam li tu prijateljicu? Poznaš! Ništa joj dalje nije objašnjavao. Brod iz Afrike je već pristao, kad su stigli u luku. Juan se probio između putnika koji su upravo silazili i popeo se na palubu.Laura je gledala za njim dok se nije izgubio. Uskoro će i ona na takvom brodu otploviti u Englesku.Ta je misao nije radovala. Bijaše više nalik mori, jer će tada nestati iz Juanova života. Ubrzo se vratio. Bacio je postu na stražnje sjedalo i krenuo. - Nije trajalo dugo, zar ne? -zapita. - Prvo ćemo popiti nešto hladno, a zatim krenuti u kupovinu. Zaustavio je auto ispred malog restorana u gradu. Uhvativši Lauru pod ruku poveo ju je do stola. Bio je dobro raspoložen i pričao živahno. Laura osjeti veliku nježnost prema njemu, kao da se nikada nisu porječkali, kao da Fay uopće ne postoji. Konobar je donio ledenu limunadu, a oni brzo iskapiše. Pri tome je Laura morala neprekidno misliti na to da će taj ljubljeni čovjek uskoro pripasti drugoj. Napustili su lokal, ostavivši automobil pred njim. Juan je uhvati pod ruku, te su krenuli pješice dalje.Ušli su u otmjenu prodavaonicu u kojoj su odmah prepoznali Juana. Zapitao je gdje se nalazi odjel za glazbu pa ga povedoše na kat. Tu je zastao između skupih video uređaja i pogledao Lauru. Poslovođa, koji ih je dopratio, promatrao je zadivljeno mladu djevojku, vitkih nogu. Izgledala je predivno u haljini boje jorgovana. Ukoliko je Juan zapazio taj pogled danas mu je uspjelo svladati srdžbu.
Ta je moja prijateljica vrlo mlada pa uživa u rocku, kao i u klasičnoj glazbi - govorio je Juan. - Molim te, pomozi mi odabrati kazete. A nabavit ću i stereo uređaj. Kako novac nije bio važan, Laura poče oduševljeno odabirati uređaj i kasete. Birala je sve ono što bi se sviđalo i njoj, a imala je vrlo dobar ukus. Juan je dodao nešto što je i sam odabrao pa je brzo naraslo brdo kaseta. Kad je Juan ispunjavao ček, Laura se diskretno povukla u stranu. Silno se iznenadila zaČuvši da je Juan naredio neka sve to otpreme do njezine kuće. Hvala, mala moja! A sada ćemo nešto pojesti. - Juan joj položi ruku oko ramena i oni napustiše prodavaonicu.Laura se trudila smiješiti. Uopće nije bila gladna. Osjećala se užasno napuštenom. Slutila je, dakako, da je upravo odabrala dar za Fay, ali pokušavala je potisnuti misli. Sretna Fay, pomisli. Juan je ljubi, a njegove snažne ruke će je grliti i štititi. Odvezli su se automobilom do hotela u kojem su sinoć večerali.Laura se nadala da će Juan pronaći kutak gdje će se moći smjestiti u miru. Na ulazu u blagavaonicu dočekao ih je šef sale i odveo do stola uz veliki prozor s kojeg se pružao pogled na predivan park. - Slažeš li se da tu objedujemo? - Juan joj primakne stolac. - To je moj najmiliji hotel kad boravim u gradu. Želio bih da se ovdje osjećaš jednako tako dobro kao i ja. Na žalost, Laura baš nije bila najbolje raspoložena.Vjerojatno misliš na našu jučerašnju svađu, ali ona nema nikakve veze s ovim mjestom. Ne znam hoću li se ovdje osjećati najbolje. Zasigurno to neće postati moj omiljeni hotel već i stoga što cijene daleko nadmašuju moje novčane mogućnosti. Njezine zlovoljne riječi ga naljutiše.
Što to znači? Nikada prije nisi tako razgovarala sa mnom. Uvijek si bila vedra i vesela. Zašto iznenada spominješ moje financijske mogućnosti? Želiš li mi predbaciti što sam bogat? Zašuti, jer je konobar donio vino. Zatim Juan naruči jelo. Znao je što Laura voli. Konobar se povuče. Žao mi je! Nisam te željela izazvati - ispriča se Laura. Osjećala se bijedno. Zaboravimo na to! - reče Juan kratko. Ali razočaranje i preveliko uzbuđenje natjeraše Lauru da zaboravi sav oprez. Poče govoriti i više nije mogla prestati: Ne mogu to tako jednostavno zaboraviti. Postupaš sa mnom poput ujaka koji propisuje maloj nećakinji kako se treba ponašati. Možda sam mlada, ali sam ipak već davno odrasla. Druge djevojke mojih godina već imaju djecu. Mučiš me svojim vječnim... Ušuti i sjeti se gdje smo! -napadne je bijesno Juan. - Što se mene tiče možeš biti prastara, ali ovog se trenutka ponašaš poput nesnosna djeteta. Ne znam što je s tobom. Ako mi želiš nešto predbaciti, govori nasamu sa mnom. Ali ne u javnosti gdje te svi mogu čuti. Govorio je oštro i tiho. Nagnuo se prema Lauri koja se trudila potisnuti suze. Neću progovoriti više nijednu jedinu riječ - izjavi ogorčeno. Je li taj Richard uopće vrijedan da se toliko uzbuđuješ zbog njega? Pođi prvo u London pa se tek zatim odluči za nekog muškarca. Laura stisne čašu. Juan ju je još uvijek bijesno promatrao, a ona nije mogla podnijeti taj pogled. Hvala na savjetu! - progovori tihim glasom. - Žao mi je, nisam imala pravo tako razgovarati s tobom. Nije bilo lijepo što sam to rekla. Ne, doista nije bilo. Hoćemo li sve zaboraviti? Konobar uto donese jelo.
Na sreću je restoran bio pun pa je Laura mogla promatrati goste ili gledati kroz prozor, tako da nije trebala neprekidno zuriti u Juana. Tek kad ju je dovezao pred vilu, Juan je ponovno progovorio. Tijekom vožnje nisu izmijenili ni jednu jedinu riječ. - Bio bih ti zahvalan ako sutra odjeneš haljinu koja će se sviđati baki. Tvoj je izrez doduše čaroban, ali znaš što stare gospođe misle o tome. Zapazi zadovoljno da je Laura pocrvenjela pa skoči iz automobila kako bi joj pomogao izaći. Ima pravo, pomisli Laura. I odveć je voljela njegovu baku, a da bije zaprepastila tako velikim izrezom. Juan je bio tako pristojan da to cijelog dana nije spomenuo. Laura se vidljivo zbunila. Žao mi je! Sutra ću se zasigurno svidjeti baki. To ti mogu obećati. Juan kinine, a njegov je glas zvučao veselo: Vjerojatno si samo na trenutak zaboravila da si mlada djevojka od koje baka očekuje da će se odjenuti tako kako to odgovara njezinim nazorima. Laura je htjela nešto odgovoriti, ali Juan brzo nastavi: - Znam da je to staromodno i smiješno, ali stare ljude nije moguće promijeniti. Zbogom, do sutra! Jesu li to doista bile njegove usne koje su joj dodirnule čelo? Jedno je ipak znala zasigurno: daje na njezinom mjestu bila druga žena, on je ne bi poljubio u čelo. Morat će pokušati suspregnuti svoje osjećaje. Znala je da ga ne zanima kao žena. Juan je upravo napustio vilu kad se pred nju dovezao mali kombi. Iz njega je izašao mladić i prišao Lauri. Gospođica Laura Whitncy? Laura zbunjeno kimne. Potpiše dostavnicu koju joj je mladić pružio. Ovaj odmah zatim ode. Zapazila je pisamce pričvršćeno za paket. Na njemu bijaše napisao njezino ime. Kad je otvorila pismo ugledala je u zaglavlju Juanov grb. Poče čitati: Kako ne želiš primiti honorar za bakin portret, molim te, prihvati
ovaj mali dar kao znak mog prijateljstva i zahvalnosti. Juan«. Laura bijaše silno iznenađena. Dakle taj skupocjeni stereo uređaj bijaše namijenjen njoj. Bio je za nju! A ne za Fay! Nazvao je to malim darom. Pomisli kako je sve to moralo biti vrlo skupo. Nazvao ju je prijateljicom... A ona? Napala ga je, jer je u njoj još uvijek vidio dijete. Zastala je posramljena, pokušavajući se smiriti. Kako je mogla podcijeniti Juanovu pamet? Dakako da je u međuvremenu ustanovio da više nije dijete. Ali kao prijatelj njezina oca promatrao ju je drugim očima. Dijete u očima roditelja ostaje uvijek dijete. Nikada nije mogao postupati s njom kao s drugim prijateljicama pokraj kojih se u prvom redu osjećao kao muškarac. Morala je gledati u njemu dobra prijatelja, a nipošto muškarca koga je ljubila i koji ju je uzbuđivao. Iznenada je taj dar više nije radovao. Na terasi su se skupili već svi stanovnici kuće kad se Laura pojavila. Evita mi je ispričala da si dobila stereo uređaj i cijelu hrpu kaseta - dočeka je veselo otac. -To je moralo biti vrlo skupo. Laura sjedne za stol. Predstavlja neku vrst honorara za markizin portret. Odbila sam primili novac. Natoči limunadu u čašu. Taj čovjek pliva u novcu -primijeti Richard. - Tih nekoliko novčanica ne znače ništa za njega. Nisam mogla uzeti novac od Juana. Napokon prijatelji smo od kako se sjećam. Nešto je poput starijeg brata, zar ne? - promrmlja Fay. Pogleda Lauru kroz poluspuštene vjeđe. -Dick, tvoja kćerka brzo shvaća. Spoznala je da su, uz novac, dragocjeni darovi najbolji prijatelji žena. Još prije nego je Dick uspio odgovoriti, umiješa se Richard u razgovor.
Fay, to zvuči pomalo zlobno. Ali zasigurno nisi tako mislila. Što se mene tiče, mislim da je Juan učinio dobar posao. Svaka Laurina slika bit će jednog dana mnogo vrijednija od onoga što joj je danas poklonio. Užasno pretjerujete! - primijeti Laura. Ne bismo li mogli iskušati uređaj? Dođi s nama, Fay! -Richard se nasmije. - Glazba smiruje živce. Moji su živci posve u redu -primijeti Fay. - Ali ipak ću doći. Zajedno su pregledali kasete i sastavili mali koncert. Zatim se udobno smjestiše, slušajući glazbu.Idućeg jutra je Laura razmišljala o tome što bi odjenula kako bi se svidjela markizi. Napokon je odabrala bijelu haljinu s crvenim točkama i širokom suknjom u španjolskom stilu. Preko noći je zahladilo. Za kasnije bijaše najavljena oluja. Laura krene u kuhinju želeći popiti kavu. Zgodna si! - pohvali je Evita. - Ponekad mi se čini da si više Španjolka od Engleskinje. - To je zbog haljine. Danas ću dovršiti markizin portret. Možda posljednji put odlazim u njezinu vilu. Nije bila gladna, ali se prisilila nešto pojesti. Uto se već dovezao automobil a Laura dohvati torbicu i istrči. Brzo ude u kola. Tvoja je haljina dražesna -pohvali je Juan. Hvala! Nije tako užasna kao ona jučerašnja? Nisam rekao daje užasna. Znam, ali doista nije odgovarala za posjet staroj dami. Imao si pravo. - Pa nismo bili kod bake. Ne, ali to nisam mogla znati unaprijed. A ti si bio tako ljubazan i kupio mi stereo uređaj... Osjećam se bijedno. To je...
Juan je pogleda sa strane. Sviđa Ii ti se dar? Dakako! To je najdivniji dar kojeg sam ikada dobila. To je uzajamno. I bakin je portret divan. Raduje nju i mene. Znači, izravnali smo račune. A sada više ni riječi o tome. Slažeš li se? Laura pomisli je li mu glupa djevojčica napokon dosadila? U svakom slučaju imao je važnijeg posla nego se stalno baviti s njom. Začu se glasna grmljavina. U razgovoru nisu zapazili približavanje oluje. Kiša poče lijevati poput vodopada. Ne plašiš se? - zapita Juan. -To će proći jednako tako brzo kako je i došlo. Laura odmahne glavom. Kako se mogla plašiti kad je on bio uz nju? Uto munja udari točno ispred njih. Začu se gromoglasna grmljavina. Činilo se kao da će se automobil raspasti. Juan je čvrsto zagrli. Laura je drhtala cijelim tijelom. Lice joj je ležalo na njegovom ramenu, a on joj je šaptao umirujuće riječi. Malo pomalo drhtanje prestane. Laura se smiri. Jednako kao i vrijeme. Munje su postajale sve rjeđe, a grmljavina je dopirala iz veće udaljenosti. Postaje svjetlije - govorio je Juan. - Osjećaš li se bolje? - Pređe lagano usnama preko njezine kose. Laura ga pogleda i kimne. Minute u njegovom zagrljaju bijahu nalik snu iz kojeg se nije željela probuditi. Polagano se odmakne od njega i pogleda kroz prozor. Pomislila sam da nas je pogodio grom - reče. Hvala Bogu. nije! Ali to se moglo lako dogoditi. Hoćeš li još neko vrijeme ostati sjediti u miru ili bismo krenuli dalje? Kiša je popustila, a sunce će ubrzo zasjali. Mislim da bismo trebali krenuti. Možda je markiza zabrinuta za nas.
Uto je Juan izvukao iz pretinca za rukavice bocu konjaka. Ovo će ti koristiti. Ispij gutljaj! Hvala! — Laura je prinese usnama. - Osjećam se bolje. Ipak bih rado izašla i udahnula svježi zrak. Odmah ćemo stići do vile. — Juan poče voziti brže. — Kiša je prestala padati. Trebat ću se naviknuti na kišu, jer ona često pada u Londonu reče Laura. Juan iznenada primijeti: - Zbog tvog španjolsko-engleskog odgoja, u kojem je prevladao španjolski, moram priznati da mi nije drago što odlaziš u London. Dick bi te trebao pratiti. Rekla bih da to i hoće. A ako ne, doći će svakako na premijeru svoje drame. Bit ću s Richardom i s Fay. Ona mi je čak ponudila da stanujem kod nje. Što misliš, kako će dugo Fay ostati u tom stanu? Nemam pojma. Ali nadam se da ću moći stanovati kod nje tako dugo dok se predstava bude izvodila. Otac vjerojatno neće ostati tako dugo. Voli ovaj otok i ovdje radi najbolje. A ti, Laura? - zapita tiho Juan. - Voliš li i ti toliko ovaj otok da ga ne bi željela napustiti zauvijek? Ne znam. Dakako da ga vrlo volim. - Pokuša se našaliti. - Uz to je Evita jutros ustanovila da sam mnogo više Španjolka nego Engleskinja. Vjerojatno zbog ove haljine. Laura se zapita zašto se Juan zanima za to. Možda samo stoga da bi razgovarao o nečemu. Evita je osobita žena - primijeti Juan. — Vrlo te voli i bit će nesretna kad napustiš otok. Nedostajat ćeš i drugima. Samo tebi ne, pomisli Laura.
Znam, ali Evita će svu svoju ljubav posvetiti ocu. Ali čak ako i odlučim ostati zauvijek u Londonu, moći ću dolaziti ovamo u posjet. Zasigurno ću često boraviti kod oca. Kad se Juan okrenuo i pogledao je, ona nastavi: Uz to su ovdje svi moji prijatelji. Pretpostavljam da ćeš se preseliti u bakinu vilu, nakon što se vjenčaš. Lako moguće. Nedostajat ćeš ocu - reče ona. Dugo je trebalo dok je Juan progovorio. Hoću li nedostajati i tebi? Meni? Dakako da ćeš mi mnogo nedostajati. Sunce je iznenada probilo oblake. Svijet je izgledao kao okupan. Umalo što nisu stigli do cilja, a Juan joj još uvijek nije rekao da će mu nedostajati. Je li njegova pažnja doista bila samo prijateljska? Dvorište pred vilom bilo je poplavljeno. Juan obiđe automobil, otvori vrata i položi ruku ispred njezinih koljena. Podigao ju je iz automobila i odnio u kuću. Oboje su se morali nasmijati. Kako bi rado Laura položila obraz na Juanovo lice! Ne možeš mokrih nogu poći do bake. Odmah bi me upozorila da to djed nikada ne bi dopustio. Hvala! - reče Laura, kad ju je osovio na noge. Markiza ih je dočekala u salonu. Juan je pozdravi i nestane istog trenutka. Stara gospođa je priznala Lauri koliko žali što je slika dovršena. Neće je više viđati tako Često. Laura je morala obećati da će dolaziti u posjet s vremena na vrijeme. Laura je ispričala markizi da će na neko vrijeme otputovati u London, ali da će je posjetiti čim se vrati. Danas nije imala vremena za plivanje. Morala je dovršiti portret. Svi su mu se divili, a zatim je Juan odnio njezin slikarski pribor do automobila.
Markiza joj zahvali još jednom i pokloni Lauri lijepi starinski broš. Ispriča joj da ga je dobila za svoj dvadeset i prvi rođendan od roditelja. Kad je Laura htjela spomenuti da je već dobila skupocjeni dar, markiza joj pričvrsti broš na haljinu. Radovat ću se budeš li ga nosila - govorila je. - Sjeti se uvijek toga da ljubav znači davanje i opraštanje. U tom ćeš slučaju biti sretna. Juan se ponovno vratio do salona i sad je promatrao prizor rastanka. Nešto smo zaboravili - reče i priđe Lauri. - Sjećaš li se našeg dogovora. Nisam ti još platio za sliku. Dohvati njezinu ruku i položi nešto u nju. - Jedna pezeta. Cijena koju smo dogovorili. Laura je potpuno zaboravila na taj dogovor. Zbunila se, jer je zadržao njezinu ruku u svojoj. Pocrvenjela je... Hvala! Sada je posao doista okončan - pokuša se našaliti. Ali ruka joj je drhtala kad ju je izvukla iz Juanove. Bijaše to prilika za proslavu. Dick je dovršio svoj kazališni komad kojim su Fay i Richard bili vrlo zadovoljni. I tako su te večeri pripremali proslavu u vili. Trebalo je to biti oproštajna zabava za goste iz Engleske. Pozvali su Juana i neke prijatelje. Fay se osobito lijepo dotjerala. Ali Juan je otkazao u posljednji trenutak. Imao je važan poslovni razgovor. Laura je uspješno odigrala ulogu domaćice, iako je neprekidno osluškivala neće li ipak čuti dolazak Juanova automobila. Svi su se sjajno zabavljali, a kad je otišao i posljednji gost, Laura se povukla u svoju sobu. Razodjenula se, navukla kućnu haljinu i sjela pred zrcalo. Iznenada začu zvuk motora Juanova automobila. Pritrči prozoru pa proviri kroz otvor u zastoru. Da, Juan je ulazio u kuću. Laura ponovno sjedne i pogleda se u zrcalo. Bi li se još jednom odjenula i sišla? Što bi Fay rekla na to?
Ne, nije to mogla učiniti. Pomirila se s time da se večeras više neće sresti s Juanorn. Koliko je vremena prošlo? Nije to znala. Iznenada začu kucanje na vratima i trgne se. Ušao je njezin otac. - Dobro da još nisi legla. Želio bih razgovarati s tobom. Nadam se da ne smetam. Oboje priđoše prozoru i sjedoše na stolac. Juan je došao. Htio se oprostiti jer će morati na neko vrijeme otići. Otputovat će već sutra rano ujutro. Želio se oprostiti od Fay i Richarda, jer ih više neće vidjeti. Je li spomenuo hoće li možda dođi u London na premijeru? zapita Laura oklijevajući. - Neće li htjeti vidjeli Fay? Dick slegne ramenima. Mislim da će to oni sada dogovoriti. Richard i ja ostavili smo ih nasamu. Ali nisam došao zbog toga. Nego? Sjetio sam se da ćeš u Londonu biti mnogo sama, jer će Fay i Richard boraviti na pokusima. Nije mi draga pomisao da sama obilaziš London. Dick ustane i poče hodati po sobi. Odlučio sam otputovati s tobom. Što misliš o tome da se smjestimo u hotel i zajedno razgledamo grad? Ne moram svakodnevno odlaziti u kazalište. Laura je trenutak bez riječi zurila u oca. Zatim poskoči i zagrli ga. Oče! - zavikne. - To bi bilo predivno. Provest ćemo se sjajno u Londonu. Ugušit ćeš me! - pobuni se Dick, a zatim se veselo nasmije. Dobro, mala moja, sve je dogovoreno. Nisu mogli otputovati svi zajedno, jer je Dick morao obaviti još neke poslove na otoku. Tako su Richard i Fay krenuli sami, a četrnaest dana poslije otišli su Dick i Laura.
U međuvremenu nisu vidjeli Juana. Laura je shvatila da se mora odvojiti od njega, kao što se morala odvojiti i od otoka. Možda će u Londonu studirati slikarstvo i slušati nekoliko semestara povijesti umjetnosti. Radovala se tome. Kad su u Londonu stigli u hotel, Lauru je dočekao predivan buket od dvanaest crvenih ruža. Poslao ih je Juan. Kako zna da ćemo stanovati ovdje? - zapita zbunjeno oca. -Jesi li mu ti to rekao? Da, dao sam mu adresu hotela i datum našeg dolaska. Pretpostavljam daje i Fay dobila takav buket. Znaš da on pazi na to. Nešto od Lauri ne radosti nestade pri pomisli da je i Fay dobila cvijeće. Imaš prvo, on pazi na to. London bijaše tako divan i uzbudljiv kako je to i zamišljala. Ali i Laura je privlačila poglede na sebe zbog svog lijepog, suncem opaljenog lica i skladnog tijela. Mnogi zadivljeni pogledi slijedili su je. Ljudi su je željeli upoznati. Otok bijaše daleko za njom, kao da je davno nekad prije boravila ondje. Boljelo ju je samo sjećanje na Juana. Fay i Richard bijahu vrlo zaposleni pokusima. Ponekad bi se njih četvoro sastalo. Odlazili bi u kazalište ili u neki restoran. Ali Laura je najveći dio vremena provodila s ocem. Dick bijaše neumoran. Proganjala su ga sjedanja. Želio je pokazati Lauri mjesta na koja je odlazio s njezinom majkom. Ali kako se približavao dan premijere, Dick je bio sve više vezan za kazalište. Njegov menadžer, s kojim je radio već godinama, tvrdio je daje to najbolji komad koga je Dick dosad napisao. Čudio se što Dick nije već i prije dolazio na premijere svojih komada. Pripisivao je to otoku koji je vjerojatno bio nešto osobito. Baš je tako, pomislila je Laura.
Često bi razmišljala o Juanu. Nije se potrudio ponovno sresti s Fay, ali glumica nije bila tužna zbog toga. To je moglo imati mnoga objašnjenja. Možda su njih dvoje dogovorili obznaniti svoje zaruke istom nakon premijere. Kad je svanuo taj dan, Laura bijaše jednako tako uzbuđena kao i njezin otac. Oboje su znali da se posljednjih godina ukus publike izmijenio. Činjenica da se predzadnji Dickov komad još uvijek davao u Londonu, nije bila jamstvo da će i novi postići uspjeh. Laura je dobro spavala i probudila se osvježena. Pozvonila je konobaru i naručila doručak. Ubrzo ga je donio zajedno s pismom za Lauru. Pisala joj je Evita savjetujući joj da se toplo odijeva jer je u Londonu vlažno. Spomenula je i Juana. Vratio se kući i pričalo se da će se vjenčali. Ranije su ga često viđali u društvu plavokose Engleskinje, a sada se navodno spremao otputovati u London na premijeru. Laura se sledi. Je li Evita zapazila da ona ljubi Juana? Njezine su oči sve vidjele. Telefon zazvoni, a Laura se javi. Dobro jutro! - začu Richardov glas. - Sjećate li se još mene ? Nisam imao sreću boraviti ovih dana nasamu s vama. Uvijek je netko od kolega bio prisutan. Danas doduše nemam mnogo vremena zbog premijere, ali rado bih s vama prošetao gradom i negdje objedovao. Što mislite o tome? Laurin je glas zvučao dobro raspoloženo, kad mu je odgovorila: Pristajem vrlo rado. Otac će ionako cijelo jutro provesti u kazalištu, jer treba dogovoriti još nešto oko kulisa. Kad bismo se sastali? Oko deset sati, ako vam to odgovara. Mogli bismo objedovati negdje uz Temzu. - Dobro! Čekat ću. - Laura pomisli da je ponijela sa sobom onu haljinu boje jorgovana, a kako je bilo lijepo vrijeme, odluči se odjenuti je.
- Izgledate očaravajuće - oduševio se Richard kad su se sreli u predvorju hotela. Uhvati je pod ruku pa zajedno krenuše na ulicu. Njihovo prijateljstvo bijaše potpuno drukčije od onoga s Juanoni. Iako je Richardovo prisustvo nije moglo uzbuditi, ipak joj bijaše ugodno u njegovoj blizini. Uz Temzu je bilo divno. Vozili su se brodom po rijeci i sunčali na palubi. Djevojka ste kakvu muškarci žele za cijeli život - govorio je Richard. - Laura, ljubim vas! Laura se prestrašeno okrene prema njemu. Pogled joj je odavao tugu. Hvala, Richarde! - govorila je, kao da joj pruža kolačić. - I ja volim vas, ali ne onoliko koliko vi to želite. Možda će to biti moguće jednog dana? - zapita Richard pun nade. Trenutak strasti je utrnuo i on postade ponovno suzdržan. Promatrao je upitnim pogledom. Tko je sretnik? - zapita iznenada. Laura nije željela da je ispituje dalje. Zaljubljena sam u predodžbu, poput muškarca o kojima ste upravo govorili. Zapravo i nije lagala, pomisli. Jer je i Juan o kojemu je sanjala bio samo predodžba. Ipak nije mogla odvratiti misli od njega. Richard je zamoli da jednom, nakon premijere, posjete njegove roditelje. Vjerovao je da bi joj se farma sviđala. Na rastanku pred hotelom, Laura ga poljubi na obraz i Richard se udalji. Iznenada zastane i dovikne joj: - Posve sam vam zaboravio reći da sam jutros sreo Fay u hotelu. Rekla je da je Juan stigao u London. Vjerojatno će doći na premijeru. Laura bijaše sretna da je Richard krenuo u suprotnom smjeru, inače bi zapazio što se događa s njom. Iznenada je problijedila, a suze joj navališe na oči.
Juan je bio u Londonu, a nije joj se javio. Radije se sreo s Fay. Nju, koju je poznavao cijelog života, maknuo je u stranu zbog žene koju je upoznao tek prije nekoliko tjedana. Zar je bio tako zaljubljen u nju da mu ništa drugo nije bilo važno? Ostatak dana, dok se nije trebala početi uređivati za pemijeru, Laura bijaše kao opčinjena. Dick joj je za to veće kupio predivnu večernju haljinu, ali ona se sada više nije toliko radovala. Nakon što se pažljivo počešljala, navukla je haljinu od svilenog šifona. Imala je srcolik izrez oko vrata i široke, plisirane rukave. Pojas bijaše od sedefa i slagao se sa sedefnom ogrlicom i narukvicom. Otac pokuca i uđe. Zastane na trenutak i pogleda je. Morao se nakašljati prije nego je progovorio: Tako si nalik majci da mi je zastao dah. Jednako si tako očaravajuća kao i ona. Ne pretjeruj, oče! Vrlo si lijepa! - Ponosno se nasmiješi. - Moram pripaziti što govorim, jer ćeš si inače početi utvarati. Zasigurno ćeš večeras u kazalištu čuti mnoge komplimente. Laura ga uhvati pod ruku. Oče, i ti izgledaš sjajno. Ovo ti novo odijelo pristaje izvrsno. Vrlo sam uzbuđena, a zasigurno si i ti. Imam veću tremu od glumaca. Otac se nasmije. - Da, premijera je nešto uzbuđujuće. Nadam se da to Fay i Richarda ne muči odveć. Laura ponovno osjeti laganu bol pri spominjanju glumičina imena. U taksiju je napokon skupila dovoljno hrabrosti pitali oca za Juana. Znaš li daje Juan u Londonu? -
Da, doći će u kazalište! -odgovori Dick, a Laura zašuti.
Već tijekom prvog čina vidjelo se da će komad postići uspjeh. Bijaše pun šala i događanja, izvrsno režiran. Publika je pljeskala. Sve je započelo kao komedija postajući polagano slikom našeg doba, puna seksa, nasilja i šala. Fay i Richard bijahu sjajni, a tu su bili i drugi glumci. Publika bijaše oduševljena. Laura je to dobro vidjela iz svoje lože. Ponekad bi prelazila pogledom preko redova u parketu, ali nigdje nije otkrila Juana. Tijekom kratke stanke između prvog i drugoga čina, ona i otac pričali su o komadu. - Čini se daje sve dobro krenulo - primijeti Dick. - Nisam još vidio Juana. A ti? - Laura odmahne glavom, a otac nastavi: - Obično ne zakašnjava. Želio nam se pridružiti u loži, a kasnije poći s nama na proslavu. Laura je šutjela. I ona se čudila. Zašto joj otac nije već ranije rekao da će Juan provesti veće s njima? Srce joj je uzbuđeno kucalo pri pomisli da će se sresti s njim. Svjetla u gledalištu se ugasiše, a zastor otvori. Netko je ušao u ložu. Lauru obuzme slabost pri pomisli da bi to mogao biti Juan. Bijaše dobro da se predstava nastavila tako da ih on nije mogao pozdraviti. Kad su se svjetla ponovno upalila, Laura se uspjela smiriti. Polagano se okrene i ugleda Juana. Nasmiješio joj se na svoj poznati način, ali zatim se izraz njegova lica iznenada izmijenio. Promatrao ju je nekako drukčije nego inače. U njegovim očima ugleda divljenje. Dohvati Laurinu ruku i poljubi je, i to drukčije nego inače, duže i toplije. - Juan je malko zakasnio pa je ostao stajati u dvorani sa svojim prijateljem - objasni otac. - Ne moram reći da mi se vrlo sviđalo primijeti Juan. - A sviđalo se i Miguelu iz španjolskog veleposlanstva. On je taj moj prijatelj. Zapeli smo u prometu pa sam stoga zakasnio. Oprostite mi zbog toga. A kako ste vas dvoie?
Laura odvrati dobro odmjereno. Otac i ja uživamo u Londonu. Laura uglavnom misli pri tome na sebe - umiješa se Dick. -Jedino u čemu ovdje uživam je moj krevet. A njega vidim prerijetko. - Nasmije se Juanu. - Čudno, u Las Palmasu razmišljao sam uvijek o Londonu kao o mojoj domovini, a sada mogu jedva isčekati povratak na otok. Juan se zadovoljno nasmije. - Tako i treba. Bilo bi mi užasno, ako bih izgubio svoje najbolje prijatelje. Dakle, uspjeh tvog komada te neće zadržati u Londonu? Hoćeš li se uskoro vratiti? Čim prije bude moguće. A Laura? Hoće li doći i ona? - Pri tome pogleda pomalo porugljivo mladu djevojku. Laura se plašila da bi netko mogao zapaziti što osjeća za Juana. Pokuša izgledati što mirnije. Umjesto nje odgovori njezin otac. Ne vjerujem! Laura se neće htjeti tako brzo rastati od Engleske. Nije li tako, mala moja? Imaš pravo, oče! - I sama se iznenadila kako je hladno zvučao njezin glas. - Mislila sam na to da iznajmim mali stan i ponovno počnem slikati. Juanov pogled preleti preko njezine, još uvijek suncem opaljene, kože. Dick, vjerujem da bi naša Laura zapravo bila divan model za nekog slikara. Izgleda dražesno. Trebalo bi je slikati umjesto da ona slika. Pokušaj! - nasmije se Laura. Juan stisne oči. Čini se da ti London koristi. Nikada još nisi bila tako lijepa i ženstvena. Ali upozoravam te, London nije Las Palmas.
Dobro je što imaš zaštitnika u Richardu. Mogu vrlo dobro paziti sama na sebe - naljuti se Laura stoga što je ponovno počeo razgovarati s njom kao s nedoraslim djetetom. Otac je pažljivo pogleda. Mala moja, Juan te vidi više kao Španjolku nego kao Engleskinju. Stoga želi da imaš pratnju. Dragi Juane, i u Španjolskoj su se prilike izmijenile. U velikim gradovima mladi ljudi jednako su tako slobodni kao i u zapadnom svijetu. - Svaki je velegrad džungla zla - odvrati Juan. - A tvoja kćerka je ovdje naivna strankinja iz provincije. Rekao bih da joj je zaštitnik potreban u svakom slučaju. -Zatim iznenada poče pričati s Dickom o drugim stvarima. Nekoliko trenutaka kasnije digao se zastor za posljednji čin. Većina gledatelja ostala je za vrijeme stanke na svojim mjestima. Uspjeh Dicka Whitneyja sastojao se u tome daje znao prikazati ljudsku prirodu takvu kakva je bila zaokupivši potpuno pozornost publike. Laura je na trenutak zaboravila svoje osjećaje posvetivši se događajima na pozornici. Kraj bijaše uzbudljiv i istodobno zadovoljavajući pa nije imala vremena razmišljati o svojim problemima. Kad je zastor pao, začu se gromoglasan pljesak. Glumci su se naklonili, sjajući od sreće što su postigli uspjeh. Počeše pozivati autora. Iznenada se reflektor uperi na njihovu ložu, a Dick ustane i nakloni se. Laura se htjela povući iz svjetla i pri tome je posrnula i udarila u Juana. Trenutak je osjetila njegovo snažno tijelo, a zatim se povukla. Otac je progovorio nekoliko riječi zahvale, a ona je morala ponovno zapljeskati glumcima.
Umalo što nije zaplakala. Bila je sretna zbog očeva uspjeha, a očajna zbog Juana. Mnogo bi toga dala za to da može pobjeći. Nije mogla dulje ostati u Juanovoj blizini. On je samo čekao na trenutak kad će nakon premijere. vjerojatno, objaviti svoje zaruke s Fay. Laura je znala da će se kasnije održati proslava kojoj će prisustvovati svi sudionici predstave. Ali ona neće. Nestat će njezine hrabrosti bude li ugledala Juana i Fay zajedno. Zar je trebala prisustvovati proglašenju njihovih zaruka? Jednom poslije, pomirit će se s time. Živjet će u Londonu i polaziti Umjetničku akademiju. Uredit će mali atelijer, a zatim će možda uspjeli zaboraviti Juana. Ali sada to još nije bilo moguće... Uto je publika počela pomalo napuštati gledalište. Otac se okrenuo prema njoj i Juanu. Smiješio se. Iz njegova je lica nestalo napetosti. Laura ga zagrli i poljubi. Daje njezina majka barem mogla doživjeti taj uspjeh. Oče, tako sam ponosna na tebe! Bilo je predivno. Dick položi ruke na Laurina ramena i lagano je odgurne od sebe pa joj pogleda u lice. Zašto te suze! - zapita. -Slavit ćemo, a ne plakati. - Pruži joj svoj rupčić. Hvala... - Laura obriše suze pa mu ga vrati. Je li opet sve u redu? Vrlo si blijeda. Sjedni na trenutak. Laura odmahne glavom. Ne brini, sve je u redu. Samo me malko boli glava. Dick podigne obrve. - Nisam još nikada čuo da imaš glavobolju. Ni ja nisam u najboljoj formi. Nismo naspavani. - Pogleda Juana. - Nismo naviknuti na tako malo spavanja.
Još ti jednom čestitam na tvom sjajnom uspjehu - reče Juan. - Uživao sam od početka do kraja. Hvala, hvala! - kimne veselo Dick. - Nije li Fay prvorazredna glumica? Uloga je kao stvorena za nju. Juane, vjerujem da si joj ti poslao onu predivnu ogromnu košaru cvijeća? Laura upozori samu sebe da mora ostati mirna. Pogleda oca pa reče: Oče, nećeš se ljutiti ako ne pođem na primanje? Glava me doista vrlo boli pa bi predstavljalo olakšanje za mene, ako bih mogla leći... Dick pogladi Laurinu ruku. Ne ljutim se. Doista ne izgledaš dobro. Bih li obavijestio liječnika u hotelu da ti prepiše neke tablete? Možda bi bolje spavala. Ne, hvala, oče! To nije potrebito. Odvest ću te u hotel — izjavi Juan. Laurino srce poskoči naglo. Ne, molim te, nemoj! Moraš poći na očevo primanje. Uzet ću taksi. - Okrene se prema ocu kao da traži pomoć od njega. - Oče, povedi Juana sa sobom i dobro se zabavljajte. Sutra ujutro će sve opet biti u redu. Brzo se okrene i izađe iz lože. Pred kazalištem stajalo je mnogo ljudi koji su čekali na taksi. Laura je gledala kako jedan taksi za drugim odlazi. Iznenada osjeti da je Juan stao iza nje. Otvorio je vrata taksija koji se zaustavio pred njima, dao vozaču adresu hotela i sjeo pokraj nje. Doista nisi trebao doći sa mnom - Šapne Laura pa se stisne u kut. Mučila ju je grižnja savjesti. -Kako je užasno Što sam ti pokvarila veće. Moje veće još nije pokvareno... još nije! - odgovorio je Juan. Ona je razumjela stanku prije njegovih posljednjih riječi.
Namjeravao se vratiti na zabavu. Zašto je onda uopće došao? Samo stoga što je vjerovao da je dužan odvesti Dickovu kćerku natrag u hotel. Fay ne bi bila sporuzumna s time. Pogleda ga ispod poluspuštenih vjeđa. Činilo se kao daje Juan utonuo u misli. Nekoliko minuta kasnije stigli su do hotela. Juan joj pomogne izaći i odvede je u predvorje. Čekao je na recepciji dok nije dobila ključ svoje sobe pa ju je odveo do dizala. S njima se vozilo još nekoliko gostiju tako da nisu mogli razgovarati. Kad se dizalo zaustavilo na trećem katu, Laura je brzo izašla, ali Juan je krenuo za njom. Zastali su ispred vrata njezine sobe. Laura gurne ključ u bravu. Laku noć, Juane! Hvala ti što si me doveo. - Nije se okrenula, znala je da on stoji iza nje. Kad joj nije odgovorio, okrenula se. Bila je blijeda i uzbuđena. Juan je makne u stranu, otvori vrata i nježno gurne u sobu. Izvukao je ključ iz brave i držao ga u ruci. Laura nije znala što bi rekla. To uopće nije bilo nalik Juanu. Oklijevajući krene do toaletnog stolića i položi torbicu na njega. Na svoje iznenađenje vidjela je u zrcalu da je Juan prišao telefonu i podigao slušalicu. Sto to radiš? - zapita ga. Pozvat ću liječnika. Moraš dobiti sredstvo za umirenje. Otkako sam došao u kazalište dršćeš iznutra i izvana. Doimaš se potpuno iscrpljenom. Laura to nije mogla dulje podnijeti. Zaista su joj popustili živci. Nije zapazila kakvim glasom govori s njim. Nisam iscrpljena! Spusti slušalicu! Boli me glava i to je sve. Nećeš pozvati liječnika i neće mi dati injekciju! Ako me odmah ne ostaviš samu, počet ću vikati! Juan spusti slušalicu i hladno je pogleda. Radi se o Richardu, zar ne? Bijesna si što ima premalo vremena za tebe, što neprekidno boravi u kazalištu.
Mnoge mlade žene mogu teško shvatiti da muškarac mora obavljati svoj posao. Prije svega, one, koje su zaljubljene. - Njegov je taman glas zvučao gotovo nježno. - Oprosti! Nisam te trebao odvesti u hotel. Mogao sam zamoliti Richarda... Laura je zurila u njega, a zatim ga prekinula: - Ostavi me! Molim te, željela bih ostati sama! - Stavi ruke pred lice. Hoćeš li napokon otići! Na trenutak je zavladala tišina. Čula je kako je Juan uzdahnuo. Pa dobro, poslat ću ti Richarda! Za Lauru, koja je željela ostati sama, to je prevršilo mjeru. Potrči prema Juanu. Za ime Boga, pošalji Richarda, pošalji oca, pošalji bilo koga! Svejedno mi je! Ali izgubi se napokon! Nestani! Suze joj potekoše niz obraz, bacila se na krevet i zajecala. Nije ga čula otići, čula je samo ključ u bravi. Zatim zavlada tišina. Laura kao da je pala u histeriju. Nije se mogla smiriti, nije mogla prestati plakati. To je potrajalo dosta dugo. Iznenada osjeti da se nešto pomaklo na širokom krevetu na kojega se bacila. Podigne glavu i ugleda Juana kako je promatra. To bijaše previše, sada je vidio i njezino zaplakano lice i suze koje nisu prestajale teci. Osjeti njegovu ruku na svome ramenu. Usprkos toga što se branila, on je okrene prema sebi. Svojim rupčićem obriše joj suze. - Smiri se! Hajde, razgovarajmo u miru! Nježno joj pogladi kosu. Suze joj iznenada presahnuše. Neko je vrijeme ležala napola u njegovom zagrljaju, a on ju je milovao. Smirila se, ne stoga što je on to rekao, već stoga što nije našla riječi. Što je više pokušavala shvatiti njegovo ponašanje, to je bila zbunjenija. Je li zaključao sobu? A Fay, što je bilo s njom?
Je li ti sada bolje? – zapita Juan. Laura nešto promrmlja pokušavajući se osloboditi. Brzo je ustala i prišla prozoru. Žao mi je što se ponašam tako djetinjasto. Ne znam što je sa mnom. Možda je to uzbuđenje zbog očeve premijere. Ili nešto drugo... Juan je također ustao pa se naslonio na toaletni stolić. Rekla si, Dickov uspjeh ili nešto drugo? Razgovarajmo o tome drugome. Što je, Laura? Možda ti mogu pomoći. Ne bih željela razgovarati o tome. Moram sama riješiti svoje probleme. Imaju li kakve veze s Richardom? Pitam samo stoga, jer vjerujem da ti mogu pomoći. Rekla si da namjeravaš studirati i urediti malo atelijer. Hoćemo li govoriti o tome? Ne, niti o tome! Ne želiš dakle govoriti ni o Richardu, a ni o svom slikanju. Tad te moram izravno pitati: ljubiš li Richarda? Laura se uspravi. Nemaš pravo pitati me to! Zašto me tako mučiš? - zapita okrenuvši lice prema njemu. – Ni ja tebe ne pitani za osobne stvari. Nikada to nisam činila. - Pa pitaj me! - Iznenada se našao iza nje, stavivši joj ruke na ramena. - Hajde, pitaj, slatki otrove! Laura osjeti bol stoga što ju je snažno stisnuo. Ali taj stisak bijaše istodobno predivan. Nije se smjela prepustiti osjećajima. Postojala je Fay. Njezin je glas zvučao promuklo kad je rekla: Nemam pitanja. Ne želim ništa znati. Trebao bi otići. Fay te čeka.
- Mene? - Činio se iznenađen. - Zašto bi Fay čekala mene? Zašto? - Laura je to jedva izgovorila. - Čudno pitanje za čovjeka koji će se uskoro vjenčati s Fay. Ja ču se vjenčati s Fay? Što to govoriš? - Juan je okrene prema sebi. - Kako si se sjetila da bih se mogao oženiti s Fay? Uvijek sam pozivao Richarda i tebe kad sam izlazio s njom. Ali ti si ta koja si željela biti sama s Richardom. Nisam to htjela... Ali bila si. Stoga sam zamolio baku neka dopusti da je slikaš. Samo stoga što je to bila jedina mogućnost ostati nasamu s tobom. Ljutio sam se kad su stigli vaši engleski gosti. Pokvarili su moje planove koje sam imao s tobom. Laura je zurila u njega kao da ništa ne razumije. Kakve planove? Što sam mogao učiniti? Moja mala Laura još nije znala što znači ljubav. Zatim sam razmišljao da je ,taj doživljaj s Englezom možda potreban stoga da bi jednom zauvijek zaboravila plavokose Engleze. Pogladi je po kosi, a ona još uvijek nije ništa razumjela. Zašto si uvijek odlazila nekamo nasamu s Richardom, kad sam te preko Fay pozivao da nam se pridružiš? Laura je izmjenično bljedila i rumenjela. Dakle, Fay! Nikada nije spomenula ni jedan poziv. Želiš li time reći da ne ljubiš Fay? Juan je nježno pogleda. Nikada još nisam volio ni jednu ženu. - Ni jednu osim tebe, Laura! Njoj zastane dah. Mene? - To nije mogla biti istina.
Da tebe! Bila si još napola dijete s tim svojim predivnim očima, nježnim usnama i sjajem u pogledu. Morao sam ti dopustiti krenuti u Englesku kako bi sama odlučila što želiš. Laura nije uspjela progovoriti ni jednu jedinu riječ. Juan nastavi: Osjećam da je sada kucnuo trenutak kad ti smijem priznati koliko te ljubim... Ili si možda nesretna što si moja mala španjolska djevojka, a ne Engleskinja, što si uvijek vjerovala? - Poče joj nježno ljubiti prst po prst. - Tako nadarene ruke... A sad ćeš njima morati držati moje srce i moju ljubav. Zagrli je, poljubi joj nježno vjeđe, a njegove je ruke čvrsto stisnuše. Spusti usne na njezine. Laura se na trenutak trgnula ali njezina otpora nestade i istog trenutka. Zagrlila ga je i privinula se uz njega. Sjedinili su se u poljupcima. Laura, potpuno si se izmijenila - govorio je Juan, kad ju je odmaknuo od sebe. To si učinio ti. Ljubim te, Juane, oduvijek sam te ljubila! -reče pomalo posramljeno. Želio sam reći da si postala odrasla žena, i to neizmjerno uzbuđujuća. - Nasmiješio joj se. -Koliko sam čekao na to. Nisam više mladić, već muškarac koji žudi za ženom svog srca. Laura se trenutak odmakne od njega. Uvijek si vidio u meni samo dijete. Sada si napokon otkrio ženu u meni. A ja stojim pred tobom zaplakana lica i raščupane kose! Juan se nasmije. Da, lice ti je zaplakano, nos ti se sjaji, a kosa ti je raščupana, ali nikada nisi bila tako lijepa! -Poljubi je, podigne njezinu bradu i pogleda joj u oči. - Kad ćemo se vjenčati?
Vjenčati? - Ostala je bez daha od sreće. - Kad god to želiš! prošapće. Ne plašiš se? Čega? - Laura dohvati njegovu ruku pa je pritisne na usne. Ljubim te, ljubim te... Ali uvijek sam sumnjala u to da bi ti mogao ljubiti mene. Juan ju je morao ponovno zagrliti. Strastveno je uzvraćala njegove poljupce. Privinula je tijelo uz njegovo, a on se iznenada odmakne od nje. Sada mogu shvatiti svoje pretke koji su zahtijevali da svoje zaručnice susreću samo u prisustvu pratilje. Tebi, slatka moja, bila bi sada nužno potrebna jedna. Odmah sutra kupit ću prstenje i odletjeti kući kako bismo se mogli vjenčati što prije. Želim veliku svadbu kojoj će prisustvovati cijela moja porodica i svi prijatelji. Želim da i oni sudjeluju u našoj sreći. Što će na to reći tvoja baka? Baka? Vrlo te voli, osobito otkako si naslikala njezin portret. Bila je oduševljena. Jer ti si njezinom licu dala ljepotu duše za koju nije znala daje posjeduje. Laura ga pogleda. Baka je još uvijek prekrasna. Nisam je mogla naslikati drukčije. Znaš li zašto je lijepa? Jer je živjela sretnim životom s čovjekom koga je ljubila. Znam da već odavno kroz tebe vidi moju djecu. Pripadaš meni, i nikada te nitko neće odvojiti od mene. A i ti si se izmijenio... ti nadmeni čovječe! Juan podigne obrve. Znaš li da ču postati još mnogo nadmeniji stoga što ču uza se imati tako lijepu ženu. Laura se morala nasmijati veselo.
- Onakav si kakav jesi! Ne bih te željela drukčijeg. I nikada više ne bih htjela živjeti bez tebe. Kad je njezin otac drugog jutra došao u Laurinu sobu, bio je sretan kao nikad dosada. Znaš već za Juana i mene? -zapita Laura. Oduševljen sam! - Otac je poljubi. Juan ti je to ispričao? Otac kimne. Da, vratio se sinoć na primanje i objavio svoje zaruke. Znaš kako je inače suzdržan, ali bio je izvan sebe od sreće. Primanje je potrajalo do ranih jutarnjih sati. Zatim smo nas dvojica lutali gradom do svitanja zore. Dijete moje, jesi li sretna? Presretna sam, oče! Nekoliko tjedana kasnije Juan je nestrpljivo čekao u zračnoj luci svoju ženu koja se po posljednji put opraštala od svog oca. Polazili su na svadbeno putovanje. Juan i Laura namjeravali su posjetiti London, Pariz i Rim. Juan je u sva tri grada, bez Laurina znanja, kupio male stanove pa se radovao koliko će je iznenaditi time. Sjedili su u zrakoplovu jedno uz drugo, držeći se za ruke. Zrakoplov se digne, a oni su se primakli jedno drugome, poljubivši se. Bijahu svjesni da će ih njihova sreća pratiti kroz cijeli život.
KRAJ
