BIBLIOTEKA ZNANSTVENIH DJELA
STJEPAN ANTOLJAK
59
Redakcija Mr. JOSIP BELAMARIĆ, NEVENKA BEZIĆ-BOŽANIC, dr. DUŠAN JELOVINA, dr. IVAN MIMICA, dr. IVO PETRINOVIC, dr. KRUNO PRIJATELJ
HRVATI U PROŠLOSTI IZABRANI RADOVI Izabrao i uredio: Stijepo Obad
Urednik biblioteke Dr. IVAN MIMICA
Recenzenti Dr. JOSIP LUČIĆ Dr. IVO PERIC
KNJIŽEVNI KRUG SPLIT
1992
CIP-Katalogizacija u publikaciji Naučna biblioteka, Split UDK 949.713 + [930.85:929 (497.13 Dalmacija) ANTOLJAK, Stjepan Hrvati u prošlosti : izabrani radovi / Stjepan Antoljak ; izabrao i uredio Stijepo Obad ; [kazala sastavio Josip Vrandečić]. — Split : Književna krug, 1992. — 950 str. : ilustr. ; 24 cm. — (Biblioteka znanstvenih djela / Književni krug ; 59) Str, 9— 19: Prinos Stjepana Antoljaka razvoju hrvatske povijesne znanosti / Stijepo Obad. — Str. 897 — 910; Bibliografija rasprava i članaka iz povijesti Stjepana Antoljaka (1933—1990) / sastavio Stijepo Obad. — Autorova slika. — Bibliografske bilješke uz tekst. — Kazala. ISBN 86-7397-079-2 . · - · - ..
PREDGOVOR Književni krug u Splitu prihvatio je ideju i koncepciju da se tiska zbirka izabranih radova zaslužnoga hrvatskog historiografa prof. dr. Stjepana Antoljaka, posljednjeg sljedbenika zagrebačke historiografske škole, koju je utemeljio akademik Ferdo Šišić. Uvaženi profesor pisao je i još uvijek piše o svim razdobljima hrvatske prošlosti, napose o srednjovjekovlju. Najviše ga zanima Dalmacija, koljevka hrvatske države, potom Istra, sjeverna Hrvatska, Dubrovnik, Boka kotorska, Vojna krajina i Lika. Od gradova najviše je istraživao prošlost Zadra, u kojemu je u dva navrata više godina boravio i znanstveno stvarao. Prošlo je pola stoljeća otkako dr. Stjepan Antoljak dariva hrvatsku povijesnu znanost novim prinosima, koji se ponajviše temelje na izvornoj arhivskoj gradi, te su mnogi njegovi radovi u zavidnu historiografskom opusu izdržali znanstvenu kritiku. Iz te bogate produkcije izdvojeno je trideset pet rasprava i članaka različite problematike iz kojih se vidi širina njegova istraživačkog interesa. Razvojem historiografije posljednjih desetljeća, pronalaženjem novih izvora i uvođenjem suvremenije metodologije rada, dolazi se do novih rezultata, osobito u multidisciplinarnom istraživanju, koji nisu uvijek u skladu s Antoljakovim zaključcima. U težnji za istinom dobro je da se potiče znanstvena kritika, koju dr. Antoljak dosljedno provodi i zagovara u svojim radovima i predavanjima. Ova Antoljakova zbirka probranih radova iz hrvatske povijesti odnosi se na političku, gospodarsku, društvenu i kulturnu prošlost od ranoga srednjeg vijeka do kraja devetnaestog stoljeća. Radi preglednosti Antoljakova su Croatica u ovoj knjizi svrstana u pet tematskih cjelina. Jedan dio njegovih radova nije imalo sažetke na nekom stranom jeziku, ja sam ih sastavio i dao izdavaču na prijevod. Ti sažeci odnose se na radove: »Grobnički problem u hrvatskoj ι stranoj historiografiji«, »Zadar pod vlašću istočnih Gota«, »Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri«, »Naše Skladnije«, »Kada je nastala prva historija Hrvata«, »Kada se kod nas prvi put spommje naziv 'kukuruz'«, »Zadarski katastik 15. stoljeća«, »Pobiranje marturine crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (1435)«, »Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovića«, »Novi podaci o hrvatskom Pjesniku Petru Zoraniću«, »Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Duknovicu i Jakovu«, »Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadrani-
ma«, »Konavoska buna u središtu jednog dijela evropske diplomacije 1799/1800.«, »Prekosavska Hrvatska i pitanje njezine reinkorporacije 1813—1822.«, »Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija«, »1848. i Zadar«, te »Narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1883).« Rad »Unsere Sklavinien« preveden je s njemačkoga na hrvatski jezik, a »Zadarski katastik 15. stoljeća« pretiskan je kao u predlošku, budući se radi o izvoru na latinskom jeziku, koji će u izvorniku korisnije poslužiti istraživačima nego u prijevodu. Tekstovi starijeg datuma su lektorirani, a kasniji su ostali kako su već bili tiskani s obzirom na to da je pravopisna praksa ujednačena, te nije-bilo bitnih odstupanja. Ova zbirka izabranih radova prof. dr. Stjepana Antoljaka sačinjena je i tiskana u znak zahvalnosti ove sredine i štovatelja prema hvale vrijednom istraživaču naše prošlosti, koji je postavio ili pak riješio mnoge probleme iz hrvatskoga srednjovjekovlja i novovjeke povijesti i time obogatio domaću povijesnu znanost. Nadati se da će ova zbirka izabranih radova korisno poslužiti znanstvenicima i svima onima koje zanima prošlost hrvatskoga naroda. STIJEPO OBAD
PRINOS STJEPANA ANTOLJAKA RAZVOJU HRVATSKE POVIJESNE ZNANOSTI Prof. dr. Stjepan Antoljak ubraja se medu najistaknutije istraživače u poslijeratnoj hrvatskoj povijesnoj znanosti, osobito na području srednjovjekovlja, o čemu svjedoče njegova znanstvena dostignuća, javna priznanja i ugled u znanstvenom svijetu. Porijeklom iz Virja u Podravini, Stjepan Antoljak se rodio u Doboju 29. kolovoza 1909. u službeničkoj obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu, gimnaziju u Vinkovcima i Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je prvi asistent dnevničar na Katedri za povijest. Godine 1935. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom »Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu«. Sljedeće godine je promoviran u doktora filozofije. Poslije položenoga državnog ispita, tri godine kasnije, izabran je za asistenta kod prof. dr. Ferde Šišića, prof. dr. Ljudevita Hauptmanna i prof. dr. Grge Novaka. U veljači 1941. izabran je za sveučilišnog docenta za predmet Hrvatska povijest novijega doba i u tom zvanju ostao do kraja školske 1946. godine. Iste godine postavljen je za direktora Državnog arhiva u Zadru sa svrhom da organizira arhivski rad u porušenom gradu. Poslije uvođenja normalnog rada u toj ustanovi, prelazi u Državni arhiv u Rijeci (1953), u kojemu je također unaprijedio arhivsku službu. Na poziv Filozofskog fakulteta u Skoplju (1956) izabran je za redovitog profesora Opće povijesti novoga vijeka, a četiri godine kasnije za redovitog profesora Povijesti naroda Jugoslavije u srednjem vijeku. Njemu pripada zasluga da je na tom fakultetu uveden kolegij Pomoćne povijesne znanosti, koji on prvi predaje. Poslije potresa u Skoplju (1963) s obitelji prelazi u Prištinu, gdje je bio angažiran u nastavi na tamošnjem novoutemeljenom Filozofskom fakultetu. Uz dopunski rad na prištinskom fakultetu i dalje je ostao u nastavi na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Po vlastitoj želji i nastojanjima nekolicine istaknutih profesora s filozofskih fakulteta u Zadru i Zagrebu, izabran je za redovitog profesora Opće povijesti srednjeg vijeka na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru. Kao iskusnom predavaču i afirmiranom istraživaču hrvatske prošlosti, povjerena su mu još dva kolegija i to Hrvatska povijest srednjeg vijeka i Pomoćne povijesne znanosti. Godine 1979. odlazi u mirovinu, potom s obi te-
lji preseljava u Zagreb, gdje u miru u tamošnjim arhivskim i bibliotečnim ustanovama aktivno istražuje i objelodanjuje svoje istraživačke rezultate. Još kao student, mladi Stjepan Antoljak zanima se za stručni i znanstveni rad. Svoje rane radove, članke, osvrte, prikaze i ocjene znanstvenih dostignuća drugih istraživača objelodanjuje u zagrebačkoj periodici: »Jutarnjem listu«, »Hrvatskom dnevniku«, »Gospodarskom listu«, »Jugoslavenskom listu«, zatim u »Croatia sacra«, »Annales de l'Institut francais« te »Jugoslovenskom istoriskom časopisu« u Beogradu i drugim časopisima i novinama. Uglavnom se osvrće na gospodarsku i političku prošlost i istaknutije ličnosti iz hrvatskoga devetnaestog stoljeća, napose na Dalmaciju pod francuskom upravom. Pokretanjem Hrvatske enciklopedije (1941), surađuje u njoj kao vanjski suradnik u obradi više ličnosti iz novije hrvatske povijesti, te razdoblja iz novije hrvatske prošlosti, primjerice prve austrijske uprave i francuske vlasti u Dalmaciji itd. Navedene i druge natuknice korisno su poslužile ne samo kao prve korisne informacije iz priručne literature nego i putokazi za dalja istraživanja. Pojavom novog periodika »Časopisa za hrvatsku povijest« (1943), mladi znanstvenik obogaćuje i taj časopis prikazima i ocjenama tekuće historiografske produkcije, ali i izvornim i preglednim znanstvenim radovima. Korisni su njegovi pregledni prilozi tiskani u knjizi »Naša domovina« osobito kratki i sažeti pregled »Hrvatska poviest u tabelama«. Kada je riječ o periodici, dr. Antoljak najviše je pisao u listu »Gospodarstvo«, ali i drugim listovima, primjerice o trgovini u Europi u mlade kameno doba, prodiranju Egipta u basnoslovno bogatu afričku zemlju Punt, cestovnoj mreži u Rimskom Carstvu, trgovačkoj sposobnosti Splićana u srednjem i ranom novom vijeku, ometanju trgovine od strane Mlečana, tursko-dubrovačkim trgovačkim vezama, udruženjima, cvatu dubrovačke trgovačke mornarice, arsenalima, škverovima i lazaretima, pomorstvu i trgovini Boke kotorske itd. Za prvih desetak godina publicističkoga i znanstvenog rada dr. Antoljak je objavio tri knjige, koje se temelje na dostignućima hrvatske povijesne znanosti, ali i vlastitim rezultatima istraživanja. U prvoj knjizi »Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu« (1936) autor raspravlja o Dalmaciji, koja raspadom venecijanske države (1797) na temelju odluke mirovnog ugovora između Francuske i Austrije je pripala austrijskoj zajednici naroda. Poslije višestoljetna odvojena života od ostalih hrvatskih zemalja, od tada se skupa s njima nalazi u okviru iste države, ali od njih upravno odijeljena. Autor, između ostalog, raspravlja o pokušaju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, ali je ta »nezgodna želja Dalmatinaca« od strane viših austrijskih vlasti odbijena. Druga njegova knjiga »Pregled hrvatske poviesti« (1942) je zapravo kratak i sažet pregled događaja iz hrvatske prošlosti do 1941. godine. Na tom tekstu dr. Antoljak je radio od 1938. do 1940. godine. To je prvi repetitorij u hrvatskoj povijesnoj znanosti koji kronološki, pregledno i po godinama važnijim prikazuje prošlost hrvatskoga naroda. Mladoga hrvatskog historiografa mučio je problem podijeljenosti i raskomadanosti hrvatskih zemalja, osobito za drugoga svjetskog rata, te je objelodanio knjigu »Dalmatinsko pitanje kroz vjekove« (1944) u kojoj iznosi 10
višestoljetne hrvatske težnje iz Dalmacije, koljevke srednjovjekovne države, za sjedinjenje s ostalom Hrvatskom i Slavonijom. Knjiga se temelji na dostignućima historiografije, tiskanim izvorima i vlastitim istraživanjima, te se u njoj nalazi gotovo sve što je o tom problemu do tada napisano. Prijelazom iz Zagreba u Zadar (1946) na dužnost direktora Historijskog arhiva, dr. Antoljak doživljava zaokret u znanstvenoistraživačkom radu. Od tada sve se više okreće izvornoj arhivskoj gradi, te se rezultati njegovih budućih istraživanja uglavnom temelje na toj dokumentaciji. Dr. Antoljak je prvi hrvatski historiograf koji je pobliže upoznao fondove Historijskog arhiva u Zadru i koristio za svoje radove. Za nekoliko godina boravka u Arhivu, sakupio je zavidnu gradu, na temelju koje je objavio nekoliko radova iz srednjega i novog vijeka, osobito Dalmacije i Dubrovačke Republike. Odlaskom u Rijeku (1953) dr. Antoljak je nastavio arhivski rad u tamošnjem Historijskom arhivu, proširujući svoj istraživački interes na sjeverozapadni hrvatski prostor, koji je slabo istražen. U sljedećih nekoliko godina objavio je više radova koji se temelje na gradi iz riječkoga i zadarskog arhiva 0 političkoj i kulturnoj povijesti Istre, Dalmacije i ostale Hrvatske, vezama Rijeke i Zadra u srednjem vijeku, historijskoj topografiji i toponomastici zadarske i šire okolice. Nastavlja istraživanje životopisa hrvatskih književnika 1 umjetnika u Zadru i Trogiru. Pokretanjem Enciklopedije Jugoslavije (1955) nastavlja leksikografski rad, obrađujući nekoliko ličnosti iz hrvatske prošlosti. Za riječkoga razdoblja pojavila se njegova knjiga »Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj« (1956) u kojoj se ponajviše raspravlja o položaju i otpori.ma hrvatskih kmetova i kolona od ranoga srednjeg vijeka do potkraj devetnaestog stoljeća. Knjiga se temelji na rezultatima historiografije, tiskanih izvora i vlastitih istraživanja i spada medu prve takve vrsti u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Poslije dva desetljeća arhivskoga i znanstvenog rada u arhivskim ustanovama Zadra i Rijeke, dr. Antoljak ponovo se vraća sveučilišnoj nastavi (1956) prijelazom na Filozofski fakultet u Skoplje. Uz nastavni intenzivno se bavi i znanstvenoistraživačkim radom. Prvih nekoliko godina nastavlja objavljivati radove iz političke, društvene i crkvene prošlosti Dalmacije i Istre, da bi postupno prešao na istraživanje prošlosti makedonskog naroda. Tu i tamo dotiče se prošlosti Srbije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne. Kao vrsnu poznavaocu tiskanih i arhivskih izvora dr. Antoljaku nije bilo teško objaviti zbirku izvora na makedonskom jeziku pod naslovom »Izvori za historijata na narodite FNRJ za sređen vek« (1962). To je izdanje ponovljeno na hrvatskom jeziku koje glasi »Izvori za historiju naroda Jugoslavije. Srednji vijek« (1978). U obje knjige navedeni su izvori za hrvatski srednji vijek. Autor je prvi na makedonskom jeziku objavio »Pomošni istoriski nauki« (1966) da bi se četiri godine kasnije ponovilo kao drugo nadopunjeno izdanje. Na srpskom jeziku ta se knjiga javila (1971), a na albanskom »Shkencat ndihmese te historise« sljedeće godine. U njima je dr. Antoljak znalački obradio i razvoj pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvata. Nakon drugog dolaska u Zadar (1969), dr. Antoljak još se intenzivnije bavi istraživanjem hrvatske prošlosti, te se čini da je to medu najplodnijim
11
razdobljima njegova historiografskog stvaralaštva. Suradnik je Hrvatskoga biografskog leksikona i Enciklopedije Jugoslavije u kojima obraduje više ličnosti iz hrvatske političke i kulturne povijesti, dinastije, primjerice Anžuvince i Arpadoviće, te velikaše Baboniće. U tom razdoblju ugledala je svjetlo nova Antoljakova knjiga »Pacta ili Concordia od 1102. godine« (1980) za koja tvrdi da nisu falsifikat, nego da se dvanaest hrvatskih plemena slobodnom voljom priklonilo ugarskoj kruni. Uz hrvatsku povijest istražuje i prošlost makedonskog naroda i Albanaca na Kosovu. U nastavku ćemo se osvrnuti na odabrane priloge iz njegove bogate produkcije uvrštene u ovu zbirku radova. Prva tematska cjelina odnosi se na hrvatsko srednjovjekovlje, sadrži osam prinosa iz ranoga i kasnog srednjeg vijeka, koji svjedoče — po izvorima, metodi rada i rezultatima istraživanja — da se pisac hvatao težih problema, osobito u ranoj hrvatskoj prošlosti. U radu »Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant«, uspješno odgovara da nije. U sljedećem radu »Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri« pisac tvrdi da su se prvi doselili Slaveni, pa Hrvati, koji su prvi stigli do mora. U toponimiji Istre pronalazi avarsko-slavenske tragove. Prihvaća tezu da su se Hrvati naselili u Istri za cara Heraklija i u ranom sedmom stoljeću zaposjeli veći dio Istre. Poslije toga nema slavenskih prodora u Istru, nego u Furlaniju. Istra i Dalmacija bile su u rukama Slavena, to jest Hrvata, koji su tvorili dvije državne jezgre: jednu u Dalmaciji, a drugu u prekosavskim krajevima. Na temelju svestrana proučavanja izvora i kritičke revizije literature u radu »Hrvati u Karantaniji«, pisac daje značajan prilog seobi Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve u sedmom stoljeću i zaključuje da su se oni u pomicanju prema sjeverozapadu naselili i u Karantaniji, gdje su bili povezani s kosezima. U prilogu »Pravci kretanja Ćirila i Melodija za vrijeme njihove moravske misije«, između ostalog, prvi put se raspravlja u hrvatskoj historiografiji o vremenu njihova odlaska u Moravsku i povratku u Bizant. Antoljakova rasprava »Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I za hrvatsku povijest X stoljeća« unijela je velike novine i potakla moguće rasprave. Pisac pomiče datiranje prvoga i drugog splitskog sabora, suzuje krug Tomislavova djelovanja i događaja koji mu se pripisuju, te pomiče dataciju kraljevanja pojedinih hrvatskih vladara. Za kralja Krešimira I, iz sredine desetog stoljeća, tvrdi da je bio nezavisan vladar. U širokom izboru tema dao je »Kritički osvrt na dosadašnja istraživanja i saznanja o otoku Pašmanu«, osvrćući se na dosadašnja dostignuća povijesne znanosti o Otoku u srednjem vijeku i donoseći neke nove spoznaje o postanku i razvoju toponima Pašman kroz povijest. Autor je nadopunio popis naselja na Otoku i dao neke svoje poglede na povijesnu topografiju i društvenu problematiku, osobito kada se radi o zemljišnim odnosima na Pašmanu, gdje su hrvatski vladari imali svoje posjede. Dr. Stjepan Antoljak je uspio razriješiti takozvani »Grobnički problem u hrvatskoj i stranoj historiografiji«, koji se dulje vremena provlačio kroz povijesnu znanost. Još od šesnaestog stoljeća vladalo je mišljenje, temeljeno na narodnoj tradiciji, da su se Hrvati sukobili s Tatarima na Grobničkom 12
polju. Autor pobija proizvoljna mišljenja i konstatira da o tom sukobu ništa ne znaju suvremeni kao ni kasniji izvori i pisci, pa zaključuje da je navodni sukob na Grobničkom polju, blizu Rijeke, u trinaestom stoljeću naprosto izmišljen. Između ostalih problema hrvatskoga srednjovjekovlja dr. Antoljaka zanima i kontinuitet hrvatske državnosti nakon pada srednjovjekovne hrvatske države. U radu »Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus« autor vidi istaknutoga hrvatskog vladara u kasnom srednjem vijeku. U dokumentima napuljskog dvora Pavao Šubić naziva se »dominus«, prema tomu on je gospodar, vladar koji upravlja širim područjem. Druga tematska cjelina sadrži sedam radova koji se odnose na Zadar i njegovo područje u srednjem vijeku. Za obaju boravaka u Zadru dr. Antoljak je napisao više radova iz srednjovjekovne i novovjekovne prošlosti grada i stalno mu se vraćao i kada ne boravi u njemu. Autor prati politički razvoj Zadra gotovo kroz čitav srednji vijek. Prvi rad odnosi se na »Zadar pod vlašću Istočnih Gota«. Na temelju izvorne arhivske grade Antoljak dokazuje da Zadar u okviru Liburnije i Dalmacija ulazi u sastav nove gotske države godine 490., za vlade Teodorika, koji je oživio promet i trgovinu. Goti sudjeluju u gradskom životu i upravi. Dalje autor dokazuje da su 538. i 539. godine Liburnija, Istra i Zadar pod Istočnim Gotima, a Dalmacija pod Bizantom, tako da je Liburnija sa Zadrom ostala izvan bizantinske vlasti. Međutim, godine 552. preostali dio Liburnije sa Zadrom u rukama je Bizanta, u kojemu se uspostavljaju stare rimske ustanove. Dr. Stjepan Antoljak je prvi u hrvatskoj povijesnoj znanosti otvorio taj problem i utvrdio da je za istočnogotske vlasti u Zadru bio gotski činovnik podvrgnut comesu provincije u Saloni s građanskom i vojnom vlasti. Budući da od istočnogotske vlasti u gradu nije ništa ostalo, autor zaključuje da Zadar nije bio u središtu interesa istočnogotskih vladara kao što je to bila Salona. Na temelju rezultata historiografije, tiskanih izvora i vlastitih istraživanja, dr. Antoljak je medu hrvatskim povjesničarima ponajbolje obradio »Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara«. Po sastavu stanovništva u stoljećima ranoga srednjeg vijeka Zadar je bio romanski grad, na granici s hrvatskom državom. Potkraj ranoga srednjeg vijeka sve se više slavenizira, odnosno kroatizira. Koncem osmoga i početkom devetog stoljeća priznaje vlast Karla Velikog, da bi od 806. ponovo prihvatio bizantinsku vlast, naziva se civitas, sjedište je bizantinske uprave u Dalmaciji i s ostalim dalmatinskim gradovima (869) sudjeluje u opsadi Barija. Otada plaća Hrvatima danak, a nominalno priznaje bizantinsku vlast. Od kraja devetoga do sredine desetog stoljeća hrvatsko stanovništvo u njemu sve je brojnije. Poslije 915. nominalna vlast bizantinskog cara u Dalmaciji i Zadru prestaje. Gradom zavlada hrvatski kralj Tomislav, a prvi u njemu boravi Mihajlo Krešimir I. Potkraj devetoga stoljeća slabi moć hrvatske države, te Dalmacija sa Zadrom ponovo dolazi pod vlast Bizanta. Tada se osniva benediktinska opatija sv. Krševana, dolazi do preinake ulica i zgrada radi povezivanja sa crkvom i samostanom, i u tome dr. Antoljak vidi prvi urbanistički zahvat ne samo u Zadru nego u Hrvatskoj. Od kraja devetoga stoljeća Zadar je pod Venecijom, a 13
sredinom stoljeća u sastavu Bizanta. U jedanaestom stoljeću grad se širi, medu crkvama ističu se dvije redovničke, sv. Krševana i sv. Marije, obdarivane od hrvatskih vladara i feudalaca. Slavenizacija grada sve je jača, jezik puka naziva se »Slavenski«, što će reći hrvatski. Iako je Dalmacija sa Zadrom nominalno u okviru Bizanta, stvarno njome i Zadrom upravlja hrvatski kralj Zvonimir, kao »kralj Hrvatske i Dalmacije«. Potkraj jedanaestog stoljeća ponovo je pod Venecijom, da bi poslije 1102. krunidbom Kolomana u Biogradu za ugarsko-hrvatskog kralja ušao u sastav nove države. U radu »Heretici« u srednjovjekovnom Zadru i njegovoj okolici«, AntoIjak dokazuje da nije postojao patarenski pokret već pojedinci koje vlasti proglašuju »hereticima«, a koji su povezani s istomišljenicima u ostalim dalmatinskim gradovima i u Bosni. Zatim slijedi nekoliko priloga o hrvatskom plemstvu i feudima u zadarskoj okolici, zemljišnim odnosima, gospodarskoj i društvenoj strukturi, daći i tlaci u kasnom srednjem vijeku u tom kraju. U dva rada koja su sadržajno međusobno povezana »Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji 1409« i »Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra«, autor medu prvima u našoj povijesnoj znanosti raspravlja o postojanju feuda u zadarskoj okolici otkako je Dalmacija došla pod mletačku vlast u ranom petnaestom stoljeću. O feudima u tom kraju govori se još u zadarskom Statutu, stotinu godina ranije, koje prihvaćaju nove i dopuštaju zadarskim plemićima da ih stječu i posjeduju. Prema Antoljakovim istraživačkim rezultatima plemići dvanaest hrvatskih plemena imali su posjede u okolici Zadra, od Nina, preko Novigrada, do Bribira, Skradina i Biograda, dakle u Ravnim kotarima i Bukovici, u središtu srednjovjekovne hrvatske države. Ove dvije Antoljakove rasprave temeljne su za stanje i dalje proučavanje feudalizma u kasnom srednjem vijeku u okolici Zadra. U prilogu »Zadarski katastik 15. stoljeća« dr. Antoljak raspravlja o zemljišnim odnosima, gospodarskim i društvenim prilikama, životu feudalaca, gradskoga puka i vlasima u zadarskom petnaestom stoljeću. Zemljišnik je nastao po naredbi dužda Tome Moceniga, a sastavio ga je Teodor de Prandino, gradski kancelar. U njemu se nalaze brojni toponimi, kako na kopnenom tako i otočkom dijelu. Mletačke vlasti zadržale su dotadašnje političko uređenje, konfiscirale imetak neposlušnih plemića i dali ga svojini pristašama. Zemljišnik sadrži podatke o etničkom sastavu stanovništva u Zadru i okolici, koje je po imenima i prezimenima hrvatsko. U hrvatskoj povijesnoj znanosti dugo je vladalo mišljenje da se od Gvozda do Neretve nije plaćala marturina. U radu »Pobiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (1435)«, s kojim se zaokružuje ova tematska cjelina, autor dokazuje da se navedene godine na tom području pobirala marturina (»kuna«), crkvena desetina i vojšćina, te navodi sela u Ravnim kotarima u kojima se plaćaju sve tri vrste daće. Od kmetova se ubirala desetina, marturina, a od pojedinih građana vojšćina. U trećoj skupini priloga nalazi se sedam radova iz kulturne, književne i znanstvene prošlosti, u kojima se raspravlja o nekolicini istaknutih ličnosti u Dalmaciji, koje su se istakle na peru, dlijetu ili kistu, od petnaestoga do se14
damnaestog stoljeća. U radu »Artium et medicinae doctor« Federik Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru« govori se do nedavno malo poznatom liječniku, kozmografu, astrologu, filozofu i političaru. Na temelju arhivskih podataka i literature autor popunja njegov životopis i utvrđuje da taj rod vuče porijeklo iz dvanaestog stoljeća i da je Federik njegov najistaknutiji predstavnik. Raspravlja o njegovoj obitelji, braći i ocu i ispravlja djevojačko porijeklo žene. Nije mogao točno utvrditi Federikovu godinu rođenja, ali drži da je to 1472. godina, da se prvi put javno spominje (1495) i da je u Zadru do 1498., potom je u službi raznih kondotijera, a godine 1507. postao je »Artium et medicinae doctor«. Boravio je u Zadru i Veneciji. U Zadru je gradski vijećnik i savjetnik kneza i bavi se astronomijom. Antoljakovi istraživački rezultati govore o Federiku Grisogonu kao istaknutoj ličnosti zadarskoga petnaestog stoljeća, koji je poznat ne samo medu našim nego i znanstvenim krugovima u svijetu. Isto tako dr. Antoljak popunio je životopis Petra Zoranića, drugoga velikog Zadranina, o kojemu se znalo iz njegova djela »Planine«. U radu »Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću«. Antoljak pobija one autore koji tvrde da je bio redovnik i da ga treba poistovjetiti s benediktincem Petrom de Albis na Mljetu, tvrdi da je Petar svjetovnjak, ninski notar (1537) i posjednik zemlje u Privlači. Većina književnih povjesničara se slaže da se je Petar rodio (1508), ali se ne slažu s godinom smrti, koju ni pisac ovoga rada ne može točno utvrditi. Potom raspravlja i o njegovu bratu Jerolimu, kanoniku.u Ninu, djevojci Jagi, koja se zvala Agata, a ne Jele, jer su »Planine« posvećene Jagi. Tu je i »Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovića«, kojim pisac nadopunja njegov životopis i dokazuje da je roden u Zadru, da se naziva »Zadranin« te da je Juraj izmislio da mu je pradjed Bartul darovao tri sela, Plemiće, Brus i Oštri Rat, koje je dobio od ugarsko-hrvatskog kralja Bele zbog zasluga u boju s Tatarima kod Vranika u Lici. Autor je podvrgao kritici neka ranija mišljenja i dokazao, primjerice da pjesnik nije bio župnik glagoljaš u Novigradu. Tu su i »Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Duknoviću i Jakovu«. Za Ivana Duknovića (Johannes Dalmata) dr. Antoljak tvrdi da je porijeklom iz okolice Trogira odakle se u Trogir doselila i njegova obitelj. Prvi put se Ivan spominje 1490, a posljednji put 1508. godine. Otac mu Stjepan kupio je od trogirskog građanina Jerolima Teste selo Dragane u okolici Trogira. Prema tomu Ivan Duknović je bio Hrvat. Poslije godine 1508. odselio je u Anconu. Za Jakova pisac nije mogao utvrditi prezime jer se spominju tri Jakova iz različitih vremenskih razdoblja. Dr. Antoljak se opredjeljuje za Jakova sina Florija iz Trogira, koji je mogao biti drug Ivana Duknovića. U radu »Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji«, pisac ispravlja i upotpunjuje životopise ove dvojice zadarskih slikara. U našoj znanosti krivo se udomaćilo mišljenje da se Andrija preziva Medulić. To mišljenje je pogrešno unio u znanost Ivan Kukuljević. Nasuprot tomu dr. Antoljak tvrdi da Andrija nosi ime po djedu Andriolu, koji je talijanskog porijekla iz pokrajine Forli, te prema tomu nije Medulić nego Meldola. Andrija se rodio u 15
Nadinu ili Zadru oko godine 1500., a od godine 1515. mirno živi u Zadru kod crkve sv. Stjepana u blizini Citadele. Od brata i sestre nasljeduje dio imanja na doživotno uživanje. U prosincu 1500. je umro. Markantonije ili Marko Antonije je njegov brat, slikar. Nasuprot Brunelliju i Pragi, Antoljak tvrdi da su Andriji i Markantoniju žene Hrvatice. Obojica,su rođeni i odgojeni u Zadru. Na temelju zabilježaka iz pisama i spisa pronađenih u ostavštini rapske obitelji Nimira i Šime Ljubica, dr. Antoljak u radu »Arhivske zabilješke i marginalije o Markantunu de Dominisu« između ostalog utvrđuje da se Markantun dopisivao s generalnim providurom Filipom Pasqualigijem. U drugim dokumentima za njega se kaže da je bio heretik. Pisac tvrdi da se Markantun rodio 1560, a ne 1566, i da je umro 1624. godine. Ostavlja otvorenim nekoliko pitanja na koja bi budući istraživači trebali odgovoriti, primjerice koje reformirane crkve je pristaša, koliko ima braće i sestara, zašto se na putu po Italiji (1616) preziva Marin Lukari Dubrovčanin, kakav je njegov odnos kao primasa Dalmacije i čitave Hrvatske, prema biskupima i nadbiskupima Dalmacije, nadalje kako se odnosi kao pisac prema znanstvenicima i književnicima u Dalmaciji te oslobodilačkim pokretima na Balkanu. Prema tvrdnji dr. Antoljaka Markantun nikada se nije potpisivao kao Gospodnetić nego de Dominis, te se prema tomu krivo još i danas u zagradi stavlja za njega Gospodnetić. / Na kraju ove skupine radova je prilog u kojemu pisac utvrđuje »veze povjesničara Ivana Luciusa (Lučića) sa Zadrom«. Naime, u prikupljanju grade za svoju knjigu »De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex«, tiskanoj u Amsterdamu sredinom sedamnaestog stoljeća, Lucius se obratio dvojici Zadrana, svećeniku Valeriju Ponteu i povjesničaru Šimunu Ljubavcu. Ponte je, između ostalog, za njega prepisivao isprave iz arhiva samostana sv. Krševana i sv. Marije, napose kartulare, te spise iz arhiva samostana sv. Ivana Rogovskog i Rogovski kartular. Slao mu je i pohvale koje su se pjevale za velikih blagdana. Koristio se zadarskim Statutom te spisom »Memoriale« Paula de Paulo Zadranina, podacima o iskopinama iz rimskog doba, te najstarijim podacima iz povijesti Zadra, unoseći ih u svoje »Memorie di Trau«, koje je smatrao dopunom djelu »De regno«. Šimun Ljubavac šalje mu zbirku rimskih natpisa i raspravlja s njim o hrvatskom kralju Stjepanu III. Pisac uočava neke propuste u Lucijevu radu, primjerice da krivo datira zadarsku povelju iz jedanaestog stoljeća, da ne donosi neke druge zadarske listine, griješi u čitanju itd. Međutim, sve to ne umanjuje njegov znanstveni ugled, te je on po dr. Antoljaku »pionir kritičkog načina obrade raznovrsnih izvora u nas«. Četvrtu tematsku cjelinu tvore šest radova koji govore o hrvatskim seljačkim otporima feudalnoj klasi i vlasti, te odjecima europskih revolucionarnih kretanja u gradskom društvu Dalmacije. U prilogu »Dosadašnji istraživački radovi o pokretu Matija Ivanića i neka novonastala pitanja i problemi o njemu«, najprije se pisac kritički osvrće na dostignuća historiografije o tom problemu i pokušava, na temelju vlastitih istraživanja, dati nadopune, kako bi se to pitanje cjelovito promatralo. Uspješno je dokazao da je Ivanić napadao na Hvar, da je dolazio u hospicij sv. Jerolima u Rim i da je, po svemu sudeći, poslije godine 1514. dolazio na Hvar te da nije gubio vezu s domovinom. 16
•
Nije mimoišao ni veliku seljačku bunu u Zagorju o kojoj se dosta piše i mišljenja razilaze. U prinosu »Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine«, dr. Antoljak zastupa mišljenje da je Matija Gubec voda bune, da je pogubljen (1573), te se poslije toga ne spominje. Prema njegovu mišljenju postoji jedan Ambroz kao manji voda bune, kojemu se ništa nije dogodilo i koji živi poslije godine 1573. kao vlasnik imanja. Dr. Antoljaku pripada zasluga da je otkrio veliki seljački otpor u Konavlima potkraj Dubrovačke Republike i o tome napisao raspravu »Konavoska buna u središtu jednog dijela evropske diplomacije (1799—1800)«. Prema tvrdnji pisca buna je imala socijalno obilježje. Za nju se čulo u Beču i Carigradu, te se je o njoj raspravljalo u dijelu europske diplomacije. Uzroke nezadovoljstvu konavoskih kmetova treba tražiti u oskudici i siromaštvu, koji su se pobunili protiv odluke dubrovačkog Senata da svaki podanik mora kupiti dvadeset litara soli uz dosta visoku cijenu. Žestina bune i odnos dubrovačkih vlasti prema njezinim vodama pokazuje da je dubrovačko društvo iznutra trulo i da je ona bila nagovještaj skorog pada dubrovačke države. Poslije niza vlastitih radova i rezultata drugih istraživača, dr. Antoljak je napisao opsežnu raspravu pod naslovom »Odjeci i posljedice Francuske revolucije (1789) u hrvatskim zemljama«. On je prvi u nas dao cjeloviti prikaz njezina odraza u hrvatskim zemljama od 1789. do 1802. U širem kontekstu prati inicijative za sjedinjenje hrvatskih zemalja. U radu »1848. i Zadar«, prvi je opširnije pisao o previranjima u tom gradu medu različitim slojevima društva i kako su Zadrani doživljavali prijelaz iz apsolutizma u ustavni život. Svi su pozdravili svrgavanje Metternicha, ustavne slobode i politički zaokret. Jedni su gajili simpatije prema revolucionarnim gibanjima u Veneciji, drugi su za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a treći su za status quo, osobito birokracija. Te nemirne godine ukinuta je Direkcija policije i njezini poslovi su prešli na Gubernijum, ustanovljena je Narodna straža i pokrenute novine »La Dalmazia costituzionale«. Dr. Antoljak je prvi u hrvatskoj povijesnoj znanosti ukazao na ustanak (1883) koji je trebao zahvatiti sve hrvatske zemlje i o tome napisao rad »Narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1883)«. Naime, signal je došao iz Bosne preko jednog pisma ili, preciznije nacrta kako dići ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji, Hrvatskom primorju i Dalmaciji što ga je primio zagrebački trgovac Ilija Guteša, te su o tome bili obaviješteni generali Herman Ramberg, povjerenik za Slavoniju i Hrvatsku, general Apel, šef Zemaljske vlade u Sarajevu i general Stjepan Jovanović, namjesnik vlade za Dalmaciju u Zadru. Traži se pojačanje u vojsci u sjevernoj Dalmaciji, osobito u tvrđavi Knin, ali tomu nije mogao udovoljiti car niti ministar unutarnjih poslova. Dr. Antoljak zaključuje da je ta »Osnova« narodnog ustanka u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji naivno zamišljena, jer prilike nisu bile pogodne u svim hrvatskim zemljama, a trebala je jača propaganda u narodu i vojsci i jako vrhovništvo. Posljednje, peto poglavlje sadrži_osam radova, različita sadržaja i multidiscipjinarna obilježja, iz povijesti, diplomatike i običajnog prava, koji se od17
nose na različita vremenska razdoblja. U prilogu »Naše Sklavinije«, pisac najprije pojašnjava taj pojam pod kojim se najprije podrazumijevala Vlaška kod bizantinskog pisca Teofilakta Simokatesa, ali su ga Bizantinci koristili kao oznaku za oblasti naseljene Slavenima. Početkom devetog stoljeća spominju se »makedonske Sklavinije«, koje imaju svoje oblike upravljanja a formalno priznaju bizantinsku vlast. Ostale Sklavinije protezale su se uzduž jadranske obale, te su obuhvaćale Duklju, Travuniju, Paganiju, Hrvatsku i Srbiju. Panonska Sklavinija obuhvaćala je dio Austrije, Slovenije, Ugarske, Hrvatske, Bosne i dio Slavonije i Srijema. Ime »Sclavonia« (Slavonija) nastalo je u jedanaestom stoljeću, a Slavonija sredinom devetnaestog stoljeća. Jadranske Sklavinije graničile su na sjeveru s karantanskom i slavonskom Sklavinijom. Na kraju se može reći, tvrdi pisac, da s južnoslavenske Sklavinije zauzimale širi prostor nego što se misli i raspravlja u povijesnoj znanosti. U prilogu »Kada je nastala prva »Historija Hrvata« pisac odgovara da je ona sadržana u djelu Konstantina Porfirogeneta »De administrando imperio«. U tridesetoj i trideset prvoj glavi govori se o Hrvatima, ali tekst nije završen, kao ni čitavo djelo. Trideset prva glava nosi naslov »O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju«, gdje se govori o porijeklu, imenu, doseljenju, pokrštenju, pogodbi s papom, sukobu s Bugarima, hrvatskim gradovima i njihovoj vojnoj snazi na kopnu i moru do Krešimira I, anarhiji za njegova sina Miroslava, te velikoj Hrvatskoj. Kada piše o vjerodostojnosti starih isprava, primjerice »Pitanje autentičnosti paške isprave«, koju je kralj Bela dao Pažanima, a ovi je s oduševljenjem primili, autor tvrdi da je vjerodostojna. Mletačke vlasti nisu je negirale. Dr. Antoljaka zanimalo je »Vransko običajno pravo« te je pod tim naslovom napisao rad u kojemu kaže da je to hrvatsko običajno pravo (kojemu su tvorci ljudi iz vranskog distrikta) što su ga na molbu vranske varoši i sela toga područja predstavnici vlasti pregledali, ispitali i prepravili, te godine 1454. potvrdili da se tim Kapitulima može služiti zajednica vranske varoši. Plemstvo i narod živjeli su i upravljali po tom pravu. U radu »Kada se kod nas prvi put spominje naziv kukuruz« pisac odgovara sljedeće. Kukuruz se najprije spominje u Aziji, a u Europu je stigao poslije geografskih otkrića. U nas se prvi put spominje u Kotoru u 15. stoljeću, a u Dalmaciju je stigao sljedećega stoljeća iz Italije. Međutim, dr. Antoljak otkriva da se još koncem dvanaestog stoljeća u nas spominje kukuruz, i to u jednoj ispravi samostana sv. Marije u Zadru. Misli da je kukuruz iz Azije preko Italije stigao u naše krajeve, a ne da je porijeklom iz Amerike. Pouzdano se zna da je ta kultura na Apeninima poznata još u jedanaestom stoljeću. Poslije sukoba interesa velikih sila na istočnom Jadranu i povlačenja Napoleonove Francuske iz ovih krajeva, Dalmacija je ponovo ušla u sastav austrijskog carstva, ali znatno proširena i zaokružena. Pobliže o tome piše dr. Antoljak u radu »Kako je nastala austrijska kraljevina Dalmacija«. Naime, došavši u posjed Dalmacije i Boke kotorske car Franjo I. nije se složio s prijedlogom grofa Franje Saurana, donjoaustrijskog namjesnika, da ove dvi18
je austrijske zemlje budu u sastavu primorske pokrajine sa sjedištem u Trstu, nego je prihvatio mišljenje austrijskog konzula Rajčevića da Dalmacija i Boka kotorska te medu njima bivše područje Dubrovačke Republike tvore jednu administrativno — upravnu cjelinu. To bi bila jedna od austrijskih krunovina, podijeljena na pet okružja — Zadar, Split, Makarska, Dubrovnik i Kotor — koja se dijele na kotare a ovi na općine s guvernerom Hrvatom u glavnom gradu pokrajine Zadru. Kao službeni jezik u upravnoj i sudskoj praksi i nastavi zadržan je talijanski. Prijedlog je car prihvatio, te je Dalmacija postala zasebna kraljevina, izdvojena iz Ilirije, a u sastavu zapadne polovice monarhije zvane Cislajtanija. Što se je dogodilo s onim dijelom Hrvatske preko Save odgovara dr. Antoljak u radu »Prekosavska Hrvatska i pitanje njezine reinkorporacije, 1813 — 1822«. Prema njegovim istraživačkim rezultatima narod je pozdravio dolazak austrijskih vlasti. Uvodi se hrvatsko-ugarski ustav, te je poslije jedne hrvatske delegacije u Beču na čelu s biskupom Vrhovcem car Franjo I. pripojio (1814) prekosavsku Hrvatsku ostaloj Hrvatskoj. Međutim, nisu se ispunile hrvatske želje da se prekosavska Hrvatska pripoji Zagrebačkoj županiji. Sljedećih godina narod je negodovao, osobito zbog pojačana siromaštva i gladi. Sljedeće godine Franjo I. posjećuje Hrvatsku da je pridobije za Austriju. Konačno, godine 1822. car je ponovo pripojio prekosavsku Hrvatsku i primorje, te je tako ona poslije nekoliko godina života u Iliriji (1813—1822) priključena Zagrebačkoj županiji. Ovaj rad dr. Antoljaka prihvaćen je u hrvatskoj povijesnoj znanosti kao temeljni i izvorni prinos za bolje poznavanje političke prošlosti toga dijela sjeverne Hrvatske u prvim godinama poslije Bečkog kongresa. Na kraju može se zaključiti sljedeće. Istraživačka dostignuća prof. dr. Stjepana Antoljaka široka su raspona: od ranoga srednjeg vijeka do potkraj devetnaestog stoljeća. Svaki njegov istraživački rad donosi više ili manje nove znanstvene spoznaje, koje se temelje na nekorištenoj gradi do koje je dolazio u domaćim i stranim arhivima i tiskanim izvorima, ali je koristio i dostignuća povijesne znanosti. U prosudbama i zaključcima težio je biti objektivan. Većina njegovih radova izdržala je znanstvenu kritiku a lijepi broj njih je dao poticaj za dalja interdisciplinarna istraživanja. Mnoge istraživačke zadatke je uspio riješiti, druge je ostavio otvorene, pozivajući znanstvenike, osobito mlade, da na temelju nove grade i modernijih metoda pristupe njihovu razrješenju. Po sveukupnom svojem radu, dr. Stjepan Antoljak, nestor suvremene hrvatske historiografije, ubraja se medu najplodnije naše kritičke povjesničare, osobito hrvatskoga srednjovjekovlja, te je za pola stoljeća predanoga djelovanja ostavio velik opus i zauzeo časno mjesto u poslijeratnoj hrvatskoj povijesnoj znanosti. STIJEPO OBAD
19
HRVATSKO SREDNJOVJEKOVLJE
DA LI JE ISTRA UPRAVO 539. GODINE POTPALA POD BIZANT?
i. Istom dolaskom na carigradski prijesto Justinijana I (527 — 565) Bizantinci su se 535. godine primakli prvi put granicama Istre1 koja je pored ostalih zemalja bila pod vlašću Istočnih Gota.2 Te je, naime, godine carski vojskovođa Konstancijan zauzeo cijelu Dalmaciju i Liburniju3 i privukao na svoju stranu sve Gote koji su ondje živjeli. Krajem 536. Justinijanov vojskovođa Belizar osvaja Rim, koji su Goti pod kraljem Vitigesom iste godine4 podsjedali. No njemu su u pomoć došla dva bizantinska generala Martin i Valerijan5 s 1600 konjanika, među kojima je bilo najviše Huna, te Slavena i Anta.6 Teško je išta reći o tome kuda su oni prošli do Rima. Po svoj prilici morskim putem, i to iz Dalmacije, koja je bila već oslobođena od napadaja Gota. Naime, u međuvremenu su gotske čete, pojačane barbarima iz Panonije Savije, prodrle po nalogu kralja Vitigesa prvo u Dalmaciju7 s ciljem da je 1 Bennussi piše da je ona 535. i u 536/7. godini također pod Gotima, kako to posvjedočuje pretorijanski prefekt Kasiodor (B. Benussi, Nel medio evo, Parenzo, 1897, 3), a gotovo isto tako kaže i F. Kos (Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I, Ljubljana, 1902, XV, 16-18). 2 Naime, na početku rata s Bizantom (535) Istočni Goti su, kako piše Prokopije, gospodovali Sišćanima, Posavcima, Karnima, Noričanima, Dačanima i Panoncima, tj. svim tim narodima koji su živjeli daleko do Jonskog (Jadranskog) mora. Uz to su Goti, po njemu, pored Italije vladali još i zemljom od Drača preko Prevalisa, Dalmacije, Liburnije, Istre i Venecije sve do Dunava (Procopii De bello Gothico, Opera omnia II, ed. Haury, 82). 3 Čudno je pisanje Prokopija koji pod 535. godinom tvrdi da je Konstancijan zauzeo cijelu Dalmaciju i Liburniju, a pod 536. navodi, kako je već rečeno, da je zauzeo zemlju izvan Jadranskog mora sve do Liburnije (Procopii o. c., 38, 81). 4 Ni iz čega se ne može iz Prokopijevog djela poput Kosa zaključiti da je to podsjedanje i pomoć Belizaru bila 537. godine (F. Kos, o. c. I, 15). Naprotiv je očito da se to dogodilo 536. godine (Procopii o. c., 159). 5 1 539. godine Slaveni u Belizarovoj vojsci pod Valerijanom podsjedali su i osvajali grad Osimo (Procopii o. c., 268 — 275). 6 Procopii o. c., 38, 81, 84, 85, 130. 7 Kos pogrešno datira taj upad s 537. godinom (F. Kos, o. c.. I, XV, 14).
23
vrate natrag. Jedan od njegovih vojskovođa Uligisal8 ušao je čak u Liburniju,9 gdje je bio poražen.10 Ujedno je baš zaslugom Konstancijana potučena gotska mornarica kod utvrđene Salone (536, god.),11 koja je odolila Gotima i s kopna, i tako se oni moradoše povući.12 Kuda je gotska vojska prolazila, jer i Prokopije o tome ništa ne donosi, teško je također nešto stvarno reći. Možda je ipak prešla preko Dalmacije, Liburnije i Istre u Italiju, praćena ostacima svoje poražene ali ne i uništene mornarice, čiji je veliki dio lađa i dalje mirno počivao u ravenskim vodama. Baš" 537. godine gotska napredna pokrajina Istra, nazvana ravenskom Kampanjom, urodila je uvelike vinom, uljem i žitom. To se sve otkupilo za državu koja se ponosila tom zemljom i od nje imala koristi u svakom pogledu. U Istri je medu njenim provincijalcima tada vladao blaženi mir i kao da je se nisu ticali ratni neuspjesi njenih gospodara — Gota u susjednoj Liburniji i Dalmaciji. Svakako su Istrani bili tada ne samo vrlo marljivi i dobro situirani ratari, nego i spretni trgovci, bogati posjednici i odlični gostioničari i ugostitelji, a njihova morska obala bila je posuta krasnim vilama, palačama i kupalištima.13
2. Da ni 538. ni 539. nije Istra još u rukama Bizantinaca, moglo bi se posredno zaključiti iz triju činjenica. Prva je, što Prokopije piše izričito, kako smo već vidjeli, samo o osvojenju Dalmacije i Liburnije, ali ne i Istre, iako je usporedo s njima 536. godine kao zemlju napose spominje. Druga je, što Prokopije donosi da je 538. rimski senator Vergentinos na bijegu iz Milana preko Venecije i zemlje toga plemena sa svojom pratnjom odjedrio u Dalmaciju, a odatle je otišao caru Justinijanu.14 Iz toga već podatka može se posredno zaključiti da tada Istra nije bila bizantinska. Treća je, kada je Belizar htio podsjesti Ravenu 539. godine, on je poslao onamo svoga generala Magna, ko8
Šišić također pogrešno stavlja tu Uligisalovu ekspediciju u 537. godinu (F. Sišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 173). 9 U Cod. Laurent. Prokopijevog djela stoji napisano »λιγουρνίαν« (Procopii o. c., 38). 10 Procopii o. c., 85. 11 Svakako se je to, kako se vidi iz Prokopijevog teksta, dogodilo te godine (Procopii o. c., 159), a ne 537. kako to piše F. Šišić (o. c, 173) i F. Kos (o. c. I, XV, 14, 15). Cessi pak stavlja taj događaj čak u sredinu 536. godine (R. Cessi, Le vicende politiche dell'Italia medioevale I, Padova, 1938, 110). 12 Procopii o. c., 85. 13 F. Kos, o. c. I, 18, 15-17. Od četiri ta Kasiodorova pisma, ono njegovo pismo upućeno »provincialibus Istriae« po indikciji I. stavlja u 538. godinu Negri (G. Negri, Memorie storiche della cittä e diocesi di Parenzo, Atti e Memorie della Societa istriana di archeologia e storia patria III, Parenzo, 1887, 157, a posredno tako datira i C. De Franceschi, L'Istria, Parenzo, 1879, 488). Međutim, Kos, koji donosi sva ta četiri pisma, prvo stavlja pod datum 533 — 537, a ostala tri između 1. IX. 537. i I. IX. 538, dok Kandier, koji ima samo ta zadnja tri, stavlja ih u 538. godinu (P. Kandier, Codice diplomatico istriano I). No ja datiram sva ta pisma po indikciji I. s 537. godinom, jer po povezanosti i logički ona svakako spadaju prije u tu negoli u 538. godinu. 14 Procopii o. c., 82, 247.
24
me je naložio da sa svojom vojskom dođe blizu toga grada i da straži na obali rijeka Pada, te da tako spriječi Gotima ubuduće da odande šalju hranu. 15 Drugi pak general Vitalij, koji je također s vojskom onamo došao iz Dalma16 cije, čuvao je drugu obalu te rijeke. Iz tih dvaju podatka vidimo da je Istra u to doba i dalje čvrsto u rukama Gota, jer da je drugačije svakako bi to naveo Prokopije, kako to već prije piše glede Dalmacije i Liburnije. Uz to, kako će bizantinska vojska, sve da je i išla preko Istre, proći još onim dijelom Furlanije i Sjeverne Italije koja je u vlasti Gota?17 Prema tome otpadaju sve Kandlerove18 kombinacije, kao i one F. Kosa, o njenom eventualnom osvojenju u to doba,19 kao i ostalih.20 Još nešto što pojačava ovu moju tvrdnju 15 »άφιχόμενος« ima za taj izraz Prokopije, a tu istu riječ upotrebljava i onda kada govori da je 544. godine Belizar iz Pule otišao svojim brodovljem u Ravenu (Procopii o. c., 275, 340). 16 Procopii o. c., 275. 17 Ta i 552. godine Narzes, koji je prešao preko Istre, nije mogao proći kopnenim dijelom pokrajine Venecije kojim su gospodarili Franci (Procopii o. c., 632, 633) 18 Tako on još 1850. piše da je Belizar 539. godine osvojio Istru od Gota i da je ona podvrgnuta ravenskom egzarhu, te da je spojena s Primorskom Venecijom sa magistrom militum kao upraviteljem. Nadalje da je vjerojatno da je i Labin ujedinjen s Istrom (Fasti istriani ehe abbracciano anche Trieste, L'Istria, Trieste, 1850, br. l, str. 7). Ovo sve do »upraviteljem« ponavlja i 1855. godine u poglavlju »Annali del Litorale con indicazioni di awenimenti ehe giovano alla storia di questa provincia« knjige »Indicazioni per riconoscere le cose storiche del Litorale« (Trieste, 1854,10). Interesantno da i u svome posmrtno izašlom djelu »Le istorie di Trieste« Kandier govori kako je 539. Belizar pošao protiv Gota da im ponovno preotme Italiju, te je s brojnom mornaricom prešao Dalmaciju i došao u Pulu, zauzeo čitavu Istru a da mu se nitko nije opirao, i posjetio Akvileju (P. Kandier, Le istorie di Trieste I, Archeografo Triestino III NS VIII, Trieste, 1919, 86). 19 F, Kos, o. c. I, XVI, 20. 20 De Franceschi (o. c. 73) piše da je Istra osvojena 539. godine i spojena s Primorskom Venecijom pod upravom posebnog magistra militum, dok Luciani slijepo slijedi Kandlera (T. Luciani, Albona, Venezia 1875, 12). Benussi kaže daje ona 539. osvojena od Bizantinaca i da je u II. i III. ekspediciji služila kao baza za vojne operacije i mjesto za postrojavanje onih četa određenih da iz Gornje Italije napadnu istočnogotsku vojsku i grad Ravenu. Malo zatim iznosi da je Istra te godine osvojena od Vitalijana i tako je pala pod bizantinsko gospodstvo (B. Benussi, o. c., 2, 4, 7). Tamaro (La Venetie Julienne et la Dalmatie I, Roma, 1928, 120), naprosto slijedi Benussia u godini osvojenja te zemlje. Kostrenčić piše da je 539. Istra pala u ruke bizantijskog vojvode Belizara i tim događajem riješena je njena sudbina sve do 751. godine, kada su je Bizantijcima oteli Langobardi (M. Kostrenčić, Statuti istarskih gradova i otoka, Savremenik, XIV, Zagreb, 1919, 541). Benussi i 1924. godine donosi da je Vitalijan zauzeo Istru, koja je 539. došla pod grčko gospodstvo (B. Benussi, L'Istria nei suoi due milenni di storia, Trieste, 1924, 88), a Gruber (Povijest Istre, Zagreb, 1924, 8), kaže da je Vitalijan, zapovjednik u Iliriku, kada je išao u Italiju da se spoji s Belizarom prešao preko Istre i tom prilikom ju je pripojio bizantinskom carstvu (539.). Šišić, (o. c., 320) govori da je Bizant oko 539. podvrgao pod svoju vlast ostalu Italiju, Istru i Dalmaciju i u Veneciji i Istri postavio na čelo vojničko-civilnog upravitelja s titulom magister militum, inače zavisna o egzarhu u Raveni. Pirchegger ističe da je Istra od 489-539. bila gotska, a od tada do 751. bizantinska (H. Pirchegger, Überblick über die territoriale Entwicklung f^nens, Erläuterungen zum Historischen Atlas d. österr. Alpenländer 1/4 (1929), 489). M. Rojnić stavlja da je öd 539. dalje Istra pod Bizantom (Historija naroda Jugoslavije f,/.agreb, 1953, 218), a Ferluga slijedi Benussia (J. Ferluga, Niže vojno-administrativne 19s"1106 tematskog uređenja, Zbornik radova Vizantološkog instituta SAN 2, Beograd,
25
predstavlja slijedeća činjenica. God 539. polazi u Venecije po nalogu Belizara navedeni Vitalije da ondje predobije što više tvrdih gradova. I zbilja, iza pada u bizantinske ruke Ravene, u koju je Konstancijan poslan iz Dalmacije, domogao se je Belizar i Treviza (Ταρβήσιον) i tvrđava u Venecijama. Ondje se nalazio s vojskom i Vitalis, koga su baš kod Treviza 540. porazili Goti.21 Dakle, i opet i tu ne govori Prokopije o Istri22 kao što to izravno piše o osvojenju Venecija, a još prije i Dalmacije i Liburnije. 3.
Istom 544. godine imamo prvi podatak iza 536. godine, gdje se neposredno spominje Istra,23 tj. jedan njen grad, a to je Pula,24 u koju je tada sa svim svojini brodovljem i vojskom iz Salone, gdje je s Vitalijem,25 strategom Ilirika, sakupio do 4000 ljudi, doplovio Belizar. Ondje je boravio neko vrijeme organizirajući vojsku. Zatim je s cijelim brodovljem stigao u Ravenu, kuda je po nalogu cara prvo imao poći da odatle rat na bilo koji način pokrene.261 taj dakle podatak dokazuje da je Istra još neosvojena,27 jer bi Belizar možda 21
Procopii o. c., 279, 289, 288, 303. Isto ne piše ni o Panoniji Saviji da je osvojena od Bizantinaca i iz toga se može zaključiti da je i ta pokrajina također kao i Istra ostala još u rukama Gota. 23 Benussi kaže da je Belizar izabrao tada Istru za bazu svojih vojnih operacija da odatle zaskoči kralja Totilu (B. Benussi, L'Istria nei suoi due milenni. .., 79). 24 Interesantno je da izdavač Prokopijevih djela J. Haury u »Index nominum« kaže za nju »Ιόλη: urbs in sinu Jonio« (Procopii Opera omnia III l, 298), a u zapisniku crkvenog sinoda u Mantovi od 827. godine, gdje se navodi jedan događaj iz druge polovice 8. stoljeća, naziva se ona »civitas caput est Histriae . ..« (J. F. B. M. De Rubels, Monumenta ecclesiae Aquilejensis, Argentinac; 1740, 417). 25 On je upravo nešto prije toga boravio u Italiji gdje je ostavio ilirske vojnike koji su ga po njegovu povratku 544. godine iznevjerili u nastavku borbe s Gotima (Procopi, B. G. ed. Haury II, 337, 342, 343). I odatle se dakle posredno vidi da on svoje Ilire nije vodio preko Istre već pomorskim putem. 26 Procopi B. G. ed. Haury II, 337, 338, 340-342. 27 Privilegij porečkog biskupa Eufrazija od 24-111-543, koji bi mogao navodno pokazati posredno da je Bizant u to doba vladao Istrom, svakako ne dolazi u obzir. Naime, ta isprava nije sačuvana u izvorniku, već u kasnijim prijepisima (16, 18. stoljeće). Svakako je falsifikat iz 13. stoljeća, kako je to svojevremeno pokazao Benussi (gl. B. Benussi, Privilegio Eufrasino, Atti e Memorie della Societä istriana di archeologia e storia patria VIII, Parenzo, 1892, 49-86; Isti, Nel medio evo, 191, 192), koji je u tom ipak na kraju ostao neodlučan. U svezi s tim ja ću ovdje ipak dodati nekoliko zapažanja o tome privilegiju. Već sam rekao da ne postoji izvornik ove isprave nego više prijepisa. U meni poznatim prijepisima, sačuvanim iz kraja 18. stoljeća, koji se nalaze u Državnom arhivu u Rijeci (Parenzo — Storia ecclesiastica Negri e Polesini № 39) u zbirci № I »Libro in cui sono registrati diplomi e privilegi antichi nel capitolo della cattedrale di Parenzo« nalaze se dva prijepisa te listine. U oba stoji »Imperante Costantino« i »Costantino Imperatore«. U onom drugom sa strane, usporedo s tim izrazima, napisano je: Flaviano, cosi nel Libro Rosso e nel primo D. C. Taj je prijepis zapravo ponovo učinjen 1224, a ne 1222, kako to pišu Benussi i drugi, jer je uz to ta isprava obnovljena i njoj još nešto dodano i učinjeno 1222. godine u Poreču, a ona je prepisana ponovo 1224. Dakle, nemamo ni izvornik isprave biskupa Adalberta, već njen mnogo kasniji prijepis sa svima njenim dodacima, a 1519. je ta listina ispitana po revenskom notaru Franji Racchumu. U onom prijepisu zbirke № II, »Monumenta aliqua ad capitulum canonicorum ecclesiae Parentinae spectantia, que antiquum ejusdem capi22
26
tuli jus et prerogativam eligendi canonicos ipsius ecclesie non obscure demonstrant studio et diligentia alumni ipsius capituli collecta anno Domini MDCCLXIX« je mjesto toga »Imperante Flaviano« i »Flaviano Imperatore«. (Taj je prijepis isto iz 1222, kako to piše Benussi. Uz to sa strane te isprave stoji god. 542 (str. 15), a ta godina piše i u uvodu navedene radnje (str. 1), gdje se spominje car »Flaviano Giustiniano«), a tako je donio i Benussi iz kopije te isprave koju je našao u Libr. I »lurium Episc. ecclesiae parentinae« (B. Benussi, Privilegio Eufrasino, A t t i . . . VIII, 49), te ju je u cijelosti i objelodanio. Kandier opet proizvoljno stalno donosi »Fl. lustiniano« (CDI 1-543). Već ta kardinalna razlika dovodi nas do pomisli da je to više negoli sumnjiva isprava, u kojoj se prijepisi međusobno ne samo u tom izrazu, već i u drugim brojnim izrazima (npr. imenima biskupa) nikako ne slažu. Nadalje, neki izrazi u toj ispravi ne odgovaraju tom stoljeću (npr. »Romanova« i još neki). Ne samo to. Tommasini isprva datira tu ispravu, koju je našao u porečkom arhivu, sa »789. die 24.«. U njoj se spominje car Konstantin. Na drugom mjestu on je datira s 24-V-798. i donosi iz jednog prijepisa (ex primo volumine scripturarum ecclesiae Parentinae) u cijelosti. Sada mu je u tekstu » .. .Imperante Costantino ... anno Imperii eius XVI die vero XXIV mensis Martij Indictione V I . . . « (G. F. Tommasini, De'Comentari storici-geografici della provincia dell'Istria libri otto, L'Archeografo Triestino IV, Trieste, 1837, 167, 377-380). Negri stavlja tu ispravu u 796. godinu (G. Negri, Memorie storiche della cittä e diocesi di Parenzo, Atti .. .III, Parenzo, 1887, 170), a tako je još prije i Ughelli, dok Carli stavlja u kraj 7. stoljeća (B. Benussi, Privilegio Eufrasino, Atti ... VIII, 55), a Vergottin datira taj eufraziski privilegij s »verso 542« i donosi onu Adalbertovu ispravu od 1222, u kojoj se nalazi i ona od Eufrazija (B. Vergottin, Breve saggio d'istoria antica e moderna della cittä di Parenzo nell'Istria, Venezia, 1796, 11, 52 — 54). Sva ta navedena raznolika datiranja pojačavaju još više sumnju u autentičnost one listine. U zbirci »Chiese e conventi di Parenzo« br. 44. (DAR) nalazi se i kopija te isprave (od 54.), gdje je prekriženo »Flaviano«, a gore mjesto toga stavljeno »Justiniano«, te je i to prijepis iz 1224, koji je učinjen ponovno 1580. godine. Prema tome, ta isprava nije izdana 543 (na osnovi te isprave temelji Kandier, Annali .. .11, svoju izjavu da je pouzdana vijest o kaptolima u Istri) već, ako je postojala, što ima malo nade, onda je mogla biti iz 558. godine, kada odgovara indikcija VI-toj godini, a godine vladanja cara Justinijana su mogle biti krivo napisane (kao što i Benussi navodi: Privilegio . .., A t t i . . VIII, 53) ili čak prepisane. Svakako već 559. papa Pelagije I. spominje biskupa Eufrazija kao prijestupnika, ali ne naznačuje odakle je, tj. gdje je on biskup (F. Kos. o. c. 1,59, 60). Po svemu dakle Bizant ni 543. ne gospodari tim dijelom istarske obale i njenim gradovima, već će tek kasnije to postići. Polesini donosi u svom rukopisnom djelu da Coletti u Italia Sacra od Ughellia (t. V, 397) i Vergottin (o. c., 68) imaju onu Eufrazijevu ispravu u kojoj stoji: imperante Costantino Romanorum triumphatore Augusto Anno Imperii ejus XVI. die vero XXIV. mensis Martio Inditc. VI, dok Negri ima: imperante Flaviano Romanorum Imperatore triumphatore Augusto Anno imperii ejus XVI die vero XXIV mensis Martu Indict. VI. Stoga Polesini zaključuje da Flaviano može biti samo Flavius Justinianus, car od l-IV-527. i XVI. godina njegovog vladanja je 543., u koju pada i VI-а indikcija (DAR — Parenzo — storia ecclesiastica Negri e Polesini № 39 — F. de Polesini, Sülle memorie storico sacre profane della chiesa e diocesi di Parenzo nonche dell'Istria raccolte I (scrltto nel 1856 — ovo pisano olovkom), 5, 5a). F. Kos piše da je ta Isprava »ponarejena«, što nije teško dokazati uzevši za tu argumentaciju u pomoć navedenu Benussijevu radnju, te tvrdi da se iz jezika i drugih izraza dade zaključiti da je ona izrađena na osnovi starog dokumenta u prvom desetljeću 13. stoljeća (F. Kos, o. c., l, 21). Babudri iznosi prvo mišljenje raznih pisaca, od kojih jedni stavljaju Eufrazija u kraj 8. stoljeća (Ughelli, Rubeis itd.), drugi u 7, a treći u razne godine 6. stoljeća, te dolazi do zaključka, bez nekih jačih argumenata, da je on biskupovao u Poreču c. 530. do c. 560, kada je umro. Nadalje piše da je eufrazijski privilegij falsifikat, ali važan historijski izvor za Kronologiju porečkih biskupa, navodeći da od njega nemamo izvornika, već postoje samo tri kopije, i to: dvije u libro »Jur. Ep. I«, od kojih je jedna pergamena, a druga na listu papira (carta bambagina), dok je treća kopija napisana na pergameni u »Libro Rosso«. Ona na papiru ima napisano ime cara Konstantina, a ostale dvije Flaviana (F. Babudri, I vescovi di Parenzo e la loro cronologia, Atti . . . XXV, Parenzo, 1910, 187 — 195). Pogatschnig piše da se od eufrazijskog privilegija čuvaju tri ru-
27
radije išao kopnom preko nje u Italiju da je ona bila u bizantinskoj vlasti. 28 Ali ni Venecija, a ni Sjeverna Italija, također nisu u rukama Belizara, pa je također isključeno da bi mogao i ovuda proći u zemlju, gdje se imao boriti pedalj za pedalj zemljišta. Uz to se vidi da se on samo zadržavao u Puli i nije dalje nigdje išao po Istri. Kada je Belizar uslijed napredovanja Gota u Italiji bio prisiljen da privremeno ostavi tu zemlju, on je iz Ravene preko Dalmacije otplovio u Drač (545), gdje je čekao na vojnu pomoć iz Carigrada.291 iz toga podatka možemo zaključiti da nije išao preko Pule ili kojeg bilo dijela Istre, već je projedrio samo preko Dalmacije. To je i opet posredni dokaz da je bar veći dio Istre i dalje u rukama sada i te kako pobjedonosnih Gota koji je drže zajedno s njenim zaleđem: Panonijom Savijom, Furlanijom i Sjevernom Italijom. 4.
O tome da li je Pula i dalje ostala čvrsto u vlasti Bizanta ili ne, moglo bi se uvelike raspravljati samo na osnovi nekih prilično sumnjivih izvora. Jedan od takvih izvora je Agnelli, za koga kaže Heller da se nije potpuno oslobodio laži.30 On u svojoj »Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis«31 iznosi da je car Justinijan, nakon što je stvorio odluku, naredio da papa Vigilije kopisne kopije, i to: dvije u I. i jedna u III. volumenu (libro rosso) zbirke Jurium episcopalium biskupskog arhiva u Poreču. Prva ima na glavi datum 24-Ш-894. i varijantu »Imperante Costantino Romanorum imp.«, te pisac drži da je nju upotrebio Tommasini u svojem djelu (V, 377). Druga se nalazi u istoj knjizi između drugih spisa biskupa Adalberta i ona je prepisana od Deperisa, a publicirana od Benussia (Privilegio . . ., Atti VIII, 49 — 51). Treća je u III. knjizi, i izraz »Fllabiano« je ispravljen u »Fllaviano«, a razlikuje se od te prve dvije, jer ima naznačenu godinu vladanja XVII, te izraz »ab urbe romana« i drugi puta umjesto »Flaviano« piše izraz »Mamano«. Ujedno Pogatschnig donosi tu ispravu nanovo i interpolacije u njoj stavlja kurzivnim slovima. Iz nje vidimo da tu glase neki izrazi ovako: »Imperante Flav. Jano Imperatore« (A. Pogatschnig, Dalle origini šino all'imperatore Giustiano, A t t i . . . XXVI, Parenzo, 1910, 73 — 78 — sama isprava: 76 — 78). Jednom riječju, ovdje ima prilično interpolacija koje ni Kandier ni Benussi nisu htjeli naglasiti u svojim izdanjima, već su uzeli kao da sve pripada izvorniku isprave. Gruber (o. c., 9) ne samo da ne sumnja u tu ispravu, već iz nje donosi, što je 24-III-543. u Poreču svećenstvo na čelu s tamošnjim biskupom Eufrazijem (u katedrali u Poreču našao se je natpis na »pulvini e sull'arco«, koji glasi: » + Famulus dei Eufrasius antistes temporibus suis agens annum XI hunc locum a fondamentis domino iuvante sancte ecllesiae catholicae condidit«. A. Pogatschnig, o. c., Atti XXVI, 61). Teško je međutim prosuditi iz kojeg je stoljeća, iako Gruber suvereno piše, kako je porečki biskup Eufrazije dao sagraditi (8-V-542.) stolnu crkvu (baziliku sv. Mavra) u Poreču na mjestu staroga poganskog hrama (D. Gruber, o. c., 9) i svjetovnim glavarima na čelu s vojnim meštrom ili pokrajinskim vrhovnim glavarom Ivanom kao i sav puk na skupštini, a u nazočnosti carevih povjerenika Konstantina i Laurencija, zaključilo u pogledu plaćanja desetine (D. Gruber, o. c., 9). Sve u svemu taj je privilegij očiti falsifikat iz već toliko navedenih brojnih razloga. 28 Procopii BG, ed. Haury II, 303 309-320. 29 Procopii BG, ed. Haury II, 352. "^" J. Heller, Untersuchungen über einige annalistische Quellen zur Geschichte des 5. und 6. Jahrhunderts II, Neues Archiv der Gesellschaft für altere deutsche Geschichtskunde I, Hannover, 1876, 309. 31 Napustio ju je o. 846. godine (F. Kos, o. c. I, str. LXIV).
28
32
33
posveti pulskog đakona Maksimijana u Patrasu za ravenskog biskupa i 34 zatim ga je poslao u Ravenu. Drugi je mnogo važniji izvor Maksimijanova 35 vrlo sumnjiva »darovnica« u korist samostana sv. Andrije36 i37 bazilike sv. Marije38 u Puli. 32
Kos to datira 14. X. 546 (F: Kos, o. c. I, 29), što se poklapa s petom godinom »post consulatum Basilii« (Ph. Jaffe, Regesta pontificum Romanorum, Berolini, 1851, 78), dok po indikciji X. je godina 547. 33 Kandier, Annali..., 11, također stavlja da je on postao 546. ravenskim nadbiskupom. 34 Agnelli, o. c., Rerum Italicarum Scriptores (RIS) f. 200, t. II, p. III, Bologna 1924, 186, 187. Kos je od tog teksta dao prvo onaj dio koji počinje sa »Qui...«, a onda tek »Hic...« (F. Kos, o. c., I, 29), dok je u Angellia (novo ovdje navedeno izdanje) obrnuto. Nadalje u Kosa stoji »p. c. Basilii...«, a u Angellia »pacifici Basilii...«. 35 1 dok Kandier donosi iz Rubeisa odlomak te isprave, koji je on proizvoljno skalupio, stavljajući na njen početak datiranje »anno imperii ejus (se. Justiniani) XX. IX. Cal. Marias sub (post?) Consulato Basilii« (P. Kandier, o. c. — 547), F. Kos stavlja na čelo regesta te listine »547 (?) dne 21. februarja«, a na kraj »IX. Cal. Martii anno DXLVI (?) sub (?) consulato Basilii« (F. Kos, o. c. 1,32). Nadalje prvi ne komentira njenu dataciju, a Kos zaključuje da datum ne odgovara. Naime 546. god. ne može biti prava, budući da je Maksimijan posvećen za biskupa 14. X. te godine i stoga misli da je ispravna 547. godina (o. c. I, 32). Međutim, ako uporedimo Kandlerovo i Kosovo datiranje, vidjet ćemo da u prvoga stoji 20-a godina Justinijanove vladavine, a ta je 547. godina, tj. ako se uzme da je on sjeo na prijestolje u kolovozu 527. godine. Naime car Justin je uzeo svoga nećaka za druga u vladanju već od travnja (R. Cessi, Le vicende politične dell'Italia medioevale I, Padova, 1938, 91, to stavlja u svibanj 527), i on mu je bio suvladar četiri mjeseca. »Porro mense aprili ejusdem indictionis (5-ta) aegrotus imperator Justinus effectus, provexit dum adhuc viveret, in imperatorem Justinianum filium sororis suae, qui et coimperavit ei mensibus quator. Mense autem augusto ejusdem indictionis quinto Justinus obiit apud Constantinopolim ...« (Historia miscella ab Incerto auctore consarcinata complectens Eutropii Historiam Romanam, quam Paulus Diaconus multis additis, rogatu Adelbergae Beneventanae Ducis, ä Valentiani Imperio usque ad tempora Justiniani deduxit, et Landulphus Sagax, seu quisquam alius continuavit usque ad annum Christi DCCCVI, L. A. Muratorius, Rerum Italicarum Scriptores I, Mediolani, 1723, 103). Interesantno je što donosi u svezi s tom ispravom Schönleben. On piše ovo: » ... S. Maximianus Ravennas episcopus patria Polensis, Ecclesiae B. V. in Caneto Diaecesis Polensis in Istria fundos quosdam donat 9. Cal. Martij anno 546. subscribunt donationi Macedonius Patriarcha Aquileiensis, Trugiferus Episcopus Tergestinus, Germanus Bononiensis, Isacius Polensis, Theodorus Brixiensis, ut habet relatio Aloysij Marcelli Polensis Episčopi Anno 1658. edita. Hunc donationem factam a S. Maximiano statim atque ad Episcopatum promotus est, colligi potest ex ejus vita quam descripsit Hieronymus Rubeus. Nam mortuo Victori eodem anno 546. 15. Cal. Martii suffectus dicitur Maximianus eventu sane mirabili...« (J. L. Schönleben, Carniola antiqua et nova 1/3, Labaci 1681, 304), Rubels (o. c. 192.) donosi taj tekst iz Schönlebena do »edita« i navodi da u jednoj listini od 4. XII. 1657. na talijanskom jeziku spominje tu ispravu, izdanu u Puli »sotto il consolato di Basilio«, tj. bez godine konzulovanja. M. Kos u svojoj radnji opširno raspravlja o toj listini. Tako on kaže da u ispravi ravenatskog patrijarha Maksimijana od 21. II. 547. (?) (ovdje on netočno piše da i Schönleben, o. c. 1/3, 304, ima taj isti datum, citirajući F. Kosa, o. c. I, št. 38, jer je on datira upravo s 21. II. 546) to ne mora biti prava godina, jer od listopada 546. dalje vlada u Raveni taj patrijarh (V. Scussa, Storia cronografica di Trieste, Trst, 1863. —; taj je pisac, piše Kos, stavio tu ispravu u 406, a drugi je stavljaju u 524. godinu). Stoga, zaključuje Kos, da su sve te godine, s obzirom na doba kada je vladao Maksimijan, nemoguće, te je tako poljuljan i datum 21. II. 547 (M. Kos, Opazke h hronološki vrsti tržaških škofov v srednjem veku (separat), 4). Sto sve to znači? Može biti daje ta isprava i kasnije izdana, tj. iza posvećenja Maksimijana. Nadalje iz regesta u Schönlebena i u onom u Rubeisa na talijanskom jeziku u poredenju s Kandlerovim
29
Iz kritičke obradbe tih dvaju podataka ne isključuje se vladavina Bizanta nad Pulom, koju je svojevremeno zauzeo Belizar, po svoj prilici zbog njene strateške važnosti, ali je zato gotovo cijela ostala Istra i dalje bila u rukama Gota. 5.
548. godina bila je osobito kritična za Bizant, a puna uspjeha za ostale tzv. »barbarske« narode, a napose Gote. Ta i sam Prokopije kaže, kada govori o Langobardima i njihovom doseljenju u Panoniju i Norik i osvajanju Herula, često sa žalošću: tako su eto barbari preuzeli vlast od Bizantinaca.39 U takvoj teškoj situaciji još je jedno zlo zadesilo Bizantince pod vodstvom Lazara koje je sa 6000 vojnika, najviše Slavena, a nešto Gepida i Langobarda, u Veneciji porazio i pobio Langobard lldiges, došavši onamo u pomoć gotskom kralju Totili i njegovom narodu. No nakon te pobjede lldiges se nije pridružio Gotima, već se vratio natrag Slavenima, kojima je bio još prije u dva navrata bježao da se sačuva od gnjeva članova langobardske vladalačke kuće.40 I taj nam dakle podatak bjelodano pokazuje slabost bizantinskog oružja, koje je poraženo u Veneciji, gdje je tada valjda ponovo zavladao Totila ili vratio svoju ondje ugroženu vlast. Možda je lldiges došao sa svojim vojnicima iz slavenske zemlje u pomoć Gotima u toj kraj upravo preko gotskog dijela Istre jer nije smio preko Panonije i Norika, gdje su vladali LangobarDa Istra nije ni te godine u vlasti Bizanta, dokaz je i ovo: Indulf, jedan od vojnika Belizarove tjelesne garde, srčan i odlučan, prešao je kralju Totili i sastavkom vidimo, kako smo već spomenuli, da je on upravo bezobzirno ispremiješao tekst listine i zamijenio biskupe Germana »Bononiensis« i Teodora »Brixiensis« u »Germano Aemoniensi« i »Theodoro Petiensi«, što je u komentaru doduše i naveo da je učinio. Zatim je Kandier, a po njemu F. Kos, dodao ona četiri biskupa iz Schönlebena i ukalupio ih u tekst kod Rubeisa, koji ih na talijanskom doduše spominje, ali u latinskom tekstu završava samo sa » ... fratribus meis Episcopis etc.« te ih je u takvom izdanju posudio od njega (gl. Rubeis, o. c., 192). Sve me to navodi da ustvrdim da je ta listina u najblažu ruku vrlo sumnjiva. 36 Schönleben ne iznosi u tekstu taj samostan već samo crkvu s. Marije (o. c. 1/3, 304), dok Rubeis ima obje (o. c., 192), a po njemu i Kandier (o. c. — 547) i F. Kos (o. c. I, 32). 37 U tekstu je »vel« (Rubeis, Kandier, Kos), što se može prevesti i sa »i«. 38 Agnelli donosi samo da je Maksimijan sagradio crkvu bi. Marije u Puli, koja se zove Formosa (Agnelli, o. c. RIS f. 200, ti. II, p. III, 193, 194). Međutim Kandier piše prvo da je 588. ta crkva izgrađena (basilica di S. Maria Formosa o di Caneto in Pola) darovanjem Maksimijana, ravenskog nadbiskupa, rodom iz Vistra u pulskom ageru (Fasti Istriani ehe abbracciano anche Trieste, L'Istria V, Trieste, 1850, № l, str. 7), a 1855. da je to bilo 546. godine (Annali.. .11). F. Kos, koji ima malo drugačije pisane riječi od novog izdanja Agnellia, kaže da je tu crkvu Maksimijan sagradio iza 14. X. 546, jer je postao tada ravenskim biskupom, i da je toj crkvi darovao 21. II. 547. nekoliko posjeda (F. Kos, o. c. I, 31). Gruber kaže da je ravenski nadbiskup »sv. Maksimilijan«, rodom Puljanin, dao sagraditi negdje početkom 547. u svom rodnom gradu Puli baziliku sv. Marije Formoze ili od Caneta, te je nju kao i samostan sv. Andrije na otoku unutar pulske luke nadario (24. II. 547) zemljištima (D. Gruber, o. c., 9). 39 Procopii BG, ed. Haury II, 444. 40 Procopii BG, ed. Haury II, 455, 456. 30
njegovim Gotima. Na to ga je taj kralj s velikom vojskom i brodovljem poslao u Dalmaciju, gdje je pljačkao i ubijao. Kada je bizantinski vojskovođa Klaudijan, koji je zapovijedao Salonom, doznao da se Goti nalaze kod mjesta »Δαυρεάτην«,41 poslao je onamo vojsku s lađama, ali su tu Bizantinci bili poraženi i pobijeni.42 Krajem pak 548.43 Indulf se vrati s bogatim plijenom 44 Totili. Taj nam podatak iz Prokopija i suviše jasno govori da je Totila45 bio ne samo još uvijek jak na kopnu, već i na moru. Nadalje je očito da bi, da već otprije nije držao u svojoj vlasti Istru ili jedan njen veći dio, bio naredio Indulfu da mu prvo povrati nju, mnogo bližu Italiji, natrag, a ne Dalmaciju koju su Goti još 535. bili izgubili.
6. 549. godina je također u znaku napredovanja Gota i provale Slavena preko Dunava. Iz te godine imamo vijest46 kako su bizantinski vojnici koji su bili poraženi od Gota kod Ravene ostali bez svoga poginuloga vode Vera i bje41
Haury samo kaže u indeksu da je to »locus maritimus Dalmatiae« (Procopii, ed. cit. III/l, 272), dok Coste, jedan od prevodilaca Prokopijevog djela na njemački, piše u bilješci da je to čak »Loreto südlich von Ancona« (Prokop, Gothenkrieg. Über2 setzt D. Coste, Leipzig 1903, 254). 42 G. Novak kaže da je 548. godine rimska vojska, poslana iz Solina onamo, potukla Gote koji, ukoliko ne poginuše, razbježaše se (G. Novak, Prošlost Dalmacije I Zagreb 1944, 89). 43 Začudo Rački taj događaj stavlja u 550. godinu (F. Rački, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae, 1877, 224). 44 Procopii o. c., ed. Haury II, 457. 45 Pop Dukljanin u svojim redakcijama na latinskom i hrvatskom jeziku, kako je opisao poraz istarskog i dalmatinskog kralja po Gotima, navodi da je njihov voda Totila (Lucius je komentirajući izdanje Marka Marulića Popa Dukljanina stavio Totilu i medu »Reges Dalmatiae et Croatiae« i »Reges Slavorum« [J. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Francofurti, 1666, 447]) prešao sa svojom vojskom Istru i Akvileju i došao u Italiju: » .. .et Totilla per Istriam, et Aquileiam cum suo exercitu transiens . ..« (Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, J. Lucius o. c., 287). »Totilla cum suis in Istriam profectus Aquileiam vastavit...« (Marci Maruli Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, J. Lucius, o. c., 304). Dakle, između obaju tih tekstova ima prilično razlike. Samo u tekstu hrvatske redakcije stoji da je to bilo »na lit gospodnjih trista i sedamdeset i osmo« (Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950,42), dok u Marulićevom latinskom prijevodu djela »Regum Dalmatiae et Croatiae gesta« je naznačen njegov ulazak u Italiju »Anno Christianae Salutis DXLVII« (Marci Maruli, o. c., J. Lucius, o. c., 304) koji datum donosi i I. della Croce (Hristoria antica e moderna, sacra e profana della cittä di Trieste, Venetia 1698, 519), dok u osnovnoj latinskoj redakciji nalazimo samo isti taj tekst ali bez datuma (Presbyteri Diocleatis o. c., J. Lucius, o. c., 287). Svakako se taj interesantni podatak i datacije ne mogu ipak uzeti u ozbiljnije razmatranje, jer imamo zato prvorazredni suvremeni izvor Prokopija, koji o svemu tome ne zna i ne piše ništa. Valvasor piše ovo: » ... In Pannonien, Dalmatien und in Bosnien befanden sich die Gothen unter ihrem Koenige glechfalls noch bey einer ziemlichen Macht. Und dieselbe wuchs allgemacht dermassen wieder zu dass ums Jahr 542 Totilas mit seinem Kriegsheer in Isterreich einbrach viel Staedte und nebst andrem auch Aglar verwuestete ...« (J. W. von Valvasor, Die Ehre dess Herzogthums Krain IV, Laibach — Nürnberg, 1689, 233), što, iako je ovdje izneseno, nije vrijedno uopće komentirati. 46 Benussi iznosi da se to nalazi u Prokopija pod 550. godinom (Nel medio evo, 5).
31 f
žali kuda su god stigli. Kada su doznali da će carski vojskovođa German doći onamo kopnenim putem, svikolici su skupljeni u Istri krajem te godine tiho iščekivali njegovu vojsku. Ali uslijed nove provale Slavena preko Dunava čak u Dalmaciju, možda po nagovoru Totile, po zapovijedi cara German je smjesta odložio svoj put za Italiju (550) i uskoro nenadano umro. Sada je po nalogu Justinijana Ivan, Germanov rođak, bio određen odvesti tu vojsku u Italiju. I on je s vojskom krenuo prvo u Dalmaciju da prezimi u Saloni, jer mu je izgledalo nemogućim da pri takvom vremenu otplovi morem i doplovi u Italiju, a i zato što nije imao brodova. I sada Ivan konačno stiže s carskom vojskom u Salonu zaključivši da ondje prezimi i da odande odmah nakon što mine zima krene u Ravenu.47 I tako je i bilo48. Pitanje je sada da li su se ti poraženi bizantinski vojnici mogli razmiliti po cijeloj Istri (549.) ili samo u njenom jednom dijelu? Po mome mišljenju jedino mjesto kuda su mogli morem iz Ravene bila je Pula, i ondje su tiho iščekivali, ali i nedočekali Germana. Da su ostali krajevi te zemlje u rukama Totile, razabire se iz onog drugog podatka o Ivanovom oklijevanju da pode u Italiju, u koju je htio samo morem, nakon što odvede one vojnike iz Istre, a tada još nije imao brodova. Nadalje se iz navedenog citata iz Prokopija jasno vidi i to da se on nije usudio iz Dalmacije poći kopnom preko Liburnije i Istre, a pogotovo Venecije, kako su to mislili već navedeni vojnici da će učiniti German. Da je to bilo tako pokazuje i činjenica što je Ivan odmah 551, nakon što je prezimio 550. godinu u Saloni, odlučio što je brže moguće da krene s vojskom na Totilu i Gote. Ali prvo je morao čekati novog carskog vojskovođu Narzesa u Saloni. Zatim je s vojskovođom Valerijanom i s vojskom i brodovima stigao iz Skradina u Ankonu, te pobjedivši Gote vratio se ponovo u Salonu. Baš tada je Totila preko svojih poslanika uzalud nudio Justinijanu Siciliju i Dalmaciju, koje su po njihovoj izjavi jedine ostale nepovrijedene. Franci su, naime, gospodarili jednim dijelom Italije i najvećim dijelom Venecije, gdje je Gotima ostao samo mali broj gradova, a Bizantincima jedino primorska mjesta.49 Tada je franački kralj Teodebret vladao i sjevernom stranom Italije i Panonije50 preko Dunava i meda Panonije.51 7. Istom 552. godine Narzes je iz Salone krenuo na Totilu i Gote52 s bizan53 tinskom ogromnom vojskom u kojoj je bilo i Ilira, Langobarda, Herula i 47
Rački, (o. c. 221, 223), krivo donosi da je to bilo 551. Procopii, BG, ed. Haury Π, 467-478, 481, 600. Procopii, BG, ed. Haury II, 600, 601, 603, 609-6Γ7. 50 F. Kos (o. c. I, 45) kaže da nijedan drugi pisac, osim što sam Teodebert javlja o tom caru Justinijanu, ne piše da je Panonija ili koji njen dio bio u rukama toga kralja. Međutim u navedenom pismu, ukoliko je autentično, i suviše jasno stoji da je to sjeverni dio Panonije, koji je išao preko Dunava i meda te zemlje! 51 F. Kos, o. c. I, 44, 45. 52 1. C. F. Manso piše da nije mogao ići s vojskom morem jer je oskudijevao brodovima (Geschichte des Ost-gothischen Reiches in Italien, Breslau, 1824, 268). 53 Pavao Djakon piše da su oni prevezeni u Italiju preko zaljeva Jadranskog mora i da su se udruženi s Bizantincima tukli s Gotima do njihove propasti, te su se onda 48
49
32
Huna. Kada je bio blizu Venecije, zahtijevao je od tamošnjih franačkih upravljača da ga puste preko te zemlje. Ali mu to oni nisu dopustili i on je una54 55 toč tome ipak stigao do Ravene. Iz toga se može zaključiti da je Narzes prvi od bizantinskih vojskovođa prešao kopnenim putem preko Dalmacije, Liburnije i Istre.56 Tada je istom dakle cijela Istra konačno prešla iz gotskih ruku u vlast Bizanta, čiji je vojskovođa Narzes te iste godine potukao Totilu i Gote u Italiji·57 Sa svime tim istom sada možemo povezati i razumjeti ono pismo58 koje je uputio papa Pelagije I. Narzesu,59 i to će nam upotpuniti svu tu sliku. U tom listu papa podsjeća Narzesa što je Bog učinio preko njega u ono vrijeme kao pobjednici s velikim darovima vratili svojim kućama (G. Vettich, Paolo Diacono, studi, Archeografo Triestino NS XXII/2, Trieste, 1898-1899, 18). Prokopije samo kaže da ih je kasnije Valerijan otpratio u njihovu zemlju (Procopii BG, ed. Haury II, 661, 662). Kuda ih je proveo, teško je išta stvarno reći. Budući da su Franci, ogorčeni neprijatelji Langobarda, zbog kojih još 552. nisu htjeli ovuda pustiti Narsesa koji ih je u svojoj vojsci imao (Procopii BG, ed. Haury II, 632, 633), držali veliki deo Venecije, možda ih je Valerijan provezao onim uskim primorskim trakom te zemlje koji je držao Bizant, te ih onda otpratio preko Istre u njihovu domovinu. 54 Romanin navodi da je Narzes prešao preko bizantinskog teritorija, tj. laguna od Gradeža do Ravene, i detaljno iznosi kuda je od Gradeža do ušća Pada išao (S. Romanin, Storia documentata di Venezia I, Roma, 1853, 56). Grafenauer zna isto tako točan put kojim je 552. Narses išao u Italiju, a taj je Hrušica - Aquileia - Oderzo — Treviso —Verona (B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I, Ljubljana 1954, 80). 55
Procopii BG, ed. Haury II, 630-634. Kandier piše da je on 542. pohodio Istru kada je išao da osvoji Italiju (Fasti istriani..., L'Istria V, № l, str. 7). To ponavlja i 1855. godine (Annali. . ., 11) De Franceschi samo kaže d a j e prešao preko Istre i Venecije 552. godine (C. De Franceschi, o. c., 73). Benussi, citirajući Prokopija, Mansa i Romanina, iznosi kako Bizant nije imao dovoljno brodova da prevezu najedanput toliku vojsku, te se odlučio da se ide kopnom. I tako je iz Dalmacije ona ušla u Istru, a odatle uzduž morske obale Jadrana, prelazeći preko mostova od lađa ušća brojnih mletačkih rijeka, stigla je u Ravenu (B. Benussi, Nel medio evo, 6). Citirajući Dahna (Origini dei popoli germanici e romanici I, Milan [s. d.], 349, 350) piše Tamaro ovo: »En 552, Narses, voulant eviter les dangers de la mer, vint de la Dalmatie en Istrie par terre, le long du littoral de Quarnaro, et par la route de Tarsatica ä Trieste ou de Tarsatica ä Aquileia« (A. Tamaro, La Venetie Julienne et la Dalmatie I, 121). Gruber (o. c. 8) donosi da je Narzes 552. godine krenuo s vojskom »preko Istre i Mletačke, koje je opet osvojio za carstvo, u Italiju, gdje je Gote potukao...«! Šišić, (o. c. 173) piše da je Narses prošavši Dalmacijom i Liburnijom od Salone dalje ušao s kopnene strane u Italiju, a G. Novak (o. c. I, 89), da je on, nakon što je sabrao u Saloni veliku vojsku, krenuo kopnenim putem u Italiju. 57 Gl. o tom detaljno u Procopii BG, ed. Haury II, 660-678. 58 Dümmler donoseći to pismo datira ga s rujnom 558 — 560. godine (Epistolae Merovingici et Karolini aevi I, Monumenta Germaniae historica, Epistolae III, Bero™1 1892, 446). Benussi, dajući samo jedan izvadak toga iz Dandola, stavlja ga u 555. (Nel medio evo, 6), a F. Kos (o. c. I, 62), iznoseći ga u obliku regesta, stavlja ga u 559. 59 Dandolo donoseći to pismo kaže da ga je Pelagije pisao Narsesu (A. Danduli Chronica per extensum descripta aa. 46-1280, RIS f. 313, Bologna, 1938, 71), a tako isto kažu i De Rubeis (o, c., 194, 195, 204) i Benussi, Nel medio evo 6. Međutim. F. Kos (o. c. I, 62), citirajući brojna djela, gdje se to pismo nalazi i određuje kome je upućeno, pripisuje ga sa sigurnošću kao i Dümmler (Epistolae,... 1446) patriciju Valerijanu, sto sadržajno nikako ne odgovara da je pisano njemu, već Narsesu. 56
33
kada je tiranin Totila posjedovao Istru i Veneciju,'" a Franci su također sve pustošili.61 Kako su pojedini pisci protumačili taj tekst? Rubeis na osnovi toga, a služeći se i Prokopijem, iznosi mišljenje da je još uvijek oko 552. Istru ili jedan njen dio bio posjedovao Totila i da su također Franci ista područja pustošili.62 I dok Benussi začudo to ne komentira, iako donosi onaj citat,63 F. Kos kaže da se iz tog pisma može zaključiti da je oko 551. ili 551. Totila gospodovao Istrom i Venecijom, a to mu je tim vjerojatnije što je tada poslao 300 lađa u Jonsko more, gdje su opustošile više otoka i mjesta.64 Gruber piše da je Totili pošlo za rukom da je opet negdje 551. godine osvojio Mletačku i Istru.65 Ja bih svemu tome imao samo dodati da je Istra ili veći njen dio do Narzesovog dolaska u nju bila pod vlašću Totile, tj. do 552. godine. Ako pak prokomentiram i navedeni tekst, onda je jasno iz njega što je Bog po Narzesu učinio, kako ga na to podsjeća papa, a to je da je pobijedio Totilu i oslobodio te dvije zemlje ispod njegove »tiranske« vlasti. Tako možemo ustvrditi da je istom 552. godine konačno cijela Istra došla pod Bizant, koji je tijekom tog i slijedeća dva stoljeća ipak nije uspio trajno, već samo povremeno, držati u svojoj vlasti. U ovoj mojoj radnji ima i nekoliko pretpostavki koje sam pokušao potkrijepiti izvornim činjenicama. Svakako se prilično toga može i pobijati, ali je to upravo i svrha ovoga moga rada, jer se naši historičari dosad nisu pozabavili tim problemom, o kome su suvereno kazali svoju tobože zadnju riječ samo talijanski historičari, te to njihovo stanovište vlada i danas u povijesnoj znanosti. Jedno je dakle ipak jasno: nikako ne stoji da je Istra potpala pod Bizant 539. god. već, po mome mišljenju, mnogo kasnije, a da li je to tako vidjet će se iz narednih drugih kritičkih radova iz tog područja koji će ili potvrditi ovo moje mišljenje, ili ga nešto malo vremenski sniziti, ali nikako ne i vratiti u navedenu dosad zastupanu godinu.
WAS ISTRIA SUBJECTED TO BYZANTIUM IN THE YEAR 539? (Summary)
After Justinian's commander Constantianus had conquered the whole of Dalmatia and Liburnia (535), Byzantium for the first time approached Istria's frontiers. That country was enjoying the most complete peace and abundance under the government of the Eastern Goths. The author concludes that this region was not subjected to Byzantium in the years 538 and 539, basing this conclusion on Procopius, and he contests the contrary opinions in this matter. — Procopius refers to Belisarius' and his army's and fleet's first arrival in Pola in the year 544, which evidences indirectly that a more important part of Istria was still governed by the Eastern Goths who then owned Pannonia Savia, Furlania and Northern Italy, too. The possibility that Pola remained now firmly in Byzantine possession cannot be excluded on the basis of a critical elaboration of two rather doubtful sources. Istria is not Byzantine either in the year 548, because the Eastern Goths defeated Justinian's forces in that same Dalmatia which they — the Goths — had lost already in the year 535. As a matter of fact, if Istria then had not been still under the Goths, they would have attempted in that year to get back first this region, which is much nearer to Italy, than Dalmatia. The year 549 is also marked by the advance of the Goths, who in Italy defeated the Byzantine forces. The defeated and fugitive soldiers then waited calmly in Istria, and precisely in Pola, for the imperial commander Germanus. Only as late as 552, when the imperial commander Narses went from Salona through Liburnia and Istria to Italy, was the until then gothic Istria definitively subjected to Byzantium. That is confirmed also by a letter of pope Pelagius I to the abovementioned commander. — The conclusion results clearly from all this: it absolutely cannot be accepted that Istria was subjected to Byzantium in the year 539; according to the author's opinion that happened much later.
60
F. Kos tvrdi da je još 548. kada su Franci zauzeli Veneciju i Norik tada bio ü njihovoj vlasti, dok na drugom mjestu smatra to samo mogućim (o, c. I, 53, 67). 61 U najnovijem izdanju Dandola glasi to ovako: »Recolere enim debet celsitudo vestra, quid per vos Deus fecerit, tempore illo, quo et Ystriam et Veneciam tyrampno Totila posidente, Francis eciam cuncta vastantibus« (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 71), a u Dümmlera: »Recolere enim debet celsitudo vestra, quid per vos Deus fecerit tempore illo, quo et Istrias et Venetias tyranno Totila possidente, Francis etiam cuncta vastantibus« (Epistolae . . . I, MGH, Ep. III, 446), što ima isto tako i Kos (o. c. I, 63). U Rubeisa, koji je to uzeo iz Labbeausa Collectione Conciliorum, stoji sve isto, ali mjesto »Istrias« ima »Istriam« (o. c., 194), dok Benussi po starom izdanju Dandolove kronike (1. V, c. 10, p. 15) donosi začudo ovako taj citat: »Recolere enim celsitudo vestra quid per vos Deus fecerit tempore illo quo et Istriam e Ravennam (podvukao S. A.) tyranno Tothyla possidente, Francis cetera cuncta vastantibus« (Nel medio evo, 6). 62 De Rubeis, o. c. 195, 63 B. Benussi, Nel medio evo, 6. 64 F. Kos, o. c. I, 49, 63, XVII. 65 D. Gruber, o. c., 8. 34
35
PROBLEMATIKA NAJRANIJEG DOSELJENJA I NASTANJENJA SLAVENA — HRVATA U ISTRI
l. Za prilično duge vladavine cara Justinijana I (527 — 565) Slaveni, Langobardi i Avari gotovo neprestano nadiru i pustoše bizantsko carstvo, a napose Balkanski poluotok. Najuporniji medu njima su Slaveni, koji su tijekom 6. i u prvim desetljećima 7. stoljeća uspjeli da se nasele i ustale na tom poluotoku, pa tako i u Istri, koja je od početka II. polovice 6. toljeća bila u rukama Bizanta.1 Sada, kada je konačno cijela Istra došla pod bizantinsku vlast, ona je isprva bila — kako se to može zaključiti iz suvremenih pismenih izvora — i upravno-politički2 i crkveno ujedinjena s Venecijom.3 1
Otkada je ona bizantska pokrajina, napisao sam u radnji »Da li je Istra upravo 539. potpala pod Bizant«, koja će izići u idućem broju Zbornika radova Vizantološkog instituta SAN. 2 M. L. Hartmann pretpostavlja da je još uoči provale Langobarda u Italiju na granicama Venecija postojala vjerojatno istarsko-mletačka istočna marka (Untersuchungen zur Geschichte der byzantinischen Verwaltung in Italien (540 — 750), Leipzig, 1889, 53). P. Kandier iznosi da }e sada postavljen vojvoda (duca) za spojene Veneciju i Istru, pod kojim je bio magister militum za čitavu Istru (Le istorie di Trieste I, Archeografe Triestino (AT) III NS VIII, Trieste 1919, 90). M. Kostrenčić piše da je Istra pod Bizantijom bila uređena kao tema, tj. uprava je bila udešena na vojničku (Statuti istarskih gradova i otoka, Savremenik XIV, Zagreb, 1919,541), a D. Gruber kaže da je na početku bizantskog vladanja u Istri bio na čelu uprave i sudstva vojvoda (dux), a na čelu vojne vlasti vojni meštar (magister militum). Ali nakon dolaska Langobarda građanska okružja pretvaraju se u vojnička područja (teme) i takva tema postade koncem VI. stoljeća Istra, kojoj je na čelu bio vojni meštar kao carski namjesnik, podvrgnut neposredno ravenskom egzarhu, sa sjedištem u Puli. Čak dalje nadodaje kako je početkom VII. stoljeća (negdje nakon čestih provala Langobarda i Slavena sve do 611. godine) nastala vrlo prostrana krajina od Trsta do Trsata i Kvarnera, kojoj je na čelu tribun kao i velikim gradovima te pokrajine, a trajala je sve do prestanka bizantske vlasti u Istri (Povijest Istre, Zagreb, 1924, 19, 20, 22, 23). J. Ferluga navodi da »nismo u stanju« da Istri damo neki poseban oblik. Kada je vraćena pod bizantsku vlast za vrijeme Justinijana I (527 — 539), točnije 539, u početku je, možda, još postojala, piše dalje, »podela između civilne i vojne vlasti karakteristična za Dioklecijanovu i Konstantinovu upravu, ali, u svakom slučaju, ona je trajala vrlo kratko, jer se kroz ćelo vreme, dok je Istra u okviru vizantinskog carstva, spominje kao njen upravnik isključivo magister militum« (Niže vojno-administrativne jedinice tematskog uređenja, Zbornik ra37
U svjetovnom pogledu upravljao je objema zemljama Bizantinac s titu4 5 6 lom patricija, a u crkvenom zajednički patrijarha. Odlaskom Langobardä iz Panonije, koju su prepustili Avarima, i njihovim dolaskom u Italiju (568) prestaju i mirni dani za Istru. U nju su Langobardi prvi puta uspješno upali po svoj prilici istom 589. godine7 i odante se uz veliku novčanu otkupninu i mirnu nagodbu vratili svojim kućama.8 Tako je Bizant i opet uspio vratiti i sačuvati tu ugroženu pokrajinu. Upravo kada je ne samo u Raveni i Gradežu, već i u Istri ponovo buknula strašna kuga,9 sklapa novi langobardski kralj Agilulf mir s Avarima.10 U Istri, prilično opustošenoj od spomenute kuge, ujedno i dalje traje crkveni raskol,11 koji je papa Grgur I. uskoro uspio djelomično ukloniti,12 a dova Vizantološkog instituta SAN XXXVI/2, Beograd, 1953, 93). B. Grafenauer kaže da Istra sastavlja posebnu obrambeno-upravnu jedinicu bizantske samostalne države koja se nikada nije razvila u pravu »bizantsku temu«, samostalnu pokrajinu na čelu sa »strategom«, već se vojna i upravna vlast združila u istim rukama i na čelu cijele Istre stoji do konca bizantske vladavine poseban »magister militum«, koga imenuje car (Zgodovina slovenskoga naroda I, Ljubljana, 1954, 82). 3 God. 556. bizantska je vojska oduzela Francima uz dio Italije i tu pokrajinu (F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I, Ljubljana, 1902, 53). G. Vergottini tvrdi da je Istra u bizantskom periodu sačinjavala s Venecijom jednu provinciju, a nakon 568. pokrajina Istra obuhvaćala je i preostatke Venecije (Per la revisione delle liste cronologiche per l'Istria medievale, Atti e memorie della Societä istriana di archeologia e storia patria XLIX, Pola, 1937, 56). 4 O razvoju te titule, povezane s onom magister militum, piše opširno M. L. Hartmann (Geschichte Italiens im Mittelalter I, Gotha, 1897, 56, 66, 77, 99, 235, 258, 351, 352). 5 F. Kos, o. c. 1,54,58-63. 6 C. de Franceschi čak zna da su s njima išli u Italiju: Gepidi, Svevi, Bugari, Sasi i Slaveni (L'Istria, Parenzo, 1879, 73). Međutim Pavao Đakon piše samo da je njihov kralj Alboin doveo mnogo drugih narodnosti, tako npr. Gepide, Sarmate, Panonce, Noričane itd. (G. Vottich, Paolo Diacono, studi, AT NS XXII (2, Trieste, 1898-1899, 31). 7 Mnogi pisci stavljaju taj pohod u razdoblje od 587 — 590. godine. 8 G. Vettich, o. c., 52. 9 G. Vettich, o. c., 62; F. Kos, o. c. I, 133 (o. 592.). U Ivana Đakona sa strane teksta stavljena je 591. godina, a G. Monticolo u bilješci kaže po Pavlu Đakonu da je to bila 592 (Cronache Veneziane antichissime I, Roma, 1890, 75). Dandolo je meće između 584. i 602. godine (A. Danduli Chronica per extensum descripta aa. 46—1280, RIS f. 313, Bologna 1938, 87), a ostali pisci u 587. ili 591. godinu. 10 G. Vettich o. c., 62, 63. 1 ' Nazivan u 593, 596. i 599. godinama od pape Grgura I. »Histricorum... separatione« ili »Histricorum scismate« ili »errore Histricorum« ili »Histricorum scisma« (F. Kos, o. c., I, 142, 147, 166). 12 F. Kos o. c. I, 142-144, 147, 163-170. 13 Za njega kaže B. Benussi, upirući se na Kandlera (Codice diplomatico istriano (KCDI), 1-804 god.), te pisma Grgura Velikog i na Hartmanna (Untersuchungen..., 57) da je bio podređeni ravenskom egzarhu i da je stolovao u Puli (L'Istria nell'epoca bizantina, Atti... VII, Parenzo, 1891,421). Hartmann piše da je magister militum Istre vojnički obuhvaćao još carsku obalu Venecije i Istre (Geschichte... II 1/1, Gotha 1900, 128, 129). A. Tamaro piše da je magister militum Istre postao vrhovnim zapovjednikom Venecije i Istre (La Venetie Julienne et la Dalmatie, I, Roma, 1918, 134). Vergottini kaže da se magistri militum, koji su upravljali Istrom do kraja VI. stoljeća, imaju 38
13
14
15
od pomoći mu je bio i tamošnji magister militum Gulfar, koji bi mogao 16 biti germanskog porijekla. U međuvremenu su se na većoj ili manjoj udaljenosti od istarskih granica dogodile vrlo značajne i presudne stvari. Franački kralj Hildebert II. imenovao je o. 595. Tasila bavarskim vojvodom (rex). On je uskoro17 s vojskom ušao u pokrajinu Slavena (in Sclaborum provinciam), koje je svladao i onda se s velikim plijenom vratio kući.18 Taj nam mali podatak dokazuje da su se Slaveni naselili u pokrajini, koja je bila na medi bavarske vojvodine, a koja je opet graničila i s langobardskom državom. Teško je nešto konkretno reći o tome koliko je ona prostorno zahvaćala. Da li je ta pokrajina bila pod Avarima? Čini se da jest,19 a upravo ti Slaveni su i bili blizu meda gornje Istre. Po svoj prilici 596.20 godine ponovo je 2000 Bavaraca napalo Slavene, kojima je pritekao u pomoć avarski kagan, i sve su ih onda pobili.21 Uto je kasmatrati kao magistri militum Venecije i Istre. No krajem VI. stoljeća izvršeno je administrativno razdvojenje između ostatka Venecije i Istre i tek odonda dalje magistri militum, upravljači Istre, imaju se smatrati kao vlast s kompetencijom ograničenom na samu Istru (o. c., Atti... XLIX, 56). Ferluga donosi da je bio Istrin »upravnik isključivo magister militum« i navodi ih iz pisama pape Grgura dva (Vasilije i Gulfar), a iz spisa rižanskog placita četiri (Konstantin, Vasilije, Stevan, Mavrikije). Nadalje zaključuje da je taj razvoj shvatljiv, »jer je u skladu s opštom tendencijom sve veće militarizacije carstva uopšte i provincijske administracije posebno. Na jačanje autoriteta i na sve veće koncentrisanje svih poslova, pa i civilnih, u rukama vojnog komandanta utjecao je i položaj Istre, pogranične oblasti, u koju su stalno upadali varvari, Langobardi i Slaveni. Istra je bila do pada Ravenskog egzarhata podčinjena Raveni, ali je poslije toga bila samostalna jedinica pod magistrom«. Ujedno Ferluga smatra samo pretpostavkom Bennusija, koji (Nel medio evo..., 29), oslanjajući se na Calisse (II governo dei Bizantini in Italia) smatra da je pored vojnog komandanta, magistra militum, postojao civilni upravnik Istre, dux, jer dok se magister militum često spominje u izvorima ne postoji ni jedan jedini spomen duksa (o. c., Zbornik radova..., XXXVI/2, 93). 14 F. Kos o. c. I, 169, 170. Regest mu je djelomično krivo preveden. 15 Hartmann smatra da je on bio prvi magister militum u Istri, spomenut u izvorima (Untersuchungen... 152). Benussi (Nel medio evo, Parenzo, 1897, 33, 86), Gruber (o. c., 12) i Ferluga (o. c., 93) krivo drže da je bio i Bazilije isto što i Gulfar. Naime papa Grgur I. tog prvog oslovljava s »vestrae magnitudinis«, a takav naslov imali su samo duces, tj. zapovjednici pograničnih trupa (usto su se naslovljavali i sa spec-abiles), a magistri militum su se oslovljavali s »gloria vestra« (M. L. Hartmann, Untersuchungen ..., 57). Tamaro navodi da je o. 595. na čelu Istre bio prema Jaffeu (Regesta pont. rom., 134, n. 1024) prvi poznati magister militum Carellus, a poslije njega su, koliko se zna prema Benussiju (Nel medio evo, 33): Bazilije, Mastalon i Gulfarius (o. c. I, 133). 16 Ch. Diehl ga smatra Ostrogotom (Etudes sur l'administration byzantine dans l'exarchat de Ravenne (568-751), Paris, 1888, 243, 244). 17 T. j. 595. ili 596. godine. I dok F. Rački sa sigurnošću na osnovi izvora, stavlja to u 595. godinu, tj. kad je Tasilo postavljen za vojvodu (Documenta hitoriae croaticae periodum antiquam illustrantia, NSHSM VII, Zagrabiae, 1887, 247), F. Kos kaže da je najvjerojatnije to bilo 595 (o. c. I, 144). 18 G. Vettich o. c., 63. 19 To se može zaključiti na osnovi onog podatka iz o. 596, kada su Bavarci napali Slavene (G. Vettich o. c., 55 i F. Kos o. c. I, 148). 20 Na osnovi datiranja smrti kralja Hildeberta (596), Rački stavlja taj događaj u 596. godinu (o. c., 249). 21 G. Vettich o. c., 65 i F. Kos o. c. I, 148.
39
gan, koji je vodio prilično teški rat sa Francima u Tiringiji, poslao svoje poslanike u Milan kralju Agilulfu, s kojim je sklopio i mir.22 Tada je umro i ravenski egzarh Roman i naslijedio ga Kalinik,23 koji je s Agilulfom sklopio primirje. 24 Tada kralj Agilulf sklopi vječni mir s Francima/ 2.
Usred takva relativno prilično mirnog stanja u tom dijelu Evrope, ne zna se koji je bio razlog da su Slaveni kao jedna vojna cjelina prvi put došli u sukob u onom kraju bizantinske države gdje je bio upravo navedeni egzarh Italije Kalinik.26 No taj ih je pobijedio i papu Grgura I. neposredno izvijestio o toj svojoj pobjedi, koja je crkvenog poglavara uvelike obradovala.27 Pitanje je samo kada je to bilo. E. Dümmler stavlja to pismo u 598. godinu,28 Ph. Jaffe u prvom izdanju svojih regesta datira to papino pismo u listopad 59829, a u drugom izdanju (Leipzig, 1883, izd. G. Wattenbach) čak u svibanj 599.30 C. Cippola stavlja to pismo u rujan-stud. 598.31 U svibanj 599. datira i Hartmann,32 a Kukuljević u listopad 598.33 a tako po Jatteru i Rački.34 Bonussi se opredjeljuje posredno za svibanj 599,35 F. Kos najodlučnije za taj datum,36 a P. Savini stavlja naprosto to pismo u 598. godinu.37 22 Svakako prije travnja 596 (Gl. za to potvrdu u svezi sa smrću egzarha Romana: M. L. Hartmann, Untersuchungen..., 11). M. Palmerius piše: »595. Agilulphus cum Cacano Hunnorum rege pacem firmat, illam ipse per legatos e Pannonia postulante...« (Liber de temporibus RIS f. 42, t. XXVI, p. l, Cittä di Castello 1906, 60). I dok C. Sigonius stavlja to u 597 (Historiarum de regno Italiae libri quindecim, Venetiis, 1574, 39), Grafenauer stavlja taj mir sa sigurnošću u 596. godinu (Ustoličevanje koroških vojvod in država Karantanskih Slovencev, Ljubljana, 1952, 431; Zgodovina... I, 119). 23 R. Cossi stavlja njegov dolazak umjesto Smaragda u 597. ili 598. godinu (Le vicende politiche dell'Italia medioevale I, Padova, 1938, 158). 24 596. ili 597. (gl. zato potvrdu: M. L. Hartmann, Untersuchungen..., 11). Benussi stavlja zaključenje toga mira u kraj 598 (Nel medio evo, 85). 25 G. Vettich o. c., 65, 66. 26 U pismu od listopada 598. godine zove ga papa Grgur I. »Gallinice exarcho Italiae« (I. Kukuljević-Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1874, 30). 27 F. Kos o. c. I, 167. 28 Ueber die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien (549-928), Sitzungsberichte der k. k. Akademie der Wissenschaften — Philosophisch-historische Classe 19 Bd, Wien, 1856, 362. 29 U tom izdanju Jaffe stavlja pisma pape Grgura I. Kaliniku i stanovnicima koparskog otoka (F. Kos o. c. I, 165, 166, 167, 168) u jedno pod listopad 589 (Regesta pontificum Romanorum, Berolini 1851, 126, Br. 1165). 30 B. Benussi, Nel medio evo, 16. 31 Fonti per la storia della regione al tempo della dominazione langobarda (568-744), Archivio Veneto XIX, Venezia, 1880, 434. "Geschichte... II/1, 114. 33
34
o. c. I, 30.
o. c., 255. 35 Nel medio evo, 16. 36 o. c. I, 167. 37 II golfo liburnico, Roma, 1921, 31.
40
I dok Rački kaže da se iz toga pisma ne može doznati gdje su Slaveni pobijeđeni,38 Hartmann samo piše da je egzarh ratovao protiv njih u Istri.39 Bonussi stavlja u proljeće 599. tu provalu Slavena u Istru, koju je obranio sam ravenski egzarh Kalinik i s grčko-istarskim četama odbacio ih preko Alpa, citirajući Cohna40 za taj podatak,41 Taj isti događaj stavlja Bonussi u 599. godinu i ponavlja, bez citiranja Cohna, i 1903. godine,42 a 1924. navodi da je zbog toga bilo veliko veselje ne samo u Istri i Raveni, već i u Rimu.43 B. Schiavuzzi čak piše da su Avari i Slaveni 599. i 601. ušli u Istru,44 a Tamaro, citirajući Pavla Đakona, Dandola i Benussija (Nel medio evo, 16), kaže da su 598. Slaveni po zapovijedi Avara i u dogovoru s Langobardima preko Julijskih Alpa navalili na Istru, vjernu Bizantu, pljačkajući i paleći, ali da ih je Kalinik osobno porazio i protjerao obranivši Istrane. Sjećanje na to, kaže dalje — citirajući De Franceschija (L'Istria, 77) — sačuvano je u tradiciji istarskog naroda sve do danas o golemom pokolju Slavena na Učki.45 Savini smatra vjerojatnim da je ta bitka bila na Krasu ili na akvilejskom primorju na izlazu predjela Frigide.46 Gruber piše da su uz vjerske prijepore zaprijetile onda »Istri i provale Slavena (Venda), koji su u to doba doprli sve do susjednih alpskih krajeva (a to su bili današnji Slovenci). Oni su po prvi puta provalili u proljeće 599., ali ih je sam Kalinik suzbio i otjerao natrag u Alpe, a papa mu je Grgur I. čestitao (u svibnju g. 599) na toj pobjedi.«47 F. Šišić kaže da je Kalinik još u proljeće 599. obavijestio papu »o pobjedama rimskih četa — možda pod njegovim vodstvom — nad Slavenima, jamačno negdje u Istri«,48 a P. Paschini navodi da je u svibnju 599. godine papa čestitao Kaliniku što je pobijedio Slavene, koji su očito pokušali prodrijeti u sjevernu Istru,49 M. Kos stavlja to također u svibanj iste godine.50 N. Žic piše da su »vijesti o Slavenima u Istri sačuvane« iz godina »599., 600., 611., 641., 642., 670. i t. d. Oni su tada u društvu s Avarima pustošili mnoge zemlje, pa i Istru, koja je onda bila bizantinska.« Avari i Langobardi su tamo provaljivali samo da plijene, ali Slaveni su tražili ne samo plijena nego i zemljišta, stalnih sijela, pa se svaki put jedan dio njih tu nastanio.51 L. Kirac kaže da su prave i kobne bile »provale Slavena u Istru od godine 598. ili 599. do godine 611., u kojima naseljuju Istru, a paralelno i Dalmaciju«, te 598, a po nekim piscima »godine 599. pro38 39
o. c., 255.
Untersuchungen..., 11. Die Stellung der byzantinischen Statthalter in Ober-und Mittelitalien, Berlin, 1889 (na žalost tu knjigu nisam mogao naći ni u jednoj biblioteci). 41 Nel medio evo, 16. 42 Manuale di geografia dell'Istria, Parenzo, 1903, 81. 43 L'Istria nei suoi due milenni di storia, Trieste, 1924, 85. 44 Cenni storici sull'etnografia dell'Istria, Atti... XVII, Parenzo, 1901, 305. 45 o. c. I, 130. 46 o. c., 31. 47 o. c., 13. 48 Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 226. 49 Storia del Friuli I, Udine, 1934, 120. 50 K poročilom Pavla Diakona o Slovencih, Časopis za zgodovino in narodopisie 26(1931). 51 Istra II, Zagreb, 1937, 34. 40
41
diru Slaveni s velikom silom u Istru«. Ujedno vrlo neuvjerljivo pokušava konstruirati neke bitke u toj zemlji oko neke kule. Zatim ide tako daleko da piše kako su na Učki kod kula Boljun, Belaj i Letaj Slaveni godine 599. smrvili carsku bizantinsku vojsku ravenskog egzarha, porušili do 40 kula po Istri i mačem i ognjem sve uništili. »Tom prilikom su pobijeđeni mnogo uglednije teško ranjene i pale vojnike i legionare odvukli sa sobom prema zapadu i tu ih na kršćanski način pokopali.« U dokaz tome i da potvrdi tu narodnu predaju, Kirac donosi čak neka četiri nadgrobna spomenika, »koji govore o legionarima, vojnicima i mladim ljudima«, fantazirajući kako su oni pokopani i dapače drži da im je možda te spomenike postavio i opat Martin, izaslanik pape Ivana IV.52 B. Grafenauer u obliku kronološke table donosi da su Avari 597. napali Dalmaciju i 598/9. upali u Istru.53 Rojnić iznosi da su se, koliko je poznato, Slaveni u Istri pojavili prvi puta 599 ali ih je bizantinska vojska suzbila.54 U svojoj pak »Zgodovini« Grafenauer kaže da su Slaveni, upravo kada je god. 598 — 599. vladao mir na zapadnim avarskim granicama, upali u Istru i kroz »istrska vrata« (Vipavska dolina) ulaze u Italiju. Malo zatim čak piše da su oni o. 599. i 600. napadali bizantinsku Istru.55 U I. svesku »Enciklopedije Jugoslavije« pod naslovom »Avari« Grafenauer donosi da »već 585. njima podređeni Slaveni stigli su do meda langobardske Italije i zauzeli prva langobardska uporišta (Kranj, Meglarje)«. Avari su ponovo sklopili mir s Langobardima i (597) prodrli u Dalmaciju, 509. najprije u Istru, a potkraj godine u Trakiju.56 M. Kos pak piše da Slaveni od 509. napadaju bizantsku Istru.57 y Iz ovog letimičnog pregleda o stavu nekih historičara i poluhistoričara o tom pitanju teško je odrediti točnu godinu prve provale Slavena na ovu stranu bizantskog carstva. Ujedno je presmjelo tvrditi da su oni baš tada upali u samu Istru, gdje su bili i poraženi. Moje je mišljenje da se to dogodilo negdje na granici ili možda u gornjem predjelu Istre, ali nikako ne u zapadnom dijelu te pokrajine, jer Slaveni još nisu mogli zauzimati primorske gradove kao ni Langobardi ispočetka kada su upali u Italiju.58 Još nešto. Tu su vijest o porazu Slavena dostavili papi stanovnici koparskog otoka (de Capritana insula). Njih je naime s tom 59 obaviješću poslao onamo sam Kalinik, kome su oni u Ravenu došli. Znači: da je bio tada napad Slavena u Istru ili u jedan njen dio, onda bi se iz tog papina pisma to jasno očitovalo baš u svezi s navedenim Kopranima. Nadalje Kalinik je nad Slavenima iznio pobjede, a ne samo pobjedu, i to u dijelovima
52
Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946, 30-32, 122-126. Nekaj vprašanj iz dobe naseljevanja Južnih Slovenov, Zgodovinski časopis IV, Ljubljana, 1950, 86. 54 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb, 1953, 218. 55 Zgodovina...I, 119, 120. 56 Enciklopedija Jugoslavije I, Zagreb, 1955, 252. 57 Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1955, 48. 58 Gl. za to potvrdu: G. Vettich, o. c., 31. 59 I. Kukuljević-Sakcinski, o. c. I, 30. 53
42
koje sam naveo, ili možda i u samoj gornjoj Italiji, što ne bi bilo nikakvo čudo kada već 600. godine Slaveni prelaze preko Istre izravno u tu zemlju. 3.
Upravo kada su Slaveni 600. godine, možda baš u lipnju ili u srpnju, ugrozili Dalmaciju, istodobno su počeli preko Istre60 prodirati u Italiju,61 što je zabrinulo papu Grgura koji se donedavna radovao njihovu porazu. Iz vrlo važnog pisma pape Grgura upućenog salonitanskom biskupu Maksimu (srpanj 600),62 u kome se nalazi navedena vijest o prodoru Slavena, opaža se da su oni slomili svaku obranu Istre na njenim granicama, a i da su stali kroz nju prolaziti u samu Italiju63 bez ikakvih zapreka i otpora sa strane Bi60
Kirac razlikuje »po dobi dva glavna naseljavanja Istre Slavenima; prvo, koncem šestog i početkom sedmog stoljeća, drugo tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća«. Zatim kaže da su Slaveni otvorili vrata Istre, 598 — 599. i da se šire po zemlji.-! dolaze 602, 604. i 611. Uopće o tom naseljavanju, koje on povezuje s mnogim pučkim predajama, govori vrlo neuvjerljivo i suviše rodoljubno (o. c. 28, 32 — 46). Rojnić prvo stavlja provalu Slavena u gornju Italiju u 599. godinu (Istrie, apercu historique, Sušak, 1945, 6), a nekoliko godina kasnije samo piše da je teško steći jasniju sliku o rasprostranjenosti Hrvata i Slovenaca u Istri u prvim stoljećima nakon njihova doseljenja. (Historija naroda Jugoslavije I, 218). M. Kos isprva datira tu provalu u srpanj 600. i piše da su Slaveni provalili preko sjevernog dijela bizantske Istre, koji je napadajućim Langobardima, Avarima i Slavenima bio najbliži. Taj prolaz (aditus) on ubicira u rimskim cestama. One su preko nutarnjeg i tršćanskog krasa, koji on uklapa u sjeverni dio Istre, vodile u Furlaniju (K poročilom...). God. 1953. M. Kos datira tu provalu u bizantsku Istru u o. 600. godinu i nadodaje da su zajedno s njima bili i Avari, i tomu je prvi sačuvani spomenu u pismu pape Grgura I. o Slavenima i njihovoj nazočnosti na sjevernom jadranskom primorju. Nadalje kaže da je dolaskom Slavena na gornji Jadran Istra ostala pod bizantskim političkim gospodarstvom dobro uređena, s kaštelima na moru i unutrašnjosti, i posadama i romaniziranim stanovništvom i mogla se opirati moćnom slavenskom naseljavanju. Hrvatski Slaveni naselivši se oko Kvarnera i predjela Učke prodirali su u skromnom opsegu u unutrašnjost zemlje. Malo je vjerojatno da upadom Slavena oko 600. ne bi slijedila njihova penetracija u unutrašnjost poluotoka, te kaže još da su se u većem dijelu Istre u VII. i VIII. stoljeću mjesta kaštela i tomu podređeni okoliš, branili i obranili od slavenskog naseljavanja, a u Krasu i Posočju je to bilo drugačije (Slovensko Primorje in Istra, Beograd, 1953, 40 — 43). Grafenauer isprva piše da Alpski Slaveni o. 600. prodiru kroz »istarski prolaz« u gornju talijansku nizinu i da su naselili zalede Trsta, a gradske su naseobine romanske (Historija naroda Jugoslavije I, 82), a zatim u svojoj »Zgodovini« opisuje kako su o. 600. Slaveni ušli kroz »istrski dohod«, tj. kroz Vipavsku dolinu u Italiju. Nadalje kaže da su Slaveni u Istri zaposjeli sjeverni dio do Ćićarije i Buzeta. Ćićarija je s Učkom gorom ostala nenaseljena, i ona je dijelila Alpske Slavene od slovenskih doseljenika koji su došli u Istru od o. 600. dalje morem i od Rijeke. Odatle su došli preci istarskih Hrvata, Alpski Slaveni su naselili zalede Trsta, a mjesta su ostala romanska (Zgodovina... I, 112, 113). 61 F. Kos (o. c. I, 171) i Šišić (o. c., 226) donose tekst toga pasusa ovako: »... quia per Histriae aditum iam ad Italiam intrare coeperunt...«, a F. Bulić (S. Gregorio Magno papa nelle sue relazioni colla Dalmazia (a. 590 — 604), Bullettino di archeologia e storia dalmata XXVII — Supplemente, Spalato, 1904, 16) i Benusi (Nel medio evo, 16) imaju: »... quia per Istriae aditum iam Italiam intrare coeperunt...«. 62 F. Bulić (o. c., Bullettino ... XXVII, 46, 47) donosi cijelo to pismo. 63 C. Baronius kaže da je 601. papa Grgur I. pisao sicilskim biskupima da održavaju litanije kako ne bi ondje došlo do provale barbara, te dodaje da su Slaveni počeli i Italiju i Siciliju ugrožavati (Annales ecclesiastici VII, Venetis, 1710, 131). F. di Manza-
43
zanta. Ali ne zato i od strane Langobarda, preko kojih teritorija i ne idu, već će dapače s njima i Avarima nešto kasnije zajednički upasti u tu cijelu pokrajinu. Prema tome nas još zanima odakle su oni došli, kuda prodiru i koji je to »Histriae aditus«. Slaveni ulaze iznad Rijeke u Istru, u koju se i danas tako ide, te su se onda raštrkali po njoj i valjda stali prvi put dolaziti do ispod njenih primorskih većinom utvrđenih gradova, a najveći dio Slavena išao je onom cestom do iznad Trsta i onda ulazio u Italiju duž primorskog dijela Venecija, koje su bile još u vlasti Bizanta, tj. ravenskog egzarha. Da su oni tuda išli i da su to bili uglavnom Slaveni iz nezavisnih prekodunavskih krajeva,64 koji su istovremeno ponovo stali nadirati u Dalmaciju i kroz Istru u carsku Italiju, mora se zaključiti već iz te njihove zajedničke akcije na navedene tri zemlje! Da li su tu bili uklopljeni i tzv. Alpski Slaveni iz Norika, teško je, iako nije isključeno, nešto stvarno reći. Također ništa ne znamo o tome dokle su Slaveni ušli u Italiju, i da li su opet protjerani ili su stali stalno onamo nadirati, također nam nije poznato. No svakako se je sada Bizant, koji je neko vrijeme stao živjeti u mirnim odnosima s Langobardima, najedanput našao na svom posjedu ugrožen od poznatih mu upornih i prodornih protivnika — Slavena. Unatoč tome ne može se zaključiti iz onog papina pisma, kako to tvrdi Gfrörer, da su Avaro65 — Slaveni o. 600. god. osim Dalmacije66 zaposjeli no iznosi da 600. počinju Slaveni »... entrare in Italia, minacciano Salona, cittä dell'Istria, il di cui vescovo era Massimo« (Annali del Friuli I, Udine, 1858, 123, 124). Rojnić stavlja tu provalu čak u 599. godinu (Itrie... 6), a Grafenauer u »leto 600.« (Ustoličevanje... 431). 64 Baš 600. godine sklopili su Avari i Bizantinci mirovni ugovor, po kome je utvrđena granica Dunav i dopušteno je i jednoj i drugoj strani da ide preko te rijeke ako bi htjela napasti Slavene. Taj podatak dokazuje da su tamošnji Slaveni bili nezavisni i od jednih i od drugih (F. Kos, o. c. I, 171). 65 Barada opisujući kako je u konačnoj Avariji slavenski živalj bio ne samo najbrojniji, nego uz Avare politički i vojnički najjači, kaže kako je potpuno razumljivo da suvremeni pisci potpuno identificiraju Avare sa Slavenima. Tako papi Grguru I. javljaju da je 599. ravenski egzarh Kalinik pobijedio Slavene, za godinu 600. Pavao Đakon piše da su Langobardi »cum Avaribus et Sclavis« popalili Istru; iste godine tuži se papa Grgur »de Sclavorum gente«, koji da ugrožava Dalmaciju, 603. pomažu Slaveni, koje je hagan poslao Langobardima, zauzeti Kremonu, 612. po Pavlu Đakonu Slaveni su popalili Istru, Izidor pak Seviljski piše da su 614. »Slaveni« oduzeli Rimljanima »Graeciam«, a tom piscu Graecia znači Dalmacija, Sclavi znači Avari. Samo radi pitanja o kome se radi spominje Barada cara Konstantina Profirogeneta, koji u gl. 29. opisujući zauzeće Dalmacije izričito kaže kako Rimljani preko Dunava, dotično preko Save »nađoše nenaoružana slavenska plemena, koja se i Avari zovu«, opet su »Slaveni zvani i Avari«, Slaveni ili Avari itd., a po gl. 29. uzimaju sad »Slaveni«, a sad »Avari«, te zaključuje da su u avarskom prodoru od Zakarpaća do Jadrana sudjelovala mnoga slavenska plemena, podložno — savezna i slobodna, koja su sačinjavala glavninu avarske vojske, te da suvremenici ne prave razliku između Avara i Slavena (Hrvatska dijaspora i Avari, Starohrvatska Prosvjeta HI/2, Zagreb, 1952, 12). Međutim Grafenauer iznosi da citati koje Barada navodi u prilog tome dokazu dokazuju protivno: da su oni tu razliku uočili. Kako bi Teofilakt mogao navoditi čak i broj jednih i drugih, a Pseudo-Fredegar njihov odnos u borbi, te kako bi izvori prilikom opisa niza napadaja spominjali i jedne i druge (B. Grafenauer, M. Barada, o. c., Historijski zbornik VI/1—4, Zagreb, 1953,82). 66 1 Lucius piše da su Slaveni tada samo napali i opljačkali Istru, ali je nisu i zauzeli kao ni Dalmaciju. Iza toga opet kaže da su oni opljačkali Istru 604, a 638. zauzeli 44
67
i Istru, što potpuno ispravno Benussi ne shvaća i pobija navodeći da su oni osvojili tu pokrajinu 599 zovući u pomoć i Hartmanna (o. c., 11), te ne bi bilo potrebno da je ponovo napadaju 602. i 611. godine.68 Jedno je iz svega toga dakle jasno da su Slaveni probili obranu te pokrajine i prelazili preko nje u Italiju, tj. preko onog »Histriae adituma« 69 za koji se ne može točno odrediti, već samo približno nagađati gdje je bio. 4.
Upravo kada je Agilulf ova kćerka sa svojim suprugom bila uhvaćena od vojske Kalinika i odvedena u Ravenu, taj kralj šalje avarskom kaganu graditelje brodova, s kojima je ovaj osvojio neki otok u Traciji.70 601.71 ili možda 602. god.72 Agilulf čak upućuje kaganu svoje poslanike, koji su s njime sklopili vječni mir. Kada su se ti poslanici vratili kući, s njima je bio došao i izaslanik avarskog kagana koji je imao zadaću da pode u Galiju gdje bi isporučio franačkim kraljevima da sklope s Avarima onakav mir kakav su oni sklopilij s Langobardima. gotovo cijelu Dalmaciju i da se iz pisama pape Grgura I. vidi da je 605. Istra bila u rukama Grka, kako to opaža Carolus Sigonius (J. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Francofurti, 1666, 41, 54). 67 A. Gfrörer, Byzantinische Geschichten II, Graz, 1873, 11, 16. 68 Nel medio evo, 16, 17. 69 Rutar smatra da se pod »Istriae aditum« ima razumjeti današnji Kras, koji je pripadao pod Istru, i Vipavska dolina, navodeći da je tako to razumio i Phil. Jac. Rechfeld, Würdigung der Horvat'schen Urgeschichte der Slaven, Mitteilungen des Historischen Vereins für Krain, 1846, pg. 47, nota 40 (S. Ratur, Kakšno važnost imajo Pavla Dijakona knjige »De gestis Langobardorum« za starejšo zgodovino Slovencev?, Letopis Matice Slovenske za leto 1885, Ljubljana, 1885, 308). 70 Rutar stavlja u svezi s kaganom to u o. 600 (o. c., Letopis,... 309), F. Kos u o. 601 (o. c. I, 173), Tamaro u 601 (o. c. I, 131), a Paschini čak u o. 591, citirajući Pavla Đakona (Hist. Lang. IV) (o. c. I, 119). 71 Iz teksta Pavla Đakona, s obzirom na uništenje Padove i smrt cara Mauricija (G. Vettich, o. c., 69, 70), mogla bi biti i ta godina. 72 Rački uz motivaciju stavlja čak 600. god. (o. c. 257, 258), a tako i Rutar (o. c., Letopis... 309), De Franceschi u 600. ili 601 (o. c. 76, 82), F. Kos u o. 602 (o. c. I, 178), J. Mal čak u 610, pošto su Avari provalili u Furlaniju i Gisulfa napali (Probleme aus der Frühgeschichte der Slowenen, Ljubljana, 1939, 21), M. Kos u 603 (Slovensko Primorje... , 41), a Grafenauer u 602 (Ustoličevanje..., 431); Zgodovina... I, 119). 73 Lucius kaže da je Alboin, ne vjerujući svojim vojvodama, od kojih su se onaj od Tridenta i Furlanije otvoreno odmetnuli, pozvao u pomoć kao saveznike Avare i Slavene. S njima je oteo mnoge bizantske gradove i pošto je upokorio navedene vojvode, oplijenio je Istru (o. c., 40). J. L. Schönleben, citirajući Pavla Đakona, piše da su Langobardi, Avari i Slaveni sklopili savez »ad Istriam occupandam« (Carniola antiqua et nova, Labaci, 1681, 332). De Franceschi navodi da je razlogom udruženja Langobarda s Avarima i Slavenima i za zajednički prodor u Istru mržnja na Grke, s kojima su imali neprestano ratove da opljačkaju Istru, ali je nisu mogli osvojiti jer su je snažno branili i čuvali njeni stanovnici (o. c., 76). 74 Interesantno je što H. Megiser u svojoj knjizi, kojom se samo s oprezom može služiti, jer je pored ostalog on prilično pristran, u poglavlju pod naslovom »Wie Cacannus der Tyrann mit seinen Hunnen und den Khärndten in das roemische Reich fällt« kaže, iako se taj pasus izravno ne odnosi na taj upad: » . . . Im Jahr des Herrn Christi 567. haben sich die Hunnen aufgemacht samst den Winden aus Khaerndten 45
73
74
75
U međuvremenu su Langobardi s Avarima i Slavenima upali u zem77 lju Istrana, kojih se biskup Firmin vratio u krilo katoličke crkve i papi Grguru,78 te sve po njoj popalili i opljačkali.79 76
beyde streitbare und grausame Voelcher so hievor namentlich Histriam, Liburniam und Dalmatiam, mit Gewalt eingenommen vnd dieselben Land nach ihnen Sclaveniam, oder das Windische Land genannt...« (Annales Carinthiae, Leipzig, 1612, 359). I. della Croce iznosi da je 604, kako piše Lucius (De regno Dalm. lib. I, cap. 8), a po njemu i Schönleben (Annal. Carn. 1.1, p. 3, ann. 604), kan s Avarima po drugi puta upao u Istru sjedinjen s Langobardima i Slavenima i sve popalio i opustošio. Zatim kaže da treba tu dodati: »et hoc quidem saepius deinceps egerunt« te da je u tijeku 30 godina ta zemlja bila ucvijeljena pet ili šest puta kao nevina žrtva neljudskog bijesa tih barbara i isječena i popaljena (Historia antica, e moderna, sacra, e profana della cittä di Trieste, Venetia, 1698, 562). Grafenauer iznosi da su Avari 602. sklopili savez s Langobardima protiv Bizanta i 603. napali Italiju (u savezu s Langobardima) i Balkanski poluotok (Nekaj vprašanj..., Zgodovinski Časopis IV, 86), a Barada, slijedeći Račkoga, kaže da za god. 600. Pavao Đakon piše da su Langobardi »cum Avaribus et Sclavis« popalili Istru (o. c., Starohrvatska prosvjeta III/2, 12), što pobija Grafenauer i datira sa 602. godinom (M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari, Historijski zbornik VI (1—4, 76). 75 1 della Croce napose citira uz Pavla Đakona i Bionda (Hist. lib. 8), koji piše »Li Schiavi confederati co' Franchi, Bavari, e Langobardi, passarono in Istria saccheggiandola insieme cogl'Hunni«, te dodaje da je ona zemlja stradala od požara i pljačke i da je napose Trst pretrpio, preko koga su Langobardi, stanovnici Furlanije, morali prijeći da se sa Slavenima i Avarima ujedine u Istri koja je bila porušena. Stoga on zaključuje da je dio Slavena, ostavivši Dalmaciju, došao da stanuje u Koruškoj, Kranjskoj i Istri s tamošnjim domaćim življem (o. c., 555). Benussi kaže za tu provalu upirući se na one citate iz Pavla Đakona i Dandola, da su u Istri stradali ravnica i otvorena mjesta, a narod pobijen i zarobljen. Ali da zato nijedan primorski grad kao ni iz unutrašnjosti: Buzet, Pićan, Motovun i Labin, nije pao u neprijateljske ruke, i da je Istra bila spašena (Nel medio evo, 17). I Gruber piše da su se Slaveni s Avarima i Langobardima složili i njihove čete osvanuše »negdje g. 602.« opet u Istri, koju poharaše i oplijeniše (o. c., 13), a M. Kos samo kaže da su u prvim godinama VII. stoljeća združeni Langobardi, Avari i Slaveni napali i plijenili bizantinsku Istru (O starejši slovenski kolonizaciji v Istri, Razprave I (Razred za zgodovino in društvene vede), Ljubljana, 1950, 59). Stoga je čudnija konstatacija Grafenauera da »Avari, Alpski Slaveni i Langobardi u početku (599 — 602) složno su navaljivali na Grke u Italiji i Istri« (Historija naroda Jugoslavije I, 88), kada znamo da su Langobardi ratovali s njima samo u ovdje navedenom vremenskom razmaku! Isto tako je nerazumljivo zašto. I. Beuc iznoseći kako »599. godine piše papa Grgur I. ravenskom egzarhu, da je saznao iz njegovih vijesti o pobjedama nad Slavenima«, nadodaje da »tu se vjerojatno radi o prilici kad su Slaveni s Avarima i Langobardima osvajali bizantsku Istru«. Još je nevjerojatnija njegova tvrdnja da »Pavao Đakon spominje na nekoliko mjesta (podvukao S. A.) da su Slaveni prvih godina VII. stoljeća napadali Istru zajedno s Avarima i Langobardima« (Etnički odnosi u Istri u svjetlu povijesnih vrela, Arhivist I, Beograd, 1954, 40), koju sam taj izvor od sebe automatski pobija. M. Kos čak 1955. kaže da je Istra u zadnjim godinama VI. i u prvim VII. stoljeća cilj zajedničke političke i vojne akcije združenih Avara, Slavena i Langobarda, protivnika Bizanta, te da u prvim godinama VII. stoljeća napadaju Langobardi, Avari i Slaveni bizantsku Istru (Zgodovina..., Ljubljana, 1955, 48). 76 Lucius kaže da je to bilo 600. godine (o. c. 54), a G. Batt. Francol 601 (L'Istria riconosciuta, Trieste, 1888, 193, 197). Schönleben upad tih triju naroda u Istru stavlja isprva u 601, a onda, kao da je zaboravio na taj datum, u 598. godinu (o. c., 78, 332). I. della Croce stavlja taj događaj u 600. godinu (o. c., 555) Diimmler u 602. (o. c., Sitzungsberichte ... 19, 364), a T. Luciani u 604 (Albena, Venezia 1879, 13), Manzano u 602 (o. c. I, 125), Diehl u 601 (o. c., 47), a Benussi u 602 (Nel medio evo, 17). F. Kos stavlja u o. 602. jer je Pavao Đakon te događaje umetnuo medu one koji su se vršili te godine (o. c. I, 178), Tamaro u 602 (Italiani e Slavi nell'Adriatico, Roma, 1915, 40), M. Kos u prve go-
46
80
Kuda su oni upali u Istru? Langobardi — po svoj prilici inicijatori tog 81 napada — ušli su valjda u tu zemlju iznad Trsta i onda su se razmilili po toj zemlji sami ili u društvu svojih saveznika Avara i Slavena, koji su i opet ušli u nju kuda i 600. godine. Kakav je to bio napad s dvije ili tri strane na tako malu zemlju, može se zamisliti. Koji su krajevi najviše tada stradali može se samo pretpostavljati, a ne poput Benussija izričito tvrditi. Nadalje Slaveni su provaljivali i u bizantinsku Dalmaciju i jasno da je nisu cijelu uništili. Tom prilikom su se samo primorski gradovi sačuvali. Analogno je bilo i u Istri. Ali čvrsto stajati na gledištu da baš nijedan grad u unutrašnjosti Istre nije tada pao u slavenske ili savezničke ruke, i suviše je smiono. Jedno je jasno — da su Slaveni u tom drugom naletu na Istru kao i na Balkan stali polagano ali sigurno naseljavati pojedine krajeve te zemlje. Spomen na Avare ostao je i u istarskoj toponomastici, a to je mjesto »Obru«82 ili danas »Obrovo«83 ili »Obrov«,84 koje se nalazi na glavnoj cesti Rijeka-Materija-Trst. dine VII. stoljeća (K poročilom...), Mal u 602 (o. c., 21), a tako i Benussi (L'Istria nei suoi..., 88). P. Skok iznosi da se Slaveni pojavljuju u Istri »g. 601., 611. i 700. dakle približno u isto vrijeme« (Dolazak Slavena na Mediteran, Pomorska biblioteka Jadranske straže II/l, Split, 1934, 137), tj. kada i u Dalmaciju, Rojnić stavlja to u 602. bez navoda s kime Slaveni u društvu ulaze (Istrie... 6), a tom godinom datira to i Grafenauer (Ustoličevanje..., 434, Zgodovina... I, 119). 77 Benussi ima »Istrorum fines« (Nel medio evo, 17), F. Kos »Istriorum fines« (o. c., I, 179, a u novom prijepisu Dandola stoji »Ystrorum fines« (o. c. RIS f. 313, 87). 78 F. Kos, o. c. I. 174, 175. 79 G. Vettich, o. c., 68, 69 i samo djelomično od toga F. Kos (o. c. I, 173, 178, 179). U Vetticha stoji »uastauere« (o. c., 69), u Kosa »vastavere« (o. c. I, 179), a Benussi ima »vastarunt« (Nel medio evo 17), 80 De Franceschi kaže da iza Evinove ekspedicije 588. i pod kraljem Agilulfom o. 600. i 601. Istrani više nisu bili od njih uznemirivani. Furlanski vojvode živjeli su uvijek u miru s magistrima militum, koji su upravljali carskom Istrom (o. c., 82). 81 Zadaća tzv. numerus tergestinus, koji donosi Benussi (Nel medio evo, 51 itd.), a onda i Tamaro, koji kaže da je njegova zadaća bila da brani istočne mede Italije protiv Slavena i Langobarda (La Venetie... I, 135, 136) i suviše je pretjerana i dana mu veća važnost nego što je bila stvarno. 82 Carta dell'Istria riveduta et aumentata dal regio ingegnere Gie. Antonio Capelario l'anno 1803. 83 Rutar zovo to mjesto Obrovo ili Gradišće (Krains mittelalterliche Handelsbeziehungen zu den Städten an den Adriatischen Küsten, Mittheilungen des Musealvereines für Krain, III, Laibach, 1890, 76, 77). O sličnim imenima u Hrvatskoj gl. F. Šišić, o. c., 678-680. 84 Karta Slovenskoga primorja i Istre (Slovensko Primorje in Istra, Beograd, 1953). M. Kos navodi Hauptmannovu (Čas. 1923, 318) i Malovu radnju (Čas. 339) da se kod Hrušice nalazi selo Obrov i da je to spomen na nekadašnje Avare, te zaključuje da ga on nije nigdje našao u srednjovjekovnim izvorima koji gotovo svako selište u onim krajevima spominju, pretpostavljajući da je moguće to selo kasnijeg postanja i da po imenu nije u vezi s Avarima (O starejši slovanski kolonizaciji v Istri, Razprave... I, 70). 85 ... cenobio saneti arcangeli Michaelis, quod prope civitatem Polensem consistit... monasterium saneti martyris Cassiani situm, et fundatum infra muros civitatis Parentine... ac cum omnibus finiš, que sunt in contrata montis Petrosi, scilicet intra viam Sclavam (podvukao S. A.), per quam itur Pisinum castrum et viam per quam itur 47
Na provale Slavena možda nas sjeća i tzv. »viam Sclavam« ili »via Sclavenica« ili »viam Sclabonicam« ili pak »Callis Sclavenica«, koja se spominje 85 86 87 88 u izvorima iz 1030, 1158, 1125. i 1258. godine. Prema tome postojala je samo jedna takozvana cesta koja je išla od Poreča do Pazina,89 a ne i još druga od Pule do Graćišća i Pićna, kako to tvrdi Kandier,90 a u tome ga slijepo slijedi i Kirac.91 Na navedene provale i naseljenje Slavena podsjeća nas možda još jedan podatak. Naime u ispravi iz 1234, kako to donosi De Franceschi, spominje se nasuprot Brtonigle »monte Schiavo«,92 a drugim se navodom De Franceschija da u listini iz iste godine piše »Villa Sclavorum de Longera«, naprosto ne može poslužiti jer je netočno pročitan i tako iznesen.93 ad castrum sancti Laurentii, que sunt fiscalia predicte ecclesie nostre... (KCDI I — Poreč, 7. VIII. 1030.). 86 ... in civitate Parentina in ecclesia s. Thomae Apostoli... de to to territorio dictae Ecclesiae Sancti Thomae... Confines dicti territorii hi sunt: Ab Oriente Trenione Illustrissimae D. Elicae; a septentrionale est via qua vadit de Civitate Parentina Montonam; a meridiano est via Sclavonica quae vadit Pocianum... (KCDI I — Poreč, 20. XII. 1158.). 157 ... omnes terrae arratoriae et herbaticum et nemus a via sclavonica, quae vadit Pisinum, juxta Atignana, usque ad Lemum, et usque ad terminum D. Elichae, quod est juxta Ecclesiam S. Margaritae Castri S. Laurentii... (KCDI I — Poreč, 7. XI. 1225.). 88 ... callem, quae vadit ad Rus Pisinum, et dicitur Callis Sclavonica ... unam Finitam in Stricaria... apud dictama Finitam, et Viam Sclabonicam... Finitam in Rompajago, apud Dormitorium E. Guarnerii de Bigulla, et viam Sclabonicam, et apud callem Carrariam... (KCDI II — 1258). Kirac donosi da su kada su godine 1475. bile obnovljene stare mede između porečkog i motovunskog okružja one po starijoj listini nosile imena: Slavenska cesta (Via sclabonica) itd. (o. c., 106), što nisam uspio provjeriti da li je tako. 89 Skok piše da je veoma značajno što se cesta koja je vodila iz Pazina u Poreč zvala g. 1030, 1058 (ne te godine, već 1158: S. A.) via Sclavorum. »To je također jedan od dokaza, kako je već zarana bio intenzivno slaviziran centrum Istre« (o. c., 140). Kirac čak kaže da je cesta iz Poreča išla i u Pazin i u Sv. Lovreč (o. c., 104), a Rojnić donosi da je ona iz Poreča vodila »prema sredini poluotoka« i da se naziva 1030. via Sclava, a 1158, via Sclavorum (Historija naroda Jugoslavije I, 219), što nije potpuno točno, jer se ona 1158. naprosto zove »via Sclavonica«. 90 Kandier piše da se u srednjem vijeku jedna cesta koja je išla od Pule zvala »strada schiavonica«, a vodila je u ravnoj crti u Gračišće i Pićan. Od Poreča pak išla je tako isto cesta koja se nazivala schiavonica. Zatim nadodaje da su obje te ceste vodile prema Gračišću u Pićnu (Notizie storiche di Montona, Trieste, 1875, 69). Međutim ja smatram da on ima krivo što se tiče one ceste iz Pule, jer nijedna se u izvorima tako ne naziva, a ona se iz Poreča u ispravama ne samo u nekoliko navrata tako zove, već je i točno označen njen smjer. Stoga mi se čini da je Kandier naprosto izmijenio tu porečku cestu u porečku i pulsku. 91 On kaže da su ceste koje su vodile iz zapadnih gradova u nutarnju Istru nazvane bile slavenskim cestama (»Via sclava«), te citira navedeni podatak iz Kandlera, krivo ga prevodeći riječima »da su one dvije ceste vodile jedna u Pićan, a druga u Gračišće« (o. c., 104). ' « Minotto, Acta et diplomata e r. Tabulario Veneto, Venetiis MDCCCLXX — De Franceschi, o. c., 123. 93 Naime u ispravi od 9. X. 1234. stoji »de Vineis Sclauorum de Longera« (KCDI I), a u onoj od 15. X. 1367. » . . . ac de quartasio vinearum Sclavorum de Longera...« (KCDI IV). De Franceschi poznaje samo onu prvu ispravu i krivo piše citirajući Kandlerov Kodeks »Villa Sclavorum de Longera«, navodeći da je ta blizu Trsta, te ističe 48
Svi ti izneseni podaci jasno pokazuju da su Slaveni često prodirali i krstarili navedenom cestom i po drugim predjelima prema moru i dolazili do tamošnjih gradova, koji su se ipak sačuvali od njih poput onih mjesta u Dalmaciji. 5.
U međuvremenu se u Raveni dogodila iznenadna izmjena na egzarškoj stolici. Kalinik je naime smijenjen i na njegovo mjesto je ponovo došao Smaragd (602).94 Iste godine je zbog vojničke pobune ubijen i car Mauricije, kojega naslijedi nesposobni Foka (602-610).95 Istom tada su se s Agilulfom pomirili Gaiodald, tridentinski vojvoda, kao i Gisulf, furlanski vojvoda.96 Tada je taj kralj u srpnju 602.97 zbog otmice svoje kćeri napao Cremonu sa Slavenima,98 koje mu je u nevolji poslao u pomoć kagan. Taj je grad on tek u kolovozu osvojio i razorio. Na jednak način osvojio je Mantuu (13. IX), a zatim mu se predao grad Valdoria (Vulturina) i Brescello (Brexillo), iz koga su vojnici, pošto su ga zapalili, pobjegli, Istom sada je Smaragd vratio kralju nje-" kako baš taj naziv pokazuje pouzdano da ostala sela nisu bila zauzeta od Slavena i da oni nastavaju u tom mjestu od nedavna (o. c., 354). To isto ponavlja, iako ne citira De Franceschija, i Benussi (L'Istria nei suoi ..., 334). Međutim je očito da je De Franceschi (i Benussi po njemu) hotimice ili nehotice krivo pročitao i donio navedeni citat i time je sam tu svoju tvrdnju automatski u potpunosti obesnažio! 94 G. Vettich, o. c., 70. 95 F. Sišić, o. c., 230, 231. 96 G. Vettich, o. c., 70. 97 Sigonius stavlja to u 602. god. (Historiarum..., 43), Schönleben u 603 (o. c., 333), A. Linhart u 604 (Versuch einer Geschichte von Krain und den übrigen südlichen Slaven Oesterreichs II, Laibach, 1788, 118), Gfrörer (o. c. II, 12) i De Franceschi u 603 (o. c., 76), Rutar u 604 (Kakšno važnost..., Letopis..., 309), Hartmann u 603 (Geschichte... II/1, 116), a tako i Bethmann (L. Bethmann u O. Holder — Egger, Langobardische Regesten, Neues Archiv III, Hannover 1878, 233), F. Kos od srpnja do studenog 603(o. c. I, 180),Tamareu603.ili604(LaVenetie... I, 131), Lj. Hauptmann u 603 (Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten, Mitteilungen des Instituts für oesterreichische Geschichtsforschung XXXVI, Innsbruck, 1915, 232), Mal čak u 612 (o. c., 21), M. Kos u 603 (O starejši... Razprave I, 59), a tako i Paschini (o. c., I, 120) i Barada (o. c., Starohrvatska prosvjeta ΠΙ/2, 12). Međutim iz teksta se Pavla Đakona vidi, ako se pažljivo pogleda, da je i to bilo 602. godine. 98 Beuc kaže kako Pavao Đakon »poznaje ih kao dobre saveznike, koji su Langobardima pomogli da osvoje grad Cremonu« (o. c., Arhivist I, 39,40). No to nikako iz samog izvora ne izlazi, jer ne mogu silom pokoreni podanici Avara, s kojima su Langobardi samo saveznici, biti i sami ravnopravni saveznici onome kome moraju po nalogu kagana prisilno ići u pomoć! 99 Manzano stavlja to u 604 (o. c. I. 120), Rački stavlja to bez obrazloženja u 603 (o. c., 262), a Bethmann datira taj mir sa studenim 603 (o. c. Neues Archiv III, 233). Hartmann na osnovi izvora stavlja u rujan 603 (Untersuchungen..., 12, 113; Geschichte ... II/1. 116), a F. Kos motivira da je također te godine, jer se to može uočiti iz c. 27. djela Pavla Đakona (o. c. I, 180). M. Kos datira sa 603 (K postanku slovenske zapadne meje, Razprave V/VI, Ljubljana, 1930, 339; Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1933, 31), a Grafenauer, citirajući F. Kosa (Gradivo), Pavla Đakona i M. Kosa (K poročilom..., Časopis za zgodovino 1931) kaže da su se Langobardi pomirili s Bizantincima 49
govu kćer, zeta, djecu i sve stvari, te je u studenom" sklopljen medu njima 100 mir do 1. IV. 605. godine. Od svega toga nas zanima odakle su ti Slaveni došli i kuda su prešli u sjevernu Italiju. Svakako su oni bili podanici Avara, a uputili su se u pomoć Langobardima i opet valjda preko već poznate im ceste u Istri, kojom su i 600. godine išli, te su onda izravno preko langobardskog teritorija došli pod Cremonu. Još jedno pitanje: da li su tu bili i oni isti slavenski ratnici koji su onako stručno pustošili navedene godine Istru, ili su to ondje već naseljeni Slaveni, kojima je sada bilo lako odatle ući u Italiju? Na to ne možemo odgovoriti nešto stvarno, nego se samo i dalje domišljati. Baš 603.101 godine papa Grgur je doživio novi uspjeh u Istri, koja je kao crkva bila otcijepljena od njega,102 te je čak imala i svoga posebnoga biskupa,103 u osobi Firmina,104 tršćanskog coepiscopusa, koji se odrekao svoga raskolništva105 i vratio u naručje prave majke crkve. No kada ga gradeški biskup Sever, glava raskolnika, nije uspio odvratiti da to ne učini, nahuškao je na bunu Tršćane protiv Firmina. U tako očajnom položaju, u kome se nalazio navedeni biskup, papa se pismeno obratio Smaragdu,106 koji je tek zasjeo također te godine (Država Karantanskih Slovencev, Koroški Zbornik, Ljubljana, 1946, 89), što isto datira i u knjizi »Ustoličevanje...« (str. 434). M. Kos i u najnovijoj svojoj knjizi »Zgodovina... « iz 1955. ostaje na starom gledištu što se tiče datacije tog mira (o. c., 48). Međutim iz Pavla Đakona, i to baš iz onog c. 27, jasno se vidi da je to bilo 602. godine (G. Vettich, o. c., 70). 100 F. Rački, o. c., 262, 263; F. Kos, o. c. I, 180, 181; G. Vettich, o. c., 70. Dandolo o tome kaže ovako: »... De Ravena, expulso Galicino patricio, Smaragdus rediit. Tune Agilulfus, de Mediolano egressus, cum Sclavis Cremonam cepit, et ad solum prostravit, pariterque et Mantuam; castrum etiam Vulturine eis traditum est. Post hec fedus renovatum est inter Romanos et Langobardos, restituita filia regis cum viro et filiis, que captivata detinebatur...« (o. c., RIS f. 313, 87, 88). Začudo on ništa ne kaže da je kagan poslao Agilulfu u pomoć Slavene! 101 Kandier stavlja taj događaj u 604. godinu (Fasti istriani ehe abbracciano anche Trieste, L'Istria V, No l, Trieste, 1850, str. 8). 102 »... redintegretur vestris temporibus quod in illis est partibus scissum corpus Ecclesiae...« (KCDI I — 603. g.). 103 Po mome mišljenju i Dalmacija je već 591. imala takva biskupa »dalmatiensi« ili »episcopus Dalmatiae« u osobi Malha, ubijenog 594 (I. Kukuljević Sakcinski, o. c., I, 6, 18), iako Šišić pokušava dokazati da je ono »Dalmatiae« očito nastalo greškom prepisivača od »Delminii« ili »Dalmanii«, tj. varoši Dalminija-Duvna (o. c., 228, 229), što mu baš potpuno ne polazi za rukom. 104 Za njega piše i I. della Croce da je izabran za tršćanskog biskupa 598. godine (o. c., 549), a M. Kos kaže da je moguće naslijedio tršćanskog biskupa Severa i da se stavlja u ožujak 602. i lipanj 603 (Opazke h hronološki vrsti tržaških škofov v srednjem veku, Ljubljana, 1916 (Carniola), 4, 5). 105 Kandier datira obraćenje istarskih biskupa i Firmina u krilo katoličke crkve s 604. (Annali del Litorale con indicazioni di awenimenti ehe giovano alla storia di questa provincia, Indicazioni per riconoscere le cose storiche del Litorale, Trieste, 1885, 12), Gruber stavlja odreknuće Firmina u veljaču 602, a u ožujak 603. da ga je papa pismeno pohvalio (o. c., 13). 106 fo pj smo datira I. della Croce sa 603. godinom (o. c., 561), G. Negri sa 602. (Memorie storiche della cittä e diocesi di Parenzo, Atti e memorie... III, Parenzo, 1887, 162), F. Kos potpuno ispravno stavlja u srpanj 603 (o. c. I, 179), a Gruber piše da je papa pozvao u lipnju 603. Smaragda da zaštiti biskupa (o. c., 13). 50
na egzaršku stolicu u Raveni, zamolivši ga da naredi onima koji umjesto nje107 ga upravljaju u predjelima Istre da obrane toga prelata od nasilja i da mu osiguraju mir. Ujedno ga je zamolio da i on sada sa svoje strane osobno pokaže još više onu gorljivost kao i nekoć,108 te će pobijediti božje neprijatelje i povratiti u prijašnje stanje taj otrgnuti dio crkve u onim predjelima.109 U studenom 606. godine110 kralj Agilulf je sklopio mir sa Smaragdom111 na jednu godinu, primivši tom prilikom 12000 solida, a zatim u travnju ili svibnju 607.112 ponovo mir sa Bizantincima na tri, a onda opet na jednu godinu.113 Tih dana114 je umro i patrijarha Sever i po dogovoru kralja Agilulfa i furlanskog vojvode Gisulfa na njegovo mjesto je došao opat Ivan za patrijarhu u Staroj Akvileji, a od Bizantinaca je posvećen u Gradežu115 za crkvenog poglavara Kandidijan. Ali kako taj umre, izabran je od biskupa, koji su bili pod Bizantom, za patrijarhu u Gradežu Epifanije,116 prijašnji prvi notar. I od toga vremena bila su dva patrijarha.117 U tom novom crkvenom kaosu uzrokovanom od langobardskog kralja i njegova vojvode stavili su se, iz političkih razloga, istarski biskupi u ono isto stanje kao i prije nekog vremena. Dotadašnji naime sufragani akvilejskog patrijarhe Ivana, tri istarska biskupa bili su nešto prije izvučeni od bizantinskih vojnika iz svojih crkava i silom uz pogrde dovedeni u Gradež na posvećenje novog biskupa Kanidijana, s kojim se nisu slagali u mišljenju, jer su bili dotada odani »svetoj vjeri«. Zbog toga je slučaja patrijarha Ivan pisao Agilulfu i iznio mu čitavu tu stvar. Ujedno ga je zamolio da nastoji raširiti katoličku vjeru, te da tada, poslije smrti nesretnoga Kandidijana, spriječi da ne dođe ni do kakve druge neugodne posvete i da 107 »... qui in Histriae partibus locum vestrum agere Deo authore noscuntur...« (KCDI I — 603.). 108 Tj. kada je trojicu istarskih biskupa prisilio da se pridruže ravenskom biskupu Ivanu, koji nije htio priznati valjanost triju poglavlja kalcedonskog crkvenog sinoda (F. Kos, o. c. I, 116-118), tj. da se vrate u krilo katoličke crkve. 109 1. della Croce, o. c., 588; KCDI I - 603. g.; F. Kos, o. c. I, 179, 180. 110 Manzano stavlja taj mir u 605 (o. c. I, 126), Bethmann u studeni iste godine (L. Bethmann u O. Holder —Egger, o. c. Neues Archiv III, 234), a tako i Hartmann (Untersuchungen ..., 2, 13, 113), Paschini pak u 605 (o. c. I, 107), a tako i Grafenauer (Ustoličevanje ..., 435). 111 On je egzarh ponovo od 603. godine (M. L. Hartmann, Untersuchungen..., 12). 112 Rubeis stavlja isto taj mir u 607 (J. F. B. M. Rubeis, Monumenta ecclesiae Aquilejensis, Argentinac 1740, 287, 288), a tako i Hartmann (Untersuchungen ...,113), Grafenauer pak u 606 (Ustoličevanje..., 435). 113 610-611. g. (M. L. Hartmann, Untersuchungen..., 113). 114 Rubeis stavlja to u 606. godinu (o. c., 288-290), F. Kos u 607 (o.e. I, 181 -183), a iz teksta Dandola čini se da bi to bilo 610 (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 89, 90). 115 Kandier stavlja osnutak toga patrijarhata u 605. godinu (Fasti istriani, L'Istria V, no. l, str. 8 i Annali.... 12), a Diehl upirući se na citate iz Pavla Đakona, Chronicon patr. Grad. i Baroniusa, isto tako (o. c., 49). No Tamaro stavlja u razdoblje između 607. i 610 (La Venetie... I, 145), a Gruber u 607 (o. c., 13, 14). 116 Rubeis stavlja pogrešno njegov izbor u 612. godinu (o. c., 295), F. Kos njegovo patrijarhovanje od 612 — 613, slijedeći Rubeisa (o. c. I, 190), a tako i Gruber (o. c., 14). Ali za mene je jedino važno što kaže najstariji izvor o njemu, a to je baš Pavao Đakon. 117 G. Vettich, o. c., 72; F. Kos, o. c. I, 181, 184.
51
118
ondje narod više ne podnosi muke. Ali u toj stvari kralj Agilulf nije ništa mogao učiniti u tom dijelu Istre, gdje je vladao preko svojih službenika Smaragd. 6.
Kada je Foku naslijedio car Heraklije (610 — 641), ne zna se, zbog čega je kagan119 s golemim mnoštvom 120 upao u Venecije,121 gdje mu se hrabro odupre furlanski vojvoda Gisulf 122 s Langobardima s kojima je gotovo svima bio pobijen. Na to se Gisulf ova žena Romilda s četiri sina (Taso, Kako, Radvald i Grimoald) i četri kćeri, kao i s preostalim Langobardima zatvori u utvrđeni Čedad, a druge susjedne utvrđene gradove (Kormin, Nimis, Osoppo, Rtin [Artegna], Ragogna, Gemona i Iplis) branili su također Langobardi,123 118 C. Baronius, o. c. VII, 170 (on stavlja to pismo u 605. godinu); Rubeis, o. c., 291, 416, 417; F. Kos, o. c. I, 184-186 (kraće), koji datira to pismo sa o. 607. godinom. 119 Dandolo kaže da je kagan to učinio zbog toga što su car Heraklije i Franci sklopili mir s Agilulfom (o. c., RIS f. 313, 91). No to je po Pavlu Đakonu bilo istom nešto kasnije (G. Vettich, o. c., 79), a taj pasus od toga pisca spojio je Dandolo s onim pred tim koji govori o provali Avara. Megiser stavlja taj događaj u 605. i uz ostalo opisuje kako je »... Dann es versamlet der Zeit Cacannus, der Hunnen (Avarer und Windischen Koenig) dabey sich one vnderlas die vngleubigen Windischen Khaerndter haben finden lassen ein gros und maechtig Heer und zog damit durch Illyrier in Italien durchstreifft Histrien und Friaul pluendert vnd verbrannt alle Staedt und Flecken die er antref...«. Tada mu je došao ususret Gisulf, ali je bio porežen i ubijen (o. c., 376). M. Bauzer stavlja to u samu 600. godinu i kaže da je »Gajanus Hunnicis ac Slavicis copiis instructus direpta Istria in Forumjulium ingressus cum Gisulfo duce forojuliensi signa contulit, et Gisulfum praelio victu cecidit...« (Historia rerum Noricarum et Foroiuliensium conscripta (1777), 73-prijepis rukopisa u Sveučilišnoj biblioteci u Ljubljani). 120 M. Kos piše da je u tom mnoštvu bilo i bez sumnje Avarima podređenih Slavena (Zgodovina Slovencev, 31; Zgodovina..., 1955, 48). 121 Linhart stavlja to u 611 (o. c. II, 121, 122), Rubeis čak u 615 (o. c., 293), Diimmler u 610 (o. c., Sitzungsberichte... 19, 364), Manzano u 611 (o. c. I, 128-131), De Franceschi u 610. ili 613 (o. c., 76), Rutar u 610 (Kakšno važnost..., Letopis..., 310), a tako i Hauptmann (o. c., Mitteilungen... XXXVI, 229, 259), Crivellucci čak u 603 (Dei primi duchi Langobardi al Friuli, Studi storici I, Piša, 1892, 59 —85 —A. Danduli o. c., RIS f. 313,91), F. Kos u o. 610 (o. c., I, 186), M. Kos u o. 611 (K poročilom...) ili u samu 611 (Zgodovina Slovencev, 31) ili čak u o. 610 (K postanku..., Razprave V/VI, 339), a Mal u 610. uz dodatak, upirući se na Pavla Đakona, koji Istru i Veneciju stavlja da sačinjavaju jednu provinciju (Hist. Lang. IV, c. 37, II, c. 14), da se po tom izvoru vidi kakav je pravac imala provala Avara (o. c., 21). Priređivači pak najnovijeg izdanja teksta Dandolove kronike stavili su to u 615/6. (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 91). I Paschini stavlja to u 610 (o. c. I, 121), Grafenauer datira sa 611. godinom (Zgodovina... I, 613), a M. Kos i 1955. ostaje u o. 611. godini (Zgodovina..., 48). 122 Sigonius (o. c., 51), G. F. Palladio (Historie dela provincia del Friuli, Udine, 1660, 45, 46) i I. della Croce (o. c., 563) drže da je to bilo 615. Ovaj pak zadnji čak piše da je Gisulf onaj drugi Gisulf iz 568, iako iznosi mišljenja nekih historičara o njegovim godinama vladanja i pita da li mu je to bio sin (o. c., 563). J. W. Valvasor piše da je 613. Gisulf, koji je vladao i dijelom Kranjske, pošao u Korušku na Slavene i zauzeo kraj oko Trajanberga, ali je 614. pao u borbi protiv Avara (Die Ehre des Herzogthums Krain IV, Laibach-Nürnberg, 1689, 243). Hartmann se slaže sa Crivellucciom da je to bilo 603 (Geschichte Italiens... II/1, 235), a Tamaro zove tog vojvodu Gisulf II. i stavlja upad Avara u o. 611 (La Venetie... I, 141) a Paschini datira njegovu smrt sa 611. godinom (o. c. I, 121). 123 I Hartmann samo napominje da bi sjeveroistočna pogranična marka, kako se čini, bila furlanska, gdje je bio radi zaštite julijskih i karnijskih Alpi utvrđen i posa-
52
dom opskrbljen castrum Julium (Geschichte Italiens... I, Gotha, 1897, 351), tj. Čedad, a M. Kos opširno iznosi da su na zapadnoj granici furlanske ravnice Langobardi organizirali obrambeni »limes«, na kome se slavensko prodiranje i kolonizacija prema zapadu u tijeku VII. i u prvoj polovici VIII. stoljeća ustavila i zaustavila (K poročilom...). Još 1924. F. Schneider piše da je u Furlaniji bio limes sastavljen od sistema castra i da je oko 630. ispunio svoju zadaću protiv Avara, te da su Centinense castrum — Ceneda i Civitas Tarvisana — Treviso vezali granicu prema Noriku s tirolskim frontom (Die Entstehung von Burg und Landgemeinde in Italien, Abhandlungen zur mittleren und neueren Geschichte 68, Berlin, 1924, 19). U jednoj drugoj radnji M. Kos umjetno stvara od pojedinih langobardskih castruma limes u zapadnom rubu Furlanije i kaže da je postojao od toga ruba između Tagliamenta i mora da vojni način organiziran langobardski medašno-obrambeni limes sa sustavom castella, castra i clausa (clausura), a središte mu je bio Čedad-Forum Julii s duksom na čelu (K postanku..., Razprave... V/VI, 343 — 373). Tako nešto slično piše o limesu, castra, castella i Foroiuliana civitas (od Pavla Đakona takozvana) kao caput Venecie P. S. Leicht (II Ducato friulano nel racconto di Paolo Diacono, Memorie storiche forogiuliesi XXV, Udine, 1930, 113, 114). Paschini u tekstu svoje knjige (o. c. I, između 32. i 33. str.) donosi na posebnom listu kartu pod naslovom »Carta schematica della Venezia ed Istria«, iz koje se vidi da je od Akvileje do Zuglio (Carnicum Julium) išla rimska cesta, i evo kako: Julium Carnicum O Nimis Gemona O Artegna
Akvileja
Cormons Forum Julium
Iz karte koja je narisana u radnji Grafenauera (Država Karantanskih Slovencev, Koroški zbornik, 94) ucrtan je i limes koji su tobože imali Langobardi protiv napada sa sjevera. Prema smještaju toga limesa uočavam da je on zapravo bio uperen protiv Kranjske i Istre. To se isto čini i iz onog ucrtanog limesa u »Historija naroda Jugoslavije« (I, između 136. i 137. strane) i »Zgodovina...« (I, 115). Međutim se Grafenauer u knjizi »Ustoličevanje...« posebno pozabavio tim tzv. langobardskim limesom, u čiji on opstanak vjeruje (o. c., 47, 411, 427). I 1953. godine Milko Kos ostaje na svome gledištu da se Slaveni nisu naselili zbog toga i u furlansku nizinu, jer je ondje bila na vojnički način uređena granica sastavljena od sustava utvrđenih gradova, kaštela i sutjeski sa središtem u Čedadu. Ti su se kašteli prostirali od Gornjeg Tagliamenta preko Humina (Gemona), Čedada, Kormina (Cormons) do mora kod Tržiča (Monfalcone). Pred tom obrambenom linijom u VII. i VIII. stoljeću zaustavio se val Slovenaca i do danas se održala ta crta, kaže Kos (Slovensko Primorje..., 41). Grafenauer je 1954. iznio da je meda u Furlaniji nastala u uskoj vezi s utvrdama koje su organizirali u god. 555 — 568. Bizantinci na zapadnom rubu te zemlje. Budući da su i Langobardi, kada su došli u Furlaniju pokazali da zapravo ne vjeruju u svoj ugovor s Avarima, to su oni preuzeli bizantski »limes« na rubu te zemlje s utvrdama na crti Tržič —Fara (Pri Gradiški)— Krmin —Ćedad — Gemona (Kumin) — Venzone (Pušja vas) uzduž cijeloga zapadnoga ruba furlanske ravnine. Sjedište tog obrambenog pojasa bilo je u Čedadu, koji Grafenauer ucrtan i donosi (Zgodovina... 1,113, 160). God. 1955. M. Kos samo piše da je od Snežnika do Tilmenta o. 611. morala izdržati bizantsko-langobardska »meja« veliki pritisak napadajućih »barbarov«, te donosi upravo onakvu kartu kao i Grafenauer s istim langobardskim limesom u Furlaniji (Zgodovina..., 48, 75). Na osnovi svega toga može se reći da o tome limesu i njegovu postojanju ne znaju ništa suvreme-
53
124
125
Ali Avari su po cijeloj Furlaniji sve palili i pljačkali, te konačno opkolili Čedad. Njega je sada Romilda izručila kaganu, koji joj je tobože obećao ženidbu. Kada je on ušao u taj grad, dao je sve opljačkati i zapaliti, a stanovnike odvesti u Panoniju,126 gdje je pobio sve zrele muškarce, poštedivši samo žene i djecu. Romildini sinovi127 se bijegom spasiše, ali ona je bila ubijena. 128 Kuda je dakle taj donedavni Agilulfov saveznik, s kojim je sklopio vječni mir, ušao u tu zemlju?129 Kuda drugdje već valjda i opet onom nebranjenom avarsko-slavenskom cestom kroz Istru,130 gdje mu Bizant nije mogao spriječiti prolaz preko nje. Ili ako nisu tada prešli tuda, onda su možda onim putem preko Norika, kojim i Langobardi (568) prvo stigoše u Veneciju, a zatim ni i kasniji izvori, pa tako u prvom redu Prokopije i Pavao Đakon. Prema tome nije postojao ni bizantski ni taj isti pretvoreni u kasniji tobože langobardski limes, kako to tvrde navedeni historičari. Nadalje je jedan od dokaza da bizantski limes nije postojao i to što su Langobardi, kada su iz Panonije upadali u Italiju, glatko i bez otpora ušli u Furlaniju, a onda dalje preko nje osvajajući redom razna mjesta i odmah uredivši svoju upravu u navedenoj pokrajini sa središtem u Čedadu (G. Vettich, o. c., 22, 23; F. Kos, o. c. I, 69, 70). Nadalje, kakav je to bio langobardski obrambeni pojas ako su ga Avari u prvom naletu probili i uspjeli iza njegovih leda po cijeloj Furlaniji pljačkati? Ta oni su, a i Slaveni, i kasnije provaljivali i ulazili u tu zemlju. Dakle, jednom riječju, sve su to samo pretpostavke, ničim sigurnim ne dokazane da je uistinu postojao neki limes u Furlaniji za doba Bizanta i Langobarda. 124 M. Kos stavlja u prvo desetljeće VII. stoljeća provalu avarsko-slavenske mase u furlansku ravninu, a u o. 610. napad avarskog kana na Gisulfa i mede Venecije (K postanku ..., Razprave ... V/VI 339). 125 1. della Croce stavlja tu provalu u Furlaniju u 615 (o. c., 563), Manzano piše da su Avari ili Huni upali 611. u tu zemlju iz Gorice (o. c. I, 121 — 131), a Grafenauer u jednoj svojoj knjizi isprva piše kako su Avari upali u Furlaniju o. 611, te malo zatim »najbrže« te iste godine (Ustoličevanje ..., 427, 435), a onda u drugoj knjizi da je velika avarska provala u Furlansku Istru bila o. 611 (Historija naroda Jugoslavije I. 88). I konačno stavlja u 611. da je bio prodor Avara i Slavena (on tu stavlja i Slavene, o kojima na tom mjestu ne govori Pavao Đakon) u tu zemlju, gdje su pobili furlansku vojsku i zauzeli Čedad, središte obrambene linije (Zgodovina... I, 121). 126 »Pannoniae in finibus ...« (G. Vettich, o. c., 74). Dakle samo u Panoniji, a ne u Panonije ili čak i Norik! 127 Začudo Schönleben taj opis o njihovu zarobljenju od Avara, kod kojih su neko vrijeme i bili, stavlja čak u 614. i 615. godinu (o. c. 338). 128 G. Vettich, o. c., 73-76. 129 » ... Cacanus uere Bavarorum rex, per Pannoniam et Illyricum in Italiam irrumpens, Langobardum reges superat, ut paulum abfuerit, quin provinciam ipsam caperet ita tarnen Forumiulii proditione Romildae eius amore captae diripuit, ut vix ipsius provinciae cernerunt vestigia ...« (Platynae Liber de vita Christi ac omnium pontificum, RIS f. 129, t. III, p. l, Cittä di Castello 1914,100). » .. .Cacanus, Hunorum rexper Pannoniam atque Illiricum exercitu Italiam ingreditur et praefectos quosdam Langobardorum superat atque capit...« (M. Palmerii o. c., RIS f. 42, t. XXVI, p. I, 61, 62 — stavljena je 610. god. tj. III. godina papinstva Bonifacija IV (608 — 615) i carevanja bizantskog cara Foke). 130 Kandier piše da su Slaveni s Avarima 615. prodrli prema Italiji i zauzeli zemlju sve do Soče te Kras (Epoche per li Slavi nell'Istria, L'Istria VI, No. 6., Trieste, 1851, 28). C. Gregorutti donosi da su Avari provalili u Furlaniju onom istom cestom od »Tharsatico« (kojom su vršili upade Mađari u X. a u XV. stoljeću bosanski Turci) i prošli su »s. Giovanni di Duino« (Stivan), stanicu »Fonte Timavi« (L'antico Timavo e le vie Gemina e Postumia, AT NS XVI, Trieste 1890,385), a Grafenauer piše samo da su oni upali u Furlaniju i Istru o. 611 (Historija naroda Jugoslavije I, 88). 54
u Ćedad. Da li su medu tom vojskom bili i Slaveni? Teško je reći, ali nije ni131 kako isključeno. Svakako je taj prodor Avara u Veneciju i Furlaniju ojačao i uvelike utvrdio naseljenje Slavena u Istri, koja je u svom većem dijelu bila prepuštena objema tim narodima na milost i nemilost. Time je tada opet i slavensko useljavanje u tu zemlju bilo još više olakšano, nesmetano i osigurano, jer su Avari ugrozili sada i langobardske i bizantinske posjede u Italiji, u kojoj je car Heraklije i njegov egzarh morao pojačati vojsku. Uto su po smrti Gisulfa preuzeli upravljanje furlanskom vojvodinom Taso i Kako. Oni su se u zgodno vrijeme132 dokopali područja (predjela, pokrajine, zemlje) Slavena133 koje se zvalo »Zellia«134 po sve do mjesta koje se naziva »Metlaria«.135 Otada, pa sve do vremena vojvode Ratchisa,136 ti su Slaveni plaćali danak137 furlanskim vojvodama.138 131 Kako još i u X. stoljeću Konstantin Porfirogenet zove Slavene Avarima, i Slaveni ili Avari (F. Rački, o. c., 265, 266), nije baš zato nikako isključeno da su i ti prvi s njima bili upali u Furlaniju preko Istre. 132 Schönleben isprva stavlja to osvojenje u 614, a onda na drugom mjestu iste svoje knjige datira sa 613. godinom (o. c. 210, 337), a Manzano sa 612 (o. c. I, 132), F. Kos datira taj događaj s o. 610. (o. c. I, 187), a M. Kos, slažući se s Hauptmannom, stavlja tu okupaciju iza 623 (po nastupu Sama) i ispred o. 626. godine (K zgodovini kralja Sama in njegove dobe, Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, VII, Ljubljana 1928, 197) ili od 623 — 626 (K poročilom . ..). U knjizi » Zgodovina Slovencev« (1933) stavlja Kos to u o. 625, a Meglarje identificira s današnjim Podkloštrom i kaže da je preko 100 godina gornja i srednja Ziljska dolina ostala u langobardskoj vlasti. U istoj knjizi na drugom mjestu piše da su između 623. i 626. Langobardi napali Karantance i zauzeli »okraj Slovencev, ki se Zilja imenuje, do kraja, ki se mu pravi Meglarje«, ističući da je langobardski uspjeh bio malen. Pod »okrajem Zilja« do Meglarja naime nije moguće razumjeti pravu dolinu Zilje, nego gornju dolinu Bele i dolinu Ziljice. Slovensko pučanstvo te pokrajine moralo je kroz sto godina plaćati tribut furlanskim vojvodama (o. c., 52, 134). Grafenauer isprva piše da su Langobardi uspjeli između 623. i 626, kada još Samova država nije bila potpuno učvršćena, zauzeti »kraj Slovencev, ki se Zilja imenuje, do Meglarij (Kanalsko dolino in dolino Žilice)«, te da je ta pokrajina oko 100 godina ostala pod njihovom vlašću (Država Karantanskih Slovencev, Koroški zbornik 95). Zatim u svojoj knjizi »Ustoličevanje« ... stavlja to između 623. i o. 626. godine (o. c., 428). Nešto kasnije djelomično mijenja svoje mišljenje o dataciji i kaže da su o. 625. Langobardi napali Karantaniju i oteli joj »kraj Slavena, koji se Zilja naziva« (Historija naroda Jugoslavije I, 137), a tako isto piše i M. Kos, napominjući, da je gornja i srednja Ziljska dolina ostala u njihovoj vlasti preko 100 godina (Zgodovina ..., Ljubljana, 1955, 77). 133 Hartmann smatra da su Slaveni istočno od bavarske granice bili prisiljeni plaćati tribut Tasu i Kaku (Geschichte ... II/l, 211). 134 F. Kos piše da se u raznim rukopisima za ime tog kraja nalaze i ovi oblici: Azellia, Agellia i Cagellia (o. c. I, 187—189), a u Muratorijevu izdanju Pavla Đakona ima jedan prijepis i »Aglia« (Pauli Diaconi de Gestis Langobardorum, L. A. Muratorius, Rerum Italicarum Scriptores I, Mediolani, 1723, 467), a u novom izdanju Dandola nalazi se čak i naziv »Delia« (o. c., RIS f. 313, 92). 135 I za to mjesto donosi F. Kos iz istih rukopisa ove nazive: Medaria, Meclaria, Mecharia, Melaria i Neclaria (o. c. I, 189), a Dandolo u navedenom novom izdanju ima »Medareia« (o. c., RIS f. 313, 92) 136 Tj. nekako do četvrtog desetljeća VIII. stoljeća (F. Kos, o. c. I, 189). 137 Benussi piše da su ga davali Langobardima do 744. godine (Nel medio evo, 20). 138 » .. . Mortuo ut diximus Gisulf duce foroiulensi, taso et cacco filii eius eundem ducatum regendum susciperunt. Hi suo tempore sclauorum regionem quae zellia apellatur usquie ad locum qui metlaria dicitur possiderunt. Unde usque ad tempora rat-
55
Ovdje neću ulaziti u to da li je taj predio Slavena, koji se zvao »Zellia« i prostirao se do mjesta »Metlaria«, bila Ziljska dolina, a ono mjesto današnji Windisch Matrey,139 jer to ne ulazi neposredno u samo moje pitanje doseljenja Slavena u Istru. No svakako je jedno sigurno — da su otada tamošnji Slaveni plaćali danak tim furlanskim vojvodama,140 koje je Gregorije,141 bizantinski patricije, na podmukli način dao namamiti u mjesto Oderzo142 i ondje pobiti.143 Tada je furlanskim vojvodom postao Gisulfov brat Grasulf,144 a Radvald i Grimoald nato krišom odoše beneventskom vojvodi koji ih je lijepo primio i držao kao svoje sinove.145 Tada je i Tasilo, bavarski vojvoda, umro i naslijedio ga je sin Garibald, kojega su Slaveni porazili kod Lienza146 i opustošili njegove granice. Ali čim su Bavarci skupili ljude, oduzeli su neprijateljima plijen i potjerali ih sa svojih meda.147
7. 148
U takvim prilikama kralj Agilulf sklapa sa bizantskim carem mir prvo na jednu, a onda proširuje i za drugu godinu. Ujedno ponovo obnavlja primirje s Francima.149 U toj godini150 su Slaveni — piše Pavao Đakon — pošto su pobili vojnike, tako opljačkali Istru da je bilo vrijedno žaljenja. 151 Taj treći upad Slavena u Istru opet dokazuje trulost bizantskog carstva, koje nije moglo obraniti tu pokrajinu iako je s ^.angobardima sklopilo mir i bilo na neko vrijeme sigurno od napada s njihove strane u taj dio svojih posjeda. Pitanje je i opet, odakle su ti Slaveni ušli u Istru i dokle su prodrli. G. F. Tommasini (1595—1654), novigradski biskup,152 u svojim »Commentari storico-geografici della Provincia delPlstria«153 uz ostalo piše da su 148
chis ducis idem sclaui pensionem foriulanis ducibus persoluerunt...« (G. Vettich, o. c., 78). U Dandola glasi taj dio ovako: » . .. Honorius, nacione campanus, sedit annis XII, mensibus XI, diebus XXVIII; cessavit episcopatus mensibus VII, diebus XIII... Eodem tempore Tasso et Cacto foriuliani duces regionem Sclavorum, que Delia nuncupatur, usque ad locum qui Medareia dicitur, possidebant...« (o. c., RIS f. 313, 92). A. Bonfinius, služeći se Pavlom Đakonom, iako ga ne citira, priča kako su Taso i Kako osvojili » ... Haec regio, quae hiis subdita fuerat ä Sclavorum parte que Azellia dicitur, ad Meclariam usque pretendebatur. Quare ad Ratchis usque tempora Sclavi, qui Dalmatiam et Istriam inundarunt, Foroiulianorum uectigales fuere ... Sclavi (ut in primo libro retulimus) e regionibus trans Istrianis promanarunt, atque Istriam et Dalmatiam occuparunt, eamque ä se Sclavoniam dixere ...« (Rerum Ungaricarum decades, Basileae 1543, 120). 139 O tom pitanju postoji prilično velika literatura, koju donosi i uz svoje obrazloženje F. Kos (o. c. I, 188, 189), i onda Benussi (Nel medio evo, 20). Zatim se posebno tim bavi opširno Rutar (o. c., Letopis .. ., 311—316) i M. Kos (K Žgodovini kralja Sama ..., Časopis . .. VII, 196, 197) koji se djelomično opredjeljuje za položaj toga predjela, te konačno Grafenauer (Ustoličevanje .. .,44 — 47, 428, 473) koji stavlja taj predjel u Kanalsku dolinu i dolinu Ziljice (Historija ... I, 137). 140 Schönleben, donoseći po Pavlu Đakonu taj pasus o osvojenju Gisulfovih sinova » . . . Slavorum regionem, quae Azellia appellatur ...«, nadodaje i ovo: » ... Haec igitur de causa deinceps Foroiulianos Duces etiam Carnioliae duces appellabimus, et eorum serie per annos digeremus . ..« (o. c., 314, 315). 141 Palladio za njega kaže da je uime cara upravljao gradom Oderzom u trevisanskoj marki (o. c., 49). Rubels donosi da jedni tvrde da je on bio ravenski egzarh i da se zato zove patricij, a po drugima se vidi (Milanski anonim u disertaciji »Chorographica Italiae«) da je on kao patricij, ali ne i egzarh, bio prafectus praesidio i da mu je bio podvrgnut i dio Venecije (o. c., 295, 296). 142 R. Cessi piše da je Oderzo ostao u vlasti Bizanta sve do kraja Rotarija, a onda se raspao bizantski centar toga mjesta (Venezia ducale I, Venezia, 1940, 46). 143 Bauzer stavlja to umorstvo u 616. godinu (o. c., 74 a). 144 Ovoga Rubeis drži ocem onoga drugoga Gisulfa i da je to onaj Grasulf koji je uzalud pokušavao Bizantu oteti Istru (o. c., 295). Ne razumijem zašto je taj podatak o dolasku Grasulfa na vojvodsku stolicu bez ikakva obrazloženja F. Kos stavio u o. 626. godinu (o. c. I, 197) jer je on u Pavla Đakona naveden prije nove provale Slavena u Istru o. 611. godine! 145 G. Vettich, o. c., 78, 79. 146 M. Kos stavlja to u o. 626.-629. godinu (Zgodovina..., Ljubljana, 1955, 78). 147 G. Vettich, o. c., 79.
56
Benussi, citirajući prilično samovoljno taj tekst Pavla Đakona, kaže da su se iza 602. godine Langobardi odrekli plana da zauzmu Istru, a napose pošto su s carem sklopili mir (kojega ne datira). Otada su odnosi između njih postali prijateljski i furlanske vojvode i upravljači Istre živjeli su u miru u cijelom VII. stoljeću, jer se i Bizant odrekao svoje agresivne politike (Nel medio evo, 17, 18, 25). No to su samo lijepe fraze Benussija, koji ničim ne može na izvorima bazirati te svoje izvode! Dapače iz salernitanske kronike doznaje se da su Langobardi početkom druge polovice VIII. stoljeća oružjem osvojili Istru (F. Kos, o. c.. I, 270). 149 Benussi i tu na svoj način prekrojava i donosi taj citat Pavla Đakona (Nel medio evo, 17). 150 Baronius začudo tu provalu Slavena u Istru, opisanu od Pavla Đakona, povezuje s pismom pape Grgura I, upućenom solinskom biskupu Maksimu od 600. godine, (o. c. VIII. Venetiis 1710, 117), a Valvasor stavlja to u oko 612 (o. c. IV, 243). I della Croce u 612. (o. c., 563), a Rubeis u 616 (o. c., 224). Schönleben kaže da je to bilo 604 (o. c., 335), a tako isto donosi, citirajući Luciusa, i Francol (o. c., 197). Kandier također piše da su Slaveni 604. prodrli u Istru jednako kao neprijatelji Langobarda i Grka (KCDI I — 778.), Dümmler, citirajući Pavla Đakona, stavlja taj upad u 611 (o. c., Sitzungsberichte ... 19, 364), Manzano u 611 (o. c. I, 132), De Franceschi u 610. ili 613 (o. c., 76). Raćki (o. c., 264) i Diehl u 612 (o. c., 47). S. Dellagiacoma u 616 (Fortunato di Trieste, Patriarca di Građo (803-825); AT NS III, Trieste, 1872-1875, 359), Rutar (o. c., Letopis . .., 316) i Benussi u 611 (Nel medio, evo, 18); Manuale ... Parenzo2 1903, 81; L'Istria nei suoi..., 88), Schiavuzzi naprosto stavlja upad Slavena u 611, a onda malo zatim kaže da su Slaveni Vendi 700. godine upali u Istru i posvuda, gdje su prolazili, rušili i ubijali, te držeći se obale dospjeli sve do Milja (o. c., A t t i . . . XVII, 305). F. Kos piše da je to bilo isto 611, jer da Pavao Đakon malo nakon toga iznosi da je u ožujku umro tridentinski biskup Sekund, a to se dogodilo 612. godine (o. c. I, 189). Gruber donosi da su napokon i 611. provalili ponovo sami Slovenci u Istru (o. c., 13), a Tamaro (La Venetie ... 1,40, 131) i M. Kos stavljaju to u istu godinu, kada i navalu Avara u Furlaniju (K poročilom ...; O starejši slovenski kolonizaciji. .., Razprave I, 59; Zgodovina .. ., 31). U tu godinu stavljaju to i Paschini (o. c. I, 121) i Rojnić (Istrie ..., 6), Barada u 612 (Hrvatska dijaspora ..., Starohrvatska Prosvjeta 11/2, 12), a Grafenauer isprva piše, upirući se na Pavla Đakona, da su oko 611. Slaveni napali Istru, a malo zatim kaže da su »najbrž« navalili u Furlaniju i »izropali« Istru (Ustoličevanje ..., 431, 435). U svojoj pak »Žgodovini .. .« samo datira taj upad s tom istom godinom (o. c. I, 121). Tako isto datira i Beuc (o. c., 40), a M. Kos i 1955. ostaje na svojoj staroj dataciji i zaključuje da je nove slavenske navale u Istru omogućila avarska vojska u Furlaniji i da oba ta upada stoje u vezi (Zgodovina . .., 48). 151 G. Vettich, o. c., 79. » ... et eodem anno Sclavi, multis interfectis militibus, totam Ystriam depredati sunt. . .« (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 92). 152 G. Vassilich, Sui Rumeni dell'Istria, AT NS XXIII, Trieste, 1899-1900, 179. 153 Archeografo Triestino IV, Trieste, 1837.
57
u Istri prvi i najbrojniji od ostalih »Schiavoni«,154 koje drugi nazivaju Slavenima (Slavi), a koji potječu iz Dalmacije ili Slavonije (Schiavonia), starog Ilirika (antico Ilirico). Oni su snažni i sposobni za napore, raštrkani po svim mjestima i dapače je sada slavenski jezik postao zajednički gotovo za svakoga, te stanovnici mnogih sela (villa)155 ne znaju ni govoriti talijanski. Oni su 966. godine silom ušli156 u tu pokrajinu i osobito uništili porečko područje, zbog čega se u ispravi Rodoalda,157 akvilejskog patrijarhe, izdanoj porečkom biskupu, zovu opakim158 Slavenima i okrutnim159 barbarima. Oni su, piše dalje Tomasini, možemo reći, većinom zemljoradnici i poljodjelci i zbog toga nastavaju u selima160 i na poljima.161 Drugi, koji su nastavali u toj zemlji, nastavlja navedeni biskup, su oni iz Karnije .. .162 Oni žive u većim selima163 (villaggi) i kaštelima i poljskim imanjima, opasanim zidom,164 i oni nisu tako stari stanovnici kao »Schiavoni«.1651 Karnijcima, zvanim općenito i Karnijolima,166 pridružuju se mnogi Furlanci167 koji nisu daleko od njih.168 I. della Croce smatra da treba istražiti kako su Slaveni ušli u Dalmaciju i iz te pokrajine se proširili po Istri, Krasu, Koruškoj i Kranjskoj,169 te zaključuje, citirajući Bionda (Hist. lib. 8), Pavla Đakona (De, gest. Langob. lib. 4, cap. 25), Dandola (Chron. Venet. n 5 lib. 6, cap. l, num. 1), Baroniusa (Annal. eccl. 154 Benussi piše da je to u XV. glavi (Nel medio evo, 196), a Beuc prvo kaže da je u XI. a onda u XV. glavi (o. c.. Arhivist, I, 49, 50), što je točno. 155 Beuc to prevodi »naseobina« (o. c., 49). 156 Beuc piše »zauzeli« (o. c., 49). 157 Beuc ispravno napominje da tu treba istaći da je zaista akvilejski patrijarh Rodoald u svojoj ispravi porečkom biskupu, izdanoj 966. godine, citirao Hrvate kao zle Slavene, i to zbog toga što su oni opustošili njegov rovinjski posjed. No patrijarh ne kaže da su to Hrvati učinili 966, nego nekoć (o. c., 49), tj. » ... nuper a nefandis Sclavis ac duriš Barbaris destructu....« (KCDI 1-20. I. 966.). 158 Beuc ima »zli« (o. c., 49). 159 Beuc piše »opori« (o. c., 49). 160 Beuc sada »villa« prevodi čak »gradić« (o. c., 49). 161 G. F. Tommasini, o. c., AT IV, 52. Ne baš potpuno od riječi do riječi po starom običaju donosi taj pasus i Benussi, koji piše iza toga da nije moguće kako tvrdi Tommasini da je slavenski narod u unutrašnjosti Istre vukao podrijetlo od gusarstva Hrvata i Neretljana X. stoljeća, dodajući da je poznata činjenica da ni taj biskup ne pripisuje nezavisnost Slavena u Istri u vremensko razdoblje ranije od 966. godine (La liturgia slava nell'Istria, A t t i . . . IX, Parenzo, 1894, 196). 162 Beuc stavlja: (Slovenci) (o. c., 49), što Tommasini ne kaže, već samo: » .. . popoli . . . sono quelli della Carnia ...« (o. c., AT IV, 52). 163 Beuc piše: mjestima (o. c., 49). 164 Beuc prevodi »terre murate« sa »obzidanim naseobinama« (o. c., 49). 165 Beuc prevodi: Hrvati (o. c., 49). 166 Valvasoru se čini da su ljudi u staroj Karniji (Alt-Carnia), tj. »Carnieli«, ili potomci starih Mlečana ili još sigurnije Galaćana (Galatarum), koji su zaboravili svoj materinji jezik i navikli se na talijanski. No taj se iskvareni jezik, dodaje dalje, uvelike razlikuje i od tadašnjeg talijanskog i njemačkog (o. c. I, 38). 167 Beuc to prevodi ovako: S ovim Karnijelima druže se mnogi Furlani, koji u svojoj domovini nisu daleko od Karnijela (o. c., 49). 168 G. F. Tommasini, o. c., AT IV, 53. Izvadak iz toga, ne baš potpuno točan, donosi i Benussi (La liturgia ..., Atti... IX, 206). 169 Valvasor piše da su Slaveni iz Dalmacije za vladavine cara Mauricija o. 590. godine zauzeli Korušku i Kranjsku (o. c. IV, 242).
58
tom. 8, ann. 600) i Ivana Luciusa (De Regn. Dalm. lib. I, cap. 8) o doseljenju Slavena i Istri da je oko 600. god. jedan dio njih napustio Dalmaciju i došao 170 stanovati zajedno s domaćim elementom u Kranjskoj, Koruškoj i Istri. Dakle, Croce zna samo za Slavene u Istri i ne razlikuje ih kao Tommasini. I Schönleben pod 612. godinom donosi da su Slaveni došli iz Bavarske u Istru,171 a Francol, citirajući navedenoga pisca, kaže pogrešno da je on naveo da su tu došli iz Češke (Bohemia).172 Kandier piše 1850. da je provala Slavena u nutarnju Istru bila 604. godine, da su je opljačkali i vojne posade pobili,173 a 1851. donosi da su te iste god. 604. oni ušli u tu zemlju sa strane Učke (Monte Maggiore), pobili posadu, opustošili nutrašnjost Istre, a Boljun i Pićan su porušeni.174 Iste 1851. godine kaže da su Slaveni prešli Učku, pobili posade i toliko pobili naroda u dolini Raše da se pričalo kako je ta dolina bila pokrita leševima i zauzeta od navedenog naroda. Malo zatim u t o j radnji ponavlja da su god. 604. Slaveni ušli preko Učke u Istru, pobili posade i zauzeli gospoštiju Lupoglav (Maronfels), a i Boljun ili Finale je pao u njihove ruke.175 Interesantno je, što kaže uz ostalo za doseljenje Slavena u Istru inače prilično oprezni De Franceschi, koji im priznaje postojanost u toj zemlji tek 804. godine. Malo zatim izjavljuje, doduše, da oni idu medu njene najstarije stanovnike, ali nadodaje da koliko je njemu poznato, nedostaju dotada historijski podaci da se utvrdi doba njihova dolaska.176 God. 1855. Kandier samo kaže da su Slaveni 604. upali u unutrašnjost Istre, koja je opljačkana, a posade vojnika pobijene. Ujedno ističe da je to prva navala Slavena, te ima 170
točno.
o. c., 552, 553, 555. Beuc piše da se sve to nalazi na 552. strani (o. c., 50), što nije
171 Zapravo taj pasus glasi: » ... Slavos Baioartä digressos in Istriam iterum procurisse, ubi caesis romanis praesidiis, omnia rapinis, caedibus et incendiis impleverunt...« (o. c., 336). 172 o. c., 197. 173 Fasti istriani, L'Istria V, o. l, str. 8. 174 Epoche per li Slavi nell'Istria, L'Istria VI, No. 6, str. 28. 175 Dei popoli ehe abitarono l'Istria, L'Istria VI, No. 18, str. 77, No. 19, str. 83 176 Radi interesantnosti donosim u izvacima ovo njegovo mišljenje: » .. .Che gli Slavi non sono, come vorrebbesi da alcuni i quali piü ehe consultare la storia e le condizioni nostre si lasciano sopraffare dalle allucionazioni d'uno spirito zelo di nazionalitä, ehe non sono, diče, gl'originarii o almeno i piu antichi abitatori di questa provincia, e ormai posto fuor di dubbio da quanto Ella espose in questo giornale. Difatti non una iscrizione lapidaria ricorda nomi slavi durante la dominazione romana e bizantina e successivamente per parecchi secoli, non uno dei luoghi di quest'epoca ha slava l'etimologia — quando all'opposto l'elemento romano, grece e celtico risaltano ovunque a tutta evidenza. Mentre nella Carniola e nella Dalmazia giä nel VII secolo si stabilirono Slavi, sloveni nella prima, croati nella seconda, in Istria appariscono appena nell' 804 e sono quelli ehe si menzionno nel placito di Carlomagno tenutosi nell'804. nella Valle di Risano presso Capodistria ... Appena nell' 820 altri Croati avrebbero preso stanza fra la Cetina in Dalmazia e l'Arsa... Eppure e certo ehe šino alla meta dei 15. secolo nell'Istria bassa non v'erano Slavi... Gli Slavi — Croati, di cui ho parlato sinora, sono senza dubbio di annoverarsi tra i piu antichi della provincia; pero mancano sinora, a quanto io so, dati storici per fissare l'epoca della loro venuta . . .« (C. de Franceschi, Sülle varie popolazioni dell'Istria VII, No. 50, Trieste, 1852, 226, 227).
59
predaja da je pao Boljun i da je dolina Raše bila posuta leševima.177 No zato je 1875. isti pisac stvarno priznao da se o istarskim Slavenima u posljednje doba mnogo piše ali da su istraživanja o njima, umjesto da dovedu do svjetla istine, još više zamaglila i prouzrokovala uzbuđenje. Stoga preporučuje da onaj tko se bavi poviješću sačeka dok se stišaju strasti i prevlada razum. No kako život nije dovoljno dug, ipak je potrebno da se raspravlja o tome. Ali uza sve to kao da je zaboravio što je već rekao, malo dalje piše u toj svojoj knjizi da Slavena nije bilo od Raše do Timava ni u rimsko ni u bizantsko doba, da su oni tek od 1400. počeli u Istri postojati, a iza 800. su se već pojavljivali, vjerojatno iz Karnije, te da se ne zna da li su tu došli nasilnom provalom ili postepenim useljavanjem. Unatoč i takvu zaključivanju, ponavlja malo dalje, potrebno je prošlost istarskih Slavena osvijetliti historijskim izvorima, što se dotada nije činilo, a za sadašnjost provesti prava istraživanja.178 Gdje su se smjestili, piše Kandier u jednoj drugoj knjizi, izišloj 1876. godine, prvobitni Slaveni s ovu stranu Raše, teško je razvidjeti, jer su u XV. i XVI. stoljeću i čak kasnije medu te Slavene bili ubačeni drugi, tako da se starima zameo svaki trag.179 C. De Franceschi 1885. godine toliko se zaboravlja kada piše da povijest pokazuje da Istra nije bila nikada zauzeta od nekog slavenskog naroda ili da je takav njom vladao. Ujedno, iako se služi Konstantinom Porfirogenetom, tumačeći taj izvor na svoj način, čak ustvrduje da Hrvati nisu prešli granice Istre i da su se raširili samo do rijeke »Tarsia« (Rječina), koju je taj pisac u zabuni zamijenio s »Arsia«, te nadodaje da su se istarski Slaveni naselili ne silovitom provalom i osvojenjem, nego malo-pomalo u različitim vremenskim razdobljima.180 A. Marsich, na osnovi Murato177
A n n a l i . . . , 12-604. g. » .. . Grandi questioni, o piu veramente con grande schiamazzo, si agitarono in questi ultimi anni sulli Slavi dell'Istria; e le indagini ben altro ehe avanzare a luče di veritä, si annebbiarono sempre piu, e si alzarono šino a causa di agitazione. Per cui assai meglio sarebbe a chi tratta storia, di attendere ehe calmate le effervescenze, la ragione riprenda impero, ma la vita non ci basta a tanto, ed e per necessitä ehe se ne discorra . . . Delli Slavi diremo brevemente ehe e nell'Istria propria tra l'Arsia ed il Timavo non ve furono al tempo romano, ne al tempo dei Bizantini... Ma e certo ehe li Slavi in Istria non cominciano a figurare ehe appena col 1400. Fra questo e l'SOO, nel quäle appariscono recati da Carlo Magno, per un periodo quindi di seicento anni, si ha certezza di Slavi, venuti, come tutto persuade a icredere, dal Carnio, perche Sloveni, collocati nelle parti montane nel Triestino . .. Non sappiamo se per invasione violenta, o se per successivo lento venire di singole persone ... Ma ripetiamo, le condizioni delli Slavi d'Istria hanno bisogno di venire chiarite, il ehe finora non fu fatto, ne poträ farsi ehe colPappoggio di documenti storici per lo passato, di sincere ricognizioni per lo presente ...« (Notizie storiche di Montona, 66, 67, 70, 72). 179 » . . . ma il riconoscere ove fossero collocati li slavi primitivi di qua dell'Arsa, e difficile opera, perche a quelli slavi altri furono sovvrapposti nei secoli XV e XVI e perfino piu tardi, ehe degli antichi tolsero ogni traccia ...« (Notizie storiche di Pola, Parenzo, 1876, 101). 180 » .. . La storia ci dimostra ad evidenza ehe l'Istria mai venne occupata o dominata da qualche nazione slava. I Croati stabilitisi intorno al 620 nella Dalmazia, nello estendersi successivamente verso settentrionale non oltreppassarono i confini dell' Istria; il loro regno, giusta il Porfiregenito, arrivava šino alle catene del Montemaggiore; anzi sembrerebbe ehe giungesse soltanto šino al fiume Tarsia (l'odierna Fiumara) e ehe quindi la cittä di S. Vito, oggidi Fiume, non v'avesse mai appartenuto. Qualche autore scrisse ehe i Croati s'estesero šino all'Arsia, ma fu errore di scambio col suddetto 178
60
rija (Annali d'Italia), Liruttija (Notizie storiche del Friuli II, 324) i Manzana (o. c. I, 115), iznosi da su god. 602. Slaveni, spustivši se iz Ilirika, napali Istru, koju su opljačkali i popalili. Zatim opisuje po Kandlerovim radovima (CDI, L'Istria VI, 83, Indicazioni per riconoscere le cose storiche del Litorale, 12, Notizie storiche di Pola, 140) da su 604. provalili u unutrašnjost te zemlje, koju su opljačkali i pobili posade, nadodajući kako postoji tradicija da je pao Boljun i da je dolina Raše ostala pokrita leševima, a u god. 615. stavlja po Kandleru (L'Istria VI, 28) da su Slaveni i Avari napredovali prema Italiji i zauzeli Kras.181 M. Tamaro priznaje provale Slavena u Istru, ali im odriče da su ondje išta zauzeli,182 a Schiavuzzi govori o bici stanovnika Istre sa Slavenima na Učki, o čemu zna i tradicija.183 U svojoj posmrtno izišloj povijesti Trsta Kandier piše da su 604. Slaveni došli od Učke i uputili se prema Puli, ali nisu prodrli preko doline gornje Raše, u kojoj su pobili posade koje su stražile u onim tvrđavama, i toliko su prolili krvi da je ta dolina bila posuta leševima. Sigurno su, kaže dalje, došli od Alpa iz kraja koji se poslije zvao »Schiavonia«, dodajući da Slaveni više nisu davali mira.184 Gruber kaže da su provale Slovenaca u Istru bile više prolazne, pa zato nisu dovele do trajnog zaposjednuća napadnutih zemalja; no s vremenom su ti Slovenci stali opet pomalo prodirati u Istru i stalno se nastanjivati kao pastiri na prigorju Julskih Alpa, koje je bilo u vlasti Langobarda, plaćajući im danak, odakle su se onda raširili u furlansku ravnicu i do meda bizantinske Istre.185 Benussi kaže u jednoj svojoj radnji, navodeći za to u dokaz Pavla Đakona (c. IV, 42), da su se Slaveni 611, pošto su opustošili tu pokrajinu, povukli natrag.186 Nekoliko godina zatim taj pisac donosi da se upad Slavena u Istru vršio najviše na konzularnoj cesti koja ide od Rijeke preko Kastva, visova 187 kod Lovrana preko »i Caldiera« i duž uskog klanca između brda Letaja i fiume Tarsia. Gli Slavi dell'Istria vi si stabilirono non giä per violenta invasione ed occupazione, bensi gradatamente in varie epoche .. .« (Studio critico sull'instrumento della pretesa preambulazione di confini del 5. Maggio 1325 . .., AT NS XI, Trieste, 1885 (separat), str. 35.). 181 Quando e come vennero gli Slavi in Istria, AT NS XIII, Trieste, 1887, 412. 182 » ... L'Istria fu dei langobardi soltanto dal 751 al 788, e gli sloveni vi fecero bensi delle incursioni, portandovi desolazione e morto nei territori da loro opercorsi, ma non la occuparono neppure parzialmente, ne mai si stabilirono in alcuna della cittä e borgate ...« (Le origini e le prime vicende dei Comuni istriani, AT NS XXIII, Trieste, 1889-1900, 107). 83 o. c., A t t i . . . XVII, 305. 84 Le istorie di Trieste I, AT NS (III) VIII, 90. 85 o. c., 13. 86 L'Istria nell'epoca bizantina, A t t i . . . VII, 420. 87 N. Manzuoli u svome djelu »Descrizione della Provincia dell'Istria« (Venezia, 1611) piše da »Caldera« zovu Hrvati »Vercha«, a »Paesani« »Mone Maggiore« (Nuova descrizione dell'Istria di Nicolo Manzuoli. AT III, Trieste, 1831, 169). Valvasor kaže da se Učka (Utschkaberg) talijanski zove Monte Maggiore, a »bey den Histricis Mons Caldiera« (o. c., I, 292). Linhart piše da je M. Caldiera iznad Rijeke (o. c., I —geografska karta na kraju knjige), a Benussi zove to »Caldera o Caldaro o catena del Monte Mag61
Učke (Monte Maggiore). Citirajući De Franceschija (L'Istria. Note storiche, Parenzo 1879,76), piše dalje da je kod Romana u Istri vladala tradicija o velikoj bici sa Slavenima između Letaja i Učke, čiji su klanci bili pokriti leševima, te dodaje da i u drugim istarskim mjestima postoji spomen o tim neprijateljskim navalama i razrušenim gradovima. Ujedno kaže da poslije god. 611. nema ni spomena o upadima Slavena i Avara u Istru zahvaljujući bizantinskoj vojnoj organizaciji te pokrajine, te da su Istrani sami utvrdili prolaze preko kojih je neprijatelj provaljivao učinivši od »dei Caldiera« snažnu obrambenu liniju, i da je to izazvalo opadanje slavenske sile.189 A Tamaro, služeći se Benussijevom knjigom Nel medio evo (19) i stavljajući upad Slavena u god. 611, nadodaje da se Slaveni više otada u Istri nisu vidjeli i da je to bila zadnja njihova provala; to štoise oni dugo vremena nisu bacili na nju, ima se zahvaliti vojnoj reorganizaciji bizantskog carstva.190 Rojnić stavlja tu navalu u istu godinu, napominjući da su u VII. stoljeću Slaveni i dalje upadali u Istru i sukcesivno se naseljavali. Ulazili su s dvije strane: sa sjevera Slovenci, koji su zauzeli sjeverni dio poluotoka, i s istoka preko Kvarnera Hrvati, koji su opet zauzeli zemlju između Raše i mora u istom stoljeću.191 Kirac iznosi što Kandier u svoje dvije knjige o Motovunu i Puli kaže o istarskim Slavenima,192 odajući mu priznanje što je »naveo nekoliko istina« o njima »uz neke povijesne pogreške i predrasude«. Ujedno iznosi kako nije teško danas prepoznati »istarske Slavene prvoga naseljenja od onih drugoga«, niti je »onih prvih nestalo«, te da će on »jezikoslovnim uspoređivanjem i drugim plemenskim osebujnostima ... prepoznati stare Slavene prvog naseljenja, nekadašnju i sadašnju njihovu proširenost u Istri, te ih tako znati razlikovati od onih drugih naseljenja«. Pobijajući Kandlera i njegove nasljednike istarske povjesničare, koji za svoju »krivu tezu o istarskim Slavenima« nisu mogli da iznesu bilo kakav povijesni dokumenat«, Kirac razlikuje »po vremenu dva glavna naseljenja Istre Slavenima«, i to »prvo koncem šestog i početkom sedmog stoljeća, a drugo tokom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća«, što opširno i razlaže, iznoseći čak što o borbama Slavena i Bizantinaca kaže narodna predaja.193 Barada navodi da Avari sa slavensko-antskim plemenima prelaze Savu i zauzimaju Dalmaciju i Istru o. 614,194 a Grafenauer samo kaže da 195 su god. 611. Slaveni upali u Istru i svu je opljačkali. giore« (Manuale di geografia dell'Istria, Trieste, 1887, 34) s vrhom Monte Maggiore od 1396 m (Manuale ..., Parenzo2 1903, 20). iss Naime De Franceschi na str. 76. i 77. te svoje knjige piše što se priča o upadima Slavena u Istru, a što je i on sam čuo, te obišao neka mjesta gdje su se tobožnje bitke vodile. Ujedno dodaje da su se napori strašnih Avara-Slavena da prodru u srce Italije razbili, kako se vidjelo iz navedenog (tj. pričanja o tim bojevima), na podnožju istočne granice Julijskih Alpa, gdje su stajali na obrani grčko-romanskih posada. Njihovi česti upadi, koji su težili za pljačkanjem, završava De Franceschi, nisu postigli trajno zauzimanje »naših zemalja«. 89 Nel medio evo, 18, 19 i slično: L'Istria nei suoi due milenni, 89. 90 o. c. I, 131. 1 Istrie ..., 7. 2 Kirac krivo citira, da se pasusi o Slavenima nalaze u »Notizie storiche di Pola« (L. Kirac, o. c., 26. bilj. 3., 28, bilj. 6.). Međutim oni su u »Notizie storiche di Montona«. O.e., 26-34, 44-46.
4
5
62
o. c., Starohrvatska Prosvjeta IH/2, 11. Zgodovina.. . I, 121.
Ako sada usporedimo najstariji izvor, tj. izvor Pavla Đakona, koji govori
0 tom upadu Slavena u Istru s onim o čemu su pisali strani i naši historičari 1 njima slični pisci, uoćit ćemo odmah koliko je u tome točnosti i istine. Nadalje je jasno baš iz onog izvora da su se Slaveni raspršili posvuda i nezaustavljivo po Istri, gdje su naravno i nemilice pljačkali. Oni su ušli u tu zemlju valjda iznad Rijeke, a zatim su išli preko »via sclavonica« do nekih istarskih primorskih gradova, napose Poreča, kojemu su okolicu svu oplijenili kao što su to radili i u Dalmaciji. Da li su se u toj trećoj navali vratili kući, izvor nam ništa ne kaže. Valjda su i oni poput Langobarda, koji su u silovitom i pljačkaškom naletu ušli u Italiju, ostajali u gorovitom i nizinskom predjelu Istre, šireći se sve do ispred zidina utvrđenih primorskih gradova, koji su im se uspješno oduprli upravo onako kao i isto tako utvrđena pojedina mjesta uz samu morsku obalu po Dalmaciji. Da li su s njima tada bili i Avari i da li su ti Slaveni priznavali i dalje njihovo vrhovništvo? Više je vjerojatno da su bili njihovi podanici i da su s njima masovno i zajednički ne samo u Istru, već i u Dalmaciju snažno i nezaustavljivo provaljivali.
8. Uto oko 612. godine Agilulf ponovo sklapa mir s bizantinskim carem,196 koji je valjda time htio dobiti na vremenu da može što uspješnije provesti obranu svojih zemalja u neposrednoj blizini Langobarda, čiji nam stav prema Slavenima u Istri u to doba ostaje potpuno nepoznat. Ali je zato držanje Langobarda prema crkvenom raskolu bilo očito. Oni su ga naime u punoj mjeri podupirali, jer je o njima ovisan patrijarha živio i dalje u Staroj Akvileji, a drugi, štićenik Bizanta, u Gradežu. Čak je, čini se, njihovom podrškom novi gradeški patrijarh »heretik« Fortunat197 odnio sobom sve crkveno blago u zlatu, odjeći i nakitu iz stolne crkve u Gradežu, kao i ono iz glavnih crkava u pokrajini Istri, pa i iz samostana koji su pripadali gradeškoj crkvi. Sa svim time pobjegao je u Lombardiju u grad Cormons, koji je od Akvileje udaljen 15 milja. Zbog tog njegova nevaljalstva i raskolništva mletački i istarski biskupi i duhovnici gradeške crkve pisali su papi Honoriju I. Na to je pismo odgovorio papa svima biskupima u Veneciji i Istri preko svoga đakona Primogenija, koji je Fortunata naslijedio na gradeškoj stolici, o mjerama koje je poduzeo protiv bivšeg patrijarha.198 Ujedno je pisao i langobardskom kralju o Fortunatovim nedjelima zahtijevajući da on od njega zatraži da vrati crkveno blago natrag.199 Te iste godine200 uspio je ipak Honorije da crkvenim oružjem svlada šizmu u Istri i privuče tu zemlju u krilo rimske crkve.201 196
G. Vettich, o. c., 79. Rubeis ga stavlja u 628. (o. c., 62-Appendix), F. Kos pred 18. II. 628. (o. c., I, 197), 198 a Benussi u 625. godinu (Nel medio evo, 92). F. Kos, o. c. I, 198-201. 199 A. Danduli, o. c., RIS f. 313, 93; KCDI I. 18. II. 628. 200 Tamaro to stavlja čak u prvu polovicu VII. stoljeća (La Venetie... I, 145). 201 Rubeis, o. c. 299, 300, F. Kos, o. c. I, 202. 197
63
212
Malo zatim je u blizini Istre buknuo rat između Franaka i Slavena pod vodstvom kralja Sama (631), koji je Slavene još 623. godine oslobodio Avara.202 U toj borbi, na poziv franačkog kralja Dagoberta, sudjelovali su i Langobardi.203 Oni su čak pobijedili Slavene i veliki broj kao zarobljenike odveli sa sobom.204 Svakako su Langobardi porazili one Slavene koji su živjeli u njihovoj neposrednoj blizini, a od kojih im je jedan dio čak plaćao i danak. Dolaskom na prijestolje Rotarija,205 za čije su vladavine gotovo u svim gradovima njegova kraljevstva bila dva biskupa (jedan katolički, a drugi arijanski),206 Langobardi su u to vrijeme vladali, kako to piše Dandolo, kome ipak ne moramo mnogo vjerovati, cijelom kopnenom Venecijom207 izuzev Istrom, i tu zemlju su stali nazivati Langobardijom.208 Primorski pak dio Venecije, koji nije bio pod njima, zadržao je staro ime.209 9.
Ako se možemo pouzdati barem djelomično u navode Konstantina Porfirogeneta, onda možemo i ustvrditi da su za vladavine cara Heraklija Hrvati210 došavši iz svoje pradomovine pobijedili Avare,211 koje su istjerali iz 202
F. Kos, o. c. I, 205-207, 196, 197. Lucius stavlja taj poraz u 640. (o. c., 46), F. Kos u 631. (o. c. I, 204), a tako i Grafenauer (Zgodovina . . . I, 134) i M. Kos (Zgodovina ..., Ljubljana, 1955, 78). 204 F. Kos, o. c. I, 206, 207. 205 On je vladao 16 godina i četiri mjeseca (G. Vettich, o. c., 82). Lucius stavlja njegov izbor u 638 (o. c., 41), Rubeis kaže da je kraljevao od 636. do 652 (o. c., 62 —Appendix), Bethmann u 636 — 652 (L. Bethmann u O. Helder — Egger, o. c., Neues Archiv III, 236), Hartmann na temelju nekih podataka i kombinacija datira od 636. do između 29. X. 652. i 22. III. 653 (Geschichte .. . H/1, 275), Paschini od 636. do 653 (o. c. I, 114), a L. Salvatorelli od 636. do 652 (L'Italia medioevale, Storia d'Italia III, Milano, 604). 206 G. Vettich, o. c., 80; Romualdi Salernitani Chronicon, RIS f. 166, t. VII, p. I, Bologna, 1919, 125; A. Danduli o. c., RIS f. 313, 95; Platynae o. c., RIS f. 129, 107. 207 1. della Croce stavlja da je Rotari kada je vidio da je vojna snaga Romana u Italiji uništena i propala, združivši se sa Slavenima, Avarima i Gepidima, oteo o. 633. pokrajinu Veneciju s Julijskim Alpama, koje su pripadale ravenskom egzarhatu (o. c. 504). 208 De Franceschi piše da Pavao Đakon u svome djelu (lib. II, cap. VII) govoreći o Rotariju o. 636. kaže: Totam terrestrem Venetiam possidentem, excepta Histria, illam coeperunt voćare Langobardiam (o. c., 74). Međutim, to taj pisac u navedenoj knjizi, a pogotovo ne i u navedenoj glavi, nigdje ne kaže, već samo Dandolo, kako se to vidi iz bilj. 209. ove moje radnje. 209 » .. . Ceterum Langobardi, hoc tempore, totam terestrem Veneciam posidentes, excepta Ystria, converso nomine, illam voćare ceperunt Langobardiam. Maritima vero regio ab eorum iugo exempta, Venecie nomen antiquum retenuit, certis limitata confinibus, a Građo videlicet usque ad Capudaggeris. De hoc Paulus Ystoriographus Langobardorum sie ait: Venecia enim, non solum in paucis insulis quas munc Venecias dicimus constat, sed eius terminus a Panonie finibus usque ad Addam fluvium protelatur, cuius Aquileie civitas capud extitit...« (A. Danduli o. c., RIS f. 313, 96). U tom novom izdanju stavljaju taj podatak njegovi priređivači u 638. do 642. godinu, a Negri u 636 (o. c., Atti. . . III, 163), Ά Benussi u o. 636 (Nel medie evo, 17). 210 Ime Hrvat pojavljuje se prvi puta tek u ispravi kneza Trpimira od 4. III. 852. Inače papinske listine IX. stoljeća zovu ih konstantno »Sclavi« (F. Rački, o. c., 3, 7, 11), tj. Slaveni, a u ispravi kneza Muncimira od 28. IX. 892. opet se pojavljuje ime »Hrvati« 203
64
Hrvatske i smjestili se u toj zemlji Avara u kojoj i za carevanja toga pisca 213 nastavaju. Kako se ta Hrvatska prostirala od rijeke Cetine pa sve uz pri214 morje do granica Istre, tj. do grada Labina, a također je i u gorskim krajevima donekle ulazila u temat Istre,215 onda je razumljivo da su Hrvati zauzeli veći dio Istre, izuzevši primorske gradove i okolicu, koji su zapravo sačinjavali bizantinsku pokrajinu Istru.216 Što kažu o tom osvojenju kasniji pisci? Bonfinius piše samo da su Slaveni osvojili Istru i Dalmaciju,217 a Megiser iznosi da su se za Samove vladavine u Karantaniji 630. godine Avari i Slaveni iselili sami od sebe u Dalmaciju, Liburniju i Istru.218 I. della Croce drži da se oko 600. god. jedan dio Slavena iz Dalmacije, koju je napustio, naselio u Korušku, Kranjsku i Istru. Malo zatim dodaje da su nemirni Slaveni isto kao i Langobardi (o. 633.) našli gradove bez straža i primamljeni zgodnom prilikom zavladali čitavom Dalmacijom i Istrom, a može se reći da je plijenom njihove okrutnosti i bijesa postao i Trst, izvan kojega grada okolni seljaci do njegova (tj. della Croceova) doba ne govore drugi je(F. Rački, o. c. 15). I pisci VII —IX. stoljeća uopće ih nikada ne zovu tim imenom, već se oni uvijek kriju pod imenom »Sclavi«. Tek ih prvi Georgije Hamartol, Ijetopisac iz I. polovice X. stoljeća, naziva »Hrobatoi« (F. Rački, o. c., 392, 394), tj. Hrvati, a Konstantin Porfirogenet ih prvi oštro luči od općeg naziva »Slaveni« (gl. F. Rački, o. c. 270 291, 328, 338, 348, 360, 369-372, 387, 392, 398,412,413, 417). Usporedo s time i sinodski spisi splitskog sabora iz X. stoljeća i jedno papinsko pismo iz 928. godine, kao i neki arapski pisci iz toga stoljeća također ih zovu Hrvatima (F. Rački, o. c., 187, 189 190 195, 196, 423). 211 Benussi stavlja to u o. 630. godinu (Manuale ..., Parenzo, 1903, 81). 212 U doba cara Konstantina Porfirogeneta tako nazivane. 213 Kako Porfirogenet prikazuje granice hrvatske države u svoje doba, to ne mora značiti da one u VII. i VIII. stoljeću nisu bile veće. Dolazak Franaka i polagano jačanje Venecije svakako su učinili da su se te mede umanjile, i prema stanju u kome su tada bile, onda ih je taj car i opisao. 214 Ginzel piše, da je Istra bila podvrgnuta slavenskom knezu Porgi i priča da su Istrani primili kršćanstvo za njegove vladavine (Ginzel, Geschichte der Slawenpostel Cirill und Method, Wien 1861, 113, § 29), ne prije VII. stoljeća (B. Benussi La liturgia slava . .., A t t i . . . IX, 178). 215 F. Rački, o. c., 272, 406. N. Tomašić prevodi taj pasus ovako: »Od Cetine pako rijeke započinje zemlja Hrvatska i proteže se primorjem do meda istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski. . .« (Život i djela cara Konstantina VII Porfirogenita, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arhiva XX/1. i 2, Zagreb, 1918, 79), začudo to ne komentirajući kako je to prije stalno činio. Gruber kaže da su malo zatim (tj. iza 611. nakon provale Slovenaca u Istru) Hrvati, oslobodivši se avarskog jarma u staroj Dalmaciji, osnovali svoju državu kojoj je pripadala i istočna Istra, jer Konstantin Porfirogenet veli »da se Hrvatska protezala prema moru sve do meda Istre (a ta je bila na rijeci Raši) ili do grada Labina, a prema gorama da se ponešto protegla i preko istarske theme (a to je po svoj prilici kraj od Učke do Sniježnika)« (o. c., 13). 216 Tako je i Dalmacija bila skučena na primorske gradove i otoke i postala u IX. stoljeću tema (gl. o tom opširno: J. Ferluga, Vreme postanka Teme Dalmacije Zbornik Filozofskog fakulteta III, Beograd, 1955, 53-67). 217 » . . .Sclavi . . .e regionibus trans Istrianis promanarut, atque Istriam et Dalmatiam occuparunt, eamque ä se Sclavoniam dixere . . .« (o. c., 120). 21S » . . .die Hunnen und Winden in Dalmatia, Liburnia und Histria auch von sich selbst mit zu ziehen erboten . . .« (o. c., 386).
65
219
zik nego slavenski. God. 1851. Kandier piše da su Hrvati 820. godine osvojili zemlju između Raše i Cetine, tj. Veliku Japidiju i Liburniju, te pretpostavlja da su pomiješavši se s Liburnima zauzeli ne samo latinski ager, nego također i istočne strane Učke. Malo zatim kaže samo da su 820. Hrvati zauzeli zemlju između Raše i Cetine,221 a De Franceschi iznosi da su oni oko te iste godine došli do rijeke »Tarsia« (tj. Fiumara - Rječina), preko koje nisu raširili svoju državu.222 Marsich po Kandleru (Indicazioni... 16 i L'Istria VI, 28) izričito stavlja da su Hrvati 820. napali zemlju između Cetine i Raše i zauzeli područje Labina,223 a G. Kobler piše da su 640. Hrvati i Srbi osvojili bizantsku Dalmaciju do Raše.224 Benussi isprva piše da su se Hrvati kada su došli o. 620. u Dalmaciju naselili i u gorovitom dijelu Istre. Iza toga, iznoseći mišljenje nekih stranih historičara (Zeuss, Dümmler) o raširenju Hrvata i Slovenaca po Istri, kaže da slovenski pisci govore da su Slovenci zauzeli Istru, a hrvatski pisci da su Hrvati, što on smatra retoričnim, i pokušava, i suviše rmtegnuvši tu stvar, pobiti i jedne i druge, ne citirajući ipak poimence koji su to pisci.2251 Tamaro kaže da je provala Slavena u Istru mogla biti o. 640 tj jedno desetljeće nakon zauzeća Dalmacije.226 Kirac tvrdi kako je povijesna činjenica da su Hrvati kad su naselili Dalmaciju »naselili istodobno ne samo Liburniju do Raše i brežuljkastu Istru, već i ostalu Istru preko Raše i preko brežuljkaste Istre do njezinih zapadnih gradova«, te zaključuje da su slavenska plemena za vrijeme provala u godinama 599. do 611, možda i prije, naselila Istru i da su Hrvati prodrli s liburnijske strane, ne mirno, već s mačem u raci, pošto su uništili na Učki grčku vojsku, i da su se u Istri stalno nastanili.227 Na osnovi Konstantina Porfirogeneta jedino dakle znamo dokle se u njegovo doba širila hrvatska država u Istri. Ali to ne znači da tada već Slaveni, odnosno Hrvati, nisu bili naseljeni u cijeloj toj pokrajini. Ujedno možemo zaključiti da su istarske krajeve novopridošli Hrvati svakako podvlastili ondje već prije njih naseljene Romane, Slavene i Avare, a tako je bilo i za carevanja Porfirogeneta. Jedino nije jasno dokle su se Hrvati raširili po Istri u 7. stoljeću, a za Slavene zaključujem da su je poplavili svu osim primorskih gradova. Stoga je razumljivo što papa Ivan IV (640 - 642), rodom Dalmatinac, šalje opata Martina228 s mnogo novaca da po čitavoj Dalmaciji i Istri otkupi za219
o. c. 555, 564, 565. Dei popoli ehe abitarono l'Istria, L'Istria VI, No. 18, str. 78 No 19 str 83 221 Albena, 16. 222 L'Istria, 89, 79. 223 o. c., AT NS XIII, 413. 224 Memorie per la storia della liburnica cittä di Fiume III, Fiume 1896 201 -" Nel medio evo, 67, 153-166. 220
226
227
o. c. I, 137.
o. c., 43, 54. A. Dabmović smatra da je ta misija opata Martina imala neki uspjeh već po tome »sto su Hrvati, po svoj prilici iza toga, krenuli u rat protiv Langobarda u Italiji« (Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940, 48). 228
66
229
230
robljenike koje su tamošnji narodi uhvatili. Ujedno je u isto vrijeme dao prenijeti i moći nekolicine svetaca iz tih zemalja u Rim, gdje je za njihov 231 smještaj sagradio crkvu. 229
Tj. Slaveni. Naime tko bi drugi ondje živio nego oni koji su držali u svojim rukama, pošto su zauzeli te krajeve, i zarobljenike. 230 Gruber donosi kako je za tih provala (tj. 602. i 611) bilo zasužnjeno mnogo kršćana po Istri (i Dalmaciji), te da ih je papa Ivan (640 — 642), rodom Dalmatinac, dao po svom poslaniku opatu Martinu otkupiti a podjedno i pokupiti moći mnogih svetaca (Venecija, Anastazija, Maura i dr.), koje je Martin donio u Rim, a papa ih pohranio u crkvi sv. Ivana Lateranskoga (o. c., 13). 231 F. Rački, o. c., 277; F. Kos, o. c. I, 213. »Ipse Johannes cum thesauris ecclesiae multa niillia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et serrvitute paganonim redemit, et ad ecclesiae unitatem eos reduxit« (Amalrici Vitae romanorum pontificum ed. Muratori t. III, f. 2, p. 58 —9 — F. Rački, o. c., 277). »Johannes Quartus, natione Dalmatiae, seu Dalmaticus, ex patre Venantio Scholastico fuit natus, et post dictum Severinum Papam in Romanum Pontificem fuit assumptus, et post Beatum Petrum Apostolum exstitit LXXV. Anno a Nativitate Domini DCXXXVI. secundum unam Chronicam, sed secundum aliam dicitur de DCXLI. Item quod ipse Johannes cum thesauris Ecclesiae multa milia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et servitute Paganorum redemit, et ad Ecclesiae unitatem :eos reduxit, et cum suo ingenio subtili, et cautela maximä Corpora Sanctorum Anastasii et Vincentii Martyrum, ut quamplurimorum aliorum Sanctorum de Dalmatia et Istria regionibus supradictis perduci atque deportari fecit, et ex inde apud Urbem Romanam juxta Fontem Lateranensem in Oratorio Sancti Johannis Evangelistae cum summa devotione, et honore, presente Cleri et populi multitudine copiosa, solemniter hujusmodi Sanctorum corpora recondi fecit atque sepeliri...« (Vitae Romanorum Pontificum a sancto Petro usque ad Innocentium VIII auctoribus Amalrico Angerii, Frodoardo Remensi, Pandulpho Pisano, aliisque scriptorum, L. A. Muratori, o. c. III/2, Mediolani 1734, 58, 59). »Eodem tempore Johannes summus pontifex apostolice sedis, cum esset Dalmatinus natione, audiens sue gentis miserabilem casum, ualde condoluit, missitque abatem quendam, Martinum nomine, cum multa pecunie quantitate pre redimendis captiuis (u cod. barb. dodano: sub annis domini DCXXV). Qui ueniens ad partes Dalmatie multos redemit captiuos a Sclauis, eosque ad parentes suos remisit. Iste Martinus ex apostolica iussione multorum sanctorum reliquias accepit in partibus Dalmatie, et Ystrie (Cod. zagr.: Histriae, vat.: Istrie), et detulit eas Roman ad predictum papam Johannem ...« (Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM 26, Scriptores III, Zagrabiae 1894, 29 — Ovaj podatak iz Tome donosi i Lucius, o. c., 42). »Joannes Quartus, natione Dalmata, patre Venantio, pontificatum iniens statim mira pietate usus est. Ex reliquis enim thesauris, quos Isatius apud Lateranum reliquerat, captivos omnes, quos potuit, Istrios et Dalmatas a captivitate redemit. .. loannes autem pontifex ne corpora Vicentii et Anastasii aliquando in manus barbarorum devenirent, ut Roman quam diligentissime ferrentur curavit, ac iuxta Lateranensem in oratorio Beati Joannis Baptistae magna cum veneratione collocavit.. .« (Platynae o. c., RIS f. 129, t. III, p. I, 105, 106). » . . . Huic autem successit lohannes natione Dalmata, ex patre Venantio scolastico, sedetque anno l mensibus VIII. Hic distractis thesauris ecclesie, multa milia hominum per Istriam et Dalmatiam a seruitute redemit, et hie sepultus est ad beatum Petrum apostolum .. .« (Romualdi o. c., RIS f. 166, t. VII, p: I, 125). « . . . Anno Christi VI C 36 Johannes quartus natione Dalmatie ex patre Venancio scolastico sedit annis 4, mensibus 9. Hic thesauris ecclesie distractis, multa milia hominum per Istriam et Dalmatiam a servitute redemit. Sepultusque est in ecclesia beati Petri. Hic Anastaxii et Vincentii et aliorum martirum corpora de Dalmatia in Istria transferens iuxta fontem Lateranensem in oratorio sancti Johannis evangeliste recondidit . . .« (Corpus Chronicorum Bononiensium — Cronaca A, RIS f. 65, t. XVIII, p. I, Cittä di Castello 1908, 329). ». . . al quäle (t. j. iza smrti pape Hadrijana I.) successo Giovani quarto di Dalmacia. El quäle del thesore della ghiexia mandoe per tuta Dalmacia e Ystria a recomperare gli presonieri li quali per tute quelle provincie. Et fece molte ghie-
67
232
Zanimljivo je znati kada je to bilo, kuda je prvo išao Martin, koji su to bili zarobljenici i od koga su se otkupljivali i zašto je papa dao i moći svetaca odnijeti u Rim. To se po svoj prilici, kako. to piše Platyna, dogodilo odmah po Ivanovu nastupu na papinsko prijestolje, tj. početkom 641. godine.233 Opat Martin je prvo išao u Istru a onda u Dalmaciju. Zarobljenici su bili tamošnji urođenici (Istrios et Dalmatas) koje su držali u ropstvu Slaveni,234 zvani u izvorima općenitim nazivima (gentibus, barbaris, Hunnorum,235 barbarum, paganorum), iz kojih se očito vidi da su to oni, tj. sada već i Hrvati, pripadnici slavenske skupine u navedenim zemljama. Kako se iz izvora vidi, bile su u opasnosti moći svetaca, tj. zapravo gradovi236 gdje su one bile po crkvama smještene da ih barbari (Slaveni, Hrvati) ne ugrabe, tj. ne zauzmu. Stoga ih je papa i dao prenijeti u Rim, a medu njima i moći sv. Maura iz Poreča.237 Na koji su način ti urođenici bili zarobljeni, može se posredno zaključiti iz okolnosti što su Slaveni238 (tj. nešto kasnije i Hrvati) kada su ulazili u te krajeve kao i svi barbari pljačkali, pustošili i xie in Roma ornate e doctade .. .« (Corpus . . . — Cronaca B, RIS f. 65, t. XVII, p. I, 331, 332). » .. . Hoc eodem anno loannes Papa, ubi sedisset annum unum menses novem et dies sex, ex hac vita migravit duodecima die mensis Octobris. Haec ex Anastasio, qui et ipsa subdidit. Hie temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias per fidelissimum et sanctissimum Martinum abbatem propter redemptionem captivorum, qui depraedati erant gentiles. Etenim Slavi, sive Sclavi, in illas regiones grassantes, magnam multitudinem captivorum abduxerunt, quos Joannes Papa redemit: qui eo liberior fuit in errogando Ecclesiae thesaurum, que haud pridem viderat cum in damnum Romanae ecclesiae fuisse ab Honorio congregatum . . . Qui igitur in Dalmatiam pro redimendis captivis misit, e Dalmatia longe locupletiorem thesaurum est consecutus, nempe corpora sanctorum martyrum, quae Romam transferenda curavit...« Dalje donosi onaj citat o prijenosu moći svetaca u Rimu iz Anastasia Bibliothecariusa (C. Baronius, o. c. VIII, 307, 308). 232 O njegovoj djelatnosti, što se tiče otkupa zarobljenika od Slavena i sakupljanja moći svetaca i u Dalmaciji i Istri, govori prilično opširno i I. della Croce (o. c., 565, 566). 233 Schönleben stavlja to u godinu »639. et initio 640« (o. c., 347). Manzano piše da je 642. umro papa Ivan IV. koji je otkupljivao robove od Slavena u Istri i Dalmaciji preko opata Martina (o. c. I, 145). Rački stavlja taj otkup u 640-642 (o. c., 277), F. Kos u 641. ili 642. (o. c. I, 212), A. Tamaro u 639. ili 641. (La Venetie . . . I, 136, 137), Šišić u 641 (o. c., 283), tako i Rojnić (Historija naroda Jugoslavije I, 218), a Beuc u o. 640 (o. c., 40). 234 Tu isključujem i Avare, jer su već tada valjda i u tim krajevima bili likvidirani od Hrvata. 235 Tako ih krivo naziva Dandolo u vezi s otkupom zarobljenika u Istri i Dalmaciji (F. Kos, o. c. I, 213). 236 Po Kircu papa je dao prenijeti iz Istre u Rim ta tjelesa svetaca da ih Slaveni ne bi obeščastili, a i gradovi nisu bili više od njih sigurni (o. c., 33, 34). 237 O tom problemu raspravlja opširno I. Dellahaye, Santi dell'Istria e Dalmazia, Atti. .. XVI, Parenzo, 1900, 360, 392, 404, 405 i F. Babudri, I vescovi di Parenzo e la loro cronologia, A t t i . . . XXV, Parenzo 1910, 177-184. 238 Već i Baronius izričito piše da su to Slaveni koji su provalivši u Dalmaciju i Istru odveli veliko mnoštvo zarobljenika (o. c. VIII, 308). Šišić smatra pod nazivom »pogana« Slavene (o. c., 283), a tako i Rojnić (Historija naroda Jugoslavije I, 218).
68
239
zarobljavali, na što su god naišli, a da su bili još pogani doznajemo iz već 24 navedenih Amalrihovih »Vitae pontificum romanorum« . ° Svakako taj podatak o papinoj humanoj akciji u Istri i Dalmaciji potvrđuje da su se Slaveni u tim krajevima već ustalili 241 i da nisu bili više tako divlji kada je medu njih mogao nesmetano doći papin izaslanik radi otkupa zarobljenika. Još nešto. Ako se bez prigovora priznaje da su Slaveni (tj. sada pak i Hrvati) već u to doba bili u Dalmaciji nazivani također navedenim općenitim imenima, onda slijedi analogni zaključak da su oni tada bili i u većem dijelu Istre, što se ne da ničim više pobiti. 10.
Upravo kada je u Raveni stolovao egzarh Isacius (625 —643),242 koji je svome caru sačuvao neoštećen onaj dio Italije nezaposjednut od Langobarda,243 Slaveni su brodovima prešli u langobardsku vojvodinu Benevent i utvrdili se nedaleko Siponta. Ali su ipak bili, kako to piše Pavao Đakon, poraženi i preostali bijahu prisiljeni na uzmak (642).244 Taj nam podatak jasno govori da su Slaveni, koji su sada vladali Dalmacijom i Istrom bez primorskih gradova, prešli u bezuspješnu ofenzivu da osvoje južnu Italiju, kao što su prije nekoliko desetina godina to htjeli da učine sa sjevernom Italijom. Interesantno je, što neki pisci iz 17. stoljeća iznose, da su u toj vojni sudjelovali i Istrani,245 tj. bez sumnje bi to bili Slaveni ili Hrvati. Međutim, taj poda239 Gfrörer kaže da je papa Ivan IV. uz otkup zarobljenika nastojao da, iako izvori o tome ne govore, pogane u Dalmaciji i Istri obrati na kršćansku vjeru (o. c. II, 18). 240 F. Rački, o. c., 277. Ipak je malo nejasan podatak iz toga izvora gdje se kaže da je papa otkupio zarobljenike od pogana (tj. Slavena) i priveo ih crkvenom jedinstvu! 241 Po povijesnom dokumentu iz Anastazija Bibliothecariusa o akciji pape Ivana IV, zaključuje Kirac da su Južni Slaveni nakon provala god. 598. do 611. stalno se naselili u Istri, gdje od njih papa otkupljuje zarobljenike. Iz toga slijedi »da ti Slaveni nisu bili iz Istre protjerani preko Alpa«, završava Kirac, »već da su se u njoj stalno naselili. Po tome pada, dakle tvrdnja onih istarskih povjesničara, da se Istra Oslobodila' Slavena u svim navalama od 598. do 611. godine« (o. c., 33, 34). Beuc piše: »da su oko 640. godine Hrvati gospodarili u Istri većim dijelom područja, sigurno je, jer se inače ne bi moglo protumačiti, od koga je u to doba opat Martin otkupljivao zarobljene Romane«, a na drugom mjestu naprosto kaže da su se oni »naselili u VII. stoljeću u Istru« (o. c., 41, 47). 242 V. Lazzarini na osnovi okrnjenog kamenog napisa, na kome se spominje Isacius kao ravenski egzarh, a ime nekog magistra militum je nečitljivo, zaključuje da je tada Venecija i Istra s tim magistrom bila pod navedenim egzarhom (Un'iscrizione torsellana del secolo VII, Atti del Reale Istituto Veneto di scienze, lettere ed arti LXXIII, Venezia, 1913, 396). 243 M. L. Hartmann, Untersuchungen ..., 14, 15. 244 G. Vettich, o. c. 81,82. 245 1 dok Palladio samo piše da je Benevent bio opustošen »dei Popoli della Dalmazia et Albania« (o. c., 51), Schönleben stavlja tu ekspediciju u 637. godinu i nadodaje tobože na osnovi Pavla Đakona (L. 4, c 46): »Slavi nostri Balmatae, ed haud dubie junctis viribus Istriani, navali expeditione suscepta' cum ingenti multitidine Sipontum advolant, et castris ante urbem locatis varias, in circuitu fossas excavant«. Dalje
69
tak treba ipak odbaciti jer nije baziran ni na jednom suvremenom ili bar kasnijem izvoru. Od toga vremena, zapravo od 611. godine, izvori ne navode više nijednu provalu Slavena ili čak Avara u Istru, već samo u većim ili manjim razmacima u Furlaniju. To je nepobitni znak da je Istra kao i Dalmacija osim primorskih gradova sva· u rukama Slavena, kojih su najistaknutiji suplemenici Hrvati stvorili dvije čvrste državne jezgre: jednu u današnjoj Dalmaciji sa svojim zemaljskim područjem, a drugu u prekosavskim krajevima opet sa svojim, a ipak su bile obje na prijateljski način međusobno povezane. Da je to tako govori nam posredno Konstantin Porfirogenet, ukoliko mu možemo vjerovati, jer kasniji izvor kaže kako se od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, odijelio jedan dio i taj osvojio Ilirik i Panoniju, te da su i oni imali samostalnog arhonta koga su slali radi prijateljstva arhontu Hrvatske.246 Iz toga se podatka vidi da su Hrvati iz Ilirika i Panonije stajali u prijateljskom savezu s onima u matici,247 tj. današnjoj Dalmaciji, koje su arhontu na prećutan način priznavali primat i supremat. Oni Hrvati u Iliriji i Panoniji s ostalim tamošnjim Slavenima u svojoj državnoj tvorevini odolijevali su uspješno neprijateljima. Tako su po mom mišljenju iza svoga uspješnog osvojenja gornjih krajeva odsada živjeli u miru s Avarima249 kroz dva stoljeća, jer da je bilo sukoba između njih javili bi priča kako je vojvoda Ajo stradao u boju sa Slavenima, a Rodoald, koji je »in Carso« naučio njihov jezik, govorio im i pobijedio ih, te su »Slaviš in Dalmatiam et Istriam vnde venerunt mare iterum remetientibus« (o. c., 345, 346). Francol, citirajući Schönlebena (str. 345) i Pavla Đakona (1. 4, c. 46), piše kako su Slaveni iz Dalmacije s Istranima prešli u Manfredoniju (o. c., 199, 200). Valvasor donosi kako »kamen di dalmatinische Sclaven (zu denen Zweifels ohn auch die His^erreicher gestossen) mit einer Flotte ploetzlich zu Siponto an ...«, ali su bili poraženi i » ... Die Sclaven (aber mussten) mit einer langen und blutigen Naser (sich wieder ums'ehen nach ihren Schiffen) um Dalmatien und Histerreich wieder zu erreichen ...« (o. c. III, 151, 152). De Franceschi, koji stavlja to u 640. godinu, citira navedeni pasus iz Schönlebena i pobija ga kao pogrešnu tvrdnju (o. c., 80). 246 F. Rački, o. c. 271. Začudo to Šišić prevodi da se »od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, odijeli jedna čest, pa osvoji Ilirik i Panoniju, a imadahu i oni samostalna arhonta, koji je s arhontom Hrvatske podržavao prijateljskih veza« (o. c., 277), a Grafenauer to prevodi: da se od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, odijelio jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom, a i oni su imali samostalnog arhonta koji je također slao arhontu Hrvatske darove uime prijateljstva (Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik V / 1 — 2 , Zagreb, 1952, 14). 247 Grafenauer piše da su »dalmatinski Slaveni okupljeni u nov slavenski plemenski savez pod vodstvom hrvatskog plemena, koje se doselilo zajedno s njima ili poslije njih«, te da je Konstantin Porfirogenet u X. stoljeću »sačuvao narodnu tradiciju o plemenskom savezu dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata« (Historija naroda Jugoslavije I, 92, 93). Beuc unatoč tomu donosi kako Hrvati na Balkanu nisu imali sreće da iskoriste slabost Bizanta u VII. stoljeću, »pa da bi se medu njima našao jedan vladar kao Klodvig franački, koji bi radio na ujedninjenju hrvatskih područja u jednu državu«, nadodajući da su Hrvati u Istri ostali »odijeljeni od svoje braće u Dalmaciji visokom planinom Učkom« (o. c., 41). 248 Samo tako se može protumačiti da su oko 663. došli Avari, nekadašnji stari saveznici Langobarda, iz svojih predjela preko slavenskog područja s dopuštenjem Hrvata iz prekosavskih krajeva, na poziv langobardskog kralja Grimoalda u Furlaniju, 70
nam to izvori upravo onako kako to pišu o organiziranim slavenskim navalama u VII. i VIII. stoljeću u Furlaniju, gdje se miješaju tamošnje prijestolne borbe s ciljem da je osvoje, kao i o njihovim mnogo rjeđim sukobima s Bavarcima. Jednom riječju, medu Hrvatima tih dvaju državnih jezgra nije bilo nijedne druge države,249 već su oni bili neprekinuto povezani od Panonije preko Ilirika do Dalmacije, a tako jak savez podnosio je prećutno zbog svoga interesa Bizant, s kojim žive u miru Hrvati tijekom nekoliko stoljeća, ne ugrožavajući više nigdje dalje njegove posjede sve do dolaska Franaka na obale Jadrana. Ujedno je Bizant također mučke prošao preko toga, što su Slaveni i Hrvati osvojili i držali u vlasti neke teritorije, jer su oni mjesto njega snažno i čvrsto branili od neprijatelja te krajeve, a time i posredno one zemlje koje su caru još ostale u vlasti. Prema tome sada su Slaveni i Hrvati iz prekosavskih krajeva izravno graničili i s Langobardima protiv kojih ratuju radi daljeg proširenja svojih posjeda, a Hrvati iz Dalmacije drže u svojoj interesnoj sferi veliki dio Istre, gdje je već prije nekog vremena uspješno dovršena slavenska seoba. Naime Slaveni su tijekom vremena došli sve do zidina istarskih primorskih gradova,250 pa je cijela ta okolica (oranice, pašnjaci, vinogradi) većinom bila u njihovim rukama.251 I tako se između jednih i drugdje su likvidirali tamošnjeg vojvodu Lupa (F. Kos, o. c. I, 217, 218). Naime da je taj kralj stajao u dobrim odnosima sa Slavenima, on bi svakako njih pozvao kao svoje najbliže susjede, a ne Avare. Usto i bijeg Arnefrita, Lupova sina, u Karantaniju pokazuje da nije vladalo prijateljstvo između Langobarda i Slavena u onoj zemlji. 249 Avari su se bili, pošto su ih Hrvati porazili, povukli u Donju Panoniju. Stoga je neshvatljivo kako Šišić nastoji ustvrditi da su Avari gospodari Južne Štajerske i Kranjske kroz čitavo VII. i VIII. stoljeće, tj. do Karla Velikog, te da je neposredni saobraćaj između Hrvata i Karantanije nemoguć. To mu dokazuju dva mjesta iz Pavla Đakona. Prvo (IV, 36, 37), gdje se govori da je o. 610. upao avarski kagan u Veneciju, i drugo o. 663, kako je Lupo poražen u Furlaniji od Avara (o. c. 300). Barada iznosi da se dijaspora Hrvata veže s prodorom Avara iz Dobrudže Zakarpaćem do Saale, jednako i iz tih krajeva u Istočnu Češku, Moravsku, Panonsku nizinu, Alpe, Dinaride na Jadran, te da su Hrvati uklonili iz Dinarida avarsku vlast (o. c., 13, 14), što pobija Grafenauer (M. Barada, o. c., Historijski zbornik VI/1 -4). Ujedno Grafenauer piše da je po smrti Samovoj propala politička povezanost slavenskih zemalja i Avari opet stoje na granici langobardske Furlanije dokopavši se ponovo gornjeg Posavlja. Iza 664. Karantanija nije mogla biti podložna ni Avarima ni Langobardima, koji su čak 663. odstranili Lupa s avarskom pomoći (Zgodovina ... I, 136, 137). Međutim i Šišić (onaj citat o upadu Avara o. 611. otpada mu sam od sebe, jer u to doba još nisu Hrvati oslobodili one krajeve od Avara) i Grafenauer su to i suviše smjelo ustvrdili, jer jedan, i to zadnji upad Avaru u Furlaniju protiv Lupa ne dokazuje odmah da su Avari opet proširili svoju vlast do međa langobardske države ili da su ondje već otprije vladali. Time ne bi onda mogla postojati ni Karantanija sa svojim opsegom ili bi bila u to doba podvrgnuta pod Avare, što je upravo nonsens. Naime, samo da napomenem da su Avari na granici Furlanije, onda kako bi 664. Arnefrit mogao prijeći preko tobožnjeg susjednog avarskog teritorija u Karantaniju, gdje je od tamošnjih Slavena tražio i dobio pomoć? Oni ga sigurno ne bi pustili, već bi ga u najmanju ruku zadržali. To posredno dokazuje da tu nema Avara, umjesto kojih sada u Furlaniju jurišaju njihovi susjedi pojačani i osnaženi Slaveni. 250 Beuc kaže da »Hrvati nisu osvojili gradove, osim što su neke kao Plomin, Cissa i Vistro razorili, kao što nisu osvojili ni gradove u Dalmaciji, iako je tu bila glavnina njihove vojske« (o. c., 41). 251 Beuc piše da su Hrvati držali gradska zaleđa, tj. onu zemlju koja je bila vladareva, carskih službenika i izbjeglih veleposjednika. Na tim zemljama su Hrvati u tije-
71
gih stvorilo prećutno nepisano primirje, od koga su imale obje strane samo koristi. Iza toga u te tada čisto romanske gradove s vremenom malo-pomalo (kao gotovo istodobno i u one dalmatinske gradove) infiltrira se slavenski živalj i tako proširuje i ondje još snošljivije odnose s tamošnjim romanskim stanovništvom. Još nešto. Za mene je i suviše nategnuto i pomalo deplasirano zaključivati na osnovi stanja naseljenosti i rasprostranjenosti Slovenaca i Hrvata252 po pojedinim krajevima Istre u XIX. i XX. stoljeću koje su jedni, a koje drugi zaposjeli kroz prva stoljeća provala i ondašnjeg useljenja Slavena u Istru,253 jer izvori znaju samo da su tu došli prvo Slaveni, a onda i Hrvati, koji su od Južnih Slavena najranije doprli do mora i ondje se stali dalje nezaustavljivo proširivati.
jedanput od strane naših znanstvenih radnika i iz drugih znanstvenih područja što temeljitije i s puno ozbiljnosti i spreme pristupi konačnom rješenju tog vrlo delikatnog pitanja koje je od velike važnosti za cijelu našu povijest. Napose napominjem da će ovdje odigrati veliku, ako ne i odlučnu ulogu, slavenska arheologija, kojoj se tek odnedavna u nas posvećuje dolična pozornost i razumijevanje, a onda nešto manje i toponomastika i drugi slični posredni izvori, jer pisani izvori sada su svi poznati i većinom proučeni i obrađeni.
Svjestan sam da ovom mojom radnjom,254 u kojoj ima i nekoliko pretpostavki, nisam ni ja mogao kazati zadnju riječ o najranijem doseljenju i naseljenju naših predaka u Istru. No svakako ću time ipak pridonijeti da se već
Summary
ku VII. stoljeća proživljavali u doticaju s bizantskim gradovima proces raspadanja svog rodovskog sustava, formirajući slobodne seoske općine i nastavljajući tako hrvatsko etničko područje iz Dalmacije prema zapadu, završava Beuc (o. c. 41). 252 Benussi detaljno iznosi granicu između Hrvata i Slovenaca, koja je u njegovo doba išla od Dragonje i njenih izvora linijom preko Ćićarije do Podgrada (La liturgia slava ..., A t t i . . . IX, 203). Žic pak piše da je teško između Slovenaca i Hrvata crtom povući granicu, jer izrazita granica doista ne postoji. Barem jezikovna granica nije crta, nego prilično širok pojas, u kome je očiti lagani prijelaz od slovenskog narječja na narječja hrvatska. Približno je označuje cijeli tijek rijeke Dragonje od ušća do izvora, pa odatle preko Ćićarije medu Slavnikom i Žbenicom kroz Velika Vrata do Podgrada i dalje do kranjske granice, tako da bi se sela uz crtu Krkavce, Koštabona, Truške, Sočerga, Movraz, Rakitović, Skandanština, Obrov, Podgrad, Studena Gora, Jelšane, Malobrdce, Novokračina, Sušak, Žabice i Podgraje mogla smatrati najjužnijim slovenskim selima, a sela uz istu crtu Kaštel, Merišće, Oskoruš, Topolovac, Poljane, Račiće, Šapjane, Rupa i Lisac najsjevernijim hrvatskim selima u Istri. Hrvatsko stanovništvo ispod te crte ponešto je mješavina sa slovenskim (Istra II, Zagreb, 1937, 53, 54). 253 Rojnić samo piše da je teško steći jasniju sliku o rasprostranjenosti Hvata i Slovenaca u Istri u prvim stoljećima nakon njihova doseljenja. Oni se tamo, kaže dalje, nisu istakli kao politička snaga, pa ih dokumenti malo i spominju. Najvjerojatnije da su Hrvati u Istri živjeli u najstarije vrijeme u jednako društvenom i upravnom uređenju kao i ostali Hrvati, to više što je istočna strana istarskog poluotoka bila vjerojatno do druge polovice XI. stoljeća sastavnim dijelom hrvatske države ... (Historija naroda Jugoslavije I, 218, 222). Kirac, kome I. Erceg očito pretjeravajući pripisuje da je njegova knjiga »vjeran vodič« za izučavanje prošlosti Istre i da je don Luka »poznavao golemi arhivski i arheološki materijal, kojim se služio kod pisanja svojih radnji« (I. Erceg, Povodom nađenog pisma don Luke Kirca historičaru Šišiću, Riječka revija IV/2, Rijeka, 1955., 82, 83), ne samo da stoji odlučno na gledištu o istodobnom naseljenju Hrvata u Dalmaciji, Liburniji i Istri sve do njenih zapadnih gradova, već iznosi kako istarski Hrvati imaju s onima Liburnije isti jezik, običaje, narodne pjesme i »uopće sve im je skupno i jednako«, zaključujući da su »istarski Hrvati nepretrgnuti etnički nastavak hrvatskoga naroda prema zapadu već od doba njihova naseljavanja u šestom i sedmom vijeku, kao što su istarski Slovenci nepretrgnuti nastavak kranjskih i goričkih Slovenaca prema jugu« (o. c., 43, 44). 254 Napominjem da se za nju nisam mogao poslužiti ipak svom poznatom mi literaturom, jer mi mnoge knjige, radovi i časopisi — unatoč najboljoj volji i svim nastojanjima — nisu bili dostupni.
72
PROBLEMS CONCERNING THE EARLIEST MIGRATION AND SETTLING OF SLAVS-CROATS IN ISTRIA
The author claims that the first people to settle in Istria were Slavs and that Croats first reached the sea. During Justinian's rule, Slavs were plundering the Balkan peninsula and some of them arrived in Istria. There they clashed with the Byzantine rulers and penetrated into Italy. From a study of place-names, the author finds that Avars and Slavs reached the coastal towns north of Rijeka and there čame to a halt. Ha accepts the hypothesis that Croats inhabited Istria during the rule of Emperor Heraclitus and that they occupied the greater part of Istria in the early seventh Century. After that there was no further movement into Istria except into Friulia, which indicates that Dalmatia and Istria were in the hands of Slavs and in particular Croats. They established two centres of rule: one in Dalmatia and the other beyond the river Sava. The Byzantine rulers tolerated these settlements, since the Slavs protected the areas which they occupied and especially the coastal towns.
73
HRVATI U KARANTANIJI (PRILOG SEOBI HRVATA IZ DALMACIJE U PREKOSAVSKE KRAJEVE U 7. STOLJEĆU)
1. Sve do nekoliko godina prije drugog svjetskog rata slovenski historičari živo su se bavili osnutkom Karantanije u svezi s Hrvatima. U tom istom vremenskom razdoblju sa strane pak hrvatskih historičara zapravo su jedini tome dali neki znanstveni okvir i svoj sud F. Šišić1 i Vj. Klaić2 i više nitko. Odmah po svršetku drugog svjetskog rata od slovenskih historičara prvi se je ponovno posredno i potpuno kratko pozabavio tom problematikom M. Kos,3 a onda u dva navrata i B. Grafenauer. U prvoj svojoj radnji,4 tiskanoj u istom zborniku gdje je bio izašao i Kosov rad, i on se samo kratko osvrnuo na to pitanje. Ali je zato šest godina nakon toga sve to mnogo detaljnije razradio uz citiranje ogromne literature u svojoj vrlo opsežnoj studiji »Ustoličevanje koroških vojvod in država karantanskih Slovencev«.5 U tome nije za 6 njim zaostao Lj. Hauptmann. On se u svojoj posebnoj studiji ponovno vratio na svoju omiljenu tematiku, kojom se uporno bavio i o čemu je dosljedno pisao dugi niz godina još prije spomenutog rata. Unatoč tome u najnovijoj knjizi M. Kosa »Zgodovina Slovencev«7 nisu začudo spomenuti Hrvati u svezi s osnutkom Karantanije ni jednom riječi, iako je pri kaju te knjige baš taj istaknuti slovenski historičar naveo brojnu literaturu o navedenom proble8 mu. Kako je to pitanje od velike važnosti ne samo za slovensku, već i hrvatsku povijest, vrijedno je da se njime ponovno pozabavimo i s one strane kojoj su slovenski povjesničari posvetili možda najmanje pozornosti. Time će 1
Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 277, 299, 390. Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. Zagreb, 1930, 13-18. 3 Slovenska naselitev na Koroškem, Koroški Zbornik, Ljubljana, 1946, 50. 4 Država karantanskih Slovencev, Koroški Zbornik, 92, 93, 97, 99- 101. 5 Ljubljana, 1952, str. 624. 6 Staroslovenska družba in obred na knežjem kamnu, Ljubljana, 1954. 7 Ljubljana, 1955. "o.e., 365-367. 2
75
se još više pooštriti problematika o tom pitanju, proširena nekim novim podacima i pretpostavkama, koje će izazvati da naši pozvani naučni radnici još jedanput stručno progovore i izreknu svoje kritičke sudove, a ne da se ovo pitanje ostavlja samo da lebdi u zraku i da ga se bez razloga smatra historijskim torzom.
2. Mi znamo prilično detaljno odakle i kamo su Slaveni provaljivali na Balkan tijekom 6. i u prvoj polovici 7. stoljeća, i to iz suvremenih izvora. Ali to ne vrijedi i za Hrvate, o kojima opširno prvi govori tek Konstantin Porfirogenet, pisac iz prve i početka druge polovice 10. stoljeća. Stoga možemo mirne duše reći da možda nijedan izvor nije zadao i ne zadaje još i danas toliko glavobolje našim znanstvenim radnicima, a napose historičarima, koliko taj car-pisac. Ukoliko je on malo, više ili potpuno vjerodostojan za ovaj ili onaj događaj, to nam pokazuje uspoređivanje suvremenih izvora s njegovim navodima. Samo tih je izvora ili vrlo malo ili su pak oni mnogo škrtiji vijestima od Porfirogeneta. Ima, međutim, u toga pisca i takvih podataka za koje on -predstavlja jedini izvor te onda samo stoji do nas hoćemo li mu i u kolikoj mjeri vjerovati ili ne. Jedan od takvih podataka predstavlja upravo vijest u kojoj stoji kako se od Hrvata koji su došli u Dalmaciju odijelio jedan dio i taj je osvojio Ilirik i Panoniju, te da su i oni imali samostalnog arhonta kojega su slali radi prijateljstva arhontu Hrvatske.9 Razumljivo je da je to bio ' » . . . ' Από δε Χρωβάτων των έλθόντων εν Δελματία διεχωρίσθη μέροςτι, και έκράτησε το Ίλλυρικόν και την Παννονίαν, εΐχον δε και άυτοϊ άρχοντα αυτεζονσιον, διαπεμπόμενον προς τον άρχοντα Χρωβατίας κατά φιλίαν...« (F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam ilustrantia, MSHSM VII, Zagrabiae, 1877, 271). J. Lucius prevodi taj pasus na latinski ovako: »At a Croatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit, et Illyricum tenuit, atque Pannoniam, habebantque etiam ipsi Principem supremum qui ad Crobatiae tantum Principem, Amicitiae ergo, legationem mittebat« (De regno Dalmatiae et Croatiae Hbri sex, Vindobonae 1758, 45, 46), dok Rački: »At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars quaedam secessit, et Illyricum atque Pannoniam occupavit. Habebantque et ipsi principem supremum, qui ad Chrobatiae tantum principem amicitiae ergo legationem mittebat« (o. c., 271). A. Pavić prevodi to: » . . . . Ostali Hrvati ostaše kod Frandjije, a podložni su (tamo danas) Otonu velikome kralju Frandjije i Šaške; ali i od tih Hrvata odcijepi se čest jedna te oblada Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojna arhonta, šaljući si s arhontom Hrvatske tek prijateljske poruke« (Cara Konstantina VII. Porfirogenita de administrando imperio glave 29 — 36, Zagreb, 1906, 52), N. Tomašić: ».. . . Od onih se pako Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli jedna čest i obladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske... « (Život i djela Cara Konstantina VII. Porfirogenita, Vjesnik hrv.-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva XX/1 i 2, Zagreb, 1918, 76, 77), Hauptman na slovenskom jeziku: »Od Hrvatov pa, ki so prišli v Dalmacijo, se je odcepil en del in zavladal Iliriku in Panoniji; tuđi ti so imali samosvojega arhonta, ki je menjal prijateljske darove z arhontom Hrvatske« (Lj. Hauptmann, Prihod Hrvatov, Bulićev Zbornik, Zagreb — Split, 1924, 541), a onda na hrvatskom: »Od Hrvata pak, koji su došli u Dalmaciju, otcepio se jedan deo i zavladao Ilirikom i Panonijom, i ti su imali samostalnog arhonta, koji je izmenjivao prijateljske darove s arhontom Hrvatske« (Lj. Hauptmann, Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1925, 121, 122). F. Sišić prevada da se »od Hrvata,
76
onaj dio Hrvata koji su po Porfirogenetu prvo osvojili Dalmaciju od Avara nakon što su ih ondje pobijedili.10 Istom su dakle sada ti Hrvati krenuli u Ilirik i Panoniju, kojima su i zavladali. Nas sada zanima prije svega na što je mislio Konstantin Porfirogenet pod Ilirikom i Panonijom? Na to pitanje gotovo je nemoguće odgovoriti. Ipak ću pokušati da — makar i zaobilaznim putem — kažem o tome bar nešto približno. Tomašić iznosi kako Banduri, pozivajući se na Luciusa, kaže da Konstantin Porfirogenet tu pod Ilirikom razumije Dalmaciju, a pod Panonijom zemlju između Save i Drave11 (Pannonia Savia, Interamnia). Pavić (p. 29, op. 4) drži da car pod tim misli na zemlju koja se nalazi između Kupe i Mure. Međutim, zaključuje Tomašić, Porfirogenet sam spominje Ilirik u svom djelu »de themat.« II, l (Patrol. p. 116, Ed. Bon. p. 47), pozivajući se na Hieroclov Synekdemos12 da makedonska tema spada pod Ilirik. No to je Istočni Ilirik, nadodaje Tomašić.13 Po Račkome Panonija se spominje u c. 25. de admin. imp. p. 111 i de thematib. lib. II, p. 56. Povezujući s time i citat iz Hieroclove knjige (p. 393), zaključuje Rački da je Porfirogenet pod Panonijom podrazumijevao savski i srijemski dio, a pod Ilirikom susjedni kraj.14 Pavić (p. 29, op. 5 drži, nadodaje tome Tomašić, da car misli na »Pannonia inferior« medu Rabom, Dunavom i Savom i na zapakoji su došli u Dalmaciju, odijeli jedna čest, da osvoji Ilirik i Panoniju, a imadjahu i oni samosvojna arhonta, koji je s arhontom Hrvatske podržavao prijateljskih veza« (o. c., 277), a A. Sovre na slovenskom: »Od Hrvatov, ki so prišli v Dalmacijo, se je del odcepil ter zavladal nad Ilirikom in Panonijo. Tuđi ti so imeli samovlastnega arhonta, ki je pošiljal arhontu Hrvaške darove zastran prijateljstva« (J. Rus, Kralji dinastiji Svevladičev, Ljubljana, 1931, 194). Gregoire prevada taj isječak na francuski jezik ovako: »Des Croates qui se sont rendus en Dalmatie s'est detachee une branche qui a occupe rillyricum et la Pannonie. Eux aussi avaient une prince independant, entretenant une correspondance amicale avec le prince de Croatie« (H. Gregoire, L'Origine et le Nom des Croates et des Serbes, Byzantion XVII, Baltimore 1945,92), dok ga R. J. H. Jenkins u engleskom prevodu donaša ovako: »From the Croats who čame to Dalmatia a part split off and possessed themselves of Illyricum and Pannonia; they had sovereign prince, who used to maintain friendly contact, though through envoys only, with the prince of Croatia« (Constantine Porphyrogenitus de administrando imperio, ed. G. Moravcsik, Budapest, 1949, 143). U knjizi »Historijska čitanka za hrvatsku povijest« (I. Uredio J. Sidak, Zagreb, 1952, 6), donesen je i taj odlomak po N. Tomašiću (s nekim manjim ispravcima), koji glasi: ». . . Od onih pako Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli se jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek šiljaše prijateljske darove arhontu Hrvatske. . .«, dok B. Grafenauer to prevodi: da se od Hrvata koji su došli u Dalmaciju odijelio jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom, a i oni su imali samostalnog arhonta koji je također slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva, interpretirajući na svoj način taj odsječak i iznoseći da se taj »izvještaj odnosi samo na Panonsku Hrvatsku« (Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski Zbornik V/1 — 2, Zagreb, 1952, 14, 10, 30, 31), te čak i suviše nauvjerljivo dokazujući daje to interpolirani dodatak i da je ta interpolacija u svezi sa širenjem hrvatske države za kralja Tomislava (gl. B. Grafenauer, Prilog. .., HZ V/1 —2, 30, 31; isti, Vprašanje konca Kocljeve vlade v Spodnji Panoniji, Zgodovinski Časopis VI-VII, Ljubljana, 1953, 174). U samom izvoru dakle radi se o arhontima koji su bili slani, a ne o darovima, što je velika razlika. 10 F. Rački, o. c., 270, 271. 11 J. Lucius, o. c., 46. 12 Na to se poziva i Rački (o. c., 271). 13 o. c., Vjesnik. . . XX/1 i 2, 76. 14 o. c., 271. 77
du štajerskom zemljom, u kojoj bijaše »dux inferioris Pannoniae Liude15 vit«. Sišić piše da pod Panonijom, koju car-pisac navodi, treba razumjeti zemlju između Save i Drave, a pod Ilirikom, u rimskom smislu, onu zemlju koja se — obuhvaćajući i Dalmaciju — širila na sjever i istok do Save i Drine.1 Što se dakle ima razumijevati pod Ilirikom, a onda i Panonijom u rimsko doba te u razdoblju od 6. do druge polovice 10. stoljeća? Još deset godina poslije Krista Ilirik, je podijeljen na Panoniju (ona je pokraj prvog stoljeća obuhvaćala Ugarsku, dio Donje Austrije i Štajerske, gotovo cijelu Kranjsku, Hrvatsku i Slavoniju) i Dalmaciju (ona se prostirala od Raše do albanske rijeke Mata i od Jadranskog mora do Kolubare i Ibra). Za Trajana se dijeli Panonija na Gornju ili Zapadnu i Donju ili Istočnu a za Dioklecijana su četiri Panonije, Dalmacija i dva Norika ušla u panonsku dijecezu, kasnije zvanu Zapadnim Ilirikom17. Iako Prokopije vrlo često spominje Ilirik, a samo u dva navrata Panoniju i u jednom »postojbinu Noričana«,18 ne može se iz njega ipak nešto točnije doznati o tome koje su se zemlje u 6. stoljeću pod tim izrazima krile. Ista je stvar u svezi s Ilirikom i kod ostalih bizantskih pisaca iza Prokopija (Agatijas,19 Menandar Protiktor, Teofilakt Simokates). Oni prilično općenito govore o tome, a tako i papa Grgur I,20 koji također zna samo da su postojale i dalje Panonije. Kud i kamo je u tome izdašnija »Cosmographia Anonymi Ravennatis«,21 koja navodi ne samo Gornju22 i Donju Panoniju, već i onu tzv. »Valeria«, uz koju je bila »Carniola« ili »Carnech«. Anonimni pisac II. knjige tzv. »Miracula s. Demetrii« (negdje možda druga polovica 7. stoljeća) pod Ilirik stavlja obje Panonije (od kojih je jednoj nekoć bilo središte Sirmij), obje Dacije, Dardaniju i itd.23 Istom Pavao Đakon nanovo spominje Panoniju, koja je u njegovo doba neposredno graničila s Italijom,24 dok je provincija Norik (Noricorum siquidem provincia), koju su tada nastanavali Bavarci, međašila na istoku s Panonijom, na jugu s Italijom, a na sjeveru s dijelom rijeke Dunava.25 Iz tzv. »Annales Laureshamenses« pod god. 791. jasno se vidi da tada Italija graniči s Ilirikom. Iza njega je
15
o. c., Vjesnik.. . XX/1 i 2, 76, 77. o. c., 277, 462. F. Šišić, o. c., 104, 106. 18 Procopii Opera omnia HI/2, 247, 248, 291, 284 (index). 19 N. pr. gl. F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I, Ljubljana 1902,36. 20 N. pr. gl. F. Rački, o. c., 232, 235, 238. 21 Tobože sastavljena između 667. i 670. godine. 22 Za nju zna i Menandar Protiktor (F. Rački, o. c., 228). 23 F. Rački, o. c., 284, 292. O datiranju tih »Miracula« gl. F. Barišić, Čuda Dimitrija Solunskog kao istoriski izvori, Beograd, 1950, 144, 145; B. Grafenauer, Kronološka vprašanja selitve Južnih Slovanov ob podatkih spisa Miracula s. Demetrii, Zbornik Filozofske fakultete II, Ljubljana, 1955, 29, 39-53. 24 F. Kos, o. c., I, 168, LXVIII, 222, 223, 69. 25 G. Vettich, Paolo Diacono, studi, Archeografo Triestino NS XXII/2, Trieste 1898-1899,54. 16 17
78
26
bila Panonija , pod kojom se u tadašnjim izvorima krije ponekad (791, 793, 27 795) tzv. »Hunia«. ) Razni franački anali i kronike i slično u 9. stoljeće navode općenito Panoniju ili obje Panonije ili pak napose Gornju i onda Donju Panoniju uz blijedu, škrtu i suviše djelomičnu ubikaciju. 28 U jednom pak papinskom pismu (14. V. 873) čak se uočuje »Pannonica dioecesis« i »totius Illyrici fines«, a u II. polovici 10. stoljeća »tota Norica provincia« i »tota Pannonia superiori scilicet et inferiori« ,29 Interesantno je da i ruski Ijetopisac Nestor (12. st.) spominje Ilirik, u koji ubraja čak i Moravsku.30 Na osnovi svega izloženog mi ni sada ne možemo reći što je Porfirogenet zapravo mislio pod Ilirikom a što pod Panonijom, tj. koje su zemlje tu bile obuhvaćene u razdoblju u kome su Hrvati oslobodili, navedene pokrajine. Zbog toga je dopušteno domišljavati se i kombinirati na ovaj ili na onaj način, jer za taj vremenski period nemamo nijedan suvremeni izvor o tome, kako sam već prije naveo, osim cara-pisca, krcatog podacima različite vrijednosti i vjerodostojnosti. Ako je tome tako, onda se može pretpostaviti da su Hrvati kada su oslobodili od Avara Ilirik i Panoniju sigurno dotadašnje gospodare Slavena skučili na vrlo uski dio Panonije, zvane kasnije i »Hunia«. Nadalje su oni tom prilikom automatski oslobodili od istoga neprijatelja osobito one prema zapadu. Jednom riječi može se reći da su oni zaposjeli i jedan dio današnje Slovenije, a to je u prvom redu Karantanija. 3.
Samo se ovdje postavlja jedno pitanje: da li je ime Karantanija u 7. stoljeću u suvremenim izvorima zaista postojalo, kako se to dosada mislilo, ili ne? Po mome mišljenju nije, a evo i zašto. Jedini koji je spominje u tom stoljeću je Ravenski anonim u svom djelu »Cosmographia«. Kada je to djelo i kako do nas došlo? F. Kos piše da ga je anonim sastavio između 667. i 670. godine, i to na osnovi starih izvora. Tu je on prikazao geografske prilike kakve su bile u doba Rimljana, a također i u anonimovo doba.31 Šišić stavlja tog 32 anonima čak u 8. stoljeće, a Grafenauer donosi da je on u sredini 7. stoljeća, na osnovi izvora iz istočnogotskog doba, opisao sjeverozapadnu talijansku granicu.33 U »Der Grosse Brockliaus«34 stoji da je taj geograf bio rodom 26 ». . . Pippinus filius eius de Italia transmisit, ipse introivit Illyricum, et inde in Pannonia . ..« (F. Kos, o. c. I, 309). 27 F. Kos, o. c. I, 310, 311, 321, 325-327. 28 F. Rački, o. c., 305 (803); F. Kos, o. c. II, Ljubljana 1906, 17, 18 (803) 40 (811) 48 (818), 26 (820), 113 (849), 181 (876), 233 (894), 235 (896). 29 F. Kos, o. c. II, 163 (873), 341 (973). 30 F. Šišić, o. c., 181. 31 o. c. I, 221, LXVIII. 32 o. c., 441. 33 Ustoličevanje . . ., 405, 406. 34 IV. Leipzig, 1930, 182.
79
iz Ravene i da je živio u 7. stoljeću. Napisao je na grčkom jeziku navedeno djelo, koje je sačuvano u latinskom prijevodu izrađenom u 9. stoljeću. Ako sada samo sve to kritički promotrimo, morat ćemo se odmah zapitati da li su svi njegovi geografski podaci, napisani u 7. stoljeću, tj. kada je živio taj anonim? Za nas je napose važno ono što se kaže ondje u pogledu Karantanije. Na jednom mjestu »Cosmographia«35 donosi i ovakav pasus: ».. . inter Carontanos, et Italiam, inter patriam Carnium36 et Italiam; quod iugum Carnium dicebatur ab antiquis Alpis lulia ..." Pregledajmo sada zapadne izvore, i to najvećim dijelom franačke, iz 7. stoljeća i onda usporedimo s tim iz anonima. Što ćemo naći? Da u tom stoljeću ni jedan drugi izvor ili pisac ne donosi izraz »Carontanos« ili čak sličan, već samo »Sclavi« ili »Winidi«. Istom Pavao Đakon, langobardski pisac iz 8. stoljeća, prvi kaže u svom djelu i ovo: » . . . Arnefrit... fugiit ad Sclavorum gen tem in Carnuntum, quod corrupte vocitant Carantanum ...«. Annales s. Emmerani Ratisponen. maioros (748 — 823) pod 772. godinom imaju »Carentanus«.38 U jednoj ispravi od 5. II. 816. stoji » . . . Carniensi ...«, u drugoj od 817. » . . . Carentanos...«, a u trećoj od 27. XII. 819. čak » . . . de Karantana provincia .. ,39. Annales Fuldenses (680-901)40 pod 820. donose » . . . per Carantanorum provinciam.. .«41, a tako i Annales regni Francorum (741 — 829)42 pod istom godinom imaju uz to i izraz » . . . per Carantanos ...«, a pod 826. » . . . Carantanorum provinciam ...«, dok Vita Hludowici imperatoris auctore anonymo ».. . Carantanorum ...«, a u ispravi od 26.1. 830. čak » . . . de genere Carontania Sclavianorum,« u drugoj pak od 19. VI. 831. » . . . provintia Carantana . . . « a u trećoj od o. 860. » . . . de Carintania ...«. I dok Annales Fuldenses imaju pod 861. » . . . Carantani ...«, a pod 863. » . . . Carantanis . . . in Carinthia ...«, u ispravi od 6. 1. 864. stoji » . . . in Karantano . . . de Karantana...«, a u Vita s. Ruperti iz 873. » . . . Carentanorum . ..«. U Conversio Bagoariorum et Carantanorum sastavljenoj u istoj godini kada i navedena Vita, stoji čas » . . . Quarantanis ...« ili » . . . Caruntanis ...«, te ».. .Quarantanas...«, » . . . Carantanorum .. .« i »... Quarantanos ...«. U ispravi od 9. IX. 878. piše » . . . Carentaniae .. .«, a u Annales Fuldenses pod 884. stoji » . . . Carentam ...«, u onoj pak od 19. III. 888. »Carentano ...,« u drugoj između 891. i 893. godine » . . . Carantano...«, a u trećoj od 29. IX. 895. piše čak »Charanta...« dok u četvrtoj od 31. VIII. 898. 43 ».. .Charentariche.. ,« . 35 Potrebno je svakako da se ponovno kritički provjeri vrijednost tog djela za naše krajeve i stavi njegovu vjerodostojnost na pravo mjesto. 36 U »Geographica« Guidonis Pisani, koji je dovršio to djelo 1119. godine, služeći se većinom anonimom iz Ravene (F. Kos, o. c. I, str. LXXIII), stoji: ». . . inter Carantanos et Italiam, inter patriam Carnuntum et Italiam . ..« (F. Kos, o. c. I, 228). 7 F. Kos, o. c. I, 228. 8 F. Kos, o. c. I, 219, LXV, 279. 9 F. Kos, o. c. II, 45, 47, 54. 0 F. Kos, o. c. I, str. LXV. 1 F. Kos, o. c., II, 57. 2 F. Kos, o. c. I. str. LXVII. 3 F. Kos, o. c. II, 26, 57, 72, 73, 57, 91, 93, 136, 137, 142, 146, I, 239, LXXI, LXXX, 207,327,11,172,1,271,296,357,263,11,184,205,215,229,234,238.
Prema mome mišljenju: 1) Ravenski anonim nije imao u svom djelu napisano »Carontanos«. 2) Karantanci se ne spominju prvi puta u 7, već tek od II. polovice 8. stoljeća pa dalje. 3) Onaj, također anonimni, prevoditelj »Cosmographia« na latinski jezik umetnuo je u 9. stoljeću taj izraz kada je Karantanija kao takova već bila dobro poznata. 4) Jednom riječju sva pojedina južnoslavenska plemena kriju se još u 7. stoljeću samo pod općim i zajedničkim imenom »Sclavi« ili »Winedi« ili »Winidi«, a istom od II. polovice 8. st. dalje počinju se pojedina plemena posebno nazivati u izvorima. 4.
Uz to je čvrsto povezano, iako neizravno, uz ovu radnju još jedno pitanje koje treba svakako raščistiti prije nego nastavim dalje iznošenje argumenata o navedenoj temi. Naime, da li je u 7. st. uistinu mogla postojati tzv. »marca Vinedorum« i da li je tada bio ondje knez Valuk. U tzv. Fredegarovoj »Chronicon« stoji kako se 631. godine bugarski knez » . . . Alciocus cum septinientis viriš et uxoris cum liberis, qui im marca Vinedorum salvatus est. Post haec cum Wallucum ducem Winedorum annis plurimis vixit cum suis«.44 Što se iz tog pasusa45 odmah uočuje kao nonsens? To je izraz »marca«, jer se on zapravo prvi puta javlja u takvom značenju riječi u franačkim izvorima za Karla Velikog, i to u Annales Einhardi pod god. 788. kao »marcam Foroiuliensem«, a u Annales regni Francorum pod istom godinom kao »fines vel marcas Baioariorum.. .«4Ć ili »... in Marcha Bajoariae atque Italiae.. .«.47 Inače po Du Cangeu još 722. godine »Charta Bertradae« ima izraz »marca«. No to ovdje znači nešto različito od gornjeg izraza, kako se to jas48 no vidi iz teksta donesenog u bilješci. Prema tome je onaj pasus u tzv. Fredegarovoj »Chronicon« od »qui ...« dio uključivo » . . . cum suis ...« naprosto mnogo kasnije napisan, iako F. Kos donosi da je Krusch dokazao da su to djelo sastavljala dva glavna pisca i da je upravo IV. knjigu od poglavlja 40 — 90 napisao o. 658. drugi sastavljač,49 dok M. Kos to pobija glede godine i dodaje, citirajući B. Kruscha, da je to pisao neki Burgundac 642. godine. Međutim još 1918. bugarski historičar V. J.. Zlatarski u svome djelu »Историн на бЂЛгарската држава прЂзЂ срЂднитЂ вЂкове I« (118 — 121) ustvrdio je da je taj stavak o knezu Alcioku u Fredegara dodatak kasnijeg austrazijskog kontinuatora i da je ime tog kneza moglo ući u Fredegarovu kroniku pod utjecajem Pavla Đakona ili kakvog njegovog izvora. Tu svoju tvrdnju dokazuje Zlatarski i time što taj pasus nemaju Gesta Dagobert! I. regis Francorum, 44 45
F. Kos. o. c. I, 209.
Taj bi pasus trebalo ponovno pogledati i s paleografske strane kako izgleda u sačuvanim najstarijim prijepisima Fredegarove kronike. 46 F. Kos, o. c. I, 300, 302. 47 Du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis V, Niort 1885, 265. 48 ... Deinde per Melina Sušo aqua .. . usque ad ab Winardo curte usque ad illa Marca qui nobis obtingit . . . (Du Cange, o. c. V, 264). 49 F. Kos, o. c. I, str. LXXII. S-
80
81
napisana u prvoj četvrtini 9. stoljeća (o. 800 — 835), koja preuzimlju iz Fredegara vijest o Bugarima, ali ne poznaju taj zaključni stavak o Alcioku i njegovom bijegu u marku Slovenaca. Jednom riječi njemu Alciocus kod Fredegara nema s Alzekom u Pavla Đakona nikakve veze i posve je izmišljena osoba. Iznoseći te Zlatarskove prigovore M. Kos se napose pozabavio tim pitanjem i pokušao da ih obesnaži. U prvom redu on kaže da je poglavlje o Alcioku napisao neki Burgundac o. 642. godine, a ne neki kasniji austrazijski kontinuator, kako to hoće Zlatarski, jer se on nije nikako mogao služiti s Pavlom Đakonom koji je pisao svoju povijest Langobarda čitavih 130 godina kasnije. Prema Kosovoj tvrdnji upravo to poglavlje o Alcioku spada, ako ga se pažjivo pregleda, po svojem stilu i konceptu u okvir burgundskog pisca iz o. 642, te o kakvom drugom autoru ne može biti ni govora. Nadalje Kos prilično neuvjerljivo pokušava da opovrgne Zlatarskov prigovor da je taj pasus o navedenom knezu kasniji dodatak jer ga nemaju Gesta Dagoberti, time što on kaže da ima Cod. Parisinus Lat. nr. 10910, koji je od svih Fredegarovih kodeksa daleko najbolji i napisan u 7. ili 8. stoljeću, moguće pred 715. »torej pred postankom Gesta Dagoberti« (?: S. A.), o Alcioku i o Bugarima koji su otišli u marku Slovenaca. To isto imaju i mladi kodeksi koji su napisani moguće u 8, a najkasnije u 9. stoljeću.50 I dok je Zlatarski, kako vidimo, ispravno posumnjao u taj Fredegarov pasus o Alcioku, za koji kaže da je dodatak kasnijeg austrazijskog kontinuatora, a u navedenu je kroniku ušao pod utjecajem Pavla Đakona ili kojeg njegovog izvora, M. Kos odbacuje sve to a limine i kaže da je to po Kruschu nastalo 642. godine od burgundskog autora. Ako međutim malo bolje pogledamo, opazit ćemo da stvari stoje potpuno drugačije. Naime Krusch je samo dokazivao, više na osnovi općenitih razloga i ne ulazeći u samu bit, kritiku i stil pojedinih većih ili manjih dijelova ili čak poglavlja te kronike da su pojedine knjige i njena poglavlja nastala u razmaku od 624. do 658. godina. Ali je pri tome zaboravljeno reći da do nas ta kronika nije došla u izvorniku već u nekoliko prijepisa. Jedan od najboljih, po Kosovom mišljenju, predstavlja već navedeni Codex Parisinus koji je napisan u 7. ili 8. stoljeću, moguće pred 715. godinom, a drugi mladi su pisani moguće u 51 8, a najkasnije u 9. stoljeću, a ima ih i iz 10, 11. i 15. stoljeća. Međutim, najstariji je napisan sredinom kraja 8. stoljeća ili bolje rečeno za vladavine Karla Velikog, a nikako prije, i to zbog vrlo jednostavnog razloga. Naime izraz 52 »marca« kao »dežela«, kako to prevodi F. Kos, ili B. Grafenauer naprosto »marko«53 ili »krajino«, 54 javlja se zapravo u izvorima tek za vladanja Karla Velikog, koji je prvi ustrojio takve vrsti maraka. Ako se sada ponovno pogleda u citirani tekst tog pasusa iz tzv. Fredegarove »Chronicon«, onda se može zaključiti da je u prvotnoj izvornoj verziji naprosto glasio samo ovako: »... Alciocus cum septinientis viriš et uxoris cum liberis salvatus est.« Time otpa-
daju i sva domišljavanja da se pod »marca Vinedorum« krila Karantanija. Isto tako i da je prvi njen knez bio Valuk! To se naime ime, po Kruschu, pojavljuje u četiri sačuvana kodeksa Fredegarovog teksta, od kojih je najstariji Heidelberški iz 9. stoljeća, kao Walduco, a u nekim drugim Wallucus.55 Znači i u onom Cod. Parisinus tako. No kako je to ime u svezi s »marca«, automatski i ono iz navedenih razloga otpada iz ostalog sve do autentičnog teksta Fredegarove kronike. Možda je pisac tog djela Fredegarove kronike u doba vladavine Karla Velikog znao da tada vlada u Karantaniji knez »Waltunc«,56 pa ga je stavio pod navedenim iskrivljenim imenom i prebacio ga u 7. stoljeće, jer je sličnost medu njima velika. Još nešto. Ta i sam i jedini izvor za imena karantanskih knezova u 8. stoljeću, već navedeni Conversio Bagoariorum et Carantanorum iz II. polovice 9. stoljeća svojim citatom »... Samo nomine quidam Sclavus manens in Quarantanis fuit dux gentiš illius ...«, koji F. Kos stavlja upravo u 631. godinu,57 također isključuje mogućnost da bi Valuk tada mogao biti knez u onoj zemlji, koja se u 7. stoljeću još tako ne naziva! 5.
I još nešto. Oslobođenje Slovenaca od avarskog gospodstva povezuje se uvijek sa Samom i oko toga se splela ogromna i skoro nepregledna literatura, do koje većeg dijela je čak nemoguće doći. Uz to se drži da se Slovence u latinskim izvorima 6. i 7. stoljeća zove »Sclavi«, »Sclavini« (Sclavani, Sclaveni) i »Winedi« (Winadi, Winades.58) Sve to se može postaviti na svoje pravo mjesto samo onda ako se oslobodimo bolećivih nacionalno-šovinističkih osjećaja. Poznato je naime da je Jordanes, gotski pisac 6. stoljeća, nazivao sve Slavene »Venethi, Antes, Sclaveni«, a u Vita s. Columbani, sastavljenoj u drugoj desetini 7. stoljeća, kriju se Slaveni pod ».. .Venetiorum, qui et Scla59 vi ) dicuntur...« U tzv. Fredegarovoj »Chronicon« pod 631. godinom se kaže »... Sclavi coinomento Winidi in regno Samone... Samonem regem Sclavinorum ... contra Samonem et Winidis... super Wenedus exercitus... in Sclavos... Sclavi... forcium Venedorum... ex genere Sclavinorum... Winidi contra Francos meuerunt, non tantum Sclavinorum fortitudo...«, pod 632. »... exercitum Winitorum... utiletate Winidis...,« pod 633. »...cum Winidi iusso Samone... regnum Francorum contra Winedus...«, pod 634. » . . . cum exercito Winedorum...«, a pod 641. » ... amicicias cum Winidis firmans.. .«60 Iz toga ne možemo zaključivati da je Samo imao veze sa Slovencima i naprečac odlučno tvrditi da se oni u izvorima 6. i 7. stoljeća kriju pod takvim imenima, jer su to ipak mnogo općenitije izrazi. Jednom riječi Samo je tek preko »Conversio« ušao u vezu s Karantancima,61 tj. sa Slovencima, za koje 55
50
O bolgarskem knezu Alcioku in slovenskem knezu Valuku, Šišićev Zbornik, Zagreb, 1929, 251-254. 51 M. Kos, O bolgarskem knezu..., Šišićev Zbornik, 253, 254. 52 o. c., I, 209, bilj. 2 53 Ustoličevanje . . ., 474. 54 Zgodovina slovenskega naroda I, Ljubljana, 1954, 132.
82
M. Kos, O bolgarskem knezu .. ., Šišićev Zbornik, 254, 255. «F. Kos, o. c. 1,280, 281. 57 o. c. I, 207. 58 M. Kos, Zgodovina Slovencev, Ljubljana 1955, 41. 59 F. Kos ih naziva Slovencima i to ne baš uvjerljivo dokazuje (o. c. I, 192, bilj. 3). 60 F. Kos, o. c. I, 48, LXXIX, 193, 205, 206, 210, 212. 61 F. Kos, o. c. I, 207.
83
nemamo nikakvih izravnih izvora da su sudjelovali na njegovoj strani u borbi protiv Avara, a onda i Franaka, koji ih tada nisu ni ugrožavali. Znači da su Slovenci imali veze na drugoj strani u doba oslobođenja od avarske vlasti, a to je s Hrvatima. Nadalje iza Samove smrti, kada se j.e raspala cijela njegova državna tvorevina, nije nam ništa poznato da bi ta okolnost djelovala u pravcu kolebanja onog saveza Slavena od Karantanije preko Panonije i Ilirika do Dalmacije pod prećutnim vodstvom arhonta Hrvatske ili da bi uslijed toga Avari ili Franci uspjeli osvojiti i jedan dijelio bilo koji od toga teritorija. 6.
Međutim za to imamo samo izvor Porfirogeneta, koga uopće za to ne možemo kritizirati. Naime, ako uzmemo daje uglavnom vjerodostojan glede dolaska Hrvata u njihovu sadašnju domovinu, gdje su porazili Avare, onda možemo pokušati da zaključimo i to da su oni oslobodili i Slovence od istog neprijatelja kojega su pobijedili u Iliriku i Panoniju, i tim pokrajinama onda zagospodarili. Ako u toponomastici sjevernih krajeva između Save, Drave i Dunava tražimo da li postoji bilo kakva potvrda, pa makar i posredna, ili barem ikakav trag o tome u ranijem srednjem vijeku, onda ćemo opaziti da nas on vodi ravno upravo u srce nekadašnje Karantanije. Naime u II. polovici X. stoljeća, dakle u doba vladavine Konstantina VII. Porfirogeneta, prvi puta se u ispravi javlja toponomastički naziv Hrvat62 kao »pagus« u navedenom teritoriju. Uz to se taj izraz u istoj zemlji spominje još u tri isprave63 u tom stoljeću. Po Du Cangeu pagus znači isprva dio jednog područja, a onda zemlju, komitat, distrikt, pa čak i dukat64. Za ovaj naš slučaj F. Kos prevodi taj izraz isprva sa »Hrvaški županiji«, a onda sa »Hrvaškem okraju«.65 Ujedno stavlja taj predio u okolicu sadašnjeg mjesta St. Vida i kaže da je on od 954-980. 62
Kralj Oto I. daje dvije hübe svoga vlastitog posjeda »in loco Zuric ac in pago Crouuati (podcrtao: S. A.) et in ministerio Hartuigi...« (F. Kos, o. c. II, 311-31. VII. 954). 63 Kralj Oto I. daruje svoj posjed koji je bio»... inter duos montes Curoztou ef Coziae a vertice montis Zuuedlobrudo usque ad villam Bulesisc, in proprietatem concessimus in pago Cruuatietin ministerio Hartuigi comitis...« (F. Kos, o. c. II, 316—13. II. 961.). Car Oto II. daruje tri kraljevske hübe »in villis Lebeniah et Glanadorf et Malmosic ac Buissindorf et Bodpechach in regimine uualdpodonis Hartuuichi in pago Chrouuatsitas...«(F. Kos, o. c. II, 361—9. X. 979). Kralj Oto III. daruje »duos mansos in Suarzdorf, Podinauuiz, Duchumuzlidorf, Gumulachi et Donplachi nominatis sitos et in pago Croudi vocato et in comitato Otgeri comitis iacentis...« (F. Kos, o. c. II, 397-19. VII. 993.). 64 Du Gange, o. c. VI, Niort 1886, 93. U dokaz toga evo još i dva primjera iz naših krajeva iz XI. stoljeća: » . . . regales mansos in pago Histriein villis et castellis subtus nominatis... in comitatu Odalrici marchionis...« (Documenta ad Forumjulii, Istriam, Goritiam, Tergestum spectantia, Atti e memorie della Societä istriana di archeologia e storia patria VIII/1 i 2, Parenzo; 1892, 9-20. IX. 1064). »... villas... in Pago Istria in Marchia Oudalrici Marchionis sita...« (P. Kandier, Codice diplomatico istriano-7. III. 1067). 65 o. c. II, 311, 316,361,445.
84
bio pod vlašću grofa Hartvika, a 993. pod nadzorom grofa Otgera. Šišić to zove naprosto »župa Hrvat« ili »župa Hrvati«. Ona se, kako piše Šišić, naročito širila oko Celovca na Gosposvetskom polju, te je vjerovatno »da je prva politička slovenečka organizacija djelo tamošnjih Hrvata«.66 Klaić piše da u Sjevernoj Štajerskoj, a uz gornju Muru, stoji između Leobena (Ljubna) i Judenburga mjesto zvano Kraubat, koje se spominje često u ispravama od 11. do 13. stoljeća obično kao »Chrowat« (Chrowat, Chrowath, Crowat, Chrawat), a po Felicettiu postoji tu i istoimeni kraj [1074: decima ad Chrowat ex utraque parte fluminis; 1196: ecclesia s. Georgii ad Chrowat; ecclesia sancti Stephani in Chrowat (Felicetti von Liebenfels M, Ueber die Lage des »Pagus Chrouuat«, Beiträge zur Kunde steiermärkischen Geschichtsquellen 5. Jahrgang, Graz, 1868, 103], i zaključuje da se pod »Chrowat« ima nedvojbeno razumjeti slavensku župu koja je po svoj prilici dobila svoje ime od slav. plemena zvanog Chrowat ili Hrvati. Prema svemu, zaključuje Klaić, nema nikakve sumnje da je još u 11 —13. st. u Gornjoj Štajerskoj uz Gornju Muru postojala slav. župa »Hrvati«, koja je prozvana po istoimenom plemenu, »što no se je možda još u 6. ili 7. stoljeću ondje naselilo«. U Koruškoj u okolici »Miljskoga« jezera ima mjesto koje tamošnji Nijemci zovu Kraut, i to je po Klaiću iskvareno od srednjovječkog »Chrowat« koje se u listinama 11. i 12. stoljeća tako spominje. U izvornoj povelji od 1190 (u celov. muzeju) predstojnica samostana sv. Jurja daje grofu Otonu od Ortenberga »einen Fischbezug von 2 Hüben in Chrowat« (Krones, Die deutsche Besiedlung der östlichen Alpenländer, Stuttgart, 1889, 338, n. 75), a čini se da je i u Tirol dopiralo to ime. Ali je sigurno da je u staroj Karantaniji u 10. stoljeću opstojala slavenska župa, koja se u spomenicima zove »pagus Crouuati«, i to Klaić bazira na i ovdje citiranim ispravama (954 — 979). Prema tome je u Karantaniji (Karentani) opstojala od 954 — 979. slav. župa Chrowat, kojom je vladao u ime njemačkog kralja grof Hartwig. Po Felicettiu, koji je istraživao njen opseg, ona se prostirala upravo na Gosposvetskom polju i u njegovoj okolici, a pružala se naokolo rijeke Krke i Gline. Na njezinom tlu se nalazio stari rimski Virunum i teritorij današnjeg Celovca, crkva Gospe Svete (Maria Saal, Maria ad Karantam), možda najstarija crkva u današnjoj Koruškoj. U opsegu te župe uzdizala se i stolica njem. kralja (sedes regalis), kasnije prozvana »civitas Karentana« (Karnburg, slovenački Krnski grad). Dakle, zaključuje Klaić, župa Chrouuat nalazila se u političkom središtu starog rimskog Norikuma i sredovječnog Carantanuma, i po tome su i njezini slavenski žitelji, koji su bili bez sumnje Hrvati, imali najodličniji položaj u čitavoj zemlji67. Nakon drugog svjetskog rata prvi se od slovenskih historičara pozabavio tim problemom, kako sam već spomenuo, M. Kos. On kaže da se predjel između St. Vida i Trga u 10. stoljeću naziva hrvatski kraj (pagus Chrouat, Crouuti, Crauuati, Croudi) te da se njegove mede iz povijesnih izvora dadu prilično točno odrediti. Taj predjel je dobio ime od Hrvata koji su se naselili u Karantaniji po njegovom mišljenju u doba velike seobe iz Zakarpaća na 66
o. c., 277, 299, 300, 277, 300. "o. c., 13-18.
85
Balkan u prvoj polovici 7. stoljeća. Hrvati su naselili i druge predjele i krajeve Koruške, ali su najgušće bili nastanjeni baš u navedenom području, koje je zato i dobilo po njima ime. Još i danas, završava Kos, podsjeća na Hrvate zaselak Krobathen i ime vrha Krobather Berg kod Glanegga.68 Grafenauer u jednoj svojoj radnji isprva piše da se po Hrvatima koji su se naselili u Karantaniji prozvao »hrvaški okraj« zapadno od Krnskog grada između St. Vida na Glini i Vrbskog jezera. Pričajući i o doseljenju koseza u Karantaniji kaže da su se oni i Hrvati kroz kratko vrijeme stopili sa Slovencima.69 U drugoj svojoj radnji on, iznoseći prilično detaljno razna mišljenja u svezi s doseljenjem Hrvata u Karantaniju, govori i o navedenom hrvatskom kraju i imenu Hrvat u Koruškoj i konačno kaže da neki momenti podupiru pretpostavku da su Hrvati došli u Karantaniju u prvom valu seobe.70 Hauptmann se u posljednje vrijeme najviše pozabavio, u svezi sa svojom omiljenom temom o kasazima, tim predjelom u nekadašnjoj Karantaniji koji naziva Hrvatska grofija. U prvom redu on je iznio razne teorije o kasazima, pobijajući pojedina mišljenja koja se kose s njegovim starim pretpostavkama i tvrdnjama, a onda se posebno pozabavio kasazima »Hrvatske grofije« kojoj ne samo daje uz obrazloženje taj naziv, već pokušava i da joj odredi opseg.71 Ako se dakle taj »pagus« širio oko Celovca na Gosposvetskom polju i okolici, onda ćemo vidjeti da se u istom stoljeću prostirao u istom predjelu i opsegu i »pago Karintriche« .72 To sam zaključio izravno na osnovi uspoređivanja prilično škrtih topografskih podataka iz izvora. Sada je dakle jasno da se — ako ne i prije73 — a onda svakako od iza II. polovice 10. stoljeća taj predio zove čas »pagus Cruuat«, a čas »pagus Karintrich« ,74 tj. hrvatski ili karantanski kraj ili pak najprije i najispravnije komitat, kako se to vidi iz navedenih izvora toga stoljeća, a i iz one već navedene isprave od 31. VIII. 898. 7.
I. Kada se je i to utvrdilo, može se onda prijeći izravno na toponomastiku tog komitata ili kraja, od koje ćemo ovdje iznijeti nekoliko istaknutih pri- · mjera. Tada će se i iz toga moći uočiti odakle su ti Hrvati došli u taj predio, 68
Slovenska naselitev na Koroškem, Koroški Zbornik 50. Država Karantanskih Slovencev, Koroški Zbornik, 93. 70 o. c., 31 - 41, 334 - 336, 501, 502. 71 o. c., 75-126, 157-160. 72 F. Kos. o. c. II, 364-28. IV. 980. 73 Još u Annales Fuldenses pod 888. godinom navodi se kako je car Arnulf iz Tridenta pošao preko Furlanije i slavio Božić u »curtem Corantanam«, tj. u Krnskom gradu blizu Gospe Svete, sjeverno od Celovca, kako misli F. Kos (o. c. II, 218, 300). U ispravi cara Arnulfa od 31. VIII. 898. spominju se posjedi »in Charentariche in comitatu ipsius consanguinei nostri...« (F. Kos, o. c. II, 238) koji se nalaze i na teritoriju kasnijeg »pagus Cruuat«. Ujedno je očito da je taj predio komitat. Gl. i F. Kos, o. c. II, 52 (819.), 91 (830.), 146, 147 (864), I, 357 (873), II, 234 (895), 300 (945), 363 (979), 369 (983). 74 F. Kos. stavlja da to znači Karantanija (o. c. II, 451). 69
86
ako J. Mal tvrdi da »krajevna imena v zvezi s Hrvati ne dokazujejo hrvatskih naselbin med Slovenci, ker jih najdemo po vseh slovanskih zemljah«.75 Kao prvo mjesto uzet ćemo nekadašnju Tiburniu, Teurniu, gdje danas stoji po F. Kosu selo Sv. Petar in Holz nedaleko Spitala. Pri kraju starog vijeka tu je bila biskupija.76 Ćak je po Grafenaueru norički »dux« sjedio od početka 6. stoljeća u Teurniji,77 a po M. Kosu je ona u II. polovici 5. stoljeća središte nutarnje noričke pokrajine i kao biskupsko mjesto se održalo sve do dolaska Slovenaca.78 Kada su, kako piše Kos, Slovenci zauzeli o. 590. okolicu biskupije, koja je imala svoje sjedište u Teurniji, i njen biskup bježi pred njima i Avarima u Italiji. Tako je, tvrdi Kos, propala i ta biskupija,79 koja se spominje u pismenoj molbi desetorice biskupa bizantiskom caru iz 591.80 Još pod imenom »Tiburniensi«.81 G. 873. u »Conversio Bagoariorum et Carantanorum« nalazimo po prvi puta da se ona zove »Liburnia« sa crkvom.82 Interesantno je da Ravenski anonim, koji je preveden u 9. stoljeću na latinski, piše »... patria quae dicitur Liburnia Tarsaticensis.. .«,83 tj. trsatska Liburnija, što znači da je znao i za onu gornju pa je zbog toga izvršio takvu razliku radi raspoznavanja. U ispravi cara Arnulfa od 21. VII. 891. zove se njegov zaselak »Liburna«,84 ili kasnije »Lurna«, a onda u ispravi cara Otona II. od 28. V. 974. »Lurno«.85 U dvjema ispravama iz prve polovice 11. stoljeća nailazimo na izraze »in valle Lurna« i »in comitatu Lurniensi«, a u ispravi od 1072. godine ponovno na staro ime »in Liburnia«,86 koje se ponavlja i u »Vita s. Virgilii«, nastaloj iza 1181. godine, a i u »Vita Gebehardi« iz gotovo istog vremena.87 Čak i u Unrestovoj »Chronicon Carinthiacum« iz kraja 15. stoljeća to se ime krije pod nazivom »Liburina«.88 Po svemu tome vidi se da je ime Liburnia nastalo istom po dolasku Slavena u te krajeve. Samo kojih Slavena? Svakako Hrvata baš iz Liburnije,89 koja je u Konstantina Porfirogeneta obuhvaće75
B. Grafenauer, Ustoličevanje..., 33. F. Kos o. c. I, 95. 77 Ustoličevanje...,408. 78 Slovenska naselitev..., Koroški Zbornik, 45. 79 Zgodovina Slovencev, Ljubljana 1955, 46, 47. 80 C. Baronius to pismo datira sa 590 (Annales ecclesiastici VII, Venetiis 1710, 10-13), F. Kos sa 591. (o. c. I, 122), a M. L. Hartmann stavlja ga u kraj 591. ili početak 592. godine (Geschichte Italiens im Mittelalter II/l, Gotha 1900, 120). 81 F. Kos, o. c. I. 122-126. 82 »... in Liburnia civitate...« (F. Kos, o. c. I, 271). 83 F. Kos, o. c. I, 225. 84 » ... in Sclauinie partibus ad curtem nostram que Liburna vocatur...« (F. Kos, o. c. II, 22). U toj listini s istim datumom, no koja je falsificirana po toj prvoj, stoji čak: »... in Sclauinie partibus ad curtem nostram que Liburna vulgo Lurna vocatur...« (o. c. II, 228). Taj zaselak (imanje ili dvor itd.) F. Kos ubicira na Lurnskom polju blizu Spitala (o. c. II, 227, bilj. 4). 85 F. Kos, o. c. II, 228, 346. 86 F. Kos, o. c. III, Ljubljana, 1911, 16, 34, 165. 87 F. Kos, o. c. I, 271, 269. 88 B. Grafenauer, Ustoličevanje..., 135. 89 Ta i Annales Einhardi pod 821. godinom zovu hrvatskog kneza Bornu »dux Dalmatiae atque Liburniae« (F. Rački, o. c, 325). 76
87
90
na pod općim pojmom Hrvatska (tj. Dalmacija. ) Oni su onamo donijeli taj toponim koji je, kako smo vidjeli, uočio već i Ravenski anonim, jer, obrnuto, da su ga Slovenci prenijeli na more ne može nikako biti. Time se može već sada ovim malim izvodom djelomično pojačati Porfirogenetovo pisanje o iseljenju Hrvata iz Dalmacije u Panoniju i Ilirik, tj. posredno i u navedeni kraj nekadašnje Karantanije. Drugo je rijeka i mjesto Krka. Taj se toponim javlja u ispravama 9. i 10. stoljeća.91 Ovdje gotovo ne treba ni navesti da i u Hrvatskoj, i to u Dalmaciji, ima istoimena rijeka, uz još onu istoimenu u Sloveniji kraj Brezica. Daljnji toponim je Ostrovica, koja se nalazila blizu St. Vida,92 a spominje se u izvorima već od II. polovice 9. stoljeća.93 Istoimeno mjesto i danas postoji u Lici i Istri, a u Dalmaciji čak i tri. Gora Sikova, koja se javlja samo u ispravi od 9. IX. 878,94 a čiji položaj ne može odrediti F. Kos,95 bila je po svoj prilici u okolici Beljaka. U okolici Zadra postojalo je staro selo Sikovo, a spominje se u 11. stoljeću, koje je svakako slično tom toponimu. Ono se i danas nalazi istočno od Krmčine i južno od Gorice. Daljnje je mjesto »Rasa«. Ono se također spominje samo jedanput u IX. stoljeću,96 a M. Potočnik piše da je to stari Ras ili Rož, koji je dao ime cijeloj dolini,97 dok F. Kos kaže da je to selo Rožek u Rožnoj dolini u Koruškoj,98 tj. blizu Vrpskog jezera i Celovca. Svakako i taj toponim nas podsjeća na rijeku i mjesto Rašu u Istri. Za mjesto »Budistdorf«, koje nalazimo u darovnici kralja Otona I. od 4. VI. 945, F. Kos drži da je to možda sadašnja Bučinja" ves kod Gospe Svete.100 Kad bi to bila, onda se može takav toponim usporediti po sličnosti s onim koji se nalazio u zadarskoj okolici pod imenom »Bucina«101 ili »Butina«102 ili 90
F. Rački, o. c., 406. »... in provintia Carantana in loco videlicet, ubi Curciza in Curcam influit...« (F. Kos, o. c. II, 98-19. VI. 831.). » . . . i n Carantana in loco vocato Kurca...« (o. c. II, 147 — 6. I. 864.). »... in regno Carantana iuxta flumen Gurca...« (o. c. II, 229-između 891. i 893.). Car Arnulf daruje »... in Charentariche... curtem que dicitur Gurca... in Gurcatala...« (o. c. II, 238-31. VIII. 898.). »... Gurcha...« (o. c. II, 378-7. X. 984.). 92 F. Kos, o. c. II, 135, 473. 93 »... ad Astaruuizam...« (F. Kos, o. c. II, 135 - 20. XI. 860). »... ad sanctum Petrum ad Ostaruizam...« (o. c. II, 282-23. V. 927). »... Ostaruiza...« (o. c. II, 378-7. X. 984). »... Ostaruuiza...« (o. c. III, 114-8. II. 1051). 94 »... Insuper et montem qui vocatus Sicouua...« (F. Kos, o. c. II, 184 — 9. IX. 878. g·)· 95 o. c. II, 184, 490. 96 »... in loco qui dicitur Rasa...« (F. Kos, o. c. II, 202 —između 875. i 883). 97 Vojvodina Koroška I, Ljubljana, 1909, 115. 98 o. c. II, 202, 486. 99 Bučina se nalazi u okolici Šibenika (M. Sabljar, Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, Zagreb, 1866, 530), a i kao izvor istočno od Biograda. 100 F. Kos, o. c. II, 300. Još jedna Bučinja ves nalazi se i u općini St Rupert pri Celovcu (L. Sienčnik-B. Grafenauer, Slovenska Koroška, Ljubljana 1945, 27). 101 Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Spisi zadarskog notara (SZN) Raymundus de Modiis (1384-1389) b. I, f. 1-29. IX. 1384. — SZN Simon Damiani (1440- 1476) b. IV, f. V/5, 226-19. II. 1458.^ SZN Johannes de Calcina (1439-1492) b. VII, f. XIII/2, 83-3. VI. 1489. 102 DAZ —Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 1060-24. VIII 1339. — T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XIII, 91
88
103
čak »Butina vas«. Nekadašnji zaselak Ribnica, koji se javlja u jednoj ispra104 105 vi u drugoj polovici X. stoljeća, a ležao je blizu Vrpskog jezera, ima istoimena mjesta i u ostaloj Sloveniji. Ali je nekad i u okolici današnjeg Obrovca postojao također istoimeni toponim, koji se ondje javlja još od 1278. godine.106 U X. i XI. stoljeću imamo navedeno selo i rijeku Glina,107 od kojih je prva pritoka Krke, a selo F. Kos stavlja jugozapadno od St. Vida i južno od Trga.108 Ne bi trebalo gotovo za taj toponim ni navesti da ga imamo u Hrvatskoj na nekoliko mjesta ispod Save. I dok se mjesto Kozjak,109 koje F. Kos zove Kozje (njem. Gösenberg) i stavlja jugozapadno od St. Vida,110 nalazi i u Hrvatskoj (kraj Krapine, Vojnića, kod Knina, a iznad Splita i brdo Kozjak), to se ne može potpuno reći i za drugo susjedno mjesto »Gomilach« ili »Gumulachi« ili čak »Chumilach«,111 koje F. Kos ubicira jugozapadno od St. Vida.112 Naime istoimeno je mjesto nekoć ležalo i u zadarskoj okolici pod imenom »Gomiliach«113 ili »Gomila« 114 ili čak »Gomile«.115 Selo »Suarzdorf«,116 za koje kaže F. Kos da danas možda ima koje drugo ime i da je »neka vas na Zagrabiae 1915 107-109-1361. — SZN Petrus de Sercana (1385-1416) b. I/III, 6_ 1384. - SZN Johannes de Trottis (1404-1427) b. I, f. III/l - 10. XI. 1408. — SZN Simon Damiani b. IV, f. V/12, 251-30. X. 1461. — SZN Gregorius de Bosco (1465-1497) b. II, f. H/1-2. III. 1474. 103 S. Ljubić, Dva popisa listina (908-1782) glasovitog manastira sv. Krševana u Zadru, Starine 19, Zagreb, 1887, 86- 1118. — DAZ — Arhiv grada Šibenika
o
ш
183
a-8. XII. 1464. 104 » . . . curtem quae dicitur Ribniza, quae est in provincia Karentana sita in regimine Hartwici...« (F. Kos, o. c. II, 352). 105
F. Kos, o. c. II 352, 484. DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2149— 12. VIII. 1278. 107 » ... hübe ... in regimine uualdpodonis Hartuuici in pago Chrouuat...« (F. Kos, o. c. II, 361 — 9. X. 979). » ... in monte Carentano ... iuxta flumen Glana . ..« (o. c. II, 378). » . . . in locis quippe Wuistriza ad sanctum Laurentium alibi Glana nuncupatum .. .« (o. c. III, 147 —između c. 1065. i 1077). » ... Actum Glanahouen ...« (o. c. III, 182, 188-između c. 1075. i 1090). 108 F. Kos, o. c. II, 361, 438, III, 147, 271. 109 » . . . in loco Cosiach . ..« (F. Kos, o. c. II, 388-između 954. i 991). 110 o. c. 11,388,455. 111 F. Kos, o. c. II, 388 (između 954. i 991), 397 (993.), III, 143 (između c. 1065. i c. 1075). 112 o. c. II, 388, 397, 438, III, 143, 271. 113 DAZ — SZN Constantinus Constantius (1514-1533) b. I, f. 1/1-9. XII. 1514. 114 T. Smičiklas, o. c. II, Zagrabiae, 1904, 269-1194. — S. Ljubić, Libellus policorion, qui Tipicus vocatur, Starine 23, Zagreb, 1890, 218- 1221. — T. Smičiklas, o. c. VIII (1910) _ 1310. — DAZ — SZN Articusius q. Dominici de Rivignano (1383-1389) b. V, f. III- 15.1. 1391. — SZN Gregorius de Bosco b. II, f. II/6, b. V, f. V-17. IV. 1479. - SZN Johannes de Calcina b. VII, f. III/l, 8-14. XI. 1487.-b. VII, f. XIII/3, 125 a-7. III. 1490. - SZN Johannes Franciscus Grisinus (1454- 1495) b. II, f. II/9- 13. XI. 1493. itd. 115 DAZ — SZN Johannes de Calcina b. I, f. II-25. III. 1443. — SZN Simon Damiani b. II, f H/1 -24. II. 1445. — SZN Johannes de Calcina b. V, f. VII/5, 212 a — 15. III. 1456. 116 » ... in villis Suarzdorf ... et in pago Croudi . . .« (F. Kos, o. c. II, 397-9. VII. 993.). 106
117
koroških tleh«, meni izgleda da je to sadašnje Crnčiće (Schwarzendorf) u 118 općini Dholica (St. Marin am Techeisberg) i ja bih ga preveo na hrvatski u selo »Crno«, čiji se istoimeni toponim nalazi i danas u Lici i kraj Zadra. Posebnu pozornost ovdje zaslužuje toponim »Chatzis«,119 koji F. Kos nalazi da se u ispravi od 10. V. 1007. spominje kao »Chatsa«,120 te hoće da je toJCatsch, selo u Gornjoj Štajerskoj blizu Muraua.121 Međutim to je po svoj prilici današnje Kaseze (Harbach) kod St. Peter pri Celovcu. Toponim Grivna, 122 koji F. Kos zove Grebinje, Grebinj (Griffen) i stavlja sjeverozapadno od Velikovca,123 nalazio se i u zadarskoj127okolici pod imenom »Grifna«,124 »Griuene«,125 126 »Griuna« i čak »Grimna«. II.
Interesantni su u tom pogledu radi uspoređivanja pored navedenih toponima u izvorima i neki sadašnji slovenski toponimi u tom istom kraju. Tako Glinica između Krive Vrbe i St. Petra pri Celovcu128 imala je također svoj istoimeni toponim kraj Karina u Sjevernoj Dalmaciji,129 a također istoimeno selo s vodom postoji i danas u Lici. Nadalje su u općini Bilčovs (Lundmannsdorf Mošćenice (Moschenitzen),130 čiji se istoimeni toponim nalazi u Istri, tj. u Liburniji, onom dijelu nekadašnje stare hrvatske države. Zatim imamo Kadina (Kading) u općini Gospa Sveta,131 čiji se prošireni toponim »Kadyna Goriza«132 ili »Kazina Gorica«133 nalazio u zadarskom kraju. Nadalje toponim Modrinja ves u istoj općini134 imao je također sličan toponim u zadar117
o. c. II, 397, 495. 118 gl. L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 20. 119 » . . . de tribus curtiferis ... apud Wertse... in loco Katzis... unum mansum Sclauonicum in predicto predio Chatzis in villa que dicitur Pederdorf « (F Kos o c III, 165-svibanj 1072). 120 »... predium Chatsa vulgo nominatum in provincia Karinthia .« (o c III 17-10. V. 1007). 121 F. Kos, o. c. III, 17, 146, 284. 122 »... stabularium curtim Griuina et item Griuina cum mancipiis suis...« (F. Kos, o. c. 111,233 — 0. I.V. 1091). »... possessionibus hoc est Gorinsig, Griuina...« (o. c. III, 237, LXVII — Codex traditionum monasterii s. Pauli, nastao o. 1210) 123 o. c. III, 232, 273. 124 DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole II, br. 59/1 — 1433^, te spisi nekih zadarskih notara XV. i XVI stoljeća. 125 Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana XXIII, br. 78— 1446. 126 Ibid. — Ducali e terminazioni dell'anno 1409. all'anno 1457, 96 — 6. VIII. 1403. — Spisi nekih zadarskih notara XVI. stoljeća. 127 Ibid. — SZN Johannes Philippus Raymundus (1487-1516) b. I, f. 1/1-3. II. 1505. 128 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 6. 129 DAZ — Rapski arhiv XV, 22 a, 23 -1538. 130 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 20. 131 L. Sienčnik —B. Grafenauer, o. c., 21. 132 T. Smičiklas o. c. III (1905), 52-1205. 133 T. Smičiklas, o. c. IV (1906), 203-1243. 134 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 21. 90
135
skoj okolici: selo Modrane. Čak i danas postoji kraj Kistanja Modrino se136 lo. Zagrad u toj istoj općini ima brojne iste toponime u Hrvatskoj i Istri. Brda (Werda) u općini Grabštanj137 imala su isti toponim u bližoj zadarskoj okolici,138 a i danas postoje istoimena sela u Dalmaciji i jedno čak u Istri, dok za Tinjsko polje (Tainacherfeld), također u istoj općini139 i u općini Žitara ves (Sittersdorf), gdje je i Tinje (Tainach)1"40, postoji i sada u zadarskom kraju toponim Tinj. Zablate (Zablatach, Littermoos) u općini Medgorje i u općini Rikarja ves (Ruckersdorf)141 imali su kraj Biograda n/m taj toponim kao »Zablatie« ili »Zablachie«,142 a kraj Šibenika postoji i danas istoimeno vrlo staro selo Zablaće143 dok u gornjoj Hrvatskoj također su takva dva istoimena sela. Karnica (Karnitzen) u općini St. Stefan (St. Stefan an den Gail)144 imala je svoj istoimeni toponim u zadarskom kraju kao »Carnixa« ili »Charnisa« ili »Carniza«,145 a i danas kod Nina postoji selo Krneza, dok u Lici Krnica. U općini Dobrla ves (Eberndorf) toponim Kokinja (Köcking)146 imao je svoj slični toponim u okolici Zadra kao »Cochiena«147 ili »Cochichna«,148 a Blato (Moos) u općini Galicija i općini Blato (Moos)149 u neposrednom kraju istog grada Zadra, te i danas ima istoimenih sela u Hrvatskoj, Dalmaciji i Istri. Banja ves (Pfannsdorf) u općini Žitara ves150 imala je isti toponim u zadarskom kraju kao »Bagnauas« ili »Bagneuci«,151 koje se pod zadnjim nazivom i danas nalaze kraj sela Stankovaca. III.
Posebnu pozornost izazivaju još toponimi koji su u vezi s imenom Hrvat te Kazazi ili Kasezi ili čak Kosezi. Tako imamo Hrovaće152 (Krobathen) u op35
DAZ —Arhiv grada Šibenika —- 15 a-19. II. 1461.
SZN Marcus Aurelius
Sonzonius (1513-1548) b. I, f. 1-24. VIII. 1514 - SZN Presb. Petrus de Pago (1486-1529) b. II, f. И/4-9. V. 1517. L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 22. L. Sienčnik— B. Grafenauer, o. c., 22. 138 F. Rački, o. c. 29, 84, 90, 95. T. Smičiklas, o. c. II itd. DAZ — Spisi zadarskih notara XIII — XVI. stoljeća. 139 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 22. 140 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 39. 141 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 23, 34. 143 K. Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941, 239-241. 144 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 32. 145 DAZ — Spisi nekih zadarskih notara XIII —XVI. stoljeća. 146 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 33. 147 DAZ —Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Marije u Zadru—1500—1600 (a) - 148 20. IV. 1504. Ibid. —Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana XIV, br. 178-8. IX. 1358. 149 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 33, 36. 150 L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 35. 151 DAZ —Spisi nekih zadarskih notara XIV-XVI. stoljeća. 152 M. Kos čak spominje »Krobather Berg« (Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1933, 53), a Hauptmann »Hrovaško goro« (Staroslovenska družba in obred na knežjem kamnu, 84). 136
137
91
čini Pokrče (Poggersdorf), te Krotna ves (Krottendorf) u općini Vetrinj (Viktring) i Hrovače (Krobathen) u općini St. Janž. na Mostiču (St. Johann am Brückl)153. Dakle sva su ta mjesta kao u jednom krugu oko Celovca i ne baš suviše daleko jedno od drugoga. Toponim Kazaze (Edling, Harbach) imamo u općinama Bilčovs, St. Peter pri Celovcu, St. Stefan i Dobrla ves.154 Većina dakle jednih i drugih mjesta nisu baš suviše jedna od drugih udaljena. Što se tiče slovenskog toponima Kasezi, već je Hauptmann donio nekoliko primjera iz tiskanih izvora o istoimenom naselju »plemenitih Kasega« u Lici.155 Međutim to nisu sela »plemenitih Kasega«,156 već je to u XIII. stoljeću selo i voda »Kazeg«,157 a u XV. stoljeću na hrvatskom jeziku zvano mjesto »Kaseg« ili »Kasezi« ili čak kotar kaseški.158 Tome bih ja dodao još četiri primjera toga toponima također iz XV. stoljeća. To se selo tada nalazilo u obrovačkom distriktu i u ispravama se zove »Cassezi«, »Cassesi«, »Chaseci« i čak »Chasegi«159, a možda bi se tome toponimu moglo dodati i onaj »Cassich«, »Chassichi«, »Chasichi«, »Cassichi« i »Casithi«,160 tj. današnje selo Kašić kod Smilčića u zadarskoj okolici. U svezi tih prvo općenito iznesenih toponima koji su se nalazili ili su i sada u jezgru nekadašnje hrvatske države, tj. u Dalmaciji, odakle kaže Porfirogenet da su Hrvati došli u Ilirik i Panoniju, može se zaključiti da oni potvrđuju Konstantinov navod o doseljenju toga naroda u gornje krajeve. Zatim s obzirom na sam toponim Hrvat očito je također da on ima duboku vezu s maticom zemljom. I konačno, ako je bilo toponima Kazaze ili Kasa153
L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 25, 28, 29. L. Sienčnik — B. Grafenauer, o. c., 19, 26, 32, 33. 155 Lj. Hauptman, Podrijetlo hrvatskoga plemstva, Rad HA 273, Zagreb, 1942, 111; isti, Hrvatsko praplemstvo, Razprave I, Ljubljana, 1950, 109, 110. 156 Naime on piše da »iz Dalmacije imamo primere nedvomno plemenitih Kasegov: Radoslav Kasig... 1264... Priboj Kasig...« (Hrvatsko praplemstvo, Razprave I, 110). Međutim što se tiče tog prvog, ako se pogleda u izvor, kojim se poslužio Hauptmann, onda će se naći u toj zadarskoj ispravi od 7. V. 1264. da stoji uistinu »Raduslaus Kasig...«, ali tu piše i ovako: »... de generatione Draginig superfacto portionis quinte partis de terra Grabrouichane quam terram possident dicti Draginichi...« (T. Smičiklas, o. c. V, 296), što znači da se Draginići pišu i ovako i onako, pa tako i plemićki rod Kačići pod »Kasig«, što je pravilno u indeksu naveo da se tako zovu Smičiklas (o. c. V, 686). Sto se tiče onog drugog imena iz toga roda u istoj ispravi Smičiklasovog kodeksa (XI, Zagreb, 1913, 451-8. IV. 1384.), stoji uz ostalo: »... testibus, domino Nicolao Marci comitis Nicole de Jadra... Radoslauo Chudomerig, Priboyo Kasig et aliis...«, čemu također ne treba sada više nikakvog komentara! Još nešto. Čak u jednoj zadarskoj ispravi iz 1361. stoji uz ostalo i »... illorum de Chacig...« (T. Smičiklas, o. c. XIII, 109), a onda u jednoj drugoj iz 1444. godine: »... dominum Ca^igh...« (DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 800), što je potpuno očito da se svakako odnosi samo na rod Kačića. 157 T. Smičiklas, o. c. V, 245, 246. 158 Dj. Surmin, Acta croatica I, MHJSM VI, Zagreb, 1889, 406, 155, 215. 159 DAZ - SZN Jacobus q. Ostoie (1427-1438) b. I, f. 1/1-26. IV. 1428. - SZN Nicolaus de Ho (1433-1436) b. I, f, 1/2-19. VIII. 1434 — SZN Johannes de Calcina b. V, f. VIII 4, 160- 14. VIII. 1458 - b. VI, f. IX/I/3, 6a —20. I. 1463-b. VII, f. XII, 81-26. VI. 1484. 160 DAZ — Spisi nekih zadarskih notara XV. i XVI. stoljeća. 154
92
zi161 i u Sloveniji (gdje ih ima i sada) i u Hrvatskoj i nigdje drugdje medu Slavenima, onda možemo zaključiti: a) nositelji tog imena Kasez su bili ili medu Slovencima ili Hrvatimab) kako u Lici ili Dalmaciji Slovenci nikada nisu bili, već samo Hrvati to su ovi drugi onamo donijeli ili dali tom mjestu ime; c) usto znamo da je i u Sloveniji bilo Hrvata i da se baš ime Kazazi javlja u nekadašnjoj Karantaniji 162 u okolici gdje su i Hrvati bili, tj. čak u zajedničkom komitatu; d) dakle nositelji imena Kasez i tu su svakako u svezi s Hrvatima; e) uspoređivanje da li je Hrvat Kasez ili obrnuto, ne vodi ipak nikakvom određenijem cilju. Ali unatoč toga postoji uska povezanost narodnog imena i toponima (Hrvat) s imenom i toponimom Kasez, pogotovo nazivom pripadnika jedne društvene klase (Kasezi). f) automatski otpada i tvrdnja J. Mala da karantanski Hrvati nisu bili Hrvati, što je i Hauptmann samo na drugi način od mene pobio.163
Kada sve to što sam ovdje iznio zaokružim u jednu cjelinu, onda mogu da se stvore ovi zaključci: I. Jedini, i to najstariji, izvor o doseljenju Hrvata u gornje prekosavske krajeve predstavlja na žalost Konstantin Porfirogenet. II. Ako priznamo vjerodostojnost toga pasusa u carapisca, onda možemo zaključiti da su Hrvati oslobodili i Ilirik i Panoniju od Avara i ondje zavladali. III. Koji su opseg te dvije pokrajine obuhvaćale, ne može se točno odrediti. IV. Pretpostavlja se da su Hrvati od Avara oslobodili i one Slavene u nekadašnjoj Karantaniji za koju se ne može potpuno određeno tvrditi, već samo pretpostavljati, da je i ona bila obuhvaćena pod Porfirogenetovim geografskim pojmovima Ilirik i Panonija, iako gotovi svi slovenski i hrvatski historičari i pisci glatko prelaze preko toga i to ne smatraju nekim problemom. V. Karantanci se prvi puta ne spominju u suvremenim izvorima VII, već istom od II. polovice VIII. stoljeća. 164 VI. »Marca Vinedorum«, t.j. »Slovansko krajino«, uopće nije postojala u prvoj polovici VII. stoljeća. 161 U Furlaniji postoji mjesto Cassacco u okolici Udina i Cassiacco kraj kupališta Anduinsa (Venezia Giulia e Dalmazia, Milano3, 1934, 103, 108), što pobija navod Grafenauera da u Furlanskoj nema nijednog imena Koseze (Ustoličevanje..., 323). 162 Grafenauer čak zna da su se Kosezi ovamo doselili o. 620. godine (Ustoličevanje... 557). 163 Lj. Hauptmann, Staroslovenska družba..., 79. 164 B. Grafenauer, Zgodovina..., I, 132.
93
VII. Isto tako ni Valuk kao »knez karantanskih Slovencev«.165 VIII. Oslobođenje Slovenaca od Avara u bivšoj Karantaniji ne može se dovesti u vezu sa Samom, već s Hrvatima. IX. Slovenci se, kao takovi, nikada izravno ne spominju u izvorima VII. stoljeća pod isuviše općim imenima Slavena (Sclavi, Sclavini, Winedi, Winidi, Venedi, Vinedi). X. Od oko druge desetine VII. stoljeća Slaveni i Hrvati u Panoniji i Iliriku (a time valjda i oni u Karantaniji), ukoliko povjerujemo Porfirogenetu, pod svojim vlastitim arhontom166 priznaju još donekle primat arhonta Hrvatske, kome taj odlazi ponekad iz prijateljstva te su s njima u nekoj vezi koju prećutno trpi i Bizant zbog svojih vlastitih interesa. XI. Ni Avari ni Franci nisu se od tada domogli ni komadića zemlje od meda Karantanije preko Panonije i Ilirika do Dalmacije, jezgre hrvatske države. XII. U vezi s toponima Hrvat iz izvora druge polovice do kraja X. stoljeća hrvatski komitat (»pago Crouuati«) se tada nalazio u srcu Koruške, tj. tadašnje Karantanije. XIII. Hrvatski komitat se u tom stoljeću zove i karantanski komitat i oba imaju zajednički opseg. XIV. Pojedini izneseni toponimi iz srednjevjekovnih isprava u tom komitatu posredno potvrđuju Porfirogenetov pasus o dolasku Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve, a tako i u Karantaniji, u VII. stoljeću. XV. I sadašnji ondje toponimi još Više to pojačavaju. XVI. Toponim Hrvat, a napose onaj Kazazi (Kasezi, Kosezi), nepobitno ukazuje da su Hrvati uistinu došli u Karantaniju baš iz Dalmacije. XVII. U VII. i u prvih nekoliko desetina VIII. stoljeća Slaveni i Hrvati od Karantanije preko Panonije, Ilirika i Istre izravno su još prijateljstvom čvrsto povezani s Hrvatima u Dalmaciji. XVIII. Između Karantanaca i Hrvata dakle, kako se može posredno zakljpčiti iz suvremenih izvora, ne postoji ni jedna druga strana država ili narod, te oni žive i nakon smrti Samove i dalje jedni i drugi samostalno i mirno pod svojim arhontima, o kojima tek u X. stoljeću piše Porfirogenet.
165
M. Kos, Zgodovina Slovencev, Ljubljana, 1955, 81. Šišić piše da »podatak (cara Konstantina Porf.)... kaže, da se Hrvati za doseljenja nijesu nipošto ograničili na Dalmaciju, već se odavle proširiše na Ilirik i u Panoniju, gdje su osnovali osobitu državu s vlastitim vladaocima...« (Povijest Hrvata, 462). 166
94
LES CROATES EN CARINTHIE (Annexe ä l'histoire de la migration des Croates, de Ja Dalmatie dans les regions au delä de la Save, au 7tme siecle). (Sommaire) Dans cette etude l'auteur est arrive aux conclusions suivantes: 1) L'unique et la plus ancienne source sur l'immigration des Croates dans les regions au delä de la Save est, malheureusement, Constantin Porphyrogenete. 2) Si nous acceptons l'authencite de će chapitre de l'empereur — ecrivain, nous pouvons conclure que les Croates ont libere l'Illyrie et la Pannonie des Avares et y sont devenus maitres. 3) On ne peut pas definir avec certitude quelle etait la superficie de ces deux provinces. 4) On suppose que les Croates ont libere aussi les Slovenes des Avares dans l'ancienne Carinthie. Mais sans pouvoir le soutenir avec certitude, on ne peut que supposer, que la Carinthie etait embrassee, eile aussi, dans ces notions geographiques: Illyrie et Pannonie, bien que presque tous les historiens slovenes et croates passent outre et n'en font pas un probleme. 5) Les Carinthiens ne sont pas mentionnes dans les sources centemporaines, mais dans celles du 8eme siecle. 6) »Marca Vinedorum«, c'est ä dire »Slovensko krajino« (Province slovene) n'existait pas du tout dans la premiere moitie du 7eme siecle. 7) de meme que Valuk, en tant que »knez« (comte) des Slovenes de Carinthie. 8) La liberation des Slovenes des Avares, dans l'ancienne Carinthie ne peut pas etre attribuee ä Samo, mais aux Croates seulement. 9) Les Slovenes comme tels, ne sont pas mentionnes directement dans les sources du 7eme siecle sous denomination trop generale des Slaves (Sclavi, Sclavini, Winedi, Winidi, Venedi, Vinedi). 10) Depuis la deuxieme decade du 74me siecle, les Slaves et les Croates dans la Pannonie et l'Illyrie (et meme ceux de la Carinthie peut-etre) si nous en croyons Porphyrogenete — reconnaissent sous leur propre arhont encore, jusqu'ä une certaine mesure, la primaute de l'arhont de la Croatie. Ils ont avec lui un certain rapport, quelquefois par amitie, cui est tacitement toleree par Byzance dans ses propres interets. 11) Ni les Avares ni les Francs depuis će temps ne se sont pas empares d'aucun petit morceau de terre au delä des frontieres de la Carinthie ä travers la Pannonie et l'Illyria jusqu'ä la Dalmatie, noyau de l'Etat croate. 12) En ce cui concerne le toponyme Croate des sources de la deuxieme moitie jusqu'ä la fin du 10eme siecle, le comitat croate (»pago Crouuati«) se trouvait alors an centre de la Koruška, c'est ä dire la Carinthie d'alors.
95
13) Le comitat croate dans će siecle est nomme le comitat de la Carinthie aussi, et tous les deux ont la meme enceinte. 14) Certains toponymes mentionnes dans des documents du Moyen Age de će comitat confirment indirectement le fragment de Porphyrogenete sur l'arrivee des Croates de Dalmatie dans les regions d'au delä de la Save ainsi que dans la Carinthie, au 7žme siecle. 15) Les toponymes actuels le confirment encore davantage. 16) Le toponyme »Croate« et particulierement »Kazazi« (Kasezi, Kosezi) prouve incontestablement que les Croates sont arrives en Carinthie justement de Dalmatie. 17) Dans le 7žme et dens les premieres decades du 8žme siecle, les Slovenes et les Croates depuis la Carinthie, par la Pannonie, l'Illyrie et l'Istrie sont lies directement et ferment par l'amitie avec les Croates de Dalmatie. 18) Comme on peut conclure indirectement des sources contemporaines, entre les Carinthiens et les Croates nexiste nul Etat ou nulle nation etrangere. Apres la mort de Samo, tous les deux vivent independemment et tranquillement sous leurs arhonts, sur lesquels Porphyrogenete ecrit au IQeme siecie seulement.
PRAVCI KRETANJA ClRILA I METODIJA ZA VRIJEME NJIHOVE MORAVSKE MISIJE Naoko izgledalo bi da je pitanje kuda su se Ćiril i Metodije, a onda sam Metodije poslije bratove smrti, kretali za vrijeme njihove moravske misije, vrlo jednostavno riješivo. •No to nije tako, jer upravo tadašnji savremeni i nešto kasniji izvori ništa određeno i izričito o takvim njihovim dužim ili kraćim kretanjima uopće ne govore. Uz to su neki od ovih izvora u izvjesnoj mjeri i nepouzdani. Što se tiče same literature, koja se je bavila i bavi životom i radom Cirila i Metodija, ona je danas narasla do nepreglednosti*, pa taj problem, koji sam si postavio za obradu, moram upozoriti ni u našoj a ni u stranoj literaturi nije u cijelosti a i u pojedinostima također uopće obrađen. Zato sam smatrao da je naša historijska nauka, koja se u prvom redu služi sa izvorima svih vrsta, dužna da dade na to odgovor, koji ne mora i ne može biti definitivan, ali zato takav, koji će izazvati i dati poticaj da se tim putem krene dalje i da se dođe do izvjesnih rješenja ili rezultata.
U svojoj ranijoj mladosti oba brata su iz Soluna odjelito putovala i kroz izvjesno vrijeme živila napose. Tako je stariji Metodije, koji je još od djetinjstva bio zapažen u Solunu radi svoje bistrine,1 dobio od bizantinskog cara 2 na upravu slavensku kneževinu , u kojoj je, kako pišu Vita Methodii ili Zitija * Tako na pr. kolika je pak literatura o toj slavenskoj braći narasla samo u periodu od 1945. do 1974. g., najbolje svjedoči i ilustrira rad И. E. М у ж а е в а , Библиографт по Курилло-Мефодиевскои проблематике 1945— 1974, Институт славлноведенин и балканистики, Академин наук СССР, Москва 1980 str. 223. 1 Tako nepoznati pisac, sastavljač Pohvalnog slova Ćirilu i Melodiju u jesen 885. g., iznosi da se je isticao mudrošću i da je bio voljen od svih vlastodržaca, te strašan ratnik i zato je i stekao vojvodski čin. Ali malo vremena je bio u njemu te je otišao u Olimp itd. (Ђирило и Методије, Српска књижевна задруга, Београд 1964, 189). 2 F. Š i š i ć , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 364, bilj.. 1. O položaju te Sklavinije donosi opširnu literaturu Б. А л е к с о в а , Придонес од истражувањаша во Баргала — Брегалница. Симпозиум 1100-годишнината од
96
97
3
4
sv. Metodija , proživio mnogo godina i vidio mnogo nereda i nemira. Mladi pak brat Konstantin je iz Soluna radi usavršavanja u nauci stigao u Carigrad5 i to u ono doba kada se je Melodije već bio čvrsto ustalio na vlasti u svojoj Sklaviniji. No ubrzo su se oba brata našla u manastiru na maloazijskom Olimpu.6 Naime tamo je prvi nakon dužeg putovanja izravno iz one Sklavinije prispio sa državničke misije Metodije, a nekoliko godina kasnije i Konstantin iz Carigrada, odakle je stigao nakon kratkog putovanja. No još prije toga se je Konstantin u svojstvu diplomate i teologa a po želji cara Mihajla III (842-867) 851. g. uputio Arapima, sa čijim je naučenjacima vodio vjerske rasprave. Njihov vladar zvao se je Omar ili Amerman,7 čija je prestolnica bila Samara na Tigrisu nedaleko Bagdada.8 Po povratku u svoju zemlju Konstantin se povuče na jedno tiho mjesto, a onda otide svome bratu Metodiju u Olimpa, gdje se još više osami.9 Otada se braća nijesu dijelila i uvijek su zajedno putovala. Tako, kada su u Carigrad stigli kazarski poslanici, pripadnici uralsko-čudskoga, porijekla poput Avara i Bugara, moleći cara da im pošalje učena čovjeka, koji ako nadmudri Jevreje i Saracene, koji ih nagovaraju da prime njihovu vjeru i običaje, primiče onda Kazari »vašu vjeru.« Iako je sada Konstantin bio pripravan da pode onamo »pješke i bos i bez ičega«, Mihajlo III mu ipak kao carskom poslaniku odredi carsku pratnju, kojoj se pridruži i Metodije »na pomoć«, te je služio »kao sluga mlađemu bratu i pokoravao mu se.«10 смртта на Кирил Солунски, књига 1, Скопје 1970, 16 i bilj. 25. Jedini Ђ. Сп. P a д o ј и ч и ћ (О Константину-Ћирилу и Методију и o почецима словенске писмености, Симпозиум ... 1, 207) ne prihvaća da je ta kneževina bila na Strumi već je traži »negde bliže ohridskom kraju«. 3 Još je 1960. g. Fr. Grivec zaključio da su Žitija Konstantina i Metodija napisana u Moravskoj i napisana »najkasnije već oko g. 885.« (Fr. G r i v e c — Fr. T o m š i č , Constantinus et Methodius Thessalonicenses Fontes, Radovi Staroslavenskog instituta 4, Zagreb 1960, 254). U zadnje pak vrijeme, tj. 1970. g., Josip Bratulić također ponavlja da su ŽK i ŽM nastala »u Moravskoj, odnosno u Panoniji« i da je ŽK napisano »neposredno nakon Metodijeva povratka iz Rima«, a ŽM je sastavljeno »neposredno nakon Metodijeve smrti, prije progona i protjerivanja njegovih učenika« (J. B r a t u l i ć , Žitija Konstantina-Ćirila i Metodija i staroslavenska asketsko-poučna literatura, Симпозиум . . . l, 76,.79), što je otprilike isto rekao prije njega i najbolji naš poznavalac ćirilo-metodske problematike Fr. Grivec. 4 Fr. G r i v e c — F r . T o m š i č , o. c., 154. 5 O tome koje je godine to bilo gl. Fr. R a č k i, Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov, Zagreb 1857, 87. 6 Kod »Bruse« (treba: Burse: S. A.) u Anadolu uz Mramorno more, nekoć sa velikim brojem manastira ( П е т а р Ђ о р ђ и ћ , Великоморавска житија Ћирила и Методија, Летопис.Матице српске, књ. 392/4, Нови Сад 1963, 326, bilj. 35). No Jireček kaže da je taj manastir ležao na azijskoj obali Propontide kod Kizika [K. J и p e ч e κ , Историја Срба, l (Превод J. Радонић), Београд 19522, 99], dok Olga Nedeljković, prevodilac VC, tumači da je Olimp planina u Maloj Aziji u blizini Carigrada, u 9. st. veliki monaški manastir (Čirilo i Metodije, 225, bilj. 60). 7 Fr. R a č k i , o. c., 94-96. 8 Ćiril i Metodije, Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1956, 623. 9 P. D o r d i ć , o. c., 297. 10 Fr. R a č k i, o. c., 79-101; П. Ђорђић, o. c., 297, 298, 318.
98
Tadašnja Kazarija se je prostirala uz Crno more između gore Kavkaza i 11 ušća rijeke Dona, dok je grad Herson (na Krimu nedaleko od Sevastopolja) 12 pripadao Bizantiskoj imperiji. Na putu lađom za ovu ogromnu vjerski rascjepkanu državnu tvorevinu stigao je Konstantin sa Metodijom prvo u Herson, gdje je naučio jevrejski jezik i u njemu usavršavao još više svoje znanje, a ondje je našao i »evanđelje i psaltir napisan ruskim pismenima«, te je uskoro naučio i taj jezik.13 Putujući dalje prema svome cilju, napali su ga ali i propustili Ugri (ili Mađari), koji su tada stanovali — i opet po Račkome — u zemlji Lebediji, koja se je prostirala između Dnjepra i Dona.14 Sada se ukrca na lađu i krene izravno u Kazarsku zemlju na Azovsko more i prođe kroz Pontikapejski tjesnac,15 te se zaputi prema kavkaskim planinama.16 Na povratku iz zemlje Kazara, gdje je imao više diplomatičko-političkog uspjeha nego li misionarskog, Konstantin stiže preko bezvodnog i pustog kraja ponovno u Herson, a odavde se istim putem vrati sa bratom u Carigrad.17 Na ovakvim svojim putovanjima stekla su braća ogromno iskustvo i rutinu u svladavanju velikih prostora, neuzmičući pred nikakvim zaprekama ni na kopnu ni na moru. Sve će im to uskoro dobro poslužiti za novi njihov presudni polazak u Moravsku. 2.
I dok je i Konstantin živio sada povučeno u jednoj crkvi u Carigradu, a njegov brat u polihronskom manastiru 18 , nije prošlo dugo vremena, kada su se pojavili poslanici moravskog kneza Rastislava, o kojemu na carskom dvoru su dotada vrlo malo znali i čuli. Njihovim dolaskom proširila se je sada mogućnost širenja djelokruga bizantinske političke i diplomatske djelatnosti u samoj središnjoj Evropi. Pitanje koje godine su došli ovi poslanici u Carigrad, prvi je postavio Rački, koji je na njega i odgovorio: da je to bilo 862. godine19, dok Sv. Ritig 11
Po Račkome to je »sadašnji po prilici Sevastopolj« (o. c., 101). F. Š i š i ć , o. c., 367. 13 Gl. П. Ђ o p ђ и ћ , o. c., 296, 326, bilj. 40. 14 Fr. R a č k i, o. c., 104, 105. Šišić pretpostavlja da je Etelköz na Crnom moru, a ne u Podunavlju (o. c., 374). No ipak i danas se nezna točno položaj ovoga predjela. 15 Tjesnac kod Kerča, koji spaja Azovsko more sa Crnim (Fr. R a č k i , o. c., 105). 16 Π. Ђ o p ђ и ћ , o. c., 299. 17 Π. Ђ о р ђ и ћ , ο. c., 299, 306, 307; Fr. R a č k i , o.e., 105, 110, 111. 18 Fr. R a č k i, o. c. 117, 118. Manastir Polihron na Olimpu u Maloj Aziji. Gl. Бр. Π a н o в , Дејноста на Курилу Методија во Македонија, Симпозиум . . . 1, 184 i bilj. 145. 19 Fr. R a č k i , o. c., 135, 136. 12
99
datira sa: »oko god. 862« ,20 a Sišić kaže da su Rastislavljevi poslanici stigli na dvor Mihajla III nekako »na prelazu godine 862. na 863«.21 Ali zato svi oni uopće ne raspravljaju i kojim su putem stigli ti poslanici iz daleke Moravske u ovu bizantinsku prestolnicu. No zato jedini Jireček donosi da su došli tzv. Moravskim putem, koji se javlja pod tim imenom u Vita s. Methodii.22 Ujedno dodaje da su se tom istom cestom oni povratili sa braćom Konstantinom i Metodijem u svoju domovinu.23 Znači, Jireček samo obraduje vojnu cestu od Beograda za Carigrad u srednjem vijeku.24 Prema tome možemo samo pretpostavljati koji je to bio put ovih poslanika od srca Moravske do Beograda. Svakako su se oni kretali iz Moravske preko Donje Panonije,25 gdje je vladao knez Kocelj i to preko Blatograda,26 a onda teritorijem Prekosavske (Panonske) Hrvatske između Kupe i Drave,27 gdje je bio knez nepoznata imena. Zatim su prošli Srijemskom Panonijom preko Mitrovice i stigli u Beograd. Od Beograda su išli starom Dunavskom cestom nizvodno, a pred ušćem Morave prolazili su kroz plodno polje, te onda od Ravnog (današnje Ćuprije) do Niša. Od toga mjesta do Sredeca (od 14. 20
Sv. R i t i g , Povijest i pravo slavenštine u crkvenom bogoslužju sa osobitim obzirom na Hrvatsku, I svezak, Zagreb 1910, 1. Ova Ritigova radnja nalazi se danas u Arhivu Hrvatske u Zagrebu u Ostavštini Sv. Ritiga, kutija 10, sačuvana od str. 2 dalje. Na tvrdom papiru ove radnje piše: Slovenština, a onda: Habilitaciona radnja: Povijest i pravo slovenštine sa osobitim obzirom na Hrvatsku 1911. Ovaj rukopis je identičan sa tiskanom knjigom, koja nije doživjela nikakve promjene teksta. 21 F. Š i š i ć , o. c., 368. 22 Međutim, u V-toj glavi VM stoji: puti sja jat moravskaago, i to P. D o r d i ć (o. c., 319) prevodi sa: na put u Moravsku. No to je nešto sasma drugo nego li kod Jirečeka, koji uz to zove u pomoć Miklošiča, koji taj isti tekst prevodi na latinski sa: in viam se dedit moravicanam (Gl. K. Јиречек, Војна цеста од Београда за Цариград и балкански кланци. Зборник Константина Јиречека I. Посебна издања Одељења друштвених наука САН, књ. CCCXXV, NS књ. 33, Београд 1959, 125 i bilj. 13). Međutim Grivec i Tomšič su ukazali da je ovaj izraz Jireček pogrešno razumio, jer te riječi znače: krene na put u Moravsku, kako je to već uočio A. Teodorov-Balan (1920), a onda i Petar Đordić (Ђорђе Сп. Радојичић, o. c., 211, bilj. 34). 23 K. Ј и р е ч е к , Војна цеста. . ., 125. 24 K. J и p e ч e κ , o. c., 121 - 149. 25 Donja Panonija se je prostirala između Raabe i srednje Drave (M. B r a n d t , Srednjevjekovno doba povijesnog razvitka I, Zagreb 1980, 245). 26 Taj se grad isprva zvao: »civitas Pribinae« (Pribinin grad), a kasnije: »Blatograd« tj. urbs Paludarum, Mosaburg (F. Š i š i ć , Povijest Hrvata ..., 342). 27 Možda su plovili rijekom Odrom i Kupom te Savom i tako stigli u Bugarsku (Fr. R a č k i, o. $'., 378 i bilj. 1). Naime još 884. iz fuldskih anala saznajemo da je teritorij između Drave i Save bio pod vlašću kneza Braslava, koji je priznao vlast franačkog vladara. No pod 892. u ovim istim analima stoji da poslanici franačkog vladara, koji su išli za Bugarsku, bojeći se zasjeda moravskoga kneza Svatopluka, nijesu išli kopnenim putem nego su plovili rijekama Odrom i Kupom pa onda Savom, čiji teritorij je spadao pod Braslava, te su stigli u Bugarsku, gdje su bili od tamošnjeg vladara svečano dočekani, pa su se istim putem u maju 893. sa darovima vratili kući (Fr. R a č k i , Documenta historiae chroaticae pariodum antiquam illustrantia, MSHSM VII, Zagrabiae 1877, 379, 380). Znači da je Svatopluk imao u svojoj vlasti 894. g. Donju Panoniju, tako da je Drava dijelila njegove zemlje od Braslavove kneževine (RD, 380), a prije tih godina Prekodravska Panonija je pripadala knezu Kocelju.
100
st. zvane Sofija) prelazili su vrlo lošim putevima preko neprolaznih brda i gustih prašuma dok nijesu stigli do grada Filipopolisa (sadašnji Plovdiv). Odavde su došli u Hadrianopolis (tursko Edrene, Drinopolje), a od Hadrianopolisa prolazili su gradovima i tvrđavama, koji se javljaju gotovo na svakoj stranici bizantinske historije, i konačno prispjeli u Carigrad.28 Konstantin i Metodije krenuli su s ovim poslanicima iz Carigrada — i opet prema Račkome — tokom 863. ili početkom 864.,29 po Ritigu su stigli u 863. u Moravsku,30 dok se Šišić opredjeljuje za ljeto 864., ne navodeći zašto,31 a nedavno umrli austrijski naučenjak, rodom Slovak, Zagiba čak piše da su se našli u Moravskoj 863/64. godine.32 Putovali su — i opet po Jirečeku — istim putem, kojim je došlo moravsko poslanstvo. Od Carigrada su pretežnim dijelom prelazili preko Bugarske, iako ni Vita Constantini i Methodii o tome ni riječi ne kažu, već samo pišu da su krenuli i došli u Moravsku.33 Što su tamo radili, gdje su se zadržavali i koliko su boravili,34 nije ovdje mjesto da se time bavimo. Ali je nepobitno da su morali prolaziti kroz tu zemlju, kojom je vladao knez Boris, te dijelom Srbije, koja je bila također u bugarskoj vlasti.35 Na tom dugom putu prispjeli su do ušća Save u Dunav, tj. u Beograd, nekadašnji Singidunum (Alba regalis), koji su Bugari sa susjednim Srijemom ili Srijemskom Panonijom držali pod svojom vlasti.36 Kao i moravski poslanici, tako su valjda i ova braća prešla preko Posavske Hrvatske onim istim putem, za koji pretpostavljamo da su išli i jedni i drugi. Zatim su se, prelazeći Dravu, uputili u Donju Panoniju, tj. preko KoceIjeve kneževine (zapravo Blatograda) i konačno preko Njitre dođoše do kneževine Moravske, koja se je protezala od Češke i Istočne marke uz Dunav sve do Matre, tj. ona je obuhvatala jedan dio Austrije, veći dio sjeverne Ugarske, 37 gdje se je prema istoku doticala sa prekodunavskom Bugarskom. U Moravskoj je Konstantin — prema Vita s. Constantini — proveo 40 mjeseci, a prema Vita s. Methodii na put je uzeo sa sobom Metodija, koji je brata pokorno i poslušno služio i sa njime učio Moravljane, a kada su prošle 38 3 godine, obojica se vratiše iz Moravske (S. A.), pošto su naučili učenike.
28
K. J и p e ч e κ , o. c., 131 - 141. Fr. R a č k i , o. c., 142. 30 Sv. R i t i g , o. c., 4. Tako i EJ 2, 623. 31 F. Š i š i ć , o. c., 369. 32 F r a n z Z a g i b a , Das Geistesleben der Slaven im frühen Mittelater, Annales Instituti slavici 7, Wien - Köln - Graz 1971, 57. 33 Fr. G r i v e c — F r . T o m š i č, o. c., 131, 155; П. Ђорђић, o. c., 309, 319. 34 Tako Rački piše da su u Bugarskoj »kroz duže ili kratje vrieme« bili »u dvoru kneza Borisa« i da su »mnoge« obratili na »kršćansku vjeru« i da Borisa »nemogaše ni Method ni Konstantin okrstiti« (o. c., 4). 35 Gl. Fr. R a č k i , o. c., 451. 36 K. J и p e ч e κ , o. c., 125, 126. 37 Fr. R a č k i , o. c., 152, 153. 38 Fr. G r i v e c — Fr. T o m š i ć , o. c., 132, 155; П. Ђ o p ђ и ћ , o. c., 310, 319. 29
101
3.
Prema Vita Constantini izgledalo bi da je samo on došao u Moravsku kao i preko Venecije u Rim, kamo je stigao i Metodije, dok prema Vita Methodii izričito se kaže da je Konstantin sa sobom poveo brata u Moravsku, odakle su stigli u Rim, ne navodeći Veneciju. Prema prvim Vita Konstantin je boravio u Moravskoj 3 godine i 4 mjeseca a zajedno sa bratom 3 godine,39 dok Translatio corporis sancti Clementis martiris ac pontificis kaže da su u Moravskoj ostali 4 Vi godine.40 Ujedno je Konstantin prema moravskoj legendi u toj zemlji obilazio: vicos (sela: Rački), villas (mjestanca: R), oppida (varoši: R) i civitates41 (gradove: R).42 Kada je Konstantin napustio Moravsku sa svojim učenicima da prime svećenički čin, kako to stoji u Vita Constantini, na putu ga panonski knez Kocelj isprati sa velikim počastima kao i Rastislav, dajući mu 50 učenika da ih uči.43 Međutim Vita Methodii pišu da su se vratili iz Moravske, kada su naučili učenike,44 što je svakako kontradiktorno u ovim izvorima o djelovanju i boravku obojice braće u navedenoj zemlji. No to je upravo važno za našu temu o pravcima kretanja obojice braće. Prema izloženom iz Vita Constantini Konstantin je preko Koceljeve Panonske kneževine, čije je središte bio Blatograd (na Balatonu), sada pošao za Veneciju, dok prema Vita Methodii obojica su se vratila iz Moravske45. Sada nastaje novo pitanje: kuda je Konstantin išao za Veneciju. Svakako se može pretpostaviti da je prolazio i dijelom Panonske Hrvatske, kojom je svojevremeno i došao iz Carigrada, a onda većim dijelom današnje Slovenije, pa već uhodanim putem preko Sjeverne Italije — Furlanije (Udine), te preko Ćedada (Cividale) i Akvileje do Venecije. No dok je Konstantin boravio izvjesno vrijeme u Veneciji,46 gdje je morao tumačiti kako je Slavenima sastavio alfabet i izumio ga,47 za Metodija uopće prema ova Vita ne znamo gdje se je kroz to vrijeme zadržavao kada se je vratio sa bratom iz Moravske. 39
Gl. o tom detaljnije: Fr. R a č k i, o. c., 155, bilj. 4. Sv. R i t i g , o. c., 8. 1 Čak iz isprave od 1062. g. saznaje se da je Ćiril (Kvrillum) posvetio crkvu sv. Petra u Olomoucu (Fr. R a č k i, o. c., 163 i bilj. 1). 2 Fr. R a č k i, o. c., 163 i bilj. 2. 3 Fr. G r i v e c — Fr. T o m š i č , o. c., 132; П. Ђ o p ђ и ћ , o. c., 310. 4 Fr. Gr ј л г е c — Fr. T o m š i č , o. c., 155; Π. Ђ o ρ ђ и ћ, о. с., 319. 5 Rečenicu u VM da su braća krenuli kući, Hauptmann tumači kako su oni uvidjeli da za njih u Moravskoj nema žetve, napustili su nezahvalnu zemlju sa moćima sv. Klementa da se vrate u Carigrad. Ali su na putu — po VC, koja nema razloga da to izmisli u Veneciji dobili poziv od pape Nikole I neka dođu u Rim i oni mu se odazvaše (Lj H a u p t m a n n , Uloga Velikomoravske države u slavensko-njemačkoj borbi za Podunavlje, Rad JAZU 243, Zagreb 1932, 242, 243). 46 Gl. Fr. G r i v e c — Fr. T o m š i č , o. c., 134. 47 1 u pismu Svatopluku papa Ivana VIII (juni 880) kaže za Konstantina da je izumio slavensko pismo sa kojim je slavio Boga (Fr. K o s , Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. I, Ljubljana 1906, 196; Fr. G r i v e c — Fr. T o m s i c , o. c., 73). 0
102
Stoga se upravo radi pitanja zadržavanja i kretanja obojice braće na ovom putu za Rim mogu nabacivati razne pretpostavke koje podupiru izvori prvoga i drugoga reda. Tako npr. Libellus de conversione Bagoariorum et Carantanorum, nastao u Salzburgu 871. g. od nekog anonimnog svećenika, pripisuje Grku Metodiju (Graecus Methodius) izum slavenskog pisma, sa kojim je prodro preko službe božje i evanđelja u Panoniju medu ondašnji narod i taj isti izvor naziva to naukom filozofa Metodija (doctrina Methodii philosophi).48 Drugi izraz drugoga reda, tj. izvadak iz Conversio tzv. Excerptum de Karentanis, nastao krajem 12. ili početkom 13. st., govori kako je naišao (supervenit) medu Karantance iz predjela Istre i Dalmacije (ab Hystrie et Dalmatie partibus) neki Slaven (quidam Sclavus) po imenu Metodije, koji je izumio slavensko pismo i na slavenskom služio misu, pa je konačno pobjegao iz predjela Karantanije i došao u Moravsku, gdje je umro.49 Kao slijedeći domaći naš izvor drugoga reda za ćirilo-metodijsko pitanje je tzv. Ljetopis popa Dukljanina, nazvan Libellus Gothorum ili Regnum Sclavorum, sastavljen između 1150. i 1180. g. od jedne visoke crkvene ličnosti u Baru, odnosi se na djelatnost Konstantina (Ćirila) u našim predjelima uz Jadransko more. U tom spisu se njemu pripisuje izum slavenskog pisma, te kako je, polazeći na papin poziv za Rim, prešao preko kraljevstva kralja Budimira, koga je pokrstio sa cijelom njegovom zemljom i nakon izvjesnog zadržavanja sa kraljem i ovaj »vir sanctus« ili »vir sanctissimus« ili »vir dei« ili pak »vir beatissimus« otišao u Rim. 48 Izraz »Methodii doctrinam« navodi se i u pismu pape Ivana X, upućenom salonitanskom nadbiskupu Ivanu i svima njegovim sufragnima (RD, 188). 49 Gl. M. K o s , Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Razprave Znanstvenega družtva v Ljubljani 11/3, Ljubljana 1936, 13, 139, 140, 7, 9, 140. Još 1881. je u Rimu izašla knjiga kardinala D. Bartolinia pod naslovom: »Memorie storiche-critiche-archeologice dei S. Cirillo e Metodio dei loro apostolato fra le gente slave«, koju je 1885. preveo pop Ivan Danilo na hrvatski pod nazivom: »Sveti Ćirilo i Metod. Povjesne crte njihova života i apostolovanja u slavenskim narodima« i izdao u Zadru. U ovoj knjizi Bartolini služeći se spisom »De conversione Carantanorum« citira taj isti izvadak o Metodiju i tvrdi da je »ovim dakle dokazano da Metod prvi put na povratku prođe Dalmaciju, pa iz Moravske ude u Korušku«, a nešto prije kaže kako je »Metod po drugi i po treći put prošao kroz Hrvatsku i Dalmaciju« (o. c. ..., 96, 97), što je svakako vrlo neuvjerljivo i čak netačno. Naime Bartolini se služi i takvim nekritičkim podacima (napose glede Poljske i Rusije, što je začudo i papa Leon XIII primio za gotovo u svojem pismu upućenom svima patrijarsima, nadbiskupima i biskupima katoličkoga svijeta 30. IX. 1880. g.), koji se baziraju i na kasnijoj izvornoj tiskanoj gradi i literaturi (o. c., 97 — 101). Uz to je i sam prijevod Danilov dosta slab i ponekad netočan. No zato je 1913. g. V. Jagić ukazao kako »Historija i legendarno pričanje nisu sačuvali neposrednih dokaza, da bi Kiril i Metod ili sam Metod na svojim putovanjima bili prolazili preko Hrvatske, ali lahko je vjerovati, da su se možebiti putujući iz Panonije u Mletke takli zemljišta hrvatskoga ili da je Metod sam na svojem putu iz Panonije u Rim ili vračajući se iz Rima u Panoniju udario koji put preko Hrvatskog primorja ili preko Istre (S. A.). Ako su se u tim krajevima, makar i za kratko vrijeme zaustavljali, mogao je zacijelo i koji dio hrvatskog naroda čuti riječ Božju iz njihovih usta . . .« (Br. V o d n i k , Povijest hrvatske književnosti l, MH, Zagreb 1913, 10). U vezi pak onoga izravnoga izvornog podatka, koji Vj. Štefanić 1963. citira u cijelosti na latinskom i pripisuje »kasnijem dodatku« spisa »De conversione Bagoariorum et Carantanorum«, prepriča-
103
U vezi sa ovim Ljetopisom tzv. njegova Hrvatska redakcija, nastala prema Šišiću »negdje u XIV. veku« u prevodu sa latinskog na hrvatski jezik, govori to isto o Konstantinu u vezi Budimira, nazivajući ga »sveti muž«, pa kako se je na putu za Rim navratio »na kraljevstvo Svetogapuka«, te pokrstio kralja »sa svimi«, a onda nakon prebivanja »s kraljem nikoliko dan . . . pojde k Rimu.«50 Kao usput, kada govori o crkvenim prilikama u 11. st. u Dalmaciji i Hrvatskoj, i Toma arhidakon u svojoj Historia Salonitana pripisuje izum slavenskog pisma, kako pak kažu, »a quodam Methodio heretico,« koji je mnogo lažno pisao na slavenskom jeziku protiv propisa katoličke vjere i zbog toga je, kako se kaže, bio osuđen da iznenada umre.51 Svi ovi izvorni mozaički podaci u našoj historiografiji nijesu uopće detaljno i kritički prostudirani, da bi dobili konačni sud o djelatnosti i kretanju obojice braće i u hrvatskim krajevima, te koji je gdje od njih sve išao. Iz Vita Constantini i Vita Methodii a i Conversio možemo indirektno zaključiti da su braća boravila ne samo u Koceljevoj kneževini nego i neko vriva njegov sadržaj. Ujedno dodaje da su zbog blizine Koceljeve Panonije i zbog analognih prilika mogli »u hrvatske krajeve doći Metodijevi učenici u raznim zgodama«, a »možda je 880. u Rimu Metodije došao u dodir s benediktincima iz Dalmacije i zatim putovao kroz Dalmaciju, jer Žitije Naumovo govori da su na povratku iz Rima (u Bugarsku!) doplovili morem do Ilirika, a onda nastavili put kopnom propovijedajući pravoslavnu vjeru ( Л a B p o B , Материали I, 186) ...« (Vj. Štefanić, Tisuću i sto godina od moravske misije. Slovo 13, Zagreb 1963, 32). No u ovom Žitiju sv. Nauma, koje je objavio Lavrov, dok Jordan Ivanov samo djelomično (И. И в a н o в , БЂЛгарски старини из Македот БАН, Софил 1970, 306, 307 — fototipsko izdanje), a ono je prepisano u 15. stoljeću (o, c., 305), ne kaže se tako kako to Vj. Štefanić iznašao (П. JI a в ρ ο Β , Материалм по истории возниковении древнеишеи славинскои ПИСЂМСННОСТИ, The Hague — Paris 1966, 184-187 — reprint). Stoga bi bilo potrebno da se i ovaj tekst u vezi putovanja za Bugarsku tj. za Ilirik itd. podvrgne također kritičkoj ocjeni (napose što se tiče hronološkog nastanka ovoga spisa, sačuvanog u kasnom prijepisu, te njegovog sadržaja, u koji su tokom prepisivanja umetnuti proizvoljno novi izrazi itd.), što dosada nije uopće učinjeno! 50 F. Š i š i ć , Letopis Popa Dukljanina, Посебна издања CAH LXVII, Beograd— Zagreb 1928, 300 — 302, 392 — 394. Šišić navodi da Lucius u svome izdanju Ljetopisa popa Dukljanina ima namjesto Budimira ime Sfetopelek, a tako i Orbini na talijanskom kao: Svetopeleji. No da Hrvatska redakcija zato »ima starije i korektno Budimir« (F. Š i š i ć , o. d, 301, bilj. 17). Štefanić pak služeći se izdanjem Šišić kaže da seje u ovom Ljetopisu »pobrkala historija hrvatskih zemalja s moravsko-panonskom historijom i to na bazi Konstantinova i Metodijeva žitija (i sigurno još kojega spisa), kojima se barski Ijetopisac poslužio . . .« Ujedno iznaša da se je Marulićevim prijevodom Dukljaninove kronike poslužio i D i n k o Z a v o r o v i ć u svome rukopisnom djelu »De Rebus Dälmaticis Libri octo«, u kome ovaj tvrdi kako je Konstantin došao iz Bugarske u Dalmaciju oko g. 880. i pokrstio kralja »Budimeriusa« i čitavi narod itd. (Gl. Vj. Š t e f a n i ć , o. c., 38, 39). 51 T h o m a s A r c h i d i a c o n u s , Historia Salonitana. Digessit dr Fr. Rački, MSHSM XXVI, Zagreb 1894, 49. U vezi svih ovih izvora o ćirilo-metodijanskoj problematici gl. i djelo: F r a n c i s D v o r n i k , Byzantine Missions among the Slavs: SS Constantine-Cyril and Methodius (New Brunswick — New Jersey 1970), koji od str. 230-258 u poglavlju: »Byzantium, Rome and the Cyrilo-Methodian Heritage in Croatia, Bulgaria and Serbia« raspravlja također o njihovoj apostolskoj misiji u vezi ovih predjela.
104
jeme i u Panonskoj Hrvatskoj, te čak poslije smrti Ćirila sam je Metodije i prolazio preko ove hrvatske sjeverne kneževine na putu za Carigrad. Ovo njihovo zajedničko ili pojedinačno misionarenje i krstarenje u našim predjelima između Kupe i Drave, a da ne govorimo i u dijelovima Karantanije, tj. u dijelu današnje Slovenije i današnje Mađarske, je sve samo djelomično obrađeno. Što se tiče onih kasnijih izvornih podataka, koji govore o putovanju i misionarskom radu braće u našim jadranskim krajevima, napose u Istri i Dalmaciji, i danas imamo o tom vrlo zamagljene predstave. Naime po »Excerptum de Karentanis« Metodije je dospio medu Karantance iz Istre i Dalmacije, a onda je pobjegao iz Karantanije u Moravsku. Ako u ovom podatku ima i zrnce historijske istine, onda u prevodu ovoga teksta ne znači da je Metodije kao Slaven porijeklom iz Istre i Dalmacije, nego je u tim zemljama boravio neko vrijeme i onda odavde tek došao medu Karantance. To neizravno potvrđuje da je djelovao »heretik« Metodije u Dalmaciji i Toma arhidakon, dok bi Ljetopis ili njegova Hrvatska redakcija opisivali misionarsko djelovanje Konstantina-Ćirila u hrvatskim primorskim predjelima na putu za Rim — svakako preko Istre i Venecije, ako je i tu, tj. u tim kasnijim izvornim podacima, i trunak istine. Prema svemu izloženom ova izvorna grada traži konačnu reviziju i pročišćavanje — i trud bi se svakako isplatio. Svakako je dakle zagonetan povratak Metodija iz Moravske i njegovo zadržavanje na putu, dok Konstantina možemo, izuzev onoga problematičkog zadržavanja u Dalmatinskoj Hrvatskoj, o kome piše jedini Ljetopis Popa Dukljanina, ipak pratiti do Rima sa većom sigurnošću i utvrditi takvu njegovu marš-rutu. U Rimu se je naime Konstantin zakaluderio, uzeo ime Ćirila i umro 869. godine,52 a Metodije se je spremao da prenese tijelo svoga brata u Olimp i da ga tu sahrani. Ali konačno na zahtjev pape odustane od svoga nauma i složi se da se Ćiril sahrani u crkvi sv. Klementa u Rimu. 4.
Preuzevši sada, od pape posvećen za svećenika, Metodije bratovljevu 53 funkciju učitelja, ovaj isti papa ga na molbu Kocelja, Rastislava i Svatopluka pošalje čak za učitelja u sve te slavenske zemlje,54 tj. u zemlje, kojima su oni vladali. Sada je operativni krug misionarsko-vjerskog djelovanja Metodija bio silno povećan, čije središte postade upravo Koceljeva kneževina. No Metodije ne ostade dugo kod Kocelja, već ga uskoro ovaj pošalje sa dvadeset uglednih ljudi u Rim da ga papa postavi za episkopa, na stolicu sv. Andronika, jed52
Gl. opširno: F r . R a č k i, o. c., 213-236. F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 141, 157; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 314, 319. 54 F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 157; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 320. 53
105
noga od sedamdeset apostola, i »to se zbude« kako i opet kažu Vita s. Metho55 dii. Tako je prema Račkome Metodije imao vršiti pastirsku službu u okvirima Panonije i Moravske, koje su bile i jezgro novoformirane panonske metropolije.56 Prema Farlatiju pak još od 4. st. područje ove srijemske metropolije obuhvatalo je sve biskupije u Donjoj Panoniji (ili Saviji), kao što su one u Ljubljani, Ptuju, Celju, Sisku, Petrovcima (u Srijemu), Osijeku i Vinkovcima, te dio Gornje Panonije (Pannonia Superior), pa dio Gornje Mezije sa crkvama u Beogradu (Singidunumu), Kostolcu (Vinimaciumu), Aquae (Negotin?) i Ratiaria (Arčer iznad Vidina), a u Donjoj Meziji biskupiju u Oescus-u (Gigen u Bugarskoj na Dunavu iznad Nikopola).57 Prema tome novoj panonskoj metropoliji potpade i Moravska sa njitranskom kneževinom, ali joj, prema mišljenju Račkoga, nije pridružena »gornja savska Panonija (ili Posavska Hrvatska),« koja je pripadala pod jurisdikciju salonitanske ili splitske crkve.58 Sada se postavlja pitanje: da li je Metodije uspio obići sav svoj teritorij ili barem jedan dio, te gdje je uzeo da mu bude crkveno sjedište njegove metropolije. No o tome se možemo samo domišljati. Inače nekoliko godina nakon svoga nadbiskupovanja Metodije je zatvoren u Švapskoj,59 gdje je ostao 2 !/2 godine. Kada je oslobođen zatvora na intervenciju slavenofilskog pape Ivana VIII (872-882) opet se vrati Kocelju.60 To je bilo, po Šišiću, na proljeće 873.61 Poslije zbacivanja Rastislava sa kneževske stolice Svatopluk je uspio da se liši njemačkog gospodstva i da protjera njemačke svećenike, te na njegovu molbu papa pošalje Melodija »za arhiepiskopa i učitelja« u Moravsku. Njegovim dolaskom iz Koceljeve Panonske kneževine u ovu zemlju taj vladar mu predade sve crkve i sve svećenstvo u svim gradovima.62 Otada pa sve do smrti Melodija se naziva ili arhiepiskopom »Panoniensis Ecclesia« ili »stolice sv. Andronika . . . u Panoniji« ili: arhiepiskopom Moravske ili »S. Ecclesiae Marabensis« itd.63
55 F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 158; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, o. c., 320; S ν . R i t i g, o. c., 29. 56 F r . Ra č k i l o . c., 240, 261. 57 S ν . R i t i g, \o. c., 35, 36. 58 F r . R a č k \l o. c., 260. 59 Rački kaže da je valjda zatvoren »u kakvi samostan« i samo citira izraz »v Švabi (Svabsku)« bez/komentara ( F r . R a č k i, o. c., 269 i bilj. 3). I dok Ziegler (München) iznosi da \έ Metodije bio zatvoren u samostanu Ellwangen, sa čime se slaže i Grivec, ipak ovaj slovenački naučenjak ne isključuje mogućnost da je Metodije bio zatočen u Niederaltaichu (prema M. Heuwieseru) u passauskoj biskupiji ili Freisingu ( B . G r a b a r, Osvrti, Slovo 13, 229, 231, 232). 60 F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 159; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 321. 61 F . Š i š i ć, o. c., 371, F r . R a č k i (o. c., 295) samo datira g. 873. 62 F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 160; Π . Ђ o ρ ђ и ti, o. c., 321; S ν . R i t i g, o. c., 49. 63 Gl. F r . R a č k i, o. c., 261 i bilj. 1-9, 282, bilj. l, 2
106
Kako se je sada sve više na sve strane širila moravska država — što i 64 opet kažu Vita Methodii — to je misionarski putni djelokrug ovoga nadbiskupa sve jače rastao. To znači da su Metodije i njegovi učenici, a napose Klement, Naum, Angelar, Sava i Gorazd djelovali ne samo u Češkoj nego i u predjelima sve do Visle,65 tj. u Metodijevim rukama po odluci pape su bile »sve slavenske zemlje.«66 Drugim riječima po Ritigu Metodije je vršio svoju jurisdikciju u područjima između Alpa i Karpata, te do Dunava i Save.67 5.
Da li je pak 880. ili 881. Metodije još po zadnji put bio u Rimu, također je potrebno da nešto kažemo. Prema navodu Račkoga Metodije je krenuo u Rim u proljeće 880. u pratnji Svatoplukova vazala »Semisisno« i ondje se je obranio od svih optužbi njemačkih biskupa te izišao kao pobjednik. Ali zato nije onamo pošao i 881., iako ga je papa Ivan VIII, sklon Moravcima i njihovom knezu Svatopluku, a isto tako i Hrvatima i njihovim knezovima, ponovno pozvao k sebi.68 No zato se je između 881. i 884.69 na pismeni poziv cara Vasilija I (867 — 886) zaputio u Bizant, gdje su na carigradskom dvoru želeli da ga vide dok je još živ i da od njega car primi blagoslov.70 Iz Moravske je Metodije krenuo sa nekoliko svojih učenika onuda, kuda su vjerovatno još oko 862. išli Rastislavljevi poslanici za Carigrad, tj. Gornjom i Donjom Panonijom, čiji je dio sačinjavala i Posavska Hrvatska i bila u vlasti kneza Braslava. Tom prilikom su valjda ponovno brodili rijekama Odrom i Kupom, te onda Savom i prolazili Srijemskom Panonijom preko Mitrovice. Stigavši tako u bugarski Beograd, odavde su prošli dijelom današnje Srbije, a onda i Bugarske, gdje ih je svakako primio knez Boris. Konačno su nakon prelaza preko loših puteva i neprohodnih brda kao i gustih prašuma stigli u Carigrad. Ovakvo putovanje, koje je bilo zadnje veće za Metodija, njegov životopisac je uzeo za osnov te je u posebnom poglavlju (XIV) napisao: Na svakom putu zapadao je u mnoga iskušenja, koja su dolazila do nečastivoga: u pustinjama medu razbojnike, na moru u buru, na rijekama na iznenadne sprudove. Da se ispuni apostolova riječ na njemu: opasnosti od razbojnika, opasnosti na moru, opasnosti na rijekama, opasnosti od lažne 64
F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 161; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 321. F r . R a č k i , o. c., 315-317. F r . G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 162; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 322, 323. S ν . Rit ig, o. c., 55. 8 F r . R a č k i, o. c., 328-339, 344, 345, 465. 1 1 dok Jagić misli da je to bilo 883. ( S v . R i t i g, o. c., 80), dotle Rački o tome sasma šuti, a K. Jireček stavlja ovaj put u vremenski period »otprilike 882 — 884« ( K . J и p e ч e κ, Романи у градовима Далмације током средњега века. Зборник Константина Јиречика II. Посебна издања САН, књ. CCCBI, НС, књ. 42, Београд 1962, 57) a EJ 2 (624) баца το у годину 881. или 882. 70 F r . G r i v e c - F r . T o m š i ć, o. c., 163; Π . Ђ o ρ ђ и ћ, о. c., 323. 5
107
braće, u teškom radu i trudu, u čestom nespavanju, mnogo puta u gladi i žeđi i drugim nevoljama, koje apostol pominje.71 Zato nije čudno da je ovakvo opće tumačenje o opasnostima na putevima, koje su stizale Melodija, K. Jirečeka navelo na zaključak kako je njegov »put« vodio »preko bizantinske Dalmacije, a odatle morem, bar do Drača; opasnosti kroz koje je prošao Metodije kao episkop na putovanjima mogu se odnositi samo na ovaj put.«72 Sa ovim tumačenjem Jirečeka u potpunosti se je složio i Šišić, koji je iznio kako je Melodije »pohodio ploveći morem Dalmaciju i Hrvatsku (881 — 882), gdje je tada vladao Branimir, te se iskrcao u Draču, odakle je putovao kopnenim putem dalje,«73 a onda 1970. i moja malenkost, koja je sve to nadopunila sa opisom njegova tobožnjeg daljnjega putovanja preko Via Egnatia i Soluna za Carigrad.74 No danas sam i ja pokoleban, da je Melodije išao upravo tim pulem, jer je došla slabo argumenlirana i Jirečekova i Šišićeva tvrdnja, a svakako je čudno šio svojevremeno najbolji poznavalac života i rada Konslanlina i Melodija Fr. Rački uopće o tom pulu iz Moravske za Carigrad ne piše ni riječi. Upozoravajući Ritig još 1910. g. na ovu Jiričekovu argumentaciju, smalra da je puno vjerovalnija njegova (Ij. Riligova) osnovna misao: »da se je Melodije kraćim pulem spuslio Dunavom i kopnom u Bugarsku na dvor Mihajlov, nego da se vraćao na more smjerom, kojim je bio došao iz Rima.« Žalo »ako uopće Jirečekove kombinacije imadu mjesla, moglo bi se uzeli, da se je Melodije, pošavši iz Bugarske u Carigrad, vraćao na Moravu preko Soluna i Drača Adrijom i našim krajevima.«75 Koliko se je Melodije zadržavao na ovom pulu u Carigradu, gdje su ga car i palrijarh obasipali izvanrednom pažnjom i pri dočeku i ispraćaju, le kada je zapravo krenuo u Moravsku i u nju sligao, možemo zasada samo pretpostavljali i sve lo slavljali u vremenski okvir od 881. do 883. ili 884. g. Išlo lako neznamo kada je dopulovao u Moravsku, gdje se je najviše zadržavao, a posebno bi bilo korisno objasnil da li se je Melodije po svojoj želji, kako piše u Vila Melhodii, saslao sa »ugarskim«76 kraljem77 ili sa franačkim vladarom u Podunavlju — i lo bi bilo njegovo zadnje putovanje pred smrl. 71
Fr. G r i v e c - F r . T o m š i č, o. c., 163; P . D o r d i ć, o. c., 323. K. J i r e č e k, Romani.. ., 57 i bilj. 74. 73 F. S i s i ć, o. c., 373 i bilj. 22. 74 S. A n t o l j a k, Makedonija u 9. stoljeću, Симпозиум ... I, 35, 36 i bilj. 98, 99. 75 S v . Кл t i g, o. c., 84, 85. 76 Šišić, smatra da se taj podatak odnosi na franačkog vladara Karla III Debelog, kojega je u Tullnu na Dunavu (Nedaleko Beča) posjetio Svatopluk sa Metodijem, koga je taj car primio vrlo lijepo ( F . Š i š i ć , o. c., 374 i bilj. 24). No Hauptmann tumačeći ovaj pasus iz VM kaže da moramo iz »ugarskoga kralja« načiniti »franačkoga«, sa kojim se M. tobože (S. A.) sastao god. 884. ili moramo čak iskonstruirati »jedno Metodijevo putovanje ad hoc u Etelköz prilikom njegova poziva u Carigrad god. 882.« Ujedno ukazuje na osnovu novopronadenih izvora da su Mađari već 881. »stajali pod Bečom« (Lj. H a u p t m a n n, o. c., 246, 247). Interesantno je da i Hamm citirajući mišljenje Griveca, koji u izrazu »ugarskom« kralju smatra griješkom slavenskih kopista, te u tom istom izrazu vidi Karla Debelog (881 — 887), koji se kod Tullna sastao sa Svatoplukom. Zato Hamm kaže kako nigdje, koliko je njemu poznato, »nije zabilježeno da se Medotije tom prilikom nalazio u kneževoj pratnji«. Stoga zaključuje ako je Metodije 72
108
Zato i možemo Ivrdili da Melodije nije posjelio Malu Poljsku, tj. Bijelu Hrvatsku, koju je Svalopluk osvojio nešlo prije nadbiskupove smrli (6. IV. 885. u 65-oj godini živola), le prenio čak svoju prijestolnicu na Vislu. 78 Da završimo. Ovaj vječni i neumorni pulnik-misionar i vizionar, le »veliki paslir Slovena,« tim riječima kako ga je obesmrlio svojom pjesmom »Služba Melodiji« njegov učenik Konslantin Preslavski oko 893. ili 894. godine,79 koji je obišao tolike zemlje i gradove80 Azije i Evrope81, izbjegavši svugdje vješto sve opasnosti, sahranjen je konačno ne u svome rodnome gradu Solunu nego u dalekoj Velikoj Moravskoj82, gdje se ne zna ni danas za njegov pravi grob. THE MOVEMENTS OF CYRIL AND METHODIUS AT THE TIME OF THEIR MISSION TO MORAVIA (Summary) The author first brierly considers the movements of these two brothers before the Moravian envoys arrived in Constantinople in 862/3. Then he describes in detail the envoys' route to Constantinople and back to Moravia, led by Constantine (Cyril) and Methodius, in 863. He shows that their journey took them through Pannonian Croatia and the principality of Kocel. Their work and travels in Moravia are discus-, sed, and their journey from there to Venice and Rome. Some sources relating to these journeys are examined 'at second hand'.
Svatopluku »makar samo prijetio izopćenjem, i ako ga i nije izopćio, teško je zamisliti da bi ga ovaj u isto vrijeme vodio sa sobom na sastanke s rimskim carem« (J. H a m m , Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, 45, bilj. 2). 77 1 dok ovaj pasus iz VM pevodi P. D o r d i ć (o. c., 324, 326, bilj. 40) sa: »Kada je došao u Podunavlje ugarski kralj (Metodije) zažele (S. A.) da ga vidi«, navodeći u bilješci da je to franački a ne ugarski kralj Karlo III Debeli, Olga Nedeljković ovako prevodi taj dio: »Kada je stigao u Dunavsku oblast kralju ugarskome zaželi (S. A.) da ga vidi...« (Чирило и Методије, 169), ne ulazeći začudo u nikakvo objašnjenje onoga izraza: »ugarski«. 78 Lj. H a u p t m a n n, o. c., 200, 248. 79 G. Fr. G r i v e c — Fr. T o m š i ć, o. c., 32, 33 i Чирило и Методије . . ., 239, 181. 80 Zato prezbiter Konstantin Preslavski, koji je oko 894. g. ispjevao Službu Melodiju i opjeva u jednom dijelu svoga pjesmotvora, kako je Metodije »prosvjetljivao gradove i zemlje slovima svojim« (Чирило и Методије, 239, 177). 81 U vezi toga bilo bi korisno izraditi kartu, u koju bi se ucrtali putevi kretanja Konstantina i Metodija ili svakoga napose ili pak zajedno. Priređivač knjige: »Ćirilo i Metodije« Dorde Trifunović dao je na str. 188. otisak Harfordske karte svijeta (13. st.), na kojoj se vide — po njegovom izboru — i mjesta kroz koja su putovala Solunska braća: Macedonia, Constantinopolis, Mesopotamia, Fl. Tigris, Mare Caspium, Fl. Danubius, Germania, Italia, Roma. 82 Međutim, I m r e B o b a još je 1977. g. utvrdio u svome radu: Katedralna crkva u Sirmiumu i grob sv. Metodija (Nova et vetera. Revija za filosofsko-teološke i srodne discipline, godine XXVII, vezak II, Sarajevo 1977, 191 — 195) da je grob Metodija u Sirmiumu, tj. u današnjoj Srijemskoj Mitrovici, što je ipak malo presmio zaključak. 109
Next the author examines in detail Methodius's work on the death of his brother in 869 and his missionary work in Pannonia, where he restored his new see with a designated religious, centre. After describing Methodius's journey round Svatopluk's Great Moravian state, the author considers the route by which Methodius is assumed to have travelled to Constantinople at the summons of the Byzantine emperor, between 881 and 884, and questions Jireček's claim that he travelled through Dalmatia to Drač and from there to Constantinople. His return from the Byzantine capital through Bulgaria is described, and the question is considered of whether Methodius met the Hungarian king or not. Finally, the author establishes that in these journeys Methodius escaped all danger, and that when he died in 885 he was buried in an unknown spot somewhere in Moravia, and not in his birthplace Salonica.
ZNAČAJ I VAŽNOST ISPRAVE KRALJA KREŠIMIRA I ZA HRVATSKU POVIJEST X STOLJEĆA Za rada u Kaptolskom arhivu u Splitu u kolovozu 1961. naišao sam na ispravu hrvatskog kralja Krešimira I, datiranu 950. godinom, koja je sačuvana sa još nekim drugim listinama u prijepisu kninskog kaptola iz 1397. godine u obliku napadno velike pergamene.1 Za ovu kraljevsku ispravu znao je prvi Lucius, koji ju je naveo u vezi s Vranjicom u djelu »De Regno Dalmatiae et Croatiae«,2 napomenuvši u izdanju od 1666. da se nalazi u nadbiskup1
Tada nisam ni slutio kakve će zbog toga moga nalaza nastati peripetije i posljedice. Isto tako nisam mogao ni pretpostaviti da će se u vezi s publiciranjem razviti raspra, koju je izazvao svojim poznatim nekritičnim stavom akademik dr M. Kostrenčić. Naime, kad sam 1962. podnio svoju radnju »Neobjelodanjena isprava hrvatskoga kralja Krešimira I« Odjelu za društvene nauke JAZU u Zagrebu, da je štampa, dr Kostrenčić je to odbio s motivacijom da je on smatra falsifikatom. Ali je zato dao pozitivnu recenziju radu J. S t i p i š i ć a , naučnog suradnika Historijskog instituta JAZU, »Tragom jedne bilješke Luciusa o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi«, gdje je ovaj 1969. objelodanio u cijelosti tu istu povelju (Zbornik Historijskog instituta JAZU 6, Zagreb, 1969, 75, 96); inače je ona od J. Stipišića i M. Šamšalovića, a u redakciji dra M. Kostrenčića, prvi put objelodanjena u Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniael, Zagreb, 1967, 39). No tom prilikom nije ni 1967. a ni 1969. J. Stipišić naveo — iako je za moj nalaz pravovremeno znao, a nije ga na to upozorio ni njegov recenzent dr M. Kostrenčić — da sam je ja prvi pronašao (i fotografirao) kao i poslao obrađenu njegovom pretpostavljenom akademiku Kostrenčiću, koji je bio bezuslovno dužan da ga podsjeti na to moje otkriće i rad! Koji su razlozi bili da to nije učinjeno, iako se tako radi u cijelom naučnom svijetu, nije mi poznato. Ja, pak, imam čitav niz takvih gorkih iskustava, i ovo samo navodim radi toga da mladi naši povjesničari izvuku pouku kako ne treba da se radi! Inače, kao kuriozitet navodim da je akad. prof. dr V. Novak, naš najveći živući paleograf i diplomatičar, poslije ovakve Kostrenčićeve ocjene, dobio na referat ovaj moj rad od redakcije Godišen zbornik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Skopju, te ga je s pohvalama preporučio da se štampa, ne izrazivši tom prilikom ni najmanju sumnju u tu povelju, koju ipak nisam objelodanio sve do sada iz objektivnih razloga. 2 J. Stipišić piše da čitajući ovo Luciusovo djelo ni Rački, a »niti itko drugi prije i poslije njega nije uočio ono mjesto, gdje citira jednu ispravu kralja Krešimira ne navodeći pri tome o kojem se kralju Krešimiru radi«. Nadalje dodaje da je on »čitajući ovo mjesto kod Luciusa, pokušao . . . ući u trag spomenutoj ispravi«, što mu je i uspjelo (o. c.., Zbornik. .. 6, 75-77 i bilj. 5). Međutim Lucius govori o toj Krešimirovoj povelji i u svome pismu Zadraninu Valeriju Ponteu (Rim, 28. VI 1673) u vezi s Vranjicom ovako: » . . . Et, se bene di questi dilatamenti non vi sono memorie scritte, ch'io habbi veduto, osservi pero, ehe ne ho trovato una del territorio di Spalato a C. 89, dal Privile110
111
skom arhivu u Splitu,3 a i u ovom pak izdanju od 1668. da se čuva u tom istom splitskom nadbiskupskom arhivu.4 On je čak i prepisao taj privilegij zajedno s onim ostalim poveljama iz pergamene (ex membrana Archiepiscopatus Spalatensis), kako to sam navodi na početku prijepisa, u svoje bilješke, sačuvane u spomenutom kaptolskom arhivu, gdje se i danas čuvaju uvezane u sveske.5 Poslije Luciusa, D. Farlati, sastavljač »Illyricum Sacrum«-a, iznio je da je na zahtjev splitskog nadbiskupa Andrije Gualda 29. VI 1397. kninski kaptol prepisao i ovjerovio iz triju prastarih montaneja u pergameni sve ono što se odnosi na posjedovanje prava splitske crkve u Vranjicu, solinskom i splitskom polju. Nadalje je izričito napisao da se ta pergamena nalazi u nadbiskupskom arhivu.6 gio di Cresimiro, della penisola Vrania (S. A.), ehe hora diče Vragniza, e fu persa del 1571 ...« (B. P o p a r i ć , »Pisma Ivana Lučića Trogiranina«, Starine JAZU XXXII, Zagreb 1907, 61). Bulić pak, kada donosi ovaj izvadak iz Luciusova pisma Ponteu u zbirci koju je izdao B. Popario, ne samo da krivo citira svezak Starina (XXVI) nego i stranicu (107), gdje bi se ovaj podatak imao nalaziti (Fr. B u l i ć , »Notizie storiche sul villaggio Vranjic vicino Salona«, Bullettino di archeologia e storia dalmata XXXVI, Split 1913, 35, bilj. 1). 3 Evo kako ispisuje taj podatak iz Luciusova izdanja iz 1666. S t i p i š i ć (o. c., 76): » .. . Spalatense quoque Territorium parvo spacio (međutim L u c i u s , o. c., 89 ima: spatio) protensum fuisse constat, cum insulam sive peninsulam ab archidiacono (L: Insulam, sive Peninsulam ab Archidacono) Vraniam dictam, citro (L: citra) flumen Salonae existentem in Croatico solo positam et Duranam vocatam ex privilegio Cresimiri constat (L:c constat), ideo arctos et incertos terminos Spalatensis territorii (L: Territorii) regum Croatorum tempore fuisse dicendum est...« Nadalje Stipišić kaže da Lucius »jasno govori na margini ovog teksta« da se ta isprava nalazi »in archivo capituli Spalatensis«, citirajući »amsterdamsko izdanje 1666, str. 89«. Međutim, Lucius i u ovom izdanju na margini teksta obrnuto piše da se ta povelja nalazi u »Archiv, Archiep. Spalat.« (v. L u c i i De Regno..., Amstelaedami MDCLXVI, 89 i Isti, o. c., Francofurti MDCLXVI, 89). 4 Evo što o tome kaže u ovom izdanju: » . . . Spalatense quoque Territorium Archiv, parvo spatio protensum fuisse constat, cum Insulam, sive Peninsulam Archiep. ab Archidiacono Vraniam dictam, citra flumen Salonae existentem, in Spalat. Croatico solo positam, et Duranam vocatam ex Privilegio Cresimiri constat, ideo arctos, et incertos terminos Spalatensis Territorii Regum Croatorum tempore fuisse dicendum est. ..« (J. L u c i u s , De Regno Dalmatae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1668, 89). 5 Kaptolski arhiv u Splitu (KAS) — Ormar B — Ostavština I. Luciusa (OIL) br. 536, str. 139—145. J. Stipišić piše da je našao u Luciusovoj ostavštini »i ovu Krešimirovu ispravu prepisanu iz spomenutog prijepisa kninskog kaptola« u arhivu Splitskog kaptola »No 536. Scr. B str. 191 (! S. A.) s bilješkom I. Luciusa: Capitulum Tiniense 1397. 1397 junu. Transumptum privilegiorum ecclesie Spalatensis. Andreas archiepiscopus Spalatensis. Cresimiri Ex montaneo antiquo« (o. c., Zbornik ... 6, 78, bilj. 8). 6 U vezi sa tim on kaže slijedeće: » . .. Eodem anno (tj. 1397.: S. A.) Andreas e tribus pervetustis membranaceis codicibus, quos Montaneos vocant, per Capitulum Tinniense in aliam memmbranam transcribenda, testificanda, signoque Capitulari munienda curavit quae olim ex Regum donatione, concessuque Romanorum Pontificum Ecclesia et Mensa Archiepiscopalis Spalatensis jure antiquo possidebat ü Durana insula (S. A.), quae nunc Uragniza appellatur, contra Salonam, in agro Salonitano, itemque in agro Spalatensi; quae fere omnia cum sint enumerata duabus illis descriptionibus bonorum Ecclesie et Archiepiscopati Spalatensis, quarum alteram Ladislavus Episcopus, alteram Canonici Ecclesie Tinniensis confecerant, non est necesse iterum commemorari. Huic membranae, quae servatur in Archivo Archiep., appositus est dies
112
Dakle, Farlati je znao za tu pergamenu-kartular i vidio je, ali nije objelodanio, kao ni Lucius, koji se ipak razlikuje od Farlatija u tome, što je počio, naveo i prepisao ovaj Krešimirov privilegij od 950. g. Isto tako, ni dobar poznavalac kaptolskog arhiva F. Carrara ni jednom riječju ne govori ni o toj pergameni ni o ovoj kraljevskoj ispravi.7 Po svemu izgleda da pergamena nije bila još prenesena iz nadbiskupskog u kaptolski arhiv, čiji je fond dosta površno opisao Carrara. I Tkalčić je u istom kaptolskom arhivu naišao na »prepis listine Krešimirove (g. 950)«. On ga je pronašao u 7. svesku Luciusove ostavštine,8 a ne u ovoj pergameni od 1397, koju nije zapazio u tom arhivu. Poslije Tkalčića ni jedan od naših i stranih naučnih radnika-povjesničara ni jednom riječju sve do nedavno nije nigdje naveo ovaj privilegij i pergamenu,9 pa čak ni nedavno preminuli L. Katić, koji je bio najbolje od sviju upućen u izvorni materijal kaptolskog arhiva. Poznato mi je da je na ostavštini Luciusa radio pok. M. Barada, koji je nadzirao prepisivanje tamošnjeg materijala za Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu (prepisivale su dvije za taj posao odabrane osobe). Da li je on tom prilikom zapazio Luciusov prijepis ove pergamene, u kojoj se nalazi i Krešimirova listina, nije nam poznato, jer u vezi s tim nije ništa napisao.10 Dakle, taj privilegij konačno je izišao na vidjelo 1967. u navedenom »Codex diplomaticus«-u I, a onda 1969. u također spomenutoj radnji J. Stipišića, koji je »čitajući ovo mjesto kod Luciusa pokušao . . . ući u trag spomenutoj ispravi«. Kao i u vrijeme Ivana Lučića, ona se i danas čuva u arhivu splitskog kaptola.11 Malo zatim dodaje Stipišić kako je »pregledavajući rukopisnu os-
festus Apostolorum Petri et Pauli A. D. 1397 ...« (D. F a r l a t i , o. c. III, Venetiis 1765, 348). J. Stipišić, citirajući iz Farlatija (svezak i stranu) ovoga teksta, gotovo sve ispisuje iz njega. Ali zato ipak ispušta da se ova povelja iz 1397. g. »servatur in Archivo Archiep,« (J. S t i p i š i ć , o. c., Zbornik..., 6, 77 i bilj. 6), što je vrlo simptomatično! 7 Archivio capitolare di Spalato tratto dali' I. R. Archivio secreto di časa di corte e di stato, Spalato 1844. 8 Izvještaj dopisujućeg člana Ivana Tkalčića o arkivskih istraživanjih u Dalmaciji, Rad JAZU XXXV, Zagreb 1876, 174. 9 Jedino je Fr. B u l i ć u svome radu »Notizie storiche sul villaggio Vranjic vicino Salona« (gdje je rođen), citirajući Luciusa u vezi s ovom poveljom, naveo: »ovaj dokumenat ne postoji u zbirci Račkoga i Kukuljevića« (Bullettino di archeologia e storia dalmata XXXVI, 30, bilj. 18), što dokazuje da je također nije vidio! Inače je čudno što u Bulićevu teksu glasi bilj. 2, a dolje piše ispod crte: 18. Zapravo Bulić je pobrkao bilješke ispod teksta, jer bi na toj strani (30) trebale glasiti 1-3 (kako su u tekstu napisane), a ne 17-19! 10 S t i p i š i ć u vezi s tim kaže da je ovu ispravu »vjerovatno poznavao i Barada, ali se nigdje nije na nju osvrnuo« (o. c.. Zbornik, 7, 78). 11 Dapače ima svoj broj u katalogu, kaže dalje Stipišić, te pripada onoj skupini isprava koje nisu bile odnesene u Beč. On to ističe zato da upozori na činjenicu kako je ona uvijek bila pristupačna našim historičarima, koji su bili stalni radnici ovog arhiva kao Bulić, Barada i Katić. Ovo je još čudnovatije što ju je poznavao i sam Farlati, završava svoje razlaganje o tome nalazu J. Stipišić (o. c.. Zbornik, 6, 76, 77).
113
tavštinu Ivana Lučića u Arhivu splitskog kaptola našao . . . i ovu Krešimirovu ispravu prepisanu iz spomenutog prijepisa kninskog kaptola«.12 I dok on ne navodi koje je godine »našao« tu ispravu, zaboravio je također upozoriti naučnu javnost, iz razloga koje sam već spomenuo, da sam je još 1961. našao i prepisao, kao i pripremio za štampu. No sve to ne mijenja u biti ništa, jer rezultati do kojih je došao, na osnovu ove isprave, J. Stipišić, a još prije njega i ja, većinom su sasma različiti i oprečni. Stoga smatram da je potrebno da se tom poveljom ponovno pozabavim, upravo onako kako sam to svojevremeno zamislio i uradio.
1. Prije nego što prijeđemo na ponovno donašanje ovog privilegija i na njegovu obradu, osvrnut ćemo se na historijat prijepisa, tj. na koji je način do toga došlo, te kako i gdje se je ovaj prijepis sačuvao. Evo što kaže za to kninski kaptol, koji je prepisao i ovjerovio pečatom 1397. godine navedenu veliku pergamenu: »Nos Capitulum Ecclesie Tiniensis Memorie commendantes Significamus tenore presentium quibus expedit Vniversis Quod Reuerendissimus uir in Christo pater et Dominus3 Dominus Andreas (S. A.). Miseratione Diuina Archiepiscopatus Spalatensis legum doctor suob et dicte sue Ecclesie nomine. nobis exhibuit vnunf librum antiquissimum qui montaneus intitullatur^ et montaneum continuo nominatur in quo inter alia sunt et existunt ab antiquo denotata et descripta iura terree etposessiones spectantes etpertinentes ad ipsam Ecclesiam Spalatensem eiusque mensam Archiepiscopalem Nee non transumpta et rescripta plura priuilegia papalia et regalia per notarios Imperiali auctoritatef publicos iuris ordini8 seruato in omnibus (S. A.). Qui quidem über montaneus (S. A.) ne memoria nouercante aliqua ex his ipsis iuribus terris et posessionibus ac priuilegijs predictis improba occupatione h 1 aut subtracione cuiuspiam dellaberetur Sed pro eorum omnium et singulorum ueritatisJ fide certitudine notitia memoria conseruatione et demostratik one clara ad posteros expressius deducenda. Fuit ab antiquo editus (S. A.) et In Archiuo1 tb-esaurf" et sacristia dicte Spalatensis Ecclesie depositus et con12 a b
c
d e f
J. S t iri i š i ć , o. c., Zbornik, 6, 76-78. L (Lucius): Pater Dominus.
St (Stipišić) nema ovaj izraz (o. c., Zbornik, 6. 92). L: urium.
L: intitulatur.
St: terra (o. c., 92). St: autoritate (o. c., 93).
8 St: ordine (o. c., 93). h L: cuiuspia. 1 L: dilaberetur; St: dellaberentur (o. c., 93). i L: per ueritatis. k St: demonstratione (o. c., 93). 1 L: archiuio. m L: Thesauri sacri. 114
seruatus atque nunc de ipso archiuo productus dudum etiam per sacram regiam maiestatem hungarie aprobatus et autentiqatus (S. A.) uti" nobis plene constat ex certa scientia et clara inspetione ac continentia vnius priuilegij nj 0 fellicis memorie domini Collmani hungarie Regis illustris nobis per eunp r dem dominum Archiepiscopum etiam exibiti et producti seriöse in super 8 exponendo quod scriptura ipsorum huiusmodi librorum antiquorum pro5 1 dictorum ex Archiuo publico seu Armario (S. A.) alicuius Ecclesie katedraliu v 2 s seu Ciuitatis Castri aut Ville in quolibet iuditio fidem facit ipso iure statur etiam et creditur publico instrumente seu priuilegio ex eodem fideliter ž et legitime transumpto." Nos que ex inde petens et requirens debita cum iny stantia quatenus certas particulas seu quedam de ipsis Juribus terris et posessionibus atque priuilegijs in ipso libbro montaneo antiquo (S. A.) transumptis et contemptisal transcribi facere de uerbo ad uerbum cum eorum titullisa2 expressatis en in forma nostri priuilegij redigere digneremur33 Cuius primo34 quidem montanei antiquissimi copie et sue rubrice (S. A.) tenor per omnia talis est.. .«13 Ovdje moramo odmah navesti da se u ovoj velikoj listini kninskog kaptola nalaze i još druge dvije (dakle ukupno sa Krešimirovom listinom i onom, koja je povezana sa njome 4) nedatirane isprave, za koje se ispred njihova teksta kaže i ovo: »In dei nomine amen, hec est copia siue transcriptum cuidam3 alterius montanei antiquissimi contenta in alio montaneo (S. A.) in quo sunt et scripture posessiones territoria ei priuilegia pertinetia Ecclesie santi dopnib (ispred druge listine stoji: dompi) ciuitatis Spalletti (ispred druge: Spaleti) et mense archiepiscopalis Spaleti (ispred druge: Spalatensis) tarn regalia quam papalia transcripta et recopiata per notarios publicos iuris ordine (ispred n
L: ut. "i L: felicis.
0 s r
s s 1 u v
z z x
y al
a2 a3
a4
L: Colomani. St: nema ovo (o. c., 93). L: insuper.
St: nema ovo o. (c., 93). L: productum. L: archiuio. L: Chatedralis. L: faciat.
L: Jure.
L: legitime. St: transcripto (o. c., 93).
L: iuribus.
L: contentis.
L: titulis.
L: dignaremur.
L: nema ovaj izraz. " KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10. a St: cuiusdam (o. c., 93). b St: Dompni (o. c., 93). 115
druge: ordine iuris) obseruato. Nec non cuiusdam publici instrumenti in forma priuilegij redacti duobus sigillis in pendentibus fellicis (ispred druge: felicis) recordationis domini dominici condam archiepiscopi Spalatensisc et capituli eiusdem Spalatensis Ecclesie. cuius quidem montanei (ispred one druge: tertij montanei: S. A.) acd publici instrumenti (ispred druge: ac publici instrumenti antiquissimi) tenor per omnia tališ est. . .14 Na kraju pak ova cijela velika pergamena završava ovako: »Nos itaque iustis et legiptimis3 ac iuri consonis petitionibus prefati domini Archiepiscopi (tj. Andrije Gualda: S. A.) ymo verius iustitie annuentes nominibus quibus supra benigne omnia et singula supradicta. Videlicet iura terras posessionesb ac etiam priuilegia cum eorum ueris titulis etc intitullationibus expressatis. prout in ipsis antiquis libns montaneis (S. A.) que Antiquissimis predictis ac publico instrumente non rasis non abolitis non cancellatis non uitiatis nee in aliqua sui parted suspectis. sed porsuse(sic! S. A.) omni suspicionis uitio carentibus de uerbo an uerbum nichil adendof nichil queg minuendo presentibus literish nostris inseri transumpmi et transcribi fecimus pro domino Archiepiscopo prenotato' et eius Spalatenssi Ecclesiaj maiori pro cautela et ad perpetuam rei memoriam nostrique maioris pendentis et autentici sigilli apensione fecimus comunirik comuni iustitia suadente. Datum in fešto apostolorum petri et pauli Anno domini millegimo1 (sic! S. A.) trecentesimo Nonagesimo septimo«.™ 15 Iz ovih ispisa, koji se uostalom u nekim izrazima ne slažu sa Luciusovim prijepisom isprave, možemo odmah zapaziti da su u splitskoj crkvi još 1397. postojala tri kartulara, koja se nazivaju inače i katastik, polichorium, topicus, platea, montaneum,16 liber montaneus17 ili montaneum.18 c
St: Spalati (o. c., 93). St: et (o. c., 93). 14 KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10. a L: legitimis. b L: possessiones. c L: nema. d L: parte^. e St: ac prprsus (o. c., 96). f L:adend|o. 8 L: nema/ h litteris. / ' L: prenominato. J L: Ecclesie. k St: communiri (o. c., 96). 1 St: milessimo (o. c., 96). 111 L: 1397. 15 KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10. 16 M. B a r a d a . Dvije naše vladarske isprave, Zagreb 1938, 13, bilj. 45. 17 KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10. 18 F. R a č k i, »Stari priepisi hrvatskih isprava do 12. vieka prema maticam«. Rad JAZU XXXVI, Zagreb 1876, 140. 19 Rubrika u starim (ponajviše crkvenim) knjigama mjesta ispisana crvenim slovima (crvenom tintom, crvenim rnastilom) (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika XIV, Zagreb 1955, 213). U Du Cangea su »Rubricae, Tituli, seu inscriptiones librorum d
116
U prvom kartularu nalazila se je u prijepisu kopija i rubrika19 već navedene isprave Krešimira I. Iz drugih dvaju uvoda u one nedatirane isprave jasno se uočuje da su postojala također još dva kartulara (»drugi« i »treći«, kako ih se naziva). Tä i sam Farlati kaže da je 29. VI20 1397. splitski nadbiskup Andrija Gualdo (1388—1402) dao po kninskom kaptolu na pergameni prepisati i ovjeroviti sve darovnice koje se odnose na njegov posjed u Vranjicu, solinskom i splitskom polju »de tribus peruetustis membranaceis codicibus,21 quos Montaneos22 vocant«! 23 Ti Farlatijevi navodi pali su prvo u oči M. Baradi, koji dodaje: »Po svemu sudeći Farlati je ovaj podatak o kartularima uzeo iz originala«,24 u čemu je imao pravo. Dakle, najstariji kartular splitske crkve bio je onaj koji spominje splitski nadbiskup Rogerije (1249— 1266) 7. IX 1251. kao »montanum«,25 Da li je pak ovaj najstariji kartular bio napisan još u doba nadbiskupa Rajnerija (1175 - 180) ili nadbiskup Bernarda (1200-1217), kako to Barada pretpostavlja,26 teško je odlučiti. Svakako ovaj kartular je postojao i 1333. godine. Naime, te godine je splitski primicerij Lucanus Bertani, javni notar i notar splitskog nadbiskupa Dominika Luccarija, vjerno i po redu prepisao iz jednoga glavnog kartulara (principali montaneo) sve ono što je u njemu našao, ništa ne dodajući ni ispuštajući »praeter forte punctum, litteram, aut syllabam per errorem«. Iza toga je on sa Bonacursiusom, pok. Prima27 iz Firenze, et indices, legumque capita passim dicentur«. Npr. »Rubricas hujus libri . . . Quarum capita et tituli rubrica, seu minio, notati sunt . . . « ( C . D u f r e s n e du G a n g e , G l o s s a r i u m ad s c r i p t o r e s m e d i a e et i n f i m a e l a t i n i t a t i s V, Parisiis 1734, 1527). 20 Ne 29. VII, kako to piše B a r a d a (o. c., 16). 21 J. Stipišić se pita što je s tim kodeksima i gdje su, jer im danas nema ni traga, iako se na više mjesta nalaze vijesti i tragovi »o postojanju mnogih montaneja u posjedu splitske crkve s prijepisima vrlo starih isprava«. To sve jasno govori da su mnogi propali. Jedino su benediktinci čuvali isprave, odnosno »kasnije kartulare«, pa »nije nimalo čudnovata činjenica što hrvatski diplomatički materijal seže dotle dokle sežu benediktinski samostani na hrvatskom području. Tako se može donekle protumačiti gubitak mnogih drugih isprava« zaključuje svoje razlaganje J. S t i p i š i ć (o. c., 77, 78). 22 V. Novak citirajući ovaj Farlatijev podatak kaže da se medu ova tri vrlo stara kartulara nikako ne bi moglo ubrojati kartular Lukana Bertanija iz 1333. godine »jer taj rukopis nije mogao 1397. godine da bude p e r v e t u s t u s c o d e x « i to su morali biti (neki drugi rukopisi, a medu njima je to mogao da bude i S u p e t a r s k i k a r t u l a r . . . « ( V . N o v a k - P . S k o k , Supetarski kartular, Zagreb 1952, 150). Međutim ako mi uzmemo kao činjenicu da to kaže Farlati u 18. stoljeću, onda je za njega zbilja i Bertanijev kartular, o kome ćemo napose govoriti, pervetustus! o. c., III, 348. o. c., 16, bilj. 65. D. Farlati, o. c. III, 314. o. c., 14, 15. 2 U prijepisu isprave od 26. VI 1333., izdane u Splitu, stoji: » . . .Bonacursius condam Pini parentis de Florentia« (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae X, Zagrebiae 1912, 108).
117
splitskim općinskim notarom, Benediktom sinom Ivana, carskim notarom i Stjepanom pok. Desiderata »de Franchino de Tervisio«, notarom splitskoga 28 kneza, ovaj prijepis »ab authentico montaneo predicto« usporedio sa originalom, i to u prisutnosti Dominika, splitskog nadbiskupa, fra Luke, hvarskog biskupa, fra Matije, opata benediktinskog samostana sv. Stjepana, i Dese, splitskog arhidakona. Kad su notari pronašli da se ta dva primjerka u cijelosti podudaraju, oni su se 30. V 1333. prvo potpisali i stavili svoje pečate na ovaj prijepis,29 a poslije toga su to osnažili još više svojim pečatom nadbiskup Dominik, onda opat Matija pečatom svoga samostana i Deša pečatom svoga kaptola.30 Prema tome, još 1333. postojao je jedan glavni kartular splitske crkve, koji je tada dobio svoj adekvatno vrijedni prijepis. Godine 1338. Lukan Bertani je učinio još dva prijepisa »cuiusdam montanei antiquissimi«, od kojih prvi sadrži opis posjeda u splitskom, a drugi u solinskom polju.31 Te je prijepise Bertani kolacionirao s notarom i kancelarom grada Splita Lukom »Bonuinus de Pirano«. Naime, tada se u ispravi iz te iste godine kaže da je učinjen prijepis »cuiusdam montanei antiquissimi in quo sunt omnes possessiones seripte pertinentes ecclesie sancti Domnii ciuitatis Spaleti; in quo montaneo sunt plura priuilegia papalia et regalia de28 D. Švob držeći da je dovoljno dokazano da su isprave o Svetom Jurju Putaljskom krivotvorene oko god. 1339. (ovaj je datum naprosto proizvoljno iskombinirao: S. A.), naveo je da onda ne može biti ispravan ni onaj kartular splitske crkve tobože iz god. 1333, a koji je, prema navodu ovoga istoga kartulara, primicerij splitske crkve i carski notar Lukan Bertani prepisao još od nekog starijeg kartulara. »Jer taj je tobožnji kartular iz 1333, mogao nastati tek poslije vremena krivotvorenja isprava o Svetom Jurju, tj. od 1339. dalje, pošto su se u ovom navodnom kartularu iz 1333. nalazile ove tri krivotvorene isprave« tvrdi Švob, koji smatra onaj svoj iskonstruirani datum od 1339. da je točan i nastavlja: »Pričanje o autentičnom kartularu, koji da je služio za predložak tom tobožnjem kartularu iz 1333, naravno, prosta je izmišljotina. Kako nema onakovih podataka, koliko se bar može ovaj čas sagledati, koji bi mogli odrediti vrijeme krivotvorenja ovog splitskog kartulara iz 1333, to se može«, nastavlja dalje Švob, »samo naslućivali vrijeme ove rabote. Ali uzevši u obzir da se godine 1397 (dva puta, u veljači i ponovo u kolovozu) reambulirao posjed splitske nadarbine i da su te godine učinjena dva druga katulara, to ima razloga da se pomišlja da je upravo iste godine 1397, ihVneposredno pred tom godinom, sastavljen odnosno krivotvoren i onaj tobožnji kaptular iz 1333.« zaključuje svoj rad Š v o b »Krivotvorine o Svetom Jurju Putaljskem«, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS XVII, Zagreb 1936, 205 (V. Novak piše, citirajući za potkrepu toga rad D. Švoba, sa čijim se zaključkom slaže, da »ima dosta ozbiljnih indicija, koje kazuju, da je i Bertanijev kartular falzifikovan i to upravo one godine ili neštc· malo ranije, kad su učinjeni toliko spominjani R e a m b u l a t o r i u m i , tj. 1397. godine ili godinu dana prije« (V. Novak — P. Skok, o. c., 150). Međutim ovo labavo nagađanje Švoba se ne može u pogledu toga kartulara održati i ono samo po sebi sasma otpada, jer nema solidne naučne podloge, kako će se to vidjeti iz ove naše radnje. 29 Lucius ima u prijepisu također prijepis ovoga kartulara, ovjerovljenog po navedenim notarima (KAS-OIL-Br. 538. B, str. 1-4). 30 D. F a r l a t i . o . c. III, 314, 315.
31 J. Stipišić, govoreći o ta dva Lukanova prijepisa, iznosi sasma opravdane razloge zašto je »u prilogu donio tekst istih dokumenata iz ovog prijepisa kninskog kaptola od 28. juna 1397, jer je tačniji« nego onaj prijepis »sačuvan tek iz jednog spisa XVII stoljeća« (o. c., 91, bilj. 33).
118
notata per notarios ordine iuris obseruato ...« Malo dalje se govori o kopiji ili »Transumptum cuiusdam montanei antiquissimi contenta in alio montaneo (S. A.) in quo sunt etiam scripta possessiones, territoria et priuilegia pertinentia ecclesie sancti Domnii ciuitatis Spaleti tam regalia quam papalia transcripta et recopiata per notarios publicos ordine iuris obseruato.« I dok navedeni notar Luka Bonuinus ovaj originalni kartular naziva »autentico montano(!)«, dotle Lukan ostaje pri starome svome nazivu »principali montaneo«.32 Prema svemu ovome, 1338. godine splitska crkva imala bi jedan glavni centralni kartular i povrh toga jedan njegov prijepis iz 1333. i dva iz 1338. godine. Svakako je dakle u onom najstarijem kartularu, koji tako naziva i kninski kaptol 1397. godine, bio onaj Krešimirov privilegij. No on nam nije u prijepisu iz 1333. i 1338. sačuvan, nego tek iz navedene 1397. godine. Naime, baš te godine obavljala se je reambulacija posjeda splitskog nadbiskupa.33 Nju je vršio kninski biskup Ladislav (u veljači 1397), koji se je tom prilikom služio ispravama, darovnicama i potvrdama od nekadašnjih ugarskih kraljeva i papa, kao i drugim pisanim spomenicima i starim kartularima splitske crkve (privilegiorum, donationum er confirmationum per sacros olim Reges Hungariae, et Summos Pontifices, ac per alia litteraria instrumenta, et montaneos antiquos dictae Spalat. Ecclesiae . . . ).34 Kako je baš onda nadbiskup Andrija boravio u Ugarskoj i sa sobom ponio i neke druge privilegije, koji govore o posjedima splitske crkve, to kninski biskup nije mogao provesti cjelokupnu i točnu reambulaciju. Zato je Andrija i molio kralja Sigismunda da dozvoli novu reambulaciju, čemu je ovaj i udovoljio 29. V 1397, odredivši da to provede jedan član kninskog kaptola, kome je sada nadbiskup dao one isprave i spise, koje nije imao onda Ladis35 lav. I tako je kninski kanonik Bartol proveo novu reambulaciju od 10—17. "Arhiv splitske biskupije —Descrizione della mensa (17. stoljeće), str. 34 — 38 (SCD X, 393-396). L. Katić kaže da je to prijepis iz nekog prastarog montaneja učinjen 1338. za nadbiskupa Dominika Luccarija, a današnji predložak potiče iz doba nadb. Sforzie Ponzoni iz g. 1622. (L. K a t i ć , »Ubikacija crkava sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu«, ŠišićevZbornik, Zagreb 1929, 70, bilj. 6). God. 1955. opet seje L. Katić dotakao toga prijepisa iz 1338, koji je dobio vrijednost originala. Ujedno je naveb da je to prijepis jednog starog kartulara ili montaneja, koji je Katić podijelio u dva dijela. U prvome su popisane zemlje splitske crkve prije nego što je zadobila dobra Gospe od Otoka, a u drugome se nabrajaju zemlje solinske crkve (»Zadužbine hrvatske kraljice Jelene na otoku u Solinu«, Rad JA 306, Zagreb 1955, 209). 33 O reambulacijama 1397. najavio je još 1929. L. Katić, koji je našao neka nova pisma u splitskom kaptolskom arhivu u vezi s tim, da će napisati posebnu raspravu (o. c., Šišićev Zbornik, 75). Ovo je obećanje samo djelomično izvršio tek 1956. g. u radnji pod naslovom »Reambulacija dobara splitskoga nadbiskupa 1397. godine« (Starohrvatska prosvjeta HI/5, Zagreb 1956, 135-177). 34 D. F a r i a t i, o. c. III, 341. 35 S tim je u vezi tzv. »reambulatorium«, kako ga zove Farlati, a koji je sadržavao stare isprave kninskog kaptola, gdje su opisana posjedovna prava splitske mense. Za vrijeme nadbiskupovanja Bernarda Zanea (1503—1517) izbio je požar u nadbiskupskoj palači, i reambulatorij je sklonjen u kancelariju splitske komune. Za nadbiskupo-
119
VIII, a isprava o toj reambulaciji izdana je u Kninu 28. VIII 1397.36 No još je u junu 1397. nadbiskup Andrija podnio samoinicijativno kninskom kaptolu »vnum librum antiquissimum qui montaneus intitullatur et montaneum continuo nominatur.« U ovom najstarijem kartularu nalazili su se opisani svi posjedi splitske crkve i nadbiskupske mense od starine, zatim razni prijepisi (transumpta) i reskripti (rescripta) brojnih papinskih i kraljevskih privilegija od javnih notara. Ovaj se je kartular (liber montaneus) čuvao u arhivu riznice (thesaurii) i sakristije splitske crkve. Nakon što je kninski kaptol dobio u ruke ovaj kartular, on je u njemu (in ipso libro montaneo antiquo) pregledao sva prava i privilegije, koji se odnose na posjede navedene crkve, te je sve to odande dao prepisati od riječi do riječi u obliku privilegija. I tako je, naravno, iz ovoga najstarijeg kartulara (montanei antiquissimi) prepisana i objelodanjena kopija (i rubrika) ove naše isprave iz 950. g. Tada su na isti način prepisane i isprave iz drugoga (alterius montanei antiquissimi) kao i one iz trećeg kartulara (tertij montanei), koji su bili različitog sadržaja opisa posjeda splitske crkve. Kada je sve to obavljeno, onda je kninski kaptol još stavio svoj pečat,37 koji je nažalost otpao i od njega je ostala samo jedna mala vezica, koja ukazuje da je ondje bio.38 Sve ovo gore navedeno napisano je na velikoj pergameni i ovaj dokument, koji su imali svojevremeno u svojim rukama i Lucius i Farlati, izdan je 29. VI 1397. Prema tome, i te su godine postojala tri kartulara splitske crkve. Naime, onaj najstariji kartular iz 13. stoljeća ili nešto prije, u kom se je nalazila uz druge isprave (možda i Trpimirova i Muncimirova povelja39 i ova naša kraljevska listina; zatim drugi kartular, koji je prepisan iz najstarijeg kartulara (montanei antiquissimi), tj. iz onoga prvoga. Ovaj drugi kartular bio je uz to i ovjerovljen pečatima splitskog nadbiskupa Dominika i njegovog kaptola,40 i to na onaj način kako smo već prije naveli. Treći kartular je isto bio prepisan iz onog najstarijeg i prvog kartulara, i to također za nadbiskupovanja Dommüta ΐ ovjerovljen upravo onako kao i onaj drugi.41 Sto je bilo pak s vanja Andrije Kornelija (1535-1563) Petar Natalis, splitski prokurator i nadbiskupski ekonom, iznio ga je pred splitski kaptol, koji je »reambulatoritum« dao prepisati i po carskom notaru ovjeroviti 1543. godine (Gl. D. F a r l a t i, o. c. III, 455, 456). 36 D. F a r l a t i, o. c. III, 341, 342, 347. 37 Na poleđini ove isprave od 29. VI 1397. napisano je slijedeće: Copia trium antiquorum montaneorum diversorum iurium et bonorum ecclesie Spalatensis sub sigillo capituli Tiniensis. 38 Još L u c i u s kaže »Sigillum pependisse apparet« KAS — OIL — Br. 536 B, str. 145), a taj pečat navodi i D. F a r l a t i (o. c. III, 348), dok J. S t i p i š i ć piše da je ovaj prijepis kninskog kaptola »bio ovjeren velikim kaptolskim visećim pečatom, kojega danas više nema« (o. c., 91). 39 To zaključujem na osnovu podataka, koji donosi Barada u svojoj već navedenoj radnji na str. 95, kada govori o prijepisu Trpirnirove isprave »ex quodam montaneo antiquissimo . . . « splitske crkve i nadbiskupije. 40 Gl. KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10. 41 Gl. KAS-Kasa D-sign. 668, br. 10.
120
onim četvrtim — i to prijepisom iz 1338. — ne znamo. Iz toga slijedi da je kninski kaptol imao u rukama tri navedena kartulara, kako to jasno pokazuje ova pergamena od 29. VI 1397. Već po ovome vidimo kako je Farlati pogrešno tvrdio da su prije kartulara nadbiskupa Dominika Luccarija (ili tzv. Bertanijeva kartulara) postojali samo originali. To su tvrdili, držeći se Farlatija, i drugi,42 pa začudo i L. Katić, koji je navodio da kad se u jednom prijepisu spominje stariji kartular splitske crkve, onda je to »najvjerojatnije« onaj Bertanijev iz 1333.43 U drugoj polovici 16. stoljeća doznajemo da je postojao uz kartular splitske crkve u pergameni (catastico in membranis) i prijepis, koji je provjerio i ovjerovio A. Zambertus, sekretar dalmatinskih sindika,44 a da li je tada bilo i još kojih drugih kartulara ili njihovih prijepisa, ne znamo. Da li je tu bio koji od ona naša tri, isto tako ne možemo ništa određeno reći. Iz 17. stoljeća u kaptolskom arhivu u Splitu našao sam nekoliko katastika ili kartulara. Evo ih redom: Liber Montaneorum Archid.us Archipbus Cannonicata™111 et Beneficorum Simplicium Ecclesiae Metropolitanae Sancti Domnii di Spalato (spisi 16-17. st.), koji je ovjerovljen 5. VII 1606. po notaru (tri komada s istim naslovom i sa sign. 191 - 193 A). Zatim je tu i »Montaneo overo catastico di tutti li beni slabili terreni Vigne, Horti, Čaše e livelli delli Beneficii infrascritti del Rev. Capitolo della Metropolitana Chiesa di San Doimo di Spalato . . . « iz 1608. g. (sign. 190 A).45 Dević spominje »Libro intitolato montano di tutti li Benefici e terreni ehe possiede il Rev. Capitale della Chiesa Metropolitana di S. Doimo di Spalato, applicata alle distribuzione quotidiane, livelli della detta chiesa overo capitoli, inoltre«, koji datira sa 1611. godinom.46 No ovaj katastik ili kartular nisam pronašao u kaptolskom arhivu, u kome je pohranjen »Montaneum sive catasticum bonorum stabilium omnium beneficiorum ... capituli ecclesiae metropolitanae spalatensis Anno domini 1612« (sign. 199 A).47 Po Katiću znamo da u arhivu splitske kurije postoji jedan kartular pod sign. B, koji je nastao oko 1620, a sastoji se od više dijelova. U prvom se dijelu uz druge isprave nalaze i prijepisi Trpimirove i Muncimirove isprave. Što se nalazi u drugim dijelovima, Katić ne govori 48 ništa. Po Deviću, pak, u kaptolskom arhivu nalazila se je iz 1621. »Libro sub E intitolato: Montani delli Benefici semplici del Capitolo di Spalato per le dis42
M. B a r a d a , o. c., 14, bilj. 54, 15, bilj. 59, 17, bilj. 67. »Prijepisi dviju najstarijih povelja iz hrvatske povijesti«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LI, Split 1940, 101, 116; M. B a r a d a , o. c., 17, bilj. 67. 44 M. B a r a d a , o. c., 93, 94, 2. 45 U rukopisnom »Catalogo dell'archivio capitolare di Spalato compilato del Procuratore capitolare Canonico Giovanni Devich nell'anno 1887« (KAS —sign. 595 B) pod 8 stoji: »Novembre 1608. Libro intitolato montaneum sive Catasticum bonorum stabilium omnium benefitiorum Revmi Capituli Ecclesiae Metropolitanae Spalatensi, contenenti alcune costituzioni e privilegi fino il giorno«. 46 Catalogo ... 20 c. 47 Njega navodi i Dević, koji sasma kratko opisuje i njegov sadržaj. Inače je unutra i prijepis Zvonimirove isprave od 1083. (ind. 3) kao i Gejzine listine od 1143. godine. 48 L. K a t i ć , o. c., 115; M. B a r a d a , o. c., 2,3. 43
121
49
tribuzione quotidiane accordate ed approvate.« U arhivu splitske biskupije ili kurije čuva se i 9 svezaka dokumenata, koji se odnose na prava i povlastice splitske crkve. Ove zbirke uređene su i prepisane po nalogu splitskoga nadbiskupa Sforze Ponzonija (1616—1641). Prvih 7 svezaka50 zovu se »sette libri rossi«, kako im je dao naslov kompilator »Varia Salonitana«; sada se čuvaju u Državnom arhivu u Zagrebu.51 Osmi svezak ima naslov »Varia de Bonis mensae Archiep«, a deveti »Jura Capituli canonicatum et Beneficiorum Civitatis«.52 Uz brojne neke isprave u III (br. 20) i VIII svesku (br. 25) su u prijepisu Trpimirova i Muncimirova isprava, kao i Zvonimirova (1076) te još neke listine ugarsko-hrvatskih vladara od Kolomana dalje. Krešimirovog pak privilegija od 950. g. nema ni u jednom svesku ovih zbirki. Izgleda da se je Lucius poslužio trećim sveskom ovih zbirki (»ex Registro privilegiorum archiepiscopatus spalatensis«, a i sam Lucius to kaže u svom djelu »De Regno« 1666. g.), odakle je prepisao Trpimirovu i Muncimirovu povelju.53 Međutim, on u svoju zbirku rukopisa,54 koja se čuva u KAS-u, «Catalogo 23/1. 50 L. Katić piše da je Ponzoni cijelo gradivo rasporedio u sedam knjiga koje označuje rednim brojem od I —VII s naslovima i pogdjegdje datiranjem. Zatim kaže da je po Cosmiu Ponzoniju dao sastaviti još dvije zbirke isprava. Jedna je knjiga in folio, a druga u četvrtini. Dok je sedam prvih knjiga vezano u crvenu kožu, ove dvije posljednje vezane u prosti karton i nose naslov »Varia de bonis Archiepiscopatus«. Sadržavaju kopije nekih glavnijih i važnijih isprava koje se inače ne nalaze ni u jednoj od sedam knjiga vezanih u kožu (o. c., 104). Barada ironizira ovakav raspored Ponzonijevih zbirki koji je učinio Katić (o. c., 3, bilj. 6), dok J. Butorac piše da najvažniji dio biskupskog arhiva u Splitu »čini sedam knjiga registara, pisanih 1620 — 22, u kojima se nalaze prijepisi starijih isprava, važnih za ekonomsku povijest splitske nadbiskupije« (Enciklopedija Jugoslavije 1. Zagreb 1955, 195), što je netočno, jer ondje postoji devet knjiga Ponzonijevih zbirki. Ja sam pregledavao svih ovih devet knjiga, koje imaju sign. 18 — 26, i budući da se njihovi neki naslovi na koricama ponešto ipak razlikuju od Katićevih, to ih ovdje iznosim po redu: »Jus ordinarium et metropoliticum ecclesiae spa- * lat. Sforža-PoBzofli 1622« (18), »Jura decimalia archiep. Ecce. spal.« (19), »Donationes principum eccles. Spalat. Sforza Ponzoni 1622« (20), »Ducales Senatus Venetici« (21), 1 »Acta comitum Spalatensium« (22), »Instrumentorum liber I« (23), »Instrumentorum liber II« (24, »Varia de Bonis mensae archiep.« (25) i »Jura Capituli Canonicatum et Beneficiorum Civitatis« (26). 51 M. Barada, o. c., 3, bilj. 5 (o. c., 104) i B a r a d a (o. c., 3) 8 i 9. svesku daju jedan naslov »Varia de Bohis archiepiscopatus«. 52 ASB - Br. 25, 26. Katić. 53 M. Barada, o. c., 3, bilj. 9. 54 Katić piše kako se u kaptolskom arhivu namjerio na 8 + 2 sveska. Ove je rukopise, kaže on dalje, pronašao I. Tkalčić i zaključio da je to Luciusov materijal. K a t i ć je u 6. svesku ovih rukopisa naišao na prijepis Trpimirove i Muncimirove isprave (o. c., 117). Međutim, T k a l č i ć je još davno prije pronašao ove rukopise, o čemu je izvijestio Jugoslavensku akademiju. Osim toga, on je u sedmom svesku Luciusove ostavštine uz rapske listine naveo brojne izvatke »iz splitskog arhiva« te i »dva prijepisa: jedan listine Krešimirove (g. 950.), a drugi Nemanjine« (»Izvještaj dopisujućeg člana Ivana Tkalčića .. . «, Rad JA XXXV, 174). Ovi Luciusovi rukopisi, ili bolje rečeno ostavština, nalaze se danas u KAS-u pod sign. 528-542 B, odakle ih je Barada svojevremeno prenio u Jug. Akademiju u Zagreb, te dao prepisati i onda je opet tu zbirku vratio natrag u kaptolski arhiv.
122
nije mogao unijeti iz Ponzonijevih zbirki uz razne reambulacijske spise i prijepis Krešimirove isprave, nego ju je uzeo, kako smo već prije naveli, iz one velike pergamene od 1397, koja se je još tada čuvala u biskupskoj kuriji. Jasno je, dakle, da je Lucius bio upoznat sa Ponzonijevim zbirkama, a da li je imao u ruci i onaj Bertanijev kartular, ne može se određeno reći.55 Svakako u doba Farlatija onaj Bertanijev ili Luccarijev kartular nije postojao u arhivu splitske kurije. Naime sam Farlati kaže da ga nije mogao naći,56 a ne zna da li pak postoji.57 Prema tome, on nije našao ni onaj najstariji kartular, a ni onaj treći i četvrti iz 1338. Da li je, pak, naišao na još koje druge kartulare, među kojima i one koje smo naveli, jednako se može pretpostavljati. No zato je svakako i on poznavao Ponzonijeve zbirke, ali se ne zna da li je poznavao i Luciusovu ostavštinu. Jedno je pak točno; da je Farlati, kako smo već prije naveli, naišao na onu veliku pergamenu, i na osnovu nje je i iznio podatke o darovnicama koje se odnose na posjed splitskog nadbiskupa Andrije i njegove crkve u Vranjicu, solinskom i splitskom polju, kao i u onim trima za njega prastarim kartularima. No tada Farlati nije objelodanio prijepise tih isprava, i to zato što se one tobože nalaze u reambulatoriju biskupa Ladislava i kanonika Bartola.58 Međutim mi znademo da se ti prijepisi, a i ovaj naš od privilegija od 950. g., nisu nalazili u tim reambulacijama. Mi smo već prije govorili o katasticima ili kartularima 17. stoljeća, koji su većinom točno datirani. No ipak imamo iz toga stoljeća jedan, koji samo nosi naslov »Montaneum sive catasticum bonorum stabilium, omnium bene55 Šišić piše sa sigurnošću da je taj »prijepis potom upotrijebio Lucius za svoje djelo na početku druge polovice XVII vijeka« (Priručnik izvora hrvatske historije I/l, Zagreb 1914, 184), što se ne da ničim dokazati. 56 Šišić pak tvrdi da je u 18. st., i to svakako prije 1765. g., »učinjen i opet prijepis iz Bertanijevog prepisa kartulara i to u dvije knjige u velikom foliju sa natpisom: »Donationales« i »Mensa episcopalis«, koje se danas čuvaju u arkivu spljetskoga biskupa, dok se sam prijepis od 1333. nekud izgubio, ili je po nesreći propao, tako da ga Farlati nije više, kako se čini, poznavao, već je bio upućen ili na Lucijeve prijepise, ili na one dvije knjige novijih prijepisa iz XVIII vijeka« (o. c. I/l, 184, 185). Ovdje se je Šišić uvelike zabunio, kako je to lijepo dokazao L. Katić, jer su ti rukopisi u biskupskom arhivu nastali oko 1620. i dovršeni 1622. godine (Gl. L. K a t i ć , Prijepisi..., 101). "D. F a r l a t i , o. c III, 314. 58 D. F a r l a t i , o. c. III, 348; M. B a r a d a , o. c., 16.
123
ficiorum R. Capi tuli ecclesiae Metropolitanae spalatensis«. On se i danas čuva u kaptolskom arhivu pod sign. 196 A. Slijedeći su iz 18. stoljeća i pohranjeni su u istom arhivu: »Montaneum S. Leonardi de Palude extractum ex libro Monteneorum Benefitiorum Singularium Reverendissimi Capituli Spalatensi« (zapravo »Montaneum S. Petri extra flumen Almissa extractum ex libr. supradicto Montaneum« pag. 16— 17. i 18. st. — Sign. 188 A), »Montano de tutti li Beneffitii et terreni ehe possiede il Rev. Capitolo della Chiesa Metropolitana di S. Doimo di Spalato« (18. st. — sign. 198 A — unutra je i isprava Petra Krešimira od 1067, ind. 3 — prijepis 16. st.), »Catastico delli terreni del Rev° Capitolo di Spalato metropoli... « (In Spalato l'anno 1702, li 7. V),59 te »Catastico de beni del Benifitio delli R. D. S. S". Mansionarii. .. « (Spalato li 12. XII 1729 — sign. 194 A) i »Catastico de terreni della prefettaria del Domo formato da Me sottoscritto . . . can° arch" DnPietro Vicario Riboli Nell'Anno 1758« (sign. 197 A). Zatim Dević pod 22. navodi »Liber Montaneum Archidiaconatus et Canonicatum et benefitiorum simplicium Ecclesiae Metropolitanae Sancti Doimi Spalatensis« (20. VII 1776), kojega nisam također našao u ovom arhivu. No zato ondje postoji »Catastico misurato, fatto scritto, e delineato da me sottoscritto Pubbco Perito Agrimnesore l'anno 1793. Jo Filippo Mugliacich Pubblico l' Agrimensore. Mano propria. Beni della Massa comune, ossia distribuzione Metropolitana, e Primiziale Chiesa di Spalato« (2 knjige, sign. 200, 201 A).60 Ovime smo završili navođenje kartulara ili katastika (do kraja 18. st.), koji su nam ili samo po drugim izvorima poznati ili koji se nalaze i sada u kaptolskom61 i biskupskom arhivu u Splitu. Iz svega ovoga se vidi da se je Krešimirov privilegij nalazio u prijepisu u nestalom najstarijem kartularu splitske crkve, valjda iz 13. stoljeća; zatim u prijepisu učinjenom iz ovoga u Bertanijevu nažalost do danas zagubljenom kartularu iz 1333,62 i u tzv. prijepisu iz triju vrlo starih kartulara od 1397. godine, medu kojima je sačuvan i 59 Dević mu daje ovaj naslov pod 21: »I Maggio 1702 Libro . . . : Catastico dell'terreno del Rmo Capitolo di Spalato Metropoli di Dalmazia e di tutta la Croazia, con la qualitä dei loro vretteni, figure, luoghi, confini dove sono, e si trovano posti, procuratorie del Rmo Capitolo suddetto i Rmi Signori Canonici Pietro Natale e Nicolo Gaudenzio, Dottore, Protonotario Apostolico, Cancelliere di Monsignor Illmo e Rmo Arcivescovo Cosmi . . . con la tavola in fine delli colori ehe lavorano essi terreni e cio ehe corrispondo di dominicali in Spalato.« 60 Dević ga ovako titulira pod 24: »28 Novembre 1793. Libro grande intitolato Catastico dei beni della Massa Comune per l'assistenza corale, misurate, fatte, scritte e delineate dal pubblico Perito Agrimensore Filippo Mugliacich.« 61 Kada je I. Tkalčić pregledavao kaptolski arhiv, on je naglašavao u svome izvještaju Jug. Akademiji da »jedan original«, koji se je ondje našao »jest razvod meda kaptolskih posjeda i skopčana sa njime i povijest istih«. Taj rukopis nosi naslov »Montaneum« i pisan je u malom obliku koncem 14. ili početkom 15. vijeka, završava T k a l čić (o. c., Rad JA XXXV, 174). Nažalost danas ovoga kartulara nema u kaptolskom arhivu i njemu se je zameo svaki trag. Možda će se naći u kakvoj ostavštini koje crkvene ličnosti. 62 Interesantno je da J. B u t o r a c opisujući biskupski arhiv u Splitu i iznoseći sasma ukratko što on sadržava, piše ovako: »Stariji kodeks ili montanej, koji sadrži drevne povlastice splitske crkve, prepisan je i ovjerovljen 1333.« (Enciklopedija Jugoslavije l, 195). Međutim, nema nijednog dokaza da se taj prijepis ondje danas nalazi.
124
prijepis ovoga najstarijega kartulara, koji je baš sadržavao i onu Krešimirovu ispravu. U ostalim pak ovdje nabrojenim kartularima ili katasticima kao ni u onim Ponzomjevim zbirkama, nema mu ni spomena. Prema tome ova kraljevska darovnica nalazi se u prijepisu sačuvana jedino u navedenoj ^velikoj pergameni od 29. VI 1397. i u Luciusovoj rukopisnoj ostavštini. Značajno je to da mi sada imamo najstariji ovjerovljeni prijepis ovoga privilegija iz 1397, koji je za dva stoljeća stariji od prijepisa Trpimirove i Muncimirove isprave! čija je autentičnost dokazana i nepobitna. 2.
Prijepis Krešimirove listine napisan je poluhumanistikom. Nadalje je ona kao i Trpimirova i Muncimirova isprava imala sve oznake lombardijsko-tuscijske karte. Uz to ona spada u javne listine, jer potječe od vladara.63 Sam pak tekst64 ove povelje u prijepisu iz 1397. glasi ovako: »In Nomine santea et indiuidue trinitatis65 Anno dominice incarnationis66 5b CCCCLc67. indicitione XIId68. Ego 69 Cresimirus70 dei gratia71 croatho63
M. B a r a d a , o. c., 21, 85-87,7,5,4. Iza »Cuius quidem montenei antiquissimi copie et sue rubrice tenor per omnia tališ est« i ispred »In Nomine . . . « stoji napisano: »Rubrica. Priuilegium dedurana.« 65 Ovakva vrst verbalne invokacije u javnoj ispravi kod nas u X stoljeću je jedina. Istom u XI stoljeću prvi Zvonimir u svojim darovnicama ima ovakvu invokaciju (F. R a č k i , »Dokumenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia«, MSHSM VII, Zagrabiae 1877, 103 (1075), 106 (9. X 1076), 111 (12. III 1077), 114 (16. IV 1978. sumnjiva), 116 (1078), 138 (1083)/, a onda Stjepan II/F. R a č k i , o. c., 149 (1089)/· Prva privatna isprava sa hrvatskog tla iz 1029. ima pak ovakvu invokaciju: »In nomine sanctif et unic^ trinitatis« (RD, 38). Inače u javnim kraljevskim ispravama u Italiji iz IX i X stoljeća nalazimo vrlo često na ovakvu vrst invokacije »in nomine sancte et indiuidue Trinitatis« ili pak »In nomine sanctae et individue Trinitatis« /L. Schiaparelli, I diplomi di Berengario I, Fonti per la storia d'Italia pubblicate dell'Istituto storico italiano, Roma 1903, 15 (7. V 888), 27 (8. V 888), 136 (23. VI 904), 162 (1. VIII 905), 194 (27. VII 910), 251 (1. II 915), 255 (31. III 915), 318 (14. X 919), 339 (920), L. Schiaparelli, I diplomi di Guido e di Lamberto, Fonti..., Roma 1906,4 (27. V 889), 6 (23. IV 890), 10, 12 (21. II 891), 17, 19, 22, 25 (891), 35 (1. V 892), 39 (29. VI 892), 41 (11. VII 892), 43 (18. VII 892), 45 (4. IX 892), 48 (kraj 892), 51 (11. IV 893), 74 (febr. 895), 77 (6. XII 895), 79 (4. V 896), 81 (25. VII 896), 89 (24. XI 896), 91 (21. V 898), 93 (27. VII 898), 95 (2. IX 898), 97 (30. IX 893), L. Schiaparelli, I diplomi italiani di Lodovico III e di Rodolfo II, Font i . . . , Roma 1910,4 (11. X 900), 6 (12. X 900), 9 (14. X 900), 17 (19.1 901), 23 (2. III 901), 25 (901), 31 (23. III 901), 35 (25. III 901), 37 (1. VI 901), 40 (18. VI 901), 46 (7. XII 901), 48 (12. II 902), 50 (13. IV 902), 52 (21. IV 902), 54 (12. V 902), 57 (4. VI 902), 59 (14. VI 905), 96 (4. II 922), 98 (3. XII 922), 101 (9. XII 922), 113 (8. X 924), 126 (924), L. Schiaparelli, I diplomi di Ugo e di Lotario di Berengario e di Adalherto, Fonti.. ., Roma 1924, 11 (4. IX 926), 33 (927?), 71 (17. IX 929), 74, 76 (16. IX 930), 109 (20. IX 933), 112 (12. V 935), 117 (18. IX 935), 131 (24. VI 936), 137 (5. X 937), 139 (12. XII 937), 148 (31. V 938), 154 (20. III 939) 167 (26. III 941), 179 (13. VIII 941), 186 (10. VIII 942), 191 (15. VIII 942), 217 (943?) 231 (29. III 945) 239 (13. VIII 945), 241 (22. II 946), 252 (27. V 942), 257 (23. IX 947), 277 (8. VIII 948), 279 (8. VIII948), 281 (20. VIII949), 284 (31. V 950), 287 (4. VI 950), 295 (23. I 951), 309 (9. IX 952), 319 (23. V 954), 331 (24. IV 960), 343 (23. II 960). Inače Stipišić, koji se nije poslužio ovakvim komparativnim izvornim materijalom, samo nabacuje da je ova verbalna invokacija »tek u Zvonimirovim ispravama konstantna« i da se javlja »u raznim varijantama«. Čak ubacuje u sve ovo da »ako je istinita pretpos64
125
72
tavka da je obdarivanje izvršeno zbog zasluga devetorice zaslužnih ljudi u borbi protiv Miroslava (S. A.), onda nam postaje zanimljiva potreba za vanjskim efektom, koji se konačno može odraziti i u jednoj svečanoj formuli kao što je ova« (o. c., 80). 66 Ovo je kraća formula, tj. stilus incarnationis od utjelovljenja. Ovdje je računan početak nove godine sa 25. III. Imamo dva stila: firentinski i pisanski (Gl. A. Cappelli, Cronologia, Cronografia e calendario perpetuo, Milano2 1930, 9—11). Od ovih tzv. calculus Pisanus, koji je u upotrebi još od davnine (A. Cappelli, o. c., 14), ima početak nove godine devet mjeseci i sedam dana prije nego je zabilježena godina našega današnjega računanja (M. Barada, o. c., 60, bilj. 1), dok je calculus Firentinus u upotrebi samo od X stoljeća (A. Cappelli, o. c., 13). Oba ova stila održala su se do 1749. godine (Gl. A. Cappelli, o. c., 13, 14). Inače ovakav isti stilus incarnationis ima u nas tek jedna trogirska isprava iz 1064. g. (RD, 63), a onda ona Petra Krešimira iz 1066 (RD, 67), dok listina splitskog priora Nikefora iz 1040. ima »Anni quoque dominice incarnationis« (RD, 44). U Muncimirovoj pak darovnici je šira formula od naše, i ona glasi: »Anno utique sacra postquam Christus carnem de virgine sumpsit...» (M. Barada, o. c., 60). U javnim ispravama u Italiji nailazimo na »anno dominice incarnationis« u listini od 31. III 915. (L. Schiaparelli, I diplomi di Berengario I . . . , 255) i onaj od 31. V te od 4. VI 950. (L. Schiaparelli, I diplomi di Ugo . . . , 285, 287), a tako i u povelji Otona I od 4. VI 945. (Gl. Fr. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku II, Ljubljana 1906, 301) itd. Začudo J. Stipišić u ovoj formuli, tj. stilus incarnationis, ni riječi ne piše (o. c., 80). b L. i J. S t i p i š i ć (o. c., 93): D. c J. S t i p i š i ć : DCCCL (o. c., 93). Taj isti autor piše da »s obzirom na to da upravo datum predstavlja najteži problem ove iprave mi bismo mogli doći do apsurdne brojke DCCCL (S. A.), koja ni u kojem slučaju ne može biti točna« (o. c., 80). Međutim i u onoj pergameni od 1397, gdje se nalazi ova Krešimirova povelja, stoji datum »δ CCCCL«, a u Luciusovom prijepisu »DCCCCL«, te je zbilja čudno odakle Stipišiću takva vremenska brojka?! 67 Umjesto da riješi ovaj datum, S t i p i š i ć se prvo daje na meditiranje od čega se datum sastoji, te kako se brojke godine i indikcije pišu. Nakon što je došao »do apsurdne brojke DCCCL (?! S. A.), koja ni u kojem slučaju ne može biti tačna« (najedamput piše o 950. godini, te konačno zaključuje da »iz analize datuma i pokušaja rješenja nagomilane problematike slijedilo bi da godina postanka isprave može biti samo 969.« (! S. A.) (o. c., 80, 81). Međutim to je 950. godina. Naime naše δ znači svakako 500, L = 50 (Gl. Cappelli, Lexicon abbreviaturarum. Wörterbuch lateinischer und italienischer Abkürzungen, Leipzig2 1928, 414, 416) a CCCC je 400. Prema tome je to gore navedena godina: Po indikciji pak to bi trebala biti 953 ili 954. godina. Ovo bi se moglo, kako Rački navodi za druge isprave, dogoditi krivnjom prepisivača, koji su pogriješili. Tako on niže nekoliko primjera iz XI stoljeća glede pisanja datuma (v. R a č k i , Stari priepisi..., 155 —157). d L: XII. 68 J. S t i p i š i ć iznosi » da 950. godini odgovara VIII indikcija, a ne XII, kakvu ovdje nalazimo. Za vladanja Mihajla Krešimira II, autora ove isprave, dvanaesta indikcija pada 954. i 969. godine«. Bazirajući daljnje svoje razloge na pogrešnim činjenicama iz hrvatske povijesti X stoljeća, kaže da se svemu ovome može »dodati i to da XII indikcija koja se nalazi u datumu odgovara upravo 969. godini«. Ali ipak u tome svome izlaganju djelomično uzmiče sa time »budući da indikcija nije naročito pouzdan element datuma, ne smijemo se na nju suviše osloniti« (o. c., 80, 81). Prema prijepisu iz kraja 14. stoljeća ovo je XII indikcija, i to bizantinska koja je trajala od 1. IX 953. do 31. VIII 954. godine (v. za to A. C a p p e l l i , Cronologia..., 10, 11, 246). Nadalje mi imamo napisanu 950. godinu i njoj pripada 8. indikcija, koja je trajala od 1. IX 949. do 31. VIII 950. godine. Iz ovoga se može zaključiti ili da se je pisar zabunio pri prepisivanju ili godine (onda bi bila u najmanju ruku 953. ili 954. g.) ili u indikciji, koja je imala biti VIII, a u najgoru ruku VII. Uopće prepisivač iz XIV stoljeća lakše se je mogao zabuniti pri prepisivanju nego li onaj npr. iz XII stoljeća. Naime, prijepis je to nepouzdaniji, što je više vremena proteklo između njega i originala. Prema tome su i pogreške veće i lakše ih se može učiniti. Tako se je npr. dogodilo s ispravom Petra Krešimira od 1059. u korist opatije sv. Ivana u Biogradu, koja je sačuvana u originalu i u
126
73
rum atque dalrnatinorum rex uicesimo quarto regni mei Anno residens in 6 74 75 paterno Christi munere solio cepi. equanimiter circa meos fideles d(o)nationisf gratia esse sollicitus. Dignum ducens quod nullus externus fieret a nostra donatione.g76 Denique imitans illud domini dictum qui orans ad patprijepisu iz XIV stoljeća. Ako je tomu tako, onda nas ne treba čuditi da npr. rapska isprava od 1059. (po Račkome) ili od 1060. (po Kukuljeviću) ima indikciju 13, a u prijepisu rapskog notara Gozinića i Luciusa stoji: 1062. g. i XV indikcija (v. RD, 57, 58; I. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i , Codex diplomaticus regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae I, Zagreb, 1874, 121; F. R a č k i , Stari priepisi..., 143, 144, 155). Ili npr. još tri isprave iz 1072. imaju u prijepisu indikciju 7, a trebala bi biti: 10 (RD, 90-94) itd. Još nešto. Moglo se je i izradirati onu cifru iza »L«, kao što imamo jedan primjer za to u javnoj italskoj ispravi od 31. V 950. godine (s indikcijom »VIII«), gdje je tako učinjeno sa cifrom »X« (GL L. Schiaparelli, I diplomi di Lodovico III. . ., 285). Svi ovi primjeri ukazuju kako se pri prepisivanju isprava iz njihovih originala ili ranijih prijepisa može pogriješiti. No mi ovdje uzimamo da je ispravna 950. godina, o čemu ćemo još u toku ovoga rada govoriti, a i osvrnuti se ponovno na gore navedenu indikciju. 69 »Ego« uzima prvi već Trpimir u svojoj ispravi (M. B a r a d a , o. c., 23). 70 Nastavak -us ima također u svojoj ispravi Trpimir — »Trpimirus« (Gl. M. B a r a d a , o. c., 23), a Petar Krešimir uzima ovakvo ime »Cresimirus« u jednoj svojoj listini tek 1069. g. (RD, 72) i nikada više tako. 71 Ovako se piše istom prvi Petar Krešimir u ispravi iz o. 1069. g. No taj je prijevod sa talijanskog na latinski jezik (RD, 78). Istom dakle Dmitar Zvonimir se 1075. naziva »dei gratia« (RD, 103), te onda u prijevodu jedne isprave s talijanskog na latinski jezik iz 1083. (RD, 140), a tako i Stjepan II u istom prijevodu svoje listine od 1089. (RD, 149). U javnim ispravama u Italiji nalazimo npr. u onoj od 27. V 889. napisano »Vuido gratia dei rex« (L. Schiaparelli, I diplomi di Guido e di Lamberto, 4), a u drugoj od 27. V 960. »Adalbertus gratia dei rex« (Isti, I diplomi di Ugo e di Lotario di Berengario II e di Adalberto, 341). Za ovaj prvi dio devocione formule (dei gratia) kaže Stipišić da je »sasvim konvencionalan« (o. c. 83) i to je sve! 72 Ovakvu intitulaciju ima istom 1076. Zvonimir, koji se tako naziva i 1076 — 8, te u jednoj sumnjivoj listini od 16. IV 1078. i interpoliranoj od 1083. godine, a onda tako 1088/9. i Stjepan II (RD, 106, 112, 114, 139, 148). Inače se Petar Krešimir naziva ili »Chroatorum rex Dalmatinorumque« (1067) ili »rex Chroatorum et Dalmatinorum« (o. 1069, 1072: kasniji prijevod sa talijanskog na latinski jezik) ili »rex Dalmatinorum ac Chroatorum« (1070), dok Zvonimir samo jedanput i to 1077. kao »rex Chroatorum et Dalmatinorum« (RD, 62, 78, 87, 111). Inače S t i p i š i ć u ovakva intitulacija (Ego Cresimirus dei gratia Croathorum atque Dalmatinorum) »pretstavlja također neriješen problem«. Da bi ga »bar donekle riješio«, on drži da je potrebno »osvrnuti se na izvore u kojima se spominje autor ove isprave« (tj. po Stipišiću: Mihajlo Krešimir II: S. A.). Tako uzimajući u pomoć isprave iz XI st., pa onda Konstantina VII Porfirogeneta i Popa Dukljanina, on misli da se iz ovih izvora »zaista može zaključiti da je on bio moćan kralj, te bi sadržaj intitulacije bio istinit, tj. on bi zaista mogao biti »kralj Hrvata i Dalmatinaca« (o. c., 81—83). 73 Tj. on je već 24 godine sjedio na očinskom prijestolju. Ovakvo označivanje godina imamo npr. u ispravi italskog kralja Lotara od 31. V 950, gdje stoji: »regni vero Lotharii XX ...» (L. S c h i a p a r e l l i / diplomi di Ugo . . ., 285), u onoj od Otona I Velikog iz 4. VI 945. piše pak: »regnante Ottone piissimo rege anno VIII« ili u drugoj od 10. XII 953.: »regnante pio Ottone rege anno XVIII« (Fr. K o s , o. c. II, 301, 311) itd. e L: Christo. 74 U Muncimirovoj ispravi stoji: »residente paterno solio« (M. Barada, o. c., 66). Istom Zvonimir ima u listinama ili »regali solio inuiolabiter residentibus« (1076 - 8) ili »in regali ducatus solio« (1083) ili pak onda Stjepan II »proauumque solo (in)regio« (1088/9). No Zvonimir piše 1076. u svojoj ispravi i »residente me in regno meo«, a Petar Krešimir 1069. čak »habenas regni retinens« (RD, 112, 138, 148, 106, 72). U povelji italskih kraljeva Uga i Lotara od 20. VII 941. stoji pak »regni nostro solium stabiliri et
127
77
rem dicabat pater uolo ut ubi šum ibi sit et minister meus suosque fideles h 1 pronuntians inquid. Jam non dicam Vos seruos sed amicos meos. Igitur 78 plurimos nostre regalis potentie fideles ac uiros sua celsitudo sibi elegit fi79 delissimos amicos. Videlicet Priuidrug. Drasigna.80 Velcona.81 Priuona.82 f
J. S t i p i š i ć (o. c., 93): donationis. L: dominatione. 75 »Fideles« prvo u širem smislu znači »podanici«. Zatim ako su ovisni o vladaru, onda su vazali i na kraju dvorsko osoblje vladara ili kralja, tj. dvorani (v. M. B a r a d a , o. c., 34, bilj, 5, 67, bilj, 6; Gl. i tumačenje te riječi u C. D. Du C a n g e o. c. III, Parisiis 1733, 473, 474). Ovaj izraz nema samo u Muncimirovoj ispravi, kako to tvrdi J. S t i p i š i ć (o. c., 84) nego ga imaju u svojim ispravama i Trpimir i Muncimir (M. B a r a d a , o. c., 33, 66). Isti izraz nalazimo i u javnim listinama u Italiji u X stoljeću. Tako u onoj od 943. stoji »fidelibus« u drugoj od 4. III 945. »subditis sibi fidelibus« u slijedećoj od 26. IX 951. »a principibus ducibus reliquisque fidelibus«, te u povelji od 12. III 952, »ex fidelibus nostris« dok u onoj od 13.1 958. piše »nostrorum fidelium« ili »regni nostri fideliorumque nostrorum salute . ..« (L. S c h i a p a r e l l i , I diplomi di Ugo..., 215, 227, 302, 306, 324). Inače S t i p i š i ć za izraze u Muncimirovoj ispravi »fideles« i »primates populi« kaže da su sinonimi i »taj jedinstveni izraz, koji nalazimo samo u ovim dvjema ispravama može upozoravati na vremensku blizinu postanka jedne i druge isprave, što bi svakako potkrijepilo autentičnost Krešimirove povelje. Dijeli ih, naime, interval od svega nešto preko sedamdeset godina« (o. c., 84). 76 Ovakav izraz imaju prva Trpimirova i Muncimirova povelja, a onda istom se tim izrazom služi Petar Krešimir 1066. i kao zadnji Stjepan II 1089. (RD, 4, 15, 16, 68, 73, 79, 82, 84, 89, 98, 106, 109, 114, 115, 117, 118, 121, 139, 152). Također i medu javnim ispravama u Italiji iz X stoljeća nailazimo na izraz »mea donatio« i »nostrae donationis« (L. S c h i a p a r e l l i , I diplomi di Ugo ..., 235 (13. IV 945), 273 (14. VI 948)). Međutim, kako donosi Stipišić (o. c., 84), dvije Zvonimirove povelje od 1083. imaju frapantno sličan početni tekst arenge (»Equanimiter cepi circa meos fideles immo dei oratores donationis gratia esse sollicitus signum ducens, quo nullus fieret exterus a nostra donatione« i »Equanimiter cepi egra fideles meos, preprimis erga seruos dei donationis gratia esse sollicitus dignum existimans, ut nemo a benificentia nostra excludatur«). »Takva sličnost«, po mišljenju S t i p i š i ć a , »opterećuje ispravu u pogledu autentičnosti« (o. c., 84). feliciter regnare cum Christo ...« (L. Schiaparelli, I diplomi di Ugo . . ., 175). I Stipišić navodi da se drugi dio ove devocione formule (residens in paterno Christi munere solio) javlja u povelji Muncimira, te u Zvonimirovim ispravama, dok u listinama Petra Krešimira »nema nijedne isprave koja bi imala ma kakvu varijantu ove formule« (o. c., 83) — i to je i opet sve. 77 Ministar ovdje znači dvoranin, koji na kraljevskom dvoru vrši neku određenu službu (Gl. C. D. Du G a n g e , o. c. IV, 774, 775). Ovaj izraz ima jedino ova naša isprava, a druge iz doba hrvatskih narodnih vladara nemaju. Ali zato nailazimo na taj izraz u javnim ispravama italskih kraljeva iz X stoljeća. Tako u onoj od 12. II 928, gdje stoji »rei minister«, u slijedećoj od 943. piše »nullus dux, neque marchio, comes etiam, vicecomes, scudascius vel aliquis minister publicus«, a u drugoj od 13. II 948. »nullus Placentinae sedis pontifex aut dux vel minister publicus« dok u jednoj od 19. X 953. čak »cum ministris vel exactoribus publicis« (L. S c h i a p a r e l l i , / diplomi di Ugo..., 39, 218, 265, 316). I o ovom izrazu ne govori ništa J. . S t i p i š i ć (o. c., 85). h L.: inquit. 1 L: uos. 78 Tj. ljude, osobe svoga povjerenja. U dvije isprave italskog kralja Uga iz 923. čak piše »fidelibus viriš« (v. L. S c h i a p a r e l l i , / diplomi di Ugo. .., 46, 48). 79 Pribidrug se zove posteljnik kralja Petra Krešimira u ispravi iz 1072. g., izdanoj u Ninu (RD, 93). Ovo je ime složeno. Prema tome bi moglo značiti: onaj, koji je dobio (stekao) druga ili drugove svojim dobrim svojstvima, tj. dobar, blag, Ijubezljiv (RjA XI, Zagreb 1932, 836). U XIII stoljeću zabilježeno je prezime Prividružić (RjA XII, Zagreb, 1952, 211). g
128
3
84
85
86
87
88
. Tordoso. Drugona. Racche. Grubinna. Ciba. qui per omnia 89 et in omnibus a suis Cunabulis deuotissime et fidelissime suis gestis approk bant esse fideles. Ita que hos quos eligi et cognoui in sue amicitie officio eosdem malui suis benedictionibus pre ceteris esse gloriosos. quatinus nul80 U sumnjivoj ispravi Zvonimira od 12. III 1077. spominje se uz vladareve dvorane i ime »Dräsine judicis« (RD, 111), tj. Dražine. U Zadru 1188. nailazimo na ime »Drasinna«, a 1198. »Lube Drascinnie« (C. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters III, Denksehriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien, Philosophisch-historische Klasse, Bd. XLIX/I, Wien 1903, 71). 81 Ovo ime nema ni u jednoj ispravi iz doba hrvatskih narodnih vladara. Samo nalazimo u kartularu sv. Petra u Selu na ime »Velcano« i »Velconiza«, koji je bio Dubrovčanin (RD, 130; V. Novak-P. Skok. o. c., 223, 217). P. Skok »Uelcano« pretvara u »Vukan«, »Uelcana« u »Vukonja«, a »Velconiza« u »Vukonjica« (V. Novak-P. Skok, o. c., 245). 82 Tj. Privona. Toga imena nema ni u jednoj ispravi iz navedenog doba. Ima samo Pribina, koje ime nalazimo u izvorima od IX do kraja XI stoljeća (RD, 383, 19, 62, 398, 106, 117, 127, 165, 171, 174). J L: Paulizo. 83 Tj. Paulič ili Paulić ili Pavlić. Ovo je ime uzeto od Paulus (RjA IX, Zagreb, 1924— 1927, 708, 714, 715). Inače ovakvo ime »Paulizo« također ne postoji ni u jednoj povelji iz istoga vremenskog razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Jedino u jednoj dubrovačkoj ispravi iz 1261. nailazimo na »Stantius de Paule9O diaconus« (C. J i r e č e k , o. c. III, Denkschriften ..., Bd, XLIX/II, Wien 1904, 48). 84 Isto i ovo ime u ovakvom obliku ne postoji u ispravama toga razdoblja. Jedino imamo u tzv. evandelistaru u Cividalu ime »Tordosclaue«, Tj. Tvrdoslava (RD, 383, 385, bilj. 84), za koga Rački misli da je živio u periodu od 850 — 896. g. (RD, 540-index) i to valjda zato što se ovaj navodi iza knezova Trpimira i Braslava. 85 U ovom razdoblju tog imena nema. Ali zato postoji u izvoru iz XI st. »Drugana« (RD, 130) a u jednoj povelji iz 1270, također na latinskom jeziku, nailazimo na ime »Drugan« (RjA II, Zagreb, 1884-1886, 798). 86 1 ovo ime nema u tom periodu. Inače Raka je muško ime, a Rako, ime od dragosti mjesto Rakoslav, Radoslav, Radislav, Radisav, Radoica, Radovan (v. RjA XIII, Zagreb, 1953, 11, 21). U jednoj ispravi iz 1086. imamo ime »Rac«, a u Supetarskom kartularu »Raccana« (RD, 144, 135; V. N o v a k - P . S k o k , o. c., 221, 222). U listini iz 1190. nailazimo na ime splitskih građana »Jara Raco et Menego Raco« (SCD II, Zagreb 1904, 249), a u drugoj iz 1219. na splitskog građanina »Racca« (SCD III (1905), 171), koga G. N o v a k pretvara u »Rada« (Povijest Splita I, Split 1957, 531). S t i p i š i ć piše za imena ove desetorice destinatora kako »u istom obliku i u veoma bliskoj varijanti odgovaraju gotovo sva antroponimima hrvatskog desetog i jedanaestog stoljeća, pa je vrlo teško pretpostaviti da bi neki falsifikator iz vremena postanka ovog prijepisa, tj. iz 1397. godine bio tako upoznat i ličnim imenima koja su inače dosta neobična i svojstvena samo ranijem periodu, da ih tako vješto utka u ovu ispravu«. Kako pak »veliki dio ovih imena ne postoji ni u trinaestom ni u četrnaestom stoljeću« ovo »bi mogao biti«, po mišljenju Stipišića »ozbiljan doprinos autentičnosti osnovnog sadržaja isprave« (S. A.). Što se tiče imena »Racche« on drži »da nije isključeno« da to ime »treba shvatiti kao genitiv«, pa ime Drugona, koje mu prethodi, ne bi trebalo odvajati zarezom. »Prema tome trebalo bi shvatiti da je Drugona sin nekog Racche« i »u tom bismo slučaju imali samo devet osoba, kako se to u apendiksu izričito navodi« (o. c., 85). 87 Ovo ime nalazimo u XI stoljeću u tri navrata, i to 1060, 1073. i 1075. g. (RD, 59, 95, 99). Jedno je svjetovno lice (valjda iz Zadra), a drugo je kapelan. 88 Uopće nema toga imena ni u jednoj ispravi iz vremena hrvatskih narodnih vladara, a ni u RjA. 89 Cunabula, arum = lectuli infantium vel loca ubi nascuntur (J. F a c c i o l a t i - E . F o r c e l l i n i - J . F u r l a n e t t i , Lexicon totius latinitatis I. Patavii 1864, 912), kolijevka.
129
lus si sit fide trepidus in nostrorum seruitio successorum. Et quidem dictum 1 est secundum euangelium Christi. Operarius dignus est mercede sua. Ideo m que dignus digna reconpensare uolumus munera ne et cum subtrahentibus. mercedem a iustitia11 arguamur. Judice precipiente in lege ne opus mercenarij quoque moretur apud ipsos usque mane. Qua pro his nominatis uiris nostra regali14 auctoritate90 concedimus habere ac possidere perpetuo que olim regalis91 erat insula que vocatur durana.92 Item concedimus et donamus agrum93 in Salona iuxta teatrum94 et alium in loco qui° vocatur0 potmerie.95 Si quis96 uidelicetp filiosr aut nepotum uel omnium successorum nostrorum hane nostram donationem predictis viriš uel heredibus eorum subripere conatus fuerit. careat nostra benedictione97 et hereditario suo honore5 iram98 k
L: elegi. J. S t i p i š i ć : mercede (o. c., 93). m L: recompensare. n L: ä iustitia. "i St: regalis (o. c., 93). 90 Ovakav izraz nema ni jedna isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara. Inače po Du Cangeu auctoritas znači diploma regis, imperatoris, summi pontificis (V. opširnije C. D. Du G a n g e , o. c. I, Parisiis 1733, 829, 830). U Trpimirovoj i Muncimirovoj listini nailazimo na izraz »auctore« (Gl. M. B a r a d a , o.e., 49, 74, 75). U javnim ispravama u Italiji iz X stoljeća susrećemo na izraze: »auctoritas regia« (9. VIII 926). »nostram regalem auctoritatem« (nov. 928) ili »nostra regali auctoritate« (17. IV 931) ili »hac nostra regali auctoritate« (11. III 1943) il »regia quoque auctoritate« (24. IV 947) ili konačno »regia auctoritate« (27. V 945) (L. Schiaparelli, I diplomi di Ugo ... 4 49, 80, 193, 195, 246, 252). 91 Tj. kraljevski posjed (imanje, dobro), na kome su proizvodna sredstva bila većim dijelom vladarska (V. M. B a r a d a , Hrvatski vlasteoski feudalizam, Djeda JA 44, Zagreb 1952, 24). 92 Ovakav naziv imamo samo u ovoj ispravi X stoljeća i u onoj privatnoj iz istoga stoljeća, bez naznake godine, koja se nalazi iza ove Krešimirove darovnice u istome prijepisu od 29. VI 1397. godine. Inače to je Vranjic, o kome ćemo kasnije nešto opširnije govoriti. 93 Izraz »agrum« nalazi se prvo u ispravi Pinciusa od 9. II 994. te onda u Supetarskom kartularu (RD. 24, 133, 177; V. N o v a k -P. Skok, o. c., 223, 226). 94 U Pinciusovoj listini od 1. VIII 1000. navodi se »portam theatri« (RD, 29), a onda u XIV stoljeću u prijepisu listine iz 1338. kao »theatrum« (SCD X. 396). 0 L: que uocatur. 95 J. Podmorje. I o tome ćemo lokalitetu naknadno nešto više govoriti. 96 Od »Si quis . ..« dalje počinje sankcija, koju imaju i Trpimirova i Muncimirova isprava (Gl. M. B a r a d a , o. c., 41, 42, 69), a naravno i druge naše vladarske listine u XI stoljeću. No nijedna od tih povelja nema ovakvu istu sankciju. No unatoč tome S t i p i š i ć kaže da ova »veoma arhaična sankcija odgovara sasvim ranom razdoblju hrvatskih vladarskih i privatnih isprava« (o. c., 86). P St: uero (o. c., 93). r L: filiorum. 97 Benedictione carere je isto što i benedictione privare, a to znači kazniti (Gl. o tom C. D. Du Gange, o. c. I, 1105). s L samo: honore. 98 Od »iram . . .« počinje formula proklinjanja. Inače u ispravi Trpimira glasi ovaj pasus samo: » . . . iram Domini Salvatoris . . .«, a u Muncimirovoj pak: » . . . iram omnipotentis celorum arbitri, Salvatoris mundi incurrat . . .« (M. B a r a d a , o. c., 42, 70). 1
130
š
100
sui factoris" in Currat ac perpetua malidictione atque CCCXVIIII sancto101 1 102 rum patrum dapnacione multentur et cum Juda Schariothe" in inferno 103 remuneretur. U listini Petra Krešimira iz 1067. (Po Šišiću iz 1067, a po Račkome iz o. 1062) piše: » .. . supremi incurrat iudicis iram« ili u onoj od 1069: » . . . incurrat iram super iram futuri iudicii . . .« i u onoj iz iste godine: » . . . iram habeat omnipotentis dei«, a u drugoj iz o. 1069: » . .. incurrat omnipotentis dei maledictionem«. U sumnjivoj pak listini od 1072. piše: » . .. pauendi incurrat sumpmi iudicis iram .. .«, u Zvonimirovoj ispravi od 9. X 1076. stoji čak: « . . . trinum et unum deum iratum habeat.. .«, a gotovo isto tako i u onoj od 1076 — 8, dok u onoj od 1078. piše: » . . . iratum habeat trinum et unum deum ...«. Ali u onoj drugoj ispravi od 1078. Zvonimir kaže: « . . . ira omnipotentis dei ueniat super eum . . .«, dok u slijedećoj od 1083. ponavlja ono što je rekao u ispravi od 1078. U sumnjivoj pak povelji od iste 1083. navodi se: » . . . iram omnipotentis dei . . .«, dok Stjepan II u listini od 1088/9. kaže: » . . . trinum et unum deum habeat iratum ...«, a u drugoj od 1089: « . . . iram dei trini et unus ...« (RD, 62, 73, 75, 79, 90, 100, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). Dakle, opet, nijedna od ovih isprava nema istu formulu proklinjanja kao što se nalazi u ovoj našoj povelji. 99 Ni jedna isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara nema izraz »factor«. s L: incurrat. 100 »Maledictionem« ima Trpimirova, a Muncimirova isprava čak »maledictionis vinculo« (M. B a r a d a , o. c., 42, 70). U listini Petra Krešimira od 1069. piše »maledicitonem accipiat sempiternam« ili u drugoj od o. 1069. »incurrat omnipotentis dei maledictionem«. U Zvonimirovoj povelji od 9. X 1076. stoji » . . . et maledictionem . . .« ili u onoj od 1076 — 8. » . . . e t . . . consequntur maledictionem ...« ili u drugoj od 16. IV 1078. (sumnjivoj) » ... et maledictionem ...« ili u trećoj od 1078. » . . . et maledictionis ...« ili u četvrtoj od 1083. » ... et habeat maledictionem .. .« ili u petoj od iste godine » . . . et maledictionem ...« U Stjepanovoj povelji od 1088/9. piše: » ... e t . . . « consequatur malediccionem ...«, a u onoj od 1089. stoji » ... et maledictionem . . .« (RD, 73,'79, 106, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). 101 U Trpimirovoj listini piše »CCC et octodecim patrum«, a u Muncimirovoj »CCC decem et octo patrum« (M. B a r a d a , o. c., 42, 70). U ispravi Petra Krešimira od 1069. piše »nee non et trecontorum decem et octo patrum«, u Zvonimirovoj od 9. X 1076. »CCCX et VIII sanctorum patrum«, u drugoj njegovoj listini od 1076 — 8. »et CCCtorum decem et octo sanctorum«, u trećoj (sumnjivoj) od 16. IV 1078. »CCC et XVIII patrum et aliorum sanctorum«, u četvrtoj od 1078. »CCCX et VIII sanctorum patrum«, u petoj od 1083. »CCC X et VIII sanctorum patrum«, a u šestoj od iste godine »(CCC X et VIII) sanctorum patrum«. Stjepan II u svojoj povelji od 1088/9. navodi »et CCC torum et XVIII sanctorum patrum« i konačno u onoj od 1089. »(CCCX et XVIII) sanctorum (patrum)« (RD, 75. 79, 106, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). Naša pak isprava ima svakako zabunom prepisivača pisara iz originala ili ranijeg prijepisa broj: 319, za koji broj naprosto piše S t i p i š i ć da »treba biti CCCXVIII«, te da »ova formula u raznim varijantama bila je u upotrebi kod nas sve rjeđe, ali ipak do polovice XII stoljeća« (o. c., 94, bilj, 37, 86). ' L: deprecatione; St: dampnatione (o. c., 94). 102 Ovakav izraz nema ni jedna od gore navedenih vladarskih isprava. u L: Ischariothe. 103 U Trpimirovoj ispravi piše »et Juda Iscariote Christi proditore in gehenna baratri muneretur«, a u onoj Muncimirovoj »et Juda Iscariotem in igne baratri munerentur . . .« (B. B a r a d a , o. c., 47, 71). U listini Petra Krešimira iz 1069. (Nin) stoji: » . . . cum Herode, Juda et Simone mago portionem in eternum habiturus et antichristi consorti possessurus«, a u onoj od o. 1069. »et cum Juda damnetur ad infernum«. U Zvonimirovoj povelji od 9. X 1076. stoji »ac cum Juda proditore in inferno damnetur eterno supplicio«, a u onoj sumnjivoj od 16. IV 1078. »et cum Juda proditore dampnetur eterno supplicio«, u drugoj od 1083. »et cum Juda, traditore domini, in inferno perpetualiter trudi mereatur«, u sljedećoj pak sa istim datumom »et cum Juda traditore 131
104
v
105
106
107
114
z115
116
117
Acta sunt hec in Castro quod vocatur tignino his palam testi109 110 111 112 113 bus. Bano. Osrigna. Beiemir. luppano Соас?а et fratre eius
Martino. luppano milic9aio luppano dragomiro et Grubinna ricž118 119 120 121 122 123 124 car. abbas donatus testis. et Johanes" capellanus. Gregorius?
mereatur in infernum perpetuo damnari«, dok u ispravi Stjepana II ima »et cum Juda traditore in inferno mancipetur« (RD, 73, 79, 106, 115, 139, 140, 149). U javnim listinama italskih vladara iz 10. stoljeća piše ovako: »Si quis igitur . . . et cum Juda traditore in die Juditu extremi dampnatione sortiri . . .« (18. III 938) ili » . . .anathematis ultius multatus partem cum Juda traditore in fine extremi examinis habeat. . .« (20. III 939) ili »Si quis igitur . .. insuper cum Juda traditore aeterna damnatione mulcetur . . .« (25.1 945) ili »Si quis igitur . . . insuper cum Juda et Saphyra in eterno incendio habeat portionem .. .« (8. VIIII 948) ili »Si quis ergo . . . et maledictionem Dei suaque genetricis Marie habeat, et cum Juda proditore porcionem in evum percipiat . . .« (9. IX 952) ili konačno »si aliquis . . . et insuper maledictionem Patris et Filii et Spiritus Sancti incurrat et cum Juda traditore pena persolvat eternam . . .« (28. II 961) (L. Schiaparelli, I diplomi di Ugo . .., 146, 368, 225, 278, 310, 345). Međutim, o ovom izrazu ne kaže S t i p i š i ć začudo i opet ništa (o. c., 86). 104 Actum (actio) sadrži datum, kada je pravni posao sklopljen, za· razliku od date, kada je isprava koja sadrži taj pravni posao izdana. U starije vrijeme mogle su u jednoj ispravi biti i dvije date, a poslije je samo je dana data, koja sadrži datum i actum (M. B a r a d a , o.e., 47). I dok sve vladarske listine od Trpimira do prve polovice XI stoljeća imaju »Actum«, ona isprava Petra Krešimira, izdana u Ninu o. 1069, ima »Acta«. Nadalje »Acta« ima i Zvonimirova listina od 9. X 1076. kao i ona sumnjiva njegova isprava od 16. IV 1078, dok u onoj povelji istoga vladara od 1078. piše čak »Hacta« kao i u onoj drugoj od 1083, a u onoj prevedenoj iz talijanskog na latinski od iste godine stoji ponovno »Acta« (RD, 79, 106, 115, 117, 139 140). Prema tome ovaj izraz (Acta) nije ništa neobičan za doba hrvatskih narodnih vladara. v L: hec. 105 Još Konstantin VII Porfirogenet upotrebljava prvi za naše gradove riječi »χάστρα« (RD, 400, 401), tj. castra ili castrum, što znači urbs. Po Du Cangeu castra zovu srednjovjekovni pisci gradove (urbes), que Civitatis, id est. Episcopatus, jus non habebant (C. D. Du G a n g e , o. c. II, 398). Međutim, Du Gange dalje kaže da je gotovo u svima »civitatibus« bilo sjedište biskupa, a u »Castris« pak »paucas reperiri«, »unde factum est, ut quidam Civitates dixerunt Episcopatus et castra urbes Episcopatu destitutas ut laudatus Scriptor Vitae S. Medardi: non idem tarnen sunt Episcopatus et Civitasvneque Castrum semper excludat Episcopatum« (o. c. II, 398). To potvrđuje i Porfirogehet, koji naziva »χάστρα« j Dubrovnik i Kotor, Osor i Rab i Nin (još u 9. st. su biskupije) kao LSkradin i Split i Krk (Gl. RD, 401—404). Svi ovi gradovi većinom imaju biskupe već u IX stoljeću a i prije, a neki pak početkom X stoljeća. 106 Konstantin Porfirogenet navodi u pokrštenoj Hrvatskoj nekoliko castra (χάστρα), a među ovima je i »το Τενήν« (RD, 400), tj. Knin, koji se tada prvi put u jednom stranom izvoru srednjega vijeka spominje, a nešto prije toga još u ovoj našoj ispravi pod imenom »Tignino«. S t i p i š i ć kaže da izraz »in Castro Tignino« predstavlja »najstariji spomen Knina u našim izvorima«, te da naziv »castrum« u doba narodnih vladara »imaju još Trogir, Šibenik i Biograd« (o. c., 87). 107 U Muncimirovoj ispravi stoji »horum palam«. Za »horum« kaže M. B a r a d a da je vulgarizam umjesto »his« (o. c., 74, bilj, 1). U listini Petra Krešimira (1067) ima »his coram«, u onoj od 1069. piše »et coram his«, a u drugoj pak od o. 1069. »in presentia horum«. U Zvonimirovoj povelji od 9. X 1076. nalazimo opet »in presencia horum«, u onoj od 1076 — 8. »coram«, u sumnjivoj od 16. IV 1078. »ante noticiam horum«, a tako i u drugoj od 1078, u trećoj od 1083. piše »hec ante presenciam huiusmodi«, a u četvrtoj od iste godine »hec in presencia horum«. U ispravi Stjepana II od 1088/9. piše »ante noticiam horum«, a u drugoj njegovoj listini od 1089. »in presencia horum« (RD, 62, 75, 79, 106, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). 108 U Trpimirovoj listini stoji »et testium notitia«, a u Muncimirovoj »testibus consentibus et atque subscribentibus« (M. B a r a d a , o. c., 48, 74). U ispravi Petra Krešimira (1067) piše »testibus«, a tako i u onoj od 1066. i 1069. No u onoj od o. 1069. nalazimo »testium«, a u Zvonimirovoj od 9. X 1076. čak »servorum dei . . . nec non co-
mitum et baronum«, u drugoj od 1076 — 8. »testibus«, u trećoj sumnjivoj od 16. IV 1078. »testium«, tako i u onoj četvrtoj od 1078. kao i petoj od 1083. i od istoga datuma u onoj sumnjivoj. U prvoj listini Stjepana II od 1088/9. piše »testimoniorum«, a u onoj drugoj od 1089. »testium« (RD, 62, 67, 75, 79, 106, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). U javnim ispravam italskih vladara iz X stoljeća nalazimo na izraz »testibusque« (Gl. L. S c h i a p a r e l l i , I diplomi di Ugo ..., 54 (28. II 928), 235 (13. IV 945). 109 1 u Trpimirovoj i Muncimirovoj ispravi iza neke formule potpisana su oba ova vladara, onda župani i drugi (M. B a r a d a , o. c., 48 — 55, 74 — 79). Međutim, u drugim listinama XI stoljeća iza izraza »testibus« ili »testium« ili slično slijede naprosto imena sa činovima (Gl. RD, 62, 67, 75, 79, 106, 115, 117, 139, 140, 149, 151), tj. prvo obično crkvena, a onda svjetovna lica, izuzev tri slučaja, gdje je svjedok u jednoj ispravi prvo kraljica, a u druge dvije ona i kraljev sin (RD, 117, 139, 140). Inače jedino u listini Petra Krešimira od 1059. kao svjedok na prvom mjestu je ban »Goyzo«, a iza njega dolaze drugi (RD, 52). Prema tome potpuno je pravilno, što je ban Ozrinja ovako stavljen kao svjedok na prvo mjesto u ovom privilegiju Krešimira I. 110 Ovo ime kao »Osrina« pojavljuje se tek u ispravi Stjepana II (1088/9) i tako se zove dridski župan (Gl. RD, 149). Zapravo naš ban se je zvao Ozrinja. Interesantno je da za muško ime »Ozrinja« ima potvrda samo u Dečanskoj hrisovulji (v. RjA IX, Zagreb, 1924, 524). Stipišić citira također onoga Osrinu iz 1089, te kaže da kad »ne bismo imali jednom sačuvano ime Ozrinja, mogli bismo jednostavno protumačiti da je u jednom predlošku krivo bilo pročitano to ime (Ozrinja: S. A.), to više što ima dosta zajedničkih slova u jednom i drugom imenu« (ban Pribina: S. A.). Možda se »tu zaista i krije ta zabuna« završava svoje izlaganje o tome imenu S t i p i š i ć (o. c., 87). 111 Ovo ime samo se ovdje spominje i nigdje više. Jedino imamo 1029. ime »Bolemir, iupanus nonensis« i o. 1085-95. pak »Bolemiri« (RD, 38, 172). J. S t i p i š i ć u tekstu ove povelje donaša to ime kao »Velemir« i stavlja mu naziv župan (o. c., 94, 87), što mu ta isprava ne daje! 112 Ovakva ablativna forma je i u Trpimirovoj ispravi, a u Muncimirovoj kao »zuppano« (V. M. B a r a d a , o. c., 51, 52, 75-79). U listini Petra Krešimira od 1059. piše »iuppano«, u onoj od 1067. »iupanus«, a tako i u onoj od 1069. U sumnjivoj povelji Zvonimira od 12. III 1077. opet imamo »iuppano«, u onoj drugoj od 16. IV 1078. (također sumnjivoj) »iupani« kao i u onoj trećoj od 1078. (RD, 52, 62, 73, 74, 111, 115, 117) i više nigdje. 113 Ovakvo ime ima samo naša isprava. 114 Ovo je ime uobičajeno u ispravama hrvatskih narodnih vladara od 9. do gotovo kraja XI stoljeća (V. RD, 520-index). z L: Milicsaio. 115 Ni ovog imena nema ni u jednoj našoj listini. Možda je Milisav (V. RjA VI, Zagreb 1904- 1910, 674, 675) ili Miličaj. 116 Ovo ime se navodi u evanđelistaru u Cividalu kao »Dragamer«, koje Rački stavlja u razdoblje od 850 — 896. g. (RD, 385, 505). Samo pak ime »Dragomir« imamo u ispravi Petra Krešimira od 1069, i to je lice cetinski župan (RD, 74). U7 G1. bilj.87. z L: ricsar. 118 Du Cange piše ovo: Ritteri, Germanis, Ritteros, Milites, nostris Chevaliers, Equestri cingulo donati i kaže da ih navode Annales Bojorum kao »Ritteros« (o. c. I, 1401). Po svoj prilici ovaj izraz dolazi dakle od riječi: Ritteri, njem. Ritter, koja na poljskom glasi: rycerz (V. J. B o o c h - A r k o s s y , Nowy dokladny slownik polsko-niemieckii niemiecko-polskill, Leipzig6 1872, 527), na ruskom: ricar (VI. D a l j , Tolkovi slovar živago velikorusskogp jazika IV. S. Peterburg — Moskva 1882, 119; S. I. O ž e g o v , Slovar russkogo jazika, Moskva2 1952, 636; Slovar russkogo jazika, Akademija Nauk SSSR, Moskva 1959), na češkom: rytif (Fr. T r a v n i č e k , Slovnikjazyka českeho, Praha4 1952, 1358), na bugarskom: ricar (A. D o r i t s c h , Deutsch-bulgarisches
108
132
133
a1125
126
127
pot iuph. huius rei introductor fuit. Ego prestantius episcopus belgradensis128 iussu domini mei regis.129 Ad memoriam posterorum hane do130 131 132 nacionis cartulam scripsi et testis šum«.
Wörterbuch, Leipzig7 1943, 362), a na makedonskom je manje u upotrebi »ricar«, a više »riter«. 119 Abbas, praefectus monasterii (V. C. D. Du C a n g e , o. c. I. 17). 120 U ispravama iz doba hrvatskih narodnih vladara ne pojavljuje se nigdje ovo ime. Samo imamo Donata, zadarskog biskupa, koga pod 805. imenuju Einhardovi anali (RD, 310). Međutim J. S t i p i š i ć u pogledu Donata čak zaključuje, u vezi nekih hipoteza, da bi se »u ovom slučaju moglo raditi samo o opatu samostana u Rižinicama u uvali potoka Rupotine« (o. c., 87, 88) 121 U Trpimirovoj ispravi iza ovoga kneza, kada su nabrajani njegovi dvorjani, oni imaju svaki na kraju dopis »testis«, jer nema naprijed naveden izraz »testibus«. No tako nije i u Muncimirovoj listini, gdje nema uopće taj izraz (V. M. B a r a d a , o. c., 51 — 54, 75 — 79), iako F. R a č k i stavlja iza svakog imena službenika ovoga vladara u zagradu »testis« kao da bi to ovako moralo tako biti (V. RD, 16). I isprava Petra Krešimira od 1059. ima navedene svjedoke, kao i u Trpimirovoj listini. Isto tako začudo ima i ona njegova od 1067. (Nin), iako je naznačen izraz »testibus«. Naime unatoč toga iza svakog imena stoji »testis« (ili čak i »testes«) ili iza više njih »testes«. Također i druga isprava Petra Krešimira od 1069. (Nin), poslije »nomina testium« dodaje iza svakoga imena još »testis«. Ali zato ne i one slijedeće listine iz 1069. i o. 1069. Naime ovdje poslije »testium« naznačena su samo imena pojedinaca i njihove časti. U Zvonimirovoj povelji od 8. X 1076. pak iza »horum seruorum« stoje samo imena pojedinih ličnosti s naznakom njihove časti, a u onoj od 1076 — 8. poslije »testibus« slijede imena pojedinaca i njihove titule. Tako i u onoj sumnjivoj od 16. IV 1078. i drugoj od 1078, te trećoj i četvrtoj od 1083. Također je tako i u ispravi Stjepana II od 1088/9. i onoj slijedećoj od 1089. (RD, 52, 62, 73-75, 79, 106, 113, 115, 117, 139, 140, 149, 151). Jedino dakle u ovom našem privilegiju iza »testibus« naznačena su doduše imena pojedinaca i njihove časti, ali kod dvojice stoji ipak i »testis«. U javnoj listini italskog kralja Uga od 28. II 929. iza »testibusque« navode se također poslije imena trojice pojedinaca i »testes« ili »testis.« ali zato ipak iza većine ne (V. L. S c h i a p a r e l l i , / diplomi di Ugo..., 54). S t i ρ nH-G—izaesi da »formula validacije sa samim nabrajanjem svjedoka već je sasvim uobičajena u ispravama Petra Krešimira, pa je mogla biti i prije njega« (o. c. 89). * L: Joannes. 122 Ovo ime je brojno u svim našim ispravama iz navedenog doba. 123 O značenju te riječi v. M. B a r a d a , o. c., 54, bilj. 3. У L: Gregorio. 124 1 ovo ime susrećemo često u našim listinama iz perioda hrvatskih narodnih vladara. al L: Podiuph. 125 Tj. podžup. Ovaj izraz javlja se u našim dosada poznatim i štampanim izvorima prvi put u ispravi Petra Krešimira od 1059. kao »postiupo«, o. 1069. kao »podiuppi«, a onda 1076. opet »postiuppo«, 1080. kao »podsuppum«, te ponovno o. 1085 — 95. kao »postiuppo« ili »postiuppi« (RD, 59, 79, 110, 132, 162, 164, 166, 172, 173). 126 U ispravi Zvonimira od 1076 — 8. (Knin) prvi put se spominje u izvorima koje je publicirao Rački riječ »interoductor« u osobi Jakova »ducem Marianorum«, a onda u listini kralja Stjepana II od 1089. imamo ovu riječ u vezi s osobom nekoga Ivana sina Bratorada (RD, 113, 151). Inače ova riječ znači lice, koje uvodi u posjed nekoga. Interesantno je da ovaj izraz nema Du Cange. Inače spominjanje »introductora«, a i prije »riksara« u ovoj povelji S t i p i š i ć se pita »čemu bi neki falsifikator unosio u ispravu« ova dva izraza, »kad mu to ni u kojem slučaju nije potrebno da potkrijepi istinitost svoje iskonstruirane isprave« (o. c., 87).
134
127
Na ovo ime nailazimo u našim ispravama X i XI stoljeća. Tako imamo u listini od 918. »Prestantius tribunus Jaderae« zatim u onoj lažnoj ispravi Pinciusa od 1000. stoji »Prestancii de Glinbaz«, a u onima od 1030. i o. 1032. imamo Prestancija, splitskog priora. God. 1034. i 1036, opet se navodi jedan zadarski prior s istim imenom, a tako i o. 1067. g. Brat zadarskog priora Maja bio je zadarski biskup Prestancius, koga nalazimo u ispravama od 1059. te onima od o. 1067. i 1069. g. U Ninu se pak 1072. navodi Prestantius brat Petra »comercarius«-a. Prvi put nailazimo na biogradskog biskupa istoga imena u ispravama od 1075. (Split), 8. II 1076. i još dvjema od 1076. Kao biogradski građanin se javlja neki Prestantius u dvije listine od 1076. i on je valjda identičan s onim licem iz isprave o. 1076 — 8. i 1085 — 95. g. Isto tako imamo i u izvorima iz 1085 — 95. nekoga Prestantiusa kao kaštelana u Tkonu, a o. 1091. nailazimo na zadarskog građanina s istim imenom (RD, 19, 29, 39, 40, 42-44, 71, 176, 93, 54, 99, 102, 106-8, 102, 103, 161, 163, 166, 167, 172, 174, 155). S t i p i š i ć smatra jednim »od najtežih pitanja ove isprave«, kada se govori o pisaru ove isprave biogradskom biskupu Prestanciju. No on se više bavi Biogradom kao kastrumom i biskupijom, te na kraju ipak kaže da »doduše, mi nalazimo biogradskog biskupa imenom Prestancije mnogo kasnije, ali to ime je u ovo doba veoma često duž cijele dalmatinske obale« (o. c., 88, 89). 128 Prvi biogradski po dosada poznatim štampanim izvorima bio bi biskup Teodosije, koji se navodi 1059, a onda 1065. i konačno 1075. (V. RD, 51, 52, 54, 65, 168, 210). Iza njega imamo već navedenog Prestancija. B a r a d a piše da je biogradska biskupija osnovana 50-tih godina XI stoljeća. Od biskupa on spominje Teodozija (1060), Dabra (1066), Prestancija (1075) i Bona (1095), citirajući za to Farlatijev »Illyricum Sacrum«. IV, 129 (Hrvatska Enciklopedija II, Zagreb, 1941, 573). M. Š e p e r pak piše da je biogradska biskupija osnovana sredinom XI stoljeća i postojala je oko 70 godina (Enciklopedija Jugoslavije l, 569). Međutim mi vidimo da je jedan Prestancije bio biogradski biskup već 950. godine, što se sasma kosi s mišljenjem Farlatija i ove dvojice. 129 U Trpimirovoj ispravi stoji: preceptione domini mei ducis memorati, a u Muncimirovoj: dicti ducis, precipiente mihi domino meo Muncimiro .. . (M. Barada, o. c., 55, 82). Međutim u ispravi Petra Krešimira od 1067. (Nin) piše: iussu domini regis, u drugoj od 1069. (Nin) »iussu et uoluntate predicti domini mei regis«, u trećoj iz o. 1069. »de mandato predicti regis, dornini mei«. U Zvonimirovoj, pak, od 1078. stoji »iussu domini mei regis« (RD, 63, 74, 79, 118). Dakle isto kao i u ovoj našoj listini. U drugoj Zvonimirovoj ispravi od 1083. piše čak »iussione regali«, a u trećoj s istim datumom »iussu ipsius«, dok u Stjepanovoj od 1088/9. »hec iussu eius« (RD, 139, 140, 151). Medu javnim ispravama u Italiji iz X stoljeća nailazimo na jednu od 27. V 960, gdje stoji »Amicus diaconus iussu regis recognovi ...«(L. S c h i a p a r e l l i , / diplomi di Ugo..., 342). 130 » ... donationis cartulam« znači darovnica, isprava u diplomatičkom smislu. U Muncimirovoj ispravi stoji ovako: » ... huius donationis cartula«. (M. B a r a d a , o. c., 75, bilj, 3, 74), a i u X i XI stoljeću u našim listinama imamo izraz »cartula« (V. RD, 498-index). U javnim ispravama italskih vladara nailazimo na »per cartulam donationis«, »cartulam unam donacionis«, »per presentem cartulam donacionis«, »cartulam donacionis mee« ili »meam donacionis cartulam« (L. S c h i a p a r e l l i , I diplomi di Ugo e di Lotaro..., 229 (11. III 945), 233-235 (13. IV 945). 131 Sa »scripsi« svršava formula subskripcije. Ovaj diplomatski izraz je još od predjustinijanskog vremena (M. B a r a d a , o. c., 55, 56). Inače u ispravi Petra Krešimira od 1067. (Nin) piše »manu mei scripsi« i time svršava listina. U onoj od 1069. ima »scripsi er confirmavi feliciter«, u drugoj iz o. 1069. »scripsi et testis šum«, u trećoj od 1070. (Nin) samo »manu mei scripsi«. U Zvonimirovoj pak od 1076 — 8. stoji »scripsi et šum testis ibidem«, u onoj od 1083. završava na »scripsi«, a tako i u onoj sumnjivoj od 1083, dok u Stjepanovoj povelji od 1089, piše »scripsi et testis šum« (RD, 63, 74, 79, 80, 113, 139, 140, 151). 132 Ovaj izraz nema u ovakvom poretku riječi nijedna naša vladarska isprava iz XI stoljeća, nego jedino ovako: »et testis adfui« ili pa »et šum testis ibidem« (RD, 79, 113). No zato je interesantno da u listini splitskog nadbiskupa Lovre (1069, Split) upravo onako kao u našoj ispravi piše »et testis šum«, a u ostalim »et testis adfui« (RD, 78, 120, 121, 143), što je ipak otprilike slično.
135
3.
Na osnovu izloženoga možemo slijedeće reći: Naš prijepis pergamene od 1397, u kojoj se nalazi i Krešimirov privilegij, samo se malo i na nekoliko mjesta razlikuje od Luciusova prijepisa sačuvanog u njegovoj ostavštini. On je ovu darovnicu od 950. samo usput spomenuo u svome »De Regno«,133 a njen prijepis nije uopće iskoristio u vezi sa svojim historijskim djelima kao ni Farlati, koji za razliku od ovoga prvoga nije uopće zapazio Krešimirovu darovnicu u navedenoj pergameni. Tkalčić je pak prvi upozorio na Luciusovu ostavštinu, gdje je i pronašao kopiju tog Krešimirovog privilegija. Svakako je činjenica da se ta kraljevska darovnica nalazila u vrlo starom kartularu ili katastiku, koji je mnogo stariji od onoga prepisa Lukana Bertanija. Nadalje, taj tzv. matični kartular je postojao 1333,1338. i 1397. godine i iz njega su direktno uzeti razni prijepisi listina, a medu njima i taj našega privilegija. Najstariji je dakle dosada sačuvam prijepis Krešimirove isprave iz 1397. godine, a tek onda onaj u Luciusovoj ostavštini, i više nigdje drugdje ga ne nalazimo. Za ovaj privilegij možemo slobodno reći da je to jedina makar i u prijepisu sačuvana javna isprava s hrvatskog teritorija iz X stoljeća. Nadalje da ovakva vrst karte uživa kao i u IX tako i u X stoljeću punu vrijednost.134 Iako nemamo original Krešimirova privilegija, koji je propao poput tolikih drugih naših vladarskih isprava, to ne znači da ova listina, sačuvana u prijepisu navedenog kartulara, tj. na pergameni iz 1937, nije autentična. Naime, za diplomatiku su jednako vrijedni ovjerovljeni i neovjerovljeni prijepisi, a isto tako fisartulari, koji su tokom vremena postigli veću pravnu vrijednost od starijih originala. Na taj način originali su postali kao suvišni i 135 bespredmetni, i nisu se čuvali. Tako je propao i original našeg privilegija poput onih vladarskih isprava iz IX stoljeća. On se je sačuvao jedino u prijepisu, tj. u prijepisu prepisa kartulara. 136 Da li je ova listina Krešimira I autentična ili je falsifikat, to nam mo137 gu dokazati njene vanjske i unutarnje karakteristike.
Budući da nemamo original, otpada vanjska diplomatička karakteristika. Kako se radi o prijepisu ovog privilegija, prisiljeni smo da uzmemo u razmatranje samo njegove unutarnje karakteristike, tj. diplomatičke formule i izraze te materijalnu stranu isprave (datiranje, pojedine osobe, fakta i td.). Naime baš diplomatičke formule Krešimirove isprave jasno nas upućuju na njenu autentičnost. To je u prvom redu invokacija (»In Nomine san(c)te et indiuidue Trinitatis«, koja se upotrebljava u X stoljeću u Italiji, a u nas i u XI stoljeću. Nadalje, formula datiranja je ovako u upotrebi u istom stoljeću i u Italiji i u Njemačkoj, a ponešto i u nas i u XI stoljeću. No u ovoj dataciji ipak nešto nije u redu. Naime, godina je »950«, a indikcija je »12« i to se jedno sa drugim nikako ne slaže. Pa ipak, to odudaranje ničim ne dokazuje da je ova isprava sumnjiva, jer pretežno je običaj da se takav privilegij ili isprava datira po godini koja je u njoj navedena, a ne po indikciji, koja ne odgovara naznačenoj godini u izvjesnom dokumentu.138 Drugim riječima, većinom ostaje godina onakva kakva je u listini. No ima slučajeva kada s obzirom na neke činjenice pojedini izdavač isprava mijenja u tim izvorima godinu prema indikciji, koja je u njima napisana,139 a nekada se čak izmjenjuje proizvoljno godina, iako ni indikacija ne odgovara novoj godini, koju je takav izdavač sam naznačio.140 Prema tome, naša 950. godina svakako ostaje, iako joj ne odgovara indikcija, koja je sigurno zabunom ili neznanjem ili nepažnjom prepisivača ovako napisana,141 za što imamo nekoliko sličnih primjera. Što se tiče intitulacije ove isprave, ona je u ovakvoj ili sličnoj formi često u uporabi u našim vladarskim listinama XI stoljeća. Međutim za cijeli period hrvatskih narodnih vladara, ovakav navod obilježavanja godina vladanja kod nas je jedinstven slučaj, dok je u Italiji i Njemačkoj to već tada sasma uhodano i naravno. Isto tako je ovakva vrst sankcije Krešimirove povelje sasma uobičajena u našim javnim ispravama IX i XI stoljeća, kao i tzv. »Actum« (actio) te koroboracija sa subskripcijom. Samo u ovoj našoj listini nema »signum«, tj. znaka križa ispred imena kao što to ima u Trpimirovoj i 142 Muncimirovoj ispravi i u onoj listini Petra Krešimira od 1069, ali zato je u drugima iz toga stoljeća isto kao i u našem privilegiju. Što nije Krešimir kao vladar i kao izdavač listine potpisan na kraju darovnice, kao što su to učinili Trpimir i Muncimir a i Petar Krešimir jedino u
133
M. Šamšalović, govoreći o ovom privilegiju »kralja Krešimira« i gdje se sada u prijepisu nalazi, piše da se je Lucius jedini do danas osvrnuo na tu ispravu, čiji datum 950. ne spominje. »Možda je zapazio da se taj ne poklapa s naznačenom indikcijom i godinom vladanja kralja Krešimira II« zaključuje Š a m š a l o v i ć (»Isprave iz vremena hrvatskih narodnih vladara u djelu Ivana Luciusa-Lucića«, Zbornik.. ., 6, 65). 34 Time otpada navod B a r a d e da iz »X st. nemamo sačuvane nijedne isprave sa hrvatskog teritorija« i da »zato ne možemo ništa reći o formi i vrijednosti isprave u Hrvatskoj X st.« (o. c., 8). 135 V. M. B a r a d a , o. c., 13, 14. 136 U vezi s ovom poveljom interesantno je pisanje N. K l a i ć , kada govori o mnogobrojnim falsifikatima, onda dodaje da su najvažniji »za nas podaci o vladarima, jer ni jedan falsifikat nije išao tako daleko da je izmislio hrvatskoga vladara (S. A.). Stoga možemo bez ustručavanja upotrijebiti iz darovnica podatke o vladarima jer oni nisu bili predmet falsificiranja« (Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, »Školska knjiga«, 1971, 354, 355).
136
137 Kada bi se provela onakva »analiza diplomatičkih forma isprava«, kakvu je iznijela N. K l a i ć u svojoj knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, ova Krešimirova isprava, koja također »nije sačuvana u originalu«, već unaprijed bi bila osuđena da bude falsifikat! 138 V. za potvrdu toga RD, 44, 48, 51, 80, 81, 84, 85, 90-92, 109, 127, 141. 139 V. RD, 17, 26, 27, 46, 48, 49, 144, 159. 140 V. RD, 39, 40, 101, 102, 109, 111. 141 Tj. XII umjesto VIII, što je vrlo lako bilo moguće, kako to ukazuju i s primjerima F. R a č k i (Stari priepisi, 145, 155 — 157) i F. S i š i ć (Priručnik izvora ... I/1, 527). D. M a n d i ć pak iznosi da pogrešaka glede indikcije »ima i u izvornim bulama« druge polovice XI stoljeća (Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim 1963, 289, bilj. 15). 142 RD, 73, 74.
137
onoj listini od 1069, ne znači ništa, jer gotovo nijedna javna isprava iz XI stoljeća, izuzev ove Petra Krešimira, nema vladara medu sub scriptiones. No zato ostale naše javne vladarske listine iz istoga stoljeća imaju isto ovako poredane po častima i činu svjedoke kao i ovaj privilegij iz 950. godine. Što se tiče subskripcije pisara naše listine, njoj nalazimo sličnosti također u nekim našim javnim i privatnim poveljama iz XI stoljeća. Prema dosada ovako izloženom možemo zaključiti da unutarnji znakovi ovoga privilegija ne podliježu nikakvoj sumnji sa diplomatičkog stanovišta. Naime, poznato je da su se listine prije XII stoljeća veoma malo sačuvale u originalu, a više u prijepisima, i to dosta lošim. No stupanj vjerodostojnosti kod ovih prijepisa nije jednak. Ima znakova koji pobuđuju sumnju o vjerodostojnosti, a nekima se ne može dokazati da se pod prijepisom krije falsifikat. Koji i kakvi su znakovi potrebni da se to uoči, ne mogu se odrediti opća pravila, jer sve to izvire iz pojedinih slučajeva, iz pojedinih prijepisa.143 Jedno je jasno — da i ova naša listina poput ostalih prije XII stoljeća, koje su sačuvane u prijepisu, nije sasma došla do nas u onakvom sastavu kako je glasila u originalu (npr. indikcija itd.), ali to ipak ne umanjuje autentičnost. U pogledu specijalnih diplomatičkih izraza naše isprave, zapazit ćemo da ih većinom nalazimo i u javnim listinama iz XI stoljeća. Tako npr. »dei gratia« ima ne samo u našim poveljama XI stoljeća nego u poveljama italskih vladara iz X stoljeća. To isto važi i za izraz »solio«. Nadalje se izraz i »fideles«, »testes« i »donatio« provlače kod nas od IX stoljeća dalje, dok su osamljeni izrazi i jedino ovdje (u našem privilegiju) navedeni »auctoritas«, »benedictione« i »factor«. Rjeđe se spominje »introductor«, i to samo u drugoj polovici XI stoljeća. Tada se
V. F. R a č k i, Staripriepisi..., 159. S t i p i š i ć , iako je naglasio »da ova isprava zaslužuje veoma preciznu diplomatičku analizu« (S. A.), te da za ovakvu analizu treba provesti »komparaciju s ostalim ispravama hrvatske vladarske kancelarije«, on se pri toj analizi poslužio »metodom rasparčavanja isprave na njene sastavne dijelove« (o. c., 79), ali samo djelomično i nepotpuno, pa je čak postavljao krivo historijske činjenice. Zbog toga je shvatljivo njegovo stalno kolebanje u pogledu njene autentičnosti. To se odrazuje u riječima »eventualni falsifikat« i da »takva sličnost opterećuje jednu ispravu u pogledu autentičnosti«. Nadalje da »veliki dio ovih imena ne postoji ni u trinaestom ni u četrnaestom stoljeću« i »ovo bi mogao biti ozbiljan doprinos autentičnosti osnovnog sadržaja isprave«, te »da bi prigodom reanibulacije 1397. bilo sasvim besmisleno izvršiti falsifikat kojima bi se dokazivalo pravo splitske crkve na Vranjic kad ga ona ima sigurno barem već 1203«. I konačno, na kraju svoje analize Stipišić se sam pita »kakav stav da zauzmemo u pogledu njene autentičnosti, a prema tome i ujjogledu nje kao historijskog 144
138
U materijalnu stranu ove diplome prvo je uključeno datiranje, o kome smo već govorili. Zatim tu spadaju i pojedine osobe, fakta i slično. I baš ovdje, u jednoj osobi imamo naročiti kamen spoticanja, a to je Prestancije, biogradski biskup, koji se nigdje drugdje ne navodi nego samo tu. No i to bi bilo u redu, da u XI stoljeću nema biogradskog biskupa s istim imenom i da ne postoji verzija da je biogradska biskupija osnovana u tom istom stoljeću. Prema tome ovaj bi podatak trebao ponešto pokolebati autentičnost naše listine. Međutim, kako nemamo nijedan direktni izvor, koji bi nam govorio o osnivanju ove biskupije, samo je pretpostavka da je ona prema njenim prvim dosada poznatim biskupima, koji se javljaju u objelodanjenim ispravama osnovana u XI stoljeću. Jedno je točno: da se biogradska biskupija ne spominje na splitskim sinodima X stoljeća; ali to ne isključuje da se je ona neposredno poslije toga mogla osnovati145 ili da je onamo prenesena iz Skradina, kako to pretpostavlja i piše Šišić. Samo, on taj akt ubacuje vrlo kasno, a to u period između 1000. i 1060. godine.146 Prema našoj pretpostavci bi, Prestancije, koji je, kako kaže Jireček, omiljeno ime u Sjevernoj Dalmaciji do o. 1250. godine,147 bio Prestancije I, a onaj, koji se javlja u drugoj polovici XI stoljeća Prestancije II. U pogledu fakata i slično, nema u ovoj ispravi slučajeva koje bi trebalo navesti pojedinačno i karakterizirati. Stoga ćemo sada odmah prijeći na samu historijsku obradu Krešimirova privilegija, iz koga ćemo dobiti neke sasma nove poglede i uvid u historiju Hrvata za narodnih vladara u prvoj i drugoj polovici X stoljeća. Središnji je problem u ovoj raspravi pitanje vladavine Krešimira I, i to napose njenog datiranja, kao i svega onoga što iz toga proizlazi. U našoj povelji kaže se da Krešimir »po božjoj milosti kralj Hrvata i Dalmatinaca« (dei gratia croathorum atque dalmatinorum rex) kralj uje 24 godine.148 To bi značilo daje on prvi hrvatski vladar, koji nosi ovakvu titulu, izvora«. On za one prigovore, koje je iznio u pogledu te isprave kaže kako »nema sumnje ... da opterećuju njenu autentičnost«. No da je Lucius »služeći se njome u jednom jedinom slučaju ... ipak pokazao da joj vjeruje kao historijskom izvoru« (o. c., 84 — 86, 92). To sve ukazuje da se autor ipak nije sasma opredijelio u pogledu njene autentičnosti, i to upravo zato što nije proveo po sebi zacrtanu njenu »preciznu diplomatičku analizu«! 145 S t i p i š i ć kaže da je sasma »nepoznato kada je osnovana biogradska biskupija« i da bi ta biskupija »mogla biti osnovana mnogo prije spomenute isprave (S. A.), ali mi nemamo izvora koji bi nam to mogli potvrditi«. Nadalje, ako »hoćemo riješiti ovu zagonetku, ne preostaje nam drugo nego odbaciti tvrdnju da je biogradska biskupija osnovana tek 1060. godine i pomaknuti njen osnutak za stotinjak godina ranije«. Naime »nedostatak vijesti o postojanju biogradske biskupije još polovicom desetog stoljeća ne znači da ona nije postojala« (o. c., 88, 89). 146 Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 660. 147 Die Romanen . . . III, Denkschriften . . . XLIX, Wien 1903, 53. 148 S t i p i š i ć prvo ovoga kralja stalno naziva: Mihajlo Krešimir II, koji mu je jedan od najvećih hrvatskih vladara, te zato i zastupa staru kronologiju njegova vladanja od 949 — 969, a za Krešimira I 935 — 945. Zatim kaže da je taj vladar (tj. Mihajlo Krešimir II) »zaista bio na vlasti 950. godine, ali to nije bila dvadeset četvrta godina
139
a ne, kako se dosada držalo, Petar Krešimir. Zapravo, po Tomi Arhidakonu trebao bi prvi biti Držislav, koji je dobio naslov kralj Dalmacije i Hrvatske, te su on i njegovi nasljednici tako i nazivani. Naime, oni su od bizantinskih careva primili znakove kraljevskog dostojanstva i nazivali su se njihovim »eparsima i patricijima«. Toma dodaje: oni su imali »po nasljeđu otaca i pradjedova njihova porijekla gospodarstvo kraljevine Dalmacije i Hrvatske« (ex successione sue originis patrum et proauorum dominium regni Dalmatiae et Chroatiae).149 Prema Tomi bi, dakle, Držislav bio prvi150 nosilac titule »rex Dalmatiae et Chroatiae« tj. »rex Chroatorum et Dalmatinorum«.151 Da tome nije tako najbolje pokazuje titulacija Krešimira I,152 koji se prvi ovako naziva. Njegovi pak pretšasnici Trpimir i Muncimir zovu se ili »Chroatorum dux« ili »dux Chroatorum«, a »Chroatorum rex« ili »rex Chroatorum« Tomislav, koji čak vrši konzulsku čast153 »in provincia Chroatorum et Dalmatiarurn finibus«. 154 To bi značilo da je tek Krešimiru Prvom uspjelo ujediniti Hrvatsku i Dalmaciju i prozvati se kraljem Hrvata i Dalmatinaca, po kojima u to doba Konstantin Porfirogenet naziva Jadran »το πέλαγος Δαλματών«155 tj. More Dalmatinaca ili Dalmatinsko more.156 njegova vladanja«, te da je on vladao samo 20 godina, a ne 24, »kako to navodi naša isprava«. Nadalje on historijskim mogućnostima pokušava »protumačiti ovu nejasnoću« tako da prihvaća da je Mihajlo Krešimir II došao na vlast uz pomoć bana Pribine, koji je ubio njegova prethodnika i takmaca Miroslava. Kako je, po Stipišiću, Mihajlo Krešimir II smatrao sebe jedinim zakonitim nasljednikom Krešimira I, a Miroslava uzurpatorom prijestolja, »prema tome možemo pretpostaviti da je Mihajlo Krešimir II smatrao sebe zakonitim vladarom već 945. godine... Ako je to zaista tako, onda bi Mihajlo Krešimir II vladao uistinu dvadeset četiri godine, te bi dvadeset četvrta godina njegova vladanja, koja se navodi u datumskoj formuli, padala upravo u 969. godinu, tj. otprilike u posljednju godinu njegova života... Tomu možemo dodati i to da XII indikcija, koja se nalazi u datumu odgovara upravo 969. godini« i da ovo podudaranje »u našem slučaju ne treba zapostaviti«. I na kraju Stipišić zaključuje da »iz ove analize datuma i pokušaja rješenja nagomilane problematike slijedilo bi da godina postanka isprave može biti samo 969.« (o. c., 92, 80, 81). 149 Thomas Archiadiaconus, Historia Salonitana, Scriptores III, MSHSHM XXIV, Zagrabiae 1894, 38, 39. 150 Netočno je Sišićevo pobijanje Tome, koji tobože kaže da je Držislav bio »prvi kralj hrvatski« (F. Š i š i ć, Priručnik izvora... 1/1,212, bilj. 1), jer Toma Arhidakon uopće tako ne piše, a to je velika razlika! 151 V. o tome odvojeno mišljenje od ostalih povjesničara N. K l a i ć (Povijest Hrvata..., 322, 323). 152 F a r l a t i piše ovako: »Thomas Archidiaconus docet neminem Ducum Chroabatiae Regis titulum usurpasse ante Dirsislavum, qui decimo saeculo floruit. Sed in archivio Monachorum S. Chrisogoni Jadrensis extat Diploma, in quo Chresimirus primus Major dictus, et proavus Cresimiri tertii, regio nomine donatur. Vereor autem, ut Cresimirus primus sive Dux, sive Rex cum Joannis VIII. Pontificatu Spalatensi componui possit, et huic praeponendum censeo Muncimirum II filium Tirpimiri secundi, si vera sunt, que Dandulus scripsit« (o. c. I, Venetiis 1751, 341). 153 V. o tome negativno, ali interesantno mišljenje N. K l a i ć (Povijest Hrvata..., 292 i bilj. 69-76). 154 RD, 5, 15, 188, 189, 187. 155 RD, 346. 156 Poznat je i naziv kralja Petra Krešimira za to isto more u njegovoj čuvenoj povelji od 1069. »in nostro dalmatico mari« (RD, 73). tj. »u našem dalmatinskom moru«
140
Samo, pitanje je kada je došlo do ovoga ujedinjenja, a to je eto baš povezano s godinama vladanja navedenog vladara. Kako je Krešimir I 950. kraljevao 24 godine, znači da je naslijedio svoga oca na prijestolju 926. godine.157 Tko mu je bio otac, znamo iz Konstantina Porfirogeneta. Naime ovaj car-pisac kaže da mu se je otac zvao »Τερπημέρη«,158 tj. Trpimir (II).159 Ovdje treba da navedemo da Trpimirovo vladanje stavlja Vj. Klaić »o. 930-0. 945«,160 Šišić »o. 928-935?«,m M. Barada »o. 928-O. 935«,162 VI. Babić ne samo da to ne datira nego čak vrlo neobično piše da »o vladanju prva dva Tomislavljeva nasljednika, Krešimira li Trpimira II (!S. A.), nisu poznate nikakve pojedinosti...«, 163 dok N. Klaić stavlja staro datiranje vladavine Krešimira I (o. 935-945) i Miroslava (945-945).164 U najnovije pak ili Jadranu. Cistercita pak Gunter, kada priča u svome spisu kako je pao Zadar i Carigrad, kaže za ovo more i »... mare Adriaticum, quod et ipsum Dalmaticum (S. A.) appellatur«, te dalje tumači postanak toga naziva (Guntheri Cistercitensis Historia captae a Latinis Constantinopolis, J. P. Migne, PL 212, Parisiis 1855, 232, 233, 235, 238). 157 Otac mu se je, po Konstantinu Porfirogenetu, zvao Trpimir (II) i on s Tomislavom nije sin Muncimira, kako to piše Šišić i M a n d i ć (Rasprave..., 351, 367), koji je čak prihvatio falsificirani zapis (»troškovnik«), tobože iz Britanskog muzeja u Londonu, dra Ch. F. A r e n s a (»Važan prilog starohrvatskoj povijesti«, Hrvatska revija 13, Zagreb 1940. 595), učinjen po nagovoru pok. dra Držislava Švoba, gdje se pored kralja Trpimira navode i Petar i Častimir, sinovi anonimnog »nedavno preminulog kralja« (D. M a n d i ć , o. c. 343-345, 350), što je zbilja nonsens! 158 Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio. Greek edited Gy Moravcsik, Budapest 1949, 148. 159 Vj. K l a i ć analizirajući 31. glavu DAI-a, gdje Porfirogenet spominje poslije arhonta Porge: arhonta Trpimira, oca arhonta Krešimira, nadalje arhonta Krešimira i sina mu Miroslava, kaže da se dosad nije moglo ustanoviti u koje oni stoljeće spadaju, da li u IX ili u X, jer ih historici meću i u jedno i u drugo stoljeće tamo počam od Luciusa. Nadalje piše kako su od ova četiri arhonta (izuzev Porgu) učinili tri, no i to im nije pomoglo, jer su morali stvoriti »skroz fantastičnog arhonta Trpimira II, da bude djed ubijenome arhontu Miroslavu«. Stoga on smatra da se cijeli ovaj čvor može lako riješiti hipotezom, da je Konstantin imao na umu dva Krešimira, te da je jedan Krešimir s ocem Trpimirom živio u IX stoljeću, a drugi Krešimir sa sinom Miroslavom u prvoj polovici X stoljeća. Da je ova hipoteza posve opravdana, Klaić kaže da to dokazuje i letimična analiza Konstantinovog kazivanja u 31. glavi, gdje je on poredao svoje bilješke kronološki od najstarijih vremena do svojega doba. U dokaz toga Klaić iz cijele ove glave iznosi 8 bilježaka, koje tobože po njemu teku kronološkim redom i završava onim što je već rekao u pogledu tih vladara, dodajući da je Krešimir uopće ime, koje se za narodnih vladara kroz tri stoljeća više puta ponavlja (»Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara«, Zbornik kralja Tomislava, Posebna djela XVII, Zagreb 1925, 212 — 214). Međutim ako se detaljnije analizira ova glava (31), onda se vidi da to nije tako i da se Porfirogenet ovdje ne drži onakvog kronološkog reda, kako je Klaić iskonstruirao, te da Trpimir (II) svakako spada u X stoljeće i on je otac Krešimira I, a djed Miroslava! UD Povijggt Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća I, Zagreb 1899, 85. 161 Povijest Hrvata..., 430, 431. 162 M. B a r a d a — L . K a t i ć —J. Š i d a k , Hrvatska poviest za VIII razred srednjih škola I, Zagreb 1943, 48. 163 Istorija naroda Jugoslavije I, Beograd 1953. (čir.), 185. 164 Izvori za hrvatsku povijest I, Zagreb 1955, 35, 39. Iako je N. K l a i ć , kada je pisala svoju »Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku«, morala biti upoznata s onom
141
vrijeme B. Ferjančić ide tako daleko komentirajući Porfirogeneta da smatra Klaićevo izlaganje iz 1925. najvjerojatnijom pretpostavkom. Naime, po Klaićevom mišljenju kada car —pisac kaže da je Trpimir otac Krešimira, onda je to vladar iz sredine IX stoljeća, a kada govori o samom Krešimiru i njegovu sinu Miroslavu, da je to vladar iz druge četvrtine X stoljeća.165 Ovakva vrst proizvoljnog kombiniranja, naravno, otpada sama od sebe. I dok Šišić piše isprva (1914) da misli da je »Trpimir budi sin TomislavIjev budi brat njegov, noseći tako ime pradjedovo, odnosno djedovo«, te na istoj strani svoje radnje u bilješci 2 dodaje kako mu izgleda »kao da je Trpimir prije Tomislavov brat, nego li sin«,166 11 godina kasnije (1925) piše da je on Tomislavov »jamačno mladi brat« 167 ili »možda stričević«, a »prema tome — na što nas upućuje već i ime — unuk istoimenog hrvatskog kneza iz sredine IX stoljeća«.168 Međutim, Barada mu ne određuje srodstvo, već naprosto kaže da je naslijedio Tomislava.169 Prije nego išta unaprijed kažemo, pogledajmo što piše Konstantin VII Porfirogenet o arhontima ili vladarima Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana, Konavljana, Dukljana i Neretljana (Pagana). On prvo opisuje kako je Vasilije I (867 — 886) na molbu poslanika ovih plemena poslao svoje svećenike, koji su ih pokrstili. Zatim izričito kaže da im je po pokrštenju dao one arhonte, koje su htjeli i izabrali od roda koji su najviše štovali i volili.170 I otada do danas navodi dalje, njihovi arhonti su od istih rodova i ne od drugoga.171 To znači da su svi ovi, kako je to već dobro uočio Šišić,172 imali vladara iz istih dinastija koje su došle na arhontsku vlast u doba Vasilija I. Prema tome i Hrvati su imali za vlade Konstantina Porfirogeneta svoje kraljeve iz one iste-dinastije koja je započela da vlada u toj zemlji od Konstantinovog djeda Vasilija. Međutim, izgleda da se je tu, s obzirom na druge izvore koji se odnose na Hrvatsku, Konstantin VII ipak malo prebacio, te ćemo preko toga prijeći poveljom Krešimira I, objavljenom 1967. i 1969. godine, ona ostaje pri svome starom datiranju hrv. narodnih vladara iza Tomislava i »Mihajla Krešimira II« iz 1955. (v. Povijest Hrvata..., 312). 165 Vizintinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, SAN. Posebna izdanja CCCXXIII, Vizantološki institut knj. 7, Beograd 1959, 43, bilj. 122, 45, bilj. 138. 166 »Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji«, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva NS XIII, Zagreb 1914, 60. 167 1 D. Mandić smatra Trpimira II, čiju vladavinu stavlja u razdoblje od o. 929 —o. 935, sinom kneza Mutimira, a za mlađeg brata Tomislava (D. M a n d i ć , o. c., 351). 168 Povijest Hrvata..., 431, 432. 169 M. B a r a d a - L. K a t i ć -J. Sidak, o. c. I. 48. 170 Međutim u biografiji svoga djeda Vasilija, koju je napisao Porfirogenet o. 950. g., stoji da je ovaj vladar po pokrštenju Hrvatima i Srbima postavljao za arhonte one koje oni sami sebi izaberu iz redova svojih suplemenika (Vizantiski izvori... II, 5, 80). 171 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 124, 126; F. Rački, Documenta..., 370, 31; Za prijevod toga pasusa v. F. Šišić, Genealoški prilozi..., 59, 60. 172 Genealoški prilozi..., 59, 60. 142
s konstatacijom da su članovi hrvatske vladarske kuće i za njegova doba iz iste dinastije, koja je bila i krajem IX stoljeća. Isto tako, ne možemo se složiti sa Šišićem da su Tomislav i Trpimir II sinovi Muncimira, kao ni sa datiranjem njihove vladavine, jer se to nikako ne slaže s podatkom iz naše isprave.
Mi znademo da Toma Arhidakon spominje Tomislava kao kneza (ducis) u vezi Ivana, koji je bio splitski nadbiskup 914. godine.173 Nadalje, i papa Ivan X (914 — 928), kada piše jedno zajedničko pismo Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu, svećenicima u narodu »per Sclauoniam et Dalmatiam«, on ovoga prvoga naziva »kraljem Hrvata« (regi Chroatorum).174 Samo je jedno pitanje iz koje je godine to pismo i kada je onaj prvi crkveni sabor u Splitu održan? Po našem mišljenju, svakako nije Tomislav vladao sve do 928. ili čak do nešto poslije te godine, kako to Šišić smatra,175 dok Barada stavlja njegovu smrt o. 928,176 čime prihvaća ono što je Šišić pisao u svojoj »Povijesti Hrvata« 1925.177 Mi pretpostavljamo da je Tomislav zavladao Hrvatskom početkom 10. stoljeća i da je možda već o. 920. godine umro. Ako je i približno tako, onda kada bi bio onaj crkveni sabor u Splitu, za koji Šišić tvrdi da je sazvan 925.178 Po našem mišljenju taj sinod je mogao biti i mnogo prije, jer uopće nije ničim osnažena i dokazana ta datacija od 925. godine. Isto tako je mogao biti održan i prije 920. godine. No sve ovo ne znači da mi zasigurno tvrdimo da je baš o. 920. umro Tomislav. Mi ovdje možemo dodati da je on mogao i prije umrijeti, tj. sinod se je mogao obaviti tamo negdje iza 915. godine, i papino pismo je također moglo biti iz istoga toga vremenskoga razdoblja. Prema tome je Tomislav postigao kraljevski naslov svakako već u drugom deceniju 10. stoljeća, a ne 925. godine. Ovakvo deduciranje moglo bi nas odvesti i suviše u širinu u vezi sa Tomislavom, njegovom vladavinom i događajima, koji se pripisuju njegovu dobu. Stoga ćemo se vratiti na samoga Trpimira II, oca Krešimira I, da mu po mogućnosti dademo mjesto nove datacije u genealogiji hrvatskih narodnih vladara. Što je bio Trpimir Tomislavu, ne znamo. No ipak ga je naslijedio direktno na prijestolju. To bi značilo da je vladao o. 920. (ili nešto ranije) pa približno sve do 926. godine.
73
Thomas Archidiaconus, o. c., 36. RD, 189. Genealoški prilozi..., 58, 87, 88; Povijest Hrvata..., 401, 429, 430. 76 M. B a r a d a - L. K a t i ć - J. Sidak, o. c. I, 48. 77 O. c., 429. 78 Povijest Hrvata..., 415, 416. 74
75
143
Po tome nisu Zaharija, srpski knez (arhont) i jedan dio Srba prebjegli u Hrvatsku k Tomislavu, kako to piše Porfirogenet,179 nego su došli k Trpimiru II. Isto tako, nije Tomislav pobijedio Bugare, koji su napali Hrvatsku, nego ili Trpimir II ili pak njegov sin Krešimir I. Za Trpimira II na njegov dvor je došao onaj Martin,180 o kome dosada ništa konkretnije ne znamo i ne možemo da preciznije razjasnimo njegovu misiju.181 No svakako možemo reći da je za miroljubive vladavine ovoga kralja Hrvatska i dalje snažna i na kopnu i na moru, kako to opisuje opet car Konstantin VII.182 Kada je 926. g. naslijedio Trpimira II njegov sin Krešimir I, on je odmah bio stavljen pred mnoge državno-političko-crkvene probleme, koje je trebao hitno rješavati. Konstantin Porfirogenet piše da je arhont Hrvatske od vlade cara Heraklija podanički potčinjen bizantskom caru. Nadalje kaže daje Hrvatska do arhonta Krešimira mogla podići za ono vrijeme ogromnu vojsku, sastavljenu od konjaništva i pješadije, a posjedovala je i vrlo snažnu mornaricu, koju su sačinjavale sagene i kondure, kako nas također o tome isti pisac izvještava u brojkama. 183 Da li je ovaj hrvatski vladar makar nominalno priznavao vrhovnu bizantinsku vlast kao njegovi preci? Na ovo možemo prije negativno odgovoriti, i to na osnovu Krešimirove ponosne titule »dei gratia Croathorum atque Dalmatinorum rex«, koja potvrđuje i ukazuje na potpunu nezavisnost njegovu i njegove države., ___Νο1 ovaj* je vladar unatoč takvoj snažnoj vojničkoj sili, poput svojih prethodnika vodio miroljubivu politiku sa svim okolnim susjedima. Zbog toga su i za njegove vladavine oni Hrvati, koji su se željeli baviti trgovinom, i dalje odlazili sagenama i kondurama od grada do grada obilazeći Paganiju i Dalmatinski zaljev čak do Venecije, kako se to lijepo uočuje iz djela Kon184 stantina VII. Dakle, već i po ovome vidimo da Šišić nema pravo kada piše da o Trpi185 miru i »njegovu sinu i nasljedniku Krešimiru I (o. 935 —945) ne znamo ni-
šta više nego da su oni umjeli hrvatsku državu održati na onoj visini i snazi do koje ju je podigao kralj Tomislav.«186 Već smo prije rekli da sam Porfirogenet piše da je arhont Krešimir sin arhonta Trpimira. Nadalje, da je Hrvatska imala veliku moć i mnoštvo vojske sve do njega i za vrijeme njegove vladavine, a kad je on umro, smanjila se je kopneno-pomorska snaga u toj zemlji.187 Prije nego što stavimo neke važnije događaje u razdoblje Krešimirove vladavine, potrebno je da utvrdimo barem približno godine njegova kraljevanja. Dakle on je sjeo na očevo prijestolje 926; 950. je vladao već 24 godine. Kada je prestao vladati, tj. kraljevati, sigurno i određeno ne znamo, iako ima za to jedan vrlo kasni i od ovoga doba vrlo daleki podatak. To je tzv. »Catalogus 188 ducum et regum Dalmatie et Croatie«,189 sastavljen u prvoj polovici 18. stoljeća, a pisac bi mu valjda imao biti Isusovac Filip Riceputi. U njemu pod »Reges« kaže prvo ovo: »XVII. Cresimirus L filius Tiscimiri regis Serui^ a patre Bosina et regio titulo donatur circa 929; defuncto Cidomiro socero Croaciam nouo suo regno adiungit regiamque Salone190 figit 932, vxor Helena basilicarum apud Salonas fundatrix: obiit circa 954.«191 S tim katalogom je povezan iz istog vremena spis »Pontifices Salonitani et Spalatenses a quodam Dalmata ex Archivis Romanis collecti«, koji je prvi publicirao D. Farlati. Taj spis on naziva »rimskim katalogom«, a saznao je da mu je autor neki učeni Dalmatinac, koji je za svoga boravka u Rimu iz tamošnjih Tabularia sakupio imena solinskih ili splitskih biskupa te ih uredio kronološki sve do svoga doba. Na to upućuje, kaže dalje Farlati, sam naslov ovoga kataloga, u kojemu ipak nije spomenuto ima autora. Inače ovaj spis 192 seže do 1719. godine i u njemu imamo za Krešimira slijedeće podatke: »Joannes VIII aliis Januarius II Archiepiscopus Spalatensis vicesimus sextus. Praefuit ab an. 914. usque ad an. c. 940. sedentibus Joanne X. Leone VI. Stephano VII. Joanne XL Leone VII. Stephano VIII. imperante in Oriente Constantino Porphyrogenito cum Romano Lecapeno, regnante in Servia Tisci186
Povijest Hrvata..., 431. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. Čudno je što Šišić, koji je objelodanio ovaj »Catalogus«, ni jednom riječju ne citira da je i D. Farlati publicirao »Series Ducum et Regum Chrobatiae« (D. Farlati, o. c., I, 342, 343), iako se njime služio već Fr. B u l i ć (»Izvještaj o crkvi sv. Marije od Otoka i nadgrobnom napisu kraljice Jelene«, Vjesnik Hrv. arh. društva NS V, Zagreb 1901, 222, bilj. 14 i 15). Inače ovaj »Series« navodi 23 hrvatska vladara, a »Catalogus« 29 (ne 28, kako piše F. Bulić, o. c., 222 — 227). Uz to se Farlatijev »Series« ne slaže sasma s onim »Catalogus«-om, koji je publicirao Šišić, i u razdoblju vladara a i nekim navodima. I konačno njega je sastavio sam Farlati, kako to navodi »ex antiquis monumentis optimisque scriptoribus...« (D. F a r l a t i , o. c. I, 342). 189 Državni arhiv u Zagrebu — 36 D l - X, str. 122 - 124. 190 L. Katić kaže da je »Solin od IX —XII stoljeća bio prestolnica hrvatskih narodnih vladara« (»Solinski mlinovi u prošlosti«, Starohrvatska prosvjeta HI/2, Zagreb 1952, 218). 191 F. Šišić, Genealoški prilozi..., 89, 91. 192 D. Farlati, o. c. I, 329, 332-337. 187
179
Constantine Porphyrogenitus, o. c., 158; RD, 390, 391. 180 Barada stavlja pogrešno njegov dolazak u Hrvatsku u 931. g. i stvara iz toga neke neuvjerljive zaključke (M. Barada — L. Katić —J. Šidak, o. c. I, 48). Inače u dodatku Krešimirovoj povelji od 950. g. govori se kako su ona devetorica kraljevih ljudi dali sagraditi crkvu sv. Martina, sv. Stjepana pape i Djevice Marije u Vranjicu, bogato je obdarivši. Crkva sv. Martina na tome otočiću postoji i u XIV st., a kasnije joj nestaje traga i arheolozi imaju zadaću da je pronađu. Svakako ovakva crkvica u čast sv. Martina ukazuje kako je kult toga sveca cvao u karolinško doba i kako se je raširio i u naše krajeve (J. Stipišić, o. c., 94, 89, 90, 89). 181 Vizantiski izvori... II, 43, bilj. 124. 182 Gl. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150; RD, 398. 183 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. 184 Constantine Porphyrogenitus, o. c,, 150. 185 D. M a n d i ć stavlja godine vladanja ovoga Krešimira I u razdoblje od o. 939-0. 944. (o. c., 367). 144
188
145
miro, Ducibus in Croatia Michaele, Ciodimiro, aliis Tirpimiro. deinde in eadem Croatia regnante Cresimiro I. Fruntianus IV. Archiepiscopus Spalatensis vicesimus septimus. Praefuit inter annos 940 et 970. sedentibus Stephane VIII. Martino III. vel Marino II. Agapito II. Joanne XII. Leone VIII. Benedicto V. Joanne XIII. imperantibus in Oriente Constantino Porphyrogenito, Romano, Nicephoro Phoca, Joanne Zemnisce; regnante in Croatia Cresimiro I...« 193 Nadalje pak isti Farlati u svom djelu piše pod »Frontianus archiep. ab anno 940 ad 970« ovo: »... Qui temporibus illis principa turn in Chrobatis obtinebant, eos nullum sive Archiepiscopo, sive Ecclesiae Spalatensi commodum aut beneficium contulisse reperio. Tamislao in regimen Chrobatiae Cidomirus, huic vero successit Cresimirus nepos, cognomento Major, ut in Tabulis Dalmaticis appellatur...« 194 Bulić-Bervaldi donose isječak ovoga spisa kao prilog F, gdje su i ova dva podatka. No oni se uopće ne osvrću na Farlatijev komentar u vezi s Frontianusom. Nadalje pokušavaju nedovoljno uvjerljivo pobiti Farlatijev navod u pogledu autora »rimskoga kataloga«, čiji se rukopis nalazi pod naslovom »Salonitana et Spalatensia Sacra« u Državnom arhivu u Zagrebu. Naime, oni drže da je njegov sastavljač ili Riceputi ili Farlati, iako ni Riceputijev rukopis uopće ne sliči rukopisu autora »rimskoga kataloga«, a od Farlatija ne postoji nijedan dokumenat napisan ili potpisan njegovom rukom.195 Također Šišić ne donosi onaj Farlatijev komentar, a što se tiče ovoga »rimskoga kataloga« on isprva smatra da gaje kompilirao o. 1719. možda Riceputi ili Farlati. Na 89. stranici iza toga, u istome svome radu, piše da je ovaj katalog salonitanskih i splitskih nadbiskupa sastavio onaj isti anonim spisa »Ćatalogus ducum et regum...« Nadalje tvrdi da tješnju vezu između oba »imenika« jasno dokazuje činjenica što se kompilator »Rimskoga kataloga« očito služio katalogom hrvatskih vladara, a to znači (s obzirom na pismo) da su oba kataloga »budi postala istodobno, budi da je hrvatski vladarski katalog nešto stariji«. Kao pisca ili kompilatora ovih obih kataloga, kaže dalje Šišić, »označio je s uspjehom dr Faber patra Riceputija, do kojega su rezultata u novije vrijeme također došli Bulić i Bervaldi«,196 što nije točno. Naime Bulić i Bervaldi tako ne kažu, jer oni smatraju Riceputija ili Farlatija piscima kataloga, koji se odnose na solinske i splitske pontifike. Uz to u Farlatija, koji je naveo sam autora ovoga spisa, izričito stoji da je »a quodam Dalmata...» sastavljen tzv. »rimski katalog«, a to znači ne Riceputi ne Farlati, koji su po porijeklu pravi Talijani.
193 F a r l a t i ovaj podatak ovako komentira: »Cresimiro Senior, et proavus Cresimiri tertii, cui Petro etiam nomen est, non incommode aptari potest hisce temporibus, et cum Pontificatu Fruntiani IV aetate conjugi...« (o. c. I, 341). 194 D. F a r l a t i , o. c. I, 334, 109. 195 Gl. Fr. B u l i ć —J. B e r v a l d i , Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenia Solina do polovice XI. v) Zagreb 1912-13,74,77-96. 196 Genealoški prilozi..., 18, bilj. 2, 89.
146
Koji je stariji od ovih kataloga, teško je određenije reći. Svakako možemo prihvatiti da su oba spisa nastala u prvoj polovici XVIII stoljeća. Što se tiče važnosti prvoga kataloga, Šišić kaže da je »sasvim obična i nekritična kompilacija na osnovu štampanih nekih knjiga, ali i bujne fantazije inače nepoznata autora iz prve polovice XVIII. vijeka« i da on »ne može nikako da zapremi odličnije mjesto medu izvorima hrvatske prošlosti. On je naime po postanju svome naprosto kompilacija, koja se temelji sad na historiji, sad na mutnim izvorima, što više »kada ga se dobro prouči, opaža se »jasno, da se kompilator ispomagao još i živahnom fantazijom svojom, a sve u težnji, da zgodno poreda i složi svoj posao. Opaža se dakle isto takva tendencija, kao i kod takozvanog »rimskoga kataloga« salonskih i spljetskih nadbiskupa«. Dalje je Šišić naglasio da on objavljuje ovaj prvi katalog u cijelosti i zato da se zadovolje oni koji ga još ne poznaju« a drže da u njemu ima bog zna šta vrijednoga i važnoga »izrazujući nadu da će na osnovu ovoga njegovog komentiranja istoga kataloga »pravi kvalitet kataloga još bolje izaći na vidjelo.«197 Sa Šišićevim ovakvim negativnim gledanjem na ovaj Ćatalogus i njegove pouzdanosti nije se složio u posljednje vrijeme V. Novak, koji smatra »da se može u izvjesnoj mjeri poslužiti i ovakvim spisom« i da se »svakako treba zaustaviti na tom katalogu već stoga jer on potječe od naučnika velikog ugleda. Riceputi je sa najvećom akribijom ne samo odabirao i analizirao izvore, nego se prema njima također strogo odnosio, kad ih je uzimao za osnovu svojih zaključivanja«. Zato, jednako kao što su Rački i Bulić ozbiljno uzeli u razmatranje ovaj Ćatalogus, Novak smatra da se ipak treba zaustaviti na jednom podatku u ovom spisu.198 Unatoč ovakvom najnovijem mišljenju, svakako se mora sa punim oprezom pristupiti ovome Catalogusu hrvatskih knezova i kraljeva, na koji je Šišić prvi upozorio da su mu podaci »upravo sasvim nepouzdani, dapače nemogući »i iznio da su uzeti iz tzv. Ljetopisa popa Dukljanina, koji je ovome kompilatoru bio »prvi glavni izvor.« U tome Ljetopisu se govori kako je Belo oženio sina Tišimira za kćer bana Čudomira iz Bijele Hrvatske. Ova mu je rodila dva sina: Predimira i Krešimira (Cresimirum). Kasnije je prvi zauzeo cijelu Crvenu Hrvatsku i njome zavladao, a njegov brat Krešimir zauzeo je Bosnu uz pomoć Čudomira, i kada je umro otac njegove majke zavladao je Bijelom Hrvatskom. U to vrijeme je umro bugarski car Petar.199 200 Prema datumu smrti cara Petra (30.1 969) možemo sa sigurnošću reći da ovo nije naš Krešimir I, jer on je mnogo ranije umro. Unatoč toga ne bi se i mogli sasma složiti sa Šišićem da su »svikolici podaci bivšeg trogirskog imenika... sasvim nepouzdani i bez ikakve historičke vrijednosti«,201 jer su 197 198
O. c., 60, 89.
Zadarski kartular svete Marije, JA, Zagreb 1959, 34. Ljetopis Popa Dukljanina — uredio F . Š i š i ć , SAN, Beograd — Zagreb 1928, 323, 324. 200 Ljetopis Popa Dukljanina, MH, Zagreb 1950, 73, bilj. 146. 201 Genealoški prilozi. ..,64. 199
147
oni uzimani iz većinom danas izgubljenih izvora kao i onih, koji i danas nisu sasma podvrgnuti jednoj temeljitoj kritici, kao ni ovaj »rimski katalog«, koji još nije dobio svoje određeno mjesto medu izvorima za hrvatsku srednjovjekovnu historiju. Što se tiče porijekla Krešimira I, vidimo da Riceputi nema pravo, jer znamo po Konstantinu točno tko mu je bio otac, tj. vladar Hrvatske, a ne Srbije. Isto tako nije zavladao Hrvatskom o. 932. nego već 926, kako se to očito vidi iz naše isprave. Nadalje da bi mu se žena zvala Jelena ili ne, vrlo je primamljiv podatak, i mi ćemo ga pokušati osnažiti nekim izvorima. Podatak pak daje Krešimir I umro o. 954. izgleda nam također da nije daleko od istine, i to naročito u vezi s onim pasusom u DAI-u, gdje Porfirogenet govori o ovom kralju i stanju poslije njegove smrti. Iz »rimskog kataloga« pak doznajemo da za nadbiskupovanje u Splitu Ivana VIII, zvanog po nekima i Januarije II (914 —o. 940), knezovi su u Hrvatskoj Mihajlo, Čudomir, po nekima Trpimir, i onda kao kralj Krešimir I. Međutim taj podatak je netočan u pogledu knezovanja Mihajla u Hrvatskoj, a identificiranje Trpimira sa Čudomirom i obratno ne objašnjava nam ipak točnije rodbinsku vezu s Krešimirom, koju je sigurno utvrdio ondašnji izvor: car Konstantin VII. Jedino što se možemo u cijelosti složiti jest podatak u »rimskom katalogu« da je i za nadbiskupa Ivana vladao Krešimir. Ovaj svoju kraljevsku funkciju vrši do pedesetih godina X stoljeća, i to za vrijeme nadbiskupovanja Ivana a dijelom i za nadbiskupovanja Fruntianusa IV (940 — 970)/; o kome Toma Arhidakon ništa nezna — a ne kako se kaže u tom istom katalogu za cijelog njegova mitropolitovanja. Još nešto. Kada Farlati govori o nadbiskupovanju Fruntianusa, on priča da je Tomislava naslijedio Čudomir, a ovoga »nepos« Krešimir s nadimkom »Major«, kako ga se zove »in Tabulis Dalmaticis«. Na ovaj se podatak začudo nitko od naših historičara dosada nije osvrnuo, pa čak ni Šišić ni Barada. Svakako je interesantno što kaže Farlati o ovom redoslijedu vladara, a njegov navod da se Krešimir zove »Stariji« u dalmatinskim ispravama (spisima) točan je, jer tako baš stoji u onoj ispravi iz 1067. godine. Inače Farlatijev navod da je Krešimir unuk Čudomira, svakako otpada, jer prvorazredni izvor Porfirogenet donosi samo da mu se je otac zvao Trpimir, a ne Tišimir, dok o djedu ne govori ni riječi. Iz istoga razloga otpadaju i svi ostali spomenuti navodi o Krešimirovu rodbinstvu, što ga sadrži katalog hrvatskih knezova i kraljeva kao i tzv. Ljetopis popa Dukljanina. Nakon što smo ovako kritički pretresli ove interesantne no zato slabo vjerodostojne i malo upotrebljive podatke iz Dukljanina i iz obiju kataloga, te približno utvrdili godine vladanja Krešimira I, možemo prijeći na to da pokušamo iznijeti koji su se sve događaji odigrali za njegova dugog vladanja. U prvom redu je 10. VII 926. Mihajlo »rex Sclavorum« zauzeo južnoitalski grad Sipont,202 kako to kažu »Annales Barenses«.203 To je onaj isti zahum202 O tome vladaru i događaju v. D. G r u b e r , »Iz vremena kralja Tomislava«, Zbornik kralja Tomislava, 336 — 341.
148
ski vladar, koga Ivan Đakon naziva »Sclavorum duce« pod 912. godinom,204 te kome je kao i Tomislavu pisao papa Ivan X. Samo tada, kada mu se obra205 ća papa, imenuje se još kao »dux«, a već spomenute 926. »rex«, dakle upravo kada Krešimir započinje sa svojim kraljevanjem. Tada se je Mihajlo kitio i visokim bizantskim titulama: antipata (prokonzula) i patricija, kako to piše Porfirogenet, koji mu daje i naziv: arhont.206 Sve bi ovo značilo da je Mihajlo priznavao vrhovnu vlast Bizanta i njegova vladara. U vezi sa Mihajlovom ekspedicijom u Južnu Italiju, ne isključujemo mogućnost da su pri osvajanju Siponta sudjelovali i Hrvati. Slijedeći događaj za vladavine Krešimira I jest obnavljanje rata s Hrvatima od strane Simeona, koji je sam pošao protiv njih. Kada je s njima zametnuo boj, kako piše nastavljač kronike Georgija Hamartola i nastavljač Teofana u poglavlju pod naslovom »De Symeone Bulgare et de eiusdem per Chrobatos clade et de morte eius«, bio je izgubio gotovo svu svoju vojsku. To se je dogodilo 927. go.,207 što se vidi iz naznačene indikcije XV. u tom poglavlju.208 Tada je papa poslao dvojicu svojih poslanika u Bugarsku, gdje su se zadržali dvije godine. Oni su ondje (kako nas o tome izvještavaju akti drugoga splitskog sinoda (po nalogu papinske stolice završili svoju posredničku misiju u pogledu sklapanja mira između Bugara i Hrvata,209 koji su se po smrti cara Simeona (27. V 927)210 poput Mađara i ostalih susjednih naroda oko Bugarske spremali da napadnu Bugare, kako dalje iznosi nastavljač Georgija Hamartola.211 Svakako je papa posredovanje između dva naroda izvršio u duhu onoga pismenog obećanja, koga su Hrvati dali stolici sv. Petra da neće nikada provaliti u tuđu zemlju i ratovati nego jedino ukoliko netko baš njih napadne, te da će radije živjeti u miru sa svima koji to žele. 203 204 205
RD, 393. RD, 388.
RD, 187, 189. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 160. F. S i s i ć, bez ikakvog izvornog obrazloženja, stavlja da se ovaj bugarski poraz dogodio 926. g. (Povijest Hrvata..., 422). I dok K. J i r e č e k (Istorija Srba l, Beograd2 1952, 115) ne datira taj poraz, G. O s t r o g o r s k i (Istorija Vizantije, Beograd, 258) baca ga, također bez obrazloženja odakle je uzeo to za potvrdu, u »oko 926.«. B. Ferjančić pak iznosi razna mišljenja u dataciji toga rata i zaključuje da »na osnovu raspoloživih podataka ne može se tačno odrediti vreme hrvatsko-bugarskog rata, ali je sigurno da je on voden odmah posle pokoravanja Srbije: u DAI (De administrando imperio: S. A.) kaže se da je pohod protiv Hrvata preduzet u vreme zauzimanja Srbije od strane Bugara« završava svoje izlaganje B. F e r j a n č i ć ( Vizantski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Posebna izdanja Viz. instituta CCCXXHI/7, Beograd 1959, 56, 57, bilj. 191). D. M a n d i ć, služeći se Nastavljačem Teofana, Hamartolom i drugim bizantinskim piscima, koji većina pišu da je 27. V 927. poražen car Simeon, tvrdi da je Tomislav sa Hrvatima toga dana pobijedio Bugare i njegovog vladara (o. c., 214 — 225). 208 RD, 392. 209 RD, 195. 210 I S i š i ć (o. c., 423) i K. J i r e č e k (o. c. I, 115) i G. O s t r o g o r s k i (o. c., 258) pišu da je taj vladar umro 27. V 927. 211 RD, 394. 206 207
144
S takvom obavezom, koju su i za Trpimira II obnovili,212 Hrvati su se automatski stavili pod zaštitu rimske kurije. Time se može objasniti i potez Ivana X što je posredovao u koriš Hrvata preko svojih poslanika, koji su uspješno obavili svoju misiju. Nakon toga je papa uputio jednoga od njih, i to biskupa Madalberta u Split. Ondje je pod njegovim predsjedanjem213 održan tzv. drugi sinod, čija je datacija (potkraj 927. ili 928. g.)214 ipak vrlo problematična, jer ta godina nije ničim točnije dokazana. Dapače, ako uzmemo da su se oni poslanici vratili iz Bugarske u Rim 928. ili početkom 929, onda je Madalbert mogao stići u Split najranije 929. Te je godine najvjerojatnije i održan onaj drugi sinod. Iz sadržaja zaključaka ovog drugog sinoda vidimo da se je na njemu nalazio i »vladar Hrvata« (Chroatorum principe) sa svojim višim plemstvom (eius proceribus), medu koje su se ubrajali banovi, župani i dvorski dostojanstvenici.215 U vezi s tim automatski otpada i kombinacija Šišića iz 1914. kada kaže kako je pažnje vrijedno da se hrvatski vladar od 928. g. naziva samo »Chroatorum princeps« i da mu se ne daje nikakvo ime, te da se »obično uzima da je to Tomislav, premda bi mogao već biti i njegov nasljednik Trpimir II.«216 Faktično na ovom saboru je prisustvovao Krešimir I, koji je vladao u ovo doba Hrvatskom. Isto tako otpada i Šišićev citat iz njegove »Povijesti Hrvata«, izišle 1925. da na sinodu nalazimo »jamačno kralja Tomislava« te dodatak »da je već novi vladar sjedio na hrvatskom prijestolju, jamačno bi i poimence bio pomenut od suvremenika kompilatora ovih akata.«217 Na ovom.drugom sinodu su, dakle, u prisutnosti Krešimira I uređene crkvene prilike u Dalmaciji i Hrvatskoj, kojima je on suvereno vladao. Crkvenom organizacijom sačuvano je i političko jedinstvo Hrvatske i Dalmacije i tada je zapravo splitski nadbiskup postao mitropolita obiju ovih zamaIja. Time je ukinuta i prijašnja titula »biskupa Hrvata« (episcopus Chroatorum), koja je bila priznata na prvom crkvenom saboru i novi papa Leon VI (928/9) sada naređuje Grguru, ninskom biskupu (koji je obnašao tu čast), koji je silom »prilika postao biskupom u zemlji Hrvata« (in Chroatorum terra) da biskupuje samo u skradinskoj crkvi, zabranjujući mu da sebi prisvaja tu218 đe biskupije. Tako je dakle Krešimirovim, a ne Tomislavovim prešutnim stavom likvidirana ova nacionalna crkva, koja je htjela imati primat i nad dalmatinskim biskupima,219 dok je naprotiv pod čvrstim okriljem pape splitska metropolija uskoro provela svoj zamišljeni plan i postigla svoj cilj.
Ovakvim ustupkom rimskoj kuriji Krešimir »po božjoj milosti kralj Hrvata i Dalmatinaca« je uz svoju državu privezao Dalmaciju i njene gradove, u koje su se Hrvati stali sve više infiltrirati i skoro neprimjetno nadirati, te ondje stjecati polagano ali sigurno sve veće pozicije. Za Krešimira I, koji se je brinuo poput Trpimira II za Srbe emigrante, pobjegle u Hrvatsku ispred terora Simeonova, još u doba arhonta Zaharije (o. 924),220 Časlav Klonimirović bježi iz Bugarske221 i uz obilnu pomoć Bizanta, čiju je vlast priznao, obnavlja Srbiju, kako to piše Porfirogenet. Tom prilikom su se vratili kući i ovi Srbi emigranti iz Hrvatske,222 gdje su se svojevremeno sklonili, te su sada skupa sa Caslavom i tamošnjim stanovnicima radili na obnovi zemlje, kako se to opet vidi iz djela cara pisca. Nije isključeno da je i Krešimir I kao dobar susjed Srbije nastojao da sa svoje strane pomogne Časlavu u njegovu pothvatu oko izgradnje svoje zemIje. Još jedan događaj, poznat iz izvora, tj. kronike Ivana Đakona, za vlade Krešimira je pokušaj Venecije da ponovno skrši Neretljane, čiji se vladar u spisu »De cerimoniis«, nastalom poslije 952. g., ne navodi medu arhontima južnoslavenskih plemena, kojima »kristoljubivi gospodar« Konstantin VII upućuje naredbu (χέλευσις). Ovaj nam podatak svakako dokazuje da Paganija po svoj prilici u vremenu od 945. do 959/223 nije priznavala vlasti Bizanta. Naime upravo 948. godine je, kako piše Ivan Đakon, dužd Petar Kandijano poslao 33 lađe, koje su Mlečani zvali gumbarije, protiv neretljanskih Slavena. Kad su se one vratile kući ne postigavši uspjeha, dužd je uputio ponovno isto toliki broj lađa. Nakon što je utvrđen ugovor sa neretljanskim Slavenima, lađe su se vratile kući.224 U Dandola pored ostalog u vezi s tim događajem stoji i ovo: »... iterum namque totidem contra eosdem mictere studuit, que, cum Sclavis renovato 225 federe, reversi sunt...«, što znači da su Mlečani obnovili, a ne utvrdili, kako piše Ivan Đakon, ugovor sa Slavenima i onda se vratili kući. Naime poznato je da je Venecija sa Slavenima (Hrvatima i Neretljanima) još 839. sklopila ugovor, koji se o. 875. raskinuo. Ali 876. opet je s njima sklopila mir.226 Svakako je ovo Dandolovo pričanje malo drugačije od onoga u Ivana Đakona, koji je ipak stariji izvor za mletačku historiju od ovoga prvoga dužda pisca. Što je ovaj ugovor sadržavao, može se različito kombinirati. Iz onog pasusa »De administrando imperio« Konstantina VII, gdje se pored ostalog kaže kako sa svojim brodovima od Hrvata odlaze jedino oni, koji se bave trgo-
212
Constantinus Porphyrogenitus, o. c., 148, 150. F. Sišić, Priručnik... I/l, 222; RD, 195. 214 Gl. F. Šišić, Povijest Hrvata, 423,424; M. B a r a d a - L . K a t i ć - J . c. I, 47. 215 F. Šišić, Povijest Hrvata, 656. 216 Priručnik izvora... 1/1,22, bilj. 2. 217 Povijest Hrvata..., 424, bilj. 36. 218 F. Sišić, Priručnik izvora... I/l, 219, 224. 219 F. Sišić, o. c. 1/1,221. 213
150
220
K. J i r e č e k , Istorija Srba I, 115. O razilaženju u datiranju bijega Časlava v. Vizantiski izvori... II, 57, bilj. 193. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 158, 160. 223 V. za to detaljnije: Vizantiski izvori... II, 5, 77, 78 sa bilj. 289, 292. 224 RD, 399, 400. 225 Andrea Danduli Chronica per extensum descripta, Rerum Italicarum Scriptores fas. 315, p. XII, p. I, Bologna 1938, 173. 226 RD, 335, 336, 366. 221 222
151
vinom obilazeći od grada do grada Paganiju i zaliv Dalmacije (τον κόλπον της Δελματίας) sve do Venecije,227 vidi se da je tada vladao mir na Jadranskom moru, koje Porfirogenet zove »το πέλαγος Δαλματών.«228 S obzirom na kraljevsku titulu Krešimira I u onoj ispravi od 950, ovo more je bilo u njegovoj vlasti. Mirovni pak odnosi između Mlečana i Slavena (Hrvata i Neretljana) omogućili su širi zamah trgovine na tom dijelu Balkanskog poluotoka, što je mnogo koristilo u prvom redu narodima tog teritorija. Plodovi ovakve miroljubive politike Krešimira I osjetili su se i u samoj Hrvatskoj. Ona se po Konstantinu prostirala od rijeke Cetine i pružala sve uz Primorje do granica Istre, tj. do grada Labina, a također i u gorskim krajevima donekle je ulazila u temat Istre, dok je prema Cetini i Livnu graničila sa Srbijom.229 To znači da su Hrvati imali u svojoj vlasti i veći dio Istre, izuzev primorske 230 gradove i okolicu, koji su zapravo sačinjavali bizansku pokrajinu Istru. Hrvatska se je tada po istom piscu ubrajala u Sklavinije. Ove su se prostirale uz obalu Jadranskog mora i obuhvaćale su po Porfirogenetu Duklju, Travunju, Zahumlje, Paganiju, Hrvatsku i Srbiju,231 tj. teritorij od Lješa i Ulcinja i Bara pa sve do unutar Istre. Kada Konstantin VII piše o Hrvatskoj, on je zove »χώρα«, koja je podijeljena na233 11 županija,232 a ban (βοάνος) Hrvata vlada Krbavom, Likom i Gackom. Baš 950. g. u našoj ispravi spominje se prvi po imenu poznati ban Ozrinja234 i poimence tri župana, za koje se ne kaže kojim su sve župama upravljali. Tu se navode općenito i kraljevi dvorjanici (fideles, minister). Zatim podžup, ricar i dr., a pored ovih svjetovnih tu su spadali i crkveni dostojanstvenici (kapelan, biskup). Iz toga istoga doba znamo od Porfirogeneta za ove naseljene gradove u Hrvatskoj: Nin, Biograd, Belice, Skradin, Hlivno, Stolpon, Knin, Karin i Klobuk, a u Dalmaciji: Kotor, Dubrovnik, Split,235 Trogir, Zadar, Rab, Krk i 227
Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. RD, 346. 229 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 144, 145; S. A n t o l j a k , »Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri«, Starine, JA 48, Zagreb 1958 59. 230 S. A n t o l j a k , o. c., 59. 231 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 144. 232 Zapravo 14, ako se ovdje ubroje i one tri, kojima je upravljao ban. ^^\ 233 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 144. \^_ 234 Nije dakle prvi ban bio Pribina, kako piše Šišić (Povijest..., 435, 436). 235 Konstantin VII piše u DAI da se palača i hipodrom cara Dioklecijana u zemlji istih Hrvata do danas, čuvaju u gradu Solinu, blizu Splita (εις το κάστρον Σαλώνος πλησίον τοο κάστρον Ασπαλαδον) (Constantine Porphyroge ο. c., 148). F e r j a n č i ć komentira ovaj pasus tako što kaže da se Dioklecijanova palača kao sastavni dio grada Splita svakako nalazila na teritoriju bizantske teme koji se teritorij nije daleko prostirao od gradskih zidova (Vizantiski izvori... II, 42, bilj. 120). Svakako mi vidimo da 228
152
Osor, čiji su se stanovnici nazivali Romani. Dalmaciji su pripadali i brojni otoci, od kojih su na mnogima gradovi pusti i bez stanovnika. Ostali gradovi na kopnu teme Dalmacije, nakon što su ih osvojili Hrvati (Slaveni), ostali su po istome piscu također pusti i nisu imali nijednog stanovnika.236 Ipak iz ovih podataka (o prostiranju Hrvatske, te o navođenju župa i gradova) ne dobivamo dosta točno označene granice hrvatske države, jer je ova kraljevina zahvatala mnogo širi teritorij i prema istoku i prema sjeveru, kako je to dobro uočio Šišić.237 Takvo je eto bilo stanje u Hrvatskoj i Dalmaciji za Krešimira I, kada je on izdavao onaj privilegij od 950. godine kao i jedan drugi u korist samostana sv. Krševana, čiji datum izdanja ne znamo, a radi se o posjedu u selu Diklu238 kraj Zadra.239 Ovaj posjed240 je on darovao kao zavjet »pro remedio anime sue«, kada je posjetio samostan i crkvu sv. Krševana241 u Zadru. Ovu darovnicu242 je kasnije njegov praunuk Petar Krešimir potvrdio.243 imamo točno ovdje ubicirana dva grada: Solin i Split, i da po Konstantinu Porfirogenetu (c. 31) tada Dioklecijanova palača sa hipodromom nije spadala u ovaj drugi grad, u koji je car pisac još u 29. godini začudo stavio baš ovu palaču, detaljno je opisujući (Constantine Porphyrogenitus, o. c., 136). Svakako je ovakva kontradiktornost ponekad vrlo karakteristična za Porfirogeneta. 236 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150, 124, 138. 237 Povijest Hrvata, 450, 460. 238 RD, 62; F. Šišić, Priručnik izvora... I/l, 249, 250. 239 Vj. K l a i ć piše da je tome samostanu koji je posjetio, darovao »nekoliko zemalja u Hrvatskoj« (Povijest Hrvata... I, 85), što naravno, nije točno. 240 J. S t i p i š i ć pretpostavlja, budući daje »Krešimir II« ovaj posjed »na nedvojbeno hrvatskom teritoriju u Diklu poklonio samostanu sv. Kršavana u Zadru, možemo prihvatiti misao da je tada Zadar bio pod njegovom vlašću. Razumije se ne samo Zadar nego i najveći dio Dalmacije«. Vrlo je »vjerovatno da je i darovani teritorij i grad Zadar bio pod vlašću istog vladara, u ovom slučaju pod vlašću hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II« dodaje svemu ovome Stipišić, koji se nešto kasnije u tome ponavlja (o. c., 82, 83). 241 Crkva sv. Krševana spominje se prvi put u prijepisu oporuke zadarskog priora Andrije od 908? (918!), a iz isprave od 18. XII 986. g. uočavamo da su je sagradili Zadrani Fusculo i prior Andrija i da je onda obnovljena iste godine 986. (RD, 18, 21, 508). Inače Konstantin Porfirogenet navodi da se u Zadru nalaze moći sv. Krševana (Constantine Porphyrogenitus, o. c., 138), ali ne kaže da je ondje i crkva sv. Krševana, iako nam ona isprava od 908? (918!) očito to govori, a druga (986) dapače izričito označuje. Svakako ne može se isključiti da crkva sa samostanom sv. Krševana nije sagrađena ili krajem IX ili pak početkom X stoljeća (ν. ο tom što misle: V. B r u n e l l i Storia della citta diŽara I, Venezia 1913, 212; J. Nagy, »Tradicija isprava iz doba hrvatske narodne dinastije izdanih u korist zadarskog samostana sv. Krševana«, Zbornik kralja Tomislava, 432), čemu ide u prilog i interesantni podatak zadarskog historičara Simuna Kožičića-Begne (o. 1460 —o. 1536), modruškog biskupa, koji piše da je po tradiciji samostan sv. Marije osnovan od monaha sv. Krševana 906. godine (V. Novak, Zadarski kartular... 24). Š i š i ć je još 1914. pisao da počeci ovoga samostana padaju nesumnjivo u početak X st., ili bar u drugu polovicu IX st. budući da se on već 918. spominje u oporuci zadarskog priora Andrije (Genealoškiprilozi..., 65). No godine 1925. začudo Šišić iznosi (Povijest Hrvata..., 662) da je ovaj samostan osnovan 987. godine. Međutim V. No v a k (Zadarski kartular..., 24) u najnovije vrijeme kaže da je utvrđeno da je samostan sv. Krševana postojao 918. godine, a onda je tokom X stoljeća zbog nepoznate dekadanse samostana bio i napušten, pa onda obnovljen 986. godine. 242 Naravno da N. Klaić, na osnovu svoje poznate diplomatičke analize, i ovu is-
153
Kako vidimo, ovaj izvještaj on je učinio za života, i to u nekretninama, 244 koje je ostavio crkvenoj ustanovi. No to su valjda već bile predzadnje godine njegove vladavine, o čemu nam indirektno svjedoči Konstantin Porfirogenet, koji nas obavještava o njegovoj smrti i njegovu nasljedniku, koji je vladao samo 4 godine.245 Koje je godine to bilo, ne možemo točno reći, jer nemamo nijedan tadašnji ili barem nešto kasniji izvorni podatak, nego tek dva spisa iz prve polovice 18. stoljeća. Prvi je onaj spomenuti »Catalogus ducum et regum...« 246 a drugi tzv. »rimski katalog« solinskih i splitskih pontifika. U prvome se navodi da je Krešimir umro o. 954. godine,247 a iz drugoga vidimo da on vlada tamo sve do oko 970. godine,248 što svakako nije točno, jer to pobija izvor iz onoga vremena: Porfirogenetov DAI. Prema tome bi preostalo da se uzme u razmatranje ona godina 954, koja svakako nije isključena. Ako bi to barem približno tako stajalo, onda bi Miroslav naslijedio oca Krešimira te godine i vladao do 958, tj. do 959. godine, kada ga je likvidirao249 ban Pribina. Po našem mišljenju, Miroslav je poslije očeve smrti opet priznavao vlast bizantskog cara poput nekih prijašnjih hrvatskih vladara — i to sada u osobi Konstantina VII, što se najbolje može uočiti iz spisa »De cerimoniis«. U njemu se navode naredbe i formule pisama, upućene u prvom redu arhontu pravu smatra »sumnjivom« (o. c., 317, bilj. 140), a to je po njenom isto što i falsifikat! 243 F. Sisi ć. Priručnik izvora... I/1, 249. 244 O tom opširnije v. M. Barada, »Lapčani«, Had JA 300, Zagreb 1954, 501-503. 245 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. 246 Svakako su onome »Catalogus«-u, kada se govori o kraljevima Hrvatske i Dalmacije, mogla poslužiti i tzv. Gesta regum Chroatorum ili Chroatiae. Ona su valjda postojala još u X. st. i za njih zna Petar Krešimir, koji se sa njima za svoju povelju od 1067. g. i služi. Rački naziva ova »Gesta regum Chroatiae« i »memorialia« (RD, 508-indeks), a nešto više je o njima rekao i na njih upozorio D. M a n d i ć (o c 255-265). J. Stipišić, kada govori o onoj darovnici Petra Krešimira u pogledu Dikla, pita se što znači ono »in gestis« u toj istoj povelji. Stoga zaključuje da »je kralj Petar Krešimir praunuk Mihajla Krešimira II. imao pred sobom ili kakvu kroniku (gesta!) ili kakav kartular«, te da bi se prije »dalo zaključiti da je to bio spis narativnog karaktera. Naime mnoge srednjovjekovne kronike i biografije pojedinih slavnih vladara nose naslov »gesta«. Ako se to krije i u ovom izrazu, onda to znači da je Krešimir II ostao u uspomeni kao veoma značajan i moćan kralj...« završava o tom Stipišić, koji začudo ne zna o tim »gesta« ni to što kaže Rački, a pogotovo Mandić! U vezi s ovim »Gesta«, koje smatra N. Klaić da su od Krešimira II, ona najedamput govori, kako se je sastavljač isprave Krešimira IV služio »odličnim vladarskim katalogom«, koji naziva i »istinskim vladarskim katalogom« (o. c., 317, bil. 140). Bilo kako bilo, mi ne znamo dokle su ova »Gesta« išla i što se je s njima, dogodilo! 247 F. Sišić, Genealoški prilozi..., 91. 248 D. Farlati, o. c. 1,334. 249 Rački prevodi izraz »αναιρεθέντος« sa »interfectus« (RD, 398), N. T o m a š i ć sa »pogibe« »Život i dela cara Konstantina VII Porfyrogenita«, Vjesnik Zemaljskog arhiva ΧΧ/1-2, Zagreb 1918, 83), Sišić isto sa »pogibe« (Genealoški prilozi.... 13), J e n k i n s sa »was made sway« (Constantine Porphyrogenitus, o. c., 151), tj. »odstranjen«, F e r j a n č i ć sa »ubijen« (Vizantiski izvori... 11,45), a N. Klaić sa »uklonjen« (o. c. I, 39).
154
Hrvatske, a onda arhontima Srba, Zahumljana, Konavlja, Travunjana, Duk250 Ije i Moravije, izuzev jedino arhonta Paganije (ili Neretljana), koji se ovdje ne spominje, kako smo to već prije naveli. Ako bi to bilo tako, onda nam ovo ukazuje kakvo je sada bilo stanje u hrvatskoj državi poslije smrti Krešimira I, koji je upravljao snažno i nezavisno svojom kraljevinom. Nakon likvidacije Miroslava, kada su nastale u zemlji svađe i mnoge razmirice, umanji se broj konjaništva i pješadije te sagena i kondura hrvatske vojne moći.251 Znači, dok je Porfirogenet ovo pisao, u Hrvatskoj su još uvijek trajali neredi i nemiri, kojima on nije sagledao kraj, jer je 959. već umro. Još nešto. Krešimir I po našem mišljenju je očito onaj Krešimir Stariji (Cresimirus Major),252 koji se navodi u ispravi njegovog praunuka Krešimira, drugim imenom zvanog Petra, od 1067. godine.253 On bi dakle pored Miroslava254 imao još jednoga mlađeg sina Stjepa255 na, ako uzmemo na osnovu navedene isprave od 1067. (koju ovako datira Sišić, a Rački stavlja u o. 1062. godinu), da je on identičan sa Držislavom, za čijeg je maloljetstva upravljala neko vrijeme njegova majka Jelena, što se može indirektno uočiti iz pomnog čitanja onog kamenog spomenika, gdje se nalazi datum: 8. X 975. godine256 (In hoc tumulo quiescit Helena famosa quae fuit uxor Mihaeli regi materque Stefani Regis habenasque quondam tenuit regni... VIII. Idus M/ensis/ Oct/obris/.. .).257 Prema tome ona je ta »neka 250
Vizantiski izvori... II, 5, 78. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. U svome »Series Ducum et Regum Chrobatiae« Farlati navodi da je ovaj redosljed izvadio »ex antiquis monumentis, optimisque scriptoribus collectum...« Uz to nadodaje pod XVI i kaže: »Cresimirus Senior seu Major ex Diplomate Cresimiri III Hactenus Duces...« (o. c. I, 342). 253 RD, 62 (o. 1062); F. Sišić, Priručnik izvora... I/l, 249 (1067). 254 1. K u k u l j e v i ć - S a k c i n s k i piše daje Miroslav sii Trpimira II »Prvovjenčani vladaoci Bugara Hrvata i Srba i njihove krune«, Rad JA 58, Zagreb, 1879, 52). 255 Dakle ne Mihajla Krešimira II (949 — 969), koji bi imao biti mladi brat Miroslava, kako piše Sišić (Povijest Hrvata..., 429,430). Naime on je tvorevina ovoga našega inače eminentnog historičara, jer za Stjepana točno izvor kaže da je sin Krešimira I. Stipišić ne citirajući Sišićevu Povijest Hrvata i ovo izdanje Ljetopisa Popa Dukljanina, nalazi u tome spisu »dragocjene podatke o autoru naše isprave« (tj. Krešimiru II: S. A.). Naime u glavi XXXI iste redakcije Pop Dukljanin »kaže da se Krešimira rodio sin Stjepan. Očito se radi o Stjepanu Držislavu« i »to je sve što nam izvori govore o Krešimiru II« zaključuje S t i p i š i ć (o. c., 83). 256 V. M. B a r a d a , »Iz starohrvatske povijesti. II. Natpis hrvatske kraljice Jelene« , Nastavni vjesnik 1933 - 34, 73-78. 257 Gl. F. S i š i ć , Priručnik izvora... I/l, 126-129; Isti, Genealoški prilozi..., 49-53; M. B a r a d a , o. c., Nastavni vjesnik 1933 — 34, 49, 50. L. K a t i ć čita, iznoseći sva dosadašnja čitanja Jeleninog natpisa, ovako ovaj natpis: »In hoc tumulo quiescit Helena famosa quae fuit uxor Mihaeli regi materque Stefani regis pacemque obtenuit regni. VIII. idus mensis octobris in pače hie ordinata fuit anno ab incarnatione Domini DCCCCLXXVI«. Na taj način on izbacuje Sišić-Baradino »habenasque tenuit« i stavlja umjesto toga »pacemque obtenuit«. Ujedno ukida točku iza »pače«, te dobiva u hrvatskom prijevodu: »8. oktobra je u miru ovdje pokopana godine Gospodnje 976.« 251 252
155
kraljica Jelena«, koju Toma spominje da je sagradila i obdarila crkve sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu i da ih je onda predala po vječnom pravu na posjedovanje splitskoj crkvi. U atriju bazilike sv. Stjepana nadodao je dalje Toma Arhidakon, iznoseći ovo darovanje, sahranjen je uzvišeni muž kralj Krešimir s mnogim drugim kraljevima i kraljicama.258 Kraljicu Jelenu navodi i onaj katalog hrvatskih knezova i kraljeva, u kome stoji da je ona Krešimirova »vxor Helena basilicarum apud Salonas fundatrix«.259 Ako sada rezimiramo, onda bi Krešimir Stariji bio naš Krešimir Prvi, zvan i Mihael,260 što je i Bulić tvrdio i primjerima pokušao objasniti i osnažiti (npr. narodno i kršćansko ime Petar Krešimir i Dmitar Zvonimir). Samo mi se s njime ne bismo mogli složiti u tome da je Miroslav i Stjepan Miroslav,261 jer to je jedino mogao biti Držislav,262 koji se na onom kamenom spomeniku iz 975. navodi kao kralj Stjepan. Prema tome, po našem bi izlaganju ovako izgledala genealogija hrvatskih vladara od Trpimira II do Petra Krešimira: Trpimir II (o. 920-925 ili 926)
l
žena: Jelena — Mihajlo Krešimir I (926-u. iza 950 ili o. 954) Miroslav (o. 954 — o. 958 ili 959)
Stjepan Držislav (iza 960-)
Svetoslav
Krešimir II
Gojslav
l
Stjepan I Petar Krešimir
N.
(Gl. detaljnije o tome: L. Katić, »Zadužbine...«, Rad JA 306, 192—197). Njegovo čitanje je svakako interesantno, no ipak se ne može sasma prihvatiti već i zbog toga što se u jednom ovakvom kratkom natpisu gotovo nikada ne ponavlja jedan izraz dva puta, a ovdje je baš tako sa »pače«. Što se tiče nove datacije, ona je također teško prihvatljiva nakon vrlo uvjerljivog Baradinog tumačenja toga kronološkog podatka. 258 Thomas Archidiaconus, o. c., 55. 259 F. Sišić, Genealoški prilozi... ,91. ..', ' 260 Interesantno je da se Petar Krešimir u rapskoj ispravi od 1059 (prepis) zoye^ samo »Petro« (RD, 56). 261 F. Bulić, »Izvještaj o crkvi sv. Marije od Otoka i nadgrobnom zapistfKraljice Jelene«. Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS V, Zagreb, 1901, 222 — 226. 262 Da je Držislav bio jedan od mladih sinova Krešimira I kaže i Vj. K l a i ć . Po njemu se je nakon što je Držislav obračunao sa dotadašnjim vladarom Hrvatske nekadašnjim banom Pribinom proglasio za kralja o. 970. (Povijest Hrvata... I, 86) Far l a t i pak još davno prije piše komentirajući tzv. »rimski katalog« ovo: »Cresimirus Major
156
263
Dakle Krešimir I je onaj »Stariji« i on je pradjed Petra Krešimira, dok je Krešimir II Mladi Petrov djed, kako se to lijepo može uočiti iz one listine Petra Krešimira od 1067 (po Račkome: o. 1062), a još više iz one njegove druge, doduše sumnjive od 1066. godine.264 Još nešto. Petar Krešimir u ovoj prvoj ispravi (1067) kaže da su u vrijeme Krešimira Starijeg i njegova sina Držislava njihovi moćni banovi Pribina i Godemir.265 Prvoga bana stavlja Rački u razmak o. 940 — 949. g.,266 dok se drugi u izvorima datira od razdoblja vladavine Krešimira I pa sve do Krešimira II (1030—1038),267 što je malo neobično. Stoga možemo jedino ovo objasniti time da su ovo možda dva istoimena bana Godemira, koji su banovali u dva razna razdoblja. Ili je pak Godemir banovao samo za Držislavove vlade i dalje, što je mnogo vjerojatnije. Po svemu ovome, Mihajlo Krešimir Prvi imao je ne samo bana Ozrinju nego i bana Pribinu, koji mu je likvidirao sina Miroslava i doveo na prijestolje drugoga mlađega sina, tj. Stjepana Držislava, te je i za njega banovao, kako to navodi isprava iz 1067. godine. Krešimir I, o čijim djelima zna vrlo malo njegov praunuk Petar Krešimir,268 logično bi trebalo da je sahranjen u bazilici koju je podigla njegova žena Jelena. S time bismo samo onda mogli objasniti onu Tominu izjavu da su ondje sahranjeni uz »uzvišenoga muža« Krešimira i mnogi drugi kraljevi i kraljice; jer, ako računamo da je Toma mislio da je Petar Krešimir ondje bio pokopan, onda bi se jedino moglo reći da tu iza njega leži možda samo Stjepan II, jer po fra Ivanu Tomašiću, piscu »Chronicon breve Regni Croatiae« (ona završava sa 1561. godinom), Zvonimir je nakon što je umoren kod crkve sv. Cecilije na Petrovom polju, sahranjen u kninskom kaptolu u crkvi sv. Bartolomeja ispred velikog oltara.269 duos habuit filios, ut docet historicus Dalmata, Cresimirum et Dirsislavum. In aetate posterior, Cresimiro fratris natu maximo, Regnum praeripuit, primusque omnium fuit, qui posthabito Ducis titulo, Regis nomen assumpsit, et posteris suis e successoribus tradidit, qui non solum Chrobatiae sed etiam Dalmatiae Reges se haberi ac dići volebant...« (o. c. I, 341). 263 Ne znam zašto je L u c i u s (o. c., Amstelodami 1668, 78) napravio genealošku tablicu ovako, iako mu je i jedna i druga isprava (o. 1062, tj. 1067, te 1066) bila poznata: Cresimirus maior l . Dirzislaws
Cresimirus rex Stephanus Rex
Cresimirus Petrus. RD, 62, 67. RD, 62; F. S i š i ć , Priručnik izvora... I/1, 249. 266 RD, 529 (index). 267 RD, 38, 62, 472. 268 RD, 62; F. Sišić, Priručnik... I / l , 249. 269 Joannes T o m a s i c h , »Chronicon breve Regni Croatiae«, Arkivzapovjestnicu jugoslavensku IX, Zagreb, 1868, 13, 14. 264
265
157
S tim se je podatkom u posljednje vrijeme djelomično složio Stipe Gunjaca, koji se izrazio kako je »najvjerojatnije« da se Zvonimirovo tijelo, u prvom momentu, pokopalo u crkvi sv. Bartolomeja na blizom Kapitulu kod Knina i da se poslije prenijelo u Solin, gdje su se sahranjivali ostali hrvatski kraljevi.270 Na taj bi način u solinskoj bazilici umjesto Tominih mnogih kraljeva i kraljica ležali pored Krešimira (kojega? S. A.) eventualno Zvonimir, što nije ničim dokazano, možda je Stjepan II, što je isto tako nesigurno, i nitko više. Iz ovoga dakle slijedi da je logičnije naše tumačenje Tominog pasusa nego ono koje se je dosad olako povezivalo s ličnošću Petra Krešimira. 5.
U Krešimirovoj darovnici nailazimo na izraze »fideles« i »minister«, što znači, kako smo već prije kazali, »dvorjanici«.271 Ove Krešimir naziva i svojim ljudima i medu njima je čak desetoricu smatrao svojim najvjernijim odabranim prijateljima, koji su se u svemu pokazali odani. Od te desetorice, u našim ispravama iz XI stoljeća navode se samo imena Prividrug, Dražinja i Grubina, dok ostalih onako kako glase u Krešimirovoj ispravi nema, nego se tu pojavljuju prvi i zadnji put pod takvim nazivom. Oni su svakako bili viši kraljevi službenici, koji su i članovi njegova savjeta. Koje su pak funkcije obnašali na dvoru, ne možemo iz ove isprave saznati. Njima je dakle u znak svoga prijateljstva Krešimir darovao uz neke zemlje blizu teatra u Solinu i u Podmorju i svoj bivši kraljevski posjed: današnji Vranjic. To je bilo vladarevo patrimonijalno dobro pod izravnom upravom kraljeva čovjeka, i to župana. S tim teritorijem mogao je kralj slobodno raspolagati272 i darivati kome god je htio. Vranjic u ovo doba naziva se otok (insula Durana). Taj naziv u takvom obliku uopće se ne pojavljuje u ispravama, nego tek u dvjema listinama iz X stoljeća — i to u ovoj Krešimirovoj darovnici i u jednoj drugoj privatnoj listini iz istog stoljeća, ali nedatiranoj.273 U Supetarskom kartularu navodi se lokalitet »Uranna«, što bi prema mišljenju Fr. Bulića bilo Vranjic. Tu pretpostavku podržava i V. Novak, a P. 270
»Kada i gdje je svršio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir s dodatkom o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina«, Rad JA 288, Zagreb, 1952, 263, 319. 271 Šišić krivo prevodi onaj dio Muncimirove isprave (892), koji glasi na latinskom: »... communi consilio cum cunctis fidelibus et primatis populi.. .« ovako: »... po jednoglasnom pristanku svih mojih vjernih narodnih prvaka...« (Povijest Hrvata..., 666), a Barada »jednodušnim pristankom svih mojih vjernih i prvaka naroda« (Dvije naše vladarske isprave, 66), što isto nije sama točno, budući da znamo što se pod »fideles« misli i kako treba da se taj izraz prevede! 272 M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, 15, 24. 273 Ovu povelju zove Stipišić apendiks ili dodatak Krešimirovoj ispravi ili zapis, kome »sa stanovišta diplomatičke kritike teško je ovom zapisu išta prigovoriti«. Inače je i nju objelodanio ovaj isti autor i ona je uklopljena u onu veliku pergamenu od 1397. godine (o. c., 89, 90, 94).
158
Skok tumači postanak ovog toponima tako što kaže da je on bio najprije imenica Vrana, onda pridjev Vrani, koji je na koncu dobio deminutivni su274 fiks -Уејег označuje mali otok. Toma Arhidakon, pak, ovom mjesto naziva »insula Hurania«, koje se nalazi ispred Solina i u njemu navodi taj pisac kulu i palaču splitskog nadbiskupa, koju su uništili Mlečani početkom 13. stoljeća. U istom Tominom djelu »Historia Salonitana«, koji se kao rukopis iz kraja 13. i početka 14. stoljeća čuva u splitskom kaptolu (s bilješkama iz 14. i 17. st.), dopisano je rukom iz kasnijega doba iznad ovoga toponima: »huragniz (Vranjic)«.275 U 14. stoljeću zvalo se je ovo mjesto »Uraniza«, a u Farlatijevo doba, kako on piše »Wragniza« .276 Ali Krešimir I nije samo te svoje najodanije dvorjanike obdario tim »otokom«. On im je, kako smo već prije naveli, još darovao jednu zemlju (njivu, oranicu) blizu teatra u Solinu i drugu u mjestu zvanom »Potmerie«. Prvi nam podatak pokazuje da je teatar u tom mjestu još postojao u doba Krešimira, a gdje je bio lokalitet »Potmerie« (Podmorje),277 ne bismo mogli točno reći. No, svakako je ovaj lokalitet bio u neposrednoj blizini Solina, što se može jasno uočiti iz Krešimirova privilegija. U ovoj istoj ispravi imenuje se Knin (Tignino) kao »castro« (castrum). Knin se poslije ovoga domaćeg izvora iz X stoljeća prvi puta javlja u stranom izvoru: u Konstantinovu djelu DAI iz istoga stoljeća pod »χάστρα« u Hrvatskoj, i to kao »το Τενήνα« i župa »ή Τνήνα«278 (kninska). Inače u privatnoj već navedenoj ispravi iz X stoljeća (prijepis iz 1397. kao i ove Krešimirove od 950. g. (pojavljuje se ovaj lokalitet kao »Teneno«,279 a onda dalje kao: Tninum, Tininium, Tnin, Tenenum, Tnenum i si.280 U bilješci 96. objasnili smo već mišljenje Du Cangea o nazivu: castra castrum. Svemu ovome mi bismo dodali da »castrum« znači i posebno utvrđeno mjesto ili utvrdu i da je takvih gradova-utvrda u Hrvatskoj bilo više za Krešimira I. Uz to je Knin bio i kraljevski castrum, kome je bio uvijek do XII ili XIII stoljeća na čelu kraljevski župan, a kasnije knez-comes.281 Drugim riječima, ovo je bila jedna od brojnih letećih prijestolnica hrvatskih vladara u X i XI stoljeću. Ondje su oni izdavali pojedine svoje darovnice.282 U Kninu je prvi izdao svoj privilegij Krešimir I. On je tada bio u utvrde274
V. N o v a k - P . S k o k , o. c., 224, 75, 283. Thomas Archidiaconus, o. c., 85. D. F a r l a t i , o. c. III, 339, 340, 348. 277 U jednom notarskom prepisu od 8. VII 1338. (Split) navodi se »teria in ciuitate Salona incipiente a saxo qui lingua sclauonica Podmorsciza uocitatur...« (SCD X, 396). S t i p i š i ć zove ovo mjesto »Podmirje« (o. c., 85), te ništa više ne kaže. 278 Constantine Porhyrogenitus, o. c., 150, 144. 279 RD, 118, 145. 280 M. B a r a d a , Lapčani, 485. 281 M. Barada, o. c., 485, 486. 282 Za to v. npr. RD, 118, 145. 275
276
159
nom gradu okružen svojim dvorjanicima, od kojih su se neki i potpisali na ovoj ispravi kao svjedoci. Prvo mjesto medu njima zauzima Ozrinja, koji je ujedno u našim izvorima prvi poznati nam ban, a ne Pribina, koga spominje Konstantin Porfirogenet. Zatim su potpisana i tri župana.283 Od ovih ime »Coac£a« i »Milic9aio« ima samo naša isprava, a ime »Dragomiro« u obliku »Dragamer« javlja se već u IX stoljeću, te onda istom u ispravi od 1059. kao »Dragomir«. Koje su dvorske službe vršili ili kojim su županijama od onih 11 koje nabraja Konstantin VII upravljali ovi kraljevi dvorjanici župani, ne možemo reći. No ipak možemo pretpostaviti da je jedan od njih bio svakako kninski župan, jer je isprava izdana u tom tvrdom kraljevskom gradu. Medu ostalim ličnostima nas naročito interesira Grubina »ric9ar«. Samo ime Grubina susrećemo vrlo često u našim ispravama XI stoljeća, a u Supetarskom kartularu (kraj XI ili početkom XII st.) nailazimo medu svjedocima listine na Jakova »Marianorum ducem« et »sui risari Sauide ac ceteribus militibus eius«.284 Kada je ovaj kartular u cijelosti objavljivao Fr. Carrara, on je stavio mjesto »risari«: »resari«.285 Rački pak u svojim »Documenta« metnuo je u tekstu »psari«, a u bilješci »risari«,286 dok je Sišić stavio u istom tekstu iza »risari«286 dok je Šišić stavio u istom tekstu iza »risari« znak čuđenja (!).287 S tim izrazom prvi se kod nas u nauci pozabavio P. Skok u radnji: Iz mojega »Glossariuma mediae et infimae latinitatis regni Croatiae«, koja je izašla u »Šišićevu zborniku« u Zagrebu 1929. godine. On je prvo naveo da je ta riječ došla u nas u genitivu. Zatim je iznio kako je Rački ispravio u »psari«, koju je korekturu bez daljnjega prihvatio i VI. Mažuranić.288 Stoga Skok pokušava obrazložiti zašto je Rački ovako postupio. Nadalje tvrdi da se iz samoga konteksta može točno ustanoviti socijalna kategorija toga »risari« i negira da je to slavenska riječ nego je vjerojatno latinska ili romanska. Povezujući ovaj izraz s onim »milites«, Skok iznosi kako nema sumnje da je taj »Sauide Jakovljev vojnik«, a ona apozicija »risari« da je oznaka njegova vojničkog zanimanja. Prema tome je isključena »korektura Račkoga«, tvrdi Skok. Ovako komentirajući on interpretira tu riječ tako da mjesto »s« stavlja »x«, tj. mjesto risarius »rixarius« i onda prevodi ovo sa »hrvač« itd., tumačeći, da dalje ne duljimo, da je »risarius Sauida valja rvanjem ili dvobojem dokazao Petrovu protivniku Miroslavu, da Petrus Crni ima pravo«. Nakon što je i ovo detaljizirao da potkrijepi ovaj dvoboj ili rvanje »rixariusa« Sauide s protivnikom, ipak u bilješci dodaje: »Nevolja je samo u tome, što za ovu riječ drugih potvrda iz naših dokumenata osim toga nemam. Za to sve što je rečeno mora za sada ostati samo kao vjerovatnost« ,289 283 U Trpimirovoj ispravi je nabrojeno 6, a u Muncimirovoj 12 župana (M. Bara da, Dvije..., 51,52, 75-79). 284 V. Novak-P. Skok, o. c., 189, 190, 214. 285 V. N o v a k - P . Skok, o. c., 5, 214, bilj. 31. 286 RD, 128, 136, bilj. 19. 287 Priručnik izvora... I/1, 227. 288 Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik VIII, Zagreb, 1919, 1189. 289 P. S k o k , o. c., Šišićev zbornik, 50-52 (bilj. 17).
160
God. 1952. objelodanjujući zajedno s V. Novakom Supetarski kartular, P. Skok je za »risari sui Sauide« napisao da to znači »jedan od vojnika Jacobi ducis Marianorum« i da dolazi od rixarius »čovjek, koji dvobojem odlučuje ishod parnice«, pozvavši se na 50-tu stranu svoje studije u »Šišićevu zborniku.«.290 U istom ovom izdanju Supetarskog kartulara V. Novak je kazao kako nije bez značenja »da se poslije kneza i njegove pratnje, medu kojima se lično spominje risarius Sauida (možda knežev pisar?), odmah na prvom mjestu nalazi Semajnov sin Dragšan, i onda čitav niz plemića i dvorjana...« Malo zatim dodaje da bi ovaj »risar« Zavida »čini se imao taj zadatak da sastavi pismenu odluku o čitavom sporu«, te u bilješci iznosi V. Novak kako ovo zagonetno ime nekog kneževa službenika P. Skok tumači kao rixarius, tj. čovjek koji dvobojem odlučuje parnicu. »Ja pak smatram«, kaže dalje Novak, »da je riječ stara i slavenska u vezi sa reza i riza, rizati. Rizar (risarus, risarius) bi bio dakle čovjek, koji je kao poreznik na rabošu bilježio dugove i obaveze poreznika. A onaj koji bilježi, taj i piše i prema tome, taj risarius Zavida mogao je da bude knežev poreznik i pismen službenik. (Vidi još V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik, 1008—1009)«.291 V. Novak objelodanjujući tzv. Svetomarijski kartular u Zadru donio je u svome čitanju i ispravu od »1060«(?), koju on stavlja u 1066—1067. godinu. Ondje je naveden i »Descinizna risar«.292 Ovaj je izraz Kukuljević prepisao kao »Descini ubrusar« i dodao u bilješci: »U drugom prepisu zarisar«,293 što je točno, jer je on to uzeo iz djelca »Omnia hucusque scripta ex quodam libello in carta membrana atque caratere (Kukuljević, o. c. I. VI: caractere) scripto ego Dominicus Bereich exemplaui anno 1755«, gdje stoji »Decini Zarisar« (moj prijepis iz ove knjižice).294 Rački je pak pročitao ovo naprosto kao »Desimir ubrusar«,295 što je sasma pogrešno kao i ono Kukuljevićevo čitanje, dok je V. Novak sasma pravilno to iznio. Komentirajući ovaj izraz, Novak je ostao na svome stajalištu da je risar (rizar!) značio poreznog službenika, koji je imao znatnu funkciju u kraljevskom fisku. Stoga on misli da se nikako ne može održati mišljenje P. Skoka da je taj risar »čovjek koji dvobo296 jem odlučuje parnicu«. Međutim, taj izraz »risari« mi imamo u našoj ispravi od 950. g. kao ric297 9car«, što označava viteza i pasanca (pasnika), koji se spominje u našim kasnijim izvorima pod tim nazivima (vitez, pasnik).298 290
V. N o v a k - P . Skok, o. c., 291. V. N o v a k - P . Skok, o. c., 41, i bilj. 27 a. Zadarski kartular, 244. 293 1. Kukuljević-Sakcinski, Codex... I, 126 i bilj(. 3. 294 Ovaj je prijepis isprava samostana sv. Marije u Zadru od 1066. do 1301. g., uvezan i ukoričen kao knjiga i za njega misli V. N o v a k (o. c., 9, bilj. 11) da više ne postoji- 295 RD, 67. 296 V. N o v a k , Zadarski kartular, 145. 297 S t i p i š i ć prvo navodi da se »služba riksara (S. A.) spominje u našim ispravama samo dva puta« i da je »ovo treći i najstariji. Riječ je svakako o dvorskoj službi, a 291 292
161
Mi smo već prije iznijeli da po Du Cangeu »Ritteri« su »Milites«, na 299 francuskom »Chevaliers«, a na latinskom »Equestri cingulo donati«. Isto tako smo naveli da u poljskom jeziku postoji riječ »rycerz«, na ruskom »ricar«, koja isto tako glasi i na bugarskom, a rjeđe se upotrebljava na makedonskom jeziku. Prema tome, jasan je ovdje postanak ovog našeg »ricqcar«, koji dakle znači sasma nešto drugo nego što misle P. Skok i V. Novak. Položaj ovoga Grubine »ric9ar«-a kao svjedoka u Krešimirovoj darovnici medu županima i crkvenim ličnostima (opat, kapelan) ukazuje da je i on spadao u kraljevske dvorjanike i pripadao njegovoj užoj pratnji. Isto tako je u ispravi od 1066—1067. »Desciniza risar« naveden kao svjedok između zadarskog priora i nekih još građanskih funkcionera i Budica kapelana, zapravo odmah iza Dobrodruga štitonoše,300 dok u Supetarskom kartularu je »risar Sauida« odmah upisan kao svjedok iza svoga »dux«-a Jakova.301 No da li je Grubina »riccar« pripadao u red i dvorskih dostojanstvenika (comites), tj. u više plemstvo ili ne, ne može se ništa odlučno reći. Svakako on spada po svojoj funkciji medu ugledne ličnosti na dvoru, jer je kraljevski vitez. Poznato je naime za kraljevanja Dmitra Zvonimira, kada papa Grgur VII (1079) piše Vecelinu, koji se je spremao napasti hrvatskog kralja, da on naziva ovoga plemića »nobili milite« .302 Ovaj izraz bi mogao biti identičan s našim »ric9ar«. Prema tome, u nas bi trebalo sada malo više pažnje obratiti i ovome nazivu »ricqar« kao i onome »milites«,303 koji u funkciji kao pratnja svoga feudalnog gospodara uopće nije obrađen u našoj historiografiji. Slijedeća je ličnost kao svjedok u ovoj listini opat Donat, za koga ne znamo na čelu kojega samostana je bio u Hrvatskoj. Naše je mišljenje da bi svakako mogao biti opat kninskog samostana sv. Bartolomeja ili Bartola,304 budući da je ta isprava izdana u Kninu. Naime, taj se samostan sa svojim opatima često javljaju u štampanim ispravama iz druge polovice XI stoljeća. U njima fungiraju ovi opati najviše kao svjedoci i članovi kraljevske pratnje, a jedan samo kao sastavljač listine. Šišić ide tako daleko da tvrdi da je ovaj samostan bio kraljevski, tj. da ga je podigao hrvatski kralj, koji je zajedno sa svojim nasljednicima imao pravo da potvrdi izbor opata i da ga uzima u svoju pratnju. Budući da nemamo kraljevskih isprava iz ranijih vremena, tj. ni
za prvu polovinu XI ni za čitavo stoljeće,305Šišić pretpostavlja da je »možda« ovaj samostan »osnovan još u X vijeku«. Po Gunjači pak na Kapitulu su postojale dvije »crkve sv. Bartula: starija svakako iz X stoljeća, ako ne i prije, i mlada Dobroslavova, iz početka XIII stoljeća, kojoj su se otkrili temelji«.306 Pored ovih mišljenja postoji jedna privatna isprava iz X stoljeća, koja je, kako smo već prije naveli, sačuvana u istom onom prijepisu iz 1397, u kome i Krešimirov privilegij. U njoj se kaže uz ostalo, kada se govori o kraljevoj darovnici Vranjica u korist one »devetorice«307 Krešimirovih ljudi (zapravo desetorice) i ovo: »... In primiš est petia una terre in saline. iuxta terram santi Bartolomei de Tinnino308 ex parte occidentalis supra mare... et petia una de terra super flumen inter terram sancti bartholomei et terram...«309 To znači da je tada već postojao samostan sv. Bartolomeja sa crkvom u Kninu (zapravo na Kapitulu kod Knina) i da je morao imati svoga opata, i to valjda ovoga Donata, za koga kao člana kraljevske pratnje mi pretpostavljamo da bi mogao njime rukovoditi. Po tome je Šišić dakle i ne sluteći pogodio da je onaj samostan osnovan u X stoljeću, i to po našem mišljenju možda već u IX ali svakako u prvoj polovici X stolje
predstavlja osobu koja je nekoć izlazila na dvoboj s neprijateljem mjesto kralja« završava ovo svoje rezoniranje isti autor (o. c., 87). 298 V. u vezi s tim: VI. M a ž u r a n i ć , o. c. X, Zagreb 1908-1922, 1579, 1580, VI (1917), 898; D. Daničić, Riječenik iz književnih starina srpskih I, Biograd 1863, 116. «O.e. I, 1461. 300 V. N o v a k , Zadarski kartular, 244. 301 V. Novak-P. Skok, o. c., 214. 302 F. Šišić, Priručnik izvora... I/l, 273. 303 Za izraz »miles« i s njima u vezi ostale izraze (bojnik, cavallerius) v. VI. M a ž u ranić, o. c. V (1914), 653, I (1908), 77, 117. 304 Kako smo već prije naveli, Stipišić zaključuje »da bi se u ovom slučaju mogli radit samo o opatu samostana u Rižinicima u uvali potoka Rupotine« (o. c., 87, 88).
sos pov;jest Hrvata..., 690, 691. 306 Kako i gdje je svršio..., Rad JA 288, 318. 307 Valjda je u međuvremenu jedan od njih umro, pa se sada u toj listini navodi samo njih devet! 308 ».. .ecclesiam sancti Bartholomei de Tnin...« (SCD II (1904), 87 -1158) »... ecclesiam sancti Bartholomei de Tenine ...« (SCD II, 251 — 13. III 1192 »...et ecclesiam sancti Bartholomei...« (SCD II, 10—15. VI 1103. Ne »ecclesias sancte Bartholomei« kako piše F. Šišić, Priručnik izvora... I (l, 577, 578) »... predia ecclesiae sancti Bartholomei...« (SCD II, 165 — 1180) »... de terris videlicet sancti Bartholomei...« (SCD II, 166-10. VI 1180) «... sanctum Bartholomeum...« (SCD II, 193-1, V 1185). 309 KAS-Kasa D-sign, 668, br. 10; J. Stipišić, o. c., 94. 310 M. B a r a d a , Dvije..., 82, bilj. 2. 311 v. za to M. B a r a d a , Hrvatski vlasteoski feudalizam, 33, 34.
162
163
Dakle sada je još više razumljiva funkcija podžupa Grgura, koji je bio tzv. »introductor« i to svakako po zapovijedi Krešimira I. Znamo da su vladarski posjedi (regale territorium), koje je Krešimir darovao svojim dvorjanima, spadali u okvir kliske županije. Ova županija bila je podijeljena na više manjih političkih jedinica. Tim upravnim jedinicama bili su na čelu podžupi,312 a jedan od njih bio je baš Grgur, u čiji su upravni sektor svakako spadali navedeni darovani posjedi. Ali od svih ovih dosada nabrojenih ličnosti najkompliciranije je pitanje: tko je to biogradski biskup Prestancije i da li je u to doba mogla postojati ova biskupija, čiji se osnutak u nauci i danas stavlja u XI stoljeće. Naime, uz našega, ovoga Prestancija, koji je dosada bio nepoznat u našim izvorima, već davno znamo za drugoga Prestancija, koji je bio biogradski biskup u drugoj polovici XI stoljeća. Sličan primjer imamo i u Zadru, gdje je po historičaru Valeriju Ponteu bio u drugoj polovici XI stoljeća »Prestantius II«, što Farlati odbacuje.313 Kukuljević pak ovoga Prestancija i njegova brata Maja, koji se navode u ispravi iz 1096. naprosto bez ikakvog dokaza stavlja čak u 986. g.314 Međutim V. Novak kaže kako »po svemu izgleda da ovaj Prestancije uopće nije nikada ni bio zadarski biskup 315 već belgradski, a njegov spomen iz 1059. godine vezan je belgradskim manastirom sv. Ivana. A kao sigurni belgradski biskup Prestancije se javlja i godine 1076.«31Ć Kako ni Farlati ni drugi nisu imali izvorne potvrde o postojanju ovoga našega Prestancija, jasno je da nisu mogli ništa ni reći o njemu. U sasma drugom smo mi dakle položaju i možemo mirno kazati da je ovaj biogradski biskup, koji se navodi 950. Prestancije I, a onaj iz druge polovice XI st. je Prestancije II, tj. upravo onako kako imamo imena npr. Trpimir I i Trpimir II, Krešimir I, Krešimir II itd. Samo sada dolazi i drugo pitanje: kako se može ovakav zaključak povezati s time, kada se u nauci i sada tvrdi da je biogradska biskupija osnovana sredinom XI stoljeća na osnovu dosada poznatih izvornih podataka. Na ovo pitanje mi smo ipak u mogućnosti da indirektno odgovorimo. Poznato je da se ova biskupija ne navodi u aktima prvoga i drugoga sinoda u Splitu u X stoljeću. Ali zato u zaključcima prvoga sinoda stoji pored ostalog i ovo: u svim crkvama, o kojima se znade, da su u njima oduvijek stolovali biskupi, a sada ima dosta klera i naroda unutar njihovih dijecezanskih granica, neka bude biskup, jer po propisima nije dozvoljeno u malim gradovima (modicis ciuitatibus) ili selima (uillis) postavljati biskupe, da se ne bi biskupov naslov omalovažio.317
Ovakvo je rješenje bilo najviše upereno protiv ninske biskupije, koja je 318 time ukinuta, a po zaključcima drugoga sinoda bile su zadarska biskupija i ostale neke biskupije u Dalmacijama sužene na granična područja, koja su im bila određena od pamtivijeka.319 Međutim, iza ovoga drugoga sinoda svakako je osnovana biskupija u Biogradu (το βελέγραδον), kojega Konstantin Porfirogenet ubraja u »κάστρα οίκουμενα«,320 tj. medu 9 naseljenih gradova u Hrvatskoj. Za takvu vrst gradova, koje se u izvorima XI stoljeća naziva: civitas321 (1059, 1070) ili castrum (1070) ili čak urbs (početak XI st., 1076),322 Biograd je morao biti vrlo značajno mjesto u X stoljeću. Stoga je u vezi s tim zanimljivo mišljenje Du Cangea, koji kaže kako srednjovjekovni pisci castra zovu gradove koji nisu imali »jus civitatis«, tj. »jus episcopatus«. Nešto pak kasnije ipak koncedira da je gotovo u svim »civitatibus« bilo sjedište biskupa, a u »castris« pak se je »paucos reperiri«, te da »castra urbes Episcopatu destitutas«, što potvrđuje citatom iz »Vita s. Medardi«.323 Dakle i iz ovoga podatka vidimo da je Biograd kao castrum, a kasnije civitas i urbs, svakako imao pravo da dobije svoga biskupa, što je i ostvareno. Uz to je ovo mjesto u znatnoj mjeri nastanjeno, što svjedoči Porfirogenet; ono nije ni mali grad ni selo, a u njega je čak dolazio povremeno i sam hrvatski kralj Petar Krešimir i ondje izdao svoje dvije isprave.324 Na osnovu svega iznesenog i u vezi sa onim zaključcima prvoga splitskog sinoda nije bilo nikakve zapreke da se u X stoljeću osnuje nova biskupija u Biogradu, kao što je npr. osnovana u prvoj polovici IX stoljeća biskupija u Ninu.325 -·'· Koji su razlozi proizveli da je biogradska biskupija tada nastala, ne niože se ništa određenije ni reći ni naslutiti. Jedino dakle možemo kazati da već 950. godine znamo za nju i njenog prvog nama poznatog biskupa Prestencija I, koji uživa punu naklonost i povjerenje Krešimira I i po zapovijedi svoga gospodara kralja »na uspomenu potomaka« sastavlja ovaj privilegij, u kome je naveo sebe sasma na kraju, i to kao svjedoka. Znači da je i on tada bio u kraljevoj pratnji u Kninu, gdje je i izdana navedena isprava. 6.
Kao posljednji ključni problem u vezi s tim privilegijem postavlja se pitanje: kada je zapravo sastavljen Konstantinov »De administrando imperio«?!
312
M. B a r a d a , o. c., 33. V. N o v a k , Zadarski kartular, 147. 314 1. K u k u l j e v i ć - S a k s c i n s k i , Codex... I, 187. 315 V. Brunelli donaša, prema Bianchiu i Ponteu da je biskup Zadra bio 1018. Prestancije, a 1059. g. Prestancije II. Ali odmah zatim dodaje da izgleda da ovaj drugi nije postojao. Međutim, u onim pak vjerodostojnim katalozima nailazi se u XI st. na biskupe Andriju II, III, IV i V (V. B r u n e l i Storia della citta diŽara I, 284, 285, 287, 288). Prema tome ništa ne bi bilo neobično da imamo i Prestancije I, II itd. 316 V. N o v a k , o. c., 147, 148. 317 RD, 191; F. S i š i ć , Priručnik izvora... I / l , 218. 313
164
318
F. Sišić, Povijest Hrvata..., 419. F. Sišić, Priručnik... 1/1,222. 320 Constantine Porphyrogenitus, o. c. 150. 321 = grad u urbanističkom smislu (M. B a r a d a , Lapčani, 485). 322 RD 51, 52, 84, 88, 427, 108. 323 o. c. II, 398. 324 RD, 51,87, 88. 325 O tom opširnije F. Sišić, Povijest Hrvata..., 309. 319
165
Dosad se je vrijeme postanka ovoga djela određivalo na osnovu kronoloških podataka koji su se u njemu nalazili. Tako je po Rambaudu izišao tek 953. ovaj spis na svjetlo, tj. prvih 29 glava je redigirano g. 949. i 950, a još dvije godine su prošle do redakcije glave 45,326 koja je dakle po njemu izašla 951—2. Protiv ove postavke o nastajanju Porfirogenetova spisa digao se je Bury. Po njegovom izlaganju glava 29 je napisana 948-9, tj. u sedmoj indikciji, dok glava 30. nije bila napisana prije 9. indikcije, tj. 950- 1. Zapravo ona je sastavljena, kako piše Bury, poslije glava 29, 31-37.327 Da je ova 30. glava napisana poslije navedene već 950, a vjerojatno ne poslije 951. godine, Bury bazira i na tome, što on drži da je Oton Veliki, o kome se govori u toj istoj glavi, podvlastio Boleslava, češkog vladara, tek u svibnju ili lipnju 950. godine. U vezi svega ovoga Bury je napravio i shemu po dobu pisanja Konstantina Porfirogeneta, koja izgleda ovako: De admin. imp. 948, 15. VIII. vjerojatno 952. 948, 1. IX-949, 31. VIII. caput 27, 29, 31-36 949, IX-950 konac c. 26 950, jesen? c. 30 (vjerojatno prije 951) 951, IX-952, 31. VIII. c. 40 952 (ili 951) c. 37.328 Bury je nazivao DAI krpežom i zaključio da je car ostavio svoje djelo u nedovršenom stanju i da ga nikada nije dovršio, akamo li gotovo djelo podvrgao reviziji. Car je sabirao razni materijal i pravio zajedno sa svojim suradnicima bilješke iz kojih je kasnije sastavljao spise. Nadalje on nije razvrstao svoje djelo u glave nego su one nastale tako kasnije iz marginalnih 329 nota, pa čak i ne odgovaraju, bar ne posve, sadržaju. I dok je Marczali imao isto mišljenje kao i Rambaud, držeći da su glave 36-40 (koje govore o Mađarima) napisane 950-951. g., N. Tomašić je samo naveo da bi po Rambaudu Konstantinov spis trebao da bude pisan postepeno. Ali u pogledu Buryeva izlaganja Tomašić je primijetio da u glavi 30. uopće ne stoji ono što iznosi Bury, i stoga po njegovu mišljenju pada ovo Buryevo tvrđenje i zaključci. Što se tiče pak Buryevih oznaka vremena za pojedine glave, Tomašić kaže da je za sve ispravno osim za glavu 30, te da carevo djelo 330 nije dovršeno sudeći po obliku i sadržaju. I dok Šišić samo piše da je Konstantin napisao ovo djelo između 948. i 331 952, Lj. Hauptmann je podvrgao kritici pojedine glave Porfirogenetova зТб j. B. Bury Rasprava »De administrando imperio« preveo s engl. S. Lochmer, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva X, Zagreb, 1908, 98. 327 J. B. Bury, o. c., Vjesnik... X, 97, 110, 129. 328 N. T o m a š i ć , o.e.. Vjesnik... XX/1-2, 19,20. 329 N. T o m a š i ć , »Constantini Imp. Porphyrogeniti de administrando imperio liber (nastavak i svršetak, uredio E. Laszowski)«, Vjesnik Kr. državnoga arkiva u Zagrebu III, Zagreb, 1928, 7. "»N. Tomašić, »Život...«, Vjesnik... XXX/1-2, 10,20. 331 Povijest Hrvata..., 22.
166
»De administrando imperio«. On smatra da je glava 30. nastala poslije 955, odnosno poslije poraza Mađara, a prije smrti Otona Velikog, tj. 7. V 973. g. Hauptmann se je nadalje napose pozabavio onim pasusima u glavi 31, gdje se govori koliko krštena Hrvatska ima vojske do Krešimira, a koliko poslije njegove smrti i ubojstva sina mu Miroslava. On zaključuje, pozivajući se na Sišića, da prvi vlada od 935 - 945, a drugi da je umro 949. i da prikaz oslabljenja vojničke snage spada oko 950.332 G. 1949. prevodilac »De administrando imperio« J. H. Jenkins u uvodu te knjige, koju je izdao Gy. Moravcsik, služeći se rezultatima Buryja, kaže jedino da je taj spis nastao između 948. i 952. godine.333 B. Grafenauer smatra da je Bury dokazao da 29. i 31. poglavlje predstavljaju cjelinu, napisanu između 1. IX 948. i 31. VIII 949. g. Nadalje se slaže s Hauptmannovom tezom o nastanku 30. glave, za koju sumnja da ju je napisao Porfirogenet, jer je uvjeren da je ova glava napisana poslije 955, a po svoj prilici poslije 959. godine. Ali zato je potpuno siguran da je Konstantin VII napisao 29. i 31-36. glave te da je tekst u 29. i 31. glavi iz 948/9. godine.334 G. 1959. pak B. Ferjančić objelodanjujući pojedine pasuse Konstantinova spisa u prijevodu, u predgovoru je naveo da se vrijeme nastanka DAI-a može prije svega odrediti na osnovu kronoloških podataka, koji se u njemu nalaze. Na dva mjesta se Roman Lakapin spominje sa epitetom »blaženi«, što upućuje na vrijeme poslije njegove smrti 15. VI 948. Pored toga u glavi 29. postoji podatak da je pisana sedmog indikta 6457/948/9/.335 U historijskoj nauci drži se da je DAI nastao u periodu između 948. i 952, zaključuje Ferjančić, koji misli da se može prihvatiti koncepcija Buryja da je cijala grupa poglavlja od 29 — 36 nastala između 1. IX 948. i 31. VIII 949, izuzev 30. glave, koja je svakako napisana kasnije. On čak smatra da ova glava predstavlja zaseban problem, zbog stilskih i sadržinskih razlika od 29. do 31. glave, i to obrazlaže navodeći tom prilikom i mišljenja raznih pisaca (Bury, Tomašić, Hauptmann, Manojlović, D. Popović, B. Grafenauer). Ujedno stavlja da je ona kasnije napisana i naknadno unesena u DAI te zaključuje da je pisana svakako poslije 955, a vjerojatno i poslije Konstantinove smrti 959. Služeći se Grafenauerovim pretpostavkama kaže da kao terminus ante quem ostaje 972. g. Iz svega ovoga slijedi, tvrdi Ferjančić, da je glava 30. napisana od nepoznatog autora i naknadno unesena u DAI.3361 konačno od svih ovih, najmanje stručno upoznata sa ovim djelom Konstantina Porfirogeneta, N. 332
»Dolazak Hrvata«, Zbornik kralja Tomislava, 97, 101. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 9. 334 »Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata«, Historijski zbornik V/1-2, Zagreb 1952, 15-20, 23. 335 No Ferjančić, tom prilikom začudo nije naveo da, kada car govori u glavi 45. o Iberima, navodi se 10. indikcija od postanka svijeta 6460, za carstva Konstantina i Romana, kristoljubivih i u porfiru rođenih romejskih careva (god. 6460, odgovara carigr. godini od 1. IX 951. do 31. VIII 952). (Za to v. N. T o m a š i ć , Constantini..., Vjesnik... III, 25; Constantine Porphyrogenitus, o. c. 206). 336 Vizantiskiizvori... II, 2, 3, 26, 27, bilj. 71. 333
167
Klaić, opirući se na sudove B. Grafenauera, dosta suvereno govori o tom izvoru i njegovim pojedinim glavama. Tako za 30. glavu kaže da je nastala kasnije i da joj nije autor sam car i da je »nepoznati autor 30. poglavlja mnogo... savjesniji i iskreniji od cara«, sastavljača 31. poglavlja, te da »anonimni autor 30. poglavlja s pravom uživa mnogo više povjerenja u historičara nego car pisac«.337 Kako vidimo svi ovi ovdje navedeni pisci smatraju da je za datiranje nastanka DAI-a najvažnija 30. glava, čiji postanak stavljaju neki čak iza 955. a i dalje (Hauptmann, Grafenauer, Ferjančić). Međutim, svi su oni slabo posvetili pažnju baš glavi 31, u kojoj se govori o arhontu Krešimiru, Miroslavu i Pribini, te su se zadovoljili sa dosada uobičajenim datiranjem tih događaja u periodu od 935 — 949. godine (Hauptmann), dok Grafenauer čak smatra da je tekst u 31. glavi iz 948/9. godine. Ako ustanovimo da svi fragmenti i predlošci ovoga djela, koji počinju sa δτι, nisu istog doba i da mnoge glave, koje su obrađene, počinju sa ίστειον δτι, a sa δτι u fragmentima,338 onda je jasno da u glavi 31. naš fragmenat, koji počinje također sa ότι, a govori o Krešimiru, njegovu sinu i vojnoj snazi Hrvatske,339 spada medu najnovije i najsvježije podatke u DAI-u. Zapravo, to je najnoviji podatak, koji nas upućuje na najmlađe vrijeme, tj. poslije likvidacije Miroslava, na osnovu kojega možemo ustvrditi starost i cijeloga spisa. Za rasvjetljenje starosti 31. glave, a i cijeloga DAI-a može nam pomoći i onaj izraz »Άρτίως«, koji se nalazi u istoj glavi i prevodi »Sada«340 ili »Danas«341 ili »Onomadne« itd. kao i onaj u naslovu ove iste glave »vOv«, što znači isto »sada«, te također u ovoj glavi i izraz »μέχρι της vOv«,342 što jedni prevode sa »još u današnji dan«,343 a drugi »do danas«.344 Ako bi se dakle u vezi s našom ispravom utvrdio, makar i približno, ovaj umetak, kada je nastao ili kada je napisan, onda bi se moglo i reći kada je cijelo i ovo nedovršeno djelo DAI napisano, tj. da se utvrdi terminus post quem i terminus ante quetn. Mi smo već prije kazali da je Krešimir I vladao od 926. i da je vjerojatno umro o. 954. godine. Njega je naslijedio Miroslav, koji je po Konstantinu kraljevac Hrvatskom pune četiri godine. To znači da je ovaj likvidiran od bana Pribine ili 958. ili 959. g., kako smo već prije naveli. Zato i Porfirogenet, kada piše o ovome događaju, govori samo o svađama i razmiricama u Hrvatskoj, a ne piše tko je naslijedio Miroslava. Naime, dok on to opisuje, još ti
337
N. K l a i ć , o. c. 37-39. N. T o m a š i ć , Constantini..., Vjesnik... III, 13, 17, 18. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 150. 340 F. Šišić, Genealoški prilozi..., 13; Vizantiski izvori... II, 45. 341 N. T o m a š i ć , »Život..., Vjesnik... XX/1-2, 83. 342 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 146, 148. 343 N. T o m a š i ć , o. c., Vjesnik... XX/1-2, 80. 344 Vizantiski izvori... II, 42.
338
339
168
sukobi traju i car već u novembru 959. g. umire,345 te ne dovršava svoje djelo, zapravo nije uspio u svoje umetke dopisati i druge još najnovije stvari.346 Baš na osnovu ovoga podatka vidi se da je cijelo ovo djelo originalni spis Konstantina VII Porfirogeneta i da se ne može tvrditi ni za jednu glavu, a najmanje za 30. da je napisana od nepoznatog autora i naknadno unesena u DAI.347 Hauptmannovim putem pošli su neki naši sadašnji historičari, a napose Grafenauer, te su se bavili i onim podatkom iz 30. glave,348 u kome se govori o potčinjenju kneza Bijelih Hrvata franačkom kralju Otonu, kao i onim pasusom, gdje stoji »Ωτω, τω μεγάλω ρήγί Φραγίας, εής και Σαζίας« i pokušali da to sve datiraju.349 S navedenim podatkom, u kome ima također onaj vremenski izraz »άρτίως« i gdje se govori o Hrvatima u susjedstvu Franačke, a koji se »sada« nazivaju Bijeli Hrvati i imaju svoga arhonta, te su potčinjeni Otonu, velikom kralju Franačke,350 koja se zove i Šaška,351 možemo se složiti da su oni skupa sa Česima potčinjeni Otonu 950. godine.352 Što se tiče onog citiranja naslova Otona I, jasno je da se Hauptmannovo mišljenje ne može prihvatiti kao ni to da mu pripada naslov »Veliki« tek od 962, kada ga je papa okrunio za cara.353 Prema tome otpada i Hauptmannovo datiranje 30. poglavlja u već navedeni preširoki vremenski razmak od iza 955. do prije 7. V 973. godine.354 Isto tako, ničim nas ne može uvjeriti Grafenauer da je glava 30. pisana svakako iza 955, a vjerojatno poslije smrti Konstantina VII,355 jer nijedan njen pasus ne govori tome u prilog. Čak i izraz »sada« (άρτΐως) se nazivaju Bijeli Hrvati sa već navedenim pasusom u vezi Otona Velikog, ruši iz temelja Grafenauerovu dataciju 30. glave. Isto tako ne može stajati ni Buryjeva tvrdnja da su sva poglavlja ovoga djela napisana između 948. i 952. g., a što prihvaća začudo i Grafenauer, čime sam sebe pobija u onome, što je prije ili kasnije kazao.356 345
Vizantiski izvori... II, 1. D. Mandić kaže da je Porfirogenet po svoj prilici DAI popunjavao sve do svoje smrti 9. XI 959. godine (o. c., 227). 347 v. za to tvrdnje: B. G r a f e n a u e r , o. c., HZ V/1—2, 17; Vizantiski izvori... II, 27, bilj. 71. 348 »Vizantiskiizvori...«, 27, bilj. 71. 349 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 142. 350 G r a f e n a u e r to prevodi sa »Otonu, velikome kralju Franačke i Šaške« (o. c., HZ V/1 —2, 14), a W. Ohnsorge, koji inače prihvaća Jenkinsov prijevod ovoga pasusa sa »velikom kralju Franačke, Šaške Franačke« (»Drei Deperdita der byzantiiischen Kairserkanzlei und die Frankenadressen im Zeremonienbuch des Konstantinos Porphyrogennetos«, Byzantinische Zeitschrift 4/52, München 1952, 326, bilj. 4). 351 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 142 i prijevod Jenkinsa (o. c., 143). 352 B. G r a f e n a u e r o. c., HZ V/l-2, 15; Vizantiski izvori... II, 27, bilj. 71. 353 »Dolazak Hrvata«, Zbornik kralja Tomislava, 101. 354 »Dolazak Hrvata...«, 97. 355 o. c., HZ V/l-2, 28. 356 o. c., KZ V/l-2, 17. 346
169
Jednom riječju, ni u jednoj glavi DAI-a nije opisan događaj, koji se je odigrao poslije smrti ovoga bizantinskoga cara pisca. Sve ovo ukazuje da se rješenje datiranja DAI-a nalazi u 31. glavi, i to baš u onom podatku, koji se odnosi na ona dva hrvatska vladara. To bi značilo da je cijelo ovo djelo pisao Konstantin VII Porfirogenet, zapravo ono je pod njegovim rukovodstvom sastavljeno, ali nije dovršeno, jer ga je smrt u tome spriječila. Naravno da su u ovom spisu mogla nastati u kasnijim stoljećima i razna dopisivanja i umeci, no autor ovoga cijeloga djela je ipak bio Porfirogenet.
7. Ako rezimiramo u najkraćim crtama sve ovo što smo izložili, onda dolazimo do slijedećih zaključaka: 1. Dosada neobjelodanjena isprava Krešimira I od 950. g. sačuvana je u dva prijepisa (u onoj pergameni od 29. VI 1397. i u Luciusovoj ostavštini); oba se nalaze u Kaptolskom arhivu u Splitu. 2. Ova listina prepisana je sa još 3 isprave 1397. godine iz jednog vrlo starog kartulara, vjerojatno iz XIII stoljeća, koji je tokom vremena nestao kao i onaj Bertanijev iz 1333, u kome se je također u prijepisu nalazila. 3. U drugim brojnim kartularima ili katasticima, kao i u onim Ponzonijevim zbirkama, sačuvanim u kaptolskom i biskupskom arhivu u Splitu, ne postoji uopće prijepis ove darovnice. 4. Krešimirov privilegij je javna isprava, čiji je tekst u ovoj radnji prvi puta upravo onako objelodanjen, kako se nalazi u prijepisu iz 1397, te je uspoređen sa onim iz Luciusove ostavštine, pri čemu postoje u njihovim tekstovima samo neznatne razlike. 5. Na osnovu kritičkog razmatranja unutarnjih karakteristika i materijalne strane ove povelje može se ustvrditi da je ona autentična. 6. Iz ovoga privilegija proizlazi da je Krešimir I bio potpuno nezavisan vladar, tj. »po milosti božjoj kralj Hrvata i Dalmatinaca«, koji je 950. g. već 24 godine sjedio na prijestolju. 7. S time se u vezi može staviti početak njegove vladavine u 926. godinu, kada je naslijedio svoga oca Trpimira II. 8. U vezi ovoga datuma mi stavljamo vladanje Tomislava, za koga ničim nije dokazano da je sin Muncimira, u početak 10. stoljeća do o. 920. g. i na taj način suzujemo krug njegove djelatnosti i događaja, koji su mu se dosada preko ustaljenih datuma upravljanja hrvatskom državom (o. 910. — o. 930) pripisivali. 9. Usporedo sa time možemo reći da prvi splitski sinod, za koji se tvrdi da je održan 925, nije tada bio nego je mogao zasjedati i prije 920, zapravo već poslije 915. godine. 10. Mijenjamo i dataciju kraljevanja Trpimira II, čiji se rodbinski odnos prema Tomislavu ne može odrediti, te njegovu vladavinu stavljamo u period 170
od o. 920. do nešto prije 926. i pripisujemo mu u tom razdoblju sve ono što se je tada odvijalo i događalo u Hrvatskoj. 11. Analizirajući detaljno i kritički kasnije izvore (pretežno one iz početka 18. stoljeća), koji govore o Krešimiru I, uzimamo odande jedino u mogućnost podatak, koji govori da je umro o. 954. godine, te da mu se žena zvala Jelena. 12. Spis »Pontifices Salonitani et Spalatenses« je nastao valjda u prvoj polovici 18. stoljeća, koji prvi donosi Farlati. Ovaj katalog nije sastavio ni on ni Riceputi, nego neki nepoznati autor iz Dalmacije, o kojemu doduše piše i Farlati, ali ga nažalost nije uspio identificirati. 13. Određujemo rodbinski red Krešimira I, toga najvećeg hrvatskog vladara u X stoljeću, i opširno iznosimo razvoj događaja i prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji i izvan ovih zamalja od 926. do o. 954. godine, tj. za njegove vladavine. 14. U tom vremenskom periodu ukazujemo i na to: a) da je dosadašnja godina datacije drugog splitskog sinoda problematična i nedokazana. Na osnovu pak spisa, koji nam govori i o putu papinskih poslanika u Bugarsku i natrag, možemo zaključiti da je ovaj sinod mogao biti održan najranije tek 929. godine, b) Krešimir I Stariji imao je uz Miroslava i mlađega sina Stjepana Držislava (što se može potvrditi na osnovu onog kamenog spomenika od 975. i isprave Petra Krešimira iz 1067), koji je tek iza 960. g. došao na prijestolje. 15. Donosimo i novu genealogiju hrvatskih vladara od Trpimira II do Petra Krešimira i dokazujemo da bi bilo najlogičnije da je Krešimir I Stariji (zvan i Mihajlo) bio prvi kralj, koji je sahranjen u solinskoj bazilici sv. Stjepana, podignutoj od žene mu Jelene, majke Stjepana Držislava. 16. Izraz »fideles« i »minister« u ovoj darovnici znači »dvorani«. 17. Knin je kao kraljevski castrum bio i jedna od kraljevskih prijestolnica već u X stoljeću. 18. Prvi dosada poznati ban u hrvatskoj historiji nije Pribina, nego Ozrinja. 19. Izraz »ric£ar«, koji se u Krešimirovu privilegiju prvi puta ovako javlja, a onda malo u izmijenjenu obliku dva puta i u XI stoljeću, ne znači ni »rvač« ni »poreznik (ni možda knežev pisar?)« nego vitez (ovdje kraljev vitez, član njegove pratnje i dvorjanin), te taj izraz nije slavenskog porijekla. 20. Samostan i crkva sv. Bartolomeja na Kapitulu kod Knina, gdje bi Zvonimir bio po Tomašiću pokopan, osnovani su najkasnije u prvoj polovici X stoljeća. 21. U ovoj našoj listini prvi put poimence javlja se u izvorima podžup, i njemu je u njoj određena funkcija »introductor«-a. 22. Pored biogradskog biskupa Prestancija, dosada poznatog u izvorima iz druge polovice XI stoljeća, susrećemo se sada prvi put, i to u našem privilegiju sa starijim biogradskim biskupom Prestancijem, osobom kraljeva povjerenja i sastavljačem ove isprave, kojemu dajemo naslov »I«. 171
23. Prema tome zaključujemo da je ova biskupija osnovana u X stoljeću, a ne, kao što se je dosada tvrdilo, sredinom XI stoljeća. 24. S tom ispravom povezan je i pasus u 31. glavi Porfirogenetova DAI-a. 25. Iznošenjem pojedinih mišljenja o postanku pojedinih glava toga spisa, a napose 30. i 31, upozoravamo na pasus o arhontima Krešimiru I i Miroslavu, te banu Pribini u 31. glavi za rješenje datiranja sastavljanja DAI-a. 26. Pobijamo da je glavu 30. napisao nepoznati autor, a ne Porfirogenet, te ukazujemo na to da ne stoji ni isforsirana datacija ove glave, nabačena od raznih pisaca. 27. Upozorujemo na onaj pasus u 31. glavi, gdje Porfirogenet opisuje svađe i sukobe poslije smrti Miroslava. No kako on ne iznosi i tko ga je naslijedio, to nam dokazuje da su ti neredi trajali i dalje i da im nije sagledao i dočekao kraj ovaj car pisac, koji je upravo u jeku tih događaja umro u studenomu 959. godine. 28. To je ujedno i dokaz da DAI cijeli potječe od Konstantina VII Porfirogeneta, koji ga nije uspio sasma dovršiti uslijed iznenadne smrti.
172
AN UNPUBLISHED CHARTER OF THE CROATIAN KING KREŠIMIR (CRESHIMIR) I. Summary
The study of this Charter and its background has lead the author to the following conclusions: 1. This unpublished charter of King Krešimir I. given out in 950. has survived in two copies, one in parchement dating from 29. VI 1397. and one in the Lucius'collections; both, are now in the Chapter Archives in Split. 2. With three other chartere this Charter was copied in 1397. from a very old chartulary dating possibly from the 13th Century, lost later, äs Bertani's the year 1333. containing a transcript of it, was lost. 3. No copy of this charter exist either in the numerous chartularies catastices, nor in Ponzoni's collections preserved in the Chapter and Bishop's Archives in Split. 4. This Krešimir's grant is a royal charter and its text is published in this paper for the first time such äs it is in the 1397. transcript. Compared to the text in Lucius'collection only insignificant differences appear. 5. The proof that this is an autentic copy of the charter is based on the critical examination of internal and external evidences. 6. From the charter it emerges that Krešimir I. was an indipendent ruler, i. e. »by the grace of God King of Croats in Dalmatians«, who had in 950. occupied the throne for 24 years. 7. It follows that he came to the throne in the year 926. when he succeded his father Trpimir II. 8. Thus the reign of King Tomislav for whom it has not been proved that he was Muncimir's son, we are placing in the year cca 920. and thus we are limiting the ränge of his activities and those events that have so far been attributed to the time of his rule over the Croatian state (cca 910-cca 930). 9. Also the first Synod of Split, for which the accepted date has been 925. could not have taken place then, but could have been before 920., and even after 915. 10. We change the dating of the reign of Trpimir II., whose family relationship to Tomislav can not be defined, and are placing his reign in the period from cca 920. to somewhere before 925. and attribute to him all that took place in Croatia in that period. 11. Analysing in details and critically later sources (mostly those from the begining of the 18th centuru), that speak about Krešimir I. we take äs possible only the date of his death in cca 954. and the name of his, wife Jelena. 12. The list »Pontifices Salonitani et Spalatenses« first quoted by Farlati, probably dates from the first half of the 18th cent. This catalogue was not compiled either by Farlati or by Riceputi but by an anonimous author in Dalmatia, whom Farlati could not identify though he writes about him. 173
13. We give here the family tree of Krešimir I, the greatest Croatian ruler of the lOth cent. presenting the historical development in Croatia and Dalmatia and abroad from cca 926 to cca 954. i e. during his rule. 14. We point out to the following: a) The accepted dating of the second Synod of Split is questionable. Analysing the list of papal nuncii travelling to Bulgaria and back we have come to the conclusion that this Synod could not have taken place before 929. b) Krešimir I the eider had besides Miroslav a younger son Stjepan Držislav which can be proved from the stone monument from 975. äs well äs from the Charter of Petar Krešimir from 1067., who come to the throne as late as 960. 15. We bring also a new genealogy of Croatian Kings Trpimir II. to Petar Krešimir and propose most acceptable the supposition that Krešimir I the eider (colled Mihailo) was the first King to be burried in the Salonican bazilic of St. Stjepan, built by his wife Jelena, the mother of Stjepan Držislav. 16. The term »fideles« and »minister« mean »courtiers« in the charter.
26. We contest the assertion the chapter 30 was written by an unknown author and not Porfirogenet, and draw attention to the forced dating for this chapter suggested by various authors. 27. We also draw attention to that passage in the 31. chapter, where Porfirogenet describes the quarells and conflicts after the death of Miroslav. But as he does not state who was his successor, it is a proof that unsettled conditions lasted so long that author did not live long enough to see the end of them and died in november 959. in the middle of them. 28. This is at the same time one of the proof s that DAI as a whole is the work of Constantin VII. Porfirogenet, left unfinished because the work was interrupted by his death.
17. Knin as royal stronghold (castrum) was also one of the royal seats already in the lOth cent. 18. The first mentioned »ban« in Croatian history was not Pribina but Ozrinja. 19. The term »ric£ar« which appears in Krešimir charter for the first time in this form, and later slightly changed twice in the llth cent. does not mean either »restless« or »tax collector« (not äs suggested court clerk) but »Knight«, here royal knight the memeber of the royal suite and courtier, and the term is of Slav origin. 20. The monastery and the church of St. Bartolomiew on Kapitul by Knin, where, according to Tomašić, King Zvonimir was burried, were foundete at the latest in the first half of the lOth cent. 21. In our charter »podžup« is mentioned for the first time and his function äs »introduktor« stated. 22. Besides the bishop of Biograd Prestancije, so far known from the sources from the second half of the llth cent., we meet now for the first time in our charter the older bishop Prestancije of Biograd, as a man in the Kings confidence and the writer of the charter, so we call him Prestancije »I«. 23. It follows that this bishopric was not founded in the middle of llth cent. äs it was accepted, but in the lOth cent. 24. The passage in the 31. chapter of Porfirogenet DAI is conected with this charter. 25. We draw attention to the passage on »arhonts« Krešimir I and Miroslav discussing the origin of various chapters of this work, particulary 30 and 31, and chapter 31 in connection with ban Pribina as a help in dating the composition of DAI. 174
175
KRITIČKI OSVRT NA DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA I SAZNANJA O OTOKU PAŠMANU /. Postanak i razvoj imena (toponima) otoka (i mjesta) Pašmana a) U prvom redu skrenuo bih pažnju na jedan sporan citat iz Plinija (1. st. n. e.), koji glasi: contra Jader est Lissa. I dok C. F. Bianchi1 i V. Brunelli2 drže da je to otok Ugljan, Archivio storico, per la Dalmazia3 piše da je »Lisan« (S. A.) otok nazvan navodno »Uglian«, ime feničko i da znači jezik zemlje, rt, zaliv mora. No 1981. M. Suić4 misli da je Lissa (ili Sissa?) možda Iz, koji bilježi Konstantin Porfirogenet. To znači da bi neodređeni naziv »Lissa« i za Ugljan, a naročito za Pašman, koji je još u antičko doba bio spojen s Ugljanom, pa čak i u »ne tako davnoj prošlosti«, kako kaže M. Suić,5 a prije njega Filipi i drugi, svakako treba otpasti. b) Drugi po redu, također izvorno neodređeni, naziv iz 10. st. koji bi bio moguć za Pašman, jedan je toponim u De administrando imperio (DAI) Konstantina VII Porfirogeneta, a koji glasi: »καταυτρεβενώ« — i to ako se uzme u obzir samo njegov dio, tj. »καταυ«. No još 1877. je Fr. Rački pretpostavljao da je taj Porfirogenetov otok »Kakan, Kernata« u zadarskom arhipelagu. Naime, on je smatrao da je riječ »Katau« iskvarena i da su to zapravo »Kakan«, »Kerknata«, otoci u zadarskom okrugu.6 1879. pak C. F. Bianchi7 drži da se Porfirogenetov »Cantatrebeno« odnosi na Ugljan. U tome ga slijedi i F. Šišić,8 koji je također ukazao da je Konstantinov »καταυ« očito greškom napisan umjesto »κάταν«. Ujedno je ustvrdio da je taj naziv za današnji Pašman s mjestom Tkonom »još od XI. —XII. st. »Cotuno ili Ću tuno«. P. Skok u tri navrata (1927, 1928, 1950.) iznosi tumačenje »da je Konstantin u svome nazi1
Žara cristiana, II, Zadar 1879, 88. Storia di Žara, Venezia 1913, 116. N. I, sv. I, f. IV, 24. 4 Zadar u starom vijeku, Zadar 1981, 250. 5 Zadarski otoci u antici, Zadarsko otočje, Zbornik 1974, 58. 'F. Rački, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM VII, Zagrabiae 1877, 404, 414. 7 o. c., II, 82. . 8 Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 445. 2
3
177
vu pogrešno spojio dva otoka: prvi dio riječi je identičan sa srednjovjekovnim Tuconum, Cotunum — današnje selo Kun, Tkon (S. A.) na ostrvu Pašmanu .. .«9 God. 1952. A. R. Filipi pak dokazuje da se pod Porfirogenetovim »Katan« razumijeva i Pašman i Ugljan, koji su u ono vrijeme sačinjavali jedan otok i imali zajedničko ime.10 God. 1954. S. Antoljak, 11 kada nabraja sva ova mišljenja, kaže da neće ulaziti u Konst. »καταυ«, tj. da li se pod tim izrazom krije »otok Pašman (a i Ugljan)« ili ne. G. 1959. B. Ferjančić prevodi »καταυτρεβενω« s »Katatrebeno« i citira mišljenje Račkoga i Skoka, ali ne daje i svoj sud.12 G. 1974. Š. Batović piše da je ime mjesta Tkon »od Katan, Katun, kako se zvao i otok Pašman do rimskog vremena«" (S. A.), dok M. Suić ni 1974. a ni 1981. ne ulazi uopće u to pitanje. Mi bismo svemu ovome dodali i da se današnja Vergada u Konstantinovu DAI-u naziva »λουμβρικάτον« /kasnije: »Levigrada« (Ivan Djakon) ili »Lubricata« 1096. (isprava)/ i da ima sličan izraz u drugom dijelu grčkog toponima: »καταυ«. Time je dakle još očitije izražen pojam ovoga »καταυ« koga drugi pretvaraju u »καταν«,14 što potvrđuju srednjovjekovni izvorni podaci u vezi s riječi »Kutuno« ili »Cutuno« ili »Cutuno« (1216. g.),15 iako je na kraju »υ« tj. ipsilon. c) Treći, očitiji i izravno izvorni ali nešto kasniji naziv za Pašman sačuvan je u izvornoj povelji od 1067. g. To je »Flaueyco«, dok u onoj drugoj sumnjivoj iz o. 1067. g. stoji: »Flaueico«.16 Naime u onoj prvoj povelji cijeli pasus glasi: »... in insula, in loco qui antiquo nomine Flaueyco dicitur, qui nunc (S. A.) alio nomine Postumana nominatur.. ,«17 U onoj sumnjivoj listini uz malu preinaku kaže se: »... in insula in loco, qui antiquo nomine Flaueico dicitur, nunc uero (S. A.) Postimana nominatur...«18 Kada su 1967. Stipišić i Šamšalović izdali -»Codex diplomaticus regni 19 Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« (CD), oni su ondje na osnovi danas izgubljenog kartulara samostana sv. Krševana u Zadru, kojim se je služio Šišić, publicirali upravo onu ispravu koju je Rački smatrao sumnjivom. Tu se navodi i onaj naziv za Pašman: »Flaueico«.20 No ni Rački a tako ni oni nisu 9 B. F e r j a n č i ć , Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Posebna izdanja Vizantološkog instituta SAN, knj. CCCXXIII/7, Beograd 1959, 25. bilj. 61. 10 Gl. opširnije: A. R. F i l i p i , »Zašto Porfirogenet ne spominje i otok Ugljan«, Zadarska revija, 3, Zadar 1952, 29-37. 11 »Miscellanea jadertina«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, l, Zagreb, 1954, 110. 12 B. Ferjančić, o. c., II, 25 i bilj. 61. 13 δ. Batović, »Prapovijesni ostaci na zadarskom otočju«, Zadarsko otočje. Zbornik, 24. 14 Inače u starom vijeku današnja se Catania na Siciliji zvala »κατανε« ili lat. Catina (s etnikonom »καταναΐος« i lat. Catinensis). ( P a u l l y s - W i s s o w a , Realenzyklopädie der klassischen Altertumswissenschaft, 20, Stuttgart, 1919, 2473.) 15 T. S m i č i k l a s , Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (SCD), II Zagreb 1904, 142. 16
RD, 70, 71. RD, 70. 18 RD, 71. 17
19
I, Zagreb, 1967, JAZU. 20 СД I, 108. 178
dali svoj komentar o tome toponimu već ga samo izjednačuju s otokom Pašmanom, upravo onako kako to stoji u tim pergamenama. No zato 1879. Bianchi piše da se je u staro doba Pašman zvao »Flavica« i još »Flaveica«, a kasnije »Pistimanum«,21 dok 1913. Brunelli tvrdi da se Pašman u 10. st. kao poseban otok naziva Postimania ili Pustimano, a u 11. st. Flavico ili Flavisco, služeći se za potvrdu toga RD-a i T. Smičiklasovim CD II za g. 1166, 1195. i 1198. Ujedno tumači da Flaveico ili Flavisco znači žut, plav i da se tako ponovno stvara romansko ime: Flavius kao Ugljan: Julius. Na drugom mjestu svoga djela Brunelli se ponovno osvrće na izraz: Flaveico, Flavisco (flavius) i piše da je to antičko ime otoka Pašmana.22 U novije vrijeme, tj. 1950. g. P. Skok je pisao da staro ime Flaueyco za Pašman nije prvobitni oblik imena. Taj mu je naziv domaći romanski i njegov prvobitni latinski oblik mogao je glasiti samo Flavi vico »Flavije selo« (S. A.). Naime, na osnovi zakona heptologije dva ista sloga stopiše se u jedan. »Starodalmatinski toponim Flaueyco je nestao i po svoj prilici (S. A.) na mjestu današnjeg naselja Pašman postojala su dva rimska naselja jedno uz drugo: Flavii vicus i praedium Postumanum (S. A.), onako po prilici kao u današnjem Dubrovniku što je postojalo romansko otočko naselje Ragusium na hridinama i njemu nasuprot slavensko naselje Dubrovnik, pisano u dubrovačkom statutu Burgus (S. A.), ili kao što je postojalo na teritoriju današnjeg Zagreba crkveno kaptolsko naselje Zagreb i tik (S. A.) do njega gradsko naselje Gradec (pisano krivo Grič). Stupanjem dvaju naselja u jedno propada jedno od dva prvobitna imena i drugo postaje općenito (generalizira se). »To je toponomastički zakon« dokončava na ovaj način svoje obrazlaganje P. Skok.23 Go. 1972. ponavlja se sasma kratko Skok pišući da je najstariji naziv otoka Pašmana »Flayeico« i taj mu naziv predstavlja -»možda Flavi-vico (heptologija)« (S. A.).24 No taj postanak naziva Pašmana kao »Flayeico«, kako ga je Skok pokušao samo nabačeno da prokomentira, ostao je sve do danas na istom. Svakako se može zaključiti da je taj naziv za Pašman vrlo star, ali ipak ne stariji od onoga Porfirogenetova »καταυ«, ispravljenog u »Katan«. Nadalje nije jasno da li je ovakav izraz nastao u antici ili u ranom srednjem vijeku i koje mu je pravo značenje. Naročito je interesantno iz izvornih isprava od 1067, a i one iz 1166. da se prema hronologiji isprava i otok i mjesto Pašman zvalo prije 1067. starim imenom »Flaueyco«,25 a od 1067. dalje drugim imenom »Postimana«, tj. današnji Pašman. Upravo zato Skokovo kombinatorsko obrazloženje o tome toponimu i nije suviše uvjerljivo. 21
C. F. B i a n c h i , o. c., II, 116. V. B r u n e l l i , o. c., 116, 117, 302. 23 Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb, JAZU, 1950, 135. 4 P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb, JA22
25
Prema kronici M. Sanuda, mletački dužd, koji je vladao od 1032. do 1043. g., zvao se Domenico Flabanico (S. A.) i za njega se je Zadar odmentuo od te republike te je bio ponovno vraćen pod mletačku vlast (V. B r u n e l l i , o. c., 286, 280). 179
d) Prema izvornim podacima, tj. tek 1067. prvi se put pojavljuje naziv za Pašman (otok i mjesto): »Postimana« s ondje sagrađenom crkvom sv. Mihajla Arkanđela, dok se u povelji do 1096. izričito kaže: »... insula Pustimani«,26 a u jednoj još iz II. pol. 11. st. (iza 1076): »Pustimana«.27 U prijepisu pak Krešimirove isprave od 1067. iz 1066. g. stoji: »Pestumani« ili čak: »Puscumani«.28 Bianchi kaže da se je Pašman u staro doba zvao »Flavica« a kasnije »Pistimanum« i napokon »Pasmanum« i »Pašman« te da je po narodnoj tradiciji ime toga otoka dobiveno od ugarske porodice nazvane »Pazmany«, koja je ovdje živjela za vrijeme ugarske vladavine nad Dalmacijom, tj. u srednjem vijeku. Donoseći taj podatak ipak Bianchi pobija takvu vrst postanka imena ovoga otoka, jer iznosi da je ta porodica kasnijeg postajanja.29 Brunelli tvrdi da je u 10. st. taj otok poseban i da se zove: Postimana ili Pustimano (s fonetskim varijantama: st = schi). Ujedno njemu znači: Postimana (postumus), tj. zadnji otok u zadarskom kanalu, od koga je prvi bio Premuda. Brunelliju je ujedno vlastito ime toga otoka bilo Flavisco i Postimana i kao adjektiv označava svoj položaj glede Zadra. Danas, tj. 1913, kaže Brunelli, prevladava ime Pašman, očito od Postimana i na tom otoku su nađeni razni nalazi stakla, novca itd.30 Još 1927. u Rječniku JAZU, kada se piše o Pašmanu, iznosi se da u glagoljskim spisima 15. st. stoji »Na Pašaman«, a u Kavanjina »U Pašman«, dok u staro doba (13— 15. st.) tomu su otoku lat. i tal. imena: Postimana, Pustimana, Piscimano, Pescomano, Peschumani, Pismani, Pissimani i Pasimano, kako to K. Jirreček već iznosi.31 U Etimologijskom rječniku osvrće se i Skok na sam naziv Pašmana i kaže da se dade svesti na rimski pridjevski toponim na -anus (S. A.) od gentilnog imena posjednika Postumus (S. A.): Postumianum (praedium, vili, insula). Postumius dolazi kao f. u Postojna (Slovenija) = tal. Postumia dodaje Skok, koji upozorava da se to treba uporediti sa »u Provansi Postemana villa (812) u pagus Aquis Aix.«32 M. Suić 1974. iznosi pak da su nazivi za Ugljan i Pašman (najprije kao imena naselja, a onda čitava otoka) antičkog postanja i da spadaju u kategoriju tzv. predijalnih imena mjesta, tj. u one nazive koji su nastali po imenima vlasnika pojedinih imanja (lat. praedium). Iznoseći kako je nastao antički naziv za Ugljan od latinskog imena Gellius, on kaže da je bilo slično i s imenom otoka Pašmana. Naime neki (koji? S. A.) su mislili da je on dobio to ime po tome što je na posljednjem mjestu u zadarskom kanalu, da je zadnji (postumus) i da mu je prvobitni i polazni oblik glasio Postimana (se. insula) u antitezi s imenom otoka Premude, koji je, po toj istoj interpretaciji, bio prvi (Primordia,33 se. insula) na ulazu u kanal sa sjeverozapadne strane. 26 RA 70, 176; J. S t i p i š i ć — M. Š a m š a l o v i ć , Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (CD) l, Zagreb, 1967, 206. 27 RD, 174; CD, I 157. 28 SCD, II, 107, 108. 29 C. F. B i a n c h i , o. c., II, 116. 30 V. B r u n e 11 i, o. c., 116, 117, 302. 31 Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, IX, Zagreb 1924- 1927, 696. 32 P. S k o k , Etimologijski rječnik...,11, 618, 619. 33 Primordia (Ravenat): V. B r u n e 11 i, o. c., 113.
180
Iako će biti točno, nastavlja dalje Suić, da je Premuda po tome dobila ime, što se tiče Pašmana bit će mnogo vjerojatnije (S. A.) da se također radi o toponimiji predijalnog karaktera, nastaloj po imenu vlasnika imanja negdje kod današnjeg mjesta Pašmana (S. A.), a koji se (vlasnik) zvao Postumus34 (S. A.). Od tog ličnog imena nastao (S. A.) je naziv imanja Postumianus (se. Praedium) ili Postumiana (se. terra), od čega »kasnije i Postumiana insula — otok Pašman«, zaključuje M. Suić.35 Kako vidimo, slično je kazao već 1913. o tome i Brunelli a i Skok. Nadalje treba obrazložiti zašto se je taj otok isprva zvao »Flaueyco« (i otkada?), a onda tek »Postimana« i da li se je to zbilo u rimsko doba ili u ranom srednjem vijeku i kako. Svakako bi imali slične primjere za otoke zadarskog arhipelaga, a i za ostale na Jadranu koji su nastali u predgrčkom, grčkom ili rimskom vremenu, da su tako dobili ime. Međutim, nema za to ni jedan takav izvorni dokazni primjer. Znači, treba postanak tih naziva minuciozno i temeljito istražiti, i to izravno na bazi raznoraznih izvora. Da zaključimo. Tek od 1067. g. pojavljuje se u izvorima izraz »Postumana« (otok i mjesto) ili u II pol. 11. st. »Postimano« ili »Pustimani«. U 12. st. se već piše: »Postumani« i »Puscumani« ili »Piscimani« sa crkvom sv. Mihajla. U 13. st. se citira: »insula Pisseman«, »insula Pissemano«, »insula Pescimano« ili »Piscimano«36 ili »Pescimani«.37 U 14. st. u tiskanim i neobjelodanjenim izvornim podacima iz HAZ-a još šarolikije se izmjenjuju ti nazivi, koji su brojni kao: ad Postumanum, insula Postumani, insula Pischumani, Poschimano, Pissimani, Pischiomani, Peschumano, insula Posthumani,38 insula Postumani ili insula Postumani, Postimani, Pesimano i Pistumane, Piscimano i Piscimanum, insula Patumani, Pesthumani, Peschimano, Pestiman ili Pustumano, Pisthumani, Pischumani, 39 Pescumani i insula Pisquimani.
34 U G. Vel. Paterculusa iz I st. n. e. (L. II, c. 116) se spominje: Ouintus Vilius Posthumus (S. A.) vir consularis praepositus Dalmatie, ornamenta meruit triumphalia. (Podatak našao u St. archivu u Beču — St. K. — Provinzen — Dalm. 8: Notizie intorni alle miniere d'oro della Dalmazia estratte dagli autori antichi, str. 383.) Začudo s tim podatkom iz Paterculusa se ne služi ni Skok a ni Suić. Ćak njega ne citira ni Paullys-Wissowa, koji ima samo naziv Postumius i to napose: Flavis Postumius, ali ne i Poslumus. 35 M. S u i ć , »Zadarski otoci u antici«, 58, 59. 36 5СД VI (1908), 268, 340, 413. 37 Historijski arhiv u Zadru (HAZ). Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana br. 37- 10. XII. 1282. 38 HAZ. Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana br. 44 (3. XI. 1303), br. 42 (21. IX. 1319), br. 62 (%. IV. 1356), br. 105 (7. XI. 1373), br. 134 (18. IV. 1399), br. 125 (19. X. 1388), br. 126 (19. X. 1389), br. 133 (12. II. 1399); Pergamene zadarskog notara Isnaro de Padua (1385— 1380); Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Nikole u Zadru, VIII, br. 169 (8. VI. 1388). 39 SCO, VIII (1910), 32, (1302), 90 (1304), 53 (1303), 267 i 270 (1310), 408 (1315), IX (1911), 106, 108 (1323), X (1912), 420 (1338), XI (1913), 363 (1347), 341 (1347), XII (1914), 335 (1356), 360 (1364), XIV (1916), 143 (1368).
181
S njima se nadovezuju sami neobjelodanjeni podaci u tome nazivu iz 15. st. medu kojima se ističu »insula Pismani« i »insula Pismani«40 te »puncta de Pasmani«41 U 16. st. ponovno piše »insula Pašman«,42 a u 17. st. »Ponta de Pašman« ili »isola di Pašman« ili samo »Pašman«49 itd. Kada se sagledaju svi ovi brojni podaci od 11. do 17. st. onda se i opet ne može sa sigurnošću reći da li ovaj toponim vuče izravno porijeko iz antike, nego ga se mora uzeti onako kako je glasilo u II polovici 11. st. i kao takvome, tj. poslije prva njegova naziva »Flaueyco«, pokušati mu dati formu postanka imena. e) U tzv. Polichorionu samostanu sv. Ivana (Rogovskog), gdje se nalazi na latinskom jeziku prijepis popisa zemalja koje je taj samostan dobio za doba opata Lupa i Madija, a koga se datira »poslije 1076«, govori se o »terra in Kutuno«44 (S. A.) i o »terram, ad santam Mariam in Kutuno«.45 To je najstariji naziv s početnim slovom »K« za mjesto na otoku Pašmanu, za koji Rački — po Miklošiču — pronalazi izraz na hrvatskom: »Kut, Kutina«.46 Skok pak 1927/8, ne uzimajući u fokus ovaj izvorni podatak nego se držeći Porfirogenetova preplavljenog izraza u »κκτκν« smatra da je taj naziv identičan sa srednjovjekovnim Tuconum, Cotunum, tj. s današnjim Tkonom.47 U svojoj pak knjizi iz 1950. g. kaže da je »od predrimskih vremena« postojalo »i naselje zvano Tuconum«, pisano u našim ranim ispravama s metatezom Cotunum ili Cotonum. Danas se piše Tkon, a narod izgovara Kün ili Kün. To se ime u ispravama često spominje zbog toga što se tu nalazio benediktinski samostan, dodaje svemu ovome P. Skok.48 Takva su eto stručna mišljenja glede postanka i razvoja toponima Pašmana od najstarijih vremena do danas osnažena srednjovjekovnim izvornim podacima. Sada se nameće samo od sebe pitanje: da li bi se danas moglo još što reći i tako dati daljnji prinos za rasvjetljavanje ovakve vrsti toponima, koji se tiče današnjega otoka Pašmana. Naime izraz »Kutuno« iz srednjovjekovnih 40 HAZ. Spisi zadarskog notara (SZN) Simona Damiani (1440-1476) b. II, f. III/7-15. III 1448; SZN Johanes de Salodio (1455-1501) b. II, f. Π/4-29. III 1479; b. III, f. IV/6-17. IV 1495. itd. 41 HAZ. SZN Simon Damiani b. II, f. IV/7-2. VIII 1453; b. IIP, f. VII/3 118-27. IV 1472. itd. 42 HAZ. SZN Johannes de Morea (1545-1570) b. I, g. 1/4-VIII 1557. itd. 43 HAZ. SZN Zuanne Braicich (1621 -1645) b. VI, f. VI/58; 37a-24. XII 1634; SZN Simon Braicich (1645 — 1678) b. II, f. 17a —5. IV 1655; Spisi nekadašnjeg samostana sv. Nikole u Zadru — 1627. g. itd. 44 Ovaj izraz s prvim slovom »K« može se usporediti i s bizantskom titulom »Kapetano Italiae«, koja se u latinsko-italskim poveljama 10. i 11. st. tako piše. Znači da je u 10. i poč. 11. st. ono grčko slovo »K« još uvijek u upotrebi i da se ono kasnije od »K« pretvara u »C«. To vrijedi i za naš »Kutuno«, čije prvo slovo »K« postaje također »C« u našim latinskim poveljama 12. a napose 13. ili čak u onima od desetih godina 14. st. dalje, kada i slovo »C« prelazi u početno slovo »T«. 45 RD, 157. 46 RD, 174. 47 B. Ferjančić, o. c., 25, bilj. 61. 48 Slavenstvo i romanstvo..., 134.
182
povelja II pol. 11. st. ponekad obuhvaća i cijeli otok Pašman, ali i današnji lokalitet Tkon. U 13. st. on se pojavljuje u zadarskoj listini od 1216. g. kao »Cutuno«, a 1293. piše se čak »insula s. Damiani de Monte ad Octuno«49 (ne: Cotuno kako piše L. Jelić, Povijesno-topografske crtice o biogradskom primorju. Preštampano iz Viesnika hrv. arheološkoga društva, NS III, Zagreb 1898, 41). U 15. st. opet stoji »Tcono«, »Tcuni«, »Tichoni«, »Cuni« ili Tako već o. 1350. govori se u većinom neizdanim spisima o »in insula Pischiami in villa Tucconi«50 ili »insula Pischimani in loco uocato Tuchun«51 ili kao »Tcun« (otok i mjesto) ili »Tchon«52 ili »Tucchuni« ili »Tucchini« (otok i mjesto)53 ili čak »insula Pischiomani in loco dicto Tucchinii«54 (S. A.) ili »insula de 55 Chon« itd. U 15. st. opet stoji »Tcono«, »Tcuni«, »Tichoni«, »Cuni« ili »Ticuno«56 itd., sve u sličnim varijantama. U 16. st. ponavljaju se također slični izrazi iz 15. st. Naime pored izraza »Tchun« ili »Thun« ili »Tichun« gotovo se stalno piše u 16. i 17. st. »Thon«, »Tcon« ili »Tchon«.57 Kako vidimo, ovakve vrsti izrazi označuju jedan put otok Pašman ili pak samo mjesto Tkon, koji se nalazi na Pašmanu ili se gotovo vremenski istovremeno citiraju kao otoci i Tkon i Pašman. f) No u Polichorionu ili u popisu zemalja koje je samostan sv. Ivana pribavio za vrijeme opata Petra58 stoji još jedan naziv za Pašman, a to je »insula sancti Johannis euangeliste» s »ualle Pagnana«, gdje opat Petar kupuje od kralja Petra Krešimira »alodium« neke udovice Barbare za 40 romanata. Roditeljima pak ove iste Barbare daje 15 romanata, naime 3 kućice (casas) sa
49 SCD, III (1905), 142 (1216); HAZ. Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana br. 42 (12. IV 1293). 50 HAZ. Pergamene Curia consulum et mariš — Bandius de Bandino — 11. VI 1350. 51 HAZ. Curia maior ciuilium — SZN Vannes de Fermo (1391-8) — XII 1393. 52 HAZ. SZN Articusius de Rivignano (1383-1416) b. IV, f. II-7. VI 1386; SZN Petrus Perencanus (1365-1392) b. I, f. II — 1373. " HAZ. SZN Vannes cond. Ben. de Firmo (1375-1404) b. II, f. II, 75, 75 a — 1398. 54 Isp. sa »Tochenia« ili »Tochinia« (CD I, 104), iz 1066/7. g. koju se identificira s Tukljačom u predjelu Tustica (P. Skok, »Urbanistički lik Zadra«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, \, 44). 4. VI 1423. u spisu zadarskog notara Nicolausa de Baro (1423 —1426) citiraju se: »homines et rustici ecclesie, s. Marine de Tucchouia (S. A.) districtus Tinini« kao i »loco Tucchouia«. 55 HAZ. SZN Vennes cond. Ben. de Firmo b. I, f. II, 80-1398; Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana br. 112 — 29. II 1376. 56 HAZ. SZN Theodorus de Prandino (1403-1441) b. I f, I, 464-7. IX 1413; SZN Simon Damiani b. II, f. IV/7-13. VIII 1453; SZN Presb. Nicolaus Lupouich (1446-1469) b. I, f. 1/3-27. VIII 1449; SZN Johannes de Trottis (1404- 1410) b. I, f. 11-10. VIII 1404; SZN Jacobua q. Ostoie (1427-1445) b. I, f. 1/3-12. XI 1428. itd. 57 HAZ. SZN Johannes Philippus Raimundus (1483-1516) b. I, f. 1/1-6. II. 1506; 21. XI 1508; SZN Daniel Cavalca (1551-1556) b. I, f. 1-51 IV 1556; SZN Simon Braicich b. I, f. 1/2, 7-24. XI 1634. itd. 58 o. 1070-1076: CD l, 148, 151; RD, 168: 1070-8.
183
čitavim dvorištem (curte), koje je između njih (infra est) i 2 komada zemlje (duas terre pecias) u uvali Pagnane.59 Time smo dobili nekoliko naziva za ovaj otok, čime se je još jače produbila toponomastička brojka za Pašman. Kako vidimo, i naziv »insula sancti Johannis euangeliste« za Pašman gotovo je kronološki izjednačen s onim nazivima »Flaueyco« i »Postimana«. No ipak je naziv otoka po tome samostanu nekoliko godina kasnijeg datuma. Inače i u zadarskom arhipelagu, samo dosta kasnije, i današnji otok Kornat dobio je svetački naziv: »insula sancte Marie«, za koji iz spisa u HAZ-u saznajemo da se tek 1354. g. tako naziva, a o. 1513. i »Stomorin otoch«,60 što je isto. Isto tako u spisima zadarskog notara Petrusa de Pago nailazimo na »insula s. Euphemie seu s. Michaelis61 (S. A.) in loco uocato Poglie penes locum dictum Pogliana«, kojima je također svetačkim imenom sv. Eufemije i sv. Mihajla identificiran otok Ugljan. g) I konačno 12. IV 1293. (neobjavljena isprava) nailazimo i na »insula s. Damiani de Monte ad Octuno«62 (S. Α.), što je još jedan novi svetački naziv za otok Pašman. II. Stara mjesta i naselja na Pašmanu Kao prvo mjesto (loco) navodi se 1067. g. »Postimana«, u kome je sagrađena crkva u čast bi. Mihajla Arkandela, određena da bude »cella« samostana sv. Krševana. Tu su bili i brojni vinogradi i maslinjaci, koji su pripadali navedenom samostanu. U tom predjelu navodi se sa zapadne strane i »desertum oppidum«, tj. napušteni ili nenaseljeni grad ili tvrđava. Te iste godine došao je zadarski prior i strateg čitave Dalmacije na taj otok, gdje je utvrdio 63 i označio granice posjeda samostana sv. Krševana. Pašman je kao lokalitet dobivao tokom stoljeća, kako smo već iznijeli, raznolike nazive, tj. od imena »Postimana« (1067) ili »Pustimano« (II pol. 11. st.)64 do sadašnjega Pašman (počam od 16. st.). I dok se u spisima zadarskih notara nailazi na »insula puncta Pismani«, 1634. već imamo »villa de Ponta de Pašman«.65 59
RD, 169; CD I, 152. S. A n t o l j ak, »Miscellanea jadertina. a) Kornat«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, I, 109-112. 61 HAZ. SZN Petrus de Pago (1486-1529) b. III, F. HI/1 -26. V 1525. 62 HAZ. Pergamene sv. Kuzme i Damjana br. 42 — 12. IV 1293. 63 CD, I. 108, 109. 64 Ova isprava se datira od 1076. do 1095. g. i tu se govori o zemljama koje su bile kraljičine (regine) \_CD, I, 157]. To bi mogla biti Jelena, žena Zvonimira. 65 HAZ. SZN Gregorius de Bosco (1465-1497) b. VI/29-2. VIII 1491; SZN Zuanne Braicich b. VI, f. VI/58, 37 a-24. XI 1634. 60
184
Današnje pak naselje Tkon u srednjovjekovnim latinskim ispravama i spisima prvi put se citira, kako smo također već naveli, pod imenom »Kutuna«, i to prema Račkome »1080-5«, a i prema Ljubicu, dok prema Stipišić-Šamšaloviću »poslije 1076.« g. U toj povelji kaštelan66 Prestancije daruje zemlju u »Kutuno« samostanu sv. Ivana.67 God. 1216. taj se lokalitet mijenja u »Cutuno«, a u 14. st. u »Tucconi« (villa) sa svim mogućim varijantama. Čak i kao »Tcun« (1386), dok se u 15. st. piše taj zaselak kao »Tcconi« (1404) ili »Tcon« (1448), u 16. st. »Tchun«, u 17. »Tchon«, u 18. pak »Tkun« ili »Tcon«68 itd. Na ovome otoku osamdesetih godina 11. st. u jednoj ispravi citira se i »ualle Suština« i u njoj zemlje koje je kupio samostan sv. Ivana od arhiprezbitera Dese i Valentina, sina biskupa Petra.69 Taj se toponim opet ponavlja 1216, ali kao »Suštino cum puteo de sancti Thome« blizu »Cutuno« s »ualle Tominne« i mjestom »Trisino« i »Copille pole... que sunt supra Saglavum magnum« a »in campo Piscimani«.70 Na otoku »sancti Johannis euangeliste« tj. na Pašmanu o. 1070 — 8. g. bili su i ovi lokaliteti: Pagnana (ualle) i »locum Muracol«.71 U tzv. »charta suspecte« iz o. 1067. po Račkome na njenoj poleđini piše: »De Posthumana, ubi erat monasterium sancte neuiane«,72 a također kasnijom rukom: »Territorium sancti Chrysogoni in insula Postimane olim Flauisco seu (S. A.) in uilla Neuiana«.73 Takoder i na drugoj povelji od 1067. (beneventanom) na poleđini kasnijom rukom stoji: »Designatio74... de insula pasmani vel neuiane, ubi est ecclesia s. Michaelis archangeli«.75 Prema tomu, i ovo se selo ne navodi 1195. g. prvi put, kako to donosi Pomorska enciklopedija.76 Taj lokalitet po C. F. Bianchiju77 imao je crkvu sv. Martina, koja je razorena, te crkvu sv. Mihovila arkandela, koja se navodi od 1088. g. dalje. To mjesto koje se nalazi sjeverno od Tkona, po Skoku je »doduše latinska izvedenica stvorena pomoću sufiksa -anus od rimskog ličnog imena 'Naevidius'«. Ali Nevidane ne predstavljaju praedium Naevidianum »Nevidijev posjed« nego je to bio samostan »sancti Neviane«, kaže Skok. On 66 Taj »Castellanus« je davao zemlju kod sv. Marije »in Katuno« tomu samostanu »pro anima sui filii eo sepulti« (CD i, 157). Ovaj kaštelan je dakle bio na čelu Tkonskog kastelanata (tj. cijeloga otoka Pašmana) upravitelj u ime svoga kralja (kralj, kaštelan). 67 CD, I, 157. 68 Miscellanea, l, Zadar 1949, 61, 26 (Glag. isprava od 1703), 64. 69 CD, I, 157, 152. 70 SCD, III, 142. 71 RD, 168. 72 S t i p i š i ć — Š a m š a l o v i ć (CD, I, 107) donose ovako: »De Postumana (pisano karolinom), ubi eciam onoratur ecclesia sancti Michaelis (goticom) Neuiane (humanistikom)«. 3 RD, 72. 4 S t i p i š i ć - Š a m š a l o v i ć (CD, I, 106) donose: »Designacio... insulePasmani, ubi est ecclesia sancti Michaelis archangeli«. 5 RD, 70. 6 Sv. 5, Zagreb 1958, 497. 7 o. c., II, 122.
185
nadalje tvrdi da ovo naselje »nije se, prema tome«, moglo »razviti iz rimskog predija, nego oko današnjeg manastira, kako smo više puta vidjeli na otocima« Konačno ukazuje isti pisac da su se današnje Nevidane nalazile »nekada na mjestu, koje se zove Mirišće..., od mir »zidine«. Sve to na kraju popraćuje sa brojnim toponimima u tom selu.78 Još 1215. u toj ispravi se javlja »terra... Cruseo poglie« i »Perigna Draga« te »uallem Dangano cum toto campo« i »Dobro Poglie« kao i »totam uallem de Tustino«.79 1216. u drugoj ispravi ubicira se na Pašmanu »terram« que uocatur Parig... la drago« i ponovno »terram que uocatur Cruseuo pole«.80 Daljnji lokaliteti u 14. st. na tom otoku su: »mons comunis qui uocatur Crua« (1302)81 te »ad Postimanum in loco uocato Baratulo (1309). U blizini toga je imala zemlju Milena, udova kneza Nikole. Postoji i »Brigos mons« (1310), te »loco uocato Longin siue Conaplica« (1314) ili »Longino« (1323). Zatim slijedi »loco uocato Grebba« (1325, 1327), te »Vurilicas« (1338) i »villa Magna« (1344), pa »villa di Mocro« (1347—1349).82 Onda slijedi »loco uocato Draga« (1347, 1389),83 te Variccani polla« (1373)84 ili »in loco Tucuni in Campo Varigagni« ili »Varygne«85 i »loco uocato Olmisso« ili »ad Tchunum in loco uocato Almis« ili »Almissia« ili »Vlmissie« ili »Olemis«.86 Slijede i ovi toponimi: »loco uocato Zauersie«87 te »loco sub Barotul«.88 Navodi se i »ecclesiam s. Cosme et Damiani de insule Bagni«89 i »insula Bagno« ili »insula Bagni in confinio s. Luče« ili pak »villa di Bagno nel confini della chiesa di san Luča« ili »di Bagno isola di Žara nel confin di san Luča«,90 a od 15 — 17. st. sačuvani su spisi sv. Dominika,91 gdje se stalno navodi tzv. otok, zapravo mjesto Banj.92 Isto tako 1575. »in insula Bagno ad sanctum Lucam« citira se »locouocato Gorizia«.93 78
P. Skok, Slavenstvo..., 134-136. Miscellanea, l, 7. 80 SCD, VIII, 141. 81 SCD, VIII, 32 (Cruxa: drugom rukom). 82 SCD, VIII, 32, 254, 267, 356, IX, 106, 223, 328, X, XI, 165, 338, 363. 83 HAZ. Pergamene nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana, br. 126 — 8. X 1389. 84 85 SCD, XII, 555. HAZ. Pergamene nek samostana sv. Kuzme i Damjana br. 105, 106 — 7. XI 1373; SZN Petrus Dragono (1470-1486) b. I, f. 1/13-1. XII 1480. 86 HAZ. Pergamene... sv. Kuzme i Damjana br. 125 (19. X 1388), br. 126 (5. X 1389), br. 127 (12. X 1389), br. 134 (19. IV 1399); SZN Nicolaus Ho (1433-1436) b. I, f. 1/4-30. I 1435. 87 HAZ. SZN Johannes de Calcina (1439-1482) b. V, f. VIII/5-6. X 1460. 88 HAZ. SZN Gregorius de Bosco b. III, f. III/l-l. XI 1484. 89 90 5СД XII, 350. HAZ. SZN Jac. q. Ostoie b. I, f. 1/4-21. VII 1436; Pergamene zadarskih notara 15. st. Serie generale 1-29. IV 1440; SZN Simon Braicich b. II, f. II, 17a-5. IV 1655, b. II, f. 9111/44, 83-1666. HAZ. Spisi nekadašnjeg samostana sv. Dominika u Zadru, br. 1821 —1828. 92 Gl. Pomorska enciklopedija, l (1954), 377. Tu VI. Cvitanović navodi da se Banj. naseljen još od Rimljana, spominje 1290. g., a to je rekao isto i C. F. Bianchi (o.e.,93II, 119). HAZ. Pergamene zad. notara III-21. VII 1575. 79
186
Zatim slijede nazivi: »loco uocato Sagatinschine«, pa »Brizine... in loco Pogliane... in loco Draziza... in loco Drusac...« i »in loco Jadru... in loco uocato Podlisgnach« i »loco uocato Druschia« kao i »loco uocato Liutacha« i »loco uocato Zogopizolo« ,94 pa »loco uocato la Zudecha« i »loco uocato Pasiciag«. Nadalje se spominju »loco uocato Bargudichia«, pa »loco uocato Gaii siue Dramine«, »locis uocatis Copiglie et Medvigie«,95 »loco uocato Podbrisie«, »loco uocato Suasti«, »loco uocato Pestine«, »loco uocato Plasina«, »loco uocato Sfastini«,96 »loco uocato Grussi« ili »Grusi« i »loco uocato Mergliane«.97 Na Pašmanu je i »loco dicto Carlouschina« ,98 te »in poncta Pašman in loco uocato Poderane«,99 »loco uocato Otus«100 i »loco uocato Pagnu« i »loco uocato Babe«.101 God. 1397. piše se »in insula ad Sdrelac«,102 a C. F. Bianchi103 piše da se Ždrelac prvi put spominje 1446. God. 1481. govori se da je »in insula Bagni ad Sdrelac104 loco uocato Jaracina«.105 God. 1527. se ponovno navodi »Sdrelac«,106 čiji poglavar 1806. podnosi neku molbu austrijskoj vladi u Zadru.107 1565. se pak »in insula Bagni« citira »ad Sdrelaz supra sanctum Lucam in loco uocato Dolcich siue Dolac«,108 a 1594. piše i »nell'isola di Sdrelaz a S. Luča«. Te iste godine navodi se i »loco chiaramento Sasul«.109 God. 1627. imenuje se i »Dobra pogliana«.110 U 17. st., i to 1680. g. imamo »in villa Tconi in loco uocato Praga111 (S. A.) super feudo abb. de Rogouo... in loco uocato Cruseo... in loco uocato 94 HAZ. SZN Gregorius de Bosco b. IV, f. IV/6-17. IV 1495, b. IV, f. IV/3-23. VII 1492, b. IV, f. IV/15-28.1. 1493, b. IV, f. IV/3-9. i 3. XII 1492, b. I, f. 1/9-11. III 1469. 95 HAZ. SZN Johannes de Salodio b. III, f. III/3-31. XII 1485, b. III, f. III/7-2. IV 1488, b. II, f. 11/12-14. VII 1484, b. II, f. II/8-10. X i 20. V 1481. 96 HAZ. SZN Johannes Franciscus Grisinus (1454-1495) b. I, f 1/18-17. III 1486, b. I, f. 1/10-19. I 1480, 15. II 1478, b. I, f. 1/8-31. I 1477. 97 HAZ. SZN Simon Damiani b. II, f. IV/7-2. VIII 1453, b. II, f. IH/7-15. III 1448. 98 HAZ. SZN Johannes Philippus Raimundus b. I, f. 1/1-9. III 1510. 99 HAZ. SZN Nicolaus Drasmileus (1539-1577) b. III, f. IV/1 -7. VIII 1575. 100 HAZ. SZN Johannes de Morea (1545-1570) b. I, f. 1/4-23. VIII 1557. 1 HAZ. SZN Daniel Cavalca (1551 -1566) b. I, f. 1-25. IV i 30. VIII 1556. 1 HAZ. Pergamene Curia consulum et mariš —20. VIII 1397. O. c., II. 117. 104 Gl. Pomorska enciklopedija, 8, Zagreb 1964, 274. '· HAZ. SZN Johannes de Salodio b. II, f. H/8-13. VIII 1481. 106 HAZ. Spisi nekadašnjeg samostana sv. Dominika — 1527. ΉΑΖ. Spisi Namjesništva I austrijske vladavine — XXIII — 1803-br. 1351. 1 HAZ. Pergamene zad. notara III-21. VII 1565. ' HAZ. Spisi zad. kneza Filippo Bon III, 109 a-4. VI i 15. V 1594. ' HAZ. Spisi nekadašnjeg samostana sv. Nikole — 1627. Gl. i Pomorska enciklopedija (2, Zagreb 1955, 476), gdje kaže V. Cvitanović da se i ovo mjesto spominje već 1270. godine. 111 Tako se je upravo preživao i talijanski historičar Giuseppe Praga, roden u Sutomišćici na otoku Ugljanu 19. III 1893, a umro u Veneciji 18. II 1958. (EJ, (6, 580). Njegova djelatnost i rad u Zadru bila je prožeta protalijanskim njegovim stavom, iako je bio slavenskoga porijekla.
187
Podgomiliak... in loco uocato Caipoglie... in loco uocato Clanaz...«112 U 17. st. u glagoljskim spisima zadarskog arhiva uz »sudce« Pašmana i Tkona (1669) javljaju se i »Sudce od Dobre Polane« (1668) kao i onaj od »Nevian«.113 Ovo su samo letimični ispisi pretežno iz izvornih dokumenata zadarskog Historijskog muzeja o toponiinima na otoku Pašmanu. No neke od njih navodi i P. Skok bez naznake izvora. On je naime obišao Pašman i ondje dobivao podatke od raznih osoba (župnika, učitelja, studenata i drugih domorodaca) kako kaže u »Predgovoru« svoje knjige Slavenstvo i romanstvo (str. 5). Svakako bi trebalo usporediti one toponime koje Skok donosi bez kronoloških podataka (str. 134—139) s onima, koji su ovdje kronološki navedeni i većinom do sada nepoznati, te da im se odredi i točniji smještaj, važnost, historijat i značaj. III. Ostala zapažanja i upozorenja Kad se sada sagleda sav ovaj izvorni materijal o Pašmanu, on ipak nije dokrajčen, jer još ima puno toga da se o tome otoku kaže. 1) Npr. trebalo bi ubicirati bizantski »κατερόν« iz 10. st. na Porfirogenetovu »καταυ«, tj. Tkonu, današnjem Pašmanu. Taj pisac ga navodi kao pust i nenastanjen,114 a takav je upravo bio i onaj »oppidum« u ispravi iz 1067. g., ubiciran dosta točno. Stoga bi bilo korisno pokušati pronaći tragove onoga oppiduma na mjestu gdje danas na našoj specijalkarti na otoku Pašmanu ucrtan lokalitet Pustograd115 i ustanoviti njegovu starost. 2) Iako Ivan D j a k o n u svojoj Chronicon venetum ne navodi ime otoka za koji samo kaže da nije daleko od grada Biograda (a Begradonse urbe) kako je na svom osvajačkom putu po Jadranu (998. ili 999. ili 1000. g.: S. A.) stigao dužd Petar III Orseolo sa svojim vojnicima: Mlečanima i Dalmatincima116 nema sumnje da se taj anonimni toponim svakako odnosi na otok 117 Pašman, kako to naprosto kaže i Rački, dok Šišić bez obrazloženja, služeći se također Ivanom Djakonom, kaže da je dužd iz Zadra prebrodio »na ostrvo 118 Pašman«. Samo je sada pitanje: kako se je upravo tada nazivao taj otok, tj. da li i dalje »Kutuno« ili »Postimana«, kako to hoće Rački. 112
HAZ. Spisi nek. samostana sv. Kuzme i Damjana, br. 539-1680. Miscellanea, II, Zadar 1950-1952, 108, 115. Ι14 ένημόκαστρα = ριΐ5ίί, nenastanjeni »urbes«, prevodi Fr. Rački (Documenta, 113
404). 115
U vezi s tim lokalitetom interesantno je da se na najnovijoj jugoslavenskoj specijalkarti nalazi na Pašmanu kao toponim Pustograd koji je gotovo pri kraju otoka, i to između lokaliteta Krušćica i Kaštelac (Gl. Pomorska enciklopedija, 6, Zagreb 1960,63-Karta Pašman). No zato na talijanskoj specijalkarti iz 1938. g. (Istituto geografico militare) začudo nema ni Pustograda a ni ona dva navedena lokaliteta, iako je ta karta po svoj prilici rađena po nekadašnjoj austrijskoj vojničkoj specijalkarti. 116 RD, 426,427. 117 Pašman, Postimana actorum nostrorum saec. XI: RD, 429, bilj. 12. 118 F. Sišić, Povijest.... $15. 188
3) Daljnje je pitanje: gdje su to bile »terras que fuerunt regine«, tj. zemlje hrvatske kraljice »in Pustimano«, koje su prvo bile vlasništvo Madija, sina Armata, a onda ih je ovaj zamijenio drugim zemljama, koje je posjedovao Madije, opat samostana sv. Ivana Evanđeliste.119 Taj podatak Rački datira sa »1085-95« godinom120 a tako i S. Ljubić,121 dok Stipišić i Šamšalović sa »poslije 1076.«122 Ako je tako, onda bi to mogla biti jedino kraljica Jelena, žena Dimitrija Zvonimira. U vezi s tim može se postaviti i pitanje kako je Rački mogao u svoje Documenta staviti kako kraljica Hrvata (Chroatorum) regina /Helena/) »se. a. 1075.« dariva samostanu sv. Ivana u Biogradu zemlje (terras) »subo monte sanctorum Cosme et Damiani« non longe a dicta ciuitate, te je dodao da »commemoratur in Policorio p. 12. V. nr. 133, 75«.123 Međutim, u navedenom podatku, gdje se spominju zemlje nekih ljudi koje zamjenjuje Madije, opat samostana sv. Ivana, citiraju se samo zemlje koje su bile u vlasništvu kraljice12·1 i ništa više. Stoga je čudno što je 1925. Sišić, citirajući čak Documenta Račkoga (str. 122), iskonstruirao kao i Rački, da je »kraljica Jelena Lijepa darovala neke zemlje »pod brdom sv. Kuzme i Damjana125 na sučelnoj obali na ostrvu Pašmanu tik mjesta zvana Tkon«.126 To ukazuje kakvo je stanje bilo u našoj prijašnjoj historiografiji, a pogotovo i danas, gdje je gotovo postalo pravilo da se ne rješavaju ovako važni podaci o feudalizmu za vrijeme hrvatskih narodnih vladara nego se ide na općenitosti i pišu odmah velike knjige, dok se od rasprava bježi kao vrag od tamjana. Vrijeme je dakle da se s time prekine i da se izvori podvrgnu što kritičkijoj reviziji i da se što ozbiljnije stanu proučavati. 4) S tim je u vezi određivanje funkcije već navedenog »castellanus«-a127 »in Kutuno« u hrvatskoj državi II pol. 11. st., tj. na otoku Pašmanu, kao i 128 129 službe »duorniciusa«, tj. dvornika. 119
RD, 174; CD, I, 157. RD, 174. j6„ 12r Libellus policorion, qui Tipicus vocatur, Starine JAZU, XXIII, Zagreb 1890, 122 CD l, 157. 123 RD, 122. 124 RD, 174. 125 U RD, 174 Rački dodaje u bilješci: scilicet »sub Monte sanctorum cosme et Damiani« i upozorava da se to odnosi na »Est et alia ibidem«, tj. na opatovu zemlju, koju je taj mijenjao sa Madijem, sinom Armata. 126 F. Sišić, Povijest..., 568. 127 Catellanus, castelanus — praefectus castri, castelli arcis: zapovjednik grada ili tvrđave, kaštelan. Tek u izvorima iz II. pol. 13. st. nalaze potvrdu za tu funkciju sastavljači djela Lexicon latinitatis medii aevi Jugoslaviae l, Zagrabiae 1973 190) što je netočno. 12S I dok I. K u k u l j e v i ć ispisuje taj naziv kao »Dominicus vero Dernicius« (I. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i , Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae s.}: Zagreb 1874, 157), dotle R a č k i donosi u tekstu: »Dominicus uero duonicius«, a u bilješci tumači: »dernicius, quod duornicius i. e. duornic (dvornik) corrigendum esse puto« (RD, 168). 129 Dvornic, duornic, indecl... hrv. dvornik... upravitelj kralj, dvora, dvorski župan, dvorski: Rački, Doc., 87/34, a 1070... Uitomir duornic (test.) / Cod., XI 204/22, 120
189
No ipak sve to nadmašuje problem u obliku pitanja: da li je hrvatski vladar mogao imati i na otocima (Barada je to negirao S. A.), tj. i na Pašmanu svoju »terram... que regalis esse dinoscitur uel regalium seruorum«, kako to izričito kaže isprava Petra Krešimira od 1066/7. g. u korist samostana sv. Marije u Zadru, te gdje je ta »Tochenia«, kojoj su u toj povelji označene granice i koliko se može povezati sa Tkonom, tj. sa varijantama njegova naziva. 5) Za osvjetljavanje prodiranja feudalizma u pore hrvatske srednjovjekovne države interesantan je podatak za 1070. g., koji smo također naveli u vezi s otokom sv. Ivana Evanđeliste, tj. Pašmanom. Iz njega se saznaje da kralj Krešimir prodaje (comparauit) Petru, opatu samostana sv. Ivana »aloid« (alodium) udovice Barbare u uvali »Pagnena« na Pašmanu, zvanom i otok sv. Ivana Evanđeliste. Protumačiti kako je kralj mogao prodati taj alod čiji je vlasnik umro a ostala je udovica, teško je. Ali ipak se može reći da i takva vrst posjeda, o kome piše i Fr. Rački,130 u ovom slučaju ukazuje u kakvom je odnosu vlasnik toga aloda prema vladaru, što nije kod nas uopće proučeno, premda ima o tome dosta izvora iz 11. st. 6) Usporedo s time moglo bi se zapitati: na osnovi čega je Odorik Badurina 1935. g. napisao članak pod naslovom: »Da li su na Pašmanu stupovi iz palače Krešimira Velikog?«131 7) Bilo bi dobro još jedanput podvrgnuti totalnoj kritici sve one dosadašnje rezultate o bitki kod tzv. rta Trenija, gdje su 1190. g. Zadrani hametice pobijedili Mlečane. Naime tzv. originalnoj povelji od 14. V 1190. u HAZ-u govori se kako su »post bellum cum Venetis habitum et postu victoriam in promontorio Treni, quondam erecto« održali Zadrani pobjedu itd.132
monasterium sanctorum Cosme et Damiani, quod nunc (S. A.) capud est... 1 3 4 135
U izvornom podatku, koji Rački datira sa 1070 — 8. g., a Stipišić i Šamšalović sa »oko 1070 —76«, l36 govori se o zemlji »in insula sancti Johannis euangeliste«, o čemu smo već pisali. Na tome otoku je u »ualee Pagnana«, gdje je imao svećenik i monah Candulfus svoju zemlju, ovu istu darovao istoimenom samostanu st. Ivana.137 To bi onda značilo da se Pašman tada naziva i otok sv. Ivana Evanđeliste, čiji se samostan nalazio upravo na njemu, kako to potvrđuje i ona isprava od 1197. Ona, naime, kaže da je taj samostan blizu kaštela na rtu Pašmana. Ako je to sve tako, onda bi postojala vjerojatnost da se je 1190. ondje i mogla odigrati ta bitka između Zadrana i Mlečana. Prema tome bi ipak bilo vrijedno ponovno proučiti sve ove izvorne podatke o mogućnosti ubiciranja navedene bitke i pobjede Zadra nad Venecijom, o kojoj mletačke kronike naprosto šute, glede Pašmana, i onda zaključiti tko ima pravo: da li Praga, Barada ili netko drugi. Ovo su ovdje samo nabačena neka zapažanja — i to pretežno usredotočena na doba hrvatskih narodnih vladara — na ostale probleme osvrnut ćemo se drugom prilikom.
Meni je još 1953. Barada tvrdio da ima negdje napisano da se na otoku Pašmanu spominje ime »Dreni«, ali ne može taj zapis naći. Kad sam čitao i Pragine tvrdnje da bi se takav toponim mogao izjednačiti s onim na otoku Krku, nikako se nisam godinama mogao s time složiti. Povremeno se dotičući i toga pitanja, naišao sam u prijepisu na ispravu »1188— 1190«, koju je ob133 jelodanio sa takvom kronologijom S. Ljubić. U njoj uz ostalo ona ista rečenica ovako glasi: »...post bellum cum Venetis habitam et post victoriam de castello in promontorio quodam errecto (S. A.)...« Znači, u tom prijepisu, učinjenom još od Luciusa, koji se čuva u HAZ-u, nema imena »Treni« već samo: »de castello«, što Praga uopće nije naveo. Nadalje u povelji od 1. III 1197. govori se: »... ad monasterium sancti Johannis de Castello (S. A.) et ad
a. 1345... Bartholi duornicii...« (Lexicon...,\, 399, 400). Znači da ni ovdje sastavljači leksikona ne poznaju ovaj naziv iz Policoriona. 130 »Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća. IV. Imovinski i gospodarstveni odnošaji«, Rad JAZU, CV, Zagreb 1891, 230, 234. 131 Hrvatska straža, 7/1935, 23, 4-9, 24, 4-5. 132
133
SCD, II, 244.
»Dva popisa listina glasovitog manastira sv. Krševana u Zadru«, Starine JAZU, XIX, Zagreb 1887, 83. 190
134 135
S. L j u b i ć , »Libellus...«, Starine, XXIII, 188.
RD, 168. CD, I, 148, 151. 137 RD, 168; CD, I, 151. 136
191
CRITICAL OVERVIEW OF THE RESEARCH AND DISCOVERIES ABOUT THE ISLAND OF PAŠMAN
Summary Three parts of the article present the critical overview of the present results of Croatian medieval studies in connection to some problems about the Island of Pašman and the author presents some new knowledge from yet unpublished manuscripts. In the section »Origin and development of toponyms on the island (and the village) of Pašman«, the author presents some new knowledge from yet unpublished manuscripts. In the section »Origin and development of toponyms on the island (and the village) of Pašman«, the author presents his opinion about the origin and development of toponyms of Pašman from the ancient times to the present day, supported by the new evidence from Zadar archives. In the section »Old settlements and places on Pašman« the author presents the chronological list of settlements of Pašman supporting his evidence with new facts. In the third section under the title »Other ob ervations and warnings« the author offers some of his opinions from historical topography and social approaches to the early medieval Croatian history which might bear connection to the island of Pašman.
GROBNICKI PROBLEM U HRVATSKOJ I STRANOJ HISTORIOGRAFIJI ZAŠTO NIJE MOGLO BITI BITKE IZMEĐU HRVATA I TATARA NA GROBNIČKOM POLJU Pitanje da li je bilo bitke između Hrvata i Tatara na Grobničkom polju stalno je privlačilo i mučilo od druge polovice 19. stoljeća, pa sve do nedavno, naše historičare, poluhistoričare, pa čak i laike, koji su ga pokušavali riješiti raznim domišljavanjima i zaključcima. Ali nitko od njih nije ušao detaljno u samu bit tog pitanja, ni pokušao pokazati kako se ta zabluda uvukla u hrvatsku i stranu historiografiju kojoj je zadala mnogo nepotrebnog truda: da se njome pozabavi, te da je konačno likvidira kao najobičniju izmišljotinu iz druge polovice 16. stoljeća. Naime, ni Toma, arcidakon splitski, suvremenik tatarske najezde u naše krajeve, u svom djelu »Historia salonitana«1, koje predstavlja suvremeni izvor prvoga reda, a ni očevidac te najezde Rogerije, rodom Talijan, kasniji splitski nadbiskup (1249— 1266) i pisac »Car2 men miserabile«, ništa ne znaju o toj bici. Čak nijedna falsificirana ili autentična isprava koja se odnosi na to razdoblje3 ne osvrće se ni jednom riječi na taj događaj. Tek Ivan Tomašić, franjevac bosansko-hrvatske redo-države (živio u drugoj polovici 16. stoljeća), u svojoj »Chronicon breve regni Croatiae« prvi ubacuje u hrvatsku historiografiju pitanje bitke na Grobničkom polju ovim riječima: »... congregato exercitu copia4 ualde, et castramentati sunt iuxta castrum Gelen vulgo Grobnich eius in campo, ubi nunc castrum Grobnich uiget, tartaros persecuti sunt, et millibus dato prelio, fu (g)erunt. Ibi bartholomeus5 de Frangepanibus coruit, et tartaris LCV(!) millia mortui 1 Thomas Archidiaconus, Historia salonitana, MSHSM XXVI, Scriptores III, Zagrabiae, 1884. 2 M. Florianus, Historiae hungaricae fontes domestici IV, Budapestini, 1885., 45-87. 3 gl. T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae IV, Zagreb 1906, V (1907). 4 F. j. braća »Frankapani«. 5 Taj se spominje u jednoj sumnjivoj frankapanskoj ispravi kao živ (T. Smičiklas, o. c. IV, 443 (1251).
192
193
6
sunt, ex rege belo XL millia coruerurit, et sie prelians uincitur... « On, dakle, tu bez ikakvih dokaza naprosto kaže da su 1241(!) Tatari potučeni na polju blizu grada »Gelen«, opće poznatog »Grobnich«, gdje je i sada grad »Grobnich«. Tom prilikom je po Tomaševićevoj tvrdnji poginulo 55.0007 Tatara. Ali je zato u toj bici palo i 40.000 ljudi kralja Bele, medu kojima i Bartol »de Frangepanibus.«8 Ako sad napravimo kritički presjek kroz te Tomašićeve izmišljotine, vidjet ćemo prije svega da bitka s Tatarima nije mogla biti nikako 1241, već samo 1242. godine. Nadalje riječ »Gelen« (alias »Grobnich«) znači na našem jeziku »Jelen«, a to se ime ne javlja ni u jednom našem izvoru iz toga i kasnijeg doba. Moguće je stoga da su Turci prozvali Grobnik »Gelen«, koji su zajedno s Tatarima u nekoliko navrata harali oko toga grada (1470, 1522, 1524, 1532. godine),9 a onda je preuzeo to ime i Tomašić i prenio cijelu radnju u 13. stoljeće. Time je smjestio Tatare iz 16. u 13. stoljeće, a brojeve poginulih s jedne i druge strane proizvoljno izmislio. Podatke o Frankapanima je možda uzeo, ili izravno iz njihovih većim dijelom iz toga razdoblja falsificiranih isprava, od kojih baš ona iz 1251. godine spominje daje Bartol još živ, ili iz djela Bonfiniusa,10 talijanskog humaniste i historičara, ili iz govora modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje, rodom Zadranina (u. 1536), održanog protiv Turaka na lateranskom koncilu (1516) pod naslovom »De Crouatiae desolatione«.11 Prvi je te podatke iz Tomašićeve »Chronicon breve«, koja se kao rukopis nalazila u biblioteci knezova Auersperg u Ljubljani, 12 iznio na javnost kranjski historičar J. W. von Valvasor (1614—1693) u svom tiskanom djelu, prevevši ih naprosto gotovo od riječi do riječi (osim broja poginulih Tatara) na njemački jezik.13 Valvasor je ujedno odredio položaj grada »Gelen« stavljajući ga u polje, gdje »danas« u Hrvatskoj, a na kranjskoj granici, stoji grad 6 Chronicon breve Regni Croatiae Joannis Tomasich minorita, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku IX, Zagreb, 1866, 14. 7 Naime »LCV« bi samo moglo toliko značiti. Trebalo bi pogledati u Tomašićevoj rukopisnoj kronici da li je taj broj točno prepisan od Kukuljevića. 8 O razvoju toga naziva gl. S. Antoljak: »Kako je i kada došlo do jednog umetka u Rogerijevoj »Carmen miserabile«, Starohrvatska Prosvjeta IH/2, Zagreb, 1952, 193-199. 9 E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1923, 78, 80. 10 Rerum Ungaricarum decades quattuor cum dimidia (Basel 1543). 11 I. Kukuljević Sakcinski, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, Zagreb, 1863, 46. 12 Chronicon breve..., Arkiv... IX., 8. 13 On opisuje kako su građani Krka, dva brata Bartol i Fridrih Frankapani, dali Beli novaca i smjestili mu vojsku kod dvorca »Gelen auf der Ebne, wo heut zu Tage in Krabathen an dem Crainerischen Grentzen das Schloss Grobnich stehet, das Lager geschlagen, der Feind muthig angegritien und ihm eine Haupt Schlacht geliefert worden: in welcher die Tartarn fünff und sechzig tausend. König Bela aber vierzig tausend der Seinigen, unter welchen auch Bartholomeus von Frangepan gezehlet worden, jedennoch aber gesieget und das Feld, erhalten hat...« Na drugom pak mjestu dodaje ovo: »... Anno 1241 habe sich die Einwohner Zeng recht rittelich mit dem König Bela wider die Tartarn gehalten, und derselben fünff und sechzig tausend bey Grobnick erschlagen...» (J. W. von Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain (Laibach - Nürnberg 1689), Rudolfswerth 2, 1877-79, 110, 91).
194
»Grobnich«. Zatim je prihvatio od Tomašića brojeve poginulih Belinih ljudi i godinu bitke. Uz to je, proizvoljno, citirajući kao da to tobože Tomašić piše, dodao da su kod Grobnika uz kralja Belu vojevali Senjani i pobili čak 65.0000)14 Tatara. To je po svoj prilici učinio pod uticajem svoga mladog prijatelja i suradnika Pavla Rittera Vitezovića (1652—1713), rodom Senjanina, koji je boravio u Valvasorovom gradu 1676. i 1677. godine. Vitezović, koji je neko vrijeme živio i na dvoru Ivana Weikharda Auersperga u Ljubljani,15 pa nije isključeno da se tu i upoznao s Tomašićevom kronikom u rukopisu, umeće na svoj način u svoju »Kroniku« prema Valvasoru onaj pasus o Senjanima i uzima istu 1241. godinu, s tim da kaže da su Senjani pobili 56.000 Tatara.16 A u svom pjesničkom djelu »Plorantis Croatiae saecula duo« (Zagrabiae, 1702) snizuje taj broj čak na 50.000 »Getarum«17 tj. Tatara. Clarus Pasconi, pisac iz 18. stoljeća, dovodi naprosto u vezu s Fridrihom i Bartolom Frankapanima Nikolu II, krčkog kneza, koji je živio između 1335. i 1386. godine,18 te izmišlja da je bilo 30.000 odabranih ratnika koji su na Grobničkom polju porazili Tatare.19 U »Corpus juriš Hungarici...« službeno se vjeruje u poraz Tatara na tom polju,20 dok fra Andrija Kačić Miošić (1704—1760), i u svome »Razgovoru ugodnom«,21 i malo izmijenjeno u »Korabljici«,22 također na svoj način prepisuje Vitezovićevu kroniku i upada u iste pogreške. Jedan od nastavljača Vitezovićeve »Kronike«, Ferencz Zerauschek, naprosto ga ispisuje na kajkavski.23 B.M.R.A. Vojković-Maretić de Klo' '" Taj je broj valjda uzeo radi toga jer nije znao odgonetati onaj Tomašićev »LCV« ili je sam možda našao u toj rukopisnoj kronici da stoji napisano »LXV«, dakle »65«. 15 Vj. Klaić, život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb, 1914, 17. 16 »1241. Szenyani veliku vernu slushbu i jakost szvoju zkazahu proti Beli Kralyu; ki udrisse na Tattare u Grobnicskom polu, i pobisceih okolu pedeset i šest tissuch: i od one dobe Grobnicsko pole ni danasni dan s nicsim nerodi...« (P. Vitezovich, Kronika ali Spomen Vsega Szvieta Vikov, Zagreb, 1696, 93). 17 1, Kukuljević Sakcinski, o. c., 47. 18 Vj. Klaić, Krčki knezovi Frankapani I, Zagreb, 1901. (Rodoslovlje krčkih knezova Frankapana). 19 »... Nicolaus Secundus Frangepanus Comes Vegliae, Segniae et Modrussiae, qui cum Friderico et Bartholomeo de Frangepanibus, congregato triginta millia selectirum Bellatorum agmine in Campo Grobnicensi Tartaros proflingantur...« (C. Pasconi, Historicus Progressus Mariani Triumphi et Frangepanae Amiciae Prosapiae, Venettis, 1774, 85). 20 »... arx et dominium Grobnik, in cujus planitie... sepultura Tartarorum...« (Corpus juriš Hungarici seu decretum generale inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum (1751), 57). 21 »Na 1241. Senjani veliku virnost ukazaše kralju Beli; jer viteški pridobiše Tatare u polju grobničkomu, te ih razbiše i okolo pedeset i šest hiljada posikoše, od koga vrimena Grobničko polje nije ničim do današnjega dneva roditi moglo« (O. Andrie Kačića iz Brista Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb, 1889, 12). 22 »Na 1241. Segniani s upravom Bana Frangipana velliku Virnost ukasce Kragliu Beli, jer vitezki pridobivsci Tatare na Pogliu Grobničkomu, , possikosceih pedeset i scest igliadah, od koga vrimena Grobničko Poglie uccinise neplodno do dneva danascgniega« (A. Kacich, Korabglica, Dubrovnik, 1836., 441, 442). 23 »1241. Szenyani veliku vernu szluzbu, v jakost szvoju szkazali jeszu proti Beli Kralyu; kiszu vudrili na Tattare vu Grobnichkom polyu, y pobili ih ckolu petdeszet y
195
koč (1776—1839), naš domaći diletant, u svom rukopisnom djelu »Die Schlacht auf Vegla, Praputh und bey Grobnik olim Gelen (april 1242.)«24 i u sažetijem prijevodu na hrvatskom jeziku, tiskanom pod naslovom »Boj na polju Grobničkom godine 1241.«25 mnogo je toga pobrkao, a još više izmislio i dodao, pa mu se zaista ne smije gotovo ništa vjerovati.26 Dovoljno je još reći da mu je glavni izvor za opis »bitke« s Tatarima bio i onako nepouzdani Krčelić (B. A. Kercselich, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae, 1770). I. Švear (1775-1839) u svom »Ogledalo Ilirie.. ,«27) gotovo doslovce prepisuje Maretića i samo tu i tamo ponešto ispušta ili neznatno mijenja neke njegove riječi. Lj. Gaj (1809— 1872), koji se također diletantski, no kudikamo inteligentnije od Maretića, bavio našom historijom, u svojoj rukopisnoj radnji »Dogodovština Ilirie Velike«, iako se služi Vitezovićem i Švearom, vrlo kratko opisuje taj događaj28 I. Krst. Tkalčić (1840— 1905.) povodi se isprva u svojoj »Hrvatskoj povjestnici« za Švearom, prikazujući kako su Hrvati potukli Batuove čete na Jelenskom polju, »koje se od tog vremena naziva Grobnikom«, te sasvim proizvoljno dodaje da »o porazu tatarskom opširnije propovieda Thoma Arcidakon, koji je upravo tada živio (rođen 1200- 1268) u svojoj Hist. Šal. c. 37, 38, 39, 40.«29 To ne treba szeszt jezer: y od one dobe Grobnichko polye ni dan danasnyi z-nichem nerodi« (F. Zerauschek, Kronika ali Szpomenek vszega szveta vekov. Zagreb, 1762, 93). 24 Napisano 1834. godine, a sada se nalazi u arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. 25 Danica Ilirska, Zagreb, 1838., br. 8 — 10. U br. 8 je bio stavio uz naslov: »Broj...« »... godine 1242.«. 26 Tako on prikazuje u tim radnjama kako je veći odjel Tatara udario paleći i robeći jpo Jelenskome polju (on zove to polje, služeći se Valvasorom, i u svom rukopisnom djelu na njemačkom »Gellen« polje, a Grobnik tumači od »das Grab (Grabje) der Tartarn«, dok u radnji na hrvatskom piše »koje se malo kasnie grobničko radi mnogih grobovah — nazove«) i po okolici između Rijeke i Bakra. »Međutim je Kučuk Batu Han na jelenskom (sada grobničkom) sakupljao svoje čopore. Ondje se približe kraljevska vojska i stanovnici od svih stranah, kanoti iz spilje Gromače, Kupin-kamena, Pivke, zidine Prezuma i senjskog grada Nehaja« i udare. Ali ih Batu »pozorne učini i kroz Recinu i Vinodol prema otoku Karku koi još na bitvu sasvim pripravan nebiaše odvode. Sa visine Mušce« (u istom svom djelu kaže Maretić da je to kaštel Muschio) proganjahu Tatari kraljevu vojsku i zamalo ne uhvatiše Belu, a dio se njegove vojske povuče u Košić goru. Baš kada su Tatari proganjali kraljevce prema »Karku«, u tom zdvojnom trenu dolete Kreč, Kupiša i Rak i rastjeraju ih. Njima se priključe i Senjani i još neki u preganjanju neprijatelja. Zatim dramatski opisuje samu bitku i sudjelovanje te braće, navodeći da je od 30.000 tatarske vojske ostalo samo nekoliko stotina »koji se glavnoj vojsci povratiše« (Maretich, Die Schlacht... i B. M. R. A. Vojković-Maretić de Klokoč, Boj..., Danica Ilirska, br. 9 i 10). 27 1. Švear, Ogledao Ilirie ili dogodovština Ilirah, zatim Slovinah, a najposle Horvatah i Serbaljah zvanih, od potopa, to jest godine sveta 1656, strana IV., Zagreb, 1842. 61-63. 28 On piše da Kajuk kada je stigao do mora »u onih stranah susrietne veće junaštvo nego ga igdje iskusio biaše. Na Grobničkom polju navališe snažne čete ilirskih vitezovah medu kojima se osobito Senjani i Vinodolci odlikovahu, toli nečuvenom hrabrenstvom i takovom žestinom na divje okrutnike, da ih u kratko vrieme okolo — pedeset i šest tisućah poraziše« (Lj. Gaj, Dogodovština Ilirie Velike I, 163, 164. — Rukopis u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod sign. R. 3646. To je djelo dovršio Gaj po svoj prilici 1842. godine). 29 1. Krst Tkalčić. Hrvatska povjestnica, Zagreb, 1861. 60.
196
ni pobijati, jer znamo da baš taj pisac ni u jednom od tih poglavlja a ni u cijelom svom dijelu o tom porazu ni slova ne kaže. Kasnije je Tkalčić, pod utjecajem Kukuljevićeve radnje o Tatarima, u svome djelu »Poviest Hrvatah« promijenio položaj te bitke (blizu otoka Paga), te iznio da postoje o mjestu na kome su Tatari poraženi razna mišljenja, pa tako i ono da »po narodnom hrvatskom pripovjedanju poraz tatarski zbio se na Grobničkom polju blizu Rieke.«30 Od naših historiografa 19. stoljeća prvi se u posebnoj radnji najozbiljnije i najdetaljnije pozabavio tim pitanjem I. Kukuljević Sakcinski (1816— 1889). Nakon što je iznio što je sve pisao o »Frankopanima« i Grobniku, zaključuje da svi ti pisci »spominju borbu Hrvatah s Tatari i poraz ovih, te se u tom slažu posve sa suvremenim listinama.« Zatim ulazi u kritičku analizu i pronalazi da se u jednoj falsificiranoj listini iz 1260. godine spominje »monte... Grobniceusi«. Ime Grobnik Kukuljević nalazi i u Vinodolskom zakonu od 1280.(!) godine, a često i u ispravama od 15. stoljeća dalje. Ali zato nije nigdje u izvorima naišao na trag Jelen-gradu31 ili polju, već samo na mjesto Jelenje iznad Kamenjaka, a nedaleko Grobnika. Pa ipak Kukuljević navodi u okolici Grobničkog polja neko malo neobrađeno polje, koje narod zove Grobište, a »njeki učeni ljudi tatarskim grobištem«, gdje se iskopalo raznih predmeta iz rimskog doba. Kod samog grada Grobnika ima još jedno mjesto koje narod također zove »grobište«, 32 gdje je isto tako nađeno nekoliko starih predmeta. Iako Kukuljević nailazi svuda na Grobnicom polju na razne stare zidove, nasipe, šančeve i predmete, on ipak smatra da ono nije moglo strateški poslužiti za veću bitku, a nije ni uz more, kako to suvremeni izvori pišu. Stoga obrazlaže da je mjesto glavne bitke moralo biti bliže Pagu ili Rabu i s »potpunom vjerojatnošću« zaključjuje da glavna bitka nije bila na Grobničkom polju, već blizu navedenih mjesta. No ipak dopušta da se mogla »zametnuti pomanja bitka s Tatarima« na Grobničkom polju i da je tu bilo »ljutih okršajah«, u kojima ipak vjeruje, slijedeći Valvasora, da je poginulo 65.000 Tatara. Uzimajući u pomoć narodnu tradiciju, kaže da narod oko Grobnika govori o bici s Turcima, koje su kasniji pisci i »učeni ljudi novijeg vremena« pretvorili u Tatare. U potrazi za mjestom glavne bitke iznaša razne pozicije, izuzimajući iz svih tih kombinacija Grobničko polje.33 Š. Balenović (1835 — 1872), služeći se Švearom, sasvim je kratak i vjeruje u boj na . 30
1. Krst. Tkalčić, Poviest Hrvatah, Zagreb, 1870., 111. Spomenuti Maretić u svom rukopisnom djelu načinio je malu topografsku kartu, gdje je označio kraj Čazme »Jelenschiak alias Roisko« polje i rijeku »Jelenska«. I JeJengrad postoji u okolici Čazme (Hrvatska enciklopedija IV, Zagreb, 1942. 211). 32 Međutim takvih sličnih nazivu ima npr. malo više Zelengrada u okolici Obrovca, gdje je brijeg »Veliko Greblje«M. Abramić — A. Colango; Untersuchungen in Norddalmatien. Jahreshefte des österreichischen archäologischen Instituts in Wien XII., Wien 1910., 16,26), a na zapadu je od Velikog »Malo Greblje« (D. A—ch, Rovine antiche nel distretto politico di Benkovac, Bullettino di archeologia e storia dalmata II/1. Spalato 1879.40). U nekoj udaljenosti od Nina a iznad Poljica nalazi se šumoviti brijeg »Grobnica« ili »Gromnizza« (S. Gliubavac, Storica dissertazione del contade e teritorio di Žara, La Domenica, Žara, 19. X. 1890, br. 42), a kod Galovca ispod Zemunika su t. zv. »Grn. Grobnice«. (Austrijska specijalkarta l :75.000 — Žara 29 col XIII — Novegradi und Benkovac). 33 1. Kukuljević Sakcinski, o. c., 45-60. 31
197
34
Grobnicom polju, upravo onako kao i D. P. Maupas (1813—1891), zadarski nadbiskup, unatoč već izašle Kukuljevićeve radnje. Dapače, taj drugi stavlja tu bitku u 1241. godinu.35 Austrijski historičar F. Krones (1835—1902) kaže da se iz brojnih kraljevih isprava vidi da su se Hrvati borili s Tatarima i da narodna priča povezuje te uspjehe s Grobničkim poljem.36 I dok se T. Smičiklas (1843-1914) slaže s narodnom tradicijom da se bitka vodila na tom polju,37 Vj. Klaić (1849-1928) naprosto prepričava samoga Tomašića bez ikakva komentara.38 F. Sišić (1869-1940), dobro proučivši Kukuljevića, ostale pisce i izvore, i ispravno rezonirajući, sasvim i odlučno zabacuje bitku na Grobničkom polju kao kasniju izmišljotinu.39 R. Horvat (1873-1947) ispočetka vjeruje u grobničku fabulu,40 a kasnije je toliko radikalan da pod utjecajem Šišića sve to odbacuje41 Sada već pokojni historičar E. Laszowski nadugačko iznaša što kaže od »njekih učenih ljudi« nakićena i nadopunjena tijekom vremena narodna tradicija, kojoj u toliko podliježe što ipak vjeruje da je tu morao biti »neki okršaj, a to s nekim tatarskim čoporom«, koji su pobijedili krčki knezovi.42 Mi bismo se složili s njegovim mišljenjem samo u 34 Balenović piše kako je neprijatelju, koji je »s drugoga kraja, kuda je s kopna potisnuo svu kraljevu silu u more, obkolio mu narod tabor na jelenskom polju i potukao ga do noge. Od tada se prozvala ova poljana blizu Rieke Grobničko polje«(Š. Belanović, Povjestnica hrvatskog naroda. Pučka knjižnica IV, Zagreb, 1870., 130). 35 Maupas piše da se odlučna bitka vodila kod mjesta Grobnika, gdje su Hrvati spasili kralja Belu i njegovo kraljevstvo (D. P. Maupas, Prospetto cronologico della storia della Dalmazia con riguardo alle provincie slave contermini, Žara2 1878., 144). 36 F. Krones, Handbuch der Geschichta öesterreichs II., Berlin 1880, 94. 37 T. Smičiklas, Poviest Hrvatska I, Zagreb, 1882, 350. 38 Vj. Klaić, Krčki knezovi Frankapani I, 93. 39 Tako Šišić piše da »o kakvoj bitci na Grobničkom (ili ako hoćete na Jelenskom) polju, kritička historija ne zna ništa« (F. Šišić, Itinerari vladaoca hrvatskih i ugarsko-hrvatskih od najstarijih vremena do Bele IV. Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva IV/1, Zagreb, 1903, 50). U svojoj »Hrvatskoj povijesti« odlučno tvrdi da »bitka na Grobničkom polju, pojava opjevane braće Kresa, Kupiša i Raka kao i pomorski boj kod Paga, kasnije su izmišljotine, a nalaze se u nekim očevidno falsificiranim frankopanskim i paškim listinama. Kod toga je sudjelovao i poznati varalica Pavao Skalić. Nipošto se ne može uzeti završava Šišić »da bi suvremeni i odlučni pisci Toma i Rogerije zatajili ili prešutjeli tako važnih događaja« (Isti, Hrvatska povijest I, Zagreb 1906., 112). U svom pak priručniku »Pregled povijesti hrvatskoga naroda« ponavlja gotovo sve to citirajući Smičiklasov komentar o tim listinama u »Codexu diplomaticusu«, pa tvrdi da Toma ne bi prešutio tako krupnih događaja »tada svakom čitatelju poznatih«, završavajući da »prvi govori o bitki na Grobničkom polju tek fra Ivan Tomašić (+ poslije 1562) bez sumnje na osnovi frankopanskih falsifikata« (Isti, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1916, 99). 40 Tako isprava priča kako je jedna četa Mongola zabasala hrvatskim primorjem do Jelenskog polja, gdje je Hrvati do kraja unište. Od onda se to polje zove »Grobničko polje« (R. Horvat, Povijest Hrvatske I, Petrinja, 1904, 152). 41 Dvadeset godina kasnije sasvim zabacuje bitku u Podgorju, na Grobničkom polju i kod Paga, jer da su sve listine koje govore o tome krivotvorene (R. Horvat, Povijest Hrvatske L, Zagreb 1924., 85). 42 On piše da sam Grobnik narod naziva »Jelengrad« i to po njegovom mišljenju, »zacijelo po kapeli sv. Jelene, koja je u gradu«. Nadalje iznaša »ako nije dokumentarno utvrđeno, da se na Grobničkom polju desila velika ova bitka s Tatarima god. 1242., to ipakjie možemo trajnoj narodnoj tradiciji poreći, da je tamo morao biti neki okr-
198
toliko što bi cijeli »okršaj« prinijeli u 16. stoljeće. L. Katić ne samo da vjeru43 je u tu bitku, nego daje prednost narodnoj tradiciji kasnijeg datuma i nepouzdanom Tomašiću ispred suvremenih izvora koji o tome događaju ne znaju ništa. Još 1940. godine napisao je A. Tresić Pavičić knjigu pod naslovom »Izgon Mongola iz Hrvatske«, u kojoj nije ušao u to pitanje s potrebnom znanstvenom metodom i kriterijem. Unatoč toga, on vrlo žučno, ali neuvjerljivo, pobija Šišića, hvali Kukuljevića, a Smičiklasu i Klaiću predbacuje slabo poznavanje pitanja, čvrsto vjerujući da je »sukob« bio na tom polju i da nisu pretjerane cifre poginulih.45 Ako sada napravimo presjek kroz mišljenja pisca od Tomašića do Tresića Pavičića, koji je zadnji zatvorio pitanje o grobničkom problemu, opazit ćemo da suvremeni izvori i pisci ne znaju o tome ništa. Isto tako ni kasniji izvori i pisci, sve do nesumnjivog autora te izmišljotine fratra Tomašića, nigdje ne govore o toj bici. Kako je Tomašićeva kronika, sastavljena u drugoj polovici 16. stoljeća, ostala u rukopisu nepoznata sve do Valvasora, koji se njome prvi poslužio, to je još nisu poznavali ni zagrebački kroničar A. Vramec (1538-1587) ,46 ni šibenski historičar D. Zavorović (1540-1610),47 ni J.
šaj, a to s nekim tatarskim čoporom, koji su pobijedili knezovi krčki gospodari Vinodola«. Ujedno navada da postoji narodna tradicija da su Tatari svoje konje sklonuli u kapelicu sv. Trojice, a kada je počela bitka na Grobničkom polju stalo je zvono samo od sebe zvoniti i strijele počeše udarati po Tatarima i padati kamenje, kojima je i danas to polje pokriveno. Glavni tabor Tatara, veli se, bio je na samom Grobničkom polju, a tatarske straže kod Grobišta u Pustopolju i na Banjoj istočno Humiću. Još kaže narodna predaja da je grad Grobnik postojao već za vrijeme tatarske najezde i da su na Grobničkom polju Hrvati potukli Tatare god. 1242. (E. Laszowski, o. c., 70, 10, 11, 72,74). 43 Još 1931. godine donijele su i »Novosti« (Zagreb, br. 141) o tom članak: »O bici na Grobničkom polju god. 1242.« 44 On navada da su posljednji okršaji s Tatarima bili »u okolici Rijeke i kod grada Grobnika. Tu su se borili protiv njih krčki knezovi Frankopani, kako nam to govore i predaja i kronika Ivana Tomašića iz 16. stoljeća. Time su Hrvati spriječili Tatarima put preko Velebita i iz tvrdih gradova ih napadali i onemogućili im boravak u svojoj zemlji« (L. Katić, Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938, 76). 45 On u toj knjizi pobija Šišića, koji je jednim potezom pera brisao bitku na Grobničkom polju, te analizira Smičiklasov komentar o njoj i izjavljuje da listine nisu falsifikat, jer nema za to temeljnih dokaza. Predbacuje Smičiklasu i Klaiću da su vrlo slabo proučili »pitanje Mongola u Hrvatskoj« i da su trebali reći na kojem su se dijelu Podgorja sukobile vojske, nadodajući da se zato hoće »dubljeg proučavanja izvora i nešto strateške intuicije«. Prepričava Kukuljevićevu radnju i u njoj citate starih pisaca i narodnu tradiciju o Grobničkom polju, te tumači zašto Kukuljević nije našao grad Jelen već Jelenje. Zaključuje da se »sukob nesumnjivo dogodio na Grobniku« i to sa sjevernom tatarskom vojskom, ali odlučna bitka je bila između Senja i Novog. Ujedno drži da nije pretjerano što Vitezović kaže da je na grobniku palo 56.000 Tatara i zaključuje da nije moglo pasti 40.000 Senjana po tome piscu, već da je svih skupa kršćana »palo na Grobniku 40.000, kako i ostali izvori svjedoče« (A. Tresić Pavičić, Izgon Mongola iz Hrvatske, Zagreb, 1942, 144-158, 161). 46 A. Vramecz, Kronika Vezda Znovich Zpravliena Kratka Szlouenzkim jezikom, V. Lublane 1578 (o njoj: MSHŠM XXXI, Zagrabiae, 1908). 47 Dominici Zavorei de Rebus Dalmaticis libri octo (Prijepis po rukopisu u Marciani u Veneciji učinjen 1864. godine u arhivu JA u Zagrebu).
199
Ratkay (1612- 1666),48 kao ni Trogirani J. iLucius (1604- 1679)49 i P. Andreis (1610-0. 1686)50. Iako su Valvasor i Vitezović svaki na svoj način popularizirali Tomašićeve izmišljotine sa svojim proizvoljnim umecima (brojevi poginulih Tatara, Senjani kao glavni borci protiv njih), ipak ih nije prihvatio ili citirao od 18. do iza tridesetih godina 19. stoljeća gotovo nijedan naš ili strani historiograf, koji se usput ili napose pozabavio Tatarima i njihovom provalom u mađarske i naše krajeve51. No o toj se izmišljotini, upravo nakon razmaka od 72. godine, opet počelo pisati za ilirskog preporoda. Prvi pisac iz toga doba koji veliča tobožnju bitku na Grobničkom polju je Maretić (on Senjanima dodaje i druge koji su sudjelovali u bici i snizuje broj poginulih na 30.000), a iza njega još trojica koji pišu gotovo u istom duhu, sve do navedene Kukuljevićeve radnje o Tatarima. Kukuljević je naime (od tada je pobijedila njegova teza da su općenito Hrvati pobjednici nad Tatarima, a ne samo stanovnici okolnih mjesta) uspio toliko pokolebati vjeru u tu »bitku« da ju u svojim radovima neki istaknuti naši i strani historičari i poluhistoričari naprosto nisu više uzeli u razmatranje akamoli opisivanje.52 Na osnovi svega iznesenoga možemo dakle reći da nikada nije bilo bitke na Grobničkom polju između Hrvata i Tatara u 13. stoljeću, i da je to stvarno tri stoljeća kasnije vrlo vješto sastavljena i zamamljiva izmišljotina fratra Tomašića, protkana kasnijom narodnom tradicijom, koja vrlo rado zamjenjuje stoljeće i narode, i stavlja ih proizvoljno u doba koje joj najbolje odgovara.
48 G. Rattkay de Nagy Thabor, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae inchoata ab origine sua, usque ad annum MDCLII deducta, Viennae 1652. 49 G. Lucio, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venetia, 1674. 50 P. Andreis, Storia della cittä di Trau. Izdao M. Perojević, Split, 1909. 51 Tako npr. G. Pray (1723-1801), D. Farlati (1690- 1773), G. Bomann (zapravo izdavač »Storia civile e ecclesiastica della Dalmazia« öd G. Vinjalića), čak B. A. Krčelić (1715-1778), M. L. Ruić (1736-1808), S. Katona (1732-181l), L. A. Gebhardi (1735-1802), J. Ch. Engel (1770-1814), J. A. Fessler (1756-1839). I. Katalinić (1779-1847), I. Hammer-Purgtall (1774- 1856) i drugi. 52 Napr. F. Rački (1828-1894), S. Ljubić (1822-1896), J. A. Fessler-E. Klein, V. Lago, C. Cubich, C. F. Bianchi (1809-1891), A. Huber (1834-1898), G. Strakosch-Grossmann, F. Khyo, K. Jireček (1854-1918), V. Brunelli (1848-1922), G. Vassili, M. Perojević, G. Praga i drugi.
200
LE PROBLEME DE GROBNIK DANS L'HISTORIOGRAPHIE CROATE ET ETRANGERE Resume Dans l'historiographie croate et etrangere se faufile l'assertion sur la pretendue bataille entre les Croates et les Tartares sur le champs de Grobnik, non loin de Rijeka. Cette assertion, apparue dejä au XVIeme siecle, est basee sur la tradition populaire et eile se faufile chez beaucoup d'historiens jusqu' ä nos jours. Gräce ä l'approche critique ä će probleme l'auteur refute toute assertion arbitraire et en deduit que les auteurs contemporains ainsi que les sources et les auteurs ulterieurs n'en savent rien, en affirmant d'autre part que la pretendue bataille entre les Croates et les Tartares sur le champs de Grobnik a ete inventee au Xlleme siecle dejä.
l
201
BAN PAVAO BRIBIRSKI »CROATORUM DOMINUS«
i. O ovoj velikoj vladarskoj ličnosti hrvatske povijesti pisali su mnogi naši povjesničari i naučni radnici, a i publicisti u raznim knjigama,1 časopisima2 i novinama.3 No unatoč toga, iako je Pavlu Bribirskom dano neobično istaknuto mjesto i posebna uloga u povijesti Hrvata, smatramo da je potrebno još jedanput, na osnovu izvora, reći nešto mnogo više, određenije i realnije o njemu i njegovoj državnoj tvorevini. Kao glavna karika u lancu ove izvorne grade poslužit će nam povelje i materijalni spomenici, koji nas upućuju kakve je sve časti i titule od 1272. godine pa sve do svoje dosta rane i iznenadne smrti obnašao ovaj snažni vladar na onome prostoru gdje je on bio neograničeni gospodar, tj. »dominus«.
2. Ličnost Pavla Bribirskog, koji je vršio određenu službu i nosio izvjestan naslov, susrećemo prvi put u izvoru 1272. godine. Naime, tada se pored ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava III (IV) Kumanca (1272—1290) i trogirskoga 1 Npr. Vj. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, MH, Zagreb, 1897, 44 — 98; Isti, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća I, Zagreb, 1899, II/l (1900); G. Novak, Pavao Bribirski, ban Hrvata i gospodar Bosne, Jadranska straža (otisak), Split 1932. Sva ova tri djela su bez bilježaka. 2 Tako: Vj. Klaić, Pavao Šubić i sin mu Mladen, Vienac 5/1873, 23, 363-365; Isti, Ban Pavao I Šubić, Vienac 29/1897, 45, 719-722; Isti, Ban Pavao Šubić, Zadrugar (kalendar) 1913, 89 — 91; Nikola Ćović, Pavao Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne (K 600-godišnjici njegove smrti), Napredak (kalendar), 7/1913, 113-120; G. Novak, Veliko doba hrvatskih primorskih banova. Ban Pavao Bribirski, Jadranska straža X, Split 1932, 50-53, 85-89, 131-135 (također bez bilježaka). 3 Vj. Klaić, Pavao Šubić i sin mu Mladen, Narodni List 12/1873, 69; R. Horvat Banus Pavao Šubić, Agramer Tagblatt 27/1912, 200, I i Die Dräu 45/1912, 199, 2-4; A. Makanec, Bosna i Hrvatska za bana Pavla Šubića, Novosti 23/1929,5, 8, 6, 22, 8, 9; Isti, Banovi Pavao i Mladen Šubić, najsvjetlija stranica hrvatske povijesti, Hrvatski dnevnik 5/1940, 1323, str. 19-20.
203
ч
biskupa Kolumbana navodi i ime »nobilis viri domini Pauli potestatis« ovoga istoga grada.4 Međutim, dok se u listini od 6. II 1273. (Trogir) govori o »domini Pauli potestatis Traguriensis«,5 već u povelji od 5. V ove iste godine, izdanoj u Splitu, piše o »temporibus Johannis venerabilis archiepiscopi Spalatensis, domini comitis Pauli de Birberio illustris comitis (S. A.), domini Mauricii bani maritimi Spalatensium egregie potestatis«.6 Naime ovdje Pavla susrećemo po prvi put kao splitskoga »illustris comitis«, dok je potestat toga grada bio sam primorski ban Mauricije, što je malo neobičan slučaj! Međutim, već 12. VIII 1273. piše kralj Ladislav iz Budima »Paulo bano«, kojega i u listini (s istim datumom), upućenoj Trogiranima, titulira s »... Paulo, qui vicem gerit pro bano maritimo«.7 Znači da je već tada, a po našem mišljenju i još nešto prije toga,8 postao zamjenik primorskoga bana ili sam ban, umjesto Mauricija, te se pred ovim istim Pavlom, doduše anonimnim, kao »bano marittimo«9 u Solinu vodi čak 21. VII 1274. i jedna raspra.10 I dok se Ladislav još 10. VIII 1273. (iz Budima) obraća anonimnome »comiti civitatis Spalatensium«,11 što je svakako Pavao, to se ovoga istoga velikaša u jednoj splitskoj darovnici od 23. VIII iste 1273. nastavlja nazivati »domini Pauli de Birberio illustris comitis«, kome je sada umjesto Mauricija »Rogerio Suppi de Firmo Spalatensium potestatis«. Taje titula Pavlu ostala i u ispravi od 19. II 1274. (Split), gdje se spominje onaj isti potestat (Rogerii Lupi de Firmo potestate Spalete12). Ali već u listini od 21. II 1275. (Split) piše se samo o »domini Pauli de Birberio illustris comitis«,13 a ne i o potestatu. 4 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae VI, Zagreb 1908, 4 (31. VIII-18. IX 1272); M. Barada, Monumenta Traguriensia I/l, MSHSM 44, Zagreb 1948, 416 (18. IX 1272), 449 (28. XII 1272). 5 Monumenta Traguriensia I/1, 460 (6. II 1273). 6 SCD VI, 30 (5. V 1273). O tome piše i J. Mikoczy ovo: »Anno inquit, 1273 comes Paullus de Birberio Comes Spalati usque ad annum 1278. Mauritius Banus Maritimus et Potestas...« (Josephi Mikoczy Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. vsque perducta series Anno Domini 1792, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku XI, Zagreb 1872, 178). 7 SCD VI, 43, 44 (12. VIII 1273). Ove obje povelje datira Vj. Klaić sa 13. VIII 1273. god. (Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, 47). 8 Gl. o tom i Vj. Klaić, o. c., 45. ' Kao prvi poznati »totius maritime provincie Studiosus exercitator« (1182) naveden je comes Maurus (SCD II, 180), koga Vj. Klaić krivo stavlja u 1181. godinu (Hrvatski bani za Arpadovića (1102—1301), Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva I, Zagreb, 1899, 235). Inače se Dionizije, koji se 1183. zove »Dalmacie et Chroacie banus«, u povelji od 1184. piše i »maritime prouincie bani«, (SCD II, 184, 189). Prema Klaiću »to su dva sinonima za jednu te istu stvar, da se dakle Hrvatska s Dalmacijom također zvala »primorska pokrajina ili oblast«. Ujedno on drži da je u razmaku od 1102— 1125. god. uvijek bio »samo jedan ban, kao i za narodne dinastije« (o. c., Vjestnik... I, 236, 243). 10 SCD VI, 74, 75 (21. VII 1274). 11 SCD VI, 42 (10. VIII 1273). 12 SCD VI, 47 (23. XI 1273), 68 (19. II 1274). 13 SCD VI, 103 (21. II 1275).
Istom u zadarskoj originalnoj povelji od 7. VII 1275. nailazimo na » . . . comite Paulo de Birbirio bano maritimo«,14 tj. u časti pravoga primorskoga bana, kojim se nazivom, u darovnici kralja Ladislava od 21. VII ove iste godine, medu svjedocima kiti i potpisuje i Nikola (Nicolao bano maritimo).15 To bi značilo da je Ladislav skinuo s vlasti primorskoga bana Pavla, koji je tu čast obnašao 2 godine, te postavio ovoga Nikolu,16 koji se je neko vrijeme uz to nazivao »banus totius Croacie, Dalmacie« ili samo »banus totius Croacie«, a Joakim »banus tocius Sclauonie«.17 Uporedo s tom dvojicom u splitskoj povelji od 26. VII 1275. i dalje se Pavla titulira s »domini Pauli de Barberio(!) illustrissimi comitis«, a u ulozi potestata imamo »domini Vite Cerni Mergne de Jadera egregii Spalatensium potestatis«,18 prvoga dakle Zadranina, koji je u Splitu obnašao ovakvu službu po želji i volji Pavla Bribirskoga, njegovoga zaštitnika. Taj isti najistaknutiji član bribirskoga roda i dalje je upisan u protokolu raznih vrsta povelja grada Splita. Tako ga se u onoj od 31. VIII 1275. naziva »domini Pauli Stepconis incJiti(S. A.) comitis«, a njegova zamjenika »domini Vice Zerni de Jadra egregi potestatis«, čija, po svoj prilici, majka Draga (Draga relicta Gerne de Merga Jadratina), ima posjed u Račići kraj Zadra. I u darovnici od 15. X 1275. (Split) opet se ovu dvojicu titulira kao »domini Pauli de Birberio illustris comitis, domini Vite Cerni Mergne de Jadera egregii Spalatensis potestatis«.191 dok se 1275. god. u jednoj darovnici kralja Ladislava u korist Trogirana (valjda kasni prijepis) medu svjedocima uz Joakina (Johanne bano Sclavonie) nalazi ponovno i po zadnji put i Nikola kao »bano maritimo«, u kupoprodajnom originalnom ugovoru od 5. VI 1276. god., učinjenom u Splitu, susrećemo sada Pavla pod malo čudnim naslovom »domini bani Pauli incliti domini (S. A.)«, a uz njega »Viče Zerni de Jadra comunitatis potestatis«.20 U listini od 20. V 1277. (Split) pišu se ovaj velikaš i onaj Zadranin samo »domini Pauli de Birberio illustris comitis, domini Vite 21 Cerni Meregne de Jadria (honorabil/e) (S. A.) Spalatensi potestate«. To bi, 22 po G. Novaku, bio dakle zadnji spomen Pavla Bribirskoga kao splitskog kneza, a mi bismo još dodali kao »slavnoga kneza«, zapravo počasnoga, što je ipak prilična razlika od običnoga gradskoga kneza bez one kićene titule. I dok se u povelji od 30. VI 1277. navodi »Vitum de Cerna honorabilem potestatem«, koji se već 22. XI 1278. kiti proširenom titulom »et comitis Brazze«, ispred njegova imena nalazimo sada umjesto Pavla na njegova brata »domi14
SCD VI, 111 (7. VII 1275). SCD VI, 115 (21. VII 1275). 16 Gl. Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 48, 49. J. Mikoczy pak ne prihvaća mišljenje Luciusa, Farlatija i Vitezovića da je ovaj ban (1275 — 1278) iz roda Bribiraca (Josephi Mikoczy o. c., Arkiv... XI, 170— 176), u koje ga ubraja i čuveni C. de Fresne du Gange i naziva Pavlovim bratom (Caroli du Fresne domini du Gange, Illyricum vetus et movum, sive historia regnorum Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosniae, Serviae atque Bulgariae..., Posonii 1746, 216, 159). 17 SCD VI, 109 (16. VI 1275), 115 (31. VII 1275), 121 (11. VIII 1275) itd. 18 SCD VI, 115 (26. VII 1275). 19 SCD VI, 125 (31. VIII 1275), 126 (16. IX 1275), 129 (15. X 1275). 20 SCD VI, 152 (1275), 171 (5. VI 1276). 21 SCD VI, 201 (20. V 1277). 15
204 205
ni Mladini filii quondam comitis Stepconis de Breberio illustris comitis (S. A . ) Spalatensis«.23 Nekoliko godina zatim (1282) izdaje »Paulus banus Maritimus« povelju u Kninu u prisustvu brojnih ličnosti i »nobilibus Regni Croatie«. Ovu je listinu, ovjerovljenu banskim pečatom, sastavio i napisao magister Iva pisar (scriptor) njegova dvora (curie nostre) a odnosi se na darovanje jednoga sela sa strane Pavla i braće mu Jurja i Mladena I u korist Radoslava Dolgomuda i njegovih baštinika.24 Godine pak 1283. u Klobučcu u prisustvu »bani Pauli«, njegove braće i mnogih drugih plemića »et magistratuum Sclavonie« vode Trogirani sa Splićanima i Šibenčanima spor. U jednoj pak povelji, izdanoj u Zadru 19. X 1283. godine nailazimo da se Pavla naziva izravno »bano Sclauo22
G. Novak, Povijest Splita I, MH, Split 1957, 306. SCD VI, 206 (30. VI 1277), 267 (22. XI 1278). 24 Kako do sada ta povelja nije objelodanjena i poznata, donosimo je ovdje u cijelosti i ona glasi ovako: »Nos Paulus banus Maritimus memorie commendantes significamus quibus expedit uniuersis per presentes quod cum quedem particula terre Tusene selo uocata temporibus retro transactis post obitum adhuc Stephan! Bani tocius Sclauonie filii Dragun bone memorie, per iudices nescimus quos de Tynino nomine terre castri, et castrensium fuisset fatigata et incitata, et huius modi incitatis, seu questio demum nostre et fratrum nostrorum Georgii comitis de Almisio Tragurio et Sibinico, et Mladeni comitis de Spaleto fuisset audientie deuoluta; nos amore iustitie et ratione nostri Banatus quem ex Regali gratia habebamus in maritimis sicuti notis ex offitio incumbebat ius dicta particula tere de Tusene selo uocata si terra castrensis fuerit nee ne firmam, et generalem inquisitionem presentibus Pribinna filio minta Vgrino filio Marc comitibus Bribiriensibus Boreno comite filio comite filio Desceni Stephano filio Hub Jursa comite nostro Tiniensi Chebriano filio Namsa et Stepsa fratre eiusdem Michaele comite de Nona Slauogost filio Stepano de Posedarje de Snachech (S. A.) et Belsa eiusdem proximo filio Cheprena Poznano comite de Buchan, Radossio filio Sehest, Budislao .. et Moyano setnico et iudice nostro (S. A.) Tyniensi et Radco setnico de Oporomenia ac aliis nobilibus Regni Croatif (S. A.) quam pluribus qui tunc temporibus nobis casualiter aderant celebrauimus cum instantia diligenti et cautela, ubi inter cetera eadem particula terre Tuseneselo uocata reperta et inuenta est ex assertione ueridica uirorum idoneorum esse plus libera, et immunis a iurisdictione terre castri quoniam castrensis et hereditaria Radoslay Dolgomud de Lucarich unde nos cum predictis fratribus nostris Georgio, et Mladeno comitibus ipsam particulam terre Tuseneselo uocatam cognoscentes esse plus liberam quam castrensem et hereditariam ipsius Radoslay fuisse ab antiquo (S. A.) permisimus, et contulimus, eidem Radoslao Dolgomud et per eum suis heredibus heredumque successoribus iure hereditario sicut ius sue hereditatis deposcebat, pacifice possidendam, et habendam, et quiete, dando super his eidem Radoslao pristaldum nostrum Tollenum filium Bogdani Radochich (podvučeno drugom rukom: S. Α.). In cuius facti robur et testimonium presentes contufimus ipsi Radoslao Dolgomud presentes sigilli nostri munimine roboratas. Datum in Tynino sabbato proximo ante festum Beati Martini confessoris. Anno Domini 1282. per manum magistri Johannis scriptoris curie nostre« (Kaptolski arhiv u Splitu— Ormar B — Ostavština I. Luciusa Br. 538, str. 150—152). Ova je povelja iz arhiva porodice Cindro u Splitu, a prepisana je rukom samoga Luciusa. Sa strane je napisano: »Paulus Banus Maritime 1282 7 nouembris. Sententia de Tuseneselo Comittes de Almissio«. No kako postoje 2 blažena Martina konfesora, od kojih se jedan slavi u Trieru 15. XI, a drugi u Sensu 8. V, to bi mogla biti subota: 7. ili 14. XI ili pak 7, V. (Gl. za to: O. Grotefend, Taschenbuch der Zeitrechnung des deutschen Mittelalters und der Neuzeit, Hannover 8 1941, 78, 128, 129). 23
206
nie«,25 tj. Hrvatske. U svojstvu primorskoga bana Pavao se javlja 10. I 1284. (Nona),26 a samo kao ban u suvremenoj izvornoj noti trogirskog vijeća od 16. X i 6. XI 1284, a tako i u listini izdanoj u Trogiru 15. IV 1285. godine. Ovakvo tituliranje Pavla u svojstvu bana bez ikakva daljeg dodatka nastavlja se i u listinama od 18. X 1288. (Trogir),27 te u onoj od 25. VII 1289, izdanoj u Zadru.28 U povelji sastavljenoj u Ninu 2. II 1290. čak se naziva »domini Pauli incliti bani maritimi«, a u pismenom ugovoru koji je Pavao Bribirski s braćom sklopio preko svoja dva poslanika i opunomoćenika, zadarska građanina, s Republikom sv. Marka (on je sastavljen u Veneciji) 14. V 1290. godine, citira ga se samo sa »egregii viri domini Pauli Breberiensis bani«.29 I dok papa Nikola IV titulira Pavla nazivom »bano«, a braću mu Jurja i Mladena sa »comitibus Almasii«, dotle nešto kasnije Karlo Martel, prvorodenac Karla II, »princeps Salernitanus et vicarius in regno Siciliae« banu Pavlu i ovoj istoj dvojici braće pridijeva značajan naslov »dominorum totius Slauoniae et Dalmatiae«30 (S. A.), tj. smatra ih gospodarima cijele Slavonije (Hrvatske) i Dalmacije, čemu ne treba dalji komentar. Interesantno je da Karlo Martel, budući pretendent na ugarskohrvatski prijesto, poslije prijeke smrti Ladislava IV, kada piše knezovima Jurju i Mladenu, govori im što imaju učiniti u zajednici sa svojim bratom »viro nobili Paulo bano Sclavonie«.31 Nagradu pak za usluge koje su ova braća Bribirski činila Anžuvincima u Napulju, udijelio im je napuljski kralj Karlo II na taj način što je Pavlu banu »Chroacie Dalmacieque« i braći mu knezovima Jurju i Mladenu kao i njihovim zakonitim nasljednicima i potomcima darovao gotovo svu Hrvatsku i Dalmaciju od humskog komiteta pa sve do Senja, Gacke i Modruša sa svim barunima, vazalima, gradovima, tvrđavama i selima kao i sa svima otocima. Time je on potvrdio i istoimenu darovnicu svoga prvorodenoga sina Karla »kralja Ugarske«, kojoj se je pridružila i slična povelja 32 majke mu Marije, ugarske kraljice i supruge Karla II. Na ovakav je način pretežan dio Hrvatske i Dalmacije postao u pravom smislu »dominium« Bribirskih i samo je još mali korak manjkao pa da taj posjed pretvore u svoju državinu. «SCDVI, 434 (29. VI 1283), 445 (19. X 1283). »... Temporibus domini Ladislay magnifici Regis Hungarie... ac Pauli incliti bani maritimi et comitis...« (G. Praga, Atti e diplomi di Nona (1284—1509), Archivio storico per la Dalmazia XXI, Roma 1936, 21). 26
27
SCD VI, 503 (16. X i 6. XI 1284), 524 (15. IV 1285), 619, 620 (18. X 1288). SCD VI, 661, 662 i M. Zjačić, Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo (1279-1308), Zadar 1959, 110, 111 (25. VII 1289). 29 SCD VI, 684 (21. II 1290), 696 (14. V 1290). U ugovoru koji je Pavao s braćom Jurjem i Mladenom sklopio s Venecijom (14. V 1290) govori dužd o »banatu vel comitatibus predictorum dominorum fratrum« kao i o »eorum dominio« (S. A.). Nadalje se navode njihove međusobne obaveze, a kao posebno izdvojena klauzula je bila osobna obaveza dužda da će se, ako stigne knez Juraj u Veneciju pri svome polasku na papinski dvor ili gdje drugdje, brinuti za njegovu sigurnost (SCD VI, 696 — 699). 30 SCD VII (1909), 2 (23. VII 1290), 57 (28. XI 1291). 31 SCD VII, 65 (1291-1292), 121 (1292). 32 SCD VII, 104, 105 (19. VIII 1292); Vj. Klaić, o. c., 57, 58. 28
207
Ovom darovnicom još više su se produbili odnosi između napuljskoga dvora i Bribiraca, koji su radili na tome da kraljević Karlo Martel postane ugarsko-hrvatski kralj, iako je već Andrija Mlečanin vladao u Ugarskoj kao njezin okrunjeni vladar od 23. VII 1290. godine.33 Dokaz tome je raznolik stav Splićana i Trogirana prema »Paulo bano« upravo u pogledu priznavanja za kralja Karla Martela. Već sasma uvjeren napuljski dvor da je ban Pavao na njegovoj strani, naziva ga ne samo »deuoto nostro« nego mu i otvara napuljske luke za prijevoz žita »per mare in Vngariam«. Ujedno se Karlo II i njegova supruga Marija obraćaju »Paulo bano Croatorum et comiti Georgio« s pozivom da dođu u Napulj.34 Kada dakle sagledamo sve ovo, onda nam postaje vrlo sumnjiva ona darovnica kralja Andrije II, izdana 1293. godine bez naznake svjedoka i mjesta. Isto tako i sama intitulacija je vrlo čudna, jer glasi: »Andreas etc. universis etc.« U njoj je i sadržaj i smisao Andrijina motiva udjeljivanja privilegija Bribirskima malo nelogičan. Ta i sam T. Smičiklas na kraju ove objelodanjene povelje, nabrajajući gdje se sve ona nalazi, završava: »Listina u ovom obliku sumnjiva.«35 Naime, po našem mišljenju, čudna je izjava Andrijina da su mu upućene molbe »Pauli bani maritimi, Georgi et Mladini comitum fratrum suorum« preko brojnih poslanika i napose preko jednoga redovnika. U njima su ga ti Bribirci molili da bi on, s obzirom na mnoge usluge koje su učinili njihovi pređi i oni sami Andrijinim prethodnicima, kraljevima Ugarske, poklonio njima i njihovim nasljednicima i potomcima primorsku banovinu (banatum maritimum) sa svima pravima, koristima i banskim prihodima i dohocima, a oni će se za uzvrat obavezati u ime svoje i svojih baštinika da će ga s 500 vojnika pomagati u svim njegovim pothvatima bilo protiv vanjskih bilo protiv domaćih neprijatelja. Stoga on potaknut upornim molbama ovih svojih vjernih daje primorsku banovinu sa svima pravima, koristima i banskim prihodima i dohocima njima i njihovim potomcima, uz rečene uvjete kao i još neke druge, u pravu vlasnost i vječno gospodstvo (iure proprietatis et perpetui dominii) (S. A.) i to da njega, tj. Andriju i njegovu majku, božjom milošću herceginju cijele Slavonije i primorskih strana kneginju (ducissam totius Sclavonie et maritimarum partium principissam) časno priznadu i u znak najvjernije pokornosti točno davaju darove u naravi i u dragocjenostima prema najopćenitijem običaju njegova kraljevstva. Ujedno naređuje da, kada ih pozove, imaju doći do njegove majke ili njega sami ili, ako su opravdano zapriječeni, da pošalju svoju braću ili sinove ili bilo koje druge njima odane osobe. Na kraju pak ove vrlo sumnjive povelje36 garanti33
Vj. Klaić, o. c., 52, 54. SCD VII, 123, 124 (1292), 127 (18. I 1293), 145 (8. VII 1293). 35 SCD VII, 163, 164 (1293). 36 Upirući se na ovu Smičiklasovu bilješku o ovoj listini, J. Lučić je iznio da mu je taj privilegij »sumnjiv«. To je izazvalo začudo N. Klaić koja nije opazila ovaj Smičiklasov osvrt na tu povelju, da je na ironičan način odbacila tu Lučićevu sumnju i ustvrdila da u tome privilegiju »nema ništa sumnjiva (CD VII, 163 —164)« (J. Lučić, Ponovo o »Dva torza o srednjevjekovnoj hrvatskoj povijesti«, Historijski zbornik XXI —XXII, Zagreb, Ί968- 1969, 559). I dok C. du Fresne začudo piše daje Pavao 1292. god. od kralja Andrije »Banus maritimus Bosnaeque Dominus, nuncupatus. Namque maritimam 34
208
ra im da će ne samo sve ovo što je obećao održati nego da će ih kao i njihove potomke povrh toga i mnogim kraljevskim darovima obasuti, uzdajući se u njihovu vjernost i odanost.37 Iz ove se isprave može stvoriti zaključak da je Andrijina neobična velikodušnost samo bila na štetu banu Pavlu i njegovoj braći, koji su se, da su prihvatili taj dar u obliku vlasnosti i vječnog gospodDalmatiae oram Banatus maritimi nomine, iureque haereditario, propter res praeclare gestas, ab eo accepit« (o. c., 216, 159), dotle J. Mikoczy piše da su »1293. Paulus Banus, Comes Breberiensis, Georgius, et Mladinus, ejusdem Pauli fratres, ab Andrae III Banatu maritimo in perpetuum donantur« (o. c., Arkiv.. XI, 189, 195). M. Kurelac pak, baveći se odnosima I. Luciusa s Petrom Zrinskim, smatra da je ovu povelju od 1293. god. kojom kralj Andrija II (III) podjeljuje naslov »Banus Maritimus« (S. A.) Pavlu Bribirskom, njegovoj braći i nasljednicima, sam Lucius vidio. Čak drži vrlo vjerojatnim da ga je Marko Forstal, tajnik Petra Zrinskog — on je tu povelju donio u svome rukopisnom djelu »Stematographia« i ona se neznatno razlikuje od onoga teksta koji je također na temelju isprave iz arhiva Zrinskih objavio Lucius u svojini »Addenda vel corrigenda« na str. 63 — upozorio na ovu ispravu, koja se je nalazila u arhivu te porodice u Čakovcu, te »mu je čak poslao original (S. A.) na uvid«, a »nije isključeno da je Lučić dobio ovu ispravu na uvid i od samoga Petra Zrinjskoga« (M. Kurelac, »IIlyricum hoediernum« Ivana Lučića i ban Petar Zrinjski, Zbornik Historijskog instituta JAZU 6, Zagreb, 1969, 147, 148). Međutim, I. Lucius, govoreći o ovom privilegiju od 1293. god. kaže da se čuva kod knezova Zrinskih, potomaka bana Pavla, i da ju je on vidio (ch'habbi veduto). Ujedno u svojim »Addenda, vel corrigenda in opere De Reg. Dal. et Croat.« ponovno piše da se ta listina nalazi »apud Comites Zrinios eorum gentiles seruatum« i donosi je u cijelosti (G. Lučio, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venezia 1674, 132,63, 64), ali ne »iz Forstalovog djela«, kako to dobro primjećuje M. Kurelac, koji navodi da »razlike u tekstu potvrđuju« da to nije učinio (M. Kurelac, o. c., Zbornik... 6, str. 148). No ipak se ova povelja, koju je ispisao Forstal iz tzv. Cartophylacium Chacatoriensis pod br. 490, i te kako razlikuje od one iste povelje koju su objelodanili Lucius, Fejer, Kukuljević i T. Smičiklas. U prvom redu Forstal/F ima: Andreas Dei gratia Hungariae, Dalmatiae, Croatiae, Ramaeque Rex etc., a Smičiklas/Sm samo: Andreas etc, uniuersis etc. Zatim ona Smičiklasova povelja nema: militarium actuum et (? S. A.) erumpunt već: militaribus in quorum procordiis. Nadalje Forstal donosi samo: virtutum, a Smičiklas: ad virtutum; onda F. ima: appedenda, a Sm: appentenda; F: comulos, Sm: cumulos, F: virtutis, Sm: virtuosis. F: materia, Sm: merita, F: virtutum, Sm: virtutum, F: capax, Sm: capux, F: decremenda, Sm: decrementa. F: Martini, Sm: maritimi, F: Aeremitarum, Sm: heremitarum, F: universis etc., a. Sm: vniuersis, assumentibus... militarem, što je ogromna razlika. Nadalje F: humillimis, a Sm: humilibus, F: Domini etc., a Sm: domini sub praefatis... convocati, što i opet ukazuje koliko je riječi Forstal namjerno ispustio. Onda ima F: factum, Sm: factam, F: realis, Sm: regalis, F: quod, a Sm: quoad. Na osnovu ove povelje zaključuje Forstal uz ostalo da se iz ovoga vidi kako naslov bana primorskih strana pripada Zrinskima po pravu / Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu — R 3031: Stemmatographia Mavortiae Familiae Comitum de Zrin, od oppressos et de triuphatos toties Ottomanos, toto Orbae conspicuae directione et auspiciis Celeberrimi Ducis et Herois Nicolai ä Zrinio, Illyricorum Regnorum Proregis, Aurei Velleris Equitis, S. C. Majestatis Consiliarii Intimi incepta. Jussu deinde cura et sumptibus Mariae Sophiae de Löbl, ejusdem Viduae, Per R. P. P. Marcum Forstal Hybernum, Ord. S. Augustini, SS. Theolog. Doct. et Profess, ac per Austriam Provincialem, ejusdemque Herois Theologum conciunata et absoluta 20', 21, 21'. Djelo je, po mišljenju F. Šišića, nastalo 1664. god. i ovaj prijepis odgovara rukopisu koji se čuva u Državnom arhivu u Beču, tj. bečkom originalu. Inače se ova povelja nalazi u poglavlju ovoga Forstalova djela pod naslovom »A Gothorum seu Slavorum regibus descendunt Zrinu. Ostrovius, Totilae frater eorum Genarcha. Ab eo Familia nomen habet, et originis Domum« (o. c., 13'), te pod titulom »Paulus Dalmatiae, et Croatiae Banus, Comes Ostroviciae, ejusdem Filii (o. c., 20). " SCD VII, 163, 164.
209
stva nad primorskom banovinom, morali obavezati, jer su to sami od sebe htjeli, kako stoji u toj povelji, da s 500 vojnika ratuju protiv svih Andrijinih neprijatelja, a to znači u prvom redu protiv napuljskog dvora i ondje okrunjenoga Karla Martela kao ugarsko-hrvatskoga kralja! Kako je pak poznato, ban Pavao i njegova braća bila su i ostala u buduće vjerni privrženici napuljske dinastije i dvora, što potvrđuju brojni izvori u obliku povelja i pisama. Naime isključeno je da su mogli istovremeno prijeći na stranu Andrije i njegove majke i pristati da ih priznaju i postanu njihovi pravi vazali, kojima je taj isti vladar darovao primorsku banovinu, a tu su oni, kako je poznato, ionako već davno imali u svojim rukama i faktički i fizički, što ukazuje i ona darovnica Karla II od 19. VIII 1292. godine. Obrnuto, Pavao i njegova braća uživaju i tada i nadalje puno povjerenje napuljske kraljevske kuće, te čak Karlo II i Karlo Martel kao ugarsko-hrvatski kralj, pozivaju ovoga bana (i njegovu braću Jurja i Mladena) da dođe do njih da se s njima savjetuje glede djelovanja novoga ugarskoga kralja i same kraljevine Ugarske. Kada su Karlo II, njegova supruga Marija i sin im Karlo Martel ponovili ovaj poziv, oni sada Pavla tituliraju s »bano Chroatorum« i 27 dana iza toga Karlo II moli Veneciju i Genovu da Pavla i braću propuste da dođu do njega.38 Da li su Pavao ili njegova braća otišla u Napulj, gdje su ih s nestrpljenjem čekali, ne može se ništa određeno reći. No jedno je sigurno, a to je da napuljski vladar Karlo II, cijeneći velike usluge koje je »vir nobilis Paulus banus maritimus, dominus Croatorum« (S. A.) a vladarev ljubljeni i vjerni rođak, odano učinio nekoć njegovu ocu, te neprestano to čini i njemu i Karlu, njegovu prvorodencu, kralju Ugarske, izražavajući nadu da će to i ubuduće raditi, pristaje i hoće da navedeni njegov prvorođenac ugarski kralj podijeli banu Pavlu za čitav njegov život banat ili bansko gospodstvo (banatum seu dominium banatus) (S. A.) u hrvatskim i dalmatinskim krajevima, onako kako je tu banovinu držao i sada drži. Nadalje potvrđuje sve što će navedeni kralj Ugarske banu Pavlu podjeljenjem banovine učiniti, te mu i on, koliko je do njega, tu istu banovinu daje, kako je već rečeno. U znak toga i za sigurnost (cautelam) imenovanoga bana povelju potvrđuje svojim vladarskim pečatom.39 Ova povelja od 17. VI 1295. godine, u čiju autentičnost ne postoji nikakva sumnja, očito govori, koliko je primorski ban Pavao porastao u moći, kada ga Karlo II titulira s »dominus Croatorum« i naziva svojim rođakom, te mu podjeljuje doživotno gospodstvo nad ovom banovinom, koju je tobože Andrija uz vrlo teške uvjete svojevremeno podijelio Pavlu i braći mu »u vječno gospodstvo«, iako nije imao nikakve stvarne vlasti nad tim dijelovima Hrvatske i Dalmacije (To doduše nije imao ni napuljski dvor.). Iako valjda ni 1295. godine nije ban Pavao dolazio u Napulj na dogovore s tamošnjim dvorom, ipak od te godine pa do 1301. redovito šalje svoje poslanike, koji su onamo donosili povjerljive izvještaje. Jedna od banovih povjerljivih ličnosti 38 39
210
SCD VII, 178 (20. VI 1294), 180 (8. VII 1294), 181 (4. VIII 1294). SCD VII, 205, 206 (17. VI 1295).
bio je i Domald »comes Scardone«,40 gdje je Pavao stalno boravio.41 U međuvremenu je Juraj Bribirski postigao to da se je stao nazivati od 1294. godi42 ne »ciuitatum maritimarum illustris comitis«, tj. knezom Nina, Šibenika i Trogira, a ne i Skradina i Splita, kako to hoće Vj. Klaić.43 Da bi Pavla i braću mu još više povezao uz svoga unuka Karla Roberta, sina Karla Martela, umrlog 1295. god.,44 Karlo II izdaje Bribircima novu povelju, sastavljenu u Napulju 14. VIII 1298. godine. U toj listini, koju začudo ne navode niti se njome služe Vj. Klaić i G. Novak, ti naši naglavniji pisci o Pavlu Bribirskom, navedeni vladar ne štedi s komplimentima. Tako naziva Pavla »banum Croatorum«, a braću mu Jurja i Mladena »civitatum Dalmacie comites, dilectos consanguineos, affines et fideles nostros«. Iznašajući što su sve oni učinili za njegovu dinastiju i izražavajući nadu da će to i unaprijed činiti, braneći stvar njegove kuće u pogledu ugarskoga kraljevstva protiv neprijatelja, zasjeda i pokušaja, to im on potvrđuje gradove, tvrđave, sela, zemlje i posjede »in regno Ungarie et Sclavonie ac partibus Dalmacie et Croacie«, koje ili drže dosada ili im je njegov prvorođenac Karlo (Martel: S. A.) »Ungarie rex« dao ili darovao.45 Je li, dakle, sada bilo neobično što je Pavao »banus totius Choruacie« u Vrani u prisustvu »nobilibus viriš regni Choruatorum« (S. A.) izdao poput pravoga vladara ondje 26. XII 1298. god. povelju,46 kojom je knezovima Gusićima potvrdio privilegij »domni nostri Belle (!) regis« svojim pečatom.47 Stolujući u svome tvrdome gradu Skradinu, izdaje Pavao »banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne« (S. A.) svoju glasovitu darovnicu od 7. IV 1299. (?S. A.) godine.48 Pored toga što se on u njoj po prvi put zove »dominus Bosne«, karakterističan je navod da Pavao za svoju braću Bribirske knezove 40 Ovaj Domald je po svoj prilici zadarski plemić Domald Zadulinus, koji se javlja u izvorima 1277-1294. godine. On je bio 1286-1287. splitski potestat, a od 1290. do 1294. ponovno zadarski građanin, koji dovozi žito iz Napulja u svoj grad (SCD VI, 201, 206, 211, 434, 443, 445, 562, 579, 585, 696, VII, 58, 116, 150, 171). 41 SCD VII, 206 (19. VI 1295), 217 (1295-1305). 42 SCD VII, 173 (7. IV 1294). 43 Vj. Klaić, o. c., 63 (Ali ne i Skradina, kako to hoće Klaić, jer je tamo bio knez Domald). 44 Gl. Vj. Klaić, o. c., 64. 45 SCD VII, 313 (14. VIII 1298). 46 SCD VII, 322, 323 (26. XII 1298). 47 Vj. Klaić (o. c., 67) piše da je na tome pečatu »bio grb Pavla, naime štit s orlovim krilom i kacigom. Bribirski su knezovi imali naime u svome grbu orlovo krilo, kao da su time htjeli označiti, da će i oni jednom poput orla poletiti nebu pod oblake«. 48 Pored godine na kraju ove povelje stoji »indictione septima«, koja odgovara 1294. godini. To nije zapazio S. Ljubić (o. c. I, 190) dok je T. Smičiklas izrazio svoje mišljenje »da je prvobitno imala biti rimskim brojem XII napisana indikcija, a prepisivač mjesto X čitao V«. Zato on ostaje »kod god. 1299.« (SCD VII, 336, bilj.*). Kako je original ove povelje nestao, to su sačuvana samo dva prijepisa. Jedan se nalazi u Državnoj biblioteci u Beču a drugi »dosta slab« prijepis pisan je rukom Kukuljevića, u čijoj je zbirci i bio original (SCD VII, 336). Svakako i kod Ljubica a i u ovome Kukuljevićevu prijepisu stoji 1299. god., a indikcija mu je: 7. Stoga mi moramo prihvatiti ili 1299. ili pak prema indikciji: godinu 1294. No kako je uhodana u cjelokupnoj našoj historiografiji 1299. godina, to i mi ostajemo na takvu datiranju, dok se ne nađe original, koji će odlučiti konačno datiranje ove vrlo važne povelje.
211
kaže »de domo nostra« (S. A.). Isto tako je u ovoj listini značajan podatak kada se navodi da neki posjedi mogu ostati slobodni »modalitate49 seu libertate50 nobilium Charuatorum«.51 Značajno je i naglašavanje da ovaj »instrumentum« potvrđuje Pavao »sub apensione nostri utriusque (S. A.) sigily in cordula rubea«.52 U međuvremenu Karlo II proširuje svoje darovnice i na neke rođake »Pauli bani Croatorum nec non Georgii et Mladini fratrum comitum civitatum Dalmacie«. No ovoga vladara ne smeta da Pavla, kada piše svojim potčinjenim službenicima u Apuliji, a govori o tome hrvatskom feudalcu, titulira čak sa »Pauli bani de Vngaria«" (S. A.) Isto tako kao da je djelomično zaboravio na onu povelju od 14. VIII 1298, kojom je već obdario Bribirce, 4. VIII 1299. novom darovnicom Karlo II i supruga mu Marija ponovno iznašaju istim riječima što su sve učinili njihovi rođaci i vjerni Pavao ban »Croatorum« te Juraj i Mladen »ciuitatum Dalmatie comites« itd. Zbog toga im i potvrđuje Karlo II gradove, tvrđave, sela, zemlje i posjede »in regno Vngarie et Sclauonie et partibus Croatie et Dalmatie«, koje su ili imali i držali dosada ili im je njegov prvorodenac Karlo »Vngarie rex« dao ili darovao s ljudima vazalima (S. A.), tvrdavicama (zamcima), zaseocima, posjedima, obrađenim i neobrađenim zemljama, ravnicama, brdima, livadama, dubravama, pašama, mlinovima, vodama, tokovima rijeka i njihovih dijelova... također i njihovim zakonitim potomcima oba spola (S. A.) za uvijek iznova im dakle i on daje, dariva i predaje u plemićki feud (feudum nobile:S. A.). No sve to uslovljava time da mu oni pomažu brojnom vojskom u obrani njegovih prava i stvari koje se tiču kraljevine Ugarske, protiv neprijateljskih navala, zasjeda i pokušaja, kadgod bude potrebno. Sve je ovo potvrdio Karlo svojim i kraljičinim pečatom u prisustvu brojnih svojih dvorjanika, a tu povelju je sastavio Bartolomej de Capua, logotet i 54 protonotar Kraljevine Sicilije. Kada pogledamo sve nutarnje i vanjske znakove ovih dviju isprava, onda moramo priznati da su gotovo sasma istovjetne. Ali budući da Smičiklas, posluživši se za njihovo objelodanjivanje Makuševim, Račkim, Wenzelom i Kukuljevićem, koji su ih štampali, nije dao za njih nikakve primjedbe, to nećemo ni mi ništa reći, osim što bismo dodali da je ipak sumnjiva njihova datacija, i to napose u obje ove povelje ista indikcija XI, koja pripada 1298, a ne 1299. godini! U vezi sa svim tim još nas više zabrinjava Karlova širokogrudnost, kojom knezu Jurju »de Crohacia« potvrđuje »civitates, castra, villas, bona alia et vassalos (S. A.) in partibus Sclavinie (! S. A.) et alibi in dicto regno Ungarie«. Naročito je karakteristično što ovaj 49
Vj. Klaić, iako ne citira odakle je uzeo taj izraz, ima umjesto »modalitate« začudo riječ »more« (o. c., 70). 50 »... in eisdem libertatibus fruantur, quibus nobiles regni Croacie duodecim generacionum possessiones ipsorum tenent et conseruant...« (SCD XIV, Zagreb, 1916, 268-10. VI 1370). 51 SCD VII, 332, 334. 52 SCD VII, 336. " SCD VII, 342 (14. VI 1299), 344 (19. VI 1299). 54 SCD VII, 353, 354 (4. VIII 1299).
212
vladar Jurja naziva »regine consortis nostre consanguineus« i ubraja ga medu svoje vjerne. U jednom pak drugom pismu od 11. I 1300, upućenom Veneciji, gdje ga preporuča toj republici, upozorava kralj Karlo da je ovaj »fidelis atque vassallus nostre consortis eiusdem« (S. A.) i da taj isti Juraj »ciuitates, castra, villas, bona alia et vassallos in partibus Sclauonie et alibi in dicto regno Vngarie tenet et possidet«.55 I dok je Karlo II tretirao Jurja kao Marijina vazala, sasma drugačiji ima odnos prema »Paulo bano Crobatorum« (!), koga izvještava kada će njegov unuk krenuti »ad partes... regni Ungarie« u društvu kneza Jurja.56 Kada je Karlo Robert,57 unuk Karla II, u kolovozu 1300. godine, kako piše kroničar Miha Madije, stigao u Split,58 čiji je knez bio Pavlov brat Mladen I,59 u tamošnjoj luci gaje pored splitskog nadbiskupa60 i ondašnjih građana dočekao ban Pavao61 sa svojim sinom Mladenom. Svi su oni pozdravili mladoga kralja, u čijoj je pratnji stigao u domovinu i knez Juraj Bribirski. Po svoj prilici su mladoga kralja tada dočekali i pozdravili u ime Goričkih knezova,62 protivnika Andrije III, njihovi poslanici.63 Ne samo to. Oni su u staroj Saloni, današnjem Solinu, u ime svoga gospodara Henrika sklopili sa Pavlom, Jurjem I i Mladenom II ženidbeni ugovor, koji se je imao ostvariti u roku od 6 godina. Tom prilikom su se Pavao, »banus Croatorum«, i njegova braća Juraj64 i Mladen I kao i sin mu Mladen II,65 »ciuitatum Dalmacie 55
SCD VII, 361, 362 (11. I 1300). SCD VII, 368 (10. II 1300), 392, (17. VII 1300). On je po Klaićevu mišljenju krenuo iz Barlete »poslije 28. srpnja, te zaplovi morem prema Hrvatskoj i Dalmaciji« (o. c., 74, 75), a prema G. Novaku (o. c. I, 141) »26. augusta 1300.« ugarski i hrvatski velikaši »isploviše iz Barlete vodeći sobom svog kandidata prema Hrvatskoj i Dalmaciji«. 58 Vj. Klaić, o. c., 74. 59 Mladen I. je bio splitski komes od 1277. do 1301. godine (G. Novak, o. c. I, 306). 60 Ovaj se nadbiskup još 1293. naziva u jednoj povelji »diuina miseracione Spalatensis archiepiscopus, tocius Dalmatie, Chroatie Sclauonieque primas (S. A.). On održava crkveni sabor u Splitu 1292, a toga prelata posjećuje ban Pavao u društvu skradinskog biskupa u njegovoj palači (G. Lučio, Memorie storiche di Tragurio..., 134; SCD VII, 139, 140-12. V 1293). Kako 6. indikcija pada u 1283. i 1293. g., a ova povelja nema uopće navedenu godinu, to se i mi opredjeljujemo kao i većina naučnih radnika za 1293. godinu (Gl. SCD VII, 140). 61 Vj. Klaić, o. c., 75. 62 To se može indirektno zaključiti iz povelje izdane u Solinu 11. VIII 1300. god. (SCD VII, 394, 395). 63 To slično pretpostavlja i G. Novak (Veliko doba hrvatskih primorskih banova..., Jadranska straža X, 89). Naime on kaže da su oni vjerojatno došli u Split da pozdrave toga kralja. 64 Ovaj Pavlov brat se u toj ispravi titulira u dva navrata i kao »comes Dalmacie« (SCD VII, 394). 65 1 dok Vj. Klaić, prevadajući i prepričavajući povelju, datiranu u Solinu »13. kolovoza (? S. A.) god. 1300«, donosi da su taj ugovor sklopili Pavao, Juraj i Mladen (o. c., 71), dotle G. Novak, iznoseći sadržaj ove listine nešto više od Klaića, kaže da je u Solin došao uz Pavla, Jurja i Mladena I i Mladen II, te da su onda sva trojica to potvrdila svojim pečatom (Veliko doba..., Jadranska straža X, 89). Međutim se iz teksta ove po56
57
213
comites«, u prisustvu ovih poslanika i brojnih svojih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika66 obavezali na održavanje ovoga ugovora, koji su i osnažili 67 68 trima pečatima. Povrativši se Pavao iz Zagreba, kamo je dopratio Karla 69 Roberta, odlučio je da krene »Romam peregrine« kao hodočasnik.70 Stoga je Karlo II ne samo osiguravao pismeno put Pavlu Bribirskom nego mu je čak darovao veću količinu žita, titulirajući ga »bani Croatorum, dilecti affinis, consiliarii, familiaris et fidelis nostri«71 (S. A.). Iako nemamo nikakvih pismenih dokaza, ipak pretpostavljamo da Pavao nije mogao otputovati i velje može zaključiti da su ovom sastanku prisustvovali uz Pavla samo Juraj i Mladen II, o čijoj se djeci i radilo, a da je notar Qarpacane de Ancona, trogirski kanonik, umetnuo pri kraju ove listine i Mladena I, koji se u gornjem tekstu isprave nigdje ne pojavljuje. To potvrđuju i ona tri pečata na originalu toga instrumenta, od kojih je prvi » + S .. Pauli Beberiensis bani tocius Sclavonie«, a s lijeve strane Jurjev i s desne strane Mladenov kao splitskoga kneza (SCD VII, 394, 395). 66 Medu njima se prvi put navodi »et Radoslauus protonotarius sepenominati domini Pauli bani (S. A.)...« (SCD VII, 394). 67 SCD VII, 394, 395 (11. VIII 1300). 68 U originalnoj povelji (ona se čuva u Državnom arhivu u Budimpešti), koja je po karakteru pisma iz 13. st., navodi se »Paulus banus« i njegov brat Nikola. Ovu povelju Smičiklas datira u konac 1300. god., a u indeksu se opredjeljuje da se ona odnosi na Pavla Bribirskoga (SCD VII, 416, 417, 476). No kako se zna da se nijedan brat Pavlov nije tako zvao, to možemo reći da je to bila jedna druga ličnost, a ne ovaj istaknuti hrvatski feudalac, za koga znamo da nije imao nikakav posjed u Ugarskoj! Naime još 23. VII 1290. kada papa Nikola IV piše razna pisma u Ugarsku i Hrvatsku, on jedno od njih upućuje i Nikoli banu i Pavlu, nazvanom magister, sinovima pokojnog Stjepana, bana Slavonije (SCD VII, 1) Nadalje u ovoj istoj papinoj povelji navodi se i »Paulo bano, Georgio et Madeno fratribus, comitibus Almasii« (SCD VII, 2). Sve to nepobitno dokazuje da navedeni ban Pavao iz povelje oko 1300. god. nije mogao biti Pavao Bribirski, jer nije imao u svojoj porodici nijednu ličnost s imenom Nikola! 69 »A. D. MCCC. mense Augusti tempore Bonif. Papae D. Carolus Nepos Caroli R. Sic. per mare cum galeis Spaletum applicuit, ubi per mensem, vespere duos stetit. Egrediensque de Civ. Spalat. in Comitatu Pauli Bani versus Vng. ad usurpandum Regnum praedictum de manu R. Andrae venit Sagrabiam, et ibi in manibus Mag. Hugrini traditur...« (Incipit Historia edita per Micham Madii de Barbazanis de Spaleto, De Gestis Romanorum imperat. et summ. Pontificum pars secundae partis de anno Domini M C C Χ X, J. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami 1666, 371). Gl. i Vj. Klaić, o. c., 75. 70 Dante Alighieri (1265-1321) u svojoj »La Divina Commedia« spominje nekoga hodočasnika »koji je valjda došao iz Hrvatske« (di Croazia) da vidi Kristov lik utisnut na ubrusu Veronike, što se čuva u crkvi sv. Petra u Rimu (Hrvatska enciklopedija IV, Zagreb, 1942, 539; M. Deanović, Talijanski pisci o Hrvatima do kraja 17. vijeka, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku VIII-IX, /1961-2/, Dubrovnik 1962, 119). No to nije svakako bio Pavao Bribirski, koji se je doduše spremao da onamo hodočasti, a ni njegov brat Juraj, koji je išao ravno u Napulj do Karla Roberta. Svakako bi to mogao biti neki ugledni plemić iz Hrvatske, kojom je vladao Pavao, a pristaša mladoga kralja Karla, sina Karla Martela, s kojim je, kako piše M. Deanović, Dante bio prijatelj (HE IV, 539). S njim je valjda Dante stupio u doticaj i posljedica toga je bila ta da su tako i geografski pojam Hrvatske i njezin pripadnik ušli u ovo veličanstveno pjesničko djelo. Pitanje je samo da li je taj hodočasnik »u grupi naših ljudi« došao u jubilarnoj godini 1300. u Rim, kako i opet piše M. Deanović (Talijanski pisci..., Anali... VIII —IX, 119) ili nešto kasnije, kada je onamo namjeravao krenuti i Pavao (SCD VIII, l - 19. I 1301) i bilo bi vrlo interesantno da se time pozabave naši književni povjesničari. 71 SCD VIII (1910), l (19.1 1301).
214
vratiti se iz Rima i Napulja, s obzirom na tadašnja prevozna sredstva i prilike, u razmaku od 19.1 do 2. II 1301, jer ga upravo 2. II navedene godine nalazimo u njegovu Skradinu. Tu on kao »banus Croatorum« zajedno sa svojom braćom Jurjem i Mladenom »comitibus ciuitatum« Dalmacije i četvoricom sinova izdaje povelju72 u korist kneza Hrvatina. Inače je ovaj isti »Paulus banus Croatorum« i nadalje u velikoj milosti Karla II, koji mu daje obilnu novčanu penziju, darove u zlatu, a i žito. Pavlov pak brat Mladen I, »banus Bosniensis« (1302), smatrajući se jednakopravnim članom bratske trijarhije, dozvoljava samostalno slobodu trgovanja splitskim trgovcima »per Universum dominium nostrum Chroatiae et Boznae«. (S. Α.), te im tu povlasticu potvrđuje svojim starim pečatom, jer mu njegov banski pečat još nije bio dogotovljen.731 dok je ban Mladen stajao na granici Drine (1302), njegov brat Juraj »civitatum maritimarum Dalmatie comes« (S. A.) na Klisu sastavlja povelju74 u korist Trogirana, ovjerivši je svojim pečatom.75 Koliki je pak ugled uživao Pavao Bribirski u Dalmaciji, a napose u Dubrovniku, dokaz je pismo Prijazna Ranjine, dubrovačkog trgovca, koje je uputio »Paulo bano Crohatie (!) et comiti civitatum Dalmacie« (S. A.). U njemu mu javlja da je Dubrovčanin Marinus de Stilio čak pripravan doći sa svojim sucem, kojega bi vodio iz Dubrovnika, kao i s Petrulom, s kojim se parniči, da im on presudi.76 Svakako to bi se sudovanje imalo izvršiti u Skradinu, gdje se izdaju povelje s izrazom »Temporibus domini nostriincliti (S. A.). Pauli bani, egregii comitis nostri Mladini iunioris...«77 Upravo 1303. godine, kada je pored grada Venecije zadesio potres i mnoga mjesta i gradove u »Slavoniji« (Sclavania),78 tj. u Hrvatskoj, 5. X ove iste godine umire Pavlova supruga »Ursa,79 inclita Croatorum banissa«so (S. A.), a valjda u toj istoj godini i brat mu Juraj, koji se više ne spominje.81 72
SCD VIII, 3, 4 (21. II 1301). SCD VIII, 14 (10. VI 1301), 29 (17. VII1302), 56 (2. VIII 1303), 27,28 (11. VI 1302). 74 Njegov notar se zvao Kuzma, a sastavljač ove povelje je bio trogirski notar Siroctus Petri de Ancona (SCD VIII, 52). 75 SCD VIII, 43 (1302), 51 (4. VII 1303). 76 SCD VIII, 67, 68 (1303). 77 SCD VIII, 72 (1303). 78 Chronicon Parnense, R. It. SS., f. 12-13, t. IX, p. IX, Cittä di Castello 1902, 86 — pod 1303. godinom. 79 I dok D. Zavoreo (Zavorović) smatra čak »Orsa« za sestru »Paolo Bano di Dalmazia, e Croazia, e Signor della Bosna«, s kojom gradi crkvu sv. Ivana Krstitelja u Skradinu (Historijski arhiv u Zadru — Istoria della Dalmazia di Domenico Zavoreo, Mobile di Sibenico, fu opera latina dello stesso fatta nell'anno 1603, e poi per comando dell'Illmo, et Eccmo Aluise Mocenigo all'ora Generale in Dalmazia, et Albania, tradptta nell'Idioma volgare dal Sigr Alberto Papali Nobile Spalatino, 120 — Ovaj je rukopis prepisao Marin Zaninović, župnik u Rogoznici, 1752. godine), dotle J. Mikoczy smatra da se je ona udala za Pavla u kolovozu 1289. god. i da se je, kako piše Lucius (Monum. Tragur. pag. 131) radi toga opremila galija (Josephi Mikoczy o. c., Arkiv... XI, 202, 203, bilj. 9 i 10). Međutim na »rodoslovniku« koji je sastavio L. Jelić, ovaj naš povjesničar iznosi da se je Pavao Bribirski ženio dva puta. Prva mu je žena bila N. N.«, s kojom je stupio u brak »oko 1250«, a umrla je »prije 1289«. Ona mu je rodila 4 sina, a među njima i Jurja II Kliskog (u. 1330). Druga žena bi mu bila »Ursa (Anžuvinka?) 1289—1303. (sic! S. A.)... (L. Jelić, Zadarska raka sv. Šimuna Bogoprimaoca, Glasnik 73
215
Još je živjela u samostanu sv. Elizabete kod Skradina Pavlova sestra Stanislava, te njegov brata Mladen, »banus Bosnensis«,82 koji je već u lipnju 1304. god. poginuo u borbi protiv »bosanskih heretika«.83 Na taj je način od dosadašnje trijarhije Bribiraca nastala u pravom smislu monarhija, kojoj je na čelu bio Pavao. On se i dalje naziva »banus Croatorum«, koji je bio svima Bribircima pa tako i svome bratu Mladenu i sinovima »maior et senior (S. A.) atque pater«.84 Možda se je uistinu »Vir magnificus Paulus banus Croatorum dilectus affinis noster«, kako ga naziva Karlo II, spremao da u lipnju 1304. konačno dođe na napuljski dvor da se odazove na poziv ovog vladara.85 Ali ipak Pavao nije onamo stigao ni ovaj put, jer ga je valjda omela prijeka smrt brat Mladena u Bosni.86 Smatrajući se Pavao »banus Croatorum et tocius Bosne dominus«*7 (S. A.) totalnim gospodarem ove zemlje, kojoj je sada ban umjesto Matice dalmatinske 1/3, Zadar 1901, 278, 277, 278). Vj. Klaić pak pretpostavlja da se Pavao »god. 1289. ženio... valjda drugi put, i da je uzeo za suprugu Ursu ili Ursulu; no da li je po njoj postao rođakom Anžuvina, ne može se ni slutiti po poznatim spomenicima« (Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 61). Međutim to su samo »kombinacije« L. Jelića i Vj. Klaića. Ali zato je još interesantnije pisanje S. Gunjače, koji u dva navrata (nažalost bez navođenja izvornih podataka) kaže da je Pavlova žena Ursica (S. A.) u dokumentima zvana »Inclita Croatorum banissa« bila »kći srpskog kralja Stevana Dragutina« (S. G., Referat u vezi prijedloga za savezno iskopavanje u Bribiru, Zbornik zaštite spomenika kulture III/1 (1952), Beograd 1953, 136; Isti, Strateško historijsko-arheološko značenje Bribira, Starohrvatska prosvjeta III/ΙΟ, Zagreb, 1968, 208), što nigdje u suvremenim dokumentima ne stoji! Kako se supruge, majke i kćeri krčkih knezova (SCD VIII, 347-1313. g., 381 -2. II 1315) pretežno zovu Urse, naše je mišljenje da bi ova Pavlova Ursa mogla biti iz roda kasnijih Frankopana. 80 U tzv. Bribirskom nekrologu XIV i XV st., čiji se prijepis danas čuva u Samostanu sv. Frane u Šibeniku, stoji ovako: »... 2. A. D. MCCCIII die III mensis octobris. Obitus comitisse Urse, consortis domini comitis Pauli. 3. A. D. MCCCIII die octobris obiit magnifica dna. Ursa, inclita Croatorum banissa« (S. Zlatović, Bribirski nekrolog XIV i XV vieka. Starine JAZU 21, Zagreb 1889, 83, 84). Donoseći ovakav tekst S. Zlatović je dao slijedeći komentar: »Rekao bih, da je ista Ursa dva puta, razlikom od dva dana, zabilježena, ili da je jedna Ursa žena drugoga kneza Pavla, sina Pavla bana, kneza trogirskoga« (S. Zlatović, o. c.. Starine... 21, 84, bilj. 1). Međutim je ovaj knez Pavao II bio oženjen Elizabetom, kćerkom krčkoga kneza Dujma, a ne sestrom, kako piše Klaić (Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 153), pa bismo mogli samo pretpostaviti da mu je ta Ursa bila prva žena i da mu je u cvijetu mladosti umrla. 81 Vj. Klaić, o. c„ 79. 82 SCD VIII, 76 (11. II 1304?), 80 (30. III 1304). 83 S. Zlatović, o. c., Starine... 21, 84; Vj. Klaić o.e., 82. 84 SCD VIII, 80. 85 SCD 84 (2. VI 1304). 86 Slično misli i Vj. Klaić (o. c., 83). 87 Među moćima (reliquiario) Sv. Stošije u Zadru čuvala se je čak srebrena slika, ukrašena zlatom, na kojoj je pisalo: »Paulus Banus Croatorum et totius Bosnae Dominus me fecit fieri ad honorem Sti Petri Sli Pauli et Sü Danieli Prophetae« (KAS — Ormar B — Ostavština I. Luciusa — Br. 541, str. 185,249')· Lucius u pismu zadarskom kanoniku V. Ponteu (Rim, 12. X 1667), također govori o tome natpisu na toj slici i moli ga da li ima i negdje drugdje grb bana Pavla Bribirskoga (B. Poparić, Pisma Ivana Lučića Trogiranina, Starine JAZU XXXII, Zagreb 1907, 36, 37). Međutim evo što o tome piše D. Farlati u V. svesku svoga »Illyricum Sacrum«-a: ».. .His temporibus Ecclesiam metropolitanam Jadrensem muneribus coluerunt Comites Breberienses (S. A.), qui ea
216
njegova brata Mladena I postao sin mu Mladen II, on se ponaša prema svojim tamošnjim feudalcima kao pravi senior. Naročito se to dobro opaža u odnosu prema njegovu rođaku Hrvatinu, knezu Donjih krajeva,88 kome po treći put obećava svu svoju zaštitu uz izvjesne uvjete. Gotovo stalno boraveći u svojoj prijestolnici Skradinu, na molbu RabIjana, sa čijim je knezom Markom Michielijem bio u vrlo prijateljskim odnosima, Pavao im, stalno se titulirajući »banus Croatorum et dominus Bosne«, podjeljuje dvije darovnice. U prvoj Rabljanima dozvoljava, cijeneći što su taj knez sa cijelom općinom, plemićima i svim ljudima toga grada uvijek gojili i imaju iskreno prijateljstvo i čistu ljubav prema njemu i njegovoj banovini (nostrum banatum), da mogu slobodno putovati i trgovati »per totum dominium nostrum et banatum« (S. A.) kao i po svim predjelima kneza Kurjaka, njegova rođaka i vjernika (fidelis). U drugoj pak povelji s istim datumom (4.11307) i na isti način se nazivajući, podijelio je na molbu kneza Michielija, sudaca, vijećnika i sviju stanovnika toga grada sve zemlje, posjede, pašnjake i travnjake, koje Rabljani imaju u njegovoj državini (in nostro dominio), kako je to njima i njihovim nasljednicima i nasljednicima nasljednika zajamčeno kraljevskim i banskim listinama. Ovu je povelju Pavao osnažio svojim pečatom,89 koji (po Klaiću) glasi: S(igillum) Pauli Breberii comitis tocius Sclavonie b(ani)«.90 Boraveći u okolici Nina (1308) Pavao »banus Croatorum et dominus Bosne« sa svojim sinom Jurjem, novim »comite civitatum Dalmatie« ili naprosto »comite Dalmatie«,91 i drugim svojim sinovima pomiruje se s Trogiranima i ukazuje im svoju milost.92 Ove iste godine (1308) doživljava čak i to da mu se papinski poslanik kardinal Gentilis obraća iz Senja riječima »magnifico et potenti viro, Paulo bano Croatorum et totius Bosnie domino, sancte 93 Romane ecclesie dilecto in Christo filio et devoto«. Isto tako ovaj Gentilis upućuje pismo i njegovu sinu Jurju, »comiti civitatum Dalmatie«, primajući ga u red »in domicellum et familiärem nostrum domesticum et commensatempestate, maximis opibus copiosque florebant Paullus Banus Chrobotiae, et Dominus Bosnae, et Mladinus ejus filius, itemque Martinas quidam e Dynastia Chrobatiae (S. Α.); quorum eximiae religionis monumenta extant, binae(S. A.) videlicet argenteae lipsanothecae, his notis inscriptae (S. A.): Paulus Banus Croatorum ac totius Bosnae Dominus hoc fecit fieri ad honorem SS. Petri et Pauli Apostolorum et S. Danielis Prophetae. Paulus, Martinus, et Mladenus Croatiae Praesides S. C. P. fieri iusserunt« (D. Farlati, Illyricum Sacrum V, Venetiis 1775, 85). J. Mikoczy pak, na osnovu Farlatija (IIlyr. Sac. Tom 4. pag. 85: to je V. sv., jer se je zabunio Mikoczy: S. A.) piše samo ovo: » . . . In Lypsanotheca Ecclesie Jadrensis: Paulus Banus Croatorum, ac totius Bosnae Dominus hoc fecit fieri...« (o. c., Arkiv... XI, 198, bilj. 19). 88 Ban Pavao sam govori o Hrvatinu «... ac de suo dominio et toto comitatu (S. A.) inferiorum parcium Bosne in castris, terris uel in alia sua terra hereditaria...« (SCD VIII, 96-21. II 1305). 89 SCD VIII, 132, 133, 131, 132 (4. I 1307). 90 Vj. Klaić, o. c., 85. 91 SCD VIII, 196 (5. VIII 1308), 170 (14. VI 1308). 92 SCD VIII, 196, 197 (5. VIII 1308). 93 SCD VIII, 204 (17. VIII 1308).
217
lem«.94 Time je ovaj crkveni velikodostojanstvenik predobio uz Pavla »bano Croatorum« i sina mu Jurja, što su čak svojini prisustvom pri ekskomunikaciji opata sv. Kuzme i Damjana »de Monte« u Skradinu olakšali Gentilisu cijelu ovu proceduru.95 I dok Trogir u svojim notarskim poveljama i dalje navodi na početku protokola kao svoga vladara Karla Roberta i onda iza trogirskog biskupa i svoga kneza Jurja Bribirskoga, Skradin prekida dotadašnju tradiciju da se poziva prvo na vladavinu bana Pavla. Naime i taj se grad sada u svojoj notarskoj povelji, koju je sastavio u Skradinu 28. V 1311. tamošnji notar Strico pok. Dominika, također poziva na »regnante domino nostro (S. A.) Karolo serenissimo rege Hungarie«, ali zato odmah iza toga slijedi »et temporibus damini nostri incliti Pauli bani« (S. A.), te onda istom slijedi navođenje skradinskog biskupa Petra i banova sina Pavla II, kneza skradinskog.96 Ovakvo tituliranje nije unatoč tome umanjivalo ugled Pavla Bribirskog. To se napose odrazuje u odnosu prema papi Klementu V, kome se Pavao poput suverena obraća kao vječni »banus Chroatorum et dominus Bosne«, tražeći od njega da pruži svoju zaštitu Zadranima, koji su bili ugroženi od Mlečana.97 Naime, poznato je da su Zadrani težili da se već davno oslobode mletačkog gospodstva. I zbilja njima se je konačno i pružila povoljna prilika da to provedu u djelo, jer se je Venecija zavadila sa Kiementom V zbog grada Ferrare, koji je papa svojatao za sebe kao svoje leno, a Mlečani ga htjeli podvrći pod svoju vlast. Kada su Mlečani pokušali taj svoj naum provesti i silom, Klement V sakupi vojsku protiv njih, kazni ih crkvenim prokletstvom i interdiktom, a njihove podanike liši zakletve vjernosti.98 Upravo u ovo doba, kada su Mlečani ustali protiv tzv. papinskih posjeda a napose Ferrare, te ih je zbog toga papa prokleo i izopćio iz crkve, s Venecijom su trgovali i sura99 đivali ban Pavao, njegovi sinovi i podanici, kako piše sam Klement V. Zbog toga je papa i njih ekskomunicirao. No Pavao je uskoro zamolio Klementa da njega, sinove i podanike riješi ekskomunikacije, što je ovaj najpripravnije učinio. Stoga je papa pisao zadarskom nadbiskupu da on taj postupak provede, a Pavao i njegovi su se morali obavezati da neće uopće trgovati s Venecijom do daljega.100 94
SCD VIII, 243 (1308). SCD VIII, 206 (1308). 96 SCD VIII, 266, 267 (23. X 1310), 282, 283 (28. V 1311). 97 SCD VIII, 105, 106. 98 Vj. Klaić, o. c., 89. 99 Koliko mu je bio rođak Baiamonte Tiepolo, koji je poslije neuspjele urote protiv vlade u Veneciji (1310) otišao u Dalmaciju, o tome opširno gl.: G. Praga, Baiamonte Tiepolo dopo la congiura (Estratto dagli Atti e Memorie della Societä dalmata di storia Patria I, Žara 1926, 5 — 67). U vezi s tim problematična je pretpostavka Luciusa da je Tiepolo bio potestat Šibenika 1301. god. kao i rođak Bribirskih (Memorie storiche..., 149), jer za to nema potvrde u izvorima. Isto tako nije on bio ni potestat u Ninu 1302— 1303, kako to piše V. Brunelli (Storia della cittä di Žara 1,450), a uspješno to pobija G. Praga (Baiamonte..., 13, 14). Ali zato za Baiamontea kao potestata u Ninu znamo od 1313. god. dalje (G. Praga, o. c., 26, 28 itd.). Prema tome on se ističe tek poslije smrti Pavla Bribirskog, tj. za Mladena II. 100 SCD VIII, 284 (22. VI 1311). 95
218
Još u jeku ovog izopćenja pisao je101 Pavao dakle papi radi Zadrana,102 koji su u ožujku 1311. podigli bunu protiv Mlečana103 i protjerali ih iz gra104 da, te su onda pozvali u pomoć Pavlova prvorodenca Mladena, »banum Bosnensium«. Kako su Mlečani napadali i ugrožavali Zadar lađama, kojih tada još nije imao ban Pavao, on je zamolio papu da im pomogne i da ih uzme pod svoje okrilje.105 U ovom pismu, upućenu papi, taj hrvatski veliki feudalac naziva se dosljedno i ponosno »Paulus banus Chroatorum et dominus Bosne«, a ne »Paulus Croatorum ac Bosne banus«, kako to u obliku regesta donosi Fejer.106 Ovu Pavlovu titulu priznaje i Klement V, koji ga naziva »dilecti filii nobilis viri bani Pauli Chroatorum Bosneque domini«,107 (S. A.), a napuljski mu se kralj Robert (1309—1343)108 obraća109 kao »nobili viro bano Paulo, domino Dalmatie, (S. A.) dilecto et deuoto suo« (S. A.). Naime, dalmatinski gusari, podanici i vazali Pavla Bribirskoga, toliko su ugrozili općinu i stanovništvo južnoitalskoga grada Ortone, koji su se žalili svome vladaru, da je ovaj pisao Pavlu, tražeći od njega da te pirate obuzda110 i da ne traži danak od njegovih podanika, te neka zna da on (kralj) ne može uskratiti pomoć i zaštitu tima svojim vjernima.111 U međuvremenu je ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert, ne obazirući se na to što su Mlečani smatrali da su Zadar zakonito posjedovali od najstarijih vremena, ovome gradu dozvolio da slobodno bira svoga rektora, potvrdivši Zadranima stare privilegije ugarskih vladara. Na to su Zadrani izabrali za svoga kneza bosanskoga bana Mladena II, koji se je otada stao nazivati i »principis Dalmacie«,112 čiji je otac »banus Paulus Croatorum« — prema izjavi mletačkoga dužda kralju Karlu Robertu — kasnije do101 Ovu povelju pogrešno citira Ljubić sa 16. VI 1285. No on je ipak na kraju svojih »Listina« pod »Poveće pogrieške« stavio: »1285. 16. lipnja, mjesto g. 1311. 16 lipnja« (S. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike I, Zagreb, 1868,139 ,140,467). T. Smičiklas pak ovu istu listinu datira sa »1305 -1314, 16 juna«, a na drugom mjestu u obliku regesta sa »1311, 16 juna« (SCD VIII, 105, 283). 102 SCD VIII, 105, 106. 103 O ovoj buni i ratu gl. opširno: A. Strgačić, Zadarsko-mletački rat godine 1311 —1313. i pogibija mletačkog admirala pod Zadrom, Pomorski zbornik II, Zagreb, 1962.1597-1614. 104 Vj. Klaić, o. c., 90. Interesantan je opis toga osvajanja Zadra po »Bano di Dalmazia«, što ga opisuje D. Zavoreo (o. c., 120, 121). 105 SCD VIII, 105, 106. 106 SCD VIII, 105, 283. 107 SCD VIII, 284 (22. VI 1311). 108 On je bio sin Karla I (1285-1309) i Marije, a brat Karla Martela (Vj. Klaić, Povjest... 1,52). 109 Inače T. Smičiklas kaže da je ova povelja pisana »valjda 1310, ako je indikcija VIII dobro zabilježena« (SCD VIII, 286). 110 Iz ove se povelje vidi i to da je grad Ortona čak plaćao danak njegovu P9kojnom bratu Jurju, a i ostali primorski apulski gradovi, izloženi divljaštvu gusara, bili su prisiljeni davati i Pavlu i njegovim gusarima nezasluženi danak, kako je pisao napuljski kralj svome hrvatskom velikodostojanstveniku (SCD VIII, 286, 287). 111 SCD VIII, 286, 287 (26. VII 1311). 112 SCD VIII, 292, 293 (4. X 1311), 294 (12. X 1311), 295 (21. X 1311).
219
bio staro »ius... regni Hungarie«, tj. on je u činu »banus regionis« sakupljao 113 2/3 tributa od zadarskih vratiju (porte Jadre). Učvrstivši kolikogod je mogao Pavao vlast Mladenu II u Dalmaciji i Zadru,114 u svibnju 1312.115 godine umire taj »ban«,116 kako o tome piše Miha Madijev, njegov suvremenik.117 Dakle, ovaj mu pisac priznaje samo običnu bansku titulu što je znak da uistinu nije bio sklon Bribirskim knezovima, jer nije htio shvatiti veličinu ovoga vladara Hrvata. Ta Madijeva netrpeljivost odrazila se je i prema Pavlovu nasljedniku Mladenu II, za koga kaže da je iza smrti svoga oca određen ili namješten za bana. To je netočno, kako dobro zapaža Vj. Klaić, jer on je kao prvorodenac naprosto naslijedio svoga velikoga oca,118 ponosno se nazivajući »Nos Mladenus Croatorum et Bosniae banus et Jadrensis perpetuus comes«,119 sjećajući se onih osoba koje su činile usluge »domino Paulo olim Croatorum bano ac nostro genetori dulcissimo«120. 3.
Od materijalnih spomenika, koji se tiču ličnosti Pavla Bribirskoga, prvi dolaze u obzir novci. Naime to su srebrni novci, izrađeni po uzoru na mletačke.121 Kako je kovanje novca u ovo doba spadalo u vrhovnička prava vlada113
SCD VIII, 297, 298 (12. XI 1311). Zadrani su čak 1312. god. dobivali oružje i ljude u Omišu, gdje je bio knez Juraj Bribirski (S. Ljubić, o. c. I, 261 -18. IV 1312), Pavlov sin. 115 G. Novak začudo piše daje Pavao umro »u maju 1311. godine« (Zadar i ban Pavao Bribirski, Jadranska straža X, 134). No to je kasnije u drugim svojim radovima ispravio i stavio njegovu smrt u 1312. godinu! 116 Sahranjen je u Bribiru u franjevačkoj crkvi sv. Marije, kako to iznosi njegov sin Pavao II u svojoj oporuci od 1346. godine (Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 154, 96). 117 »A. D. MCCCXI. Mense Martu Civ. Jad. a Dominio Ven. fuit rebellata subjiciens se Dominio Pauli Bani, et suorum filiorum (S. A.), et anno sequenti mense Maji Paulus Banus Nob. Croat. obih (S. A.) ad Christum, et Mladinus ejus filus in Banum ordinatur...« (Incipit Historia edita per Micham Madii de Barbazanis, de Spaleto..., J. Lucii De Regno..., Amstelodami 1666, 372; J. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae Libri sex, Vindobonae 1758, 190). P. Vitezović pak piše: »1308. Paulum Croatorum supramemoratus Banus, Bosnae obtento Dominio, ita se literis inscribebat; Paulus Croatorum Banus, Dominus Bosnae, Princeps Dalmatiae. Obiit A. 1312. Mense Maij« (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu — Banologia sive de Banatu Croatiae cum continua banorum Chronologia ab A. Ch. 576. Opera Eq. Pav. Ritter, 45 — Rkp — Inače redoslijed banova ide do 1704. godine). 118 Vj. Klaić, o. c., 99. 119 Papa Ivan XXII naziva ga 1319. god. čak »Maladino Chroatorum et Bosne comiti alias dicto bano« (SCD VIII, 535). 120 SCD VIII, 308 (23. VI 1312). 121 1 dok Vj. Klaić kaže za njih da nisu nimalo nalik na slavonske banovce, već su izrađeni po mletačkom uzoru (soldini) (Vj. Klaić, Povjest Hrvata... I, 273), dotle I. Rendeo donosi da je Pavao kovao svoj vlastiti srebrni novac »imitirajući mletačke matapane« (I. Rendeo, Hrvatsko-dalmatinski novci, Sarajevo 1934, 11). M. Dinić također smatra da su kao uzor za taj hrvatsko-bosanski novac služili mletački matapani, jer su oni bili najpoznatiji i na primorju i u Bosni. Inače mali broj sačuvanih primjeraka toga novca dokazuje da je kovan u neznatnim količinama (Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953, 577). 114
220
122
ra, to je Pavao Bribirski na ovaj način bio prvi i jedini hrvatski velikaš koji je izrađivao i imao svoj novac, a ta je onda moneta vrijedila ne samo za cijelo područje njegova dukata nego i izvan granica njegove vrhovničke tvorevine. Na aversu jednog od ovih novaca desno je lik sveca s aureolom. On u jednoj ruci drži knjigu, a u drugoj barjak (zastavu), koji predaje svjetovnom licu: banu. Natpis pored sveca glasi: Dux Paulv, niz držak barjačića: BAN, a do bana: Mladen. Na reversu je prikazan Krist na prijestolju, kraj čije glave piše: IC-XC. Ovakva su sačuvana samo dva novca, koja se odnose na duxa Pavla i njegova brata bana Mladena.123 Međutim 14 komada srebrnoga novca postoji od istoga duxa Pavla i njegova sina bana Mladena. Na aversu ovih novaca stoji: Dux Paulv i Ban Mlad. Secundus ili Ban Mlad' Secundus i slično (s iskrivljenim pojedinim i čak nečitljivim slovima).124 Na svim ovim novcima125 avers je gotovo isti ili sasma sličan onim prvim novcima: Pavla i brata mu Mladena I.126 Prva vrsta novaca (2), na kojima se nalaze imena Pavla u svojstvu »dux«-a127 i Mladena I kao »banus«-a, mogla su nastati, prema I. Rendeu, »između 1302. i 1304, kada je ispred Pavla upravljao Bosnom njegov brat Mladen«, a druga vrst onih novaca (14) »između 1305. i 1312, kada je Bosnom upravljao Pavlov sin Mladen II.«128 Po našem mišljenju ona dva novca mogla su nastati za još jednu ili dvije godine ranije, a oni drugi (14) oko 1305. godine. Inače Rendeo kaže da je Pavao Bribirski prisvajao »prava samostalnog vladara« te je »između 1301. i 1312. kovao »svoj vlastiti srebreni novac«. Stoga pretpostavlja da je on izrađivan, iako do danas nije to istraženo, » možda u Šubićevom glavnom gradu Bribiru«.129 U uskoj vezi s ovakvim kovanjem novca je i pečat Pavla Bribirskog. Ovakvih pečata ima više vrsta. Tako je prvi i najstariji onaj koji se nalazi na povelji izdanoj u Solinu 11. VIII 1300. godine. Taj je pečat kružna oblika (njegov se original nalazi danas u Državnom arhivu u Beču) i'natpis gotskim slovima na njemu glasi: fS(IGILLUM) PAVLI BREBERIENSIS BANI TOCIVS SCLAVONIE.130 U sredini pečata je tipi122
Gl. o tom: N. Tomašić, Temelji državnoga prava hrvatskoga kraljevstva (Posebni otisak iz »Vjestnika Kr. hrv.-slav.-dal. zemaljskoga arkiva« XI/3 i 4), Zagreb, 1910, 109, 110. 123 1. Rendeo, o. c. 11; Isti, Corpus der mittelalterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien, Graz 1959, 64. 124 1. Rendeo, Corpus..., 64, 65. 125 Oni se nalaze danas u raznim mjestima naše države i izvan nje (Gl. I. Rendeo, Corpus..., 64, 65). 126 1. Rendeo, o. c., 64, 65. 127 Vj. Klaić kaže da se Pavao zvao na novcima »hercegom« (dux), prepuštajući ime i čast bansku svojim sinovima, koji po otčevoj časti zadobiše porodično ime »Banici«. Još g. 1370. znalo se na papinskom dvoru da je Pavao I nekad bio »herceg« (dux) Hrvatske i Dalmacije«, dodaje Klaić (Povjest Hrvata... II/1, 4). To svjedoči papina povelja od 8. IV 1370, u kojoj se govori o »... filii nobilis viri Gregorii nati quondam Pauli, ducis Dalmatie et Chroatie« (SCD XIV, 249). 128 1. Rendeo, Hrvatsko-dalmatinski novci, 11. 129 I. Rendeo, o. c., 11, 12. 130 SCD VII, 395.
221
čan grb Bribiraca, tj. štit u obliku trokuta ili klina, a u njemu je orlovo krilo s ukrašenom kacigom ili šljemom.131 Drugi u cijelosti očuvani pečat Pavla Bribirskoga nalazi se na povelji koju je ovaj feudalac izdao 4.1.1307. god. u Skradinu u korist Rabljana (njegov original čuva se u Historijskom arhivu Hrvatske u Zagrebu).132 U sredini ovoga pečata133 nalazi se već prije opisani grb,134 a oko njega je natpis, koji glasi: S(IGILLVM) PAVLI BREBERII COMITIS TOCIVS SCLAVONIE B(ANI).135 Dakle i 1300. i 1307. naziva se banom »tocius Sclavonie«.136 Ali zato već na pečatniku Pavla Bribirskog, nađenu 1961. god. u Zadru medu njegovim ruševnim ostacima,137 natpis glasi ovako: PAULUS * DE BREBERIO *BANUS * CROATORUM DNS * ET BOSNE *, tj. Paulus de Breberio banus Croatorum dominus et Bosne. U sredini ovoga brončanoga pečatnika, koji je dobro očuvan, urezan je unutar navedenoga natpisa već opisani grb Pavla Bribirskog. Objelodanjujući ovaj pečatnik J. Belošević ga je pokušao datirati, na osnovu povelja koje govore o raznovrsnim Pavlovim titulama. On se dakle odlučuje da ga stavi u vremenski period »poslije g. 1307. i ne kasnije od 1312, koje je godine Pavao umro«.138 Naše čitanje ovoga natpisa na Pavlovu pečatniku je svakako drugačije od dosadašnjih čitanja i ono je bazirano i na poveljama, u kojima slično piše. Prema tome taj bi natpis trebao ovako glasiti: Paulus. De Breberio. Banus. Croatorum Dominus. et Bosne. Bezrezervnu podršku za to imamo čak u listini od 17. VI 1295. god., gdje napuljski kralj naziva Pavla »banus maritimus, dominus Croatorum« (S. A.), a onda postoji još izrazitija povelja pape Klementa V od 22. VI 1311, gdje ga on titulira sa »bani Pauli Chroatorum Bosneque domini«139 (S. A.). Prema tome je očito da se je ban Pavao mogao nazivati »Croatorum dominus et Bosne« već iza 1299. godine. Inače je Pavao Bribirski ostavio spomen na svoju bansku čast i na jednom relikvijaru, koji se i sada nalazi u ninskoj katedrali. To je ruka od srebra (desnica) sv. Anselma (Asela), koju je skovao zlatar Simeon (Šime). Na 131
Gl. opširnije opis toga grba: J. Belošević, Pečatnik hrvatskoga bana Pavla I Bribirskog iz Zadra, Diadora 3, Zadar 1965, 160, 161. 132 SCD VIII, 132 (4. I 1307). 133 Inače postoji još nekoliko pečata Pavla Bribirskoga na listinama koje je izdao. Tako se npr. na povelji iz kraja 1300. god. nalazi oštećeni odlomak pečata (on se s originalom povelje čuva u Državnom arhivu u Budimpešti), koji visi o zelenoj svilenoj vrpci (SCD VII, 417). 134 On je identičan s onim iz 1300. god. O ostalim grbovima Bribiraca na pečatu i kamenu gl. J. Belošević, o. c., 163 — 165 i bilj. 7. 135 Ovako čita Vj. Klaić (Povjest Hrvata... I, 271, II/l, Prilog II, br. 1). 136 Vj. Klaić, komentirajući što je Pavao dao u svoj pečat urezati napis »ban čitave Slavonije«, dodaje da unatoč tome »u Slavoniji nije dopirala svemoć bana Pavla«, jer su tu gospodarili Babonići (Povjest Hrvata... I, 6). 137 J. Belošević (o. c., 165) ne isključuje mogućnost da je ban Pavao »barem kratko boravio u Zadru« i da je »tom prigodom mogao pečatnik ostati u Zadru«. Ali odmah iza toga iznosi i drugu manje vjerojatnu mogućnost »da je njegov sin Mladen imao pečatnik svoga oca i da je na taj način pečatnik dospio u Zadar, gdje je nađen«. 138 J. Belošević, o. c., 159-165. 139 SCD VIII, 284.
222
njoj čak piše da je ruku, u kojoj su bile pohranjene moći ovoga sveca,140 dao načiniti »Paulus banus pro anima fratris sui Georgii comitis«,141 koji je bio neko vrijeme i ninski knez,142 a umro je o. 1303. god.143 Znači da je ovaj relikvijar izradio zlatar Šime po nalogu bana Pavla tek 1303, ili čak 1304. god., a ne o. 1300, kako to piše C. Bianchi,144 u čemu ga slijedi C. Fisković.145 Šezdeset i osam godina poslije smrti Pavla Bribirskoga zadarski zlatar Francesco iz Milana, po nalogu ugarsko-hrvatske kraljice Jelisavete Kotromanićke, supruge Ljudevita Velikoga, izradio je srebrnu raku sv. Šime. Na njoj je, po pisanju L. Jelića, pored ostalih osoba prikazao i lik ovoga hrvatskoga feudalca.146 Naime, na desnoj pobočnoj strani ove rake uz ostale likove vidi se osoba u velikaškoj opremi, šiljaste duge brade, gologlava, a na njegovu ovratniku stoji, prema čitanju Jelića, natpis: BAN PAVLI.147 Međutim, nedavno je I. Petricioli autoru ovih redaka usmeno saopćio da takvo čitanje nije ispravno, jer na tome mjestu stoji napisano »Valiant«, pa prema tome otpada svaka kombinacija u vezi s ličnosti Pavla Bribirskoga. 4.
Sva ova izložena grada u obliku povelja i materijalnih dokumenata o Pavlu Bribirskom kronološki ukazuje kako se ovaj feudalac od 1272. pa na dalje podigao u časti, dostigavši preko one banske, koja ga trajno prati u naslovu, vrhunske titule: dominus i dux. Sam naziv »dominus« znači u prvom redu »gospodin« ili »gospodar«. Pavao Bribirski nosi naslov »dominus Croatorum« (1295) ili »Chroatorum Bosneque dominus« (1311) ili čak »Croatorum dominus et Bosne« (na svome pečatniku). Znači da je on gospodin ili gospodar Hrvata ili gospodar Hrvata i Bosne, tj. naroda i jedne zemlje. Kako nema ni za jednog drugog hrvatskog feudalca osim samo za Pavla u našim i stranim srednjovjekovnim izvorima ovaj izraz, povezan s imenom nacije i zemlje, to ćemo pokušati iznijeti kako to stoji u izvorima koji se odnose na pojedine istaknute ličnosti iz povijesti drugih naroda na Balkanu, a onda i na neke još u okolnim susjednim zemljama. Tako u Tome Arhidakona piše 148 slijedeće: »... Eodem tempore Stephanus dominus Seruie siue Rasie, qui 140 C. Fisković pogrešno piše, na osnovu Bianchija, da je to desnica sv. Šimuna, koju je ban Pavao Subić poklonio ninskoj crkvi (Zadarski sredovječni majstori, MH, Split 1959, 109). 41 C. Bianchi, Žara cristiana II, Žara 1879, 250. ""' Tako se prvi put Juraj Bribirski spominje kao knez Nina 1290, a onda 1291, te 1296. godine (SCD VI, 684, VII, 50, 259). ' Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 79. 44 O. c. II, 250. 45 O. c., 109. ' L. Jelić na osnovu ovoga smatra da je radi sočbine ban Pavao »sa svojim dvorom dolazio u Zadar, da svrši sudbeni čin, i to svakako prije 1303. godine, kadno je naime umrla njegova druga supruga Ursa, a dok Zadar jošte svedjer bijaše u mletačkoj vlasti« (L. Jelić, Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca, Rad JAZU 145, Zagreb, 1901, 183). 147 L. Jelić, Zadarska raka sv. Šimuna Bogoprimaoca, Glasnik Matice Dalmatinske 1/3, 282, 1/4 (1902), 385, 386. 148 Tj. Stefan Nemanjić.
223
mega iupanus (S. A.) appellabatur...«, a onda taj isti kroničar donosi i titulu: »dominus Chulmie«1*9 (S. A.). Još od 1232. pa do 1244. godine austrijski vojvoda (i štajerski) kiti se u poveljama i titulom »dominus Carniole«150 (S. A.) ili »dominus Carniolis«151 (S. A.), pa onda ponovno »dominus Carniole«.152 U ugarskom kraljevstvu nailazi se na »... Johanne Angelo, domino Syrmie (S. A.) et comite Bachiensi...«, kako to stoji u povelji od 1242. godine.153 Zatim nailazimo u listini od 1263, da se Stjepan V (VI) Arpadović zove »dei gratia junior rex Hungarie, dux Transilvanus, dominus Cumanorum«15* (S. A.). U povelji od 2. II 1270. govori se o »ducis Wlrici Karinthie ac domini Carniole. .. (S. A.), a iste 1270. god. Otokar, kralj češki, naziva se »dux Austrie, Stirie et Karinthie, marchio Morawie et dominus Marchie, Egre et Carniole...«155 (S. Α.), a u jednoj ispravi od 6. VIII 1306. piše kako se Filip Tarentski, sin napuljskog kralja Karla II, naziva »princeps Achaye et Torenti, Romaniae despotus et regniAlbanie dominus«"* (S. A.). Stefan Uroš Milutin, suvremenik Pavlov, zove se »Uurosius dei gratia Dalmacie, Croacie, Dyoclie, Servie ac Rasie Rex et dominus totius Maritime regionis« (S. A.). Pavlov sin Mladen piše se »Croatorum et Bosne banus, generalisque dominus tocius territorii Chelmensis«157 (S. A.) ili »Croathorum et Bosne banus terreque Hlm dominus generalis«1™ (S. A.), a Stefan Dušan »Et fere totius imperii Romanie dominus«159 (S. A.). U listini od 21. II 1359. stoji: »... nos Bartholomeus comes Vegle, Vinodol, Modrussie, Gazche ac Segnieperpetuus dominus...160 (S. A.), u onoj od 13. VI 1391. papa Bonifacije zove Đuru Stratimirovića »Georgius Stratimiri de Balssa, dominus et princeps Czente (S. A.) in regno Rascie.. .«,161 a u povelji od 31. V 1396. nailazimo na »...dominum Georgium Strazimirum dominum Sente...« (S. A.), koji se malo dalje piše i »... Vester Georgius Stracimiri dominus Sente...«, a u ispravi od 22. VII iste te godine stoji »... dominus Sandali de Chosachi miles Rassiae Bosneque magnus voyuoda ac Budue et 162 cente dominus...« (S. A.) 149
Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM XXVI, Zagrabiae 1894,
91, 103. 150
Fr. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev, V, Ljubljana 1928, 272, 283 285 299 309,247,353,355,359,360,363. 151 Isti, o. c. V, 379. 152 Isti, o. c. V, 382, 389, 402. 153 SCD IV (1906), 175 (16. XI 1242). 154 SCD V (1907), 279, 280. 155 H. Wiessner, Die Kärtner Geschichtsquellen 1269-1286 V, Klagenfurt 1956, 4,
9, 10, 30.
156 L. Thalloczy—C. Jireček — E. de Sufflay, Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia I, Vindobonae 1913, 174; M. Purković, Avinjonske pape i srpske zemlje, Požarevac 1934, 7, 8. 157 K. Jireček, Istorija Srba II, Beograd 2 1952, 14, bilj. 87, 86. 158 SCD VIII, 497 (10. IV 1318). 159 S. Ljubić, Listine II, 278; K. Jireček, o. c. II, 15, bilj, 89. 160 SCD XII (1914), 550. 161 A. Theiner, Vetera momumenta histrica Hungariam sacram illustrantia II, Romae 1890, 165; K. Jireček, o. c. I (1952), 330, bilj. 21. 162 Acta Albaniae veneta saeculorum XIV et XV 1/3 (1396-1406), München 1968,
7,9.
224
U 15. stoljeću u listini od 1407. govori se o »... nomine domini Venetiarum« (S. A.), a 1410. se piše o »... domini Wolchi, filii quondam comitis Lazari domini Raxie« (S. A.), 1411. pak o »... domini Sandali, magni voyvode regni Bosnie nec non domini aliarum terrarum maritimarum«163 (S. A.), u listinama (1412. i 1413) piše se sin Dure Stratimirovića »magnificus et potens dominus Balsa Stracimiri quondam domini Georgii Stracimir de Balsis, dominus Zente«16* (S. A.), dok se Stefan Lazarević piše »Stephanus dei gratia regni Rassia despotus et dominus Servie...« (S. A.), a tako i 1427. godine.165 Durad pak Branković naziva se 1429. »Georgius Wlk Rascie Albanieque dominus« (S. A.) ili čak 1453. »illustrissimus princeps Georgius despotus regni Rascie et Albanie, Rive et totius Ussore dominus...«166 (S. A.). U talijanskim poveljama nailazimo u 1388. god. ponovno na »Nui Gorgi de Strazimir, signor de Zenta« (S. A.), a 1413. stoji »nui Balsa Stracimir, ehe fo de misser Zorzi Stracimir, signor de Xenta«167 (S. Α.). Kudikamo imamo više podataka za ovaj izraz »dominus« ili »signor« u ćirilskim poveljama, gdje stoji umjesto toga naziv »gospodin« s pripadajućim imenom naroda ili zemlje, kojim dotična ličnost upravlja ili vlada. Tako za sebe isprva knez Stefan Lazar kaže da je »i samodržavni gospodin Srblem i Podunavlju«16* (S. A.), a 1387. se piše »Ja samodržavni po milosti božiju Stefan knez Lazar«, koji je postavljen za »gospodina zemli srpskoi.. .«169 (S. A.). Još 1392. god. se Lazarev sin naziva »v Hrista Boga pravoverni gospodin Srbliem i Posavije i stranam podunavskiim knez Stefan.. .« (S. A.), ili kasnije (1395) »v Hrista Boga blagoverni knez Stefan i gospodin vse srpskie i podunavskie zemle« (S. A.) ili »gospodin Srbliem« ili »gospodin vse Srbliem i Podunavlju«,170 a od 1405. pa do 1425. godine gotovo redovito se piše »Milostju božieju gospodin Srbliem despot Stefan«171 (S. A.), ili ga pak nalazimo kao »gospodina zemli srpskoi i pomoriu i sranam podunavskim« (S. A.), ili mu se Dubrovčani obraćaju kao »po milosti božioi vsoi srbskoi zemli gospodinu« (S. A.) ili čak kao »gospodinu despotu Stefanu po milostji božioi vsoi srbskoi zemli i podunavju gospodinu«172 (S. A.). Na nadgrobnom natpisu Stefana Lazarevića stoji pak ovako njegova titula: »gospodin vsem Srblem i Podunavlju i Posaviju i česti ugarske zemli i bosanskie ešćeze i pomoriju zetskomu«173 (S. A.). 63
S. Ljubić, o. c. V (1875), 98, VI (1878), 104, 127. K. Jireček, o. c. II, 347. S. Ljubić, o. c. IX (1890), 17, 19. 66 K. Jireček, o. c. II, 347, 343, 349. " Isti, o. c. II, 347. 68 Isti, o. c. I, 321. 69 Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I/1, SAN, Beograd — Sr. Karlovci
1929, 120. K. Jireček, o. c. II, 347, 348. 171 Lj. Stojanović, o. c. I/l, 199, 206-214, 216-219, 221, 223-226, 228, 229, 232, 233. 72 Isti o. c. I/1, 200, 204-207. 73 K. Jireček, o. c. II, 348. 225
Godine 1420. kiti se Balša III Stricimirović malo pretjeranim naslovom »douka veliki i gospodar zemli zetskoi i vsemu zapadnemou pomorju« (S. A.), a Durad Branković 1428. »v Hrista Boga blagoverni gospodin Srblem (S. A.) despot Giurg«. Godine 1485. u jednoj povelji piše »v Hrista boga blagoverni i bogom hranimii gospodar zetskii (S. A.) Ivan Crnoevik«,174 u ispravi pak od 20. VIII 1486. »Milostiju Božiom i poveljenem velikoga gospodara i velikoga amir-sultan cara Fajazit-bega mi gospodin Skender-baša gospodar bosanski«115 (S. A.), dok se čuveni Skender beg Crnojević o. 1523. titulira »vsoj dioklitijanskoj zemli gospodin«176 (S. A.). Kako vidimo iz ovoga komparativneg materijala, Pavao Bribirski je gospodar ili »gospodin« ne samo jednoga naroda nego i vladar jedne zemlje (dominus terre)177 — u ovom slučaju Bosne. Izrazom »signor« i »gospodin« pozabavio se je posebno pok. M. Barada u vezi sa Novigradskim zbornikom iz 1551. godine. On kaže da u našim izvorima gospodin često stoji u feudalnom značenju i označuje vladara (S. A.). Da je tomu tako služi se citatima iz PoIjičkog statuta iz 1440. god. i iz Ljetopisa Popa Dukljanina, koji »na više mjesta zove vladara gospodinom.178 Svakako naziv »gospodin« završava svoje obrazloženje Barada, »po feudalnom značenju općeniti je naziv za vladara, bez obzira na potanje oznake samog naziva i političkih odnosa«.179 Prema tome Pavlova titula »dominus« je adekvatna izrazu vladara ili vladaoca. Ovome izrazu se pridružuje i drugi, a to je »dominium«,180 na koji se pozivaju Karlo II, Mladen I i Pavao krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Tako kralj Karlo II 1295. god. podjeluje za čitav život Pavlu »banatum seu domini1 1 um banatus in Croatinis et Dalmatinis partibus« * (S. A.). Pavlov pak brat Mladen I govori 1302. o »dominium nostrum Chroatiae et Boznae« (S. A.), a Pavao 1307. kao »banus Croatorum et dominus Bosne« dozvoljava trgovanje 174
Isti, o. c. II, 347, 359, 347. Ć. Truhelka, Isprava Skender-b^še od godine 1486, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini VI, Sarajevo 1894, 610. 176 K. Jireček, Skutari und sein Gebiet im Mittelalter, Illyrisch-albanische Forschungen I, München u. Leipzig 1916, 98. 177 Gl. o tom: N. Tomašić, o. c., 29, bilj. 138. 178 Tako Ljetopis Popa Dukljanina u hrvatskoj redakciji govori: »... i prišavši medu Hrvate, nedostojne dobra gospodina (S. A.) ... i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina (tj. Zvonimira: S. A.) ... i da nie Hrvati nigdar ne imali gospodina (S. A.) od svoga jezika... »Marulićev pak prevod na latinski sa hrvatskog ima ovaj zadnji pasus ovako: »... ne unquam sui generis dominum (S. A.) habeant...« (f. Šišić, Letopis Popa179Dukljanina, SAN, Beograd — Zagreb 1928, 411, 414, 415). M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, JAZU, Zagreb, 1957, 161, 101. 180 Dominium alias Domanium et Dominicum, gall. Domaine. Gloss. Lat. Gr.: Dominium, Κυρία, Jus, tutela, potestas... Charta Ludov. comit. Bles. ann. 1197. Omnes de Dominio meo et de elemosinis meis... Dominium Bannale. Vide Banwardum post Bannum Leugae. 3. Dominium, Nomen honoris reipublicae Principibus attributum... Dominio meo... (C. du Fresne domino du Gange, Glossarium mediae et infimae latinitatis III, Niort 1884, 172, 173). 175
181
226
SCD VII, 205, 206.
Rabljanima »per totum dominium nostrum et banatum« (S. A.) i dijeli im neke posjede »in nostro dominio«1*2 (S. A.) U suvremenim i nešto kasnijim izvorima, koji se tiču naših predjela, nailazimo često na ovaj izraz. Tako ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert, kada piše papi, govori o »nostrum dominium« (S. A.). Isto tako i mletački dužd jedno stoljeće kasnije piše kako se je Ivan Kastriota podvrgao »nostri dominii« (S. A.) i da je čak zamolio (rogando) »nostrum dominium« (S. A.). Godine 1409. pak dužd govori o »dominum civitatis Jadre« (S. A.) i »empitionem dominii terrarum Dalmatie« (S. A.) ili »possessionem dominii Dalmatie«1™ (S. A.). Sve u svemu dakle »dominium« znači »vladanje« ili »gospoštiju« ili čak »vlastelinstvo«, kako to piše Vj. Klaić,184 a kako se ovaj izraz odnosi na Hrvatsku i Bosnu, onda nema sumnje da se je Pavao u njima ponašao kao pravi vladar, kome je samo manjkala kruna. 5.
Pored titule »dominus« Pavao Bribirski je imao i vrlo značajan naslov »dux«, koji je čak urezao u svoj novac. Na toni novcu naveden je pored duxa Pavla i ban, i to u osobi brata mu Mladena I, a onda kasnije sina mu Mladena II. To je tako i trebalo biti, jer su pod duxom stajali banovi, koji su priznavali njegovu vlast. Prema tome Pavao je vladao dukatom, u koji su spadale: Hrvatska, Dalmacija i Bosna i zato on s punim pravom i nosi titulu »Croatorum dominus et Bosne«. Sama titula »dux« vrlo je stara kod Hrvata. Tako se 852. god. Trpimir naziva »dux Chroatorum« (S. A.), čiji se kapelan Martin poziva na »praeceptione domini mei, ducis memoratis« (S. A.). Ovakvim istim naslovom se kiti 892. »Muncimirus... Chroatorum dux« (S. A.), čiji đakon i kapelan Firmin također govori o »pracipiente mihi domino meo Mundmiro glorioso duce« (S. A.) U 10. stoljeću titula »dud Chulmorum« (S. A.) pripada Mihajlu Viševiću (prije 924. god.), a Dmitar Zvonimir se prije krunjenja zove »deigratia Croatie Dalmatieque dux« (S. Α.). U to se doba za Stjepana kaže da je »olim illustris dux Chroatorum« (S. A.), a onda iza »Jacobum uero ducem mariano185 mm« (S. A.) tj. Neretljana. U istom ovom 11. stoljeću mletačkog dužda se je u njegovoj kancelariji tituliralo čas »Dud Venetie et Dalmatie (S. A.) ac imperiali prothofedro et seniori nostro« ili sa »seniori nostri, dud Veneticorum et Dalmaticorum« (S. A.) ili sa »glorioso dud Venetie et Dalmacie atque 186 / Chroatie (S. A.) et imperiali prothoseuastori«. 1 u 12. st. gospodar Venecije / ne napušta titulu »gratie dei dux Ueneticorum Dalmaticorum atque Croaticorum«1" (S. A.). 182 183
1409).
SCD VIII, 27, 132. S. Ljubić, Listine... I, 258 (10. X 1311), V, 94 (3. IV 1407), VI, 26, 27 (28. IX
184
Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 85, 97. RD, Т(4ЛИ 852), 15 (28. IX 892), 189 (o. 924), 104 (1076? S. A.), 113 (1076-8), 119(1078). 186 S. Ljubić, o. c. I, 3 (8. II 1076); RD, 32-34 (1018), 178, 179 (1097). 187 Isti, Libellus Policorion qui Tipicus vocatur, Starine JAZU 23, Zagreb, 1890, 180(1116), 185
227
Za bizantske vladavine u hrvatskim krajevima za cara Emanuela Komnena (1143 — 1180) njegovu se namjesniku daje naslov »duce existente Dal188 matie atque Dioclie (S. A.) kyr Izanacio« ili se ovakav bizantski namjesnik čak titulira »f Ego Rogerius Sclauone dei et imperiali gracia Dalmatie et Chroacie ducas«is9 (S. A.). Kada su Arpadovići zavladali Hrvatskom, u njoj su u njihovo ime upravljali isprva banovi. No vladari iz ove dinastije su, iako nešto kasno, uveli i to da su za hrvatsko kraljevstvo imenovali posebne hercege (duxe) iz svoga roda, tj. ili pak svoje sinove ili braću.190 Prvi »dei gratia tocius Dalmacie et Chroacie dux«191 bio je Andrija, sin Bele II (III), nekadašnjeg Emanuelova κασαρ-a u Bizantu. Taj »dux« je upravljao Hrvatskom i Dalmacijom samostalno. Bela, sin Andrije I (II) (1205-1235), vladao je također suvereno Hrvatskom, te je imao svoga posebnoga kancelara i dvorske činovnike. I on se kao i otac mu naziva »dei gratia dux«. Tako se poslije njega zovu i ostali duxi ili hercezi, iako nisu kraljevskoga roda. No to ne znači da se uvijek ovako moraju titulirati.192 Da je pak naslov »dux Dalmatiae atque Croatiae«193 identičan s nazivom »dux totius Sclavoniae«,194 dokazuje povelja duxa Kolomana od 1226. godine. Naime, u njoj se zove »dux Dalmatie atque Croatie«, a u drugima od 1232. i 1237. »dux tocius Sclavonie«. Poslije Kolomana sve do 1245. nije bilo duxa iz roda Arpadovića. Pa ipak se u povelji od 1242. god. zove »Dionysius dei gratia dux et banus tocius Slavonie« (S. A.), koji također ima svoga kancelara. Dok se Dionizije u jednoj listini od 1245. naziva »banus Slavon. et maritimarum«, ove iste godine u drugoj ispravi se neki Ladislav piše »banus et dux tocius Sclavoniae« (S. A.). Kako je ovaj dukat prema uvriježenoj državnopravnoj praksi pripadao kraljevu prvorođencu,195 to od 1246. ili nešto pri-
je postaje, iako formalno, dux totius Sclavonie Stjepan,196 sin Bele III (IV) (1235 — 1270). I dok 1249. godine jedna listina spominje nekoga Stjepana kao »banus maritimus et comes trium camporum et capitaneus Stiriae«, u drugim poveljama od 1249. do 1252. zove se »banus totius Sclavoniae«, u onoj od 1255. (nju Smičiklas smatra falsifikatom) čak »dux et banus totius Sclavonie (S. A.) et capitaneus Stiriae«, a od 1256. do 1259. samo »banus...« dok »dux« otpada.197 No zato se upravo 1259. citira knez Butko, sin Julijana,198 kao »dei et regis gratia maritimus banus«. Ove iste godine nailazimo u povelji i na »Alexander banus maritimus et comes Zagrabiensis«, koji iznosi da je bila neka parnica »ad judicium domini nostri Stephani bani«.199 Istom iza nekoliko godina ponovno susrećemo u poveljama »dux«-a i to u osobi Bele sina Bele III (IV). Tako on od 1268. nosi puni naslov »dei gratia dux tocius Sclavonie, Dalmatie et Croacie« (S. A.). Prije toga njega se titulira »dux Sclavonie« (1264) ili »tocius Sclavonie« (1265). To ne znači da Bela nije bio i još prije »dux«, za čije se vladavine navodi Roland200 kao ban201 »tocius Sclavoniae«, a 1264. se spominje u Zadru Stjepan »banus maritimus comes trium camporum202 et de Clisia« ,203 Kao »dux totius Sclavoniae, Dalmatiae et Croatiae« navodi se onaj isti kraljević Bela u listini od 1269. (travanj), dok u splitskoj povelji od 20. VI ove iste godine govori se čak i o »temporibus Belae Sclavoniae ducis (S. A) et domini nati«.204 Ovo miješanje naziva zemalja kojima je Bela bio dux nastavlja i poslije njegove rane smrti i njegov otac, koji ga čak titulira sa »dux tocius Sclavoniae« (3. Χ 1269).205 Inače se je mladi Bela u svojstvu »duxa« ponašao kao pravi vladar, okružen dvorskim dostojanstvenicima i »cum baronibus regni nostri«206 (S. A). Ujedno je potvrđivao i kraljevske povelje,207 a i sam vladar, njegov otac, tražio je od njega suglasnost za razna darivanja i slično. Slobodno se može reći da je dux kraljevske porodice vladar, koji vlada nomine proprio, a ban, ma196
188
SCD II (1904), 102 (19. VI 1166). SCD II, 166, 167 (10. VI 1180). Vj. Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I (1301 - 1382), Rad JAZU 142, Zagreb 1900, 127. 191 Zapravo on se naziva »Andreas... dei gracia Jadere ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux« ili »dei gracia Dalmacie, Chroacie Hulmeque dux...« ili »dei gratia Dalmatie, Chroatie, Rame, Chulmeque dux...« ili čak »dux Dalmatiae, Croatiae et Chulmiae« (SCD II, 293, 297, 309 /1198/, 353, 355, 361 /1200/). 192 Interesantno je da se čak za vladavine duxa Kolomana ban Nikola naziva »dei gratia193banus tocius Sclavonie« (SCD IV, 122: N. Tomašić, o. c., 103, bilj. 466). Prvi pak ban kojemu se označuje ova oblast bio je Dionizije »Dalmacie et Chroacie banus«. On se tako javlja 9. II 1183. (SCD II, 184), a ne i. II 1182, kako to piše Vj. Klaić (Hrvatski bani za Arpadovića (1102— 1301), Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva I, Zagreb, 1899, 235). 194 Prvi koji se izričito naziva ban »Sclavonie« jest Ivan (1215), a prvi spomenuti ban »totius Sclavonie« (1225) je Aladar (Vj. Klaić, o. c., Vjestnik... I, 243). 195 Klaić kaže da je odmah iza provale Tatara kralj Bela uredio upravu hrvatskoga kraljevstva tako da je tim kraljevstvom imao vladati herceg (dux) od kraljevskoga roda. Njemu su imala biti pokorna 2 bana: hrvatsko-dalmatinski i slavonski. Ako nema hercega kraljevskoga roda, onda njegovu vlast vrši slavonski ban kao »ban i zvat će se tada primorski ban (banus maritimus)« (Povjest Hrvata... I, 240). 189 190
228
Naime, unatoč tome što Klaić smatra kao sigurno da je ovoga 1245. god. imenovao otac Bela »hercegom hrvatskim« (Povjest Hrvata... I, 237 — 242), Tomašić tvrdi da Stjepan »nije u istinu nikada upravljao hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom, bar za to nikoji diplomatički dokaz nemamo« (o. c., 104). 197 N. Tomašić, o. c., 93, 94, 96, 97 (i bilj. 444), 103, 104, 97, 105. 198 Vj. Klaić, o. c. 1,241. 199 Tomašić zaključuje, na osnovu toga što Aleksandar naziva slavonskoga bana »dominus noster«, da »i to slijedi, da upravno područje primorskoga bana nije stegnu, to na Primorje, pošto se radi ovdje o nekom posjedu u Glini. Primorski po tom ban bi/ jaše zamjenikom bana, a k tomu mu je prinadležala briga uprave u primorskim stra/ nama« (o. c., 103, bilj. 466). 200 Roland se navodi kao ban od 1261. do 1270. godine (SCD V, 749 — indeks). 201 Iz povelje od 16. VIII 1266. god. je očito da je pod njim kao banom »totius Sclauonie« bio već navedeni Stjepan »banus marittimus«, koga Roland naziva »fideli nostro« (SCD V, 390). 202 U listini od 29. I 1263. god. on se titulira »Stephanum banum maritimum comitem trium Camporum« (SCD V, 245). 203 N. Tomašić, o. c., 105, 106. 204 Vj. Klaić, o. c. I, 244, 245. 205 Isti, o. c. I, 245. 206 SCD V, 477, (1268). 207 SCD V, 514 (1269). 229
Ttar se zvao i dux, vlada nomine regis. Ovaj ius ducatus je za doba Stjepana, sina Bele III (IV), prenijet i u Ugarsku, gdje ga ova zemlja nije poznavala kao stalnu državnopravnu ustanovu. Međutim, nasuprot tomu, hrvatski dukat je nastavak hrvatskoga kraljevstva, kojem bi zapravo prema Kolomanovim intencijama imao biti na čelu kralj.208 Prema Klaiću po smrti mladoga Bele postaje duxom »čitave Slavonije« mladi kralj Stjepan, koji uskoro naslijedi oca na prijestolju (1270—1272). Sada se imenuje hercegom ili duxom »čitave Slavonije« Stjepanov sin Ladislav, a ban »čitave Slavonije« je isprva Henrik Gisingovac, pa onda Ivačin ili Joakim Pektar 1270—1272), sin Stjepana de genere Gutkeled,koji je i za Bele III (IV) bio ban čitave Slavonije i kapetan Štajerske.209 Joakim ili Ivan sve do 18. IX 1272. god. zove se u poveljama »illustris bani Sclauonie comitis« ili »praeclari bani Sclaounie comitis«. Dne 12. V 1273. govori se u jednoj listini već o »Henrico bano tocius Sclauonie«,210 tj. o onome Henriku Gisingovcu. No kao »banus tocius Sclauonie« javlja se u listini od 27. XII 1272. Matija (Matheus), koji se tako piše i u povelji novoga kralja Ladislava III (IV) Kumanca (1272-1290) od 1. III 1273, te u onima koje je sam izdao 19. i 20. IV iste ove godine u Zagrebu. Tu se on ponosno naziva »Matheus banus tocius Sclauonie«. Za ovim listinama slijedi i povelja od 29. IV 1273, a Matijina vladavina kao bana »tocius Sclauonie«, kome je Ladislav poklonio svoje povjerenje i nagradio ga zbog iskazanih usluga u ratu, završava nekako u lipnju iste 1273. godine, te on postaje transilvanski vojvoda.211 Zbog svega ovoga interesantna je pojava kao bana Henrika Gisingovca, koji je iste godine ban kao i Matija. On se javlja u listinama od 2. V, pa onda u onoj od 23. V, te od 29. V kao ban »tocius Sclauonie«. Ali je zato upravo neshvatljivo to kako se u darovnici od 2. VI1273. godine, koju je izdao kralj Ladislav, navode u tekstu ove originalne listine istodobno Matija »bano tocius Sclauonie« (S. A.) i medu prisutnima »Henrico bano tocius Sclauonie« (S. A.). U toj istoj časti Henrik se javlja u poveljama od 29. IX 1273. Kao i u trima s naznakom samo ove godine, te onda u onima od 12, i 26. I, 31. V 1274. 212 kao i u još četirima s datacijom samo ove godine. Iza pogibije Henrika Gi213 singovca (u. 1274), ban »tocius Sclauonie« postaje Dionizije, koji se prvi put javlja s tom titulom 1. XII 1274, a već 24. III 1275. saznajemo da je prestao biti banom »tocius Sclauonie« i postao »comes Zaladiensis«. Zatim se u listini od 4. XII 1275. i javlja kao ban »tocius Sclauonie« Toma, koji tu čast vrši i 1276. godine.214 Međutim upravo od 9. VI 1275. javlja se u listinama za215 216 ladski župan (comes) Ivan kao ban »tocius Sclauonie« sve do 11. VIII
ove iste godine, kada se odmah iza njega navodi i Nikola kao ban »tocius Croacie«.217 Ali ovaj Nikola, »banus totius Croacie, Dalmacie et comes de Guecka«, potpisao se je odmah iza ovoga Ivana još u originalnoj povelji od 21. VII 1275. kao i »bano maritimo«.218 Tada zapravo u listini od 11. VIII 1275. s titulom »tocius Sclauonie« ban Ivan, a »tocius Croacie« ban Nikola, ovako se još dalje redaju. Zatim u povelji od 27. IX 1275) Ivan se sam isto ovako titulira, a u onoj samo sa naznakom godine (1275) prvo se navodi Ivan ban »tocius Sclauonie«, zatim transilvanski vojvoda Matija, nekadašnji ban, te istom onda Nikola ban »Croacie atque Dalmacie«. U slijedećoj pak ispravi od iste 1275. godine prvo se piše Matija u navedenoj časti, onda Ivan, a istom tada slijedi Nikola sa starom titulom »bano maritimo«. U poveljama iz 1276. (20. I, 12. III) i dalje Ivan nosi staru čast, a već 1277. Joakim je ponovno ban »tocius Sclauonie«, koji se u travnju 1278. spominje već da je mrtav.219 U međuvremenu se u listini još od 1274. godine Ladislavov brat Andrija javlja kao dux »Sclavonie et Croacie« (S. A.), a 1275. samo kao »dux«, te istom onda 1277. sa titulom »ducem tocius Sclavonie et Croacie« (S. A.), a 1278. opet kao »dux«, čijom voljom se izvršuju neka darivanja u Dubici.220 Upravo tada je u toj listini naveden i Nikola, ban »tocius Sclauonie«,221 s kojim kao i s njegovom braćom Babonići sklapaju mir. Ovaj ban »tocius Sclauonie« saziva u svibnju 1278. čak i sabor kraljevine Slavonije u Zagrebu. U tom istom mjesecu i godini Andrija se kiti ponosnom titulom »deigratia dux totius Sclauoniae, Dalmatiae et Croatiae«, (S. A.), a u lipnju njegov tavernik Ivan izjavljuje svoju pripadnost »domini Andreae inclyti ducis totius Sclauonie« (S. A.), dok u rujnu iste godine papa piše »Andree dud Sclauonie« (S. A.), a konačno u studenom te godine govori se i o »tempore domini Andree ducis totius Sclavonie«222 (S. A.). I dok se Andrija više ne navodi u poveljama u tom istom svojstvu, Nikola Gisingovac, sin Henrika bana, navođen je i da223 lje u 1279. god. kao ban »tocius Sclavonie«. Ali već u povelji od 31. XII 1279. pojavljuje sa kao »banus tocius Sclauonie« Petar224 Pakrački, sin kneza Benedikta.225 On se u Ladislavljevoj povelji od 19. VII 1280. ponovno navodi u istoj časti, u kojoj te iste godine i »Nycholaus banus tocius Sclauonie«, a onda i 17. XI te iste godine, te 12. IV 1281. No već 24. IV 1281 Ladislav onoga Petra također naziva »banus«, kojim naslovom se piše u cijeloj toj godini, dok kraljica Elizabeta, Ladislavljeva majka, upravo 1282. uzima kićeni naslov »ducissa tocius Sclauonie (S. A.), de Machou et de Bozna« (S. A.), a onda i 1283, iako upravo tada sam kralj Ladislav Petra i dalje naziva »banus tocius 217
208
N. Tomašić, o. c., 107, 108. 209 Vj. Klaić, o. c. I, 245, 250. 210 SCD VI, 2 (22. VIII 1272), 3 (31. VIII 1272), 5 (18. IX 1272), 34 (12. V 1273). 211 SCD VI, 10, 21, 25, 28, 29, 41 (2. VI 1273), 114 (21. VII 1275). 212 SCD VI, 34, 36, 38, 40, 41, 46, 53, 57, 58, 61, 65, 72, 95, 98, 101, 706. 213 Vj. Klaić, o. c. I, 254. 214 SCD VI, 90, 97, 100, 105, 152, 134, 180. 215 U indeksu SCD VI, 773, pod Joachimus stavlja se i ovo ime, što je greška! 216 U povelji od 27. VII i 23. VIII 1275. god. čak piše »Johannis olym tocius regni Sclauonie bani (S. A.)...« (SCD VI, 116).
230
SCD VI, 108, 113-118, 121. SCD VI, 111, 115. 219 SCD VI, 123, 127, 135, 147, 161, 225, 240 (20. IV 1278). 221 Za njega Vj. Klaić piše da se zove Nikola Gisingovac (Povjest Hrvata... I, 257). I zbilja, on je bio sin Henrika Gisingovca (SCD VI, 263, 265, 332, 368). 222 SCD VI, 241, 242 (26. V 1278), 244 (27. V 1278), 245 (12. VI 1278) 259 (22. IX 1278), 263 (6. XI 1278). 218
223 SCD VI, 261,263,265, 266 (6. XI 1278), 285 (4. II 1279), 303 (1. VII 1279), 308 (25. VII 1279), 318, 319, 326, 330 (1279). 224 SCD VI, 317 (31. XII 1279). 225 Vj. Klaić, o. c. 1,259.
231
Sclauonie«. Te iste godine ovaj Petar226 se čak piše »banus tocius Sclauonie, comes de Barana et de Gys Gyrzynch«. No već 17. XI 1284. nailazimo u povelji na ime Ivana, sina Henrika Gizingovca (bana), kao bana »tocius Sclauonie«, koji se u ovoj godini i dalje tako citira.227 Poslije Elizabete istom 6. VI 1286. u jednom ugovoru navodi se Andrija Mlečanin, unuk kralja Andrije I (II), kao »dei gratia duci tocius Sclauonie«,228 što je bio samo formalan naziv, jer je ovaj živio u Veneciji i bio otvoreni protivnik i protukandidat za ugarsko-hrvatski prijesto kralju Ladislavu.229 Pa ipak je Andrija našao pristaša u Ugarskoj, gdje je Gregorija230 imenovao svojim »magister dapiferorum domini ducis totius Sclauonie«, koja upravo te iste 1287. godine ima svoga bana i to po svoj prilici u osobi Radoslava231 Babonića232 i njegova brata Stjepana, koji se također od 1288. naziva »banus tocius Sclauonie«.233 Kada papa Nikola IV, poslije smrti kralja Ladislava, piše u Ugarsku, on svoja pisma, datirana sa 23. VII 1290. (Rim), adresira Nikoli i Henriku, sinovima Henrika, »fratribus banis Sclavonie«, kao i »Radosclavo et Stephano fratribus banis Sclavonie«.234 No u listini od 9. X 1291, koju je izdao novi ugarskohrvatski kralj Andrija II (III), medu prisutnima se spominje samo »Hernico bano tocius Sclauonie«, a tako i u drugoj listini iz te godine. Onaj isti dan (19. VIII) 1292. godine, kada dariva i Pavla Bribirskog i njegovu braću, Karlo II daje u nasljedstvo Vladislavu, prvorodencu srpskog kralja Stefana Dragutina, dukat Slavoniju osim onih zemalja koje posjeduju ban Radoslav s braćom i krčki knezovi Ivan, njegov brat i bratić Dujam.235 Iz ovoga se vidi da su uz Karla Martela, sina Karla II, pristajali u Slavoniji Gisingovci i Babonići, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Bribirski i krčki knezovi, te čak i srpski prijestolonasljednik,236 koji je zavladao većim dijelom slavonskog dukata. No sve to ne mijenja situaciju u tome dukatu, jer se Radoslav i dalje naziva »banus tocius Sclavonie«, koji budno pazi na »consuetudinem regni Sclavonie«, a istodobno uživa, obasut darovima, punu milost Karla II kao »banus Sclauonie« i njegov »fidelis... dilectus«, dok ga s druge strane i Andrija II (III) ne samo tako naziva (dilectus et fidelis noster) nego i zbog njegove vjernosti i službe dariva mu grad Želin. I Henrik Gisingovac se dalje u ovoj godini također zove »banus tocius Sclauonie«, kojoj je ban i Radoslav 226
On se već 1286. spominje da je mrtav (SCD VI, 572). SCD VI, 355, 262, 367, 368 (9. XII 1280), 382, 385, 386, 401, 402, 421, 423 (13. I 1283), 430 (25. V 1283), 446 (29. X 1283), 505 (17. XI 1284), 506 (23. XI 1284). 228 SCD VI, 556. 229 Vj. Kalić, o. c. I, 263, 264. 230 Klaić ga ubraja medu sinove bana Henrika Gisingovca (o. c. I, 264). 231 SCD VI, 590 (8. VI 1287), 602 (12. XI 1287), 608 (7. III 1288). 232 Gl. Vj. Klaić, o. c. I, 269. 233 SCD VI, 609 (27. III 1288). 234 SCD VII, l (23. VII 1290). 235 SCD VII, 52, 63 (129Г), 103, 104 (19. VIII 1292). 236 Vj. Klaić, o. c. I, 272. 227
232
Banonić, koji u tome svojstvu čak šalje svoje poslanike na napuljski dvor. No Andrija unatoč tome ponovno obasipa darivanjem nekoliko svojih posjeda zbog vjerne službe i zasluga Radoslava »tune bano tocius Sclavonie«, a već 1295. god. ga Andrijina majka Tomasina Marosini »dei gratia mater illustris regis Hungarie, ducissa tocius Sclavonie (S. A.) et gubernatrix parcium citradanubialium usque maritima...« naziva »infidelis nostri«,237 tj. nevjernikom. Međutim ove iste godine na jednom pečatu nailazimo na ime »Stepha(ni) ban(i) to(cius) Sclavonie f«, 238 koji se ili sam ili s bratom Radoslavom još od 1291. nazivao samo »banus«.239 Navedena Tomasina nosi onu navedenu titulu i 1296. god., a već od 1. IX 1297. Andrijin ujak Albertin Morosini naziva se dux »Sclauonie«, čiji je kancelar zagrebački biskup Mihael. Dana 1. VIII 1299. pak na najsvečaniji čak način Andrija podjeljuje svome ujaku na vječna vremena uz »ducatum totius Sclavonie«, koji je prvo dostojanstvo kraljevske porodice, i »comitatum de Posega«, te se tako otada ovaj velikaš stade nazivati »dux totius Sclavonie et perpetuus comes de Posega«. Istoga dana i godine pomiruje se kralj s Babonićima, te Stjepana, brata Radoslava, imenuje sada za bana »totius Sclavonie«. Međutim 7. IX 1299. i Karlo II braću Baboniće na čelu sa Stjepanom obasipa zbog njihove odanosti brojnim pravima i pripadnostima, a povrh toga im udjeljuje i »dignitates banatus (S. A.) eis rationabiliter competentes«. Ujedno im nekoliko mjeseci iza toga potvrđuje da nasljeduju izvjesne posjede »in ducatu Sclauonie«, koje je darovao još Karlo Martel banu Ladislavu Baboniću, njihovu ujaku, a 10. II 1300. čak im javlja o dolasku Karla Roberta u Ugarsku. Dana 14. V ove iste godine Karlo II konačno ograničuje točno što će darovati braći Babonićima. Naime on ih obdaruje jednim dijelom Slavonije, tj. od Teutonije do Bosne i od rijeke Save do planine Gvozda, koju (tj. dio Slavonije: S. A.) su, kako se priča, imenovani knezovi prije držali. Povrh toga im daruje Medvedgrad »in dicto regno Ungarie«, s ljudima, vazalima, pravima, 240 dohocima, berivima, ravnicama, brdima itd. Međutim, na sve ovo se nije obazirao kralj Andrija i njegov ujak Albertin, koji se i 1300. i nadalje zove 241 »dux tocius Sclauonie et comes de Posega«, ali se zato ovaj isti velikaš u jednoj drugoj ispravi od 25. I 1305. samo piše »Albertinus Mauroceno dux 242 Sclauonie«. No upravo zato u povelji od 8. XI 1300. ponovno susrećemo na Tomasinu »dei gratia mater domini Andree illustris regis Vngarie, ducissa tocius Sclauonie (S. A.) et gubernatrix parcium Citradanubialium usque marittima«, a u listini od 13. XI iste ove godine ona~se piše »ducisse243tocius Sclauonie et gubernatrici parcium Citradanubialium usque mare« . 237 SCD VII, 106, 107, 109 (13. IX 1292), 114 (1. XII 1292), 146, 147 (11. VII 1293), 129 (11. II 1293), 149 (1. XI 1293), 186 (1. IX 1294), 151, 152 (27. IX 1293), 214, 215 (1295). 238 Vj. Klaić, o. c. I, 276. 239 SCD VII, 35, 37, 60, 61 (1291), 181 -185, 187, 188 (1294). 240 SCD VII, 224 (7. III 1296), 285 (1. IX 1297), 350-352 (1. IX 1299), 355 (7. IX 1299),241357, 358 (26. XI 1299), 367 (10. II 1300), 388, 389 (14. V 1300). SCD VII, 396 (28. VII 1300). 242 Vj. Klaić, Hrvatski hercezi..., Rad JAZU 142, 128, bilj. 1. 243 Tumačenje Smičiklasa o ovim dvjema listinama je konfuzno (SCD VII, 405, 406) i trebalo bi ponovno pažljivo prokontrolirati obje ove povelje.
233
Oko toga vremena javlja Stjepan »banus totius Sclauonie et Stennizuale« mletačkome duždu, svome prijatelju, u vezi venecijanskih trgovaca. Bez toga naslova kao ban nalazi se i u povelji od 1. VI 1301. god.,244 tj. i poslije smrti Andrije II (III),245 pa onda tako i 1302, dok 1304. nailazimo na Pankracija, sina »Pangracii bani«, koji prodaje svoj posjed Garić zagrebačkom biskupu. No već u povelji od 8. VIII 1307. papa Klement V se čak obraća Henriku Gisingovcu kao dud Sclavonie2*6 (S. A.), a u listini od 4. VI 1308. pojavljuje se ovaj isti kao »magister Henricus filius Henrici bani«, kojega u drugoj povelji od 23. VII te iste godine fra Boson, general kartuzijanskog reda,247 titulira sa »magnifico principi, famoso domino Heinrico magistro tavernicorum Serenissimi regis Hungariae, illustris dud Sclauonie«2™ (S. A.). Istina je da se Stjepan Babonić nalazi u povelji od 8. III 1308. naveden zajedno sa svojom braćom Ivanom i Ladislavom. No sada se oni svi zovu samo »comites«249 i ništa više. Međutim, onaj pak magister Henrik u povelji kardinala Gentilisa od 27. XI 1308. pripisuje sebi uz ovu titulu začudo i naslov »bano Sclavonie«, te je čak konačno priznao 4. VI 1309. Karla Roberta za svoga kralja, upravo na nagovor ovoga istoga crkvenog velikodostojanstvenika.250 Uskoro je Henrik Gisingovac umro,251 te je banom »Sclavonie« postao ponovno Stjepan Babonić, koji se čak 13.1 1311. naziva »banus tocius Sclauonie«, a tako i 8. IX ove iste godine.252 On banuje sve do 1316. godine253 i 18. II ove navedene godine zove ga njemački vladar Fridrih Lijepi Austrijski »dux Sclauonie«15* (S. A.).
povjestnici hrvatskoj«. Klaić o njemu piše samo u superlativu, govori o njegovoj mudrosti, razboritosti, pobožnosti i opreznosti, te kojim je sve zemljama vladao kao »ban Hrvata« i njihov voda. I dok je u »Hrvatskoj bio i ban (državni častnik) vlastelin (dominus), u Bosni je bio samo gospodin (dominus), koji namješta po svojoj volji, po svojoj uvidavnosti bane, knezove i druge častnike. Njegova vlast nije dakle bila »dominatio arbitraria« tj. samovoljna, kako je to Lučić tvrdio; on je svoju vlast vršio u jednu ruku kao prvi dostojanstvenik kraljevstva, a u drugu kao nasljedni gospodin hrvatske zemlje« kaže Klaić. Pavao, po tom istom piscu, sve hrvatske knezove »drži... za svoje vazale« i on je »njihov lenski gospodar, jer svi živu na njegovoj gospoštiji, u njegovom vlastelinstvu«.256 Gotovo257ovo isto ponovio je Klaić o Pavlu Bribirskom i u svojoj »Povjesti Hrvata«. Grga Novak pak u svome popularnom radu o ovoj ličnosti također je pun komplimenata o Pavlu, banu Hrvata i gospodaru Bosne, koji je »umro na vrhuncu svoje snage i moći«. Njegova braća i njihovi sinovi »bili su usko s njim vezani«, a »ostala hrvatska velika vlastela bila su njegovi vazali«. Prikazujući njegovu spretnost u prijestolnim borbama, ističe Novak što je sve Pavao postigao i kaže da je u Hrvatskoj počev od 1292. godine bio »pravi i puni vladar«. Po istom ovom piscu »Ban Pavao Bribirski je jedan od najkrupnijih ličnosti naše prošlosti, jedan od najvećih Hrvata svih vremena«. U njemu »ponovo oživljuje stara državotvorna snaga hrvatskih knezova i kraljeva«, zametnuta »kao i nekada negdje u srednjem dalmatinskom Primorju, ona se širi sve više, prodire na sjever i istok, dopire skoro do Kupe na sjeveru, na istoku do Drine, a na jugu do Neretve. On je prijatelj srpskoga kralja, na čiji dvor polazi, sa napuljskim dvorom vezivale su ga porodične i prijateljske veze, a Veneciji je ponosan i gord susjed, i s njom kad treba ugovara ne vodeći ni malo računa o ugarsko-hrvatskom258kralju, a to isto čini i onda, kada šalje papi svoje poslanike i svoja pisma«.
6. Prvi koji je od naših poznatih povjesničara usput pisao o Pavlu Bribirskom bio je Ivan Lucius. On je u svome djelu »De Regno Dalmatiae et Croatiae« hotimice ili nehotice, zapravo pod utjecajem Mihe Madija, umanjivao važnost Pavla Bribirskoga i čak u jednom poglavlju (XIII) pod naslovom »De potentia Breberien. in Tyrannidem versa« govori o usponu bana Pavla, koji se je domogao gospodstva nad Bosnom.255 Zatim je prohujalo nekoliko stoljeća, kada je Vj. Klaić dao sasma drugu karakteristiku ove ličnosti. On je u svojoj knjizi »Bribirski knezovi« posebnu pažnju posvetio Pavlu (str. 44 — 98) i uvrstio ga »medu najznamenitija lica u
J. Šidak pak u »Historiji naroda Jugoslavije«259 piše za Pavla, koji se je nazivao i dux (herceg) da je »do 1313 (!S. A.) pravi vladar«, po kome se datiraju isprave, a on se ponaša kao gospodar sviju »baruna, vazala, tvrđava i sela«, koje »sprečava da ojačaju na štetu svojih slabijih bratstvenika. Sam je, međutim, prisvajao tvrde gradove, podržavao gusarenje Omišana, koji su svoj plijen dijelili s Bribirskima, a pravo, da ubire kraljevske prihode u mletačkom Zadru, pretvorio je u unosno vrelo stalnoga godišnjega prihoda.
244
SCD VII, 405 (8. i 13. XI 1300), 417,418 (o. 1300), VIII, 11 (1. VI 1301). On je umro 14. I 1301. god. (Vj. Kaić, Povjest Hrvata... I, 279). 246 SCD VIII, 144. 247 SCD VIII, 26 (30. V 1302), 89 (25. X 1304), 164 (4. VI 1308), 221 (9. IX 1308). 248 Vj. Klaić, Hrvatski hercezi..., Rad JAZU 142, 128, bilj. 1. 249 SCD VIII, 153 (8. III 1308). 250 SCD VIII, 237, 238 (27. XI 1308), 249, 250 (4. VI 1309). 251 Vj. Klaić, Povjest Hrvata... II/l, 13. 252 SCD VIII, 262 (27. VIII 1310), 271 (13. I 1311), 291 (8. IX 1311). \ 2 5 3 Vj. Klaić, o. c. II/l, 13. V4 Isti, Hrvatski hercezi..., Rad JAZU 142, 128, bilj. 1. 2)55 J. Lucius, o. c., 172-184, 195.
S. Gunjaca iznosi kako se pod konac 13. st. diže »snažni politički lik Pavla Bribirskog«, koji je »de facto bio neokrunjeni kralj«. Njemu su se pokoravali domaći velikaši. »On izdaje povelje, a da u njima nema ni spomena o kraljevu imenu. Imao je svoje pečate i kovao svoj novac po uzoru na mletački. Jednom riječi njegova oblast bila je država u državi« završava Gunjaca
245
256
Vj. Klaić, o. c., Rad JAZU 142, 96-98. II/1, 23, 24. 258 G. Novak, Zadar i ban Pavao Bribirski, Jadranska straža X/4 (1932), 134, 135. 259 1, Zagreb, 1953,711. 257
234 i
235
svoje opisivanje karakteristike Pavlove vladavine.260 I konačno J. Belošević Pavla smatra jednim »od najznačajnijih vladara naše ranije srednjovjekovne povijesti«, koji je »gotovo kroz pola stoljeća određivao pravac političkog i kulturnog života hrvatskoga naroda, na čijem je čelu stajao kao suveren«261 Da li je sve ove karakteristike zaslužio Pavao Bribirski i da li je od navedenih pisaca rečeno o njemu sve i dat potpun i konačan sud ili nije, neka pokažu idući naši reci. 7.
Upravo kada je umro knez Stjepko Bribirski262 (6. VIII 1274),263 njegov najstariji sin Pavao već je primorski ban, koji je ujedno i trogirski potestat kao i splitski knez. No ovu svoju čast primorskoga bana nije dugo zadržao, jer je već 1275. i poč. 1276. obnaša drugi, koji se naziva »banus tocius Croacie« ili »totius Croacie, Dalmacie« uz titulu »bano maritimo«. Uporedo s tim naslovom posebna ličnost od ove ima naslov »banus tocius Sclauonie«. Međutim pored ovakve banske titule od 1274. pa nadalje član kraljevske porodice Andrija, Ladislavljev brat, naziva se »dux Sclavonie et Croacie«, ili »dux tocius Sclauonie et Croacie«, ili pak »dei gratia dux totius Sclauoniae, Dalmatiae et Croatiae« ili samo dux »totius Sclauonie«. Godine 1277. prestaje Pavao Bribirski obnašati naslov »slavnoga kneza« Splita, koji prepušta bratu Mladenu I. Inače od te godine do 1282. o njemu ne znamo ništa. Istom godine 1282. Pavao se naziva »banus maritimus«, a 1283. ban »Sclauonie«, koji vrši ponekad redovite sudske poslove, okružen službenicima ove banovine, gdje čak u studenom 1284. god. pobjeđuje Splićane »infideles Regni Maiestatis« i nemilice s njima obračunava. Sve je ovo išlo na korist Trogirana, koji banu Pavlu, na njegovo traženje i želju, upućuju još od 1285, pa onda 1289. i 1290. god. ili vojnike ili pak manje ili veće lade, a napose onda kada se je nalazio u blizini otoka Hvara.264 No upravo ove iste godine kao Ladislavljev »banus tocius Sclauonie« Petar Pakrački, koji od 1281. god. prima naloge od Ladislavljeve majke Elizabete »ducisse tocius Sclauonie«. Ne samo to. Ovaj ban se je istakao, boreći se za Ladislava, »protiv 260
S. Gunjaca, o. c., Zbornik zaštite spomenika kulture III/l, 136; Isti, Strateško historijsko-arheološko značenje Bribira, Starohrvatska prosvjeta III/10, 208. 261 J. Belošević, o. c., Diadora 3, 159, 165. 262 M. Forstal piše o njegovu ocu ovo (što je sasma netočno): »... Unde in vetustissimo scripto Csaktoriesis Pinacothecae injuria temporum exiso, et magna parte ex parte illegibili, de Paulo Bano hoc tandem aegre legere licuit: Paulus Banus filius Roltio (S. A.), filii Mladini, filii Kulen, filii Barich (sic! S. A.), filii Tuartko, ex Banis Bosnensibus, Regibus Illyricis, quae lacuna hoc, vel alio, non absimili modo explevi debet, ex Banis Bosnensibus, ex Regibus Illyricis...« Na drugom pak mjestu Forstal priča da se »Ratcho... in vetusto illo scripto Chaktoriensi Rolko (S. A.) vocatur...«, te da je »Ratcho tres habuit filios, Paulum Banum, Georgium et Mladenum Ostroviciae et ^, Clissiae Comites...« (Stemmatographie..., 16, 20, 20')· Л^2" Vj. Klaić, Knezovi Bribirski..., 43. 264 Gl. G. Lučio, Memorie istoriche..., 115-117, 131.
236
Hrvata i prekodravskih ljudi, koji su se htjeli osloboditi od kraljeve jurisdikcije, pa ih je ukrotio«, kako piše sam taj vladar u jednoj svojoj povelji od 1281. godine. Ovu njegovu zaslugu ponovno je pomenuo kralj u darovnici od 25. V 1283, gdje iznosi kako je obuzdao divljaštva hrvatskoga naroda, koji se je upornom tvrdoglavošću zajedno s drugima podigao protiv ovoga vladara.265 Koji su to Hrvati, koji su se udružili s nekima drugima protiv Ladislava, ostaje i dalje u znaku pitanja. Svakako je Petar Pakrački bio vrlo snažna ličnost. Kako pak taj isti Petar vlada »čitavom Slavonijom«, tj. i Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, to bi prema tome Pavao, koji banuje Hrvatskom (do Gvozda), bio ovisan o njemu, a kasnije valjda i o nasljedniku bana Pakračkoga. No već 1286. nailazimo na Andriju Mlečanina kao »dei gratia duci tocius Sclauonie«. Samo sada je ta titula bila još za Andriju formalne prirode. I dok od 1288. god. pa na dalje nailazimo na dva brata Babonića i svaki se naziva »banus tocius Sclauonie« (ili ih drugi nazivaju »banis Sclavonie«), upravo tada daje se Pavlu ponovno titula »bani maritimi« (1290) ili naprosto »bani«. On te godine suvereno sklapa ugovor s mletačkim duždem Petrom Gradenigom »Dalmacie atque Croacie duce et domino quarte partis et dimidie tocius imperii Romanie«.266 No smrt Ladislava Kumanca (10. VII 1290) i dolazak na ugarsko-hrvatski prijesto Andrije II (III) Mlečanina (1290— 1301), koji je bio okrunjen za kralja 28. VII 1290. u Stolnom Biogradu,267 značili su golemu prekretnicu u jačanju i osamostaljivanju bana Pavla i predjela kojima je on samo upravljao, ali ne još i vladao. Naime tada papinska kurija i kraljevski dvor u Napulju djeluju skupa protiv Andrije. Čak papa Nikola IV okruni preko svoga legata Karla Martela za ugarsko-hrvatskoga kralja (8. IX 1290). Od toga časa rade oni skupa da mladome kralju pribave prijestolje i pristaše u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj.268 Zbog toga napuljski dvor i obasipa Pavla i njegovu braću Jurja i Mladena ne samo darovima nego i titulama, od kojih je najkarakterističnija upravo ona »dominorum totius Sclavoniae et Dalmatiae«. No iako im daje velikodušno tada još neostvareni sasma naslov »gospodara čitave Slavonije (Hrvatske) i Dalmacije«, ipak, kada se taj isti dvor obraća službeno knezovima Jurju i Mladenu, onda on titulira Pavla samo s »bano Sclavonie«, tj. Hrvatske (1291 —1292). Unatoč tome iz ovih se podataka može zaključiti da je tada postojala zajednička trijarhija vlasti ovih Bribiraca, kojima je bio na čelu Pavao, jedan od instaliranih po Karlu Martelu »dominus«-a navedenih hrvatskih zemalja. Karlo Martel i njegov otac Karlo II, da bi još više pridobili za se Pavla Bribirskog i braću mu Jurja i Mladena, darovali su im 19. VIII 1292. god. za vječna vremena predjel Drežnik i pored njega Pset, te odatle sve do granica pokrajine koja se zove Bosna. Nadalje Karlo toj braći i njihovim nasljednicima ustupa i dariva od Hrvatske i Dalmacije onoliko koliko se stere od grani265 266 267 268
SCO VI, 402, 431. SCD VI 696-699 (14. V 1290). Vj. Klaić, Povjest Hrvata... I, 264, 266. Isti, o. c. I, 270. 237
ča »comitatus de Chelum«,269 tj. komitata Huma,270 a ne Livna,271 pa sve do Senja, Gacke i Modruša sa svima barunima, vazalima, gradovima, tvrđavama i selima kao i sa svima otocima, sa svima pravima i pripadnostima, da 269 Ovaj toponim se javlja u raznim varijantama. Tako npr. u djelu Konstantina VII Porfirogeneta »De administrando imperio« piše:... Ζαχλοομοί... χλύμου... δύο κάλτρα το βόνα και το χλουμ... (RD, 407, onda u poveljama:... regni Zaculmi (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I, Zagreb 1967, 143 — 21. V 1076)... Zachulmie... (SCD II, 53 - 27.1 1102)... castrum Cholm... (SCD II, 6 - 17. XII 1102. — grad u Istri)... Zachulmie regnum... in regno Zachulmie... Zachulmie regnum... Zacholmie dux... (SCD II, 34-23. IX 1120, 36-28. IX 1120, 52-11. XI 1142, 67—1151. itd.)... suis jupanis Cholnie (!)... Zacholmie hominibus... Sclavi de Chelmunia... (SCD II, 88 - 1159, 202 - 27. IX 1186)... Andreas... Chulmeque dux... tarn Chulme... Hulmeque dux... Chulmeque dux... (SCD II, 293-31. III 1198, 297-11. V 1198, 309-1198, 353, 355, 357-15. X 1200)... de terra Cholim... terram de Chelmo... knezevstvoHlmsko...(SCDIV, 57-26. IV 1238, 134-7. IX 1241, 558-22. V 1254)... neque de Chelmo... (SCD VI, 299 - 5. V 1279)... domine comitisse de Chelmo... (M. Barada, Monumenta Traguriensia I/1,31, 37 - 5. VII i 21. X 1280)... et tocius terre Hlim... terreque Hlm dominus generalis... (SCD VIII, 80-30. III 1304,497-10. IV 1318)... in comitatu Chelmi... (M. Dinić, Comes Constantinus, Zbornik radova Vizantološkog instituta SAN 7, Beograd 1961, 4-24. V 1306)... tocius terre Chelmie... homskoi zemli... (SCD X, 77-15. II 1333, 79-15. II 1333)... ac totius Cholm... (SCD XI, 207-23. VI 1345)... terra Holm, terre Chelme, Bozna... conti de Chelmo... comitem Chelm... comitem Chelmi... (SCD XII, 483-27. V 1358, 588-1359, 600-603-13. VIII 1359, 608 — 26. VIII 1359)... Joannis totius Dalmatia et Croatie bani, dominique terre Halme... (Vj. Klaić, Hrvatski hercezi i bani..., Rad JAZU 142, 200- 1358)... tera de Chelmo ... (SCD XIII, 163 — 1361)... terra nostra Cholmi... duo castra terre Cholmie... cum comitatu terre Cholmie... (SCD XIV, 440-9. X 1372)... alle parti de Chelmi... (SCD XV, 96 - 25. I 1375)... terra Homblya... terra de Chomlian... (K. Jireček, o. c. I, 361,bilj. 40—1345. g. itd.). U Popa Dukljanina pak govori se o:... Chelemaniam regionem (Orb. prijevod:... il paese di Chernania)... Tribuniam et Chelma (Orb. prijevod: Trebine et Chlevna)... et bano Bosnae et principi regionis Chelmanae (Orb. prijevod:... bano di Bosna et al signore di Chelmo)... in reginem Chelmani (Orb. prijevod: nella provincia d'Elemano)... in Chelmani(a)... (Orb. prijevod: in Chelmo)... in Chelmani(am)... (Orb. prijevod: in Ceccomani)... in piano Chelmo (Obr. prijevod: nel piano di Chelmo)... (F. Sišić, Letopis..., 327, 330, 346, 347, 356, 366, 371, 311). Toma pak u »Historia Salonitana« piše o:... et Chulmie... In Stagno suaque parochia erat in comitatu Chulmie (Cod. spal. et zagr.: Chilmie)... Petrum qui erat dominus Chulmie... Petrus comes... morabatur in Chulmia (in margine: Culmia)... (Thomas Archidiaconus, o. c., 41, 45, 103, 105). 270 Vj. Klaić »comitatus de Chelum« prevodi se župa Hlivanjska ili Lijevanjska (Knezovi Bribirski..., 57), što je netočno i nelogično, jer je sasma geografski jasno da se u ovoj listini navodi teritorij koji ide od Drežnika i Pseta do Bosne, te od humskog komiteta do Senja, Gacke i Modruše! Ta i T. Smičiklas u indeksu VII sveska svoga »Codex«-a piše da je (Chelum) comitatus iz 1292. god. Hum (Gl. SCD VII, 463), dok S. Gunjaca kaže da je Pavao dobio do Anžuvinaca Drežnik i Pset te teritorij od Senja, Gacke i Modruša »do meda livanjske župe« (S. Gunjaca, Strateško i historijsko-arheološko značenje Bribira, Starohrvatska prosvjeta III/10, 208). 271 Evo nekoliko primjera: ... ή χλεβίανα... και την χλέβευα... (Konstantin Porfirogenet. De administrando imperio: RD, 400, 406)... zuppano Cleoniae (Cleonis, Cleone — prijepisi)... comitis Cleunensis... in Cleuna... (Codex... 1,24 — 28. IX 892 — prije^is iz 16. st., 142 — 5. X 1075. — prijepis iz 17. st., 160- 16. IV 1078. — prijepis iz 14. stO\. Cleune... totam Cleunam ... parochiam Cleune... (SCD II, 11-15. VI 1103, 1934l. V 1185, 251-13. III 1192). Navod Popa Dukljanina: ... in piano Chelmo (Orb. prijevod: nel piano di Chelmo) tumači Šišić kao: polje livanjsko, campus Clivno (o. c., 311 i indeks), što je nepravilno. Isto tako i tzv. Hrvatska kronika (Popa Dukljanina) ima:... na planini, ka se diše Hlivaj (Marulićev prijevod: in campo qui Clivna appela-
238
sve to drže i posjeduju sasma slobodno. To znači da su oni sada postali potpuni seniori svojih vazala na ovako označenu teritoriju Hrvatske i Dalmacije, izvan kojega su ostali krčki knezovi, te Zadar s Rabom i Pagom, koji su bili pod Venecijom. Njihovi su dakle vazali i kasnije zvani Kurjakovići i Nelipići, kao i Hrvatin, gospodar Donjih krajeva.272 Dajući Pavlu i njegovoj braći Karli II, njegov sin Karlo Martel i supruga (Karla II) Marija za uvijek navedeni teritorij Hrvatske i Dalmacije, u isto vrijeme taj isti Karlo II osakaćuje tzv. slavonski dukat, kojim banuje Radoslav Babonić, te ga dariva srpskom prijestolonasljedniku, izuzimajući u njemu ipak posjede navedenoga bana i braće mu kao i krčkih knezova. I dok iznad Gvozda vlada i dalje tradicionalna konfuzna situacija s titulama, tj. istodobno postoje čak dva bana »tocius Sclauonie«, koji vode dvoličnu politiku prema Andriji II (III) i napuljskom dvoru, upravo je neshvatljivo da bi se Pavao Bribirski sa svojom braćom toliko ponizio pred Andrijom i molio ga »više puta« preko drugih da mu pokloni »primorsku banovinu« (banatum maritimum) u vječno gospodstvo uz onakve uvjete koji su za njih značili težak teret (bezuvjetna vazalska pokornost njemu i njegovoj majci »vojvotkinji čitave Slavonije i kneginji primorskih strana«) i poniženje, te čak i izdaju prema Karlu II, koji im je bez ikakvih uvjeta naprosto darovao veliki teritorij za vječna vremena. Zato s punim pravom smatramo da je iz već prije navedenih razloga ova Andrijina darovnica falsifikat. Usporedimo li pak ovu »darovnicu« s onom listinom od 1. VIII 1299, kojom Andrija II (III) ne samo oprašta Babonićima sve zbog nevjere nego im bez ikakvih uvjeta i vraća sve natrag,273 onda je očito da je ova prva isprava274 više negoli sumnjiva! Znači da ona ne može služiti kao prvorazredan izvor, na osnovu kojega bi se moglo govoriti o daljoj izgradnji vlasti Bribiraca. Stoga je treba a limine odbaciti. Svakako su Pavao i njegova braća i dalje ostali nepokolebivi pristaše napuljskog dvora. Da bi što više učvrstio Bribirce u vjernosti i zalaganju za svoje dalekosežne planove, Karlo II, iznalazi novi naziv za svoga »ljubljenoga i vjernoga rođaka« Pavla: »ban Hrvata« (1294), koji već 1295. zamjenjuje još jačom titutur)... i dočekaše ga na polje Hlivanjsko (Mar. prijevod: in campo qui Clivno nuncupatur)... (F. Šišić, o. c., 396,404). Toma pak Arhidakon ima:... in comitatu Chulmie... comitatum Cetine, Cleune Clisse... (Thomas Archidiaconus, o. c., 45). Dakle on na istoj strani svoga teksta točno razlikuje jedan toponim od drugoga, čemu ne treba dalji komentar. 272 Gl. Vj. Klaić, Knezovi Bribirski..., 57, 58. 273 SCD VII, 351 - 353 (l. VIII 1299). 274 Vj. Kalić pokušava ovako »razumjeti« tu »povelju«. Naime on iznosi kako je Andrijin protivnik papa Nikola IV umro 4. IV 1292. god. i sada se Karlo Martel nije mogao nadati nikakvoj potpori s te strane, jer je papinska stolica ostala nepopunjena. Tako seje najedamput sreća nasmijala Andriji (Vj. Klaić, Povjest Hrvata... I, 59), kome je sinula nada da bi mogao predobiti Bribirce (Knezovi Bribirski..., 59), koji su »u to vrijeme dvojili, hoće li kada zasjesti na prijestolje Anžuvinac. Samo tako možemo razumjeti povelju, kojom je kralj Andrija god. 1293. banu Pavlu i njegovoj braći za sva vremena darovao kao nasljednu baštinu čitavu »primorsku banovinu« ili kraljevinu Hrvatsku s Dalmacijom«, završava svoje rezoniranje Vj. Klaić (Povjest Hrvata... I, 272).
239
lom »banus maritimus, dominus Croatorum« (S. A.), tj. »gospodar Hrvata«. Ujedno mu za prošle, sadašnje i buduće usluge doživotno u ime svoga sina podjeljuje banat ili bansko gospodstvo (dominium banatus: S. A.) u Hrvatskoj i Dalmaciji, tj. u tim predjelima onako kako je i dosada to držao i drži. To znači da je sada umjesto bratske trijarhije nad ovom banovinom postao Pavao kao »gospodar Hrvata« jedini stvarni vlastodržac tih krajeva i zapravo neke vrsti njihov monarh. Takvo postavljanje Pavla značilo je potpun kraj vlasti Andrije II u Hrvatskoj i Dalmaciji, a ujedno i vlasti njegove majke »herceginje čitave Slavonije i upraviteljice s ove strane dunavskih strana sve do primorja«, koja se upravo tim naslovom ponosno naziva, a njezin ban »ban čitave Slavonije«. Usred snažne aktivnosti i zalaganja Pavla Bribirskog u korist Karla Martela umire ovaj princ iznenada (kraj lipnja 1295) ostavivši samo malu djecu. To je sada značilo mali predah za Andriju, čija majka Tomasina mora čak ratovati protiv svoga vlastitoga bana Radoslava Babonića i proglasiti ga nevjernim.275. No zato je ostao ban »čitave Slavonije« njegov brat Stjepan, potpuno neovisan o njoj. U međuvremenu Pavao neprestano opskrbljuje žitom iz Apulije svoje gradove, a njegov brat Juraj čak postaje knez »primorskih gradova« (1294), te time još jače povezuje u svojoj ličnosti gradove Nin, Šibenik i Trogir, kojima i knezuje. Kada je papa Bonifacije VIII, odlučan zaštitnik napuljskog dvora, proglasio Karla Roberta, najstarijeg sina Karla Martela, za ugarsko-hrvatskog kralja (24. I 1297), situacija u korist Anžuvinaca i u Ugarskoj i u hrvatskim zemljama sve se više poboljšava. U prvom redu intervencija papinske kurije je vrlo efikasna u Dalmaciji, gdje Bonifacije postavlja za crkvene prelate pristaše napuljske dinastije, a 1. V 1298. na molbu napuljske kraljice Marije i kneza Jurja Bribirskog čak osniva biskupiju u Šibeniku, koji se time od obič276 ne varoši pretvara u grad (civitas). Time je dokrajčio neprekidne borbe ovoga grada s Trogirom, čiji je biskup svojatao pravo nad njim, te je novu 277 biskupiju podvrgao splitskoj metropoliji. U međuvremenu je Karlo II, da bi još jače zagrijao svoje rođake Pavla i braću mu Jurja i Mladena, »knezove gradova Dalmacije«, i u budućem zalaganju za stvar svoje dinastije u Ugarskoj, novom darovnicom od 14. VIII 1298. god. potvrdio njihove dosadašnje posjede ne samo »u dijelovima Dalmacije i Hrvatske« nego ih je čak povećao 278 s onima »u kraljevini Ugarskoj i Slavoniji«. Sada se je Pavao »ban Hrvata« mogao punim pravom ponosno nazvati i »ban čitave Hrvatske« i poput hrvatskih narodnih vladara, okružen »plemićima kraljevine Hrvata«, u templarskoj Vrani izdavati i potvrđivati privilegije svojim vazalima. No nije prošlo otada ni pola godine i Pavao uze novu titulu »ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne« (7. IV 1299), odabravši tada za patrona svoga i svojih nasljednika sv. Ivana Krstitelja, kome je odlučio sagraditi u čast i crkvu, gdje će franjevci pjevati laudes i psalme Bogu za oprost njegovih grijeha kao i za njegov spas i duše njegovih preda. Darivajući posje275
SCD VII, 214, 215 (1295). ν]. Klaić, o. c. I, 269, 270. 277 Isti, Knezovi Bribirski..., 65. 278 SCD VII, 313. 76
240
dima franjevce, buduće čuvare ove crkve, on je budno pazio da pri tome izuzme od svojih zemalja zemlju koja je bila vlasništvo drugoga i ostala slobodna na osnovu običaja i sloboština hrvatskih plemića,279 kojima je vrlo često okružen pri izdavanju raznih darovnica.280 I ovaj dakle njegov čin podsjeća na vrijeme hrvatskih narodnih vladara, jer to čini sasma suvereno, ne spominjući čak ni sada ni u buduće Andriju II (III) ni Karla Roberta kao svoje kraljeve ili vladare. Gotovo u isto vrijeme kada Andrija podjeljuje svome ujaku Albertinu Morosiniju na vječna vremena dukat »totius Sclavonie«, čijim banom ponovno postavlja Radoslava Babonića, s kojim se kao i s njegovom braćom pomiruje i vraća im bez ikakvih uvjeta prava i posjede, Karlo II s kraljicom Marijom ponavlja Bribircima novom darovnicom (4. VIII 1299) sva ona svoja darivanja od 14. VIII 1298. godine. Ali zato ovdje su sada navedeni uz te posjede (gradovi, tvrđave itd.) i ljudi, vazali i sve vrste imanja i obradive i neobradive zemlje itd., kojima Pavla i njegovu braću i potomke obojega spola obdaruje taj isti kralj na vječna vremena i daje u »plemićki feud« (in feudum nobile). No zato im sve to sada dariva i potvrđuje uz uvjete koje im ovdje prvi put postavlja, a ti su da ga pomažu protiv neprijatelja čak i vojskom.281 Time su oni postali direktno vazali Karla II, sada njihova seniora. No unatoč svemu tome, mi se ne možemo oteti dojmu da je to jedna te ista povelja, koja prema indikciji 11. spada prije u 1298. negoli u 1299. godinu! Gotovo istu darovnicu izdao je Karlo II i Babonićima (14. V 1300), kojima je godinu prije podijelio bansko dostojanstvo. U navedenoj povelji on im je točno ograničio prijašnji njihov posjed Slavonije, a napose prema jugu, tj. od Save do Gvozda. Na taj su način granice posjeda između Bobanića i Pavla Bribirskoga bile ovim kraljevim aktom i pismeno oivičene planinom Gvozdom i potvrđene. Tom dakle darovnicom konačno su i Babonići postali vjerni pristaše Karla II. Vješto zadobivajući na razne načine svoje privrženike, uvijek, aktivni kralj Karlo II posebnom poveljom dariva svoga vjernoga milesa i pouzdanika kneza Jurja Bribirskoga posjedima i vazalima u predjelima »Slavonije« i drugdje »u kraljevstvu Ugarske«, te ga naziva rođakom svoje supruge i njezinim vazalom kao i onoga od njegove djece koji bude kralj Ugarske.282 Sve se je ovo odvijalo uoči definitivnih priprema Karla Roberta da zasjedne na ugarskohrvatski prijesto. Međutim »ban Hrvata« Pavao ne samo da snažno i nesmetano vlada svojom državinom, nego to i simbolički pokazuje na taj način što u svoj pečat urezuje naziv ban »tocius Sclauonie«.283 U njegovoj pratnji su obično uvi279
SCD VII, 331 -336, 334. »... et aliis nobilibus Regni Croatie... Datum in Tynino... A. D. 1282...« (KAS — Ormar B — Ostavština I. Luciusa, Br. 538. 150 —152). »... nobilibus viriš regni Chroatorum... Datum Aurane...« (SCD VII, 322, 323-26. XII 1298). 281 SCD VII, 353, 354 (4. VIII 1299). 282 SCD VII, 361, 362. 283 Lucius piše: ».. .Sicuti ergo nomen Sclavoniae aequivocem cum Croatia fuisse reperitur, ita Banus Sclavoniae, pro Bano Croatiae, et Banus maritimus, pro Bano Dalmatiae sumebatur, hacque distincione Breberienses ut plurimum uši fuere...« (o. c., 262). 280
241
jek"hjegova Ђгаса, sinovi, rođaci i drugi plemići. No ipak se medu svima ovi284 ma zbog posebnoga svoga položaja i službe ističe Radoslav, protonotar 285 »bani Pauli«, koji je valjda bio kancelar njegove kancelarije, i magister Ivan, pisar njegova dvora (1282). To je ono vrijeme kada u Slavoniji dijele titulu duxa Albertin i Tomasina, a povrh toga samostalno banuje »čitavom Slavonijom« Stjepan Babonić, koji u toj časti dočekuje i iznenadnu smrt Andrije II (14. I 1301).286 284
»Prothonotarius regni Sclavoniae« je uz bana najvažniji predstavnik javne vlasti na području srednjovjekovne Slavonije od Drave do Gvozda, a nakon prodora Turaka u 15. st. i cijele preostale Hrvatske. On sastavlja ispočetka spise staleškog sabora i stavlja na njih banski pečat. Radi toga je on čuvar pečata kraljevinskog i banova, a brine se i za privilegije kraljevstva. Njega bira sabor iz redova običnog plemstva i u slučaju banove odsutnosti preuzima svu brigu oko sudstva. Iako se protonotar pojavljuje već u 14. st., u vezi s izgradnjom staleškog uređenja, pravo plemstva da ga bira iz svoje sredine uzakonjeno je tek 1465. god. (VI. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, JAZU, Zagreb 1908-1922, 1179; Enciklopedija Jugoslavije 6, Zagreb, 1965, 633, 634). Međutim protonotar Radoslav, koji prisustvuje jednom pismenom ugovoru između bana Pavla i Goričkih grofova kao svjedok, odudara od svega ovoga što je rečeno. Tako je on naveden kao protonotar samo bana Pavla Bribirskog, koji na tu istu ispravu stavlja svoj pečat, na kojem se naziva banom čitave Slavonije (S. A.: SCD VII, 394, 395). Prema tome mi bismo jedino mogli reći za toga protonotara Radoslava da je čuvao pečat svoga gospodara, sastavljao mu i vodio spise i prisustvovao svim važnijim sastancima bana Pavla. Znači, on nije biran ni od kakva staleškoga sabora i ne zna se da li je uopće bio plemić, jer je među svjedocima stavljen sasma na kraj. Inače možda je ovaj Radoslav bio još 1292. godine u Ninu, gdje je bio komornik (camerarius) (SCD VII, 79— 13. III 1292). Interesantan je podatak u povelji Karla II od 22. VII 1305. god., kojom naređuje »prothonotario et portulanis Trani« da puste na slobodu zaplijenjeni brod Rabljana (SCD VIII, 106). Iz ovoga se može zaključiti da je služba protonotara bila raširena i po južnotalijanskim gradovima. I češki kralj Pšemisl II Otokar, koji je bio vojvoda Austrije, Štajerske i Koruške, ima svoga protonotara, koji također sudjeluje u poveljama kao svjedok ili pak svome vladaru sastavlja isprave. I car Rudolf Habsburški također ima protonotara, koji se naziva protonotar carskoga dvora ili vladara, te ne samo da sastavlja listine nego ih i pregledava i onda se na njima osobno potpisuje (H. Wiessner, o. c. V, 9, 30, 75, 156, 233, 251,262, 264, 279, 341, 257). Du Gange pak tumači riječ Protonotarius kao: Primus inter Notarios. Nadalje mu je: Protonotarius, apud nostros inter dum dictus summus Cancellarius... (Gl. C. du Fresne sieur du Cange, o. c. V, Niort 1885, 615). U Rječniku JAZU pak pod »protonotar« piše: prvi bilježnik, iz lat. protonotarius; samo u Danič. rječniku (s potvrdom iz XV vijeka). Pisanje gospodstva ti primisno po protonotariju. Spom. sr. l, 77 (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika XV, Zagreb, 1952, 459). VI. Mažuranić (o. c., 1179) piše da je »u hrvatskih zemljah« bilo i više protonotara »po koji put« te da mjesto »protonotarius« stoji ponekad upisano »notarius«. Tako npr. »... Georgius notarius Stephani ducis Croatiae ...« etc. (1316: SCD , VIII, 420). Međutim tu ne stoji tako, jer se u povelji od 1. III 1316. govori o »magistro Gerdona notario magnifici viri Stephani bani (S. A.) totius Sclavonie...« (SCD VIII, 420). Ali zato u listini od 14.1. 1353. stoji »magistro Georgio notario eiusdem domini Stephani ducis ...» /SCD XII (1914), 146/, koji se naziva i »Stephanus dei gracia tocius Sclauonie, Croacie et Dalmacie dux« i ima ovoga »magistri Georgii aule nostre prothonotarii(et) comitis de Orbaz, dilecti et fidelis nos"tii...« (SCD XII, 149, 150- 10. III 1353, 229-8. III 1354). Od banova pak ima u ovom stoljeću i Nikola Seč, »totius regni Sclavonie bani«, svoga protonotara u osobi Mihaela, sina Nikole /SCD XIII (1915), 560- 1. VIII 1366), što više nije neobično kao u ono doba kada je banovao Pavao Bribirski i prvi od banova imao svoga protonotara! 285 SCD VII, 394 (11. VIII 1300). 286 Gl. Vj. Klaić, Povjest Hrvata... I, 279.
242
Kad je Pavao s Jurjem i sinom Mladenom II, »knezovima primorskih gradova«, pozdravio Karla Roberta u splitskoj luci i odveo ga u Zagreb, gdje je prisustvovao njegovu krunjenju, po povratku kući stao se spremati da krene kao hodočasnik u Rim papi Bonifaciju VIII i da odatle konačno dođe u Napulj u goste Karlu II, koji ga je kao svoga dragoga rođaka, savjetnika, pouzdanika i vjernoga s nestrpljenjem očekivao. Ali, po našem mišljenju, do ovoga zacrtanog i napornoga puta ipak nije došlo. Kao i Pavao, »banus Croatorum«, tako i njegov brat Mladen I, bosanski ban (banus Bosniensis), smatrali su ipak i dalje Hrvatsku i Bosnu287 zajedničkim svojim »dominijem«, što se može najbolje uočiti iz Mladenove povelje od 11. VI 1302. godine.288 Naime nekadašnji knez Splita (1277-1301)289 Mladen I, koji se prvi put 1302. god. u izvorima navodi kao bosanski ban (što ne mora značiti da nije bio već i 1299. god.) u rezidenciji svoje banovine ne zaboravlja taj Bribircima odani grad. Stoga te iste 1302. god. splitskim trgovcima i daje vrlo široke povlastice po navedenom dominiju i ovom istom poveljom strogo naređuje svim svojim rektorima, činovnicima i čuvarima putova, koji su tada u Hrvatskoj i Bosni, da ih ni u čemu ne ometaju i imaju da ih pomažu.290 Interesantno je i to da ovako privilegirana splitska općina ne datira svoje isprave po kralju Karlu Robertu u periodu od 1301. pa sve do 1312. god., tj. do smrti bana Pavla, a Trogir pak, na intervenciju samoga pape Bonifacija VIII (1303), ipak do 1305. god. to uvodi u svoju notarsku praksu.291 Međutim sam Juraj Bribirski, »knez primorskih gradova Dalmacije«, koji je naslijedio brata Mladena u kneževskoj časti u Splitu,292 jednu svoju povelju, izdanu u tvrdome gradu Klisu 4. VII 1303, datira začudo po vladavini pape Bonifacija VIII,293 što je svakako malo neobično za ovo doba. Ali zato istovremeno općina Skradin datira svoju povelju po gospodaru toga grada banu Pavlu i tamošnjem knezu Mladenu Mlađemu (1303). Ove iste godine umire Pavlova žena Ursa, »banica Hrvata«, a i valjda brat mu Juraj, odani rođak i vazal napuljske kraljice Marije, koga u časti splitskoga kneza naslje287
C. du Fresne, na osnovu Rattkaya, kaže o Bosni ovo: »... Quorum is (tj. Pavao Bribirski: S. A.), Bosniam a Stephane Rege Rasciae receptam, Jadramque ereptam Venetis, Hungariae reddidet, eam ob caussam, anno MCCXCII, ab Andreae Rege, Banus / maritimus Bosneque Dominus, nuncupatus...« (C. du Fresne du Gange, o. c., 216, 159). / J. Mikoczy pak u vezi s tim piše ovako: »... sed, eodem Ladislavo occiso, dum de Corona Vngarica disceptabatur, Stephanus Rex Rasciae occupavit (tj. Bosnu: S. A.), quam deinde Paullus Banus Dalm. et Croat. Carolo Regi Vng. recuperavit...« (Josephi Mikoczy o.e., Arkiv... XI, 196). U jednoj pak svojoj bilješki isti Mikoczy kaže — malo dalje — za Pavla u vezi Bosne i ovo: »... Anno 1302. ut suscipor, Banus Bosnae« (o. c., Arkiv... XI, 8), čemu također ne treba komentar! 288 SCD VIII, 27, 28. 289 G. Novak, Povijest Splita I, 306. 290 SCD VIII, 27, 28. Ovu povelju Lucius pogrešno pripisuje Mladenu II (De Regno..., 196, 197). 291
SCD VIII, 57, 94. G. Novak, o. c. I, 306. 293 SCD VIII, 51, 52. 292
243
duje Pavlov sin Juraj II.294 Tako je Pavlu prestao jedini od braće Mladen I, koji je u Bosni otimao imanja tamošnjim feudalcima. Napose se pak neprijateljski ponašao prema Hrvatinu, knezu Donjih krajeva, inače Pavlovu kumu, i njegovim sinovima, kojima je još 1301. god. »dominus Bosne« zajedno s braćom kao i svojim sinovima obećavao svaku zaštitu za vjernu službu.295 Kada je za ovo saznao Pavao, »ban Hrvata«, on se je sastao u Splitu s Mladenom I, bosanskim banom, i Mladenom II, knezom triju polja296 i čitave Humske zemlje (trium camporum et tocius terre Hlim),297 kao i sa svojim sinovima Jurjem II, splitskim knezom, Pavlom i Grgurom, pa su zajednički 30. III 1304. god. izdali povelju. U njoj su pod zakletvom obećali da će Hrvatina i njegove sinove ljubiti i da im neće otimati posjede. Ujedno se Pavao, ne samo kao »ban Hrvata« nego i kao starješina, senior i otac, zagrozi kaznom božjega prokletstva svome predragome bratu Mladenu i sinovima da sve ono što je obećano knezu Hrvatinu, njegovoj braći i sinovima imaju potpuno i nepovrijedeno obdržavati.298 Ovo je bio zadnji akt Mladena I u svojoj domovini, jer već u lipnju 1304. god. pogiba u borbi na rubu svoje bosanske banovine, gdje je nekoliko mjeseci prije svoje smrti primio dubrovačke poslanike.299 U vezi s vladavinom ovoga istaknutoga člana bribirskoga roda nad Bosnom, značajno je to da je Pavao Bribirski kovao svoj vlastiti novac, na kojem se naziva dux Paul(us), a uz njega je dopisan njegov brat banus Mladen(us) ili pak nešto kasnije Pavlov sin banus Mlad(enus) Secundus. Poslije ovako silovite smrti svoga brata, sada uistinu postaje Pavao Bribirski, toliko puta nazivani u poveljama »banus Croatorum«, u pravom smislu riječi monarh, koji više nije imao ni sa kime dijeliti vlast i posjede. Sva je naime Hrvatska, Dalmacija300 i Bosna bila otada njegov isključivi »domini294
SCD VIII, 80 (30. III 1304); G. Novak, o. c. I, 306. SCD VIII, 314(2. II 1301). 296 U vezi s ovim izrazom Klaiću se čini »da su bila tri polja: Cetinjsko (Sinjsko), Hlivanjsko (Lijevanjsko) i Duvanjsko (Dimno, Dumno); a možda i druga polja na medi Hrvatske, Bosne i Huma, koja su mijenjala svoje gospodare«. Inače se izraz »comes trium camporum« javlja prvi put u listinama 1249 — 1263. god. i knez »triju polja« bio je tada primorski ban Stjepan. Zatim se 1277. spominje neki Perčin kao njihov »comes« (Vj. Klaić, Knezovi Bribirski..., 173, bilj. 14), a istom 2. II 1301. god. Mladen, Juraj, Pavao i Grgur, sinovi »bana Hrvata« Pavla, imenuju se kao knezovi »trium camporum, Hliune et de Cetina« (SCD VIII, 3). 297 M. Dinić piše: »Pomisao da se ovdje radi o Hlivnu ne bi se mogla usvojiti. Samo ime Huma jasno je: Hlim prema slavenskom XXbMb. Da Hlivno ovdje ne dolazi u obzir, svjedoči oznaka totius terre, nemoguća za Hlivno, koje je bilo samo župa, dok terra Hlim točno odgovara našem »Hlmska Zemlja«, završava ovako taj pisac svoje obrazloženje (Comes Constantinus. Zbornik... 7, 7). 298 SCD VIII, 80. 299 K. Jireček, o. c. I, 196. 300 Interesantna je i kod nas sasma neproučena bula pape Klementa V od 1307. god. (koja je sačuvana u kasnom prijepisu). U njoj se navodi da je prošlih godina prokrstario većim dijelom Dalmacije, a zatim i Lombardije heresiarha Dolcino (Historia Fratris Dulcini Heresiarchae di anonimo Sineromo, RIS f. 51, t. IX, p. V, Cittä di Castelld 1907,49 — ovdje je dodana ova bula), tj. glava sekte apostolske braće, r. II pol. 13. st., a u. 1. VI 1307. (Enciclopedia italiana XIII, Roma 1932, 99). Iz ovoga se izvornog podatka može, kako to navodi pisac predgovora ovome izvoru Arnaldo Segarizzi, tvrditi ili pobijati sasma kratko i jasno da li je ili nije Dolcino propovijedao u Dalmaci295
244
um«. On je ujedno već otprije i vrhovna glava svima Bribircima i njegov autoritet čak priznaju i na nj se pozivaju u sudskim parnicama sami Dubrovčani, njegovi neposredni susjedi. Medu njima je i tamošnji trgovac »Priasni de Ranena« bio toliko odan i vjeran »bano Crohatie (!) et comiti civitatum Dalmacie« da ga je ne samo javno posvuda slavio i hvalio i sve moguće bio pripravan za Pavla učiniti nego je i bio stalni posrednik između toga bana i dubrovačkog kneza i vijeća.301 Čak seje u svibnju 1303. god; očekivalo u Dubrovniku da će se ban Pavao i srpski kralj Stefan Uroš II Milutin (1282-1321) lično sastati, pa su Dubrovčani pripremili obojici darove za taj susret. Da li je tada došlo do toga sastanka, nije iz suvremenih izvora poznato. Međutim su krajem ožujka 1304. god. Dubrovčani ponovno odredili darove u vezi susreta Milutina i Pavla.302 I dok Vj. Klaić naprosto piše da je ban Pavao 1304. bio »u pohode srbskomu kralju« i čak tvrdi da u jednoj ispravi od 1308. god. »spominje se izrijekom, da je jednom zgodom pošao u pohode raškom (srbskome) kralju«,303 a K. Jireček, citirajući izvore iz dubrovačkog historijskog arhiva i pozivajući se na njih, kao sigurno piše da se je taj kralj s ovim banom, s kojim je održavao žive veze (1303 — 1304) »i lično sastajao u predelu Vrulje kod Makarske na granici Zahumlja«,304 dotle M. Diniću »izgleda da ni tom prilikom (1304: S. A.) nisu kralj i ban došli u lični dodir, pošto 12. aprila nalazimo Milutinovog poslanika Mateja u Dubrovniku na prolazu za Skradin »na rabotu kralevstva mi«.305 Naime, negdje početkom travnja 1304. god. pisao je kralj Milutin Dubrovčanima da njegovu poslaniku Mateju, koji ide za Skradin, pribave jednu lađu i da mu dadu sve što treba na račun godišnjega danka, koji mu trebaju plaćati. Ujedno im je preko pisma, poslanih po Mateju,306 objasnio i svrhu putovanja svoga ambasadora do prijestolnice bana Pavla, s kojim je srpski kralj već nekoliko puta zakazivao sastanak, ali do njega, una307 toč najbolje volje ipak nije dolazilo. Isto tako je obećavao Pavao Karlu II. ove iste godine i gotovo u isto vrijeme da će doći u Napulj. Ali i taj toliko puta planirani put i sastanak također nije ostvaren. Pa ipak, kada se malo bolje prostudira ono pismo mletačkog dužda od 17. XII 1308. god. upućeno zadarskom knezu i vijećnicima, može se zapaziti slijedeće: ban Pavao se je spremao da pode na sastanak s Milutinom za knezovanja Ivana Superancija u Zadru (1301 - 1303,1305 - 1306).308 Zbog toga nije ni mogao odgovoriti zadarji. Sigurno je da se u tom izvoru o tomu obilasku Dolcina po Dalmaciji ne nalazi ni traga i to svjedoči samo bula pape Klementa, sačuvana u kasnom prijepisu. Svakako dodaje Segarizzi, ako su postojale u Dalmaciji heretičke sekte, onda su one bile različite od sekte »apostolska braća« (Historia..., XXX, XXXI). 301 SCD VIII, 67, 68. 302 M. Dinić, o. c., Zbornik... 7, 7. 303 Vj. Klaić, Knezovi Bribirski..., 83, 77. 304 K. Jireček, o. c. I, 196. 305 M. Dinić, o. c.. Zbornik ... 7, 7. 306 SCD VIII, 83. 307 S. Gunjaca kao sigurno navodi da je sam Pavao odlazio »srpskom kralju« (Referat..., 136). 308 SCD VIII, 4, 10, 13, 17 (1301), 24, 32, 35 (1302), 44 (5. II 1303), 99, 101, 103, 108, 110 (1305), 120, 121, 130 (1306).
245
skim poslanicima, koji su do njega došli u vezi nekoga kupoprodajnog ugovora između braće Civallellis, zadarskih plemića, i baštinika Miroslava, sina kneza Grgura Bribirskog. No kada se je ban vratio, on je bez ikakve žurbe presudio da se sporni posjed ima predati nasljednicima navedenoga Miroslava.30' U vezi s tim upleo se 1308. god. u ovaj spor i sam dužd, koji je oštro intervenirao kod zadarskog kneza i vijećnika.310 Znači da se je Pavao Bribirski ipak tada sastao sa Stefanom Urošem II Milutinom, a ne »jednom zgodom«, kako to piše Vj. Klaić.311 Zašto se je Pavao sastao s Milutinom? Možda je razlog bio upravo taj što je njegov sin Mladen II, koji se je od 1304. godine stao nazivati i knezom »tocius terre Hlim«, pao iznenada u ropstvo srpskoga kralja, koji ga je držao u zatvoru. Gdje se je to dogodilo, ne znamo. Ali možemo pretpostaviti, da je to bilo u blizini ili na samom teritoriju srpske države, koji je povrijedio ili sam Pavao Bribirski312 ili novi ban Mladen II. U vezi s tim je sada jasnije 309 Interesantno je da ovu Pavlovu presudu ne donosi ni Vj. Klaić (Knezovi Bribirski ..., 173), a ni M. Dinić (o. c., 7). 310 S. Ljubić, Listine... I, 232. 311 Vj. Klaić, o. c., 77. 312 Evo što piše M. Orbini: »... II (tj. Pavao Bribirski:. S. A.) quäle sendo huomo molto sauio et valorosso, si sottomise tuta la Croatia: et poi delibero ä far conquista dal Contado di Chelmo, et de Regno di Rassia etiandio. Venendo adunque con grosso essercito in Chelmo, l'occupo tutto, per non hauere all'horo ilproprio Signore. Poi andatosene in Onogosteperpassare in Zenta, et quindi in Rassia, ch'era in gran confusione pe la discorida (S. A.), e disuscione, ch'era tra fratelli, e figliuoli del Re Vrosc U Santo, cioe Stephane Cieco, Vuladino, et Costantino (! S. A.), mandö da Onogoste l'Ammasciadore ä Rausei, pregandoli ä voler entrare seco in lega. Et perche meglio li potesse tirare ä se comincio ad essi ramemorare, ehe essendo la Cittä loro vicina a i Re di Rassia, questi sempre gli haueuano fatto guerra, e in particolare il Re Vrosc il Santo. Onde gli auertiua, ehe, s'il Regno di Rassia peruenirä in mano delli suoi figliuoli, il medesimo loro auenirebbe, ne mai starebbono in pače con loro. Et io (diceua egli) intendo d'essere il vostro amico, et mantenerui il libertä, fami ogni honor, et dilaturui il dominio, se pero vorebbe congiungerui meco, et andare voi per mare con l'armata vostra, ehe io vero per terra all'espugnatione di Cattaro; della quäle Cittä fatticipatroni, con facilitä c'impatroniremo ancora della Zenta, et poi di tutt'il Regno di Rassia, ch'e aperto, et non ha luoghi forti (S. A.). Questa Ambasciaria piacque ä molti, ehe non confiderarono i pericoli, ne'quali poteuano incorrere, et pero a tutti i modi uoleuano ch'ella fosse proposta nel Senate de'Padri. Oue sendo discorsa, quelli, ehe haueuano piu maturo giuditio, s'opposero gagliardamente, dicendo; ehe del tutto non era vtile alla Cittä impotente, com'era la loro ä entrare in lega con Signori potenti, et massime con esso Bano Paolo, il quäle sendo venuto dalpaese molto lontano, per occupare il Regno di Rassia (S. A.); fondandosi sopra altro, ehe nella discordia di tre fratelli, potrebbe essere ehe la cosa non gli reuscisse; et essendo egli sforzato ä tornare indietro, noi restaremo in perpetuo odio de'Re di Rassia: et egli per esseere da noi molto lontano, nepotra, ne ci vorä defendere. Onde dal Senate fu determinato di non trauagliarsi in quell'impresa (S. Α.). La quäl cosa poi gli reusci benissimo. Imperoche vedendo Paolo Bano, ehe Stefano Cieco, faceua massa di molta gente, per venire contra di lui; et ehe per esser assai ben voluto dal popolo, le cose sue andauano prosperamente: non hebbe ardire di passar piu oltre, ma toma in dietro, ehe fu l'anno 1315. (? S. A.)...« (M. Orbini, II Regno degli Slavi hoggi corrotamente detti Schiavoni, Pesaro 1601, 395,396). Još kraći je u opisivanju ovoga događaja Luccari, koji piše ovako: »... Ora l'anno 1310. Paolo Ban di Croatia, ehe successejie'maneggi dello stato, et della guerra, a Ratcho suopadre (! S. A.), si ruppe con VroSc cieceKRe di Rascia. Il quäle, morti i suoi fratelli legitimi, veri heredi di Vrosc, il
246
ono putovanje Milutinova poslanika u Skradin, gdje je, po svoj prilici, izložio uvjete svoga vladara, pod kojima bi ovaj bio voljan da Mladena pusti na slobodu. Kada su pak u Skradin stigli oni zadarski poslanici, Pavao im je iznio situaciju zašto mora da se sastane sa srpskim vladarom, pa ih je zamolio, budući da nije imao mornaricu, neka Pažani, po nalogu zadarske općine, krenu lađama do Drijeva (ad Narentum), gdje je njegov sin u to doba držan u zatvoru od »raškoga« kralja. O ovoj intervenciji Pažana govori nam jedna povelja iz 1340,313 a ne, kako piše M. Dinić, iz 1372. godine,314 koja je nedavno Santo lor padree s'era fatto Re; et essendo i suoi paesi, secondo il costume de'barbari, senza fortezze; o retirate, et per cio esposti alla preda del nemico, penetro in Onogostie, et ricerco da Republica di Rausa del fauore (S. A.). Mai Rausei, ehe biasimauano quel procedere come debole, et da poca importanza nato, non li prestarono l'orrechia: ma poco di poi infastiditi dalle continue prede, ehe faceua alli confini, calpestrando d'ogni hora i soldati de Re Vrosc con i piedi le compagne, ne potendo pero venir le grascie al mare, mandarono gli ambasciadori a Paolo Ban, col quäle seppero fartanto, ehe finalmente conchiusero la pače tra lui, et il Re Stefano (S. A.)...« (Giacomo Pietro Luccari, Copioso ristretto degli Annali di Rausa libri quattro, Venetia 1605, 45). M. Dinić, prepričavajući sasma ukratko Orbinija, a ne donoseći što kaže i Luccari, podvlači da »uspeh Pavla Šubića vezuje Orbini za borbe oko prestola između Dečanskog, Konstantina i Vladislava, što je razume se nemoguće, pošto je Pavle umro 1312, na devet godina pre no što je do toga rata došlo. Ali to ne znači da Orbini nije mogao imati nekakav izvor u kome se govorilo o borbama oko prestola u Srbiji koje bi Pavle Šubić iskoristio da zavlada Humom. To bi mogao biti samo rat između Dragutina i Milutina« (M. Dinić, o. c., Zbornik... 7, 6). Da li je došlo do sukoba Pavla Bribirskog sa Srbijom, tj. s kraljem Milutinom ili nije za to je potrebno mnogo dublje studiranje izvora, koje čak pisci izvrću. U redoslijedu pisaca iza Luccarija interesantan je Forstal, koji čak uzima iz Luccarijeva djela isječak i taj glasi: »... L'anno 1310 Paolo Ban di Croatia, ehe successe ne maneggi dello stato, et della guerra a Ratcho suo padre si ruppe con Vrosc Cieco Re di Rassia etc. Quod latine sic sonat: Anno 1310, Paulus Croatiae Banus, qui in regendi, bellandique munere administrando, suo parenti Ratchoni (S. A.) successit, cum Vrosco coeco Rege Rassiae foedus abrupit etc...« (Stemmatographia..., 20). J. Rattkay stavlja čak da je u doba kralja Zvonimira hrvatski ban Pavao podvrgao cijelu Hrvatsku i u društvu sa Dubrovčanima »Comitatum Chelmi occupat et ad Rasciae Regnum subjugandum profiscitur. Verum Stephanus Caecus Rasciae Rex, numeroso conflato exercitu ocurrit Paulo Bano, cumque ab ingressu sourum finium arcet, Zuonimerus...« (G. Rattkay de Nagy Thabor, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, Vindobonae 2 1772, 56). 313 Naime Lucius je stavio 1340. godinu i donio ovaj podatak u ovakvom prijepisu: »ex quosdam quinterno apud Doctorem Gliubauaz: Coram Nobilibus et Sapientibus Viriš Dominis Capp. V. N. Marino Venerio ac Comite None Marino Cappello et Michaletto Faletro ad hec ducale dominium deputatis comparentes... cuis quidam tenor omnia tališ est: Coram Uobis Nobilibus et Sapientibus Viriš Dominis Marino Cappello et Micheletto Faletro Ciuibus Venetiarum deputatis a Ducali Excellentissimo Dominio ad recipiendum et causa recipiendi in dicta Ciuitate None testificaciones super sex capitulis de quibus homines Pagi querelam et questionem contra Jadrenses mouerant coram dicto Ducali Dominio et etiam super aliis nouitatibus sique per dictos Jadrenses contra dictos Pagenses facte forent post motaš questiones predictas pro ut habetur in litteris Ducalibus super predictis Domino Comiti Judicibus consilio et comuni Jadrensi destinatis nouissime continetur plenius. Nos Volcigna quondam Guidonis de Matafar, et Franciscus quondam Pauli de Georgio Ambaxiatores et Sindici predictorum Domini Comitis Judicum et cominis dicte ciuitatis Jadre ad hec et alia ab eodem comuni siue a predictis Domino Comite Judicibus et consilio specialiter constituti pro ut aparet publico instrumento sindicatus quod apud uos est scripto manu Mauri de Vsiza publico Jadrensi notario et reformationum cancellario et Sindicario nomine dicti comunis Jadrensis contra. Pagenses pro-
247
pronađena u ispisima. I. Luciusa. Međutim, iako je Lucius ovu ispravu također upotrijebio, on je krivo prepričao njezin sadržaj, time što je naveo da je kod Drijeva (Lucius piše: Naronam), Mladen bio zarobljen kada je to brodovlje napalo to mjesto.315 Čak je Lucius izveo iz svega ovoga da je u to doba kao Karlov pristaša Pavao ratovao protiv raškoga kralja i da je onamo onda poslao brodovlje, ne naznačivši da su to bile paške lade. U vezi sa svim ovim mi bismo zaključili da ovo nije bila nikakva kaznena ekspedicija bana Pavla protiv raškoga vladara, koji mu je držao u zatvoru prvorodenoga sina. Naime, da je to tako nešto bilo on bi sakupio i lađe svih svojih primorskih gradova, a u prvom redu Omiša, kojeg su stanovnici bili poznati kao odlični mornari i gusari. Zatim bi im se pridružili Ninjani, Šibenčani, Trogirani i Splićani. Ali od svega toga nije bilo ništa nego je samo u Drijeva išla paška mala mornarica (nikakva ratna) uz pristanak tada još mletačkoga Zadra,316 tj. Venecije, koja nije željela nikakav sukob sa Srbijom. Znači, Pavao je išao s ovim brodovljem da dovede kući svoga sina i da se u vezi s tim sastane s Milutinom, kojemu je za nj sigurno morao dati veliku otkupninu ili je sve to prošlo u prijateljskoj formi?! Svakako iza 1304. god. više ne nalazimo ni u jednoj povelji za vladanja Pavla Bribirskoga da se Mladen II naziva i knezom Huma,317 nego samo bosanskim banom. bare intendi — mus infrascripta non recedentes tarnen a iuribus allegationibus et scripturis producentis peo parte dicti comunis Jadrensis super predictis nee eis intendentes derogare in aliquo imo uolant ipsa dicto comuni salua et saluas forre ita quod antea dictorum testium productionem, et depositionem et post dictum comune Jadrense tarn corram uobis quam coram Ducali Dominio pro ut et quoties expedierat possit ipsa et ipsas exponere et producere in suum fauorem. In primiš igitur super primo ex memoratis 6 capitulis capitulo quod incipit. In primiš cogitur comune Pagi ligna comiti Pagensi et cetere... Super secundo... Probare intendimus et fidem facere quod predicti Pagenses de mandato comitis Jadrensis iuuerunt ad infrascriptos exercitus (S. A.). Videlicet ad exercitum Fluminis, ad exercitum contra Anconitanos. Item ad exercitum Corzule. Item ad exercitum Ferrarie. Item quod tempore D. Pauli Chroatorum Bani predicti Pagenses: de mandato communis Jadrensis iuuerunt in galeis et lignis ad Narentum causa, et occassione D. Mladeni filij d. B. Pauli qui Mladenus tunc temporis in carceribus Regis Rasie tenebatur... Jadrenses miserunt Pagenses ad exercitum Anconitanorum... quod g. Pagenses fuerunt missi de mandato Jadrensium ad exercitum Ferarie..., et Narenti(S. A.), quia hocaudiuerat dići a cognatibus Sclauonie (ovo je neko potcrtao: S. A.) qui dicebant et Pagenses uenerant (S. A.)...« (KAS — Ormar B — Ostavština I. Luciusa — Br. 541, str. 134-137). 314 Naime ovaj podatak (Item quod... tenebatur), koji se odnosi na bana Pavla, sa datumom od 1372. g., donosi M. Dinić na osnovu prijepisa, koji mu je iz Luciusove ostavštine svojevremeno uručio pok. M. Barada (M. Dinić, o. c.. Zbornik... 7, 6 i bilj. 24). Svakako je čudno odakle Baradi ovaj proizvoljni datum, kada upravo Lucius sa strane dodaje 1340. godinu?! 315 M. Dinić, o. c., 6. 316 Naime dozvolom onoga Zadra, kojim je knezovao Ivan Superancije, a ne onakvoga, kada je ondje bio knez Petar Foscari (Gl. SCD VIII, 52 — 5. VII 1303. 54-30. VII 1303, 65-29. XII 1303, 71-1303, 73-12.1 1304,74-27.1 1304, 77-13. II 1304,78-25. III 1304, 85-13. VII 1304, 86-19. VII 1304, 90-26. XI 1304). "~X*17 Da li je pak onaj Jirečekov »comes Constantinus« Nelepić kako to hoće M. Di/^" / nić, i da je vladao nekim humskim župama od 1303 — 1306. (Gl. M. Dinić, o. c., 1 — 11), ostaje i dalje u znaku pitanja i treba još jedanput pristupiti reviziji svega toga.
248
Iako je Pavao i dalje dosljedan u svome tituliranju »banus Croatorum«, on 1305. god. dodaje tome ponosnome naslovu i nešto jači dodatak »et tocius Bosne dominus«, što bi značilo da je cijela Bosna uistinu bila u njegovoj potpunoj vlasti, kojoj su se pokoravali svi tamošnji feudalci, a jedan od najvjernijih je bio upravo njegov rođak Hrvatin sa svojim sinovima i ostalom svojtom. No nije samo cijela Bosna bila njegov apsolutni »dominium« nego je to bila i Hrvatska i Dalmacija u onim već prije određenim granicama po Karlu II. Zato ovaj »banus Croatorum« s punim pravom i suverenošću, nikoga ne pitajući, raspolaže svojim, »dominijumom« i »banatom«, gdje se njegovoj vlasti pokoravaju bez pogovora svi kaštelani, knezovi, činovnici, plemići i ostali njegovi vjerni (fideles).318 I dok se u jednoj svojoj darovnici u korist Rabljana (4. I 1307) uobičajeno titulira sa »banus Croatorum et dominus Bosne«, na pečatu ove iste povelje opet se piše »tocius Sclavonie bani«,319 ne obazirući se na to što se ove i slijedeće godine (1308) Henriku Gisingovcu obraćaju i papa i druge crkvene ličnosti kao »duci Sclauonie«.320 Za ovo je vrijeme Pavao neprekidno u dobrim odnosima s mletačkim vlastima u Zadru i na Rabu, što potvrđuju suvremeni izvori. Čak je mletački knez Raba Marko Michieli bio prisan i lični prijatelj ovoga bana, čijega sina Jurja, poput njegovoga istoimenog strica, imenuje »comite Dalmatie« ili »civitatum Dalmatie«. Inače je iz svoga stalnoga sjedišta Skradina Pavao budno pazio na prilike u Dalmaciji, što se najbolje može uočiti iz banova oštrog stava prema Trogiru, čiji je knez bio njegov sin Juraj II. Naime Trogirani su pravili razne ispade i neprijateljstva prema banu Pavlu i njegovim ljudima, te ih je prisilio na kapitulaciju i mir.321 No nije se samo Pavao miješao u upravne prilike pojedinih svojih gradova nego je čak svojim ličnim učešćem nastojao da rješava i crkvene sporove kao npr. u skradinskoj biskupiji. Naravno da je tom prilikom stajao na strani skradinskoga biskupa. Kako je pak rimskoj kuriji bilo neobično stalo da dobije Pavlov pristanak za provođenje reda na njegovu području, ona nije štedila s laskanjima, nazivajući ga ne samo banom Hrva322 ta i gospodarom čitave Bosne nego i ljubljenim i odanim u Kristu sinom. No upravo 1308. godine, kada se ovako titulira Pavao Bribirski, Milutin je u potvrdi ugovora s Karlom Valoisom (1308), koji je težio da obnovi Latinsko 323 Carstvo, označen kao »Hurosius Dei gratia Dalmacie, Croacie Dyoclie, Servie ac Rasie rex et dominus totius maritime regionis«.324 To je bio vrlo pretenciozan naslov za jednoga suvrena, koji je u ovo doba usmjerio svoje osvajačke planove sasma u drugom pravcu, tj. prema jugu Bizantinskog Carstva, a ne prema Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji.
318
SCD VIII, 132, 133. Vj. Klaić, Povjest Hrvata... I, 271. 320 SCD VIII, 144; Vj. Klaić, Hrvatski hercezi..., 128, bilj. 1. 321 SCD VIII, 185, 186 (29. i 27. VI 1308), 186 (27. VI 1308), 187 (29. VI 1308), 196, 197 (5. VIII 1308). 322 SCD VIII, 199, 206 (12. VIII 1308-6. II 1309). 323 K. Jireček, o. c. I, 197. 324 K. Jireček, o. c. II, 14, bilj. 87; M. Dinić, o. c., 7. 319
249
Kada je Karlo Robert konačno okrunjen ugarskom krunom na najsvečaniji način u Budimu (15. VI 1309), toj svečanosti nije prisustvovao ni jedan član bribirske kuće, pa tako ni Pavao, kojega je zastupao splitski nadbiskup Petar. Sada je Karlo mogao da uredi prilike u Slavoniji, gdje je postao ban Stjepan Babonić.325 No Hrvatska i Dalmacija ostale su i dalje netaknute od kraljeve intervencije sve do smrti moćnoga Pavla, koji je poslije 1299. godine dao načiniti pečatnik i na njemu ovjekovječiti svoju ponosnu titulu »Croatorum dominus et Bosne«. Samo ovaj pečatnik on nije uvijek upotrebljavao. Izgleda da je to većinom činio onda kada je pisao napuljskom kralju Karlu II, koji ga je i jedini na taj način titulirao. Najradije se je služio nazivom »banus Croatorum et dominus tocius Bosne«, kojim mu se je i papinski dvor obraćao, a najrjeđa mu je titula bila »dominus Dalmatie«, koju mu je samo jedanput dao napuljski kralj (26. VII 1311?).326 Godina 1310. odvijala se je u nastojanju papinske kurije da najoštrijim mjerama suzbije trgovanje s Mlečanima na jadranskoj obali. U vezi s tim je u samome Trogiru uz dozvolu tamošnjega kneza Pavla II Bribirskog, sina bana Pavla, provedena stroga istraga, povezana sa zakletvom, tko je od stanovnika toga grada u tome sudjelovao. Rezultat je bio: da nitko ne zna o tome ništa. Međutim je pak došlo na vidjelo da su sam ban, njegovi sinovi i podanici i te kako trgovali s Venecijom, pa ih je zato papa Klement V ekskomunicirao, a onda na ličnu molbu Pavla Bribirskog skinuo sa svih njih ovu ekskomunikaciju uz obavezu da to više ne čine.327 Istom dakle poslije toga oslobođenja od ekskomunikacije mogao je Pavao računati na papinu pomoć glede Zadra, koji se je odmetnuo od Republike sv. Marka i izabrao njegova sina Mladena II za svoga kneza. Usporedo s time morao je Pavao na odlučan i oštar protest napuljskog dvora obuzdavati svoje podanike i vazale, tzv. dalmatinske gusare, koji su 328 ugrožavali i terorizirali na sve moguće načine predjele Abruzza i Apulije. To znači da su oni gusarili i na jednoj i na drugoj strani Jadrana i dolazili čak do krajnjega juga Italije, čije su stanovnike (Apulije) i sami Zadrani kao 329 podanici Venecije bili obavezni smatrati neprijateljima. Kada je Zadar došao pod vlast dinastije Bribiraca, Pavao je, postigavši i taj svoj krajnji cilj, proveo zadnje dane svoga života u nastojanju da ovaj grad od strateške važnosti, svim raspoloživim sredstvima, a napose diplomatskim putem sačuva i odbrani od ratoborne Venecije, koja ga je ugrožava330 la s nezaštićene morske strane. Ban Pavao je oduvijek imao tijesne i prijateljske veze sa Zadrom, a napose s njegovim istaknutijim građanima, koje je uzimao u svoju službu (npr. u gradu Splitu kao potestate ili kao svoje opunomoćenike i poslanike za mirovne pregovore) i zapošljavao ih po cijelom svome teritoriju, od kojega će jedan dio postati nova tvorevina njegova sina 325
Vj. Klaić, Povjest Hrvata... II/1, 12, 13. SCD VIII, 286. 327 SCD VIII, 266, 284. 328 SCD VIII, 286, 287. 329 SCD VIII, 262 (24. IV 1310). 330 Gl. Vj. Klaić, o. c. H/1, 14-23. 326
250
Mladena II: principat Dalmacija. Inače je najradije boravio u Skradinu, gdje mu je bilo središte vlasti, i u Ninu, gdje je dugo vremena knezovao njegov brat Juraj. Moglo bi se čak reći da je iz Nina provodio svoje planove kako da predobije za se Zadrane i istjera iz toga grada mletačke upravljače.
Kada se sada ova legendarna ličnost sagleda sa svih strana, koje smo kritički osvijetlili raznim vrstama izvora, onda se može sa sigurnošću reći da ban Pavao Bribirski, »Croatorum dominus et Bosne«,331 spada svakako medu najveće hrvatske vladaoce, koji doduše nije imao kraljevsku krunu poput tolikih drugih slavenskih knezova, ali ju je mogao u onom interegnumu uzeti da je htio. Ovim našim prikazom ne znači da je sve rečeno o njemu. Ovo je samo novi pokušaj da se predobiju naši mladi povjesničari da preuzmu dalju obradbu doba i ličnosti Pavla Bribirskoga, nastavljača hrvatske državnosti, koju je on predao u ruke svome sinu Mladenu da je dalje izgradi i poveže čak s krunom, kao što su to u pravi čas učinili Kotromanići. Ali prilike su bile jače od Mladena II, »comitis Jadre, principis Dalmatie et secundi banis Bosnensis«, koji se od 1312. god. naziva i »Croatorum et Bosne banus et Jadrensis perpetuus comes«.332 I na kraju se može kazati da je Pavao, uzimajući naslov »banus Croatorum« ili još vrhunskiju titulu »Croatorum dominus«, kojom ga i drugi vladari tituliraju, a koja je potvrđivala da on nikoga nad sobom ne priznaje, ipak označio što mu je krajnji životni cilj. Pa ipak nije nikada pomišljao da granice svoje državine pomjera preko Gvozda, tj. da obuhvati i srednjovjekovnu Slavoniju, jer da je to htio on bi to s uspjehom i ostvario, a dokaz za to je njegovo brzo zauzimanje Bosne, koju je automatski uključio u svoj »dominium«. Inače Pavao Bribirski cijelu Hrvatsku, kojom banuje ili vlada, naziva čak »regnum Choruatorum« (26. XII 1298), tj. on joj daje onu istu titulu kao i svojevremeno Trpimir. Samo se 333 taj naš knez iz 9. stoljeća u vezi s ovim naziva i »dux Chroatorum«. 331
Evo, prema izvornim podacima, šaroliki kronološki nanizani spektar njihovih titula: a) U poveljama: Potestas Traguriensis (1272 — 1273); comes Spalatensis (1272-1277); banus maritimus (1273-1275, 1282, 1284, 1290); banus Sclauonie (1283); domini Sclauoniae et Dalmatiae (1291. Pavao sa braćom Jurjem i Mladenom I); banus Chroacie Dalmacieque (1292); banus Croatorum /Chroatorum, Crabatorum/ (1293 — 1312); banus maritimus, dominus Croatorum (1295); banus totius Choruacie (1298); banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne (1299?); banus Crohatie et comes civitatum Dalmacie (1303); banus Croatorum et tocius Bosne dominus (1305, 1308); banus Croatorum et dominus Bosne (1307 — 1308, 1311); banus Paulus Chroatorum Bosneque dominus (1311); dominus Dalmatie (1311); dux Dalmatie et Croatie (1370). b) na novcu: Dux Paulus (1301-1312). c) na pečatu: banus tocius Sclavonie (1300, 1307). d) na pečatniku: Croatorum dominus et Bosne (iza 1299. godine). 332 SCD VIII, 295 (21. X 1311), 308 (23. VI 1312). 333 Codex diplomaticus... I, 5, 4 (4. III, 852).
251
Poznato je da je i Pavao Bribirski imao naslov »dux« i da ga se još 1370. godine sjećaju na papinskom dvoru kao »ducis Dalmatie et Croatie«33* (S. A.)· Ali nam zato ipak nije poznato da se je i u jednoj povelji ili na pečatu u vezi s imenom »Hrvati« pisao drugačije nego li »banus Croatorum« ili »Croatorum dominus«. Time se ne isključuje mogućnost da je nosio i titulu »dux Croatorum«,335 koja mu je logički u cijelosti i pripadala, a upravo su se tom titulom kitili brojni hrvatski narodni vladari.
THE BAN PAVAO BRIBIRSKI — „CROATORUM DOMINUS« Summary
Very exhaustively and scientifically the author has studied ali printed sources as well as the so far unknown archival material (and material monuments) relating to the personality and multiple activity of Pavao Bribirski, including events having taken place in Croatian lands and those parts of Europe to which this prominent feudal lord of ours can be related. Although also our other scientific researchers and historians have written on Pavao Bribirski, the author has contrived to reach a number of wholly contrary and new results based on contemporary sources. This in the first place relates to Pavao's official title of »Croatorum dominus«, which the author compares with the same title »dominus« in other countries in the Balkans and in onpart of Europe as well as with the borders of his »dominium«. The author further maintains that the Charter of Andrija II (III) 1293, which had allegedly been issued in favour of Pavao and his brothers, was an ordinary forgery. The author is paying special attention to the relations between Pavao and the Serbian king Milutin, correcting some errors on the part of M. Dinić in respect of this matter. Similarly, he treats at some length of the attitude of Pavao Bribirski towards Zadar and the inhabitants of this town, many of whom were engaged at his court etc. Pavao was in the possession not only of the titles of »banus Croatorum« and »Croatorum dominus«, but likewise of the füll title of »dux«, with only a crown missing to be placed upon his head. However, he did not do this for certain reasons, which to the present day have remained unknown. \
л
" SCD XIV, 249.
335 ; Ovakva intitulacija (ili slična) bez devocijske formule »dei gratia«, koju nema ' nigdje Pavao ni u jednoj vrsti svojih titula, ni najmanje ne umanjuje njegovu državničku i vladarsku samostalnost i nezavisnost. Naime, poznato je npr. da si i neke svjetovne i crkvene ličnosti kao što su čak razne vrste vladaoca i vladarčića, te neki slavonski banovi (npr. Nikola), pa prepoziti, biskupi i nadbiskupi u našim i stranim poveljama stavljaju izraz »dei gratia«, što ipak ne znači da su oni time nezavisni — nego obratno!
252
ZADARSKO PODRUČJE
ZADAR POD VLASCU ISTOČNIH GOTA*
i. Razdjeljenjem rimskog carstva na Istočno sa Carigradom i na Zapadno sa Rimom na čelu, uz ostale zemlje, i Dalmacija je potpala pod ovo drugo, pa tako i Zadar. Ali unatoč tome, i dalje se lije rimska krv u Dalmaciji, gdje razni »barbari«, po riječima sv. Jeronima, pustoše, pljačkaju i razaraju (396). Potkraj IV, a najkasnije početkom V st. Zadar (Jader) je sijelo biskupa,1 koji je potpadao pod salonskog metropolitu. Po svoj prilici na nekim susjednim otocima, koji su pod jurisdikcijom zadarskog biskupa, grade se u isto doba i samostani, nastanjeni marljivim i radnim redovnicima. Zadar, koji se je nalazio u Liburniji (od ušća Raše do Krke), dijelu provincije Dalmacije,2 priznavao je poput ostalih gradova ove pokrajine kao svoje upravno sjedište Salonu, gdje je stolovao vojnički zapovjednik (dux) i civilni upravitelj (praeses provinciae).3 U bližoj i daljoj okolici Zadra (i u njemu) živjeli su tada Liburni, pripadnici ilirsko-keltskih plemena, poznati gusari na svojim brzim lađama (Liburnicae naves). Zadar je bio jedna od najstarijih kolonija u Dalmaciji, utemeljena ne od cara Augusta iz 27. g. pr. n. e., nego, prema najnovijim istraživanjima M. Suića, »najvjerojatnije« ju je osnovao Julije Cezar po završetku građanskog rata * Pod istim naslovom održano je autorovo nastupno predavanje na Filozofskom fakultetu u Zadru 27. X 1969. g. No sada je ovaj rad nešto malo proširen i nadopunjen. 1 Jedan od najstarijih zadarskih biskupa bio je Feliks, koji je sudjelovao na crkvenim saborima u Akvileji (387.) u Milanu (390.). Početkom 5. st. spominje se Donat II (402.), koji je kao đakon zadarske crkve također bio na milanskom koncilu (C. F. Bianchi, Fasti di Žara, Žara 1888, 5,6). 2 O razvoju naziva i oblicima ovoga imena gl. M. Barada, Dalmatia Superior, Rad JAZU 270, Zagreb 1949, 93-95. 'Inače se, po Dandolu, između 410 — 421. g. spominje kao »Panonie, Dalmacie, Macedonie, Ligie ac Pamphilie tetrarcha Ma'arinus« (Andreae Danduli Chronica per extensum descripta, Rerum Italicarum Scriptores f. 313. t. XII, p. I, Bologna 1938, 53). 255
s Pompejom, god. 48. pr. n. e. (Colonia Julia Jader).4 Uprava ove kolonije je bila sasma samostalna i pod nju je spadao okolni teritorij sa svim selima i selištima (vici, pagi). Kako su izgledale unutrašnje prilike grada Zadra u ovo vrijeme, dosta opširno i ilustrativno donose V. Brunelli,5 F. Šišić,6 a u novije vrijeme G. Novak7 te djelomično i M. Suić.8 Stoga se mi ovdje nećemo više zadržavati na tome, nego ćemo jedino navesti da se, po Bianchiu, čije se podatke ponekad može teško provjeriti, u V stoljeću spominje prvi načelnik Zadra »Ursciano gonfaloniere« (god. 418), a onda Fosko (god. 429), koji u svojim oporukama ostavljaju crkvi neke svoje posjede.9 2.
Kada je ženidbenim vezama Dalmacija do panonskih granica10 pripala Bizantu (29. X 437), jasno je da je tom prilikom i Zadar potpao pod njegovu vlast. Tada je ovaj grad uslijed velike suše osjetio strašnu glad, koja je zadesila cijelu ovu provinciju.11 Svakako je gotovo sigurno da od provale Huna nije stradao Zadar, iako neki kasniji pisci to navadaju kao gotovu činjenicu.12 Naime, jedan od direktnih dokaza da se to nije dogodilo jest dosta stara legenda o moćima sv. Zoila, koje su 453. godine iz Akvileje prenesene u Zadar,13 što ukazuje da je bio razrušen taj grad u sjevernoj Italiji. Inače stari pisci, kao npr. Atilin suvremenik Prisk te sv. Prosper Akvitanski, a onda i nešto kasniji Aurelius Cassiodorus ništa ne znaju o tome da bi bio porušen Zadar, tj. uopće ne pišu o provali Atile u Dalmaciju i o rušenju njenih cvatućih gradova.14 4 M. Suić, nekoliko pitanja u vezi s municipalitetom antičkog Zadra, Zbornik »Zadar«, Zagreb 1964, 117-128. 5 Storia della cittä di Žara, Žara 1913, 85-94, 121 -140. 6 Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 158, 159, 151, 152,106, 123,80,124,130-141. 7 Uprava i podjela stanovništva u kasnorimskim i ranoromanskim gradovima Dalmacije, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1951, 84, 85. 8 Nekoliko pitanja..., 117 -128. 9 C. F. Bianchi, o. c., 6. 10 Tj. Gala Placidija, majka mladoga Valentinijana III, oženila je ovoga svoga sina Lucinijom Eudoksijom, kćerkom istočnorimskog cara Teodosija II i kao svadbeni dar predala je Bizantu, na želju carigradskog dvora, ovu zemlju do granica Panonije (F. Šišić, o. c., 161) ili kako je zabilježio suvremeni kroničar Kasiodor: »Nevjestu je kupila (Gala Placidija) gubitkom Ilirika i nastalo je ujedinjenje (ženidba) vladara žalosnom razdiobom provincija«, tj. čitavi Ilirik je predan kao dar, kako piše i Jordanes (M. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim 1963, 35 i bilj. 12). 11 F. Sišić, o. c., 161, 162. 12 L. Benevenia, H comune di Žara nel medio evo, Annuario dalmatico III. Zadar 1886, 160-164; V. Brunelli, o. c., 148-152. 13 V. Brunelli, o. c., 203, 204. 14 Gl. V. Brunelli, o. c., 149.
256
Međutim, obratno, dosta pišu o tome da je Zadar stradao od Huna na njihovu putu za Akvileju: Simon de Keza, kapelan ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava Kumanca (1272-1290)15 u svome ljetopisu16 te Andrija Dandolo,17 koji gotovo isto kaže što i Keza, ali dodaje da je Atila prešao preko mora i zauzeo uz Trogir, Šibenik, Biograd i Zadar (Jadram), Nin, Senj, Pulu, Poreč itd.18 Svakako je zanimljivo u Dandola to što navodi da je Atila prešao more, a bio je u Panoniji. Jednom riječju, podaci u toga pisca dosada nisu uopće uočeni i proučeni u našoj historiografiji. Sto daljnji pisci o rušenju Zadra govore kao što su A. Bonfinius,19 C. Sigonio20 i D. Zavoreo21, jedno je interesantno, ali ne i vjerodostojno i opće prihvatljivo. Ali je zato vrlo vjerojatno da su vandalski gusari, koji su plijenili dalmatinsku obalu,22 dolazili do Zadra i njegove okolice. I suviše je dobro poznato da je 474. g. vrhovnu komandu nad dalmatinskim brodovljem i četom preuzeo car Julije Nepot, koji je sam samostalno vladao rimskom Dalmacijom iz Salone do 48C. godine. Malo zatim italski kralj »barbara« Odoakar raširio je svoju vlast i na ovu pokrajinu,23 u kojoj je ostavio staru društvenu organizaciju.
'* M. Mandić, o. c., 341. Chronica Hungarorum, Wien 1890 (Simon de Keza). 17 Taj isti Dandolo pod 402 — 5. godinom govori o tome kako je tada bio voda Zapadnih Gota »Radagusus scytha, vir barbarus et sevus, atque ydolatra« i da je »... cum CCm Gothorum per Dalmaciam et Ystriam veniens, Foriulium intravit ...« (Andreae Danduli o. c., RIS g. 313, t. XII, p. I, 46). Međutim Jordanes samo piše ovako: »... Hesperia vero plaga in regno Honorii imperatoris primum Radagaisus Scytha cum ducenta milia sourum inundavit..'.« Jordanis De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum, MGH, Auctorum antiquissimorum V, pars l, Berolini 1882, 38). Na osnovu ovoga Dandolova podatka moglo bi se pretpostaviti da je prolazio taj vojskovođa i pored Zadra, koji je mogao i osvojiti ili pljačkati. No to su i suviše smione kombinacije, zbog toga što ne postoje izvori da tako nešto potvrde, jer i Jordanes čak p tome ne kaže gotovo ništa, već samo najopćenitije. 18 Andreae Danduli o. c., RIS f. 313, 58. 19 Rerum Ungaricarum decades, Francofurti 1581. 20 Hist de occ. imp., Bologna 1578. 21 Storia della Dalmazia (u Državnom arhivu u Zadru). 22 F. Sišić, o. τ:., 162. 23 Jedan vrlo kasni njemački kroničar Heriman Augiensis zvani »Contractus« (u 1054.) u svojoj Chronicon de sex aetatibus mundi« (Fr. Kos. Gradivo za zgodovinu Slovencev v srednjem veku II, Ljubljana 1906, LXXVIH) piše pod 480. godinom ovako: »... Ipso anno Odoacar Romae regnans, in Dalmatia Odivam regem vicit et peremit..« (Herimani Augiensis Chronicon, MGH, SS V, 78). To je bio doglavnik cara Julija Nepota, kojega je Ovid / ovdje Odiv / ubio sa svojim kolegom Viatorom i onda se proglasio sam kraljem (Gl. F. Šišić, o. c., 165). 16
257
3.
Kada je njega srušio (493) istočnogotski kralj Teodorih (475 — 526), koji se je uskoro nazivao »Pius Princeps inictissimus semper« i »Victor Gentium«,24 Dalmacija25 automatski ude u okvir nove gotske države. Sada Dalmacija sa Liburnijom26 i Savijom sa središtem u Saloni također čini odjelitu upravnu cjelinu,27 kojoj je na čelu »comes Dalmatiarum28 et Saviae«29 sa civilnom i vojnom vlasti u tom području i s titulom »vir inlustris«,30 inače rodom Got.31 Uporedo sa time oživi i promet na našoj jadranskoj obali. Posebni »tribuni maritimorum« pazili su na interese stanovništva, koje se je bavilo trgovinom, ribarstvom i iskuhavanjem soli. Glavna hrana žitelja je bila pšenica, ulje, vino, riba, koze i ovce, a u manjoj mjeri govedina i svinjetina. Kako je Teodorih, za koga tzv. Fredegarova kronika začudo kaže da je »nacione Macedonum« i »ex genere Macedonum« ,32 zabranio da se u grobove stavlja zlato, koje, ako je ondje pripada državi,33 to je razumljivo, što dosada nije nađen iz toga doba u Dalmaciji nijedan grob u kome bi ili Got ili podanik istočnogotske države bio sahranjen sa nakitom od te dragocjene kovine. Poznato je i to da je kralj jednu trećinu (tertia) plodnog zemljišta porazdijelio medu svoje Istočne Gote*, koji su uz to bili Arijanci. Sve je to dovelo, kako piše Šišić, do toga da je kod dalmatinskih Romana značio Got otimača. 24 Tako piše na zlatnom novcu, koji je kovao (Gl. F. Šišić, o. c., 700, SI. 110 i 111, str. 163). 25 Upravo 493. (28. VII) iz jednoga pisma papinske kurije, upućenog biskupu Honoriju, doznajemo da se je ona bojala da ne oživi u Dalmaciji pelagijska hereza (Regesta pontificum romanorum I, ed. Ph. Jaffe, Lipsiae 1885, 84). 26 Platyna pod 492 — 6. g. piše ovako: »... Theodoricus Siciliam, Dalmatiam, Liburniam, Illyricum... cum regno adiecit...« (Platynae historici Liber de vita Christi ac omnium pontificum, RIS f. 129, t. III, p. I. Cittä di Castel'o 1914, 81). 27 Mommsen čak zaključuje iz Cassiodora da su Savija i Dalmacija bile »zeitweise gentrennt verwaltet wurden« (M. L. Hartmann, Geschichte Italiens im Mittelalter I, Geschichte der europäischen Staaten 32, Stuttgart — Gotha 1923. 125, bilj. 9). 28 Još 493. g. Odoakar je darovao svome »comes domesticorum« Pierusu »in provinciam Dalmatiarum insulam Melitam docentos solidos pensistantem« (G. Marini, I papiri diplomatici, Roma 1805, 125; B. Gušić — C. Fisković, Otok Mljet Zagreb 1958, 9: J. Kovačević, Varvarska kolonizacija južnoslavenskih oblasti, Novi Sad 1960, 25). 29 Hartmann drži inače da je služba comes Dalmatiarum et Saviae stvorena u do' ba kada Goti još nisu vladali Savijom (M. L. Hartmann, o. c. I. 96), što ne mora biti! 30 F. Šišić, o. c., 170; Paulys Realencyclopödie IV. Stuttgart 1901, 646. 31 E. Stein piše da su za Teodoriha u Italiji, kojom je ovaj kralj vladao, upravljali svakom provincijom: civilni guverner Roman i vojni guverner Got — comes Gothorum provinciae (E. Stein, Historie du Bas — Empire. De la disparation de l'Empire d'Occident a la mort de Justiniens (476 — 565) II, Paris —Bruxelles —Amsterdam 1949, 121). 32 Chronicarum quae dicuntur Fredegarii scolastici libri IV cum continuationibus. MGH, SS rerum Merovingicarum t. II, liber II, Hannoverii 1888, 78, 79. "F. Šišić, o. c., 165-170. * zvane »Austrogoti« (Enciclopedia Italiana XXV, Roma 1935, 754) ili »Greuthungen« pod kućom Amala, tj. »besprijekornih« (Meyers Grosses Konversations-Lexicon 8, Leipzig u. Wien 1908, 151).
258
barbarskog provalnika, neznabošca i poganina, a u ovakvom pojmu prešlo je ime Got i na Slavene.34 Za vladavine Teodoriha u Dalmaciji se navodi kao »vir illustris comes« Osvin, a ovaj vladar pokazuje svoju brigu i glede »Saloninis militibus«,35 što ukazuje da je takva vrsta »militum«, uporedo sa ovima, postojala i u Zadru. Posebno je zaduženje imao također »vir illustris comes Simon«, kome je isti vladar povjerio da po Dalmaciji (per Dalmaciam) rukovodi skupljanjem poreza i ujedno mu je izdao specijalnu naredbu da istražuje željeznu rudaču (ferrarias venas) navedene Dalmacije (pradictae Dalmatiae).36 Inače je postojao već za Teodoriha uz ove dostojanstvenike i »princeps Dalmatiarum«,37 dakle ne Dalmacije, nego Dalmacija. Po Šišićevu mišljenju, on je bio glavni činovnik Rimljana u Dalmaciji i Saviji, te je sudio u čisto rimskim parnicama.38 Međutim, zadatak ovoga princepsa »Dalmatiarum« bio je mnogo širi, i on je po odredbi samoga Teodoriha uživao nešto veća prava, koja su se odnosila i na same defensore grada,39 pa tako naravno i Zadra. Poslije smrti Teodoriha, njegovi nasljednici jednaku su pažnju poklanjali poput svoga predšasnika Dalmacijama kao i njenim gradovima. To se je naročito odrazilo kod Atalariha, umjesto koga je ispočetka vladala Teodorihova kći Amalusunta. Ovaj Atalarih je bio vrlo ponosan na gotsko ime i u svojim pismima je naglašavao da se između svih naroda napose ističe najslavniji rod (narod) Gota. To je onaj isti kralj, koji ponovno upućuje 526 — 527. g. već spomenutoga Osvina »ad Dalmatiarum atque Suaviae provincias«40 da njima upravlja kao »comes«. Ujedno je Atalarih uputio pismo svima Gotima i Romanima u Dalmacijama. U njemu je objavio da je u te provincije poslao comesa Osvina i Severina, da njima upravljaju i da im se ovi narodi imaju pokoravati. Povrh toga je specijalno naglasio da njegov komes Osvin treba da upravlja provincijama 41 Dalmacijama. To znači da je Osvin, uz to što je bio comes Gota u Dalmacijama, postao i vrhovni upravitelj ili kraljevski namjesnik ovih provincija, dok je Severinu, koga je još Teodorih kao svoga »illustrem et magnificum Severinum« slao u 34 35
535.
F. Šišić, o. c., 170. M. Aurelii Cassiodori Variarum libri duodecim, J. P. Miene, PL 69, Paris 1848,
36 M. Aurelii Cassiodori o. c., 590; F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I/1, Zagreb 1914, 146. 37 M. Aurelii Cassiodori o. c., 722. 38 F. Šišić, Povijest Hrvata..., 168. 39 M. Aurelii Cassiodori o. c., 722. 40 U Pauly-Wissowa piše »comes Dalmatiarum et Saviae« i datira se njegova vladavina o. c. IV, 646), dok M. Barada, prema Kukuljeviću, baca taj podatak u 526. i iznosi da glasi »ad Dalmatiarum atque Suauiae provincias« (o. c., 93). 41 Μ·..Α"Τέ1ΰ Cassiodori o. c., 740, 741, 775, 774; F. Šišić, Priručnik... I/l, 147, 148.
259
Savsku Panoniju u sudskim poslovima,42 po svemu izgleda bila dodijeljena pored ostalog i ova ista specijalna funkcija u Dalmacijama. Interesantno je i to da je Atalarih imao u Dalmacijama svoj kraljevski »patrimonium«, kome je stajao na čelu poseban »comes«.43 Nadalje se taj vladar vrlo zdušno brinuo da u tim istim provincijama opći porez (census) bude u budućnosti što pravednije određen.44 Iz onoga vrlo važnog Atalarihovog pisma, upućenog Gotima i Romanima u Dalmacije, vidi se da je istočnogotska vlast bila vrlo pažljiva prema svima stanovnicima u ovim provincijama. Za tolerantne vladavine Atalariha sudjeluje na oba sinoda dalmatinske crkve u Salonu (15. VI. 530 — 4. V. 533) uz ostale sufragane tamošnjeg nadbiskupa i zadarski biskup Andrija,45 koji se je čak na drugom sinodu istakao posebnim vrlo trijeznim govorom i prijedlogom.46 4.
Kada je zasjeo na istočnogotski prijesto Teodohad, suvladar i nećak Amalasunte (534), koju je čak zatvorio a onda dao i ubiti (30. IV. 535)47 stala se je naglo rušiti Teodorihova pažljivo izgrađena državna tvorevina. To je ubrzalo i dolazak na carigradski prijesto Justinijana I (527 — 565). One iste godine, kada je Amalasunta ubijena, Bizantinci su se primakli prvi put granicama Istre, koja je pored ostalih zemalja bila pod Istočnim Gotima. Naime, prema Prokopiju, ovi Goti su vladali pored Italije još i zemljom od Drača preko Prevalisa, Dalmacije, Liburnije, Istre i Venecije sve do Dunava. God. 535/6. carski vojskovođa Konstancijan zauzeo je cijelu Dalmaciju sve do Liburnije, te je privukao na svoju stranu sve Gote, koji su ondje živjeli.48 Na osnovu dva izvorna podatka iz Prokopija, koji su kontradiktorni u 49 pogledu osvajanja Liburnije, možemo slobodno reći da ova pokrajina, pa tako i Zadar nije bila 535. g. osvojena od Bizanta, što će i nešto kasnije izvor42
Možda mu je titula bila »iudex Romanus« (Gl. Paulys o. c. IV, 662), dok »comes Gothorum« je rješavao parnice između Gota i Rimljana (Enciclopedia Italiana XXV, 756). 43 Naime, kako piše Hartmann, nad kraljevskim dobrima istočnogotskih vladara stvorili su Goti novu titulu za nadzornika tih posjeda: comes patrimonii (M. L. Hartmann, o. c. I, 100). 44 F. Šišić, Priručnik... I/1, 147, 148. 45 O tome: F. Sišić, o. c. I/l, 149— 164, V. Blažević, Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae celebrata, Vicetiae 1967, 9—11. 46 F. Sišić, o. c. I/l, 161. 47 Isti, Povijest Hrvata..., 172. 48 S. Antoljak, Da H je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant, Zbornik radova Vizantološkog instituta SAN 4, Beograd 1956, 31. 49 Naime pod 535. g. piše Prokopije da je ovaj vojskovođa zauzeo cijelu Dalmaciju i Liburniju, a pod 536. navodi: kako je već rečeno, da je zauzeo (tj. Konstancijan) zemlju izvan Jadranskog mora sve do Liburnije (Procopii De bello Gothico, Opera omnia II, ed. Haury, 81).
260
ni podatak to potvrditi. Naime u međuvremenu — ali ipak 536. g. — gotske čete, pojačane onima iz Panonske Savije, prodrle su po nalogu svoga kralja Vitigesa prvo u Dalmaciju sa ciljem da je vrate. Jedan od njegovih vojskovođa Uligisal ušao je tom prilikom čak u Liburniju.50 Ali je bio kod Skardone poražen, pa se je povukao u Burnum. Na glas da je gotska mornarica stigla do zidina Salone, Uligisal sa svojim kolegom Azinarijem podsjedne ovaj čvrsto utvrđeni grad i s kopna i s mora.51 Međutim, baš zaslugom Konstancijana poražena je gotska flota kod Salone (536.),52 koja je odolila Gotima i sa kopna, te su se oni morali povući.53 Kako Prokopije ne donosi kuda su se Goti povlačili, možemo samo pretpostaviti da su prolazili preko dijela Dalmacije, te još neosvojenom Liburnijom i Istrom u Italiji, praćeni ostacima svoje poražene, ali još uvijek neuništive mornarice, čiji je velik dio brodova i dalje mirovao u ravenskoj luci. Na osnovu triju izvornih podataka iz Prokopija54 može se slobodno reći da je i 538. i 539. g. uz Istru i Liburnija (barem u pretežnom dijelu — i to iznad Skradina), ostala i dalje pod Istočnim Gotima, a napose grad Zadar, dok Dalmaciju čvrsto drži Bizant sa svojom snažnom i brojnom vojskom i mornaricom. Iskorištavajući vojni potencijal ove provincije, vojskovođa Belizar kreće iz Salone i plovi ravno do Pule, a odatle se onda prebacuje u Ravennu.55 Ovaj detalj iz Prokopija i opet ukazuje da ovaj vojskovođa nije ušao ili se nije usudio uči ni u jednu liburnijsku luku (na kopnu i na otocima) da nade malo predaha na svom dugom putu, nego je bez zadržavanja stigao uz sam rub istarske obale i uplovio u Pulu, glavni grad provincije. To ukazuje daje Liburnija sa Zadrom ostala i dalje izvan dohvata bizantske vlasti. I slijedeći izvorni podatak toliko puta citiranog bizantskog pisca, koji iznosi kako je 545. Belizar uslijed napredovanja Istočnih Gota pod Totilom 56 (541—552) ili zvanim »Baduila rex«, bio prisiljen da privremeno napusti Italiju, te je iz Ravene preko Dalmacije otplovio za Drač (545),57 gdje je čekao na vojnu pomoć iz Carigrada, govori također da je i ove godine u svom većem dijelu Liburnija svakako još gotska. Upravo58 ove iste godine, po Bianchiju, Zadar stradava od kuge, koja traje 3 mjeseca. 50
U Cod. Laurent. Prokopijevog djela piše »λιγουρνιαν« (Procopii o. c., 38). F. Sišić, Povijest..., 173. 52 Ne 537. kako to pišu Fr. Kos (Gradivo za zgodovino Slovencev ... I, Ljubljana 1902, XV, 14, 15) i F. Sišić (Povijest Hrvata..., 173). 53 Procopii o. c., 85 54 Procopii o. c., 82, 247, 275. 55 S. Antoljak, o. c., 34. 56 F. Sišić, o. c., 700 (SI. 116, str. 171). 57 S. Antoljak, o. c., 36. 58 C. F. Bianchi, o. c., 7. Isti piše da i 588. je Zadar »e travagliata da fiera pestilenza« (o.e., 7). 51
261
5.
Godina 548. bila je osobito kritična za Bizant, a puna uspjeha za Istočne Gote i njihova legendarnog vladara Tptilu, koga navode i opisuju naši Pop Dukljanin59 kao i Toma Arhidakon,60 svaki na svoj način. Čak je 548. g. jedan od vojnika Belizarove tjelesne garde Indulf prešao Totili, koji ga je sa velikom vojskom i brodovljem poslao u Dalmaciju, gdje je pljačkao i ubijao. Kada'je bizantski vojskovođa Klaudijan, koji je bio zapovjednik Salone, saznao da se Goti sa Indulfom nalaze kod mjesta »Ααυρεάτην«,61 poslao je onamo vojsku sa brodovima. Ali su tu Bizantinci bili poraženi i pobijeni. Krajem ove iste 548. g. Indulf se vrati sa bogatim plijenom Totili, koji je time pokazao da je još uvijek jak i na kopnu i na moru,62 ne samo u Italiji, gdje postiže velike ratne i teritorijalne uspjehe nego i u jadranskim primorskim predjelima. Iz ovoga je jasno da je uz Istru i Liburnija u svom većem dijelu i dalje u rukama Totile, koji bi, da nije tako, naredio svakako Indulfu da mu povrati ove pokrajine, a ne Dalmaciju, koju su Goti još 535. godine izgubili. I 549. g. također je u znaku napredovanja Istočnih Gota, povezanog sa provalama Slavena preko Dunava u Dalmaciju,63 možda po nagovoru Totile. No zato od 550. g. Bizant se ozbiljno sprema da likvidira gotsku vlast na preostalom dijelu Balkanskog poluotoka, kao i u Italiji. Centar vojnih priprava i ovaj put je Salona, odakle je vojskovođa Ivan sa brodovima i vojskom preko Skradina stigao u Ankonu. Kada je ondje pobijedio Gote, on se ponovno vratio u tvrdu Salonu, gdje je čekao na novog carskog vojskovođu Narsesa, nasljednika Belizara. Baš tada je Totila preko svojih poslanika uzalud nudio caru Justinijanu Siciliju i Dalmaciju, koje su, po njegovoj izjavi, ostale nepovrijedene,64 dok o istočnogotskoj Liburniji (i sada dakle iznad Skradina) i čitavoj Istri nije bilo govora. Znači da se je i nadalje ovaj nepobijedeni i jaki istočnogotski vladar, koji je o. 551. g. čak poslao 300 brodova u Jonsko more, gdje su ovi opustošili više otoka i mjesta, još uvijek ćuteći se snažnim, uzdao da će moći zadržati te dvije pokrajine, pa tako i liburnijski Zadar, koji je bez svake sumnje i dalje dobro utvrđen gotski grad.
No sve je bilo uzalud. Naime, 552. godine Narzes kreće iz Salone s ogromnom bizantskom vojskom, u kojoj je bilo i Ilira, Langobarda, Herula i Huna. Tada je on prvi i jedini od bizantinskih vojskovođa prešao kopnenim putem preko Dalmacije, Liburnije i Istre, te valjda odatle provukao se onim uskim trakom primorske sjeverne Italije, koji su držali Bizantinci — Franci su, naime, gospodarili dijelom Italije i najvećim predjelom Venecije, pa Narsesa nisu htjeli onuda pustiti da prođe. Kada je, dakle, unatoč svim zaprekama Narses stigao u Ravennu, on je iste 552. godine potukao »tiranina« Totilu, kako ga naziva papa Pelagije I, kao i njegove Gote65 kod Tagine. Istom ove godine realizirala se je u potpunosti u pogledu Istočnih Gota opširna titula cara Justinijana I, koju je još 533. zakonom zaveo: »Justinijan, Alamanski, Gotski, Franački, Antski, Alanski, Vandalski, Afrikanski«. 66 Ona tako počinje i u carevu ediktu o pravoj vjeri od 552. g., gdje je sada uistinu realno glasio Justinijanov naziv »Gotski«, jer ih je upravo ove iste godine konačno pobijedio. Istom dakle onim nezaustavljivim prolaskom Narzesa preko Liburnije pao je preostatak ove pokrajine sa Zadrom u ruke Bizanta, koji vojnim pobjedama kod Vezuva (554.) spomenutoga vojskovođe završava konačno i uspješno svoj dugogodišnji rat protiv Istočnih Gota u Italiji.67 6.
Tako je Zadar 552. g. prešao ponovno u vlast bizantinskog imperija. Svakako, dolazak Istočnih Gota u Italiju i Dalmaciju, Liburniju i Istru prekinuo je rimski upravni sistem samo na vrhovima, jer su oni ondje ostavili stare rimske municipalne institucije. Ali sada »ordo« (ordo decurionum, ordo, decuriones), koji je za rimske uprave imao kontrolu nad gradskom upravom, obavljao je čisto kancelarijski posao i pobiranje poreza. Tada gradom, pa tako naravno i Zadrom, upravlja »defensor«,68 koji zastupa interese plebsa. Još u 5. st. unutar municipalne organizacije formira se nov i jak faktor — crkva,69 čija vrhovna glava, rimski papa Vigilije, poput istočnogotskog kralja Atalariha, ima također u Dalmacijama svoj »patrimonium« (549.). Njemu je bio na čelu đakon Sebastijan, koji je iz Salone budno upravljao tim papin70 skim dobrom »Dalmatiarum« i marljivo sakupljao od njega dohotke.
59
F. Šišić, Ljetopis Popa Dukljanina, SKA, Beograd - Zagreb 1928, 293, 295. Thomas Archiadiaconus, Historia Salonitana, MSHSM 26, SS III (Digessit Fr. Rački), Zagrabiae 1894, 24, 25. 61 Haury smatra da je ovo primorsko mjesto u Dalmaciji, a Coste, jedan od prevodilaca Prokopijevog djela na njemački, ide tako daleko da ga ubicira kao Loretto, južno od Ancone (S. Antoljak, o. c., 39, bilj. 41), dok F. Šišić piše da je to »Makar tik Makarske« (Povijest Hrvata..., 173). 62 S. Antoljak, o. c., 38, 39. 63 Fr. Rački krivo datira ovaj događaj sa 551. godinom, dok onaj »ad Laureatam« baca u 550. (Gl. Fr. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM VII, Zagrabiae 1877, 221 - 224). 64 S. Antoljak, o. c., 40, 41. 60
262
"Isti, o. c., 41-43.
66
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, Posebna izdanja Vizantološkog instituta SAN CCXLI/3, Beograd 1955, 146. 67 Gl. Mayers Grosses Konversations-Lexicon 8, Leipzig u. Wien 1908. 151, 153, 154; Enciclopedia Italiana XXV, 754-756; Vojna Enciklopedija 10. Beograd 1967, 582. 68 Defensor je bio gradski činovnik, koga je na prijedlog građana imenovao kralj na jednu godinu, a pored njega je bio i curator (M. L. Hartmann, o. c. I. 104). Ovi su stajali pod »comes Gothorum provinciae« (E. Stein, o. c. II, 121). 69 G. Novak, o. c., 84, 85. 70 M. Barada, o. c., 93.
263
Iz ovoga se jasno uočuje da istočnogotski vladari i njihovi namjesnici u Dalmacijama, iako Arijanci, pokazuju veliku tolerantnost prema crkvi i papinskoj kuriji, dozvoljavajući joj da ima ondje svoje posjede i da nesmetano njima gospodari. Inače onaj izvorni plurarni oblik Dalmatiae odnosi se samo na Dalmaciju, a ne i na Praevalitanu, koju papa Vigilije izričito razlikuje od plurarnog izraza »Dalmatiarum«.71 Ovaj plurarni oblik (Dalmatias, Dalmatiis) upotrebljava i Jordanes, kada opisuje pljačkaški upad i povratak vode »Sveva Hunumundusa« u te krajeve.72 Uz to, tome treba dodati da i Prokopije također posebno citira Dalmaciju (ne Dalmacije), a posebno Prevalitanu, kako smo već prije kazali. Prema tome bismo mogli pretpostaviti da su još Istočni Goti kao »victores-barbari«73 izvršili prvu podjelu rimske Dalmacije na dva dijela. Jednim tim dijelom, u kome je bio i Zadar, sigurno je upravljao gotski činovnik, podvrgnut izravno komesu »Dalmatiarum atque Saviae« ili tzv. »comesu provinciae« u Saloni, koji je imao svu civilnu i vojnu vlast. Da li je u Dalmacijama uz ovoga visokoga funkcionera bio i »comes74 civitatis«,75 tj. komes plemenske organizacije gdje nije bilo »varoških općina«,76 kao i tzv. »comes/rei militaris/et dux«,77 ne možemo ništa sigurno reći, jer za to nema izvornih podataka. Još nešto. Značajno je — i to treba posebno istaknuti — da istočnogotska vladavina u Zadru nije ostavila nikakvih tragova kao u Saloni, mjestima u okolici Splita, Kninu, Biskupiji i Drnišu i u Stonu kod Dubrovnika.78 No zato je ipak ostao jedan vrlo zapažen nalaz istočnogotske fibule (zapravo dviju srebrenih lučnih fibula) iz nokropole u selu Kašicu, na što je nedavno upozorio našu naučnu javnost Janko Belešević koji je datira u prvu polovicu 6. stoljeća.79 Jedna od tih fibula (s ostacima tekstila na njoj) je, po njegovu mišljenju, vrlo rijedak primjerak i ujedno najstariji istočnogotski nalaz na tlu Dalmaci80 je, vjerojatno prije import iz Italije nego iz Podunavlja. Po izlaganju Beloševića, istočnogotski i autohtoni barbarizirani živalj antike, sahranjivan na toj nekropoli, predstavljao je poljopriredno stanovni71
129.
M. Barada, o. c., 93, 94 i bilj. 6. "Jordanis De origine actibusque Gotarum, MGH, Auctores antiguissimi V/1, 73
Enciclopedia Italiana XXV, 754, 755. Pored defensora i curatora, koji su bili Rimljani, u gradovima Italije su postojali kao komandanti mjesta Goti sa titulom »comes Gothorum civitatis« (E. Stein, o. c. II, 121). 75 Paulys o. c. IV, 642. 76 F. Šišić, Povijest..., 136. 77 Paulys o. c. IV, 662, 663. 78 Za to: J. Kovačević, Varvarska kolonizacija..., 25. 79 J. Belošević, Ranosrednjevjekovna nekropola u selu Kašicu kraj Zadra. Diadora 4. Zadar 1968, 226-228, 230, 232, 237, 238 - i tabla IV, V, 245. 80 Isti, o. c., 232. 81 J. Belošević, o. c., 237. 74
264
štvo s nekoliko većih istočnogotskih posjeda, koji su se nalazili na plodnom području sela Kašica. Naime, upravo na širem području istoimenoga sela nalazi se nekoliko ubiciranih i još neistraženih rimskih villa rustica, koje su u I polovici 6. st. držali Istočni Goti kao vladajući sloj i u sklopu tih istih vila živjelo je stanovništvo koje se je sahranjivalo na navedenoj nekropoli.81 U vezi s tim mi bismo mogli sa svoje strane samo nabaciti kao pretpostavku daje možda ovaj posjed sačinjavao dio Atalarihova kraljevskog »patrimonija« u Dalmacijama, o kome smo već prije govorili. No unatoč tome ipak ovaj vrlo rijetki nalaz iz Kašica,82 koji pripada razdoblju istočnogotske vladavine u Liburniji, ukazuje da je broj Istočnih Gota ovdje bio vrlo malen i da Zadar sa svojom okolicom nije bio u direktnom fokusu interesa istočnogotskih vladara kao upravo Salona, srednji i južni dijelovi današnje Dalmacije i današnje Crnogorsko Primorje.83 Inače se može reći da su istočnogotski kraljevi nastojali reorganizirati i podići gradsku upravu u svakom pogledu (defensor, curator civitatis,84 vica85 rius portus, curiales, possessores). Potpadanjem Dalmacije (sa Liburnijom) pod Bizant, opet su ovdje uspostavljene, pa tako i u Zadru, sve stare rimske institucije.86 7.
Iz cijeloga ovoga našega izlaganja možemo na kraju izvući slijedeće općenite zaključke: 1. Vladavina Istočnih Gota nad Dalmacijama, pa tako i nad Liburnijom, u čijem je sklopu bio i Zadar, započela je valjda već od 490. godine.87 2. Nad većim dijelom Dalmacija trajala je istočnogotska vlast samo do 535./6. godine. 3. Godine 536. izgubili su Istočni Goti dio Liburnije do Skradina. 4. Istom 552. g. Narzesu se predaje preostali dio Liburnije sa Zadrom, i 88 time prestaje opstojati 62 godišnje gospodstvo Istočnih Gota nad ovim gradom, koje ipak nije suviše kratko, kako to piše Brunelli, uzimajući da je taj narod izgubio ove predjele još 535. godine.89 82 Autori zapažene monografije »Nin« M. Suić, Š. Batović i J. Belošević čak su čvrsto uvjereni i sigurni da se u Ninu može »očekivati istočnogotske nalaze«, jer teško je pretpostaviti da je Nin za istočnogotske vlasti bio zapostavljen. (Nin, 54). 83 Za tu gotsku prisutnost i nalaze u Prevalitani: J. Kovačević, o. c., 23, 24. 84 Pored defensora bio je i curator, kojega je također imenovao vladar. No on je ostao duže na vlasti od defensora (M. L. Hartmann, o. c. I. 104). 85 O tome gl. L. Benevenia, o. c., Annuario dalmatico III, 164—166; V. Brunelli, o. c., 158, 159. 86 F. Sišić, Povijest..., 174. 87 Šišić stavlja ovu godinu (Povijest..., 168), a V. Brunelli (o. c., 159); 489. 88 Sišić piše da je Gotska vlast potrajala u Panoniji i Dalmaciji »šezdesetak godina« (o. c., 168). 89 V. Brunelli, o. c., 159.
265
Inače, s ovim prikazom Zadra pod vlašću Istočnih Gota, koji su također tu živjeli i konstruktivno sudjelovali u njegovoj gradskoj upravi i životu, do danas se nije nitko u nas u cjelini i posebno pozabavio. Stoga je jasno da mi nemamo namjeru s ovakvom obradom da kažemo kako je ovo posljednja riječ u našoj historiografiji o tom vrlo interesantnom i zapaženom razdoblju, u koje je Zadar tek počeo da dobiva na svome značenju. Obrnuto, naš je cilj samo bio da damo poticaja našim mladim historičarima i naučnim radnicima da oni još uspješnije na tom polju nastave. Bit ćemo u potpunosti zadovoljni ako ovaj mali prilog korisno posluži kao baza za daljnje rasvjetljavanje razdoblja u kome su Istočni Goti i njihovi vladari dominirali preko svojih namjesnika i činovnika u Dalmacijama i u njima uklopljenoj Liburniji, a napose u današnjem Zadru, koji je dugi niz godina imao za načelnika grada jednog Istočnog Gota, a ne Romana, kao u nešto kasnije doba.
ZADAR UNDER THE OSTROGOTHS Summary After a brief survey of the literature and other authentic material, the author proves that Liburnia, including Zadar, and Dalmatia became part of a new Gothic state in 493, during the reign of Theodoric. During this period, transport and trade were much increased. The Goths took part in town life and in the town government. The author proves that in the years 538 and 539 Liburnia, Istria and Zadar were under the Ostrogoths and Dalmatia was under Byzantium, and hence that Liburnia and Zadar were not under Byzantine rale. In 552 and especially after 629 the rest of Liburnia and Zadar belonged to Byzantium and received old Roman institutions. A Gothic official represented the Ostrogoth rule in Zadar. He was subject to the comes (prince) of the province in Salona and had both civil and military power. In Zadar and its environs there are no remains from the period of Ostrogoth rule except for two silver arched fibulae in Kašić from the first half of the 6th Century. The author maintains that the Ostrogoth rulers were not concerned with Zadar and its environs, äs they were with Salona, and he was the first in Croatian historical science to open up this problem.
266
ZADAR ZA VRIJEME HRVATSKIH NARODNIH VLADARA*
Potkraj VI i početkom VII stoljeća u bizantskom Zadru stanovništvo se je dijelilo na kler, plemiće, puk, vojnike i bespravne robove. Pod plemićima (nobiles) uopće se misli i na patricije (patritii romani), koji su bili najviša klasa u gradu i njime su zapovijedali. Obrtnici i radnici koji su se bavili nekim poslom, te siromašan narod sačinjavali su plebs. Vojnici su bili mali i srednji posjednici koji su na osnovi zakona morali za porez na svoje zemljište služiti u vojsci. Prema tome, to je bila pokrajinska ili gradska milicija, ustanovljena za održavanje reda i mira. Robovi pak i dalje nisu imali nikakvih prava.1 Tako su izgledale društveno-ekonomske prilike u Zadru uoči upada Avara i Slavena u rimsku Dalmaciju. Iako su Avari i Slaveni poslije pada Salone u njihove ruke zauzeli čitavu Dalmaciju i ondje se nastanili, nisu im se * O povijesti Zadra u ovom periodu pisano je dosta. Od starije literature navest ćemo samo: V. B r u n e l l i , Stona della cittä diŽara, I, Venezia 1913; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I, Zagreb 1925. Od novije pak: I. Beuc, »Statut zadarske komune iz 1305. godine«, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, II, Rijeka 1954; V. N o v a k , Zadarskikartular samostana svete Marije, Zagreb, JA/U, 1959; N. Čolak, »Poljoprivreda zadarske komune u ranom srednjem vijeku«, Radovi Instituta JAZU u Zadru,1), Zadar 1962; N. Klaić, »Neki problemi srednjovjekovne povijesti Zadra«, Zadar (Zbornik), Zagreb 1964, MH; N. Klaić, »Problem vrhovne vlasti nad Dalmacijom do početka XV stoljeća«, Zadar (Zbornik); L j . K a r a m a n , »Spomenici umjetnosti u Zadru u vrijeme hrvatsih narodnih vladara«, Zadar (Zbornik); V. Mas t r o vic, »Radovi o Zadru i okolici«, Zadar (Zbornik); G. N o v a k , »Presjek kroz povijest grada Zadra«, Grad Zadar, Institut JAZU, Zadar 1966; J. Fer l u g a , »Vizantija i Zadar«, Zadarska revija,2 — 3, Zadar 1967; N. Klaić, »Zadar, dalmatinska metropola do XII stoljeća«, Zadarska revija, 2 — 3, 1967; M. B r a n d t , »Neki elementi komunalnog razvitka srednjevjekovnog Zadra do polovine XI. st.«, Zadarska revija, 2 — 3, 1967; N. Klaić, »Tribuni i consules zadarskih isprava u X i XI stoljeću«, Zbornik radova Vizantološkog instituta, knj. XI, Beograd, SAN, 1968; L. M a r g e t i ć , »Tribuni u srednjevjekovnim dalmatinskim gradskim općinama«, Zbornik radova Vizantološkog instituta, knj. XVI, Beograd, SAN, 1975. 1 G. Novak, »Uprava i podjela stanovništva u kasnorimskim i ranoromanskim gradovima Dalmacije«, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1951, 86-88.
267
ipak predali primorski gradovi, pa ni Zadar, koji je kao romanski grad s jakim zidinama sačuvao i dalje svoju slobodu.2 Kada su Hrvati, potpomognuti od Bizanta, likvidirali Avare u rimskoj Dalmaciji, uzeli su pod svoju vlast te njene predjele3 i tako postali susjedi samih dalmatinskih gradova. Ali su Romani ostali i dalje gospodari mora, kome se, po kasnijem pričanju, Hrvati nisu usudili približiti, jer su Romani sa svojim oružanim lađama stražarili duž cijele obale.4 Velika pak podrška tamošnjoj bizantskoj upravi — čiji je strateg, odgovoran ravenskom egzarhu, stolovao u Zadru — bili su tamošnji biskupi, sve sami Grci (Bizantinci). Kada su Langobardi likvidirali ravenski egzarhat (751), provedena je reorganizacija bizantske Dalmacije, koju su sačinjavali gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor i otoci Krk, Osor (Cres i Lošinj), Rab i Vrgada.5 Potkraj VIII ili početkom IX stoljeća, osim Venecije, i Zadar je priznao vlast Karla Velikoga. Naime, 804. god. u njegovo su ime kao mirovni poslanici Donat, zadarski biskup, i Beatus, mletački dužd, pošli u Carigrad do cara Nikifora (802 — 811). Tom prilikom je i tijelo svete Stošije preneseno u Zadar, gdje je njenu mramornu raku dao načiniti sam Donat.6 Slijedeće godine Pavao, zadarski dux, i već spomenuti biskup Donat kao poslanici Dalmatinaca, tj. ostalih romanskih gradova i otoka Dalmacija, došli su u Diedenhofen caru Karlu, kome su donijeli mnogo darova. Inače dux Jaderae Pavao čini se da je bio i dux Dalmatiae, u kojoj je sada provedeno franačko administrativno uređenje.7 Ujedno su i tereti u toj pokrajini postali mnogo teži nego za bizantske vladavine. Uz navedenoga duxa zadarski biskup Donat igrao je veliku ulogu i na bizantskom i na franačkom dvoru, kamo je dolazio u specijalnim misijama. Sada je Zadar, koji se u latinskim dokumentima stalno naziva, od IX st. dalje, civitas,8 preko te dvojice svojih istaknutih predstavnika najedanput dobio vodeće mjesto medu drugim dalmatinskim gradovima i postao partner samoj Veneciji, čiji se je glavar također nazivao dux. No ta franačka vladavina nad Zadrom bila je kratkoga vijeka, jer je već 806. god. grad sa starom Dalmacijom opet priznao vrhovno gospodstvo Bizanta, kome ju je mirovnim ugovorom potvrdio i prepustio car Karlo (812).9 2 Gl. Fr. R a č k i , Documenta historiae chroaticaeperiodum antiquam illustrantia (RD) SHSHM VII, Zagrabiae 1877, 266, 269, 270, 278. 3 M. B a r a d a , »Hrvatska diaspora i Avari«, Starohrvatska prosvjeta, III, 2, Zagreb 1952, 7- 14 i RD, 270-272. 4 RD, 279. 5 F. S i š i ć , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. I, 290-295, 282, 283, 290, 295 i RD, 401-405. 6 RD, 306-308; V. B r u n e l l i , o. c., l, 185-188,200, 192, 193. 7 S. A n t o l j a k , »Miscellanea mediaevalia adriatico-croatica«, III. Koji još izvori spominju Pavla, duksa Zadra?, Adriatica maritima Instituta JAZU u Zadru l, Zadar 1974, 262, 263. 8 Gl. RD, 513 (index); Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (CD)) I, JAZU, Zagreb, 1967, 242 (index). 9 RD, 311-315.
268
Otada ponovno bizantski Zadar, koji izravno izvan svojih zidina graniči s hrvatskom državom, živi uglavnom mirnim životom. On je svakako u doticaju s franačkim vazalom, svojim neposrednim susjedom Bornom, koji se čak 821. god. naziva dux Dalmatiae atque Liburniae.10 Inače je u to doba Zadar privremeno i gostoljubivo sklonište Ivana, koga je prognao njegov otac, mletački dužd Agnello, kao i gradeškog patrijarha Fortunata, optuženog kod franačkog vladara Ludovika Pobožnog da pomaže ustanak Ljudevita Posavskog.11 U Zadru tada stoluje Ivan, prefekt bizantske Dalmacije, koji čak Fortunata, na njegovu želju, upućuje brodom za Carigrad.12 Za vrijeme anarhične vladavine Mihajla II Mucavca (820 — 829), Zadar poput ostalih dalmatinskih gradova postaje samostalan.13 No zato već 840. javlja se kao spatarij i strateg Dalmacije Brijenije,14 koji je sigurno stolovao u tome gradu. Međutim, za carevanja Mihajla III (842 — 867) upravlja Dalmacijom arhont, a ne strateg, i prema tome ta pokrajina postaje arhontija ili temat.15 Što je izazvalo tu promjenu, nije nam poznato. Kada je umjesto Mihajla nasilno preuzeo carsku krunu energični Vasilije I (867 — 886), ojačala je ponovno vlast Bizanta u Dalmaciji, čiji su gradovi po nalogu ovoga cara učestvovali pri uzaludnoj opsadi Barija (869), koji je bio u rukama Arapa.16 Medu njima je, svakako, u toj ekspediciji sudjelovao i Zadar kao istaknuto središte bizantske uprave nad Dalmacijom. Ne samo to: taj vladar, da učini kraj neprijateljstvu Hrvata i Romana u dalmatinskim gradovima, određuje da se odsada plaća danak radi očuvanja mira ne njegovu »strategu«17 nego hrvatskom vladaru. Otada Zadar (το κάστδον τα Διάδωρα) plaća Hrvatima 110 ugovorenih zlatnika, a uz to im daje vino i razne plodine za nesmetano posjedovanje zemljišta izvan svojih zidina. No Zadar je ipak i dalje isplaćivao »strategu« u svome gradu simboličnu svotu novca u 18 znak dužne pokornosti prema caru, čija je vlast u ovim krajevima postala samo nominalna. U ovakvoj je situaciji razumljiva i težnja papinske kurije, kojoj je izrazio svoju odanost knez Branimir, da uz ostale dalmatinske gradove i Zadrane (svećenike, prvake puka i same stanovnike toga grada) nagovori neka prizna10
RD, 325; S. A n t o l j a k , »Da li bi se još nešto moglo reći o hrvatskim knezovima Borni i Ljudevitu Posavskom?«, Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerzitetot vo Skopje, 19. Skopje 1967, 129, 130 i bilj. 7. 11 Gl. o tom ustanku: S. A n t o l j a k , o. c., 135-138. 12 RD, 319, 326. 13 Gl. RD, 338, 339; Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, SAN, Posebna izdanja Viz. instituta СССХХШ/7, Beograd 1959, 14. 14 O tom detaljnije: F. Š i š i ć , Povijest Hrvata... I, 327 i bilj. 21; gl. i J. F e r l u g a , Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1957, SAN, 65, 66. 15 J. Ferluga, pobijajući razna mišljenja o postanku te arhontije, dokazuje da je Dalmacija do kraja 60-tih godina 9. st. bila arhontija (J. F e r l u g a , o. c., 64 — 67). 16 RD, 348; F. Šišić, o. c. I, 347. 17 Valjda u Zadru. Ferluga smatra da je »već 872 — 873. god. na ćelu carske Dalmacije stajao strateg«, a »siguran terminus ante quem podizanja Dalmacije na rang teme ostaje 878. god., a terminus post quem 867. god., ali je postavljanje prvog stratega u Dalmaciji svakako bliže ovom posljednjem datumu« (J. F e r l u g a , o. c., 75, 70). 18 RD, 372; Vizantiski izvori... II, 36.
269
ju njenu jurisdikciju. Po našem mišljenju do toga priznanja sa strane zadar19 skog biskupa Vitala ubrzo je došlo zbog sporazuma između Bizanta i Rima, 20 kojim je dokončan raskol u kršćanskoj crkvi. Vladavina Leona VI Mudrog (886 — 911), Vasilijeva sina, a onda Konstantina VII Porfirogeneta (912 — 959) i njegovih regenata i suvladara, još više je ojačala samostalnost dalmatinskih gradova, napose Zadra, gdje se spominje kao prvi njegov prior Andrija (918?),21 a pored njega devet tribuna,22 izvršnih organa gradskih vlasti. Biskup je i u ovo doba najutjecajnija osoba u Zadru. U gradu i dalje prevladavaju bizantska i latinska imena među stanovnicima, ali je hrvatski živalj već brojčano ojačao. To dokazuje i ime gradskoga tribuna Dabra, a kći priora Andrije zvala se Dobruša.23 Na izvangradskim posjedima priora (Diklo, Sekirani) žive pak neslobodni seljaci s narodnim imenima, koje ovaj oporučno oslobađa i poklanja im čak svoje vinograde. Inače je bogatstvo priora Andrije, koji je povrh toga bio i brodovlasnik, bilo veliko i sastojalo se od brojnih kuća vrtova, zemalja, vinograda, stoke, raznih dragocjenosti, tkanina, pokućstva itd. "GLRD, 8-11 i CD I, 13, 14, 16, 17. Gl. F. Šišić o. c. I, 384. 21 On je sastavio čuvenu oporuku, čiji se prijepis iz kraja 17. st. čuva u Historijskom arhivu u Zadru medu Spisima samostana sv. Krševana, kaps. XXIII, br. 14. Nju su djelomično objelodanili Lucius i Farlati, a prvi u cijelosti I. Kukuljević Sakcinski iz staroga prijepisa na pergameni medu spisima istoga samostana »pod br. 35. Masso 5. Capsula XVII.« u HAZ-u. Ova listina u tekstu — po Kukuljeviću — ima godinu »DCCCCVIIII«, a on je datira sa 919. godinom (I. K u k u l j e v i ć - S a k c i n s k i , Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae I, Zagreb 1874, 75, 76). God. 1874. piše Rački da je ovu ispravu od 908. god. koja imade »priepis«, na kojem čita se na kraju pripis slijedeći: »La carta pecora e nella presente capsula, mazzo P.«, uzaludno tražio sa Böttnerom, ali »ove kože« nijesu mogli »naći« (Fr. R a č k i , »Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih«, Rad JAZU, XXVI, Zagreb 1874, 159). Međutim 1877. u svojim »Documenta« izdaje u cijelosti ovu listinu, koja ima po njemu — u tekstu »DCCCCVIII« godinu, te dodaje da se njen apograf nalazi u starom namjesničkom arhivu medu aktima samostana sv. Krševana »cass. XXIII. n. 35.« sa već navedenom bilješkom »La carta pecora...«, ali da više ove pergamene nema. Ujedno kaže da su je djelomično objelodanili Lucius i Farlati, kako se čini »e vetustiore membrana«, a i Kukuljević (RD, 17— 19). G. Praga, pak, još 1929. ukazao je da se je u biblioteci Filippi nalazilo deset dokumenata, medu kojima je ijedan stari prijepis oporuke priora Andrije, no da ni njima a ni ovoj listini danas nema traga (G. Praga, »La Scriptorium di san Grisogono di Žara«, Archivio storicoper la Dalmazia, VIII, Roma 1929, 35). Šamšalović i Stipišić, objelodanjujući ovu povelju iz prijepisa »s kraja XVII. st.«, zaključuju da je njen originalni tekst »pisan goticom«, što nije točno, kako se vidi iz njene sačuvane fotokopije, gdje se ne uočuje jasno da li je godina: 908. ili 909. Međutim indikacija: VII je sasma vidljiva. 22 Ovaj broj tribuna u zadarskim listinama od 918 (?), do 1067. god. raznoliko varira (Gl. i L. M a r g e t i ć , »Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim općinama«, Zbornik radova Vizantološkog instituta, XVI, 34). Zadnji pak zadarski prior u 11. st. navodi se o. 1091. god. (RD, 155; CD I, 201). 23 O tom imenu kao i drugima u 10. i 11. st. u Zadru opširno piše V. Jakić-Ces t a r i ć , »Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena«, Radovi JAZU u Zadru, 19, Zadar 1972, 114-128, 137, 144, 147, 148, 155, 156, 161, 162; V. J a k i ć - C e s t a r i ć , »Ženska osobna imena i hrvatski udio u etnosimbiotskim procesima u Zadru do kraja XII. stoljeća«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 21, Zadar 1974, 291-316. 20
270
U ovo doba Zadar ima sedam crkava: Sv. Lovre, Sv. Ivan, Sv. Krševan — koju je sagradio krajem IX ili početkom X st. prior Andrija s još jednim Zadraninom —, Sv. Marija — osnovana od monaha Sv. Krševana —, Sv. Petar, Sv. Toma, Sv. Stošija.24 Svećenici su u tom gradu bili uglavnom Romani, a novac je solidus. Prvi pak poznati učitelj zvao se je Konstantin,25 a prvi notar đakon Ivan,26 koji sastavlja razne vrsti povelja.27 24 Za ove crkve gl. C. F. B i a n c h i , Žara cristiana I, Žara 1877, 467, 474, 297, 315, 380, 460, 89, 379. 25 On se naziva u povelji od 918 (?) »magister«. I u spisu Petra Crnoga iz 1080. postoji bezimena titula »magister«, a u Krešimirovoj ispravi od 16. V. 1076. god. medu prisutnima se govori o »magistro Gregorio gramatico« (CD I, 27, 175, 115). 26 RD, 17-19. 27 Šarolikost i raznolikost zadarskih povelja 10. i 11. st. dala su obilje grade našim starijim i sadašnjim naučnim radnicima da im većina ili zaniječu autentičnost, ili da ih proglase sumnjivima. Ovamo spadaju napose 4 listine, i to one od 918 (?), 19. XII. 986 (?), 15. VII. 999. i 1. IX. 1044, koje se sve ubrajaju medu spise Sv. Krševana. I suviše bi nas odvelo da ovdje navedemo što o njima misle F. Rački i G. Praga. Zato ćemo se samo kratko osvrnuti na najnovija mišljenja o njima. Tu spada u prvi red N. Klaić, kojoj su gotovo sve povelje iz doba narodnih vladara falsifikat, pa naravno i ove četiri. Ona je u svome zaključku potvrdila Pragine sumnje u njihovu autentičnost i ustvrdila da su to kasnije tvorevine, nastale ili točnije sastavljene na osnovu samostanskih anala, zatim popisa nekih priora (prije svega Madijevaca) i zadarskih biskupa. Za nju je u ovom času važno tek konstatirati da su podaci o zadarskim tribunima i konzulima uneseni u te krivotvorine zbog istoga razloga zbog kojega su one od samostanskih bilježaka pretvorene u diplome i notarske isprave. U tome joj je o njima naročito upala u oči formula actum, gdje se navode konzuli. Naime, ona po tekstu smatra da sastavljač isprave zamišlja consules kao lica koja su vladala u to vrijeme itd. (N. K l a i ć , »Tribuni i consules zadarskih isprava X i XI stoljeća«, Zbornik radova Vizantološkog instituta, XI, 90, 77, 78, bilj. 40.) Na ovim svojim tvrdnjama ostala je N. Klaić i 1971. kada je skupila »i dokaze paleografske prirode«, te došla »zajedno s Pragom do zaključka da sve do druge polovice XII, st. medu zadarskim ispravama nema paleografskih ni diplomatičkih originala«, te » nastavljajući na Pragine rezultate« pokušala je »utvrditi vrijednost i vrijeme približno onih isprava« iz fonda samostana sv. Krševana, »u kojima se spominju tribuni i consules«. I njen konačan zaključak bio je isti: »poznate zadarske »oporuke« (priora Andrije, Agape i Dauzete) i druge isprave koje su datirane X. i XI. st. nisu mogle nastati prije druge polovice XII st.« (N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, 5, 6). Da su ove povelje falsificirane, kako je to ustvrdila N. Klaić, nedavno seje složio u dva navrata i L. M a r g e t i ć (o. c., Zbornik... XVI, 28,35); Isti, »Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283. i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih općina«, Radovi Instituta za hrvatsku pox vijest, 7, Zagreb 1975, 64). Ali je ipak u drugom svom radu ublažio svoj pristanak u / prvom radu da su one falsifikat s izrazom da one »nisu do nas došle u originalnoj for/ mi, u kojoj su navodno sastavljene u X i XI stoljeću« (L. M a r g e t i ć , »Creske općine«, Radovi... 7, 64). Međutim još 1957. J. Ferluga je ukazao da postoji direktan dokaz za izjednačenje konzulata s vladom jednoga vladara i to upravo u oporuci ovoga priora Andrije, u kome prije potpisa svjedoka stoji: Actum hoc tempore, die loco ac consule ut supra, te da u protokolu isprave nalazimo objašnjenje. Vrijeme: DCCCCXVIII, mense decembris; mjesto: in ciuitate Jadera, ostaje onda još consule, što ne može odgovarati ničemu drugome nego riječima: imperante domino nostro Constantino piissimo acperpetuo auguste (S. A.). Na istu formulaciju ac consulibus, koja se odnosi na careve Konstantina VIII i Vasilija II kao suvladare, nalazi se 969, 986 i u jednoj sumnjivoj ispravi iz 1044. (J. F e r l u g a , o. c., 84) N. Klaić samo citira ovu stranu Ferlugina rada i pokušava na svoj način sve to objasniti (N. Klaić, Tribuni..., 71,77, 78, bilj. 40, 85, 86, bilj. 73). Međutim, ni ona, a ni Margetić ne osvrću se, što o nazivu consul i njegovu smještaju u ispravi kaže C. du Fresne domino du G a n g e , Glossarium mediae et infi-
271
II
Poslije 915. godine prestaje nominalna vlast bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta u Dalmacijama, kojima, pa tako i Zadrom, sada zavlada hrvatski kralj Tomislav.28 Čak je zadarski biskup Formin bio jedan od mae latinitatis II, Niort 1883, 526 - 529, a onda i H . B r e s s l a u , Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien II, Berlin 4958,188,406 - 409. No zato L. Margetić donosi iz Marinijeve zbirke isprava tu formulu u protokolu povelja iz 6. i 7. st. u nekoliko primjera gdje se navodi »Actum... imperatore consule et die supscripto« ili »Actum... die imperatore et consule suprascripto«. No gotovo ni u jednoj od ovih isprava nisu navedeni u protokolu: dan, godina i carevi. Jedna pak istarska isprava 602. ima: »Acta in loco illo, die et consulibus suprascriptis«, dok oporuka tršćanske opatice Mara ima u eshatokolu: »Die et anni et imperantibus Indictione suprascripta...« (L. M a r g e t i ć , Creske općine..., 68, 69). Karakterističan je podatak, koji donosi Grgur Turski, i on glasi ovako: »... Igitur ab Anastasio imperatore codecillos de consolato (S. A.) accepit, et in basilica beati Martini tunica blattea indutus et clamide, imponens vertice diademam... et ab ea die tamquam consul aut augustus est vocitatus (S. A.)... »Gregorii episcopi Turocensis Historiarum libri decem I, Berlin, 134: u bilješci 3 na istoj strani piše: »ut augustus« umjesto »aut augustus«. Da nemaju pravo ni N. Klaić, koja pokušava da one konzule izjednači s onim konzulima iz 12. st., te da je po njima sastavljač napisao »consules suprascripti« (N. K l a i ć , Tribuni..., 78, bilj. 40), jer su ti citirani po imenu i u toj časti u dataciji ili protokolu (SCD II, 151, 152, 318, 319), a isto tako ni Margetić, već Ferluga, ukazuju sve već spomenute isprave. Tako u onoj od 918 (?) u eshatokolu stoji: »... Actum hoc tempore, die, loco acconsule (S. A.) ut supra«. Naime taj izraz se odnosi na cara Konstantina VII, navedenog u protokolu, gdje je citirana i godina, indikcija, dan kao i mjesto, te carevanje Konstantina VII (Imperante domino nostro Constantino piissimo ac perpetuo augusto: S. A.). U onoj pak povelji od 986 (?) piše u eshatokolu: »Actum hoc tempore a(c)consulibus suprascriptis et loco.. .«. Tu je citirana prvo, godina i drugi vremenski znaci (indikcija i dan), onda carevanje Vasilija II i Konstantina VIII (Imperantibus piissimis/et perpetu/ is augustis, [S. A.]) Basilio et Constantino, a deo coronatimagniimperatores), a iza toga mjesto. U oporuci Agape od 15. VII. 999, također u eshatokolu, je: »... Actum tempore, die et loco ac consulibus«, a u protokolu je prvo, godina, indikcija i dan, zatim mjesto i tek onda navedena i oba ta cara (imperantibus püssimis et perpetuis augustis [S. A.] Constantino et Basilio...) i konačno u povelji — i opet u eshatokolu — je: »Actum tempore, die et loco a consulibus(!), ut supradictum est...«, a u protokolu dolazi i opet prvo, godina, indikcija i dan, onda carevi (Imperantibus püssimis et perpetuis augustis [S. A.] Constantino imperatoribus [!]. Iz onoga što se je navelo iz Grgura Turskoga i Marinia, te ako se upozori da se u sve ove četiri zadarske listine redovito citira augustus (ili augusti) u protokolu, što je adekvatno izrazu consul (ili consules) u eshatokolu, onda je već jasno da te povelje nisu uopće falsifikati i da se riječ »consul« ili »consules« uistinu odnosi na bizantinske vladare, kako je to već ukazao J. Ferluga, koji nije znao za sve ove naše podatke! Uostalom Ferlugi je priznao i Margetić da je dokazao da podatak consule »ne može odgovarati ničem dragom nego riječima imperante domino nostre (o: S. A.) Constantino piisimo ac perpetuo augusto, iz čega slijedi da formulacija ac consulibus odgovara postojanju suvladara na bizantinskom prijestolju, što doista i odgovara protokolu dviju isprava iz god. 986. i 999, gdje se kao carevi suvladari javljaju Konstantin i Bazilije«, završava L. M a r g e t i ć (Creske općine..., 67). Prema tome ove listine nisu falsifikati, nego su samo malo nespretni prijepisi iz izgubljenog kartulara sv. Krševana. No za daljnje razlaganje o ovim poveljama, a tako i o ostalim iz doba hrvatskih narodnih vladara, potrebna je rasprava, a ne samo ovakva opširna bilješka. 28 Ova naša tvrdnja bazirana je na kasnom izvornom podatku (kraj 15. ili poč. 16. st.) u obliku zabilješke pred samim tekstom crkvenih saborskih zaključaka od o. 925. (CD I, 32, bilj. 1) ili pribilješke (S. G u n j a c a , Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I, Zagreb 1973, 331), od koje glasi jedan pasus ovako: »Tempore Joanni pape
272
potpisnika molbe dalmatinskih biskupa, upućene papi da se sazove crkveni sabor u Splitu (održan prije 920. godine), na kome je i sam vrlo aktivno sudjelovao. Tom prilikom je Forminu pisao papa Ivan X i od njega tražio da s ostalim dalmatinskim biskupima kao i s ninskim biskupom Grgurom i on dođe u Rim, te da ondje riješe pitanje primata u Dalmaciji.29 Za vlade Mihajla Krešimira I (926-o. 954), sina Trpimira II (o. 920-926), održan je drugi crkveni sabor (o. 929),30 na kome je pored toga vladara prisustvovao i Formin. Tom prilikom je uz ostalo zaključeno da zadarska crkva zadrži biskupsku stolicu i da ima ostati unutar granica svoje dijeceze. Kada je Formin ipak htio proširiti svoje mede na račun nedavno ukinute ninske biskupije, papa Ivan X, pravovremeno upozoren, oštro ga opomene da zadrži svoju biskupiju tako, kako je postojala u stara vremena.31 U sanctissimi consulatu peragente in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao Rege...« (N. K l a i ć , Historia Salonitana maior. Posebna izdanja Odelenja društvenih nauka SAN-a, knj. CCCXCIX/55, Beograd 1967, SI. 43 — fol. 628 r). Nju nisu u svojim radovima komentirali ni S. Gunjaca a tako ni L. Margetić, iako ona pruža rješenje ovoga pitanja, na koje se je još 1957. god. osvrnuo dosta opširno J. Ferluga. Naime, on se je složio s mišljenjem I. Kukuljevića Saksinskoga, koji smatra da consulatu peragente znači isto kao coronam obtinente. Ujedno daje po svome uvjerenju »još jedan argumenat iz savremenih izvora o izjednačenju konzulata s vladom jednog vladara« i njemu taj izraz iz akata splitskih sinoda znači: za vlade, vladajući«. Time smatra da je »problem skoro u potpunosti rešen, iako nije odgovoreno na pitanje da li je carska Dalmacija pripadala kralju Tomislavu, kada se to zbilo i kakve je oblike primilo, nego samo da Tomislav nije iz Vizantije dobio nikakvu titulu ili funkciju na osnovu koje bi carevi bili njemu prepustili upravu nad dalmatinskim gradovima. Nadalje da Tomislav nije vladao carskom Dalmacijom već Dalmacijom u najširem smislu kakva je bila u poznorimskom dobu, i to bez carskih gradova i ostrva«. (J. F e r l u g a , o. c., 84, 85.) Iznoseći prvo onaj tekst uvodnog dijela (datacija), na osnovi koga je prije ono »consulatu peragente« pripisivala papinom falsifikatu, ali ju je V. Gortan »s pravom upozorio« da je njeno »tumačenje nemoguće«, N. Klaić je prvo dala navedeno mišljenje J. Ferluge o tome. Zatim je stala izgrađivati cijeli lančani sistem svojih nepotvrđenih kombinacija s izvorima i došla do ničim nedokazanog zaključka da je više »nego jasno da je Bizant bio politički protivnik, a ne Tomislavov saveznik«, uvjeravajući da će svatko »priznati da su istočni car i papa bili i za Tomislava suviše jaki protivnici« (N. Klaić, »Hrvatski vladari i Bizantska Dalmacija«, Radovi Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. XLIII/15, Sarajevo 1972, 150— 153), što je potpuno krivo, jer se to ničim ne može osnažiti. Naprotiv! Međutim bez obzira na ovakva zaključivanja nepotvrđena izvorima, tvrdnje i pretpostavke N. Klaić (a ponešto i J. Ferluge) uz one podatke koje je iznio L. Margetić o izrazu »consul«, piše u jednom italskom kapitularu Karla Velikoga od 801. g. ovo: »... anno ... consulatus autem nostri primo«, tj. ovdje je po Bressalu »consulatus = Imperium« (H. Bresslau, o. c., II, 408, bilj. 5). Ako se s ovim podatkom spoji onaj iz Grgura Turskoga, onda se može zaključiti da je Tomislav vladao kao kralj Hrvata u pokrajini Hrvata i u predjelima Dalmacija. Nadalje, da mu je bizantski car dao kodikil ili povelju o konzulatu i da se je od onoga časa u tom svojstvu »consul«-a stao nazivati ili smatrati »augustom«, tj. pravim vladarom. Možda se je tada Tomislav i okrunio za kralja. Drugim riječima, on je i kao kralj i konzul vladao uz Hrvatsku i Dalmacijama (ne »i u zemlji Dalmatinaca«, kako prevodi S. G u n j a c a , o. c. I, 332). Ove je dobio od Bizanta, s kojim je svakako stajao u to doba u prijateljskim odnosima ili vezama. 29 Gl. RD, 193, 195-197; N. Klaić, Historia Salonitana maior, 102, 103, 105, 106. 30 S. A n t o l j ak, »Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I za hrvatsku povijest X stoljeća«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio historije, arheologije i historije umjetnosti, god. 10, Zadar 1972, 87, 88. 31 RD, 195; N. K l a i ć , o. c., 103-105.
273
ovom periodu, po pričanju Konstantina VII, Zadar (Διαδώρα) je bio velik utvrđen grad, s crkvama: Sv. Stošijom, Sv. Krševanom i Sv. Trojstvom (danas Sv. Donat). Osobito je interesantan carev opis Sv. Stošije, ukrašene zelenim i bijelim stupovima, starinskim isukanim ikonama i podom od divnoga mozaika. Sv. Trojstvo je pak presvodena crkva i iznad nje je opet druga, također okrugla (ondje su nedavno u zidovima matroneja pronađene drvene grede s pleternim motivima),32 u koju se penje zavojitim stepenicama. Od zadarskih otoka, koji su pripadali dalmatinskom tematu, spominje car pisac kao naseljenu Vrgadu, a kao nenastanjene i puste Tkon, Kornate, Dugi otok, Silbu, Skerdu (Velu i Malu), Olib, Pag, Premudu, Ist, Tun i Iz.33 Nekako pri kraju svoga dugoga vladanja Krešimir Prvi posjetio je Zadar i samostan s crkvom sv. Krševana, kome je darovao posjed na svome zemljištu u selu Diklu.34 To je prvi utvrđeni dolazak i boravak hrvatskog vladara u ovome gradu.
III Nakon smrti Mihajla Krešimira Prvog i likvidiranja njegova sina Miroslava nastali su nemiri u zemlji i umanjena je vojna moć hrvatske države.35 Tada se dalmatinski gradovi ponovno vraćaju pod direktnu vlast Bizanta i 986. u Zadru opet stoluje »proconsul Dalmatiarum«, tj. carski namjesnik Dalmacija Majo de Columna (986 — 999?), ujedno i prior toga grada.36 U to vrijeme Hrvatskom vlada kralj Stjepan Držislav (poslije 960 — ), sin Mihajla Krešimira I,37 a u Bizantu caruju Vasilije II (976- 1025) i brat mu Konstantin VIII (976—1028). Od njih dobiva uskoro Stjepan Držislav kraljevske insignije, i otada se, kako piše Toma Arhidakon, njegovi nasljednici nazivaju kraljevi Dalmacije i Hrvatske te eparsi ili patriciji.38 Sada je, dakle, Držislav dobio ponovno u upravu Dalmaciju, u koju prije 992. god. provaljuje car Samuilo sve do Zadra, svagdje pljačkajući i pustošeći. No on nije mogao osvojiti ovaj dobro utvrđeni grad i zato što nije imao ratne mornarice, te se je us39 koro vratio preko Bosne i Srbije u svoju prijestolnicu Prespu. U tom periodu, tj. u vremenu pfidrovanja Maja u Zadru, postoji i dalje tribunska čast, a kao staleži: plemići (nobiles), čiju prethodnu suglasnost (consensus) traži prior, te puk. Oni zajedno (maiores et minores) sačinjavaju vijeće (consilium), bez čijega pristanka nije prior ništa radio. Inače su se Za32 Za datiranje postanka ove crkve i taj nalaz gl. I. P e t r i c i o l i , »Grede s preromaničkim ukrasom iz crkve sv. Donata u Zadru«, Peristil, 14— 15, Zagreb 1971 —1972, 47-54. 33 RD, 403, 404; Vizantinski izvori... II, 23, 24. 34 RD, 20, 62, 69, 70; S. A n t o l j a k , o. c., 90, 91. 35 S. A n t o l j a k , o. c., 92, 93. 36 RD, 21; CD 1,45,46. 37 S. A n t o l j a k , o. c., 94, 95. 38 T h o m a s A r c h i d i a c o n u s Historia Salonitana, Scriptores III, MSHSM XXVI, Digessit Fr. Rački, Zagrabiae 1894, 38, 39. 39 S. A n t o l j a k , Samuilovata država, Skopje 1969, Institut za nacionalna istorija, 37, 38, 86, 40, 38, 39.
274
drani mogli sudski žaliti i tražiti pravdu pred samim bizantskim carem ili hrvatskim kraljem te priorom ili sucima. Novac je i sada bizantski zlatnik,40 a kameni natpisi pišu se tu i tamo i na grčkom jeziku (999).41 Biskupi su također Bizantinci (Romeji) od kojih je jedan čak i sastavljač povelja (986). Vlasnici zemljišta, pašnjaka, vinograda i maslinika u okolici grada, gdje se je graničilo s hrvatskom državom, bili su zadarska općina, plemići, tribuni, svećenici, samostani i čak pojedini građani. Sada medu svećenicima Romanima nailazimo već na domaća naša imena, a čak i neki plemići nazivaju se narodnim imenima. 986. godine u Zadru se osniva benediktinska opatija sv. Krševana, čiji je samostan ponovno sagrađen. U tome samostanu sigurno je postojao i skriptorij, koji je tokom stoljeća sve više dobivao na važnosti. Ta je opatija, koja je imala veze s matičnim samostanom u Monte Cassinu, raznim darovnicama dobila velike komplekse zemlje izvan grada (Diklo, Pašman) i bogata lovišta ribe na otocima (Molat, Dugi otok), solane, te razne pokretnine i nekretnine. Ujedno je uprava samostana uz odobrenje cijeloga zadarskoga pučanstva izvršila neke preinake ulica i zgrada radi izravnog povezivanja crkve sv. Krševana sa samostanom.42 To je bio prvi nama poznati urbanističko-regulacioni zahvat ne samo u Zadru, nego i na području cijele današnje Hrvatske. IV
Već odavno se dužd Petar II Orseolo (991 — 1009) spremao da se planski dočepa Dalmacije, pa tako i Zadra. Sukob su izazvali sami Hrvati, koji su stali napadati Mlečane. Zbog toga dužd prvo pošalje svoje ratne brodove, koji osvoje hrvatski grad Pag, predstražu Zadra. S time su Mlečani izazvali još jaču mržnju kod Hrvata. Oni su čak ponovno tražili danak od Orseola, koji je obećao da će im ga sam donijeti. U međuvremenu je, ne zna se iz kojih razloga, priznao Zadar, jedini od svih gradova u Dalmacijama, vlast dužda Petra II. Zbog toga su Zadrane napadali i hrvatski i neretljanski vladar, ne štedeći ni druge dalmatinske gradove. Napokon na poziv svih tih gradova krene dužd Orseolo iz Venecije (26. svibnja 998. ili 999) i ubrzo stigne pred Zadar (6. lipnja), u koji ga na najsvečaniji način uvede kao svoga gospodara tamošnji prior s biskupom i ostalim 43 uglednicima cijeloga zadarskog područja. U gradu je dužd primio i poslanike hrvatskoga kralja, čiju je mirovnu ponudu odbio. Ujedno je iz Zadra po40
RD, 21, 22; CD I, 45, 46. Gl. L. B e n e v e n i a , Scampoli di storia patria, Žara 1890,52. CD I, 26, 27, 46, 45, 27, 50, 45. 43 U tzv. Dandolovoj Chronica brevis piše ovako: » ... quibus receptis ad Jadre civitatem applicuit (tj. Petar Orseolo: S. A.), ubi Spalatini et Tragurienses, et alij plurimi Dalmatini universaliter laudaverunt, et ad ipsius honorem clerus et populus laudes cantaverunt...« (Andreas Danduli Chronica brevis aa. 46 -1342. A. C., RIS f. 313, fasc. 4, t. XII, p. I, Bologna 1941, 361). 41
42
275
duzeo uspješnu akciju protiv Neretljana, koje je u neposrednoj blizini grada potukao, te je 14. VI napustio ovo mjesto. Vrativši se sa svoga trijumfalnog puta, za vrijeme kojega je dopro do Korčule, ponovno je stigao u Zadar, a onda u slavlju ude u Veneciju i prozove se »dužd Dalmacije«. Malo zatim stigao je u Zadar prvi mletački rektor Maffeus Justinianus,44 koji tako zamijeni stoljetnu službu priora. Otada Zadar, koji se je uspješno opirao uz pomorsku pomoć Venecije neprestanim napadajima hrvatskoga vladara, ostaje i dalje u čvrstini rukama Serenissime.
Međutim, već 1018. ili 1019. godine Bizant je ponovno uspostavio svoju direktnu vlast u Dalmacijama, kojima je po svoj prilici i opet upravljao zadarski prior. On se je vjerojatno zvao Majo i bio je brat zadarskog biskupa Prestancija.45 Za vladavine bizantskog cara Romana III Argira (1028—1034), rođaka Orseola, arhont i toparh Dalmacije je Zadranin Dobronja (Δοβρωνη),46 koji je neko vrijeme uživao velik ugled i milost kod ovoga vladara. No kada je Dobronja stigao u Carigrad da se pokloni novome vladaru Mihajlu IV Paflagoncu (1034— 1041), bio je iznenada lišen vlasti nad Dalmacijom, te je zajedno sa ženom i sinom zatvoren u toj prijestolnici, gdje je i umro.47 Jedan od razloga zašto je lišen slobode i časti bio je i taj što je radio protiv interesa Bizanta, a za hrvatskoga kralja, kome se je, prema Sanudu, predao Zadar.48 44 RD, 424 - 428, 430, 429; Andreae Danduli Chronica per extensum scripta, RIS f. 325, fasc. 3, t. XII, p. I, Bologna 1939, 193-200. 45 RD, 70, 71; CD I, 107-109. 46 J. Ferluga piše da je Dobronja bio arhont i toparh (αργών και τοπάρχες) Zadra i Splita, »a ne i drugih dalmatinskih gradova«. Doduše Kekaumen, kaže Ferluga, stavlja osim Zadra i Splita, i Ston i Zetu u Dalmaciju. No Ston nije bio nikada kao ni Zeta u temi Dalmaciji i Kekaumen »kao i da ne poznaje carsku Dalmaciju«. Za »njega je Dalmacija vrlo širok geografski pojam« (J. Ferluga, o. c., 95). N. Klaić smatra da nije slučajna činjenica »da je Kekaumen nazvao Dobronju toparhom Zadra i Splita«, i »to bi drugim riječima značilo da je u historiji bizantske Dalmacije prvi puta došlo do pokušaja da se razbijeni dijelovi provincije ujedine pod vodstvom metropole« (N. K l a ić, Povijest Hrvata..., 338 — 339). Međutim, po našem mišljenju, upravo na osnovi onoga Kekaumenova podatka o smještaju ovih mjesta u Dalmaciju, mišljenja smo da je on upravljao samo Dalmacijom, a ne i Dalmacijama, jer je imao u svojoj vlasti samo Zadar i Split! Uz to je poznato iz istoga Kekaumena da je Stefan Vojislav bio tada toparh Zete i Stona (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije III, Posebna izdanja Vizantološkog instituta 10, Beograd 1966, 212; K. J i r e č e k , Istorija Srba /Beograd 21952, 68; J. F e r l u g a , o. c., 100,95), koje ovaj stavlja uz Zadar i Split u Dalmaciju. Inače i Vojislav je bio kao talac odveden u Carigrad (1035/6) za vladavine Mihajla IV Paflagonca, ali je nasuprot Dobronji uspio odanle pobjeći natrag u Duklju ili Zetu (Gl. Vizantijski izvori... III, 157, 159; K. J i r e č e k , o. c. I, 133). 47 VizantijSki izvori... III, 203-205. 48 Prema Sanudu za duždevanja Domenica Flabianica Zadar se je prvi put odmetnuo i podvrgao hrvatskom kralju. Ali ga je dužd s velikom ratnom mornaricom, nakon brojnih bitaka, prisilio na predaju (M. Sanudo, »Le vite dei dogi«, RISi. XXII, p. IV, f. 1-2, Cittä di Castello 1900, 150). O datumu ovoga čina razna su mišljenja i Sanudov podatak kao vrlo kasni izvor vrlo je sumnjiv i jako je teško odrediti kada se je to zbilo.
276
Dobronju je naslijedio u časti kao strateg čitave Dalmacije (ili Dalmacija) inače carski protospatar i patricij, prior i prokonzul Zadra Gregorije,49 50 51 sin Maja, a prvi rođak Dobronje. Gregorijeva moć i služba bila je veća od Dobronjine, i on je upravljao iz Zadra i Gornjom i Donjom Dalmacijom (od Vinodola do Drača ili Bojane).52 Međutim, za vladavine Konstantina IX Monomaha (1042— 1054) spominje se u Zadru kao carski protospatar ban Stje49
Vrlo složeno je pitanje, koje je izniklo: da li je Dobronja = Gregorije, koji se spominje u ispravi od 5. VII. 1033. kao zadarski prior i prokonzul (CD, I, 67, 68). Ferluga, slijedeći Vasiljevskog, koji je zaključio na osnovi tri zadarska dokumenta da je Gregorius = Δοβρωνας, sasvim se slaže daje to »jedna te ista ličnost« (J. F e r l u g a , o. c., 96). N. Klaić ispočetka kaže u svojoj Povijesti Hrvata da se čini da u historiografiji »danas ipak prevladava mišljenje da su Dobronja i Gregorije isto lice«. Nešto kasnije naziva ih braćom, a 272 strane iza toga ostaje na tome da su »braća Grgur i Dobronja« iz porodice Madijevaca, te time prihvaća mišljenje I. Petriciolia iz 1960, koji se 1967. vraća na Ferlugino poistovjećivanje Grgura s Dobronjom (I. P e t r i c i o l i , Umjetnost jedanaestog stoljeća u Zadru«, Zadarska revija, 2 —li, 160 i bilj. 6). Ali ipak dodaje na onoj istoj strani da je manje »vjerovatna pretpostavka da se Grgur zadarskih isprava i Kekaumenov Dobronja ista ličnost«, jer u »krajnjoj liniji to i nije tako bitno« (N. K l a i ć , Povijest Hrvata... ,40, 67, 338). Time je potvrdila ono što je još 1967. napisala, tj. da »nije bitno da li su Grgur latinskih zadarskih izvora i Kekaumenov Dobronja braća ili je to jedna i ista osoba«, ali se ipak opredijelila da su oni braća (Gl. N. K l a ić, »Zadar, dalmatinska metropola do XII stoljeća«. Zadarska revija, XVI/2 i 3, 123, 124 i bilj. 50). Međutim Dobronja je jedna osoba sama za sebe, a Gregorije druga, kako je to uočila uz ostale i N. Klaić. Naime u onoj ispravi od 5. VII. 1033, godina se nikako ne slaže s indukcijom, jer 1033. ima mdikciju I, a tek 1036. je indikcija IV. kako to i piše u navedenoj ispravi od 1033. godine. Nadalje je čudan i gramatički neobičan, nelogičan i konfuzan poredak riječi u toj povelji. Napose je potpuno neshvatljiv u vezi s Trogirom i Trogiranima onaj pasus: »Per iussione domini Gregorii priori et proconsuli de ipsa ciuitate Jadere...« do »in ciuitate traguriensis...«. Zatim se isti Gregorije spominje u ispravi od 1034, ali samo kao prior Zadra (prioratus... regente), a tek u onoj od 13. II. 1036. je »protospatario et stratico« (RD, 42, 43,70,71; CD 1,68-70). Jednom riječi, isprava od 1033. ne bi prema indikciji spadala u tu godinu, već tek u 1036. No budući da je naveden car Roman III (1028—1034), onda bi se moglo reći da je greška ili u godini ili u indikciji. Kako se pak tu Gregorije navodi samo kao prior i prokonzul Zadra, on je mogao zamjenjivati odsutnoga Dobronju, koji je išao u Carigrad (Gl. J. F e r l u g a , o. c., 97, 99). Još nešto. Poznato je da Pop Dukljanin zna za kneza Dobroslava, koje je ime u latinskom tekstu ovoga spisa Sišić naprosto zamijenio sa »Voislavus«, dok je u Orbinijevu talijanskom prijevodu ostavio naziv »Dobroslavo« (Gl. F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb, SKA, 1928, 344-350, 353, 354, 183, 460 — 463). No poznato je da Skilica ovoga kneza naziva: Stefan Vojislav, Kekaumen samo: Vojislav Dukljanin, a Ivan Zonara još kraće: Vojislav (Vizantijski izvori... III, 157—159, 212, 254). To su dakle, nazivi, koje donose kronike, dok je u ispravama ime uvijek stabilno i ne može se zamjenjivati ili značiti da to nije ovo lice nego sasvim drugo, ili da je identično s onim u toj i toj kronici, pa tako i Gregorije s Dobronjom u Kekaumenovu Strategikonu, koje je djelo napisano u II polovici 11. st. To znači da je Kekaumen bio suvremenik ovoga događaja u vezi Dobronje, jer sam za sebe kaže da je učestvovao u borbi protiv Petra Deljana — 1040. god. (Vizantijski izvori ... III, 193, 190), a to je otprilike gotovo onaj isti period, kada je živio Dobronja i bio zatvoren (Vizantijski izvori... III, 203 — 205). Prema svemu ovome Dobronja i Gregorije su različite osobe i bliski rođaci. 50 RD, 42-44, 70, 71; CD I, 68-70, 108, 109. 51 Ovo je i naše mišljenje utvrđeno na osnovi izvornih podataka, po kojima se može izraditi geneološko stablo Madijevaca. 52 Gl. o tome: M. Barada, »Dalmatia Superior«, Rad JAZU, 270, Zagreb, 1949, 93-113.
277
pan, a kao prior Andrija, negdašnji tribun.53 U ovome razdoblju Zadar pod izravnom vlašću Bizanta igra veliku ulogu. U njemu stoluje upravitelj Dalmacije ili Dalmacija (arhont, toparh, protospatar, patricije, strateg), koji je obično i zadarski prior, te je kao takav bio vrlo uticajan u cijeloj pokrajini. On je živio u prijateljskim odnosima s hrvatskim vladarom, od čega su obje strane imale samo koristi. Pored priora tu su i nadalje tribuni, te sudac (iudicator) grada Zadra, zatim komercarij (1045), gradski financijski službenik, kao i notar (1033) ili pisar (1034) — sve sami svećenici. Važna i utjecajna ličnost u Zadru ostao je biskup, koji ondje ima svoju palaču (1036). Pored njega ističe se i opat Sv. Krševana, čiji se samostan sve više bogati, i to napose darovima hrvatskih plemića i plemkinja. Naravno da time i uloga ovoga samostana postaje sve jača i snažnija. Svećenstvo u Zadru pretežno ima latinska imena, a ima i dva germanska. Ali, sada mnogo više medu njima nailazimo na Hrvate. Pa i među građanima ovoga doba spominju se u većem broju narodna imena, a samo jedna osoba nosi grčko ime. Inače su i sada ostali utjecajni plemići, čiji je senior strateg. Zadarski trgovci imali su izvrsne lađe, koje su prevozile putnike i živežne namirnice, a u Zadru je tada naročito cijenjena ukusna pijaca voda. U ovo doba nailazimo u izvorima prvi put da se spominje zadarska luka (1036), dok je kao novac u upotrebi bizantski zlatnik.54 Što se tiče područja zadarske komune, prema izvornim podacima 10. i 11. st. ono se je proširilo izvan gradskih zidina samo na otoke i na kopno u neposrednom zaleđu, zapravo obuhvaćalo je na kopnu suburbij.55 VI
God. 1050. Republika sv. Marka drugi put zauzima oružanom silom Za56 dar, kojim je ponovno zavladao rektor, poslan iz Venecije. No ta je vladavina bila vrlo kratka vijeka, jer je već 1056. Zadar ponovno pod direktnom upravom Bizanta. Tada je u tom gradu, čije se stanovnike sada zove: Zadrani ili zadarski građani (1056), prior Grubiša (Gorbina), a onda Drago, dakle sve sami Hrvati. Upravo u ovo isto vrijeme nailazimo na narodna imena zadarskih ribara, koji su živjeli u zadruzi i zavjetovali se da će dio lovine u svako doba 57 davati samostanu sv. Krševana. 53
RD, 46, 47; CD I, 75, 77. RD, 41-44, 70, 71,41,48,42-48,435,44,41. 55 Gl. I. Beuc, »Statut zadarske komune iz 1305. godine«, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, II, 522 - 526. 56 V. B r u n e l l i o. c. I, 280, 281, 295. U ovoj godini (1050) i osvajanju gl. RD, 444, 445 i F. Š i š i ć , Povijest Hrvata... I, 496 i bilj. 72. Inače u Dandolovoj kronici (Cronica brevis) piše pod 1027 — 1070. god. ovo: » . . . Huius temporibus (tj. za duždevanja Dominika Contarena: S. A.) Jadrensis civitas, suasionibus perfidorum inducta, Venetis primitus rebellavit, quam armorum vi, predicto ducante, potenter recuperaverunt...« (Andreae Danduli Chronica brevis, RIS f. 343, fasc. 4, t. XII, p. I, 362). 57 RD, 48, 50, 52; CD I, 82, 83, 88. 54
Zadar nije ni ovaj put dugo ostao pod izravnom vlašću Bizanta. Već 1062. Mlečani treći put zauzimaju grad,58 u čijoj blizini, u gradu Ninu, na vrlo svečan način Petar Krešimir, »kralj Hrvata i Dalmatinaca«, te iste godine potvrđuje darovnicu svoga pradjeda Krešimira Prvog u korist samostana sv. Krševana.59 O. 1064/5. god. nailazimo u Zadru na Nikolu, »priora i stratega«60 toga grada,61 čiji je teritorij upravljanja bio sada vrlo sužen. To dokazuje da je Zadar opet pod — makar nominalnom — vlašću Konstantina X Duke (1059- 1067),. .„, U to doBa zadarski je prior Drago, a biskup Stjepan. Tada se spominje i Čika, kći Dujma i Vekenege, unuke priora Madija, a žena Andrije, sina Pape. Kada joj je muž ubijen, ona je sa svojom starijom kćeri Domanom odlučila da ode u samostan, a mladu Vekenegu da uda. Upoznavši s tom svojom odlukom najveće crkvene i svjetovne gradske ličnosti, koje su joj darovale crkvicu sv. Marije »Manje« ispred vratiju »Bellate«, ona ondje sagradi samostan, gdje je odmah uređena i riznica, koja je čuvala dragocjene crkvene predmete, te biblioteka s rijetkim rukopisima. Da bi osigurala i zaštitila svoj samostan od bilo koje strane, Čika je uspjela da u njenoj prisutnosti njezin brat62 Petar Krešimir, »kralj Hrvatske i Dalmacije«, okružen najvišim svjetovnim i crkvenim velikašima, izda 1066. god. u Šibeniku povelju, kojom daje kraljevsku slobodu njezinu samostanu. Ujedno je ovaj vladar odredio da svatko tko bi nanio bilo kakvu štetu ovome samostanu ima tu štetu četverostruko nadoknaditi i sve njegovo da podliježe kraljevskom pravu.63
VII I dok se samostan sv. Marije zaslugom njegove prve opatice Cike sve više bogati i počinje konkurirati u posjedima samostanu sv. Krševana, na po58
M. des C a n a l . »Le Cronique des Venetiens«, Archivio storico italiano, VIII, Firenze, 1845, 292; RD, 444. 59 RD, 62, 63 (o. 1062?); CD I, 104, 105 (1066/7?). 60 J. F e r l u g a (o. c., 103 i bilj. 85) piše da se »već 1060. pojavljuje ponovno zadarski prior koji nosi naziv stratega Dalmacije«, te ukazuje da je već Šišić pokazao da je Nikola »svakako morao biti prior Zadra i strateg Dalmacije, pa je očigledno posredi greška prepisivača«. Međutim, Ferluga nije zapazio da se i Gregoriju u onoj povelji od 5. III. 1033 (?). daje titula i »priori et proconsuli de ipsa ciuitate Jadere...« (RD, 41; CD I, 68), te da su u Bizantskom carstvu u pojedinim temama upravo u II polovici 11. st. /stajali na čelu provincijskih gradova i strateških mjesta stratezi. Tako npr. Ohrid je / imao svoga stratega (GL B. P a n o v , Tefilakt Ohridski kako izvor za srednovekovnata istorija na makedonskiot narod, Skopje, 1971, 240, 239). 61 RD, 59 (1060); CD I, 99, 100 (lp64/5). 62 Svakako iz izraza Krešimirova za Čiku »soror mea Cicca« (RD, 66; CD I, 102) jasno je da bi joj ovaj vladar bio brat, i on se možda krije i u onoj povelji od 1066. (RD, 67; CD I, 101), gdje se navodi njezina »fratrem germanum« (Gl. i V. N o v a k , Zadarski kariular samostana svete Marije, JAZU, 22 i N. K l a i ć , »Hrvatski vladari i bizantska Dalmacija«, Radovi... XLIII/15, 163—165), tj. rođenog brata. Kolikogod smo pregledali izvorne podatke o ovom izrazu, svugdje je soror = sestra. Stoga treba sada samo na osnovi izvorne grade pažljivo sastaviti genealošku tablicu, iz koje će se moći dobiti jasnija slika o kakvim se tu zapravo rodbinskim vezama između Cike i Petra Krešimira radi, a ne bez dokaza naprosto izmišljati, kako je došlo do ove rodbinske veze. 63 RD, 65, 124, 125, 66; CD I, 101, 103, 102.
278 279
novnu molbu ove svoje sestre Petar Krešimir, »kralj Hrvatske i Dalmacije«, (1066/1067) obdaruje taj isti nedavno sagrađeni samostan kraljevskom zemljom u Tokiniji, koju je već njegov djed Krešimir bio dao svome rođaku Madiju i njegovu sinu Dobronji. (Darovnica je potvrđena u Zadru u prisutnosti biskupa Stjepana, priora Drage i drugih uglednika.)64 Međutim, unatoč onakvom tituliranju, Krešimir nije još bio i stvarni gospodar Dalmacije, kojom nominalno upravlja u ime bizantskog basileusa carski protospatar Leo, posljednji katepan »čitave Dalmacije« sa sjedištem u Zadru, čiji je bio i prior.65 Leo je bio samo vojnoupravni zapovjednik sada i suviše umanjene teme Dalmacije, dok je civilnu upravu uz pristanak Bizanta imao od 1066. kralj Petar Krešimir. Zato je i razumljivo što ovoga Lea u istoj tituli protospatara i katepana čitave Dalmacije nalazimo kao svjedoka u glasovitoj darovnici Petra Krešimira, »kralja Hrvatske i Dalmacije« (1096) u korist ionako posjedima bogatog samostana sv. Krševana,66 kakvima tu crkvenu instituciju stalno obasipaju okolni hrvatski feudalci. Iz te listine vidi se da je Petar Krešimir proširio svoje kraljevstvo i na kopnu i na moru i da uistinu sada vlada Hrvatskom i Dalmacijom,67 čiji je vojni guverner ostao ipak neko vrijeme Leo. Inače u Zadru, gdje je prior bio taj Leo, a vladajući sloj »Latini«, tj. Romani, sve više jača hrvatski element, čiji se jezik naziva »slavenski«, tj. hrvatski što se vidi po narodnim imenima, navedenim u listinama iz toga vremena, dok medu svećenstvom prevladavaju i dalje Romani s latinskim imenima.68 Poslije Lea u Zadru više ne nailazimo na carskog namjesnika s raznim titulama, nego samo na priora, i to, začudo, na dvojicu u isto vrijeme: Dragu i Andriju (1069). Međutim, u listinama koje se izdaju na hrvatskom tlu i u Zadru, navodi se od 1070. na prvom mjestu Roman IV Diogen (1068— 1071), a onda tek Petar Krešimir kao kralj »Hrvatske i Dalmacije« ili »Hrvata i Dalmatinaca« ili naprosto »Hrvatske«. To znači da je Dalmacija i dalje pod nominalnom vrhovnom vlašću Bizanta, u čije ime odsada njome upravlja hrvatski kralj. 69 To se, naravno, odnosi i na Zadar, gdje je sada samo jedan prior: Drago. No poslije bitke kod Manzikerta (1071), u kojoj je Roman bio ne samo pobijeđen, nego i zarobljen, titulira se u poveljama samo Petar Krešimir, što ukazuje da on ponovno i stvarno vlada Dalmacijom i Zadrom. U doba interregnuma, u koji je zapalo hrvatsko kraljevstvo nakon što su njegova vladara zarobili Normani, ne zna se kakav je bio položaj Zadra. No već početkom 1075, kao i drugi dalmatinski gradovi, i Zadar napismeno preko svoga priora i nekolicine uglednih građana (medu njima se navodi i Ivan »spataro candidato«) priznane mletačkoga dužda za svoga seniora, tj. gospo64
RD, 67, 68; CD I, 104, 105. Gl. o tom: J. F e r l u g a , o. c., 103-105 i bilj. 100. 66 RD, 69, 74; CD I, 107, 114. 67 CD 1,65-71,75-78, 105-109, 112-114. 68 RD, 91-93; CD I, 126, 127. 69 RD, 80-86; CD I, 101, 105, 115-124, 126-128.
65
280
dara, nakon što je ovaj otjerao Normane70 iz Dalmacije, čijim se duxom u toj zavjernici naziva. Međutim, Dmitar Zvonimir, koji je u svojstvu »duxa Hrvatske i Dalmacije« bio u listopadu 1075. okrunjen za »kralja Hrvata i Dalmatinaca«, nije se obazirao na takvo duždevo tituliranje i stav prema dalmatinskim gradovima, što dokazuje i jedna njegova povelja (9. X 1075) u kojoj se medu visokim crkvenim i svjetovnim ličnostima nalazi na prvom mjestu citiran zadarski biskup Stjepan.71 U ispravama, pak, od 1076. do 1078, sastavljenima na hrvatskom tlu, ispred Zvonimira najviše se navodi Mihajlo VII Duka (1071 —1078),72 dok se njegov nasljednik Nikifor III Botonijat (1078—1081) prvi i posljednji put citira u zadarskoj listini od 1078. godine. U njoj odmah poslije carskog imena dolazi onaj prior Drago, a tek onda biskup Stjepan te zadarski puk s ostalim gradskim prvacima.73 To znači da je Zadar, makar i simbolično, ostao vjeran Bizantu. Ali od 1078. dalje u listinama s hrvatskoga terena samo se titulira Dmitar Zvonimir kao »božjom milošću kralj Hrvatske i Dalmacije« ili pak »Hrvata i Dalmatinaca«.74 Iz ovoga se vidi da se Zvonimir konačno oslobodio bizantskog tutorstva i da je preuzeo svu vlast nad Dalmacijom kao vazal pape Grgura VII, tj. papinske kurije. VIII Dolaskom na prijestolje vrsnoga cara Alekseja I Komnena (1081 — 1118) uskoro se je situacija u Dalmaciji i na Jadranu počela nanovo mijenjati. Naime, novi dužd Vitale Falier (1084. ili 1085 —1096) dobio je od Carigrada jurisdikciju nad tom zemljom i prozvao se »božjom milošću dužd Venecije i Dalmacije i carski protosevast«75 (1084, 1090).76 Međutim Zvonimir se i dalje kiti 70 O tomegl. S. A n t o l j a k , Miscellanea mediaevalia adriatico-croatica, VII«. Koji još izvori pišu o ratnoj djelatnosti Roberta Guiskarda i njegovih Normana na Jadranskom moru?, 279 — 283 i S. G u n j a c a , Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, III, Zagreb, 1975, 465, 466. 71 CD I, 124, 126-128, 126-129, 132, 133, 135, 138, 142. 72 RD, 109-111; CD I, 147, 158, 159. 73 CD I, 167, 168. 74 RD, 114-118, 126,127, 138-140,144,145,148; CD I, 160, 162- 164, 166, 167, 170, 172, 179, 180, 181, 184, 187, 188. 75 U najnovije doba (1973) Gunjaca ukratko (obećavajući da će u III knjizi »pretrest... pitanje kad se dužd stao kititi naslovom kneza i vojvode Hrvatske«, što je i izvršio 1975. god.) pobija Dandola »da je dužd Vitale Falier god. 1084. dobio naslov »dux Croatiae«, što nije točno, kao što nije točno ni to da je tu titulu još prije postigao dužd Domenico Silvio, kako je to držao Rački na temelju krivog dopunjavanja teksta u ispravi od g. 1075. »Iznoseći dio privilegija (čije fotokopije svemu tome prilaže), koji je isti dužd izdao mjestu Lauretumu (danas Loreo blizu Roviga), gdje se zove Faletro »Dedonis divine gratie largitate Venetiar. Dalmatiae atque Croatiae dux et imperialis Protosevaston«, zaključuje da je »ovim temeljito potvrđeno da se mletački dužd prvi put spominje »dux Croatiae« u dokumentu, koji je izdan utvrđenju Lauretumu godine 1094.« (S. G u n j a c a , o. c., l, 443,445—448). Međutim ova stvar stoji sasvim drugačije.
281
naslovom »kralj Hrvatske i Dalmacije«, a njegov nasljednik Stjepan II čak se naziva »po milosti božjoj kralj Hrvata i Dalmatinaca.«77 I dok zadarski biskup Andrija sudjeluje na crkvenom provincijskom sinodu u Splitu, u Zadru je i dalje prior Drago, nasljednik Candidusa. U tom gradu prvi put se spominje i »advocatus« Maifred, a tamošnji svećenik Dominik, koji je i notar, nalazj, se u pratnji kralja Zvonimira pri izdavanju povelja. Opatica Čika u neprestanom je kontaktu i s ovim kraljem, kao i s njegovim nasljednikom, koji bogato obdaruje njezin samostan.78 U Zadru, gdje i sada imaju vlast plemići (nobiles), popravljaju se i podižu kuće kao i hospicij za goste i monahe, te se čak otvaraju i nove ulice, upravo najviše zaslugom same Cike. Medu zgradama ističe se i u ovo vrijeme biskupska palača s cisternom. Ali 1091. Zadar ponovno priznaje vlast Bizanta, tj. Alekseja, što se odrazuje u ispravama grada, gdje Drago i po treći put obnaša čast priora. On zaNaime, u novom izdanju Dandola, koje ne citiraju ni N. K l a i ć (Povijest Hrvata... 42), a ni S. G u n j a c a (o. c. l, 443, 457), stoji da je dužd sebi dodao i titulu »atque Croatiae et imperialis prothoseuastos« (Andreae Danduli Chronica per extensum descripta, RIS t. 313, fasc. I, t. XII, p. I, 216, 217), a ne »Dalmatiae atque Croatiae et imperialis protosevastos« (RD, 459). Prema tome, ovaj naziv se nadovezuje s onim naslovom, kojim se dužd Dominik Silvije kiti, a taj glasi: ».. .duce Venetie et Dalmatie ac imperiali protophedro« (RD, 102; CD I, 138), koji je Rački na počektu teksta pred »Dalmatie et Croatie« proizvoljno nadopunio sa: »Tempore Silui, ducis Venetie atque« (RD, 102). Dakle, to se odnosi samo na Dalmaciju, a ne i na Hrvatsku. Kada pak Rački citira staro izdanje Dandola, on u bilješci donosi da se taj dužd zove u poveljama (s. d.) — iz Muratorija, Corneliusa, Tafela i Thomasa — »Vitalis Faletrus de Đoniš dei gratia Venetie et Dalmatie dux et imperialis protosevastos«, te isti u poveljama od 1094. (također iz Muratorija): »Nos Vitalis Faletro de divinae gratiae largitate Venetiae. Dalmatiae atque Croatiae dux et imperialis protosevastor« (RD, 460, bilj. 7), što Gunjaca uopće ne navodi ni u svojoj I ni u III knjizi Ispravci... On čak ne iznosi da i Dölger također datira onu hrisovulju sa 1084. god., o kojoj govori Dandolo, i dodaje da je čak titulu protosevasta dužd dobio 1082. (Fr. D ö l g e r , Regesten der Kaiserurkunden des oströmischen Reiches von 565-1452, 2. Teil. Regesten von 1025-1204. München u. Berlin 1925, 31, 32). I dok Sanudo također objelodanjuje ovaj privilegij pod 1084. i kaže da se dužd tada okitio titulom »Dux Venetiarum, Dalmatiae atque Croatie«, Tafel i Thomas donose da se 1090. ovaj naziva: »Vitalis Faletrus de Đoniš Dei gratia Venetie et Dalmacie dux et imperialis protosevastos« (M. S a n u d o , o. c., L. A. M u r a t o r i , RIS, t. XXII, p. IV, f. l —2,156 i bilj. 4). Sve ovo, dakle, ukazuje na neobičnu složenost pitanja oko ovoga duždeva tituliranja, a pogotovo, ako se uzme da je Vitale Falier postao dužd 1084. ili 1085. (Enciclopedia italiana, XIV, Roma 1932, 745). što još više komplicira ovakav naziv, koji je pokušao Gunjaca 1975. ponovo objasniti. Samo ovaj put je preinačio kako je V. Falier — prema Dandolu — »svome titulu dodao 'atque Chroaciae et imperialis protosevastos'«. Služeći se knjigom V. L a z z a r i n i a (1938), koji je »pregledao sve dokumente u kojima se spominju naslovi V. Faliera« (1087, 1088, 1089, 1090), kaže Gunjaca da je ovaj zaključio kako se »do lipnja 1090. godine nikada ne javlja titul Hrvatske u mletačkim originalnim dokumentima, ni u autentičnim kopijama«. Ali zato ima onaj dokument od 1094. tzv. Privilegium Laureatum. Konačno zaključuje da je V. Falier mogao postati »dux Chroatie« u razdoblju »od kolovoza 1093. do listopada 1094. godine« (S. G u n j ača, o. c. III. 466 — 470), čime ipak nije uspio pobiti navode Račkoga (u bilješci 7), Dolgera i Tafel-Thomasa. Zato ovo pitanje vremenske titulacije Faliera ostaje i danas otvoreno. 76 RD, 459, 460; M. Sanudo, o. c., 156 i bilj. 4. 77 RD, 144, 145, 148, 149, 147, 148; CD I, 184, 187, 188, 190-192. 78 RD, 147, 157, 123, 157, 147; CD I, 191, 199, 169, 187, 191.
282
jedno s biskupom Andrijom odlučno brani interese Vekenege, Čikine kćeri. Inače sada u Zadru sve više prevladavaju hrvatska imena medu građanima.79 Ali 1091. Zadar ponovno priznaje vlast Bizanta, tj. Alekseja, što se odrazuje u ispravama grada, gdje Drago i po treći put obnaša čast priora. On zajedno s biskupom Andrijom odlučno brani interese Vekenega, Čikine kćeri. Inače sada u Zadru sve više prevladavaju hrvatska imena medu građanima.79 Godine 1095. u bizantskom Zadru održava se čak crkveni sabor, na kome su prisutni, uz domaćina mjesnoga biskupa, i svi biskupi Dalmacije i Hrvatske na čelu sa splitskim nadbiskupom Lovrom. Naravno da su na tom sinodu prevladavali svećenici zadarske crkve i na njemu je čak sudjelovalo mnogo građana na čelu s priorom Dragom. Taj sabor potvrdio je sva darivanja u korist samostana sv. Marije, a 8 mjeseci kasnije taj isti Drago obdaruje novim povlasticama i samostan sv. Krševana.80 Sredinom svibnja ili početkom lipnja 1097. u Zadar je stigla vijest da se u Biogradu iskrcala Buzila, kći normanskog vojvode Rogerija, zaručnica kralja Kolomana,81 što je svakako izazvalo velik odjek u tom gradu. Kada je ipak Koloman pismeno priznao novome duždu Vitalu Micheiliju (1096— 1101) naslov dužda Venecije, Dalmacije i Hrvatske te sve ono što je s time vezano,82 već je 1099. Zadar ponovno pod Venecijom.83 Međutim, čim se je Koloman nagodio s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena 1102. i okrunio se iste godine u Biogradu za kralja Hrvatske i Dalmacije, situacija se je u Zadru počela mijenjati. Novo političko stanje iskoristio je po starom običaju samostan sv. Marije, kome je upravo ove, 1102. godine Koloman, kao nasljednik hrvatskih vladara, potvrdio »vječni mir i kraljevsku slobodu«,84 a već 1105. ulazi trijumfalno u Zadar, gdje upravo na zvoniku crkve sv. Marije kamenim natpisom85 ovjekovječuje taj nezaboravni događaj.
79
RD, 154-156, 175, 176; CD I, 200, 201, 205, 206. RD, 159, 160, 175 176; CD I, 204-206. RD, 478. 82 RD, 479, 480; SCD II (1904), l, 2. 83 Gl. F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, I/l, Zagreb, 1914, 388, bilj. 1; Isti, Povijest Hrvata..., 626, bilj. 4. 84 SCD II, 8, 9. 85 SCD II, 391. 80
81
283
ZADAR IN THE PERIOD OF CROATIAN NATIONAL RULERS
Summary The author first describes Zadar before the arrival of the Slavs and Croats to Dalmatia. Then he outlines its position under the Byzantine and Frankish empires and again under Constantinople (806). He deals particularly with the contacts between the city and the Croats and their princes. He describes in detail the internal circumstances in Zadar from 9th to late l Ith Century (the population, municipal government, role of the church) and points out the prominent role of the city and its priors, some of whom maintained close connections with the rulers of the Croats. The author further describes the futile siege of Zadar by Emperor Samuilo (before 992) and its recognition of Venetian rule (before 988 or in 999) whose rector now governed the city. But in 1018 or 1019 Zadar was again under Byzantium whose interests in Dalmatia were being undermined by its toparch Dobronja, a native of Zadar. Having got rid of him, Byzantine influence in the city grew stronger and its economy progressed. However, from the second half of l Ith Century onwards, control of Dalmatia and Zadar shifted on several occasions between Venice and Byzantium, but the rule of the latter was mere formality in the end. At that time, King Petar Krešimir maintained strong connections with temporal and spiritual peers and other persons in Zadar. Not only did he bestow rieh donations to the monastery of St. Chrysogons' and to the nunnery of St. Mary's but was for a period ruler of Dalmatia and consequently of Zadar (after 1071). After his death Zadar was first under Venice, then again, symbolically though, under Byzantium, then under Zvonimir, and finally it recognized Constantinople. At last Dalmatia and Zadar feil under the rule of the Venetian doge from whom they were taken by the victorius King Collomanus of Hungary and Croatia who entered the city in triumph, marking that decisive event with a stone inscription in the belfry of St. Mary's (1105). References to original sources are given in footnotes.
»HERETICI« U SREDNJOVJEKOVNOM ZADRU I NJEGOVOJ OKOLICI (PRILOG PROUČAVANJU POVIJESTI PATARENSTVA U DALMACIJI)
1. Kada se je sastao sabor albigenza u mjestu Saint-Felix de Caraman kraj Toulouse (1167.), na njemu su prisustvovali uz francuske albigenze i patarenski izaslanici susjednih zemalja. Iz zapisnika toga sabora po prvi put se saznalo da je u »Aziji«, prema izjavi katarskoga pape Nikete, dovedenog iz Carigrada na ovaj sabor, postojalo 7 crkava sa točno određenim granicama, a medu njima je bila i »crkva Dalmacije« (ecclesia Dalmatiae). U ovu pokrajinu spadao je uz Split1 i Zadar, koji Gesta episcoporum Halberstadensium (781. — 1209.— nazivaju »metropolom Dalmacije i Hrvatske«.2 To je bio prvi stvaran i opipljiv znak daje u Dalmaciji heretički pokret bio toliko ojačao da se čak uspio organizirati kao jedna od 7 »heretičkih« crkava, međusobno povezanih i s točno podijeljenim teritorijem. Stoga se ne treba čuditi što je generalni sinod u Splitu, koji je sazvao tamošnji nadbiskup Petar uz dozvolu pape, 1. V. 1185. godine anatemizirao i sve heretičke sekte i njihove saučesnike protiv »presvete rimske crkve« kao i protivnike njezina učenja.3 Time je data i prva uzbuna sa službene crkvene strane u Dalmaciji kao neka vrst upozorenja da su »heretici« u toj zemlji ojačali i postali već opasni. Naime iz Tome Arhidakona saznajemo da je upravo Zadar rado primao medu svoje tvrde zidine heretike, koje su tamošnji ugledni i bogati građani, a napose plemići, ugošćavali i u svemu potpomagali.4 Ta5 6 ko je svojevremeno poticao iz Apulije i Zorobabel, koji se u Zadru dobro 'D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago 1962 70 — 73 119 123, 133, 184, 290. 2 Gesta episcoporum Halberstadensium, MGH, SS XXIII, Hannoverae 1874, 117. 3 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (SCD) II, Zagrebiae 1904, 192. 4 Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM XXVI, Scriptores III, Zagrabiae 1894, 83. 5 »... in territorio castri cosalfani... a capite est vinea domini Simeonis... et vadit per fines terre Zorobabelli (S. A.) quam dedit sancto Laurentio...« (Regii Neapole-
284
285
snašao i okućio. Tu su mu se rodili i sinovi Matej7 i Aristodije, koji su, iako su po ocu8 bili Puljani, postali uskoro poput njega pravi zadarski građani. U 9 tome gradu su obojica braće izučili slikarski i zlatarski zanat, u kome su postali izvrsni majstori, a pored toga su bili dovoljno vješti latinskom i hrvatskom pisanju (sclavonice litterature).10 Ne zna se pod čijim utjecajem su postali »heretici«, tj. patareni, te da li im je to i otac bio već tada kada je došao u Zadar ili nešto poslije toga. Svakako oni su kao pripadnici ove novomanihejske sekte prvo morali biti pripravnici ili slušači (auditores), tj. oni su se prvo uputili u »krivovjerje«, a onda su nakon navršenih barem 18 godina primljeni medu »vjernike« (credentes) uz izvjesne obaveze. Po obavljenom pak duhovnom krštenju dobili su naziv »kršćani« ili možda još općenitiji naziv »savršeni« (perfecti) ili slično.11 Svakako su oba brata, kako i opet kaže Toma, bili ne samo duboko i svim srcem zadojeni ovom »vjerom«, koju je katolička crkva nemilice anatemizirala, nego su je i javno propovijedali,12 i to ne samo u Zadru nego i u Splitu, gdje je na nadbiskupskoj stolici bio Bernard (l 196. — 1217.), rodom iz Perude,13 poznat kao vrlo žestok progonitelj heretika, protiv kojih je čak sastavio spis u obliku kompilacije.14 Što se tiče prilika u Zadru, one su bile vrlo složene. Zadar je naime krajem 12. stoljeća bio poznat na Zapadu kao lijep i bogat grad, silno utvrđen zidinama i kulama,15 a uz to i kao prijestolnica Dalmacije i Hrvatske, kako smo već spomenuli. Ta u Zadru je stolovao neko vritani archivi Monumenta edita ac illustrata IV /1049-1114/, Neapoli 1857, 39-1068. g·). 6 U povelji izdanoj u Zadru 1106. godine navodi se i neki »Petro Zozauerello«. za koga prvo u »Corrigenda« piše da treba to čitati umjesto »Zoraurello« kao »Zorouauello«, a u indeksu pak stoji: »Petrus Zorovarellus« i »Zorovavellus Petrus« (SCD II, 16, 395, 467, 492). 7 Interesantno da Viktor Novak, pozivajući se na Tomu Arhidakona, piše da se otac dvojice »bogomila«, Aristodija i Mateja, zvao »Matija Zorobabel« (Mare nostrum dalmaticum, Povijest grada Nina, Zadar 1969, 411), što ne piše ondje! 8 Đ. Stričević čak pretpostavlja da je Zorobabel kao i njegovi sinovi bio vjerojatno »sličnog ako ne i istog zanimanja« (D. Stričević, Majstori minijature Miroslavljevog jevandelja, Zbornik radova Viz. instituta SAN XXI/1, Beograd 1952, 188). 9 Inače još je D. Stričević pomišljao da su ova dva brata autori minijatura Miroslavljeva evanđelja (Majstori..., Zbornik...XXI (l, 186 — 200). No C. Fisković smatra da je »ipak teško pretpostaviti da su baš oni, za koje je Toma rekao da su izvrsni slikari (S. A.), naslikali te minijature osrednje (S. A.) umjetničke vrijednosti« (C. Fisković, Zadarski sredovječni majstori, MH, Zagreb 1959, 92). Međutim Mirjana Tatić drži da je zanimljiva sinteza D. Stričevića o djelovanju apulskih slikara i zlatara Mateja i Aristodija u Zadru i Bosni, vezujući ih uz slikare minijatura Miroslavljeva evanđelja (M. Tatić, Likovni ukrasi. Politika, Teleobjektiv, Beograd 28. IX. 1970.). 10 Thomas Archidiaconus, o. c., 80. 11 D. Mandić, o. c., 200, 228-235, 249-251. 12 Thomas Archidiaconus, o. c., 80. 13 1 dok D. Mandić (o. c., 119, bilj. 5) uzima kao godinu njegova imenovanja 1196., a dolazak u Split po Tomi u 1200., dotle začudo u »Index personarum, locorum et rerum« Thomas Archidiaconusa (216) naprosto stoji kao godine njegova nadbiskupovanja: 1192.- 1217.! "Thomas Archidiaconus, o. c., 80 — 86. 15 P. Skok, Tri starofrancuske kronike o Zadru u godini 1202, Zagreb 1951, 90, 91. 286
jeme »po milosti božjoj i ugarskoga kralja« princeps Dalmacije Damjan Desinjin, koji je ujedno bio i knez toga grada (1183.—1198.), okružen tamošnjim16 sucima i tribunima, nazivajući se čak 1190. i »dei gracia comes Jadere«. Inače u Zadar je dolazio i neko vrijeme u njemu živio Andrija, Emerikov brat. On se od 1198. naziva dux »Dalmacie ac Chroacie« ili »dei gracia Jadere ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux«, te upravo ove iste 1198. godine i kratko vrijeme boravi u tome gradu.17 Poslije smrti kneza Damjana Zadrom su od 1199. g. izvjesno vrijeme upravljali 7 konzula, a od 1201. potestat18 do zauzeća grada po krstašima i Mlečanima. Poslije smrti pak zadarskog nadbiskupa Petra (iza 1193.),19 tamošnja nadbiskupska stolica ostala je prazna sve do 1198., kada je izabran mimo kanonskih propisa sa strane laika prijašnji hvarski biskup i nekadašnji sufragan zadarske crkve Nikola, rodom Zadranin. On je još 1190. god., poslije pobjede Zadrana nad Mlečanima kod rta Trenija, zajedno sa tamošnjim nadbiskupom Petrom u svojstvu hrvatskog biskupa održao svečanu službu božju,20 a inače je bio u milosti i kod vojvode Andrije i kneza Damjana. No kako je on preuzeo upravu nad svojom nadbiskupijom bez dozvole pape,21 kome se nije htio pokoriti u onom što je od njega tražio, bio je anatemiziran22 i 1201." maknut, jer je papa njegov stav smatrao herezom i otpadništvom.24 Otada pa do ponovnoga priznanja mletačke vlasti sa strane Zadrana (1204. ili 1205.) ostao je njihov grad bez nadbiskupa. Inače je još spomenute 1198. godine u crkvi sv. Stošije bio u upotrebi grčki obred i jezik i čak su laici htjeli uvesti ne toliko latinski koliko »barbarski«, tj. slavenski vjerski obred.25 Sami pak Zadrani bili su neprijateljski raspoloženi prema Mlečanima, i puni sebe zbog svoje moći, što se naročito osje16 SCD II, 223 (28. III 1188), 184 (§ II. 1183), 186, 187 (1183), 189 (1884), 211 (30. IX. 1187), 218 (18. II. 1188), 225 (6. V. 1188), 232, 233 (8. XII. 1188), 234 (2. V. 1189), 243, 244 (14. V. 1190), 247 (26. VI. 1190), 261 (8. X. 1193), 266, 269 (4. VI. i 9. VII. 1194), 277 (1. III. 1196), 282 (1. III. 1197), 286, 287 (15. XII. 1197), 290 (14. II. 1198), 294 (31. III. 1198), 318 (10. V. 1199), 326, 327 (3. X. 1199). III (1905), 144 (27. IV. 1217), 173 (18. X. 1219). 17 SCD II, 288 (29.1. 1198), 290 (14. II. 1198), 293 (31. III. 1198), 296 (6. V. 1198), 297 (11. V. 1198), 301 (15. VI. 1198), 308, 309 (1198), 314 (1. III. 1199), 318 (10. V. 1199), 338 (1199), 353 (15. X. 1200), 355, 357, 361 (1200), III, 2 (2. III. 1201), 3 (9. IV. 1201), 4 (11. V. 1201), 16 (23. XII. 1202), 17 (1202), 21, 22 (1203), 32 (5. XI. 1203), 39 (24. II. 1204). 18 SCD II, 318 (10. V. 1199), III, 2 (2. III. 1201), 3 (9. V. 1201), 4 (14. V. 1201). 19 SCD II, 261 (1193). 20 SCD II, 244 (14. V. 1190). 21 Gl. o tome i Thomas Archidiaconus, o. c., 78. 22 O ekskomunikaciji Nikole papa je izvijestio i biskupa u Ugarskoj kao i zagrebačkog prelata, pa im je zabranio svaki saobraćaj s njime i tražio da javno objave njegovo isključenje iz crkve (SCD II, 307). 23 Po Luciusovim istraživanjima Nikola se spominje u dokumentima kao »archie-, lectus« 1198., 1199., 1201. i 12. III. 1202. godine (B. Poparić, Pisma Ivana Lučića Trogiranina, Starine JAZU XXXII, Zagreb 1907, 65). 24 SCD II, 289, 290, 293, 294, 296, 304, 305, 307, 314, 318, 322-324, 326, 340, 351-353, 357, III, 3-4, 44, 45, 56. 25 SCD II, 289, 290 (6. II. 1198).
287
ćalo kod tamošnjih plemića i prvaka grada.26 Oni su u tolikoj mjeri simpatizirali heretike, koji su dolazili sa svih strana u Zadar, da su im pružali ne samo sve mogućnosti za što udobniji život nego i za njihovo slobodno heretičko djelovanje. Stoga je sasma razumljivo ponašanje Mateja i Aristodija, koji su zbog svojih znanatskih sposobnosti i obrazovanja igrali ovdje istaknutiju ulogu i bili dobro stojeći građani. To se najbolje može uočiti iz kupoprodajnog ugovora koji je 8. X. 1193. god. sklopio Matej Zorobabelov sa knezom Rogerijom, sinom Dominika Maurocena, koji je prije Damjana Desinje upravljao Zadrom.27 Taj Rogerije, koji je zajedno sa svojim ocem živio u Zadru, posjedovao je u tome gradu nekoliko kuća, od kojih je dvije prodao Mateju i ovaj mu je odmah za njih platio u zlatu. Jedna od ovih kuća — i to vlastita Maurocenova — bila je čak s kulom i s uskim prolazom ili dvorištem (androna) kao i ostalim pripadnostima, a nalazila se ispred crkve sv. Marije Velike (»Veće« — Maioris), a položaj je druge, koju je svojevremeno kupio njegov otac, nepoznat, ali svakako i ona je bila dosta velika jer je imala nekoliko ulaza i izlaza kao i stanova. Taj ugovor koji je sklopljen u prisutnosti nekolicine odličnih svjedoka, medu kojima se navode knezovi Lampredije i Dujam, sastavio je na molbu kneza Rogerija vicenotar Josip, župnik crkve sv. Petra Novoga.28 Ovaj izvorni podatak jasno potvrđuje da je Matej bio vrlo bogat čovjek,29 kada je mogao knezu Rogeriju, članu jedne od najistaknutijih plemićkih (patricijskih) porodica u Veneciji, smjesta isplatiti 350 perpera u zlatu. Otada je prošlo punih 5 godina, a da ništa iz izvora ne znamo o Mateju Zorobabelovu, čiji je otac i dalje živ. Istom u povelji od 6. V. 1198. god. nalazimo Mateja spomenutim, kada prisustvuje izricanju jedne presude u korist samostana sv. Krševana. Naime, kako su neki tzv. pseudo kršćani, medu kojima su bili i Zadranin Maldenar30 i Toljen Kačić (Caciclo), lažno napali pravo posjedovanja imanja ovoga samostana u Suhovarama, to je njegov opat Vincent pošao na ravnicu blizu Ostrovice, gdje se vojvoda Andrija, pobjednik nad Humom i Raškom, utaborio i dijelio narodu pravdu. Ondje je u prisutnosti navedene dvojice napadača saslušao blagohotno opata i razgledao privilegij ovoga samostana. Kada je pak stigao kod Krupe, održao je sa svojim banom Andrijom i prvacima vijeće, te je presudio u korist navedenoga samostana. Ujedno je vojvoda ovlastio kneza Pavla, suca Zadrana i Slavena (Hrvata) i Pribinu Đuričina (filio Gurize) da uvedu samostan sv. Krševana u posjed preko njegova opata, što je i sretno provedeno, pošto je to odobreno 26
27 28
Thomas Archidiaconus, o. c., 83.
Gl. SCD II, 65, 66, 107, 114, 132, 136, 137, 151, 152, 166.
SCD II, 261, 262. Inače je Rogerije poslije postao osorski knez (Gl. SCD II, 298, 301 (1198), 346 (1200). 29 C. Fisković se pita nije li možda Matej Zorobabelov, koji je živio krajem 12. i početkom 13. st. u Zadru kao bogati i uvaženi građanin i vlasnik utvrđene kuće, identičan s onim zlatarom Matijom, koji se tu spominje tokom 12. st. kao autor nekog umjetnički izrađenog raspela (C. Fisković, o. c., 92). 30 Maldenarius se 1174. god. spominje kao zadarski građanin, 1178. nailazimo na »Stephanus Maldenarius Miche«, a 1183. javlja se medu zadarskim plemićima i »Maldenarius filius Laurencii Briacelli« (SCD II, 137, 152, 186).
288
u prisutnosti zadarskog nadbiskupa Nikole, dvojice svećenika, te već spomenutoga Mateja Zorobabelova i drugih, medu kojima su bili čak i jedan gluhi, a drugi nijemi. Samu pak ovu povelju sastavio je Matija, poddakon Sv. Stošije i preceptor nadbiskupa Nikole, inače nadbiskupski tabelion i notar.31 Iz ove sadržajem vrlo bogate isprave, u kojoj više nema spomena knezu Damjanu Desinji, jer je mrtav, zapažamo da su i u Zadru i izvan toga grada već postojali neki, koje su tamošnji svećenici i redovnici nazivali pseudokršćani. Oni su se, kako je to naveo ovaj opat vojvodi Andriji, služili i lažima samo da opovrgnu pravo vlasništva na posjed samostanu sv. Krševana u Zadru. No ove »lažne« ili nazovi kršćane32 nije progonio ni Andrija, a pogotovo ni svjetovna ni ckrvena vlast na čelu s nadbiskupom Nikolom, kojega je kralj Emerik smatrao »fideli nostro archiepisco — po Jadertino« i podvrgao pod njega skradinsku biskupiju (1198.).33 Nikola čak prisustvuje ovome pismenom činu u korist sv. Krševana i ne smeta ga ništa što se među potpisnicima nalazi i Matej Zorobabelov, sada već istaknuti pristaša patarenske sekte, koji je svojevremeno možda uticao na izbor ovoga prelata ili ga čak predlagao i birao. No zato je splitski nadbiskup Bernard čim je stigao u svoj metropolitski grad (1200.)34 i preuzeo vlast, odmah stupio u dodir s »hereticima«35 koje je u Splitu zatekao. Medu njima su bili i Matej i Aristodije, koje je kao i druge njihove vjerske istomišljenike nastojao na lijep način povratiti u krilo katoličke crkve. No ovi su i dalje obavljali svoje vjerske obrede, a pred Bernardom su se pravili da su se obratili. Međutim je nadbiskup uskoro saznao istinu. Stoga im je dao zaplijeniti sva imanja i baciti ih u okove prokletstva, te ih je uz veliko ruganje istjerao iz Splita. Kada su Matej i Aristodije uvidjeli, kako piše dalje Toma Arhiđakon, da su ih time stigle velike nepravde i štete, povratili su se u taj grad uz dozvolu crkve. Tada im je Bernard dopustio da se zakletvom odreknu svoje hereze dodirnuvši sveto evanđelje. Zatim ih je uz obavezan ceremonijal oslobodio i okova prokletstva, te je naredio da im se vrate imanja. Tako su, završava To31
SCD II, 296, 297 (6. V. 1198), 172 (1181), 180 (1182) itd. D. Kniewald, pod uticajem Barade, tvrdi da kada papa Urban III. odobrava što je splitski sinod zabranio »conventicula que fraternitates appellantur«, ta »coonventicula« nisu ništa drugo nego »societas fraternitatis« i »fratrum conventus« bosanskih ' krstjana, a takvih je »conventicula« pseudokršćana i patarena i poslije toga sabora bilo u Dalmaciji, kao npr. u Zadru, Splitu i drugdje (D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270, Zagreb 1949, 119). Međutim, mi bismo s naše strane imali tome primijetiti to da se u zaključcima onoga generalnog sinoda u Splitu od 1. V. 1185. (SCD II, 192—194) nigdje ne govori o tima »conventicula«, koja tek navodi papa Urban III. u svome pismu upućenom splitskom nadbiskupu Petru 11. XI. 1186. godine. Naime u njemu papa kaže da je Petar zabranio da ne budu »conventicula«, koja se nazivaju »fraternitates« (SCD II, 203). Nadalje, ničim se ne može dokazati da je ovih »conventicula« bilo u Zadru, Splitu i drugdje, kako to piše Kniewald! 32
33
SCD II, 310.
34
D. Kniewald (o. c., 120) također tako datira na osnovu Tome. Ne znamo na osnovu čega ih Grga Novak (Povijest Splita I, MH, Zagreb 1957, 363, 364) stalno zove »bogumili« i ima čak poglavlje »Bogumili u Splitu«! 35
289
ma ovaj opis Bernardova postupka, i svi oni koji su bili od njih zavedeni očišćeni od heretičke zaraze.36 Znači da su oba ova brata i u Splitu posjedovala kuće ili kuću, kao i u Zadru. To je bio dosta veliki imetak, kad su se zbog njega predomislili da se barem naoko odreknu hereze i ponovno vrate u krilo katoličke crkve, koja im je onda povratila posjede. No po svemu izgleda da su Matej i Aristodije otada još više dolazili u Bosnu, kamo su valjda otišli i onda kada ih je negdje u prvoj polovici 1200. godine iz Splita istjerao Bernar. Naime, i njih je kao i ostale primio ban Kulin pod svoju zaštitu i on ih je više poštovao nego katolike, te ih je prozvao kršćanima, kako to piše papa Inocent III u pismu ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku.37 Oni su dakle bili priznati »krstjani« — ma, koje je papa naredio ovome vladaru da ih ne samo progoni kao heretike po cijelom svome kraljevstvu nego i da im oduzima imanja. To bi značilo da je i zadarski nadbiskup Nikola u svome gradu trebao postupati kao i u Splitu Bernard, koga je naročito uvažavao Emerik i ubrajao medu najveće prvake svoga kraljevstva, te je čak naredio Splićanima da ga zbog toga imaju u svemu slušati.38 No mi smo već vidjeli kakav je stav zauzeo Nikola prema Zadranima, koje čak za vrijeme opsjedanja Zadra po krstašima i Mlečanima sam Inocent III. uzima u zaštitu i naziva taj grad »Christianorum Jaderam«, a njegove stanovnike »miseros Jadertinos« ,39 To bi značilo da papinska kurija uopće nije smatrala da je Zadar zapao u herezu, kao što je to bilo sa stanovnicima Splita i Trogira.40 Međutim, Zadrani ipak nisu uoči ponovnog pada pod Veneciju, ako možemo sasma vjerovati Tomi Arhidakonu, koji nije prema njima kao Roman bio suviše naklon, marili za propise katoličke vjere41 i dopustili su da se »ukaljaju« heretičkom zarazom time što su njihovi plemići i uglednici primali i pomagali heretike.42 Kada je Zadar bio osvojen i porušen, iz njega su se stanovnici hrpimice iselili. Što je bilo sa Zorobabelom i njegovim sinovima Matejom i Aristodijem? Oni su svakako mogli boraviti u Splitu, gdje su imali također kuću. Ali oni su se zadržavali i u svojoj drugoj domovini Bosni, u kojoj je možda stalno ostao Aristodije ili Rastudije, kao djed »crkve bosanske«, kako je to pokušao utvrditi A. Solovjev.43 Međutim Aristodijev brat Matej, poslije ponovnog potpadanja Zadra Veneciji, sigurno se povratio '(ili navraćao) u svoj rodni grad. Ali o njegovoj djelatnosti iza 1198. ili zapravo poslije 1200. u Zadru ne znamo ništa sve do 1217. godine. Istom tada »Mathias44 filius Qorobabel« sačinjava ispravu, po kojoj mijenja onu utvrđenu kuću ispred crkve sv. Marije Velike sa svim njezinim pri36
Thomas Archidiaconus, o. c., 79, 80. SCD II, 351 (11. X. 1200). 38 SCD III, 18. 39 SCD III, 22, 23, 21 (1200). 40 SCD II, 351. 41 Vj. Klaić iznosi kako Toma Arhidakon smatra pad Zadra božjom kaznom »jer su se žitelji njegovi bili odvratili od rimske crkve i prionuli uz Bogomile« (Povijest Hrvata I, Zagreb, 1899, 190). 42 Thomas Archidiaconus, o. c., 83. 43 D. Kniewald, o. c., 120. 44 U onim već navedenim poveljama od 8. X. 1193. i 5. V. 1198. god. njega se nazi37
290
padnostima, kupljenu svojevremeno od kneza Rogerija Maurocena, sa Leonardom de Osissico, tako da je ovaj može punopravno posjedovati, darivati i mijenjati, davati u zakup i na svaki način otuđiti. Ako pak njega ili njegove nasljednike tkogod pokuša zbog ove utvrđene kuće napadati ili ometati, on se obavezuje da će ih od svih braniti.45 Inače se ovaj Leonardus de Osissico navodi medu svjedocima u zadarskoj povelji od 1208. (rujan), a onda u onoj od 18. X. 1219., te u idućoj od 1220. (»Leonardo Osiszi«)46 i od 22. VII. 1221.,47 koje su sve izdane u korist crkvenih ustanova. Prema tome on je bio u pravom smislu riječi dobar i pouzdan vjernik katoličke crkve, provjeren i pozivan od crkvenih ličnosti da prisustvuje ovakvu činu u svojstvu svjedoka. ι S druge pak strane ona povelja od 1217. god. potvrđuje da je Matej i sada bio vrlo bogat, kada je mogao ovome Leonardu de Osissico, za koga ne znamo u kakvu je odnosu stajao s njim, ovako galantno izručiti bez ikakvih uvjeta u vlasništvo onu utvrđenu kuću u blizini Sv. Marije Velike. Ovim izvornim podatkom nestaje trag Mateju, čiji otac još živi. Svakako prema istom izvoru možemo reći da je Matej 1217. god. neko vrijeme boravio u Zadru, a da li je i dalje tu ostao, ili u Splitu, ili čak u Bosni, gdje mu je brat Aristodije48 možda postao državljanin te zemlje i jedna od najuplivnijih crkvenih ličnosti, ne možemo nešto više od ovoga na osnovu zdrave logike zaključivati.
2. 49 Možda mi nikada ne bismo saznali za Višena, inače bogatoga i moćno50 ga plemića iz Luke, kao zaštitnika heretika, da nije bio izabran za splitskog
va »Matheo filio Zorobabel« i »Mathei Zorobabel« (SCD II, 261, 297), a ne kao ovdje »Mathias«. 45 SCD III, 163. 46 Njegov sin se zvao »Dresene filius Leonardi de Osico consciliator« (SCD III, 390—1233), tj. bio je zadarski vijećnik. Čak od 1327.— 1331. god. spominje se u zadarskim ispravama Leonardus »de Oseffico« ili »de Hossessico« kao tamošnji građanin (SCD IX (1911), 371, 498, 574). 47 SCD III, 80, 173, 185, 194. 48 O njemu je pisao M. Marjanović pod naslovom »Aristodije Zadranin, hereziarha bosanski« (Zadarska revija, Zadar 1952, I/l, 3-10, 1/2, 9-15, 1/3, 13-21, 1/4, 12—16) s puno kombinacija i netočnosti, a napose što se tiče Aristodija i njegova brata u pogledu Zadra.. U najnovije pak vrijeme poznati filolog Milan Budimir kaže za »Aristodios« — a da je »učeni Grk«, da njegovo »ime označava onog koji zna najbolji put« i da »sa ovim Aristodijem identičan je za pravoslavne crkvenjake prokleti Rastudije« (M. Budimir, Srpska rapsodija Filipa Višnjića, Radovi Akademije Bosne i Hercegovine XLIII, Sarajevo 1972, 12). 49 Njega Toma piše »Buisenum« ili »Buiseni« ili »Buysenum« ili »Buysenus« (Thomas Archidiaconus, o. c., 99, 100, 102, 103), a u splitskim ispravama od 1221. do 1233. godine zove se »Buisseno« ili »Buyseno Spalatensi comite« ili »Byisino inclito comite« (SCD III, 190, 202, 210, 226). Inače ga jedni naši povjesničari zovu Visen (D. Kniewald, o. c., 120), a G. Novak (o. c. I, 103, 104 itd.) Višan! 50 Upravo te 1221. godine je papin legat Akoncije sazvao u Splitu »čitavu Dalmaciju i Hrvatsku« da mu pomogne protiv heretika i gusara i dao oprost grijeha svima onima koji budu sudjelovali u tome ili osobno ili na bilo koji način pomagali da se oni unište (Thomas Archidiaconus, o. c., 96).
291
kneza 1221. godine. Naime Višena51 je takvim nazivom ovjekovječio Toma Arhidakon, koji je i inače dosta opširno pisao o njemu. Od istoga ovoga pisca saznaje se i to da je sjedište Višena, također člana plemena Šubića kao što je bio i njegov takmac bribirski knez Grgur, bio Zvonigrad52 u župi Odorju na Zrmanji. 53 Visen, gospodar Zvonigrada,54 bio je, dakle, zaštitnik onih pseudo-kršćana, koje navodi isprava iz 1198. godine, o kojoj smo već govorili. Naime, u okolici Zadra, koja je također spadala predjelu nazivanom i u 15. stoljeću »u Hervatih«,55 nalazili su se ti pseudo-kršćani, kojima su pripadali i neki članovi hrvatskih plemena kao npr. Kačića,56 povezani s nekim svojim istomišljenicima u Zadru.57 No Visen nije dugo bio knez Splita, u kome nije živio58 nego je radije boravio u svome Zvonigradu. Naime, njega je na lukav način zarobio njegov rođak Grgur Šubić Bribirski kod samoga Bribira i onda ga svojom rukom ubio.59 Dokaz da je upravo u to vrijeme heretički pokret bio jak i u Hrvatskoj i u Dalmaciji potvrdio je i papin legat Konrad, koji je 1223. godine u pismu rouenskom nadbiskupu i njegovim sufraganima iznio kako u predjelima Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a blizu Mađara, postoji heresiarha, koga albižuanski heretici nazivaju svojim papom, te kome dolaze da im na njihova traženja savjeta odgovori.60 Iz ovoga se vidi da je već postojala čvrsta veza između ovoga pokreta u predjelima na Balkanu s onim u Francuskoj. Isto tako nije ništa neobično što u Dalmaciji i Hrvatskoj ovaj pokret ima tada toliko pristaša, protiv kojih se poduzimaju najoštrije mjere. Takoder u vezi s Višenom možemo slobodno zaključiti da su i u okolici Zadra, a napose u predjelu kojim je gospodario ovaj hrvatski feudalac, ojačali »heretici«, čiji je zaštitnik bio upravo on, pružajući im svake vrste pomoći. 51
Još 1166. god. u jednoj zadarskoj povelji, gdje su od strane Hrvata (ex Sclauis) prisustvovali i neki članovi hrvatskih plemena, nailazi se na Stjepana, sina »Uisinni« (SCD II, 107), možda djeda ovoga kneza Višena. 52 Thomas Archidiaconus, o. c., 102, 103. " D. Kniewald, o. c., 120. 54 O Zvonigradu su pisali Vj. Klaić i S. Zlatović (Gl. Fr. Štipan Zlatović, Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve, Starohrvatska prosvjeta 1/3, Knin 1895, 141, 142, i bilj. 4). 55 SCD III, 89 (1209-na poleđini ove isprave prijepis glagoljicom iz 15. stoljeća). 56 Čak na području omiških Kačića, kojima je knez bio Malduk, bilo je pored gusara i patarena, protiv kojih ustaje kralj Andrija I. (II.) i naređuje ovome knezu da ih ima odanle istjerati (SCD III, 187, 188-1220). 57 SCD II, 296, 297 (6. V. 1198). 58 G. Novak, o. c. I, 103. 59 Thomas Archidiaconus, o. c., 102, 103. 60 SCD III, 227 (in finibus Bulgarie, Croatie et Damacie); D. Mandić, o. c., 51, bilj. 135 (in finibus Brunarum, Croatiae et Dalmatiae, iuxta Hungariam nationem) i 136 (in finibus Bulgarum, Croatiae et Dalmatiae...). Gl. i D. Kniewald, o. c., 165, 166. I dok Mandić krivo prevodi sa »na granici Bugarske, Dalmacije i Hrvatske do Ugarske« (D. Mandić, o. c., 51 (ili u »zemlji između Bugarske, kraljevine Hrvatske i Dalmacije«, o. c., 54), dotle se Kniewald ne izjašnjava i ne prevada to, iako je jasno da ovo znači »u predjelima...«!
292
3.
Od prijeke smrti Višena, čime su »heretici« u zadarskoj okolici izgubili jaku potporu, prošlo je nekoliko godina, kada je u samome gradu Zadru61 1232. i 1233. godine nastalo medu crkvenim ustanovama i osobama stanje koje je sličilo i mirisalo na herezu. Dakle, sada je iz ovoga papina pisma očito da je u Zadru 1235. a i prijašnjih godina bio vrlo jak »heretički pokret«, kojeg su širenje svojom izvanrednom i već drugdje oprobanom taktikom sprečavali i spriječili tamo nadošli franjevci, unatoč navedenog stava zadarskoga nadbiskupa Ivana, koji je ipak morao popustiti u tome na ličnu intervenciju samoga pape Grgura IX. Naime Damjan, opat samostana sv. Krševana, i svećenik Pasaren bili su optuženi pred papom Grgurom IX. od zadarskog nadbiskupa Ivana za raznovrsne sramotne i sablažnjive ekscese. Tako je Ivan predočio papi kako se Damjan ponaša u samostanu i izvan njega i kako je u sve moguće gadosti uvukao i druge monahe, koji po gradu orgijaju na razne načine. Time oskvrnjuju svoje svećeničko zvanje i preziru zapovijedi rimske crkve. Damjan pak, iako je javno isključen iz crkve od osorskog biskupa Mihajla, koji je u Zadru boravio kao papinski delegat, i dalje je vršio službu božju i obavljao svoje zvanje. Uz to je disciplina u samostanu popustila i nitko se ondje nije držao monaških pravila. Pasaren je pak bio optužen za još gore stvari od Damjana, i to za krivokletstvo, preljub, kradu i bezboštvo. Iako je i on bio ekskomuniciran, također se nije obazirao na to i čak je služio misu. U sve ovo mislilo se da je umiješan trogirski biskup Treguan, koji je tobože na osnovu nekih lažnih pisama pape ove riješio ekskomunikacije. Stoga papa, kada je za sve to doznao od nadbiskupa Ivana, naredi ovome zadarskom prelatu da provede istragu i da tvorce ovih pisama kanonski kazni. Ujedno mu zapovjedi da pred sebe pozove opata Sv. Mihovila u Zadru, u koga se također sumnja, kao i u Treguana, koji je zbog falsificiranja papinske bule najteže oklevetan, te je zbog toga od obavljanja svoje službe odstranjen, a još se ne srami da pod papinim imenom krivotvori lažne povelje. Što se tiče opata, koji zbog zdravstvenog stanja spriječen, ne treba doći. Što se pak tiče biskupa i drugih, papa ih skida s dužnosti i neka dođu do njega. Nadalje je Grgur IX. naredio Ivanu da otide u taj samostan i da ondje sve reformira »tarn in capi te quam in membris«.62 Drugi jedan slučaj zbio se u Zadru, gdje su dvojica tamošnjih građana optužili zadarskoga arhiprezbitera daje ukrao neko zlato i srebreno posude, te su čak kod Treguana isposlovali papinska pisma. Radi toga su Ivan, zadarski nadbiskup i Ivan, osorski arhiprezbiter, kao papinski delegati u prisut61 A. A. Frari iznosi da Tanzlinger u svojim »Memoriis« piše da je 1233. godine bila kuga u ovom gradu (A. A. Frari, Della peste e della publica amministrazione sanitaria I, Venezia 1840, 291). , 62 O svemu ovome djelomično piše na osnovu dokumenata iz SCD III i M. Brandt (Jedna epizoda o borbi oko uvođenja papinske desetine u Dalmaciji, Historijski zbornik VII/1 - 4, Zagreb, 1954, 145 - 153).
293
nosti tuženoga i tuženih, osorskog biskupa Mihajla i brojnih svećenika, klerika i laika pročitali 29. VII. 1234. papinski reskript od 12. V. te iste godine, po kome Grgur IX. naređuje ovoj dvojici prelata kako da provedu taj postupak. Tada je u ime optuženoga arhibrezbitera zadarski plemić Jurislav kao njegov odvjetnik izjavio kako su njegova klijenta zavlačili, jer nisu imali ovlaštenje. Ujedno je rekao da je Treguan ekskomuniciran kao običan falsifikator papinske bule i zaštitnik heretika (fautor hereticorum), te je zatražio da se sve optužbe protiv arhiprezbitera odbiju. Pošto je saslušana i protivna strana, arhiprezbiter je bio oslobođen optužbe.63 Sve ovo ukazuje na religioznu nezdravost koja je vladala u zadarskoj crkvi i neobičnu ulogu trogirskoga biskupa Treguana, koga se ne samo optuživalo za falsificiranje papinskih bula64 nego čak i ekskomuniciralo, u svemu tomu se dodalo i to da je štitio heretike u Zadru! No i to su sve vrlo šturi izvorni podaci o herezi u Zadru, za koji sam papa Grgur IX. ponovno piše zadarskom nadbiskupu Ivanu 22. XI. 1235. god. da je heretičke pokvarenosti, obojen sramotom. Zatim iznosi kako su u Zadar stigli franjevci (fratres ordinis minorum), koje su milostivo i slavno primili mnogi tamošnji laici, te je velik broj njih obraćen na pokajanje. Međutim, kako je doznao da upravo Ivan ometa te iste franjevce na razne načine u vršenju ovakve misije, to ga opominje neka se toga okani, a ako bude drugačije činio, on će ovlastiti splitskog nadbiskupa Guncela i Tomu Arhidakona da ga u tome obuzdaju65. Dakle, sada je iz ovoga papina pisma očito da je u Zadru 1235. a i prijašnjih godina bio vrlo jak »heretički pokret«, kojeg su širenje svojom izvanrednom i već drugdje oprobanom taktikom sprečavali i spriječili tamo nadošli franjevci, unatoč navedenoga stava zadarskoga nadbiskupa Ivana, koji je ipak morao popustiti u tome na ličnu intervenciju samoga pape Grgura IX.
Franjevci nisu samo uspjeli da se održe u Zadru nego im je čak papinska kurija službeno povjerila službu istraživajući krivovjerja u Bosni (1291.),66 koju je papa Bonifacije VIII. proširio uz ovu zemlju i na Srbiju, Rašku, Dalmaciju, Hrvatsku i Istru (1298.). Tako se djelokrug njihova rada službeno 67 proširio i na područje zadarske nadbiskupije, gdje se također imala istrije63
SCD III, 391-393 (3. XII. 1233), 393-394 (10. XII. 1233), 409, 410, 406, 410. O Treguanu i njegovoj ulozi u ovome sukobu govori i M. Brandt (o. c., HZ VII/1-4,145-159,164). 65 SCD III, 446, 447. 66 D. Mandić, o. c., 168, 169. Na Pelješcu je čak »za doba sv. Save« po tvrđenju dosta nepouzdanoga pisca N. Zv. Bjelovučića (Poluotok Rat ili Pelješac, Zagreb 1907, 7) bilo »bogumila sva sila, pribjeglih iz Hercegovine (»Zahumlja«), te je »Republika dubr. god. 1334. pomoću malobraćana« obraćala »pelješke bogumile silom na katolicizam (cuius regio, illius religio)«. 67 Iz dosta kasnog prepisa jedne dosada sasma neproučene bule pape Klementa V. od 1307. godine saznaje se da je hereziarha Dolcino, tj. glava sekte apostolska braća, »prošlih godina« prokrstario veći dio Dalmacije i Lombardije (S. Antoljak, Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«, Radovi Instituta JA u Zadru 19, Zadar 1972, 53, bilj. 300). Ako bi u tome bio i trunak istine, na osnovu ove papine bule, sačuvane u 64
294
biti »smrtonosna kuga heretičke općine«.68 No ovi franjevci kao i njihov gvardijan, pa i sam provincijalni ministar franjevaca i inkvizitor »heretičke opačine« u provinciji »Slavoniji« nisu baš bili puno popularni u Zadru, gdje su ih 1308. god. napali čak i fizički neki tamošnji svećenici, na čiji nagovor su im se pridružili i neki učenici. Zbog toga je papinski legat69 kardinal Gentilis,70 koji je upravo tada boravio u Senju, naredio ninskom biskupu da ih izopći.71 Ali stanje u pogledu sprečavanja hereze nije se popravilo i franjevac Fabijan, inkvizitor »heretičke opačine« u provinciji Slavoniji i bosanskom principatu, podnio je papi Ivanu XXII. žalbu o prilikama u tim zemljama i pojedinim nadbiskupijama, pa tako i u zadarskoj crkvi, te iznio kako hoće da taj posao obavljaju dominikanci, iako su baš pape odobrile franjevcima tu službu. U vezi toga papa Ivan XXII. zabranio je dominikancima u kraljevini Ugarskoj i provinciji Slavoniji da se bave tim poslom. Ujedno je ugarsko-hrvatskom kralju Karlu Robertu preporučio da Fabijana potpomaže u »inqusitionis officio« u svome kraljevstvu.72 Dvije godine zatim ovaj isti Fabijan, od pape određeni »Inquisitor heretice pravitatis in provincia Sclavonia«, javio je Ivanu XXII. u Avignon kako je vodio istragu protiv Martina, opata samostana sv. Kuzme i Damjana na Tkonu i Franje, monaha istoga samostana, koji su bili optuženi zbog hereze (super crimine heresis)73 te teško i jako osumnjičeni. No kada je insistirao da se dalje provodi sudski postupak proovakve vrsti prijepisu, onda bi se moglo pretpostaviti da je Dalcino svakako došao i u Zadar! 68 SCD VII (1909), 302 (29. IV. 1298). 69 O njegovoj misiji pisao je i Dane Gruber pod naslovom »Djelovanje kardinala Gentilisa u Hrvatskoj (1308.-1311.)«, Nastavni vjesnik 34, Zagreb, 1926, 25-34, 65-82, 126. 70 On je čak boravio od 24. VII. do 2. VIII. 1308. god. u Zadru i odsjeo u nadbiskupskoj palači. Za vrijeme njegova boravka u tome gradu su izbili ekscesi, izazvani od klerika i svećenika i to čak u jednoj od zadarskih crkava, gdje su napadnuti Gentilisovi izaslanici. Čak su 28. VII. naoružani klerici i laici sakupivši se u crkvi sv. Dimitrija pokušali pobuniti narod protiv njega, njegove pratnje i gradskog kneza. Stoga su bili ekskomunicirani. Na to je Gentilis naredio da imaju pred njega doći i opravdati se, te dokazati svoju nevinost. Ako se ne odazovu pozivu, on će i u njihovoj odsutnosti provesti istragu. Ali neki od njih se nisu obazirali na ekskomunikaciju, pa su i dalje vršili službu božju, itd. (SCD VIII (1910.), 188 (23. VII. 1308.), 190-194 (29. VII. - 2. VIII. 1308.), 195, 196 (3. VIII. 1308.). 71 SCD VIII, 215 (16.-23. VIII. 1308.). " SCD IX, 348-351 (1. VII. 1327.). 73 Značajno je to da čak ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. u jednom svome pismu od 26. II. 1352., kada govori o Bosni, u njoj navodi i »innumerabilis multitudo hereticorum et paterinorum« (SCD XII (1914.), 79), a papinskurija 1367. piše »inter hereticos et scismaticos Albanie et Rascie constituti...«. (SCD XIV (1916.), 103,104). Prema tome taj vladar razlikuje heretike od patarena u Bosni, a Rim heretike od šizmatika. Heretik ili krivovjerac je inače onaj koji je kršten i smatra se kršćaninom, ali svjesno i uporno zabacuje jednu ili više vjerskih »istina«, koje crkva kao takve naučava. Heretik može biti pojedinac, koji u to ne vjeruje ili pripadnik neke organizirane vjerske sekte, koja naučava »krivu« vjersku nauku i naziva se crkvom (Gl. D. Mandić, o. c., 25). Naziv »pataren« je došao iz Italije i označuje krivovjerca ili heretika (o. c., 221, 222).
295
tiv njih i izvrši pravda, zadarski nadbiskup Ivan je omeo takvo vršenje istrage, pa je opata i monaha nasilno oteo iz ruku istražitelja i odveo u svoju ku74 ću, gdje je imao dosta muke da ih brani i štiti. Ujedno je ustao i protiv inkvizitora Fabijana. Stoga je papa, čim je za sve to saznao, ovlastio svoga legata Bertranda, ostijskoga biskupa, da provede zbog ovoga slučaja istragu i da ne propusti da ga točno o tome izvijesti.75 I 1363. godine saznajemo da u zadarskoj provinciji postoje inkvizitori »heretičke opačine« i podsakupljači novca.76 Kada je pak »herceg Hrvatske i Dalmacije« Karlo Drački, koji je tada stolovao u Zadru, pisao odande Trogiranima (7. V. 1373.), on ih je obavijestio da je dosudio da Trogiranka Velislava, kćerka pok. Mirislava, a žena »Lechovaz de Bosna«, ne treba privolu svoga supruga, jer je heretik77 i nevjernik (hereticum fore et infidelem). Naime, 74
Smičiklas ponekad daje proizvoljne regeste, koji ili nisu dovoljno jasni ili su sadržajno nerealni ili neinformativni, pa čak i netočni i ne odgovaraju onome što u pojedinoj povelji stoji. Tako je npr. za listinu od 22. XI. 1329. dao ovakav regest: »Ivan XXII, papa legatu apostolskom Bertrandu biskupu ostijskomu, neka vodi istragu nad nadbiskupom zadarskim, koji je Martina opata i monaha Franju sumnjive radi hereze uhvatio i zatvorio« (SCD IX, 493). On je kako se vidi iz same listine netočan u pogledu ove dvojice i biskupa, koji ih nije uhvatio i zatvorio nego oteo iz ruku inkvizitora i pružio im zaštitu! 75 SCD IX, 493, 494 (22. XI. 1329.). 76 SCD (XIII (1915.), 324 (18. XII. 1363.). 77 Kako su stanovnici Lombardije katare nazivali i »Gazari«, a i papinski izaslanik kardinal Gentilis (1309.) na budimskom saboru zabranjuje vjenčanje sa »Patereno, Gazaro« (Fr. Rački, Bogomili i Patareni, Rad JAZU VII, Zagreb 1869, 89, bilj. 2, 173), to nije isključeno da je i plemićka porodica na Hvaru »Gazzari« vukla od toga naziva svoje porijeklo. To indirektno potvrđuje i ime suca na Hvaru »Gazaro Peruosto«, koje se navodi u povelji od 3. VIII. 1367, kao i u onoj od 28. IV. 1372., gdje se taj već naziva »ser Gazari Peruossi« (SCD XIV, 72,416). Inače uz ovu hvarsku vlastelu Gazzari, kasnije Gazaroviće, treba navesti i neke Dubrovčane »de populo« koji se navode u dokumentima od 1279. do 1367. god. kao »Gazaro, Gacaro, Ga$ar« (K. Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka. Zbornik Konstantina Jirečeka, Posebna izdanja SAN CCCVI/42, Beograd 1962, 285). U Dubrovniku se u jednoj ispravi od 1295. čak javlja i »Ratna uxor quondam Patarini«, tj. žena pripadnika ove sekte, koja je imala vinograd na otoku Šipanu (Gl. K. Jireček, o. c., 318). Nije na odmet ovdje da se navede kako se još u jednoj napuljskoj ispravi od 6. VI. 1306. zove knez Radoslav Babonić »Randislauus Babunio« (SCD VIII, 123). U nekim pak kotorskim notarskim poveljama nailazimo i na ime i prezime »Nikolica Babunac« (Istorijski arhiv u Kotoru — SN 6 (1436-1439.), 63, 64-14. XI. 1436). Taj je Nikolica po svoj prilici zato nazvan »Babunac«, jer je valjda bio iz sela »Babunci« ili iz »Babunjaca« (Luštica), o kome mjestu piše S. Nakićenović /Boka (Antropogeografska studija). Naselja srpskih zemalja. Rasprave knj. IX. Srpski etnogr. zbornik SKA XX, Beograd 1913, 237, 352/. Ovaj isti pisac (S. Nakićanović, o. c., 365) kaže da su Babunci dobili ime po Babunčićima koji su tu živjeli za stare srpske države i ondje je jedna gomila, za koju vele, da je bogomilsko groblje, što pobija Špiro Kulišić, ali ipak smatra značajnim »da se u narodu uopšte očuvalo neko predanje o bogomilima i da se ono vezuje za tragove starijeg stanovništva«. Raspravljajući Kulišić sa puno kritičnosti o prezimenu Babunac i navedenom toponimu (Babunci, Babunac) na Luštici, piše da sve to »pokazuje da je medu doseljenicima iz Bosne i Hercegovine« u ovaj kraj »bilo i bogomila« (S. Kulišić, Tragovi bogomila u Boki Kotorskoj, Spomenik SAN CV/7, Beograd 1956, 41—43). Inače se i neki Dubrovčani »de populo« u 14. st. zovu »Babunica« (K. Jirečak, o. c., 242), a u zadarskoj ispravi od 10. II. 1524. god. nailazimo da se »Ser Simon de Cedolinus q. ser Cressij« naziva »Babon« (Historijski arhiv u Zadru — Liber consiliarum magnificae communitatis Jadrae III, 30), tj. babun, što nas sve podsjeća, nema sumnje, na babune!
296
ovo je svoje rješenje Karlo donio pošto su to ispitali Franjo de Georgiis, »miles aule regie«, i Galeaco de Surdis, vicarius »appellationum«. Oni su pregledali i provjerili razna svjedočenja. Čak je Franjo de Georgiis bio radi toga u Trogiru, gdje je taj posao obavio u ime Rafaela de Surdis de Placentia, zadarskoga kneza i tada generalnog vikara cijele Dalmacije.78 5.
Pet godina poslije ovakve presude Karla Dračkoga stigao je u Zadar (1378.) na putu za Bosnu Jakob Bech. Naime, njega su te godine nagovorili Jocerin de Palata i Petar Patrijev (Patrij) iz Chierija kao i neki čovjek iz Slavonije (de Sclauonia) da stupi u katarsku sektu, na što je ovaj nakon kratkog vremena i privolio, te je bio primljen u redove njezinih pristaša. Iza toga je Petar Petrijev poslao Jakova u Slavoniju, i to u predjel Bosnu, koja je podložna banu Bosne, a taj je pak podložan kralju Raške. Ondje je imao Jakov da potpuno i savršeno nauči od tamošnjih učitelja navedenu nauku, a za put mu je taj isti Petar dao 10 forinti. No kada je Jakov stigao nadomak Zadra, on nije išao dalje zbog lošega vremena ili »fortune« (nevremena), koja ga je zatekla na moru, pa se vratio u Chieri.79 Radi pravovaljanosti sadržaja ovoga vrlo važnoga podatka, koji je Jakov Bech dao uz ostalo u obliku izjave na crkvenom istražnom sudu u Torinu 1388. godine, u našoj historiografiji nastala je duga i uporna polemika o točnosti pojedinih izraza i čak o autentičnosti toga dokumenta. Evo što je o tome pisao Fr. Rački, tada najbolji poznavalac patarenstva u nas i u evropskom znanstvenom svijetu, koji je prvi i otvorio to pitanje. On je iznio da je »Fr. Antonius de Septo de Savigliano, ordinis fr. predicatorum, inquisitor haeretice pravitatis in Lombardia superiori et marchia Januensi« u ožujku 1387. god. započeo istragu u Pineroli, nastavio u Chieriju, a u listopadu u Astiju. Dana 23. VII. i 21. VIII. taj je dominikanac u Torinu u biskupskom dvoru preslušavao Jakova Becha iz Chierija. On je uz ostalo iznio da je po prilici 1378. god. bio pozvan po Jocerinu de Palata i Petru Patriziju iz Chierija »i njekim drugom iz Slavonije, kojemu se imena nesjeća, ne bi li htjeo pristupiti u njihovu sljedbu i vjeru, u kojoj se duša može spasiti, a on da jim odgovori, da bi rado čuti njihovu nauku, pa da će učiniti i vjerovati, što god žele ako bi vidio da je njihova nauka bolja od rimske. »Saslušavši ovu nauku zavjeri se Jakov svojim učiteljima da pristaje uz njihovu vjeru. U tom učestvovanju« za nas je znamenito, što je po njem njeki Pataren »de Sclavonia«, kojemu si imena nije Talijanac zapamtio, bio prije desetak godi•-ШПГgornjoj Italiji, te se ondje svojim jednovjercem pridružio, da zavede tamošnje katolike, a med ovim rečenoga građanina iz Chieria. Ovdje imamo opet novi primjer »da su Patareni iz balkanskoga poluotoka dolazili medu 78
SCD XIV, 519, 520. D. Kniewald, o. c., Tabla 8 — Izjava Jakova Becha pred inkvizicijom »1387.« prema Cod. Casanat. 3217 (Rim), fol. 143 v. (str. 130-132); D. Mandić, o. c., 458, SI. 7 — Izjava Jakova Becha na inkviz. sudu »god. 1388.« — Roma, Bibl. Casanatense Ms 3217, f. 143 v. 79
297
svoje jednovjerce s one strane jadranskoga mora. Ali i protivan saobraštaj nalazimo u daljnjem očitovanju pomenutoga obtuženika. On naime ispoviedi da je tomu blizu 10 godina, što je od istoga Petra Patrizia bio odaslan u Slavoniju, da ondje savršeno i podpuno nauči nauku od učitelja stanujućih ondje u mjestu, koje se Bosna zove, i taj je gospodin pod kraljem raškim. A rečeni Petar dade mu (za put) deset forinti, i dođe do blizu Tane (S. A.) i ne pode dalje radi zla vremena ili nepogode na moru, i vrati se u Chieri«. Koliko je Jakov imao nejasne pojmove o Bosni i njezinu odnošaju naprama Srbiji, toliko ipak iz ovoga očitovanja slijedi »da je on poslije svoga k Patarenom prielaza upućen bio na patarenske učitelje u Bosnu i da su talijanski Patareni bosansku crkvu držali svojom učiteljicom i skladištem zajedničke vjere. Ovo nam mjesto, u kojem pod Slavonijom razumijeva skup južno-slovenskih zemalja (S. A.), a u njih Bosna kano zemlja, u kojoj su stanovali učitelji patarenski, podjedno razjasnjuje porietlo onoga patarena »de Sclavonia«, koj po tom nije bio iz ni jedne druge južno-slovenske zemlje nego iz Bosne. Jakov nije bio prvi talijanski pataren, koj je bio u Bosnu upućen. On je sam, upitan od inquisitora: »je da li još tko drugi pode« na rečeno mjesto da taj nauk nauči«, umjeo odgovoriti, da su u ovu svrhu bili u Bosni: Moreto Rabellator iz Chieria prije 40 po svoj prilici godina, oko 1347., Ivan Narro i Granoni Bencio oko 1360., rečeni Petar Patrizi oko 1377., Bernardo Rascherio oko 1380., te Petrov brat Jacobini oko 1382. god.; a da ovo znade iz njihovih ustiju«. Sve ovo je Rački popratio na kraju bilješkom (1), koju je dao i u tekstu (1) ovako: »Iz rukopisa u rimskoj dominikanskoj kasanatskoj knjižnici zabilježena u zapisniku D. III. 18: processus contra Waldenses in Lombardia superiori a. 1387. (S. A.). Izdade ga pod ovim naslovom, koj u ostalom sadržaju neodgovara, te bi bolje glasio »contra Catharos« ili »Patarenos«, Girolamo Amati u Archivio storico italiano. Firenze 1865. ser. III. tom I, parte 1. 2. Iz njega vadim sljedeća mjesta: »Dicit (Jacobus Bech), quod a. d. MCCCLXXVIII vel circa invitatus fuit per Jocerinum de Palata et Petrum Patritii de Chere et quondam alium de Sclavonia, cuius nomen ignorat, si volebat esse de secta et credentia ipsorum, qui haberet salutem anime.. .Quibus respondit, quod volebat audire doctrinam ipsorum, et si videretur šibi melior quam doctrina romane ecclesie, quod ipse faceret et crederet, quicquid volebant... Item dicit dictus Jacobus deponens, quod modo sunt 10 anni vel circa, quod fuit missus per Petrum Patritii predictum in Sclavonia pro doctrina predicta integraliter addiscenda etperfecte a magistris ibidem commorantibus in loco, qui dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino, qui vocatur Albanus (i. e. al, el. banus) de Boxena, et subest dictus dominus regi Rassene;et dedit šibi dictus Petrus 10 florenos, et fuit usque prope Tanam (S. A.), et non transivit ultra propter malum tempus seu fortunam, quam invenit in mari, et reversus est Chere (S. A.). Interrogatus si seit aliquos de Chere, qui iverunt ad dictum locum pro dicta doctrina adiscenda, respondit: quod sie; infrascripti videlicet: Moretus Rabellator de Balbis, de Ćherio quondam, et sünt XL anni elapsi vel circa quibus ivit, Petrus Patritii fuit anno MCCCLXXVII vel circa, Jacobinus eius frater fuit a. MCCCLXXXII vel circa, Berardus Rascherius fu-
298
it a. MCCCLXXX vel circa. Interrogatus, quomodo et qualiter seit, quod predicti fuerunt in dicto loco pro iam dicta doctrina addiscenda, respondit, quod hoc sibi dixerunt omnes, excepto dicto Berardo, quando docebant eum et alios in Cherio...« Ovoliko je talijanskih Patarena bilo došlo »u Bosnu samo iz piemontezke varošice Chieri; a jamačno bijaše iz drugih također mjesta takovih hodočasnika, koji su se u daleku Bosnu uputili, da ondje od tamošnjih učitelja patarenskih slušaju čistu nauku svoje vjere. Evo za što je u Rimu bila Bosna u vrieme vladanja Tvrdkova ozloglašena kano »sentina foetida«, u kojoj se stiču taloži krivovjerstva« — završava svoje razmatranje o tome Fr. Rački.80 J. Šidak, kritizirajući stav Franje Račkoga u tome pitanju nasuprot onome što je štampao Döllinger (donoseći izvadak iz teksta Bechova iskaza, gdje stoji: Loxena, mjesto Boxena, Russienae umjesto Rassene i Jarram, a kod Račkoga Tanam), zaključuje da se zbog toga čitanje Račkoga ne može bez detaljna ispitivanja uzeti u obzir. Nadalje ukazuje da uz ove razloge unutrašnje prirode i Hvalov rukopis, sastavljen g. 1404., govori protiv vjerodostojnosti iskaza Jakova Becha od 1388., pa mu je taj dokumenat od vrlo sumnjive vrijednosti. Zbog toga otklanja Bechov izvještaj kao historijski nepouzdan sve dok se ne riješi pitanje originalnog teksta na onom mjestu, o kome je Rački tvrdio da izrijekom govori o Bosni.81 Kao i Šidak82 tako i V. Glušac83 sumnja također u ovaj dokumenat, kojim se prvi poslužio Rački, jer nisu imali kritičko izdanje ovoga inkvizijskoga zapisnika, a nisu ni vidjeli taj izvor u originalu. Međutim je D. Kniewald uspio posredstvom dra fra K. Balića pribaviti fotografske snimke ovoga dokumenta iz »Archivio storico italiano« (s. III, t. II, p. I, 1865, str. 53) i iz Codexa Casanaticusa (3217, fol. 143 v), gdje se i nalazi izvorni inkvizicioni protokol o izjavi Jakova Becha. Iz ovih se fotosnimaka vidi, piše Kniewald (on ih je donio u prilogu svoga rada kao table br. 7 i 8), da je Jakov bio poslan u Boxenu, kako je glasio tekst kod Račkoga,84 a ne u Loxenu, kako je pogrešno štampano kod Döllingera,85 koji je također pogriješio u nazivu »Russienae«, koju je Rački čitao točno »Rassene«. Time je dakle uklonjena svaka sumnja o tome, kaže dalje Kniewald, da je Jakov bio doista poslan u Bosnu. Pa ipak on daje Šidaku za pravo, kad traži da se ima ustanoviti ispravna legenda imena mjesta u iskazu Jakova Becha, jer se ili Döllingeru ili Račkomu potkrala po80
o. c., 130-132. J. Šidak, Problem bosanske crkve u našoj historiografiji, Rad JAZU 259, Zagreb 1937, 75-81; Gl. i D. Kniewald, o. c., 240, 241. 82 J. Šidak, »Crkva bosanska« i problemi bogumilstva u Bosni, Mala knjižica Matice hrvatske, NS kolo V, sv. 28, Zagreb 1940, 61, 62. 83 Istina o bogomilima, Beograd 1945, 125 —127. 84 D. Kniewald (o. c., 240) kaže da je Rački iz »Archivio storico italiano« prenio ovu izjavu Jakova »ali imena mjesta, kako ih donosi Rački, glase nešto drugačije. Mjesto Loxena čitamo kod Račkoga: Boxena, mjesto Russienae: Rassene, a mjesto Jarra: Tanam«. 85 Za Döllingera piše Kniewald (o. c., 240, 242) da je iz istoga vrela kao i Rački uzeo tekst ove izjave. No on ima Loxena umjesto Boxena, Russienae umjesto Rassene i Jarram umjesto Tanam. 81
299
greška u prepisivanju. Ali u svakom slučaju, kako god glasilo ispravno čitanje, da li Loxena ili Boxena, Russienae ili Rassene, Jarram ili Tanam (S. A.), iz iskaza Jakova Becha jasno izlazi doktrinalna veza gornjoitalskih neomanihejaca s neomanihejcima u Slavoniji. Sve dok se ne dokaže da ova veza gornjoitalskih heretika s Bosnom predstavlja interpolaciju sa strane inkvizitora, valja izjavu Becha o tim vezama smatrati vjerodostojnom, završava svoje dosta opširno obrazloženje D. Kniewald.86 Donašajući samo ukratko mišljenja Račkoga, Šidaka, Glušca i Kniewalda D. Mandić daje prijevod izvatka Jakovljeve izjave u vezi s Bosnom na osnovu latinskoga teksta, objavljena u onome »Archivio storico italiano«, koji taj isti pisac prilaže u dodatku svoje knjige, iako je tu priključio čak i dvije fotografske snimke ove iste izjave (Roma, Bibl. Casanatense Ms. 3217, f. 143 v., 144 r.). Tom prilikom Mandić prevada kako se Jakov iskrcao »blizu Tane«, a odobrava i odgonetavanje Račkoga u pogledu izraza »Albanus de Boxena«.87 Prema Kniewaldu bi, dakle, izgledalo da je Rački krivo prepisao iz »Archivio storico italiano« u pogledu izraza »Boxena«, jer u Döllingera, koji se je služio istim tekstom, ne znajući za original, stoji »Loxena« itd. Svakako nije svejedno kako je glasilo izravno čitanje, tj. da li Loxena ili Boxena, Russienae ili Rassene, Jarram ili Tanam. Naime u fotokopiji onoga dokumenta koju je donio Kniewald, a onda i D. Mandić, jasno se vidi da piše: boxena, Rassiene, a ne Rassene, kako stoji u »Archivio storico Italiano«, kao ni Tanam88 nego Jarram,89 što se jasno uočava iz onih fototipskih snimaka, koje su donijela navedena dvojica naučnih radnika, a to je naš Zadar. 86
o. c., 242, 240-242. D. Mandić, o. c., 74, 75, 442, 458, 459, 75. 88 D. Kniewald, o. c„ tabla 7; D. Mandić, o. c., 442. 89 U svim zadarskim ispravama na latinskom jeziku 14. stoljeća piše se ovaj grad obično kao »Jadra« ili »Jadera« itd. Ali u onim na talijanskom jeziku već stoji »Žara« /SCD IX, 84 (8. X. 1322.), XIII, 61 (4. XI. 1360.) 240 (12. VII. 1362.), 307 (20. IX. 1363.), XV (1934.), 58 (5. IX. 1374.). No ima i u hvarskoj povelji od 12. IX. 1326. (na latinskom jeziku) naziv za taj grad čak »Zarra« (SCD IX, 309), a u jednoj od 30. III. 133., izdanoj u Višegradu (Ugarskoj), također na latinskom, »Jara« (SCD IX, 509). Zamjena prvoga slova »Z« u »J« i obrnuto najbolje se očituje u napuljskim poveljama (takode na latinskom), gdje se Zadar naziva »Zadra« ili »Jadera« (SCD VII, 397 — 21. IX. 1300., 391 — 31. V. 1300), a to je isto što se u brojnim zadarskim listinama na latinskom, pa tako npr. u onoj od 9. V. 1300. piše kao »Jadra« (SCD VII, 387). Ova zamjena slova Z u J i G i obrnuto odnosi se i na neka lična imena u dalmatinskim gradovima, kako to ukazuje K. Jireček. Tako se npr. piše »Georgius« i Zura, Zurra, ali i Jura i Jurra, te Jure ili Gure (Dubrovnik), Jore i Jorre (Split) kao i Zore i Zorre (Dubrovnik, Split, Trogir) itd. (K. Jireček, o. c,, 170). Međutim i nepoznati španjolski franjevac, rodom iz Sevilje, sastavljač jednog izgubljenog rukopisa, nastalog vjerovatno u prvoj polivici 14. st., a sačuvanog u prijepisu iz 15. st., pod naslovom na španjolskom jeziku »Viaje del mundo con las armas de todos los reinos« ili »Libro del conosciniento de todos los reinos...« na dva mjesta naziva Zadar »u Slavoniji« (en la Eslavonia) »...Jara« ali i »Sarra« (J. Smodlaka, Zemlje Južnih Slovena i njihovi grobovi oko god. 1330. u »Putu oko svijeta« jednoga španjolskog fratra, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku L (1928 — 29), — Prilog II, Split 1932, 7, 8). Prema tome je očito da izraz »Jarram« znači Zadar kao što se i taj isti naziv Zadar krije pod »Jarram« i »Zarram« ili »Žara«, kako 87
300
Mi svakako pretpostavljamo da se Jakov Bech upravo uslijed onoga nevremena morao izvjesno vrijeme zadržati u Zadru. Onamo je stigao po svoj prilici u duboku jesen, kada su česta nevremena. To bi možda bilo u listopadu ili studenom. Ta poznato je, prema Martinu de Canalu, da je bila takva vrst nevremena, kada se »more razbjesnilo«, zadesila i krstaško-mletačko brodovlje 1202. godine pred Zadrom, pa se zbog toga ono i moralo skloniti na obližnji otok Ugljan.90 Upravo za vrijeme boravka Becha u Zadru na Jadranu su vodili pomorski duel mletačka i genovska ratna mornarica, saveznik ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca. Čak je u listopadu i studenom 1378. mletački admiral u dva navrata uzaludno podsjedao Zadar, a onda se borba između obje pomorske republike vodila od Trogira do Senja i od Trogira do Dubrovnika.91 Koliko je Bech boravio u Zadru (ili u njegovoj blizini), nije poznato, kao ni to kuda i dokle je namjeravao morem od Zadra stići, tj. do kojega mjesta i odatle onda poći u Bosnu. Mogao je doduše i iz Zadra ili iz Splita, kako su to svojevremeno radila braća Matej i Aristodije Zorobabelovi. Isto tako je pitanje da li su ovim istim putem išli za Bosnu prije i poslije Becha: Moret Rabellator de Balbis oko 1348.92, te Ivan Narro i Granon Bencius o. 1360,93 pa onda Petar Patricijev oko 1377., Berard Rascherius oko 1380. i Jakobin Patricijev, Petrov brat, oko 1382. godine,94 svi iz Chierija.95 Prvi od njih bio je u Bosni Moret Rabellator de Balbis oko 1348. godine. Tada je Zadar još pod Venecijom, s kojom upravo te godine sklapa Ljudevit primirje na 8 godina (5. VIII. 1348.). No već tzv. zadarskim mirom (18. II. 1358.) taj grad je u rukama ovoga vladara i upravo u listopadu ili studenome je to uobičajeno imenovanje ovoga grada u ispravama na talijanskom (izdanim u Dubrovniku) ili pak čak i na latinskom u onim dokumentima koji su pisani izvan naše zemlje! 90 P. Skok, o. c., 171. 91 Vj. Klaić, Povjest Hrvata II/1, Zagreb 1900, 177- 180. 92 D. Kniewald (o. c., 240) stavlja »oko 1347.« prema Račkome. 93 Ovdje nije na odmet reći da je upravo tada, kada su ova dvojica Chierićana stigla u Bosnu, ondje bio franjevački vikar za tu zemlju fra Franjo iz Firence, postavljen od generalnog ministra reda Guilelma) E. Fermendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinac ordinis s. Francisci Seraphici, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890,8). 94 Od 1363. god., pa i dalje dva su bosanska vikara bili franjevci iz Firence, a jedan iz Alverne. Može se reći da je dosta franjevaca Taliana bilo i u Ugarskoj i u Bosni, te da su se mnogi od njih poslije smrti Ludovika I. Anžuvinca (1382.) vratili u Italiju, svo"ju domovinu. Medu njima je bio i franjevac Ivan Restori, koji je 30 godina radio u bosanskoj vikariji, boreći se protiv tamošnjih heretika i mnoge je »obratio« na katoličku vjeru. Naime on se, kada je ostario, povratio obavijen slavom i svetošću u svoj rodni grad Sienu, gdje su mnogi mladići molili da ih primi u redovnike (E. Fermendžin, o. c., 9, 13 i bilj. 1). Sve ovo ukazuje da su putovanja tzv. heretika iz Chierija u Bosnu ipak imala neku indirektnu vezu s istovremenim prisustvom tolikog mnoštva talijanskih franjevaca u toj istoj zemlji, gdje su djelovali protiv tamošnjih »heretika«, tj. patarena! No i to bi trebalo malo dublje istraživati na osnovu izvora, pa bi rezultat mogao biti vrlo interesantan. 95 D. Kniewald, o. c., 240 i tabla br. 7 i 8; D. Mandić, o. c., 75, 442.
301
1360. god. nastanjuje se majka Ludovika u Zadru sa zadaćom »da popravi stanje kraljevine Dalmacije i Hrvatske.«96 Da li su Narro i Bencius također ovuda prolazili za mjesto svoga izvjesnoga boravka ili ne, i opet je u znaku pitanja, kao što se može isto tako postaviti pitanje i za Petra Patricijeva, koji je išao u Bosnu 1377. godine. Kada je onamo stigao, već je Tvrdko bio krunjen »sugubim vijencem«, tj. kraljem »Srbljem i Bosne«, a u Dalmaciji, tj. i u Zadru vlada još mir uoči nove ratne bure na Jadranu.97 Svakako je Petar, pun iskustva što je vidio na svome putu, dao točne upute Bechu, kuda treba da ide da stigne u Bosnu, gdje je imao priliku da detaljno prouči prilike i po svoj prilici doživio i pretvaranje te zemlje od banovine u kraljevinu pod Stjepanom Tvrdkom, »kraljem Srbljem«. Kako je valjda i Petar Patricijev išao preko Zadra, to je po njegovu savjetu ovuda krenuo i Jakov. Samo ovaj drugi u svome naumu nije uspio, pa se iz Zadra zbog nevremena vratio neobavljena posla kući, iako se u svemu držao savjeta svoga učitelja. Kada je 1380. godine Berardo Rascherius kretao za Bosnu, na Jadranu je tada Venecija doduše uspostavila svoje gospodstvo, ali Zadar ni ovaj put nije mogla zauzeti.98 Polazak Jakobina Patricijeva za Bosnu 1382. godine tekao je, kao i dolazak u tu zemlju, u mirnoj atmosferi, koju nije omela ni smrt Ludovika I. i stupanje na ugarsko-hrvatski prijesto njegove kćeri Marije, toplo pozdravljeno u Dalmaciji, a naročito u Zadru.99 Svi ovi gore spomenuti katari izuzev Beche upoznali su dobro Bosnu, njezino političko i vjersko stanje kao i »heretičku« nauku. Sve nam je ovo poznato, tj. kada su gore navedeni stanovnici Chierija bili u Bosni, prolazeći Dalmacijom, a možda i preko Zadra, iz izjave Jakova Becha. Naime, njega je 23. VII. i 21. VIII. 1388.lo° u biskupskoj palači u Torinu osobno preslušavao dominikanac Augustin de Septo de Savilliano, inkvizitor »heretice pravitatis« za Gornju Lombardiju »et Marchia Januensi« u prisustvu torinskog biskupa i dvojice kanonika.101 Kako je sačuvan original ovoga procesa u obliku zapisnika, to nema sumnje da je točno sve što je izjavio Bech na preslušanju i pred ovim crkvenim ličnostima. Isto tako je točan i onaj podatak u pogledu Bosne i njezina bana, koji je podvrgnut kralju Raške, jer je Bechu mogao to reći i sam Petar Patricijev, koji ga je i inače prije putovanja u sve detaljno uputio i sa svime upoznao. Da je pak Bech bio u Zadru, a ne u izmišljenom toponimu »Tanam«, jasno je iz originalnog teksta zapisnika od 1388. godine, u kome stoji samo »Jarram«. 96
Vj. Klaić, o. c. I I / l , 105, 129, 154, 155. Vj. Klaić, o. c. II/l, 173, 174, 177. 98 Vj. Klaić, o. c. II/l, 184. 99 Vj. Klaić, o. c. II/l, 198-200. 100 Ne 1387. kako piše Rački (o. c., 130), u čemu ga slijedi i D. Kniewald (o. c., 240 i tabla 7 i 8), te i D. Mandić (o. c., 74), iako u tekstovima koje donosi začudo navodi 1388. godinu (o. c., 441, 458, 459). No i J. Sidak (Problem... 75, 76) donosi 1388. god., što je svakako ispravnije nego 1387! 101 D. Mandić, o. c., 441. 97
302
Iz ovoga priloga se vidi da u Zadru uopće nije postojao neki patarenski pokret nego da su se kroz stoljeća povremeno pojavljivali pojedinci koje su crkvene najviše i niže vlasti označavale »hereticima«. Svakako da su oni bili povezani i sa svojim istomišljenicima u ostalim gradovima Dalmacije,102 a neko vrijeme i s Bosnom, gdje je bila matica sekte tzv. »krstjana«. Sve ovo ukazuje da je potrebno što detaljnije obraditi »heretički« pokret u Dalmaciji,103 ne ispustivši iz vida ni ulogu Zadra tokom stoljeća u tom vjersko-socijalnom okviru.
»HERETICS« IN MEDIAEVAL ZADAR AND ITS ENVIRONS — A CONTRIBUTION TO THE STUDY OF THE HISTORY OF PATARENOS IN DALMATIA Summary The author has made an attempt to show which »heretics« are mentioned in Zadar and its environs from the end of the 12th to the end of the 14th centuries, and what functions they used to perform there. At the same time the author refers to the activity of the brothers Matej and Aristodij, sons of Zorobabel, the well-known painters and goldsmiths, in Zadar and Split. Whereupon he speaks about the Prince Visen from the tribe of the Subići, the protector of heretics in the environs of Zadar, about the so-called heresy in the very city of Zadar in the 13th and 14th centuries, and also about the activities of the Zadar Franciscans as the Inquisitors of the region of the Zadar diocese. Special attention is being paid to establish — on the basis of a document from 1388, about the authenticity of which there exist various opinions in our historiography — that Jakob Bech from Chieri, a follower of the pataren sect, had arrived in 1378 in the vicinity of Zadar or well in this city itself. To be more precise, the author proves that the aforementioned original document does not contain the written toponym »Tanam« but »Jarram«, which means Zadar, and that, in consequence, Bech had reached the place on his well-planned way to Bosnia, where before him a number of his fellow citizens and religious sympathizers from Chieri had gone visiting. This contribution of the author's actually adds anew to studies on the history of the pataren movement in Dalmatia, suggesting the necessity to de^at-as exhaustively äs possible with the »heretic« movement in that country, without ignoring the role played by Zadar in the course of the centuries within this same religious-social framework. 102 O djelovanju patarena u dalmatinskim gradovima svojevremeno je samo usput pisao M. Brandt (Wyclifova hereza i socijalni pokreti u Splitu krajem XV. st., Zagreb 1955, 224-230). 103 Jedini je o toj temi pisao sasma kratko i općenito D. Fabianich pod naslovom »I patarini in Dalmazia« (La Voce dalmatica 1/8, Žara 21. VII. 1860, 62 — 64). No i to je danas sasma zastario članak, koji sad ničemu ne može poslužiti.
303
NEKOLIKO PRIMJERA O POSTOJANJU FEUDA U ZADARSKOJ KOPNENOJ REGIJI IZA 1409. GODINE (PRILOG RAZVOJU FEUDALIZMA U DALMACIJI TIJEKOM 15. STOLJEĆA)*
1. Iako ima dovoljno arhivske grade koja se odnosi na gospodarsko-društvene prilike u zadarskoj kopnenoj regiji 15. stoljeća, i danas su ostale nerazjašnjene neke stvari, pa tako i pitanje postojanja nekoliko vrsti feudä u tom predjelu iza 1409. godine. I suviše je dobro poznato kako su Mlečani sklopili kupoprodajni ugovor s dotadašnjim ugarsko-hrvatskim kraljem Ladislavom Napuljskim, koji im je 9. VII 1409. za 100.000 dukata prodao »civitatem Jadre de partibus Dalmatie cum fortalitio sive castro eiusdem eiusque pertinentiis et districtu, insulis, castris, sive villis pertinetiarum eiusdem, cum et sub specificatione et nominatione castri Novigradus et insule Pagi et aliorum de districtu ipsius, nec non terram Laverani cum fortalitio et castro ipsius eiusdem provincie (S. A.)...« i sva svoja prava »... in super tota Dalmatia predicta, terris, castris, locis, fortilitiis, hominibus, vassalis, feudis, feudatariis (S. A.), iuribus, iurisdictionibus et pertinentiis suis omnibus dictarum civitatis Jadre, Laverani, castri Novigradus, insule Pagi...«' Iz toga ugovora se jasno vidi da su Veneciji sada uz ostalo pripali i oni feudi, koji su se nalazili u zadarskom distriktu, čiji se naziv (»districtus Jadre«) pojavljuje tek u 12. stoljeću. Ovo distriktualno područje proširilo se izvan gradskih zidina i na zadarski otočni arhipelag kao i na kopneno zalede. U prvoj polovici 14. stoljeća granice zadarskog distrikta se proširuju na štetu lučke i sidraške župe, a tako su ostale i u drugoj polovici toga stoljeća. Kada je Zadar bio onom kupoprodajom izravno izručen Mletačkoj Republici, zadarska komuna postaje redovna administrativna jedinica mletačke Dal* O feudima u zadarskoj okolici tokom toga stoljeća i dalje uopće ne piše ništa B G r a f e n a u e r (Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1958, 306), a tako dosada ni drugi iza njega. 1 S. L j u b i ć , Istine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, V, MSHSM V, Zagreb, 1875. 181.
305
macije, a pod zadarsko područje u prvoj polovici 15. st. potpade uz područje zadarskog distrikta i teritorij2 koji je spadao u nadležnost kaštela u Novigradu i Vrani.3
2. U Zadarskom statutu od 1305. godine, koji je štampan u Veneciji 1564, postoji posebno poglavlje o feudima i te statutarne odredbe su važile i u 16. kao i daljnjim stoljećima. Po tomu poglavlju (89), ako je zadarska komuna nekoj osobi davala kuću, vinograde, zemlju ili neke posjede u feud, ta ličnost ih nije smjela darivati, prodati, otuđiti ili za dušu namijeniti, nego ili svojim nasljednicima medu živima po oporuci ustupiti ili ostaviti u nasljeđe. Nasljednici pak nisu mogli na druge prenijeti navedene posjede i bili su obavezni da se u roku od mjesec dana poslije smrti svoga oca pojave pred knezom i njegovom kurijom da im dokažu svoje pravo, koje je njihov otac dobio od zadarske komune glede navedenih posjeda. Na to je knez bio dužan da pred sucima kurije iznova ove nasljednike investira u ono isto pravo koje je imao preminuli, a koji je nekoć te posjede od komune držao. Iza toga su ti nasljednici bili dužni da polože zakletvu vjernosti pred knezom i pred njegovom kurijom, koji su predstavljali zadarsku komunu. Onda se je po običajima izdavala javna isprava, čiji se je sadržaj od riječi do riječi upisivao u notarsku knjigu, pohranjenu u kancelariji zadarske komune, da se ondje čuva na vječnu uspomenu. Nasljednicima su se u ovom slučaju smatrali oni koji su pokojnom posjedniku pripadali po uzlaznoj ili silaznoj liniji, osim ako možda nije drugačije sadržano u povelji ili se je na drugi način odredilo. Tada, naime, ugovor u priloženoj povelji između zadarske komune s jedne strane i pokojnika s druge treba u cijelosti poštivati. Ali, ako taj isti posjednik ne bi imao nasljednika, tada bi taj posjed trebalo vratiti komuni, od koje je i potekao.4 2
Po Fr. D i f n i c u o. 1671. zadarski politički distrikt su sačinjavali: Nin, Novigrad, Biograd (općina i okolica), a zadarsku političku komunu: Zadar, Arbanasi (današnji; S. A.), Bibinje, Bokanjac, Diklo, Kozino, Petrčane i Sukošan (F. D i f n i c o , Le delineazioni della Dalmazia nel 1671, Tabularium II/2, Zadar, 1902, 90). 3 1. B e u c, »Statut zadarske komune iz 1305. godine«, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, II, Rijeka, 1954, 522, 536, 538, 539, 521, 539. 4 »... De feudis. Titulus iste continit vnum capitulum, quod quicumque accepit possessiones in feudum (S. A.) ä Comuni, non possit eas alienare, sad suis haeredibus relinquere in vltima voluntate, et de fide facienda Comuni per haeredes. Cap. LXXXIX Cum possessiones quae sunt Comunis Jadrae per quorundam priuatorum hominum occupationem clandestinam damnabiliter inuaduntur ipsa Comunitate carente super hijs legitimo defensore, uolentes ipsorum malicijs quanta possumus industria obuiare presenti statuto (S. A.) decreuimus ordinandum, quod quicunque; ä Comuni Jadrae domum, vineam, terram aut possessiones aliquas in feudum accepit (S. A.) non possit eas alicui donare, uendere, alienare, seu per anima iudicare, sed suis haeredibus possit ipsas inter uiuos concere, ac relinquere in ultima uoluntate, qui haeredes in omnibus et per omnia ad similia teneantur, nee possint in alios transmittere res praedictas, et teneantur ipsi haeredes infra mensem post mortem patris eorum comparere coram Domino Comite, et eius Curia, et ipsis facere plenam fidem de omni iure, quod 306
Dakle, u sadržaju ovoga statuta ne govori se ni jednom riječi i o nazivu »feudatarius«, već tako to stoji u njegovu indexu, koji je izrađen u 16. st.5 Ali zato u zadarskom katastiku6 iz 15. stoljeća postoji izraz »possessum pheudi«7(S. A.) za posjed u blizini vranske tvrđave kao i tzv. »suprascripta pheuda« (ovdje znači: feudalna podavanja; (S. A.) na području novigradskog kastruma, dok »feudatarius« ili »feudatarii Vrane iz 13. II. 1475. Taj isti naziv »feudatarius« upotrebljava se u istom katastiku i 1451. u vezi posjeda u selima okolice tvrđave Novigrada.8 habebat pater eorum ä Comuni Jadrae in possessionibus saepe dictis, quo facto dominus Comes coram iudicibus Curiae teneatur de nouo ipsos haeredes, et debeat inuestire de eodem, et in eodem iure, quod habebat defunctus, qui olim ipsas possessines a Comuni tenebat (S. A.), et ipsi haeredes teneantur iurare fidelitatem Domino Comiti (S. A.), qui pro tempore fuerit, et eius Curiae (S. A.) recipienti nomine et uice Comunis Jadrae, secundum consuetudines actenus obseruatam, de quibus omnibus fiat publicum instrumentum (S. A.), cuius series instrumenti, seu tenor de uerbo ad uerbum seriatim ponatur in uno quaterno (S. A.) collocato in Cancellaria Comunis Jadrae (S. A.), ut ibidem ad perpetuam rei memoriam conseruetur, ne ipse possessiones ualeant in poštenim per aliquos clandestine occupari, er occupatas damnaliter detineri. Haeredes autem in hoc času illos intellegi uolumus, et haberi, qui ipsi quondam possessori (S. A.) defuncto attinebant per lineam ascedentem, uel descendentem, usque; in infinitum, nisi forte in instrumento antiquae concessionis aluid contineatur, seu aliter declaretur. Tune enim pactum (S. A.) in instrumentum appositum inter Comune Jadrae ex una parte, et defunctum ex altera debet integraliter obseruari. Verum si iste etiam possessor non habuerit aliquos haeredes, tune illa possessio (S. A) redeat ad Comune ä quo dicitur originem habuisse...«. (Statuta Jadertina cum omnibus informationibus in hunc vsque diem factis, Venetiis, 1564, 57, 57'.) 5 »de feudis. Possessiones date in feudum ä Comuni non possunt uendi, nec donari, sed suis heredibus feudatarijs (S. A.) inter uiuos dare et instrumento relinquere possit lib. III cap. 89 57 Feudatarius Comunis (S. A.) infra mensem post mortem patris coram curia docere debit de iure feudi lib. III cap. 89 57 Feudatarius fidelitatem iurare cogatur. lib. III cap. 89 57" (Statuta Jadertina . .., index na početku knjige.) 6 B a r a d a za taj katastik čak piše da je to »popis feuda, koji je Venecija preuzela kupovinom Zadra i prava na ostalu Dalmaciju 1409.« i da se »tu radi o prastarim hrvatskim feudima kao onom Vrane.. .« (M. B a r a d a , Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu, Djela JAZU 44, Zagreb, 1952, 48). U samom pak ovom katastiku stoji ovakav naslov: »Catastico de stabili ehe dopo la dedizione (S. A.) possedeua la serenissima signoria di Venetia in Žara, o sul suo distretto« (S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik 15. stoljeća«, Starine JAZU, 42, Zagreb, 1949, 374), što znači daje to katastik nekretnina koje je Venecija posjedovala poslije predaje (Dalmacije). 7 Još 1953.1. G r g i ć iznosi da Zadarski katastik »ne registrira ni jedan feud i ni jedan feudalno-agrarni odnos na zadarskom gradskom području« dok »u popisu vranskih dobara, naprotiv, imamo u Katastiku posebnu rubriku feuda i lenara« (ig., Stjepan A n t o l j a k Zadarski katastik 15. stoljeća, »Starine« knj. 42, Zagreb, 1950, Zadarska revija 11/1953, 220, 221). God. 1956. pak Grgić utvrđuje kao činjenicu »da u Prandinovom katastiku nema upisanog ni jednog feuda u starom zadarskom distriku« i smatra daje »pojam feuda« ondje »degeneriran« (ig., Dr. Ivan Beuc; Statut zadarske komune iz 1305. godine u »Vjesniku državnog arhiva u Rijeci« Sv. II, Rijeka 1954, Zadarska revija, V/1956, 298, 297). 8 S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik«..., 392, 394, 392, 394. 307
Prema tome mi se početkom i tokom 15. st. susrećemo i dalje s izrazom »feud«, a onda i s njegovim nosiocima, nazvanim »feudatarii«, o čijem zvanju, dužnostima i obavezama postoje razna mišljenja. Nas u prvom redu zanima kada i gdje se feud ili feudi javljaju u zadarskoj okolici tokom 15. st. i kakve su oni vrsti u ovom istom stoljeću, na koji ćemo se vremenski period morati ovdje uglavnom ograničiti. To su ponajprije feudi na koje je Venecija dobila pravo kupoprodajnim ugovorom od 1409. godine, a u sklopu su bliže ili dalje kopnene okolice Zadra. Dakle, to su u prvom redu feudalna dobra, medu kojima se ističu posjedi zadarske komune kao i pojedinih zadarskih samostana. Zatim slijede posjedi zadarskih plemića i hrvatskih plemića, koji su stanovali izvan zidina Zadra, te sva ona dobra i imanja u zadarskom, ninskom, vranskom i novigradskom distriktu, koji su izravno potpali pod Mletačku Republiku. Tako se u prvom redu već iz Zadarskog statuta od 1305. očito vidi da je navedena komuna davala u feud kuće, vinograde, zemlje i slično,9 te imala svoja sela,10 a i svoje feudatare." Inače još 16. XII 1409. znamo za »beneficum« opata Sv. Krševana u Zadru,12 dok iz spisa zadarskog notara S. Damianija vidimo da je samostan sv. Dimitrija u tom istom gradu bio gospodar jednog dijela sela Bokanjca.13 Rogovski pak samostan je i u to doba imao svoje znatne posjede u Rogovu, Vrbici, Bubnjanima i Gorici, a imao je zemljišta i u drugim predjelima okolice Zadra.14 God. 1459. saznajemo da su selo Kamenjani vlasništvo ženskog samostana sv. Nikole u Zadru.15 Još brojniji su feudi zadarskih plemića, koji uz zemlje imaju u svome posjedu i cijela sela. Tako npr. Guido de Matafaris uz pristanak Venecije (1409) dobiva na uživanje Novigrad, koji mu je darovao ugarsko-hrvatski kralj Ladislav. God. 1409. Guido medu prvima zadarskim plemićima dobiva i mletačko građansko pravo,16 a 1410. Zemunik.17 Njegov pak brat Ludovik je 18 posjedovao Visočane. 9
Statuta Jadertina..., 57. Historijski arhiv u Zadru (HAZ) Spisi zadarskog notara (SZN) Articusius de R i v i g n a n o (1383 -1416) b. V, f. 1-8. VII 1397. 11 HAZ — Ducali e terminazioni II (1458-1487), 18-29. IV. 1458. — Nota. 12 S. L j u b i ć , o.e., VI, MSHSM IX, Zagreb, 1878, 46. 13 T. R a u k a r , »Ekonomski odnosi na posjedima rogovskog samostana u XV i XVI stoljeću«, Historijski zbornik (HZ) XXIII-XXIV, Zagreb, 1970- 71, 248. 14 Γ. Rau ka r, o. c., HZ, XXIII -XXIV. 217. 218. 222. 15 HAZ — Spisi plemićke porodice de Ponte I—1459 (kopija). 16 Iz tzv. zlatne bule od 5. IX 1409. vidi se da plemić Guido de Matafaris spada među vjerne pristaše Venecije, kojoj je položio zakletvu vjernosti (S. L j u b i ć , o. c., VI, 11, 12). 17 1397. navodi se da je Zemunik »cum suis iuribus et pertinentiis« bio »uilla ciuitatis Jadrae...« (HAZ — SZN Articusius de R i v i g n a n o b. V, f. I - 8. VII. 1397.). 29. III 1410. je Guidu de Matafarisu za njegova života, kao i njegovim nasljednicima, mletačka vlada odredila da mu ostane »castrum Novigradus« i da mu se dade »villa districtus Jadrae vocata Zelmanic, et omnes fructus, redditus et proventus ipsius ville ad habendum. .et usufructundum...« (S. L j u b i ć , o. c., VI, 70). 18 S. A n t o l j a k , o. c., 417, bilj. 275. 10
308
Jakov pak Ljubavac, zadarski plemić, odan Veneciji, na želju zadarskog kneza zamjenjuje 1434. svoje selo Grivnu (Griffno) »in districtu Nouigradi« za selo Krbavac lug, koji su mu za uzvrat dali krbavski knezovi.19 Simon de Zadulinis20 ima u svome posjedu selo Blasovčinu, dok Pavao de Georgiis21 selo Artikovo (1434) zajedno sa zemljama u Murvici, a Filip de Fera selo Račiće.22 No već 1448. saznajemo da tada Artikovo selo pripada ser Georgiusu, članu porodice Grubogna.23 Godinu dana zatim (18. I 1449) ser Jakov pok. Elije, ninski plemić, jedan od nasljednika pok. ser Georgiusa de Grubogna, prodaje ser Pavlu de Georgiis Artikovo selo sa zemljama u Velikoj i Maloj Murvici.24 God. 1425. spominju se »ville Stupich e Bigliane«,25 koje su pripadale porodici »Nosdrogna«,26 dok 1433. imenuje se kao posjed (possessionem) zadarskog plemića Filipa »de Raducho«:27 »Žara veccia« koju je uz ostala svoja dobra bio primoran da ponudi na prodaju.28 U periodu iza 1409. tj. u 15. st. nailazimo u okolici grada Zadra na posjede i zemlje koje su imali u svojoj vlasti pojedini članovi onih »plemića 12 plemena kraljevine Hrvatske«. Tako su Šubići početkom navedenoga stoljeća imali posjede u cijeloj lučkoj župi i ostrovičkom distriktu, dok sredinom 15. st. njihovi se posjedi svode samo na gornjolučku župu. Neki pak posjednici ovoga plemena bili su ne samo stanovnici nego i građani Zadra,29 a tako i još neki pripadnici ovih »plemića 12 plemena ...« Krbavski knezovi30 iz roda "HAZ —Ducali e terminazioni —(1409-1457), 52'-8. III. 1434; S. L j u b i ć , o. c., IX, MSHSM XXI, Zagreb, 1890, 66. 20 I on je poput Guida de Matafarisa bio odan Mletačkoj Republici (S. L j u b i ć , o. c., VI, 11, 12). 21 1 on je medu već navedenim zadarskim plemićima bio ubrojen u vjerne pristaše Serenissime (S. L j u b i ć o. c., VI, 11, 12). 22 HAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole II/59/1-1434.; SZN Theodorus de Prandino (1403-1441) b. I, f. I, 8a, 9-26. III. 1411.; SZN Nicolaus q. Benedicti (1433-1469) b. I, f. 1/13-18. I. 1449-b. II, f. 1-21. X. 1462. 23 HAZ — SZN Nicolaus q. B e n e d i c t i b. I, f. 1/12, 16-30. XII. 1448. 24 HAZ - SZN Nicolaus q. B e n e d i c t i b. I, f. 1/13. 25 Ser Simon de Nosdrogna, član zadarske plemićke porodice, imao je uz posjed u ovom selu još imanja i u Miljaci, Cerincima, Draganićima, Praskviću i Grabovčanima (HAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana, XIX, br. 22, XVII, br. 25-1432). 26 S. A n t o l j a k , o. c., 415, bilj. 249. 27 Član plemićke porodice de Raduchis Jakov također je u ovoj buli bio ubrojen među vjerne i odane pristaše Mletačke Republike (S. Ljubić, o. c., VI, 11, 12). 28 ~ S. L j u b i ć , o. c., IX, 61 -13. X. 1433. 29 Iz onoga pisma podbana Mihajla Živkovića od Prozora (Knin, 5. XI. 1459), u kome odgovara zadarskom »načelniku« u vezi s objašnjenjem baštinskog prava hrvatskih plemića, uopće se ne vidi, kako to hoće Šišić »da potomci hrvatskih plemića po dalm. gradovima nijesu imali prava na hrvatsku baštinu, ako bi ti gradovi došli pod mletačku ili uopće stranu vlast« (F. Š i š i ć , Priručnik izvora hrvatske historije, I/1, Zagreb, 1914, 494, 495 i bilj. 1). 30 Ovi knezovi Like i Krbave dobili su u feud kneževinu Posedarsku s istoimenom vilom i kaštelom u feud od kralja Andrije 1209. Poslije pada ovih predjela pod Veneciju ta je porodica primljena pod okrilje mletačke vlasti sa svima svojima naslovima,
309
Gusića posjeduju u istom stoljeću dobiveno zamjenom selo Grivnu, te utvrđeni grad Kličevac, Obrovac i Ceranje, a imaju i neke zemlje u Papračanima i Trnovu »in districtu Jadre«. Ostala plemena izvan ove plemenske organizacije »plemića 12 plemena kraljevine Hrvatske« posjeduju također brojne zemlje u zadarskoj okolici.31 Tako saznajemo po dokumentima iz 1483. da su sela »Praticeuchii et Sperquilauici« pripadali ninskoj plemićkoj porodici Pritičević ili »de Priticiis« i da su se ta mjesta nalazila u današnjoj Pridrazi kod Novigrada.32 Uz to je Venecija, kada je postala gospodar i onoga područja gdje su živjela većim dijelom navedena plemena, pridržala »ne samo hrvatsko uređenje nego i privatno pravo«, kako piše F. Sišić. Čak još u rujnu 1409. mletačka uprava donosi odluku da krbavski knezovi i ostali baruni iz okolice Novigrada mogu i dalje imati svoja sela i posjede pod novigradskom tvrđavom, dok se ne donese drugo rješenje. Povrh svega toga je mletačka vlada odobravala knezu Ivanu Krbavskom da može kupovati posjede i sela na teritoriju koji je pod zadarskom jurisdikcijom, te je pazilo preko svoga rektora u Zadru da se Ivanovi kmetovi ne uznemiruju i da se s njima postupa prema običajima sačuvanim od starine.33 Nadalje, i u zadarskoj okolici je, po Baradi, vrijedilo tada isto plemićko imovno i nasljedno pravo.34 Drugim riječima, u zadarskoj regiji, koja je bila pod mletačkom vlašću, postojala su i dalje plemenska i obiteljsko-očinska dobra ili posjedi hrvatskih plemića kao i posjedi pripadnika »plemića 12 plemena kraljevine Hrvatske«, na koje su se primjenjivali ustaljeni običaji35 kraljevine Hrvatske.36 Dobra koja su 1409. potpala izravno pod Mletačku Republiku ili pripala zadarskoj komori, bila su konfiscirani posjedi nekadašnjeg zadarskog građanina i plemića Filipa de Georgiisa kao što su: Krbavac lug i zemlje i vinogradi blizu toga sela. Zatim u ninskom distriktu posjed zvan Vir, te pasišta i oranice naokolo grada Nina. Posjedi koji pripadahu tvrđavi Vrani bili su: selo Hrašćani, Tinj, »Sablagna«, »Blagnane«, Skorobić, Bolska, Malinavas (».. .almavas») i oranice u predjelu ove tvrđave kao i u Poškaljini. U novigradskom distriktu su pripadali posjedi: selo Dolac, Cerinci, Kašić, Paprečane, Trnovo, Domagovci, Pritičević, Stupić, Koruplje, te izvjesna pasišta i vinogradi. pravima i posjedima, medu kojima je bio i ovaj feud. (HAZ — Ostavština I. Grgića VI/7 — Spisi Lantana — Mišljenje jednog pravnika o karakteru posedarskog feuda — II pol. 18. st. — Prepisano pisaćom mašinom.) 31 S. A n t o l j a k , »Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra«. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9/1962, 76-81, 84, 85, 98-100, 89-92, 101 -103. 32 S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik...«, 415, bilj. 249. 33 S. A n t o l j a k , »Izumiranje...«, 107. 34 M. B a r a d a , Hrvatski vlasteoski feudalizam..., 36, 37, 40.. 35 O tome gl. F. S i š i ć , Priručnik. ..l/l, 494-496; M. B a r a d a , o. c., 36, 37, 41; L. M a r g e t i ć , »Neki pravni problemi u vezi s dopisom podbana Mihajla Zivkovića od 5. XI 1459«., HZXXIII-XXIV, 265-286. 36 S. A n t o l j a k , o. c., 108.
310
U Ljubačkom distriktu pod tvrđavu Ljubač potpadale su sve obradive zemlje i vinogradi kao i pasišta, tj. nekadašnji posjedi zadarskih plemića Guida i Ludovika de Matafarisa, poslije čije smrti su izručeni Mletačkoj Republici.37 3.
Ovo je samo letimičan pregled, kroz nekoliko primjera, postojanja feuda iza ponovnog zavladavanja Mletačke Republike Zadrom i zadarskom okolicom. Već time se dovoljno osvjetljuje kako se je ovdje feudalizam i dalje razvijao, podržavan i primjenjivan od tamošnje uprave tokom sljedećih stoljeća. Feudi ili feudalni posjedi u zadarskoj regiji nisu bili veliki i pripadali su ili mletačkoj državi ili pak ustanovama i pojedincima koji su bili prema njoj ovisni ili neovisni u raznim nijansama. Poznato je da se je po feudalnom uređenju svaki feud sastojao od dva glavna faktora: feudalca, glaVnog vlasnika proizvodnih sredstava na feudu, i njegove radne snage na tom feudu, kmetova,38 a takvih je posjeda upravo u zadarskoj bližoj ili daljoj okolici bilo čitav niz. Čak npr. vidimo da su već 1428. postojale očite razlike između patrona feudä (»in consilio deinde occassione differentiarum que oribantur inter patronos feudorum. . .«) i feudatara.39 Stoga je o tome stanju obavijestio zadarski knez Aleksandar Georgio dužda Franju Foscarija, koji mu je naredio da te ispita kao i seljake (rusticis) da li su voljni plaćati »pheuda«, a ako nisu, da mu javi i on će onda odrei diti daljnje mjere.40 Iz dukale od 20. III 1438. opet saznajemo kako je dužd Franjo Foscari darovao zadarskom plemiću Kresolu, sinu Marina Krnarutića i Marinovu zetu Lancilagu pok. Vukašina, stanovniku Zadra, ona feudalna dobra pok. Ivana Ozila, nekadašnjeg stanovnika Vrane i feudatarija mletačkog dužda, koja je Ozil u vranskom distriktu posjedovao.41 God. 1446. dužd Foscari izdaje privilegij o davanju posjeda u feud već navedenom zadarskom plemiću Marinu Krnarutiću, njegovim sinovima i nasljednicima. Ta feudalna dobra su se nalazila u mjestima vranskog distrikta, a svojevremeno su ih posjedovali Ivan »Ozile« i Rada, njegova žena, dok su živjeli. Poslije pak njihove smrti pripali su fiskalnoj komori u Zadru, a onda ih je isti dužd svojom odredbom od 20. III 1438. izručio onom Kresulu »filio naturali« ovoga Marina i »Ladislavu« pok. Vukašina »de Bossina«, zetu Marinovu. No kako se ova dvojica, a naročito »Ladislav«, nisu držali svojih obaveza, mletačka vlada ih je lišila tih imanja i odlučila, na molbu samoga Mari37
S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik...«, 383, 384, 389, 390, 394-399. M. B a r a d a , o. c., 46. 39 »... et feudatorum« (S. L j u b i ć, o. c., IX, 31-24. IV. 1428) dolazi od »feudator«, što Du G a n g e izjednačuje sa: Vassallus, Feudatarius (gl. C. du Fresne domino Du G a n g e , Glossarium mediae et infimae Jatinitatis, III, Niort, 1884, 479). 40 Haz — Ducali e terminazioni I, 103; S. L j u b i ć , o. c., IX, 31-24. IV. 1428 (kao regest; Tabularium IH/2, Zadar 1903, 103 (cijeli tekst). 41 HAZ — Ducali e terminazioni I, 73, 73a — 20. III. 1438. 38
311
na, da ih izruči izravno njemu. Dobivši, dakle, ta dobra, sada se je Marin »de Cenaruto« obavezno duždu na vjernost i vazalstvo.42 U jednom notarskom spisu od 14. V 1451. piše čak o »possessii feudalis« (S. A.) siti in dicta uilla Priticeuichi«,43 a u dukali od 4. X 1452. se navodi kako je već toliko puta spomenuti dužd Foscari dao na molbu i za zasluge zadarskom građaninu Ciprianu pok. Vilima de Parisio »due sortes terre pheudales«, koje su u selu Zablaću u »predjelu« Poškaljine, a bile su vlasništvo pok. Filipa de Spingarolis »de Poschaina«,44 Sljedeće pak godine (28. III 1453.) isti dužd daruje Ciprijanu za zasluge, a na molbu zadarskog rektora, u Vrani »feudum«, koji je posjedovao Bassano de Laudo,45 tamošnji stanovnik i duždev feudatarij,46 Kada je pak umro onaj Marin Krnarutić, a i njegova žena, koja je baštinila njegov posjed u Vrani, onda je »jure unius pheudi«, koji je u tom mjestu imao navedeni Marin, mletačka vlada donijela odluku što da se učini sa time.47 God. 1461. u notarskom spisu govori se o »pheudi« u selima Perljane i Zablaće.48 Ovaj feud u navedenim selima još 1494. spominje se kao vlasništvo tada već umrloga ser Ciprijana »de Francia«, od koga je prešao u ruke Tomasa Berčića. Ovaj isti feud u Poškaljini i Zablaću sa svima dohocima citira se i 1505. kao nekadašnje vlasništvo pok. ser Ciprijana »de Francia«.49 Prema ovome izvornom materijalu, koji time svakako nije u dovoljnoj mjeri iskorišten, jasno je da su u zadarskoj okolici tokom 15. st. postojali feudi (feudum, pheudum), feudalna dobra (bona pheüdalia) i posjedi (possessio feudalis),50 te »terre pheudales«, a na svima se je upravljalo po »iure pheudi«,51 kako to stoji u savremenim izvorima. Takva vrst davanja feuda sa 42 » . . . Priuilegium de quibusdam possessionibus in pheudum (S. A.) concessis... egregio Marino de Canaruto nobili Jadrensi et filiis et successoribus...« dužd »... dederimus et concessimus quoddam pheudum et bona pheüdalia (S. A.) posita in terra sive burgis et districtu Aurane. . . iure pheudi (S. A.)... eiusdem feudo et bonis feudalibus (S. A.) in vera fidelitate et debito vassalligio (S. A.) domini nostri...« (S. L j u b i ć , o. c., IX, 254, 255 — 18. IX. 1446.). 43 HAZ - SZN Simon D a m i a n i (1440-1476) b. II, f. HI/13 - 14. V. 1451. 44 HAZ — Ducali e terminazioni I, 123 Venecija, 4. X. 1452. 45 Ovaj »Bassanus de Laude« se pod pluralnim oblikom »Feudatarij castri Aurane« javlja na anonimnom posjedu u okolici toga burga (S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik...« 391). 46 HAZ — Ducali e terminazioni I, 123, 123a — 28. III. 1453. 47 HAZ — Ducali e terminazioni II, 18 — 29. IV. 1458. 48 HAZ — SZN Antonius de Z a n d o n a t i s (1491 - 1535) b. V, f. V. 49 HAZ — Datia et inacntus IV (1492-1510) — IV/1, 9' — 26. I. 1494.; IV/4, 38' — 13. IV. 1505. 50 Possessio, Praedium (S. A.) quod quis possidet (C. du Fresne domino Du Can ge, o. c., VI, Niort, 1886, 429) Alodium (S. A.), idem esse dicitur quod Praedium id est Possessio (S. A.), Haereditas.. . Guillelmus Brito in Vocabular. MS: Praedium dicitur possessio, villa, ager, seu perpetuum alodium: et dicitur: Allodium haereditas. quam vendere et donare possum, ita est mea propria (C. du Fresne domino Du C a n g e , o. c.. I, Niort 1883, 194). 51 Poznato je da je i Dubrovnik stanovnicima Primorja nametnuo 1399. svoje zakone, koji su bili u skladu sa feudalnim shvaćanjem posjeda »con certe leggi feudali«,
312
strane mletačke vlade zvala se je infeudacija,52 kojom se je obilno služila mletačka uprava u zadarskom predjelu. 4.
Svakako su u većem dijelu zadarske regije bili i ostali feudalni posjedi većeg ili manjeg obujma. U takve posjede se uvodilo feudalce prema određenim pravno-feudalnim normama, o kojima također imamo prilično izvorne grade u HAZ-u. Jedan očiti primjer takve investiture u zadarske okolnom području postoji u dukali dužda Franje Foscarija od 20. III 1438. godine. U njoj se opširno iznosi kako su poslije smrti Ivana Ozila, stanovnika Vrane i feudatarija dužda, njegov feud i feudalni posjedi, koji su u zaseocima Vrane i njezina distrikta, pripali zadarskoj komori. Zatim je dužd odredio, na molbu Kresula, sina Marina Krnarutića, zadarskog plemića i građanina, i Lancilaga pok. Vukašina,53 stanovnika Zadra i zeta Marina Krnarutića, svojom dukalom da se u ovaj feud i u ta feudalna dobra uz iste obaveze oni investiraju, tj. uvedu u te posjede. Kresul i Lancilago se pak imaju obavezati da će biti vjerni vazali i feudatariji. Ujedno je dužd naredio zadarskom knezu i kapetanu da onu dvojicu uvedu u posjed navedenoga feuda uz izvjesne njihove obaveze.54 kako je to uvidio i Rastić (J. L u č i ć , »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje dubrovačkog Primorja 1399-1405«, Arhivski vjesnik, Zagreb XI-XII/1968- 1969, 131). 52 Infeudatio = Collatio in feudum. Infeudare = feudum conferre, in feudi possessionem mittere (C. du Fresne domino Du C a n g e , o. c., IV, Niort 1885, 354). Slično značenje — po Du Cangeu — ima i: Investitura = Traditio, missio in possessionem, ex verbo Vestire, Mittere in possessionem, de quo loco (C. du Fresne domino Du Cange, o. c., IV, 410). Ardelio D e l l a Bella pak izjednačuje izraz: investitura sa: Possessionis traditio i prevodi na hrvatski sa: Posadjegne u imagnu (Ardelio D e l l a B e l la Dizionario italiano-latino-illirico, II, Ragusa, 1785, 50). Du Cangeu je: investire = In possessionem mittere (C. du Fresne domino Du C a n g e , o. c., IV, 410), a Della Belli: Praeddii possessionem dare ili u prevodu na talijanskom: porlo in possesso, a na hrvatskom: possaditi tkogägod. . . u imagne (Ardelio D e l l a B e l l a , o. c., II, 49). I konačno za izraz »Investitus« piše Du Cange da je: Qui de aliquo beneficio Investitus est (o. c., IV, 418), a A. Della Belli (o. c., II, 50) je: Investitio, posto in dominio, Possessione donatus. Posadjen. . . u basctinu. 53 »... Quoddam feudum nostri comunis, quod tenebat in Laurana olim Johannes Ociel detur Cressulo de Cannaruto et Lancilago de Vocassin ut ibi c. 70.« (S. Lj u bić, o.e., VIII, MSHSM XVII, Zagreb, 1886, 130 - regest-vol. 60/1437-40). 54 In Christi Nomine Amen. Anno a Natiuitate eiusdem 1438 indictione I dio XX mensis marcii cum post mortem condam egregij viri Johannis Ocil habitatoris condam terre Aurane olim Feudatarij (S. A.) Illustrissimi et Excellentissimi ducalis domi_Jiii Venetiarum de certo feudo, et feudo et feudalibus bonis (S. A.) positis in burgis Terre Aurane comitatus Jadrensis (S. A.) et in districtu eiusdem terre Aurane (S. A.), tarn in dominibus quod in predijs (S. A.) seu sortibus terre (S. A.) et eius recognitione ac prestatione semitij feudalis (S. A.) duorum equorum et allijs conditionibus seu specificationibus dicti pheudi distincte et particulariter notatis in camera Jadre (S. A.), et seu Laurane dictum pheudum et pheüdalia bona (S. A.), pleno jure redierint. In primum illustrissimum ducale dominium et suam cameram predictam. Et egregiis viriš Cresole de Canaruto filio marini de Canaruto nobilis ciuis Jadriensis et Lancilago condam volcasini habitatori·Jadre genere dicti Marini de Canaruto suplicantibus humiliter ipsi Excellentissimo ducali domino Inuestiri(S. A.) de dicto pheudo, cum recognitione et omaggio seruiendi (S. A.) in Aurana cum tribus equis, vbi dictus condam
313
U drugom spisu, od 1. V 1438, isti dužd obavješćuje zadarskog kneza Moise Grimanija i kapetana Antonija de Cadapesaro o svojoj odluci od 20. III, te im ponovno nalaže da uvedu u te feudalne posjede onu dvojicu. U pismu
öd 24. V 1438. obavještava istoga kneza i kapetana da je dobio od njih listove, u kojima mu javljaju da su primili njegov nalog o infeudaciji one dvojice te traži daljnje upute, koje im Foscari najpripravnije i daje.55 God. 1445. po-
Johannes Ocil seruiebat cum duobus..., sicut in Eorum supplicatione Et recensione supra ea dominorum Moisi Grimani honorabilis comitis et Antonij de cadapesaro honorabilis Capitanei Jadre tangitur, et continetur et continet dictum Illustrissimum ducale dominium considerata Integerima fide, et deuotione tan dicti Marini de Canaruto et Cresoli eius filij, ac laudabilibus eorum operibus, terra marique omni tempore, et tamen, aptissime pro statu eiusdem domini demonstratur, quod et aptitudine fide et deuotione dicti Lancilagi affectantis In omnibus 0seruire ipsi domino, et suam deuotionem et fldem operibus demonstrare, die XVIIII presentis mensis marcij, cum auctoritate suorum consiliorum Rogatorum et additionis deliberauerint quam Attenta maxima fidelitate domus de Canaruto (S. A.), et bonis operibus dicti Marini dictum pheudum detur. et concedatur dictis Cresolo filio dicti Marini, et dicto eius genero lancilago, et suis heredibus legitimis seruiendo cum tertibus equis pro dicto pneudo, et pheudalibus bonis. Ideo nunc illustrissimus et Excellentissimus dominus dominus Franciscus Foscari dei gratia inclitus dux venetiarum etc. In executione, deliberationis et partis predicte in dictis consilijs ut sunt capte. Agens pro se et successoribus suis ac nomine et vice predicti excellentissimi ducalis dominij Venetiarum premissis omnibus et singulis solemnitatibus que tarn de Jure quam de consuetudine ciuitatis Venetiarum (S. A.) quomodo requiruntur Et certa scientia animoque deliberato ac omni modo via jure et forma quibus melius fieri potuit atque potest, dedit, tradidit et concessit predicto Marino, ut et tamquam patri et legiptimo Administratori dicti Cresoli de canaruto filij sui, et pro ipso Cresolo et eius heredibus legiptimis de Rato et Rati abitione solemniter promittendi ac se et sua bona obliganti, quod idem Cresolus Rata, forma et grata habebit et tenebit et Ratificabit ac faciet et seruabit omnia et singula infrascripta dictoque Lancilago presenti et ambobus genuflexis (S. A. corram ipso domino domino duce humiliter deposcentibus stipulantibus et recipientibus pro dicto cresulo et pro se ipso lancilago et eorum heredibus legiptimis, Omnia et Singula bona pheudalia et eorum Jura et actiones uel qui, que cum jure pheudi (S. A.) habuit, tenuit et Recognouit atque possedit. Idem condam Johannes 091! posita tan (sie! S. A.) in burgis terre aurane quam In eius comitatu siue districtu (S. A.), et de quibus apparet descriptio et destincta nota in libro camere Jadre (S. A.) et seu In dicte terre Aurane cum omnibus et singulis Juribus, actionibus, Introitibus, et Exitibus, Redditibus, prouentibus e molumentis vsibus, commodatibus vtilitatibus et alijs quibuscunque contentur Infra suos confines aut que dicta pheudalia bona habuit Inse supra se intra infra uel extra se suisque adiacentijs... et pertinentijs omnique Jure et actione usu seu Requisitione, eisdem bonis et pheudo predicto seu pro eis ipsi ducali domino et sue predicte camere Spectantibus et pertinentibus quoquomodo. De quibus omnibus et Singulis Idem illustrissimus dominus dominus dux antedicto nomine Primum marinum nomine dicti Cresoli filij sui et suorum filiorum et heredum legiptimorum et dictum Ladislaum (S. A.) suo nomine proprio et suorum filiorum et heredum legiptimorum ab eis legiptime de sensurorum genusflexis, et ut predictur reuocutor (?S. A.) poscentibus cum anulo dirceo suo eis et vtriusque eorum, Indigito seu circa digitum posito solemniter Inuestunt. Dans et concendens eisdem Cresulo et lancilago ac cuicunque eorum et utriusque eorum legiptimo procuratori omnimodam ducto citatem licentiam et potestatem adipiscendi et recipiendi auctoritate propria ac de cetero Retinendi possessionem liberam et expeditam omnium et singulorum bonorum predictorum in pheudum ut predicitur concessorum. Promitensque Idem Illustrissimus dominus dominus dux dicto nomine Ipsa pheudalia bona Eiusdem Cresulo et lancilago, et dictis eorum filijs et heredibus legiptimis In vera fidelitate et debito uasalagio (S. A.) persistentibus et perseuerantibus, ac seruientibus ut In... dimittere et perpetuo Relaxare, defendere auctoricare et distrigare ab omni homine persona et personis comuni collegio et vniuersitate, dicti secundo Marinus nomine dicti Cressoli filij sui, et filiorum legiptimorum eiusdem cresuli ac dictus Ladislauus suo et dictorum filiorum suorum legiptimorum nomine promisit et solmeniter conuentur atque ad sancta dei eu-
angelia (S. A.) tactis corporaliter scripturis in manibus dicti Illustrissimi domini domini ducis Recipient in Supra Jurauerunt seruire (S. A.) In loco Aurane cum tribus equis Intra ipsos lunestitos (S. A.) et suos heredes predictos tenere ad mandatum et continuam Obedientiam (S. A.) Ipsius Illustrissimi ducalis dominij et suorum Rectorum Jadre (S. A.), ac ipsos lunestitos et dictos eorum filios bona fide et Recta Intentione atendere facere et juraolabiliter obseruare et omnia que vigore presentis pheudalis concessionis et Inuestiture bonorum (S. A.) predictorum prefacto Illustrissimo ducali domino ac suo predicte camere facere tenentur ipsi Inuestiti (S. A.) et eorum filij ut sunt, Et adque cum seruitio (S. A.) duorum equorum tarn condam tenebatur Idem Johannes 091! dum uiueret et generaliter omnia et Singula alia dictos Inuestitos et suos heredes facere attendere et inmolabiter obseruare atque ueri legales et boni vassali fideles, etpheudatarij (S. A.) tarn de jure et constitutionibus dicte Jadertine camere (S. A.) quam de consuetudione quoddam obligantur de qua concessione et inuestitione (S. A.) Idem Illustrissimus dominus dominus dux, et ducale dominium voluerunt et Mandauerunt fieri pactum et autenticum Instrumentum (S. A.). Illudque ad manis Robur bulla argentea (S. A.) ipsius Illustrissimi domini domini ducis pendente muniri. Actum Venetiis In ducali palatio In camera Inferiori ipsius palatij ubi nunc datur audientia presentibus Sapientibus et circunspectis uiris domino Francisco beua9ano honorabili cancellario venetiarum, ser Francisco delasiega, ser Jeronimo de Nicola, serenissimi ducalis domini venetiarum secretarijs, ac ser Petro Crutio, et ser Johanne de Imperijs ac ser Bartolomeo aspata ducis Venet. notariis, testibus ad predicta omnia conuocatis habitis specialiter et Rogatis et alijs. Ego Bernardus beuacano domini francisci publicus Imperiali auctoritate Notarius etJudex(S. A.) ordinatius predictis omnibus et singulis affui, et ea de mandato predicti Serenissimi domini domini ducis in hanc publicam forman reddegi Rogatusque meum signum apposui In testimonium...« (HAZ — Ducali e terminazioni I, 73, 73a). 55 Franciscus Foscari dei gratia dux etc. Nobilibus et Sapientibus viris Moisi grimanij de suo mandato Comiti et Antonio de cadapesaro Capitaneo Jadre et successoribus suis fidelibus dilectum salutem et dillectionis affectum. Concessimus cum postro consilio Rogatorum, et additionis de mense marcij, prope preteriti sit, patet per quoddam priuilegium siue Instrumentum scriptum sub die XX mensis marcij bulla nostra argentea bullatum fidelibus nostris, Cresulo filio marini de canaruto et lancilago eius genero et suis heredibus legiptimis, quoddam pheudum et bona pheudalia posita in burgo terre Aurane comitatus nostri Jadre (S. A.) que teneri solebant per condam Johannem 091! olim habitatorem Aurane, seruientibus ipsis Cresulo et Lancilago cum tribus equis pro ipsis pheudo et bonis pheudalibus (S. A.), pro ut In eo Instrumente latius continetur, quare volumus et vobis mandamus cum nostro consilio antedicto quatenum ipsos Cresolum et lancilagum ad possessiones et corporaliter tenutam pheudi, et pheudalium bonorum suprascriptoram ponere et manutenere debeatis, faciendo eis integraliter Respondere de Redditibus et prouentibus ipsius pheudi et bonorum pheudalium. Datum In Nostro ducali palatio die primo maij Indictione prima MCCCCXXXVIII. ~ Franciscus Foscari dei gratia dux Venetiarum etc. Nobilibus et Sapientibus viris Moisi grimani de suo mandato comiti, et Antonio de cadapesaro capitanio Jadre. Intellectis litteris vostris quibus dicitis nostrum Recepisse mandatum ponendi In possesionem cuiusdam pheudi positi in burgo terre Aurane Cresolum filium Marini de canaruto et lancilagum ipsius Marini generem et subiungitis dictum pheudum. Jam cum allijs fuisset affictatum pro annis quattuor nondum..., et petitis declarare quod sit Intentionis nostre, et quid debetis pro datiarijs eiusdem facere Responderi. Vobis Respondemus et uolumus et intendimus ut habentium dictum pheudum. . . nulla fiat nouitas omni anno faciatis tantum quantum In responsione quam nobis facistis cum supplicationem eorum dixistis dictum pheudum Annuatim heddere uel minus si minus Redderat, Complecto autem termino temporis predicti affictus Ipsurn pheudum
314
315
novno se pojavljuje u spisima taj nekadašnji »feudum« pok. Ivana Ozila, koji se je nalazio u tvrđavi i u okolici Vrane. On je izručen Marinu »de Canaruto«, koji ga je opet sa svoje strane primio u ime Kresola i zeta Lancilaga pok. Vukašina na osnovi duždeva naređenja.56 No ova su dvojica uskoro na lakomislen način izgubili navedeni feud i već 1446, kako smo već prije naveli, dužd taj posjed uručuje Marinu Krnarutiću, na njegovu molbu. Iz one dukale od 1438. godine, koja popunjuje onu odredbu o davanju feuda, navedenu u Zadarskom statutu, može se stvoriti još zornija slika kako se je provodila i vršila investitura u zadarskoj okolici ili distriktu i kako se je budno pazilo sa strane mletačke vlade da se ona u detalje provede uz izvjesni ceremonijal na njenim državnim posjedima, koja su se predavala u ruke njenih vazala i feudatarija. 5.
Ovih nekoliko izvora koji se čuvaju u HAZ-u, ukazuju sami od sebe kako se je u zadarskoj regiji u doba procvata feudalizma primjenjivala konfiskacija, inkanat (ili prodaja),57 infeudacija, investitura i restitucija feudalnih posjeda. Medu njima su u 15. st., prema Du Cangeu, postojali i tzv. »Feudum seu Beneficium«, »Feudum communale«,58 »Feudum ecclesiasticum« ,59 te »Feudum Patrimoniale«.60 Ali, ipak je medu svima njima dominirao tzv. »Feudum Militare« ili »Feudum Militiae alias Feudum Militis« sa feudatarijima, kako to piše C. du Fresne domino Du Gange.61 Takva je vrsta feuda bila rasprostranjena zbog državno-sigurnosno-vojničkih interesa Mletačke Republike u predjelu tvrđava Vrane i Novigrada. Na takvim posjedima su feudatori ili feudatariji ili vazali.62 U jednoj dukali od 29. IV 1458. piše čak kako »comes Jadre solus sit ju63 dex feudatariorum Jadre« (S. A.)... Drugim riječima i zadarska komuna je imala svoje feudatarije i njima je sudio u sporovima sam zadarski knez, koji je, prema statutu, a i onoj dukali od 20. III 1438. vršio i investituru feudatarija i feudalni posjed. affictare amplius non debeatis. Sed cum predicto Cresulo et lancilago sine eorum procuratore facere asignari. Datum in Nostro ducali palatio die XXIIII Maij Indictione 0 prima MCCCCXXXVIII. (Ducali e terminazioni I, 73 a). 56 HAZ — Datia et incantus 1/7, 66-1445. 57 Tj. »incantus unius pheudi existenti in villis Poschagline ex Xablatie« (HAZ — SZN Antonius de Z a n d o n a t i s b. V, f. V-1461.). 58 »Praedium quod ad Comuniam seu Universitäten! urbis vel oppidi pertinet« (C. du Fresne domino Du G a n g e , o. c., III, 468). 59 » . . . quod ab Ecclesia datur...« (C. du Fresne domino Du G a n g e , o. c., III. 469). 60 » . . . idem atque Paternum, quod a patre, vel ab aliquo ascedentium obtentum est...« (G. du Fresne domino Du G a n g e , o. c. III, 473). 61 o. c. III, 472. 62 Gl. C. du Fresne domino Cu Gange (o. c., III, 478,479),.koji izjednačuje naziv: Feudatarius = Feudarius, Feodatarius, Feodator = Vassallus. 63 HAZ — Ducali e terminazioni II, 18-29. IV. 1458.
316
Kako naši naučni radnici nazivaju feudatarije i što su zapravo oni? Još 1785. Ardelio della Bella izraz: »feudatario, feudatarius, ii« izjednačuje sa: »uvjetovanik«,64 a S. Ljubić feudatarije prevodi na hrvatski sa »lenari«.65 S. Antoljak66 feudatarije vranske tvrđave stavlja da su isto što i »jobagiones«, što nije točno.67 M. Barada ih pak izjednačuje sa »jobagiones castri« tj. »gradokmeti«,68 kako ih je svojevremeno prozvao VI. Mažuranić.69 I. Grgić također izjednačuje feudatarije sa »jobagiones castri« i oni su mu kao i Ljubicu: lenari,70 koji su bili obavezni »na razne vojne i administrativne službe i činidbe«.71 I dok Beuc feudatarima (i zadarskim i vranskim) ne daje uz ovaj nikakav drugi naziv već ih samo smatra kategorijom »osoba čija je pravna sposobnost obzirom na feudalno dobro u izvjesnoj mjeri ograničena feudalnim pravom«, te za zadarske feudatare kaže da je »teško« ustanoviti da li su »bili većinom pučani ili plemići«,72 M. Freidenberg, donoseći tzv. »Vranski zakonik«, u kome se općenito navode i »feudatarij«, kaže da su oni opisani i u Zadarskom statutu i katastiku 15. st. Feudatariji su mu dakle privatni vlasnici i »vitezovi na službi u komuni ili republici«, te »posjednici 3-7 ždrijebova, korisnici seljačkih renti«. U »Vranskom zakoniku« pak oni, po Freidenbergu, imaju »podudarne karakteristike« i »Feudatarij je zemljovlasnik na čijim zemljama rade vilani«. Ujedno mu je »u to vrijeme« feudatarij »feudalac drugoga reda, koji zajedno sa seljacima« ima »dužnost raditi na navodnjavanju«. Malo zatim dodaje da su vranski feudatariji »stari, od zadarske komune preostali sloj vojnog staleža«.73 Nadi Klaić su pak feudatariji: vojnici, a onda »kmetovi« koji su za dobivenu zemlju morali služiti »sa dva konja«,74 dok ih T. Raukar, poput Beuca, također zove: feuda tari.75 Mi bismo uz izraz »feudatari« dali naziv, držeći se savremenih izvora, i: possessores (prema Zadarskom statutu), te »Inuestiti« ili »vassali fideles«, 64
Ardelio Della Bella, Dizionario italiano-latino-illirico, I, 338. S. L j u b i ć , o. c., IX, 31. 66 Zadarski katastik. . .«, 394, 415, bilj. 242. 67 Naime, u »Zadarskom katastiku« piše: » . . . loboratores sunt feudatarij.. .« (str. 394), a to znači: radnici su feudatara (genitiv singulara). Dakle, ne da su radnici: feudatari, i prema tome ne može značiti da je ovdje: feudatarius = jobagio, kako to S. Antoljak 1949. tumači u »Zadarskom katastiku« (415, bilj. 242). 68 M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam. .. 56, 55. 69 Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rječnik, II, Zagreb, 1909, 198. 70 U svojoj ostavštini I. Grgić olovkom je zabilježio da je: feudatario = lenar, fe"udnik, vazal; feudale = feudni, feudalan, lenski; leno = feudalno dobro (HAZ — Ostavština I. Grgića —VI/7). 71 ig. »Stjepan Antoljak,« o. c., 221. 72 1. Beuc, o. c., 572, 573. 73 M. F r e i d e n b e r g , »Vranski zakonik«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18/1971, 331, 332. 74 N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, 264, 266, bilj. 18. 75 T. R a u k a r , »Marginalia uz novootkriveni Vranski zakonik iz godine 1454,« HZ, XXV-XXVI/1972-73, 373. 65
317
koji su čak morali davati i vazalsko obećanje da će služiti (omagio seruiendi, seruientes) uz izvjesne uslove (prema dukali od 20. III 1438). Prema tome je očito da ovakvi feudatariji nisu mogli biti kmetovi! To jasno potvrđuje još jedan izvorni podatak, gdje se imenuje »Pheudatarius (S. A.) ser Bernardinus de Carnaruto« uživalac zemlje »villarum Magline et Mundichi agri Jadrensis« (S. A.).. .«7Ć Tokom toga istog stoljeća, još 1438, kao »boni vassali fideles et pheudatarij« citiraju se u izvorima već navedeni Kresulo Krnarutić i Lancilago pok. Vukašina, koji su na kratko vrijeme dobili feudalna imanja pok. Ivana Ozila.77 Kao »feudatarij castri Aurane« već 1445. se navode Pavao, nećak pok. »ser Fiorencii« i Vilim Bertonić sa svojim nećacima. Ovaj isti Pavao kao »feudatarius castri Aurane« i Vilim Bertonić sa svojim nećacima »etiam feudatarii«, isposlovali su 1451. neke olakšice od mletačke uprave.78 No već 1458. saznaje se da je ostala udovica »Elena relicta condam Pauli Ferencich feudatarii de Aurana«,79 te da 1475. služi u Vrani Franjo »Firencich feudatario«.80 Te iste godine u Zadarskom se katastiku imenuju Grgur i Ivan, sinovi pok. Jurja Magaša »feudatarij Aurane«, koji su nasljedili oca na njegovu posjedu uz iste obaveze.81 Dvije godine kasnije u notarskom spisu nailazimo na Cvitana Katića »de genere Stupich«, koji je bio također »feudatarius«, a poticao je iz Biljana »districtus Nouigradi« .82 God. 1484. kao »feudatarius Aurane« imenuje se Ivan pok. Jurja Bertonića,83 a 1488. ga se titulira čak sa »Joanni Magni Berthonich feudatario in Aurana«.84 Inače pod nazivom »Feudatarij castri Aurane«, kao posjednike zemljišnih čestica u tom predjelu, poimenično citira već spomenuti Zadarski katastik i to pod raznim hronološkim datumima 15. st. Medu njima je naveden i pok. »ser Ocillus«.85 Međutim u tzv. Vranskom zakoniku od 1454. god. samo se općenito piše o feudatarijima i njihovim obavezama,86 a tako isto i u onom dijelu Zadarskog katastika, gdje se govori također o feudatarijima koji su potpadali pod tvrđavu Novigrad. Ondje oni također nisu poimenično spomenuti već samo njihove »sortes terre« po okolnim selima, dok distrikt Ljube nema uopće naznačene feudatarije, već samo »laboratores«, »habitatores« i »dominus loci«.87
6.
Prije nego stvorimo bilo kakve zaključke, trebamo reći da su feudi s vilanima i vilicima u zadarskom kraju postojali ne samo u 15. nego i u 16, 17. i 18. st. Tako su zadarski plemići posjedovali brojne feude s preko 50 kaštela u zadarskom distriktu tokom 16. st. i dalje. No bilo je i mletačkih plemića koji su također ondje zadobivali feude.88 Napose su interesantni feudi u okolici Zadra u 17. i 18. st. To je u prvom redu feud knezova Posedarskih. O njegovu karakteru je pisao jedan anonimni pravnik u 18. st., koji taj njihov feud naziva i »feud« i »Beni proprietarij della Famiglia« i »Beni patrimoniali della Famiglia istessa«.89 Čak imamo podatak od 18. X 1681, u kome se kaže da je otok Vergada dan u feud knezovima Klokača. Pored toga u jednom su spisu opisani svi feudi 18. stoljeća u Dalmaciji. Među njima su značeni iz zadarskog predjela kao feudi: Vrana (Borelli),90 Kruševo (braća Bortolaci), Visočane (Fantogna), Rastević (Grimaldi) itd. Čak je u Zadru objelodanjen štampani proglas providura koji su nadzirali feude i imali svoj ured u Veneciji, gdje je i štampan 17. IX 1777.91 Ovi se providuri javljaju već 25. VIII 1642. godine.92 Povrh toga je 1729. izašla u Veneciji knjiga pod naslovom Novissimum statutorum ac venetorum legum volumen, duobus partibus divisum, Aloysio Mocenigo Venetiarum principi ducatum, gdje se čak navodi odredba od 29. X 1563. protiv onih koji prisvajaju državna feudalna dobra.93 Dapače, u Zadru je 5. III 1790. objelodanjena od »Magistrate .. sopra Feudi« uputa (izdana 4. II 1790) u pogledu sačuvanja i obnavljanja feuda.94 Ujedno imamo sačuvan i izvadak o feudatarijima u Zadru iz 18. st. Tu su nabrojeni kao njihovi feudi: selo Poljana sa dobrima u zaseocima Vrane (1775), te Vrgada (1735, 1775), Škabrnja, Prkos i »Plauagnico« (1636) te selo »Postriane com beni nelli Borghi di Vrana« (1775). Nadalje, naznačeno je i kada su navedeni feudalci investirani u sve te posjede.95 7.
Kako uočavamo iz ovoga kratkog pregleda, osnovanog pretežno na izvornoj arhivskoj gradi, može se ipak stvoriti izvjesna slika o raznovrsnim i raznolikim feudima (privatnim, crkvenim, državnim) 15. st. u zadarskoj kopnenoj regiji, o čemu dosada kod nas nije na ovaj način pisano. Medu ovakvim feudalnim posjedima (zemljišta, sela) svakako dominiraju tzv. novofor-
76
HAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole 11/74 — 11. I. 1494. HAZ — Ducali e terminazioni I, 73, 73a — 20. III. 1438. 78 HAZ — Datia et incantus L7, 66-1445.; 1/9 — 1451. 79 HAZ - SZN Johannes de C a l c i n a (1439-1492) B. V, f. VIII/4, 10-16. I. 1458. 80 HAZ — SZN Johannes de Salo dio b. I (1455-1501), f. 1/13 — 8. V. 1475. 81 S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik ...«, 391, 392. 82 HAZ-SZN Johannes de C a l c i n a b. VI, f. X/6, 197 a — 25. VI. 1477. Gl. i S. A n t o l j a k , »Odumiranje ...«, 89. 83 HAZ-SZN Johannes de Calcina b. VII, f. XII/4, 20 a - 21. III. 1484. 8 « HAZ - SZN Johannes de Salodio b. III, f. III/7 - 10. X. 1488. 85 S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik ...«, 390-392. 86 M. F r e i d e n b e r g , o. c., 336-338. 87 S. A n t o l j a k , o. c., 394-398. 77
318
88 G. Sabalich, Guida archeologica di Žara, Zadar, 1897, 502; A. B e n v e n u t i , Storia di Žara del 1409 aJ 1797, Milano, 1944, 204-206. 89 __ HAZ — Ostavština I. G r g i ć a — VI/7. 90 U arhivu Borelli-Galbiani čuvaju se brojni spisi koji se odnose na feud Borelli, a napose u 18. st. S time su u vezi uz brojne spise i razni proglasi (gl. HAZ — Arhiv Borelu-Galbiani — Atti feudali). 91 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 110 — Feudi di Dalmazia. 92 HAZ — Ostavština I. G r g i ć a — V I / 7 . 93 Novissimum..., 296. Inače za izučavanje mletačkog feudalnog prava gl. HAZ — Atti Consultor fiscale veneto sv. VII — Štampa. 94 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 441 — Žara, 5. III. 1790. 95 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 441 — Estratto de Feudarij in Žara.
319
mirani vojni feudi, na kojima su feudatariji pretežno domaćeg a ima ih i stranog porijekla. Oni imaju točno određene vazalske dužnosti i prava. Ujedno su gospodari podarenog im feudalnog dobra, na kome su vilici ili vilani96 s različitim obavezama prema ovim feudalcima kao i državnoj vlasti. Interesantna je glede ovakve vrsti feuda i njihovih vlasnika — feudatarija precizno prema Zadarskom statutu određena uloga zadarskog kneza, koji je u ime mletačke vrhovne vlasti vršio infeudaciju i investituru u feudalne posjede ne samo u zadarskom nego i u vranskom i novigradskom distriktu ili kastelanatu.97 Knez je čak bio i jedini sudac feudatarijima u nastalim sporovima. Inače su ovi feudatariji tokom 15. stoljeća bili stup mletačke vojne sile i snage u zadarskoj regiji, gdje su se prilike usljed učestalih turskih navala sve više komplicirale. Zato ih je Venecija, da ih održi u vjernosti, obilno nagrađivala. Sami pak feudi u svome raznolikom obliku razvijali su se u ovom predjelu i tokom 16, 17. i 18. st. i upravo radi toga je potrebno da se s ovakvim fenomenom zadarske regije napose pozabavi naša povijesna nauka. Tek takvim zahvatom, koji će poslužiti kao obrazac, moći će se preći na dublje proučavanje razvoja feudalizma u Dalmaciji tokom 15. i sljedećih stoljeća.
A FEW INSTANCES OF FEUDAL ESTATES IN THE MAINLAND REGION OF ZADAR EVEN AFTER 1409
(Contribution to the studies o f the feudal System in Dalmatia in 15th Century) Summary Based mostly on original archive materials (in the Historical Archives and Science Library, both of Zadar) the author describes feudal estates (private, ecclesiastical, secular) which existed in the mainland region of Zadar during 15th Century, but which have up to date received no attention by our scholars. Especial mention is made of the newly established military fees whose feudatories were mostly nativeš, but occasionally also foreigners. Their vassal duties and Privileges were defined precisely, and they were lords of the fees granted to them. Infeudation and investiture were performed — not only in the district of Zadar but also in the districts or castellancies of Vrana and Novigrad — by the prince of Zadar, on behalf of Venetian sovereign rule. He also acted äs arbiter in disputes arsing between feudatories. The feudal estates in the region in their various forms further developed in 16th, 17th, and 18th centuries and, in the opinion of the author, our historical science should study this phenomenon of the Zadar region (both mainland and islands) in äs great detail äs possible.
96 O ovoj vrsti seljaštva u zadarskoj regiji kao i ostalima stanovnicima te okolice napisat ću uskoro poseban rad, koji će se odnositi također na 15. stoljeće. 97 Još 1490. naziva se u spisima zadarskih notara novigradski distrikt »castellanatus (S. A.) Nouigradi et districtus Jadre«, a 1507. »castellanatus Nouigradi districtus Jadre« (HAZ — SZN Johannes Philippus R a y m u n d u s (1487-1516) b. I, f. I/l—30.1. 1480. i 13. II. 1507), dok na naziv »Castellanatus Aurane nailazimo u istim spisima tek 1513. (HAZ —SZN Johannes Philippus R a y m u n d u s b. I, f. 1/2 — 22. III. 1513.).
320
321
IZUMIRANJE I NESTANAK HRVATSKOG PLEMSTVA U OKOLICI ZADRA
i. Druge godine vladavine Ludovika I (1342—1382) spominju se u jednoj ispravi (lošoj kasnijoj kopiji) uz ostalo i »nobiles de Croatia«1 i »nobiles ultra Gozd«,2 što nam takode potvrđuje dvovrsno opstojanje našeg plemstva kroz stoljeća, tj. jednog u Hrvatskoj ispod Gvozda i drugog preko Gvozda, tj. u Slavoniji. Takvo geografsko razlikovanje karakteristično je baš za razdoblje navedenog vladara koji je izazvao svojim stavom otpor hrvatskog plemstva, a napose onoga u okolici Zadra. Taj se otpor očitovao na razne načine a najviše u borbi pojedinih plemena da sačuvaju svoje stare privilegije. No u tome nijesu imali uspjeha jer je Ludovik ipak provodio ono što je htio i konačno je sasvim razbio jezgro hrvatskog plemstva3 u zadarskoj okolici. To se najbolje vidi po tome što Ludovik nastoji da se ne pridržava prava koja hrvatskim plemićima u navedenom predjelu pripadaju po starom hrvatskom običaju, nego se oslanja na ugarski zakon i običaje.4 Pa ipak, moramo istaći da se baš za vrijeme njegove vladavine (a i on sam) gotovo neprestano ističu stari hrvatski običaji, sloboštine i prava,5 a u tome je napose aktivna universitatis »nobilium comitatus de Luka in villa Podgradye«.6 'ili »nobiles regni... Croacie ...« (Miscellanea II-IV, Zadar 1953, 16-5. X. 1359). 2 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae = SCD XI, Zagreb 1913, 43 (1343). 3 A. Dabinović piše da je težnja Ludovika I »da se oslabi položaj višeg plemstva i da se protiv ovoga ojača položaj nižeg plemstva, u ovom slučaju pripadnika hrvatskih "praplemena«. Nadalje da »parnice koje su tom prilikom došle do rasprave pokazuju jasno kamo je vodila kraljeva politika. Njihova je važnost s pravnopovijesnog stajališta u tome da su tom prilikom nanovo određena hrvatska plemenska prava«. Malo pak zatim dodaje »da je kralj, kad su bili u pitanju njegovi interesi, veoma malo mario za odredbe ugovora od 1102. g.« (Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb 1940, 226, 4 5 6
SCD XIII (1915), 185- 190 (15. XI. 1361). M. Sufflay, Srbi i Arbanasi, Beograd 1925, 54, 55; Miscellanea II-IV, 16, 43. SCD XIV (1916), 268 (10. VI. 1370).
323
U okviru ovoga hrvatskog plemstva idu u prvom redu »plemići 12 hrvatskih plemena« (nobiles duodecim generacionum regni Croacie). Ta ustanova7 prvi put se spominje8 u ispravama istom 1350/2.9 godine (generatione duodecim generationum Croatorum),10 a onda 1359 (nobiles regni Croacie duodecim generacionum11 te 1360 (nobiles duodecim generacionum regni Croacie)12 i 1370 (nobiles regni Croacie duodecim generacionum).13 Iz druge polovice 14. stoljeća syakako je i onaj podatak u Qualiteru14 koji se nalazi u trogirskom rukopisu u kome se takode navodi ta institucija kao » . . . nobiles . . . de XII tribubus Chroacie«15 dok u onom pripisu u Supetarskom kartularu koji je iz potkraj 14. stoljeća (mada se pojavljuje jedan kriterij koji je inače poznat iz 15. stoljeća kako piše V. Novak), takode se indirektno, ali oči-
to, govori o istoj toj instituciji,16 kada se navodi » . . . duodecim tribus Croatorum .. ,«17, u 15. stoljeću18 pa istom 1459. g. javlja se ponovo ta institucija (omnium nobilium duodecim generationum regni Croatie)19 i za toga više nikada. Prvi pak popis prezimena onih dvanaest hrvatskih plemena daje nam Qualiter20 od koga je sačuvano nekoliko ranijih i kasnijih prijepisa.21 Tu su nabrojena ova plemena: Kačići (Chacichorum), Kukari (Chucharorum), Bubici (Subbithorum), Čudomirići (Quddomirorum), Snačići (Sna9ithorum), Murići (Murithorurn, cithorum), Gusići (Gussithorum), Korinjani (Korinensium) i (et) Lapčani (Lap9anorum) Poletčići (Politchorum), Lasničići (Ι^ςηίcithorum), Jamometi (Jamometorum) i Tugomerići ili Tugomirići (Tugomi-
7
N. Klaić, koja 1953. g. naziva isprva ovu ustanovu »dvanaestero bratstava plemenitih Hrvata« (Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953,709), a 1959. »dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske«, te ustanova ili savez »12 plemena plemića Hrvatske« (Postanak plemstva »dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske«, Historijski Zbornik XI —XII, Zagreb 1958—1959, 121, 123), kaže da je na osnovu danas poznate grade gotovo nemoguće dati definitivan odgovor na pitanje, kako je nastala institucija dvanaestero plemena. Nadalje navodi kako bi se po njenu mišljenju odvijao društveno-politički život u 14. stoljeću u Hrvatskoj, pripisujući članovima 12 plemena da su uspjeli sebi monopolizirati čast plemićkih sudaca, na osnovu grade iz 15. stoljeća (Plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske, Historijski Zbornik IX/I —4, Zagreb 1956, 98, 99), što sasma ne odgovara jer su iz drugih plemena bili plemenski suci, dakle nema ni govora o nekom monopoliziranju, kako uostalom to i štampani i neštampani dokumenti potvrđuju. 8 B. Grafenauer navodi da se u »borbi protiv velikaških rodova, nakon uspostave kraljevske vlasti u Hrvatskoj, javlja (prvi put spomenuta 1350-51) zajednica »dvanaest plemena plemića (sic! S. A.) kraljevine Hrvatske« (nobiles duodecim generationum regni Croatie) kao organizacija jednog dijela tog plemstva. Ova je branila svoje oslobođenje od plaćanja poreza, smanjenje vojničke dužnosti i svoje posebno nasljedno pravo (consuetudo Croatorum), povezano s plemenštinama« (Feudalizam kod jugoslavenskih naroda, Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1958, 306). No svi ti njegovi navodi trebaju mnogo jaču potvrdu negoli samo ovakvo nedokazano zaključivanje! 9 M. Barada, Lapčani, Rad JA 300, Zagreb Г954, 474, 375. 0 SCD XI, 631. 1 Miscellanea II-IV, 15, 16 (5. X 1359). 2 SCD XIII, 86, 88 (28. XII 1360). 3 SCD XIV, 268 (10. VI 1370). 4 Ovaj Qualiter, kako ga je Barada nazvao, u trogirskom rukopisu Tornina djela koji se i sada nalazi u budimpeštanskom Nemzeti muzeum pisan je svakako u II polovici 14. stoljeća, što tvrdi isprva i Barada (Postanak hrvatskog plemstva, Časopis za hrvatsku poviest - ČHP 1/3, Zagreb 1943, 202). Ali se s njime ne bismo mogli nikako složiti u pogledu samog datiranja Qualitera, tj. da je taj najstariji sačuvani tekst baš iz 1387. ili 1388. g. (M. Barada. o. c., 203). Naime, ako je Tomino djelo prepisano u određenoj polovici 14. stoljeća na I — 82' listu, a na l. 83 istom je rukom pisan i taj Qualiter, onda je i on svakako iz toga razdoblja, a ne 1387. ili 1388. g. na osnovu popisa splitskih nadbiskupa istom na I. 102- 103, kako to tvrdi Barada (o. c., 203). Budući da Qualiter dolazi odmah iza Tomina djela, a tek iza 19 listova je istom rukom sastavljen i onaj popis, ne znači nikako da je ta Baradina datacija u godinama tačna, iako je isti nepoznati pisar. Jednom riječju, mi ne možemo nikako odrediti sasma određenu godinu toga prijepisa Qualitera. 15 M. Barada, o. c., 204. 324
16 Ovaj pripis (ili bilješke po V. Novaku) ovom kartularu, gdje se navodi ova institucija, jasno i nepobitno govori da je ta ustanova postojala svakako prije 14. stoljeća, što se može točno uočiti iz samog sadržaja (V. Novak — P. Skok, Supetarski kartular, Zagreb 1925, 230), koji čak može biti djelomično i izmišljen. Prema tome se zaključivanje N. Klaić i B. Grafenauera koji se nijesu na ovaj podatak uopće osvrnuli, ne može održati u vezi stavljanja postanka te ustanove u prvu polovicu ili sredinu 14. stoljeća, što je prije njih M. Sufflay prvi ustvrdio. 17 V. Novak — P. Skok, o. c., 138, 230. 18 Onaj Baradin navod iz darovnice bosanskog kralja Stjepana Ostoje od 8. XII 1400. godine (Lapčani, 475, bilj. 5) uopće se ne odnosi na ovu ustanovu. 19 F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I/l, Zagreb 1914, 495. 20 N. Klaić koja čak, slijedeći Švoba, sumnja u auteničnost Trpimirove i Muncimirove isprave (N. Klaić, D. Švob, Komes Domald, Historijski Zbornik X/1 —4, Zagreb 1957, 175), u svojoj radnji »Plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske« (Historijski zbornik IX/I — 4, 83 — 100) uvjerena je da je Qualiter falzifikat, nabrajajući i slijedeći također razna mišljenja o tome i uporno nastojeći da i utvrdi taj falsifikat. Međutim, M. Kostrenčić je nedavno sasma uvjerljivo obrazložio vjerodostojnost ovoga dokumenta, toga zapisa iz 14. stoljeća, kojega je autor crpao svoj tekst iz nekog autentičnog suvremenog izvora (Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava I, Zagreb 1956, 149—152), što N. Klaić, ostajući i dalje uporno na svom starom već davno od drugih prije iznesenom stajalištu, letimično pokušava oslabiti (N. Klaić, Noviji radovi na društvenoj problematici srednjovjekovne Hrvatske, Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine Χ/1949-1959/, Sarajevo 1959, 347, 348), da ponovo u jednoj svojoj drugoj radnji čak dade ovom dokumentu »legendarni karakter Qualitera« i da ga nazove: imaginarna i tobožnja »pacta conventa« (Postanak plemstva »dvanaestero ...«, HZ XI —XII, 161, 162). Na sumnje u postojanje »pacta conventa« i iznošanje o njenoj legendarnosti osvrnuo se opširno i uspješno O. Mandić, navodeći da je to prijepis iz falzifikovane isprave i da su 1102. sklopljena ona »pacta conventa« (»Pacta conventa« i »dvanaest« hrvatskih bratstava, HZ XI-XII, 165-169, 183-190, 196 — 203). Uz to usput da navedemo da od samog Qualitera još nitko nije detaljno paleografski, a onda i diplomatski prostudirao sve njegove tekstove i onda donio o tome -svoj sud. Tome se pristupilo samo polovično, a kada se malo bolje uđe u sadržaj Qualitera, opaža se starost pojedinih izraza (čak i pogrešno prepisanih) koji ne odgovaraju 14. stoljeću. Zatim npr. na kraju teksta Qualitera ne stoji da je to uređeno 1102. godine, nego samo piše: I tako je bilo uređeno (Et sie extitit ordinatum), a onda dolazi posebna rečenica (sa veliko D): De anno Domini MCII et cetera (M. Barada, Postanak .... 205), što znači: Od godine 1102. itd. Iz ovoga se očito vidi da baš ovdje nešto nedostaje, te uz ostalo i taj pasus pobija tvrdnje onih koji hoće naprečac da dokažu da je Qualiter samo prosti falzifikat! 21 O trima glavnima i najstarijima prijepisima piše M. Barada (Postanak ..., 201, 203), a još neke navest ćemo u idućoj bilješci.
325
rorum).22 Drugi već navedeni pripis u Supetarskom kartularu navodi također 12 plemena (generibus, generacionibus) i to prvo 6 anonimnih, a onda 22 U Biblioteca Apostolica Vaticana u Rimu pod Vatic. lat. 7019 (o tom gl. i M. Barada, Postanak ..., 201, 202) iza Tomine »Historia« nalazi se i zasebni tekst koji govori o onom Kolomanovu paktu s 12 hrvatskih plemena. Taj je tekst svakako iz 14, a po svoj prilici najkasnije iz druge polovice 14. stoljeća, tj. ne kako M. Barada samo općenito navodi daje »pisan goticom 14/15. st.« (o. c., 201). Budući da Barada u već spomenutoj 'svojoj radnji donosi ispod crte diferencijacije tog vatikanskog rukopisa od trogirskog rukopisa (M. Barada, o. c., 203 — 205), to ćemo navesti iz drugih rukopisa koje on ne poznaje podatke o tim plemenima. Tako se u Biblioteca Marciana u Veneciji nalazi rukopis iz 16. stoljeća pod Lat. Cod. 3290 u kome je »Historia Salonitanorum Pontificum atque Spalatinorum« na strani 103 dok na str. 108' stoji: »Colomanus filius Vladislaui Regis Hungarie ....» i onda se redaju ona hrvatska plemena ovako pisana: »Comitem Guram de genere Chacithorum Comitem Hugrinum de genere Chucharorum Comitem Marmognam de genere Subithorum Comitem Pribislaum de genere Cudomiritorum Comitem Georgium de genere Snacitorum Comitem Petrum de genere Macithorum (sa strane je dodano na desno: quidam hiis Muritorum) Comitem Paulum de genere Gusitorum Comitem Martinum de genere Carinensium et Lapacanorum Comitem Pribislaum de genere Politchorum Comitem Obradum de genere Lasnicitorum Comitem Joannem de genere Jamometorum Comitem Mirogum de genere Tugomirorum ...« U istoj biblioteci pod Ital. Cod. 6149 čuva se uz rukopisni prijevod »Istoria delli Pontefici Salonitani e Spalatini« i Qualiter koji je na str. 161 i 161' gdje stoji ovo: »Con quäl patto e come i Croati si diedero al Re d'Vngaria«. To je preveo sa latinskog na talijanski jezik Giorgio Capranica u Veneciji 1620. godine. Taj tekst koji nas interesira počinje sa »Colomano ...«, a onda slijedi: » ... delle duodeci Tribu di Crouacia cioe il Conte Guran della stirpe de Cazitti. II Conte Vgrino de la Cucharorum. II Conte Marmogna di stirpe Subbichorum. II Conte Presbilao sangue Zuddomirithorum. II Conte Giorgio di genere Snazithorum. Il Conte Pietro de stirpe Murithorum. II Conte Pauolo de stirpe Gussichorum. II Conte Martino de stirpe Krinensium, et de stirpe Lapzanorum! Il Conte Presbilao de genere e stirpe Polithorum. II Conte Obrado Giovanni de sangue Jamometorum, et il Conte Mirogo de sangue Tugomirorum .. .«. U drugom pak rukopisu teksta tzv. Baradinog Qualitera koji je prijepis iz 17. stoljeća, a nalazi se u navedenoj biblioteci u Rimu pod Vat. lat. 6958 na str. 229, piše i ovako za ova plemena od onih 12: » ... comitem Pribislauum de genere Guddomirorum . . . comitem Georgium de genere Cithorum ... comitem Martinum de genere Cariensium et de genere Lapzanorum . . . comitem Hobradum de genere Lasnizitorum ...«. U biblioteci »Museo Civico« u Padovi nalazi se rukopis iz 18. stoljeća pod signaturom C. M. 28 gdje je »Historia delli Arcivescovi di Salona, hora di Spalato di Thoma Archidiacono Spalatino« prevedena na talijanski jezik. Na str. 131 stoji napisano »II Fine«, a na str. 132 »Memofiale della B. M. di Tomaso Archidiacono di Spalato« i odmah zatim stoji: »Colomano Nipote di Ladislao Re d'Hungheria ... dodeci nobile di piu sapienti delle dodici tribu della Croazia, cioe li
1 Li Co Giacomo della stirpe Cacich 2 Co Vgrino della stirpe de Covacich 3 Co Marmogna della stirpe de Subich 4 Co Priuislao della stirpe de Tudonzirich 5 Co Giorgio della stirpe de Snacitich 6 Co Pietro della stirpe de Citecich
326
drugih 6 su poimence napisani: »Kacigi, Cucari, Snasci, Cudomirigi, Mogorouigi, Subigi«.23
2. Naš cilj je da obradimo svako po Qualiteru redom navedeno pleme koje je živjelo u okolici Zadra za vrijeme vladavine Ludovika I, a onda i za njegovih nasljednika, te sve do kraja prestanka njihova pojavljivanja u izvorima. Nadalje, uz ta plemena obradićemo i ostala, koja ne pripadaju navedenoj ustanovi. Zato se nećemo ograničiti samo na plemena koja su živjela u tzv. zadarskom distriktu koji tokom stoljeća mijenja svoje područje i granice,24 nego ćemo uzeti nešto širi teritorij,25 a to je bliža i dalja okolica Zadra gdje su živjela hrvatska plemena. Granice ove okolice čine mjesta Nin — Novigrad— Bribir — Skradin — Biograd n/m. Prvo pleme Kačići javlja se istom 1348. g. Naime te godine je u Bribiru26 prisutan kao svjedok Priboj »Kasig«,27 a tek 1355.28 Lapčić, pripadnik tog ple7 Co Paolo della stirpe de Gusich
8 Co: Martino della stirpe de Carinetich, et Lapcanich 9 Co Priuislao della stirpe de Poglizzani 10 Co Obrado della stirpe de Lasnizitich 11 Co: Gio. della stirpe de Giamometovich 12 Co. Marmogna della stirpe de Tugoncitich ..« 23 V. Novak - P. Skok, o. c., 230. 24 O njemu je detaljno pisao, ali dosta hipotetički i suviše smiono i neuvjerljivo I. Beuc ne ulazeći u promjene ovog distrikta iza 1409. godine (Statut zadarske komune iz 1305. godine, Vjesnik Državnog arhiva II, Rijeka 1954, 522 — 540) kada se ovaj u izvorima 15. stoljeća naziva čas »districtus«, a onda »territorio« ili »agro« (S. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike V, Zagreb 1875, 181, X (1891), 117, 147, 220, 242, 417). 25 1 dok O. Mandić kaže da su onih dvanaest uglednih bratstava u 12-om stoljeću stanovali u onom istom kraju gdje se nalaze četiri — Ninska, Lučka, Sidraška i Bribirska — od onih sedam županija koje sačinjavaju jezgru hrvatske države (Bratstvo u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, HZ V/3 —4, Zagreb 1952, 287), dotle N. Klaić isprva tih dvanaestero plemena naprosto svodi na Ličku, Lučku i Kninsku županiju (Plemstvo ..., HZ IX/I —4, 98) da onda kasnije dopusti još jednu mogućnost »naime, da se 12 plemena lokalizira samo u Lučku županiju« (Postanak plemstva »dvanaestero ...«, HZ, XI-XII, 149). 26 Bribir (nekadašnja rimska Varvarija), nekoć sjedište istoimene župe, bio je u rukama plemena Subić. Nakon pada Ostrovice i Skadina (1522/3) i on je konačno pao pod Turke koji su ga uništili (Miscellanea I, Zadar 1950, 16, bilj. 16; S. Zlatović, Topografske crtice o starohrvatskim župama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve, Staro-hrvatska Prosvjeta II (1896), 87). U vezi s tim mjestom i drugim lokalitetima koji se navode u ovoj radnji htjeli bismo istaći da ćemo dati za njih samo najvažnije topografske podatke jer ćemo se u posebnom radu pozabaviti detaljno s topografijom zadarske okolice. 27 SCD XI, 451 (8. IV 1348). 28 1 Vj. Klaić (Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeća. Rad JA CXXX, Zagreb 1897, 20, 33) i F. Šjšić (Priručnik izvora hrvatske historije I/l, 498) ne donose nijedan podatak za 14. stoljeće o tom plemenu. Samo Sišić, bez potvrde izvora, naprosto kaže da su Kačići imali svoje »baštine« i oko Zadra i Nina od 11. sve do 15. stoljeća (o. c. I-
327
mena (de generatione Cacichorum) koji stanuje u Podnadinu29 (Podnadino).30 Tri godine kasnije spominje se Ladislav pok. Peroja31 Lapčića od plemena Kačić (de generatione Cacich) koji uvodi prvo u posjed Kokičane (Cochichna),32 a onda Suovare33 opata sv. Krševana u Zadru u ime kralja.34 G. 1361. pak spominju se u jednoj ispravi kao svjedoci Vojen pok. Perka od plemena Kačić (de genere Chacigh) i Vlatko Radinić od istoga plemena u vezi s Kokičanima,35 a 1374. Butko pok. Perkovića također od toga plemena (de generatione Cacich), stanovnik u Podnadinu (sub Nadini)36 koji prodaje svoju zemlju u tom mjestu zadarskom plemiću Saladinu de Saladinis.37 Iduće su pleme Kukati za. koje nemamo za ovaj period vladavine Ludovika I baš nijedan izvorni podatak.38 No zato je sasma obrnuto za pleme Šubići. Tako se 1345. g. spominju knezovi Pavao i Mladen Banici od plemana Šubić (generationis Subichievich) iz okolice Bribira,39 a 1347. na Pagu Dominik Šubić,40 i onda iste godine s njime i Ivan Šubić.41 I dok se selo Čakavci (Chiaschaci)42 1367. g. navodi kao posjed baštinika kneza Marka iz Bribira43 koji je sigurno od plemena Šubić, dotle se 1368. javlja i knez Butko, sin već pokojnog kneza Mirka »Vutchetig«44 iz Bribira od plemena Šubić (de genere Subich) kao starješina svojih plemenskih rođaka, te knez Budislav, sin kneza Jurislava od Bribira iz istoga plemena, njegov rođak. Taj Butko zalaže ovom drugom svoj 29
Uz selo Nadin postojao je i lokalitet Podnadin, kako se to vidi iz spisa zadarskih notara = SZN u Državnom arhivu u Zadru = DAZ (SZN Andreas de Cantio = AC (1353-1356) b. I, f. V, 46 — 1355 — Datia et incantus ciuitatis Jadre et eius districtus = Di (1409-1457), 96 — 6. VIII 1403). Prema tome nije to Lapac, kako to piše M. Barada (Lapčani 480), nego se taj lokalitet nalazio u okolici Karina (S. Antoljak, Pobiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (1435), Starine JA 49, Zagreb 1959, 230, bilj. 29). Dakle nema pravo N, Klaić kada ne samo da pobija tu Baradinu ubikaciju Lapca »nedaleko od Nadina« nego čak i tvrdi da u »primorju nije nikad postojao« (N. Klaić, Noviji radovi..., Godišnjak ... X, 344 — 346). 30 DAZ-SZN AC b. I, f. V, 46 - 1355. 31 Nije »Percy«, kako to piše Smičiklas (CD XII (1914), 513, 514). 32 O ubikaciji tog mjesta gl. M. Barada, Lapčani, 478, bilj. 18, 478; S. Antoljak, o. c., Starine JA 49, 232, bilj. 44. 33 1 danas postoji selo Suovare između Polešnika i Gornjeg Zemunika (P. Skok, Postanak hrvatskog Zadra, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru I, Zagreb 1954, 58). 34 SCD XII, 513, 514-8. X. 1358. 35 SCD XIII, 108-19. II 1361. 36 Toponim »Podnadin« se u izvorima spominje i kao selo »sub Nadini« (SCD XIV, 87-2. XII 1374 (ili »Subnadino«) DAZ-SZN Petrus de Sercana - PS (1375-1416) I/III, 22a-1395). 37 SCD XV 1934, 87-2. XII 1374. 38 Interesantno je da za ovo pleme ni Klaić (o. c., 35, 36) ni Šišić (o. c. I/1,498) nemaju ne samo za ovaj period nijedan podatak nego ni za ostali dio 14. stoljeća. . 39 Vj. Klaić, o. c., 41,37. 40 SCD XI, 401-7. X 1347. 41 Vj. Klaić, o. c., 41. 42 O Cakavcima gl. opširno: S. Antoljak, Zadarski katastik. Starine JA 42, Zagreb 1950, 406, bilj. 112. 43 DAZ-SZN Petrus Perencanus = PP (1365-1392) 1/9, 15, 19a. 44 U SCD (XIV, 152) stoji: Marchi »Vulchexig«.
328
posjed u selu Vrpljane (Verpliane)45 u župi Luki,46 a vidi se da je imao posjed u selu Čakavac (Chiachauac)47 kod Ljube (Lubal)48 u »Srigiach«49 iznad Bribi50 ra. God. 1376. javlja se knez Juraj, sin već umrlog kneza Budislava Ugrinića od plemena Šubić (de genere Subichiorum),51 što je po našem mišljenju sin onoga Budislava iz 1368. godine. God. 1379. navodi se da je Petar Matijin, od istoga plemena (generationis Subich), bio »judex nobilium« lučke župe.52 I konačno 1381. imamo navedene knezove braću Butka, Jurja, Pavla, Gregorija i Ivana, sinove već spomenutog pokojnog kneza Marka »Vulchitini«53 od Bribira iz plemena Šubić (de genere Subich).54 Iduće pleme su Čudomirići. Jedan član toga plemena nalazi se 1348. u Bribiru kao svjedok, a zvao se Radoslav »Chudomerig« ,55 G. 1361. pak u Kokičanima navodi se kao svjedok u jednom zapisniku i Radić pokojnog Obrada od plemena Ćudomirić (de genere Zudomerich),56 1365. javlja pak kao stanovnik Kačine gorice (Cacinagorica)" Gruban Adam »Sclemechi« (?) od toga istoga plemena58 (de genere Cudimerig).59 Od plemena Snačić60 nemamo nijedan podatak u izvorima iz ovoga doba u njegovu postojanju u okolici Zadra, što ne mora značiti da ono nije ta45
U SCD (XIV, 152) stoji Verpoliane. Inače selo Vrpljane, kome C. F. Bianchi ne zna odrediti smještaj (Žara cristiana II, Žara 1879, 415), nalazilo se u blizini sela Jagodnje, Rastevića (Krašćević) i Polače DAZ-SZN Articusius q. Dominici de Rivignano = AR (1383- 1389/II) 6-11. VI 1391 - SZN Johannes Franciscus Grisinus = JFG (1454-1495) b. II, f. 11/10 - 19. X 1494. - Arhiv samostana sv. Franje = A s F br. 24/24 (— prijepis — 30. V 1390). 46 O toj župi gl. S. Zlatović, o. c.. Starohrvatska Prosvjeta 1,215 — 217; F. Šišić, o. c. I/l, 652; P. Skok, o. c. 45. No s ubiciranjem te župe i njenih gradova te trojice ne možemo se složiti, o čemu ćemo se u posebnoj radnji na to osvrnuti. 47 Čakavac = Čakavci. 48 Ljuba ili Ljubač kraj Nina (gl. i S. Antoljak, o. c., 416, bilj. 266). 49 To se selo spominje u izvorima samo 1368. godine i navodi da se nalazi u bribirskoj župi (SCD XIV, 153). io DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole = A s N br. 223 — 3. VIII 1368; SCD XIV, 152-154. 51 SCD XV, 218-7. VIII 1376.; V. Klaić, o. c., 41. 52 Miscellanea II-IV, 42, 43-13. VI 1379. 53 To je onaj isti knez, za kojega se navodi da je već 1368. mrtav. 54 Vj. Klaić, o. c., 42-9. IV 1381. 55 SCD XI, 451-8. IV 1348. 56 SCD XIII, 107-9. II 1361. 57 Kako je pretežno to selo u izvorima zvano »Ćaćina gorica« ili »Ćaćina goriza«, a mnogo manje »Calcina goriza«, to onda Skok nema pravo u svome tumačenju toga toponima kao Kalčina gorica u vezi sa zadarskom plemićkom porodicom Calcina i u pogledu ubiciranja tog mjesta (P. Skok, o. c., 60, 66, bilj. 171). Inače se to mjesto nalazilo blizu Radokove vaši (DAZ-SZN AR b. V, s. I - 26. XI 1386.), Tršćana i Suovara (SZN Johannes de Salodio = JS) 1455-1501 (b. f. 1/5-4. XII 1466.). V. Valčić pak ubicira taj lokalitet istočno od Suovara gdje počinje tok potoka Rašinovca (Granice ninske županije, Rad JA 288, Zagreb 1952, 105). 58 DAZ — Arhiv porodice Lantana = AL — Pergamena br. 3— 1365. 59 Ne »de genere Budimerig« kako to piše u SCD XIII, 433. 60 Samo u spisima arhiva grada Splita = AS (IV/2,3) u DAZ-u iz toga doba pod 1. XI 1343. nailazimo na »Goislaui filii Prođi de Saucichorum.«
329
da bilo u tom kraju. No zato dosta znademo za Mogoroviće, koje u Qualiteru nalazimo pod »Murithorum«, tj. »cithorum«,61 što nepobitno dokazuje da je to prezime pisar krivo prepisao,62 jer je apsurdno dokazivati da to nije to pleme koje također navodi i onaj pripis u Supetarskom kartularu kao »Mogorouigi«. I dok Vj. Klaić,63 F. Sišić64 i M. Barada65 pišu da se to pleme spominje u 11,12. i 13. st. u zadarskoj okolici, a od polovice 13. st. dalje da se nalazi i u Lici, mi vidimo iz isprave od 1347. g. da je Grubonja Mogorović (Mogorouig) posjedovao selo Mokro66 koje je prodao zadarskom plemiću Andriji Vita de Sloradis,67, a u drugoj listini iz 1348. javlja se Disoje Mogorović68 iz sela Grabrovčana (Grebreuisane).69 Prema tome Mogorovići žive i sada u okolici Zadra. G. 1366. nalazimo u Ninu počasnog kneza toga grada magistra Novaka »Mogorouig militis regii«. Taj Novak pok. Pribislava »de genere Mogorouig« imao je zemlju u Krnezi (Chernixa),70 što se vidi iz jedne isprave izdane 1367. g. gdje je on bio i dalje u naprijed navedenoj funkciji. 71 1 g. 1373. u istoj časti i službi počasnog kneza Nina naveden je knez Novak (de generatione Mogorouig),72 a tako i 1381. (Novak Petrouig de genere Mogoruig).73 On će biti vjerovatno ono isto lice koje se javlja u listinama od 1366. i 1367. g., iako se 1381. ovako piše. G. 1369. u Visočanima74 se spominje posjed baštinika Smolka Mogorovića75 dok se u spisima DAZ-a iz 1375. javlja Nikola Radoslavić »de Mogorouich«.76 Iste godine kod Visočana se ponovo navodi posjed baštinika pok. Smolka od plemena Mogor77 (de genere Mogor).78 61
M. Barada, Postanak .., 204, i bilj. 36. M. Barada (o. c., 210) smatra to velikom vjerojatnošću. o. c., 46. 64 o. c. I/l, 511. 65 o. c., 210. 66 To se selo nalazilo blizu današnjeg Sukošana (DAZ-SZN Johannes Philippus Raymundus = JPR (1487-1516) b. I, f. 1/1-18. VI 1495.). 67 SCD XI, 338-340 - 20. I 1347. 68 SCD XI, 441 - 10. II 1348. 69 Taj se lokalitet nalazio blizu Draginića i Biljana (DAZ-SZN Presb. Petrus de Pago = PPa (1486- 1529) b. II, f. II/2 - 4. IX 1515.). Inače se ne zovu Grebeničane kako to stoji u indeksu SCD (XI, 690). 70 »Charnisa« ili Kerniza ili Karniza. To se mjesto nalazilo u blizini Brusa, Podvršja i Poljica (DAZ-SZN Simon Venier = SV (1586- 1616) b. I, f. V, 120 — 6. X 1590). Inače i danas selo Krneza postoji iznad Poljica. 71 G. Praga, Atti e diplomi di Nona (1284-1509). Estratto dell'Archivio Storico per la Dalmazia XXXI-XXXII, Roma 1936, 47, 50. O Novaku Mogoroviću gl. još i M. Barada, Hrvatski feudalizam, Zagreb 1952, 39 sa bilješkama 12. i 14. 72 SCD XIV, 559-31. XII 1373. 73 G. Praga, o. c., 54. 74 Taj je lokalitet kraj Radovina (S. Antoljak, o. c., 406, bilj. 110) ili, kako C. F. Bianchi tvrdi, on je 3 milje udaljen od Poljica (o. c., II, 332, 333). Inače su postojali Veliki i Mali Visočani (DAZ-SZN Vannes Dominico de Firmo = VF) 1389-1395 (b. I/II/l, 172-1400). 75 DAZ-SZN PP b. 1/12, 23. 76 DAZ-SZN PS II/1, 14. 77 Ibid. — SZN PS II/3. 78 Ovdje se nepobitno pokazuje postanak imena tog plemena kao patronimika od imena sv. Hermagora (Mogor), kako je to samo nagadano bez podrške izvora F. Šišić (o. c. 1/1,501).
Samo nekoliko podataka imamo o Gusićima79 za ovo doba i znamo da su živjeli u zadarskoj okolici. Tako knez Grgur, sin kneza Kurjaka, koji se prvi naziva Grgur Kurjaković (1355), u obrani svoje plemenštine stao je na stranu Venecije protiv kralja Ludovika (1342).80 Radi toga mu je republika sv. Marka ne samo u Zadru već i u zadarskom distriktu dozvolila da može posjedovati kuće i imanja (1349).81 Ali kada je Ludovik sklopio s Venecijom mirovni ugovor u Zadru (18. II 1358), zarobio je kneza Grgura i odveo ga sa sobom u sužanjstvo u Ugarsku.82 Tom prilikom je, doduše, knez Grgur spasio svoju glavu, ali je zato izgubio sva pokretna i nepokretna imanja koja su dopala kralja dok mu je posjed u Zadru sav bio opljačkan.83 Na tom prostoru u ovom gradu je kasnije Ludovik sagradio svoju palaču.84 Interesantno je da se 1367. godine spominje još da je živ knez Grgur85 za koga piše Klaić da je umro između 1360. i 1376. godine G. 1380. navodi se Klara, udova kneza Karla, sina Budislavova, koja je živjela u Zadru kao duvna u samostanu sv. Nikole.86 Iz jedne isprave od 1358. godine pri pažljivu čitanju uočićemo da je prije toga vremena imao neki posjed u Biljanima87 (župa Luka) Ivan, sin Jurja Gusića (Gusigh) koji je to ostavio u baštinu knezu Budislavu, sinu Ugrina88 Kurjakovića.89 Iz jedne druge pak isprave od 6. V 1377. vidimo da su braća Nikola, Toma i Butko, sinovi pok. kneza Budislava, i Pavao, sin pok. kneza Karla, i Karlo, sin pok. kneza Grgura, knezovi Krbave, imali u svom posjedu i selo Trnovo90 sa svojim jobagionima.91 God. 1384, 1386. i 1389. u Ninu vrši službu počasnog kneza i nosi titulu »militis regii« (koju je prije nosio Novak Mogo-
62
63
330
79 J. Šidak kaže za njih da su jedno od 12 hrvatskih plemićkih rodova (generationes) koji se spominju u tobožnjem ugovoru s kraljem Kolomanom (tzv. Pacta conventa ili Qualiter). U početku žive u Sidraškoj župi blizu Biograda na moru odakle Slovinja, sin Boričev, prelazi u krbavsku župu koju dobiva zacijelo na osnovu kraljevske donacije (Enciklopedija Jugoslavije 3, 642). 80 Vj. Klaić, Rodoslovlje knezova krbavskih od plemena Gusić, Rad JA 134, Zagreb 1898, 195. 81 S. Ljubić, Listine ... III, MSHSM III, Zagreb 1872, 110. 82 Vj. Klaić, o. c., 197, 198. 83 S. Ljubić, o. c. III, 384, IV, MSHSM IV (1874), 25. 84 S. Antoljak, Tko je zapravo bio Brunellijev zadarski knez »Paolo Svigno«?, Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, god. VI -VII, Dubrovnik 1957 - 1959, 74. 85 DAZ-SZN PP b. I, f. VI, 5a — 3. VIII 1367. 86 Vj. Klaić, o. c., 198, 205, 206. 87 Mjesto Biljani su današnji Gornji i Donji Biljani, istočno od Zemunika (gl. opJirnije M. Barada, Lapčani, 492, 493, bilj. 3). Barada dokazuje da su današnji Gornji Biljani bili Draginići (o. c., 493, bilj. 3), što nije istina jer su u izvorima tačno odjeliti i napose se navode Biljani a posebno Draginići (gl. DAZ — SZN Antonius Barba = AB) 1488—1509. (b. I, f, I, 17, 17a — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana = AsK br. 131 — 1432). 88 SCD XII, 497 — 27. VII. 1358. 89 Vj. Klaić, o. c., 190-214. 90 Taj se lokalitet nalazio u blizini Pritičevaca koji su bili u današnjoj Pridrazi (S. Antoljak, o. c., 415, bilj. 247), i Biljana (Arhiv samostana sv. Marije = A s M 1500- 1600/a/ — 20. IV 1504). 91 S. Antoljak, o. c., 395.
331
rović) Budislav, sin pok. kneza Budislava »de genere Gusich« ,92 Posebnu pažnju zaslužuju plemena Karinjani i Lapčani.93 Oni se u ovom periodu javljaju odjelito, kako ćemo već vidjeti, unatoč tomu što su prvi potekli od drugih. Tako se 1350. godine spominju prisutni u Vrani kao »ρΐβςϋ seu fideiussores« 94 Ivan pok. Disoja iz Karina (de Quirino) i Stjepan Merdesse iz istoga mjesta. Iz jedne druge isprave od 15. VII 1351. vidimo da je Našman iz Karina (de Quirino) sa svojom braćom držao neke posjede pokojnog župana Dragana 95 (Gragani) Draginića. Kada je pak podban Ivan Čuz sazvao opći hrvatski sa96 bor u »Podbrisano« u lučkoj župi, onamo je došao i zadarski plemić Franjo Stjepan od plemena Draginić koji je tražio od Našmana pok. Petra iz Karina 97 (de Kanino!) i njegove braće da mu vrate dio zemlje u mjestu »Dragine«, a 98 koji dio su založili Franjini stari Jurislavu iz Karina, djedu Našmanovu. Ta je rasprava konačno riješena uz posredovanje kneza Novaka pok. Petra »de Breberio« koji je 4. XII 1354. dosudio Franji onu zemlju, a Našmanu i braći kao otštetu poklonio svoju zemlju u Dobručavasi" (Dobrouchiauas).100 G. 1355. jedna Ludovikova isprava opet imenuje Našmana »de Lapuch« pok. Petra koji se naziva knezom (comes) i »fidelis noster«. On je uspio da je taj vladar njemu i svim plemićima »de Lapuch« potvrdio listinu, danu od kralja Karla Roberta od 1322. godine koja je sadržavala privilegije u njihovu korist.101 Kada su se s plemićima »de Lapuch« stala osporavati prava na »terra Karin«,102 došli su pred Ludovikovu majku kraljicu Elizabetu u Zadar (1360) Našman, sin Petrov, Jurislav, sin Slovinjin (Slaui/n/a), Radoslav sin Mari92
G. Praga, o. c., 58, 61, 63. O tom opširno gl. M. Barada, Lapčani, 473 — 535. SCD XI, 566 — 16. I 1350. 95 SCD XII, 29, 260. 96 M. Barada pretpostavlja da su »Podbrisane« možda isto mjesto s »Podbadane« koje stavlja na sjever Kamenjana (o. c., 492, bilj. l, 479). C. F. Bianchi meće to mjesto 2 milje od Prkosa na jedan brežuljčić (o. c. II, 403), a M. Klarić kod današnje Škabrnje (Obrovac sredovječnih isprava) od X do XIV vijeka, (Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva NS XV, Zagreb 1935, 32). Međutim, iz izvora se vidi da se taj lokalitet nalazio u blizini Kamenjana, Radobudića, Uskipaha i Lemeševa Hrašća (DAZ —SZN PS I/III, 20a — 1395). 97 Taj toponim nalazi se u izvorima još 1278. g. pod »Draghnich«, a onda i kao »Dragine« (1354), kako je to dobro uočio i Barada (o. c., 492, bilj. 3, 493, bilj. 4). Inače nalazimo to mjesto pod raznim oblicima (Draghinich, Draginigi, Draginich, Draginichi). (S. Ljubić, Dva popisa listina (908 — 1782.) glasovitoga manastira sv. Krševana u Zadru, Starine JA 19, Zagreb 1887, 144 (1436), SCD VIII (1910), 498 (1318), IX (1911), 182 (1324), XI, 57 (1343), 438 (1348), Miscellanea II-IV, 43 — 13. VI 1379), a 1508. se čak zovu i »Draganich« (S. Gunjaca, Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notaru Jadre, Starine JA 42, 280). Po Baradi oni su se nalazili u blizini sela Grabrovčana, Praskvića i Domakovaca (o. c., 492, 493, bilj. 3). 98 Ovaj Jurislav bio je sin kneza Slovina iz Karina, a njegova žena zvala se Radoslava, kći Štipka Garlovca iz Bribira, koja je kupila od kneza Ivana pok. Tome Bribirskoga neke zemlje (SCD XII, 427—11. VII 1357). 99 SCD XII; 259, 260. 100 Taj lokalitet nalazio se u blizini današnje Polače (DAZ-SZN AR b. II/6 — 31. VIII 1392). 101 SCD XII, 297, 298 — 26. VII 1355. 102 O tumačenju te riječi gl. M. Barada, o. c., 495. 93
94
332
nov, Ivan sin Matijin, Radoslav sin Ivanov i Mladen, sin Grgurov, te su pobili sve optužbe i dokazali pravo na svoj posjed. Nato im je Ludovik 28. XI 1360. godine izdao ispravu kojom je potvrdio, uzevši u obzir zasluge navedenih plemića »de Lapuch«, »terram Karin« i sva sela i posjede u njoj smještene osim Kokičana za koje se vodila rasprava između njih i opata sv. Krševana u Za103 dru. Pred istom kraljicom u Zadru bilo je održano sudbeno ročište glede 104 Kokičana za koje su se borili onaj opat i Našman (de generatione Lapuch) koga je onaj prvi optužio zbog bespravnog držanja toga posjeda. Konačno nakon provedenog preslušanja s jedne i druge strane Ludovik je donio presudu po kojoj je dao pravo opatu na Kokičane u koje ga je po nalogu kralja 105 imao uvesti ban. Pri provođenju toga akta u Kokičanima bili su prisutni 1361. godine i Vulčeta »Lapzanini« i braća Diminić i Radić, sinovi pok. »Lappcii de genere Lapuch«.106 God. 1367. nalazimo u Ninu plemića Jakova, sina Jurislavova iz Karina (de Quirino) od plemena Lapčana (de Genere Lap9anin) kojemu je tamošnji kaptol na njegovu molbu i sve njegove braće, rođaka i bližnjih od istoga plemena (de dicta generatione Lapuch) prepisao onu ispravu od 28. XI 1360. godine.107 G. 1379. nalazimo pak u Podgradu108 kao suca »nobilium« lučke župe navedenog i Vladihu, sina Jurjeva od plemena Karinjana (de genre Karinensium) i plemiće braću Grgura i Borina Jurislavove iz Karina (de Karino).109 Za Poletčiće imamo za ovo razdoblje jedan jedini izvorni podatak iz 1359. godine. Tada se spominje Vladac Dorosalić iz Tršćana (Tersiane)110 Polečić (Polecich).111 Za Lasiniće112 ili Lasničiće113 su pak dva podatka u ispravama. Tako se prvo spominje 1361. g. kao svjedok pri dodjeljivanju Kokičana samostanu 103 104
SCD XIII, 69 — 71.
U ispravama od 31. XII 1360. i 7. II 1361. zove se Našman »de genere Lapuch« (SCD XIII, 90, 102), a u prijepisu one od 1364. g. iz 17. stoljeća čak »Našman iupanum de Carino de genere Lapzanich« (S. Ljubić, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana u Zadru, 82, 114). O razvoju županskog naslova u Karinu gl. M. Barada, Lapčani, 487, 488. 105 SCD XIII, 79-83 (21. XII 1360), 90 (31. XII 1360). 106 SCD XIII, 106-108 — 19. II 1361. 107 SCD XIV, 69 - 28. VII 1367. los podgrade (nekadašnja rimska Asseria), danas dio sela Perušića u blizini Benkovca u kome se nekoć sastajao i plemićki sud lučke župe (Miscellanea II — IV, 42, bilj. 3). 109 Miscellanea II-IV, 42-44 — 13. VI 1379. 110 To je selo bilo nekoć oko današnjih Rezana ili Ražana, Kašica i Suovara (S. Antoljak, Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, Grada JA 22, Zagreb 1952, 249, bilj. 52). 111 DAZ-SZN Corr. de Padova = CP sec. XIV - 31. V 1359. 112 1 dok ih Vj. Klaić zove: Lasničići ili Lisničići (Hrvatska plemena, 68), dotle ih Sišić zove: Lačničići ili Lisničići (Priručnik izvora . .. I/l, 502), M. Barada: Lačniči (Postanak . .., 204, 210) a N. Klaić Lisničići (Postanak plemstva »dvanaestero ...«, HZ XI —XII, 154). Međutim, na osnovu izvornog materijala o njima vidi se da su se oni nazivali: Lasničići. 113 Vj. Klaić piše (o. c., 68) da se to pleme samo tri puta spominje u prvoj polovini 13. stoljeća, a kasnije nikada više!
333
sv Krševana Martin pok. Tolse114 od plemena Lasinčić (de genere Lasincich) 115 a drugi put 1370. godine. Tada se javlja u izvoru Juraj Lasničić (Lasnitichi) iz Bicine116 (Bicina).117 Jamometise u ovom periodu navode tri puta. Prvi put 1351. g., kada Vitarije pok. Jurislava »de genere Dravilcinorum«, stanovnik Poricana (Parizan)118 daruje Radoslavu pok. Zarnuka od plemena Jamometa (de generatione Jamometorum), stanovniku Krbave, neke zemlje,119 drugi put 1366. kada Nikola »Cherbouig de Nona de genere Jamomet« kupuje zemlju u Prahuljama u ninskom distriktu,120 a treći put 1373. kada plemići Hlapac i Radoslav Pribišević »de genere lamenicth«, stanovnici u Maglinama,121 odstupaju zemlju blizu toga sela na položaju zvanom Sopot122 koju su bespravno oduzeli Nikoli i Andriji, sinovima pok. Grbonje.123 Tugomerići ili Tugomeri javljaju se također tri puta u ovo doba. Prvi put se navodi u Vrani 1350. g. Kosma Mihovil »Tugomirig«,124 drugi put da prisustvuje 1351. predaji posjeda u Draginićima125 plemić Kozma Tugomerić (Tugomerich),126 što će biti identičan svakako s onim Kozmom Mihovilom, a treći put istom 1379. kao sudac »nobilium« lučke župe u Podgradu Vlatko Šegotić od plemena Tugomerić (generationis Tugomerich).127 Uz ova već nabrojena plemena nailazimo u ovom vremenskom rasponu i na druga. Tako se opet u Vrani navodi uz ostale plemiće i Novak pok. Stanislava »Vireuig«,12* a na hrvatskom saboru u Podbrižanima (Podbursana) u lučkoj župi 1351. ili 1352. g.129 prisustvuju već navedeni plemić Novak, sin 114
12. II 1322. g. u Hrašćanima (danas Raštanima) prisustvuje kao svjedok i Hlapac, sin župana pok. Tolse, »Laznichig« (DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika = AsD br. 703), a ne »zupari Tolse ...«, kako piše Vj. Klaić (Acta Kegleviciana, MSHSM 42, Zagreb 1917, 2). 115 SCD XIII, 108 (19. II 1361). 116 DAZ-AsD br. 730 (5. VIII 1370); SCD XIV (1370). 117 »Bitina« ili »Bicina« bila je u blizini Rastevića, Polače, Tinja i Lišana (DAZ- SZN PP IV/4, 13a — 1388). Po Zlatoviću nalaze se ostaci kule Bicine na brežuljku u selu Polači na jugoistočnoj strani Nadinskog jezera (o. c., Starohrvatska Prosvjeta l, 214). 118 Nekoć lokalitet blizu rječice Bašćice (DAZ-SZN Andrea Fori = AF (1675 -1708) b. I, 4,1/5, 38a — 7. IX 1681.) i Posedarja (DAZ - SZN Zuanne Braicich — ZB/1621 - 1645/b. I, f. 1/7, 26—11. VI 1623). 119 SCD XII, 60 (1351). 120 G. Praga, Atti..., 48. 121 To je mjesto bilo po Bianchiju između Radovina i Ražanca (o. c. II, 419), tj. u blizini Čakavaca (DAZ-SZN Johannes de Calcina = JC/1439-1492/b. II, f. HI/8, 397a - 28. VIII 1446) i Kamenjana (DAZ - Arhiv porodice de Ponte = AP I - 1459). 122 Taj toponim javlja se samo 1373. g. prvi i posljedni put u izvorima, a bio je u blizini Maglina. 123 G. Praga, o. c., 53. 124 SCD XI, 566 (16. l 1350). 125 O tom lokalitetu gl. bilj. 95. 126 SCD XII, 30 (15. VII 1351). 127 Miscellanea II-IV, 43 (13. VI 1379). 128 SCD XI, 566 (16. I 1350). 129 M. Barada, Postanak . . ., 200, bilj. 27.
Stanislavov, i drugi kao i »tota parentela eorumdem Virovnygh« koji se nazivaju i Hrvati »de progenie Virovnygh« i »progenies Virovnygh«.130 God. 1360. prisustvuje predaji već spomenutih Kokičana i »Galisse« pok. Dražoja od plemena Virević (de genere Vuorich).131 God. 1370. nailazimo na ser Stojšu Banica (Bani9), sina pok. Stoj se od plemena Virević (de genere Vireuich) koji je bio stanovnik sela Miranja,132 a imao je i zemlju ispod »Stinice«.133 U Velikim Jošanima (Jelsane magne)134 također su Virevići posjedovali vinograd.135 God. 1379. prisustvuje u Podgradu jednoj presudi plemićkih sudaca lučke župe i Jakov Stojšić od istoga toga plemena (de generatione Vireuich).136 Samo jedanput nalazimo već spomenutog Vitarija pok. Jurislava »de genere Dravilcinorum«, stanovnika Boričana (Porizan),137 ali zato više puta u istom već navedenom periodu na Draginiće. Tako 1343. g. spominje se plemić Beroj, sin pok. Vuka »de Draginich« koji prodaje jednom zadarskom plemiću neke svoje zemlje u Draginiću.138 Zatim 1354. navode se plemići »de Draginigi« i njihov župan već tada mrtav Dragan »de Draginic« koji je imao zemlje u »Dragine«.139 God. 1359. nailazimo na plemiće »de Draginigh« koji su držali svoje posjede u Luki.140 Iste godine spominje se ponovo »generacione Dragynich«141 čije je posjede u Luci između sela Grabrovčana i Praskvića142 imao nasljediti Franjo,143 sin pok. Stjepana i unuk Nozdronje, na osnovu isprave Ludovika I od 1350. godine. Iz isprave od 1379. godine vidi se da su već mrtvi braća Toma i Stjepan, sinovi također navedenog Draga »de generatione Draginich« koji su imali u selu Draginiću svoje posjede koje su naslijedili nakon izumrća tog plemena članovi zadarske plemićke porodice 130
SCD XI, 631 (15. VIII 1350/?/). SCD XIII, 108. 132 C. F. Bianchi kaže za Miranje samo da je pravoslavna župa (o. c. II, 373), Zlatović pak piše da je u istoimenom selu obla kula i crkva sv. Mihovila »in Mirani« (o. c.. Star. Prosvjeta II, 14, 15) dok P. Skok navodi da se Miranje nalazi u župi Luki i stavlja ga kod Rogova (Postanak ..., 52, 53). To mjesto postoji i danas iznad Ceranja. 33 Taj lokalitet ležao je kod Vrčeva (SCD IX, 13). 34 O njima gl. Opširno M. Barada, Lapčani, 478, 479. 35 A s M No 57 — In nomine dominis libro G de livelli ed affitti... (2. XII, 6. VI 1372) 36 Miscellanea II-IV, 44. 37 SCD XII, 60 (1351). 38 SCD XI, 56, 57 (25. IV 1343). 39 SCD XII, 260 (4. XII 1354). 40 SCD XII, 567 (28. IV 1359). 41 Miscellanea II-IV, 15 (4. X 1359). 42 1 dok Bianchi samo navodi kako se Praskvić nalazio u 15. stoljeću u novigradskom okrugu (o. c. II, 421), a Skok tvrdi da se taj lokalitet ne može tačno ubicirati (Prilozi k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta. Rad JA 224, Zagreb 1921, 142), M. Klarić kaže da to mjesto nije drugo nego današnji Korlat, sjeverozapadno od Benkovca, a u blizini Nadina (o. c., 31). Međutim, iz isprava vidimo da su se Praskvići nalazili blizu Grabrovčana, Domakovaca (SCD XII, 567, IX, 219), Karina (DAZ-SZN Theodorus de Prandino = TP (1403-1441) b. I, f. II, 62 — 28. XI 1417), a nasuprot Zemuniku (Ibid. — SZN Nicolaus quondam Benedicti = NBe (1433-1469/b. II, f. III — 1435). 143 SCD XIV, 268 (10. IV 1370). 144 M. Barada, Lapčani, 493, bilj. 4. 131
335 334
Nosdrogna,145 indirektni pripadnici istoga toga plemena.146 Zatim imamo podatak iz 1360. g. da je primopredaji Kokičana kao svjedok prisustvovao tamošnji stanovnik Mihovil pok. Ivana Stupica (Stupig) i Ivan pok. Stojka »de genere Rugneuaf« iz Uštipka147 (de Vstipach).148 God. 1361. vidimo da su Juraj sin Jurjev, Jurislav, sin Slavonje, Obrad, sin Jurislava, i Damjan, sin Jure »de generatione Glamochani« koji su kralju Ludoviku iskazali svoju vjernost u ratu protiv Češke imali posjede u Banjevcu149 i Kašicu.150 Ali su ih izgubili i morali konačno predati kraljevu vitezu Jakovu151 Cesanisu.152 To pleme (genere ... Glamocane) imalo je i svoj posjed u selu Visočanima koji su se zvali i Glamočani (1367).153 3.
U periodu od 1382. do 1409. godine, tj. do pada Zadra i njegove okolice pod Veneciju, imamo mnogo više podataka za sva ta plemena kao i još neka nova. Tako se od Kačića 1384. spominje Mihajlo, sin Klapca Radevića (Clapcisu Radeuich de genere Cacich) iz Podnadina154 koji se već 1396. kao »Mi145
Miscellanea II-IV, 43. Ovdje treba istaknuti da Šišić sasma pogrešno tvrdi da je Simon de Nosdrogna potomak plemena Tugomirić dok sasma pravilno piše da je Filip Franjo plemena Draginić (Priručnik ... I/l, 494, 493), a to je zapravo otac Jordana i djed Simona pok. ser Jordana »de Nosdrogna« (Miscellanea II —IV, 43, 42). Inače se ta zadarska porodica nikada izravno ne naziva »od plemena Draginić«, a u Zadru se navodi od polovice 13. stoljeća (gl. M. Barada, Lapčani, 493, bilj. 4; S. Antoljak, Zadarski katastik, 403, bilj. 63). dok zadnji član te obitelji po posljednji put 1545. godine (S. Ljubić, Dva popisa ..., 16 — 21. XI 1545). Zato mi nećemo u tekstu i o porodici Nozdronja govoriti kao članu plemena Draginić, kako to čini N. Klaić (Postanak ..., HZ XI —XII, 145, 146). 147 SCD XIII, 107. 148 To se mjesto nalazilo u blizini Kamenjana (DAZ —SZN Matheus Sonzonius = MS/1492- 1530/b. IV, f. IV — 4. XII 1526), Kokičana (SCD XIII, 107-109), Nadina i Jošana (DAZ - A s N III br. 4 - 1503). 149 Banjevci ili Banjevac spominju se već u 13. stoljeću u izvorima i taj se lokalitet nalazi i sada sjeveroistočno od Vranskog jezera (M. Barada, Lapčani, 507). 150 Lokalitet Kašić i danas se nalazi 2 milje od Smilčića (S. Antoljak, o. c., 415, bilj. 245). 151 SCD XIII, 185-190; Opširno o tom M. Barada, Lapčani, 508, 509. 152 Jacobus de Cesanis koga Barada zove Šubić na osnovu dokumenta od 15. XI 1361. g. gdje se u toj ispravi naziva i to samo jedanput, i »Jacobum Subych« (SCD XIII, 185— 190), i pretpostavlja daje de Cesanis kriva grafija mjesto »Gelsanis —Jošani« (M. Barada, o. c., 508, bilj. 64), nije Šubić. Naime on se inače u svim ostalim izvorima zove »de Cesanis«, a bio je zadarski plemić koji je bio Ludovikov admiral (1358) i istovremeno knez Brača, Hvara i Korčule. Uz njega nalazimo u izvorima i Zadrane Matiju i Andriju »de Cesamis« (V. Brunelli, Storia di Žara I, Venezia 1913, 497, 498). Taj je Jakov imao i svoju grobnicu u samostanu sv. Franje u Zadru na kojoj je stajalo i ovo: »Hic iacet dominus Jacobus de Cezamia miles nobilis ciuis Jadre, qui uirtute sue industrie ad honoremcorone Vngarie perfidos Venetos expoliauit extra Jadram etc.« (DAZ — Libro di conti della famiglia di ser Donato Matafari (1449), str. 268a; gl. i V. Brunelli, o. c. I, 487). 153 DAZ-SZN PP 1/9, 15, 19a. 154 Ibid. - SZN PS I/III, 8. 146
336
caglo Clapcich de dicto genere Cacich« imenuje kao stanovnik Zadra.155 God. 1384. navodi se neki Medenić »de genere Cacich« iz istoga mjesta koji je imao neki posjed u mjestu zvanom Butina156 (Butine),157 a 1387. Bogdan Kačić, stanovnik sela Blato158 (Blate)159 i Pavao Fermačić od Kačića iz Podnadina (de Cacicho de Podnadino).160 Inače je pleme Kačić (de genere Cacich) 1394. imalo posjede u selu Bistrovina161 ili Bistrevina.162 Kao stanovnici Podnadina navode se 1395. braća Arkandeo i Griško (Grischo), sinovi Klapca (Clapci) od plemena Kačić (de genere Cacich), a 1396. Karol pok. Butka 163 Kučića (Cu9ica) i Juraj pok. Vlatka iz Podnadina od istoga plemena kao stanovnici Zadra.164 Taj se Juraj navodi u izvoru i 1400. godine.165 Iz isprave pak od 1396. godine koja je potvrđena 16. VII 1403. od ninskoga kaptola doznajemo da je knez Posedarski kupio za 3000 zlatnih forinti sela »Kachyna gorica, Suhouari, Gergurichauas166 et Karnisa« od Mihajla, sina Ivana »de genere Kachich de Nona«.167 God. 1399. spominje se već da je mrtav Petar »Gelci« iz Bistrovine »de genere Cacich«, oženjen Stojom Cvetka Poletčića.168 Međutim, 1403. nalazimo od toga plemena (de genere Cacich) Valentina pok. Martinusija u Zadru gdje kao sitni trgovac živi,169 a iduće (1404) Vida Kačića iz Baga (de Scrissio).170 God. 1408. vidimo da su Kačići čak imali posjed u selu Butini (Butina) uz sam posjed hrvatsko-ugarskoga kralja, a tako i u selu Bacane171 (Baciane).172 Samo 1401. nailazimo na pleme Kukari (de genere Cucarorum) kada se navodi kao njegov član plemić Grgur Budačić iz Podšušnja173 (Podsusan).174 155
Ibid. — SZN PS I/III, 31a, 32. Ibid. - SZN PS I/III, 6. To se mjesto nalazilo u blizini Nadina (DAZ —SZN Gegorius de Bosco GB/1465- 1497/b. II, f. II/I - 2. III 1474). 158 DAZ-SZN AR b. I/III/2 - 18. VIII 1387. 159 Bianchi kaže da se »Blatta« ili »Blatto« nalazilo u blizini Bokanjačkog blata (o. c. II, 407) dok se Blata u pluralu zove po Skoku Vransko jezero kod Biograda n/m (Prilozi, 104). Međutim, iz ostalih neštampanih izvora vidi se da ima i Blata i Blato. Zato su lokalitet Blata ili Blate kod Bokanjca (DAZ - SZN AC II, 25 -1354) ili zapravo Bokanjačko blato (Ibid. — Di/1431 -1454/ — pergamene — br. 4-31a — 7. X 1436), sjeverno od Zadra. (S. Antoljak, o. c., 411, bilj. 180). 160 DAZ-SZN AR b. IV, f. IV — 8. IX 1387. 161 Ovaj lokalitet nalazio se u blizini Nadina (DAZ-SZN NBe b. II, f. IV — 11. VII 1438) i Kokičana (S. Antoljak Pobiranje ..., Strine JA 49, 233, bilj. 51). 162 Ibid. - SZN PS I/III, 13 - 1394? 163 Taj se još 1393. g. spominje da je živ (Ibid. — SZN P Sb. I/III/5 — 1393(?). 164 Ibid. — SZN PS I/III, 21a, 20. 165 Ibid. - SZN VF I/II/l, 158. 66 To se mjesto nalazilo u blizini Blačana, Bašćice i Koruplja (Ibid. — SZN Presb. Nicola Lupouich = NL/1446-1469). b. I, f. 1/5 - 3. VI 1452. 167 Državni arhiv u Zagrebu = DAZg — Documenta medievalia varia br. 134. 168 DAZ-SZN VF I/II/l, 142-1399. 169 Ibid. - SZN AR b. III, f. VIII - 20. IV 1403. 170 Ibid. — SZN PS b. V, f. 97 — 9. VI 1404. 171 Ibid. — SZN Johannes de Trottis - JT (1404-1427) b. I, f. III/I — 10. XI 1408. 172 Nekoć lokalitet kraj Nadina (DAZ-SZN JT b. I, f. III/I). 173 Ibid. — SZN AR b. III, s. VIII — 21. II 1401. 174 To mjesto bilo je negdje u ostrovičkom komitatu (Ibid. — Arhiv Šibenika = A Š b. le, 162a — 13. I 1435). 156
157
337
Ali zato se kudikamo više od tih plemena javljaju u izvorima Šubići. Tako se spominje još 1388. knez Butko pok. kneza Marka iz Bribira »de genere Subich«175 za kojega se navodi da je mrtav još 1367. godine. Ovaj pak Butko javlja se i 1391.176 kao i 1395. godine,177 God. 1393. nalazimo da članovi »de generatione Subicorum« posjeduju zemlju zapadno od sela Mogorove Dubrave178 (Mogoroua Dobroua),179 a 21. X iste godine sastavlja svoju oporuku u Zadru plemić Ivan pok. Budislava Mizerića180 od toga plemena (de generatione Subicchorum) iz Bribira i za jednog od izvršioca ovoga testamenta imenuje kneza Butka (Bucticum) Ugrinića iz Bribira181 od istoga plemena (de dicto genere Siubich) i svoju majku Tomasinu. Kao i 1393. tako i 1394. uz Mizerićevu majku spominju se i Mizerićevi rođaci plemići Matija, sin pok. Grgura Matijevića, i Ivan, sin pok. Petra Matijevića od istoga plemena Šubić (de dicto genere Subich).182 God. 1395. navode se pojedini plemići »de genere Subich« iz Bribira i knez Grgur, sin pok. kneza Budislava Ugrinića »de genere Subichorum«, koji je imao posjede u Novoselcima183 u ninskom distriktu. Iste godine javlja se i plemić Butko pok. kneza Grgura Banica »de genere Subichorum de Berberio«.184 God. 1396. imenuje se Juraj, sin pok. Stjepana Stipišića iz Krikovića (de Cricouich) »de genere Subich«.185 Iste godine doznajemo da su Šubići imali posjede u selu Lemeševo Hrašće186 (Lemesseuo Cresch),187 a 1398 ima posjed i Suzana, udovica Ivana Mihaljića »de generatione Subich de Berberio« koji je bio stanovnik Zadra.188 Ta Suzana bila je kćerka pok. Tome de Georgiis, zadarskog plemića.189 God. 1407. navodi se pak u jednoj ispravi knez Butko pok. kneza Jurja »de Briberio de genere Subich«.190 Čudomirići se u ovom razdoblju relativno dosta navode. Tako 1391. g. Diminse Ćudomirić (Zudomirich) iz sela Pođi191 koji se kao Diminsia ili »Di175
Ibid. - SZN AR b. I/III/3 — 6. XII 1388. Arhiv Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu = AJA —D —VII —37 — 31. V 1391. Inače ovdje se navodi daje imao i braću Grgura, Pavla i Jurja i da je prodao zemlju »in Perhouichi in comitatu Ostrouice«. 177 DAZ-SZN PS b. I/III, 29a. 178 Ibid. - SZN AR b. II/6 - 9. IV 1393. 179 To se selo nalazilo u blizini Grabrovčana, Draginića i Podbrdana (Ibid. — SZN AR b. V, f. II, br. 2 — 9. IV 1393). 180 Otac ovoga zvao se Jurislav (Ibid. — SZN PS b. I/III — 1394). 181 Miscellanea I, 16 (21. X 1393). 182 Miscellanea I, 17; DAZ-SZN PS I/III. 183 To se mjesto nekoć, kako piše Bianchi, nalazilo u blizini Petrčana (o. c. II, 402). 184 DAZ-SZN PS I/III, 27a, 28a, 31a, 32. 185 Ibid. — SZN PS HI/61 — 23. VIII 1396. 186 Ibid. — SZN PS IV/64. 187 Taj je lokalitet nekoć u blizini Jošana, Kamenjana i Podbrdana (Ibid. — SZN PS I/III, 20a - 1395. - SZN Johannes de Casulis = JCa (1381 -1407) I/I - 23. X 1382. — SZN AR II/4 — 8. III 1390). 188 Ibid. — SZN VF I/II/I, 58a. 189 Ibid. — SZN TP b. VI, f. 1/2, 42 — 20. X 1408. 19 » A J A - D - V I I b / 2 - 6 0 - 18. X 1407. 191 To mjesto, kome Bianchi ne može odrediti položaj (o. c. II, 409, 410), nalazilo se u blizini Zemunika, Miljaške (Migliasca) i Sitnice (DAZ-SZN PP 1/9, 23 a, 24 — 176
338
minusio« Petrović »de genere Zudomerich« javlja i 1395,192 a onda i 1402. On je imao neki posjed u selu Čudomirišćini193 (Zudomorschina)194 ili »Ciudomerich« gdje je i stanovao.195 God. 1395. znamo da je stanovnik Zadra, a po zanimanju mornar, Matija Radušević od istoga plemena196 od kojega se (de genere Zudomerich) 1399. navodi plemić Ratko Drahiašić (Dochiassich, Drachiassich) koji je bio oženjen Jelenom, kćerkom pok. ser Jakova Lasničića (Lasnicich) iz Bitine,197 1404. pak. Simon pok. Obrada Čudomirića iz Hotušja198 (de Cotuchia).199 Od Snačića znamo samo iz navedene već oporuke Ivana Mizerića od 1393. godine koji je i za jednog od izvršitelja svoga testamenta imenovao kneza Nelipca, kneza Skradina. On je bio sin Konstantina Nelepića od plemena Snačića.200 Dosta podataka imamo za Mogoroviće u ovom periodu. Tako vidimo da 1385. g. jedan član toga plemena (de genere Mogorouig) živi u selu Grabrovičane (Grabrouizane),201 a kćerka pok. Vladoja Mogorovića u Zadru202 gdje stanuje i Grgur pok. Stjepana Mogorovića (1387)203 iz Mogorove Dubrave i ima svoju zemlju. On se javlja kao stanovnik Zadra i 1393- 1395, zatim 1400, 1401. i 1403. godine.204 I dok se 1390. spominje kao stanovnik Mogorove Dubrave Petar pok. Ivan Lapčića (Lapcich) »de genere Mogorouich«,205 1391. se javlja kao stanovnik Zadra Grgur Rušević iz istoga plemena (de genere Mogorouich)206 koji ima u Sukošanu207 neku zemlju 208 dok Filica udova »Spani Mogorouich de Licha« posjeduje nešto u selu »Grescouoselci«209 u zadar1367. — Spisi zadarskog kneza = Szk Pietro Marcello (1518-1521) II, 78 — 8. VIII 1519). 192 Ibid. - SZN PS I/III, 27a, 11/57. 193 Ibid. - SZN AR b. III, f. VIII - 29. XII 1402. 194 Ovaj lokalitet nalazio se u blizini Zemunika i Suovara (A s M 1300- 1400 (A) — 30. III 1370. - 4. VIII 1362. /c/). 195 DAZ-SZN VF I/II/6, 462 - 1404. 196 Ibid. - SZN PS I/III, 27a, 11/57 - 6. XIII 1395. 197 Ibid. — SZN AR b. II, f. VII — 22. IV, 6. VIII 1399. 198 Ibid. — SZN PS b. V, f. 98 — 17. X 1404. 199 Nekoć selo preko Velebita (Ibid. — SZN Jacobus q. Ostoje = JO (1427-1445) b. I, f. 1/5 - 3. V 1439). 200 Miscellanea I, 17. 201 DAZ-A s K caps. XXII, br. 11 — 7. II 1385. 202 Ibid. — SZN AR I/I — 13. I 1385. 203 Ibid. - SZN AR b. II, f. VII - 10. I 1387. 204 Ibid. - SZN AR Π/6 - 7. V 14. VI, 15. VIII 1393. - SZM PS I/III, 21, 22a 1394. - SZN PS I/III, 25a - 1395. - SZN PS Π/53 - 22. III 1359. - SZN VF I/II/1, 166 - 1400. - SZN VF II/l, 253a — 1401. - SZN AR b. III, f. VIII - 4. III 1403. 205 Ibid. — SZN AR Π/4 — 18. I 1390. 206 Ibid. - SZN AR b. V, f. III - 31. VIII 1391. 207 To selo i danas se nalazi u neposrednoj blizini Zadra. 208 DAZ-SZN AR b. V, f. I — 24. II 1398. 209 Lokalitet »Grescouoselci« (Grescouoselce) nalazio se tik Cerodola (Ibid. — See. XIV — Kurijski spisi — Notar Vannes de Firmo i drugi — 1360 — 1403 — 8. XII 1403).
339
skom distriktu.210 Kao pravi građanin Zadra (ciuis Jadre) je 1393. Mirko pok. Ratkmana od toga plemena od kojega se jedan njegov član opet i ove godine javlja kao stanovnik Grabrovičana,211 Juraj Slavičić također »de genere Mogoruich« još 1391, zatim 1394. kao sudac i onda 1395. u Podgradu212 dok iste godine Vladika pok. Jurja »de Carino« pok. Slavka Mogorovića,213 a 1404. u Mogorovoj Dubravi Stanislav pok. Jurše »de generatione Mogorouich«.214 Za Gusiće imamo 6 podataka iz ovoga perioda. Prvi je iz 1384, g., a odnosi se na Budislava »de genere Gusich« koji je imao posjed u Prapratniku215 (Prapratnich).216 Drugi nam podatak iz 1387. navodi već prije spomenutog kneza Karla, sina kneza Grgura koji sa svojim također prije navedenim stričevima Nikolom, Butkom i Tomom stoluje u Obrovcu,217 treći pak iz 1391. Budislava, kneza krbavskoga, kao sina već mrtvoga Budislava »de genere Gusich«,218 četvrti iz 1394. spominje također toga Budislava, sina pok. Budislava »de genere Gusich« koji je svojevremeno bio kraljev miles i počasni knez Nina,219 kako smo već prije to naveli. Peti podatak također iz 1394. pokazuje nam da je jedan »de genere Gussichorum« bio sudac,220 a šesti se odnosi na Matiju Gusića, stanovnika Zadra koji je bio ondje drvodjelac (marangonus).221 Iz petoga podatka doznajemo još da braća Grgur i Petar, sinovi pok. Jurja Gusića iz Baščice (Bachchica),222 posjeduju neku zemlju kraj Visočana/ Nešto više podataka imamo za Karinjane i Lapčane. Tako se 1392. javlja ser Borislav Jurislavić iz Karina »de genere Carinorum« koji je imao neku zemlju u Dobručavasi (Dobruchiauas).224 Iz jedne isprave od 9. IV 1393. pak doznajemo da to pleme (de genere Carinorum) posjeduje »Dolac Dolcane« u selu Mogorovoj Dubravi.225 God. 1394. živi kao stanovnik Zadra Vulčina, sin pok. Budislava »de genere Ueglaci(?) et Lap9i«-226 Ondje također te godine i Vladika pok. Grgura Petrova iz Karina sklapa s predstavnicima plemena Tis210
Ibid. - SZN AR b. V., f. III - 3. VIII 1392. Ibid. - SZN AR Π/6 - 9. IV 1393. 212 Ibid. - SZN AR b. V, f. III - 15. I 1391. - SZN PS I/III (na jednoj cedulji) 1394. — SZN PS I/III, 23a — 1395. 213 Ibid. — SZN PS I/III, 27. 214 Ibid. — SZN VF I/II/6, 461. 215 Ibid. — A s K caps. XXII, br. 10 — 6. I 1384. 216 Taj lokalitet bio je u današnjoj Privlači kod Nina (Miscellanea II — IV, 19, bilj. 7). 217 To mjesto i sada je na Zrmanji. Inače ga treba dobro razlikovati od ostalih istoimenih srednjovjekovnih lokaliteta koji su nekoć bili u neposrednoj blizini Zadra. 218 Vj. Klaić, Rodoslovlje... 194, 206. 219 AJA-D-VIIa-64 — 28. X 1394. 220 DAZ-SZN PS I/III. 221 Ibid. — SZN VF I/II/I, 114a — 1399. 222 I danas je lokalitet Bašćica u blizini Posedarja, a ne kod Nina, kako to piše P. Skok (Postanak, 52). 223 DAZ-SZN PS b. V, f. 96 — 26. X 1403. 224 Ibid. — SZN AR II/6 — 31. VIII 1392. 225 Ibid. — SZN AR Π/6. 226 Ibid. — SZN PS I/III, 14. 211
340
kovač i Strmičani ugovor po kome se oni pomiruju i odriču vražde,227 a 1398. doznajemo da su Lapčani držali zemlju u blizini sela Lemeševo Hrašće228 dok 1400. plemić Radoj pok. Budislava iz Karina »de genere Lapcanorum« ima zemlje u lučkoj župi.229 God. 1406. vidimo čak da je ser Bovin (Bouini = Borini?) iz Karina »de genere Carinorum de Croatia« bio oženjen Marijom, kćerkom pok. ser Dujma Paladinića iz Hvara (Lešina),230 tamošnjeg plemića. O Poletčićima znamo još više za ovaj vremenski period negoli za Karinjane i Lapčane. Tako je 1384. od ovoga plemena (de genere Pollecich) samo spomenut neki Midan,231 a od istoga plemena (de genere Poglessich) Cvitko pok. Radete potječe iz »Megla9cha«232 (Miglaccha)233 koji se već 1386. spominje da je mrtav.234 Njegova kćerka Stoja bila je udata za Petra »Gelci« iz Bistrovine od plemena Kačić koji se pak 1399. navodi da je mrtav.235 God. 1385. javlja se i Petar Petrović »de genere Polecich« iz Poricana (Poricach).236 Iz »Megla9cha« u kojoj ima zemlju i Luka Bogdana »Poletich«,237 jest i Dragoš (Dragossius) »Polecich«238 koji se spominje i 1400, 1404. i 1409. godine.239 Nikazije pok. Martina »de genere Polecich« jest stanovnik Zadra,240 kao i Damjan također pok. Martina »de genere Poletcich«241 koji je 1389. naveden i kao građanin i stanovnik toga grada (ciuis et habitator Jadre).242 Godine 1388. spominje se Bratko Slavčić iz Tršćana (Tersyane, Tresiane) »de genere Polecich«,243 a kao stanovnik Zadra 1395, 1398, 1399. i 1401. Ivan pok. Pavla »de genere Pollecich« nazvan »cusarolus«244 »casarolo« koji je 1402. naveden i kao građanin toga grada.245 Sin onoga Dragoša (Dragossii) »de Megliqa de 227
Miscellanea I, 18, 19. D A Z - A s K X I X , br. 22. 229 »Vir Nobilis Radoy quondam Budislaui de Carino de genere Lapcanorum de terris in comitatu Luche« (AJA — Luciusova ostavština u najnovijem prijepisu — XXI, 3 — 2. III 1400). Gl. i Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 64. 230 DAZ-SZN AR b. III, f. IX/4 - 5. I 1406. 231 Ibid. - SZN PS I/III, 9. 232 Ibid. - SZN AR b. IV, f. I - 4. IX 1384. — SZN AR I/1 - 4. IX 1385. 233 To mjesto drži Bianchi da je vjerojatno današnje selo Miljašić na sjeveru Grua (o. c. II, 423). Međutim, taj lokalitet se nalazio kod Poda (Miscellanea II — IV, 62) i Zemunika (A s M/1300- 1400 (A) - 30. III 1370). 234 DAZ-SZN AR b. V, f. III - 20. I 1386. 235 Ibid. — SZN VF I/II/l, 142 — 1399. 236 Ibid. — SZN AR B. IV, f. II — 15. I 1386. 237 Ibid. - SZN Raymondus de Modiis = RM (1384- 1389) b. I, f. - 11. VIII 1385. "" 238 Ibid. — SZN AR b. V, f. III — 20. I 1386. 239 Ibid. — SZN AR b. II, f. VII — 6. VIII 1400. (Dragosis de Polecich de Miglaccha) — SZN AR b. III, f. IX — 3. VIII 1404. — b. III, f. X — 23. I 1409. 240 Ibid. — SZN AR 1/2 — 12. XII 1386. 241 Ibid. — SZN AR b. V, f. III — 20. I 1387. 242 Ibid. - SZN AR I/III/3 (3. I 1389), 11/4 (5. VI 1389). 243 Ibid. — SZN RM b. I, f. I — 22. V 1388. 244 Ibid. - SZN PS I/III, 23a - 1395. - SZN VF I/II/I, 58a - 1398. - SZN VF I/II/l, 149 — 1399. — SZN PS IV/89 — 5. VIII 1401. 245 Ibid. — SZN AR b. III, f. VIII — 6. VIII 1402. 228
341
genere Polecich« već se 1405. javlja kao pravi građanin Zadra,246 a u selu Lemeševo Hrašće nalazila se i zemlja Vladislava Tolšića Lesničića (de genere Lacinich).247 G. 1399. doznajemo da je već spomenuta Jelena, kći ser Jakova Bitine »de genere Lasnicich«, bila udata za Ratka Drahiašića (Drahiassich, Dochiassich) od plemena Čudomirić.248 God. 1405. pak navodi se plemić Juraj iz »Bicino de genere Lasnicich«,249 što nam indirektno dokazuje da je to pleme u tom selu imalo svoju zemlju. Za Jambmete u ovom razdoblju imao samo jedan podatak, naime 1390. se navodi u okolici sela Podlužja250 u lučkoj župi i zemlje Bogdana pok. Bude »de genere Jamometh«.251 To isto možemo kazati i za Tugomeriće, od koga plemena se samo 1394. spominju Vitko, Marko i Grgur »de genere Tugomerich« koji su imali neku zemlju u Radobudiću252 i Krnezi (Chernisi).253 U ovom periodu dosta nailazimo na pleme Vireviće od koga se 1384. javlja svećenik Jakov iz Luke (de Luča),254 sin Cvitana »Vireuich«.255 God. 1390. i 1391. navodi se ser Jakov Stojšić,256 a 1390. i 1404. Stojša Stojšić, nazvan Banić (Bani9) »de genere Vireuich« koji su imali svoje posjede u Velikim Jošanima257 dok se kao stanovnici Jagodnje258 te iste godine spominju braća Filip i Marko, sinovi pok. »Meladossit de generacione Uireuich«.259 Od toga plemena (de genere Vireuich) ondje živi Marko pok. Ivana.260 Inače je Jagodnje bilo u rukama Virevića što doznajemo iz jedne isprave od 1394. godine,261 a iz druge od 9. IV 1393. da su članovi toga plemena imali svoj posjed i zapadno od Mogorove Dubrave.262 Da je iz sela Jagodnje, navodi se 1394. i Martin pok. Stojana Pribiševića (de genere Vireuich de Jagodno)263 a 1396. Marko od toga
246
Ibid. — SZN AR b. III, f. IX/3 — 2. VIII 1405. Ibid. - A s K XVIII, br. 39 - 1398. — SZN PS IV/74 - 1398. 248 Ibid. - SZN AR b. II, f. VII - 22. IV, 6. VIII 1399. 249 Ibid. - SZN b. I, f. III/I - 15. IV 1405. 250 S. Zlatović kaže da se mjesto Podlug nalazi u lučkoj župi i da je na zapad od Perušića na malom brežuljku obla kula Podluga (o. c., Star. Pr. II, 14). Inače se taj lokalitet i danas nalazi u blizini Perušića. 251 AJA-D-VIIa - 33 - 11. X 1390. 252 To je mjesto nekoć ležalo u blizini Kamenjana, Uskipaha, Lemeševa Hrašća i Podbrđana (DAZ - SZN PS I/III, 20a — 1395). 253 Ibid. — SZN PS I/III. 254 Ovdje može značiti i župu Luku i mjesto. Ako je to lokalitet, onda se nalazio kod Ostrovice (Ibid. — AS — 10 IVa, 42a — 2. III 1448). 255 Ibid. — SZN AR b. IV, f. I — 20, 23. V 1384. 256 Ibid. — SZN AR Π/4 — 8, 13. III 1390. — SZN AR b. V, f. III — 3, 15. I 1391. 257 Ibid. — SZN AR Π/4-8, 13. III 1390. — SZN AR b. III, f. VIII — 13. II 1404. 258 Još Bianchi razlikuje Gornje i Donje Jagodnje koje stavlja nedaleko od Polače (o. c. II, 369). Inače se taj lokalitet i danas nalazi južno od Polače (P. Skok, Postanak, 51). 259 AsF — br. 4 (24) — 30. V 1390. (ind. 13). 260 DAZ-SZN AR II/6— 11. VI 1391. 261 Ibid. — SZN PS I/III, 12. 262 Ibid. - SZN AR Π/6. 263 Ibid. — SZN PS I/III — 1394 (na cedulji).
istoga plemena također iz Jagodnje.2'4 Još 1393. javlja se kao stanovnik Zadra Stanislav, nazvani Mergan, pok. Križana Smulića »de genere Vireuich«, također iz toga istoga sela a koji se navodi već 1399. kao zadarski građanin, zatim 1400,1404,1408, i 1409. On je imao veliku zemlju u Velikim Jošanima a i u Gornjem Miranju »districtus Ostrouice«.265 God. 1394, 1404, 1408. i 1409. znamo za nekog Simona Saracinića od istoga plemena kao stanovnika i građanina Zadra.266 God. 1401. doznajemo da je Stanislav Mergan Smulić imao sina Grgura, 1402. drugoga sina Andriju, a 1403. i trećega sina Balšu koji je bio stanovnik Zadra.267 God. 1404. saznajemo da je ranije pomenuti Jakov Stojšić umro i da je iza sebe ostavio sina Jurja.268 God. 1405. vidimo da ser Toma Stojšić od istoga plemena također ima posjed u Velikim Jošanima i Gornjem Miranju kao i Stanislav Mergan Smulić.269 God. 1386. spominje se prvi put Grgur Maroević »de genere Plusarif« koji je bio stanovnik u selu Malim Jošanima,270 a 1394. navodi se jedanput i nikada više onaj već spomenuti Vulčina pok. Budislava »de genere Ueglaci(?) et Lap9i«.271 Iste godine također se prvi put spominju i plemena Tiskovachi Strmičani (de genere Tiscouac Stermicani) iz sela Strmice272 i Božić Gojslavić »de dicto genere Tiscouac« koji su u Zadru sklopili s Vladikom pok. Grgura Petrovim iz Karina ugovor o pomirenju i odricanju od vražde.273 Pod kraj 1395. godine zadarski kroničar Paulus de Paulo spominje Ivana Čubretića »de genere Cubrianorum« koji se uvodi po nalogu kralja Žigmunda u posjed Paga.274 God. 1396. nailazimo na Vuka pok. Slavogosta »de genere Parchal« iz Dobravode275 koji je stanovnik Zadra.276 Kao stanovnici Podnadina (Sub Nadino) 1400. javljaju se braća Petar i Nikola, sinovi pok. Križana »de generatione Victorich«,277 kojega član Luka pok. Jurja (de genere Victorich), stanovnik Zadra, ima posjed u selu Viktoriš-
247
342
264
Ibid. - SZN PŠ" I/III, 35a, 36. Ibid. - SZN AR Π/6 — 14. VI 1393. - SZN AR b. II, f. VII - 20. X 1399,26. VIII 1400 — SZN AR b. III, f. VIII — 23. III 1401, 13. II 1404. — SZN JT b. I, III/l — 5. VI 1405. — SZN AR b. III, f. X — 19. XI 1408. 266 Ibid. - SZN AR Π/6 — 5. II 1394. - SZN AR b. III, f. X/1 - 27. II 1404. - SZN AR b. III, f. X - 25. XI 1408, 23. I 1409. 267 Ibid. - SZN AR b. III, f. VIII - 22. I 1401, 11. X 1402, 19. IX 1403. 268 Ibid. — SZN AR b. III, f. VIII — 13. II 1404. 269 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l — 5. VI 1405. 270 Ibid. - SZN AR b. IV, f. II — 28. VI 1386. 271 Ibid. - SZN PS I/III, 14. 272 Taj se lokalitet ne može tačno odrediti. No bit će da je bio u okolici Karina (Gl. Miscellanea I, 18, 19). 273 Miscellanea I, 18, 19-25. IV 1394. 274 Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 78. 275 Klaić drži da bi Prklji bilo u području rijeke Zrmanje, a nadomak Donjeg Ervenika dok za Dobravodu samo kaže da se jedno isto mjesto nalazi nekako u sredini medu Bribirom i Vranom u sredovječnoj lučkoj župi (Acta Keglevichiana, XIX, XXV, XXVIII). 276 DAZ-SZN PS I/III, 34a. 277 Ibid. — SZN VF I/II/1, 158. 265
343
čini278 »sub Nadino«.279 God. 1404. nalazimo da je stanovnik Zadra i Maroje pokojnog Ratka »de genere Stupich«, po zanimanju »pellicarius«280 a 1407. 281 godine vidimo da je i sin pok. Bogdana od istoga toga plemena zadarski stanovnik. Te iste godine sretamo Gregorija, sina kneza Mihajla a unuka pok. kneza Hranka iz sela »calaus282 de genere Chupinich«.2*3 God. 1408. navodi se kao stanovnik Zadra Jakov Zuvelić (Zuuellich) »de genere Camenagnini« koji je imao neki posjed u Kokičanima.284 On se javlja kao stanovnik toga grada i 1435. godine.285 Iste 1408. spominje se u Zadru kao svjedok u jednoj ispravi i Radić Stipanić »de genere Colonich«2*6 a 1409. po prvi put saznajemo za pleme (de genere) »Cotugno« kojega je član Nikola Radoević imao neku zemlju u blizini Podgrada.287 4.
Najviše podataka za hrvatska plemena u zadarskoj okolici imamo u periodu od 1409. pa do 1630, tj. do njihova izumiranja. Od Račića spominje se 1491. Mihajlo pok. Klapca (Clap9i) »de genere Cacich«, 1413. Karlo Butković od istoga plemena iz Nadina288 odakle je i Klapčić, također »de genere Cacich«.289 U Nadinu ima svoj posjed i Ivan Kačić290 dok je Martin Kačić iz sela Vetrinić291 (Vetrinich).292 U Pagu se navodi »dominum Ca9igh«293 a 1449. i 1451. iz Nadina se spominje Ivan pok. Butka Kučića »de genere Chacich«294 za koga već 1467. doznajemo da nije u životu.295 Iz Nadina je također i »nobilis croatus« Simon
pok. Grgura »de generatione Cacich« koji ima tu i svoju zemlju,296 a i Franko, sin već spomenutog no sada umrlog Mihajla (Micagli) Kačića isto tako 297 298 ima svoj posjed. God. 1467. kao stanovnik Blaćana (Blachiane) javlja se 299 Matija pok. Martinusija »de genere Chacich«. Kao »plemeniti ludi Kašićane« čiju parbu rješava lučki sud u Vukšićima300 tako se na hrvatskom jeziku naziva to pleme 1492. godine.301 1527. g. pak nailazimo u Zadru u citadeli na Simona Kačića (Cazich official).302 Od Kukara prvi se spominje 1419. g. Pavao Budačić (de genere Cucarorum) kao jedan od sudaca lučkog stola,303 u istom svojstvu javlja se i 1428. godine.304 U ispravi od 1419. g. navodi se i plemić Grgur pok. Stjepana »de Hrihouith de genere Cucarorum«,305 a i jedan od Kukara koji dobija 1/4 sela »Raquite306 in districtu Ostreuice«,307 God. 1428. javlja se zajedno s Budačićem i Ivan Mirogerutić »de genere Cucar« kao sudac lučkog rotnoga suda,308, a 1447. doznajemo da je sudac Tinja309 Vukša Kozmić, sin Bogdana od istoga plemena (de genere Chuchar).310 Kao stanovnik Zadra spominje se Stipsa Stipšić iz Skradina koji je imao zemlju u selu Biljane (Biliane districtus Ostrouice). God. 1457. pak on se naziva skradinski plemić i građanin i stanovnik Zadra., a 1461. i »de genere Chuchar de Crouacia«.311 God. 1458. nalazimo čak u Šibeniku kao svjedoka u jednoj ispravi Radoslava »Cuchara«.312 God. 1492. »od plemena Kukari« je Pavao Hatežević naveden kao sudac lučkog rotnog stola, u istom tom svojstvu spominje se 1498. Stjepan Mišljenović iz 296
Ibid. — SZN Simon Damiani = SD (1440-1476) b. IV, f. V/8 — 4. X 1459. Ibid. - SZN SD b. V/12, 251 - 30. CX 1461. 1 dok su Bianchiju Blaćane bili sasma nepoznat lokalitet, te je pretpostavljao da su možda ležali na granici Polače (o. c. II, 411), dotle Skok kaže da su to danas Blaćani ime vinograda u Paljuvu kod Islama Grčkoga (Prilozi, 104; Isti, Postanak, 51). Svakako su ti Blaćani ležali u blizini Polače, Jagodnje (S. Antoljak, o. c., 413, bilj. 205), Rastevića (Hrašćevića) i Bicine (DAZ-SZN PS I/III, 38a — 1394), dok su se drugi nalazili nekoć u blizini Novigrada (SCD III, 176, 177). 299 DAZ-SZN GB b. I, f. 1/4 — 4., 8. I 1467. 300 Po Zlatoviću nalazila se prema Mišljenu nad selom Vukšićem na vrhu brijega velika kula grada Vukšića gdje se sastajao rotni sud lučke župe. God. 1527. zapaljen je Vukšić od Turaka. Inače se ispod brijega sa sjevera podiže današnje selo Vukšić (o. c., St. Prosvj. II, 16). 301 Dj. Šurmin, Hrvatski spomenici I, MHJSM VI, Zagreb 1898, 361, 362 (3. V 1492). 302 S. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, MSHSM VI, Zagrabiae 1876 217. 303 AJA-D VIII/2 - 82-22. II 1419.; M. Barada, Postanak..., 209, bilj. 45. 304 Vj. Klaić, o. c., 36. 305 AJA-D VIII/2 — 82. 306 Nekoć Rakita, a danas Rakitnica između Dazline i Vodica (Gl. opširno o njoj: K. Stošić Sela šibenskoga kotara, Šibenik 1941, 136). 307 M. Barada, o. c., 209, bilj. 45. 308 Vj. Klaić, o. c., 36. 309 I danas selo između Nadinskoga blata i Turnja na moru, a u blizini Polače. 310 DAZ-SZN JC b. II, f. IV/IX/3, 122a, 123, 123a — 30. IV 1447. 311 Ibid. — SZN JC b. VIII, f. 1/13 — 26. IX 1454. — b. V, f. VII, 37 — 27. IX 1454. — b. V, f. VIII/2, 63a - 11. VI 1457. - b. V, f. VIII/4, 151, 151a - 12. V 1461. 312 Ibid. - AS 15/16 - 15a, 16 — 21. X 1458. 297
298
278 Taj lokalitet nalazio se u blizini Nadina, Jošana i Kokičana (Ibid. — SZN JCa b. IV, f. VI, 491 - 11.1 1406. - SZN JT b. I, f. III/l - 18. VII 1405. - SZN NBe b. I, f, 1/4 — 11. VII 1438). 279 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l -11.1 1406. 280 Ibid. — SZN AR b. III, f. X/2 — 25. XII 1404. 281 Ibid. - SZN AR b. V, f. II, br. 60 - 10. VII 1407. 282 Svakako se taj lokalitet nalazio u skradinskoj biskupiji (Ibid. — SZN JT b. I, f. III/l — 15. II 1407). 283 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l - 15. II 1407. 284 Ibid. - SZN JT b. I. f. III/l — 10. XI 1408. 285 Ibid. — Di 26, 26a — 3. VIII 1435. 286 Ibid. - SZN AR b. III, f. X — 28. XII 1408. 287 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l - 10. X 1409. 288 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l — 9. X 1410, 29. VIII 1413. 289 Ibid. - SZN TP b. III, f. IV, 205 - 18. III 1426. 290 Ibid. — SZN TP b. IV, f. V/10, 97 — 15. X 1433. 291 Ibid. - SZN Nicolaus de Ho = NH (1433-1436) b. I, f. 1/3 - 3. III 1435. 292 Taj lokalitet (Veternich, Veterinich, Vetrinich, Veterinichi) nalazio se u blizini Jošana, Nadina i Lišana (Ibid. — SZN TP b. IV, f. V/4, 96 — 18. XII 1431). 293 Ibid. - A s D br. 800 294 Ibid. — SZN JC b. III, f. V/2, 73a — 28. IV 1449. — b. VIII, f. III, 85a, 86 — 1. III 1451. 295 Ibid. - SZN GB b. I, f. I/1 — 8. I 1467.
344
345
Kulišića313 »de genere Kukarow«314 dok konačno 1581. u Pagu čak nailazimo na već pok. magistra Matiju »Cucaro«.315 O Subićima imamo za to razdoblje obilje podataka. Godine 1412. kralj Žigmund potvrđuje Mikcu, sinu Markovom, Jakovu, sinu Pavlovom i Ivanu, sinu Petrovom, plemićima iz Bribira »generationis Subich regni Croacie nobiles« sve posjede i posjedovna prava te baštinska imanja, kako na teritoriji Zadra i Šibenika, tako i u komitatu Ostrovice i distriktu Luke.316 Jakov se navodi i 1413. godine kao »filius Pauli filii Micule« i viceban Dalmacije i Hrvatske da je imao zemlje u selu Rupe (i danas selo između Bratiškovaca i Roškog slapa) i u Poričanima, te ih je iste godine prodao crkvi sv. Marije u Bribiru.317 1415. g. ponovo se spominje plemić Jakov pok. Pavla »de Breberio de generatione Subichorum«.318 God. 1455. navodi se pak Jakov, sin Pavla »de dicta Berberio eiusdem generationis Subich...«319 dok 1447. znamo daje on (de genere Subich de Briberio) bio također viceban Hrvatske i prokurator franjevačkog samostana sv. Marije u Bribiru, inače i na talijanskom jeziku nazivan »Jacomo Banoua£ de Briber dela generation ouer chasada di Subici«.320 Taj se Jakov javlja i 1456.,321 a zatim 1466. (dominus Jacobus Banoua£ de genere Subi9inorum de Berberio) kada daruje samostanu sv. Franje u Zadru neku zemlju u selu Rasteviću322 (Oraschieuici).323 Još 1417. spominje se Suzana, udova Ivana Nikolića »de genere Subich«324 koji je bio ne samo stanovnik nego i plemeniti građanin Zadra (nobili ciui Jadre) gdje je imao i kuću u blizini crkve sv. Petra Staroga.325 God. 1419. pak navodi se kao jedan od sudaca stola lučke župe i Ugrin Ugrinić »de genere Subith«,326 a 1422, 1424. i 1425. g. nailazimo na kneza ser Ivana Markovića »de genere Subich«327 koji je 1429. umro.328 1427. g. doznajemo da je Žuvica »de Cucilla«329 bila udovica 313 Ne od koljena (bratstva) Kulišića, kako to piše Vj. Klaić (o. c., 35) već od sela Kulišića, koje se nalazilo blizu rijeke Krke (S. Ljubić, Listine... V, 15, 16 — 1403; K. Stošić o. c., 6, 154). 314 Vj. Klaić, o. c., 36. 315 DAZ - Paške matice - 29. I 1581. 316 Vj. Klaić, o. c., 42. 317 AJA-D-VIII/I-31 — 19. X 1413. 318 DAZ-AŠ3 II b, 235a — 19. XII 1415. 319 AJA-D-XI/I —21 — 5. IV 1445. 320 DAZ-SZN JC b. II, f. IV/IX/2, 85 — 6. IV 1447. 321 Vj. Klaić, o. c., 43. 322 A s F br. 60 — perg. — 8. VII 1466. 323 Taj lokalitet bio je u blizini Polače, Tinja i Lišana (DAZ-SZN PP IV/4, 18a — 1388), a danas je to selo Rastević, istočno od Nadinskog blata (C. F. Bianchi, o. c., II, 347; P. Skok Postanak, 59). 324 DAZ-SZN TP b. I, f. II, 40 — 14. VIII 1417. 325 Ibid. — SZN Bartholomeus de Sercana = BS (1400-1432) b. II, f. 1/3 — 8. X 1420. 326 AJA-D-VIII/2-82 —22. II 1419. 327 DAZ - SZN TP b. II, f. III, 327,492 - 15. IX 1422, 11. II 1424. — b. III. f. IV, 180a — 8. XII 1425. 328 Vj. Klaić, o. c., 42 — 5. XI 1429. 329 O njoj detaljnije gl. S. Antoljak, o. c., 374-376, 385, 402, bilj. 50.
346
kneza Dobrula iz Bribira od toga plemena, inače plemenitog građanina Zadra (nobili ciui Jadre) koji je i sahranjen u tamošnjem samostanu sv. Franje.330 Inače još iz 1412. imamo popis kmetova Žuvice u selu Jaranima331 u ostrovičkom distriktu.332 God. 1428. nalazimo u svojstvu suca rotnog suda lučke župe Jurja Obradića »de genere Subich«, a iste godine navodi se da nije u životu »venerabilis vir« Stojšica »de genere Scubit de Breberio«. God. pak 1432. Ugrin, sin pok. Nikole Ugrinića iz Bribira »de genere Subich« pismeno jamči za miraz od 500 zlatnika svojoj ženi Margareti Vorta pred kaptolom u Kninu,333 a taj isti knez (comes) navodi se i u dokumentima i 1433. i 1435. godine.334 Te iste 1435. godine vidimo da u selu Terčići335 on posjeduje neku zemlju na kojoj se navode i njegovi »vilici«.336 Nadalje se knez Ugrin spominje i 1440.337 i 1445,338 a 1453. doznajemo da i u selu Lišanima339 (districtus Jadre) taj Ugrin Ugrinić »de Rog«340 sa svojim sinovima »de genere Subich« ima neku zemlju.341 Međutim, 1455. taj isti knez spominje se kao pokojni.342 Njegova udovica zvala se Margarita, i sinovi Budislav, Ivan, Lacko, Miklouš i Stjepan.343 Ivan se javlja i 1467,344 i naziva se i Ivaniš. Uz njega se tada spominju Budislav i Miklouš kao »nobiles de Crouatia« od navedenog plemena Šubić »de Rog«,345 a tek 1492. i Stjepan Ugrinić »generationis Subich« kao sudac lučkog rotnog suda.346 Inače su sva ta braća Ugrinići »de genere Subichiorum de Rog de Ultramontanea« posjedovali zemlju u već navedenim Lišanima.347 Udovica Ladislava, brata Ugrinova tj. sina Nikole Markovića »generationis Subichiorum« zvala se Gruba, a zemlje u malim Jelšancima (Jelsanze)348 nazivale su se Markovićeve.349 God. 1433. navodi se i Petar Obradić »de 330
DAZ-SZN BS b. I, f. II (testamenti) - 11. X 1427. To je selo bilo u blizini Dobručavasi i pod Kličevcem (Ibid. — SZN AR II/6 — 31. VIII 1392. - SZN Petrus Dragono = PD (1470-1486) b. III, f. IV/6 - 2. VIII 1483). Inače Bianchi pretpostavlja da je taj lokalitet propao za Turaka (o. c. II, 415). 332 DAZ-SZN TP b. I, f. I, 313a — 17. XI 1412. 333 Vj. Klaić, o. c., 42. 334 DAZ-SZN TP b. IV, f. V/10, 97 - 15. X 1433. — b. V. f. VI, 24 - 11. VII 1435. SZN NH b. I, f. 1/3 — 13. VI 1435. 335 Taj lokalitet nalazio se između Gorice i Vrčeva (Gl. o tom opširno S. Antoljak, o. c., 406, bilj. 100). 336 DAZ-Di, 26, 26a — 3. VIII 1435. 37 Vj. Klaić, o. c., 42. 3 8 DAZ-SZN JC b. II, f. IH/2 — 15. I 1445. 3 9 1 danas selo koje se nalazi sjeverno od Tinja. 3 ° Rog na Krki-Roški slap (Vj. Klaić, o. c., 40). 3 ' DAZ-SZN JC b. IV, f. VI, 374 — 16. IV 1453. 3 2 Ibid. - SZN JC b. V, f. VIII/4, 170a - 26. XI 1455. 3 3 Ibid. - SZN NL b. I, f. 1/7 — 18. IV 1461. 34 Ibid. - AS - 15/17-15 lile, 11 - 11. IV 1467. 345 Ibid. — SZN GB b. I, f. 1/2 — 7. V 1467. 346 Vj. Klaić, o. c., 43. 347 DAZ-SZN Johannes de Salodio — JS (1455-1501) b. I, f. 1/7 — 7. V 1467. 348 Taj lokalitet nalazio se u blizini današnjih Viterinaca, Lišana. Tinja i Jošana (DAZ-SZN SD b. IV, f. V/11, 174 — 13. III 1461. — SZN JFG b. I, f. 1/10 — 20. VI 1479). 349 Ibid. — SZN JC b. VI, f. IX/II/4, 82 — 12. IV 1466. 331
347
genere Subich« kao sudac lučkog rotnog suda,350 a javlja se i 1462. godine.351 Kao pristav toga suda pominje se plemić Matija pok. Pavla Markovića »de generationis Subich« (1433).352 Taj Matija naziva se već 1440. i knez (nobilis uir comes) »de genere Subichorum« koji je imao svoj posjed u selu Kamenjanima353 gdje je svome viliku Matku Bukvarčiću pok. Jurja iz istoga sela (districtus Jadre) dao neke zemlje.354 Taj isti Matija Marković, zvan »nobilis de Croatia«, daje knezu Sebastijanu Mogoroviću, plemiću »de Ultramontanea« neku zemlju u Čakavcima (Chiacafci).355 iz isprave od 27. IV 1459. vidimo da je imao zemlju i u »Maladoniluc« u okolici Nina.356 God. 1436. znamo da se udova kneza Grgura Markovića »de genere Subich« zvala Danica.357 Inače su svi »de genere Subich« nazvani Markovići imali svoj posjed i u selu »Tarcci«.358 Svakako su i ser Matija i Ivan »de genere Marchouichiorum nobilium de Crouatia« imali najviše posjeda u Kamenjanima,359 kao i braća Juraj i Ivanuš, sinovi pok. Grgura Markovića »de genere Subich de Briberio« .36° Taj Juraj Marković zvani i Pavičić ili samo Juraj Pavičić361 nazivan je još i plemić iz Čakavaca (nobilis de Chiacafci) i već 1461. doznajemo da je umro i da mu se udovica zvala Margarita.362 Njegov brat Ivan, nazvan Ivanuš (de genere Subichiorum) imao je u svom posjedu selo Mišetići (Misetici)363 u ostrovičkom distriktu,364 a živo je pod Ostrovicom365 kako to kaže jedna isprava od 13. X 1480. Inače iz kopije isprave od 1459. g. vidimo da su Čakavci pripadali Markovićima i da su se zemlje ondje nazivale »Marchouichi de genere Subichiorum«. Ovdje su živjeli i Marko, sin već pok. Jurja i ser Jakov pok. Matije »Marchouichi ambo et de genere Subichiorum«.366 Iz isprave od 27. VIII 1490. g. vidimo da su ti Marko i Jakov imali zemlje i u blizini istih Čakavaca te su došli čak i u sukob s tamošnjim sucem i vilicima.367 God. 1475. nailazimo na Simona i Stjepana, sinove već spomenutog pok. Matije Markovića 350
Vj. Klaić, o. c., 42. DAZ-SZN JC b. V, f. VIII/6, 252a — 1. V 1462. 352 Vj. Klaić, o. c., 42. 353 DAZ-SZN NBe b. I, f. 1/6 — 8. VIII 1440. 354 Ibid. — SZN JC b. II. f. IV/IX/6, 276-21. XII 1448. 355 Ibid. — SZN SD b. II, f. III/10 — 22. III 1450. 356 G. Praga, o. c., 95. 357 DAZ-SZN TP b. V, f. VI, 116a — 10. VII 1436. 358 Ibid. — SZN JC b. II, f. IV/IX/6, 275 — 21. XII 1448. 359 Ibid. — SZN SD b. II, f. II/3 — 31. VII 1445. — b. II, f. HI/6 — 31. XII 1448. 360 Ibid. - SZN SD b. II, f. H/5 - 14. XI 1445. 361 Ibid. - SZN SD b. II, f. II/5 — 14. XI 1445. - SZN JC b. V, f. VII/3, 140a — 25. VIII 1455. 362 Ibid. - SZN SD b. IV, f. V/13, 271a - 27. XI 1461. 363 Nepoznat detaljnije taj lokalitet. 364 DAZ-SZN SD b. V, f. VI/4, 207a - 25. VIII 1465. 365 Na podnožju brda koje rastavlja Bukovicu od Kotara zapadno od grada Bribira na humku podiže se tvrđava Ostrovica (Gl. detaljno: S. Zlatović, o. c., Star. Prosvj. 11,89). 366 DAZ-AP I - 13. X 1480. — 1459. — 27. VIII 1490. — Sve te tri isprave kopije su originalnih listina iz 17. stoljeća. — SZN JFG b. II, f. H/5 — 11. V 1490. — b. II, f. H/9 — 3. XII 1493. 367 G. Praga, o. c., 128, 129. 351
348
»generis Subichiorum stanovnike Čakavaca koji su imali svoju zemlju i u mjesu »Gerlovac«368 u Čakavcima.369 Iduće godine (1476) spominje se samo Stjepan Marković kao plemić iz toga sela.370 God 1448. doznajemo da u Kamenjanima posjeduje nešto zemlje i hrvatski plemić (nobilis de Croatia) Juraj Marković, nazvan Katarinić,371 a 1449. da su plemići braća Juraj i Ivan,372 sinovi pok. Ivana Markovića »de caxata Subichi de Briberio«, imali također posjede u selu Čakavcima (Čhiacauci).373 God. 1450. spominje se kao stanovnik Nina Ladislav Marković374 »nobilis de Croatia« te da ima zemlje u selu Jelšancima (districtus Jadre),375 a 1459. doznajemo da u Ninu živi kao ondašnji građanin i plemić ser Pavao »Marcouich«,376 god. 1485. spominje se Lucija, udovica plemića Frederika »Subich seu Marcouich« iz Bribira »districtus Ostrouice«,377 God. 1475. doznajemo da su sinovi Grgura Markovića (generis Subichiorum) i njihovi rođaci imali zemlje u ostrovičkom distriktu,378 a 1484. znamo za Ivaniša, sina pok. plemića Jurja Markovića »de Briberio«379 dok se 1492. javlja Ivan Marković »od plemena Šubić« kao sudac lučkog rotnog stola.380 God. 1507. spominju se ser Ivan Marković iz »Jacauze381 districtus Jadre« i ser Franjo Marković iz Nina kao stanovnik Zadra,382 1514. pak ser Nikola pok. Jakova Markovića iz Ostrovice koji je također stanovnik »Jacauce«.383 God. 1527. navode se u Zadru 4 člana »Marcovich«,384 a 1531. javlja se u kopiji jedne isprave i »conte Marcouich«.385 God. 1450. spominje se kao građanin Zadra ser Donato Luče Šubić koji se ondje bavi trgovinom.386 Iste godine navodi se kao građanin toga grada i Gregorije, sin pok. kneza Radoslava »de Berberio« koji prodaje zadarskom plemiću Grisogonu dio svoje zemlje nazvane »Gerbe«387 u zadarskom distriktu od koje je 2/3 pripadalo 368 Taj lokalitet navodi se već 1403. g. u izvorima (Gl. detaljnije S. Antoljak, Miscellanea jadertina, Radovi instituta Jugoslavenske akademije u Zadru I, Zagreb 1954, bilj. 2). 369 DAZ-SZN PD b III, f. III/1 - 5. III 1475. 370 Ibid. - SZN JFG b. I, f. 1/8 — 18. XII 1476. 371 Ibid. — SZN SD b. II, f. HI/6 — 31. XII 1448. 372 Taj se javlja i 1452. godine (Ibid. - SZN SD b. III, f. IV/5, 206 - 14. XI 1452. 373 Ibid. - AS - 8/IV-8b, 133 - 20. VIII 1449. 374 Još 1389. u Ninu živi kao građanin toga grada Grgur »Marcouig«, a 1398. navodi se u jednoj ispravi, izdanoj u istom mjestu, kao svjedok Nikola Butka »Marcouig« (G. Praga, o. c., 63, 66). No oni po svoj prilici nijesu bili plemići. 375 DAZ-SZN SD b. II, f. IH/13 - 14 — 8. V 1451. 376 G. Praga, o. c., 96. 377 DAZ-SZN JFG b. I, f. 1/17 - 26. V 1485. 378 Ibid. — SZN PD b. III, f. III/1 — 5. VI 1475. 379 Ibid. — SZN JC b. VII, f. ΧΠ/4, I — 31. X 1484. 380 Vj. Klaić, o. c., 43. 381 Ovo je selo bilo u blizini Zlokrajaca (DAZ-SZN JPR b. I, f. I/1 — 19. VI 1508) i Čakavaca (Ibid. — SZN AB b. I, f. I, lla — 14. VIII 1492). 82 Ibid. — SZN JPR b. I, f. I/1 — 24. XI 1507. 83 Ibid. - SZN JPR b. I, f. 1/2 - 3. VI 1514. 84 S. Ljubić, Commissiones... I, 203, 206, 215, 217. 85 DAZ-AP I - 1564. (kopija). 86 Ibid. — SZN NBe b. I, f. 1/13 — 6. XI 1450. 387 Po Skoku danas Grba kod Zadra (Postanak, 58).
349
baštinicima Pavla, nekoć bana Hrvata (bani Chroatorum).388 God. 1452. doznajemo za plemića Pavla Stojnića »de genere Subich«389 ili »ex stirpe Subich«390 koji je bio iz sela »Tucapi391 de Lucha comitatus Ostrouice«.392 U Zadru pak živi kao njegov građanin 1458. g. Marchione Šubić po zanimanju obrtnik.393 Iz dva dokumenta od 1453. i 1456. g. vidimo da su bribirski plemići (nobilium Bribirensium) imali svoje posjede i sela u gornjolučkoj župi (comitatus superioris Luke).394 U zadarskom distriktu, tj. u selima Viteriniću i Jelšancima imali su svoju zemlju braća Stojnić i Gašpar i Melkior Obradio, svi »de genere Subich«.395 »Nobilis uir crouatus« Melkior spominje se i 1464. kao stanovnik sela »Sriane«396 (districtus Ostrouize)397 a 1485. kao posjednik zemlje u Viteriniću (Viterincima),398 zatim 1495. godine.399 1497-8. navodi se Jakov »Breberiensis de genere Subich«, 1501. Vid Migalić »Šubić«.400 Od Čudomirića kao stanovnika Zadra spominje se Juraj (1412),401 a 1444. g. Petar Čudomirić.402 God. 1454. nailazimo na Bartola, sina pok. Borajka a unuka pok. Stjepana »de genere Zudomerich«,403 a 1456. na Margaritu, kćerku pok. Radoslava »Zudomerich« iz Sukošana.404 God. 1478. u Zadru se spominje Katarina, kći Ivana Čudomerića nazvanog Vičević, a udova Antonija Bilošića »de Lapaz«.405 U Šibeniku se 1494. navodi fra Matija »Cudomericich«, prokurator tamošnjeg samostana sv. Franje.406 God. 1509. navodi se u Zadru časna sestra (pizochara) Klara, kći pok. Ivana »Zudomerich de Cherbauia.«407 Za Snačiće nemamo nijedan podatak za ovo razdoblje dok ih za Mogorovićeili Mogoriće ima priličan broj. Tako se već 1411. navodi Draga udova Petra Bitalića »de genere Mogorouich« i Franjo, sin Jurja Miroslavića od is-
toga plemena,408 koji se javlja i 1413.409 God. 1412. znamo da je jedan Mogorović stanovnik Zadra,410 a 1425. g. javlja se Ivan Zoić,411 1426. pak Juraj Mi412 roslavić, obadvojica od istoga plemena i građani Zadra. 1431. g. navode se plemići braća Stjepan i Toma, sinovi pok. Tvrtka Kurjačića »de nobili genere Mogorouich«.413 Taj Toma »de generacione Mogorouichi« koji se spominje 1438. i 1439. g., posjedovao je mlin iznad terena sela Gorice414 u blizini sela Suovara kao i zemlju u samim Suovarima (districtus Ostrouice)415 i u selu Grgurice416 (districtus Nouigradi). Knez Toma Tvrdković (Tuertchouich de genere Mogorouich)417 iz Like spominje se i 1466. u vezi sa svojim posjedom u Suovarima (comitatus Jadre),418 a zatim i 1480. kao »Mogorouich de Licha«.419 Njegova kćerka i baštinica bila je Margareta.420 Iz jednog izvornog podatka od 1432. saznajemo da pleme Mogorovići ima posjed u Draginićima.421 God. 1433, 1444. i 1447. pojavljuje se i plemić Grgur pok. Jurja Slavičića ili »Slaui9« od plemena »Mogorouich« koji je imao neki posjed u selu Grabrovčane.422 U Zadru pak 1435. sklapa ugovor o liječenju plemić Grgur sin pok. Tome Ždralića423 također od istoga plemena Mogorović, s magistrom Ivanom iz Padove,424 a 1446. knezovi Ivan i Grgur Krbavski daju plemiću Ivanu, sinu Jurislava »generationis Mogorouich«, neku zemlju u selu Radučevo selo (Raduchevosello)425 u distriktu »de Licha«.426 God. 1449. nalazimo svećenika Martina pok. Petra Mogorovića »de litera sclaua« kao župnika u selu Velikim Jošanima (districtus Jadre),427 1450. pak kneza Sebastijana Mogorovića »nobili de Ultramontanea«, kome Matija Marković daje neku zemlju u selu Čakavcima.428 1452. Pavla Stipičića »de genere Mogorouich« 408
388 DAZ-SZN NBe b, II, f. IV/I D — 7. VII 1450. 389 Ibid. — SZN JC b. IV, f. VI, 144a — 4. V 1452. 390 Ibid. - AS - 15/16 - 15d, 41 - 13. XI 1457. 391 Taj je lokalitet bio u blizini Tršćana (Ibid. — SZN AR b. III, f. III/I — 23. V 1386.). 392 Ibid. AS 8/C111, 60a - 31. III 1464. 393 Ibid. — SZN JC b. V, f. VIII/4, 158a — 10. VIII 1458. 394 Ibid. — SZN SD b. III, f. IV/9, 395a, 396 — 14. X 1453. — b. III, f. IV/18, 325, 325a - 3. V 1456. 395 Ibid. SZN JC b. VI, f. IX/I/5, 4a - 7. VI 1466. 396 To je mjesto bilo kod današnjeg Otresa (Ibid. — SZN PS I/III, 19a — 1394.). 397 Ibid. — SZN JS b. VI, f. 1/5 — 31. VII 1464. 398 Ibid. - SZN JC b. VII, f. XII/4, 46 - 11. IX 1485. 399 Vj. Klaić, Acta Keglevichiana, 48 - 28. VII 1495. 400 Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 43. 401 DAZ — SZN AR b. III, f. XII/1 — 19. V 1412. 402 Ibid. - SZN SD b. I, f. 1/4 - 23. VIII 1444. 403 Ibid. — SZN JC b. IV, f. VI, 537 —,8. IV 1454. 404 Ibid. — SZN JC b. V, f. VII/5, 205'— 28. II 1456. 405 Ibid. — SZN JC b. VI, f. X/8, 261 — 7. X 1478. 406 Ibid. - AS 20/695 - 26 Ha, 170 - 171 — 5. XI 1494; Vj. Klaić, o. c., 44 — 1494. 407 Ibid. — SZN Marcus Antonius de Bassano = MAB (1505 -1509) b. I, f. II — testamenti — br. 42 — 30. I 1509.
Ibid. — SZN JT b. I, f. III/1 — 11. 11411. Ibid. — SZN TP b. I, f. I, 381a — 4. IV 1413. Ibid. — SZN AR b. III, f. XII/2 — 3. II 1412. 411 Ibid. - SZN TP b. III, f. IV, 160a - 23. IX 1425. 412 Ibid. - AP I - kopija — 3. VI 1426. 413 Ibid. — SZN TB b. IV, f. V/3 — 18. VIII 1431. 414 I danas istoimeno selo kod Raštana. 415 DAZ - SZN JO b. I, f. 1/5 - 6. VI 1438., 8. VI 1439. 416 To je mjesto bilo kod Bašćice i Blaćana (Ibid. — SZN NL b. I, f. 1/5 — 3. VI 1452.). Inače i danas postoji lokalitet Grgurice, sjeverno od Bašćice. 417 DAZ - SZN JC b. V, f. VII/3, 122 — 2. VI 1455. 418 Ibid. - SZN JS b. I, f. 1/5 - 4. XII 1466. 419 Ibid^ — SZN PD b. I, f. 1/12 — 21. VIII 1480. 420 Ibid. - SZN JS b. V, f. I, br. 5 - 18. IX 1465. 421 Ibid. - AsK XVIII, br. 22 — 1432. 422 Ibid. — SZN NBe b. I, f. I/l — 8.1 1433. - b. I, f. 1/10 — 21. II 1444. — Pergameae zadarskih notara = Pzn I — 28. VI 1447. 423 Za Ždraliće navodi Klaić da se nalaze u razdoblju između 1490. i 1525. g. u kneževini Lici (o. c., 48). 424 Miscellanea I, 29, 30 — 27. V 1435. - DAZ — SZN NBe b. I, f. 1/3 — 18. X 1433. 425 To je selo bilo blizu Tršćana, Kačine gorice i Redjana DAZ — SZN GB b. III, f. HI/5 — 15. I I486.). 426 Vj. Klaić, o. c., 51. 427 DAZ - SZN JC b. III, f. V/4, 167a - 6. IX 1449. 428 Ibid. - SZN SD b. III, f. III/IO — 22. III 1450. 409
410
350
351
kao krojača kod kneza Karla Krbavskoga,429 1458. svećenika Stjepana Novakovića od istoga plemena kao župnika u Ražancima (Rasanzi)430 koji ima ne431 ki posjed u Velikim Čakavcima, a 1463. braću Bartola i Matiju Utišića »de generatione Mogorouich« koji su posjedovali zemlju u Grabrovčanima.432 God. 1468. daje Pavao Krbavski Ivanu pok. Ivana Gusića433 iz »Jadrathynaviaz generationis Mogoravich« zemlju u selu Papraćane434 »districtus Hyadre« i u Tršćanima (Terschiane in provincia Licche in confinibus Jadre).435 God. 1473. knez Pavao, sin Karla Krbavskoga, izdaje neki privilegij u korist onoga Ivana Gusića »de Lucha de genere Mogorouich de Jadra«.436 God. 1495. taj Ivan prodaje neku zemlju u okolici Tršćana.437 1508. g. on se spominje kao umrli a njegov sin knez (comes) Grgur »Gusich q. Joannis de Lica de genere Mogorouich«438 daje još 1505. svu svoju zemlju u Tršćanima (Terschiani) i u »Rochiane«439 u najam zadarskom zlataru Tomi.440 God. 1471. nailazimo u izvoru na plemića Jurja pok. Pavla Gotčića »de genere Mogorouich de Lica de vila Drazinauas« koji je imao zemlju u selu »Rotzane districtus Nouigradi«.441 God. 1496. navodi se plemić Juraj »Cotich« pok. Pavla »de genere Mogorouich de Lydia« iz sela »Chasmauaz« koji je imao zemlju u selu »Rotzane«.442 Taj će biti identičan s onim Jurjem Gotčićem koji se navodi 1471. godine. God. 1473. spominju se Juraj i Toma, sinovi već navedenog ser Sebastijana »Mogorouich« iz Srijana u lučkoj župi (Sryani comitatus Lissie(?).443 God. 1495. doznajemo da kod Doroteje, udove kneza Karla Krbavskog, službuje kao kancelar Jakov Jurislavić »de genere Mogorouich nobilis Crouacie siue de Lice«.444 Istom 1550. navodi se u Zadru kao stanovnica toga grada Klara, kći pok. kneza Ivana Benkovića iz Plavna,445 udova kneza Vita Petričevića »de Licha de domo Mogorouich«,446 a 1557. je u istom mjestu u 429
Ibid. - SZN JC b. IV, f., VI, 201a — 18. VIII 1452. I danas istoimeno mjesto u Velebitskom kanalu. 431 DAZ — SZN JC b. V, f. VIII/4, 169a, 186, 186a - 18. X 1458., 14. X 1461. 432 Ibid. — SZN NBe b. II, f. IV — 21. IV 1463. 433 Nije »Gucich«, kako to piše Klaić (o. c., 51). 434 Taj se lokalitet nalazio oko Kašica (S. Antoljak, Zadarski katastik, 415, bilj.
jednom samostanu časne sestre Jelena Mogorović (Mogorovicchia).447 God. 1560. i 1565. spominje se knez Juraj »Mogorich« pok. kneza Martina koji je 448 449 imao posjede u Tršćanima, Radokovu (Radohouo), »Reiane« i Trnovu u 450 mjestu zvanom Franulšćima. God 1572. spominju se Domina, udova Grgura Mogorovića iz Sali (Dugi otok), a iz istoga mjesta je i Manda, udova Nikole Mogorovića, koji je bio galiot na triremi zadarskog plemića Petra Bortolacija (Bortholaci), a koju su zaplijenili Turci.451 Od Gusića se u ovom vremenskom periodu spominju Krbavski knezovi 1434. kako dobivaju od Jakova Ljubavca na zahtjev zadarskog kneza selo Grivno452 (Griffno).453 God. 1453. pak Toma, krbavski knez, sa svojim sinovima Ivanom i Grgurom, i Pavao, sin kneza Karla, navode svoj grad Kličevac454 koji im je, na molbu Venecije, 1463. kralj Matija Korvin zabranio da utvrđuju. Inače su u Kličevcu krbavski knezovi imali kaštelana a držali su i neke vojne zapovjednike (1468). Ujedno je u njihovoj vlasti i dalje Obrovac (1453, 1468). Knez Pavao Krbavski, sin kneza Karla, posjedovao je neke zemlje u Papraćanima i u Tršćanima (1468). Knez Karlo Krbavski, sin Karla, 1463. g. zalaže svojoj majci dio koji mu je pripadao od sela Tršćana i »Butchovichi«, tj. »Buchovichi«455 (in Liccha), a 1468. i 1469. prodaje neke posjede u selu Trnovu (in districtu Jadre).456 God. 1454. doznajemo da Krbavski knezovi imaju u svome posjedu i selo Ceranje457 (Ceragne)458, a iste godine se spominju braća Jakov i Ivan, sinovi pok. ser Elije Pribislavića iz Nina »de genere Gusich«.459 God. 1459. vidimo daje plemić ser Ivan »Gusich« po nalogu ninskoga kneza Francesca Michaela uveo u posjed plemića ser Ivana Pritičevića, ninskoga građanina,460 a 1476. doznajemo da je taj Ivan Gusić »de Nona« već umro i da mu je udova Jelena tada boravila u Zadru te da je imala neke zemlje u selu Mundići461 »districtus Jadre«.462 God. 1456. javlja se Slavogost, sin pok. kneza Jakova Slavogostića iz Posedarja463 također od pleme-
430
246).
435
Vj. Klaić, o. c., 51. DAZ — Ducali e terminazioni = Dt, 102a, 103. 437 Ibid - SZN Presb. Hieronymus Vidolich = HV (1483 -1499) b. I, f. 1/13 — 20. IV 1495. 438 Ibid. - SZN JPR b. I, f. I/1 - 28. IX 1508. 439 Taj se lokalitet nalazio u blizini Blaćana i Trnova (Ibid. — SZN NBe b. II, f. IV/1, 4 - 8. VI 1450). 440 Ibid. — SZN Johannes de Monteferrato = JMo (1501 - 1508) b. I, f. III — 16.1 1505. 441 Ibid. - SZN JC b. VI, f. X/1, 36a, 37 - 20. VIII 1471. 442 Ibid. — SZN AB b. II, f. II, 26a, 27 — 31. VIII 1496. 443 Ibid. — Dt, 104 — 1473. 444 Ibid. - SZN JPR b. I, f. I/1 - 24. I 1495. 445 1 danas mjesto kod Knina. 446 DAZ-SZN Johannes Michael Mazzarellus — JMM (1512- 1554) b. IV, f. VII — 10. XI 1550. 436
352
447
Ibid. — SZN Johannes Morea (1545-1570) = JMa b. I, f. 1/4, 138a — 3. II 1557. Taj lokalitet bio je blizu Tršćana i Redjana (Ibid. — SZN Daniel Cavalca = DC (1551 -1566) b. I, f. II/6 — 29. V 1565). 449 Danas Rezane, južno od Islama Grčkog (M. Barada, Lapčani, 493). 450 DAZ-SZN DC b. I, f. II/6 - 29. V 1565. 451 Ibid. — SZN Nicolaus Drasmileus = ND (1539- 1577) b. I, f. 1/9 — 5. VII 1572. 452 S. Ljubić, Listine... X, 66 - 8. III 1434. 453 Lokalitet blizu Nadina (DAZ-SZN GB b. III, f. III/1 — 30. I 1488). 454 Zapaljen od Turaka 1527. godine, danas leži u ruševinama između Benkovca i Rastevića (K. Stošić, o. c., 154). 455 Nekoć blizu Kamenjana, Trnova, Radobudića, Pritičevića i Biljana (A s M 1400-1500 (A) - 26. IV 1504). 456 —-, Vj. Klaić, Rodoslovlje..., 210-213. 457 S. Ljubić, Listine... X, 40 - 21. VIII 1454. 458 Danas Ceranje, južno od Miranja (P. Skok, Postanak, 53). 459 DAZ - SZN JC b. IV, f. VI, 526a - 20. III 1454. 460 G. Praga, o. c., 96. 461 To je mjesto ležalo kraj Maglina i Kamenjana (DAZ-SZN GB b. III f. IH/4 — 24. XI 1486). 462 Ibid. — SZN GB b. II, f. H/3 — 5. II 1476. 463 I danas istoimeno selo nedaleko od Novigrada. 448
353
na Gusić,464 a 1457.465 i 1459. nailazimo na Simona pok. Ivana Gusića »de Liuba466 districtus Jadre«.467 Toga magistra Simona Gusića »de Juba« nalazimo i 1463, 1466, 1468. i 1471. kao stanovnika Zadra gdje se bavi građenjem barki,468 a 1473. u tom gradu kupuje kuću.469 Taj Simon spominje se i 1479, tada je nazivan i »Opanzarich« .47° Kao stanovnik Papraćana (districtus Jadre) javlja se 1461. Caspar »de genere Gussich« od koga plemena je i član Petar Spartić (Spartich).471 God. 1473. spomenuli smo već Ivana Gusića »de Lucha de genere Mogorouich de Jadra«.472 God. 1505. znamo za kneza Grgura Gusića »de Licha« koji daje u zakup zemlje onom zadarskom zlataru o kojem je već bila riječ,473 a 1508. pominje se Grgur Gusić pok. Ivana »de Lica de genere Mogorouich« da ima posjed u selu »Rozane«.474 Po našem mišljenju radi se o jednoj te istoj osobi. God. 1528. u Salima nalazimo Matiju Gusića (Gussich)475 i konačno 1630. u Zadru »Hier. Gussich«-a.476 Od Karinjana i Lapčana u ovom vremenskom periodu prvi se javlja 1411. Marin Slavonić, plemić »de Carino«.477 Dokumenti iz 1414. navode da je ranije spomenuti ser Borin »de Quirino de genere Quirinorum de Croatia« umro i da mu se udova zove Marija, kći pok. ser Dujma Paladinića iz Hvara (de Lesna).478 God. 1419. javlja se kao jedan od sudaca rotnog stola lučke župe i Marin Slavutinić »de genere Carinorum«,479 U istom svojstvu suca nalazimo i 1428. u Podgradu pod imenom »Marinac Zlanutinich de Carino«, kako je to krivo prepisao D. Fabijanić, a 1433. navodi se kao sudac ovoga stola u tom istom mjestu i Pavao Korlat »de genere Carinorum« dok kao pristava kod te ustanove pominju Ivana sina pok. Marina »de Carmo (Carino?) generationis Lapzanorum«.48° God. 1429. i 1433. znamo da je Ivan Vulšić »de genere Lapzanorum« građanin Zadra,481 a već se 1435. navodi da je umro i da je ostavio udovu Stošiju.482 U Zadru ima svoju kuću mornar Blaž pok. Drago-
šija »de genere Lap9anorum« ,483 a 1435. javlja se Petar »Lap9ano«.484 Te iste godine navodi se i Štipan »Lapzanin« kao stanovnik Malih Jošana (districtus Jadre)485 dok kao stanovnika Zadra u toj godini spominju mornara Jurja »Lap9anina«.486 1440. g. u Podgradu se imenuje kao sudac i »Maressa Carinanin«487 koji je valjda skriven pod imenom »ser Marchsa Charignanin c. Chruhogna de Carino«.488 God. 1453. javlja se knez »Marchoa generationis Karin filius Cruhouine de Pienie Jurieuich« koji je imao zemlje u selu Nadinu i u Kačinoj gorici (Ca9inegori9e) i njihovu distriktu.489 Iz dva dokumenta od 1453. i 1456. g. doznajemo da su Karinjani (Carignanorum) imali svoje posjede i sela u gornjo-lučkoj župi.490 Iste 1546. u Snojacima491 (districtus Jadre) posjedovao je zemlju Ivan pok. Jurja Nasmanića »de genere Charignanin«.492 God. 1460. vidimo da je Petar »Lapzanin« bio iz sela sv. Nikole493 (vila s. Nicolai),494 a 1492. pominje se kao član stola lučkoga »Ivan Pavlović s'Karina, plemena Karinan« ,495 te iste i 1498. navodi se kao sudac lučkog rotnog stola Juraj Dujmović »od plemena Karinjani« ili »generacione Karinanorum«,496 Od Poletčića se u ovom razdoblju prvi pominje 1441. Bogdan Matković »de genere Polecich«,497 zatim 1420. Ratko Polečić,498 a 1434. nailazimo na Radoslava Poletića, službenika u Zadru (caućilarius)499 koji se 1442. vidi kao pratilac zadarskog kneza (caualarius domini comitis Jadre).500 Iz dokumenata od 1444. i 1445. možemo zaključiti da mu se otac zvao Tomaš »Poletcich« i da je bio iz Velikih Jošana.501 U Zadru živi od 1419. kao građanin magister Simo ili Simon »Pollecich«, i to kao brijač odnosno kirurg koji jednom strancu iz Italije prodaje svoju zemlju u selu Tršćanima (Terschiane districtus Jadre).502 U istom gradu i s istim zanimanjem on se spominje još 1441. i 483
Ibid. - SZN JO b. I, f. 1/4 — 26. VIII 1434. Ibid. — SZN NH b. I, f. 1/3 — 3. III 1435. Ibid. — SZN NH b. I, f. 1/4 — 26. XI 1435. 486 Ibid. - SZN TP b. IV, f. V/16, 229 - 24. III 1435. 487 Vj. Klaić, o. c., 65. 488 DAZ-SZN JC b. III, f. V/7, ЗЗЗа - 17. V 1451. 489 Ibid. - SZN NBe b. I, f. 1/15 - 20. II 1453. 490 Ibid. — SZN SD b. III, f. IV/9, 395a, 396 — 14. X 1453. — b. III, f. IV/18, 325, 325a - 3. V 1456. 491 Nekoć lokalitet u okolici Maglina i Mundića (DAZ - SZN AB b. I, f. I, la — 15.1 1495.). O tom i S. Antoljak, o. c., 407, bilj. 114. 492 DAZ-SZN JC b. V, f. VII/5, 218a — 3. IV 1456. 493 Ibid. - SZN JC b. V, f. VIII/1, 41 - 3. V 1460. 494 Taj se lokalitet nalazio blizu Zadra, a zvao se i Obrovac (Ibid. — SZN JC b. IV, 539a - 9. IV 1454). 495 M. Barada, Lapčani, 497, bilj. 13. 496 Vj. Klaić, o. c., 67. 497 DAZ-SZN Christophorus Ženo = CZ (1410-1412) b. I, f. I - 13. XI 1411. 498 Ibid. - SZN BS b. I, f. 1/3 - 15. IX 1420. 499 Ibid. - SZN NH b. I, f. I/1 - 3. III 1434. 500 Ibid. — SZN JC b. I, f. I — 21. III 1442. 501 Ibid. — SZN JC b. II, f. III — 31. X 1444. — SZN SD b. II, f. H/2 — 3. V 1445. 502 Ibid. - SZN BS b. I, f. I/l - 26. III 1419 - SZN TP b. V, f. VI, 95 - 10. III 1436 — SZN JO b. I, f. 1/4 — 11. X 1436 — SZN NBe b. I, f. 1/3 — 28. I 1438. 484 485
464
DAZ-SZN JC b. VI, f. VII, 13 — 3. XII 1456. S. Ljubio, Dva popisa.., 148 - 16. I 1457. 466 Ljuba ili Ljubač kraj Nina. 467 DAZ-SZN JC b. V, f. VIII/5, 228 — 15. IV 1459. 468 Ibid. — SZN SD b. V, f. VI/1, 82 — 12. V 1463 — b. V, f. VI, 4, 239 — 27. IV 1468 - SZN GB b. I, f. 1/8 - 23. XII 1468 - b. V, f. VII/2, 65a - 4. IX 1471. 469 S. Ljubić, o. c., 152 — 27. IX 1473. 470 DAZ-SZN GB b. VIII, f. VIII, br. 170 (test.) — 27. VIII 1479 — b. VIII, f. IX — 28. VIII 1479. 471 Ibid. — SZN NL b. I, f. 1/7 — 16. V 1461. 472 Ibid. — Dt II, 102a, 103 — 1473. 473 Ibid. — SZN JMo b. I, f. III — 16. I 1505. 474 Ibid. — SZN JPR b. I, f. I/l — 28. IX 1508. 475 Ibid. - SZN PP b. III, f. HI/3 - 29. VI 1528. 476 Ibid. — AL br. 160 — pergamena. 477 Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 65. 478 DAZ-SZN AR b. III, f. XII/2 - 23. IX 1414. 479 AJA - D — VIII/2-82 — 22. II 1419. 480 Vj. Klaić, o. c., 65. 481 DAZ-SZN JO b. I, f. III/1 - 6. II 1429 - b. I, f. 1/3 - 29. X 1433. 482 Ibid. - SZN NH b. I, f. II - 9. XII 1435. 465
354
355
1448.503 God. 1450. čini svoju oporuku pop Petar Poletčić, sin Jurislava iz Stomorinog sela,504 uoči svog polaska za Rim,505 a 1453. znamo za Matešu pok. Karina »Poletcich« iz Tršćana (Terschiane districtus Jadre)506 koji 1458. prisustvuje kao svjedok pri jednom pismenom aktu.507 Već 1462. doznajemo da više nije u životu te da je njegov sin magister Vukašin (Pollecicich) građanin Zadra i da je po zanimanju brijač, odnosno kirurg.508 U tom istom periodu stanovnik Zadra bio je i Jurko »Poleticich« iz Kličevca koji je ostavio udovu Stanišu, kako se to vidi iz isprave od 1474. godine,509 a u onoj od 1483. nailazimo na Vitka »Poletcich«-a iz sela »Jelsane ueliche« (districtus hyadrensis).510 Najinteresantnije je pak što se 1588. g. u Pagu spominje »Vincentio Poleticiccich« .5n Za Lasničiće imamo u ovom periodu samo dva podatka. Prvi je iz 1431. a odnosi se na ser Jurja pok. Martina »de genere Lasincich de Bicina«,512 a drugi je sadržan u ispravi iz 1448. u kojoj se navodi svećenik Jakov »Lasnicich de litera sclaua« kao stanovnik u Rašćanima513 (districtus Aurane).514 O Jamometima za to doba ima 4 neobjavljena podatka. Prvi je iz 1412. i tu se spominje Ostoja Novaković »de genere Jamomet«, građanin Nina.515 Drugi se odnosi na građanina i stanovnika Zadra ser Laurentija pok. Dražmila (Drasmilli) »de genere Jamomet« koji je 1425. prodao Vlahu Milovaciju Bilojeviću neku zemlju u selu Biljanima »comitatus Ostrouice«.516 Treći nam podatak također govori o ser Laurenciju pok. Dražmila (de genere Jamomet), zadarskom građaninu i »drapario« koji je dobio neku zemlju u selu Kamenjane god. 1436,517 a četvrti podatak odnosi se na Nelipca (Nolapaz) i Bogoslava »de genere Jamomet«.518 Uz to imamo jedan podatak koji je već objelodanjen. On spominje 1433. i 1440. suca lučkog rotnog stola u Podgradu Vukašina Ančića »de genere Jamomet«.519 Glede Tugomerića za ovo razdoblje imamo jedan štampani podatak (1433) koji se odnosi na plemića Jurja pok. Vlatka Šegotića i njegova nećaka
Kuzma, sina pok. Tomaša Šegotića »Tugomenich« (Tugomerić?) radi neke zemlje u »Kerniza«,520 a drugi je neobjelodanjen i on nas 1450. obavještava da su Kuzma i Tomaš »Segorchi de generationum Tugomerich« dali zadarskom kaptolu na potvrdu neke privilegije nekadašnjeg hrvatskog bana Mladena II.521 Iz trećeg podatka od 1456. g. doznajemo ponovo da je plemić Kuzma bio sin pok. Tomaša Šegotića, a njegov rođak (patruelis) Tomaš sin pok. Jurja522Šegotića »de genere Tugomerich« i da su iz »Carniza districtus None«. I u ovom periodu imamo više podataka za Vireviće nego za Jamomete i Tugomeriće. Tako već 1411. znamo za Matiju i Stojana iz Jagodnje »de genere Vireuich«,523 a 1412. spominje se Grgur, sin Stanislava Merganića od istog plemena.524 God. 1413. kao i 1415. navodi se da je taj Grgur, sin Mergana ili Stanislava Mergana »de genere Vireuich« iz Jagodnje građanin i stanovnik Zadra.525 Inače, on (de dicto genere Vireuich) 1420. g. kupuje neku zemlju u Miranju »comitatus Ostrcnn^e«, od Stipca Tolmovića koji je od istoga plemena Virević, a 1425. se po drugi put spominje kao kupac zemlje, i to od Ivana pok. Jurja Krivčića također od toga istoga plemena iz sela Jagodnje.526 1438. god. doznajemo da je ser Grgur imao brata Stanislava »de genere Vireuich« koji je također bio građanin Zadra, a 1441. taj Grgur Merganić je čak sindik i prokurator u tom gradu,527 1451. vidimo da je Grgurov otac Mergan (de domo Vireuich) već umro.528 Pored zemlje u pomenutim selima Grgur je imao neke zemlje i u Velikim Jošanima, Gornjem Miranju, Terčićima i Lišanima, a i u ninskoj okolici unajmio je posjed.529 God. 1461. doznajemo da je Grgur530 Merganić umro i da mu se udova zvala Stana.531 Kao stanovnik Zadra 1435.532 i 1444. spominje se plemić ser Simon Saracinić od istoga plemena Virević a koji također ima neke zemlje u Jagodnju.533 God. 1480. nailazimo u 534 jednom samostanu u Zadru na časnu sestru Nikoletu Virević, 1492. spomi520
503
Ibid. — SZN JO b. I f. 1/7 — 29. X 1441. — SZN NBe b. I, f. 1/12 — 14. IX 1448. 504 To je selo bilo kraj današnjeg Kopranja (P. Skok, Postanak, 58). 505 Dj. Šurmin, o. c. I, 184- 186 (16. IV 1450). 506 DAZ-SZN JC b. IV, f. VI 294a — 8. I 1453. 507 Ibid. - SZN JC b. V, f. VIII/4, lola - 21. VIII 1458. 508 Ibid. - SZN SD b. VII, f. II, br. 86 - 17. II 1462. 509 Ibid. - SZN SD b. VI, f. VII/7 - 27. IX 1474. 510 Ibid. — SZN Presbiter Franciscus Minutius = FM (1470-1507) b. I, f. II/2 — 4. VI 1483 511 Ibid. - Paške matice - 29. VIII 1588. 512 Ibid. — SZN TP b. IV, f. V/3, 46 — 25. VIII 1431. 513 Nekad Hrašćane, danas Raštane između Gorice i Tinja (S. Antoljak, o. c., 412, bilj. 201) 514 DAZ-SZN JC b. II, f. IV/IX/5, 233a — 20. X 1448. 515 Ibid. — SZN AR b. III, f. XII/1 — 1. X 1412. 516 Ibid. - SZN TP b. III, f. IV, 86a, lOOa - 5. I, 11. II 1425. 517 Ibid. — SZN TP b. V, f. VI, 116a — 10. VII 1436. 518 Ibid. — A P I — kopija iz 17. stoljeća — 3. V 1426. 519 Vj. Klaić, o. c., 69.
356
Vj. Klaić, o.e., 70. DAZ-SZN NL b. I, f. 1/4 — 28. III 1450. 522 Ibid. - SZN JC b. V, f. VII/5, 212a, 213 - 17. III 1456. 523 Ibid. - SZN CZ b. I, f. I - 19. I 1411. 524 Ibid. - SZN TP b. I, f. I, 294, 295a - 30. IX 1412. 525 Ibid. — SZN AR b. III, f. XII/1 — 3. II 1413. — b. III, f. XII/3 — 29. I 1415. 526 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/l - 27. X 1420., 19. X 1425. 527 Ibid. - SZN JO b. I, f. 1/5 — 16. I 1438. - b. I, f. 1/7 - 22. X 1441. 528 Ibid. - Dt II, 83, 83a - 16. IX 1451. 529 S. Antoljak, Veze između Zadra i Rijeke u srednjem vijeku, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci II, Rijeka 1954, 13, bilj. 35. 530 Interesantno je što kaže S. Ivančić o njemu. Naime, on naprosto tvrdi da se ^Grgur Merganić doselio iz Bosne i da je 1439. osnovao samostan trećoredaca glagoljaša\u Zaglavu (Povjestne crtice o samostanskom III redu sv. o. Frane po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, Zagreb 1910, 209), što prihvaća i C. Iveković (Dugi otok i Kornat, Rad JA 235, Zagreb 1928, 265). Međutim, kako vidimo, Merganić je član plemena Virević. 531 DAZ-SZN SD b. IV, f. V/12, 255a — 6. XI 1461. 532 Ibid. — Di, 26, 26a - 3. VIII 1435. 533 Ibid. SZN NBe b. II, f. I — 7. V 1444. 534 Ibid. — SZN JS b. II, f. II/6 — 16. IV 1480. 521
357
nje se sudac lučkog rotnog stola Ivan Banić »od plemena Virević«, a 1498. u istoj je funkciji suca i Grgur »Wyrewych de genere Wyrewych« ,535 Od plemena Stupicu ovom razdoblju prvi se navodi 1441. Matko, sin Bogdana »Stupich« iz Nina,536 zatim 1443. »Qaveta«, udova Ratka Stupica iz Zadra,537 zatim 1449. i 1455. Tomaš pok. Jurja Stupica iz sela Stupici538 »districtus Jadre« ili »districtus Nouigradu« .539 a 1452. Petar pok. Pavla Nemanjića »de genere Stupich« iz sela Šćitar s područja senjskog kneza Sigismunda Frankopana.540 God. 1453. javljaju se braća Matija i Jakov »de genere Stupich«,541 a 1454. Stanislava, majka pok. Dujma Kargotića »de genere Stupich«.542 God. 1455. nalazimo Jurja Stupica pok. Bogdana koji je imao neku zemlju u Biljanima »districtus Nouigradi«543 odakle je potjecao i već pomenuti Toma pok. Jurja Stupica.544 Iz sela Stupici bio je i Jakov Stupić545 a iz BiIjana Cvitan Katić »de genere Stupić feudatarius«.546 God. 1483. nalazimo u Zadru kao tamošnjeg građanina i stanovnika magistra Franju Stupica koji je ondje bio kirurg i apotekar (ciroicus et aromatorius). On je imao nadimak »Turčin« (Turcus). God. 1492. taj Franjo je kupio od samostana sv. Marije u Zadru cijeli njen posjed u Bibinju.547 Inače se otada spominje u navedenom svojstvu kirurga i apotekara sve do 1527. godine,548 a 1523.549 navodi se da ima neki posjed »sub Monte ferreo«.550 God. 1488. i 1489. navodi se Pavao Katić »de genere Stupich« iz Novigrada ili zapravo iz »Subnouigrado« koji je posjedovao neke zemlje u »Rozance551 teritorii Jadre«.552 535
Vj. Klaić, o.e., 76, 77. DAZ-SZN JC b. I, f. I - 5. X 1441. 537 Ibid. - SZN JC b. I, f. II, 305 - 8. VIII 1443. 538 To se mjesto nalazilo u trokutu između Nadina, Smilčića i Zemunika (S. Antoliak o. c., 415, bilj. 250) ili zapravo u blizini Grabrovčana i Biljana (DAZ —SNZ AR b. Π/6 - 9. IV 1383. - SZN JC b. IV, f. VI, 245a, 246 - 7. XI 1452.). 539 DAZ-SZN SD b. II, f. III/7 — 16. II 1449. — SZN Baptista Marci de Venetiis BMV (1439-1456) b. I, f. I — 27. X 1455. 540 Ibid. - SZN JC b. IV, f. VI 135a - b. VIII, f. 1/8 — 27. IV 1452. 541 Ibid. - SZN BMV b. I, f. I - 5. V 1453. 542 Ibid. - SZN NBe b. I, f. 1/15 - 2. X 1454. 543 Ibid. — SZN JC b. V, f. VII/2, 94 — 11. II 1455 — SZN JFG b. I, f. I/l — 15. X 1455. 544 Ibid. - SZN JC b. V, f. VII/3, 125a, 126 - 11. VI 1455. 545 Ibid. - SZN NL b. I, f. 1/7 - 15. XII 1459. 546 Ibid. — SZN JC b. VI, f. X/6, 197a - 25. VI 1477. 547 1 danas selo nedaleko od Zadra. 548 DAZ-SZN HV b. I, f. I/l - 6. VII 1483. - SZN JS b. III, s. III/6 - 26. XI 1487. — b. III, f. IH/12 — 22. VI, 30. XI 1492 - SZN HV b. I, f. V, br. 61 (test.) — 1493. - b. I, f. 1/12 — 1494. - SZN JFG b. II, f. 11/11 - 31. III 1495 - SZN JPR b. I, f. I/l — 18. V 1510. - SZN PP b. II, f. II/2 - 2. XI 1512 - b. II, f. 11/7 - 8. VI 1518 - b. III, f. III/3 - 5. II 1527. 549 A s M 1500- 1600(a) - 16. XII 1523. 550 Nekoć lokalitet u neposrednoj blizini Zadra (C. F. Bianchi, o. c. II, 405). 551 Tj. Ražanci. 552 DAZ - SZN GB b. III, f. III/8 - 16. VIII 1488 — SZN JS b. III, f. III/10-27. XI 1489. 536
358
Od ostalih plemena u ovom periodu 1411. g. javlja se »de genere Osna$« Radoslav Mišljen (Mislien) iz sela Koliblić (Choliblich).553 Zatim se 1413. spominje Franol, sin Rada »de genere Victorich«, stanovnik otoka Pašmana koji je imao zemlju u Viktoriću (Victorich) »in comitatu Nouigradi«,554 te 1425. Radoslav Stipković također »de genere Victolich« ,555 tj. »Viktorić«. Ogd. 1428. u Zadru nalazimo kao tamošnjeg građanina, notara i suca Jakova, sina pok. Ostoje »de genere Pribudichi«,556 koji se navodi u istom svojstvu i 1440. godine.557 God. 1433. spominje se u izvoru »Nicolaus Herzegenich de genere Zmana« kao rotni sudac lučkog stola,558 a iste godine i Radišin i Petar, sinovi Bartola »de generatione Bradich« iz sela »Bittuina«.559 Te iste godine javlja se i Ivan Petković Čubranić (Zubranich) iz sela Kamenjani kao vilan ser Magiola de Galellisa.560 Inače još 1416. nalazimo u jednom dokumentu da se spominje u Šibeniku Juraj Vladišić kao član »de generacionum Qubranich hde Hliufno«.561 God. 1420. pak doznajemo da je ser Hrvoje Hrvatinić »de genere Zubranich«562 bio zarobljen u ratu od zadarskog kapetana Batiste Bevilaque i da je u Zadru bio u zatvoru odakle je tek uz otkupninu pušten na slobodu.563 God. 1480. u tom gradu živi u samostanu kao časna sestra Margarita »Zubranich«.564 God. 1432.565 a onda 1434. javlja se i svećenik Petar »Cerencanin«, zadarski kanonik566 koji se tako spominje i 1435.567 i 1450. kada i Juraj, sin Cvitana Valentića »de genere Cerencanorum« kao i magister Ratko, postolar, sin pok. Obrada od istoga plemena. Ona prva dvojica imala su neku zemlju u selu »Cereci«568 a Juraj čak i u selu Dolac569 (Οο^ς).570 U Cerencima su i članovi »de generatione Vuchomanić« imali neki posjed a tada se spominje i pleme (generatine) Kroas/c(Verbasich)571 od koga se navodi 1454. Petar Vrbašić, sin Grgura »de genere Verbasich«, stanovnik u tom istom se553
Ibid. — SZN CZ b. I, f. I — 30. VI 1411. Ibid. - SZN JT b. I, f. III/1 - 30. VI 1413. 555 Ibid. - SZN JT b. I, f. III/1 - 22. X 1425. 556 A s F - br. 40 - perg. — 1428. 557 DAZ-SZN NBe b. I, f. 1/6 — 8. IV 1440. 558 Vj. Klaić, o. c., 83. 559 DAZ-SZN NBe b. I, f. I/l - 8. I 1433. 560 Ibid. - SZN JO b. I, f. 1/3 - 26. VIII 1433. 561 Ibid. - AS 3, 3 II b, 246 - 14. I 1416. 562 Klaićevo domišljanje da su se Čubranići zvali isprva Hlivnjani ili Hlevnjani (o. c., 77) sasma je proizvoljna kombinacija bez ikakve jače podloge. 563 DAZ-SZN TP b. I, f. III, 35a - 3. VII 1420. 564 Ibid. - SZN JS b. II, f. II/6 - 16. IV 1480. 565 S. Ljubić, Dva popisa.., 143 — 26. XI 1432. (»Pietro Cerensanich«). 566 DAZ-SZN NBe b. I, f. I/1 — 4. II 1434. 567 S. Ljubić, o. c., 143 - 16. I 1435. 568 Oni su ležali u nešto većoj udaljenosti od Kašica i nakadašnjeg Ferletića (S. Antoljak, o. c., 415, bilj. 244). 569 DAZ-SZN NBe b. II, f. IV/1, 4 - 8. VI 1450. 570 Tako se u prijašnjim stoljećima zvala Pridraga (C. F. Bianchi, o. c. II, 308, 309). Inače se to mjesto nalazilo blizu Cerenaca (DAZ-SZN SD b. II, f. III/13, 14 — 16. VI 1451). 571 DAZ-SZN JC b. I, f. II, 357 — 18. XII 1443. 554
359
lu."2 God. 1444. traži Pavao Ratković »de genere Babonozich« iz sela »Horupalqe«"3 da se sahrani u crkvi sv. Mihajla u Visočanima.574 U istom selu »Ho575 rupa^e« navode se 1452. da žive braća Jureta i Grgur »Babonosich«, a 1449. javlja se u Bribiru »chaxata Draxuliane«."6 Iste godine (1449) vidimo da je Ivan »Dlamozanin« bio nekoć stanovnik Kamenjana i da mu se žena Žuža (Zuza), kći pok. Milata, nakon njegove smrti udala za Martina Draškovića577 iz istoga sela.578 God. 1450. ponovo nailazimo na pleme Kolonie (de genere Kolonich) koje ima posjed u selu »Tihlichi579 districtus Ostrouice«.580 God. 1454. pak od plemena Ramljana (de genere Ramliane, Ramlianin) navodi se »Stoiche« Privojević i Veselko pok. Ivana Radinčića, stanovnik u Dolcu »districtus Nouigradi«.581 1466. javlja se plemić Ivan Benković »de genere Vsnafacde Croatia«, koji je imao zemlju u selu Domakovci582 »teritorii Jadre«.583 Taj isti Benković kupio je od kneza Karla Krbavskog neku zemlju zvanu »Pranulonschina« kraj sela Trnovo, kao i u samom selu u zadarskom distriktu (1468, 1469). Inače on je bio familijar ovoga kneza i kaštelan Zvonigrada,584 i u izvorima se naziva čas Ivan Benković »de Plavno« a onda »de Tucarichi«.585 God. 1476. pak javljaju se Tomaš Priurić, Pavao Vidolić i Šimun Juršić »de genere Chriuosych« koji su bili s otoka Ugljana,586 a 1495. kao građanin i stanovnik Zadra ser Ivan Demilanić »de genere Xunchouich de Tetacinich« koji je imao neki posjed u »Opaticesello587 districtus None«.588 Taj ser Ivan Milanić (ili Demilanić) od navednog plemena Zunković iz Tetačića (de Sunchouich de Thetatich) i brat mu Andrija spominju se 1497. u Zadru kao njegovi građani a isto tako i Marko Milanić, nazvan Zanković tako5 2
Ibid. — Pzn XV st. - 25. XI 1454. Taj je lokalitet ležao u blizini Polišana, Lovinaca i Grgurice (Ibid. — SzK P. Marcello II, 90 — 18. V 1520). 5 4 Ibid. - SZN JC NBe b. II, f. I - 1444. (test.) 5 5 Ibid. - SZN JC b. IV, f. VI, 201a - 18. VIII 1452. 5 * Ibid. — AS 8/IV — 8 b, 133 — 20. VIII 1449. 5 7 1373. g. navodi se prezime »Mogorouich et Drascouich« (Ibid. — A s K sv. XV, br. 95 — 1373). 578 Ibid. - SZN JC b. III, f. V/3, 150 - 8. VIII 1449. 579 Taj je lokalitet bio nekoć u ostrovičkom distriktu (Ibid. — SZN JC b. III, f. V/2, 79a — 2. V 1449). 580 Ibid. - SZN NBe b. II, f. IV/1, 3a - 8. V 1450. 581 Ibid. - SZN JC b. IV, f. VI, 537 - 8. IV 1454. - b. V, f. VII, 13 - 4. V 1454. 582 1 dok Klarić misli da su Domakovci bili negdje oko današnjih Biljana (S. AntoIjak, o. c, 415, bilj 248), Barada ih baca na granicu zadarskog kotara i kaže da je ostatak Domakovaca možda današnji izvor Domavac, sjeverozapadno od današnjeg Korlata (Lapčani, 492, 493).Međutim, iz izvora vidimo da se to selo nalazilo u blizini Praskvića, Nadina (DAZ — Pzn XV st.) i Draginića (Ibid. — SZN GB b. III, f. IH/1 — 30.1 1484). 583 Ibid. — SZN JS b. I, f. 1/5 — 2. VII 1466. 584 Bianchi stavlja to mjesto u zadarski teritorij i kaže da mu sada nema traga (o. c. II, 424). 585 S. Ljubić, Listine... X, 409, 410 — 24. VI 1468. 586 DAZ-SZN JS b. II, f. II/1 - 2. VI 1476. 587 Bianchi stavlja taj lokalitet nedaleko od Vrane (o. c. II, 411). Međutim, to je selo bilo u blizini Zemunika (DAZ-SZN JMM b. f. 1/2 — 27. X 1535). 588 DAZ-SZN JFG b. II, f. 11/11 — 16. V 1495. 5 3
360
der iz Tetačića, inače stanovnik grada Belaja.589 Porodica Zoranić koje je član bio i hrvatski pjesnik Petar, potječe od plemena Kršelac, iz Humčana u buškom kneževstvu.590 Pripadnici porodice Zoranić živjeli su u 15. stoljeću u Zadru i njegovoj okolici gdje su imali svoje kuće i posjede. No, neki od njih stanovali su i u Ninu i njegovoj okolici sve do 1586. g. kada je konačno izumrla ova obitelj.591 5.
Iz izloženog vidimo da se za vladavine Ludovika I (1342—1382) od ustanove »plemići 12 hrvatskih plemena« spominju u bližoj ili daljoj okolici Zadra, i to kao »generatio« i kao »genus«: Kačići, Šubići, Mogorovići, Karinjani i Lapčani kao i Jamometi, a samo kao »genus«: Čudomerići, Gusići i Lasničići, dok Poletčići nemaju tada taj naziv. Tugomerići pak imaju samo jedanput i naziv »generatio«, dok za Kukare i Snačiće nemamo za to razdoblje nijedan izvorni podatak, što ne znači da i oni ondje nijesu postojali. Međutim, uporedo s plemenima iz ove institucije u izvorima se javljaju i Virevići kao »genus« ili »progenies«, pa čak i »generatio«; Dravilcini samo kao »genus«; Draginići kao »generatio«; Stupici bez ikakvih tih oznaka, za »Rugneua9« imamo naziv »genus« a za Glamočane »generatio« ili »genus«. U periodu od 1382. do 1409. godine od one institucije u istom predjelu spominju se kao »genus« Kačići, Kukari, Čudomerići, Gusići, Karinjani i Lapčani, Poletčići, Lasničići, Jamometi i Tugomerići dok Šubići i Mogorovići kao »genus« i »generatio«. Snačići se pak navode samo indirektno. Kao »genus« navode se »Ueglaci(?) et Lapqi« te »Plusari9«, Tiskovac i Strmičani, Čubranić (Cubrianorum), »Parchal«, Stupić, »Chupinich«, »Camenagnini«, Kolonić i »Cotugno« dok Virevići i kao »genus« i kao »generatio« a isto tako i Viktorić. U razdoblju od 1409. godine pa sve do izumiranja hrvatskog plemstva u ovom kraju Kačići se i dalje nazivaju »genus« i »generatio« a i »plemeniti ludi«; Kukari pak i »genus« i »pleme«; Šubići »generatio«, »genus«; »caxata«, »generation ouer chasada«, »stirpe « i »pleme«. Čudomerići kao »genus« a i bez toga naziva. Snačići se sada u izvorima uopće ne spominju; Mogorovići se zovu »genus«, »generatio« i »domo« ali i bez svih tih oznaka. Gusiće nalazimo pod »genus« a i bez toga naziva dok Karinjane i Lapčane kao »genus«, »generatio«, a i »pleme«, no i bez svih tih oznaka. Poletčići se navode kao god i Lasničići pod »genus« i bez toga naziva. Jamometi se zovu »genus«, a »Tugomerići kao »genus« i kao »generatio« ili naprosto samo svojim prezimenom. Izvan plemena ove institucije u periodu iza 1409. godine Virevići se nazivaju najviše »genus« a onda »domo« i »pleme«, Stupici pretežno kao »genus«. Samo kao »genus« su još plemena »Osna9«, Viktorić, Pribudić, Zmana, 589 590 591
S. Antoljak, Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, 249. Vj.Klaić, o. c., 73. S. Antoljak, o. c., 248-250, 259-261.
361
Cerenčani, Babonožić, Ramljani, »Vsnaqac«, »Chriuosych« i Zunković, a kao »generatio« Bradić, Cubranić, Vukomanić i Vrbašić.
6. Sad pogledajmo da li se sva ona hrvatska plemena navedena u razdoblju od 1342. do 1382. godine spominju i u periodu od 13. stoljeća na ovamo, te kako stoji s njihovim posjedima u okolici Zadra prije i za vrijeme toga razdoblja. Račići su po Baradi živjeli u okolici Biograda i Zadra u 12. stoljeću592 i oni su tada imali kao direktno naznačeni posjed i selo Suovare (1198).593 Za vladavine Karla Roberta vidimo da to pleme ima neke zemlje u Butini,594 a za vladavine Ludovika i Kačići stanuju u Podnadinu gdje imaju i svoje zemlje, dok su Suovare u to doba vlasništvo samostana sv. Krševana u Zadru. O Kukarima i njihovim posjedima do Ludovikove vladavine i za vrijeme njeno nemarno nijedan izvorni podatak i ne možemo tačnije odrediti njihov položaj i posjede u tom razdoblju. Sasma drugačije to stoji sa Šubićima. Oni su imali svoje posjede u bribirskoj županiji (s gradovima Bribirom i Ostrovicom) a pojedini članovi toga plemena i u ninskom distriktu.595 God. 1347. Šubići predaju kralju Ostrovicu za Zrin,596 ali za Ludovikova kraljevanja grane toga plemena žive i dalje u okolici Zadra,597 tj. u okolici Bribira i u Bribiru, na Pagu, u Čakavcima i Vrpljanima. Cudomirići stanuju još 1207. između Zadra i Biograda uz Kačiće u predjelu zvanom Čudomirištine,598 a 1365. javlja se jedan član toga plemena kao stanovnik Kačine gorice. Za Snačiće u okolici Zadra nemamo do kraja Ludovikove vladavine uopće nikakvih izvornih podataka što ne znači da i oni nijesu ondje živjeli,599 a pogotovo radi toga što se zna da je od polovice 12. stoljeća jedan član tog plemena uživao kraljevske posjede između Zadra i Krke.600 Isto tako nema traga u izvorima o Murićima, kako to glasi u Qualiteru. Zato znamo za Mogoroviće (Mogorouig, Mogor) koji još od druge polovice 11. i 12. stoljeća imaju zemlju oko Biograda. God. 1240. pak dobiva jedan član toga plemena u posjed 2 sela: Veteriniće i Redane kao i tvrđavu Ljubu.601 Za vladavine Ludovika jedan od toga istoga plemena posjedovao je selo Mokro, drugi je stanovnik Grabrovčana, a jedan od Mogorovića je počasni knez Nina te ima posjed u Krnezi. Posjed kod Visočana također je pripadao jednom Mogoroviću koji je tamo živio. Gušići su 592
Postanak.., 209. Vj. Klaić, o. c., 29. 594 DAZ-A s D br. 1060 — 24. VIII 1339. 595 Tako su oni, kako se navodi, još 1322. g., posjedovali ondje Krbavac lug (Vj. Klaić, Acta Keglevichiana, 1). 596 O tom Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 39. 597 O tom M. Barada, Postanak..., 209 i bilj. 46 na istoj strani. 598 M. Barada, o. c., 209. 599 Barada čak ne isključuje da je i njima plemensko podrijetlo u lučkoj župi (Postanak ..., 210), što nije ničim dokazano! ""»M. Barada, o. c., 210. 601 Vj. Klaić, o. c., 44, 45, 49, 50.
stanovali u II polovici 11. stoljeća u zadarskoj okolici i imali su zemlju u Kamenjanima, u okolici Biograda i u Raštanima. Početkom 13. stoljeća njima pripadaju i Bubnjani, a u II polovici istoga stoljeća Domakovci u lučkoj župi koje im je darovao Bela IV.602 Iz već navedenog razdoblja Ludovikova kraljevanja jedan član toga plemena ima neki posjed u Biljanima dok su krbavski knezovi ili Kurjakovići koji se već krajem 12. stoljeća spominju u Krbavi603 imali zemlju u istom selu kao i u selu Trnovu u zadarskoj okolici. Grgur pak Kurjaković posjedovao je i kuće i imanja u zadarskom distriktu za vladavine Venecije, a onda mu ih je iza 1358. g. oduzeo Ludovik kao i posjed sa zgradom u Zadru na kome je zatim taj vladar sebi sagradio kraljevsku palaču. Karinjani se prvi put izričito i odjelito pominju istom 1379. g. Jedan je njihov član plemićki sudac lučke župe u Podgradu. Za Lapčane pak znamo još u drugoj polovici 11. stoljeća, imali su svoj posjed u Kokičanima za koji su se morali boriti kroz 13. stoljeće i dalje. Oni su potjecali iz Lapca koji je bio u zadarskoj okolici i u njemu su stanovali. Od 12. stoljeća nadalje jedna grana toga plemena posjedovala je i Karin.604 U drugoj polovici 14. stoljeća neki članovi plemena »de Lapuch« iz Karina držali su u svojoj vlasti i selo Dragine kojega su se morali odreći u korist zadarskog plemića Franje, pripadnika plemena Draginić, a kao otštetu dobili su neku zemlju u Dobručavasi. Tada Ludovik plemenu »de Lapuch« potvrđuje Karin gdje je jedan njihov član bio i župan, sa svim selima, ali zato je ono izgubilo Kokičane u korist samostana sv. Krševana. Inače iz izvornih dokumenata za vladavine ovoga vladara uočujemo da se pleme Lapčani (Lapuch, Lap^anin), oštro razlikuje i navodi napose od plemena Karinjana (Karinensium),605 pa i onda kada se označuje da i ono potječe iz Karina. Poletčići svakako žive od 12. stoljeća dalje u okolici Zadra,606 samo gdje sve, za to nemamo sasma tačnih podataka. Iz izvora od 1324. g. doznajemo da na otoku Ugljanu (insula Gelani) živi Miroslav »Poletcich«,607 a 1359. vidi60 mo da jedan Poletčić potječe iz Tršćana. Za Lasničiće * znamo da u doba Ludovika neki od njih žive u Bitini, dok se Jamometi pojavljuju 1297. g. Tada se »Herbogne Budcic de genere lamomec« navodi kao posjednik zemlje u »Bertaldichiarat«,609, a 1322. vidimo da članovi toga plemena posjeduju neku zemlju kod »Kernizam« blizu Krbavac Luga,610 nadalje da u vremenu od 1342. do 1382, odnosno jedan član Jamometa dobiva zemlju u Poričanima 1351. godine, a drugi 1366. zemlju u Prahuljama. God. 1373. pak neki članovi toga plemena, iako bespravno, posjeduju zemlju blizu sela Maglina.
593
362
602
Vj. Klaić, o. c., 54, 55, 57-59. Iz jedne isprave od 1298. g. vidimo da je knez Kurjak bio u rodu s banom Pavlom Šubićem (Vj. Klaić, Rodoslovlje..., 194). 604 Gl. za to M. Barada, Lapčani, 477, 486-489, 533, 534. 605 Za potvrdu toga gl. M. Barada, o. c., 497, bilj. 13. 606 M. Barada, Postanak..., 210. 607 DAZ-A s N br. 137 — 18. IX 1324. 608 Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 68; M. Barada, Postanak..., 210. 609 G. Praga, o. c., 21. 610 Vj. Klaić, Acta Keglevichiana 1. 603
363
Od plemena Tugomerića spominje se jedan član još 1189. u Zadru,611 a za Ludovikove vladavine navodi se neki član toga istoga plemena u Vrani (1350), drugi kao svjedok u Draginićima (1351), a treći kao plemićki sudac lučke župe u Podgradu (1379), tj. svi bez naznake gdje žive i gdje imaju kakav posjed ili zemlju. Uz ovih 12 plemena iz Qualitera istaknuto je pleme Virevići. Ono je čak rodbinski bilo povezano sa članovima ovih 12 plemena. Virevići su svakako imali posjede u zadarskoj — i to bližoj — okolici.612 do Ludovika I, a za vrijeme njegove vladavine znamo iz izvora da su neki njihovi pripadnici živjeli u Miranju i imali su zemlju i ispod Stinice kao i u Velikim Jošanima. O »Dravilcinorum« znamo samo toliko da jedan njihov član stanuje u Poričanima (1351) i više se to pleme ne javlja ni prije ni poslije, dok sasma drugačije stoji stvar s plemenom Draginići6" koje se često spominje u izvorima. Njegova matica s posjedom bila. je u Draginiću614 gdje je u 14 stoljeću sjedio i župan tih plemića. Inače su Draginići u tom stoljeću imali posjede u lučkoj župi, a izumrli su u direktnoj liniji oko 1379. godine kako smo već to vidjeli. Za pleme Stupici imamo podatak čak iz 1184. godine,615 a iza toga javlja se istom 1360. godine. Tada znamo i za pleme Runjevac (Rugneua9) iz Uštipka. Kudikamo više znamo za pleme Glamočani koji su u 12. stoljeću imali zemlju u »Mocrani« i bili u okolici Zadra.616 Oni su posjedovali i zemlje blizu »Kernizam«.617 Za ratne zasluge Glamočanima je Ladislav IV Kumanec 1273. g. dao u potpuno vlasništvo zemlje koje su oni i dotada držali, Banjevac i Kašić, sjeveroistočno od Vranskog jezera. Ludovik pak daruje uz ostalo i ta dva mjesta svome vitezu Jakovu de Cesanisu preko čega su Glamočani šutke prešli i pristali da se Jakov uvede u te posjede. Kasnije su se oni pobunili i tim postupkom pružili Jakovu priliku da ih tuži pred sudom. Prema izrečenoj presudi Glamočani su izgubili sve te posjede (1361).618 Međutim, to pleme imalo je i zadržalo svoj posjed u Visočanima koji su se po istom plemenu prozvali i Glamočani (1367). 7.
U vremenskom razdoblju od 1382. do 1409. godine iz izvora razabiramo da Kačići žive i dalje u svojoj bazi Podnadinu, ali pojedini članovi toga ple611
M. Barada, o. c., 210; Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 69, 70. Gl. za to Vj. Klaić, o. c., 75, 76. 613 7. VII 1270. g. spominje se uz Pribinju, sina pok. kneza Danijela »de Briberio«, i Dominik »Draginich« (DAZ-A s D br. 683). 614 O tom opširno M. Barada, Lapčani, 492, bilj. 3 i 4. 615 Vj. Klaić, o. c., 72. N. Klaić tvrdi da ima u 12. i 13. stoljeću plemena, koja se kasnije uopće više ne spominju, a nema ih ni medu 12 plemena Hrvatske, te medu te stavlja Stupice, Kamenjane, Ramljane itd. (Postanak plemstva..., H XI —XII, 148), što je sasma netačno, kako se to vidi iz ove radnje. 616 Gl. za to Vj. Klaić, o. c., 84, 85. Barada dokazuje da je djedovina te »rodovske zajednice« u Tinju (Lapčani, 507). 617 SCD IX, 52; DAZ-A s D br. 703. 618 M. Barada, o. c., 507-509. 612
364
mena stanuju i u selu Blatu (Blate), a žive i u Zadru kao njegovi stanovnici. Samo pak to pleme ima posjed uz onaj hrvatsko-ugarskog kralja, kako to u 619 ispravi izričito stoji, tj. u Butini, u Bistrovini i u Bacane (Baciane) dok jedan njegov član, stanovnik Nina, posjeduje sela: Kačina gorica, Suovare, Grguricavas i Krnezu (Karnisa), koje krajem 14. stoljeća prodaje knezu Posedarskom. O Kuharima u ovom razdoblju znamo samo to da je jedan njihov iz Podsušja (Podsussan). Ali zato nam brojni podaci govore o Šubićima koji i dalje žive u matičnom mjestu Bribiru, podijeljeni na razne ogranke plemena. No njihovi pripadnici imaju svoje posjede i oko Mogorove dubrave, u Novoselcima i Lemeševu Hrašću, a jedan član Subića s titulom kneza bio je i stanovnik Zadra. Dakle, to pleme je prema razdoblju od 1342. do 1382. nešto malo izmijenilo svoje posjede i mjesta stanovanja, osim Bribira, toga i nadalje njihova stalnog centra. Od Čudomirića neki žive u Čudomirišćini gdje imaju i svoje posjede, a pojedine članove toga plemena nalazimo kao stanovnike sela Pođi i Zadra. Time za to razdoblje dobivamo nešto jasniju sliku mjesta boravka Čudomirića. Za Snačiće imamo u ovom periodu samo jedan dragocjen podatak, i to da je knez Nelipac, član toga plemena, knez Skradina. Od Mogorovića pak i dalje neki žive u Grabrovčanima. No veliki broj pripadnika toga plemena stanuje u Mogorovoj dubravi gdje neki imaju svoju zemlju. Pojedini članovi žive i u Sukošanu i u »Grescouoselci« gdje posjeduju neku zemlju. Jedan od njih je stanovnik Karina, a neki su i stanovnici i građani Zadra. Kako se vidi, sada su se prostorno proširili i po bližem dijelu zadarske okolice. Inače opažamo da je jedan Mogorović iz Like posjedovao u »Grescouoselcima« neku zemlju koju je naslijedila njegova udovica. Za Gusićeu ovom periodu znamo to da je jedan njegov član imao posjed u Prapratniku, drugi je bio počasni knez Nina, a treći sudac u tom istom mjestu. Četvrti je stanovnik Zadra, peti je potjecao iz Bašćice te je posjedovao neku zemlju kraj Visočana dok su knezovi Krbavski od istoga plemena stolovali u Obrovcu na Zrmanji. Iz toga se opaža da su se posjedi Gusića, kako se čini, samo neznatno uvećali. U izvorima se i u ovom razdoblju, samo mnogo više, javljaju odjelito Karinjani i Lapčani iako su potekli prvi od drugih. Tako pojedinci plemena Karinjana sada imaju neku zemlju u Dobručavasi gdje su i članovi »de Lapuch« iz Karina još 1354. posjedovali također zemljište. Pri tom treba istaći da u ispravama za ovaj period sasma dominira naziv »Karinjani« nad onim »Lapčani« koji se mnogo rjeđe javljaju. Svakako su sada Karinjani (i Lapčani) najviše živjeli u svom centralnom mjestu Karinu. Ali od plemena Karinjana neki su članovi imali svoj posjed i u Mogorovoj dubravi dok su Lapčani držali zemlju u blizini Lemeševa Hrašća, a pojedinci toga plemena i zemlje u lučkoj župi, jedan je pak pripadnik Lapčana stanovnik Zadra. Iz toga opažamo da se za ovo razdoblje posjedi Karinjana i Lapčana nijesu umanjili nego se čak čini da su se nešto povećali prema prijašnjem stanju.
'Još 1339. ta »generatio Cacich« ima ovdje svoj posjed (DAZ —A s D br. 1060).
365
O mjestu stanovanja Poletčića do 1382. godine nemamo veći broj izvornih podataka dok znamo da u periodu od 1382. do 1409. pojedinci toga plemena žive u selu »MeglaQcha« gdje posjeduju i zemlju. Neki od Poletčića borave i u Poričanima i Tršćanima, a dosta njih su i stanovnici i građani Zadra. Prema tome oni su u ovom razdoblju uspjeli da prošire svoje posjede. Za Lasničiće vidimo da neki njihovi članovi stanuju i dalje u Bicini, a jedan od toga plemena ima zemlju u Lemeševu Hrašću. To nam dokazuje da je to pleme samo vrlo neznatno uspjelo da proširi zemljišni posjed. Glede Jamometa znamo da sada jedan njihov član posjeduje zemlju u lučkoj župi, i to u okolici sela Podlužja, što nam pokazuje da su se u ovo doba njihovi posjedi umanjili prema prijašnjima. Što se tiče Tugomerića, doznajemo da su neki njihovi pripadnici imali zemlju u Radobudiću i Krnezi, što pokazuje da su posjede nešto uvećali. Virevići kao i dosada stanuju i dalje na svojim posjedima u Velikim Jošanima i u Gornjem Miranju. Ujedno to pleme živi u selu Jagodnji koje i posjeduje, a neki članovi Virevića imaju zemlju i zapadno od Mogorove dubrave. Pojedinci pak iz istoga plemena poput onih pripadnika 12 hrvatskih plemena stanuju u Zadru gdje su neki i njegovi građani. Od tih jedni i dalje drže svoju nasljednu zemlju u zadarskoj okolici. Za Vireviće se može kazati da su sada povećali svoje posjede u poredbi s onim iz prijašnjeg perioda. U Malim Jošanima spominje se po prvi put kao tamošnji stanovnik i jedan pripadnik plemena »Plusari$a«, isto tako jedan drugi član plemena »Ueglaci(?) et Lapci« kojemu više ne nalazimo traga u izvorima. Tada se prvi put javlja i pleme Tiskovac i Strmičani, porijeklom iz Strmice. No, od toga dvostrukog plemena samostalno se spominje, i to također samo ovaj put, jedan član plemena Tiskovac. Nadalje, po prvi put doznajemo da na otoku Pagu stanuje član plemena Čubranić (Cubrianoram), a isto tako vidimo da u Zadru živi kao njegov stanovnik pripadnik plemena »Parchal«.620 iz Dobravode. U Podnadinu stanuju neki pripadnici plemena Viktorić od kojega jedan član ima posjed u selu Viktorišćini (blizu Podnadina) te živi u Zadru kao i neki pripadnici plemena Stupio. Tek sad nas izvori upoznaju sa članom plemena »Chupinich« iz »V^alauasi«. No zato se već 1194. u izvorima navodi »Ca621 menianin« a 1285. i samo pleme Kamenjani koji su imali svoju zemlju (terram generationis Camenani) u selu Poričanima.622 U razdoblju do 1382. do 1409. jedan pripadnik tih »Camenagnini« ima posjed u Kokičanima a stanuje u Zadru gdje je boravio na kratko i pripadnik plemena Kolonie dok član plemena »Cotugno« koji se sada prvi i posljednji put javlja u izvorima ima neku zemlju u blizini Podgrada.
620
»Generatione Perkal« spominje se prvi put u ispravi od 13. II 1322. Iz nje vidimo da je to pleme imalo zemlju blizu »Karnizam«, koju je moralo odstupiti članovima plemena »Bilignan«. Inače je to pleme (»genere Parkly«) imalo i selo Brdari na Zrmanji koje se spominje 1358. g. Iza 1412. ne navodi se više u izvorima to pleme nego Keglevići koji su bili pripadnici »generacionis Perkly« (Vj. Klaić, Acta Keglevichiana, XIX-XXIV, 1-3, 5-7). 621 M. Barada, Lapčani, 480 bilj. 33. 622 Vj. Klaić, o. c., XXV, bilj. 2.
366
Dakle, u razdoblju od 1382. do 1409. pripadnici institucije »plemići 12 hrvatskih plemena« žive i dalje u okolici Zadra,623 samo u tom periodu u izvorima nema više pomena o plemenima »Dravilcinorum«, Draginići i Runjevac, a plemena »Plusarig«, »Ueglaci(?) et Lap9i«, Tiskovac i Strmičani, »Parchal«, »Chupinich« i »Cotugno« uopće se više nikad ne javljaju. 8.
U periodu od 1409. zaključno do 1630. godine nailazimo u okolici grada Zadra i dalje na pripadnike onih 12 hrvatskih plemena. Tako Kačići pretežno stanuju i imaju posjede u Nadinu. Pojedini pak članovi od Kačića žive u Veteriniću, na Pagu, u Blaćanima i u Zadru. Inače u izvorima se to pleme u za-, darskoj okolici zadnji put spominje 1492. zapravo u samom Zadru 1527. Od Kukara je jedan imao zemlju u selu Rakiti, drugi je sudac u Tinju, treći kao građanin Zadra i skradinski plemić ima nešto zemlje u Biljanima, četvrti živi u Kulišiću a peti je čak na Pagu (1581). To je i zadnji spomen na Kukare u zadarskom kraju. Šubići i dalje borave u Bribiru gdje su zadržali sve posjede i sva posjedovna prava. Isto tako su bribirski plemići plemena Subić početkom 15. stoljeća imali posjede u cijeloj lučkoj župi624 i ostrovičkom distriktu, a sredinom istoga stoljeća u izvorima se njihovi posjedi navode samo u gornjolučkoj župi.625 Ugrinići, ti istaknuti pripadnici toga plemena, imaju svoje posjede u Terčićima a napose u Lišanima dok Markovići, mnogobrojni pripadnici Šubića, posjeduju zemlje u Malim Jelšancima, Kamenjanima, Čakavcima i u blizini istoga sela, u okolici Nina, Mišetićima, u ostrovičkom distriktu, a žive u Čakavcima, Jakavcima, Ninu, Ostrovici i pod Ostrovicom, Bribiru i Zadru. Neki pak pripadnici plemena Šubić bili su ne samo stanovnici nego i građani Zadra, te su u njemu imali svoje kuće i bavili se trgovinom. Jedan ugledni član toga plemena (bribirski knez Dobrul) imao je posjed u Jaranima, a drugi (Jakov Banovac) posjeduje zemlju u Poričanima i Rasteviću. Jedan čak potječe iz Tučepa, drugi stanuje u Srijanima a neki su imali zemlju u Veteriniću i Jelšancima. Zadnji spomen na to pleme u zadarskoj okolici imamo iz 30-ih godina 16. stoljeća. Za Čudomiriće znamo da je jedan njihov član živio u Sukošanu a 4 pripadnika toga istoga plemena stanuju u samom Zadru gdje se to pleme spo623 N. Klaić pokušava da utvrdi gdje se dvanaestero pleme u 14. stoljeću nalazilo, te ih je ograničila na ličku, lučku i kninsku županiju (Plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske, 97, 98). 624 Tu župu stavlja Vj. Klaić »između Obrovca, Skradina i Vrane« (Povijest Hrvata III/1, Zagreb, 1911, 27) i kaže da je postala »od nekadašnjih starohrvatskih župa: Lučke, Ninske Bribirske i Sidraške, a za sijelo županije izabran bi grad Ostrovica« (o. c. H/2, Zagreb 1901, 14). 625 Interesantan je podatak o tome koji glasi: »... uillani comitatus superioris Luke nobilium Bribirensium et Carignanorum et aliorum nobilium croatorum habentium suas possessiones et uillas in superiori Luka...« (DAZ —SZN SD b. III, f. IV/9, 395a, 396 — 14. X 1453. — b. III, f. IV/18, 325, 325a - 3. V 1456).
367
minje zadnji put 1509. godine. Prema tim podacima krug stanovanja Čudomirića uglavnom se ograničio na sam Zadar i najužu njegovu okolicu. Za Snačiće u izvorima nemamo više nijedan podatak da su u ovom periodu živjeli ili imali kakve posjede u zadarskoj okolici. Zato obilujemo podacima za Mogoroviće ili Mogoriće koji imaju posjed u Draginićima a zadržali su i dalje zemlje u Grabrovčanima i one u Suovarama i Grgurice-selu. Komad zemlje u Radučevu selu pripada jednom članu plemena Mogorović, a drugome posjed u Velikim Čakavcima. Jedan pak ima mlin iznad Gorice, a drugi opet dobiva zemlju u Papraćanima i Tršćanima. Zemlja u »Rochiane« ili »Rotzane« također je vlasništvo Mogorovića, a jedan od njih ima zemlju ne samo u Tršćanima nego i u Radokovu, »Reiane« i Trnovu. Inače pojedinci toga istoga plemena stanuju u Zadru, neki su njegovi građani i bave se obrtom. Ima ih koji stanuju u Velikim Jošanima, Ražancu, »Draginauasi«, Srijanima i u Salima (Dugi otok) gdje se u izvorima posljednji put 1572. navodi ime Mogorović. U odnosu na raniji period to pleme se sada nešto više proširilo u okolici Zadra. Samo ovdje moramo istaknuti da iza 1409. godine u ovom kraju, i to u novigradskom distriktu, pripadnici ličkih Mogorovića imaju neke zemlje ili pak kod Krbavskih knezova vrše neke službe, a udova jednog člana toga plemena iz Like stanuje čak u Zadru. Što se tiče Gusića, tu se ističu knezovi krbavski koji u ovom periodu posjeduju selo Grivnu, grad Kličevac, Obrovac i Ceranje, a imaju neke zemlje u Papraćanima i Trnovu u kome se i prije navode, te dio Tršćana i Bukovica. Prema tome, ti knezovi su također uspjeli da na neko vrijeme povećaju svoje posjede. Ostali pripadnici Gusića posjedovali su određene dijelove zemlje u Mundićima, Tršćanima i u Rozanima. Inače, pojedinci toga plemena stanuju i dalje u Ninu, Posedarju, Ljubi i Zadru, gdje je jedan Gusić čak graditelj barki, te u Papraćanima i Salima. Za razliku od ostalih plemena iz zadarske okolice, Gušići se posljednji put pominju baš u samom Zadru 1630.626 Svakako i za Gusiće možemo reći da su njihovi pojedinci nešto uvećali svoje posjede u navedenoj okolici te ih i zadržali za neko vrijeme. Ovdje treba istaći da su dva člana plemena Gusić (otac i sin) ujedno i pripadnici plemena Mogorović te posjeduju neke zemlje u okolici Zadra gdje ujedno i stanuju. Kako je došlo do pripadnosti jednom i drugom plemenu, teško je nešto određeno reći. Karinjani i Lapčani se. i dalje posebno i odjelito spominju u izvorima.627 U ovom vremenskom razdoblju kao i ranije prevladuje naziv Karinjani nad onim Lapčani. Pojedini pripadnici obaju tih plemena i dalje stanuju u Karinu odakle su se naseljavali ili nastanili u pojedinim selima zadarske okolice. Navodi se da jedan član Karinjana ima zemlju u Nadinu i Kačinoj gorici i njihovu distriktu, a drugi u Snojacima. Inače, Karinjani su kao pleme držali posjede i sela poput Šubića u gornjolučkoj župi. Isto tako su i Karinjani sa626 Inače se kao posljednji muški potomak krbavskih knezova, navodi ban Ivan Karlović koji je 1531. g. umro u svome gradu Medvedgradu (Vj. Klaić, Rodoslovlje, 627 Tako u ispravama od 1453. i 1456. g. stoji izričito: «... uillani comitatus superioris Luke nobilium Bribirensium et Carignanorum et aliorum nobilium croatorum...« (Gl. bilj. 625 za citat izvora).
368
mo iza 1409. godine davali suce lučkom rotnom sudu u Podgradu.628 Pojedini pripadnici Lapčana stanovali su pak u Zadru, neki od njih su bili njegovi građani; bilo ih je nastanjenih i u Malim Jošanima i u selu Sv. Nikoli. Iza 1409. g. opaža se da su im se pojedini posjedi u okolici Zadra nešto prorijedili u odnosu na stanje u prijašnjoj periodi. U izvorima Karinjani se u navedenom kraju javljaju zadnji put 1498. godine629 a Lapčani 1460. g. Za Poletčiće u ovo doba imamo razmjerno dosta podataka. Tako jedan njihov plemenski pripadnik ima zemlju u Tršćanima gdje neki Poletčići žive i dalje kao u prijašnjim periodima. Neki pak stanuju u Velikim Jošanima, jedan je iz Stomorinog sela, drugi opet iz Kličevca dok nekoliko njih žive u Zadru gdje vrše razne odgovorne službe. 1588. g. nailazimo u Pagu na jednog »Poleti9cica« i to je zadnji spomen toga plemena u navedenoj zadarskoj okolici. Od Lasničića vidimo da jedan njihov prije spomenuti pripadnik (1405) živi i dalje u Bicini (1431), a drugi u Rašćanima. To je ujedno i zadnji spomen na Lasničiće (1448) u zadarskoj okolici, gdje su se njihovi i onako neveliki posjedi u ovo doba još smanjili. Za Jamomete u periodu iza 1409. g. imamo više podataka nego u ranija vremenska razdoblja. Tako jedan pripadnik ovoga plemena posjeduje u BiIjanima zemlju koju je kasnije prodao, drugi opet ima zemlju u Kamenjanima a stanuje u Zadru kojega je građanin. Treći je građanin Nina a četvrti sudac lučkog rotnog suda u Podgradu. U izvorima se Jamometi zadnji put spominju 1440. godine. Po svemu nam se čini da je to pleme sada umanjilo svoj posjed u navedenoj okolici. Što se tiče Tugomerića, doznajemo iz izvora da iza 1409. godine neki pripadnici toga plemena stanuju i imaju neke zemlje u Krnezi gdje su i drugi u prijašnjem periodu posjedovali zemlju. Inače se to pleme zadnji put navodi u dokumentima 1456. godine. Svakako i za Tugomeriće, ako usporedimo šta su u prijašnjem periodu imali, možemo reći da im se zemljišni posjed umanjio. Virevići su i dalje u Jagodnji gdje njegovi pripadnici i članovi imaju i svoju zemlju. U tom plemenu naročito se ističe njegov pripadnik Grgur Merganić,630 također porijeklom iz Jagodnje, ugledni građanin Zadra koji je posjedovao velike komplekse zemlje u svom matičnom mjestu Jagodnji, zatim u Velikim Jošanima, Miranju, Trečićima, Lišanima i u ninskoj okolici. Inače su uz njega stanovali i neki drugi Virevići u Zadru, a jedan je vršio uobičaje628 Iz već navedene isprave od 22. III 1433. g. gdje se spominju kao sudac ovog stola »Paulus Corlat de genere Carinorum«, a kao pristav »Johannes filius condam Marini de Carmo (Carino?) generationis Lapzanorum...« (Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 65), očito se također vidi da se oba ta plemena odjelito spominju i razlikuju. 629 Ne znamo na temelju čega zaključuje Barada da je vlasteoska grana Lapčana živjela u Karinu sve do 1527. g. kada je taj grad pao u turske ruke (Lapčani, 497). 630 Iz jednog dokumenta od 1568. godine vidimo da tada u Rijeci boravi neki Adam Merganić (Državni arhiv u Rijeci — Arhiv grada Rijeke — Giustizia br. 395). Inače još 1528. na procesionalnom raspelu (u riznici sv. Šimuna u Zadru) stoji da je njegov restaurator »D. Presbiter Gorgio Margini«, za kojega G. Oštrić drži da je »Juraj Mrganić od starog hrvatskog plemena Virevića« (600-godišnjica Zadarskog mira, Zadar 1958, 11).
369
nu službu suca lučkog rotnog stola. Osim bogatog Zadranina Grgura Merganića koji je svoje posjede uvećao kupovinom, posjedi ostalih Virevića znatno su se prorijedili u ovom periodu u zadarskoj okolici. Interesantno je da se Virevići navode zadnji put 1498. godine, tj. upravo onda kad i^Karinjam. U prijašnjim razdobljima bili su podaci o Stupićima dosta oskudni, međutim iza 1409. to se pleme pominje više puta. Znamo da su pripadnici toga plemena stanovali u selu Stupić, a neki njegovi članovi živjeli su i posjedovali zemlju u Biljanima, jedan je imao cijelo imanje u Bibinju i u »sub monte Ferreo« a drugi u Ražancu (Rasanze). Znamo da jedan njegov član potječe iz Nina, drugi iz Novigrada, a najviše njih žive u Zadru gdje se spominje Franjo Stupić, tamošnji građanin, kirurg i apotekar 1527. godine, i to je zadnji spomen na to pleme. S obzirom na prijašnja doba Stupici su iza 1409. znatno uvećali svoje posjede. Zanimljivo je pleme »Osnaq« kojega je jedan član bio iz Koliblića i on se u dokumentima spominje samo 1411. godine i nikada više, ni prije ni poslije. Viktoria imaju svoju zemlju u Viktoriću, a jedan njihov pripadnik živi na otoku Pašmanu. God. 1425. to se pleme zadnji put javlja u izvornoj gradi koja se odnosi na hrvatska plemena u zadarskoj okolici. U Zadru živi, kao njegov građanin, pripadnik plemena Pribudić u svojstvu suca i notara, i to se pleme tada tj. 1440. godine zadnji put navodi u dokumentima. Godine 1433. spominje se član plemena »Zmana« u funkciji suca lučkog rotnog stola, što znači da je također bio iz okolice Zadra. Iste godine spominje se i pripadnik plemena Bradić iz sela Bicine (Bittuina). U prvom periodu iza 1409. g. ponovo nailazimo u izvorima na pleme Čubranićod kojega se jedan pripadnik navodi u Kamenjanima. Kao posljednji član toga plemena u Zadru javlja se 1480. godine časna sestra Margarita »Zubranich«. Što se tiče plemena Cerenčani, οϊιο se prvi put navodi tek iza 1409. g. a potječe iz sela Cerenci gdje su neki njegovi pripadnici posjedovali zemlju kao i u selu Dolac (kraj Novigrada). Dva člana toga plemena živjeli su u Zadru, jedan kao kanonik a drugi kao obrtnik. U izvorima se to pleme posljednji put pominje 1450. g. U Cerencima su imali svoju zemlju i pripadnici plemena Vukomanić koji se prvi i posljednji put spominju 1433. godine. Isto tako se samo jedanput javlja pleme Vrbašić kojega je jedan član stanovnik Cerenaca. U Korupaljcu žive neki pripadnici plemena Babonožić koje se posljednji put spominje 1452. godine. U Bribiru živi pored Šubića i pleme Dražuljane (chaxata Draxuliane) koje se opet samo jedanput navodi, i to 1449. godine. Iduće pak godine spominje se također prvi i posljednji put neki Ivan »Dlamozanin« koji je nekad stanovao u Kamenjanima. Iz ovoga, iako škrtog podatka, vidimo da je to pleme Glamočani još bilo u zadarskoj okolici i u periodu iza 1409. godine iako se u onom razdoblju od 1382. do 1409. uopće ne navodi. God. 1435. u izvorima se zadnji put spominje pleme Kamenjani (de genere Camenagnini), kojega jedan pripadnik živi u Zadru, kako smo već prije naveli u onom periodu od 1382. do 1409. godine, 1450. pleme Kolonie koje je imalo u posjedu selo Tiklići u ostrovičkom distriktu, 1454. pleme Ramlja1 632 ne" kojega jedan član živi u Dolcu kod Novigrada, 1466. 1468. i 1469. ple631 Za mjesto Ramljane kaže Klaić da je to selo južno od Knina prema Uzdolju i Kosovu (Acta Keglevichiana, 21, XXVIII).
370
me »Vsnafac«633 kojega je pripadnik posjedovao zemlju u Domakovcima i Trnovu kao i njegovoj okolici. Prema tome zadnji član toga plemena634 javlja se još samo 1469. godine. Na otoku Ugljanu žive dva člana plemena Krivošić koji se u dokumentima prvi i zadnji put navode 1476. godine. Kao građani Zadra spominju se također posljednji put 1497. g. dva brata iz plemena Zunković (Zanković) iz Tetačića, kojega je jedan pripadnik imao mali posjed u selu Opatice. Porodica Zoranić od plemena Kršelac živi u Zadru i u Ninu i u njihovoj okolici sve do 1586. godine.
9. Što se tiče onih dvanaest hrvatskih plemena, Kačići se iza 1492. g. ne spominju u zadarskoj okolici, a u samom Zadru iza 1527. g. U Slavoniji se navode još 1547, a u tzv. Primorskoj Krajini također se spominju i u 16. stoljeću, a možda i kasnije.635 Kukati636 su ostali vjerni u 15. i 16. stoljeću svojoj staroj postojbini tj. bližoj ili daljoj okolici Zadra.637 Šubići se u zadarskoj okolici posljednji put spominju 1531. g., njihovi pak pripadnici Zrinski i Šubići Peranski su u Gornjoj Hrvatskoj iščezli tek početkom 18. stoljeća.638 Čudomiriće u zadarskom području izvori navode posljednji put 1509. godine, međutim u Belaju639 u Lici640 oni iščezavaju 1512. g. O Snačićima6*1 nema novijih podataka osim ono što smo već iznijeli. Za Mogorovićesmo kazali da se u zadarskoj okolici, u izvorima, spominju do 1572. Ali Mogorovići su brojni i u Lici gdje su naseljeni od 13. stoljeća. No kada je Lika pala pod Turke (1526), oni su se odatle rasuli, kako piše Klaić, i to po čitavoj preostaloj Hrvatskoj, a posljednji put 1546. g. nailazimo na Nikolu Babonožića od plemena Mogorović koji dobiva od kneza Jurja Frankapama Slunjskog dva imanja, i to jedan u Prekovršju pod gradom Krstinjom, a drugo u Drmeljevu pod Malom Kladušom.642 632
G. 1194. javlja se čak u ispravi medu svjedocima »Mirescia Ramlianin« (M. Barada, Lapčani, 480, bilj. 33). 633 Gl. o tom Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 79. 634 Šišić bez ikakvih dokaza smatra da su Unčani nesumnjivi »potomci plemena Svačićeva« (»Priručnik I/1, 500), što nije istina. 635 Za to gl. Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 24-28, 33, 34. 636 Još 1178. g. spominje se pleme Kukara u okolici Zadra (M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Djela JA 44, Zagreb 1952, 27). 637 Gl. Vj. Klaić, o. c., 35, 36. 638 Vj. Klaić, o. c., 39, 40, 43, 37. 639 Inače se i 1409. g. navodi Katarina udova »Andrea Zudomerich de ciuitate noua Tragurii« (DAZ - Arhiv Trogira = AT (1370-1559) IV/41a), a 1494. fratar Marija »Cudomerich«, prokurator samostana sv. Franje u Šibeniku (Ibid. — AS
—26 Ila,
str. 170, 171 — 5. XI 1494). 640 Vj. Klaić, o. c., 43, 44). 641 Jedino 1. XI 1343. g. navodi se »... et Goislaui filii Prođi de Saucichorum...« (DAZ—AS IV/2,3), za kojega samo možemo reći da je bio član od plemena Snačić i da je živio negdje u okolici Splita ili u samome tome gradu. 642 Vj. Klaić, o. c., 45-49, 54.
371
Gušićima, prema izvorima, nestaje trag u zadarskoj okolici već iza 1528, a u samom Zadru istom iza 1630. godine. U gornjoj Hrvatskoj, iznad Velebita 643 spominju se naročito u 16. stoljeću, a potomci tog plemena žive još i danas 644 u Zagrebu. Što se tiče Karinjana i Lapčana, oni se prestaju spominjati u svojoj bazi iza 1498. godine kako smo to prije naveli. Gornjopounski pak Lapčani koji su svakako od njih potekli ne javljaju se još od 1447,645 a bužanski Lapčani od 1490. godine. Na Grobniku se 1493. spominje »Martinac pop, plemenem Laplanin«646 a od Karinjana samo 10. VII 1510: »Georgius Gergurich de generatione Karyn« koji se zalaže za sačuvanje kapele sv. Nikole u Cetinu.647 To znači da se Karinjani nijesu rado selili iz svoje matice preko Velebita. Za Poletčiće znamo da se u zadarskom kraju javljaju do 1588, ali gotovo cijelo stoljeće prije toga iščezli su iz buške župe gdje se jedan njihov pripadnik posljednji put navodi 1492. godine.648 Za Lasničiće nemamo novijih podataka, a za Jamomete649 koje se posljednji put navode u okolici Zadra 1440. godine doznajemo da je to pleme u okolici Ostrožca (između Une i Save) živjelo sve do 1483. godine kada se zadnji put javlja u izvornoj gradi.650 Što se tiče Tugomerića koji se u zadarskoj okolici spominju do 1456. u Lici se navode sve do 1499,651 zapravo 1513.652 godine. O Virevićima znamo to da u Šibeniku 1494. živi kao građanin ser Antonije pok. ser Simeona Petra »Uireuich« i ser Mihael pok. Petra »Uireuich«, njegov »patruus«,653 koji se navodi i 1496. godine.654 Pleme Stupio javlja se u Zadru sve do 1527, a ono u buškom kneštvu samo do 1487. g.655 O ostalim plemenima (»Osna$«, Viktorić, Pribudić, Zmana, Bradić, Cerenčani, Vukomanić, Vrbašić, Dražuljani, Kamenjani, Ramljani, Krivošič) nemamo ništa novo dodati. 643
Još 26. IV 1462. spominje se u ispravi »Matheus filius luani Gusich de Šolta« (DAZ-AS 27/1461/2/, 101).' 644 Vj. Klaić, o. c., 55-57; F. Sišić, Priručnik I/l, 502. 645 M. Barada, Lapčani, 515, 527, 528. 646 Vj. Klaić, o. c., 67. 647 AJA — Ostavština E. Fermendžina — XV — 24. 648 Vj. Klaić, o. c., 67, 68. 649 God. 1391. piše u jednoj dubrovačkoj ispravi uz ostalo i ovo: »... et uxor q. Goysaui Yamomet...« (Državni arhiv u Dubrovniku = DAD — Diversa Cancellariae 28, fol. 56a — 9. VI 1391), u drugoj od 1394. g. pak: »... Ego Pribis Petroeuich de Popouo homo Vocossaui Jamomet...« (DAD — Diversa Notariae = DN 18, fol. 182 — 10. II 1434), a u trećoj od 1436. stoji čak: »Radouinus Pribignich de Rapad (sic!) homo uoiuode Vochossaui Jamometich...« (Ibid. — DN 21, fol. lla — 26. VIII 1436). 650 Vj. Klaić, o. c., 68, 69. 651 Vj. Klaić, o. c., 70, 71. 652 J. Vončina, Četiri glagoljske listine iz Like, Radovi staroslavenskog instituta 2, Zagreb 1955, 225 — 2. V 1513. 653
654 655
372
20 -26 Ha, 185 — 22. XII 1494. C 90 20 -26IIc. Ibid. - AS C 95
DAZ - AS
Vj. Klaić, o. c., 72,73.
U Zadru se jedan član plemena Čubranić spominje posljednji put 1480, a drugi u Šibeniku, a i Hrvatinići su bili pripadnici toga plemena. Inače, razne grane toga plemena živjele su u vrličkoj župi i sve su potjecale iz Livna gdje se Čubranići posljednji put navode 1498. godine.656 Isto tako znamo za pleme Babonožićkoje se u okolici Zadra spominje posljednji put 1452. godine, a jedan njegov član (Nikola Babonožić) javlja se 1548. g. u predjelu iznad Velebita, ali kao pripadnik plemena Mogorović.657 Što se tiče Glamočana (»Dlamozanin«) kojih se jedan pripadnik u zadarskom teritorijalnom predjelu spominje posljednji put 1450. godine saznajemo da se u Splitu 1478. g. navodi »ser Vucus Glomozanin nobilis Jaize«.658 O Kolonićima je posljednji podatak iz zadarskog kraja također od 1450. ali to se pleme navodi u predjelu iznad Velebita još i 1486. godine.659 Za pleme »Vsnafac«660, »Unačac« naveli smo da se u zadarskoj okolici javlja 1469, no ono je živjelo i u nekadašnjoj kninskoj župi, u župi unačkoj oko rijeke Unca, pritoke Une,661 a 1544. se čak u jednoj turopoljskoj ispravi navodi i »Nicolaus Benkowych de Plawno de genere et familia Uznachky«.662 Glede plemena Zunković (Zanković) iz Tetačića (Lika) znamo da su se neki njegovi članovi naselili u Zadru krajem 15. stoljeća. Za porodicu Zoranić koja je pripadala plemenu Kršelac naveli smo gdje je sve imala posjede u okolici Zadra i da je izumrla 1586. Međutim, Zoranići od toga plemena koji su živjeli u buškoj župi javljaju se samo krajem 15. stoljeća.663
10. Sad ćemo pogledati kako su nestala ili izumrla sva ta hrvatska plemena u okolici Zadra. Već Karlo i Roberto a pogotovu njegov sin Ludovik I, neprestano su uporno i bezobzirno nastupali protiv tada postojećeg društvenog uređenja u 664 Hrvatskoj. Iza pobjedonosnog mirovnog ugovora u Zadru (18. II1358) koji je sklopio s Venecijom Ludovik je odlučio da izmijeni i stanje u kraljevinama Dalmaciji i Hrvatskoj. U vezi s tim on je prvi zaveo plaćanje marturine u Hrvatskoj, što doznajemo iz jedne isprave (15. II 1360—1361) kojom se od 665 ove daće oslobađaju zadarski plemići. Nadalje je on načeo prava Lapčana u Karinu koji je postao vlasteosko dobro ili feud, a oduzeo im Kokičane. Isto tako podliježu i kraljevski plemići Glamočani s kojima se vodi parnica po izričitom nalogu Ludovika.666 656
Vj. Klaić, o. c., 77-79. Vj. Klaić, o. c., 54. 658 DAZ-AS (1478-1480), 136 — 20. VIII 1478. 659 Vj. Klaić, o. c., 83. 660 Klaićeva pretpostavka da bi to pleme možda poteklo od »Svačića« (o. c., 44) i \ suviše je neuvjerljiva. 661 Vj. Klaić, o. c., 79; Isti, Acta Keglevichiana, 28 (8. XII 1486). 662 Vj. Klaić, Acta Keglevichiana, XXVI, bilj. 2. 663 S. Antoljak, Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, 250. 664 M. Barada, Lapčani, 493. 665 SCD XIII, 91, 92. 666 O tom opširno gl. M. Barada, o. c., 494, 496, 497, 505, 508, 509, 506, 512. 657
373
U periodu od 1382. do 1409. godine pojačali su se, s obzirom na prijašnje razdoblje, i proširili posjedi hrvatskih plemena u okolici Zadra u kojem se njihovi pripadnici sve više nastanjuju i čak postaju njegovi građani. I dok se za Ludovikove vladavine izričito i u nekoliko navrata spominje kao ustanova »plemići 12 hrvatskih plemena«, u ovom vremenskom razdoblju o toj ustanovi nema pomena. No to nikako ne znači da ona i u ovo doba nije jaka. Njena snaga može se najbolje uočiti iz samoga Qualitera sačuvanog iz II polovice 14. stoljeća. Unatoč prijestolnim borbama u ovom razdoblju hrvatska plemena žive u navedenoj zadarskoj okolici uglavnom nesmetano na svojim posjedima. Naime, 1387. g. postoje privremeni kapetan i gubernator Dalmacije i Hrvatske Pavao Kurjaković od plemena Gusić667 u službi kraljice Marije a 1391. Hrvoje Vukčić Hrvatinić i brat mu Vuk postavljaju se za hrvatsko-dalmatinske banove kralja Ladislava.668 Ta su braća bila pripadnici plemena Čubranić iz Livna, kako smo već naveli, a ne od plemena »Svačić« kao grana Nelipića, kako to tvrdi Šišić, niti pak od plemena Hrvatinića, kako piše Thalloczy.669 God. 1394. opet se navodi kao hrvatsko-dalmatinski ban Butko Kurjaković koji te godine u ime svoje i svoje porodice uglavi savez sa Zadranima protiv svih neprijatelja kralja Žigmunda. Kada je Ladislav okrunjen u Zadru za hrvatsko-ugarskog kralja (5. VIII 1403), on je neko vrijeme boravio u tom gradu gdje su mu predane Hrvatska i Dalmacija sa svim utvrdama, distriktima i medama.670 Tada mu s'e potužio zadarski građanin Ivan »merzarius« pok. Jurmana da zbog neke zemlje koju je posjedovao u ostrovičkom komitatu u selima Bistrovini i Podnadinu ostrovički kaštelani hoće da od njega utjeraju marturinu i vojšćinu premda se to kosi s kraljevskim sloboštinama i povlasticama grada Zadra po kojima su Zadar i svi njegovi distriktrualci bili od tih tereta oslobođeni. Nadalje se požalio da su ga i Hrvati više puta pozivali i primoravali da dođe na sud stola u Podgradu. Stoga je zamolio kralja Ladislava da svojom posebnom milošću oslobodi njega, njegove baštinike i nasljednike kao i njegove kmetove svih tih potraživanja, što je Ladislav najpripravnije i učinio i izdao mu ispravu (9. IX 1403) u kojoj je naredio navedenim kaštelanima i potkastelanima, kao i sucima i službenicima onoga stola da ga ne sile na plaćanje onih daća jer se to kosi sa povlasticama, sloboštinama i oprostima od javnih dužnosti i daća podijeljenim od strane njegovih pretšasnika ugarskih kraljeva gradu Zadru, njegovim distriktualcima i sta671 novništvu. Iz tog podatka vidimo da su svi ostali osim Zadrana i njihovih distriktualaca plaćali marturinu ili »kunu«. S time su dakle i u tom kraju Hrvati bili izjednačeni i u plaćanju navedenih daća sa svojom braćom u Sla voniji. Iz toga perioda imamo jedan interesantan slučaj, a to je da,kralj Ladislav ima zemlju u selu Butini (terra domini majestatis regis), u kome su 667
Vj. Klaić, Rodoslovlje, 207. F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba, Zagreb 1902, 59, 83. F. Sišić, Priručnik I/1, 499, 500. 670 F. Sišić, Vojvoda Hrvoje..., 97, 98, 158, 162. 671 Note cronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lučio Traguriense, Bullettino di archeologia e storia dalmata VI/4, Spalato 1883, 56-58; Gl. i S. Antoljak, Pobiranje ..., Starine JA 49, 233. 668
669
374
imali svoj posjed i pleme Kačići.672 U takvu stanju su dočekala hrvatska plemena ü okolici Zadra i kobnu 1409. godinu kada je Ladislav za 100.000 dukata prodao Mlečanima čitavu Dalmaciju. Tada su oni dobili i Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag sa svim zemljama, tvrđavama, mjestima, stanovnicima, vazalima, feudima, feudatarima, pravima itd.673 Znači da je Venecija postala gospodar i onoga područja gdje su živjela većim dijelom i navedena hrvatska plemena. U vezi s tim mletačka uprava iz početka nije dirala u gospodarsko, pa ni u političko uređenje zadarske okolice, baštinjeno iz prošlih stoljeća.674 Tako je još u septembru 1409. g. donijela odluku da krbavski knezovi i ostali baroni iz okolice Novigrada mogu i dalje imati svoja sela i posjede pod tom tvrđavom, dok se ne donese drugo rješenje.675 Ujedno je mletački knez u Zadru pazio na odnose između feudalnih gospodara i njihovih obveznika kmetova u zadarskoj okolici, te ako su između njih izbile trzavice, on je morao to da ispita i da o svemu obavijesti mletačku vladu.676 U vezi s plaćanjem desetine za hrvatske plemiće u zadarskoj okolici a naročito u dijelu lučke župe677 navodi se u prvoj polovici 15. stoljeća »zackon heruacchi«678 ili »usanza de Crouatia«.679 Međutim, Venecija i dalje ostaje blagonaklona prema krbavskim knezovima. Stoga je preko svojih rektora u Zadru pazila da se kmetovi Ivana, sina kneza Toma Krbavskoga koji su se nalazili na zadarskom teritoriju ne uznemiruju i da se s njima postupa prema običajima sačuvanim od starine. Ne samo to. Mletačka vlada je odobravala istome knezu Ivanu da može kupovati posjede i sela na teritoriju kojije bio pod zadarskom jurisdikcijom.680 Značajno je da u kraljevini Hrvatskoj u drugoj polovici 15. stoljeća i dalje vrijedi nasljedno pravo »plemića 12 hrvatskih plemena« kao i običaji nasljednog prava hrvatskog plemstva uopće. Ono je bilo u kreposti i u zadarskoj okolici,681 kako se to očito vidi iz dokumenta od 5. XI 1459. g.682 a poštovala ga je i primjenjivala i mletačka vlast u Zadru koja ga je čuvala u prijepisu medu svojim spisima. Iz toga možemo 672
DAZ-SZN JT b. I, f. III/1 - 10. XI 1408. S. Ljubić, Listine... V, 181 (9. VII 1409). Tako F. Sišić kaže »da je i Venecija, kad je stekla poslije 1409. neke dijelove Hrvatske, respektovala »drevno pravo, kako su to redovito i ugarski kraljevi od 1102. dalje«, te da je najveći dio lučke župe pao pod Mlečane još između 1409. i 1411. i kako je zanimljivo »da su Mlečani pridržali ne samo hrvatsko uredovanje nego i privatno pravo« (Priručnik I/1 496). G. Novak pak piše da je Venecija ostavila i dalje onakvu teritorijalnu razdiobu, kakvu su ti pojedini gradovi stekli kroz stoljeća (Prošlost Dalmacije I, Zagreb 1944, 183, 184). 675 S. Ljubić, o. c., VI (1878), 12, 13. "6 S. Ljubić, o. c. IX (1890), 31 — 24. VIII 1428. 677 God. 1419. nalazimo čak da su Nikola »de Planich« i Valentin »de Slat«, kaštelani tvrđave Ostrovice, ujedno i župani (comites) Luke (AJA —D VIII/2 —82 — Podgrade 22. II 1419). 678 L. Jelić, Hrvatski zavodi u Rimu, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva IV/1, Zagreb 1902, 15 — 11. XII 1434. 679 S. Ljubić, o. c. IX, 134, 135 — 1440. 680 S. Ljubić, o. c. X, 117 (15. X 1457), 147 (11. IV 1460). 681 M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, 37, 40. 682 S. Ljubić, o. c. X, 146. 673 674
375
uočiti da i dalje postoje plemensko-rodovski posjedi, tj. plemenska i obiteljsko očinska dobra hrvatskih plemića i posjedi plemića 12 hrvatskih plemena 683 na koje su se primjenjivali ustaljeni običaji kraljevine Hrvatske. Taj dokumenat nam indirektno dokazuje da je još u to doba bila jaka ustanova plemića 12 hrvatskih plemena kojih su se brojni posjedi nalazili u 15. stoljeću pretežno u zadarskoj okolici i na onom teritoriju pod mletačkom upravom što nam ponovo dokazuje jedna isprava od 28. VI 1462. u kojoj se izričito navode »possessiones Crovatinorum«.684 Ovdje moramo primijetiti da se od plemića 12 hrvatskih plemena u 15. stoljeću više ne spominju u okolici Zadra jedino Snačići, dok se u periodu prve polovice istoga stoljeća Lasničići javljaju posljednji put 1448, Jamometi 1440, a Tugomerići 1456. godine. Od ostalih plemena u navedenom razdoblju 15. stoljeća pleme »Osnac« više se ne javlja iza 1441. g., Viktorić 1425, Pribudić 1440, Bradić i Zmana 1433, Cerenčani i Kolonić 1450, Vukomanić 1443, Vrbašić i Ramljani 1454, Babonožići 1452, DražuIjani 1449, Glamočani 1450. i Kamenjani 1435. godine. Time se dokazuje daje još mali dio hrvatskih plemena ostao u navedenom predjelu gdje je i doživio prve a potom i dalje provale Turaka čak do zidina Zadra. Prve turske navale počele su 1470. godine685 i tada su turski konjanici prodrli sve do Zadra.686'Iz toga su došle ponovne njihove navale u okolicu toga grada (1492, 1499, 1500).687 God. 1514. dolaze Turci bez zapreke do Vrane, 1516, pak oteli su Hrvatima neku tvrđavu na medi zadarskog distrikta, a 1522. pada u njihove ruke Knin, nakon dva mjeseca Skradin,688 1523. Ostrovica,689 a 1524. Senjski Uskoci su potukli turske brodove kod Zadra.690 Kakvo je bilo stanje u okolici Zadra zbog stalnih provala i nadiranja Turaka, najbolje nam ilustrira Ivan Moro koji je bio zadarski kapetan. U svojoj relaciji mletačkoj vladi (1524) on opisuje zadarski teritorij koji je posjetio. On kaže da je to bio veliki i prekrasni kraj u kome je bilo nastanjeno 60.000 žitelja, a sada je sav uništen zbog turskih provala i ima samo oko 5.500 stanovnika s tri tvrđave: Vrana, Nadin i Novigrad. Nadalje navodi da se u Apuliji, Abrucima i Marki nalazi stanovništvo koje je onamo pobjeglo iz zadarske okoline te da se u Italiji ne može prilagoditi jer ne zna ni jezik ni običaje. Stoga se radije siromašno vraća natrag, hoće da živi u svojoj domovini i radije se prepušta milosti i nemilosti Turaka nego da živi u onim primorskim predjelima.691 Godinu dana kasnije sindici Leonardo Veniero i Hieronim Contareno izvijestili su istu vladu u Veneciji da Zadar ima vrlo lijep i velik teritorij, ali zbog turskih provala 683 Tako se u dvjema ispravama, izdanim u Kninu (21. X 1437, 5. XI 1439) izričito navodi »secundum consuetudinem regni Croacie...« (AJA—D X/1), br. 55 —D X/2, br.
on je sasma uništen i svi su seljaci pobjegli zbog toga dijelom u Marku i Istru a dijelom na zadarske otoke.692 God. 1527. Turci su zauzeli Obrovac, Udbinu, Komić i Mrsinj u Krbavi a 1538. pade im u ruke i Nadin kao i Vrana693 dok se Zemunik i Nin održaše.694
11. U ovom razdoblju od plemića 12 hrvatskih plemena u zadarskoj okolici prestaju da se spominju Kačići 1492, zapravo u samom Zadru 1527, Šubići iza tridesetih godina 16. stoljeća, Čudomirići iza 1509, Karinjani iza 1498, Lapčani poslije 1460. godine. Od ostalih hrvatskih plemena Stupici se navode još 1527, Krivošić 1497, Čubranić 1480, a »Vsnacac« 1466. godine. Iza toga perioda još se samo spominju Kukari i to posljednji put 1581. g. na Pagu; Mogorovići 1572. u Salima; Gusići 1630. u Zadru; Poletčići 1588. također na Pagu, a Zoranići od plemena Kršelac 1586. g. u Ninu. Kako znamo, sva ta mjesta bila su u rukama Venecije. Prema tome u zadarskoj okolici koja je bila pod turskom vlašću više ne postoje hrvatska plemena695 jer su se neka još ranije preselila u sjeverne predjele koji su bili pod ugarsko-hrvatskim vladarem (Kačići, Šubići-Zrinski, Subići-Peranski, Čudomerići, Mogorovići, Gusići, Lapčani, Poletčići, Jamometi, Tugomerići, Stupić) ili sa sjevera došli u zadarsku okolicu koja je bila pod mletačkom vlašću te tako uporedo živjeli u ovom predjelu kao i u onom iznad Velebita (Babonožić, Kolonić, »Vsnacac«, Kršelac) ili su se naselili i u južne predjele koji su pod Velebitom (Kačići, Kukari, Virevići, Čubranići) ili su pak valjda ostali da izumru u okolici Zadra (Kukari, Lasničići, Viktorići, Pribudić, Bradić, Zmana, Cerenčani, Vukomanić, Vrbašić, Dražuljani, Kamenjani, Ramljani, Krivošić). Pojedini članovi plemena Kačić, Gusić, Kukari selili su se iz zadarske okolice u navedene krajeve još u 12. stoljeću; Lapčani i Mogorovići u 13. stoljeću; Šubići, Lasničići, Jamometi, Tugomerići, Ćubranić u 14. stoljeću, a Čudomerići, Poletčići, Virevići, Stupici u 15. stoljeću prije provale Turaka u zadarski teritorij. Poznato je još da su se pripadnici pojedinih plemena od kraja 12. stoljeća na ovamo useljavali i u Zadar i u susjedne gradove gdje su se bavili obrtom i trgovinom, a neki su se i obogatili i kao takvi postali gradski plemići.696 Pa ipak u popisu zadarskog stanovništva od 1527. g. nailazimo samo na ova prezimena: Polo Marcovich (kod Terraferme), Lucretaia Marcovichia, pre Antonio Marcovich, Ursa Marcovizza i Simon Cazich official (svi u citade-
684
S. Ljubić, o. c. C, 220. Jadranski (Zadar i okolica, Split 1933, 32) piše da su se Turci pojavili prvi put na zadarskom teritoriju 9. IX 1468, a onda 1470, 1473, 1478, 1480, 1499, 1500. godine. 686 S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske II, Rieka 1869, 70. 687 V. Lago, Memorie sulla Dalmazia I, Venezia 1869, 297, 299, 300. 688 S. Ljubić, Ogledalo... II, 109, 113, 120. 689 Vj. Klaić, Povjest Hrvata, III/1, 5. 690 S. Ljubić, o. c. II, 123. 691 S. Ljubić, Commissiones... I, 171, 172. 685
376
692
S. Ljubić, o. c. II (1877), 13. Vj. Klaić, Povjest Hrvata IH/1, 73, 134. 694 S. Ljubić, Ogledalo... II, 140. 695 J. Šidak piše: »Kad su krajevi južno od Velebita (20 1524), a uskoro zatim i oni n sjeverno od njega (1527 i 1528) pali pod vlast Turaka, nestala su i sva ta plemenita bratstva o kojima posljednji sačuvani podaci potječu iz dvadesetih godina XVI stoljeća« (Historija naroda Jugoslavije 1,763,764), što nije istina, kako se to vidi iz izvora. 696 M. Barada, Lapčani, 498-500, 513. 693
377
717
li) i oni predstavljaju posljednje izdanke onih pripadnika hrvatskih plemena.
(1460) kada se tako, tj. u tom drugom obliku po posljednji put navodi u izvorima.
12.
Na Mogoroviće nas podsjeća toponim »Mogoroua Dobraua«,718 koja se prvi put navodi u izvorima istom 1390, a zadnji put 1445. godine kao »Mogoroua Dobraua«.719 U tom selu živjeli su pripadnici plemena Mogorović. Toponim »Gusichi«720 javlja se prvi put u izvorima tek 1391. godine a zatim kao »Gusichi« i kao »Gussichi«721 istovremeno, ili pak kao »Gussich«722 ili »Gusich«.723 To se selo posljednji put navodi 1558. godine.724 Inače je taj lokalitet bio u blizini Radokova sela, Tršćana, Kačine gorice, Koruplja i Papraćana.725
697
Na osnovu svega toga dosad izloženoga vidimo i to da je centar »plemića 12 hrvatskih plemena« bila teritorija koja je obuhvatala Nin-Novi-grad-Bribir-Skradin-Biograd n/m, tj. okolica Zadra698 gdje su živjela i ostala već nabrojena plemena koja nijesu bila uključena u ovu ustanovu. Jedan od dokaza za tu tezu jest i toponimastička grada koja se odnosi na tu okolinu. Naime u tome predjelu imamo nekoliko toponima koji nam tačno pokazuju kako su nastala naselja hrvatskih plemena, a napose — i to u prvom redu — plemića 12 hrvatskih plemena. Tako je po plemenu Kačići nastalo naselje Kašici koje se prvi put javlja u izvorima 1219. godine kao »Casich«,699 a zatim u neštampanim ispravama DAZ-a kao »Chassichi« ili »Cassichi« ili »Casichi« ili »Casithi«.700 Dapače, postoji i selo Kačišćina u blizini Nadina i Draginića koje se prvi put navodi 1406. g. kao »Cacischine«, a zadnji put 1507. kao »Cacischina« .701 Za Kukare imamo također toponim, a taj je »Chucharo« i on je naziv za sadašnje selo Biljane. Taj se naziv spominje prvi i posljednji put 1406. g.702 no unatoč tome on nam znači dragocjen podatak. Idući toponim je »Qudomerischina«703 ili »Cudomyrrschyna«704 ili pak »Zudomerschina«705 ili »Zudomirischina«706 ili »Zudomorschina«707 ili »Chudomeschina« ili »Chiudomerschina« (1513) kada se zadnji put u ovakvu obliku uopće spominje.708 Ima i drugi oblik toga toponima, a to je »Zudomerich«709 ili »Cudomirich«710 ili »Ciudomircich«711 ili »Cudomerich«712 ili »Qudomerig«713 ili »Ciudomirich«714 ili »Zudomirich«715 ili »Zudomirichi«716 ili konačno »Zudomerichi«
Očito je da sadašnji Karin podsjeća na pleme Karinjane,726 a Lapac na Lapčane. No ovaj drugi lokalitet nije se nalazio na sjeverozapadnoj strani današnjeg Nadina — »pod Nadinom, tj. u Lapcu« kako to tvrdi Barada,727 nego u okolici Karina. U dokumentima se taj Lapac zadnji put javlja 1480. godine.728 Na toponim »Tugomerichi« koji se nalazio između Mahuraca, Glamočana i Krneze, u izvorima nailazimo prvi i posljednji put 1456. g,729 To bi bili svi u zadarskoj okolici nama poznati toponimi koji su u vezi s onom ustanovom »plemići 12 hrvatskih plemena«. Što se tiče drugih hrvatskih plemena izvan te institucije, Virevići su i u tom pogledu ostavili traga. Tako već 1201. nailazimo na posjed »Vireuschine«730 ili »Virefschina« (1333)731 ili »Vireuschina«732 ili »Vireschina«733 ili »Viresschina«734 ili čak »Uerefschina«.735 U izvorima se taj toponim javlja posljednji put 1489. god.736 Inače, taj se lokali-
717
DAZ-SZN JC b. V, s. VIII/1, 21a - 4. II 1460. P. Skok navodi »villa Mogorova dobrava« i kaže da je Dubrava veoma čest toponim na mnogim tačkama ovoga kraja. Zatim kaže da lično ime Nogor možda je varijanta starohrvatskog imena Mogor od imena oglejskoga sveca Hermagoras (Postanak, 59). Naime taj se toponim pod takvim oblikom spominje u izvoru iz 1368. g. (SCD XIV, 152) i Skok je bio vrlo blizu da uistinu pogodi odakle naziv toga lokaliteta dolazi! 719 DAZ-SZN AR Π/4 - 18. I 1390. - A s K XIX, br. 26 - 1445. 720 Ibid. - SZN Johannes de Nosdrogna = JN (1390-1400) b. I, f. I - 10. IV 1391. 721 Ibid. - SZN NBe b. II, f. I, 114 - 24. II 1442. 722 Ibid. - SZN TP b. I, f. I, 71 - 6. VII 1411. 723 Ibid. — SZN JFG b. II, f. 11/10 — 9. IV 1493. 724 Ibid. — SZN Nicola Canalis = NC (1558-1585) b. I, f. I/l — 26. II 1558. 725 Ibid. - SZN GB b. III, f. III/5 - 15. I 1486. - Szk Mare. Contarini (1528-1531), 42—1531. 726 O tom opširno gl. M. Barada, Lapčani, 484 — 491. 727 M. Barada, o. c., 479, 480. 728 DAZ-SZN JS b. II, f. II/7 — 2. X 1480. 729 Ibid. - SZN JC b. V, f. VII/5, 221, 221a - 12. IV 1456. 730 S. Ljubić, Dvije listine..., 93. 731 SCD X (1912), 122. 732 DAZ-SZN JC b. V, f. VIII/4, 188, 188a - 13. XII 1458. 733 Ibid. — A s N br. 152 — 20. X 1333. 734 Ibid. - SZN JO b. I, f. 1/4 — 14. XII 1434. 735 Ibid. — SZN GB b. II, f. 11/9 — 14. XII 1483. 736 Ibid. - SZN JC b. VII, f. XIII/2 63a - 1. IV 1489. 718
697
S. Ljubić, Commissiones... I, 203, 206, 215, 217. M. Barada kaže da »svako pojedino od tih plemena potječe iz lučke županije ili njene neposredne okolice« (Postanak..., 211). 698
699
700
SCD III, 177.
Danas se selo Kašić nalazi kod Smilčića. DAZ-SZN JT b. I, f. III/l - 11. I 1406. - SZN AZ b. I, f. I — 27. XI 1507. 702 »... de borea est uilla Biglane vocat. Chucharo...« (Ibid. — SZN JT b. I, f. III/l - 27. VIII 1406). 703 Ibid. - A s K - capsula XXII, br. 2 - 8. I 1277. 704 SCD VI (1908), 233 - 1278. 705 DAZ-SZN AC V, 58 - 1355. 706 Ibid. — SZN PS b. 1/5, 125 — 19. VI 1383. 707 Ibid. - SZN AR b. III, f. VIII - 29. XII 1402. 708 Ibid. — SZN AR b. I, F. I/l — 2. X 1509. — SZN JPR b. I, f. 1/2 — 12. V 1513. 709 SCD XIII, 247 (1362), XIV, 402 (1372). 710 DAZ-SZN PS I/l, За, 9а - 1375. 711 Ibid. — SZN VF I/H/1, 50 — 1398. 712 Ibid. - SZN AR b. I, f. I - 16. X 1384. 713 Ibid. — SZN RM b. I, f. I — 10. III 1385. 714 Ibid. — See. XIV — Kurijski spisi — notar Vannes de Firmo i drugi — 1360-1402. — 22. VIII 1394. 715 Ibid. — SZN PS 11/13 — 27. II 1379. 716 A s M (1300- 1400/A/) — 30. III 1370. 701
378
379
tet nalazio u blizini sela Stubal, Stomorinog sela, Krševanjeg sela i Babinduba.737 Lokalitet Draginić nadživjelo je svoje istoimeno pleme koje je ondje živjelo i izumrlo. Naime, taj toponim nalazi se u izvorima još 1278. pod »Draghnich«, a onda i kao »Dragine« (1354) kako je to dobro uočio M. Barada.738 Inače se to mjesto u dokumentima spominje pod raznim oblicima (Draghinich, Draginigi, Draginich, Draginichi)739 a 1518. se čak zove i »Draganich«.740 Taj toponim navodi se u izvorima posljednji put 1519. g.741 Toponim Stupić podsjeća nas na istoimeno pleme. Taj se lokalitet navodi u ispravama istom 1393. godine (Stupich).742 Naziva se i »Stupichi«,743 a postojao je i lokalitet »Stupischina« u blizini Grabrovčana744 koji se javlja u dokumentima još 1494(745 a toponim Stupić još 1474. godine.746 Za pleme Glamočane imamo toponim »Lamozanino« iz 1240. g. kada se prvi put navodi,747 a onda 1367. spominje se »villa Vissocane vocate Glamo9ane«748 ili pak »Glamozane«749 ili »Glamocio«.75° Taj se lokalitet po posljednji put navodi 1456. godine.751 Godine 1394. prvi put nailazimo na toponim Strmica (8ίβΓπήςε) odakle su bile pleme »Tiscoua9 et Stermicani«752 a u izvorima taj se lokalitet posljednji put navodi 1648. godine753 dok se samo 1409, tj. prvi i posljednji put javlja mjesto »Tiscofce«754 gdje je vjerojatno stanovalo istoimeno pleme. No gdje su bili lokaliteti, to ne znamo. Pretpostavljamo u nešto daljoj okolici Zadra, i to u blizini Karina, kako se to može indirektno zaključiti iz one isprave od 25. IV 1394. godine.755 Od plemena »Victorich« bila je djedovina se-
737 Ibid. — SZN JC b. V, f. VIII/4, 171, 188, 188a — 17. VIII 1461, 13. XII 1458. SZN GB b. II, f.II/9 — 14. XII 1453. — A s N br. 152 — 20. X 1333. 738 Lapčani, 492, bilj. 3, 493, bilj. 4. 739 S. Ljubić, Dva popisa..., 144 (1436), SCD VIII, 498 (1318), IX, 182 (1324), XI, 57 (1343), 438 (1348), Miscellanea II-IV, 43 (13. VI 1379). 740 S. Gunjaca, o. c., 280. 741 DAZ-Szk P. Marcello II, 77, 78a — 11. VII 1519. 742 Ibid. — SZN AR b. II, f. H/6 — 9. IV 1393. 743 Ibid. — SZN NBe b. I, f. I/10 — 1444. 744 Ibid. — SZN NBe b. I, f. IV — 21. IV 1463. 745 Ibid. - SZN AB b. I, f. I, 18a, 19 — 5. IV 1494. 746 Ibid. - SZN SD b. VI, f. VII/6, 339 — 30. III 1474. 747 Vj. Klaić, Hrvatska plemena, 84. 748 DAZ-SZN PP b. 1/9, 15, 19a — 1367. 749 Ibid. — SZN JC b. V, f. VII/5, 221, 221a — 12. IV 1456. 750 Ibid. — SZN Nicolaus de Rosis de Pisis = NR (1437-1449) b. I, f. 1/2 — 21. VIII 1438. 751 Ibid. — SZN JC b. V, f. VII/5, 221a — 12. IV 1456. 752 Miscellanea I, 18 — 25. IV 1394. 753 B. Desnica, Istorija kotarskih uskoka, SAN, Beograd 1950, 34 — 20. IV 1648. 754 «... Gruba filia q. Bogdani de Tiscofce...« (DAZ - SZN AR b. III, f. X — 20. II 1409). 755 Miscellanea I, 18, 19.
380
lo »Vicichorschina«756 ili »Victoreschino«757 ili »Victorichino«758 ili »Vitchorouschina«759 ili »Vitcoroschina«760 ili »Vitoroschina«761 ili »Victoroschina«762 ili »Victorich«763 ili »Victorichi«764 ili »Vithorichy«765 ili »Vitorichi«766 767 ili čak »Vitorich«, Naziv »Victorich« javlja se prvi put 1385, zatim 1438. go768 dine, a Viktorišćina u raznim varijacijama prvi put 1376, a zadnji put 1490. g.769 Svakako je karakteristično da za lokalitet imamo u izvorima prije vijesti negoli za samo istoimeno pleme. Tako se pleme Kamenjani navodi tek 1285. godine a za istoimeni lokalitet imamo podatke već od 1070— 1078. g. i od tada se to mjesto stalno spominje u ispravama.770 Od 1480. imamo »Camegnane magne«771 a 1492. »Camegnane parue«.772 Inače se Kamenjani navode i 1689. godine.773 Kamenjani koji se spominju u dokumentima u 14. i početkom 15. stoljeća nalazili su se po Baradi na sjevernoj strani Velikih Jošana774 ili zapravo ono su bili u blizini Radobudića, Uštipka i Podbrdana.775 Za pleme Kolonić imamo sličan toponim »Colunichi«776 kome pak nijesmo mogli utvrditi lokalitet. U indirektnoj vezi s plemenom Čubranić, samo da spomenemo da u neposrednoj blizini Zadra postoji i danas lokalitet Cubrijan. On se prvi put spominje 1334. pod »s. Cipriani«777 a tako i u 17. stoljeću778 dok se od 1536. naziva »Zubriana«,779 a 1616. g. »Zubrian«.780 Toponim Cerence ili Cerinci koji je vezan s istoimenim plemenom, prvi put se javlja ovako u izvorima 1400. godine,781 a nalazimo ga i na jednoj geografskoj karti iz 1689. godine.782 756
DAZ-SZN PP II, 4, 42a — 1376. Ibid. — SZN AR I/1 — 2. X 1385. Ibid. - SZN JT b. I, f. III/1 - 11. I 1406. 759 Ibid. - SZN JC b. IV, f. VI, 419a - 24. I 1454. 760 Ibid. - SZN JFG b. I, f. 1/7 — 7. IV 1474. 761 Ibid. - SZN JFG b. II, f. II/1 - 5. III 1490. 762 Ibid. — A s N II, br. 55 — 1425. 763 Ibid. — SZN VF I/II/l, 86 — 1398. 764 Ibid. — SZN JN b. I, f. I — 7. II 1392. 765 Ibid. - SZN MS b. I, f. I - 7. II 1392. 766 Ibid. - SZN PS b. V, f. 109 - 30 V 1420. 767 Ibid. — SZN JT b. I, f. HI/1 — 18. VII 1405. 768 Ibid. — SZN RM b. I, f. I — 10. IX 1385. — SZN NBe b. I, f. 1/4 — 11. VII 1438. 769 Ibid. — SZN PP H/4, 42a - 1376. - SZN JFG b. II, f. H/4 — 5. III 1490. 770 S. Antoljak, Zadarski katastik, 407, bilj. 116. 771 DAZ-SZN PD b. I, f. 1/12 — 20. III 1480. 772 Ibid. — SZN JFG b. II, f. H/6 — 22. III 1492. 773 S. Antoljak, o. c., 407, bilj. 116. 774 M. Barada, Lapčani, 479. 7 , " DSZ-SZN PS I/III, 11 — 1384. (?) 6 \ " Ibid. — SZN SD b. III, f. IV/8, 375, 378 — 6. X 1453. — b. III, f. IV/10, 479a — 5. \II 1454. 1 777 AsM(1300-1400)(B) —20. III 1334. 778 DAZ-A s K br. 8 — 1672. 779 Ibid. - SZN Michael de Zandonatis (1529-1540) b. I, f. 1/7 — 16. I 1536. 780 Ibid. — Arhiv porodice Stocco No 2 — 1616. 781 Ibid. — SZN VF I/III/1, 207a — 1400. 782 S. Antoljak, o. c., 415, bilj. 344. 757 758
381
Iz tih podataka možemo uočiti da se neki toponimi javljaju kasnije ili vrlo kasno u odnosu na istoimeno pleme. Tako npr. mjesta Kašici (Kačići), Kačišćina (Kaćišćine), Kukaro (Biljani), Čudomeršćina, Gusići, Lapac, Tugomerići, Virevšćina, Draginić (Draginići), Stupici (Stupišćina), Glamočane (Visočane). Tiskovac (Tiscofce) i Kolunići. Toponim Karin pak navodi se još u starom vijeku, a mjesto Strmica se javlja istoimeno kad i pleme. Međutim toponimi: Viktorić (Viktoršćina), Kamenjani i Cerenci spominju se mnogo prije negoli istoimeno pleme, što ne znači da ta plemena nijesu postojala i prije postanka tih mjesta. Nadalje opažamo da su Kašici nadživjeli svoje istoimeno pleme i da još i danas taj lokalitet postoji. Suprotno tome vidimo da su Kukari preživjeli svoj toponim koji je brzo iščezao i zamijenjen današnjim Biljanima. Lokalitet Čudomeršćina je u dokumentima naveden u 16. stoljeću, i to samo 4 godine kasnije od istoimenog plemena dok je toponim Čudomerić ugasnuo još u drugoj polovici 15. stoljeća. I pleme Mogorovići nadživjeli su svoju Mogorovu dubravu, i to za preko jedno stoljeće kao god i Gusići što su preživjeli svoj istoimeni toponim, njihovi potomci žive i danas. Međutim, mjesto Lapac je samo za 20 godina nadživjelo svoje pleme u zadarskoj okolici, kako se to vidi iz izvora; Karinjane također nadživljuje Karin koji još i danas postoji. Interesantno je da se i lokalitet i pleme Tugomerići istovremeno zadnji put spominju u 15. stoljeću (1456); pleme Virevići preživjeli su svoj toponim samo za 9 godina; lokalitet Draginići se navodi u izvorima i početkom 16. stoljeća dok je samo pleme izumrlo već u 14. stoljeću, kako smo to prije naveli. Pleme Stupić se još prije 50 godina nalazi u izvorima, a istoimeni njegov toponim se prestao spominjati već u drugoj polovici 15. stoljeća. Lokalitet Glamočane koji su se zvali drugim imenom Visočani nadživio je istoimeno pleme za šest godina. Toponim Strmice i pleme Strmičani pojavljuju se u izvorima istovremeno, kako prvi, tako i posljednji put, a lokalitet Tiskovci preživio je za 15 godina istoimeno pleme. Mjesto Viktorići javlja se u raznim varijacijama punih 65 godina kasnije od plemena Viktorić, a toponim Kamenjani žive duže od istoimenog plemena za preko dva i po stoljeća, Cerenci također nadživljuju svoje istoimeno pleme, a selo Kolunić se samo 4 godine navodi iza plemena Kolonić. Ovdje smo u vezi s hrvatskim plemenima iznijeli oko 21 istoimeni toponim s raznim varijacijama.
1. Koja se sve hrvatska plemena od ustanove »plemići 12 hrvatskih plemena« kao i ona izvan te ustanove spominju u zadarskoj okolici u razdoblju od 12. pa sve do 17. stoljeća. 2. U kojima su sve mjestima ta plemena imala svoje posjede u tom istom razdoblju. 3. Do kojih se sve godina ta plemena spominju u zadarskoj okolici kao i u drugim predjelima Hrvatske i Dalmacije. 4. Da je centar »plemića 12 hrvatskih plemena« navedena okolica (Nin-Novigrad-Bribir-Skradin-Biograd n/m). 5. Jedan od dokaza za to je i ovdje iznesena većinom dosad nepoznata izvorna i toponomastična grada koja se odnosi na ovaj predjel.
ÜBER DAS AUSSTERBEN UND ERLÖSCHEN DES KROATISCHEN ADELS IN DER UMGEBUNG VON ZADAR Zusammenfassung Der Verfasser versucht auf Grund des gedruckten, noch mehr aber auf Grund des nicht veröffentlichten Quellenmaterials Folgendes festzustellen: 1. Welche kroatischen Stämme der Institution »des Adels der 12 kroatischen Stämmen« und welche Stämme ausserhalb dieser Einrichtung werden in der Umgebung von Zadar in der Periode vom 12. bis zum 17. Jahrhundert erwähnt. 2. In welchen Örtern diese Stämme während derselben Periode ihre Grundbesitze hatten. 3. Bis zu welcher Zeit diese Stämme in der Umgebung Zadars sowie in anderen Gebieten Kroatiens und Dalmatiens erwähnt werden. 4. Dass das Zentrum »des Adels der 12 kroatischen Stämmen« die angeführte Umgebung von Zadar war (Nin-Novigrad-Bribir-Skradin-Biograd n/m). 5. Einer der Beweise hiefür ist das hier hervorgebrachte, bisher zumeist unbekannte Quellen und toponomastische Material.
Na osnovu štampane a još više neštampane izvorne arhivske grade783 u ovom radu se nastojalo utvrditi: 783 Još 1914. g. pisao je Šišić da će kada izađe »Codex diplomaticus« do 1400. g., a i nastavak u formi obilatih regesta od 1401. do 1526. g., onda biti sabrana tolika grada da će »valjda uzmoći potpuno osvijetliti sve plemenske ogranke i nova njihova imena« (Priručnik I/l, 485, bilj. l, 498, bilj. 1).
382
383
ZADARSKI KATASTIK 15. STOLJEĆA Katastik ili zemljišnik Zadra i njegove okolice iz 15. stoljeća s prijepisima nekih isprava, čiji se zasada jedini prijepis iz II. polovice 17. stoljeća čuva u Državnom arhivu u Zadru, bio je i otprije poznat. Doduše je već I. Kr. Tkalčić još 1875. godine vidio u bivšem arhivu zadarske porodice Filipi jedan svezak pisan na pergameni iz 15. stoljeća, koji je sadržavao »possessiones Jadre, None et Novigrad!«', ali ipak prvi Bidermann znade da se taj katastik nalazi u zadarskom arhivu i iz njega je crpao neki podatak o Vlasima ili Morlacima na spomenutom području2. Preko njega je doznao i Lopašić za »kataster kneževine zadarske iz poluvice 15. vijeka«, te je iznio kako i on čeka uz ostale slične spise »što se u zadarskom namjestničkom i u dubrovačkom arhivu nalaze«, da se na svjetlo iznese.3 Tri godine zatim Sabalich se opsežnije poslužio tim katastikom za svoju »Guida archeologica di Žara«, koja i danas ima izvjesnu vrijednost za lokalnu povijest Zadra. On je čak odanle donio neke pasuse koji se odnose na palaču zadarskog kapetana i kneza. Ujedno je naznačio da je spomenuti katastik učinjen u doba dužda Tome Moceniga. Naveo je čak i pod kojim su se brojem kopije katastika nalazile u Državnom arhivu i bivšoj biblioteci »Pa4 ravia«* (sada Naučna biblioteka) u Zadru. Jelić se također poslužio prijepisom toga katastika s »poznijim dopunjcima« za svoju radnju »Povjesno-topografske crtice o biogradskom primorju«.5 1 I. Tkalčić, Izvještaj o arhivskih potraživanjah u Dalmaciji, Rad Ja XXXV, Zagreb 1876, 174. 2 H. J. Bidermann, Zur Ethnographie von Dalmatien II, Oesterreichisch-ungarische Revue 6 Bd., 3 Heft, Wien, 1888, 146, 147. 3 R. Lopašić, Hrvatski urbari, MHJSM V, Zagreb, 1894, VI. 4 G. Sabalich, Guida archeologica di Žara, Žara, 1897, 268, 289, 290. 5 Pretiskana iz »Viestnika hrvatskoga arheološkoga društva« N S III, Zagreb, 1898,, 77,88. * Međutim prema popisu manuskripta te biblioteke, učinjenom 1924. godine, nije se nalazila kopija tog katastika pod naslovom, koji navodi Sabalich, već stoji naznačeno: »Beni camerali nella cittä di Žara, negli scogli, a Vrana eccc., beni dei cittadini ecc.; carte 15. sec. XV (copie)« (I manoscritti della Biblioteca Communale »Paravia« di Žara, 79, 80). Uostalom kada dođu u Zadar spisi i odneseni rukopisi iz te biblioteke u Italiju u rujnu 1943. godine, onda će se moći to točnije ustanoviti.
385
GocL 1901. izdao je E. Böttner, tada arhivar zadarskog arhiva, posebni kronološki pregled spisa bivšeg samostana sv. Dominika, koji su se nalazili u tom arhivu. Tom prilikom je pod naslovom: Copia del »Catasticum possessionum Venetarum in districtu Jadrae« naznačio da se pod brojem »Ad 203.« nalazi taj katastik.6 I dok se Skok poslužio samo rukopisnim bilješkama pok. dr. L. Jelića o imenima mjesta zadarskog i ninskog kraja, ispisanih iz tog katastika, za svoju radnju »Prilozi k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta«7, pok. don Kazimir Perković dao je još 1922. godine prepisati cijeli taj katastik iz zadarskog arhiva, ali ga nije nikada objelodanio. Proučavajući prijepis istoga katastika,8 koji je slučajno ostao u zadarskom državnom arhivu, iz kojega su tolika vrijedna arhivalija u rujnu 1943. godine Talijani naprosto odnijeli u svoju zemlju, odlučili smo se da ga objelodanimo ne samo radi njegove naročite vrijednosti, već i zbog toga što iz njega dobivamo jasnu sliku ekonomskih prilika 15. stoljeća u Zadru i njegovoj bližoj i daljoj okolici, kojom je također 1409. godine zavladala grabežljiva Venecija i svu vlast u tom kraju predala u ruke svojih ljudi dovedenih iz Italije. Taj katastik je nastao na osnovi naredbe dužda Tome Moceniga. Naime, prigodom potvrde imenovanja izabranog gradskog kancelara Teodora de Prandino, stavio mu je dužd u zadaću preko zadarskog kneza Nikole Venerio i kapetana Marka Dandola da sastavi »unum inventarium de omnibus bonis et possessionibus nostri communis existentious in districtu nostro Jadre, None, Aurane et Novigradi« i da čuva kod sebe uređeni obračun o svim navedenim posjedima (30. IX. 1421)9. Taj je kancelar taj katastik doista i sastavio, dodavši mu sam od sebe i Ijubački distrikt, ali ga je datirao s 18. X. 1420,* navodeći da je tada bio zadarski knez Nikola Venerio, a kapetan Marko Dandolo, što ne odgovara isti10 ni, jer je baš tada bio knez Andrea Zane , a ona dvojica se spominju u izvorima istom 5. IX. 1421." Stoga se Prandino, koji te godine nije bio ni izabrani ni potvrđeni kancelar, pa prema tome nije ni mogao tada dobiti u zadaću da načini katastik, 6 E. Böttner L' Archivo del sopresso monastero di San Domenico in Žara Tabularium 1/3, Žara, 1901, 20. 7 Rad JA 224, Zagreb, 1921, 98-167. 8 Signatura mu je: St. Domenico ad № 203/2 (a stara sign. 25. I) 9 S. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike VIII, MSHSM XVII, Zagreb, 1886, 115, 116. * Taj datum imaju i dva prijepisa nekolikih pasusa iz zadarskog katastika iz kraja 18. stoljeća (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 73 i 203). 10 S. Ljubić, o. c. VII. MSHSM XII, Zagreb, 1882,279, 298, VIII, 86, 92, 116; Državni arhiv_u Zadru — Indice del Registra delle Affitanze e Livelli del sopresso Monastero di San Domenico, br. 783, 786; G. AlacevFch I libri »Ducali e Terminazioni«, Tabularium II/3, Žara, 1902, 44. 11 S. Ljubić, o. c. VII, 109.
386
zabunio u godini koja treba glasiti 18. X. 1421,** kako je to stavio Sabalich12 ili je pak prepisivač nepažnjom ispustio ono »primo«, Jelić13 i Böttner14 pak stavljaju uz datum 18. X. godinu 1420, koja iz navedenih razloga nikako ne može biti nego 1421. godina. Svakako je značajno što je Venecija odmah, i to baš u Zadru, dala načiniti taj katastik, pošto je 1420. godine dobila dio Dalmacije u svoje kramarske i nezasitne ruke. Taj nas katastik upućuje ne samo u ekonomske i socijalne, već i u topografske prilike u samom Zadru, gdje je bilo sjedište vrhovne mletačke vlasti za Dalmaciju. Ona je doduše ispočetka zadržala ono dotadašnje političko uređenje koje je našla, ali je zato konfiscirala sav imetak prema njoj neprijateljski raspoloženih zadarskih plemićkih porodica, pristaša hrvatsko-ugarske vladavine, i dala ga sebi naklonjenim domaćim posjednicima u zakup. Na taj je način Republika sv. Marka odmah na početku svoga gospodarenja u tim krajevima pokazala svoj tipični feudalni karakter i dala do znanja kako će postupati sa svima svojim dotadašnjim a i budućim protivnicima koji se budu nećkali priznati njen novi poredak i s njime se pomiriti. Nadalje se neizravno upoznajemo s time kako su živjeli u svojim kućama i na posjedima feudalci a kako ostali »puk«, koji je morao za svoje drvene nastambe i za zemljište plaćati najamninu ili zakupninu. U razdoblju na koje se odnosi taj katastik imao je Zadar 1410. godine 7540 stanovnika, a 1460. 7280,15 a kako je baš te godine zavladala u gradu jaka kuga,16 ne treba se čuditi da je Zadar 1500. godine imao samo 5740 stanovnika.17 Golema većina tog stanovništva u tom srcu Dalmacije bila je, kako se to očito vidi iz navedenih prezimena i imena u katastru, hrvatskog podrijetla. Stoga je i razumljiva drastična odluka mletačke vlade, motivirana iz straha da taj grad ne dobije sasma hrvatsko obilježje, u kojoj se nalaže zadarskim rektorima da zabrane tamošnjim plemićima da imaju za žene ili konkubine Slavenke tj. Hrvatice (1424/5). God. 1428. zapovjeđeno je čak zadarskom knezu da otpusti Slavene (tj. Hrvate) iz gradske posade i neka ne prima u nju seljake.18 ** Taj datum stoji i u prijepisu onog pasusa toga katastika koji se odnosi na posjed u Pakoštanima (Državni arhiv u Zadru — Arhiv obitelji Borelli i Galbiani — Feudalni spisi od 1563-1754-1731. godina) kao i str. 14. »Per l' abbatia di Rogovo C. II commun di Tcon assuntor di giuditio«, gdje je rukom dodana ta godina (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana, br. 206), te i u prijepisu onog dijela katastika koji govori o imanjima porodica Saladinis i Matafari (Državni arhiv u Zadru — Spisi plemićke porodice de Ponte I. br. 1). 12 G. Sabalich, o. c., 290. " L. Jelić, o. c. 77, 88. 14 E. Böttner, o. c., Tabularium 1/3, 20. 15 G. Sabalich, Curiositä storiche zaratine, Žara, 1906, 91. 16 G. Sabalich, Monografie storiche zaratine. Žara, 1911, 16, 17. 17 G. Sabalich, Curiositä storiche zaratine, 91. 18 S. Ljubić, o. c. VIII, 126, 136, IX MSHSM XXI, Zagreb, 1890, 31. 387
Nadalje nam taj katastik daje mnogo dragocjenih podataka za dosta neistraženu i nepoznatu topografiju i toponomastiku zadarske okolice i susjednih otoka koji su bili u njegovu distriktu. Tu nam je iznesen i točan odnos između kmetova-seljaka i seoskih zajednica prema njihovim svjetovnim i crkvenim feudalnim gospodarima. U tom katastiku se nalaze ne samo točno propisane i naznačene odredbe što je sve dužan seljak davati svome gospodaru u naravi i novcu, već i što mu je čak zabranjeno činiti. Samo one zadarske (feudalne) porodice koje su bile slijepo privržene Veneciji zadržale su ogromne posjede na otocima i po bližoj i daljoj okolici toga grada, te su za neke od njih plaćali općinskoj blagajni dosta malu zakupninu. Spomenuli smo kako mletačka vlada ispočetka doduše nije dirala u gospodarsko pa i političko uređenje zadarske okolice, baštinjeno iz prošlih stoljeća, ali je zato budno i neprekidno pazila preko svoga kneza u tom gradu na odnose između tamošnjih feudalnih gospodara i njihovih obveznika-kmetova.19 Catastico de stabili ehe dopo la dedizione20possedeua la serenissimma signoria di Venetia in Žara, o nel suo distretto. Copia estratta dal libro catastico, esistente nella cancellaria della magnifica communita di Žara.21 Anno milessimo quadringentessimo vigesimo22 die 18 mensis octobris. Tempore Serenissimi principis* et excellentissimi domini Thome Mocenigo Dei gratia inclijti ducis Venetiarum23 nee non magnificorum et generosorum 24 dominorum dominorum Nicolai Venerio honorabilis comitis et Marci Dan19
S. Ljubić, o. c. IX MSHSM XXI, 31. Godine 1409. »kupila« je Venecija Zadar, Vranu, Novigrad, Nin, Pag, Rab, Osor i Cres od hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava Napuljca (1386-1409). 21 Zgrada te općinske ustanove nalazila se u bivšoj »Calle Carriera« do same gradske lože (danas Ul. Ive Lole Ribara). 22 Čudno je da iza te godine, koja bi zapravo trebala glasiti 1421, nema i uobičajene indikacije. * Od str. 374 — 375. ima prijepis tog dijela iz kraja 18. stoljeća, dok drugi mnogo kraći prijepis dona.a samo onaj dio koji ide i završava gore s »data« (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 73 i 203). 23 Vladao od 1414. do 1423. godine (S. Romanin, Storia documentata di Venezia IV, Venezia 1855, 67 - 92). Inače je Mocenigo podjeljivao Zadranima obilne povlastice i išao im dosta na ruku (S. Ljubić, o. c. VIII, 4, 92, 93, 104, 109, 115, 116, 119, 120 147-151,153-156,178,179,181-188,200-202). 24 Zanimljivo je da se Nicolaus Venerius spominje 1414. i 1416. godine kao zadarski kapetan, kao knez prvi put tek 5. IX. 1421, a zadnji put 30. XI. 1422. (S. Ljubić, o. c. VII, 182, 221, VIII, 109, 202). Prije toga nalazimo u tom svojstvu Andreu Zanea i to: 10. 19. i 24. VIII (Državni arhiv u Zadru — Spisi zadarskog notara Theodora de Prandino 20
388
dulo honorabilis capitanei25 civitatis Jadre. Hoc est catastrum omnium, et singularum possessionum, introytuum et proventuum spectantium et pertinentium camere illustrissime ducalis dominationis Venetiarum positarum et existentium in civitate et districtu26 Jadrensi, Auranensi27, Nonensi28, Novigradi29, e Glube30 incoatum per me Theodorum de Prandino de Vincentia communis Jadrensis cancellarium31 per prelibatam illustrissimam et gloriosissimam ducalem dominationem gratiosissime deputatum et confirmatum. Una domus undique murata, cuppis coperta, cum canipis, magacenis, cancellaria, duabus mansionibus pro cavallerys et carceribus de subtus, posita Jadre in confinio sancti Stephani32 prope plateam magnam33 a parte orientali infra hos confines: trauersa est via publica34, Oriente est domus ser Nicole de Sloradis35 partim, et partim est domus er Zoilli de Ferra36, que tenesv. VI, f. 1/8, 200, a i Spisi zadarskog notar Bartolomeusa de Sercana, sv. I, f. II), 4. i 5. IX, 1419. (S. Ljubić, o. c. VIII, 279, 298), 3. VII. 1420. (Državni arhiv u Zadru — Indice del Registro delle Affitanze e Livelli del sopresso Monastere di San Domenico br. 783), 19. IV. 2. V, 28. VII (S. Ljubić, o. c. VIII, 86, 92, 116) i 30. VII. 1431 (G. Alacevich, o. c., Tabularium II/3, Zara, 1902, 44); Fondra također donosi prvoga pod 1421, a drugoga pod 1419. godinom (L. Fondra, Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta ehe si venera in Zara, Zara, 1855. 290). 25 Prethodnik Marka Dahdola Paulus Corrario citiran je u izvorima samo u dva navrata i to: 23. III. i 5. IX. 1419, dok se sam Dandolo prvi i zadnji put javlja kao kapetan kada i Venerius (S. Ljubić, o. c. VII, 279, 298, VIII, 109, 202). Fondra također stavlja »Correra« pod 1419, a Dandola pod 1421. godini (L. Fondra, o. c., 293). 26 O tom tumačenje: Hrvatska enciklopedija V, Zagreb, 1945. 98. 27 Gl. C. F. Bianchi, Zara Cristiana II, Zara, 1879, 360-366 i S. Zlatović, Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve, Starohrvatska prosvjeta I, Knin, 1895, 214. 28 Gl. opis i granice: L. Jelić, Dvorska kapela sv. Križa u Ninu, Zagreb, 1911., 1 — 3 i L. Zlatović, o. c., Starohrvatska prosvjeta I, 79-83, 138, 139. 29 Gl. C. F. Bianchi, o. c., II, 290-298. 30 Gl. C. F. Bianchi, o. c., II, 276. 31 Zadarski notar iz Vicenze od 1403. do 1441. godine (Državni arhiv u Zadru — Serie cronologica dei notai di Zara). On je bio iza podvrgnuća Zadra pod Veneciju tek u srpnju 1421. godine za kneza Zanea izabran od općinskog vijeća za gradskog kancelara, kojega je dužd potvrdio dne 30. IX. 1421 (S. Ljubić, o. c. VIII, 115, 116). Gpd. 1446. nalazimo Theodora de P. u svojstvu zadarskog općinskog kancelara za kazneno pravo (G. Sabalich, Vecchie storie zaratine, Zara, 1913 (Appendice). ** In m(argine): II pallazo del magnifico ser conte. (Nalazio se u današnjoj ulici Prvog novembra 1944. Njen opis i historija gl. G. Sabalich, Guida, 288 — 295). 32 Danas je to crkva sv. Sime (C. F. Bianchi, o. c. I, Zara 1877, 334). 33 Sada Narodni trg. 34 Nekadašnja »Calle Carriera« (G. Sabalich, o. c. 291), a danas Ulica Ive Lole Ribara.35 Ta porodica se spominje u Zadru još 12. stoljeća (C. Jireček Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters III, Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaft 49 Bd, Wien, 1904, 61). Nikola de S. se javlja samo još i 1416. godine (S. Ljubić, o. c. VII, 223). Te godine je dobio po duždevoj odluci u zakup otok Vrgadu (Indice del Registro delle Affitanze e Livelli del sopresso Monastero di San Domenico br. 780). 36 Ta feudalna zadarska obitelj poznata je također od 12. stoljeća i to isprva kao onda od 15. stoljeća Fera (C. Jireček, o. c. III, 26), od 18. stoljeća nosi ime Fondra-Fer' ra (F. Heyer von Rosenfeld, Wappenbuch des Königreichs Dalmatien, Nürnberg, 1873,
389
tur ad affictum37 pro ducatis octo auri in anno pro stabulis equorum et hospicio famulorum domini comitis, ac pro feno et paleis collocandis, et partim et quedam domus, que fuit ser Simeonis de Begna1*, data ducali dominationi in concambium39 puncte Insule Magne*0, de meridie partim est domus ser Simonis de Saladinis41, et partim sunt loca monasterij sancti Platonis42 de Jadra, et partim est domus commissarie43 quondam domine Marchete de Matafaris44, et partim sunt loca domine Fantine de Soppe45 da ponente partim possidet ser Lombardinus de Soppe46, et partim ser Simon de Pechiaro47, et partim ser Laurentius de Pechiaro Nobilis Jadre, et f orte alij sunt confines veriores. 43, 10). Palača te porodice nalazila se je ondje gdje je današnji dio zgrade suda. Žoillus de F., kojega 1427. godine nalazimo pod imenom »Ser Coiolum de Feria«, nosi tada čast zadarskog komornika (Š. Ljubić, o. c. IX, 18). On se spominje još kao sudac i 1437. godine (Indice del Registro ... br. 794,796). Inače ime Zoilus se upotrebljavalo samo u Zadru (K. Jireček, o. c. II, 64). 37 Zakupnina, najamnina. 38 vri0 poznata i istaknuta plemićka porodica u tom gradu od 12. stoljeća dalje (Jireček, o. c. III. 6). Palača de Begna nalazila se ondje gdje je nekoć bio konvikt Nikole Tommasea i »Banca Disconto«. Danas je porušena od bombardiranja, a neki fragmenti kortila preneseni su u arheološki muzej u Zadru. Simon de B. bio je medu prvim zadarskim plemićima koji je odmah po okupaciji tog grada sa strane Venecije (1409.) dobio iste godine mletačko građansko pravo, a i kasnije (1423) je bio u velikoj milosti Republike sv. Marka (S. Ljubić, o. c. VI, MSHSM 9, Zagreb, 1878, 12, VIII, 228). God. 1426. kupio je od zadarskih dominikanaca neku zemlju, a još 1473. godine se spominje kao sudac (Indice del Registro ... br. 2242, 794, 796). 39 Zamjena. 40 Tako se zove od 1280. godine Dugi otok, koji nalazimo u sredovječnim spomenicima i pod imenom »Tilagus« (C. F. Bianchi, o. c. II, 62 i A. M. Strgačić, Cella Sancti lohannis in Tilago, Časopis za Hrvatsku povijest 1/4, Zagreb, 1943, 321, 322). Tu se zove Veli rat. 41 Prvi spomen te porodice imamo 1251. godine. Jireček nema pravo kada tvrdi da se javlja samo do 1350. godine (C. Jireček, o. c. II, 56) jer imamo o njoj vijesti i 1382. i 1384. godine (F. Šišić, Memoriale Pauli de Paulo patritii jadrenis (1371 -1408), Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva VI/I, 2, Zagrabiae 1904, 55), a i 1420, tj. zapravo 1421. na osnovi tog katastika. 42 Taj samostan i crkva je u sklopu nekadašnjeg samostana sv. Dominika, a za francuske, austrijske i talijanske ere pretvoren je u kasarnu (C. F. Bianchi o. c. I, 415, 416 i G. Sabalich, o. c., 295, 301). Danas je od crkve i samostana sv. Platona ostala jedino 43 Izvršitelj(ica) oporuke, testamenta. 44 Jedna od najuglednijih zadarskh plemićkih porodica od prve polovice 13. do 15. stoljeća (K. Jireček, o. c. III, 40). 45 Jedna od najstarijih feudalnih porodica u Dalmaciji (F. Heyer von Rosenfeld, o. c. 21). U Zadru se spominje od druge polovice 12. do 19. stoljeća (C. Jireček, o. c., III, 61). Palača im se nalazila u bivšoj »Calle Carriera« a danas u Ulici Lole Ribara i to uz sadašnju kuću Krekić. Fantina je bila kćerka Lombardina de Saladinis i žena Blaža, sina Georgia de Soppe, koja je 1394. godine načinila oporuku (Državni arhiv u Zadru — Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). 46 Lombardinus de S. se javlja 1429 (S. Ljubić, o. c. IX, 35) te 1442. 1444. i 1446. kao gradski vijećnik (Državni arhiv u Zadru — Liber consiliorum magnificae comunitatis Jadrae I, 7, 25, 39, 43). 47 Zadarski plemići od 13. do 16. stoljeća (C. Jireček, o. c. III, 48, 49). Simon de P. se spominje u buni Pažana (1394), koji su ga uhvatili na svom otoku (F. Sišić, o. c., 19).
390
Una domus undique murata, cuppis coperta, cum suis cameris, camino, coquinis... canipis, et cum muraleis et curia a parte meridionali, in quibus sunt stabula equorum et fenum collocatur, posita Jadre in confinio sancte Marie de Bongaudio48 prope portam magnam49 infra hos confines: de ponente est via publica, de trauersa est domus domine Zuvice de Berberio50, de levante est murus civitatis Jadre, et de meridie partim sunt loca domine Margarite de Cucilla51, uxoris ser Gerardini de Carnaruto52, et partim sunt loca monasterij sancti Nicolai53 de Jadra, et partim sunt loca communis. Que domus fuit quondam ser Cressij54 de Ciualellis55, pro qua domo idem ser Cressius habuit et habet in concambium insulam juncti comunis, que solebat affictari omni anno pro libris ducentis parvorum.56 Item una domus undique murata, cuppis coperta et partim planchis* cum curia, hortulo, cameris, caminis, saletta, ballatorijs et canipis, posita Jadre in confinio sancte Marie de Bongaudio infra hos confines: de traversa *** In m.: Habitazion del magnifico capitanio (Današnja porušena zgrada »Capitan Grando«. Njen opis i historijat gl. G. Sabalich, Guida, 264 — 271). 48 Ta se crkva nalazila nasuprot »Kopnenim vratima« (Porta Terraferma) i to baš na uglu nekadašnje namjesničke palače prema današnjoj Ulici E. Kardelja (prije sv. Dominika). Srušena je 1704. godine radi proširenja spomenute palače (C. F. Bianchi o. c. I, 456). 49 Današnja »Kopnena vrata« (Porta Terraferma). 50 Ona je bila rodom iz poznate zadarske plemićke porodice Cucilla, koja se javlja u listinama još od 12. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 22), a udala se za kneza Dobrula Bribirskog, plemića i građanina Zadra (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). Dne 25. XI. 1404 (Indice de Registro ... br. 2263) i 11. X. 1427. spominje se već kao udova (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). Žuvica (nastalo od Joannes — gl. C. Jireček, o. c. II, 40) (»Civice de Chuzilla«) je bila poklonila sav svoj imetak fratrima samostana sv. Platona, zbog čega je izbio spor koji se vodio pred zadarskim knezom 1437. godine. No tada je već bila mrtva (Indice del Registro ... br. 794). 51 Svakako rođakinja, ako ne čak sestra spomenute Živice. 52 Vrlo istaknuta zadarska plemićka obitelj poznata ondje od 13. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 13). Gerardinus de C. spominje se 1419. kao gradski sudac (Indice del Registro ... br. 782). kao i 1445 (Libri consiliorum ... 1,37), a 1446, je još živ. Budući da se odlikovao kao vojnik u mletačkoj službi, iza njegove smrti je vlada odredila njegovoj udovici i djeci neku plaću (S. Urlić, Prilozi za biografiju Brna Krnarutića, Grada JA VIII, Zagreb 1915., 343). 53 Taj samostan benediktinki stajao je između nekadašnje crkve sv. Dominika (Nediljica) i Ulice E. Kardelja (gl. C. F. Bianchi o. c. I, 401). 54 Diminutiv od Chrysogonus (C. Jireček, o. c. II. 30). 55 Vrlo ugledna zadarska plemićka porodica, koja se već javlja u dokumentima 13. stoljeća pa dalje (C. Jireček, o. c. III, 17). Na tom mjestu, gdje je stajala njihova palača, bilo je sjedište prizivnog suda (G. Sabalich, Guida, 325), koje se nalazilo u ulici sv. Mihovila. Cressius de C. se spominje medu onim zadarskim plemićima kojima je dužd 1409. godine dao mletačko građansko pravo (Š. Ljubić, o. c. VI, 12). " Dinar se zvao parvus i parvulus, a onda i libra (lira) parvorum, koja je bila glavni i vrlo važni novac od kraja 10. stoljaća do propasti Mletačke Republike (P. Molmenti, La storia di Venezia nella vita privata dalle orgini alla caduta della republica I. Bergamo 1905, 163). O uporabi toga novca u Dalmaciji i napose u Zadru gl. Index rerum personarum et locorum in voluminibus I Ljubićevih Listina, MSHSM XXIV, Zagrabiae 1893, 253. * In m.: Habitazion del cancellier del magnifico conte.
391
est domus ser Nicole de Sloradis nobilis civis Jadre, de levante est via publica, de meridie est domus ser Simeonis de Begna nobilis civis Jadre, de ponente est zardinus comitatus Jadre. Que domus fuit suprascripti ser Simonis de Begna data in concambium propuncta Insule Magne, ut continetur in instrumento scripto et publicato manu ser Xristophori de Tarsia de Justinopoli57, cancellarij magnifici et genorosi domini domini Nicolai Venerio honorabilis comitis Jadre in 1421. indictione XV. die. Item una domus undique murata, coperta partim cuppis et partim planchis** cum curia, cisterna, caminis, sala, ballatorijs, et tribus magazenis seu stationibus existentibus desubtus versus viam, posita Jadre in confinio porte magne Terre firme58 infra hos confines: de levante est via publica, de meridie est domus ser Nicole de Sloradis nobilis civis Jadre, de ponente et de traversa sunt stationes et loca illustrissime ducalis dominationis partim, et partim est domus ser Zoilli de Ferra. Que domus similiter est data in concambium per dictum ser Simonem de Begna pro puncta Insule Magne ut supra proxime continetur in instrumento scripto et publicato manu suprascripti ser Xristophori de Tarsia de Justinopoli cancellarij tunc domini Nicolai Venerio honorabilis comitis Jadre. Due domus undique murate, cuppis coperte, cum suis; posite Jadre in confinio sancte Marie in Organis59 prope muros civitatis Jadre: de levante est murus civitatis Jadre, de ponente est via publica, de trauersa est locus vacuus communis, et de meridie est dicta ecclesia sancte Marie in Organis, et forte alij sunt confines veriores. Que domus sunt date similiter in concambium illustrissime ducalis dominationis per suprascriptum ser Simonem de Begna pro puncta Insuala Magne ut supra proxime continetur. Item una domus undique murata, cuppis coperta cum curia, cameris, caminis, ballatorijs, sala et canipis, posita Jadre prope portam magnam Terre firme infra hos confines: de leuante est domus domine Cathe de Begna, de meridie est domus domine Zuvice de Berberio, de ponente et de traversa sunt vie publice, et f o rte alij sunt confines veriores; Que domus similiter data fuit in concambium illustrissime ducalis dominationis per suprascriptum ser Simonem de Begna pro puncta Insule Magne ut superius contineur. Item... domuncule infra hos confines: de tra** In m.: Habitazion de magnifico camerlengo (On je bio predstojnik javne (općinske) blagajne s točno opredijeljenim dužnostima. God. 1421. odredio je dužd za stanovanje predstojniku javne blagajne, koji je bio poslan izravno iz Venecije u Zadar, kuću rebela Filipa de Georgiis ili Žoilla de Nassis. Tu kuću mu je imala urediti zadarska općina (G. Alacevich, o. c. Tabularium Π/3, 46). Stan toga predstojnika nalazio se u bivšoj »Calle Carriera« od kbr. 3d do 7a, Ulica Lole Ribara. O toj palači gl. i G. Sabalich, Guida, 340-»-343). 57 Iz Kopra (Capodistria), nekada zvanog Justinopolis. 58 Današnja već spomenuta »Kopnena vrata« (Porta Terraferma). 59 Nalazila se negdje uz istočne zidine grada.
392
versa via publica, de leuante est etiam via publica, de meridie est domus illustrissime ducalis dominationis, habita in concambium a ser Simone de Begna pro puncta Insule Magne, de ponente est domus ser Zoilli de Ferra, que tenetur ad affictum pro stabulis domini comitis. Que domuncule sunt et fureunt deputate pro marescalco equorum, magistratis armorum et alijs officialibus communis. Item octo domuncule indique murate, cuppis coperte, posite Jadre in confinio sancti Stephani ante comitatum Jadrensem, infra hos confines: de meridie est via publica, de trauersa et leuante possidet ecclesia sancti Stephani predicti, et de ponente est via convicinalis. Que domuncule sunt deputate pro placarija.60 Item una statio undique murata, cuppis coperta cum duobus balconibus, posita Jadre prope ecclesiam sancti Petri de Platea61 a parte orientali, infra hos confines: de ponente et meridie est dicta ecclesia, de traversa et de leuante sunt vie publice, et forte alij sunt confines veriores. Item una domus undique murata, cuppis coperta cum canipis, posita Jadre in confinio . . infra hos confines: de levante est domus ser Guidonis de Grubogna62, de ponente est domus ser Marci de Nosdrogna63, de meridie sunt loca heredum quondam domini Cressij de Zadulinis64 et ser Damiani de Cipriano65, nobilium civium Jadre, et de trauersa est via publica, et forte alij sunt confines veriores. Que domus fuit ser Gabrielis de Nosdrogna66, et data 60
Ubirači poreza. Ona je danas ondje gdje je Narodni trg. O njoj gl. c. F. Bianchi, o. c. I. 62 Ugledna zadarska plemićka porodica koja se spominje u dokumentima od 13. stoljeća dalje (C. Jireček. o. c. III, 32). 63 Također poznata zadarska (feudalna) obitelj od 13. stoljeća dalje (K. Jireček o. c. III, 46). Marcus de N. Javlja se 1432, 1436, 1446 (S. Ljubić, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krševana u Zadru, Starine XIX, Zagreb, 1887., 142, 144, 146). 1459. godine (Š.Ljubić, Listine X. MSHSM XXII. Zagrabiae, 1891, 146). Zajedno sa svojim bratom posjedovao je selo Biljane, a sestra mu je bila opatica samostana sv. Marije u Zadru (S. Ljubić, Dva popisa listina ... Starine XIX, 142). 64 Zadarsko plemstvo, koje se javlja od 13. do 17. stoljeća (C. Jireček, o. c. III, 69). Palača »de Zadulinis« nalazila se ondje gdje je nekoć bila gradska bolnica (G. Sabalich, Guida, 457). Danas ugao Splitske ulice i Ulice Prvog novembra 1944, dakle diagonalno od nekadašnje biblioteke »Paravia«. Još 1391. godine »Cressius quondam Gregorii de Z.« je načinio oporuku (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća), 1406. je on jedan od zadarskih rektora (F. Šišić, o. c., 41), 1414. je »Cressolus de Zudolinis miles« bio ubrojen medu taoce, koji su se imali otpremiti u Veneciju (S. Ljubić, Listine VII, 183), a 1421. godine se već spominje da je mrtav (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). 65 Već od 12. stoljeća javlja se ta plemićka obitelj u Zadru (C. Jireček o. c. IIII, 19). Domianus de C. spominje se još 1387. godine kao jedan od zadarskih poslanika, određenih da podu na kraljevski dvor. God. 1390. nalazimo ga kao posrednika za mir medu svojim sugrađanima (F. Sišić, o. c., 12, 14). 66 Otac Gabriela de N. zvao se Filip, a majka Cecilija de Fumati (Popis zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). Gabriel de N. se javlja u dokumentima još 1397, 1398. i 1402. godine kao examinator, a kao rektor 1402,1405. i 1406 (F. Šišić, o. c. 23,25, 34,40, 41). God. 1411. spominje se kao veleposjednik (Š. Ljubić, Listine VI, 148), a 1422 kao vijećnik (Statuta Jadertina, Venetiis, 1564, 118a). 61
393
in concambium pro domo prioratus Avrane,67 in qua ad presens habitat idem ser Gabriel, posita Jadre in confinio sancti Viti.68 Item unä domus undique murata, cuppis coperta cum curia, hortulo, cameris, coquina, ballatorijs, sala, puteo, magazenis, canipis, posita Jadre in confinio porte Beccarie69 infra hos confines: de ponente est via publica, de traversa est domus domini Georgij de Georgiis,70 de levante partim possidet Matheus speciarius71, et partim sunt loca ecclesie sancte Marie presbiterorum72 de Jadre, et forte sunt alij confines veriores. Que quondam Philippi de Georgijs73, confiscata camere illustrissime ducalis dominationis propter rebellionem ejusdem domini Philippi. Item una domus . . . . . . . . . . , , . . , .
67 Kad je kralj Ladislav Napuljski prodao svoja prava na čitavu Dalmaciju Veneciji, došao je i grad Vrana, sjedište istoimenog priorata u njene ruke (1409). Već 1413. godine Mlečani potpuno gospodare tim gradom, koji su dali uskoro iznova popraviti utvrditi i naoružati. Tako je taj posjed bio za vranski priorat duže vrijeme izgubljen (I. Kukuljević Sakcinski, Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, Rad Ja LXXXII, Zagreb 1886., 7. 9); priorat je imao svoju kuću u Zadru. 68 Ta vrlo stara crkva je smještena gotovo u sredini grada i po njoj je nosila nekad ime ta ulica (danas Pavlinovićeva ul.) (C. F. Bianchi o. c. I, 448 — 450). Po veličini i obliku je bila vrlo slična sv. Križu u Ninu. 69 Isprva su se ta vrata zvala »Porta Arsenale«. Zatim »Porta Beccaria«, jer je blizu obale bila javna klaonica. Mnogo pak kasnije prozvala su se »Porta S. Rocco« po crkvi koja je ležala u blizini (A. Nani, Žara et suoi contorni, Žara 1878, 13). 70 Od 13. stoljeća dalje vrlo istaknuta zadarska plemićka obitelj, koja je za vrijeme hrvatsko-ugarske vladavine u tom gradu (1358—1409) obnašala najveće časti (C. Jireček, o. c. III, 29). Georgius de G. spominje se 1399. godine kao gradski vijećnik (F. Šišić, o. c., 28, 29), a 1411. bio je određen s ostalim članovima svoje obitelji da kao talac pode u Veneciju (Š. Ljubić, Listine VI, 197). 71 Spomenuti Matija bio je ljekarnik. 72 To je bila nekadašnja crkva Velike Gospe, nazvana i Sancta Maria Presbiterum, koja je ležala tik dosadašnjih vrata sv. Roka. Ali već 1570. godine iz strateških razloga je bila većim dijelom porušena (C. F. Bianchi, o. c. I, 390 — 393). 73 Filipov otac zvao se Georgius de G., kome je zajedno s Franjom de G. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik darovao sela »Carbaua9lug et Vissozane« (G. Praga, Atti e diplomi di Nona (1284-1509). Estratto dell'Archivio Storico per la Dalmazia, vol. XXI-XXII, Roma 1936, 79). Filip de G. bio je admiral kralja Zigmunda (1396) i on je dočekao u zadarskoj luci austrijskog vojvodu Albrechta IV kada se vraćao iz Palestine (24. XI. 1438). Za vrijeme prijestolnih borbi u Ugarskoj i Hrvatskoj, Filip de G. opredijelio se za Zigmunda i nije htio na zahtjev zadarskih rektora izručiti Vranu vojsci napuljskog kralja Ladislava. Zbog toga je bio proglašen vjerolomnikom i odmetnikom i zadarska općina mu zaplijenila sva dobra (10. IX. 1402). Kada se Vrana ipak morala predati, tadašnji Ladislavov namjesnik u Dalmaciji i Hrvatskoj Alojzije Aldemarisco useli se u kuću Filipa de G. u Zadru, koja je bila kraj crkve sv. Stošije, a onda je na nalog svoga kralja daruje bosanskom vojvodi Hrvoju (F. Šišić, o. c. 21,26, 35,36). Tu konfiskaciju izvršila je i mletačka vlada, koja je i onako držala opasnima po poredak sve članove kuće de Georgiis i stoga je zahtijevala od zadarskih rektora da se pošalju u Veneciju (Š. Ljubić, Listine VI, 197). Usto je ta vlada zbog rebelstva oduzela Filipu i »Carbauaglug« (G. Praga, o. c., 79). Stoga je čudna tvrdnja Kukuljevićeva da je Aldemarisco, pošto mu je izručena Vrana od tadašnjeg priora i hrvatskog bana (?) Emerika Bubeka, povjerio »zapovjedničtvo grada Vrane Filipu Gjorgjiću« (I. Kukuljević Sakcinski, o. c., Rad JA LXXX, 4).
394
posita Jadre in confinio sancti Laurentij74, infra hos confines: de meridie est via publica, de leuante est domus Martini Stibor mercarij75, mediante ambitu et curia convicinale, de trauersa est domus domini Simonis de Detrico76, de ponente est domus ser Jacobi quondam Joannis draparij77 de Jadra, et forte alij sunt confines veriores. Que domus fuit quondam domini Johannis de Nassis78, confiscata camere illustrissime ducalis dominationis. Item una statio a mercaria cum duobus balconibus, et una porta posita subtus suprascriptum domum infra illos confines, infra quos suprascripta domus posita est: que etiam fuit dicti quondam domini Johannis de Nassis, confiscata ut supra, et de per se semper affictatur. Item una domus undique murata, cuppis coperta, cum curia, puteo, cameris, coquina, ballatorijis, canipis, magaceno, posita Jadre in confinio sancti Demetrij79, infra hos confines: de ponente est via publica, de meridie est domus Jacobi quondam protomagistri Andree civis Jadre, de leuante est domus Milci becarij80 de Jadra, et de trauersa domus ser Simonis de Begna, que fuit dicti quondam domini Joannis de Nassis, confiscata ut supra. 74 I danas se nalazi u ruševnom stanju na Narodnom trgu. Spominje se već u 10. stoljeću (C. F. Bianchi, o. c. I, 447, 448), a Brunelli stavlja daje sagrađena u 9. stoljeću (V. Brunelli, Storia della cittä di Žara I, Venezia, 1913, 235). 75 Trgovac. 76 Vrlo poznata zadarska plemićka obitelj od 13. stoljeća dalje izumrla u 18. stoljeću. Ona je imala svoju palaču u bivšoj »Calle del Duomo« (K. Jireček, o. c. III, 23 i G. Sabalich, Guida 39 — 42), nasuprot stolnoj crkvi (u današnjoj Ulici Lole Ribara). Simon de D. je bio 1. X. 1396. izabran za zadarskog rektora. Iduće godine poslan je u izaslanstvo kralju Zigmundu u Knin i zatim se uskoro zahvalio na službi rektora. I on je bio razočaran dolaskom austrijskog vojvode Albrechta IV (1398). God. 1402. medu prvima je također dočekao u Zadru predstavnika napuljskog kralja Ladislava, odabran je od Aldemariska u poslanstvo, koje je otišlo u Apuliju kralju Ladislavu i od njega postiglo potvrdu svojih privilegija (F. Šišić, o. c. 22-24, 26, 34-36). Ujedno je za vrijeme boravka u Napulju i njemu taj kralj 27. XII. 1403. podijelio u nasljedno leno neke posjede u lučkoj županiji (L. Jelić, o. c., 52). God. 1405. spominje se kao član tajnog gradskog vijeća, a 1408. kao rektor (F. Šišić, o. c. 40, 42). God. 1409. dobio je medu prvima mletačko građansko pravo. Još se javlja u par navrata (1410—1412, 1417, 1433— 1436). God 1414. mletačka ga je vlada zbog vjernosti posebno nagradila, a 1420/21. daje mu jednu misiju i šalje ga u Trogir, gdje postaje knezom. God. 1422/23. je opet u poslanstvu svoga rodnoga grada, a 1448. se spominje kao pokojnik (Š. Ljubić, Listine VI, 12, 87 148· G. Alacevich., o. c., Tabularium 2/2. Žara 1901, 19; Š. Ljubić, Listine VII, 237, VIII, 129, VII, 149, 150, VIII, 19, 33, 35, 45, 53, 67, 106, 124, 147, IX, 280, 281). 77 Tkalac. 78 Od 13. stoljeća dalje javlja se ta vrlo ugledna zadarska plemićka obitelj, izumrla u 19. stoljeću (K. Jireček, o. c., III, 45). Njihova kuća s lijepo sačuvanim gotičkim pročeljem nalazila se nasuprot nekadašnjem samostanu sv. Dominika (G. Sabalich, Guida, 309), a danas u Ulici E. Kardelja. Johannes de N. oženjen kćerkom Franje de Georgiis (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća), krajem 1402. godine sudjeluje u poslanstvu kralju Ladislavu u Apuliju, a 1405. se spominje kao član gradskog tajnog vijeća (F. Šišić, o. c., 36,40). God. 1411. i on je sigurno s ostalim članovima svoje obitelji morao poći kao talac u Veneciju. Iz toga je dakle razumljivo samo po sebi zašto su mu mletačke vlasti konfiscirale kuću. 79 Vrlo stara crkva, koja je tijekom stoljeća doživjela razne peripetije (C. F. Bianchi, o. c. I, 435 — 442). Nalazila se iza bivšeg arsenala uz zidine na nekadašnjoj staroj obali (danas Radnička obala). 80 Mesar.
395
Item unus locus terre
super quo habet edificium de lignamine Damianus Brix positus Jadre in confinio sancte Marie infra hos confinos: de meridie est via publica, de trauersa sunt stabula domini capitanei, de ponente sunt loca monasterij sancti Nicolai de Jadra, et de leuante etiam sunt dicta loca, et solvit pro affictu dicti loci omni anno in festo sancti Michaelis81 libras 2, soldos82 2 parvorum. Item unus terre, super quo habet edificium de lignamine Medos83 Dumonich, positus in confinio Bebarum84, infra hos confines: undique sunt loca comunis, et solvit pro affictu in festo sancti Michaelis omni anno libras 2 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Catta Bersanica, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loca communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libram l soldos 10 parvorum. Item tria loca, super quibus habet edificium Stephanus Radoscich faber, posita in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loca communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis de mense septernbris libras 7 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Jocobus S ich zapator85 de Jadra, positus in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno in festo sancti Michaelis libras 4 soldos 9 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Petrus Jurganich zapator de Jadra, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 10 parvorum. Item duo loci terreni, super quibus habet edificium de lignamine Rusa Radina vendricola86, positi Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines, undique sunt loci communis; et solvit pro affictu in festo sancti Michaelis de mense septembris omni anno libras 4 parvorum.
81 29. IX. Na taj dan bilo je u Zadru uobičajeno plaćati već nekoliko stoljeća (gl. L. Jelić, Zadarski bilježnički arkiv, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva I, Zagreb, 1899, 167 i dalje). 82 O vrijednosti i kolanju solda u Dalmaciji u 15. stoljeću gl. N. Papadopoli, Monete Dalmatiae, Venezia, 1889. 83 To je ime dosta rijetko i nalazimo ga samo još u dokumentima iz 13. stoljeća u Kotoru (K. Jireček, o. c. II, 73). 84 Gdje se danas diže tvrdavica (cittadella), zvala se mjesto Babie ili Babe (O tom opširno: L. B., A proposito delle Babe, II Dalmata, Žara 1886, br. 96-100). Danas je na tom mjestu park bivšeg ženskog internata sv. Dimitrija. 85 Kopač. 86 Prodavačica, sitničarka.
396
Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Laurentis Zanini de Obrovatio87, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis; et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 4 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine ser Simon Philipp! de Rosa88, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis; et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Butchus Bradas positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno pro affictu in festo festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine commissaria quondam domine Thomasine de Cigallis89, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 11 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Stephanus Musinich zapator de Jadra, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 16 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Stoija relicta Milossij piliparij90, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis de mense septembris libram l soldos 6 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificum de lignamine Jurchus cavallarius91 de Selmonico92, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis de mense septembris libram l soldos 12 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Stoija 93 Pribchus de Captaro zapator habitator Jadre, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno libram l soldos 12 parvorum. 87 Obrovac (O tom opširno: M. Klaić Obrovac sredovječnih isprava (od X. do XIV. vijeka), Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva NS XV, Zagreb, 1935., 19-56). 88 Zadarska plemićka obitelj poznata od 14. do 16. stoljeća (K. Jireček, o. c. III, 56). Filip de R. bio je oženjen Lučom »de Buchia« iz Kotora i imao je uz Simona i kćer »Bielciu«. Simon se pak oženio Katarinom Cressiusa de Cressava (Popis oporuka za\ darskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). Spominje se 1442. kao judex examinator \ (Libri consiliorum I, 8), a 1443. godine kao gradski sudac (Indice del Registro ... br. \ 798). 89 Zadarska plemićka obitelj od 12. stoljeća dalje K. Jireček o. c. III, 18). 90 Krznar. 91 Općinski ili gradski službenik-konjanik, s pretežno redarstvenim djelokrugom, kao i pratitelj rektora. 92 Zemunik (gl. C. F. Bianchi, o. c. II., 382-388. 93 Iz Kotora.
397
Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Grubissa filius Marci de Pergliane94, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Milssa Marcouich, positus in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libram l soldos 12. Item unus locus terreni, super quo habet edificium de lignamine Jacobus Slatarich zapator de Jadra, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Johannes Radoslavich, et solvit pro affictu amni anno libras 2 soldos 5 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Joannes Radinich, et solvit pro affictu omni anno libram l: 15 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Blasius Jurgevich zapator de Jadra, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno libras 2 soldos 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Catta Grandigna, et solvit pro affictu omni anno libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Simon filius quondam Ifchi95 piscator de Jadra, et solvit omni anno pro affictu libras 5 soldos 2 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium Matheus Savich zappator de Jadra, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno libram l soldos 19 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci comunis, super quo habet edificium de ligna94 Nekad selo Perljane, koje se spominje u dokumentima 15, u 16. stoljeću čak kao crkvena župa (C. F. Bianchi, o. c. II, 411). Iz jednoga dokumenta od 1421. godine doznajemo da je ondje postojala crkva »S. Martini de Perglane« (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). God. 1527. ima to mjesto čak 101 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, 219). Iz kopije nacrta Sukošana, Galovca i Gorice do 10. XI. 1727, učinjene 26. VIII. 1786. godine, vidimo da su se Perljani zajedno sa crkvom sv. Martina nalazili u blizini Sukošana. Ali iz kopije nacrta od 24. II. 1757. načinjene 28. VIII. 1786. godine, više nema toga sela (Državni arhiv u Zadru — Arhiv obitelji Borelli i Galbiani). 95 Ivko od. Jpannes.
398
mine et respondet pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 3 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium Micovillus piscator de Jadra, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libras 3 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine magister Ellias faber, et solvit pro affictu omni anno libras 3 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine magister Ellias faber, et solvit pro affictu omni anno libras 3 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine Petrus Martinovich faber, et solvit pro affictu omni anno libram l soldos 13 parvolus 6. Item duo loci terre, super quibus habet edificium de lignamine magister Simon Milgostich96 faber, positi Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: de traversa sunt loci olim Ratchi Limnaz fabri, et ab alijs tribus partibus sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno libram l soldos 13 parvorum 6. Item duo loci terre, super quibus habet edificium de lignamine magister Marcus Stipanich faber, positi Jadre infra hos confines: undique sunt loci communis. Et respondet omni anno pro affictu libras 4 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine 97 98 monasterium sancte Catharine et fratalia sancti Silvestri , et respondent omni anno pro affictu libras 2 soldos 18 parvorum. 96 God. 1464. sastavio je svoj testament (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVII. stoljeća). 97 Crkva i samostan sv. Katarine, koje je Austrija pretvorila u vojarnu, doživjeli su tijekom stoljeća razne peripetije (C. F. Bianchi, o. c. I, 442 — 444). Gdje je danas kavana »Zadar« (Ulica Lole Ribara), nalazili su se ondje ta crkva i samostan (gl. G. Sabalich, Guida, 425-427). 98 Ta bratovština spominje se već u 13. stoljeću i njoj je pripadala crkva sv. Silvestra, koja se nalazila blizu »Kopnenih vrata«. Po Bianchievom mišljenju ta je crkvica bila razorena 1412. godine i spomenuta bratovština preselila se u crkvu sv. Tome, koja se uzdizala blizu morske obale i crkve sv. Krševana, te je malo-pomalo dobila ime crkve sv. Silvestra (C. F. Bianchi, o. c. I. 493,428,493). Međutim, pustimo da dokumenti govore. Tako se 1388. godine navodi »in confinio S. Silvestri Battutorum ad Bebas in Jadra«. God 1432. spominje se »Sancti Silvestri Veteris proximam domui Conventus Sancti Dominici«, 1482. »in Confinio Sancti Silvestri in Civitate Jadre«, 1549. »Frataliam Sancti Silvestri de Jadera«, a 1570. »posessus Capellae Sancti Antonu qua est Sacristia cofratum sive Ecclesive Sancti Silvestri alias Sancti Thomae de Jadera« (Indice del Registro ... br. 144, 1830, 768, 1448, 2129). Iz tih izvora dobivamo točan položaj crkve te bratovštine i vidimo da se još 1432. godine spominje stara tobože »porušena« crkva sv. Silvestra kraj samostana sv. Dominika. Prema tome se ta bratovština preselila u crkvu sv. Tome istom 1541, kako to pravilno piše na jednom drugom mjes-
399
Item duo loci terre, super quibus habet edificium de lignamine Milchus Gignasto faber, posita Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit omni anno pro affictu libras 4 soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium Stoija Cincova et respondet omni anno in festo sancti Michaelis pro affictu libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus in confinio Bebarum in Jadra, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine ser Girardinus de Canaruto, et respondet omni anno pro affictu libras 2 soldos 8 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium Antonius Vesselich, et respondet pro affictu omni anno libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: de ponente possidet domina Cecilia de Grisogonis", ab alijs tribus partibus sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Cuitcus Stansich, et respondet pro affictu omni anno libras 2 soldos 5 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Vladislavus faber de Jadra, et respondet pro affictu omni anno libras 6 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium Micovillus Crassich zapator de Jadra, et respondet pro affictu libras 3 soldos 15 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Bellica relicta Martini fabri, et respondet omni anno pro affictu libram l soldos 15 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignami-ne Jacobus Vesselich, et respondet omni anno pro affictu libram l soldos 15 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Martinus Prasich, et respondet omni anno pro affictu libram l parvorum. Item" unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Juraij Magonaz faber de Jadra, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confitu svoga djela Bianchi (C. F. Bianchi, o. c. 1,428). Inače je tu bratovština imala svoj neki posjed »in loco vocato Gasenize« (indice del Registro ... br. 1448), vjerojatno Gaženice — između Jelenice i Arbanasa. 99 Od 12. stoljeća dalje vrlo istaknuta obitelj u Zadru (C. Jireček o. c. III, 32). 400
nes: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 4 soldos 5 parvorum. Item unus locus terre positus Jadre in confinio Babarum infra hos confines: undique sunt communis super quo habet edificium de lignamine Petrus Lucich faber, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis Simon Stanetich libram l soldo 15 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Radoslava relicta Juraj de Tergici100, positus Jadre in confinio Babarum, et solvit omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine Stanislava Bokova, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine Millenoij Velcich faber et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis soldos 13 parvorum. Item unus locus terre super quo habet edificium de lignamine Radaz Zauarissich, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et solvit pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Bebarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine 101 magister Marcus grebanarius , et solvit pro affictu libras 4 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine Matheus Vlatchouich, et respondet omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libram l soldos 15 parvorum. Item unus locus terre super quo habet edificium de lignamine Dimitrius piscator, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique 100 xercic je u susjedstvu Kamenjana i u par navrata se spominje u dokumentima (C. F. Bianchi, o. c. II, 413). Pod imenom »villa Tricici« ili »Tri9ice« nalazimo ga već u ispravama iz 1289. god. (L. Jelić, Zadarski bilježnički arkiv, Vjesnik ... III, Zagreb, 1900., 12, 16, 114, III, Zagreb 1901., 257), a onda i u 14. stoljeću pa sve do 1560. god. (C. F. Bianchi, o. c. II, 413). Inače je to selo pripadalo ninskoj biskupiji (Š. Ljubić, Listine IX, 90). Na osnovi neobjelodanjene isprave iz 1398 (Državni arhiv u Zadru —Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana — sv. XVIII, br. 39) i Coronellijeve karte zadarske okolice (V. M. Coronelli, Cittä fortezze, ed altri luoghi principali dell'Albania, Epiro, e Livadia, e particolarmente i posseduti de Veneti, Venezia 1689), »Tetića« lii ΤβΓςίςε« ili »Terzi« su se nalazili između Gorice i Vrčeva. 101 On se spominje još 1404. godine u jednom kupoprodajnom ugovoru (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice o biogradskom primorju, 46). Inače grebenarius znači onaj koji pravi grebene za priređivanje vune.
401
sunt loci communis, et respondet omni anno in dicto fešto sancti Michaelis libras 3 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Dimincha relicta quondam Mathei marangoni102, et solvit pro affictu omni anno libras 2 soldos 6 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines; undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Stoijcus Juanich zappator, positus Jadre ut supra, et respondet pro affictu omni anno in dicto festo sancti Michaelis libras 2 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Jacobus Becussius, et respondet omni anno pro affictu in dicto festo sancti Michaelis libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus vacuus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Cuntissa103 de Meglaci9ha, et respondet omni anno libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Smillus Sopcovaz znapator de Jadre, et respondent pro affictu omni anno libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Volcina104 Jadrievich de Jadra, et respondet pro affictu omni anno in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 15 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Bello105 106 ta , de Bibano , positus Jadre in confinio Babarum infra hos confines: undique sunt loci communis, et respondet omni anno pro affictu in festo sancti Michaelis libras 2 soldos 16 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Paulus Chercota faber, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, et respondet omni anno pro affictu in dicto festo libras 5 soldos 5 parvorum. Item unus locus terre, super quo habet edificium de lignamine Damianus Mersotich, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undi102
Stolar. O tom gl. K. Jireček, o. c. II, 31. 104 Gl. K. Jireček, o. c. II, 79. 105 Gl. C. Jireček, o. c. II, 65. 106 Bibinje kraj Zadra (C. F. Bianchi, o. c. II, 165-168). Već 1289. godine nalazimo ime »Bibano« u dokumentima (L. Jelić, Zadarski bilježnički arkiv, Vjestnifc... I, 189) kao i 1292 (E. Böttner, o. c. II, Tabularium 1/4, Žara, 1903,10), a onda dalje (M. Klarić, o. c. Vjesnik... XVI, 27). God. 1527. imalo je Bibinje veliko 42, a Bibinje malo 49 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, 219). 103
402
que sunt loci communis, et respondent pro affictu omni anno in dicto festo sancti Michaelis libram l parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis super quo habet edificium de lignamine Ratca Petrova, et respondet omni anno pro affictu libram l soldos 10 parvorum. Item unus locus terre, positus Jadre in confinio Babarum, infra hos confines: undique sunt loci communis, super quo habet edificium de lignamine Ratcus Grecovaz107, et respondet omni anno pro affictu libram l: 10 parvorum. Item unus locus vacuus, positus Jadre in confinio porte Beccarie, infra ' hos confines: de quirina est via publica, de borea possidet Georgius Guercevich, de sirocco ser Laurentius de Pechiaro, et de traversa est murus civitatis, qui locus affictatus est Georgio Guercevich pro libris solvendis in festo sancti Michaelis. Item unus locus, super quo Rada Comori9a habet edificium domus, et solvit annuatim libras 2 parvorum pro affictu dicti loci, quem emit a Lavriolo Magoncich fabro. Infrascripte sunt possessiones, que fuerunt quondam domini Philippi de Georgijs camare confiscate. Primo una villa vocata Cherbaffca Luča108 sortium109 viginti vel circa, ** posita in districtu Jadrensi, infra hos confines: de quirina est villa vocata Vi* In m.: Posseduto per Giacomo Valsasena fa serradure a liuello. ** In m.: 1434. die 7. augusti in executionem litterarum ducalium Venetiis — tada je bio dužd Francesco Foscari, koji je vladao od 1423. do 1457. godine (S. Romanin, o. c. IV. 95 — 286) — datarum sub die 8. martu 1434. didictione XII. mandatum fuit per magnificos et generosos viros dominum comitem, et dominum capitaneum — zadarski knez je bio te godine Jacobo da Pesaro, a kapetan Victor Bragadine (Š. Ljubić, Listine IX. 66). — quod affictus hujus ville vocate Cherbavaz lugh amodo in antea respondeatur ser Jacobo de Lubavaz civi nobili Jadrensi — zadarski plemići od 14. stoljeća dalje (C. Jireček, o. c. III. 31) Jacobus de »Lubavacius« obnašao je 1428. godine čast predsjednika gradske blagajne, a 1434. (sada se zove u dokumentima »de Glubavaciis«) zamijenio je po duždovoj želji svoj posjed »Grifno« za »Cherbazlugo«. Spominje se još 1436.(S. Ljubić, Listine... IX 30,66, VIII, 129) te 1444. i 1447. godine kao gradski vijećnik (Državni arhiv u Zadru — Libri consiliorum... I, 19, 24, 45, 70). 107 Prezime nastalo valjda od Grecus (gl. C. Jireček, o. c. III, 31). 108 Još 1322. godine nalazimo to mjesto u dokumentima pod imenom »Kerbavaz Luča«, koje je bilo vlasništvo »Nobilium de Bribir« (E. Böttner, o. c. II, Tabularium IV/1,15). Ono se nekad nalazilo na podnožju brežuljka Radovina (C. F. Bianchi, o. c; II 422 i Državni arhiv u Zadru — Arhiv obitelji Borelli i Galbiani — Nacrt Visočana i Radovina — br. 486 —III). God. 1434. naziva se »Cherbavazlugo« (S. Ljubić, Listine IX, 66), 1435. »Carbauaclug«, a 1482. »Cherbauazlugh«. To mjesto je pripadalo neko vrijeme porodici Georgiis, kojoj ga je oduzela Venecija (G. Praga, o. c. 79, 118). God. 1527. broji 47 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae, I, 219). 109 Ždrijeb (O tom: M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih i težačkih odnošaja u Dalmaciji Zadar, 1920., 29, 30). 403
ssocane110 magna partim, et partim villa vocata Lovignaz111, de borea est villa vocata Chiacaffci112 partim, et partim villa vocata Stanichia selio113, et de traversa se protendit cum suis pasculis usque ad mare, de sirocco est villa vocata Snogiaci·14 partim, et partim villa vocata Premudich115, et partim vi110 Kraj Radovina. To se mjesto ne spominje od 15. stoljeća, kako to tvrdi Bianchi (C. F. Bianchi, o. c. II, 332,333), već još u 14. stoljeću. Visočani, naime, su neko vrijeme pripadali knezu Grguru Krbavskom, kojemu ih je oduzeo zbog rebelstva kralj Ludovik i predao porodici Georgiis (G. Praga, o. c., 79). God. 1527. imalo je to selo 144 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, 219). 111 Danas Lovinjac kraj Polešnika. 112 Nekad selo Kiakavci (C. F. Bianchi, o. c. II, 414), koje se javlja i u dokumentima iz 15. stoljeća pod imenom »villa Chiacafci magna... Chiacafci parva... districtus None...« (1461), te »Chiachafci« (1473), »... in villa Chiacafci districtus Jadre...« (1489) i »... Chiachafci versus marinam...« (1490) (G. Praga, o. c., 97, 108, 126, 128, 129). Iz toga zaključujemo da je to mjesto ležalo blizu morske obale u ninskom kraju. God. 1527. brojalo je selo »Chiacanci« samo 35 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, 219), a prema jednoj kopiji nacrta tog mjesta iz 1609, učinjenoj 1803. godine, koja se nalazila sve do rujna 1943. godine u bivšoj »Paravii« (I Manoscritti della Biblioteca Comunale »Paravia« di Žara, 150, br. 15315 — XXIX — IV, II) možemo slobodno zaključiti da je to mjesto i tada postojalo. Prema drugoj kopiji nacrta sela »Chiacafci« od 16. V. 1609, koja se sada nalazi u Državnom arhivu u Zadru (Arhiv obitelji Borelli i Galbiani), imamo naslikano cijelo to naselje, sastavljeno od 9 kuća. Iz drugog pak nacrta (1725) vidimo da su »Chiakavzi« već porušeno selo, koje se nalazilo u blizini Ražanca (Državni arhiv u Zadru — Nacrt Ražanca, br. 350). 113 To se selo nalazilo u blizini Kiakavaca. God. 1527. »Stachiesello« broji 18 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 219). 114 To selo je pripadalo neko vrijeme knezu Grguru Krbavskom, kojemu ga je zbog odmetništva oduzeo kralj Ludovik (G. Praga, o. c., 79). Ono se spominje još i 1434,1435 (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole II, br. 60, 64, 65), a 1436. godine se nalazi u ninskoj biskupiji (Š. Ljubić, Listine... IX, 90). Nadalje ih nalazimo i u ispravama iz 1486. i 1494. godine (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole — br. 74). God 1527. »Snoiaci« imaju samo 36 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 219). 115 Svakako se to mjesto nalazilo u blizini Snojaka i Kamenjana. 116 To nekada vrlo staro mjesto Kamenjane nalazilo se po Bianchiu na susjednoj \ ravnini kod Zemunika (C. F. Bianchi, o. c. II, 404) i spominje se već od 1070— 1078. kao »Chamennani«, 1085 — 1095. »Chelmennani« (S. Ljubić, Libellus Pollicorion qui Tipicus vocatur. Starine XXIII, Zagreb, 1890, 161,162), 1166. Camenane« (E. Böttner, o. c., Tabularum 1/2, 15), 1188. godine »Cameniani« (S. Ljubić, Libellus... Starine XXIII, 200), a onda i od 1191. u par navrata dalje (C. F. Bianchi, o. c. II, 404). No Klarić pobija Bianchia i dokazuje da su Kamenjani bili svakako oko današnjeg Prkosa i možda nešto bliže Galovcu (M. Klarić, o. c., Vjesnik... XVI., 32). God. nalazimo Kamenjane u sklopu ninske biskupije (Š. Ljubić, Listine IX, 90), a 1440. je već crkvena župa s novoosnovanom bratovštinom (C. F. Bianchi, o. c. II, 404). Međutim ni Bianchi ni Klarić nisu opazili da u ispravama imamo dvoje Kamenjana na dva razna položaja. Ponajprije već na Coronnellijevoj karti zadarske okolice nalazimo Kamenjane 1689. godine u blizini Podbrdana i Islama (V. M. Coronelli, o. c.), a 1683. vidimo da je to mjesto u vlasti turskog feudalca Muhameda Durakbegovića (G. Alacevich, La guerra della sacra lege detta pure la guerra di Morea dal 1684 al 1699, Tabularium I/I. Žara 1901, 23) i ono je još u II. polovici 16. stoljeća za rata s Turcima prešlo iz ruku samostana sv. Dominika u vlast Porte (Državni arhiv u Zadru — nekadašnjeg samostana sv. Dominika — br. 12—1570 i 9. III. 1579. godina). Iz jednog pak rukopisa iz 17. stoljeća nalazimo Kamenjane ubrojene medu posjede samostana sv. Kuzme i Damjana (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana — br. 202, str. 83 — 93). Što već time dokazuje opstojanje dvaju Kamenjana. Da je tomu tako, svjedoči jedna isprava
404
lla vocata Camignane116, et partim villa vocata Poricane117, et partim est quedam terra ecclesie sancti Petri118 mediante maceria. Item una pecia119 terre, posita prope dictam villam a parte siroccali, infra hos confines: de sirocco et quirina est villa Snogiaci, de borea est ecclesia sancti Petri, et de traversa est quedam terra dicte ecclesie: et f o rte alij sunt confines veriores; que pecia terre est partim arratoria, et partim pasculatoria, et partim carso. Item una pecia terre vineate, locate ad terraticum ad quartam partem omnim fructuum, conductam in Jadram gognalium120 11, posita in Babindon121, infra hos confines: de siroco possidet ser Blasius de Soppe122, de traversa est via publica, de borea possidet monasterium sancti Nicolai, et de quirina est Potochus123 et forte alij sunt confines veriores. Item una pecia terre vineate, locate ad terraticum ut supra, posita ad Babindon gognalium undecim, infra hos confines: de sirocco possident here(godina izradirana), u kojoj stoji «... confinio sancta Luce de Camegnane...« (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana — svez. XVIII. br. 38), a u drugoj ispravi bez datuma ima zajedno ».. .in villa Camegnan ... in villa Camegnane picolo...« (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole I/b br. 3). 117 Poricane po mišljenju Bianchia su nekada ležali u okolici Radovina i pripadali su krbavskim knezovima. Spominju se u par navrata u dokumentima 14. i 15. stoljeća (C. F. Bianchi, o. c. II, 422). God. 1463. javlja se čak »illa Poricane nel Babcicha« (Popis oporuka zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća). Po Ljubavcu to je mjesto bilo smješteno na sjevernoj obali rječice na hrvatskom zvane »Rića«, po kojoj je i dobilo takvo ime. Ta rječica je skretala oko 4 milje prema jugu od Radovina i onda je tekla opet prema jugu i ulijevala se u more (S. Gliubavaz, Storica Dissertazione Del Contado e Territorio di Žara. La Domenica, Žara, 1894, br. 2. str. 15). Ta rječica ulazi ispod Posedarja u Novigradsko more. God. 1527. broji selo Poricani 44 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones... I 219). 118 Klarić drži da današnja Petrina nedaleko Babinduda je ostatak nekadašnjeg sela, tako prozvanog po drvenoj crkvi sv. Petra (M. Klarić, o. c., Vjesnik ... XVI, 25, 27, 46, 47). '"Komad. 120 Stara hrvatska mjera za površinu zemljišta (VI. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb, 1909., 326). U zadarskom statutu od 1305. godine bilo je određeno da »gognay« ima 20 koraka u dužinu i isto toliko u širinu, a mjeri se po onom koraku koji je označen na vratima crkve sv. Petra u Zadru (Statuta Jadertina, 69). U glagoskim ispravama iz okolice Zadra od 15. stoljeća, naziva se ta mjera »gonai« (K. Jireček, o. c. I, Denkschriften... 48 Bd Vien, 1902, 90). Zadarski gonjaj je imao oko 2370 m2 (M. Medini, o. c., 115) ili točnije 2369, 5476 84 m2. 121 A ne »Babindou«, kako je to prepisao iz tog katastra pok. Jelić (P. Skok, Prilozi k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta. Rad JA 224,101). Babindub leži nedaleko Dračevca u okolici Zadra (C. F. Bianchi, o. c. II, 405), a spominje se od 1326. godine dalje. Danas ga narod zove i Dubina (M. Klarić, o. c.. Vjesnik... XVI, 25, 26). 122 God. 1394. Blasius de S. vodi ratnu galiju protiv buntovnih Pažana, a 1404. je zadarski rektor (F. šišić, o. c., 19, 39). 123 Nalazi se u bibinjsko-sukošanskom kraju i često se spominje u ispravama pod tim imenom (M. Klarić, o. c. »Vjesnik... XVI, 51). U ispravi od 1313. godine se spominje jedan »Potoch« u blizini Nina (G. Praga, o. c., 26), a iz jedne neobjelodanjene isprave od 1. II, 1463. doznajemo da se posjed »Potoch« nalazio u blizini Blačana (L. Jelić, Povijesno-topografske crtice..., 48). 405
des quondam Blasij de Soppe, de quirina est Potochus, de borea et traversa monasterium sancti Nicolai de Jadra. Item una pecia terre vineate, locate ad terraticum ut supra, posita ad Babindon districtus Jadre, infra hos confines. Item una pecia terre arratorie gognalium octo vel circa, posita ad Steni£as124 districtus Jadre, infra hos confines: undique sunt pascula dicta petie terre spectantia, et forte alij sunt confines veriores. Que quidem possessiones suprascripti quondam domini Philipi de Georgijs affictate sunt Donato quondam Zanini de Calcina125 pro decem annis incepturis in festo sancti Michaelis de mense septembris 1418. pro affictu et nomine affictus ducatorum centum auri in anno. Infrascripte* sunt insule et scopuli, positi in aquis Jadrensibus, et qui sunt affictati, et que spectant et pertinent camere Jadrensi. Primo una insula vocata Sancta Maria126, posita in aquis Jadrensibus versus meridiem, super qua sunt terrena arratoria et pasculatoria tantum, et * Od str. 384. do 387, uz neke manje izmjene u nazivima imena i stvari kao i ispuštanja u tekstu, a bez izraza »ex margine«, tiskan je taj dio katastika u 18. stoljeću pod naslovom »Copia tratta da un Libro in Bergamina intitolato Cattasticum Patrocinum Serenissimi Principi Venetiarum egsistente nella. Cancellaria della Magnifica Camera di Žara« (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Kuzme i Damjana br. 206 — Per l'Abbatia di Rogovo C. II Commun di Tcon assuntor di giuditio, str. 24-29). ** In m.: Santa Maria della Toretta. 124 Po dokumentima od 15. V. 1321. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus IX, Zagreb 1911, 13), a napose po onome od 17. II. 1371. godine, gdje se navodi »... ad Stinice sub Uarceua...« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 44), nalazilo se to mjesto baš ispod današnjeg brda Vrčeva, koje se prostire između Galovca i Raštana (O položaju Vrčeva: S. Zlatović, o. c. Starohrvatska Prosvjeta I, 213). 125 Istaknuta zadarska plemićka obitelj od 13. do 18. stoljeća (C. Jireček, o. c. III, 12). Kuća te obitelji nalazila se u nekadašnjoj »Calle Brini« (danas Ulica Lole Ribara), a mala palača nasuprot palači Cedulini (G. Sabalich, o. c. 12, 93, 460 — 462). Donato de C. se spominje 1419. godine u vezi s nekim paraničenjem (Indice del Registro... br. 782), te onda 1424, 1425. i 1429. u vezi s iznajmljivanjem nekog pašnjaka (S. Ljubić, Listine VIII, 126, IX, 6, 35). Njegov sin Ivan (Johannes) bio je zadarski notar od 1432. do 1492. godine (Serie cronologica dei notai di Žara). 126 Bianchi na osnovi spomenutog dokumenta, koga stavlja u 1430. godinu (mjesto Radušić daje prezime »Vudussich«), zaključuje daje to Turanj kraj Biograda n/m, (C. F. Bianchi, o. c. II, 159— 161), ne obazirući se što stoji ispred toga ono »insula«. Međutim, nas vode tragovi na Kornate i to baš tamo gdje se sada nalazi mjesto Tarac (Torrette). Tu i danas strše ostaci ruševina poznatih pod tim imenom. Na jugoistočnom obronku i već u ravnici, nadomak pristaništu, nalazi se crkvica posvećena Gospi od pohodenja. Ona je iz novijega doba, ali počiva u glavnom brodu nekadašnje velike crkve, od koje su ostali samo izvanjski zidovi svetišta. Na lijevo od te crkve protežu se ostaci neke zgrade koja je bila s njom spojena. Premda nema nikakvih historijskih dokaza o toj gradnji, Iveković zaključuje da ona po obliku i tehnici spada u 11. ili 12. stoljeće (C. Iveković, Dugi otok i Kornat, Rad JA 235, Zagreb, 1928., 276-279). Stoga je kud i kamo vjerojatnije da su se Kornati zvali neko vrijeme »Insula Sancta Maria«, koja se javlja pod tim imenom u dokumentima 1361. i 1364. godine (Š. Ljubić, Listine
406
affictata est presentialiter ser Nicole Radussich127 et ser Petro Venturini civibus Jadre pro libris mille. 128 Item una insula vocata Vergada , posita in aquis Jadrensis districtus versus orientem, super qua sunt terrena arratoria, pasculatoria, et vineata; que affictata est ser Nicole de Sloradis nobili civi Jadrensi pro libris ducentis quinquaginta una parvorum omni anno persolvendis in festo sancti Michelis: de quibus vigore litterarum ducalis dominationis debent šibi defalcari omni anno libri centum quinquaginta parvorum pro utilitate duarum partium ducatorum 500 auri, olim mutuatorum communi Jadre pro pretio cujusdam sue ville šibi accepte per dictum commune. Item una insula vocata Silue129, posita in aquis Jadrensibus versus occidentem, super qua sunt terrena arratoria, et pasculatoria, que est affictata domino Simoni de Detrico nobili civi Jadre pro libris septigentis parvorum in anno, solvendis in festo sancti Michaelis. Item una insula vocata Melata130, posita in aquis Jadrensibus versus occidentem, super qua sunt terrena arratoria et pasculatoria, que est affictata domini Cressio de Zadulinis et ejus nepoti pro libris mille quadrangentis viginti duabus parvorum in anno, solvendis in festo sancti Michaelis. Item una insula vocata Allcoijbo131, posita in aquis Jadrensibus a parte occidentali super qua sunt terrena arratoria et pasculatoria et nuperrime IV, MSHSM IV, 33, 66,67) bez ikakvog pobližeg ubiciranja, negoli današnji Turanj, kako to hoće Bianchi. To nije ništa neobično, jer imamo primjera da se mjesta zovu otoci kao »insula Telagi« (T. Smičiklas, Codex diplomaticus VIII, Zagreb, 1910, 108), »de insula Cale« (1442) (Popis spisa zadarskih notara od XIV. do XVIII. stoljeća), »... in insula Cale...« (1504) (Indice del Registro... br. 2144), » . . . d e insula Sale...« (1446, 1460). (Popis spisa zadarskih notara), te »in insula Sale« (1529) (Indice del Registro... br. 2103). Ovom našem mišljenju idu u prilog i ostaci one crkve koja je također valjda bila posvećena sv. Mariji, kao i sam naziv »Torette«. U ulomcima zbornika isprava od 11. do 14. stoljeća napose nekadašnjeg rogovskog samostana, koji se nalaze u Državnom arhivu u Zadru, imamo i imena »Toretta ponental... Torretta scirocal...« (L. Jelić Povjesno-topografske crtice, 51), 1527. kao »l'isola Toreta de levante... l'isola Toreta de ponente... « (Š. Ljubić, Commissiones I. 200), a 1611. godine spominje se »Scoglio, detto Torretta nella Giurisdizione di Žara« (E. Böttner, o. c., Tabularium 1/4, 49). Usto baš na jugu zadarskih voda nalazili su se na kraju Kornati, a »Insula« znači ipak malo veći otok, pa budući da nisu nigdje na drugom mjestu tog katastra oni spomenuti, mislim da bi se svakako taj izraz onda odnosio izravno na Kornate. 127 God. 1456. se spominje da je mrtav. Po zanimanju je bio bojadisar (G. Praga, o. c., 93). 128 Krajnji otok nekadašnje zadarske nadbiskupije, udaljen od toga grada 25 milja. U staro doba nazivan je »Lumbricata«. Od 1409. godine mijenjao je razne feudalne gospodare (C. F. Bianchi, o. c. II, 137-139). God 1527. broji 133 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 220). 129 O Silbi opširno: C. F. Bianchi, o. c., II, 50-55. God. 1527. imala je 175 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones... I, 220). 130 Molat (gl. C. F. Bianchi, o. c. Џ. 58 - 60). God. 1527. brojio je 180 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 220). 131 Olib (gl. C. F. Bianchi, o. c.. H, 45 — 50). U ulomcima zbornika isprava napose rogovskog samostana od 11. do 14. stoljeća zove se »Unbo« (L·. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). God. 1527. imao je otok (»Loybo«) 444 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones ... I, 220). 407
sunt vinee plantate super ipsa, que affictata est ser Thome de Petrico132 pro libris mille trecentis undecim parvorum, persolvendis omni anno in fešto sancti Michaelis. Item tres insule vocata Rivan133, Sestrugn134, e Suirun135, posite in aquis Jadrensibus a parte occidentali, super quibus sunt territoria arratoria et pasculatoria, que affictate sunt ser Vittolo de Zadulinis pro libris 5 parvorum in anno, solvendis in .dicto fešto sancti Michaelis. Item tres scopuli136, positi in aquis Jadrensibus prope dictas tres insulas, super quibus sunt pascula solumodo, qui affictati sunt dicto ser Vittolo de Zadulinis pro libris 5 parvorum in anno, solvendis in dicto fešto. Item quinque scopuli137, positi in aquis Jadrensibus prope insulam Silue suprascriptam, super quibus sunt tantum pascula, qui sunt affictati domino Simoni de Petrico pro libram 10 parvorum in anno, solvendis in dicto fešto sancti Michaelis. Item due insule vocate Labdare138 (prekriženo u tekstu) et Cathene139, posite in aquis Jadrensibus a parte meridionali, super quibus sunt terrena arratoria, et pasculatoria, que sunt affictate ser Zanino quondam Zorolli drapperio de Jadra pro libris centum decem parvorum in anno, solvendis in dicto fešto. 132 Zadarska plemićka obitelj, koja se javlja u dokumentima već od 12. stoljeća (K. Jireček o. c. III. 50). Kuća te obitelji nalazila se nasuprot crkvi sv. Platona, a kada je bila prisajedinjena providurskoj palači, stanovali su »de Petrico« blizu crkve sv. Stjepana u nekadašnjoj ulici »Calle del Monte« (G. Sabalich, Guida, 381), koja je paralelna s Ulicom Lole Ribara. Tome de P., koji je bio oženjen Marom iz odlične kotorske plemićke obitelji Buća (Popis oporuka zadarskih notara), spominje se 1392, 1395, i 1399. kao zadarski rektor, koji se 1402. godine odrekao te časti i opredijelio za kralja Ladislava Napuljskog (F. Sišić o. c., 16, 20, 28, 33, 34). God. 1409. i on je dobio medu prvima mletačko građansko pravo, te je čak do smrti nagrađen od te republike zbog iskazanih joj usluga. Iduće godine istakao se u borbi protiv Šibenika, pa ga je opet dužd nagradio. God. 1411. i 1413. samo se spominje u listinama (Š. Ljubić, Listine VI, 12, 22, 106, 107, 149, VII, 123 i L. Jelić, Povjesno-topografske crtice 46), a 1419. dan mu je u zakup dohodak od otoka Oliba (G. Alacevich, o. c. Tabularium 1/3, 42). 133 Rivanj (C. F. Bianchi, O.e. II, 85). God. 1527. imao je taj otok (»Rugiano«) 40 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 220). 134 Sestrunj (C. F. Bianchi, o. c. II, 84, 85). Iste godine broji 87 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 220). 135 Zvirinac (C. F. Bianchi, o. c. II, 67, 68). Još u ulomcima zbornika isprava napose rogovskog samostana od 11. do 14. stoljeća, nalazimo ga pod imenom »Suirinaz« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). Otok »Suirinac« 1527. godine je imao 12 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones..., 220). 136 Tri Sestrice (Vela, Sridnja i Mala) spominju se i u navedenim ulomcima zbornika isprava (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). 137 Grebeni (Pettini) između Premude i Silbe. 138 Lavdara Vela ispred Sali. Ima i Lavdara Mala koja je od nje. U već navedenim ulomcima zbornika isprava od 11. do 14. stoljeća nalazimo ih pod imenom »Laudara piccolo, Laudara grande« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51), a u dokumentu iz 1505. godine samo pod »Labdara« (C. F. Bianchi, o. c. II, 82). 139 Ka tena leži između Dugog otoka, uvale Telašćice i Kornata. Ona se krije u navedenim ulomcima zbornika isprava pod imenom »Cattini« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51).
408
Ex margine. Nota quod dicta insula Labdare fuit, et est data per dominum capitaneum Jadre vigore litterarum ducalium in 1429. commisarijs quondam domina Xuvice de Berberio in concambium unius sue domus contigue domui domini capitanei, accepte pro comodo dicte domus domini Capetanei, et ideo cancellata de mandato magnifici domini Marci Lipomano140 honorabilis capitanei Jadre. Item tres scopuli vocati Barolli141, positi in aquis Jadrensibus prope suprascriptas duas insulas, qui affictati sunt suprascripto ser Zamino draperio pro libris 25 parvorum in anno, persolvendis in dicto festo sancti Michaelis. Item tres scopuli142, positi in aquis Jadrensibus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictati sunt Georgio Strasinich de Insula Magna pro libris 47 parvorum in anno, persolvendis in festo sancti Michaelis. Item unus scopulus vocatus Brbignach143, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictatus est ser Lombardino de Soppe, pro Libras 3:10 in anno, solvendis in dicto festo sancti Michaelis. Item unus scopulus vocatus Mercognach144, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictatus est ser Lombardino de Soppe pro libris 3 parvorum in anno, persolvendis in festo sancti Michaelis. Item unus scopulus vocatus Mencignach145 positus in aquis Jadrensis districtus prope insulam Egij146 a parte orientali, qui affictatus est ser Francisco de Grubogna nobili civi Jadre pro libras 4 parvorum omni anno, persolvendis in festo predicto sancti Michaelis de mense septembris. Item septem scopuli vocati Tomasgnach147, Dragofschiak148, Folia149, Cu150 dica , Bebuin151, Srignum152 et Sluravich153, positi in aquis Jadrensis dis140 U dokumentima se on spominje kao zadarski kapetan i od 1426. do 1428. godine (Š. Ljubić, Listine VIII, 127. IX, 20,27,28,29, 31, 34). Benvenuti ga stavlja u godinu 1426—1429. (A. de Benvenuti, Žara nella cinta delle sue fortificazioni, Milano 1940, 255), a Fondra ga nema u svom popisu (L. Fondra, o. c. 293). 141 Možda danas Trimali (Trimoli) ispod Lavdare Male. 142 Krknata, Vaka i Pohlib iznad Žmana i Zaglava. 143 Možda Utran (zvan i samo Školjić) iznad Birbinja. 144 Valjda Mrtenjak (Mertovnjak) iznad Lavdare Vele. 145 Valjda Mertovnjak kod Rave Male. 146 Iz (o njemu gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 82-84). God 1527. cijeli Iz je imao 309 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 220). 147 Tomešjak. 148 Dragoješćak. 149 Fulia. U ulomcima isprava navedenog zbornika zove se taj otočić »Julia« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). 150 Kudica. U ulomcima isprava istog zbornika stoji »Cudiza« (L. Jelić, Povjesnotopografske crtice] 51). U ispravama iz 1407. i 1423. godine naziva se taj otok i »Codica« (Popis isprava zadarskih notara). 151 Valjda Beli (Belo). I taj se otočić spominje u ulomcima isprava toliko puta navedenog zbornika pod imenom »Beli piccolo e grande« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice731)v—-^ 152 Valjda Sridnji. 153 Sigurno Glurović.
409
trictus prope insulam Egij, qui sunt affictati ser Donato de Fanfogna154 pro libris 26 parvorum in anno, persolvendis in festo sancti Michaelis. Item unus scopulus vocata Barie155, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a letere traversali, qui affictatus est heredibus quondam ser Simonis de Fanfogna156 pro libris 5 parvorum in anno, solvendis in dicto festo sancti Michaelis de anno 1421. Item due insule vocata Scherda157 et Premuda158, posite in aquis Jadrensis districtus a parte meridionali, super quibus sunt terrena arratoria et pasculatoria, que sunt affictate ser Cressio de Cressava159 pro libris 350 parvorum in anno. Item unus scopulus vocatus Μεςεη160, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictatus est ser Zanino de Carbono161 pro libris 19 soldos 10 parvorum in anno, solvendis ut supra. Item quatuor scopuli vocati Idolle162, et Golubice163, positi in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui afficitati sunt domino Ludovico de Matafaris164 pro libris 8 parvorum in anno. 154 Vrlo istaknuta zadarska plemićka obitelj, koja se javlja od druge polovice 13. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 26). Imala je svoju palaču blizu nekadašnje hrvatske gimnazije u bivšoj »Calle del Sale« (G. Sabalich o. c., 477) i kod bivše crkvice sv. Marcele. 155 Barje (Boria), krajnji rt gornjeg dijela Dugog otoka. 156 Simon de F. se spominje već 1399. kao gradski vijećnik. God. 1402. je rektor, koji se opredijelio za kralja Ladislava, a 1408. vrši opet istu čast (F. Šišić, o. c., 29, 33, 42). God. 1409. dobio je među prvim zadarskim plemićima od dužda mletačko građansko pravo (Š. Ljubić, Listine VI, 12), 1410. je gradski sudac (Indice de Registro... br. 775), a 1412. je napravio svoju oporuku (Popis oporuka zadarskih notara). 157 Skarda (C. F. Bianchi, o. c. II, 56, 57). U ulomcima isprava navedenog zbornika rogovskog samostana također se spominje (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). God. 1527. »Scherda« je brojila tek 19 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 220). 158 Premuda (C. F. Bianchi, o. c. II, 55,56). I ona se nalazi u ulomcima istoga zbornika (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice 51). God. 1527. imala je Premuda 182 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 220). 159 Poznata zadarska plemićka obitelj od druge polovice 13. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 21). Crescolo de Cressavis bio je 1406. godine rektor Zadra (F. Šišić, o. c., 40). God. 1414. otpremljen je zajedno sa svojim sinom kao nepoćudan mletačkoj vladi u Veneciju. Još i 1422. godine spominje se da je u tom gradu u zatočeništvu i po posebnom nalogu duždevu njega je morao izdržavati odsada njegov sin, opat sv. Krševana u Zadru, a ne više mletačka vlada (Š. Ljubić, Listine VII, 183, VIII, 178). God. 1427. javlja se kao gradski sudac (Indice de Registro... br. 790). 160 Mežanj (Taler) ispod Dragova. 161 Zadarski plemići, koje nalazimo u izvorima već od početka 13. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 14). 162 »Idole« se spominje dapače u prijepisu ulomaka isprava onoga zbornika od 11. do 14. stoljeća (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). Po svoj prilici je to današnji otočić Idol, na kraju gornjeg dijela Ugljana. 163 U ulomcima isprava istog zbornika stoji »Galebignach« i »Golubac« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice 51). Usto postoji na Sestrunju vis Golubinka, medu Kornatima otočić Golubnjak, a na otoku Žutu Goluninka Stan. Stoga je teško odrediti položaj tih otočića. 164 Ludovicus de M. se spominje već 1397, a 1402. kao oduševljeni pristaša kralja Ladislava. O njemu imamo kratku vijest iz 1404. (F. Šišić, o. c., 24, 34, 38), kada je sastavio oporuku, a novu pak 1421. godine (Popis oporuka zadarskih notara).
410
Item tres scopuli vocati Babacz165, Fermigne166, et Comornich167 (prekrižen cijeli ovaj pasus u tekstu). Die 9. mensis octobris 1453. indictione II. mandato magnificorum dominorum dominorum rectorum Jadre videlicet domini Laurentij Lauredano honorabilis comitis168, et domini Benedicti de Mula honorabilis capitanei169 cassata fuit ista posta, contrascripta istorum trium scopulorum communis videlicet Babaq, Fermigne, et Comornich, quoniam die supradicta fuerunt data in concambium, et permutätionem cum alliquibus alijs terrenis incantus Avrane ser Marino de Soppe nobili Jadre nomine domine Urse uxoris sue pro una ejus domo, posita Jadre penes logiam capitaneatus Jadre, ut apparet instrumento scripto instanti die manu mei Antonij Campologno cancellarij170 prefati magnifici domini comitis, et hoc vigore et in executione ducalium litterarum datarum in ducali palatio die 7. mensis Martij indictione I. 1453. prout in eis litteris continetur, et ego idem Antonius Campolongo cancellarius scripsi. Item unus scopulus vocatus Mengatich171, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictatus est ser Zoijllo de Ferra pro libris 3 parvorum in anno. Item unus scopulus vocatus Taticignach172, positus in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictatus est ser Zoillo de Ferra pro soldis viginti parvorum in anno, persolvendis omni anno in festo sancti Michaelis de mense septembris. Item una insula vocata Scherda parva173, posita in aquis Jadrensis districtus, super qua est modicum terre arratorie, et reliqua sunt terrena pasculatoria; que affictata est Paulo Repcich pro libris 30 parvorum in anno. * Ta ispravka u prijepisu dodana je kao marginalna bilješka. 165 Babac je nasuprot mjestu Pašmanu (otok Pašman) u Turnju (gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 161). God. 1527. brojio je taj otočić 44 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 220). 166 Fermić uz donji dio Bapca. 167 Komornjak uz gornji dio Bapca. 168 Fondra stavlja kao godinu njegova vladanja 1451 (L. Fondra, o. c., 290), a to potvrđuju i »Libri Consiliorum...« (I. 56, 59). U ostalim mletačkim izvorima spominje se kao comes (a čak jedanput i kao vicecapetaneus) 1452. i 1453 (Š. Ljubić, Listine IX, 412, 445. 451, X, 4, 5, 9, 14, 23), te dapače i 11. IV. 1454. godine (Indice del Registro... br. 803). 169 Dok ga Fondra stavlja čak u 1454 (L. Fondra, o. c., 293), Benvenuti opet u 1452. godinu (A. de Benvenuti, o. c., 255). U ostalim mletačkim izvorima se spominje kao »capitaneus« 1452. i 1453 (S. Ljubić, Listine IX, 451, X. 4,5, 9, 14,23), te dapače i 11. IV. 1454. godine (Indice del Registro... br. 803). 170 U popisu zadarskih notara ga nema, a kao šibenski notar se javlja od 144o. do 1483. godine (Državni arhiv u Zadru — Šibenski notarski arhiv), dok ga začudo u jednom popisu nalazimo da je 1451. godine bio općinski kancelar za kazneno pravo u Zadru (G. Sabalich, Vecchie storie zaratine (Appendice). 71 \' Možda Magarčić kraj Dragove. r72 ~Na Dugom otoku postoji i jedna uvala koja se zove »Tatinja« (gl. Hrvatska enciklopedija V, 405) i Tetevišćica. 173 Škardica kraj otoka Paga.
411
Item duo scopuli Planete174, positi in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictati sunt Jacobo Salomon175 pro libris 3 in anno. Item unus scopulus vocatus Ricolli176, positus in aquis Jadrensis districtus prope villam Tuchlecane177 a parte meridionale, qui affictatus est villanis de Tucle9ano pro libris 12 parvorum in anno, solvendis in festo sancti Michaelis. Item duo scopuli vocati Cosal178 et Maslinac179, positi in aquis Jadrensis districtus prope Insulam Magnam a parte traversali, qui affictati sunt pro libris 10 parvorum in anno, solvendis in dicto festo sancti Michaelis. Item unus lacus vocatus Blata180, positus in districtu Jadrensi versus civitatem None. Item certa terrena arratoria et pasculatoria, posita in Insula Ugliani181 que affictata sunt ser Zoillo de Ferra pro libris 4 soldos 10 parvorum in anno, solvendis in festo sancti Michaelis. Item una terra arratoria circa duo gognalia, que vocatur Rovea182 muris antiquis circumdata, posita extra Jadram in confinio omnium Sanctorum183, 174
Valjda Veliki i Mali Planik ispod Dragove. U ulomcima isprava navedenog zbornika zovu se »Planich, Planicich« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). 175 God. 1443. spominje se Jacobus quondam Slovigne dictus Salamon u »Popisu oporuka zadarskih notara«. 176 Ričul iznad otočića Komornika. 177 Nekadašnje Tuključane (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 49, 77, 85) ili Tuklećane, koje se spominju u ispravama već 1249. kao posjed zadarskih fratara sv. Dominika (E. Böttner, o. c. II, Tabularium IV/1, Žara, 1903, 5) te od 1349. dalje (C. F. Bianchi, o. c. II, 401 i G. Praga, o. c., 118). Iz jednog dokumenta od 1378. godine doznajemo da je obitelj de Slorado imala svoj posjed »in Tuclicano« (Popis oporuka zadarskih notara). Po mišljenju dr-a A. M. Strgačića na osnovi crpljenih izvora Tukljačani su današnji Turanj (A. M. Strgačić, Index posjeda sv. Krše (rukopis), 16). 178 Možda Košara na kraju otoka Pašmana. 179 Maslinjak na kraju otoka Pašmana koji se u prijepisu ulomaka isprava zbornika rogovskog samostana navodi pod imenom »Maslignach« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 51). 180 Hunjakovo ili Bokanjačko Blato. 181 Ugljan (gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 86-93). God. 1527. imao je taj otok 457 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones I, 220). 182 Svakako su to na »Ruuine«, koje nalazimo u oporuci Mihaele di Martinussio od 2.1. 1389 (Državni arhiv u Zadru — Spisi zadarskog notara Articutiusa di Rivignano — 1383— 1416, svez V/HI, a po svoj prilici su to baš one »Rovinje« blizu Zadra, koje se spominju i 1456. godine, dok je vrlo malo vjerojatno da su to »Rovere« prema Babindubu, koje se javljaju tek 1486. godine (gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 245). Svakako bi »Rovea muris antiquis circumdata posita extra Jadram« mogla biti ondje negdje gdje se još u prvoj polovici 17. stoljeća nalazila arena ili amfiteatar s ostacima velikih zidina između bivše »Forte« (danas Park Vladimira Nazora) i »Spianata« (danas Ravnice) (gl. g. Sabalich, Cronistoria aneddotica del teatro nobile de Žara, Fiume 1904, I, II, i V. Brunelli, Giovanni Lučio Rivista Dalmatica II/l, Žara, 1900, 42 — 44). 183 ρ,-vi trag toj crkvi nalazimo još u doba narodne dinastije. Naime, god. 1042. ban Stjepan sagradio je crkvu u čast sv. Nikole, sv. Petra, sv. Stjepana, sv. Dimitrija, sv. Krševana, BI. Djevice Marije i Svih Svetih koju je darovao samostanu sv. Krševana (F. Rački, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustratia, MSHSM VII,
412
infra hos confines: de sirocco possidet partim ser Colanus184 de Vitchor185, et partim ser Simon Pechiaro, ab alijs tribus partibus sunt vie publice. 1454. die 16. mensis junij unus scopulus vocatus Lagan186, positus in aquis Jadrensibus prope Insulam Magnam a parte boreali affictatus Luče Dissimir vocato farovano pro annis 10 incepturis die festivo sancti Michaelis de mense septembris proxime futuri pro soldis 12 parvorum quolibet anno, solvendis domino camerario Jadrensi. Item una domus cum curia, Cameris, ballatorijs, coquina, canipis, undique murata, cuppis coperta, posita Jadre, infra hos confines: de borea est via publica, de quirina domus domini capitanei, de sirocco murus civitatis, de traversa una domus quondam ser Cose187 de Begna188 nuncpossessa per dominum capitaneum habita in concambium cum alijs domibus pro puncta Insule Magne a ser Simone de Begna. Que domus fuit quondam domine Zuvi9e de Berberio et data per commissarios suos domino Marco Lipomano honorabili capitaneo in 1429. die mensis maij in concambium insule Labdare, cujusdam possessiones posite in ville Lovinec189 districtus Jadre, que fuit Simonis Popassinich rebelis, et hoc vigore litterarum ducalium prefato domine Marco destinate. Zagrebiae, 1877, 46). Iz dokumenta pak od 23. IV. 1324. godine doznajemo da je crkva Svih Svetih pripadala samostanu sv. Kuzme i Damjana u Tkonu (Pašman) i da se zajedno sa svojini vrtom nalazila izvan gradskih zidina (Š. Ljubić, Libellus Policorion, Starine XXIII, 202). Prema opisu u navedenom izvoru iz 1324. godine, te ako se uzme da je položaj »Rove«, do kojih se groblje spomenute crkve protezalo, točan, crkva Svih Svetih bi se nalazila u predjelu oko današnje Industrijske škole i Parka Vladimira Nazora. Svakako je i ta crkva stajala na svom mjestu čak do početka druge polovice 17. stoljeća, a onda je i ona srušena, kada i arena ili anfiteatar sa starim zidinama, i kamenje je upotrebljeno za dovršenje utvrda (gl. G. Sabalich, Cronistoria, I, II,). Tzv. pak moći Svih Svetih po svoj prilici su prije toga rušenja prenesene ili u crkvu sv. Nikole ili u sv. Dimitrija (gl. V. Ponte Historia ecclesiae Jadrensis, Rivista Dalmatica V/1, Žara, 1904, 104). 184 Skraćeno od »Nicolaus«. To ime su nosili vrlo mnogi zadarski plemići od sredine 14. stoljeća (K. Jireček, o. c. II, 31). 185 Zadarska plemićka obitelj od druge polovice 13. stoljeća dalje (K. Jireček, o. c. III, 68, 69). Kuća te obitelji nalazila se na malom prostoru sv. Krševana nasuprot apsidi hrama (G. Sabalich, Guida, 484). Colanus de V. bio je također 1414. godine po odredbi mletačke vlade otpremljen kao talac u Veneciju (Š. Ljubić, Listine VII 183). Inače je ta obitelj izumrla već u 15. stoljeću (G. Sabalich, Guida, 485). 186 Laganj (Mali i Veli) sjeverno od Velikog Rata i ispod Molata. 187 Deminutiv valjda od Cosmas. Inače se to ime upotrebljava vrlo često samo u Zadru (K. Jireček, o. c. II, 31) 188 Cosa de B. je medu ostalim zadarskim feudalcima i vlastodršcima izrazio nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika svoju vjernost njegovoj nasljednici Mariji (1382). God. 1384. bio je zadarski rektor, 1393. sudjeluje u sklapanju mirovnog ugovora s hrvatskim banom Ivanom, knezom Krka i Senja, a 1394. s novim banom Butkom Kurjakovićem. Idućih godina (1395-1397, 1399, 1401, 1405) vrši samo neke upravne funkcije u gradu (F. Sišić o. c., 5, 9, 18, 20, 21, 23, 29, 33, 40). Njegova kćerka Margarita bila je udana za Pavla de Georgiis (Indice del Registro... br. 779). 189 Lovinci se spominju u jednoj ispravi iz 1474. godine kao »Louenzi« (G. Praga, o. c., 111), a god. 1527. imali su 37 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones... I, 219). Svakako su se nalazili u blizini nekadanjeg mjesta Bašćice, Koruplja i Polešnika (»Polisana«) (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole, svez. IV. 1543), od kojih su ti zadnji urisani u Coronellijevoj karti zadarske okolice kao poruše-
413
Item una domus undique murata, cuppis coperta cum curia, cameris, caminis, ballatorijs, posita Jadre prope portam magnam, infra hos confines: de trauersa est via publica partim, et partim dicta porta magna, de sirocco murus civitatis, de quirina supradicta domus quondam ser Cose de Begna, et de borea etiam dicta domus olim ser Cose, que fuit ser Ermolai190 de Begna191 nobilis civis Jadre data, peripsum domino Marco Lipomano honorabili capitaneo Jadre in 1428. in concambium trium sörtium terre cum dimidia positarum in villa Lovinci in pluribus clappis, que fuerunt ser Simonis Papassinich rebelis. v Joannes Mocenigo dei gratia Venetiarum etc. dux192 nobilibus et sapientibus viris Danieli Barbadicho de suo mandato comiti193, et Jeronimo Ferro capitaneo194 Jadre et successoribus suis fidelibus dilectis salutem, et dilectionis affectum. Significamus vobis, quod in nostro consilio rogatorum adi 28. novembris proxime elapso capta fuit pars tenoris infrascripti videlicet: La camera nostra de Zara talmente desordinata, ehe li soldati deputati a quella custodia non puolono haver da quella danari, et sei non se prouede essi soldati saranno astretti abbandonar le sue custodie, et andar ä zerchar el viver altrove, impero l'andera parte, ehe il sia suspexo li pagamenti di tutte bollette comprade, et chel se debia prima pagar li soldati mensualiter, et de quello sopra bonderä se paghi ditte bollette: Considerato ehe quelli, ehe le hanno guadagno de quelle 50 per 100 et molto meglio poleno expectar auer el suo denaro, ehe li soldati nostri, i quäl senza quello viver non poleno. Ancora perche li dacij de quella terra se affictano de 6 mexi in 6 mexi, et li daciarij nui dano in camera nostra danari de 6 mexi in 6 mexi et tamen loro scodono de zorno in zorno el denaro, pero sia statuido, ehe ditti dacij si dabiano affitar juxta el consueto ma ehe i daciarij siano tenuti de exbursar el denaro de 3 mexi in mexi, affine ehe li soldali nostri abiano neglio el denaro per le sue necessitadi. Ma perche el sono alguni proyixionadi creditori de la signoria nostra, ehe convengono auer con sua incommoditä pazientia, per auttoritä de questo. conseglio sia ordenato, ehe de cetera algun protionato ouer cadauno altro creditor de la signoria nostra ehe tolesse dazij, ouer altri vitegali nostri, non possa scontar el debito suo con el credito, sotto pena al al . . . . capitanio et camerlenghi per zascheduno ehe consetisseno ä tal sconti de ducati 500 da esser scossi per le altre pene del suo offizio senza alguno conseglio. Insuper mandamus vobis, quod omnes pagas mortuas cassare debeatis sicut alias vobis scripsimus. * In m.: 1478. 12. decembris. 190 Öd Hermolaus (C. Jireček, o. c. II, 39). 191 Zbog zemlje s redovnicima sv. Dominika i redovnicama sv. Dimitrija (Indice del Registro... br. 900) 1442. je gradski sudac (Libri consiliorum I, 8), a 1461. godine već se navodi da je mrtav (E. Böttner, o. c., Tabularium 1/3, Zara, 1901, 23). 192 Vladao od 1478. do 1485. godine (S. Romanin, o. c. IV, 379-418). 193 Knez od 1476. do 1479. godine (L. Fondra, o. c., 290). 194 Kapetan od 1478 do 1480. godine (A. de Benvenuti, o. c. 255). 414
Quare autoritate dicti consilij mandamus vobis quatenus dictam partem et in ea contenta observare et observari facere inviolabiliter debeatis. Datum in nostro dučalfpalatio adi 12 decembris indictione XII. 1478. * Joannes Mocenigo dei gratia dux Venetiarum nobilibus et sapientibus viris Marco Barbo de suo mandato comiti195, et Jeronimo Ferro capitaneo Jadre et successoribus suis fidelibus dilectis salutem, et dilectionem affectum. Mandamus vobis cum nostro consilio rogatorum ut posthec non deliberetis alicui stipendiario vel provixionato nostro aliquod dazium nostre istius civitatis, nee aliquem ex predictis stipendiarijs, provixionatisque nostris admittatis, admittatique permittatis in fidejussorem alicujus daziarij nostri ullo pacto sub pena ducatorum 1000 in propriis bonis cuilibet vestrum, exigenda a vobis per nostros advocatores si contrafezeritis. Volumus preterea, et mandamus vobis cum dicto consilio, ut non permittatis stipendiarios aut provixionatos nostros habentes in presentiarum dazia nostra retinere in se pecunias nostrorum daciarum, imo providere, et cum effectu eficere, ut page suorum daciorum temporibus debitis fiant in camera nostra. Datum in nostro ducali palatio adi 25 mazo indictione XII 1479. Infrascripte sunt possessiones posite in civitate None196 et ejus districtu. Primo una possessio vocata Punctadura197 in districtu Nonensi versus et contra insulam Pagi198, infra hos confines: de sirocco, et meridie sunt pascula et terrena illorum de Nona, ab alijs duabus partibus est circumdata man; in qua puncta sunt terrena arratoria, vineata et pasculatoria, et in ea habitant ad presens que affictata est ser Gregorio Marganich pro decem annis pro libris mille parvorum in anno, persolvendis in festo sancti Michaelis. Item pascula posita in comitatu Nonensi a parte orientali, que spectant et pertinent communi, que omni anno affictantur Vlachis199 communiter pro 200 ducatis 205 auri, octo vitellis, et 10 castronis . Item sunt quam plurima terrena arratoria posita circumcirca civitatem None, que partim sunt cultivata et partim non, et quilibet potest super ipsis seminare, et cultivare, et laborantes respondent. ** In m.: 1479. 25. maggio. 1479. do 1483. godine (L. Fondra o. c. 290). Upadljivo je samo što se u ispravi od 7. IX. 1481. spominje kao knez Marco Lando, 21. X. iste godine Marco Balbi, a već 9. 28. II, 28. VII. i 18. X. 1482. i Federico Valaresso (Indice del Registro... br. 2249, 2474, 2475, 1112, 830, 83, 768), kojega pak Fondra stavlja istom u 1483. godinu (L. Fondra, o. c., 290). 196 Gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 183-273. 197 Danas otok Vir (C. F. Bianchi o. c. II, 180-183). 198 Gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 9, 10. 199 O njima gl. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 275,276 (s naznačenom literaturom) i I. Lovrić, Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice, Zagreb, 1948, 57. str. i dalje. ш О\Гап. \ 195
415
POSSESSIONES SPECTANT CASTRO AVRANE Primo una villa Craschiane201 sortium viginti quatuor, de quibus Georgius Guercevich tenet et possidet quatuor* Sortes, et ser Matheus de Firmo202 tenet et possidet alias quatuor* sortes, relique quindecim* laborantur per villicos, et respondent omni anno quartam et decimam partem omnium fructuum. Die 9. octobris 1453. indictione II. mandato magnificorum dominorum** rectorum Jadre videlicet domini Laurentij Lauredano honorabilis comitis, et domini Benedicti de Mula honorabilis capitanei vigore, et in executione ducalium litterarum datarum in ducali palatio die 7. mensis martij 1453. extracta fuerunt de communi, et de contrascripta posta due sortes terrarum cum duabus pecijs terrarum pascuorum que fuerant infrascripti Mathei de Firmo, que tarnen due sortes sunt extra confines ville Chraschiane, et date fuerunt cum tribus scopulis vocatis Babaz, Comornich, et Fermich in concambium et permutationem ser Marino de Soppe nobili Jadre nomine domine Urse uxoris sue pro una ejus domo accepta in commune, posita Jadre penes logiam capitaneatus Jadre, ut apparet instrumente publico scripto manu mei Antonij Campolongo prefati magnifici domini comitis cancellarij de supradicta 9. octobris. Et ego idem Antonius Campolango mandato subscripsi. Item una villa vocata Tign203 sortium viginti quatuor vel circa terreni arratorij et vineati cum suis pasculis, et villani residentes in dicta villa respondent omni anno Castro quartam et decimam partem omnium fructuum. Item una villa vocata Sablagna204 sortium quadraginta terre arratorie et vineate cum suis pasculis, et villani residentes super ipsa villa respondent omni anno dicto castro Aurane quartam et decimam partem omnim fructuum. * 4 + 4 + 15 = 23. a ne 24 kako to nešto ispred toga stoji. ** Ta isprava nalazi se u prijepisu kao marginalna bilješka. 201 Nekad Hrašćane (gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 380, 406), a sada Raštane između Gorice i Tinja. U ispravi od 1058. zovu se »Chrastani«, u onoj od 1070—1078. »Crastani« (S. Ljubić, Libellus..., Starine XXIII, 158, 159, 163, 165), 1470. opet se javljaju pod »Chrasciane« (G. Praga, o. c., 102). 1479. »Chraschiane« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 49), a 1482. »Chrasthiane« (G. Praga, o. c., 118). God. 1527. to je mjesto (pod imenom »Chraschianis«) imalo 97 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 219). 202 Firmo u Markama. 203 Danas Tinj (gl. C. F. Bianchi, o. c. II, 371-373). 204 Valjda nekadašnje selo Zablaće, za koje misle Bianchi i Jelić da je možda bilo na sjeverozapadnoj obali Vranskog jezera (C. F. Bianchi, o. c. II, 411 i vrlo opširno: L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 85 — 90, 41, 52). Međutim u ulomcima zbornika isprava od XI. do XIV. stoljeća, spominje se 1284. godine, kako templarski meštar daruje zadarskom građaninu Luki Dešinu »quandam particulam terre incultam et desolatam in territorio de Sablata Poscalina uocata sicut continua in metis de Rogoua usque ad mare et usque ad portum Sablata« (L. Jelić, Topografsko-povjesne crtice, 52), dok u ispravi s istim datumom, koja je objelodanjena iz izvornog prijepisa od 1291. godine, koja se nalazi u budimpeštanskom narodnom muzeju, glasi taj pasus ovako: »quandam particulam terre nostre incultam, desolatam et vacuam sitam in territorio de Za-
416
Item una villa vocata Blagnane205 sortium decern septem, de quibus Matheus de Firmo tenet et usufructat duas sortes sibi donatas per dominum regem Ladislavum, et villani laborantes reliquas quindecim sortes respondent dicto Castro Avrane quartam et decimam partem omnium fructuum. Item una villa vocata Scorobich206 sortium viginti quatuor terre arratorie, vineate cum suis pasculis. Et villani laborantes terrena ipsis ville respondent omni anno dicto castro Avrane nquartam partem et decimam omnium fructuum. Item una villa vocata Boyscha207 sortium 12 terreni vineati et arratorij cum omnibus suis pasculis, et villani laborantes terrena dicte ville respondent quartam et decimam partem omnium fructuum recolligendorum omni et singulo anno temporibus debitis. Item una villa vocata .. almavas208 sortium sex terre arratorie et vineate cum suis pasculis que fuit ser Gabrielis de Nosdrogna, et per ipsum ser Gabrielem data dicto Castro Avrane in concambium pro domo in qua ipse ser Gabriel habitat posita Jadre. Et villani laborantes dicta terrena respondent omni anno temporibus debitis quartam et decimam partem omnium et singulorum fructuum. Item sunt quam plurima terrena arratoria in confinio burgi Avrane, que comode nrensurari non possunt, et aliqua sunt laborata, et aliqua sunt inculta, in quibus sunt quam plurimi pedes olivarum. Et omnes qui laborant de dictis terrenis respondent Castro omni anno quartam et decimam partem omnium fructuum.
blata Pozkaligna uocatam, sicut continuatur cumo... usque ad märe et usque ad predium de Zablata« (T. Smičiklas, Codex diplomaticus VI, Zagreb, 1908, 509). Kako vidimo ipak je sadržajno dosta očita razlika. Još nešto. God 1527. imali su »Pacoschiane et Xablachia« ukupno 164 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones... I, 219). Ako sada uzmemo da je podatak u ulomcima isprava zbornika točniji od onog u budimpeštanskom narodnom muzeju, te i tu usku povezanost Pakoštana i Zablaća 1527. godine, onda je jasno, da je to mjesto ležalo na moru, gdje je imalo čak svoju luku i to uz same Pakoštane. A takva luka baš i postoji nasuprot otočiću JJabuljašu. 205 Valjda Blaćane, za koje drži Bianchi po jednom dokumentu iz 1390. godine da bi možda bili na medi Polače (C. F. Bianchi, o. c. II, 411). Iz jedne isprave od 1463. godine (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 48) očito je da se to mjesto nalazilo blizu toliko spominjanog »Potoka« i sela Vrbice. God. 1289. spominju se Blaćani čak pod imenom »de Blacano« (L. Jelić, Zadarski bilježnički arhiv, Vjesnik I, 179). a iz isprave od 21. IX. 1394. godine vidimo da se to mjesto uistinu nalazilo u blizini Polače i Jagodnje (Državni arhiv u Zadru — Notarski spisi Petra de Sercana omot I/III, 38a). 206 Skorebić (Skorobić) kraj Stankovaca ili Radošinovaca postoji još i danas (C. F. Bianchi, o. c., II, 412). God 1527. »Scorobichio« je imao 169 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones I, 219). 207 »Boijscka« a ne »Boyscho«, kako je to čitao iz navedenog katastra Jelić, a preuzeo Skok; možda je to mjesto nekada bilo kod današnje kule Atlagić, kako to tvrdi Skok (P. Skok o. c. Rad JA 224, 105, 106). 208 To se mjesto zvalo Malinauas, a nalazilo se u blizini Skorebića i Dobravode (Državni arhiv u Zadru — Notarski spisi Petrus de Sercana (1375—1416) I/III , str. 18a). /
417
Item sortes terre arratorie, que sunt posite in vocata Poscaglina209, pro quibus villani et habitatores dicte ville respondent omni anno dicto Castro Avrane in festo sancte Marie de mense augusti libras 20 parvorum et non aliud. Feudatarij castri Avrane, qui tenent terras infrascriptas et debent sasire ut infra Primon Joannes Bertonich tenet et possidet in pertinentijs burgi quatuor sortes cum dimidia terre arratorie et vineate. Item quatuor sortes cum dimidia in villa vocata Scorobich. Item unam sortem terre in villa vocata Bristich210, pro quibus tenetur servire dicto castro cum duobus equis. Nota quod ser Theodorus Prandino notarius et cancellarius communis Jadre erravit scribendo infrascriptam postam, ubi dicit: Item quatuor sortes terre cum dimidia in villa vocata Seorobich, quoniam vult dicere sortes quatuor decim integre sicuti apparet per litteras ducales primas die 12 martij 1425. indictione III. et secundas datas die 12. septembris 1434. indictione XIII. secundum partes captas, concessiones, et gratias factas, ac ordines in ipsis litteris contentos; ideo ad futurorum memoriam et ad levandum omne dubium magnifici viri domini rectores Jadre, dominus Moijses Grimano honorabilis comes2", dominus Antonius de Cha de Pesaro honorabilis capitaneus212, dominus Paulus Vallaresso honorabilis provisor ad partes Dalmatie213, et dominus Bernardus Nani honorabilis camerarius Jadre declaraverunt et determinaverunt, quod illa posta ville Scorobich ubi dicit sortes quatuor cum dimidia, dicat et intelligatur de sortibus quatuocdecim integre juxta mentem et intentionem predictarum litterarum ducalium. Et mandaverunt mihi Antonio Campolongo cancellario ipsis domini comitis predicti * U prvotnom tekstu kao marginalna bilješka. 209 Nekadašnja Poškaljina, koja se spominje još 1284. godine pod imenom »Poscalina« (L. Jelić, Povjesno-topografske crtice, 52) ili »Pozkaligna« (T. Smičiklas, o. c. VI, 509) i još 1456 (C. F. Bianchi, o. c. II., 412) te 1492. godine (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika — br 842). God. 1527. »Poschaline« je brojala 27 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones 1,219). Po onom dokumentu iz 1284. godine možemo zaključiti da se ona nalazila u predjelu oko Zablaća. 210 Danas Pristeg (C. F. Bianchi, o. c. II, 412) ispod Ceranja. 211 On je bio 1431. godine šibenski knez i kapetan, a Ljubić donosi da je od 1438. do 1440. bio zadarski knez (S. Ljubić, Listine IX, 47, 110, 113, 239). Fondra ga pak stavlja već u 1437. godinu (L. Fondra, o. c., 290), a imamo isprave od 17.1. i 14. III. 1437, te 23. i 31. III. 1438. godine, u kojima se nalazi njegovo ime kao ime kneza (Indice del Registro... br. 795, 794, 796, 2151, 797). 212 God. 1435. nalazimo ga kao-kneza i kapetana Kotara, a 1438. i 1439. je zadarski kapetan (Š. Ljubić, Listine IX, 80, 110, 113). Benvenuti ga stavlja od 1438. do 1440. godine (A. de Benvenuti, o. c. 255). God. 1445/6. je šibenski knez (S. Ljubić, Listine IX, 216,235). 213 Vallaresso i Pasquale Maripetro bili su određeni za sindike i provizore Zadra i dijelova Dalmacije u razdoblju do 1428. do 1430. 1437. do 1440. godine (S. Ljubić, Listine VIII, 128, IX. 41, 43, VIII, 131, IX, 96, 98, 114).
418
hane notam fieri. Actum sub logia palatij comitatus Jadre die 6. Junij 1439. indictione II. presentibus domino Aloijsio Rosa de Venetiis cancellario predicti domini provisoris, et ser Guererio Novello cancellario prefati domini capitanei testibus habitis et vocatis. Ego Anthonius Campolongo cancellarius predictus mandato subscripsi. Fiorenza tenet, et possidet in pertinentijs dicti burgi septem sortes. Item in villa Pristichi viginti quinque sortes, pro quibus tenetur servire cum duobus equis. Ortius tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi quatuor sortes terre. Item in villa vocata Bascognane214 sortes sex decim terre arratorie. Item penes lacum circa viginti gognalios terre, et tenetur servire cum duobus equis. Demetrius tenet et possidet in pertinentijs predicti burgi sortes septem**. Item in villa vocata Ritignano215 sortes duodecim, et tenetur servire cum duobus equis. Joannes Demetrij tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi sortes quinque, et debet servire dicto castro cum uno equo. Bassanus de Laude tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi quatuor*** sortes cum dimidia, et tenetur servire cum uno equo. Thomasius Dodricich tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi tres sortes terre arratorie, et tenetur servire dicto castro Avrane cum uno equo. 1475. indictione IX. die 13. mensis februarij, presentibus spectabili domino Frencisco Mauroceno gubernatore lanzarum spezatarum, et ser Petro de Venturino interprete et ciue Jade testibus. Magnifici et generosi domini Jeronijmus Diedo comes216, et Nicolaus Boldu capitaneus217 Jadre pro ilustrissimo ducali dominio Venetiarum auctoritate officij sui, informati de fide et obedientia Gregorij, et Joannis f ratnim et filiorum quondam Georgij Magas feudatarij Aurane nuper defuncti subrogaverunt dictos Gregorium et Juanum in feudatarios loco dicti Georgij patris sui cum illis modis, condicionibus et prerogativis, quibus erat dictus eorum pater, assignantes eisdem ex nunc possessum pheudi possesi per dictum quondam Georgium predictum eorum patrem, positum in pertinentijs burgi castri Aurane, cum hoc quod dicti fratres teneantur servire dicto castro Aurane cum uno bono equo. In quorum fidem etc.
zera.
** In m.: Zorzi Cudiglia per nome di sua donna. *** In m.: Cipriano. **** In m.: Zorzi Migas. 214 Nepoznat je položaj tog sela, ali svakako će biti negdje u okolici Vranskog je-
215 Zapravo se to mjesto zove u jednoj ispravi iz 25. IV. 1396. »Ritichiane« i ono se prema tome nalazilo svakako u blizini Skorobića i Pristega (Državni arhiv u Zadru — Notarski spisi Petra de Sercana (1375-1416), I/III, str. 34a, 18a, 19). 216 Od 1472. do 1474. godine (L. Fondra, o. c. 290). God. 1474. nalazimo ga navedena u »Statuta Jedertina« (str. 120 a) te u ispravama iz 1474. i 1475. godine (G. Praga, o. c., 109,112) i u onima od 30. IV. 1475. i čak 3. II. 1476. godine (Indice del Registro... br. 822, 2021, 2022). 217 Od 1475. do 1478. godine (A. de Benvenuti, o. c., 255).
419
* Pauulus Butchi tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi duas sortes cum dimidia terre. Item in Blata218 duas sortes terre. Item in villa Tino tres sortes terre, et tenetur servire cum uno equo. **Vocatius tenet et possidet in pertinentijs dicti burgi duas sortes terre, et tenetur exercere officium placarij pro dicto Castro. Martinus Dancevich tenet in pertinentijs dicti burgi sortes tres, et tenetur exercere officium pristaldi pro dicto Castro. Ex margine. 1450. indictione XIV. die 15. octobris magnifici domini Georgius Georgio comes219 et Franciscus Minoto capitaneus220 Jadre posuerunt loco dicti Martini Stephanum Druscouich de Avrana, qui Stephanus tenere debeat dictas tres sortes terre, et exercere dictum officium pristaldi pro dicto Castro prout tenebat ipse Martinus, et cum alijs modis, et conditionibus cum quibus erat ipse Martinus. Johannes de Martijs cancellarius221 prefati domini comitis mandato etc. In qualibet villa dicti castri debent esse duo judices222, qui debent possidere duas sortes terre, videlicet unam sortem pro quoque, et tenentur facere solicitare et procurare negocia dicti castri, ac recolligere introijtus223 dicti castri in villa in qua sunt judices. Infrascripte possessiones, et primo sortes quatuor cum dimidia in burgo Avrane siue ejus pertinentijs, in quibus sunt septem gognalia et tres quarti terre vineate. Item super dictis sortibus 231 pedes olivarum. Item una curia undique murata, cum septem domunculis copertis paleis, de quibus sunt due coperte terra cum uno hortulo prope domum. Item capita vituum circa unum gognale cum 13 pedibus olivarum, positorum super terreno ser Johannis Demetrij delavrana.224 *-In m.: Ser Alesius. ** N. m.: La fipla. 218 Po Bianchiu nalazilo se selo Blata ili Blato, koje se po njegovu mišljenju spominje od 1355. do 1518. godine u blizini Bokanjačkog Blata (C. F. Bianchi, o. c., II, 407). Međutim, dokumenti o tom selu sežu već od 1059. godine dalje i na osnovi njih možemo nesumnjivo zaključiti da su se Blata, koja su bila i neko vrijeme podžupanija, nalazila tik do nekadašnjeg krunskog dobra Rogovo, a ispod Tinja (gl. F. Rački, Documenta, 53,54,146; S. Ljubić, Libellus, Starine XXIII, 157-159, 188, 190, 191, 216-218; G. Alacevich, II Monastero e la chiesa dei Ss. Cosma e Damiano sull'isola di Pasmano, Bullettino di archeologia e storia dalmata XIII, Spalato, 1890, 78, 94). 219 Već od 8. II. i 3. III. 1448. javlja se u ispravama kao zadarski knez (Indice del Registro... br. 2472, 802). U Ljubićevim »Listinama« dolazi tek 1449/1450 (Š. Ljubić, Listine IX, 312,346,353,355), isto tako i kod Fondre (o. c., 290), a u tom svojstvu ga nalazimo i u travnju 1451 (»Statuta Jadertina,« 120 a). 220 Spominje se u tom svojstvu u listinama od 1449. i 1450 (Š. Ljubić, Listine IX, 312, 346, 353,355), tako ga stavljaju i Fondra (o. c. 290) i Benvenuti (o. c., 255), dok se u »Statuta Jadertina« (str. 120 a) javlja i 1451. godine. 221 Puno mu je ime Baptista Marci de Venetiis i bio je zadarski kancelar od 1439. od 1546. godine (Serie cronologica dei notai di Žara, 2). 222 Isto što i comes terrestris. 223 Dohodak, prihod. 224 = de la Vrana. 420
Item sexdecim sortes terre aratorie et vineate, posite in villa vocata Pachoschiane225 pertinentijs dicti Castri Avrane, de quibus presbijter tenet unam, et super alijs ad presens habitant novem villici. Item super dictis sortibus terre 226 sunt 4 gognalia vineata. Item duo gognalia, que dictus quondam ser Ocillus fecit plantare suis expensis. Item in dictis sortibus terre sunt centum quadraginta unus pedes oliuarum, quos dictus quondam ser СфПиз laborabat suis omnibus expensis. 1431. Indictione X. die 27. mensis novembris magnificus et generosus vir dominus Lucas Trono227 pro illustrissima ducali dominatione Venetiarum comes civitatis Jadre, sedens pro tribunali sub logia magna228 Jadre, ut moriš est, attenta, et considerata ingenti utilitate communis Venetiarum et pro tollendo dubia et differentias, que quotidie oriuntur, et que oriri possent inter conductores introijtuum castri Avrane et ipsius castri villicos, habita matura et diligenti informatione a quam pluribus nobilibus et popularibus22' civitatis Jadre determinavit et declaravit, quod omnes villici subditi dicto Castro Avrane omni anno teneantur et debeant pro quolibet pario bovum arantium laborare et cultivare unum gognale terre pro sgono230, videlicet medietatem cultivare siue mechotare, prout universaliter observatur in districtu Jadrensi. 1444. die 18. mensis martij indictione VII. Magnifici et generosi viri domini Marcus Geno honorabilis comes231 et Georgius Lauredano horabilis capitaneus232 civitatis et districtus Jadre pro nostro illustrissimo ducali dominio Venetiarum etc. Sedentes sub logia magne Jadre, visis et intellectis litteris spectabilis domini Jacobi Diedo honorabilis castellani233 Aurane datis ibidem die hesterna, quibus continetur Joannem Buschia de Aurana judicem dicti judica234 tus Avrane propter senilem etatem qua deductus est ipsum judicatum renunciasse, et loco ipsius Joannis Alegretum235 filium ipsius Joannis loco dicti patris sui elegisse et deputasse, dumodo ipsis magnificis dominis rectoribus placeret. Idcirco prefati magnifici domini habita prius optima informatione de fama dicti Alegreti, qui semper compertus est fidelissimus ac devotissimus cum dicto patre suo nostro illustrissimo ducali dominio, et jam per elapsum eidem excellentissimo domino nostro ipse Alegretus in partibus 236 Lombardie bene, viriliter servivit sub probo viro ser Marino de Canaruto 1 alias conductore arceriorum"' ambo concordes elegerunt, assumpserunt, et creaverunt eundem Alegretum presentem, et supplicantem assumi, et deputari ad ipsum officium, electionem dicti domini castellani confirmando in ju225 Pakoštane (C. F. Bianchi, o. c. II, 140; 141). God . 1527. to selo sa Zablaćem ima 164 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones... I, 219). 226 Johannes Ozile i njegova žena Rada uživali su uz izvjesnu novčanu odštetu i obvezu neka feudalna imanja u vranskom distriktu (Š. Ljubić, Listine IX, 254, 255). 227 Fondra stavlja da je već 1431. zadarski knez (L. Fondra, o. c., 290) a u dvjema ispravama (6.1. 1432,8. X. 1432) je u istom svojstvu naveden (Indice del Registro... br. 1088, 1830), dok se u ostalim mletačkim ispravama, koje donosi Ljubić, spominje tek 10. V. 1432. i 13. III. 1433. Već 1437. i 1449. godine javlja se kao mletački vijećnik (S. Ljubić, Listine IX, 55, 108, 305).
421
dicem loco dicti patris sui, cum modis, condictionibus et prerogativis, ac honoribus solitis et consuetis; mandantes insuper ut prefato domino castellano notificetur electionem predictam in personam dicti Alegreti fore per ipsos confirmatam. Qui Alegretus illico juravit corporaliter manu tactis scripturis coram ipsis dominis rectoribus ad sancta dei euangelia, se bene, fideliter, et secundum deum, justitiam, et propriam conscientiam exercere dictum officium, et hoc presentibus ser Gregorio Tetrico quondam domini Simonis238 ser Nicolo de Nassis, nobilibus civibus Jadre testibus habitis et alijs. Nos Georgius Georgio pro nostro serenissimo et excellentissimo ducali dominio yenetiarum etc. comes et Franciscus Minoto capitaneus civitatis Jadre et ejus districtus audita requisitione et supplicatione Vucse Cosmich judicis ville Tini districtus Avrane supplicantis se confirmari per nos officio suo predicti sui judicatus ad futurorum memoriam et pro majori dicti sui officij firmitate, habita informatione se optima fama fidelitateque predicti Vucse per litteras domini Xristophori Arimondo239 castellani Avrane, et per alios, ipsum Vucsum tenore presentium assumpsimus, et assumimus, ac confirmamus judicem in dicto suo officio predicti sui judicatus, cum condictionibus, modis, immunitatibus, jurisdictionibus, honoribus, et prerogativis solitis et consuetis. 228
Gradska loža na Narodnom trgu (gl. G. Sabalich, Guida, 394-400). To su tzv. »pučani« ili »puk«, koji su u gradu sačinjavali poljodjelci, obrtnici, trgovci, ribari, pomorci i drugi (G. Novak, Prošlost Dalmacije I. Zagreb, 1944., 207, 208). 230 Oranica. 231 Dok Fondra stavlja da je zadarski knez već 1442 (L. Fondra, o. c., 290), u mletačkim izvorima, koje donosi Ljubić, Geno je te godine provizor u Albaniji, a tek se 1443/4. spominje kao zadarski knez (Š. Ljubić, Listine IX, 156, 160, 166, 169, 178, 179 i Indice del Registro... br. 798, 799). Međutim u »Liber Consiliorum« (I, 6. 9, 10, 12, 16, 18) spominje se on već 29. VI, 30. X. 1442. i 31. III, 30. IX. i 9. XII. 1443. godine. 232 U mletačkim se izvorima javlja u tom svojstvu 1443/4. godine (Š. Ljubić, Listine IX, 169, 178, 179). Fondra ga stavlja u 1443 (L. Fondra, o. c., 293), a Benvenuti već u 1442. godinu (A. de Benvenuti, o. c., 255). 233 Obično znači zapovjednik tvrđave. 234 Kotar. 235 Dosta rijetko ime u tim krajevima (gl. K. Jireček o. c. II, 21, 22). Po svoj prilici prijevod imena Radovan. 236 Marinus de C. za vrijeme svoga vojevanja u Italiji na strani Venecije bio je zarobljen i oslobodio se ipak uz veliku otkupninu. Budući da je nije mogao za života isplatiti, to je onda kasnije učinio njegov sin Bernardin (Š. Urlić, o. c., Gradja JA VIII, 342). U izvorima između 1437. i 1440. godine spominje se Marinus de C. još dva puta. Po smrti spomenutog Ozile i njegove žene predala mu je mletačka vlada na uživanje za vjernu službu ona njihova zakupljena imanja uz iste uvjete (Š. Ljubić, Listine VIII, 131, IX, 254, 255). 237 Strijelac s lukom. 238 Gregorius T. bio je izabran god. 1450. i 1451. u poslanstvo svoje općine u Veneciju, da isposluje ondje neke pogodnosti (Š. Ljubić, Listine IX, 346, 370). 239 Ovamo doseljeni mletački plemić iz obitelji, članovi koje su vršili razne službe u Dalmaciji (gl. S. Ljubić, Listine VI. 71, 78, 147, VIII, 56, IX, 86, 315, 317, 318). 229
422
In quorum testimonium presentes scribi jussimus sigillo nostro sancti Marci munitas. Ex Jadra die ultimo mensis maij 1451. Possessiones et introijtus Novigradi240. Primo una villa vocata Dolaz241, in qua sunt sortes terre arratorie vineate et pasculatorie, de quibus ad presens sortes viginti sex laburantur, et cultivantur, et de quibus 26 sortibus sunt sex sortes, ex quibus percipitur quarta pars omnium fructuum. Et reliquarum viginti sortium laboratores sunt feudatarij442, et respondent infrascriptas honorancias omni anno dicto castro et pheudatarijs, videlicet: Primo quartas 4 grani Item quartas 4 hordei Item quartas 4 vene, seu spelte / Item quartas duodecim de vino Item soldos 22 in festo sancti Marini243 Item tre honorantias valoris soldorum 8 pro qualibet. Item una villa vocata Cerinci244, in qua sunt sortes terre arratorie vineate et pasculatorie, quarum laboratores omni anno respondent dicto Castro suprascripta pheuda et honorantias. Item una villa vocata Chassich245, in qua sunt decem sortes terre arratorie et vineate, et laborantes ipsarum respondent omni anno dicto Castro quartam partem omnium fructuum. Item una villa vocata Paprechiane246, in qua sunt quinque sortes terre arratorie et vineate, et laboratores ipsarum respondent omni anno predicto Castro quartam partem ut supra. 240 Novigrad je 1527. godine brojio (tvrđava s vojskom i varoš) 1059 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 219). 241 Tako se u prijašnjim stoljećima zvala Pridraga (C. F. Bianchi, o. c. II, 308, 309). To se mjesto spominje u ispravama kao Dolac 1453 (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Krševana — svez. XV. br. 43), 1472. (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika — br. 223), 1482. i 1483 (G. Praga, o. c. 118, 121), te 1555. i 1557. godine (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220 — C — 1555 -1557). 242 Jobagiones. 243 Taj je dan u studenom. 244 Nekad selo Cerenci. U jednoj pak ispravi iz 1482. godine zove se »Cerinzi« (G. Praga, o. c., 118), a spominje se i 1491. godine i imalo je svoju crkvenu župu (C. F. Bianchi, o. c. II, 420). Cerenci su ležali u nešto većoj udaljenosti od Kašica i nekadašnjeg Ferletića (I. Glubavaz, o. c., La Domenica, Žara, 1891, br. 12). Još 1689. godine nalazimo ih na Corpnetlijevoj karti zadarske okolice pod imenom »Cerensi« (V. M. Coronelli o. c.). / 245 Danas selo Kašić, dvije milje od Smilčića (C. F. Bianchi, o. c. II, 413, i S. Zlatović, o. c., Starohrvatska prosvjeta I, 217). 246 Papraćane (ili Paperćane) spominju se još 1461. godine (C. F. Bianchi, o. c. II, 406), 1536. kao »... in villis Cassichi et Paporchiane...« (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2497), 1543. kao »Cassichi et Paperchiane Villis Territorii Jadre« (Indice del Registro... br. 2500), a 1579. samo »Papraciane« (E.
423
Item una villa vocata Ternovo247, in qua sunt decem sortes terre, et laboratores ipsarum respondent omni anno dicto Castro quartam partem ut supra. Item una villa vocata Domacofci248, in qua sunt tres sortes terre aratorie et vineate, et laboratores ipsarum respondent omni anno dicto Castro quartam partem ut supra. Item una villa vocata Priti9evcich249, in qua sunt pheudatarij sortes terre arratorie et vineate, et laboratores ipsarum respondent omni anno dicto Castro. * Item una villa vocata Stupich250, in qua sunt pheudatarij sortes terre arratorie et vineate, et laboratores ipsarum respondent omni anno dicto castro. Item in villa Coruplie251 sunt pheudatarij, et respondent ut supra. Item sunt sortes pheudatarij in villa vocata Nadino252, quarum laboratores respondent predicto castro omni anno. Böttner, o. c., Tabularium 1/4, 42). Po svemu tome mogli bismo zaključiti da su se Paperčani ili Papraćani nalazili u predjelu oko Kašica. 247 Ternovo se spominje još 1377. godine kao posjed knezova krbavskih (u ovom katastiku ta listina na str. 57, 58) a još se javlja 1403 (C. F. Bianchi, o. c., II, 421), 1482 (G. Praga o. c. 118) i 1491. godine. Imalo je svoju crkvenu župu (C. F. Bianchi, o. c. II, 421). Na osnovi dvaju dokumenata iz 16. stoljeća, možemo zaključiti da se Ternovo nalazilo u blizini nekadašnjih Pritičevića (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220 c, str 36, 42- 1536, 1556. i 1557. godine), koji su opet bili u današnjoj Pridrazi. 248 Klarić misli da su Domagovci bili negdje oko današnjih Biljana (M. Klarić, o. c., Vjesnik XVI. 31). 249 Po dokumentima iz 1483. godine, gdje se navode »vile Praticeuchii et Sperquilauici positarum in Dolatio districtus Novigradi...« (G. Praga, o. c., 120), sigurno je da se to mjesto nalazilo u današnjoj Pridrazi i pripadalo je niskoj plemićkoj porodici »Priticeuich« ili »de Priticiis«, koja se spominje u izvorima od 1297. godjne dalje (G. Praga, o. c., 21, 66, 95, 126, 119, 120). 250 God. 1425. spominju se »ville Stupich e Bigliane«, koje su pripadale obitelji »Nosdrogna« (Š. Ljubić, Dva popisa listina, Starine XIX, 141). Na temelju toga podatka mogli bismo staviti da se »Stupich« nalazio u trokutu između Nadina, Smilčića i Zemunika. Zanimljivo je da je postojalo pleme Stupić ili Stupici u buškoj županiji (Vj. Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća. Rad JA 130, Zagreb, 1897, 72, 73). 251 Nekad Koruplje (Veliko i Malo), po mišljenju Bianchia blizu Babinduba, koje se javlja u listinama početkom 15. stoljeća (C. F. Bianchi, o. c. II, 406). God. 1436. nalazimo ga u ispravama pod imenom »Horupalce« i »Malo Horupalce«, 1446. »Horuplo magnum« (Popis oporuka zadarskih notara), a 1474. »Horuple Magne« (G. Praga, o. c. 111). God 1527. brojalo je Veliko i Malo Koruplje zajedno 84 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones I, 219). Na osnovi pak triju dokumenata iz 16. stoljeća, vidimo da Bianchi nema pravo te da se Koruplje Veliko nalazilo u blizini Suhovara, koje i Coronelli ima na već toliko puta svojoj navedenoj karti, a susjedi su mu bili Bašćica, Lovinci Polišani. Nedaleko od njega je ležalo i Malo Koruplje (Državni arhiv u Zadru — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2499—1541. g. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole — IV — 1543. godine — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 12-1570). 252 Nadin (gl. C. F. Bianchi, o. c. II. 345-347). God. 1527. imalo je to mjesto 830 stanovnika (S. Ljubić, Commissiones I, 219).
424
Item septima pars omnium et singularum decimarum, que colligantur nomine et vice episcopatus Nonensis in. Item in villa vocata Cognassice253 sunt quinque sortes, et respondentquartam partem ut supra. Item certa pascula, subposita dicto Castro Novigradi, que solent affictari Vlachis omni anno pro ducatis ducentis vel circa. Item una petia terre vineate, que ruit comitum de Corbavia254 cujus laboratores respondent quartam partem uuarum, prout comprehenditur ex tenore infrascripte locationis. Nos Nicolaus255, Thomas256 et Butcho257, filij quondam comitis Budisla258 vi , ac Paulus259 filius quondam comitis Karol260; nee non Karolus261 filius quondam comitis Gregorij262, comites Corbavie memorie commendantes significamus universis tarn presentibus, quam futuris presentium paginam inSpecturis, seu etiam audituris, quod ad nostram accedens presentiam Dragissa Jobagio263 de villa Ternovo nobis instanter supplicauit, ut sibi vineas 253
Nepoznat nam je položaj tog mjesta. Osnivač te dinastije krbavskih knezova od plemena Gušić, koji su imali svoje posjede gotovo do zidina Zadra, bio je knez Kurjak, po kojemu je i dobila čitava ta obitelj patronimično ime Kurjakovići (gl. Vj. Klaić, Rodoslovlje knezova Krbavskih od plemena Gusić, Rad JA 134, Zagreb, 1898, 190-214). 255 Njega stavlja Klaić u vremensko razdoblje od 1380. do 1388 (Vj. Klaić, o. c. Rad JA 134,204), ali se naravno na osnovi te isprave u našem katastru pomiče datum o Nikoli u 1377. tj. 1374. godinu (gl. Lj. Thalloczy, Istraživanje o postanku bosanske banovine s naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XVIII, Sarajevo, 1906, 442). 256 Isto tako i Tomu stavlja Klaić u razdoblje od 1380. do 1393. godine (Vj. Klaić, o. c.. Rad JA 134, 202,203), te se na osnovi spomenute isprave pomiče prva vijest o njemu u 1377. tj. 1374. godinu (gl. Lj. Thalloczy, o. c., Glasnik zemaljskog muzeja... XVIII, 442). 257 Kako i Butka ili Budislava stavlja u razdoblje od 1380. do 1396 (Vj. Klaić, o. c., Rad JA 134,203,204), naravno da se automatski i o njemu prva vijest prebacuje u 1377. tj. 137,4. godinu (gl. Lj. Thalloczy, o. c., Glasnik zemaljskog muzeja... XVIII, 442) 25i Klaić ga stavlja u razdoblje od 1304. do 1346. godine (Vj. Klaić, o. c., Rad JA 134, 195). Prema ispravi od 22. XI 1374. godine, on je još i tada živ (gl. Lj. Thalloczy, o. c.. Glasnik zemaljskog muzeja... XVIII, 442). 259 I hrvatsko-dalmatinskog bana Pavla (1410.— 1411.) stavlja Klaić u 1380. godinu (vj. Klaić, o. c.. Rad JA 134 — 207, 208), i tu godinu na osnovi spomenute isprave mora pomaći pred 1377. 260 Klaić zaključuje da je Karlo mrtav već prije 15. IV. 1380 (Vj. Klaić, o. c., Rad JA 134 (rodoslovlje), 205,206), a što nije točno, jer iz naše isprave od 6. V. 1377. godine doznajemo, da je on već i prije toga datuma umro. 261 1 toga Karla Klaić stavlja u 1380. godinu, a njegovo banovanje u 1409. do 1411. (Vj. Klaić, o. c.. Rad JA (rodoslovlje), 206). Međutim, prva vijest o njemu potječe iz 1377. godine. Čudno je pak što je Šišić, očito zabunom, stavio grofa Ivana Krbavskog mjesto njega za bana i sudruga stričeviću im Pavlu (F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1916, 360), kada Klaić na osnovi izvora izričito navodi baš Karla Kurjakovića. 262 Klaić tog Gregorija ili Gorgia stavlja već u 1365. godinu, a umro je prije 1380 (Vj. Klaić, o. c. Rad JA 134 (rodoslovlje, 202). Međutim, po našoj ispravi on je mrtav već prije 6. V. 1377, godine. 263 Ovdje seljak — kmet (gl. VI. Mažuranić, o. c., 468). 254
425
plantandi libertatem dare dignaremur. Nos igitur ad instantiam precium Dragossi inclinati, prout juriš ordo postulat fidelium petitionibus annuere duximus hane gratiam concedendam, ut ipse valeat in villa nostra sepedicta plantare ulgo quatuor vinearum in vulgari sclavorum gognalia vocatos, tališ modo, ut quolibet anno nobis quartam hidriam vini de vineis quas plantaverit, solvere teneatur. Et si contigeret šibi recedere a nostra possessione, ut stando valeat tenere vineam suam, ac vendere, et donare tanquam suam propriam ipse, et ejus heredes, et heredum successores perpetuo possidendam, salvo jure nostro. Et hec omnia nos firma et rata volentes in perpetuum observare dicto Dragossio, et ejus heredibus, et heredum successoribus dedimus tenendam, gaudendam et posidendam sine aliqua molestia. Et ad memoriam, et uberiorem cautelam, et perpetuam rei firmitatem concessimus nostras litteras sigillo nostro pendenti numinime roboratas. Datum Corbavie264 die 6 mensis madij anno domini 1377. 1436.
Magnificus et generosus vir dominus Jacobus Barbadico265 pro illustrissima ducali dominatione Venetiarum honorabilis comes Jadre pro tribunali sedens in platea juxta logiam magnam Jadre loco consueto cum ser Cressio de Cressava nobile Jadre consiliario suo, alijs tribus absentibus. Audito gravamine et intellecta requisitione ser Lombardini de Soppe nobilis Jadrensis, conductoris presentialiter datiorum et intratarum omnium castri seu loci Gliube266 districtus Jadre, postulantis per justitiam ipsius domini comitis, ut cum conductor dictorum jurium communis Venetiarum sit providere, et šibi succuri, ut ipse conductor Jura et utilitates contra homines de Gliuba habentes arativos boves, et habitantes in Gliuba, et territorio suo consegui possit, et consequenter in facto gognalis terre pro sgono annuatim pro medietate laborandi et culturandi, seminandique et opera que anno singulo prestare tenentur, ut fit, et servatur quoque in Lavrana pro Juribus communis Venetiarum. Alia ex parte audita responsione negativa ad predicta dictorum de Gliuba et eorum advocati ser Donati de Calcina causidici Jadre: quia etiam per dominum comitem interrogati er iussi suas in scriptis exhibere immunitates et libertates, quas contra predicata allegabant. Respondentes dixerunt nullas alias habere aut exhibere posse, nisi quod examinati per regimen Jadre super his que tenebantur secundum mores antiquos conferre castro Gliube crediti fuerunt, et postea ita semper conservati quod non fuerunt obligati neque astricti ad petita dicti ser Lombardini, et ita pro debita justitia manuteneri debere juxta eorum antiqua jura petebant, cum adversus et unquam 264 Danas Udbina (Vj. Klaić, Grada za topografiju ličko-krbavske županije u srednjemu vijeku, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva N. S. VII, Zagreb, 1904, 135). 265 Fondra ga stavlja u vrijeme od 1435. do 1437. godine (L. Fondra, o. c. 290), a isto tako se i u mletačkim izvorima javlja (Š. Ljubić, Listine IX, 79, 87, 89, 94). 266 Ljuba ili Ljubač kraj Nina. God 1527. imalo je to mjesto 150 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 219).
426
nihil in contrarium verum invenietur. Post hec habita etiam per dominum comitem diligente informatione atque consideratione super predictis, tum etiam maxime visa et intellecta quadam determinatione olim circa similia per dominum Lucam Trono honorabilem tune comitem Jadre facta et inter alia jura communis conscripta manu ser Theodori de Prandino notarij et cancellarij communitatis Jadre, notata sub die 27. novembre 1431. Indictione X. cujus determinationis tenor fuit per hec verba. Magnificus et generosus vir dominus Lucas Trono pro illustrissimo ducali dominatione Venetiarum honorabilis comes Jadre sedens pro Tribunali sub logia magna Jadre, ut moriš est, attenta et considereta ingenti utilitate communis Venetiarum, et pro tollendo dubia, differentias que quotidie oriuntur, et que oriri possent inter conductores introijtuum castri Avrane et ipsius castri villicos, habita matura et diligente informatione a quampluribus nobilibus et popularibus civitatis Jadre, determinavit et declaravit, quod omnes subditi villici dicto castro Aurane omni anno teneantur et debeant pro quolibet pari bovum arantium laborare et cultivare unum gognale terre pro sgono, videlicet medietatem dicti sgoni seminare omni anno, aliam medietatem cultivare siue mechotare prout universaliter observatur in districtu Jadrensi. Visis etiam quibusdam litteris circa informationem predictorum responsivis, eidem domino comiti redditus a ser Manfredino Lugnano nobile Justinopolitano castellano Avrane datis quinto septembris 1436., que sunt registrate in libro albo in controversia suprascripta partes predictas pro justitia ministranda, et utilitatibus debitis communi Venetiarum sequens ad instar declarationis dicti domini duce (sic) determinavit et mandavit prefatus dominus comes quod omnes vilici subditi dicto castro seu loco Gliube teneantur, et debeant pro quolibet pari bouum arantium laborare, et cultivare unum gognale terre pro sgono, videlicet medietatem dicti sgoni seminare omni anno, et aliam medietatem cultivare et mechotare, prout universaliter observatur in districtu Jadrensi; Et insuper quod teneantur quisque annuatim duodecim diebus agentium habende tarnen expensas ovis juxta morem, prout similiter obligati sunt, et faciunt uli dell' Aurana. Presentibus dictis hominibus Gliube Paulo judice, Micovillo Radossij, Radossio267 Belcich, Jadria268 Herzegouich, Stephano pellizaro269, Nicolao 270 271 Drascouich , Juane Urmiza, Micovillo Postrossich, ac domino ser Donato eorum advocato predictam determinationem audientibus, atque presentibus ser Georgio de Grubogna nuncupato de Ellia272 nobile Jadrense, ser Theodo2 67
· Radoš (K. Jireček, o. c. II, 76). Od Andreas (K. Jireček, o. c. II, 22). 269 Krznar. 270 Možda član plemenitih ljudi Drašković iz Žažična Doljnjega, koji se zapravo spominju 1490. godine tri puta (Vj. Klaić, Hrvatska plemena, Rad JA 130, 47-49, 51 i Hrvatska Enciklopedija V, 245). 271 Od Joannes (K. Jireček, o. c. II, 40). 272 Spominje se još 1397. i 1405. godine (F. Sišić, Memoriale Pauli de Paulo, 23, 40). 268
427
ro de Prandino cancellario communitatis Jadre, ac Stephane gastaldione preconum273 curie274 Jadre testibus ad predicta specialiter adhibitis. Possessiones et introitus Glube olim possessi per dominos Guidonem et Ludovicum de Matafaris275 eisdem donati per illustrissimum regem Ladislaum in eorum vita tantum. Et post ipsorum amborum mortem in comune Venetiarum reducti per magnificum et generosum virum dominum Vitum de Canali276 honorabilem comitem et capitaneum Jadre in 1422. die 8. mensis martij.277 Primo omnia et singula terrena tarn arratoria quam vineata, prativa, et pasculatoria posita, et existentia in districtu Glube sunt et spectant dicto castro Glube. Item omnes laboratores et seminantes super dictis terrenis tenentur dare et respondere omni anno quartam partem et decimam partem omnium bladorum278 recollectorum super ipsis terrenis in manipulis conductam super aram, ubi blada excuciuntur, excepto de fasollis. Item omnes laborantes vineas super dictis terrenis tenentur dare quartam et decimam partem uuarum condutam in dicto castro Glube omni anno, ac ipsam uuam conductam torculare. Item quod omnes seminantes linum super dictis terrenis teneantur dare et respondere quartam et decimam partem lini sine semine.
273
Glasnik. Ovdje znači gradsko malo vijeće. 275 Oba ta brata se spominju prvi put 1397. godine kao pristaše kralja Žigmunda. God. 1402, 1404. i 1406. je čak prvi zadarski rektor i obojica su se baš 1402. opredijelili začudo za kralja Ladislava (F. Sišić, Memoriale Pauli de Paulo, 24, 33, 34, 38, 41). Krajem 1401. je čak Ludovik de M. u ime bosanskog vojvode Sandalja Vukčića Hrvatinića pošao kao njegov poslanik u Veneciju. Inače su oba brata još 1408. bili u velikoj milosti Mletačke republike, koja je 1409. pristala da Guido uživa posjed u velikoj milosti Mletačke republike, koja je 1409. pristala da Guido uživa posjed Novigrad, darovan mu od kralja Ladislava. Iste godine je od dužda on prvi dobio mletačko građansko pravo, a 1410. čak i Zemunik. Te je godine imao po nalogu mletačke vlade povesti pregovore što se tiče otkupa tvrđave Ostrovice koja je bila u vlasti njegova prijatelja Sandalja Hranica, bosanskog vojvode. I zbilja mu je uspjela ta pogodba, sklopljena u Zadru u njegovoj nazočnosti, po kojoj su Mlečani postali njeni gospodari. God. 1419. spominje se da je Guido de M. već mrtav (S. Ljubić, Listine IV, MSHSM IV, Zagreb, 1874, 451, V, MSHSM V, Zagreb, 1875, 134, 169, 173-175, 177, 206, VI, 12, 70, 71, 124, 149, VII, 289) Ludovik de M., koji je posjedovao Visočane još je živ 1421. godine, kada je ostavio svoju oporuku u kojoj je bogato obdario crkvu sv. Marije u Ljubaču (C. F. Bianchi, o. c. II, 278). 276 Istom od 30. VI, 1422. do 19. V. 1424. godine spominje se samo u listinama kao zadarski kapetan, a 22. V. 1425. kao mletački vijećnik. Ali i 1430- 1433. i 10. V. 1432. opet se javlja kao zadarski kapetan, dok 16. I. 1435. kao mletački vijećnik Š. Ljubić, Listine VIII, 178, 179, 181, 185, 190, 191, 200, 228, 241, 242, 253, 255, 268, 270, 272, IX, 2, 5, VIII, 128, IX, 55, 77). Benvenuti ga pak stavlja također u 1422. godinu (A. De Benvenuti, o. c. 255), dok ga Fondra nema u popisu. 277 Tada nije de Canali knez i kapetan, već je Nikola Venerio bio knez, a Marko Dandolo kapetan. , 278 Ljetina, žito. 274
428
Item omnes habentes pecudes et capras tenentur dare et respondere decimam partem agnorum et capretorum omni anno. Item habitator quilibet dicti loci Glube, vel in ejus districti tenetur omni anno dare et respondere infrascriptas honorantias videlicet: Primo tres bocolatos279, et unam luganegam280, seu spalam281 castroni in fešto Nativitatis. Item tres bo9olatos, et septem ova in fešto paschalis dominice resurrectionis. Item tres bo9olatos, unam gallinam, et tres quartuicos vini in fešto sancti Michaelis. Item omnes habitatores dicti loci debant arrare, cultivare, et seminare quatuor gonalia terre pro sgono, expensis domini dicti loci. Item zappare unam vineam omni anno 2 gognaliorum expensis dicti domini. Item tenentur, et debent portare, et conducere bladum et vinum domini dicti loci ad marinam282 sine aliqua solutione expensis dicti domini. Item quilibet habens asinum tenetur dare unam somam lignorum dicto domino in fešto Nativitatis. Item dominus dicti loci habere debet omnes et singulas condemnationes factas per judices dicti loci. Item quilibet habitator dicti loci occidens animalia, et faciens carnes ad vendendum, solvere debet unum soldum pro quolibet capite parvo et pro quolibet capite magno duos soldos, et quilibet forensis faciens carnes predictas solvere debet duplum. Item quod a fešto sancti Georgij283 usque ad vendemias284, nullus potest vendere vinum ad tabernam nisi dominus dicti loci. Item dominus dicti loci habere debet soldos sex parvorum pro quolibet modio vini forensis conducti in dicto loco. Item unum molendinum fulcitum ad masinandum blada, positum in pertinentijs dicti castri Glube, infra hos confines: undique sunt territoria dicti castri Glube, quod affictatur annuatim pro libris ducentis parvorum in anno. Item saline septuaginta, posite in pertinentijs dicti castri Glube supra marinam a parte traversali dicti castri, infra hos confines: undique sunt terrena dicti castri. Item una puncta"*še extendens versus Pagum a partibus tribus mari circumdata285, super qua sunt solumodo terrena pasculatoria, et affictatur omni anno Vlachis pro ducatis septuaginta auri 279 280
Kruh.
Kobasica. 281 Plećka. 282 Ovdje znači morska obala. 283 To je 23. IV. 284 Berba grožđa. 285 To je današnji Rt (Punta) Rtina (Artina kod Ražanca).
429
Rados Radossich Joannes Lecouich
tenentur servire domino
dicti castri uterque cum uno equo, et hoc pro tribus sortibus terre vocata Gramoglavaz,286 dicte Budomirisgna, qua tenent, et usufructant a dicto castro. Item quilibet villanus, quando sibi precipitur per dominum dicti loci, tenetur ire Jadram, Nonam, Auranam, Novigradum, et Pagum sine aliqua solutione, expensis tarnen domini. In Christi nomine. Amen. Anno ab incarnatione ejusdem 1422. indictione prima die 8. mensis martij. Cum hoc sit quod Serenissimus princeps, et excellentissimus dominus dominus rex Ladislaus dei gratie Hungarie, Jerusalem, et Sicilie ac Dalmatie, et Croatie etc. illustrissimus rex donaverit castram Glube cum omnibus, et singulis suis Juribus, jurisdictionibus, et pertinentijs nobilibus et egregijs militibus domino Guidoni, et domino Ludovico fratribus de Matafaris ciyibus Jadrensibus suisque heredibus masculis de eorum corporibus legitime descendentibus. Et predictus dominus Guido primo decesserit sine filijs masculis, et deinde dictus dominus Ludovicus similiter decesserit sine filiis legitimis masculis, idcirco egregius miles dominus Simon de Detrico, ser Zoillus de Ferra, ser Lombardinus, nobiles cives Jadre, et dominus Martinus de Recanato287 civis Jadre, omnes commissarij testamentarij dicti quondam domini Ludovici de Matafaris, personaliter comparuerunt coram magnifico et generoso domino Vito de Canali honorabili comite et capitaneo civitatis Jadre, et eidem presentaverunt regale privilegium dicti domini regis Ladislai de predicta donatione dicti castri Glube cum omnibus, et singulis suis juribus, jurisdictionibus, et pertinentijs prefato domino comiti et capitaneo Jadre, ibi presenti, et nomine, et vice illustrissimi et potentissimi communis Venetiarum recipienti gratiose, et spontanea voluntate dederunt, et consignaverunt, tanquam rem plenissimo jure spectantem et pertinentem prelibato communi Venetiarum. Quam quidem presentationem et consignationem privilegij, atque castri Glube prefatus dominus Vitus nomine et vice intitolati communis Venetiarum, prout de jure tenebatur gratiose admisit, et acceptavit: committens, et mandans nobili, et egregio viro domino Ursato Justiniano288 camerlengo Jadre, quatenus nomine et vice prelibati communis Venetiarum accedere debeat ad dictum locum Glube, et ipsius tenutam, et corporalem possessionem accipere, et apprehendere debeat. Qui quidem dominus Ursatus personaliter accessit ad dictum locum Glube. Et in presencia nobili- 286 Svakako je to mjesto bilo negdje u blizini Ljubača. God. 1527. se spominje pod iskrivljenim imenom »Oramoglevaz« i tada je imalo 105 stanovnika (Š. Ljubić, Commissiones I, 219). 287 Podrijetlom iz talijanskog gradića Recanati u Markama. 288 God. 1438. spominje se kao mletački poslanik, koji je imao poći rimskom caru i hrvatsko-ugarskom kralju Albertu Habsburgovcu. God. 1461. se javlja kao mletački vijećnik i prokurator sv. Marka, a 1463. izabran je za vrhovnog pomorskog kapetana (S. Ljubić, Listine IX, 189, 290). 430
um virorum ser Lombardini de Soppe et ser Petri de Detrico civium Jadrensium, ac Christophori de Tarsia, de Justinopoli, et ser Petri de Ursis de Nona, nee non mei Theodori de Prandino cancellarij Jadrensis tenutam, et corporalem possessionem de dicto Castro accepit nomine et vice prelibati communis Venetiarum nee non ab omnibus incolis et habitatoribus dicti loci accepit corporaliter, tactis manualiter sacris scripturis juramentum perpetue et inviolate fidelitatis. De quibus omnibus rogavit me Theodorum de Prandino cancellarium antedictum, ut publicum conficerem instrumentum ad perpetuam rei memoriam. Bona.*
THE ZADAR LAND-REGISTER OF THE 15th CENTURY Summary This register contains many place-names, both for the mainland and for the islands. It details economic and social conditions, land dealings and ownership. It was drafted by Teodoro de Prandino, the town chancellor, by order of Doge Tommaso Mocenigo. Chancellor Prandino extended the register to cover the Ljubački district. The Venetian government maintained the existing political System, confiscated the property of disobedient gentry and supporters of Austro-Hungarian rule, and gave the property to their own supporters. The landregister also reflects the life of the feudal lords and the town-dwellers, and it is clear, on the basis of the names and surnames which it records, that a very large proportion of the population was of Croatian origin.
* Po tome se čini da taj katastik ili njegov prijepis nije završen. 431
POBIRANJE MARTURINE, CRKVENE DESETINE I VOJŠĆINE U ZADARSKOM DISTRIKTU (1435). i. Medu uvezanim pergamenama koje se čuvaju u Državnom arhivu u Zadru nalazi se i idući na žalost na gornjoj strani dosta nepotpun list, u kome stoji ovo: »MCCCCXXXV, indictione XIIP, die dominico, tercio mensis jullij. Per antedictos magnificos dominos comitem1 et capitaneum2 ciuitatis Jadre ac dominum camerarium sedentes pro tribunali ante logiam magnam3 ut moriš est, date et deliberate fuerunt decime,4 marturine5 et voischine,6 " que temporibus preteritis exigebantur per castellanos Ostrouice ab infras1 Jacobus de eha Pesaro, zadarski knez od 19. VIII. 1433. do 11. VII. 1435. (S. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i mletačke republike IX, MSHSM XXI, Zagreb, 1890, 60, 66, 67, 77, 79). 2 Victor Bragadino, zadarski kapetan od 19. VIII. 1433. do 11. VII. 1435 (S. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 60, 61, 66, 67, 77, 79, 90, 105). 3 Gradska loža na Narodnom trgu (gl. G. Sabalich, Guida archeologica di Žara, Žara, 1897, 394-400). 4 Crkvena desetina (gl. o tom opširno: VI. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravnopovjesni rječnik II, Zagreb, 1909, 218 — 221; Z. Herkov, Grada za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske I, Zagreb, 1956, 282-287). 5 Marturina (gl. o tom vrlo opširno i temeljito: Vj. Klaić, Marturina. Slavonska daća u srednjem vijeku. Rad JA 157, Zagreb, 1904, 114-213, pa Z. Herkov, o. c. II, 128-131). 6 Vojšćina (Vj. Klaić, o. c., Rad JA 157, 176, 181; VI. Mažuranić, o. c. II, 218. III (1912), 400, X (1922), 1594; Z. Herkov, o. c. II, 578-580). 7 Stari grad Ostrovica, koji se diže više danas istoimenog sela, idući od Bribira dalje na sjeverozapad prema Benkovcu. Prvi put se spominje u II. polovici 12. stoljeća, a onda krajem istoga stoljeća kao već utvrđeni »castrum«. Kasnije Ostrovica prelazi u vlast knezova bribirskih, koji je izručiše u zamjenu za kraljevski grad Zrinj Ludoviku I (1347). Iza toga mijenja razne gospodare. God. 1411. prodade je bosanski veliki vojvoda Sandalj Hranić Veneciji, ali joj ga već iduće godine otme kralj Sigismund (Zigmund) pomoću knezova bribirskih. Otada upravljaju Ostrovicom kraljevski kaštelani i potkastelani (Vj. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb, 1897, 11 -13). Međutim, knez Nikola IV. Frankapan, hrvatski ban (1426-1432), dobije od kralja Sigismunda Ostrovicu, koju taj vladar potvrdi 1434. godine uz bansku čast i njegovim sinovima. God. 1437. otme novi ban Matko Talovac (1436— 1444) knezu Ivanu VI (comitem Angelum) sva mjesta koja je taj donedavno imao (Vj. Klaić, Krčki kne-
433
criptis villicis8 in districtu Jadrense. Que de jure spectant et pertinent i. d. d. v. ser Petro Maynerio de Mediolano, habitatori Jadre, ibi presenti et plus offerenti et danti pro vno anno incepto presenti, die dominico, tercio jullij, pro precio ducatorum quinquaginta anni per ipsum persoluendorum domino camerario Jadre in fine dicti anni pro quo fideiussit magister Nicola sartor de Allece. Infrascripti soluunt ut infra: Primo villici habitantes in villa Jelsane magne9 duo soluunt marturinas et duo decimas. Item villici omnes Jelsane parue10 soluunt marturinas et decimas11 domino12 episcopo12 Scardone.12 zovi Frankapani I, Zagreb, 1901, 213, 221, 226), pa tako valjda i Ostrovicu, koju je svojevremeno naslijedio od oca (Š. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 91). Prema tome ne odgovara Klaićeva tvrdnja da »poslije obladaše Ostrovicom Mlečani« (Vj. Klaić, Bribirski knezovi..., 13), iako su svim sredstvima nastojali da je se dokopaju (Š. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 234, 305, 377, X, MSHSM XXII (1891), 36, 43, 88, 106-108, 132, 147, 157, 188-194, 198, 220, 272). 8 Uopće je neshvatljivo kako je dr. N. Klaić došla na to da čak stavlja u mogućnost da bi se pod terminom »villici« imalo razumijevati »seoski suci, nazivani u katastiku (S. Antoljak, o. c., Starine 42, 392, 393, 396) judices (villici se naime nazivaju seoski suci u Slavoniji)«, te da onda opet pretpostavlja da »termin vilicus treba da označava uopće stanovnike sela, odnosno kmeta« i na osnovi obojega stvara svoje primjedbe o njihovim obvezama (N. Klaić, Stjepan Antoljak, Zadarski katastik 15. stoljeća. Historijski Zbornik IV/1 —4, Zagreb, 1951,281), kada i sam od mene izdani katastik (Starine JA 42, Zagreb, 1950, 371—417), a i ovaj dokumenat iz 1435. godine i suviše očito pokazuju što su oni bili i koje su im bile obveze. 9 Po Bianchiju javlja se u dokumentima selo »Gelsane« od 1391. do 1565. godine i njemu izgleda da je ono ležalo jugoistočno od Galovca (C. F. Bianchi, Žara cristiana II, Žara, 1879, 412). Međutim mi to mjesto nalazimo već 1340 (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae X, Zagreb, 1912, 531) i ono se spominje čak 1575. (V. Solitro, Documenti storici sull'Istria e la Dalmazia I, Venezia, 1844, 259). U izvoru iz 1455. stoji za to selo ovo: »... in villa Gelsane magne... confines: de borea villa Tergici, de quirina partim villa Gorice et partim villa Galofci, de sciroco villa Gelsane parue partim et partim villa Veterinichi, de trauersa villa Camagnane et partim villa Lemesame...« (Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Spisi zadarskog notara (SZN) Nicolaus quondam Benedicti (1432-1469) b. I, f. I (16- 18. IV. 1455.). Veliki Jelšani po mišljenju Barade »svakako su bili sjeverozapadni« dio »nekadanjeg jednog mjesta Jošana« (M. Barada, Lapčani, Rad JA 300, Zagreb, 1954, 478, 479). 10 U izvoru iz 1431. godine stoji za to mjesto ovo: »... villa uocata Jelsane parue... confines: de trauersa sunt mete ville uocate Nadin, de austro est villa uocata Lixane, de quirina est uilla uocata Veteranich et de borea est uilla uocata Jelsane magna ...« (DAZ-SZN Theodorus de Prandino (1403-1441) b. IV, f. V/4. 96-18. XII. 1431). Prema tome su Mali Jelšani bili između Nadina, Tinjskih Lišana, Veterinaca i nekadašnjih Velikih Jelšana, ili, kako piše Barada, to mjesto je bio »jugoistočni« dio »nekadanjeg jednog mjesta Jošana« (M. Barada, o. c., 478, 479). 11 Križano. 12 Te su riječi mnogo kasnije dodane drugom rukom i tintom. Taj pak umetak ima svoj historijat. Naime 16.1. 1434. kralj Sigismund, koji je još 1432. imenovao desetoricu braće, sinova već spomenutog bana Nikole IV. Frankapana, upraviteljima dalmatinsko-hrvatskoga banata, potvrdio im je bansku čast i sve posjede i otada su oni svi i »regnorum Dalmatiae et Croatiae bani« (Vj. Klaić, Krčki knezovi Frankapani I, 220 — 222). Međutim, Hrvatska Enciklopedija znade samo za banove Ivana i Stjepana Frankapana (p. c. II, Zagreb 1941, 182). U tom svojstvu došli su i u Zadar, gdje im se potužio tamošnji plemić »Armuros Begnich« (Begna) da skradinski biskup traži »u 434
Item villici comitis Vgrini13 in villa Ter9i9i14 soluunt decimas tantum et non aliud. Item villici ciuium de Jadra habitantes in Camegnane,15 Oschipach16 soluunt decimas et marturinas.
Item villici Item villici ser Georgii de Item villici duo in villa Pollixane17 soluunt marturinas tantum. gnega y gnegouih dohodach od nichih chmetof sidechih, ehe ima na Malih Gielsancih, /a u bischupy Scradinskoy, i ti gnegoui chemti danasgni dan chunu plachiagiu«, te ih moli da oni odrede da li ima platiti tu desetinu ili ne. Usto im je predao i dvije isprave, izdane »od stola lugchoga« i »capitula schradinschoga«. Nato se banovi »s mnosimi heruati« 11. XII. 1434. dogovoriše i složiše da je »zachon heruacchi bischupie scradinsche, y tninsche« da svaki plemić koji ima pet kmetova ne plaća desetinu, a ako ih ima deset, uzima od desetoga kmeta desetinu, dok onaj koji nema pet kmetova dužan je plaćati desetinu (L. Jelić, Hrvatski zavod u Rimu, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva VI/1, Zagreb, 1902. 15). Iz te se presude dakle jasno razabira zašto je to stavljeno poradi navedenog biskupa jer mu svi kmetovi u tom selu, kako smo vidjeli, nisu bili dužni davati desetinu. 13 Knez Ugrin Ugrinić »nobilis de Breberio de genera Subich«, član je plemena Šubić, u kome je njegova obitelj imala kneževsku čast još od prve polovice 14. stoljeća. On je bio sin pok. Nikole, a posjede je imao'ü lučkoj županiji (tako i grad i otok Rog na rijeci Krki). Budući da se Ugrin 1432. zove naprosto »nobilis«, to se Klaiću čini »da su Ugrinići u 15. stoljeću ili izgubili ili se odrekli naslova kneževskoga« (Vj. Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća, Rad JA CXXX, Zagreb, 1897,40,41). No tu nema nikako pravo, jer se baš 1435. u toj našoj pergameni, a onda i u notarskom spisu iz iste te godine kao i 1436. i 1444. Ugrin zove »comes« (DAZ — SZN Theodorus de Prandino b. V, f. VI, 24, 86a- 11. VII. 1435, 27. II. 1436 — SZN Johannes de Calcina [1439-1492] b. II, f. III/II- 15. II. 1444). God. 1453. nalazimo ga još na životu sa sinovima, a već 1455. spominje se da je mrtav »comes Vgrinus Vgrinich de Rog de genere Subich« (Ibid.-SZN Johannes de Calcina b. IV. f. VI, 374. b. V, f. VII/4, 170a- 16. IV. 1453, 26. XI. 1455). Iz jednog pak kodeksa koji se čuva u arhivu samostana konventualaca u Šibeniku također se jasno razabira da se Ugrinići i u 15. stoljeću stalno zovu knezovi (F. Radić, Sredovječni pismeni spomenici u samostanu konventualaca u Šibeniku, Starohrvatska Prosvjeta VII/2. Knin, 1903, 53, 54). 14 To se selo nalazilo nekoć između Gorice i Vrčeva (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 406), tj. po Baradi na sjevernoj strani Velikih Jošana (M. Barada, o. c., 479). God. 1403. ninski biskup povjerava župniku u »Stomorinauas« pobiranje desetine u Tercićima i Kamenjanima (DAZ-SZN Articusius quondam Dominici de Rivignano [1383-1416] b. II, f. IX-21. IV. 1403). 15 U notarskom spisu iz 1448. godine stoji da su »... villa Camegnane... confines: de trauersa est villa Radobudichi, de sirocco est villa Vschipach, de quirina est villa Jelsane partim et partim villa Lemesseuohrastie et partim villa Tercici, et de borea est villa Podbariane...« (DAZ-SZN Simon Damiani [1440-1476] b. II, f. III/6-21. XII. 1448). Svakako je to mjesto bilo nedaleko od Tercića (gl. o Kamenjanima i S. Antoljak, o. c.. Starine JA 42, 407), tj. po Baradi Kamenjani su graničili s Velikim Jošanima, i to na sjevernoj strani (M. Barada, o. c., 479). 16 Ili »Uschipach«, nekoć selo jugoistočno od Kamenjana (kako se to očito vidi iz bilješke 15), a istočno od Jošana (M. Barada, o. c., 479). 17 Polešnik ili Poličnik, selo 10 milja udaljeno od Suhovara, a zapadno 4 od Zemunika (C. F. Bianchi, o. c. II, 333, 334, 336). 435
Item villici tres illorum de Georgiis18 in villa Visso9ane19 soluunt marturinas tantum. Item villici ser Zoilli de Fera,20 Matei speciarii, Budci Zanni, Petri Stancich et sancti Frencisci21 de Jadra in villis Bachice22 et Sgnoa9i23 soluunt decimas et marturinas. Item villici quinque nobilium de Nona in villa Podue^e24 soluunt decimas et marturinas. Item villici tres nobilium de Nona habitantes in Chernise magna25 soluunt decimas et marturinas. Item villici ser Gregorij Merganich,26 Johannes Ostoye27 et Gregorij Crisancich in villa Lissane28 debent soluere. Item villici habitantes sub Nadino,29 qui sunt prius soluebant castelanis Ostroui9e, debent soluere decimas et marturinas. 18
Öd 13. stoljeća vrlo istaknuta zadarska plemićka obitelj, koja je za vrijeme hrvatsko-ugarske vladavine u tom gradu (1358—1409) imala najveće časti. Kralj Ludovik I. darovao je toj obitelji sela Krbavaclug i Visočane. Za mletačke vladavine uz ostalo konfiscirani su joj i ti posjedi (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 403, 404, 383, 384). 19 Selo kraj Radovina (S. Antoljak, o. c.. Starine JA 42, 406). 20 Član zadarske plemićke obitelji koja se spominje već u 12. stoljeću, a od 18. nosi ime Fondra-Ferra. Zoillus de F. je bio neko vrijeme sudac u Zadru (S. Antoliak o c Starine JA 42, 401). 21 Crkva i samostan sv. Franje u Zadru (C. F. Bianchi, o. c. I Žara 1877 359-372). 22 Nekoć selo u okolici Radovina (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 407, 416), a blizu Kamenjana (T. Smičiklas, o. c. XI [1913], 465). 23 Nekada je ležalo to selu u blizini Kamenjana (S. Antoliak, o. c.. Starine JA 42 383,407). 24 Podvršje u okolici Nina (S. Gunjaca, Repertorium actuum domini Antonu de Zandonatis olim publici et iurati notarii Jadre, Starine JA 42, 315; A. Maschek, Geographisch-statistische Repertorium der bewohnten Orten im Königreiche Dalmatien auf Grund amtlicher Daten bearbeitet, Zara, 1888, 145). 25 Bianchi drži da je nekadašnje selo »Karniza« u ninskom kraju možda isto što i »Cerneša« (C. F. Bianchi, o. c. II, 421). U dokumentu od 1473. nailazimo na »Chernisse grande« ili »Crenisse grande« (G. Praga, Atti e diplomi di Nona [1284-1509], Estratto dell'Archivio Storico per la Dalmazia, v. XXI —XXII, Roma 1936, 108), a 1531. spominje se »Cerniche« u neposrednoj blizini Privlake (DAZ —SZN Michael de Zandonatis [1529-1540] b. I, f. 1/3-6. V. 1531.). Međutim mi pretpostavljamo da je Velika »Chernise« bila ondje gdje je danas Krneza ispod Ljube. 26 O njemu gl. opširno: S. Antoljak, Veze između Zadra i Rijeke u Srednjem vijeku. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci II, Rijeka, 1954, 13, bilj. 35. 27 Možda brat zadarskog notara Jacobusa quondam Ostoie (1427 — 1445), čiji se spisi čuvaju u DAZ-u. 28 Iz bilješke 10 vidi se da su Lišani (Tinjski) u blizini Veterinaca, a južno od Malih Jošana (M. Barada, o. c., 478, 479). Inače i danas postoji mjesto Lišani (Tinjski). 29 Barada tvrdi da izraz »sub castro Nadino« znači »t. j. u Lapcu« (M. Barada, o. c., 480), što ne stoji jer se Lapac nalazio u okolici Karina (DAZ — SZN Johannes de Salodio [1455-1501] b. II, f. II/7-2. X. 1480.). Prema tome izraz »sub Nadino navodi se u listinama kao mjesto, a naziva se i »villa vocata Podnadin« (gl. DAZ — Spisi zadarskih notara 14. i 15. stoljeća).
436
Item villici duo habitantes in villa Paricane30 soluunt decimas et marturinas Item villici ser Francisci de Nassis,31 judicis de Gluba,32 et aliorum nobilium de Nona, habitantes in villa Jachaf9e,33 soluunt decimas et marturinas. Item sunt nonulli ciues et habitantes in ciuitate Jadre, qui debent soluere voischinas, quas soluebant castelanis Ostrom^e temporibus preteritis: magister Simon barberius Johannes quondam Ostoye27 ser Johannes ser Doymi de Grisogonis34 ser Doymus quondam ser Maphei de Zadulinis36 ser Marcus de Nosdrogna37 ser Simon de Nosdrogna38 seir Georgius de Grubogna39 seit Jacobus quondam Johannis Vodanich41
Benedictus quondam Zanini mercarius Matheus speciarius Gregorius Merganich Simon Sara9inich35 Laurentius Drasmillich draparius Petrica Caualaro Jacobus de Bononia magister Johannes lapicida40
30
Poricani su ležali nekada također u okolici Radovina (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 407). 31 Clan ugledne zadarske plemićke obitelji koja se javlja u izvorima od 12. do 19. stoljeća (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 404). 32 Ljuba ili Ljubač kraj Nina (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 416). 33 »Jacauce« ili »Jacauze«. Čakavci nalazili su se u okolici »Chernise« (DAZ-SZN Johannes Philippus Raymundus [1487- 1516] b. I, f. 1/1-21, 26. VII, 22, 23. VIII, 24. XI. 1507), a u blizini Ražanca (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 406). 34 Od 12. stoljeća dalje vrlo istaknuta obitelj u Zadru (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 406). 35 1 on je bio plemić iz roda Virević, koji je imao neke zemlje u selu Jagodnje u blizini Polače (DAZ —SZN Articusius quondam Dominici de Rivignano b. III, f. IX-27. II. 1403 — SZN Nicolaus quondam Benedicti b. II, f. 1-7. V. 1444). 36 Član zadarske plemićke obitelji koja se javlja u dokumentima od 13. do 17. stoljeća (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 403). 37 Član poznate zadarske plemićke obitelji koja se spominje od 13. stoljeća dalje. Marcus de N. se javlja zadnji put u dokumentima 1459. godine. Zajedno sa svojim bratom posjedovao je selo Biljane (S. Antoljak, o. c.. Starine JA 42, 403). 38 God. 1443. dopustio mu je mletački dužd da pode hrvatsko-ugarskom kralju da obrani svoja prava koja mu je ugrozio kod vladara knez Ugrin. God. 1459. spominje se zadnji put kada i Marcus de N. (S. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 169, X, MSHSM XXII, 146). 39 Član ugledne zadarske plemićke obitelji, koja se javlja u dokumentima od 13. stoljeća dalje. Georgius de G. se spominje još 1397, 1405. i 1436. godine (S. Antoljak, o. c., Starine JA 42, 403, 417, 396). 40 Teško je odrediti koji je to »Johannes lapicida«, jer se u 15. stoljeću više njih ta; ko zove u Zadru. No to će biti po svojoj prilici »magister Johannes condam Vlađislaui lapicida, habitator Jadre«, koji se javlja u jednom notarskom spisu iz 1434. godine (DAZ-SZN Nicolaus de Ho [1433-1436] b. I, f. 1/3-6. III. 1434). 41 »Jacobus Johannis dictus Vodanich«, zadarski pučanin i brijač, koji je 1414. godine s još nekim svojim sugrađanima bio otpremljen kao talac u Veneciju, odakle je pušten iduće godine (S. Ljubić, o. c. VII, MSHSM XII, Zagreb, 1882, 183, 209).
437
man Moicouicn Štipan Stoicouich deVissocane Martin Stoicouich Matheus Vidouich Paulus Jocouich de Biglane43 Clapaf Calafatich Štipan Vrasiamati Georgius Guerceuich Nicolaus Vrbani de Pisis Dagnina
de
" "eius frater Juray Ra9ich de Nadino Johannes Cucich4244de Nadino Jacobus Zuuellich de Nadino Mirenus Grauanich Franollus Stranillich Nicolaus Drascouich45 Dominicus Sincouich heredes Crai sartoris Pribchi Damianus Spingarillich Mateus Becich de Nadino.46 Nicola Becich
2. I dok Klaić za Slavoniju nalazi brojne podatke o plaćanju marturine, »nema za Hrvatsku od Gvozda pak do Neretve za čitava tri prva stoljeća47 nijedne vijesti, po kojoj bi se moglo nagađati, da se u isto vrijeme plaćala marturina i u toj kraljevini. Tek za XV. stoljeće« našao je »tri podatka«,48 koja je detaljno podvrgao svojoj kritici i ustvrdio da oni »ne dokazuju ništa«, te da se prema tome može »pouzdano zaključiti da marturina kao javna zemaljska daća u kraljevini Hrvatskoj između Gvozda i Neretve nije postojala.« Dok kralj oprašta brojne korporacije, pojedine velikaše i plemiće u Slavoniji od plaćanja marturine, »nema takvih primjera49 u Hrvatskoj osim jednoga, koga smo malo prije objasnili,« piše dalje Klaić. Iz toga izlazi da bi ovaj naš dokument iz 1435. godine bio onda zapravo četvrti podatak. Međutim to nije tako jer iz 15. stoljeća imamo ne samo 3 nego 4 isprave, koje su tiskane mnogo prije navedene Klaićeve radnje o marturini, plus evo sada i ovaj naš spis 42 On je bio sluga kod zadarskog plemića Jakova de Raduchis i njega su kao taoca također 1414. godine s nekim pučanima bili otpremili u Veneciju (S. Ljubio, o. c. VII MSHSM XII, 183). 43 Biljane Gornje i Donje (A. Maschek, o. c., 263, 264, 150, 2), koje se nalaze u blizini Smilčića, a istočno od Zemunika (M. Barada, o. c., 492). 44 »Jacobus Zuuellich« je bio »de genere Camenagnini« i imao je zemlje u nekadašnjem selu Kokičani (DAZ -SZN Johannes de Trottis [1404- 1427] b. I, f. III/l -10. IX. 1408), koje se nalazilo između »Uschipach«-a i Nadina (T. Smičiklas, o. c. X, 531) ili po tvrđenju Barade sjeveroistočno od današnjeg puta iz Zemunika u Lišane, a na jugozapadnoj strani Nadinskog blata (M. Barada, o. c., 478, 479). 45 On se spominje i 1436. kao zadarski građanin (DAZ —SZN Jacobus quondam Ostoie b. I, f. 1/4-5. IX. 1436). 46 DAZ — Datia et incantus ciuitatis Jadre et eius districtus (1431 — 1454), 26, 26a —3. VIII. 1435. Taj je dokument pisan rukom zadarskog notara Theodorusa de Prandino. 47 Tj. od 12. do 14. stoljeća. Međutim, ipak postoji dosta loše sačuvana i čitljiva isprava kralja Ludovika I (15. II. 1360. ili 1361. g.), tiskano 11 godina iza te Klaićeve radnje, kojom taj vladar oslobađa plemiće grada Zadra od plaćanja marturine (T. Smičiklas, o. c. XIII [1915], 91, 92). 48 Tj. već tiskane isprave od 18. IV. 1401, 11. XII. 1434. i 1499. godine. 49 o. c.. Rad JA 157, 159-161.
438
sastavljen na pergameni. Mi nećemo ulaziti u pitanje zašto Klaić nije naveo i onu vrlo važnu tiskanu listinu od 9. IX. 1403,50 već ćemo pustiti da nam ona sama prvo govori. Iz nje doznajemo da je zadarski građanin Ivan »Merzarius« pok. Jurmana bio uputio pismenu molbu kralju Ladislavu, koji je tada boravio u Zadru. U toj je molbi izložio da ima neke zemlje51i posjede »in comitatu castri Ostrovize«, i to u selu Bistrovini (Bistronina) i pod Nadinom (sub Nadino). Kako su od njega zbog tih posjeda silom nastojali utjerati ostrovički kaštelani marturinu i vojšćinu, premda se to kosilo s kraljevskim sloboštinama i povlasticama grada Zadra, po kojima su sam grad, pa svi njegovi distriktualci52 i pučanstvo bili oslobođeni od plaćanja marturine i vojšćine, bio je kralj zamoljen da imenovanom udijeli posebnu milost, te da bude oslobođen i oprošten tada i ubuduće od davanja navedenih i ostalih daća kaštelanima Ladislavova grada Ostrovice, kao i da se on, njegovi baštinici i nasljednici i njihovi kmetovi zbog toga više ne prisiljavaju. Budući da je taj Ivan oio,mnogo puta od Hrvata primoravan i prizivan na sud stola u Podgradu (ad Juäkhim Sedis de Podgradye),53 moli se također kralj da imenovanome dopusti da ga onamo više nitko ne može tjerati ili zvati, jer je to protiv sloboština i povlastica spomenutog grada Zadra, te ako tko ima nešto protiv njega, neka pred zadarskim rektorima zahtijeva. Na to je kralj naložio ostrovičkim kaštelanima i potkastelanima, kao i sucima i službenicima stola u Podgradu, da se Ivan, njegovi baštinici i nasljednici kao i njihovi kmetovi ne sile na plaćanje marturine i vojšćine, budući da se to kosi s povlasticama, oprostima od javnih dužnosti i daća, i sloboštinama, podijeljenim od njegovih prethodnika ugarskih kraljeva gradu Zadru, njegovim distriktualcima i pučanstvu, oslobođenom od plaćanja navedene marturine i vojšćine. Ujedno je napose upozorio i službenike stola u Podgradu da Ivana i njegove baštinike i nasljednike više nikada ne zovu pred sebe u bilo kojoj stvari, već ako što imaju protiv njega, neka to onda pred rektorima u Zadru zakonski zatraže.54 Svakako je dakle očito da su i u Hrvatskoj kao i u Slavoniji kmetovi plaćali marturinu ili »kunu«, povezanu s plaćanjem crkvene desetine svome područnom biskupu. Samo ta marturina po mišljenju Klaića nije bila neka opća zemaljska daća koja bi ulazila u kraljevsku ili bansku blagajnu kao u Slavoniji, nego naprosto dohodak kmetova gospodi i čak neka odšteta nižih službenika velikašima za uživanje darovanih posjeda. U Slavoniji je zagrebački biskup primao punu desetinu od svekolike banske ili kraljevske »kunovine« (marturine), koja se u njegovoj biskupiji plaćala, a usto je zbog kraljev50
Note cronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lučio Traguriense, Bullettino di archeologia e storia dalmata VI/4, Spalato, 1883, 56 — 58. 51 Svakako je bila nekoć u okolici Nadina i u blizini Kokičana (DAZ — Spisi zadarskog kneza Mare' Antonio Contarini [1528-1531] I, 23a- 10., 20. VIII. 1530). 52 Stanovnici koji žive na području distrikta zovu se »districtuales« ili »homines«, a nisu »cives« tj. integralni sastavni dio općine ili »habitatores« (ako stalno borave na tlu općine). Districtuales i homines bili su obrađivači zemlje koja je pripadala stanovnicima grada. Stanovali su u selima i naseljima, i u raznim oblicima ovisnosti o vlasniku zemlje obrađivali su zemljište (M. Brandt, Wyclifova hereza i socijalni pokret u Splitu krajem XIV. st., Zagreb, 1955, 183, bilj. 287. i 288). 53 Podgrađe (nekadašnja rimska Asseria), danas odlomak sela Perušića u blizini Benkovca, u kome se sastajao i plemićki sud Lučke župe (Miscellanea II — IV, Zadar, 1953, 42, bilj. 3). 54 Note cronologiche e documenti ..., Bullettino ..., VI/4, 56 — 58.
439
skih darovnica pobirao čitavu »kunovinu« i na nekim svojim imanjima gdje su kmetovi tu daću izravno njemu davali. Nadalje su tu kraljevi opraštali od davanja marturine svjetovne i crkvene velikaše, dapače i niže plemiće, te su oni onda svu tu daću sami pobirali od svojih kmetova i sebi je pridržavali.55 Iz zadarskog distrikta imamo dakle ukupno četiri tiskana dokumenta koji nam govore o marturini ili »kuni«, vojšćini i desetini,56 a naš dokument iz 1435. godine je dosada najopširniji o tim trima daćama. Prije tog vremena (tj. 1435.) ostrovički kaštelani57 su ubirali od kmetova zadarskog distrikta i crkvenu desetinu i marturinu kao i vojšćinu. God. 1435. dobio je u zakup od zadarskog kneza i kapetana tamošnji građanin Petar Majnerije iz Milana da ubire sve tri te daće od kmetova navedenog distrikta. Interesantno je da su kmetovi u nekim od već spomenutih sela plaćali i desetinu i marturinu (Veliki i Mali Jelšani, Kamenjani, Uskipah, Bašćica, Snojaci, Podvršje, Krneza, Lišani, Nadin, Poricani, Ljuba, Čakavci), a u drugima samo marturinu (Poličnik, Visočani) ili samo desetinu (Tercići), dok je oko 38 zadarskih građana i stanovnika davalo vojšćinu. Budući da se ninski biskup smatrao povrijeđenim u svojim pravima zbog ubiranja desetine58 na taj način, on se požalio u Veneciju i dužd je 1436. godine naredio zadarskom knezu Jakovu Barbadicu i kapetanu Zanotu Calbu da tu stvar ispitaju. Tom prilikom su se preslušali i neki ugledniji svjedoci koji su se svi izjasnili u prilog biskupu.59 Kako se to pitanje svršilo, nije nam poznato. No svakako je bilo povoljno za ninsku crkvu jer već 1455. godine biskup Natalis II. daje u zakup desetinu u svojoj dijecezi zadarskom građaninu Antoniju Ostojiću.60 Još nešto. U zadarskom distriktu (jednom dijelu lučke županije) ubirala se dakle od kmetova napose desetina, a napose marturina, dok vojšćina samo od nekih zadarskih građana i stanovnika. Stoga se ne može odnositi i na 61 ovaj kraj Klaićeva tvrdnja da su od marturine »biskupi desetinu dobijali.«
COLLECTING THE MARTURINA*, THE CHURCH TITHE AND THE VOJŠĆINA** IN THE ZADAR DISTRICT (1435) Summary
In the historiography of the first half of this Century, according to Vjekoslav Klaić, the predominant opinion was that the marturina had not been paid in the region from Gvozd to the Neretva. On the basis of four documents, the author proves that it was paid in the year 1403 and later. It was called »kuna« (märten) and was paid along with the vojšćina and the church tithe in the Zadar district, where there is much evidence concerning dues. Antoljak mentions villages in Kotari where all three kinds of dues were being paid. The serfs paid both the tithe and the marturina, and the vojšćina was paid by some town dwellers.
55
Vj. Klaić, o. c., Rad JA 157, 159, 160, 183, 188. Note cronologiche e documenti ..., Bullettino .... VI/4, 56 — 58; S. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 89 — 91 (Začudo i tu ispravu ne donosi Klaić u svojoj navedenoj radnji); L. Jelić, o. c., Vjestnik ... IV/1, 15. 57 Oni se 1419. godine čak nazivaju i «... castellani castri Ostiruice et comites Luke ...« (Arhiv Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu-D-VIII/ ^2-82-22. II. 1419; Note cronologiche e documenti .... Bullettino ... VI/5, 77). 58 On je držao da je ima pravo ubirati u Tercićima, Kamenjanima, Radobudiću, Biljanima, Učiteljavasi, Bašćici, Snojacima, Krnezi i Podvršju (S. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 90). 59 S. Ljubić, o. c. IX, MSHSM XXI, 90, 91. 60 D. Farlati, Illyricum Sacrum IV, Venetiis 1769, 222. 61 Vj. Klaić, o. c., Rad JA 157, 160. 56
440
* marturina: payment of dues in märten für in the middle ages ** vojšćina: army dues
441
DALMATINSKI KULTURNI KRUG
»ARTIUM ET MEDICINAE DOCTOR« FEDERIK GRISOGONO, NJEGOVA OBITELJ I JAVNO DJELOVANJE U ZADRU (PRILOG PROUČAVANJU STARIH ZADARSKIH PLEMIĆKIH PORODICA)
1. Kada sam pročitao opširni rad dr M. D. Grmeka Prinosi za poznavanje života i rada zadarskog renesansnog liječnika, kozmografa i astrologa Federika Grisogona,1 nijesam bio siguran da li ću nešto više moći kazati o tome istaknutom Zadraninu i poznatom renesansnom piscu i njegovoj obitelji. No u toku intenzivnog proučavanja arhivske grade i određene literature ipak sam se uvjerip da tu postoji nekoliko problema i pitanja koje treba osvijetliti i riješiti i da treba provesti neke nadopune o samoj obitelji Grisogono i o njenu najistaknutijem predstavniku na području evropske medicinske nauke, dru Federiku.
2. Obitelj Grisogono u Zadru mnogo je starijega porijekla od istoimene porodice u Splitu,2 iako za ovu drugu poznata putopisateljka Ida von Dürin3 gsfeld piše da je to bila bizantinska obitelj.
1
Radovi instituta JAZU u Zadru, XV, Zadar 1968, 61 -90. Dr O t t o G r i s o g o n o , koji živi u Rimu, još je 1955. godine napisao knjigu o porodici Grisogono do svoga vremena pod naslovom Die Chronik meiner Familie. Od nje se jedan primjerak kao rukopis (na pisaćoj mašini) čuva u Muzeju grada Splita pod sign. II c3. Ovaj rukopis ima 123 strane. Iako se autor za ovu svoju kroniku poslužio i arhivskim materijalom iz Historijskog arhiva u Zadru, ona je napisana diletantski i dosta nenaučno, naročito s obzirom na zajedničko porijeklo porodice Grisogono u Zadru i Splitu. Inače, u tom rukopisu je sasvim kratko naveden i doktor Federicus Chrysogonus u vezi s nekim njegovim radovima (o. c., 33, 34). 3 (I. v o n D ü r i n g s f e l d , Aus Dalmatien l, Reise Skizzen IV, Prag 1857, 77) »... aus der byzantinischen Familie der Grisogno (sie! S. A.)...«). 2
445
Naziv porodice »de Grisogono« dolazi od imena sveca zaštitnika grada Zadra »Chrysogonus« ili »Grisogonus«. Naime, to je ime koje vrlo često susrećemo u Zadru počev od 12. stoljeća.4 Od kraja toga stoljeća pa nadalje spominje se ova porodica. Njen prvi član Cossa (deminutiv od Cosmas) Grisogoni (1190—1208).5 God. 1260. javlja se kao rektor i prokurator grada Zadra Martin »de Grisogonis«, 1277. i 1279. egzaminator Federicus »Grissogoni« ili »Grisogoni«,6 a 1283. medu zadarskim plemićima susrećemo Marinusa d'Chrisogono.7 God. 1289. nailazimo u spisima zadarskih notara na Domina »de Grisogono« ili »Grisogoni« i na njegova sina »Johanne Domini de Grisogono«. Iza 1289. javljaju se u istim spisima ponovno Federicus »Grisogoni« te kao egzaminator Johannes Grisogoni, a još u toku 1289. i nešto i iza nje pak Maurus »condam Grisogoni de Mauro« ili samo kao »Maurus Grisogoni« (1289, 1297), a 1290. »Barte filius condam Mauri Grisogoni de Mauro, ciuis Jadre«.8 Prema ovim podacima Federiku bi mogao biti brat samo Maurus, a ne i Barte, kako piše Jireček9. Isto tako Jirečekovo povezivanje obitelji Grisogono sa zadarskim knezom Maurusom iz 1181. g.,10 kome bi po Grmeku onaj Grisogonus de Mauro bio »sin ili vjerovatnije praunuk«,11 vrlo je nesigurno jer za to nema nikakvih stvarnih dokaza u izvorima. U popisu zadarskih plemićkih porodica od 1283. g., čiji je prijepis iz 1762. g., uporedo s prezimenom Grisogoni nalazi se i ime obitelji »de Bartolazis«12 dok u istoimenom popisu iz 1283, koji je ponovno vraćen u sarkofag sv. Šime, stoji samo prezime »Grisogono«,13 a i »Bartolomei«,14 što može značiti kasniji naziv »Bartholazi« ili »Bartolazzi« ili čak »Bartolačići.«15 4
C. J i r e č e k , Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters II, Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften 49, Wien 1904 39, 30. 5 C. J i r e č e k , o. c., III, 32, II, 31, III, 32. 6 T. S m i č i k l a s , Codex diplomaticus regni Croatie, Dalmatie et Slavoniae (SCD,) V, Zagreb 1907, 160, VI (1908), 217, 295. 7 Arhiv JAZU u Zagrebu — II b 169 — Jadrensium nobilium civium nomina et cognomina saec. XIII — XIV. Copia tratta da m'altra antica data mi copiare da Sigr Co. Faustini Fanfogna li 9 Genno, 1762, str. 1: Nota Domorum Nobilium, Jadra, qui repariebantur in 1283. tempore quo D. D. Venet. Jadre Dominabatur. 8 M. Z j a č i ć .Spisi zadarskih bilježnika Hentika i Creste Tarallo (1279— 1308), Zadar 1959, 117, 164, 177, 28, 64, 11, 142, 152, 66, 18, 98, 126, 174, 93, 212. 9 C. J i r e č e k , o. c., II, 36, III, 41. 10 C. J i r e č e k , o. c., 111,41. 11 M. D. G r m e k , o. c., Radovi ..., XV, 61. 12 Arhiv JAZU u Zagrebu — II b 169 — o. c., Copia ..., str. 1. 13 Naime, među »Nobiles Jadertini« navedeni su po L. Jeliću: Martinus de Grisogonis i Ciprianus de Bartholomeis (L. J e l i ć , Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru, Rad JAZU 145, Zagreb 1901, 196, 205), dok se kod Sabalicha, koji po Fondri (Lista trovata mell'arca di S. Simeone) donosi popis ovih porodica, ondje našla samo obitelj »Bartholomeis« (Guida arheologica di Žara, Žara 1897, 2), a »Grisogono« nema! 14 A. de B e n v e n u t i , Stona di Žara dal 1409 al 1797, Milano 1944, 201. 15 Gl. C. J i r e č e k , o. c., II, 32.
446
Iza 1283. pa do 20-ih godina 14. stoljeća redaju se imena: Filip, sin pok. Bartolomeja,16 Barte (Bartolomej)17 i Federik (Frederik) »de Grisogono«. Tako prvi ima posjed kod Crnoga i Ozrinja, drugi pak, koji je ujedno i egzaminator (1302), pored kuće u Zadru i imanja kod istoga mjesta Crnoga posjeduje i solane na Pašmanu.18 Zajedno s Mihovilom Skolaturom, Madijem Varikašom i Petrom Matafarijem Bartul Grisogono sklapa mir sa, mletačkim opunomoćenicima pred Zadrom i priznaje mletačku vrhovnu vlast uz 14 uvjeta.19 Treći pak član ove obitelji, Federik, posebno se ističe medu zadarskim plemićima, i to kao izabrani gradski funkcioner,20 dok se 1318. spominju sinovi pokojnoga Federika »Grisogoni de Mauro«: Andrija, Mauro, Filip i Petar, čiji je stric bio već spomenuti Bartolomej »de Grisogono de Mauro«.21 U notarskim spisima 1322. javlja se kao egzaminator Andrija, sin Federika »Grisouano«, a 1330. govori se o Andriji pokojnog Federika. U svojstvu suca egzaminatora Andrija vrši tu funkciju i 1332. g. Imao je neku neobrađenu zemlju kod Gaženice. Njegova žena se zvala Tomasina, bila je kći Stane i pok. Ivana Rainerija de »Varicassis«. 1335. g. Tomasina nije u životu. Andrija je imao braću: Petra, također egzaminatora (1340), i Mavra, viteza (millite), te Filipa, koji je posjedovao neko imanje na otoku Pagu.22 Iza ovih ličnosti redaju se u zadarskim notarskim aktima: Mavro pok. Bartolomeja de Grisogonis, te Franjo pok. Barte »de Grisogonis«, oženjen Pelegrinom, kćerkom zadarskog plemića Cosse de Saladinis, za kojeg 1347. piše da je već umro, a onda se spominje Bartolomej pok. »Mauri Bartholomei de Grisogono« (1340) ili »de Grisogonis« (1341).23 Nešto kasnije opet nailazimo na imena: Bartolomej »Mauri de Grisogonis« u svojstvu egzaminatora, te na Federika Filipova »de Grisogonis« kao suca egzaminatora, pa onda na Grisogona »Andree24 Frederici de Grisogo25 nis« i na Ivana pok. Petra »de Grizogonis«. 16
On je 26. II 1326. g. sastavio svoju oporuku (Historijski arhiv u Zadru (HAZ) — Testamenti presentati nella cancellaria de conti di Žara dall'anno 1318. all'anno 1692 vol. I — Prijepis oporuke iz 17. st.). 17 On je svoju oporuku sastavio 30. VI 1325. g. (HAZ — Testamenti... de Žara ... — Prijepis iz 17. st.). 18 SCD VII (1909), 124, 125, IX (1911), 314, VII, 374, VIII (1910), 33, 254, 577, 267, IX, 211. "A. S t r g a č i ć , Zadarsko-mletački rat godine 1311-1313. i pogibija mletačkog admirala pod Zadrom, Pomorski zbornik, II, Zadar 1962, 1606, 1607. 20 SCD VIII, 55, 99, 270. 21 HAZ — Testamenti nella cancellaria de conti di Žara ... l -6. IX 1318. Prijepis iz 17. st. 22 SCD IX, 86, 494, X (1912.), 2, 15, 207, 553, 320, 392, 377. 23 SCD X, 64, 226, 154, 414, 472, 580, 590, 625, 642, XI (1913), 32, 398, 540-542, X, 518, 615, 226. 24 U jednom prijepisu popisa imena i prezimena zadarskih plemićkih porodica iz 1283. i 1346. g. nalazimo pod 1346. po abecednom redu i na: Andreas de Grisogonis, Cresius de Grisogonis, Androlus Cressij Fr. de Grisogonis, Federicus eijus Fil. de Grisogonis, Joannes de Grisogonis, Cressolus ejus Fr. de Grisogonis.. . (Arhiv JAZU u Zagrebu — II b 169 — Jadrensium ... — Copia tratta d'una antiquissima Scritt, dele No447
Poslije ponovnog povratka Zadra pod ugarsko-hrvatskog kralja, jedan od rektora koji su upravljali ovim gradom postao je 1358. g. Bartolomej, sin Maura »de Grisogono« ili »de Grisogonis«. On je imao u posjedu Suhovare, a neka njegova zemlja bila je i u blizini Paprata. Gotovo u ovo isto vrijeme ističe se medu članovima porodice »de Grisogonis« Ivan »aule regie miles«. On je ujedno bio od 1359. do 1365. knez Nina, a od 1364. nadalje knez Splita. Kao prokurator Zadra spominje se 1359. g. i Berthinus »de Grisogono«, a te iste godine i »ser26 Mauro de Grisogono«.27 Sam pak Ivan i Mauro, baštiniti »Petri Frederici de Grisogonis«,28 i Mauro, »Andree Frederici de Grisogonis«, posjedovali su neka pasišta u blizini Suhovara, a Bartolomej, koji vodi čak spor s opatom sv. Krševana u Zadru, 1366. ponovno je jedan od rektora ovoga grada, čiji je pak tribun Andrija »de Grisogono«. U izvorima se dalje ponavljaju imena članova porodice »de Grisogonis« iz prijašnjih godina i stoljeća, kao što su: Ivan, Mauro (sin pok. Franje),29 te ser Bartolomej ili ser Barte pok. Maura, a onda ser Grisogono pok. Andrije Fridrihova. Čak ovaj Barte ima solane u paškoj uvali i postaje knez Paga, a Mavro, čija se majka zvala Pelegrina, posjeduje zemlju na Pašmanu i kod Kopralja te imanje i kmetove u selu Komoranima. I on je jedan od rektora Zadra a tu funkciju vrši 1369. g. i Grisogonus de Grisogonis.30 Inače Mauro, sin pok. Petra »de Grisogonis«, 1370. i 1376. javlja se u spisima u svojstvu suca i suca egzaminatora, a njegov imenjak ser Maurus, sin Andrije »de Grisogonis«, kao sudac »curie maioris Jadre ad ciuillia«, dok Bartolomej pok. Maura31 »de Grisogonis« ima zemlju kod Kopralja kao i njegov brat Barte. Onaj pak Ivan »de Grixogonis«, kraljevski vitez i zadarski građanin, ostavio je sina ser Andriju, koji je poslije očeve smrti (1378) baštinio neke zemlje i sela u okolici Zadra. Interesantno je da se sin Grisogona »de Grisogonis« ili »de Grisogonis«, koji je 1375. sudac »curie maioris Jadre ad ciuillia«, zvao Federik. On je vršio nekoliko godina službu suca egzaminatora. Istu funkciju obavlja i 1376. Ivan pok. ser Maura.32 mi e Cognomi delle Casate Nobilta di Žara dell A° 1283 e del 1346. — Prijepis iz II polovice 18. st.). 25 SCD XI, 308, 311, 327, 40, 401, 531. 26 Bizantinski »kir« (dominus) odgovara nazivu »ser«, koji se udomaćio u Dalmaciji u 14. stoljeću (K. J i r e č e k , Istorija Srba II, Beograd 2 1952, 61). " SCD XII (1914), 470, 514, 515, 553, 584, 629, XIII (1915), 110, 137, 433, 395, 485, XII, 555, 582. 28 Ivan »quondam Petri Federici de Grisogono« javlja se već 1349; te iste godine govori se u izvoru o zemlji njegova pokojnoga oca u uvali sv. Ivana (HAZ — Spisi zadarskih notara (SZN) Franciscus de Placentia (1319-1350), 11 (25. XI 1349), 14 (30. XI 1349). 29 On je napisao stoju oporuku 8. IV 1370. g. (HAZ — Testamenti ... de conti di Žara ... I — Prijepis iz 17. st.). 30 SCD XIII 247, 236, 586, 31, 249, 465, XV (1934), 101, 102, XIII, 381, XIV (1917) 22, 89, 54, 89, 162, 195, XIII, 381, XIV, 405, 100, 101, 163, 402, 210. 31 On je pak sastavio svoju oporuku 2. VI 1361. g. (HAZ — Testamenti... I. — Prijepis iz 17. st.). 32 SCD XIV, 295, 404, XV, 237, 246, 278, 343, XIV, 175, 426, 405, XV, 342, 360, 112, 113,88,345,347,358,174,177.
448
Međutim, iz oporuke od 29. I 1380. doznajemo da se njen sastavljač također zvao Federik. Samo on je bio sin Bartolomeja »de Grisogonis«.33 Kao što je poznato, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Veliki mirom u Zadru (18. II 1358) dobio je od Venecije čitavu Dalmaciju »od sredine Kvarnera sve do meda grada Drača« sa svima gradovima, zemljama, tvrđavama, otocima, lukama i pravima. Time je zagospodario i Jadranskim morem, na kojem je odlučio stvoriti jaku ratnu mornaricu. Prvi admiral ove mornarice bio je zadarski građanin Jacobus de Cessano34 ili »de Cesanis«, koji se 1359. g. zajedno s Ivanom »de Grisogonis« spominju kao »aule regie milites«.35 tj. vitezovi ugarskog dvora. Poslije Jakova slijedili su sami stranci kao admirali ove ne baš velike mornarice, na čelu koje se 1383. spominje zadnji put kao admiral Simon de Auria (Doria) iz Genove. Otada pa do 1401. g. Vj. Klaić pretpostavlja da je vjerojatno bio admiral Matija »de Petrache« iz Splita (1385 -1397), što nije točno jer se on navodi samo kao knez otoka Brača, Hvara i Korčule.36 Naime, iz izvora saznajemo da je 1390. bio »miles regis et admiratus »zadarski građanin Ivan »de Grisogonis«.37 Ali on38 nije identičan s ocem ser Andrije, koji je, kako smo vidjeli, također bio kraljev vitez, ali za njega je navedena još 1378. g. da nije u životu.39 Ivan »admiratus regis« javlja se i 1404. g. u pergamenama zadarskih notara, te saznajemo da je imao zemlju u Tukljaćanima.40 Prema tome, Matija »de Petrache« otpada iz liste admirala, medu kojima se, po Klaiću, javlja »Philippus Georgii admiratus regius« u listini od 28. X 1401. U istom svojstvu on se spominje posljednji put 11. II 1411.41 Zato Klaić nema pravo kada 33
HAZ — Testamenti ... I. — Prijepis iz 17. st. Vj. K l a i ć , Admirali ratne mornarice hrvatske godine 1358- 1413, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, II/l, Zagreb 1900, 32-36. 35 SCD XII, 553. 36 Vj. K l a i ć , o. c., Vjestnik . . . , II/l 36-38. Međutim, Frano Radić na osnovu rukopisnog djela dra A. Paolinija Catalogo dei Conti, Vičan e Rettori ehe si succedettero neJ Governo di Curzoia dal 998 all'anno 1450, koje je objelodanio Vid Vuletić-Vukasović, prvo pobija Klaića i stavlja da je Simon de Auria de Janua bio admiral od 1372 do 1384. g. Nadalje, na osnovu istoga kataloga iznosi da ovaj Matija Petrachis (Petračić), Splićanin, ne samo da nije bio admiral od 1385. do 1397. »nego uobce nije ničim dokazano, da je on igda bio admiralom. Kroz to doba od god. 1388.- 1390. »bio je admiralom hrvatske ratne mornarice »Mato de Cessani, Zadranin, koji se kroz 1389. god. uprav nazivlje u pravom smislu rieči, samo admiralom kraljevina Hrvatske i Dalmacije« (Fr. Radić, Nova svjetlost na pitanje o »Admiralima ratne mornarice hrvatske« godine 1358- 1413, Starohrvatska prosvjeta, V/2, Knin 1900, 59-66). 37 N Č o l a k , Pomorstvo zadarske komune od dolaska Hrvata na Jadran do pada Mletačke Republike, Pomorski zbornik, II, 1564, 1565, bilj. 135. - HAZ - Curia consulum et mariš sv. I, fasc. 8, list 23. 38 Valjda je taj identičan onome ser Ivanu »quondam domini Antonu militis de Grisogonis« koji 3. XI 1409. g. sastavlja oporuku u Zadru (HAZ — Testamenti . .. l — Prijepis oporuke iz 17. st.). 3 ' SCD XV, 342. 40 HAZ — Curia cinilium — kutija 6. 41 Vj. K l a i ć , o. c., Vjestnik . . . , II/l, 38, 39. Za Filipa Georgia tvrdi Radić na osnovu isprave od 24. XII 1396, nađene u arhivi porodice Arneri u Korčuli, da nije bio 34
449
piše da je bilo sedam poznatih admirala u vremenu od 1358. do 1413. Bilo ih je osam. Nadalje, isto tako od njih nijesu bila dva Zadranina i jedan Splića42 nin, nego tri Zadranina (Jacobus de Cesanis, Philippus Georgii, Ivan »de Grisogonis«), a nijedan Splićanin. Kad je pak Zadar priznao vlast kralja Ladislava Napuljskoga, medu šestoricom zadarskih plemića bio je i Andrija de Grisogonis, određen da na najsvečaniji način u taj grad uvede njegova namjesnika, vrhovnog kapetana napuljske mornarice Alojzija Aldemariska (kolovoz 1402). No poslije 7 godina ovaj isti vladar prodao je Veneciji napismeno sva svoja prava na Dalmaciju a tako i na Zadar, kojim je ponovno zavladala Mletačka Republika (1409).43 Tada je dužd Mihael Steno podijelio dukalom mletačko građansko pravo svima zadarskim plemićima koji su obećali vjernost. Jedan od onih koji uslijed bolesti nije mogao prisustvovati činu zakletve vjernosti bio je vitez Antonije »de Grisogonis«.44 1414. g. mletačka vlada je zaključila da Andrija de Grisogono bude njen činovnik za sakupljanje tridesetnice, pa ipak gradski knez, kapetan i provizor Dalmacije te iste godine stavlja Ivana, sina Andrije »de Grisogonis« nazvanog »Scode«, u popis zadarskih plemića i pučana određenih da se nastane u Veneciju,45 tj. da bude s ostalim neka vrsta taoca. Nakon pune 22 godine (1436) dužd Francesco Foscarini dopustio je da se oni zatočeni Zadrani vrate iz Venecije u svoj grad, a medu njima, naravno, i Ivan »de Grisogonis«. Tri godine prije toga (1433) taj isti dužd imenuje Bartola, sina onoga pok. Antonija »de Grisogonis«, za suprakomita zadarske galije i izjednačuje ga s komitima u mletačkoj mornarici.46 Ovdje je riječ o ser Bartolomeju »q. domini Antonii de Grisogonis«, koji 19. II 1453. sastavlja svoju oporuku.47 Malo zatim u spisima 15. st. nailazimo na članove ove porodice s titulom »ser« koji su od 1442. g, dalje imali razne gradske časti i službe. Tako su npr. bili suci i administratori (obično na 3 — 6 mjeseci), a onda suci »ciuilium« te gradski vijećnici ili vijećnici zadarskog kneza, suci konzuli, tribuni itd. U I polovici 15. st. u Zadru je djelovao i slikar Toma, nezakoniti sin plemića Maura de Grisogonisa.48 admiral od 1401. do 1411, nego već od 1396. godine (Fr. Radić, o. c., Starohrvatska prosvjeta, V/2, 65, 66). 42 Vj. K l a i ć , o. c., Vjestnik . . . II/1, 40. Fr. Radić tvrdi da je mjesto Klaićevih sedam admirala bilo samo šest, i to su trojica bili Genovežani, a trojica (Fr. Radić, o. c., Starohrvatska prosvjeta, V/2, 66). 43 G. N o v a k , Presjek kroz povijest grada Zadra, Grad Zadar, Posebna izdanja instituta JAZU u Zadru, Zadar 1966, 37-40. 44 S. L j u b i ć , Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, VI, MSHSM IX, Zagreb 1878, 11, 12. 45 S. Lj u b i ć , o. c., VII, MSHSM XII, Zagreb 1882, 173, 183. 46 S. L j u b i ć , o. c., IX, MSHSM XXI, Zagreb 1890, 88, 55; P r a g a , Žara nel Rinascimento, Archivio storico per la Dalmazia vol. XX, f. 115, Roma 1936, 306, 307. 47 HAZ — Testamenti . . . I. — Prijepis oporuke iz 17. st. 48 C. F i s k o v i ć , Zadarski srednjovjekovni majstori, MH, Zadar 1959, 568.
450
Za suca egzaminatora bio je izabran ser Antonije »de Grisogonis Borsich«, kojega je još početkom 1443. g. zamijenio u toj službi sin Ivan. Interesantan je naziv ser Antonija »de Grixogonis Schodeuich« (1442) ili »Scodouich« (1452), a tako se piše i ser Andrija, sudac konzul (1447), dok je jedan od trojice »judices ciuilium« 1444. g. bio ser Ivan »Duicouich de Grisogonis«. Dne 19. VIII 1464. g. pri izboru nailazimo čak na dva ser Antonija, od kojih se jedan zove »de Grisogonis«, a drugi »de Bartolatijs«.49 Od porodice »de Grisogonis« Ivan je postigao kod mletačke vrhovne vlasti toliku milost da se naziva čak »naš najvjerniji« i da mu se 1467. daje nadoknada za posjed koji mu je oteo krbavski knez Toma.50 Valjda je on onaj Ivan Grisogono pok. Andrije koji je ratovao na strani Venecije protiv Ferrare, a umro je 1483. godine.51 Još 1470. g. ponovno se susrećemo s imenom »ser Federicus de Bartolacijs«, koji se bira za vijećnika, a onda 1471. za suca egzaminatora pod nazivom »ser Federicus de Grisogonis«, dok 1472. opet pod »ser Federicus de Bartolacis« ,52 I dok se za tribuna 1472. g. izabire ser Ivan »Borsich« iz porodice Grisogono, te iste godine bira se za savjetnika ser Zoilus Grisogono, koji se povremeno piše »Dicouich«. No već 1487. on se naziva i »de Grisogonis Ducouich«. 1489. g. kao sudac egzaminator izabran je »ser Zuanne de Grisogonix dito Scutarin«, koji se 1493. piše »de Grisogonis Scutarinus«." No za njega se već 1510. navodi da je umro, ostavivši sina Alvisa.54 Kada su se pak 1489. birali poslanici koji su u ime zadarske komune trebali ići u Veneciju da izlože svoje molbe, medu njima je bio izabran i ser Mauro »de Grisogonis qm. ser Antonij«, 55 koji se često spominje u spisima zadarskih notara da vrši razne gradske službe. God. 1491. pak izabran je za 56 poslanika u istoj funkciji i »ser Franciscus de Bertolacijs«, a već iduće godi49
HAZ — Libri consiliorum magnificae communitatis Jadrae — (1442 — 1480). — Prijepis (mašinom), str. 3, 7, 8, 12, 13, 16, 18, 45, 66, 25, 120. 50 S. L j u b i ć , o. c., X, MSHSM XXII, Zagreb 1891, 386. 51 G. P r a g a , Žara nel Rinascimento, Archivio ... vol. XX. f. 115, 306. Inače za ovoga Ivana piše Sanudo da je 1480. godine dobio doživotno zbog svojih zasluga u feud Vranu (Fr. R a č k i, Izvori za jugoslavensku povijest iz dnevnika Marina Sanuda za g. 1526-1533, Starine JAZU XVI, Zagreb 1884, 183). 52 On je u dva navrata sastavljao oporuku, i to prvi put 8.1 1469, a drugi put 23. IX 1472. g., kada je i umro. Od braće su mu poznati Antonije i Franjo, a od sinova mu se spominje Bartolomej, nazvan Bare, koji 11. VII 1516. sastavlja svoj testament (HAZ — Testamenti . . . I. — Prijepis oporuka iz 17. st.). 53 HAZ — Libri consiliorum . . . I, 174, 183, 167, 211, II (1487-1504), 10, 82. 54 S. G u n j a c a , Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et turati notaru Jadre, Starine JAZU 42, Zagreb 1949, 301. 55 Tako, npr. 1492. g. (HAZ — SZN Antonius de Cisirellis de Placentia (1477- 1493) b. I, f. I - 23. VIII 1492. 56 Još 1477. g. u kući ovoga istoga ser Franje »de Bartholacijs« sastavljena je oporuka Cecilije, supruge ser Ivana »Scodeuich (HAZ — SZN Presbiter Franciscus Minutius (1470-1507) b. II, f. I — Testamenti aperti br. 23 -6. VII 1477). Tri godine prije dale su napisati oporuke i »Marchita relicta quondam ser Antonii de Grisogono« (HAZ —
451
ne (1492) propao je pri izboru za suprakomita zadarske trireme. 1493. Maurov brat »ser Donatus de Grisogonis qm. ser Antonij« postaje prvi savjetnik, a onda i sudac egzaminator.57 3.
Tako smo stigli do vremena u kojem je već počeo djelovati čuveni zadarski renesansni liječnik doktor Federik Grisogono. Kada se pročitaju izvorni podaci i zaključci koje je u već spomenutoj radnji dao M. D. Grmek, izgleda da je sasvim riješeno njegovo porodično porijeklo i obiteljske prilike. Međutim, upravo izvorna grada koja se nalazi u Historijskom arhivu u Zadru u mnogo čemu je zamaglila sve ovo, i samo pažljivom analizom izvora možemo izaći tome na kraj. Prema istraživanjima M. D. Grmeka Federik je bio sin Antuna i Katarine Giorgi, koja je imala četvero djece. Na osnovu Katarinine oporuke iz 1477. g. zaključuje Grmek da bi se Federik imao roditi ili 1472. ili 1473. godine.58 Međutim, može se samo pretpostaviti daje Federikova majka Katarina umrla iza 27. VI 1477, kada je napravila oporuku, kako navodi G. Praga.59 Naime, u regestima zadarskih notara sastavljenima početkom 19. st. stoji: »1477. 27. giugno Nobile domine Catharine uxoris qm. ser Antonij de Bortholacijs«, a iznad »Catharine« dodano je istom rukom: »figlia del qm. ser Simon de Zorzi«. Ova pak oporuka nekada se nalazila u »lib. 1. »medu spisima zadarskoga kneza Daniela Barbadiga (1476— 1479), kako se to očito vidi iz istoga regesta.60 Prema tome, Katarinin suprug Antonije već je mrtav. Da nije tako, našli bismo se u dosta nezgodnoj situaciji zbog drugoga izvornoga podatka u istim regestima. Naime, pod 28. VIII 1479. navodi se »Catharina relicta qm signor Antonio di Grisogonis« sa svoja tri sina: Donatom, Petrom i Maurom, a u regestu od 24. IX te iste godine javlja se i njena kći Laura.61 Da nijesu ovdje nabrojena i imenovana njihova djeca, svakako bismo \ povjerovali da je Katarina još na životu! \ U vezi sa svim tim ostajemo na stajalištu da se Federik kao najmlađi sin \ mogao roditi ili 1472. ili 1473. godine, iako M. D. Grmek u najnovije doba kaSZN Gregorius de Bosco (1465-1497) b. VII (Testamenti aperti) br. 87-28. V 1474), te 13. IX 1478. i Marija, kći Zoila de Ferra, a supruga Ivana pok. Dujma »de Grisogonis« (HAZ — SZN Petrus Oragono (1470- 1486) b. IV, f. II (Tastamenti registrati). 57 HAZ — Liber... II, 29, 30, 58, 59, 66, 67, 80, 81. 58 M. D. G r m e k , Prinosi za poznavanje ... , Radovi , XV, 62. 59 Isti, Životne zgode i astrološko-medicinske ideje Zadranina Federika Grisogona, Liječnički vjesnik, 6, Zagreb 1970, 680. 60 Naučna biblioteka u Zadru — Manoscritti 16532/461/VII — Guerin Ferrante, Regesti dell'archivio notarile di Žara LXXXVI-XCVI, br. 88. 61 Naučna biblioteka u Zadru — Manoscritti 16532/461/11 (XXI-XL), br. 39-28. VIII, 24. IX 1479.
452
že da se može »s priličnom sigurnošću zaključiti da je Federik rođen upravo 62 1472.« Iz drugoga pak arhivskog podatka, koji je donio isti ovaj pisac, očito je da je Federik imao dva brata: Bartolomeja i Jeronima, dok se brat njegova oca Antonija zvao Franjo.63 Međutim, u onoj splitskoj ispravi od 13. VIII 1482. koju je u izvatku donio Grmek govori se uz gore navedena lica i to da je taj ser Franjo »de Grisogonis« bio opunomoćen i u ime »Bartholomei q. ser Federici« ,64 tj. Bartolomeja,65 sina onoga ser Fridriha »de Grisogonis« ili »de Bartolacijs«, koji se javlja u spisima od 1470. do 1472. godine, kako smo već prije iznijeli. U oporuci pak dr Federika Grisogona od 30. XII 1537. g., koju je Grmek66 takode objelodanio u cijelosti, javlja se ovaj glasoviti Zadranin kao »artium et medicine doctor dominus Federicus Grisogonus, quondam domini Antonu nobilis Jadre«.67 Po ovako iznesenim podacima čuveni dr Federik je svakako bio sin pok. Antuna ili Antonija, čiji se brat zvao Franjo, a nećak, tj. Franjin sin, naziva se u dokumentima »Federicus de Bartholacijs siue de Grisogonis quondam domini Francisci«, i upravo je on bio oženjen s Katarinom, kćerkom šibenskog plemića Petra Tubolovića ili Tobolovića, koja je ostala udovica poslije smrti svoga prvoga muža, zadarskoga plemića Franje »de Cedolinis quondam domini Georgii«.68 Prema tome, doktor Federik Grisogono pok. Antonija nije se oženio Katarinom, nego njegov bratić — imenjak Federik pok. Franje de Grisogonis — i to udovicom pok. Franje Cedolinija. Ova Katarina »consorte del signor Federiko Bortolazzi alias Grisogoni«, kćerka »del signor Piero Tobolovich nobili de Sibeniko«, navodi se i u jednom dokumentu iz 1508,69 a zatim i u drugom spisu iz 1511. godine i čak još 70 1536. 62
M. D. G r m e k , Životne zgode ..., Liječnički vjesnik, 6, 680. M. D. G r m e k , o. c.. Radovi . . . , XV, 62. 64 HAZ — Spisi Splitskog komunalnog arhiva, sv. 35/1, br. 144. 65 Ove iste godine javlja se u spisu zadarskog notara njegov imenjak »presbiter Bartholomeus Grisogoni de uilla Cobeliglauich« (HAZ — SZN Gregorius de Bosco b. VIII, f. VIII (Testamenti aperti) br. 191-11. XII 1482). 66 M. D. Grmek, o. c., Radovi..., XV, 87-89. 67 HAZ — SZN Johannes Michael Mazzarellus (1512-1554) b. III, f. VI, br. 143/a (original oporuke); SZN Johannes Michael Mazzarellus b. II, f. IV — Testamenti registrati (1531 — 1554). — Prijepis testamenta od ovoga notara. 68 ». . . Dominus Federicus de Bartholacijs siue de Grisogonis quondam domini Francisci nobilis Jadre tamquam maritus et coniuncte persone nobilis domine Catherine vxoris sue et filie domini Petri Tubolouich nobilis Sibenicensis consortisque olim domini Francisci de Cedolinis quondam domini Georgii et nobilis Jadrensis.. .« (HAZ — SZN Antonius de Zandonatis (1491 -1535) b. I, f. I — 9. VI 1509). 69 S. G u n j a c a , o. c., Starine JAZU 42, 280 (24. VIII 1508), 286 (1. IV 1511). 70 « . . . Personaliter constituta domina Catherina vxor viri Nobilis Jadrensis domini Federici quondam domini Francisci de Bartholatijs aliter de Grisogonis . . . « (HAZ — SZN Marcus Antonius de Bassano (1503-1537) b. I, f. I — 24. VI 1536). 63
453
Kako znamo iz oporuke dra Federika pok. Antonija, njegova supruga se 71 zvala Elizabeta, pa se prema tome, on nije ženio dva puta, kako piše 72 Grmek, nego samo jedanput. 4.
Dakle, u izvornim spisima koji se čuvaju u Historijskom arhivu u Zadru ser Federik,'sin Antonija, navodi se prvi put 13. VIII 1482." Inače u spisima zadarskih notara Gregoriusa de Bosca (1465-1497) i Antoniusa de Barbe (1488-1509) pod 19. X 1495. te 1. III 1497. i 8. II 1498. g., koje citira M. D. Grmek,74 navodi se pod onim prvim datumom (19. X 1495.) u dva navrata »ser Ferderico (sic! S. A.) de Grisogonis«. Nadalje, 8. II 1498. medu svjedocima je ponovno »ser Federicho de Bertholacijs filio ser Antonu«, koji se i 1. III te iste godine,75 a ne 1497, kako donosi Grmek,76 pojavljuje zajedno sa svojim bratom Jeronimom i u povelji se naglašava da su oni »filii domini Antonu de Bartholacijs«, koji su imali neki posjed u selu Visočanima. Posjedovali su zemlju i u selu Smokoviću, koju su 9. III 1498. prodali ser Mihajlu »de Gallellis«.77 Ujedno se 1489. pojavljuje Federikov stric »Nobilis vir ser Franciscus de Bertholacijs«, koji u okolici Zadra prodaje neke svoje posjede, a onda ser Petar »de Grixogonis quondam domini Antonu« kao sudac egzaminator (1489, 1497), ser Donat »de Grisogonis quondam domini Antonu«, također u istoj funkciji (1493, 1495, 1496) i ser Ivan »de Grisogonis quondam Antonu« kao savjetnik Zadarskoga kneza (1495, 1498).78 Tek u studenom 1507. g. prvi puta se Zadranin Federik Grisogono javlja 79 kao »artium et medicinae« doktor, a 16. III 1508. navodi se u repertoriju spisa zadarskog notara Antonija de Zandonatisa »Federico de Grisogonis«, koji kupuje od Ivana Rose solane u Pagu.80 Nijesmo sigurni da li je ovdje riječ o Federiku pok. Antonija de Grisogonisa. Ali zato smo uvjereni da se onaj podatak u istom Zandonatisovu repetitoriju spisa pod 20. II 1509., gdje se imenuju »Federico e Girolamo fratelli 71 M. D. G r mek, o. c., Radovi . .. , XV, 87, 88; HAZ — SZN Johannes Michael Mazzarellus b. III, f. VI. br. 143/a i b. II, f. III — Testamenti aperti. 72 M. D. G r mek, o. c., Radovi . . . , XV, 84. 3 HAZ — Spisi Splitskog komunalnog arhiva, sv. 35/1, 144. 4 o. c., Radovi . . . , XV, 62. 5 HAZ — SZN Gregorius de Bosco b. V, f. V — 19. X1495. — SZN Antonius de Barba (1488-1509) b. II, f. II — 8. II i 1. III 1498. 6 M. D. G r m e k , o. c., Radovi .. ., XV, 62. 7 HAZ — SZN Antonius de Barba b. II, f. II. 8 HAZ — SZN Antonius de Barba b. I, f. I — 2. III 1489, 20. V 1489; b. II, f. II — 20.1 1497; b. I, f. I - 5.1 1493,23. IV 1495; b. II, f. II - 9. XII 1496, 26. X 1498; b. I, f. I — 3. V 1495. itd. 79 M. D. G r m e k , o. c.. Radovi .. ., XV, 65, 68. 80 S. G.u n j a č a , c. c., 298/70.
454
81
Bartolazzi« i njihov posjed u selu Suhe Račiće kraj Zadra, odnosno na dra Federika i njegova brata Jeronima. Međutim, u dokumentu od 24. VIII ne radi se o dru Federiku, nego o njegovu bratiću Federiku pok. Franje »de Bartolazzi allias Grisogoni«, jer je on oženjen ranije spomenutom Katarinom rod. »Toholovich«, koja se u ovom spisu izričito navodi kao njegova žena.82 Ovakvih izvornih podataka koji se tiču obaju Federika mogli bismo naredati čitav niz. No da sve to skratimo, možemo s punom sigurnošću reći da je doktor »Federicus Grisogonus« pok. Antonija, koji je 30. XII 1537. sastavio oporuku, a ona je 3.1 1538. otvorena, umro u tom vremenskom razmaku i poslije toga se u spisima više nikada ne spominje. Naprotiv, njegov pak istoimenjak, drugi Federicus »de Grisogonis«, sin pok. Franje, živio je i dalje poslije smrti svoga bratića, i on se navodi čak još 24. III 1547. g.83 Prema tome, nema sumnje da je doktor Federik umro prije ovoga drugoga — i to također u Zadru! 5.
Premda smo ovako postavili razliku između čuvenog svjetskog naučenjaka i njegovog bratića, ipak ne možemo reći da smo sasvim riješili sve što se tiče njih dvojice, njihove rodbine i počasti. Da je tako, potvrdit će dalje naše razmatranje, zasnovano na arhivskoj gradi, o ovoj istaknutoj ličnosti. Već smo prije naveli da se Federico bez doktorske titule javlja u spisima zadarskih notara 1509, pa tako i 1510. g. zajedno sa svojim bratom Jeronimom84 »Bortolazzi«, i tu se imenuje neki njegov posjed u Lukoranu,85 (na otoku Ugljanu). U vezi s tim istim imanjem govori se i 1511. g. o ovoj obojici braće, i Federiku se sada daje naslov »et arcium medici«. U nešto ranijem spisu (nekoliko mjeseci prije) uz Federika i Jeronima »de Bertolatijs q. domini Antonu« pojavljuje se i njihova sestra Margarita, udata za ser Mihaila »de Gallellis q. ser Christophori«, zadarskog plemića,86 koja je 1508. g. ostala udovica poslije smrti Galeta »de Gallellis«.87 Svakako možemo ustvrditi da je doktor Federik Grisogono u drugoj polovici kolovoza 1511. g. bio odsutan iz Zadra, što svjedoči sam njegov brat Je81
S. G u n j a c a , o. c., 274. Isti, o. c., 280. HAZ — SZN Marcus Antonius de Bassano (1503- 1537) b. II, f. III. 84 U spisima se također javljaju dva Jeronima, od kojih je jedan, kako ćemo vidjeti, sin pok. Antonija, a drugi sin pok. Francesca ili Franje! 85 S. G u nj a č a , o. c., 274. (29. IV 1510). 86 HAZ — SZN Antonius de Zandonatis b. I, f. I (3- 19. VIII i 6. VII 1511). 87 S. Gunjaca,o.e., 296. (9. VIII 1508). 82
83
455
ronim »de Bertholatiis q. domini Antonu«, ujedno i sudac egzaminator, koji u ime svoje i svoga odsutnoga brata »arcium et medicine doctoris« daje u najam neki posjed u blizini Zadra. No već u listopadu opet je Federik u tome gradu, što potvrđuje jedan drugi notarski spis, iz kojega se vidi da uz svoga brata Jeronima i taj »arcium et medicine doctor« prisustvuje prodaji svoga posjeda s mlinom u Lukoranu. Inače se doktor Federik s Jeronimom88 »de Bertholatijs q. domini Antonu« ponovo pojavljuje u spisima notara de Zandonatisa i 1514,89 a 10. XII 1516. kao »D. Federicus de Grisogonis doctor«, koji dovršava parnicu s Nikolicom, udovom pok. Bartolomeja »de Grisogonis«.90 2. VI 1518. govori se samo o »medicine doctore domini Phederico de Grisogonis«, koji prisustvuje sastavljanju jedne oporuke. Međutim, već 18. VI iste godine u jednom notarskom spisu Jeronim »de Grisogonis« u ime svoje i svoga brata »arcium et medicine doctoris domini Federici« daje u zakup neku zemlju, a 19. VI također, na isti način, daje izjavu prigodom prodaje nekoga njihova zajedničkoga posjeda u Salima na Dugom otoku. U godini 1519, i to 10. III pred »Federico de Grisogonis artium et medicine doctore honorabili consiliario prelibati domini comitis« obavlja se između stranaka neki posao, dok se 26. III »artium et medicine doctor dominus Federicus de Grisogonis quondam domini Antonu nobilis Jadre« nagađa s kamenorescem (lapicida) Anticom, također stanovnikom Zadra; 14. X te iste godine taj doktor zadarske komune pred notarom i strankama daje neku izjavu,91 a 25. VI 1519. zastupa Luciju, monahinju samostana sv. Marije u Zadru, u vezi s nekom ostavštinom.92 Tek 27. III 1525. ponovno nailazimo na 93 doktora Federika »de Bertholacijs«, koji je medu četvoricom izabran za vi94 jećnika na 3 mjeseca. Taj isti liječnik Federiko »de Bartholacijs« prisustvu95 je kao svjedok u jednoj ispravi 2. Χ 1526, a 28. X te iste godine on je ponovno izabran za vijećnika na tri mjeseca. Tada se natjecao i njegov brat Jero88 1519. g. rektori grada Zadra, čak šalju Jeronima bosanskome paši da vrati osobe što su ih nešto prije uhvatili Turci. I stvarno, njemu je uspjelo da uredi ovu stvar; zatim je otišao u Veneciju da izvijesti o tome tamošnje vijeće (A. de B e n v e n u t i , o. c., 319). 89 HAZ — SZN Antonius de Zandonatis b. I, f. I (3-25. VIII i 1. X 1511; b. I, f. I (4-18. VI 1514). 90 HAZ — Testamenti ... I, 30. 91 HAZ — SZN Petrus de Pago (1486-1523) b. II, f. II (7-2, 18, 19. VI 1518; 10 26. III, 14. X 1519). 92 HAZ — Atti del conte di Žara Pietro Marcello (1518-1521), str. 231, 232. 93 Međutim, i 1. V 1525. knežev vijećnik Federik pok. Franje »de Grisogonis« sudjelovao je pri sastavljanju jedne oporuke, na koju se i potpisao (HAZ — SZN Petrus de Pagob. II, f. H/7-1. V 1525). 94 HAZ — Liber... II (1522 -1576), 36, 37. 95 HAZ — SZN Simon Corenichius (1509- 1536) b. I, f. 1/13. Nije to, dakle, zadarski notar »Cnessich« i spis od 14.1 1526, kako piše Grmek (o. c., 70, bilj. 33) već Simon Corenichius i datum: 2. X 1526.
456
nim« de Bertholacijs qm. ser Antonu«,96 dok je ser Federik »de Bertholatijs qm. ser Francisci« propao na izboru za jednoga od prokuratora samostana sv. Marije u Zadru.97 Inače je »meser Ferigo de Bartholaci doctor«98 živio u Zadru s brojnom porodicom, što svjedoči jedan izvještaj od 1527. g." iz kojeg se može uočiti da je bio okružen s 10 osoba,100 koje je sve uzdržavao u svojoj kući. 9. X iste godine on izrađuje horoskop za jednu osobu oboljelu od groznice u tom gradu a k tomu još pravi astronomsku tabelu za 1528. godinu. Kao izabrani savjetnik zadarskog kneza »Federicus de Grisogonis artium et medicine doctor« 8. III 1527. prisustvuje jednom ugovoru,101, a 21. IX iste godine u natječaju za poslanika (oratora) nije uspio da bude izabran, a isto tako ni njegov imenjak i bratić Federik »de Bartholacijs qm. ser Francisci« . Poznato je iz spisa i to da su se 28. IX 1527. g. konačno nagodili magister Antonije nazvan Antica »lapicida de Spaleto«, inače stanovnik Zadra, i arcium et medicine doctor« Federik »de Grisogonis« o izgradnji jedne krečane (certam calchariam) u Lukoranu u mjestu »Pigliuchina« na zemljištu doktora Federika.102 Početkom pak 1528. g. izgleda da je boravio u Veneciji, gdje mu je u travnju iste godine izašlo njegovo čuveno medicinsko djelo.103 Po povratku u Zadar 29. VI 1528. ponovno ga biraju za vijećnika, a njegov bratić istoimenjak propada na izborima. Toga istoga dana za prokuratora »corporis sancti Grisogoni« najviše glasova dobiva ser Aloysius de Nassis, a Federik i njegov bratić imenjak bezuspješno su se natjecali.104 Inače doktor Federik od 9. VIII pa do 17. IX 1528. potpisuje notarske povelje u gore navedenom svojstvu savjetnika.105 96 Interesantno je da je notar Petrus de Pago u tekst jedne isprave od 22. VI 1518. stavio Jeronima »de Grisogonis q'domini Francisci«, a sa strane je prvo napisao »q. Antonu« i onda to prekrižio i metnuo umjesto toga: »Francisci« (HAZ — SZN Petrus de Pago b. II, f. II/7 — 22. VI 1518). 97 HAZ - Liber... III, 40-43. 98 U ovom istom izvještaju piše da je živio u tzv. citadeli, kao i dr Federik, i onaj njegov rođak (s 10 osoba) »Meser Federico de Bertholaci«, te: Meser Antonio Bartoloci... Messer Hieronimo Bartholaci... M. Colizza Bartholaci.. M. Lucia relita q. meser Donado de Grisogoni.. Meser Hieronimo de Grisogoni.. Ser Thomaso de Grisogoni.. Meser Zuan de Grisogoni.. Meser Hieron. suo fradello.. Simon de Grisogonis.. (S. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, MSHSM 6, Zagreb 1876, 207, 204-206, 215). 99 Te godine navodi se da u Zadru postoji 10 bolnica, a medu njima i bolnica »Grisogono« (A. de Benvenuti, o. c., 319). 100 S. Ljubić, o. c., I, 218; I, 218; M. D. Grmek, o. c., 70, bilj. 35. 101 M. D. Grmek, o. c., (slika između 80. i 81. strane), 78, 82, 83. 102 HAZ — Liber... III, 53, 88. 103 Gl. M. D. Grmek, o. c., 73-82. 104 HAZ — Liber... III, 69, 70. 105 HAZ — SZN Petrus de Pago b. III, f. III — 9, 11, 14, 16, 26. VIII, 5, 9, 16, 17. IX 1528.
457
U ispravama od 6,10. i 20. X 1528. g. koje se izdaju u prisustvu »Federica de Grisogonis«, kneževa savjetnika, ili »Federico de Bartholacijs«, ili »Federico de Grisogonis q. domini Francisci« ili pak »Federico de Bartholacijs q. domini Francesci«,106 nailazimo kao i u onoj od 5. XI te iste godine na originalni potpis onoga doktorova bratića imenjaka, koji glasi ovako: »Ego Federicus de Grisogonis quondam domini Francisci consiliarius magnifici domini comitis«.107108On se navodi i kao svjedok u poveljama od 17. XI i 12. XII 1528. godine. Na prvi pogled to bi izgledalo, ako se ne sjetimo što smo prije kazali o toj dvojici, da je to jedna te ista osoba. Međutim, liječnik Federik se uvijek potpisuje s titulom doktora, a onaj drugi, koji je u istoj općinskoj časti, nema tu titulu i navodi gotovo stalno svoga oca, pokojnoga Franju. Nadalje, prvi svoje ime »Federicus« u potpisima na notarskim spisima počinje slovom »P«, a drugi s »F«, i time je svaka zbrka riješena. Kada se 29. XII 1528. obnavljao izbor četvorice savjetnika, izabran je s velikom većinom glasova (41:10) »Dominus Federicus qm. ser Antonij Doctor de Bertholatijs« na 3 mjeseca za iduću 1529. godinu.109 I tako se u notarskim ispravama od 8.1 i 10. II 1529. g. opet javlja doktor Federik u onoj istoj časti, ali se na kraju listine ipak ne potpisuje.110. Čak se u jednoj oporuci, sačinjenoj 20. IV 1529. govori o njemu i njegovu ocu kao i nekom posjedu.111 U lipnju te iste godine bili su novi izbori vijećnika, pa je doktor Federik Grisogono ponovno dobio veliku većinu i bio je određen za tu službu u mjesecu srpnju, kolovozu i rujnu. 112 Zato je razumljivo što se na kraju povelje od 11. VIII 1529. skraćeno potpisuje: »Ego federicus de Grisogonis doctor consiliarius«113 I 25. VI 1531. g. »Ser Federico de Bertolaci doctor« izabran je s velikim brojem glasova za vijećnika 114 na tri iduća mjeseca, dok se u dva spisa od 5. II njegov bratić također navodi kao vijećnik, koji se potpisuje kao »Federicho de Grisogonis consiliario«.115 No već u siječnju 1532. imenovao je zadarski plemić Simon de Matafaris pok. Petra svojim glasnicima i prokuratorima doktora »Federicum de Bartholatijs« i njegovoga brata Jeronima Frakasa da ga zastupaju u 116 nekom poslu u Veneciji.
106
HAZ — SZN Hieronymus Ravagninus (1516-1532) b. I, f. II. HAZ — SZN Petrus de Pago b. III, f. III - 5. XI 1528. 08 HAZ — SZN Hieronymus Ravagninus b. I, f. II. ' HAZ — Liber... III, 73, 74. 0 HAZ — SZN Petrus de Pago b. III, f. III. 2 HAZ — Liber... III, 84, 85. 3 HAZ — SZN Petrus de Pago b. III, f. III. 4 HAZ — Liber... III, 86, 47. * HAZ — SZN Marcus Antonius de Bassano b. I, f. I. 6 HAZ — SZN Hieronymus Ravagninus b. I, f. 11/11. Međutim, Grmek citira da je taj podatak uzeo iz »Atti Ravopimo, 23. I 1532.« i da je Matafari uzeo za svoga zastupnika samo Federika (o. c., 83, i bilj. 63). 107
458
Tri godine zatim u notarskom spisu od 24. III 1535. navodi se bez do117 ktorske titule kako kupuje kuću, a u drugom spisu od 1. VI 1535. godine opet nailazimo na njegov potpis, koji glasi: »Ego federicus de Grisogonis doctor consiliarius magnifici domini comitis«,118 a u drugom spisu od 10. I 1536. potpisuje se »Sp. d. Federico Grisogono doc. hon. cons. domini comitis«.119 27. III te iste godine ponovno je izabran na 3 mjeseca za vijećnika, ovaj put tituliran kao »Dom. Federicus de Bartholatijs doctor«.120 Međutim, u ispravi od 24. VI 1536. nije riječ o doktoru Federiku, kako to piše M. D. Grmek,121 nego, naglašavam o Federiku pok. Franje »de Bartholatijs aliter de Grisogonis«.122 Krajem 1536. produžen je mandat za vijećnika; »Federicus Grisogonus doctor« je s velikom većinom glasova izabran za vijećnika iduća 3 mjeseca (siječanj, veljača i ožujak) 1537. godine.123 I dok po svoj prilici od ožujka do lipnja te godine ovaj učenjak povremeno boravi u Riminiju u vezi s gradskom lukom,124 13. VII 1537. ponovno ga biraju za vijećnika (naziva se čas »de Bartholatijs«, a čas »Grisogonus«) za idućih 3 mjeseca, ali već 18. XI saznajemo da je bolestan i da nije mogao sudjelovati na sastanku vijeća kojemu je prisustvovao i gradski knez.125 Poslije toga više ne nailazimo na ime doktora Federika sve do 30. XII 1537. g., kada je sastavio oporuku, koju mu je napisao notar Johannes Michael Mazzarellus.126 Taj je testament u nedjelju sastavljen i napisan, a otvorio ga je i javno pročitao isti notar i kancelar J. M. Mazzarellus u četvrtak dne 3.1 1538. godine. Grmek smatra da je taj učenjak umro »između 30. prosinca 1537. i 3. siječnja 1538.«, te da se »može s priličnom sigurnošću reći da je Griosogono umro prvih dana siječnja 1538. tj. u svojoj 65-oj godini«.127 Svakako, kada je dao sastaviti oporuku bio je vrlo teško bolestan, kao što se vidi i iz samog testamenta, pa je sasvim moguća Grmekova pretpostavka da je umro prvih dana siječnja 1538. godine. 117 Naučna biblioteka u Zadru — Manoscritti 16532/461/III, br. 42. — Gue, rin F e r r a n t e , Regesti... Miscelanea multorum notanorum 1300—1400—1500— 24. III 1535. 118 HAZ — SZN Marcus Antonius de Bassano b. I, f. I. 119 HAZ — SZN Johannes Michael Mazzarellus b. II, f. III. 120 HAZ — Liber... III, 100, 101. "t21 M. D. Grmek, o. c., 83. Isto tako marginalni paraf »§« ne znači »FG«, tj. Federicus de Grisogonis, kako to misli Grmek (o. c., 83), nego naprosto »fiat« (Gl. A d r i a no C a p p e l l i . Dizionario di abbreviature latine ed italiane, Milano 1899, 119). 122 HAZ — SZN Marcus Antonius de Bassano b. I, f. I. 123 HAZ — Liber... III, 105, 106. 124 M. D. Grmek, o. c., 83. 125 HAZ —Liber... III, 113-115. 126 Naime, 30. XII 1537. bila je nedelja, a 30. XII 1538. ponedeljak, kako se to očito vidi iz Grotefendovih tablica (O. Grotefend, Taschenbuch der Zeitrechnung der deutchen Mittelaltres und der Neuzeit, Hannover 8 1948, 128, 129). 127 M. D. Grmek, o. c., 83.
459
6. Poslije sahrane u porodičnoj grobnici u crkvi sv. Marije u Zadru izvršena je posljednja želja velikoga pokojnika s obzirom na njegovu ostavštinu pojedincima i ustanovama u tom gradu i izvan njega. Iz te oporuke, koja je dosta kratka i jednostavna, vidi se da je doktor Federik »Grisogonus« sa svojom suprugom Elizabetom imao tri sina: Jeronima, nazvanog »Fracasso«, Julija i Pompeja,128 i tri kćeri: Katarinu, Lukreciju i Cintiju, koja se, izgleda, trebala zarediti i poći u samostan. Tom svojom oporukom, koja je napisana u Grisogonovoj kući u četvrti »došljaka« (in contrata hospitum) blizu gradskih vrata, tj. klaoničkih vrata, ostavio je pojedinim ustanovama u Zadru novčani doprinos, i to u prvom redu siromasima sv. Lovre u Lukoranu (ne na »otoku Lukoranu«, kako piše Grmek, o. c., 84) na otoku Ugljanu. Ujedno se pobrinuo i za financijsko stanje svoje supruge i djece, tom prilikom nije zaboravio čak ni svoju sluškinju Magdalenu.129 Kako se u vremenskom periodu kad je živio dr Federiko Grisogono pojavljuje iz te iste porodice nekoliko osoba koje imaju isto ime kao i njegov otac Antonije, teško je odrediti datum njegove smrti. Prema oporuci Antonijeve supruge Katarine »Giorgi«, tj. Georgiis ili de Zorzi, koja je spadala medu najuglednije plemićke porodice u Zadru od 13. do 15. stoljeća,130 ona i Antonije imali su četvoro djece. Grmek je pomoću Praginih bilježaka, pohranjenih u Marcianu u Veneciji, naveo samo tri brata (Bartola, Federika i Jeronima131), dok im za sestru Margaritu nije znao, kako sam to već prije spomenuo. No Katarina, čiji se otac zvao Simon,132 umrla je vrlo rano (1477). Unatoč takvoj na prvi pogled jasnoj situaciji s obzirom na Federikove roditelje, braću i sestre, ipak u spisima koji se čuvaju u HAZ-u ima nekoliko izvornih podataka koji dovode do novih pitanja o obiteljskim prilikama toga velikoga učenjaka. Naime, 1522. g. navodi se medu liječnicima u Zadru i »Antonio Grisogono«.133 Ovo ime nalazimo u gradskim funkcijama i tzv. »Libri consiliorum« 15. i 16. stoljeća. Tako od 3. IV 1442. kao »Ser Anthonius de Grixogonis«, ili »ser Anthonius de Grisogonis Borsich« (1442, 1452, ili pak »Ser Anthonius q. 128
U »Liber consiliorum..« navodi se 1536. g. jedan član porodice »de Soppe« kao »Ser Pompeius«, (HAZ — Liber... III, 101), a pri otvaranju oporuke dra Federika Grisogona 3.1 1538. bio je prisutan i Marin de Soppe (M. D. Grmek, o. c., 89), pa nije isključeno da je supruga ovoga liječnika bila iz te porodice^ 129 M. D. Grmek, o. c., 87-89; HAZ — SZN Johannes Miehael Mazzarellus b. III, f. VI, br. 143/a i b. II, f. IV. 130 C. Jireček, o. c., 29. 131 M. D. Grmek, o. c., 62. i bilj. 6. 132 Još 1473. godine navodi se da je on mrtav (Naučna biblioteka u Zadru — Manoscritti 16532/461/11, br. 38 - 28. VI 1473). 133 G. Sabalich, Vecchie storie zaratine. Žara 1913 (Appendice — s. d.); A. de B e n v e n u t i , o. c., 323, 329.
460
ser Andree de Grisogonis«, ili »Ser Anthonius Johannis de Grisogonis« Scodouich (30. VI 1452), ili »Ser Anthonius Andree de Grisogonis (30. VI 1452), ili »Ser Anthonius de Grisogonis (30. IX 1453), ili naprosto »Ser Antonius de Grisogonis« (19. VIII 1464), ili »Ser Antonius ser Mauri de Grisogonis« (29. IX 1493),134 ili čak »Antonio de Grisogonis quondam ser Bartholatij«, koji još 1455. prisustvuje sastavljanju oporuke Cvitana Zoranića iz Bokanjca.135 Prema tome, teško je odlučiti se koji je zapravo bio otac Federika, te što mu je onaj liječnik Antonije. Naime, još 1508. navodi se u notarskim spisima »Antonio de Grisogonis«, a onda pak 1511. taj isti zajedno sa svojom braćom »Bortolazzi« Jeronimom i Federikom, koji su bili sinovi pok. Franje.136 Ovo je pitanje konačno riješio Grmek na taj način što je u svome najnovijem radu »Životne zgode i astrološko-medicinske ideje Zadranina Federika Grisogona«137 naprosto iznio kako je Grisogono u svome djelu »Speculum astronomicum« kazao »da je u svojoj petoj godini odjednom ostao siroče bez oba roditelja13* (S. A.) Ujedno je Grmek pretpostavio da je njegov otac »vjerojatno umro kratko vrijeme prije majke«.139 Prema tome, Antonije je umro nešto prije 1477., koje je godine umrla Federikova majka Katarina »nakon devet godina braka«, kako piše M. D. Grmek,140 tj. ona se na osnovu ovoga izvoda iz do danas nepronadene njene oporuke udala 1468. godine. Po mojem mišljenju Federik je, dakle, ostao bez roditelja kada je imao pet godina, kako to i sam piše, a na osnovu arhivskih podataka otac njegova oca Antonija vjerojatno se zvao Bartolomej, sin pok. Antonija. Ovaj Bartolomej imao je uz Antonija i sinove: Federika i Franju, te kćeri Marketu i Magdalenu. Za toga pak Bartolomeja se već 1469. zna da je mrtav.141 Inače, u ovoj istoj »Liber consiliorum« pod 9. II 1524. g. nalazi se medu biranim poslanicima (oratorima) uporedo sa ser Federikom »de Bertholacijs q. ser Francisci« i »Ser Hyeronimus de Bertholacijs dictus Fracasso«,142 134
HAZ — Liber... I, 8, 16, 17, 19, 65, 66, 72, 77, 120, II, 78. HAZ — SZN Johannes Franciscus Grisinus (1454-1495) b. III. f. I, br. l — 18. VII 1455. 136 S. G u n j a c a , c. c., 298. (10. II 1508), 297. (16. II 1508), 294. (20. III 1511). 137 Liječnički vjesnik (posebni otisak), god. 92, br. 6, 680. 138 Evo što kaže o tome sam Federik Grisogono: ».. .Dum quintum etatis annum ducerem, una ehe utroque parente vrbatus šum...« (Speculum astronomicum terminans intellectum humanumque omni scientia Federici Chrysogoni Jadertini — Oratio Clarissimi artium et Medicinae Doctoris, Federici Chrysogoni, Jadertini, in Achademia Patauina, publice habita. Impressum Venetijs per Lazarum de Scardis 1507 — Biblioteka Marciana, Mise. 506 — 2. Fotosnimak u Institutu za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih nauka JAZU u Zagrebu). 139 M. D. Grmek, Životne zgode..., Liječnički vjesnik.., 6, 680. 140 Prinosi..., Radovi..., XV, 62. 141 HAZ — Testamenti presentati nella cancellaria dei conti di Žara dall'anno 1318 all'anno 1692 vol. I, 22' — 23' (19. II 1453), 24 - 26' (23. IX 1472), 8. I 1469). - Prijepis oporuka. 142 Fracasso znači bukač ili hvalisavac. 135
461
koji se 29. VI 1525. kao »Ser Hyeronimus de Bertholacijs q. ser Antonij« bira za vijećnika.143 Iz ovoga se vidi da je ovaj Jeronim Francasso bio Federikov brat, koji je i svome sinu dao bratov nadimak »Fracasso«. Krajem prosinca iste 1525. godine spominje se Jeronim Fracasso. On je ponovno biran za suca egzaminatora krajem lipnja 1526. godine. No krajem 1527. susrećemo se sa »Ser Hyeronimus de Bertholatijs qm. ser Francisci«, koji se u istom spisu zove i »Ser Hyeronimus de Bertholatijs dictus Frachasso«.144 Na taj način vidimo da ne samo Jeronim pok. Antonij a nego i Jeronim pok. Franje imaju isti taj nadimak! Znamo da je 25. VI 1531. »Ser Hyeronimo de Grisogono qm. ser Antonij« jedva izabran za vijećnika, a da je propao na izborima 21. IX 1527. i 29. XII te iste godine uspio je da ga izaberu, dok »Ser Franc. Bertolaci de ser Fedrigo«,145 tj. Franjo, sin Federika (pok. Franje), nije dobio potrebnu većinu za tribuna. Isti Jeronim »Grisogono Fracasso« izabran je i za oratora 27. II 1536., a 24. ni 1537. »Ser Hier. Fracassus Grisogonus« za vijećnika. No on već u travnju ove godine umire i namjesto njega tu čast dobija ser Franjo de Fumatis.146 Interesantno je da se još 29. XII 1528. bira za tribuna »Ser Franciscus de Bertholatijs qm. ser Federici«, koji je 25. VI 1531. izabran i za vijećnika, a 29. VI 1529. postaje sudac tribun »Ser Franciscus de Bertholatijs qm. ser Heronimi«,147 što nas dovodi u sumnju koji je to zapravo Jeronim mrtav. Kada su se krajem rujna 1540. birali novi vijećnici, s ogromnom većinom prošao je Federik »Grisogonus«, čiji je bio sestrić (sororius) Franjo de Fumatis. No ovaj Federik »Grisogonus« bio je u istu čast ponovno izabran na tri mjeseca i 29. III 1541. g. Ali krajem te iste godine nije bio uvršten medu poslanike u Veneciju. Međutim, 26. III 1542. ponovno je vijećnik i tek tada doznajemo da je taj Federik sin pok. Franje, rođaka doktora Federika Grisogona. Ovaj isti Federik je i krajem 1543. g. bio vijećnik, ali je propao na izborima za prokuratora, čija je dužnost bila da kod sebe drži ključeve sve148 tišta crkve sv. Stošije. 7.
Od članova ovako brojne zadarske porodice Grisogono u 16. stoljeću is149 tiče se plemkinja »Martia Chrisogona«, koja se preselila iz Zadra u Veneciju, gdje je živjela kao istaknuta književnica. \ 43
HAZ — Liber... III, 28, 32. HAZ - Liber... III, 35, 38, 40, 46, 57. 45 HAZ — Liber... III, 48, 49, 60, 53. 46 HAZ — Liber... III, 100, 112. 47 HAZ - Liber... III, 75, 47, 90. 48 HAZ — Liber... III, 162, 163, 169, 170, 177, 182, 188. 49 O njoj i o L. Paskvaliju piše i I. von Düringsfeld, o. c., II, 149.
44
462
Njoj je Ludovik Paskvali (o. 1500—1551.),150 sin kotorskoga pjesnika Franje, posvetio dva svoja soneta u svojim Rime volgari, koje su izašle u Veneciji 1549. g. U njima ističe njenu ljepotu i um.151 Iz daljega sadržaja može se pretpostaviti, kako drži Dj. Körbler, da je ona tu njegovu zbirku pjesama ili izdala ili bar nadgledala njezino štampanje.152 A. Bacotich čak smatra da Martia možda potječe od porodice Federika Grisogona,153 što je vrlo teško ustvrditi bez dubljeg proučavanja arhivske grade u Veneciji. Inače je dr Federik Grisogono stanovao u četvrti »došljaka«, blizu tzv. »Porta de la becharia«. Međutim, palača Grisogono-Bertolazzi, koja se nalazila na mjestu gdje je današnja zgrada suda,154 nije bila jedina koja je pripadala ovoj porodici. Tako je postojala i palača Grisogono-Vovo (kod crkve sv. Šime), pa onda zgrada Cerineo-Lucio-Grisogono, koja je iz početka pripadala porodici Grisogono-Franceschi, a onda palača Ferro-Grisogono-Franceschi,155 na uglu koji čini Široka ulica s nekadašnjom ulicom »dei Papuzzeri«. Ta je palača bila staro obitavalište porodice Grisogono.156 Heyer von Rosenfeld iznosi da ova obitelj započinje svoju genealogiju s Grisogonom de Grisogoni u 1290. godini, te da Grisogono-Bortolazzi vuče svoj naziv od Andrije Bortolazzija, sina Franje, koji je živio oko 1500. godine. Karakteristika staroga grba porodice Grisogono su tzv. horizontalne grede.157
8. Kada je dominikanac Vinko Pribojević, o kojem izdavač njegova spisa G. Novak ne iznosi gotovo ništa, održao svoj govor u Hvaru 1525. g. pod na150 U Zadru je postojala kuća porodice de Pasquali, starog plemićkog roda iz Bara i Kotora, doseljenog u taj grad 1553. godine (G. Sabalich, Guida archeologica diŽara, 186, 187). Inače u biblioteci franjevačkog samostana u Kotoru nalazi se knjiga (bez signature), u kojoj uz ostalo i »Federici Hrisogoni Jadertini artium cultoris ad Lectorem Tetrasticion... Expliciunt Questiones... 28. julu 1506« (D. M e d a k o v i ć , Priloziistoriji kulture u Boki Kotorskoj, Spomenik SAN CV/7, Beograd 1956, 25). 151 G. Ferrari Cupili piše da je na njenu nešto malo pretjeranom nadgrobnom natpisu čak bila nazvana »fere per totum orbem celeberrima« (G. F e r r a r i C u p i l l i , Letteratura patria. Simeone Budineo. La Voce dalmatica II, Žara 17. VIII 1861, br. 33, str. 266). 152 Dj. Körbler, Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku, Rad JAZU 212, Zagreb 1916, 4, 5. 153 A. Bacotich, Rimatori dalmati nel Cinquecento, Archivio storico per la Dalmazia, vol. XXV, f. 146, Roma 1938, 58, 64, 65. 154 I. P e t r i c i o l i , Lik Zadra u srednjem vijeku, Grad Zadar, Zadar 1966, 156, 157. 155 O toj porodici v. članak Famiglia Franceschi, II Rammentatore zaratino, Lunario er l'anno 1859, Žara, 30. 156 G. S a b a l i c h , Guida archeologica di Žara, 375 — 377, 470, 471, 497, 498 157 F. H a y e r v o n R o s e n f e l d , Wappenbuch des Königreichs Dalmatien, Nürnberg 1873, 12, 5, 6, 49.
463
slovom O podrijetlu i zgodama Slavena (štampan tek 1532. u Veneciji), on je tada medu istaknutim svojim suvremenicima naveo i Zadranina Federika »Grisogoniusa«, »kojih vrlina i obrazovanost iz dana u dan sve više izbija na vidjelo«.158 I strani su pisci u 16. st. i puni hvale o naučnoj djelatnosti ovoga zadarskoga doktora, o čemu je opširno pisao M. D. Grmek,159 pa ćemo se stoga mi ovdje ograničiti samo na one pisce koji su živjeli na tlu Dalmacije ili prolazili kroz tu zemlju. Tako zadarski liječnik i fizičar Šimun Filip Stratico160 (1733 - 1829) također govori o svome prethodniku u padovanskom profesorskom kolegiju161 Alberto Fortis (1741 - 1803) piše da je u Zadru živio sredinom 16. st. Federico Grisogono i da je objavio raspravu o uzrocima plime i oseke mora, pripisujući to snazi sunca i mjeseca. Nadalje je naveo da je Giann-Paolo Gallucci iz Saloa ovaj njegov spis uvrstio u svoje djelo Theatrum Mundi et temporis,162 koje posjeduje i Naučna biblioteka u Zadru.163 God. 1856. Š. Ljubić naprosto prepisuje Fortisa,164 dok 1857. u svojoj knjizi Aus Dalmatien već spomenuta Ida von Düringsfeld na nekoliko mjesta spominje Federika Grisogona.165 Isto tako i zadarski crkveni historičar C. F. Bianchi zna samo da se »1499. Federico Grisogono, nobile zaratino, medico illustre...« spominje u ovo doba kao profesor astronomije na Padovanskom sveučilištu.166 Već spomenuti G. F. C. (za S. F. G. (!S. A.) Grmek misli da je to Simeone Ferrari-Cupilli), 1870, citirajući Facciolatija i Fortisa, iznio je da je Federico Grisogono 1499. bio profesor astrologije na Padovanskom sveučilištu i da se 1528. g. u jednom zadarskom spisu imenuje kao »eximus artium et medicinae doctor dom. Federico de Grisogonis q. dom, Antonu«.167 G. Sabalich, pozivajući se pak na Fortisa i Rammentatorea (per l'anno 1870) malo kraće prepričava sve gore navedeno i dodaje da je bio i jedan 168 »conte Federico Grisogono«, neke vrste pomoćnik zadarskoga kneza.
158 V i n k o P r i b o j ević, O podrijetlu i zgodama Slavena. Uvod i bilješke napisao i tekst za štampu priredio G. Novak, JAZU, Zagreb 1951, 16, 87, 191. 159 M. D. G r m e k , o. c., 84-86, 63-65. 160 G. F. C., Dalmati ehe sostennero onorevoli ufficü nell'universitä di Padova, II Rammentatore dalmatino.. per l'anno 1870, XXVII, Žara, 28, 29. 161 M. D. Grmek, o. c., 63. 162 A. Fortis, Viaggio in Dalmazia, I, Venezian?4, 15, 16. 163 M. D. Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, I/l, Zagreb 1955 74· Isti Prinosi... Radovi..., XV, 86, bilj. 80. 164 S. Glibich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856, 173. 165 I. von D ü r i n g s f e l d , o. c., I, 244, 297. 166 C. F. Bianchi, Fasti di Žara, Žara 1888, 68. 167 G. F. C., Dalmati..., II Rammentatore.. per l'anno 1870, 20, bilj l 25- M. D. Grmek, Prinosi..., Radovi..., XV, 63, bilj. 12. 168 G. Sabalich, Guida...,471.
464
Inače se u Zadru, dok je bio pod talijanskom okupacijom, G. Praga stao zanimati za ovu ličnost, te je skupio veliko mnošto prijepisa spisa iz 15. i 16. st. koji se odnose na Federika Grisogona (čuvaju se u Marciani u Veneciji), za koga Giorgio E. Ferrari dodaje da je bio filozof i profesor u Padovi, a osim toga humanist i pjesnik.169 Otada je prošlo dosta vremena dok ova velika humanistička ličnost ponovno nije postala predmet izučavanja i to naših znanstvenika nakon oslobođenja Zadra. Do sada je prvi i jedini od naših naučnih radnika M. D. Grmek u nekoliko navrata pisao, negdje više, a negdje manje, o dru F. Grisogonu. Tako on 1950. samo kaže da je ugledni zadarski liječnik Friderik Grisogono bio »krajem XV stoljeća profesor astrologije« i rektor grupe liječnika i filozofa na Padovanskom sveučilištu.170 1955,171 a onda i 1957. iznosi nešto više, kada je rekao da je Grisogono počev od 1499. predavao astrologiju i matematiku u Padovi, a prije 1527. otišao je iz toga grada u Zadar, gdje sastavlja jedan horoskop, a 1528. spominje se u zadarskim arhivskim spisima kao općinski vijećnik.172 Kada je pak Grmek pisao svoj članak o Federiku Grisogonu, liječniku, astrologu i kozmografu, on je kao godinu njegova rođenja uzeo 1472. i 1473, a smrti 1573.173 Iste godine, 1968, Grmek je skupio sve svoje rezultate o tom našem velikanu u već spomenutom radu Prinosi za poznavanje života i rada zadarskog renesansnog liječnika, kozmografa i astrologa Federika Grisogona,"4 koji se zasniva na njegovim istraživanjima u zemlji i izvan nje, tj. u Italiji, i to napose u Veneciji i Padovi.
9. Time smo uglavnom iscrpli sve domaće izvorne i literarne podatke o dru Federiku Grisogonu, o kome kao i o njegovoj obitelji i radu u Zadru možemo reći ovo: 1) Zadarska porodica Grisogono dobila je svoj naziv od imena »Grisogonus«. Njeni članovi se isprva zovu »de Grisogono« ili »Grisogoni de Mauro«175 ili »de Grisovanis«.176 Od 13. st. i »de Bartholatijs,177 te u 14. st. čak '"Giorgio E. Ferrari, Le carte di storia ed erudizione dalmatica di Giuseppe Praga, ora Marciane, La Rivista dalmatica A. XXX, Serie IV, fasc. I, Venezia 1959, 25, 26. 170 M. D. Grmek, Pregled povijesti zdravstvenih prilika u Zadru, Liječnički vjesnik, LXXVII/4-5, Zagreb 1950, 8. 1 M. D. Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, I, 74. 2 M. D. Grmek, Hrvati i sveučilište u Padovi, Ljetopis JAZU 62, Zagreb 1957, 358. 3 Medicinska Enciklopedija, III, Zagreb 1968, 62. 4 Radovi..., XV, 61 - 90. 5 C. Jiriček, o. c., III, 32,41. 6 C. Jireček, o. c., III, 32. 77 Svakako, ovaj naziv ne vuče porijeklo od Andrije Bortolazzija, sina Franje Grisogona (1450), kako piše Sabalich (Guida..., 196), a da potječe od Bartola Grisogona,
465
»Grisouano«, a onda gotovo stalno »de Grisogonis« (ili »de Grisogono«), dok u 15. st. uz to i »de Grixogonis« s raznim nadimcima, kao npr. »de Grisogonis Schodeuich«, ili samo »Scodeuich«, ili »Duicouich de Grisogonis«, ili »de Grisogonis Ducouich«, te opet »de Bartolatijs«. U 16. pak stoljeću pored toga dolazi i naziv »de Bertholacijs sive de Grisogonis«, ili samo »de Bertholacijs«, ili »de Grisogonis«, ili čak »Grižogoni« (Baraković).178 Doktor pak Federik zove se čas »de Grisogonis«, a čas »de Bertholacijs« i »Grisogonus«. 2) Unatoč najpomnijem istraživanju u spisima zadarskih notara 15. i poč. 16. stoljeća nijesmo mogli naći original ni prepis oporuke Katarine Giorgi ili de Georgiis, majke ovoga doktora. Stoga se za sada mora prihvatiti sve ono što je na osnovu Praginih bilježaka napisao M. D. Grmek u svome radu o njoj i njeno četvoro djece. Pa ipak, pitanje je li ovaj učenjak bio roden u Zadru 1472. ili 1473. godine,179 (Grmek180 nedavno sa sigurnošću zaključuje da je to bilo 1472.) 3) Braća Federik, Bartol i Jeronim, nazvan Fracasso, imali su i sestru Margaritu, udatu za zadarskog plemića ser Mihaela de Gallellisa. 4) Njihov otac Antonije nije umro 1482,ш nego valjda nešto prije svoje supruge Katarine, kako se to vidi iz regesta njene oporuke od 27. VI 1477. g., na koji je nedavno ukazao M. D. Grmek.182 Unatoč tome čudno je što se otac Federikov u zadarskim notarskim spisima spominje kao da je živi sve do 1511. godine, u kojoj se godini navodi da je umro. Zbog toga će konačno rješenje i ovoga pitanja biti poznato tek kada se pronađe ili Antonijeva ili Katarinina oporuka. 5) Sam dr Federik, čije se ime često spominje u zadarskim spisima,183 stanovao je u jednoj velikoj kući u predjelu »došljaka«, blizu »portam Janue civitatis«, tj. u blizini gradskih vrata nazvanih »la porta de la becharia«, tj. klaoničkih vrata. Ta su se vrata čini se, nalazila između vrata sv. Krševa i sv. Marije Velike.184 U blizini ove kuće redale su se i druge zgrade i palače zadarskih plemićkih porodica. 6) Federikova supruga bila je samo Elizabeta,185 po svoj prilici iz zadarske plemićke porodice »de Soppe«, a ne šibenska plemkinja Katarina Tuboimenovanoga viteza sv. Marka, koji je zbog svoga stasa bio nazvan »Bartolazzo«, kako to kaže tzv. zadarski anonim iz kraja 18. st. (A. de B e n v e n u t i , o. c., 217), ne može se prihvatiti jer se taj naziv javlja i prije! 178 C. Jireček, o. c., III, 32. 179 M. D. Grmek, Prinosi..., Radovi..., XV, 62>^ 80 M. D. Grmek, Životne zgode..., Liječnički vjesnik···, 6, 680. 81 X M. D. Grmek, o. c., Radovi..., XV, 62. 82 Životne zgode..., Liječnički vjesnik..., 6, 680. 183 Gl. C. Jireček, o. c., II, 36. 184 Gl. S. A n t o l j a k , Zadarskikatastik 15. stoljeća, Starine JAZU 42, Zagreb 1950, 376, 403, bilj. 69 i I. P e t r i c i o l i , Lik Zadra u srednjem vijeku, Grad Zadar, 170, 171. v. članak I. Petriciolija u ovom zborniku. 185 »Isabella Grisogona Bartolazzi« navodi se u registrima pod 10. III 1504. g. da se ženi za Simona Begnu'qm Signor Zuanne« (Naučna biblioteka u Zadru — Manos466
lović. Ona je bila žena njegovog bratića Federika pok. Franje. Prema tome, on se ženio samo jedanput, a ne dva puta. 7) Ovaj se učenjak spominje u zadarskim notarskim spisima prvi put 19. X 1495. g., ali bez doktorske titule. Od 9. III 1498. pa do 29. XI 1507. g. ne navodi se u izvorima Federik Grisogono i ne znamo što je s njime. Svakako je početkom ožujka 1498. još u Zadru, a gdje je poslije boravio, ne možemo nešto određenije kazati. Ako upotrijebimo podatke koje je on sam dao, a njih je objavio M. D. Grmek, možemo reći da je u tom vremenskom razdoblju prokrstario cijelu Italiju i Evropu u službi raznih kondotijera. Čak se može ustvrditi, kako je to dokazao Grmek, da on ni 1506. nije »artium et medicinae doctor«, nego tek 1507, što potvrđuje i jedan njegov spis, objavljen u Veneciji 29. XI te iste godine.186 Naime tada je on ponovno spomenut u jednom spisu od 25. VIII kao »arcium et medicine doctor«. U listopadu 1511. zna se da boravi u Zadru. U svibnju i lipnju 1512. zadržavao se je ovaj »zadarski doktor« i astrolog, kako ga zove Sanudo, u Veneciji, odakle je bio prisiljen bježati.187 Kuda je sve putovao nije poznato. No već u lipnju 1514. ponovno ga susrećemo u Zadru, onda tek 10. XII 1516, pa opet 2. VI 1518. g. Međutim, iz spisa od 18. i 19. VI te godine saznajemo da nije u Zadru, a od 19. III 1519. ponovno se ondje pominje, i to u toku te cijele godine. Tek nakon punih 6 godina, tj. 1525, opet se pojavljuje u spisima zadarskih notara u ulozi gradskoga vijećnika, a tu je funkciju nakon izbora vršio i iduće godine (1526). Inače je kao poznati liječnik djelovao u toku 1527. u Zadru, gdje se bavi i astronomijom. Čak te iste godine postaje savjetnik tamošnjega gradskoga kneza, koju čast vrši i u drugoj polovici 1528, kao i 1529, te se kao takav potpisuje na notarskim spisima. Nije nam poznato gdje je boravio 1530. g., jer ga u navedenim izvornim aktima ponovno susrećemo tek u lipnju 1531, kad je izabran za vijećnika. Početkom 1532. sa svojim bratom Jeronimom polazi kao zastupnik zadarskog plemića Simona de Matafarisa u Veneciju. Tek 1535. ponovno nailazimo na potpis Federika de Grisogonisa; godine 1536. opet je izabran za vijećnika. Ova mu se služba produžuje i u 1537. No već u studenom iste godine se razbolio, 30. XII 1537. sastavlja oporuku, a prvih dana siječnja 1538. umire. 8) Dr Federik imao je šestoro djece, i to sinove: Jeronima, zvanog »Fracasso«, Julija i Pompeja, te kćeri: Katarinu, Lukreciju i Čintiju. Jeronim »Fracasso« imao je, dakle, isti nadimak kao i njegov stric imenjak. Ostala dva Federikova sina, Julije188 i Pompej,189 javljaju se i 1563. g. Na190 ime, tada i njima njihov bliski rođak Franjo Grisogonus pok. Antonija, arcritti 16532/461/III, br. 42 — G u e r i n F e r r a n t e , Regesti... — Miscelanea multorum notarorum 1300-1400-1500 — 10. III 1504). 186 M. D.· Grmek, o. c., Radovi..., XV, 68-70, 65. 187 - M. D. Grmek, o. c., 71-73. iss u zapisniku Zavoda sv. Jeronima u Rimu od 30. VII 1589. g. medu ostalim potpisnicima jedne peticije, gdje je bilo i nekoliko Zadrana, nalazi se kanonik »R. Don Gi-
467
191
hiprezbiter zadarske katedrale, oporučno ostavlja neke stvari. Inače, u II polovici 17. st. susrećemo u porodici Grisogono kapetana Julija, koji je bio stric braći doktorima Jeronimu i Ludoviku i pukovniku Federiku. Oni su pak bili sinovi Artemisije Gini (u. 1706) i Pompeja, Julijeva brata.192
*šte
o1
ϊϊ\ ^4 $ J3 д1 тЗ rt rt O rt
"c 2
(L) N 4/* ,-P Γ τ . •*H O • Q f-4
h
O onim trima kćerima dra Federika, na žalost, ne možemo za sada reći ništa više od onoga što stoji u oporuci njihova oca. Svi su oni bili oporukom dobro osigurani i opskrbljeni i novcem i posjedima poslije Federikove smrti.193 On je imao imanja i zemlje ne samo na obližnjim zadarskim otocima (Ugljan, Dugi otok) nego i u kopnenoj zadarskoj okolici. 9) Od Federikove braće jedino znamo nešto više o Jeronimu »Fracassu«, koji je u Zadru vršio razne službe i umro u travnju 1537, tj. 8 mjeseci prije Federika Grisogona. Ne zna se što mu je zapravo bila ona književnica Martia Grisogona, koju je svakako posjećivao u Veneciji, kamo je često dolazio i zbog svojih knjiga.
" ^
W
O
ča
1 03
Ό UD as
S 2 A ^
^ o G c f
•g
S
g
l-l
10) Nadamo se da će ovi izvorni podaci unijeti nešto više svjetla u dosta buran život velikoga učenjaka, koji je pretežni dio života proveo u svome Zadru, gdje je vršio razne službe, a napose se intenzivno bavio svojom stru-
kom.
No time još nije rečeno sve i trebat će provesti još neka proučavanja po arhivima i bibliotekama da dobijemo što jasniju sliku o djelovanju i radu slavnoga Zadranina dra Federika Grisogona, ne samo liječnika, kozmografa, astrologa i filozofa nego i političara, s kojim je, kao i s njegovim spisima, danas upoznata cijela naučna Evropa.
S
•ag ..SS
и ulio Grisogono« (I. Crnčić, Prilozi k raspravi: Imena Slovjenin i Ilir u našem gostinjcu u Rimu poslije 1453 god., Starine JAZU XVIII, Zagreb 1886, 80, bilj. 2). 189 »... Julium et Pompeium de Grisogonis quondam excellentissimi domini Federici artium et medicine doctoris et oerum filios et descendentes legitimos...« (DAZ — Testamenti presentati nella cancellaria de conti di Žara... I. — 27. XI 1563). Interesantno je da se u Kotoru zove »commendatorius S. Georgii de Cuepho »Pompej de Pasqualibus, koga su 1535. g. ubili zbog njegove nepromišljenosti u crkvi za vrijeme služenja mise neki Peraštani, pa ih je nakon provedene istrage ekskomunicirao sam kotorski biskup Luka Bisanti (Istorijski arhiv u Kotoru — Razni spisi XIV-2: Formatio Processus ob detestabile Scelus Perastinorum, str. 16). O tome ubojstvu piše i P. Butorac na osnovu spisa iz župnog arhiva u Perastu i gore navedenog dokumenta, koji se u Butorčevo vrijeme nalazio »u arhivu bivšega namjesništva u Zadru u zbirci peraških isprava br. 2« (P. Butorac, Opatija sv. Jurja kod Perasta. Zagreb 1928 (Pretiskano iz »Bogoslovske Smotre«, 35-37, 39-41). 190 O njemu v. i C. F. Bianchi, Žara cristiana,l Žara 1877, 186. 191 HAZ — Testamenti presentati... I — 27. XI 1563. 192 Naučna biblioteka u Zadru — Documenti delle famiglie Bortolazzi, Grisogono. Nassi e Renesi di Žara fasc. 3 di comp. cc. 171, sec. XVII — ms. 276. Napose ima dosta dokumenata o Federiku Grisogonu. 193 O ostalim članovima ove zadarske plemićke porodice i njihovu izumiranju v. F. Heyer von R o s e n f e l d , o. c., 5, 6; C. F. Bianchi, Žara cristiana, I, 186, 222; G. Sabalich, Guida..., 196; K. Krstić, Doselenje Arbanasa u Zadar, Zadar-Zagreb 1964, 179. (i bilj. 65), 178.
468
<;
W
•2>
'o =3
G (J
2o
rt
rt -S
? b Λ
<β ^ S^ §
S< W
ω O
rt _g
8
л
v
1 tS
1 iS G rt 10 rt
h rt
ω >н .3 r
^ M-^ ч_^
"o И
ϊΐΐ 1
«? 'C 3
o o
S
^ oj d.
S 4 o ρί ^™· сл *^
O.
PL) "— ' CL) [•τ,
S o
Он
•S,
f
<
'57 α
Д
rt ^ n
o **">
rt W
· -O
o^S
8
O СЛ (A (rt
1
b A
e sću
H-i
»ARTIUM ET MEDICINAE DOCTOR« FEDERICO GRISOGONO, LA SUA FAMIGLIA E LA SUA ATTIVITA PUBBLICA A ZADAR
(Contributo allo studio delle vecchie famiglie nobili zaratine) Riassunto L'autore spiega, all'inizio, l'antica origine della famiglia zaratina Grisodono (dal XII secolo in poi), dalla quäle discende il dott. Federico, figlio di Antonio de Grisogono e Caterina de Georgiis. In seguito egli afferma ehe questo scienziato ha avuto ancora due fratelli: Bartolo e Girolamo, detto »Fracasso«, e la sorella Margherita, moglie del nobile zaratino ser Michele de Gallellis. Stabilisce pure l'ubicazione della časa di Federico, dimostrando incontestabilmente ehe sua moglie si chiamasse Elisabetta e non giä Caterina Tobolović, gentildonna di Sebenico. Poi, in base agli atti notarili, accenna al periodo in cui questo dottore soggiornö a Zara, alle cariche ehe egli vi copri', alle sue onorificenze; spiega dove si trovavano i suoi possedimenti, quanti figli aveva (3 figli e 3 figlie) e fino a quando essi ed i loro discendenti vengono menzionati nelle fonti storiche.
470
Τ. Π — Plan Zadra oko god. 1565. u »Biblioteca Marciana« u Veneciji (Ms. ital. Cl. VI 188—10039). Strelicom označena »Porta beccaria«.
FEDERICIl imt; ι:
IIc ;
XV' ШЈ
,L..XVIII
T. IV — Zadnja stranica Grisogonove knjige »Speculum astronomicum«. T. V — JVaslouna stranica Grisogonoue knjige »De modo Collegiandi, pronosticandi et curandi -febres ...« iz 1528. godine.
< i »|№|№0 t?*«!?!
s
ftttil Ilss
| » ί| | 1 &£££.
Ι 1Ι1 3 " iiS|a | | | | · · s
.?! *
·*!
S
lÄSlft
S,3o,g
§ n>
l 3
lt|i|f|iipi flllf?.|f··
0 re
it!stilt-!5l!*tpliiit
I
-
NOVI PODACI O HRVATSKOM PJESNIKU PETRU ZORANIĆU
i. Svi dosadašnji povjesnici hrvatske književnosti jednodušno izjavljuju da se o Petru Zoraniću i njegovoj obitelji vrlo malo zna, a glavni su im i gotovo jedini izvor njegove »Planine«. Mi ćemo pokušati na osnovi arhivske grade unijeti nešto više svjetla u obiteljske prilike i život toga našega pisca, uspoređujući tako dobivene podatke sa Zoranićevim izjavama u »Planinama«. U prvom redu vidimo da je Zoranić, koji se poziva na dokumente i tadašnje svjedoke, naveo da je njegova obitelj potekla od plemića »gradodržac« Tetačić koji su imali svoje posjede u »zagorskih deželah« i podržavali isprva vladanje tamošnjih krbavskih knezova. Ujedno Zoranić vrlo neodređeno označuje da se »jedan od gradof didine... tetacih« nalazi prema gori Velebitu. No kasnije njegova »dida did Zoran zvan«, kaže dalje pisac, »u primorja u rečeni grad1 stanovati dojde...«, a po pričanju starih on »ki nepravedan i nesličan red gospocki bižeći u primorja stanovat ide.. .«2 Sada analizirajmo da li je sve to tako kako nas Zoranić izvješćuje o svome rodu. Istina je da se oko prve polovice 13. stoljeća spominje u jednoj ispravi neki posjed zvan »Tethacsics« koji je pripadao od najdavnijeg vremena plemićima »Porugh«3 od roda »Boith, nobilis de Tetachich, de Lica«.4 Prema to-
«Γ
< Wo ta t Kanom <«·"· · · ' · · : * Ш Ш О »WBM
'Nin.
2
:
- . V ;,.:.;,-. — v : :: . ·--- ,..,;, BfrfflO« ;^:-v λ:·.;·.;- · : : : . ; - . - - . . . · : : , ; / . . . :
.-· ·.·.·- ··-'·.:. рШИШШв -" - ····" · Шi i ЦРЈ pj · - . · " · · · : .·'····-· ..r -·- ·.··, 1 1 ··., · . · · · · . ·
28.
-
g ж
VIII — Grisogonov računar za određivanje elevacije mora (»De modo collegiandi ...«).
Djela Petra Zoranića (DPZ), Stari pisci hrvatski (SPH) XVI, Zagreb, 1888, 28, 69,
3 1. Kukuljević Sakcinski, Povjest banovah kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije do XIV. vieka od Josipa Mikoca, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku XI, Zagreb, 1872, 121; I. Kukuljević de Saccis, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Starine JA XXVI, Zagreb, 1893, 199, 200; Vj. Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća, Rad JA CXXX, Zagreb, 1897, 50; Vj. Klaić, Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS VI, Zagreb, 1902, 24. Ovdje mi nećemo ulaziti u pitanje autentičnosti te isprave, koju Mikoci datira s 1240. godinom i stavlja da je Sjepan II. banovao te iste godine (I. Kukuljević Sakcinski, Povjest banovah..., Arkiv... XI, 121), premda je tada
479
me se ne spominju, kako to Matić tvrdi, »plemići Tetačići« u Lici »u trinaestom vijeku«,5 već samo posjed zvan »Tethacsics«6 i plemenitaška obitelj Porug od roda »Boith« pl. »de Tetachich« u Lici.7 Nagađanje pak Matica da bi taj posjed bio na jugoistoku Gospiću,8 svakako je prihvatljivo, i ono se čak poklapa i sa Zoranićevom izjavom.9 Samo, po izvorima, Tetačići, tako prozvani i po istoimenome mjestu, bili su u prvom redu podložnici plemena Porug, a onda su zajedno s njima priznavali vlast krbavskih knezova od plemena Gusić, te kasnije knezova Kurjakovića, što se očito vidi i iz Zoranićevih »Planina«.10 Kad je pak kralj Ludovik I (1342.—1382.) skučio vlast krbavskih knezova,11 on je i u Lici postavio svoje činovnike.12 No iza smrti toga vladara, opet se podiže moć obitelji knezova Kurjakovića, koji se tada prozvaše knezovi Krbave, Like, Bužana i Baga (1387).13 Time su, dakle, oni konačno zagospodarili i svim posjedima u Lici, gdje je bilo po Zoraniću sjedište i »plemenitih i nigda gradodržac tetacich«.14 Možda se baš tada iz nepoznatih nam razloga odselio ili pobjegao iz Like Zoranićev prapradjed Zoran »u primorja« 15 i to po dokumentiranom pisanju paškog notara i kroničara Marka Laura Ruića (1736— 1808)16 u Ljubu17 između Ražanca i Nina, gdje se spominju kao gospodari još u 13. stoljeću Mogorovići, koji su bili i u Lici,18 a onda i nevladao kao ban cijele Dalmacije Nikola, a Stjepan od plemena Gutkeled istom od 1248. do 1267, dok opet jedan Stjepan kao hrvatsko-dalmatinski ban od 1234. do 1251. godine (Hrvatska Enciklopedija II, Zagreb, 1941, 182). Isto tako nećemo pokušati pobijati ni Kukuljevićevo proizvoljno datiranje te listine »circa 1248 (?)« (I. Kukuljević de Saccis, Regesta..., Starine XXVI, 199), te ni po njemu kao daje sigurno »1248«. prvo Klaićevo datiranje (Vj. Klaić, Hrvatska plemena..., Rad CXXX, 50), a onda nešto prošireno drugo »1248- 1260« (Vj. Klaić, Grada za topografiju.... Vjesnik NS VI, 24), jer je za nas tu glavno da su topografski podaci točni. 4 1. Kukuljević de Saccis, Regesta..., Starine XXVII, Zagreb, 1895, 112. 5 T. Matić, Petar Zoranić, Zadar, 1909, 7. 6 1. Kukuljević, Sakcinski, Povjest banovah... Arkiv XI, 121. 7 1. Kukuljević de Saccis, Regesta..., Starine XXVII, 112. 8 T. Matić, o. c., 7; T. Matić, Zoranić's Vorfahren, Archiv für slavische Philologie XXXVI, Berlin, 1916, 180. 9 DPZ, SPH XVI, 69. 10 DPZ, SPH XVI, 28. 11 Vj. Klaić, Rodoslovlje knezova Krbavskih od plemena Gusić, Rad JA CXXXIV, Zagreb, 1898, 192. 12 Vj. Klaić, Grada za topografiju..., Vjesnik... NS VI, 17. 13 Vj. Klaić, Rodoslovlje..., Rad CXXXIV, 192. 14 DPZ, SPH XVI, 28. Ovdje znači taj izraz da su Tetačići imali u svojoj vlasti grad s dopuštenjem pravoga gospodara (gl. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb, 1884-1886, 825). 15 DPZ, SPH XVI, 28. /^ 16 G. Praga, II monastero di San Pietro in Istmo sull'isola di Pago, Atti e Memorie della societa dalmata đi storia patria III-FV, Žara, 1934, 169, 170. 17 Marcolauro Rujch, Blasone geneologico de'tutte le famiglie nobili della cittä di Pago con molte de'cittadini, ehe con essi si apparentarono, o dalle medesime ebbero l'origine serie delle famiglie presenti et estinte, della successione de'canonici, et altre dignitä della chiesa di Pago e de'publici rappresentanti, anno MDCCLXXXIV, 38. Rukopis u biblioteci Državnog arhiva u Zadru pod sign. I G* 6. 18 Vj. Klaić, Hrvatska plemena..., Rad CXXX, 45, 46.
480
ki drugi plemići.19 Svakako je to bilo za vladanja kralja Zigmunda (1387 — 1437) i to po našem mišljenju 1387. godine, kada su pristaše toga kralja i njegove žene kraljice Marije, knez Ivan Frankapan iz Senja i krbavski knezovi Kurjakovići, podsjeli grad Počitelj u Lici,20 koji je bio baš u blizini posjeda Mogorovića21 i Tetačića, te su natjerali vranskog priora Ivana Paližnu da im izruči to mjesto. Ti knezovi prisilili su malo zatim Paližnu da im preda i kraljicu Mariju, koja je čamila u Novigradu, pa je onda odatle otplovila na mletačkim galijama u Nin.22 Po svoj su prilici 1387. godine Kurjakovići, koji se sada ponosno nazivaju i »knezovi Like«, zadobili i posjed Tetačić, koji je tako izmijenio svoga gospodara. Eto, tako bi se mogao protumačiti pasus Zoranićevih »Planina«: »ki nepravedan i nesličan red gospocki bižeći u primorje stanovat ide«.23 Ako dakle povjerujemo Ruiću, Zoran s čudnim pridjevkom »Bondumier«24 ostao je neko vrijeme u Ljubi, a zatim su se on i njegova obitelj, sada već nazvana i »Zoranich«, preselili na otok Pag u 14. stoljeću.25 Mirko, sin Zorana, prozvan prvi »Zoranich«,26 postao je tu doživotni vijećnik, a njegov sin Ivan, nazvan »Mircovich«, dobio je nasljedno 19 S. Gliubavaz, Storica dissertazione del contado e teritorio di Žara, La domenica a. III, no. 51, Žara, 21. XII. 1890, str. 391. 20 Vj. Klaić, Povjest Hrvata od najstarijeg vremena do svršetka XIX. stoljeća II/1, Zagreb, 1900, 234. 21 Gledaj austrijsku specijalkartu 1:200.000-33° 44° Žara; V. Sabljar, Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, Zagreb, 1866, 252. 22 Vj. Klaić, Povjest Hrvata H/1, 234. 23 DPZ, SPH XVI, 28. 24 Ruić piše ovako: B... Zoran Bondumier (Marcolauro Rujch, o. c., 38). Značajno je da se zadarski knez iz 1507. godine zove Bernardo Bondumier (L. Fondra, Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta ehe si venera in Žara, Žara, 1855,293), a i splitski nadbiskup Leonardus Bondumerius (1641 —1668), član istaknute mletačke patricijske obitelji, koja se u Veneciju doselila iz Sirije još u 13. stoljeću (D. Farlati, IIlyricum Sacrum III, Venetiis, 1765, 506 — 509), piše se u jednom dokumentu na hrvatskom jeziku baš ovako: »Mi Leonardo Bondumier po milosti Boxijoij i Svetoga Otca Pape arhibiscup Splitschi, inada Solinschi, Dalmatie, i sve Haruasche zemglie...« (Arhiv Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu — Leonarda Bondumiera Arcibiskupa splietskoga Naredbe za monastir splietskih koludjericah sv. Klare I c 47). Jedan pak član vlasteoske obitelji Hektorović u Hvaru nosi čak ime »Bondomier« (Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Spisi providura za Dalmaciju i Albaniju Francesco Molin (1623 - 1625), 296 — 3. VII. 1623) ili »Bondomier« Hetoreo (Ibid. — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alvise Mocenigo (1636- 1638) II, 492 — 22. VII. 1638). Isto ime »Bondumier« ima također i jedan član hvarske plemićke obitelji Fasaneo i Ivaneo (Ibid. — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Gio. Antonio Zen (1655-1656) I, 398-401a-7. IV. 1655). 25 Taj podatak, bez navoda odakle je uzet, donosi prvi L. Jelić koji je sastavio prigodni proglas pod naslovom »Proslava Zoranićeve četiristogodišnjice u Ninu«, te daje također prvi samo te podatke o njemu, ne naznačujući odakle ih je uzeo (Smotra Dalmatinska — La Rassegna Dalmata god. XXI. br. 42, Zadar, 27. V. 1908), premda je jasno da mu je izvor bio Ruić. Tim se proglasom bio poslužio i P. Karlić, koji ga i citira navodeći od riječi do riječi isto što i Jelić (P. Karlić, Je li Zoranić bio redovnik ili svjetovnjak?, Nastavni Vjesnik XXI, Zagreb, 1913, 802). Ostali pak književni historičari upotrijebili su za te navode Karlićevu radnju. 26 Ruić daje o njemu kronološke podatke samo ovako: 14... (Marcolauro Rujch, o. c., 38.).
481
27
plemstvo (1433). Međutim, vidimo da se već 1423. godine spominje u Zadru kao kopač (zappator) Stjepan ili Štipan Zoranić, koji je posjedovao kuću i 28 zemljište u susjedstvu crkve sv. Franje. Godine 1441. pak stoji u spisima za njega izričito da je »gluh« (surdus) i da ima kuću »prope arcum«29 tj. odmah izvan vratiju grada Zadra.30 Iste godine zove se u izvorima »Stipanus Zoranich dictus Glussac,31 habitator Jadre«, i on je posjedovao neke zemlje u okolici Slavke Jame32 i u selu Mala Murvica,33 koji su ležali u bližoj okolici Zadra. God. 1456. stoji već da je on mrtav.34 God. 1439. nalazimo svećenika Šimuna Zoranića kao župnika crkve sv. Martina u selu Mahurcima,35 koje se nekoć prostiralo na sjeveru nedaleko Grua.36 God. 1448. on se javlja kao glagoljaš i stanovnik Nevidana (otok Pašman), te kupuje kuću u Zadru u susjedstvu crkve sv. Jurja,37 a 1456. i 1461. nalazimo ga kao župnika u Dobro Poljani (otok Pašman).38 God. 1455. u Bokanjcu živi kao posjednik Cvitan Zoranić, koji je imao brata Miltosa, ženu Ratku i dvije kćeri, Jelenu i Stoju, zet mu je bio iz Suhovara,39 nekoć sela na sjeveru od Zemunika,40 dok mu je nećak Luka vršio dužnost kapelana u selu Račiće,41 koje je ležalo između Gorice i Raš27 »Mircovich. Questa famiglia proviene dal castello di Gliuba del contado di Žara, e fu conosciuta sotto cognomi di Bondumier, e Zoranich, ehe poscia ha commutati in quello di Mircovich, Ella si trova trapiantata in Pago sin dal secolo XVI in cui Mirco di Zoran fu consigliere vitalizio, e Giovanni suo figliolo denominato Mircovich per essersi attrovato del consiglio l'anno del Sovrano decreto 1433 fece ereditaria ne proprii discendenti la nobiltä...« (Marcolauro Rujch, o. c., 38). Grb te obitelji je bio polumjesec a iznad njega tri zvijezde (Marcolauro Rujch, o. c., 38). 28 DAZ — Spisi zadarskog notara (SZN) Nicolaus de Baro (1423-1426) b I f 1/1-12. III. 1423. 29 Ibid. — SZN Johannes de Calcina (1439-1492), b. VIII, f. 1/3 (Bastardelli) — 10 I. 1441. 30 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae VIII Zagreb, 1910, 270. 31 God. 1527. spominje se da živi u zadarskoj tvrđavi (citadella) »Zuane Glussaz« (S. Ljubić, Commissiones et relationes venetae I, MSHSM VI, Zagrabiae, 1876, 216) i to će biti po svojoj prilici njegov unuk. 32 Nekoć blizu tzv. »la figuretta« / (C. F. Bianchi, Žara cristiana II, Žara 1879,425) s druge strane zadarske luke / »ultra portum Jadre ultra Figurizam...« (DAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus (1487-1516) b. I, f. I/l -14. I. 1509) »... apud Figurizam vicinam super Slaua Jamma...« (Ibid. — SZN Johannes Philippus Raymundus b. 33 Ibid. — SZN Simon Damiani (1440-1476) b. I, f. 1/1-20. i 22. X. 1441. Mala Murvica je bila zapadno od Zemunika (C. F. Bianchi, o. c., II, 389). 34 Ibid. — SZN Johannes de Calcina b. V, f. VII/5, 216a — 2. IV. 1456. 35 »... dominus presbiter Simon Soranich parochianus ecclesie sancti Martini de dicta villa Macurci...« (Ibid. — SZN Nicolaus de Rosis de Pisis (1437 —1449) b I f Π/2-24.1. 1439.). 36 C. F. Bianchi, o. c., Ii;\422. 37 DAZ — SZN Johannes deCalcina b. II, f. IV/IX/5, 209, 209a — 10. VII. 1448. 38 Ibid. — SZN Johannes de^Calcina b. V, f. VII/5, 226-26 IV 1456 — b V f. VIII/5, 227 - 10. II. 1461. "Ibid. — SZN Johannes Franciscus Grisinus (1454-1495) b. III, f. I. br. 1-18. VII. 1455. 40 C. F. Bianchi, o. c., II, 336. 41 DAZ — SZN Johannes Franciscus Grisinus b. III, f. I. br. 1-18. VII. 1455.
482
tana. Kako se te godine spremao Cvitan Zoranić da ide na hodočašće u Rim, to je učinio oporuku, u kojoj je svoju ženu postavio gospodaricom svih 43 svojih dobara. God. 1462. nazočan je uz neke osobe u Zadru u palači tadašnjeg nadbiskupa Mateja Valaresa i »ser Petrizza Zoranich nobilis Nonensis«.44 koji se zove još i »Petrizza Zoranich aliter de Albis« 45 ili samo »ser Petrizza Zoranich«.46 Isti Petrica, koji se, kako vidimo, prvi prozvao »de Albis«, kupio je god. 1469. neke zemlje u Privlači47 kraj Nina,48 u kome je gradu na istaknutom mjestu imao svoju kuću.49 Zadnji put se spominje da je živ u dokumentima 1472. godine,50 a 1495. stoji da je već mrtav.51 Zanimljivo je da 1463. godine nalazimo u spisima svećenika-glagoljaša Zorana Tetačića, župnika u selu Tršćane,52 koji je svoga nećaka Pavla, sina Radoslava Tetačića iz Like, dao da izuči krznarski zanat u Zadru,53 gdje se spominju 1490. kao građani i stanovnici braća Ivan i Nikola Tetačić,54 koji prodaju neku zemlju preko puta gradske luke u susjedstvu crkve sv. Petra.55 42
'** C. F. Bianchi, o. c., II, 410. 43 DAZ — SZN Johannes Franciscus Grisinus b, III, f. 1. br. 1-18. VII. 1455. 44 Ibid. — SZN Nicolaus Benedicti (1433-1469) b. II, f. I — Testamenti — 18. II. 1462. Tu je ispravu u vrlo malom izvatku publicirao i Praga (G. Praga, Della patria e del casato di Andrea Meldola, Estratto dell'Archivio Storico per la Dalmazia f. 50, Roma, 1930, 11). 45 P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 802. 46 DAZ — Privileggi della magnifica communitä di Nona IV, 39, 39a — Prijepis iz II. polovice 18. stoljeća — 18. IV. 1471; G. Praga Atti e diplomi di Nona (1284.-1509.), Estratto dell'Archivio storico per la Dalmazia XXI-XXII, Roma 1936, 106-28. IV-15. VI. 1471. 47 Tu je on zemlju kupio dne 28. III. 1469. od Dobrice, žene magistra Ivana, brijača u Zadru (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal (1592-1594) I. 105, 105a, 106 — Nin, 28. VII. 1469 — Prijepis iz kraja 16. stoljeća). 48 P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 802. 49 DAZ — Privileggi... IV, 39, 39a, 40 i G. Praga, Atti e diplomi..., 106. Praga je uzeo tu ispravu od 1471. godine iz prijepisa 18. stoljeća, koji se nalazio u bivšoj biblioteci »Paravia« (danas »Naučna biblioteka« u Zadru). No taj se prijepis na par mjesta ne poklapa s onim od »Privileggi... IV«, koji je prema tome pouzdaniji od Praginog. 50 »... Nobilis vir ser Petrizza Zoranich ciuis et habitator None testis...« (DAZ — SZN Gregorius de Bosco (1465.- 1497.) b. VI, f. VI/4 - 29. IX. 1472). 51 DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 126-17. V. 1495 (Prijepis iz kraja siječnja, 1593). 52 To je selo bilo nekoć oko današnjih Rezana ili Razana (»... in villa Rozane... in Paperchiane... in villa Tarschiane...« (DAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus, b. I, f. 1/1-28. IX. 1508.), te Kašica (»..., in villa Cassich et Paperchiane...« (Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2500—1543. g.) i Suhovara (Ibid. — SZN Petrus Dragono (1470- 1486) b. I, f. 1/18-26. IX. 1482). 53 Ibid. - SZN Johannes de Calcina b. VI, f. IX/I/3, 17.-23. II. 1463. 54 God. 1542. spominje se da je mrtav magister Toma »Toticich«, koji je bio zlatar (Ibid. — SZN Petrus de Bassano (1531 -1570) b. II, f. I - 4.1. 1542), a to je prezime svakako iskrivljeno, jer se i on zapravo zvao »Teticich«. 55 »... Joannes et Nicolaus fratres Tetacichi, ciues et habitatores Jadre... uendiderunt... vnam totam petiam terre laborate gognalia quinque uel circa positam vltra portum Jadre in confinio sancti Petri...« (DAZ — SZN Gregorius de Bosco b. III, f. III/IO.-1. II. 1490). 483
God. 1497. javljaju se u izvorima ser Ivan Milanić od roda Zunković iz Tetači56 ća i brat mu Andrija, dok 1499. ser Marko Milanić, nazvan Zanković," također iz Tetačića, inače stanovnik grada Belaja.58 U Pragu živi u to doba kao starješina kaptola kanonik Zoran (umro 10. III. 1482), sin već spomenutog Mirka, Zoranova sina. On je imao i braću Ivana i Matiju. No Ivanovi sinovi Mirko, Juraj, Petar i Nikola te kćeri Dražica i Marina zovu se već Mirković.59 U staroj pak postojbini nalazimo na »rotnog« pristava Filipa Zoranića iz Lučana u ličkoj županiji (1487, 1490, 1495), te na »rotnog« suca »stola buškoga« Mikca Zoranića iz Homčana od plemena Kršelac (1492),60 koje je stanovalo u buškoj županiji,61 i na nekog Matiju Zoranića,62 po svoj prilici iz istog kralja, koji se valjda javlja također krajem 15. stoljeća. Eto, toliko nam izvori govore o obitelji Zoranić i Tetačić. II.
Utvrđeno je, dakle, da se djed Petra Zoranića zvao također Petar ili Petrica, te je stanovao u Ninu.63 Petrica je imao dva sina: Bernardina i Ivana. Bernardin je bio njegov pastorak ili vanbračni sin; taj je 1495. i 1496. godine prodao neke svoje zemlje u Privlači u mjestu Bela Gomila. God. 1499. spominje se da je mrtav.64 Drugi Petričin zakoniti sin bio je Ivan, koji je u istom mjestu vršio službu suca.65 God. 1505. on je isprosio Elizabetu, kćerku nekadašnjeg zadarskog zapovjednika straže Andriola de Medulla i žene mu Urše. Nakon što je dobio pristanak od Urše, ona je 31. listopada 1505. godine sa svojim sinovima Sebastijanom, tadašnjim zadarskim zapovjednikom straže, i Šimunom sklopila s Ivanom Zoranićem u kući Medulla u predjelu crkve sv. Stjepana66 ženidbeni ugovor uz neke međusobne obveze.67 Slijedeće godine tj. 1506. rodio im se sin Petar, koji je dobio djedovo ime. Da se baš tada ro-
dio, neizravno nam u uvodu svojih »Planina« potvrđuje i sam pjesnik: »... 68 Dim dakle ja, da prem treti vik žitka moga sfršujući«, premda bi se činilo, da se rodio 1508. ili 1509, što u istom djelu tada već umrli ninski biskup Juraj Divnić kaže: »... i znam, da oto prem, u osam lit po dviju krizi jesi... «69 O godini Zoranićeva rođenja ima do sada obilna literatura. Prvi je Kukuljević naveo da se Petar Zoranić rodio »u gradu Ninu godine 1508. od vlasteoske porodice«.70 Malo kasnije je isti pisac napisao je da je Zoranić »Ninjanin, reda sv. Franje r. 1508.«71 Pavao J. Safafik pak kaže da je Petar Zoranić iz Nina, rođen 1508, o čijem životu nemamo nikakvih vijesti.72 Ljubić za njega izjavljuje, daje »malobraćanin iz Nina, gdje se rodio 1508.«,73 a Kukuljević iste godine mimogred spominje da je Zoranić Ninjanin, r. 1508.74 P. Budmani piše da »Petar Zoranić (lat. Petrus de Albis) rodi se godine 1508. u Zadru od plemenite porodice iz grada Nina«,75 upirući se na same pjesnikove izjave u »Planinama«. T. Maretić poziva se na Kukuljevićevu bibliografiju, gdje on kaže »da je Zoranić rođen g. 1508.«,76 dok se T. Matić upire na onu Divnićevu izjavu u »Planinama«, i sve to spaja s dijelom kada je napisano te zaključuje da se samo od sebe dobiva 1508. kao godina rođenja pjesnika.77 F. Petračić i F. Ž. Miler kažu, u dva navrata, da se franjevac Petar Zoranić rodio 1508,78 što gotovo isto piše i D. Šurmin.79 L. Jelić drži da se Zoranić »koncem 1508. ili početkom 1509. rodio u Zadru«,80 što isto ponavlja i Matić, navodeći usto ponovo Divnićevu izjavu.81 B. Drechsler (Vodnik) smatra da »ne mora biti posve pouzdano«, što su naučenjaci prema nekim Zoranićevim izjavama »logično« zaključivali »da se on rodio 1508. ili 1509. godine«, potkrepljujući svoje tvrdnje vrlo labavim i nesigurnim dokazima, te na kraju samo izjavljuje da ako je tome tako onda je pjesnik »i stariji, nego što se držalo«.82 Ocjenjujući pak Matićevu radnju »Petar Zoranić«, Drechsler kaže da je Matić »prema nekim izjavama u »Planinama« sasvim logično zaključio da se Zoranić rodio 1508. ili 1509. godine«, ali on »u to ponešto« sumnja, te iznosi ako je
56
«... Ser Joannes Millanich de genere Sunchouich de Thetacich ciuis Jadre tamquam... Andrea Suntheuich de Thetacich eius fratris...« (Ibid. — SZN Antonius Barba (1488-1509) b. II, f. II, 18a-6. V. 1497). 57 God. 1527. u zadarskoj tvrđavi stanuje »Magdalena Xanchovichia« (S. Ljubić, o. c., MSHSM VI, 206). 58 »... Ser Marco de Milanich dictus Zanchouich de Tatazich ciuis Jadre, habitator Bellay...« (DAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. I/l - 13. III. 1499). 59 Marcolauro Rujch, o. c., 38, 76a, 38. 60 D. Šurmin, Hrvatski spomenici I, Zagreb, 1898, 323, 324, 341, 389, 363. 61 Vj. Klaić, Grada za topografiju..., Vjesnik... NS VI, 16. 62 1. Milčetić, Hrvatska glagoljska bibliografija, Starine JA XXXIII, Zagreb, 1911, 233. 63 P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 802. 64 DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 123a, 148, 135a, 126-128a, 124-125a, 116, 116a, 129-17^22. II. 1593. i prijepisi isprava od 17, 19. V. 1495, 27. V. 1496, 17. II. 1499, učinjeni krajem siječnja 1593. godine. 65 Proslava Zoranićeve četirtetogodišnjice u Ninu, Smotra Dalmatinska g. XXI. br. 42, Zadar, 27. V. 1908. 66 Danas crkva sv. Šime (C. F. Bianchi, o. c. I, Žara 1877, 334). 67 DAZ — SZN Antonius Barba b. II, f. 11-31. X. 1505.; G. Praga, Della patria e dell casato di Andrea Meldola, 15, 16. 484
68
DPZ, SPH XVI, 5. DPZ, SPH XVI, 94. 70 I. Kukuljević Sakcinski, Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858, 16. 71 I. Kukuljević Sakcinski, Bibliografija hrvatska I, Zagreb, 1860., 185. 72 P. J. Safafik's Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur, Prag, 1865, 69
17.
73
S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske II, Rieka, 1869, 381. 1. Kukuljević Sakcinski, Pjesme Marka Marulića, SPH I, Zagreb, 1869, XLVI. 75 DPZ, SPH XVI, str. V. 76 T. Maretić, Istorija hrvatskog pravopisa latinskijem slovima, Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti IX, Zagreb, 1889, 25. 77 T. Matić, Zoranić's Planine und Sannazaro's Arcadia, Archiv für slavische Philologie XIX, Berlin, 1897, 466, 467. 78 F. Petračić —F. Z. Miler, Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, Za3 greb , 1894, 78, "1908, 139. 79 Đ. Šurmin, Povjest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898, 74. 80 Proslava Zoranićeve četiristogodišnjice u Ninu, Smotra Dalmatinska g. XXI, br. 42, Zadar, 27. V. 1908. 81 T. Matić, Petar Zoranić, 6. 82 B. Drechsler, Postanje Lucićeve »Robinje«, Rad JA 176, Zagreb, 1909, 88. 74
485
mljetski benediktinac Petrus de Albis Zoranić, »onda se posvema mijenja Kronologija pjesnikova života«.83 Karlić navodi što kažu o godini rođenja pjesnikova Ljubić, Safafik, Kukuljević, Budmani, Petračić — Miler, Šurmin i 84 Drechsler, ali se sam ne opredjeljuje. Upravo kada i Karlić, tada već i vodnik (sada tako se naziva, umjesto Drechsler) piše samo da se Zoranić rodio u 85 86 Zadru 1308. godine, na čemu i 16 godina iza toga stoji. Praga isto kaže da 87 se pjesnik rodio u Zadru 1508. godine, a Vj. Stefanie se poziva na »Planine« i Divnićevu izjavu, iz čega se po njegovu mišljenju razabira »da se pjesnik rodio u Zadru 1508.« Nadalje on analizira da bi s obzirom na datiranje kao u Dantea značio »treti vik života« nešto preko 23 godine. Ali ako se uzme da je pjesnik proveo »7 lit u ljubavi«, a kada je završavao »Planine« da je imao 28 godina, to je »treti vik života« 21 godina. No ako se uzme »vik života« u značenju desetljeće (što Zoranić zove »križ«), »onda bi se ovo mjesto odnosilo na njegove godine, što ih je imao, kad je pisao »Planine«, a ne na godine, kad se zaljubio«.88 Dvije godine zatim S. Ježić kaže da se po ostalim podacima u »Planinama« »može zaključiti i g. 1508. kao godina pjesnikova rođenja«.89 Na kraju pak M. Kombol sasma kratko piše da je Zoranić »rođen 1508.« u Zadru.90 Time smo uglavnom nabrojili što važniji pisci misle o godini rođenja Zoranićeva. Iz svega ovoga vidimo da se većina književnih historičara opredijelila za mišljenje da se Zoranić rodio 1508, zasnivajući to na onome citatu iz »Planina«, a jedini Vodnik nabacio je nekakvu sumnju u to, ali je kasnije i on pristao na običajno datiranje. Vodnik je naime kasnije još više zamrsio to pitanje kad je naveo da je Zoranić »povodeći se u mnogočemu« za Danteom označio »i vijek svoga života u alegoričkom, a ne u realnom značenju«.91 Tom nabačenom rečenicom pozabavio se Matić i podvrgao je kritici, pokazujući da bi citat iz Dantea o godinama života prije išao u prilog Zoranićevim navodima negoli ne.92 Štefanić se također poslužio Danteom glede godina Zoranićeva života, ali je ipak ostavio i dalje neriješeno pitanje koliko je imao tada Petar Zoranić godina.93 Bez obzira da li je Dante u svojoj 35. godini kada svoje viđenje doživljaja (1300) držao da to znači pola ljudskog života,94 mi možemo ustvrditi da se to nikako ne može uzeti kao primjer da se po njemu izračunavaju Zoranićeve godine, jer je to i onako samo nabačeno sa strane
naših književnih historičara kao pretpostavka. Nadalje, ako bi Dante bio kompetentan za datiranje, onda bi se moralo po tome ne samo određivati godine Zoraniću, već i ostalim nekim našim pjesnicima, gdje također nemamo sasma točnih podataka. Prema tome, ako tim putem pođemo, ne ćemo moći ništa konkretno odrediti, i svakako je uzimanje Dantea u pomoć, i to baš u nas, isuviše nategnuto i neprihvatljivo. Stoga je kudikamo logičnije ako se uzme da se Ivan Zoranić vjenčao s Elizabetom de Medulla najkasnije 95 u studenom 1505, da im se onda rodio sin Petar kao najstariji u kolovozu ili rujnu 1506, a ne tek 1508. ili 1509, i zato je sada i razumljivo zašto on na 96 početku svojih »Planina« i kaže »prem treti vik žitka moga sfršujući«, jer baš tada je zbilja i navršavao 30 godina. Zoranić sam iznosi da baš 1536. godine, tj. kada je imao toliko godina, nije više mogao podnositi »dumboku i nesmernu ranu ljuvenu u srdačcu«.97 Prema tome, ako je pjesnik proveo »sedam98 lit u ljubavi« ili kad »sedmo juncu zlate roge teplaše« i koju je »dugo vrime velik trud pateći« tajio,99 onda bi imao kada se zaljubio 23 godine. Ponesmernu ranu ljuvenu u srdašcu«.97 Prema tome, ako je pjesnik proveo »sedam98 lit u ljubavi« ili kad »sedmo juncu zlate roge teplaše« i koju je »dugo vrime velik trud pateći« tajio,99 onda bi imao kada se zaljubio 23 godine. Pobijati pak sada one Divnićeve riječi »prem u osam lit po dviju križih100 jesi«,101 zbog one prve same Zoranićeve izjave na početku djela, samo od sebe otpada, jer u tom slučaju moramo se opredijeliti ili za to da je imao 30 ili 28 godina. No po našem mišljenju svakako je vjerojatnije i razumljivije da je, na osnovi onog što smo izložili, Zoranić imao 30 godina. Uostalom, kada Divnić (zapravo Zoranić) tobože govori o Zoranićevim godinama (28), on pada istovremeno i u sasma nelogičnu kontradikciju, dajući mu odmah zatim da je on sada čovjek »u najprvoj mladosti«,102 a to svakako nisu te godine, pa bi i prema tome autor »Planina« morao biti kudikamo mladi. Samo mimogred, da pojačamo sve to, spomenimo u neizravnoj vezi i još jednu Zoranićevu nelogičnost. On naime govori da se nakon sedam dana putovanja vratio u Nin. Međutim prije toga kaže da je 1. svibnja bio na Velebitu, a 8. kolovoza,103 kada je bio dan smrti biskupa Jurja Divnića, na njegovu grobu, što je dobro bio 104 zapazio i Budmani, a Štefanić je naveo da zbog toga »njegove brojeve tre95
B. Drechsler, Petar Zoranić, Savremenik g. IV, Zagreb, 1909, 111. 84 p Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 803. 85 B. Vodnik, Povjest hrvatske književnosti I, Zagreb, 1913, 135. 86 S. Stanojević, Narodna Enciklopedija IV, Zagreb, 1929, 1304. 87 G. Praga, Della patria., 11. 88 p Zoranić, Planine. Priredio Vj. Štefanić. Tekstovi i pregledi sv. 5, Zagreb, 1942,
83
5, 29.
S. Ježić, Hrvatska književnost od početka do danas, Zagreb, 1944, 86. 90 M , Kombol, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1945, 129. 91 B. Drechsler, Postanje Lucićeve »Robinje«, Rad JA 176, 88. 89
Matić, Zoranić's Vorfahren, Archiv für slavische Philologie 36, 78. 93 ρ Zoranić, Planine. Priredio Vj. Štefanić, 29. 94 T. Matić, Zoranić's Vorfahren, Archiv für slavische Philologie 36, 178. 92 γ
486
96 97
To ćemo kasnije i dokazati.
DPZ, SPH XVI, 5. DPZ, SPH XVI, 5.
98 Uopće se on voli služiti tim brojem sedam. Tako u »Planinama« piše: »sedma vrsta vitih i visocih jel« ili »septem artes liberales« (marginalna bilješka) ili »od sedam djevojak« ili pak »sedmi dan u bašćini počinuh« (DPZ, SPH XVI, 85, 86, 95). 99
DPZ, SPH XVI, 7, 5.
100
1 Vitezović (*1652 — f 1713) u tužaljci »O svojem danu rođenja 7. siječnja« pjeva 1682. godine: »... I križ meni se davno da bilježi započe treći...« (Vj. Klaić, Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb, 1914, 10). 101
102
DPZ, SPH XVI, 94. DPZ, SPH XVI, 94.
103 Farlati donosi kao dan njegove smrti 8. VIII. 1530 (D. Farlati, o. c. IV, Venetiis 1769,225). 104 DPZ, SPH XVI, 95, 31, 90, VII, VIII.
487
ba uzimati s rezervom imajući na umu njegovu sklonost alegorijama i sim105 106 107 bolima«. Petar Zoranić ili »Petar Zoranin«, kako ga zove Baraković, sam se po svojoj izjavi rodio i uzgojio »u Zadru gradu... u umiljenoj srići... pod kreljuti slafnoga zlatoga i pravednoga lava.«108 Po svoj prilici je obitelj Zoranić imala u Zadru i svoju kuću, jer je bila dosta imućna. Petrov otac Ivan, koji se nalazi u Zadru 1515. godine kao šurjak obitelji de Medulla,109 javlja se 1519. u dokumentu gdje se govori o nekim posjedima, pa tako i o njegovu u Pazarišću kod Privlake,110 te 1523,111 a već 1533. doznajemo da je mrtav.112 Poznanstvo mladoga Petra Zoranića s ninskim kanonikom Matejom de Matheis, komu je posvetio svoje »Planine« kao »praeceptori integerrimo« i za koga zna da je »dobar bašćinac i Hrvatin«,113 nastalo je mnogo prije negoli se do sada znalo. »Matheus de Matheis« prvi puta se javlja u izvorima 1526. godine kao »Nonensis principalis«,114 koji je, iako je iz Nina, stanovnik grada Zadra. Tu ga čak slijedeće godine Margareta, kćerka pok. Petra Račića, mornara, posinjuje i uz neke obveze imenuje svojim baštinikom.115 God. 1527. je kao nekadašnji zadarski kanonik izabran za kapelana oltara bratovštine sv. Marije od Milosrđa u crkvi sv. Stjepana u Zadru.116 Te iste godine on kupuje neku zemlju u mjestu Brečelj u Prekom (otok Ugljan), te u Bilotinjaku 117 na području Nina, koju slijedeće godine prodaje.118 God. 1530. on je prokurator navedene bratovštine sv. Marije od Milosrđa u crkvi sv. Stjepana.119 God. 1533. kupuje de Matheis, tada već ninski kanonik, zemlju u mjestu Hrašće (Craschie),120 također na ninskom području.121 Slijedeće godine on
122
u crkvi sv. Anzelma u Ninu bira sa svojim drugovima novoga kanonika. God. 1535. doznajemo da on ima čak i nadimak, te se zove »Matheus de Mat123 heis aliter Basouaz canonicus Nonensis«, dok ga godinu dana kasnije nalazimo u svojstvu ninskog kanonika prebendara, koji unatoč tome ipak stanuje i dalje u Zadru.124 Ondje vlastoručno stavlja 1. V. 1539. i oporuku, po kojoj je ostavio sve svoje kuće i imanja sinovcu Simonu Utroviću,125 ninskom kanoniku i vikaru.126 God. 1543. spominje se već da je Matheis mrtav.127 Na Zoranića je svakako imao jak utjecaj još jedan svećenik, a to je bio Juraj Divnić, Šibenčanin, ninski biskup (f 1530),12S kojega je pjesnik uzveličao na kraju svojih »Planina«.129 Da li mu je on bio učitelj, kako to piše Kukuljević,130 ne znamo. O Zoranićevu zvanju do sada se također svašta nagađalo. I dok Appendini ne zna zapravo ništa o njemu kazati,131 dotle isprva Ljubić piše samo da je živio sredinom 16. stoljeća.132 Kukuljević pak prvi bez ikakva dokaza ubacuje da je Zoranić »Ninjanin, reda sv. Franje«.133 Safafik međutim odlučno izjavljuje, citirajući Appendinija, da o njegovu životu nema vijesti.134 Četiri godine zatim Ljubić piše da je on »malobraćanin iz Nina«,135 čime posve preuzima Kukuljevićevu pretpostavku kao gotovu činjenicu.136 P. Budmani dopušta da je Zoranić učio teologiju, te da je čak bio i »fratar«, premda se pita odakle je Ljubić crpao o tome vijest.137 Petračić — Miler pače znaju sigurno
122
105
^
Petar Zoranić, Planine. Priredio Vj. Stefanić, 190. 106 Zanimljivo je da je na Rabu živio kao tamošnji građanin neki »ser Georgio de Zorane« ili »ser Zorzi de Zorane« (DAZ — Spisi rabskog arhiva XXXII (1562— 1586), Xa, XI, XX-7, 15. II. 1563, 13. XII. 1564 - XXIX. (1573-1592), 40a-16. VI. 1574. 107 Djela Jurja Barakovića, SPH XVII, Zagreb, 1889, 99. 108 DPZ, SPH XVI, 28. 109 »... Joanne Zoranich cognato illorum de Medulla...« (DAZ — SZN pres. Petras de Pago (1486- 1529) b. II, f. II/2-7. X. 1515). 110 Ibid. — Sumario de titoli de privati possessori nel territorio di Nona VI, 34, 34a — Prijepis iz 17. stoljeća — 1. V. 1519. . 111 »... messet Zuanne de Albis...« (Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 1055 — 18. X. 1523. — pergamena). 112 Ibid. - SZN Antonius de Zandonatis (1491 -1535), b. II, f. H/2 — 31. X. 1533. 113 DPZ, SPH XVI, 3, 4. 114 DAZ — SZN presb. Petras de Pago b. III, f. IH/3 — 15. VII. 1526. 115 Ibid. - SZN presb. Petrus de Pago b. III, f. IH/3 - 20. VIII. 1527. 116 Ibid. - SZN Petrus da Pago b. III, f. HI/3 - 25. X. 1527. 117 Položaj tik ispod Nina (DAZ — Katarska mapa (Nona) od 10. VI. 1853) 118 Ibid. - SZN presb. Petrus de Pago b. III, f. HI/3 - 7, 9. XI. 1527, 17. II. 1528. 119 Ibid. — SZN Michael de Zandonatis (1529-1540) b. I, f. 1/2-1. III. 1530. 120 U blizini Bilotinjaka (Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 562 — Copia in parte estratta dal disegno e catastico del territorio di Nona, formato l'anno 1673...., str. 12a) i sv. Barbare (Ibid. — SZN Nicolaus Drasmileus (1539— 1577) b. I, f. 1-19. III. 1541.). 121 Ibid. — SZN Antonius de Zandonatis b. II, f. H/2- 10. I. 1533.
488
Ibid. — SZN Simon Corenichius (1509-1536) b. I, f. 1/13 — 18. VI. 1534. Ibid. - SZN Petrus de Bassano b. I, f. I. - 14. IX. 1535. 124 Ibid. — SZN Marcus Antonius Raymundus (1509-1549) b. I, f. II-5. II. 1536. — SZN Petrus de Bassano b. I, f. l -5. V. 1537. 125 Ne Utcoviću, kako to piše Bianchi (C. F. Bianchi, o. c. II, 241). Isti Utrović je pak ostavio kuće u Ninu u susjedstvu crkve sv. Ivana kao i one koje je baštinio od svoga strica bratovštini sv. Stjepana u Zadru (DAZ — Sumario de titoli de privati possessori nel territorio di Nona VI, 31 — Prijepis iz 17. stoljeća). Utrović se spominje još 1580. godine kao starješina ninskog kaptola (C. F. Bianchi, o. c. II, 241), te onda kao biskupski vikar od 1586. do 1590 (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 99, 99a, lila, 113, 113a), a 1600. kao arcipret (C. F. Bianchi o. c. II, 240). 126 Ibid. — Sumario de titoli — Prijepis iz 17. stoljeća. 127 Ibid. - SZN Petrus de Bassano b. I, f. l -7. VII. 1543. 128 D. Farlati, Illyricum Sacrum IV, 223-225. 129 DPZ, SPH XVI, 90, 93-95. 130 I. Kukuljević Sakcinski, Pjesnici hrvatski..., 16. 131 F. M. Appendini, Notizie istorico-critiche sulla antichitä, storia e letteratura de'Ragusei II, Ragusa, 1803, 252. 132 S. Gliubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna, 1856, 4. 133 1. Kukuljević Sakcinski, Bibliografija hrvatska I, 185. 134 P. Safafik's o. c., 17. 135 S. Ljubić, Ogledalo... II, 381. 136 Čudno da Karlić nije znao da je prvi to unio u našu književnost Kukuljević, a ne Ljubić (gl. P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 803). 137 DPZ, SPH XVI, str. V. 123
489
138
139
da je Zoranić bio franjevac, što prihvaća i Šurmin. L. Jelić piše kako je Zoranić bio 1536. godine »u činu suca ispitatelja u Ninu«, te da je nepoznata daljnja Petrova sudbina, ali »cijeni se da je pošao u Franjevce Malobraćane«.140 T. Matić samo kaže da je pjesnik »bio religiozan i svesrdno odan hrvatskom narodu«,141 dok B. Drechsler upravo kontradiktorno piše da »nitko nije nigda ni sumnjao, da Zoranić nije bio svjetovnjak, pa ako je on istovetno čeljade s mljetskim Benediktincem istoga imena, onda je i stariji nego što se držalo, a njegova je poezija u vezi s dubrovačkom«.142 Iste pak godine Drechsler izjavljuje »da je i pjesnik »Planina« bio duhovnik, o tom jedva se može sumnjati, pa ako je s ovijem benediktinac mljetski Petrus de Albis isto čeljade, onda se posvema mijenja hronologija pjesnikova života«.143 Karlić najprije navodi mišljenja Ljubica, Appendinija, Safafika, KukuIjevića (Djela Marka Marulića, Stari pisci hrvatski I, str. XLVI), Budmanija, Petračić —Milera, Šurmina i Drechslera i na temelju genealoškog stabla obitelji Zoranić od 1586. godine, koje se čuvalo medu spisima ninskog kaptola,144 gdje stoji samo napisano »Piero«,145 dokazuje da on »nije bio redovnik, nego svjetovnjak, po svoj prilici sudac u Ninu, koju je čast vršio upravo 1536. godine«.146 B. Vodnik sada pak kaže da je Zoranić bio svjetovnjak i »čini se, da je u Ninu vršio čast suca i obavljao vojničke službe.«147 Matić se osvrće sasma kratko na Drechslerova domišljavanja u Radu JA (176) i izjavljuje da to treba i drugim dokazima poduprijeti.148 I dok Vodnik stereotipno ponavlja da je Zoranić u Ninu bio sudac i vršio vojničke službe,149 dotle Praga navodi da o njemu dosada historičari ne znaju ništa da kažu.150 Štefanić piše da o »Zoranićevu zanimanju nemamo vijesti; da je bio gradski sudac u Ninu ili kakav vojnički časnik, tek je nagađanje. Sudeći po mnogim citatima iz sv. Pisma i svetih otaca u »Planinama«, čovjek bi mislio, da je bio svećenik, ali na temelju jednog obiteljskog stabla od 1586. zaključuje se, da je bio svjetovnjak.« 151 Ježić pak izjavljuje da o Zoranićevu životu »nemamo drugih podataka do onih što se mogu naći u glavnom i jedinom sačuvanom njegovom djelu koje je izašlo pod naslovom »Planine«.152 Kombol kao zadnji o tom pita118
F. Petračić-F. Ž. Miler, ..., Zagreb, 31898, 78, "1908, 139. D. Surmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske, 74. i« prosiava Zoranićeve četiristogodišnjice u Ninu, Smotra Dalmatinska g. XXI., br. 42, Zadar, 27. V. 1908. 141 T. Matić, Petar Zoranić, 8. 142 B. Drechsler, Postanje Lucićeve »Robinje«, Rad JA 176, 88. 143 B. Drechsler, Petar Zoranić, Savremenik IV, 111. 144 Sada smo doznali od župnika u Ninu, gdje su bili pohranjeni ti spisi, da su oni izgorjeli prije dužeg vremena. 145 Isto tako glasi to ime i u nanovo prepisanom genealoškom stablu te obitelji od 14. X. 1587. i 17. II. 1593. (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 112a, 123a). 146 P. Karlić o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 803, 804. 147 B. Vodnik, Povijest hrvatske književnosti I, 135. 148 T. Matić, Zoranić's Vorfahren, Archiv für slavische Philologie 36, 178. 149 S. Stanojeyic, o. c. IV, 1304. 150 G. Praga/o. c., 11. 151 P. Zorattić, Planine. Priredio Vj. Štefanić, 6. 152 S. Ježić, o. c., 86. 139
490
153
nju kaže da »o njegovom zanimanju« postoje »samo nagađanja«. Kako 154 vidimo nije prvi ubacio tvrdnju da je Zoranić bio redovnik Ljubić, već Ku155 kuljević. Rješenje se nalazi u »Planinama« i to ondje gdje Divnić kaže Zoraniću »vi svitofni u priči rečete«.156 K tomu kao nadopunu mi nadodajemo da se iz svih dokumenata gdje se spominje Petar Zoranić nepobitno vidi da je bio svjetovnjak. A sada još da pogledamo i pokušamo razjasniti, prije nego što prijeđemo na dalje podatke o Zoraniću, kako je on poistovećen s onim Petrom de Albis, mljetskim benediktincem. Još 1869. Ljubić je prvi napisao u jednoj svojoj bilješci da je papa Leon X(1513-1521) javio šibenskom kaptolu da je podijelio ondašnju čast arhidakona i kanonika »i uz to župu sv. Nikole u Ninu i sv. Marije u Cresu dilecto filio Petro de Albis clerico Ragusino (sic) camerario secreto ac familiari continuo eomensali nostro«, dodajući »teško da je to naš Petar«.157 Iako su »bilješke Ljubićeve mnogoga od naših literarnih historika« zavele, kako kaže Karlić,158 ipak se nitko do danas od njih nije potrudio da dozna odakle je on uzeo te podatke i da li su točni. Naime, Ljubić je to našao u Theinerovu djelu gdje stoji u ispravi od 31. siječnja 1520. uz ostalo i ovo: »Nuper Archidiaconatu et Canonicatu et prebenda ecclesiae Sibenicensis, ac parrochiali, plebania forsan nuncupata, s. Nicolai loci de N., necnon beatae Mariae de Osoro(in) cacumine montis super portum... dilecto filio Petro de Albis... « 159 Ako malo pozornije razmotrimo sam tekst te isprave, opazit ćemo da je Ljubić onu župu »s. Nicolai loci de N.« naprosto proizvoljno pretvorio u »župu sv. Nikole u Ninu«, što nikako nije točno jer u samom tome mjestu nema takve crkve, a pogotovu župe, dok uistinu samo postoji crkva sv. Nikole, ali sasma izvan gradskih zidina,160 i ta to svakako ne može biti. Stoga je Ljubić imao potpuno pravo kada je toj svojoj bilješci dodao »teško da je to naš Petar«,161 s čime se mi potpuno slažemo. Četrdeset godina iza te Ljubićeve bilješke Drechsler je u Farlatija naišao da se 1517. godine spominje »Petrum de Albis Clericum Ragusinum Cubicularium secretum et familiarium« u svojstvu benediktinca u samostanu sv. Marije na otoku Mljetu,162 pa je to objelodanio, nabacivši istodobno u dvije svoje radnje, u svezi s time: ako je Zoranić istovetan »s tim mljetskim benediktincem istoga imena, onda je i stariji nego što se držalo«.163 U drugom pak prikazu još je odlučnije izjavio da je Zoranić bio »duhovnik«, pa »ako je s ovijem benedik153
M. Kombol, o. c., 129. P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 803, 804. 155 1. Kukuljević Sakcinski, Bibliografija hrvatska I, 185. 156 DPZ, SPH XVI, 94. 157 S. Ljubić, Ogledalo... II, 381. 158 P. Karlić, o. c.. Nastavni Vjesnik XXI, 803. 159 A. Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia I, Romae, 1863, 574. 160 C. F. Bianchi, o. c., II. 267. 161 S. Ljubić, Ogledalo... II, 381. 162 D. Farlati, o. c. VI, Venetiis 1800, 212, 213. 163 B. Drechsler, Postanje Lucićeve »Robinje«, Rad JA 176, 88. 154
491
tincem mljetski Petrus de Albis isto čeljade, onda se posvema mijenja hro164 nologija pjesnikova života«. Na tu Drechslerovu kombinaciju u »Radu« (176) reagirao je, kako smo već spomenuli, Matić, koji je napisao da istovetnost imena sa »Petrus de Albis« u Farlatija treba i drugim dokazima poduprijeti.165 Time je bilo to pitanje zaokruženo, a i sam Drechsler je od svoga nagađanja u pogledu toga imena odustao još 1913. godine, kada je iznio u svojoj »Povijesti hrvatske književnosti« da je Zoranić rođen 1508. godine i da je bio svjetovnjak.166 Svakako je čudna i upravo frapantna istovetnost imena »Petrus de Albis« ; čovjek bi ispočetka uistinu mogao pomisliti da je to Petar Zoranić. Ali u oba ona već citirana dokumenta (1517, 1520) točno stoji da je Petrus de Albis167 clericus Ragusinus tj. dubrovački duhovnik, dakle i odanle rodom, te papinski kanonik, što mi nigdje ne nalazimo potvrde za toga pjesnika koji se u svojim »Planinama« zove uz Petrus de Albis naprosto i Petar Zoranić ili samo Zoran i koji uvijek naglašava da je Ninjanin. Usto znademo Zoraniću i godine, koje je on sam naveo, pa bi bilo nemoguće da on vrši službu papinskog kanonika i svećenika već u l i . godini svog života. Svakako je to puka slučajnost da su se dvojica sada iz raznih krajeva Dalmacije zvali jednako, jer znamo da je bilo sličnih slučajeva i glede drugih plemićkih obitelji u toj zemlji, gdje su se npr. »de Dominis« nalazili u Zadru, Rabu i Šibeniku, ili pak »de Georgio« i »de Grade« u Dubrovniku, Zadru i na Rabu168 itd. s istim čak imenima. Mi pak istom 1531. godine nalazimo u našim izvorima prvi puta ime »domino Petro de Albis nobili None« kao svjedoka u jednom sporu i nagodbi između ninskog kaptola i samostana sv. Dominika u Zadru, sklopljenoj pismeno u biskupskoj palači u Ninu.169 God. 1533. javlja se on ponovo kao »Petrus de Albis similiter de Nona tamquam procurator (!) clerici Hieronimi eius fratris«. Iz toga vidimo da je Zoranić bio i opunomoćenik mlađega brata Jeronima, te da je u ožujku te godine neko vrijeme boravio u Zadru.170 Iste godine u ime svoje i u ime svoga brata Jeronima kupuje Zoranić neko zemljište ili mali vrt u Ninu kod gradskog trga.171 U drugoj polovici veljače 1534. opet je u Zadru, gdje ga tamošnji građanin Franjo de Ventura imenuje za svoga opunomoćenika.172 God. 1535. nazočan je kao svjedok nekom kupopro164
B. Drechsler, Petar Zoranić, Savremenik IV, 111. T. Matić, Zoranić's Vorfahren, Archiv für slavische Philologie 36, 178. 166 B. Vodnik, o. c. I, 135. 167 God. 1493. nalazimo na papinskom dvoru u Rimu kao blagajnika i notara »Nicolaus Albi« (J. Burckhardi Liber notarum I, Rerum Italicarum scriptores f. 73, t. XXXII, p. I, Cittä di Cästello 1909, 432). On se javlja i 1497. pod imenom »Nicolaus Albis« (J. Bruckhardi o. c. II, RIS f. 93, t. XXXII, p. I, Cittä di Cästello 1911, 31). 168 C. Jireček, Die Romanem in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters II, Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften 49 Bd, Wien, 1904, 24, 29, 31. 169 DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2495 — 17. Χ. 1531 — pergamena. 170 Ibid. — SZN Michael de Zandonatis b. I, f. 1/3-18.111. 1533. 171 Ibid. — SZN Antonius de Zandonatis b. II, f. Π/2-31. Χ. 1533. 172 Ibid. — SZN Petrus de Bassano b. I, f. 1-17. II. 1534. 165
492
173
174
dajnom ugovoru sklopljenom u Zadru. 1536. je egzaminator, kojega u Zadru pri jednom svjedočanstvu zamjenjuje ninski plemić Dominik Deško175 vić. Iz toga maloga podatka doznajemo da je Petar Zoranić bio očito spriječen nekim poslom da dođe u taj grad kada je poslao onamo svoga zamjenika kao čovjeka svoga povjerenja. Naime, baš tada je valjda pisao svoje »Planine«. Te iste godine kupuje on za se i za svog brata Jeronima, sada već ninskog kanonika, u Ninu dio jedne kuće s kurijom u susjedstvu crkve sv. Križa. No svakako je najznačajnije u tom dokumentu da se obitelj Albis zvala i inače »Cepularich«176 tj. kao i Marulić — Pečenić. Taj nadimak je imao i Zoranićev otac Ivan. God. 1537. nalazimo da je Petar Zoranić ninski notar,177 dvije godine zatim spominje se on s bratom kao vlasnik zemlje sjeverno od nekadašnjeg sela Brdarići,178 tj. Bradarić, čiji se položaj nalazi baš u blizini Nina,179 a po zadnji puta 1543. kao posjednik u samoj Privlači.180 Ondje su ta braća Zoranići imali i zemlju, gdje je bio bunar Novak,181 o kome pjesnik dosta opširno alegorički govori u »Planinama«182 i o kome narod priča kako je nastao.183 O daljnjem tijeku života Zoranićeva ne zna se više ništa. Isto tako nam je nepoznato, kako to piše Kukuljević, da li je gdjegod izvan svoje domovine išao na nauke. Također nas stavlja taj pisac u sumnju što kaže da je Petar umro 1550. godine. On se naime domišlja po godini kad su izišle Zoranićeve »Planine« da je to djelo po svoj prilici po njegovoj smrti izdao netko drugi, »što se dade zaključiti iz latinskieh i talianskieh opazakah, tiskanieh na okrajcih rečenoga djela«.184 Kukuljević tu godinu smrti ponavlja i u svojoj »Bibliografu hrvatskoj«,185 a to isto kaže sigurno i Safafik186 kao i Ljubić,187 te opet Kukuljević.188 Budmani dokazuje da je Zoranić umro prijej;o173 »... presentibus presbitero Antonio Mirchouich, domino Petro de Albis nobile Nonensi...« (Ibid. — SZN Petrus de Bassano b. I, f. I- 19. XII. 1535.) 174 Egsaminator je priopćavao notaru izjave stranaka u predmetu sklapanja pravnog posla, a ujedno im je tu saopćavao i tekst sastavljene izjave po zaključku toga posla. Isprava je tek potpisom egsaminatora dobivala svoju punu pravnu valjanost (Miscellanea I, Zadar, 1950, 10). 175 »... Ibique coram domino Dominico Descouich nobile Nonense loco examinatoris domini Petri de Albis infrascripti...« (DAZ — SZN Marcus Antonius Raymundus b. I, f. II, 69-1. VII. 1536.). 176 Ibid. — SZN Marcus Antonius Raymundus b. I, f. 11-20. X. 1536. 177 »... nodare Pietro de Albis...« (Ibid. — Sumario... c. VI, 211-27. III. 1537). 178 »... Matheus Berdarich de villa Berdarichi districtus None... totius ville Berdarichi hi sunt confines: de siroco villa Poglice, de quirina Flumaria, de trauersa mare salsum et de borea Jura domini Petri de Albis et fratris...« (Ibid. — SZN Petrus de Bassano b. I, f. 1-17. V. 1539). 79 Ibid. — Katastarska mapa (Nona) od 10. VI. 1853. godine. 80 »... neue pertinenze di Nona ä Breuilaqua... da siroco Pietro et fratelli de Albis.. « (Ibid. - Sumario... VI, 153-13. X. 1543). 81 Ibid. - Sumario... VIII, 246. 82 DPZ, SPH XVI, 41-46. 83 T. Matić, Petar Zoranić, 18. 84 1. Kukuljević Sakcinski, Pjesnici hrvatski, 16, 21. 85 1. Kukuljević Sakcinski, o. c. I, 185. 86 P. J. Safafik'so. c...., 17. 87 S. Ljubić, Ogledalo... II, 381. 88 Pjesme Marka Marulića, SPH I, str. XLVI.
493
dine 1569, u kojoj su se tiskale »Planine«, »jer da je bio živ, ne bi bio dao štampati pismo Matijeviću (koji je jamačno onda bio mrtav) onako, kao što 189 ga bijaše napisao 33 godine prije.« Maretić naprosto pristaje da je Zoranić 190 umro 1550. godine, a Jelić kaže da se drži da je umro 1550. godine, no da je stalno samo to »da je prije 1574. godine preminuo te da mu ne znamo ni groba ni stojne kuće«.191 Drechsler piše samo da su Zoranićeve »Planine« izdane tek poslije njegove smrti,192 a 4 godine kasnije iznosi da »kako o daljem životu pjesnika ne znamo ništa — vjerojatno je da je ratni napor prekosio njega i njegov rad za hrvatsku knjigu«.193 Karlić drži za stalno da je »naš pjesnik umro prije 1574.«194 Štefanić iznosi Kukuljevićevu nesigurnu i nepotkrijepIjenu tvrdnju o godini Zoranićeve smrti, koju su preuzeli neki kasniji književni povjesnici. Ali kako vijest nema potvrde, zaključuje Štefanić, »možemo reći, da nam je godina Zoranićeve smrti nepoznata«.195 Kombol pak piše da se ne zna »sigurno ni to, da li je još bio živ, kad su se 1569. tiskale u Mletcima »Planine«, ili ih je poslije njegove smrti izdao netko drugi«.196 Iako će nam točni datum Zoranićeve smrti ostati i dalje nepoznat, ipak možemo ustvrditi s Budmanijem da je on umro prije 1569. godine, jer ne bi dao da je živ tiskati ono pismo Matheiusu197 koji je jamačno onda bio mrtav.198 Svakako bi pjesnik da je bio tada još na životu naveo u svojoj posveti da je Matheis umro. Nadalje možemo ustvrditi da Zoranić iza 1543. godine nije nikako živio više od par godina, jer bi ga inače kao i do sada spominjali barem još jedanput ili dvaput u dokumentima, kao što vrlo često iza te godine nailazimo u istim spisima na njegova brata Jeronima i još dvojicu iz te obitelji. Uopće možemo reći da u izvorima nailazimo prije na Jeronima negoli na njegova brata Petra. Tako već 1526. doznajemo daje »Hieronimus de Albis«, stanovnik Nina, primio 4 niža crkvena reda,199 a 1527. prvu tonzuru. Iz dokumenata te iste godine vidimo da je bio šepav (claudus) i da ga nazivaju i »Hieronimus Zoranich«.200 Godine 1531. spominje se već »Hieronymus de Albis« 210 202 kao ninski kanonik, god. 1533. naziva se doduše samo svećenik, ali zato 189
DPZ, SPH, XVI, str. VI. T. Maretić, o. c. 25. 191 Proslava Zoranićeve četiristogodišnjice u Ninu, Smotra Dalmatinska g. XXI. br. 42, Zadar, 27. V. 1908. 192 B. Drechsler, Postanje Lucićeve »Robinje«, Rad JA 176, 88; B. Drechsler, Petar Zoranić, Savremenik IV, 111. 193 B. Vodnik, Povijest hrvatske književnosti I, 144. 194 P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 804. 195 P. Zoranić, »Planine«. Priredio Vj. Štefanić, 9. 196 M. Kombol, o. c., 129. 197 Ovaj je već 1543. pokojnik. 198 DPZ SPH XVI, str. VI. 199 DAZ — SZN Petrus de Pago b. III, f. HI/4-31. III. 1526. 200 Ibid. — SZN Petrus de Pago b. III, f. HI/4-20. IV. 1527. 201 Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2495— 17. X. 1531. 202 Ibid. — SZN Michael de Zandonatis b. I, f. 1/3-18. III. 1533. 190
494
od 1536. dalje opet se javlja kao ninski kanonik,203 te 1550. kao arcipresbiter, koji stanuje u Ninu u svojoj vlastitoj kući.204 Jeronim je Zoranić ujedno sa svojim bratom Petrom imao zemlju u selu Brdarići.205 Nadalje je posjedovao u Vodicama206 i Bilotinjaku zemlje koje je prodao.207 Zatim je imao sam svoja imanja u Privlači i u mjestu Tercine ili Tersine (Terzine) ispod istog sela Privlake.208 Ujedno je posjedovao zemlju i u mjestu nazvanom »Bertanichia« u okolici Nina kao i u mjestu »Tarbussino blatto«209 ispod sela Privlake prema tzv. Glavici,210 te u Bruskandolu211 ili Hmeljkoviću i u Novoselcima,212 nekoć seocu blizu Petrčana.213 Baš tada zovu dokumenti brata Petrova »Gieronimo Zoranich alias d'Albis de Nona« ili »Gieronimo d'Albis alias Zoranich de Nona«,214 za koga 1574. doznajemo da ima i u mjestu Obrov215 blizu Nina zemlje.216 Kada je pak kanonik Jeronim iste godine pravio oporuku, on u njoj ostavlja sva svoja pokretna i nepokretna dobra svećeniku Filipu Radetiću i Katarini, kćeri pok. Bartulina da Brixija, stanovnicima Nina,217 a ne Zoranićima. God. 1577. spominje se u izvorima da je mrtav.218 Uz Jeronima Zoranića nalazimo u spisima i još dva Zoranića. Prvi se zove »Thomaso d'Albis« ili »ser Thomasius de Albis« i on se 1556. i 1558. godine javlja kao stanovnik Zadra.219 God. 1586. pak nailazimo po prvi i po zadnji puta na ime pok. »messer Zorzi de Albis«, koji je imao posjede u Petrčanima.220 203
Ibid. — SZN Marcus Antonius Raymundus b. I, f. II - 20. X. 1536 — SZN Petrus de Bassano b. I, f./I-30. VI. 1544. 204 Ibid. — SZN Johannes a Morea (1545-1570) b. I, f. 1/4, 16-22. XII. 1550. 205 Ibid. — SZN Petrus de Bassano b. I, f. 1-17. V. 1539. 206 Zapadno od Nina tik uz more (T. Matić, Petar Zoranić, 15). 207 DAZ - Sumario... VI, 212, 211-3. III. 1543, 6. II. 1545. 208 Ibid. — Sumario... VI, 236a, 237-9. IX. 1547. 209 DAZ — Sumario... VI, 239, 239a-9. VI. 1553. 210 Ibid. — SZN Daniel Cavalca (1551-1565) b. I, f. II/4-6. III. 1563. 211 Valjda tako nazvano mjesto po zapovjedniku Vincencu Bruscandolu, zadarskom građaninu, koji je imao u seocu Sv. Bartolomeja kraj Petrčana svoje zemlje, te ih je ostavio po testamentu od 1578. godine samostanima sv. Dominika, sv. Katarine i sv. Marcele (C. F. Bianchi, o. c. II, 402). Inače se spominje kaštel Bruskandol u mjestu nazvanom Draga (DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 2512-1606. g.), također u toj blizini. 212S DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220 — 20. VI. 1564 26. VIII. 1586. (prijepis). 213 C. F. Bianchi, o. c. II, 402. 214 DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220 — 20. VI. 1564. 215 Nekoć kod sv. Nikole u Prahuljama (L. Jelić, Hrvatski spomenici ninskoga područja I, Zagreb, 1911, 1). 216 DAZ - SZN Nicolaus Drasmileus (1539-1577) b. II, f. HI/6-15. VIII. 1574. 217 DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 106 — 107 — Oporuka Jeronima de Albis od 28. X. 1574. i darovnica Katarine de Brixia u korist Petra de Ventura od 22. VII. 1577 (prijepisi iz kraja 16. stoljeća). 218 P. Karlić, o. c., Nastavni Vjesnik XXI, 804. Pretpostavka Štefanićeva da je umro valjda 1574 (P. Zoranić, Planine. Priredio Vj. Štefanić, 6) nije ničim poduprta. 219 DAZ — SZN Franciscus Thomasius (1548- 1561) b. I. f. V, 31 - 10. III. 1556. — SZN Simon Mazzarellus (1555-1589) b. I, f. 1/4-1. I., 31. XII. 1558 — b. II, f. IV/ /3-31. XII. 1558. 220 Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220 — 26. VIII. 1586 (prijepis).
495
Po našem mišljenju bio bi također neki rod Petru Zoraniću Toma de Albis, čiji bi sin bio Juraj, koji je opet umro baš 1586. godine tj. upravo onda kada je datiran dokument u kome se nalazi »Arbore della discendentia del q. Petrizza«221 ili genealoško stablo obitelji Zoranić, jer je to po svoj prilici trebalo njihovim nasljednicima. Ovi su bili baštinici ne samo imanja Jeronima, već i Jurja de Albisa.222 Baš te iste godine 1586. pa sve do 1593. vodio se spor oko imanja Jeronima de Albisa u Privlači, u koji je bio upleten ne samo ninski kaptol, već napose i Zadrani Petar de Ventura223 i Georgius a Lacu ili Zorzi de Lago.224 Naime, 22. srpnja 1577. pismeno je ostavila već spomenuta Katarina, kći pok. Bartulina de Brixija, Petru de Ventura svoju polovicu od onoga imanja u Privlači koje je baštinila od kanonika Jeronima. Zatim mu je dala i svoj dio zemlje u Novoselcima i Sušnjarcima u okolici Nina. Međutim je pravo na drugu polovicu baštine Jeronima de Albisa tražio i Georgius a Lacu, ujak Petra de Ventura i rođak pok. kanonika Zoranića, kojemu je 8. kolovoza 1577. svoj dio prepustio već spomenuti svećenik Filip Radetić. Naravno da je sve to trebalo dokazati i potrebnim ispravama, koje su obojica u prijepisima donijeli i usto čak priložili geneološko stablo obitelji Zoranić ili de Albis225 kao i katastarsku mapu posjeda u Privlači (čak s ucrtanim seoskim kućama) iz 1592. godine. Iako je taj proces trajao vrlo dugo,226 ipak su konačno postali cjelokupni nasljednici tada već izumrle obitelji de Albis braća Ventura,227 članovi stare zadarske pučanske obitelji još iz 14. stoljeća,228 koji su svakako bili u nekoj rodbinskoj vezi sa Zoranićima. Ta su braća dobila i sve posjede te obitelji i u okolici Privlake, i to još u Cernici 229 ili »Bu-
221
P. Karlić, o.e. Nastavni Vjesnik XXI, 803, 804. DAZ-Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika br. 219 i 220-26. VIII. 1586 (prijepis). 223 Njegov otac zvao se Nikola, a majka Urša, koja je bila sestra Georgiusa a Lacu (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 107, 108a — 22. VII, 8. VIII. 1577 (pri\jepisi iz kraja 16. stoljeća). 224 Georgiusova majka zvala se Magdalena, koja je potekla iz obitelji de Meldola (DAZ — SZN Franciscus Thomasius b. I, f. IV, br. 65 - 30. XI. 1557). Prema tome ona je bila sestra Elizabete, udane za Ivana Zoranića, a majka Petra i Jeronima. 225 Ono je izgledalo ovako: Petrica Zoranić ili de Albis 222
\ Bernardin
:
Ivan Jeronim 226 227
228
Petar
DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 98 - 149a. Ibid. — Terreni dati in nota da particolari neue pertinenze in questa cittä VIII,
C. Jireček, o. c. Denkschriften... 49 Bd, 67. Bianchi smatra da je selo »Karniza« u ninskom kraju isto što i »Cernesa« (C. F. Bianchi, o. c. II, 421). No iz jednog dokumenta iz 1531. godine vidimo da se zvalo »Cerniche« i da je bilo u neposrednoj blizini Privlake (DAZ — SZN Michael de Zandonatisb. I, f. 1/3-6. V. 1531). 229
496
230
231
xie«, te »Podgaze«, Potok, Sv. Petar, Sv. Vid, Vela Gomila i još neka druga mjesta sa starim imenima, koja se, kako to stoji u dokumentu, sada ne 232 upotrebljavaju. III.
Iz tih nekoliko podataka zapažamo da nema pravo Praga,233 te Stefanić, kada kaže da Petar Zoranić »po običaju svoga vremena, u latinskom tekstu prevodi svoje ime na latinski (Alba = zora) i da je tako latinizirano i ime svoga učitelja, koji se jamačno zvao Matijević«.234 Baš iz samih izvora jasno je da se već Zoranićev djed prvi zove i »de Albis«, a u genealoškom stablu »Zoranich alias de Albis« ili »Xoranich alias de Albis«. Njegov izvanbračni sin Bernardin piše se »Zoranich«, »Soranich« i »Xoranich«, a zakoniti sin Ivan ima prezime ili »Zoranich«235 ili »de Albis« ili »de Albis alias Cepularich«, Petar pak u dokumentima uvijek »de Albis« ili samo jedanput »de Albis alias Cepularich«, a u »Planinama« »Zoranić«236 i »de Albis«. Međutim brat mu Jeronim zove se ili »de Alba« ili »Zoranich« ili »Zoranich alias d'Albis«237 ili »d'Albis alias Zoranich« ili pak »de Albis« kao što i Toma i njegov sin Juraj imaju samo taj zadnji dodatak svome imenu. Svakako moramo ovdje dati djelomično pravo Kukuljeviću, koji kaže da su obitelj Zoranić »po običaju Mletačke republike u latinskom i talijanskom jeziku pisali de Albis (od zore, tal. alba)«,238 a isto tako i Maticu koji opet iznosi da su se Zoranići zaogrnuli »plastom romanskim i postali de Albis — tipičan primjer premnogih naših porodica u Dalmaciji«.239 Nadalje nam je sada jasno zašto Petar u svojim »Planinama« tako često i napose govori o selu Privlači i njegovoj bližoj i malo daljoj okolici, začinjavajući sve to raznim pričama koje se tobože ondje odigravaju, jer je baš tu on sam ili zajedno s bratom imao svoje posje230
Busje (DAZ — SZN Daniel Cavalca, b. I, f. H/4-6. III. 1536). God. 1541. i 1542. stoji u izvorima da su braća de Albis imali zemlju u mjestu »Bela Gomilla ä Breuilaqua« (Ibid. - Sumario... VI, 152a, 153-19. VII. 1541, 20. VII. 1542), dok u kasnijem prijepisu iz 17. ili 18. stoljeća je napisano »Vella Gomilla« (Ibid. -Terreni... VIII, 257). 232 Ibid. — Terreni... VIII, 243, 247 -249, 252, 254a, 257 — Prijepis iz 17. ili 18. stoljeća. 233 G. Praga, Della patria..., 11. 234 P. Zoranić, Planine. Priredio Vj. Stefanić, 25. 235 Čak ga se u ispravi od 22. II. 1593. zove »Zuanne Xoranouich« (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 133). 236 Na obitelj »Zoranich« nailazimo i u Hvaru. Tako se 1633. godine spominje Ivan Zoranić pok. Luke (DAZ — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Francesco Zen (1633-1635), 50a-30. VIII. 1633), a 1688. čak pjesnikov imenjak »Pietro Zoranich« (DAZ — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Girolamo Cornaro (1686-1689), 422, 422a- 11. II. 1688). 237 U ispravi od 22. II. 1593. zovu ga i »Xoranich alyas de Albis« (DAZ — Spisi zadarskog kneza Cristoforo Canal I, 134, 134a). 238 I. Kukuljević Sakcinski, Pjesnici hrvatski, 16. 239 T. Matić, Petar Zoranić, 10. 231
497
de, te je prema tome itekako poznavao taj kraj. Sasma je razumljivo da mu je i ostali okolni teritorij bio dobro poznat, te se i njega u svome djelu dotiče sa sasma neuspjelim tumačenjima o postanku pojedinih mjesta. A sada pogledajmo letimično još malo po »Planinama«, gdje ima mnogo tamnih točaka, kako kaže Matić.240 Zoranićeva djevojka zvala se Jaga, što nam i sam pjesnik medu stihovima otkriva. Kada ju je on upoznao, imala je trinaest godina.241 A njemu su tada bile 23, ako uzmemo da se rodio 1506. godine i ako mu vjerujemo da je u svome djelu pisao nešto i »istorice« tj. istinski, kako to sam kaže pri kraju »Planina«.242 Po svemu se čini da je on svoju ljubav prema Jagici opisao alegorički u devetom poglavlju svoje pjesničke tvorevine.243 Po našem mišljenju Jagica ili Jagoda zapravo se zvala Agata,244 te je valjda i ona bila po svoj prilici plemkinja, i to iz Nina, jer je Zoranić baš odatle otišao ili bolje rečeno pobjegao da nade toj rani lijeka. Druga je osoba, Q kojoj on tako lijepo, nježno i s puno iskrenog poštovanja piše u »Planinama«, »naglom smrtju umorena245 lipa, plemenita i gizdava Jele«. /'Budmani izjavljuje da se ne može znati tko je ona i što je zapravo bila Zoraniću,246 što isto ponavlja i Matić, ali navodi da je grob Jelin »bio bez sumnje u Ninu ili kraj Nina«.247 Praga, na osnovi objelodanjenog dokumenta o Zoranićevoj majci Elizabeti, tvrdi da je ona »plemenita i gizdava Jele«.248 Štefanić se pita tko je »Jele« i zaključuje da je bez sumnje ona »realna osoba, koje se Zoranić sjeća sa pijetetom«. Nadalje nadodaje da u odgonetavanju tko je ona dolaze u obzir dvije mogućnosti: ili mu je draga ili majka, te iznosi razloge za obje mogućnosti. Kako se znade da se Zoranićeva majka zvala upravo Elizabeta, završava Štefanić, to bi »ime odgovaralo pjesnikovoj Jeli«.249 Svakako je isključeno da mu je Jele djevojka, i to već zbog toga što je za250 pravo cijelo to djelo posvećeno njegovoj nesretnoj ljubavi Jagi, od koje se jedva izliječio. Ujedno nije bilo nikako moguće da bi imao dvije drage, jer bi to negdje barem alegorički dao do znanja. Prema tome preostaje da mu je to majka, što se već i iz samog teksta o njoj u »Planinama« dosta dobro uočuje. Nadalje se vidi da je ona Zoranića čak i inspirirala u stvaranju pjesama, što 240 T. Matić, Zoranić's Planine und Sannazaro's Arcadia, Archiv für slavische Philologie 19, 467. 241 DPZ, SPH XVI, 22, 23, 29. 242 DPZ, SPH XVI, 95. 243 DPZ, SPH XVI, 37-41. 244 D. A. Parčić, Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski), Senj, 21908, 905. 245 Zoranić kaže i za Anicu, koja se pretvorila u Anetu, da je »naglom smrtju... umorena« (DPZ, SPH XVI, 76). 246 DPZ, SPH XVI, str. VI. 247 T. Matić, Petar Zoranić, 37. 248 G. Praga, Della patria..., 11. 249 P. Zoranić, Planine. Priredio Vj. Štefanić, 179. 250 To se najbolje baš vidi kada Divnić u obliku prigovora pita Zoranića: »zač jedan kip (mogu reć) smrdeći ženčine jedne s tolikim! hitrijami, meštrijom i načinom siloval si se naresiti i proslaviti?« (DPZ, SPH XVI, 94).
498
251
on to i suviše jasno i kaže, a umrla je po svoj prilici nekako prije svoga muža i kada joj je sin već bio odrastao mladić. Pri kraju svoga djela stavio je Zoranić Divniću uz bok i sv. Jeronima, komu je dao samo ulogu nijemog statiste. Zbog toga je mogao mjesto njega biti tu naveden i koji drugi svetac. No, mi mislimo da je Jeronima odabrao baš stoga što se i tako zvao njegov brat kome je Divnić bio zaštitnik. Pasus u »Planinama« gdje Divnić sasma pogrešno proriče Zoraniću »dugi vik« i kako su se zaratili »trikrunja božija ptica oral z zmajem misecem okrunjenim«252 tumači Matić tako što smatra da je pjesnik jamačno »mislio time sretnu tunisku ekspediciju Karla V. protiv Hajredina Barbarosse«.253 Štefanić pak tvrdi da je »trikrunja božija ptica« bez sumnje car i kralj Ferdinand, a zmaj »misecem okrunjen« Turska,254 u čemu ima potpuno pravo jer se Matićeva kombinacija ne može održati i zbog toga što je Karlo V. potukao Hajredina Barbarossu, koji je bio turski vazal još od 1535. godine, a baš 1536. postade zapovjednik turske flote.255 Godine 1536. 3. lipnja, nakon trogodišnjeg primirja između cara i kralja Ferdinanda256 i sultana Sulejmana,257 Turci su u velikom mnoštvu bili stigli na granicu zadarskog kotara, gdje su mletačke vlasti poduzele protumjere koje su dovele do toga da je to područje ostalo nenastanjeno.258 Ujedno je u srpnju i kolovozu turska vojska provalila iz Bosne u Slavoniju, gdje je osvojila Požegu i još pet utvrđenih gradova, a u kolovozu stajala je već pred Klisom.259 Baš kada se to događalo, Zoranić je pisao svoje djelo i sigurno ga je sve to potaklo da je stavio u usta Divnića onu viziju o ratu onih dviju sila proričući propast Turskoj. Petar Zoranić se spremao, nakon što dovrši »Planine«, da i još druge stvari napiše, ako ga od toga »napor od rati ali nagla smrt ne odvrati«.260 To se zadnje i dogodilo, jer je dosta mlad umro.
251
DPZ, SPH XVI, 89. DPZ, SPH XVI, 95. 253 T. Matić, Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba. Rad JA 231, Zagreb, 1925, 225. 254 Petar Zoranić, Planine. Priredio Vj. Štefanić, 189. 255 Hrvatska Enciklopedija II, Zagreb, 1941, 222. 256 On je već tada izabrani rimski (njemački), te češki i hrvatsko-ugarski kralj. 257 Vj. Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća HI/1, Zagreb, 1911, 116. 258 C. F. Bianchi, Fasti di Žara, Žara, 1888, 72. 259 Vj. Klaić, o. c. IH/1, 113, 114, 117. 260 DPZ, SPH XVI, 95. 252
499
DOKUMENTI
Zadar, 12. III. 1423. Štipan Zoranić daruje Rozi, ženi klesara Nikole iz Trogira, svoje kućište sa zemljištem u susjedstvu crkve sv. Franje. Die XII mensis martu (1423). Pro Rosa uxore magistri Nicolai lapicide de Tragurio donacio
500
Stephanus Zoranich zappator Jadre in presentia domini examinatoris, mei notaru et testium infrascriptorum, per se suosque heredes et successores sponte et ex certa sciencia non per errorem dedit, traddidit, concessit atque donauit jure proprio imperpertuum, titulo mere, pure, libere, simplicis et inreuocabilis donacionis, que dicitur inter uiuos, que nulla ingratitudine uel offensa magna nel parua valeat reuocari, Rose uxori magistri Nicolai lapicide de Tragurio, habitatrici Jadre, presenti et pro se et suis heredibus ac successoribus, recipienti ex nimio amore et dilectione quem et quam ipse Stephanus donator gerit ipsi Rose, totam vnam et integram suam muraleam cum terreno suo, positam in ciuitate Jadre in confinio sancti Francisci, infra hos ut dixerunt confines: de siroccho domus dicti Štipani, de quirina via publica, de borea muralea ser Nicolai Cressouinich, nobilis civis Jadre, et de trauersa terrenum seu ortum dicti Štipani donatoris uel si qui alii forent veriores confines ad habendum, gaudendum, tenendum, possidendum, dandum, vendendum, donandum, locandum, permutandum pro uita et pro corpore judicandum, et quitquid ipsi Rose donatarie eiusque heredibus et successoribus deinceps placuit perpetuo faciendum, sine contradiccione et impedimento dicti donatoris eiusque heredum et successorum et cuiuscumque alterius persone, cum omnibus et singulis que infra predictos continentur confines uel alios, si qui forent, cum accessibus et egressibus suis vsque in vias publicas
et cum omnibus et singulis juribus et jurisdictionibus et pertinentiis suis que dicta muralia donata cum suo terreno habet supra se, infra seu intra se, in integrum omneque jure et dicione, vsu seu requisicione reali et personali, vtili et directa, taSer Simon de c*ta ue^ exPressa> seruitute diuino, honore comodo et vtilitate Rosis sibi ex ea uel pro ea muralea cum terreno donatur aut ipsi quondam ser muriuee donate, modo spectante uel pertinente. Quam rem Philippi donatam idem Stipanus donator se ipsius Rose donatarie nomme examinator constituit possidere, donec ipsius muralee possessionem corporalem acceperit et tenutam quam accipiendi et autoritate propria retinendi, deinceps ei licentiam omnimodam contulit atque dedit, promittens per se suosque heredes et sicut dicte Rose donatorie pro se et suis heredibus, ac sicut stipulanti predictam donacionem omnia et singula suprascripta perpetuo firma, rata et grata habere et tenere, obseruare et adimplere et in nullo contrafecere, dicere uel uenire, per se uel alios, aliqua ratione uel causa de jure uel de facto, et ipsam donacionem nulla causa offensa uel ingratitudine reuocare sub pena quarti stipulatione promissa et refectione damnorum omnium et expensarum litis et extra ac interesse et obligatione sui et omnium suorum bonorum mobilium et immobilium presencium et futurorum. Et pena soluta uel non omnia in presenti instrumento contenta, nichilominus obtineat plenum robur. Actum Jadre in platea magna, presentibus ser Barolo de Scricchia, nobili ciue Jadre, et ser Ratcho Babonisich, merzario, ciuibus et habitatoribus Jadre, testibus ad hoc vocatis et rogatis et aliis. (Državni arhiv u Zadru — Spisi zadarskog notara Nicolaus de Baro b. I, f. I/l — 12. III. 1423).
2.
Zadar, 18. VII. 1445.
Oporuka Cvitana Zoranića iz Bokanjca 1455. die ISjulij. In cancellaria comunis, presentibus ser Gerardino de Canaruto et ser Antonio de Grisogonis condam Bartolacij, testibus. Ibique Cuitanus Zoranich de uilla Bochagnac districtus Jadre, sanus per Christi gratiam mente et corpore, intendes in presentiam ire ad sanctam Mariam de Rachanato, Romam, Asisium, e quoniam nichil est incercior hoc a mortis et nichil certior mortis ac timoris ab infestato decedere, suum condidit testamentum in scriptis hoc modo uidelicet. Imprimis quidem suos comissarios instituit et esse uolluit Jellenam et Stoyam eius filias legitimas et naturales, et Radoslauum Gereich de uilla Sucouare eius generum, et quoniam se(!) dictus
501
testator conducit secum Ratcham eius uxorem ad dictum uiagium, uult et intendit dictus testator quod dicta eius uxor reuersa fuerit in domus, quod sit dona et domina omnium suorum bonorum, et quod dicta eius uxor remaneat in gubernatam dictorum comissariorum bene et dilligenter secundum eius condictum usque quo uixerit, quod seppeliatur ab ipsis suis comissarijs secundum eius condictum. Item reliquit Simoni et Marcho, filiis suprascripti Radoslaui, misale unum nouum arimmatum (?) auro, et unum breuiarium nouum et unam taciam argenteam in casu, quo unus dictorum filiorum suprapredicti uolluerit esse presbiter. Et in casu, quo nullus dictorum filiorum uolluerit presbiterari, dicte res uenire debeant ad manus suprapredictorum suorum commissariorum et dispensentur pro anima dicti testator (!) prout eis melius uidebitur. Item reliquit suprapredictis Simoni et Marcho gognale unum uel circa capitum uinearum, positarum in uilla Bochagnaz, super teritorio monialium sancti Dimitrii, infra suos ueros confines, pro anima sua. Item reliquit domino presbitero Luce, capella (!) in uilla Razize, eius nepoti, unum mantelum a presbitero blauum pro anima sua. Item reliquit Miltos eius fratri par unum caligarum nouarum de rassia alba pro anima sua. Item reliquit Michaeli, sartori, filio supradicti Miltos, eius nepoti, par unum caligarum de rasa alba. Item reliquit reliquis suis nepotis, exceptis prenominatis, par unum caligarum pro quolibet, pro anima sua. In omnibus autem suis bonis post eius mortem et post mortem Ratche eius uxoris, uolluit supradictas eius filias et Radoslauum eius generum esse suos hederes uniuersales huius testamenti executores et hanc uolluit esse eum ultimam uolutantem. A tergo: Ego Paulus de Georgiis, consiliarius domini comitis, presens fui huic testamento. Ideo me subscripsi et sigillo meo sigilaui. Testamentum Cuitani Zoranich, de uilla Bocagnaz, scriptum per me Johannem Franciscum Patauinum, notarium juratum Jadre. (Ibid. — Spisi zadarskog notara Johannes Franciscus Grisinus b. III, f. I, br. l - 18. VII. 1455). :
3.
Za dar, 23. II. 1463. Zoran Tetačić, glagoljaš i župnik u selu Tršćane, daje svoga nećaka Pavla, sina Radoslava Tetačića iz Like, da uz međusobne pogodbe izuči zanat kod krznarskog majstora Benedikta Petrovića. Millessimo quadrigentessimo sexagesimo tercio, indictione duodecima, die vigesimo tercio mensis februaru, presentibus 502
nobili viro ser Johanne de Nasis et ser Jacobo Farina, ciuibus Jadre, testibus habitis. pro Paulo Presbiter Zoranus Tetacich de litera sclaua, ad presens Tetacich parochianus vile Tarschiane, ad artem piliparie hinc usque ad annos quinque per futuros tarnen dedit et posuit Paulum, filium Radoslaui Tetacich de Lica, nepotem suum etatis annorum circa XVI. ibi presentem, et volentem, magistro Benedicto Petrouich, pilipario de Jadre, ibi presenti, volenti et acceptanti. promitens et se obligans dictus presbiter Zoranus predicto magistro Benedicto, quod dictus Paulus eius nepos secum continue dictis quinque annis stabit, perseuerabit et morabitur et ab ipso non discedet ante dictum terminum, furtum nee fraudem faciet neque facere consenciet, immo erit bonus, fidelis et obediens in omnibus licitis, debitis et honestis, quas dictus eius magister dicet uel percipiet maximam circa doctrinam et exercicium dicte artis piliparie. Et eoque dictus magister Benedictus promisit et se obligauit dictum Paulum toto tempore predicto in domo, in familia sua, hinc tenere et a se non expellere sibique condencentem facere et dare victum et vestitum, in arte suam (!) in isto interim instruere et dare. Et in fine dictorum quinque annorum dare dicto Paulo pro eius sallario et mercede, primo unam tunicam, clamidem et caligas de rasa, zoponum de fustanio aut de camucio, biretum, corigiam, serabulas, camisiam, sotolares, feramenta et ordigna artis secundum consuetum artis aut pro eis vnum ducatum auri. Et insuper in pecuniis patruus fideiussor et solutor se posuit et constituit dicto magistro Benedicto de omni damno et furto, quod dictus Paulus sibi faceret ipsi predicto. Que quidem omnia suprascripta predicte partes vicissim presenti promissunt firma, rata et grata tenere ac sub pena quarSer Simon de ti dicte mercedis et obligauit sui et omnium eorum bonorum Casanis vicissim presenti et futuri cum reffectione damnorum omniexaminator um etc. Qua pena non ad plenum. Actum Jadre sub logia magna. Ego Simeon de Grissogonis judex examinator Jadre me subscripsi. Ego Johannes de Calcina notarius ut supra. (Ibid. — Spisi zadarskog notara Johannes de Calcina b. VI, f. IX/I/3, 17 — 23. II. 1463).
4.
Zadar, 18. III. 1533. Nagodba između ninskog svećenika Andrije Baštunića i Petra de Albisa. CompromisIn Christi nomine Amen. Anno Natiuitatis eiusdem milsum inter lessimo quinquentessimo trigessimo tertio, indictione sexta, presbiterum die uero decimo octauo mensis martij, temporibus etc. Co503
dominum Andream Bastunich et Petrum de Albis ut judicem
504
ram viro nobile Jadrense domino Donato de Crisauis, judice examinatore curie Jadre, meque notario et testibus infrascriptis. Personaliter constitute partes infrascripte: venerebilis dominus presbiter Andreas Bastunich de Nona ex una et dominus Petrus de Albis similiter de Nona, tamquam procurator clerici Hieronimi eius fratris et ser Zaneti de Parentio, habitatoris None, commissariorum testamentariorum quondam domine Catharine olim masarie quondam Marci domini Francisci Bono. Pro quibus comissariis ipse dominus Petrus promisit de ratho et rathi habitione in propriis bonis ex altera super differentia inter ipsas partes vertente occasione vnius domus posite None, alias per ipsum presbiterum dominum Andream empte publicum ad incantum a camera Pagi pro ducatis quinquaginta quinque cum dimidio, ut constat instrumento siue breuiario diei 5. junii 1508. in publicam formam exacto manu domini Mauri, poscente nunc cancellarii regiminis Pagi. Ad cuius domus possessione ipse presbiter Andreas instabat, restitui ipsi uero comissarii contradicebant sese compromiserunt et compromissum fecerunt de jure et de facto, more Veneto et inappellabler tan (!) super ipso possessorio, quam super proprietate uel super meritis in dominum Marcumantonium de Bassano, causidicum Jadrensem, ellectum parte dicti domini presbiteri Andree et in dominum Joannem de Pechiaro, assumptum parte prefati domini Petri, tanquam in eorum judices arbitros, arbitratores, comunes amicos et amicabiles compositores dantes et concedentes dicte partes prefatis dominis judicibus arbitris et arbitratoribus plenam et liberam potestatem et auctoritatem ac bailiam super premissis et aliquo premissorum judicanti, cognoscendi, declarandi, arbitrandi, arbitramentandi, sententiandi, condemnandi et absoluendi prout melius eis videbitur, diebus feriatis et non feriatis, presentibus citatis et non citatis presentibus partibus et absentibus, una parte presente et altera absente, stando, eundo et sedendo, Juris ordine seruato et non seruato etc. promittentes ambe partes ad inuicem sibi habere tarnen firmum et grauem, totum et quicquid factum, declaratum, sententiatum, condemnatum et absolutum fuerit per prefatos judices compromissorios. Et in casu discrepantie quae ipsi judices possint et debeant elligere tertium judicem sibi collegam cum eademmet potestate et auctoritate et pronuntiatum et quod sentetiatum fuerit per maiorem partem prefatorum dominirum judicum eidem sententie uel pronuntie, promiserunt dicte partes parere et in aliquo non contra facere uel contrauenire per se uel alios aliqua ratione uel causa, forma, colore uel ingenio uel redutione petere ad arbitrium boni uiri sub pena quarti eius de quo fuerit contrafactu et obligatione uicissim omnium bonorum suorum, presentium
et futurorum. Duraturo presenti compromisso per dies quindecim per X futuros. Actum Jadre in plathea comunis, presentibus eximio benigno doctore domino Joanne de Rosa et domino Joanne de Nassis quondam domini Dominici, nobilibus Jadre, testibus habitis et rogatis etc. Dominus Donatus de Crisauis, judex examinator. (Ibid. — Spisi zadarskog notara Michael de Zandonatis b. I, f. 1/3 — 18. III. 1533). 5.
Zadar, 31. X. 1533. Emptio pro Ninski plemić Petar de Albis kupuje od tamošnjeg plemiser Petro de ća Jurja Budačića za se i za svoga brata zemljište blizu trga u Albis, nobile tomu gradu. Nonense In Christi nomine Amen. Anno Incarnacionis eidem millessimo quingentessimo trigessimo tertio, indictione sexta, die uero veneris, ultimo mensis octobris, temporibus etc. Coram viro nobile Jadrense domino Simone de Gallellis quondam domini Donati, judice examinatore Jadre, meque nottario, testibus infrascriptis. Personaliter constitutus ser Georgius Budacich quondam ser Martini, nobilis Nonensis, agens nomine suo proprio ac nomine et vice domine agens et done Perine, sororis eius absente, pro quibus promisit de rato et rati habitione in bonis suis propriis sponte et libenter per se suosque heredes et sunt jure proprio et in perpetuum per modum liberum, franchum et expeditum, dedit uendidit et tradidit ser Petro de Albis quondum ser Joannis, nobilis Nonensis ibidem... (sasma nečitljivo) suprascripti recipienti et ementi nomine suo ac nomine clerici Hieronimi eius fratris et pro... et suorum unum terrenum seu orticelum paruum, positum in ciuitate None penes platheam dicte ciuitatis None, inter hos ut dixerunt confines: de siroco dictus emptor, de borea plathea None, de trauersa heredes quondam ser Martini Budacich, nobilis Nonesis, de quirina similiter dicti heredis partim et partim nobilis Nonensis de Boyco, saluis semper uerioribus confinibus, si que sunt uel reperiunt ad habendum, tenendum, possidendum, usufrui (!), gaudendum, dandum, uendendum, alienandum et quodquod duo emptores suisque heredibus et sunt.. .2Ć2 (Ibid. — Spisi zadarskog notara Antonius de Zandonatis b. II, f. II/2 —31. X. 1533).
505
6.
Zadar, 17. Π. 1534. Zadarski građanin Franjo Ventura opunomoćuje Petra de Albisa da u njegovo ime utjera neki dug. Procura pro Die mercurii, 17 mensis februaru, 1534, indictione 7, tenidomino poribus ut ante. Ibique coram viro nobile domino Doymo de Francisco de Cedulinis, judice examinatore curie, personaliter constitutus, Ventura in egregius uir dominus Franciscus de Ventura, ciuis Jadre, tampersonam quam maritus et coniuncta (!) personae domine Perine eius domini Petri uxoris, filie et heredis quondam ser Marci Cherbocich, ornni de Albis de melioris... et instituit et solemniter creauit suum verum legitNona timum et indubitatum procuratorem gubernalem. Ita quod gubernalites specialitatis non deroget et contra discretum juuenem dominum Petrum de Albis, nobilem Nonensem, ibidem presentem et accepientem, specialiter et expresse ad exigendum et recuperandum omnem denariorum quantitatem sibi constituit dicto nomine debitam a Johanne Besiach alias villicum dicti quondam ser Marci Cherbocich in villa Bachchiza districtus Jadre et ad presens habitatorem in villa Chemise comitatus None et de exactis et receptis finem et quietationem facientem et si opus fuerit premissis et prima premissa ad compromissendum coram magnifico domino comite None ad petenta, deffendenda articullatim et articulis in aduerso perducendis opponentem, testes examinatos, sententias audiendas, unam vel plures appellandum et appellationes prosequentem et omnia alia et singula pro premissis faciendum, prout šibi domino procuratori melius videbitur et placuerit, promittens dictus dominus Franciscus dicto nomine quicquid per dictum dominum Petrum, procuratorem suum, actum, factum, exactum, quietatum fuerit, semper habere firmum, ratum et gratum et non contrafacere sub hypotheca et obligatione omnium suorum bonorum, presentium et futurorum. Actum Jadre in apotheca dicti domini Francisci constitutus, presentibus Simone Gierono, priore hospitalis sancti Martini, et ser Johanne Rachouich, priore hospitalis sancti Marci de Jadra, testibus vocatis et rogatis. (Ibid. — Spisi zadarskog notara Petrus de Bassano b. I, f. 1-17. II. 1534).
7.
Nin, 20. X. 1536.
Petar de Albis kupuje za se i za brata od braće Budačić polovicu kuće u Ninu. 506
Exemplum
In Christi nomine, anno ab eiusdem Natiuitatis millessimo quingentessimo trigessimo sexto, indictione nona, die vero veneris, vigessimo mensis octobris, temporibus serenissimi principis excellentissimi domini domini Andree Gritti, Venetiarum ducis incliti ac reuerendissimi, magnifici et generosi domini Angelli Zanni Maripetro, comitis None dignissimi, in mei notaru publici testiumque infrascriptorum presentia personaliter constituti, domini Nicolaus et Georgius fratres, filii quondam ser Martini Budacich, nobiles None, et eorum quibus sponte, pure et libere omnibus melioribus modo, via, jure et forma, quibus melius potuit et potest ac potuerunt et possunt, dederunt, vendiderunt et allienauerunt et dominium transtulerunt jure proprio et in perpetuum per se suosque heredes et successores domino Petro, filio quondam domini Johannis de Albis alias Cepularich, nobili, suo et venerabili domini Hieronymi, canonici Nonensis eius fratris, nominibus pro se fratreque suo prefato suarumque heredum et successorum presenti ementi, acceptanti et stipulanti atque recipienti partem quirinalem, ferre dimidiam domus patrimonialis statii ipsorum fratrum cum sua curia. Nee non propter et ultra eorum cuiuslibet petitionem eiusdem domus partem etiam et portionem ipsius dimidii modo venditi tangentem et tangentes spectant et pertineant domine Agnesi Christophori Carhich et proinde doniccelle future, monialis existentis in monasterio dominarum monialum sancte Marie monialum de Jadre alias sancte Marcelle sororum adhuc modo diuisam seu indiuisas, pro quibus promiserunt et quodlibet eorum promisit de rato et rati habitione in propriis bonis simul et in solidum positum None in confinio sancte Crucis tantummodo cuppis copertum absque tarn solariis in parte australi totam ruinantem, ruinam euidentem vetustate, consumpta et impotentia ac paupertate dictorum portionalium prefati domus in recupabilem. Idcirco venditam ne deterius contingat et nee ad nichilum penitus reddigare cuius medie satis minoris domus atque curie et partis quirinalis vendite hü sunt prout asseruerunt confines: ab austro et quirina memorati fratres de Albis, emptores curtino discoperto partim muro communi mediam, de borea via publica, de trauersa dicti fratres Budacich, venditores muro communi mediante, saluis verioribus confinibus et hoc pretio et nomine justi et veri pretii inter ipsas partes conuenti ducatorum duodecim auri ad ratam solidum 124 singulo ducato, quod partim ducatorum duodecim auri supra nominatus dominus Georgius alter frater et venditor confessus est se integraliter habuisse et recepisse ab ipso domino emptore de consensu et voluntate dicti domini Nicolai, fratris sui, dicens se habere comunes rationes inter se manifestantes se ambo, quibus eorum dispositione huiusmodi 507
venditoris et pretii ac pecuniarum ducatorum XII contentos taliros et vicissim et respective renunciantes extrenui cuiuscunque non habiti et non recepti pretii ad habendum, tenendum, possidendum, gaudendum, usufructuandum, donandum et alienandum ac quicquid dictis dominis emptoribus suisque heredibus et succesoribus perpetuo placuerit, faciendum, tanquam de persone (?) sua propria cum omnibus et singulis dicte partis medie domus ac totius curie juribus, jurisdictionibus, habentijs et pertinentiis ingressibus, accessibus et egressibus. Promitentes dicti fratres venditores suo ac dictorum successorum nominibus presentem venditionem per se suosque heredes et successores, manutenentes defendere, autorizare, excalumniare ab omni tramite, persona, communi collegio, suis sumptibus et expensis... damnorum expensarum et interesse est sub penam quasi a... soliti habereque firmam, ratam et gratam nulloque vnque tempore quovis quesitu, colore contrafacere, dicere vel venire sub ypotheca et obligatione omnium et singullorum bonorum suorum, presentium et pertinentiorum. Hanc in cancellaria None, presentibus ser Hieronymo de Ziroldi, consiliairio magnifici regiminis, et ser Georgio Dimchouich de Scrissio, stipulante None, testibus habitis et specialiter rogatis. Et ego Marcus Antonius Raymundus quondam domini Locus sigilli Johannis Philipp!, archipresbiter Nonensis, publicus et appostolica et imperiali auctoritatibus notarius, quia premissis interfui una cum domino Dominico Discouich, judice None et testibus, scripsi et in hanc publicam formam et signo et numini meis apositis rogatus. Ego Cornelius Constantius quondam spectabilis domini... publicus imperiali auctoritate notarius et ad... cancellarie magnifici et generosi domini Johannis... comitis None, dignisimi... exemplo autentico in cartam membranam..,263
NUOVI DATI SUL POETA CROATO PETAR ZORANlC Riassunto La biografia di Petar Zoranić, ehe si poteva conoscere attraverso la sua opera »le Montagne« e stata completata dali' autore di questo lavoro, basato sulle fonti d'archivio. Paragonando i dati dei diversi storici della letteratura l'autore conclude ehe la maggioranza tra di loro afferma ehe Zoranić e nato a Zadar nel 1508. La famiglia Zoranić aveva una časa a Zadar e era assai facoltosa. L'autore confuta gli scrittori ehe sostengono Zoranić fosse monaco e ehe non coincida con Pietro de Albis benedettino di Mljet. Dimostra ehe la famiglia Zoranić aveva possedimenti nei dintorni di Zadar e Nin, ehe Zoranić era notaio a Nona e possedeva dei terreni a Privlaka. Gli storici della letteratura non sono d'accordo sull'anno della sua morte, mentre questo autore crede ehe' fosse morto prima dell'anno 1589. L'autore parla anche di suo fratello Girolamo, canonico di Nona, della sua fidanzata Jaga, la quäle secondo lui, sarebbe Agata e non Jela, dato ehe »le Montagne« sono dedicate a Jaga. L'autore disputa anche sul cognome Zoranich, Xoranich, Soranich, la cui traduzione sarebbe de Albis.
(Ibid. — Spisi zadarskog notara Marcus Antonius Raymundus b. I, f. II — 20. X. 1536).
261 U objelodanjivanju tih dokumenata služili smo se općim pravilima izdavanja isprava. Kratice smo sve razriješili, ortografiju nismo mijenjali, ali smo stavljali interpunkciju. 262 Dalje je tekst izgorio i nečitljiv, a i nevažan. 263 Nečitljivo, jer je papir baš na tim mjestima razderan.
508
509
PRILOG BIOGRAFIJI HRVATSKOG PJESNIKA JURJA BARAKOVIĆA
i. I pjesnik Juraj Baraković pokušava nas poput Zoranića uvjeriti da mu se pradjed Bartul Zadranin, koji »biše štit krbafski i straža svoj Lici«, neobično proslavio u boju s Tatarima, a napose kod Vranika1 u gornjoj Lici, i da je zato hrvatsko-ugarski kralj Bela2 darovao Barakovićima tri sela: Plemiće,3 Brus4 i Oštri Rat,5 te da je sve to i pismeno svojim pečatom potvrdio.6 Čak i Ivan Tornko Mrnavić, Barakovićev prijatelj, nije zaboravio staviti na njegov nadgrobni natpis, koji je postavljen u crkvi sv. Jeronima u Rimu, da je Bela darovao toj porodici veliki dio ninskog teritorija kada se vratio u svoje kraljevstvo.7 1
Vranik (Vranjak) kraj Lovinca (V. Sabljer, Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, Zagreb, 1866, 470). 2 1235-1270. 3 Nekoć se valjda to mjesto, komu Bianchi ne zna smještaj (C. F. Bianchi, Žara cristiana II, Žara, 1879, 413), nalazilo kod Ljube (Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Spisi zadarskog notara (SZN), Simon Corenichius (1509-1536) b. I, f. 11-28.1. 1519) i Ražanca (Ibid. — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Pietro Civran (1673 -1675) III, 485a - 23. VII. 1675). 4 To je selo bilo kod Ražanca, te ga je 1459. godine držao Nikola Marinčić iz Nina (Ibid. — Arhiv zadarske plemićke porodice de Ponte 1 — 16. VII. 1459 — Prijepis iz 17. stoljeća). Skok stavlja međutim to mjesto sasma pogrešno u Arbanase (P. Skok, Zadar u svjetlosti starofrancuskog istoričara, Jadranska Straža, Split, 1937, 237; isti, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, Zagreb, 1951, 15). 5 Prema Barakovićevu opisu udaljenosti od Brusa do Oštrog Rata, to bi mjesto imalo biti Rtina ili Ertina (A. Maschek, Geographisch-statistiche Repertorium der bewohnten Orte im Königreiche Dalmatien, Zara, 1888, 145) ili Hrtina, udaljena 9 km öd Ražanca (Status personalis et localis archidioecesis Jadertinae ineunte anno MCMXIII, Jaderae, 1913, 70). Inače se tako zvao Vrševac, a danas Oštri rat ili Puntamika. 6 Djela Jurja Barakovića (DJB), Stari pisci hrvatski (SPH) XVII, Zagreb, 1889, 24-27. ' 7 S. Gliubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna, 1856,22. 511
Ako malo bolje pogledamo u izvore toga doba,8 odmah ćemo opaziti da je Juraj Baraković sve to o svome pradjedu potpuno izmislio, a onda naravno nije istina ni ono što je napisao Mrnavić. U dokumentima nailazimo prvi put na prezime Baraković tek 1485. godine. Taj Baraković, zvan Štipan, živio je u Polišanima9 tj. ondje gdje je današnje selo Polešnik.10 God. 1507. javlja se Ivan Baraković u selu Maglinama11 koje se nalazilo između Radovina i Ražanca.12 1510. nalazimo u buškoj županiji nekog Baraka,13 za koja se već 1535. spominje da je mrtav i da je bio stanovnik Ljube u mjestu zvanom Plemići. Njegov pak sin prozvao se Marko Baraković; on je iste te godine prodao zemlju na rtu Ljube ili Ljubača blizu bunara prozvanog »Briest«, gdje je imao imanje i neki »Bernich«14 Baraković.15 Slijedeće godine taj isti Marko iz Plemića dobiva mlin u Ljubi.16 Još 1522. Donat Baraković u zajednici s drugima uzima uz neke uvjete na obradu vinograd s maslinama u blizini sela Dikla u okolici crkve sv. Martina.17 God. 1532. javlja se Juraj Baraković iz sela Ljube kao mirovni sudac.18 Slijedeće godine nailazimo opet na isto ime i prezime, samo taj put stoji da je on iz sela Kramoglievac (Cramoglieuaz) u kotaru Ljube. Doznajemo iz istoga sela da je i Andrija Baraković pok. Simuna,19 koji već 1542. stanuje u Plemićima,20 a 1566. nailazimo čak nekoga Nikolu Barakovića iz Kotora.21 Istom 1564. nalazimo prvi put da je spomenut Juraj Baraković kao klerik u oporuci Ivana Marica ili Satalića, župnika u Ljubi, koji je tada ležao bolestan u svojoj kući u Zadru, u predjelu crkve sv. Katarine i ondje načinio oporuku. U njoj je darovao Barakoviću svoju kabanicu od crne tkanine i dolamu. Ujedno je odredio za univerzalne baštinike svih svojih pokretnih i nepokretnih imanja posinka Grgura Barakovića22 i 8
Gl. I. Kukuljević Sakcinski, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, Zagreb, 1863. DAZ-SZN Johannes de Calcina (1439-1492) b. VII, f. XII/4, 74-24. II. 1485. 10 C. F. Bianchi, o. c. II, 333, 334. 11 S. Gunjaca, Repertorium actuum domini Antonu de Zandonatis olim publici et iurati notaru Jadre, Starine 42, Zagreb, 1949, 279. 12 C. F. Bianchi, o. c. II, 419. 13 Vj. Klaić, Grada za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS VI, Zagreb, 1902, 21. 14 Godine 1596. doznajemo da je Katarina tada već pokojnog »Bernichi« Barakovića iz Plemića, koja se preselila na Pag, živjela u konkubinatu s nekim Pažaninom Jurjem Bascaino. Ona mu je ondje rodila i sina, kojega je onda taj Pažanin pozakonio (DAZ - Spisi rapskog arhiva XLVI (1582-1606), 18- 19a — 14. IX. 1596). 15 Ibid. - SZN Johannes Michael Mazzarellus (1512-1554) b. I, f. 1/2-11. X. 1535. 16 Ibid. — SZN Johannes Michael Mazzarellus b. I, f. 1/2- 1. VII. 1536. 17 Ibid. - SZN Petrus de Pago (1486-1529) b. II, f. 11/10-30. I. 1522. 18 Ibid. — SZN Hieronymus Ravagninus (1516- 1532) b. II, f. IV. s. d. Svakako je po svemu ipak taj spis iz 1532. godine. 19 Ibid. - SZN Michael de Zandonatis (1529-1540) b. I, f. 1/3-1. II. 1533. 20 Ibid. - SZN Petrus de Bassano (1531 -1570) b. I, f. 1-25. VII. 1542. 21 Ibid. - SZN Nicolaus Canceis (1558-1585) b. I, f. 1/4, 10-3. V. 1566. 22 Crnčić donosi da je »Gregorio Barachovich« ili »Borachovich« Zadranin, a ne Juraj, od 1545. do 1547. godine bio šest puta u zavodu sv. Jeronima u Rimu (I. Crnčić, Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, Rim 1867, 112). 9
512
Margaretu, svoju nećakinju, pod uvjetom da sve to na jednake dijelove podijele.23 Tada je mladi Juraj Baraković imao 16 godina i u to je vrijeme sigurno boravio u Zadru. Za vladanja pape Pia V (1566— 1572),24 kako stoji na Barakovićevu nadgrobnom natpisu u Rimu, tukao se Juraj Baraković protiv Turaka25 godine 1570/71.26 God. 1586. doznajemo pak da je on već svećenik (Pre Zorzi Baracouich) i da je imao spomenutog brata Grgura, te nije mogao prisustvovati nekom kupoprodajnom ugovoru glede zemlje ispod sela Vrsi u mjestima Depsina i Katunine, jer je bio odsutan.27 Prema tome je točan njegov podatak da je imao dva brata, kako to spominje u svom djelu »Draga rabska pastirica«,28 od kojih se jedan zvao Petar, a drugi Grgur. God. 1630. u spisima po zadnji se put navodi Juraj Baraković, i to da je mrtav, pa se već u Vrsima na onoj zemlji, koju je kupio u zajednici s bratom, spominju njegovi baštinici.29 God. 1569. na rtu Ljube u mjestu zvanom »Zgoru uode bresta« nalazimo kao posjednika Petra Barakovića,30 a 1588. Ivana sina pok. Šimuna Barakovića iz Plemića, koji je stanovao u Zadru, gdje je baš te godine kupio kuću kod stare bojadisanice.31 Iste godine i u toj istoj kući njegov »brat« (germano) Juraj, sin Petra Barakovića iz Plemića, koji je tu ležao bolestan, načinio je oporuku. U njoj je imenovao Ivana, čija se majka zvala Matija, za univerzalnog baštinika cijelog svog imutka." Slijedeće godine Stana, kćer pok. Jakova Stoišića iz Ražanca, nazvana »Bogafcicha«, stanovnica Zadra, daruje svome nećaku (od sestre) Ivanu, koji je ondje također živio, neku zemlju u Gaženicarna,33 koje su nekoć bile vjerojatno između Arbanasa i Jelenice.34 God. 1599. nalazimo Ivana Barakovića još medu živima,35 a 1618. stoji da je mrtav. Tada doznajemo da mu se žena zvala Katarina. Ona je načinila oporuku u istoj kući kod stare bojadisanice, i po njoj su sve baštinili njeni sinovi: svećenik Simon i mali Petar, te kćerka Jelena.36 God. 1593. javlja se u dokumentima još Simun Baraković, koji je u blizini Nina u Gromači obrađivao zemlju,37 te Katica Baraković u Privlači.38 Taj Šimun Baraković spomi23
1564.
Ibid. - SZN Nikolaus Drasmileus (1539-1577) b. IV, f. VIII, br. 67-18. XI.
24
H. Grotefend, Taschenbuch der Zeitrechnung des deutschen Mittelalters und der Neuzeit, Hannover u. Leipzig, 1898, 74. 25 S. Gliubich, o. c., 22. 26 C. F. Bianchi, Fasti di Žara, Žara, 1888, 76-81. 27 DAZ — Sumario de titoli de privati possessori nell'territorio di Nona VI 220-15. VIII. 1586. 28 DJB, SPH XVII, 346. 29 DAZ - Sumario... VI, 242a-5. V. 1630. 30 Ibid. — SZN Horatius de Marchettis (1567-1574) b. I. I, 22a-15. VI. 1569. 31 Ibid. — SZN Simon Venier (1589-1616) b. I, f. 1/2, 16-16. VII. 1588. 32 Ibid. — SZN Simon Venier b. V, f. X-oporuke br. 21-20. IV. 1588. 33 Ibid. - SZN Simon Venier b. I, f. 1/4, 8-29. X. 1589. 34 gl. o tom C. F. Bianchi, Žara cristiana I, Žara, 1877, 479, II, 167. 35 DAZ — SZN Francesco Primizio (1590- 1608) b. II, f. II/7, 7-2, IX. 1599. 36 Ibid. — SZN Simon Pasini (1578-1644) b. II, f. V-oporuke br. 9-22. XII. 1618. 37 Ibid. — SZN Simon Venier b. V, f. X-oporuke br. 147 - 23. IX. 1593. 38 Ibid. — SZN Francesco Primizio b. II, f. II/7, 7-28. VIII. 1599.
513
39
nje se i 1603. kao gastald koludrica sv. Dimitrija u Ninu te prije 1604. i 1607. 40 zajedno sa svojom ženom Katarinom i kćerkom Jelom i sinom Franjom, a 41 1621. i 1626. opet se navodi da obraduje zemlju u Gromači. Simon Baraković imao je brata Marina, za koga se 1626. godine kaže da je već mrtav.42 Godine 1607. nalazimo u glagolskim spisima Jurja Barakovića i njegova sina Mikulu,43 a kao stanovnici Nina pojavljuju se 1604. u dokumentima Petar Baraković,44 1608. Marko Baraković,45 dok pak 1622. u gradu imaju svoje ku-
39
Ibid. — Sumario... VI, 23a-9. X. 1603. Kapelanski ured u Petričanima — Glagoljska Matica krizmanih str. 144, 145. Na taj podatak smo upozoreni od don Amosa Filipija, župnika u Ugljanu. 41 DAZ — Privileggi della magnifica communitä di Nona IV, 74— 1. VII. 1621 — Prijepis iz 18. stoljeća. 42 Ibid. — Sumario... VI, 23a, 64-19 III. 1625., 16. VII. 1626. 43 Kapelanski ured u Petričanima — Glagoljska Matica krizmanih, 145. 44 DAZ — Sumario... VI, 240a - 30. X. 1604. Po Karliću navodi se u »Statutu Lige kotara ninskog«, koji je tobože ponovo potvrđen »na 1. djenara 1474. od prisl(avno)ga gospodina Markiola Mikeli providura i kapitana djenerala od mora«, uz ostale »kapitane i sudce« i »kapitan Petar Baraković od grada Nina, čovik starac od godišta 101 i miseca 3 i dva dni« (P. Karlić, Statut Lige kotara ninskoga, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS XII, Zagreb, 1912, 291). Međutim, ako potražimo da li je »Mikeli« uistinu bio 1474. ili između toga doba providur i generalni kapetan mora, vidjet ćemo da se 1460. spominje kao providur i avogador Gian-Roberto Venier, dok su 1461. sindici Giulio Contarini i Atonio Venier, a 1475. Egidio Morosini i Domenico Bolani, a tek 1565. nailazimo na generalnog kapetana mora Melchidre Michiel (L. Fondra, Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta ehe si venera in Žara, Žara, 1855, 282-284). Prema tome taj »Markiola Mikeli« je baš onaj iz 1565. godine. Stoga je čudno da to nije zapazio Karlić, premda je izjavio da je jasno da uvod »potječe iz redakcije poslije g. 1474., a budući da se spominju i tri rata s Turcima, imala bi ta redakcija, odnosno uvod biti dakako još mlada«, te »i sam jezik pokazuje mladu redakciju« (P. Karlić, o. c.. Vjesnik... NS XII, 289). Isto tako to nisu zapazili ni Strohal (Strohal I, Opet jedan hrvatskim jezikom pisani statut, Mjesečnik, I, Zagreb, 1913, 278 — 282, 347-352; Isti, Još dvije tri o statutu lige kotara Ninskoga, Mjesečnik II, 934 — 938), te K. Kadlec (Karlić Petar, Statut Lige kotara Ninskoga, Mjesečnik II, 833-837) i Dj. Ljubić (Dj. Ljubić, Lige i posobe u starom hrvatskom pravu i njihov odnos prema PoIjičkom statutu, Rad JA 240, Zagreb, 1931, 1-3). Naše je mišljenje da je sam prepisivač toga statuta Ivan Vlatković, »arkižakon Nina i v(ice) parokian u Novome gradu«, koji je to izvršio 1744. godine, naprosto izvrnuo to u 1.1. 1474. godinu, ne sluteći da će se ta prevara otkriti, ako se porede vladanja pojedinih providura. Mi ovdje nećemo ulaziti u problem kada bi dakle bio taj statut potvrđen, budući da nije 1474. Očevidno je da je to učinjeno kasnije, i to barem za jedno stoljeće, a evo još i zašto. Na prvi pogled je jasno da je »Melchiorre Michieli« iskrivljeno u »Markiol Mikeli«. Nadalje, prvi Petar Baraković, posjednik na rtu Ljube, spominje se tek 1569 (DAZ — SZN Horatius de Marchettis b. I, f. I, 22a-15. VI. 1569.), zatim drugi iz Plemića da je mrtav već 1588 (Ibid. - SZN Simon Venier b. V, f. X, br. 21 - 20. IV. 1588), a onda 1604. opet reći (Ibid. — Sumario... VI, 240a - 30. X. 1604). Dokazali smo da se prije toga, a napose nikako u 15. stoljeću, ne pojavljuje ni jedan s takvim imenom. To znači da je »kapitan Petar Baraković od grada Nina« živio u II. polovici 16. stoljeća, pa stoga ne možemo nikako uzeti da onaj podatak u navedenom statutu glede njega odgovara dobu u kom bi on bio. Još nešto. U uvodu se statuta spominje kako »zakoni od Lige bihu sahranjeni od nas od triu rata s'Turcima« (P. Karlić, o. c., Vjesnik... NS XII, 290), što znači da to nisu bile obične turske provale u zadarski i ninski teritorij već uistinu pravi ratovi. Ti su trajali između Venecije i Porte od 1468. do 1478, te od 1499. do 1502. i 1537. do 1540 (G. Novak, Prošlost Dalmacije I, Zagreb, 1944, 187-189, 193, 194). Dakle i na osnovi toga 40
514
46
će Bare te Martin Baraković sa ženom Katom. God. 1625. doznajemo za ne47 kog Barakovića u Slovšanima, koji su se nekada nalazili između Vrsi i Ni48 49 na, a 1648. čak za Mustafagu Barakovića pod Klisom. God. 1675. žive u Vrsima braća Marko i Marin, sinovi pok. Ivana Barakovića, a Bartol i Nikola stanuju na otoku Viru.50 Na zadnji trag toj obitelji51 nalazimo u katastru grada Nina iz 1677. godine, gdje se spominju dva dosta sačuvana kućišta koja su pripadala Barakovićima, a tada je jedno bilo vlasništvo kapetana Stjepana Crnice, a drugo je pripadalo opatu Giuradiniju.52 II.
Nakon što smo skupili ovo malo podataka o Jurju Barakoviću i njegovoj obitelji iz netiskanih izvora, pogledajmo da li ćemo moći naći o njemu nešto i na drugom mjestu. Još je Fabijanić iznio da je Baraković postao zadarskim kanonikom i da se iskazao kao izvrstan propovjednik na hrvatskom jeziku.53 To je mišljenje prihvatio i Ljubić u dva navrata,54 a onda i M. Valjavac.55 Međutim je neki anonimni pisac u zadarskom »Rammentatore Dalmatino« za 1868. godinu iznio o Barakoviću da je bio zadarski građanin i kanonik, te snažan propovjednik na hrvatskom jeziku, kao i slavan pjesnik na hrvatskom i talijanskom jeziku. Nadalje, da je nastavio u talijanskim stihovima život Marka Tulija »imala bi«, kako to kaže i Karlić, »te redakcija odnosno uvod biti dakako još mlada« (P. Karlić, o. c., Vjesnik..., NS XII, 289). Stoga bi po našem mišljenju na osnovi svega toga pitanje autentičnosti statuta lige kotara ninskoga svakako bilo pokolebano, te je potrebno da se sada i historici pravne povijesti što kritičnije pozabave njime. 45 Ibid. — Sumario... VI, 12 - 8. IX. 1608. 46 Ibid. — Sumario... VI, 58a-28. VI. 1622. 47 Ibid. — Sumario... VI, 66-1625. god. 48 C. F. Bianchi, o. c., II, 402. 49 DAZ — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Antonio Barbaro (1669-1671) 1,281 - 11. VI. 1670; V. Solitro, Documenti storici sull'Istria e la Dalmazia I, Venezia, 1844, 287, 288. Zlatović ga zove begom (S. Zlatović, Franovci države presv. Odkupitelja i hrVatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888, 96). 50 DAZ — Spisi generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Pietro Civran III, 485a-23. VII. 1675. 51 Nepoznato je u kakvoj je svezi s tom obitelji istoimena obitelj Baraković koja se spominje 1781 —1783. godine u selu Mandalini kod Šibenika (K. Stošić, Sela šibenskoga kotara, Šibenik, 1941, 36) kao i Coloman de Baraković, koji se 1895. godine nalazi kao činovnik u Temes-Rekäsu (Mađarska), odakle bezupješno traži od tadašnjeg Arhiva Namjesništva za Dalmaciju pravo na plemstvo (DAZ — Administrativni spisi Državnog arhiva u Zadru XIII (1885 - 1898) - 21. II. 1895). 52 L. Jelić, Spomenici grada Nina, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS IV, Zagreb, 1900, 159. 53 D. Fabianich, Alcuni cenni sulle scienze e lettere dei secoli passati in Dalmazia, Venezia 1843, 29. 54 S. Gliubich, o. c., 21; S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske II, Rieka, 1869, 391. 55 DJB, SPH XVII, str. VII.
515
Cicerona, a u hrvatskim pak stihovima život sv. Jeronima, te da je sabrao u jednom svesku povijest Dalmatinaca i Hrvata, koju je tiskao u Veneciji njegov nećak Marko Baraković. Dalje taj anonimni pisac kaže da je 1590. godine na zadarskoj akademiji stavljen natpis koji je glasio: »1590. Georgius Baracovich Jadrensis historicus et poeta egregius«.56 Sve to od riječi do riječi prenio je u svoju knjigu i Bianchi, koji je uz to naveo da je Baraković 1602. bio zadarski kanonik.57 Iza Bianchija se nitko do danas nije tim nezapaženim podacima pozabavio da se vidi koliko je u tome istine. Svakako, ako se pronađe da se Baraković bavio i historijom, koja mu je čak i izdana, onda ćemo tako znati za još jednog novog zadarskog, dosada nepoznatog, povjesnika. Iza toga nameće nam se još jedno pitanje: da li je Juraj Baraković uistinu bio u Novigradu župnik-glagoljaš i ondje proveo dvadesetak godina? Naime, kada je 1603. godine vizitator Grizoni obilazio ninsku biskupiju, on je 5. svibnja iste godine stigao u Novigrad, gdje je bio župnik »Georgius (Joannes) Barocovich de Nona aetatis suae anno 54«, koji mu je rekao da je ondje oko 20 godina i da ga je na položaj postavio ninski biskup. Kada se Grizoni o njemu raspitao, dobio je najbolje obavijesti. Taj podatak kao dio izvješća vincentijskog biskupa Mihaela Priolija, apostolskog vizitatora za cijelu tada mletačku Dalmaciju, objelodanio je iz vatikanskog tajnog arhiva dr. Karlo Horvat, koji je u zagradu u tekstu stavio ono »Joannes« a u indeksu je napisao »Baroković Joannes (Barocovich), presbiter.«58 Što to znači? Taj svećenik zapravo se zvao, kako je to pravilno stavio Horvat u indeks, Ivan Baroković iz Nina, koji je potpadao i pod duhovnu vlast tamošnjeg biskupa. Prema tome, uzevši da je on čak identičan s Jurjem Barakovićem, nije mogao biti 1602. godine zadarski, već samo eventualno ninski kanonik. Po tome bi onda on morao boraviti stalno u Ninu ili se pak odreći novigradske župe i prijeći u Zadar, gdje bi tek iza 1603. godine bio eventualno izabran kanonikom, a nikako to nije mogao biti 1602. iz već navedenih razloga. Još nešto. Mi znamo da je Juraj Baraković rođen u Zadru i da se uvijek ponosno naziva »Zadranin«, a nikako kao Zoranić »Ninjanin«, jer to ne bi ni mogao biti, budući da su mu pređi i otac bili iz Plemića kraj Ljube, a on je od malena živio u tome gradu. Kako dakle ovaj Ivan Baroković nema nikakve veze s Jurjem Barakovićem Zadraninom i tamošnjim kanonikom, onda i neprovje59 60 reni podaci o tome, u Kolendića, Vodnika, a i Kombola, da je proveo »dvadesetak godina kao župnik-glagoljaš u Novigradu u ninskoj biskupiji«,61 sami od sebe potpuno otpadaju, a i sam Baraković kaže u »Vili Slovinskoj« 56 Illustri zaratmi, II Rammentatore Dalmatino, lunario per l'anno bisestile 1868, Žara, 20. 57 C. F. Bianchi, Žara cristiana I, 210. 58 K. Horvat, Glagolaši u Dalmaciji početkom 17. vijeka t. j. godine 1602- 1603. Starine JA XXXIII, Zagreb 1911, 562, 537, 596. 59 P. Kolendić, O Barakoviću u Šibeniku, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor IV, Beograd, 1924, 250. 60 S. Stanojević, Narodna Enciklopedija I, Zagreb, 141. 61 M. Kombol, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1945, 185.
516
daje lutao od grada do grada »mnogo lit do sad protičuć kao vuk«, dok se nije smirio neko vrijeme u Šibeniku.62 Baraković je tri put hodočastio u Rim, što se vidi iz već spomenutog nadgrobnog natpisa koji mu je postavio Ivan Tomko Mrnavić.63 Iz Barakovićevih djela doznajemo, da je bio još 1600. u Rimu, te da se kasnije ponovo onamo spremao.64 Zanimljivo je da Baraković sebe zove »Vlah« i da je bio odlučio da će nakon lutanja od grada do grada završiti život u Šibeniku, jer ga nije htio njegov Zadar, premda su ga ipak kasnije odanle u nj zvali.65 U Šibeniku je Baraković66 povjerio rukopis svoje »Vile Slovinske«67 Anzolu Giustinianiju i opunomoćio ga radi tiskanja,68 koje mu je mletački senat uskoro i dopustio (29. IV. 1614).69 Baraković je umro u Rimu na svom trećem hodočašću u taj grad u 80. godini života,70 što nije bilo tako mnogo kad se sjetimo da je jedan već spomenuti njegov sunarodnjak imao čak i 101 godinu.71 I tako uistinu nije Barakovićev, ljubljeni Zadar, kojimu se toliko zamjerio, dobio njegove »kosti« kako se bio zavjerio.72
62
DJB, SPH XVII, 22, 219. S. Gliubich, o. c., 32. 64 DJB, SPH XVII, 323, 16. 65 DJB, SPH XVII, 128, 186, 220, 20, 219, 245, 233. 66 Kolendićeva domišljanja da je Baraković živio u Šibeniku pod imenom »Zorzi Brachaleoni« (P. Kolendić, o. c., Prilozi IV, 250), nisu suviše uvjerljiva. 67 Valjavac kaže da je još 1613. godine izašla (DJB, SPH XVII, str. VII). 68 P. Kolendić, o. c., Prilozi... IV, 251; DAZ — Spisi šibenskog notara Gaspara Semonich de Grizanich (1613-1621) br. 68-b. II, 66a-24. XII. 1613. 69 S. Ljubić, Ogledalo., II, 391. 70 S. Gliubich, o. c., 22. 71 P. Karlić, o. c., Vjesnik... NS XII, 291. 72 DJB, SPH XVII, 233. 63
517
SUPPLEMENT TO THE BIOGRAPHY OF THE CROATIAN POET JURAJ BARAKOVIĆ
Summary Relying on authentic archive material, the author subjects earlier opinions to criticism. He shows that the poet Juraj Baraković invented the story according to which his great-grandfather Bartul Zadranin (Bartholomew of Zadar) received from the Croatian King Bela the three villages Plemići, Brus and Oštri Rat, allegedly for distinguishing himself in combat with the Tartars at Vranik in Lika. He proves that Juraj Baraković was born in Zadar and that he was called »Zadranin« (»of Zadar«) and he refutes the view of some authors that he was a Glagolitic local priest in Novigrad.
NOVI PODACI O TROGIRSKIM KIPARIMA IVANU DUKNOVIĆU I JAKOVU Već je C. Fisković nedavno dobro uočio da životopis Ivana D u k n o v i ća, poznatog pod imenom Johannes Dalmata, »ima mnogo praznina i ti su podaci veoma maleni.«1 Tako se nije pravo znalo ni da li se zvao Duknović ili nije.2 Međutim iz dokumenata pohranjenih u Državnom arhivu u Zadru možemo sada ipak dati nešto više podataka o tom našem kiparu i potvrditi njegovo prezime Duknović. Po tim se dokumentima prezirne Duknović javlja već u prvoj polovici XV. stoljeća. Godine 1419. spominje se u Šibeniku u jednom napismeno sklopljenom ženidbenom ugovoru kao svjedok »Svtho Duchnouich«,3 a onda i 1425.4 God. pak 1438. prodaje napismeno u Trogiru Petar Duknović iz sela Orihovice5 (»... Peirus Duchnouich de villa Orichouize...«) svoj vinograd, koji se prostirao ispod istoimenog sela, a iznad zemljišta samosta6 na sv. Ivana Krstitelja. Budući da se i »Johannes Dalmata«, kako ću navesti, zvao Duknović, može se pretpostaviti da je Ivan Duknović bio podrijetlom iz Orihovice, odakle se njegova obitelj doselila u obližnji Trogir. U dokumentima prvi puta nalazimo da je 10. veljače 1497. Trogiranin Nikola Sudević, kamenar (»... Nicolaum Sudieuich lapicidam de Tragurio...«), podigao pred tamošnjim knezom i sucima tužbu protiv kipara Ivana Duknovića (»... ma1 C. Fisković Djela kipara Ivana Duknovića u Trogiru, Historijski zbornik III/1 -4, Zagreb, 1950, 233. 2 Tako ga Banfi naziva stalno »Giovanni Dalmata« naglašujući da je izvan sumnje njegovo talijanstvo. Ujedno sumnja da se zvao Duknović (F. B a n f i , Giovanni di Trau detto il Dalmata, Archivio Storico per la Dalmazia, a. VIII, v. XV. f. 90, Roma, 1933, 263, 266). 3 Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Šibenski arhiv 2 (1414- 1470) — 3. I. c. — str. 158a — 18. X. 1419. 4 »... et Vticho Duchnouich de Sibenico...« (Ibid. — Šibenski arhiv 2 (1414- 1470) — 3. I. h — str. 197-19. 11. 1425). 5 Nekoć mjesto Orihovica na kopnu iznad viništanske uvale s malom crkvicom BI. Dj. Marije (P. Andreis, Storia della citta di Trau. Pubblicata per cura di M. Perojević, Spljet, 1908, 329). Danas Oriovica, odlomak sela Vinišća kod Trogira. U uvali zvanoj Voluja i sada se nalaze ogromni kamenolomi bijelog mramora. 6 DAZ — Trogirski arhiv LXVII/3, str. 46a-9. III. 1438.
518
519
gistrum Joannem Duchnouich marmorarium... magistro Joanne Duchnouich marmorario... magistrum Joannem Duchnouich... maestro Zuane Duchnouich ... magistro Joanni Duchnouich... magister Joannes Duchnouich... magistri Joanne Duchnouich lapicide... magistri Joannis Duchnouich lapicide... magistro Joanni...«), koji je imao svoju kuću u tom gradu, radi izvjesne sume novaca koju mu je taj tobože dugovao za neki obavljeni klesarski posao. Ta se parnica vukla sve do 19. XII. iste godine i presuđena je nakon obostrane izjave stranaka i preslušanja svjedoka konačno u korist Duknovića.7 Taj nam podatak potvrđuje da je Venturijeva pretpostavka, kada piše da se jiakon smrti kralja Matijaša Korvina (6. IV. 1490.) Duknović vratio vjerojatno kući, gdje je i ostao, iako je 1498. radio u Veneciji8, ispravnija negoli Kukuljevićeva, koji kaže da je iza Matijaševe smrti po svoj prilici otišao »natrag u Italiju, a bez sumnje u državu papinsku«,9 te Fabriczyjeva,10 koji drži da se vratio u Rim i ostao tamo od 1492. do 1503.n God. 1503. nalazimo Duknovića (»... magistrum Joannem marmoreum..., ... maestro Zuane marmorario di Trau..., ... maestro Zuane lapicideo..., ... maestro Zuane layapetra..., ... magistri Joannis lapicide...«)12 u Trogiru, gdje ga tamošnji sud preslušava s ostalim svjedocima na tužbu neke Matije udove magistra Lovre Rizetića, kojemu se navedeni kipar Ivan bio napismeno obvezao da će mu isplatiti stanovitu svotu novaca.13 Zadnji podatak koji imamo o kiparu Duknoviću jest Ivanov kupoprodajni ugovor, sačinjen u Trogiru 29. IX. 1508. Iz njega doznajemo da mu se otac zvao Stjepan14 i da je kiparu Ivanu trogirski građanin Jeronim Testa prodao selo Dragane u okolici Trogira.15 Taj nam zadnji podatak o Duknoviću potvrđuje Fiskovićevo nagađanje, na temelju njegova arhivskog nalaza da je Duknović 1508. boravio u Trogiru i klesao apostola Tomu za kapelu sv. Ivana 16 u tamošnjoj stolnoj crkvi te zatim otišao preko mora da radi u Anconi. 7
Ibid. — Trogirski arhiv III -^ Copia.
Po svemu se ovome sada stalno i konačno zna da je »Johannes Dalmata« bio Hrvat i da se zvao Duknović. Nadalje, da je bio podrijetlom iz onog dijela trogirske okolice gdje se i sada nalaze ogromni kamenolomi bijelog mramora, te da mu se otac zvao Stjepan i da je po svoj prilici također bio klesar u Trogiru. Ujedno je vrlo vjerojatno da je Ivan Duknović boravio u Trogiru već od 1490. pa sve do 1508. Kudikamo se manje znade o kiparu Jakovu. Njega mađarski historičar Nikola I s t v ä n f f y (8. II. 1538-1. IV. 1615)17 u svom djelu »Historiarum de rebus ungaricis« na dva mjesta zove »Jacobus Tragurinus Dalmata« i »Jacobi Tragurini architecti et statuarii«.1* Ivan Lucius, rodom Trogiranin (1604—1679) u svojim »Memorieistoriche di Tragurio« zove ga također »Traurino Giacomo Architetto, e Statuario«, navodeći što o njemu piše Istvan£fy.19 Jeronim K a v a n j i n (1643—1714)20 u svojoj golemoj velepjesmi obično zvanoj »Bogatstvo i ubožtvo« kaže da je Jakov »Statil« radio kao kipar u Vacu (Ugarska).21 K u k u l j e v i ć piše da je »meštar Ivan sa svojim zemljakom i sugrađaninom meštrom Jakovom Statilićem Trogiraninom, uresivao vajarskimi tvorovi velikoliepne sgrade Matijaševe i tvorio one kipove iz mramora i meda, kojim se divljahu svi suvremenici.«22 I dok mađarski kritičar J. Fogel tvrdi da su postojali i Ivan i Jakov iz Trogira, drugi mađarski pisac F. B a n f i ne samo da se ne slaže s tim, već pobija i Istvänffyja, te Kavanjina, Luciusa i J. M o r e l l i j a (Biblioteca manuscripta graeca et latina Divi Marci Venetiarum I, Bassani 1802), za koje kaže da su od Istvänffyja zavedeni u bludnju. Banfi ide čak tako daleko da na svaki način nastoji dokazati da je radio u Ugarskoj kao kipar samo Ivan, kojega pogrešno nazivaju i Jakov.23 A. Schneider drži da su čak i neka Jakovljeva djela u Ugarskoj od Ivana Duknovića.24 Po Fiskoviću uz Ivana Duknovića »prema Kukuljevićevu pisanju, radio je i Jakov Statilić« na dvoru Matijaša Korvina. Fisković nadalje kaže da se o Jakovu Štatiliću ne zna ništa pouzdano, a po Kavanjinu bi
8
A. V e n t u r i . Stona dell'arteitaliana VI, Milano, 1908, 1054. Njegovo mišljenje prihvaćaju F. B a n f i (Archivio Storicoperla Dalmazia, a. VIII. v. XV. f. 90, 287, 288) i A. S c h n e i d e r (Hrvatska Enciklopedija V'. Zagreb, 1945. 421). 9 I. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i . Slovnik umjetnikah jugoslavenskih I, Zagreb, 1858,57. 10 C. v o n F a b r i c z y . Giovanni Dalmata, Jahrbuch der königlich preussischen Kustsammlungen XXII, Berlin, 1901, 224-252. 11 A. V e n t u r i , n. dj. VI. 1054. bilj. 1. 12 Na osnovi raznih naziva Duknovića u ispravi od 10. II. 1497, pod navedenim imenima u listini od 1503, i suviše je očito da je to ista osoba. 13 DAZ — Trogirski arhiv III-3/38 — 4, 7, 22. IV. 1503. 14 God. 1431. nalazimo u Trogiru «... Stephanum lapicidamprothomagistrum...« (DAZ — Trogirski arfuV III-3/36 — 1431. g.), koji bi možda mogao biti otac Ivana Duknovića. 15 »dominus Hieronymus Testa, ciuis Tragurii... dedit, uendidit... magistro Joanni marmoreo quondam Stephani Ducnouich, habitatori Tragurii... vnam suam uillam nuncupatam Dragane, sitam in comitatu Tragurii de laboratoribus siue uillanis decem uel circa cum omnibus juribus pertinentiis... cuius totius ville predicte hii sunt confines: a borea Jura sancti Marci, a ponente et ab austro et leuantejura Babe...«(DAZ — Trogirski arhiv III-3/38 — 22. IX. 1508). 16 C. Fisković, n. dj., Historijski Zbornik III/14, 236.
520
17
St. S t a n o j e v i ć , Narodna Enciklopedija II, Zagreb, 74, 75. N. I s t h v a n f f i i . Historiarum de rebus ungaricis libri XXXIV. Coloniae Agrippinae 1622, 133, 623. 19 G. Lučio, Memoire istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venetia, 1674. 531. 20 M. Kombol. Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1945, 278. 21 »... Ivan Statil, ki u Rimu Niegda biaše slavan štiljac, Gjakov, koi u Vacimu, Buduć izuć kipodiljac. Stavi urieze sve uljudne, Da su i danas svietu čudne...« 18
(J. K a v a n j i n , Bogatstvo i ubožtvo, Zagreb, 1861, 113). 22 I. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i n. dj. I, 57. 23 F. Banfi, n. dj., Archivio Storico perla Dalmazia. a. VIII. v. XV, f. 90, 264, 263, 282-284. 24 Hrvatska enciklopedija V. 421.
521
bio iz roda Statileo. Stoga napominje da je u to doba postojao Jakov Staffileo, kako se to vidi iz oporuke njegova oca Stjepana iz 1519.25 Iako ću navesti nekoliko novih arhivskih podataka o kiparu Jakovu, ipak neću ni ja moći riješiti pitanje njegova prezimena. Prvi puta nalazimo na Jakova, sina Florija iz Trogira godine 1455 (»... Jacobi Florii lapicide de Tragurio...«)16; javlja se i 1467." (» Tacobo quondam Florii lapicide..., ... magister Jacobus quondam Florii lapicida de Tragurio..., ... Jacobo quondam Floru lapicida stipendiarii in Tragurio.., Jaccobo quondam Florii lapicida de Tragurio...«) kao i 1468. (»... magister Jacobus quondam Florii lapicida... nomine eius exoris et filie dicte Stoie..., ... magistre Jacobo quondam Floru lapicide...«) te 1469 (»... magister Jacobus quondam Florii lapicida de Tragurio..., ... magistro Jacobo quondam Florii lapicida«).2i God. 1472. nailazimo samo na »Jacobum lapicidam«,29 1473. pak opet na Jakova pok. Florija (»... magistro Jacobo quondam Florii lapicida...«).за Međutim god. 1492. postoji Jakov, stanovnik Klisa (»magister Jacobus lapicida, habitator Clisii..., ... Jacomo taiapiera...«), koji je zajedno s klesarom Mihovilom Meljavićem obnavljao trogirskom humanističkom piscu Koriolanu Ćipiku njegov kaštel Stari, a klesao je ujedno i u samom Trogiru Jerolimu Oferliniću neke građevinske dijelove.31 God. 1503. nailazimo na Jakova Markovića (»... magistro Jacobo Marcouicli lapicida...«)32 a 1508, 1512. i 1513. ponovno na Jakova iz Klisa (»... magistro Jacobo de Clisso lapicide..., ... magistro Jacomo taiapiera..., ... magistro Jacomo lapicida de Clipsio..., ... magistrum Jacobum de Clipsio..«), koji je neko vrijeme boravio u Zadru i Puli. On se još 24. V. 1508. bio obvezao trogirskom građaninu Stjepanu Štafiliću da će mu za njegov kaštel33 pribaviti kameni materijal, koji je vadio iz svoga kamenoloma na otoku Drveniku (Zirona) u mjestu »Cernasi«.34 Kako je Stjepan umro i nije isplatio Jakova, Jakov je tužio njegove nasljednike, te se parnica zbog 25 C. F i s k o v i ć , Umjetnički obrt XV—XVI. stoljeća u Splitu, Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450- 1950. Djela JA 39. Zagreb, 1950, 143. 161. 26 DAZ — Splitski arhiv25 (1452- 1456) — II Liber civilium — 1455/6, str. 12- 18. VI. 1455. 27 Tada se spominje u kupoprodajnom ugovoru od 9. VI. 1467. kao nećak nekog Biloša Dražojevića iz sela Radošića (iznad Kaštel-Novog). 28 DAZ — Trogirski arhiv LXVIII/8, str. 37, 46a, 49a, 59a, 72a, 95a, 122, 123, 136a, 172-9. VI., 21. VIII., 6. IX., 27. X., 20, 21. XII. 1467, 13. III, 21. IX. 9. X. 1468, 5.1., 8. XI. 1469. 29 Ibid. — Trogirski ar/uV III-3/36 — 1472. g. 30 Ibid. — Trogirski arhivLXVIU/8, 259 — 18. V. 1473. 31 G. Praga, L'organizzazione militare della Dalmazia nel Quattrocento e la costruzione di Castel Cippico Vecchio di Trau. Archivio Storico per la Dalmazia, a. XI. v. XX, f. 119, Roma, 1936,474-477 i C. F i s k o v i ć Umjetnički obrt XV — XVI. stoljeća u Splitu, 140, 141. 32 DAZ — Trogirski arhiv LXVHI/20 — 25. VI. 1503. 33 O gradnji Kaštela Stafilića gl. P. A n d r e i s , o. c., 297, 358; D. F. K., CastelStafileo, BuJlettino di archeologia e storia dalmata XII, Spalato, 1889, 138, 139; M. Pero j ević, Postanak Kaštela, Sarajevo, 1934, 30, 31. 34 Danas položaj Krknjaši na otoku Drveniku.
522
toga vodila od 12. XII. 1512. sve do 5. III. 1513.35 God. 1522. opet se javlja u izvorima Jakov Marković, koji se obvezuje izvršiti neki rad u Kaštel-Štafiliću,36 a 1529. ugovorio je s još dva svoja druga trogirska zidara da će podignuti temelje kaštela na samom moru na položaju zvanom Gomilica.37 Svakako, uzevši u račun godine prvoga, koji se spominje od 1455. do 1473, a drugoga od 1492. do 1513, te trećega od 1503. do 1529, zacijelo se radi o različitim osobama. Stoga bi na temelju svega toga samo onaj prvi mogao biti drug Ivana Duknovića. U pitanju pak Jakovljeva prezimena ne može se ništa stvarno utvrditi, iako su ovdje izneseni arhivski podaci vrlo privlačivi da se i o tom dade bilo kakav sud ili stvori pretpostavka.
NEW DATA ABOUT THE TROGIR SCULPTORS IVAN DUKNOVIĆ AND JAKOV Summary The author suggests, on the basis of authentic archive material, that Ivan Duknović originated in Orahovica, whence his family moved to Trogir. He was mentioned for the first time in 1497 and for the last time in 1508. His father was one Stjepan, who bought the village of Dragom near Trogir from a Trogir citizen, Hieronymus Testa. Therefore this »Johannes Dalmata« or Ivan Duknović was a Croat who lived in Trogir from 1490 to 1508 and then moved to Ancona. Much less is known about the sculptor Jakov, who worked with Duknović at the court of Mathias Corvinus and who was known as Jakov Štatilić. The author mentions three people named Jakov (1492): first, one who worked with the stone-mason Mihovil Meljović, then Jakov Marković (1503) and finally Jakov's son Florij from Trogir (1455). The author concludes that the third of these is the sculptor known today as Jakov. Regarding his surname, nothing certain can be said about whether it was Štatilić or Marković or some other name.
35 36 37
DAZ — Trogirskiar/HVVIII-IX/28. str. 1017-1021. Ibid. — Trogirski arhiv LXIX/6, 13a — 27. II. 1522. C. Fisković, n. dj. 138, 159.
523
NOVI PODACI O SLIKARIMA MARKANTONIJU I ANDRIJI ZADRANIMA (TKO JE BIO ZADARSKI SLIKAR MARKANTONIJE DE MELDULA?) I.
Slikar Andrija Meldola ili Medola privlačio je, a privlači još i danas razne talijanske, njemačke i naše biografe i historičare umjetnosti, koji su s više ili manje uspjeha utvrdili njegovo mjesto rođenja i podrijetlo, obradili njegov život, a napose njegova djela.1 Od svih njih ovdje će zapravo ući u obzir nekadašnji zadarski lokalni historičari V. B r u n e l l i 2 i G. Praga 3 , koji su se detaljnije pozabavili obitelji slikara Andrije i njime samim. Iz te obitelji iz koje je potekao Andrija bio je i slikar Markantonije. U ovoj ćemo se radnji u prvom redu i mi pozabaviti podrijetlom te obitelji4 i nekim njezinim članovima, a onda samom ličnošću 1 Vidi o tome glavnu literaturu koju donose: A Venturi, Storia d e l l ' a r t e i t a l i ana, IX/IV, Milano, 1929, 692, A. Uvodio, A n d r i j a M e d u l i ć n a z v a n Schiavone, Split, 1934, 77, i u najnovije vrijeme K. Prijatelj, A n d r i j a M e d u l i ć Schiavone, Zagreb, 1952, 72-74. 2 V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o n i I. A n d r e a M e l d o l a , detto lo S c h i a v o n e , p i t t o r e z a r a t i n o del C i n q u e c e n t o , La Rivista Dalmatica, NS a. VI, f. I, Žara, 1922,6-15. 3 G. Praga, Della p a t r i a e del c a s a t o di A n d r e a Meldola, Estratto dell'Archivio Storico per la Dalmazia, f. 50, Roma, 1930, 3—16. 4 Kukuljevićevu sasvim proizvoljnu tvrdnju da se ta obitelj u Šibeniku hrvatski zvala Medulić i da o tom svjedoče zapisnici trogirske općine od 15. XI. 1436, gdje stoji: »... Chaterine relicte quondam domini Johannis Medulich de Sibenico militis...« (I. Kukuljević-Sakcinski, Slovnik u m j e t n i k a h j u g o s l a v e n s k i h , Zagreb, 1860, 265) svakako treba odbaciti iz tog razloga. Naime, u notarskim spisima trogirskog arhiva, sv. LXVII, str. 72, pod 13„. XI. 1436, a ne 15. XI, kako to piše Kukuljevic, uistinu stoji: »... Catarine relicte quondam domini Johannis Medulich de Sibenico militis...«, ali zato u oporuci te Katarine, od 3. XII. 1443, kao stanovnice Trogira (u. 15. XI. 1450.), piše i »... Ča tarine relicte condam domini Johannis Medulich de Spaleto...« (Trogirski arhiv-Oporuke-XLVI-1370-1559, 195), čemu ne treba nikakav daljnji komentar. Ostala pak Kukuljevićeva nagađanja o toj obitelji sama po sebi otpadaju, što se najbolje može uočiti iz ove radnje.
525
slikara Markantonija. Još je Brunelli utvrdio da je obitelj Meldola potekla iz glavnoga grada istoimenog kotara u pokrajini Forli5, a Praga je pronašao jedan dokument zadarskoga notarskog arhiva od 10. IX. 1484. gdje se govori o 6 posjedima iste obitelji in districtu Medule quam in Romandiela. Sve to nadopunit ćemo ovdje nekim tiskanim i netiskanim izvorima. Tako god. 1252. nalazimo ime... pars Mendullorum de Imola.. ?, što se ponavlja i god. 8 9 1278-1280. kao i god. 1282. Zatim imamo Imeldolam (1280, 1282, 1292) pa 10 Meldula (1282, 1283, 1430, 1463) , a u jednom dokumentu iz god. 1520. stoji 11 napisano i ...in ciuitate Meldule et eius districtu... Spomenuti Praga uložio je mnogo truda da o toj obitelji iznese podatke koje je našao u spisima zadarskih notara u razdoblju od god. 1459. do 1505, zadovoljivši se tim istraživanjem i ne prelazeći taj period. Sve je to popunio i onako malobrojnim tiskanim izvorima pa je onda iznio redosljed članova istoimene obitelji koji su u Zadru obnašali vojničku službu, kao i njezino genealoško stablo.12 Kako smo to razdoblje i mi proučili, utvrdili smo da je Praga u tome bio dosta nepotpun, pa ćemo stoga pokušati da svojim podacima njegove omaške popravimo, a praznine popunimo. M a t e u s ili M a t h e u s de M e l d u l a ili da M e d o l a ili de M e d o l l a ili de M e l d o l a ili de M e l d o l l a ili de M e d u l a ili de M e d u l l a i M e d u l a n u s 1 3 vršio je službu komestabila14 u Zadru, gdje 5
V. Brunelli, o. c., 9. G. Praga, o. c., 13. Petri Cantinelli Chronicon, R e r u m I t a l i c a r u m s c r i p t o r e s f. 14—15, t. XXVIII, p. II, Cittä di Castello 1902. 7. 8 ... pars Mendullorum de Imola qua morabatur Fauentie... (1278 —1279). ... pars Mendullorum de Imola (1279)... de parte Mendullorum, qui erant extra Imolam (1280)... perpartem Mendulorum (1282)... (Petri Cantinelli, o. c., RJS f. 14-15, t. XXVIII, p. II. 30, 38, 40, 41, 8). 9 ... Imeldolam (1280) ...castrum in districtu Ferlini, quod vocatur Imeldola (1282)... equitaverunt Imeldolam (1292)... (Petri Cantinelli, o. c., RJS f. 14-15, t. XXVIII, p. II, 42, 52, 69). 10 ... castrum comitatus Forlivij nuncupatum Meldola... a dictis Mendulensibus... contra Meldulam (1282) ... ( A n n a l l e s F o r o l i v i e n s e s , RJS f. 20, t. XXII, p. II, Cittä di Castello 1903, 39)... Item castrum Meldule con omnibus aliis castris et fortificiis tocius episcopatus devastavit (1283)... ( C h r o n i c o n Parmerise, RJS f. 12- 13, t. IX, p. IX, Cittä di Castello 1902. 45)... per viam Meldule (1430)... pro Ecclesia Meldulam, oppidum nobile Malateste domini Cesene (1463)... ( A n n a l e s F o r o l i v i e n s e s , RJS f. 20, t. XXII. p. II, 89, 90). 11 Državni arhiv u Zadru (DAZ) — Spisi z a d a r s k o g n o t a r a (SZN) presb. Petrus de Pago (1486- 1529). b. II, f. Π/9, 17, 17. VII. 1520. 12 G. Praga, o. c., l, 4, 5, 9. 13 God. 1535. i 1538. u dokumentima se spominje »Catherina relicta quondam magistri Joanis Medulini cerdonis de Jadra...« (DAZ-SZN Michaela de Zandonatis (1529-1540), b. I, f. I) 5-2. VI. 1935 - SZN Petrus de Bassano (1531- 1570), h. II, f. VI, br. 25 — II. 1538), a 1564. kao »Catharina relicta quondam Medulini cerdonis bosnensis...« Ibid. — SZN Nicolaus Dramileus (1539-1577.), b. IV, f. VIII, br. 63-22. X. 1564). 14 Contestabile je zapovjednik od oko 50 vojnika (V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o ni..., Rivista Dalmatica, NS. a. VI, f. I, 7) i njemu je po mišljenju Praginu pripadao naslov »messere«, kao i zajednički naziv »strenuus« (G. Praga, o. c., 6). 6
7
526
je već god. 1458. imao i svoju kuću; otada se na tom položaju spominje vrlo često, sve do 10. V. 1476, kada doznajemo da je mrtav,15 a ne kako piše Brunelli da je živ do 20. XI. 1473,16 te onda ponavlja sadržaj isprave kojoj stavlja datum 20. IX. 1478." (!), a Praga na osnovi jednog dokumenta od 11. XI. 18 1478. tvrdi da je tek tada umro. Nadalje iz izvora doznajemo da je Pragin »N. N.« bio upravo Matija, kojega je on isključio iz svoga genealoškog stab19 la. Taj isti Matija imao je u Raveni, u blizini crkve sv. Petra, neki posjed koji su baštinili njegovi nasljednici. Naime, Matijini sinovi bili su V i t u s ili 20 21 22 G u i d o ili V i d u s i B e r t o l d u s , a kći mu se zvala Francesca i bila 23 je udana za Felixa de Medula. U izvorima se Vitus ili Guido kao komestabil 24 u Zadru prvi put spominje 10. V. 1478, a ne 17. IV. 1477, kako to iznosi Pra25 ga. Otada Vida de Medula ili Medulla ili de Medola dalje dosta redovito susrećemo — posljednji put 17. VII. 1520,26 a ne 1496, kako to opet citira Praga. Vidi se da je 1478. neko vrijeme bio komestabil u Vrani, a već 1480. opet je na svom starom mjestu u Zadru. Nadalje, u zajednici sa svojim bratom posjeduje neke zemlje u kotaru Medule i u Romanji. Budući da Vid nije 15 D A Z - R e g i s t r o d e l l e D u c a l i ai C o n t i e C a p i t a n i di Žara (1430-1500) — 22. II, 10. VIII. 1458. — G. Praga, o. c., 4-22. II. 1459 — DAZ-Registro... — 31. VII. 1460 (a ne 30. VII. 1460, kako to piše Praga, o. c. na str. 4 (9. X. 1462.) i V. Brunelli, U n po'di luče su A n d r e a M e l d o l a , p i t t o r e z a r a t i n o del C i n q u e c e n t o , La Dalmazia, a. II, No. 54, Žara, 20. V. 1920, i D A Z - D u c a l i e t e r m i n a z i o n i , II (1458-1487), 51a, 53, 59a — 29. XI (10. XII) 1463, 24. III 26. IX. 1464 — DAZ — SZN p r e s b . N i c o l a u s L u p o u i c h (1446-1469), b. I, f. IV, br. 46-30. III. 1466 — SZN J o h a n n e s de S a l o d i o (1455-1501), b. V, f. I, br. 8-22. VIII. 1467. - Registre... 18. X. 1468 — G. Praga, o. c., 4-23. VI. 1469 — DAZ-SZN S i m o n D a m i a n i (1440-1476), b. V, f. VI) 9, 423, 423a - 6. VII. 1469 - G. Praga, o. c., 4-23. VII. 1473 DAZ-Registro ... - 27. IX. 1473 - G. Praga, o. c., 4-20. VII. 1474 - D A Z - R e g i s tro ... — 26. VII. 1474. »... testamenti quondam Mathei de Meldula olim comestabilis Jadre...« (Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika, br. 823 — 10. V. 1476). "Taj je datum, koji stavlja Brunelli, prema izvoru točan (Rivendicazioni..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI., f. I, 9). 17 V. Brunelli, Un po di luče ..., La Dalmazia, a. II, No 54, Žara, 20. V. 1920. U » D u c a l i e t e r m i n a z i o n i « II (1458—1587) te isprave uopće nema, pa je to sigurno ona od 20. IX. 1478, te je valjda u novinama tiskana pogrešno kao da je od 20. IX. 1478. 18 G. Praga, o. c., 4, 9, 11, 12. 19 G. Praga, o. c., 9. 20 DAZ-SZN-Johannes de Salodio, b. II, f. 11/3 — 27. II. 1478. 21 G. Praga, o. c., 14, 15-18. IV. 1491. "DAZ-SZN p r e s b . P e t r u s de Pago, b.II, f, Π/9, 17-17. VII. 1520. 23 G. Praga, o. c., 4. 24 DAZ —Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika, br. 823 — 10. V. 1476. 25 G. Praga, o. c., 4. 26 G. Praga, o. c., 4-2. II. 1478 — DAZ-SZN J o h a n n e s de Salodio, b. II, f. Π/3 - 27. II. 1478. - G. Praga, o. c., 4, 5, 12, 13 - 26. VIII. 1478, 21. III, 25. VI, 4. IX. 1480, 10. IX. 1484 —DAZ-SZN A n t o n i u s Barba (1488-1509), b. I, f. I-10. VIII. 1490— G. Praga, o. c., 5, 14, 15-18. IV. 1491 — DAZ-SZN J o h a n n e s de Salodio, b. HI/11-9. VIII. 1491. — SZN — A n t o n i u s Barba, b. I. f. I, 36 — 1. II. 1493 — G. Praga, o. c., 5-8. V. 1496 - DAT- SZJVJacobus de M e d i c i (1495-1500), b. I, f. 1-3. IX. 1946SZN M a t h e u s S o n z o n i u s (1492- 1530), b. I, f. I — 16. III. 1497 — SZN A n t o n i u s de Z a n d o n a t i s (1491-1535), b. I. f. I/l — 1. IV. 1502. — SZN presb. P e t r u s de P a go, b. II, f. 11/9, 17 — 17. II. 1520.
527
imao ni žene ni sinova, posinio je 1491. S i m o n a p o k . s e r J e r o n i m a de A m a d i o , čija se obitelj u prvoj polovici 15. st. iz Venecije doselila u Zadar.27 God 1052. Vito i Simon de Medula28 spominju se ne samo kao komestabili i stanovnici u Zadru, već i u Vrani.29 Vidov brat B e r t o l d u s de M e d u l a ili de M e l d u l a , također komestabil u Zadru, javlja se doduše u izvorima prvi put 21.1.1484, kako to spominje i Praga, ali posljednji put ne god. 1496, 3 0 jerježivčaki21.X. 1499,atekza I.V. 1520. doznajemo da je već mrtav.31 Njegova supruga S a m a r i t a n a bila je sestra komestabila V i centiusa dela Porta de c u s t o d i a porte terre f i r m e ciuit a t i s J a d r e ; ona je 6. X. 1499, još za života svoga muža, sastavila oporuku.32 Ta je Bertoldova udovica pače god. 1520. od skrbnika svoje djece dobila dopuštenje da slobodno može raspolagati dobrima svog muža u gradu Melduli i u njegovu kotaru. Djeca iz toga braka bila su B e r t o l d i L u c a t i a , koja se udala za D o m i n i k a de C r e t i n o , pisara paškog kneza, a njegovi skrbnici bili s u V i n c e t i u s » V e n e t i u s « , tj. Samaritanin brat i S i m o n de M e l d u l a , kapral u Zadru.33 Iz istoga mjesta »de Medula« ili »de Medulla« ili »de Meldula« jesu i komestabili F e l i x i A n d r i o l u s , koji su bili izvršitelji oporuke pok. Matije de Meldula.34 Premda Praga pretpostavlja da su ti od druge obitelji,35 mi smatramo da se on i tu ponešto prevario, jer su svi ti ipak u nekoj međusobnoj vezi. Naime, i sam je Felix u prvom redu suprug F r a n c e s k e , kćeri pok. Matije,36 pa je stoga razumljivo da je upravo i on bio određen za izvršitelja navedene oporuke. Dakle, već je tu postojala rodbinska veza između obiju obitelji. A sada još nešto. Praga iznosi da se Felix de Medula prvi put javlja tek 24. VIII. 1480.37 No, on se u izvorima nalazi još 10. V. 1476,38 a umro je nesretnim slučajem u Vrani 1482.39 Andriolus ili Andreollus de Medula ili de Medulla ili de Meldula spomi40 41 nje se nešto prije nego Felix, a ne — prema Pragi — tek god. 1479. Svaka27 28
dio.
29
G. Praga, o. c., 5, 4, 5, 13-15, 10. Taj nema nikakve veze s njegovim posinkom Simonom, pok. Jeronima de Ama-
DAZ-SZN A n t o n i u s de Zandonatis, b. I, f. 1/1-1. IV. 1502. G. Praga, o. c., 5, 13, 15. DAZ-SZN Matheus Sonzonius, b. IX, f. IX, br. 95 - 21. X. 1499 - b. II, f. II-I.V. 1502. 32 Ibid. — SZN Simon Corenichius (1509- 1536), b. I, f. I / l i . - 13. III. 1519 SZN A n t o n i u s Barba, b. IV, f. IV. br. 85/1 — 6. X. 1499 (oporuka). "Ibid.-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o , b. II, f. Π/9, 17-17. VII. 1520. 34 Ibid. — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika, br. 823 — 10. V. 1476. 35 G. Praga, o. c., 9. 36 G. Praga, o. c., 9, 13. "DAZ-SZN P e t r u s de D r a g o n o (1470-1486), b. I, f. I/12.-24. VIII. 1480, i G. Praga, o. c., 5. 38 DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika, br. 823 — 10. V. 1476. 39 G. Praga, o. c., 9, 13. 40 DAZ-SZN G r e g o r i u s de B o s c o (1465-1497), b. II, f. II/3 -4.1. 1476 (kopija). 41 G. Praga, o. c., 4, 9. 30
31
528
ko, i on je povezan s obitelji Matije de Medula, jer je uz Felixa određen za izvršitelja njegove oporuke.42 Andriolus je služio najprije kao komestabil u Zadru,43 onda u Novigradu, pa opet u Zadru. Supruga mu se zvala Vrša. O tom pak Andriolosu imamo vijesti ne samo do god. 1485,44 već znamo da je živ još i 10. V. 1493, a pored toga da je u Zadru u blizini arsenala od mletačkog patricija Francisca Maurocena kupio kuću.45 Sin Andriola i Urše bio je zadarski komestabil S e b a s t i a n u s a M e d u l l a ili de Medulla ili de Meldulla ili de Meldula ili de Medula, koji se u dokumentima prvi put javlja već 14. I. 1498, a onda dalje.46 Dakle, ne tek 1505, kako to tvrdi Praga.47 Još 1498. Sebastianus je za sebe i za brata Simona u Kalima (otok Ugljan) od tamošnjeg stanovnika Matije Mašića na dražbi kupio zemlju,48 koju je god. 1513. unajmio zadarskom plemiću de Nassiju.49 God. 1505. zajedno sa svojim već spomenutim bratom Simonom i majkom Uršom daje svoju sestru E l i z a b e t u za suprugu ninskom plemiću I v a n u Z o r a n i ć u . 5 0 P o Brunelliju51 i Pragi, taj se spominje još god. 1522.52 Sebastianus je ostavio oporuku, po kojoj su njegove posjede baštinili brat mu Simon i sestra M a g d a l e n a, udana za komestabila J o h a n n e s a a Lacu. 5 3 Pored već imenovanih i međusobno kako-tako povezanih osoba, u izvorima nailazimo i na ime S t e p h a n u s de M e d u l a , koji je 1484. bio kapral u zadarskog komestabila Bertolda.54 God. 1506. prvi se i posljednji put u tri prilike spominje tada već pokojni P e t r u s de M e d u l l a , plaćenik,55 tj. kapral koji je bio oženjen nekom K a t a r i n o m . S njom je u blizini Vra42
DAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Dominika, br. 823 — 10. V. 1476. Ibid. — SZN G r e g o r i u s de B o s c o , b. II. f. II/3 — 4. I. 1476 (kopija). " G. Praga, o. c., 4 (1479), 5 (19. I. 1485). «DAZ-SZN J o h a n n e s de S a l o d i o , b . III, f. III (6-6. III. 1487 — SZN A n t o n i u s B a r b a , b. II, f. I-10. VIII. 1490-SZN A n t o n i u s C i s i r e l l i s de P l a c e n t i a (1477-1493), b. I, f. I/l - 8. II. 1492 — SZN A n t o n i u s B a r 43
ba , b. I, f. I, 24a — 15. II. 1492 — b. I, f. I, 31 — 10. V. 1493. 46
Ibid. — SZN A n t o n i u s B a r b a , b. II, f. II, 16a — 14. I. 1498 — S. Gunjaca, R e p e r t o r i u m a c t u u m d o m i n i A n t o n u de Z a n d o n a t i s o l i m p u b l i c i et i u r a t i n o t a r u J a d r e , Starine 42, Zagreb 1949,306 — 16. X. 1503 — SZN A n t o n i u s de Z an d o n a t i s ,b. I, f. I/l — 4. V. 1505 —SZN M a r ča n t o n i u s de B a s s a n o (1503-1509), b. I, f. I, — 6. II. 1506. — SZN A n t o n i u s de Z a n d o n a t i s , b. II, f. II/2 — 5. VI. 1516 — SZN p r e s b . P e t r u s de Pa g o , b. II, f. II — 14. IV. 1518., 14. VI. 1519 — SZN M a t h e u s S o n z o n i u s , b. III, f. III — 18. IV. 1520. 47
G. Praga, o. c., 15, 16. DAZ-SZN A n t o n i u s B a r b a , b. II. f. II, 16a — 14. I. 1498. V. Brunelli, Un p o đ i l u č e . . ., La Dalmazia, a. II, No. 62. Žara, 10. VI. 1920 — Isti, R i v e n d i z a c i o n i . . ., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 12. 50 G. Praga, o. c., 15, 16. 51 ».... Sebastiane da Medula...« (V. Brunelli, R i v e n d i c a z i " o n i . . ., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 9-14. III. 1522). "G. Praga, o. c., 15, 16, 9. "DAZ-SZN D a n i e l C a v a l c a (1551-1559), b. I, f. 11/2, 37a, 38 — 14. XII. 48
49
1560.
54
G. Praga, o. c., 5-21. I. 1484. "DAZ-SZN M a r c a n t o n i u s de B a s s a n o , b. I, f. I —6. II. 1506. 529
ne imao neki posjed. Taj je ona prodala,56 pošto je prije toga u Zadru od plemića Detrica kupila kuću u uličici (cahseUa) sv. Vita." Petar i Katarina imali su sina G r g u r a i kćer S t o š i j u . Ta je bila udana za Grgura pok. Stjepana, čizmara (cerdonis) u Vrani, koji je od Stošijina brata ne samo dobio miraz,58 već je poslije toga od svoje punice Katarine kupio i neku zemlju u mjestu zvanom »Sadić«, u blizini navedene tvrđave.59 II.
Iz dosadašnjega našeg razlaganja vidimo da se u dokumentima javljaju i r/ S i m o n a de M e d u l l a . Jedan je posinak Vitov, drugi je sin Andriola de Medulla,60 a treći je onaj kapral iz god. 1520, skrbnik Bertoldove djece.61 Međutim Praga, koji je znao samo za prvu dvojicu, taj je problem — po svom uvjerenju — riješio smjelo tako što je kao nepogrešivo pravilo uzeo da treba ispitati ne pojavljuje li se djedovo ime kod unuka. I uistinu, on je zaključio da Andrija »Meldola« nosi ime svoga djeda »Andriola«, te je prema tome i sin Simona, koji je najprije god. 1501. bio komestabil u Nadinu, zatim je, piše dalje Praga, čini se, bio odsutan iz Zadra (1505), a god. 1527. ponovo se spominje u nekom statističkom izvješću.62 Pa i u oporuci iz god. 1563, koju je slikar Andrija sam napisao, on sebe zove »Andrea pittor fiol del condam miser Simon Meldola« i »ser Andreas Meldola de Hiadra pictor«,63 a u jednom drugom dokumentu, od 22. V. 1563, pored ostalih venecijanskih slikara stoji i »D. Andreas Sclabonus dictus Medola q. Simonis«.6* Da bi se stvar još više komplicirala, u jednom spisu zadarskoga notarskog arhiva iz god. 1515. nalazimo napisano i ovo: »... et Marcho Antonio filio ser Simonis de Medulla, habitatoris Jadre.. .6S No, pcije nego o svemu tome stvorimo ikakav zaključak, najbolje ćemo učiniti da navedemo redom kada se i kako se u dokumentima javlja taj Simon. Kako smo već kazali, to se ime prvi put spominje u spisima Državnog arhiva u Zadru 18. IV. 1491. i tu se zove »Simon condam 66 ser Jeronimi de Amadio .. .« God. 1498. stoji »... strenui Simonis de Mel67 68 dulla comestabilis fratris.. , ... God. 1501. stoji u Sanuda »... Simon da 56
Ibid. — SZN A n t o n i u s de Z a n d o n a t i s , b. I, f. I/l — 30. XI. 1506. Ibid. — SZN J o h a n n e s de M o n t e f e r r a t o (1501 -1508). b. I, f. II — 5. III. 1506. 58 Ibid. — SZN M a r c a n t o n i u s de B a s s a n o , b. I, f. I. — 6. II. 1506. 59 Ibid. — SZN A n t o n i u s de Z a n d o n a t i s , b. I, f. I/l — 30. XI. 1506. 60 G. Praga, o. c., 14, 15. 61 DAZ-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o , b. II, f. II/9 — 17. VII. 1520. 62 G. Praga, o. c., 10. " A . Schneider, K a d s e r o d i o , a k a d j e u m r o A n d r i j a M e d u l i ć ( S c h i a v o n e ) ? , Zagreb, 1908, 15. 64 A. Venturi, o. c., IX/IV, 692. Prijatelj iznosi »cfcfus Meldula« (o. c., 10). «DAZ-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o ,b. II, f. II/2 — 7. X. 1515. 66 G. Praga, o. c., 14. "T. j. Sebastijana. 68 DAZ-SZN A n t o n i u s B a r b a , b. II, f. II, 16a — 14. I. 1948. 57
530
Meldola Contestabele in Nadino.. ,«69 God. 1502. javlja se uz Vita de Medula »лес non Simon de Medula comestabiles, habitatores Jadre ac in Castro Aurane«.10 God. 1505. pak u Sebastijana stoji i ime njegova brata »ser Simone...«71, a 1515. zabilježeno je »ser Simonis de Medula, habitatoris Jadre. . ,«12 God. 1520. nailazimo na »dominus Simon de Meldula, caporalis Jadre...«73, a 1527. na »Meser Simone da Medola«1*. God 1536. spominje se »egregius vir dominus Simon de Medula, ciuis ot habitator Jadre.. .75 1549. »... domino Simone Meldula, ciue..«76), 1552. »domino Simone de Medula,«77 i konačno 1560. »dominus Simon de Meldula, ciuis et habitator Jadre... «7S »... q..domini Simonis...«" Iz svega toga možemo zaključiti da se onaj Vitov posinak Simon de Amadio osim god. 1491. u dokumentima nigdje i nikad više ne spominje. Stoga svakako ne dolazi u obzir kao otac slikara Andrije Medola ili Meldola i Markantonija de Medulla ili de Meldula. Prema tome, preostaje nam samo Simon, sin Andriolov, a brat Sebastijana, Elizabete Zoranić i Magdalene a Lacu. Simon je već god. 1498. bio komestabil pa za njega i za sebe njegov brat Sebastijan kupuje u Kalima neku zemlju.80 God. 1501. on je komestabil u Nadinu, gdje jedva održava disciplinu medu vojnicima, koji su ostali bez živežnih namirnica,81 a 1502. vrši s Vitom de Medula službu s istim činom ne samo u Zadru nego i u Vrani.82 Od 1515. dalje kao miran građanin Zadra83 stanuje u predjelu crkve sv. Stjepana,84 tj. u citadeli.85 Zatim je na osnovi već spomenute oporuke svoga brata Sebastijana, koja je objavljena 17. II. 1526, 68 R a p p o r t i d e 11 a r e p u b l i c a V e n e t a c o i S l a v i M e r i d i o n a li di M a r i n o S a n u d o , Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, VI, Mleci, 1863, 166 - 7. I. 1501. 70 DAZ-SZN A n t o n i u s de Z a n d o n a t i s , b. I, f. I/l — 1. IV. 1502. 71 G. Praga, o. c., 15-21. X. 1505. "DAZ-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o ,b. II, f. II/l — 7. X. 1515. 73 Ibid.-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o , b. II, f. Π/9 — 17. VII. 1520. 74 S. Ljubio, C o m m i s s i o n e s et r e l a t i o n e s v e n e t a e I, MSHSM VI, Zagrabiae, 1876, 206. Za taj podatak Brunellisasvim krivo citira Ljubica (V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI. f. 1,9, bilj. 3), a u tom ga slijedi Praga (G. Praga, o. c., 9, 10.), što dokazuje da on uopće nije vidio Ljubica, već je to jednostavno na vjeru uzeo od Brunellija. "DAZ-SZN P e t r u s de B a s s an o , b. I, f. I — 28. IX. 1536. 76 Ibid.-SZN F r a n c i s c u s T h o m a s i u s (1548-1561), b. I, f. I) l, 15-3. III. 1549. 77 Ibid. - SZN J o h a n n e s a M o r e a (1545- 1570), b. I, f. 1/4, 33a — 27. III. 1552. 78 Ibid.-SZN S i m o n B u d i n e u s (1556-1598), b. I, f. 1/5, 267 —26. IX. 1560 (oporuka). 79 Ibid.-SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. Π/2, 37a, 38 — 14. XII. 1560. 80 Ibid. — SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o , b. — 14. I. 1498. 81 R a p p o r t ! ..„Arkiv ...VI, 166. "DAZ-SZN A n t o n i u s de Z a n do na t i s , b. I, f. I/l - 1. IV. 1502. 83 G. Praga, o. c., 15, 16 -DAZ-SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o ,b. II,f. Π/2 -7. X. 1515. 84 Danas crkva sv. Sime (C. F. Bianchi, Ž a r a c r i s t i a n a . I , Žara, 1877, 334). 85 S. Ljubio, o. c., I, MSKSM, VI, 206.
531
dobio jedan dio njegova imanja. Međutim je uspio da se 23. lipnja 1527. sa svojom sestrom Magdalenom i njezinim suprugom Johannesom a Lacu pismeno nagodi, te su mu i onaj drugi dio imanja prepustili na doživotno uživanje.86 God. 1536. Simon daje svom kmetu J e r o n i m u K o ž u l o v i ć u ( C h o s u l o v i c h ) i z Kukljice (otok Ugljan) na obradbu uz izvjesne uvjete neku svoju zemlju u Banju (otok Pašman).87 God. 1549. i 1552. spominje se kao svjedok u notarskim spisima,88 a 26. rujna 1560. sastavlja u svojoj kući, već slaba zdravlja i u dubokoj starosti, pred notarom Šimom Budinićem, spis, u kojem svoga sina Markantonija89 imenuje za svog opunomoćenika,90 a 14. prosinca iste godine već doznajemo da je mrtav.91 Ako je dakle točna Pragina konstatacija s obzirom na Andriju i njegova oca, onda je svakako i M a r k a n t o n i j e sin toga Simona de Meldula. Toj dvojici mi bismo dodali još jednoga im brata koji je dobio očevo ime, a to je onaj S i m o n de M e l d u l l a , kapral u Zadru, koji je god. 1520. određen za skrbnika djece pokojnog Bertolda de Medula.92 Naime, taj je te godine vršio nižu vojničku službu u Zadru, pa prema tome onaj prije spomenuti Simon, koji je već prije 22 godine bio komestabil, tj. viši vojni časnik, sada nikako nije mogao spasti na kapralski čin. Još nešto. Otac te trojice imao je i sestru M a g d a l e n u , za koju se već god. 1560. spominje da je mrtva.93 A njezin je muž bio zadarski građanin i komestabil J o h a n n e s a L a c u , za kojega god. 1557. doznajemo da je mrtav. Naime, te iste godine Magdalena pravi oporuku, u kojoj je svoga sina G e o r g i j a imenovala za univerzalnog baštinika. Iz toga braka potekle su njezine tada već udane kćeri U r š a i E l i z a b e t a . 9 4 Istoga Georgiusa a Lacu, kojega u svojoj punomoći Simon de Meldula također citira kao baštinika svoje pokojne sestre,95 nalazimo i medu svjedocima u jednoj ispravi iz god. 1562.96
Slikar Markantonije ili Marko Antonije prvi se put u izvorima javlja god. 1515. kao sin ser S i m o n a de M e d u l l a , stanovnika Zadra, i rođak 97 Ivana Zoranića, oca pjesnika Petra. On je zajedno sa svojom ženom i ocem do njegove smrti, kako se to očito razabira iz izvora, stanovao u kući obitelji de Meldula u susjedstvu crkve sv. Stjepana.98 Dakle, već iz toga vidimo da je taj trojici braće otac bio Simon, brat Sebastijana, Elizabete i Magdalene, a sin Andriola de Medula. Samo, Markantonije se u spisima slikarom ne zove već tada, nego tek god. 1547." God. 1554. kupuje isti slikar od magistra Stjepana de Radinis, pokojnog Georgija a Cisternis, neku zemlju s onu strane Rječine100 (ultra Flumariam),™ o kojoj se u spisima ponovo govori god. 1555,102 1557,103 pa 1561. i 1562.104 Pored te zemlje imao je posjed i u Privlači.105 Iste godine (1560) Markantonije de Meldula svjedoči pri nekom ugovoru kod notara Sime Budinića.106 Pred istim notarom, u kući de Meldula, otac ga te godine imenuje za svoga opunomoćenika da uredi različite sporove, a napose s Georgiom a Lacu, baštinikom već navedene Magdalene.107 Kada je Simon umro, mladi je Georgius a Lacu prema pismenoj nagodbi zatražio majčin dio koji mu je pripadao. Da ne bi došlo do spora oko te ostavštine, Markantonije se kao očev opunomoćenik 14. prosinca 1560. sa svojim rođakom mirno nagodio. Tako mu je u prvom redu prepustio pravo na dio kuće i zemlje u blizini sv. Marcele (propugnaculis sancte Marcelle) pa cijeli posjed s kućom u Banju. A Georgius a Lacu se obvezao da će, pored ostaloga, neku svotu novaca dati Matiji, nekadašnjoj služavci pokojnog Simona de Meldula.108 Dvije godine kasnije isti je slikar Marku iz Venecije (de Venetiis), topniku u zadarskoj tvrđavi, prodao kod Rječine neku zemlju koju je on bio otkupio od već spomenutog Stjepana de Radinis.109 Poslije toga u spisima zadar97
III. A sada na kraju pogledajmo što na osnovi dokumenata zapravo znamo o M a r k a n t o n i j u d e M e d u l l a ili d e M e l d u l l a . "DAZ-SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. И/2, 37а, 38 — 14. XII. 1560. Ibid. — SZN P e t r u s de B a s s a n o , b. I, f. 1-28. IX. 1536. 88 Ibid. — SZN F r a n c i s c u s T h o m a s i u s , b . I, f. I / l — 3. III. 1549 — SZN J o h a n n e s a M o r e a , b. I, f. 1/4, 33a — 27. III. 1552. 89 Time otpadaju i Mihičićeva nagađanja o djeci Simona Meldole i usporedo s time njegove ostale hipoteze (A. V. Mihičić, A n d r i j a M e d u l i ć — S c h i a v o n e , Nova Evropa, XXV, Zagreb, 1932, 643 — 645), kao i Uvodićeve tvrdnje koji ga u tome slijedio, c., 11-14). 90 DAZ-SZN S i m o n B u d i n e u s , b. I, f. 1/5, 267 - 26. IX. 1560. " Ibid. — SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. II/2, 37a, 38 — 14. XII. 1560. 92 Ibid. — SZN p r e s b . P e t r u s de P a g o , b. II, f. II/9 — 17. VII. 1520. 93 Ibid. — SZN S i m o n B u d i n e u s , b. I, f. 1/5, 267 — 26. IX. 1560. 94 Ibid. — SZN F r a n c i s c u s T h o m a s i u s , b. I, f. IV/65 — 30. XI. 1557. 95 Ibid. — SZN S i m o n B u d i n e u s , b. I, f. 1/5, 267 — 26. IX. 1560. " Ibid. — SZN S i m o n B u d i n e u s , b. I, f. 1/6, 374a — 4. VI. 1562. 87
532
»... domino Joanne Zoranich coqnato illorum de Medulla ... presentibus ... Marcho Antonio filio ser Simonis de Medulla... habitatoribus Jadre, testibus vocatis et rogatis...« (Ibid. I - SZN presb. Petrus de Pago, b. II, f. II/2 — 7. X. 1515). 98 G. Praga, o. c., 16-DAZ - SZN F r a n c i s c u s T h o m a s i u s , b. I, f. IV/68 — 18. VIII. 1560. 99 ».. .Marci Antonio de Medula pittor...« (DAZ — Sumario de titoli de privati possessori nel teritorio di Nona, VI. 236a 239 — 9. IX. 1547 — Prijepis iz 17. st.). God. 1556. zovu ga u dokumentima i »magistro Marco Antonio de Medula pictori, habitatore Jadre«, pa »Marcum Antonium de Medula pictorem« DAZ- S p i s i z a d a r s k o g k n e z a A n t o n i o M i c h i e l (1556), 63a, 105 — 2. III. i 16. IV. 1556). 100 U blizini Zadra (ibid. — S p i s i z a d a r s k e p o r o d i c e de P o n t e I-1952 (kopija). 101 DAZ-SZN S i m o n M a z z a r e l l u s (1555- 1589), b. II, f. FV/3 — 2. X. 1557.
102
Ibid.-SZN D a n i e l Ča v a l ča , b. I, f. Π/3 — 2. I. 1562. Ibid.-SZN S i m o n M a z z a r e 11 u s , b. II, f. IV/3 — 2. X. 1557. Ibid. - SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. II/3. — 2. I. 1562. 105 Ibid. — S u m a r i o . . . VI, 236 — 24. III. 1560. — Prijepis iz 17. stoljeća. 106 »... Marco de Meldulla pictore...« (Ibid. — SZN S i m o n B u d i n e u s , b . I, f. 1/3, 138a—11. VII. 1560). 107 Ibid. - SZN S i m o n B u d i n e u s , b. I, f. 1/5, 267a — 26. IX. 1560. 108 Ibid. — SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. H/2, 37a. 38 — 14. XII. 1560. 109 Ibid. — SZN D a n i e l C a v a l c a , b. I, f. 11/3 — 2. I. 1562. 103 104
533
skoga notarskog arhiva ne nalazimo više spomena Markantoniju de Meldula. Supruga Markantonijeva zvala se K a t a r i n a i bila je kćerka ser A n t o n i j a M i r k o v i ć a iz Nina; ona je 18. kolovoza 1560, još za života svoga muža, u njegovoj kući sastavila oporuku. U toj oporuci ona je svoga supruga imenovala za univerzalnog baštinika imetka koji je on mogao samo doživotno uživati. Poslije njegove smrti polovica je imala pripasti Katarininu bratu Pavlu, a polovica kćerima pokojnog joj drugog brata Zanchija.110 A sada još ova pitanja: kada je približno rođen taj slikar, kako je dugo živio i kada je otprilike umro? Na to možemo samo približno odgovoriti. Naime, kada se on god. 1515. prvi put javlja kao svjedok u notarskoj ispravi, onda je morao imati najmanje dvadeset godina. Prema tome, bio je rođen najranije oko god. 1495, a svakako najkasnije prije kraja 15. st. Prema tome bi god. 1562, kada se posljednji put spominje, imao nešto ispod ili iznad 67 godina, što nikako nije bila velika starost. Kad je taj slikar umro, teško je odgovoriti. No svakako možemo pretpostaviti da nije nadživio svoga brata Andriju.
IV. Premda je Brunelli odlučno ustvrdio da novi dokumenti mogu samo popuniti one vijesti koje je on sabrao iz javnih arhiva, ali da ih ne mogu izmijeniti,111 vidimo da se u tome prevario. Stoga ćemo pokušati da na osnovi svega iznešenog još nešto kažemo o Andriji Meldoli i o njegovu bratu Markantoniju. Andrija je svakako iz Zadra 112 otišao vrlo rano, jer se nigdje ni u jednom tamošnjem dokumentu ne spo113 minje, dok se ostali članovi s pridjevkom »de Medula«, »de Meldula« ili »de Medola« spominju više puta. Nagađanje S c h n e i d e r o v o da se rodio »1503 (?) u Zadru«.114 Brunellijevo »verso 1500a Zara«,"5pa Prijateljevo (iako se on ispočetka koleba, gdje se Andrija rodio, ipak podržava pretpostavku da bi to mogao biti Nadin, mjesto službovanja oca mu Simona) »oko god. 116 1500. ili točnije god. 1503.« i »vjerojatno oko god. 1503.« , mi bismo bacili 110
Ibid. - S u m a r i o . . . VI, 236a 239 — 9. IX. 1547 — Prijepis iz 17. st. SZN F r a n c i s c u s T h o m a s i u s , b. I, f. IV/68 — 18. VIII. 1560. 111 Brunelli, Un po'di luče..., La Dalmazia, a. II, No. 63, Žara, 12. VI. 1920. 112 Brunelli kaže da je u Veneciju otišao u 20. godini (o. c., La Dalmazia, a. II. No 63, Žara, 12. VI. 1920), a Prijatelj najprije piše da to »ne znamo«, a odmah zatim iznosi da je to bilo »jamačno negdje oko god. 1530., kad je bio čovjek tridesetih godina« (o. c., 9). 113 Brunelh piše da nema čak ni vijesti o njegovu povratku u Dalmaciju s namjerom da ondje slika (Rivendicazioni..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 14), s čime bi se i mi potpuno složili. 114 A. Schneider, o. c., 6, 7, 20-24. 115 V. Brunelli, Un p o ' d i l u c e . . ., La Dalmazia, a. II. No 63, Žara, 12. VI. 1920. 116 K. Prijatelj, o. c., 7, 5, 6. 534
čak na kraj* 15. st. Svakako, kada je umro (1563),m mogao je imati i iznad 60 pa čak i 70 godina, što u to doba nije bilo ništa neobično, jer su svi njegovi suvremenici, slikari u Veneciji, pa Tizian (r. 1477 — u. 1576), Tintoretto (r. 1518 — u. 1594) i Veronese (r. 1528 — u. 1588) također dosta dugo živjeli. Da nije bilo njegove iznenadne bolesti,118 možda bi i on doživio još dublju starost. Što Brunelli drži da Andrija nije bio siromah i da je bio posljednji član svoje kuće, to je očito točno, ali zato nema pravo kad misli da je u njega bio sabran sav imetak te obitelji.119 Po osobno sastavljenoj oporuci Andrija je svoju suprugu M a r i n u de R i c i s imenovao za jedinu svoju baštinicu.120 Kada se ona po drugi put udala za K a m i l a B o n a l d i j a , 1 2 1 spominje u oporuci od 22. V. 1569.122 »sva svoja imanja i mjesta u Zadru koja joj je ostavio njezin pokojni muž Andrea Medulo« (»tutti li beni et luoghi da Žara ehe me ha lassato il detto quondam messer Andrea Medulo123 mio Marido«).12* Tako su, po Brunellijevu mišljenju, ti posjedi morali biti znatni jer su u Zadar privukli obitelj Bonaldi, koja je zatim ušla u vijeće toga grada.125 Još ni danas nije definitivno utvrđeno jesu li Andrija Meldola i Andrija Schiavone jedan te isti umjetnik,126 a isto se tako ne zna pripadaju li njemu slike koje mu se pripisuju, i na njima napisani inicijali.127 Nadalje, smatra117 Brunelli iznosi da je u jednoj rukopisnoj zbirci zadarske povijesti iz 18. st., koja se čuvala u kući Filippi u Zadru, medu stotinu besmislica našao da se priča kako je Meldola stanovao u Zadru u susjedstvu crkve sv. Spasitelja; Brunelli to, naravno, u svemu pobija (V. Brunelli, Un p o ' d i l u č e . . . , La Dalmazia, a II, No 62, Žara, 10. VI. 1920). 118 A. Schneider, o. c., 16, 18. 119 V. Brunelli, Un p o ' d i l u č e . . ., La Dalmazia, a. II, No 62. Žara. 10. VI. 1920 — Isti. R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, r. I, 12,15. 120 A. Schneider, o. c., 15. 121 Jedan je član te obitelji kao svjedok bio nazočan otvaranju oporuke slikara Andrije (A. Schneider, o. c., 16). 122 Tu je oporuku prepisao Brunelli u Arhivu Frari u Veneciji (V. Brunelli, U n p o ' d i l u č e . . ., La Dalmazia, a. II, No 54, Žara, 20. V. 1920), i ona je, kao i onda, još i sada neizdana. 123 Kukuljević iznosi da se u Vincenci spominju Antun i Sebastian Medulo, od kojih je posljednji umro 1587 (I. Kukuljević Sakcinski, o. c., 270). 124 V. Brunelli, Un p o ' d i l u č e . . . , L a Dalmazia, a. II, No 54, Žara, 20. V. 1920. Isti R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 12. 125 V. Brunelli, Un p o ' d i l u č e . . ., La Dalmazia, a. II, No 62, Žara, 10. VI. 1920. 126 O tome v. A. Schneider, o. c., 8 —12, i L. Donati, D e l l e š t a m p e di An d r e a M e l d o l l a d e t t o lo S c h i a v o n e , Archivio storico per la Dalmazia, a. III, f. 117, Roma 1927, 211-220. 127 Heller donosi ove njegove inicijale: A. M., Andreas Schiaon f., M. A., M. A. F. i M. P. i svagdje kaže da je to »Andreas Meldolla, genannt Schiavone« (/. Heller, M o n o g r a m m e n — L e x i c o n , Bamberg 1831, 27, 30, 257, 258, 305). Kukuljević navodi da se u jednom bakrorezu uz monogram »A. M.« nalazi i potpis »Andrea Meldola«. Zatim na slikama stoji »ΛΓ. Andreas Schiavone», »A. Schiavon f.« ili «Andrea Schiavon f.« ili »Andrea Schiaon f.« ili »And. Meldola.« ili A. M.« pa »And. Meldolla« i »A. M.« ili »M. A.« ili »A. M. F.« Taj isti rnonogram imao je i talijanski bakrorezac M a r e An -
535
rno prijeko potrebnim da se i svi navedeni dokumenti o Andriji, Meldoli ili Schiavonu, koji se nalaze u Veneciji, još jedanput pretraže i ponovo ispitaju 128 te da se točno objelodane; tek tada moći ćemo vjerojatno dobiti ispravan sud o tome tko je jedan, a tko drugi, pogotovu ako sve to povežemo s onim što još o tom problemu znamo. Na kraju slažemo se s Brunellijem da »Meldola« (u raznim varijantama) dolazi od imena grada u Romaniji, ali ne i da su članovi »de Meldola« živjeli u Zadru samo od god. 1463. do 1527,129 već od god. 1458. do 1562. Nadalje, ne možemo se složiti s tvrdnjom Praginom da nitko od tih Meldola nije bio iz Dalmacije, kao ni s time da nikomu od njih žena nije bila Zadranka, Dalmatinka i Slavenka,130 jer znamo da je upravo slikar Markantonije bio oženjen Hrvaticom iz Nina, a jesu li i drugi članovi te obitelji bili oženjeni Hrvaticama, nije nam poznato. Nadalje, u navedenom vremenu iz te obitelji nije u Zadru bilo samo osam muških članova, kako to iznosi Praga,131 već petnaest muških (s Vitovim posinkom Simonom), a pet ženskih. I tako doduše nismo uspjeli, iako je Praga u to bio potpuno siguran, da u spisima zadarskih notara 16. st. nađemo išta o rođenju, mladosti i životu slikara Andrije,132 ali smo zato pronašli novoga slikara, brata mu Markontonija ili Marka Antonija. Ujedno smo na osnovi arhivske grade iz 15. i 16. st. donijeli neke nove podatke o pojedinim članovima obitelji de Meldola, od kojih su neki, a napose rođeni Zadrani Andrija i Markantonije, po svom ocu bili čak i 133 u vrlo tijesnoj rodbinskoj vezi s obitelji hrvatskog pjesnika Petra Zoranića. Još nešto. U nas se za Andriju udomaćilo prezime Medulić,1*4 koje je, kako smo već dokazali, potpuno pogrešno i proizvoljno u našu znanstvenu literaturu unio K u k u l j e v i ć . t o n i o R a i m o n d i , nazvan Franzia, rođen 1488, a umro 1539 (/. Heller, o. c., 28), što je primijetio i Kukuljević (/. Kukuljević Sakcinski, o. c., 269), ili »M. A. F.« i (Kukuljević Sakcinski, o. c., 289, 291,293-296). O tom i L. Donati, o. c., Archivio storico..., a. III, f. 117, 211 — 214). Što to znači? Po našem mišljenju trebalo bi i te inicijale još jedanput ne samo stručno i dobro pregledati i pročitati, pa po načinu slikanja, a bez ikakva utjecaja goleme stručne literature o tome da konačno nepristran sud. Još nešto. Držimo da se ne bi smjelo propustiti a da se ne utvrdi ne pripada li koji od tih inicijala Markantoniju, Andrijinu bratu. Možda je upravo on bio autor slika u Šibeniku, Zadru i Splitu, koje Kukuljević za Andrijine (I, Kukuljević Sakcinski, o. c., 279). O tom v. V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 13, 14. 128 Brunelli navodi da su se neki od tih prijepisa iz mletačkog arhiva čuvali u »Paraviji« (V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 10), današnjoj »Naučnoj biblioteci« u Zadru, odakle su još god. 1943. s ostalim rukopisima odneseni u Italiju. 129 V. Brunelli, R i v e n d i c a z i o n i ..., Rivista Dalmatica, NS, a. VI, f. I, 15. 130 G. Praga, o. c., 8. 131 G. Praga, o. c., 9. 132 G. Praga, o. c., 10. 133 O tom pjesniku kao o njegovu rodu piše opširno S. Antoljak, N o v i p o d a c i o h r v a t s k o m p j e s n i k u P e t r u Z o r a n i ć u , Grada JA 22, Zagreb, 1952, 245-272. 134 K. Prijatelj, o. c., 6.
536
Budući da sada znamo i za njegova brata Markantonija, također slikara, koji se u dokumentima isto tako nikada ne zove »Medulić« potrebito je zbog objektivnosti i prestiža naše znanosti da ih više pod tim prezimenom ne navodimo. Jedno je jasno: oni su obojica rođena u hrvatskom Zadru, gdje su bili i odgojeni. Samo, Andrija je brzo otišao u Veneciju, odakle se nikada nije vratio u domovinu, a drugi je do smrti ostao u svom rodnom mjestu. Značajno je da se Andrija upravo u Italiji nazivao Hrvatom (Sclabenus), jer nikada nije mogao zaboraviti zemlju i grad u kome se rodio i gdje je odrastao. A. Markantonije je bio oženjan Hrvaticom, plemkinjom iz Nina, odakle je potjecao i Ivan Zoranić, suprug njihove tetke Elizabete-Jele, majke pjesnika Petra Zoranića. Na temelju svega iznijetog trebalo bi da jednom zauvijek prekinemo s time da Andriju, a tako i njegova upravo novootkrivenog brata Markantonija, nazivamo nametnutim im prezimenom »Medulić«, koje im ne pripada. Ne treba se bojati da ćemo ih zbog toga izgubiti i da nakon toga neće više pripadati nama, jer znamo sigurno da su se i oni sami takvima osjećali i iskazivali.
GENEALOŠKO STABLO DE MEDULA (MELDULA, MELDOLA, MEDOLA) U ZADRU I.
Mateus (u. 1476.) Vitus (u. poslije 1520) kćerka N (?)
Bertoldus (u. o. 1502) supruga: Samaritana r. dela Porta iz Venecije
Francisca suprug: Felix de Medula
Simon pok. Jeronima de Amadio posinak Bertoldus
Lucatia suprug: Dominicus de Cretino, pisar paškog kneza
537
am platee, testibus etc. (DAZ. — SZN Simon Mazzarellus, b. II, f. IV/3 - 2. X. 1557.).
II.
Andriolus supruga: Urša Sebastianus
Marcantonio supruga: Katarina r. Mirković iz Nina
2.
Simon (u. 1560)
Andrea (u. 1563) supruga: Marina de Ricis
Elizabeta suprug: Ivan Zoranić
Magdalena (u. oko 1560) suprug: Johannes a Lacu, comestabilis
Simon
Petar
Jeron im Georgius
Elizz beta
Urša
m. Stephanus de Medula
Petrus de Medula (u. o. 1506) Druga Katarina supruga Gregorius
Stošija suprug: Gregorius pok. Stjepana čizmara i stanovnika Vrane
1.
Zadar, 2. X. 1557. Zadarski slikar Markantonije de Meldula kupuje od magistra Stjepana de Radinis neku zemlju s onu stranu Rječine Coram domino Donato Ciuallelli honorabile judice examinatore. Cum alias sub die 23julij 1554. titulo emptionis magister Marcusantonius de Meldula pictor, habitator Jadre, acquisiuerit a magistro Stephane de Radinis quondam magistri Georgij a Cisternis unam ogradam terreni cum capitibus uitium ueteribus et cum nonnulibus arboribus oliuariorum positam ultra Flumariam pređo... libre... dictus uenditor exbursauit ser Dominico Spirondello uti creditore libre 73. de quibus libre 73 dictus ser Dominicus Spirondellus predicto magistro Marcantonio fecit... In cancellaria communititatis, presentibus Simone Sachich et Nicolae Dissa, stipendiario ad custodi538
Zadar, 18. VIII. 1560. Oporuka Katarine, supruge Markantonija de Meldula In Christi nomine Amen. Anno ab eius Natiuitate 1560., indictione III, die uero 18 mensis augusti, temporibus serenissimi Principis et domini excellentissimi domini Hieronymi Prioli Deigratia Venetiarum etc. ducis illustrissimi, pretureque domini Aloysii Cornelij dignissimi comitis Jadre. Coram uiro nobile Jadrense domino Antonio Rosa, honorabili exsaminatore Jadre. Cum nil sit certius morte et nil incertius hora eius ideo salubriter considerans domina Catherina filia quondam ser Antonij Mircouich de Nona et uxor ser Marciantonij de Meldula pictoris, ciuis Jadre, sana per Dei gratiam mente, sensu et intellectu et corpore infirma, nolens intestata decedere et facta sua inordinata relinquere pro hoc presens suum nuncupatum testamentum quod dicitur sine scriptis in hunc modum disposuit et ordinauit. In primiš animam Altissimo comendauit, corpus quoque suum sepelire uoluit in ecclesia sancti Dominici in sepulcro suorum antiquorum. Item suos commisarios et huius sui testamenti rideles executores instituit et esse uoluit ser Marcumantonium de Meldula, suum maritum, et ser Simonem Armanum, ciuem Jadre, quibus dedit omnimodam facultatum adimplendi omnia in presenti testamente contenta. Item reliquit lazaretopestiferorum Jadre lire 4 et fabrice capelle sancti Simonis Justi lire 4 et fratalee Sacramenti Sacrosancti Corporis in ecclesia metropolitana Jadre lire 4. Item reliquit domine Catherine eius nepti (!), uxori ser Hieronimi militis, unum uestem a muliere de rassia panonalia et unam pelliciam. Item omnibus autem alijs suis bonis mobilibus et immobilibus, juribus et adherentibus sibi spectantibus etpertinentibus tarn dotalibus quam alijs quibuscum — que heredem instituit et nominauit ac esse uoluit supradictum ser Marcumantonium de Meldula, maritum in uita sua tantum, cum hac tarnen conditione quam post mortem supradicti sui heredis omnia sua bona, terres etpossessiones, uadant et transire debeant in ser Paulum, fratrem dicte testatricis pro dimidia et pro alia dimidia in filias quondam serZanchi, alterius sui fratris, scilicet illa quantitas et qualitas terrarum et possessionum, quas ipsa testatrix habuit pro hunc portione in dotem tempore... (izgorjelo) sue maritationis cum hac declaratione quam dicti heredes substituti post mortem suprascripti mariti sui primi heredes instituti, non possuntpetere nee habere ab heredibus dicti sui mariti prohibuit quo estimate fuerunt dicte terre et possessionem apportat ut supra in dotem juxta consentiam instrumenti dotalis, sed solummodo habeant et simpliciter reuertantur in dictos heredes substitutos eedem uel terre et possessiones absque aliquo strepitu et figura juditij, qui heredes substituti teneantur et sunt obligati ac illi in quos peruenerint dicte terre et possessiones celebrati facere singulo die festo sancti Saluatoris omni anno in perpe-
539
tuum unam missam maiorem pro anima dicte testatricis et hoc uoluit esse suum ultimum testamentum et ultimam uoluntatem quod et quamvis ualore uoluit jurre testamenti et alliis... ultime uoluntatis aliquo juriš ordine premisso non obstante. Actum in forma. Actum Jadre in domo habitationis dicti uiri sui in contrata sancti Stephani, presentibus domino Gabrielle Martinengo, cantore in ecclesia metropolitana Jadre, et magistro Marco de Venetijs, bombarderio in castro magno Jadre, habitis et rogatis. Franciscus Thomaseus notharius ita ordine dicte testatrice (Ibid. — SZN Franciscus Thomasius b. I. f. IV, br. 68 — 18. VIII. 1560.).
futurorum. Actum in camera domus habitationis dicti domini constituentis in Jadra. Presentibus ibidem serPetro Zappich et serJoanne Britanico, ciuibus Jadrensibus, testibus habitis, uocatis et specialiter rogatis. Ego Franciscus Gallellus judex examinator Jadre (Ibid. — SZN Simon Budineus b. I, f. 1/5, 267, 267a-26. IX. 1560.).
4.
Zadar, 14. XII. 1560. Nagodba između Markantonija de Meldula i njegova rođaka Georgiusa a Lacu zbog ostavštine njegove majke Magdalene, sestre Simona de Meldula
3.
Zadar, 26. IX. 1560. Simon de Meldulla daje pismenu punomoć svom sinu Markantoniju Die 26. septembris 1560. Pro ser Simone Meldulla procura Temporibus et preturae etc. Coram viro nobile Jadrense domino Francesco Gallello, honorando judice examinatore curiae Jadrae, personaliter constitutus Simon de Meldulla, ciuis, habitator Jadrae, jacens in lecto propter egritudinem et senium corporis, sanus attamen mente et intellectu, omni quo potuit de jure firmiori ac solemniori modo fecit, instituit, cicauit, solemniter ordinauit suum uerum, certum, legitimum et indubitatum procuratorem, factorem et negotiorum suorum infrascriptorum gestorem, nuntium et comissum specialem et generalem ita tarnen etc. magistrum Marcum Antonium, pictorem eius filium presentem et onus procurationis acceptentantem specialiter et nominatim ad componendum et concordandum omni et quocumque tempore tarn in uita quam in morte eiusdem domini constituentis, omnes et quascumque differentias super quascumque et qualicumque re et eadem uertentes sine que uertentur inter eumdem dominum constituentem et dominum Georgium a Lacu tamquam heredem quondam dominae Magdalenae, sororis dicti dominis Simonis constituentis. Et super huiusmodi differentiarum et questionum futura concordia, ac transactione rogante et rogati petendum quecumque publica documenta et instrumenta dans et concedens eidem filio suo et procuratori omnimodam et generalem potestatem, authoritatem et mandatum super et in dictis differentiis concordandis et paciscendis cum omnibus et singulis clausulis necessarijs et opportunis etiam si ille forent et de quibus essent fienda specialis mentio que mandatum exigerent magis speciale quam presentibus expressum est cum ampla et generalipotestate ac facultate. Promitense (?) iam habere et habiturum perpetuo Grmum, ratum et gratum, totum id et quicquid predictum filium suum et procuratorem fuerit atque concordatum in premissis seu aliquo eorum sub obligatione omnium suorum mobilium et stabilium presentium et 540
Cessio pro domino Georgio a Lacu cum remissione et quietatione pro magistro Marco Antonio de Meldula pictore uti procuratore quondam domini Simonis eius patris per viam compossitionis ad inuicem factae. Die XIII. mensis decembris 1560. indictione 3. Temporibus et preturae etc. Coram nobile Jadrense domino Donato Ciualello, honorabile judice examinatore curiae Jadrae. Quum per amicabilem conuentionem alias sub die 23. junij 1527. inter quondum dominum Simonem de Meldula super vita functum et strenuum quondam Johannem a Lacu eius sororium nomine quondam domine Magdalenae eius uxoris sequutam de et super Ute, quae tunc versa fecit inter eos, sententia alias per clarissimum dominum Zaccariam Vallaresso tunc dignissimum capitaneum Jadre lata sub die 17 februarij 1526. qua pronuntiauit testamentum strenui quondam domini Sebastian! eorumdem quondam domini Simonis et dominae Magdalenae fratris fuisse et esse bene et legittime confectum vt in eadem ex dicti quondam domini Simonis parte, laudata extiterit et per ipsum quondam dominum Joannem vxoro (!) quo interibat nomine consensun (!) fuerit, quam idem quondam dominus Simon eius cognatus posset et valent usufructuare toto tempore vitae suae omnem partem dictae quondam dominae Magdalenae in dicto testamento legatam, tarnen et bonis mobilibus quam stabilibus et quam post ipsius quondam domini Simonis obitum dicta bona predictam quondam dominam Magdalenam integraliter consequat; Pro ipsique bonis restituendis, dandis et esendis arbitrio boni viri ipse quondam dominus Simon specialiter obligauerat et ipothecauitur partem sibi tangentem de domo magna a statio in qua tunc habitat. Et prout latius in dicta conuentione exactis cancellarie capitaneatus publicata sub signo et nomine quondam Antonij de Pasinis tunc vicecancellarii dicti illustrissimi domini capitanei a me notaro visa et lecta. Nunc autem quia dominus Georgius a Lacu tanquam heres dictae conuentionis consequi pretendit dicta bona stantem peruenit casus eorum restitutionis per mortem dicti quondam domini Simonis. Magister Marcus Antoniuspictor, filius etprocurator dicti qu-
541
ondam domini Simonis non ignarus ut dixit debitipaternipraeteriti, volens omnimodo litem euitare quam circa premissa mouendus erat datus dominus Georgius et ei ex debito affinitatis sine imponerepro euitandis expensis, habens a dedecus patre specialem mandatum componendi et concordandi omni et quocumque tempore tarn in vitaque in morte dicti quondam eius patris omnes et quascumque differentias super quacumque et qualicumque rem et causam vertentes sine que uertentur inter eum et dictum dominum Georgium tanquam heredem dicte quondam eius matris et super huiuscemodi differentiarum et questionum futura concordia et transactione rogandi et rogati, petendi quaecumque publica documenta et instrumenta. Prout legere est instrumentu diei 26. septembris... lapsi, scripti per dominum Simonem Budineum, clericum, notaiium juratum Jadrae, ibidem viso et lecto. Sponte sua, motuqueproprio et animo deliberato et alias omniquo potuit in et modo, non per errorem aliquem iuris uel facti, dicto quo instrumentu publico nomine in vim dictae paternae libertatis ei sie ut supra concessae et attributae, bene ut dixit consultus tenore patris iristrumentis dedit, cessit et insolutum ac pagamentum traddidit dicto Georgio uti herede dictae quondam eius matris. Ibi presenti et pro se et heredibus suis stipulanti et recipienti totam et integram partem etportionem quantacumque est, quam dictue quondam dominus Simon quouis modo habebant et nunc eius hereditas habet in una domo de muro, posito et existente in confinio propugnaculis sanctae Marcelle super proprio terreno, his ut dixerunt clausa finibus: a siroco via publica, a quirina domina Maphea relicta quondam domini Augustini Martij, a borea ortus heredum quondam presbiteri Petri Jordanich, et a trauersa iura quondam presbiteri Simonis Tutofei partim et partim Simonis Bogafcich saluis. Nee non vnam possessionem, gognalia quatuordecim uel circa et quantacumque, est terreni partim oliuati et partim derri et boschiui cum vna domo maceri ei desuper cuppis cooperta, posita in insula Bagno, infra hos ut dixerunt confines: a siroco Jura domini Michaelis et domini Francisci fratrum de Rosa, et a quirina mons communis saluis. Ad habendum, tenendum, gaudendum, possidendum et vsufructuandum et quicquid dicto domino Georgio et suis heredibus deinceps propositio placuerit faciendum etiam de re propria cum omnibus suis Juribus etc. Et hoc pro omni et toto eo quod ipsa quondam Sebastian! eius fratris habere debebat et per consequens dictus dominus Georgius eius filius et heres habere debet a dicto quondam Simone vigore dicte conuentionis et aliter quocumque eodem quia idem dominus Georgius stantibus premissis per se et heredes suos versa vice et misit et pepercit dicto magistro Marco Antonio proprio quo suo nomine acceptante quodcumque debitum quantumcumque est, in quo dictus quondam dominus Simon et consequenter eius hereditas premissorum occorente quoquo moto et quavis de causa tenebatur et tenetur. De quo fecit finem et quietationem cum pacto de non petendi et vltra premissa promisit et solus se obligauit soluere omnes et quascumque expensas quodlibet factas et sequutas in exequiis et funeralibus dictique domini Simonis eius auunculi, ad quacumque comptum dictus magister Marcus Antonius dixit iam habnisse a dicto domino Georgio libri viginti quinque... quas dixit expendi disse (!) in missis, capitulo, et alijs similibus. Preter ceras pariterque dictus 542
dominus Georgius promisit soluere Matthee, olim ancillae eiusdem quondam domini Simonis, libras triginta quatuor. Pro ressiduo ut dixerunt mercedis suae pro tempore quo ei inseruiuit. Quodquidem propter ipse per viam transactionis at amicabilis compositionis ad inuicem fecere quibuscumque in contrarium \ibstantibus pacto apposito et solemne stipulatione hinc inde vallato, quae si vllo unque tempore contigerit in futurum dicta bona et supra eidem domino Georgio in solutum et pagamentum data et adiuvandi casa uel aliquod eorum seu aliquam eorum partem tolli et euinci et euocati dicto domino Georgio et heredibus suis, liceat et licitum sit eosdem reddise ad dicta iura sua crediti suiprefati et eadem petere consequi, exigere et habere ab hereditate dicti quondam domini Simonis ac sipresens datio et adiudicatio in solutum facta non esset. Et in omni casu euictionis prefatae ad quam dictus Marcus Antonius dicto nomine soluere obligauit, saluum et integrum ac illustrum remaneat uis ipsius domini Georgijpredicto eius credito. Quae omnia et singula eedem partes ad inuicem et vicissum premisserunt firma et rata habere, tenere, attendere et obseruare ut non contra facere, dicere uel uenire per se uel aliud aliqua ratione uel causa de iure uel de secundo, sub pena in statutis Jadrae contenta et obligatione vicissim iudiccaria omnium et quarumcumque bonorum dicti quondam domini Simonis et dicti domini Georgii mobilium et stabilium, presentium et futurorum. Acta fuerunt haec in cancellaria praetoria Jadrae. Presentibus domino Francisco de Pechiaro quondam Joannis et clerico de Fabio Justo, habitis, vocatis et personaliter rogatis. Ego Donatus Ciualellis supradictus subscripsi (Ibid. — SZN Daniel Cavalca b. I, f. II/2, 37a, 38 — 14. XII. 1560.). 5.
Zadar, 2. I. 1562. Marku iz Venecije, topniku zadarske tvrđave, Mark-antonije de Meldula prodaje zemlju, koju je prije bio otkupio od magistra Stjepana de Radinis Emptio pro magistro Marco bombarderio. Magistro Marci Antonio de Meldula pictore In Christi nomine Amen. Anno ab eius Natiuitate millessimo quinquentessimo sexagessimo secundo, indictione quinta, di vero secundo mensis januarij, temporibus illustrissimi et excellentissimi domini Hieronymi Prioli Dei gratia Venetiarum etc. ducis illustrissimi praeturaeque, excellentissimi domini Benedicti Contareno dignissimi comitis Jadrae. Coram nobile Jadrense domino Donato Ciualello, honorabile judice et examinatore curiae Jadrae. Personaliter constitutus magister Marcus Antonius de Meldula, pictor, habitator Jadrae, per se et heredes suos dedit, vendidit, traddiderit et alienauit magistro Marco de Venetijs, bombarderio in casfro Jadrae, ibi presenti et pro se et heredibus suis stipulanti et recipienti gognalia duo cum dimidio uel circa vnius ogradae gognalia quatuor uel circa terreni cum 543
capitibus, vitibus veteribus et cum nonnulibus arboribus oliuariorum ibi existentibus, posita ad Flumariam cum onere solutionis liuelli scilicet annuae exhibitionis salinarum duarum venerabilibus fratribus sancti Dominici de Jadra et quacumque aha obligatione, contenta in instrumentu transactionis sequitae occassione dictae ograde sue die 14 septembris 1543. inier dictos venerabiles fratros et quondam magistrum Stephanum da Radinis quondam magistri Georgij a Cisternis, scripta ut dixerunt per dominum Petrum Bassanum, notarium juratum Jadrae, cuius totius ogradae hij dicuntur esse confines: a siroco Flumaria, a borea Jura domini Joannis Spingaroli, a trauersa via publica et a quirina iura heredum quondam Simatti Bogafcich, saluis etc. Quam ogradam dictus venditor aliter emit et acquisiuit cum dicto onere a dicto quondam magistre Stephano per ducatos viginti sex ad terrenum libras opro ducato et quibus dictus magister Marcus Antonius de ordine dicti magistri Stephani excarsauit ser Dominico Spirondello, creditori dicti magistri Stephani, libras septuaginta tres pariter nam vinee existentes supradicto terreno ipsi obligatiae erant, utpatet duobus instrumentis diei23.julij 1554. et 2. octobrio 1555. altero in notis quondam domini Joannis Mazzarelli olim notarij existentis domini Simonis eius filij cancellarij eiusdem dictae communitatis. Altero uero rogato per dictum existentem dominum Simonem. Ibidem visis et lectis aequa ograda dictus emptor aliter publicum ad incantum acquisiuit gognalium vnum cum dimidio uel circa ex causa vt breuiario diei 28. septembris 1561. in curia praetoria ad habendum, tenendum, gaudendum, possidendum, vsufructuandum, et quicquid dicto emptori est et suis deinceps proprio placuit faciendum saluis iuribus supradictorum venerabilium fratrum et hocpraetio quindecim ad terrenum libras 6 pro ducato quos dictus emptor ibi ad presentiam dicti domini judicis, existentis meique notarij et testium, dedit et numerauit in prompta et numerata pecunia praefato venditori, quipremisitper se et heredes suos de legitima dictae rei venditae deffensione, manutentione et iuridictione a quacumquepersona in forma iuris debita et de habendo venditionem ipsam et omnia et singula supradicta firma et rata sub pena quarti et obligatione omnium suorum bonorum, presentium et futurum. Actum Jadrae in plathea communis ad apothecam quondam ser Georgij Brunouich, presentibus domino Hieronymo Cortesio, causidico, et magistro Papirio Constantio, aurifice Jadrae, habitis, vocatis et rogatis. Ego Donatus Ciualellis, suprascriptus subscripsi (Ibid. — SZN, notar Daniel Cavalca, b. I, f. II/3-2. I. 1562.).
544
NEW DATA ABOUT THE ZADAR PAINTERS MARCANTONIO AND ANDREAS Summary On basis of unpublished materials from the State's Archives of Zadar the author first brings out some new data about the painter's Marcantonio and Andrea de Meldula (Medola, Meldola, Medula, Medulla) — whom he found to have been brothers — family. Then he concludes their father had certainly been one of the three known Simons from that family and precisely Simon Andriolo's son and Sebastian's Elizabeta's Zoranić (the Croatian poet's Petar Zoranić mother) and Magdalena's Lacu brother, while Simon, caporal at Zadar, could have been the painter's third brother. After having brought out some completely new and unknown givings based on documents from Zadar's Archives and relative to the newly found painter Marcantonio the author engages himself also with the painter's birth — and death-year. Parallel with this he exposes in a concise way all the known data about Marcantonio's brother Andrea and gives some own remarks about that painter. Besides he contests certains affirmations of the Italian historians Brunelli and Praga relative to this family and basing himself on original archivistic materials rejects the arbitrary affirmation Kukuljević's who confirms — and this affirmation entered also in the scientific literature — that this family and therefore the painter Andrea too was called Medulić. At the end the genealogical tree family's de Medula and five documents concerning the painter Marcantonio are given.
545
ARHIVSKE ZABILJEŠKE I MARGINALIJE O MARKANTUNU DE DOMINISU
i. Iako se je vrlo mnogo pisalo o Markantoniju de Dominisu, on ni do danas nije dobio svoju solidnu znanstvenu monografiju. Jedan od razloga je i taj što bi za takav posao trebalo sistematski i kroz izvjesno vrijeme konzultirati sve moguće arhive, biblioteke i slične znanstvene ustanove. Da ukažemo kako je to mukotrpan rad, iznijet ćemo niz zabilježaka iz arhiva i biblioteka u našoj zemlji i izvan nje o toj velikoj ličnosti, koja je svojim nemirnim i buntovnim duhom godinama uspješno križala planove papinske kurije. Tako Historijski arhiv u Zadru, koji je 1975. god. proslavio 350. godišnjicu svoga osnutka, posjeduje veći broj dokumenata o Markantoniju de Dominisu i osobama usko povezanim s njegovim djelovanjem. U prvom redu u tome arhivu i to medu spisima rapske porodice Nimira čuva se nekoliko pisama, koja se odnose na ovoga znanstvenog radnika i njegovu obitelj. Medu njima je i originalno pismo generalnog providura Filipa Pasqualiga, upućeno 15. II. 1601.' s njegove galije iz omišaljske luke tadašnjem još senjskom biskupu Markantoniju de Dominisu. Iz njega se vidi da je taj providur bio u prijateljskim odnosima s ovim prelatom, čijeg rođaka Franju de 2 Dominisa s Raba napose citira u tome pismu. 1
Ovo je pismo datirano s 15. II. 1600. No kako prema more veneto počinje Nova godina l III., a naša 1. I., onda taj datum glasi: 15. II. 1601. godine. 2 Ovo je pismo još 1870. god. objelodanio S. Ljubić, koji je naglasio da ga je 1848. prepisao Iv. Gurato »iz izvornika kod porodice Dominisove u Rabu, sada izgubljena« (S. Ljubić, Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rabljanina, spljetskoga nadbiskupa. Starine JAZU II, Zagreb 1870, 33, 34), što nije točno, jer je njegov original sačuvan medu spisima porodice Nimira (Historijski arhiv u Zadru [HAZ], — Documenti ehe appartenevano alla Famiglia Nimira di Arbe dall'anno 1409 al 1600 I, br. 8 1/2 — 15. II. 1600). 547
Medu spisima porodice Nimira čuva se i autentičan prijepis oporuke Agostina Capogrossa, sina pok. Nikole, splitskog građanina (od 3. VII. 1594. a 3) s kojim je kao i s članovima njegove porodice de Dominis stajao u vezi. U toj istoj arhivskoj zbirci postoji i spis koji se odnosi na parnični spor između Ivana de Dominisa i Pavla i Dominika Benedettija zbog baštine rapske porodice Cernota.4 Tu se nalazi i dokumenat, datiran s 12. IV. 1600. u samostanu sv. Franje u Zadru, po kome franjevci u Rabu daju punomoć Franji de Dominisu.5 Drugom pak spisu, koji je zapravo oporuka Izabele de Dominis, pridodane su i darovnice Marije i Margarete de Dominis u korist njihove braće kao i spisi o nagodbi glede podjele imanja ove porodice, koji se odnose na razdoblje od 1600. do 1737. godine.6 Inače medu ostalim aktima porodice Nimira iskače pismo Markantonija de Dominisa, sada već splitskoga nadbiskupa, datirano s 12. III. 1609. god. U njemu taj prelat naziva sebe »Comes Pal. Sac. Theo. Doc. Miseratione diuina archiepiscopus Spalat. alias Salonitan. Dalmati^ et totius Croatie Primas etc.«7 Pismo je uputio Nikoli de Dominisu, rapskom i zadarskom plemiću, pitomcu »Collegii Germanici de Alma Vrbe« .8 Pored svega ovoga interesantan je i jedan rukopis u ovoj arhivskoj zbirci porodice Nimira pod naslovom »Archivio Antico Žara«, pisan olovkom 19. stoljeća. Između unutarnje strane korica i prvoga lista toga rukopisa je bilješka, pisana tintom a rukom Enrica Böttnera, nekadašnjega arhivista Historijskog arhiva u Zadru, koja glasi ovako: »Dominis Marc'Antonio nacque nell'anno 1566 in Arbe. Fu vescovo di Segna nel 1596. Nel 1612 Arcivescovo di Spalato. Mori nell Settembre dell'anno 1624.« Zatim slijedi sam rukopis, koji nije paginiran, a valjda je iz 17. st. On počinje ovako: »Modo de videtur le hore ac occassu dell'horologgi communi in hore pomeridia e cioe atsronomiche«, a podijeljen je na poglavlja. Pored ovoga tu je još nekoliko rukopisa. Jedan nosi naslov »Excerpta ex Efemeridibus Cipriani Levatii De Directionibus«, koji ima samo 5 strana. U prvom se rukopisu iznašaju neke table i primjeri za računanje vremena i upotrebljavaju se godine 1653., 1633., 1652. i 1607. U drugom se rukopisu 9 također citira 1633., 1634. i 1647. godina. Sve to ukazuje da se većina tih rukopisa u prijepisu ne može pripisati de Dominisu, iako bi prema Böttnerovoj 3 Ova je oporuka napisana kada je Ag. Capogrosso bio bolestan, te ju je onda dao sastaviti po splitskom notaru Blandinusu de Blandinis (HAZ-Documenti... I, br. 8). 4 HAZd — Documenti... I, br. 5-Causa tra il Sr Zuane de Dominis Pauli et Dominico Benedetti per l'ereditä Cernotta dal 1517 al 1632. 5 HAZd Documenti... I, br. 9. 6 HAZd Documenti... I, br. 10. 7 1 još 4. VIII. 1604. rapski notar titulira Markantonija također s »imperiali auctoritate comite sacri Lateranensis palatii, miseratione Diuina archiepiscopo Spalatensi, Dalmatieque ac totius Croatiae primate et cetera« — to je zapravo marginalna bilješka (Miscellanea I, Zadar 1950, 47, 48). 8 HAZd Documenti ehe appertenevano alla Famiglia Nimira d'Arbe dell'anno 1604 al 1713 II, br. 11 1/2. 9 HAZd Documenti... I, br. 1.
548
bilješci izgledalo da oni pripadaju tome učenjaku. Možda je ipak medu njima jedan, koji bi trebao pregledati i dati svoj sud, stručnjak za takvu vrst znanosti. I rukopisna ostavština Šime Ljubica, od koje je jedan dio pohranjen u HAZ-u, sadrži priličan broj prijepisa spisa iz Archivio di Stato i Biblioteca Nazionale Marciana u Veneciji, ispisanih rukom samoga Ljubica. Jedne od njih je Ljubić objelodanio u cijelosti ili djelomično u Starinama JAZU II,10 a drugi dio nije tiskao i ti su spisi sačuvani u njegovoj ostavštini kao prijepisi. Tako nisu publicirani ni prijepisi akata koji se odnose na tzv. heretika Agostina Capogrossa. Te je spise većinom samo ukratko prepričao G. Novak u svome radu »Hereza Agostina Capogrossa, »protestanta«, Splićanina«.11 Važni su prijepisi pisama i Marina Garzonija, upućenih mletačkom duždu (1616/7.), u kojima govori o Markantoniju de Dominisu i čak za njega kaže da je heretik (23. III. 1617.). Isto su tako važni Ljubićevi prijepisi tzv. Dispacci di Pietro Contarini Ambas. in Roma (Archivio Veneto filza 90) o dolasku de Dominisa u Rim (20. i 27. IV. 1624.). Važno je i pismo svećenika Domenika Capogrossa, upućeno Nikoli Vitaliju, provincijalnom vikaru za Dalmaciju (17. X. 1619.), u kojem on optužuje Alberta Ferilija, učitelja teologije i propovjednika, da je »factus sectator vestigiorum maledicti Marci Antonu de Dominis olim archiepisi Spalatensis« itd. Ljubić nije objelodanio svoj prijepis pisma Ivana Franje Sagreda upućena iz Venecije Galileju 16. VI. 1612. god., u kojem mu kaže da ne zna da li je Galileo vidio traktat splitskog nadbiskupa (tj. M. de Dominisa: S. A.) o očalama (circa l'ochiale). Isto tako Ljubić nije publicirao »Manifesto di Mons. Ant. de Dominis Arciv. di Spaleto per la sua partita d'Italia« (Marciana Cl. VII, Cod. 1220) od 20. IX. 1616. godine, iako o njemu govori u raspravi »O Markantunu Dominisu Rabljaninu«.12 Ljubić piše da je taj proglas »u italijanskom i latinskom jeziku još u Mletcih sastavljen i 20 listopada 1616 podpisan«,13 a 2 proglasa u njemačkom prijevo14 du, sastavljena od jednoga protestanta u protureformacijskom duhu, da su izašla 1617. godine.15 Pored toga Ljubić nije izdao i nekoliko pisama iz 1600. i 1601. god., koja 16 se odnose na Dominisa, tada samo senjskoga biskupa. Kada smo nedavno pregledavali ovu ostavštinu Šime Ljubica našli smo ondje i pismo koje je Rafael Arneri iz Korčule 3. VII. 1863. pisao Ljubicu. U njemu ovaj naglašava da se u posjedu Ostoića iz Blata na Korčuli nalazi rukopis (manoscritto) »sul nostro Dominis«, a on sam ima rukopisni svezak, koji je uvezao u oktav, te taj sadrži osam radnji: 10
Zagreb 1870, 1-260. Zgodovinski časopis (Kosov zbornik) VI-VII, Ljubljana 1953., 596-602. Rad JAZU X, Zagreb 1870., 110-114. 13 S. Ljubić, O Markantunu..., Rad JAZU X, 110. 14 S. Ljubić (o. c., 111) piše da je taj proglas izišao »u flamanskom jeziku«. 15 D. Prohaska, Kako se u Njemačkoj dojmio otpor nadbiskupa spljetskog Markantuna Dominisa protiv papinske svemoći (1602-1624). Vjesnik kr. hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog arkiva XIV/3 i 4, Zagreb 1912, 287. 16 HAZd, Rukopisna ostavština Šime Ljubića-kutija 6, br. 10 l l 9 10 21-23 26-29, 35, 36, 30', 57, 61, 61', 74, 77, 81, 82, 84, 85', 89. 11 12
549
»1. 2. 3. 4. 5.
Breve Notizie su Trajano Bocalini. Lettere del dto a Nuzio Pasti su Marco Anto de Dominis. Sonetti di vario tema e di autori incerti. Abjura dell'eresia delto di Dominis. Memoria istorica sulla presa della Bosina fatta dai Turchi d'Autore anonimo. 6. Elenco di Famiglia piu conspicue del Regno di Bosina. 7. Documenti diversi su Giacomo Banisio il vecchio. 8. Composizioni pratiche nella partenze del Conte Veneto di Curzola Marco Bembo, col altre poesie d'altro argomento«. Osim teme (sadržaja) pod br. l i vjerojatno one pod br. 4, sve su druge od jedne ruke — don Jakova Arnerija, što je utvrđeno točnim sravnjavanjem s drugim prijepisima iz sredine 18. st. Na kraju pisma pod br. 2 stoji napisano: »Nota di Matteo Capor. Questa lettera del Bocalini ehe contiene la vita di Marc'Antonio de Dominis e citata dal Conte Rados Michieli Vitturi nell suo saggio sopra il detto Arcivescovo etc.« Ispred teme pod br. 4 također je stavljena bilješka, vjerojatno od istoga Matije Kapora, koji kaže: »La štampa di cio si e fatta nel 1623 Rome ex Typographia Rev. Camere Apostolice..« Što se tiče Ostojićeva rukopisa Arneri misli da je »sonetto« (sonet), te da je prepisan od izvjesnog Ivana Serillo, javnoga notara u Blatu, umrlog 1819. godine.17 I spisi Rapskog arhiva, koji je danas pohranjen u HAZ-u, na više mjesta donose podatke o Markantoniju de Dominisu i njegovu boravku na Rabu u drugoj polovici srpnja i početkom kolovoza18 1604. godine.19 Tom je prilikom de Dominis stanovao u Rabu u svojoj očinskoj kući (»in aedibus nostris paternis«), odakle je pisao Jurju Rogutiću, senjskom arhidakonu i vikaru, kako je prešao na stolicu splitske nadbiskupije. Iz Raba se živo interesirao za Senj i tamošnje crkvene prilike i njegov stari statut. Iz ovoga istoga mjesta uputio je nekoliko listova crkvenim ličnostima u gradu Senju, te je jamčio da je Juraj de Caris, gojenac ilirskog kolegija u Loretu, inače manzionar splitske metropitanske crkve, svećenik najuzornijega života, ili je pak izdavao razne 20 bule za nekoliko senjskih klerika i slično. Iz spisa od 16. VIII. 1604. god. saznaje se da se njegova ljubimica (sua vezza) Francescina, kćerka Franje de Dominisa pok. Ivana, imala zamonašiti u samostanu sv. Andrije na Rabu. 17
HAZd, Rukopisna ostavština Šime Ljubica, kutija 6, br. 10, 1. 72-73. Gl. i Miscellanea I, 47-49 (Rab. 4. VIII. 1604). 19 Kao senjski biskup on je i prije toga boravio na Rabu: 2. III., 24. V., 3. i 8. VI. 1601. te 1. 4., 8., 21. II., 7. IV. 1602. (S. Ljubić, Prilozi..., Starine JAZU II, 34, 36, 37, 60-62,64). 20 HAZd, Rapski arhiv kutija 14-XLVI (37), Acta Christ de Dominis 1582- 1606, 19, 19', 20, 20', 22, 22', 23, 23'-18, 23., 25. VII. 16. VIII. 1604. 18
550
Inače je rapski notar od 1582. do 1606. god. bio Kristofor de Dominis, Markantunov rođak, koji je uz ostalo sastavljao i oporuke i druge notarske 21 ugovore. U HAZ-u se čuvaju i stare rapske matice rođenih, nažalost tek od 1578-1580, i krštenih od 1569 do 1610. godine. U prvoj je matici pod 22. II. 1579. zapisano da je rođena Orsolina, kćerka onog Kristofora de Dominisa pok. Grisogona, a pod 3. XII. 1579. Jeronima kćerka Franje de Dominisa pok. Dionizija, te pod istim ovim datumom Ursulina, također kći toga Franje.22 U drugoj matici (krštenih) pod 22. V. 1586. upisano je da je kršten Ivan Paskval, sin Kristofora de Dominisa pok. Grisogona, a pod 22. X. 1588. Cecilia, kćerka toga Kristofora.23 Razne, iako rijetke podatke, ima o Markantunu de Dominisu i Splitski arhiv, koji se danas nalazi inkorporiran u HAZ-u. Tako 1. IV. 1605. Markantun de Dominis u svojstvu splitskog nadbiskupa ovjerava prijepise dviju papinskih bula (1583. i 1605.),24 a 1606. se citira Markantonije i njegov nećak Ivan de Dominis, sin Franje, rapskog plemića, u vezi nekog novca i porodice Capogrosso.25 Napose je važan podatak od 23. VII. 1608. god. o nadbiskupskim posjedima i kolonima u okolici Splita i njihovim podavanjima, o čemu su morali dati svoje izjave i pojedini svjedoci.26 Također 15. VIII. 1608. de Dominis daje izjavu u svojstvu splitskog nadbiskupa u pitanju prihoda crkve sv. Anastazije,27 a 9. XI. 1609. upućen je ovom prelatu prijepis isprave iz 1499. god. u vezi zemljišta tamošnjih redovnika sv. Dominika, koju je s originala prepisao Ivan de Dominis, javni notar »Imp. auctoritate« i »curiae archiepiscopalis Spalat.« s originala, i na prijepis stavio notarski žig (DID sa grofovskim krunama i dvije orlovske glave).28 Uporedo s ovim spisima u istom Splitskom arhivu ima dosta i izvornih podataka o članovima porodice Capogrosso, pa tako naravno i o Augustinu i još o nekim tamošnjim osobama kao npr. o de Dominisovu protivniku advo29 katu dru Matiji de Albertiju i Dujmu Urmaneu, s kojima je Markantonije 30 saobraćao na ovaj ili onaj način. 21
HAZd, Rapski arhiv, kutija 14-XLVI(37), 1. 16, 22, 23' i t. d. HAZd, Rab-Matice rođenih 1578-1580-Inv. br. 946, 1. 15. HAZd, Rab-Matice krštenih 1569-1610-Inv. br. 969, 1. 32, 42'. 24 HAZd, Splitski arhiv (SA) — sv. 189 (kutija 188) — 1605 — 1606 — sveščić 21, 1.
22
23
3-21.
25
HAZd, (SA) — sv. 189 (kutija 188) - 1605 -1606 - sveščić 22,1.3-12'. HAZd, (SA) - sv. 190 (kutija 189) — 1607 —1609 - sveščić 4, 1. 1556-1563. 27 HAZd, (SA) — sv. 190/191 (kutija 190) — 1607 — 1609 — sveščić 18. 1. 491. 28 HAZd, SA - sv. 194 (kutija 194) — 1608 - 1613 — sveščić 7. 29 Protiv Urmaneove zamisli da sagradi nešto što imanju splitske nadbiskupije opro se Markantonije još 1602. kao »arcivescovo di Spalato designato« (Š. Ljubić, Prilozi..., 70, 71.). 30 HAZd, SA-sv. 186 (kutija 182) — 1601 — 1606 — sveščić 18/V, 1. 4, 4'; sv. 187 (kutija 183) — 1603 — 1612 — sveščić l, 1. 13 (29. VIII. 1599.), 16 (17. VI. 1611.) sveščić 3 4; sv. 191 (kutija 191) — 1608 — 1609 — sveščić 53; sv. 192 (kutija 192) — 1608 — 1611 — 26
551
Biblioteca Nazionale Marciana u Veneciji, a da se i ne govori o materijalu smještenom u Državnom arhivu i British Museumu u Londonu, te i u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Koliko takve vrste grade ima u arhivima i sličnim ustanovama Graza, Beča, Praga, Basela a i Heidelberga, ne može se ništa konkretno reći, jer se naši znanstveni radnici za nju do sada nisu interesirali. Svakako bi rezultati istraživanja bili vrlo zanimljivi i iznijeli bi na vidjelo mnogo novoga o životu i radu Markantonija de Dominisa.
Interesantan je i prijepis povelje od 15. I. 1573. (iz kraja 18. st.), koji je 31 pohranjen u Naučnoj biblioteci u Zadru. U njemu se imenuje Matija de Dominis iz Raba, koji izjavljuje nešto u ime svoje žene Angeline, kćeri pok. Zakarije Cimetića, zadarskoga građanina, a u vezi nakoga posjeda. Nadalje bi bilo potrebno pregledati i Kaptolsku biblioteku u Zadru, koja je danas gotovo nepristupačna i nesređena, i vidjeti što je s ostavštinom pok. kanonika Ivana Gurata, Rabljanina, on je načinio nekoliko prijepisa povelja koje se odnose na Markantonija. Isto bi tako bilo vrijedno saznati što se dogodilo s arhivom porodice de Dominis na Rabu. Inače ima dosta izvornih podataka o de Dominisu i u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, koji i onako nije dovoljno proučen. U Kaptolskom pak arhivu u Splitu pod br. 122 A na str. 155 — 168. nalazi se »Marcus Antonius de Dominis Archiepiscopus Spalatensis sui reditus ex Angli consilium exponit Romae Ex Typographia rev. cam. Apostolice 1623«, a na str. 169—173a nalaze se prijepisi Markantonijevih pisama,trogirskom biskupu (23. III. 1613.) kao i ovoga njemu (Trogir, 15. XII. 1613.). Na str. 174- 176a pak ima: »Relatio status ecclesie Metropol. Spalat« (Split, veljača 1609.) u obliku de Dominisova pisma papi.32 U istom arhivu postoji i isprava Markantonija de Dominisa (Split, 20. VII. 1606.) sa slomljenim pečatom,33 a u Historijskom arhivu u Rijeci čuva se u prijepisu jedna odredba Markantonija, splitskoga nadbiskupa i primasa Dalmacije i Hrvatske, glede ubiranja desetine biskupske mense na Trsatu.34 Isto tako nije pregledan ni tzv. arhiv de Dominisa, koji je čuvao pok. Gogala u svojoj kući u Šibeniku, gdje je u tamošnjem muzeju bio službenik. Poznato nam je da je i pok. Ivan Mirjev de Dominis, koji je svojevremeno bio istaknuti glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, smatrajući se potomkom ove porodice i čak rođakom Zrinskih i Frankapana,35 imao neke dokumente o toj svojoj porodici. Od stranih arhiva o Markantoniju postoje 2 dokumenta, koji su pohra3 njeni u Državnom arhivu u Firenzi pod »Le carte Strozziane«, ' a u Vatikanskom Tajnom arhivu pod »Vescovi« također ima podataka o tome crkvenom velikodostojniku. Svakako, unatoč Ljubićevim ispisima, nije dovoljno i sistematski istražena o Markantoniju ni sva ona grada koja se nalazi u Archivio di Stato i
2.
Kada se pročita životopis Markantonija de Dominisa, koji je 1870. god. napisao Š. Ljubić, a onda i neke kasnije radove o njemu, izgleda da je o tome nadbiskupu sve jasno i da ne treba gotovo nikakvih ispravaka, nadopuna i pitanja. Međutim nije tako. Prvo je pitanje kada je zapravo rođen i kada je umro. Sve do izlaska Ljubićeva rada o Markantoniju de Dominisu držalo se da je ovaj rođen 1566. godine.37 Tada je (1870.) Ljubić upozorio na portret toga prelata koji se nalazi u njegovoj knjizi »De Republica Ecclesiastica«, tiskanoj u Londonu 1617. godine, gdje se čita »aetatis 57, anno 1617« i to bi — po Ljubicu — »svjedočilo da se rodio g. 1560., a ne 1566., kako se obično bilježi«.38 Unatoč tome A. Bacotich, koji je dobro poznavao svu literaturu o tome učenjaku i crkvenom velikodostojniku, stavlja da je rođen 1566. u Rabu, od patricijske porodice, koja je po nekima poticala od Frankapana.39 I D. Kör40 bler datira njegovo rođenje 1566. godinom, a M. Breyer u Hrvatskoj encik41 lopediji piše da je roden 1560. Tako stoji i u Enciklopediji Jugoslavije.42 Međutim se iz spisa »Merriotiale« od 21. XII. 1624. (Rim), koji je Ljubić pronašao u Parizu, vidi da je de Dominis kada je umro u rujnu 1624. god. 43 imao »oko 65« godina (di etä d'anni in circa 65«). U najnovije doba (1975.) Nikola Bulat, kada piše o de Dominisu, iznaša kako se u mnogima starijim i novijim domaćim i inozemnim člancima najčešće kao godina njegova rođenja stavlja 1566., a da autori »ne navode izvore odakle su taj podatak uzeli«. No danas se može »sa sigurnošću reći, da je Do-
10. IX. 1608; sveščić 10 (21. V. 1609.); sv. 195 (kutija 198) — 1609 — 1610 sveščić 4/V (27. I. 1610) i t. d. 31 Mss 177/IX (11182/IX) br. 7. 32 Kaptolski arhiv u Splitu (KAS) — Br. 122 A. 33 KAS — Kasa D - Br. 668, br. 18. 34 Historijski arhiv u Rijeci, Libro di notifiche di Fiume — 1607 — 1609 — br. 95, 50-50'. 35 »Un Dalmata« izdavajući 1863. god. svoj hronološki pregled historije Dalmacije piše za Markantonija de Dominisa iz Raba da je rođen iz odlične porodice koja vuče podrijetlo od Frankapana. (Prospetto cronologico della storia della Dalmazia con riguardo alle provincie slave contermini, Žara 1863, 274). 36 Le carte Strozziane del R. Archivo di Stato in Firenze inventario, serie prima, vol. I — Indici, Firenze 1918 (na pisaćoj mašini), 136, 141.
552
37 Čak Alfred von Reymont (Beiträge zur Italienischen Geschichte VI, Berlin 1857, 315) stavlja da je roden 1556. godine na Rabu, a Antonio Fenzi u 1565. (Biografie d'Illustri Dalmati. Marcantonio de Dominis. Gazzetta di Zara, Zara 1836, No 12, str. 46). 38 S. Ljubić, O Markantunu de Dominisu Rabljaninu, Rad JAZU X, 2, bilj. 1. 39 A. Bacotich, Marc'Antonio de Dominis. Archivio storico per la Dalmazia a, II, vol. IV, fasc. 20, Roma 1927. 66. 40 St. Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka. Zagreb. 1/543. 41 Hrvatska enciklopedija, Zagreb, V, 1945, 188. 42 3, Zagreb 1958, 52. 43 S. Ljubić, Prilozi..., Starine JAZU II, 218.
l
553
minis roden 1560. god.« i »δ tome imamo dva dokumenta«. Prvi se nalazi »u njegovu glavnom djelu »De republica ecclesiastica« i »ovaj je podatak siguran, jer je djelo tiskano pod nadzorom samoga Dominisa«. Drugi je dokumenat u »Arhivu Družbe Isusove čiji je bio član«. Naime u trogodišnjim katalozima godine 1590. piše da je tada »Marko Antun de Dominis, Dalmatinac, Rabljanin, star 30 godina«, a u katalogu iz g. 1593. da ima »32 godine«. Prema Bulatovu mišljenju on je na osnovu onoga izvornoga podatka iz 1590. »rođen god. 1560.«, a na osnovu drugoga iz 1593. »izlazilo bi da je rođen 1561.«. No Bulat misli »da ovaj podatak nije u suprotnosti s gore navedenim podacima, jer se vjerojatno misli da ima navršene 32 godine«. Uz to je i pitanje »u kojem je mjesecu rođen i kada je ovaj podatak zapisan, pa je Dominis stvarno god. 1593. mogao imati 32 god. u vrijeme kad je podatak zapisan, iako je rođen 1560.« Stoga Bulat sa »sigurnošću« zaključuje »da je Dominis rođen 1560. godine.«44 Prema svima ovima starijim i najnovijim izvornim podacima preteže mišljenje da je Dominis rođen 1560. godine. No kako mi ne znamo u kojem je mjesecu rođen i u kojem je mjesecu (i danu) 1590. i 1593. godine bio podatak o njegovim godinama zapisan, mi možemo pretpostaviti da je taj prelat mogao biti rođen i u 1559., i to u drugoj polovici te godine. Znači on je 1590. imao navršenih 30 godina, 1593. 32 i išao u 33., a 1617. punih 57 godina. Dakle, vjerojatnija je kao godina njegova rođenja 1560. Ali se iz već navedenih razloga može kazati da to može biti i 1559. godina! Što se tiče njegove smrti, i o tome se datumu raznoliko piše. Ljubić stavlja kao dan smrti »8 rujna« 1624. godine.45 Bacotich samo piše da je umro 1624. u 58. godini života,46 D. Körbler čak »21/12. 1624.«,47 M. Breyer: 8. IX. 1624,48 a tako i Enciklopedija Jugoslavije,49 dok Bianchi-Giovini (Biografia di Fra P. Sarpi II, 337) piše da je završio život otrovan 9. IX. 1627. godine (S. A.).50 Međutim, mletački poslanik Petar Contarini, koji je bio akreditiran u Rimu, javlja 14. IX. 1624. svojoj vladi da je-jujjiro prirodnom smrću i to prije neki dan (l'altro giorno).51 U onom tzv. »Memoriale« od 21. XII. 1624. (Rim) naprosto stoji da je de Dominis umro »nel mese di settembre di quest' anno 1624.« Mletački plemić Andrea Vittorelli, službenik u kući mletačkog kardinala u Rimu, 14. IX. 1624 samo piše da je umro od groznice (di febre), pošto 52 se je pokajao. Jedan pak anonim obavješćuje iz Rima nekog monsignora kako se krajem kolovoza de Dominis razbolio od groznice, 5. IX. je čak uči44 N. Bulat, Neka sporna pitanja o de Dominisu. Crkva u svijetu X/2, Split 1975, 102, 103. 45 S. Ljubić. O Markantunu..., Rad JAZU X, 156. 46 A. Bacotich, o. c., Archivio..., a. II, vol. IV, fasc. 20, 77. 47 St. Stanojević, o. c. I, 543. 48 Hrvatska enciklopedija V, 188. 49 3, 52. 50 S. Ljubić, O Markantunu..., bilj. 1. 157. 51 S. Ljubić, Prilozi..., Starine JAZU II, 218, 213. 52 S. Ljubić (Prilozi..., Starine JAZU II, 213) datira ovaj list s 8. IX. 1624., iako u njemu taj anonim stavlja kao datum Markantunove smrti 9. IX.
554
nio oporuku, 9. IX. tj. u nedjelju, da je umro u 4 sata noću, dok je u 6 sati njegov les otvoren po liječnicima. Neki pak Fabbri piše Galileju iz Rima, također 14. IX. 1624., da je splitski nadbiskup »ivit ad plures«, tj. pošao k pokojnicima 8. u 4 sata noću u Anđeoskoj tvrđavi: umro je 9. dana (nono giorno) od zle groznice, u 6 sati je odatle prenesen, a otvaranju lešine prisustvovao je i sam Fabri.53 U lažnome pismu Traiana Boccalinija54 Mutiju Pastiju u Salerno, (o. 1624.), koje je možda napisao njegov sin Ridolfo, prelat na papinskom dvoru u doba kada je de Dominis bio zatvoren u Rimu, kaže se da je taj nadbiskup umro u starosti od 60 godina.55 Već se iz ovih izvornih podataka raznolike vjerodostojnosti zapaža da kao citirani datum de Dominisove smrti prevladava 9. IX. 1624. godine, samo ne u nedjelju, kako to piše onaj anonim, jer je navedeni blagdan padao na 15. IX., nego u ponedjeljak! Isto bi se tako, da nema izvornih podataka da je Markantonijev otac bio doktor obiju prava Hieronim,56 moglo također pasti u sumnju. Naime u navedenom »Memoriale« od 21. XII. 1624. stoji da je sada već pokojni Markantonije bio sin »Girolamo de Dominis«, što je točno, a u onom tzv. Boccalinijevu pismu Mutiju Pastiju (s. d.) piše da mu je otac bio Filip.57 Iduće je pitanje: kakve je vrste heretika de Dominis bio tj. da li pristaša luteranstva ili kalvinizma? Poznato je iz izvora, koje je u velikom broju donio S. Ljubić, da je Luterova vjera ili luteranstvo i u Veneciji i u mletačkim kopnenim gradovima našao dosta pristaša, protiv kojih je mletačka vlada pažljivo postupala. Ovih pristaša luteranstva bilo je i u Istri, tj. po njezinim gradovima i mjestima, te po cijeloj Dalmaciji (kopno i otoci), a napose u Splitu i Zadru (1556.), gdje su se širili spisi, napisani na hrvatskom jeziku, upereni protiv katoličke vjere.58 Iz svih tih dokumenata, koji se u nekoliko svezaka nalaze pohranjeni u Državnom arhivu u Veneciji, a koji nisu sasma proučeni, vidi se da je tzv. sv. Oficij vodio procese protiv pojedinaca i iz Istre i iz Dalmacije, optužujući ih 53
S. Ljubić, Prilozi..., Starine JAZU II, 213 - 215. ». .Addunt Mss libri Sacri Collegii: in Ecclesia Minervae perlecto processu M. Antonu de Dominis antea Archiep. Spalatensis, qui die 9 Septembris in arce S. Angeli carceri mancipatus obierat, ad combustationem condemnatus...« (Theotini Eupistini de doctis catholicis viriš qui Cl. Justino Febronio in scriptis suis retractandis ab anno MDLXXX, laudabili exemplo praeiverunt Über singularis. Editio prima Veneta. Venetia MDCCXCI, 139). 54 Naime, po Ljubicu, koji je za to iznio izvorni podatak, ovaj Boccalini se otrovao još 26. XI. 1613. godine (S. Ljubić, Prilozi, 219, bilj. 1). 55 S. Ljubić, o. c., 259. 56 Tako u grbovniku svoje porodice, koji je sam Markantonije sastavio o 1600. god. kao administrator senjske i modruške biskupije, kaže za sebe da je sin Hieronima (S. Ljubić, O Markantunu..., 2, bilj. 3) a 1604. u jednom se spisu navodi prelatov otac, ali već kao mrtav (Miscellanea I, 47, 48). 57 S. Ljubić, Prilozi..., 218, 232. 58 S. Ljubić, o. c., 98-101.
555
za »luteranismo«, tj. luteranstvo,59 o čijem razvoju i širenju, napose u Dalmaciji, i danas vrlo malo znademo.60 Farlati je našao u nekom rukopisu, koji je bio pohranjen kod Stjepana Ferrarija, franjevca u Splitu, da o Dominisu piše ovo: ».. Dalmatiae semper Catholicam fidem tenuerunt, licet M. Antonius de Dominis Archiepiscopus Spalatensis a fide aberravit, cotraria praedicans, unum homunculum, unam foemellam non invenit, quae ipsum secuta sit in errore contra Catholicam fidem; immo ei praedicandi contra dogmata fidei Catholicae in templo Metropolitanae Ecclesiae Spalatensis responsum fuit: Mentiris in gutture«.61 Od svega ovoga S. Ljubić piše da Farlati kaže »da je jednom pripovjedajući u crkvi« de Dominis »nješto izvukao, što se katoličkom naukom ne slagalo, te ga je u isti tren njeki kanonik, ustavši sa svoga sjedala, napao s besjedom: mentiris in guture«. Iznoseći ovaj podatak iz Farlatija, a ne navodi gdje se i u kojem svesku nalazi dodaje Ljubić: »Jezuvitska basna. Izvori o tom ni slovca ne znadu«.62 Već citirani Alfred de Reymont (1857.) iznaša daje de Dominis kao splitski nadbiskup u ono doba, kada je fra Paolo Sarpi bio u opoziciji protiv papinske stolice, naginjao kalvinističkom mišljenju (zu calvinistischen Meinungen),63 tj. nauci. Pod onom slikom, gdje je prikazan portret Markantonija, izrađen 1617. god. kaže on za sebe: ».. Šum Christianus, Catholicus«,64 Naime, čak u regestu one poslanice gdje se iznosi kako je Pasti pisao Trajanu Boccaliniju dugo pismo stoji da je molio da ga obavijesti kako je splitski nadbiskup Markantonije de Dominis prešao iz katoličke vjere na kalvinsku i povratio se u Rim, te da mu je Boccalini dao o tome i svoj odgovor, u kojem Dominisa naziva samo heretikom i da je pao u heretičku zabludu. Komentirajući ovo pismo, a napose onaj pasus »kako je M. A. Dominis prešao na kalvinizam i opet se u Rim povratio«, S. Ljubić to ničim ne pobija osim što negira i dokazuje da autor toga lista nije Trajan nego njegov sin Ridolfo.65 Kada fra Filip Faber Faventinus, profesor padovskog sveučilišta, piše kardinalu Marcelu Lantesu (Padova, 27. VIII. 1619.) da se začudio, pročitavši 59
HAZd, Ostavština Sime Ljubica, kutija 6, 1. 37-39, 100, 101' i t. d. 60 A. Cronia piše da »Le notizie ehe concernono la penetrazione del protestantismo in Dalmazia sono anche scarse. £ vero, si, ehe questo argomento e piuttosto inesplorato, pure il Murko lo averbbe potuto lumeggiare piu efficacemente...« (A. Cronia, M. Murko, Die Bedeutung der Reformation und Gegenreformation für das geistige Leben der Südslaven (il significato della Riforma e della Controriforma per la vita spirituale degli Slavi Meridionali), Prag — Heidelberg 1927, p. 184 (Estratto da »Slavia«, Anno IV, fasc. 3 — 4, Anno V, fasc. 1—4). Atti e memorie della societa dalmata di storia patria-II, Zara 1927, 196). Međutim, Murko se uopće nije dotakao prodora protestantizma u Dalmaciju, nego je svu svoju pažnju posvetio proturefdrmaciji u toj zemlji (Gl. M. Murko, o. c., Slavia IV/3, Praze 1925, 499-522, IV/4 (1926), 684-719, V/1-2 (1926), 65-99, 277-302, V/3, 4 (1927), 500-534, 718-744). Sto se pak tiče Cronije, Murkova recenzenta, on krivo citira i sveske i godine časopisa »Slavia«. 61 D. Farlati, Illyricum Sacrum III, Venetiis 1765, 500. 62 S. Ljubić, O Markantunu..., 90, bilj. 1. 63 Isti, o. c., 97. 64 Isti, o. c., 122. 65 S. Ljubić, Prilozi..., 219, 232, 260, 259, 219, 220, bilj. 1.
556
de Dominisovu knjigu »de republica ecclesiastica«, kako je taj šezdesetgo d i š n j a k (sexagenarius: S. A.),66 koji se izdaje za filozofa i teologa, pao u toliko sljepilo i tvrdoglavost da prezire katoličku crkvu, u kojoj je odgojen, te je otišao u herezu. Tom prilikom govori i o Luteru i Kalvinu, ali ipak s izvjesnim poštovanjem.67 Interesantno se upoznati kako se naši pisci 16. i 17. st. odnose prema ovim ličnostima i njihovoj nauci. Zadarski književnik Šime Budinić (1530—13. XII. 1600.) kaže da na Kalvina pljuju, a da za Lutera »ne znadem, ni znah, ni hoću znati«. Inače on pozna i »viru eretičarsku« i »eretičarstvo«, te libre eretičke i izraz »eretik«. Pjesnik Juraj Baraković (1548. —1628.) u »Vili Slovinski« naziva »Lutera« prokletim. Franjo Glavinić (1585.—1652.) stavlja s Arijem Kalvina pod »krive naučitelje«. Jerolim Kavanjin (1641.- 1714.) samo imenuje Lutera i Kalvina, Filip Lastrić (1700.— 1783.) pak zove Kalvina »opakim«, a Andrija Kačić Miošić (1704.— 1760.) prigovara onome koji nema »vire ni zakona, već Kalvina« štuje »kano Boga«.68 Matija Divković (1563.— 1631.) zna za »lutere eretike«, koje Glavinić zove »luterani«. Luteranima ih naziva i Šime Kožičić Benja (o. 1460. —1536.), Bartolu Kašicu (1575.-1650.) su »poluvirni luterani«, a Ivanu Ančiću ili Aničiću (o. 1600.—1685.) »luterani, kalvinisti, arijani« jedno su isto.69 Š. Budiniću je »nevirnik, eretik ili poluvernik,« a Franji Glaviniću »Kalvin, Luteran i ostali heretici« jedno te isto.70 Sve ovo izloženo ukazuje da je i danas složeno pitanje da li je Markantonije bio samo »heretik«71 u smislu onoga mišljenja koje je tada vladalo u crkvi ili je pak bio i sljedbenik Kalvinove ili Luterove nauke, a ako jest, kada se je jednoj od njih priklonio. Pored ovog vrlo važnog pitanja72 mogu se postaviti i još druga brojna, koja se tiču ove ličnosti. Tako, npr. mi ne znamo koliko je Markantonije imao braće i sestara. Jedan mu se brat zvao Nikola de Dominis, čiji je sin bio Melkior, mletački proizvođač ogledala, koji je stanovao u Veneciji. Taj mu je dine!
' I ovaj izvorni podatak ukazuje da bi de Dominis mogao biti rođen još 1559. go-
67 S. Ljubić, Prilozi..., 186, 187. "Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. Zagreb, JAZU, 1892-7, IV, 780, VI (1904-1914), 229, III (1887-1891), 31, IV, 780. 69 Rj. JAZU VI, 229. 70 RJ. JAZU III, 31, 593. 71 Bulat u svome radu ukazujući na neke činjenice ukazuje da de Dominis nije prešao na anglikanizam. Napose se za dokaz služi izjavama samoga Markantonija, koji 1617. god. izjavljuje da je »katolik«, 1622. da je otišao u Englesku »... ne da javno« ispovijeda »nikakvu herezu«, a u dva rukopisa koji se nalaze u Vatikanskoj biblioteci govori se o njegovu odreknuću od hereze i zabluda, dok u trećem kako je na ispitivanju u Rimu izjavio da »i sada misli ujediniti rimsku crkvu sa heretičkim protestantima«, jer vjeruju iste temeljne istine. »Iz ovih je izjava bilo jasno«, zaključuje Bulat, »da je ponovo upao u herezu, dotično da nije odstupio od svog mišljenja«. (N. Bulat, o. c., 110, 111, 112, 113, 115). Prema tome on je svakako bio »heretik« i naginjao je, kako se vidi iz novoobjelodanjene izvorne grade, više protestantima nego li kalvinistima. 72 Naime, kako vidimo, luteranstvo ili kalvinizam u Dalmaciji i u nekim njezinim gradovima nije u našoj historiografiji obrađeno ni u pojedinostima ni u cjelini.
557
brat ioš živ 1616. godine. Ovome Melkioru bio je rođak Kristofor de Dominis iz Raba gdje je živio Franjo de Dominis, valjda također Markantunov brat. Prema tome je spomenutome Melkioru Markantonije bio stric (barba) kao i Frančeskini, kćeri brata mu Marka Negra, a supruzi Ivana Bartolija pok. Andrije de Lucignana, pravnika (causidicus) u duždevoj palači u Veneciji, u kojem je gradu taj prelat imao i drugih srodnika.73 Svakako bi i to trebalo dobro istražiti. Nadalje se interesantno zapitati zašto se Markantonije 1616. god. na svome putu po Italiji (već u Padovi) dao nazivati: Marin Lukari Dubrovčanin.' Svakako je jasno da se Markantonije de Dominis nije ćutio Slavenom, tj. Hrvatom već Romanom. On je, kako svi izvorni podaci pokazuju, bio mletački čovjek i odan mletačkoj vladi, njezinu interesu služio i na njezinu korist radio. Naročito je bio u odličnim odnosima s Filipom Pasqualigom, generalnim providurom »da mar in culfo«, za što imamo velik broj podataka.75 Njegov odnos prema Austriji dovoljno je jasan, a tako i prema uskocima,76 ali zato ne i prema susjednim turskim vlastima i prema franjevcima u Bosni, na koju je kao splitski nadbiskup htio proširiti svoju jurisdikciju. Isto tako nam nije jasan njegov stav kao primasa Dalmacije i čitave Hrvatske prema ostalim biskupima i nadbiskupima u Dalmaciji, te kao istaknutog pisca-filozofa i teologa prema tadašnjim znanstvenim radnicima i književnicima u dalmatinskim gradovima (napose u Zadru). Također nije poznato ni kakvo je držanje zauzimao prema tzv. oslobodilačkim pokretima na Balkanu, pri čemu su igrali vidnu ulogu razni avanturisti, potpomagani od malih talijanskih vladara i papinskog dvora. I na kraju Markantonije se nije, koliko nam je poznato, potpisivao ili zvao Gospodnetić, kakav mu naziv u zagradi uz prezime de Dominis daje 77 Ljubić, već uvijek samo »de Dominis«. Naime samo porodica de Dominis na Braču imala je to slavensko prezime »Gospodnetich«78 i nijedna druga ni na Rabu ni u Splitu, a pogotovo ne ona u Zadru.
ARCHIVAL MARGINAL NOTES ON MARKANTUN DE DOMINIS
Summary The author first presents individual original notes from our and foreign archives and libraries on the personality of Markantun de Dominis. After which he discusses the years of his birth and death and whether he was a Calvinist or a Lutheran — subjects with which no one of our seientific workers in Dalmatia has so far been concerned, either in entirety or in individual details, although the material is plentiful. At the end of the article the author presents the characteristics of his national feelings and Stresses that it would be necessary to clarify his attitude to the then Turkish Bosnia (authorities and the Franciscans), and also to the so-called liberation movements in the Balkans, along with the asserition of the author that Markantun always used to call himself »de Dominis« and not simultaneously »Gospodnetić«, as Šime Ljubić would have it.
3
S. Ljubić, Prilozi..., 156-161. S. Ljubić, o. c., 155. 5 S. Ljubić, o. c., 29, 32, 33, 40, 41 i t. d. 6 Gl. o tom Gl. Stanojević, Senjski uskoci. Vojnoizdavački zavod, Beograd 1973, 178, 85- 188, 191 - 196, 198-201, 203, 204, 206, 207, 230, 232, 291. 7 S. Ljubić, O Markantunu..., 2. 8 Fr. Heyer von Rosenfeld, Wappenbuch des Königreiches Dalmatien. Nürnberg 1871. 111. 4
558
559
VEZE POVJESNIČARA IVANA LUCIUSA (LUČIĆA) SA ZADROM
i. Prije tristo godina, tj. 11.1. 1679. godine, umro je u Rimu jedan od najvećih naših historiografa: Ivan Lucius (talijanski Lučio, a hrvatski Lučić). Nije mi poznato da se je dosad ijedna znanstvena ustanova ili čak Povijesno društvo u Hrvatskoj sjetilo da se o toj tristoljetnoj godišnjici progovori. Uz 200-godišnjicu Luciusove smrti na »sjednici filologičko-historičkoga razreda »JAZU« dne 11. siječnja 1879. god. pročitao je njen prvi predsjednik dr Franjo Rački svoj rad: »Povjestnik Ivan Lučić Trogiranin«, koji je i tiskao i time se »uspomena toga događaja u krugu njezinom proslavi«.1 Isto tako se u okviru proslave 100-godišnjice JAZU, a u povodu proslave 300-godišnjice izdanja Luciusova djela »De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex« (Amstelodami 1666) održao znanstveni skup u Trogiru, rodnom mjestu ovoga historičara, u listopadu 1966. godine. Ondje su pročitani brojni referati o njegovu radu i spisima i tiskani u Zborniku Historijskog instituta JAZU, koji je posvećen tome velikom historičaru uz tristotu obljetnicu navedenoga »De regno«.2
2. Lucius potječe iz ugledne trogirske obitelji, poznate ondje još u 12. stoljeću. Njegov otac bio je poznati književnik Petar Lucius, oženjen Klarom Divnić iz Šibenika. Iz toga braka rodio se u rujnu 1604. g. Ivan Lucius. Prvi odgoj i školski temelj stekao je u roditeljskoj kući i u gradskoj učionici, pa je ubrzo uz talijanski naučio potpuno i hrvatski, jer se je u Trogiru u to vrijeme nosila hrvatska narodna nošnja i govorilo više hrvatski nego latinski. Nakon izvjesna vremena Lucius odlazi u Rim, a odatle u Padovu, gdje je položio doktorski ispit iz crkvenog i svjetovnog prava (1628.) i 1630. na pado1 Fr. Rački, Ivan Lučić, Trogiranin. Na uspomenu 200-godišnjice smrti njegove, RAD JAZU XLIX, Zagreb 1879, 65-102. 2 Zbornik Historijskog instituta JAZU 6, Zagreb 1969.
561
vanskom sveučilištu dobio lovorov doktorski vijenac. Iza toga se vraća u Trogir, gdje sudjeluje u gradskoj upravi i 1635. opet je na čas u Rimu.3 Kako se je Lucius dao na proučavanje i pisanje povijesti? O tome postoje razne verzije i izmišljotine. No zato se može sa sigurnošću ustvrditi da je svoje prethistorijsko znanje stekao u Padovi i u Rimu, gdje je bio na vrelu nauke i tu je upoznao tadašnju metodu historijskog istraživanja. Svakako u svojoj domovini nije našao ličnosti koje bi mu mogle služiti kao uzor, a njihovi radovi bili su i onako dvojbene vrijednosti i rijetko se je tkogod malo jače pozabavio Dalmacijom. Svjestan ove teškoće Lucius je sam morao krčiti put i u tome je bio neumoran, postojan, silno marljiv i dosljedan.4 U svojoj povijesti Dalmacije i Hrvatske pokazao je vrlo rijetku pronicavost duha i veliku erudiciju. Pravi povod za pisanje povijesti Dalmacije bio je taj, što je Venecija u ratu s Turcima izgubila Kretu (Kandiju), koja je bila »regnum«, pa se je držalo da će ona time izgubiti prava na počasti koje se daju kraljevima. Kada je za to doznao Lucius, te zadarski književnik Simeon Ljubavac i historičar Daniel Divnić iz Trogira, oni su uvjeravali mletačke vlastodršce da gubitkom toga otoka nije izgubljen i naslov »regnum«, jer je taj imala Dalmacija od najstarijih vremena. Tim povodom je Lucius iznio pred generalnim providurom u Zadru svoje mišljenje i tvrdnje, poduprvši ih nekim dokumentima. O tome je tako uvjerio providura daje ovaj poslao izvještaj svojoj vladi, a i Ljubavac je slično učinio.5 Tako je, dakle, Lucius došao na misao da napiše djelo »De regno Dalmatiae et Croatiae«, koje je započeo 1651. i na njemu je radio jedanaest godina. On je bio svjestan da će mu ta historija zadati mnogo truda, ali je ipak nije htio napustiti. Započevši prikupljati gradu za to djelo, stupio je u dopisivanje s raznim uglednim osobama iz dalmatinskih gradova, koje bi mu mogle poslužiti da mu dadu isprave i podatke za osvjetljenje njegove započete povijesti. Pri tome svom pionirskom poslu, prepušten sam sebi i nemajući nikoga tko bi mu pomogao savjetom počeo se služiti nekim mletačkim kronikama u rukopisu, u kojima je naišao na oprečnosti. U vezi s tim je 6. XII 1651. pisao svome prijatelju u Zadru arhidakonu Valeriju Ponetu da mu potraži kakve stare mletačke kronike i neka mu dade prepisati isprave iz samostana sv. Krševana i sv. Marije, koje on nema, uputivši ga kako treba to učiniti. Ujedno ga je molio da nikome ne govori o njegovu radu, jer je odlučio ili da ništa ne napiše ili da prije dobro i na dugo svaku stvar pomno prouči. Uz navedenu gradu zanimale su ga i »pohvale«, laudes, koje su se pjevale na velike blagdane u Zadru, Splitu, Dubrovniku, Cresu, Osom, Krku, Ninu itd., jer je i
u njima tražio dalje potvrde za svoje djelo. Uživajući u tome radu, koji mu je zadavao mnogo truda i poteškoća, odlučio ga je nastaviti i ne napustiti, kako piše ponovno Ponteu, makar ga osudili na šibe. Otkrivajući nove stvari, a napose prostudiravši brojne knjige i povelje, te i radove svoga prijatelja Ljubavca, posao mu se podvostručio. U tom sabiranju i prepisivanju grade napose su mu zdušno pomagali već spomenuti Zadrani Širne Ljubavac i Valerije Ponte. U istu svrhu pozabavio se i statutom Zadra, a domogao se i »Memoriale«-a Zadranima Paulusa de Paulo.6 Iako je sakupio golemu rukopisnu gradu i proučio cijelu mu pristupačnu literaturu, doskoro je uvidio da mu treba za usavršavanje ovoga djela još i izvornog materijala izvan njegova Trogira i Dalmacije. Stoga se odlučio preseliti u Rim. Onamo je stigao preko Ankone 1654. god., gdje se i stalno nastanio. Razni pisci navode druge razloge Luciusova odlaska iz Trogira. Jedna od tih izmišljotina nastala je za života Luciusa, a on ju je sam demaskirao. Stigavši u Rim Lucius je ondje našao mnogo naučenjaka, naših i stranih, koji ga odmah primiše u svoje kolo. Tu su bili Ivan Tomko Mrnavić (Mrnavić ga zove Grga Novak), Rafael Levaković, Bartol Kašić, Petar Beneša i njegov sinovac Stjepan Gradić i drugi. Naročito je bio u prijateljskim vezama ä Gradićem, koji ga je u svemu pomogao, a napose onda kada je postao predstojnik vatikanske biblioteke. Sada se marljivi i pedantni Lucius odlučio prekopati sve rimske biblioteke i arhive da bi zatim novu sakupljenu gradu za svoje djelo isporedio s onom donesenom iz domovine i stao konačno spremati knjigu za tisak. Uporedo s tim radom dospijeva izdati u Rimu 1657. god. stari trogirski rukopis »Vita beati Joannis Confessoris Episcopi Traguriensis et ejus miracula, cum 7 notis Joannis Lucii«, od kojega je istiske razaslao i svojim prijateljima u Dalmaciji, pa tako i u Zadar.8 I danas se u Naučnoj biblioteci u Zadru pod sign. Mss 766 nalazi Luciusov vlastiti primjerak toga štampanoga djela s njegovim vlastoručnim dopunama teksta i korekturama. Nastavljajući i dalje raditi na svome kapitalnom djelu »De regno« Lucius se interesira i za iskopine iz rimskog doba u Zadru, te traži od Pontea neka razjašnjenja o prvom zadarskom biskupu Lampridiju kao i o dva otočića blizu Zadra (Galleo et Arte). U pismu pak od 14. IV 1660. obavješćuje ga da je onih 7 zadarskih pobuna, kako ih opisuju mletački kroničari, sveo samo na 3 (1180,1242, 1311.), a za ostale kaže onako kako je uistinu bilo. Pored toga traži od Pontea i neke podatke o najstarijoj povijesti Zadra. Uporedo s time šalje mu popis poglavlja prve svoje četiri knjige »De regno« i javlja mu da radi napetoj (22. I 1661.)."
3
Fr. Rački, o. c., 66 — 69; F. Sišić, Priručnik izvora hrvatske historije I/l, Zagreb 1914,51. 4 Fr. Rački, o. c., 68-71. 5 Gl. B. Popario, Pisma Ivana Lučića Trogiranina, Starine JAZU XXXI, Zagreb 1905, 298-305 i F. Sišić, o. c., 52. 562
6
B. Poparić, o. c., Starine JAZU XXXI, 302-308, XXXII (1907), 29. Fr. Rački, o. c., 77, 78. 8 B. Poparić, o. c., Starine JAZU XXXI, 311. 9 B. Poparić, o. c., Starine JAZU XXXI, 314-318, XXXII, l, 2. 7
563
Konačno je krajem 1661. ili početkom 1662. Lucius dovršio svoje »De regno« i predao ga na papsku cenzuru koja mu daje svoje odobrenje da se tiska (6. VI 1662.).10 Kada su mu braća Ivan i Kornelije Blau, holandski tiskari u Amsterdamu, ponudili da će mu tiskati to djelo, Lucius objašnjava Ponteu (31.1 1665.) zašto ga je dao tako daleko tiskati. Ali ga obavještava da uslijed kuge u Holandiji »ovo djelo spava i spavat će još dugo, jer i ako gospodari ne umru, prije nego preuzmu posao, bojim se da će opet proteći mnogo vremena. Da imam sredstava, ja bih ga tiskao u Italiji, ali pošto ih nemam, trebat će strpljivo čekati da se nastavi tiskanje u Amsterdamu«. No Lucius se ipak prevario u svome pesimizmu, jer u pismu Ponteu od 16. XII 1665. kaže da je »De regno« otštampano i da je to doznao od jednog rimskog knjižara, a tu je vijest potvrdio i Ivan Blau. Naravno da je Lucius sada bio zadovoljan, što se vidi iz novoga pisma Ponteu, jer je taj posao konačno sretno dovršen. Ali prošla je 1666.11 i veći dio 1667. a da Lucius još nije vidio prve otiske svoga djela. Čak je prošla i 1667, kako piše Ponteu i izvještava ga koliko je puta pisao Blau u Holandiju, ali odgovor nije dobio. No kako je doznao da se njegovo djelo prodaje u bečkim knjižarama, upućuje Pontea neka ga odande nabavi preko Rijeke. Kada mu je konačno taj Holandanin uputio 3. VII 1668. tri primjerka »De regno«, Lucius je jedan odredio za Pontea. No sve su te knjige bile bez tabla i genealoških tablica i indeksa, koje je Lucius primio tek u svibnju 1669. i siječnju 1670. godine. Istom kada mu je Ponte poslao svoj sud o »De regno«, Lucius mu je 16. III 1669. odgovorio ovako: »Glede mojega djela Vaše je gospodstvo dobro izrazilo da ja prikazujem pomorsko gospodstvo Mlečana temeljitije i bistrije nego li su to dosada drugi učinili, a što se tiče Paula de Paulo, zadarskog podsjedanja i splitskih kronika, premda tu ima ponešto protivno prejasnoj Republici, ipak mi se čini, kada se prispodobi ono malo nepovoljna, da se s tim više ističe toliko drugoga povoljna. Što se tiče sloboština dalmatinskih komuna, nisam mogao propustiti da ih ne spomenem i ne naglasim svuda, gdje mi se pružila prilika, da mi se ne bi predbacivalo da sam slab historičar i loš patriota, jer sam čuo da je i u Veneciji netko bio nešto procijedio kroz zube o mome djelu. Stoga sam zamolio gospodina gubernatora Detrika neka upita preuzvišenoga Sagreda, što on kaže i odvrati mi da on dobro govori o 12 djelu, a meni je dosta da ne govori zlo«. U vezi svega ovoga je Bare Poparić, izdavač zbirke Luciusovih pisama upućenih Ponteu, stvorio zaključak da je Luciusovo »De regno Dalmatiae et 10
F. Sišić, o. c., 54. 4. IX 1666. god. upućuje Ivan Lucius iz Rima pismo grofu Petru Zrinskome u vezi porijekla njegove obitelji i kaže da mu može slati listove čak i preko Pontea. Kurelac pak komentirajući ovo značajno Luciusovo pismo, u kome Zrinskoga taj naš historičar oslovljava sa »ti«, pretpostavlja da su se grof Petar i on mogli upoznati ili »u Rimu, Padovi ili Veneciji ili u Zadru«, gdje je knez Posedarski, njihov zajednički prijatelj, dolazio i kamo je »navraćao Lučić« (M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa —Lučića povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, Zbornik Historijskog zavoda 8, Zagreb 1977, 129, 130, 105 i bilj. 14). 12 B. Poparić, o. c., Starine XXXII, 13, 22, 23, 24, 31, 34-37, 41, 42. 11
564
Croatiae« bilo patvoreno u Veneciji, gdje je zaostalo punih 8 mjeseci. Republika ga je dala preudesiti, kako je odgovaralo njezinim interesima, a kada je Lucius 1669. doznao za to, on je silom prilika priznao da je to njegovo originalno djelo.13 Međutim za sve ovo treba iznijeti boljih, sigurnijih i jačih dokaza, pa zato nije ni čudo da ovakvo Poparićevo mišljenje nije do danas prihvaćeno u našoj historiografiji. Ovo Luciusovo djelo nosi ovakav naslov: »Joannis Lucii Dalmatini (sa i bez »Dalmatini«) De Regno Dalmatiae et Croatiae Libri Sex«, a datirano je sa: »Amstelodami« 1666. i 1667. kao i »Francofurti« 1667. i 1668. g. Navedena izdanja ne razlikuju se u tekstu nego samo glede priloga u njima. No svakako je izdanje iz 1668. god. najpotpunije. Sam tekst »De regno« obuhvaća 1-286. stranu, a tekstovi izvora s komentarom Luciusa 287 — 474. stranu. Inače autograf Luciusova »De regno« nalazi se u Vatikanskoj biblioteci u Rimu u 3 kodeksa (Sign. 6958 — 6960). Poznavao ga je F. Rački, a pronašao ga je M. Kurelac. Čitav ovaj tekst Luciusova rukopisa podudara se sasma s tekstom iz 1666—1668. god. i time postaje bespredmetna ona Poparićeva tvrdnja o naknadnu preinačenju u korist Venecije. Rukopisna pak grada za »De regno« pohranjena je zajedno s gradom za ostala Luciusova djela u 14 svezaka u Arhivu Kaptola u Splitu (sign. 528, 529, 531 —542) i u Arhivu JAZU (sign. l c 56 pod nazivom: »Notata historico chronologica«). Cijelo Luciusovo djelo, koje ima 2 kolone, podijeljeno je u 6 knjiga (Prvobitni raspored je bio u rukopisu u Arhivu Kaptola u Splitu u 5 knjiga), a uz ostalo ima dosta vijesti i o Zadru u ranom i kasnom srednjem vijeku. Drugi dio »De regno« sadrži kao izvore i »Obsidio Jadrensis libri duo« (387-422) i »Memoriale Pauli de Paulo patritii Jadrensis« (423-428). Kada je izašlo »De regno« Lucius ga nije prestajao popunjavati i ispravljati. Kao plod toga su uz ostalo i Luciusove »Inscriptiones Dalmaticae« i »Notae ad memoriale Pauli de Paulo«. Za zbirku rimskim natpisa u Dalmaciji »Inscriptiones« dobio je prijepise natpisa od Pontea, te iz zbirke Ljubavca. Time je nastala prva potpunija zbirka starih rimskih natpisa nađenih u Dalmaciji. »Memoriale Pauli de Paulo«, koji je izdao po Ljubavčevu prijepisu, ispravio je zato što je opazio da je taj rukopis pun grešaka, napose u datumima. Luciusove dopune i ispravci nalaze se također na posebno i naknadno nalijepljenim listovima uz njegove vlastite primjerke štampanog djela »Inscriptiones Dalmaticae—Addenda vel corrigenda in de Regno« u Naučnoj biblioteci u Zadru (Mss 766). Međutim nije prošlo ni 35 godina od izlaska toliko hvaljenoga »De regno«, kada je hrvatski književnik Pavao Ritter Vitezović sastavio polemički 13
Gl. opširno B. Poparić, o. c.. Starine JAZU XXXI, 278-297. 565
spis: »Offuciae Joannis Lucii, De Regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae ab Equite Pavlo Ritter...« (Autograf ovoga spisa je u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, a Kukuljevićev prijepis u Arhivu JAZU), ali ga nije i dovršio. Iako taj spis vrvi od protuslovlja i opsjena, on je interesantan već radi toga što je Vitezović njime nastojao vrlo detaljno pobiti pojedina poglavlja Luciusova tobože tendencioznog djela. Naročito se je oborio na ona mjesta u kojima Lucius govori o gospodstvu Venecije na Jadranu i zapravo nema poglavlja koje on nije pokušao pobiti, nazivajući Luciusa »iniquus Dalmata«. Ukratko, cijelo nastojanje Ritterovo je bilo da dokaže da je Luciusovo »De regno« napisano na štetu Hrvatske i da ovoga pisca prikaže nepouzdanim i pristranim. No u tome ipak nije sasma uspio, jer se je i sam ponekad i suviše daleko zaletio u svojim dokazivanjima. Gotovo istovremeno sa glavnim djelom Lucius je radio i na historiji svojega rodnoga grada Trogira. Tako u listopadu 1667. šalje Ponteu kronološke table koje će dodati svojoj kronici, a uz to od njega i dalje traži razne podatke. Pošto je proširio naslov svojih »Memorie« moli 1669. Pontea da svakako proda njegovu srebreninu da time dobije novaca za tiskanje ove svoje kronike, a u travnju 1671. šalje mu čak 2 poglavlja tih svojih »Memorie« da ih pregleda s prijateljima. Konačno su u siječnju 1672. dovršene te »Memorie« i priređene za tisak i za njih je u travnju 1673. mogao Lucius javiti Ponteu da će one biti u svibnju doštampane. No u tome se i opet prevario, jer ga je tek u rujnu 1673. mogao izvijestiti da su »Memorie di Trau« dotiskane te da mu šalje 5 primjeraka i to za njega, dra Grisogona, dra Sqppina^Franju Luccarija i Soppea.14 No Lucius s tim djelom nije bio zadovoljan, jer mu je mnogo toga bilo ispušteno. Ali zato je tu povijest Trogira smatrao dopunom svoje povijesti Dalmacije i Hrvatske. Sva ova Luciusova djela izazvala su pažnju i udivljenje njegovih suvremenika i sa sviju strana tražilo se od njega savjeta i pomoći. Medu ovima bili su i njegovi zemljaci iz Dalmacije. U međuvremenu Lucius je izabran za predsjednika zbora Jerolimskog zavoda u Rimu (1663, 1669), gdje je upoznao mnoge naše ljude, koji su se bavili književnošću i budno je pratio prilike u svojoj domovini, gdje jezik naro15 da naziva »lingua slava o croata«. Pored toga bavi se granicama zadarske, ninske i skradinske biskupije, crkvenom desetinom u Vrani, »vraždom«, »ligom« zadarskoga kotara, te moli Pontea da mu prepiše važnije isprave iz raznih zadarskih arhiva, razlaže mu gdje bi se moglo naći tijelo sv. Krševana, piše mu o interesu stranih naučenjaka za njegovo djelo, izvješćuje ga o knjizi Jakova Spona (Putovanje po Italiji, Dalmaciji, Grčkoj i Levantu, na francuskom jeziku) i ističe nedostatke i netočnosti u njoj glede same Dalmacije.16 Na traženje Luciusa Ponte mu šalje u prijepisu tzv. Novigradski zbornik od 12. II 1551, koji se danas čuva medu Luciusovom ostavštinom u Arhivu 14 15 16
566
B. Poparić, o. c., Starine JAZU XXXII, 36, 46, 49, 50, 55, 60, 62. Fr. Rački, o. c., 93, 97. B. Poparić, o. c.. Starine JAZU XXXII, 63, 64, 68, 81, 88-91.
Kaptola u Splitu (sv. 528, ser. B). Njega je (Drugi rukopis iz 17. st. — po mišljenju Barade čuva se valjda i u Naučnoj biblioteci u Zadru pod Miscellanea No 1182, sv. XIII, br. 1.) objelodanio i obradio M. Barada 1957. god. pod naslovom »Starohrvatska seoska zajednica« (JAZU). Isto tako je Ponte uputio u prijepisu Luciusu i tzv. »Vransko običajno pravo« od 1454. god. koje se također nalazi u Luciusovoj ostavštini u već navedenom arhivu u Splitu (sv. 528, ser. B). Oba ta rukopisa Lucius nije iskoristio, ali ih je ipak sačuvao u navedenim prijepisima Pontea i oni se ubrajaju zapravo u »Croatiae consuetudines« ili u hrvatskom prijevodu: »Običajna prava Hrvatske«. Kako je M. Freidenberg nepotpuno i loše objelodanio, ne svojom krivnjom, ovo vransko običajno pravo po prijepisu pok. I. Grgića, sačuvanom na pisaćoj mašini, to je 1979. taj spis prema (valjda) Ponteovu prijepisu iz Arhiva Kaptola u Splitu izišao u »Radovima« Filozofskog fakulteta u Zadru. Kako je Lucius stanovao u Rimu i kako je živio, zna se dosta malo. Imao je stan u blizini »Piazza della Rotonda«, nedaleko Pantheona, i izgleda, da nije ni u čemu oskudijevao. Radio je do posljednjeg daha.17
3. Već je prije rečeno da se historijska grada kojom se Lucius služio nalazi sada u Kaptolskom arhivu u Splitu u 14 svezaka, a u petom su zadarske isprave. Njih mu je prepisao Ljubavac, koji mu je poslao i prijepise rapskih povelja (1018— 1409) uz još neke druge prijepise isprava. Mnoge Luciusove bilješke i prijepisi raznih djela čuvaju se, kako smo također rekli, u Naučnoj biblioteci u Zadru (Mss 616, 617, 618, 837), a rukopis djela Franje Divnića »Historia della guerra di Dalmazia fra Veneziani a Tur1 chi dell'anno 1645 alla pače« s Luciusovim bilješkama, koje su nalijepljene ili sa strane dodane, pohranjen je također u toj istoj biblioteci pod sign. 837. U Naučnoj biblioteci u Zadru nalazi se i tzv. »Codex Lucianus« (Mss 617), u kojem su i razni Luciusovi prijepisi i bilješke autobigrafskog i povijesnog karaktera. U biblioteci pak Muzeja za nacionalnu arheologiju u Splitu nalazi se čuvena Luciusova korespondencija s Valerijem de Ponteom, dok se, prema Laszowskom, neka Luciusova pisma čuvaju u biblioteci samostana sv. Franje konventualca u Šibeniku. 18 Inače od 146 pisama citirane zbirke u Splitu Poparić je objelodanio samo 104, od kojih mnoge nije donio u cjelosti. Zato bi bilo potrebno da se ta zbirka nanovo prouči i izda. Lucius je još davno prije svoje smrti sastavio oporuku, koju je 1654. os19 20 tavio u Trogiru, a 1679. je u Rimu napisao i ovjerio oporuku tj. kodicil, za 17
Fr. Rački, o. c., 101. Gl. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, Zbornik Historijskog instituta 6, 135, bilj. 11. 19 I. Crnčić, Paoporuka Ivana Lučića Trogiranina, našega povjestnika, od g. 1679, Starine JAZU XXVI, Zagreb 1893, 20-26; V. Brunelli, Giovanni Lučio, Rivista dalmatica 11/4, Žara 1900, 17-24. 20 C. Fisković, Oporuka: kodicil Ivana Lučića, Vjesnik arhiva X/XI, Zagreb 1941, 59-84. 18
567
koji je poslije njegove smrti pisao Ponte Gradiću da sumnja da bi mogao biti osporavan, dok će oporuka, koja je mnogo prije učinjena, biti osporavana. Umro je, kako smo kazali, 11. 1. 1679. u svojoj sedamdesetoj godini, a sahranjen je po svoj prilici u crkvi sv. Jeronima. Ondje se i sada nalazi mramorna spomen-ploča, podignuta tek 1740. god. od Splićanina Jurja Georgiceausa, arhiprezbitera, na spomen smrti Luciusa, Stjepana Gradića (u. 1683) i Ivana Paštrića (u. 1708). Tu je prvi naveden Lucius, za koga piše ovako: »Joanni Lučio nobili Traguriensi qui Dalmatiae, Croatiae, Patriamque historiam illustravit et conscripsit. Obiit III. Ibidus Januari MDCLXXIX«.21 Dakle umro je 11. I. 1679, a ne 1670, kako piše Ida von Düringsfeld.22 4.
Lucius je u Dalmaciji imao suradnika, koji su se i sami isticali ili bavili naukom, a napose historijom. Medu prvima je bio zadarski historičar Šimun (Simeone) Ljubavac (Gliubavaz), rođen u Zadru 1608, a umro je ondje 20. I 1663. Od 1631. do 1637. Ljubavac je studirao u Padovi, gdje je postigao doktorat prava, sedam godina iza Luciusa. U Zadru je obavljao nastavničku i sudačku službu. Njegovu zbirku rimskih natpisa upotrebio je Lucius, s kojim je bio u živu dopisivanju o raznim pitanjima historije. Tako u pismu od 15. IV 1653. iz Zadra Ljubavac piše Luciusu i raspravlja o hrvatskom kralju Stjepanu III kao Zvonimirovu nasljedniku i dotiče se vojne kralja Ladislava od 1091, iznoseći o tome sve one izvore što ih je poznavao. Ovo pismo pronašao je F. Šišić u British Museumu u Londonu pod naslovom: »Della Dalmazia. Discorso di Simon Gliubavaz nob. Zaratino«. Inače dru Kruni Krstiću, koji je pisao o Ljubavcu u EJ 5 (1962), glavno je Ljubavčevo djelo »Agri jadrensis Illustrator (Memorie istoriche)«, koje sadrži geografsko-historijski prikaz zadarskog područja, a sačuvano je u 5 rukopisnih primjeraka i djelomično je objavljeno u zadarskom časopisu »La Domenica« (1890/1).23 Međutim mi imamo slijedeće rukopise Ljubavčeva djela pod ovakvim naslovima: »Storica Dissertazione del Contado e territorio di Žara«, dogotovljeno u prosincu 1662, i taj se rukopis, zapravo autograf, nalazi danas u Arhivu JAZU u Zagrebu, a jedan primjerak u Metropolitanskoj biblioteci u Zagrebu i to pod ovakvim naslovom: »Storica dissertazione del Contado e Territorio di Žara del D(ottor) Simon Gliubavaz Frangipani« (S. A.). To je 24 kopija iz 17. stoljeća. Ali nekompletno djelo »Storica dissertazione del Contado e Territorio di Žara del dott. Simeone Gliubavaz, dedicata al E. Leonardo Foscolo, proweditor generale di Dalmazia e Albania« čuva se u Naučnoj biblioteci u Zadru. Ova »Storica dissertazione« je tiskana u navedenoj »La Domenica« (1890/1), kako je to i Krstić (djelomično) naveo. Godine 1860. na21 Zbornik Historijskog instituta JAZU 6, 182 — Nadgrobna ploča Luciusa u crkvi sv. Jeronima u Rimu. 22 Aus Dalmatien I. Prag 1857, 245. 23 K. Krstić, Ljubavac Šimun, Enciklopedija Jugoslavije 5, Zagreb 1962, 566, 567. 24 A. Markov, Katalog metropolitanskih rietkosti, Kulturno-poviestni zbornik zagrebačke biskupije I, Zagreb 1944, 543.
568
pravio je Matija Pališić prijepis ovoga rukopisa, koji se čuvao u biblioteci velike zadarske gimnazije.25 Još 1652. zajedno sa Šibenčaninom Fr. Divnićem Ljubavac je napisao raspravu »Prerogative di Dalmazia«,26 kojom se na osnovu mletačkog posjeda dokazivalo pravo Republike sv. Marka na rang »kraljevine« u međunarodnim odnosima.27 Ljubavac je ostavio iza sebe više rukopisa geografsko-historijskog sadržaja. Medu njima su i sabrani natpisi, iskopani iz zemlje, a prema Fortisu mu se pripisuje i spis »De situ Illyrici«.28 L von Düringsfeld navodi da je iza njegove smrti ostalo više rukopisa geografsko-historijskog sadržaja o staroj Iliriji na latinskom jeziku i »Memorie di Žara«.29 I zbilja u muzeju Coreer u Veneciji čuvaju se te »Memorie storiche del Signor Simon Gliubavaz nobile della cittä di Žara«, o kojima je kao i još nekim drugim rukopisima pisao i ominozni zadarski hitoričar G. Praga.30 Uz ovo djelo je Ljubavac ostavio u rukopisu i popis zadarskih biskupa i nadbiskupa kao i zbirku starih natpisa iz Zadra i okolice,31 a znamo i za popis knjiga Ljubavčeve biblioteke.32 Krstić kaže da se ne zna za sudbinu ostalih Ljubavčevih djela, čiji su naslovi poznati iz podataka u djelima njegovih suvremenika kao i popisa njegove ostavštine (n. pr. De situ Illyrici, Rivoluzioni di Clissa, Diarii di Žara, Bellum Dalmaticum itd.).33 Inače je u dvorani nekadašnje zadarske akademije sve do kraja 18. st., prema navodima V. Brunellija, bio jedan kip Ljubavca s ovim natpisom.: »MDCIX (?! S. A.) Simeon Glaubavaz Jadrensis Juvenum Vrbanus Instructor Agri Jadrensis et Romanorum Inscriptionum Illustrator.«34 Drugi Zadranin Luciusov suradnik i veliki prijatelj je Valerije Ponte, tamošnji arhidakon. 25 V. Brunelli, Catalogo sistematico dell' i r. biblioteca ginnasiale-provinciale di Žara, Programma dell' i. r. ginnasio superiore di Žara, 1901 —1902, Žara 1902, 42. 26 Ljubić piše u svojoj marginalnoj bilješci u vezi Ljubavca da se iz pisma Ivana Luciusa, upućena Danielu Divniću u Šibenik (26. VIII 1675.), a objelodanjenom u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku (4, Zagreb 1857, 129) saznaje da je Ljubavac sastavio spis: »Prerogative di Dalmatia del q. S.r Dr. Gliubavaz« (S. Gliubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856, 160 — U mome posjedu). 27 Enciklopedija Jugoslavije 5, 567. 28 S. Gliubich, o. c., 160. 29 Ida von Düringsfeld, o. c.. I, 245. 30 G. Praga, Lo »Scriptorium« dell'abbazia benedittina di San Grisogono in Žara, Archivio stotico per la Dalmazia, Roma 1929, a. IV, v. VII, f. 42, 285 i bilj. 1. 31 Ida von Düringsfeld, o. c., I, 245. 32 Historijski arhiv u Zadra — SZN Francesco Sorini b. II, f. VI, № 1-23.1. 1666. Gl. i G. Praga, o. c., (separat), 42. 33 EJ 5, 567. 34 V. Brunelli, Giovanni Lučio, Rivista dalmatica H/4, 14.
569
On potječe iz ugledne plemićke obitelji Ponte, doseljene iz Bergama. Otac mu je imao pet sinova i kćeri, od kojih mu se brat Marko napose ista35 kao na vojničkom i diplomatskom polju. Valerije se rodio 1603. god. u Zadru, gdje je dovršio prve škole, a onda pošao u Rim, gdje je u isusovačkom »Seminarium Romanum« bio sudrug Luciusu (1619. i 1620.), s kojim se uskoro uvelike sprijateljio. Povrativši se kući postaje svećenik, a 1646. na sveučilištu u Padovi proglašen je doktorom obaju prava (Ova njegova originalna diploma čuva se u Naučnoj biblioteci u Zadru). U zadarskom kaptolu Ponte je postao arhidakon i vikar zadarskog nadbiskupa Teodora Balbija (1656— 1669) i onda apostolski vizitator zadarske nadbiskupije. Otklonio je da bude osorski biskup, a nije pristao ni da bude trogirski biskup, što je Luciusa napose ražalostilo. Za vrijeme svoga boravka na Osoru (1647— 1649) u svojstvu apostolskog vizitatora i vikara Ponte je sredio tamošnji biskupski arhiv i sastavio njegov inventar, te prepisao neke listine i prijepise poslao Luciusu. Od 1635. do 1654. Lucius se u nekoliko navrata sastao s Ponteom u Zadru, Rogovu i Tkonu, a kada se odlučio pisati svoj »De regno« Ponte mu je postao glavni oslonac i spona s domovinom u vezi svih traženja arhivske grade. Oko Pontea su se okupljali i Šime Ljubavac, G. Ligniceo, A. Bartolazzi, Š. Bartolazzi, L. Grisogono, A. Giordani, N. Ventura, G. Zaccaria, Vitasović i dragi, koji su svi pripadali krugu Luciusovih prijatelja.36 Iz potrebe za izmjenom znanstvenog mišljenja i zajedničkog interesa za lijepe umjetnosti, poeziju i govorništvo, a na inicijativu G. Zaccarije i V. Pontea, 1665. se u Zadru osniva »Accademia Cinica« sa sjedištem u nadbiskupskoj palači. Pored raznih vrsta zaduženosti Ponte se na inicijativu Luciusa počeo baviti i historijom, a onda i epigrafikom, te je sabrao mnogo natpisa iz Zadra i okolice, koje je 1673. Lucius objavio u »Inscriptiones Dalmaticae«. Kada su J. Spon i G. Wheler 1675. posjetili Zadar, ondje im je vodič i tumač starina bio Ponte. Taj historičar je uz Ljubavca bio povezan i sa Franjom i Danijelom Divnićem, Nikolom Cippicom, Jerolimom Papalićem i Karlom Vrančićem, s kojima se i dopisivao.37 Posebno ga je pak prijateljstvo vezivalo sa čuvenim Dubrovčaninom Stjepanom Gradićem, s kojim je ostao u vrlo živoj 38 pismenoj vezi. Kada je Ponte negdje početkom ožujka 1679. posredstvom Trogiranina Franje Dragazza dobio pismo Gradića, u kome ga obavještava o smrti Ivana Luciusa, on u odgovoru (12. III 1679.) nije krio svoju bol za Luciusom, koji mu je, kako kaže, bio prijatelj 60 godina, a isticao se neuporedivom predanošću i iskrenošću i zbog toga je bio voljen i zbog drugih svojih vrlina duboko poštovan. Gubitak prijatelja od tolike vrijednosti i povjerenja izaziva u njemu najljuću bol a on i Gradić jedan drugome trebaju izraziti sa35
G. Alacevich. II capitano Marco Ponte da Žara, Žara 1902, 51, 3, 4. Svima ovima je Lucius poslao svoje djelo »Vita B. Joannis Conf. Ep. Traguriensis« 1658. g. (Naučna biblioteka u Zadru Mss 766 i M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Lučića, Zbornik... 6, 136, bilj. 13). 37 M. Kurelac, o. c., Zbornik... 6, 134- 138. 38 Ova se korespondencija Pontea s Gradićem i danas nalazi u HAZ-u — Spisi samostana sv. Kuzme i Damjana br. 204. 36
570
učešće. Ne sumnja da će Luciusa zbog zasluge za narod slaviti i da će ostati u vječnom sjećanju i hvaljenju, a on će se toga gubitka sjećati dogod je živ.39 Četiri mjeseca nakon što je saznao za Luciusovu smrt, 2. VII40 1679, umire u Zadru i Ponte, koji je bio ondje vrlo uvažena ličnost i silno obrazovan, te stvarno uvelike pomogao Luciusu u njegovu radu oko »De regno«.^Poznati putnici i pisci Spon i Wheler, koji su ga upoznali, hvale Pontea kao što to poslije čini i Farlati. Ponte je pisao mnogo, a većinu njegovih djela još je 1854. vidio svećenik Gurato, marljivi sakupljač domaćih starina, u kući obitelji Ponte. Ponteovo glavno djelo je: »Historia ecclesiae Jadrensis«, koju je djelomično i ne sasma točno objelodanio Farlati pod nazivom: »Rerum Ecclesiasticarum Jadrensium commentarius« (Ide do o. 1427. god.) u »Illyricum sacrum«, a koje je istome Farlatiju poslao u Padovu Antonije Daniel Thomassonus.41 Manuskript toga spisa (64 str.) prešao je od zadarske obitelji Addobbati u nekadašnju »Paraviju«, tj. današnju Naučnu biblioteku u Zadru. S latinskog originala poslije je tu povijest preveo na talijanski (nella lingua volgare) opat Giambattista Gerolimo Sorini. Autograf ove verzije, zajedno s jednom čistom kopijom, pohranila je obitelj Bianchi u »Paraviju«, sadašnju zadarsku Naučnu biblioteku. Ponteovu historiju na latinskom s talijanskim prijevodom Sorinija objelodanio je bez završetka V. Brunelli u časopisu »Rivista dalmatica« (Žara 1907, 1908) s fotografijom originalnog portreta Valerija Pontea, koji se nekoć nalazio u sali biblioteke »Paravia«, a danas u zadarskom Zavodu za zaštitu spomenika, gdje je tu sliku smjestio njegov prvi konzervator i direktor Grga Oštrić. U predgovoru svome djelu Ponte obavještava čitaoca zašto je napisao ovu povijest i izlaže da ga je na to natjerao Lucius, koji je izdao »De regno«, te mu je ono i poslužilo za obradu njegove crkvene povijesti. Iza toga govori o Zadru, njegovu imenu i počecima, iznaša razne kamene natpise po gradu. Nadalje prelazi na sam postanak zadarske crkve, piše o njezinim sufraganima, relikvijama i moćima, donosi ispravu od 1076. godine napisanu rukom arhidakona Madija, kao i još neke. Priča o zadarskom kaptolu, njegovu ustrojstvu, katedrali i još nekim crkvama, samostanima (s ispravama), opatima i bratovštinama. Jedan Ponteov rukopisni primjerak pod naslovom: »De Ecclesia Jadrensi eisque Episcopis et Archiepiscopis« imao je u svome posjedu, tj. u svojoj biblioteci, I. Kukuljević Sakcinski, a danas je pohranjen u Arhivu JAZU. Ovjerovljeni pak prijepis iz 1730. god. pod nazivom »Ponte Valerij (de), de ecclesia Jadrensi eiusque episcopis et archiepiscopis« nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.42 39
HAZ — Lettere originali dell'Archidiacono Valerio Ponte dirette all'Abbate Gradi in Roma compresa altre lettere del secolo XVII — Spisi samostana sv. Kuzme i Damjana br. 204, list 56. ·"> Kurelac stavlja da je umro 5. VII (M. Kurelac, o. c., Zbornik... 6, 138). " D. Farlati, Illyrium sacrum V, Venetiis 1775, 11-24. 42 To Ponteovo djelo iz originala je prepisao 13. VI 1720. god. knez Antonije Fanfogna (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu — R 6943).
571
Manuskript Pontea i njegova biografija kao i razni drugi sastavci bili su pohranjeni u rukopisu pod imenom »Varia ad jadertinas ecclesias earamque praesules spectantia« u biblioteci Pappafava u Zadru, a danas je sve to pohranjeno u Naučnoj biblioteci u Zadru pod sign. Mss 856. Ponte je ostavio i bilješke o crkvenoj povijesti Ilirika, kojima se obilno poslužio Farlati za svoje djelo. Uz to je Ponte pisao i o kultu sv. Anastazije. U Naučnoj biblioteci u Zadru pohranjene su i Ponteove bilješke, izvađene iz njegovih djela, te rukopis »Ponte Valerio — Scritture autografe e materiali per la sua biografia« (Mss 822). Kako se vidi, Ponte je bio marljiv sakupljač izvorne grade, koju je prepisao za Luciusa, a i na osnovu nje, i opet pod utjecajem Luciusa, pisao je i sastavljao pojedina djela, od kojih su neka objelodanjena, a neka su ostala i danas u rukopisu. Kako je i on umro prije 300 godina, vrijedno je da se na ovaj način i njega sjetimo u sjeni velikoga historičara Luciusa, čiji je bio vjerni dugogodišnji prijatelj i suradnik. 5.
Inače o Luciusu su pisali razni strani i domaći historičari. Jedan od prvih solidnijih napisa je onaj Fr. Račkoga, pod naslovom »Povjestnik Ivan Lučić, Trogiranin«, štampan prigodom 200-godišnjice njegove smrti 1879. godine. No ovaj rad je već danas uglavnom zastario i nadmašio ga je Zbornik historijskog instituta (6, Zagreb 1969), u kome su naši znanstvenici dali svoje priloge o Luciusu i njegovu radu prigodom 300-godišnjice njegova »De regno«, kako smo već prije ukazali. U 19. st. u Zadru su pisali o Luciusu: Gionanni Kreglianovich-Albinioni, Ivan Katalinić, Ante Kuzmanić, Giuseppe Ferrari-Cupili (u nekoliko navrata), neki anonim i Jakov Ćudina. U 20. st. pak: Vitaliano Brunelli, Petar Kaer i Giuseppe Praga,43 a od historičara ili naučnih radnika u Zadru iza oslobođenja do danas još nitko. Od hrvatskih historičara još je Rački stavljao »Lučića« na prvo mjesto u 44 redu radnika na polju domaće historiografije, a F. Ćulinović za njega kaže da je »prvi moderni jugoslavenski historiograf i njegove se metode naša građanska historiografija držala sve do naših dana« te da je zato »utemeljitelj hrvatske historiografije, čije ime nešto znači i u svjetskoj nauci«.45 M. Kostrenčić na simpoziju u Trogiru pri proslavi 300-godišnjice Luciusova »De regno« ubraja ovo djelo u djela »buržoaske historiografije« koje će »naći u socijalističkoj historiografiji svoje dostojno i dolično mjesto«, tvrdeći da se Lucius nije htio osloniti niti je htio slijediti nepouzdane puteve Popa Dukljanina, Tome Arhidakona, Dinka Zavorovića, Serafina Razzija, Mavra Orbinija i 43 M. Kurelac, Bibliografija o Ivanu Luciusu — Lučiću i njegovu djelu, Zbornik. 6, 176—179. 44 Fr. Rački, o. c., 65. 45 Naprijed, Zagreb, 29. II 1952, br. 10.
572
Jakova Lukarevića. Ujedno se Kostrenčić složio sa sudom Račkoga, koji i danas važi, da je Lucius »u strogom rieči znamenovanju pravi (ne prvi kako prepisuje Kostrenčić), obziran i pomnjiv historiograf, koji je uz dva skoro stoljeća ostao bez premca, i na kojega istraživanjih i mi još danas svoja prisnivamo«.46 Krleža pak 1972. piše kako »našu historiografiju još uvijek (nažalost) remorkiraju ( = zavode: S. A.) Lucius, Dukljanin i Toma arcidjakon s tom razlikom da hrvatski kraljevi kod Šišića razmišljaju po liniji konjukture«.47 Što da mi na sve ovo kažemo? Svakako je Lucius, posvetivši se sav samo radu, bio neumoran i velik istraživački duh na polju prošlosti Dalmacije i Hrvatske, koji je sebe obesmrtio u svojim djelima i ostavio trajan spomen medu svim pokoljenjima i kulturnim narodima Evrope. Njegova je zasluga da je razjasnio mnoge tamne stranice povijesti hrvatskoga naroda i svojini radom postao sjajan primjer i putokaz kako treba raditi na objašnjavanju u mnogo čemu nerazjašnjene naše povijesti, povezujući je s historijom i ostalih naroda na Balkanu. Ujedno je šteta što i N. Klaić, koja je napisala i tiskala kao knjigu »Zadar u srednjem vijeku do 1409. godine« (Zadar 1976) nije uopće posvetila pažnju Luciusu ni kao piscu obrade historije Zadra ni kao izdavaču zadarskih isprava i izvornih spisa u tome razdoblju, o kojima inače raspravlja. To djelomično vrijedi i za Pontea i njegov rad na području zadarske historiografije. Jednom riječju Lucius je uz pomoć Pontea i Ljubavca a i sam i te kako dobro poznavao arhive samostana sv. Krševana (napose kartular toga samostana), samostana sv. Marije (s kartulärom) i samostana sv. Kuzme i Damjana (s arhivom samostana sv. Ivana Rogovskog i tzv. Rogovskim kartulärom). On ne odbacuje sasvim i njemu sumnjive isprave, jer smatra da i takve povelje mogu sadržavati za historiju onoga vremena interesantne činjenice. Napose se koristio kartulärom samostana sv. Marije i ispravama iz samostanskog arhiva kao i onima iz arhiva Sv. Krševana i njegovim kartulärom. On doduše krivo datira neke zadarske povelje iz 11. st. Ujedno i ne donosi neke zadarske listine (npr. Agapinu iz 999.) zbog nečitljiva i iskvarena teksta. Često griješi u čitanju povelja pisanih benevantanom, a od njega su 48 takav iskvareni tekst preuzimali i Farlati i Šišić. No sve to ne umanjuje njegovu vrijednost i značenje njegovih istraživanja i historijskih djela, koja se napose tiču srednjovjekovne prošlosti Zadra, jer je on u to doba bio pionir kritičkoga načina obrade raznovrsnih izvora u nas. «Zbornik... 6,9,6,7. 47 M. Krleža, 99 varijacija lexicographica, Beograd 1972, 62. 48 M. Samšalović, Isprave iz vremena hrvatskih narodnih vladara u djelu Ivana Luciusa — Lučića, Zbornik... 6, 63, 67 — 73.
573
Lucius je svakako bio jedan od prvih — ako ne i prvi — objektivnih arhitekata, obradivača i pisaca srednjovjekovne historije Zadra u njezinoj općenitosti i u pojedinostima. Luciusovo mjesto u hrvatskoj historiografiji ostaje i dalje značajno i veliko, jer je zahvaljujući njegovoj velikoj erudiciji i korištenju izvorne grade stvorena solidna baza, na kojoj je izgrađena povijest hrvatskog naroda od 7. do druge polovice 15. st. u Dalmaciji, u koju je vješto ukomponirana i ugrađena i srednjovjekovna prošlost Zadra i naglašena njegova vodeća uloga medu našim gradovima na Jadranu kroz stoljeća.
LINKS OF THE HISTORIAN IVAN LUCIUS (LUČIĆ) TO ZADAR Summary Following a short introduction writes the author on Lucius' descent and education and the reason why he wrote a history of Dalmatia and Croatia, also on his activity preceding the writing. He writes on his trip to Rome and his research work, on the print of his book and the first comments on the book. His aides and friends who helped him in the research work have been V. Ponte and S. Ljubavac from Zadar, their help to Lucius is described and also their own research work. The fortune of their manuscripts is also described. Finally the author reviews the opinions on Lucius' book and gives his own opinion.
574
HRVATSKE BUNE I EVROPSKI ODJECI
DOSADAŠNJI ISTRAŽIVAČKI RADOVI O POKRETU MATIJA IVANIĆA I NEKA NOVONASTALA PITANJA I PROBLEMI O NJEMU
i. O pokretu Matija Ivanića ili velikoj buni pučana i težaka na Hvaru (1510 — 1514) pisalo se na razne načine — ponekad i uz upotrebu arhivskih podataka — od II polovice 19. st. pa sve do ove godine, tj. do 1976. Tako npr. samo usput se dotakao ove bune J. Boglich,1 a nešto više Š. Ljubić, poprativši u tekstu sve to ispisima iz Sanudova Diarija.2 Ali prvi koji se izravno njome pozabavio — i to na osnovi dotada sasma nepoznate arhivske grade — bio je G. Novak. On je još 1918. u svome poznatom radu »Pučki prevrat na Hvaru 1510 — 1514.« opisao taj pokret na osnovi već navedenog Sanudova Diarija, te spisa pohranjenih u kaptolskoj biblioteci i biskupskom arhivu u Hvaru.3 Pod naslovom »Oružani ustanak hvarskih pučana 1510—1514. god.« u svojoj knjizi »Hvar« opisao je 1924. kao i 1918. tu. bunu s onom istom arhivskom gradom, koju je naznačio također u bilješkama.4 Od te godine (1924) pa sve do 1958. G. Novak se često doticao ove bune ili oružanog ustanka i pisao o njemu, bez nekog produbljivanja novom izvornom građom. 1
Naime J. Boglić je u svojoj knjizi »Studi storici sull'isola di Lešina« (I, Zadar 1873, 113; n. dj. II, Split 1898, 113) samo naveo da su Petar i Jerolim Ivaneo, potomci Matija Ivanića iz Vrbanja, vode pobune protiv plemića početkom 16. st., iako je još 1. III 1860. sastavio popis svega rukopisnog materijala, koji se čuvao u biblioteci gimnazije u Zadru, a odnosio se upravo na ovaj Ivanićev ustanak (V. B r u n e l l i , Catalogo sistematico dell' i. r. biblioteca ginnasiale-provinciale di Žara, Programma dell' i r. ginnasio superiore di Žara XLV, 1901—1902, Žara 1902, 44, 45). 2 Š. Ljubić, Pregled hrvatske povijesti (Izvadak iz Ogledala književne Poviesti Jugoslavjanske), Rieka 1864, 166-171; i s t , Ogledalo književne poviesti iugoslavjanske na podučavanje mladeži II (Pregled političke poviesti jugoslavjanskih naroda za drugog doba). Rijeka 1869, 106— 108. Ljubićev originalni sastav teksta o Ivanićevu pokretu, koji je obavljen u navedenom »Pregledu hrvatske poviesti«, nalazi se u njegovoj ostavštini u Historijskom arhivu u Zadru (dalje: HAZ) — Ostavština Š. Ljubica — V — Ispisi iz djela i rasprava — Ispisi o Hvaru — kutija 3, sv. 6, 1. 23 — 33. 3 G. Novak, Pučki prevrat na Hvaru 1510- 1514, Split 1918, 69-111. 4 G. Novak, Hvar, Beograd 1924, 99- 113. 577
Tako su radili i drugi5 pa i S. Antoljak, koji je tom prilikom samo upozorio na neke nepoznate arhivske prijepise o tom pučkom prevratu ili pokre6 tu. Istom 1958. iznenadio je G. Novak ponovo našu naučnu javnost kada je objavio u Starinama JAZU nekoliko nepoznatih dokumenata za povijest »pučkog prevrata na Hvaru 1510—1514.« iz Archivio di Stato (Frari) u Veneciji (Capi del Consiglio di X — Lettere di rettori ed altre cariche). No sva ta grada obuhvaća razdoblje i godine od 28. X 1514-1519. i 1528, 1531. te 1546/7, 1552/3. i 1572/3. g., tj. ona se odnosi na period poslije konačnog ugu7 šenja ovog pokreta (16. Χ 1514). Ali unatoč tome što su ti od Novaka publicirani dokumenti upozorili da su Matij Ivanić, a i neki njegovi drugovi, koji su uspjeli pobjeći sa Hvara, i dalje nastavili borbu protiv mletačke vlasti (1514—1519),8 nakon 1519. g. nema Matiju više nikakva traga u izvorima. God. pak 1959. N. Duboković Nadalini u dva navrata donosi arhivski podatak iz 1487. o Matiju, a i o Martinu Ivaniću, iz arhiva dominikanaca u Starom Gradu, te i o Ivanu Ivaniću (11. II 1558) iz istoga arhiva.9 Dobro se upoznavši sa svom dosada objavljenom gradom, a i Sanudom, čija uloga kao člana tajnog vijeća umoljenih i njegov utjecaj na mletačku vladu u pogledu poduzimanja mjera da se srede ovi nemiri na Hvaru, nije uopće dosad u našoj historiografiji proučen, kap. Luka Dančević je 1974. napisao nekoliko radova, kojima je pokušao pojasniti i osvijetliti sa svoga stajališta ovaj pokret, te bune pučana na našem primorju početkom 16. st. kao i pomorske operacije ustanika na Hvaru i Visu 10 poprativši sve to raznim probranim kartama, ilustracijama i crtežima, čime je još više osvježio svoje opisivanje tih događaja. 5 N. Petrić, Bibliografija o pučkom ustanku Matija Ivanića (1510—1514), Hvarski zbornik2, 1974, 91, 92, 88-93. 6 S. A n t o l j a k , Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Zagreb 1956, 30, bilj. 73, 41, bilj.96. 7 G. Novak, Nepoznati dokumenti za povijest »pučkog prevrata na Hvaru 1510.— 1514.« i za dalju borbu pučana za ravnopravnost s vlastelom u komuni Hvara, Starine JAZU 48, Zagreb 1956, 398 - 429. 8 Unatoč ovim novim izvornim podacima, koje je G. Novak ne samo tiskao još 1958. nego je i na osnovi njih proširio opis ovoga pokreta do 1519. g. u svojoj knjizi »Hvar kroz stoljeća« (Zagreb 1960, 95 — 98), J. Si đak, opisujući ličnost Matija Ivanića i njegov pokret u Enciklopediji Jugoslavije 1960. g., završava ovim riječima: »O Ivanićevoj sudbini izvora (tj. nakon 1514. g.; S. A.) ne govore ništa« (Enciklopedija Jugoslavije 4, Zagreb 1960, 403). 9 Ovu je gradu našao u navedenom arhivu samostana dominikanaca u Starom Gradu (ranije kod dra Botterija) u zbirci »Raccolta di varie fondazioni di beneficcii, monasteri, chiese, parochie ecc. — legati da Mgr. Politeo« (N. D u b o k o v i ć N a d a l i n i , Emancipacija naselja hvarske ravnice od feudalnog oblika crkvene uprave, Prilozi povijesti otoka Hvara I, 1959, 58, 63, 69, bilj. 11 i 16, 60,70, bilj. 18; isti, n. dj., Zapisi o zavičaju l, 1970, 77, 84, 93, bilj. 11, 16, 94, bilj. 18). 10 L. Dančević, Istupanja Matija Ivanića i drugih pučkih vođa pred mletačkom vladom, Prilozi povijesti otoka Hvara IV, 1974,42 — 48; isti. Pokreti pučana na našem primorju početkom 16. stoljeća (po mletačkim izvještajima). U povodu 460-godišnjice jsučkog ustanka na Hvaru i Visu pod vodstvom brodara Matije Ivanića, Pomorski zbornik 12, 1974, 117 — 159; isti, Pomorske operacije u pučkom ustanku na Hvaru i Visu, Hvarski zbornik 2, 39 — 76.
578
Time bih završio ovaj kratki opis radova, koji su bazirani na izvornoj gradi (štampanoj i neštampanoj) kao i citiranje njihovih autora. Ostali pak, koji smatraju da sam ih propustio navesti, neka mi oproste, jer mi je vrijeme za ovaj referat ograničeno, a i zbog toga što su već citirani abecednim redom u nedavno izašloj bibliografiji o pučkom ustanku Matija Ivanića 11 (1510— 1514), koju je sastavio prof. Nikša Petrić.
2. Od svih naših historičara koji su se bavili ovim pokretom ili prevratom, dvojica su sakupila najviše izvorne grade iz arhiva i biblioteka, a to su čuveni: Starigradanin Šime Ljubić i još poznatiji i popularniji Hvaranin Grga Novak. Naime jedan dio arhivskog materijala o tome pokretu Ljubić je objelodanio, a drugi — i to dosta malen — nalazi se i danas sačuvan u prijepisu u njegovoj ostavštini, pohranjenoj u Historijskom arhivu u Zadru (HAZ). Tako su ondje sačuvani i ispisi od nekoliko dokumenata iz Archivio di Stato u Veneciji. Prvi spis je od 25. VII 1510, koji govori o tome kako su u Veneciju stigli predstavnici hvarskih plemića i pučana da se jedni na druge žale i kako se odlučilo u mletačkom senatu glasanjem da se u Hvar uputi izabrani providur u osobi Ivana Navajera.12 Na to je poslije glasanja u tajnom Vijeću umoljenih, 10. VIII 1510. povjerio dužd Ivanu Navajeru, naimenovanom provisoru Hvara (provisori Lesnie), zadaću da ode na taj otok što prije može i da točno i objektivno izvidi u čemu se sastoji sukob između plemića i pučana. Naime dužd je u suglasnosti sa Senatom stvorio ovakvu odluku zato što je znao da se Navajer već u drugim pothvatima pokazao iskusnim i vrijednim. Nadalje je Navajer ovlašten da ispita sve žalbe i s jedne i s druge strane kao i pojedine osobe, te da nepristrano istraži tko su prvi začetnici nereda, nastalih medu njima, dajući mu puno ovlaštenja da postupi kako zna najbolje, tj. da sa svom nepristranošću može provesti i postupak (processo), ali sve to neka drži u tajnosti i neka ništa ne izjavljuje. Ako je pak potrebno, dužd i njegova vlada će mu poslati upute, ukoliko im se čine potrebne. U ovim pobunama, kaže dalje dužd, učinjene su tri stvari sa strane pučana i plemića, koje bi on želio da se dokrajče, dok još Navajer ne provede postupak, te će, kada dobije njegovo mišljenje, odlučiti što mu se čini pogodno. Ujedno mu određuje novac za 4 mjeseca boravka i dodjeljuje notara, koga će morati sam izdržavati.13 11
N. Petrić, n. dj., 87-94. Sanudo donosi da je Navajer izabran za to mjesto s 15 glasova protiv (Marina S a n u d a odnošaji skupnovlade mletačke prema Južnim Slavenom, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku VI, 1863, 353). Međutim u spisima Senato Mar. u mletačkom arhivu stoji da je 122 bilo za njega, a 13 protiv (HAZ — Ostavština S. Ljubica, — kutija 3, sv. 6, 1. 34). 13 O tome sasma ukratko bez naznaka datuma i Sanudo — gl. J. S t i p i š i ć Dva izvora za povijest pučkog ustanka na Hvaru 1510—1514, izd. Centar za zaštitu kulturne baštine, Hvar 1976 (šapirografirano), 5. 12
579
"'U aktu od 9. IX 1510. Senat je odlučio da Navajer otputuje kroz tjedan dana na Hvar, gdje treba da ispita kakvo je ondje stanje. 14. I 1511 (1510. m. v.) tajno Vijeće umoljenih raspravljalo je o djelovanju Navajera, koji je proveo na Hvaru postupak zbog nastalih nereda i o tome izvijestio svoju vladu. Kako su stvari, sadržane u ovom postupku, bile od najveće važnosti, a kako će uskoro proći i 4 mjeseca od izbora Navajera, to mu je Vijeće velikom većinom glasova produžilo službu na još 2 mjeseca.14 Nekoliko mjeseci kasnije, tj. 15. V 1511. Senat — i opet glasanjem — odlučuje da Navajeru kao providuru Hvara, koji je ispunio vrijeme svoje misije a po odluci Vijeća desetorice ima da ide za sindika na Levant, treba isplatiti proviziju od prestanka njegove providurske službe pa do izvršenja one nove odredbe Vijeća. Konačno je tajno vijeće umoljenih 13. IX 1511. izabralo Sebastiana Justinianusa15 s velikim brojem glasova (136:9), uz dosta opširno obrazloženje zbog čega je potreban generalni providur u Dalmaciji, stanovnike koje naziva »nostri fidelissimi dalmatini«.16 Kao i Grgu Novaka tako su i nas nakon dolaska u Zadar (1946) zanimali spisi o Ivanićevu pokretu u vezi s pripremanjem knjige »Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj«. Kako u zadarskom arhivu — unatoč najpomnijoj pretrazi — nijesmo tada gotovo ništa našli, to smo se namjerili na onaj opis rukopisa i knjiga u biblioteci nekadašnje zadarske gimnazije, koji je objelodanio V. Brunelli. U njemu smo naišli na popis rukopisa o Hvaru, koji je još 1860. sastavio tamošnji bibliotekar J. Boglić (G. Boglich).17 Oni su se ondje čuvali dugi niz godina i njihove je naslove zajedno s ostalim rukopisima objelodanio 1902. g. već navedeni Brunelli. Poslije njega nije poznato tko je sve te spise pregledavao (možda G. Praga? S. A.), a nakon 1944. god. (poslije oslobođenja Zadra — 31. X 1944) nije bilo ni te biblioteke a ni zgrade u kojoj se ona nalazila, jer je izgorjela prigodom bombardiranja grada. Svakako svi tri rukopisi ipak nijesu propali i oni se danas nalaze negdje 18 u Italiji, kako to dobro uočuje i G. Novak. Medu brojnim hvarskim rukopisima (pod sign. 3854 G 8) nalazio se uvezani kodeks od 140 1. sa spisima dijelom u originalu, a dijelom u prijepisu, koji su zahvaćali razdoblje od 1509. do 1560. g. Njih je pobilježio Boglić ovako: »Ducali emanate nel tempo de'disturbi di Lešina; Alcune scritture tra nobili et popolo seguite dell'anno 1514; Procura di D. Catarina Ivanich fatta ne14 Sasma kratko o toj odluci vijeća (bez datiranja dana u siječnju) donosi i KukuIjević iz Sanuda (Sanudo, n. dj., 365). 15 Tj. Giustiniana, o čijem izboru sasma ukratko daje Kukuljević ispis iz Sanuda (370). ' " 16 HAZ — Ostavština S. Ljubica — V — kutija 3, sv. 6, 1. 34-36, 37, 38, 40 (Archivio di Stato u Veneciji — Senato Mar; See. Cons. Rogat.). 17 G. Novak tvrdi da je manuskripte Hvara iz arhiva u Hvaru »pozajmio za svoju upotrebu prof. Jakob Boglić, koji je bio bibliotekar upravo te biblioteke, i kojemu su trebali za pisanje povijesti Hvara« (Novak, Nepoznati dokumenti, 388). 18 N. dj. 388.
580
lla persona di Nicolo Ivanich suo cognato a. 1517; Inter Joannem Ivanich et illos de Rusnovich;... Lettere de'Capi del Consiglio di X contro Zuanne q. m. 19 Mattio Ivanich et altri;... Querela contro M. Antonio Ivanich et altri.« Budući da ne znamo točnije koliko sve ima novih podataka o Ivanićevu pokretu u ovim zasad izgubljenim spisima, to nam i dalje ostaju dragocjeni izvor za taj »prevrat« na Hvaru oni Novakovi objelodanjeni »nepoznati dokumenti« iz Mletačkog arhiva. 3.
Međutim postoji još jedna vrsta izvorne grade o toj buni, koja nije ni danas sasma proučena i nije joj dana adekvatna važnost, koju ona zaslužuje. To je zbirka dokumenata koji se odnose na tzv. čudo s raspelom,20 koje je prokrvarilo u kući Nikole Bevilaque, zapovjednika hvarske luke, a onda je preneseno u katedralu sv. Stjepana, kamo je narod hrpimice dolazio da vidi taj križ kako krvari (1510).21 Opis ovog izlijevanja krvi iz križa i sa svime onim što je s njime vezano nalazio se do 1944. medu rukopisima Hvara u već spomenutoj biblioteci zadarske gimnazije, odakle je netragom iščezao. Naslovi tih rukopisa bili su pod spomenutom sign. 3854 G 8: »Narratione dell'effusione di sangue del Crocifisso miracoloso ehe si conserva nella Cattedrale di S. Stefano; Processo circa l'effusione di sangue ecc;... Descrition del miracoloso del Crocefisso ehe si attrova al presente nella Cattedrale di Liesina fatta dal sign. Nicolo Palladini all'hora giudice della cittä suddetta; Processo circa il miracoloso del Crocefisso ecc...« Pod sign. 3259 g l fasc. I — prema već spomenutom Boglićevu prijepisu od 1860. g. — čuvali su se u istoj biblioteci i ovi manuskripti: »... Sommario preso dalle Carte attinenti alla miracolosa crocetta della Chiesa Catedrale di Lešina — Vi sono annesi nove documenti in esemplare autentico. Cod. — cart. an. 1760. fol. 100« Pod istom signaturom je pohranjen i »Cod. cart. fol. pag. 20, a 1817. contente: a) Processo del miracoloso Crocefisso di Lesina; Memorie de miracoloso Cro22 cefisso di Verbosca; c) Serie degli 111. mi Vescovi di Lešina e Brazze«. Tako je eto popisao ove hvarske rukopise Boglić, a V. Brunelli ih vjerno prenio u svoj »Catalogo...«" 19
Brunelli, n. dj., 45. Sanudo samo kaže da je Alvise Arimondo, stigavši s Krete u Hvar (1510), vidio jedan mali križ, koji je prošle korizme učinio mnoga čudesa (Stipišić, n. dj., 5). 21 Antoljak, n. dj., 30. Ovo »čudo« s raspelom zbilo se u kući admirala Nikole, a zapravo u sobi njegova sina Tome, koji je — po izjavi Pavla Paladina — bio s Lukanićem najokrutniji bič za plemiće. Toma je — i opet po pričanju istoga Paladina — umro i sahranjen 6 XII 1510. godine (HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI —kut. 3, sv. 15 —Raccolta..., 21', 22, 32). 22 Iza ovoga je dodano: »In fine Copia tratta d'altra simile esistente presso il M. R. Don Andrea Ciccarelli ex parroco di Puscishia per mano di Mattio Lucninovich fratello di me sottoscritto e da me pure fedelmente collazionata, corretta e sottoscritta addi 2 gennaio 1817. — Don Giuseppe Luchinovich ex parroco di Postire« (Brunelli, n. dj., 44). 23 N. dj., 44, 45. 20
581
Inače rukopis »Sommario preso delle Čarte attinenti alla Miracolosa Crocetta della Cattedrale di Lešina« pronašao je svojevremeno u kaptolskom arhivu u Hvaru don Kuzma Vučetić (tamošnji »vicario corale«) i objelodanio — ali ne u cijelosti — u »Bullettino di archeologia e storia dalmata«, kasnije prozvanom »Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku« (g. XXXI, XXXIII—XLVII—XLVIII, Split 1908, 1910-1924/5) na zadnjim koricama svakog sveska ovog časopisa. Prijepisom toga manuskripta, koji se nalazio »u hvarskoj kaptolskoj biblioteci«, služio se G. Novak i za svoj »Pučki prevrat na Hvaru« kao i za monografiju »Hvar«.24 L. Damčević je pak 1974. naveo u svoja dva rada da se prijepis rukopisa »Sommario della Chiesa cattedrale di Lešina« (sa 36 str.), ovjerovljen 1795. g. od javnog bilježnika Petra Gargurića Kasandrića u Hvaru, danas čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod sign. R 7196,25 koji je 1976. u probranim izvacima preveo na hrvatski jezik J. Stipišić.26 24
str. 100, bilj. 2-4, 101, bilj. l, 103, bilj. 1. Dančević, Pokreti pučana, 154, bilj. 75; isti, Pomorske operacije, 47, bilj. 11. 26 Ujedno Stipišić za ovaj prijepis, koji se danas nalazi u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod navedenom signaturom, u uvodu svoga rada »Dva izvora...« kaže da ga je izvršio Jakob Boglić, kancelar hvarskog biskupa 1761. g. i da je taj prijepis »ponovo potvrdio hvarski notar Petar Kasandrić 5. veljače 1795«. Na kraju pak pojedinih izvadaka svojih prijevoda tog »Sommario« Stipišić ispisuje da je ili »Jakov Boglić, biskupski kancelar« ili pak »Jakov Letis, pomoćnik kancelarije Hvara učinio je ovaj prijepis i pečatio. Jakov Sibischini... svjedoči da je vidio original koji postoji kod g. Franje Gazarija i da je dao po njemu učiniti prijepis. To potvrđuje svojom rukom« (Stipišić, n. dj., 18-20, 22). Ovaj prijepis (Sveučilišna biblioteka u Zagrebu — R 7196), koji ima zapravo 18 listova, tj. 36 strana, uistinu je Jakov Boglić »curie Episc. Pharensis ab aliena šibi fida manu ex vetusto Documento extante penes R. D. Nicolaum Calafati Sacerdotem de Premio hujus Cathedralis, exemplare fecit, collationavit, et cum dicto documento concordare invenit«. Ali je zato usporedo s time, kada je izvršio prijepise pojedinih dijelova ovoga »Sommario«, stavio datum: 1. XII 1760. Na kraju pak, tj. na 1. 18 (35. i 36. str.) čak stoji: L. S. E. Jacobus Boglich curie Epis. Pharen. Cancel5 ex aliena fida manu et Documentis in Archivio huius Cathedralis servatis exemplare fecit collacionavit et concordare fecit. Ita est. Idem qui sopra Cancel5 hac die prima X bns anno 1760. r cus mi Marcus Antonius Gazzari IV. D Can Archidiaconus, ac II™ et Rev D. D. Antonu Becich Episcopi Pharensis et Brachien. Sanctissimi D. N. Pape Clementis Prelati Domestici, ac Pontificio Solio Assistentis Vicarius Generalis. Universis et singulis, ad quos presentes pervenerunt fidem fecimus, et testamur, conscriptum Dominum Jacobum Boglich esse authenticum, et legalem Curie Episcopalis Pharensis Cancellarium cujus attestationibus, et subscriptionibus (sic! S. A.) hic plena fides adhibetur, et ubigue adhiberi potest. In quorum fidem Datum Phare ex Cancellaria Episcopali die 27 januaru 1761. L. S. E. M.usAntonius Gazzari Vic5 Generalis Franc Gargurich Cassandrich e V (Viče: S. A.) Cancellarius Episcopalis. In fidem Veritatis testor concordare cum authenticato Datum Phare hac die 5 februarij 1795. Petrus Gargurich Cassandrich 25
582
U arhivu korčulanske porodice Arneri, koji je prije nekog vremena prenesen u Historijski arhiv u Dubrovniku, također postoji prijepis ovoga rukopisa pod nazivom: »1510. Miracolo del Crocifisso di Lešina«.27 Medu spisima hvarske porodice Novak, koji su pohranjeni u HAZ-u, ima jedan kraći i nedovršeni prijepis iz II polovice 18. st. o tome hvarskome križu.28 Sličan nedovršeni prijepis o tome »čudu« (1510) iz 18. st. na 6 listova pohranjen je u ostavštini don Kuzme Vučetića, gdje se nalazi i cijeli prijepis prijepisa ovoga događaja iz 1776. od vrboskog župnika Franje Lučića, a prijepis toga prijepisa učinio je 27. V 1781. tada još klerik u Sv. Nikoli na Hvaru Andrija Ciccarelli.29 Uz ovaj prijepis postoji u istoj ostavštini i prijepis iz 1783,30 a onda ondje slijedi i još nekoliko prijepisa iz 19. st.31 Notarius Publicus in Dalmatie Provincia Žig od crvenog voska (sav izlomljen i ništa se na njemu ne vidi). Iza toga pod istom signaturom (R 7196) slijedi napisano: »Die 6 Februaru Pro Offitio Miraculosi Sanguinis SSml Crucifixi Jesu Christi Domini Nostri in Ciuitate, ac Diocesi Pharensi, recitando Hymni Tres«. Prva je »Hymnus I ad Vesperas«, onda je »Hymnus II ad Matutinum« i »Hymnus III ad Laudes«, a sasma na kraju dosta teško čitljivo piše: »Si espongono.. Sigr.. Gio Batt. Viđali«. 27 Historijski arhiv u Dubrovniku — Arhiv korčulanske porodice Arneri — II br. 384. Rukopis sadržava 10 djela i ima opći naslov, koji glasi: »1773. II presente Quinternetto Manoscritto contiene«. Unutra je onaj »1510. Miracolo...« s 3 posebna dijela i naslova. Prvi i drugi dio su pisani jednom istom rukom, a treći drugom rukom. Prvi dio završava ovjerom: »L. S. S. M. Giacomo Letis Coadiutore nella Cancellaria di Lešina ha fatto copiare sottoscritto e sigillato. Vodeni mletački žig (krilati lav) Francesco Giaxa di Veneta Autorita Notario Pubblico lesso d'altra simile autenticata esistente appresso il Signore Francesco Gazzari, fatto copiare sottoscritto e sigillato«. Drugi dio je s gotovo istom ovjerom, a treći dio nema ovjere i pisan je sasma drukčijom rukom. (Za ove podatke zahvaljujem dru V. Foretiću, višem naučnom suradniku u Dubrovniku, koji je pokušao i datirati ovaj prijepis prvog dijela »Miracolo...« u II pol. 17. ili u II pol. 18. stoljeća). 28 HAZ — Documenti ehe appartenevano alla famiglia Novak di Lešina dall'anno 1453 all'anno 1815 — Suvremeni naslov na omotu u kome se taj prijepis nalazi, glasi: »Processo sul glorioso miracolo della Santa Croce in Lesina (a. 1510)«, a u naslovu teksta toga spisa stoji: »Anno 1510 Processo sul Glorioso Miracolo della Santa Croce in Lesina« — 9 stranica. 29 Na kraju prijepisa opisa toga »krvarenja« križa (1510) piše: A di 7 maržo 1776 Dol. Jo D. Francesco Lucich copia la presente dell'altra copia, et attesto in conscienza non auere preso alcun errore volontario in essa... Adi 27 maggio 1781 Lešina S. Nicolo Jo chierico Andrea Cicarelli ho copiato fedelmente il presente coll'ortografiato indotuttor et e per tutto, come sta, a giace da un altra simile esistente appresso il m R Sig Don Francesco Lucich Paroco di Verbosca con diligenza revisto, ed incontrato continente cancellature sulla colonna 27 e 28 della pagina prima, sulla colonna 11-della pagma prima terzo, nella... 6 della pagina senza terzo per gli errori ocursi per lo... copiare in fede di ehe attesti... (HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI). 30 Iz zbirke »Raccolta di varie memorie attinenti al Miracolo del SSmi Crocifissi ehe si conserve nella Cattedralle di S. Stefano copiata dell'anno 1783 li 24 di febbra583
I u Arhivu JAZU u Zagrebu pod sign. IV a 42 čuva se prijepis (copia) ovoga istoga događaja iz 1510. na 12 strana. Ova je kopija učinjena svakako krajem 18. st.32 a nije to »rukopis istog sadržaja iz 1548«.33 Ali, po našem mišljenju, ipak je najvredniji onaj prijepis toga rukopisa koji je bio nekoć u posjedu Š. Ljubica, a danas se čuva u njegovoj ostavštini u HAZ-u. Naslov mu je izvana »Raccolta di varie memorie attineti al Miracolo del SS. mo Crocifisso, ehe si conserva nella Cattedrale di Lesina«, a na početku teksta piše »Sommario preso dalle Carte attinenti alla miracolosa Crocetta della Chiesa Cattedrale di Lešina«, čiji tekst ide od 1. 21 do 37.34 Iza opisa ovoga »čuda« (1. 21—24) svemu ovome su dodane ovjerovljene kopije dviju povelja (1418, 1421), izvatka iz historije kardinala Pietra Bemba, te nekoliko akata u vezi s vođenjem procesa oko ovoga »čudotvornoga« križa. Napose su zanimljive izjave pojedinaca, a u prvom redu tzv. opširna »Narrazione di Paolo Paladini« (6. II 1510). Sve je te spise, koje je našao u arhivu hvarskih plemićkih porodica i drugih obitelji kao i u arhivu stolne crkve, prepisao i ovjerovio 1760. g. Jakov Boglić, tadašnji kancelar hvarske biskupske kurije, te ih je onda sravnio i nakon što se uvjerio da se slažu s originalima, potvrdio pečatom (L. S. E.). Zatim ih je 27. I 1761. Antonije Gazzari, kanonik-arhidakon u svojstvu generalnog vikara umjesto Antonija Bečića, hvarsko-bračkog biskupa, također ovjerovio i posvjedočio da su ti prijepisi izvršeni od hvarskog biskupskog kanceio...« Izvadak iz nje učinio je don Kuzma Vučetić u Komiži 11. XI 1899. g. (HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića V). 31 m Tako iz 1818. god. »Estratta copia per cura di Cosmo Gamulin q Bartolo da un'altra copia ehe si attrova Toriginale presso Capitan Pietro Coludrovich e questa venne regolata dal Maestro Vitorio Sincich, ehe sua madre fu Scrivanich. Gelsa li 5 maržo 1879.« (HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI). 32 Naime pod navedenom signaturom (IV a 42) u Arhivu JAZU u Zagrebu stoji prvo: »Copia. Adi 6 Febbraro in Lesina 1610«, a na str. 5.: »Adi... 1510...« Od str. 5. piše: »... Febbrarii 1578 in Sacrario...« i završava sa »... nonagesimum 90«. Nakon toga se kaže: »Adi 7 maržo 1776 Dol. D. Franco Lucich copia la presente dall'oltra copia co attesto in conscienza non aveva preso alcun errore volontario in essa et con in oggi..« Već to upućuje da bi prijepis mogao biti iz 1776. Ali po svemu je to prijepis prijepisa Lučića — u najmanju ruku iz kraja 18. stoljeća. 33 Na omotnici ovoga prijepisa (rukom oko 50-tih godina 20. st.: S. A.) piše: »Prijepis opisa čuda, koje se dogodilo u Hvaru početkom 16. vijeka kad je navodno iz nekog raspela potekla krv, iza opisa slijede navodi svjedoka pred duhovnim sudom u Hvaru g. 1548. (nije 1548. već 1578. g. 5. A.). Svjedoci se slažu u tome da se čudo dogodilo u kući nekog Tome Bevilaque, i da je odmah bio pozvan svećenik Matej Lukanić (ili asic-ani) i da su obojica tom zgodom htjeli zasnovati urotu protiv plemića. Godina čuda se ne da ustanoviti, ali da se zbilo 6 februara« (S. A.). Drugom pak rukom (također 20. st.) stavljeno je još i ovo: »Opis čuda na Hvaru 1548 — Iskazi svjedoka o čudu i dogovoru o uroti protiv plemića«. U vezi s tim J. Stipišić smatra da je taj »rukopis istoga sadržaja iz 1548. pod signaturom IV a 42« (Stipišić, n. dj., 2). 34 HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Na koricama rukopisa (olovkom — 20. st.): 19 — Raccolta delle memorie antiche della Diocesi di Lešina, Comunita di Cittavecchia e Scoglio di Torcola — unutar korica na tvrdom papiru piše pak tintom: Raccolta di varie Memorie antiche attinenti alla Diocesi di Lešina — rukopis ima 166 listova.
584
lara Boglića, pravovaljani i vjerodostojni, stavivši isto tako svoj pečat (L. S. E.), a tek onda se nakon njega potpisao i Franjo Gargurić Kasandrić kao bis35 kupski vicekancelar. Kada sravnimo sve ove prijepise, onda nam izgleda da su originali nestali i da je ipak najvažniji prijepis iz 1760, zapravo 1776 (kako to piše pri dnu 1. 20), koji se nalazi u HAZ-u medu Ljubićevom ostavštinom. Svakako svi ovi prijepisi36 zaslužuju da se još jedanput usporede i pomno prouče te da im se da ono mjesto koje im po njihovoj vrijednosti pripada. Naročito to vrijedi za onaj prijepis u Ljubićevoj ostavštini kao i za onaj objavljen u »Bullettino«, koji oba imaju isti naslov. Ali se zato tu i tamo razlikuju u tekstu. Tako npr. na nekoliko mjesta ne donosi Vučetić u »Bullettino« i ovjerovljenje nekih spisa od biskupskog kancelara Jakova Boglića nego jednostavno preko toga prelazi na drugi tekst, u koji mu se uvukla povrh toga i neka neznatna greška u izrazu. I konačno Vučetićev tekst završava se sa: »annum nonagesimum«,37 dok u prijepisu, koji je u Ljubićevoj ostavštini tekst ide dalje i nastavlja se »Jacobus Boglich Curie Episcopalis Pharensis Cancellarius ex aliena sibi fidae manu, et documentis in Archivio hujus Cathedralis servatis exemplare fecit, collationavit, et concordare invenit...«38 4.
U ovome pokretu Matija Ivanića isticali su se na protivnoj, tj. na plemićkoj strani članovi porodice Hektorović i Paladini. Tako je Marin,39 otac Petra Hektorovića, bio poslanik hvarskih plemića, koji se u Veneciji žalio na nasilje pučana.40 Kako je njegov sin Petar 1510, tj. kada je buknuo taj prevrat, imao 24 godine,41 svakako je i on morao suosjećati sa svojim ocem i živo se zanimati za njegovu borbenu aktivnost, usmjerenu na to da se pučani i njihov voda što 35 Po svemu izgleda da je iz ovoga prijepisa učinjen ponovno novi prijepis 1776. g. kako je to upisano pri dnu l. 20, gdje je i onaj naslov »Raccolta di varie Memorie...« Inače je pisar one napomene o godini na rubu toga lista kao i naslova isti. 36 Tako je i sam Ljubić prepisao u izvacima ovakav jedan »Sommario preso dalle Carte attinenti alla miracolosa Crocetta della Chiesa Cattedrale di Lešina« iz »Estratti da una Raccolta di varie fondazioni di Beneficij ecc. della Diocesi di Lešina copiati dal Monsig. Vicario Politeo can. Penitentiae« (olovkom sa strane je Ljubić dodao: Dal Gelinić (Botteri) / (HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15). 37 Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku XLVII—XLVIII, 1924 — 25 (na zadnjem listu korica). 38 HAZ - Ostavština S. Ljubica VI - kut. 3, sv. 15 - Raccolta..., 1. 37'. 39 U jednom spisu od 28. I 1518 (prepisanom od don Kuzme Vučetića) navodi se kao »Emptor d. Petrus Hectoris q. d. Marini«, koji nešto kupuje (HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića XXXIII), a u drugom od 14. VIII 1524. stoji: Jo Piero Hector quondam Marini...« (Naučna biblioteka u Zadru — Ms 273 — Documenti ehe si riferiscono al possesso patrimoniale della famiglia Paladini di Lešina cc. 194 — sec. XIV — XVII). Ti podaci pokazuju da mu je otac već 1518. ili nešto prije mrtav. «Sanudo, n. dj., 350. 41 r. 1487. — u. 1572. (Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1958, 667).
585
42
više okrive za razna zlodjela, jer su pučani pod vodstvom Matija Ivanića i Jakova Blaškovića prvo u Starom Gradu napali i smrtno ranili nekoliko mla43 dih plemića. Zbog toga je i zanimljiv svaki izvorni podatak iz toga razdoblja o Hektorovićima, a napose o Petru. Tako se medu spisima porodice Novak nalaze razni rukopisi »della famiglia Hettoreo-Ettorovich di Cittavecchia«, koji idu od 1513. godine dalje.44 Kako je Petar Hektorović imao prisne veze sa stanovnicima Vrbanja, odakle je potjecao i Matij Ivanić,45 te mu je čak Marija Milašić obrađivala vinograd,46 bilo bi dobro da se s izvornom gradom nešto više osvijetle i ti njegovi posjedovni odnosi.47 Što se tiče Matija Lukanića, koji je isprva 1510. stupio na čelo urote protiv plemića, a onda je zbog onoga »čuda« promijenio svoje držanje i umro u ludilu,48 postoji jedan dokument, iz koga se vidi da je Lukanić još 1504. imao veze sa stanovnicima Vrbanja i Vrboske. Naime Nikola Starianić, župnik Vrbanja, Svirča i Vrboske, kamo su se mnogi njegovi župljani preselili i lovili sardele, oćutio se ugroženim u svojim pravima nad lukom i mjestom Vrboskom i njegovim stanovnicima, koji su si mimo njegova znanja izabrali za kapelana svećenika Grgura Žuvića, te je ovaj tako uzurpirao njegove funkcije. No Vrbošćani su otišli do svećenika Matija Lukanića (Lucano), koji je podnio biskupu jedan drugi privilegij i tako uspio da je Starianić kao župnik Vrbanja bio sasma lišen Vrboske, podvrgnute dotada njegovoj župi, a kapelan je dobio onda sva prava umjesto njega. Kada je zbog ove nepravde taj župnik podnio apelaciju čak u Rim, sastao se zbog toga u biskupskoj palači crkveni sud kome je predsjedao Nikola Šilović, hvarski vikar u prisutnosti Marina Hektorovića i Marijana de Petrisa. Pošto su preslušali župnika Starianića (6. XII 1504), donijeli su isti dan dosta neodređenu odluku.49 Poznato 42 Š. L j u b i ć ima nešto drugačije mišljenje (gl. Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lučića, Stari pisci hrvatski VI, Zagreb 1874, III). 43 Sanudo, n. d., 344. 44 HAZ — Documenti ehe appartenevano alla famiglia Novak di Lešina dall'anno 1513 all'anno 1803 I. 45 Novak, Hvar, 107. 46 Ujubić, Pjesme, XXII, XI; G. Novak, Dva kodicila testamentu Petra Hektorovića, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor IV, 1924, 123. 47 Poznato je da se i u Centru za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku nalaze spisi iz arhiva porodice Hektorović iz Staroga Grada, koji nijesu ni danas sasma proučeni. O toj obitelji ima materijala i u Naučnoj biblioteci u Zadru — Ms 273 — Documenti ehe si riferiscono al possesso patrimoniale della famiglia Paladini di Lešina cc. 194 — sec. XIV-XVII — 14. VIII. 1524., 20. IV. 1525., 6. III, 1526. itd., te napose o Petru Hektoroviću i u Hvarskom arhivu (HAZ) l, 1. 89' (25. I. 1539), 265 (25. V. 1540), 746 (28. I. 1538), 9. V. 1544 (bez naznake lista) itd. 48 Novak, Hvar, 100-103. 49 HAZ — Ostavština δ. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 m— Exemplum desumptum ex actis Notariatus Defuncti Domini Petri Columbini Filii q Nicolai exixtentibus in Archivio Cancellarie Mag. Communitatis Phare — Die 5 Decembris 1504, (Ljubićevom rukom je ispisan cijeli ovaj akt). Sadržaj toga spisa od 1504, bez naznake dana i mjeseca, prepričava i N. Duboković Nadalini u dva navrata, a služio se valjda, iako se to iz njegove bilješke ne može sasma točno razabrati, s »Raccolta di varie fondazioni di beneficii, monasteri, chiese, parrochie etc. — legati da Mgr Politeo«, koja su ranije bila u po-
586
je da su 6. VIII. 1514. g. u kneževoj palači u Hvaru pučani ubili Tomu, sina Nikole Paladina, koji je svojevremeno bio soprakomit hvarske galije u bitka50 ma kod Negroponta, Skadra, Modone i drugdje. Taj Toma se često navodi u ispravama iz 1506, 1507. i 1510, a 8. VIII 1514. je njegova udova Petronela pred hvarskim knezom dala otvoriti muževu oporuku.51 Što se tiče onoga Pavla Paladina, koji je dao opširnu izjavu o događaju s križem od 6. do 16. II 15IO,52 izgleda da je ubrzo nakon toga umro, jer je već 6. VII 1510. otvoren i čitan njegov testament.53 5.
To bi otprilike bili dokumenti koji se izravno ili neizravno odnose na pokret Matija Ivanića u periodu od 1510. do 1514. godine. No usporedno s time ovi isti izvori potiču nas da postavimo nekoliko pitanja u vezi s njegovom ličnosti i prilikama, u kojima se taj pokret razvijao. Tako npr. gdje je Ivanićevo stalno mjesto boravka bilo prije ove bune ili pokreta? Istina, »vojvoda Janko«54 bio je iz Vrbanja,55 ali je poput stanovnika istoimene župe (pod koju su spadala sela Vrbanj, Svirče i Vrboska) stanovao u Vrboskoj. Ondje je imao i kuću,56 te se poput ostalih doseljenika57uvelike bavio ribolovom. Međutim ondje su posjedovali kuću i Blaškovići,58 koje su mletačke vlasti 1512. g. zajedno s Ivanićem smatrale ne samo vodama i začetnicima ovih nemira nego i očitim buntovnicima.59 sjedu dra Botterija u Starom Gradu, a danas u arhivu dominikanaca (Duboković Nadalini, Emancipacija, Prilozi povijesti otoka Hvara I, 60, 61, 69,bilj. 14; isti, n. dj., Zapisi o zavičaju I, 1970, 80-82, 93, bilj. 14). 50 HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 Raccolta..., l.27' (Copia — Lešine presentata die 15 — Septembris 1514 — cum leteris magnifici domini Comitis Tragurii); Novak, Hvar, l i l i bilj. 6. 51 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 341 — Documenti delle famiglie Andreis, Cippico, Fasaneo, Lodi e Lučio di Trau, Dominis di Arbe, Boccareo, Civalelli, Lantana di Žara, Paladini di Lešina cc. 300-sec. XIV-XVII — 22. IV. 1506 (exemplum), 10. XI. 1507; Ms 291 — Documenti della famiglie Bortolazzi, Civalelli, Grimaldi, Grisogono ecc. cc. 282 — sec. XV-XVIII-13. X. 1512, 8. VIII. 1514. (oporuka). 52 HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Raccolta... — Sommario preso..., 1.31'— 33'. 53 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 291 — Documenti... — 6. VII. 1510. (oporuka). 54 Pod tim nazivom se u povijesti i u narodnim pjesmama spominje glasoviti ugarski (rumunjski) vojvoda i namjesnik Hunyadi Jänos (Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika IV, JAZU, Zagreb 1892 - 1897, 453), r. 1387-u. 1456. g. (Enciklopedija Jugoslavije 4, Zagreb 1960, 305). V. također prilog N. Klaić u ovom zborniku. 55 Novak, Hvar, 107. 56 Sanudo, n. dj., 387. Čak se u spisu od 8. VI 1539. g. navode anonimni članovi njegove porodice (»luanich«), koji su u vrboskom polju (in campo Verbosche) u mjestu »Sesca« posjedovali neku zemlju (HAZ — Hvarski arhiv sv. l, 1. 82, 82' — 8. VI 1539) 57 Gl. HAZ — Ostavština S. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Exemplum... 5 Dec. 1504. 58 Valjda potomak ovoga Blaškovića bio je i ser Andrija Blašković, koji se na jednoj pergameni od 14. II 1558. navodi da pripada patronima crkve sv. Marije i da je član bratovštine sv. Kristova tijela u istoimenoj crkvi (Arheološki muzej u Splitu — 48 g 19 — Dokumenti o Vrboskoj — pisano rukom Fr. Bulića — 14. II. 1558). 59 Sanudo, n. dj., 387.
587
Zahvaljujući neumornim istraživanjima G. Novaka objelodanjena su imena i prezimena svih Ivanićevih suučesnika u tome pokretu, prognanih sa Hvara. Naime Novak se svojedobno poslužio u biskupskom arhivu u Hvaru rukopisom, prepisanim »iz autentičnog originala, što se čuvao kod Vincenza Leporini u Hvaru«.60 Mi smo pak u Vučetićevoj ostavštini pronašli popis tih pobunjenih pučana u prijepisu koji je učinio i opet klerik Andrija Ciccarelli 14. VIII 1781. u Sv. Nikoli (Hvar) iz autentičnog prijepisa, koji je prepisao, sravnio i onda tek ovjerovio pečatom javni notar dr Antonije Calafati (II pol. 18. st.). To je zapravo bio prijepis iz sličnog staroga prijepisa, koji se čuvao kod Vincenza Leporina pok. Nikole. Pored ovoga prijepisa u istoj je ostavštini pohranjen i popis svih buntovnika od br. l do 65, koji je u prijepisu ovjerovljen 2.1 1818. od viškoga notara Giacoma Sibischinija pok. Gianpaola.61 I dok G. Novak ima točno ispisane ove ličnosti zaključno s brojem 14, od broja 15. dalje njegovi ispisi prezimena tu i tamo se ne slažu s onim popisom u Ciccarellijevu (C.) prijepisu.62 Tako kod G. Novaka63 stoji: Luka Poljičević, a u oba naša prijepisa (1781. i 1818) piše: Luča Bilichievich. U Novaka je: Stefano Saniglia, a u oba naša prijepisa: Stefano Saveglia. U Novaka je. Bogdan Bavac, a u C. prijepisu: Bogdan Baraz. U Novaka: Matija Ivanović, kao spomenuti Bavac, u C. prijepisu: Mattio luanouich come d° Baraz. U Novaka: Nikola Začinić, a u C. prijepisu: Nicolo Zovinich ili Zauicich (1818). Novak: Juraj Harodić, a C.: Juraj Haracich ili 1818 (prijepis): Juraj Haradich. N.: Petar Kiskarhić, C.: Pietro Chiskanich, a 1818: Pietro Chiscarellich. N.: Petar Varzičić, C.: Pietro Varsicich ili 1818: Pietro Varzicich. N.: Marin Krapljere, C.: Marin Crapliem, a prijepis iz 1818. ima kao i N.. Marin Crapliere. N.: Mihajlo Kravanić, C.: Michael Cravarich, a 1818. također: Michael Cravanich. N.: Luka Tousić, C.: Luča Tonsich, a 1818. kao i N. N.. Stjepan Mede, a C.: Stefano Medo. N.: Andrija brat Samljije, C.: Andrea fratello di Saueglia, a 1818: Andrea fratello di Sauiglia. N. i 1818: Cvitan Zlatorgović a C.: Cuitan Zlogargovich.64 , Dakle očito je bilo više voditelja65 ovog pokreta a medu njima su ipak bili glavni Blaškovići i Matij Ivanić, čija je uloga u ovom ustanku nešto kasnije (1512. i 1519) ipak bila najjače naglašena u mletačkim spisima jer se javno 60
Novak, Hvar, 107, bilj. 1. HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI. 62 To gotovo isto vrijedi i za onaj rukopis koji se čuva u arhivu porodice Arneri (danas u HAD) pod naslovom »Miracolo...«, jer su i tamo prezimena ispisana nešto drugačije nego kod G. Novaka. 63 Hvar kroz stoljeća, 88, 89. 64 HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI. 65 To potvrđuje i Sanudo, koji donosi prijepis pisma Sebastiana Giustiniana. generalnog providura za Dalmaciju, pisanog na Hvaru 27. VIII 1512 (26. VIII: Stipišić, n. dj., 6). U njemu on mletačku vladu obavještava da otokom Hvarom gospodare 3 — 4 poglavice, a u svome pismu od 4. IX 1512. naziva Ivana Zovinića jednim od glavnih poglavica ove pučke bune i začetnikom svih zala (Sanudo, n. dj., 380, 383). Inače Zovinić je bio »pop«, koji je zauvijek prognan poput onih ostalih voda iz Dalmacije (Novak, Hvar kroz stoljeća, 88). 61
588
od svih njih najotvorenije isticao većom i borbenijom djelatnošću. Zapravo od Blaškovića, kako je iznio L. Dančević, uz Ivanića glavni voda pučana je bio Jakov Blašković, koji se tako navodi u izvornom popisu, sačuvanom u prijepisu rukopisa u biskupskom arhivu u Hvaru.66 No ipak, kako je to očito iz suvremenih i kasnijih izvora, općepriznati i vrhovni voda bune ili pokreta bio je Matij Ivanić, koji se uz ribarstvo bavio i pomorstvom67 te brodarstvom, gusarstvom i piraterijom.68 Njega mletačka vrhovna vlast smatra »glavnim kolovođom«69 i »prvim vodom zlokobnog čina« (1511),70 »glavom i začetnikom svega zla« (1514, 1516), te »glavnim vodom bune« (1515/6) ili »zločinačkim glavnim vodom bune« (1516) ili pak »glavom i začetnikom svih nemira« (1573).71 Inače samo ime Matij72 na otoku Hvaru je u to doba a i kasnije bilo dosta često. Tako u »Sommario preso dalle Carte attinenti alla miracolosa Crocetta della Chiesa Cattedrale di Lešina« onaj se Lukanić (Lucani) također naziva »Matteo«, ali ipak pretežno »Mattio«73 U pergameni od 11. II 1558. spominje se u Hvaru prisutan i ser Ivan pok. ser Matija Bratića, a u drugoj od 24. VI iste godine kanonik Matija Lucano.74 Iste godine medu stanovnicima Vrboske nailazimo na Matiju Breškovića, Nikolu Vlasnica pok. Matije, Luku sina onoga pok. Matije Bratića,75 a u oporuci Petra Hektorovića od 18. II 1559. citira se njegov znanac »Matcho« Stipetić iz Vrbanja.76 Inače samoga Ivanića Sanudo ispisuje pod nazivom »Mathio« ili »Matio« (1510, 1512) ili čak »Mathio Ivanich« (1512),77 dok u onim dokumentima koje je pronašao G. Novak u Veneciji, također piše: »Mathio Ivanich« (1514) ili »Matio luanich« (1516, 1519) ili »Matio iuanich« (1516), ili »Matthio luanich« (1573).78 Koliko je godina imao Matij Ivanić kada je digao onaj prevrat na Hvaru, postoje i danas razna i neujednačena mišljenja. Tako N. Duboković Nadalini smatra da se Matij javlja još 1465. g. pod imenom »Matul« i da je 1468. dobio dozvolu za gradnju kuće u Vrboskoj.79 G. Novak drži da je Matijev sin Ivan 66
Dančević, Pokreti pučana, 143 i bilj. 56. Duboković Nadalini, Emancipacija, Zapisi o zavičaju II, 77. 68 Sanudo, n. dj., Arhiv ... VI 386. 69 Isto, 385. 70 Novak, Hvar kroz stoljeća, 87. 71 Novak, Nepoznati dokumenti, 398, 400, 404, 402, 405, 406, 424. 72 Tako se i jedan od voda ovoga pokreta pučana pored Ivanića zvao Matij Ivanović, koji je također zauvijek prognan s otoka Hvara (Novak, Hvar kroz stoljeća, 88). 73 HAZ - Ostavština S. Ljubica VI - kut. 3, sv. 15 - Raccolta... 1.21', 23, 30, 31, 33. 74 Arheološki muzej u Splitu — 48 g 19 — Dokumenti o Vrboskoj. Ovaj kanonik Matij »Luchanus« se još kao svećenik spominje 1529. i 1539. g. u svojstvu javnog notara (NAZ — Hvarski arhiv l, 1. 965). U istim spisima Hvarskog arhiva pod 12.1 1578. citiran je i »Ser Nicolaus Lucanich ser Joannis de Verbosca« (HAZ — Hvarski arhiv sv. 2). 15 Duboković Nadalini, n. dj., Zapisi o zavičaju II, 94. bilj. 18. 76 Ljubić, Pjesme XXII. 77 Sanudo, n. dj., 350, 352, 389, 387. 78 Novak, Nepoznati dokumenti, 398-400, 402, 405, 404, 409-411, 406, 424. 79 N. D u b o k o v i ć N a d a l i n i , Crkva-tvrdava u Vrboskoj, Zapisi o zavičaju II, 49, 67
589
1573. g. imao »oko 70 godina«.80 L. Dančević, koji je dobro proučio oba ova izlaganja, upozorio je da se glede Matula »može postaviti pitanje ne radi li se tu o ocu Matija Ivanića, vode ustanka«. Njemu se ne čini »vjerovatno da je M. I. dizao ustanak u dubokoj starosti od oko 70 godina života«. Komentirajući navod G. Novaka pretpostavlja da se Ivan Ivanić rodio »oko 1503, što bi govorilo da M. I. nije mogao biti u odmaklim godinama« i Dančeviću »bi odgovaralo da je na početku ustanka 1510. mogao biti u 50-im godinama života«, te dodaje da je potrebno »dalje istaživanje ovih podataka«.81 Po našem miljenju ovaj Matul82 bio je djed Matija Ivanića, koji je, kako je to poznato iz naših prošlih starih a i današnjih običaja, i dobio ime po njemu. Tako je npr. poznato da se i djed našega čuvenoga slikara, rodom Zadranina, Andrije Meldole (Medulić) nazivao »Andriolus«, tj. Andriol ili Andriul (živio u II pol. 15. st.) i da je upravo po njemu baštinio svoje ime njegov unuk.83 Inače takvih primjera i prije i kasnije ima u nas čitav niz. Znači Matul84 bio je djed, a njegov sin se zvao Ivan, kako je to poznato iz jednog izvornog izgubljenog podatka u obliku pisma koji se čuvao u nekadašnjoj biblioteci zadarske velike gimnazije.85 Pored toga se i iz genealoškog stabla ili rodoslovlja obitelji Ivanić (Ivaneo) iz 18. st. (sačuvanog u arhivu obitelji Kasandrić u Hvaru), koje je nedavno objelodanio I. Kasandrić, vidi da se djed čuvenog vode hvarskog pokreta zvao također »Matij«, čiji je sin bio ipak Ivan, tj. Matijev otac.86 U već toliko puta spomenutim izvornim podacima, koje je pronašao G. Novak, navodi se 1519. g. anonimna supruga Matija Ivanića, te njihov sin kao i njezin također anonimni brat. God. 1516. govori se u tim izvorima i o Matijevu bratu Nikoli,87 a tek 1552. o Matijevu sinu Ivanu.88 God 1558. medu 80
Novak, Nepoznati dokumenti, 398. Dančević, Pomorske operacije, 58, bilj. 15. 82 Od osnove imena Matul (ili Matula?) izvedeno je i prezime Matulić (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika VI, JAZU, Zagreb 1904- 1910, 535; Gl. i P. S k o k , Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika II, Zagreb 1972, 388), upravo onako kao i Ivanić prezime po ocu Ivanu od 13. st. dalje (Rječnik JAZU IV, Zagreb 1892 — 7, 101). Međutim u Matici rođenih iz Vrbanja, odakle je Matij Ivanić, pod 30. VI 1606. nailazimo na »Joannem filium Luče M a t u l o f (S. A.) et eius uxoris D. Magdalene...« (HAZ - Vrbanj - Matica rođenih - 3. VIII 1599-30. VIII 1665 - Inv. br. 1443, 1. 5'). To očito dokazuje da se Ivanov djed zvao »Matul«, po kome je imenu otac mu Luka i dobio prezime »Matulov«. 83 S. A n t o l j a k . Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadranima (Tko je bio zadarski slikar Markantonije de Meldula?), Peristil 2, 1957, 181-192. 84 L. Dančević piše da su Ivanićevi suvremenici »za ime Matij i Matija više upotrebljavali izraz »Matul« (Dančević, Pokreti pučana na našem primorju, 128). 85 »... Lettere de'Capi del Consiglio di X contro Zuanne q. m. Mattio Ivanich et altri...« (Brunelli, n. dj. 45). 86 I. Kasandrić, Obitelj Ivanić (Ivaneo) iz Hvara, Mogućnosti XXIII/1 (siječanj), 1976, 117, 125. 87 Ser Nikola Ivanić imao je sina Ivana, koji čak 1539. (svibanj) piše jednu oporuku i 6 mjeseci kasnije prisustvuje u Grabju sačinjenju nekog testamenta (HAZ — Hvarski arhiv 1). Ovaj je Ivan bio i notar u Hvaru, a imao je svoju kuću u Vrboskoj, gdje je živio i djelovao (Kasandrić, n. dj., 122). 88 G. Novak, Nepoznati dokumenti, 409, 410, 405, 406, 419. 81
590
članovima bratovštine sv. Marije u Vrboskoj imenuje se don Ivan Ivanić s braćom Nikolom, Marinom i Bartolom.89 U onoj pergameni od 11. II 1558. nalazi se citiran: D. Joannes luanich kao prokurator crkve sv. Marije »ville Verbosche«, te onda 14. II iste godine u drugoj pergameni.90 God. 1572. saznaje se iz izvora da je upravo taj Ivan Ivanić osuđen, a 1573. je konačno i odstranjen sa Hvara, jer se mletačka vlast bojala da bi on mogao izazvati u gradu Hvaru onakvu istu situaciju kao i njegov otac 1511. godine. No zato je u odsutnosti svoga oca Ivana u Hvaru djelovao njegov mladi sin (figliolo) Markantonije,91 koji je također izazivao nemir u gradu i vlast se spremala da i njega poput oca mu odstrani s otoka.92 Prema izvornom podatku, koji se, kako smo već prije naveli, čuvao u srušenoj zgradi, gdje je bila biblioteka velike gimnazije u Zadru, može se s velikom sigurnošću zaključiti da se Matijeva supruga zvala Katarina Ivanić, koja 1517. opunomoćuje pod punim imenom i prezimenom svoga djevera (suo cognato)93 Nikolu glede neke stvari.94 Taj bi Nikola — po našem mišljenju — bio onaj Matijev brat. Ovakvim zaključivanjem, koje potvrđuju i suvremeni izvori, dobili smo mnogo točniju genealošku sliku porodice Ivanić od djeda pa do njegovih prapraunuka.95 Iako sada ima već priličan broj dokumenata koji se odnose na ličnost Matija Ivanića i pokret pučana pod njegovim vodstvom, postoji i niz problema koji zadiru u to razdoblje, a napose glede Matija. Tako mi ne znamo je li još prije 1510. g. Ivanić bio usko povezan s Bevilaquom i Lukanićem, koji su potajno spremali urotu protiv plemića. Kada je poslije iznenadne Lukaniće89
Duboković Nadalini, Emancipacija, Zapisi o zavičaju II, 94, bilj. 18. Arheološki muzej u Splitu — 48 g 19 — Dokumenti o Vrboskoj. 91 Markantonije Ivanić rođen je 1551. g., a bio je oženjen Marijetom Peribonio, koja mu je donijela u miraz zemlju na otoku Visu i zemljište u uvali Milni kod Hvara. Njegovi sinovi su bili: arhiđakon Gabriel, Alviz i Jerolim (Kasandrić, Obitelj Ivanić, 119—122, 125). Markantonije »luanich« se ne navodi samo u mletačkim spisima (1573), koje je štampao G. Novak (Nepoznati dokumenti..., 428, 429), nego i u spisima Hvarskog arhiva g. 1572, 1573. i 1578 (HAZ — Hvarski arhiv 2- 1. VI 1572, 29. XI 1573. i 7.1 1578). God. 1587 (5. V) Markantonije je već s prezimenom »Ivaneo«, a tako se javlja i 27. VI 1588. 26. II 1600. u jednom spisu je upisan dr Jeronim »Ivaneo« kao poslanik hvarske komune. (S. L j u b i ć , Statuta communitatis Lesinae, MHJSM pars I, vol. III, Zagreb 1882-3, 299, 301, 304). God. 1636. pak duždevom dukalom postali su braća Petar i Jeronim »Ivanić« plemići i članovi plemićkog vijeća (Novak, Hvar, 123), čiji se kao izaslanik spominje u Hvaru jedan od potomaka ove porodice 28. VI 1668. (HAZ — Ostavština S. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Raccolta..., 127'). Kada se sredinom 17. st. Markantonije Ivanić, sin Jerolima, oženio Orsolom Fasaneo, od toga vremena je njegova obitelj nosila prezime: Ivaneo-Fasaneo (Kasandrić, n. dj. 123). 15. IV. 1755. i 7. VI. 1756. se čak u spisima javlja Gabriel »luaneo Fasani« (HAZ — Obiteljski arhiv hvarske porodice Kasandrić l, 1. 52', 65). Zadnji pak potomak obitelji Ivaneo-Fasani bila je Cecilia, kći Jerolima, koja 1774. pravi oporuku (Kasandrić, n. dj. 124). 92 G. Novak. Nepoznati dokumenti, 422-425, 429. 93 cognato = il fratello del marito, djever... (A. della Bella, Dizionario italiano-latino-illirico I, Dubrovnik 1785, 215). 94 Brunelli, n. dj. 45. 95 Čak 28. X 1581. na Visu se javlja »Andrea Ivanich« (HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića XXXVIII), za koga zasada ne znamo u kakvoj je bio vezi sa hvarskom porodicom Ivanića. Gl. i genealoško stablo, koje je objelodanio I. Kasandrić (n. dj., 125). 90
591
ve smrti Matij javno digao bunu (je li to buna, ustanak, pokret ili »pučki prevrat« :9Ć S.A.), da li je — pitamo se — Ivanić bio u vezi s preostalim vodom pučana u gradu Hvaru Tomom Bevilaquom, koji je već početkom prosinca 1510. također na tajanstven način umro. Isto tako ne znamo ni koji je bio Ivanićev krajnji politički cilj i da li ga je pokušao i htio ostvariti (ukoliko ga je imao) i uz čiju pomoć, podršku i odobrenje (da li u jednom periodu: Venecije). Nadalje da li je imao neko vrhovno upravno tijelo, kome je stajao na čelu sam ili s nekim svojim drugovima i kakvo je bilo vojno uređenje i vojna disciplina medu njegovim ustanicima na kopnu i na moru. Uz ova pitanja nameće se samo od sebe i to da mi također ne znamo što se dalje nakon 1519. dogodilo s njime i kako i gdje je svršio. Svakako bi se moglo ustvrditi da je umro u progonstvu — izvan svoje rodne grude-otoka Hvara. U vezi s tim je i onaj izvorni spis od 7. VIII 1519, gdje se u zapisniku tadašnjeg Ilirskog zavoda (kongregacije) u Rimu (danas zavod sv. Jeronima) navodi Matij Ivanić kao član uprave te kongregacije. Iznoseći ovaj arhivski podatak iz navedenog rada L. Jelića, L. Dančević kaže da je to, koliko je poznato, posljednja vijest o Matiju Ivaniću i »nije isključeno da bi mu u Rimu mogao biti i grob«.97 Naime 7. VIII 1519. medu bratimima zavoda sv. Jeronima »Illiricorum« pored nekoliko ličnosti, koje se sve nazivaju »Ilirici«, navodi se uz Petra »Nauarinusa« i Georgiusa »Zoppa« i »Mattheus luanich«, a onda iza njega »Paulus Smogliar« i »magister Thomas pannorum tonsor«. No već 1. VI 1522. više se ne javlja Matij Ivanić,98 ali se zato imenuju i dalje »Petrus Nauarinus« i »Paulus Smuglier«.99 Zanimljivo je da se i 5. VIII 1484. g. u istim spisima ilirskog zavoda sv. Jeronima navodi »Johannes faber de Iwanich«, a 17. V 1490. »Thomas natus Blasii de Iwanich dioc. Zagreb.«,100 što očito znači da su obojica iz Ivanić-Grada kraj Zagreba i da nemaju nikakve veze s Matijem Ivanićem. Iz svega ovoga mogli bismo zaključiti da je Matij Ivanić1 mogao uistinu neko vrijeme boraviti u Rimu, kamo je stigao iz južne Italije, Naime on je sa svojim bratom Nikolom na jednoj lađi iz Apulije doplovio u I polovici srpnja 1519. u Anconu ili Ravenu, kako je izjavila Matijeva supruga, a tako su i drugi govorili.101 Ta su dva grada pripadala Papinskoj državi i tada je bio papa 96 O tome nazivu gl. i A. Gabelić, Valorizacija pučkog ustanka u našoj prošlosti (Nedjeljna Slobodna Dalmacija, 15. II. 1976, 6). 97 Dančević, Pokreti pučana, 158. 98 Matej Ivanić se — po Račkome — zvao 1717. g. i skradinski biskup (Fr. Rački, Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, RadJAZUXXVl, 1874, 174), stoje ipak diskutabilno. Naime on se u spisima od 16. V 1716. i 14. VI 1717. naziva Matej Joannicius, rodom iz Splita, gdje je bio arhiđakon, koga je splitski nadbiskup početkom rujna 1717. konsekrirao za skradinskog biskupa (D. F a r l a t i , Illyricum Sacrum IV, Venecija 1769, 32, 33). 99 I. Crnčić, Prilozi k razpravi: Imena Slovjenin i Ilir u našem gostinjcu u Rimu poslije 1453. god., Starine JAZUXVIII, 1886, 66, 68; L. Jelić, L'Istituto croato a Roma, Zadar 1902, 129. 100 I. Crnčić, Nekoliko Južnih Sloviena zapisanih od 1478 do 1520 godine u bratštini sv. Duha u Rimu, Starine JAZU XV, 1883, 171. 101 Novak, Nepoznati dokumenti, 109.
592
Leo X(1513 — 1521) iz porodice Medici.102 Odande je svakako mogao doći u papinski Rim, gdje je živio u punoj sigurnosti, a stanovao je kao bratim neko vrijeme u »ilirskom« gostinjcu sv. Jeronima, jer je imao na to pravo kao »Ilir«. Je li ondje ostao do smrti, tj. je li umro prije 1522. g.103 ili je otišao opet u južnu Italiju, to ostaju zasad samo nagađanja, dok se ne pronađu i ostali spisi koji se tiču njegove ličnosti i toga prevrata.
6. Pored ovakvih brojnih nejasnoća glede Ivanića i njegova pokreta zanimljivo je područje proučavanja i »krvarenje« tzv. »čudotvornog« raspela (15IO),104 o kojemu događaju postoje brojni prijepisi, koje su čuvale pojedine plemićke porodice i pojedinci na Hvaru i izvan otoka. Svakako je ovdje za nas važno, prvo ovakve vrste koliko nam je poznato iz spisa, u našim krajevima, vještačenje da li je raspelo uistinu prokrvarilo ili se uslijed vlage (vlažnoga vremena) rastopila na njemu boja te je izgledalo da je krv, kako je to tvrdio stari otac admirala Nikole Belvilaque, u čijoj se kući i zbio taj događaj. Kada je ovamo pozvan kanonik Matij Lukanić, stari prijatelj ove porodice, on je stavio to raspelo pod svoje svećeničke haljine i ponio ga svojoj kući u društvu članova porodice Bevilaque. Ondje je pozvani slikar (pittore, depentor) Stjepan Vitaljić, koji je bio ekspert u svome zvanju (professione), nakon pažljivog ispitivanja ustvrdio da je to nesumnjivo krv.105 Posljedice ovoga njegovoga vještačenja su nam i suviše dobro poznate i nećemo govoriti kako je onda taj križ dospio u hvarsku katedralu. U vezi s ovim događajem nije naodmet napomenuti da se u jednoj hvarskoj crkvi 22. VI. 1585. ponovio slučaj s »čudotvornim« križem, koji je sada samo pro106 suzio. Još zanimljivija se pojava suzenja križa zbila u Vrboskoj 1610. g. — i to po danoj izjavi 8. XII 1645. još živih očevidaca, u čijoj je kući to raspelo bilo (Petrus Ordinanović, star 73 godine i njegova kći Katarina, stara 45 godina). Pošto su se župnik Giorgio Fabrio (on je također 8. XII 1645. dao sličnu izjavu) i otac (padre) Dionizije uvjerili da križ suzi, Fabrio je te suze upio pamukom i zatim stavio u bočicu. Konačno sve je to stavljeno u tabernakul iznad oltara sv. Spasitelja u crkvi sv. Marije.107 102
F. X. Seppelt, Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart, München 1949, 215, 204. 103 U izvornom arhivskom podatku (bez datuma), koji se nekoć nalazio u biblioteci nekadašnje zadarske velike gimnazije, navodi se »... Zuanne q. m. Mattio Ivanich...« (Brunelli, n. dj., 45), što upućuje da je Matij Ivanić već mrtav. No koje je to godine bilo, ne zna se dok se ne pronađe taj zasada izgubljeni spis. 104 Ovaj događaj ukratko opisuje i Farlati, koji kaže da je tada bio hvarski biskup franjevac Patritius (Farlati, n. dj., 267, 270). 105 HAZ — Ostavština S. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Raccolta... l, 22, 22', 30. 106 HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI. 107 HAZ — Ostavština S. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Raccolta... 89, 90 (prijepis).
593
U prijepisu vizitacije Petra Morarija,108 kasnije koparskoga (justinopolitani) biskupa, obavljene 15. VI 1627. u Vrboskoj, opisan je u navedenoj crkvi oltar, na kome je u ormaru taj križ, za koji se priča da je 11. IV 1614. prosuzio i suze se čuvaju u maloj bočici (ampula) s pamukom, u kojem su te suze (ampula cum bombace, in qua dicitur idesse lacrymas).109 Ako sada usporedimo oba ova slučaja suzenja križa u Vrboskoj, onda ćemo zapaziti da je to jedan te isti križ, jer se i 1627. i 1645. nalazi na istom mjestu u tamošnjoj crkvi, ali se zato ne slažu i vremenski podaci, kada je točno i u kojoj godini prosuzio. Ovaj slučaj nas navodi da upozorimo kako su upravo 19. IV 1638. g. u Rijeci isusovci uz dozvolu tamošnje komune prenijeli »čudotvorni križ«, štovan još od 1291. g. iz stare crkve sv. Vida, koja se imala srušiti, u crkvu sv. Roka, gdje je ostao do izgradnje nove crkve. Kada je konačno dogotovljena nova crkva sv. Vida od 15. VI1659. g. na oltaru stoji taj križ, za koji se navodi u jednom spisu da su još 1509. Mlečani jednu bočicu (una impoleta) krvi čudotvornoga križa iz crkve sv. Vida odnijeli (ovaj inventar odnesenih stvari, gdje se citira i ta bočica, čuva se u mletačkom arhivu).110 Kako vidimo krvarenje i suzenje križa ili raspela i u 16. i u 17. st., a i prije, imalo je određenu svrhu, a koji su sve to bili razlozi, mi ovdje nećemo ulaziti, nego prepuštamo drugima da se tim slučajevima, na koje smo upozorili, malo potanje pozabave. I na kraju u nizu mnogih važnih i značajnih stvari, koje su usko povezane s Ivanićevim pokretom i njegovim posljedicama, te stalnim pod pepelom tinjalim sukobima 111 i nemirima, koji su svaki čas prijetili da izbiju na javu — na užas hvarskih vlastodržaca i plemića — ne smije se mimoići ni dugogodišnja beskompromisna borba Ivana Ivanića, Matijeva sina,112 koji je upravo 108 Ovaj je vikar, kada je 21. XII 1621. obišao i prkvu sv. Marije u Zaradu, našao iznad njenih vratiju napisano ovo: »Bratio ma činimo — dobra chojagodi Čin uvrime imamo — danas Bog slobodi«! a iznad slike (lika = imagine): »Po milosti ove slavne — hvarski pukje oslobojen od cusine jadne = kad ov tempel bi sagrajen« (HAZ — Ostavština Š. Ljubica VI — kut. 3, sv. 15 — Raccolta Gelinich, 166 j — sve gore navedeno pisano rukom Š. Ljubica). 109 HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića VI — Memoria del Miracoloso Crocifisso di Verboscha ehe sparse lagrime dagli occhi li 11 aprile 1614. Copia tratta da un co do r n altra simile esibita a me Andrea Ciccarelli Chierico dal M R Sig D Francesco Lucich Paroco demiVerboscha l'anno 1781... li 27 Maggio Lesina — Exemplum scriptum ex ni Visitationis R D Petri Morari Vicarii Apostolici... 110 G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica cittä di Fiume I, Rijeka 1896, 108, 140, 138, III, 72. Gl. i Sanudo, n. dj., 322, 324. 111 Tako je 1528. izbio sukob između članova plemićke porodice Grifico i pučana braće Dompavlović, pri čemu je došlo i do krvavih obračuna. Zbog toga je tamošnji hvarski knez proveo istragu i preslušao brojne svjedoke i te iste godine donio presudu. U tom istom gradu Hvaru je ser Jeronim Vidal smatran vodom raskola (sekte), koji je potpirivao u tom istom gradu nerede i pobune (Gl. HAZ — Ostavština don Kuzme Vučetića — XXVIII — Processi misti). 112 Ivan je imao 4 sina: već spomenutog Markantonija, te Jerolima (pučkog prokuratora), Alvisa (svećenika) i Petra (Kasandrić, Obitelj Ivanić, 125).
594
u II polovici 1573. doveo Hvar u slično stanje kao i otac mu 1511. godine.113 Te je godine (1573) u Gornjoj Hrvatskoj sa središtem u Hrvatskom zagorju početkom 1573. došao do vrhunca tzv. seljački rat ili seljačka buna pod vodstvom Ivanićeva istoimenjaka Matije Gupca, koji je uz još dvojicu bio optužen da je glavni voda i poticatelj svega. Tada je Gubec platio ovu bunu groznom smrću,114 a Matij Ivanić je umro prirodnom smrću — doduše izvan svoga rodnoga kraja. Sve ovo što smo iznijeli samo su fragmenti kojima smo htjeli upozoriti kako se da još puno reći i napisati o ovom dugotrajnom Ivanićevu pokretu i njegovu odjeku duž jadranske obale, ali za to treba i mnogo strpljivog i upornog istraživačkog rada po arhivima i bibliotekama115 — i pozitivni rezultati neće izostati!
RESEARCH WORK ON THE COMMONERS' REVOLT IN HVAR AND SOME NEWLY ARISEN QUESTIONS RELATING TO IT Summary Antoljak first gives a list of historians who have written of the revolt on the basis of archival data and points out that S. Ljubić and G. Novak have collected the largest body of source material. To prove this he lists the documents Ljubić copied from the State Archives in Venice (Ljubić's manuscripts are housed in the Historical Archives in Zadar) and briefly qoutes several documents dating back to 1510 and 1511. He also lists documents on the revolt that were formerly housed in the library of the Zadar Grammar School that was destroyed in a bombardment during the Second World War. 113
Novak, Hvar kroz stoljeća, 99- 102. S. A n t o l j a k , Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 5, 1973, 93-111. 115 U vezi s tim trebalo bi utvrditi: a) koje još domaće i strane arhive i biblioteke valja proučiti i tek onda onamo uputiti naučne radnike i stručnjake da prikupe izvornu gradu o toj buni ili ustanku ili pokretu. U žarište ovih istraživanja svakako spadaju: arhivi i biblioteke u Rimu i Veneciji, gdje bi napose u gradu sv. Marka — trebalo pomno potražiti izvore, tj. izvještaje kojima se služio Marin Sanudo za svoje »Diarii« (1469— 1533). Ovima istraživanjima se pridružuje i rad u arhivu u Madridu (ili/i Barceloni), te svakako i u Centralnom državnom arhivu u Carigradu. Ne smije se zaboraviti ni arhiv u Banju kao i po ostalim južnoitalskim mjestima, a tako i arhive u Anconi i Ravenni itd. b) Kada se sva takva građa sakupi, onda bi se tek mogli s kritičkim aparatom objelodaniti izvori o Ivanićevu ustanku kao i o onima pokretima ili bunama duž jadranske obale, c) Usporedo s takvim objelodanjivanjem mogla bi se onda — na osnovi cjelokupnoga sakupljenog izvornog materijala — i štampati jedna velika i solidna monografija o buni pučana na Hvaru i o njezinu vodi Matiju Ivaniću. 114
595
He further describes a special kind of source material on the revolt; the collection of documents on the »Miracle of the Cross«, that »started bleeding« in Hvar (Historical Archives in Zadar and Dubrovnik, the Archives of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts and the University Library in Zagreb). He considers the role of the leaders of the commoners' revolt, and Supplements his Statements with source material. He particularly dwells on the personality of Matija Ivanić, and then supplies data on his grandfather, Matul, and his son, Ivan, Matija's father Matija's wife, Katarina, their grandchildren, greatgrandchildren and great-great-grandchildren. He raises several questions in connection with »the main leader« of the revolt and deals at lenght with his journey to Rome and the place and time of his death. Antoljak also describes the »bleeding« of the so-called miraculous cross and several other »miracles« in which the cross »wept«. Concluding his paper the author suggests that research work should be undertaken in archives and libraries both at home and abroad in order to gather und publish source material, which could also be used äs the basis for a well researched monograph on the commoners' revolt and on their legendary leader, Matija Ivanić.
NEKOLIKO MARGINALNIH OPASKI O SELJAČKOJ BUNI 1573. GODINE
i. Poznato je da su u Gornjoj Hrvatskoj (iznad Gvozda) sve bune seljaka, uperene protiv njihovih crkvenih i svjetovnih feudalnih gospodara od 14. stoljeća pa do 1848. godine, nastajale obično na malom teritoriju i rijetko prelazile njegove granice. Tako su upravo mali i najmanji teritoriji bili prava pozornica seljačkog rata. Utvrđeno je i to da i seljaci u Njemačkoj, kada se bune, žele da se s njima postupi kako to propisuje tradicija, tj. po njihovim starim običajima, statutima i pravima; oni žele zadržati svoje »slobode i davne pravice«.1 Seljaci pak u Hrvatskom zagorju 1572/3. g. išli su još dalje od svojih njemačkih drugova-supatnika u 16. st., tj. oni su »za staru pravdu«,2 ali imaju i geslo »dolje s gospodom«,3 a krajnji im je cilj bio, kako se to vidi iz sudskih akata okrivljenih voda, osnivanje neke carske ustanove4 u Zagrebu, koja bi ubirala sa1 J. K u l i s c h e r , Opća ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka I, Zagreb 1957, 158, 159. 2 To potvrđuje pismo J. J. Thurna kranjskim zemaljskim staležima od 9. 3. 1573. U njemu se kaže da su mu buntovni seljaci iz 19 dvoraca uputili pismo u kojem uz ostalo pišu da se nisu podigli protiv svoje zemaljske gospode nego traže da ih se ostavi u njihovoj staroj pravdi (Fr. Rački, Grada za poviest hrvatsko-slovenske seljačke bune god. 1573., Starine JAZUVll, Zagreb 1875, 202). 3 Tj. likvidiranje feudalaca. 4 Grafenauer isprva prevodi »ein Khayserliche stell« sa »carsko namesništvo« (B. G r a f e n a u e r , Stara i nova vprašanja ob hrvatsko-slovenskom kmečkem uporu 1573. Zgodovinski časopis IX/1 —4, Ljubljana 1955, 184), a onda, 13 godina kasnije, sa »seljačko carsko namjesništvo« (Enciklopedija Jugoslavije 7, Zagreb 1968, 179). Bromlej je pak preveo »Kaysserliche Stell(e)« s »mesto«, »dolžnost«, a i »tron, t. j. prestol«, tvrdeći da se riječ »Stell(e)« ne pojavljuje uopće u značenju »namestničtvo« (J. V. Bromlej, Krestjanskoe vosstanie 1573. g. v Horvatii, Institut Slavjanovedenie A SSSR, Moskva 1959, 248; Gl. i J. A d a m č e k , Seljačka buna 1573, Zagreb 1968, 114). Međutim, B. Grafenauer pobija Bromleja poradi značenja ove riječi i ostaje pri izrazu »carsko namesništvo«, a ujedno odbacuje i izraz prijevoda »vlada« (Kmečki upori na Slovenskom, Ljubljana 1962, 222). Za isti izraz »carsko namesništvo« opredjeljuje se i J. Si đak (Enciklopedija Jugoslavije 7, 180), dok se J. Adamček zadovoljava izrazima »carska oblast« ili »seljačka vlada« (J. Adamček, Seljačka buna 1573, 118; Isti, u predavanju održanom u Donjoj Stubici 28. 1. 1973). Inače, VI. Mažuranić tumači prijevod riječi
596
597
ma poreze i daće i brinula se za osiguranje granica Hrvatske.5 Samo, pitanje je da li su oni uistinu tako mislili i smatrali da mogu te svoje nakane ostvariti, kako je izajavio na preslušanju samo jedan od kapetana buntovnih seljaka, ili ne. Jasno je da je ustanicima Zagreb6 bio bliži — iako se prema njemu nije kretao nijedan njihov odred7 — nego Varaždin, koji je bio sjedište zapovjednika Slavonske vojne krajine. Ta zapravo se u neposrednoj blizini grada Zagreba i odvijala ova buna,8 koju u svim njenim detaljima naša historiografija sve do danas nije dovoljno ili nikako istražila, pa čak ni upozorila na neke njene bitne činjenice, sudbonosne za sam razvoj ovoga seljačkog rata. Tako su Tahyjevi protivnici, hrvatski feudalci Ursula Meknitzer, udovica Andrije Henning-Teuffenbacha i Stjepko Gregorijanec, koji je prema seljacima vodio dvoličnu igru,9 isprovocirali i odredili, izgleda, čak i dan, kada je ova buna trebala početi. Vode i organizatori bune bili su imućniji seljaci, medu koje je spadao i Gubec, — kako je to dobro uočio Josip Adamček, njezin danas najbolji poznavalac. Dakle ne kmetovi,10 koji su prije ove bune jednostavno bili oruđe u rukama svojih feudalaca, međusobno zavađenih radi posjeda. U ovom seljačkom ratu ne nailazimo kod ustanika na neki osjećaj državno-političke i nacionalne pripadnosti i svijesti.11 Ali zato postoji jak socijalni osjećaj i upravo sukobi i borbe feudalne gospode oko susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva izvršili su dosta jak utjecaj na klasnu borbu seljaka — kako je to potcrtao Adamček.12
»priesto« s »prestol, kralj, stol, stolac« a »oblast« mu je »auctoritas, potestas, dominium, jus, jura et privilegia, vlast, pravo, pravica, ovlaštenje, posjed i vlasništvo, njem. Behörde« (VI. M a ž u r a n i ć , Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb 1908-1922,1125,777). 5 S. A n t o l j a k , Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, MH, Zagreb 1956, 137, 138. 6 Adamček (Seljačka buna, 127) smatra da su seljaci namjeravali poći u Zagreb. 7 J. Adamček je naveo u svome predavanju, održanom 28. 1. 1973. u Donjoj Stubici, da je zajednički napadna Zagreb bio g l a v n i c i l j u s t a n i k a (S. A) i da su v j e r o j a t n o (S. A.) ustanici trebali napredovati prema Zagrebu. 8 1 dok M. D u r m a n piše da je sama buna izbila u četvrtak 29. siječnja 1573. (Hrvatska seljačka buna 1573, Zagreb 1936, 95), a B. G r a f e n a u e r kaže daje ova seljačka buna započela 28. 1. 1573. (Enciklopedija Jugoslavije 7, 179), dotle J. Adamček tvrdi da je buknula u noći 27/28. 1. 1573. (Seljačka buna 1573, 127), tj. 28. 1. (Predavanje, održano u Donjoj Stubici 28. 1. 1973). Prema tome, ona bi trajala samo 12 dana, dok je Ilindenski ustanak trajao 2 dana manje, tj. od 2. do 12. 8. 1903. godine. 9 1 dok M. D u r m a n piše da je sama buna izbila u četvrtak 29. siječnja 1573. 10 Gl. J. A d a m č e k , Prilozi povijesti seljačke bune 1573, Radovi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 6, Zagreb 1968, 93, 95. Po Adamčeku stihijski ulaze goleme mase seljaka u tu bunu (Predavanje u Donjoj Stubici). 11 F. Č u l i n o v i ć piše da taj ustanak »nije bio ni nacionalnog, a ni vjerskog, već izrazito klasnog karaktera, a po svojoj revolucionarnosti zauzima prvo mjesto medu svim našim socijalnim pokretima u feudalnom periodu Hrvatske« (Seljačke bune u Hrvatskoj, Naučna knjižnica Seljačke sloge, Zagreb 1951, 71). 12 Adamček, Prilozi povijesti seljačke bune 1573, 93.
598
2.
Nadalje, na osnovi tzv. sesionalnog regesta donjostubičkog posjeda iz 1564. godine vidljivo je da mnoga prezimena tamošnjih seljaka ne označavaju starosjedioce nego tokom vremena ovamo doseljene stanovnike. Tako su npr. prezimena: Jagodić, Kranjec, Kranica, Hrelja, Banić, Đurdević, Ribarić, Apostal (Apostol), Domitrović, Junak »de Loka«, Znika, Diak, Karlović, Lacko. Gotovo sva ta prezimena ponavljaju se i u regestu gornice toga istog donjostubičkoga posjeda od 1567. godine. No njima se pridružuju i nova prezimena: Faber, Snasić, Hvalica, Boruzan, Hvalić, Guzić, Ivanić, Presbiter, Vasić, Matias, Gerk, Otrok, Seger, Kozmat, Kusić13 itd. Još šarenija je situacija s prezimenima kmetova na alodijalnim posjedima susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva 1574. godine, tj. onoga njegova dijela, koji je pripadao obitelji Henning. Navodimo iz tog popisa samo nekoliko karakterističnih prezimena: Vlahović, Kupinić, Katić, Hergović ili Marušić, Slovenec (Zlowenecz) ili »Battya«, Zrinjanin, Debegović, Vlah, Krišanić, Biskup, Pušić, Marenić, Marinić, Milačić, Kotermanić, Myndzenthy,14 Bušanić, Oršić, Glagolia, Sušić15 itd. Naravno, uz ova se prezimena pojavljuju i ona stara, npr. Jagodić, Kranjec, Vasić (Wassych), Ribarić, Apostol, Dimitrović, Znika, Hvalić16 itd. I u popisu gornice istog vlastelinstva (1574. g.), također dijela koji je pripadao obitelji Henning, redaju se prezimena: Kranjec, Kozmat, Jagodić, Hvalić, Ivanić, Dimitrović, Đurković, Čermak ili Glebak, Jakčić, Mernković, Đurdević, Božić, Seger, Znika, Duyak, Vokičević-Javorić, Katić, Kupinić, Horvatinović, Zaplata, Pribislavić, Senković, Grubić, Zmoljan, Slovenec, Golubić, Slovenec ili »Battya«, Jurković ili Kragulj, Kuzić ili Kuriak, Vlah, Ćuković, Križanić, Kopitar17 itd. Samo čitanje ovih popisa iz 1564, 1567. i 1574. godine nameće pitanje: odakle su sve ove obitelji došle i naselile se u ovaj mali zagorski predjel i kada se to doseljenje izvršilo. Prijeko bi potrebno bilo svako od navedenih imena i prezimena s velikom strpljivošću potražiti u svim popisima i onda stvoriti aproksimativni zaključak: koliko je ovih kmetova nestalo u buni, zaključujući, naravno, po tome što se neki od njih ne navode više 1574. g. ili pak stoji da im je zemlja opustošena. Možda bi se tada došlo do spoznaje, odnosno određenijeg zaključka koliko je upravo poginulo i stradalo seljaka, i da li su točni podaci koje navode neki izvori. Nije na odmet proučiti uz sva ta prezimena i nadimke, jer i oni puno toga kazuju. 13
J. A d a m č e k , Grada o susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1563— 1574, Arhivski vjesnikVU-VlIl/7-8, Zagreb, 1964-1965, 32, 33, 37, 38, 41, 42, 44, 47, 49, 51, 52, 54, 58,65,78, 80, 83, 85, 87, 88, 91 -105; Usporedi i I. B o j n i č i ć , Preslušavanje svjedoka protiv susjedgradskomu silniku Franji Tahiju godine 1567, Vjesnik kr.,hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva XII/1 i 2, Zagreb, 1910, 17 — 47. 14 Ćak se u Zagrebu navodi kao kanonik Stjepan Mindenzenthy, koji je Tahyju činio razne usluge (Adamček, Prilozi, 86, 87). »Adamček, Građa, 7-8, 107-109, 111-116, 117, 118-121, 140. "Adamček, n. dj., 7-8, 129-135. 17 Isti, n. dj., 7-8, 141-156.
599
3. 18
Treba ovdje naglasiti da su buntovni seljaci imali svoje uhode, koji su ih obavještavali o kretanju vojske,19 ali isto tako su i vlastodršci medu njima imali svoje špijune,20 koji su im dostavljali sve podatke o širenju bune, o seljačkim vodama itd. Ovu bunu suvremeni izvori na latinskom jeziku lokaliziraju i zovu »rebellio colonorum Zomsedvariensium«, »bellum rusticorum«, »insurrectio rusticorrum in Sclavonia« ili »tumultum rusticorum«, dok je njemački nazivaju »Empörung«, »Empörung und Rebellion«, »Paueren Khrieg« ili »Tumult«. Inače su sami buntovnici po izvještaju uskočkog kapetana Thurna ovaj svoj rat nazivali »cruziati oder Khraiz khrieg«21 tj. križarski rat.22 Svi ovi izrazi svjedoče da je to bila zaista velika seljačka buna ili seljački rat, koji su započeli »Zomzedwarienses«, tj. Susedgradci, kako to piše Ivan Liszthy ostrogonskom nadbiskupu Antunu Vrančiću (28. 2. 1573) dodavši da taj rat tada osim njih nitko od seljaka u Slavoniji nije počeo.23 Ali točno je da su im se pridružili seljaci Štajerske i Kranjske.24 Po jednome pak izvještaju podigli su se ugarski, slovenski i hrvatski seljaci, te odlučili udariti na Kranjsku, Slovensku Štajersku i Korušku. Čak je oko 5 000 buntovnih seljaka u Jastrebarskom i Okiću zaključilo da Uskoke, koji su išli protiv njih, pridobiju, milom ili silom na konfederaciju ili savez.25 Ali zato prema izjavi Ilije Gregorića buntovni zagorski seljaci nisu sklopili nikakav sporazum ili zavjeru s Hrvatima u tom kraju nego su čak mnogo puta od njih krili stvari.26 Isto tako je bio odlučan pri preslušanju i Mihael Gušetić, koji je na pitanje: kakav su sporazum imali s hrvatskim seljacima i koje od njih poznaje, odlučno odgovorio da Hrvati s njima nisu imali nikakav sporazum. Na trećem pak preslušanju Gregorić je ipak priznao da je jedan
Hrvat bio član njihovog vijeća, ali zato je porekao da je ijedan plemić bio u njegovim odredima.27 Pored ovoga svakako je važno znati koliko je seljačka vojska u Hrvatskom zagorju imala seljaka-buntovnika. Pokušao je to riješiti B. Grafenauer iznoseći pojedine podatke o tome iz izvora, a zatim i one zapisane u nekih povjesničara, tumačeći ujedno kako su ih oni iskoristili i do kojih su brojki došli. On sam misli da je bilo oko 12 OOO28 seljaka-boraca na glavnom području otpora, a da ih je palo oko 4 OOO.29 To su dakle upravo one brojke, koje nalazimo u arhivskim spisima, a objelodanio ih je F. Rački. Tako papinski nuncij u Beču Delfino 11. 2. 1573. javlja da se podiglo 10 000- 12 000 seljaka, a Maksimilijan II piše Antunu Vrančiću 27. 2. iste godine da ih je palo, kako mu je rečeno, oko 4 OOO.30 J. Hartinger pak drži da ih je bilo oko 16 000, a mrtvih 4 OOO,31 što je u pogledu broja mrtvih na osnovi onoga carevog pisma od 27. 2. iznio i R. Horvat.32 Šišić čak govori o 20 000 sakupljenih ljudi oko Suseda, Brdovca i Stubice," u čemu u potpunosti slijedi Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.34 U najnovije pak vrijeme J. Adamček35 smatra da je prema izvorima i procjenama u buni sudjelovalo 12 000— 16 000 ustanika, a u bitkama poginulo 4 000-5 000 seljaka. To je samo nekoliko primjera iz kojih se može zaključiti kako su mišljenja o broju ustanika i broju poginulih vrlo relativna36 u naših povjesničara. Stoga će trebati ponovno kritički i detaljno provjeriti suvremene spise koji govore o broju i pobunjeničke i kraljevske vojske, i tek onda o tome dati nešto vjerojatnije brojčane podatke. Isto bi tako trebalo dublje i točnije ispitati što znače medu buntovnim seljacima »braća«37 i »bratstvo«38 koje su propagirali. B. Grafenauer je u svo27
18
Riječ »uhoda« se u nas javlja tek u 16. st. (VI. Mažuranić, n. dj., 1493, 1494). 19 Takav je bio npr. Ivan Svrač, kojega su Pasanac, Gregorić i Gubec poslali da procijeni stanje vojske pod vodstvom grofa Zrinskoga (Rački, n. dj., VII, 273, 274). 20 Na i. mj. 21 Rački, n. dj., VII, 166, 177, 249, 276, 311, 178, 181, 239, 244, 209. 22 J. H a r t i n g e r za ovu »vijest Vuka Thurna na staleže Kranjske, da su seljaci zvali svoj rat križarski i da su sebi iz plemićima preotetog ruha rezali križeve i prikapčali ih sebi na odjeću« drži »bit će daje izmišljena« (StarineVll, 209; Hrvatsko-slovenska seljačka buna godine 1573. Osijek 1911, 137, bilj. 48). 23 If. Čulinović piše da je »taj pokret prešao granice Hrvatske i zahvatio ne samo seljaštvo susjednih kranjsko-štajerskih strana, nego i nešto tamošnjega gradskog stanovništva (Krško, Radeč i dr.)« (n. dj., 71). N. Klaić s B. Graf enauerom prikazuje ovu bunu tako da se može zaključiti da ona izbija i u Hrvatskom zagorju i u Sloveniji gotovo u isti mah (Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959, 449, 453, 454). 24 Rački, n. dj., VII, 278. 26 Rački, n. dj., VII, 176 (4. II. 1573), 200 (9. II. 1573). 26 Ovaj je pasus F. Šišić prokomentirao tako da je napisao: »Na zajednicu s Hrvatima p r e k o Kupe nijesu mislili, kako su to izrijekom izjavili Ilija Gregorić (Starine VII, 291)... i Mihajlo Gušetić (StarineVll, 300)...« (F. Sišić, Seljačka buna od 1573., Jugoslavenska Njiva god. VII, knj. I, Zagreb, 1923, bilj. 12). Međutim, J. Šidak je protumačio u prijevodu »S Hrvatima u ovoj zemlji« da to znači »Tj. u austrijskim zemljama« (Historijska čitanka za hrvatsku povijest, Zagreb, 1952, 121 i bilj. 4). 600
Rački, n. dj., VII, 291, 299, 300, 305. Na tom broju, tj. »na okrog 12.000 upornikov v glavnem področju upora«, što ga je izračunao još 1955, ostaje B. Grafenauer i 1962. (Kmečki upori, 252) i 1963. godine ( I s t i , Seljačka buna 1573. god. u Hrvatskoj. Povodom knjige J. V. Bromleja, Jugoslavenski istorijski časopis 2, Beograd, 1963, 87), pobijajući Bromlejev brojčani podatak o 14 000- 15 000 ustanika (J. V. Bromlej, n. dj., 291). 29 Grafenauer, Stara i nova vprašanja, Zgodovinski časopis IX/1—4, 185, 186. 30 Rački, n. dj., VII, 212, 276. 31 Hartinger, n. dj., 136, 169. 32 R. H o r v a t , Seljačka buna god. 1573, Nada III, Sarajevo 1897, 152. 33 Sišić, n. dj.. Jug. Njiva god. VII, knj. I, 238. 34 I. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i , Događaji Medvedgrada, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku III, Zagreb, 1854, 66. 35 Seljačka buna 1573, 157. 36 Još je 1936. M. Durman (o. c., 146) pisao: »Nesumnjivo je teško ustanoviti i približno točan broj učesnika, ali je sigurno taj broj bio d a l e k o s k r o m n i j i (S. A.) nego što su to gospoda u svom pretjeranom strahu vidila...«. 37 Braća se nazivaju oni koji pripadaju kakvom uređenom društvu, općini (RjA, Zagreb 1880 — 2, 577), narodu, plemenu, bratstvu, kraju (Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika II, Beograd 1962, 110). 38 Bratstvo sačinjavaju oni koji žive u jednoj općini (RjA I, 608); znači i bliskost medu pripadnicima jednog istog plemena, naroda, osjećanje koje iz te veze proizlazi (Rečnik II, 122). 28
601
me već navedenom kritičkom osvrtu iznio samo da su seljaci organizirali 39 kmetsku »'zvezo' ki so jo najbrže imenovali 'bratstvo'«. Inače riječ »Brue40 derschaft« susrećemo prvi put u spisima koje je Rački objelodanio 3. 2. 1573. Tako i u spisu od 4. 2. Hans Geldrich iznosi kako su seljaci predobivali pojedince i stanovnike dvoraca, trgova ili gradova, koji su im se morali predati uz izjavu da će im biti braća (Bruder)41 i da će ih podržavati.42 Interesantan je još jedan podatak o ovoj buni. Naime, ban Đuro Drašković odgovara caru Maksimilijanu II 14. 4. 1573. na njegovo pismo da je laž da su susjedgradski seljaci utvrdili crkvu sv. Katarine bedemima, te da, dapače, nema nikakvih nemira i svagdje se mirno živi.43 To znači da je ovaj prelat odlučno odbio i samu pomisao da bi seljaci, koji su nedavno sudjelovali u buni, mogli dirati u ovu crkvu. Ta on je dobro znao da su neki svećenici — i to pripadnici nižeg klera — pomagali istupe seljaka u buni,44 čijeg su vodu neki slavonski plemići ipak smatrali i nazivali »bezbožnikom«.45 Ovo su samo opaske o nekim pitanjima o seljačkoj buni, u kojoj svakako dominira ličnost Gupca nazvanog beg. Njega prvi put susrećemo u izvorima u pismu Dure Draškovića caru Maksimilijanu II 11. 2. 1573. godine. Tu se kaže da je uhvaćen »Gubecz« nazvan Beg46 nedavno imenovan za kralja, a u pismu nadvojvodi Karlu s istim ovim datumom piše taj isti crkveni prelat da je »Gubez« nazvan Beg bio imenovan za kralja. Stoga je predložio caru da je pripravan, ako se on s tim slaže, Gupca okruniti usijanom željeznom krunom kao primjer drugima. Stjepko Gregorijanec je pak javio kapetanu J. J. Thurnu da se trebalo u »prošlu nedelju«47 okruniti u Zagrebu usijanom željeznom krunom bivšeg seljačkog cara i k r a l j a (5. A.). Kada je Thurn o ovom pismu izvještavao kranjske staleže, bio je 16. 2. 1573,48 tj. ponedjeljak.49 To bi značilo da je Gregorijanec pisao Thurnu 16. a ovaj odmah istog dana o tome obavijestio kranjske staleže. Kada je pak prvi put bio preslušan Ilija Gregorić, izjavio je da seljaci nisu nikoga između sebe izabrali za kralja. Ali je zato na drugom preslušanju 39
Grafenauer, Stara i nova vprašanja, 179, 183. Grafenauer je dobro primijetio da se iz spisa od 19. 2. 1573. (Rački, n. dj., VII, 258) vidi da izraz »ihre bruederschaft« znači »rebellische Verpindtnuss« (Stara i nova vprašanja, 183), te je čak u svojoj knjizi Kmečki upori (455, bilj. 82, 217) napose naglasio da je kod Račkoga (str. 258) najvažnije mjesto tumačenja izraza »bratstvo«. 41 Grafenauer citirajući Račkoga (str. 283) nije razumio tekst, jer tu se ne govori o bratstvu već o pravom bratu Jakova Fistrića (Stara i nova vprašanja, 179). 42 Rački, n. dj., VII, 171, 176. 43 Rački, n. dj., VII, 293. 44 Adamček, Prilozi, 85. 45 J. A d a m č e k , Novi dokumenti o ugušivanju seljačke bune 1573, Arhivski vjesnik X, Zagreb 1967, 82. 46 Drašković dobro zna što je Beg. To dokazuje kada 15. 2. 1573. iz Zagreba piše za »Begum Bosnensem« i o »novus Begus« (Rački, n. dj., VII, 237). 47 Durman prevodi to sa »ove nedelje« (o. c., 120). 48 Rački, n. dj., VII, 212, 213, 245, 244. 49 Grafenauer, Stara i nova vprašanja, 184; O. G r o t e f e n d , Taschenbuch der Zeitrechnung des deutschen Mittelalters und der Neuzeit, Hannover 81941, 138. 40
602
na izravno pitanje sudaca — tko je »Gubes Beg«, kojega su sami za kralja izabrali, odgovorio: ovaj »Gubas Beg« je iz Stubice i također podanik Franje Tahyja. Tvrdio je, međutim, da ga nisu htjeli izabrati za kralja, priznavši da su on, »Gubas Beg«, Mogaić i Pasanec bili glavni vode i podstrekači svega. Na trećem pak preslušavanju Gregorić je opet imenovao vođe bune, medu njima i »Gubes Beg«-a, izjavljujući da su njega Iliju s nepravom smatrali glavnim vodom i optužujući »Gubes«-a, Pasanca i Fistrića da su ga prisilili da im se priključi. O »Gubacz«-u se ispitivalo i zarobljenog Matiju Fistrića,50 koji je svakako dobro poznavao Gupca. I on ga zove »Gubacz«, te za njega i Pasanca kaže da su bili u Stubici (S. A.), i da su prvi započeli bunu. Nakon oštrog preslušavanja i Ivan Svrač je izjavio da je uz Pasanca i Gregorića »Gubacz« bio glavni voda seljaka.51 Ali zato je Mihael Gušetić, o kojemu Adamček piše da je bio Tahyjev vazal i sitni plemić koji je aktivno sudjelovao u seljačkoj buni,52 na pitanje suda — tko je »Gubes Beg«, kojeg su proglasili kraljem, odgovorio da je »Gubas Beg« bio vrhovni vođa i da je on čuo da će ga proglasiti kraljem. Ali to se nije ostvarilo.53 I na kraju ovih izvora iz 1573. godine saznajemo da su i predstavnici plemića varaždinske županije, kad su podnosili svoju predstavku caru Maksimilijanu II, u njoj napadali bezbožnoga iz zločinačke pobude izabranoga kralja »Ghwbez«-a.54 To je zasada sve što iz suvremenih izvora znamo o Gupcu i njegovu proglašenju za kralja. Međutim, Nikola Isthvanffy (1538- 1615) ga prvi naziva imenom Matija »Gubecius«, i kaže da su seljaci smatrali da se među njima ističe pameću i hrabrošću te da je neumjerena i neumoljiva jezika u raspaljivanju mržnje prema plemstvu, pa su se drzovitom smjelošću usudili da mu dadu naslov 55 kralja. Zatim navodi, kako su ga uhvatili njegovi protivnici i tako je »Gubecius« »zlokobni vođa zločinom okaljane vojske i — kako su ga sami nazivali kralj ...«, živ uhvaćen i odveden u Zagreb gdje je najprije surovo mučen usijanim kliještima, zatim ovjenčan usijanom željeznom krunom, te konačno poput razbojnika rastrgan na 4 dijela ispaštajući tako za zločin i prisvojenje kraljevskog imena, dodaje Isthvanffy. 56 J. W. Valvasor (1641 —1693) uopće ne imenuje Gupca kao Isthvanffy nego samo kaže kako je 14. 2. (S. A.) najugledniji među pobunjenim seljaci-
50
Rački, n. dj., VII, 291, 293, 295, 301, 302, 247. Rački, n. dj., VII, 266, 267, 273, 274. 2 Adamček, Prilozi, 92. 3 Rački, n. dj., VII, 298, 300. 4 Adamček, Novi dokumenti, 82. 5 Šidak je naveo da ovaj »podatak ne odgovara istini; Gubec se nazivao begom (usp. sprijeda pismo biskupa Jurja Draškovića kralju)« (Historijska čitanka, 124, bilj. 1). No iz ovog Šidakovog pobijanja i tvrđenja ipak se ne može utvrditi da li se Gubec sam nazivao begom ili su ga tako zvali drugi. 56 Crain. topograph, historische Beschreibung. Buch XV, Theil IV, 484-5 (Rački, n. dj., VII, 219). 1
603
ma, kojega su oni između sebe uzeli za cara (S. A.), uhvaćen i odveden u Zagreb. Tu su ga usijanom krunom kao carskim simbolom, okrunili.57 Interesantno je da i Gupčev suvremenik Ivan Delfino, papinski nuncij u Beču, zna za dvojicu voda pobunjenih seljaka.58 Jedan je, prema njegovu navođenju, »Schiavone« (Slaven), nazvan »Prebech« (tj Gregorić / S. A.), a drugi je »Crovato« (Hrvat), osoba maloga iskustva.59 Medu našim povjesničarima 19. stoljeća I. Kukuljević Sakcinski prvi piše da su pobunjeni seljaci, nakon što su zauzeli Stubicu, održali sabor i izabrali »za svoga kralja Matiju Gupca, o kom se propovieda da je bio špan Kristova Oršića u gradu Bistri, a inače veoma obljubljen od seljakah. Izabran za kralja seljačkog, zauze Gubec grad stubički, te postavi tu svoju stolicu. Prije svega pobrinuo se Gubec da privrženike umnoži i još bolje za se ih pridobi, stoga podieli im svakojake pravice, proglasivši ih za nezavisne od vlastelinah i slobodne od plaćanja svakojakog danka, te od davanja desetine, devetine itd. Podieliv im zajedno jednakost i slobodu, obeća da će razdieliti jednako zemlje i imutak«. Nešto zatim Kukuljević — i opet bez potvrde u izvorima — piše kako se znalo »da su seljaci Matiju Gubca izvikali za svoga kralja, s tog htjede sud, da taj još nevjenčani kralj, prije smrti krunom vjenčan bude .. .«60 itd. S. Ljubić također priča, kako su »buntovnici« osvojili Donju Stubicu »i tu u skupšćini proglase Matiju Gubca svojim kraljem. Matija pridobi Stubicu, i u njoj si priredi kraljevsku stolicu. Podieliv seljakom svakojake slobode...« 61 itd. Inače, u suvremenim izvorima druge polovine 16. st. ovome seljačkom »kralju« ili »caru« daje se samo prezime »Gubec«, »Gubez«, »Gubes« »Gubas«, »Gubacz«, i čak »Ghwbez«, a u 17. st. čak »Gubecius«. Samo prezime »Gubac« pojavljuje se u kajkavskom narječju od 15. st. i kao »Gubec«.62 Naziv pak »Beg« dolazi od turske istoimene riječi i znači »gospodin«. U 15. st. pojavljuje se iza imena, npr. Hamza beg... Skenderbeg..., a u narodnim pjesmama nailazimo na: Milan-beg, Dragutin-beg. Inače, u 19. st. u Dubrovniku se naziv beg daje čovjeku kojem se želi izraziti posebno poštovanje, a u Hrvatskoj mladoženju nazivaju begom. U 18. st. dolazi još u upotrebu kao nadimak, umjesto prezimena npr. Miho Beg, Rako Beg.63 64 Inače Šišić pretpostavlja da je Matija Gubec dobio nadimak »beg« od »svojih seljana i drugova već prije ustanka«, ne navodeći razlog zbog kojega 57
Rački, n. dj., VII, 216-219. Delfino navodi da je Franjo Tahy »un signore Ungaro«, koji je imao nekoliko dvoraca »in Croazia, sotto l'arciduca Carlo« (Rački, n. dj., VII, 221). 59 Rački, n. dj., VII, 221. 60 Kukuljević Sakcinski, n. dj., 66, 70. 61 S. L j u b i ć , Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži II, Rieka 1869, 157. 62 RjA III (1887- 1891), 485. 63 RjA I, 224. U »Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika« (I, Beograd 1959, 366) stoje uz ove nazive, koje ima i RjA (I, 224) i izrazi: gospodar, te živjeti kao mali beg, a beg znači i klip kukuruza sa zatvorenocrvenim zrnima. 64 Sišić, Seljačka buna, 238. 58
604
bi ga baš oni tako nazivali. No Šišić je također bez obrazloženja promijenio i uobičajeni oblik Gubec u Gobec — koji je po njegovu mišljenju bio pravilniji. Na ovo Šišićevo preinačivanje upozorio je J. Šidak i iznio ujedno da je činjenica »naprotiv, da se u sačuvanoj gradi, gdje se nesumnjivo spominje vođa bune, upotrebljava najčešće oblik Gubacz, a poneki put Gubas, Gubacius, Gubecz i Gubes, dakle uvijek s početnim slogom Gu, a ne Go-«.65 Naše je mišljenje da je Šišić smatrao pravilnijim oblik »Gobec« oslanjajući se po svoj prilici na onaj netočni podatak Račkoga koji govori o imenu i prezimenu ovoga seljačkog vode.66 Inače iz suvremenih izvještaja vidimo da je biskup i ban Drašković prvi donio vijest da je voda bune »Gubecz« nazvan »Beg«. Takvu titulu su mu dali pri preslušavanju buntovnih seljačkih prvaka i suci u Beču. Na preslušanju ga je i Gregorić također u dva navrata nazvao »Gubas Beg« ili »Gubes Beg«, a isto tako i Mihael Gušetić, kojemu su suci naveli ovo prezime i nadimak. Međutim, kada je uskočki kapetan Thurn ispitivao Matiju Fistrića u Kostanjevici (Landstrass), on je vrhovnog seljačkog vodu nazivao samo »Gubacs« pa ga je i Fistrić u svome odgovoru isto tako imenovao, bez dodatka »Beg«. Isto je učinio i drugi preslušani Ivan Svrač. Prema tome su uistinu hrvatski veliki feudalci i austrijske državne sudske vlasti u Beču davali Gupcu nadimak »beg«, i prema njihovim uputama upotrebljavali su ga u svojim odgovorima i neki seljački vode, ali vjerojatno su ga i neki seljaci poznavali pod ovim nadimkom — za razliku od drugih njegovih brojnih prezimenjaka. Jednom riječju — nadimkom »beg« Gubec se svakako isticao medu svojom subraćom-seljacima. Da je Gubec živio u Stubici — potvrdili su na preslušavanju izričito, a da im se nije sugeriralo, i Gregorić i Fistrić, pa ne treba u to sumnjati. Ostaje samo pitanje: da li je on uistinu bio proglašen za seljačkoga kralja? Kad usporedimo podatke iz izvora, možemo zaključiti slijedeće: jedino hrvatski ban Drašković u pismu Maksimilijanu II (i nadvojvodi Karlu) javlja da je Gubec beg nedavno (S. A.) imenovan za kralja. Hrvatski feudalac Stjepko Gregorijanec naziva ga u vrijeme, kad je Gubec već zatvoren u Zagrebu, ne navodeći, doduše, imena — bivšim seljačkim carem i kraljem (S. A.). Plemići varaždinske županije imenujući Gupca (Ghwbez) kažu da je on »bezbožni iz zločinačke pobude izabrani kralj«. Isto je tako nekoć sitni Tahyjev plemić Gušetić izjavio na sudu da je čuo da će »Gubas Beg«-a proglasiti kraljem, ali se to ipak nije ostvarilo. Ali zato su svi ostali preslušani seljački vode odlučno zanijekali bilo kakvu namjeru proglašenja kraljem bilo kojega medu njima. Tek početkom 17. st. taj bezimeni vođa seljaka dobiva ime Matija koje mu je dao njegov suvremenik Nikola Isthvanffy, feudalac iz 67 Vinice kraj Varaždina. 65 J. Šidak, Prof. Ferdo Čulinović, Seljačke bune u Hrvatskoj, Historijski zbornik V/l-2, Zagreb, 1952, 126; Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb, 1958, 633: J. Šidak, Matija Gubec. 66 Gl. Rački, n. dj., VII, 295, bilj. 1. 67 Adamček, Prilozi, 91; Isti, Seljačka buna 1573, 158.
605
On je 1573. imao 35 godina. Bio je, dakle, sasvim zreo čovjek, koji je iz gotovo neposredne blizine, kao veleposjednik pratio razvoj ove, njemu omražene bune, i svakako je morao znati ime njegova vođe. Ne samo to. On je čak obrazložio zašto su ga pobunjeni seljaci izabrali za svoga vodu i dali mu naslov kralja. Valvasor pak kaže da su seljaci između sebe izabrali najuglednijega i nametnuli ga za cara (S. A.). Vijest da je Matija Gubec imenovan seljačkim kraljem68 ili čak da je sam prisvojio naslov kralja pojavljuje se i u kasnijih hrvatskih kroničara kao npr. Jurja Rattkaya.69 Inače je u 19. st. Kukuljević bio prvi naš povjesničar, koji je jednostavno izmislio kako je Matija Gubec izabran za seljačkog nevjenčanog »kralja« u Donjoj Stubici i što je sve učinio u korist70 seljaka. No kasniji hrvatski povjesničari niječu daje Gubec »bio proglašen za seljačkoga kralja«. Tome se najoštrije opire 1911. i J. Hartinger,71 u to vrijeme najbolji poznavalac ove bune. Otada — pa sve do nedavno smatralo se isključenim da je Gubec bio proglašen seljačkim kraljem.72 Ali, nedavno, mladi hrvatski povjesničar J. Adamček na osnovi nekih novih arhivskih podataka ipak ne odbacuje pomisao da je Gubec bio pravi ustanički »kralj«.73 Međutim, mi znamo da se i u kasnijim seljačkim bunama u Slavoniji kao npr. u tzv. sisačkoj buni (1653— 1659), u kojoj su pobunjeni kmetovi sastavili svoju posebnu vladu, spominju: Petar Skofač kao »car«, Matija Čulig »kralj« (»mužki kralj«), Toma Domitrović ili Jandričko »nadbiskup«. Marko Štefec »palatin« itd. U tzv. pak kalničkoj »pravoj punti« (1755) proglasio se špan grofa Jankovića u Bisagu — Radoić za »kralja«, a plemeniti N. Bocak, koji je izašao iz zagrebačkog zatvora, također je od buntovnika u okolici Vinarca bio priznat kao »kralj«, dok se jedan od ustanika u Gradecu dao pro74 glasiti čak »biskupom«. Pored toga ne smije se zaboraviti ni na izjavu Ivana Svraća, koji je na preslušanju uz ostalo rekao da su namjeravali, kada nadvladaju gospodu, u Zagrebu uspostaviti carsku ustanovu.75 Da li bi to bila »carska vlada«, kako 76 piše J. Hartinger ili ne? Da li to znači da bi Matija Gubec, Ivan Pasanec i Ivan Mogaić, koji su u Stubici sastavili neke vrsti vrhovnu centralnu seljač77 ku vladu, poslije eventualnog poraza feudalaca došli u Zagreb, preuzeli vlast i u ime cara ondje čekali da ih Beč u tome potvrdi? To bi bilo i suviše naivno, jer znamo kako su sve bune u to vrijeme i kasnije završavale! Govo68 Poznato je da su poljski ozlojeđeni panovi nazivali svoga vladara Kazimira (1333 — 1370) »krol chopkow«, tj. »kralj seljaka« ili »seljački kralj«! 69 Hartinger, n. dj., 164, bilj. 57. 70 Kukuljević Sakcinski, n. dj., 66, 70. 71 Hartinger, n. dj., 164, bilj. 57. 72 Antoljak, n. dj., 138. 73 Adamček, Novi dokumenti, 72, 73. 74 Antoljak, n. dj., 158, 160, 173, 175, 173. 75 Rački, n. dj., VII, 274. 76 Hartinger, n. dj., 135, 136. 77 Sišić, Seljačka buna, 237 i bilj. 4-6.
606
reći o nazivu »kralj« možemo zaključiti da se Gubec sam nije nikada tako nazivao nego su mu tu titulu dali austrijski vlastodršci i hrvatski feudalci, a Gregorijanec čak i »car78 i kralj«. Možemo dapače pretpostaviti da su ga i njegovi pristaše-seljaci nazivali »kraljem«,79 ali vjerojatno se nikada nije mislilo na to da bi on mogao biti pravi okrunjeni vladar,80 nego jedino seljač81 ki vođa i glava cijeloga tog pokreta. Poznato je da je 1396. godine u blizini Londona, u jednom samostanu, pobunjena posada raznih narodnosti dviju mletačkih galija izabrala Pavla iz Lješa, inače stanovnika Venecije, za »rex Albanensium«, tj. »kralja Albanaca«, a uz njega su postavljena i dva kapetana (kapetan Mlečana-Latina i Grka i kapetan Slavena) i savjetnik »kralju«. Tom prilikom su pobunjenici i njihovi glavari tražili od onih, koji su razgovarali s navedenim »kraljem«, da prignu koljeno i budu gologlavi.82 Isto tako se zna da su Jurja Doszu, vodu seljačke križarske vojske koji je u Ugarskoj htio ukinuti kraljevstvo, uništiti plemstvo i sebe postaviti na čelo države — nazivali »križarskim kraljem« — a kada je bio uhvaćen, stavljen je na usijano željezno prijestolje, krunjen usijanom željeznom krunom i onda rastrgan na komade.83 Sjetimo se i toga da je 1277. u Bugarskoj voda narodnog pokreta protiv Tatara bio planinski »svinjar«, »car Isajlo«, kojemu su Bizantinci dali nadimak »Lahanas«, tj. kelj.84 Zatim i tzv. »crnoga čovjeka« (honniger) Jovana Nenadu, koji je imao svog čelnika i »palatina«, nazivaju neki naši povjesničari »carem«,85 što on nikada nije bio, jer u suvremenim izvorima naziva se »kara« što znači »crni«, a nikako »car«. Poznato je da i suvremene turske kronike i mjesno narodno predanje nazivaju vođu ustanka u Makedoniji Karpoša »kraljem od Kumanova« i po mišljenju Aleksandra Matkovskog ovu titulu mu je dao ili potvrdio i austrijski car Leopold I, poslavši mu tom prilikom i kalpak kao vanjski znak priznanja. Znači, sve ove titule tzv. uzurpatora su momentalne i nikada nisu pravovaljane. Ostvarile bi se, možda, da su ustanici pobjeđivali i birali za svoga vladara svoga vodu! 78 VI. Mažuranić piše da je car »u nas kralj« (o. c., 115), što prihvaća i J. V. Bromlej (o. c., 248, 249) koji izjednačuje Gupčev naslov »car« sa »korol«. 79 Prigodom koledovanja nekada su »pučani« birali o Novoj godini kralja, i to na Krku, Lošinju, Silbi, na zadarskim otocima i u Šibeniku, koji je onda bio stožer cijele narodne svečanosti. Čak se je na Silbi čuvala pozlaćena kruna nekadašnjeg silbanskoga kralja (RjA V, Zagreb, 1898-1903, 451, 452). »o Durman tvrdi da izvori »isključuju vjerovatnost da bi seljaci bili proglasili Gupca svojim kraljem« (n. dj., 123). Međutim, Bromlej drži da je Gubec bio kralj, što pobija Grafenaüer (Kmečki upori, 225). 81 Tä i Stjepana Radića se zvalo »nekrunisani seljački kralj«! 82 S. A n t o l j a k , Albanac Pavle iz Lješa »rex Albanensium« (1396), Godišnjak arhiva Kosova II - III, Priština 1970, 121-124. 83 Hartinger, n. dj., 13-16. 84 K. Jireček, Istorija Srba I, Beograd2 1952. 188. 85 Jireček, n. dj.. I, 417, 418, II, 464. 86 Istorija makedonskog naroda I, Beograd 1970, 261.
607
No takvih je primjera malo i u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj općoj i narodnoj povijesti (npr. Samuilo, Petar Deljan). Inače, titula »rex«, koja ponekad u srednjem vijeku znači i »imperator« davala se i tada i u novom vijeku čak i ministrima i činovnicima, vojnim ličnostima, svećenicima, studentima itd.87 Preostaje sada još i pitanje: kako se zapravo po imenu zvao Gubac? Sve do prije nekoliko godina smatralo se da je Gupcu bilo ime Matija. Međutim, 1968. g. J. Adamček je iznio pretpostavku, priloživši tome novonadeni suvremeni arhivski materijal, da se uz bezimenog Gupca pojavljuje i Ambroz Gubec,88 koji s Ivanom Pasancem nagovara seljake na bunu protiv njihove gospode.89 Taj isti naš povjesničar u svojoj knjizi »Seljačka buna 1573«, izdanoj također u Zagrebu 1968, ponavlja da se pregledom arhivske grade može utvrditi da se ustanički voda Gubec (Gubec zvani Beg) svugdje javlja bez imena. Ujedno, odmah zatim postavlja pitanje: nije li Gubec-Beg iz te grade zapravo identična osoba s Ambrozom Gupcem, koji se spominje u popisima desetine u stubičkom urbaru i osobito u misiji na vlastelinstvu Selnici.90 Naime, iz tih novo pronađenih spisa vidi se da se Jambrek Gubec (Gwbecz) s Grgurom91 prvi put spominje 1560. u popisu crkvene desetine u selu Hižakovcu (Vrhovci).92 Zatim ponovno kao Ambroz Gubec (Ambrosius Gwbez)93 1567 — i to kao sitni posjednik-inkvilin u istom ovom selu. Nadalje, za istog Ambroza i Marka »Gwbez«-a stoji u regestu gornice donjostubičkog posjeda iz 1567. g. da na brdu Stubičici imaju vinograd, a iz popisa kmetova alodijalnih posjeda susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva od 1574. g. (dio porodice Hennyng) saznajemo da se u tom istom selu nalazi samo 7 stanovnika, od kojih je jedino Pavlu Mikulcu bio posjed opustošen, dok Jambreku »Gwbez«-u i ostalima ne. Ali zato je 1567. g. u tom istom selu bilo 28 stanovnika, poimence nabrojenih, a 1574. je preostalo samo 7,94 tj. 3/4 stanovnika je poginulo ili nestalo u seljačkoj buni. Medu preživjelima 1574. g. nalazio se, dakle, u ovome popisu i Jambrek »Gwbez«, koji je u popisu iz 1567. nazivan »Ambrosius Gwbez«. No to nije bio jedini slučaj da je ime kajkavizirano. To se dogodilo još dvojici njegovih drugova.95 87 C. du F r e s n e domino du Cange, Glossarium mediae et infimae latinit VII, Niort 1886, 178-180. 88 Samo da navedemo da se u susjedgradsko-stubičkom području, gdje je buknula buna, od 1564. do 1574. prema popisu pojavljuje uz razna prezimena Matija 76 puta, a Ambroz (ili Jambrek) samo 25 puta (Gl. Adamček, Grada, 7 25, 188) 89 Adamček, Prilozi, 89, 90. 90 n. dj., 122. 91 Ovaj se poslije 1560. g. uopće više ne spominje (Adamček, Grada, 7 — 8 bilj. 55). 92 Adamček, Prilozi, 89. 93 9. 4. 1565. u jednoj povelji se javljaju kao stanovnici sela Jablanovec: »Ambrosio Gopchyecz« i »Laurentio Gopchyecz« (Adamček, Grada, 7 — 8, 186), a to prezime Adamček začudo ne donosi u indeksu! 94 Gl. Adamček, Grada, 7-8, 79, 102, 134, 76-80, 134. 95 Usporedi: Adamček, Grada, 7-8, 134, 79, 78.
608
Što se tiče vinograda na brdu Stubičici, koje je 1567. g. posjedovalo 19 seljaka, 1574. se spominju kao opustošena samo dva vinograda: Marka i Am96 brosiusa »Gerbecz«-a. Ukupno se ove godine imenuje samo 13 starih posjednika,97 što znači da ih je 6 nestalo u onom buntovnom vihoru 1573. godine. Interesantno je, kako smo već prije iznijeli, da 1. 3. 1573. plemićki suci varaždinske županije, kada donose presudu o kažnjavanju ustaničkih kapetana i pobunjenih kmetova na vlastelinstvu Selnici (Konjšćina), optužuju kao glavne njihove huškače, koji su ih digli protiv gospodara nagovorima i prijetnjama, »zločinačka čovjeka Ambroza Gubeca« i Ivana Pasanca. Međutim, iste ove godine (bez naznake dana i mjeseca) plemići te iste varaždinske županije, kada pišu caru Maksimilijanu II i optužuju nasilnog feudalca Matiju Keglevića, rugaju mu se zbog njegova hvaljenja da je zaslužan za ugušenje bune, te pitaju zašto onda nije napao i »bezbožnoga iz zločinačke pobude izabranoga kralja Gubca« i zašto nije toga »bezbožnoga kralja Gubca sa njegovim saučesnicima«, štoviše njihovim kmetovima, »uhvatio za bradu98 i svezao«.99 Već iz ovih izjava plemićkih sudaca i plemića varaždinske županije očito je da su postojala dva Gupca: jedan je Ambroz, koji buni seljake, a drugi je ovdje neimenovani Gubec — izabrani »kralj«. Prema tome ima pravo Adamček što tvrdi da je inkvilin iz Hižakovca Ambroz Gubec bio »istaknuti organizator bune« i da mu »u pripremanju seljačke bune 1573.« pripada »istaknuto mjesto«, te da se »medu organizatorima te bune pojavljuju dva Gupca: iz historiografije poznati »seljački kralj« 100 Matija Gubec i Ambroz Gubec, čija se uloga spominje tek u novim dokumentima. Nadalje Adamček zaključuje da se »u i gradi o seljačkoj buni« ne spominje Matija Gubec, nego se javlja »sa Gubec ili Gubec zvani Beg«. Ali se taj Gubec kao »vođa seljačke bune pojavljuje »prvi put pod imenom Matija tek 30 —tak godina poslije u Istvanffyevoj historiji«, na čijem opisu »počivaju svi kasniji prikazi seljačke bune 1573. kao bune M a t i j e (J. A.) Gupca«.101 Jasno je da ni mi ne možemo praviti nikakvu kombinaciju s onim »Go102 103 lecz« iz Brdovca, koji je svjedočio 1567. protiv Tahyja, jer »Mathias Go96
Medu svjedocima, koji su preslušani radi zuluma Franje Tahyja 1567. g., nalazio se i »Iwan Gerbecz« iz Brdovca (Bojničić, n. dj., 25). 97 Adamček, Grada, 7-8, 102, 147. 98 Brada je znak poštenja, časti, starješinstva, otmjenosti. Bradu oskubiti (= očupati), oguliti, osmuditi, zapaliti znači i osramotiti se (VI. Mažuranić, n. dj., 81). 99 Adamček, Novi dokumenti, 77. 100 Šišić 1908. kaže da su Gupca seljaci zvali »begom«, a naziv »seljački je kleveta i bajka (Hrvatska povijest II, Zagreb, 1908,49). Međutim Adamček se 1967. g., na osnovi novonadenoga arhivskog materijala, protivi takvu mišljenju mnogih naših povjesničara (Novi dokumenti, 72, 73). 101 Adamček, Novi dokumenti, 75, 76. 102 God. 1567. u jednom popisu donjostubičkog posjeda navodi se u selu »Mathe Gwlez«, a onda i 1574. na brdu Bukovšćak a i na brdu Tomašev »Matthias Gwlecz« (Adamček, Grada, 7-8, 109, 150, 153). To ukazuje da je prisutan još 1574. godine i da uistinu nema veze s onim legendarnim vodom seljaka . 103 Bojničić, n. dj., 25.
609
104
bec in Berdovec«, kako je to svojevremeno komentirao Rački, a nepotreb105 no pobijao F. Čulinović, ne poznavajući onu listinu koju je objelodanio I. Bojničić. To je i navelo J. Šidaka da, ocjenjujući Culinovićevu knjigu o seljačkim bunama u Hrvatskoj, doda kako Rački »sam upotrebljavao taj oblik (a nije ni pisao o tome kao ni o buni uopće!)«.106 Na susjedgradskom posjedu bilo je rašireno prezime »Golec«.107 Sam pak Matija »Gwlecz« živi još i 1574, kao i Ambroz ili Jambrek »Gwbecz.« Prema tome, obojica ne mogu biti identični s onim Gupcem, koji je zatvoren u Zagrebu i na strahovit način ubijen. Moramo se, dakle, zadovoljiti time da se zvao Matija Gubec,109 kako ga je nazvao Isthvanffy, njegov suvremenik i ne baš daleki susjed, koji je mogao vrlo lako saznati sve o buni i njenim vodama. Kada su Gupčevi drugovi preslušavani, oni su odgovarali onako kako ih se pitalo, a kad su ih pitali o Gupcu, njegovo ime nisu sudske vlasti nikada citirale. Tako su ga zvali, ne spominjujući imena, kako smo već prije kazali, i hrvatski velikaši — ali ne i Isthvanffy, koji je u svojoj povijesti po prvi put iznio i Gupčevo pravo ime Matija, te na taj način oteo iz anonimnosti ovoga vodu seljaka. Zašto ga suvremeni izvori ne navode po imenu — i to upravo oni spisi, koji se tiču susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva? Možda zato, što on nije kmet u pravom smislu riječi nego svakako Tahyjev podanik, i to u Stubici, gdje je bilo nekoliko sitnih plemića s prilično neodređenim vazalnim odnosima prema posjedniku ovoga vlastelinstva — kako je to dobro primijetio Adamček. Možda je on pripadao onoj »universorum nobilium generationis« na području Gornje Stubice,110 jer je interesantna napomena Isthvanffyja, koji kaže da su seljaci smatrali Matiju Gupca sposobnim po snazi i pameti,
104
Rački, n. dj.( VII, 295, bilj. 1. Čulinović, n. dj., 59. Šidak, F. Čulinović, Seljačke bune u Hrvatskoj, 125, 126. 107 Adamček, Prilozi, 89, bilj. 242. 108 Jedan od dokaza je i taj što se 1574. navodi udova Ursula »Ztanko čiji se muž Luka »Ztanko« 1567. navodi još kao živ (Gl. Adamček, Grada 146, 102). Da su pak Marko i Ambroz, čiji se vinogradi 1574. g navode kao opljačkani, poginuli, kako to smatra vjerojatnim Adamček (Seljačka buna 1572, 121 tada bi i umjesto njih u popisu bile navedene njihove žene kao i u spomenutom. 109 Međutim Grafenauer je komentirajući dokumente koje je otkrio Adamček, izjavio nedavno novinaru Vjesnika da bi po njegovu mišljenju »Gupca« trebalo imenovati sa oba imena Ambrozije Matija Gubec. To je jedino rješenje« (D. Ambrozije i Matija, Vjesnik, Zagreb, 16. 2. 1973, 11). Prof. Željka Kargačin, savjetnik u Republičkom zavodu za unapređivanje osnovnog obrazovanja Hrvatske, prisustvovala znanstvenom skupu u Stubičkim Toplicama u povodu 400-godišnjice seljačke bune 1573. g., kao i Grafenauer, jedan od glavnih referenata, rekla da »Matija ostaje i dalje, ali će se daći upoznati i s činjenicama o Ambrozu« (Glavičić, Gubec ostaje Matija, Večernji list, Zagreb 17. i 18. 2. 1973, 6), dok je Lajtman iznio »kako odnedavno tvrde povjesničari« da je »Matija, odnosno Ambroz« (I. L a j t m a n , Gubec nije jeo »kuruzu«, a grožđe je brao voćke, Vjesnik, Zagreb, 18. i 19. 3. 1973, 13). 110 Adamček, Grada, 7-8, 129, bilj. 74, 166. 105
106
610
neumoljivim, te oštra jezika u raspirivanju mržnje prema plemstvu (in nobi111 litatem) — i zato mu dali naslov kralja. 112 S Matijom Gupcem bio je usko povezan i Ivan Pasanec, koji je po Adamčeku s njim i Ivanom Mogaićem (Magaić) činio vrhovno ustaničko vijeće,113 ili po Hartingeru vrhovno sudište114 seljaka, ili pak po Šišiću vrhovnu i centralnu buntovničku vladu.115 Za Ivana Pasanca, koji se javlja u spisima još 1565, stoji da je 1567. u selu Vinterovcu (sjeverozapadno od Donje Stubice) imao posjed, a vinograd na brdu Vinterovcu kod istoimenog sela. No već 1574. ovaj njegov vinograd je bio »rectificatum«, tj. obnovljen, iako se Ivan »Pazanecz« tada nalazi u popisu kao još tamo živući.116 To je dakle onaj Ivan Pasanec (Pazanecz), koji je, kako smo već prije naveli, bio optužen od plemićkih sudaca varaždinske županije 1. 3. 1573. daje sa »zločinačkim« Ambrozom Gupcem bunio seljake na vlastelinstvu Selnici.117 On je bio direktno označen od preslušanog Mihajla Gušetića kao jedan od sedmorice (tu nije naveden i Gubec) koji su bili pravi podstrekači bune. Ilija Gregorić pak na drugom svom preslušanju u Beču (11. 4. 1573) također ubraja Ivana Pasanca118 medu najuglednije, a Fistrić medu poglavice seljaka i začetnike bune, ali ga citira samo po prezimenu (Pässanacz). Tako isto radi i Ivan Svrač, koji ga (Der Pässanacz) naziva začetnikom.119 Za Andriju »Passanecio« piše pak Isthvanffy da je bio Gupčev vojni pomoćnik i da je pred očima svog vode u Zagrebu bio pogubljen.120 To navodi i Kukuljević, stalno ga spominjući kao Andriju Pasanca.121 To je dakle onaj Andrija Pasanec (Pazanech), o kojem se u popisu 1565. kaže da ima posjed u Vinterovcu,122 a kasnije više ne. Znači da je Ivan Pasanec123 na neki tajanstven način sačuvao život, iako Fistrić na preslušanju u Ljubljani 23. 2. 1573. kaže da se priča da je »Pässanacz« mrtav.124 Ivan Mogaić (Magaić)125 se i 1565, a onda i 1567. navodi kao posjednik u selu Oroslavlje, a na brdu Lipovec imao je vinograd. Poslije toga više ga rie 111
Rački, n. dj., VII, 216; Čulinović, n. dj., 59. Adamček kaže da mu se čini da je Ivan Pasanec imao provaliti u Vojnu krajinu (Predavanje, održano u Donjoj Stubici). 113 Adamček, Prilozi, 91. 114 Hartinger, n. dj., 134. 115 Šišić, Seljačka buna od 1573, 237. 116 Adamček, Grada, 7-8, 188, 69, 99. 117 Adamček, Novi dokumenti, 77. 118 Interesantno je rezoniranje Šišića, koji kaže da »u istražnim spisima Pasanec nosi ime Ivan, dok ga tek Istvanffy nazivlje Andrijom« (Seljačka buna 237 bilj 5) 119 Rački, n. dj., VII, 299, 302, 273, 266. 120 Rački, n. dj., VII, 217, 218. 121 Kukuljević Sakcinski, n. dj., 66, 70. 122 Adamček, Grada, 179. 123 Vj. Klaić piše da njegovi potomci žive u Pasanskoj Gori kod Gornje Stubice i »danas«, tj. 1911, kada je Klaić izdao svoju »Povjest Hrvata« IH/1, Zagreb 1911, 291). 124 Rački, n. dj., VII, 266. 125 On je po Vj. Klaiću poginuo u bici kod Stubičkih Toplica 9. 2. 1533. (Antoljak, n. dj., 141, 142). Međutim, Durman (n. dj., 130) začudo kaže da je na bojnom polju 112
611
nalazimo u spisima, a 1574. godine piše da je na brdu »Steffandol« imao svoj posjed Đuro »Magaych«.126 Dalje i zasada posljednje pitanje jest: kada je zapravo Gubec bio mučen i pogubljen u Zagrebu? Začudo I. Kukuljević Sakcinski ne datira mučeničku smrt Matije Gupca.127 Međutim, J. Hartinger, bez ikakvog opipljivog izvornog dokaza, stavlja taj čin pogubljenja »u nedjelju 15. veljače«, te piše da su na Markov trg u Zagrebu doveli Andriju Pasanca i Matiju Gupca,128 dok F. Šišić isto tako datira, ali kaže da su taj dan u Zagrebu pogubljeni Ivan Pasanec i Matija Gubec.129 Tako piše Šišić i 1936. (Novosti, Uskršnji broj) nazivajući Matiju »Gobec«, kako smo već prije iznijeli. Ovakav datum i pogubljenje »na pokladnu (fašničku) nedelju 15 februara« prema Sišiću prihvaća i M. Durman i smatra ga povijesnom činjenicom.130 I. F. Čulinović isto tako određuje ovaj čin — »15. veljače 1573.« a kaže da je to učinjeno po zapovijedi Draškovića »ne sačekavši traženo odobrenje kralja Maksimilijana II«. On bilježi da je smaknut Matija Gubec »15. februara 1573. kada je bila nedelja 'fašnika' (karnevala)« i da su feudalci hotimice izabrali taj dan da se krvavo i nečovječno narugaju »seljačkom kralju«.131 Taj datum je prihvatio i S. Antoljak,132 bazirajući ga na dosadašnjim već prihvaćenim rezultatima naše historiografije, u koje nije posumnjao ni Bromlej, držeći se Isthvanffyja,133 koji uopće taj događaj ne datira, pa ni B. Grafenauer,134 ni J. Adamček, koji kaže da je Gubec »krunjen« prema Thurnovom pismu 15. veljače.135 To je, eto, samo jedan mali presjek kroz našu historiografiju 19. i 20. stoljeća, u kojoj prevladava 15. 2. 1573. kao datum Gupčeve smrti. Međutim, izvori se ipak ne slažu u potpunosti s tim. Stoga pogledajmo redom što suvremeni spisi o tome datumu govore. Kako takvih izvornih podataka imamo zasada samo nekoliko, jer se spisi o preslušanju Matije Gupca i Pasanca »nijesu sačuvali136 ili još nisu nađeni«,137 »pao Ivan (Đuro?) Mogaić, dok je s Gupcem zarobljen i njegov drug Andrija Pasanec«. Inače je ovu bitku kod Stubičkih Toplica datirao Kukuljević Sakcinski — 14. 2. (n. dj., 69), a 1874. Vj. Klaić, iako se služio ovim piscem, datira tu bitku »na Stubičkom polju« — »17. 2.« (Vj. Klaić, Matija Gubec, kralj seljački, Vienacgod. VI, br. 7, Zagreb, 1874, 110). 126 Adamček, Grada, 187, 46, 97, 143. 127 Gl. Kukuljević Sakcinski, n. dj., 70. 128 n. dj., 164. 129 n. dj. 240. 130 Durman, n. dj., 135, 136. 131 Čulinović, n. dj., 69, 70, 175, bilj. 220. 132 n. dj., 143. 133 J. V. Bromlej, n. dj., 288. 134 Grafenauer, Kmečki upori, 251, 252. 135 Adamček, Seljačka buna 1573, 173. 13ί Još je 1897. g. R. Horvat pisao da se ne može pratiti sudbina Andrije Pasanca i Matije Gupca, »jer nemamo istražnih spisa i presuda proti krivcima« (R. Horvat, n. dj., 154) Međutim, Durman iznosi da A. Senoa misli da su postojali dokumenti o istrazi protiv samog Gupca, ali »da je suvremena ruka uništila te sudbene spise« (Vidi njegovu posvetu novom izdanju »Seljačke bune« god. 1877. Mihovilu Pavlinoviću). Šišić naprotiv 1936 — dakle drugačije nego 1923 — tvrdi da seljaci uopće nisu bili povučeni pred sud već su bez ikakvih formalnosti određeni za stratište. »Zato i nema, niti je 612
prvi je po redu ono pismo bana Jurja Draškovića, poslano iz Zagreba 11. 2. 1573. caru Maksimilijanu II. U njemu on javlja svome vladaru, uz ostalo, da će, ako vladar dozvoli i ako se složi, uhvaćenoga »Gubecz Beg«-a okruniti usijanom željeznom krunom. Prema tome, on očekuje od cara obavijest o ovome. Slično je pisao istoga dana i nadvojvodi Karlu. Slijedeći podatak o datiranju krunjenja Gupca usijanom željeznom krunom daje Stjepko Gregorijanec, koji je 16. 2. poslao Thurnu u Kostanjevicu pored dvojice uhvaćenih seljačkih voda i pismo. U njemu ga obavještava da bi se trebao u prošlu nedjelju u Zagrebu kruniti bivši seljački car i kralj užarenom željeznom krunom.138 Ovaj su vremenski podatak naši povjesničari na razne načine prevodili i komentirali. Tako je Sišiću »am nächtsverschienen sonntag (=15 februara)«. Ujedno je sasma pravilno objasnio da »već 16. februara (zacijelo kasno uvečer) javlja uskočki kapetan Thurn kranjskim staležima u Ljubljanu iz Kostanjevice da gaje taj čas izvijestio Gregorijanec« o tome krunjenju.139 F. Čulinović je u tumačenju toga pisma pogriješio, što je, prije svega, naprečac iznio da ima znakova »po kojima se može utvrditi, da je zaista ta kazna izvršena onako kako je biskup Drašković to predlagao«. Tu je, u prvom redu, izvještaj Thurna od 16. 2. 1573. poslan kranjskim staležima, u kojem, između ostalog, stoji: »Inače nas obavještava g. Gregorijanac, da je bivši seljački car i kralj prošle nedelje u Zagrebu okrunjen užarenom željeznom krunom (F. Č.).140 S ovakvim prijevodnim tumačenjem Thurnova pisma, iz kojega Čulinović zaključuje da se pogubljenje Gupca dogodilo uistinu 15. 2, jer je Gregorijanec, koji je stanovao ili u Mokricama ili u Medvedgradu, mogao biti točno obaviješten o tome — nije se složio J. Šidak. On je, kritizirajući Čulinovićevu već navedenu knjigu, iznio da se u tom pismu od 16. 2. ne govori o krunisanju »mit eysnen glüenden Cronnen« kao svršenom događaju, nego samo kao događaju, koji se trebao zbiti (»... gekhrönnt haben solle (J. Š.)...« i Rač141 ki Grada, 245)«. I konačno, B. Grafenauer, kloneći se bilo kakvog datiranja, a kritizirajući Bromlejevo »Vosstanie horvatskih i slovenskih krest'jan 1573. g.«, citira također Gregorijančev izvještaj u pismu Thurnu od 16. 2. tumačeći da »so hoteli der Paurn gewesnen Khayser vnd Künig preteklo nede142 Ijo kronati z željezno razbeljeno krono«. Nadalje, iz suvremenih izvora je indirektno očito da je još i 18. 2. Gubec živ — može se to zaključiti po izjavi Fistrićevoj o njemu na preslušanju pred Thurnom. Isto tako, ako pozorno čitamo izjavu Matije Fistrića, koju je dao ikad bilo, sudskih spisa o procesu Matije Gupca, jer takav proces nikad nije bio voden« (Ferdo Šišić, Značaj hrvatske seljačke bune g. 1573, Novosti, Uskršnji broj, Zagreb, 1936). Citirajući sve ovo Durman se ipak ne izjašnjava u pogledu ovih spisa (gl. n. dj., 118). 37 Šišić, Seljačka buna od 1573. 240. 38 Rački, n. dj., VII, 212, 213, 244, 245. 39 Šišić, n. dj., 240, bilj. 19. 40 Čulinović, n. dj., 70. 41 Šidak, Čulinović, n. dj., 2, 126. 42 Grafenauer, Stara i nova vprašanja, 184. 613
pred sudom u Ljubljani 23. 2. 1573, a u kojoj kaže da su u Stubici bili dva kolovođe: jedan je Pasanec, za kojega je čuo da je mrtav, a drugi Gubec143 — može se zaključiti da je Matija još na životu. Isto tako, iz pisma plemićkih staleža Kranjske, poslanog iz Ljubljane 24. 2. sucima i vijeću grada Zagreba, vidi se da su najugledniji vode pobunjenih seljaka kao zarobljenici bili u uzama toga grada, kaptola i biskupa. Također, kada barun von Eck i Hungersbach u ime staleža Kranjske piše banu Draškoviću (Ljubljana, 25. 2. 1573), on kaže da zna da se kod njega nalaze u zatvoru vode i prvaci zavjereničkih seljaka, koje je ban sigurno ispitivao o početku i uzroku ove vrlo nevaljale zavjere, pa ga moli da mu dostavi njihove izjave koje terete one zatvorenike koje on drži u Ljubljani. Istom 3.3. je Drašković iz Hrgovića odgovorio na ovo pismo, javljajući da seljake u svome zatvoru nije ispitivao i da ih neće p o d v r g n u t i muči lima, dok ne d o b i j e p r i s t a n a k od cara (S. A.), a osim toga je i on sam odsutan iz Zagreba i zauzet poslovima oko Hrvatske vojne krajine. Nada se da će dobiti vladarev odgovor još prije negoli se vrati u Zagreb, te čim seljaci budu preslušani, sve će izjave staležima poslati. Iako se Drašković vratio iz Krajine u Zagreb, tek 15. 3, našao je samo pismo nadvojvode Karla, koji ga je požurivao radi preslušanja seljaka. No, tada je stigla i vladareva dozvola da ih može preslušavati u prisustvu Herbarta Auersperga i Vida Halleka. Ako to ipak nije bio odgovor na ona dva Draškovićeva pisma od 8. i 9. 3. On je stigao tek 28. 3. (iz Beča). U njemu mu car pored ostaloga kaže da očekuje od njega o b j a š n j e n j a o prvim začetnicima s e l j a č k e bune, čim ih ispita (S. A.). Otada je prošlo dosta vremena i Maksimilijan II je 2. 4. poslao još jedno pismo Draškoviću. Tek 14. 4. odgovorio mu je ban da preslušanje seljaka u zagrebačkom zatvoru nije provedeno zbog toga, što onamo nije stigao Auersperg, te moli da car ako želi da se provede istraga, pošalje Auersperga ili koga drugoga. Čekalo se tako i do svibnja i 4. 5. u Beču je preslušavan po drugi put Ilija Gregorić. Njega je sud ponovno pitao za Gubca bega, koji je također poslije proglašenja za kralja uhvaćen i j o š je uhapšen (vnd noch v e r h ö f f t ) , tj. još je u zatvoru (S. A.). 144
Koji je odgovor Gregorić dao, već smo prije naveli. I to je, eto, sve što znamo o istrazi protiv Gupca i drugova u Zagrebu, Ako sada još jedanput izvršimo kratak pregled po našoj historiografiji — tko je prvi iznio da je Gubec s Pasancem bio pogubljen u Zagrebu 15. veljače, vidjet ćemo da taj čin uopće ne datira ni T. Smičiklas145 ni R. Horvat146 a ni F. Sišić 1908. godine.147 No zato je, kako izgleda, to prvi učinio 1911. Vj. Klaić,
kojijenapisao^dasuGubeciPasanac »kako nam j a v l j a j u p o t o n j i izvori (S. A.) ... 15. veljače... strašnim načinom pogubljeni«,148 ne navodeći na osnovi kojega izvora tako zaključuje. Iste godine (1911) na osnovi arhivske grade, koja tobože govori o tom datumu (Arkiv III, str. 70. Starine VII, str. 218, 219 i 245) i tadašnji doktorand J. Hartinger stavio je taj događaj »u nedelju 15 veljače«.149 God. 1920. F. Šišić je također prihvatio ovaj termin, tj. »nedelju 15. februara«, što je ušlo i u njegovu ponovno izdanu povijest 1962. godine. Tada je taj pasus ovako prokomentirao izdavač djela J. Šidak: »Budući da je kazna na taj način faktički izvršena, onda to znači da je kralj Maksimilijan prijedlog bana i biskupa Draškovića potvrdio.«150 Isto tako je N. Klaić sa B. Grafenauerom prihvatila datum »15. veljače« kojim stvarno završava »tužnim i sramotnim prizorom u Zagrebu seljačka buna, koja je oko 12.000 kmetova udružila u zajedničku otvorenu borbu«. Gupca je ovdje stigla strašna kazna.151 I na kraju, i J. Adamček se na predavanju održanom 28. 1. 1973. u Donjoj Stubici, konačno opredijelio također za 15. 2. kao datum likvidacije Gupca u Zagrebu. Time su uglavnom iscrpljeni svi podaci o datiranju Gupčeve (i Andrije Pasanca) prijeke smrti. Na kraju, kada sve ovo skupimo, možemo slijedeće zaključiti: 1. Gubec nije pogubljen 15. 2. Taj je datum prvi uveo u našu historiografiju Vj. Klaić, bez ikakva stvarnog dokaza, a iste godine i J. Hartinger, navodeći u dokaz tome tiskani arhivski materijal, koji ničim to stvarno ne potvrđuje. 2. Prema suvremenom izvoru Gubec je trebao biti po Gregorijančevoj izjavi pogubljen u »prošlu nedelju«, tj. 15. 2, ali da je osuda uistinu tada izvršena — nemamo nikakvih sigurnih izvornih dokaza — kao, uostalom ni za bilo koji kasniji datum. 3. Drašković nije smio bez dozvole kralja izvršiti bilo kakvo pogubljenje ili podvrgnuti mučilima bilo koga, pa tako ni Matiju Gupca i Andriju Pasanca. Morao je čekati odobrenje čak i za preslušanje ove dvojice i ostalih voda, zatvorenih u Zagrebu. 4. On bi, svakako, javio vladaru (a i nadvojvodi) o izvršenju kazne nad Gupcem da je dobio odmah dozvolu za tu likvidaciju. No znamo da se bečki dvor nije u tome žurio i da je htio imati što jasniju situaciju o ovoj buni i njenim vodama. ^5. Poznato je iz istih arhivskih materijala da su se i Maksimilijan II i Drašković, svaki na svoj način, interesirali i nastojali da kazne ili spase pojedine vode ove bune.152 148
3
Rački, n. dj., VII, 246, 247, 265, 266. 44 Gl. Rački, n. dj., VII, 271, 272, 282, 285, 292, 293, 295. 45 Poviest hrvatska II, Zagreb, 1879, 68. R. Horvat, n. dj., 154. 47 Hrvatska povijest II, 49. 614
Vj. Klaić Povjest Hrvata III/1, 298. Hartinger, n. dj., 164 i bilj. 58. 150 F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1962 (Priredio J. Sidak), 282 i bilj. 13. 151 Historija naroda Jugoslavije II, 456. 152 Gl. Hartinger, n. dj., 177. 149
615
No kako nema zasada upravo ni za Gupca a ni za Pasanqa nikakvih daljih izvornih podataka, moramo ipak pretpostaviti da su pogubljeni. Ali zato točni datum tog čina ostaje i dalje zagonetan i neodređen — isto kao i mjesto, na koje su Gupčevi mučenički zemaljski ostaci bačeni ili možda krišom od nekoga sahranjeni. Svakako, moramo priznati da se poslije izvornih podataka Račkoga o ovoj buni iz 1573. g. — do danas veoma obogatila arhivska grada i unijela tako dosta svjetla u opće i gospodarske prilike u vrijeme bune, te razjasnila također pojedine njene detalje. Isto tako je i naša historiografija, obogaćena dosada radovima od manje ili veće vrijednosti, pridonijela boljem poznavanju ovoga seljačkog rata ili bune, s kojom treba što podrobnije usporediti i druge seljačke bune u Hrvatskoj (16— 18. st.), a napose one novootkrivene i dosada nepoznate na turskom dijelu Balkanskog poluotoka u 16. stoljeću. No, unatoč tome, još uvijek je ostalo mnogo toga u znaku pitanja, što potvrđuje ovih nekoliko marginalnih opaski, koje su većinom završile novim znakom pitanja. Jedan od glavnih razloga je upravo taj, što je dio arhivske grade, naročito one u inozemstvu, propao ili je izgubljen. Ali ipak, postoji nada da će se, tijekom marljivog i minucioznog istraživanja po arhivima (napose u Carigradu), bibliotekama, muzejima i sličnim ustanovama, pronaći još izvorne grade. To se odnosi posebno na izgubljene sudsko-istražne akte o Matiji Gupcu i Andriji Pasancu. Ako se oni pronađu, imat ćemo nove — točnije podatke o buni. No bez obzira na to, potrebno je što skorije tiskati što više radova i monografija o tzv. Gupčevoj buni, usko povezanoj s onom u Sloveniji, jer će se samo tako moći ukloniti dosada ukorijenjene brojne pogrešne postavke i pogrešno riješena pitanja u cjelini i pojedinostima! Jednom riječju, potrebna je revizija i valorizacija ili revalorizacija dosadašnjih rezultata s područja hrvatske historiografije, baziranih na izvorima — o tom velikom klasnom seljačkom pokretu 16. stoljeća — izrađena i sprovedena u znanstvenim okvirima gospodarske, društvene, kulturne i političke povijesti hrvatskoga naroda.
616
MARGINALIA TO THE 1573 PEASANT UPRISING Summary Using published source material the author first considers of killed and missing in this uprising as well as the siže of this peasant army. He discusses particularly the personality of Gubec and his names concluding that he never called himself »king«, that his name was Matija and not Ambrose, who was also one of the leaders of the rising, but who is mentioned in the year 1574 also äs being alive äs well äs Ivan Pasanec. In the autohr's opinion 15th Febr. 1573 so far accepted in our historiography as the date of Gubec's execution cannot be held any longer äs the event must have taken place somewhat later.
617
KONAVOSKA BUNA U SREDIŠTU JEDNOG DIJELA EVROPSKE DIPLOMACIJE (1799-1800)
i. Dubrovačka republika, koja je tobože odisala »slobodarskim« duhom, doživjela je za vrijeme svoga opstojanja dvije bune na svom i onako uskom teritoriju. Prva je tzv. lastovska buna, koju su Dubrovčani na perfidni način utišali (1601 -1606).1 Druga je pak seljačka buna u Konavlima kraj Dubrovnika (1799—1800), koja je bila sasma drugačijeg karaktera od one u Lastovu.2
1 gl. o tom: S. Ljubić, O odnošajih medu republikom Mletačkom i Dubrovačkom od početka XVI. stoljeća do njihove propasti, Rad JA LIII, Zagreb, 1880, 115-135 i A. Vučetić, Dubrovčani na obrani svog teritorija i slobodne plovidbe prema Mlečanima početkom XVII. vijeka, Glasnik dubrovačkog učenog društva »Sveti Vlaho« I, Dubrovnik, 1929, 86-92. 2 Opis te bune pod naslovom »Storia di una ribellione dei Canalesi della Repubblica di Ragusa« na 14 strana nalazio se u bivšoj biblioteci »Paravia« u Zadru (danas »Naučna biblioteka«), odakle je taj spis s ostalim rukopisima i arhivalijama još u rujnu 1943. godine bio odnesen u Italiju. Uz to je o toj buni vrlo kratko pisao i njen suvremenik Michel — Ange Bernard Mangourit, bivši francuski konzul u Anconi, u djelu »Defense d'Ancone et des departements romains, le Tronto, le Musone et le Metauro par la general Monnier aux annees VII et VIII, v. II., Paris, 1802, 15 — 17, te nešto više P. Pisani u knjizi »La Dalmatie de 1797 a 1815«, Paris, 1893, 130— 133 na osnovi probrane grade iz državnih arhiva u Beču, Zadru i Dubrovniku. Iste godine je K. Jireček također u svojoj raspravi »Poselstvi republiky dubrovnicke k cisafovne Katefine II. u 1. 1771 — 1775, Rospravy češke akademie cisafe Frantiska Josefa pro vedy, slovesnost a umeni v Praze ročnik II, tfida I, čislo 2«, v Praze 1893, 74 — 75. na temelju samih dokumenata iz Državnog arhiva u Dubrovniku nešto manje od Pisanija iznio neke podatke o toj buni, dok se L. Vojnović u svojoj knjizi »Pad Dubrovnika« I, Zagreb, 1908, 33 — 35, poslužio dosta tendenciozno i pristrano za još kraći opis te bune uz spise iz Dubrovačkog arhiva i već navedenim Mangouritovim i Pisanijevim djelom. Godine 1935. izašla je u Trstu »La storia di Ragusa«, koju je napisao Matteo di Zamagna (*Dubrovnik, t. 6. II. 1780. —t 8. IX. 1870). U njoj on također opisuje dosta općenito i ne baš sasma pouzdano tu bunu (o. c., 274 — 277). Zato se samo s izvjesnim oprezom može služiti njegovim neprovjerenim podacima.
619
U dubrovačkoj republici, pa tako i u Konavlima, kmet je imao dosta točno određene povlastice i prava, koja su čak bila zaštićena od suda. Njemu je bio otvoren put do blagostanja, pa nije ni čudo da su baš u posljednjim godinama republike mnogi od njih nastojali da se oslobode stečenim novcem kmetstva. Inače je seljak-kmet obrađivao zemlju svoga gospodara nazvanu »carina« i bile su mu također točno naznačene dužnosti koje je imao vršiti. Ali kako se dubrovačka vlada sastojala od samih gospodara kmetovskih, to nije imala snage da se odupre njihovom izrabljivanju, koje je sve jače preuzimalo maha, jer su se i vlastela također sve više odalečivala od trgovine i pomorstva i tako onda bila upućena gotovo samo na prihode od svojih zemalja. Uz to su kmetovi morali da rade i u kući svoga gospodara one poslove koje su u 15. stoljeću vršili robovi, pa je stoga razumljivo što su se opravdano tužili.3 Kako je vlada zapala potkraj 18. stoljeća i u financijske neprilike i njena blagajna presahnula, odlučila je da tome nade lijeka povećanjem poreza. Samo taj novi namet je uglavnom prebačen na leda nižih staleža koji su do tada bili od njega oslobođeni. Tako su dioničari na brodovima davali prema tome samo 20% od dobiti, dok su seljaci morali plaćati za svoje masline 12 karantina* po stopi, za vino po bačvi 10, a za stoku po glavi 12. Samim pak Konavljanima bilo je do 1750. godine uglavnom dobro. Ali poslije toga vremena počeo se naglo mijenjati njihov udes, i otada je iz godine u godinu jaram postajao sve gori, nepodnošljivi)! i tiranskiji. Naročito pak u periodu od 1794. do 1799. godine seljaku u Konavlima, kada je namirio daću, ostalo je samo nekoliko perpera. Uz to mu je zemlja, natopljena njegovim znojem, donosila jedva onoliko koliko je trebao davati njenu vlasniku. Tako je samo jedna trećina žetve preostajala onome koji je sijao. Ali to nije bilo sve. Gospodari tih seljaka nisu se bili zadovoljili samo time da ih dave nametima, već su im uzimali i djecu sposobnu za rad i ukrcavali je na svoje brodove, pa su ona kroz više godina plovila morem bez ikakve plaće. Međutim, ni to nije bilo dosta. Kada su porasle Konavljanke, oduzimali su ih od roditelja pod izgovorom da će biti posluga kod gospodara, a u stvari one su služile njihovim sramnim požudama. Zatim, kada su ih obeščastili, ostavljali su ih. Tada su te djevojke padale u niski razvrat pa su polazile Turcima i drugima, da sada njima služe u sličnim gnjusobama. Naravno da dubrovačka vlada, iako je za sve to znala, nije sprečavala takve zločine. Osiromašenju Konavljana pridonijela je vlast i time što je povećala javne terete, opravdajući se i bacajući krivnju na troškove koje je uzrokovao dolazak Francuza na Jadran. Uz to im je podigla i druge namete, pa se tamošnje stanovništvo žalilo da čak mora plaćati porez na zrak koji udiše. Naročito se vlada zamjerila narodu, što je namjerno podigla cijenu soli, te ga je silila da ju kupuje u ve4 ćim količinama, negoli ju je mogao potrošiti. Naime, potkraj lipnja ili na 3
M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih i težačkih odnošaja u Dalmaciji, Zadar, 1920, 89-91. * sitni novac ili para. 4 P. Pisani, o. c., 129, 131, 132. 620
početku srpnja 1799. godine dubrovački je senat, pod izgovorom da spriječi stalno krijumčarenje solju, naredio da svi njegovi podanici iznad 14 godina moraju iz javnih magazina uzeti svake godine 5 oka* soli uz cijenu 6 % para ili karantina**, jer prema starim zakonima zabranjeno je bilo pod najstrožom kaznom od ikoga drugoga kupovati sol osim u vrhovnog gospodara — dubrovačkoga kneza5. Kada je knez, koji je upravljao Konavlima, sazvao seljake na zbor, gdje im je objavio tu odredbu senata o soli, svi se oni stadoše buniti i prosvjedovati da se neće pokoriti. Zatim su se na konavoskoj ravnici njih preko 800 sakupili da se dogovore kako će se dalje vladati, pa se svečano zakleše da neće uzmaci od svoje odluke i da će dijeliti jednaku sudbinu6 čak i onda ako bi ih dubrovački knez htio privesti silom dužnoj poslušnosti7. Tko bi pak prekršio zakletvu, neka mu se kuća spali8. Glavni vode ove pobune bili su: Niko Švago iz Vodovalje, Miho Djurov Magud iz Bačeva Dola, Cvjeto Mujo iz Lovorna, Miho Koprivica iz Radovčića i Niko Radov Huzović iz ZastoIja". Kada su neki vlasnici zemlje u Konavlima doznali za sve to, zapute se onamo10 da »dovedu pameti« tamošnje stanovnike, predočujući im kakvim se zlosretnim posljedicama i propasti izlažu ako nastave i dalje biti neposlušni i uporni u neizvršenju odredaba svoga kneza. Iako se ta vlastela tu zadržala nekoliko dana u istoj stvari, Konavljani su ostali i dalje tvrdokorni i neslomljivi izjavljujući da se ne će nikako pokoriti onome što je zapovjedio knez. Kada su konačno uvidjeli da im je svaki trud uzaludan, vratiše se navedeni feudalci u Dubrovnik, gdje su potanko izvijestili o stanju stvari. Ujedno je i konavoski knez dnevno javljao senatu o pobunjenicima, koji su u međuvremenu održavali brojne zborove na jednoj velikoj ravnici, gdje su utvrdili da se neće pod nikakvim uvjetom pokoriti novoj odredbi, prijeteći se onima 882).
' Oka ima 4 litre (F. Iveković — I. Broz, Rječnik hrvatskog jezika I, Zagreb, 1901,
** Pisani navodi, na osnovi dokumenata iz Državnog arhiva u Beču, da su muškarci morali plaćati za sol 20, a žene 6 karantina po kilogramu (P. Pisani, o. c., 129). 5 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798—1799. f. 109 — Pismo Senata Fridrihu Kiriku, svome konzulu u Carigradu, Dubrovnik 7. VII. 1799 (br. 17). — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata grofu Sebastianu d'Ayali svome ministru u Beču, Dubrovnik, 11. VII. 1799. (br. 103). 6 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 — 1799, f. 109 — Pismo Senata Ivanu Blažu Marinu Buniću, svome poslaniku u Bosni, Dubrovnik, 9. VII. 1799. (br. 18). 7 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798—1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata grofu d'Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103). 8 P. Pisani, o. c., 130. 9 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Proglas dubrovačke vlade od 23. XII. 1799 (br. 191) — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju, svome izaslaniku kod generala Bradyja u Kotoru, 25. XII. 1799 (br. 195). — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798. —1799., f. 109 — Pismo Senata Antoniju Karlu Nataliju, svome poslaniku u Bosni, 25. XII. 1799 (br. 48). 10 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134. — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799. (br. 103). 621
koji bi radili protivno od zaključaka stvorenih na tim zborovima uništenjem kuća i stada i čak smrtnom kaznom. Držeći se vjerno tog svoga zaključka, oni su čak dvojicu svojih suseljana, koji se i nisu pravodobno odazvali pozivu zbora, tako pretukli da su jedva ostali živi11. Sada su Konavljani osnovali svoju privremenu vladu, pa su dapače tvrdili da zemlja njihovih gospodara pripada njima i zahtjevali su da se ona razdijeli12. Značajan je pak bio njihov akt što su se tada čak odmetnuli od svoga dosadašnjeg vladara, te su u dva navrata bili uputili generalu Bradyju, vojničkom i civilnom guverneru Boke Kotorske, svoje poslanike, koji su u ime njihove župe iznijeli da se podlažu pod vlast njegova kraljevskog dvora. Ali ih je on uvijek odlučno odbio13.
2. Međutim, je dubrovački senat, koji je doduše bio sasma izgubio glavu14, ali koji je ipak uspio da uhapsi nekoliko Konavljana kao kolovođe pobune15, pojačao, da spriječi svaki eventualni nered, gradsku posadu vojnicima iz Brena i Brgata16. Daljnji pak plan senata je bio da na bilo koji način prisili Konavljane na poslušnost i da ih tako zaplaši da ne mogu provesti bilo kakvu akciju protiv grada Dubrovnika. Sve to mislila je vlada izvršiti pomoću generala Bradyja, koji bi Konavljanima osujetio svaki doticaj s Bokom Kotorskom i zabranio tamošnjem stanovništvu da im ne smije prodavati streljivo 17 . Videći ipak da mu nikakvo drugo sredstvo protiv Konavljana ne preostaje, odlučio je istovremeno da ih silom privede na poslušnost i da tako zauvijek, kako je mislio, obuzda drskost i nepokornost stanovništva od nekoliko tisuća duša. No budući da nije imao vlastitu vojsku 18 , stupio je odmah u dodir s Ibrahimbegom*, da od njega dozna da li će zapovjednik Trebinja moći poslati na granicu čete, a da ne stupi na teritorij Dubrovačke republike, i da time samo zastraši Konavljane. Ali Ibrahimbeg je uvjeravao senatore da to neće biti moguće bez posebne bujruntije** bosanskog paše19. Stoga 11 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109. — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 - Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799. (br. 103). 12 M. B. Mangourit, o. c., II, 16. 13 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103). 14 M. B. Mangourit, o. c., II, 16. 15 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 — 1799, f. 109. - Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 16 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo Senata Ivanu Blažu Marinu Buniću, 9. VII. 1799 (br. 18). 17 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 10. VII. 1799 (br. 101). 18 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). * valjda poslanik bosanskog paše u Dubrovniku. **zapovjedno pismo 19 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Buniću, 9. VII. 1799 (br. 18).
622
se dubrovačka vlada obratila u tom smislu pismeno za pomoć tome paši, moleći ga neka bujruntijom naredi svim onim svojim mjestima koji međaše s Dubrovačkom republikom da pošalju na granicu smjesta čete, te da se na taj način spriječi svaki dodir Konavljana s turskom zemljom. Time je ta vlada bila uvjerena da će se buntovni seljaci zastrašiti i osvijestiti20. Ujedno je uputila i pismo Ivanu Blažu Marinu Buniću, svome poslaniku u Bosni, izloživši mu cijelu tu pobunu i sve mjere koje su poduzete u vezi s time, naloživši mu neka odmah zatraži hitnu audijenciju kod bosanskog paše i neka mu potanko opiše sve ono što mu je saopćila. Ujedno neka pašu kao predstavnika Porte, koji je prijatelj republike, zamoli da odmah pošalje po naročitim Tatarima hitne bujruntije Sabit-paši i agama u Trebinju, kako bi oni što brže skupili barem 500 vojnika i uputili ih na dubrovačku granicu a da ne udu na teritorij republike, te neka tako spriječe svaki doticaj Konavljana s Turskom. Nadalje je preporučeno bilo Buniću, neka bude u svemu budan i da je po tekliću o svemu najtočnije izvješćuje21. Istodobno je vlada pisala dosta kratko pismo na hrvatskom jeziku Sabid-paši u Trebinje, javljajući mu o pobuni Konavljana kao i o svojim koracima koje je poduzela kod bosanskog paše i Porte, moleći ga da zabrani svaki doticaj svojih Turaka i »Vlaha« s tom župom22. Ujedno je dubrovački senat preko Travnika poslao i Fridrihu Kiriku, svome konzulu u Carigradu*, opširno izvješće23. U njemu je izložio vrlo detaljno cijelu situaciju, moleći ga da odmah, čim primi list, podje Reis Efendiji* i da ga u svem uputi, kao i da isposluje neka Porta naloži bosanskom paši da izašalje čete na dubrovačku granicu. 20 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 —1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). 21 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 - 1799, f. 109 — Pismo Senata Buniću 9. VII. 1799 (br. 18). 22 Radi interesantnosti mi to pismo donosimo u cijelosti: »Al Signor Sabid Passa a Trebigne. Presvietlomu i sfake sciasti i hfale dostoinomu Gospodinu Sabid pasci od nas knesa i vlastela Dubrovacscieh vele drago pozdravglene. A potome sumjuchi mi daje i do Vascega Prisvitloga Gospostva doscio haber sctoje sliedilo u svom nasciom knesgini od Conavli, i snajuchi vario dobro da nikomu vechie ne utiscti koliko primoguchiemu zarstvu ove republiehe od najstarieh, i naiviernieh gniegovieh haraciara i da nikko vechma ne obradujese, i veseli sfakomu nascemu dobru, koga od nasad pet stotin godiscta ussivasmo pod scitom i obrannom primoguchie gniegove desnize, mi oncias, i bez odmaha uputismo nasce tusgbe na divan bossanski, i po putu od Bosne i na Slavna Vrata; alli docle doghiu čestite buruntie veziera od Bosne i vissoke zapoviedi Slavnieh Vrata mi usesmo pisat i V. P. G. ovu nasciu od posobnoga nascega uffagna, sa molitve da u ovliko svasciom oblasti, i svieh agä, koieh u isto dobba molimo, saprietite i sahranite da niko ni od Turaka ni od Vlaha, koji su pod Vasciom oblasti neimaju primat, ni imat ikaqua posla s cegliadim od reccene knesgine od Conavli. Svelikom posgiudom cekachiemo blaghi, i priateglski Vaše odgovor, na koi ostachiemovam veoma darsgiani i sfegh vechma usmuotgichiem nasce molbe gospodinu Bogu sa svako nasce usviscegne u milosti primoguchiega zarstva«. / Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1898.-1799., f. 109 — Pismo Senata Sabid paši u Trebinje, s. d. (br. 19). * to je pismo imao Bunić da preda bosanskom paši, koji će ga, na molbu dubrovačke vlade, uputiti prvim glasnikom u Carigrad / Ibid. — Letere e commissioni di Levante ann. 1798.- 1799., f. 109 — Pismo Senata Buniću, 9. VII. 1799 (br. 18). 23 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). * turski ministar vanjskih poslova.
623
Iako je senat bio tada uvjeren da će Porta svakako pomoći u molbi Republike, on se ipak u istoj stvari obratio i Bradyju, o čemu je izvjestio tako24 25 26 đer i Kirika , Bunića i grofa Sebastijana d'Ayalu, svoga ministra u Beču . Budući da je dubrovačka vlada smatrala tu stvar za vrlo ozbiljnu i da se čak tiče samoga opstanka Republike, to je odmah uputila svoga sekretara Bartolomeja Betteru u Kotor, moleći Bradyja da vjeruje svemu što će mu Bettera izložiti, i da joj pruži pomoć u njenim nastojanjima 27 . Ujedno ga je kao zastupnika susjednoga vladara i saveznika Porte zamolila da pošalje 150 »njemačkih« vojnika, koje će ona smjestiti ili na otočiću Lokrumu ili u gruškoj luci, odakle će na njen zahtjev ta vojska priteći u pomoć, a da ne ude u sam grad. Isto tako je zatražila još da na granicu Boke Kotorske i nadomak Konavala postavi također njemačke čete, koje će tako spriječiti Konavljanima svaki »rdavi« doticaj s Bokokotorcima. Sama pak vlada je izrazila Bradyju uvjerenje da će se dolaskom te vojske zastrašiti Konavljani i time će se prekinuti svaka njihova trgovina sa susjedima28. Iako seje dubrovačka vlada pri traženju vojske upirala na jednu odredbu austrijskoga vladara, o kojoj ju je sam d'Ayala izvjestio još 28. IX. 1797. godine, da su joj carevi generali, susjedi Republike, dužni priteći u pomoć u svakoj potrebi*, Brady je ipak odgovorio Dubrovčanima da bez naredbe svoga dvora ne može upućivati kraljevske čete, jer umanjuje tako posadu u svojoj pokrajini. Ali je zato izdao nalog c. kr. kapetanu Daboviću, zapovjedniku naoružanog brodovlja, da se kreće u onim predjelima. Ujedno je uputio tome kapetanu kao pojačanje mali naoružani brod (tartana), da privede na poslušnost one koji na zlo misle i da pritekne u pomoć na svaki zahtjev senata u slučaju hitne potrebe. Budući da Brady nije bio ovlašten da pošalje čete izvan pokrajine, to je pisao generalu Rukavini, vojnom zapovjedniku Dalmacije, da dobije od njega potrebnu punomoć, tražeći da mu uputi i pojačanje četa29. Kada je senat dobio Bradyjev odgovor, i on je uputio sa svoje strane pismo Rukavini, kome je opisao svoj položaj zbog pobune u Konavlima kao i svoje uzaludno nastojanje da od bokokotorskog guvernera bez njegova dopuštenja dobije vojsku. Ujedno je po\ slao u Zadar i već spomenutoga Betteru da Rukavinu u ime dubrovačke vlade najusrdnije zamoli neka pojača posadu u Boki Kotorskoj za 2000 njemač24 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17). 25 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 -1799, f. 109 — Pismo Senata Buniću, 9. VII. 1799 (br. 18). 26 Ibid. — Lettere e commissioni de Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103). 27 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 7. VII. 1799 (br. 99). 28 Ibid. — Lettere e commssioni di Levante ann. 1798.-1799., f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 7. VII. 1799 (br. 17.), Buniću, 9. VII. 1799 (br. 18). — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799. (br. 103). * gl. o tom opširnije: P. Pisani, o. c. 126 i S. Antoljak, Napoleon Bonaparte, branitelj dubrovačke slobode (1797), Jadranska straža, Split, 1938, br. 8-9, str. 364, 365. 29 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103).
624
kih vojnika kao i topništvom i streljivom, te nadalje neka ovlasti Bradyja da hitno pošalje u pomoć na dubrovački teritorij 500 njemačkih vojnika, koji će biti zadržani na brodovima i iskrcani u onaj dio republike kamo bude senat smatrao da je zgodno30. Ali senatori nisu ostali samo na tome, već su istodobno ponovno pisali i Bradyju, kome su se ujedno zahvalili na odgovoru i izvjestili ga da su se radi vojne pomoći obratili i Rukavini, pa su mu iznijeli čak i sadržaj toga pisma. No kako su Dubrovčani bili svjesni da će proći neko vrijeme dok stigne odluka Rukavine i vojska, to su zamolili Bradyja, s obzirom da njihov položaj u tom razdoblju može postati ugrožen, neka im on na svoju odgovornost pošalje 400 ili 500 ljudi, ne čekajući na dolazak onih četa iz Zadra. Nadalje su mu javili da su sve to izložili i d'Ayali i preko njega neposredno austrijskom ministru vanjskih poslova barunu Thugutu s molbom da ih4aj ministar zaštiti i pomogne u njihovoj sadašnjoj mučnoj neprilici. Ujedno su izložili Bradyju svoje poglede o buntovnim Konavljanima, kako ih treba privesti poslušnosti, pa su ga napose tom prilikom zamolili, ako bi navedeni buntovnici krenuli protiv grada Dubrovnika, neka on odmah ude na teritorij Dubrovačke republike i tako ih spriječi u njihovu neprijateljskom napredovanju. Zatim su također posebno zamolili da im oda imena konavoskih poslanika, koji su kod njega bili. Na kraju su mu se zahvalili što je pisao kapetanu Daboviću, preporučujući mu se i nadalje u takvim za njih delikatnim prilikama i teškim vremenima31. Da bi na svaki način postigli svoj cilj diplomatskim putem, Dubrovčani su poslali, kao što smo već vidjeli, vrlo opširno izvješće svome ministru u Beču d' Ayali, prikazujući mu, sa svoga stajališta, kako je došlo do pobune u Konavlima, kao i na koga su se sve obratili za pomoć. Stoga su mu naredili, čim primi taj list, neka odmah zatraži hitnu audijenciju kod Thuguta, kome neka izloži sve to, zamolivši ga tom prilikom da ovlasti generala Rukavinu da uputi zatražene čete. Ako ga bude ministar pitao na čiji će se trošak izdržavati ta vojska, neka odgovori na republičin, a ako ga ne bude izričito pitao, onda neka ne vodi o tom računa. Na kraju su zamolili još d'Ayalu da se što je brže moguće javi preko Rijeke, gdje su sve već unaprijed uredili da im u Dubrovnik stigne što prije njegov odgovor32. Isti dan su pisali i Thugutu*, upozoravajući ga da će mu d'Ayala izložiti teške i hitne njihove brige u predmetu koji se nadasve tiče sačuvanja i mira njihove republike, jer se nalazi u vrlo teškom položaju zbog pobune i neposlušnosti svojih podanika u jednom od najvažnijih krajeva države protiv vlastitog svog vladara. Budući da Republika nema dovoljno vojne snage, to se uzda u zaštitu carske kuće i moli da joj se pošalju u pomoć njemačke čete, o čemu će ga također detaljno iz30 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata Rukavini, 10. VII. 1799 (br. 100). 31 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 10. VII. 1799 (br. 101). 32 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d' Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103). * Kopiju toga pisma poslali su d'Ayali / Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 11. VII. 1799 (br. 103).
625
vjestiti d'Ayala. Ujedno ga je senat zamolio neka naredi već navedenim vojnim zapovjednicima da i oni u tom mučnom slučaju pruže svoju snažnu po33 dršku . Istodobno javio se hitno Senat, uplašen sve većom opasnošću i zbog porasta bune u Konavlima, ponovo Buniću, naređujući mu da odmah zatraži audijenciju kod bosanskog paše i da mu izloži sve nevolje i neka ga zamoli da uputi na konavosku granicu do 2000 ljudi, koji će Konavljanima spriječiti svaki doticaj s Turskom i stajati na raspolaganju Dubrovačkoj republici. Tom prilikom neka mu još kaže da je Senat iste korake poduzeo i kod Bradyja i Rukavine. Čekajući s nestrpljenjem odgovor od Bunića u toj stvari, dubrovačka vlada je isti dan poslala preko Travnika i Kiriku34 izvješće o buni u onom kraju, koji je on imao osobno predati tamošnjem ruskom poslaniku de Tamari35. U međuvremenu je i Brady ponovo odgovorio Republici da je ta buna bez sumnje čin koji treba osuditi i njene začetnike kazniti. Ali budući da treba ući na dubrovački teritorij preko turskog zemljišta, on to ne može učiniti, jer nije ovlašten.36 Na to mu se pismo dubrovačka vlada najtoplije zahvalila i ujedno ga izvjestila o daljem razvoju bune, moleći ga da joj stavi na raspolaganje mali naoružani brodić u blizini Molunta, kako bi se spriječio svaki bijeg glavnih voda i začetnika pobune. Nadalje mu je javila da bi samo kod mjesta Klačine mogle njegove čete proći, a da ne stupe na turski teritorij. No da se ipak izbjegne takvo nezgodno kretanje vojske, obavijestila je još Bradyja kako je zamolila bosanskog pašu preko svog poslanika da pismeno dopusti radi opravdanja Dubrovčana pred Portom prolaz tih četa preko turskog zemljišta, koje je između Konavala i bokokotorske granice37. I zbilja je Senat pisao Buniću da opiše paši kako je hitno potrebno da bez odlaganja propusti njemačke čete, koje su se nalazile u Boki Kotorskoj, preko malog jezičca turskog teritorija između već spomenute konavoske i bokoko38 torske granice . Međutim usred te žive diplomatske akcije dubrovačke vlade, Konavljani su iznenada svoje gospodare stavili u nepriliku na taj način što su 14. srpnja njih oko tridesetak došli u samostan, udaljen milju od grada, i ondje se zadržali. Iz njihova ponašanja vidjelo se da su spremni pomiriti se i zatražiti oprost. Ali Senat je ipak posumnjao da bi to mogla biti laž i da je učinjeno radi toga da se zavede u bludnju vlast. Stoga je odlučio da zateže i odlaže s odlukom u toj stvari, te da prvo ispita kolika je njihova krivica prema dubrovačkom knezu i da na znanje da se sve dotle dok glavni začetnici i krivci ne budu izručeni, ne trabaju ni oni nadati milosti39. Takva politika 33
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata Thugutu, 11. VII. 1799 (br. 102). 34 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798. —1799., f. 109 — Pismo Senata Buniću 11. VII. 1799 (br. 20). 35 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798. —1799., f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 11. VII. 1799 (br. 21). 36 P. Pisani, o. c., 130. 37 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann 1799 f 134 — Pismo Senata Bradyju, 15. VII. 1799 (br. 104). 38 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798— 1799, f. 109 — Pismo Senata Buniću, 14. VII. 1799 (br. 22).
626
zatezanja sa strane dubrovačke vlade bila je rukovođena na osnovi pismenih uputa Bradyja, koji joj je preporučivao da ništa ne poduzima sve dok ne stignu odgovori iz Zadra i Beča. Dapače joj je on ne samo savjetovao umjerenost i blagost prema Konavljanima40, dok ne stigne odluka o njihovim podnesenim osjećajima carskom prijestolju, već je i sve to popratio gorkom pilulom u obliku ponovne izjave da joj ne može dati pomoć bez više naredbe41. Unatoč tomu je vlada zamolila Bradyja, iako nije od njega mogla doznati za imena konavoskih izaslanika, da joj barem kaže točan datum kada su mu se oni utekli za pomoć42. Naime u tom međuvremenu je Brady primio deputaciju koju su mu poslali buntovni Konavljani. Tom prilikom se iz njihova razlaganja uvjerio da su oni žrtve koje se htjelo prignječiti, jer nisu htjeli plemiće slijediti u njihovim »jakobinskim« težnjama43. Tada su Konavljani zatražili preko njega pomoć u cara, koji bi po njihovoj želji imao biti sudac u njihovoj stvari te primiti njihove molbe i uvjete. Radi takvog čina buntovnika i eventualnog upletanja strane sile u poslove Republike sv. Vlaha, razumljivo je da je Senat bio silno ogorčen, budući da je smatrao kako je sve to upereno protiv slobode i gospodstva njegove države44. Međutim Dubrovčani nisu morali dugo čekati na odgovor Bradyja, koji je tada čak dopustio Konavljanima da se mogu skloniti na austrijsko tlo i ujedno je pismeno zamolio trebinjskog pašu, neka bi i on dao utočište nekim njihovim porodicama, ako bi ga molile, da se smjeste u Hercegovini45. Već iz toga se vidi da je Brady u svom novom pismu sasma izmijenio svoj stav prema Senatu. Naime, on je po mišljenju dubrovačke vlade bio loše obavješten od Konavljana, što joj je pisao kako je malen njihov grijeh i da im je više toga pretjerano nametnuto. Nadalje se osvrnuo na nepošteno hapšenje sa strane senata jednog od Konavljana, kao i na njihove molbe upućene carskom prijestolju i na traženje da mogu u međuvremenu saobraćati i trgovati s ostalim dijelom Dubrovačke republike.46 Zbog takove nenadane promjene Bradyjeva ponašanja prema dubrovačkoj vladi, vlada je odmah odredila senatora Bernarda Blaža Kabogu da se hitno uputi u Herceg-Novi i da s tim generalom izravno pregovara o neredima u Konavlima47. Naravno, kao i uvijek, tako je i njemu vlada 39
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 15. VII. 1799 (br. 104) i d'Ayali, 22. VII. 1799 (br. 107/3). 40 Ibid. — Letere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 22. VII. 1799 (br. 107/3). 41 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 42 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 15. VII. 1799 (br. 104). 43 P. Pisani, o. c., 130. 44 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798.-1799., f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 45 P. Pisani, o. c., 130. 46 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 — Upute senata Bernardu Blažu Kabogi, 21. VII. 1799 (br. 106). 47 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 19. i 21. VII. 1799 (br. 104, 105).
627
dala vrlo opširne i detaljne instrukcije sa svrhom da obesnaži tobože »lažne« osvade Konavljana protiv nje kod Bradyja, iako je dobro znala da je on bio i te kako upućen u problem konavoske bune. Tom prilikom je vlada opskrbila Kabogu čak i kopijama svih Bradyjevih pisama i naznačila mu kojim se predmetima treba najviše pozabaviti, bacajući svu težinu krivnje i grijeha na nesretne Konavljane, a sebe sasma nespretno opravdavajući od optužbi buntovnika. Nadalje je vlada sugerirala Kabogi neka se za vrijeme pregovora pažljivo propita kod generala Bradyja da li je primio molbu Konavljana i uputio je caru. Zatim da ga izvjesti kako je ona poslala 2 svoja izaslanika u Carigrad Porti, a 2 na bečki dvor. Napose je pak preporučila Kabogi neka ustraje u tvrdnji da su se mnogi Konavljani odijelili od drugih zaselaka i izjavili vjernost i pokornost svome knezu, a čak su došli neki poslanici iz tih selaca da traže oprost. Zbog svega toga neka Kaboga zamoli Bradyja, s obzirom na lažna i klevetnička izvješća Konavljana, kojima je odlučno odbila traženje učinjeno preko toga generala, da im se dopusti saobraćati s Dubrovnikom i s ostalim dijelovima Republike i prodavati živežne namirnice, kao i radi toga, što su međusobno pocijepani i nesložni, neka iznova obavijesti carski dvor prema tom njihovom istinitom prikazu te izloži prava Dubrovačke republike48. Da su se Konavljani bili uistinu pocijepali, imamo potvrdu iz jednog anonimnog izvješća iz Dubrovnika u kome se kaže da je u Konavlima nastalo nezadovoljstvo radi odredbe o kupovanju soli i onda se ono izrodilo u pobunu. Ali nakon malo vremena polovica tog pučanstva upoznala je svoju pogrešku i osvijestila se pa se i prema tome opisu očekivalo da će i ostali dio uskoro slijediti taj primjer. Inače, isti anonimni pisac kaže dalje da u glavnom gradu, kao i preostalom dijelu države, vlada potpuni mir49. Ali to izvješće o stanju u Republici nije bio potpuno točno, jer se već i u predjelu Punte*, koja je graničila s dalmatinskim vodama, većinom narod pobunio i uznemirio vladu sa zahtjevima sličnim onima u Konavlima50, gdje su se i dalje najžešće bunili protiv novih nameta. Zato je sada Senat, prema izvješću neretvanskog poglavarstva u Opuzenu namjesništvu u Zadru od 14. VII, izdao nalog da se plemići naoružaju i da se zatvori grad. Dalmatinsko pak namjesništvo zamolilo je navedeno poglavarstvo da ga i dalje o svemu tomu obavještava i neka pozorno prati razvoj događaja u Dubrovačkoj republici (3. VIII. 1799). Radi iste stvari zamolilo je i Jakova Arneria, prvog asesora suda 51 na Korčuli . 48 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Upute Senata Kabogi, 21. VII. 1799 (br. 106). 49 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Anonimno izvješće iz Dubrovnika, 22. VII. 1799. * Stonski Rat. 50 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 — 1799., f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 51 Državni arhiv u Zadru — Spisi I. austrijske vladavine (1797 — 1806) — 1799. — f. III, br. 4309 — Pismo neretvanskog poglavarstva namjesništvu, upućeno 14. VII. 1799. i pisma namjesništva istome poglavarstvu kao i Jakovu Arneriju, 3. VII. 1799. Pisani
628
3.
U međuvremenu je ipak bosanski paša konačno naredio da 500 vojnika otide na dubrovačku granicu, gdje će čekati dalje Senatove naredbe, tj. da li da udu na teritorij Republike ili ne52. Čak je taj paša bio obećao da će uputiti onamo 1600 ljudi, koji će se u svemu pokoravati naredbama dubrovačke vlade53. Brady pak ne samo da sada nije Senatu odobravao njegovo ponašanje prema Konavljanima, već ga je sa svojim novim odgovorom uvelike ujeo, što se htjela Austrija kao strana sila staviti za suca između Republike i tobožnjih »buntovnika«. Ovaj Bradyjev gest smatrali su Dubrovčani atentatom na suverenitet i slobodu Republike. Istodobno je i odgovor generala Rukavine povećao još više njihov strah. Naime, on je izjavio da će priteći u pomoć s kraljevskim četama na njihov teritorij samo onda ako oni predu pod carsko gospodstvo ili ako tako nešto slično učine. Zbog svega toga odlučila se dubrovačka vlada, svjesna tadašnjeg svoga teškog položaja, uputiti svoja dva senatora Orsata Luigia Savina Ranjinu i Bernarda Blaža Kabogu na bečki dvor,54 uzdajući se da će oni naići tamo na punu podršku, razumijevanje i zaštitu.55 Istodobno je poslala i u Carigrad također drugu dvojicu senatora Porti, čiji je bila podložnik. Na taj čin ju je potaklo i to što je doznala da je Brady obavijestio svoje susjedne turske predstavnike vlasti o buni u Konavlima, pripisujući čak samome Senatu u grijeh nasilje prema podanicima i iznoseći protiv njega »tobože« lažne i opasne optužbe. Naime, dubrovačka vlada je držala, ne samo da se nije ponašala prema Konavljanima tiranski, već je čak tvrdila da ih nije opterećivala ni javnim nametima. Uz to se opravdavala da su Konavljani bili slobodni u svom poslu i da su mirno uživali dio od svojih proizvoda, pri čemu su trpjeli štetu čak njihovi gospodari, te su postali tako mekoputni i bogati da je možda njihovo blagostanje bilo jedan od glavnih razloga njihovoj pokvarenosti, »blagostanje, koje nikada ne raste pod tiranijom«.56 Ta vlada je isto tako uvjereno tvrdila da su Konavljani bili oni koji su više puta varali svoje gospodare tisućom obmana i lupeština, a sa svojom su stokom, za koju nisu plaćali ni državi ni gospodarima, oštećivali imanja. Ako im je koji od gospodara činio nepravdu, mogli su se potužiti na sud. Isto tako se vlada opravdavala da su Konavljani za javnu službu, a napose za stražarenje u gradu, ako su ih i pozvali, bili dovoljno plaćeni, a za vrijeme oskudice i gladi mnogo puta im je pritekao u pomoć knez davanjem hrane i pridržavao si je pravo naplate za bolja vremena. Isto tako služavke, koje su sasma pogrešno stavlja da se u tom spisu govori da je Senat pisao trebinjskom paši, od kojega je tražio vojnike (P. Pisani, o. c., 130, bilj. 2). 52 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 - Pismo Senata d'Ayali, 22. VII. 1799, (br. 107/3). 53 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 54 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 22. VII. 1799 (br. 107/3). 55 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798— 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 56 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 22. VII. 1799 (br. 107/3). 629
bile kod privatnika, nisu po mišljenju vlade došle silom već dobrovoljno, te im se davala i plaća i s njima se dobro postupalo. Odluku pak o opskrbi solju nije također vlada smatrala kao »carinu«, već jedino je to učinjeno da se spriječi krijumčarenje.57 Isto je tako vlada smatrala da su njene posljednje odredbe služile samo kao izlika Konavljanima da se pobune. Eto, sa svim tim je upoznao Senat d'Ayalu, kojemu je, kako smo već vidjeli, odlučio poslati kao pojačanje onu dvojicu senatora, nadajući se od tog najboljemu uspjehu na carskom dvoru i kod Thuguta, kojega d'Ayala ima svakako obavijestiti i o dubrovačkoj deputaciji u Carigrad, ali se treba kloniti izravnih žalbi na Bradyja. Ujedno je preporučio grofu d'Ayali u koga je imao puno povjerenje, neka onoj dvojici poslanika do njihova dolaska stvori pogodan teren u Beču i da se onda s njima o svemu dogovori.58 Slično je izvjestio senat i Kirika, kome je nagovijestio da će u Carigrad uskoro stići dva njegova poslanika Nikola Dominik Natali Saraka i Ivan Blaž Kaboga, da izravno povedu pregovore o konavoskom pitanju s ministrom vanjskih poslova, a koga neka i on sa svoje strane u sve uputi kao i, naravno, o objema dubrovačkim poslanstvima. Nadalje neka ga detaljno upozna s položajem Republike, koji nije nikada bio tako težak, otkada ona postoji, držeći se samo golih činjenica, a svakako neka se kloni neposrednih optužbi protiv generala Bradyja. Prema tome neka ne poduzima nikakve druge korake kod ministra dok onamo ne stignu navedeni senatori. Nadalje neka sve to saopći i Mihajlu Božoviću,* s kojim će poduzeti mjere kako da Porta milostivo primi dubrovačke predstavnike, i zainteresirati je za položaj Republike na onaj način kako je već obaviješten.59 Nekoliko dana nakon što je dao te upute Kiriku, pisao je Senat hitno i dragomanu Božoviću, da će ga o svemu izvijestiti navedeni konzul, s kojim neka se dogovori kako bi se što uspješnije dovršio posao o kome je riječ. Tom prilikom je apelirao na njegovo rodoljublje, preporučujući se njegovoj brizi, razboritosti i šutljivosti i izlažući mu svu teškoću položaja Republike te moleći ga da sve pripravi tako da kada oni poslanici onamo dođu, neka nadu već pogodno tlo za svoju misiju. Naravno da nisu zaboravili spomenuti mu da ih izvijesti kakvim je uspjehom 60 izvršio taj povjereni mu posao. Baš uoči odlaska one dvojice senatora u Carigrad, dubrovačka vlada je ponovo pisala Kiriku moleći ga da im pruži svoju pomoć u svemu onome što može utjecati na sretan svršetak povjerenih im poslova, i ujedno je izrazila svoje čvrsto uvjerenje da će on i u toj prilici na57 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente arm. 1799, f. 134 — Upute Senata Kabogi, 21. VII. 1799 (br. 106). 58 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 22. VII. 1799 (br. 107/3). * On je bio rođen u Dubrovniku 1751. godine. U Carigradu je služio u pruskoj ambasadi kao prvi dragoman, legacijski savjetnik i charge d'affaires, pa se uvelike zalagao za Dubrovačku republiku kod Porte. Umro je u Carigradu 1832. godine (L. Vojnović o. c. I, 30). 59 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 — 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. VII. 1799 (br. 24). 60 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799., f. 109 — Pismo Senata Mihajlu Božoviću, 25. VII. 1799 (br. 25).
630
stojati udovoljiti njenoj vrućoj želji.61 U uputama, koje je Senat dao poslanicima Saraki i Kabogi, poprativši sve to detaljnim obrazloženjima,* naredio im je da otputuju 5. kolovoza u Carigrad. Čim pak onamo stignu, neka se odmah informiraju kod Kirika o uspjehu koraka koje je on poduzeo kod Porte, te da onda ne gubeći vrijeme posjete velikog vezira Reis-efendiju i čehaju bega i da im izruče svoja akreditivna pisma. Pošto izlože sve činjenice, neka ih zamole da u ime Porte preporuče njihovu stvar na bečkom dvoru. Nadalje, neka povrh toga uporno traže da Porta izda ferman koji će snažno djelovati na bosanskog pašu da podigne vojsku za pomoć Republici, a drugi ferman neka dopusti da carske čete mogu slobodno prijeći preko turskog zemljišta do dubrovačke granice. Ujedno im je preporučeno da surađuju s dragomanom Božovićem, koji je već upućen u stvar, i da nastoje da se ili smanji danak Republici ili pak odgodi njegovo davanje. Uz to im je Senat doznačio novac za izdržavanje i hranu, te kn je dopustio da mogu držati dva vojnika, dva janjičara i kapelana. Naravno da im je uručio i posebne upute kome sve imaju dati različne poklone u novcu i robi. Isto tako nije zaboravio ni da im izruči i jednu običnu šifru i drugu malo zakučastiju, kojima se mogu dopisivati i s onim senatorima određenim za Beč.62 Međutim su i poslanici Orsat Luigi Savin Ranjina i Bernardo Blaž Kaboga, kojima je bilo naloženo da idu u austrijsku prijestolnicu, dobili također opširne upute i preporuke. U prvom su redu oni imali predati caru Franji II. pismo Senata, koji je u njemu istaknuo svoj očajni položaj i izrazio da se jedino njemu može obratiti s najvećim povjerenjem za brzu i djelotvornu pomoć. Stoga ga moli da u svemu vjeruje i da u ime Republike sasluša te izaslanike, koji će ga zaklinjati da pruži svoju moćnu zaštitu, preporučujući se i dalje njegovoj carskoj milosti.63 Sa sličnim je sadržajem i preporukom 64 65 uputila vlada pismo i Thugutu, kao i carskom vrhovnom kancelaru, moleći ih, svakoga napose, da njene poslanike prime i da poklone punu vjeru onome što će im oni izložiti. Također nije Senat zaboravio da ih ponovno preporuči i d'Ayali, koji će ih pomagati u svemu što bi moglo utjecati na dobar 61 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798— 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 1. VIII. 1799 (br. 26). * Mangourit piše da su se oni imali žaliti u Carigradu što je car pobunio dubrovačke podanike i što hoće da uputi onamo svoje čete pod izgovorom gušenja bune. Ali mu je zapravo namjera da se dočepa njihove zemlje. Nadalje kaže da je ta spletka izazvala zbrku i objašnjenja na oba dvora u Beču i Carigradu, pa se zbog toga i sam dubrovački senat bio izložio pogibli. No novcem je ipak konačno zataškana ta afera, koja je nastala uslijed indiskrecije (M. B. Mangourit, o. c. II, 16, 17). 62 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799 f. 109 — Upute Senata Nikoli Dominiku Nataliju Saraki i Ivanu Blažu Kabogi, 2. VIII. 1799. (br. 27). 63 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799. f. 134 — Pismo Senata caru Franji II, 28. VII. 1799 (br. 109/1). 64 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Thugutu, 28. VII. 1799 (br. 109/2). 65 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata carskom vrhovnom kancelaru u Beču, 28. VII. 1799 (br. 109/3).
631
svršetak njihove misije.66 Da bi pak ti senatori što brže i sigurnije stigli u Beč, pisao je radi toga senat i u Rijeku Karlu Barčiću, s kojim je stajao u 67 stalnom kontaktu, preporučujući mu obojicu. Naravno da je sada dubrovačka vlada i Ranjini i Bernardu Kabogi, koji su imali krenuti preko Rijeke za Beč 30. srpnja,* dala detaljne upute i preporuke slične onima koje je izručila već spomenutoj dvojici senatora poslanih u Carigrad. Ona je također Ranjinu i Kabogu upoznala sa svojim teškim i škakljivim položajem, radi čega ih upućuje na carski dvor, uzdajući se u njihovu vještinu i revnost. Čim pak stignu u Beč, imali su se odmah staviti u vezu s d'Ayalom, koji će ih izvjestiti o poduzetim koracima na dvoru. Zatim će odmah zatražiti uobičajene audijencije kod cara, Thuguta i vrhovnog kancelara, kojima će predati svoja kredencijalna pisma. Kada pak to učine, onda će se s Thugutom pozabaviti poslovima koji su im povjereni. Ujedno ih je Senat napose upozorio da mu najviše zadaje brige Bradyjevo pismo od 17. VII, po kome bi trebao car biti sudac u zahtjevima koje su Konavljani naveli protiv dubrovačke vlade, kao i iskaz Ivana Petrovog Zaputa, Konavljanina, što im sve daju u prijepisu. Kako je Senat prepostavljao da je Brady sve to izvršio na svoju ruku i bez prethodnog dogovora s carskim dvorom, to su oba izaslanika morala kod Thuguta nastojati da se car sasma povuče od uplitanja u tu stvar i Republici potpuno prepusti slobodu da privede buntovnike dužnoj poslušnosti, napominjući da bi svako miješanje strane sile u sličnim poslovima bilo otvorena povreda republičinog suvereniteta, koju su uvijek svi vladari priznavali slobodnom i nezavisnom. Ako pak vide poslanici daje ministar Thugut raspoložen da ih u tome pomogne, onda neka ga zamole da izda nalog Bradyju neka objasni Konavljanima kako im je car uskratio sasma svoju zaštitu i da im ne dopušta saobraćati s njegovim zemljama sve dotle dok se ne vrate na svoju dužnost. Ali neka i car naredi vojnim zapovjednicima da priteknu u pomoć vladi s četama, i radi Konavljana neka zapovijedi Bradyju da pošalje na senatov zahtjev vojsku u onom broju koji je i tražio. U slučaju da se dogodi drugačije, neka poslanici odmah izvijeste svoju vladu o svemu, i tada ujedno u međuvremenu prestaje njihovo poslanstvo. Svakako, vidjelo se, da je Senat vrlo mnogo nade polagao u uspjeh tog poslanstva, jer je obojici senatora doznačio dosta novaca za put i svu opskrbu, kredit kod poznate bečke bankarske kuće Schuller i preporučena pisma za d'Ayalu i Barčića, a nije zaboravio ni da im preda šifru kojom će se moći dopisivati.68 Međutim još i prije nego što su i mislili krenuti ti senatori za Beč, d'Ayali je uspjelo na dvoru isposlovati da je car na molbu Dubrovačke republike odredio cijeli jedan bataIjon carskih četa* kao pomoć, o čemu ju je posebno izvijestio ne samo Thu66 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 29. VII. 1799 (br. 110/1). 67 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Karlu Barčiću na Rijeku, 29. VII. 1799 (br. 110/3). * ne 2. VIII. kako to piše Pisani (P. Pisani, o. c., 131). 68 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Upute Senata Ranjini i Bernardu Blažu Kabogi, 29. VII. 1799 (br. 110/2). * Mangourit kaže da je bila sreća za Dubrovačku republiku što uslijed neočekivanih uspjeha generala Massene u Švicarskoj nije na nikakvi način caru bilo omogućeno da rascjepka i onako svoje male vojne snage (M. B. Mangourit, o. c. II, 16).
632
gut, već i d'Ayala i čak Rukavina.69 Kako se tada Senat zbog te brze odluke našao u neprilici, on je u vrlo uvijenoj formi zahvalnosti odgovorio prvo Rukavini da je zbog novo nastalih incidenata, koji su se dogodili iza republičinog traženja četa, prisiljen da ponovo uputi molbu carskom prijestolju i da hitno pošalje onamo dvojicu svojih senatora; no dok ne dobije njihov dalji odgovor, ne može se sve dotle koristiti izručenom vojskom, pridržavajući si ipak pravo da u svoje vrijeme udesi kretanja vojnika, koja će uskladiti prema prilikama.70 Isto tako se požurio odmah Senat i jedva je dočekao da piše o toj carevoj odluci Bradyju, koji je sudjelovao od samog početka u neugodnoj i neriješenoj konavoskoj aferi, izjavivši svoje duboko uvjerenje da će mu i on u svezi s time pomoći.71 Naravno da se dubrovačka vlada napose zahvalila i Thugutu, koji ju je pismeno obavijestio, kako smo vidjeli, o carevoj odredbi o slanju četa. No budući da su izbili novi incidenti, ispričavala se ministru da je uputila i nove molbe kao i dvojicu senatora caru, što je njemu sigurno već preko d'Ayale poznato. Izjavivši da je time odgodila i svaku dalju odluku u tome predmetu, dok ne dobije novi odgovor, o kome će sve dalje ovisiti, završila je svoje pismo Thugutu.72 Posebno pak svoje priznanje odala je vlada d'Ayali, čijim je zauzimanjem car donio onakvu odredbu, ne zaboravivši mu napomenuti što je odgovorila Rukavini i Thugutu.73 O svemu tome uputila je u Beč i pismo Ranjini i Kabogi, koje je izvijestila što je otpisala pojedincima o tome, pa im je poslala i prijepis pisma koji je dobila od svoga kancelara u Konavlima, gdje je još uvijek bio težak i ozbiljan položaj. Ujedno im je preporučila da posjete u ime Republike i ondašnjeg turskog ambasadora, izražavajući nadu da će tom prilikom paziti da ne poremete ni uspjeh svoga poslanstva, a ni dobar sklad i dužno štovanje koje Dubrovnik duguje Porti i njenim predstavnicima. Na kraju je vlada senatorima javila da je poslala i onoj dvojici svojih izaslanika u Carigradu njihovu šifru, kojom se mogu s »onima« u slučaju potrebe dopisivati.74 Samo po sebi je razumljivo bilo da je Senat istodobno obavijestio i one svoje poslanike u Carigradu o odluci bečkog dvora o slanju jednog bataljona u pomoć Republici, nalažući im da to saopće Porti. Tom prilikom neka izjave da će se tim carevim četama Republika poslužiti samo u slučaju krajnje po69 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799., f. 134 _Pi s m o senata Thugutu, 6. VIII. 1799 (br. 113/1), d'Ayali, 6. VIII. 1799 (br. 113/2)i Rukavini, 4. VIII. 1799 (br. 111). 70 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Rukavini, 4. VIII. 1799 (br. 111). 71 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 5. VIII. 1799 (br. 112). 72 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Thugutu, 6. VIII. 1799. (br. 113/1). 73 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata d'Ayali, 6. VIII. 1799 (br. 113/2). 74 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Bernardu Kabogi u Beč, 6. VIII. 1799 (br. 113/3).
633
trebe i neće bez znanja Porte pustiti ih na svoj teritorij.75 Istodobno je također tada Senat na najljubezniji i najdiplomatskiji način odbio i ponuđenu pomoć crnogorskog vladike Petra I. Petrovića protiv Konavljana.76 Baš nekako oko toga vremena stigli su u Konavle neki Luka Carević i Meštrović, koji sü se isprva zaustavili u župi Pločice, a zatim su prešli ufranjevački samostan gdje su konačili jedno dva dana. Za vrijeme svoga boravka oni su šuškali s tim već i onako pobunjenim seljacima služeći se obojica punom sudskom vlašću u mjestu i raspolažući ključima općinske palače, te upotrebljavajući više puta ime i ugled Bradyja. Razumljivo je dakle bilo da je Senat kada je sve to doznao odmah pisao generalu Bradyju moleći ga da zasluženo kazni krivce i tako spriječi ostale koji zlonamjerno raspaljuju drskost i onako već neposlušnih podanika u tom kraju.77 Radi Carevića i Meštrovića pisao je Senat također još tri puta Bradyju podnoseći mu protiv njih nove dokaze sakupljene na procesu, u vezi s tom bunom, i tražeći da ih egzemplarno kazni. 78 1 zbilja nakon nekoliko dana general Brady se odazvao pozivu Senata i poslao mu je u prijepisu tekst presude protiv one dvojice. Sada je dubrovačka vlada uputila detaljno i u cijelo to novonastalo stanje u Konavlima i svoje poslanike u Beču (ali ne i napose d'Ayalu, jer je smatrala da, dok su oni ondje, to nije potrebno), preporučujući im da na carskom dvoru izlože na osnovi tih podataka ponašanje Bradyja prema Dubrovačkoj republici. Ujedno im je naložila neka isposluju kod Thuguta da im umjesto četa iz Dalmacije dade 500 njemačkih vojnika iz Boke Kotorske. Ako pak dvor na to neće pristati ili ne može da dade, neka oni onda nastoje da se potvrdi prva odredba i izruči 500 ljudi iz Dalmacije ili svih 1000. U slučaju da bi zbog odobrenja onih 500 vojnika iz Boke Kotorske nastala teškoća da ostane zem75 Ibid. — Lettere e cornmissioni di Levante ann. 1798 —1799, f. 109 — Upute Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi, 6. VIII. 1799 (br. 29). 76 Mi to pismo, sastavljeno na hrvatskom jeziku, donosimo u cijelosti: »Al Metropolita di Monte Negro. Primilismo szjegneni list Vascega Prisvjetloga i Priposctovano(ga Gospostva od 18 proscjastoga mjeseza scerpgna po komusmo posnafli stanovitu Vascju glubav i ugludnost prema nammi. I sasve da mi nijesmo u ijedno vrjeme o tome ni sumgnilli; sa sviem tiem bjnam veoma milio svegh vechma o priateglstvu jednoga tako mudra vrjedna susjedda mochise temeglitije uvjerovatti. A sctonam kascete Vasce dvoumegne i kakvu vuhovitu i himbenu motregnu, po komuscje radillo naše davgni sklad poharatti, slobodnovam moscemo potvarditti, i samiritvas, da tako ruscno i Vascoj cjasti protivno obadjegne nebjenam ikkad, ni od itkoga doglasceno. Najposlje mivam sarcjano sahvaglivamo na pomochi, kojunam prikacjujete; kojom sa sve danam jur nije trjebi sluscittise, jer nabangliva svevoglja smamgneniech nascieh podloscnikaa, svakise dan vechma samo po sebbi tašci, niscta ne magne mivam nascju duscnos radi tako dvorna djella dobrovoglno svjedoscimo, scjudechi prigarlitti svaku prigodu sa mochvam na koigod način nascju harnos occitovati, i Vascemuse priateglstvu veoma priporucivamo.« (Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo Senata crnogorskom vladici, 6. VIII. 1799 (br. 30). Vrlo mali i neznatni izvadak toga pisma donosi Jireček (K. Jireček, o.e., Rozpravy , 74) i L. Vojnović (L. Vojnović, o. c. I, 33). 77 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 14. VIII. 1799 (br. 115). 78 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 19, 24. i 27. VIII. 1799 (br. 116, 117, 119).
634
lja nezaštićena, neka oni iznesu da ta smetnja ipak neće nastati, budući da je Herceg-Novi udaljen samo nekoliko sati od Konavala. Nadalje im je ponovo preporučeno da također uporno traže da se konavoski predjel rastavi od Boke Kotorske,79 gdje se Brady pričinjao gluh na sva navedena traženja Dubrovčana. Ustanici pak istovremeno su javno govorili, da će se, ako Austrijanci ovamo dođu, ujediniti s njima.80 Zbog toga se ne treba čuditi što je spomenuti G. Arneri* s Korčule pisao namjesništvu u Zadru, a ono je to izvješće dostavilo odmah u Beč, kako je sveopća želja naroda u Konavlima da se preda caru i da su čak tamošnji stanovnici na svojoj nedavnoj skupštini zaključili da traže 1000 austrijskih vojnika, za koje spremaju konačišta.81 Sada je bilo razumljivo i to što se javno tvrdilo, čak i u Italiji, da su carski izaslanici bunili Konavljane u čisto demagoške svrhe.82 Kada je dubrovačka vlada konačno uvidjela da joj neće pomoći ni Brady ni Rukavina, pojača još više svoju diplomatsku akciju da na svaki način uspije u svojim traženjima barem u Carigradu. Zato je i Kiriko dobio tada nalog da obavijesti Reis-Efendiju da je namjera Austrije zavladati turskim teritorijem.83 Dubrovački pak poslanici u Carigradu otvoreno su se žalili i Porti i pruskom poslaniku Knobelsdorfu na nečiste namjere bečkog kabineta.84 Međutim su u Beču Ranjina i Bernardo Kaboga bili konačno primljeni 9. IX. u audijenciju kod cara, kome su predali svoja akreditivna pisma. Tom prilikom su izrazili nadu da će on u tim kritičnim vremenima uzeti Republiku u svoju zaštitu i pružiti joj pomoć. Ujedno su donijeli i jedan memoar, u kome je Brady prikazan ne samo kao sukrivac Turaka i šizmatika, već i kao zaštitnik buntovnika. Ali bečkom dvoru nije bio potreban taj memoar, jer je dobio mjesec dana prije točan uvid u cijelu stvar preko savjetnika dalmatinskog namjesništva u Zadru Rinne. Naime, taj isti Rinna je na početku rujna po1 slao u Beč opširnu molbu stanovnika Konavala i Vitaljine, koju su oni uputili njemu, da je on onda preda svome vladaru. U toj su molbi iznijeli vrlo detaljno, iskreno i uvjerljivo sve ono što su morali trpjeti od svojih bezdušnih gospodara, navodeći da je njihova strpljivost pri kraju te da više neće miroljubiva zastupstva, budući da su njihovi poslanici bili zlostavljani i zatvarani kada su nosili njihove molbe tiranima. Isticali su da to nije dakle buntovnički duh, koji ih podiže na otpor, već barbarstvo njihovih gospodara koji su ih natjerali u krajnost. Stoga dakle svi potpisani glavari Vitaljine i Konavala utječu se vrlo smjerno caru da ih oslobodi od nepodnošljiva jarma pod kojim stenju, i neka ih primi za svoje podanike. Traže da im dopusti živjeti pod njegovom očinskom vlašću da bi izmakli tiraniji svojih barbarskih gospodara. 79
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Kabogi u Beč, 8. IX. 1799 (br. 132). 80 P. Pisani, o. c., 130, 131. * a ne hvarska općina, kako to kaže Pisani (P. Pisani, o. c., 131). 81 Državni arhiv u Zadru — Spisi I. austrijske vladavine (1797-1806) — 1799 — f. III., br. 5406. - 17. IX. 1799. 82 M. B. Mangourit, o. c. II, 15. 83 P. Pisani, o. c. 131. 84 L. Vojnović o. c. L, 34.
635
Na kraju mole Rinnu neka bude tumač njihovih gorućih želja, neka opiše njihove nevolje, neka kaže svome gospodaru da mole Boga da usjiši njihove molbe i da ih učini carskim podanicima. Oni će ići, ako se to ne dogodi, da napuče sasma opustjele krajeve i dat će se radije istrijebiti negd da ostanu više pod ovim mrskim i kletim jarmom. Iako je Rinna taj vapaj ,8^ za koji se, kao i za ostale konavoske proglase i memorandume u cijeloj Italiji, a napose u Ankoni, prosuo glas da su ih sastavljali austrijski generali i činovnici,86 popratio toplim riječima navodeći da su te žalbe osnovane i stvarne više negoli se može i zamisliti, car ipak nije uslišao njihove molbe. Dapače je još prije dolaska dubrovačkih poslanika u Beč uputio potrebne naloge Bradyju kako će umiriti buntovnike a da time ne razjedini bojne snage.87 Međutim je u Carigradu sasma neočekivano nastala jedna diplomatska afera koja je izazvala negodovanje vlade u Beču na Dubrovčane. Naime, Kiriko je u ime Republike izjavio kod Porte da Austrija namjerava okupirati Dubrovačku republiku.88 Iako je tada austrijski internuncij uvjeravao usmeno Portu o najboljim namjerama svoje vlade s obzirom na sadašnje kritično stanje Dubrovačke republike, ona je ipak izričito zahtijevala da on to dade napismeno i da kao tumač pravih nakana bečkog dvora o dubrovačkoj državi zajamči i osigura Porti da njegov dvor hoće da ta država ostane pod zaštitom sultana u istom prijašnjem položaju, granicama, slobodi, povlasticama i obliku vladavine u kome je bila prije nego što je isti dvor zaposjeo Dalmaciju. Međutim nije se Porta zadovoljila samo tim energičnim mjerama i koracima kod ministara savezničkih sila, već je to isto učinila i kod ruskog poslanika Tamare, koji se na njenu molbu izjavio spremnim da se na svom dvoru zauzme svim silama za Dubrovačku republiku. Interesantno je da je taj isti ruski poslanik izazvao jednu novu aferu. Naime, kada je razgovarao s Kirikom o buni Konavljana, on ju je upisao u grijeh Francuzima i ustao je vrlo bijesno protiv boravka francuskog konzula u Dubrovniku. Na to mu je odgovorio Kiriko, da bi svako odstranjenje konzula bilo ne samo opasno, već i svakako pogubno za nezavisnost i plovidbu Republike, jer bi to moglo izazvati samo po sebi s Francuskom rat, koji bi jednim potezom pera uništio cjelokupno dubrovačko brodarstvo. S obzirom pak na Portu bio bi uklonjen vrlo važan član sporazuma, u kome je sadržana dubrovačka sloboda i nezavisnost, jer je po naročitoj povlastici dopušteno zadržavanje samome neprijatelju Porte u Dubrovniku. Ako bi pak ta povlastica propala, postali bi Dubrovčani izričiti podanici i robovi Porte. Nakon toga razgovora s Kirikom, bio je ruski poslanik posve zadovoljan i uvjeravao ga je da neće o tom ništa pisati svome dvoru, iako je već bio odlučio pisati; neka dvor naredi ruskom generalu, koji se je nalazio pri blokadi Ankone,* da dođe u Dubrovnik te ukloni 85
P. Pisani, o. c., 131, 132. 86 L. Vojnović, o. c., I, 34. \ 87 P. Pisani, o. c., 131, 132. 88 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e comrnissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi u Carigradu, 23. X: 1799 (br. 37). gl. o tom opširno suvremeni opis M. B. Mangourita, o. c. I/II. 636
onog francuskog konzula. Kiriko je odmah o tom javio svojoj vladi, izjavivši uvjerenje da je sve to spletka austrijskog carskog internuncija, te što mu nije pošlo tim putem za rukom, mogao bi to pokušati onim preko svoga austrijskog dvora: Iako je Senat bio siguran da je ta afera posve svršena, ipak je za svaki slučaj obavijestio o njoj detaljno svoje poslanike u Beču i ovlastio ih da sve to tu iznesu, ako se o tome povede razgovor. Isto tako im je naredio da u to upute i d'Ayalu, kako bi on, nakon njihova odlaska, mogao znati postupiti ako nastane potreba.89 Međutim se je austrijski internuncij naročito razljutio na Kirika smatrajući da je on izazvao tako neobično ponašanje Porte s obzirom na Republiku prema austrijskom i ruskom poslaniku, te je o tom naravno i obavijestio svoju vladu.90 Stoga je Dubrovački senat vrlo pametno postupio što je o tom incidentu odmah pisao svojim izaslanicima u austrijskoj prijestolnici. Ali još nije se ni ta afera slegla u Carigradu, kada je Kiriko učinio još jednu nespretnost, što je razglasio po gradu da je Brady zauzeo Dubrovnik. Naravno da je austrijskom internunciju vrlo malo trebalo da s triumfom dokaže kako ta vijest nema baš nikakove podloge.91 No ipak se ubrzo isti internuncij sasma umirio, kada mu je Kiriko, koji je sada u tom opazio podvalu ruskog poslanika, objasnio iskrenost svoga ponašanja i Republike u izlaganju kod Porte položaja dubrovačke države u cilju da zatraži pomoć, a nikako da se tuži na carski dvor i njegove generale.92 Ali unatoč tomu što je Kiriko, koji je sam izazvao tu nezgodnu aferu u vezi s bunom u Konavlima, tobože umirio austrijskog internuncija, u Beču su ona dva senatora imala zbog te stvari dosta okapanja. Naime, oni su bili uputili Thugutu notu, u kojoj su doduše osudili neke izjave Kirika Reis-Efendiji, ali su se žalili na Rukavinu što je otvoreno pozivao Konavljane da predu u austrijsko podanstvo i što je imao toliko drskosti da naredi pomorskoj vladi u Trstu neka dubrovačke brodove upiše u popis austrijskih brodova, i štoviše, raznosio je razne glasine da su Dubrovčani na bedemima svoga grada razvili carski barjak.93 Kada ih je Thugut primio u audijenciju (2. X), on im je odmah rekao da mu je njegov vladar naložio da im dade na znanje kako se je on silno razljutio na Dubrovački senat čim je doznao da se Republika žalila u Turaka, da je on htio zauzeti dubrovačku državu baš u ono vrijeme kada se je umilostio da dade svoje čete na zahtjev toga senata da pokore konavoske buntovnike. Zatim je ministar Thugut dometnuo: zar bi se car možda ustručavao pred Turcima ili bi mu pak Turci možda mogli zapriječiti da zauzme dubrovačku državu, ako bi on to htio. Ujedno je predbacio taj ministar Senatu kako može biti tako nezahvalan caru koji se je udostojao da ga brani te hoće da Dub89 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799 f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Bernardu Kabogi u Beč, 16. X. 1799 (br. 175). 90 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799 f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi u Carigrad, 23. X. 1799 (br. 37). 91 P. Pisani, o. c., 132. 92 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Bernardu Kabogi u Beč, 16. X. 1799 (br. 175). 93 L. Vojnović, o. c., I, 34, 35.
637
rovačka republika bude slobodna i nezavisna, i koji je dao Senatu čete da pokori Konavljane i da se iskorijeni buna u toj državi. Isto tako je ustvrdio kako je kleveta da je car htio osvojiti dubrovačku državu, te je završio koreći ih kako je Senat mogao sumnjati i tu svoju sumnju izraziti Turcima kada je baš sam od sebe tražio čete, a onda car je zbog svoje beskrajne milosti pristao da ih dade. Zatim je taj ministar zahtijevao od njih pismeni dopis u kome će izjaviti da car nije nikada htio zauzeti Dubrovačku republiku, da je dao čete samo na zahtjev Senata i iz svoje čiste milosti. Sada su ti senatori umjesto traženog dopisa predali ministru promemoriju. Premda su Ranjina i Bernarde Kaboga uvjeravali Senat da se Thugut potpuno umirio kada su mu iznijeli razloge,94 ipak je u Dubrovniku nastalo zaprepaštenje.95 Naime, tada je Senat razmotrio cijelu situaciju i uvjerivši se da sve to što se je do tada poduzelo, neće biti dovoljno da se spriječe dalje posljedice koje bi mogle nastati iz jedne tako ozbiljne neprilike, našao se prisiljen uputiti Thugutu novo pismo.96 U tom i suviše opširnom listu, Senat se vrlo detaljno opravdao radi Kirikove izjave izrazujući svoju odanost caru a uz to, što je iskrenije mogao, i same događaje i svoje odluke, svaljujući u mnogo čemu krivnju na Bradyja, koji je bio za Konavljane. Nadalje je odlučno tvrdio taj senat da Kiriko kod Reis-Efendije nije iznosio nikakve tužbe na toga generala. Zatim je opisao zašto je uputio svoje poslanike u Beč, i što se dalje postiglo, a onda je iznio kako se u vezi s carevim odredbama sporazumio s Rukavinom o slanju njemačkih četa u Konavle. Samo je ipak istakao Thugutu da sada te vojničke mjere neće imati nikakav uspjeh jer je buntovnicima otvoren put i zaštita u Boki Kotorskoj. Stoga ga moli Senat da naredi Bradyju neka prekine svaki doticaj sa spomenutim buntovnicima i neka im isti general zabrani pristup u svoju pokrajinu.97 To su pismo* trebali uručiti Thugutu Ranjina i Kaboga, s čijom ondje misijom nije njihova vlada bila nikako zadovoljna, naredivši im da tom prilikom nastoje da ministra sasma uvjere o istini, koju mu se u tom listu iznosi, iz čega će se moći opravdati i republičino ponašanje prema carskom dvoru. Sve to nalaže im vlada neka obave pod obvezom i prijetnjom javne srdžbe žurno i točno, da ne dođe do kakvog novog razjašnjenja ili odgode.98 Nadalje im je preporučila da bilo s kime u razgovoru i ako se od njih bude tražilo razjašnjenje, kažu da se Republika ne može osloboditi ovisnosti 94 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi u Carigrad, 23. X. 1799 (br. 37). 95 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Bernardu Kabogi, 22. X. 1799 (br. 177). 96 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1789— 1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi u Carigrad, 23. X. 1799 (br. 37). 97 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo senata Thugutu, 22. X. 1799 (br. 176). * Isto je pismo poslano u prijepisu i dubrovačkim poslanicima u Beč (Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo senata Ranjini i B. Kabogi, 22. X. 1799 (br. 177) i u Carigrad (Ibid. — Lettere e commissioni di LevantVann. 1798-1799, f. 109 — Pismo senata Saraki i Ivanu B. Kabogi, 23. X. 1799 (br.\37). 98 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i B. Kabogi, 22. X. 1799 (br. 177).
638
i obzira prema Porti, koju je obavijestila iskreno o svemu onome što se dogodilo u Konavlima kao i o koracima koje je u toj prilici poduzeo general Brady, na koje se ona nije nikako žalila, nego ih je jednostavno izložila na onaj način kako su se dogodili, te da ona nije nikako kriva ako je turski ministar dao tomu neku važnost bez ikakva njena znanja.99 Kako Ranjina i Bernardo Blaž Kaboga nisu više trebali ondje ostati radi izmjene četa, budući da je Senat već sve pripremio što je potrebno da se dovede vojsku iz Dalmacije prema načinu koji je dopustio dvor, naređeno im je neka se, čim izvrše sve prethodne dužne oproštajne audijencije, vrate kući,* a d'Ayali neka povjere i preporuče dalju brigu oko svih javnih poslova.100 Tako su završili svoju misiju u Beču ta dva senatora, koji se baš nisu iskazali kao neki vrsni diplomati, već su štaviše mnogo toga pokvarili, pa je onda sam Senat morao ispravljati njihovu nespretnost na način koji ga je dosta ponižavao. O cijeloj toj bečkoj misiji pisala je dubrovačka vlada sasma kratko i Kiriku, koga nije zbog već navedene afere ni jednom riječju prekorila,101 jer je i sama u tome snosila veći dio krivnje. Ali zato se istodobno kud i kamo opširnije javila svojim poslanicima u Carigradu iznijevši im cijeli svoj spor s Thugutom. Ujedno je zadužila obojicu senatora da kod turskog ministra pribave izjavu u kojoj će se posvjedočiti da su Dubrovčani izvijestili Portu samo o činjenicama koje su se dogodile između njih i austrijskih generala, te da se u isto vrijeme nisu žalili ili pak sumnjičili bečki dvor ili njegove predstavnike, već su dapače uvijek hvalili dobrotu i zaštitu austrijske kuće prema njima. Nadalje neka nastoje da taj ministar u istoj izjavi također iskaže da su sumnje Porte s obzirom na zauzeće dubrovačke države bile prouzročene jedino pismom generala Bradyja, koje je uputio jednom turskom predstavniku vlasti. Ujedno ih je naročito upozorila da ne slušaju savjet onih njenih poslanika u Beču, već samo njene preporuke. Isto tako ih je podsjetila neka, ako mogu, donesu ferman od Porte da se dopušta uvođenje turske vojske na dubrovački teritorij određen za bosanskog pašu,102 kojemu su još prije, po izjavi turskog ministra Kiriku, izdane dva puta najhitnije naredbe neka dade čete koje će priskočiti u pomoć na svaki zahtjev Republike, kako bi se prisili103 li na dužnost buntovni Konavljani. Budući da je dubrovačka vlada, kako 99
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i B. Kabogi, 16. X. 1799 (br. 175). * Međutim, oni su ipak ostali i do veljače 1800. godine, pa im je Senat radi toga pisao da će Republika snositi sve njihove troškove koje su učinili do 1. XI. 1799, a iza toga će ih oni sami morati platiti (Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800, f. 135 — Pismo Senata Ranjini i B. Kabogi u Beč, 4. II. 1800 (br. 16). 100 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i B. Kabogi, 22. X. 1799, (br. 177). 101 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1798- 1799, f. 109 — Pismo Senata Kiriku, 23. X. 1799 (br. 38). 102 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi, 23. X. 1799 (br. 37). 103 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i B. Kabogi u Beč, 16. X. 1799 (br. 175). 639
srno vidjeli, već odredila sve što je bilo potrebno da se odmah dovedu i njćmačke čete iz Dalmacije, te bojeći se da bi taj ferman o slanju vojske mogao stići odviše kasno za poslanicima, naložila im je neka zahtjevaju naprosto od Porte da hitno napiše i pošalje pismo bosanskom paši s potrebnim uputama o raspolaganju određenom vojskom. Konačno im je još naredila da se, čim to sve izvrše i učine oproštajne audijencije, vrate kući ili kopnom ili morem.104 Time je njihova misija bila dovršena, premda su se i oni, kao i već spomenuti Ranjina i B. Kaboga, zadržali u turskoj prijestolnici više vremena nego što im je Senat bio dopustio.105 4.
Tada je Senat morao sam stupiti u izravnu vezu s Bradyjem i Rukavinom. U prvom redu udovoljio je odmah zahtjevu bokokotorskog guvernera i dao mu zajam od 10.000 forinti. Ali ga je zato odmah zamolio da Konavljanima odtada zabrani pristup i otkaže zaštitu u Boki Kotorskoj, kao i da prekine svaku vezu s njima. Zatim je uputio senatora Petra Jerolima Natalija do generala Rukavine da se s njime dogovori o prijevozu četa u Dubrovačku republiku, kao i radi svega što se tiče vojničkih operacija protiv buntovnih Konavljana.106 Kada se vratio već spomenuti senator s pregovora u Zadru,107 kamo su se po pričanju još u početku listopada bili kradom zaputili šestorica Konavljana,108 izjavio je da Rukavina, unatoč svojoj najboljoj volji da pomogne Dubrovčanima, nije sada u mogućnosti da odašalje iz onih mjesta ikakav dio vojske, jer je po nalogu dvora uputio izvjestan broj vojnika za blokadu Ankone. Ali ipak da se ispuni careva odredba, dao je Rukavina upute Bradyju, kako bi prema zahtjevu Senata poslao četiri čete pješadije ili 600 ljudi pukovnije Hohenlohe. Rukavina je dao razumjeti Bradyju da ne smije ne samo davati nikakvu pomoć buntovnicima, već ih ne treba ni trpjeti u svojoj pokrajini. Ako se pak tkogod ušulja onamo, ima ga uhvatiti i pod paskom poslati u Dubrovačku republiku, i neka unaprijed objavi da će se tako i drugima dogoditi. Kako je Rukavina o uputama danim Bradyju obavijestio i Senat, Senat je odmah pisao u Kotor, izražavajući svoju nadu generalu Bradyju da su mu valjda već stigli napuci iz Zadra, te ga je ujedno zamolio da u vezi s mudrim odredbama Rukavine objavi zabranu pristupa Konavljanima u svoju pokrajinu i neka spriječi svaki bijeg ili pak neka izvrši odmah hapše104 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798— 1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi, 23. X. 1799 (br. 37). 105 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 -1799, f. 109 — Pismo Senata Saraki i Ivanu Blažu Kabogi, 25. XII. 1799 (br. 47). — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata Saraki i Ivanu B. Kabogi, 1. II. 1800 (br. 8). 106 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 25. X. 1799 (br. 179). 107 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 19. XI. 1799 (br. 184). 108 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Ranjini i Bernardu Kabogi, 4. X. 1799 (br. 160).
640
nje buntovnika, ako ikada do toga dođe.109 I zbilja Senat taj put nije morao dugo čekati da mu Brady čak i s dva pisma vrlo povoljno odgovori. Stoga je raskuraženi Senat zbog toga pisao tome generalu neka izdvoji buntovne Konavljane iz svoje pokrajine preko objavljenog proglasa, koji će dovesti do željenog uspjeha. Međutim je Petar Jerolim Natali, koji je bio određen da otide Bradyju, da se s njime posavjetuje o načinu kako će se uvesti carske čete u Konavle, čekao povoljno vrijeme.110 Naravno da je i njemu Senat dao svoje uobičajene, no zasada dosta kratke upute. U njima mu je preporučio da se s Bradyjem dogovori o uvođenju navedenih četa u Konavle na način kako se Natali dogovorio s Rukavinom, a zadržat će se u Kotoru sve dok mu ne dođu nove naredbe.111 Istodobno je pisao Senat i Bradyju, obavještavajući ga o dolasku i misiji svoga izvanrednog poslanika, kao i moleći da pokloni punu vjeru onome o čemu je opunomoćen da se s njime dogovori i zaključi povjereni mu posao.112 Kada je Natali već prispio u Kotor i započeo pregovore s Bradyjem, Senat mu je poslao druge upute. U njima ga je točno obavijestio o stanju u Konavlima i svojim mjerama u toj stvari i naložio mu da o tome izvijesti i Bradyja, koga ujedno neka zamoli da ponovo objavi da neće nikoga od buntovnika primiti u svoju pokrajinu, i da obnovi svoj proglas, u kome kaže da će svaki onaj koji dođe u Boku Kotorsku biiti uhvaćen i izručen dubrovačkom knezu.113 Već spomenuti Natali nije uludo tratio vrijeme u Kotoru, nego je na veliko zadovoljstvo Senata vodio uspješne pregovore s Bradyjem, koji je sam sastavio ugovor u nekoliko točaka kako da se izvrši ulazak austrijskih četa na dubrovački teritorij. Kada je Senat proučio točku po točku tog ugovora, on je o tom pisao Nataliju. Tako je učinio svoje zamjerke samome uvodu ugovora, u kome je navedeno da je uzrok ulaska četa u Konavlje »da se uspostavi mir i stari poredak stvari«. Naime Senat je, kao i Natali, držao da je taj izraz vrlo opasan i bojao se da bi to moglo imati vrlo žalosne posljedice kada bi ostao u takvom smislu. Stoga je iznio svoje uvjerenje da će i Brady pristati da se iza toga izraza dade objašnjenje ovim riječima: »to jest vratiti buntovne podanike izravnom posluhu senata i posve ih podrediti suverenosti istoga«. Da bi pak Natali što lakše sklonio Bradyja da pristane na tu izmjenu i dodatak, poslao mu je u prijepisu pismo od Thuguta (od 25. VII) i Rukavine (od 31. VII), iz kojih se jasno vidjelo da je namjera cara što se četa tiče izražena upravo onako kako je Senat iznio, te da se tu ne raspravlja ni o starom ni o novom poretku. Iako je Senat bio uvjeren da će Natali uspjeti da na osnovi tih pisama i razloga sklone generala Bradyja, ipak mu je dao upu109 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 19. X. 1799 (br. 184). 110 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 3. XII. 1799 (br. 185). 111 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Upute Senata Petru Jerolimu Nataliju, 8. XII. 1799 (br. 188). 112 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Bradyju, 8. XII. 1799 (br. 189). 113 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju u Kotor, 16. XII. 1799 (br. 190).
641
te, neka u slučaju, da taj ne pristane, ne sklopi ugovor i neka odmah izvjesti svoju vladu o stanju stvari da mu se dadu nove direktive. Inače je Senat bio potpuno odobrio i prvi, drugi i treći član toga ugovora. A o četvrtom članu složio se, doduše, da se četama dade badava kruh i prismok, ali je prigovorio Nataliju zašto je pristao da im se također svaki dan dijeli badava i vino kao i meso, kada je Brady baš to dvoje izričito tražio za novac. Stoga mu je naredio neka svoj odgovor o toj odluci ispravi, to jest da će se meso doznačiti, ali samo za novac, dok će se vino badava dijeliti svakome vojniku, po kutao (cutlo)* na dan kako se on već sporazumio. Senat je odobrio i peti član, ali je naložio Nataliju da u svom odgovoru na isti član »senat će naći zdrava konačišta u praznim kućama vlasnika« doda i »seljaka«. Isto tako se sasma suglasio sa šestim i sedmim članom ugovora. Samo je poručio Nataliju da Senat nije u mogućnosti točno odrediti dan kada će iz Boke Kotorske poći čete, jer sve to zavisi u prvom redu od odgovora Konavljana i o proglasu Republike, koji će se objaviti 19. XII, a o kojemu su mu već pisali 16. XII. Nadalje mu je naredio da kao i dosada uporno zahtijeva od Bradyja neka zabrani svaki doticaj Konavljana s Bokom Kotorskom,114 čega se taj general odtada najsavjesnije držao i to je bio jedan od razloga da su se »buntovnici« uskoro pokorili svojim vlastima.115 Budući da je Natali od Senata zahtijevao da mu dopusti povratak kući, on mu ga nije odobrio navodeći da iz svega toga i sam vidi kako je u Kotoru prijeko potreban.116 I tako je ondje Natali još neko vrijeme morao ostati, javljajući se redovito Senatu, koji mu je stalno izražavao svoje zadovoljstvo radi njegova uspjeha u misiji kod Bradyja. Ujedno ga je vlada izvijestila o daljem tijeku stanja u Konavlima moleći ga da generalu Bradyju saopći imena glavnih krivaca, da ih on uhapsi. Nadalje neka kaže tome generalu kako dubrovačka vlada postupa u toj stvari s najvećom trijeznošću, te radi toga možda strane čete neće više biti ni potrebne. Zatim je Senat napose naglasio Nataliju da sve do novih naređenja sa strane Republike ima odgoditi potpisivanje toga ugovora, kao i da zbog tadašnjih prilika mora na žalost ostati i nadalje ondje sve do izvršenja sudske presude nad buntovnicima, o čemu će 117 biti točno obaviješten. Usporedo s tom misijom u Boki Kotorskoj, Senat je vodio pregovore i s bosanskim pašom u Travniku, kamo je uputio u zamašnom i povjerljivom poslu trgovca Antonija Corbettija. On je imao, po uputama dubrovačke vla-
de, da odmah zatraži audijenciju u paše i da mu preda senatovo pismo, sastavljeno na hrvatskom jeziku, a ne na turskom (prijepis tog pisma dobio je i Corbetti), te da ga ujedno i zamoli neka ispriča odsutnost dubrovačkog dragomana. Zatim je tome Corbettiju, nakon što bude izrazio uobičajene osjećaje Republike prema paši, naređeno da ga izvjesti da je njegova vlada primila njegovo pismo i sultanov ferman, u kome je Porta privolila da se na turskoj granici stave čete na raspolaganje dubrovačkoj vladi. Ujedno je zapovijedeno Corbettiju neka kaže tome paši kako će se republičin poslanik uskoro s njime porazgovoriti, koliki broj četa treba uputiti na granicu i rasporediti ih, kao i o svemu što se tiče njihova odašiljanja. Nadalje je Corbetti imao reći paši (a o čemu mu je potkraj ljeta već govorio dubrovački poslanik) da je dubrovačka vlada, budući da turske čete neće biti dovoljne da zapriječe bježanje Konavljana u Boku Kotorsku, bila prisiljena zamoliti cara da joj stavi na raspolaganje austrijske čete, na što je taj vladar pristao i ujedno odredio da se ta vojska ima izdržavati na vlastiti trošak; Senat se pak odlučio da je dovede u svoju zemlju morskim putem. Kako je sada ta vlada htjela doznati na čiji će se račun izdržavati turske čete, Corbetti je to trebao ispitati od paše, jer bi na osnovi toga odgovora mogla onda dati shodne upute svome poslaniku. Kao glavni razlog, zbog čega je trgovac Corbetti bio poslan u Bosnu, navela mu je njegova vlada da treba na lukav i pažljiv način doznati od paše da li ima kakve naredbe ili namjere da se opre ulasku austrijskih četa u dubrovačku državu. Ujedno je Senat upozorio Corbettija neka vrlo pozorno prati sve pašine kretnje kada ga bude to pitao, te da onda podnese po svome povratku o tome vrlo točno izvješće. Nadalje se taj trgovac morao pobrinuti da paša dade na pismo dubrovačke vlade pismeni odgovor, koji neka joj što brže može pošalje, preporučujući mu da se uskoro vrati kući i drži u najvećoj tajnosti svoju misiju. Na kraju svih tih uputa izručuje Corbettiju uobičajene darove za pašu i ćehaju te odobrava unaprijed troškove koje će on na svom putu imati.118 U pismu paši, sastavljenom na hrvatskom jeziku, izvješćuje Senat o sultanovom fermanu o odašiljanju turskih četa na dubrovačku granicu u svrhu pokoravanja Konavljana pa mu preporučuje Corbettija, koji će mu predati poruku Republike. Ujedno se daje do znanja paši zašto je dubrovačka vlada zahtijevala od cara austrijsku vojsku i najavljuje se skori dolazak republičinog poslanika, koji će s njime ugovoriti sve što je potrebno da turska vojska dođe u Konavle.119 Ali u slanju tog poslanika Senat se ipak začudo
* cutlo — kutao, mjera (obično je načinjena od lima) za vino i drugo (oko 8 decilitara), koja se u Dubrovniku upotrebljavala od 16. stoljeća dalje (Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, sv. 23, Zagreb, 1903, 837). 114 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 18. XII. 1799 (br. 192). \ 115 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800, f. 135 — Pismo Senata d'Ayali, 4. II. 1800 (br. 13/2). 116 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 18. XII. 1799 (br. 192). 117 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 25. XII. 1799 (br. 195).
Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1799, f. 109 — Upute senata Antoniju Corbettiju, 20. XI. 1799 (br. 41). 119 To pismo također donosimo u cijelosti i ono glasi: »AI Signor Passä di Bossina Traunik. Primilismo slauni i vissoki ferman od Cestitieh Vrata sadrusgena s' ziegneniem listom V. G. i P. G. po koiem liepo rassumiesmo milosti kojisunam bili udieglieni od recenieh Slavnieh Vrata po varha turske vojske, sa da doghie na naše confin, kad budde od nas svata i u onoliki broj koniam ustribuje, sa pedepsati neposluscne, i odmetnute nasce podlosgnike od Konuali: na odgovor đake od recenieh Vascieh milosti, i od ziegnena priateglskoga lista, mi uputismo na vlasc na te strane nascega posctenoga, i usdana targouzda Antuna Corbetti, koichie imat cias gliubitvam skute, i pridatti ovu nasciu sa Vas od possobne stime, i jakovam sahualiti na premuri koju nam kazgete u nasciem sadascgniem potreban. Mi promiscgliajuchi mi da snagha, i pomoch od turske vojske na nascem confinu nebi bila sadovoglna sa oprijecitse da nasci odmet-
118
642
643
nije tako jako žurio. Istom nekako oko sredine prosinca 1799. izabrao je za tu čast Antonija Karla Natalija, koji je imao u ime svoje vlade ne samo pozdraviti novoimenovanog bosanskog beglerbega Seid-Muhamedpašu,120 već mu je trebao, a naravno i njegovim dostojanstvenicima, izručiti uobičajene darove.121 Razumljivo je samo od sebe da je Senat i Natalija po svom starom običaju opskrbio pismima i uputama. Natali je trebao, čim stigne u Travnik, isposlovati audijenciju kod paše i izjaviti mu da su se Konavljani ustrašili objavljenih fermana izdanih od Porte u korist Republike pa su se pokorili. Stoga se Senat nada, tako se dalje upućivao poslanik da kaže, da će ih možda posve upokoriti vlastitim snagama bez upotrebe strane vojske, premda nije sasma sigurno. Ujedno neka Natali zamoli pašu da izda svoju bujruntiju, po kojoj se imaju uhapsiti, ako se nadu na turskom teritoriju, petorica već imenovanih kolovođa Konavljana, a kada Senat njih bude primjerno kaznio, neka izrazi da se on uzda da će se onda vratiti trajan mir u taj kraj.122 5.
I zbilja nade Republike da će uspjeti svojim snagama skršiti otpor Konavljana, bile su dosta povoljne. Glavna briga dubrovačke vlade bila je u prvom redu da se domogne one petorice kolovođa i da ih kao začetnike bune kazni. Stoga se ipak odlučila, premda je imala na raspolaganju vojsku, da kazni buntovnike, da obznani svim kaznacima* Konavala preko cavtatskog kapetana, koji je zapravo vladao njihovim kaznačinama,** neka pitaju po svojim župnicima narod da li se kaje zbog svoje krivice i da li moli za oproštenje. Po samoj izjavi Senata, Republika je, potaknuta milosrđem, bila prinuti podloscgnizi, videchise stisnuti s' jedne strane, ne usbudu biesgiati put Bocha od Cattorra, mismo bili ussilovani na mochiu sicuro pedepsati, ucinitti nasce molbe cesarru josc od passanoga lietta kako, i Vi snate sa dabinam on učinio milost udieliti koi malahan broj od gnegovieh sodata sada s'strane od Novoga ugliesu u nasciu darzgiavu od Conauli po putu i tako recenni od morra slichi buddu ocrusgeni odasfuda, i rečeni cesare pomilovonasje bes odmaha, davajuchinam sodate na gnegou harc, i sapouiedajuchi gnegovu generalu, danas budde pomochi u nasciem potrebam. A po radi turske vojske, mi uputujemo ovo mallo dana put Bosne nascega elciu (= poslanik: V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb, 1909, 299), koichie od nasce strane vesselitse V. P. i P. G. dosciastvu na vladagne od bossanske provincie, i koichie imat ciast s' Vammi ugovorit po visce bremena, broja, i ostalieh potreba, koje utisctu tursku vojsku sa dovestit na naše confin. Mivas josctera molimo dabistenam prostilli, erbosmo ussilovani pisastvam ovu nasciu u jesik sarbski, biusci naše tergiuman (= tumač: I. Esih, Turcizmi, Zagreb, 1942, 119) nahodise isvan ovoga stata. Isgiudechivam dugh, i dobar sgivot, i sfe najvechie čestitosti sa smilostim primoguchiega zarstva i ostajemo za vasda Vasci« (Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — Pismo senata bosanskom paši, s. d. (br. 42). 120 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798-1799, f. 109 — PismoNSenata bosanskom paši, 18. XII. 1799 (br. 49). \ 121 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798 - 1799, f. 109 — Upute Se\ nata Antoniju Karlu Nataliju, 18. XII. 1799 (br. 49). 122 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1798—1799, f. 109 — Pismo Senata Antoniju Karlu Nataliju, 25. XII. 1799 (br. 48). * Glavar sela u Konavlju (V. Mažuranić, o. c., 499). ** selo pod upravom kaznaca u istom kraju (V. Mažuranić o. c., 499).
644
pravna dati potpuno oproštenje uz uvjet da Konavljani sami uhvate i dovedu onih pet glavnih krivaca. Ako su pak svih pet ili jedan od njih pobjegli, tada neka se Konavljani obvežu da će izvršiti sve ono što im Senat odredi za kuće i druga imanja kolovođa, inače će biti dovedene čete da kazne cijeli taj kraj.123 Međutim, ipak je dubrovačka vlada i sama oklijevala da pozove u taj predjel čete, dok ne objavi svoju naredbu Konavljanima u već navedenoj formi, o čijem će odgovoru ovisiti kada će tu vojsku pozvati iz Boke Kotorske da dođe ovamo.124 U to je kao prva posljedica obznanjenja upućenog kaznacima Konavlja bila ta što su oni u nedjelju dne 21. XII. u Cavtatu pred tamošnjim kapetanom i tajnikom Senata tamo poslanim donijeli odgovor u kome se u ime svih kaznačina obvezuju da će uhapsiti i izručiti u ruke pravde onih pet označenih krivaca, ako im pode za rukom naći ih, premda su znali da su oni pobjegli. Ujedno su se također obvezali da će na prvi mig vlade uništiti kuće kolovođa i izvršiti sve ono što im se zapovijedi za imanja i porodice tih krivaca.125 Međutim je 24. XII. dubrovačka vlada i objavila o navedenim buntovnicima ovaj novi proglas na hrvatskom jeziku,* sasma sličan onom prijašnjem obznanjenju: »Knes i viechnizi republike dubrovačke. U slusgiegnie sapoviedi Priusviscenoga Fregata cinivamse danas snatti, da biusci Vascie ceruauine (?) po putu od Vascieh paroca cinilistese snatti, rečenomu Priusviscenomu Pregatu, da svicolizina sasviem pokajani od texkoga Vascega grieha od ribellioni, i od neposluha Vascemu Principu, podnisgeno i pokorno iscete i vapite u gniega milosarghie, rečeni Priuscvisceni Pregat, sasve daje voiska turska spravna od četiri higliade gliudi, kako se usdarsgi u zarevu fermanu; i sces stotin Tudesciaka po kojije giä otiscio gosp. Pero Natali sa ugliese i jedna i druga vojska u Conavli sa tescko pedepsati Vascie smionstvo, i Vasciu tescku krivinu sa porasit sfe Conavli, prem niscta nemagne ganivate na milosardie, i obechivavam prostit podpunno sviem inniem sfe reccene Vascie krivine, ako Vi dovedete i date u ruke od pravde ove pet gliudi to jes Nika Scvaga is Vodovaglie, Miha Ghiura Maguda is Baceva Dola, Zvieta Muja is Lovorna, Miha Coprivizu is Radovcichia, i Nika Rada Huzovicha is Sastoglia, i akobi te ste pet gliudi alli kogod od gnih bio uteko, daste obligate sraslati, i posolit gnihove cuchie, i oslusgit sfe ono scto Priusvisceni Pregat zapovie, suproch gnima, i gnihoviem dobrima; i budduchi to jedini, i sam način sa mochi imat milosarghie, koga vapite, i prosctegne ostalomu puku od Conavli cinivamse snatti po sapoviedi istoga Priusviscenoga Pregata, davamse davaju četiri dni vremena za doniet stanovit odgovor, na 123
Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Jerolimu Nataliju u Kotor, 16. XII. 1799 (br. 190). 124 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju u Kotor, 18. XII. 1799 (br. 192). 125 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 25. XII. 1799 (br. 195). * Engel pretpostavlja daje i taj proglas, pun prijetnji, natjerao Konavljane na pokornost (K. Engel, Povjest dubrovačke republike. Preveo I. Stojanović. Dubrovnik 1903, 125). 645
nje u Jakovljevu prokušanu okretnost.134 Ali kako se Jakov Natali razbolio u Kotoru, Senat ga je jednoglasno oslobodio povjerene zadaće, i tako je on i dalje ostao kod svoga oca. Međutim, je dne 15.1. 1800. godine započela dubrovačka vlada slati vojsku u Konavle, kao i sve ostalo što je bilo potrebno da se neposredno izvrši sudska presuda. Ujedno je sada povjerila Franji Gradiju, cavtatskom kapetanu, da on sve to vodi, izražavajući nadu da će za nekoliko dana biti cijela ta stvar dokoncafia's uspjehom.135 Istodobno je Senat pisao i kapetanu Gradiju izvješćujući ga da mu šalje 100 Brgačana s kapralom i bubnjarom, koji će s njime kao njegova osobna straža poći u Konavle, dok će on stanovati u palači kneza u Pridvorju. Kaznaci pak iz cijele Republike, koji će onamo biti također upućeni, a stanovat će s Brgačanima ili kod franjevaca ili u crkvi ili u kakvom drugom natkritom mjestu, morat će promatrati izvršenje presude. Dvojica vladinih nižih činovnika, tj. Ivan Stella i Vincenzo Petrov Vodopić, trebali su također prisustvovati tom izvršenju da se tako postigne potpuni uspjeh. Konavljani su opet bili obvezani porušiti kuće osuđenika, kako bi se vidjelo da su se podredili i pokajali. Gradi je imao izvršiti zasada, po nalogu senata, samo presude protiv Muje i Maguda, a one tri ostale privremeno su odgođene.136 I tako se u Konavlima na veliko zadovoljstvo vlade izvršila sudska presuda nad krivcima.137 Kada su i Konavljani točno ispunili ono što im je naređeno, zamolili su svaki pojedinačno i javno oproštenje* koje im je u potpunosti dano, pa je onda odmah i otvoren slobodan saobraćaj s njihovim krajem. Tako je, kako se vlada hvalila Kiriku i d'Ayali, nakon šest mjeseci bio sretno riješen taj neprijatan spor,138 te je opet konačno vraćen mir u Republici, kako je ona obavijestila i Thuguta.139
ove sapoviedi, koje ako neusbudu podpunno oslugene, triebachie bitti dasse sfe isvarsci sctoie spravno sa pedepsat vas vilaet od Conavli da doghie voiska na Vasce spenze, i patichie jednako i bi poraseni vas vilaet od Conavli. Ragusa li 23. decembre 1799«.126 Dan iza objavljivanja tog proglasa (24. XII) pozvala je vlada na sud onu petoricu kolovođa, koji su se također nakon četiri dana imali prijaviti u javni zatvor, da bi se onda mogao povesti protiv njih sudski postupak.127 U međuvremenu, kada su se po nalogu bosanskog paše na osnovi fermana počele sakupljati čete u Nevesinju,128 pod Nikšićem129 i u Gackom,130 i kada se proširila vijest da se turska vojska pod vodstvom bosanskog defterdara Sulejman-bega približava i da će navaliti na Konavle, buntovnici se toliko prestrašiše i izjaviše odmah svoju pokornost,131 te poslaše svoje župnike da u ime svih stanovnika zatraže oproštenje izjavljujući da će točno izvršiti sve ono što im Senat naredi. Kada je dubrovačka vlada vidjela da se oni bezuvjetno pokoravaju, a ujedno i da izbjegne zlo koje bi moglo izazvati ulazak stranih četa na njen teritorij, kao i da po njenoj izjavi što je moguće manje prolije ljudske krvi, podijelila je zatraženo oproštenje uz uvjet da se izvrši sve ono što im se zapovijedi. Time se Senat ograničio da kazni samo onu petoricu glavnih voda pobune, koji su osuđeni na vješala, te da im se kuće poruše, zaplijeni imetak, odstrane njihove porodice iz Konavala, kao i da se na prostoru gdje su stajale kuće krivaca, podignu vješala na kojima će biti prikazana drvena glava osuđenika. Budući da su ona petorica glavnih voda već prije bili pobjegli iz Dubrovačke republike, raspisao je Senat nagradu od 200 dukata ako ih predaju u ruke pravde žive ili mrtve.132 Ujedno je sada Senat postavio za konavoskog kneza Jakova, sina Petra Jerolima Natalija, i povjerio mu da on provede u djelo izvršenje te sudske presude. Kako je taj boravio s ocem u Kotoru, pisao mu je onamo Senat, izvješćujući ga o izboru za tu 133 dužnost i nalažući mu da se zbog to'ga odmah vrati kući. Istodobno je vlada obavijestila o tome i njegova oca, laskajući mu da ona ima puno pouzda-
126
Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 - Proglas dubrovačke vlade od 23. XII. 1799 (br. 191). 127 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1799, f. 134 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 25. XII. 1799 (br. 195). 128 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800— 1802, f. 110 — Pismo Senata Kiriku, 1. II. 1800. (br. 5/2). 129 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata bosanskom paši, s. d. (br. 9). 130 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800—1802, f. 110 — Pismo Se/ nata bosanskom paši, s. d. (br. 13). / 131 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata bosanskom defterdaru Sulejman-begu, 21. I. 1800 (br. 3). / 132 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800—1802, f. 110 — Pismo Senata Kiriku, 1. II. 1800 (br. 5/2). — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800, f. 135 — Pismo Senata d'Ayali, 4. II. 1800 (br. 13/2). 133 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Jakovu Petru Nataliju, 4. I. 1800 (br. 1/1).
646
>
6. U međuvremenu je već toliko puta spomenuti Petar Jerolim Natali, upućivan stalno od Senata o razvoju događaja u Konavlima, boravio još u Kotoru,140 gdje je i dalje stajao vf pregovorima i kontaktu s Bradyjem.141 ^ada ga 134 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju, 4. I. 1800 (br. 1/2). 135 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju, 15. I. 1800 (br. 2). 136 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Francescu Matijinom Gradiu u Cavtat, 15. I. 1800 (br. 3). 137 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Petru Jerolimu Nataliju u Kotor, 22. I. 1800 (br. 7). * Engel kaže da su manji krivci morali s konopcem oko vrata moliti javno Senat za milost, koju su i dobili (K. Engel o. c., 125). 138 Državni arhiv u Dubrovniku — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800.-1802., f. 110 — Pismo Senata Kiriku, 1. II. 1800 (br. 5/2) — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata d'Ayali, 4. II. 1800 (br. 13/2). 139 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800. f. 135 — Pismo Senata Thugutu, 4. II. 1800 (br. 13/1). 140 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 4. I. 1800 (br. 1/2). 141 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 15. I. 1800 (br. 2).
647
je njegova vlada ovlastila, ne samo da pode tome generalu i da ga izvijesti o uspjehu, koji je ona postigla u Konavlima, već i da mu u ime Republike izjavi kako se Senat s najživljom radošću zahvaljuje napose carskoj moćnoj zaštiti za sretan završetak svojih razmirica u tom kraju, te da je demonstracija austrijskih četa, povezana s drugim mudrim skrbima i toliko snagom i dobrotom toga generala u toj prilici, dovela do toga njene podanike Konavljane da su se zastrašeni i raskajani vratili dužnoj pokornosti prema svome vladaru, a Senat je pomoću djelotvorne potpore bio u mogućnosti da dokonča svojim snagama toliko mrsko buntovno shvaćanje pravde, te da nastojanjem Senata nije zbog toga ni došlo do daljih neprilika po austrijske čete, koje mu više nisu bile potrebne. Uz to se imao Natali napose zahvaliti u ime Republike samome Bradyju za njegovu naročitu Ijubeznost i djelotvornost. Istom pošto Natali sve to izvrši, dopustio mu je Senat da se od Bradyja oprosti i iza toliko vremena vrati kući.142 Kada je Senat baš nešto prije doznao od samoga bosanskog defterdara Sulejman-bega da je krenuo sa svojim četama prema granici Dubrovačke republike, on je opunomoćio trgovca Stjepu Radinkovića, neka odmah pode u Nevesinje ili koje drugo mjesto, gdje se taj defterdar nalazi na čelu svoje vojske, i da mu izruči pismo, napisano na hrvatskom jeziku. Zatim da mu se zahvali što se tako svojski i djelotvorno odazvao u korist Senata. Ali tada da mu i izjavi kako su se Konavljani prestrašili zbog toga i pokorili, pa stoga više nije potrebno da produži naprijed sa svojim četama, već neka se vrati natrag. Da ga što lakše skloni na taj povratak, dao je Senat tome trgovcu 100 zlatnih dukata i četiri svilena opasača, koje je imao izručiti Sulejman-begu u ime Republike i ujedno mu se ponovno zahvaliti. Istom kada to obavi, dopustila mu je vlada da pode kući i podnese o svojoj misiji izvješće.143 U pismu pak, sastavljenom na hrvatskom jeziku, izvješćuje dubrovačka vlada tog defterdara kako je uspješno ugušena vlastitim domaćim snagama buna u Konavlima, te ga stoga moli da ne ide dalje sa svojom vojskom i da je raspusti. Na kraju mu još dodaje Senat da će o svemu tome pisati bosanskom paši kao i Porti, a njega moli da Ijubezno primi trgovca Radinkovića koji će 144 mu predati pismo i ostalo usmeno reći. Senat nije sada zaboravio obavi142
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Nataliju u Kotor, 22. I. 1800 (br. 7). 143 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Upute Senata Stjepanu Radinkoviću, svome poslaniku kod bosanskog defterdara, 22. I. 1800 (br. 4). 144 Radi interesantnosti, a i što je i na hrvatskom jeziku, donašamo ovo pismo također u cijelosti: »Al tefterdaro di Bosina, mnogo svietlome i svake ciasti i fale dostoinomu Gospodinu Suleimannu beggu defterdar effendii od Bosne od nas knesa, i vlastela dubrovascikieh v. d. p. Po Vascemu cjovjeku primismo szjegneni list Vascega Prisvietloga Gospodstva, po komu posnasmo Vascju glubav, i priateglstvo prema nammi, i po radi toga sarcjanovam sahvaglivamo, i scjudimo kojugod prigodu sa/mochivam nascju harnos ukazatti. A visce vojske, kojaje na ove strane uputjena, i kojom Vi vladate, imamovam datti na snagne, da kakkoseje glas prosuo da ona pribliscja, i da ima sa svom sillom na Konavli nasarnutti, sa sasmaih porasitti, taki strah priuse onu svu ceglad, da se isti cias podloscisse na svaku nasciu sapovjed, i mi jur pedepsasmo poglavite krivze, koisu bili svu podbunnu usrokovalli. Budduchise đake sve smirillo, i povratillo na priascgni red i posluh, nijenam vechje trijebi ikkakve isvagne pomochi,
648
jestiti o cijeloj tadašnjoj situaciji u Konavlima kao i o tom sakupljanju turske vojske u Nevesinju i svoga poslanika u Travniku Antonija Karla Petra Natalija moleći ga da se u ime svoje vlade zahvali bosanskom paši za brzo izvršenje Portina fermana u korist Dubrovačke republike, kada je izdao bujruntiju o upućivanju turskih četa. Ali tom prilikom neka mu Natali saopći i to kako je beskorisno sada da te iste čete udu u Konavle, jer se Senat nada da će ondje biti sve uređeno u miru, te neka kaže dalje kako Republika pripisuje i zahvaljuje takav sretan uspjeh jedino pokroviteljstvu Porte i djelotvornom sudjelovanju samoga paše.145 O posljednjim događajima u Konavlima kao i o uspješnom dokončanju tamošnje bune pisao je Senat i Kiriku, naređujući mu da odmah sve to točno izloži i Reis-efendiji i neka mu u ime dubrovačke vlade najtoplije zahvali na pomoći i potpori u toj prigodi kao i neka naročito naglasi da sretan uspjeh u tome Republika pripisuje zaštiti Porte, pod kojom toliko stoljeća živi mirno i sretno. Tom prilikom je Kiriko također trebao pohvaliti pred Reis-efendijom bosanskog pašu i njegove potčinjene zbog osobitog nastojanja i djelotvornosti, a ujedno je bio obvezan da i izvijesti što mu je na sve to odgovorio taj ministar.146 Međutim, Natali nije dospio obavijestiti bosanskog pašu o uspješnom dokončanju bune, jer je otišao u Dubrovnik. Stoga je sama dubrovačka vlada uputila paši izravno pismo o svemu i zahvalila mu se na iskazanoj pomoći.147 Ali je paša odgovorio začuđenim Dubrovčanima da on bez naročita sulbes koje szjenismo daše nechje mochi posli ureditti. Zjechja cessa u sctovam ove glase davamo na snagne, u istovas dobba molimo da naprjeda s' Vascjom vojskom ne iddete, nego da svakoga na svoju stranu slobodno povratite, erbi bilo suludgne svako Vasce vechje samuccegne. Ovo scto sad Vammi piscemo, datchjemo na snagne i čestitomu vesjeru bossanskomu sakualitmu na gnegoviem millostima a i na Slavna Vrata po putu nascieh poklisara, koise sad nahode u Zarigradu, prikasatchjemo potanko kakkom sve stvari proscle i koju namje glubav i pomgnu ukaso toliko recceni čestiti vesjer bosanski, koliko Vasce Prisvjetlo Gospodstvo pri naseoj najvechoj potrebi. Stjepo Radinković naše targovaz, koichevam pridat ovu nasciu joschjevam bogle na oko rjec umjet prikasat sve ono sctosmovam mi odisgara narekli, i od nascechje Vam strane poklonit jedan seien list, koga molimovas da buddete primit draga scerza sa bigljegh nasce gljubavi, i szjene, kojuvam sccjudimo ukasatti radi Vascega samuccegna. I scelechivam sve najvechje čestitosti u sdravglju sajedno s'milosti čestitoga zarstva, ostajemo na Vasciem sapovjedima. A di 21. genaro 1800« (Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800.—1802., f. 110 — Pismo Senata bosanskom defterdaru Sulejman-begu, 21. I. 1800 (br. 3). 145 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata Antoniju Karlu Petru Nataliju u Travnik, 22. I. 1800 (br. 5/1). 146 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800— 1802, f. 110 — Pismo Senata Kiriku, 1. II. 1800 (br. 5/2). 147 Kako je i to pismo pisano na hrvatskom jeziku, mi ga djelomično objelodanjujemo, ukoliko se radi o navedenom predmetu: »AI Signor Passä di Bossina Travnik. Gnekoliko dana nasada pisasmo nascemu elcii, koga poslasmo na te strane sa poklonitse V. P. i P. G. Sadavam prikasje sfesctoje sliedilo po varhu nascieh podlosnika od Conauli. Ma biusciga nascia sapovied nascla u savrati na ove strane nie bio podoban, sa isvrscit ono sctosmomu bili naredili; mi đake sadarn s'ovom nasciom od possebne zienne nahodimose darsgiami sa prikasatvam kako potom doghie Vaše tefterdar svojskom pod Nikscichie sa uputitse put ove dargiave sa pedepsat odmetnute podlosgni-
649
tanova fermana ne može raspustiti vojsku,148 upozoravajući ih na troškove i neprilike koji iz toga izlaze za samu tursku vojsku.149 Stoga je Senat odmah odgovorio paši iznijevši mu svoje mišljenje i izvjestivši ga da je sve to javio svome konzulu u Carigradu, gdje će on izložiti cijelu stvar.150 I zbilja to je Republika i učinila naredivši Kiriku da na lijep način upozori Portu na pašino držanje i na njegove izjave o izdržavanju vojske, od čega se već unaprijed Senat sasma ograđivao da snosi ikakav teret.151 Da je Republika uspjela kod Porte da se i taj puta provede onako kako je predlagala, ne treba ni malo sumnjati. Sa sličnim zahvalama kao što je uputio turskoj vladi, obasuo je Senat ministra Thuguta ne zaboravivši naročito pohvaliti energično držanje generala Bradyja u korist Dubrovačke republike, kao i naglasiti da je ona svoke, recenni tescko pripanuscese i povratiscese na pravi priascgli posluh: niscta nemagne ossudismo na smart pet glavara od Conaubla i rasorismo gnihove kuchie, sa da budde isgled istiem Conauglianima i iniem ostaliem nasciem podlosgnizima sa unaprieda budde mirno sgivotovali i sfeghse kasat podlosgni u sfemu sfuomu Principu. Ovako sgiughiena sgodda kojaje sliedila u ovom poslu mije sposnasmo samo od dobrote, i nastojagna V. P. i P. G., i michiemose jako hualit Vissokiem Vratima po varhu Vascieh milosti, kojestenam udielili u ovom prigodi. Mismo nouomu tefterdaru pisali josc od gnekoliko dana nasada, danam vechie vojska netrebuje, ukoliko ovega puta bilaje dosta nascia snaga bes potrebe od isvane vojske, er biascete recenni Conavgliani tescko pripalli na sam glas od turske vojske i molimo recennoga gospodina tefderdara davam i on jako sahuali od nasce strane...« (Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800- 1802, f. 110 — Pismo Senata bosanskom paši, s. d. (br. 9). 148 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata bosanskom paši, s. d. (br. 13). 149 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800-1802, f. 110 — Pismo Senata Kiriku, 18. II. 1800 (br. 14). 150 Radi interesantnosti donašamo u cijelosti i to pismo koje je također pisano hrvatskim jezikom: »AI Signor Passä di Bossina. Primilismo szjegneni list Vascega Prisvjetloga, i Priisvarsnoga Gospostva, po komu rasumjesmo svesctonam pisaste visce vojske u Gaskomu prikuppiene. Mi s vegh veshma sposnamo Vasju dobrotu i glubav prema nammi, i zjechja toga sveghvam vechma svjedočimo nascju harnos, i scelimo prigoddu sa mochvamje u djellima occitovatti. A sctonam piscete da budduchise vojska skupila po osobitu zarskomu slavnomu fermanu, da je Vi nemoschete rasvarchi bes osobita zarskoga fermana, mi scjenimo da budduchinas Čestita Vrata pomillovali u nascoj potrebbi, i naresilli sa nascju obrannu prikupgljengne od vojske, kojaje imala po nascoj vogli vladattise i djellovat; sad kadje dospjella nascja potrebba, i svarka radi kojesmoje iskalli, nascaja vogla da se rasvarscje; scotose ugaghja s' predgim slavniem fermanom, koije je nascoj vogli podloscio. A joscte veshje usmnascja nascja poscjuda, da gludstvo u vojsku prikuppjeno buddese koliko prie na svoj dom povratiti, sa da toliko magne budde harcja (= trošak: I. Esih, o. c., 61) zarevoj hasni (= blagajna: I. Esih, o. c., 63), is koje po zarskoj naredbi ima bitti sasma naplachjeno. Niscta ne magne mismo davno nascega vechila (= punomoćnik: I. Esih, o. c., 125), koi sjedi na Cestitiem Vratima, od svega scto i Vammi piscemo uvjescballi, naredilli da sve, potanko da na snagne receniem Slavniem Vratima, i sahvali im na gnihoviem miUoStim. Ne budducchi sada na ovoj strani naše tergjuman ne usmobuddemo svegh imat načina sa u tursku jasiu (= pismo: Esih o. c., 68) nascevam liste napisatti, i radi toga u vlasckuvam jasiu napiscemo: nu kadgodse uzmosce naschi cjovjek vjesct turske jasie, nechjemose scteghjet gnime sluscitti, sa danas lascgne i boglje buddete rasumjetti. I daste svegh u vechjoj čestitosti sa millosti priusviscenoga zarstva« (Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800. —1802., f. 110 — Pismo Senata bosanskom paši, s. d. (br. 13).' 151 Ibid. — Lettere e commissioni di Levante ann. 1800— 1802, f. 110 — Pismo Senata bosanskom paši, s. d. (br. 13).
650
jim vlastitim silama dokrajčila konavosku bunu. Naravno da je vlada bila svjesna što sve duguje austrijskom vladaru, koji je radio da se sačuva Republika sv. Vlaha, i ona zato i kaže u tom pismu kako sada nastaje prelijepo doba za dubrovačku državu, koga će se njeni potomci sjećati s ugodnošću i vječnom zahvalnošću, pa stoga moli još jadanput ministra Thuguta da bude tumač njene smjerne zahvalnosti kod carskog prijestolja.152 Istodobno je Senat naredio d'Ayali da otide od Thuguta, neka ga obavijesti kako je na miran način ugušena konavoska buna, te neka se zahvali na milostivoj carskoj zaštiti i na uspješnom posredovanju samoga Thuguta, koga će zamoliti da bude i dalje dubrovački moćni zagovornik. Senat još nije zaboravio da naročito upozori d'Ayalu neka pred Thugutom pohvali brigu i zauzimanje generala Rukavine i Bradyja u korist Dubrovačke republike.153 Isto tako Senat nije propustio da se posebno ne zahvali i samomu generalu Rukavini, kome je izjavio da mu je osobito obvezan što je najpripravnije pružio pomoć Republici.154 Tim pismom je dubrovačka vlada konačno zaokružila i zatvorila krug oko pitanja konavoske bune u Turskoj i Austriji. Međutim je 29. III. 1800. godine izdala zakon, po kome je određeno da od tada ne mogu gospodari od svojih težaka zahtijevati da im rade više od 90 dana na godinu*, uračunavajući u to i kišne dane. Nadalje je točno naznačeno koliko gospodar ima kmetu davati za njegov rad na dan: vina, kruha i povrća uz so i ulje s time da se to može pretvoriti i u novac, ako se obojica tako nagode.155 Tim aktom mislili su zagriženi feudalci, koji su, poučeni iskustvom, postali prijazni i oprezni u ponašanju sa svojim kmetovima iz straha da se opet ne ponovi sličan ustanak,156 da su zaveli red među seljacima u Konavlima, čija buna zamalo nije izazvala međunarodni spor u jednom dijelu Evrope. Istina, otada se više u Dubrovačkoj republici ne dižu seljaci, koji su po mišljenju suvremenika tih događaja Mangourita, nekadašnjeg francuskog konzula u Ankoni, dočepali se iz te bune ne samo velikih koristi, već im se poboljšala 157 sudbina i vraćene su im neke povlastice. Samo nepokretni i kratkovidni gospodari tih seljaka-kmetova neće da uvide da je došlo vrijeme koje će ih pregaziti, jer nisu sposobni donijeti nove i duboke reforme u unutrašnjoj strukturi svoje države. 152
Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata Thugutu, 4. II. 1800 (br. 13/1). 153 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800., f. 135 — Pismo Senata d'Ayali, 4. II. 1800 (br. 13/2). 154 Ibid. — Lettere e commissioni di Ponente ann. 1800, f. 135 — Pismo Senata Rukavini, 4. II. 1800 (br. 15). * Dakle više za 15 dana od one odredbe iz 1713. godine (M. Medini o. c., 91). 155 A. Dagl' Ivellio, Saggio d'uno studio storico — critico sulla colonia e sul contadinaggio nell territorio di Ragusa, Ragusa, 1873, 64. 156 M. B. Mangourit, o. c. II. 17. 157 M. B. Mangourit, o. c. II. 17.
651
Iz svega se toga vidi da su sami Dubrovčani još 1799. godine kopali grob svojoj slobodi i samostalnosti, kada su u strahu od konavoske bune htjeli pustiti na svoj teritorij ne samo austrijske, već i turske čete. Tada je mogla Austrija, uslijed tadašnje političke i ratne situacije, da je samo htjela, vrlo lako ukinuti tu republiku i pripojiti je ostaloj Dalmaciji, i nitko u Evropi u taj čas ne bi ni prstom makao da skoči na obranu dubrovačke države. Buna u Konavlima,158 iako je bila lokalnog karaktera, izazvala je ipak pozornost cijele europske službene javnosti. Ali i ona je propala kao i sve druge. Narod, koji se digao, nahuškan sa strane, a onda sramno ostavljen na cjedilu, platio je za sve račun i čekao nadalje strpljivo da se oslobodi jarma jedne preživjele i zaostale aristokratske državne tvorevine, koja se nije mogla dugo održati na svom komadu zemlje, pa je morala uskoro pasti u ruke novom susjedu — Francuskoj, nasljednici Austrije na Jadranu, koja ju je bez skrupula konačno dokinula, jer je stajala na putu grandioznim levantinskim planovima njenog cara Napoleona I.
THE KONAVLE UPRISING AS A FOCUS OF EUROPEAN DIPLOMACY (1799-1800) Summary Dr Stjepan Antoljak sees the causes of this uprising in the new law of the Dubrovnik Senate which ordered ali Dubrovnik subjects to buy twenty litres of sah each year from the Prince at a high priče. The leader of the revolt was Niko Švago from the village of Vodovadje. The Dubrovnik authorities feared the Konavlans and initiated a broad diplomatic activity in order to secure the help of neighbouring Austria and Turkey. The Initiators of the uprising were punished. The uprising showed the extent of social dissatisfaction in Konavle and in the Republic and foreshadowed the imminent collapse of the Dubrovnik State.
158 God. 1951. objelodanio je u izdanju Srpske Akademije Nauka J. Radonić V. knjigu »Dubrovačka akta i povelje« (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III, odelenje, knjiga XVI, Beograd, 1951). U toj knjizi od 634. do 641. strane donosi regeste samo nekih isprava koje se odnose na konavosku bunu u razdoblju od 11. VII. 1799. do 2. V. 1800.
652
ODJECI I POSLJEDICE FRANCUSKE REVOLUCIJE (1789) U HRVATSKIM ZEMLJAMA* Još u 1988. godini započelo se govoriti u nas o proslavi 200. obljetnice francuske revolucije, čije su ideje u ono vrijeme snažno i nezadrživo prodirale i širile se gotovo po svim predjelima Evrope pa tako i u hrvatskim zemljama. Razloga za obilježavanje te dvjestogodišnjice u Hrvatskoj i Dalmaciji ima za to više, a jedan je i taj što tamošnja arhivska grada upućuje da je odjek te revolucije sa svim svojim posljedicama imao odraz u ovim regionima. Koliki je taj utjecaj bio i kako se to odrazilo na tamošnje društvene prilike, posvjedočit će ovaj rad.
1. Ideje francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo koje su naglo prodirale u gotovo sve zemlje Evrope, izazivale su veliku uznemirenost i strah da će se morati mijenjati ljudski poredak. U Ugarskoj je samovolja cara Josipa II. otvorila širom vrata tim idejama koje su se stidljivo odražavale i u Hrvatskoj gdje su dobile sasma drugačiji smjer. Parole: sloboda i bratstvo došle su iz Francuske i u Hrvatsku, ali riječ »sloboda« bila je samo za plemstvo koje je po Verböczyu značilo narod. I dok su u Francuskoj skidali ropske lance s naroda, u Hrvatskoj i Ugarskoj proklinjali su cara Josipa II. što je kmetovima dao slobodu. Vječno bratstvo s Mađarima trebalo je osigurati plemićku slobodu, da ju nikada ni1 jedan kralj ne sruši. Kad je 14. srpnja 1789. god. pala Bastilla, u Francuskoj je zavladao golemi strah i anarhija. Dekretom je 11. kolovoza 1789. u Francuskoj ukinut feudalni sistem, a 26. kolovoza iste godine Ustavotvorna skupština donosi čuve* Kao predradnja ovome radu prigodom 200-godišnjice francuske revolucije je: S. Antoljak, Les repercussions de la Revolution francaise en Croatie (Extrait des Annales de l'Institut francaise de Zagreb Avril-juin 1939, 68 — 83) izišla 1939. povodom 150 godišnjice proslave te revolucije. 1 T. Smičiklas, Poviest hrvatska II, Zagreb, 1878, 389, 390.
653
nu deklaraciju o pravima čovjeka i građanina (Declaration de droits de l'homme et de citoyen), čiji je bio cilj uz ostalo i uspostavljanje individualne političke jednakosti zajedno s neprikosnovenim privatnim vlasništvom.2 O svemu tome u Hrvatskoj u to doba nema nikakvih vijesti, jer je hrvatsko plemstvo bilo protiv novih ideja i prevrata, a i u velikoj borbi s reformatorom — carem Josipom II. I dok u Ugarskoj tamošnji pjesnik Bacsanyi Janos (1789) pjeva u pjesmi »A francziaorszägi vältozäsokra« (o francuskim promjenama) o francuskoj revoluciji i poziva narode i države da se oslobode i raskinu ropske lance ugledajući se u Pariz, koji će im dati utjehu,3 dotle u Hrvatskoj mi imamo samo jednu jedinu vijest o francuskoj revoluciji iste 1789. godine u zagrebačkim novinama »Kroatischer Korrespondent« (No XXI, Agram den 11 August 1789), koje pod naslovom »Innländische Nachrichten« s istim datumom prenose opširan prikaz iz bečkih novina (Wienerzeitung) o razuzdanosti pariškog općinstva prigodom posljednje strke, tj. revolucije, gdje je morala uredovati vojska da umiri narod. Jedini se general Esterhazy, iako po porijeklu Mađar, u službi francuskog kralja, usudio suprotstaviti masi i zato je platio glavom. Iz toga zaključuje patriot, tj. pisac tog članka, ako je to učinio jedan potomak iz Ugarske iz ljubavi prema kralju koji nije bio njegove narodnosti, kako li to tek car Josip II. kao monarh treba da očekuje od naroda koji ga obožava. To je bila samo »službena« (oficijelna) ljubav prema caru Josipu II. koji je medu plemstvom, svećenstvom i neupućenim seljaštvom, na čija su leda pale sve moguće obveze, a napose kad je započeo rat s Turskom, u Hrvatskoj — pa tako i u Ugarskoj — bio zbog svojih reformi omražen. Uz njega je još omraženiji bio izvršilac carevih naredbi nametnuti Hrvatima ban-protestant Mađar Franjo Balassa de Gyarmath, koji se zbog svojih nasilnih metoda za4 mjerio svima. Teško bolesni car Josip vidjevši cijelu svoju monarhiju spremnu na bunu i sve svoje osnove propalima, izdaje 28. siječnja 1790. god. proglas na latinskom jeziku za sve ugarsko-hrvatske županije preko ugarske dvorske kancelarije, u kome obećaje što skoriji saziv sabora te da od 1. siječnja 1790. ima u Ugarskoj i Hrvatskoj vladati ono stanje koje je bilo 1780. god. nakon smrti njegove majke. Povlači sve svoje odredbe osim patenta o toleranciji i eman2 M. Bosanac — O. Mandić, Političko-pravna hronika sveta, I, Beograd 1971, 425, 426. Gl. i F. Šišić, Prvi dani francuske revolucije, o 150-godišnjici. Od 5 V — 23 V 1789 Novosti, Zagreb 5. V. 1939. 3 Bacsanyi Jäanos, Välagotott koltemenyei, kiadta Lengyel Miklos, Budapest, p. 11. Gl. i V. Bogdanov, Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića, Zagreb \1960, 57, 58. 4 G1. V. Deželić, Maksimilijan Vrhovac (1752-1827), Zagreb 1904,, 32, 33. O Vrhovcu se u hrvatskoj historiografiji vrlo mnogo pisalo i govorilo sve dd danas, a u Arhivu Hrvatske u Zagrebu (Depoziti br. 22) čuva se kseroskopija doktorske disertacije o Vrhovcu na njemačkom jeziku, koju je napisao Tiburtius Geczy podlnaslovom: »Beiträge zur Lebensgeschichte des Agramer Bischofs Maximian Verhovacz (1752 — 1827) na 126 strana (radi kompletiranja fondova ona je nedavno snimljena na Teološkom fakultetu u Beču). U Arhivu JAZU u Ostavštini F. Šišića pod sign. XIII B (rukopis br. 4 čuva se Šišićev rukopis, pisan na pisaćem stroju pod naslovom: »Biskup Maksimilijan Vrhovac« (20 fol. dobro uščuvan, a napisan 23. XI. 1934. kako na njemu stoji).
654
cipaciji i dozvoljava da se kruna sv. Stjepana prenese iz bečke carske riznice u Budim. U međuvremenu se je Josip II. već borio sa smrću i 20. II. 1790. u svojoj četrdeset i devetoj godini umire.5 Na vijest o carevu opozivu njegovih naredbi i smrti i da se sve vraća na staro, kako to kaže grof Adam Oršić u svojim memoarima, pobježe iz Hrvatske omraženi ban Balassa, a u Ugarskoj i u Hrvatskoj probudi se patriotizam te nitko nije drugačije htio govoriti nego u Ugarskoj mađarski, a u Hrvatskoj hrvatski.6 U dokaz tomu je i tada tiskana pjesma na hrvatskom jeziku povodom odlaska iz Zagreba7 nekolicine odabranih hrvatskih velikaša i plemića u Budim da posjete krunu sv. Stjepana, u kojoj se uz ostalo opjevava u duhu narodne pjesme i ovo: »Veseli se ti Hrvatska ravna, mogu reći da si puno slavna. Svakojakim bogatstvom si sita i na glasu jur od mlogo lita. Ti si majka konja i konjika na oružju silenih vojnika. U Tebi se junaci rodiše koji tebe lipo zahodiše, kako zvižde nebo previsoko i ženica svako vidno oko. Kitne gore željno pramaliće ravna polja, travice i cviće — Tako oni naresiše tebe, mlogo više nego sami sebe. Tvoj je vitez Šubić ban Nikola kog se boja Turska sila ohola, Tvoj ban slavni Tomo Erdeodi, Gedeoana ki srićom nadhodi, još , ostali junaci brez boja, O Hrvatska, to je dika Tvoja«.8 Ta »pisma« je svakako vrlo značajan prilog hrvatske svijesti još mnogo godina prije narodnog preporoda. Iz razvoja nutarnjih prilika u Hrvatskoj, u kojoj su, po kapucinu pjesniku Grguru Maljevcu: devet godina... »slobošćina, tvoja, starinske pravice, zaprte su bile, kakti vu tamnice«,9 u 1790. godini, kada je Josipa II. naslijedio njegov brat Leopold II. (1790. 1792) i dalje se uočava da tamošnje plemstvo na čelu sa zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem ne zna ništa, a i ne interesira se o razvoju francuske revolucije, jer je sve svoje snage usredotočilo da spriječi povratak omraženoga Balasse za bana, u čemu je i uspjelo. Dolazi novi ban grof Ivan Erdödy,10 kojega je pozdravio njegov prijatelj Vrhovac i zamolio »u ime domovine, koja je to5
A. I. Fessler — E. Klein, Geschichte von Ungern V, Leipzig 1883, 579-583. Gl. i Friedrich Engel-Jänosi, Josephs II Tod im Urteil der Zeitgenossen, Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung XLIV, Innsbruck 1930, 324-346. Tu je opisan odjek njegove smrti u Ugarskoj, ali ne i u Hrvatskog! 6 Memoiren des Grafen Adam Orssich de Szlavetich, Arhiv za povjestnicu jugoslavensku X, Zagreb, 1869, 262, 263. 7 U Zagrebu se je od 1787. do 1905. broj građana povećao s 2.815 na 2.937 i osim toga u njemu je još živjelo 200 — 300 plemića. Gotovo svi velikaši i mnogi bogati plemići imali su u tom gradu svoje palače. Na širem području Zagreba postojale još tri gradske općine (Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica) i u tim općinama također se povećao broj stanovnika (J. Adamček, Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću. Društveni razvoj u Hrvatskoj. Uredila M. Gross. Zagreb 1981, 78). 8 Pisma od plemenite čete Horvatov u Budim za pohodit svetu krunu odlazećih, Ispivana po G. K. D(uri Kerdiću: S. A.). U Zagrebu. Prit. slovim plem. od Trattnera 1790. 9 VI. Dukat, Pater Gregur kapucin (Juraj Malevac), kajkavski književnik XVIII. vijeka, Rad JAZU 207, Zagreb 1915, 157 -159. 10 V. Deželić, o. c., 36-50.
655
liko bila pretrpjela, neka duh svojih djedova i njihove vrline naslijeduje to više, jer ima toliko toga, što treba u njoj (domovini: S. A.) ispraviti, poboljšati i obnoviti«.11 Veselje u Hrvatskoj nad novim stanjem očitovalo se i u jednom prigodnom spisu12 u kojem se kaže da je sada dozvoljeno misliti i govoriti što hoćeš, a latinski jezik, ta slava i dika Ugarske i Hrvatske koji su proglasili da je za sve vijeke umro, opet je oživio i na njemu se raspravlja i posvuda govori. Sve to nije bilo dovoljno hrvatskom plemstvu da osigura svoj položaj. Zato na prijedlog Nikole Škrlca hrvatski Sabor dade instrukcije svojim poslanicima za zajednički Ugarsko-hrvatski sabor u Budimu uz ostalo da šest županija hrvatskog kraljevstva, dok se ne predobiju oni dijelovi Hrvatske koje sada drže Turska i Venecija i dok se ne okupi toliki broj županija da bi mogle uzdržavati jednu visoku političku oblast — dikasterij, prima naredbe od Ugarsko namjesničkog vijeća.13 Time su Hrvati svojevoljno sankcionirali odredbu Marije Terezije od 1779. god. uzakonivši taj zaključak kojim se Hrvatsku podvrglo Ugarskoj i njenom Namjesničkom vijeću i tako su se predali Mađarima na milost i nemilost. U spletu tih događaja 19. svibnja 1790. god. vrhovni ravnatelj nauka i ostali profesori Kraljevske akademije u zagrebačkom distriktu uputili su predstavku »Slavnoj gospodi staležima i redovima kraljevina Dalmacije Hrvatske i Slavonije, sakupljenima u Saboru«. U njoj izlažu kolika će biti korist za sve kraljevine ako bude ustanovljeno sveučilište (Universitas Scientiarum) i koliko će se time domovina prodičiti kad se budu uklonile sve zapreke znanstvenom radu i kad se budu pribavila sredstva za njegov razvoj. U takvom sveučilištu domaća će mladež stjecati obrazovati se u svim znanostima i plemenitim umijećima za obavljanje različitih službi u svojoj domovini.14 Na tu njihovu molbu hrvatski staleži naložiše svojim poslanicima na Ugarskom saboru da tu predstavku »akademičkih profesora« ondje podupru te ako se ne bi moglo dobiti cijelo sveučilište, da traže barem uvođenje kirurgije na Zagrebačkoj akademiji. Kako u tome nije bilo nikakva uspjeha, staleži uputiše ponovno 1791. god. sličan naputak svojim poslanicima. No i to ostade bez koristi te tako prođe ponovno »više decenija prije nego li se iz nova na hrvatskom saboru rieč povela o sveučilištu« kazao je u svom govoru prvi rektor Matija 15Mesić prilikom otvorenja Sveučilišta u Zagrebu 19. listopada 1874. godine.
Kad se razišao Hrvatski sabor (22. V. 1790)16 koji je donio sudbonosne odluke o savezu s Ugarskom, sastao se Ugarsko-hrvatski sabor (10. VI. 1790), na kome se vodila dugotrajna i žučna borba o upotrebi mađarskog jezika umjesto latinskoga u javnom životu obiju kraljevina.17 Hrvatski pjesnik i komediograf Tito Brezovački u svojoj latinskoj pjesmi, posvećenoj banu Erdödyu,18 tražio je tada od njega da spasi trojednu kraljevinu njenom zakonitom vladaru, jer Mađar hoće da liši tri sestre, tj. Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju njihovih kruna, a njihov jezik da zamijeni grubim »skitskim«. Nema nemilosrdnijeg naroda na svijetu od Huna (Mađara) kaže, jer je i sam Nijemac milosrdniji. Jezik im je barbarski te odbija svakoga osim polarnih Laplandana. Konačno Brezovački dovikuje: »Slobodna smo kraljevstva, a ako je koga stid da bude Hrvat, neka služi ko rob divljim Hunima jer su Mađari doduše slavan narod, ali nijesu slavniji od ma kojega slavenskoga, kako nam to dokazuje povijest«.19 Kada su pak Mađari raspravljali na budimskom saboru o uvođenju mađarskog jezika kao službenog (uredovnog),20 razdijeliše hrvatski zastupnici 1. IX. svojim mađarskim saborskim kolegama svoju latinski tiskanu vrlo opširnu deklaraciju21 u kojoj su točno iznijeli svoje stajalište u pogledu uvođenja mađarskog jezika u urede. U toj vrlo važnoj deklaraciji kaže se da ako je išta istinito, onda je to svakako da je latinski jezik hrvatski ustavni jezik učvršćen stoljetnom praksom. Opisujući dolazak Mađara u njihove tadašnje predjele i njihovu malobrojnost nasuprot šarolikosti ondje naseljenih naroda, iznose se sve prednosti upotrebe latinskoga jezika te se, uz ostalo, kaže kako je Hrvatska jedina u kojoj nitko, pa ni narod ni odličnici, ne znaju mađarski niti se njime služe. Što više teže bi bilo uvesti mađarski jezik jednim udarcem nego li francuski i talijanski koje mnogi od plemstva i svećenstva razumiju. Uz to su francuski i talijanski učeni jezici, što mađarski do danas nije, a mađarska književnost je u većem dijelu sastavljena od prijevoda te malo ima originalnih djela. Stoga Dalmacija, Hrvatska i Slavonija izjavljuju da je u Ugarskoj ustavni jezik latinski, koji se ne može dokinuti bez jednoglasnog sporazuma svih ugarskih županija i gradova. Zato zahtijevaju poslanici spomenutih kraljevina da se i dalje upotrebljava latinski u javnosti, inače će oni protestirati na najshodniji način. Otpor Hrvata protiv uvođenja mađarskog jezika podupro je i međimurski Hrvat i hrvatski »agens aulicus« u Beču Josip Keresturi22 u jednoj svojoj 16
11
V. Deželić, o. c., 51-54. 12 Epistola qua S. P. Q. Latii šibi gratulantur, inclita Heroum Regna Hungariae et Croatiae suo rursus ore loqui, eis vero congaudet Linguam latinam rivertisse ab exiliis et pro mortua declaratam rediisse in vitam, Zagrabiae 1790 (T. Smičiklas, Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835. godine, Rad JAZU 80/Zagreb 1885 12,13). 13 T. Smičiklas, o. c., Rad JAZU 80, 16 i 17 i Isti, Poviest hrvatska II, 390, 391. 14 Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu I, Zagreb, ' Spomenica,. I, 366. 656
V. Deželić, o. c., 55. A. I. Fessler — E. Klain, o. c. V, 596, 597. Njen naslov je: »Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus et novum Pro-regem comitem Joannem Erdödy, ne suis priventur coronis proinde et novo sponso Leopldo ab Hungaria« (Fr. Fancev, Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1790- 1832), Grada JAZU XII, Zagreb 1935, XXV). " Gl. i F. Sišić, Hrvatska povijest III, Zagreb 1913, 57, 58. 20 T. Smičiklas, Obrana i razvitak..., Rad JAZU 80, 19. 21 Declaratio ex parte mmciorum Croatiae, quod introducendam hungaricam linguam (Fr. Francev, o. c.. Grada XII, 33-37; F. Sišić, o. c. III, 39-43. 22 »Croata Stridoniensis« Josip Keresturi (Strigovo 20. II. 1739— 1794), od oca obrtnika sin. Dovršivši gimnazijske nauke 1754. ulazi u isusovački red u Beču. G. 1764. 17
18
657
knjižici.23 On upozorava da se narodi koji žive u kraljevini Ugarskoj razlikuju po jeziku te se stoga ima zadržati latinski jezik. Ujedno se pita kako se može zahtijevati od slavenskog naroda, koji se prostire od Sibirije do Jadrana i od granica Šaške i Bavarske do Crnoga mora da prihvati mađarski jezik. Keresturi se zanimao i za revolucionarni prevrat u Francuskoj, ali ne i s radikalizmom francuskih državnih i socijalnih reformi. On čak opominje kao »Hungarus« (politički se naziva »Hungarus« ili »über Hungarus«, a izričito se zove »Croata«) Ugarsku da ne pode tragom Francuske (»Tenete leges vestras quia salebrosa est omnis semita extra eas. Molite Franciam pro exemplo accipere. Vae, vae vobis, qui potentes estis, si spiritus Gallorum intraverit in corda Hungarorum« u djelu »Eleutherii Pannonii mirabilia fata« s. 1. 179l).24 Prema mišljenju Fanceva, iz svega toga se vidi da su 1790. god. postojale dvije Hrvatske: jedna, ukočena, službena, bez prave orijentacije i bez kičme, a druga narodno osviještena i ponosna na svoju pripadnost velikoj zajednici slavenskih naroda.25 Tako razjedinjena i razočarana Hrvatska dočekala je niz rješenja zajedničkog sabora koji se premjestio po želji Leopolda II. iz Budima u Bratislavu. Po tim rješenjima Hrvatska je potpala pod Ugarsko namjesničko vijeće, čija se sada vlast protezala i na županije Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Mađarski jezik se uvodi u gimnazije, akademije i na sveučilište, a kao oblasti ima se uredovati latinskim jezikom.26 Kad se 7. lipnja 1791. god. sastao Hrvatski sabor u Zagrebu, hrvatski staleži su u pogledu uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj odredili da se postavi profesor mađarskog jezika na Zagrebačkoj akademiji, a budući da je najpotrebniji učenje ilirskog jezika (jer u tim kraljevstvima kao i u samom ugarskom kraljevstvu stanuje neizmjeran broj ljudi toga jezika), neka se i taj jezik predaje u svim gimnazijama, akademijama i na sveučilištu.27 Ujedno je Sabor zaključio da se mađarski jezik kao neobligatan predmet uvede u srednje i pučke škole u Hrvatskoj i Slavoniji pa već u listopadu iste godine stiže kao »magister Josephus Kereszturi, Croata Stridoniensis« izjavljuje uz ostalo da od jezika znade latinski, mađarski, njemački, a hrvatski (croaticum) kao domaći dobro. Od 1759—1762. je profesor isusovačke gimnazije u Trnavi (Slovačka), a od 1762. do 1764. u Zagrebu. 1764. izlazi iz isusovačkog reda, svrši pravo u Grazu i kao notar nastani se u Varaždinu. Za Josipa II. u Beču je »agens aulicus« (zastupnik u javnim poslovima dvora). 1786. dobiva plemstvo i umire u Varaždinu u činu prisjednika zaladske županije (T. Matić, Josip Keresturi i njegovi pogledi na političke prilike poslije smrti Josipa II, Rad HAZU 270, Zagreb 1941, 151, 152). Gl. i C. von Wurzbach, Biographisches Lexicon des Kaiserthums Oesterreich 11, Wien 1864, 179, 180, te Fr. Fancev, ko je Keresturi agens, autor pjesme »Nikaj na svetu lepšega ni...,« Nastavni vjesnik XXXIX, Zgb. 1931, 38 — 40, i g. Šidak, Keresturi, Josip, politički pisac. Enciklopedija Jugoslavije 5. Zgb. 1962, 240 23 Leopoldus in campo Räkos. Visio Eleutherii Pannonifffr. Fancev, »Dokumenti ..., Grada JAZU XII, XXVI). \ 24 Gl. T. Matić, o. c, Rad HAZU 270, 180, 181, 184-188, 156Д154, 155. 25 Fr. Fancev, o. c., Grada JAZU XII, XXVII. \ 26 Gl. opširno F. Sišić, o. c., III, 45-54. 27 1. Kukuljević de Saccis, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II, Zagreb 1862,261. ' ~ . - . . . - _ . -
658
u Zagreb i prvi učitelj tog jezika. Budući da je Ugarsko namjesničko vijeće dobilo nad Hrvatskom i političku vlast, Hrvatski sabor postaje drugorazredni faktor, a otada je zajednički sabor za Hrvate kudikamo važniji. Drugim riječima, hrvatski staleži predali su se u naručaj Mađara iz straha od bečkog centralizma. Njihov ban je postao izvršujući organ Ugarskog namjesničkog vijeća i sada se više ne može smatrati »prorexom« kao u prijašnje vrijeme.28
2. Usporedo s tako složenim unutarnjim događajima u Ugarskoj i u Hrvatskoj, Austrija vodi rat s Turskom i njeni agenti su se razišli po Bosni, Hercegovini i ostalim susjednim zemljama da dižu narod na ustanak. Čak se pojavila nada da će Bosna doći pod habsburšku kuću.29 To se očituje već i u navedenoj predstavci Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu Hrvatskom saboru (od 19. V 1790), u kojoj se izražava nada da će ne samo onaj dio Hrvatske koji još jeca pod turskim jarmom nego i kraljevine Bosna i Srbija (regna Bosniae et Serviae) biti oslobođene i da će tako slavne kraljevine biti proširene.30 Carigradski dvor je odlučio upravo te 1790. god. da brani svim sredstvima Bosnu. Venecija je i zbog trgovačke koristi pomagala Bosance šaljući im velike tovare streljiva preko Soluna.31 Streljivo je stizalo francuskim brodovima pa je izgledalo da će se rat još više zavući. U Carigradu se tokom 1791. govorkalo da je mir na vidiku.32 Tako je i bilo Leopold II. je nakon dužih pregovora sklopio mir s Turskom u Svištovu 4. VIII. 1791. godine.33 Time je ipak propao austrijski plan da se uz Vlašku, Moldaviju i Srbiju turskog jarma oslobodi i Bosna i Hercegovina.34 Nakon sklopljenog mira s Turskom, kojim je Hrvatska teritorijalno slabo prošla, te nakon uglavljenoga obrambenog saveza Austrije s Prusijom (7. II. 1792) mogao je car Leopold II. misliti na to da pomogne svome šurjaku francuskom kralju Ljudevitu XVI. Ali usred ratnih priprema taj slobodoum35 ni austrijski vladar iznenada umire (1. III. 1792), a nasljeduje ga najstariji sin (24-godišnji) Franjo II. (1792— 1835). Franjo II. je bio boležljiv kao i njegov otac, hladan, zakopčan i nepovjerljiv. Vrlo teško se odlučuje na nešto, a 36 značajnije ljude oko sebe nije trpio. U njemu se krio kruti apsolutist. 28
F. Šišić, o. c. III, 55-57. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci II, Sarajevo 1912, 117, 118. Spomenica..., 11,318. 31 Staatsarchiv u Beču — A. Correspondenz. 1721 -1807 — B. Varia 1770-1772 — F. 3., Pisma od 1790. 32 Staatsarchiv u Beču — A. Corespondenz... B. Varia. Pisma od 1791. 33 M. Prelog, Poviest Bosne u doba osmanlijske vlade II, Sarajevo, 16, 17. 34 J. Jelenić, o. c. II, 121. 35 A. I. Fessler — E. Klein, o. c. V, 666, 674, 675. 36 E. Wertheimer, Geschichte Oesterreichs und Ungarn... I, Leipzig 1884, 9, 10. 29
30
659
з. Budući da je Franjo II. pozvao ugarske i hrvatske staleže na krunidbeni sabor u Budim za 20. svibnja 1792. godine,37 sastao se Hrvatski sabor u Zagrebu 20. travnja i na njemu dao vrlo umjerene instrukcije hrvatskim poslanicima za zajednički sabor.38 Iz tih instrukcija se uočuje kako su se hrvatski staleži upravo fatalistički prepustili Mađarima i nema više u njima onoga kako-tako borbenog duha od 1790 — 91. godine. Jedan od uzroka bio je i veliki strah od ideja francuske revolucije. Bojali su se da im ona ne bi oduzela njihova stara staleška prava i sloboštine. Čim se sastao Zajednički sabor u Budimu (22. V. 1792), na kojem je bila obavljena krunidba Franje II. kojemu je u međuvremenu Francuska navijestila rat, on je zatražio vojnu i novčanu pomoć, što mu je bez prigovora odobreno. Nato Franjo II. potvrdi saborske članke, medu njima i onaj kojim mađarski jezik u Ugarskoj postaje obavezan, a u pridruženim zemljama, u školama kao neobligatan. Poslije razlaza tog sabora39 i saziva Hrvatskog sabora u Zagrebu, na kojem su hrvatski izaslanici izvijestili što je zaključeno na Zajedničkom saboru, razišao se i ovaj nevažni hrvatski sabor.40 Već je spomenuto da je francuska Narodna skupština 20. travnja 1792. navijestila Franji II. rat.41 U međuvremenu je revolucija dosegla svoj vrhunac. Konvent je proglasio Francusku republikom (21. IX. 1792), a kralj Ljudevit XVI. je 21. siječnja 1793. god. smaknut.42 Taj čin djelovao je na književnika A. A. Baričevića da je sa zakašnjenjem tek 1794. tiskao kod Kotschea u Zagrebu molitvu P. Leardia »In funere Ludovici XVI, Galliae et Navarrae regis christianissimi«, kojoj je dao i predgovor.43 Poslije smaknuća Ljudevita XVI. mlada francuska republika, okružena samim neprijateljima, navijesti rat Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj. Na to pod uticajem Engleske stupe protiv Francuske Portugal, Napulj, Toskana, papa i Rusija, tako da su od evropskih država 44 ostale neutralne jedino Švedska, Danska i Turska. Austrija, koja je od 1792. god. bila u ratu s Francuskom, uspjela je sabrati mnogo vojske za rat, u kojem su iz Vojne krajine sudjelovale mnogobrojne čete i tzv. dobrovoljački odredi Hrvata i Srba.45 Prema Smičiklasovom pisanju bečki dvor je govorio javno gospodi i plemstvu kako se Francuska diže ne samo na kralja već i na plemstvo i sve37
A. I. Fessler, Die Geschichte d. Ungern X, Leipzig 1825, 657. R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb, 1906, MH, 18. 39 A. I. Fessler, o. c. X, 659-661; T. Smičiklas, o. c., Rad JAZU 80, 21. 40 I. Kukuljević de Saccis, o. c. II, 265-269. 41 M. F. Mayer, Geschichte Österreichs II, Wien u. Leipzig2 1901, 482. 42 M. Bosanac — O. Mandić, o. c. I, 428, 429. 43 Fr. Fancev, Hrvatski ilirski preporod jest naš autohtoni pokret, Zagreb 1935. Preštampano iz »Hrvatskog kola«, 51. Fancev tom prilikom\itira i srpsku pjesmu hrvatskog podrijetla: »Pesrna kralja francuskog Ludovika« o. c.\51). 44 M. F. Mayer, o. c. II, 484. 45 Fr. Vaniček (Spezialgeschichte der Militärgrenze aus Originalquellen und Quellen-werken geschöpft IV, Wien 1875, 1—4) čak tvrdi da je Vojna krajina od 1792. do mira u Lunevillu (1801) dala 101. 692 vojnika, a od toga se nije vratilo kući 38. 583. 38
660
ćenstvo, na vjeru i na stari poredak, a revolucija se pretpostavljala kao vulkan iz kojega djeluju paklene sile da razore sve što je Bog dobra ostavio na zemlji.46 Zanimljivi su zapisci župnika u Petrinji o toj revoluciji. Evo što on kaže: »Druge jesu knjige, koje iz francuzke punte sledeće dugovečne smutnje i tabore ispisuju, ja samo nekoja ovdi za spomenek poslednikom svojini ostavljam (S. A.). Dugo vremena nezadovoljnost francuskoga kraljevstva klika je kakti vu perhavki, iz koje izižel je ogenj živ, raširil se plamen na samo na bližnje nego i na dalešnije varaše, orsage i kraljevstva, potlam kam leta 1793. kralja ovoga Ludovika XVI. i kralicu Antoniu, kćer Marie Terezie, austr. cesarice i vugarske kraljice belodano na placu po henkerskom orudjelju gilotini vumorili su i razglasili, da ne budu već kralja imali neg da budu vsi jednaki i slobodni (S. A.). Kak su se med sobu Francuzi ražali, odavno je spominati. Jedni za kralja stali su, drugi za slobodno kraljevstvo: proreblica. Ter jedan drugoga za svoga nepriatela deržal je. Robespier bil je najkrvoločneši, koga su si bili za prvoga poglavara postavili, ali kajti i on vu šumnu je došel, da bi se rad kraljem vučiniti pod henkerski meč gilotinu je dospel, kak skoro vsi, koji kralja i kraljice smerti zrok bili su. Nad špotljivo prelejanum kervjum z fantiti se podignul je pervi dvor austrianski (S. A.) al naopako štimal je, da ali ova punta z malicom vtišati se bude mogla, ali da si stroške prišpara, mal broj soldatovproti njih izišelje (S. A.), koji od složneh na punti nazad hićeni pobeći su morali. Ovak dobili su Francuzi priliku još bolje povekšati vojsku, koju za onda ravnal je Barras (Barras bil je pri Conventi pervi poglavar Director). Bonaparte pak bil je leutenant i pri Toulonu ime si je včinil leta 1785. »(treba: 1795 : S. A.). Tada prikazuje šta su Francuzi sve radili:« Prez dvojbe pod izlikum ovum da budu vsi jednaki i slobodni pod zastave njihove gernuli se kakti pčele na med i zbog zpomenute prevare nisu našli jake dosta packe za dalje dojti zkoro kam su i sami hoteli, kajti su znali Francuzi namamiti priproste z farbum slobošćine, da budu vsi jednaki. One pak, koji se za vučeneše derže (kak su gospoda) z farbum vupelanja nove vere i zakona. Za to vsu vlast zkoro i naredbu duhovničku pretergnuli su. Kalendar turskom jednak napribili, z ovum samo razlukom, da namezto petka nedeIju, i 5. čez ćelo leto svetkom najmre: novo leto, zastupljenje Kristušovo, Veliku mesu (ar 15. dan Augusta Napoleona dan z velikum pompum obderžal se je) vsih sveteh, na nedeljni dan padaju, obderžavati dopustili su. And svetke i poste pogazili su: sakramente iste, kakti spoved, za nepotrebne deržali su. Venčanje pako, da se od svetske vlasti izveršava, naredili su. Dapače su oni punti niti kerztiti niti dopustiti i vnoga deca nekršćena su oztala. Ove zanke bile su tomu prilične, da su prave svoje neprijatelje pod krove i deržave dolje što pustili neumni, koji samovoljno, i prez vsake vere i zakona živeti hoteli su, ter takvih našel se je vekši broj gospode nego priproztih, tak vu austrianskom (S. A.) kak i vu drugih kraljevstvih i hercegovinah keršćanskih...«.47 Tako je opisao svoja sjećanja na francusku revoluciju župnik u 46 47
T. Smičiklas, Poviest hrvatska II, 398, 399. Uspomene iz francuske revolucije. Banovac, Petrinja 1907, br. 39. 661
Petrinji koji je svoje »Uspomene« pisao upravo za carevanja Napoleona I. koji je vladao od 1809. god. i tim gradom u sklopu Vojne krajine. Iz toga se može zaključiti kakvo je bilo raspoloženje medu hrvatskim plemstvom prema Francuskoj, koje je znao iskoristiti Franjo II. Zato je i mogao dvorski ugarski kacelar grof Karlo Palffy u njegovo ime tražiti iz Beča 18. III. 1793. od Zagrebačke županije osim obećanih vojnika još nešto više »contra nefanda Gallica Gentis Molimina Religionem omnem, omne qui constitutionem evertere tendentia...«,48 a 14. VI. iste godine Budimski magistrat obavještava Zagrebački da je osnovan »freykorps« protiv »funestum Galiae insultum« i poziva ga da i on pristupi tom dobrovoljačkom korpusu.49 Sam car i kralj Franjo II. izdaje 31. III. 1793. godine proglas u kojem traži, budući da je odlučio nastaviti rat protiv Francuske, koja mu ga je prva navijestila, da se dade zlato i srebro uz obveznice i kamate, a plaća se 5% na šest godina. 7. rujna urgira ugarsko Kraljevsko vijeće kod Zagrebačke županije da zbog nastalog rata pošalje što prije obećanu svotu novaca, a 23. listopada grof Palffy požuruje50 Županije da skupi i pošalje što više vojnika kako bi se rat što prije svršio. Županiji su se istodobno slale obavijesti o pobjedama nad Francuzima, te se naređivalo da se zbog toga drži »Te deum«51 čime se željelo podržavati ratnički duh u Hrvatskoj. Unatoč svom neprijateljskom držanju prema francuskoj revoluciji, hrvatski velikaši se nisu baš iskazali u tome. Na razne su se načine ispričavali. To čini i jedan od najuglednijih hrvatskih velikaša grof Ivan Drašković.52 Zato je 1793. godine Vojna krajina postala gotovo neiscrpnim vojničkim rezervoarom za svestrano ratovanje protiv Francuske u predjelima Njemačke i Nizozemske. Tako se od jedanaest hrvatskih i slavonskih regimenti ustrojio streljački zbor od 1705 vojnika i podijelio u dva bataIjona. Prvome je stajao na čelu ogulinski potpukovnik Franjo Jelačić, otac bana Josipa Jelačića, dok je drugi bataljon vodio major Ellin iz Gradiške. Tzv. Wurmserov dobrovoljački zbor sastojao se od dvaju pješačkih bataljona i divizije husara. Konjica je bila sastavljena od hrvatskih i slavonskih krajiških husara. Njima je bio vrhovni zapovjednik brodski potpukovnik Knežević. On je stajao i na čelu pješadije, obučene na turski, koja je uskoro dobila neobično ime: »crveni kapucini« (Rotmäntler). Svi ti vojni odredi, kao i neki drugi, postizali su u obje ove zemlje zapažene uspjehe, a naročito su se isticali »crveni kapucini«, te Franjo Jelačić koji je vodio okršaje između Scheide i 53 Seile. Unutarnja situacija u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila je posve drugačija. Tamošnji vlastodršci su se bojali svakog daška iz Francuske. Da je bilo ta-
ko, to potvrđuje naredba Ugarskog namjesničkog vijeća u ime palatina Leopolda (19. II. 1793) Zagrebačkom magistratu da se zabranjuje od Vj. Veličanstva širenje knjige I. dijela historiae Milio ti, koju je preveo na mađarski ekspavlin Versegi54 pod naslovom: »A Vilägnak kösonseges törtenete irta Franczia nyelven abbas Millot Uretc.«, izdanu još 1790. god.« ... propter complura perniciosa Addimenta per auctorem versioni huic adjecta«, te mu naređuje da se iz svih knjižara ovi egzemplari moraju uzeti, i magistrat ima tu naredbu odmah javno objaviti.55 Još usred navedenih ratnih operacija u 1793. godini razaslao je veliki župan zagrebačke županije Nikola Skrlec veliki broj tiskanih pisama s datumom 19. XII. 1793. svom plemstvu te županije, župnicima, gradovima, Zagrebačkom kaptolu i biskupu tražeći od njih vojnu pomoć. U tim pismima se kaže kako su krivokleti Francuzi, nakon što su srušili prijašnju svoju vladavinu, navijestili rat Franji II. još prije dvije godine. Spominje kako su staleži Ugarske i pridruženih strana već na Saboru 1792. god. odredili za rat 5000 vojnika i 4,000.000 dukata da bi tako pokazali ne samo ljubav prema svome vladaru nego i dali dokaza da im je stalo za javnu stvar. Francuzi pak sa sve većim bijesom ratuju. Bog je ipak blagoslovio kraljevo oružje i on pobjeđuje. Budući da je taj rat odviše skup i traje već treću godinu, moli Skrlec da svi dadu pripomoć u novacima i novcu da se odbije barbarske navale Francuza i da se Monarhiju sačuva od velikog zla. Obara se na francuski narod koji je pao prvo u anarhiju, a zatim u tiraniju i barbarstvo. Upozoruje na opasnost od Francuza koji bune puk protiv sadašnjeg stanja i ustava te hoće da uvedu pučku tiraniju. Stoga je u interesu svakoga da sačuva sadašnje stanje u kraljevstvu i da ustane protiv toga rušitelja Monarhije, vjere, vlasništva, javnog mira i koji je neprijatelj čovječanstva i da se rat vodi protiv njega dotle dok se zajedničkim silama sviju ne osiguraju kraljevstva Austro-Ugarske Monarhije i njenih pokrajina. Navodi kako su se i ostale županije odazvale pozivu, kao i posjednici, te hvali kao uzor dvojicu privatnika iz Zagrebačke županije. Na kraju završava Skrlec taj poziv izrazujući čvrstu nadu da će se svaki odazvati i u znak vjernosti prema kralju pomoći koliko u novacima toliko i u 56 novcu. Ali ova Škrlčeva molba radi prinosa ipak nije donijela onaj efekat kakav je on očekivao. Čini se da je čak morao kod nekih ponovno urgirati, jer su mu tek pojedini plemići i župnici počeli odgovarati početkom 1795. godine. Tako 3. veljače 1795. piše mu iz Brezovice grof Ivan Drašković, koji je prvi osnovao slobodno zidarstvo u Hrvatskoj, a odavde se ono raširilo i u Ugarsku,57 da ne može poslati novake. Župnik iz Velike Gorice Marko Antonije Hegedić šalje mu 13. veljače dva pješaka-vojnika i piše: ».. .in hac comuni ca-
48
Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagr. Congreg. 1793 — F. 6. Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Archivium c. r. civit. Zagr. — Acta politica — 1792 — april-juni. 50 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. zagr. congr. — 1793-f. 7 — 10. 51 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. zar. congr. — 1793-f. 6, 11 -13, 15 -19. 52 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. zagr. congr. — 1793-f. /4 10: Drašković vicecomesu zagrebačke županije, 20. IV. 1793. 53 Fr. Vaniček, o. c. IV, 4-15. 49
662
54 Gl. što je o njemu vrlo malo naveo: V. Bogdanov, Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića, 58, 184, 185. 55 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Archivium I. R. civit. Zagrabiae — Acta politica — 1793 — januar-mart. 56 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Acta Neo-acquisita annum 1791. ad 1793; Archivium I. R. civit. Zagrabiae — Acta politica — 1793 — oktobar-decembar. 57 F. Sišić, Hrvatska povijest., III, 114.
663
lamitate impii Belli Gallici homagiali ductus devotione erga clementissimum nostrum Dominum quem dextera Excelsi tueatur ab omnibus adversis prosperurn et beaturn faciat in hoc et ruturo saeculo...« 20. pak veljače javlja mu grof Franjo Drašković iz Varaždina da mu upućuje dva novaka. Zadnjega dana veljače piše mu iz Ljubljane grof Karlo Erdödy kako mu nije moguće poslati vojnu pomoć protiv buntovnog francuskog naroda, što ga je pismeno molio. Đuro Bužan iz Pušće 3. ožujka javlja da mu ne može uputiti nijednog vojnika, dok grof Josip Erdödy iz Galgovcija piše 27. ožujka da će za vrijeme trajanja francuskog rata uzdržavati od svojih imanja u Ugarskoj i Hrvatskoj 80 novaka, a grof Antun Pejačević iz Kerestinca šalje mu 1. IV. dva vojnika za Jelačićevu pukovniju. Udove pojedinih velikaša slale su vojnike kao grofica Katarina Patačić. Većina je na Škrlcev poziv odgovorila negativno, neki su umjesto novaka dali prirodnine.58 Škrlca nije razočarao njegov prijatelj biskup Vrhovac, koji je 1794. darovao Monarhiji u ratne svrhe 1000 forinti, a 1795. god. uredio je na svoj trošak posebnu četu od svojih slobodnjaka, koja je imala 206 vojnika i koja se po carevoj zapovijedi imala boriti kao posebna jedinica.59 4.
Još koncem ožujka 1793. god. imenovan je barun Franjo Thugut generalnim direktorom u Ministarstvu vanjskih poslova. On se zalagao za nastavak rata sa Francuskom jer je bio uvjeren da je francuska revolucija prijetnja svim prijestoljima i društvenom poretku60 Kad je umro carski kancelar knez Kaunitz (27. VI. 1794), njegovo mjesto zauzima Thugut, koji odmah uvodi tajnu policiju i provodi sistem zastrašivanja i samovolje. Pooštrio je i cenzuru, nije se moglo slobodno govoriti i pisati o tadašnjim događajima, a javnosti se dozvoljavalo ono što je režim smatrao pogodnim.61 Dok su službeni bečki krugovi bili za nepomičnost svijeta i stari poredak, u Hrvatsku su ipak polagano prodirale ideje francuske revolucije, koje je bilo teško suzbiti. Samo Građanstvo u Hrvatskoj zagrijavalo se za te ideje. To potvrđuje jedna pučka hrvatska pjesma pod naslovom: »Pasquil Od nekoiega horvaczkoga vrednoga guillotine Franczuza vu Zagrebu van dan vu fassenszko62 vreme rasztepen 1794.63 U toj pjesmi,64 koja je općenito upućena 58 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. zagrab. — Praesidialia Nicolai Skerlec sup. com. 1793-1797. 59 V. Deželić, o. c., 113, 114. 60 M. F. Mayer, o. c. II, 484. 61 7 E. Csuday, Die Geschichte der Ungarn II, Berlin 1899, 303. 62 Fašnik = vrijeme u crkvenoj godini od božičnih do korizmenih dana, karneval, posljednji dan poklada, mesopust, pokladni utorak (B. KlakvJlječnik stranih riječi, Zagreb 1986, 413). 63 Ovoj je pjesmi dao V. Bogdanov naslov: »Pjesma, koja je visjela na drvetu slobode u Zagrebu«, a nju mu je ustupio F. Hauptmann, koji ju je »pronašao« u Budimpešti u ostavštini Josipa Hajnoczya, urotnika zajedno s Ignjatom Martinovićem, vodom ove »jakobinske zavjere«. Ovaj »jakobinac je u tom primjerku pjesme prema pojedinim hrvatskim stihovima vlastoručno upisao sa strane latinske i druge prijevo-
664
Hrvatima, pita sastavljač tog paskvila odmah na početku zašto bi išli protiv Francuza »vojuvati«, koji ih nikada nije »zbantuval« niti je njihove »hiže spalil«, te da bi bolje bilo da se s njime slože i udare po onima koji su se protiv njih stavili. Ta Francuz za čitav svijet »vojuje«, a brani »muže i purgare« i samo tjera »vse hahare«. Francuz svima daje »pravicu jednu«, a »plemenšćinu ne spoznaje«, jer »veli« da smo svi jednaki. Pametni neka »naj ravnaju«, a priprosti »naj slušaju«, grof je »stokrat velik bedak«, a plemenitaš »več kak šumak« (glupan). U Francuza plaća daću onaj koji više ima, a svima se jednako sudi, bio on »muž, plemenit ali grof«, te svi domovinu brane. Ali zato je Francuz »zatrl« kanonike. Obara se i na biskupe i redovnike te upozorava ljude da ne vjeruju tima što tvrde da Francuz zatajuje Boga i progoni vjeru. Svi moraju davati novce za rat, ali kada zavlada mir, sve će im se vratiti. Prikazuju najcrnjim izrazima bijedu kmetova i to je uzrok radi čega se bori Francuz. Bog pak gledajući te krivice i da nema više »pravice«, te da je uzalud poslao sina, kaže neka vlada giljotina i ponajprije neka uništi »duhovnike«, njegove (božje: S. A.) »lažlive namesnike« koji njega (tj. Boga: S. A.) riječima priznaju, a djelima ga »zatajuju«. Takvi su duhovnici, biskup sa svima kanonicima, »ki naveke se gostiju« i danju i noću se kartaju (Tako je upravo to radio M. Vrhovac: gl. njegov dnevnik: S. A.). Hvali giljotinu, koja ima istrijebiti i »plemenite«, koji neće da spoznaju da su »muzi« njihovi »brati« i da medu njima svaki ima u svemu »del jednaki«. Na kraju Bog, proti kojega »nije moči«, kaže da on s Francuzima vojuje zato za sve krivice »od gospode« učinjene »mužom« naplati »prez razuma i pravice«. I konačno hoće da dade »mužu«, »kaj je imal v paradižu; nit gospona, nit je muža kad stvorila ruka Boza«65 završava se taj za ono vrijeme revolucionarni paskvil iz 1794. godine.66 de« (V. Bogdanov, o. c., 157, 165) kaže V. Bogdanov. Od tri primjerka te pjesme, koje se čuvaju u Budimpešti u Državnom arhivu, jedan su u originalnom pravopisu objelodanili Kaiman Benda i Laszlo Hadrovics (1956). U Bendinom jednom primjerku stoji iznad teksta umjesto naslova na njemačkom: »Gedicht, welches an den Freiheitsbaum in Agram gehangen hat«, a na drugome neobjelodanjenom primjerku, također iznad teksta: »Gedicht welches an den Freiheitsbaum in Agram gefunden worden ist«, dok u primjerku, koji je izdao I. Szeli (1905), kad je pisao o ličnosti Josefa Hajnoczya, donosi doslovan prijepis i fotokopiju toga njezina »drugoga primjerka koji se u Budimpešti nalazi medu spisima biskupa Maksimilijana Vrhovca«, sa iznad teksta gore navedenim naslovom: Pasqil. Prema tome prvi puta tiskanom primjerku, tj. priloženoj fotokopiji koji je objelodanio Szeli, O. Sojat je tekst dešifrirala iznova, jer su se Szeliu potkrale »neke omaške« i objavila te sa strane donijela i njegov modernizirani tekst (O. Sojat, O dvjema kajkavskim revolucionarnim pjesmama s kraja osamnaestog stoljeća, Croatica I/l, Zagreb, 1970, 223 i bilj., 215, 222, 223). 64 Šidak je podijelio na pet dijelova i ukratko iznio njen sadržaj (J. Šidak, V. Bogdanov, Hrvatska revolucionarna pjesma iz godine 1794. i učešće Hrvata i Srba u zavjeri Martinovićevih jakobinaca, Starine JAZU 46, 1956, Historijski zbornik IX, Zagreb, 1956, 184). N. Klaić pak donosi samo njen tekst (Izvori za hrvatsku povijest IV/1672-1848/, Zagreb 1959, 100-103). 65 O. Sojat, o. c. 224-227. 66 Tu pjesmu iz 1794. prepisao je 1948. g., kako smo već naveli, u Budimpešti F. Hauptmann Ona je nađena medu spisima o Martinovićevoj uroti s vlastoručnim bilješakama jednog od njegovih drugova Josipa Hajnoczya. Taj prijepis se sada nalazi, prema Šidaku, »u posjedu prof. Bogdanova«, koji ga je imao 1954. prirediti za štampu u
665
Premda je zanimljiva i privlačna kombinacija O. Šojat da bi autor Paskvila, tj. grube satire ili podrugljivog spisa,67 čiji prošireni naslov iznad teksta »nije u suglasju s idejom i sadržajom pjesme, nego ih upravo poriče«, mogao biti Tito Brezovački,68 mi ćemo ostati i dalje na tome da je paskvilant (pisac ovoga paskvila) anoniman,69 napose s obzirom na nešto kasnije improvizirani naslov gdje se citira nekoga hrvatskoga vrijednoga giljotine Francuza, koji je spjevao ovaj paskvil, iz kojega zrači njegovo pouzdanje u Boga, koji će kazniti krivce i mužima donijeti »pravicu«, a napada biskupa radi igre kartama, što je svakako bio Vrhovac.70 Tu je pjesmu inače širio dvorski tajnik Marko Delivuk. Tako ju je donio u svibnju 1794. Ignjatu Martinoviću u Peštu da je pročita, a davao ju je i drugima. Martinović je izjavio na preslušanju da bi Delivuk mogao znati nešto više o pjesmi. Pjesmu je dao i Josipu Hajnoczyju, jednom od glavnih ideologa i voda jakobinske zavjere u Ugarskoj, koji se spremao da je prevede na »Hist. zborniku« (J. Sidak. V. Bogdanov, Jakobinac Martinović i naši graničari. Narodni list VIII, 1952, 9. L, br. 2031, HZ VII, Zagreb 1954, 188, bilj.). Međutim, V. Bogdanov je tu pjesmu objelodanio 1956. u Starinama JAZU 46, Zagreb, 1956, 332 — 336 pod naslovom: „Hrvatska revolucionarna pjesma iz godine 1794. i učešće Hrvata i Srba u zavjeri Martinovićevih jakobinaca«, Ispred njezina teksta dao joj je naziv: »Pjesma koja je visjela na drvetu slobode u Zagrebu«. On je tu pjesmu povezao s Hajnoczyem, koji ju je čak pripremao da prevede i na mađarski (V. Bogdanov, Hrvatska..., 336, 337). Ipak nije uočio da se ona razlikuje od one pjesme koju je donio Smičiklas. No zato je Sidak, prikazujući taj Bogdanov rad, prvi upozorio da se te dvije pjesme razilaze po sadržaju i to primjerima ustvrdio te je zaključio »da su pred nama dvije različite pjesme, srodne po obliku i sadržaju« (J. Sidak, V. Bogdanov, o. c. Starine JAZU 46 1956, HZ IX, Zagreb 1956, 184-186.). No već 1960. V. Bogdanov je izdao knjigu pod naslovom: »Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića« (Zagreb 1960, str. 228) u kojoj je učinio izvjesne male nadopune radnje iz 1956. godine, a onu pjesmu je pod istim naslovom objavio u cijelosti (V. Bogdanov, o. c., 157—162) s nešto širim objašnjenjem na što se 1963, osvrnuo Sidak u Jug. istor. časopisu (l, Beograd 1963, 84 — 88), zamjeravajući mu neke propuste i izjavio svoje čuđenje što se Bogdanov nije uopće obazreo na njegovu analizu pjesme, o čemu je on pisao »o prvom izdanju njegova rada (HZ IX, 1956, 183 — 186)«, gdje mu je dokazao »da njezin tekst nije, kako on tvrdi, istovetan sa stihovima koje je na svoj način, reproducirao još T. Smičiklas i da, prema tome, postoje barem dvije varijante koje se u mnogočemu bitno razlikuju ili, ispravnije, dvije različite pjesme, srodne po obliku i sadržaju...« (J. Sidak, o. c., 87). U vezi s tom pjesmom O. Šojat je istakla 1970. »radove ove dvojice naših novijih historičara, jer su se oni njome najviše bavili«, ona je onda iznijela detaljno cijeli historijat te pjesme iz 1794. i njenom tiskanju i pretpostavila da je možda čak Tito Brezovački sastavio taj paskvil. Objavila je njen sadržaj, prema fotokopiji u I. Szelya i dobila mikrofilm svih triju primjeraka te kajkavske revolucionarne pjesme iz Beča pa je zaključila da je najzanimljiviji treći primjerak tog Paskvila«, a njegov prepisivač nepoznat, a treba ga tražiti u intelektualnim krugovima tadašnjega Zagreba i, njegove okolice« (O. Šojat, o. c., 219, bilj. 22, 220, 222, 223 i bilj.). " " 67 Gl. B. Klaić, o. c., 1016. 68 O. Šojat, o. c., 217, 216, 217. 69 Iako na preslušanju Ignjat Martinović (5. IX. 1794 izjavljuje da mu pisac te hrvatske pjesme nije poznat, on kaže da ju je »možda« napisao dvorski tajnik Marko Delivuk. (V. Bogdanov, Jakobinska zavjera..., 163). 70 Prema pisanju M. Ratkovića odnosi između Brezovačkog i Vrhovca bili su »prilično napeti« (O. Šojat, o. c., 217), što bi išlo na korist teze Šojatove o autorstvu ovoga Paskvila Brezovačkog!
666
mađarski. Uz Delivukovu pomoć na svom je primjerku zabilježio latinski prijevod nejasnih strofa, izjavio je pri preslušanju.71 Valovi francuske revolucije osjećaju se u toj godini i u samom zagrebačkom društvu. Ta je godina puna dosad nečuvene »slobošćine« ili »supremae licentiae« kako je to pisao biskup Vrhovac nekom svome znancu (19. II. 1794). U tom pismu kaže da se u Zagrebu običaji iz dana u dan kvare te da se taj grad takmiči u pokvarenosti običaja s najvećim gradovima. Rastave brakova se gomilaju. Sve to daje tužnu sliku Hrvatske koja će biti još žalosnija ako politička vlast ne doskoči tom zlu. Nitko se ne odlučuje da se ženi i udaje, a tome su najviše krive žene. Osobito je u tome prednjačilo plemstvo, a građanstvo se za njim povodilo. Nedavno osnovano kazalište u Zagrebu čini se rajem svih delirija novoga života.72 Pod utjecajem nove slobode ni medu samim svećenstvom nije bilo discipline.73 Godine 1793. sam Vrhovac se tuži moli svećenike u poslanicama da se uzdržavaju »a carnalibus desideriis, quae militant adversus animum«.74 Iz toga se vidi da je navedena revolucionarna pjesma iz 1794. godine točno iznijela stanje medu svećenstvom u Hrvatskoj, ali je u to uključila i samoga biskupa Vrhovca. Građanstvo u Zagrebu ipak nije dokraja shvaćalo ideje novog duha. To nam svjedoči ovaj događaj. 2. ožujka 1794. god. zagrebački trgovac Schiffer, porijeklom Nijemac, pojavio se pod maskom noseći improviziranu giljotinu s njemačkim natpisom: drohendes Schiksal jedem vermögenden französischen Republikaner (goticom pisan), koji u hrvatskom prijevodu glasi: Sudbina koja prijeti svakom imućnom francuskom republikancu. Prema Šurminu, biskup je Vrhovac 19. ožujka saopćio u jednom svom pismu »da je u pokladama inače mirni i ljubljeni građanin zagrebački Schiffer htio napraviti neku novu šalu pa je napravio quillotinam gallicam, kojoj je stavio natpis: In dem bestehet die französische Gleicheit und Freyheit (Ovaj tobožnji natpis, kako se vidi, nije niti po smislu jednak autentičnom dodaje J. Sidak), dakle u giljotinjiranju. Na to su ga gospoda dala ukloniti, a sam ban Erdödy je odmah tu stvar dojavio Beču. Biskup pak svoje mišljenje izriče ovako: »imprudentia summa fuit ad locum publicae exhibrationis exemplum infamis crudelitatis praeferre«. Donoseći ovaj Šurminov opis Sidak ga ne komentira 75 osim onog natpisa na giljotini, kako smo već naveli. Uskoro zatim, po Sidakovu navodu nađeni su kod jedne kuće na Harmici (danas Trg Republike) hrvatski stihovi (versus croatici) koje je zagrebački podžupan Josip Novosel u svom latinskom izvještaju priložio 4. svibnja 1794. palatinu nadvojvodi Aleksandru Leopoldu u vezi s njegovim nalogom od 29. ožujka 1793. godine. 71 V. Bogdanov, o. c., 163 —165. o Hajnoczyu i Slavko Gavrilović, Bilješke Josipa Hajnoczija Ό Srijemu 1789. godine, Starine JAZU 53, Zagreb 1966, 175-189. 72 B. Vodnik, Kazalište staroga Zagreba, Jugoslavenska njiva, god, VI, knj. II, Zagreb 1922, 115. 73 Dj. Šurmin, Hrvatski preporod I, Zagreb 1903, bilj. glavi 15, str. 04, 05. 74 V. Deželić, o. c., 178. 75 J. Sidak, Dva priloga za hrvatsku povijest u XVIII. stoljeću, Arhivski vjesnik IX, Zagreb 1966, 135, 130. Isp. i Dj. Šurmin, o. c. I, str. 05, bilj. 18.
667
Oni su po Sidakovu mišljenju »mnogo više navodili od prethodnih slučajeva na misao o postojanju tajnog društva ili neke druge prevratničke djelatnosti«. Šidak iznosi i to kako je na Uskrs 1794. god. na trgu u Gornjem gradu (Trg Stjepana Radića) uz kip Bogorodice bilo privezano drvo slobode (arbor libertatis),76 simbol revolucije s frigijskom kapom i s njemačkim natpisom koji u prijevodu glasi: Da živi sloboda i jednakost (Es lebe die Freiheit und Gleicheit — goticom). O svim tim događajima izvijestio je palatina Aleksandra Leopolda, kako smo već rekli, 4. svibnja 1794. Josip Novosel, zagrebački podžupan, s prilogom na latinskom jeziku o prilikama u zagrebačkoj županiji i u samome Zagrebu.77 Da je u Zagrebu i u Hrvatskoj bilo jakobinaca već 1792. god., to znademo iz pisma Vrhovca iz te godine. Pričalo se da su se hrvatski jakobinci okupljali u jednoj kući na jednom brijegu mirogojskih brežuljaka. Biskupovi neprijatelji doveli su Vrhovca u vezu s njima. Od raznih denuncijacija svojih neprijatelja biskup Vrhovac78 se morao još 1792. i 1793. opravdavati u Beču. I među svojim kanonicima imao je biskup neprijatelje, a jedan od glavnih njegovih neprijatelja u Zagrebu bio je tamošnji knjižar Kotsche i njegova žena, kojima je biskup bio konkurent, jer je sam osnovao tiskaru u istom gradu (1794). Kotsche ga je tužio da namjerava tiskati tajne spise i zamolio je Ugarsko namjesničko vijeće da mu zabrani tiskaru. Vijeće je Vrhovca pozvalo na odgovornost. No on se dostojanstveno opravda od tih glupih optužbi.79 76 Gl. i St. P., Iz jakobinskog Zagreba. Drvo slobode, Jutarnji list 11/1922, 3706,4, te i Milena Bekić, Spomen na »drvo života« u Zagrebu, Vjesnik, Zagreb 10. IV. 1989, 9. Inače ispis rukom Fr. Fanceva čuva se u njegovoj zbirci pod naslovom: Bilješke iz arhiva (hrvatskih, mađarskih i austrijskih) br. 1—9, 400 1., 18 komada u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod sign. R 7499, Ά pod naslovom:... 2. Daniel Bogdanić, Drvo slobode (1794 - 1795). O Danielu Emeriku Bogdaniću (Virovitica, 1762 — Pešta, 31. I. 1802), Virovitičaninu, matematičaru i astronomu, pisao je već 1857. C. von Wurzbach (Biographisches Lexicon des Kaiserthums Oesterreich 2, Wien 1857, 24, 25) kao o izvanrednom čovjeku i naučenjaku, a onda u nas F. Šišić (O stogodišnjici ilirskog pokreta, Ljetopis JAZU 49, Zagreb 1937, 118, 119), pa zatim Fr. Fancev, koji mu je odredio, na osnovi svoga istraživanja u Budimpešti, pravo ime Daniel, a ne Franjo, koje je na krštenju dobio (Fr. Fancev, Još o Bogdanićevim »Novinama« od god. 1792, Građa JAZU 13, Zagreb 1938, 314, 315). O njemu su pisali još i SI. Gavrilpvić, Pokušaj Franje Bogdanića oko izdanja narodnih novina 1792—1793, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 10, Novi Sad 1967, i Ž. Dadić (Mirko Daniel Bogdanić, Priroda 10, Zagreb 1973). U najnovije pak doba u obliku sinteze Mirko Dražen Grmek napisao je članak: Bogdanić Mirko Daniel (Franjo), Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1982, 22, te J. Šidak (Hrvatski narodni preporod ilirski pokret, Zagreb 1988, 17, 79, 185, 203), koji ga naziva stalno Franjo, u čemu ga slijede I. Karaman i D. Pavličević. Po Šidaku, ovaj Slavonac »Franjo« Bogdanić dobio je 1792. dozvolu od vlade u Beču da izdaje tjednik za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju na narodnom jeziku i ove^prve hrvatske novine pod imenom »Glas od svijeh stranah« imale su izlaziti u IJeču, ali ipak nikada nisu ugledale svjetlo dana (J. Šidak, o. c., 17). 77 J. Šidak, dva priloga..., Arhivski vjesnik IX, 130, 131, 134- 136. 78 Iako Wurbach dosta opširno govori o Vrhovčevom životu i radu i nabraja što je sve on pisao, ni riječju ne spominje ništa o njegovoj vezi s Martinovićem i slično (C. von Wurzbach, o. c., 50, Wien 1884, 117-121). 79 V. Deželić, o. c., 72-79.
668
Vlast kao i uvijek zabrinuta radi utjecaja francuske revolucije gledala je da na svaki način spriječi njezino širenje. Tako 1. svibnja 1794. iz Budima piše grof Karlo Zichy u ime Ugarskog namjesničkog vijeća Zagrebačkoj županiji da nekakvi francuski komesari borave u ugarskom kraljevstvu. Stoga naređuje da se na takve budno pazi i ako se štogod sumnjiva nade kod njih, da ga se odmah obavijesti.80 Samo Ugarsko namjesničko vijeće, preko Josipa Hallera obavještava zagrebačku županiju da neki umjetnici javno pokazuju narodu voštane figure koje predstavljaju članove francuske kraljevske kuće i njihovu nesretnu sudbinu. Stoga je kralj naredio da se takve pretstave, po kojima bi narod mogao lako pasti u bludnju, a najviše po selima i gradovima, zabrane.81 Budući da su u to doba vlasti uhvatile neke dokumente iz kojih su doznale da Francuzi šire propagandu na sve moguće načine,82 7. rujna 1794. u ime kraljevo Ugarsko je namjesničko vijeće naredilo Zagrebačkoj županiji da se ima svaki onaj koji radi protiv javnog poretka i mira, bez ikakve milosti najstrože kazniti.83 Kako se u toj godini u austrijskim zemljama strogo provodila cenzura, najbolji nam je dokaz da je samo te godine bilo 4476 zabranjenih knjiga.84 Kad je zagrebački knjižar Franjo Müller tražio od gradačkog knjižara L. Simona da mu pošalje nekoliko zabranjenih knjiga naivnog sadržaja, nastala je zbog toga cijela uzbuna pa je sam palatin pisao Zagrebačkoj županiji i naredio joj da u povodu toga provede istragu.85 Izgleda da Austriji nisu bile dovoljne mjere opreza da samo pazi na unutarnje stanje nego je nastojala prekinuti i svaki trgovački doticaj Francuske sa svojim zemljama. Tako odredbom od 20. rujna i 3. listopada 1794. sam car i Ugarsko namjesničko vijeće u njegovo ime zabranili su svako trgovanje s Francuskom i osvojenim zemljama bilo to u novčanom pogledu ili u živežnim namirnicama. Uz to je svatko morao smjesta prijaviti vlasti svakoga francuskog agenta i trgovca koji bi htio na taj način trgovati. To je dano na znanje i civilnim i vojnim 86 vlastima u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se uz to oštro pazilo i na to tko sve dolazi u naše krajeve. O tome imamo jedan vrlo interesantan slučaj iz 1794. godine. Naime, francuski bjegunac grof Pavao Bailo pobjegao je sa svojom ženom i djecom iz Francuske i nakon dugog putovanja po raznim evropskim državama došao je u kolovozu te godine u Varaždin. Sudski asesor Josip Žuvić u ime županijskog suda pod predsjedanjem grofa Bartolomeja Patačića od Zajezde preslušao je 8. 80 81
16.
Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zag. Congregationalia — 1794, f. 7-8. Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagr. Congregationalia — 1794, f. 12, 13 i
82
Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Register General-Kommando von Agram pro anno 1794, 175. 83 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagr. Cingregationalia — 1794, f. 12, 13 i 16. 84 V. Deželić, o. c., 71. 85 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagr. Congregationalia — 1794, f. 7-8. 86 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — General-Kommando von Agram 1792 —1795 i Comit. Zagr. Congregationalia — 1794, f. 12, 13 i 16.
669
VIII. prvo groficu, a onda i samoga grofa. Grofica se zvala Mariana, rođena markiza de Wenefels iz Normandije (31 godinu stara), a imala je dvoje djece. Govorila je talijanski i francuski. Navela je kuda je sve bježala kad su čuli da je Ljudevit XVI. smaknut. Kudikamo je interesantniji iskaz njezina muža koji je svojim opširnim pričanjem sigurno uvelike zabavljao sud. Imao je 51 godinu, a bio je roden u Gradiški u Furlaniji, govorio je perfektno francuski i talijanski, latinski malo, a njemački je razumio. U svojoj petnaestoj godini došao je s ocem u Francusku gdje je ušao u vojsku i postao kapetanom. Kad su u rujnu 1793. god. pobunjenici sravnali sa zemljom ženin dvorac u toulonskom distriktu, a pobunjeni seljaci mu ubili tasta, on se jedva spasio sa svojom obitelji i pobjegao prvo u Bruxelles, zatim u Berlin, gdje se osobno upoznao s pruskim kraljem koji ga je pomagao u nevolji. U Berlinu je ostao četiri mjeseca, a odatle je došao u Beč gdje je ostao šesnaest mjeseci. Iz Beča je stigao u Grčku, pa u Goricu, Veneciju, Ferraru, Bolognu, Anconu, Rim i Milano. Kad je Milano bio zauzet, nakon dužeg lutanja došao je ponovno u Beč i bio gost kneza Kaunitza. Otamo je krenuo preko Szombathelya i Körmenda i prispio u Varaždin. Njegova je namjera bila da što kraćim putem stigne na Rijeku. Kako je pak bio ugledna ličnost, vidi se najbolje iz preporuka koje je predao županijskom sudu. U Varaždinu se kratko zadržao. O ovom slučaju odmah je iz Varaždina obaviještena bečka vlada i hrvatski ban.87 Što je dalje bilo s grofom Bailom i njegovom obitelji, nije nam poznato. Inače u toj 1794. godini ratuje austrijska carska vojska proti Francuza po Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Naravno da se na carevoj strani bore i Hrvati i Srbi. 1794. god. bili su sastavljeni novi bataljoni u Vojnoj krajini. Tako u Karlovačkoj (Hrvatskoj) krajini sastavljena su dva bataljuna od Slunjana, Otočana i Ogulinaca. Slunjani su sačinjavali poseban bataljun. Prvom bataljunu je zapovijedao ogulinski pukovnik Rukavina od Bojnograda, a drugim lički major Lezeny i slunjski major grof Nadasdy. U Nizozemskoj, gdje je zapovijedao carskoj vojsci feldmaršal princ Koburg, sudjelovali su i hrvatski strijelci. Tu se istakao napose Jelačićev odred. Vojnici iz Slavonske (Varaždinske) krajine naročito su se pokazali borbeni protiv francuskog generala Pichegrua, dok ostali odredi ondje tvrdokoreno brane svoje pozicije i bore su u mnogim bitkama. U Njemačkoj, na Rajni, krajišnici su se u sukobima iskazali kao pravi majstori u raznim bitkama, a u Italiji su ratovali prvi i drugi karlovački i samostalni slunjski bataljun. Naročito su se iskazali u bici kod Dega (21. IX. 1794) gdje su Francuze natjerali u bijeg i progonili.88 Usred tih sukoba 20. prosinca 1794. godine grof Karlo Palffy se ponovno obraća Zagrebačkoj županiji i moli da je popuni hrvatskim četama ugarske 87 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Acta banalia — 1794 (No l — SSMsp. Maria Pawlik, Emigranten der französischen Revolution in Öesterreich (1789X1814), Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung LXXVH/1 i 2, Wien —Köln — Graz 1969, 78— 127. Odnosi se samo na Austriju. 88 Fr. Vaniček, o. c., IV, 15 - 25.
670
legije »contra communem Regnorum omnium, omnisque Religionis perniciossisimum Hostem«.89 Kako se Austrija bojala da Turci iz Bosne ne bi pomagali Francuze, zagrebačka generalna komanda dobila nalog da istraži koliko je na tome istine i da li su francuski komesari u toj zemlji te neka se nastoji domoći korespondencije koja je postojala između francuskih emisara i turskih vojnih vlasti.90 Da su bojazni austrijskih vojnih vlasti bile opravdane, vidi se iz toga što je još 9. kolovoza 1793. god. konzularni agent Francuske Republike u Travniku Mare Rene Bruere dobio instrukcije svoje vlade da pazi na prilike u Hrvatskoj i da o tome stalno izvještava.91 5.
Usred navedenih presudnih ratnih događaja izbila je na površinu u Monarhiji jedna nemila stvar: to je bila urota opata Ignjata Martinovića'2 protiv režima. O njoj kaže njegov suvremenik grof Adam Oršić u svojim memoarima: »U raznim zemljama Francuzi su propovijedali preko svojih emisara jednakost i slobodu i neke su lude glave time zanijeli. U Ugarskoj su expavlin opat Martinović,93 grof Sigray,94 Solarček95 i Lacković96 podigli komplot i razašiljali naokolo revolucionarni katekizam,97 u kome se govorilo o pravima slobodnoga čovjeka. Da nije ovaj komplot za vremena otkriven, oni bi u svojoj namjeri uspjeli, ali kada je pravovremeno njihova korespondencija uhvaćena, oni su bili u Pešti smaknuti«.98 Svi spomenuti urotnici su »u ime generala po božjoj milosti kao što i svega naroda i plemstva na teritoriju Save, Drave, Tise i Dunava« izdali proglas za čitav tamošnji narod.99 89 90
(175).
Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagr. Congregationalia — 1794, f. 1-5. Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Register General — Kommando von Agram 1794
91 A. Dabinović, La France revolutionnaire et les pays balkaniques, Annales de l'Institut francais de Zagreb No 2-3, juillet — dec. 1937, 89, 92-96. 92 Wurzbach je i inače posvetio mnogo redaka Martinoviću, za kojega kaže da ga većina izvora naziva »Raizen« (Rac: S. A.) i da je bio u pavlinskom samostanu u Lepog:lavi, odakle je pobjegao te je uzeo ime: Simon Lamince i izdavao se za doktora filozofije. Dalje da ga je car Leopold II. poslao Luju XVI. 1792. u Pariz, gdje je stupio u vezu s tzv. »Bergpartei«, čijim se idejama zanosio i kad se vratio u Ugarsku, htio je da djeluje u tom duhu. Na kraju daje W. njegove radove (Gl. C. von Wurzbach, o. c. 17, Wien 1867,50-55). 93 Gl. i Martinovicz Ignäz Joszef (20. VII. 1755. — 20. V. 1795): Revai Nagy lexikona XIII, Budapest 1915,457,458 — s literaturom o njemu; V. Bogdanov, Hrvatska..., Starine JAZU 46,331 — 448; Isti. Jakobinska zavjera..., 5 — 225; J. Sidak, Martinović Ignjat, Enciklopedija Jugoslavije 6, Zagreb 1965 (sa literaturom). 94 Gl. V. Bogdanov, Jakobinska zavjera..., 95, 139, 140. 95 Gl. V. Bogdanov, Hrvatska..., Starine JAZU 46, 438, 441. 96 Gl. V. Bogdanov, o. c.. Starine JAZU 46, 372-374, 411, 413, 416, 441. 97 Gl. V. Bogdanov, o. c.. Starine JAZU 46, 348-366. 98 Memoiren des Grafen Adam Orssich. Arkiv... X, 265. 99 E. Csuday, o. c., II, 306.
671
Kako je Martinović bistro gledao na tadašnju političku situaciju, najbolje se vidi iz njegova pisma Franji II. od 1794. god. u kojemu mu savjetuje da se okani dosadašnjeg držanja prema Francuskoj, jer da ona može uvelike koristiti njegovim suparnicima Prusiji i Rusiji. Samo Francuska može držati Austriju kao velevlast te dodaje: »Rusija hoće da osvoji Carigrad, a dogodi li se to, zar ne vidiš propast svoju pred sobom? Dosta je samo u donjim dijelovima Ugarske, pa u Hrvatskoj i Slavoniji potpiriti vatru religioznog fanatizma, koja i onako podjarena narodnosnom svađom, tinja. Lako je tada ovim narodima koji u Ugarskoj vide svoga tlačitelja, Ruse prikazati kao osloboditelje.100 Martinović, koji je bio porijeklom iz virovitičke županije, za vrijeme vladavine Josipa II. i Leopolda II. uživao je njihovu punu naklonost. Dolaskom Franje II. na prijesto zavladala je velika reakcija protiv koje ustade Martinović i poče organizirati pokret. Da što bolje uspije razdijeliti cijelu Ugarsku na četiri okružja, kojima je stajao na čelu po jedan njegov agent. Revolucionarni odbori bili su rašireni i po Hrvatskoj.101 Bečko redarstvo je otkrilo urotu i 23/24. lipnja 1794. god. uhapsilo Martinovića, a u kolovozu i neke njegove drugove, te ih sve otpremiše u Beč.102 Tada su slijedila i ostala hapšenja.103 Nakon brojnih preslušavanja Martinović je sve priznao i 20. svibnja 1795. god. sa još četvoricom svojih drugova bio smaknut u Budimu104 na odobravanje ugarske i hrvatskog plemstva i svećenstva.105 U tu urotu106 bio je upleten i biskup Vrhovac kojemu su njegovi neprijatelji mnogo toga podmetali i tužakali ga kod bečkog dvora. Jedan od tih bio je i bivši ban Balassa. Vrhovac se uvijek dosada znao Beču opravdati, ali kada je optužen za vezu s Martinovićem, stvar je postala i suviše opasna.107 Martinović ga je, naime, spomenuo među onima koji znaju o njegovim planovima.108 Svakako se može utvrditi da je Vrhovac još prije te otkrivene urote bio nekoliko puta u vezi s Martinovićem, koji je tada boravio u Beču. Kad se saznalo u Zagrebu da je Martinović uhapšen,109 među prvima koji su prijavili Vrhovca bili su otpušteni Vrhovčev advokat Stjepan Brigljević i Kotsche i njegova žena. 100 F. Šišić, Biskup Makso Vrhovac i Martinovičeva urota, Vjenac XXXV, Zagreb 1903, 393, 394. 101 V. Deželić, o. c., 68, 69. 102 Gl. i Helmut Reinalter, Aufgeklärte Absolutismus und Revolution. Zur Geschichte des Jakobinertums und der frühdemokratischen Bestrebunger in der Habzburgermonarchie, Wien 1981. 103 F. Šišić, Hrvatska povijest III, 115, 116. 104 V. Deželić, o. c., 72. 105 F. Šišić, o. c., III, 116. 117. 106 Zanimljivo je da se je August Šenoa bavio mišlju da napiše historijski roman o Martinovićevoj uroti (Spomen knjiga Matice Hrvatske, Zagreb 1892, 223). 107 V. Deželić, o. c., 72-77. 108 F. Šišić, Biskup Makso Vrhovac..., Vienac XXXV, 314. 109 V. Bogdanov, Jakobinska zavjera..., 177, 178.
672
l
Ponovo je pokrenuta istraga, ponovo se preslušava Martinović o Vrhovcu. Martinović je 21. listopada 1794. pred bečkim redarstvom iznio opširne dokaze. Tako optužuje Vrhovca da je veliki agitator prevratnih ideja i da stoji u vezi sa svima bečkim110 i hrvatskim demokratima. Kad je biskup bio u Beču, družio se s profesorom Zippeom, gradačkim državnim savjetnikom Beckhenom i bibliotekarom bečke dvorske knjižnice Bartoschom, a s njime je išao u Brunn kraj Mödlinga vinarskom trgovcu Heldu koji je poznat kao veliki demokrata. S Beckhemom je pregovarao o sjedinjenju Štajerske s Hrvatskom, tj. Ugarskom.111 No to ipak nije mogao dokazati, kaže F. Šišić.112 Martinović je i dalje ukazivao da je Vrhovac demokrata, što dokazuje njegova knjižnica u kojoj se nalaze revolucionarna djela: Volneya, Raymara, Paynea, Billand Varenna, Babauta, Gorania i drugih. Te mu knjige u velikim sanducima šalje jedan bečki knjižar, a biskup ih daje čitati svojim mladim svećenicima. Tim svojim radom Vrhovac je okupio toliko pristaša demokratskih ideja da ih nijedno tajno društvo nije moglo više sabrati. Budući da je hrvatski narod mnogo darovitiji od mađarskog i jer fanatički puk slijepo sluša svoje svećenstvo, to je samo biskupovo djelovanje rasprostranilo demokraciju po Hrvatskoj. Biskupov tajnik Vukasović je pravi demokratski republikanac, a biskup je i zato ugledan, jer živi životom biskupa iz prvoga doba krišćanstva. Ispovijeda, pohađa bolesnike,113 čime je stekao ljubav i odanost svoga klera114 i puka, ali sve to čini iz politike. Neprestano se svađa s Kaptolom, jer hoće da vlada autokratski, dok je Kaptol protiv toga. Biskup je nezadovoljan i s dvorom i inače je strastvene ćudi te svoja načela žrtvuje svojim interesima. Poslije Josipove smrti bio je na čelu aristokratske stranke i malo da nije digao bunu na bana Balassu. Da to postigne, laskao je hrvatskim staležima tvrdeći da ni jednu naredbu cara Josipa nije potpomagao iz uvjerenja. 115 Vjerojatno je da je na Rijeci snovao s upraviteljem Pazthoryem planove protiv države.116 On je također hrvatsku pučku pjesmu (iz ožujka 1794) ili sam ispjevao ili ju je dao sastaviti svome tajniku Vukasoviću, asesoru Josipu Petroviću ili budimskom tajniku Delivuku.117 Na kraju Martinović izjavljuje 118 da misli da je biskup učinio'mnogo štete interesu države. Primivši i pročitavši sve te izjave koje su teretile biskupa, ugarski dvorski kancelar je 30. listopada 1794. god. podnio kralju predstavku u kojoj ga je zamolio da mu odstupi izjave Martinovića i njegovih drugova i onda će on moći izreći svoj konačni sud. Kako protiv toga zahtjeva nisu imali ništa ostali državni savjetnici, kancelar je dobio na uvid te izvještaje.119 110 Isp: Edith Rosentrauch-Königsberg, Freimaurerei in josephinischen Wien, Wien 1975. 'V. Deželić, o. c., 79-82. 2 o. c., Vienac XXXV, 394. 3 V. Deželić, o. c., 81-83. 4 F. Šišić, o. c., Vienac XXXV, 394. 5 V. Deželić, o. c., 83, 84. 6 F. Šišić, o. c., Vienac XXXV, 394. 7 Na preslušanju od 5. IX. 1794. Martinović pretpostavlja da je tu pjesmu sastavio Delivuk (V. Bogdanov, o. c., 163). 8 V. Deželić, o. c., 84. 9 F. Šišić, o. c., Vienac XXXV, 394.
673
Sva je sreća za Vrhovca da se za njega tada zauzeo državni vijećnik grof Zinzendorf, koji je 8. studenog 1794. god. na originalan način nastojao da ga opravda. On je rekao da je nesreća za Vrhovca i to što ga je Josip II. imenovao biskupom. To je u očima mnogih velika politička pogreška.120 Ako se poslije careve smrti možda i dao zavesti da prigrli ideje, što su u ono doba bile »u modi«, nije ništa više učinio nego li to što čine brojni ugarski plemići. Ali da bi se taj biskup metamorfozirao u demokratu, da bi jedan biskup, osobito »ugarski biskup«, koji ima velike dohotke, mogao postati demokratičan, to je teško razumjeti i sasma je nevjerojatno. Kad bi Vrhovac bio prost čovjek, moglo bi se još i pretpostaviti da je i njega zahvatila groznica u novotarijama, no kaže da on mnogo čita, a kad čita, onda već ne može biti demokrat, jer svakako mu je poznato kako su francuski biskupi prije revolucije bili velika gospoda i kako su veselo živjeli, a sada kad je srušen prijesto i oltar, žive u bijedi i oskudici. A može li im Vrhovac zavidjeti na takvoj sudbini ili je još i sebi121željeti? To je svakako nevjerovatno, završava svoje izlaganje Zinzendorf. Ovakva Zinzendorfova izjava djelovala je i na druge vijećnike. Međutim car nije bio s time zadovoljan pa je tražio neka se izjave Martinovića i Bacsanya122 o biskupu pošalju njemu da ih on onda preda ugarskoj kancelariji. Na to je 12. studenoga 1794. ministar policije grof Pergen odgovorio da istražni protokol nije kod istražnog povjerenstva i da se izjave one dvojice o Vrhovcu nisu uzele u zapisnik, jer ne spadaju u glavni predmet rasprave. Stoga je to ministarstvo pozvalo Martinovića da iznese sve potanko što zna o Vrhovcu i 16. studenoga je ta njegova izjava upućena ugarskoj dvorskoj kancelariji. Ona je na to izrekla svoj sud i proglasila Martinovićevu izjavu pustom klevetom preporučivši ipak da se biskupa i spomenute osobe presluša. Na to je car 4. XII. odredio preslušanje. Preslušani Beckhen, Bartsch i Held izjaviše jednodušno da je onaj izlet bio nedužne naravi i bez političke pozadine, a zbog one pučke pjesme od 1794. saslušani hrvatski komorni činovnici Bedeković i Delivuk ničim nisu kompromitirali biskupa. Na to je sam Vrhovac, kojemu je njegov prijatelj Nikola Skrlec savjeto123 vao da govori samo ono što se odnosi na stvar, došao osobno u Beč i 18. prosinca 1794. predao svoj memorandum. U njemu odmah spominje u kakvoj je bio vezi s Martinovićem, koji ga je posjetio u Pešti 1786. ili 1787. godine, a gdje je Vrhovac bio upravitelj centralnog sjemeništa. Kasnije ga je vidio u Beču, a zadnji puta u srpnju ili kolovozu 1793. godine. On je Martinoviću učinio velike usluge kad se sekularizirao i u razgovoru s njime nije nikada kod njega primijetio ništa sumnjivo. Prelazeći na optužbu, Vrhovac izjavljuje da je smatrao svojom dužnošću otkada je biskup da se upozna sa znamenitijim književnim proizvodima. Ćitao je djela, koja je Martinović spomenuo, ali i djela koja su protiv njih napisana te je laž da je davao knjige 120
V. Deželić, o. c., 85. F. Sišić, o. c., Vienac XXXV, 394. 122 Ovaj Martinovićev suurotnik slično je izjavio kao i Martinović 1794. o Vrhovcu pa se je činilo da je optužba istinita (F. Sišić, o. c., Vienac XXXV, 394). 123 Dj. Šurmin, o. c., I, bilj. I, str. 05. 121
674
revolucionarnog sadržaja svećenicima. Hrvatsku pučku pjesmu čitao je prvi put kad ju mu je ban Erdödy pokazao. Na koncu se poziva na svoju revnost koju je razvio u svojoj biskupiji u interesu držanja crkvene discipline na svoja pastirska pisma, u kojima opominje svoje svećenike na poslušnost prema vladaru, na ogromnu ratnu pomoć koju je sakupio i koja stavlja izvan svake sumnje njegovu lojalnost. Ni to biskupovo opravdanje nije zadovoljilo carski dvor ni sud, jer su imali dosta dokaza da je Vrhovac stajao u jačoj vezi pa i pismenoj s Martinovićem. Zato je ponovno pozvan exopat Martinović da dade opširniju izjavu na tri pitanja u vezi s Vrhovcem. Prvo bijaše neka točno imenuje one demokrate s kojima se biskup družio i zašto ih on naziva demokratima.124 Martinović je odgovorio da pod hrvatskim demokratima smatra sve one koji su temeljito znanstveno obrazovani, a to su savjetnik Petrović i Vukasović, čije je demokratske nazore sam upoznao. Zatim je još u njihovom društvu podžupan Marić, kako je to čuo od Delivuka. Uostalom Antun Szee125 poznaje više njih. Drugo je bilo pitanje otkuda zna da je demokracija uhvatila korijen u Hrvatskoj i da joj je Vrhovac pribavio sljedbemika raspačavanjem knjiga. Na to je odgovorio Martinović kako se jednom prilikom šetao s Vrhovcem kojega je pratio njegov tajnik, neki hrvatski župnik. Budući da se taj župnik izjasnio u demokratskom duhu, Martinović ga je upitao da li ima medu hrvatskim svećenicima još i drugih koji su sličnih nazora. Odgovorio mu je da ima, osobito medu onima koji su učili u novom sjemeništvu. Tada mu je Vrhovac saopćio i svoj plan kako će osnovati javnu biblioteku u koju će nabaviti knjige revolucionarnog sadržaja. Tom prilikom mu je Martinović spomenuo da je i on izdao više takvih djela u Parizu i da ga je francuska narodna skupština proglasila francuskim građaninom istovremeno kad i Renia, Kosziuska, Klopstocka, Schillera i Fortera. Treće pitanje je bilo na čemu se osniva njegova tvrdnja da je Vrhovac nezadovoljan s vladom i da goji neprijateljske osjećaje prema Monarhiji. Martinović izjavljuje kako je to opazio iz njegovih razgovora kad je jednom spomenuo da je više zadovoljan s vladavinom Josipa II. i Leopolda II. nego li s Franjinom, jer se boji da ga njegovi ministri ne odvedu na stramputicu. Vrhovčevo neprijateljsko osjećanje prema Monarhiji nije iskreno, jer se njegove žalbe odnose više na vladu i njene odredbe, a ne na oblik vladavine. O riječkim događajima i Pasthoryu ostao je pri svojoj prijašnjoj izjavi, ali nije mogao za to dati dokaze. Paszthory, Vrhovac i Beckhen su često zajedno raspravljali. U razgovoru Beckhen mu je spomenuo da bi se Štajerska odmah pridružila novoj konfederaciji kad bi se Ugarska otcijepila od austrijske ku124
V. Deželić, o. c., 85-90. Antun Szen je bio sin Martinovićeve sestre, dakle po majci Srbin. On se je za vrijeme svoga službovanja u Hrvatskoj bio povezao s mnogim Hrvatima, s kojima je i kasnije podržavao prijateljske veze. Bio je ranije namješten u Zagrebačkoj komorskoj administraturi, a prema optužnici je širio one katekizme po Hrvatskoj. 1794. bio je činovnik Kraljevskog namjesničkog vijeća u Pešti i dobio je u dužnost da u tajno društvo »Sloboda i jednakost« uzme 2-cu iz redova svojih hrvatskih prijatelja. I 1795. bio je osuđen na smrt uz ostalo i zato što nije htio u zatvoru da oda nikoga od svojih drugova i svojih veza u Hrvatskoj (V. Bogdanov, o. c., 184). 125
675
će. O autoru hrvatske pučke pjesme povukao je Martinović smjele zaključke izjavivši da mu Delivuk nije imenovao pisca te pjesme, ali da je on logički došao do zaključka da ju je Vrhovac napisao ili dao napisati, jer mu je iz nje citirao napamet neke stihove. Iako su sve to bile teške optužbe za biskupa, i dvoru i sudu učinile su se neistinitima i lažnima. Npr. Martinović je lagao kad je rekao da je izabran za francuskog građanina.126 Nije uvažena tužba Kotscheove žene i Brigljevića koji su optuživali biskupa zbog veze s Tauffererom. Na preslušanju u Zagrebu na postavljena im tri pitanja: je li Taufferer dao da 20. travnja 1794. u Zagrebu drvo slobode postavi neki šegrt biskupove tiskare, koja je bila veza između biskupa i Taufferera i da li je Vrhovac izrazio svoju radost nad postavljanjem toga drveta, odgovoriše da se tako općenito govorilo po gradu Zagrebu, te da je taj dječak sada namješten u biskupskoj tiskari i da je četiri dana iza toga biskup priredio javnu svečanost umjesto da otkrije krivce, da je izjavio da Francuzi samo zato imaju uspjeha, jer imaju tiskare i da se u biskupovoj tiskari radi dan i noć i knjige se šalju u Ugarsku i Njemačku u posebnim kolima. To je bilo sve. Ugarska dvorska kancelarija nato u svom otpisu od 22. prosinca 1794. izjavi da su svi ovi iskazi nevjerojatni i da nemaju podloge, ali da bi se trebalo biskupa ispitati i da se bana također o tome upita. Kada je i Martinovićev zapisnik dobro ispitan, ugarski kancelar i državno vijeće odustaše od dalje optužbe protiv biskupa i to pismeno 15. siječnja 1795. izjavi kacelarija predlažući caru da se ta stvar sasma obustavi jer nema dokaza. S time se car 26. siječnja složi i 7. II. izrazi konačno želju da biskup proda svoju tiskaru, jer on ne želi da Vrhovac sa svojom službom ujedno obavlja i građanski posao. Konačno biskup Vrhovac dobiva zadovoljštinu i od samoga cara koji 7. svibnja 1795. god. naređuje Zagrebačkoj županiji da pozove Brigljevića pred sebe i da ga javno ukori u njegovo ime radi potvore, a Vrhovcu su slobodne ruke da ga tuži. Tako se Vrhovac vratio u Zagreb sasma opravdan, ali ipak Zagrepčani su slabo vjerovali u njegovu nevinost te se svašta prepričavalo. Tako npr. da se oslobodio jer je po poruci iz Beča poslao funtu svoga mesa i onda su mu ondje oprostili. Po pričanju župnika u Sisku Franje Schoisinga, kada je kanonik Žalec doznao da se vodi istraga protiv biskupa, spalio je sve papire koji su mogli Vrhovca kompromirati. Vrhovac mu je ostao cijeli život zahvalan. Da li je biskup Vrhovac kriv ili ne u ovoj stvari, teško je reći, jer nemamo dokumenata koji bi nam dokazali njegovu krivnju, jer ih je on sigurno 127 spalio kao i prvi dio svoga dnevnika (Diariuma). I dok su mađarski historičari Fraknoi (1880) i Szekfii optuživali Martinovića u vezi s Vrhovcem kao denuncijanta, a po V. Bogdanovu u tome su ih slijedili i Šišić i Surmin, sam Bogdanov brani exopata, za kojega kaže da ga 128 je čak uzeo s uspjehom u obranu, što je i Vrhovac shvaćao. Šidak pak kaže
da je Martinović u istrazi, kad je uhapšen (23/24. VII. 1794) odao »različite ljude, prikazujući ih demokratima (medu njima i M. Vrhovca)«, a »dvoru je nudio svoju službu što ga nije spasilo od smrtne kazne«.129 Bilo kako bilo, svakako je otada Vrhovac postao opreznijim i klonio se tajnih društava i ljudi i bacio se sav na kulturno podizanje hrvatskog naroda te je s pravom prozvan »naukov ljubitelj, naučneh darovnik«.130 Uz Vrhovca mnogo uže i prijateljski je bio povezan" s Martinovićem Hrvat Marko Delivuk, komorski tajnik. On je u svibnju 1794. god. donio Martinoviću onu hrvatsku revolucionarnu pjesmu da je pročita. Martinović je bio uvjeren da ju je Delivuk, koji ju je možda i napisao, širio i da je dobro bio obaviješten o prilikama u Hrvatskoj gdje je bilo nezadovoljnih demokrata i čak je Martinovića uvjeravao kako u toj zemlji ni seljaci ne gledaju rado na rat pokrenut protiv Francuske pa da zahtijevaju dalekosežan preobražaj u korist popravljanja postojećeg stanja. Delivuk je i Josipu Hajnoczyu, jednome od glavnih ideologa i voda mađarske jakobinske zavjere, dao tu pjesmu, kojoj je Hajnoczy uz pomoć Delivuka napisao i latinski prijevod. Inače je Delivuk uz tu pjesmu širio i drugu revolucionarnu literaturu. Marko Delivuk je bio, rođen 1760. godine, porijeklom iz hrvatske plemićke porodice iz zagrebačke županije, a svoju službeničku karijeru započeo je 1784. za Josipa II. u srijemskoj županiji kao kotarski predstojnik i notar. Od 1787. god. je uz Josipa Hajnoczya drugi srijemski podžupan, 1790. prisjednik Banskog stola u Zagrebu, od lipnja 1792. tajnik Ugarske komore, kamo je bio premješten i Hajnoczy. Osim Hajnoczya Delivuk je bio u dobrim odnosima i s drugim glavnim vodama jakobinske zavjere u Ugarskoj (npr. Lackovićem), a od 1792. god. s Martinovićem koji se te godine zauzimao pismeno kod cara Leopolda II. za njega da ga se postavi za velikog župana bečke županije. Drugim riječima, politički pogledi Martinovića i Delivuka bili su »istovjetni« kako iznosi Benda. Zbog svoje uske povezanosti s »jakobincima« u Ugarskoj bio je Delivuk 1794. pismeno optužen i palatin Leopold se iz preslušanja navedenih ugarskih zavjerenika uvjerio da je on uistinu bio član tajne jakobinske organizacije i da je širio katekizam. Radi toga je po nalogu toga palatina bio uhapšen i preslušao ga je predsjednik Ugarske komore. No Delivuk je na saslušanju odlučno negirao svoje članstvo u toj organizaciji, priznavajući jedino što je radio u vezi s onom revolucionarnom pjesmom, ali nije odao njezina autora. Kako mu se gotovo ništa nije moglo dokazati, palatin se nećkao da ga bezuvjetno uhapsi. No kad je palatin Leopold umro, glavni državni tužilac Nemeth podnosi caru predstavku, u kojoj opširno izloži veze Delivuka s Hajnoczyem, Lackovićem i Martinovićem. Naročito mu se prigovaralo radi one hrvatske pjesme i autorstva te je 1795. Delivuk ponovno saslušan. Ali on je i dalje uporno poricao, ali nije negirao svoje prijateljske veze s »jakobincima« koji pred njim nisu govorili o uroti. Konačno je nakon ponovnog saslu129
126
F. Sišić, o. c., Vienac XXXV, 394, 395. 127 V. Deželić, o. c., 95-102. 128 Gl. V. Bogdanov, o. c., 179- 182. 676
J. Šidak, Martinović Ignjat, EJ 6, Zagreb 1965, 31. Gl. i J. Sidak, V. Bogdanov, Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića. Izd. Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb 1960, str. 222, JIČ l, Beograd 1963, 84-88, gdje uz ostalo Šidak iznosi i literaturu koju je Bogdanov propustio u vezi s problemom Martinovićeve moralne ličnosti. »o γ .Deželić, o .c .,182.
677
sanja potkraj 1795. god. predloženo da se Delivuka otpusti iz službe, jer ipak nije nevin. Opisujući životopis Delivuka V. Bogdanov je, na osnovi dokumenata koje je objavio Benda, smatrao da je to bila konačna odluka o Delivuku, i to »vjerovatno na osnovu činjenice da od toga vremena u činovničkim šematizmima ne nalazimo više Delivukovo ime«.131 No to ipak tako ne stoji. Naime, on je bio od 1806— 1809. god. komorski upravitelj u Zagrebu,132 a onda tek 19. rujna 1814. doznajemo da je Marko Delivuk kraljevski savjetnik, određen u deputaciju Zagrebačke županije radi njezina slanja u pogledu reinkorporacije prekosavskih krajeva Hrvatskoj u Beč. On je čak 1815. god. ulivao nadu biskupu Vrhovcu u povratak tog dijela Hrvatske.133 Kao zavjerenik s hrvatske strane u Martinovićevoj uroti bio je i »jakobinac« Josip Kralj, komorski namještenik u Kutjevu u Slavoniji. Kralj je bio rođen u Varaždinu oko 1760. god. u neplemićkoj obitelji te je najprije bio namještenik komore u Zagrebu (1790), a od 1792. nadzornik kraljevskoga komorskoga dobra, pa prefekt Kutjevačkog vlastelinstva i inspektor komorskih dobara u Slavoniji.134 On je propovijedao ideje zavjereničkog katekizma.135 Uz mađarske pisce (Fraknoi, Benda i drugi), u nas se njime posebno pozabavio I. Karaman,136 koji se je uz mađarske pisce poslužio i radnjom V. Bogdanova u Starinama 46, ali i izvornom gradom u Arhivu Hrvatske. Kritizirajući knjigu V. Bogdanova u JIČ-u (l, Beograd 1963) a navodeći Karamanov rad, J. Sidak je tvrdio da Kralj ne spada s Delivukom medu istaknutije ličnosti u toj uroti. Isto tako da se ne može »ni približno reći« koliko je Kralju, koji je gotovo do kraja 1794. boravio u Zagrebu, uspjelo da predobije pristaša« , iako Benda misli da je »u Hrvatskoj u okolici Varaždina i Zagreba, bila organizacija, vjerojatno, dosta jaka«. No zato, kaže dalje Šidak, nova grada koju donosi Karaman opravdava njegovo mišljenje »s priličnom sigurnošću«, da je Kralj bio uključen u urotu preko A. Szena, Martinovićeva sestrića, a svoga druga u komorskom administratoratu, kojemu (Szenu: S. A.) je Martinović, zbog njegova poznavanja hrvatskoga jezika, namijenio zadaću 137 da ideje tajnog društva proširi najprije u Hrvatskoj. Takva Kraljeva djelatnost vrlo brzo je bila zapažena u Hrvatskoj, odakle je o tome prvu pismenu denuncijaciju protiv njega podnio 15. listopada 1794. bečkim vlastima Mihajlo Bless, provizor crkvenog dobra u Remetama kraj Zagreba. Iz te Blessove 131
V. Bogdanov, o. c., 163-166, 172- 176. Maksimilijan V r h o v a c , Dnevnik — Diarium, Svezak l, (1801 — 1809), prir. i preveli J. Kolanović i M. Hrg, uredio D. Pavličević, Zagreb 1987, 752. Vidi: 51, 133, 137, 229, 357, 457, 501, 509, 511, 515, 523. str. U uvodnom dijelu su radovi J. Sidaka, Hrvatske zemlje u Vrhovčevo doba 1790—1827, str. IX — LI i D. Pavličevića, Maksimilijan Vrhovac — Život i djelo (1752-1827), str. LII — LXXIX. U daljnjem tekstu navedeno skraćeno M. Vrhovac, Dnevnik ili Diarium. 133 Gl. S. Antoljak, Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije Starine JAZU 45, Zagreb 1955, 109, 110, 138, bilj. 55, 143, 144, bilj. 206. 134 V. Bogdanov, o. c., 166, 170, 171, 168, 166. 135 1. Karaman, Kralj Josip, EJ 5, Zagreb 1962, 374. 136 1. Karaman, Komorski zemljišni posjed u Hrvatskoj i »jakobinac« Josip Kralj, Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu — Odsjek za povijest 3, Zagreb 1960, 63 — 93. 137 J. Sidak, o. c., JIC 1,87. 132
678
prijave vidi se da su mu dvojica varaždinskih teologa Malija Vlašić i Martin Palković prijavili Josipa Kralja, kako u društvu daje proticrkvene izjave i nastupa protiv svećenstva te Krista i apostole naziva »najvećim varalicama« i da hvali Francuze što su srušili tiraniju ne samo kraljeva nego i popova. Što se tiče Ugarske Kralj je izjavio da kad budu njome zavladali Francuzi, onda će se najuriti i popove i kralja i onda će biti republika. Dodajući svemu tome kako je Kralj jednom prilikom u Zagrebu javno napao nekog bečkog trgovca riječima zašto se Bečani ne pokrenu te je na osnovi toga Bless zaključio da Kralj hoće da pobuni prosti puk (rudem plebem). U vezi s takvom denuncijacijom ugarski palatin nadvojvoda Leopold naredio je zagrebačkom podžupanu Josipu Novoselu da povede istragu. Tom prilikom su Kralja kao pristašu francuske revolucije i protivnika habsburške monarhije i feudalizma teško optuživali još pop Albert Blasun, župnik kraj Zagreba, Franjo Jaketić, odvjetnik Zagrebačke županije, Ivan Babić i Franjo Zentelkay, kancelisti Zagrebačke komore i Josip Czollner, aktuar iste komore. Svi oni su ukazivali da je Kralj oduševljeni pristaša ideja francuske revolucije, a to su ponovno potvrdili i teolozi Vlašić i Palković. Na osnovi Novoselova izvještaja o rezultatima istrage državni, nadodvjetnik je zaključio da takve optužbe sadrže zločin veleizdaje i da Kralj spada medu najopasnije »zavjerenike i buntovnike« te je tražio da ga se odmah uhapsi radi tih ideja da ne bi trovao dalje okolicu. S takvim obrazloženjem se složio palatin Leopold (23. XII. 1794) i predložio caru da se Kralj pozove u Budim i protiv njega povede kazneni postupak, što je vladar u potpunosti odobrio i palatinu dao odriješene ruke. Kad je Kralj dobio pismeni poziv za Budim, 14. siječnja 1795. godine odgovorio je da će odmah krenuti, a 3. veljače već javlja da je u Budimu i da će 4. veljače pristupiti saslušanju. No, toga dana ujutro umjesto da dođe na preslušanje, Kralj se ustrijelio. Kod njega su našli kratku izjavu, napisanu u cijelosti na komadiću papira, čiji zadnji reci glase na latinskom, a mi ih dajemo u hrvatskom prijevodu: »Slobodan sam živio pa radije kao slobodan umirem nego da i jedan sat budem okovan u lance«. To samoubojstvo, kojim je, vjerovalo se, Kralj spasio mnoge koje je u Hrvatskoj i Slavoniji bio predobio za tajno društvo, zabilježio je u svome izvještaju od 14. veljače 1795. i pruski poslanik, dok je palatin Leopold još 5. veljače pisao svome bratu Franji II. i ukazao kako je tim svojim činom Kralj dokazao da je protiv njega opravdano iskrsla sumnja da je i on zao nevaljalac (ein schlechter Kerl), bila u potpunosti istinita. Time je na čas prekinuta istraga u slijeđenju tragova te zavjere u Hrvatskoj i Slavoniji i sasma onemogućeno otkrivanje zavjereničkog lanca do kraja. No nešto kasnije poslije Kraljeve smrti poduzeta je po carevu nalogu stroga i opsežna istraga u Požeškoj županiji, na čijem je području Kralj radio. Njome je prouzročena smrt još jednog hrvatskog »jakobinca« Ignjata Soštarića, namještenika Kutjevačkog komorskog dobra, najprisnijeg prijatelja Josipa Kralja. Iz te istrage se doznalo da se on s Kraljem u svemu slagao, da je bio bezvjerac i da je u svojoj biblioteci imao veliki broj zabranjenih knjiga i da je morao biti upućen u jakobinsku zavjeru. Dalje, da je s Kraljem okupljao kmetove po selima i govorio im o dobrobitima francuske revolucije te kako treba i ondje uvesti francuski sistem, jer će samo tako nestati feudal-
679
nih tlačitelja, a seljaci će postati ravnopravni građani i živjeti u slobodi, kako je izvijestio podžupan Strižić u Beč. Uz to se Soštariću pripisivalo i to da je odgovarao seljake da se odazivaju pozivu za rat protiv Francuske i da je bunio seljake protiv vlastele i postojećeg feudalnog poretka, napose medu seljacima Sesveta i Cerovca. Na to je Soštarić bio uhapšen. U zatvoru je najodlučnije poricao sve što mu se pridavalo. Na taj je način onemogućivao dalje otkrivanje ostalih zavjerenika u Slavoniji. Većina preslušanih svjedoka iz Kutjeva izjašnjavala se u prilog Soštariću te se istraga protiv njega odužila kroz čitavu 1795. godinu. Njeno okončanje Soštarić ipak nije doživio, jer je početkom 1796. god. umro u zatvoru. Radi veza s Kraljem i Soštarićem bio je osumnjičen i uhašen i njegov zemljak Josip Vilović, neplemić, star 50 godina iz pleterničkog vlastelinsta u Požeškoj županiji. On je zatvoren na osnovi jedne denuncijacije da je izjavio da će uskoro doći Francuzi i uvesti slobodu, psovao zemaljsku gospodu te da bi bilo dobro da se sve feudalce pobije. Usprkos takvim iskazima svjedoka, Vilović je sve poricao. Onda su povezali njegov slučaj sa Soštarićem, a kada je ovaj umro u zatvoru, Vilović je u ožujku 1796. g. »u nedostatku dokaza« pušten na slobodu, ali i otpušten iz službe.138 Iz svega toga vidimo u kakvom su odnosu bili Vrhovac, Delivuk i Kralj prema Martinoviću koji je razradio ideju za federativno uređenje Ugarske. U njoj bi, po Šidaku, »Illyrica provincia obuhvaćala Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju i Srijem «, a u kojoj bi se »svi narodi mogli u javnim poslovima služiti svojim jezicima (osim u centralnom saboru). »Kada je pak u svibnju 1794. Martinović okupio u dva tajna društva 'Društvo reformatora' i 'Društvo slobode i jednakosti' i nekoliko Hrvata i Srba, oni nisu — i opet po mišljenju Šidaka — »osim Kralja igrali u toj 'uroti' neku značajniju ulogu«.139 Delivukova uloga je mnogo manja nego li Kraljeva, jer on je bio mnogo aktivniji svojim radom u Hrvatskoj gdje je, po Šidaku, bilo »više pojedinaca koji su se oduševljavali idejama francuske revolucije«.140 Medu one koji su se oduševljavali idejama francuske revolucije može se ubrojiti i Kornelija Bujanovića, koji je bio u vezi s Martinovićevim jakobincima. On je nakon hapšenja i saslušanja bio osuđen na dvije godine zatvora.141 Kornelije Bujanović bio je nastariji sin Karla Bujanovića, koji je od bečkog dvora dobio plemstvo s pridjevkom »de Agg-Telek« (1783), tj. prema istoimenom selu u mađarskoj županiji Gömör. Karlo se rodio u Praputnjaku, 2. studenog 1737. god., a njegov otac bio je seljak Ivan Bujan, kojega se u nekim spisima naziva i Bujanović. Karlo je bio neko vrijeme i »agens aulicus«. On 1783. god. dobiva od zagrebačkog biskupa Josipa Galjufa predio Brežane u križevačkoj županiji, što kasnije potvrđuje i biskup Vrhovac. Karlo je umro 1811. godine, a njegov već spomenuti sin Kornelije rodio se 1770. i bio je oženjen barunicom Babette Ployer de Garmingstein. Svršio je sveučiline nauke u Budimu početkom 1793. godine, a iste godine je imenovan za glavnog tajnika Tabule. U tome gradu povezuje se s jakobinskim zavjerenicima, što je 138
V. Bogdanov, o. c., 168-170, 166 i bilj. 274, 167, 168 i bilj. 277, 171, 172. J. Šidak, Martinović Ignjat, EJ 6, 31. J. Sidak, V. Bogdanov, o. c., JlC l, 87. 141 Gl. V. Bogdanov, Hrvatska revoluciona pjesma.... Starine JAZU 46, 461, 462. 139
140
680
imalo za posljedicu da je izgubio plemstvo i dobio dvije godine robije. Sada Kornelijev otac pokušava kod cara smanjiti kaznu za sina, ali uspijeva samo da je ublaži. Kad je Kornelije izišao iz zatvora, opet se Karlo utiče caru koji dozvoli da ga se postavi na niži službenički položaj u Varaždinu. Uz tu službu Kornelije se bavi i matematikom.142 Iz dopisivanja Karla sa sinom Kornelijem (na francuskom) vidi se da je Kornelije 1799. god. bio notar Križevačke županije i da je živi.o na svome obližnjem imanju Brežane,143 a 1844. je umro.' Iako V. Bogdanov za Kornelija samo kaže da je bio »dobar sin lošeg oca (otac mu je bio poznati dvorski konfident Karlo Bujanović)« i da je bio povezan s Martinovićevim jakobincima i osuđen na dvije godine,145 S. Frančišković »s najvećom vjerojatnošću« pretpostavlja »da Kornelijevo učešće u zavjeri nije bilo neznatno« te da bi ga »vjerovatno čekalo stratište, da nije bilo obzira prema ugledu njegova oca«.146 »Na osnovi mađarskih izvora i literature«, nabraja V. Bogdanov uz Kornelija Bujanovića u vezi s Martinovićevom urotom i »Bedekovića, Nikolu Jankovića, Jakića, peštanskog trgovca papirom, te dvadesetgodišnjega Karla Smetanovića, koga je Stol sedmorice osudio na smrt, pa Adama Černovića, tajnika namjesničkog vijeća, studenta Mihalkovića i koncipijenta Paulovića«. Ujedno dodaje da »mi ni o jednome od njih ne znamo zasad ništa podrobnije (uključivši i Kornelija: S. A.), pa čak ni to, da li su neki medu njima bili samo porijeklom Hrvati ili Srbi, a tada već pomadareni«.147 Kako vidimo, unatoč svoj dosada objavljenoj i poznatoj izvornoj gradi kao i mišljenju ugarskih i hrvatskih pisaca, pa i V. Bogdanova i J. Šidaka, ne možemo ipak dati konačni i određeni sud o utjecaju Martinovićevih ideja u hrvatskim zemljama. I dok se Martinovićevo revolucionarno djelovanje uglavnom svodilo samo na Ugarsku, izravniji utjecaj od njega na prilike u 148 Hrvatskoj imao je barun Siegfried Taufferer, roden u Ljubljani 1750. godi142 Gl. Stjepan Frančišković, Karlo Bujanov i njegov sin Kornelije (Prilog historiji Ugarsko-hrvatske jakobinske zavjere), Jadranski zbornik III, Rijeka-Pula 1958, '353-358. Gl. i Izjavu Kornelija Bujanovića na njemačkom pisanu vrlo opširno o njegovoj vezi s Martinovićevom urotom kao i pisma upućena Korneliju od oca mu Karla na latinskom (od 1799.): Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Spisi plemićke obitelji Bujanović de Aggtelek, f. 1. 143 Spisi i dopisivanja Kornelija Bujanovića (na lat.). Gl. i Spisi dopisivanja Babette Bujanović rod. grofice Ployer, supruge Kornelija (na franc. i njem.) od 1795. g. dalje, pisma zagr. biskupa Josipa Galjufa (1782/3), te Genealoško stablo obitelji Bujanović de Aggtelek (Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Spisi plemićke porodice Bujanović de Aggtelek). No unatoč svoj toj gradi ne može se ipak dobiti uvid u povezanost Kornelija s Martinovićevom urotom. 144 Gl. S. Frančišković, o. c., 353-358. 145 V. Bogdanović, o. c., Sarine JAZU 46, 461, 462. 146 S. Frančišković, o. c., 357. Inače su na katedri za hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koju je Frančišković »informirao o nalazu dokumenata«, uvjeravali ga da će »detalje« o Kornelijevom učešću u ovoj zavjeri oni obraditi (Gl. S. Frančišković, o. c., 357, bilj. 5 a). 147 V. Bogdanov, o. c., 462; Isti, Jakobinska zavjera..., 183. 148 Obitelj Taufferer se spominje od 1497. kada je potvrđeno njeno plemstvo. Prema njihovu tvrđenju oni potječu od augsburškog roda Tauffer von Sinching. Inače
681
ne. On je uskoro svojom nadarenošću i bistrinom, a i znanjem jezika (govorio je slovenski, hrvatski, talijanski, francuski, engleski i latinski), postigao razne vojne časti. Tako je od 1771. god. kao časnik boravio u Banskoj vojnoj krajini gdje 1774. god. postaje kapetanom. Upoznavši prirodno bogatstvo u šumama Vojne krajine, predložio je caru Josipu II. plan kako bi se naše drvo imalo baciti na svjetsko tržište preko Carigrada, u Francusku, Englesku, Španjolsku i Rusiju. Kad je car prihvatio i odobrio taj njegov plan, Taufferer krene u inozemstvo da pregovara o izvozu i ujedno stječe sjajne veze. Iako je posao počeo uvelike napredovati, radi birokratizma bečke vlade iznenada poče zapinjati cijela ta stvar i Tauffererovo poduzeće morade najaviti stečaj. Stoga sva krivica padne na Taufferera koji se morao na sudu opravdavati te bi osuđen na gubitak vojnih časti te dati izjavu da neće nikada stupiti u službu države koja je u neprijateljstvu s Austrijom. Istupivši iz vojske (1787) započeše ga odasvuda progoniti vjerovnici. Da uredi svoje teške prilike, zamoli cara da mu dozvoli da organizira dobrovoljački korpus protiv Turaka, što mu dvor odbije. Nakon dugih moljakanja imenuje ga grof Teodor Batthyany149 upraviteljem svojih imanja u Hrvatskoj. Za vrijeme novog tursko-austrijskog rata Taufferer se ponovno baci na spekulaciju i zaključi mnoge dobave za vojsku, ali u tome ne uspije. Kako je tom prilikom posudio velike svote novca i od nekih hrvatskih velikaša (Oršić, Kulmer, Magdalenić), a nije ih mogao vratiti, 1790. morao je radi toga bježati u Veneciju, a odatle u Beč, gdje bude uhapšen i ubrzo na moćni zagovor pušten na slobodu. Kad je u Parizu buknula francuska revolucija, započeše se po svim zemljama osnivati tajna društva te i Taufferer postade pristaša toga pokreta. U Beču je na Grabenu pozivao građanstvo na ustanak. Zato je iz Beča morao pobjeći u Hrvatsku gdje se sakrivao i mijenjao stan i ime baveći se i dalje propagiranjem jakobinskih ideja. Prema mišljenju A. E. Brlića, nemiri koji su nastali u Zagrebu i u Ljubljani, a koje su izveli studenti, bili su Tauffere150 rovo djelo. Držalo se dapače da je on u Zagrebu zasadio drvo slobode uz velike svečanosti, u sporazumu s Vrhovcem i nekim još slobodnozidarskim 151 . krugovima. Po sudu Šidaka koji je isprva mislio da je tako (što je i sam priznao) Dana Zwitter-Tehovnik152 je »dokazala... pomoću do tada neiskorišWurzbach zove tog revolucionara samo: »jedan barun Taufferer« (»eih Feiherr Taufferer«), ne dajući mu i ime: Siegfried (Gl. C. von Wurzbach, o. c. 43, Wien 1881, 136, 149
Teodor Batthany (1729-1812), vlasnik vlastelinstva Ozlja, Grobnika i Broda na Kupi, te imanja Slapno. Veliki je bio prijatelj tehničkih izuma, posjednik manufakture platna u Ozlju, te manufakture željeza u Čabru (M. Vrhovac, Diarium I 145 147 335,393,649). 150 A. E. Brlić, Baron Taufferer i francusko-hrvatska legija g. 1795, Narodna starina XI, Zagreb 1932, 135, 136. Gl. i Ludvig Aigner-Abari, Die Jakobiner in Kroatien, Agramer Zeitung 70/1895, 168, 1-3, 169, 1-3, 170, 1-3. 151 V. Deželić, o. c., 80. Na Str.: 6-26 'Franjo Fancev je prigodom svoga boravka u Budimpešti ispisao neke podatke iz tamošnjeg arhiva o Vrhovcu i Tauffereru / Gl. Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu — R 7499 — Fancev Franjo, Bilješke i arhiva (hrvatskih, mađarskih i austrijskih autogr.) br. 1-9, 4001/. 152 Wirkungen der Französischen Revolution in Krain, Veröffentlichungen des Historischen Instituts der Universität Salzburg, Wien-Salzburg 1975.
682
tene arhivske grade da Taufferer nije o Uskrsu 1794. boravio u Zagrebu niti je ondje bio zatvoren«.153 Bilo kako bilo, protiv drva slobode izišla su u Zagrebu 1795. god. dvije knjižice tiskane u Kotscheovoj tiskari. Prva pod naslovom: »Der französische Freiheitsbaum in einer Rede über das Evangelium vom Senftkörnlein am 25 en Sonntage nach Pfingsten von öffentlicher Kanzel vorgetragen, und zur heilsamer Belehrung des deutschen Bürgers heruasgegeben. Im Jahre 1792«. na 34 stranice, četvrto izdanje. Druga je bila kao »Ein Nachtrag zu der Rede vom Freiheistbaume« pod naslovom: »Ermahnungsrede zum eifervollen Gebethe, bei den dermaligen öffentlichen Angelegenheiten. Vorgetragen am letzten Sonntags des Jahres 1792. da auf hohen Befehl die 10 stündige Anbethung des hochwärdigsten Guts in der Stift = und Pfarrkirshe zu Botzen abgehalten würde«, str. 31. Obje propovijedi održao je P. Albertus, kapucin, nedjeljni propovjednik župne crkve u Botzenu. Tko je došao na misao da se te dvije propovijedi tiskaju u Zagrebu, ne zna se. Možda je taj kapucin boravio u Zagrebu i držao te propovijedi mu ih je onda tiskao Kotsche, koji se i inače pokazivao velikim neprijateljem ideja francuske revolucije kako smo već prije vidjeli. U tim se knjižicama taj kapucin vrlo oštro obara na tzv. »drvo slobode«, kojemu nalazi korijen u paklu, izjavljujući da potiče od samoga Lucifera. Stoga on traži da se drvo posiječe i uništi, jer prijeti državama i prijestoljima. Što je bilo dalje s Tauffererom u Zagrebu? Kad je doznao da ga vlasti hoće uhapsiti, po savjetu svojih prijatelja pravovremeno je pobjegao u Veneciju gdje se ponudi francuskom poslaniku da ga primi u revolucionarnu vojsku. Na to ga pariška vlada pošalje u Nizzu glavnoj komandi. U tom mjestu se upoznao s moćnim komesarom pariške revolucionarne vlade Augustinom, bratom Robespierra. On ga čak imenuje kapetanom generalnog stožera i pridijeli ga francuskom poslanstvu kod Republike Genove. U tom svojstvu Taufferer je uvelike koristio francuskim vlastima te uskoro postade pobočnikom zapovijedajućeg generala na Rajni L'Harbea. Još u Genovi izradio je Taufferer detaljan plan kako da se organizira ustanak u Hrvatskoj, Dalmaciji i Istri, tim slavenskim zemljama, »koje treba osloboditi ispod gospodstva Habsburgovaca«. Taj svoj plan poslao je revolucionarnom odboru u Parizu s popratnim pismom, upozorujući na veliku važnost ustanka u tim krajevima i na veliku budućnost naroda na jugu Evrope izjavivši se pripravnim da sam vodi taj pothvat. Izgleda da je Tauferer vodio i pregovore s bosanskim pašom, kojemu je obećao u slučaju neutralnosti pogranične tvrđave Novi, Dubicu i Berbir (Bos. Gradiška). Budući da mu odbor za javno blagostanje nije mogao dati 3,000.000 forinti da se provede ta njegova zamisao, odgodi se taj ustanak za kasnije vrijeme, iako ga je pariška vlada već usvojila. Za svoje zasluge Taufferer je ipak dobio čin generalštabnog potpukovnika i preuzeo zadaću da sastavi »hrvatsku legiju« kojom uskoro poče uznemiravati austrijske posade u Italiji, kako to piše Brlić.154 No tu Brlićevu tezu o 153 J. Šidak, Hrvatske zemlje u Vrhovčevo doba (1790-1827). M. Vrhovac, Dnevnik Diarium sv. l, XVII i bilj. 23. 154 A. E. Brlić, o. c., 137, 138.
683
hrvatskoj legiji je pobila već spomenuta Dana Zwitter-Tehovnik koja je ukazala, na osnovi do tada neupotrijebljene arhivske grade, da se Tauffererova dobrovoljačka legija nije nazivala »hrvatskom« iako se u znatnoj mjeri sastojala upravo od vojnih bjegunaca iz redova krajišnika.155 S dobrovoljačkim zborom ili legijom Taufferer zauzme u studenome 1795. tvrđavu Voltri. Nju je branio austrijski bataljun graničara koji su odmah prešli u njegovu službu. Tom prilikom se domogao bogatog ratnog plijena i novaca. Pod taj grad stigoše, međutim austrijske čete iz Savone (12. XI. 1795) i Taufferer bi na bijegu uhvaćen te preko Milana prebačen u Beč. Nakon diplomatske prepiske između Beča i Pariza francuske vlasti156 službeno pristadoše da ga se izruči austrijskima. Time je njegova sudbina zapečaćena. Napokon je stavljen pred ratni sud i optužen zbog prevare, ustanka i drugih zločina »protiv države« lišen plemstva i obješen 24. svibnja 1796. godine. Pokopan je u bečkom skupnom groblju i danas se ne zna njegov grob.157 Godine 1980. A. Gšpan (Slobenski biografski leksikon III, Ljubljana 1980, 23 — 25), donoseći opširnu bibliografiju o Tauffereru,158 pretpostavlja da se Tauffererova suradnja s bečkim, ugarskim, hrvatskim i štajerskim radikalnim demokratima dade naslućivati, ali je po Šidakovu mišljenju pretjerao kad je dopustio mogućnost da je Taufferer pomišljao »na nekakvu partizansku vojsku, koja bi na austrijskom jugu srušila feudalno apsolutistički poredak i osnovala novu jugoslavensku državu.159 Naše je mišljenje da Taufferer, unatoč svome političkovojnom talentu, nije bio dorastao tome da svoje planove do kraja provede u djelo, jer mu to nisu dozvoljavale vrlo složene prilike u tom dijelu Evrope i on je morao stradati. U Hrvatskoj nije bilo više sličnih pokušaja Tauffererova stila sve do 155
J. Šidak, o. c., M. Vrhovac, o. c., I, XVII i bilj. 23. Naime tada ja pariška vlada odustala od toga da zahtijeva oslobođenje Taufferera koji je imao čin pukovnika pridijeljena generalštabu francuske armije na talijanskom bojištu (J. Sidak, o. c., XVII, bilj. 23). 157 A. E. Brlić, o. c., 138. 158 Nasuprot Gšpanu Wurzbach daje o tom Tauffereru sasma kratku biografiju. Tako kaže da je u drugoj polovici 18. st. služio u carskoj vojsci kao kapetan sa svojom regimentom u Hrvatskoj. Kada je pak buknula francuska revolucija Taufferer se opredijelio i postade njenim odlučnim pristašom te je nastojao otvoriti idejama te revolucije ulaz u Hrvatsku. Kako se to nije slagalo s njegovim vojnim pozivom, istupio je iz vojske i priključio se grofu Teodoru Batthanyu (o kome je Wurzbach pisao u I svesku svoga leksikona na str. 82), te stvara slobodni korpus, kojim je djelovao, ali je bio uhvaćen. Umro (S. A.) je 24. V. 1796. Ove podatke je o Tauffereru uzeo Wurzbach, kako citira iz: Dictionnaire biographique et historique des hommes marquants de la fin du duxhutieme siecle et plus particulierement de ceux qui ont figure dans la Revolution francaise. Suivi d'un Supplement et de quatre tableaux des massacres et prescriptions. Redige par une societe de gens de lettres (Londres 1800, tom III, p, 414). Uz ovoga Tauf f erera Wurzbach navodi kao njegove suvremenike iz toga roda i Inocenta Taufferera (1722—1794), isusovca i Franju Ksavera L, monaha-cistercitu, te na kraju opisuje plemićki grb te porodice (C. vonWurzbach, o. c. 43,136,137). Svakako ostaje pitanje zašto Wurzbach nije u svome leksikonu dao ime tom revolucionaru, tj. iz kakvih obzira nije naveo da je obješen. 159 Gl. J. Sidak, o. c., XVII, bilj. 23. 156
684
sudbonosne odluke Eugena Kvaternika jer, je u to doba svatko bio na ovaj ili onaj način zauzet ratnim pripremama i ratom protiv Francuske. To dokazuje upravo 1795. godina. Tada su se u Njemačkoj hrvatske čete isticale na bojištima i ratnim čarkanjima oko Münstera, Verdera i Mainza. Čak su krajiške čete bile postavljene na Rajnu da sprečavaju prijelaz Francuzima, a osobito armiji pod vodstvom generala Jourdana. Uopće se može reći da su Hrvati u malim bitkama bili nezamjenjivi. To su iskusili uz Jaurdana i francuski generali Pichegru i Marceau. U Italiji se i dalje na tamošnjem bojištu bore ona tri karlovačka graničarska bataljona, a uz njih i Slunjani. U bici kod Loana (23. XI. 1795), gdje se 30.000 Francuza borilo protiv 20.000 Austrijanaca, naši graničari su sačinjavali prvi bojni red, očajnički i hrabro braneći svoje položaje. Tu su se istakli i pukovnik Vukasović kao i general Rukavina. Unatoč svojoj hrabrosti morali su uzmaci ispred premoćnijih francuskih trupa i time zapravo i svršava vojna u Italiji te godine.160 Iako su se Hrvati, a i Srbi, vrlo hrabro borili po Njemačkoj i Italiji, bilo je ipak pojedinaca koji su dezertirali iz austrijske vojske. Tako 2. lipnja 1795. god. obavještava general Kaunitz, vojni zapovjednik u Zagrebu, Zagrebačku županiju da su prilikom polaska za Mainz u neprijateljski tabor pobjegli iz Wurmserove regimente, medu ostalima, i četiri Hrvata te jedan Dalmatinac.161 Što se tiče nutarnjeg stanja u Hrvatskoj 1795. godine imamo nekoliko zanimljivih podataka. Tako posjedujemo iz te iste godine dokaze da se senjski biskup Ježić dopisivao s Francuzima. O tome su vojne vlasti obavijestile zagrebačku generalkomandu koja je trebala provesti o tome istragu. Kako je u to doba neki francuski poslanik prolazio preko naših krajeva u Zadar za Carigrad, vojne vlasti su, iz straha da ne širi propagandu, naredile da se na njega pazi i da ga se nadzire. Austrijske vojne vlasti su i uhapsile neke »skitnice«, kako ih se naziva, s francuskim pasošem te su naredile zagrebačkoj 162 generalkomandi da povede istragu. Što se tiče cenzure, ona ne jenjava ni te godine. Tako Ugarsko namjesničko vijeće, a i sam palatin Josip, brat i nasljednik palatina Leopolda, zabranjuje već spomenutom zagrebačkom knjižaru Mulleru prodaju knjiga: »Nouveau calendrier fran9ais« i posve naivne knjižice: »Annee galante ou 163 Etienne a l'amour.. .« Još 20. svibnja 1795. god., kad je bio smaknut Ignjat Martinović s drugovima, proveden je najstroži policijski i uhodarski sistem te je svaka sloboda riječi i pisanje bilo ukinuto. Sva društva, čak i literarna, 164 bila su raspuštena pa je svaki patriot bio time osujećen. Car zabrani 12. kolovoza radi »javnog dobra« sva tajna društva pa je tom prilikom i slobod160 pr Vaniček, o. c., IV, 25 — 35. 161 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagrab. Congregationalia — 1797 — 1796, f. I-IV, VIj VIII, X. 162 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Register General — Kommando von Agram für J. 1795 (179) I tomus. 163 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagrab. Congregationalia — 1795, f.J—III, VI, VIII, X. 164 E. Csuday, o. c., II, 312, 313.
685
no zidarska loža u Zagrebu bila ukinuta, čiji je rad još 1786. god. dozvolio car Josip II.165 Tako je Thugut postigao da je u cijeloj Monarhiji zavladala mrtva tišina i u javnom i u društvenom životu.166 7.
.' Iz prvog ratnog razdoblja (1792-1797) borbe Austrije s Francuskom imamo sačuvanu jednu tiskanu »pridiku« koja se odnosila na taj rat. Kad su Austrijanci pod vojskovođom Clairfaitom protjerali Jourdanovu armiju preko Reine i zauzeli Mainz, a Wurmser pak otjerao Francuze ispred Manheima i osvojio ga (21. XI. 1795), Hrvatskoj su te pobjede svečano proslavljene misama zahvalnicama. U slavu tog događaja imamo propovijed pod naslovom: »Pridika u vrime zadobitoga po Austrianci suproti Francuzi kod Rhena potoka gradovah Maintza i Manheima probladanja po Slavnoj Varmedi Poxeskoj Tebe Boga Falimo derxane zafalnosti: Recsena od mlogo poshtuvanoga Gospodina Davida Meznara, Njihove Excelentie Prisvitloga Biskupa Zagrebacskoga S. Stolice u Poxegi naređene Consistoriala, i zajedno u krajevskomu Gymnasiumu Professora ord. nigdashnega pako Reda Paulinskoga Misnika. Dana 6. Januara 1796. Vu Zagrebu Czeszarsko-kralyevz. szlobodna Novoszela Knigaria« na 19 strana. U toj propovijedi služi se Mežnar primjerima iz Staroga zavjeta te cara Franju II. uspoređuje s Matatijom i njegovim sinovima, koji su se digli protiv kralja Antioha-Francuza. Car Franjo, kaže on u svojoj propovijedi, »promišljajući nesriću, i smaknuće kralja Francuskoga i kraljice i kanoti preuzeće čiloga Belgiuma i grada Mancima, osim toga pogerdenje Boga, oskvernjenje Zakona svoga u velikoj žalosti misleći u sebi mihi autem adhaerere Deo bonum est, et ponere in Deo spem meam. Od velike žalosti zabrani sva veselja i sve raskošje svita ovoga I Jubilaeuma sebi za pokoru i za Puka svoga od S. Pape Pia VI. izmoli. Međutim, poslani biahu od Antioha illiti Francuza ne jedan veće mlogi ili mogli za uzbuniti s lipimi riečmah i obećanjem slobodnosti i blaga, njegova kraljevstva, koima premda dikoi priložiše se ništa manje pravi naslidnici Zakona katoličanskoga, ričma veće dilom odgovoriše da od pravoga Zakona nizu jednu ženicu oka odstupiti nećeju... Po osobitom priviđenju Božjem smotrivši Matija iliti Francesco II ovoga pak imena I. kralj mađarski, da jedan sa svoima naslidnici posvetiše krivim Bogovom, ukazuje protiva viri, zakonu, pače istoj uredbi pravoga čovičanstva i tako koliko oviuh iskorenuću, toliko svemogućnosti istoga Boga i smaknuću pravednoga puka sve nastojanje metnuo jest« da je nadvladao sakupljenom vojskom kod Mainza i Manheima »krivoboštvo« i domogao se velikoga blaga. Neki bi od njegovih (Mežnarovih: S. A.) slušatelja mogao zapitati »Ama kako je to? Mi Boga spoznajemo, Francuz ga ne poznaje, mi se molimo Bogu, Francuz ga psuje, mi ga poštujemo, a Francuzi ga gerde i opet skoro veću sriču imadu nego mi!« Na to on odgovara da Bog pušta pravedni
narod da više trpi nego li opaki te završava svoju propovijed Te Deumom za zadobivenu pobjedu. Dok se u Hrvatskoj u pojedinim dijelovima reagira u korist habsburške dinastije, a protiv Francuza, sastao se Ugarsko-hrvatski sabor (9. XI. 1796) koji je sazvao Franjo II.167 »Ovaj sabor« pisao je Franji II. palatin Josip »želi cijela zemlja, koja 'gori' od nestrpljenja da Vašem Veličanstvu pokaže što je u stanju da učini«. I uistinu, u tome se nadvojvoda Josip nije prevario u svome očekivanju, jer su Mađari, kad je car otvarao taj sabor, bili spremni da žrtvuju krv i imanje za njega. Tada je proglašena i insurekcija.168 Kad je Sabor odredio da se da ne samo vojska nego uz to i prirodnine za njeno uzdržavanje,169 Franjo II. ga je 12. prosinca 1796. godine svečano zaključio. Saboru su prisustvovali i Hrvati preko svojih predstavnika, ali Mađari nisu tražili uvođenje mađarskog jezika kao službenoga, jer su ih druge brige morile, a najviše rat protiv Francuske. U okviru tih unutarnjih i vanjskih događaja pojavila se u Zagrebu profrancuska buntovna pjesma na hrvatskom jeziku, kajkavskim narječjem, napisana u duhu jakobinskih ideja, a protiv cara, klera i plemstva, koja buni puk. Pjesma se vrlo brzo raširila. U noći 23. na 24. listopada 1796. god., kad je zasjedao Hrvatski sabor, »netko je prilijepio hrvatske stihove na troja kaptolska vrata (Bakačeva, Zverce u Skalinskoj ulici i novoveška) kao i na kuću Šugha, profesora matematike na Akademiji, koja je bila negdje na današnjem Kipnom trgu«, priča E. Laszowski. Naslov tim stihovima bio je »Fama volat« (tj. glasina, vijest se brzo širi: S. A.). Spis je (nazivali su ga »famosnim libelom« i »paskvilom«) žestoko napadao plemstvo i kler. Pripovijedalo se da je bilo i latinskih prijevoda toga »famosnoga libelusa«. Kad je ujutro 24. listopada između 6 i 7 sati zagrebački bravar Josip Trieb prolazio kroz kaptolska vrata Zverce, opazio je s nutarnje strane ta »Fama volat« te je u društvu dviju žena i jednog svog znanca pokušao čitati te stihove ali ih nije razumio. Poslije njega je prolazio vlasuljar Vilim Fogler, rodom iz Šaške, skinuo je stihove, ali je od svega razumio samo riječ »plemenitaš« pa ih je izručio biskupovom advokatu Škenderliću, a on ih onda predao biskupu Vrhovcu. Inače »verse« na kući profesora Šugha prvi je zapazio Josip Sulec, porijeklom iz Češke, zagrebački građanin, a prije toga komorski sluga grofa Kulmera. On je taj spis našao također 24 listopada oko 7 sati ujutro. Kako nije znao hrvatski, skinuo ga je sa zida i tri dana nosio u džepu. Istom tada ga je dao trgovcu Duri Maschleru na Kaptolu da mu protumači sadržaj pjesme uz uvjet da ako sadrži »išta zla«, neka se preda Zagrebačkoj županiji. Kad je Maschler došao u kaptolsku pivanu, našao je sedmoricu građana kojima je pokazao »verse«. Unatoč svim naporima ništa nisu razumjeli jer nisu znali hrvatski. U to doba živio je na Kaptolu »literat« Toma Tustić, rodom plemić, a inače piskaralo i propali đak. Na Kaptolu je susreo Maschlera koji 167
165
V. Deželić, o. c., 98, 99. 166 E. Csuday, o. c., 11,313.
686
168 169
A. L, Fessler, o. c., X, 672. E. Wertheimer, o. c.. I, 26-28. A. I. Fessler, o. c., X, 672-675.
687
ga pozove u svoj dućan i pokaza mu navedene »verse« te mu ih preda da ih prouči. Tustić na to ponese spis do knjižara Pounza, kojemu ga je čitao, a onda i drugima, pretpostavljajući da je te »verse« sastavio neki naobraženi autor. Prema Tustićevim riječima građaninu i bravaru Bartolu Bešiću, po Zagrebu je kolalo oko pet primjeraka, koji su bili ne samo na Šughovoj kući nego i na kaptolskim vratima i čak na biskupskom gradu. Tustić je s »versima« došao i na Markov trg gdje ih je pokazao čak gradskom senatoru i zamjeniku gradskog kapetana krojaču Josipu Kralju, senatoru Šačeriću i pometaču Ignjatu Spišiću, koji je bio gluh i nije ih jedini razumio. Nakon toga ih je pohranio u svoj ormar. Uskoro je za »verse« saznao i sam profesor Šugh, i to preko kanceliste kod komorske uprave Franje Zentekelya koji je opet doznao od drugih da uz hrvatske primjerke cirkuliraju po gradu i latinski primjerci. U međuvremenu je Tustić, taj marljivi širitelj »buntovničkoga paskvila«, saopćio sadržaj prvo kaptolskom sucu Andriji Dominu, a onda i krznaru Lovri Rožmanu, koji je o tome obavijestio svog stanara Krstu Bornemissu, a on je to prijavio Zagrebačkoj županiji. Započela je istraga o autoru tih »versa«. Istraga se koncentrirala na Tustica kao glavnoga širitelj a u »versima«. Na preslušanju 21. XI. 1796. Tustić je izjavio da osuđuje taj buntovnički spis, napominjući daje i on plemić protiv koga su ti »versi« upereni. Ta »Fama volat« je svakako proizvela u Zagrebu veliku uzbunu i izazvala strah. Iako je istraga bila produžena sve do 1800. god., nije ipak pronađen autor toga spisa. Što se dogodilo s Tustićem, nije poznato, no zato je senator Šačerić bio ukoren jer je »verse« čitao i nije ih oduzeo Tusticu.170 Kako je u vezi s tim pamfletom bila provedena istraga još 15. studenoga 1796. god., preslušano je još nekoliko građana, ali se njen autor ni tada, a ni kasnije nije otkrio. Konačno, tu je pjesmu s popratnim pismom poslao zagrebački veliki župan grofu Karlu Palffyu u Beč (14. XII. 1796), koji mu je na to poslao svoj odgovor 20. siječnja 1797.171 U toj pjesmi »Fama volat«, koju je pronašla u Arhivu JAZU O. Šojat i objavila s originalnim tekstom i novim pravopisom, prvo se najpogrdnijim riječima napadaju »plemeniti«, tj. plemići, taj »smrad, gniloča i sramota«, koji nisu na korist ni kralju ni domovini (orsagu) ni Bogu. Oni su krivi da se mora ratovati. Puni su »oholosti« i gule seljaka, a on ih hrani i odijeva, mostove i ceste popravlja, sve on radi i sve on plaća »ako mu ne ostane ni rubača«. Za njih on ratuje, umjesto njih svoju krv prolijeva, a oni ga zato deru i gule i nema mu pomoći »nit pravice«. Gospoda se u saboru (spravišća i dijete) sabiraju sami zbog svoje koristi, a »muž« sve to plaća svojim suzama. »Muž i purgar« moraju ih da slušaju »kakti marše« i oni dijele pravdu kao suci. No sada je vrijeme da se žrtvuju i da kralju pokažu vjernost. Francuz za to ne ratuje već je njegov cilj da svu gospodu podavi i oduzme im »blago«, a najviše prijeti popovima tim vražjim namjesnicima, koje on hoće također »skorenuti«, jer su oni dosada kraljevali i sve sebi prisvajali. Pop ne daje caru porez, te jede i pije, a takvi su i redovnici koji se samo goste i »bludnost samo prodekuju« i »meso žensko dražuju«. Oni su kra170 E. L., Buntovnički spis »Fama volat« u Zagrebu g. 1796, Zagreb, Revija društva Zagrepčana IV/11, Zagreb 1936, 352-354. 171 Arhiv Hrvatske u Zgb. — Comit. Zagrab. Congregationalia — 1797, f. 15-18.
688
lja s kraljem posvadili, ljude protiv njih bunili i »vsega zla zrok« su bili. »Zato ovak Francuz sam govori, za to noć i dan se bori, da potere gospodčinu i vutvrdi slobošćinu. Grofi, popi, plemeniti
da se mogu skoreniti, da broj Ijudeh bude dvojeh, samo dobreh i zločesteh«.
Ujedno se pita autor toga spisa: »Gdje ste velikaši, drugovi sve krivice i zla, zašto skupa ne ustanete »pravdu vašu ne branite?« Ipak ovaj rat »vas se tiče« i Francuz njihovo blago traži, dok »muž, priproščak i siromak« da ih »brani, bil bi bedak«. Ta zašto bi, tako završava ova »fama«, seljak (muž) ratovao, sam u zube sebi pljuvao. Nije li dosta da je sav stisnut (sprešan) kao sužanj »još sad zvezan!«172 Tu su pjesmu Smičiklas, Šurmin, Šišić i Antoljak, povodeći se jedan za drugim, krivo datirali u 1794. godinu.173 Laszowski ju je stavio pravilno u 1796. godinu iako mu nije bila poznata. Kako je dosada nije našao, smatrao je da su versi »valjda... propali« ili se »gdje kriju medu spisima koje zagrebačke familije«. 174 Njegova pretpostavka nije bila točna jer se dokument čuvao, a i danas se čuva u Arhivu JAZU, kako je to još 1903. god. naveo Šišić. Naveo je da se nalazi u ostavštini Ivana Kr. Tkalčića, ali je tom prilikom mislio na »paskvil« iz 1794. Konačno, 1967. god. O. Šojat je našla originalni tekst pjesme Famavolat s njegovim prijepisom u kartonskom omotu (pod naslovom: Illyrica varia) i na hrptu toga kartonskog omota olovkom pisano: »Iz ostavštine Ivana Tkalčića« te ga je opisala i onda objavila.175 V. Bogdanov je pretpostavljao da je pjesma istovjetna onoj, o kojoj je pisao Smičiklas, ali je 176 to pobio Šidak u dva navrata i ne vidjevši pjesmu Fama volat. Na to je O. Šojat ukazala kako pjesmu Paskvil i pjesmu Fama volat uistinu »povezuje niz krupnih i sitnijih sličnosti, a prije svega ista ideja i isti način kako je ona iznesena«. Ta se srodnost očituje »podjednako u obliku jedne i druge pjesme (40 odnosno 39 strofa)« te pretpostavlja kako navedene podudarnosti između jedne i druge pjesme lako izazivaju pomisao da »je obadvije napisao isti autor«. Kad bi se sa sigurnošću, kaže na kraju Šojat, mogla postaviti tvrdnja da je Brezovački svojom rukom pisao pjesmu Paskvil, »to bi bilo polazište 177 da se pokuša otkriti, nije li on možda i autor tih pjesama«. Komentirajući Šojatičin nalaz i citirajući svoje mišljenje u HZ (IX, 184— 186) o dvjema različitim pjesmama, Šidak je ukazao kako nas »nesumnjiva ovisnost ove pjesme o prvoj« upućuje »na izvor-krug svjetovnjaka, možda iz redova bivših Martinovićevih sumišljenika, koji su pristajali uz ideje francuske revoluci172
O. Šojat, o. c., 228-231. O. Šojat, o. c., 211-214. 174 Έ. L., o. c., 354. 175 O. Šojat, o. c., 217, 212, 217-219. I7Ć . J. Šidak, V. Bogdanov, Hrvatska revolucionarna pjesma..., HZIX, 184—186; Isti, V. Bogdanov, Jakobinska zavjera..., JIČ l, 86, 87; Isti, Hrvatske zemlje... M. Vrhovac, Dnevnik I, XVIII i bilj. 25. 177 O. Šojat, o. c., 219, 220. 173
689
je«.178 To je svakako lijepa kombinacija O. Šojat, ali ipak nije dokazana nekim očitijim primjerom. Šidakova pretpostavka je više opisna, općenita. Zato ćemo ostati pri tome da su autori obiju pjesama (1794. i 1796) anonimni, iako je za pjesmu iz 1794. ime autora znao Delivuk, ali je to ponio sa sobom u grob, a Brezovački ničim nije iskazao da je upravo on pisac jedne ili obiju pjesama.
8. Dok su u Hrvatskoj tako izgledale prilike 1796. godine, u Njemačkoj su na ratištu protiv Francuza sudjelovali i dalje pojačani bataljoni slavonskih graničara i strijelaca. Ovdje je carskoj gornjorajnskoj armiji zapovijedao u početku feldmaršal Wurmser, a donjorajnskoj nadvojvoda Karlo, brat cara Franje, koji nakon Wurmeserova odlaska u Italiju preuzima komandu. Krajišnici kao nenadoknadive prethodnice sudjeluju na tom bojištu u raznim okršajima. Tako je kod Kircheipa major Stojčević sasma šatro francuski grenadirski bataljon. U sukobima kod pojedinih njemačkih gradova, po izvještaju samoga nadvojvode Karla, graničari su počinili čuda od hrabrosti. Snalaze se vješto i u uzmicanju ispred neprijatelja. U nizu okršaja osobito žestoki sukob imao je Jelačić. Slavonski krajišnici ističu se hrabrošću protiv slavnih francuskih generala kao što su Jourdan, Dalmas, Lefevre, Marceau i drugi. Tako se snažno bore u bici kod Würzburga (3. IX), a onda kod Aschaffenburga (9. IX) gdje je satrt korpus generala Marceaua, za što su zaslužni i Jelačić i Stojčević. Kod Dachaua krajišnici napadoše Francuze i domogoše se bogatog plijena, a pri zauzimanju čvrstoga grada Giessena sudjeluju i varaždinski krajišnici. Kad je nadvojvoda Karlo prelazio donji Lahn, naročite mu je usluge učinio Stojčević braneći neke položaje. Krajem te go179 dine graničari progone Francuze koji se povlače preko Rajne. 1796. godine znatno se povećao broj graničara iz slavonske (varaždinske) i karlovačke, a i banske krajine u Italiji. Tu je vrhovno zapovjedništvo nad francuskom vojskom (oko 44.000) preuzeo general Napoleon Bonaparte, a austrijskom je zapovjedao sijedi maršal Beaulieu sa 35.000 ljudi. Tu su već 5. travnja 1796. god. krajišnici pod vodstvom ličkog poručnika Budisavljevića natjerali osamstvo Francuza u bijeg. Pukovnik Vukasović razbio je jaku francusku kolonu kod Mazone, a kod Voltria istakli su se Slunjani. Napose treba istaći smionu navalu Vukasovića na Francuze kod Dega (15. IV) tako da je francuski general Massena morao uputiti pojačanje. Unatoč tome Vukasović je uspio listom poraziti francuske čete i naočigled cijele francuske vojske držao je zauzete visove. Kad je Bonaparte poslao svoje odmorene čete i Massena koji je razdvojio Vukasovićeve odrede, morao se Vukasović s ostatkom svojih ljudi i trista zarobljenika povući prema Terzu. Zauzećem Dega Napoleonu Bonapartu je bio otvoren put u Padsku dolinu. 178 179
690
J. Sidak, Hrvatske zemlje..., M. Vrhovac, Dnevnik I, XVIII. Fr. Vaniček, o. c., IV, 55-57.
Nakon bitke kod Lodia naši su krajišnici bili odbačeni prema Mantovi.180 Cijela je Lombardija pala u francuske ruke, a Bonaparte 11. svibnja ulazi u Mi181 .lano. Povlačenje Austrijanaca nastavilo se i nakon bitke kod Mincia, gdje su se krajišnici očajnički borili. Na ponovno povlačenje prisilio ih je Massena nakon žestoke i tvrdokorne borbe. I u bici kod Castigliona (5. VIII) hrabro su se borili karlovački i slunjski bataljoni. I dok su se u Voralbergu tvrdokorno opirali jakom odjelenju Moreaa, dotle se u Južnom Tirolu slunjski i karlovački odjel, sada pod generalom Vukasovićem, borio svom snagom da oteža napredovanja Francuza. U ekspediciji feldmaršala Wurmsera da se pomogne Mantovi, sudjelovala su i dva graničarska bataljona. Čak su se i pojedini krajiški odredi odlikovali u bici na Brenti, a onda kod Bossana (6. XI) protiv Massene koji je morao uzmaci. U bici na Monte Gradu pokazala je neobičnu hrabrost divizija Gvozdanovića tako da je Bonaparte naredio da se Francuzi povuku.182 No zato je Bonaparte kod Bassana potukao Gvozdanovića.183 Naročito je bio značajan susret između Francuza i Austrijanaca kod Caldiera (12. XI) gdje je francuska vojska od 22.140 ljudi bila pod vodstvom generala Augereaua i Massene. Na austrijskoj strani stajali su banski, varaždinski, karlovački i slunjski odredi, koji su u krvavom sukobu s Francuzima skupo platili svoju hrabrost. Odavde krene Augereau prema selu Arkoli, a Massena prema Biondeu, a most na rijeci Alponi pred Arkolom zaposjeli su graničari. Svi pokušaji Francuza da prijeđu most krvavo su bili suzbijeni. Francuski generali Verdier, Bon, Verne i Lannes bili su ranjeni. Tada se sam Augereau postavi na čelo svojih grenadira, uzme zastavu i prodre do sredine mosta gdje je postavi. I taj pokušaj ubrzo propade zbog kiše hitaca hrabrih krajišnika. Nakon toga sam Bonaparte povede svoje grenadire preko mosta i baci zastavu na most, ali i on ne uspije. Medu francuskim vojnicima nastade veliki metež te čim su krajišnici prešli preko mosta na nasip, stadoše bježati. I sam Napoleon uzmače. U međuvremenu je Massena uzalud pokušavao da prodre. Tako je prošao i 15. studeni. Bitka je bjesnila još dva dana, a Francuzi su ponovno morali krvavo uzmicati. Tek 17. studenoga Masseni uspije prodrijeti do Arkole. Put je bio prokrčen, a Austrijanci su konačno morali kapitulirati.184 Time je odlučena sudbina Italije185 gdje su, prema vijestima iz »Monitore Veneto« (No 45 do 18. X. 1797), dnevno dezertirali austrijski vojnici, uglav186 nom Mađari, ali i Hrvati, na što treba gledati skeptički. 180
Fr. Vaniče, o. c., IV, 35-40. S. Antoljak, Dalmacija i Venecija na preliminarirna u Leobenu i na miru u Campo-Formiu, Zagreb 1936, 5. 182 Fr. Vaniček, o. c., IV, 36-45. 183 A. I. Fessler, o. c., 670. 184 Fr. Vaniček, o. c., IV, 45 — 51. Gl. i M. Škarica, Napoleon i Hrvati na mostu kod Arcolea god. 1796., Radovi Instituta JAZU X, Zadar 1963, 445-455. 185 A. t. Pessler, o. c., X, 670. 186 S. Antoljak, o. c., 83. 181
691
U međuvremenu su krajišnici u Južnom Tirolu sudjelovali u napredovanju podmaršala lieutenanta Davidovića, No zato je Vukasović u bici kod Rivolia (21. XI) morao uzmaci, a mnogi su krajiški odredi koncem prosinca imali zadaću da obrane Mantovu. Kad se izjalovila nada da će moći pomoći toj tvrđavi, austrijske čete s krajišnicima pođoše prema Veroni, ali uskoro moradoše odande uzmaci ispred francuske vojske pod vodstvom Massene. U bici kod Rivolia (14.1. 1797), iako nesretno, ali junački, borili su se neki graničarski odredi.187 Stoga su se Austrijanci morali povući u Tirol i u Mantovu, dok je Bonaparte držao u svojim rukama Brcsciu, Peschieru, Veronu i Legnano. Sada je Austrija bila sklona da se dogovara o primirju u Italiji, ali se ti pregovori na radost Bonaparte razbiše i on je sada dobio slobodno polje rada. Konačno mu se 3. veljače 1797. predade i Mantova, koju su svi Austrijanci napustili slobodno i nesmetano188 pa je tako odande uz ostalo izišlo samo 3120 krajišnika, pošteđenih od tifusa i groznice.189 Bonaparte je sada imao slobodne ruke protiv ostataka carskih četa pod vodstvom nadvojvode Karla.190 Medu njima su bile graničarske čete.191 Ban Erdödy 7. travnja 1797. pismeno saziva zbog velike ratne opasnosti staleže i redove na sabor u Zagreb za 22. travnja na temelju kraljeva otpisa od 3. travnja. U toj poslanici ban ističe da je prijeko potrebno da se brzo vijeća i stvore zaključci s ponosom i oduševljenjem za obranu i zaštitu domovine od pogibeljnih neprijatelja. »Mi smo potomci heroja«, kliče u tom pozivu ban, »nastavimo tako dalje«.192 10. travnja kralj i car Franjo II. svojim reskriptom podiže ustanak (insurekciju) plemstva i sviju koji mogu nositi oružje u svim hrvatskim županijama zbog krajnje opasnosti za austrijske nasljedne zemlje. Budući da je i hrvatsko kraljevstvo u opasnosti, a ban je dosta star, pridjeluje mu vladar kao pomoćnika grofa Antuna Pejačevića. Sve što imaju da pitaju Hrvati, nalaže car, neka se obrate vrhovnom kapeta193 nu kraljevstva njegova brata palatina. Na to je ban imenovao, u sporazumu s kraljem, za glavnog zapovjednika 194 hrvatske insurekcije velikog župana grofa Josipa Szaparya. Erdödy je 11. IV. uputio poziv svim hrvatskim županijama da svakako pošalju svoje poslanike na sabor za 22. travnja predočujući im opasnost od francuske vojske koja prijeti da zauzme neke primorske gradove. Upozoruju ih što je sve učinjeno za javnu sigurnost i naređuje da županijske blagajne i arhivi kraljevstva, županija, sudova i kaptola budu spremni da se prenesu dijelom u Budim, a 87
Fr. Vaniček, o. c., IV, 51-54. S. Antoljak, o. c., 6, 7. 89 Fr. Vaniček, o. c., IV, 54. 90 Gl. S. Antoljak, o. c., 8-13. 91 Fr. Vaniček, o. c., IV, 67-69. 92 J. Kempf, Dvije poslanice bana Ivana grofa Erdedija Požeškoj županiji uoči sabora u Zagrebu dne 22. travnja 1797, Vjesnik arkiva XVII, Zagreb, 1916, 310, 311. 193 J. Kempf, Kralj Franjo II određuje god. 1797. pučki ustanak (generalis insurrectio) plemstva. Vjesnik arkiva XVIII, 311—313. 194 J. Kempf, Novčani troškovi uzdržavanja pučkog ustanka (generalis insurrectio) godine 1797, Vjesnik arkiva XVIII, 313. 88
692
dijelom u Osijek. Ujedno ih još jedamput upozorava na zajedničku opasnost i da se na sve priprave.195 Sve hrvatske županije listom su se odazvale da podignu opći ustanak, kako je i sazvani Hrvatski sabor zaključio te odredio kako da se to provede u djelo.196 Istodobno je izišla i pjesma Požežanina Antuna Nagya, kasnijeg poklonika cara Napoleona, pod naslovom: »Pisma od sakupljene i podignute vojne proti Francuzom 1797. kr. horvatskoga i slavonskoga plemena vojske ili insurekcije«, u kojoj se obara na Francuze.197 Inače još 2. travnja 1797. po nalogu samoga cara zbog sačuvanja mira naređeno je da se kazne oni koji hoće poremetiti mir. Stoga je 13. travnja Zagrebačka županija, kojoj je bila ta odredba dojavljena, izdala oglas na hrvatskom jeziku kojim se određuje prijeki sud protiv voda i začetnika nemira da bi se sačuvala nutarnja sigurnost. Strah od Francuza198 je bio toliki da je Ugarsko namjesničko vijeće 19. travnja javilo Zagrebačkoj županiji da treba paziti i biti na oprezu, jer Francuzi odvode mladiće i djecu u Francusku, a zarobljene vojnike prodaju i šalju u američke kolonije.199
I dok su u Hrvatskoj i Slavoniji ideje francuske revolucije imale navedeni odjek i posljedice, u Istri i Dalmaciji događaji su se razvijali u sasma drugom smjeru. Pod kraj 18. st. na teritoriju mletačke Dalmacije 1796. god. nalazilo se jedva oko 256.000 stanovnika. Uprava je bila u rukama nekolicine mletačkih činovnika kojima je na čelu bio generalni providur (Provveditor generale) sa sjedištem u Zadru. Tadašnja Dalmacija je bila konglomerat autonomnih državica, koje su sačinjavali gradovi sa svojom okolicom i pojedini otoci. U gradovima su bili plemići i građani koji su imali svoje političke institucije. Seljaci-težaci po selima nisu imali tih institucija. Za vrijeme mira Republika sv. Marka sačinila je od izvjesnog broja seljaka pandure i oružnike koji su trebali paziti na granici, progoniti i zatvarati zločince i pratiti karavane. Uz to su postojale i tzv. dalmatinske regimente, poznate pod imenom »Schiavoni«, koji su se novačili od seljaka (Morlaka) i dobrovoljaca. Neki od njih su služili i nekoliko godina u Veneciji. Vjera je također igrala vrlo značajnu ulogu u životu Hrvata i Srba u Dalmaciji, gdje je i slabo obrazovano katoličko i pravoslavno svećenstvo imalo silan upliv na narod. Prema popisu iz 1781. god. bilo je u toj zemlji 212.385 katolika, 51.017 pravoslavnih, 211 Židova i nekoliko kalvinista. Od katoličkih redova franjevci su imali najveći upliv u narodu. Mletačka vlada se slabo brinula za javno obrazova195
J. Kempf, Dvije poslanice..., Vjesnik arkiva XVIII, 311. J. Kempf, Novčani troškovi..., Vjesnik arkiva XVIII, 313. 197 Ni Andrić, Iz ratničke književnosti hrvatske. Prosvjeta X, Zagreb 1902, 48. 198 Da je strah austrijskih vlasti bio opravdan, vidi se i iz toga što su se Francuzi 1797. g. ozbiljno spremali da napadnu Austriju i iz Bosne (A. Dabinović, o. c., Annales.... No 2-3, 89). 199 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagrab. Congregationalia — 1797, f. 15-16. 196
693
nje, a zdravstvo je bilo na vrlo niskom stupnju, a ekonomske prilike su bile vrlo teške i složene.200 U samoj Mletačkoj Dalmaciji ideje francuske revolucije nisu našle mnogo pristaša. Doduše bilo je po gradovima pojedinaca koji su se oduševljavali tim idejama, ali o nekom pokretu nije bilo ni govora. Unatoč tome Venecija je budno pazila od 1789. godine pa dalje i na nutarnje prilike u Dalmaciji, kamo su ideje francuske revolucije na razne načine prodirale. Tako na osnovi izvorne grade iz Archivio di Stato u Veneciji doznaje se da se još 1793. godine u Splitu vodio proces uperen protiv pukovnika Jurja Antuna Matutinovića, koji je još prije bio vrlo popularan u Splitu, što svjedoče neke pjesme (tiskane i sačuvane u rukopisu, u kojima je prikazan kao prijatelj sirotinje, ali ne i gospode), kao i njegovih prijatelja i istomišljenika. Proces je bio pokrenut na tužbu prokuratora i jednog od sudaca grada Splita Josipa Cindra. U memorijalu koji je Cindro uputio Vijeću desetorice u Veneciji navedene su vrlo teške optužbe protiv »buntovnika«, koji su se obično sastajali u kući Matutinovića. To je potvrdilo i četrnaest svjedoka, a onda je po nalogu mletačke vlade splitski knez Gian Francesco Pizzamano pokrenuo proces. Kao svjedoci su saslušani uz ostale i don Nikola Didoš te polihistorik Jerolim Bajamonti i drugi te još trojica splitskih sudaca. Prema njihovim izjavama postojala je grupa buntovnika u kojoj su bili Ivan Matijević, nazvan Tatar, zlatar Ivan Cosser, svećenik Josip Sinovčić, prokurator građana Matija Pavlović zvan Sadia i pukovnik Matutinović, njihov savjetnik i branitelj. Oko te grupe okupio se veći broj pristalica, medu kojima su svjedoci spomenuli i serdara Antuna Giovanizije, kanonike Antuna Tokića, profesora filozofije; Josipa Poića, odvjetnika; dra Nikolu Ivellija i druge. Svi razgovori i raspravljanja u zatvorenom krugu tih pristalica i sljedbenika francuske revolucije bila su na razne načine prenošena u javnost. Tako se govorilo da je kanonik Tokić hvalio novotarije iz Francuske, a napose jednakost pred zakonom. Još 1792. pojavile su se na javnim mjestima tri satire koje su se čitale i po ulicama Splita. Satire su sadržavale žestoke prijetnje plemstvu i svećenstvu. Prva se završavala riječima: »Sjetite se Francuza«, druga je počimala ovako: »Trgni se narode splitski, upoznaj svoju moć«, a treća je završavala: »Na date znakove čitav će narod prihvatiti oružje«. Matutinović je uživao apsolutno povjerenje tzv. nižih slojeva u Splitu. Njegova aktivnost i aktivnost njegovih istomišljenika još se više pojačala 1792. i 1793. godine i kretala se u krugu slobodarskih ideja francuske revolucije. Tako su ti buntovnici govorili o slobodi i jednakosti i o prevratu u Francuskoj, čime su još jače izazvali tamošnje plemiće, koji su ih tužili u Veneciju, prikazujući ih kao ljude željne opasnih novatorija, obuzete idejom o jednakosti koji bahato žele srušiti plemstvo i izjednačiti se s njime. Zato huškaju narod i pozivaju na osvetu. Kako je mletačka vlada reagirala u 1793. god. na sve te žalbe i optužbe i da li je poduzela protiv tih buntovnika u Splitu 200 Gl. P. Pisani, La Dalmatie de 1797 ä 1815, Paris 1893, l - 17; F. Sišić, Neke stranice iz novije naše historije (1797-1814), Hrvatsko kolo V, Zagreb 1909, 196-207; Š. Peričić, Dalmacija uoči pada Mletačke Republike. Monografije 10, Zagreb 1980, 7-246.
694
kakve mjere, nije poznato. Svakako je te godine Matutinović morao otputovati na službeni poziv u Veneciju gdje je tamošnjim vlastodršcima imao priliku da izloži svoje planove. Njegovim odlaskom nastao je predah koji će ponovnim povratkom u Split iz Venecije završiti njegovim krvavim smaknućem 1797. godine.201 Po Dalmaciji su se inače sa zgražanjem širile vijesti o događajima u Parizu i Francuskoj, a Francuze se smatralo bezbožnicima i progoniteljima vjere i crkve. Samo izvan Dalmacije neki dalmatinski Hrvati pristajali su uz te ideje kao braća Garagnin202 iz Trogira, koji su sa svojim zemljacima podržavali čisto ideološke veze.203 Još prije 1797. god. pojedini tamošnji plemići građani pa i crkvene ličnosti proučavali su djela francuskih enciklopedista, koja su imali u svojim bibliotekama (npr. obitelj Borelli u Zadru: S. A.). Nakon pobjede francuske revolucije mletačka vlast u Dalmaciji, bojeći se njena utjecaja, zavela je odmah nadzor na svim ondje nastanjenim Francuzima kao i onima koji su sa njima bili u vezi (1791). Nadzor je preuzeo veliki broj zbira i konfidenata, kojih je bilo i medu doseljenicima, a i medu domaćim stanovnicima. Kako je bilo poznato da je konzularni predstavnik Francuske u Šibeniku Nikola Bortoletti Zulatti jedan od zadojenih pristaša novog sistema u Francuskoj, stavljen je pod najjaču prismotru. Iz izvorne grade (za god. 1791 — 1793) se vidi da ga se mletačka vlast najviše bojala, iako je Zulatti bio 201 Gl. N. Beritić, Matutinovićev proces u Splitu 1793. godine, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku IV-V, Dubrovnik 1955-56, 571-582. 202 U Arhivu Hrvatske u Zagrebu čuvaju se spisi obitelji Fanfogna-Garagnin. Medu njima su i prijepisi u rukopisu, koji se odnose na francusku revoluciju, a koje je po našem mišljenju smjestio u svoj arhiv i biblioteku u Trogiru Ivan Luka Garagnin (1764— 1841), frankofil i prijatelj maršala Marmonta (Gl. J. Kolanović, Zbirka Fanfogna-Garagnin u arhivu Hrvatske, Zagreb 1980,6). To su ovi rukopisi: Atto constituzionale proceduto dalla dichiarazione dei diritti dell'uomo e dell cittadino presentato al popolo francese della Convenzion nazionale li 24. giugno 1793, l'anno secundo della repubblica, 16 fol. Unutar toga rukopisa stoji: Dichiarazione dei diritti dell'uomo, e del Cittadino sa 122 člana (Svakako je ovo prijevod sa francuskog). Zatim na listu (2 strane) na francuskom, i to u prijepisu Theophile Mardar, president du tribunalu criminel de departement du Mont-Terrible a Guillaume Pitt, ä Londres, Delmont le 29 sept. 1793, l'an 2 de la Republique. U njemu se govori o francuskoj revoluciji i toga državnika stalno naziva: Pitt, a završava: Pitt, ton maitre est ne C. Theophile Mardar. Iza ovoga dolazi spis: 1793 Aprile. Manifeste della Convenzion Nazionale di Francia a tutti li popoli, ed a tutti li Governi (4 strane — i to je prijepis u prijevodu sa francuskog na talijanski jezik), te spis: Li dieci overi dello Republicano Francese u 10 točaka, a onda — i opet prijepis — uvezan u knjigu pod naslovom: Dei Diritti dei Doveri de Cittadino Marly 12 Ag. 1758 od l —96 strane, s riječi na kraju: »Fine«, a ispod toga je dopisano: Ne fu realizzata la dottrina suddetta con la Revoluzione di Francia nel precedente anno 1789«. I na kraju je ovdje i spis: »Primi Elementi delle Istruzioni Repubblicane, Dimande Preliminari na 11 strana. U tome spisu su dana pitanja i odgovori, razdijeljeni na 10 poglavlja, podijeljena na brojeve. To su pitanja o razumu, vrlini, domovini, slobodi, jednakosti, zakonima, hrabrosti, radu, trpljenju i o bogu. I to je valjda prijevod na talijanski sa francuskog (Gl. AH u Zagrebu — Spisi obitelji Fanfogna-Garagnin — kutija 15-9. 4. 6, 9. 4. 9, 10, 11, 15). 203 G. Novak, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (1797—1814), Rad JAZU 269, Zagreb 1940, 3.
695
i sam plemić-veleposjednik. K njemu su navraćali brojni francuski kuriri i neki opskurni putnici (1793) koji su, kako se izvještavalo, prenosili revolucionarno-propagandni materijal (1794) iako je to bilo dosta rijetko. Radilo se i o poslanicima francuskog revolucionarnog konventa, koji su preko Dalmacije išli za Carigrad i u neke predjele Balkana. Takva vrst kurira ili emisara dolazila je čak i u Boku Kotorsku (1794). Svakako je Zulatti igrao u Dalmaciji, a napose u Šibeniku, zapaženu ulogu u korist francuske revolucionarne vlade. On je bez straha raspačavao po Dalmaciji novine kojima je pridobivao pojedince za francusku vladu (1794). Razgovori o razvoju revolucionarnih događaja u Francuskoj nastavljeni su sve do 1797. godine, javno i posvuda, što je opet zasluga toga francuskoga konzularnog predstavnika. Zbog Zaluttijeve aktivnosti u Šibeniku kao i aktivnosti raznih emisara koji su onamo dolazili, bilo je određeno da se ni jedan Francuz ili bilo koji drugi stranac ne može stalno nastaniti u Dalmaciji nego jedino u Zadru i Kotoru gdje ih se moglo lako nadzirati. Zbog svega toga neki su već 1791. godine doživjeli izgon jer su, prema denuncijanta, propagirali novonastalo revolucionarno stanje u Francuskoj, što su ondašnje vlasti strogo sprečavale i zabranjivale. No uskoro je ta naprečac stvorena odredba ukinuta, jer se uvidjelo da se tu radi pretežno o osobama koje su izbjegle iz Francuske pred terorom revolucije i u Dalmaciji tražile utočište. Posljedica toga bila je ta da su se mnogi Francuzi sada naselili po gradovima Dalmacije, baveći se uspješno trgovinom i drugim unosnim poslovima (1795, 1796, 1797). Ako je vjerovati, u jesen 1793. god. i na otoku Korčuli došlo je do marša seljaka na grad Korčulu. Seljaci su se prijetili plemićima podsjećajući ih na događaje u Francuskoj. No uskoro se bez ikakve intervencije vlasti sve smirilo. 1794. god. u Korčuli je neki Giovanni Battista Minutini bio optužen radi tobožnjih jakobinskih javnih proturevolucionarnih izjava u samom gradu. 1793. godine kanonik J. J. Pavlović Lučić izdao je u Rimu knjižicu pod naslovom: »Lettera spora le cagioni delle attuali rivoluzioni della Francia«, u kojoj je pokušao rasvijetliti uzroke francuske revolucije na svoj način.204 18. travnja 1797. u Leobenu je sklopljeno primirje između Napolenona Bonaparta u ime revolucionarne Francuske i dvaju predstavnika carske Austrije. Po tajnom ugovoru Franjo II. je dobio uz ostalo i nekadašnju mletačku Istru i Dalmaciju. U obezglavljenoj Veneciji, kojoj je Bonaparte navijestio rat (2. V), sada u podigli glave demokrati, pristaše ideja francuske revolucije medu kojima je bilo uz građane toga grada i nešto Dalmatinaca, provincijalaca i Francuza. 8. svibnja iste godine sastala se tzv. consulta (vijeće) na kojoj dužd predloži da se dalmatinski vojnici pošalju kući i izjavi se spremnim da se odrekne svoje časti. 12. svibnja posljednji put se sastalo mletačko Veliko vijeće da samo sebe raspusti. I dok su se pod vodstvom Niccole Morosinia ukrcavali Dalmatinci, ta posljednja zaštita grada Venecije, da se vrate u domovinu, a narod s uzbuđenjem čekao što će se dogoditi, u velikoj sali je ukinut stari ustav a demokrati preuzeše vlast. Ulaskom francuskih četa u Veneciju 17. svibnja 1797. može se reći da je prestala postojati stara Mletačka 204
696
S. Peričić, o. c., 195-199, 195 i bilj. 1092.
Republika, a zamijenila su je nova demokratska vladavina u Veneciji. Bonaparte je sada požurivao Austriju da odmah okupira Istru i Dalmaciju i da spriječi u njima revoluciju, što je car i prihvatio.205 Deset tisuća dalmatinskih Hrvata koje je mletačka vlada 10. svibnja otpustila206 kao »tatove i razbojnike«, stiglo je u Dalmaciju. Stigavši u Dalmaciju propovijedali su kako su Francuzi bezbožni jakobinci, nesmiljeni progonitelji vjere i svećenstva.207 Bojeći se da će Francuzi zavladati i Dalmacijom preplašeni puk izjavi da će radije poginuti nego li se podvrći jakobincima i neznabošcima. Iako su mnogi od dalmatinske inteligencije govorili u korist nove mletačke vladavine i stali nositi francusku trikoloru, naišli su na veliki otpor medu građanstvom i svećenstvom. Većina stanovništva se plašila francuske revolucije i njenih ideja.208 To su osjetila i dva municipalista nove mletačke demokratske vlade Garagnin iz Trogira i Calaffatti iz Hvara koji su pošli u Dalmaciju da propovijedaju slobodu i jednakost, jer su »gospoda« u toj zemlji bila protiv te vladavine i za Austriju, tj. sjedinjenje s Ugarskom i Hrvatskom,209 kako je bila izviještena austrijska vlada u Beču (31. V. i 3. VI. 1797).210 Čak su se u Krupi sastali redovnici, dušebrižnici u pojedinim serdarijama, koji su izjavili kako svuda vlada strah da će ih Francuzi opljačkati i da svatko vidi da je mletačka nova vlada u nemogućnosti da ih štiti te da se stanovništvo nada da će doći »ugarska vojska«. U pojedinim priobalnim gradovima Dalmacije različito se reagiralo na vijest o padu stare aristokratske Mletačke Republike. Tako je u Zadru bilo sve mirno zaslugom generalnog providura Querinija,211 osim što je, kako je to bilo svima poznato, grof Vergada, čija je žena bila iz ugarske prastare buntovničke porodice Tököly, a koji je uživao povjerenje gotovo čitavog dalmatinskog plemstva, dok ga je Beč smatrao špijunom stanovnika Dalmacije, na glas o revoluciji u Veneciji, u gradu Zadru u svojoj kući zasadio drvo slobode (Freiheitsbaum).212 No to je bio usamljeni slučaj u tom gradu i okolici, jer je narod bio uzbuđen i protivan novoj mletačkoj »municipalitä«. Querini, protivnik nove mletačke demokratske vladavine, nije zato dozvolio njezinim pretstavnicima Calaffattiju i Garagninu, da uđu u Zadar pa su se morali vratiti u Veneciju.213 U Splitu su se događaji odvijali posve drugačije. 16. svibnja doputovao je iz Venecije Ante Koludrović koji je dojavio što se zbilo u Mlecima te izjavio kako je čuo da će Francuzi doći u Dalmaciju. Nato je u Splitu zavladala panika i žalost jer su se bojali da će Francuzi doći u zemlju. Zato je odmah osnovana građanska straža od trideset osoba da se uvede red i mir u 205
S. Antoljak, o. c., 16-37. F. Šišić, o. c., Hrvatsko kolo V, 212. 207 G. Novak o. c., Rad JAZU 269, 4, 5. 208 F. Sišić, o. c., Hrvatsko kolo V, 213. 209 01. za to opširnije: S. Antoljak, Jedan nepoznati akt o nacionalnom radu biskupa Maksimilijana Vrbovca, Croatia sacra 13 i 14, Zagreb, 1937, 119—123. 210 S. Antoljak, Dalmacija i Venecija..., 38, 39. 211 G. Novak, Povijest Splita III, Split 1978, 1624, 1625. 212 S. Antoljak, Jedan nepoznati akt..., Croatia sacra 13 i 14, 123. 213 G. Novak, o. c. III, 1625. 206
697
gradu. 17. svibnja stigli su i hrvatski vojnici iz Venecije pod vodstvom pukovnika Juraja Antuna Matutinovića,214 koji je bio veliki pristaša novih demokratskih ideja i mletačkih revolucionara. Glavni pomogač i obožavalac bio mu je Pavao Marušić, harambaša Kaštel-Sućurca. Matutinović i njegove pristaše započeše u narodu zagovarati novu vladu i ideje francuske revolucije. Išlo je to vrlo teško, jer su protivnici govorili najgore o Francuzima i time strašili još više i onako uzbuđeni narod. 12. lipnja dospio je i u Split tiskani anonimni proglas na hrvatskom jeziku, koji je već bio poznat u Dalmaciji, a sastavio ga je fra Andrija Dorotić,215 uperen protiv nove demokratske vlade u Veneciji kao i »jakovljevaca« (jakobinaca: S. A.) i Čufuta ili žudija. Odjek tog proglasa bio je više nego snažan i buntovan. Raširio se posvuda i izazvao uzbunu i bijes u narodu. Narod je s bijesom i mržnjom gledao na one koji su pristajali uz novi poredak pa je pustio maha svojim osjećajima. Pobunjeni varošani iz splitskih predgrađa uđoše u sam grad, razoružaše stražu i bili bi učinili svašta da ih nije smirivao posljednji mletački knez u Splitu Barozzi, koji je uživao simpatije puka. Sav njihov bijes bio je koncentriran na Matutinovića, koji je svojim prkosnim i izazivačkim ponašanjem još više pojačao mržnju varošana. Oni su čak tvrdili daće Matutinović u noći 13. lipnja u Splitu zasaditi drvo slobode, što je Barozzi odlučno negirao i varošani tada napustiše grad i mirno se vratiše svojim kućama. Ali već 15. lipnja varošani se ponovno uznemiriše i ustadoše protiv Matutinovića, kao neprijatelja naroda i domovine, protiv izdajice koji hoće Dalmaciju predati mletačkim demokratima, kao pristalicama bezbožnih Francuza. Unatoč Barozzijevom ponovnom posredovanju navališe na Matutinovićevu kuću, te njega i njegovu ženu na grozan način sasjekoše, njegovu glavu natakoše na koplje i prodoše pobjedonosno po gradu. Kad je harambaša Marušić saznao za Matutinovićevu pogibiju, pobjegao je iz Kaštel-Sućurca u crkvu u Kaštel-Starome, ali je odande bio izvučen i ustrijeljen, a odrubljenu glavu poslaše u Split gdje je pokopaše uz les Matuti216 novića i njegove žene u dvorištu dominikanaca. Tako je jadno završio neshvaćeni i prenagli Matutinović, kojega jedna pjesma, tiskana u Anconi 1789. godine, naziva: »Gosparu i Bane«, a »Puk uz217 nassa i fali«. Anarhija je uzela maha i u Trogiru gdje je Dorotićev proglas također djelovao snažno. U Trogiru je bilo više plemića i građana pristaša demokratskih ideja. To su bili već spomenuta braća Garagnin, Paitoni i Califfi kao i li214 Prema Radošu Michieli-Vitturiu Matutinović je bio vrlo strog čovjek, podmitljiv i škrt, a radio je samo na tome da postane poglavar Splita, dok očevidac tih događaja i suvremenik kaže da je Matutinović bio prekrasna pojava, zaslužan oficir i vrlo disciplinirani zapovjednik vojske (G. Novak, o. c. III, 1627, 1628). 215 On je sam doživio u Veneciji prve dane te nove vladavine, što franjevac S. Zlatović (Franovci države presv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, 322, 323) odlučno niječe, ali sa slabim uspjehom. 216 Za to gl. S. Antoljak, Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Zagreb 1956,69 — 72, a napose G. Novak, o. c. III, 1626-1639. 217 N. Beritić, o. c., Anali..., IV-V, 577.
698
ječnik Dotti i opat Dragazzo. Kad se je raširio glas da braća Paitoni hoće da sazovu skupštinu i da uspostave »demokraciju«, narod se pobuni i buntovnici čak poslaše svoje izaslanike u okolna sela pozivajući u pomoć seljake. S njima zajedno počeše pljačkati po gradu kuće navedenih ličnosti, a napadali su i nevine. Masa je prijetila da će poubijati sve plemiće, a s nekima su to i učinili. Da bi se spriječio dalji razvoj tih događaja, ujediniše se plemići, bogataši, posjednici i crkvene osobe i naoružaše. Ujedno nađoše mjeru kako da usklade prilike u svoju korist. Seljaci su ipak uspjeli suziti prava svojih gospodara-posjednika i samo zbog dolaska austrijske vojske u grad (9. VII. 1797) ostalo je stanje onakvo kakvo je bilo i prije. Pad Mletačke Republike imao je snažan odjek i kod težaka grada Šibenika i okolice te je i kod njih izazvao bijes i mržnju protiv vlasnika zemlje. U samom Šibeniku 15. lipnja 1797. neki čobanin je pročitao onaj Dorotićev proglas. Istoga dana u gradu su nastali povici: »Bježte eto Francuza, svi ćete izginuti!« To je izazvalo pravu paniku i masa je stala prijetiti da će smaknuti sve Francuze, jakobince i njihove pristaše — gospodu, izdajnike naroda, vjere i domovine. Narod je osobito prijetio Nikoli Bartolettiju Zulattiju, tadašnjem francuskom konzulu za Dalmaciju, o kojemu smo već govorili. Uznemirenu svjetinu šibenski su franjevci uspjeli samo privremeno umiriti. Za svaku sigurnost buntovnici su postavili svoje čete na vrata i bedeme grada bojeći se da ga gospoda ne bi predala Francuzima. Formirala se i narodna vojska, na čijem su čelu stajali narodni kapetani i zapovjednici. U nju su ušla i neka gospoda, a medu njima i Vinko Bertoletti, sin francuskog konzula Nikole, za kojega se govorilo da je od Francuza dobio novac i zastave da ima izručiti grad. Pričalo se da se u gradu krije trideset Francuza kojima će gospoda predati tvrđavu i mjesto. Kad je narod iz okolice 18. lipnja htio silom ući kroz gradska vrata, straža i konzulov sin Vinko se opriješe. Nadošlice mu stadoše prijetiti da je jakobinac i izdajica, te on iz Šibenika konačno pobjegne u Zadar, a narod dotle provali u grad, prodre u kuću Nikole Bartolettija, gdje je mislilo naći francusku zastavu, novac i vojnike. Francuski konzul se odupro masi, ali i njega i njegovu ženu ubiše, a kuću mu do temelja razrušiše. U konzulovu stanu nađoše tri francuske zastave u kojima prodoše kroz Šibenik do kneževe palače gdje ih u prisutnosti mletačkog kneza i njegovih činovnika spališe. Slijedeći dan (9. VI) masa je provalila i u kneževu palaču te sastavila popis neke gospode koju je htjela smaknuti, izvikivajući njihova imena po gradskim ulicama. Na intervenciju šibenskog biskupa masa se smirila, pa se nekoliko puta ponovno dizala na oružje, jer da su Francuzi na putu iz Zadra u Šibenik. Konačno, poslije održane skupštine na kojoj su predstavnici klera, plemstva, građanstva i puka Šibenika i okolice dobrovoljno zaključili da se grad preda caru (23. VI), zavlada mir. Ni u Makarskoj pad Venecije i potpadanje pod Austriju nije proteklo mirno. Seljaci iz okolice su se spremali da navale na grad i porobe sve kuće bogataša. Oni su čak svakoga građanina, bio to pučanin ili plemić, ako je nosio šešir, smatrali neprijateljem i jakobincem te su prisilili sve građane bez razlike da umjesto šešira stave na glavu crvenkapu, što je čak učinio i biskup
699
osamdesetogodišnji Fabijan Blašković. Na kraju je i tu uspostavljen red i mir. U ostalim mjestima, gradovima i na otocima (Drniš, Skradin, Brač, Hvar) narod je na razne načine reagirao, ne povikujući protiv Francuza i njihovih pristaša, pa je u tim predjelima dolaskom austrijske vojske uskoro uveden mir.218 Narod je u Dalmaciji u to doba počinio mnoge spontane ekscese što je sjedinilo plemstvo, građanstvo i crkvene krugove da potraže spas u sjedinjenju Dalmacije s Ugarskom, tj. Hrvatskom. Drugim riječima, Dalmatinci su bili riješili da se otcijepe od nove mletačke provizorne vlade i da podvrgnu austrijskom vladaru koji će kao ugarsko-hrvatski kralj sjediniti njihovu zemlju s Hrvatskom.219 Prema suvremenom svjedočanstvu Rabljanina D. Giac. Galzigne (Arbe 1797) jedino je na otoku Rabu narod bio vrlo ražalošćen zbog austrijske okupacije »jer je očekivao Francuze« od kojih se nadao da će mu »poboljšati... prilike« .22° U nekim istarskim komunama puk se digao protiv plemića optužujući ih da su izdajice mletačke Republike.221 Ipak nije došlo do nekih jačih nemira, a ako ih je i bilo, austrijska vojska je uskoro u potpunosti osigurala unutarnji red i postojeći poredak.222 Na sjedinjenju s Hrvatskom u Dalmaciji je uz katolički kler radio i pravoslavni, a u Hrvatskoj i Slavoniji činilo je to i plemstvo. Za dalmatinsko plemstvo i svećenstvo bilo je dokazano da je bilo čitavo nahuškano protiv njemačke uprave (gegen die deutsche Verwaltung), a najmanje za ono u Zadru, Trogiru, Šibeniku i Splitu. Naime, svećenstvo obiju vjera u Dalmaciji nastojalo je da narodu omrazi njemačku upravu, kako je o tome pisao u Beč anonimni autor (krajem 1799. god.).223 Querini je otišao krišom iz Zadra (9. VII) u Rijeku i odande se opravdavao novoj mletačkoj vladi (21. VII) zbog tog čina. Kad je pozvan da dođe u Veneciju, on to odbija i zato ga proglašavaju izdajicom domovine. Nekako u isto vrijeme okupaciju Dalmacije bez kapi krvi provodi general Matija Rukavina. O tome je 21. srpnja iz Hvara obavijestio Beč, prikazujući da je sve to učinio on, a ne netko drugi, te da je 224 Dalmacija izrazila vjernost vladaru. Time je Dalmacija potpala izravno pod Beč i austrijsku vladu, koja nije željela da se Dalmacija sjedini ni s Ugarskom, ni s Hrvatskom. To se, međutim, nije odnosilo na Dubrovačku Republiku koju su zasada poštedjeli i Bonaparte i Austrija. Njome je vladalo oko 110 — 120 punoljetnih plemića, a imala je oko 30.000 stanovnika. Medu vlastelom bilo je frankofila, rusofila, austrofila i republikanaca. 218
Gl. opširno S. Antoljak, o. c., 72-89. S. Antoljak, Dalmacija i Venecija....-38, 39; Isti, Jedan nepoznati akt..., 119. 220 J. Šidak, Hrvatske zemlje..., M. Vrhovac, Diarium I, XX i bilj. 36. 221 Zato je i zanimljiv podatak iz razgovora Dandola u ime mletačke provizorne vlade s Bonapartom, kojega je uvjeravao kako stanovnici Istre teže da se vrate slobodni i ujedinjeni Veneciji (S. Antoljak, Dalmacija i Venecija..., 76). 222 J. Šidak, Hrvatske zemlje..., M. Vrhovac, Diarium I, XX i bilj. 35. 223 S. Antoljak, Jedan nepoznati akt..., 119-121. 224 T. Erber, Storia della Dalmazia dal 1797 al 1814, Žara 1886, 64-67. 219
700
Kad je buknula francuska revolucija225 i zauzimala sve oštriji pravac, odnos Dubrovačke Republike prema Francuskoj dobiva 1792. godine druge oblike. Dubrovačka Republika nastoji održati neutralnost, a istodobno i blagonaklonost pariške vlade. Unatoč tome službena dubrovačka vlada ne trpi kod sebe pristaše francuskih ideja. Zbog svojih interesa ipak mora podnositi naseljene Francuze u Dubrovniku i tolerirati francuske brodove u svojim vodama. Od 1797. godine slobodni Dubrovnik dočekuje kraj svoga stoljetnog neprijatelja — Mletačke Republike. Dubrovački konzuli iz cijele Evrope izvještavaju stalno o uspjesima Francuza na raznim bojištima. Napeto stanje u gradu Dubrovniku zavladalo je kad je u listopadu u Gruž stigla francuska mornarica. Iako je Beč garantirao integritet Dubrovačkoj Republici, ipak je na svoj način bio upućen u prilike u Dubrovniku, te je upozorio Dubrovački senat na neke dubrovačke »jakobince« koji su se dopisivali sa svojim istomišljenicima u Veneciji. Tada je vlastima zapeo za oči podtajnik Republike Maro Martellini (29. X. 1764— 18. III. 1805), za kojega se govorilo da je francuski pristaša i »jakobinac«, da se grlio i ljubio s francuskim oficirima kad je u listopadu 1797. boravila već spomenuta francuska flota u Dubrovniku. Provodeći istragu dubrovačka vlada je saznala i za druge pristaše francuske republike. Neki od njih su govorili da će Francuzi uskoro doći u Dubrovnik. Jedan od ispitivanih je iznio kako cisalpinski oficiri govore kako je narod u Dubrovniku sav uz vladu, a da se našlo bar 3 — 4 pristaše, oni bi podigli drvo slobode. Kad je konačno istražni postupak zaključen, u Senatu je započela diskusija o Martelliniju (17. III. 1797). Senat ga je suspendirao (26. VI. 1798) i on je morao dati ostavku »iz zdravstvenih razloga« (7. VIII. 1798). Takav završetak ove afere i Martellinijeva suspenzija dokazala je samo to da dobar dio dubrovačke vlastele nije, svjesno ili nesvjesno, smatrao velikom opasnošću to što u njihovu gradu postoji priličan broj frankofila. Postavlja se također pitanje zašto Martellini nije bio ispitivan, zašto nisu pozivani na sud ili progo225
Tada je u Parizu bio dubrovački otpravnik poslova Favi, koji je redovito obavještavao svoju vladu o razvoju događaja u tom centru revolucije. Izvatke iz njegovih izvještaja ispisao je dr. Lujo Vojnović i oni se nalaze danas sačuvani u njegovoj ostavštini. U njima se govori o smrti Mirabeaua, pokušaju bijega kralja Luja XVI, njegovu hapšenju i smrti, pogubljenju Marije Antoniette itd., a ti spisi sežu od 1790. do 1806. g. (Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Ostavština Luje Vojnovića — kutija 5) i nisu od neke veće vrijednosti i značenja. U vezi s tim L. Vojnović (1864—1951) je napisao radnju pod naslovom: La Revolution francaise vue de l'Adriatique (Extrait de la Revolution Fran£aise, No 11-3° trimestre 1937, Paris 1937, 3 — 32 str.). U njoj govori lijepim stilom, ali općenito o tim događajima u Parizu uz pozivanje i na Favia. Iznosi i opis odnosa Bonaparta prema Dubrovniku u 1797. g. kao i Austrije te njenim planovima prema toj republici i svršava čak s 1918. g., kad su se Dubrovnik i Dalmacija plebiscitom opredijelili za Jugoslaviju. Tu i navodi Vojnović da se suvremeni rukopis pod naslovom: »Essai sur la Revolution ou Souvenir d'uno conversation qui ent lieu au mois de novembre 1792«. (34 str.) čuva kod njegova prijatelja conta Bassegli-Gozzea u Dubrovniku. Inače taj se rukopis i sada nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pod sign. R 5644 sa 2 pisma L. Vojnovića u vezi s tim rukopisom, datirana sa 1. XII. 1926. Unutar toga rukopisa ispisao je Vojnović čitav naslov tog spisa i dodao: MS Gozze, a onda na str. l —3 je opisao život i rad T. Bassegli-Gozzea. Na kraju je opet rukom dodao: 26. 2. 1930. Neuilly.
701
njeni stranci i pripadnici drugih klasa, za koje su svjedoci u istrazi sumnjičili da su »jakobinci«. Odgovor je i ovaj put u,stayu Republike sv. Vlaha, koja je zbog svoje svestrane političke aktivnosti, zbog svog stava neutralnosti išla za tim da se sve slegne za tako i taj polovični proces, samo da bi ona mogla živjeti kao i dosada u miru i blagostinju.226
10. I dok se »Municipalita Gospodujuchia Mleta9ka«, koja je narod u Dalmaciji smatrala »kolosalnim i jakim«, a »koji je ujedno hajduk i mornar«, i dalje nije odrekla Istre i Dalmacije, prema izvještaju Gazetta Bolognese (16. VIII. 1797), Zagreb je bio pun Dalmatinaca svakog staleža, koji su dolazili da se upoznaju sa svojim susjedima i novim domorocima. Odredbom novoga austrijskog guvernera Dalmacije i Istre grofa Rajmunda Thura (10. IX. 1797) svima onima koji žive u Veneciji ili drugim talijanskim mjestima, a imaju svoja imanja u Istri i Dalmaciji ili Albaniji227 (Mletačkoj Albaniji ili Boki kotorskoj: S. A.), zapljenjuju se imanja. Nakon sklopljenog mira između Francuske i Austrije u Campo-Formiu (17. X. 1797) Austriji je pripala Istra, Dalmacija, nekadašnji mletački otoci na Jadranu, Boka kotorska i Venecija, u koju je austrijska vojska ušla 18. siječnja 1798. god. i time konačno zapečatila sudbinu nekoć slavne Republike sv. Marka, pretvorene s odobrenjem Bonaparta u običnu »municipalitä«. Osvajanjem Dalmacije Austrija je postala uskoro pomorskom državom, koja će ugroziti ne samo Italiju nego posredno i Francusku.228 Nakon propasti Mletačke Republike, ona je u Dalmaciji uskoro zaboravljena. Sada sve više jača težnja za pripojenjem Dalmacije Ugarskoj, tj. Hrvatskoj. To se odražavalo na razne načine i u jednoj i u drugoj zemlji. Tako je krajem 1797. barun Antun Knežević sastavio na »ilirskom jeziku« kraću raspravu. U njoj je iznio prava i povlastice koja uživa jedan austrijski (deutscher), a koje ugarski (hungarischer) plemić i svećenik. Rasprava je kolala i medu dalmatinskim plemstvom i svećenstvom, opominjući stanovnike Dalmacije da budu inkorporirani ugarskoj kruni229 ako žele učvrstiti svoje povlastice. Tvrdio je da će, budu li ostali pod austrijskom (deutscher) upravom, biti više robovi (Sklaven) nego plemići. Tom prilikom uspoređuje Dalmaciju s Galicijom i tvrdi da je poljski narod lišen svih svojih starih povlastica i sloboština i da uzdiše pod austrijskom (deutscher) upravom.230 226
Gl. opširnije: 2. Muljačić, Istraga protiv jakobinaca 1797. god. u Dubrovniku, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku II, Dubrovnik 1953, 235 — 252. 227 Ondje tj. u Boki Kotorskoj je također bilo mnogo pristalica ideja francuske revolucije /G. Novak, Pokret za sjedinjene Dalmacije s Hrvatskom (1797 —1814), Rad JAZU 269, 37/. Tako je Dalmatinac Visković bio u tijesnim vezama s Barrasom, članom direktorija u Parizu (S. Antoljak, Dalmacija..., 23). 228 S. Antoljak, Dalmacija..., 82, 83, 66, 81, 123-125, 128, 75. 229 Ovdje se ne smije zaboraviti da se u službenim aktima car Franjo II. gotovo uvijek naziva: »Nj. Veličanstvo kralj Ugarske i Češke« (Gl. S. Antoljak, Dalmacija..., 120, 121). 230 S. Antoljak, Jedan nepoznati akt..., 122.
702
Autor je tim spisom htio privući plemiće i svećenike u Dalmaciji, a i njene stanovnike, predočavajući im mnogo veću korist ako se sjedine s Ugarskom, tj. Hrvatskom, nego ako ostanu pod austrijskom upravom. To je, međutim, bio glas u pustinji, jer Beč to svakako nije želio i mislio provesti u djelo. Sve se to nije znalo u hrvatskim zemljama, napose u Zagrebu koji, kako rekosmo, postaje sve jači kulturni i politički centar tih zemalja i pod vodstvom biskupa Vrhovca pokretačka snaga za provođenje ideja sjedinjenja. U Hrvatskoj su, kako piše Šidak, »u jeku pojačane reakcije poslije 1794. i stalnih ratova protiv Francuske«, sasvim zamrli »skromni zameci jakobinstva«.231 Poslije Kampo-formijskog mira nije prestajao strah cara Franje II. i njegovih ministara da će pod utjecajem pobjeda francuskih revolucionarnih vojski ojačati u habsburškim zemljama propaganda revolucionarnih ideja. Tim strahom bila je prožeta i policijska nota, upravljena caru 27. prosinca 1797. god., podnijeta kao pregled raspoloženja svih austrijskih pokrajina. U njoj je posebna pažnja posvećena Kraljevini Ugarskoj, gdje je provedena inspekcija bez većih teškoća. Veliki dio plemstva, pozvanog na insurekciju, nije primio patriotski i dobra srca tu insurekciju. Budući da neprijateljska opasnost nije blizu, govorili su da je čitava ta mobilizacija bez svrhe. Anonimus u tom spisu iznosi zašto je car iskoristio priliku da insurekciju provede te da raspoloženje velikog dijela plemstva iskorištavaju oni koji su izgubili svoja mjesta, kao Karlo Zichy,232 Haller,233 Urmengi,234 Orczy,235 Pronau,236 Spissich,237 Zindary i drugi. Istina je, kaže on dalje, da je doduše glava Martinovića i najistaknutijih suurotnika pala, ali još nije zatrt korijen te otrovne biljke i još se to osjeća medu onim mladim ljudima238 koji Martinovića smat231
J. Šidak, Odjek francuske revolucije i vladanje Napoleona I. u hrvatskim zemljama. Napoleonove Ilirske Provincie. Ljubljana 1964 (Narodni muzej), 38. 232 Grof Karlo Zichy (1753—1826), savjetnik Ilirske dvorske kancelarije u Beču 1775. g., 1787. veliki župan Györske županije i predsjednik Ugarske komore (M. Vrhovac, Diarium I, indeks, 724). 233 Jozef Haller, maramoški veliki župan, kraljevski konjušnik, septemvir, slobodni zidar, veliki meštar peštanske lože, povezan s pokretom mađarskih jakobinaca (M. Vrhovac, Diarium I, indeks, 702). 234 Zapravo: Urmeny Josip (1741 —1825), kraljevski sudac, savjetnik Ugarske dvorske kancelarije, veliki župan stolnobiogradski (M. Vrhovac, Diarium I, index, 722). 235 Laslo Orszy (1750—1807), barun, veliki župan županije Albanyi, 1791. potpredsjednik Ugarske komore, slobodni zidar, ljubitelj francuske prosvjetiteljske književnosti (M. Vrhovac, Diarium I, indeks, 713). 236 Gabriel Pronau, barun, veliki župan Čanadske županije (M. Vrhovac, Diarium I, indeks, 715). 237 Spišić Josip Ladislav, član hrvatskog plemstva, bio je veliki sudac (M. Vrhovac, Diarium, I, indeks, 721). 238 Jedan od njih bio je i Kornelije Bujanović (1770 —1844), o kojem smo već govorili. SačuVana je njegova opširna obrana u kojoj opisuje svoje veze s jakobincima i negira daje bio član tajnog društva. (M. Vrhovac, Diarium I, indeks, 694), Upozoravajući na ovaj izvještaj caru »o raspoloženju u svima provincijama« Šidak kaže da on govori o utjecaju Martinovićevih ideja i njegovih katekizama na omladinu u Ugarskoj (S. A.) još na kraju 1797«. (J. Šidak, V. Bogdanov, Jakobinska zavjera..., JIĆ l, 88). No tom prilikom ne izjašnjava se što misli pod nazivom »Ugarska«, iako u tom izvještaju to iz703
raju mučenikom za slobodu, a njegov politički katekizam poštuju kao evanđelje. Draškovićeva loža,239 također, nije još posve uništena. Njezini članovi su postali oprezni, ali i dalje potiho djeluju i stoje u vezi s ložom u inozemstvu. Sto se tiče Bonaparta, on je izjavio da o njemu ovisi da li će se Ugarska pretvoriti u republiku. Kako je malo učinjeno da se osigura mirno stanje u Ugarskoj, jer iz male iskre može nastati veliki požar, bilo bi potrebno, savjetuje taj isti anonim, da se nakon sada postignutog mira ugarske regimente ne vraćaju u Ugarsku. Ta svojevremeno je i sam Martinović na preslušanju uvjeravao da se upravo medu oficirima tih ugarskih regimenti nalazi više njih koji u političkom pogledu imaju iskvarene zasade. Što se pak tiče novozadobivenih mletačkih zemalja, nema nikakve sumnje, kaže taj anonim dalje, da će se plemstvo i narod radosno podvrgnuti austrijskom žezlu te obrazlaže zašto će to učiniti.240 I dok je Bečki dvor bio uvjeren da se ideja o sjedinjenju Dalmacije s Ugarskom raspršava,241 s ugarske strane, nakon Campoformijskog mira, zaključilo se da se ona ima sjediniti s ugarskom krunom, stajalo to što mu drago. Za to se najviše zalagao biskup Vrhovac. Zagrebački kanonik Vlatković, koji je imao brojne veze u Dalmaciji, dobio je od cara zadaću da nagovori Dalmatince da se mirno i bez uvjeta podvrgnu njemu kao svome vladaru.242 Čak su i Mađari preko svog historičara Praya dokazivali teorijski svoja prava na Dalmaciju.243 Cijeli pokret za sjedinjenje od 1797. do 1799. raste sve više i u Dalmaciji i u Hrvatskoj. Po Jadranskom moru pljačkaju gusari, a nezadovoljstvo novom austrijskom vladavinom prodrlo je ne samo u građanske već i u plemićke redove. Veličala su se francuska osvajanja i čitale satire u kojima se nepoznati autori izruguju carskoj vlasti. Osobito su se pokazali kao frankofili Zadrani. Austrijska vlada u Dalmaciji nastojala je svim/sredstvima slomiti »maniju novotarija« koje su širili pristaše jakobinaca, čak i medu kolonima, obećavajući im bolji život. Demokrati su bili jaki i u Trogiru gdje se otvoreno istupilo protiv austrijske vlasti.244 Godine 1799. Zagreb s Vrhovcem postaje rendes-vous za Dalmatince, s 245 kojima razgovara o sjedinjenju. No te godine zagrebačka crkva donosi odričito ne stoji već se samo govori o utjecaju Martinovićevom na mlade ljude, kojima su ulili sumnjive zasade nekolicina bivših učitelja peštanskog univerziteta (T. Matić, Pabirci iz arhiva austrijske Polizeihof stelle iz godina 1797 —1810, Starine JAZU 45, Zagreb 1956, 46), jer to može značiti da je među njima bilo i mladih studenata Hrvata. 239 To je grof Ivan Drašković, Vrhovčev prijatelj koji je utemeljio prvu slobodnozidarsku ložu u Zagrebu 1770., nazvan magistar provincije, a Vrhovac je bio rektor. Usp. o tome: D. Pavličević, M. Vrhovac — Život i djelo (1752 — 1827), M. Vrhovac, Diarium I, LIII, bilj. 5. O Vrhovcu kao slobodnom zidaru v. J. Kolanović, Jedna sporna epizoda iz života M. Vrhovca, Croatica Christiana 7, Zagreb, 1981, 1 — 28. 240 T. Matić, o. c.. Starine JAZU 45, 45 - 47. 241 G. Novak, Pokret..., 47-52. 242 S. Antoljak, Jedan..., 119, 120. 243 F. R. Krones, Geschichte Österreichs im Zeitalter der Französischen Kriege und der Restauration, Gotha 1886, 282. 244 G. Novak, o. c., 58, 59. 245 S. Antoljak, o. c., 121. 704
luku da se francuski svećenici ne mogu primiti u kor Zagrebačke katedrale,246 što svakako nije zaključeno bez pristanka biskupa Vrhovca. Iduće 1800. godine, su dizali regrute, hrvatski plemić Jakob Svetić iz Pleternice247 sastavio je pismenu predstavku svojoj subraći u kojoj ih sokoli da polože zakletvu svome suverenu i da se odazovu njegovu pozivu.248 S tim pozivom mogla bi se uskladiti i pjesma »Horvat Horvatom horvatski govori«, prvi put tiskana 1800. god. u Novom kalendaru tiskare Novosel u Zagrebu za 1801. god., nastala tokom novog rata Francuske s Austrijom od 1799. dalje. Tendencija pjesme je jasna. Ona odvraća »Horvate«, tj. puk od ideja francuske revolucije, a protuteža je prije navedenim revolucionarnim pjesmama Paskvilu (1794) i Fama volat (1796). Karakterističan je sam njen početak s pitanjem: Moji dragi vsi Horvati! ako jošče jest' Horvati? Dalje autor izražava bojazan da već i nisu, jer »Horvati su stari bili, koji drugač su mislili«, a sada njihove misli blude pa se boji da ne »zablude«. Podsjeća ih da već »teče« devet godina (počam od Π92: S. A.) kako su Francuzi uzeli noževe, puške i bajunete te porazili »purgare i kmete«. Zauzeli su i neke države i napunili bisage što su oteli purgarima i kmetovima. Spominje redom zemlje koje su Francuzi oteli i opljačkali, u prvom redu Italiju i Veneciju. Ako hoće nešto više od njega Hrvata znati o Francuzima, on će im to reći. Što se tiče vjere, Francuzi govore da je svaka vjera prava i dobra, a njima Francuzi hoće uzeti njihovu vjeru i pretvoriti ih u kalvine i luterane. Pljačkaju crkve i na oltar su postavili ženu. Redovnike su rastjerali i ništa im nije sveto, jer »vsaki žive, kako mu drago« i brinu se »za zemaljsko samo blago«. Stoga pita Hrvate, koji su »dobri katoliki« što oni misle, jer su mnogi od njih željeli »da b' Francuzi došli simo« i onda da bi im svima bilo bolje, da onda budu »svi jednaki« i da »gospon bude« između njih svako, te da budu »slobodni vsi«, a ne više kmetovi i da neće više raditi, ni ići na tlaku i davati porez. Zato ih sastavljač pjesme pita što to govore i poziva ih da s njim podu u Francusku gdje su svi jednaki i tko god je što imao sve su im uzeli. Purgari idu bosi, a »muža« su opteretili i ne pitaju da li može ili ne. Što god tko ima, nije njegovo, kaže mu Francuz već je njegovo, te »Nikaj človek ne srne reci, ako neče se opeci«. Ukazuje im kakva je u Francuskoj »sloboda« i »pravica«, te ako Francuzi »dojdu« kako će se provesti »plemeniti ,purgar', kmeti«. Autor uvjerava da svi ljudi nikada nisu bili jednaki i da »negdo gospon mora biti, drugač kmet 'ne budu siti. Gospon daje kmetu zemlju, zat' gospoda tlaku 246 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Acta capituli saec. XVIII-1799 — br. Prot. 315 (Vodič kroz arhivsku gradu sv. XLVI, Zagreb 1964, 40). 247 Taj vlastelin iz Pleternice i Velike bio je zakupnik kutjevačke gospoštije i podigao je farmu ovaca pokraj Vetova, koji se i danas zovu Ovčare i tu njegovu farmu posjetio je i Vrhovac (D. Pavličević, o. c., M. Vrhovac, Diarium I, LIX, LX i bilj. 29 i 30 i M. Vrhovac, o. c.. I, 21 i bilj. 37. 248 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Comit. Zagrab. Congregationalia — 1799, f.
705
jemlju«. Uvjerava dalje kakvu korist ima kmet, ako ga »gospon s grutom zdržava« i zato je pravo »da kmet tlaku dava«. Pod Francuzima mu ne bi bilo tako »nego teško svakojako«, jer ništa neće biti njegovo. Zato »dragi vsi Horvati« moraju dobro eto znati »kakva sreća« ih »caka«, ako »francuska dojde šaka«. Zato s njim neka svi skupa »kriknu i Boga zamole: Concedo nobis pacem! sa željom da im bude bolje«, završavajući riječima: »Kad francuske muhe zlete, iz horvatskih glav' izlete,
Onda stoprav dobro bude, Čak spametni pravo sude«.249
I dok za one prve dvije revolucionarne pjesme ne znamo ni danas tko je autor, za pjesmu »Horvat Horvatima horvatski govori« znamo da je autor suvremenik Juraj Maljevac, svećeničkim imenom zvan Pater Gregur Kapucin (1734-1812), kako je to dokazao Milan Ratković,250 a ne Tito Brezovački, kako je to mislio Fr. Fancev.251 Iz teksta pjesme vidimo da je Maljevac bio ne samo zagriženi branilac starog poretka, opravdavajući na svoj način postojanje plemstva i svećenstva, nego i žestoki protivnik ideja francuske revolucije, koje ponekad iznosi izopćeno s težnjom da Hrvate sve redom, tj. plemiće, a napose građane i seljake, ustraši od Francuza i njihova poretka. Osobito se to odnosi na francuski stav prema Katoličkoj crkvi i vjeri, koja je u Hrvatskoj bila dominantna. I dok Maljevac 1800. god. upućuje svoju pjesmu svim Hrvatima kao Hrvat, njegov suvremenik — komediograf i književnik Tito Brezovački (4. I. 1757 — 29. Χ. 1805)252 odlučio je te iste godine tiskati svoju latinsku pjesmu, upućenu hrvatskom plemstvu, u istoj tiskari Novosela. Nazvao ju je »Ode inclytae nobilitati regnorum Dalm. Croa. Sclav. occassione secundariae in Gallum insurrectionis generalis«, a u njoj prikazuju kako Francuzi nekažnjeno plačkaju u Italiji, kakvo je stanje na Rajni, a kraljevine u Panoniji žele povratiti mir. Stoga poziva plemstvo kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije na opći ustanak protiv Francuza, koje će svladati. Tito Brezovački obasipa hvalama starog Ivana Jelačića od Bužima, potkapetana hrv. kraljevstva i zapovjednika insurekcije pa onda nadvojvodu Josipa, palatina Kraljevske Ugarske i općeg vodu čitave insurekcije, te konačno narod »hungara«, čije vrline ističe.253 Čitava pjesma odiše duhom ustanka, a u pohvalu hrvatskom plemstvu, koje krasi hrabrost i blagost predaka.254 Brezovački u odi ni riječju ne dotiče 249 Ovu je pjesmu u zadnje doba objelodanila O. Šojat (o. c., 223, 231—235) u moderniziranom obliku kao i ona dva objavljena teksta pjesama iz 1794. i 1796. g. — i to prema originalu u Novom kalendaru, a ne prema tekstu kako ga je preštampao Fr. Fancev (Dokumenti na naše podrijetlo..., Grada JAZU XII, 45 — 48). 250 O. Sojat, o. c., 221. Gl. i M. Franičević, Maljevac Juraj, EJ 6, Zagreb 1965, 5, 6. 251 Gl. Fr. Fancev, o. c.. Grada JAZU XII, XLV, 48. 252 J. Šidak još 1963. prikazujući knjigu V. Bogdanova »Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića« (Zagreb 1960) kaže da mu se čini da se Tito Brezovački oduševljavao idejama francuske revolucije (J. Šidak, o. c., JIČ l, 87, 88). 253 Fr. Fancev, o. c.. Grada JAZU XII, 49-51. 254 Fr. Fancev, o. c., Grada JAZU XII, 51.
706
ideje francuske revolucije poput Maljevca nego svojim pohvalama nastoji podići ratnički duh hrvatskog plemstva, misleći da će rat s Francuskom trajati dugo kao i onaj prijašnji kad je, također, insurekcija provođena vrlo vješto. Da ponovimo. Unatoč Maljevačevom stavu prema francuskoj revoluciji, Vrhovac, koji je svakako poznavao i čitao pjesmu tog kapucina i znao za njegovo opredjeljenje, kad se upravo te godine zagrijao za regulaciju rijeke Kupe, koja bi se onda povezala dobrim cestama s Rijekom, Bakrom i Kraljevicom. Vrhovac se mimo svoga političkog uvjerenja odlučio da upravo iz ateističke Francuske pozove čovjeka koji bi ostvario taj njegov plan. Naime on je za svoj naum zainteresirao ne samo hrvatske, austrijske i mađarske glavničare nego je čak iz Francuske pozvao poznatog graditelja kanala Jean-Phillippea Charpentiera, kojemu je povjerio taj projekt. Tom regulacijom Kupe Vrhovac je mislio da će lakše prebacivati hranu u Italiju za tadašnjeg rata (1799—1801), a u budućnosti bi se olakšala ugarska trgovina kao i trgovina cijeloga kraljevstva time što bi se uspostavila brža veza između Karlovca i Jadranskog mora. Francuz je dokazao da je plan izvediv, pa je 1800. započeo posao. Sve je, međutim, bilo uzalud. Upravo ratni događaji, skupoća i veličina projekta bili su nepremostiva zapreka i za Vrhovca i za društvo glavničara koje je doživjelo stečaj.255 9. veljače 1801. godine sklopljen je u Lunevillu između Francuske i Austrije mirovni ugovor. U njemu se potvrdio 6. član Campo-formijskog mira, tj. uz ondje nabrojene zemlje, ostala su u carevoj vlasti Istra i Dalmacija,256 pa se tako bečka vlada odsada nije morala puno obazirati na želje Hrvata i Mađara u pogledu sjedinjenja. Time je privremeno bio dokrajčen rat između tih dviju sila voden od 1799. do 1801. godine.257 Kao mali pacifistički odraz zaključenja tog mira odrazio se u Hrvatskoj, kad je u Zagrebu Vrhovac 4. ožujka 1801. godine, samo 25 dana iza toga mirovnog ugovora, primio u goste Francuza Corbyllya,258 o kojemu ne znamo ništa detaljnije, tko je bio i zašto je stigao baš u Zagreb! U Hrvatskoj je 1801. i 1802. god. poslije sklopljenog mira vladalo mirno stanje. 20. siječnja 1802. godine car Franjo II. pismeno pozove hrvatske staleže da pošalju svoje poslanike na Zajednički sabor u Bratislavu.259 Poziv je dobio i Vrhovac.260 Ban Ivan Erdödy saziva za 7. travnja Hrvatski sabor. Pismeno poziva županije, Kaptol, gradove i pojedince da 255
D. Pavličević, o. c., M. Vrhovac, Diarium I, LIX, LX i bilj. 29 i 30 i M. Vrhovac, o. c., I, 21 i bilj. 37. 256 L. Neumann, Recueil des Traites et cinventions conclus par L'Autriche avec les puissances etrangeres depuis 1763 jusqu'ä nos jours II, Leipzig 1856, 2. 257 O tom ratovanju opširnije govori Ratni dnevnik generala Franje baruna Jelačića, oca bana Josipa Jelačića, od 2. XII. 1798 — 30. VII. 1800, pisan goticom na str. 90. Naročito je u njemu Jelačić živo opisao bitku kod Feldkircha (23. III. 1799), u kojoj su hrvatski graničari pod njegovim vodstvom potukli Massenu, jednog od najboljih francuskih vojskovođa, te preostale događaje u toj istoj godini pa na dalje (Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu — R 3471 — Jelačić Franjo, Ratni dnevnik iz god. 1798-1800,701.). 258 M. Vrhovac, Diarium I, 15. 259 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Acta banalia ab anno 1801 ad annum 1802. 260 M Vrhovac, Diarium I, 22. 707
pošalju svoje izaslanike. Kao odgovor na taj poziv zanimljivo je pismo Skupštine Varaždinske županije upućeno banu 29. ožujka. Budući da je Dalmacija došla po Campoformijskom miru nakon toliko vremena i »bolnog rastavljanja« poslije oslobođenja ispod mletačke vlasti pod vlast cara. Skupština Varaždinske županije zahtijeva od dvojice svojih izaslanika da traže da car opet sjedini tu zemlju s ugarskom krunom i majkom Ugarskom, jer da ugarski kralj ima pravo na Dalmaciju. Ujedno zahtijevajući da i poslanici koje izabere Hrvatski sabor za Zajednički sabor muževno traže da se ta zemlja uistinu sjedini s ugarskim apostolskim kraljevstvom i pridruženim stranama (Hrvatskom: S. A.).261 Kad se Hrvatski sabor sastao u Zagrebu zakazanog dana 7. travnja, zasjedao je nekoliko dana pod predsjedanjem bana Erdödya, i na kraju dao ovaj naputak hrvatskim zastupnicima za Zajednički sabor što se tiče Dalmacije: »Budući da je Dalmacija, koju je posjedovala Mletačka Republika, natrag vraćena za slavnog vladanja Njegovog Veličanstva te bi se sada trebala povratiti svetoj kruni Kraljevine Ugarske po krunidbenoj zakletvi, što ju je položilo Njegovo Posvećeno Veličanstvo, nastojat će gospoda poslanici svom snagom da se taj cjelokupni dio kraljevina opet njima pridruži i pod zakonitu vlast stavi i tako se sa svetom krunom Kraljevine Ugarske ponovno sjedini«.262 2. svibnja 1802. sastao se u Bratislavi i Zajednički sabor, od kojega se očekivalo da će uvelike pridonijeti preporodu Monarhije, osobito da se Dalmacija sjedini s Ugarskom. Car je odlučio da u vezi s tim da jedan »odgodni odgovor« (dilatorische Antwort) u toj stvari te je uputio palatina da ne dopusti da o tome bude govora na saboru.263 Do toga je ipak došlo i s austrijske strane. Naime nepoznati ekspert sastavio je jedan akt na njemačkom jeziku, datiran u Beču 13. V. 1802. god. pod naslovom: »Untersuchung der Frage, ob und welche Ansprüche dermals das Königreich Ungarn auf Vereinbahrung Dalmatiens mit diesem Reiche machen könne«. Taj opširni polemički akt primila je Bečka državna kancelarija. Pri kraju toga opširnog izvještaja, punog historijskih podataka u vezi s Dalmacijom, anonimni pisac tvrdi da bi, ako se odgodi inkorporacija Dalmacije, mogla nastati velika korist za tu zemlju, jer bi ona u međuvremenu dobila dobru administraciju, podigla bi se mornarica i vojska, uredila bi se obrana zemlje i odredio godišnji porez, trgovački stalež dobio bi privilegije, uredilo 264 bi se školstvo, itd. 261
Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Acta congregationum ab anno 1800 ad annum 1802 — F. 84, 85. 262 Arhiv Hrvatske u Zagrebu — Protocollum regni congregationum 1790— 1808; Acta congregationalia ab anno 1800 ad annum 1802 — F. 84, 85, No 49; I. Kukuljević de Saccis, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I, Zagreb 1862, 270 i B. Šulek, Naše pravice, Zagreb 1868, 231. 263 E. Wertheimer, Geschichte Oesterreichs und Ungarns im ersten Jahrzent des 19. Jahrhunderts I, Leipzig 1884, 168, 169. 264 Staatsarchiv u Beču — Provinzen Dalmatien u. Albanien — 1801 —1804 — F. 2. Untersuchung., i S. Antoljak, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb 1944, 104-109. 708
Na temelju toga izvještaja Dvorska kancelarija je, donijela ovu odluku: »Ideja sjedinjenja Dalmacije s Ugarskom ima samo malo pristaša, u prvom 265 redu je to splitski nadbiskup, koji je međutim umro, makarski biskup, čovjek po svojoj naravi buntovnički raspoložen i nešto malo šibenskih plemića. Dalmatinci su se od pradavnih vremena priučili da budu pod talijanskom vlašću, a sa druge strane vide rđave prilike Ugarske. Iz načina, na koji je Dalmacija stečena u g. 1797. izlazi nesumnjivo, da je to kompenzacija, a kako Ugarska sa svoje strane ne raspolaže dovoljnom snagom da čuva tu zemlju, car nije obavezan prisegom da kao kralj vrati Dalmaciju Ugarskoj«.266 Ni time pitanje sjedinjenja još nije bilo likvidirano, jer je Zajednički sabor izabrao deputaciju koja je u lipnju i srpnju sastavila »gravamina et postulata regni« i predala ih na mišljenje i odluku staležima. U 3. točki tih gravamina traži.se da se oni dijelovi Dalmacije, koji su još u vrijeme cara Sigismunda bili otrgnuti, a sada su se po miru sklopljenom s francuskim narodom ponovno vratili pod žezlo austrijske kuće, nanovo pridruže svetoj kruni ugarskoj, jer se za vrijeme kobnoga rata za javno dobro i sigurnost previšnjega prijestolja lila »ugarska« krv, a kraljevstvo je znatan prinos dalo u ratnim teškoćama i izvanrednom insurekcijom pripomoglo javnoj stvari. Na saboru su pak ovu točku staleži ponešto izmijenili, a na saborskoj sjednici od 15. IX. 1802. ponovno su se na nju osvrnuli i uz ostalo zaključili da budući da su uzvišena gospoda (gornja kuća: S. A.) svojim glasom odobrili sjedinjenje Dalmacije s ugarskim kraljevstvom, koje su tražili staleži i redovi, staleži i redovi drže da je potrebno zamoliti cara da se do izvršenja tog sjedinjenja s obzirom na dokinuće tridesetnice, tim dijelovima upravlja ugarska kruna. Na to je sva ova »gravamina et postulata« kao i ona kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije267 predao palatin Josip caru s popratnim pismom (9. X. 1802) moleći ga da ih primi i odobri. I zbilja, car je 17. listopada 1802. godine u Beču izrekao svoju odluku o gravaminama i postulatima kraljevstva opširnim pismom upućenim svima staležima i redovima Kraljevske Ugarske i pridruženih joj strana. U pogledu točke 3. odgovorio je da on priznaje da Dalmacija pripada po pravu ugarskoj kruni, ali je u sadašnjim prilikama i u vezi s vanjskim događajima zbog općeg interesa odlučio da svoju odluku o sjedinjenju odgodi na neizvjesno vrijeme. Na saborskoj pak sjednici od 23. listopada primili su staleži ovu car268 sku odluku na znanje, napose onu u pogledu reinkorporacije Dalmacije, a 265 To je bio Fabijan Blašković, koji je 1802. god. za zasjedanja Zajedničkg sabora u Bratislavi pisao Vrhovcu i zahvalio mu se na njegovu zalaganju za Dalmaciju. Ujedno mu javlja kako su neki neprijatelji »ugarskoga« naroda, što se nalaze na vlasti, protiv izričite volje naroda, tražili potpise protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom (M. Vrhovac, Diarium I, 23, bilj. 8), 266 T. Erber, o. c., 1,95; P. Pisani, o. c., 11 (djelomično); G. Novak, o. c., 6. 267 Naime za vrijeme zasjedanja zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora hrvatski izaslanici su na kraljevskoj konferenciji 24. V. 1802. u Bratislavi ponovno izrazili svoj zahtjev da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i stavi pod bansku upravu (Gl. M. Vrhovac, Diarium I, 23, bilj. 8). 268 Diarium comitiorum C. Regni Hungariae anni 1802. t. I, II, Posonvban 1802, 205, 247, 263, 265, 290, 420. Gl. i S. Antoljak, Dalmatinsko pitanje..., 111 i bilj. 1.
709
31. listopada 1802. god. završio je svojim radom Sabor, na kojem je do kraja prisustvovao i Vrhovac iako je imao druge namjere. Istom 13. prosinca 1802. god. sazvan je u Zagrebu i sabor, na kojemu su sankcionirani svi oni zaključci, koji su doneseni u Bratislavi.269 Unatoč takvom stavu prema sjedinjenju Dalmacije s Ugarskom, tj. Hrvatskom, borba za sjedinjenje koja je počela 1797. godine, od koje Vrhovac nije nikada odustao, još jače je približila Mađare i Hrvate protiv zajedničkog neprijatelja austrijskog centralizma, jer su i jedni i drugi bili svjesni da će samo zajedničkim silama moći provesti svoje ciljeve. Tako je, eto, na duže vrijeme bilo skinuto s dnevnog reda pitanje sjedinjenja Dalmacije koja će mirom u Bratislavi (26. XII. 1805) potpasti pod Francusku, tj. cara Napoleona I. On je ubrao sve plodove francuske revolucije, a po Schonbrunnskom miru (14. X. 1809) dobio prekosavsku Hrvatsku s Vojnom krajinom, gdje je taj isti car, prema jednoj naivnoj suvremenoj pjesmi, nazivan: »taman misec«, koji je »smutil nad Hrvati«.270
J'9 M. Vrhovac, Diarium I, 22 i bilj. 3, 24. 270 S. Antoljak, Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije, Starine JAZU 45, 93. 271 U vezi s našim zaključkom o odjeku francuske revolucije u hrvatskim zemljama zanimljiv je redovni zaključak M. Ekmečića prigodom 200-godišnjice te revolucije koji glasi: »Uzeto u celini, moramo zaključiti da je uticaj francuske revolucije na jugoslavenski svet krajem XVIII veka bio usklađen sa onim istorijskim potrebama koje su jugoslavenska društva tada zahtevala. Ona još nisu bila dozrela do stanja da mogu prolaziti kroz više oblike socijalnih promena, kao što je bio slučaj sa Francuskom. Odatle se taj uticaj iscrpljuje na jačanje ideja o naciji, suverenitetu naroda, prava čovjeka i smanjivanju poreza...« (M. Ekmečić, Jezik nacionalnog suvereniteta, NIN, Beograd 7. V. 1989, 36).
710
THE REFLEXES AND CONSEQUENCES OF THE FRENCH REVOLUTION (1798) IN THE CROATIAN PROVINCES
Summary The reflexes of the French Revolution od 1789. particularly of its revolutionary slogan: liberty, equality and fraternity, penetrated all European countries, including Croatia althought at that time it was geographically distant and on such a level of development that these ideas could not reach a wider population — the people at large. At that time only the gentry were understood to be the nation, and they vehemently opposed the endeavours of Joseph II to spread enlightenment, and particularly his patent on the embrionic stage of development, there were few intellectuals, mostly among emancipation of serfs. The middle classes were in these parts still in the the clergy and the administration, the working class being completely absent. From the outburst of the Revolution in 1789 and until 1798, when the French revolutionary troops toppled the centuries old Venetian state and physically approached Hungary, Dalmatia and Dubronik, and throught them Croatia and Slavonia, the influence of the revolutionary ideas summed up in the term »Jacobinism« were vividly feit there even under the unfavourable developmental circumstances. From the fall of Venice in 1797 until 1802 and 1805, when the French occupied Dalmatia and threatend to penetrate further east, Jacobinism was present as a leading theme of the war-time circumstances and of the struggle to unite Dalmatia with Croatia, i.e. Hungary. In the background of ali these endeavours loomed the dark shadow of Austria and Vienna, guarding their supremacy and the old order by using the Croats, Serbs and Hungarians in the ruthless struggle against the army and the ideas of the French Revolution, the harbinger of a new, anti-feudal order. The first news of the French Revolution was published on the llth August 1789 in Zagreb by the newpaper »Kroatischer Korrespondent«, in German, but the news were given no special attention. The first Information about the Jacobins in Zagreb date from 1792, next about emissaries in the Yugoslav countries, and finally a direct influence of Jacobinism was feit in Hungary and all parts of Croatia in 1794. This year were uncovered the activities of the Jacobin conspiracy of the Magyarized Serb Ignjat Martinović and his accomplices, the Hungarian Joseph Hajnoczy, the Croatian Ivan Lacković et., whose representative in Croatia and Slavonia was the government official in Kutjevo, Josip Kralj. In the middle of 1794 Martinović and his collaborators were arrested, sentenced and executed, while J. Kralj committed suicide thus saving the Croatian Jacobins from investigation. Martinović accused of Jacobinism Maksimilijan Vrhovac the Bishop of Zagreb, a follower of Joseph II 's ideas and a Freemason. He succeeded in Clearing himself of the accuastion under incredible circumstances, and aterwards became leader in the struggle agianst the French incursion in Croatia and the spreading of French ideas.
711
In 1794 S. H. Taufer, a Border-Officer from Ljubljana, was active in Zagreb. He soon deserted to the French, besame one of the creators of the idea of the liberation öd Croatia from Austi ran rule, and the founder of a special legion for the liberation, called by some the »Croatian Legion«. At Easter of 1794 a »liberty tree« was put up in the central square Harmica (now the Republic Square) iz Zagreba, as a symbol of the new, revolutionary government. On the tree was posted a poem in the Kajkavian dialect, entitled »Pasquil«, wrftch propagated Jacobinic ideas, i. e. the struggle for freedom against the gentry, clergy and feudal relations. During the Session of the Croatian Assembly in 1796 another revolutionary poem with a similar therne, called „Fama Volat« (the rumours spread), was made public. The possible author of the verses were declared to be some well known Croatian intellectuals (e. g. Vrhovac, T. Brezovački), but the real authorship has never been proved. In order to diminish the effect of the verses, the Capuchin J. Maljevac wrote the counterrevolutionary verses »Horvat Horvatom Horvatski Govori« (a Croat speaks to other Croats in the Croatian language) (1801), in wich the feudal order was justified. There were reflexes of Jacobinic ideas in Dalmatia äs well, for instance in Split in 1792, when theree satires were published in which the French served as a model. The following year a trial was conducted against Juraj A. Matutinović and his companions who gathered populär Opposition against the local gentry. Matutinović was colled to Venice to defend himself, after which he returned to Split, where he was killed by the mob during the revolution. The Austrian Border-Army, however, soon gained control in the city. In 1791 the propagators of the new ideas were banished from Šibenik, and in Korčula peasants gathered and moving in a column threatened the gentry, promising to treat them in the same way äs the getry was treated in France. In 1797 peasants in Makarska made ready to raid the city and overthrow their feudal lords. In Rab the poor hoped that the French would corne and help them improve their living conditions. The ideas of the French Revolution were thus feit in the Croatian provinces too, but due to the geographical distance and the economic backwardness of the area they were not very intensive. For this reason also they remained rather superficial, never reaching the mainstream population, nor influencing the abolition of feudalsm and the beginning of the Croatian national revival in any important way.
1848. GODINA I ZADAR Uoči sudbonosnih događaja u Parizu i Beču, nije izmaklo austrijskim reakcionarnim vlastodršcima »da se gotovo u cijeloj Evropi u višim i srednjim staležima očituje tendencija da ograniče državnu vlast, te da su i niži staleži stalno izloženi zamamnom zovu komunizma ili radikalizma«. Stoga naređuje austrijski vrhovni kancelar grof Karlo Inzaghy da državne vlasti trebaju da ugušuju svom silom ove tendencije, čim se one očituju, a ne kao što se, sasma drugačije, radi u Lombardijsko-Mletačkoj Kraljevini. Ujedno traži i od Ivana Augusta Thurszkoga, dugogodišnjeg namjesnika Dalmacije, da budno pazi na sve i da ga izvještava najbrže i najkraće što se događa u toj pokrajini.1 I zbilja, ovaj kancelar i sa njime austrijski reakcionarni vlastodršci nisu se varali o situaciji u Evropi, jer je već u veljači 1848. godine izdao na svjetlo Karlo Marx sa Fridrihom Englesom glasoviti »Komunistički manifest«, a 24. veljače buknula je revolucija u Parizu. Na glas o događajima u francuskoj prestolnici, bukne revolucija u Beču (13. ožujka 1848). I dok tada ugnjetavane nacije u austrijskoj nemogućoj, umjetno stvore2 noj državnoj tvorevini, toj »tamnici naroda«, zatvorenoj od očiju inozem3 stva, kako kaže Marx, kao Kina prije zadnjeg rata s Engleskom, stupaju u aktivnu borbu, u Dalmaciji, a napose u njenom glavnom gradu Zadru, gdje je bilo sjedište civilne i vojne vrhovne vlasti, živjelo se je još uvijek starim konzervativnim životom, u sjeni dugogodišnjeg Metternichova reakcionarnog sistema. Istom, 9. ožujka donijele su novine Gazzetta diŽara* prve vijesti o događajima u Parizu, ne upuštajući se u davanje komentara, a tek 23. III 5 o revoluciji u Beču. 1 Historijski arhiv u Zadru (HAZd) — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-1848-22 XII/1 - l br. 123. Karlo Inzaghy Ivanu Augustu Thurszkome, Beč 9. I 1848. 2 A. V. J e f i m o v , Povijest novoga vijeka od francuske revolucije do pariške komune 1789- 1870, Zagreb 1946, 132-135, 145. 3 M a r x , Revolution und Kontre-Revolution in Deutschland, Stuttgart 1896, 32. 4 Br. 30. 5 Br. 24.
712
713
broju Gazzette, koja upravo ropski slavi cara kao darovatelja svega ovoga, izišao je i proglas načelnika Nakića (od 23. III), koji poziva svoje sugrađane na red i mir, te ih opominje da se pokoravaju zakonima. Da spasi svoju poziciju direktora policije u Zadru omraženi Crespi, koji je preko decenija terorizirao mirno građanstvo, zahvaljuje se preko Nakića narodu, što je kroz ovih par dana sačuvao uzoran red i mir.11 Isti dan i dosadašnji stari reakcionar Thurszky upućuje novi, vatreni proglas stanovnicima Zadra. On hvali njih i Dalmatince, kojima je prirođena vjernost i hrabrost, a ne zaboravlja i na Nakića i ostale članove općinskog vijeća, koji su svjesno sa građanima sviju staleža sačuvali javni red i mir, te ih poziva na daljnju suradnju.12 Taj isti dan izdaje novi proglas (na talijanskom i hrvatskom), u kome saopćuje Zadranima da je car dao Monarhiji ustav,13 što je oduševljeno pozdravila Zora Dalmatinska preko svoga urednika dra Ante Kuzmanića, koji traži da sada treba kod naroda oživiti narodnost i da narodna straža ima biti odjevena po h r v a t s k o m k r o j u , jer narod ne bi trpio na sebi tuđu opravu. 1 4 Poslije ovih dvaju proglasa Thurszkoga, ni zadarska općina nije htjela zaostati, pa se je preko Nakića novim proglasom zahvalila Zadranima na pomoći oko održavanja reda, pozivajući ih da se u što većem broju upisuju u narodnu stražu,15 kojoj je namjesnik malo zatim postavio za zapovjednika konte Franu Borellija, te je ujedno i dao upute kako će se ona ustrojiti.16 Istovremeno je namjesnik izdao novi proglas, izravno upućen Pribivaocima Zadra (na talijanskom i hrvatskom jeziku od 27. III), koje hvali ponovo radi njihove hrabrosti i vjernosti. Izvještava ih da je zbog čuvanja vanjskog i nutarnjeg reda i mira naredio da se uredi gradska narodna straža. Njoj je postavio za zapovjednika njihovog sugrađanina kneza Franu Borellija, u koga svi oni imaju povjerenje. Ako je potrebno, i vojska će priskočiti narodnoj straži u potrebi u pomoć. Izrazuje nadu u njihovu lojalnost i suradnju. Napominje da je on još 1813. godine upoznat da su Dalmatinci vjerni carskoj kući, kada je sudjelovao pri predaji Zadra, čiji je sada građanin. Izlaže da mu je jedini cilj da sačuva izvana i iznutra red i mir, te na kraju kliče caru, Zadru, njegovoj narodnoj straži, Dalmatincima, Dubrovčanima i Kotoranima, ogledalu rodoljublja i vjernosti.17 Gazzetta di Žara pod dojmom minulih događaja, naglašuje da su i Zadrani Dalmatinci, odgojeni u duhu stoljeća, te da u ljubavi prema domovini sve primaju kao braću, ne pazeći ni na rod ni na vjeru. Oni žele surađivati za opće dobro domovine. Stoga je potrebna, više nego ikada u ovim teškim časovima, sloga. Poziva zato sve plemenite i dobronamjerne ljude, a tih ima
Međutim, ipak su građani Zadra doznali za bečke događaje već 20. III, pa su zbog toga dali oduška svome veselju. Vrhunac raspoloženja nastao je medu masom kada se je razglasilo da je sasma nesposobni i slabi vladar Ferdinand I morao još 15. III izdati naredbu da se ukida omražena cenzura, ustrojava se narodna straža i obećava da će u najkraćem roku sazvati poslanike iz svih zemalja Monarhije, da se dogovore o ustavu. Slijedeći dan (21. III) nije se stišalo u masi oduševljenje. Taj isti dan općinsko vijeće na čelu s načelnikom Antonijom Nakićem,6 koji se je osjećao »Slavenom«,7 izdalo je štampani proglas. U njemu je pozvalo građane sviju staleža, da se 22. III u 11 sati prije podne sakupe u katedrali, gdje će biti održana uobičajena svečana misa i neizostavni Tedeum u znak zahvalnosti za podijeljenu milost od vladara. Taj isti dan veliki broj građana upisao se je u narodnu stražu, a na veče je grad plivao u rasvjeti i zastavama, dok se je po ulicama klicalo i pjevalo. Slijedeći dan (22. III) pojavili su se po gradu proglasi cara od 15. III na talijanskom i hrvatskom jeziku, popraćeni komentarom Ivana Augusta Thurszkoga, civilnog i vojnog namjesnika Dalmacije, koji je pozivao Dalmatince, a napose Zadrane na red, mir i pokoravanje vlastima. Prije podne u zakazano vrijeme održana je svečana misa i Tedeum u katedrali u prisutnosti namjesnika, civilnih i vojnih vlasti, novoformirane narodne straže i brojnog građanstva. Tom prilikom je sakupljeni narod u crkvi otpjevao nacionalnu »ilirsku« himnu, koju je sastavio za tu svečanu zgodu8 pjesnik Jovan Sundečić u slavu Ferdinanda I.9 Slična ceremonija održala se je i u pravoslavnoj crkvi. Rano popodne priredila je općina na čelu sa Nakićem na tzv. Zelenom trgu zakusku, kojoj je prisustvovalo veliko mnoštvo naroda te kasnije sam namjesnik, nadbiskup Godeassi, pravoslavni episkop Mutibarić i brojni predstavnici vlasti. Naveče je Zadar bio još jače rasvijetljen, a na kućama su se vijale zastave, kočili razni natpisi, ukrasi i sagovi. Po opisu očevidaca i dopisnika Gazzette di Žara narod je bio kao u nekom posebnom zanosu. Dosta kasno se je stala masa razilaziti kućama, a narodna straža je cijelu noć pazila na red i mir, koji nije bio ni tada10 kao ni slijedeći dan ničim poremećen. Toga dana Gazzetta di Žara bila je puna proglasa i pjesama u slavu cara. Već na prvoj stranici stajao je uvodni članak, u kome je pisalo da su razumne i napredne želje mirnih stanovnika Zadra uslišane, do tada samo potajno gojene uslijed poštovanja zakona. »Danas pak ispred cijele Evrope«, kaže se dalje, »možemo slobodno izjaviti da imamo i mi zadobivenu slobodu misli i štampe i da smo je stekli i mi sva Dalmacija kao ustavna bića«. U tom istom
11
23. III 1848, br. 24. HAZd — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-1848-22 — bez broja. 3 HAZd, Štampe austrijske vladavine od 1848. i 1849. godine — F. X. br. 12. 4 27. III 1848, br. 13. 5 Gazzetta di Žara 27. III 1848, br. 25. 6 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848-330 — II/8-br. 649. 7 HAZd — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-1848-22 — bez broja.
6
Gazzetta di Žara, Žara 23. III 1848, br. 24. R. Belić, Zadar u narodnom preporodu. Jubilarni broj Narodnoga Lista Zadar 1912, 84. »Gazzetta di Žara 23. III 1848, br. 24. 9 P. K a s a n d r i c , IIgiornalismo dalmato dal 1848 al 1860, Žara 1899, 16. 10 Gazzetta di Žara 23. III 1848, br. 24, 27. III br. 25 i HAZd — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-1848-22 — I/l - 11 br. 630, 878.
12
7
714
l
715
mnogo u Zadru i Dalmaciji, da sudjeluju i rade na tom cilju, jer su svi sinovi drage Dalmacije.18 U to je i općinsko vijeće putem proglasa objelodanilo imenovanje četvorice novih asesora i 12 pristava. Nadalje je upozorilo da će ovo tijelo biti sazvano ili pod predsjedanjem načelnika ili namjesnikova izaslanika u bilo koje vrijeme, kada bude potrebno da se stvore odluke, koje će iziskivati prilike. Narodna straža će biti naoružana i vršit će svoju djelatnost po naredbama općinskog vijeća, koje će odmah za nju sastaviti privremenu uredbu. Zasada će ona brojiti 360 ljudi, dok će ostali upisani biti stavljeni u pričuvu. Navada da je imenovan za zapovjednika konte Borelli i još 17 odličnih Zadrana za kapetane, poručnike i činovnike narodne straže, te poziva na kraju proglasa stanovništvo na suradnju.19 Isto vijeće je postalo sada toliko aktivno da je na nagovor advokata Filippija, iskorišćujući tadašnje političke prilike, uputilo vatreni poziv svim općinama kvarnerskih otoka (31. III), sjećajući ih kako su bili u prošlim vremenima sjedinjeni s braćom u Dalmaciji, pa tako treba da se i sada sjedine.20 U međuvremenu je u gradsku stražu bilo upisano oko 700 ljudi i u prisutnosti općinskog vjeća bilo im je na Narodnom trgu na vrlo svečani način predano oružje. Ovu stražu, sastavljenu od 3 kompanije, jednako obučene, s kokardom na šeširu i trakom oko mišice pozdravio je, pregledao i izrazio svoje zadovoljstvo sam namjesnik,21 koji je odobrio njemu privremenu uredbu, sa čime se je suglasilo i općinsko vijeće. Po toj uredbi (štampana u tiskari braće Battara na 13 stranica) cilj narodne straže je bio da čuva javne ustavne ustanove, da bdije nad poštivanjem zakona, da pazi na red i sigurnost i da se brine za obranu grada. Ona je ovisna od općinskog vijeća i kako je samo narodna, a ne gradska ili građanska, u nju se može upisati svaki austrijski državljanin. Nadalje su po toj uredbi točno određene dužnosti i prava te izbor časništva i kako ima biti obučena straža, koja će se naravno vježbati na njemačkom jeziku. I dok Thurszky novim proglasima (6. i 7. IV) obavješćuje Dalmatince da će uskoro moći preko svojih poslanika izreći svoje želje,22 dobiva politička 23 pretura, umjesto općinsko vijeće u Zadru, dne 6. IV iz Zagreba od tamošnje slobodne kraljevske općine pismeni poziv,24 koji ovako u cijelosti glasi:
18
Gazzetta di Žara, 27. III 1848, br. 25. Gazzetta di Žara, 30. III 1848, br. 26. Supplemente alla Gazzetta di Žara, 4. V 1848, br. 35. 21 Gazzetta di Žara, 3. IV 1848, br. 27. 22 HAZd — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-L848-22 — bez broja. 23 Ona je vodila poslove političke uprave za kotar (F. P e t t e r , Dalmatien in seinen verschiedenen Beziehungen I, Gotha 1857, 239. 24 Naslov je glasio: All'Inclita Imperiale — Regia Praetura di Zara. 19
20
716
»Slavno Poglavarstvo! Mila Bratjo! Što mi Härvati i Slavonci prie više stotinah letah po nenavidnosti vremena izgubismo, što kroj stoletja tražismo, što po zakonu, i historii zahtevati mogosmo, i steći nedvojismo, naime: da se vi mila jednokarvna bratjo naša, kraljevinam Härvatskoj i Slavonii opet pridružite, i po njih svetoj ugarskoj kruni incorporirate, ono se dostići sada nadamo, gdje se u celoj Evropi i u monarkii austrianskoj, prevrat i preinačenje organizma daržavah pripravlja, i svi narodi, sve daržave novo lice, premenjeno stanje zadobit će. Nadamo se to steći, jer je pao-hvala dozrelosti narodah-! onaj tvärdi zid, koj izvaršavanje toli vatrenih naših željah, i iskrenih teženjah, najvećma sastavljaše, pala je na dobro narodah, sreću daržavah, blagostanje veličanstvenog prestolja i utvardenje dinastie posvećenog našeg kralja, systema absolutizma i s njom načela, koja pod nipošto dopustila nisu, da se vi draga bratjo s nama pod ustavnom slobodom složite. Promenu ovu vremena i položaj stvari u Europi u obće, a u monarkii austrianskoj posebno pred oči imajući, nepropustismo našemu milostivomu kralju kroz naše poslanike želje celog puka ove glavne härvatske varoši, koje su i želje celog naroda podneti, medu ovima kako ćete iz prilozka uviditi, stoji i ona da njegovo carsko kraljevsko veličanstvo na zbor därzavni ovih kraljevinah- u kom ćemo savetovati o promenah, ili reformah, koje u našem ustavnom organizmu napredak civilizacie, i duh veka iziskuje-poslanike kraljevine Dalmacije odrediti blagoizvoli, da s njima sajedno o našem skupnom ustrojenju i o garanciah naše obćenite budućnosti radimo. Premda ne sumnjamo, da će milostivni kralj uvažavajuć zakone, prisegu inauguralsku i obećivanje blagopokojnoga svog otca izpunjenjem ovih željah nas Härvate i Slavonce usrećiti: nu ipak upućeni smo, da treba, da i vi bratjo Dalmatinci ove želje kao svoje također javno izrazite i nama ruku pružite, da kralju i svetu pokažete, da jednako s Härvati i Slavonci ćutite, jednaku misao gojite. Zato vas slavna gospodo i bratjo, koji ste poglavarstvo i organ naroda, pozivamo, da spominjući se, da ste jedan rod s nami, da jedna kärv u vaših i naših žilah vrije, da nas jedan isti materinski jezik skapča, one korake učinite, i ona sredstva poprimite, koja k svärhi našeg političkog sjedinjenja vode, te koja će opet bratju bratji povratiti i nje sdružiti, kao sdruženi biahu u staro doba. — K tomu pak scenimo za najshodnie da sve vlasti posestrime kraljevine Dalmacie njegovome veličanstvu blagostivnomu kralju našemu podobnu našoj molbu podnesu. Milostivni naš kralj uputivši se o simpatii našoj uzajemnoj, te znajući iz historie kako opasna je igra sa narodnostmi, i samovoljno sjedinjenje neskladnih elementah, neće se sigurno našim složenim prošnjam i željam jedan čas protiviti, i možebiti vas milu bratju naše 717
Dalmatince s tuđom kakovom därzavom i narodom stopiti, već će vas onim pridružiti, s kojima vas jedan rod, jedan jezik i jedna dogodovština skapča. Dano iz našeg Velikog veća U Zagrebu 21a Ožujka 848 deržanoga Sudac i Starešine slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba, po Henriku Ostoiću podbilježniku«. Ovome pozivu bila su dodana i »Zahtevanja naroda« u 30 točaka (od 25. III), gdje se čak traži uz sjedinjenje sa Dalmacijom i izmjenični sabor u Zagrebu, Osijeku, Zadru ili Rijeci (točka 10) te molba stanovnika Zagreba caru da provede mjere kako bi se sjedinila Dalmacija sa Hrvatskom. Čim je primio sve ovo (i drugi su u Zadru dobili te proglase), politički pretor odmah uputi to sa popratnim aktom okružnom kapetanu (6. IV), a taj isti dan namjesništvu.25 Kako je slijedeći dan okružni kapetan poslao namjesništvu isto gradivo upućeno od zagrebačke općine preturama u Šibeniku i Skradinu, ovo mu je 8. IV dosta oštro odgovorilo da ubuduće više ne šalje slične pozive ovamo, već neka ih stavi ad acta u svome arhivu ili uništi.26 Međutim Thurszky ipak nije odmah povratio okružnom kapetanu onaj poziv zajedno sa prilozima koje je poslala zagrebačka općina Zadru, već ih je odmah u popratnom pismu proslijedio ministarstvu nutarnjih poslova (8. IV), koje je uvjeravao da je ovaj potez sa hrvatske strane učinio vrlo neznatan utisak. Ministarstvo mu je odgovorilo (12. IV) da tu njegovu izjavu uzima tim više kao istinitu, jer i ovdje (u Beču) koraci koje je poduzela hrvatska deputacija, što se tiče Dalmacije, medu publikom nisu učinili nikakav povoljni odjek, dapače su neki Dalmatinci, koji se tu nalaze, pismeno protestirali protiv toga i taj svoj protest poslali općinama u svojoj zemlji. Iako je namjesništvo sada odlučilo da o svemu tome obavijesti Zadrane 27 preko Gazzette (20. IV), ipak je od toga prodrlo u javnost samo ono što se tiče protesta Dalmatinaca u Beču caru (1. IV), od kojih je medu petnaestoricom potpisanih bilo i šest Zadrana.28 Baš tada trebalo je nečim zabaviti Zadrane, jer je u gradu zavladala velika napetost, zbog vijesti da je u Veneciji, gdje je prestala vlast Austrije i os25 26
759. 879.
718
HAZd - Okružni kapetanat u Zadru - A. P. 1847-1848-22 - I/l - 11 br. 879. HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848. godina —335 — Χ/2-1 br.
27
HAZd - Okružni kapetanat u Zadru - A. P. 1847 - 1848 - 22 - I/1 -11 br. 878 i
28
Gazzetta di Žara, 10. IV 1848, br. 29.
novana privremena domaća vlada, medu nižim slojevima nastupila velika oskudica i nesloga. Kako su se neki zalagali za revolucionarnu Italiju,29 bilo je u Zadru i drugih koji su glasno iskazivali svoju privrženost prema austrijskoj vladavini i kudili njihov fanatizam. Općenito je pak na odobravanje medu buržoaskim slojevima naišla odluka direkcije redarstva, što je udaljila iz grada znatan broj Talijana, najviše zidarskih radnika, koji su u posljednje vrijeme ostali bez posla, pa su svašta javno govorili i tako ugrožavali ondje umjetno stvoreni red i mir. Time su se i vlasti na jeftin način oslobodile »lako upaljivog materijala«. Ali mnogo veću im je brigu zadavalo, što će biti ako se ratni brodovi s revolucionarnom zastavom pojave pred zadarskom lukom, čime bi se duhovi uvelike uznemirili i možda bi došlo tom prilikom i do demonstracija.30 U takvom stanju anonimni pisac u Gazzetta di Žara*1 upozorava građane da su sada u Zadar uprte sve oči pokrajine i da baš to mjesto treba da dade dobar primjer, koji je rezultat razumne i razborite suradnje svih građana. Izriče pouzdanje u gradsku upravu, koja, opet, ima povjerenje u građanstvo. Sada su potrebni inteligentni ljudi, ali inteligencija se ne računa po tituli niti je pravo jedne privilegirane klase. Svakako je potrebno da se o svemu, kaže na kraju pisac, otvoreno i slobodno govori. Jedan od mnogih koji je tako mislio i shvatio da se može govoriti bio je činovnik c. k. blagajne u Zadru Anton Orosz, rodom Mađar. On je držao da, ako je vjeran caru i domovini, može bez ikakvog straha reći svoje mišljenje i iznijeti svoje poglede na korist i sreću Dalmacije. Plod toga njegovog nastojanja jest knjižica »Worte eines eifrigen und uneigennützigen Staatsdieners, die bei Regulierung der neuen Verhältnisse des Constitutionellen Dalmatien beachtet werden mögen« (Zara 1848, 64 strane, na talijanskom 87 strana), u kojoj se je otvoreno i smiono oborio uz ostalo i na redarstvo u Zadru, političku preturu, više svećenstvo, vojsku, poreze, izborni sistem, tražeći da narod ima najveću vlast i zalažući se za narodnost, slobodu, jednakost i pravednost. Ova njegova knjižica ubrzo je izazvala opću pažnju ne samo u Zadru i Dalmaciji već i izvan nje.32 Međutim se je sastalo općinsko vijeće na sjednicu (9. IV), na kojoj je potvrdilo uredbu o narodnoj straži i dalo je štampati. Zatim je zaključilo da se traži od ministarstva nutarnjih poslova da do konačnog propisa ne imenuje za činovnike u Dalmaciji one koji nisu Dalmatinci, te da se nastoji da poslije 15. III 1848. ne bude postavljen više nijedan takav. O ovim odlukama određeno je da se obavijesti namjesništvo, a o traženjima kod navedenog ministarstva, sve općine u zemlji. Ujedno je zaključe29 O tom i njenim nerealnim i fantastičnim aspiracijama za Dalmacijom: A. Ta maro, La Dalmazia e ilrisorgimento nazionale, Roma 1918,8— 10 i G. N o v a k , Prošlost 30Dalmacije II, Zagreb 1944, 338 - 340. HAZd — Okružni kapetanat u Zadra — A. P. 1847 - 1848 - 22 — I/1 -11 br. 939. 31 32
10. IV 1848, br. 29.
Gazzetta di Zara, 17. VII 1848, br. 8 i 27. VII 1848, br. 12. 719
no da se zahvali onim Dalmatincima na njihovom protestu od 1. IV i da se nadu potrebne prostorije, gdje će delegati iz pokrajine vijećati, te da se ubuduće odluke ovog vijeća oglašuju u novinama.33 Slijedeći dan (10. IV) isto vijeće je odlučilo da uzme još 30 izvanrednih vijećnika iz redova inteligencije i posjednika, jer će glasati na izborima za pet izbornika. I tako se je dne 11. IV sakupio tzv. birački zbor, koji je otvorio načelnik Nakić, izjavivši da je bečka dvorska kancelarija odobrila odluke namjesništva glede izbora izbornika,34 koje su u obliku štampanog proglasa (na talijanskom i hrvatskom jeziku) objavljene po gradu.35 Na to je ustao vijećnik dr Vincenzo Benvenuti, koji je naveo razloge osnovane na ustavu protiv ove odluke i tvrdio da izborno pravo treba da bude podloga u jednom zakonu i uopće povlastica građana. Ne može se stezati takva povlastica na općinskim vijećima. Nema primjera ni u jednoj ustavnoj državi da samo neki građani mogu biti birači izbornika. Kada je završio da traži izborni zakon, koji su mnogi podupirali, odgovorio mu je Ivan Josip Filippi, navodeći da sadašnje prilike zahtijevaju da se izabere ovako jedno predstavništvo za Dalmaciju. Nakon što jer predložio da se prijeđe bez daljnjega na izbor petorice, stavljena su oba ova predloga na glasanje i većinu je dobio Filippijev. Poslije toga su izabrani don Ivan Mischiatto, kaptolski prepost, Frano knez Borelli, advokat Ivan Josip Filippi, advokat Spiridion Petrović i Josip Ferrari Cupilli, koji su zajedno sa dvadeset drugih izbornika iz manjih općina imali uskoro imenovati pet poslanika određenih da predstavljaju općine zadarskog okruga u bečkom parlamentu. Međutim, je ministarstvo nutarnjih poslova obustavilo imenovanje poslanika onako kako je objavilo namjesništvo, izjavivši da će ono odrediti vri36 jeme i način izbora. Uporedo s time uputilo je općinsko vijeće Dalmatincima, koji su potpisali onaj protest od 1. IV u Beču, pismenu zahvalu, pozivajući i ostale općine 37 u zemlji da slijede njegov primjer, i istovremeno u ime Zadrana adresu caru preko istoga ministarstva (12. IV) protiv nastojanja hrvatskih delegata i u Beču i u Dalmaciji glede sjedinjenja. U njoj odobrava protestnu izjavu od 1. IV Dalmatinaca nastanjenih u Beču, te se zahvaljuje vladaru za sve ono što je učinio. Sada je ministar podnio ovu adresu na uvid caru Ferdinandu, koji 38 mu je naredio da zadarskoj općini izrazi radi toga njegovo veselje. Baš tih dana uvelike su se zabavljali Zadrani, kada su čitali u Gazzetta diŽara39 kako je Gazzetta di Venezia donijela vijest da su 25. III bili nemiri u 33
Gazzetta di Žara, 10. IV 1848, br. 29. Gazzetta di Žara 17. IV 1848, br. 31. 35 HAZd — Štampe austrijske vladavine za 1848. i 1849. godinu od br. l do 127, F. X, br. 16 do 11. IV 1848. 36 Gazzetta di Žara 17. IV 1848, br. 31. 37 Gazzetta di Žara 24. IV 1848, br. 33. 38 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848-335 — X/2- l br. 1131. 39 13. IV 1848, br. 30. 34
720
Zadru. Još više su se nasmijali listu Osservatore Triestino, koji je živo opisao kako je 29. III Zadar bio ugrožen od svoje pozadine i da se Turci misle sjediniti s okolnim seljacima. Nadalje da su se Hrvati, Ličani i Albanci združili i kanili napasti grad, koji su Zadrani dobro utvrdili i zatvorili sva vrata. Na to su se, kaže se dalje u tom listu, napadači kada su to vidjeli povukli. Naravno da se Gazzetta di Žara, objavljujući ove novinarske patke, nije mogla ustegnuti od ironičnih komentara.40 Kako je ipak vladalo neko napeto stanje u gradu, jer se otezalo sa donošenjem ustavnih reformi vlast je bila prisiljena da preko nekog anonimnog pisca u Gazzetti pozove Zadrane na slogu, jedinstvo i strpljivost.41 Vlada, pak na prijedlog namjesništva, da nekako zadovolji i primiri mase u Dalmaciji, znatno snizuje trošarinu na namirnice i umanjuje cijenu soli.42 Thurszky, koji je na zadovoljstvo ministarstva, upravo ljubomorno bdio nad redom i mirom u zemlji,43 nije mogao dozvoliti da neki gojenci bogoslovnog seminara u Zadru pod utjecajem drugih pokazuju osjećaje sasma protivne ustrojstvu države i vlade. Stoga je uspio kod nadbiskupa Godeassija, da neke premjesti u teološki institut franjevaca u Dubrovniku, a zatim je izmijenio i upravu seminara.44 Sada, ovako pročišćen centralni teološki seminar poslušno je protestirao, i to javno, protiv nastojanja hrvatskih poslanika i književnika Stjepana Ivičevića iz Makarske da se ukine crkveni celibat, kako se je tražilo u 30. točki spomenutih »Zahtevanja naroda« na skupštini u Zagrebu (25. III).45 Upravo u času kada se je u Zadru slavio na vrlo svečani način rođendan cara (25. IV),46 izjasnio se je narod u Malom Lošinju preko svojih predstavnika većinom glasova sasma slobodno da je za pripojenje Dalmaciji, tj. Zadru, što je bila velika zasluga zadarske općine, koja je radila svim silama, čak, na sjedinjenju svih kvarnerskih otoka. I kada je deputacija toga otoka stigla u Zadar (29. IV), bila je vrlo svečano i sa slavljem dočekana i primljena i od samoga namjesnika.47 Tek što su ovi gosti otišli, već je po odredbi Thurszkoga objavljen s balkona vijećnice narodu 1. V novi ustav za zemlje Monarhije, potpisan od cara 48 25. IV 1848. Istoga dana proslavljen je s velikim svečanostima ovaj akt, koji je masa primila s veseljem. Tom prilikom je i Thurszky progovorio par riječi 49 sa balkona svoje palače sakupljenom mnoštvu. 40
Gazzetta di Žara 13. IV 1848, br. 30. Gazzetta di Žara 17. IV 1848, br. 31. 42 Gazzetta di Žara 24. IV 1848, br. 33 i 1. V 1848, br. 35. 43 HAZd - Okružni kapetanat u Zadru - A. P. 1847 - 1848 - 22 — I/1 -11 br. 959. 44 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848 - l -331 — HI/1 - l br. 725, 967, 1005, 1006, 1376, 1597. 45 Supplemento al Giornale la Dalmazia costituzionaJe, Žara 27. VI 1848, br. 7. 46 Gazzetta di Žara 27. IV 1848, br. 34 i Zora Dalmatinska, Zadar 1. V 1848, br. 18. 47 Supplemento della Gazzetta di Žara 4. V 1848, br. 35. 48 HAZd — Štampe austrijske vladavine za 1848. i 1849. godinu... F. X. br. 22. 49 Supplemento alla Gazzetta di Žara 1. V 1848, br. 35 i HAZd — Okružni kapetanat u Zadru — A. P. 1847-1848-22 — I/l -11 br. 1039. 41
721
Kada je u Zadar stigao provizorni izborni zakon (16. V), odobren od cara (9. V), po kome se je imao sastati državni sabor u Beču 26. lipnja,50 uputilo je zadarsko općinsko vijeće ministru nutarnjih poslova molbu (12. V), u kojoj je tražilo da ubuduće samo sinovi Dalmacije mogu obnašati javne službe te je ujedno napomenulo da je o tom obavijestilo putem novina i sve stanovništvo pokrajine.51 Uporedo s time odgovorilo je i na poziv zagrebačke općine od 21. III. Isto je vijeće, doduše, otklonilo ovaj poziv, ali se je nastojalo ispričati da još nije vrijeme sjedinjenju, te da izaslati zastupnike u Zagreb može samo Sabor. Ne isključuje raspravu o sjedinjenju, ako bi odnošaji s obiju strana bili jednaki. Glede jezika »uza svu slavjansku narodnost zemlje« inteligencija govori talijanski, pa kada bi jednom došlo do sjedinjenja, moralo bi se dopustiti Dalmatincima da sami urede pitanje jezika za svoju zemlju. Sjedinjenju se opire i zato što se je Dalmacija uvijek protivila pretenzijama ugarske krune, s kojom su Hrvatska i Slavonija spojene. Ovaj odgovor zadarske općine nije učinio baš najlošiji učinak, čak i na one koji su bili za sjedinjenje.52 Tako Josip Grubišić, književnik, izjavio je da je »pametno« odgovorila.53 Matija Ban pak piše da će deputacije iz četiriju dalmatinskih okružja biti sada nesložne, jer će jedni gradovi tražiti savez sa Hrvatskom, a drugi da Dalmacija ostane sama za sebe. Kako kralj neće znati što će učiniti, treba zato općine u Dalmaciji »koje dobro i narodno misle« ili da izaberu svoje poslanike ili da ovlaste svoje istaknute ljude da ih predstavljaju na skorašnjem Saboru u Zagrebu, gdje neka izjave da će se Dalmacija složiti s Hrvatskom, ali pod uslovom da se ona otcijepi od Mađarske, jer Dalmatinci neće da imaju posla s Mađarima.54 Slično misli i dr Spiridion Petrović u članku na talijanskom jeziku »O današnjem političkom stanju Dalmacije«, objelodanjenom u prvom i dru55 gom broju novoga lista La Dalmazia costituzionale. Ali on je zasad da Dalmatinci ostanu samo Dalmatinci i da se manjina složi s narodom, a ne narod s manjinom, jer nije više vrijeme da ova prva može nametati svoju volju množini. Ovako su pisali i mnogi drugi. Tako Šime Ljubić iz Starigrada potiče zadarsku općinu da uputi vladaru molbu da Dalmacija bude uvijek kraljevstvo za sebe kao i dosada i neka se osnuje zemaljski sabor, te da slavenski jezik bude ravnopravan sa talijanskim u svim granama državne uprave.56 Već spomenuti novi list La Dalmazia costituzionale nije izlazio ni 10 mjeseci, a nije imao ni stalni politički pravac i reci ovih novina bili su otvoreni svima bez razlike. La Dalmazia constituzionale je htjela da odgovara tež-
njama velike ere, koja se je pomaljala na obzorju, te se je preporučivala na suradnju pravim rodoljubima ove zemlje i općinskim zastupstvima da joj saopće želje i potrebe naroda. Obećavala je tiskati članke i na ilirskom jezi ku na veću »korist i probitak velike mase dalmatinskog naroda, koji govori ovim jezikom«.57 Kada su Česi, na ustuk njemačkoj skupštini u Frankfurtu, pozvali sve Slavene, a napose one u Monarhiji, pa tako i u Dalmaciji, na sastanak u Prag (1. V), odgovorila su im 94-ica istaknutih rodoljuba, okupljenih u Zadru (21. V), da na žalost ne mogu poslati svoga izaslanika. Ali zato pristaju na sve odluke koje oni ondje donesu.58 Interesantno je da su ovaj otpis potpisali, priznavajući se Slavenima i Zadrani sa čisto talijanskim prezimenima (Frano Borelli, Kuzma Begna, dr. B. Filippi, A. Krivellari, Lj. Lantana, dr J. Manzin, dr C. Pellegrini). Baš tada je bio Thurszky u velikom strahu, jer je car morao pobjeći iz Beča, pa je bio prisiljen obavijestiti o tome narod, preporučujući mu red i mir.59 Naravno da je zadarsko općinsko vijeće smjesta uputilo vladaru svoje izraze vjernosti radi nemilih događaja u Beču.60 Sada treba razumjeti zašto je ista općina izdala proglas (20. V), u kome je pozvala u narodnu stražu sve građane, čak i šegrte, kućnu poslugu i podvornike u uredima da se do 25. svibnja uz dozvolu svojih gospodara i pretpostavljenih prijave.61 Po popisu od 16. VI narodna straža, podijeljena na 4 kompanije, brojala je tada 560 građana. Medu njima su bile i istaknute ličnosti Zadra kao Vincenzo Duplančić, Anton Orosz de Balasfalva, Ivan Battara, Josip Grubišić, Josip Sabalić, Dinko Vitezić, Antun Berčić, Dionizije Böttner, dr A. Kuzmanić, Spiridion Petrović itd. Prema novom popisu od 30. VI bile su upisane 1094 osobe svih staleža, osim onih siromašnog stanja. Najveće časti obnašali su, naravno, posjednici, a obični članovi bili su većinom radnici, obrtnici i činovnici.62 Da bi se, pak, iskušalo bilo građanstva, priređena je svečanost u slavu 63 imendana cara (30. V) u prisutnosti svih vlasti. Ona je prošla u miru. Još do 25. V skupilo se je u Zadru 332 forinte priloga za austrijsku vojsku, koja se je 64 borila pod maršalom Radetzkim u Italiji, iako su baš odanle preko Splita stizale lažne vijesti o toku rata u toj zemlji.65 Kada je tih dana ministarstvo pravde postavilo za vijećnika prizivnog suda u Zadru nekog Pelegrina Purschku, stranca, općinsko vijeće, na prijedlog svoga člana Ipolita Castellija, protestiralo je kod ministarstva66 i izvijes57
Otrag šezdeset godina, Smotra Dalmatinska, Zadar, 4.-I 1908, br. 1. Zora Dalmatinska 22. V, br. 21 i 29. V 1848, br. 22. 59 HAZd - Okružni kapetanat u Zadru - A. P. 1847 - 1848 - 22 — I/l -11 br. 1249. 60 Gazzetta di Žara 30. V 1848, br. 43. 61 HAZd — Štampa austrijske vladavine 1831-1849, br. 1786. " HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju - 1848. - 330 — II/8-11 br. 1666. 63 Gazzetta di Žara 2. VI 1848, br. 44. 64 Gazzetta di Žara od 6. VI 1848, br. 45. 65 HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju 330 11/10 —8 br. 1535. 66 La Dalmazia costituzionale 6. VI 1848, br. 4. 58
50
Gazzetta di Žara 16. V 1848, br. 39. , HAZd — Okružni kapetanat u Zadru - A. P. 1847-1848-22 — II/2-9 br. 1855. 52 R. Belić, Zadar u narodnom preporodu, Jubilarni broj Narodnoga Lista, 1862-1912, Zadar 1912, 84. 53 J. G r u b i š i ć , Mila bratjo Dalmatini, Zora Dalmatinska 27. VI 1848, br. 26. 54 M. Ban, Sto treba Dalmacii?, Zora Dalmatinska 8. V 1848, br. 19. 55 Žara 16. V 1848, br. l, 23. V br. 2. 56 Otrag šezdeset godina, Smotra Dalmatinska, Zadar 8. I 1908, br. 2. 51
722
723
tilo o cijeloj stvari namjesnika, napominjući kako je ovo postavljenje stanovništvo loše primilo. Naravno da je namjesništvo uputilo u sve to ministarstvo nutarnjih poslova.67 Konačno je zadarska općina iznijela pobjedu, jer je Purschka dao ostavku na taj položaj.68 Tada je i Thurszky objelodanio carev privremeni zakon o izborima od 9. svibnja (izišao 5. VI na talijanskom i hrvatskom), po kojemu je detaljno određeno kako se bira i tko može biti senator, a zatim poslanik Sabora. Na Zadar su se odnosila mjesta u zakonu gdje se kaže da 2500 stanovnika sačinjava jedno izborno okružje. Mjesta, pak, koja imaju više od 3000 stanovnika bit će razdijeljena u dva ili više izbornih okružja. Gradovi koji šalju vlastite poslanike u Sabor, a nemaju više od 20.000 stanovnika, bit će na svakih 500 stanovnika razdijeljeni na jedno okružje i ono će imenovati po dva birača. Iz izbornog spiska bili su isključeni radnici koji rade na nadnicu ili nedjelju, posluga i osobe koje primaju pripomoć. Po ovom dosta natražnom i konzervativnom zakonu Dalmacija sa 405.854 stanovnika mogla je izabrati samo 3 senatora, i to naravno između veleposjednika, a za poslanike Sabora jedanaestoricu. Od toga je otpao na sam Zadar jedan poslanik.69 Upravo je tada i računarski ured za porez pri namjesništvu bio gotov s popisom 108-ice posjednika u Dalmaciji (5. VI), koji su imali preko 1500 forinti godišnjeg dohotka. Oni su trebali da po izbornom zakonu biraju trojicu senatora. Od tih je bilo deset iz Zadra.70 Još je jedno pitanje mučilo Zadrane: kojim će jezikom govoriti na budućem državnom saboru. Stoga se je njihovo općinsko vijeće obratilo radi toga ministarstvu nutarnjih poslova, a La Dalmazia costituzionale71 je to popratila komentarom da Dalmatinci nisu dužni poznavati njemački jezik 72 i da većina u toj zemlji govori hrvatski. Značajno je da se je nešto prije i namjesnik Thurszky pozabavio ovim jezičnim pitanjem u Dalmaciji, te je predložio istome ministarstvu da se obavezatno provede studiranje i kultiviranje njemačkog i »ilirskog« jezika u toj zemlji na uštrb talijanskog (12. V).73 Nakon što su izašle privremene naredbe o zaloupotrebi štampe i o postupku u tim slučajevima,74 imenovan je u Zadru za predsjednika suda o zlo75 upotrebi štampe Josip Fontana. Naravno da su novine odsada još jače bile stavljene pod kontrolu s obzirom na slobodu pisanja. 67
HAZd, Okružni kapetanat u Zadru P. A. 1847. 22 — Π/2-9 br. 1390. 68 Gazzetta di Žara 1. VII 1848, br. 1. 69 HAZd, Štampe austrijske vladavine 1831-1849, br. 1789. 70 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848-328 1/1-12 br. 1406. 71
72
13. VI 1848, br. 5.
Splićanin A. Gutta piše da djeca po zadarskim ulicama vježbaju sa drvenini puškama govoreći za njih mrtve rijeci: Halt! Marsch! itd. (Pismo blagorodnoj četi akademi£koj i slavnoj narodnoj straxi u Ββςη, Zora Dalmatinska 8. X 1848, br. 41). " HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju — 329 — I/1 -11 br. 1130. Thurszky Pillerodorfu, Zadar 12. V 1848. 74 Gazzetta di Žara 27. VI 1848, br. 51. 75 Gazzetta di Žara 23. VI 1848, br. 50. 724
Držeći se paragrafa izbornog zakona, općina je podijelila grad na 14 izbornih okružja, koja su trebala dati 28 birača.76 Ujedno je pozvala sve one koji imaju izborno pravo da se prijave u roku od 23. do 28. VI, naglašujuci da će zatim biti odmah izvršen sastav izborne komisije i glasanje za izbor birača.77 I zbilja, 28. VI izabrano je još 28 birača,78 koji su bili pozvani od kraljevskog povjerenika za 8. VII u dvoranu tamošnjeg kasina, premda je po mišljenju nekih građana — već radi naroda — trebalo održati taj akt u općinskoj loži.79 Sada nije bilo straha da neće birači, sastavljeni pretežno od inteligencije, a uz to umjereni i vjerni Austriji, izabrati, po volji vlasti, poslanika.80 Određenog dana 8. VII izabran je većinom glasova (od 28 bilo je 15 za) 58-godišnji odvjetnik dr Ivan Josip Filippi,81 u koga su njegovi sugrađani polagali velike nade.82 Nešto prije (6. VII) odrekao se je načelništva Nakić, čiji je posljednji čin bio da otprati do stana novoga poslanika.83 Tada se je odrekao i zapovjedništva narodne straže Frano Borelli, namjesto koga je preuzeo privremeno vodstvo najstariji časnik.84 Malo zatim stigao je i odgovor preko Thurszkoga općini od ministarstva nutarnjih poslova (7. VII), koje se na vrlo dvoličan način osvrnulo na njeno traženje da se samo Dalmatinci postavljaju za činovnike.85 Ujedno je isto ministarstvo odgovorilo i namjesništvu na onaj njegov prijedlog od 12. V 1848. da ostane njemački jezik uredovni, sa strankama da bude hrvatski, i da se uči u školama uz jedan i drugi; da prvoj molbi nema zapreka, a glede druge stvari, javit će namjesništvu naknadno svoju odluku.86 Kao uvijek, tako i sada, aktivno zadarsko općinsko vijeće je na svojoj sjednici (13. VII) odobrilo nacrt zakona za narodni dalmatinski sabor i odre87 dilo da se tiska, jer će se poslati svim općinama u zemlji. Tom prilikom se je obratio već spomenuti Orosz jednim pismom na Zadrane, upozorujući ih na razne opasnosti i savjetujući im što sve treba da traže od budućeg narod88 nog sabora. Kako je trebalo popuniti mjesto zapovjednika zadarske narodne straže, to je na glasanju izabran na prvom mjestu opet Borelli. On je uživao puno ' HAZd, Štampa austrijske vladavine 1831 - 1849 — br. 1794. HAZd, Štampe austrijske vladavine 1831-1849, br. 1795. ' Gazzetta di Žara 1. VII 1848, br. 1. 1 Gazzetta di Žara 6. VII1848, br. 3. ' HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848, 328 — I/1- 12 br. 1664. ' HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848, 328 — I/1- 12 br. 1725, 1819. '- Gazzetta di Žara 13. VII 1848, br. 6. 1 Gazzetta di Žara 8. VII 1848, br. 4 i 15. VII, br. 7. 'HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848, 330 — II/8-11 br. 1740, 1826. 'HAZd, Okružni kapetanat u Zadru A. P. 1847-1848, 22 — II/2-9 br. 1855. ; HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848-329 — H/2- l br. 1130, 1869. ' Gazzetta di Žara 17. VII 1848, br. 8. 1 La Dalmazia costituzionale 20. VII 1848, br. 10. 725
povjerenje Thurszkoga, pa ga je ovaj toplo preporučio cara da ga potvrdi, kako je to još prije spomenuti konte želio, sto je car Ferdinand i učinio.1" Konačno su izabrani dalmatinski zastupnici, okupljeni u Zadru, gdje su prije polaska u ime svoje i Dalmatinaca izjavili Thurszkome čistu i nepokolebivu vjernost caru90 i odanle uputili svoje pismene prijedloge nekih reformi za parlament (29. VII),91 i otišli za Beč (1. VIII), otpraćeni od velikog mnoštva naroda s najvećim nadama i željama. To se je dogodilo baš onda kada je građanstvo preko svojih predstavnika i u prisutnosti civilnih i vojnih vlasti u katedrali dvaput uzastopce slavilo pobjede austrijskog reakcionarnog oružja nad talijanskim ustanicima, borcima za slobodu svoje zemlje.92 I dok je bečki parlament počeo s vijećanjima, u Dalmaciji se je raspravljalo o narodnom saboru, te se je predlagalo da ne mora baš isti biti u Zadru, već jedne godine neka bude u tom gradu, druge u Splitu, onda u Dubrovniku i Kotoru, te da se poveća broj zastupnika na 32, a da dva dobije Zadar.93 Napokon je car 28. VIII ukinuo i omraženu direkciju policije u Zadru, čije je poslove preuzelo namjesništvo, politička pretura i općina. Ali je ostala i dalje mjesna policija,94 što su stanovnici mnogo kasnije doznali. Kako se dugo nisu javljali dalmatinski zastupnici u Zadar, ondje je nastala velika zabrinutost. Međutim su oni poslali općini95 sve prijedloge, upućene ministarstvu unutrašnjih poslova, moleći je da saopći i javnosti (23. IX). Tako su zahtijevali uz ostalo ukinuće nekih poreza, slobodno gajenje duhana i pripojenje kvarnerskih otoka Dalmaciji,96 a u vidu je bilo i ukinuće feudalnih spona i podložništva, što je car ubrzo i uzakonio uz neke ograde (7. IX), tj. tako je urbarijalni i desetinski namet sasma ukinut, ali ne u Dalmaciji i desetina, koja se je plaćala državi.97 U to je zastupnik Filippi na molbu zadarske općine zatražio dozvolu ministarstva nutarnjih poslova da se provede 98 izbor novoga općinskog načelnika, što je i odobreno. Napokon je car umirovio i Thurszkoga (23. IX), koji je od 1840. godine obnašao čast namjesnika u Dalmaciji, i isti dan na njegovo mjesto postavio baruna Fridriha Weldena,99 koji nije nikada došao u Zadar da preuzme upravu zemlje. , . - - -
"J
89
2001.
^
vi.
V
·
Г·
J ·
J
*
v ·
·
00
HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848-330 — II/8-11 br. 1826,
Kako je uskoro imao biti izabran načelnik, to je neki Natali Venturini, narodni čovjek, uputio narodu Zadra poziv da pazi koga će birati i da uzme, 109 samo čovjeka iz puka, koji nema ličnih interesa. Prateći stalno događaje u Austriji i Italiji, zadarske novine su ih donašale u obliku izvještaja bez ikakva komentara. Kada je u Zadar stigla vijest .da je ban Jelačić ušao u Beč i da se je onamo vratio vladar, uputilo je caru Ferdinandu općinsko vijeće toplu izjavu vjernosti, moleći ga da usliša molbe parlamenta, koji uživa povjerenje zemlje (29. X), a isto tako pozdrave i parlamentu, u znak divljenja za njegove mudre odluke usvojene u nedavnim žalosnim prilikama i za pružanje moral-
90
Gazzetta di Žara 7. VIII 1848, br. 17. La Dalmazia costituzionale 24. VIII 1848, br. 15. 92 Gazzetta di Žara 3. VIII 1848, br. 15 i 14. VIII 1848, br. 20. 93 La Dalmazia costituzionale 17. VIII 1848, br. 14 i 24. VIII br. 15. 94 HAZd — Spisi namjesništva za palmaciju — 1848-336 — XI/1-1 br. 2204, 2251, 2310, 2330. 95 Ona se je zahvalila poslanicima u parlamentu Doliaku i Riegeru (20. IX), što su se zauzeli za prijedloge dalmatinskih zastupnika (Gazzetta di Žara 21. IX 1848, br. 36). 96 Gazzetta di Žara 25. IX 1848, br. 38. 97 HAZd — Štampa austrijske vladavine 1831-1849 — br. 1797 1/2 98 Gazzetta di Žara 28. IX 1848, br. 39. 99 HAZd, Serie dei Rappresentanti Pubblici della Dalmazia e diario. 91
726
Kada se je u gradu doznalo za tu promjenu, izašla je u ime Zadrana jedna notica u La Dalmazia costituzionale,,100 gdje se izrazila žalost zbog umirovljenja Thurszkoga, jer je bio čovjek liberalan, pošten i prijatelj Dalmacije, koji je radio na njenom preporodu. Ovome se je priključio i Anton Orosz.101 U Gazzetti di Žara102 advokat Ipolit Castelli izrazio je također žalost zbog umirovljenja Thurszkoga, ali je predlagao već za njegova zamjenika, ne znajući da mu je imenovan nasljednik, generala Nikolu Mastrovića, rodom iz Dalmacije, koji se je tada nalazio u Italiji. Naravno da je uredništvo ovoga lista već u slijedećem broju bilo prisiljeno izjaviti da je ovo mišljenje i želja samoga Castellija, a ne i grada Zadra, donašajući u istom broju umirovljenje Thurszkoga i postavljenje Weldena.103 I dok se Zora Dalmatinska zalaže svim silama za hrvatski jezik i sjedinjenje s Hrvatskom, šalje zadarska općina novom namjesniku von Weldenu adresu (3. X), u kojoj izražava radost grada zbog njegovog skorog dolaska u Dalmaciju, i u ime građana odanost i vjeru u njegovu pravednost.104 Na ovu izjavu Weiden105 se je općini zahvalio iz Padove (18. X).106 Budući da su ovu adresu potpisala samo dva asesora bez saziva sjednice, protestirao je" protiv toga, kako vijećnik općine, Castelli u ime naroda i tražio da se više tako što ne ponovi, da se objavi uvijek u novinama saziv sjednice i neka se njegov prijedlog iznese na slijedećoj sjednici. Pet dana zatim, na novoj sjednici općinskog vijeća (10. X), donesena je odluka da odsad unaprijed ne smije biti ni jedna stvar objavljena u ime naroda bez saziva vijeća. Ujedno je zaključeno da se zatraži od ministra nutarnjih poslova odobrenje da Zadar dobije slobodnu luku. Na slijedećoj sjednici (12. X) preuzela je općina potpun nadzor nad kazalištem107 zbog nekih nereda, koji su se ondje pojavili.108
100
28. IX 1848, br. 20. La Dalmazia costituzionale 5. X. 1848, br. 21. 02 30. IX 1848, br. 40. 03 Gazzetta di Žara 2. X 1848, br. 41. 04 Gazzetta di Žara 5. X 1848, br. 42. 05 Malo kasnije je imenovan civilnim i vojnim guvernerom Beča (Gazzetta di Žara 25 XI 1848, br. 64). 06 Gazzetta di Žara 30. X 1848, 53. 07 Gazzetta di Žara 14. X 1848, br. 46. 08 La Dalmazia costituzionale 26. X 1848, br. 24. 09 La Dalmazia costituzionale 19. X 1848, br. 23. 01
727
ne pomoći ovoj općini na Jadranu.110 Tom prilikom su prihvaćene ostavke i zamjenika načelnika Marka Cernice i 17 asesora, ali su oni imali i dalje voditi poslove dok im narod ne izabere zamjenike.111 Sada su i mnogi zadarski rodoljubi podnijeli molbu ministarstvu nutarnjih poslova (30. X), opirući se na prijedloge dalmatinskih zastupnika u parlamentu, da bi se čim prije uveo u pučke škole pokrajine »slavenski« jezik, a privremeno da se osnuje u gimnazijama katedra iz jezika i literature »ilirske« stare i nove. Ovome su se usprotivile sve gimnazije, pa i zadarska, koja predloži da »ilirski« bude obavezan predmet u gimnazijama.112 Upravo 31. X, kada je prestala postojati direkcija policije u Zadru, priredili su neki pred njenim prostorijama pravu mačju deraču. Naravno da je odmah provedena i stroga istraga, te su pojedinci uhvaćeni i predani sudu.113 Tom prilikom je ukinuće te omražene direkcije popratila i La Dalmazia costituzionale114 sa zlobno sastavljenom osmrtnicom. Kao i u mnogim dalmatinskim gradovima, tako i u Zadru, glavnom gradu pokrajine, postojale su u to doba stalne svađe i razmirice između tzv. »liberala«, koji su osjećali talijanski, i »natražnjaka« (gamberi). Da se time ne ugrozi mir i poredak u gradu, morala se je čak umiješati i vlast.115 Preko novina, pak, nastojalo se je uvjeriti ove liberalce da slavenstvo i reakcija, slavenstvo i hrvatstvo, nisu sinonim, te da bi kao pravi slobodnjaci morali uznastojati da u Dalmaciji uskrsne slavenska narodnost.116 Tada su se ondašnji Hrvati u Dalmaciji zvali (a tako i u Zadru) Dalmato-illirici,117 a drugi Dalmato-italiani118 ili Italo-Dalmatini,119 te neki čak Slavo-Dalmati. Neki su pak predlagali da se nazivaju samo Dalmatinci.120 La Dalmazia costituzionale koja je otvorila stupce svog lista svim strankama, napravila je ipak malu iznimku s »natražnjacima«. Ona se njima čak stalno ruga i piše da će uskoro društvo književnika u Zadru osnovati list Na121 tražnjak. Ista je izumila i izraz za tzv. republikanpe »i marcolini« (postalo od sv. Marka, zaštitnika Venecije), koji su simpatizirali s revolucionarnom Italijom i bili u stalnoj borbi s »natražnjacima«. Potonji su čak republikance ubjedivali da će 10. listopada podići bunu u Zadru. Međutim sve se je to za-
vršilo samo sa demonstracijom protiv impresarija u kazalištu i malom tučnjavom.122 Međutim je 26. XI dovršen izbor birača za imenovanje načelnika i vijećnika,123 kojima je stavljeno u dužnost iz općinstva da biraju samo dobre i vrijedne ljude.124 U to se je car Ferdinand odrekao prijestolja u korist svoga nećaka Franje Josipa Prvog, te je uputio proglas i stanovnicima Dalmacije (6. XI) s kojim se srdačno oprostio. 7. prosinca konačno je otputovao iz Zadra i Thurszky, koji je upravo plakao kada se je opraštao sa građanima što su ga najsvečanije otpratili.125 Imenovanje Jelačića za guvernera Dalmacije primljeno je u Zadru dosta hladno. List Gazzetta di Žara samo je donio tu vijest bez ikakva komentara.126 Isto tako je objelodanjivao i njegove proglase.127 Ali su zato dalmatinski zastupnici podnijeli opširnu interpelaciju ministru nutarnjih poslova, pitajući ga da li će imenovanje donijeti kakvu promjenu u separatnoj administraciji ove zemlje. Ministar je uskoro odgovorio da neće.128 U takvim prilikama Zadranin Lazaneo kuje fantastične planove sa svojim drugovima kako da se provede otpor protiv Austrije i »famoznog« bana Jelačića u Dalmaciji, koja je po njegovim izjavama stalno protestirala zbog njegova imenovanja.129 Usred ovih promjena na carskom prijestolju i namjesničkoj stolici u Dalmaciji, općinsko vijeće u Zadru nije se zaboravilo zahvaliti svome prijašnjem vladaru u ime svojih građana (18. XII) i pozdraviti novoga cara.130 Tih dana osujećen je i plan Šibenika, koji je nastojao još od 2. X da se okružni kapetanat iz Zadra premjesti onamo. Stoga je općinsko vijeće uputilo namjesništvu molbu (2. X) navodeći razloge zašto je to cijelo stanovništvo zaključilo. Ali okružni kapetan u Zadru (26. XI) je pobijao te razloge i predložio namjesništvu da se za sada ništa ne mijenja, već da ostane sve po starom. Sada je cijelu tu stvar namjesništvo podnijelo na rješenje ministarstvu nutarnjih poslova, koje se je složilo s mišljenjem kapetanata i uputilo na131 mjesništvo da tako postupi. U to su i sami dalmatinski zastupnici još 11. XII 1848. podnijeli ministarskom savjetu opširnu interpelaciju. U njoj su zatražili da se mjesto Jelači-
0
Gazzetta di Žara 2. XI 1848, br. 54. Gazzetta di Žara 30. X 1848, br. 53. R. Belić, o. c., Jubilarni broj Narodnog lista 1912, 84, 85. 3 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848 — XIII/1 -4 br. 1898, 1908, 1926, 2479, 2482, 2569, 2615, 2628, 2632, 2647, 2665, 2691. 4 2. XI 1848 br. 25. 5 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju — 1848-337 — XIII/1-4 br. 2615. 6 P. K a s a n d r i ć , o. c., 29, 30. 7 Gazzetta di Žara 20. IV 1848, br. 32. 8 Gazzetta di Žara 12. V 1848, br. 38. 9 La Dalmazia costituzionale 24. VIII 1848, br. 15. ' °P. Kasandrić, o. c., 27. 121 20. VI 1848, br. 6 i 14 IX br. 18. 1
2
728
22
La Dalmazia costituzionale 21. IX br. 19 i 26. X 1848, br. 24. Gazzetta di Žara 27. XI 1848, br. 65. 24 Zora Dalmatinska 27. XI br. 48 i 11. XII 1848, br. 50; i Gazzetta di Žara 30. XI 1848 br. 66. 25 Gazzetta di Žara 7. XII 1848, br. 69. 26 14. XII 1848, br. 72. "11. I 1849, br. 5. 28 G. N o v a k , Prošlost Dalmacije II, Zagreb 1944, 346. 29 G. S t e f f a n i , , Echi e documenti, Nuova antologia l. II 1942 — XX a 77, - f 1677 Roma 1942,310-311. 30 Gazzetta di Žara 21. XII 1848, br. 75. 31 HAZd, Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848 — H/3-l br. 2511, 2604, 2752. 23
729
ća,132 čije je imenovanje službeno pozdravila i zadarska općina, pozivajući ga da dođe što prije u njen grad (12.1 1849),133 postavi za guvernera kao civilni funkcionar osoba rođena u Dalmaciji. Nadalje, Zadar neka bude glavno mjesto najviših vojnih vlasti, a Split sjedište civilne uprave. Tu njihovu interpelaciju poduprle su i općine Split i Trogir.134 Time su oni zastupali staru tezu kao i namjesništvo u srpnju 1848. Samo ono je tada stajalo na stanovištu da se privremeno ništa ne mijenja.135 Za ovo se je svesrdno zalagala čak i Zora Dalmatinska,136 iako je već prije u više navrata žestoko napadala talijansko splitsko općinsko vijeće,137 koje je znalo vještački prigušivati narodne težnje. Ali u to je car svojim manifestom od 4. III 1849. podijelio svojim zemljama tzv. oktroirani ustav, i tako je propalo i to nastojanje, pa je i nadalje sve ostalo po starom.138
ZADAR IN 1848 Summary The author describes events in Zadar after the announcement of the abolition of Metternich's System of government. A national army was established, based on new constitutional freedoms, to keep peace and order, and to uphold the laws. The prices of food and salt were reduced to appease the dissatisfied population. The writer asserts that some people were more inclined towards the revolutionary changes in Venice and others towards the Austrian government. Appeals from the banate of Croatia were answered by the Zadar authorities to the effect that unity of Dalmatia with Croatia and Slavonia was not possible until Hungarian-Croatian relations were resolved. The people greeted the new constitution joyously. The local parliament demanded that only natives be employed in public Services, and that German and Croatian be spoken in the state parliament. The police headquarters was abolished and its work transferred to the Vice-regency. The citizens of Zadar greeted enthusiastically the change in the head of government, namely the withdrawal of Emperor Ferdinand and the arrival of Franz Joseph I and likewise the departure of Governor Johanne Turszky and the appointment of Ban Josip Jelačić as governor of Dalmatia in December 1848. 132 S. An t o l j a k . Pokret za decentralizacijom dalmatinske pokrajinske uprave god. 1848/9. Časopis za hrvatsku povijest 1/3 Zagreb, 1943, 276. 133 Gazzetta di Žara 15.1 1849, br. 7 i Zora Dalmatinska 29.1 1849, br. 5. 134 S. A n t o l j a k , o. c., Časopis za hrvatsku povijest 1/3, 276, 277. 135 HAZd — Spisi namjesništva za Dalmaciju 1848. -325 — II/2- l br. 1753. 136 1. I 1849, br. 1. 137 13. VI 1848, br. 24; 20. VI br. 25 i 27. VI 1848. br. 26. 138 S. A n t o l j ak, o. c., Časopis za hrvatsku povijest 1/3, 278.
730
NARODNI USTANAK U HRVATSKOJ, SLAVONIJI I DALMACIJI (1883)
Godina 1883. u svakom pogledu je za prilike u Hrvatskoj značajna. Tada su mađarski vlastodršci naredili da se skinu hrvatski natpisi na financijskim zgradama u Zagrebu i mjesto njih su stavili grbove s hrvatskim i mađarskim natpisom. Zagrebčani su na to reagirali tako da su poskidali nove grbove a u pokrajini su buknuli ozbiljni neredi. Budući da je bečko ministarsko vijeće zaključilo da se uspostave dvojezični grbovi, zahvali se na banskoj časti grof Ladislav Pejačević. Za izvršitelja toga bi imenovan general Herman Ramberg1 (4. IX. 1883) kao »kraljevski povjerenik za Hrvatsku i Slavoniju i s tima kraljevinama sjedinjenu nekadašnju vojnu Krajinu«, koji se ubrzo za svoje ni 3-mjesečne vladavine morao pozabaviti jednom vrlo škakljivom i čudnom stvari. Naime, poznati zagrebački trgovac Ilija Guteša, koji se mnogo isticao i u političkom životu kao pomagač srpskih ustanika u Bosni i kao istaknuti privrženik srpsko-hrvatske sloge, a stajao je u svezi i s biskupom Štrosmajerom2, primio je jedno pismo adresirano na njega iz Sarajeva (17. IX). To je on tajno predao vladi u Zagrebu. U tom pismu bez potpisa stajao je rukom pisani na hrvatskom jeziku detaljni nacrt kako da se digne narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Radi njegove interesantnosti, vrijedno ga je ovdje u cijelosti objelodaniti:
1
R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb, 1906, 290. '· F. Šišić, Korespondencija Rački — Štrosmajer 11, Zagreb, 1929, 400.
731
OSNOVA NARODNOG USTANKA U HRVATSKOJ, SLAVONIJI I DALMACIJI Priprema
Priprema za prvi početak potrebnih novčanih sredstava i šake spremnih Ijudih dosta odvažnih za prvi korak ustanka. U isto doba dogovor sa popularnim! i domoljubivi častnici i podčastnici hrvatskih četah zajedničke i domobranske vojske, zatim sa rodoljubi u cieloj Trojednici. Molba na ruske listove, da živahnim pisanjem nastoje djelovati na korist Hrvatske. Neopazljive pripreme, da se narod obskrbi oružjem. Pripreme, da se na prvi znak zatvore i obsjednu mostovi preko Drave kod Žakanja u Varaždinu, Virovitici i u Osieku, u koju je svrhu za prvi čas šaka Ijudih dostatna. Agitacija medu primorci, da na prvi znak navale na Rieku i da ju zauzmu za Hrvatsku. Ustanak U jedan čas prekinuće svake brzojavne, poštanske i željezničke sveze sa Ugarskom, Štajerskom, Kranjskom i Istrom. Zatvor i posjednuće mostova preko Drave kod Žakanja, u Varaždinu, Virovitici i u Osieku. Zatvor cestah na medi Štajerske, Kranjske i Istre. Ustanak u Zagrebu. Šaka Ijudih neka uapsi kraljevskoga povjerenika, nek mu se dade odličan zatvor i sve njegovoj časti odgovarajuće i moguće udobnosti. Ustanak hrvatskih četah, razoružanje husarah i topničtva. Ustrojenje privremene narodne vlade sa odsjecih za zemaljsku odbranu, za financije zatim komunikacije obrt i trgovinu. Poziv svih Hrvatah i Srbah u Trojednici na oružje. U svakoj obćini nek se na brzu ruku ustroji po jedna dobro oboružana satnija narodne vojske, u Posavini konjaništvo, a u varoških i topničtvo, a sve raspoložive sile nek se bace na granicu Ugarske, Štajerske, Kranjske i Istre. Navala Primoracah na Rieku uz pripomoć hrvatskih četah iz Karlovca. Zauzeće grada, uapšenje guvernera, razpust guvernerske vlade i magistrata riečkoga. Ustanak u Dalmaciji: Uapšenje namjesnika i uspostava narodne hrvatske pokrajinske vlade za Dalmaciju. Pozdrav braći u Istri, Kranjskoj, Štajerskoj, Bosni i Hercegovini. Poziv na savez. 732
Otvorenje sabora sa dnevnim redom: 1) Izjava odanosti kralju hrvatskomu Franji Josipu I. 2) Poruka Ugarskoj: Hrvatski narod prihvaća provocirano razvrgnuće ugovora i zajednice sa Ugarskom za sva vremena. 3) Ujedinjenje trojedne kraljevine sa Riekom zatim banjalučkim i bihaćkim okružjem. 4) Savez sa Bosnom i Hercegovinom, Kranjskom i Istrom. 5) Uspostava hrvatske narodne vlade u Zagrebu sa odsjeci za zemaljsku obranu, financije zatim komunikacije, obrt i trgovinu. 6) Votiranje sredstvah za narodnu odbranu. 7) Izjava i poruka saboru austrijskomu i ugarskomu, da je ujedinjena trojedna kraljevina pripravna zametnuti dogovore o novom državnopravnom položaju Hrvatske u monarhiji. Nikad ne bijahu i neće skoro biti okolnosti toli prijatne Hrvatskoj za izvedenje te osnove kao što baš sada. U Evropi politička napetost. U Beču požari i radničke gungule. U Ugarskoj antisemitske gungule i duboko uzdrmani državni kredit. Razdraženost, oduševljenost i sloga Hrvatah i Srbah u svoj Trojednici, Istri, Bosni i Hercegovini. Bratinstvo Slovenacah, stanovište Hrvatske na obrani zakona i pravde. U Bosni i Hercegovini lokalni nemiri, predstojeće novačenje, odkup duhana i obća razdraženost i nezadovoljstvo.« Ramberg je odmah originalni nacrt ove »Osnove« poslao konjičkom generalu barunu Apelu, šefu zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, po svoj prilici da na osnovu ovog pisma dozna isti tko je autor. Prepis toga nacrta uputio je tadašnjem namjesniku u Dalmaciji barunu Stjepanu Jovanoviću, upozorujući ga da ne bi bilo nemoguće, da je sve to mistifikacija, i da možda ima cilj da odvrati sumnju od Guteše, koji je povezan sa poznatim graničarom Petrom Uzelcem. (25. IX). Kako se Jovanović baš tada nalazio u Beču, on je dao ovaj nacrt prevesti i na njemački i zajedno sa Rambergovim dopisom uputiti odanle grofu Taaffeu, ministru unutarnjih poslova. Upozorio ga je da su već prije par godina u južnoslavenskim pokrajinama zamijećene razne zavjere nezadovoljnih ličnosti sa režimu neprijateljskim namjerama (težnjama) i stoga baš sada s obzirom na nastale nemire koji vladaju u Hrvatskoj i susjednim (zemljama) pokrajinama mora se poduzeti ne samo najveća pažnja već i odgovarajuće prethodne mjere. S toga potsjeća ministra na svoj prošlogodišnji izvještaj, u kome je izložio potrebu povećanja vojske u Sjevernoj Dalmaciji, što je baš sada s obzirom na postojeće prilike u Hrvatskoj i Vojnoj Krajini, kao i zbog pokušaja da se izazovu neki neredi u Dalmaciji, vrlo svrsishodno i hitno nuž733
no. Zato preporučuje da se u tvrđavu Knin smjesti jedan odred pješadije kako je to bilo i prije (30. IX).1 Uviđajući opravdanost Jovanovićevih predloga, Taaffe je zatražio od ministra rata mišljenje i zamolio ga da to zagovara kod cara, što je isti i učinio. Sada je ovaj sa odobrenjem vladara uputio ministru nutarnjih poslova notu (21. X), u kojoj je naveo da pojačanje vojske u Dalmaciji i dovođenje u tu svrhu četa iz nutrašnjosti monarhije ne odgovara ratnom planu u slučaju mobilizacije. Ali je napomenuo da je vojni zapovjednik u Zadru opunomoćen da može čete koje stoje pod njegovom vlašću, za osiguranje reda, po vlastitoj uvidavnosti premještati. Stalno pak povećanje vojske u Dalmaciji ne dolazi u obzir. Ovu odluku ministra rata dostavio je Taaffe povjerljivo Jovanoviću sa suhoparnim komentarom (20. X).2 Time je taj slučaj stavljen »ad acta«. Iz navedene »Osnove narodnoga ustanka« vidi se da je plan na brzinu rađen i upravo je dosta naivno zamišljen, da ne kažemo fantastično i nerealno.
Tako se nije moglo, pa makar bazirano i na slozi Hrvata i Srba, uzbibati narodne mase u Hrvatskoj, Slavoniji, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Za to je trebala mnogo jača propaganda i medu narodom i vojskom, da se provede program koji je u toj »osnovi« nabačen. Uz to je manjkalo i jako rukovodstvo, a vanjske i nutarnje prilike su bile takve da bi se vrlo teško uspjelo u tom poduhvatu. Još nas zanima tko je ili barem odakle je autor tog nacrta. Po upotrebIjenom izrazu »gungula«, koja je po svoj prilici turska riječ, on je iz Bosne i Hercegovine, ali je poznavao dobro i prilike u Hrvatskoj, dok one u Dalmaciji nikako.
THE NATIONAL UPRISING IN CROATIA, SLAVONIA AND DALMATIA (1883)
Summary Stjepan Antoljak was the first Croatian historian to discuss this obscure rebellion. A Zagreb tradesman, Ilija Gutes, received from Sarajevo a Strategie plan for a national uprising in Croatia, Slavonia, the Croatian littoral and Dalmatia in 1883. General Herman Ramberg, the commissioner for Slavonia and Croatia, communicated details of the plan to General Apel in Sarajevo, to the head of the State Government and to General Stjepan Jovanović, the commissioner for Dalmatia, in Zadar. Minister for Internal Affairs Taffe in Vienna was also informed about the plan and about the unrest in Croatia and neighbouring countries. Jovanović sought reinforcements for the army in Northern Dalmatia and requested that the tower in Knin be provided with an infantry unit. On the advice of Emperor Franz Joseph and the Minister of War, the Minister for Internal Affairs replied that he was unable to send reinforcements to Dalmatia and that available forces must be deployed äs necessary. Dr. Antoljak is of the opinion that the Strategie plan was naive. It needed more forceful propaganda amongst the people and in the army and a strong leadership. On the other hand, circumstances in the surrounding areas were not auspicious. Antoljak considers the author of the plan to have been from Bosnia.
1
Državni arhiv u Zadru — Tajni spisi namjesništva za Dalmaciju — 1883 - 540-br. 38. 2 Državni arhiv u Zadru — Tajni spisi namjesništva za Dalmaciju — 1883 — 540 — ad broj 38. 734
735
MISCELLANEA CROATICA
NAŠE »SKLAVINIJE« i. Prvi izvor koji nas upoznaje s pojmom Sklavinia ili Sklavenia (Σκλαυηνία) jest bizantski pisac Teofilakt Simokata. Taj pojam (u jednini) obuhvaćao je tada područje koje se nalazilo s one strane Dunava, tj. današnju Vlašku. »Miracula Sancti Demetrii« već poznaju množinu te imenice, dakle ,,Σκλαβινίαι«. Το nam služi kao dokaz da su Bizantinci taj naziv upotrebljavali za svako područje koje je bilo naseljeno Slavenima. Krajem 8. i početkom 9. stoljeća franački anali imenom »Sclavania« nazivali su područje u sjevernoj Njemačkoj, dok Konstantin Porfirogenet govori o »Σκλαβηνίαι« u Rusiji i o područjima koja graniče s franačkom državom. 2.
Tek početkom 9. stoljeća kod bizantskog kroničara Teofana nalazimo prvi put naziv »makedonske Sklavinije« (Σκλαυινίας). On je čak i jedini koji govori o »Sklavinijama u Makedoniji«. Naziv »Sklavinije« zasigurno je nastao ranije nego što je naš pisac spominje. Bilo bi isuviše preuzetno tvrditi da su one nastale već krajem 6. stoljeća jer izvori takvu tvrdnju uopće ne potvrđuju. U svakom slučaju, te »Sklavinije« postojale su do druge polovice 7. stoljeća, kada su djelomično dospjele pod tuđu vlast. No one su i dalje postojale sa svojim upravnim uredbama tako što su formalno priznale vrhovnu vlast bizantskog cara. Godine 658. bile su jednostavno otkupljene, dok su 783. godine sva makedonska slavenska plemena bila pobijeđena i prisiljena da Bizantu plaćaju danak. Postupkom cara Nikefora 810. godine kompaktnost tih »Sklavinija«, koje su se 814. godine pod vodstvom bugarskog kana Kruma spremale da napadnu Konstantinopol, oslabila je, što znači da su pod novim vodstvom napustile cilj svoje prijašnje osvajačke politike — Salomii-Sorun postavivši preda se još viši i stoga nedostiživ cilj: likvidaciju centra bizantske države, koja ih je željela potpuno podjarmiti. Snaga makedonskih »Sklavinija«, naročito onih koje su se pružale u blizini Sa/
nalazila u blizini Saloniki-Soluna gdje je njen anonimni voda organizirao veliki ustanak (836-837). U to vrijeme u izvorima se po prvi put spominju makedonske »Sklavinije« čiji su nam vladari odnosno nazivi voda poznati samo na grčkom jeziku (άρχων, έξαρχων, έξαρχος, ρήξ). Shodno tome radi se o nazivima koje su bizantski pisci davali vodi dotične makedonske »Sklavinije« ili pojedinom plemenu (koje je obično činilo jednu određenu »Sklaviniju«) ili pak vodi neke grupe plemena. 3.
Ostale »Sklavinije« prostirale su se uzduž Jadranske obale a obuhvaćale su prema Konstantinu Porfirogenetu Duklju, Travunju, Paganiju (ili područja Neretljana), Hrvatsku i Srbiju, dakle teritorij od Lješa, Ulcinja i Bara do unutrašnjosti Istre. Prema tome tvrdnja nekolicine povjesničara da su Bizantinci cjelokupnu unutrašnjost Balkanskog poluotoka između Zadra, Saloniki-Soluna i planinskog gorja Rodope od Crnoga do Jadranskog mora od 7. do 10. stoljeća nazivali Sklavinijama nema čvrsto uporište jer o tome ne govori niti jedan bizantski pisac, čak ni Konstantin Porfirogenet. Vrhovnu vlast nad Hrvatskom, Srbima, Neretvljanima, stanovnicima područja Hum, Travunja, Konavlje i Duklja koja su se za vrijeme Mihajla II. od Bizanta otcijepile imali su župani, »starješine«; isto tako bilo je i kod drugih slavenskih plemena, pa oni prema tome nisu imali »arhonte«, kako to navodi Porfirogenet. To dakle znači da su kod tih Sklavinjana isprva na čelu bile »starješine«, koje je nova upravna vlast nazvala arhontima. Počevši od cara Bazilija i bizantski su carevi kod pojedinih slavenskih plemena uvodili takve arhonte koji su bili imenovani uvijek iz istih rodova. Car Porfirogenet ne navodi samo »Σκλαβάρχοντας«, već izričito spominje arhonte Hrvatske, Srbije te one iz Konavlja, Travunje i Duklje. U svakom slučaju su Konstantinu bili podređeni »Σκλαβάρχοντας«, arhonti Srbije, Zahumlja, Travunje i Duklje, kako uostalom jasno proizlazi iz njegova teksta. O tome da li se tu misli i na Neretljane, ne možemo kazati ništa određeno, premda to i nije isključeno. Shodno tome otpale bi različite do sada važeće kombinacije u vezi s tim nazivom. Arhonti u Hrvatskoj u latinskim se izvorima nazivaju: duces, principes, comites, judices i reges. U Paganiji ili u područjima Neretljana: princeps, judex, dux i rex, u Zahumlju se isti nazivaju dux i rex. U Duklji imamo rex, u Srbiji dux a kasnije i nazive mega iupanus, magnus jupanus (ili starosrpski: »veliki župan«) i naposljetku rex. Kad Porfirogenet govori o različitim „Sklavinijama«, arhontijama naziva samo Travunju i Zahumlje, dok o Hrvatskoj i Paganiji zna samo to da su podijeljene na župe. Inače se jadranska »Sklavenia« u latinskim izvorima prvi put spominje već 871. godine. Tim se imenom u prvom redu označava Hrvatska a potom vjerojatno i susjedne priobalne zemlje. U prvoj polovini 10. stoljeća u istim izvorima susrećemo naziv „Sclauonia«, koji se svakako treba odnositi na Hrvatsku a 740
možda i dio jadranske priobalne zemlje. Naziv »Sclavania« (možda iz istog stoljeća) obuhvaća nasuprot tome pored Hrvatske Kvarner i dio Istre. Naziv »Sclavenia« (krajem 10. i početkom 11. stoljeća) vjerojatno se odnosi na Hrvatsku, dok naziv »Sclauonia« (1067) nose područja Zahumlje, Travunja, Bosna i Srbija (istim imenom naziva se i Češka u tom stoljeću). Isti naziv »Sclavonia« Raimundus de Agiles (1096) primjenjuje ne samo na Hrvatsku, već i na teritorij do Skadra, dok ovaj termin u 12. stoljeću obuhvaća obično Hrvatsku. To isto važi prije svega i za 13. stoljeće (Thomas Archidiaconus). U 14. stoljeću pak vidimo da ovaj termin pored Hrvatske obuhvaća i Rašku, te Srbiju, Hum i Zetu. 4.
Ime Sklavinija za područje iznad rijeke Save susreće se prvi put u izvorima iz 824. godine a unutar istog (»in ßnibus Sclavinie«) nalazila se »Zellia« to jest Zilja, koja je svakako bila u sklopu Karantanije. Godine 828. opet se javlja riječ »Sclavinia« pod kojom se, kako proizlazi iz spisa »Conversio Bagoariorum et Carantanorum« (871), podrazumijevala ne samo Karantanija, već i Donja Panonija (»... in Sclaviniam in parte videlicet Ouarantanas atque inferioris Pannoniae...«). Pod pojmom »Sclavinia« u tom se spisu ne misli samo na Karantaniju (regio Carantanorum) već i na »confines eorum occidentali parte Dravi Huminis, usque dum Dravus fluit in amnem Danubii...«, to jest granična područja Karantanaca zapadno od rijeke Drave do njenog ušća u Dunav. Donja Panonija (koja se u 9. i 10. stoljeću naziva i Orientalis Pannonia) a koja je isto tako bila u okviru »Sklavinije«, obuhvaćala je ne samo veći dio današnje Mađarske (s Blatnim jezerom), nego i dio Bosne i Srijema (do Beograda). Godine 837. upozorava nas jedan izvor na to da je i jugozapadni dio današnje Austrije bio dio »Sklavinije«, koji je tada istovremeno pripadao i Karantaniji, dok se 878. godine izričito i pojedinačno navode dijelovi Karantanije kao područja »Sklavinije« (»in partibus Carantaniae Sclavinieque regionis«). Godine 891. Karantanija se iznova identificira sa »Sklavinijom«, koja se u izvorima posljednji put spominje 893. godine. Potom se gubi trag Sklavinije u dokumentima. Ta »Sklavinija« bila je sklop različitih krajeva i zemalja (fines, partes, Slougenzin marcha, regio, confines, termines) što znači da ju je sačinjavala Karantanija sa svojim krajevima (tako na primjer i grofovija Dudleipa) i Donja Panonija, čiji se opseg mijenjao tijekom stoljeća. Panonska Sklavinija posjedovala je obilježja franačkog feudalnog sistema (vojvode, grofovi, kastaldi, vikari, centenari itd.), kao što je vidljivo iz dokumenta iz 828. godine. Inače su na čelu Karantanije (koja je bila obuhvaćena nazivom Sclavinia) stajale vode pod nazivom duces, principes i comites (ili praelati). Sto se tiče Donje Panonije, možemo kazati da su se na čelu nje nalazili dux, rector, comes, knjaz, κρατών ili ήγεμών, koji nakon cara Porfirogeneta upravlja »επαρχία Πανονίας«. Nakon što su Mađari pokorili Panoniju i Karantaniju, ime »Sclavinia« ne susreće se više u izvorima. Njen trag i uspomena na nju sadržan je u ime 741
današnje Slavonije, koja se kao »Sclavonia« prvi put spominje u jednom dokumentu iz 1091. godine, pod čime se podrazumijevala i ostala Hrvatska. Inače se taj naziv susreće i nakon 12. stoljeća. Od tog vremena on se odnosi još samo na današnju Slavoniju. Nasuprot tome naziv »Slowenien« javlja se tek oko 1848, premda u izvorima iz 9. stoljeća svi krajevi nastanjeni Slavenima nose zajedničko ime »Sclavinia«. Tijekom stoljeća ovaj se pojam za etničko područje Slavena na gornjem toku Save zamjenjuje drugim lokalnim ili povijesnim, užim ili širim, novim ili starim teritorijalnim nazivima kao što su Kranjska, Karantanija-Koruška tako da se tek u 19. stoljeću iznova javlja naziv »Slovenija«. Iz svega spomenutog može se zaključiti slijedeće: 1. Sklavinije (Sklavenia ili Sklavinia) kao staroslavenska prekodunavska upravha jedinica (sa ρήξ možda na čelu) balkanska su područja u koja su se doselili Slaveni. 2. Na Balkanskom poluotoku postojale su »Sklavinije« u Makedoniji i uzduž jadranske obale (tu ulazi i jedan dio današnje Srbije). 3. »Sklavinia« koja se nalazila iznad rijeke Save nije bila uopće neka odijeljena upravna jedinica kao što su to bile ostale »Sklavinije« na Balkanu. 4. Makedonske »Sklavinije« spominju se od 836. ili 837. godine, da bi se nakon toga njihov trag u izvorima potpuno izgubio. 5. O jadranskim »Sklavinijama« obavještava nas car Konstantin Porfirogenet. 6. Panonska »Sklavinija« obuhvaćala je dio Austrije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske i Bosne, zatim Slavoniju i Srijem, to znači cijelu prijašnju Karantaniju s njenim graničnim područjima kao i Donju Panoniju, koja je u vrijeme Karolinga na istoku i na jugu imala iste granice kao i u doba Rimljana. 7. Ima »Sclavonia«, današnja Slavonija, nastalo je u 11. stoljeću. Ime »Slovenija« (naziv za jednu od republika današnje Jugoslavije) datira iz sredine 19. stoljeća. 8. Karantanska i panonska »Sklavinia«, koje su se geografski protezale od izvora Drave preko već spomenutih zemalja do Beograda graničile su na jugu s jadranskim »Sklavinijama«, tako da možemo kazati da su se naše »Sklavinije« protezale većim područjem nego što to navode jugoslavenski i inozemni povjesničari.
OUR »SCLAVINIAS« Summary According to the Byzantine writer Theophylactos ho Simokattes, the term Sclavinia primarily denotes Wallachia, but the Byzantines used it to denote areas inhabited by Slavs. At the beginning of the 19th Century, »Macedonian sclavinias« were mentioned, which had their own forms of government but formally accepted Byzantine rule. Other sclavinias stretched along the Adriatic coast and included Doclea, Travunia, Pagania, Croatia and Serbia. The Pannonian sclavinia included parts of today's Austria, Hungary, Slovenia, Croatia and Bosnia äs well äs parts of Slavonia and Syrmia. The name »Sclavonia« (Slavonia) originates in the llth Century, and Slovenia in the middle of the 19th Century. The Adriatic sclavinias had borders in the north with the Carinthian and Slavonian sclavinias. On the whole we can say that our sclavinias were more widespread than historiographers have hitherto believed.
S njemačkog prevela Slavica ŽURA
742
743
KADA JE NASTALA PRVA »HISTORIJA HRVATA« Prva »Historija Hrvata« sačuvana je na grčkom jeziku u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta »De administrando imperio«, kojem je ovakav naslov dao njegov izdavač Meursius tek 1611. godine. Ta historija je nastala između 948. i 959. godine i nije dovršena kao ni sam DAI zbog smrti njegovog autora cara pisca Porfirogeneta. Da je to tako, pokušat ćemo malo detaljnije obrazložiti. U 33. glavi DAI-a Konstantin VII, kada govori o Zahumljanima i njihovoj zemlji, odmah na početku te glave piše da su tu zemlju ranije držali »Romeji, mislim Romani, koje je car Dioklecijan preselio iz Rima, kao što je rečeno o njima u historiji Hrvata« (.. .είς τέν των κρωεάτων ΐδτοριαν...). Isto tako Porfirogenet u glavi 35, kada iznosi podatke o Dukljanima i njihovoj zemlji, također na početku glave kaže »... i Duklju su ranije držali Romani, koje je preselio car Dioklecijan iz Rima, kao 1 što je rečeno u historiji Hrvata« (εις τέν ερί των χρωβάτων ϊδτορίαν). Komentirajući onaj pasus iz 33. glave Β. Ferjančić, obradivač Porfirogenetovih spisa koji se odnose na historiju naroda Jugoslavije, iznio je kako je sasvim »nejasno upućivanje na istoriju Hrvata, jer se o naseljavanju romanskog stanovništva govori u 29. i 30. glavi, koje, bar po naslovima, ne obraduju hrvatsku istoriju...» U pogledu pak pasusa iz 35. glave upozorio je na svo2 ju prethodnu bilješku, koja se odnosi na već navedeni pasus 33. glave. To što kaže Ferjančić točno je samo u pogledu 29. glave da ona ne obraduje hrvatsku historiju, dok se ta tvrdnja ne može ipak odnositi" barem u cijelosti, i na 30. glavu. No zato je nerazumljivo zašto Ferjančić u svom navedenom komentiranju nije tom prilikom napomenuo da je zapravo u 31. glavi sadržana historija Hrvata, na koju posebno upozorava i izričito upućuje u dva navrata u svome DAI-u Porfirogenet. Pored toga je karakteristično i to napomenuti da car pisac u svome djelu jedino piše o historiji Hrvata, koju i donosi, dok uopće ne spominje nijednu drugu historiju bilo kojeg ostalog naroda, o kojem inače ponekad daje vrlo detaljne podatke i vijesti. 1 Gl. za to: Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio. Greek text edited Gy. Moravcsik. Budapest 1949, 160, 162; Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, II, SAN, Vizantološki institut knjiga 7, Beograd 1959, 59, 63. 2 Vizantinski izvori... II, 59, bilj. 205, 63, bilj. 228.
745
Ta baš u 31. glavi se i nalazi onaj isti pasus kao i u glavi 33. i 35. i tu se govori kako je Dioklecijan iz Rima doveo i naselio Romane, zbog čega su oni tako i nazvani »pošto su iz Rima doseljeni u ove zemlje, odnosno sada zvanu Hrvatsku i Srbiju« .3 Istina je da i u 29. glavi piše kako je Dioklecijan doveo iz Rima narod s njihovim porodicama i naselio ih u Dalmaciji, te oni bijahu nazvani Romani, jer su iz Rima preseljeni i taj naziv nose sve do danas.4 No mi znamo da se u 29. glavi nigdje napose ne govori o Hrvatima nego baš u 31. glavi, u kojoj se i nalazi onaj podatak o preseljenju Romana, kojega uopće nema u 30. glavi. Prema tome je zapravo »Historija Hrvata«, o kojoj govori Porfirogenet u 33. i 35. glavi DAI-a, sadržana jedino u 31. glavi, iako i glava 30. obuhvaća pretežno vijesti o njima i Hrvatskoj u vezi sa ostalim južnoslavenskim plemenima i narodima od doseljenja na Balkanski poluotok pa sve do doba vladavine cara Konstantina VII. No kako Porfirogenet kaže izričito da je onaj podatak o Romanima naveden u »historiji Hrvata«, to onda sasvim jasno proizlazi da ovu historiju sadrži baš 31. glava. Ova glava nosi naslov »O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju«, tj. drugim riječima ona obraduje historiju Hrvata. U njoj car pisac piše o porijeklu i imenu Hrvata, te kako su se naselili u doba cara Heraklija. Opisuje njihovo pokrštenje i spominje tadašnjega arhonta Porgu. Govori i o pogodbi Hrvata s papom, o misiji »čudotvorca« Martina, o ratovanju bugarskog vladara Borisa protiv njih i o nastanjenim gradovima Hrvatske i njenoj vojnoj snazi na kopnu i na moru do Krešimira I. Nadalje iznosi kakvo je bilo anarhično stanje iza smrti njegovog sina Miroslava, koga je likvidirao ban Pribina i završava sa podacima o Velikoj Hrvatskoj.5 U toj glavi je Porfirogenet dakle uglavnom sve ono izložio o Hrvatima na što je u uvodu svoga spisa upozorio svoga sina Romana da će govoriti o 6 pojedinim narodima.
Ta »Historija Hrvata«, koja je uklopljena u Porfirogenetov DAI, rađena je svakako na osnovi izvještaja koje je car pisac dobio iz Dalmacije i na osno8 vi hrvatske narodne tradicije, kako to piše Bury. Za tu »Historiju Hrvata« nije se dugo vremena znalo. Naime, DAI je zbog svoga povjerljivog karaktera materijala bio pažljivo čuvan od objavljivanja široj javnosti. Čak nijedan kasniji bizantijski historičar ne spominje to djelo niti da se njime poslužio.9 Kako nemarno sačuvan originalni rukopis toga spisa, imamo barem njegov najstariji prijepis iz kraja 11. stoljeća (1098/9), koji je pohranjen u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Iz toga su prepisa proizašla još dva, nastala u 16.' stoljeću. Istom 1611. godine izašlo je prvo izdanje toga rukopisa. Objelodanio ga je već navedeni J. Meursius pod naslovom »Constantini Imperatoris Porphyrogeniti, De Administrando Imperio, ad Romanum F. Liber nunquam antehac editus«, a iza toga su slijedila druga izdanja10, medu kojima kao zadnje Gy. Moravcsik-a (1949). Dakle, istom početkom 17. stoljeća upoznala se evropska znanstvena javnost s tim djelom, pa tako i onom glavom u kojoj se je nalazila opisana prva »Historija« ili »Povijest Hrvata«. Od toga stoljeća stali su se služiti i hrvatski historičari tim spisom, a napose Trogiranin Lucius. On se prvi pozabavio 31. glavom, u kojoj se nalazila ta »historija«. Od početka 17. stoljeća DAI je s grčkog na latinski jezik do sada dva puta preveden, i to u nekoliko izdanja.11 Istom 1918. g. N. Tomašić ga je preveo na hrvatski jezik i publicirao.12 Tada je u hrvatskom prevodu izašla u cijelosti i 31. glava DAI-a tj. hrvatski prijevod prve »Historije Hrvata«, nažalost ipak nedovršene, kao i cijeloga spisa, zbog iznenadne smrti Konstantina Porfirogeneta.
No kako vidimo, ovo je ipak i suviše kratka i sažeta historija Hrvata, koja ide zapravo od početka 7. stoljeća pa sve do 959. godine, tj. do onoga doba kada su Hrvatskoj iza smrti Miroslava vladale razmirice i svađe, kojima Konstantin VII. Porfirogenet nije sagledao kraj, jer je u međuvremenu umro.7 3
Constantine Porphyrogenitus, o. c., 148; Vizantinski izvori... II, 39. Constantine Porphyrogenitus, o. c., 122; Vizantinski izvori... II, 9. 5 Vizantinski izvori... II, 37 — 46; Constantine Porphyrogenitus, o. c., 146, 148, 150, 152. 6 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 44, 46. 7 Da je to tako, pokušao sam iznijeti dokaze u mojoj radnji »Neobjelodanjena isprava hrvatskog kralja Krešimira I«. 4
746
8
Gl. za to: F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva NS XIII, Zagreb 1914, 16, 28. 9 Vizantinski izvori... II, 4 i bilj. 11. 10 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 14—16, 23 — 25. 11 Constantine Porphyrogenitus, o. c., 26. 12 Život i djela cara Konstantina VII Porfirogenita, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva 20, 1 — 2, Zagreb 1918, 1—91. 747
THE ORIGIN OF THE FIRST »HISTORY OF THE CROATS«
Summary The first Croatian history forms part of the work »De administrando imperio« (»Concerning the ruling of the Empire«) by Constantine Porphyrogenetus. This work was written between 948 and 959 but was not completed. The Byzantine emperor and author wrote about the Croats on the basis of accounts which he had received from Dalmatia and from Croatian national tradition, and which he incorporated into his own work. Porphyrogenetus speaks of the Croats in the 30th and 31st chapters, starting from their settlement in the Balkan peninsula and up to the time of Constantine VII. Chapter 31 is headed »Concerning the Croats and the Country They Now Inhabit«. There he discusses their origin, name, arrival and baptism, their treaty with the Pope, their clash with the Bulgarians, the Croatian towns and their military power on land and sea up to the rule of Krešimir I and the anarchy during the rule of his son Miroslav. He continues with the theme of a greater Croatia. Scientists, amongst them Ivan Lučić, the father of Croatian historical science, learnt about this work and its history of the Croats only at the start of the 17th Century.
PITANJE AUTENTIČNOSTI PAŠKE ISPRAVE 1. DOSADAŠNJA NJENA IZDANJA I KRITIKA Provala Tatara u Dalmaciju poznata nam je iz dvaju prvorazrednih i suvremenih izvora: Rogerija, velokovaradinskog kanonika u »Carmen miserabile«, i splitskog arhidakona Tome u »Historia Salonitana...« Međutim, jedan detalj u njihovom nadiranju u okolicu Zadra, koji ujedno predstavlja i završnu fazu prodiranja u Dalmaciju, iznosi Paška isprava od 30. ožujka 1244, kojoj se do sada nije posvećivalo pozornosti jer su madžarski i neki naši historičari pobijali njenu autentičnost i time joj obesnažili sadržaj. U ovoj radnji ćemo se osvrnuti na njihove tvrdnje i podvrći analizi historicitet prijepisa, iz čega će proizići da je Isprava vjerodostojna. Najstariji prijepis Paške isprave potječe iz XVII. stoljeća, a nalazimo ga u »Statuta Communitatis Pagi, Venetiis 1637« na str. 149. do 154. ispod naslova »Privileg! della Cittä di Pago, et di quelli Nobili contro li popolari et etiam contro li Zarattini«. Ta su »Statuta« danas pohranjena u Sveučilišnoj i narodnoj biblioteci u Zagrebu pod signaturom R 2523 i prvi je na tu knjigu upozorio I. Strohal, opisavši ukratko njen sadržaj.1 Prvi prepisivač pak te isprave za koga znamo bio je M. L. Ruić, koji je tu darovnicu donio u rukopisnom djelu »Osservazioni storiche sopra l'antico stato civile et ecclesi astico della cittä, et isola di Pago o sia delle antica Kessa. Estratte da diversi Autori, Diplomi, Privileg!, et altre corte si publiche come private e scritte«. MDCCLXXVI ab U. C. CCCXXXIII, 4 (rukopis u nadžupskom uredu u Pagu).2 Tri godine zatim (1779) napisao je Ruić novo voluminozno djelo pod naslovom »Delle rifflessioni storiche spora l'antico stato civile, ecclesiastico della cittä, et isola di Pago o sia dell'antica Gissa. Fazze a diversi Autori, Privileg!, et altre carte Pubbliche e Private. Tomo Primo. MDCCLXXIX. Ab. U. C. CCCXXXVI,«3, u kome je također donio tu ispravu, 4 naznačivši da ju je prepisao iz paškog arhiva. 1
I. Strohal, Statuti primorskih gradova i općina, Zagreb, 1911, 50. Isprava se nalazi na stranicama 36, 36a, 37. i 37a. Od tog djela sada se u arhivu Jugoslavenske akademije čuvaju samo dva sveska. 4 Ona se nalazi u tom rukopisu na: I, od 129—132. strane. 2
3
748
749
Kako su ta djela ostala u rukopisu, dugo se vremena nije znalo za bitku kod »nekog otoka« gdje su se istakli Pažani. Istom 1843. godine prepisao je madžarski akademik i povjesničar Gustav Wenzel s ovjerovljene kopije u gradu Pagu tu ispravu, ali je u tekstu ostavio neke praznine, jer nije mogao sve pročitati. I tako ju je prvi puta objelodanio u časopisu madžarske akademije: Magyar törtenelmi tär kötet, Festen, 1855, 173-175, a drugi puta u: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, Mäsodik Kötet, Monumenta Hungariae historica — Diplomataria VII, Pest, 1861,149-151. Dvije godine iza toga je Ivan Kukuljević Sakcinski baš odatle pretiskao tu ispravu,5 iako je u dva navrata boravio u Državnom arhivu u Zadru (1854. i 1856. god.), gdje je imao u rukama Ruićevo veliko rukopisno djelo »Delle riflessioni storiche...«6 Odatle je on prenio samo neke pasuse, u kojima Ruić piše da se kralj Bela sklonio ispred Tatara na Vir, da se ondje vodila bitka i da je iza toga otišao na Pag.7 Kraći sadržaj isprave objelodanio je Kukuljević 1891. godine, opet iz Wenzelovog »Codexa« .8 Međutim je Paška isprava nakon nekog vremena doživjela prve napade na svoju autentičnost sa strane madžarskih znanstvenih radnika, a napose Paulera i J. Karacsonya. Pauler je tu ispravu stavio u red dvaju frankopanskih falsifikata iz 1260. godine i naveo da je ona po njihovu uzoru i sastavljena. Naglasio je da i u toj listini jadikuje kralj kao Rahela, a samo mjesto Frankopana njegovi su spasitelji Pažani.9 Karäcsonyi se složio s time da je ona (a s njom i opis pomorske bitke u blizini Paga) falsifikat i iznio je da je to Skalićevo djelo, u svom zanimljivom popisu isprava za madžarsku i hrvatsku povijest pod naslovom »A hamis, hibäskeltü es keltezetlen oklevelek jeguzeke 1400 ig« (Budapest, 1902).10 Istom 1906. godine Smičiklas je u svom »Codexu« objelodanio tu ispravu po spomenutom Ruićevom djelu »Delle riflessioni storiche...« i upotrijebio je prvi svezak iz arhiva Jugoslavenske akademije, a drugi iz sadašnjeg Državnog arhiva u Zadru, gdje se je nalazila još ona i ovjerovljena, ali bez datuma na latinskom i talijanskom jeziku." Ujedno je ispunio one praznine koje nije mogao pročitati Wenzel te učinio neke omanje izmjene u tekstu. 5 1. Kukuljević Sakcinski, Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari, Zagreb, 1863. godine, 81-83. 6 1. Kukuljević Sakcinski, o. c., 39. 7 Kukuljević Sakcinski, o. c., 39, 40. 8 1. Kukuljević de Saccis, Regesta documentorum regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Starine XXIV, Zagreb, 1891, 225, 226. ' G. Pauler, A magyar nemzet törtenete az arpadhäzi kirälyok alatt II, 1899, 595. 10 F. Šišić, Lažne, krivo određene i nikako određene isprave za hrvatsku povijest (1102-1400), Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva V, Zagreb, 1903, 220, 221. 11 T. Smičiklas, Codex diplomaticus II, XVIII, i IV, 220-222.
750
Prije navađanja gdje se sve nalazi i gdje je tiskana ta isprava, Smičiklas, pod utjecajem madžarskih historičara, i bez ikakvog dokazivanja, kaže za nju: »Očit falsifikat negdje iz XV. vijeka kad su Pažani nastojali da se oslobode Zadra.« Iza toga nabraja gdje se sve ona nalazi i vidi se očito da nije znao za njene prijepise u »Statuta Communitatis Pagi« u Sveučilišnoj i narodnoj biblioteci, u »Osservazioni storiche...« (1776) u nadžupskom uredu u Pagu ili za kopiju tog djela iz polovice XIX. stoljeća u nekadašnjoj biblioteci12 više gimnazije u Zadru.13 Odmah po objelodanjenju te isprave u navedenom »Codex diplomaticus«, pod dojmom tvrdnje Smičiklasa i još više madžarskih znanstvenih radnika, F. Šišić iste godine u svojoj knjižici »Hrvatska povijest« spominje »...boj kod otoka Paga... izmišljotine..., te da se one... nalaze u nekim očevidno falsifikovanim... paškim listinama...« 14 Deset godina kasnije ponavlja se to isto u knjizi »Pregled povijesti hrvatskog naroda« i dodaje »...da se to vidi iz Smičiklasovog komentara ovim listinama u Cod. dipl. IV-, 222...« te da je kod tih »falsifikacija sudjelovao i poznata varalica Pavao Skalić (iz XVI. vijeka)...« 1 5 R. Horvat, prihvaćajući zagotovo sve te Šišićeve tvrdnje, u novom izdanju svoje »Povijesti hrvatske« napisao je da se iz sadržaja nekih listina uzimalo »da su Hrvati potukli Mongole u Podgorju i na Grobničkom Polju, dapače i na moru kod Paga. Ali sve su listine krivotvorene baš kao i ona kojom kralj Bela 7. listopada 1264. opisuje zasluge srijemskih junaka: Kresa, Kupiše i Raka. Mi imamo za provalu Mongola savremene ugledne pisce: M. Rogerija i Tomu Arcidakona. Ovi nam tadašnje vijesti potanko opisuju, te sigurno ne bi bili zatajili spomenute pobjede, da se uistinu dogodiše«.16 Szentpetery se složio s Paulerom, Karäcsonyem i Smičiklasom da je paška listina falsifikat koji je rađen i prema darovnici Trogiranima od 18. III. 1242, a nastao vjerojatno u XV. stoljeću.17 U posljednje doba osvrnuo se i dr. A. Tresić Pavičić, no kako nije kriterijem i znanstvenom metodom ušao u to pitanje, djelo mu se ne može okarak18 terizirati historiografskim.
12 Izgorjela za vrijeme bombardiranja 1943. i svi su rukopisi, knjige, časopisi i novine u njoj propali. 13 V. Brunelli, Catalogo sistematico dell' i. r. biblioteca ginnasiale — provinciale di Žara, Programma dell' i. r. Ginnasio superiore di Žara pubblicata della direzione ginnasiale alla fine dell'anno scolastico 1901 -1902 XLV, Žara 1902, 54 i G. Praga, II monastero di San Pietro in Istmo, Atti e memorie della societä dalmata di storia patria, III-IV, Žara, 1934, 170. 14 F. Šišić, Hrvatska Povijest I, Zagreb, 1906, 112. 15 F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1916, 99. 16 R. Horvat, Povijest Hrvatske I, Zagreb, 1924, 85. 17 I. Szentpetery Ärpäd-Häzi kirälyok okleveleniek kritika! jeguzeke I, Budapest, 1927,227. 18 A. Tresić-Pavičić, Izgon Mongola iz Hrvatske, Zagreb, 1942.
751
2. TEKST PAŠKE ISPRAVE Uzeli smo za bazu prijepis Paške isprave koja se nalazi u Ruićevom rukopisnom djelu »Osservazioni storiche...«19 bez onih ovjerovljenja na latinskom i talijanskom jeziku kako ju je donio Smičiklas.20 Uspoređujući navedenu listinu u tom djelu s ostalim prijepisima u »Statuta communitatis Pägi«, »Delle riflessioni storiche...«, Wenzelovom »Codexu«, Kukuljevićevoj radnji »Borba Hrvatah...« i u Smičiklasovom »Codexu«, zapazili smo da ima dosta bitnih razlika kod pojedinih riječi samoga teksta. Zato najprije donosimo sam tekst isprave iz Ruićevih »Osservazioni storiche«, a u zagradama su citirane sve varijante.21 Evo ga: »Bela D. G. Vngarie (Hungarie, Hungarie), Dalmatie, Croatie, Rame, Galitie, Lodomerie ( L o d o m i r i a e ) , Comanieque Rex. Omnibus Christi fidelibus presens scriptum inspecturis salutem in omnium salutore. Grata fidelitatis obesquia, que virtutum obtinent pregoratiuam quanto22 largius23 exhibentur, tanto magis premiis gratioribus sunt prosequenda et ipsa specialiter, que Regibus, et Principibus impedantur speciali debent recompensari fauore ut affectus et fervor (f a v o r) obsequentium opportunum continue,24 suscipiat incrementum. Quod25 cum innumerabilis multitudo rabide ( r a b i d i) gentis Tartarice propter humani generis sordidorum26 ( s o r d i d u m ) scelerum commissiones ex affluenti indignatione trium (terrestrium)... (MACHINARUM), et omnium Conditoris per limites27 (CLIMA TA) Regni Nostri affligendo seuere profusa (perfusa) fuisset 19
o. c., 36, 36a, 37, 37a. T. Smičiklas, o. c. IV, 222. 21 U pet ostalih edicija tekstova naći ćemo da je skoro svaka druga riječ drukčije prenesena. Varijate su najvećma ortografske naravi kao npr. veliko mjesto malog slova i obratno (Rex:rex), izostavljanje diftonga (Servie mjesto Serviae), oduzimanje ili dodavanje duplih konsonanata (Galliciae : Galitie), zamjenjivanje c sa f i obratno (Croatiae : Croacie), na što se nećemo ovdje osvrtati. U zgradama: 1) gdje se varijacije drugih pet tekstova podudaraju ispisana je varijacija velikim slovima; 2) gdje se slažu Wenzel, Kukuljević, Smičiklas i Statut označeno je velikim kurzivnim slovima; 3) gdje se slažu Wenzel, Kukuljević i Smičiklas označeno je običnim slovima kao i izneseni tekst; 4) razlika koju ima samo Statut unesena je rastavljenim slovima; 5) ako je razlika u Rifflessionima, označena je rastavljenim običnim kurzivnim slovima. 22 quando (Wenzel, Kukuljević). 23 nemaju Wenzel, Kukuljević, Smičiklas. 24 continuum (Wenzel, Kukuljević). 25 U Statuta 141, Wenzela, Kukuljevića i Smičiklasa prije toga: Ad uniuersorum igitur noticiam harum serie peruenire quod..., u R. I, 129 bilo je »Quoniam«, no to je prekriženo i mjesto toga stavljeno »quod«. Uz to je u rukopisu dodano i to što ima Wenzel, Kukuljević i Smičiklas. 26 sordidum (Statuta 141, Wenzel, Kukuljević). 27 U Rifflessioni I, 129 bilo je »limites«, a zatim je ispravljeno u »climata«. 20
752
( f u i s s e n t ) , et nos una cum fidis Primatibus ipsius Regni Nostri atque Nobilibus extra ipsam (NOSTRAM ) Monarchiam usque ad littora Pontus dire ( p o n t u s d i r r e , Pontus dira e) persequendo ad quendam (Q U A N D A M ) Insulam maritimam potenter impulendo coercisset (c o erciscet, coercissent) de qua vi extrahere satagendo per naufragium in nos irruere conaretur ( c o n a s s e t , conassent); ubi in conflictu certaminis inter Nostrates et ipsos ultores inimicos diutius servato nostrorum ( n o s t rar u m) funera corruentium more ( m o r i ) Racheiis jugule plangebamus. Pater tandem ineffabilium misericordiam et pie consolationis exercituumque Dominus qui cunctos in se sperantes etiam tempore elisionis non desinit opitulando28 sublevare jam nobis precipitatis29 ( p r a e c i p i t i b u s ) sue dextere virtutem porrigere dignatus est. Quoniam30 ad refulciendum31 (refulcendum) nos, et corroborandum exundique affluentes ( a f f l u e n t e r, affluente) nationum diversarum gentes (gente) nostre persone saluberima ( s a l u b e r i m e ) pro tutela ad nos confluere32 dignitatus33 est; Inter quorum,34 cunctos Viri sagaces omni fidelitatis nitore et probitatis decore fecundi fideles Nostri Pagensis Ciuitatis et Insule Ciues et (A C) Incole inter ceteros nonnullos aliarum35 Insularum habitaculo congaudentes armis bellicosis (bellicis) premuniti et audacia virili suffulti in eorum nauibus ipsos ut puta36 hostes jam celerime versus nos nostram in offensam equoris per ambitum (a m p l u m , ampnem) natantes, nostro in aspectu vallantes, agrederunt, eosdemque crebrorum (crebrarum) telorum (telarum) missionibus37 feriendo, et ( a c ) lanciarum (LANCEARUM) et (a c) aliorum Instrumentorum ad id aptatorum (APTOR UM) grauibus (GENERIBUS) ictibus ( i c t u b u s ) sauciendo ( s a u c i a n d o ) , Insule ab Introitu opprimendo, compescere fecerunt (et); Sie stra ,„ (s trage) strage [Od »sic« do »suffocatis« nema u St. 142], necis (et nece) fere omnibus demolitis atque Suffocatis pristine saluti et libertati ( e x , ex ), et ipsorum merito laudis preconio attolentis gestis facile F E LICI) victoria gaudentes divinitus sumus restituti. In quo certaminis prelio multi ex ipsis Nostris fidelibus coruerre, alii vero Stigmata ( s t i g m a ) lethalia et grauia sustulere (s u b s t u l e r e ) pro nostri honoris exaltatione soliique Regalis iam precipitati (precipiti) subleuatione (subleando) sane perhibentur ( p e r i a b e n t u r , prohibente); Porro donec in ipsa Insula profugi ( p e r f u g i ) moraremur idem (IIDEM) nostri fideles Pagensis (Pagenses) Ciuitatis et Insule vniuersalis Communitas non coacti, sed gratanter et letanter cuncta eorum bona 28
opilando (Kukuljević). praecipitibus (Statuta 142), precipitibus (Wenzel, Kukuljević). 30 Nema kod Wenzela i Kukuljevića. 31 U Rifflessioni I, 130 tako ispravljeno, a refulcendum u Wenzela, Kukuljevića i Smičiklasa. 32 Nema Wenzel i Kukuljević 33 Nema »dignatus est« Wenzel i Kukuljević; est (Smičiklas). 34 Nema Wenzel i Kukuljević; quos (Statuta 142). 35 Nemaju Wenzel, Kukuljević i Smičiklas. 36 Utpote (Wenzel), Kukuljević nema, a Smičiklas: utpota. 37 U Rifflessioni I, 130 prekriženo »missionum« i ispravljeno u »missium«. 29
753
( b o n n a p r o d a n a r i a , bona porro) donaria dona) varia ( u a r i a ac v i c t u a l i m c o p i o s a m q u e , varia et victualia), copiosamque victualium38 frequentivam (frequenciam) ministrationem (ministracionum) insuper et non modice (modicam) quantitatis (quantitatem) thesauri, ac39 percuniarum (pecunie) acquirendis stipendiariis (stipendariis), armigeris expeditionibusque ceteris juxta commodum, et honorem nostre Celsitudinis ( c a e l s i t u đ i n i s)40 nobis offerre studuerunt. Quorum laudabilium obsequiorum eorum ob merita volentes ipsos regalis doni patrocinio clementer intuere (intueri) ipsam Ciuitatem et Insulam Pagi vocatam totalem et (ac) integram ac sine exeptione (exepcione) et itervallo qualicumque sub terminis (t e r m i n i b u s ) et (ac) Confinibus, quos märe vallans conclusio (conclusi vo, CONCL USIUE) gyro (gyru, GIRO S UO) ambit, et concludit cum vniversis suis utilitatibus et pertinentis ( p e r t i n e n t i i s p r e m e m o r a t i s , pertinentiis prem em ora tis, pertinentis prenominatis) Ciuibus Pagensis Ciutitatis et eorum vniversitati ipso ( i p s o r u m que h e r e d i b u s et pos t eri t a t u r n , ipsorum videlicet, ipsorumque) nomine41 heredibus, et posteritatum cunctis successoribus de beneplacito Serenissime Domine Marie Consortis Nostre Carissime nec non Prelatorum et Baronum Nostrorum Consilio prematturo dedimus, et ordinamus (d o n a m u s, donauimus) immo damus, donamus,42 et in sempiternum conferimus possidendum ( p o s s i d e n d i , possidendam) tenendum (t e n d i, tenendam) atque habendum ( h a b e n d i, habendam) ita et tali modo et43 ordine, ac omnibus illis (aliis) vigoribus, et Nobilium libertatum prerogatiuis ac honoribus, et gratiis specialibus, atque solemnibus debeant atque possint, quibus ab antiquo tempore potiti sunt, et prout ceteri Vrbani Sincero Nobilitatis Titulo in Vrbibus liberalibus (liberis) atque Nobilibus Nostris videlicet in ipso Regno Nostro Dalmatie existentibus frui et gaudere perhibentur. Itaque (IPSA O U E) Vrbs Pagi vocata ac ciues et habitatores ejus hinc jugiter et in sempiternum sint et esse debeant solumodo ( s o l u m m o d o , solummodo) Regalis Celsitudinis lurisdictioni et servituti (serenitati) speciali, et nemini alteri pertinentes obbedientes, et subjecti. Nec per nos, aut quoscumque Succesoris Nostros Reges Vngarie (HUNGARIE), cuiquam (CUIPIAM) vel quibuscumque possit44 arendari, dari 45 (D O NA RI), obbligari, et aliqualiter in perpetuam hereditatem donari, et ascribi vel pro honore temporali tradi (dari, t radi) seu Dictioni (dictioni) quorumcumque subjici et a jurisdictione Regali46 predicta (possint) alie38
Nemaju ovdje taj izraz Wenzel, Kukuljević i Smičiklas. Kod Kukuljevića et. caelstudinis (Statuta 143), celsitudinis (Kukuljević, Smičiklas). 41 Nemaju Wenzel, Kukuljević, Smičiklas i Statuta 143. 42 Nema Statuta 143. 43 U Statuta 143, kod Wenzela, Kukuljevića, Smičiklasa stoji ovako: ut in eadem et de iisdem frui et gaudere eo jure; modo et. 44 Wenzel, Kukuljević i Smičiklas nemaju ovdje taj izraz. 45 Od »obbligari« pa sve do »donari« nema Statuta 143. 46 Statuta 143 te riječi nema. 39
40
754
nari.47 Pro cunctorum ( c u n c t o r u m q u e ) , 4 8 et singulorum (et) in his scriptis ( s c r i p t i s n o s t r i s , s er i p tis Nos tri s) contentorum inviolabili observatione Vniversis (VNIVERSOS) Nostros Sucessores Reges Hungarie sub Diuine Majestatis obbedientia ed (et) benedictione in virtuteque Paternali (P AREN TA LI) ejusque honoris ademptione ( a d e p t i o n e , adempicione) obsecramus ne in aliquo eorum Articulo pusillo49 uel majori contempnerentur ( c o n t e m n e n t u r , contemnerentur) aut50 prevaricarentur vel ad instantiam quorumcumque incassum, et (aut) frusta redigentur ( r e d i g e r e n t ) ; quinimno firma, et (ATQ U E) rata cunctis temporibus futuris pariter et non transgressa (trangressa) observentur. Vt igitur hec nostra donatie et liberalitatum atque gratiarum prescriptarum ( p r a e f a t a r u m ) prerogatiua robur sibi semper obtineant (obtineat, obtineat) firmitatis presentes litteras concessimus duplicis Sigilli Nostri numinime roboratas. Date (Datum) per manus Magistri Smaragdi Albensis Prepositi51 Aule Nostre Vice Cancellarii. Anno Dominice Incarnationis M.C.C.X.L.I.V.52 (III.)53 Kalendas54 Aprilis Regni autem Nostri Anno Nono.55 Ruić u oba svoja rukopisna djela (1776, 1779.) a onda i Wenzel i Kukuljević donijeli su samo tekst te diplome. Međutim je Smičiklas iza toga također dodao i njeno ovjerovljenje na latinskom i talijanskom jeziku koje je uzeo iz Ruićevog djela »Delle riflessioni storiche«.56 To je ovjerovljenje glasi: »Ego Johannes Jadrulich quondam domini Johannis Francisci publicus auctoritate notarius Paghensis magnificaeque communitatis juratus praemissum privilegium cum omnibus supra contentis et authentico in membrana cum sigillo pendente in capsa sanctuarii dictae communitatis existente fideliter exemplavi, me subscripti, et apposui signum mei tabellionatus solitum et consuetum in praemissorum fidem etc. ac sigillo magnificae communitatis Paghi communicaui et sigillaui. Ed io Cristoforo Billini di v. r. nod. pub. di Pago giurato, ho copiato dal sopraemanato carattere, e copia di signor Zuanne Giadruleo olim nod. a me ben noto il suo carattere della cognicione del suo protocollo notariare al qu47
U toj rečenici drukčiji je raspored riječi kod drugih tekstova. cunctorumque (Statuta 143, Wenzel, Kukuljević). 49 puncto (Wenzel, Kukuljević). 50 Wenzel, Kukuljević i Smičiklas nemaju te riječi. 51 Kod Smičiklasa preposito. 52 1244 (Statuta 144). 53 3° (Statuta 143), tercio (Wenzel, Kukuljević), a Smičiklas: tertio. 54 Kod Kukuljevića: Kalendis. 55 9 (Statuta 144), IX. (Rifflessioni I, 132). 56 U prvom svesku tog djela od str. 129—132. nalazi se samo tekst Paške isprave bez ovjerovljenja (Arhiv Jug. ak.). U II. svesku (na str. 48 — 50), koji je pohranjen također u arhivu J. ak, nema citirane isprave s navedenim ovjerovljenjem, iako Smičiklas naznačuje da se poslužio tim svescima. Bit će da je samo upotrijebio taj prvi svezak iz arhiva J. ak., a kao drugi mu je svezak bio onaj koji se do'1943. godine nalazio u biblioteci Državnog arhiva u Zadru pod signaturom G. 8. Tu je dakle bila ta isprava s ovjerovljenjem. 48
755
ale etc., e pero in feda di verita di mia mano affermato, e col sigillo solito mio notarile roborato, e riconfemato col sigillo della magnifica communita«." 3. PASKA ISPRAVA JE AUTENTIČNA Već iz tog i takovog teksta Paške isprave opaža se da ona sada ima mnogo više smisla i da je puno razumljivija i logičnija od one u napomenutim izdanjima. Da su tekstovi na taj način bili uspoređeni ne bi zaista Smičiklas mogao onako olako tvrditi: »Kako je ova isprava očit falsifikat negdje iz XV. vijeka, kad su Pažani nastojali, da se oslobode Zadra«.58 Isto vrijedi i za neosnovane i samo nabačene tvrdnje Paulera,59 Karacsonya,60 Szentpeterya,61 a naravno i za Sišića62 koji je sve po Pauleru i Karacsonyu razradio. Paška pak isprava, koja se nalazi u »Statuta«, kod Wenzela i Kukuljevića, nastala je iz istoga izvora tj. ovjerovljenog prijepisa u Pagu. Toj je listini vrlo bliska ona koju je donio Smičiklas, koji je, kako se čini, više vjerovao pri prepisivanju Wenzelu negoli Ruiću. Ona spada, što je samo po sebi razumljivo, u javne isprave i to u obične privilegije (litterae privilegiales) tj. darovnice s dvostrukim voštanim visećim pečatom, a nosi oznake kraljevske kancelarije koje su bile uobičajene u periodu između 1205—1308. Zato ona nema invokacija već odmah počinje s intitulacijom,64 te tu dolazi i općenita adresa i pozdrav. U njemu se izdavač obraća na sve kojima će isprava doći, odnosno na sve kršćane.65 U kontekstu ili tekstu tog privilegija arenga sadržava općenitu filozofsku pravnu misao kojoj je zadaća opravdati pravnu odredbu zbog koje je nastala isprava. Ona nije u užoj svezi s pravnim predmetom, već govori samo općenito.66 Iza te arenge uvod u sam tekst čini promulgacija koja upozorava javnost na ispravu.67 Uz nju je i notifikacija, odnosno deklaracija.68 Iza promulgacije kontekst ili tekst počinje sa »Quod« i u njemu je sadržan predmet isprave, pravni čin, zbog kojega je ona nastala. Prvi dio tog
teksta je naracija. Ona sadrži motive koji su utjecali na odluku izdavača i uzrokovali izdavanje isprave. Kakvo je tu uslijedilo darivanje kao nagrada za usluge učinjene kralju, to nam razjašnjava sama motivacija isprave. Ujedno se navada da se kralj posavjetovao sa svojim dostojanstvenicima69 prije negoli je uslijedilo darovanje. Iza naracije70 počinje dispozicija71 i ona je najvažniji dio isprave, jer je izraz očitovanja volje izdavača da se izvrši pravni čin. Na kraju teksta naznačena su sredstva kojima je isprava ovjerovljena, čime je dobila punu vjerodostojnost. To je koroboracija, i ona sadrži zapovijed da se isprava potvrdi pečatom.72 Iza koroboracije dolazi datiranje.73 koje je sredstvo kontrole i ovjerovIjenja. Uz to je naznačena osoba (ime, zvanje, dvorski položaj) koja je upravljala pri izdavanju isprave74, a ne sastavljač i pisar. Na kraju su vremenski podaci koji se kod tog privilegija sastoje iz oznake godine po kršćanskoj eri,75 dana, računanog po rimskom kalendaru,76 i godine kraljeva vladanja.77 Razmotrivši sve nutarnje znakove78 te isprave, možemo mirne duše zaključiti da oni u svemu odgovaraju vremenu kada je nastala, te da u njima nema ništa sumnjiva s diplomatičkog stajališta. Kako nemamo izvornika te listine ili njena najstarijeg prijepisa, ne možemo reći ništa da li su njeni vanjski znakovi sumnjivi ili ne. Nego kad su već navedeni autori upotrijebili izraz »očiti falsifikat« i »izmišljotine«, morat ćemo se pozabaviti raznim detaljima u tekstu isprave, koji će objasniti da oni nisu pristupili analizi do u tančine da bi to tako kategorično mogli tvrditi. U prvom redu opazit ćemo da ona ima sasma pravilnu intitulaciju i čak 79 onaj dodatak »Cumanie«, koji je Bela III (IV) tek 1235. godine sam uveo.
57
T. Smičiklas, o. c. IV. 222. Smičiklas, o. c. IV. 222. 59 G. Pauler, o. c. II. 595. 60 Po Šišiću u Vjestniku arkiva V. 220-21. 61 1. Szentpetery, o. c. I. 227. 62 Šišić: Hrvatska povijest I. 112 — Pregled povijesti hrvatskog naroda 99. 63 «... privilegium... et authentico in membrana cum sigillo pendente in capsa sanctuarii dictae communitatis existente. „« (T. Smičiklas, o. c. IV, 222). 64 Bela D. G. Vngarie, Dalmatie, Croatie, Rame, Servie, Galitie, Lodomerie, Comanique Rex... 65 Omnibus Christi fidelibus presens scriptum inspecturis salutem in omnium saluatore... 66 Grata fidelitatis... sunt prosequenda... 67 Öd: ... et ipsa specialiter... do: incrementum. 68 U našem tekstu donesenom iz Ruiga nema toga, ali zato u St. 141, R. I, 129, W-u, K-u i S-u glasi: Ad vniversorum igitur noticiam harum serie volumus pervenire... 58
756
69
... de beneplacido Serenissime Domine Marie Consortis Nostre Carissime nec non Prelatorum et Baronum Nostrorum Consilio... 0 Ide od: Quod cum..., a završava sa: gaudere perhibentur. 1 Itaque Vrbs... non transgressa obseru'uentur. 2 Vt igitur... numinime raboratas. 3 Date... 4 ... per manus magistri Smaragdi Albensis Prepositi Aule Nostre Viče Cancellarii... 5 Anno Dominice Incarnationis MCCXLIV. 6 Kalendas Aprilis. 7 Regni autem Nostri Anno Nono. 8 Z. Tanodi, Zagrebačka »zlatna bula«, Vjesnik hrvatskog državnog arhiva XI, Zagreb, 1945, 1,4-12. 79 Z. Tanodi, o. c.. Vjesnik... XI, 6. 757
kojom kralj oslobađa zagrebačke građane od poreza i tridesetnice u opsegu 102 svoje države (23. II. 1267). Kada, dakle, Klaić tvrdi da takve formule, kakva je u darovnici za Senj, »nema ni u jednoj darovnici kralja Bele III (IV)«, onda se prevario, kako se to iz navedenog jasno vidi. Nadalje Klaić navodi da kralj nije trebao ni savjeta ni privole supruge i baruna, jer je darivao svoje tj. kraljevske posjede i gradove.103 Ali kad se Paškom ispravom daju povlastice druge naravi, a to nije bilo u apsolutnoj kraljevoj moći, onda je razumljivo da je savjet i privola velikaša nužna činjenica, i ona se ovdje izričito napominje. To govori baš o pravilnom pravnom postupku, što je svakako u prilog autentičnosti. Inače je sve ostalo kao i kod drugih isprava, osim onoga izraza »Date«. Jedino u falsificiranoj darovnici Skalićima nalazi se »Datas...per...« 104 i u njenom prijepisu iz 19. stoljeća u arhivu madžarske akademije nauka »Datis«,105 dok u prijepisu Beline isprave u korist grada Nina od 26. VIII. 1244. ima »Data«.106 Drugdje se (čak i kod ustanovljenih falsifikata) ponavlja neprestano samo izraz »... Datum...« Bit će stoga da se Ruić pri prepisivanju isprave zabunio. A ako i nije, to još nije razlogom da se u nju mora sumnjati, jer za to u drugim njenim prijepisima stoji izraz »Datum«. Iza »Date per manus« naznačen je kao dvorski vicekancelar magister Smaragd, stolnobiogradski prepozit. Kako to nije osobiti privilegij potvrđen zlatnom bulom, već samo obični s visećim dvostrukim voštanim pečatom, to je u toj ispravi sasma ispravno i naveden potkancelar koji zamjenjuje kancelara.107 U našem slučaju spomenut je kao potkancelar Smaragd.108 Baš 1244. go109 dine postoje kao vicekancelari uz Smaragda i magistri Achillis i Farcasius, 110 također stolnobiogradski prepoziti.
Iza 1244. godine, istom 1248. spominje se Smaragd u jednoj ispravi kao vicekancelar i prepozit, a 1253. kao sam britanski prepozit111 i 1254. opet kao vicekancelar i electus »Albensis Ecclesie«, a 1255. kao prepozit i electus.112 Otada vrlo često zamjenjuje kancelara, i već 1256. opet je electus113 i prepozit.114 I 1257. godine spominje se kao prepozit115, pa čak i electus »in archiepiscopum colocensem«116, a 1258. opet kao prepozit117 i »electus Colocensis.«118 Godine 1259. on je electus »Albensis« i »colocensis«,119 a 1260. opet stolnobiogradski prepozit.120 Svakako je čudno Smaragdovo napredovanje i naslovljavanje. No većina isprava, u kojima se on spominje, ipak su ispravne i u redu. Takav je slučaj i s Paškom listinom. Izraz »Anno Dominice Incarnacionis« s rimskom oznakom godine nalazi se i u Belinoj darovnici gradu Samoboru iz 1242. i u darovnici banu Dioniziju iz 1244. godine; a »incarnationis dominice« u darovnicama iz 1250. i 1251. (dominici) i 1264. godine.121 Ovako citiranje godine »MCCXLIV« ima i u Belinoj darovnici gradu Vukovaru iz 1244. i djelomično u darovnici u korist bana Dionizija.122 Inače je uvijek ono »četiri« ovako: »IIII« ili »1244« ili je ispisana cijela godina slovima.123 Možda je i tu Ruić svojevoljno stavio tako tu godinu prigodom prepisivanja, kako to čini često s drugim godinama u svom rukopisu, odakle smo uzeli navedeni privilegij. Oznaka Belina vladanja također je točna, i time smo završili detaljni pregled sadržaja tj. teksta isprave. Nego zašto je tako Paška isprava opširno iskićena detaljnim opisom bitke kod »nekog otoka« tj. Vira? Mislim da je to zbog toga što je njen sastavljač Smaragd, kao stolnobiogradski prepošt, bio u pratnji tadašnjeg dvorskog kancelara Benedikta, stolnobiogradskog prepošta i kaločkog electusa, 111
T. Smičiklas, o. c. IV, 370, 525. G. Fejer, o. c. IV/2, 242, 288, 299, 369, 296, 313, 317 (tu je electus colocensis) 320, 335. 113 G. Wenzel, o. c. Mäsodik kötet, 267, 269, 271, 276, 278 (1256) — G. Fejer, o. c. IV/2, 365, 390, 392 — T. Smičiklas, o. c. V, 6, 16, 17. 114 G. Fejer, o. c. IV/2, 367-371, 373,377-380, 387 — T. Smičiklas, o. c. V. 3, 9, 24, 30, 21, 33, 35, 40, 42. 115 T Smičiklas o. c. V, 52, 55, 60, 62, 63, 65, 75, 77 — G. Wenzel, o. c. Mäsodik kötet, 291 — G. Fejer, o. c. IV/2, 417, 425, 426, 433, 447. 116 T. Smičiklas, o. c. V, 68, 73 — G. Wenzel, o. c. Mäsodik kötet, 281, 283 — G. Fejer, o. c. IV/2, 420, 424, 429, 430. 17 G. Fejer, o. c. IV/2, 450, 453, 465 — T. Smičiklas, o. c. V, 101, 105. 18 G. Fejer, o. c. IV/2, 452, 463, 464 — G. Wenzel, o. c. Mäsodik kötet, 298 — T. Smičiklas, o. c. V, 99, 100, 106. 19 G. Fejer, o. c. IV/2, 486, 493. 20 T. Smičiklas, o. c. V, 185. 21 T. Smičiklas, o. c. IV, 166 (1242), 234 (1244), 436 (1250), 444 (1251), 311 (1264). 22 T. Smičiklas, o. c. IV, 228, 234. 123 T. Smičiklas, o. c. IV, 243,244,249,255,218,226,234,240,241,245,247, 252,257, 259 (1244). 112
102
T. Smičiklas, o. c. V, 423, 424. Za tu ispravu tvrdi Klaić da nije darovnica već povlastica za koju je kralju bila potrebna zasebna privola kraljice i velikaša, jer su oni uslijed toga gubili na mitnicama svojih posjeda. Klaić navodi i druge neke povelje gdje se spominju magnati i baruni, ali on kaže da to također nisu darovnice nego sudske odluke ili saborski članci (Vj. Klaić, Darovnica kralja Bele III (IV) krčkim knezovima za Senj jest patvorina, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva I, Zagreb, 1899, 267). 103 Vj. Klaić, o. c., Vjesnik... I, 267. 104 T. Smičiklas, o. c. V, 278, (1263). 105 1. Szentpetery, o. c. I, 425. 106 Prijepis u Državnom arhivu u Zadru. Inače je donosi T. Smičiklas o. c. IV, 241 i ondje stoji »Datum«. 107 Z. Tanodi, o. c.. Vjesnik... XI, 3. 108 To ime nose i svjetovni velikaši u Madžarskoj. Tako se 1205. spominje s tim imenom dvorski župan, a 1214, 1219-1221. godine bratislavski župan (T. Smičiklas, o. c. III, 52, 130, 176, 184, 204). 109 Zatim se spominje u dosta sumnjivoj ispravi kao prepozit »de Hanta« također neki Smaragd (T. Smičiklas, o. c. IV, 266). 110 G. Fejer, Codex diplomaticus, 338, 339.
760
761
te je s njim pobjegao u Dalmaciju, kamo su donesene iz stolnog Biograda crkvene relikvije.124 Bio je s njim valjda i u Trogiru,125 a onda je s kraljevom pratnjom i s Benediktom putovao prema sjeveru i doživio pod Virom onu bitku s Tatarima, pa se nije lako mogao otresti proživljenih dramatičnih prizora. Stoga ju je tako mogao i živo opisati, služeći se dosta slikovitim izrazima, a naravno da se nije po običaju onoga vremena i kao svećenik mogao tada okaniti poredaba iz »staroga zavjeta«, prikazujući očajno stanje kralja (more Rachelis jugule plangebamus...), kao ni njegov vrhovni crkveni gospodar papa Grgur IX, kad tješi Belu i njegova brata prigodom provale Tatara u Ugarsku.126 Ta i njegovi pretpostavljeni madžarski biskupi isto tako postupaju kada pišu pariškom biskupu u svezi s provalom Tatara.127 O istoj darovnici, po kojoj su sada Pažani imali sami jurisdikciju nad čitavim otokom, iako doduše na kratko vrijeme, navodi Ruić još jedan podatak i kaže: »De anno 1244-30. Martis votata fuit pro übertäte habita cum Privilegio128 cum129 Bulla pendente a Rege Bela, et donatione a dicto Rege facta,130 et Regina sua uxore de tota insula Pagi,131 dare et consignare ob reuerentiam et ad laudem S. Matris Marie duodecim storia olei, et ut in lege legitur, ubi alia jura dicta Communitatis annotata reperiuntur.«132 Dakle od 1244. god. kada je izdana ta darovnica, zavjetovali su se Pažani da će u zahvalu bogorodici davati 12 »storia« ulja, kako je to naznačeno u zakonu,133 gdje se i ostala prava općine nalaze. Što nam taj podatak dokazuje? Da je ta isprava svakako prije autentična negoli »falsifikat« i da je čak napismeno u zakonu zabilježena ta obveza koja se vuče od godine izdanja Belinog privilegija, a da je falsifikat ne bi bila svrstana medu »alia jura dicte Communitatis«. K tomu u dukalu dužda Mihaela Stena Pažanina od 31. XII. 1409. stoji ovo: »... Visis Litteris Nostris de Mense Martii et Februaru ex quibus apparet lucide confirmationem factam a Nostro Domino in omne jus, Decus et Liberatatem, in quibus declarati fueritis et impressione existitis ex multis Privilegiis, et maxime Regis Bele de anno 1244., Regis Ludovici de anno 1376-1380. et Regis Sigismundi de anno 1397. et sub sequentibus. Que priui134 legia per Nos visa, et bene considerata...« 124 Thomas Archidiaconus, Historia salonitana, MSHSM XXVI, Scriptores III Zagrabiae, 1894, 173, 171. 125 T. Smičiklas, o. c. IV, 146-148 (1242). 126 T. Smičiklas, o. c. IV, 130 (1241). 127 G. Fejer, o. c. IV/1, 232-234. 128 privilegio (R. I, 128). 129 et (R. I, 128). 130 facta a dicto Rege (R. I, 128). 131 Regina sua Consorte Maria de tota Insula (R. I, 128). 132 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 40. 133 U svom rukopisnom djelu, koje se čuva u arhivu Jug. ak., Ruić piše da je prvu bilješku uzeo iz »Capit. di Pago« (R. I, 128), koji se opet nalaze ispisani medu Luciusovom rukopisnom ostavštinom u kaptolskom arhivu u Splitu. 134 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 116 a.
762
Iz tog sadržaja doznajemo da su se svi nabrojeni privilegiji pažljivo ispitali i pregledali u Veneciji. Dakle, onamo su Pažani donijeli i izvornu darovnicu kralja Bele od 1244. godine, kako to očito izlazi iz teksta navedenog dukala. U zlatnoj pak buli, koju je dužd izdao Rabljanima (30. XI. 1461),135 nalazi se ovo: »... Viso preterea Regali Privilegio per Pagenses producto et allegato Serenis. Bele Vngarie etc. Regis eisdem indulto tertio kal. Aprilis 1244 per quod ob fidelia obsequita, et laudabilia opera, erga Majestatem Suam per eos ostensa et administrata, prefatis Pagensibus Civitatem Pagi, et Insulam totalem et integram cum omnibus Juribus et pertinentiis suis dedit atque donavit... «136 Dakle i tada je još postojao izvornik te isprave, i da se samo u nju imalo sumnjalo Rabljani bi je već radi svojih privilegija, koje tu navode od kralja Krešimira do početka XV. stoljeća, s veseljem ispustili, a tako su je baš zbog nesumnjive pravne moći potkrijepljene autentičnošću morali uzeti u obzir. Nadalje, da li je ovjerovljenje te listine na latinskom i talijanskom jeziku, što ga donosi jedini Smičiklas,137 točno i što znademo o navedenim notarima? Iz prvog ovjerovljenja kod javnog notara Ivana Jadrulića uočava se da se izvornik te listine s visećim pečatom nalazio u sanduku sanktuarija spomenute općine, odakle ju je on vjerno prepisao i ovjerovio. Kada je to bilo? Po neznatnim podacima, što ih nalazimo u Ruića, vodi nas to u XV. stoljeće. Prezime »Giadruleo« došlo je od imena nekog Giadrolea Radogostića, koji je živio iza 1400. godine.138 Notar Ivan Jadrulić139 njegov je potomak, a otac mu se zvao Ivan Franjo. I to je sve što o njemu znamo. Drugi ovjerovitelj bio je notar Kristofor Billini140 (Billinich). Za tu obitelj tvrdi Ruić, služeći se Orbinijem, da potječe od Slavena »Willini«, stanovnika brandenburške marke, koji su onda došli u Dalmaciju. Sam Kristofor 141 Bilinić bio je poznat sabirač starina otoka Paga, koji je ostavio iza sebe neke bilješke, pa iz njegova vrela potječe i tobožnji privilegij Aleksandra Veli142 kog Ilirima. Kristofor Bilinić je, kako sam piše, prepisao i ovjerovio Jadrulićev prijepis navedene isprave, dodajući da mu je dobro poznat njegov ruko143 144 pis. Po Ruiću možemo zaključivati da je Bilinić živio u XVI. stoljeću.
l
135 Tu je dukalu vidio Ruić i navodi da je sačuvana (M. L. Ruich, Osservazioni storiche ..., 182a). "M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 182 a, 189, 185, 183, 184, i R. II, 229. 37 T. Smičiklas, o. c. IV, 222. 38 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 166. 39 Sam Ruić oženio se 1763. godine s Klarom, kćerkom Ivana Antonija Giadruleo (G. Praga, o. c. Atti e Memorie... III —IV, 170). 40 Smičiklas, o. c. IV, 222. 41 M. L. Ruich, o. c., 164. 42 1. Strohal, o. c. 52,51. 43 T. Smičiklas, o. c. IV, 222. 44 M. L. Ruich, o. c., 164.
763
Iako smo tu ispravu sa sviju strana proučili, postoji još jedan prigovor o kome smo već govorili. Naime, Šišić tvrdi da je sadržaj Paške isprave lažan, »jer suvremeni spljetski arhidakon Toma (f 1268),145 koji opširno govori o tatarskoj najezdi, nipošto ne bi prešutio i zatajio tako krupnih događaja, tada s v a k o m e čitatelju poznatih«.146 Je li doista tako? Da li Toma uvijek donosi vijesti o »važnim događajima«, koji su se zbivali u Zadru i u njegovoj bližoj ili daljoj okolici (gornja Dalmacija)? Pogledajmo, dakle, i to malo pobliže. Da ne dužimo, prijeći ćemo odmah na XII. i XIII. stoljeće. Tako Toma ne zna ništa o triumfalnom ulasku Kolomana u Zadar (1105) ni o ponovnom njegovom dolasku onamo i 0 sastanku crkvenog sabora (1111). On ne zna da je grad osvojio dužd Ordelaf Faledro,147 koji se tada domogao Biograda, Splita i Trogira148 (1115/6), o čemu također ne piše Toma. On čak ne zna ni za novu vojnu dužda Domenika Michielija, koji je ponovno preoteo hrvatsko-ugarskom kralju Split, Šibenik, Trogir, a Biograd do temelja razorio.149 Samo jednom rečenicom navodi da je papa Aleksandar III. došao u Zadar,150 a drugi izvori, i to baš strani, o tome govore itekako opširno.151 Isto tako malo piše o vladavini bizantinskog cara Emanuela u Dalmaciji (1167-1180).152 Toma ništa ne zna za historiju Zadra i okolice od 1180. pa sve do 1202. godine. Tako mu je sasma nepoznata vrlo značajna i odlučna bitka kod predbrežja »Treni« (1190), gdje su Zadrani sjajno porazili Mlečane.153 On uopće ni jednom riječju nikada ne spominje Pag, Rab kratko, 1 to u dva navrata u XI. stoljeću, Biograd samo jedanput u XII. stoljeću, a Nin tri puta u prvoj polovici XIII. stoljeća. Ali zato dosta opširno opisuje prvo podsjedanje Zadra od križara (1202.),154 o čemu pišu naveliko svi tadašnji suvremeni pisci i kroničari. Njemu su nepoznati dosta važni događaji iza 1202. godine, s obzirom na taj dio Dalmacije,155 a tako i pismena odreka Andrije I (II), kojom se odriče Zadra s pripadnostima u korist Venecije (1216. ili 1217.)156 Isto tako je dosta kratak u opisivanju nove pobune Zadrana za 157 provale Tatara (1242), pa se zbog tog njegovog propusta moramo služiti vi158 še mletačkim izvorima da objasnimo te događaje. Iz Tome ne možemo do145 U svojoj knjizi »Hrvatska povijest« Šišić spominje i Rogerija. No kasnije u svom »Pregledu« citira samo Tomu, jer vidi da se previše zaletio u svojim tvrdnjama. 146 F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 99. 147 V. Brunelli, Storia di Žara I, Venezia, 1913, 298, 299, 326. 148 F. Šišić, Pregled..., 81, 82 i V. Brunelli, o. c. I, 327. 149 F. Šišić, Pregled..., 82. 150 Thomas Archidiaconus, o. c., 72. 151 V. Brunelli, o. c. I, 343-348. 152 Thomas Archidiaconus, o. c., 73. 153 F. Šišić, Zadar i Venecija od godine 1159. do 1247, Rad Jue. ak 142 Zaereb 1900,229-232. 154 Thomas Archidiaconus, o. c., 44, 53, 48, 86, 88, 179, 82-84. 155 F. Šišić, Zadar i Venecija..., Rad Jug. ak. 142, 235-261. 156 S. Ljubić, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i mletačke republike I, MSHSM I, Zagreb, 1868, 29. 157 Thomas Archidiaconus, o. c., 183 — 185. 158 F. Šišić, Zadar i Venecija..., Rad Jug. ak., 142, 264-272.
764
znati ništa detaljnije kuda su Tatari išli po Hrvatskoj i Dalmaciji, dok je kudikamo rječitiji kada se radi o prilikama u Ugarskoj. Samo on tada isuviše pretjeruje kada kaže da su Tatari kod Pešte u jednom danu pobili više od 100.000 ljudi. Nadalje on je samo onda opširniji kada se radi o Splitu i njegovoj okolici, gdje je živio.159 Isto tako Toma ne piše ništa o nagodbi Venecije sa Zadranima (1247).160 Što možemo dakle zaključiti iz toga što je tu samo nabačeno o Tomi? Toma je itekako »prešutio i zatajio tako krupnijih događaja, tada svakom čitatelju poznatih«, pa je mogao prešutiti i onaj o kraljevu boravku na Viru i o bici kod toga otoka. Toma npr. ni jednom riječju ne spominje onu važnu i odsudnu bitku kod »Trenia«, o čemu nam govori suvremena isprava.161 Po tome bi se ono što Šišić kaže za Pašku ispravu i njen sadržaj moglo i tu primijeniti i reći da je i taj događaj i ona listina falsifikat. Međutim baš Šišić ne samo da ne sumnja u njenu autentičnost, već po njoj opisuje tu bitku.162 Mogli bi se još navesti slični primjeri kojima su jedini izvor isprave, jer Toma o njima šuti. Ali mi držimo da je dovoljno pokazano kako Toma »ne bi prešutio i zatajio tako krupnih događaja...«, te da Šišićevo tvrđenje o spomenutom sadržaju Paške isprave samo po sebi otpada kao netočno i ničim nedokazano. Kakav je odnos te isprave prema falsificiranim darovnicama krčkim knezovima (1260), Skalićima (1263) i Krešu, Raku, Kupiši (1264)? Budući da su one sve kasnije datirane, možemo ustvrditi da Paška listina nije nikako rađena po njima, kako to kaže Pauler,163 nego obrnuto, barem ona prva darovnica Frankopanima164 načinjena je po njoj. To tom pak frankopanskom falsifikatu165 sastavljena je darovnica Skalićima, a možda i ona zadnja iz 1264. godine, jer su im svima međusobno tipični neki zajednički izrazi, pa čak i same pogreške. Da li je tko dobio sličnu darovnicu poput Pažana od Bele u Dalmaciji? Nitko tako kolektivno osim Trogirana i hvarskih plemića u Djivića. No sloboštine tih drugih sasma su drugoga obilježja, jer su oni već bili slobodni kraljevski gradovi i plemići, dok su Pažani tek tom darovnicom to postali i bili izjednačeni zajedno sa svojom općinom s ostalim gradovima u kraljevini Dalmaciji te izravno podvrgnuti pod vlast samoga kralja. Još nas interesira kada su tu ispravu prvi puta upotrijebili Pažani, koliko puta i gdje, i da li je točna Smičiklasova tvrdnja da je »očit falsifikat ne15
'Thomas Archidiaconus, o. c., 171, 173-177, 167, 185-187, 191-200. F. Šišić, Zadar i Venecija..., Rad Jug. ak. 142, 273, 274. T. Smičiklas, o. c. III, 243-245 (1190). 162 F. Šišić, Zadar i Venecija..., Rad Jug. ak. 142, 232. 163 G. Pauler, o. c. II, 595. 164 T. Smičiklas, o. c. V, 173 -175. 165 Kako su krčki knezovi imali dodira s Pagom, napose baš na kraju XIII. stoljeća (M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 42-46a), nije im se bilo teško upoznati s tekstom Belina privilegija iz 1244. godine. 160
161
765
gdje iz XV. stoljeća kad su Pažani nastojali da se oslobode Zadra«, s čime se složio i Szentpetery. Iako su tu Belinu darovnicu imali Pažani, oni je nisu odmah dali na potvrdu mletačkom duždu, jer im je on sigurno ne bi potvrdio budući da su se bili nedavno odmetnuli od Republike sv. Marka. Svakako su još tada bili neprijateljski gledani jer su došli pod Veneciju, ne dobrovoljno, već silom ugovora. Taj prisilni pasivni stav Pažana iskoristili su njihovi stari neprijatelji Rabljani i Zadrani koji su odlučili da bez sudjelovanja paške općine podijele njen teritorij. U tu su svrhu čak izabrali uz dozvolu Venecije krčkog kneza Fridriha za predsjednika mirovnog suda (1289). I on je onda u mjestu Stražice u Novalji presudio konačno Lun, Novalju i Kišu u korist Raba.166 Svakako tom prilikom nisu pitali Pažane za njihove privilegije, budući da se bez njih rješava ta stvar. Stoga oni nisu naravno ni onda donijeli taj Belin privilegij. Pa sve i da su ga pokazali, ne bi imao nikakve vrijednosti jer ga nije bila još potvrdila Venecija. Međutim i 1292. godine, unatoč onoj presudi od 1289, sud je ponovno presudio i potvrdio zemlje na Pagu u korist Raba i Zadra,167 koji je stalno ugrožavao teritorij toga otoka.168 Naravno to se dogodilo i opet bez sudjelovanja Pažana koji su kasnije došli u krvavi sukob sa Rabljanima zbog Novalje. No konačno su se ipak obje stranke, uz suglanost Zadrana, pomirile (1315).169 Ali ni tada nije medu njima prestao spor, jer se Rabljani nisu držali tog ugovora. Stoga su ih Pažani tužili u Veneciju, gdje se odlučilo da se ona pogodba iz 1315. ima točno izvršavati i sva nasilja ukinuti (1343). No rasprava pa čak i sukobi medu njima trajali su i dalje (do 1349).170 Međutim su Zadrani uz pismeni pristanak Venecije jače podvlastili Pag, gdje je jedan njihov plemić od 1313. godine dalje bio knezom. Kako je 1339. ponovno izbio spor između obiju stranaka, Venecija je pokušala u toj stvari donijeti neko rješenje. Ali je prije preslušavala i jedne i druge sve do 1340. godine, kada je čak poslala i svoje providure da razvide na licu mjesta taj spor. Ujedno je slijedeće godine ponovno izabran u tu svrhu novi odbor, koji se zajedno s vijećem u Veneciji pozabavio time. Tom su prilikom obje stran171 ke donijele svoja prava i listine. I baš na kraju 1345. godine donesene su neke odluke mletačkog vijeća, koje je ponovilo svoju odredbu o tome da paški knez ima biti zadarski plemić, ali zato mora vladati po statutu i običajima 172 tog otoka. 166
T. Smičiklas, o. c. VI, 624,625,634-640 i M. L. Ruich, Osservazioni storiche 42-46a. 67 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 48a — 51 i T. Smičiklas o. c. VII 89 — 94 68 S. Ljubić, Listine I, 192. 69 T. Smičiklas, o. c. VIII, 410 — 414. Začudo za tu ispravu ne zna Ruić. 70 S. Ljubić, Listine II, 172, 183, 184, 191, 193, 215, III, 110, 128, 133,148-158, 160. 71 Mletačka vlada je 1343. i 1344. godine odredila za Pag da jedan ključ od kovčega gdje su isprave i pečat ima držati kod sebe knez, a drugi prokurati općine (S. Ljubić, Listine, II, 102, 213, 214). 172 S. Ljubić, Listine I, 269, II, 47-49, 54-62, 64-66, 68, 82, 83, 85, 86, 89-110, 115, 120, 121,131, 133, 136, 140, 141, 147, 149, 156, 157,195,212,214,226-232,234-237, 247.
766
Međutim su Zadrani, koji su prešli na stranu hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika, iskoristivši novi politički položaj, ponovo nakon dužeg vremena napali i opljačkali Pag. No uskoro je Venecija, pod čijom je vlasti bio Pag, izuzela ga od zadarske uprave.173 Konačno je po zadarskom mirovnom ugovoru od 18. II. 1358. uz cijelu Dalmaciju, naravno i uz Zadar, došao i Pag174 pod vlast kralja Ludovika.175 Iste godine kralj vraća taj otok pod jurisdikciju Zadra, koji je stao iznova stanovnike nemilice tlačiti i krnjiti im sloboštine.176 Ni sada nisu mogli Pažani očekivati da će im Ludovik odmah potvrditi Belinu darovnicu ili dati im na osnovi nje neke povlastice jer su do zadnjeg časa stajali otvoreno protiv Zadra koji je bio uz kralja. Stoga se ne treba čuditi da je čak 1372. godine kralj napismeno zajamčio jurisdikciju Zadranima nad tim otokom.177 Ujedno su Zadrani, na osnovi lažnog prikazivanja svojih prava, dobili od kralja povelju, u kojoj su povrijeđena posjedovna prava Rabljana.178 Četiri godine zatim (1376) uspjeli su paški poslanici Damjan Radosi i Balbe Tufnić179 doprijeti do kralja u Budim, kamo su stigli i zadarski poslanici. Nakon što je vladar saslušao obje stranke, a napose tužbu Pažana, odredio je u dogovoru sa svojim velikaškim vijećem da sve privilegije koje su dobili Zadrani, a uperene su protiv paške općine i njene slobode, ukidaju. Nadalje da ta općina ima uživati istu slobodu, ugled i vlast koju i drugi njegovi dalmatinski gradovi, zaprijetivši Zadranima da se ne smiju miješati u paške prilike ni tamošnjim stanovnicima nanašati ikakvu nepravdu ili štetu.180 Iz toga se očito vidi da su paški poslanici donijeli tada kralju onu Belinu darovnicu koju su s ostalim ispravama tako budno čuvali u svome sanktuariju, te da je po njoj i načinjena na najzbijeniji način ta nova povlastica u njihovu korist. U već spomenutoj Zlatnoj buli od 1461. godine stoji ovo: »... Nec non viso et intelecto quodam alio Privilegio Regali Sereniss. Ludovici Vngarie etc. Regis per quod de anno 1380. prefatis Pagensibus,181 mentionem Pagensi182 um agens de predicto Privilegio Sereniss. Regis Belle Ciuitatem predictam et Insulam tradit, et donavit, eos a subjectione, et Dominio Jadrensium penitus segregando et auferendo...«.183 173
M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 54, 54a, 55. Tada je po prvi put spomenut taj otok u međunarodnom ugovoru. 175 S. Ljubić, Listine III, 368-371. 176 M. L. Ruich, Osservazioni storiche... 57a. 177 M. L. Ruich, o. c., 67. 178 T. Smičiklas, o. c. XIV, 435-437. 179 Bisanich, kako navada St. 144, R. L, 286 i T. Smičiklas, o. c. XV, 238. 180 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 71a, 72, i T. Smičiklas, o. c. XV, 238, 239. »Diploma hoc Privilegium«, navada se u »Statuta«, »extat registratum in Canc. Capitulare Spalatensi, Anno Dno 1396 die 14 aprilis« (St. 144). 181 Paghensibus (R. I. 299). 182 Paghensium (R. I. 299). 183 M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 185. i R. II, 229. 174
767
Time je kralj donekle nanovo i drugim privilegij om (alio Privilegio...) od 1380. godine184 potvrdio onu darovnicu kralja Bele u korist Pažana i oslobodio ih od gospodstva Zadrana. Evo i na temelju tih dviju isprava, koje je dao kralj Ludovik, otpada tvrdnja Paulera, Karäcsonya i Smičiklasa da je Paška isprava falsifikat. Isto tako Szentpeteryjeva i Šišićeva, koji se poveo za Paulerom i Karäczonyem. Ali kako Sišić nije naznačio doba, već kaže da su to »kasnije izmišljotine«, a dovodi u svezu s njima i Skalića, moglo bi se zaključiti da je mislio čak na XV. stoljeće. Time je još više zastranio u svojem tvrđenju kao i prije njega Karäcsony. Po smrti Ludovika Pag je odmah, za njegove nasljednice kraljice Marije, došao opet pod jurisdikciju Zadrana, te mu ni tada ne pomogoše svi dotadašnji njegovi privilegiji, izdani u njegovu korist. Zadrani su išli u to vrijeme tako daleko da su s toga otoka odnijeli u svoj grad sve knjige i prijepise svih pisama u svescima paške kancelarije (... le copie de tutte le scripture delli Quaderni della Cancellaria de Pago),185 koje su predali na čuvanje svome kancelaru Petru de Seseni.186 Ali već 1393. godine odmetnuše se Pažani od Zadrana za vladavine Marijina muža kralja Sigismunda i poslaše njihove funkcionare s otoka kući. Naravno da im se za taj čin osveti strašno Zadar, koji uputi onamo kaznenu ekspediciju. Konačno je na intervenciju samoga kralja sazvan opći sabor u Ninu (2. VI. 1396) kamo su gotovo svi dalmatinski gradovi poslali svoje izaslanike. Pred tim saborom, kome je predsjedao zagrebački biskup Ivan, otvoreno i iskreno iznijeli su paški predstavnici svoje žalbe protiv Zadrana koji nisu poštovali njihovu starodrevnu slobodu i kraljevske privilegije. Na kraju su zamolili sabor da ih oslobodi od zadarskog zlorabljivog gospodstva i stavi u isti red o ostalim dalmatinskim gradovima, te da na taj način budu nezavisni i izravno podređeni kralju na osnovi njihovih privilegija, a Zadrani neka im dadu dostojnu odštetu i naknadu. Na to su se zadarski poslanici pozvali na tri isprave kralja Ludovika (1358,1372), po kojima im je on zakonito predao u upravu Pag, opravdavajući se od optužbi predstavnika toga otoka. Naravno da su i oni zatražili da se Pag, na osnovi navedenih privilegija, opet podredi njima. Tada je sabor pregledao brojne isprave koje su priložile obje stranke da podupru svoje navode. I konačno je 26. siječnja 1396. proglasio presudu, po kojoj se Pag odtada unaprijed i zauvijek oslobađa vlasti Zadrana i uvrštava medu ostale slobodne i kraljevske gradove Dalmacije. Zbog štete što su im 184
O tom i R. I, 298. Ruić piše da su to bili javni i privatni dokumenti (M. L. Ruich, o. c., 75). Sve isprave paške općine i pečat bili su pohranjeni u sandučiću (casela) koji se nalazio u kneževoj palači, a općinska je kancelarija bila izvan nje. Godine 1344. odredila je Venecija da se probije zid koji je dijelio palaču od nje, pa da se načine vrata od kojih će imati jedan ključ knez, a drugi prokurator ili sudac općine. (S. Ljubić, Listine III, 213, 214). 186 M. L. Ruich, o. c., 74, 75, 75a. 185
768
nanijeli Zadrani, mogu se, odredio je taj sabor, Pažani slobodno obratiti kralju za naknadu. Ali s tom odlukom nisu bili zadovoljni Zadrani, pa su uložili utok na kralja koji je 1397. došao u Dalmaciju. No on ipak odobri što je zaključeno na saboru, a Pažanima potvrdi da uživaju vječno svoje povlastice, ipak uz neke obveze.187 Da li su Pažani na taj sabor donijeli sobom i isprave od 1244, 1376. i 1380. godine? Po svojoj prilici i po svemu izgleda da jesu, ukoliko one nisu bile tada medu pohranjenim arhivskim materijalom u zadarskoj kancelariji, što je manje vjerojatno. Svakako je značajno da su oni dobili parnicu i da su stavljeni ponovno u red slobodnih dalmatinskih gradova, kako su to određivale i spomenute listine, a to mora da je uslijedilo onda na osnovi ranijih privilegija danih od kralja Bele i potvrđenih od Ludovika. Da su Zadrani imali i najmanji razlog protiv Pažana i njihovih starih sloboština, oni bi ga kao i Rabljani naveli i opovrgli falsifikate, jer se i njihov spor vukao čak od XII. stoljeća. Međutim Zadrani se samo pozivaju na listine kralja Ludovika, za koje ipak na saboru nisu naveli da im ih je isti vladar poništio. I tako je paška općina ostala neko vrijeme slobodna i nezavisna, unatoč stalnim ali uzaludnim intrigama Rabljana i Zadrana na kraljevskom dvoru. Za Zigmundovog protukralja Ladislava domogli su se Zadrani iznenada Novalje (1405). Nju im je čak isti protukralj i pismeno darovao (1406), što je silno ogorčilo Rabljane, koji su na koncu ipak u tom sporu iznijeli pobjedu i dobili je natrag (1407).188 Kada je uz Zadar i Novigrad ponovno došao i Pag pod Veneciju 1409.189 na osnovi prodaje kralja Ladislava, njen dužd je 31. prosinca 1409. uputio paškoj općini ovaj dukal: »Michael Steno D. G. dux Venetiarum etc. Egregiis 190 et Prudentibus viriš omnibus Nobilibus de Consilio et Communitate Pagi et aliis fidelibus de illa Civitate dilectis salutem et dilectionis affectum. Visis 191 Litteris Nostris scriptis de Mense Martu et Februaru ex quibus apparet lucide confirmationem factam a Nostro Dominio in omne jus, Decus et Liber192 tatem in quibus declarati fueritis et in possessione existitis ex multis Privilegiis, et maxime Regis Bele de anno 1244, Regis Ludovici de anno 1376— 1380 et Regis Sigismundi de anno 1397 et subsequentibus. Quo privilegia per Nos visa, et bene considerata, et attenta qualitate et fidelitate semper conservata et demostrata in Nos, et Nostrum Dominium, et maxime in adeptione Insule Arbi apparet lucide Ciues illos fideles Nostros, et tanta os187 G. Alačević, La Congregazione generale della Dalmazia fatta a Nona nel 1396, Bulletina di arheologia e storia dalmata, IV, Spalato 1891, 175, 176, 188, 189, XV (1892) 14-16, 28, 29, 44-46, 59-61, 78-80, 93-96, 110-112, 126- 128, 142-144, 212. - M. L. Ruich, Osservazioni storiche..., 76a-88. i R. L, 337-384. 88 M. L. Ruich, o. c., 91-94, 103, 185, llla-113a. ' J. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Vindobonae 1758, 253, 254. • Paghi (R. II, 4). 91 Februaru et Martu (R. II, 4). ! in possessione (R. II, 4).
769
tendisse quod digne, et merito obbligamur, vos et quemlibet vestrum continue tenere pro cordialibus Nostris, et ut in Litteris Nostris scriptis sub die 29 currentis193 fidelitati Vestre: pro qua fidelitate amplissima scribimus et mandamus dum certi essemus Egregiam Communitatem Vestram et Ciues omnes in omne euentu fuisse et esse promptissimam ad exaltationem honoris et Culminis Status Nostri, quod sint et esse fidelitati vestre commendate Ciuitates Nostre Jadre, None, Arbi, Chersi, Auseri,194 ut in omne euentu subuenire debeatis cum effectu promptitudine et fidelitate vestra, et maxime ciuitati Nostre Jadre ad omnem requisitionem Rectorum nostrorum dicte Ciuitatis, pro qua causa scribimus dictis Rectoribus Nostris Jadre pro securitate dicte Ciuitatis ut non eueniat sicut in elapsis temporibus. Sed fidelitas vestra semper sit prompta, et bene disposita custodiendi, et reparandi omnia que in damnum Nostri Domini(i) ocurrere posunt, ita quod merito denuo obligemur, vos et quemlibet vestrum continu tenere pro cordialibus Fidelibus Nostris, et quod Communitas vestra semper causam habebit reperiendi Dominationem Nostram promptam195 bene dispositam ad quemquam vestrum Commodum et gratiam. Date in Nostro Ducali Palatio ultimo mensis Decembris M.C.C.C.C.I.X. Ind. II.« 196 1 tim je, uključivši navedena obrazloženja, bjelodano da Paška isprava nije falsifikat. Svakako je važno da ju je dužd u izvorniku vidio i pozorno ispitao (... per Nos visa et bene considerata...) i nije joj ništa prigovorio, već je čak na osnovi nje i ostalih privilegija potvrdio stara prava i sloboštine paške općine. U XV. stoljeću još se dvaput navode isprave iz 1244. i 1380. godine, i to je u Zlatnoj buli od 30. studenog 1461, izdanoj sa strane Venecije Rabljanima,197 pa u molbi paških plemića na mletačku vladu 1475. kada se u prvom redu pozivaju na ispravu kralja Bele od 1244. godine, zatim na isprave kralja Ludovika i Sigismunda.198 U tom stoljeću prepisao ju je iz izvornika Jadrulić, a u XVI. stoljeću od njega Bilinić. U XVII. stoljeću izašla je kao prijepis u »Statuta communitatis Pagi«. Proučavajući taj statut, Lucius je 1672. godine zamolio svoga prijatelja zadarskog kanonika Valerija Ponte da mu pribavi prijepis navedene is199 prave, ako ga nade, jer bi mu bilo silno drago da je vidi. U XVIII. stoljeću prenio ju je Ruić iz paškog arhiva u svoja već navedena rukopisna djela.
Poslije toga se Belina darovnica više ne spominje sve do druge polovice XIX. stoljeća, kada ju je Wenzel tiskao na osnovi njenog ovjerovljenog prijepisa u Pagu, ne poznavajući barem Ruićeva rukopisna djela.
RESUME LE PROBLEME DE L'AUTHENTICITE DE LA CHARTE DE PAG La plus ancienne copie de la charte octroyee per le roi Bela IV. a la population de l'ile de Pag, remonte au XVII-e siecle. A partir de la seconde moitie du ΧΙΧ-e siecle plusieurs historiens renommes, hongrois ou croates, ont considere ce document comme une falsification. L'auteur de cet ouvrage compare diverses editions de ce document et souligne les variantes existant dans leurs textes. Ensuite, apres en avoir examine le contenu il conclut qu'il correspond parfaitement ä l'epoque ou il a paru, et ne presente rien qui, au point de vue diplomatique, puisse paraitre douteux. Le fait que Thomas l'Archidiacre qui parle longuement de l'invasion tartare ne mentionne pas la bataille dont il est question dans ce document, ne peut etre un argument acceptable contre son authenticite, car cet auteur ne mentionne pas non plus beaucoup d'autres evenements, generalement bien connus. Par contre, la preuve de l'authenticite de ce document est dans le fait que la population de Pag, dans sä lütte contre Zadar, en a souvent appele ä la charte de Bela. L'auteur, se basant sur d'autres arguments, ne fait que confirmer son opinion que le document de Pag n'est pas une falsification.
153
missli na svoje pismo Fazanima od 29. XII. 1409 (M. L. Ruich, o. c., 115a, 116). Ausseri (R. II, 5). promptam et (R. II, 5). 196 M. L. Ruich, o. c. 116a, 117 i R. II, 4, 5. U rukopisnom djelu, koje je u arhivu Jug. ak., navada Ruić da se ta isprava nalazi u paškom arhivu, vol. V. N. Jacob. Cauco Co. ad. Car. 1274 (R. II. 4). 197 M. L. Ruich, o. c., 185 i R. II, 229. 198 Statuta communitatis Pagi (additiones ad pag. 198) i B. Poparić, Pisma Ivana Lučića Trogiranima, Starine XXXII. Zagreb, 1907, 56. 199 B. Poparić, o. c., Starine XXXII, 56. Interesantna je tvrdnja Dubrovčanina Junija Restia (*1671 — t 6. IX. 1735) u predgovoru djela »Croniche di Ragusa« da su Mlečani odmah po izlasku iz tiska Luciusovog »De regno Dalmatiae et Croatiae« izaslali u 194
195
770
Dalmaciju tri sindika, koji su oduzeli svim ondašnjim općinama sve stare isprave da se ne bi u Dalmaciji ništa znalo o starom vremenu (Chronica Ragusina Junu Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), MSHSM XXV, Zagrabiae, 1893, 11, 12). Iz toga podatka možemo slobodno ustvrditi da su i orginalnu Pašku ispravu iz 1244. godine odnijeli spomenuti sindici u Veneciju, gdje joj se zameo trag. Nadalje vidimo i iz Luciusovog spomenutog pisma da je i on znao da nema u paškom općinskom arhivu više izvornika. 771
VRANSKO OBIČAJNO PRAVO
i. Još 15. XII 1956.1. G r g i ć je upozorio da je »mletačka uprava 1454. dala zapisati u jedan kodeks vransko običajno pravo (B. P o p a r i o , »Pisma Ivana Lučića Trogiranina«, Starine, XXXII, str. 38), što vjerojatno ne bi uradila, da je u zadarskom statutarnom pravu (pisanom i nepisanom) imala odnosna pravila«.1 Međutim ta njegova bilješka ostala je nezapažena sve dok 1960. nije, pišući o buntovnom pokretu dalmatinskih težaka 1736—1740, u maloj i gotovo neprimjetnoj bilješci ubacio da postoji neobjavljeni Vranski kmetski zakonik (Consuetudini di Urana) iz 1454, i čak je citirao iz njega cl. IO.2 Tek se tada, prema vlastitoj izjavi, zainteresirao za taj zakonik sovjetski historičar Maren M. F r e i d e n b e r g . On je bio uvjeren da »taj novi spomenik seoskih običaja hrvatskog srednjovjekovlja ... pruža mnogo mogućnosti za upoznavanje života seljaka potkraj srednjega vijeka«. Stoga se je obratio, malo prekasno, u Zadar, gdje je već 21. XI 1961. umro I. Grgić, na tamošnji Historijski arhiv i druge prijatelje da se »pronađe rukopis koji je Grgić vidio i spomenuo, ali nije naveo nikakvih podataka gdje se nalazi«. No sve je bilo bez uspjeha. Jedino je nađen »Grgićev prijepis na stroju koji je njegova udovica Ksenija Grgić rado ustupila radi izrade kseroks-kopija Freidenbergu putem njegovih zadarskih znanaca«. Kad je Freidenberg vidio ovakav prijepis, on je bio uočio da na toj »pristupačnoj kopiji nema arhivske oznake«, a traženja za originalom »Vranskog zakonika« su »ostala bez rezultata«. Taj isti sovjetski naučni radnik zaključio je da »mi također ne znamo iz kojeg je vremena rukopis, koji je dr Grgić imao pred sobom«, te je smatrao mogućim »da to i nije dokument iz XV st., nego prijepis iz kasnijeg vremena«. Unatoč tomu izrazio je nadu »da će buduća traženja donijeti uspjeh i u 1
1. G r g i ć , »Dr Ivan Beuc: Statut zadarske komune iz 1305. godine«, Zadarska revija2 V/1956, br. 4, str. 298. 1. G r g i ć , »Buntovni pokret dalmatinskih težaka 1736/1740. godine«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6-7, Zagreb, 1960, str. 559, bilj. 23. 773
ovom obliku«, a dotle je sebi dozvolio pravo da pusti »u znanstvenu javnost ovaj prijepis«. Ujedno je obrazložio iz kojih to razloga čini, iako ne raspolaže »s izvornim arhivskim tekstom«. Jedan od glavnih razloga je »naučna savjesnost« I. Grgića »kao arheografa«. On nadalje drži da je »manje osnovano odbaciti prijepis koji je načinjen u naše vrijeme i to od strane jednog poznatog specijalista« i »čak da u prijepisu I. Grgića i ima djelomičnih pogrešaka, teško je pretpostaviti da bi ove mogle bitno izmijeniti smisao teksta, i konačno, kada bude pronađen original«, jer on ne gubi nadu u to, »bit će mogućnosti, u slučaju neophodne potrebe, objavljivanja popravljenog izdanja 'Zakonika'«, toga »otkrića, koji je učinio I. Grgić«.3 • Osvrnuvši se u obliku marginalija na novootkriveni i objelodanjeni Vrhunski zakonik iz godine 1454. mladi naš povjesničar Tomislav R a u k a r je 1974. iznio sve Grgićeve zabilješke o tom vranskom kmetskom zakoniku, za koji je pobudio znatno zanimanje istraživača hrvatske srednjovjekovne povijesti »i želju da se taj izvor što prije u,potpunosti objelodani«. Pa ipak, »Grgić do svoje smrti to nije uspio uraditi i tekst toga zakonika ostao je duže vremena nepoznat. Sva traganja u Historijskom arhivu u Zadru bila su uzaludna« . Desetak godina nakon Grgićeve bilješke »uspjelo je sovjetskom povjesničaru M. M. Freidenbergu da pronađe potpun tekst tog zakonika« (S. A.), objašnjava dalje Raukar i kaže da je Freidenberg 1971. taj Vranski zakonik objelodanio »uz komentar«, koji »ima nedostataka«. Iako Freidenberg »nije imao u rukama original zakonika, nego samo Grgićev prijepis, pisan na pisaćem stroju, ipak se s pravom (S. A.) odlučio na njegovo objelodanjivanje«, jer »Grgićev prijepis« u sadržajnom pogledu »ne podliježe nikakvoj sumnji«. Zbog toga Freidenberg »zavređuje priznanje za upornost pri pronalaženju Grgićeva prijepisa VZ-a«. Opisujući detaljno »Grgićev prijepis VZ-a«, koji se sastoji »od 9 tipkanih stranica« i analizirajući VZ-ik, Raukar postavlja »nekoliko pitanja«, prije svega: »je li sačuvan njegov original i je li njegov sadržaj vjerodostojan«, te zatim: »u kakvim prilikama i zbog čega je on nastao?« U odgovoru na to Raukar kaže da je sadržaj VZ-a »potpuno vjerodostojan«, jer se uklapa u već poznati razvitak zemljišnih odnosa na vranskom području u tom razdoblju«. U prilog njegovoj vjerodostojnosti navodi »mnogo snažniji dokaz«, a taj je, da »osim Grgićeva prijepisa, sačuvan je i original VZ-a točnije njegov originalni suvremeni prijepis, premda ne čitav tekst, nego samo njegov završni dio«. Naime, on je, radeći u lipnju 1974. u Historijskom arhivu u Zadru na mletačkim izvorima za razvitak Zadra u XV st. naišao i na originalni tekst završnog dijela VZ-a (S. A.) u »posebnom svesku« pod naslovom »Registro 3
M. M. F r e i d e n b e r g , » Vranski zakonik. Novi spomenik hrvatskog običajnog prava«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, XVIII, Zadar, 1971, str. 323 i bili. l, str. 325. 774
delle ducali dirette ai Conti e Capitanei di Žara, Atti dei Capitanei di Žara e Ducali dirette agli stessi, 1430—1500«. U osmom sveščiću ovoga Registra našao je »i originalni prijepis završnog dijela VZ-A od cl. 29 do 38«, čiji je tekst pisao zadarski notar Šimun Damiani. »Sačuvani fragment originalnog prijepisa VZ-a« važan je Raukaru »iz nekoliko razloga«, a u prvom redu što »dokazuje vjerodostojnost toga zakonika« i pokazuje »da je Grgićev prijepis sadržajno pouzdan, ali da se jezično znatno razlikuje od originala«. Kako je Grgićev prijepis »pisan modernijim talijanskim jezikom (S. A.) iz toga se može zaključiti »da pisar teksta, koji je Grgiću poslužio kao predložak, nije VZ prepisivao iz originala ili iz prijepisa koji bi bio vremenski blizak originalu nego iz nekog kasnijeg prijepisa« (S. A.). Po svemu sudeći Raukar misli da je Grgićev predložak nastao »... negdje u prvoj pol. XVIII. stoljeća« (S. A.). Na takvu pretpostavku upućuju Raukara »ne samo jezična obilježja, nego i to da je sadržaj VZ-a mogao biti zanimljiv tek u razdoblju zaoštravanja odnosa u zadarskom agraru u prvoj pol. XVIII. st.,4 nakon što je potkraj XVII. st. zadarski teritorij oslobođen od turske vlasti«. Iz svega toga, dakle, slijedi: I. Grgiću pripada zasluga što je prvi otkrio i upozorio na tzv. »Vranski zakonik«, koji je prepisao pisaćim strojem, a M. F r e i d e n b e r g u , 5 što ga je, »pronašavši« i dobivši taj prijepis, objelodanio 1971. godine. Međutim smo se mi zainteresirali za taj teks i došli do sasma drugog zaključka u pogledu tvrdnji da je Grgić bio prvi koji je otkrio i znao za taj »zakonik« . 2.
Naime, još 8. XI 1956. uputio je Grgić Institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru pismo pisano pisaćim strojem sljedećeg sadržaja: »Poznato mi je (S. A.) da je Jug. akademija dala prepisati cijelu rukopisnu ostavštinu historičara iz XVII. vijeka Ivana Lučića Trogiranina. Ti prijepisi nalaze se u Akademijinom Historijskom Institutu u Zagrebu. Medu tim prijepisima je i kodeks vranskog običajnog prava (le consuetudini di Vrana). To mi je potvrdio 4 T. R a u k a r , »Marginalia uz novootkriven 'Vranski zakonik' iz godine 1454«, Historijski zbornik, XXV-XXVI/1972-1973, Zagreb, 1974, str. 369 i bilj. l, str. 370-372. 5 M. F r e i d e n b e r g u sažetku piše začudo i ovo: ».... Pamjatnik byl najden i perepisan I. Grgičem v HAZ-e« (?! S. A.), »original ego ešče ne najden...« (M. M. F r e i d e n b e r g, o. c., 341). To Freidenberg ponavlja i 1978 (listopad) ovako: »Ja vnov' hoču otmetit', čto imenno /. Grgicpervyj našel v zadarskom arhive tekst »Vranskogo zakonnika« 1454 g. (S. A.), kotoryj byl pozdnee mnoj opublikovan /Freidenberg, 1971/«. (M. M. F r e i d e n b e r g , »Vnutrennjaja žizn' dalmatinskogo goroda. Razmyslenija nad knigoj T. Raukara«, Hozjajstvo i obščestvo na Balkanah v srednie veka. Mežvuzovskij tematičeskij sbornik, Kalinin, Kalininskii gosudarstvennvj universitet, 1978, 90, bilj. 2.)
775
pro/. Barada. Od ranije mije poznato (S. A.), da je Lučić bio zatražio od svog zadarskog prijatelja Valerija de Ponte, da mu pošalje le consuetudini di Urana (B. Popario, Pisma Ivana Lučića Trogiranina u »Starinama« XXXII, str. 38). / on mu ih je, eto, poslao (S. A.). U istom pismu, ako se ne varam (S. A.), zatražio je Lučić od Fonta također, da mu pošalje podrobnije podatke o ligama6 u zadarskom kotaru. Pretpostavljam da mu je Ponte i to poslao (S. A.), jer, se zna, da su Ponte i Ljubavac bili veoma predusretljivi prema Lučiću kad god je nešto od njih iz Zadra tražio, pa držim (S. A.) da se i ta informacija o ligama nalazi u Lučićevoj ostavštini odnosno sada u prijepisima i Akademijinom Historijskom Institutu u Zagrebu. Oba (S. A.) navedena dokumenta živo me zanimaju (S. A.), pa ovim uzimIjem slobodu zamoliti Vas, da poradite na nadležnom mjestu u Akademiji, da mi se dostavi prijepis prijepisa (S. A.). Razumije se, ja ću snositi troškove prijepisa i poštarine. Unaprijed Vam zahvaljujem na predusretljivosti. S drugarskim poštovanjem.«7
Kako valjda sa strane JAZU u Zagrebu nije stizao još odgovor na to pismo, to se I. Grgić izravno obratio Arhivu JAZU u Zagrebu, o čemu je 28. XII 1956. obaviješten dr M. B a r a d a, koji je već sljedećeg dana, tj. 29. XII iste godine uputio Grgiću sljedeće lakonsko pismo:
Kroz to vrijeme je na pismo, koje je uputio Institut JAZU u Zadru Historijskom institutu JAZU u Zagrebu, konačno stigao odgovor u obliku dopisa, datiranog 3. I 1957. U njemu stoji sljedeće: »Institutu Jug. ak. u Zadru Na Vašu molbu da se udovolji želji dra Ivana Grgića u pogledu kopiranja kodeksa vranskog običajnog prava (le consuetudini di Urana) (S. A.), čast mi je odgovoriti, da smo u našem katalogu Ludusove ostavštine tražili, ali mi nismo našli željena kodeksa. Isto tako ne nalazi se taj kodeks ni u starijem materijalu Jugoslavenske Akademije. Što o tome zna prof. Barada, mi nažalost nismo u mogućnosti da javimo (S. A.). Žalimo da je naš odgovor prema tome negativan S. F. - S. N.! Direktor Arhiva Jug. akademije: uz. Prof. Vj. Stefanić.«9
Našavši se pogođen onim pismom od 29. XII 1956, Grgić je već 5.1. 1957. napisao Baradi vrlo opširan odgovor, u kome uz ostalo piše:
Jučer jutrom nazvala me činovnica Arhiva JAZ kazavši mi: »Dr. I. Grgić iz Zadra traži od nas — neznam da li mije rekla prijepis, original (S. A.) ili nešto drugo — i pozivlje se na Vas — t.j. na mene — da ste mu vi kazali da se ovdje nalazi neki vranski zakonik (S. A.), pa nam kažite«. Ostao sam iznenađen, jer ja sam to Vama kazao i da ga obrađujem (S. A.). Naravno ja sam odgovorio da neznam gdje se nalazi, jer ja sam našao, Vama u povjerenju kazao i sad da to prvenstvo izgubim, nebi mi bilo indiferentno. Sumnjiv sam, jer zašto se niste na mene obratili za eventualni detalj nego izravno na Arhiv? (S. A.) II sam već i u Zadru postao osoba, s kojom nije zgodno imati izravne veze? Ako jesam, žao mi nije, ali je dobro da znam i da se prema tomu moram vladati. Oprostite na pismu. Uz sretnu novu godinu ostaje Vaš prof. M. Barada«.8
«... Prije nego što pređem na Vranski zbornik (S. A.), reći ću Vam koje su moje glavne teme... Teme iz strane hrvatske povijesti za me su previše tvrda ledina... Sad o vranskom zborniku (S. A.). Oprostite niste mi rekli, da na njemu radite. Obratno, rekli ste da na njemu ne radite (S. A.). Ali to me ipak nije moglo potaknuti, da se ja njime bavim jer mi za to nedostaju snage (S. A.). U svakom slučaju, dok imam dva zrna soli u glavi, morao bi u najmanju ruku sačekati Vaš Novigradski zbornik10 pa se tek onda upustiti u pisanje, što bi, ponavljam, za me bila pretvrda kost. Palo mi je na um da zatražim prijepis najviše iz znatiželje, zatim iz želje da ga vidim (S. A.) i imam (jer imam dosta dokumenti u svojim škafetinima, kojima se ne mislim posebno baviti), i naposljetku, jedini moj konkretan interes mogao je biti, da kontroliram, da se agrarno-pravne dispozicije slažu s onim što ima u Prandinovu katastiku s onim dodatnim terminacijama zadarskih knezova (S. A.). To je sve. Zašto se nisam obratio Vama? Pa neću valjda tražiti da mi dokumente prepisujete (S. A.). Još nešto. Za Vranski zbornik nisam od Vas doznao. Za nj sam doznao, mislim još 1952. čitajući Luciusova pisma Valeriju Ponte i pamtio i nastojao doznati gdje se čuva Luciusova rukopisna ostavština i ima li je uopće. To sam tek od Vas doznao (S. A.). Luciusova ostavština više me interesovala zbog podataka o ligama u zadarskom kotaru, jer je i takve podatke on tražio od Ponta, pa ih je možda (S. A.) dobio i ostavio za sobom ... Možda ne grije-
6 »O ligama i posobama« je I. G r g i ć pisao još 1954. u Zadarskoj reviji (IH/1, l -15). No tada ne citira ono pismo Luciusa Ponteu u pogledu traženja podataka o ligama. Isto tako ne zna da ima išta grade o ligama u Luciusovoj ostavštini. Inače u Ostavštini I. Grgića, koja se nalazi u Historijskom arhivu u Zadru (HAZ) pod IX/1 sačuvane 7su njegove bilješke »o ligama i posobama«. HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića, kopija pisma pisanog pisaćim strojem (bez potpisa). Original pisma bi se trebao nalaziti u sadašnjem Centru za društvene znanosti JAZU u Zadru. Međutim unatoč najpomnijem pregledu u toj ustanovi, nema ga. Možda je bio upućen s popratnim dopisom Upravi JAZU u Zagrebu. 8 HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića. M. Barada I. Grgiću, Zagreb 29. XII 1956.
Centar JAZU u Zadru — Fasc.: Spisi od 1. I do 31. XII 1957. U ovom istom pismu prvo Grgić piše Baradi u pogledu Novigradskog zbornika da je i on »otkrio« taj zbornik »bez ičije pomoći i stao njim baviti« (S. A.). Ali kako je čuo prije 2 godine da je Barada napisao raspravu o Novigradskom zborniku, taj je posao on napustio »bez zavisti i bez zle krvi ...« (HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića. I. Grgić M. Baradi (na pisaćem stroju), Zadar,« 5. I 1956« (No to je svakako 1957, iako je 1956. godina u kopiji pisaćim strojem tako stavljena. Ako se usporedi ovo pismo s onim Baradinim od 29. XII 1956, vidi se sasma očito da je Grgićev odgovor uslijedio uistinu: 5. I 1957).
»Dragi doktore,
9
10
777
776
šim, ako Vaše pismo shvatim i kao izraz predusretljivosti tj, gotovosti da mi pribavite željene stvari iz Luciusove ostavštine (S. A.). Ako uistinu ne griješim, onda Vas molim da mi pošaljete prijepis kako Vranskog zbornika tako i podataka o ligama, ako ih imate (S. Α.). Ο ligama i posobama već sam pisao i još ću pisati, jer imam nove grade. Sto se tiče Zadra i Zadrana i njihova stava prema Vama, budite uvjereni da postoji ovdje samo žaljenje, što ja znam, što niste došli na ovaj Fakultet i uopće u Zadar. Nadam se da je slučaj s Vranskim zbornikom ovim raspravljen (S. A.) i da više ne ostaje razloga da sumnjate u moju lojalnost i u moje poštovanje prema 11 Vašem znanju i Vašim naučnim zaslugama.« Na to njegovo pismo odvratio je 9. I 1957. Barada sljedeće: »Dragi doktore! Kao odgovor na Više pismo šaljem Vam fotografije Vranskog kmetskog katastika (! S. A.). Prepis Vam ne šaljem, jer ga nemam prepisana mašinom nego samo rukom. Kad ga prepišete, fotografije mi vratite, jer imam samo tu kopiju (S. A.). Ako se gdje sretnemo, razgovarat ćemo se, pa zato Vam je i ovako kratko pisano. Uz pozdrav Vaš M. Barada«.
12
Iz svega toga se očito vidi da li Baradi ili Grgiću pripada prvenstvo u pronalaženju ovoga Vranskoga običajnoga prava (VOP) ili tzv. Vranskog zakonika i tko ga je prvi namjeravao obraditi i objelodaniti. Ali zato se ne zna što je s onim fotografijama koje je Barada bio poslao Grgiću na prijepis. Taj dakle, ovako s fotografija učinjeni Grgićev prijepis pisaćim strojem dobio je na upotrebu Freidenberg, koji ga je onda i objelodanio. Otada je prohujalo opet niz godina i poslije Freidenberga Raukar je, kako je već prije navedeno, ponovno osvijetlio pitanje ovog tzv. VZ-a i iznio ovaj svoj nalaz jednog dijela njegova originala u HAZ-u. I na tome je ostalo do danas. Poznato je, naime, da je M. Barada umro još 1958, a I. Grgić 21. XI 1961. Za Baradinu ostavštinu i korespondenciju može se reći da je nepristupačna, jer je zapravo razasuta na nekoliko strana i ne zna se gdje je sve pohranjeno. Prema tome za sada se više ništa ne može doznati u pogledu VOP-a ili VZ-a, za koji smo našli pismene podatke u Grgićevoj ostavštini, koja također nije sačuvana u cijelosti. No i to je dovoljno, jer su oni obadvojica kroz navedene retke svojih pisama dali dosta podataka za pravilno osvjetljenje provenijencije i nalaza ovoga važnog dokumenta, koji se je dosada pripisivao Grgiću. 11 HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića. I. Grgić M. Baradi, Zadar12 »5. I 1956« (tj. 1957: S. A.). HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića. M. Barada I. Grgiću, Zagreb 9. I 1957.
778
Pa ipak svemu ovome iz našega vlastitog saznanja moramo dodati, kako je poznato, da je L u c i u s o v u ostavštinu, koja se je nalazila u Kaptolskom arhivu u Splitu (KAS) u nekoliko svezaka, dozvolom tamošnjih crkvenih vlasti uspio M. Barada dobiti i predati na prepisivanje u prostorijama Arhiva JAZU u Zagrebu iza 1945. godine. Ondje su zdušno i veseljem kroz nekoliko godina prepisivali tu ostavštinu poznati naš književnik dr Marin B e g o i don Mate H a i l o pod nadzorom M. Barade, koji je u taj arhiv dolazio svakog dana i s njima radio, pregledavao i korigirao ono što su oni ispisivali u velike ukoričene sveske. 13
Tako su dakle 6. II 1952, kako su zabilježili, ispisali i jedan tako veliki 14 ukoričeni svezak, u koji su prepisali i VOP ili tzv. VZ. Drugim riječima ovo 15 je nepobitni dokaz da je Barada bio prvi upoznat s ovim dokumentom, koji je namjeravao i obraditi. 3.
Kada sam prije 2 godine ponovno pregledavao sve navedene tiskane radove o VOP-u ili tzv. VZ-u, sa začudenjem sam se pitao, zašto nitko od tih naučnih radnika nije pogledao već toliko puta citiranu ostavštinu Luciusa ili u KAS-u ili pak onu u suvremenom prijepisu u Arhivu JAZU u Zagrebu. Stoga sam početkom 1977. pošao u Splitu i u KAS-u ubrzo pronašao taj dokument, 16 tj. one stranice iz Luciusove ostavštine (sv. 528, Ser. B, list 144—147, gdje se nalazi najstariji prijepis VOP-a ili tzv. VZ-a u cijelosti, a ne u pojedinim fragmentima. Uspoređujući tada ovaj prijepis u KAS-u s Grgićevim prijepisom,17 tj. s onim koji je po njegovu prijepisu objelodanio Freidenberg,18 zapazio sam da postoje određene razlike, praznine i nepotpunosti, te da bi bilo svakako vrijedno da se VOP ponovno objelodani i da se pojedini podaci i izrazi u njemu s drugom, suvremenom izvornom gradom osnaže i pojasne. 13 Grgić piše Baradi (5.1 1957) kako za Vranski zbornik nije od njega doznao nego je doznao, misli »još 1952. čitajući Luciusova pisma Valeriju Ponte«. Stoga je nastojao doznati gdje se nalazi Luciusova ostavština »i ima li je uopće«, a to je tek doznao od Barade (HAZ — Ostavština I. Grgića — XII — Prepiska dra Grgića). Samo je pitanje, koje mu je zapravo godine Barada rekao da se taj tzv. VZnalazi u Luciusovoj ostavšti-
ni?!
14
Arhiv JAZU u Zagrebu — XXX — sv. No 528, Ser. B, str. 144- 147. On je, nakon što je prepisana, Luciusovu ostavštinu vratio KAS-u vrlo lijepo ukoričenu u nekoliko svezaka, a za svoj uloženi dugogodišnji trud oko toga prepisivanje odbio je pismeno pozamašnu svotu novaca, koju mu je JAZU u obliku honorara službeno dodijelila. 16 Tom prilikom mi je najpripravnije učinio fotokopije ovoga prijepisa dr D. Kečkemet, tadašnji direktor Gradskog muzeja u Splitu, na čemu mu ponovno zahvalju15
jem.
17 HAZ — Ostavština I. Grgića VI/10: Vranski kmetski zakonik (Consuetudini di Urana) iz 1454 (pisaćim strojem). 18 M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., 336-340.
779
Prijepis VOP-a koji se nalazi u Luciusovoj ostavštini izvršen je po svojoj prilici 70-ih,godina 17. stoljeća i mi ćemo njega uzeti za bazu i ovdje čitav njegov sadržaj i opseg objelodaniti. Uporedo s time ispod crte ćemo citirati, ukoliko bude kakvih razlika i neslaganja, izraze iz Grgićeva, zapravo Freidenbergova štampanog Vranskog kmetskog zakonika (i kratice za to ćemo dati: G i F). Na isti način ćemo navesti i ono što je Raukar uzeo iz Grgićeva prijepisa (tekst uvoda) u HAZ-u u vezi VOP-a i to označiti sa: R, a od cl. 29 — 38," koje nije začudo publicirao Raukar, iako ih je pronašao, stavit ćemo kraticu: Re. Evo dakle tog prijepisa iz KAS-a: »In Christi Nomine Amen.20 Nos Laurentius Lauredano pro Illustrissimo Ducali Dominio Venetiarum Comes et Benedictus de Mula Capitanues Ciuitatis Jadre, eiusque21 districtus et comitatus. Vniuersis et singulis22 tam presentibus quam futuris23presentes inspecturis, notum facimus,24 et manifestum, quod ad Nostras25 accedentes presentias Michael Viuiani26 Judex Burgi Castri Aurane, nee non27 aliqui alij homines uillarum28 districtus Aurane29 una cum ipso Michaele Videlicet30 unus homo pro quaque uilla31 Nobis presentarunt32 in scriptis aliqua Capitula dicentes,33 et exponentes illa esse Capitula suorum priuilegiorum34 suarumque litterarum, et consuetudinum35 19 Iz objelodanjenoga našeg teksta prijepisa VOP-a i na osnovi onoga teksta koji je pronašao Raukar u HAZ-u, jasno je da je podjela na članke »svojstvena samom tekstu«, a pogotovo nije »nastala inicijativom Grgića«, što nije mogao ustanoviti Freidenberg »zbog odsustva originala« (M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., 325). 20 F r e i d e n b e r g počinje objelodanje, ovako: »[Vranski kmetski zakonik] (Consuetudini di Aurana)« l-o. Che ... (M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., 336), iako Grgićev prijepis (pisaćim strojem) ima naslov: »VRANSKI KMETSKI ZAKONIK (Consuetudini di Vrana) iz god. 1454.« (na drugom listu), a onda počinje također sa: »In Christi Nomine Amen...« (HAZ — Ostavština I. Grgića — VI/10). 21 G.: Nos Laurentius Lauredano pro 111= mo (u tekstu originalnog prijepisa u KAS-u stoji: Illmö, koje smo razriješili u: Illustrissimo) Du: (u navedenom je tekstu, isti izraz, koji smo ispisali sa: Ducali) Dom. Ve: (Dom. Ve:i u spomenutom tekstu, koje smo kratice naveli kao: Dominio Venetiarum) Comes et Benedictus de Mula Cap. (mi smo stavili kao: Capitaneus) Ciuitatis Jadre eiusque ... dok R (T. R a u k a r , »Marginalia ...«, 372) ima: Civitatis Jadre eisque. 22 G: Universis et singulis, a R a u k a r : Universis et singulis 23 R. tam presentibus, quam futuris 24 G: inspecturis notum facumus, a R: inspecturis, notum facimus 25 R: nostras 26 G: presenti D, Michael Viviani, a R: presenti(as) D(ominus) Michael Viviani 27 G: A urane, nec non, a R: Aurane, necnon 28 G i R: villarum 29 G i R: Aurane 30 G: Michaele videlicet, a R: Michaele, videlicet 31 G: quacumque villa, a R: quaque villa 32 G i R: presentarunt 33 G i R: dicentes 34 G i R: privilegiorum 35 G.: litterarum et consuetudinum, a R: litterarum et consuetudinum,
780
cum aliquibus correctionibus,36 et additionibus super additis, et declaratis 37 de comuni consensu, et uoluntate uniuersitatis hominum Burgi predicti supplicantes, et requirentes38 debila cum instantia, ut39 ipsa Capitula uidere40 ex examinare deberemus, ea corrigendo, et moderando, pro ut41 Nobis melius et iustius iuderatur conuenire,42 ipsisque uisis, corectis,43 et moderatis dignaremur de gratia speciali44 ipsa Capitula reconfirmare, et ad futurorum memoriam, ut in promptu semper haberi possint in publicam, aut authenticam scripturam generari.45 Vnde uisis et46 diligenter examinatis ipsis Capitulis et semper inde habita diligenti informatione perere,47 et consilio a48 conductoribus in cantus Aurane49 tam presentibus, quam elapsis50 ipsisque Capitulis correctis,51 et moderatis, ubi corrigenda,52 et moderanda fuerunt, et considerato,53 quod ipsa Capitula iustitiam in se continent, et honestatem honorem,54 et bonum statum55 Nostri Illustrissimi Dicalis Dominij Venetiarum56 Castri et districtus Aurane, nec non utilitatem,57 et commoditatem,58 tam Comunis Venetiarum59 quam specialium quarumquumque60 personarum, ideo unanimiter et concorditer uolentes61 ipsis fidelibus suppli36
G i R: correctionibus G: additis et declaratis de comuni consensu et voluntate universitatis, a R: additis et decleratis de comuni consensu et voluntate universitatis 38 G: predicti, supplicantes et requirentes, a R: predicti, supplicantes, et requirentes 39 G: cum instantia (ova riječ je olovkom dodana: S. A.) ut, a R: cum [.. f, ut ... U bilješci pod b piše: »prazan prostor u prijepisu — rukom dodano »instantia«. 40 G i R: videre 41 G i R: (372, 373) corrigendo et moderando, prout 42 G i R (373): videret (!) convenire 43 G: visis, correctis, a R: visis, correctis 44 G i R: exempli 45 G: reconfirmare, et ad futurorum memoriam ut in promptu semper haberi sint in publicam aut authenticam scripturam, a R: reconfirmare, et ad futurorum memoriam, ut in promptu haberi possint in publicam aut authenticam scripturam [.. .f. U bilješci pod c kaže Raukar: »Nedostaje dio teksta«. 46 G: Unde visis et, a R: Vnde visis ete et 47 G i R: informatione, parere 48 G i R: a 49 G i R: incantus Aurane 50 G i R: presentis quam elapsis 51 G i R: correctis 52 G i R: corrigenda 5 G i R: considerato 5 G: continent et honestatem honorem, a R: continent et honestatem, honorem 5 G i R: Status 5 R: Venetiarum 5 G: Aurane, nec non utilitatem, a R: Aurane, nocnon utilitatem 58 R: comoditatem 59 G i R: Venetie 60 d G: quam quarumcumque, a R: quam [.. .] quarumcumque. U bilješci pod d piše: »Vjerojatno nedostaje riječ 'aliarum' — ostavljen prazan prostor u prijepisu«. 61 G i R: volentes 37
781
cantibus62 in omnibus rebus licitis,63 et honestis complacere ipsa Capitula 64 confirmauimus tenore presentium confirmamus, et concedimus in hunc 65 modum. Videlicet. Primo.66 Che tute uigne67 et oliuari,68 et ahn arbori frutiferi69piantano i detti uilani70possono uender, o uer" donare per suo bisogno e72 lassare per anima sua, con questo patto, ehe cadaun Vilan73 sia tenuto piantar oliuari cento,74in spatio de anni quatro, altrimente non habbia benefitio delpresente Capitolo, et dobbiano dar in nota al datier quando haueranno75 fatto U suo debito. 2.76 Item ehe tutte case o uer77 horti haueranno fatto,78 i detti uillani79 partendose loro dalla Aurana, dalle uille, et uenendo ä80 star altri uilani tuto quelle sorte*' se debia tior tre stemadori,82i quali debiano stimarle dette case et horti83 et quello ehe sara84 stimado per loro, a85per doi d'essi d'accordo, colui ehe uenirä ä86 star su le sorte87 debbia pagar la detta stima ä ** colui ehe si partirä.89 390 Item ehe alcun uilano91 non sia tenuto pagar de alcun 62
G i R: siplicantibus G i R: licitis G: compallcere (prvo »l« tintom dodano) ipsa Capitula confirmavimus tenere, a R: confirmavimus, tenore 65 G: confirmavimus et concedimus in hunc modum. Videlicet, a R: confirmavimus et concedimus in hunc modum, videlicet:« S time Raukar završava ovaj dio teksta. 66 G i F: (M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., 336): 1-0 67 G i F: vigne 68 G i F: olivari 69 G: albori frutiferi, a F: albori frutiferi. Inače je Grgić zareze u svoj tekst pisan pisaćim strojem, stavljao tintom. 70 G i F: vilani 71 G i F: vender o ver 72 G i F: e 73 G i F: vilan 74 G i F: olivari cento 75 G i F: debbiano dar in nota al datier quando haveranno 76 G i F: 2- O. 77 G: o a ver, a F: o ver 78 G i F: fatto 79 G i F: villani 80 G i F: ville, et venendo ä 81 G i F: vilani... quelle sorte 82 G i F: stimadori, 83 G i F: horti, 84 G i F: sara 85 G i F: o 86 G i F: venira a 87 G i F: sorte 88 G i F: a 89 G i F: partirä 90 G i F: J-0. 91 G i F: vilano 63
64
782
horto o92 frutto alcune cosa ad alcuna persona si de comun,93 come de feudatarij. 494 Item ehe alcun uilano95 dalla Aurana, o96 del suo distretto non possa uender uin a97 spina de S. Zorzi de April fin a98 S. Maria d'Agosto, saluo"possa uender, a100 mozo et mezo mozo. 5"" Item Cheli102 datier! dali'Aurana non possano uender uin a103 spina saluo104 da S. Zorzi d'April fin ä105 S. Maria d'Agosto, et anco possano uender106 dopo S. Maria, non essendo altro uin107 in borgo ne terrier ne forastier. 6log Item ehe i datieri,109 ne i feudatarij non possano cazar uia"° alcuna uedoa,1" ne pupilli orfani, saluo112 per caso de rebelli,"3 per uiolar donne, o"4per brusar casse"5 e fazendo116 et suo douer, e lauorando"7 ben i terreni, uigne e oliue,118 non li possa cazar, ma altramente facendo possa cazarli saputa licenza de S. Signori Magnifici Rettori di Žara. 7"9Item ehe lepossobe delle uille'20dell'Aurana posia121 cadauna possoba condanar malfattori, ehe fossi trouadi fra loro, fina a L'22 per cadaun malfattor. 92
G: o, a F: o G i F: comun 94 G i F: 4- 0. 95 G i F: vilano 96 G i F: Aurana o 97 G i F: vender vin a 98 G i F: a 99 G i F: salvo 100 G i F: vender a 101 G i F: 5- O. 102 G i F: ehe li 103 G i F: vender vin a 104 G i F: salvo 93
105
106
G i F: a
G i F: vender G i F: vin G i F: 6- O. 109 G i F: datieri 110 G i F: via 111 G i F: vedova 112 G i F: salvo 113 G i F: rebelli 114 G i F: violar donne o 115 G i F: case, 116 G i F: facendo. U tekstu rukopisa u Luciusovoj ostavštini u KAS-u bilo je isprva: fazendo a onda je umjesto »z« anonim stavio »c« i tako da se vidi kako je ispravljeno. 117 G i F: dover e lavorando 118 G i F: vigne e olive, 119 G i F: 7-0. 120 G i F: ville 121 G i F: possa 122 G: trovadi fra loro fino a, a F: trovadi fra loro fine a 107
108
783
8123 Item ehe i'uillani124 de comun sono tenuti lauorar12512 giorni all' anno a126 i'datieri. 9127 Item ehe i terreni, ehe sono al paludo'28 passando anni tre, ehe i' non fossero lauorati129 cadaun ilpossa laorar, 13° et niuno'31 non lipossa contradir,132 et debbiano dar le quarto,133 et decimo quelli134 ehe laoranno ä'35 spetialpersone a136 i so137 Patroni, e quelli ehe laorano per comun ä i"3S datieri dell'Aurana. W139 Item ehe li terreni, i' quali fossero stadi bosco anni140 X continui14' ciaschedun li possa laorar,'42 et disboscar.e nisuno143 non li possa dar inpazo,144 ne contradir, e debiä145 der el quarto,146 et decimo U Vilan,I4? ehe laorara, e desbocara148 al suo Patron. U149 Item ehe uorä150pescar15' in Lago debbia esser d'accordo con el dadier dell'Aurana,152 et altramente non possa pescar senza licenza del datier secondo usanza153 intendendose non possano pescar tutto l'anno senza licenza, o si non saranno d'accordo con el datier.
23
G i F: 8- 0. G i F: i villani 25 G i F: lavorar 26 G i F: a i 27 G i F: 9- 0. 28 G i F: paludo, 29 G i F: lavorati, 30 G i F: laorar 31 G: niuno, a F: niune 32 G i F: contradir 33 G i F: quarto 34 G i F: quelli 35 G i F: a 36 G i F: persone a 37 G i F: so 38 G i F: a i 39 G i Gr. (= I. G r g i ć , »Buntovni pokret...«, 559, bilj. 23) i F (337): 10-0. 40 G i Gr: anni, a F: ammi 41 G i Gr i F: continui, 42 G i Gr i F: laorar 43 G i Gr i F: e nissuno 44 G i Gr i F: inpazo 45 G i Gr: conradir, e debbia, a F: contradier, e debia 46 G i Gr i F: quarto 47 G i Gr i F: Vilan 48 G i Gr: laorara et deboscarä, a F: laorarä e deboscarä 49 F: 11-0. 50 G: chi vorä, a F: ehe von 51 Pojačana crnilom u tekstu rukopisa u KAS-u slova: es. 52 G i F: Aurana 53 G i F: usanza, 54 G i F: licenza o 24
784
12155 Item ehe li datieri nei156 feudatarij non possano cauar157 ne cazzar alcun Vilan fuora della sorte, et questo se non megliora a tuor miglior ui15S 159 lan, et senpre questo sia con licenza di Magnifici Rettori di Zara, ehe saranno per et tenpo. 16° 13161 Item quelli ehe uoranno alle pantere162 sono il lo Lago163 siano tenuti di dar para doi de oselle all'anno ai'164 datieri oselando. 14165 item ehe alle fiere del contä166 dell'Aurana nissun laorator,167 ne altri ehe stanno in lo ditto contä168 non sia tenuto di pagar datio delle robbe, ehe nasseno sul ditto Contä uendendole o conprandole.169 15170 jtem cne ciascun habitator dell'Aurana e del suo contado possa sequestrar robbe de cadaun forestiero per suo debito saluo171 chi uien ä masinar, o uer ä172 tenzer, e cadaun Vilan, o uero murlaco,173 se pol retegnir un per l'altro, essendo d'un Patron, o uer174 d'una cathona, reseruandi senpre i salui condutti,175 e debitti176 di comun, ehe precede tutti i altri creditori. 16177 Item ehe i Vilani del borgo dell'Aurana e del tutto suo contado uo179 leno esser tenuti, e180 sono contenti renouar181 la munition delle legne182 del castel183 dell'Aurana ogni quattro anni, benche,184 non era usanza,185 ma 155
G i F: 120- 0. G i F: ne i G i F: possano cavar 158 G i F: vilan, 159 G i F: sempre ICQ p. j] tempo. 161 G i F: 13-0. 162 G i F: pantere, 163 G i F: lago, 164 G i F: ai 165 G i F: 14- 0. 166 G i F: contä 167 G i F: laorator 168 G i F: contä, 169 G: Contä vendedole o comprandole., a F: Contä vendedole o comprandole 170 G i F: 15-0. 171 G i F: salvo 172 G i F: vien a masinar o ver a 173 G i F: Vilan o vero murlacco 174 G: D'un Patron o ver, a F: d'un Patron o ver 175 G: cathona, reservandi sempre i salvi condutti, a F: cahona, reservandi sempre i salvi condutti 176 G i F: debiti 177 G i F: 16- 0. 178 G i F: e 179 G i F: voleno 180 G i F: tenuti e 181 G i F: renovare 182 G i F: della legna 183 G i F: Castel 184 G: benche, a F: benche 185 G i F: usanza. 156
157
785
sono contentiper benefitio di S. Marco rinouarla"10 ogni quattro anni, in capo di detti quatro anni'87mettendo summe dueper cadaun uilan188 dell'Auli9 rana, e del duo contado, e ehe Ja monicion uechia delle legne se debia par90 tir fra coloro ehe haueranno portale le legne cio e' refatta la monicion 91 nuoa. ' 92 193 17' Item ehe quelli dell'Aurana, e del suo contado non possono tenir 194 195 mesure saluo quelle dell'Aurana sottopena de L 2per caduana misura, 196 197 la mittä a S. Marco, et altra mitta al accussator. 198 199 200 18 Item ehe alcuno, ehe die hauer dai Vilani non possa tor per 202 203 204 205 206 pegno alcun bo, habiando el uilan altro de ehepagar, e cosi i' datieri come altre persone per esser questo in benefitio di S. Marco, perche207 U uilan208 non po laorar209 senza i'boi.210 19211 Item ehe uenendo212 alcun pouero uilan213 in malatia, o214 in pouertä, si ehe non possa Zapparie uigne216 per si,217 ne per altra persona,218 per anni tre con tinui, non se li possa dar inpazo per fin anni tre, e da innanzi sia 215
in liberta219 del Patron del terren220 non laorando221 le dette uigne,222 i' detti tre anni223 poterli tor le dette uigne.224 225
233
220
G i F: rinovarla G i F: anni, 88 G i F: vilan 89 G i F: vechia 90 G: legne, cio e, a F: legne, do e 91 G i F: nova. 92 G i F: 17- O. 93 G i F: e 94 G i F: salvo 95 U tekstu rukopisa u KAS-u je tintom pojačano slovo »e«. 96 G i F: mittä; a S. Marco 87
97
G i F: metta 98 G i F: 18- O. 99 G i F: alcuno
G: die haver, a F: die ha ver G i F: Vilani, 02 C: bo, a F: bo, U tekstu rukopisa u KAS-u drugo slovo »a« je tintom pojačano. 04 G i F: vilan 05 U tekstu slovo »a« pojačano tintom (u rukopisu KAS-a). G i F: ίΟ i F: perche 08 G i F: vilan G i F: lavorar F: senza i boi. F: 19-0. F: venendo F: povero vilan F: malatia e F: poverta F: zappar le vigne F: se F: persona 01
786
227
234
235
21 Item ehe hauesse posseduto un terren, o uer altro, el haues236 237 238 239 se passato anni 30 si posseda ben, e nissun non li possa dar inpazo, 240 ne molestia. 241 242 243 22 Item doue fosse terren, ehe si inpiantasse, nel quäl fosse stato 244 245 di oliuari, e fosse secadi, e colui ehe hauesse246piantato la uigna,247 raleuasse248 dalle radici de i' detti oliuari sechi,249 qualchepianta de oliuo,250 sia de colui,251 ehe releuara252 talpiante, intendendo,253 e dichiarando, ehe le pi219
186
226
20 Item ehe ogni concanbio fosse fatto dei terreni o dei uer d'al228 229 230 tro, passando anni 15 sia fermo, erato, e nissun non li possa dar inpa231 232 zo, ne molestia.
221
G i F: liberta G i F: terren,
222
G i F: lavorando
G i F: vigne 223 G i F: anni, 224 G i F: vigne. 225 G i F (338): 20-0. 226
G i F: concambio G i F: o ver 228 G i F: passado 229 G i F: e 230 G i F: non possa 227
231
G i F: inpazo
232
233 234
G i F: molestia
G i F: 21:0.
235
G i F: havesse possedute
G i F: o ver 236 G i F: havesse 237
238
U tekstu rukopisa KAS-u tintom pojačana dva »s«.
G i F: e 239 G i F: inpazo 240
241
G i F: molestia
G i F: 22-0. G i F: dove 243 G i F: terren
242
244
G i F: olivari e G: e Fosse (praznina a ne točkice), a F: e fosse... e 246 G i F: havesse 247 G i F: vigna 248 G i F: valevasse 249 G i F: dei detti olivari sechi 250 G i F: olivo 251 G i F: colui 252 G i F: relevara 253 G i F: intendendo
245
787
ante e254 ramegiouine255 da zenochio2 s in zoco sia de colui a257 chi apartenisse el terren, e258 la sorte. 23259 jfem cne ciascheduno sia tenuto a260 nettar si fossi della canpagna e dar la uia all'aqua,262 si ehe non anieghi le biaue,263 e sia tenuti ä questo,264 cosi feudatarij come altri sotto pena de L 2 per caduano a265 S. Marco, cio £266 borghesani i'267 terreni del borgo26> e li uilani cadaun269 nel suo conta270 ad ogni requisitione di patroni di terreni. 24"' Item ehe alcun habitator dell'Aurana, e272 del suo contado, cosi soldadi come uilani,273 et altrepersone274 non possa,275 ne debbia intrar,276 ne in uigna277 ne in horti di alcuna persona a far danno sotto pena de soldi278 20 per cadauno ehe contrafarä279 e cadauna fiada ehe sarazso contrafatto la mitta281 ä S. Marco282 e l'altra mitta283 al accusator, a sara284 tenuto de credenza,285, e sopra cio debbia pagar, e286 reffar el danno f atto.
25287 Item se per auentura288 non sara289 alla sediä290 un Zudese, o uer doci (!S. A.) possa sentar el Vice Zudese, e292 le sententie siano bone, e ferme,293 come se fossero fatte per i'294 Zudesi in persona. 26295 Item ehe ciascheduno se possa appelar dauanti ä296 m.297 lo Casste298 lan dell'Aurana de cadaun299 sententia, etermination300 piacendo alleparti, ma non piacendo a301 una delleparti, siä qualsi uoglia302 andar dalle dauanti m.303 lo Castelan,304 debbiano andar dauanti ä305 m.306 lo conte de Zara dauanti307 el quäl se possano etiam appelar d'ogni atto, et sententia,308 et terminacion da m.309 lo Castelan310 dell'Aurana. 273" Item ehe le condanation312 saranno fatte per la sedia dell' Aurana, la mittade se die pagar,313 et la altra mittade uien perdonata314 secondo I'usanza. 28315 Item ehe quando i Contettabili316 si canbiano317 da Zara all'Aurana 318 ä Zara, debbiano pagar ä coloro,319 ehe porteranno le sue robbe, e320 di su291
287 254
G i F: e 255 G i F: giovine 256 G i F: zenochio, a F: zenechio 257 G i F: a 258 G i F: terren e 259 G i F: 23-0. 260 G i F: a 261 G i F: campagna e 262 G: via all'acqua si, a F: via all'acqua si 263 G i F: biave 264 G i F: a questo 265 G i F: a 266 G: cio e, a F: cioe 267 G i F: i 268 G i F: borgo 269 G i F: vilani, cadaune 270 G i F: conta 271 G i F: 244. 272 G i F: dell'Aurana e 273 G i F: vilani 274 G i F: persone, 275 G i F: possa 276 G i F: intrar 277 G i F: vigna 278 G i q(!), A F: q (soldi;u tekstu rukopisa u KAS-u je uistinu: q). 279 G i F: contrafarä 280 G i F: sara 281 G i F: contrafatto, a mitta a 282 G i F: Marco e 283 G i F: mitta 284 G i F: sarä 285 G i F: credenza 286 G i F: debba pagar e 788
G i F: 25-0. 288 G i F: aventura 289 G i F: sarä 290 G i F: sedia 291 G: Zudese o ver doi, a F: Zudese o ver dei, 292 G: V(ice) Zudese e, a F: v(ice) Zudese e 293 G i F: bone e ferme 294 G i F: i 295 G i F: 26-0. 296 G i F: davanu a 297 messere 298 G i F: Castellan 299 G i F: cadauna 300 Q j p. sententia a termination, 301 G i F: a 302 G i F: sia quäl si voglia 303 messere 304 G i F: Castellan 305 G i F: a 306 messere 307 G i F: davanti 308 G i F: atto et sententia 309 messere 310 G i F: Castellan 311 G i F: 27-0. 312 G i F: contradition 313 G i F: die pagar 314 G i F: vien perdonada 315 G i F: 28-0. 316 G i F: contestabili 317 G i F: cambiano 318 G i F: a 319 G i F: a coloro 320 G i F: robbe e 789
oi conpagni321 soldi322 2 per caro fin al Lago, soldi323 l per somaro dal Lago per fin alla marina. 29121 item ehe quelli dell'borgo dell'Aurana325 sono tenuti326 dar a i dati327 eri per presente328 ogni uilano ogni anno d'anno nouo329 una somma di330 legne e soldi 6 cio e quelli33' ehe tin Ja sorte, et332 altri habitatori,333 ehe non tien Ja sorte,334 sono tenuti a papar335 soldi 3 all'anno, e336 non altro, e337 le altri Ville338 sono tenuti di339 dar i'340 loro presenti secondo341 le sue usanze e342 li detti datieri343 sono tenuti344 de farli un pasto all'anno345 per i detti presenti.340 30347 Item ehe tutti i'Vilani dell'Aurana e34S del suo distretto šino tenuti 349 di netar el fosso del castello350 dell'Aurana351 intorno352 si dentro come di fuora353 secondo354 come hanno355per ilpassato.356 321
G i F: compagni G i F: ς (tako i stoji u tekstu rukopisa u KAS-u). 323 F: g (tako i piše u tekstu rukopisa u KAS-U). 324 G i F: 29-0. Odavde do kraja ovoga dokumenta nema uopće naznačenih brojeva: 29 itd. u onom »Registro delle ducali dirette ai Conti e Capitani di Žara — Atti dei Capitani di Žara e Ducali dirette agli stessi — 1430 — 1500« [(Ovo je pisano rukom K r e k i ć a, bivšeg direktora HAZ-a): N. B. appartenevano all'Archivio Notarile di Žara (pisano rukom E. B ö t t n e r a , arhivara HAZ-a) — sveščić 8 (14-carte scritte), 1. 97], dok u VOP-u u KAS-u nastavljaju se ti brojevi dalje. Mi pak ovaj »Registro...« u bilješkama odsada pa dalje citiramo skraćeno sa »Re«. 325 Re: quali dal borgo de la Vrana 326 Re: tegnudi 327 Re: ai dacieri 328 Re: prexente 329 Re: uillano ogni anno dala anno nuouo, a G i F: vilano ogni anno d'anno novo 330 Re: soma de 331 Re: zoe queli, G: cio e quelli, F: cioe quelli 332 Re: tien ee sorte: Et, G i F: tien la sorte, et 333 Re G i F: habitatori 334 Re: le sorte. G i F: la sorte 335 Re: tegnuti de pagar, G i F: tenuti a pagar 336 Re: al al anno, et, G i F: all'anno e 337 Re: Et 338 Re: uille, G i F: ville 339 Re: tegnude de 340 Re: / 341 Re: prexenti segondo 342 Re: uxance. Et 343 Re: diti daciari 344 Re: tegnudi 345 Re: al anno 346 Re: / diti prexenti. 347 Re nema taj broj, a G i F (339): 30-0. 348 Re: tuti I Villani de la Vrana, et, G. i F: tutti i Villani dell'Aurana e 349 Re: destreto siano tegnudi de 350 G i F: Castello 351 Re: de la Vrana. 352 Re: Intorno, G. i F: intorno, 353 Re: de fuora. G i F: di fuora, 322
790
31357 Item ehe quando occoresse358 o uoresse359 čašo ch'l360 fosse fatto alcun furto362 de qualche cosa363 siano tenuti tutti quelli364 del borgo,365 et anche del destretto dell'Aurana, cioe366 de quel Jogo doue sara fatto367 el furto368 andar dietro alla trazza, e369 dar adiutorio a piar mal fator,370 e trouar el furto in371 pena de L 2 per cadauno ehe von andasse essendo chiamato, comandato, o aldando372 la canpagna, o uer il cridare.373 361
32374 Item ehe tutti quelli375 ehe haueuranno376 et haueranno i' pegni377 non lipossano uender,378 se non li appresenta379 al Zudese, e380 dopo ehe l'sara appresentando381 siä el termine ä uenderlo382 per fin a giorni undeci et dapo uenduto,383 siä termine ä scoderlo fin ä giorni otto384 immediate sequenti. 33385 Item ehe le carni386 bouine,387, ehe si f anno alla beccaria388 se do354
Re: segondo Re: hano fato, G i F: banne Re: el passado. 357 Re taj broj nema, a G i F: 31-0. 358 F: occoresse 359 Re nema taj izraz, a G i F: o voresse 360 Re: caxo ehe 361 Re: fosse fato alguno, G i F: fosse alcun 362 Re: furto, a u tekstu rukopisa u KAS-u pojačano su ispravljena slova u: urt 363 G i F: cosa, 364 Re: tegnudi tuti queli 365 Re G i F: borgo 366 Re: destreto dela Vrana, zoe, G i F: distretto dell'Aurana, cioe 367 Re: luogo doue sara fato, G i F: lego dove sara fatto 368 U tekstu rukopisa u KAS-u prepravljan tintom taj izraz, a u G i F: furto, 369 Re: dredo (sic! S. A.) ala traza, et, G i F: dietro alla trazza, e 370 Re: aiutorio apiar el malfator, G i F: ä piar mal fator 371 Re: et trouar el furto. In, G i F: e trovar el furto in 372 Re: andasse siando chiamado ho ho comandato. ho aldando, G: andasse essendo chiamato o comandato o aldando (!), a F: andasse essendo chiamato, o comandato o aldando 373 Re: campana ouer el cridare. G i F: campagna o ver il cridare. 374 Re također nema ovog broja, dok je u G i F: 32-0. 375 Re: tuti queli 376 Re: hauesseno, G i F: havevano 377 Re: hauerano pegni, G i F: haveranno i pegni, 378 G i F: vender 379 Re: apresanta 380 Re: zudexe, E. G i F: Zudese, e 381 Re: da puo chel sera a presando, G i F: e dopo ehe l'sara appresentando 382 Re: siä el termene de uenderlo, G i F: sia el termine a venderlo 383 Re: fina a zorni. XI. Et da puo uendudo, G i F: fin a giorni undeci et dopo vendute, 384 Re: sia termene fina a zorni. Ä G i F: sia el termine a venderlo fin a giorni otto 385 Re opet nema tog broja, dok G i F: 33-0. 386 Re: carne 387 G i F: bovine, 388 Re: se farano ala becaria, G i F: fanne alla beccaria 355
356
791
bbiano389 stimar per i'390 stimadori deputati, a uender391 secondo392 La stima,393 e le altre carne si dobbiano394 uender395 secondo usanza.396 34397 item che ciascheduno ehe uenira allegar, e398 domandar ragion del399 le cose stabile, e400 non possa prouar401 con tre402 testimonij fide digni, o uer403 con instromentopublico,404 et auttentico405 non siä406 ne tegna La ragion407 per lui. 3540S Item ehe ciascheduno409 ehe uenira allegar o410 domandar ragion delle4" cose möbele,412 La consuetudine uole, et cosi si debbia osseruare,413 ehe prouando414 con testimonij415 fide digni, La ragion sia, e tegna416per lui. 364t7Item ehe di4'8 danni fattiin canpagna La consuetudine, si e, et cosi si debbia osseruar,419 ehe colui,420al quäle sarä fatto il42' danno, prouando il suo danno per testimonio fide digno, e422 supplendo ancor lui con423 suo sac-
ramento424 li sia fatto raggione, e sotisfatto,425 el so426 danno a427 conplimento42S de giustitia.429 37430 Item perche e usanza431 ehe per ogni tauerna432 el Zudese dell'Aurana433 die434 hauer435per ogni botta soldi 2 li quäl die beuer436 de conpagnia,437 e de brigada in tauerna438 sia ordinato, e cosi439 si debbia440 osseruar,441 ehe se l'Zudese442 non uorrä443 andar in tauerna444 a445 beuer,446 i' detti447 due soldi448 de conpagnia449 debbia450 hauer451 solamente452 un soldo453 per botta, e454 non sia tenuto455 beuer456 in tauerna,457 ne458 dar niente del detto459 soldo ad alcuna460persona, ma l'altro secondo soldo461 si462 debbia463 ad ogni modo beuer464 in tauerna465per li altri in conpagnia.466 424
Re: sagramento, G i F: sacramento, Re: fato raxione e satisfato, G i F: fatto raggione e sotisfatto 426 Re: suo, G i F: so 427 Re, G i F: a 428 Re: complimento 429 Re: Justicia. 430 Re nema tog broja, a G i F: 37-0. 431 Re: ehe le uxanza. G: perche e usanza, a F: perche e usanza, 432 G i F: taverna 433 Re: zudexe de la Vrana 434 G: die a, a F: die 435 Re: hauere, a G i F: haver 436 G: die bever a, a F: die bever 437 Re, G i F: compagnia 438 G i F: taverna, 439 Re: Sia ordenado, e cussi, G i F: sia ordinato e cosi 440 Re: se deba 441 Re: obseruar, G i F: osservar, 442 Re: sei zudexe 443 Re: uora, G i F: vorra 444 G i F: taverna 445 Re, G i F: a 446 G i F: bever, 447 Re: / diti, G i F: J detti 448 Re: λ (= soldo) 2 449 Re, G i F: compagnia 50 Re: deba 51 Re: hauere, G i F: haver 52 Isto i Re, tako i G i F. 53 Re: λ (= soldo) l 54 Re: bota, e 55 Re: tegando, G.: tenuto, a F: tenute 56 G i F: bever 57 Re (ovdje svršava 1.97): tauerna, G i F: taverna 58 Re (počinje 1.97'): non 59 Re: dito 60 Re: alguna Re: laetro segondo soldo. 462 Re: se 463 Re: debia 425
389
Re: debiano, G i F: debbiano Re: /, G i F: i 91 Re: deputadi et uender, G i F: deputati a vender • Re: segondo 93 G i F: la stima 94 Re: se debiano, G i F: si debiano 95 G i F: vender ' Re: segondo uxanza 1 Re tog broja nema, a u G i F je: 34-0. 1 Re: uegnira alegar et, G i F: venira allegar o ' Re: raxion delle. G: ragion delle, a F: region delle 00 Re: stabele, et, G i F: stabile e 1 G i F: provar 402 Re: 3. 403 Re: digni, ouer, G i F: digni o ver 404 Re: cum Instrumente publico, G i F: con instrument publico 405 Re G i G: autentico, 406 Re G i F: sia 407 Re: la raxion, G i F: la ragion 408 Re i opet nema tog broja, a u G i F je: 35-0. 409 Re: zascaduno 410 Re: uegnira alegar ho, G i F: venira allegar o 411 Re: raxion dele 412 Re: mobile, 413 Re: la consuetudene, vole e cossi deba obseruar, G i F: la consuetudine vole et cosi si debba osservare, 414 G i F: provando 415 Re: con 2 testimonij 416 Re: la rexion sia et tegna, G i F: ragion sia e tenga 417 Re nema ni ovog broja, a G i F: 36-0. 418 Re: de I 419 Re: La campagna, la consuetudene sie. e cossi se debia obseruar, G i F: la canpagna la consuetudine si e et cosi si debbia osservar, 420 Re, G i F: colui 421 Re: quäl sera fato el dano, G i F: quäle sara fatto il danno, 422 Re: quando el suo damno per testimonio fide degno E 423 Re: cum 1
792
793
38467 Item ehe ciascheduno468 ehe non sarä469 dall'Aurana, o470 del suo contado, e destretto471 ehe uenira alla472 fiera di473 S. Gregorio474 sia tenuto, e debbia475 pagar de tutto quello476 ehe l'uendera,477 o uero478 conprara479 soldi l per lira intendendo480 La detta481 fiera giorni otto d'auanti,482 e483 giorni otto dapoi484 la festa di485 S. Gregorio. Mandantes itaque,486 et statuentes ad conplacentiam,487 et comodum uniuersitatis488 hominum et habitatorum489 Burgi Aurane490 eiusque comitatus491 Capitula492 supra scripta493 inuilabiliter494 ob seruari495 debere in496 et sub penis,497 et stricturis498 suprascriptis usitatis et consuetis, ualituris499 tarnen et duraturis ipsis Capitulis500 et conuentionibus501 ad nostrum,502 et 464
G i F: bever G i F: taverna 466 Re, G i F: compagnia. 467 Re i opet nema tog broja, dok u G i F glasi: 38-0. Re: zascaduno Re: sera, G i F: sara ° Re: de la Vrana ho, G i F: dall'Aurana e Re: destreto, G i F: distretto, Re: uegnira ala, G i F: venira alla 465
3
4
Re: San
G i F: Gregorio, 5 Re: tegnudo et debia, G i F: tenuto e Re: tuto quelo G i F: vendera Re: ouer. G i F: o vero Re i F: comparara, a G: comprarä 480 Re: Lira, Intendando, G i F: lira, intendendo 481 Re: la dita 482 Re: zorni. 8. dauanti, G i F: zorni otto davanu 483
484 485
486
Re: et, G i F: e
Re: zorni. 8. da poi, G: giorni otto da pol Re: de San
Re: Itaque, G i F: itaque 487 Re: complacenciam, G i F: complacentiam 488 Re: vniuersitatis, G: universitatis, a F: universitatis [sic] 489 G: labitatorum, a F: habitatorem 490 Re: burgi Aurane, a G i F: Burgi Aurane 491 Re: comitatus; 492 Re: capitula 493 Re: dicta. 494 Re: Inuiolabiliter, G i F: inviolabiliter 495 G i F: observari 496
497
Re: In
Re, G i F: penis 498 Re: strituris 499 Re: Valituris 500 Re i F: capitulis, a G: Capitulis 501 Re: concessionibus, G i F: conventionibus 502 Re: nečitljivo, ali očito je ipak: nostrum; u tekstu rukopisa u KAS-u je: nostr; (= nostrum), a u G i F: nostr.
794
successorum503 nostrorum beneplacitum,504 et uoluntatem,505 qui ualeant,506 et possint ipsa capitula,507 et concessiones declarare et interpretare,508 ac moderare, et corrigere,509 et eis Capitulis,510 et concessionibus addere,511 et dimunuere ad ipsorum512 successorum513 nostrorum beneplacitum,514 et uoluntatem,515 pro ut516 eis melius uidebit conuenire.517 In quorum518 fidem,519 et testimonium hoc520 presens registrum521 concessimus,522 et fieri mandauimus.523 Datum Jadre524 die primo525 mensis Aprilis526 indictione 2527 1454 Anno Incarnacione Domini Nos tri Jesu Christi.528 Ego Laurentius Lauredano Comes Jadre529 manu mea scripsi. Ego Benedictus de Mula Capitaneus530 manu mea scripsi. Et ego Antonius531 Campolongo q. D. Alberti de Padua publicus532 Imperiali auctoritate Notarius,533 et suprascripti534 M. ^D.535 Comitis Jadre Can503
G i F: successorum G i F: beneplacitum G i F: voluntatem 506 Re: Qui ualeant, G i F: qui valeant 507 G i F: Capitula 508 G i F: interpretare 509 Re: corigere 510 Re: capitulis 511 G i F: addere 512 Re: Ipsorum 513 G i F: successorum 514 G i F: beneplacitum 515 G i F: voluntatem 516 Re: prout, G: pro ut, a F: pre 517 G i F: videbit convenire. 518 U tekstu rukopisa u KAS-u: quor; 519 G i F: fidem
504
505
520
521
G i F: hec
Re: registrum. Tekst rukopisa u KAS-u registr; a G i F: registr. G i F: concessimus G i F: mandavimus. 524 G i F: Jadre 525 G: primo, a F: prime 526 Re: aprilis 527 Re: Indictione 2.a 528 Re: Incarnacione domininostri Jesu Christi. Tekst rukopisa u KAS-u: In:Dom. 522 523
N. L C.; G: Dom. NIL.; a F: Inc. Dom. N. 529
G i F: comes Jadre Re: Caps. Tekst rukopisa u KAS-u: Capf, a G i F: Caps. 531 Re i F: Antonius. Tekst rukopisa u KAS-u Auf.5, a G: Ant-s 532 s Tekst rukopisa u KAS-u: publ. a G i F tog izraza nemaju. 533 Re, G i F: Not., a tekst rukopisa u KAS-u: Not.s 534 G i F: supra... 535 = Magnifici Domini 530
795
cellarius536 capitula suprascripta, et concessiones suprascriptas537 Instrumentu suprascriptorum Magnificorum Domninorum53" Rectorum Jadre scripsi, et registraui, ut supra continetur, ac compleui, et signaui«.539 Već je rečeno da se ovaj rukopis čuva u Ostavštini I. Luciusa u KAS-u u Splitu pod sign. 528, ser. B, list 144-147. Format tih listova je 29,5 χ 21 cm. Iznad teksta, sasma gore, na prvom listu napisano je debelim slovima, crnom tintom: 144, a uporedo s tim brojem su brojevi: 70 i 83, koji su prekriženi. Na drugom listu, na isti način, sasma gore piše broj: 145, a sa strane brojevi: 73 i 83, koji su također prekriženi. Na trećem listu je broj: 146, a prekriženi su uporedni brojevi: 139 i 69, dok 87 (jedva vidljiv i pisan sasma drugom rukom) nije prekrižen. Na četvrtom listu je broj: 147, a uporedni je broj: 74, koji nije prekrižen, dok je jedva vidljiv broj 89. To bi bile vanjske karakteristike ovoga vrlo važnog dokumenta, koji se, dakle, sastoji od 4 lista ili 7 stranica (one nisu paginirane nego samo listovi). Ovaj VOP ili tzv. Vranski zakonik je prepisivala ona ista ruka koja je prepisivala i tzv. Novigradski zbornik, a koji se također nalazi u Luciusovoj ostavštini u KAS-u, u sv. 528, ser. Β od 1. 138—143, tj. prije ovoga našega dokumenta. Po našem je mišljenju i jedan i drugi spis prepisao Ρ o n t e (ili L j u b a ν a c) i poslao ga Luciusu, koji ga je onda pohranio medu ostale prijepise izvora, pa su tako do danas sačuvani u navedenoj Luciusovoj ostavštini u KAS-u. Vrst papira na kojem je pisan Novigradski zbornik ista je kao i onoga na kojem je prepisan VOP ili tzv. VZ, koji bi se zapravo na osnovi pojedinih izraza sadržanih u prijepisu teksta ovoga dokumenta mogao ispravnije nazivati i: »Capitula... priuilegiorumque litteranim et consuetudinem uniuersitatis hominum et habitatorum burgi Aurane eiusque comitatus«. No to je nešto ipak malo preopširno i zato ćemo ostati na jednostavnijem nazivu: VOP ili tzv. VZ. Po Baradi »papirnati sveščić« Novigradskog zbornika je »vel. 30 χ 20,5 cm« i potječe »iz XVII stoljeća«. Nije ovjerovljen i nije označen prepisivač. Svakako je to prijepis iz »libro delli processi inespediti nel tempo del regimento dal clementissimo signor Antonio Navagier, giä conte di Žara« (1557—1558). Na 1. 138, sa strane, drugom rukom kratkim latinskim regestom napisano je: »Croatiae consuetudines« .54° Kako se i u VOP-u ili tzv. VZ-u 536
Tekst rukopisa u KAS-u: Jadre Canc?; G:Jadr. Canc-s; a F: Jadre Concellarius G: suprascriptas, a F: suprascriptaa 538 Tekst rukopisa u KAS-u: In:'° suprascriptor; Mag:mm D' nr; 539 G i F iza »suprascriptaa...«, dalje pa do kraja nemaju više ništa već su to signirali samo točkicama. 540 M. B a r a d a, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb, JAZU, 1957, str. 153, 150. 537
796
u tekstu na početku navode »Capitula... consuetudinorum...«, a na kraju piše o »consuetudinibus«, onda nema sumnje da i VOP, kao i Novigradski zbornik, spada u »Croatiae consuetudines«. Naime, već se u uvodu Novigradskog zbornika govori o »le consuetudini ehe sono state nel paese di Croacia cominciando da Tnina541 fin a Nona«, tj. tu se radi o običajima koji su bili na tlu Hrvatske između Knina i Zadra.542 U vezi s tim I. Grgić dodaje da se je s vremenom izgubio izvorni naslov »toga zakonika običajnog prava (»običajno pravo, koje je važilo u zemlji Hrvatskoj od Knina do Nina«) pa su ga zvali: consuetudini di Žara«,543 iako nigdje ne piše da mu je bio takav kasniji naziv! Po svoj prilici Grgiću se čini da je iz druge polovie 16. st., kao i Novigradski zbornik, onaj sporazum, sačuvan u HAZ-u, gdje se govori o »le consuetudini del territorio di Žara«,544 što je i opet diskutabilno. Iako VOP ili tzv. VZ nema naslova, već se iz uvoda i njegova kraja očituje da se takode radi o consuetudines ili o običajnom pravu, kao i o raznim drugim povlasticama koje se izravno tiču posjeda vranskog područja, a napose samoga burga Vrane. Kao što je i Novigradski zbornik nastao radi potreba mletačke vlasti, što potvrđuje i njegov sadržaj,545 tako su — samo vremenski prije — sastavljene na molbu vranskog suca i ljudi sela vranskog distrikta i »consuetudines« u obliku »capitula« ili članova, tj. staro vransko običajno pravo ili tzv. VZ. To se je dogodilo 1. IV 1454. godine, za vrijeme zadarskog kneza Lovre Loredana i kapetana toga grada Benedikta de Mula, a sve je to prepisao, ubilježio i potvrdio knežev notar Antonije Campolongo, kako se to vidi iz sadržaja teksta VOP-a. Zapravo se ove »consuetudines« ne bi trebale zvati Vranski kmetski zakonik ili Vranski zakonik, već Vransko običajno pravo, kao što se ni Novigradski zbornik ne bi trebao titulirati onako kako ga je prozvao Barada, već Hrvatsko običajno pravo od 1551. i 1553. godine, kako ga je uostalom već prvi pod tim naslovom objelodanio L. von Thalloczy. 5 4 6 Uostalom i u uvodu tzv. Novigradskog zbornika govori se o »običajima« koji su na tlu Hrvatske između Knina i Zadra, a tih su se običaja držali »naši djedovi i 541 U prijepisu ovoga Novigradskog zbornika, koji je u Ostavštini Š. Ljubica (HAZ) kao i u rukopisu Garagnin-Fanfogna, piše: Žara (M. B a r a d a , o. c., str. 150-152, 158, bilj. 6). 542 M. B a r a d a , o. c., str. 158. 543 I. G r g i ć, »Buntovni pokret...«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6 — 7, 558, bilj. 21. 544 I. G r g i ć , »Pabirci po dalmatinskoj agrarnoj historiji«. Zadarska revija, 3/1954. br. 2, str. 128, bilj. 16. 545 M. B a r a d a , o. c., str. 158. 546 Hrvatsko običajno pravo od god. 1551. i 1553, Glasnik Zemaljskog muzeja ВШ, XVIII, Sarajevo, 1906, str. 17-36; »Das kroatische Gewohnheitsrecht vom Jahre 1551 und 1553«, Illyrisch-albamsche Forschungen, I, München und Berlin, 1916, str. 487 — 526. (Tu je T h a l l o c z y donio talijanski tekst i njemački prijevod, ali zato ne kaže da ga je već prije objelodanio.) Inače, ne pozna taj Thalloczyev rad iz 1916. (M. B a r a d a, o. c., 149).
797
pradjedovi i mi poslije njih«.547 Drugim riječima, ti običaji (tal. consuetudini, a lat. consuetudines) ne znače drugo nego običajno pravo, koje je nastalo iz potrebe održanja gospodarskoga, kao i drugih oblika društvenog života, kako to piše M. Barada.548 Prema tome mi na području od Knina do Zadra imamo tri vrste »consuetudines«: 1. Baradin Novigradski zbornik ili Hrvatsko običajno pravo od 1551. i 1553, 2. Vransko običajno pravo (VOP) ili tzv. VZ i 3. Običajno pravo zadarskog područja, koje samo citira I. Grgić.549 Po Baradi tzv. Novigradski zbornik, koji se nalazi u Luciusovoj ostavštini, prepisan je »negdje u XVII stoljeću«,550 a iz toga istog stoljeća je i prijepis Vranskog običajnog prava, koje je pisano istom rukom kojom i onaj zbornik. Koje je od ta tri običajna prava nastalo najranije i bilo prvo primjenjivano u praksi? Na to je teško dati izravan i sasma određen odgovor, ali se svakako može petpostaviti da je to Vransko običajno pravo, sastavljeno prvo na želju zajednice stanovništva burga i okolice Vrane, čiji su predstavnici iznijeli svoje privilegije i običajna prava, a onda je sve to pregledano i ispitano, te je knežev notar Antonije Campolongo, dozvolom i odobrenjem mletačkog kneza i kapetana u Zadru, napisao ta »capitula« u obliku »instrumentum-a«, koji se u tom smislu VOP-u naziva i »registrum«, te je onda sve to i ovjerovljeno. To je učinjeno iz obostrane koristi, tj. zbog stanovništva vranskog predjela kao i zbog potreba mletačkih upravnih vlasti, kako se vidi iz samoga teksta ovoga dokumenta. No, iako je 1454. bilo ovako zagarantirano Vransko običajno pravo u ime dužda sa strane zadarskih rektora zajednici ljudi i stanovnika te varoši i njenoga distrikta, već 6 godina iza toga saznaje se da su tamošnje mjesne vlasti kroz više godina nekažnjeno kršile te vrlo stare običaje i privilegije ljudi Vrane i njenoga distrikta, potvrđene od prejasnog duždeva gospodstva. Stoga su se neki »homines« Vrane u ime ljudi navedenoga mjesta i distrikta, odanih mletačkoj vlasti, kako stoji u dokumentu, 1460. požalili izravno sindicima i provizorima Juliju Contarenu i Antoniju Veneriju zbog nepravdi, napose sa strane vranskih dacijara. Oni su uvažili njihove žalbe i donijeli odluku, koju je u obliku »capitula« tek 30. V 1464. mletački senat odobrio.551 5.
Iako se je već Freidenberg opširno pozabavio pojedinim nazivima u vranskom dokumentu, a napose imenom »vilan« i slično, i mi ćemo to isto učiniti — samo na malo drugačiji način. Naime, mi ćemo neke nazive i izraze 547
M. B a r a d a , o. c., str. 158. o. c., str. 154. 549 »Pabirci...« str. 128, bilj. 16. 550 M. B a r a d a , o. c., str. 152. 551 Š. L j u b i ć, Listine o odnošajih između juž. Slavenstva i mlet. republike, X, MSHSM, 22, Zagreb, 1891, str. 157-159 i bilj. 1. 548
798
produbiti drugom arhivskom gradom i time nastojati dati što zaokruženiju sliku socijalnog društva ovog kraja. Naravno da je i u centru naše pažnje izraz »uilan« ili »uilani«, koji se vrlo često i izravno navodi u VOP-u (cl. l -4, 8, 10, 12, 15, 16, 18, 19, 24, 30). No još i u doba narodnih vladara u Hrvatskoj se za seljake masovno primjenjuje naziv »villani«,552 i to u drugoj polovici 11. stoljeća. Oni su tada pretežno bili naseljeni na kraljevskoj ili crkvenoj zemlji koju su obrađivali. Neki od njih čak prisustvuju kupoprodajnim ugovorima (npr. Petra Crnoga u okolici Splita) ili kao svjedoci pri darivanju (npr. samostanu sv. Ivana u Biogradu) ili pak prodaju (tom istom samostanu) svoje alode ili zemlje u pojedinim selima ili mjestima zadarske okolice.553 U Supetarskom kartularu govori se također o »uillanis«, u jednoj darovnici spomenutoga Petra Crnoga iz 1080. god. u korist crkve i samostana sv. Petra u Selu, gdje oni nastupaju iza »nobiles« kao svjedoci.554 Prema tome oni su ovdje tretirani kao slobodni seljaci. U tzv. Budvanskom statutu (cap. CCXXXXVIII), u naslovu poglavlja, izjednačuje se »homo della villa« sa »villan«, te mu se ne dozvoljava da kupi bilo kakav posjed u budvanskom distriktu.555 U odredbi mletačke centralne vlasti 1440. god. strogo se zabranjuje vilanima ulcinjskog predjela sadnja novih vinograda i određuje se koje sve mjere treba poduzeti, ako vilani upadnu na zemljišta ulcinjskih građana i započnu graditi kuće i saditi vinograde.556 Du G a n g e izjednačuje vilane sa seljacima (Rustici, Paganenses) i kaže da se »Villani«557 razlikuju od serva, dok Ardelio d e l l a B e l l a558»Villano naprosto izjednačuje sa »Paganus«, te »Segljanin« i »Hlap«, a VI. M a ž u r a n i ć, pozivajući se na jedan izvorni podatak, gdje se kaže da Vlasi 559 i vilani imaju istu zabranu paše u šibenskom distriktu 1357. god., smatra 560 da tada izraz villanus znači: kmet, vlah. I. B e u c, prema Zadarskom statu552 Čak u Čedadskom (Cividale) evangjelistaru, gdje se nalazi popis raznih imena iz o. 850 — 896. god., pa tako i kneza Trpimira, navodi se upravo iz toga razdoblja izraz »Uuilan« (Fr. R a č k i, Documenta historiae chroaticeperiodum antiquam illustratia, RD, MSHHSM, VII, Zagrabiae, 1877, 383). 553 RD, 53, 114, 128, 163, 165, 166, 171-173. 554 RD, 128; V. N o v a k — P. S k o k , »Jura sancti Petri de Gomaji«, Supetarski kartular, Djela JAZU, Zagreb, 1952, str. 214. 555 Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae, et civitatis et insulae Lesinae. Cura Š. L j u b i ć, MHJSM, Pars I, vol. III, Zagrabiae, 1882, str. 52, 53. 556 A. P e r t u s s i, »Per la storia di Dulcigno nei secoli XIV —XV e dei suoi statuti cittadini«, Studi veneziani, XV/1973, Firenze, 1975, str. 250-255, 260, 261, 263. 557 C. du Fresne domino Du G a n g e , Glossariummediaeetinfimaelatinitatis, 8, Niort, 1887, str. 331. 558 A. d e l l a B e l l a , Dizionario italiano-latino-illirico, II, Ragusa, 1785, str. 427. . · - . - 559 T. S m i č i k l a s, Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, XII, Zagreb, 1914, str. 438 — Pod Ninom 14. XII 1357. 560 VI. M a ž u r a n i ć. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, II, Zagreb, 1908-1922 (Pretisak 1975), str. 1574.
799
tu, zaključuje da bi vilani mogli biti obuhvaćeni pod pojmom »rusticus«, ali zato ne i pod pojmom »habitatores«, jer su živjeli na tuđoj zemlji,561 dok J. L u č i ć kaže »da villanus: stanovnik izvangradskog područja, dakle agrarnog područja — seljak kao takav — zemljoradnik — polovnik i uopće poljoprivredni zakupnik — može pripadati nekom zemljovlasniku u smislu da kod njega radi — poistovjećuje se neki put s 'rusticus', ali nije isto što i homo«.562 Međutim, Freidenberg vilana vranskog distrikta smatra u početku seljakom, »tj. zavisnim«, a vilanstvo mu je »kmetstvo«. Malo zatim pita se isti pisac, »kojoj kategoriji pripada vranski vilan« i da li je »on kolon ili kmet?« Donoseći neke primjere o obavezama ovoga vilana, on kaže da te »značajke upućuju na zaključak o kmetskoj prirodi vranskog vilana«. No ima »i suprotnih crta«, koje također iznosi pa je »u osnovi« »vranski vilan... tipičan kmet«, što potvrđuje i »postojanje u VZ rente, koja je obična za kmetove«. Ali »njegovu čisto dalmatinsku osobinu predstavlja osobna sloboda, njegova sposobnost da uvijek može slobodno otići sa zavisne parcele«. Inače »eksploataciju vilana« vrše feudatariji i mletačka država, u čije ime »istupaju skupljači poreza (datieri)«.563 Držeći se tzv. VZ-a T. Raukar ubraja i »kmetove (vilane)« medu slojeve vranskog stanovništva.564 Kada smo ovako sagledali razna mišljenja o vilanima, pogledajmo prvo kada se sve u izvorima, tj. u zadarskim notarskim spisima navode vilani u prvoj polovici 15. stoljeća. U Diklu se spominju vilani (s obavezama) samostana sv. Krševana u Zadru. Čak se 12. VII 1413. ti isti vilani poimenično, s dvornikom samostana sv. Krševana u Diklu, obavezuju ugovorom (pacto) zadarskom plemiću ser Kresoju de Cressava dobro obraditi njegovu zemlju u Cerodolu u zadarskom distriktu »secundum more boni laboris«, uz uvjet da od rastlinstva na podvornicama i izvan njih daju 1/4. Osim toga oni mogu pasti stoku na pašnjacima ser Kresoja, a uz to taj plemić im treba svake godine, kad god mu obra565 duju zemlju, davati 30 dobrih kokoši. 1419. u okolici Zadra javlja se Radac Stojmilić iz Mahuraca, »villanus ser Filipi de Mattafaris«, a te iste godine spominje se i Filip Veterinić iz sela 566 Pođi (districtus Jadre) kao vilan udove ser Federika de Grisogonisa. God. 1433. nailazimo u istim notarskim izvornim spisima na 4 vilana. Jedan je vilan porodice »de Grisogonis« u selu Krašević (Craschiauich), drugi je Marko iz sela Polišani (Polissani), vilan »ser Donati«, treći je Mihovil Boj561
1. B i. u c, »Statut zadarske komune iz 1305. godine«, Vjesnik Državnog arhiva, 2, Rijeka, 1954, str. 561. 562 J. L u č i ć, Prošlost dubrovačke Astareje, župe Šumeta, Rijeke, Zatona, Gruža i okolice Grada do 1366, Posebna izdanja MH, 7, Dubrovnik, 1970, str. 90. 563 M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 328-331. 564 T. R a u k a r , »Marginalia...«, str. 373. 565 HAZ — SZN Theodorus de Prandino (1403-1441) b. I, f. I, 431 - 12. VII. 1413. 566 HAZ — SZN Bartholomeus de Annobonis de Ser?ana — Instrumenti 1415-1428, b. I, f. 1/2-22. i 25. III. 1419. 800
ković iz sela Kobilaglavić (Cobilaglauich), a četvrti Pavao Korušić iz sela VeIjana (Veliane), obojica vilani porodice Detriko (Detrico, Detricho).567 God. 1434. nailazimo u zadarskim notarskim spisima na samo 2 vilana. Prvi je Smoljan Brajkolinović iz sela Miljacka (Miliaggha u districtus Jadre), vilan (villanus) porodice »de Boico«, a drugi Jadrio Radošić iz sela Bibinja (Bibine districtus Jadre), vilan (villanus) samostana sv. Marije u Zadru.568 U drugoj polovici 15. st. susreće se u istim spisima, 1456. god., Tomo Mikulić iz sela Draginića »districtus Nouigradus«, vilan (villani) »comitatus superioris Luke nobilium Bribirensium et Carigranorum et aliorum nobilium croatorum habentium suas possessiones et villas in superiori Luka« ,569 Sljedeće godine citirana su u jednom kupoprodajnom ugovoru 4 seljaka »de vila Tercice«,570 a 1458. anonimno se spominju »vilane e lauradori i de Pachoschiane come Poschalina«,571 dok 1486. pjeva zadarski notar svećenik Jeronim Vidulić o... Rustici villani, ehe in tanti affari semper istis...« 572 S onim vranskim vilanima u VOP-u povezani su i njihovi »Patroni«, prema kojima su u pogledu obrade zemlje i vinograda imali točno određene obaveze kao i izuzeća od njih, navedene u članovima ili kapitulima Vranskog običajnog prava (cl. 9, 10, 15, 19). Ti su se patroni zvali »patronos feudorum«, tj. gospodari feuda, koji se 1428. god.573 javljaju u zadarskoj okolici, a na svojim posjedima imaju razne vrste kmetova, od kojih se jedni zovu »vilani« a drugi »vilici«.574 Iz povelje od 27. VIII 1490. doznaje se da se vilici i »judex ville Chiacafci« pred zadarskim knezom tuže »quod duornici et gastaldiones patronorum dicte ville Chiacafci575 inducunt equos, uel induci faciunt alienarum personarum, quam propriorum patronorum ad pasculandum in gaijs propriis ipso-
567 HAZ — SZN Nicolaus de HO (1433-14361 b. I, f. I/1 -18., 26. VIII 4. i 12 XI. 1433. •568 HAZ — SZN Nicolaus de HO b. I, f. 1/3-1. I, 12. II. 1434. 569 HAZ — SZN Simon Damiani (1446-1476), b. III, f. "IV/18, 325, 325a — 3. V. 1456. 570 HAZ — SZN Simon Damiani, b. IV, f. V/2, 84a, 85-9. IV. 1457. 571 HAZ — SZN Simon Damiani, b. V, f. VIII/4, 194a, 195-4. I. 1458. 572 HAZ — SZN Presb. Hieronimus Vidolich, b. I (1483-1499), f. 1/4 — oštećeni list. Gl. i V. V a l č i ć, »Jerolim Vidulić najstariji hrvatski pjesnik Zadra«, Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, Zadar, 1/1955, str. 90 (tekst). To su stihovi kojima se izruguje primitivan život i grube seljačke poslove (83). Te je stihove objelodanio i slobodno preveo na hrvatski jezik dr I. G r g i ć u 261. broju Glasa Zadra (kaže i V. Valčić u bilj. 20; inače mu nije točan podatak: Instrumenti 5). 173 S. L j u b i ć , Listine..., IX, MSHSM, 21, Zagreb, 1890, str. 31 - 24. IV. 1428. 574 U pergameni iz 15. st., koja se odnosi na mjesta: Brest, Podgoria, Nicolovica i Novecho a tiče se poreza, govori se i o »villici dicte ville« (Novacho: S. A.) pod kaštelom »Raspurch« u Istri (Historijski arhiv u Rijeci — Parenzo — Storia ecclesiastica Negri e Polisini. No 39 — kutija — br. 15 — Raspo — 7). 575 Vlasnici ovoga sela bili su ili Markovići »de genere Subichorum«, koji su u vezi s tim dali izjavu zadarskom knezu (HAZ — Spisi plemićke porodice de Ponte, br. l, str. 21, a — Isprava od 27. VIII. 1490. Prijepis iz 17. st.)
801
rum Villicorum (S. A.)...«- Nakon toga je knez presudio da nitko ne smije pasti u gajevima ovih vilikä.576 I dok se u VOP-u govori samo o vilanima, u Zadarskom katastiku (ZK) od 1421. (s dodacima iz kasnijih godina, druga pol. XV st.), pored vilana se citira i vilike. Po Du C a n g e u »villicus« je najprije neke vrsti ubirača poreza u selu, a kasnije mu villicus stoji na čelu sela.577 Mažuraniću je »villicus« = vasnik,578 Nadi K l a i ć su pak vilici isprva »seoski suci«, a zatim ona smatra da »termin vilicus treba da označava uopće stanovnike sela odnosno kmeta«,579 dok T. Raukar naprosto piše: »Stanovnik sela (villicus, kmet)«.580 Komentirajući prijevod izvoda iz Zadarskog katastika N. Klaić kaže da »judex ili villicus je jedan između kmetova koji ubiru davanje od ostalih kmetova, zato ima neke povlastice«.581 Inače u ZK se spominju na području vranskog kastruma vilici u selu Hraštanima, gdje su obrađivali 15 ždrijebova zemlje i svake godine davali 1/4 i 1/10 dijela od svih prihoda od plodina. U Poškaljini pak, koja je bila u istom predjelu, na nekim ždrijebovima zemlje stanovalo je 9 vilika,582 za koje nije označeno koliko moraju davati od plodina. Međutim i vilani kao stanovnici (habitatores)583 ove iste Poškaljine davali su svake godine vranskom kastrumu na blagdan Sv. Marije u kolovozu, u novcu 20 libara dinara. Kako su se dnevno pojavljivale razmirice između zakupnika prihoda (coductores introitum) vranske tvrđave i vilikä istoga kastruma, to je zadarski knez Luka Trono (1436) u ime dužda odredio da ti isti vilici, podvrgnuti (subditi) vranskoj tvrđavi, svake godine obraduju sa par volova l gonaj zemlje umjesto zgona (pro sgono),584 tj. da obraduju polovicu, kako je to uobiča576
HAZ — Spisi plemićke porodice de Fonte, br. l, str. 20 — Prijepis pergamene od 27.577VIII. 1940. iz 17. st. »Villicus, Actor, Exactor villae pensionum, Insularius. Villicus, Dispensator vel Gubernator Propriae villae est Gubernator, unde a villa nomen habet... Villicus, οικονόμος... Villici id est, provisores villarum... Sed posterioribus seculis pro eo accipitur, qui vulgo Major villae dicitur, seu... Villici, id est, majoris et omnium servientium villae ...« (C. du Fresne domino Du C a n g e , o. c., 8, str. 334). 578 VI. M a ž u r a n i ć , o. c., II, str. 1574, 1543. 579 N. K l a i ć , »Stjepan Antoljak, Zadarski katastik 15. stoljeća«, Historijski zbornik (HZ), IV/1 -4, Zagreb, 1951, str. 281. 580 T R a u k a r »Ekonomski odnosi na posjedima rogovskog samostana u XV i XVI stoljeću«, HZ, XXIII - XXIV, Zagreb, 1970 - 71, str. 247. 581 N. K l a i ć , Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, str. 265. 582 S. A n t o l j a k , »Zadarski katastik 15. stoljeća«, Starine JAZU, 42, Zagreb, 1949, str. 389, 392. 583 1 dok B e u c , prema Zadarskom statutu, zaključuje da pod pojmom habitatores »nisu bili obuhvaćeni i vilani, jer su ovi živjeli na tuđoj zemlji, koju su pod pogodbom obrađivali i od toga izdržavali« (I. B e u c , o. c., str. 565), R a u k a r kaže da habitator »može biti i kmet ili težak, a ne samo obrađivač vlastitog zemljišta« i da se »u izvorima XV. st. stanovnik distrikta koji živi na vlastitoj zemlji naziva samo terminom »habitator« (T. R a u k a r , Zadar u XV stoljeću, Monografije, 6, Zagreb, 1977, str. 63, bilj.37).
802
jeno u zadarskom distriktu. Nadalje ovaj isti knez je pojasnio svoju odredbu u pogledu obveze vilika vranske tvrđave, tj. da oni polovicu zgona siju svake godine, a drugu polovicu da obraduju, kako je to običaj u zadarskom distriktu (S. A.). Ujedno je naredio da svi vilici, podvrgnuti (subditi) Ijubačkoj tvrđavi, moraju da rade s par volova i obraduju l gonaj zemlje umjesto zgona, tj. pola zgona da zasiju svake godine, a drugu polovicu da gaje, kako je to običaj u zadarskom distriktu (S. A.). Osim toga trebaju da svake godine na svoj trošak, kroz 12 dana, hrane ovcu prema istom običaju, kako su obavezni i oni iz Vrane. U selima Tinju, Zablaću, Blaćanima, Skorebiću, Bojskoj i Malinavasi, u području vranskog distrikta, vilani koji su ondje stanovali (residentes), svake su godine davali u određeno doba vranskoj tvrđavi 1/4 i 1/10 od svih i pojedinih vrsta od plodina sa ždrijebova oranica i vinograda s pašnjacima koje su obrađivali (laborantes terrena). A kada bilo kome vilanu naloži gospodar mjesta da ide u Zadar, Nin, Vranu, Novigrad i Pag, plaća mu on i trošak.585 Dakle, vilicima u selima vranskog distrikta, osim u selu Hraštanima, u to je doba od mletačkih vlasti bilo određeno što imaju raditi i koje su im obaveze, dok je vilanima bilo raspodijeljeno da sa ždrijebova zemlje koju obraduju, daju točno 1/4 i 1/10 od svih vrsta svojih plodina. To znači da je i te kako postojala razlika u obavezama između vilana i vilika, koji su zapravo i bili pravi kmetovi navedenih kastruma, tj. mletačke vlasti. Pored obaveza vilana i vilika u ZK postoje upisane i brojne oranice s područja vranskog kastruma. Od njih su neke bile obrađene, a druge neobrađene, te su zato svi vilani koji su ih obrađivali, morali davati ovoj istoj tvrđavi već spomenutu 1/4 i 1/10 od svih prihoda plodina.586 Ako pažljivo pogledamo VOP od 1454. godine vidjet ćemo da su navede587 588 ni samo »vilani«, »laorator«-! i »feudatarij«, uz »borghesani« i »habitato584
U zadarskom notarskom spisu od 1454. čak se govori o »vineatam... vocatam Sgona9 positam in uilla Muruice parue...« (HAZ — SZN Nicolaus q. Benedicti [1433-1469], b. II/1, testamenti, 6-5. XII. 1454). 585 S. A n t o l j a k , o. c., str. 390, 392, 396, 390, 398. 586 S. A n t o l j a k , o. c., str. 390. 587 U cl. 14 VOP-a piše »laorator«, za koga Raukar kaže da označuje »težaka koji obrađuje već uzgojeni vinograd«, pozivljući se na zadarski statut. Nadalje tvrdi da »laborator nema nikakvih prava nad obrađivanim vinogradom«. On ga samo kao težak uzima »u kratkoročni zakup, a nakon isteka ugovornog roka vinograd u potpunosti prepušta njegovu vlasniku«, (T. R a u k a r , o. c., str. 64, 92). Koje su dužnosti i obaveze imali »laboratores«, opisuje nam ZK. Inače se na posjedima koji su pripadali vranskom kastrumu, navode kao obrađivači zemlje pojedinog sela »villani laborantes«, kojima su određena podavanja. (Gl. S. A n t o l j a k , ZK, str. 394, 397, 390). Interesantno je da po cl. 14 VOP-a nijedan »laorator« a ni ostali, koji stanuju u vranskom komitatu, na sajmu u vranskom području ne trebaju plaćati porez na robu, dok po cl. 38 (ne 16, kako piše M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 335) svaki onaj koji nije iz Vrane ili njegova komitata i distrikta, pa dođe na sajam za Sv. Jurja, koji traje 8 dana prije toga blagdana i 8 dana poslije, treba platiti taksu za sve ono što proda ili kupi. 588 Za feudatare u vranskom distriktu R a u k a r , služeći se ZK-om, zaključuje da su za dodijeljeno im zemljište bili obavezni na vojnu službu, dok su novigradski feudatari za svoja zemljišta plaćali srazmjerno samo malo novčano podavanje ili feudum »qui sclauonice interpretatur dohodoch« (T. R a u k a r , o. c., str. 145 i bilj. 253). Inače
803
ri«, ali ne i »villici«, iako su u ZK1431. i 1436. upravo oni pretežno citiram, tj. da se nalaze na području vranskog kastruma. Stoga je uistinu čudno da ni Grgić a ni Freidenberg kao ni Raukar, koji su vrlo dobro poznavali i ZK i VOP, nisu to zapazili. U selima (Cerinci, Papračane, Trnovo, Domakovci, Pritičević, Stupić, Koruplja, Konjašice), koja su pripadala novigradskom distriktu i kastrumu, spomenuti su pak samo feudatari, ali ne i vilici i vilani. No zato su naznačeni »laboratores« feudatarijä. Oni su obrađivali ždrijebove oranica, vinograda i pašnjaka. Stoga su oni morali svake godine davati raznovrsne »honorantias«589 ili darove novigradskom kastrumu i feudatarima, osim sela Cernici, gdje su »laboratores« pored tih »honorantias« davali i »infrascripta pheuda«,590 tj. feudalna podavanja. Svi su ti darovi bili točno određeni, a obradivači ždrijebova su također bili obavezni davati novigradskom kastrumu još 1/4 od svih prihoda svojih plodina.591 Što se tiče vilika u već toliko puta spomenutom zadarskom distriktu, oni su u nekim selima, gdje su stanovali, plaćali i desetinu i marturinu, koju su prije 1435. ubirali ostrovički kapetani. God. 1435. dobio je od zadarskog kneza i kapetana u zakup tamošnji građanin Petar Majnerije592 iz Milana da ubire i desetinu593 i marturinu od vilika, a vojšćinu od pojedinih zadarskih građana i stanovnika. Interesantno je da su vilici u nekim selima (Veliki i Mali Jelšani, Kamenjani,594 Uskipah, Bačćica, Snojaci, Podvršje, Krneza, Ljuba, Nadin, Poričao tim vranskim i ostalim feudatarima u zadarskoj kopnenoj regiji gl. S. A n t o l j a k , »Nekoliko primjera o postojanju fonda u zadanoj kopnenoj regiji iza 1409. godine«, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru, 16/1976-77, str. 165-173. 589 B e u c kaže, na osnovi ZK(397), da je kmet bio dužan »na honorancije, tj. davati darove gospodaru u izvjesnoj količini i vrsti te na određene svetkovine« (I. B e u c , 590 o. c., str. 571). I u dukali od 24. IV 1428. po nalogu dužda Foscarija zadarskom knezu seljaci trebaju da plaćaju »pheuda« (Ducali e Terminazioni, Tabularium, IH/2, Zadar, 1903, 103, 24. IV. 1428.). 591 S. A n t o l j a k , ZK, str. 394. 592 On je još kao stanovnik Zadra 1434. skupljao daće za grad Nin, po odluci kneza, kapetana i komercarija u Zadru (G. P r a g a , »Atti e diplomi di Nona (1284- 1509)«. Archivio storico per la Dalmazia, a. XI, v. XXI, 125, Roma, 1936, str. 195,196). God. 1442. je »conductor possessionum in uilla Scril hospitalis domi Lodouici de Matafaris...« (HAZ - SZN Johannes de Calcina [1439-1482], b. I, f. II, 153 a — 13. I.5931442). God. 1505. bio je pobirač desetine ser Pavao sin Jakova de Pechiaris »vnicus conductor decime corporis ciuitatis Jadre (S. A.) ...« (HAZ — SZN Johannes Philippus Raymondus, (1487-1516), b. I, f. I/l — 10. III. 1505.). Međutim, Raukar, citirajući Zadarski statut, kaže da ovaj zakonik identificira »laborator seu conductor«, tj. težaka sa zakupnikom (T. R a u k a r , o. c., str. 93). Inače u uvodu VOP-a (1454) čak se navode: conductores incantus Aurane, što dokazuje da je bilo više zakupnika vrhunskog inkanta. A još 1440. nailazi se u izvorima na podatak i o »conductori incantus Nouigradi« (T. R a u k a r , o. c., str. 145, bilj. 253). 594 Ondje je imala svoje zemlje i velika zadarska plemićka porodica de Gallelis (HAZ — SZN Johannes de Calcina b. III, f. V/1 — 15. II. 1448; b. V/1, f. HI/3, 144-2. V. 1458).
804
ni, Čakavci) plaćali i desetinu i marturinu, a u drugima (Poličnik, Visočani) samo marturinu. Međutim vilici kneza Ugrina Ugrinića »nobilis de Breberio de genere Subich« u Terčicama plaćali su samo desetinu i ništa drugo. Vilici pak, građana Zadra, koji su stanovali u Kamenjanima i Uskipahu, morali su davati i desetinu i marturinu, vilici zadarskog plemića de Georgiis u Visočanima samo marturinu, vilici zadarskog plemića Zoila de Fera te nekih zadarskih građana i samostana sv. Franje u Zadru u Bašćici i Snojacima — i desetinu i marturinu, koju su plaćali i vilici ninskih plemića u Podvršju i Velikoj Krnezi, te vilici u Nadinu, u Poričanima, onda vilici zadarskog plemića ser Franje de Nassisa, suca Ljube, te ostalih ninskih plemića u selu Jakavcima,595 tj. Čakavcima. I vilike i vilane imao je i istaknuti vrlo bogati zadarski građanin ser Grgur Mrganić. Tako se 1435. naznačuju njegovi vilici u Lišanima,596 a 1483. imenuje se Smoljan Lipanović iz sela Jagodnje (districtus Ostrouice) kao njegov vilan. Sljedeće, pak godine citira se Duško Vlatković »de villa Coprali districtus Jadre« kao »uillanus« samostana sv. Nikole u Zadru,597 a 1442. Vukoslav »de Polisane olim vilanus ser Bartoli de Grisogonis« ,598 Čak se za kneza Petra Petrovića »de generatione Mogorouich« iz Luke znade da je još 1466. imao neke svoje zemlje i vilike pod vlašću mletačkog dužda,599 a u blizini Zemunika, također 1466, nailazi se na zemljišni predio koji je pripadao »vilan Morlacho... de nation (S. A.) Morlacha«.600 God. 1457. i 1460. izričito stoji u izvorima kako su vilici krbavskog kneza »in territorio nostro Jadre« živjeli po svome starom pravu, i, također 1460, kako je »in nostro agro Jadrensi« krbavski knez Ivan imao posjede i sela.601 16. VIII iste 1460. sindici i provizori Julije Contareno i Antonije Venerije u ime dužda određuju, uz ostalo, da »non possint nee debeant cogi homines et vilici antedicti ad defferendum ledame, quod de cetero contiget in castro predicto (tj. Auranae: S. A.).602 Dakle, tu se očito razlikuju »homines« od »vilici«. Pored svih tih vilika postoji iz 1412. popis vilika Žuvice pok. kneza Dobrula Bribirskoga u selu Jaranima u ostrovičkom distriktu.603 Svoj posjed s vilicima imao je i ser Simon de Nosdrogna — i to i u Domakovcima i u Krne595 S. A n t o l j a k , »Probiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (1435)«, Starine JAZU, 49, Zagreb, 1959, str. 227-234, 229-231. 596 S. A n t o l j a k , o. c., 230. 597 HAZ - SZN Nicolaus de Rosis de Pisis (1437-1449) b. I, f. 1/2-9. X. 1428; SZN Johannes de Calcina b. I, f. I — 6. I. 1439. 598 HAZ - SZN Johannes de Calcina b. I, f. II — 4. VI. 1442. 599 HAZ — SZN Nicolaus q. Benedicti b. I, f. 1/20 — 1. IX. 1466. 600 HAZ — SZN Nicolaus q. Benedicti b. I, f. 1/20 — 29. III. 1466. 601 S. L j u b i ć , Listine..., X, str. 117, 147. 602 S. L j u b i ć , o. c., str. 157 -159. 603 HAZ — SZN Theodorus de Prandino b. I, f. I, 313 a — 17. XI. 1412.
805
zi.604 Iz Kamenjana je bio Ivan Petković »Zubranich«, koji je tada »villanus ser Magioli de Galellis«, čiji je vilan bio i Vladislav »vlacchus« iz sela Galovca. Iz toga istog mjesta (districtus Jadre) je i »Juray Cipcich«, koji je »vilicus ser Missoli cond. ser Magioli de Galellis nobilis ciuis Jadre.. .605 Iz sela Hrašćevića u istome distriktu živio je i Nikola pok. Jurja, »vilicus monasterii s. Francisci de Jadra« (1447).606 Iz Kamenjana je, pak, imao svoga vilika i ser Mihael de Galellis (1448), a u istome tom selu je ser Malija pok. Pavla »de genere Subich nobilis de Crouacia«, imao svog vilika, kome je te iste 1448. predao neke svoje zemlje, dok se 1450. iz sela »Corna9rat« navodi također jedan vilik ser Grgura de Civallelisa.607 Petar pok. Anatonija iz »villa Comorce districtus Jadere«, vilik je nasljednika pok. »ser Magiola de Fanfogna« (1440).608 Interesantan je i Damjan pok. Ivana »Misa9 de Lica de vila uocata Podhum« iz sela Crnoga, koji je već 1452. bio stanovnik Zadra i ondje živio.609 God. 1453. spominje se Dragiša »de Columnichi«, vilik ser Filipa »de Rosa«, a te iste godine Dobrilo Baldovinović i njegov nećak Juraj Biloslavić, oba »morlachi de catono Merfci«, obavezuju se Nosdrogni da će mu biti vilici u selu Domakovci »districtus Jadre«.610 Te iste godine znamo i za Jakova Babina, vilika u selu Zlošane, a sljedeće, 1454. god., Mirko Donić pok. Pribislava kao vilik de Galellisa živi u mjestu »Didine« kod Biograda, dok Radivoj Tvrdković iz »Busane de Pset«, te iste godine, je vilik ser Filipa »de Rosa« u selu Blato (districtus Jadre).611 God. 1456. samo se citiraju anonimni vilici sela »Mahurci et Visozane«, a 1474. žive u selu Podvršju vilici ser »Tetrici de Tetrico«. God. 1476. Pavao Glušćić, vilik rogovske opatije u selu »Granda«, ima jedno zemljište na sjevernoj strani toga naselja. 1486. nalazi se u selu Lišanima kao vilik ser Mihajlo »de Rosa« Marko Dubrolović, a 1488. je Grgur Pavlović Maslesić uveden u notarske spise kao vilik plemića »de Detrico« u selu »Debelouici... districtus Ostrouice...«. 1490. je ubilježena u notarski spis Jelena kći pok. Petra Vladinića i žena Martina nazvanog »de Venesia«, vilika samostana sv. Katarine, koji je živio u selu Polišane, a ove iste godine stanuje u selu »Ter612 zi« Bartol Popić, vilik ser Marina pok. Ivana »Borsich de Grisogonis«. 604 HAZ — SZN Simon Damiani b. II, f. IH/9, 395 a, 396 — 14. X. 1453; SZN Antonius Barba (1485-1509) b. II, f. II, 39 - 15. X. 1498. 60i HAZ — SZN Jacobus cond. Ostoie (1427-1445) b. I, f. 1/2 — 27. III., 26. II. 1434; b. I, f. 1/4 - 16. XI. 1435. 606 HAZ — SZN Johannes de Calcina b. II, f. II/IX/4, 173 — 11. VIII. 1447. 607 HAZ - SZN Johannes de Calcina b. III, f. V/1 — 15. II. 1448; b. II, f. IV (IX) 6, 276 - 21. XII. 1448; b. III, f. V/6, 270 a - 24. I. 1450. 608 HAZ — SZN Jacobus cond. Ostoie b. I, f. 1/6 — 5. VI. 1440. 609 HAZ — SZN Johannes de Calcina b. IV, f. VI, 278 a — 26. XII. 1452. 610 HAZ — SZN Simon Benedicti b. III, f. IV/10, 479 a - 5. II. 1453; b. III, f. IV/9, 395 a, 396 — 14. X. 1453. 611 HAZ — SZN Johannes de Calcina b. IV, f. VI, 462 — 19. XI. 1453; b. V, f. VIII/2 - 17. II. 1454; b. V, f. VII/1, 6 a - 26. IV. 1454. 612 HAZ - SZN Johannes de Calcina b. V, f. VII/5 - 12. IV. 1456; SZN Simon Damiani b. VI, f. VII/5, 306 a — 8. II. 1474; SZN Johannes de Calcina b. VI a, f. X/5, 137 — 27. VI. 1476; b. VII a, f. XII/4, 95 a - 31. VIII. 1486; b. VII a, f. XIII/1, 29 - 8. IX. 1488; SZN Johannes de Calcina b. VII a, f. XIII/4, 23 a, 24 — 8. IX.
806
Poseban položaj medu svim ovim vilicima zauzima Grubiša »morolacus vilicus« zadarskoga plemića ser Bartola de Grisogonis, nastanjen u Lukoranu (1448)613 na otoku Ugljanu, dok se vilik Begne Anton Jurjević »de insula Soliz« (Sali: S. A.) nalazi 1455. na otoku Ravi.614 U već navedenim Salima (Dugi otok) javljaju se vilici čija se imena ne spominju, u notarskom dokumentu od 25. VIII 1491, i oni za razliku od tamošnjih »didića«, slobodnih seljaka i obradivača vlastitog zemljiša, obraduju tuđi posjed i plaćaju godišnji teratik.615 I upravo dok se još krajem 15. st., tj. 1495. spominje Pavao Pastorčić, »villicus ville Diuini districtus Jadre«, a Pavao Remsa se titulira sa »gastaldo et villico« (S. A.) ville Diuin«616 te onda 1498. vilici porodice Nosdrogna »in villa vocata Cernize«,617 dotle već 1446. zadarski knez presuđuje u pogledu vilika samostana sv. Dimitrija iz sela Bokanjca, koji su imali svoj gaj za pašu s ove strane Brda. Naime, taj isti knez je već prije naredio da nitko ne smije pasti stoku s ove strane Brda. No kako su ti vilici upravo tu imali svoj gaj, on je ispitao da li će paša u tom gaju štetiti drugima, te je onda donio svoju odluku da, budući takva opasnost ne prijeti, dozvoljava da tamo pasu stoku.618 Posebnu pak pažnju izvan ovoga zadarskog kruga zaslužuje notarski spis iz 1445, u kome se navodi fra Filip, prior samostana sv. Ivana »de Montanea in Licha«, kojoj je crkvi Toma Tvrdković darovao česticu zemlje i vilika (sortem terre et uillicum) za duše svojih pokojnika.619 U vezi s vilicima na zadarskom teritoriju, uz podatke koji se nalaze u notarskim spisima 15. stoljeća, potrebno je dati još i nekoliko dopuna iz arhivske grade 16. stoljeća. Tako se npr. 1503. spominju vilici »for de villa Bocagnatij«,620 a također i 1514.621 God. 1512. nailazimo na »villici ville Copraglie«,622 a već navedene 1514. godine navode se u selima Biljane i Dolac vilici, kao i mlin nazvan »Jama«,623 dok se u toj istoj godini Jurja Milotonića pok. Nikole iz sela Poricana 624 naziva »colonum siue rusticum (S. A)—« God. 1519. čak se citira vilik opatije Rogovo iz Tkona, koji je veslač (galiotus) lađe trireme (galea triremi), a iste godine se imenuje kao vilik zadar613
HAZ — SZN Nicolaus quond. Benedicti b. I, f. 1/12 — 23. V. 1448. HAZ - SZN Johannes de Parentio (1455-1457) b. I, f. I/l, 34 - 22. VII. 1455. 615 T. R a u k a r, o. c., str. 148. 616 HAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. 1/2 — . XII. 1495. 617 HAZ — SZN Antonius Barba b. II, f. II, 39 - 15. IX. 1498. 618 Gradski arhiv u Splitu — Regesta pergamena arhiva porodica Fanfogna, br. 114 (Zadar 13. I. 1445/1446). 619 HAZ - SZN Simon Damiani b. III, f. IV/16, 236 - 15. X. 1445. 620 Naučna biblioteka u Zadru — Ms 307 — Documenti spettanti alla storia di Žara ... — 23. II. 1503. 621 »... villicorum Bocagnazzo...« (HAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole u Zadru — br. 17 — 1514). 622 HAZ — Arhiv nekadašnjeg samostana sv. Nikole u Zadru — br. 15 — 1512. 623 HAZ — SZN Constantinus Constantius (1514- 1533) b. I, f. I/l — 30. III. 1514. 624 HAZ — SZN Johannes Michael Mazzarellus (1512- 1554) b. I, f. I, 13 — 5. VI. 1514. 614
807
skog plemića ser Simona Fonfogne Matija sin pok. Matije Durdevića iz Gaženice (Gasenice).625 God. 1521. općenito se upisuju u spis velici sela Murvice Velike i Male,626 koja su spadala pod samostan sv. Marije u Zadru. Isto tako citiraju se 1529. vilici »di Stomorino selio, di Bibigne e di Cherseuagne selio di poter far una liga...« 627 1534. se samo spominju — i to općenito — »plures villici«, koji su stanovali »in insula Sale loco vocato Pcuch«, dok 1536. »in puncta Jube« (Ljube) dolazi do sklapanja mira između seljaka — i to »per vrasda sic vocata juxta morem villicorum (S. A.)«628 God. 1555. pak neki posjednik u zadarskoj okolici prima »in villicos et •collonos agricultures (S. A.) omnium ex quorumque terrarum suarum.. .«629 Kako se vidi iz izvornih spisa zadarskih notara 15. i 16. st., sve više se uočavaju razlike između vilana i vilika. Tako u 16. st. više se ne navode vilani već samo vilici, pa onda koloni ili seljaci, koji ipak, nisu sasma isto što i vilici. Međutim Raukar čak iznosi da je naziv »rusticus« identičan s terminom »villanus«, koji u izvorima najčešće označava obradivača na tuđem zemljištu, prije'svega kmeta. Za tu svoju tvrdnju oslanja se na Reformationes u Zadarskom statutu, dok u notarskim dokumentima »nazivi villanus i villicus najčešće su oznake za agrarno-stočarsko stanovništvo distrikta« .63° Pored, dakle, vilana, koji se u VOP-u gotovo stalno navode, a vilici uopće ne već samo u ZK-u, u cl. 15. VOP-a ili tzv. VZ-a nailazi se na naziv »murlaco«, dok za izraz »cathona« Freidenberg ne zna. Naime, on je u isti cl. 15. VOP-a pogrešno iz Grgića prepisao ovu riječ kao »cahona«, koja u originalu glasi: »cathona«. Prema izvornim podacima uočljiva je određena ovisnost vilana od patrona, dok kod morlaka postoji samo ovisnost od njegova katuna, što je do631 bro vidio i obrazložio Freidenberg u predgovoru o tzv. VZ-u. Ali, ako se morlak u izvorima naziva »morlak vilik«, onda je očito da je on ovisan od svoga feudalca — zadarskog patricija. I dok VOP upotrebljava izraz »murlaco«, a nikako drugačije, dotle se u ZK(iz 1421.) naziv »Vlasi«, kao stočari, pojavljuje samo u ninskom, novigradskom i Ijubačkom distriktu, gdje im se iznajmljuju pasišta uz određenu svotu novca.632 Međutim u spisima zadarskih notara, ako idemo kronološkim redom, tokom 15. st. evo naziva za Morlake ili Vlahe. 625 626 627
HAZ — SZN Petrus de Pago (1486-1529) b. II, f. II/7 — 2. i 18. XII. 1519. Arhiv samostana sv. Marije u Zadru — 1400- 1500-A — 9. I. 1521. HAZ — Miscellanea 17 XI, Pos. l — Popis starih isprava od 1247- 1714. — 11.
IV. 1529. 628 629 630 631 632
808
HAZ - SZN Johannes Michael Mazzarellus b. I, f. 1/2 — 5. III. 1534, 9. X. 1536. HAZ — SZN Daniel Cavalca (1551 - 1556) b. I, f. I, 40 — 24. V. 1555. T. R a u k a r , o. c., str. 64 i bilj. 40. M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 334. S. A n t o l j a k , ZK, str. 389, 394, 398.
God. 1410. javlja se u zadarskim notarskim spisima »Johannes Goyacouich moroulacus«, te »Radoslauus Obradouich moralachus de catono Braynofcii...« i »Rat. Obradouich vlachus de catono Demelich« kao i »Butchus Michouilouich vlachus habitator Jadre...«, pa onda čak »Moma Moroulacha rel. quond. Vulcasini de cathono Gleiefze.. .«633 God. 1419. tuži ser Andrija pok. Rajnerija Vlahe katuna Dijana Dražetića, a to isto čini te godine i mlinar Jadrijan Cvitojević, stanovnik Zadra. On optužuje Vlahe — i to Ratka i Medoja Pastorčića od katuna Mladena »Mrechauac« i još neke Vlahe istoga katuna, dok Novko sin Slavka morlak (moralacus) od katuna Jakova »Craysac« daje jednoga vola. God. 1420. citira se »Vichoslauam vlacam« pok. Ratka od katuna »Micacij Minulouich«, a te iste godine spominje se i anonimna »morolaca de catono...«, a 1422. Jakov Juričević »Vlacus« od katuna »Becussouich«. God. 1424. nailazi se na Jurjevića »de catono Sancouich... comitis Johannis de 9etina« i Petra Filipovića »bulachus de catono mladin...«. God. 1426. Ostoja Gojsilić »ulacus de catono Craysichi«, koji je tada živio u selu Tripčiću karinskog distrikta, prodaje (trididit) magarca Pavlu Patkoviću iz Cerinaca, a 1427. Vitac Daković »ulacus de catono radeleuaf« — volove Jurju Perviću iz sela »Tersce«. Iste godine samo se imenuju Bogut Drinčić, »ulacus de catono Pomay« iz okolice Zadra, a 1428. Grgur Novković »ulacus de catono Borou9«, prodaje vola. Te godine spominju se i Miladin »ulachus de catono Braycouci...« u okolici sela Skril i Radoslav Girklanović »ulachus de catono Lipanouich«, koji prodaje magarca. God. 1428. samo se navode Gruban Viković »de catono Martin Margasich« i Ladivoj Milutinić »ulachus de catono Milot...« 634 Još 1427. u notarskim spisima Bartolomeja de Sercana citiraju se ponovno »Bogut drincich ulacus de catono pomay...« i »milladin ulachus de catono brayeuici in uilla scril«, te »Radoslaus girchlannouich ulachus de ca635 tono milot...« itd. I dok se 1413. označuje da je Vukašin Branović »vlacus de catono Zurecho« iz sela »Graschiauich« kao vilan porodice Grisogono, dotle 1448. predaje se u ruke Matijašu »Gelchich morolaco catonaro« (S. A.)...« pasište u Slivnici (zad. distrikt), na imanju mletačkog plemića Mihaela Justiniana.636 God. 1434. u spisu zadarskog notara Nikole Ho čak se nalazi »Ratcho 637 Braucich vayuoda morlacho (S. A.).. ,« 633
HAZ — SZN Christophoras Ženo (1410-1412) b. I, f. I - 12., 13. III., 12. V., 29.
V. 1410. itd. 634
HAZ — SZN Bartholomeus de Annobonis de Ser9ana — Instrumenti — 1415 - 1428 — Busta unica, f. 1/2 (1419 — 10. VI. 1420) — 24. II., 13. III. 1419; f. 1/3 (16. VI. 1420 - 11. XII. 1420) 15. X., 2. XII. 1420; g. 1/4 (febr. 1421 - 14. IV. 1422) - 9. III. 1422; f. 1/7 (1. V. 1424 — 9. VII. 1425) 8. XI. 1424., 10.1. 1425: f. 1/8 (21. VIII. 1426 - 9. V. 1427) - 24.1. 1426., 26. IV. 1427; f. 1/9 (20. V. 1427 - 1. XII. 1428) — 14. XII. 1427., 30. L, 10. II., 12. IX., 15. X. 1428.
635 HAZ — SZN Bartholomeus de Annobonis de Ser9ana — Instrumenti — 1415-1428 — Busta unica, f. 1/9 — 14. IX. 1927., 10., 12. II. 1427., 15. X. 1428. 636 HAZ — SZN Nicolaus de Ho b. I, f. I/l — 18.1. 1433; SZN Johannes de Calcina
b. III, f. V / 1 — 31. I. 1448.
637 HAZ — SZN Nicolaus de Ho b. I, f. I/l — 24. V. 1437. N. K l a i ć navodi na prijelazu 15. st. vojvodu Butka Brančića, »odličnika medu ličkim Vlasima«, koji se 1398.
809
Očito je da se u izvornim spisima 15. stoljeća za Vlahe uzima izraz i »morlak« (manje), ali mnogo više »Vlah« ili »Vlasi«. Za njih se obično točno citira kojemu katunu pripadaju i gdje stanuju u zadarskom distriktu. Naravno da se imenuju i Vlahinje, tj. »vlaca« kao i »morolaca« pripadnica određenog katuna. Prema tome sasma je ispravno i opravdano što se u 15. stoljeću u ZK-u upotrebljava izraz »Vlah«, a u VOP-u »morlak«. Ali izuzetno se u jednom spisu zadarskih notara od 1466. govori istovremeno o »vilanu Morlaku« i »morlačke narodnosti«, u drugom spisu iz 1448. se čak citira »morlak-vilik« na otoku Ugljanu, a te iste godine dapače postoji izraz »katunski morlak«. Iz toga slijedi zaključak, da u zadarskom širem ili užem distriktu ima i morlaka, koji su bili ili vilani ili vilici sa svim njihovim obavezama! Time se dobiva još šarolikija i potpunija slika o društveno-ekonomskom stanju i prilikama u zadarskoj okolici tokom prve i druge polovice 15. stoljeća. 6.
Izraz koji se samo jedanput pojavljuje u VUP-u je »posoba«, u pluralnom a onda i u singularnom obliku.638 Naime, ovdje se govori o posobama sela Vrane. Obrađujući ovaj podatak Freidenberg kaže da »u selima oko Vrane ima i takva kategorija općina kao što je »posoba, koja je sastavni dio lige« (S. A.). Iznoseći da je o njoj pisano »mnogo i iscrpno«, njemu izgleda da su »lige i posobe interesantne prije svega zbog toga što one prikazuju još jedan obrazac (tip) općinske organizacije, pa što više jednu formu u kojoj nastupa teritorijalna općina«. Nešto kasnije dodaje da »VZ opet ponavlja da su posobe manje lige, da se one identificiraju sa selima (S. A.)... i da u njihovu kompetenciju spada i kažnjavanje zločinaca...«639 Ne citirajući izravno posobe sela vranskog predjela, Raukar o onima koje su u zadarskom kraju samo općenito govori. Tako su u prvom redu posoba i lige »oblici seoske organizacije«, onda one čine »drugi sloj upravne organizacije na zadarskom selu«, a zatim je utvrđena »temeljna razlika medu njima: posoba je skup glavara jednog sela (S. A.), dok su »lige udruženja više sela ili posoba« (S. A.). Takve svoje sudove potkrepljuje radovima VI. Mažu640 ranića, I. Beuca i M. S u n j i ć a . »ženi zadarskom patricijskom djevojkom« i nastanjuje u Zadru, a 1405. ga je kralj Žigmund čak imenovao vojvodom kraljevskih Vlaha u kraljevinama Dalmaciji i Hrvatskoj. (Gl. opširnije/N. K l a i ć , Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976, str. 608, 58, 610, 607.) 638 »... le possobe delle uille dell'Aurana... cadauna possoba...« (KAS — Ostavština I. Luciusa sv. 528, Ser. B); Gl. i M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 336, cl. 7 i HAZ — Ostavština I. Grgića VI/10. 640
"» M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 328, 329.
1. Beuc, prema reformacijama zadarskog statuta zaključuje: »da su lige označavale udruženja stanovnika određenog područja zadarskog distrikta, koja su formirana u svrhu međusobne zaštite članova lige«. Lige iz 15. st. ga »podsjećaju na relikte starog rodovskog sustava«. Opisujući pravila lige zadarskog distrikta Beuc ponavlja da su li810
Kako je »potanko« razmatrana i »njihova uloga i tome se ne može što hitnije dodati« (S. A.), treba se osvrnuti »na odnos liga i posoba prema cjelokupnoj seoskoj organizaciji na zadarskom teritoriju«. Tvrdeći da se »ustanova liga i posoba« spominje »u izvorima sa zadarskog teritorija tek od sredine XV. st.«, kaže da im ranije »nema traga«, ali »iz potvrde liginih privilegija god. 1455. neizravno« se doznaje »da su one postojale i prije«. Malo zatim pita se, »jesu li posobe i lige postojale i prije XV. st. ostaje u domeni pretpostavke, jer o tome nema nikakvih tragova u izvorima, ali se to ne čini vjerovatnim« (S. A.). Svakako »organizacija lige i posobe sastavni je dio nove upravne strukture koju gradu donosi mletačka vlast (S. A.) Posoba je, dakle, »skup, zbog stanovnika sela ili njihovih pretstavnika« i »seoski organ« ili »organ koji stvarno djeluje na području sela i lige«. Dakle, »posoba i lige« su bili »organi koji su se brinuli o pravnoj sigurnosti na svom području«.641 I. Grgić, koga Raukar ne citira kada govori o posobama i ligama, posebno se je njima posvetio. On čak piše da, »pored stare hrvatske riječi posoba, ili umjesto nje, mletačke su kancelarije rjeđe upotrebljavale i svoju riječ vicina«. Njemu se svrha posobe paklapala sa svrhom lige, »posoba je u ovom pogledu bila integralni dio lige (ako je bila udružena u ligu sa susjednim posobama, što nije moralo biti), i zato se, kad je riječ o njenoj policijskoj funkciji, u nekim starim dokumentima (S. A.) spominje zajedno posoba i liga ili se nazivi zamjenjuju, pa je nesumnjivo to dalo povoda, da se ta dva pojma poistovjetuju« (S. A.). Za cijelo vrijeme svoje vlasti Venecija je posobe uključila »u svoj državni sistem« i »posobe su bile utoliko dobar organ vlasti, što su se kao stoljetne samorodne ustanove oslanjale na pravnu svijest i na samodisciplinu naroda« (S. A.). Upozoravajući na obilje grade o posobama u HAZ-u, Grgić donosi i neke dokumente iz XVII. st., gdje se »posobe javljaju na čelu sa sucima — i to upravo na otocima Ugljanu (1614) i Pašmanu (1686), a zatim i u Ninu (1611). Čak se u jednom dokumentu od 14. III 1681. posoba izjednačuje sa zborom (Congrega o Possoba), a u drugom, od 11. III 1686, suci u posobi (na Pašmanu), koju svako selo treba činiti odvojeno, ne smije određivati kazne niže od 5 litra.642 Još je 1954. Beuc, služeći se reformacijama zadarskog statuta za 1455. god. pisao da su suci imali pravo »po starom običaju raspravljati i riješavati građanske parnice, kojima vrijednost parničkog spora nije prelazila 5 libara«. Ti su suci sudili distriktualcima određenog područja »judicatus«, odnosno »ligae«. Ta institucija mjesnih sudaca funkcionirala je, kako se vidi iz rege »bile udruženja osoba jednog područja sa zajedničkim dužnostima i pravima, te sa vlastitim organima s posebnim djelokrugom« (I. B e u c , o. c., str. 581, 582, 584). Beuc ovdje citira samo lige, a ne i posobe. I dok je Grgiću liga savez »više posoba (sela)« (I. G r g i ć , »O ligama i posobama«, Zadarska revija, III/1, 1). T. Raukar, ne citirajući taj Grgićev rad, kaže, na osnovi podataka iz Mažuranića, Beuca i Sunjića, da su lige »udruženja više sela ili posoba« (T. R a u k a r , o. c., str. 35 i bilj. 44), kako smo već prije naveli! 641 T. R a u k a r , o. c., str. 35-37. 642 1. G r g i ć , »O ligama i posobama...«, Zadarska revija, III/1, l, bilj. l, 2, 14, 8-11,8,10. 811
formacije iz 1470. god., »na cijelom području zadarskog distrikta«. Ali zato Beuc dodaje da iz samog statuta »ne može se ustanoviti da su na zadarskom distriktu bili formirani sudski kotarevi (S. A.), kojima bi na čelu bio sudac«. Isto tako se »iz statuta« ne može utvrditi, da li su u 15. st. postojale lige, te da li su na čelu lige bili suci, koje su izabirali članovi lige. Ti »suci lige su imali pravo voditi sudski postupak te donijeti presudu za one građanske sporove, čiji sporni predmet nije prelazio vrijednost od 5 libri malenih mletačkih dinara.« Beucu čak izgleda da nije postojala razlika »između sudaca lige i sudaca pojedinih naselja«. Mjesni suci su bili »izabrani sudski organi kao i ligini suci«, što Beuc potkrepljuje dukalom iz 1469. godine.643 Raukar također kaže da su »prema reformacijama zadarskog statuta pravo na suđenje u građanskim parnicama na seoskom području«, ako je vrijednost spora do 5 lira, imali suci (judices). Oni su Raukaru »bili pravi predstavnici državne vlasti u zadarskim selima« i njihov je glavni zadatak bio, reguliranje odnosa sela prema državnoj vlasti, prije svega nastojanje da se ispune seoske obaveze. »Područje njegove nadležnosti zove se u izvorima sučija (judicatus)«. Ustanova suca na zadarskom području (S. A.) prvi put se javlja, koliko je poznato, 1354. god., pa je starija od 15. st. To je Raukaru »treći sloj upravne organizacije na zadarskom području« i suci su »imali stvarnu izvršnu vlast na području sela«. I na kraju Raukar tvrdi da Venecija na komorskim posjedima u novigradskom i vranskom distriktu »stvara i podupire sloj feudatara i seoskih sudaca«, čiji je položaj na navedenim komorskim posjedima (Vrana, Novigrad) »bio sličan onom dvorniku na zemljištu zadarskih građana i samostana«.644 Takvi se suci u VOP-u navode dva puta (cl. 25, 37). To je sudac Vrane, koji ima i svoga podsuca. Zapravo 1454. u VOP-u se ovaj sudac, koji se spominje u tekstu kao »Zudese«, odmah na početku toga običajnog prava piše latinski: »Judex Burgi Castri Aurane« u osobi Mihajla Viviania, što ne citiraju ni Grgić, a ni Freidenberg, kao ni Raukar. Znači da je u Vrani postojalo i sudsko sjedište i da je ova varoš (bürg) tvrđave imala svoga suca, čija ovisnost o kaštelanu toga grada ipak nije sasma jasna, iako Freidenberg smatra da »kaštelan ima pravo primati apelacije na rješenje mjesnog suca (cl. 26)«.645 Međutim, da vidimo imaju li suci u izvorima ikakve veze i s posobama, kao i sličnim institucijama. U ZK stoji da u bilo kojem selu kastruma Vrane treba da budu 2 suca.646 Oni imaju pravo posjedovati 2 ždrijeba zemlje, tj. po jedan svaki od njih. Ali su zato dužni da se brinu za poslove rečenoga kastruma i da skupljaju priho647 de kastruma Vrane u selu u kome su suci.
Kada je Ivan »Buschia« iz Vrane, sudac istoimenoga judikata (judica648 tus) ostario, to je vranski kaštelan predložio zadarskom knezu i kapetanu da na njegovo mjesto bude izabran za suca Ivanov sin Ivan Alegreto. Na to su ta dva zadarska rektora pažljivo razmotrili moralne i političke karakteristike Alegreta i složili se da taj mladi čovjek preuzme navedenu dužnost. Konačno se je Alegreto pred njima zakleo da će pošteno i pravedno vršiti svoje obaveze, a nakon toga su knez i kapetan ovlastiti kaštelana da taj izbor i potvrdu javno objavi. God. 1451. zadarski knez i kapetan su također povrdili za suca sela Tinja, vranskog distrikta, Vukšu Kozmića na njegovu molbu i nakon što su za Vukšu dobili pismeno povoljne obavijesti od vranskog kaštelana. Time je on bio uveden u dužnost suca svoje sučije (judicatus) i ujedno dobio sva običajna prava i povlastice koje toj službi pripadaju. Koliko je poznato iz spisa od 1436. god. i Ljuba, kao mjesto i kastrum, imala je svoga suca, koji je kao svjedok prisustvovao pred upravnim vlastima u Zadru, kada se je radilo o obavezama vilika prema tvrđavi Ljubi a koje su bile identične s obavezama vranskih vilika prema istoimenoj tvrđavi.649 I dok se u selu »Gliuichi« sa strane »uniuersitatis Valachorum« (S. A.) biraju za suce Aladin »Ger9auas« i Vladko »Gleunac catonario« (S. A.),650 u notarskom spisu od 25. V 1440. govori se o »judicibus fraternitatis651 ecclesie s. Luče (S. A.) de uilla Camegnane«,652 a u drugom spisu, od 28. X 1448. izričito se navodi: »Lucas Dumonich judex fraternitatis s. Martini de čita uilla Pergliane...«653 God. 1446. u notarskim se spisima citira kao »judex« Hrašćana Juraj Popić, 1467. »Cresolus« Trokulić »de insula Sale« kao »judex lige (S. A.) dicte uille Sale«, koja se navodi i 1447., dok se 1484. spominje Petar Barčić kao »judexposobe dicti burgi«654(t]. Vrane: S. A.). Početkom, pak, 16. st. u iste zadarske notarske spise ubilježeni su: 1503. Andrija Simončić kao »judex Sancti Marci« (lokalitet u bližoj okolici Zadra: S. S.), Jakov Raičić »similis judexpossobe« (S. A.), a Luka Mučić »gastaldio« 655 i Pavao Simončić »omnes de dicta uilla Xemonico«. Kako se vidi, pored toga što je neka osoba bila sudac mjesta (selo, bürg ili kastrum), postojao je i sudac koga (1 — 2 Vlaha) je birala »uniuersitas« Vlaha. Prema tome bi se složili s Raukarovim tvrđenjem da je u 15. st. predstavnik državne mletačke vlasti u selima zadarskog teritorija bio sudac (ju648 kotar (S. Antoljak , o. c., str. 414, bilj. 234), dok T. R a u k a r (o. c., str. 36): »sučija«. 649
650
S. A n t o Гј a k , o. c., str. 393, 396.
HAZ - SZN Simon Damiani b. I, f. 1/2 — 17. XII. 1443. I. B e u c , na osnovi Ljubićevih Listina, ističe »da su suci zanatskih bratovština« i u 15. st. »bili odobreni i djelovali« i zadarski knez je predstavljao instancu »koja je rješavala prizive protiv presuda zanatlijskih sudaca« (I. B e u c , o. c., str. 740). 652 HAZ — SZN Johannes q. Ostoie b. I, f. 1/6 - 25. V. 1440. 653 HAZ — SZN Johannes de Calcina b. II, f. IV/IX/5, 242 a — 28. X. 1448. 654 HAZ - SZN Johannes de Calcina b. VI, f. IX/I/5, 12, 39 a — 12. IX. 1466., 1. IV. 1467; b. VI, f. X/6, 172 a 173 - 1477; b. VII, f. XII/4, 8 - 28. XI. 1484. 651
643 644
1. Beuc, o. c., str. 583, 739, 740. T. R a u k a r , o. c., str. 36, 37, 146 i bilj. 256.
6451 ]
M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 332.
'S. A n t o l j a k (»ZK«, str. 414, bilj. 222) je stavio da »judices« znači isto što i »comes terrestris«. No to je netačno! 647 S. A n t o l j a k »ZK«, str. 392. 646 '
812
813
dex), dok je vlastelinov predstavnik dvornik ili gastald,656 kako smo već i s poveljom od 27. VIII 1490. također pokazali. No bilo je slučajeva, u istom tom stoljeću, da je ponekad dužnost dvornika i gastalda vršila ista osoba, a tako je mogao biti umjesto gastalda i sudac bratovštine657 (npr. 1433. u Bubnjanima).658 Svemu ovome moglo bi se dodati i to, da je gospodar imenovanoga mjesta u Ijubačkom distriktu, pored ostaloga, trebao utjerivati i sve one pojedine kazne koje su izricali suci navedenoga mjesta.659 Uz to je u Salima na Dugom otoku djelovao sudac lige, a na kopnenom dijelu zadarske okolice bio je sudac posobe burga ili kastruma Vrane (1485), dok je 1458 zadarski »comes« obavljao čak funkciju suca feudatarija Zadra660 (judex fuedatariorum Jadre).661 Vrlo je važna, dakle, kao organizacija već spomenuta »uniuersitas hominum Burgi predicti« (tj. Aurane S. A.), kako stoji na početku teksta VOP-a, kao i »uniuersitatis hominum et habitatorum burgi Aurane eiusque comitatus«, (S. A.), kako to piše na kraju toga teksta.662 Još je Beuc, prema statutarnom pravu, označavao uniuersitas kao juridičku osobu koja ne odgovara »za djelanje članova« i »može biti« universitas »presonarum ili bonorum«. Nadalje su mu »posebna vrst universitas personarum« sačinjavale »lige zadarskog distrikta«.663 Po Raukaru pak »svi stanovnici (habitatores) jednog naselja ili vile... čine zajednicu — universitas ili comune izvora XV. stoljeća«. To mu je temeljni oblik seoske upravne organizacije na zadarskom teritoriju u tome stoljeću. Za udruživanje »u universitas ili comune« Raukar navodi nekoliko primjera. Tako 1452. predstavnici »universitatum« sela novigradskog distrikta imenuju svoga opunomoćenika da ih zastupa u Veneciji. God. 1450. postoji »universitas insule Luibi« (Oliba), a 1493. imenuje se »universitas hominum (S. A.) ville Varichasane«. Raukar čak ukazuje da se u izvorima uz naziv universitas ponekad nalazi i »fraternitas«. Tako se 1457. citira »fraternitas totius ville« (Tarcice). Na osnovi svega toga Raukar zaključuje da je universitas 655
HAZ — SZN Marcus Antonius de Dassano bi (1503-1509) f. I — 9. XII. 1503. Tako se u notarskom spisu od 1441. javlja »Nigouan olim gastaldus ser Gregorii Merganich in uilla Sdachouo« (HAZ — SZN Johannes de Calcina b. I. f. I — 24. IX. 1441.), a 1442. »Georgio Bogaucich gastaldione de Podbariane districtus Jadre...« (HAZ - SZN Johannes de Calcina b. I, f. II - 13. V. 1442.). 657 Gl. bilj. 652 i 653. 658 T. R a u k a r , »Ekonomski odnosi na posjedima rogovskog samostana u XV i XVI st.«, HZ, XXIII-XXIV, str. 226, 227. 659 S. A n t o l j a k , »ZK«, str. 397. 660 Po Zadarskom statutu feudatar se naziva »prossessor«, a zadarska komuna bi bila prema tome »dominus feudi«, kojem pripada feud, što je jasno, jer se je feud vraćao komuni, ako je feudator umro bez nasljednika iz redova descendenta i ascendenta« (I. B e u c , o. c., str. 610). 661 S. A n t o l j a k , »Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409. godine«, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru, 16/1976-77, str. 169. 662 Gl. sam tekst VOP-a. i M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 340, kao i HAZ — Ostavština I. Grgića VI/10. 663 1. B e u c , o. c., str. 581. 656
814
»temeljni organizacijski oblik i oznaka za zajednicu svih stanovnika sela, bez obzira na razlike u njihovu socijalnom i ekonomskom položaju«. Ali mu zato universitates zadarskih distriktualaca nisu pravi organi koji se redovito sastaju.664 Uz već navedenu »uniuersitas hominum« tvrđave Vrane, postoji, dakle, uporedo i »uniuersitas hominum et habitatorum« tvrđave Vrane i njenoga komitata iz 1454. godine. Prema tome takva »universitas«, koju citira Raukar, nije uvijek temeljni oblik seoske upravne organizacije na zadarskom teritoriju u 15. stoljeću. Jasno je, kako stoji u VUP-u, da kod »universitas hominum« vranske tvrđave i »uniuersitas hominum et habitatorum« iste tvrđave i njenoga komitata, onaj izraz »homines«665 ima isto značenje sa »homines uillarum districtus Aurane«. Time se može i pojasniti mjesto u VOP-u da pojedini »homo«666 zastupa svoju »villu« pred zadarskim rektorima, kada se je radilo o tome da se pobilježe »Capitula« toga istoga VOP-a Interesantno je i to, da uz takve »universitates« zadarske regije postoji i »universitas« Vlahä u pojedinim njihovim selima, u kojima ona bira svoje vlastite suce. Inače stanovnici tvrđave Vrane i njenog područja zvali su se »habitatores« i bili su udruženi u već navedenu »uniuersitas«. U tekstu VOP-a navode se, u cl. 24, »habitatori« varoši (borgo) Vrane i njegova komitata, a taj naziv se ponavlja i na kraju teksta. Svakako se ti »habitatores« pri kraju teksta u VOP-u razlikuju od »homines«, iako su upravo obje ove vrsti ljudi udružene u i sačinjavaju jednu jedinstvenu zajednicu. Inače stanovnici burga Vrane zovu se i »borghesani« (cl. 23 VOP-a) tj. varošani. Sama, pak, Vrana667 u VOP-u se naziva »borgo« (cl. 16, 29, 31) ili »burgum«668 (na početku i kraju teksta VOP-a), ili »Burgum«669 Castrum« (početak VOP-a), ili »castello« (cl. 30), tj. tvrđava kojoj je na čelu kaštelan (cl. 26). 664
T. R a u k a r , Zadar .... str. 35 i bilj. 40-43, 36,64. 16. VIII 1460. čak su sindici i provizori Julije Contareno i Antonije Venerije na žalbu »homines« Vrane odredili točno kakvu vrst poreza i obaveza imaju vršiti (Š. L j u b i ć, o.e., X, str. 157-159). 666 J. L u č i ć u »homo« ima »u dokumentima razna značenja«. »Homo« se postaje obično ugovorom i može se osloboditi toga položaja bilo voljom gospodara, bilo, vjerojatno, istekom ugovora ili gospodarevom smrću (J. L u č i ć , Prošlost dubrovačke Astareje..., str. 90). 667 U cl. 26. VOP-a govori se i o »Contestabili« u Vrani. To su zapravo komestabili, zapovjednici od oko 50 vojnika, i njima je pripadao naziv »messere«. Vido de Medula ili Medulla ili de Medola je od 1478. bio neko vrijeme komestabil u Vrani, a 1502. Vito i Simon de Medulla su ne samo komestabili i stanovnici Zadra, nego i u Vrani. [S. A n t o l j a k , »Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadranima. Tko je bio zadarski slikar Markantonije de Medula?, Peristil, II, Zagreb, 1957, str. 182, bilj. 14, 182.]. 668 Uz »burgum« 1508. pojavljuje se u spisima zadarskih notara i izraz »suburbui Aurane«, kome je bio na čelu kapetan Blaž Tolić (HAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. I/1 — 23. VIII. 1508.). 669 F r e i d e n b e r g tvrdi da se Vrana »ne smatra komunom nego 'burgom', tj. gradskim predgrađem (u smislu potčinjene uloge koju su u dalmatinskim komunama igrali ti burghi, borghi) ...« (M. M. F r e i d e n b e r g , o. c., str. 333). 665
815
No vranski kotar ili predjel u VOP-u se naziva i »districtus« (početkom teksta VUP-a) ili »comitatus« (kraj teksta), ili »distretto« (cl. 4, 30, 31), ili »contado« (cl. 15, 16, 24, 38), dok se naziv »castellanatus Aurane« pojavljuje u spisima zadarskih notara tek od 1513. godine.670 Vranski je dakle, distrikt u 15. st. prema izvorima obuhvaćao sela: Raštane (Hraštane: S. A.), Tinj, Zablaće, Blaćane, Skorobić, Boišće, Malinavas, Poškaljinu i valjda Bristić, Ritičane i Kolarinu, čiju je ubikaciju vrlo teško odrediti. Kao i novigradski i Ijubački, tako je i vranski distrikt u 15. st. spadao u širi zadarski teritorij ili u područje zadarske jurisdikcije. Nad čitavim, dakle, područjem vranskog distrikta protezala se je kao i nad ona dva distrikta, jurisdikcija zadarskog kneza sa središtem u Zadru. No svi se ti distrikti nisu uklopili u zadarski, nego su pripadali u cjelini mletačkoj komori. Zato su i dalje, unutar zadarskog teritorija, bili odvojena područja i zasebni distrikti, i Ijubački i novigradski i vranski. Oni su u 15. st. pod jurisdikcijom Zadra. Tako se u izvorima piše 1453: »de Castro Aurane Jadrenisis agri...« Tada čak saznajemo iz istoga izvora da je Jakov Farina671 spriječio urotu protiv vladajućeg stanja u tvrđavi Vrani. Zbog tih usluga dužd je tome Farini darovao otok Vrgadu u vlasništvo za cijeloga njegova života.672 God. 1480, pak, saznaje se da su, doduše, Tinj i Raštani u vranskom distriktu ali pod jurisdikcijom Zadra, a Cerinci 1481. u novigradskom distriktu, no na području iste jurisdikcije, kako to stoji u zadarskim notarskim spisima iz druge polovice 15. stoljeća.673 Međutim, 1490. za to isto selo »Cerince« kaže se da je u novigradskom kastelanatu i zadarskom distriktu (villa Cerince castellanatus Nouigradii et districtus Jadre),674 a 1493. piše da je Podnovi u novigradskom distriktu pod zadarskom jurisdikci675 jom, dok se za selo Jagodno kaže da je u kličevačkom distriktu »jurisdictionis Banatici regis Vngarie...« 676 Već početkom 16. st. piše da je 1507. selo 677 Magline »castellanatus Nouigradi districtus Jadre...«, selo Radovčić je ta678 kođer »in Banovine« (1512.), a selo Miranje pripada »castellanatus Aurane« (1513)679 dok se sela Biljane, Pritičević i Dolac nalaze u novigradskom komitatu »agri Jadrensis« (S. A.). Znači da se je pored kastelanata (tim imenom se nazivaju Vrana i Novigrad) u izvorima iz kraja 15. i poč. 16. st. u izvorima pojavljuje i naziv »dis670
HAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. 1/2 — 22. III. 1513. Još 20. IV 1480. u notarskom spisu se imenuje »Ser Jacobus cond. Radoici Drusincich dictus Farina ciu's et habitator Jadre...« (HAZ — SZN Johannes de Calcina b. VII a, f. XI (1479)/80, 16). 2 Š. L j u b i ć , o. c., X, str. 5 (17. IV. 1453.). 3 T. R a u k a r , o. c., str. 50, 51 i bilj. 108. 109. 4 HAZ - SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. I/1 — 30. I. 1490. 5 HAZ — SZN Antonius Barba b. I (1488-1509) b. I, f. I. 32 a — 7. V. 1493. 6 HAZ — SZN Antonius Barba b. I, f. I, 27, 27 a. 677 HAZ - SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. I/1 — 13. II. 1507. 678 HAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. 1/2 - 12. III. 1512. 679 HAZ — SZN Johannes Philippus Raymundus b. I, f. 1/2 — 22. III. 1513. 671
816
trictus«, koji se pretežno, ali ne i isključivo, odnosi na Zadar,680 te prema tome i taj izraz ima ono isto značenje kao i »jurisdictio«.681 I konačno 1552. izvještava se o posjedima »in villa Chiacafci682 comitatus siue territorium (S. A) Jadre...« i »... in villa Cerinci comitatus predicti...«683 7.
Time smo iscrpli sve što je potrebno da se zna a i poveže sa VOP-om. Da rezimiramo. 1. Vransko običajno pravo je 1454. sa strane ljudi iz sela vranskog distrikta predočeno u obliku »capitula« ili glava (poglavlja) na uvid Laurenciju Loredanu, zadarskom knezu i Benediktu de Mula, kapetanu grada Zadra kao i njegova distrikta i komitata. Zadarski rektori su izložili da ta poglavlja sadrže njihove privilegije pisma i običaje s nekim ispravcima i dopunama. Te je ljude sela (tj. svako selo je zastupao po jedan čovjek) predveo zadarskim rektorima Mihael Viviani, sudac varoši vranskog kastruma. Kada su zadarski knez i kapetan, na molbu i zahtjev predstavnika vranske varoši i sela vranskog distrikta, pregledali, ispitali i prepravili ta »Capitula«, oni su ih 1. IV 1454. potvrdili i potpisali, nakon što je sva ta poglavlja VOP-a prepisao i ovjerio po nalogu tih istih zadarskih rektora, carski notar Antonije Campolongo pok. Alberta iz Padove. Ujedno su naložili da se tim »Capitulima« može služiti i koristiti zajednica ljudi i stanovnika vranske varoši i njenoga komitata. 2. Cjeloviti original VOP-a nije dosada pronađen (možda se nalazi u originalu ili originalnom prijepisu u Archive di Stato u Veneciji). 3. Samo je dr T. R a u k a r 1970. u HAZ-u pronašao »originalni tekst završnog dijela VZ-a« (VOP-a) i članove (ili poglavlja) od 29 — 38, koji nije nigdje dosada objelodanio ili barem usporedio s onim tekstom toga istoga prava, koji je prvi tiskao Freidenberg. 4. Sve se do danas smatra da je pok. dr Ivan G r g i ć prvi otkrio VOP. a) To se je baziralo na tome što je Grgić još 15. XII 1956, na osnovi pisma Ivana Luciusa Valerija de Ponteu iz Zadra, iznio da je Venecija 1454. dala zapisati u jedan kodeks »vransko običajno pravo«. b) Ćak je I. Grgić u pismu od 8. XI 1956. tadašnjem Institutu JAZU u Zadru pretpostavio da je Ponte poslao Luciusu VOP i da se ono nalazi u Luciusovoj ostavštini, tj. u »prijepisima u Akademijinom Historijskom Institutu u Zagrebu« te je preko zadarskog Instituta tražio da mu se dostavi »prijepis prijepisa«. «»o HAZ _ SZN Constantinus Constantius b. I, f. I/1 — 30. III. 1514. 681 O svima tim nazivima u 15. st. gl. detaljno: T. R a u k a r , o. c., str. 47 — 51. 682 Ondje se još 1490. javlja »Petrus Miloeuich judex uille Chiacafci...« (HAZ — Spisi zadarske plemićke porodice de Ponte I.— 27. III. 1490.). 683 HAZ — Spisi zadarske plemićke porodice de Ponte I — 1552. (kopija).
817
c) God. 1960. Grgić je ponovno naveo da »postoji neobjavljeni Vranski kmetski zakonik (Consuetudini di Urana) iz 1454. god.« i čak je iz njega naveo cl. 10. 5. Prema tim Grgićevim podacima sovjetski historičar M. M. F r e i d e n b e r g se obratio HAZ-u i drugim prijateljima u Zadru, moleći ih, jer je Grgić u međuvremenu umro (26. Xi 1961), da mu pronađu taj »rukopis, koji je Grgić vidio i spomenuo«, ali nije naveo i gdje je pohranjen. No uza sva ova nastojanja, trud mu je ostao uzaludan. Nato mu je udova dra I. Grgića (preko Freidenbergovih znanaca) ustupila »prijepis na stroju« ovoga »zakonika, koji je učinio pokojni naučni radnik, radi izrade kseroks-kopije«. I tako je Freidenberg, čvrsto uvjeren da je tzv. VZ otkrio prvi Grgić tiskao 1971. u Radovima Instituta JAZU u Zadru (18) Grgićevu kopiju pod naslovom »Vranski zakonik«, s opširnim uvodom, ali bez ikakvih bilježaka ispod teksta ovog »zakonika«. 6. God. 1974. T. Raukar je odao priznanje Freidenbergu što mu je na osnovi »Grgićeve bilješke« uspjelo »da pronađe potpun tekst« ovoga »zakonika« i da ga objelodani po Grgićevom prijepisu. Ujedno je iznio i ono svoje otkriće u HAZ-u, tj. kako i gdje je pronašao »originalni, suvremeni prijepis« VZ-a, te je čak pretpostavio, uz svoje obrazloženje, da je Grgićev predložak nastao »negdje u prvoj polovini XVIII stoljeća«. 7. Tako smo do danas imali: a) Grgićev prijepis pisaćim strojem, načinjen prema nepoznatom i kronološki nedatiranom drugom prijepisu, koji je objelodanio Freidenberg i b) neobjelodanjeni tekst VOP-a od cl. 29 — 238 iz 15. st. koji je u HAZ-u pronašao Raukar. 8. Međutim, na osnovi navedene korespondencije Grgić — Barada, sada je sasma jasno: a) da je B a r a d a prvi, još prije 1951, otkrio ovaj prijepis u Luciusovoj ostavštini, kojom je rukovodio pri njezinu cjelovitom prepisivanju, a VOP je namjeravao čak i obraditi. b) O tome svom otkriću on je svojevremeno bio govorio dru Grgiću. c) Grgić uopće nije zanijekao da mu je to Barada rekao, samo je Baradi pisao da mu je kazao da na njemu ne radi. Ujedno je Grgić priznao da je tek od Barade saznao, nakon uzaludnog nastojanja, gdje se čuva Luciusova ostavština, te ga moli da mu pošalje »prijepis kako Vranskog Zbornika tako i podataka o ligama« (5. I 1957). d) Barada mu je odmah, 9. I 1957, uputio »fotografije Vranskog kmetskog katastika«, za koje je molio da mu ih vrati nakon što ih prepiše, jer ima samo jednu kopiju (te kopije nema u Baradinoj ostavštini). e) Barada je uskoro umro (1958), a za tu njihovu prepisku se u naučnoj javnosti, nije znalo, pa je Grgiću ostalo i dalje prvenstvo u otkriću VOP-a, koje su ne znajući za historijat ovoga dokumenta, utvrdili i potvrdili i Freidenberg i Raukar, a i još neki naučni radnici. f) Grgić sve do svoje smrti (1961) nigdje više napismeno nije iznio kome pripada prvenstvo. Korespondencija s Baradom nalazi se u njegovoj »ostav818
stini«, pa se iz koje bjelodano vidi kome pripada prvenstvo nalaza, fotokopiranja i prepisivanja kao i saznanja gdje se VOP čuva i nalazi. 9. Sada je na osnovi naših istraživanja i saznanja otkriveno da je VOP sačuvan u cijelosti kao prijepis iz druge pol. 17. st. u Luciusovoj ostavštini u KAS-u. Iz toga, pak, prijepisa iz 17. st., na Baradinu inicijativu i pod njegovim stručnim rukovodstvom, izrađen je 1952. prijepis, pisan rukom, koji se čuva u Arhivu JAZU u Zagrebu, dok treći, tzv. Grgićev prijepis pisaćim strojem iz 1957. i sada se nalazi u HAZ-u. 10. Objelodanjivanjem čitavog VOP-a iz Luciusove ostavštine i njegovim uspoređivanjem sa već navedenim prijepisima, čitalac će moći stvoriti jasan zaključak da li ga je bilo potrebno nanovo izdati ili ne. 11. Uspoređivanjem vanjskih karakteristika teksta VOP-a s tekstom Baradina Novigradskog zbornika očito je da je oba ta dokumenta prepisala ista ruka. 12. Nadalje, na tlu Hrvatske, od Knina do Zadra, postoje u 15. i 16. st. tri vrste »consuetudines«: 1. VOP (1454), 2. Novigradski zbornik (1551 — 1553) i 3. Običajno pravo zadarskog područja. 13. VOP kao i ostale stare običaje i povlastice neprekidno su godinama kršile mletačke niže upravne vlasti u Vrani, unatoč neprestanim žalbama sa strane ljudi iz tog mjesta i njegova područja. 14. Od brojnih izraza u VOP-u na prvom mjestu se ističe naziv »vilan« (uilan), koji se u našem radu produbljuje s literaturom i ostalim izvornim podacima o vilanima na cjelokupnom zadarskom području. a) Naziv »vilan« prvi put se pojavljuje u našim ispravama iz druge pol. 11. stoljeća. b) Naši i strani historiografi pretežno izjednačuju »vranskog vilana« sa »kmetom«. c) Ali suvremeni izvori 15. st. ukazuju da vilani vranskog distrikta na obradivim ždrijebovima zemlje imaju davati točno određenu 1/4 i 1/10 od svojih plodina, dok vranski vilici, koje začudo ni jedom riječju ne spominje VOP već samo ZK i pojedini spisi koji se tiču Vrane u navedenom stoljeću, moraju uz ostalo (npr. 1/4 i 1/10 podavanja od plodina) vršiti i svoje obaveze prema svojim izravnim i neizravnim gospodarima. d) Pored vilana citira VOP: »lauoratore«, feudatarije, borghesane (varošane), »homines i habitatores«, i to uvijek odjelito jedne od drugih. 15. U VOP-u se imenuje »murlaco«, a ne i »vlah«. Morlak je prema VOP-u ovisan o svome katunu. To se potvrđuje i drugim izvornim spisima 15. st., koji se odnose i na Vranu kao i ostali zadarski širi predjel, kada se govori o morlacima i vlasima, pripadnicima određenog katuna. Iz tih istih spisa se saznaje da postoje: vilani-morlaci, vilan-vlah, vilik-morlak ili morlak-vilik, narodnost morlačka (nation Morlacha), Vlahinja (ulaca), Morlakinja (Moroulacha), morlak-katunar, vojvoda morlački (vayuoda morlacho) i vlaški suci. Na osnovi takvih naziva proizlaze i njihova obaveze ili prema katunu ili prema zamljišnom patronu, što dosada u našoj historiografiji uopće nije naglašeno.
819
16. Izraz »posoba« ili »posobe« u VOP-u značile bi prema dosadašnjim rezultatima: a) Freidenberga — da su sastavni dio lige ili manje lige i da se identificiraju sa selima; b) Raukara — da su oblici seoske organizacije, drugi sloj upravne organizacije na selu, skup glavara jednog sela, skup stanovnika sela ili njihovih predstavnika i seoski organ. c) Grgića (koga Raukar za to ne citira) — posoba je integralni dio lige, sa čijom se svrhom poklapa. 17. Što se tiče »Zudese« (ili »judices«), koje ima također VOP. a) Grgić donosi izvorne podatke iz 17. st., iz kojih se vidi da su judices na čelu posoba (na zadarskom kopnu i na otocima). b) Raukaru su oni pravi predstavnici državne vlasti u zadarskim selima (15. st.) a područje njihove vlasti zove se u izvorima: sučija (judicatus). Raukar čak i položaj seoskih sudaca izjednačuje s položajem dvornika na posjedu zadarskih građana i samostana. c) Freidenbergu je u Vrani stalni sud sastavljen od 2 suca i podsuca, potčinjen kaštelanu. d) Međutim, u VOP-u se samo govori o jednom sucu varoši kastruma Vrane i podsucu, o čijoj ovisnosti prema kaštelanu ne može se ipak stvoriti sasma jasna slika. No zato se u ZK-u nalazi podatak da u svakom selu vranskog kastruma moraju biti 2 suca i ujedno im se određuju koristi, prava i obaveze. 18. U VOP-u se, dakle imenuje samo vranski varoški sudac, a u ostalim savremenim izvornim spisima koji se odnose na vranski distrikt, govori se o sucu pojedinog sela vranskog distrikta. a) Prema izvorima 15. st. mjesto i kastrum Ljuba ima svoga suca, a zadarski knez je jedini, pak, sudac feudatarä Zadra. b) postoje i suci koje bira »zajednica Vlaha« (uniuersitas Valachorum). c) Imenuju se i suci crkvene bratovštine u pojedinim zadarskim selima. d) Ali, što je najvažnije, krajem 15. st. djeluje i sudac posobe vranske varoši, a u 16. st. ta funkcija »suca posobe« nastavlja se u zadarskom području. 19. U VOP-u se izričito citira: »universitas hominum et habitatorum burgi Auran^ eiusque comitatus«, dok Raukar zna samo za »universitas hominum ville« i stvara iz toga konkretni zaključak, da je to zajednica svih stanovnika sela bez obzira na njihov socijalni i ekonomski položaj. Međutim u VOP-u se govori odjelito i o »uniuersitas hominum Burgi Auranf« a onda i o »uniuersitas hominum et habitatorum burgi Auran^...«, a u jednom izvoru, koga smo već naveli, stoji i naziv: »universitas Valachorum« dotičnog sela. 20. Vrana se u VOP-u naziva borgo, burgum i castello, a njen kotar districtus, comitatus, distretto i contado. Istom 1513. u izvorima se govori o vranskom kastelanatu, koji je spadao pod jurisdikciju zadarskog kneza sa centrom u Zadru.
820
21. Kako se za zadarski distrikt pojavljuju pored ovoga naziva i razni drugi izrazi, kao što su: territorium, comitatus, ager i jurisdictio, svi oni imaju isto značenje i funkciju.
IL DIRITTO CONSUETUDINARIO Dl VRANA Riassunto In base alla corrispondenza di I. Grgić e M. Barada ehe si e conservata, nonche a base delle proprie cognizioni l'autore attesta ehe il primo a scoprire il manoscritto di Diritto consuetudinario di Vrana nell'Ereditä di Ivan Lucius nell'Archivio capitolare di Split fu lo storico croato M. Barada e non il dott. Grgić come fu ritenuto finora e come di conseguenza questo dato erroneamente entro nella nostra storiografia. In seguito lo stesso autore pubblica nuovamente questo Diritto consuetudinario di Vrana dell' 1454 il quäle e conservato nella forma integra nell' apografo risalente alla seconda meta del secolo XVII nella giä citata Ereditä di Ivan Lucius nell'archivio capitolare di Split. L'autore lo mette a confronto (nelle note apposite) all'apografo di Ivan Grgić (dattiloscritto) e a quello di M. M. Freidenberg, ehe semplicemente riprodusse nel 1971 in »Radovi« JAZU di Zadar (18) l'apografo di Ivan Grgić nonche altesto originario finale di Diritto consuetudinario di Vrana del secolo XV, ritrovato dal dott. T. Raukar nel 1974 nell' Archivio storico di Zadar, rimasto inedito. Questo Diritto consuetudinario di Vrana e stato presentato nel 1454 in forma di capitula o di capitoli ed e messo a disposizione di Laurentius Loredanus conte zaratino, di Benedictus de Mula, capitano della cittä di Zadar, nonche ai distretti e comitati zaratini da parte degli abitanti dei villaggi del distretto di Vrana. Dopo aver'o dettagliatamente esaminato i detti rettori zaratini confermarono il 1. IV del 1454 questo Diritto consuetudinario di Vrana, ehe poi fu copiato per loro ordine dal loro notaio Antonio Campolongo di Padova. Tra le numerose espressioni contenute in questo Diritto l'autore tratta dettagliatemente e principalmente in base al materiale ignoto i termini »vilan« e »vilik«; quest'ultimo stranamente non contenuto in questo Diritto bensi nel cosiddetto Catastico di Zadar, del secolo XV, pubblicato dallo stesso autore giä nel 1949. Oltre al termine vilan vengono menzionati in questo Diritto consuetudinario di Vrana i seguenti termini: lavoratori, feudatarii, borghesani, homines, habitatores nonche il termine murlaco. L'autore si intrattiene piu o meno estesamente su tutti questi termini, soprattutto pero sulla parola murlaco, la cui trattazione completa con il materiale autentico tratto dall'Archivio
821
storico di Zadar e quali lo conducono a dei risultati interessant!. Nello stesso modo l'autore si e intrattenuto sui termini posoba, contenuto pure questo in Diritto consuetudinario di Vrana, e Zudese (judices) e sulle loro competenze e infine sul termine universitas hominium et habitatorum burgi Aurane eiusque comitatus, indi sulle varie denominazioni date a Vrana e suo distretto in questo Diritto consuetudinario e sulla giursdizione alla quäle Vrana e suo distretto erano soggetti.
KADA SE KOD NAS PRVI PUT SPOMINJE NAZIV »KUKURUZ«? i. Još 1949. godine C. R. S t o n o r i E. A n d e r s o n su utvrdili da je kukukuz u Kini postojao mnogo prije otkrića Amerike, a N. N. K u l e š o v, iako ne poriče tvrdnju o američkom porijeklu kukuruza, zaključuje da je ta kulturna biljka mogla biti poznata u Aziji mnogo prije 1492. godine. Čak su američki istraživači utvrdili da tipovi kukuruza iz Azije imaju neke osobine, koje su u Americi nepoznate ili rijetke. Proučavanje kukuruza u Aziji dovelo je istraživače do pretpostavke i pomisli da je Azija kolijevka ove biljke, koja je ipak stigla u Evropu iz Amerike. Naime, prema pisanju dra Milorada P i p e r a, direktora Instituta za kukuruz u Beogradu —Zemun, vjerojatno je da je Kolumbo prenio u Evropu sjeme kukuruza, jer se već 1494. pojavljuje u Italiji prvi pisani dokument u kome je taj usjev opisan. Iz Španjolske, Portugala, Italije i Grčke prodire ta kultura u ostale evropske zemlje, a u XVI st. kukuruz je poznat u svim zemljama Evrope, Azije i Afrike. Kada se je pojavio kukuruz kod nas, Piper piše da »nije tačno utvrđeno« i da zato postoje samo posredni dokazi. No da je ipak većina sklona da je kukuruz prvi puta došao iz Turske (putem Grčke) i to zbog naziva kukuruza: frumentum turcicum, Türkischkorn (tursko žito), turčica, carevića (carsko žito), török buza (turska pšenica) itd. Stoga se Piperu čini logično da je kukuruz prispio »u naša današnja područja iz Turske preko Soluna i da se je sa juga širio na sjever, uporedo sa širenjem Turske Carevine«. Razni nazivi govore o tome da je kukuruz tada bio poznat na području osmanlijske imperije, pa stoga i na Balkanu. Ali ti nazivi, prema Piperu, »ne opravdavaju pretpostavku da je kukuruz azijskog porekla«. Još je Đ. R a d i ć 1872. pisao da se je, prema jednom rukopisu iz 1682, kukuruz kod nas pojavio prvi put 1572. u Dalmaciji, kamo su ga donijeli iz Italije španjolski trgovci. Prema J. S u r ä n y i u i 0. W i l l a x u Mlečani su širili kukuruz duž obale Mediterana, a on se onda odavde širio na istok, te je lako moguće da su ga Turci prihvatili i širili po zemljama koje su zauzeli. 822
823
M. N i k o l i ć pak pretpostavlja da se je u naše predjele kukuruz širio iz Turske preko Soluna na sjever, iako ne odbacuje mogućnost da se širio iz Italije, tj. sa zapada prema jugu i sjeveru. Inače riječ kukuruz, prema Piperu, kod nas je prvi put zapisana »1531. u Kotoru, u jednom zapisniku o kupoprodaji (Državni arhiv grada Kotora, XLIII sudsko-notarska knjiga, str. 545), i to kao nadimak kupca«1 (S. A.). Tri godine poslije ovakvog iznošenja historijata kukuruza, Velibor K o s i c je u Politici išao u pogledu njegovog naziva tako daleko da je ustvrdio da je kukuruz ime koje danas nosi »dobio... izgleda, sasma slučajno. Negde, u petnaestom veku izvesna udovica Stana prodala je deo svoje njive nekom susedu iz okoline Kotora koji se potpisao i svojim nadimkom »Kukuruz«. Nadimak je dobio, kao što to obično biva, ili zbog toga što je gajio ovu do tada nepoznatu biljku, ili što je njome trgovao. U svakom slučaju tada se u našim arhivima prvi puta pojavilo ime kukuruz po kome ćemo postati poznati i priznati u ćelom svetu«.2 Međutim ova »izvesna udovica Stana«, koju navodi V. Košić, nije »negde u petnaestom veku« prodala »deo svoje njive« susedu »iz okoline Kotora«, koji se je »potpisao nadimkom 'Kukuruz'«. Ona se je u prvom redu zvala Stana, udova pok. Ivana Struka (Strucca) »cerdonis«, tj. postolara, koja je u ime svoje i svojih nasljednika prodala 19. V 1531. polovicu svoje kuće Radonji Raosaliću nazvanom »Chuchurus«, stanovniku Kotora u predjelu Svete Lucije u istom gradu.3 (S. A.).
2. Mi smo već prije kazali da ovu poznatu žitaricu, latinski zvanu Zea mays, zovemo kukuruz, koja po nekima dolazi možda od turske riječi qoqo4 ros ili čak slavenske riječi (isp. kukolj, kukurijek). Prema sastavljačima Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika ima »od prilike samo trista godina« da se ova biljka »poznaje u Evropi«, a »riječ se ova pruža po istočnoj strani: medu slavenskijem jezicima« (ruski: kukuruza; 5 češki: kukuruc od njemačkog: poljski: kukurudz). Inače oko 1500. u Italiji, gdje je ta biljka prenesena iz Španjolske, zove se kukuruz »turco« ili »granoturco«, te su radi toga mnogi naučenjaci držali da ona potječe iz Azije. Inače se zove talijanski i mais, a dolazi od riječi »ma1
Poljoprivredna enciklopedija 2, Zagreb 1970, 45, 46. Gl. V. K o š i ć , Glas za kukuruz, Politika, Beograd 14. X 1974, str. 7. 3 Istorijski arhiv u Kotoru — Sudsko-notarski spisi XLIII, 545. Za prepis ovoga spisa zahvaljujem M. Miloševiću, višem arhivisti ovoga arhiva u Kotoru. 4 O toj riječi evo što piše u rubrici »Da li znate?« (Politika, Beograd 13. II 1974. str. 13): »... Što se tiče naziva kukuruz, filolog i istoričar Gliša E l e z o v i ć je svojevremeno tvrdio da turski leksikografi ovu riječ beleže kao k o k o r o z, ali ne kažu u kojoj se tuskoj oblasti upotrebljava, uzev da je uobičajena turska reč za ovo žito m o m o r o z ili m u m u r u z . Ostaje jedino da su balkanski Sloveni, primajući novu kulturu, prihvatili iz turskog i reč kojom se ona označuje, ali da su je preuzeli u nešto izmenjenom fonetskom ruhu, izgovarajući je kao k u k u r u z « . 5 Rječnik JAZU V, Zagreb 1898-1903, 765. 2
824
hiz«, kojom su je nazivali urođenici Hispanjole (danas Haiti), gdje je to čuo Kristof Kolumbo. Francuski se naziva ble de Turquie, mais, španjolski: trigo de India, trigo de Turquia, njemački: türkischer Weizen, Mais, engleski: Turkey corn, maiz, a u SAD: corn,6 dok u nas — u Bosni i Dubrovniku — od 18. st. i golokud.7 3.
Međutim u tzv. montekasinskoj kronici, koju su napisali u 12. st. tamošnja dva monaha Leo M a r s i c i a n u s i Petrus D i a c o n u s , pod 1080. godinom navodi se uz ostalo i toponim u južnoj Italiji »Cucuruzzum«, koji se pod 1091. piše u vezi s crkvom sv. Spasitelja i »in Cucuruczo«,8 a u zadarskoj ispravi, koju je prvi objavio I. K u k u l j e v i ć i datirao sa 1190. godinom,9 stoji kako Stana, opatica samostana sv. Marije u Zadru, kupuje od nekog Šestaka roba sa nadimkom »Cucurruz«.10 Iz Codexa Kukuljevićevog, koji je prema mišljenju Smičiklasa objelodanio ovu povelju »po originalu iz arkiva opatica sv. Marije u Zadru«,11 a »koga« on nije mogao pronaći »u tamošnjem arkivu«, naprosto je taj isti Smičiklas ispisao12 tu ispravu.13 Međutim ovu je jednostavnu zagonetku nedavno riješio V. Novak na taj način što je 1959. objelodanio Zadarski kartular Samostana svete Marije.14 U 6
Enciklopedia Italiana XXI, Roma 1934, 970, 971. Rječnik JAZU III, Zagreb 1887-1897, 257, V, 765. Leonis M a r s i c i a n i et Petri D i a c o n i, Chronica monasterii Casinensis, J. P. Migne, Patrologia latina 173, Parisiis 1854, 781, 840. Ί. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i , Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae II, Zagreb 1875, 161. 10 VI. M a ž u r a n i ć piše za kukuruz, kuruz, kukuruza, kuruza, zea mays ovo: »Rieč kukuruz jamačno je od negda domaća, ali je značila inu koju biljku. Već g. 1190. Cucurruz ime roba. Sm. Cod. II. kaz. kukuruz unesen je, mislim, k nam početkom XVIII. vieka« (VI. M a ž u r a n i ć, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik IV, Zagreb 1913, 555). 11 K u k u l j e v i ć , kada objavljuje ovu listinu, ispod nje navodi da je njena »Matica u arkivu kaludericah sv. Marije u Zadru« I. K. S. (o. c. II. 161). 12 T. S m i č i k l a s, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II, Zagreb 1904, 249. 13 Kako se je ova listina nalazila u Svetomarijanskom kartularu, sa njime se T. Smičiklas nije mogao poslužiti »za neke listine«, jer je neki »čovjek lakoumnik« dospio »do rukopisa i htio mu izmamiti brzo i sigurno sadržaj, polijevao ga taninom i tako neke listine sve vjekove uništio« (T. Smičiklas, o. c. II, XVIII, XIX). 14 Ovaj svetomarijanski kartular, koga Kukuljević naziva »Zbornik listinah ovoga samostana«, prepisao je 1755. Dominik Bersić, arhivar plemićke porodice Fanfogna. Inače original ovoga kartulara Kukuljević nije vidio za svoga boravka u Zadru (1854. i 1856) nego se je poslužio Bersićevim prepisom (V. N o v a k , Zadarski kartular samostana svete Marije, JAZU, Zagreb 1959, 8—12), koji ipak postoji, iako Novak tvrdi suprotno (V. Novak, o. c., 9, bilj. 11). No zato je originalni rukopis kartulara vidio 1873.1. Krst. Tkaličić i njime se poslužio (V. N o v a k , Ivan Kukuljević i Ivan Tkalčić na naučnim istraživanjima u Zadru, Zadarska revija IV/1, Zadar 1955, 28, 29), a onda ove iste godine i Fr. Rački, koji ga je i detaljno opisao (Fr. R a č k i. Istraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad JAZU XXVI, Zagreb 1874, 166-168). 7
8
825
njemu15 je bila i ova povelja, koja dakle nije izgubljena. Samo prva strana rukopisa ovoga kartulara, koji se i danas čuva u arhivu Samostana sv. Marije u Zadru, gdje je u obliku listine napisano ime roba »Cucurruz«, sva je manje-više prelivena taninom i dosta se teško neki dijelovi ondje napisanoga sadržaja čitaju.16 Ali, ipak riječ »Cucurruz« dosta se jasno vidi, i može bez daljnjega pročitati. Inače je i Kukuljević bio u velikoj dilemi glede datiranja ove povelje, za koju nije bio siguran da pada u vrijeme »oko g. 1190«, budući da o opatici Stani potanjih podataka nije mogao naći.17 Zato je i razumljivo što se i V. N o v a k koleba u datiranju iste listine, tj. da li je prema Kukuljeviću »c. 1190« ili »Post a 1210«, u koju dosta nesigurnu godinu stavlja tu povelju, a da to ničim ne obrazlaže.18 4.
Kako vidimo, iz svega ovoga izloženoga nadimak anonimnoga neslobodnoga seljaka »Cucurruz« u okolici Zadra pojavljuje se barem 321 ili možda 341 godinu prije nego istoimeni nadimak onoga kotorskoga stanovnika, poznatoga, povrh toga, još i po imenu i prezimenu. Prema tome, teza o porijeklu kukuruza, koji bi imao doći i preko Italije u nas iz Azije, na osnovu ovih indirektnih historijskih izvora mnogo je sigurnija nego ona o donošenju kukuruza iz tobožnje njegove kolijevke Amerike u Evropu i onda u ostale njene predjele. Ako se tako to shvati, onda je kukuruz poznat, makar i u manjoj mjeri, u Južnoj Italiji već u drugoj polovici jedanaestog, a u nas krajem dvanaestog stoljeća ili čak i nešto prije. Svakako ovi izvorni podaci ne mogu se tako lako pobiti, i ukazuju da je prijeko potrebna revizija o dosadašnjoj tezi porijekla i širenja kukuruza. Na osnovu izvora iz XI i XII stoljeća možda je uvjerljivija teza da se je ta biljka 19 posredstvom Arapa sa Sicilije stala upotrebljavati u pojedinim predjelima Evrope — i to u prvom redu u južnoj Italiji — a onda i u našim zemljama.
THE FIRST APPEARANCE OF THE WORD FOR »CORN« IN THIS PART OF THE WORLD
Summary The earliest mention of corn was in Asia and it arrived in European countries following geographical explorations. According to some sources it was imported into the Yugoslav countries from Turkey, via Salonika. It was mentioned in Kotor in the 15th Century. According to other sources it reached Croatian soil in the 16th Century from Italy. However, the author proves that corn was mentioned in Zadar as early as the end of the 12th Century, in a document kept in the Benedictine convent of St. Mary. He believes that it is a more certain theory that corn arrived from Asia via Italy than that it was brought to Europe from America. The plant was known in Italy in the second half of the l Ith Century. The author suggests that corn was transported by Arabs from Sicily to some parts of Europe, especially southern Italy, and subsequently into the area of present-day Yugoslavia.
15 O tome tko je sve poslije Tkalčića vidio i služio se rukopisom ovoga kartulara, piše opširno V. N o v a k (Zadarski kartular..., 9—14, 8, bilj. 8, 14, 15), koji ga je konačno i objelodanio. 16 Vidi o tom i V. N o v a k, o. c., 267, bilj. 224. 17 o. c., II, str. VI. 18 o. c., 267. 19 Vidi o tome: Istorija srednjeg veka I. U redakciji A. D. U d a l j c o v a, J. A. K o s m i n s k o g i O. L. V a j n š t a j n a , Beograd 1950, 208.
826
827
KAKO JE NASTALA AUSTRIJSKA POKRAJINA KRALJEVINA DALMACIJA Tijekom zauzimanja Napoleonovih »ilirskih pokrajina« sa strane Austrije (1813) postavljen je za civilnog i vojnog guvernera čitave Ilirije, izuzevši Vojnu Krajinu i Dalmaciju, general Lattermann, a za viceguvernera Provincijalne Hrvatske, tj. one s desne strane Save s Primorjem, general Durković.1 General Tomašić bio je pak imenovan generalnim guvernerom Dalmacije, Dubrovnika i Kotora2 te je sasma neovisno o Lattermannu upravljao zemljom.3 Budući da je Tomašić podvrgao pod svoju vlast i kvarnerske otoke,* ljubljanski gubernij obavijestio je o tom dvorsku komisiju u Beču kako su ti otoci pripadali pod Iliriju za vrijeme francuske vladavine, i ujedno zamolio Durkovića da to razjasni Tomašiću,4 jer je i sam Lattermann stajao na stajalištu da kvarnerski otoci pripadaju Provincijalnoj Hrvatskoj, i da njima ima upravljati viceguverner Durković u Rijeci.5 Taj spor je riješio sam car Franjo I. tako da su kvarnerski otoci Krk, Cres, Osor i Rab pripali ljubljanskom generalnom guberniju. Jer je na svaki način trebalo urediti političko-administrativno stanje Ilirije, imenovao je car u tu svrhu »ilirsku dvorsku organizacionu komisiju« (Illyrische Hoforganisierungskommission), Jtojoj je postavio na čelo grofa Franju Sauraua, tadašnjeg donjoaustrijskog namjesnika.
1
Državni arhiv u Ljubljani — Acten vom Jahre 1813. des k. k. illyrischen Gen. Gouvts Praesidio — F. 1. Grof Bellegarde, predsjednik dvorskog ratnog vijeća Lattermannu, Beč, 30. VIII. 1813. (kopija). 2 P. Butorac, Boka Kotorska nakon pada mletačke republike do bečkog kongresa (1797- 1815), Rad 265, Zagreb, 1938, 117. 3 J. Polec, Kraljevstvo Ilirija I, Ljubljana, 1925, 6. * Njima je postavio na čelo za intendanta Franju Suppea: Državni arhiv u Ljubljani — Praesidial-Acten vom Jahre 1814. — F. 1. vom Nö. 2 bis 438. 4 Drž. arhiv u Ljubljani — Einzeichnungsprotokoll des k. k. Civil- und Militär- Gouvernements für Illyrien (1813) — 28. X. 1813. (335). 5 Isti arhiv — Praesidial-Acten vom Jahre 1814. — F. 1. vom No. 2 bis 438. 829
Kad je Saurau došao na vladarev poziv u Pariz (21. IV. 1814), predložio je Franji I. opširno izvješće6 (datiran 25. IV) o uređenju Ilirije. U njemu on daje do znanja caru kako se o organizaciji ilirskih pokrajina posavjetovao s grofom Antunom Baldaccijem** i da su uz ostalo njih dvojica došli do ovog zaključka: Trst, mletačka i austrijska Istra, Rijeka, Karlobag, Kraljevica, Bakar, Dalmacija, Dubrovnik i Albanija (Boka Kotorska) mogle bi se združiti u jedan samostalni gubernij sa sjedištem u Trstu. U Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Kotoru bili bi viceguverneri, pri čemu bi se onaj u Kotoru — da bi se na obliku što manje promijenilo — mogao zvati delegat. Ti viceguverneri imali bi širok djelokrug, a u važnijim stvarima bi zavisili od primorskog gubernija (»governo marittimo«) u Trstu. Da se u ustav unese što više jedinstva i da se čitava obala bez prekidanja završi pod istim nadzorom, mogao bi se u Senju, koji zapravo pripada Vojnoj Krajini, postaviti pametan general koji bi u zdravstvenim i trgovačkim poslovima bio ovisan o primorskom guberniju u Trstu, a u ostalim stvarima o svojoj vojnoj vlasti. Budući da se Primorje ne može zamisliti bez zaleđa, bilo bi uputno da se viceguverneru u Rijeci pridjeli onaj dio Hrvatske koji je otprije pripadao severinskoj županiji, a ostali dio Hrvatske, koji je dotada pripadao Iliriji, mogao bi se bez štete opet vratiti Ugarskoj. On je spreman, izjavljuje Saurau, da odmah počne s organiziranjem tih pokrajina pa da pode u Trst i odatle duž Primorja do Albanije.7 Na te Saurauove prijedloge car mu je dao svoju pismenu odluku i upute 2. svibnja 1814. Što se tiče podjele zemalja iz kojih se u francusko doba sastojala Ilirija, određuje s obzirom na Dalmaciju da Primorje od mletačkih meda pa do Albanije, uključivo sa svima otocima ima sačinjavati posebnu pokrajinu sa središtem u Trstu i s delegacijama u Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Kotoru. K Primorju neka se priklopi osim mletačkog dijela Istre toliko od austrijskog dijela koliko se nade za potrebito, a isto tako pored Riječkog distrikta potrebni dio Ilirske Hrvatske i Primorja koji je pripadao Vojnoj Krajini. Prigodom razmedivanja Primorja neka se najviše Saurau osvrne na one točke koje izgledaju najpogodnije za postavljenje carinskog i tridesetničkog kordona. Za vrijeme svog boravka u Beču neka se o tom sporazumi s određenim dvorskim oblastima, izuzevši ugarsku kancelariju. Provizorni dotadašnji vojni gubernij i u Iliriji i Dalmaciji ostat će tako dugo dok se ne organiziraju njima podređene zemlje. Ujedno treba nastojati da se poslovi kod spomenutih vojnih gubernija uredno i poslušno vode, radi čega su odtada podređeni Saurauu. Car očekuje od njega daljnje prijedloge za popunjenje okružnih komesara i sekretarskih mjesta, za koje ulaze u obzir samo vrstne osobe i s dovoljnim poznavanjem jezika. Jednako vrijedi i za uređenje gubernija i okružnih služba u Primorju. Što se tiče činovnika u Dalmaciji i Albani-
ji koji su služili pod francuskom vladavinom, neka ostanu samo oni koju su na dobru glasu. Glede poreza naređuje mu da se oni uvedu sasma po stopi kao i u njegovim njemačkim zemljama, izuzev Dalmaciju i Albaniju. Na kraju mu daje na znanje da je on izravno podređen samo njemu, a u njegovoj odsutnosti ministarskoj konferenciji.8 Ali protiv ostvarenja primorskog gubernija, koji bi se prostirao od kranjske granice do Boke Kotorske, bilo je dvorsko ratno vijeće. Ono je još 21. svibnja 1814. uputilo caru opsežnu spomenicu, u kojoj je izložilo štetnost ako bi taj gubernij obuhvatio i dijelove Vojne Krajine, samo da se ne raskine povezanost.9 Kako bi se provela konačna reorganizacija pokrajina nanovo zadobivenih, ili koje će još pripasti Austriji, car je 31. srpnja 1814. odredio središnju organizacijsku dvorsku komisiju (Zentralorganisierungs-Hofkommission), pod koju je potpala uz Iliriju i Dalmacija.10 Za predsjednika te ustanove vladar je imenovao dvorskog kancelara grofa Prokopa Lažanskog. Budući da je ta komisija imala veliku ulogu pri odlučivanju o teritorijalnoj i upravnoj razdiobi ilirskih pokrajina, izgubila je mnogo na važnosti dotadašnja ilirska dvorska organizacijska komisija, iako je de jure i dalje opstojala sve do 22. lipnja 1815. Ipak je Ilirska dvorska komisija preko Sauraua i savjetnika baruna Antuna Spiegelfelda dala svoje mišljenje glede osnutka i obujma primorskog gubernija. Saurau je dapače sada bio sasma drugačijeg mišljenja negoli njegov vladar glede tog gubernija, a Spiegelfeld je predlagao da se Rab podredi dotadašnjem guberniju u Zadru, jer ima više veze s dalmatinskim otokom Pagom nego s kvarnerskim otocima i Rijekom. Sa Saurauovim se mišljenjem složila i središnja organizacijska dvorska komisija, koja je izjavila daje car odstupio od svoje odluke da se Dalmacija i Boka Kotorska priključe novoj primorskoj pokrajini (3. VIII. 1814). Protiv careve prijašnje odluke bio je i Baldacci izjavivši, uz ostalo, da bi vođenje poslova i dopisivanje iz južnih dijelova Dalmacije s Trstom bilo jako dugotrajno, i da bi zbog toga za tamošnje stanovnike nastale različne štete. Uz to bi na Dalmatince silno djelovalo kad ne bi imali svoju vlastitu upravu kakva je bila od 1797. do 1805, a bili bi ovisni o Trstu (29. VIII. 1814). On je na želju carevu još jedanput izrekao svoje mišljenje o uređenju primorskog gubernija (7. X. 1814). On je i ovdje ostao pri tom da se zabaci osnivanje gubernija za cijelo Primorje od mletačke mede do Boke Kotorske, s čime se je car konačno složio (9. Χ. 1814).11 Član središnje organizacijske dvorske komisije Karlo Kübeck predlagao je pak da u Dalmaciji i dalje ostane politička administracija zaogrnuta u voj-
6
Polec, 39, 16-18. ** On je bio svemoćan kod cara. 7 Haus-Hof- und Staatsarchiv u Beču — Staatskanzlei — Provinzen Illyrien — 1767 — 1822. — F. 16. Actenstiicke btr. d. Reform der Verwaltung d. illyrischen Provinzen. Saurauovo izvješće caru, 25. IV. 1814; djelomično i: F. R. Krones, zur Geschichte Österreichs im Zeitalter der französischen Kriege und der Restauration, Gotha 1886, 277, 280, 281, 283-6 i Polec, 18-22. 830
8
Isti arhiv — St. K.: Provinzen Illyrien — 1767-1822. — F. 16. Actenstükke... Franjo I.9 Saurauu, 2. V. 1814.; djelomično: Krones, 286-289, i Polec, 22, 23. Polec, 82, 83. 10 J. A. v. Helfert, Zur Geschichte des lombardo-venezianischen Königreichs. Archiv für österreichische Geschichte, Bd. 98, 1909, 9, 10. 11 Polec, 32, 33, 35, 83-87, 93, 94, 89, 91, 92.
831
ničko ruho, da se tako učvrsti ugled medu tamošnjim surovim narodom.12 U međuvremenu je i austrijski konzul u Livornu Rajčević poslao Saurauu, kao opunomoćenom komesaru u Iliriji, dva plana: 1. kako da se podigne Dalmacija u ekonomskom pogledu i 2. kako da se uredi njena uprava (26. IX. 1814). U prvom spominje kako se još u doba Karla VI. tražila za napredak trgovine pogodna luka, i konačno je izabran Trst. Zatim prelazi na opis Dalmacije (pod kojom razumijeva i Dubrovnik i Boku Kotorsku), koja je duga 300 milja, a graniči s Bosnom i Hercegovinom. Obara se na tiransku vladavinu Venecije, koja je opustila Dalmaciju, a Francuz ju je uništio. On drži da će Boka Kotorska pod austrijskom vladavinom moći imati 300 trgovačkih brodova, koliko nije imao Dubrovnik kad je bio slobodan. Dalmacija je u unutrašnjosti neobrađena, a pripadala je u većem dijelu suverenu. Stoga su različni dalmatinski konti kupovali u Beču s odobrenjem republike za 100 cekina tu titulu i pokušali s intrigama da se domognu tih dijelova zemlje. Navodi kako su Francuzi novačenjem i konskripcijom umanjili stanovništvo, te predlaže način da se tome nade lijeka. Isto tako izlaže kako da se podigne poljodjelstvo i uzgaja žito, duhan (naročito na otocima) te pamuk itd. Tako će Dalmacija, završava Rajčević, pod vlašću besmrtnog cara Franje bez sumnje na način koji je on predložio postati jedna od najvažnijih pokrajina austrijske monarhije.13 U drugom planu iznosi da su gradovi Zadar, Split i Kotor glavni gradovi Dalmacije. Budući da je Zadar bio u doba mletačke vlasti uvijek glava i sjedište vlasti, tako neka bude i sada. Predlaže da Dalmacija bude podijeljena u toliko manjih upravnih jedinica (circoli) kao i ostale austrijske pokrajine. Kapetani tih jedinica neka budu ovisni o određenim širim upravnim jedinicama (dipartimenti), ali glave njihove od predsjednika generalne vlade za čitavu zemlju u Zadru (guverner). Split je grad koji trguje s otomanskim zemljama. Zato treba tu uspostaviti lazarete i carinarnice i upravu s gradonačelnikom ili podestom upravo onakvu kakvu ima gradsko poglavarstvo u Beču, te građanske i kriminalne sudove, ekonomsko vijeće i redarstvo. Budući da stanovnici Dalmacije nisu nikada imali dijela u upravi za Venecije, zato je potrebno da namjesnik (podesta) i glavari svake šire upravne jedinice budu poslani iz Beča, a kapetanima manjih upravnih jedinica može se dati ime kneza, što znači sudac, i postaviti ih ne samo na kopnu, već i na većim otocima, s kojima bi se spojili i oni manji. U čitavoj Dalmaciji jedini je kulturan grad Dubrovnik, gdje cvjeta književnost. Vladavina je bila aristokratska, i između plemića i građana našlo se sposobnih ljudi za obavljanje poslova. Stoga dostaje samo austrijski poglavar, dva ili tri vijećnika, da se ondje zavede dobar red i mir i austrijski zakoni te ravnatelj redarstva. Knez neka se bira između dubrovačkih plemića i građana radi jezika, jer treba paziti da se u samom gradu čuje talijanski, a u okolici govori se ilirski (hrvatski). Dubrovnik je bio prije važno trgovačko središte s otomanskim 12
Helfert. A. f. o. G., 98. Bd., 10, 288. H. H. St. A. — St. K. — Provinzen Dalmat.-albanesische — 108- 1829 — F. 7. Memoria spedita a S. E. il Signore Conte di Saurau commissario plenipotentiario di S. M. I. e R. A. nell'Illirio. 13
832
zemljama, od kojih je dobivao žito i meso. Lazareti i carinarnica su postojali. Dubrovačka država je jedina gdje gospoduje katolička vjera. Boka Kotorska ima divlje pučanstvo sastavljeno od katolika i pravoslavnih, naroda vrlo lukavog. Graniči s Crnogorcima, razbojnicima po zanatu, i Albancima, malo drugačijim od njih. Tu bi po njegovu mišljenju trebalo uspostaviti čisto vojničku vlast i izabrati guvernera mudrog i razumnog Hrvata-generala kao i čitav vojni stožer, pošto jezik ima velik utjecaj na ljudsko srce. U drugim gradovima bio bi dovoljan jedan garnizon, a isto tako i na turskoj granici. Nadalje govori o objema religijama, svećenstvu i nepismenosti, modi, osveti, ubojstvima itd. u zemlji, kako je bilo u doba Venecije. Naročito se obara na kmetstvo (ascripti glebae) u Dalmaciji i Dubrovniku te kaže da bi bilo pravedno da se (pod vlašću cara) ukine, tim više što su na otocima seljaci slobodni. Nadodaje da su Dalmatinci osobno izvanredno smioni, a vodeni i odgojeni odlikuju se vrlinom i darovitošću, naprotiv ako se podaju strastima, padaju na najniže grane. Po njegovu mišljenju jedna je dobra stvar što su učinili Francuzi u Dalmaciji: izvrsna cesta, koja je trebala ići do Kotora, ali drži on, ona neće biti nikada dovršena. I na koncu dodaje da su Rimljani u doba mira upotrebljavali vojnike za takve podove.14 Nije nam poznato, kakav je stav prema tim Rajčevićevim planovima zauzeo Saurau. Ali se može reći da se nije preko njih baš prešlo, jer su poslani na uvid državnoj tajnoj i dvorskoj kancelariji, tj. caru. Započetim pitanjem administrativnog uređenja i spajanja Dalmacije i Boke Kotorske bavila se i državnopravna sekcija državnog savjeta pod predsjedanjem ministra grofa Wallisa (28. IV. 1815). Ona se složila s time da se Kranjska i bjelački okrug združe s primorskim i karlovačkim okružjem u zajednički gubernij u Ljubljani, te da mu se još priklopi Dalmacija, Dubrovnik i Albanija (Boka Kotorska) i da mu se dade ime »Kraljevstvo ilirsko«, koje bi imalo dva gubernija: ljubljanski i zadarski. I dok je car Franjo oklijevao da donese u toj stvari svoju konačnu odluku,15 predao mu je dotadašnji dalmatinski gubernij prijedlog o podjeli Dalmacije na ovih pet okružja: 1. Zadarsko okružje s 18 općinskih kotara: Rab, Pag, Nin, Novigrad, Obrovac, Knin, Biskupija, Drniš, Mirilović, Skradin, Šibenik, Zlarin, Biograd, Benkovac, Zadar, Sali i Silba. To okružje obuhvaća 1623 talijanske kvadratne milje, a broji 339 mjesta i 104.327 duša, a sjedište mu je Zadar. 2. Splitsko okružje s 22 općinska kotara: Vrlika, Bristivica, Lećevica, Kaštel-Kambelovac, Klis, Split, Nerežišće i Pučišće (otok Brač), Hvar, Stari-Grad, Vrbosko, Jelsa i Sv. Juraj (otok Hvar), Vis i Komiža (otok Vis). To okružje broji 1296 talijanskih kvadratnih milja, na kome se nalazi 220 mjesta i 81.263 duša, a sjedište mu je Split. 3. Makarsko okružje s l i općinskih kotareva: Imotski, Studenci, Cista, Grabovac, Omiš, Zagvozd, Župa, Vrgorac, Makarska, Drvenik i Opuzen s 14
H. H. St. A. — St. K. — Provinzen Dalmat.-albanesische — 1808 - 1829 — F. 7. Piano del Governo della Dalmazia, Livorno 26. settembre 1814. 15 Polec, 102, 108, 110.
833
Metkovićem. To okružje obuhvaća 731 talijansku kvadratnu milju, broji 94 mjesta i 40.867 duša, a sjedište mu je Makarska. 4. Dubrovačko okružje sastoji se od otoka Korčule i čitavog područja nekadašnje Dubrovačke republike, a obuhvaća 455 talijanskih kvadratnih milja i broji 176 mjesta i 37.022 duše. Sjedište mu je Dubrovnik. 5. Kotorsko okružje i čitavo prijašnje mletačko-albansko područje sa 142 mjesta i 31.570 duša obuhvaća 285 talijanskih kvadratnih milja, dok mu je sjedište Kotor. Budući da je vladar odobrio tu podjelu Dalmacije, obavještena je o tom tajna dvorska i državna kancelarija (22. IX. 1815) i predana joj je kopija tog prijedloga dalmatinskog gubernija.16 Tako je konačno bila uređena austrijska pokrajina Dalmacija. I dok se riješilo pitanje upravne podjele Dalmacije, car je i nadalje neprestano tražio nova mišljenja glede osnutka i obujma kraljevine Ilirije. Tako se 1. veljače 1816. knez Metternich, na njegov zahtjev, izjasnio da se ilirske pokrajine združe pod imenom »Kraljevstvo Ilirija i Dalmacija«. Međutim se tomu opro Lažanski, i car je konačno potpisao 13. lipnja 1816. vrlo važnu odluku, kojom se određuje da se ima Ilirija sastojati iz Kranjske i Koruške, koje će biti pod posebnim guvernerom. Primorski pak gubernij ostaje poseban, a sastojat će se od dijela Provincijalne Hrvatske, koji je dotada bio dio Ilirije, te iz grofovije goričke i gradiške. Da se izvrši ta njegova volja, naređuje, da središnja organizacijska dvorska komisija u dogovoru s određenim središnjim uredima pripremi sve potrebito i da mu predloži na odobrenje, a glede naslova Ilirije neka se sporazumi s tajnom dvorskom i državnom kancelarijom i neka mu sve to također podnese na uvid i odobrenje.17 Držeći se točno vladarevih uputa, ta je komisija 22. lipnja izvijestila državnu tajnu i dvorsku kancelariju (tj. njenog ministra vanjskih poslova Metternicha) i predložila da se careva odluka objavi u obliku patenta, što joj ostavlja na volju. Upozorava da se, iako su sve pokrajine koje su bile združene pod francuskom vladavinom u Iliriju, i sada sjedinjene pod jednim imenom po carevoj naredbi, nema pod tim razumijevati i Dalmacija, kako se 18 mislilo, jer car ne namjerava tu zemlju uklopiti u taj pojam. Na tu notu odgovorila je 10. srpnja državna tajna i dvorska kancelarija toj komisiji da se slaže s njenim mišljenjem da Dalmacija ne pripadne no19 vom kraljevstvu Iliriji, već da sačinjava i nadalje posebno kraljevstvo. Kada je objavljen carev patent o osnutku kraljevine Ilirije (3. VIII. 1816)20, Dalmacija je, kojoj su sastavnim dijelovima postali Dubrovnik i Bo-
ka Kotorska,* kao austrijska pokrajina bila izravno podvrgnuta Beču s talijanskim službenim jezikom.21 K tomu 27. listopada 1817. Metternich je predlagao caru da se organizira sjedinjena dvorska kancelarija kod ministarstva nutarnjih poslova, i da joj na čelu stoji poglavar s naslovom vrhovnog kancelara i ministra nutarnjih poslova, a njemu bi bila podređena 4 kancelara, medu kojima i onaj za Iliriju i Dalmaciju. Ali Metternichov prijedlog se prihvatio samo djelomično, i tako se austrijski kancelar nazivao austrijsko-ilirski, komu su bile podređene austrijske nasljedne zemlje i Ilirija.22 Kad je pak umro vrhovni dvorski kancelar grof Ugarte (18. XI. 1817),23 njegovim nasljednikom postade Saurau. Nato bi središnja organizacijska dvorska komisija ukinuta, i svi njeni poslovi bijahu pridijeljeni nanovo organiziranoj združenoj dvorskoj kancelariji, koja je pod vodstvom vrhovnog dvorskoga kancelara dobila i austrijsko-ilirskog kancelara.24 Tako je i Dalmacija potpala pod tu novu ustanovu i postala austrijska pokrajina Kraljevina Dalmacija.
16
H. H. St. A. — St. K. — Provinzen Dalmat.-albanesische — 1808- 1829 — F. 7. "Polec, 110-113. 18 H. H. St. A. — St. K. — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16. Središnja organizacijska dvorska komisija Metternichu, Beč, 22. VI. 1816. i Polec, 113. 19 Isti arhiv — Provinzen Illyrien — 1767-1822. — F. 16. Tajna dvorska i državna kancelarija središnjoj organizacijskoj dvorskoj komisiji, Beč, 10. VII. 1816. 20 Polec 113, 114. 834
* 1817. god. osnovan je u Kotoru okružni kapetanat ili poglavarstvo: Butorac, Rad, 265, 117. 21 Butorac, Rad, 265, 117. 22 Polec, 36. " Helfert, A. f. 0. G., 98. Bd., 7, 179. 24 Polec, 35, 36.
835
THE ORIGIN OF THE AUSTRIAN PROVINCE, THE KINGDOM OF DALMATIA
Summary When the former French Illyria became part of Austria, the Viennese rulers considered how to regulate it administratively. At the Suggestion of Franz Saurau, governor of Lower Austria, Dalmatia and Boka Kotorska were to become parts of the coastal province, with its seat in Trieste and with delegations in Rijeka, Zadar, Dubrovnik and Kotor. The Emperor did not agree with this solution, but accepted the idea of the Austrian Consul Rajčević in Leghorn (Livorno) that Dalmatia, Dubrovnik and Boka should form an administrative whole. He suggested that Zadar should be the capital, the province being divided into regions on the Austrian model, and that it should have military rule, with a Croatian governor. Dalmatia was to be divided into five regions: Zadar, Split, Makarska, Dubrovnik and Kotor. These regions were themselves to be Split into districts, and these into municipalities. The Emperor agreed to this Suggestion and so Dalmatia became a separate kingdom outside the boundaries of Illyria, having Italian as its official language and under the direct rule of Vienna.
PREKOSAVSKA HRVATSKA I PITANJE NJENE REINKORPORACIJE
(1813-1822)
i. Mirom između Austrije i Francuske u Schönbrunnu (14. X. 1809) Hrvatska s desne strane Save (Prekosavska Hrvatska) s Vojnom Krajinom pripala je caru Napolenu I, koji je uključi kao zasebnu pokrajinu »Ilirske Provincije« (Les provinces Illyriennes) ili Iliriju. Napoleon je nastojao Prekosavsku Hrvatsku na svaki način pridobiti za sebe zbog važnih ciljeva prema Turskoj i Rusiji.1 Nakon provedene okupacije Prekosavske Hrvatske, Karlovac postaje sjedište vojnih i građanskih vlasti. Zaslugom guvernera »Ilirskih Provincija« maršala Marmonta počela je odlično funkcionirati nova francuska uprava u Prekosavskoj Hrvatskoj. Francuska Hrvatska dobila je svoj konačni oblik uprave Napoleonovim dekretom od 15. travnja 1811. Na čelu Prekosavske (civilne ili građanske) Hrvatske stajao je intendant s glavnim tajnikom u Karlovcu. Tom intendantu bili su podvrgnuti podintendanti u Rijeci i Senju. Cijela Prekosavska Hrvatska (građanska) dijelila se na 3 okružja (districts), a ta okružja na 21 kotar (canton). Vojna Krajina (Vojnička Hrvatska) imala je svoga posebnog intendanta koji je bio, kao i intendant građanske Hrvatske, izravno podvrgnut generalnom guverneru u Ljubljani. Napoleonovim dekretom bilo je uređeno po francuskom načinu sudstvo i porez, koji ispočetka nije bio težak i velik. Jedino je zabrana slobodnog uvoza i prodaja soli i duhana, te biljegovina, na što dosada Hrvati nisu bili navikli, teško pogodila francusku Hrvatsku. Službeni jezik bio je francuski, ali su i drugi jezici bili tolerirani, pa tako i hrvatski. Francuska uprava u tom dijelu Hrvatske osobitu je brigu posvetila zdravstvu, kulturi duhana i izgradnji ceste i zgrada. Ipak stanovništvo, a naročito plemstvo i svećenstvo, u Prekosavskoj Hrvatskoj nije bilo zadovoljno francuskom upravom koja je nakon nesretne Napo1 S. Antoljak, Dalmacija, Hrvatska s Primorjem, Istra i Slovenija na pregovorima u Ovaru i u miru u Schönbrunnu, Jugoslavenski Istoriski Časopis V/1 — 2, Ljubljana-Zagreb-Beograd, 1939, 146-149.
836
837
leonove vojne na Rusiju (1812) počela sve više zapinjati. Porezi su se znatno povećavali.2 Kako je bilo pod tom vladavinom, najbolje nam pokazuje pismo nekoga Nikole Butkovca upućeno zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu (1. X. 1813), u kome se ovako jada: »Teški dani francuskog ravnanja, jarem koji ćela domovina na desnu stranu Save postavljena žalostno ćele četiri leta je tugovala, kak vnoge ovak i mene na palicu siromaštva je spravi!...« 3 Kada je Austrija u kolovozu 1813. navijestila rat Napoleonu, njena vojska prijeđe 17. kolovoza rano ujutro savski most kod Zagreba. Tom prilikom general Radivojević svojom4 rukom skine francuskog orla s mosta i stupi na tlo Prekosavske Hrvatske. Prvi glas o ulasku austrijske vojske u Prekosavsku Hrvatsku donese u Karlovac Mirko Lopašić, otac historičara Radoslava Lopašića. U samome gradu građanstvo je bilo podijeljeno na dvije stranke: jedni, to jest činovnici i časnici s načelnikom Josipom Šporerom, bili su za Francuze dok su drugi, većinom obrtnici i trgovci na čelu s gradskim sucem Josipom Žerjavićeni, bili za Austriju. Kakvo je bilo stanje najbolje pokazuje činjenica što je intendant civilne Hrvatske Contade na sam glas o ulasku Austrijanaca u Prekosavsku Hrvatsku pobjegao glavom bez obzira prema Rijeci.5 Njegov primjer slijedili su i ostali francuski časnici i činovnici. Karlovčani već 18. kolovoza provališe u tamošnju slobodnozidarsku ložu6 i sve porazbacaše iz nje.7 Istom prilikom zbaciše francuske orlove s državnih zgrada i uništiše ih.8 Uza sve to francus2
R. Lopašić, Karlovac, Zagreb, 1879, 68-86, 90. Nadbiskupski arhiv u Zgrebu (NAZ) — Acta archivi episcopatus almae ecclesiae zagrabiensis — Libelu supplices XXII. 4 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 1801 - 1817. — 27. VIII. 1813. 5 Intendant Contaden i Musić, posebni policijski komesar za tu pokrajinu, pošli su 24. VIII. prema Mrzloj Vodici, udaljenoj 3 milje od Rijeke, te kada su se noću vraćali u grad Rijeku, na putu su ih napali seljaci. Tom prilikom su ranili Mušica, koji je ipak, uspio pobjeći, dok je intendant bio uhvaćen i izručen neranjen Austrijancima (Državni arhiv u Ljubljani (DALJ) — F. 8 — Isječak iz »Telegraphe officiel des provinces illyriennes« od rujna 1813. godine). Pored drugih Francuza i Talijana, koji su vršili razne službe, pobjegoše s francuskim četama i subdelegat Rijeke Žuvić i Senja Ježić ponijevši i sve uredovne spise i arhive sa sobom (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom No 2. bis 438). 6 Slobodni zidari iz Karlovca nisu bili simpatični ni u kojem slučaju austrijskoj vladi. Tako je grof Saurau iz Beča pisao još 14. VIII. 1813. Hilleru, zapovjedniku nutarnjo-austrijske armije, o ljudima koji su se već 1809. držali neprijateljski prema Austriji, šaljući mu medu ostalim stvarima i popis sumnjivih lica u Karlovcu, koji će se u slučaju rata također neprijateljski ponašati prema njoj. Tom prilikom je poimence naveo ove slobodne zidare: Franju Gerlicija, Antona Zdenčaja, Luku Ljubica, Alojza Terputeca i Matiju Sviličića, na koje treba osobito paziti i učiniti ih neškodljivima (DALJ — Akten vom Jahr 1813 des k. k. illyrischen Gen. Gouvts Praesidio — F. I, No 50). 7 R. Lopašić, o. c., 87 — 89. Detaljan opis tih događaja od 17/18. kolovoza 1813. donosi: V. Deželić, Kako su Francuzi g. 1813. otišli iz Karlovca, Vjesnik kr. hrv.-slav.-dalm. zem. arhiva XV, Zagreb, 1913, 198-202. 8 1. I. Tkalac, Jugenderinnerungen aus Kroatien 1794.— 1823., 1824.— 1843., Leipzig 1894,48. ' " " 3
838
ka stranka još nije bila klonula. Na sjednici gradskog vijeća prijatelji Francuza Franjo Gerlici, Luka Ljubić i Šporer nagovarali su Karlovčane da se umire i da ostanu i dalje pokorni staroj vladi. Ta neodlučnost prestade kada je 20. kolovoza ušao u grad prvi odred austrijske vojske, a 22. i sam glavni zapovjednik general Radivojević.9 Istodobno upravio je biskup Vrhovac,10 kao banski namjesnik, proglas na »prekosavske domorodce« javljajući im da su dokinute sve zapreke koje su tri godine rastavljale Hrvate, »koji jednake pravice, jednake slobošćine i običaje svagda jesmo imali«. U kratkom vremenu austrijske su čete okupirale cijelu Prekosavsku Hrvatsku gotovo bez otpora. Sada je bilo svima jasno, a napose u Karlovcu, da je u tim krajevima zauvijek prestalo francusko gospodstvo.11 Veselje naroda bilo je neopisivo kad je doznao da je prestala francuska vlast i da dolazi njegova zemlja, kako to piše I. Tkalac, suvremenik tih događaja, pod »austrijsku očinsku vladavinu«. Osobito je svećenstvo i plemstvo s ushićenjem pozdravilo taj događaj, očekujući da će Austrija u tom dijelu zemlje uspostaviti status quo ante i ugarsku upravu.12 U tom uvjerenju najviše je narod podupro već spomenuti Vrhovčev proglas, koji su tada bečki vladajući krugovi smatrali »izvorom svih nereda« u Prekosavskoj Hrvatskoj, Hrvatskom primorju, pa i u Dalmaciji. Krivnju se bacalo uz Vrhovca i na zagrebačkog velikog župana i podbana Donata Lukavskog, generala Radivojevića i vojnog komesara Donata koji je bio pridijeljen kao referent za »ilirsko-hrvatske« stvari vojničkom guverneru čitave Ilirije — generalu Lattermannu.13 U znak veselja zbog povratka tih krajeva pod Austriju, spjevao je već spomenuti Mirko Lopašić dosta naivnu pjesmu pod naslovom »Preporod grada nad Hrvati Karlovca dana 20 Veliko-Mashniaka u Letu 1813«, tiskanu u Karlovcu, u kojoj izražava radost hrvatskog naroda zbog oslobođenja od Francuza i slavi »sjajno sunce« cara Franju I. (1792—1835) a kudi negdaš9
R. Lopašić, o. c., 89. Dvadeset petog kolovoza uputio je Vrhovac i proglas na svećenstvo svoje dijeceze u arhiđakonatima: Gorskom, Dubici, Gorici i Turopolju kao i na ostale župske upravitelje iz glavnog arhidakonata (ex archidiaconatu cathedrali) na desnoj obali Save, šaljući im pozdrav. U tom je proglasu naveo kako je taj dio dosada bio pod vikarskom vlašću senjskog biskupa Ježića (Naime »Naredbom o ustrojenju Ilirije« od 5. IV. 1811. određeno je po § 146. da se teritorij na desnoj obali Save, koji je dosada pripadao Zagrebačkoj biskupiji, mora spojiti sa senjskom biskupijom. Međutim, ta je naredba provedena u djelo tek 12. I. 1813, kada je karlovački intendant obavijestio sve katoličke župnike u Prekosavskoj Hrvatskoj da je bečki dvor naložio biskupu Vrhovcu da taj dio svoje dijeceze preda senjskom biskupu Ježiću, oduševljenom pristaši Francuza (S. Antoljak, Katoličke župe u Francuskoj Hrvatskoj godine 1811, Croatia Sacra 17 i 18, Zagreb, 1939, 105), a sada je ponovno potpao pod njega. Daje im upute kako se ubuduće moraju ravnati i šalje im svoj pastirski blagoslov (NAZ — Acta archivi episcopatus almae ecclesiae zagrabiensis — Ecclesiastica X). 11 R. Lopašić, o. c., 91, 90. 12 1. E. Tkalac, o. c., 48, 49. Karakteristično je za to pismo draganićke općine Vrhovcu od 23. VIII. 1813, koje je prožeto nadom da će joj se vratiti, »stare pravice« (J. Matasović, Protunapoleonski austrijski manifest 1813. u hrvatskom prijevodu, Narodna Starina VII, Zagreb, 1928, 30, 31). 13 J. Polec, Kraljevstvo Ilirija I, Ljubljana, 1925, 19. 10
839
njeg svoga vladara i simpatiju Napoleona, nazivajući ga »taman misec«, koji je toliko godina »smutil na Hrvati«. On moli Franju I. da primi Hrvate ponovo za svoje sinove i završava željom da Bog pozivi cara Franju »kralja ugarskoga«, biskupa Vrhovca »našega hranitelja« i generale Radivojevića, Nugenta, Čivića i Rebrovića.14 Vrhovcu je bilo drago kada je vidio da se hrvatski narod u prekosavskom dijelu svuda svojevoljno podvrgao pod austrijsku vlast. On je budno pazio na razvoj upravnih prilika u Prekosavskoj Hrvatskoj, te u gradovima uvodi prijašnju municipalnu upravu15 i ugarsku konstituciju u čitavom njenu opsegu. Nadalje je imenovao za Ilirsku Hrvatsku podžupana, više i niže županijske suce, notare itd. i naložio zagrebačkom kameralnom administratoru Marku Delivuku da preuzme primorska kameralna imanja na kojima ima postaviti potrebne činovnike. Vrhovca je pomagala u provođenju svega toga i vojna vlast, pa je u nekoliko dana u tom dijelu Hrvatske bio iskorijenjen svaki trag francuske vladavine. Ukinuti su svi nameti koje je uvela bivša vlada, kao npr. režija duhana, koji se sada slobodno prodavao. Podžupan Dolovac i prekosavski staleži osnovali su svoje županijske blagajne i uveli ugarsku poreznu stopu, po kojoj su sveukupni tereti bili tada znatno smanjeni.16 Uto 29. kolovoza dođe na čelo gradskog vijeća u Karlovcu Josip Žerjavić, a Šporer bi otpušten iz vijećničke službe zbog prevelikih tužbi građanstva.17 U međuvremenu je general Lattermann, koji je boravio u Grazu, bio imenovan od cara za vojničkog i civilnog guvernera čitave Ilirije, izuzev prijašnju Vojnu Krajinu.18 Stoga je morao promijeniti svoje boravište i poći u Ljubljanu. Istodobno je car postavio dotadašnjeg brigadnog generala Gjurkovića19 u Varaždinskoj Krajini za viceguvernera Provincijalne Hrvatske s desne strane Save s Primorjem. Gjurković je imao upravljati tim dijelom vojnički, a za njegova zamjenika imenovan je provincijalni komesar Radičević.20 Kao izvršitelj careve naredbe Bellegarde, predsjednik ratnog vijeća u Beču, izvijestio je Gjurkovića da ga je vladar imenovao u spomenutom dijelu Hrvatske za vojnog viceguvernera, koji će stajati pod Lattermannom. Stoga sva svoja izvješća neka šalje u Graz, a kada se neprijatelj protjera iz Kranjske, onda će se Lattermann preseliti u Ljubljanu. Ujedno mu naređuje da bude u vezi s generalom Radivojevićem, koga ima što jače podupirati. Kao pomoćnika u civilnim poslovima car mu dodjeljuje Radičevića kao zamjeni14
V. Deželić, Mirko Lopašić, Glas Matice Hrvatske, Zagreb, 1909,49, 50. NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 22. i 26. VIII. 1813. 16 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom No 2. bis 438. 17 R. Lopašić, o. c., 91. 18 Po naredbi dvorskog ratnog vijeća područje Senja bilo je podvrgnuto pod guvernera Vojne Krajine. Samo prihodi od duhana i soli iz tog područja ostali su pod nadzorom viceguvernera u Rijeci i sav novac odatle išao je u vicegubernijsku blagajnu (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom No 2. bis 438). 19 Barun Gjurković, po navodima I. Tkalca, bio je razuman i pametan starac, pod čijim su zapovjedništvom u Karlovcu bili jedan divizijski i jedan brigadni general, pukovnik slunjske regimente i svi vojno-birokratski uredi (I. E. Tkalac, o. c., 50). 20 DALJ — Acten vom Jahr 1813. des k. k. illyrischen Gen. Gouvts Praesidio — F. I. Bellegarde Lattermannu, Beč 30. VIII. 1813. (kopija). 15
840
ka provincijalnog komesara. Budući daje banski namjesnik nedavno imenovao mjesnog administratora Delivuka zemaljskim komesarom u okupiranoj provincijalnoj Hrvatskoj i pridijelio ga Radivojeviću, ima taj i nadalje ostati kod navedenog generala zbog opskrbljivanja i unovačivanja vojske itd. Privremeno neka ostanu i dalje iste vlasti kao i činovnici na svojim mjestima. Samo se imaju odstraniti oni koji su se izjasnili protiv svoje prijašnje domovine.21 Kako je car namjeravao da provincijalnu Hrvatsku uredi prema prijašnjem upravnom sustavu i da samo u krajnjem slučaju dopusti neke promjene, ako su prijeko potrebne, naredio je Gjurkoviću da on izvrši organizaciju dviju banskih regimenata, a generalmajoru Leitneru da organizira 4 karlovačke regimente, pridijelivši im za taj posao osoblje. Ujedno odredi Gjurkoviću kao stalno mjesto boravka Zagreb, u Leitneru Karlovac.22 Gjurković stigne 13. rujna s Radičevićem prvo u Karlovac, gdje preuzme upravu Prekosavske Hrvatske.23 U tom dijelu Prekosavske Hrvatske bilo mu je povjereno vođenje i nadzor nad trgovinom i financijama.24 Gjurković je iz Karlovca odmah javio Lattermannu da je Vrhovac ukinuo postojeći francuski ustav u civilnoj Hrvatskoj i sve organizirao prema ugarskom sustavu. Otada počinje između Gjurkovića i Lattermanna živa suradnja koja je imala za cilj da sve upravne poslove normalizira i vrati u staru kolotečinu. Ona se očituje u mnogim sitnicama. Tako Lattermann daje Gjurkoviću upute o carinjenju kolonijalne robe u civilnoj Hrvatskoj te nalog da se svi Francuzi civilisti i zadržana im roba imaju osloboditi i preko granice poslati. Ujedno ga obavještava da je dopušten izvoz soli i stoke iz Ugarske u pokrajine okupirane od austrijskih četa. Gjurkovićeva pak ovisnost o Lattermannu najbolje se vidi odatle što se on upravo u svim stvarima obraća njemu, da mu dade upute, savjet i pomoć. Tako od njega traži novaca za upravu, kao i upute za uređenje bolnice i opskrbu vojske; pita je li zavedena austrijska poštanska tarifa i u civilnoj Hrvatskoj i moli da se uvede poštanski pro25 met između Zagreba i Karlovca. Lattermann je Gjurkoviću na sve to odgovorio i kadgod bi ga on i nadalje za što pitao, najpripravnije bi mu guverner 26 davao upute. 21 DALJ — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Bellegarde Gjurkoviću, Beč, 30. VIII. 1813. (Abschrift). 22 DALJ — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Bellegarde Gjurkoviću, Beč, 6. i 15. IX. 1813. 23 R. Lopašić, o. c., 92. 24 DALJ — Einzeichnungsprotokoll des k. k. Civil-und Militär Gouvernements für Illyrien (1813) — pod 16. IX. 1813. 25 U listopadu, kada je bio Gjurković u neprilici što će napraviti s privatnim rudnicima bakra u Samoboru i s rudnicima željeza u Trgovu, od kojih pripada devetina čistog dobitka eraru, a na što se nije francuski režim obazirao, on je pitao što da uradi i da li će se desetina zadržati. Ljubljanski mu je gubernij javio da će se upravitelj ruda sudac Jandrašić pobrinuti za dobro erara. Uz to je izvještavao Gjurković vladu u Ljubljani što je poduzeo za reorganizaciju civilne Hrvatske, te o imenovanju činovnika i njihovim plaćama, nestašici soli, dotaciji svećenstvu koje je nju primalo i od francuske vlade itd. (DALJ — Einzeichnungsprotokoll... — 14. (56), 18. (62, 63, 66, 75, 76) X. 1813). 26 Ibid. — Einzeichnungsprotokoll... — 16 (3), 18 (5 1/2), 21 (7), 23 (8, 10, 13), 27. (19) IX. 1813.
841
U međuvremenu je zadesila nesreća veliki dio Hrvatske, pa tako i Prekosavsku. Naime, oko polovice rujna Sava je odnijela na desnoj obali most, a tim je bila prekinuta svaka veza sa Zagrebom. Ta je rijeka, koju je još prije uzaludno pokušao regulirati zagrebački podžupan Belošević, preplavila Posavinu i 22 mjesta kod Siska; putovi su postali neprohodni, mnogi su mostovi uništeni, a onaj kod Lazine sasvim odnesen. Stoga je Gjurković odmah zamolio Lattermanna da se mostovi i putovi poprave, a za inspektora je predložio Baltazara Berkovića iz Bukevja koji je još 1809. obavljao te poslove. Lattermann mu je iz Graza žurno sve odobrio.27 Međutim se Gjurković preselio 24. IX. iz Karlovca u Zagreb. Kako mu se uskoro nije činilo zgodnim da ostane u Zagrebu zbog vođenja poslova, pisao je o tom Lattermannu, a taj je onda dalje tu stvar dojavio Dvorskom ratnom vijeću u Beču. Kada je Gjurković javio njemu da su se mnogi županijski suci htjeli odreći službe, naredio je Lattermann da se o tom obavijesti banski namjesnik Vrhovac da nijedan činovnik bez careve odluke ne smije ostaviti svoju službu. Nešto kasnije Lattermann pošalje Gjurkoviću, po odluci dvorskog ratnog vijeća, 1000 forinti za upravne poslove (za polovicu manje nego što je Lattermann tražio od Beča) s uputom da svakoga mjeseca unaprijed ima viceguverner predati detaljan nacrt svog potraživanja.28 Uto su Austrijanci ušli u Ljubljanu, i tada se Lattermann mogao konačno onamo preseliti.29 Dok se polagano ali sigurno sređivala nova uprava u prekosavskim krajevima, najviše državne vlasti same još nisu bile nacistu s novodobivenim pokrajinama. Vrhovac bojeći se da će se civilna Hrvatska odijeliti od majke-zemlje, u dogovoru sa Gjurkovićem, a na svoju odgovornost, uvede u prekosavskim krajevima hrvatsko-ugarski ustav i tako stavi vladu pred gotov čin. Istodobno je nastala nesuglasica između Ugarske i Hrvatske o pripoje30 nju tog dijela bivše Ilirije. Sama pak vlada u Ljubljani nije znala po kome ustavu treba postupati u civilnoj Hrvatskoj, pa je za to pitala predsjedništvo dvorskog ratnog vijeća. I sam Gjurković bio je zbog toga u neprilici, pa j« čekao na odluku iz Beča o toj stvari, tužeći se Ljubljanskoj vladi da mu se čine mnoge zapreke u njegovu poslovanju. Vlada je vratila to izvješće Gjurkoviću, zahtijevajući od njega da navede konkretne dokaze. Ujedno ga je obavijestila da je odlukom predsjedništva Dvorskog ratnog vijeća proširena dnevna pošta ne samo do Karlovca, već i čak do Rijeke, te da će i poštanska tarifa za ci31 vilnu Hrvatsku ubrzo slijediti. Međutim je car Gjurkoviću pridijelio personal za vršenje službe u Zagrebu, gdje je po uvjerenju bečke vlade bilo zgodni27 Ibid. — Praesidial Acten des k. k. illyrischen General Gouvts in Laibach-Kroatien betreffend — F. I, vom Jahr 1813. et 1814. und zum Theil 1815. Gjurković Lattermannu, Karlovac, 19. IX. 1813 (No 10) i Lattermann Gjurkoviću i Bellegardu, Graz, 24. IX. 1813. 28 Ibid. — Einzeichnungsprotokoll... — 27 (20), 30 (22) IX. 1813. 29 Ibid. — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Gjurković Lattermannu i Radivojević Lattermannu, Karlovac, 30. IX. 1813. 30 J. Polec, o. c. I, 6, 8. 31 DALJ — Einzeichnungsprotokoll... — l (25), 2 (31, 33) X. 1813.
842
je da on stanuje, jer se tu nalazi županija i arhivi koji će mu biti pri ruci. Pa ipak bečko Dvorsko ratno vijeće u načelu nije odbijalo ni prijedlog da se Gjurković ponovno vrati u Karlovac, te je samo čekalo da se o tom izjasni još i Radivojević.32 Inače je predsjedništvo dvorskog ratnog vijeća bilo zadovoljno s opskrbljivanjem trupa u civilnoj Hrvatskoj. Gjurković je pokazao u svemu veliku pripravnost da podigne Prekosavsku Hrvatsku te je pisao u Ljubljanu o potrebi izgradnja cesta, mostova i vodenih brana, moleći materijal i novac. I Ljubljanska je vlada sa svoje strane pokazala puno razumijevanje za navedene potrebe, pa je ne samo sve odobrila i naredila da se s radovima odmah započne, već je zamolila Dvorsko ratno vijeće da se u tu svrhu osnuje fond.33 Usred tog sređivanja prilika i uređivanja u prekosavskim krajevima održana je u Zagrebu županijska skupština pod predsjedanjem velikog župana i podbana Lukavskog. Jedan od glavnih predmeta raspravljanja bilo je pitanje priključenja prekosavskih krajeva. Budući da je car uveo ondje vojnu upravu, Zagrebačka županija je odlučila, da ugarskom namjesničkom vijeću izloži svoje stajalište i da zamoli da se ti krajevi na želju naroda opet ujedine s tom županijom i potom sa »svetom krunom ugarskom«. U tu svrhu su sa svoje skupštine 6. listopada hrvatski staleži uputili pisma palatinu, ugarskom namjesničkom vijeću, banu i njegovu zamjeniku.34 U tim pismima opisuju staleži kako su 1809. godine prekosavski krajevi otrgnuti od Hrvatske i od Zagrebačke županije te stavljeni pod kleto okrilje francuskog carstva. Mnogo im je boli zadalo kada ih je car 24. X. 1809. obavijestio da je morao te krajeve i ostale pokrajine žrtvovati radi spasa cijele monarhije. Unatoč svemu tomu, u prekosavskim je krajevima ostalo stanovništvo vjerno svome prijašnjem vladaru. Stoga je narod s oduševljenjem dočekao austrijske carske čete kada su ušle u te krajeve. Budući da je tada tu uvedena vojna uprava, oni ne mogu preko toga šutke prijeći. Molili su cara, a i sada mole i njih za zagovor kod vladara, te zahtijevaju uvođenje starog režima. Opisuju kakvu će zbrku izazvati nova uprava u tim krajevima (pogotovo zbog prirodnina i živežnih namirnica). Na kraju, u svakom od tih pisama mole, da ih se što prije riješi tjeskobe i podupre kod carskog prijestolja njihovu pravednu težnju za reinkorporacijom tih krajeva, za kojom čezne Prekosavska Hrvatska.35 Vrhovcu, koji je i sam bio rodom iz Karlovca, naročito je bila prirasla srcu Prekosavska Hrvatska gdje je kao banski namjesnik proveo nekoliko odredaba u duhu »ugarske konstitucije«. O njima je izvijestio Ljubljansku vladu koja je imala, po nalogu Dvorskog ratnog vijeća, čak pronaći sredstva 32
Ibid. — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Bellegarde Lattermannu, Beč, 3. X. 1813 (No 35). 33 Ibid. — Einzeichnungsprotokoll... - 6 (37), 2 (32) X. 1813. 34 Državni arhiv u Zagrebu (DAZg) — Protocollum actorum politicorum (Zagr. županije) anni 1813. 35 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1809-1814 — 6. X. 1813 — NAZ — Acta archivi episcopatus... — Politica XVIII — 2078 (1991). Sačuvana su u prijepisu samo pisma upućena 6. X. 1813. palatinu i ugarskom namjesničkom vijeću. 843
ι
kako bi se pomoglo u Prekosavskoj Hrvatskoj svećenstvu, kome je uskraćen 36 »bir«. I samom Lattermannu, a i Vrhovcu, koji su bili stari znanci i nadalje je bilo stalo da ostanu u međusobnim dobrim odnosima. Tako se Lattermann, čim je 10. X.37 stigao u Ljubljanu i ondje preuzeo poslove, odmah javio Vrhovcu izražavajući nadu da će se u svemu slagati i da će mu biskup pokloniti svoje prijateljstvo koje je uživao dok je bio u Zagrebu u službi.38 Vrhovac mu je uskoro odgovorio čestitajući što je baš on došao za guvernera, jer je to prava sreća za zemlju.39 Uto se po novoj naredbi Dvorskog ratnog vijeća Gjurković imao preseliti čak u Rijeku, gdje su mu pridijeljeni vladin savjetnik Ivan Susani i tridesetničarski inspektor Karlo Mayer.40 U međuvremenu opasnost od nabujale Save nije nikako prestala pa je Zagrebačka županijska skupština hitno odredila 300 radnika da se spriječi opasnost i da se popravi most. Ujedno je pošla na lice mjesta mješovita komisija, sastavljena od članova Zagrebačke županije i vicegubernija civilne Hrvatske, da razvidi sve to i da poduzme sigurnosne mjere.41 Sam pak Gjurković izvjestio je Ljubljansku vladu što je učinio i koliko su radovi oko toga napredovali. Kao i dotada, tako je i tijekom zadnjih mjeseci 1813. godine uvijek bilo pitanje hoće li car uvesti u civilnu Hrvatsku ugarski ustav ili ne će. Zato vlada u Ljubljani nije ni htjela prihvatiti ostavku vrhovnog županijskog suca Babočaja. U takvoj je situaciji bilo i razumljivo što je guverner Dalmacije Tomašić priklopio toj pokrajini kvarnerske otoke.42 Tada je o tom činu javila vlada u Ljubljani dvorskoj komisiji u Beču da su ti otoci još pod francuskom vladom pripadali Iliriji. Ujedno je zamolila i Gjurkovića da u tu stvar uputi Tomašića. Iako se Gjurković imao što prije preseliti u Rijeku, gdje je ostavljen i dalje na snazi francuski ustav, ipak je ostao još u Zagrebu radi predaje poslova 43 oko organiziranja dviju banskih regimenata. Stoga je dva puta odgađao 44 svoj put. 36 37 38
1813.
DALJ — Einzeichnungsprotokoll... — 7 (43, 43 1/2) X. 1813. Ne 13. X. kako to piše J. Polec (o. c. I. 6). DALJ — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Lattermann Vrhovcu, Ljubljana 10 X
39
Ibid. — Acten vom Jahr... — F. I. Vrhovac Lattermannu, Zagreb, 27. X. 1813. Ibid. — Einzeichnungsprotokoll... — 21 (123) X. 1813. 41 DAZg — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1813. 42 Na njima je postavio Tomašić za intendanta Franju Suppea. Lattermann je smatrao da ti otoci, unatoč svemu tome, pripadaju pod civilnu Hrvatsku i da njima ima upravljati viceguverner u Rijeci. Spor o tim otocima riješio je sam car tako da su kvarnerski otoci Krk, Rab, Cres i Osor pripali Ljubljanskom generalnom guberniju (S. Antoljak, Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija, Časopis za hrvatsku poviest 1/3, Zagreb, 1943, 232). «DALJ —Einzeichnungsprotokoll... —23 (222), 25 (131), 28 (329 331 335) X 4 (549), 5 (702), 8 (724), 11 (810, 834) XI. 1813. 44 Ibid. — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I. Gjurković Lattermannu, Zagreb, 12. XI. 1813. 40
844
Premda bečkoj vladi nije bilo pravo što je Vrhovac postavio poglavarstva i činovnike po ugarskom ustavu u Prekosavskoj Hrvatskoj, ipak je šutke prešla preko toga, ali je zato zahtijevala da moraju ondašnji uredi odsele primati izravno naloge samo od Lattermanna ili Gjurkovića.45 Kada je pak car boravio u Frankfurtu na Majni, predložio mu je njegov utjecajni ministar grof Antun Baldacci svoje poglede na ilirske pokrajine, gdje je nastalo nezadovoljstvo jer se očekivao drugačiji postupak. Budući da je Vrhovac u Prekosavskoj Hrvatskoj dokinuo ujedanput nasilno sve francuske uredbe i uveo ugarski ustav koji je podanicima bio stran, Baldacci je smatrao da još nije došlo vrijeme da se ondje uvede njemački ustav, i zato je molio cara da nade neki srednji put u toj stvari. Car, kakav je već bio neodlučan, osvrnuo se na sve te pritužbe i na rad Vrhovca i nekih carskih zapovjednika te je odredio da se ilirske provincije imaju smatrati kao vojnički okupirane.46 Tako je opet zapela organizacija ilirskih provincija. Stoga je Ljubljanska vlada mogla glatko odgovoriti zagrebačkom kaptolu na njegovo traženje da mu se vrate prekosavski posjedi koje je bila otela francuska vlada da se to zasada ne može izvršiti.47 Uto su muževi, koji su preuzeli upravu u Karlovcu i u ostaloj civilnoj Hrvatskoj, nastojali da se posvuda zavedu zakoni i uredbe kao i u kraljevini Hrvatskoj, opirući se neprestano odredbama vlade i vicegubernija. Na osnovi carskog otpisa od 14. IX. 1813. da se ima zadržati prijašnji ugarski ustav, a postavljene oblasti od banskog namjesnika potvrditi,48 sastala se u studenom u Karlovcu skupština prekosavskih staleža. Sa nje su tada u ime staleža kao i stanovnika prekosavske Hrvatske, iako malo pokasno, podžupan Dolovac i zamjenik županijskog notara Žerjavić izrazili Lattermannu svoju radost zbog odlaska Francuza iz njihove zemlje koja je dobila natrag svoj stari 49 ustav. Ujedno su mu i čestitali na postavljenju za guvernera. Petnaestog studenoga Dolovac razasla s dopuštenjem Gjurkovića pismene pozive javljajući da će se održati nova skupština 9. XII i neka se pošalju na nju poslanici. Tako je i grad Zagreb dobio taj poziv pa je uputio onamo svoga konzula Ivana Bradicu i notara Josipa Štajdahera.50 Tako je na zakazani dan otvorena županijska skupština »stališa i redova dijelova prekosavske kraljevine Hrvatske«51 govorom podžupana Dolovca, koji je opisao napore i žrtve Hrvata učinjene u prijašnjem ratu za cara i odlučno zahtijevao sjedinjenje tih krajeva sa »svetom krunom ugarskom«, navodeći da će to biti sre45 Ibid. — Acten vom Jahr 1813... — F. I. Bellegarde Lattermannu, Beč, 14. XI. i Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 2. XII. 1813. 46 F. R. Krones Zur Geschichte Österreichs im Zeitalter der französichen Kriege und der Restauration 1792- 1816., Gotha 1886. 246, 265-267. 47 DALJ — Einzeichnungsprotokoll... — 29 (1472) XI. 1813. 48 R. Lopašić, o. c., 92. 49 DALJ— Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I. Dolovac i Žerjavić Lattermannu, Karlovac, 9. XII. 1813. 50 DAZg — Acta politica Hb. reg. civ. Zagr. — 1813 — XII — No 2897 - 3041. Sjednica gradskog vijeća od 6. XII. 1813 (No 2926). 51 R. Lopašić, o. c., 92.
845
ća i mir za sve njih. Drugi govornik, notar Kristofor Blažeković, progovorio je u ime samih staleža tražeći povratak staroga ustava i zakona, izražavajući caru vjernost.52 Ujedno su s iste skupštine poslali »najponizniji i uvijek vjerni podanici staleži i redovi prekosavskih dijelova kraljevine Hrvatske« caru pismenu predstavku u kojoj su izrazili svoju vjernost i radost što su oslobođeni francuskog jarma carskim pobjedonosnim oružjem. Ali ih je obuhvatila bol što je njihova domovina izgubila stari ustav. Opisuju svoje žalosno stanje pod prijašnjom francuskom vladavinom i mole ga da ih vrati u ono stanje koje je bilo prije navedene vladavine, a oni se zato izjavljuju spremni podnijeti sve žrtve53 za carevinu.54 Da bi što više uspjeli, izabrali su na istoj skupštini delegate55 koji su uz velike teškoće pošli Lattermannu u Ljubljanu, kamo su stigli 23. prosinca 1813. Istoga dana oko dva sata popodne primio ih je guverner, kojemu su izložili svoje želje i tegobe, zamolivši ga da ih i on svojim zagovorom potpomogne kod cara. Lattermann im je obećao svoju pomoć i zagovor, te ih je dapače pozvao i na ručak u svoj stan. Tom prilikom ih je lijepo pogostio i pozdravio kao »poslanike vjernog hrvatskog naroda«. Nakon srdačnog prijema kod guvernera otišli su delegati vijećniku barunu Ferdinandu Hingenauu, tajniku gubernijskog prezidijuma, da i njemu također izlože svoje želje, ali ga ne nađoše kod kuće pa su svoj posjet odložili za sutra. Navečer su bili u kazalištu, gdje je za njih bila rezervirana loža. Slijedeći dan (24. XII) potražili su ponovno Hingenaua, koji je, pošto su mu razložili svrhu svoga boravka ne samo otvoreno pokazao svoje simpatije i razumijevanje prema Hrvatima, već im je i obećao svoju pomoć. Istoga dana posjetili su i biskupa Kaučiča, biskupskog sufragana Riccia i još neke druge ugledne osobe u gradu, te su vidjeli da je poslanstvo hrvatskih staleža izazvalo kod sviju jak dojam. Dvadesetpetog prosinca posjetili su još jedanput Lattermanna, koji im je ponovo obećao svoju pomoć uvjeravajući ih da će im car s obzirom na vjernost Hrvata izaći u susret. Delegati, veseli i ohrabreni tom izjavom, jedva su čekali da što prije stignu kući i da to dojave staležima. Prispjevši u Karlovac 3. siječnja 1814. podnijeli su županiji pismeno izvješće, koje su potpisali Konstantin Stanić, generalni vikar, grof Ivan Drašković, Medunić, redovni odvjetnik prekosavskih dijelova i javni odvjetnik Tomić. Dvadesetosmoga prosinca jedno drugo poslanstvo prekosavskih staleža po-
sjetilo je Gjurkovića u Rijeci.56 Ono mu je uručilo prijepis tiskane predstavke od 9. XII. razloživši mu razloge koji su ih na taj korak nagnali. Nato im je viceguverner obećao svoju pomoć i izjavio da su njihove želje opravdane, a budući da je on i sam roden u staroj konstituciji, pomoći će im svim silama.57 Dok su Hrvati iz tih krajeva gajili najbolje nade, već potkraj 1813. postaje ovdje njemački jezik službeni, a i sva korespondencija viceguvernera s Ljubljanskom vladom samo i isključivo se vodi na tom jeziku.58 Da slika dobije svoj zaokruženi oblik, bacimo još pogled na pregled političke podjele čitave Ilirije, i vidjet ćemo kako je potkraj te iste godine izgledala. Vrhovna vlast je generalni guvernement cijele Ilirije sa sjedištem u Ljubljani, pod kojim su četiri pokrajine: Kranjska, Koruška, Istra i civilna Hrvatska. Civilna Hrvatska u kojoj je zadržan »ugarski« ustav, ima vicegubernij u Rijeci, a dijeli se na Karlovačku županiju s istoimenim distriktom, koji se opet cijepa na kantone: karlovački, vrbovski, mrkopaljski, jaskanski, samoborski, čabarski, kerestinački, želinski, sisački, gradački i bakarski. Pod riječku intendanciju spada distrikt i kanton Rijeka, u kojoj je francuski ustav, i distrikt i kanton Kastav, u kome je austrijski ustav od 1809. godine s kotarskim poglavarstvima. Pod intendanciju u Krku pripadali su distrikti: kvarnerski otoci, podijeljeni na kantone: Cres, Osor, Lošinj, Rab i Krk, u kojima ustav nije bio mijenjan.59 II.
Ovaj pregled dopunjuje popis onih činovnika koji su do konca siječnja 1814. bili pridijeljeni provizornom generalnom guberniju u Iliriji iz austrijskih zemalja da ovdje vrše službu. Nas ovdje interesiraju samo ti činovnici pridijeljeni riječkom viceguberniju. To je u prvom redu već spomenuti Ivan Susani, gubernijski savjetnik u Grazu, koji je vršio provizornu služu u Rijeci, a Franjo Radičević, kr. provizorni komesar, kao referent. Iz navedenog popisa se vidi da je riječki vicegubernij imao ukupno 13 činovnika.60 Kako su Gjurkoviću, koji je radio na re56
52
DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagr. — 1813 — XII — No 3042-3171. Pismeno izvješće Bradice i Stajdahera od 17. XII. o toj skupštini, gdje se nalaze ia tiskani govori spomenutih ličnosti pod naslovom »Dictiones occasione servatae 9 decembris 1813. in libera regiaque civitate carlostadiensi generalis statuum et ordinum Trans-Savanarum regni Chroatiae partium congregationis pronunciatae in typographia Carlostadiensi«, str. 12. 53 Staleži su tom prilikom obećali da će skupiti 171 konjanika i 1041 pješaka. 54 DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagr. — 1814 — I — No 1—91. U pismenom izvješću Štajdahera od 10. I. 1814. nalazi se i ta predstavka, tiskana na 7 stranica s datumom: Karlovac, 9. XII. 1813. 55 R. Lopašić na str. 93. piše da su delegati: križevački biskup Konstantin Stanić, grof. Janko Drašković, Marko Delivuk, Franjo Ožegović, Josip Grdenić i Josip Puč pošli guverneru u Ljubljanu da mu dojave o insurekciji. Međutim ta imena ne slažu se sasvim s onima, koja malo kasnije navodim, da su potpisali izvješće o tom svom putu.
846
U Rijeci je nakon austrijske okupacije upravljao kao provizorni komesar bivši austrijski generalni konzul barun Lederer, koji je zaveo ondje kao i u Hrvatskom primorju ausrijski ustav i promijenio riječko načelstvo, a za predsjednika postavio Terzija, bivšeg načelnika. Kada je Lederer otišao Radivojeviću u Goricu, postavio je za provizornog intendanta u Rijeci baruna Josipa Argenta, prijašnjeg asesora Riječkog gubernija. Nakon dolaska u taj grad, Gjurković je u administraciji zadržao francuski sustav, ali nije posrećio i što se tiče uvođenja francuskog provincijalnog sustava koji je Lattermann nastojao ukloniti (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom 2. bis 438). 57 DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagrab. — 1814 — I — No. 1—91. Prijepis izvješća o prijemu kod Lattermanna i Gjurkovića nalazi se u izvješću Štajdahera gradskom vijeću u Zagrebu od 10. I. 1814. 58 DALJ — Einzeichnungsprotokoll... — 23. (2457) XII. 1813. 59 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, (vom No 2 bis 438), No 463. 60 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom No 2, bis 438. 847
inkorporaciji Prekosavske Hrvatske Ugarskoj, tj. Hrvatskoj,61 u mnogim stvarima bile sputane ruke baš zbog ugarske konstitucije u toj zemlji, to mu je njegovu molbu sam grof Prokop Lažanski, dvorski kancelar,62 preko Lattermanna poručio, neka vrši svoju službu ne obazirući se puno na tu staru konstituciju.63 Pa ipak u duhu te konstitucije sastala se 6/7. siječnja 1814. u Karlovcu županijska skupština, na koju je i Zagreb uputio svoga poslanika Štajdahera64 i odmah je sazvana slijedeća skupština za 17.1, za koju je Dolovac razaslao pismene pozive.65 Da bi se konačno uredilo pitanje Ilirije, Lattermann je 8. veljače podnio sa supotpisom Hingenaua opširni referat grofu Ugarteu, državnom ministru, vrhovnom kancelaru i predsjedniku dvorske komore u Beču. Taj je referat podijelio na 5 dijelova. Prvi obuhvaća pregled kako je vodena politička uprava pod francuskom vladavinom s prikazom postojećih političkih poglavarstava i njihova djelokruga, međusobnih odnosa i zavisnosti, te njihova nastavljenog ili prekinutog djelovanja od okupacije ilirskih pokrajina od Austrijanaca. U drugom iznosi kako bi se mogli uspostaviti okružni uredi i kotarske uprave u Iliriji s obzirom na uvedeni ustav po prijašnjoj vladi. U trećem dijelu predlaže kako da se urede kotarska povjerenstva, da prorade magistrati i mjesna poglavarstva i koje bi mjere bilo potrebno provesti za uređenje redovitih službenih poglavarstava u Trstu i Rijeci. U četvrtom dijelu opisuje koje su uredbe uvedene od francuske vlade bile osobito tegobne stanovnicima Ilirije i dale povod da se o tom iznesu prijedlozi. U petom se dijelu navodi koji su činovnici predani glavnoj upravi, te zašto je svaki sposoban itd. U posebnom pak dijelu opisuje civilnu Hrvatsku i Vojnu Krajinu pod francuskom vladavinom i stanje nakon austrijske okupacije. Nadalje se opširno bavi stanjem u civilnoj Hrvatskoj poslije odlaska Francuza i dijeli je na 5 distrikata: 1. distrikt civilne Hrvatske sa primorskim kameralnim gospoštijama Fužinama, Hreljinom, Bakrom i Vinodolom 2. distrikt senjskog područja 3. distrikt prijašnji kranjski Kastav 4. distrikt kvarnerski otoci Rab i Cres s Malim i Velikim Lošinjem i 5. distrikt Rijeka s prijašnjim ugarskim primorjem. Sve je to popraćeno kratkom historijom ulaska austrijskih četa u te dijelove i stanjem u doba kada je taj referat pisan. Civilna Hrvatska ima trojaki ustav, i to ugarski u distriktu 3. i francuski u distriktu 5. U civilnoj Hrvatskoj su sada ova politička poglavarstva: vicegubernij u Rijeci, pod kojim su sve političke kameralne i vojničke oblasti te provincije, a sam taj vicegubernij pod generalnim gubernijem. Za distrikt 1. postoji županija (podžupan), staleži, viši i niži županijski suci, notari itd. Za 61
NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 6. I. 1814. Njega je car imenovao za predsjednika centralne organizacijske dvorske komisije (31. VII. 1814.), pod koju je pripadala Ilirija i Dalmacija (S. Antoljak, Kako je nastala..., Časopis za hrvatsku poviest 1/3, 234). 63 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, Lažanski Lattermannu, Ljubljana, 28. I. 1814. 64 DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagrab — 1814 — I — No 1-91 — No 72. 65 Ibid. — Acta politica lib. reg. civ. Zagrab — 1814 — I — No 98-206.
distrikt 3. kotarska poglavarstva. Za distrikt 5. provizorna intendancija66 (provizorni intendant barun Argento) i načelstva. U distriktu 1. sastavljač tog spisa drži da je dosta činovnika koje je biskup Vrhovac postavio da vrše tekuće poslove. Oni dobivaju plaću iz županijske blagajne. U distriktu 3. plaćat će se i postavljati kotarski činovnici od reparatura gospoštija. Na pitanje koje bi činovnike trebalo maknuti iz službe i drugima nadomjestiti, Lattermann izjavljuje da su rođeni Francuzi već uklonjeni, a i još neki koji su bili zadojeni francuskim duhom, tako da nema više nijednog takvog nepouzdanog činovnika na položaju. Na pitanje, pak, kako bi se ponovo uspostavili okružni uredi ili kotarske uprave u Iliriji s obzirom na ustav koji je uveden po prijašnjoj vladi u toj pokrajini, smatra da u riječkom distriktu nije potrebno uvesti okružni ured dok postoji vicegubernij. Za civilnu Hrvatsku Lattermann se ustručava dati konkretan prijedlog, jer je ona uređena sasvim po ugarskom načinu; no svakako drži da bi i dalje bilo potrebno da podžupan Dolovac ostane ovisan o riječkom viceguberniju. Radi uređenja kvarnerskih otoka predlaže da se onamo pošalje sa strane vicegubernij a komesar koji bi u Krku vodio političke poslove u potpunoj zavisnosti od spomenutog vicegubernij a. Prema daljim njegovim prijedlozima postojali bi dakle: generalni gubernij u Ljubljani, vicegubernij u Trstu i Rijeci, komesar riječkog gubernija na Krku za kvarnerske otoke i županija za civilnu Hrvatsku u Karlovcu. Zatim Lattermann predlaže da se ponovo uvedu distriktualni komesarijati, magistrati i mjesna poglavarstva, a za Rijeku časničko vijeće, o čemu u tančine govori. Nadalje ponovo, i to vrlo opširno opisuje namete kojima je francuska vladavina opteretila stanovnike koji su se zbog tih tereta ispravno tužili, a o pitanju koje bi činovnike trebalo pridijeliti centralnoj upravi i kakvu bi službu vršili, na dugačko raspravlja i stavlja svoje prijedloge. Tako za riječki vicegubernij predlaže da ga sačinjavaju ove osobe: viceguverner, četiri gubernijska asesora, dva sekretara, dva koncepista, jedan protokolist, jedan registrant, jedan ekspeditor, pet kancelista i tri uredska podvornika. Ujedno poimence spominje osobe koje bi tu službu vršile. Na kraju tog opširnog referata Lattermann izražava nadu da je učinio po želji visokog otpisa od 11. XII. 67 1813. i moli da se ti njegovi prijedlozi što prije usvoje, kako bi se mogli os68 tvariti.
1. Dok su u Beču proučavali to opširno Lattermannovo izvješće, 28. II. Do69 lovac je pismeno sazvao u Karlovcu županijsku skupštinu na kojoj se imalo
62
848
" On podijeli intendancije na dvije klase. Naime na onakvu gdje intendant vuče »frais du bureau« i takvu gdje pak intendant ima plaću ili dnevnicu. 67 Taj spis poslao je Ugarte iz Beča Lattermannu, a ovaj u prijepisu viceguberniju u Rijeku. 68 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. I, vom No 2. bis 438. 69 NAZ — Acta archivi episcopatus... — Politica XVIII.
849
uglavnom raspravljati o obrani domovine protiv vječno nemirnih Bosanaca.' Zagrebački magistrat je i tom prilikom izaslao kao svoga delegata konzula Ivana Bradicu.71 Na određeni dan sastali su se prekosavski staleži u skupštini gdje je zaključeno da se zbog turske opasnosti podigne insurekcija. Zatim se prešlo na raspravu, koliko treba skupiti vojnika. Ujedno je bila izabrana deputacija pod predsjedanjem grofa Ivana Draškovića Trakošćanskog da organizira tu insurekciju,72 koja je uskoro po Lattermannovoj odredbi bila ukinuta.73 Međutim su se u inozemstvu zbili veoma važni događaji koji su imali odlučiti sudbinom prekosavskih krajeva. Naime, kada je car Franjo na pobjedonosnom putu po Francuskoj boravio u Chaumontu, ondje se našao i Baldacci koji mu je prikazao stanje u Iliriji i naveo da se u Hrvatskoj zaveo ugarski ustav. Stoga ga zamoli da pošalje u ilirske pokrajine jednog komesara koji bi zaveo red i uveo austrijsku upravu. Nedostatke u Hrvatskoj uredio bi pak savjetnik vrhovne sudske oblasti Plenciz. No car ne prihvati u svemu Baldaccijev prijedlog, već odluči da se u Iliriju pošalje komisija od više članova, kasnije nazvana »Ilirska dvorska organizacijska komisija«, kojoj stavi na čelo tadašnjeg donjeaustrijskog namjesnika grofa Franju Sauraua.74 Iz istoga mjesta Chaumonta car pismeno obavijesti Sauraua 9. ožujka da ga zbog nedostatka u ilirskim provincijama imenuje za dvorskog komesara, a napose za Kranjsku i Goricu i Beljački okrug, izražavajući nadu da će on tom zlu stati na kraj. Naređuje mu da bude spreman za put da može onamo doći, gdje ga on pozove, jer hoće da ga o svemu sam osobno uputi.75 Istoga dana pisao je Franjo i ministru Zichyju da je sazvao konferenciju na kojoj će se odlučiti o ustavu ilirskih provincija, u kojima se ima po njegovoj želji poboljšati stanje. Prvog travnja javio je Zichyju o imenovanju Sauraua,76 kojega pozove 77 da isti dan dođe k njemu. Saurau je po carevoj želji smjesta otputovao u Pariz, gdje je stigao 21. travnja.78 Za vrijeme audijencije predao je vladaru 79 opširno izvješće, datirano sa 25. IV u kojemu mu dade na znanje da se o or70
NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 3. III. 1814. DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagrab — 1814 — III — No 501-785. NAZ — Acta archivi episcopatus... — Politica XVIII — DAZg — Acta politica lib. reg. civ. Zagrab — 1814 - III - No 501-785. Sjednica od 16. III. 1814. " NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 28. III. 1814. 74 J. Polec, o. c., I, 14-16. 75 Državni arhiv u Beču (DAB) — Provinzen Illyrien — 1766- 1822 — F. 16. — Actenstücke btr. d. Reform der Verwaltung d. illyrischen Provinzen. Car Franjo Saurauu, Chaumont, 9.III. 1814; J. Polec, o. c. I, 17; F. R. Krones, o. c., 276, 277. To je pismo primio Saurau tek 17. III. 76 DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F, 16 — Actenstücke... Franjo I. Zichyu, Chaumont, 9. III. i Dijon, 1. IV. 1814. 77 F. R. Krones, o. c., 277. 78 J. Polec, o. c. I, 17. 79 Polec na str. 18. krivo datira to izvješće s 24. IV. 71
72
850
ganizaciji Ilirskih provincija posavjetovao s Baldaccijem kako mu je naredio, i da mu sada podnosi svoje zajedničke poglede na previšnju odluku: a) da se, po onom što mu je on (car) rekao, treba, po najispravnijem načelu. Kranjska, Gorica i Beljački okrug ponovno priklopiti nutarnjoj Austriji. Ujedno zamoli cara neka odobri, s obzirom na geografski položaj i zbog carinskih obzira, da se takozvana austrijska Istra isključi iz toga, a da se Trst, mletačka Istra i njoj pridijeljena austrijska Istra, Rijeka, Karlobag, Kraljevica, Bakar, Dalmacija, Dubrovnik i Albanija ujedine u jedan samostalni gubernij sa sjedištem u Trstu. U Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Kotoru neka budu viceguverneri, a da bi se onaj u Kotoru — uz male promjene u obliku — mogao zvati delegat. Ti viceguverneri imali bi široki djelokrug, a u važnijim stvarima zavisili bi od primorske vlade (»governo marittimo«) u Trstu. Da se u ustav unese više jedinstva i da se čitava obala bez prekidanja zadrži pod istim nadzorom, u Senju, koji zapravo pripada Vojnoj Krajini, mogao bi se postaviti pametan general, koji bi u zdravstvenim i trgovačkim poslovima bio ovisan o primorskom guberniju u Trstu, a u ostalim stvarima od svoje vojne vlasti. Budući da se to primorje ne može zamisliti bez zaleđa, bilo bi uputno da viceguverneru u Rijeci pridijeli onaj dio Hrvatske koji je otprilike pripadao Severinskoj županiji pod vladavinom negdašnje carice i kraljice Marije Terezije, i da bi kao takav bio dodijeljen Riječkom guberniju; ostali dio Hrvatske, koji je dotada pripadao Iliriji, mogao bi se bez štete opet vratiti Ugarskoj.80 Time će se postići da će caru »ugarski« narod biti zahvalan za povratak Ilirije, a njegova osjetljivost bi bila znatno umanjena zbog zadržanog dijela naročito ako bi se car udostojao da se na »milostivi i očinski način« izjasni o razlozima zašto je osnovan Primorski gubernij. Konačno bi se tako uklonila uglavnom i zabuna u kojoj se nalazi državna uprava zbog tadašnjeg ustava koji je nametnut barunu Lattermannu u ilirskoj Hrvatskoj. b) Predlaže da provizornu administraciju zemlje vodi Lattermann, dok se ona, tako reći, sama od sebe ne ukine sukcesivnim dijeljenjem Ilirije Ugarskoj, nutarnjoj Austriji i novom Primorju. Ako mu car dopusti, on će odmah započeti organiziranje provincija Kranjske, Gorice i Beljačkog okruga i njihovo pripajanje nutarnjoj Austriji; zatim će priječi u Trst i odatle duž Primorja do Albanije. Nadalje predlaže za Kranjsku, Goricu i Beljački okrug, u suglasju s Baldaccijem, okružne kapetane i komesare izjavljujući da bi njegov posao bio silno olakšan ako bi mu dvorska kancelarija dala popis svih namještenika u Kranjskoj, Gorici, Beljaku i Trstu, austrijskoj Italiji i Dalmaciji s naznakom u kojoj su grupi. Slično bi mogao car zahtijevati od ugarske dvorske kancelarije za bivše namještene činovnike u Rijeci. Budući da je već prije izjavio mišljenje da se u Senju postavi general, on drži da bi za to mjesto odgovarao general Jurković, koga on dobro pozna iz službenih odnosa i koji posjeduje sva potrebna svojstva za taj položaj. Da bi se vratilo blagostanje ilirskih provincija, koje su stenjale pod francuskim nametima, traži da ga car opunomoći da ih od tih odmah oslobodi ili da ih umanji i da odredi pravednu raspodjelu poreza. Ilirija je već jednom za francuskog vla80 O tom nešto kraće i S. Antoljak, Kako ie nastala... — Časopis za hrvatsku poviest 1/3, 232, 233.
851
danja doživjela devalvaciju banknota. Stoga bi bilo opasno da se sada uvede austrijski papirnati novac, te neka car povuče papirnati novac i neka dopusti da kola metalni. Na kraju tog opširnog izvješća moli Saurau cara da odmah izvrši organizaciju ilirskih provincija. On je svjestan da će se morati boriti s mnogo neprilika i zato ga moli da ga otereti, davši mu prezidijalnu kancelariju, za koju mu predlaže prikladna lica.81 Na te prijedloge, koje je Franjo u većini prihvatio, isti je car Saurauu dao svoju pismenu odluku i upute (2. V. 1814.). U prvom mu redu nalaže da zajedno s vrhovnim kancelarom izradi okupacijski i poklonstveni patent za Iliriju čim se vrati u domovinu. Što se tiče njegove sugestije za podjelu zemalja, iz kojih se u francusko doba sastojala Ilirija, određuje da se prijašnji Beljački okrug opet pripoji Koruškoj, a ne nutarnjoj Austriji kako je Saurau predlagao. Ali zato u potpunosti prihvaća da se Kranjska i Gorica pridijele nutarnjoj Austriji. Isto se tako slaže da Primorje, od mletačkih meda pa do Albanije uključivo sa svim otocima, sačinjava posebnu pokrajinu sa središtem u Trstu i dalegacijama ne samo u Kotoru, već čak i u Rijeci, Zadru i Dubrovniku. K tom Primorju neka se priklopi osim mletačkog dijela Istre toliko od austrijskog dijela koliko se nade potrebno, a isto tako pored riječkog distrikta potrebni dio ilirske Hrvatske i Primorja koji je prije pripadao Vojnoj Krajini. Prigodom razmedivanja Primorja neka se najviše osvrne na one točke koje izgledaju najpogodnije za postavljanje mitničkog i tridesetničkog kordona. Za vrijeme svoga boravka u Beču neka se o tom sporazumi sa određenim dvorskim oblastima, izuzev ugarske kancelarije. Što se tiče novčanog sustava u Iliriji, također prihvaća njegov prijedlog i određuje da ima zasad samo metalni novac zakonski tečaj izuzev Vojnu Krajinu gdje vrijedi papirnati novac s prisilnim tečajem. Ali zato odlučuje, da provizorni vojni guberniji u Iliriji i Dalmaciji ostanu tako dugo dok se ne organiziraju istima podređene zemlje. Međutim treba nastojati da se poslovi kod spomenutih vojnih gubernija uredno vode, radi čega su oni Saurau odsada podređeni. Obavijestit će se Gradački'gubernij da mu ide u svemu na ruku. Nadalje car odobrava Saurauu da pode u Iliriju, gdje će tamošnji gubernij biti samo toliko tada podređen dvorskom ratnom vijeću ukoliko se radi o poslovima generalne komande; inače u svemu ostalome samo tome grofu. On očekuje da Sauraua daje prijedloge za popunjenje okružnih komesara i sekretarskih mjesta, za koja dolaze u obzir samo vrsne osobe i s dovoljnim poznavanjem jezika. Jednako vrijedi i za uređenje gubernija i okružnih služba u Primorju. Ako se činovnici u Kranjskoj, Gorici i Bjelačkom okrugu nisu ogriješili, on drži da ih treba po mogućnosti premjestiti u njihove stare zemlje. Inozemci-činovnici u Iliriji, osim onih koji se ističu talentom i pravednošću, imaju se smjesta otpustiti; isto tako i oni koji su se ogriješili bilo čime, ili su na zlu glasu, ili su sumnjivi. Ujedno određuje kako treba postupati s činovnicima u Dalmaciji i Albaniji. Nadalje govori o nametima i određuje da se urede sasvim po stopi kao i u njihovim njemačkim zemljama, izuzevši Dalmaciju i Albaniju. Proširuje mu punomoć, očekujući
od njega što prije vijesti o tim poslovima. Na kraju mu izjavljuje da je on neposredno podređen samo njemu, a jedino u njegovoj odsutnosti ministarskoj konferenciji.82
2. U međuvremenu su se staleži i narod u ilirskoj Hrvatskoj bojali da će ona biti sjedinjena s Kranjskom. Naime, u Hrvatskoj se znalo da se nešto iz Beča sprema, samo se nije znalo što je to. Zato se ne treba ni čuditi što je protonotar Kušević bio loše informiran, a preko njega i Vrhovac, da je grof Saurau imenovan guvernerom i da će kranjska vlada upravljati ilirskom Hrvatskom. Stoga su prekosavski staleži odlučili poslati reprezentaciju caru u Beč i zamoliti Zichyja, ugarskog kancelara Erdödyja, Lattermanna i palatina, da se zauzmu za njih. Značajno je da je nekoliko Prekosavaca, čija nam imena na žalost nisu poznata, radilo protiv sjedinjenja svoje zemlje s Ugarskom tj. Hrvatskom. Kada su pak 31. ožujka došli pitati biskupa Vrhovca za savjet, Kušević, Delivuk i Prekosavci — Ožegović, Grdenić i Puč — što bi učinili za svoj kraj u sadašnjim prilikama, on im je odgovorio da ako bi htjeli protestirati, onda ne može ništa za njih uraditi, jer nema nikakvog utjecaja na carskom dvoru.83 I dok su prekosavski Hrvati bezuspješno pokušavali izvršiti sjedinjenje s majkom zemljom, opaža se iz svih odredaba Ljubljanskog gubernija, od travnja 1814. godine, da je austrijska vlada odlučila »usrećiti Ilirsku pokrajinu (tj. Prekosavsku Hrvatsku) onom srećom kakvom sretno i spasonosno žive austrijske pokrajine« i pod izgovorom da je Hrvatska osvojena od Francuza, premda nije za to ispaljena ni jedna puška, a okupaciju te zemlje izvršili su sami Hrvati. Vlada je osim toga podigla stare mitnice na Savi i zabranila izvoz vina iz Hrvatske u Kranjsku, a Gjurković je saopćio županijskoj skupštini i karlovačkom gradskom poglavarstvu da će se doskora uvesti monopol na duhan i sol, koje će prodavati samo oni trgovci koji imaju za to koncesiju.84 Kada su prekosavski staleži i redovi vidjeli da im je reprezentacija vraćena kući,85 potužili su se 25. travnja kralju zbog povrede ustava i starodavnih povlastica Hrvatske, a peti dan kasnije zamoliše palatina Josipa, bana Ignjata Gyulaya, Vrhovca i samoga Lattermanna, da ih zaštite od njemačkih zakona i da im pomognu da se sjedine sa svojom jednokrvnom braćom na lijevoj obali Save.86 82 Ibid. — Provinzen Illirien — 1767 -1822 — F. 16 — Actenstucke... Franjo I. Saurauu, 2. V. 1814 (tu je odluku Saurau primio 3. V); F. R. Krones, o. c., 286-289; J. Polec, o. c., I, 22, 23 i nešto kraće S. Antoljak, o. c.. Časopis za hrvatsku poviest 1/3, 233, £·
jty.
83 81
DAB — Provinzen Illirien — 1767 - 1822 — F. 16 — Actenstucke... Saurauovo izvješće caru od 25. IV. 1814; djelomično i F. R. Krones, o. c., 277, 280, 281, 283-286. i J. Polec, o. c. I, 18-22.
852
NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 22, 26, 28, 31. III. 1814. R. Lopašić, o. c., 93, 94. 85 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 15. IV. 1814. 86 R. Lopašić, o. c., 94. 84
853
Dok je car odlučivao o obnavljanju ugarske konstitucije u Prekosavskoj Hrvatskoj87 i još nije bio riješio pitanje crkvene jurisdikcije između zagrebačkog i senjskog biskupa,88 prekosavski staleži doznavši da će caru u Beč poslati svi staleži ugarskog kraljevstva i pridruženih strana izabrali su na svojoj skupštini od 18. svibnja 89 izaslanike, i to: generalnog grčko-unijatskog vikara Stanica, pravoslavnog opata Rajačića, grofa Ivana Draškovića, baruna Danijela Raucha, Josipa Puca i karlovačkog odvjetnika Josipa Medunića. Tendencija im je bila da caru izjave svoju odanost i da ga zamole da tu provinciju reinkorporira Hrvatskoj i time stvori lijepu uspomenu u narodu. Da bi što bolje uspjeli u svome naumu, zamolili su i Gjurkovića da i on podupre njihovu molbu, obećavajući da će mu za to biti vječno zahvalni. Viceguverner je o cijeloj toj stvari obavijestio Ljubljansku vladu i preporučio da dopusti prekosavskom poslanstvu da može i ono slobodno putovati u Beč. Isto tako podupro je i pismenu molbu bakarske općine koja je izabrala dvojicu poslanika da se caru zahvale i izraze veliko veselje što su se vratili pod njegovo »slavno« žezlo. Ujedno je preporučio i molbu predsjednika riječkog magistrata koji je isto molio što i bakarska općina. Sve te pismene molbe s Gjurkovićevom preporukom primio je Lattermann, koji ih je uputio grofu Ugarteu, a taj je onda tek 28. lipnja s velikim zakašnjenjem odgovorio da nije više potrebno da podu te deputacije u Beč.90 Naime, negdje je oko polovice mjeseca lipnja stigle su u Beč delegacije raznih provincija (izuzev Ilirske provincije), a medu njima i deputacija kraljevina Hrvatske i Slavonije. S njom je došao i Vrhovac.91 On je odmah po svom dolasku posjetio palatina, koji mu je ulio nadu u povratak Prekosavske Hrvatske. Biskup je od njega isposlovao da primi hrvatsku deputaciju. Ali kako je baš palatin na određeni dan morao otići caru u Schönbrunn, izjalovio se taj planirani posjet. Uto je car primio u svečanu audijenciju delegata iz raznih pokrajina (22. VI), i to prvo Mađare, a onda ostale.92 Tom prilikom održao je Franjo I. go93 vor zahvaljujući se izaslanicima što su mu ostali vjerni i što su toliko žrtava pridonijeli za njega i domovinu. Stavio im je na srce da ljube državni poredak, kome su oni zidovi, kao i domovinu i neka mu budu i dalje tako 94 odani. 87 J. Mal, Odklonjena podložniška prisega hrvatskih stanov. 1. 1814, Serta Hoffilleriana, Zagreb 1940, 515. 88 NAZ — Ecclesiastica X. 89 Ne 28. V. kako tvrdi J. Mal (o. c., 516). 90 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 941. Gjurković Lattermanu, Rijeka, 24. V. 1814. U tomu se nalaze pisma već spomenutih staleža i gradova. Nešto o tom govori i Mal (o. c., 516). 91 Vrhovac, komu se zamjeralo što se u kolovozu 1813. miješao u upravu prekosavskih krajeva, bio je sada pozvan od ugarskog kancelara Erdödyja da može bez poteškoća doći u Beč (NAZ - M. Vrhovac, Diarium II — l, 14. V. 1814). 92 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 14, 22. VI. 1814. 93 Poslije te audijencije bili su hrvatski delegati na ručku kod ugarskog kancelara. 94 DAZg — Comit. zagrab. congregationalia — 1809—1814. Kralj, namjesničko vijeće u Budimu šalje Zagrebačkoj županiji 9. VIII. 1814. taj carev tiskani govor od 22. VI. na mađarskom i latinskom jeziku.
854
Dvadesetipetog lipnja primio je car Vrhovca u posebnu audijenciju. Kada mu se biskup htio ispričati što je uveo ugarski ustav u Prekosavskoj Hrvatskoj,95 Franjo ga je pretekao ovim riječima: »Vi niste ništa krivi, već ako bi bilo krivnje, to je na meni, što Vam nisam dao nikakve upute; i bolje je, da se tako dogodilo, jer je sve dobro prošlo«. Iza toga mu je Vrhovac opisao bijedno stanje tog dijela Hrvatske, našto mu je car rekao: »Tomu će uskoro biti kraj, jer ja ću Vam vratiti Iliriju.« Na Vrhovčeve riječi: »Ali Vaše Veličanstvo, svaki dan je težak«, car je odvratio: »Brzo će se dogoditi«. Kada se oduševljeni biskup nakon te audijencije sastao sa savjetnikom Poringerom, taj mu je pokvario sav optimizam govoreći da on sumnja u povratak »Ilirijuma«, jer je Saurau96 dobio hitnu uputu da ne podržava nikakvu pismenu vezu s ugarskom kancelarijom, grofom Hallerom, Steinom i stolnobiogradskim kanonikom Nagyjem.97 Dok su se okupljale delegacije raznih provincija austrijske monarhije u Beču, car je 20. 98lipnja odobrio da i Ilirija pošalje posebnu deputaciju da mu izrazi vjernost. U tu svrhu zahtijevao je Lattermann od Gjurkovića da mu predloži šest osoba iz Provincijalne99 Hrvatske za tu deputaciju. Budući da je viceguverner bio mišljenja da za tu delegaciju nisu pogodni grofovi, baruni i ugledni plemići, osim baruna Peharnika, jer imaju svoje posjede tu, a stanuju i imaju također posjede i u onostranoj Hrvatskoj, sam je izabrao sedmoricu (grof Antun Batthyany, bogati posjednik barun Antun Portner, posjednik i županijski inženjer, Ivan pl. Lovinčić, vrhovni sudac Zagrebačke županije, asesor i posjednik, Ivan Kreč, gradski kapetan u Karlovcu i županijski perceptor, Petar pl. Tomić odvjetnik i asesor Petar pl. Gojmerac bogati posjednik, podžupanijski sudac i asesor Zagrebačke županije, i Franjo pl. Vernić, plemić i 100 posjednik), pa je popis uz svoje napomene poslao Lattermannu. Budući da je Lattermann bio opunomoćen da sam izabere delegate, koji su trebali biti u Beču najkasnije do 20. srpnja, on je od kandidata predloženih od Gjurkovića odabrao trojicu, i to: Batthyanya, Vernića i Lovinčića, kojima je odmah pisao da su imenovani za članove deputacije i da se imaju prijaviti u Beču kod grofa Eichenberga, pa će onda s ostalim članovima ilirske 95 Vrhovac upotrebljava u svom »Diariumu« za »Prekosavsku Hrvatsku« izraz i »Ilirium«. 96 Ovaj je u tom novom svojstvu još 30. svibnja posjetio Ljubljanu, gdje je bio svečano dočekan (J. Polec, o. c. I, 24) od Lattermanna, kojega je Ugarte prije kratkog vremena obavijestio o imenovanju Sauraua za komesara, a taj pak Gjurkovića (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. II, vom No 440. (136) bis 916. Ugarte Lattermannu, Beč, 21. V. i Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 26. V. 1814). 97 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II - 22, 25, 26. V. 1814. 98 J. Mal, o. c., 516. 99 U spisima Ljubljanskog gubernija i vicegubernija u Rijeci često se mjesto »Prekosavska Hrvatska« rabi i izraz »Provincijalna«. 100 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I. — Gjurković Lattermannu, Rijeka, 30. VI. 1814 (No 207) i u pismu »Vorschlag zur Deputation aus Provincial Croatien«. O tom vrlo kratko i J. Mal (o. c., 516, 517).
855
delegacije pod vodstvom toga grofa poći caru.101 Uz tu trojicu odlučio je Lattermann da iz riječkog područja ude u deputaciju i barun Argento, provizorni intendant Rijeke,102 koji je o svom imenovanju bio također obaviješten od samog guvernera.103 Argento se vrlo rado odazvao pozivu, te zamoli Gjurkovića da ga u njegovoj odsutnosti zamjeni Andrija Marochino,104 na što je taj odmah pristao.105 Zato su dali sasvim drugi odgovor Lovinčić i Vernić. Naime, Lovinčić se prvo preko Dolovca, koji ga je izvijestio o tom imenovanju, ispričao, da se ne može primiti te časti zbog kratkoće vremena i slabog zdravlja,106 a zatim je u tom duhu nadugačko pisao i Lattermannu.107 Zbog slabog zdravlja ispričao se i Vernić. Kada su prekosavski staleži na svojoj skupštini u Karlovcu (18. VII) doznali od Dolovca tko je sve imenovan u deputaciju i da su se Lovinčić i Vernić odrekli sudjelovanja u rečenom poslanstvu, pismeno su se potužili Gjurkoviću što ih oni sami nisu mogli izabrati, naglašujući da je sada prekasno da se izabere nova deputacija.108 To pismo prekosavskih staleža vrlo je začudilo Gjurkovića, budući da nije stajao s njima u vezi već s Dolovcem, te je o tom cijelom slučaju obavijestio Lattermanna.109 Gjurkovićevo pismo i prilozi silno su razljutili guvernera Lattermanna, koji mu je dosta oštro odgovorio da je njegov nalog o slanju imenovane deputacije iz Provincijalne Hrvatske sasvim krivo shvaćen. Car je njega, a ne prekosavske staleže, koje nije priznao, opunomoćio da imenuje poslanike iz čitave Ilirije, pa tako i iz Provincijalne Hrvatske, koja je njen dio. Zato je on i odredio za poslanike Batthyanya, Vernića i Lovinčića, od kojih su se posljednja dvojica, što je vrlo čudno, ispričali bolešću samo da ne idu u Beč. Stoga mu nalaže da odmah pozove Dolovca na odgovornost. Ujedno ima Gjurković zatražiti od staleža da se opravdaju kako su se usudili odgovoriti i pretresati stvari za koje nisu bili ni pitani. Neka im poruči da, po izričitoj volji cara, ne može biti ni govora da se pošalje posebna deputacija iz Provincijalne Hrvatske i neka sami se101 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. Lattermann Verniću, Ljubljana, 2. VII. 1814 (No 1002). 102 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. U pismu Lattermanna Josipu pl. Thurnu, Ljubljana, 16. VII. 1814 (No 941). 103 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1809—1814. Lattermann Argentu, Ljubljana, 2. VII. 1814. 104 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1809—1814. Argento Gjurkoviću, Rijeka, 7. VII. u pismu Lattermanna Gjurkoviću od 28. VII. 1814. 105 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1809— 1814. Gjurković Argentu, Rijeka, 10. VII. 1814. 106 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. U pismu prekosavskih staleža Gjurkoviću iz Karlovca od 18. VII. 1814. (No 1002); NAZ — Politica XIX; J. Mal, o. c., 517. 107 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. Lovinčić Lattermannu, Žubrimci, 13. VII. 1814 (No 1002). 108 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. U Gjurkovićevom pismu Lattermannu iz Rijeke od 27. VII. 1814 (No 1002) i J. Mal, o. c., 517. 109 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 927. bis 1264. Gjurković Lattermannu, Rijeka. 23. VII. 1814 (No 1002). i J. Mal, o. c.. 518.
856
bi pripišu u zlo što se nitko iz te pokrajine, osim Batthyanya, nije našao koji 110 bi se poklonio u deputaciji iz čitave Ilirije svome vladaru. U Beču se držalo da će deputati iz Prekosavske Hrvatske ipak stići, iako s malim zakašnjenjem.111 Međutim se to nije dogodilo i ilirsku deputaciju, bez hrvatskih delegata Lovinčića i Vernića, doveo je pred cara knez Rosenberg, a ne grof Eichenberg. Rosenberg je cara pozdravio u ime sviju delegata, spomenuvši i Hrvatsku koja je od vjekova pod Habsburgovcima.112 Za cijeli taj trud oko vođenja delegacije, Lattermann se vrlo toplo zahvalio Rosenbergu.113 Nekoliko dana nakon ponovne audijencije Vrhovca114 u Badenu caru, koji mu je nanovo obećao priključenje »Ilirijuma«,115 Franjo I. je svojim dvjema reskriptima od 23. i 24. srpnja 1814. naložio konačno spajanje Prekosavske Hrvatske s ostalim svojim zemljama. Prvim reskriptom odredio je da »vse ilirske države carstvu na vekuvečna vremena združena i utjelovljena jesu i ostaju«,116 a drugim od 24. VII. imenovao je Franju Sauraua organizacijskim dvorskim komesarom117 za polaganje prisege, koje se imalo održati u Ljubljani 4. listopada.118
3. Saurau držeći se careve odluke od 23. srpnja, odmah se stavio u vezu s Lattermannom, kome je poslao »okupacijske i poklonstvene patente« (»Occupations und Huldigungspatente«)119 i zamolio ga da ih da prevesti na »kranjski«, talijanski i hrvatski, a prije tiska neka mu ih pošalje još jedanput na pregled. Izjavio je da mu je vrlo važno da se ti patenti prevedu na hrvatski radi »Ilirske« (tj. Prekosavske) Hrvatske, koja također mora položiti zakletvu. U tu svrhu neka cijelu Iliriju podijeli na okruge. Iz njih će biti izabrani delegati koji će se zakleti. Budući da upravo sada biskup pl. Salm preuzima dijecezu Seljačkog okruga, a zagrebački biskup se također nalazi u posjedu dijeceze Ilirske Hrvatske, on drži da je potrebno da njih obojica ili sami ili preko svojih opunomoćenika dođu prigodom te svečanosti položiti zakletvu vjernosti. 110
518.
Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, No 1002. i kraće J. Mal, o. c.,
111
Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, No 1008. Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Rosenberg Lattermannu, Beč, 30. VII. 1814 (No 1036). 113 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Lattermann Rosenbergu, Ljubljana, 8. VII. 1814 (No 1036). 114 Vrhovac je bio primljen kod cara u audijenciju 10. VII, a već 22. VII. stigao je u Zagreb (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 10., 22. VII. 1814). 115 NAZ - M. Vrhovac, Diarium II - 10. VII. 1814. 116 R. Lopašić, o. c., 94; F. R. Krones (o. c., 367) spominje samo prvi patent od 23. VII. 1814. 117 J. Polec, o. c. I, 34 i J. Mal, o. c., 520. 118 R. Lopašić, o. c., 94 i DAZg — 31 — 1814 — P. S. T. Q. (Akti karlovačko-varaždinske generalkomande) — s tekstom zakletve. 112
857
Čim je Lattermann primio Saurauovo pismo i te patente, odmah ih je dao prevesti na tražene jezike, pa mu ih je poslao s molbom da ih što prije vrati radi tiskanja. Ujedno je izvijestio Sauraua da je Iliriju podijelio na okruge, pa tako Ilirska Hrvatska sačinjava jedan okrug kome je na čelu kao okružni predstojnik podžupan Dolovac u Karlovcu, a drugi bi okrug bila Rijeka s Kastvom, kome bi stajao na čelu Argento u Rijeci.120 Saurau je bio zadovoljan Lattermannovim izvješćem o okruzima, te mu je iz Rijeke pisao da će doći u Ljubljanu 2. listopada radi polaganja zakletve.121 Uto je Lattermann dao odmah tiskati 1800 primjeraka tih patenata na njemačkom jeziku, a uskoro i ostale na hrvatskom i talijanskom, te ih je poslao na ispravak Saurauu, koji mu ih je u kratkom vremenu popravljene vratio. Ujedno je tiskao formulu zakletve i odredio da je na određeni dan posjednici polože pred okružnim predstojnicima, a ostali u mjesnim gradskim i seoskim općinama.122 U međuvremenu je Gjurković, čim je primio Lattermannovo pismo, zahtjevao od Dolovca da se opravda.123 Umjesto Dolovca, koji je obavijestio prekosavske staleže o zahtjevima viceguvernera i guvernera, odgovorili su Gjurkoviću sami staleži sa svoje skupštine u Karlovcu (1. VIII)124 Četiri dana kasnije (5. VIII) opravdao se vrlo vješto i Dolovac Gjurkoviću.125 Kada je Lattermann dobio od Gjurkovića sve te izjave,126 odgovorio mu je detaljno i dosta oštro, napominjući da prekosavske staleže smatra odgovorne za svako samovoljno proširenje privremeno im priznatog djelokruga.127 I dok je Lattermann bio uvjeren da je time zauzdao prekosavske staleže u njihovim tobože »nezakonitim ispadima«, pojavila se nova afera u Karlovcu, gdje je on morao intervenirati. Naime, tamošnji ugledni građanin Josip Šporer, nekadašnji frankofil, a sada austrofil, bio je optužen zbog čitanja carevih reskripata od 23. i 24. VII.128 kao huškač naroda i osuđen na zatvor. Stoga se on potuži Gjurkoviću, a taj o tom izvijesti Lattermanna, koji mu naredi da provede istragu. Naravno, Lattermann je obavijestio vrlo op119 Te patente, koje je Saurau poslao u nekoliko primjeraka Lattermannu, primio je od Ugartea. 120 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Saurau Lattermannu, Gorica, 28. VII. Lattermann Saurauu, Ljubljana, 5. VIII, 1814 (No 1021). 121 On je napisao Lattermannu, naravno zabunivši se, da je zakletva određena za 3. X (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Saurau Lattermannu, Rijeka, 9. VIII. 1814 (No 1062 1/2). Saurau je naveo da će se tom prilikom održati svečani diner s buffeom, te je čak izračunao koliko se za to ima utrošiti. 122 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III — No 1051, 1062 1/2, 1081. 123 NAZ — Politica XIX. Gjurković Dolovcu, Rijeka, 8. VIII. 1814. 124 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. U pismu Gjurkovića Lattermannu od 11. VIII, 1814 (No 1063) i nešto J. Mal, o. c., 519. 125 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. U pismu Gjurkovića Lattermannu od 11. VIII. 1814 (No 1063). 126 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Gjurković Lattermannu, Rijeka, 11. VIII. 1814 (No 1063). 127 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 14. VIII. 1814 (No 1063): i J. Mal, o. c., 519, 520. 128 R. Lopašić, o. c., 94.
858
širno o toj aferi i Sauraua,129 kome je još u pismu od 28. VIII. poslao po 200 primjeraka onih patenata na »kranjskom«, talijanskom i hrvatskom jeziku a 31. 130 izvijestio ga o mjerama koje je poduzeo za polaganje zakletve duhovnika. Tek 28. VIII. poslao je i Gjurkoviću carev reskript od 23. srpnja,131 a 31. VIII. pedeset patenata na »kranjskom«, 100 na njemačkom, 100 na talijanskom i 400132 na hrvatskom jeziku. Isti dan poslao je također i Vrhovcu nekoliko takvih patenata (10 na njemačkom i 20 na hrvatskom), pozivajući ga da on ili njegov zamjenik dođu u Ljubljanu do 2. X. da polože zakletvu. Senjski biskup Ježić dobio je 10 primjeraka na njemačkom i 15 na talijanskom, te mu je javio isto što i Vrhovcu. Pravoslavni episkop u Karlovcu Mioković primio je od njega 5 primjeraka na njemačkom i 20 na hrvatskom jeziku sa sličnim pozivom kao i već spomenuta dvojica.133 Čim je Vrhovac dobio taj pismeni poziv od Lattermanna da položi zakletvu u ime čitave svoje dijeceze, bio je silno ogorčen.134 Ta imao je i zašto, jer je u međuvremenu doznao da je Gorsko okružje (processum montanum) otrgnuto od Hrvatske i pridruženo Riječkom okružju i da je sve sudstvo u Prekosavskoj Hrvatskoj135 stavljeno pod vlast vrhovnog sudbenog foruma u Beču, a apelacija bi bila u Ljubljani.136 Sada je biskup, taj najveći pobornik za reikorporaciju u Hrvatskoj, izrazio u svome »Diariumu« svoje duboko nezadovoljstvo, pitajući se zašto baš on mora poći u Ljubljanu kada će se i onako kako izgleda Kranjskoj pripojiti Prekosavska Hrvatska, što se kosi sa zakletvom ugarskog kralja koji je obećao vratiti »Ugarskoj« ono što joj je prije pripadalo. Kada mu je pak uz Lattermannov stigao i Gjurkovićev poziv,137 prekipjela je srdžba u vojničkoj naravi biskupa te napiše otvoreno i muževno pismo caru (15. IX), u kome mu je opisao kakav je dojam ostavila odluka od 23. i 24. VII. u hrvatskom narodu da se prekosavski krajevi s Primorjem i gradom i lukom Rijekom pridruže na vječna vremena carevini. Konsternacija i strah obuhvatila je sve njegove podanike kraljevine Hrvatske još više jer su se nadali, na temelju njegova obećanja, da će ti krajevi biti pridruženi Ugarskoj. U tom teškom času domovine, on je dobio Lattermannov poziv da položi zakletvu 4. X. u Ljubljani. Stoga moli da ga oslobodi od toga, budući da je on svoju prijašnju zakletvu uvijek stalno i smjelo držao, vjerujući da će 129
DALJ — Praesidial Acten des k. k. illyr. Gouvts zu Laibach-Kroatien betreffend... - F. I, No 1094, 1341, 1125. 130 Ibid. — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, No 1081. 131 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1809— 1814. Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 28. VIII. 1814. 132 800 primjeraka je ukupno tiskano na hrvatskom jeziku. 133 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Sva pisma s datumom od 31. VIII. 1814. 134 NAZ - M. Vrhovac, Diarium II - 7. IX. 1814. 135 Zato je s pravom mogao napisati dubovački župnik Hanžić u spomenici te župe za upravni sustav u toj pokrajini: »Postali smo provizorno ugarski, provizorno austrijski, provizorno zapadno galicijanski« (R. Lopašić, o. c., 94, bilješka 2). 136 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 26, 28. VIII. 1814. 137 Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 8, 14. IX. 1814.
859
ga on razumjeti i shvatiti.138 I odlučni je biskup uspio. Nije morao poći u Ljubljanu.139 Da Vrhovac nije pretjerao u onome što je pisao caru, najbolje se vidi iz toga što je odredbom Ljubljanske vlade zabranjen naziv »stališi i redovi prekosavskih strana kraljevine Hrvatske« i uveden niz promjena u tom dijelu Hrvatske, te su zdvojni Prekosavski Hrvati sa svoje skupštine, održane u Karlovcu 1. rujna, zaklinjali braću Zagrebačke županije u ime boga i ljubavi prema domovini radi slavne uspomene zajedničkih pradjedova da im pomognu da se izbave iz ralja njemačkog carstva.140 Taj očajan vapaj navedenih staleža ponukao je njihovu braću u Zagrebu da održe 19. rujna skupštinu svoje županije, koja je pod predsjedanjem podbana i velikog župana Zagrebačke i Križevačke županije Donata Lukavskog trajala nekoliko dana. Na njoj se vijećalo o reinkorporaciji prekosavskih krajeva i o slanju deputacije u tu svrhu u Beč. Na prijedlog Lukavskog izabrani su u deputaciju: grofovi Franjo Vojkfi i Henrik Sermage, zagrebački kanonik Vincelin, čazmanski kanonik Petar Cvetko, protonotar Josip Kušević; kraljevski savjetnici Ivan Ćačković, Alojzije Bužan, Andrija Marković, Marko Delivuk, kraljevski komornik Ljudevit Bedeković; asesori »tabulae districtualis« Pavao Pozveki, Stjepan Ožegović, Nikola Zdenčaj, podžupan Ivan Babočaj, zamjenik podžupana Mirko Zdenčaj, redovni notar Josip Šuvić, procesualci Stjepan Babočaj i Stanislav Čegetek te delegati grada Zagreba Pavao Gorup i Josip Štajdaher te odvjetnici Miho Poldrugač i Franjo Kukuljević. Tako izabrana deputacija pod predsjedanjem grofa Ivana Nep. Oršića (Vrhovac se odrekao te časti) izradila je pismeni elaborat, što se ima poduzeti da stvar uspije, i taj je pročitan i odoboren na skupštini. U tom elaboratu opisan je položaj prekosavskih krajeva i njegove veze s Ugarskom još prije francuskog rata i iznesena je želja da se oni pripoje ponovo »ugarskoj« kruni i Zagrebačkoj županiji.141 U tom duhu izrađena je i molba koju su staleži uputili caru. U prvom redu oni se žale što je car pri dolasku deputacije u Beč izuzeo Prekosavsku. Tuže se i na sudbeno uredovanje u tom dijelu Hrvatske, odakle stvari dolaze pred ljubljanski apelacijski sud i bečki tribunal. Spominju što su time pretrpjeli i zajedno s prekosavskim staležima ga mole da sjedini te krajeve i Primorje s »ugarskom« krunom, a zato mu, kao i njegovim nasljednicima, obećavaju vjernost.142 Da bi ta molba postigla što veći uspjeh, izabrani su između članova navedene deputacije za delegate: Vojkfi, Đuro Oršić, Ludovik Bedeković, Andrija Marković, Vjekoslav Vince143 144 lin, Ivan Babočaj i Poldrugač, koji su je pod vodstvom Vrhovca imali 38
Ibid. — Politica XIX — Vrhovac caru, Zagreb, 15. IX. 1814. Dapače je 22. IX. Vrhovac odgovorio Lattermannu da se na njega ne odnosi carev patent od 24. VII. glede polaganja zakletve (J. Mal, o. c., 522). 40 R. Lopašić, o. c., 95, 94. 41 DAZg — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1814. 42 NAZ — Politica XIX — akt sine dato. 43 Izgleda da Vincelin nije pošao u Beč. 44 Vrhovac je poziv staleža da vodi njihovu delegaciju ispočetka odbio. Ali, na njihove ponovne molbe, obećao je da će se izjasniti hoće li poći ili ne (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 20, 21. IX. 1814.). 39
860
osobno predati caru. Uz to su staleži odredili da se o tom poslanstvu obavijesti nadvojvoda palatin, ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće, ban, kancelar i prokancelar ugarskog kraljevstva.145 Međutim su se i prekosavski staleži spremali da održe skupštinu u Karlovcu 22. rujna radi polaganja zakletve i slanja poslanika u Ljubljanu. Stoga je u njihovo ime Dolovac,146 kojemu je Gjurković još 29. kolovoza naredio da uredi sve potrebno, da iz Provincijalne Hrvatske onamo pode 6 poslanika,147 razaslao tiskane pozive raznim ustanovama i osobama da dođu na određeni dan.148 Kada se sastala ta unaprijed najavljena skupština 22. IX zaključeno je na njoj s 523 glasa protiv glasova Marka Delivuka, Luke Ljubica i Svabelija, koji se pokoriše carevoj odredbi da prisegu po priopćenom im obrascu ne mogu položiti.149 Stoga sastaviše za cara pismenu predstavku u kojoj su izjavili da bi se ako bi položili zakletvu po obrascu od 23. i 24. VII iznevjerili ustavu i kruni. Prisegu ne mogu položiti i zbog toga što ne poznaju zakone austrijskog carstva. Kada su primili njegov reskript od 24. VII odmah su sazvali skupštinu, na kojoj se imalo odlučiti hoće li ostati vjerni ugarskom ustavu ili će sa svojim delegatima položiti prisegu. Nakon glasanja 523 :3 zaključili su da je ne polože. Izjavljuju da su najčišći rimokatolici, koje su njihovi pradjedovi za vladanja kraljeva Ladislava i Kolomana po svečanom paktu spojili s ugarskom svetom krunom, a on ih je sam (car) prije petnaest godina oslobodio od polaganja zakletve. Ponavljaju razloge zašto ne mogu položiti prisegu i mole ga da ih oslobodi tog vrlo žalosnog položaja, te neka preudesi obrazac tako da se uz riječi »i austrijskog carstva probitke« doda »u smislu konstitucije kraljevine Ugarske«. Tuže se na austrijske zakone koji su im obznanjeni preko Ljubljanske vlade i na to što se njihove sudbene stvari rješavaju na ljubljanskom apelacijskom sudu. Oni zakletvu ne mogu polagati izvan svoje domovine, jer je sve to oprečno njihovoj konstituciji, a uz to su odijeljeni od onog tijela s kojim su bili spojeni oko 700 godina, te ih sada hoće da pripoje nekoj njemačkoj provinciji. Spominju svoje zasluge i žrtve za carstvo, kome su bili uvijek vjerni. Na kraju izjavljuju da im srca pucaju od bola kad god ih obuzme pomisao »da mi najčišći potomci onih Hrvata, koji su 648. naselili ove krajeve i koji su više od 100 godina sačinjavali slobodno kraljevstvo, mi, koji smo naša imanja morali ustupiti za Krajinu i za sigurnost Vašeg Veli145
DAZg — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1814. DALJ — Praesidial Acten... Kroatien betreffend — F. I, No 2231. 147 J. Mal, o. c., 521. 148 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, No 2231. Da je Dolovac razaslao te pozive, obavijestio je Tranquilli, car. prokurator i komesar u Karlovcu, Gjurkovića (18. IX, a ovaj Lattermanna (23. IX), koji je sve to primio 26. IX. i stavio »ad acta«, našavši da je stvar u redu. 149 Saurau se 29. IX. iz Trsta osvrnuo u pismu Lattermannu na tu odluku prekosavskih staleža, koji su je tiskali i naokolo razaslali. Nalaže mu da spriječi njeno dalje kolanje, a on je o toj stvari već izvjestio i policijskog komesara Mastwyka. Nato je Lattermann smjesta pisao Gjurkoviću (31. IX) da ima na svaki način osujetiti kolanje tih primjeraka i da mu zaplijenjene komade pošalje (DALJ — Praesidial Acten — Kroatien betreffend — F. I, No 1379). 146
861
čanstva, mi, koji smo u tolikim grčkim, mletačkim i turskim ratovima prepatili i veći dio našeg kraljevstva izgubili za spas drugih zemalja, mi, koji smo posvećenoj i uzvišenoj kući Vašega Veličanstva u toliko odlučnih prilika zasvjedočili nepokolebivu vjernost, sada se nalazimo poslije tolikih djela naših otaca i naše zasvjedočene vjernosti, na rubu propasti, te ćemo naskoro biti otrgnuti od naše braće i rođaka, i uskoro ćemo nakon kratkog vremena izgubiti ime naroda, domovinu, jezik, običaje i nošnju. Kamo sreće, da Vaše Veličanstvo pogleda naša okrvavljena srca i da vlastitim očima prosudi sveopće očajanje. Neka ne pobijede savjeti naših neprijatelja i neka zna očinsko srce Vašeg Veličanstva, da mi nismo lišeni svojih prava pravdom i blagošću«. Uzdaju se u njegovu pravednost, izražavaju mu ponovo svoju vjernost i ljubav potpisujući se »najponizniji i uvijek vjerni podanici Vašeg posvećenog Veličanstva«.150 Jedan prijepis te predstavke poslali su prekosavski staleži banu, navodeći mu razloge zašto su to učinili i moleći ga da ih preporuči i zagovori kod ugarskih staleža i redova.151 Drugi prijepis uputili su biskupu Vrhovcu,152 kojega su 23. IX. obavijestili Marković i Delivuk kao izaslanici Zagrebačke županije na skupštini u Karlovcu, da su staleži odbili da polože zakletvu u Ljubljani.153 Ujedno su prekosavski staleži 24. rujna javili Lattermannu da ne će poslati u Ljubljanu nijednog svog poslanika. Na to im je odgovorio guverner 27. rujna preko Dolovca ovo: Budući da je car naredio da svi posjednici u Iliriji moraju položiti zakletvu na određeni dan, prema tome i oni iz Provincijalne Hrvatske, on ne može doduše promijeniti tu carevu odredbu, ali će mu zato predložiti njihovu odluku. Ipak traži od njih da pošalju k njemu 6 posjednika kao delegate, inače smatra Dolovca i staleže odgovornima 154 za sve. O cijeloj toj stvari pisao je Lattermann i Saurauu i Gjurkoviću. Kada je grof Saurau primio to njegovo izvješće da staleži hoće polagati prisegu samo s klauzulom »u smislu ugarske konstitucije«, najodlučnije mu je zabranio da dođu u Ljubljanu, dok se ne odreknu te klauzule. Gjurković je pak izvijestio guvernera kako su staleži civilne Hrvatske izabrali delegate, ali da čekaju na carevu odluku da im dopusti polaganje prisege po spomenutoj klauzuli. Nato je Lattermann još jedanput pisao prekosavskim staležima 155 (29. IX), pozivajući ih da dođu k njemu. Ali sav mu trud bijaše uzaludan, 156 oni mu se ne odazvaše.
150
R. Lopašić, o.e., XXIX - XXXII; NAZ — Politica XVIII — DAZg — Acta banalia — 1814. Sadržaj te predstavke nalazi se ukratko kod Lopašića (o. c., 95, 96) i Vj. Klaića (Borba za hrvatske prekosavske krajeve i njihova reinkorporacija 1814- 1822, Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, Zagreb, 1926, 116, 117). 51 DAZg — Acta banalia — 1814. 52 NAZ - Politica XIX. 53 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 23. IX. 1814. 54 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, No 1239. 55 Ibid. - Praesidial Acten... - Kroatien betreffend - F. I, No 1239, 1257. 56 Uz Lattermanna i Gjurković je zahtijevao od njih da moraju poslati delegata u Ljubljanu (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 1. X. 1814.).
862
4.
Kada Saurau i Lattermann nisu uspjeli na taj način sa staležima, pokušali su pojedine ugledne osobe predobiti da barem one dođu u Ljubljanu. Tako je prvome bilo osobito stalo da mu se odazovu unijatski biskup i križevački generalni vikar Stanić,157 koji je boravio u Pribiću, i Mioković u Plaškom. Zato je guverner preko Gjurkovića naredio Stanicu da položi zakletvu na određeni dan, a Mioković158 je to imao učiniti po želji bečke vlade sa svojim narodom pred vojnim vlastima u svojoj rezidenciji. Usred tog upornog Saurauova i Lattermannova nastojanja da pridobiju što veći broj uglednijih osoba da dođu u Ljubljanu radi polaganja zakletve, karlovački magistrat je odredio 4 delegata159 koji su imali poći u Beč i reći caru da ne samo današnje plemstvo, već i cijeli narod želi da se održi stara konstitucija.160 Uto se Vrhovac bio odlučio voditi deputaciju161 Zagrebačke županije u Beč. Kada ga je Lentulaj zamolio da primi u njen sklop i karlovačku delegaciju, on je ispočetka odbio. Konačno je ipak privolio da će to učiniti samo onda ako Zagrebačka županija članove te deputacije povede kao svoje.162 Nato je karlovačka deputacija otputovala sama u Beč,163 a Lattermann, kada je doznao za to, naredi Gjurkoviću da provede istragu i da karlovački magistrat pozove na odgovornost kako se usudio to učiniti bez »visokog« dopuštenja.164 Uto se iznenada Vrhovac razbolio te odbije voditi deputaciju Zagrebačke županije.165 Tako bolestan pisao je 30. rujna caru, komu je izrazio svoju žalost što ne može voditi tu delegaciju. Moli ga da je primi što milostivije i da ispuni njenu želju da se zemlje oduzete po bečkom miru kraljevini Hrvatskoj opet njoj vrate. Prikazuje mu istinito stanje koje je nastalo kad su ti di157 Saurau sam u pismu Lattermannu od 22. IX, kaže za Stanica da se je svojevremeno bio zakleo Napoleonu na vjernost i htio prevesti »Code Napoleon« na materinji jezik, te je kod Francuza bio jako poštovan i zbog toga je uvelike sumnjiv (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, No 1220). 158 8. X. pisao je Saurau Lattermannu da će Mioković položiti zakletvu pred carem u Beču (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, No 1295). I doista, taj je položio prisegu za se i za svoje svećenstvo pred vladarom 4. X. (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I, No 1365). 159 Delegati su bili: Ferdinand Hranilović, gradski odvjetnik, Jarnević, krojač, Mačećević, trgovac, i Franjo Ritter, pekar (DALJ — Praesidial Acten... Kroatien betreffend - F. I, No 1247). 160 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1220, 1247, 1283, 1311 (O tom je poslanstvu obavijestio Tranquilli i Gjurkovića 18. IX. Ovaj pak pisao je o tom 23. IX. Lattermannu, koji onda opet Ugarteu 6. X.). 161 Protiv slanja te deputacije bio je i Ljubljanski gubernij (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 1. X. 1814). 162 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 2. IX. 1814. 163 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1311. 164 Ibid. — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1232 i J. Mal, o. c., 521. Lattermann Gjurkoviću i Lažanskom, Ljubljana, 27. IX. 1814. 165 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 29. IX. 1814.
863
jelovi bili odvojeni, i moli ga da ne primi nemilostivo odluku prekosavskih staleža što su odbili položiti zakletvu, jer plemstvo i cijeli narod, koji tu živi, ima tako visoko poštovanje prema prisegi i drži da je već dosta pokazao svoju privrženost prema svome vladaru. Neka za zlo ne primi te njegove riječi koje je upotrijebio za dobro povjerenog mu stada, jer su mu kao duhovnom pastiru jedine želje: vjera, car i služba domovini. Njegove molitve s cijelim narodom podižu se svaki dan do Svevišnjeg prijestolja za blagoslov cara.166 Da bi delegati Zagrebačke županije u Beču što bolje uspjeli, napisao je biskup uz to pismo još nekoliko pisama koje je uputio, palatinu, banu, fra Andriji Dorotiću,167 kancelaru Erdödyu i drugim utjecajnim osobama, te ih predao Babočaju i Vincelinu. Delegacija je 3. listopada ostavila Zagreb168 i stigla u Beč,169 gdje je primljena u državnoj kancelariji. Sva sreća je bila da nije biskup s njom došao, jer su njegovi zlobnici i neprijatelji po Beču širili vijest: da se on protivi carevim odredbama; da svim silama nastoji da narod u Prekosavskoj Hrvatskoj i nadalje ostane pod »najgorim« jarmom ugarske konstitucije i da mu ne da da bude sretan pod novom upravom; da se radi oko toga da mu se zabrani pristup caru, jer je imao povesti tu deputaciju koja ima »revolucionarnu« krinku. Uza sva njegova (Vrhovčeva) protivljenja treba zavesti novi red ekskorporacije bilo milom ili silom i ugarsku konstituciju promijeniti čim se car sporazumi i čvrsto poveže s ruskim carem. Da se to sve tako izvrši, kako se pričalo u javnosti, zamislio je Baldacci.170 I dok je biskup s ogorčenjem čitao to izvješće, 19. listopada vratiše se iz Beča članovi deputacije Babočaj i Vincelin171 u Zagreb. Prvi je opisao biskupu sve nevolje koje su pretrpjeli izjavivši da im je sada najviša nada — da će se provesti reinkorporacija — položena u palatina i ugarskog kancelara. Nakon tog razgovora biskup je u svom dnevniku pod istim datumom zabilježio da se on nije nikako nadao u restituciju u koju sada vjeruje. Međutim da sudbinu domovine treba povjeriti u Božje ruke. »Slični postupak (misli na ono što mu je njegov agent u Beču Modrović javio) nisam zaslužio poslije tolikog vjernog nastojanja i neizmjernih usluga. Moja vjernost prema vladaru neće se nikada smanjiti i doći će vrijeme, kada će je on priznati i prezreti lažnost osvada...«
166
Ibid. — Politica XIX. Dakle već od 1814. a ne tek od 1815. boravio je Dorotić u Beču, gdje je (1815) izdao pjesmu »Kratko izkazanje jednoga događaja, u kome se nasca godine 1813. redovnik F. A. Dorotich« (Hrvatska Enciklopedija V, Zagreb, 1945, 211). («s NAZ _ M Vrhovac, Diarium II — 1., 2., 3. C. 1814. 169 Upravo kada je delegacija bila na putu, stiglo je Vrhovcu pismo od Erdödyja (4. XI.) i bana, koji su mu javili da ne pode ona u Beč, jer je car zapriječen da je primi u audijenciju. O tim pismima biskup je odmah izvijestio Kuševića, a 10. X. oštro je odgovorio Erdödyju i banu (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 4, 10. X. 1814.). Ova pisma nalaze se u istom arhivu pod: Politica XIX. 170 Sve to je Vrhovcu iz Beča javio njegov agent Modrović. 171 Izvješće o toj deputaciji, koju nije car primio, čitan je na skupštini Zagrebačke županije 28. XI, na kojoj su se oni gorko žalili zbog toga (DAZg — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1814.). 167
864
Neuspjeh te deputacije nije bolio samo biskupa, već i velikog župana Lu172 kavskog, koji se srdio što Vrhovac nije onamo išao jer bi tada kakav takav uspjeh ipak polučila.173 U međuvremenu je na određeni dan u Ljubljani izvršena prisega vjernosti bez nazočnosti prekosavskih staleža.174 Nakon toga čina, Lattermann je na Saurauov zahtjev zahtijevao od Gjurkovića da mu pošalje protokole svih općina koje su položile zakletvu.1751 ubrzo mu je viceguverner udovoljio želji i predao zahtijevani popis, koji je Lattermann odmah uputio Sauranu. Iz toga se popisa vidi da su u Riječkom okrugu176 ove općine na određeni dan udovoljile carskom reskriptu od 24. VII. 1814: Rijeka, Bakar, Kastav, Veprinac, Mošćenice, Kostrena, Hreljin, Novi, Bribir, Crikvenica, Grižani, Kraljevica, Trsat, Vrbovsko, Ravnagora, Mrkopalj, Moravice, Brod, Grbalj, Turke Belo, Završje, Moravica, Bukovrh, Veliko Selce, Delnice, Crnilug, Fužine, Lič, Lonja, Čabar, Gerovo, Hrib, Plešce, Gorači, Prezid, Grobnik, Predgrad. Podhum, Pasac i Cernik. Uz te su općine Gorskog okružja Ilirske Hrvatske pod vodstvom vrhovnog županijskog suca pl. Marijaševića, a da nisu tražile dopuštenje od svog pretpostavljenog podžupana Dolovca, također položile zakletvu.177 Odbijanje polaganja zakletve sa strane prekosavskih staleža izazvalo je reakciju u Beču, te je car naredio da Gjurković ima poći iz Rijeke u Karlovac178 i izvršiti istragu zašto se susteglo stanovništvo civilne Hrvatske od toga, i pronaći krivce. Naime, bečka vlada stajala je na stanovištu da je car osvojio oružjem Iliriju i da mu stoga imaju svi tamošnji duhovnici i posjednici priseći vjernost. Lattermannu je naređeno da odredi rok kada će svaki plemić, vlastelin i redovnik to učiniti, jer tko zakletvu ne položi, sam će ga car ukloniti iz zemlje. Sva strogost te careve odredbe, o kojoj je Vrhovca izvijestio Lattermann,179 nagnala je biskupa da je održao konferenciju sa svojim kaptolom, koji je zaključio po njegovu prijedlogu da se položi prisega u Kar172 Lukavski je još 7. X. iz Križevaca pisao banu kada je doznao da nije dopušteno deputaciji da ide u Beč, moleći ga neka poradi da se ta zapreka ukloni, jer nema nigdje zabrane u zakonu da ona ne smije ići caru kada hoće (DAZg — Acta banalia — 1814). 173 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II - 18, 19, 30. X. 1814. 174 J. Mal. o. c., 521. 175 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III, vom No 1265. bis 1533. — Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 6. X. 1814 (No 1279). 176 Ljubljanski gubernij objavio je 13. rujna novi okružni i kotarski ustav Ilirije, koji je odredio Saurau. Po njemu se imao izvršiti izbor poslanika za Ljubljanu. Tako je Riječki okrug zahvatao staroaustrijsku Istru i područje Rijeke i Bakra s kotarima: Kastvom, Lovranom, Labinom, Pisinom, Belajem, Crikvenicom, Bakrom i Rijekom (F. R. Krones, o. c., 367). Saurau i Lattermann nikako se nisu mogli složiti s Gjurkovićem za 6-toricu poslanika iz toga okružja, jer je prvi zahtijevao da moraju biti posjednici (DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 — F. III. Saurau Lattermannu, Trst, 18. IX. Lattermann Gjurkoviću, Ljubljana, 20. IX. Saurauu, Ljubljana, 23. IX., te opet Gjurkoviću, Ljubljana, 29. IX. 1814 (No 1204, 1225, 1249). 177 DALJ — Praesidial Acten vom Jahre 1814 - F. III, No 1369. 178 18. X. stigao je u Karlovac (J. Mal, o. c., 523, 524). 179 J. Mal, o. c., 522.
865
180
lovcu. O toj odluci izvijestio je Vrhovac odmah Sauraua u Trstu i Gjurkovi181 ća u Karlovcu, gdje je taj u međuvremenu već stigao, kako mu je bilo naređeno. Ondje je Gjurković dao tiskati okružnicu sa zakletvom podložnosti na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku,182 koju je objavio 5. studenoga 1814.183 Okružnica (Circular) je glasila na hrvatskom ovako: »Nyihova Szvetlost Czeszar i kraly petnaesztoga preshesznoga meszeca premilostivo izkazati dosztojaliszuse: da ponehdob Nyih Szvetloszti, Ilyrium z-mochjum orusja zadobili jeszu, vsze Lyudsztvo vu oveh dersavah, anda tulikaishe zemelyzka Gozpoda y Redovniki, zapovedanem nachinom podlosnoszti, vernoszt (ako podlosnoszt izverchi veselye) zapriszechi dusni jeszu: kada nas Czeszar, y Kraly, takovu priszegu milostivno imati hoche: iz ovoga nakanyenya zapovedaju Nyihova Czeszarzka-kralyevszka Szvetloszt, da vszi Plemenitashi, ali Zemelyszka Goszpoda, y Redovniki, vu Illyriumu provinzial horvaczke zemlye, rechenu verne podlosnoszti Priszegu do trideszetoga sadasnyega meszecza Novembra Letta tekuchega, vu pershoni, y vsaki poszeb, ovde vu Karlovczu, pred menum zdola potpiszanem Vice-Gubernatoru; pbchine pako, poleg vlasztite Czeszarszke Zapovedi dan 24-ga Juliussa, ovoga Letta, vu Bechu van dane, naj posztave, ali pako, naj iz czele Monarkie Austrianczke odhajaju: ar drugach premilosztivni Czeszar, y kraly, takove nepokorni lyudi, in vszeh Orszagov Szvojeh bi pretiral zjakojusztjum szledenya ove previszoke czeszarszke Zapovedi, y poleg moje, od Nyih Vlaszti Goszpodina Oblasztnoga Czeszarszko-kralyevszkoga Dvora Komissara Grofa od Saurau meni danoga Vupuchenya, pozivam vsakoga, y vsze Plemenitasse, Zemelyzka Goszpodu, y Redovnike horvaczkoga provincial Illyriuma, da naj vszaki poszeb, kmeni vu Karlovacz vu pershoni dojde, vernoszt podlosnoszti Czeszaru, y kraly nassemu, vu moje ruke priszegne, y vre gotovu priszegu pred menum, z-chasztjum szvojum potpishe, y zlaztovitem pechatom szvojem potverdi. Zato odluchen je naj dalyi Terminus od dana danasnyega do trideszetoga ovoga meszecza Novembra, letta tekuchega, vszaki dan do pol dneva, primeni vu Karlovczu, Obchine pako, koje vu ovom provinczial Illyriumu, po naregyenu Czeszarske zapovedi od 24-ga Juliussa ovoga letta, priszegle niszu, ovu isztu Priszegu verne podlosznoszti, dan dvaiszeti ovoga meszecza novembra letta tekuchega 1814 polositi, y izpuniti imaju. Van dano vu Karlovczu 5ga Novembra letta 1814. de Gyurkovich«.184 180 Saurau je pak odgovorio na to pismo biskupu da ima položiti zakletvu kao vlasnik Rakitovca. Što se tiče polaganja prisege Vrhovac je pisao još prije caru i 7. XI. Saurauu (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 4, 7. XI. 1814). 181 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 31. X. 1814. 182 Gjurković je poslao 100 okružnica Vrhovcu, koji ih je 9. XI. razaslao župnicima prekosavskih krajeva i o tom ga izvijestio (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 6., 7., 9. XI. 1814.). 183 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend — F. I. Gjurković Lattermannu, Karlovac, 3. XI. 1814 (No 1409). 184
DALJ — Praesidial Acten ... — Kroatien betreffend F. I, No ~; DAZg — Acta
politica Hb. reg. civ. Zagrab. — 1814 — XI — No 2601-2829; Acta palatinalia — politica - No l - 1 15 i J. Mal, o. c., 522, 523 (ukratko). 866
Kada je Gjurković dovršio sve pripreme za polaganje prisege u Karlovcu, sazvao je 6. studenoga u Šporerovu kuću za 9 sati prije podne sve činovnike županije i grada da je polože.185 Prvi je to učinio Radičević, a za njim sa županijskim činovništvom i Dolovac, koji je prije polaganja održao govor i dao ga protokolirati. Tom prilikom je Radičević svakog pojedinca ispitivao kako je bila održana županijska skupština od 22. IX. i zašto je onda odbio položiti prisegu itd. Napose je dugo ispitivao plemićkog suca (judex nobilium) Blažekovića, koji se na sve što je izjavio morao zakleti i potpisati. Nakon dovršenog polaganja ushićeni je Gjurković sa suzama u očima zagrlio Dolovca i rekao da mu je to najdraži dan što su se svi tako brzo zakleli i oslobodili ga tereta. Na kraju je oko podneva zaključeno kako se imaju općine zakleti i tko treba priseći, te je time taj značajni sastanak bio završen. Devetoga studenog oko 11 sati prije podne položili su zakletvu pred Radičevićem zagrebački crkveni delegati Prevendar186 i Vincelin, a kao svjetovni Štajdaher,187 te su se svi potpisali i udarili svoje pečate. Prvu dvojicu nije ispitivao Radičević, dok je Štajdahera preslušao što se sve na već spomenutoj skupštini zaključilo i lijepo se zatim s njima oprostio. Sva ta ispitivanja, kako je Vrhovac doznao od povjerljive osobe iz Karlovca, učinjena su bila samo zato da se izmami od preslušanih nešto protiv njega, zagrebačkog velikog župana i protonotara. To je naravno zabolilo i onako osjetljivog biskupa da je sve to zapisao u svoj dnevnik, dodavši da je on svjestan da je vjeran caru i domovini. Uto se iz Karlovca ona dva crkvena dostojanstvenika donijeli Vrhovcu poruku da će podređeni kler u Prekosavskoj Hrvatskoj biti oprošten od polaganja zakletve ako se on kao njihov biskup zakune. Međutim je nastavljeno polaganje zakletve u Karlovcu kao i preslušavanja. Tom prilikom je neki Enčimović bio zatvoren, lažno optužen da je u razgovoru nazvao Gjurkovića izdajicom domovine, i odmah pušten na slobodu. Konačno je Gjurković sa svom energijom dovršio polaganje zakletve. Dvadesetoga studenog izvršile su taj čin sve općine u civilnoj Hrvatskoj, a napose je to svečano obavljeno u Brezovici, Samoboru i Karlovcu.188 Tada je Ivan Bradica, poslan od zagrebačkog magistrata, pred Gjurkovićem i Radičevićem položio zakletvu, potpisao se i udario pečat, a na pitanje da li je bio na 185
»Priszega Podlosnoszti« počinjala je ovako: »Ja zaveszujemse y priszegujem Bogu vsze moguchemu ovu Priszegu za mene y moj odvetek, da Nyegovoi cszeszarszko-kralyu Ferenczu Pervom... mojemu premil. Gospodinu y Orszagu bichu vjeran« (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1409). 186 Kada je Prekosavska Hrvatska potpala pod Napoleona (14. X. 1809), došao je i dio Zagrebačke biskupije pod francusku vlast. Stoga je Vrhovac predao crkvenu vlast u tim krajevima Ivanu Prevendaru, zagrebačkom kanoniku i opatu, imenovavši ga vanjskim vikarom za cijelo to područje sa sjedištem u Pokupskom. Budući da mu Francuzi nisu davali nikakvu pripomoć, Prevendar se vratio u Zagreb (S. Antoljak, Katoličke župe..., Croatia Sacra 17 i 18, 104, 105). 187 Ta trojica otišla su iz Zagreba 8. XI. u 7 sati ujutro, a 10. XI. oko l sat popodne već su bili natrag. i«« NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 6, 7, 8, 9, 10, 13, 20, 21, XI. 1814.
867
onoj skupštini od 22. IX odgovorio je da nije.189 Tako je konačno mogao javiti prezadovoljni viceguverner Lattermannu (4. XII) da je prisega u Prekosavskoj Hrvatskoj izvršena u potpunom redu. 1001 plemić i posjednik položio je prisegu, 42-ica su se zakleli »u smislu ugarske konstitucije«, a u ime cijelog svećenstva dva delegirana opata. Uz njih položilo je zakletvu i 101 općina, koje je on podijelio na 31 komesarijat. Ujedno je Gjurković poslao i Radičevićev iskaz osoba koje se nisu zaklele. Od njih se 7 ispravno ispričalo, a medu njima i Stanić, koji je tada boravio u Beču.190 Tako su prekosavski staleži doživjeli potpuni poraz, jer ih je vojnička sila pobijedila. 5.
Nešto prije tog neuspjeha i poraza prenerazile su sve Hrvate nove odluke, iz kojih se vidjelo da se ide za potpunim otcjepljenjem Prekosavske Hrvatske od majke zemlje. Naime, još 6. studenog javio je Saurau Lattermannu da je civilna Hrvatska, osim Riječkog okruga, izuzeta ispod njegove vlasti i stavljena pod izravnu upravu Gjurkovića, koji će odsada u svemu sam odlučivati.191 Čim je Lattermann primio taj dopis, on je to dva dana kasnije objavio na njemačkom i talijanskom jeziku, dajući do znanja da je po carevoj odluci uspostavljen Primorski gubernij u Trstu, kome se dodjeljuje Riječki okrug s kotarima: Novigrad (Podgrad), Kastav, Lovran, Labin, Pazin, Belaj, Čabar, Ravnagora, Fužine, Crikvenica, Bakar, Rijeka, otoci Krk, Cres, te Mali i Veliki Lošinj, a u njima se u punom opsegu uspostavlja poli192 tička uprava s austrijskim zakonima. Istom 15. studenoga izvijestio je gu193 verner Gjurkovića da je civilna Hrvatska, bez Riječkog okruga, stavljena 194 pod njegovu izravnu vlast, a 21. javio je Saurau notom da je do definitivnog uređenja civilne Hrvatske isključivo i neposredno podređen Dvorskoj 195 centralnoj organizacijskoj komisiji. Sada je Gjurković mogao zabraniti 196 sve županijske skupštine u Karlovcu197 i zavesti austrijski sustav u Prekosavskoj Hrvatskoj. 189 DAZg — Acta politica Hb. reg. civ. Zagrab — 1814 — XI — No 2830-3018. Bradičino izvješće o tome čitano je na sjednici magistrata 25. XI. 190 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 323 i J. Mal, o. c., 523 (ne 3. već 4. XII), te No 1495 i J. Mal (o. c., 523). 191 Ibid. — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 2766. 192 Ibid. — F. I (Landes Einteilung vom Krain-Kuestenland und Illyrien); DAZg — Acta palatinalia — politica — No 1 — 115. 193 Uz to mu je Lattermann poručio da sada o njemu ovisi hoće li se preurediti karlovački magistrat i provesti istraga u vezi sa Sporerovom aferom (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1430). 194 DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1430. 195 J. Mal, o. c., 524. 196 Još 13. XI. pisao je Saurau Lattermannu da car neće više trpjeti da se sastane ikakva skupština staleža civilne Hrvatske, a 16. javio je guverner to isto Gjurkoviću (DALJ — Praesidial Acten... — Kroatien betreffend F. I, No 1448 i J. Mal, o. c., 523).
868
Kao i uvijek, tako i tada u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, nije se znalo duže vremena o tim promjenama. I dok se Vrhovac zanosio i dalje mišlju da će ipak doći do reinkorporacije, bio je zatečen kada je pročitao bečke novine »Vaterländische Blätter« od 5. XI. da je osnovan Primorski gubernij, koji je sastavljen od tri okružja: Goričkog, Tršćanskog i Riječkog, a da je njima priključeno cijelo Gorsko okružje sve do Vrbovskog, uključivši i morsku obalu s Bakrom, Bakarcem i Kraljevicom sve do Novog (granica tog okružja je Vojna Krajina, Zagrebačka županija i Kranjska). Da je Gorski distrikt priključen Riječkom okružju potvrdio mu je i Delivuk, komu je to rekao Gjurković, a karlovački odvjetnik Ferić pričao je biskupu da mu je izjavio Radičević kako je već došao nalog da se civilna Ilirska Hrvatska od Vrbovskog do Save otkine od Zagrebačke županije, ali je Saurau naredio da se od toga ipak kroz neko vrijeme odustane. Da ća pak Ilirska Hrvatska biti uređena po njemačkom sustavu, obavijestio je biskupa Karlovčanin po imenu Šiprak, dok mu je Riječanin Adamić198 donio iz Beča nove vijesti o uređenju Primorskog gubernija. Uza sve to bio je biskup i dalje uvjeren u reinkorporaciju prekosavskih krajeva, u čemu ga je ojačavao karlovački liječnik Kukučkaj, javljajući mu to kao gotovu činjenicu i noseći mu pozdrave od Gjurkovića i Radičevića; tu je vijest potvrdio čak i Salopek.199 I dok se Vrhovac počeo opet nadati i gledati u sretniju budućnost Hrvatske, razbio mu je s jedne strane sva njegova lijepa očekivanja protonotar Kušević, koji mu je rekao da će, kako je čuo, prekosavski dio biti otrgnut od Zagrebačke biskupije i priključen Senjskoj, a s druge strane Lukavski s viješću da je doznao da neće Ilirska Hrvatska biti predana majci zemlji, pa je stajao na stajalištu da se radi toga ne šalje nikakva deputacija, jer je i onako 200 uzalud. Što se u međuvremenu dogodilo? Ostvarenje osnivanja Primorskog gubernija od kranjske granice do Boke Kotorske nije bila nikakva nova stvar. Naime, još 21. svibnja 1814. predložilo je Dvorsko ratno vijeće caru opsežnu spomenicu,201 u kojoj mu je izložilo da, ako bi gubernij obuhvatio i dijelove Vojne Krajine, onda bi ta važna pokrajina vrlo mnogo pretrpjela u vojnom, upravnom i gospodarskom pogledu. Stoga je bilo naređeno Saurauu da razvidi tu stvar i u tu je svrhu proputovao kroz primorske krajeve, i predložio pismeno da se Vojna Krajina kao i Senj ne pripoje novom guberniju. Tako je primorska pokrajina dobila sasvim drugo lice negoli je car želio. Mnogo su 197
R. Lopašić, o. c., 96. Ludovik Andrija Adamić (*Rijeka, 29. XI. 1767, t -29. X. 1828), riječki patricij i trgovac, osobito zaslužan za razvoj Rijeke i njene trgovine (Hrvatska Enciklopedija I Zagreb 1941, 34). 199 To je onaj isti Salopek koji je kao kraljevski komesar za insurekciju imao toliko smionosti da je 10. XII. 1814. otvoreno napisao banu da je jedan od glavnih razloga zatezanja insurekcije baš taj što prekosavski krajevi, nakon oslobođenja od neprijateljske sile, nisu neposredno pripojeni hrvatskom kraljevstu (DAZg — Acta banalia — 1814). 200 NAZ _ M Vrhovac, Diarium II — 11, 14, 16, 25. XI, 2,5, 18. XII. 1814. 201 Ona nam daje vrlo zanimljivu gospodarsko-kulturno-povijesnu sliku Vojne Krajine. 198
869
teže neprilike nastale za one koji su imali odrediti i provesti granice nove pokrajine prema Hrvatskoj. Što se toga tiče upozorio je barun Spiegelfeld u svom izvješću da se civilna Hrvatska sastoji od dva dijela, koji leže do Save medu Kranjskom i Vojnom Krajinom. Budući da se imao, po carevoj odluci, dio Ilirske Hrvatske pripojiti Primorskom guberniju, pita se barun koji bi to dio trebao biti. Primorje se ne smije suviše suziti, jer bi postalo ovisno o Zagrebačkoj županiji, te mu se u najmanju ruku moraju pripojiti riječki, bakarski i novljanski kantoni, a iz ostalih kantona, kao čabarskog i mrkopaljskog, stvorila bi se dva uska pojasa, koja bi se nepravilno protezala medu Kranjskorti, tršćanskim krajem i Vojnom Krajinom. Pripojenjem tih dvaju kantona riječkom kraju i određenjem mede između njega i Zagrebačke županije ta bi granica dobila svoj naravni oblik. Nadalje opširno razlaže kako da se to izvrši, a napose se osvrće na priključenje primorskih otoka novoj pokrajini i predlaže da se ona prozove »Austrijsko Primorje« ili »Vojvodina Istra«. Kada je Saurau urgirao kod cara da se što prije odluči o granicama te nove pokrajine, a napose prema Hrvatskoj, Centralna dvorska organizacijska komisija202 pozabavila se njegovim već spomenutim prijedlozima i dala svoje mišljenje od čega bi se sastojala primorska pokrajina. Tako bi se ta pokrajina sastojala, pored ostalog, i od »Ugarskog Primorja« otoka Krka, Cresa i Lošinja kao i dijela Zagrebačke županije tj. od bivših »ilirskih« kantona Čabra, Mrkoplja i općine Vrbovsko. Komisija se specijalno osvrnula na naziv nove pokrajine i opredijelila se da njeno središte bude Trst. Državni savjet je o toj stvari vrlo kratko raspravljao na sjednici od 17. rujna 1814. Tom prilikom je barun Lederer primijetio s obzirom na pripadnost Ilirske Hrvatske: budući da je namjera stvoriti veliku primorsku pokrajinu do Boke Kotorske, neka se ona i Vojna Krajina priključe istoj pokrajini. Ali, uzevši u obzir navode Sauraua, odustalo se od te namisli. Sada je car na osnovi tih mišljenja trebao donijeti odluku. Ali on je još htio čuti što misli o tom Baldacci, njegov glavni savjetnik, koji mu je o toj stvari podnio izvješće (7. X). Naime, Baldacci je, uz ostalo, tvrdio da pridruženje općina Čabra, Mrkoplja i Vrbovskog ne bi toliko uzbudilo duhove koliko bi to učinio gubitak Rijeke za Ugarsku. Stoga predlaže da Senj i Karlovac ostanu Vojnoj Krajini, a tršćanskom guberniju, kome on daje naziv »Istra«, neka se pridijele oni dijelovi koje je predložio Saurau, izuzevši dio nekadašnje Provincijalne Hrvatske u kojoj neka do daljega upravlja Gjurković po napucima Sauraua. Tek sada je car donio odluku, davši novoj pokrajini ime »Primorje« (Küstenland). Ipak osnutkom Primorskog gubernija nije bilo još riješeno pitanje pripadnosti »Ilirske provincijalne Hrvatske«. O tome se i ranije mnogo raspravljalo, jer se pojavila politička struja protiv priklopljenja toga dijela Hrvatske austrijskim pokrajinama. Na čelu te struje stajao je carev brat, palatin Josip, koji je vladaru svojevremeno predložio spomenicu i opro se nje202
Tzv. »Zentralorganisierungs-Hofkomission«, kojoj je bio predsjednik već imenovani Lažanski. Budući da je ta komisija imala veliku ulogu pri odlučivanju o teritorijalnoj i upravnoj razdiobi ilirskih pokrajina, izgubila je mnogo na važnosti dosadašnja ilirska dvorska organizacijska komisija, iako je de jure opstojala sve do 22. VI. 1815. godine (S. Antoljak, Kako je nastala..., Časopis za hrvatsku poviest 1/3, 324). 870
govoj namjeri što se tiče »Ilirske Hrvatske« i Rijeke, a zahtijevao je da se ti krajevi pripoje »ugarskoj« kruni. Razlozi koje je za to naveo političke su prirode, poduprti pravima ugarskih staleža. Nadvojvoda upozorava na štetu koja nastaje ako se sva zemlja otcijepi: a) za stanovnike zemlje između Save i Kupe, koja je većinom u vlasti plemstva, a koje opet ima posjede na obje strane Save. Uz to bi bilo oteščana trgovina južne Hrvatske, ako se postavi carinska granica na Savi i zabrani prodaja njenih proizvoda u Slavoniji i Hrvatskoj. Time bi taj dio izgubio glavni dio svojih dohodaka: b) štetovala bi i ugarska trgovina; c) bila bi unišena i izvorna trgovina Ugarske, kojoj je potrebna veza s morem, ako bi se Ilirska Hrvatska i Rijeka od nje odvojile; d) državnom je interesu to odvajanje štetno; navodi za to dokaze i e) iznosi pravne razloge kako su se i on, kao palatin, i kralj i njegovi prethodnici obvezali da će pridružiti sve krajeve koji su otrgnuti od Ugarske. U toj spomenici, na carev zahtjev, dao je Baldacci još 29. VIII. svoje mišljenje s vrlo opširnim uvodom. On se posebice osvrnuo na svaku od tih točaka. Sto se tiče zemlje između Save i Kupe, on smatra da se kraju od Save pa do dijela koji se ima pridijeliti Primorskom guberniju dadu primjerne granice i da se prepusti ugarskom kraljevstvu i pridijeli Zagrebačkoj županiji. Ali on nije za združenje Rijeke i Hrvatskog Primorja s Ugarskom, navodeći razloge protiv toga pripojenja. Međutim cara nije zadovoljilo ni to mišljenje, te je naredio kabinetskim pismom od 2. listopada Centralnoj organizacijskoj komisiji da se i ona izjasni o palatinovoj spomenici. Komisija je dala svoje mišljenje tek 9. zagovarajući da se zemlja između Save i Kupe vrati ugarskom kraljevstvu. To je njeno mišljenje predano državnom savjetu, koji je imao o tome što brže odrediti svoj stav. Car je pak 19. prosinca kabinetskim pismom naredio ministru Wallisu da državnopravna sekcija za unutarnje poslove u državnom savjetu bez ugarskih (državnih) savjetnika Aczela i Bedekovića pretrese pitanje: da li se ilirski dio Hrvatske ima dodijeliti Rijeci i potom odrediti posebnoj oblasti u istom mjestu ili da se pridruži Hrvatskoj. Za referenta u tom važnom pitanju bio je postavljen državni savjetnik barun Hauer. Medu članovima državnog savjeta bila su dva shvaćanja o toj stvari. Prvo se očitovalo u želji da sve pokrajine koje su bile u sklopu francuske Ilirije ostanu i dalje zajedno združene pod imenom »Ilirija«, a drugo je naziranje bilo da se u Rijeci u nijednom slučaju ne osnuje gubernij. Na to je 3. siječnja 1815. sve to predloženo caru na uvid uz molbu da se cijelom pitanju još sasluša predsjednik Organizacijske 203 komisije grof Lažanski, na što je Franjo I. 5. siječnja 1815. dao svoju privolu.
III. Ali Lažanski je bio bolestan. I dok je državni savjet u Beču nastavio svoj rad, čekajući na njegovo ozdravljenje, stiglo je 8. velječe 1815. mišljenje Sauraua, kojim je vrlo opširno razložio svoj stav protiv pridijeljenja ilirskog di3
J. Polec, o. c. I, 82-99.
871
jela Hrvatske Rijeci, te da se od njih stvori posebna oblast, jer drži da to nije na korist države. On je i protiv toga da se Ilirska Hrvatska vrati ugarskom kraljevstvu. Stoga predlaže da se od nje načini Karlovačko okružje, koje će se pridijeliti Primorskom guberniju, i neka se »ondje« uvedu austrijski zakoni i ustav. Budući da je pitanje pripadnosti Kranjskog i Seljačkog okružja bilo također povezano s pitanjem Ilirske Hrvatske, car je poslao grofu Wallisu ukaz od 26. II, kome je priključio mišljenje Centralne organizacijske komisije od 9. X. 1814. i savjetnika Schwitzena, te je naredio da uža komisija o tom da'svoj sud. O obadva pitanja, a na osnovi Saurauovog razlaganja, izrekao je svoje mišljenje grof Lažanski dogovorno sa savjetnicima barunom Kiibeckom i Rinnom i na temelju same Saurauove izjave. I oni su stajali potpuno na Saurauovom stajalištu, ali ipak prepustiše caru da on o tome izrekne konačnu odluku. Uža pak komisija bila je za to da se Pokrajinska Hrvatska združi u posebno okružje i da se pridijeli Primorskom guberniju. Stoga misli da je najbolje da se Kranjska združi u svojim starim granicama s Goričkim i Karlovačkim okružjem u jednu posebnu pokrajinu, koja se može nazvati Ilirija, a sjedište će joj biti Ljubljana. Primorska pokrajina neka se ograniči samo na Tršćansko i Riječko okružje. Nakon toga se sastala 25. travnja državnopravna sekcija Državnog savjeta pod predsjedanjem Wallisa i u nazočnosti odjelnog načelnika za pravosuđe pl. Pflegera, te državnih savjetnika baruna Schwitzena, Stifta, Hauera i Lorenza i viteza Hudelista. Ona je imala raspraviti različita mišljenja, mnijenje užeg odsjeka (Centralne dvorske organizacijske komisije (od 28. II), zatim dvorske komisije (od 9. X. 1814), predstavku palatina, izjavu Baldaccia, spomenicu baruna Wurmsera, te dva izvješća vrhovne sudske oblasti oko 204 promjene sudačke uprave u Ilirskoj Hrvatskoj. Ta, dakle, sekcija imala se pored ostalog pozabaviti i pitanjem da li da se Ilirska Hrvatska opet združi s ostalim hrvatskim zemljama ili da se podredi posebnom guberniju, koji je izravno pod Centralnom organizacijskom dvorskom komisijom, ili da se priključi ostalim ilirsko-njemačkim provincijama. Izvjestitelj za ta važna pitanja bio je Hauer, koji se pridružio mišljenju Sauraua, Baldaccia i Dvorske organizacijske komisije da se onaj dio Ilirije koji pripada Hrvatskoj ne združi s ugarskim kraljevstvom, već da se ondje vlada na austrijsko-njemački način. Ako bi se združio taj dio s ugarskohrvatskim kraljevstvom, sve bi poreze plaćao narod. Sudstvo neka se uredi po austrijsko-njemačkom sustavu. Ujedno je Hauer predložio da se taj dio ne združi s Hrvatskom, već da se od njega ustanovi posebno Karlovačko okružje. Svi pak nekadašnji ilirski dijelovi, neka se ujedine pod imenom »ilirsko kraljevstvo« sa sjedištem u Ljubljani. Nakon tog, a na poziv Wallisa, dao je svoje mišljenje i Hudelist. I on je za to da zajedno ostanu ilirske pokrajine pod imenom »Ilirija«. Što se tiče 204 Vrhovna sudska oblast stajala je na stajalištu da se ilirska Hrvatska uredi po austrijskom sustavu i predlagala je ukinuće županijskih skupština, a umjesto domaćih sudaca, neka se uspostavi politički i sudski komesar, koji bi imao u slučaju potrebe i vojnu pomoć (J. Polec, o. c. I, 102, 103). 872
Riječkog okružja i dijela Hrvatske poklopljenog Vojnoj Krajini, on stoji na stajalištu da se prisajedini Hrvatskoj državi. Osim toga on je i za to da se dio Ilirske Hrvatske između Save i Kupe opet pridruži Hrvatskoj. Državni savjetnici Lorenz, Schwitzen i Stift posve su se složili s Hauerom izjavivši da nemaju ništa dodati o pripadnosti Ilirske Hrvatske. Pfleger se ipak sasvim složio s Hudelistom o Ilirskoj Hrvatskoj između Save i Kupe. Wallis pak, kao predsjednik, mislio je da se sve ilirske pokrajine ujedine u istoimeno kraljevstvo. Ujedno se složi s većinom da se Ilirska Hrvatska ne združi ni u jednom slučaju sa zemljama ugarske krune zbog razloga koje su naveli ostali članovi vijeća i zbog zaostalosti »ugarskog ustava«. Na koncu su se svi članovi vijeća složili da se Kranjska i Beljački okrug združe s Primorskim i Karlovačkim okružjem u zajednički gubernij u Ljubljani, te da mu se još priklopi Dalmacija, Dubrovnik i Albanija i da mu se dade ime »Kraljevstvo ilirsko«, koje bi imalo dva gubernija: Ljubljanski i Zadarski. Kada je Stift predložio da se Iliriji priklopi dio Štajerske i da se Vojna Krajina raspusti i pridruži Ljubljanskom guberniju, oprli su se ostali tome mišljenju. Međutim se iz političkih obzira dugo nije odlučilo o tim pitanjima, a naročito je tome bila kriva poznata neodlučnost cara Franje, kojemu nikada nije bilo dosta prijedloga i izjava. Iako su sve pozvane ustanove dale svoja mišljenja, car je ipak i početkom 1816. ponovno zahtijevao nova, napose od kneza Metternicha, tadašnjeg ministra vanjskih poslova i Lažanskog.205 Dok se u Beču krojila sudbina Ilirske Hrvatske, i dok su se Hrvati s Vrhovcem zanosili i dalje mišlju da će biti pripojena Zagrebačkoj županiji,206 Gjurković je u Karlovcu, po dobivenim uputama, sve više pretvarao tu zemlju u austrijsku provinciju. On nije dopustio da tu i dalje bude ugarska konstitucija, te je dok car ne odluči konačno o sudbini Ilirske Hrvatske, odredio 207 područje rada njenu prvom činovniku Dolovcu. Dvadeset trećeg siječnja izlazi Gjurkovićevo »Oglashenye«,208 u kome se određuje da se mjesto dotadašnjeg Banskog stola, Distriktualnog suda itd. po carevoj odluci za Ilirsku Hrvatsku postavlja u Karlovcu »Kotarno-szudbe209 210 ni ztol« (provinciale judicium), koji odmah stupa na snagu, te su o tom 211 bili obaviješteni cirkularom i svi župnici. Malo zatim 31. siječnja izdaje Gjurković novi tiskani proglas212 koj\m se zabranjuje svako privatno trgovanje solju u civilnoj Hrvatskoj, jer ji ona 205
J. Polec, o. c, 1,99-110. NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 3, 8, 9, 15. I. 1815 (U povratak tog dijela Hrvatske ulili su nadu biskupu Delivuk i Štajdaher, koji su mu poručili da u to vjeruje i Radičević i Gjurković. To su potvrdili i Štefanec i neki Cvetić iz Beča, a nepoznati autor objavio je po Zagrebu da će se Gorski okrug opet pripojiti Zagrebačkoj županiji). 207 DAZg — Acta banalia — 1815. Gjurković Dolovcu, Karlovac, 1.1. 1815. 208 To je tiskano na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku. 209 Još u svom »Upuchenyu« od 7. I. Gjurković je naredio da se kod tog stola ima dodati svakom hrvatskom spisu njemački ili latinski prijevod (R. Lopašić, o. c., 97). 210 DAZ — Acta banalia — 1815; Acta palatinalia — politica — No 1-115; DALJ — F. I (Landes Einteilung von Krain-Kuestenland und Illyrien): Time je bilo dokinuto sudovanje po ugarskom ustavu. 211 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 31. I. 1815. 212 Ovaj je izašao na hrvatskom i njemačkom jeziku. 206
873
državni monopol, pa se mora kupovati iz carskih magazina. Tko prekrši tu naredbu, kaznit će se najoštrije.213 Prve veljače izlazi pak Gjurkovićevo »Razglassenye«,214 po kome su po odredbi od 23. XII. 1814. podžupan i varmedijski suci (judices nobilium) privremeno oslobođeni sudbenih poslova. Po nalogu Kraljevske dvorske organizacijske komisije podžupan ima čast »sredomeztnoga ravnitelzkoga komissara« (centralis gubernialis commissarii), veliki varmedijski suci (ordinarii judices nobilium) postaju »kotarski ravnitelyski komisari« (districtuales guberniales commissarii), a mjesto sudaca asesora dolaze »nameztlivi kotarski komissari« (substituti guberniales districtuales commissarii). Kr. podređeni sud prve instance u Karlovcu215 sačinjavali su predsjednik (tu su se izmjenjivali Ljubić i Svabeli), 5 sudaca, sudski tajnik, 2 provincijska odvjetnika i zamjenika, gubernijski blagajnik, sudski protokolist i nadglednik zatvora. Kraljevski provincijski politički činovnici Ilirske Hrvatske bili su: Franjo pl. Dolovac, centralni gubernijski komesar,216 te Ivan Vrabec, tajnik. Nadalje su bili imenovani i gubernijski kotarski komesari i njihovi zamjenici u Jaski, Severinu i Zelini, te liječnici i komesari cesta i sigurnosti u istoimenim kotarevima kao i provincijalni inžinjer i fizik. Nepopunjena su nadalje ostala mjesta sakupljača poreza, a počasni službeni naslovi bez pravog službenog rada se dokidaju.217 Sada je i Vrbovcu bilo jasno da 1. veljače počinje funkcionirati nova uprava u civilnoj Hrvatskoj, sasvim uređena po njemačko-austrijskom sustavu. Zbog tih promjena u tom dijelu Hrvatske širile su se lažne glasine po Zagrebu, na temelju vijesti iz Beča da će i cijela Hrvatska i Slavonija sve do Drave biti podvrgnute njemačkom sustavu, a bansko dostojanstvo ukinuto. Ipak nada u reinkorporaciju još nije bila zamrla ni u Prekosavskoj Hrvatskoj, naročito u Karlovcu, a ni u Zagrebu, te je ban uvjeravao biskupa 218 Vrbovca da će Ilirska Hrvatska svakako biti vraćena ugarskoj kruni. Stoga je značajno da su staleži Vesprimske županije još 13. ožujka sa svoje skupštine zahtijevati od cara da vrati prekosavske krajeve ugarskom kraljevstvu i svetoj kruni, jer su ti povezani vijekovima s njom, što se vidi iz isprava. U istom tonu i staleži Križevačke županije sa svoje skupštine 9. svibnja isto zahtijevaju, navodeći da su to njihova braća i rođaci, te ako se sjedine s
njima prekosavski krajevi, opet će se trgovina slobodno razviti do Jadranskog mora.219 I dok se u Karlovcu220 očekivalo da će do 5. lipnja pasti odluka o sudbini Ilirije, a prema tome i Ilirske Hrvatske,221 Gjurković je sve više germanizirao tamošnju upravu,222 izvješćujući stalno o svojim odredbama Zagrebačku županiju. IV.
S austrijskom upravom u civilnoj Hrvatskoj nije bila zadovoljna većina stanovnika. To se najbolje očituje iz pritužbe od 25. IV. 1816. koju su Gjurkoviću podnijeli 30-torica karlovačkih građana.224 U njoj su nabrajali sve tegobe koje su prepatili za francuske vladavine i izjavili svoje nezadovoljstvo tadašnjim provizornim političkim ustavom. Ujedno su se žalili na tadašnji gradski magistrat i rad njegova činovništva, kao i protiv gradske tarife, maltarine i takse za vino. Gjurković im je poručio preko gradskog magistrata da je uprava Ilirske civilne Hrvatske kao i ona grada Karlovca po carevom nalogu tako dugo provizorna dok on tu provinciju ne usreći konačnim ustavom. Zato nije dopušteno podanicima kritizirati najvišu volju, već pokorno čekati. S obzirom na navedene optužbe privremenog opstojanja tadašnjeg gradskog magistrata i njegova činovništva izjavljuje da je taj provizorno imenovan od Sauraua i nakon definitivnog ustava sve će se promijeniti. Što se tiče činovništva, ono je upozoreno da ima vršiti svoju službu, jer je dužnost svakog građanina da nepodopštine pojedinih službenika prijavi, pa da se onda kazne.225 Uto su, ne hoteći više »pokorno« čekati što će dalje biti od tog dijela Hrvatske, te na glas da je car Franjo u Ljubljani, pošli onamo kao delegati civilne Hrvatske: Vuković, Medunić, Saidl, Malivuk, Grdenić,226 Puc,226a Lo227 228 vinčić, Živković, Josip Serblin i Antonije Tomić. Vladar ih je dva puta 229 primio u audijenciju. Tom prilikom se Vuković bacio tri puta pred vladareve noge moleći ga da vrati Ilirsku Hrvatsku ugarskoj kruni. On je tada obećao da će sve dobro biti i dodao: »Vaša sudbina nije još odlučena, međutim 219 220
1815.).
Ibid. — Acta archivi... - Politica XIX, No 2149. U Karlovcu su bile vrlo teške prilike (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 4. V
221
213
DAZg — Acta banalia — 1814. 214 Ono je tiskano na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku i poslano pored ostalima i banu (DAZg — Acta banalia — 1815. Babočaj banu, 5. II. 1815). 215 Po carevoj odluci od 24.1. bio je ljubljanski zemaljski sud kao privremeni prizivni sud za pitanja civilne Hrvatske (DAZg — Normalien des k. k. Appellations Gerichts für Karlstädter Kreis für die Jahre 1818 bis 1821). 216 Babočaj se još 28. I. tužio banu na teški položaj Dolovca, kome su tolike dužnosti nametnute i na novi red koji je zaveden u Prekosavskoj Hrvatskoj (DAZg — Acta banalia — 1815; Acta palatinalia — politica — No 1 — 115). 217 DAZg — Acta banalia — 1815. U pismu Babočaja banu, 5. II. 1815. i samo pismo. 218 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — l, 4. II, 7, 8, 26. III. 1815.
874
Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II - 12, 26. IV, 4. V. 1815. DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1815 — 1818 — No 1823. Ibid. — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1815. 224 Oni su tražili da se ta pritužba preko viših instancija pošalje caru, kome ju je Gjurković po svoj prilici i uputio. 225 DAZg — Acta banalia — 1816. 226 Po Karlovcu se javno govorkalo da ta dvojica i još neki nisu bili kod cara primljeni, što su oni pred Vrhovcem sasvim opovrgli (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 22., 27. V. 1816.). 227 Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 22, 27. V. 1816. 228 DAZg — Acta banalia — 1816. Babočaj banu, 31. V. 1816. 229 Car je došao u Ljubljanu iz Milana, iako se govorkalo da neće te godine posjetiti Iliriju (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 23. III. 1816.). 222
223
875
postoji najbolja nada, jer je moja jedina želja, da učinim svoje podanike sretnima i Vas, koliko je moguće, da zadovoljim.« Ujedno je caru predao Lovinčić zajedničku predstavku230 prekosavskih plemića i općina da se pripoji Ilirska Hrvatska i Ugarsko Primorje »ugarskoj« kruni. U ime Turopoljaca uručio mu je predstavku Grdenić, a u ime karlovačkih građana Živković. Vladar im je na kraju rekao da će im se izaći u susret u pitanju ublaženja odredbi za duhan, sol i trgovinu. Kada su htjeli posjetiti Lažanskog, odgovoreno im je da nije kod kuće. No oni su ipak nekako do njega došli. Ali ih je on primio sasvim neprijazno, te je čak došao u sukob s njima zbog te predstavke i ušao u raspravu s Medunićem o ugarskom ustavu, prigovarajući im zbog bijedne sudbine tamošnjeg seljaštva, koju ima po tom ustavu.231 Tako je i taj put sav napor i trud prekosavskih staleža bio uzaludan, jer su stvari krenule onim pravcem kako je konveniralo bečkoj vladi. Naime, još 1. veljače Metternich je stajao na stajalištu da se ilirske provincije združe pod imenom »Kraljevstvo Ilirija i Dalmacija«, a Lažanski je trebao odlučiti što će biti s onim dijelom Hrvatske koji je bio u sklopu tih pokrajina, i da li da se združi s ugarskim kraljevstvom. On se232 izjasnio protiv toga pripojenja, izrazivši sumnju da bi se na taj način predobili ugarski staleži. Isto tako bio je protiv podređivanja Trsta i Primorja Ljubljanskom guberniju.233 Car je prihvatio to mišljenje Lažanskoga, te se odlučio da ostane gubernij u Trstu, a u Ljubljani neka se ustroji posebni gubernij kome će biti podređena okružja: Kranjsko, Beljačko, Celovačko i Novokarlovačko. Time je pala odluka i o sudbini civilne Ilirske Hrvatske.234 O svemu tome u Hrvatskoj se nešto slutilo. Tako se govorkalo da će »Hrvatski Ilirij« s Riječkim primorjem biti otrgnut od Ugarske, a na osnovi vijesti iz Beča i Ljubljane u Zagrebu se znalo da je odlučeno da se Rijeka i Karlovačko okružje vrate Ljubljanskom guberniju. Sama pak banica Gyulay pisala je Vrhovcu da će biti prekosavski dijelovi otrgnuti od majke zemlje.235 Baš oko toga vremena upravljena je bila na cara molba koju su u ime čitavog naroda iz Ilirske Hrvatske tobože potpisali 70-torica uglednih građa236 na. U njoj se zahtijevalo da se otrgne taj dio Hrvatske od ugarske krune i da se pripoji austrijskim nasljednim zemljama. Ali tu je molbu sastavio neki 237 nepoznati autor i krivotvorio potpise navedene 70-rice građana.
Uto je 13. lipnja 1816. car potpisao u Salzburgu vrlo važnu odluku, kojom se određuje da se Ilirija ima sastojati iz cijele Kranjske i Koruške, koje će biti pod posebnim guvernerom. Primorski pak gubernij, isto tako poseban, sastojao bi se od dijela provincijalne Hrvatske koji je dotada bio dio Ilirije, te iz grofovija goričke i gradišćanske. Da se izvrši ta njegova volja, naređuje da Centralna organizacijska dvorska komisija u dogovoru s dotičnim centralnim uredima uredi sve potrebno i da mu predloži na odobrenje, a o naslovu za Iliriju neka se sporazumi s dvorskom državnom kancelarijom i neka mu to sve također podnese na uvid i odobrenje.238 Držeći se točno vladarevih uputa, ta je komisija 22. lipnja izvijestila o tom tajnu dvorsku kancelariju, tj. ministra vanjskih poslova Metternicha. Ujedno je predložila da se careva odluka obavi u obliku patenta, što joj stavlja na volju. Dotakla se i pitanja Ilirije. Upozorava da, iako su sve provincije koje su bile združene pod francuskom vladavinom u Iliriju i sada sjedinjene pod jednim imenom po carevoj odluci, nema se pod tim podrazumijevati i Dalmacija, kako se mislilo, jer vladar ne namjerava tu zemlju uklopiti u taj pojam.239 Uto je 10. srpnja u ime tajne državne kancelarije odgovorio Bretfeld istoj komisiji. On se slaže s njenim mišljenjem da bude osnovano »Kraljevstvo Ilirija«, u čijem sklopu neće biti Dalmacija koja bi sačinjavala posebno kraljevstvo.240 Centralna organizacijska komisija predložila je 13. srpnja nacrt patenta na odobrenje. Kad je i toj formalnosti udovoljeno, taj je patent izašao 3. kolovoza.241 U cijelosti u prijevodu glasi ovako: »Mi Franjo I. odlučili smo, da po traktatu, sklopljenom sa saveznim državama, ostavimo opet predobivene pokrajine: Kranjsku, Beljački okrug, Goricu, Primorje, prijašnje Ugarsko Primorje, te pripadajući dio Pokrajinskoj Hrvatskoj i dalje pod imenom »Ilirija«. K ovim pokrajinama imadu se priklopiti Čedad i Gradiška, koje su pripadale pod prijašnje talijansko kraljevstvo, zatim dotada pripadajuće Nutarnjoj Austriji Celovačko okružje, te da se nova Ilirija podigne na kraljevstvo. Radi toga određujemo: 1. da se kraljevstvo Ilirija upravlja preko dva posebna gubernija. Od toga jednome neka se pridijele Koruška i Kranjska, a drugome Primorje, grofovija Gorica i Gradiška, zatim dosada pripadajući dio Provincijalne Hrvatske. 2. Što se tiče grba novog kraljevstva i mjes-
230 Tu su predstavku sastavili i potpisali prekosavski plemići i općine. Predstavka karlovačkih građana predana je i Gjurkoviću. Nju je u prijepisu primio i Vrhovac (NAZ — M. Vrhovac, Diarium — II — 14., 22. V., 6. VII. 1816). Satiru o toj predstavci, kako se govorkalo, sastavio je ili Radičević ili Lopašić ili Šporer, što je silno ogorčilo biskupa (Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 6. VII. 1816). 231 Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 22, 27. V. 1816. 232 Izjava od 17. veljače. 233 Carevo pismo od 2. ožujka. 234 J. Polec, o. c. I, 110-112. 235 NAZ - M. Vrhovac, Diarium II - 25, 27, 29. III. 1816. 236 To su bili uz ostale: barun Portner, Josip i Gerard Sporer, Josip Spišić, Mirko Lopašić, Franjo Gerlici, Svabeli, Antun Zdenčaj, Luka Ljubio, Kipach, Vizner, Praumsperger, Alojz Peharnik, Antun Štajdaher i Guttenfeld. 237 DAZg — Acta banalia — 1821/1822 (Budući da su se našli mnogi od tih pogođeni, jer je god. 1818. njihov popis kolao u prekosavskim dijelovima i na njih se s prezi-
rom i porugom gledalo, a glasine su o tom kolale i u onostranoj Hrvatskoj, pa i u Ugarskoj, uputili su njih 20-orica osobno pismo na cara 25. VIII. 1818, u kome su optužili nepoznatog autora da im je to podmetnuo. Oni su tvrdili da je taj »netko obdaren neprijateljskim pokvarenim duhom i po svoj prilici zanesen karbonarskim načelima, s namjerom, da razdor i omrazu između naroda posije, zločinački mogao da tobože izraženu želju naroda izmisli i takovu pod imenom naroda« pred cara pismeno iznese i njihova imena bez njihovog znanja i volje potpiše. Oni smatraju da je time i car povrijeđen, a i oni pogođeni, te ga mole da odredi istražnu komisiju koja će pronaći krivca i kazniti ga, a oni bi bili opravdani. To su pismo uputili caru preko bana s popratnim pismom i uz njega su priložili popis one sedamdesetorice). Kako se ta neugodna afera svršila, nije nam poznato, jer nema dalje o njoj nikakvih više podataka. 238 J. Polec, o. c. I, 112, 113. 239 S. Antoljak, Kako je nastala..., Časopis za hrvatsku povijest 1/3, 238. 240 DAB — Provinzen Illirien — 1767-1822 — F. 16. 241 J. Polec, o. c. I, 113.
876
877
ta, gdje će se staviti novi kraljevski naslov u naše ostale naslove, slijedit će nova odredba«.242 Dvorska tajna kancelarija 15. kolovoza pošalje taj patent u obliku cirkulara u prijepisu svim austrijskim poslanstvima na strani s nalogom da smjesta izvijeste ministarstvo vanjskih poslova o tom carevu aktu i da patent uvrste u tamošnje novine.243 Tako su austrijski poslanici244 i učinili: Werner u Berlinu, Bombelles u Dresdenu, Starhemberg u Turinu, Honfer u Hamburgu, Berks u Kopenhagenu, Lindner u Haagu, Weisenberger245 u Munchenu i drugi.246 Još se tada radilo samo na tom kakav će grb imati novo kraljevstvo. Nadzornik grbova Bolza predlagao je da se grb Ilirske Hrvatske ispusti, osim ako to ne zahtijevaju politički obziri, jer je on sastavni dio ugarskog grba. Iako se u Beču dugo vremena raspravljalo o novom grbu Ilirije, nije se ipak došlo ni do kakvog rezultata. Dotle je careva odluka da se priklopi nekadašnji hrvatski dio novoj državnoj tvorevini izazvala ne samo u Hrvatskoj,247 već i u Ugarskoj silno nezadovoljstvo, koje se očitovalo u brojnim protestima i prošnjama hrvatskih i ugarskih županija, Ugarskog namjesničkog vijeća i Dvorske kancelarije. Samo pak pripojenje Ilirske Hrvatske, pretvorene u novo uspostavljeno Karlovačko okružje. Primorskom guberniju, nije po sebi pravilo nikakvih upravnih poteškoća.248 Sjedinjenje provincijalne Hrvatske pod imenom »Karlovačko okružje« s primorskim područjem imalo se izvršiti 1. rujna. Isto tako po carevoj odredbi postavljen je dotadašnji okružni kapetan u Neustadtu Josip Fluck za kapetana Karlovačkog okružja. On je imao sa svojim činovništvom249 stići u Karlovac najkasnije do 1. IX. i započeti uredovanjem.250 Tako je to područje pretvoreno u c. kr. kapetanat i podloženo guberniju u Trstu. Međutim u Karlovcu se nije još ni potkraj srpnja točno znalo za te promjene, jer ni sam Fluck, koji je onamo došao, nije se odmah izjašnjavao o 242 J. Polec, o. c. I, 113, 114. DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16; DALJ — Einteilung von Krain-Kuestenland und Illyrien — F. I. 243 J. Polec, o. c. I, 114; DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16. 244 Oni su odgovorili Metternichu na taj cirkular što su u tom pravcu učinili (Ibid. - Provinzen Illyrien - 1767-1822 - F. 16). 245 Taj je svome pismu priložio i novine »Münchener Politische Zeitung« od 15. VIII (No 193) i »Bayerische National-Zeitung« od 15. VIII (No 195), u kojima je izišao taj patent. 246 DAB — Provinzen Illirien — 1767 -1822 — F. 16. 247 Tek 10. VIII. bio je Vrhovac obaviješten o toj carevoj odluci od 3. VIII, koju je primio 17. VIII (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 10, 17. VIII. 1816). 248 J. Polec, o. c. I, 114-117, 121, 119. 249 Dekreti činovnika tog okružja bili su uručeni preko Primorskog gubernija. Lažanski je 3. VII. javio prezidijumu Ljubljanskog gubernija da je car još 12. VI. imenovao Flucka za taj položaj (DALJ — Praesidial Acten — Politische und Kameral Acten — Jahrgang 1816 — von No 151 bis 300 — F. 2, No 244). 250 Ibid. — Praesidial Acten — Politische und Kameral Acten — Jahrgang 1816 — von 151 bis 300 — F. 2, No 244.
878
svojoj funkciji.251 Ipak se novi duh smjesta osjetio u upravi. Autonomija i sloboda Karlovca252 s izabranim magistratom bude dokinuta, a umjesto toga uspostavi se nova vlast: magistralna oblast s omedašenim administrativnim područjem rada. Predstojnik Karlovca postade Gerlici, komu se pridjeli dva vijećnika.253 Pripojenje tog dijela Hrvatske novom »kraljevstvu Iliriji«, gdje je zaveden prijašnji apsolutistički režim, donijelo je nova razočarenja. Uprava je postala glomaznija, pedantnija i šikanoznija254 od francuske i nije priznavala autonomiju municipija, kako ju je pripisivao ugarski ustav. Uz to se javiše dosada nepoznate i neugodne takse za biljege i registriranje, zatim monopol duhana i soli. Narod se bunio govoreći: »Kada nam ne daju da živimo, kako smo prije živjeli, zašto se pustilo, da Francuzi odu?« Plemstvo i građanstvo je također mrmljalo, ali se mirno ponašalo očekujući da neće provizorij dugo trajati. Svećenstvo je pak bilo zadovoljno. U Karlovcu je, kako smo već spomenuli, bio šef okružne oblasti stari austrijski biokrat Fluck von Leidenkron. U tom gradu je bio i okružni sud i financijska intendantura s područnim uredima, kao što su blagajna, porezni i biljegovni ured, ured za registriranje, duhanska uprava, solana, carinarnica itd. Na velikom broju državnih zgrada stajali su carski dvoglavi orlovi, a seljaci na prolazu pored njih grčili su ruke i mrmljali kletve. Jedanput je neki seljak, po pričanju Tkalca, prisustvujući izvješavanju uredskog znaka s dvoglavim orlom, viknuo: »Francuski je orao imao samo jedan kljun, no koliko će ovaj grabežljivac s dva kljuna da proguta«. Naravno da je tu izjavu platio. U Hrvatskoj se dotada nije znalo za birokraciju i stalno činovništvo kao kastu, međutim, odsada je uvodi nova austrijska uprava. Svaki onaj Hrvat koji je prvo služio pod Francuzima bio je sada osumnjičen i nisu ga htjeli namjestiti. Osim toga mnogi nisu znali njemački, te je vlast u tu svrhu morala dovesti činovnike sa znanjem toga jezika iz slovensko-njemačkih pokrajina, a najviše iz Kranjske i Štajerske. Te došljake bez razlike narodnosti zvali su »Kranjci« i ta riječ ostade sinonim riječi »činovnik« i objekt narodne mrzovolje. U to se doba društvo u Hrvatskoj baca na uživanje, koje je prelazilo u krajnju razuzdanost i pokvarenost. Kada je nastala zima, polazilo se iz dvorca u grad i ondje se tražilo zabave. U Karlovcu je bilo zimi njemačko kazalište i talijanskih opera. Uz to su se priređivale zabave i plesovi. To je bilo »ludo doba«, kada je ljudima ponestalo sposobnosti za ozbiljne misli i rad, kako to kaže hrvatski publicista Tkalec.255 U jeku novog uređenja Karlovačkog okružja pohodio je Fluck s direktorom karlovačkih škola Vrhovca i nastojao ga nagovoriti da preuzme kotarski 251
NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 23. VII. 1816. Između magistrata i vojne vlasti nastale su trzavice, i magistrat je optuživao tu vlast da mu krnji jurisdikciju (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 23. VII. 1816.). 253 R. Lopašić, o. c., 97. 254 Vrhovac je preko pojedinaca bio obaviješten o bijednom stanju naroda u tom dijelu Hrvatske, te mu je to neki Radić čak i grafički prikazao (NAZ — M Vrhovac Diarium II — 6. X. 1816). 255 1. E. Tkalac, o. c., 49-56. 252
879
komesarijat256 na svom dobru Pokupskom, što je on odlučno odbio predlažući mu da učini jedan kotar manje i da Pokupsko priključi sisačkom kotaru. Nakon što su obojica ostali kod njega i na objedu, razgovarali su i o otrgnuću prekosavskih dijelova i njegove biskupije,257 što Vrhovac naravno nije nikako odobravao. Izgleda da je baš radi toga senjski biskup Ježić, koji se biskupu Vrhovcu ni na prolasku ni na povratku kroz Zagreb nije javio, pošao u Beč. Sve je to ogorčilo Vrhovca, kome je time učinjena velika nepravda, te je preko svoga agenta u Beču Modrovića poduzeo svrsishodne korake kod kardinala Sevedija.258 Već smo spomenuli da je pripojenje Prekosavske Hrvatske i sve promjene u vezi s time izazvalo veliko nezadovoljstvo u Hrvatskoj i Slavoniji. Iako je bilo prekasno, sa svoje skupštine od 25. studenoga staleži Varaždinske županije poslali su caru opširnu predstavku na latinskom jeziku. U njoj prikazuju kako su Prekosavski Hrvati, koji su s njima ugarskom krunom povezani vjekovima, došli pod francusku vlast i nakon petgodišnjeg ropstva željno čekali čas da se s njima sjedine. Stoga, kada su doznali da su ih kao Karlovačko okružje pridijelili kraljevini Iliriji, osjećaju kako su ta njihova braća nesretna. Spominju svoje zasluge i žrtve prema njemu i mole ga da Prekosavskim Hrvatima vrati stari ustav i da ih pripoji svetoj kruni, a oni će mu za to biti vječno zahvalni i vjerni. Tu svoju predstavku poslali su i banu 8. prosinca moleći ga da se i on sa svoje strane zauzme kod kralja svojim moćnim zagovorom da se sjedine prekosavske zemlje sa svetom krunom, jer su kroz 700 godina i više njoj pripadale.259
V. U 1817. godini Prekosavska Hrvatska sve više se uklještava u austrijski sustav. Imenovani su i kotarski komesari. Tako za Karlovac Gerilci, za Sisak Milčić, za Samobor Ludovik Terputec, za Ozalj Tabak, za Severin Vrabec, za Goricu jedan čije ime nije bilo odmah javljeno. Svi su oni imali godišnju plaću od 800 forinti. Uz to se govorkalo po Karlovcu da će uskoro doći grof Li260 261 chtenberg, predsjednik apelacije u Ljubljani, da uredi tribunal. Pored toga »usrećivale« su to okružje razne careve odredbe, izdane u obliku proglasa od tršćanskog gubernija, naravno na njemačkom jeziku. 256
To mu je još 20. XI. Fluck predložio i pismeno (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 20. XI. 1816.). 257 O tom je Vrhovac bio obaviješten od karlovačkog kapetanata, kome je o tom stigao dekret tršćanskog gubernija (Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 9. XI. 1816). 258 Ibid. — M. Vrhovac, Diarium II — 22, 28. XI, 2, 4. XII. 1816. 259 DAZg — Acta banalia — 1816. 260 Djelokrug provizornog apelacijskog suda za Karlovačko okružje odredio je Lichtenberg tiskanom naredbom na latinskom i njemačkom jeziku od 20. I. 1818. (DAZg — Normalien des k. k. Appellationsgerichts für die Karlstädter Kreis für die Jahre 1818. bis 1821.). 261 NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 8, 9. III. 1817. 880
Tako su određene sve platežne mjere kod onih pravnih poslova koji su za vrijeme nezakonitog prisilnog kursa papirnatog novca bili sklopljeni u Karlovačkom okružju do 1. VIII. 1815.262 Nadalje je proširen djelokrug zakonika od 1.1. 1804, koji je vrijedio u njemačkim zemljama o prekršajima i teškim policijskim prijestupcima i na to okružje, te je imao stupiti na snagu 1. Χ. 1817.263 Nešto kasnije izdao je Fluck cirkular264 radi upozorenja da austrijski kazneni zakonik od 3. rujna 1802. ima punu snagu za to okružje još od ožujka 1815.265 U to vrijeme u Prekosavskoj Hrvatskoj, gdje se narod nije mogao nikako pomiriti s novim stanjem, poljoprivreda i trgovina sve više slabe, a razvijene industrije i onako nije bilo. Uz to je nastala strašna glad i siromaštvo. Lihvarstvo preuze maha i ono je ubilo agrarne posjednike, koji su se uz velike kamate zaduživali i propadali. Pored gladi ponovio se i državni bankrot i to još više pogoršalo situaciju.266 Radi rdavog vremena i stalnih kiša nije se mogao prirod spremiti, pa je mnogo toga propalo.267 Usred tog teškog stanja ne samo u Prekosavskoj, već i u Hrvatskoj s one strane Save, odluči se car pohoditi Varaždin 29. listopada. Stoga je ban, obaviješten mnogo prije, izdao red kako ga treba dočekati, a grad Varaždin je sve spremio za što veličanstveni]i prijem.268 Međutim je vladar došao u taj grad još 26. listopada 1817, vrlo svečano dočekan, a u čast njegova dolaska izdao je zagrebački kanonik Ivan Prevendar prigodnu pjesmu,269 slaveći ga i veličajući. Car Franjo primi 28. deputaciju kraljevina Hrvatske i Slavonije. Tom prilikom ga je pozdravio Lukavski, a zatim ban u ime staleža i redova kraljevina, prestavivši mu pojedince, od kojih je neke vladar pozvao na objed. Vrlo je interesantno da Vrhovac270 zbog bolesti nije prisustvovao tome 271 slavlju. Najznačajnije je to da se tom prilikom nije zahtijevalo od cara uobičajeno pripojenje Prekosavske Hrvatske majci zemlji. Karlovačko okružje bilo je »usrećeno« i 1818. godine novim odredbama u sudskim stvarima. Tako je car 19. I. 1818. odredio da svi bivši zakoni o privatnom pravu prije francuske okupacije stupaju na snagu, a u kriminalnim 262 DAZg — Normalien des k. k. Appelllationsgerichts..., No 2339; Comit. zagr. congregationalia — 1815 — 1818 (taj je proglas poslalo Karlovačko okružje Zagrebačkoj županiji 24. II. 1817.). 263 Careva odredba od 20. V. 264 Izašao 27. V. 2216 '' DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1815— 1818 — No 577' 266 1. E. Tkalac, o. c., 56, 57. 267 R. Lopašić, o. c., 97. 268 DAZg — Acta banalia — 1817/1818. 269 Na latinskom jeziku, tiskana u Novoselovoj tiskari u Zagrebu. 270 Šesnaestog siječnja 1817. Vrhovac je s poslanicima kraljevine Hrvatske i Slavonije bio primljen u Beču od cara u audijenciju. Tu je ostao do 7. II, a već 13. bio je u Zagrebu (NAZ — M. Vrhovac, Diarium II — 6. XII. 1816, 16. L, 13. II. 1817.). 271 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1815 — 1818. Babočaj Zagrebačkoj županiji 23. XI. 1817 (tu je i Prevendarova pjesma). Taj doček opisao je i Vrhovac (Diarium II — 28., 29. X. 1817).
881
stvarima sudi se po austrijskom zakonu od 1803. godine. Latinski jezik (»dijački«) se imao upotrebljavati u sudovanju, a od 20. veljače ljubljanski sud kroz neko vrijeme ima biti apelacijska instancija i kriminalni vrhovni sud, dok će vrhovni sud u Beču postati vrhovno prizivno sudište. O kmetskim i urbarijalnim stvarima po carevoj odluci od 29. IV. počelo se postupati u tom okružju po patentu od 1. IX. 1718.272 Uz te odredbe iz Beča su slijedili i brojni cirkulari tršćanskog gubernija od manjeg značaja.273 Zbog teških prilika u cijeloj Hrvatskoj, car Franjo je odlučio da u pratnji svoje žene posjeti te zemlje sa svrhom da opet Hrvate oduševi za habsburšku dinastiju i da im ulije novu nadu u sretniju budućnost. Zato je razumljivo što su svi u Hrvatskoj nastojali da što ljepše i usrdnije dočekaju svoga kralja i kraljicu i da im iskažu na svaki način i svoju stoljetnu odanost i vjernost. Tako je od početka ožujka 1818. godine sve usredotočeno na dolazak kraljevskog para u Karlovac i Zagreb. Kada je Zagrebačka županija doznala od bana da će car i carica doći prvih dana lipnja u Zagreb, ona je smjesta odredila popravak i uređenje cesta u toj županiji. Zagrebački pak magistrat zaključi da što svečanije dočeka kraljevski par. Uopće kroz cijeli travanj i svibanj vršile su se velike pripreme u Zagrebu, i ban Gyulay stajao je radi toga u stalnoj prepisci sa Zagrebačkom županijom. Kada je Vrhovac doznao da će 21. VI. car i carica stići u Karlovac, pode im u susret. Kraljevski je par boravio u Karlovcu od 21. do 24. VI, a 27. je stigao konačno u Zagreb, najsvečanije dočekan. U gradu su se car i carica zadržali sve do 1. VII. Za vrijeme njihova boravka grof Vojkfy i Lovinčić, kao izaslanici Zagrebačke županije, predstavili su kralju reprezentaciju moleći ga da se Prekosavska Hrvatska pripoji majci zemlji.274 Kraljevski par ostavio je Zagreb 1. srpnja, ispraćen cijelim plemstvom, svećenstvom, vojskom i magnatima, koji su mu zaželjeli sretan put. Tako su završili dani koji su stavili Karlovac i Zagreb u svečano raspoloženje.275 I dok je Vrhovac i taj put povjerovao da će vladar uskoro pripojiti prekosavske krajeve, ban ga je ražalostio novom viješću da će se svi hrvatski krajevi uklopiti u jednu generalnu »prefekturu« (pokrajinu).276 Razočaranom biskupu više od toga nije trebalo da čuje, iako je to bilo bez temelja, pa da izgubi svaku nadu u reinkorporaciju. Naime, ni u Beču, a ni u Trstu, nije se mislilo na to, već se nastojalo novouređene pokrajine što jače sputati u austrijski sustav. Tako je odredbom tršćanskog gubernija277 cijelo njemu 272
DAZg — Normalien des k. k. Appellationgerichts... NAZ — Acta archivi... — Politica XX. 274 Tkalac kaže da je car tada obećao to sjedinjenje (I. E. Tkalac, o. c., 59). 275 S. Antoljak, Doček Franje I. i njegove supruge u Karlovcu i Zagrebu 1818. godine, Nastavni Vjesnik, god. 51, br. 3-4, Zagreb 1943, 171-178. 276 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 29, 30. VI, l, 4. VII, 2. VIII. 1818. 277 Od 31. X a potpisali su ga barun Antun Spiegelfeld, namjesnik tršćanskog gubernija i Radičević, gubernijski savjetnik. 273
882
podređeno područje podijeljeno na pet okružja, i to: goričko, istarsko, riječ278 279 ko, karlovačko i Trst s gradom i slobodnom lukom, te je cijeli gubernij brojio 83.576 kuća i 514.125 duša. Svako pak okružje dijelilo se na kotare, a oni na općine i podopćine. Tako se karlovačko okružje sastojalo od ovih kotara: karlovačkog,280 severinskog,281 samoborskog,282 ozaljskog,283 goričkog284 i sisačkog.285 Dakle ukupno je bilo u tom okružju 10.970 kuća i 100.588 duša. Kao i u prijašnjim godinama tako i 1819. i nadalje su »usrećivali« Karlovačko okružje brojni cirkulari tršćanskog gubernija.286 Samo da spomenemo nekoliko njih: objava o baštinskom ugovoru između ženika, kako se treba praviti oporuka, naredba o uspostavljanju gradskog i zemaljskog zakona u Karlovcu, kome su podvrgnuti svi stanovnici toga grada i okolice, plemići i redovnici istoimenog okružja itd.287 Zatim naredba da se sveopći građanski zakon, koji je na snazi, proteže i na Karlovačko okružje i odredba o uvođenju biljegovnih dohodaka u tom okružju.288 U 1820. godini nema nekih većih novosti. I Karlovačko okružje i Zagrebačka županija preko izabrane komisije brinu se za regulaciju Save.289 Krajem srpnja pak putuje Vrhovac u Beč, gdje je primljen od cara, Sauraua i drugih odličnika, a 15. rujna polazi čak s hrvatskom deputacijom u Peštu da pozdravi vladara. Carevom pak odlukom i papinim odobrenjem od 7. XII. 1820. ujedinjena senjska biskupija s modruškom podijeljena je tako da je modruškoj ostala Rijeka, a senjskoj je predana u upravu Vojna Krajina. Karlovac pak s čitavim distriktom s ove strane Kupe ostao je provizorno pod zagrebačkom biskupijom. Za tu odluku doznao je Vrhovac tek oko polovice siječnja 1821. od župnika Hanžića, koji je postavljen za arhidakona s dužnošću da na sjednicama karlovačkog kapetanata podnosi izvješća o crkvenim stvarima.290 Čini se da je sve to ponukalo biskupa Vrhovca da pode u Ljubljanu gdje se održavao
278
Ono je imalo 26.505 kuća i 128.782 duše. Ono je imalo 10.970 kuća i 100.588 duša. 280 2.360 kuća i 20.756 duša. 281 1.390 kuća i 12.123 duša. 282 2.020 kuća i 18.350 duša. 283 2.188 kuća i 16.015 duša. 284 1.782 kuća i 19.687 duša. 285 1.221 kuća i 13.677 duša. 286 NAZ — Acta archivi... — Politica XX. 287 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1819 — F. 15; Normalien des k. k. Appellationsgerichts ... 288 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia 1819 — F. 15. 289 Ibid. — Comiss. regul. Savi — 1819. 290 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 27, 31. VII, 3. VIII, 9. IX, 13. X. 1820., 15. I. 1821. 279
883
kongres vladara komu je bio nazočan i car. Franjo ga je primio u audijenciju i s njim razgovarao o toj promjeni u crkvenom pogledu.291 U Beču su međutim vijećali o uređenju valute, te je ministar financija grof Stadion predlagao292 da je prijeko potrebno novčarstvo opet postaviti na bazu kovanog novca i izdatke uravnotežiti s dohocima. Uz njegov prijedlog bilo je na konferencijama još i drugih mišljenja. Tako je grof Zichy branio mišljenje293 da se civilna Hrvatska s Primorjem u prijašnjem opsegu združi s Ugarskom, koja bi došla opet u vezu s morem i njena bi trgovina na taj način oživjela i ona bi dobila dovoljno novaca. Time bi se ujedno udovoljilo i mađarskim tužbama. Iako je Zichyjevo razlaganje prihvatila u cijelosti državna konferencija, tome se opro sam Metternich izjavivši da je ta zemlja dio Ilirske kraljevine povezana s njemačkim zemljama294 i tako ta stvar privremeno propade.
VI. Konačno je Beč 1822. god. ipak odlučio izići u susret opravdanim željama Hrvata, koji su u jeku krutog apsolutističkog centralizma unatoč tome i dalje davali caru dokaze svoje odanosti i vjernosti.295 Sudbina Prekosavske Hrvatske bila je odlučena već carskim kabinetskim pismom 1. srpnja 1822. iz Laxemburga, upućenim Metternichu. U njemu car kaže uz ostalo i ovo: «... Da podam vjernim podložnicima svojega kraljevstva ugarskoga novi dokaz svoje naklonosti i milosti, te da raširim probitke trgovine s inozemstvom, odlučio sam, s one strane Save ležeći dio Civilne Hrvatske i negdašnje Ugarsko Primorje, koji su dosada tvorili sastavni dio moga kraljevstva Ilirije, priklopiti ugarskom kraljevstvu. Čim Vas ja budem obavijestio o mojoj odluci i ujedno ugarskog dvorskog kancelara kneza Koharyja kabinetskim pismom, imate u tom slučaju bez oklijevanja u diplomatskom pogledu učiniti sve, što treba, i obznaniti svima dvorskim uredima moju odluku. Napose pak ministra financija, vrhovni sud, zajedničku dvorsku kancelariju i dvorsko ratno vijeće naputiti u moje ime, da s ugarskom dvorskom kancelarijom održe sastanak, da se dogovore o načinu iz296 vršenja ove moje odluke i odredbe.« 291 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 6. II. 1821. i dalje; Vj. Klaić, Hrvatska kraljevinska deputacija za kongresa u Veroni, Rad JA 235, Zagreb, 1928, 126 — 129. 292 U svom izvješću od 20. VII. 1821. 293 Na konferenciji od 9. VIII. 1821. 294 J. Polec, o. c. I, 121-123. 295 Tako je u istoj godini izašla tiskana pjesma Imbre Lopašića pod naslovom »Umilyevanye Puka Harvaczko prik Savzkoga, czaru szvome pridobrome, Ferenczu jme j^a £Јап 12 ga Sichna 1822 aldovano! U Karlovczu«, u kojoj se slavi vladara nazivajući ga »naš ljubljeni otac« i »Horvata sve dobro y Diko«. Želi mu dugi život, te ga moli da zadrži svoje »vjerne sine pod svojom obrambom«, jer »nit naići jest na Svitu Junaka koibi zato nadbladal Horvate«. 296 DAB — Provinzen Illyrien — 1767 —1822 — F. 16, b) Einverleibung der ehemaligen ungarischen Küstenlandes und des Theils von Civil Croatien jenseits der Save mit
884
Metternich je poslao to carevo kabinetsko pismo297 ugarskom dvorskom kancelaru, u čije mu je ime vicekancelar grof Ignaz Almassy izjavio da je primio od njega dopis i da je izvijestio o carevoj odluci sjedinjenu dvorsku kancelariju, vrhovni sud, dvorsko ratno vijeće i sve dvorske komore s dodatkom »da po preuzimanju spisa, koji se tiču pripojenih pokrajina kraljevini Ugarskoj, a čiji je dio u g. 1816. i 1821. predan dvorskoj organizacijskoj komisiji i dijelom sjedinjenoj dvorskoj kancelariji, naročito će pružiti potrebno gradivo za zajedničko dogovaranje, te dvorski ured neće oklijevati, da se sa potrebnim dvorskim uredima sporazumi o vremenu za zajednički sastanak.«298 Istodobno je Almassy poslao carev reskript banu,299 Zagrebačkoj županiji300 i magistratu.301 U njemu car izjavljuje da mu nema veće sreće nego udovoljavati željama svojih podanika, za čije izvršenje treba izabrati prikladna sredstva i još zgodnije vrijeme. U tu svrhu odredio je da se prekosavski dijelovi i Ugarsko primorje, koji su prije provale Francuza pripadali predragom kraljevstvu ugarskom, imadu istome vratiti i pripojiti.302
1. Izgleda da je Vrhovac bio prvi koji je doznao da se Ilirska Hrvatska sjedinjuje. Stoga je odmah sazvao u katedralu sve predstavnike županije i objavio im tu »najdražu vijest«.303 Uto je car imenovao za komesara, koji će izvršiti reinkorporaciju, grofa Josipa Majlatha, predsjednika dvorske ugarske komore, o čemu je odmah obavijestio Zagrebačku županiju ugarski dvorski kancelar knez Franjo Kohary.304 Petog kolovoza305 sastala se u Beču konferencija, na kojoj se zaključilo kako izvršiti predaju tog dijela Hrvatske na desnoj strani Save. Kao rok, kada se ta predaja ima obaviti, bio je određen 1. XI. 1822.306 Ungarn im Jahre 1822. Franjo I. Metternichu, Laxenburg, 1. VII. 1822. Djelomično i J. Polec (o. c. I, 123). 297 Datirano 5. VII. 1822. 298 DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16, b) Einverleibung... Almassy Metternichu, 6. VII. 1822. 299 Vj. Klaić, Borba za prekosavske krajeve..., Vjesnik..., 118, 125. Ban je o tom obavijestio staleže (DAZg — Protocolla congr. Regni ab anno 1809 usque ad annum 1829-1831). 300 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l - 10 — 1823 — F. 4, 1,7. 301 Ibid. — Protocollum actorum magistratorum anni 1822 (No 2066); Acta politica Hb. reg. civ. Zagrab — 1822 — VII — No 2066-2202; Vj. Klaić, Hrvatska kraljevinska deputacija..., Rad JA 235, 117. Na sjednici od 19. VII nakon što je pročitan carev reskript, poslalo se odmah pismenu zahvalu vladaru za taj njegov čin. 302 Vj. Klaić, Borba za prekosavske krajeve..., Vjesnik..., 118, 125. 303 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 7. VII. 1822. Vrhovca su još obavijestili o tom Lentulaj i Kušević. 304 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 118, 125, 126. 305 Na osnovu careve odluke od 1. VII. 1822. 306 J. Polec, o. c. I, 123.
885
U Hrvatskoj i Slavoniji je zavladalo veliko veselje zbog careve odluke.307 Pojedine županije sa svojih skupština slale su pismene zahvale banu. Tako je to učinila medu prvima Požeška županija308 i odlučila poslati svoje izaslanike u deputaciju dVseZahvali vladaru.309 Na skupštini Zagrebačke županije310 pod predsjedanjem Lukavskog, nazočni su primili carev reskript s »vivat« i odredili kako se Franji ima zahvaliti. Nakon toga je Lukavski održao vatreni govor, u kome je veličao vladarevu odluku i izrazio veselje što su otrgnute zemlje ponovno vraćene, obećavajući caru da će Hrvati dati svoj život i krv za njega. Iza Lukavskovog govora pročitan je dekret o imenovanju Majlatha i određeno je da se županija odmah stavi u vezu s njim.311 Kao i Požeška tako je i Virovitička županija sa svoje skupštine312 u Osijeku pisala banu neka joj se dopusti, poslati vladaru posebnu deputaciju.313 I ban je zbog toga pisao Koharyju314 da car na to pristane.315 Uz hrvatske županije prva je od ugarskih županija Borsodska316 izrazila svoju radost nad ujedinjenjem, veličajući carevu odluku i Gyulaya kao poglavara Hrvatske.317 Iza nje su to učinile i druge ugarske županije, čija je pisma ban poslao Zagrebačkoj, Križevačkoj, Varaždinskoj, Požeškoj, Virovitičkoj i Srijemskoj županiji.318 Odraz veselja nad sjedinjenjem u Hrvatskoj najbolje nam pokazuje pjesma doktora prava Luje Jelačića od Bužina319 »Veszeli spomenek zlatnih Pravicz (Bulla aurea), koje vu Lettu 1822om Pukom szvojim Andrash ΙΓ ovog Imena, Kraly Magyarzki, Horvatcki, Slavonski y Dalmatizki, odlicheno je podelil, Na Ispunenyu Ztoletja shez toga tojezt vu Lettu 1822om najmre oster307 Tkalac kaže da je careva odluka o sjedinjenju primljena u Hrvatskoj kao posljedica presije posred neprilika, i stoga je veselje bilo razmjerno neznatno (I. E. Tkalac, o. c., 59). 308 Na svojoj skupštini od 12. kolovoza. 309 Tu je skupštinu sazvao podžupan Bunjik i o njoj obavijestio bana 30. srpnja moleći ga da dopusti staležima te županije da između sebe biraju za deputaciju članove. Na toj je skupštini pročitana uz carev reskript i poruka velikog župana grofa Karla Zichyja, koji je pozivao prisutne da izaberu delegate koji će pod njegovim vodstvom poći caru u Beč. Ali oni zaključe da se o svemu obavijesti ban s molbom da on sazove hrvatski sabor i da svi zajedno u ime kraljevine Hrvatske i Slavonije izaberu delegaciju. Ban je odgovorio prvo Bunjiku, tek 13. kolovoza, da će označiti vrijeme kada će se skupština moći sastati da bira poslanike. Jednako je odgovorio na poruku staleža 24. VIII. 1822 (Vj. Klaić, Hrvatska kraljevinska deputacija..., Rad JA 235, 117, 118 i DAZg — Acta banalia — 1821/1822). 3 ° Od 18. kolovoza i slijedećih dana 1822. 1 DAZg — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1822, art. 1. 2 Od 22. VIII. 1822. 3 DAZg — Acta banalia — 1821/1822 i Vj. Klaić, Hrvatska kraljevinska deputacija.., Rad JA 235, 118, 119. 4 6. rujna 1822. 5 Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 119. 6 5. rujna 1822. 7 DAZg — Acta neoacquisita — 1820- 1829. 8 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l -10 — 1823 — F. 4, l, 7. 9 On ju je dovršio 20. rujna 1822. u svom dvoru Čehi.
886
gnyene vu Lettu 1809. po Franczuzih Dersave nad Szavum y morjem natrag k koruni Magyarzkoj Sz-Ztipe prikloplyene jeszu opievan.. .«32° Kako u Hrvatskoj, tako su i u Beču shvaćali važnost sjedinjenja Civilne Hrvatske s kraljevinom Ugarskom, smatrajući da time počinje nova perioda.321 Uto je car već dao komesaru Majlathu,322 koji je imao u Zagreb stići 5. listopada,323 upute na koji će se način izvršiti reinkorporacija.324 Isto tako je prihvatio banovu molbu da primi kraljevinsku deputaciju, koju će, ako stigne u Beč do 2. X,325 ondje primiti, a poslije toga u Veroni.326 Vladar je udovoljio i banovoj molbi, koju mu je uputio preko palatina Josipa,327 da se sve parnice iz prekosavskih krajeva, koje su se dotada vodile kod karlovačkog suda, odsele vode kod banskog stola.328 Istovremeno je pisao i Zagrebačkoj županiji, koja je odbila njegovu želju o okupljanju novaka u času kada se imala izvršiti reinkorporacija, da joj postavlja za komesara Lukavskog, kome se ima pokoravati.329 U novozadobivenim krajevima počeo je po odredbi kolati stari novac.330 Uskoro je i mnogoočekivani komesar Majlath stigao 8. listopada u šest sati podvečer u Zagreb, gdje je bio svečano dočekan od civilnih i vojnih vlasti kao i od naroda.331 Devetog listopada Majlath332 se stavio u vezu s Lukavskim, kome je pismeno objasnio kako će se izvršiti reinkorporacija po terminu od 1. XI. i naveo je koji će se sve dijelovi pripojiti.333 Desetog listopada kraljevski je komesar primio brojne posjete, te se tada sastao i s banom, s kojim je uglavio da Hrvati pošalju svečanu delegaciju u Veronu gdje će se svi poslanici skupiti 14. studenoga.334 U vezi s tim razgovorom ban je odmah pi-
320 Vj. Klaić, Hrvatska pjesma prigodom reinkorporacije prekosavskih krajeva god. 1822., Vjesnik kr. drž. arkiva, Zagreb 1926, 137—143; F. Fancev, Dokumenti za podrijetlo hrvatskoga preporoda, Grada XII, Zagreb, 1933, 173 — 177. 321 NAZ — Acta archivi... Politica XX. Knez Dietrichstein Vrhovcu, Beč, mjeseca rujna 1822. 322 U 12 točaka (Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 126-128). 323 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l - 10 — 1823 — F. 4 l 7 324 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 126-128. 325 Kohary banu, Beč, 26. IX. 1822. 326 Vj. Klaić, Hrvatska kraljevinska..., Rad JA 235, 119. 327 Palatin Josip banu, Pešta, 5. X. na njegovo pismo od 12. IX. 328 DAZg - Acta banalia - 1821/1822. 329 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l -10 — 1823 — F. 4, 1,7. Franjo I. Zagr. županiji, Verona, 5. X. 1822. 330 Ibid. — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1822 (odredbu od 9. X. 1822. tiskala je Zagr. županija u 200 primjeraka). 331 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 3, 8. X. 1822. i Vj. Klaić, Borba.., 118. 332 Isti dan je njemu u počast priredio Vrhovac svečani ručak za 52 uzvanika, a navečer zabavu (NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 9. X. 1822. i V j . Klaić Borba Vjesnik..., 118). 333 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 118, 129 i kopija u Comit. zagr. congregationalia - 1822 - F. l - 10 - 1823 - F. 4, l, 7. 334 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik ...,118; Isti, Hrvatska..., Rad JA 235, 119, 120; NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 10. X. 1822.
887
335
sao svim hrvatsko-slavonskim županijama, ustanovama, pojedinim velikašima, gradovima itd., pozivajući ih da pošalju na označeno mjesto svoje poslanike, koji će ondje biti predstavljeni caru.336 Ujedno je zamolio Majlatha neka nastoji da u sjedinjenim krajevima na jug Save bivša Severinska županija kao i Rijeka i Karlovac na vrijeme izaberu s\roje poslanike.337 Međutim je Majlath i 11. listopada nastavio konferiranje s pojedinim službenim osobama. Tako je uspio nagovoriti Ožegovića da se prihvati podžupanske časti u prekosavskom dijelu. Ujedno je pristao na Ožegovićev prijedlog da Raizner bude ondje notar, Medunić i Matijašević plemićki suci, Hranilović blagajnik, Biff vicenotar i arhivar, Srblin odvjetnik, a Špišić i Lovinčić mali suci. S banom se komesar složio da se jedan sudac zbornog suda u Karlovcu pozove banskom stolu, a drugi stolu sedmorice, gdje će ostati sve dotle dok se parnice bivših podanika Ilirije ne dovrše. Slijedeći dan tj. 12. listopada, u osam sati ujutro ostavio je Majlath Zagreb, svečano otpraćen od vlasti, plemstva i građanstva do Savskog mosta. Odatle ga je odveo komesar Khinel u Jasku, gdje ga je okružni kapetan sa županijskim osobljem i uglednicima grada Karlovca primio i pogostio te je oko podne zajedno s njima pošao u Karlovac. Iz toga mjesta pošao je u Rijeku,338 a već 18. stigao je u Trst, gdje je drugi dan sastavio zajednički zapisnik o izvršenju predaje prekosavskih krajeva.339 2.
Međutim su na banov poziv od 10. listopada stizali odgovori. Tako mu je prvi odgovorio Vrhovac da ne može poći u Veronu zbog bolesti. Grad pak Varaždin, te Požeška, Virovitička, Srijemska, Križevačka340 i Zagrebačka župa-
335 Pismo, datirano 10. X. 1822, Majlath je pak pisao Koharyu 12. X. da javi caru da će hrvatska deputacija stići u Veronu 14. XI (Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 120). 336 DAZg — Acta politica lib. civ. Zagrab — 1822 — X — No 2946-3058; Acta banalia-1821/1822. 337 Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 120. O svom razgovoru s Mailathom Gyulay je pisao i palatinu 15. listopada (DAZg — Acta banalia — 1821/1822 i Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 123). 338 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 11, 12. X. 1822. i Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 118, 119. 339 J. Polec, o. c. I, 124. 340 Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 120, 121. 341 Na istoj skupštini te županije od 15. listopada pod predsjedanjem Lukavskog zaključeno je i to da se u prekosavskim krajevima provede »dicalis conscriptio«, te su izabrane osobe koje će to provesti u pojedinim procesima. Nadalje su staleži primili na znanje da od 1. XI. karlovački sud prestaje opstojati. Raspravljalo se i o likvidaciji kontribucionalnih zaostataka i pročitano je izvješće podžupana Mirka Lentulaja kako
341
342
nija kao i sam grad Zagreb uputili su banu svoje poslanike, a samo su se 343 neki ispričali da ne mogu poći na taj put. Usred novih priprema za provođenje reinkorporacije i slanja svečane deputacije u Veronu, Majlath je javio Lukavskom344 da će 31. listopada doći u Zagreb, a 1. studenoga svečano će predati Zagrebačkoj županiji krajeve koji su potpadali pod njenu vlast. Zato ga moli da priredi sve što je potrebno za taj čin.345 U svezi s reinkorporacijom uputio je gubernij u Trstu notu346 karlovačkom okružnom kapetanu, naglasivši da po višem nalogu347 prestaje opstojati to okružje s posljednjim danom mjeseca listopada kao i sve službe, a činovnici se stavljaju na raspolaganje. Nekoliko dana kasnije pošalje istome kapetanu grof Alfons Porzia,348 namjesnik tršćanskog gubernija, obavijest349 da je car milostivo dopustio pripojenje dijela civilne Hrvatske i bivšeg Ugarskog primorja Ugarskoj, a svojom odredbom350 naložio je da se 1. studenoga izvrši predaja navedenih krajeva i ondje zavede ugarska uprava.351 I dok je sve bilo pripravno za vršenje toga značajnog čina, Zagreb se spremao da što svečanije dočeka 1. studeni 1822. godine. Ban, Vrhovac, Zagrebačka županija i gradski magistrat352 upravo su se natjecali u tome.353 Uto je 31. listopada rano poslije podne Majlath stigao u Zagreb, dočekan od vlasti, plemstva i građanstva i otpraćen do svog stana u biskupskim dvorima.354 Sutradan, tj. 1. studenog, ujutro izvršena je svečana predaja prekosavskih krajeva u velikoj dvorani biskupskog dvora, gdje je Majlath proće se izvršiti reinkorporacija (DAZg — Protocollum actorum politicorum [Zagr. žup.] anni 1822). 342 Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 122; DAZg — Protocollum actorum magistratorum anni 1822 i Acta politica Hb. reg. civ. Zagrab. — 1822 — X — No 2946-3058. 343 DAZg — Acta banalia — 1821/1822. 344 Iz Rijeke 25. X, a njemu je Lukavski odgovorio 30. X. 1822. 345 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1—22 — F. l - 10 — 1823 — F. 4, l, 7. i Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 119. 346 Od 26. X. 1822. 347 Od 16. X. 1822. 348 Taj je bio određen povjerenikom za predaju. U tu svrhu je još 17. X. pitao vrhovni kancelar državne kancelarije zajedničku dvorsku kancelariju da li su Prekosavska Hrvatska i Primorje riješeni veza s Ilirijom ili ne, da se mogu pripojiti (DAB — Provinzen Illyrien — 1767—1822 — F. 16, b) Einverleibung...). 349 Od 31. X. 1822. po nalogu dvorske kancelarije od 29. X. 350 Od 23. IX. 1822. 351 DAZg — Acta banalia — 1821/1822; DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16, b) Einverleibung... Kundmachung der k. k. Nieder Oester. Landesregierung, Wien, 7. XI. 1822. (tiskano) i DALJ — Landeseinteilung von Krain — Kuestenland und Illyrien — F. 1. 352 Na sjednici od 26. Χ. 1822. zaključeno je da se kraljevski komesar dočeka uz prangije i veliku paradu i da se priredi svečana kazališna predstava (DAZg — Protocollum actorum magistratorum anni 1822. i Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 119, 120). 353 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 119, 120 i DAZg — Protocollum actorum magistratorum anni 1822. 354 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 31. X. 1822.
889
govorio na latinskom jeziku, iznijevši prošlost prekosavskih dijelova i izjavio da po kraljevoj odredbi vraća Zagrebačkoj županiji otrgnute krajeve, te ih opet združuje s ugarskom krunom.355 Nakon burnog klicanja održao je opširan govor Lukavski, a iza njega govorio je Vrhovac, također hvaleći vladarevu odluku.356 Iza svečane službe Božje pošlo se na objed u biskupske dvore, te se tom prilikom nazdravljalo vladaru, Majlathu i drugim odličnicima.357 Podveče je grad bio rasvijetljen. Svečanost je nastavljena predstavom u Gradskom kazalištu, gdje su se prikazivale dvije stvari: prvo prolog sa živim slikama i pjevanjem u slavu cara, a zatim gluma »Die Hütte am Savestrom«,358 koju su izveli njemački glumci. Za vrijeme igre došlo je do burnih ovacija kralju, Majlathu i hrvatskom narodu. Nakon kazališne predstave cijela ta proslava završena je bogatom i sjajnom večerom u banskim dvorima.359 Sutradan, tj. 2. studenoga, ujutro otišao je Majlath u Karlovac, ispraćen od cijelog plemstva, a ban je otputovao u Lužnicu, gdje se spremao za Vero360 nu. Stigavši Majlath u Karlovac, ondje je obnovio magistrat, kojemu je na čelo postavio ponovno Franju Gerlicija.361 U tom mjestu sastao se Majlath s Porziom, te su 2. studenoga izvršili predaju Karlovačkog okružja.362 Istodobno došle su po Majlathovoj odredbi prekosavske škole pod zagrebačko školsko okružje.363 Poslije predaje Karlovačkog okružja izvršena je i predaja Riječkog okružja.364 Tom prilikom su pojedini gradovi reinkorporirane Prekosavske 355
Provincijalni dio Hrvatske obuhvaćao je prostor od 952,24 kvadratne milje (A. Čuvaj, Grada za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije II, Zagreb, 1910,443). 356 Svi ti govori izašli su u Novoselovoj tiskari i razaslati na sve strane. Tako je poslala Zagrebačka županija jedan primjerak tih govora i ugarskoj dvorskoj kancelariji, u ime koje se zahvalio Kohary (DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. 1-10-1823-F. 4, 1,7). " 357 Vj. Klaić, Borba ..., Vjesnik..., 130-136. 358 Ta je gluma nešto kasnije tiskana na njemačkom jeziku i kajkavskom narječju. 359 Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 122-124, 132. 360 NAZ _ M Vrhovac, Diarium III - 2. XI. 1822. i Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 124, 125. 361 R. Lopašić, o. c., 97. 362 J. Polec, o. c. I, 124. Sada je bivši karlovački okružni kapetan 5. XI. obavijestio po višem nalogu magistrat i zemaljski sud u Rijeci i Karlovcu i kotarske sudove u Čabru, Ravnojgori i Crikvenici, kao i gradski magistrat u Bakru, da se izvršilo sjedinjenje civilne Hrvatske i Primorja s Ugarskom (DAZg — Acta banalia — 1821/1822). 363 A. Čuvaj, o. c. II, 443, 530 (Odsele su se te škole morale dopisivati s nadzornikom narodnih škola u Zagrebu Tomom Košćakom, dok je školski podinspektor za Primorje bio kanonik Tomo Stuva. Karlovačka gimnazija i glavna škola s inventarom povjerena je upravitelju te gimnazije ocu Aurelu Hoermannu. Majlath je ujedno zamolio Porziju da naloži vrhovnom istarskom školskom nadzorniku Ivanu Eggenbergu da pošalje sve spise koji se tiču prekosavskih škola vrhovnom nadzorniku u Zagrebu grofu Josipu Sermageu uz dvostruki popis. I zbilja ti su spisi stigli već 6. XI. 1822). 364 Šestoga studenog 1822. O toj predaji je konačni zapisnik sastavljen tek 5. III. 1823. (J. Polec, o. c. I. 124). Jedanaestog studenog 1822. javio je Kohary banu da je za 890
365
Hrvatske proslavili sada taj značajni čin vrlo svečano. Prigodom reinkorporacije bivšeg Karlovačkog okružja izašla je u tom mjestu jedna tiskana prigodna pjesma na latinskom od dr. Nabijača,366 a druga na hrvatskom u karlovačkom narječju od Mirka Lopašića »Na poštenje domovine« pod naslovom »Pizma nyih velichanstvu czeszaru y kralyu Ferenczu I. na l. studena 1822. vu Karlovczu aldovana.«367 3.
Kada je svečano izvršena reinkorporacija, dovršavale su se i pripreme za slanje delegata u Veronu.368 Sada su neki delegati krenuli iz Zagreba369 5. studenoga,370 a neki su otišli još prije. Svi su se poslanici sastali točno na 14. studenoga 1822.371 u Veroni, gdje je bio održan kongres372 u nazočnosti kraljeva i državnika. Hrvatskih poslanika, obučenih u narodne kostime, koji su odsjeli u palači grofa Jeronima Ortija u Veroni, bilo je ukupno 35 s banom. gubernatora Rijeke i civilnog Ugarskog primorja car imenovao Franju Üzmenyu, temeškog kameralnog upravitelja i dvorskog savjetnika (DAZg — Acta banalia — 1821/1822 i Protoc. actorum polit. [Zagr. žup.] anni 1822). Do dolaska Üzmenyu provizorno je upravljao time savjetnik Aleksije Junković (DALJ — Landeseinteilung... — F. 1. Okružje Adelsberg izdalo je o tom 28. XI. 1822. »Kurrende«). 365 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 18. XI. 1822. Tako je to učinio npr. Samobor. 366 R. Lopašić, o. c., 97, 98. 367 U uvodu te pjesme, tiskane kod Prettnera na 8 stranica, navodi se kako su se Hrvatska i Ugarska u staro vrijeme složile i u ljubavi mnogo stoljeća provele skupa pod arpadovskim kraljevima, a zatim pod lotarinškom kućom. Opisuje se 1809. godina, kako je tada prekosavska zemlja predana Francuzima, te koliko su Hrvati zbog toga prepalili. Ali iznenada je car Franjo, čije će ime i kod Hrvata i Mađara ostati vječno, vrati majci zemlji. Zato obećaje pjesnik caru vjernost i ljubav Hrvata, ali neka i on njih voli. Slavi Majlatha i završava riječima: »Zato složno da pivamo Slogu, Dobra da uživamo Bog nam živi našeg kralja I z njim narod od Mađara«. I u Zagrebu su također spjevane takve pjesme na uspomenu reinkorporacije i u počast grofa Majlatha. Jedna je takva od profesora tamošnje akademije nauka Franje KIohammera, druga od propovjednika iste akademije dra. Franje Schrotta, a treća od Tome Mikloušića. Sve su te pjesme tiskane u Novoselovoj tiskari (Vj. Klaić, Borba..., Vjesnik..., 121). Četvrta je pak izašla od nekog anonima, koji se potpisuje »Virgilius« (V. Deželić, Biskupska a zatim Novoselska tiskara u Zagrebu [1794 — 1825], Narodna Starina 10, Zagreb, 1925, 125). 368 Na banov poziv od 1. XI. posljednji su izabrali svoje poslanike severinski distrikt i Rijeka (Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 122, 123). 369 U njihovu počast spjevao je Prevendar pjesmu, a neki anonim u čast bana (V. Deželić, o. c., Narodna Starina 10, 125). 370 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 5. XI. 1822. 371 Ne god. 1825, kako to piše R. Lopašić (o. c., 97). 372 Taj je trajao od 20. X. do 14. XII. 1822.
891
Kada je delegatima javljeno da će ih kraljevski par primiti 18. studenoga u podne u audijenciju, pošli su na određeni dan do careve palače gdje ih je primio car u uniformi ugarske konjaničke vojske. Pored njega su stajali knez Metternich i drugi odličnici. Na to je ban Gyulay održao govor na latinskom jeziku, izrazivši vladaru zahvalnost sviju podanika kraljevine Hrvatske na njegovoj odluci obećavajući da će mu oni za to biti trajno obvezani. Na taj govor car mu je odgovorio također na latinskom dosta kratko izjavivši da mu je drago što je ispunio vruću želju Hrvata i tako im podao novi dokaz koliko mu je stalo do očuvanja njihova ustava. Poziva ih da jave svojim županijama da i nadalje ispunjavaju što traži čast prijestolja i da će on ubrzo s njima raspravljati o stvarima373 koje će moći još više pridonijeti sreći predragog mu kraljevstva Ugarske i pridruženih strana. Pošto se deputacija oprostila od cara, otišla je carici, koju je ban pozdravio na njemačkom jeziku, podsjetivši je na njen boravak u Hrvatskoj.374 Ona mu je kratko odgovorila da joj je ostao taj put u ugodnoj uspomeni i izrazila je svoju radost što su Hrvati postigli reinkorporaciju prekosavskih krajeva. Nakon toga su delegati otišli u palaču Orti. Sutradan, tj. 19. studenoga, bili su na ručku kod cara, a poslije toga otišli su dopuštenjem Franje u posjete ruskom caru Aleksandru I. Još su hrvatski delegati pošli pozdraviti kralja obiju Sicilija, kralja i kraljicu Sardinije, nad vojvotkinju Mariju Ludoviku od Parme i Piacenze, potkralja Italije Reinera i kneza Metternicha. Iza toga se u ime hrvatske delegacije zahvalio Stanić banu, čiji je rad uvijek bio na korist Hrvata,375 prikazujući ih u Veroni uzorom podaničke vjernosti prema svome kralju pred evropskim vladarima. Na taj govor odvratio mu je ban ganutljivo i srdačno. Budući daje time delegacija izvršila svoju dužnost, njeni članovi su na početku prosinca počeli polagano stizati376 u Zagreb,377 a ban je onamo došao 9. i 11. XII. je pohodio Vrhovca, komu je pričao detaljno o borav378 ku u Veroni.
skih krajeva Ugarskoj kao i kraljevu odluku o tom, te im je odredila da sve to objave u tamošnjim novinama i kod dotičnog ministra vanjskih poslova zatraže potvrdu da su to izvršili.380 Istodobno je i Majlath381 pisao Lukavskom radi konačnog dovršenja pripajanja dijela382 Severinske županije Zagrebačkoj i zbog triangulacije pripojenih krajeva. Šesnaestog prosinca 1822. sastala se pod predsjedanjem Lukavskog skupština Zagrebačke županije, koja je vijećala čak do ožujka 1823.383 Ona se prvo zahvalila banu384 što je vodio delegaciju, 385 koja je po njegovu izvješću386 postigla veliki uspjeh kod cara i carice.387 Zatim su pročitani pismena izvješća Bužana i Kuševića,388 koji su u njima naveli da je car prigovorio deputaciji što su mu staleži uskratili novake i izrazio nadu da će oni to popraviti, te da će pripravno i bez natezanja izaći u susret njegovim željama. Iza toga je održao Vrhovac vrlo odlučan govor i predložio neka se udovolji zahtjevu cara i dadu novaci. Ali sada nastade o tom pitanju cijela rasprava, pri čemu su mnogi govornici iznijeli svoja mišljenja, te biskupov prijedlog, iako poduprt od Lukavskog i drugih, propade, jer je većina glasova bila protiv njega. To je velikog župana i imenovanog kraljevog komesara za novačenje toliko razbjesnilo da je staležima pročitao carev reskript. Sada je tek nastala zaglušna vika i skupština zaključi da se zbog toga uloži protest i remonstracija. Unatoč tome Lukavski389 je uspio silom u svom naumu i izvršio novačenje, uloživši protest na zaključke skupštine.390 U nastavku zasjedanja Zagrebačke županije podneseno je skupštini izvješće kako je obavljena reinkorporacija, što je primljeno na znanje. Ujedno su tom prilikom staleži zamolili bečku vladu da poradi kod 391cara da se što prije dijelovi Severinske županije pridruže njihovoj županiji. Kada se pak sastala banska konferencija, na njoj su se hrvatski staleži 392 zahvalili banu na njegovu trudu, veličajući njegov rad. Ujedno je s te kon-
4.
380
379
U međuvremenu je bečka državna kancelarija poslala svim austrijskim poslanicima na stranim dvorovima obavijest o pripojenju prekosav-
381
1822.
DAB — Provinzen Illyrien — 1767-1822 — F. 16, b) Einverleibung... On je bio također u Veroni, a pisao je Lukavskom iz Rijeke 30: XI. i 5. XII.
382
DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1820 — F. l - 12 — 1821 — F. l -12. Ibid. — Protocollum actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1822. 384 16. XII. 1822. 385 DAZg - Acta banalia - 1821/1822. 386 Od 20. XII. 1822. 387 DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1822 F. 1-10 — 1823 — F. 4, l, 7. 388 Datirani s 13. XII. 1822. Prvi su potpisali Kušević i Bužan (Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l - 10 — 1823 — F. 4, l, 7), a drugi samo Bužan. Pročitani su 18. XII. 1822. (Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 141). 389 Vrhovac i Gyulay krivili su Lukavskog zbog neuspjeha u toj stvari. 390 Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 141 -145. 391 DAZg — Prot. actorum politicorum (Zagr. žup.) anni 1822. 392 Ibid. — Comit. zagr. congregationalia — 1820 — F. l — 1821 — F. l - 12 (to se je dogodilo 27. XII. 1822, a 28. poslao je ban izvješće s privatnim pismom o tome Zagrebačkoj županiji). 383
373
Po banovu pričanju Vrbovcu zamalo nije došlo do sukoba između poslanika i cara, jer im je car htio prigovoriti u svom govoru što mu nisu htjeli odobriti novake. Tek na veliko nagovaranje odustao je vladar od te namjere i tako ih je ipak uvijeno prekorio (NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 11. XII. 1822. i Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 139). 374 U godini 1818. 375 Sve inozemne novine pisale su o hrvatskoj deputaciji (Vj. Klaić, o. c., Rad JA 235, 138). 376 Vj. Klaić, Hrvatska ..., Rad JA 235, 130- 139; DAZg — Protocolla congregationum regnorum ab anno 1809 usque ad annum 1829-1831, str. 370-399; Cömit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l - 10 — 1823 — F. 4, l, 7. 377 NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 3. XII. 1822. 378 Ibid. — M. Vrhovac, Diarium III — 11. XII. 1822. i Vj. Klaić, Hrvatska..., Rad JA 235, 139. 379 30. XI. 1822.
892
893
ferencije poslana i pismena zahvala palatinu za njegovo zauzimanje da se prekosavske zemlje pridruže ugarskoj kruni.393 Međutim Zagrebačkoj županiji u tijeku godine stizale su brojne čestitke ugarskih županija zbog reinkorporacije.394 Kada je pak Vrhovac u lipnju 1823. došao u Karlovac, bio je tu dočekan s neopisivim slavljem. Tom prilikom je u njegovu počast tiskana pjesma »Pozdrav Horvatov karlovačkih svome velikomu domorodcu g. biskupu zagrebačkom Maximilianu Vrhovcu u Karlovcu dana 5. klasna 1823. učinjen«.395 Veselje zbog reinkorporacije kvarili su glasovi koji su kolali u 1823. godini po Hrvatskoj i Zagrebu da će biti ukinuta banska čast.3961 u Hrvatskoj i u Ugarskoj čeznuli su svi da se sazove zajednički sabor. Konačno je kralj udovojio toj želji i odredio397 da se sabor sastane u Bratislavi 11. rujna 1825. Tada je zavladalo pravo veselje u Hrvatskoj,398 jer se time opet počelo vladati po ustavu. Prije zajedničkog sabora sastao se po stoljetnom običaju hrvatski sabor u Zagrebu da izabere poslanike za bratislavski sabor i da im dade instrukcije. Tom prilikom su obavješteni399 hrvatski staleži o izvršenoj reinkorporaciji i svečanom poslanstvu u Veroni.400 Iza toga je sabor zahtijevao da se i Dalmacija pripoji »svetoj kruni ugarskoj«.401 Zajednički sabor u Bratislavi započeo je radom 11. rujna 1825. i trajao je sve do 19. svibnja 1827. Na svojoj 44. sjednici, tj. 28. siječnja 1826, hrvatski nunciji iznijeli su pred sakupljene staleže svoj prijedlog što se tiče »gravamina« hrvatskog sabora, zahtijevajući da se o tome raspravlja. Tom prilikom primljeno je na znanje pripojenje prekosavskih krajeva i izražena je nada da će car u tom smislu pripojiti Hrvatskoj i Dalmaciju.402 Tako su Hrvati u navedenom apsolutističkom i neustavnom periodu, lišeni svoga sabora, ipak preko svojih preostalih staleških ustanova i istaknu-
tih odličnika i rodobljuba pridonijeli utoliko u rješavanju pitanja reinkorporacije Prekosavske Hrvatske što je odluka o tom konačno ipak došla odozgo. Samo je do te reinkorporacije došlo u posljednji čas, upravo kao i malo zatim povratak na ustavnu vladavinu u cijeloj austrijskoj monarhiji, premda nije postigla one političke rezultate koje je bečki dvor od nje gotovo sa sigurnošću očekivao.
CROATIA BEYOND THE SAVA AND THE QUESTION OF HER RE-INCORPORATION, 1813-1822 Summary The author discusses the transition and Organisation of a new government after the fall of Napoleon, in the part of Croatia lying bevond the river Sava, the so-called civilian or urban Croatia. The people welcomed the arrival of the new Austrian authorities, who introduced a Croatian-Hungarian Constitution, and this area was thus annexed in 1814 to the rest of the Croatian lands. But the hope of the Croats that this area beyond the Sava should be included in the Zagreb region was not fulfilled. The Emperor decided in 1816 that Illyria should comprise the whole of Corniola and Corinthia, which were under a separate governor and in the following years were incorporated into the Austrian System. The people were dissatisfied and the Emperor visited Croatia in 1818 to win them over. Eventually, in 1822, the Emperor re-incorporated the part of Croatia beyond the river and coastal Hungary, and civilian Croatia was thus annexed to the Zagreb region.
393
NAZ — M. Vrhovac, Diarium III — 27. XII. 1822. Tako je medu prvima izrazila svoje veselje Križevačka županija (15.1. 1823), zatim Durska (1. II), Zaladska (ona se još 23. IX. pismeno zahvalila caru radi reinkorporacije), Biharska (3. II), Željezna (Kismarton, 3. II), Aradska (7. II), Arvanska (24. II.), Njitranska (3. III.), Barčanska (3. III.), Ugočka (11. IV.), Bekeška (7. IV), Mošonjska (9. IV) Bratislavska (10. IV), Zemplenska (15. IV), Čongradska (17. IV), Bačka (17. IV) i Tolnska (2. V. 1823) (DAZg — Comit. zagr. congregationalia — 1822 — F. l - 10 — 1823 — F. 4, 1,7). 395 R. Lopašić, o. c., 97. 396 Đ. Surmin, Hrvatski preporod I, Zagreb, 1903, 28. 397 Odlukom od 3. VII. 1825. u Bergamu. 398 Đ. Surmin, o. c. I, 28. 399 22. VIII. 1825. Sva su ta izvješća ušla u zapisnik sabora pod cl. 2. 400 DAZg — Protocolla congregationum Regni ab anno 1809 usque ad annum 1829-1831, str. 370-399. 401 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povjesti, Zagreb, 1906, 35. 402 Acta comitiorum regni Hungariae... in diem septembris anni 1825. indictorum, Posonii 1825 et 1826, 149, 313. 394
894
895
BIBLIOGRAFIJA RASPRAVA I ČLANAKA IZ HRVATSKE POVIJESTI STJEPANA ANTOLJAKA (1933-1990) Kra tiče: Annales Inst. franc. Zagreb.
Čas. hrv. pov. Godišen zbornik. Gospodarstvo. Hrvatska enciklopedija. Hrvatski dnevnik. HBL Jutarnji list. Nastavni vjesnik. Rad. Fil. fakul. Zadar. Rad. Inst. JAZU Zadar.
Starine. Starohrvatska prosvjeta
Annales de l'Institut francais de Zagreb. Zagreb. Časopis za hrvatsku povijest. Zagreb. Filozofski fakultet na Univerzitetot Skopje. Godišen zbornik. Skopje. Gospodarstvo. Zagreb. Hrvatska enciklopedija. Zagreb. Hrvatski dnevnik. Zagreb. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. Jutarnji list. Zagreb. Nastavni vjesnik. Zagreb. Filozofski fakultet u Zadru. Radovi. Zadar. Radovi Instituta za historijske i ekonomske nauke JAZU u Zadru. Zadar. [Od sv. 21/1974. mijenja naziv u: Radovi Centra JAZU u Zadru, a od sv. 26/1979. u: Radovi Zavoda JAZU u Zadru.] Starine. Zagreb. Starohrvatska prosvjeta. Zagreb.
Knjige: — Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiu, vlast, nakl., Zagreb 1936, 136 str. — Pregled hrvatske povijesti, St. Kugli, Zagreb 1942, 175 str. — Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb 1944, 348 str. — Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Matica hrvatska, Zagreb 1956, 311 str. — Izvori za historijata na narodite FNRJ za sređen vek, Univerzitet vo Skopje, Skopje 1962, 127. str. — Pomošni istoriski nauki, Univerzitet vo Skopje, Skopje 1966, 449 str. — Pomoćne istorijske nauke, Istorijski arhiv, Kraljevo 1971, 294 str. — Izvori za historiju naroda Jugoslavije. Srednji vijek. Filozofski fakultet, Zadar 1978, XII + 166 str.
897
— Pomošni istoriski nauki, Univerzitet »Kiril i Metodij«, Skopje 1980, 376 str. (Nadopunjeno izdanje). — Pacta ili Concordia od 1102. godine, Centar za povijesne znanosti, Institut za hrvatsku povijest, Monografije 9, Zagreb 1980, 252 str. Rasprave i članci:
1933.
— Trgovina Dalmacije za francuske vladavine. Split se razvio u važno trgovačko središte kao posrednik trgovine s Bosnom, Gospodarstvo, Zagreb, 4, 1933, br. 143 str 10. 1934.
— Književni rad Natka Nodila, Jugoslavenski list, Zagreb, 17, 1934, br. 206, str. 11. — Natko Nodilo. Stogodišnjica rođenja jednog velikana. (S portretom.), Jutarnji list, Zagreb, 23, 1934, br. 8115, str. 17. — Pokop Dubrovačke republike. Predigra događajima prije konačne likvidacije. Nesloga dubrovačke vlastele. Izigravanje engleskih i austrijskih generala. Građani i vlastela u Dubrovniku. Osmrtnica o smrti Dubrovačke republike izdana je 7. srpnja 1814. u Zadru. (S l si.), Jutarnji list, 23, 1934, br. 8227, str. 5, 6. 1936.
— Englezi gospodari ključa Jadranskog mora — Visa 1808— 1815, Jutarnji list, 25, 1936, br. 8821, str. 9. — Kako je Austrija dobila Dalmaciju, Jutarnji list, 25, 1936, br. 8950, str. 50. — Najjače i najznačajnije stranke u Hrvatskoj u XIX vijeku, Hrvatski dnevnik, Zagreb, l, 1936, br. 214, str. 33. 1937.
— Hrvatski narod i društvo u devetnaestom vijeku. Uloga staleža. Visoko i niže plemstvo u krizi i propadanju. Seljaštvo daje svježe snage inteligenciji i ulazi u javni život. Hrvatski dnevnik, 2, 1937, br. 305, str. 26. — Jedan nepoznati akt o nacionalnom radu biskupa Maksimilijana Vrhovca, Croatia sacra, Zagreb, 7, 1937, br. 13-14, str. 119- 123. — Osamljeni čuvar stare hrvatske prošlosti kroz vjekove. Knin — nekadašnja prijestolnica hrvatskih župana, banova i kraljeva, Hrvatski dnevnik, 2, 1937, br. 244, str. 7. — Roman života Fra Andrije Dorotića. Prvi pokušaj sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Uoči stogodišnjice smrti velikog pobornika za sjedinjenje dviju glavnih hrvatskih zemalja, Jutarnji list, 26, 1937, br. 9041, str. 11-12. 1938.
— S. Gunjaca: Topografska pitanja na teritoriju stare cetinske županije s ekskurzima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma, Split, 1937, Jugoslovenski istoriski časopis, Beograd, 4, 1938, sv. 1—2, str. 137, 138. — Etats des esprits ä Zagreb et en Croatie ä l'egard des Francais en 1809, Annales Inst, franc. 2, 1938, N. 5-6, str. 270-276. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV. st. Starine, 39, Zagreb 1938, str. 129-130. Jugoslovenski istoriski časopis, 4, 1938, sv. 1—2, str. 133— 134. — Izbori u Hrvatskoj do pada barun Levina Raucha, Hrvatski dnevnik, 3, 1938, br. 921, str. 18- 19. 898
Izbori u Hrvatskoj od Bedekovića do odstupa Khuen-Herdervary-a, Hrvatski dnevnik, 3, 1938, br. 928, str. 15. Mare Rene Bruere (Marko Bruerović) zaštitnik i zagovornik jevrejskih trgovaca u Sarajevu, Židov, Zagreb, 22, 1938, br. 15, str. 7, 8. Napoleon Bonaparte branitelj dubrovačke slobode, ali samo do časa, kada je Dubrovnik prisvojio sebi. Neki novi momenti o propasti Dubrovačke republike, Jutarnji list, 27, 1938, br. 9506, str. 20. 21. Napoleon Bonaparte branitelj dubrovačke slobode (1797), (S l si.), Jadranska straža, Zagreb, 16, 1938, br. 8-9, str. 364, 365. Unuk Petra Zrinjskoga protiv Habzburgovaca. Propaganda baruna Josipa Vojnovića za Rakoczya u Hrvatskoj, Jutarnji list, 27, 1938, br. 9419, str. 15. Važnost, značaj i historijat hrvatskih sabora u XIX. vijeku, Hrvatski dnevnik, 3, 1938, br. 700, str. 17-24. 1939.
Dalmacija, Hrvatska s Primorjem, Istra i Slovenija na pregovorima u Oväru i u miru u Schönbrunu, Jugoslovenski istoriski časopis, 5, 1939, N. 8, str. 50-56. Comment la Dalmatie devint francaise, Annales Inst. franc. Zagreb, 3, 1939, N. 8, str. 50-56. Grof Josip Jelačić Bužimski, ban kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. (16. X 1801.- + 19. V 1859), /S portretom/, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1086, str. 14, 15. Ivan Kukuljević Sakcinski. Prigodom 50-godišnjice smrti, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1165, str. 15, 16. Les repercussion de la Revolution francaise en Croatie, Annales Inst. franc, Zagreb, 3, 1939, N. 9, str. 68-83. La remise aux Francais de Rijeka (Fiume), du littoral croate et de la Croatie d'au de la Save. Annales Inst, franc. Zagreb, 3, 1939, no. 10, str. 138-149. Katoličke župe u Francuskoj Hrvatskoj godine 1811, Croatia sacra, 9, 1939, br. 17-18, str. 104- 120. Kako se umanjivala i povećavala površina i stanovništvo Hrvatske i Slavonije u XIX vijeku, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1054, str. 26-27. Triumfalan put bana Josipa Jelačića po Baniji i Lici godine 1848, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1309, str. 15. Napoleon Veliki i Hrvati, Hrvatski dnevnik, IV, 1939, br. 1312, str. 27-30. Barun Franjo Trenk von Grosz-und Kleinscharlack, Schakulak und Meiken, 4. X 1749.-4. X 1939, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1235, str. 14, 15. Banska čast i vlast u Hrvatskoj od najstarijih vremena do XIX. stoljeća, Hrvatski dnevnik, 4, 1939, br. 1249, str. 14- 15. 1940.
Ferdo Sišić (9. III 1869 + 21. I 1940.), Savremenik, Zagreb, 28, 1940, knj. I, br. 3, str. 87-89. Annales Inst. franc. Zagreb, IV, 1940, N. 13, str. 61-79; No. 14-15, str. 184-189. Les renseignements autrichiens sur la Dalmatie francaise en 1806 — 1808, Annales Inst. franc. Zagreb, IV, 1940, N. 13, str. 61-79; No. 14- 15, str. 184- 189. 899
1942. Bojničić Ivan, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 16. Bojničić Tomaš, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 16. Boppe Paul, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 70. Bukovački Franjo, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 496. Bužan Herman, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 561. Bužan Ivan, Hrvatska enciklopedija, 3, 1942, str. 561. Dalmacija pod austrijskom vlašću, Hrvatska enciklopedija, 4, 1942, str. 473. Dalmacija pod francuskom vlašću, Hrvatska enciklopedija, 4, 1942, str. 473, 474.
Z. Tanodi Poviestni spomenici slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina, sv. I, Svobodina »Narodna Tiskara«, Nakladom obćine slob. i kr. grada Varaždina, Varaždin 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 189-191. Doček Franje I. i njegove supruge u Karlovcu i Zagrebu 1818. godine, Nastavni vjesnik, 51, 1942-1943, br. 3-4, str. 171 - 178. Dr R. Horvat, Zagreb. Poviest hrvatskoga glavnog grada. Jeronimska knjižnica, knjiga 657. Tisak Narodne Tiskare. Zagreb 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 4, str. 383-384. V. Noršić, Samobor-grad, II izdanje. Tiskara Dragutina Spullera, Samobor 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 175-177. V. Noršić, Poviest župe bi. dj. Marije u Zlataru. Narodna Tiskara, Zagreb 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 177. I. A. Brlić. Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836—1855., 2 knjiga. Hrvatska misao i rieč kroz stoljeća, sv. 3 —7. Izdanje Hrvatskog izdavačkog bibliograf(s)kog zavoda. Tisak i uvez »Union«, Zagreb, 1942/43, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 177-180. Vjesnik hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, prije Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko dalmatinskog zemaljskog arhiva. Uredio dr. J. Nagy. Knjiga 9./10., Zagreb 1941. Hrvatska državna tiskara, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 185- 186. J. Horvat. Kultura Hrvata kroz 1000 godina, II knjiga. Tisak Tipografije d. d., Zagreb, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 1-2, str. 188-189. Hrvatska prošlost, knjiga III. Uredio prof. dr R. Horvat. Izdalo kulturno-historijsko društvo »Hrvatski rodoljub«. Tisak Narodne tiskare, Zagreb 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 3, str. 276-278. Pokret za decentralizacijom dalmatinske pokrajinske uprave god. 1848, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 3, str. 276-278. Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 3, str. 232-239. Rod Oršića. Uredio i uvod napisao Adam grof Oršić Slavetićki. Tekstovi i pregledi, sv. 6, Hrvatski izdavački bibliografski zavod, Zagreb 1943, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 4, str. 378, 379. B. Poparić, Tužna poviest Hercegove zemlje 1437 — 1482. Izdanje Matice hrvatske. Mala knjižnica, kolo VI, sv. 40. Tisak »Tipografije«, Zagreb 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 4, str. 380-381. E. Laszowski, Rudarstvo u Hrvatskoj I. Poviestni pregled rudarstva i rudarskih ustanova u Hrvatskoj — Slavoniji — Međimurju od najstarijih vremena do god. 1859. Izdanje nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare. Tisak Hrvatske državne tiskare, Zagreb 1942, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 4, str. 381-382. Hrvatska prošlost, knjiga 4. Uredio prof. dr R. Horvat. Izdalo kulturno-historijsko društvo »Hrvatski rodoljub«. Tisak: Hrvatski tiskarski zavod d. d., Zagreb 1943, Čas. hrv. pov., l, 1943, sv. 4, str. 382, 383. Hrvatska poviest u tabelama, Naša domovina, 1/1, Zagreb 1943, str. 305-359. Poviest, Naša domovina, 1/1, Zagreb 1943, str. 507-513.
1943.
1944.
Misli i pogledi dra A. Radića. Povijest naroda vrednija od povijesti kraljeva. Zahtjev objektivnosti u pisanju povijesti opravdan je samo do stanovite mjere. Hrvatskom narodu treba dati povijest u kojoj će vidjeti sebe. (S. portretom), Hrvatski dnevnik, 5, 1940, br. 1399, str. 30, 31. Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu. /S l si./, Nastavni vjesnik, knj. 49, 1940-1941, sv. 2, str. 158, 159. Dr Grga Novak: Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (1797— 1814). Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 269, (121), Zagreb 1940, Nastavni vjesnik, knj. 48, 1940- 1941, sv. 3, str. 210-213. Hrvatski kulturni spomenici I, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1940, Nastavni vjesnik, knj. 49, 1940-1941, sv. str. 66-70. 1941.
Prof. Ferdo Šišić, Prva godišnjica smrti velikog hrvatskog povjesnika, Jutarnji list, 30, 1941, br. 10416, 22. I 1941. Balassa Franjo de Guarmäth, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 129. Banska krajina, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 200. Barada Miho, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 216. Batthyany Adam de Nemetujvar, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 285. Batthyany Franjo de Nemetujvar, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 285, 286. Beck Levin, Hrvatska enciklopedija, 2, 1941, str. 310.
Prof. dr R. Horvat, Prošlost grada Zagreba. Izdalo kulturno-historijsko društvo »Hrvatski rodoljub«: Hrvatski Tiskarski Zavod d.d., Zagreb 1942, Časopis za hrvatsku povijest, Zagreb, l, 1943, sv. 1-2, str. 172—175. 900
Dubrovačka trgovina od 1358— 1409, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 23, str. 9. 901
— Pomorstvo i trgovina Boke od 1797. do 1814, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 26, str. 5. — Venecija upropašćuje dalmatinsku trgovinu. Prije su dalmatinske lađe plovile i izvan Jadrana po cielom Jadranskom moru, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 35, str. 9. — Izvozna trgovina Splita u XV. stoljeću. Dokazi trgovačkog duha i sposobnosti dalmatinskih Hrvata u davna vremena, Gospodarstvo, 4, 1944, str. 9. — Trgovačke veze Dubrovnika s Turcima. Ugovor iz godine 1442. bio je temelj cijelom dubrovačkom trgovačkom životu i plovidbi, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 47, str. (9). — Prva zalagaona u Dalmaciji. Za pomaganje siromašnog pučanstva osnovana je u Splitu godine 1642. prva zalagaona, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 60, str. 9. — Split postaje važna trgovačka luka. U šesnaestom vieku znatno je procvala posredna trgovina Splita između Mletaka i Turske, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 85, str. 10. — Splitska trgovina u srednjem vieku. Izvješća splitskog kneza Daniela Molina o prilikama splitske trgovačke luke, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 101, str. 9. — Robni promet u Splitu i kuga 1606. godine. Te je godine u malo više od 12 mjeseci umrlo oko 70 posto splitskog pučanstva, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 105, str. 6. — Gpspodarska borba Venecije s Dubrovnikom. Borba Venecije da odvrati trgovinu s Turskom preko Splita u svoje luke. Gospodarstvo, 4, 1944, br. 109, str. 9. — Tržni spor između Gradeca i Kaptola, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 126, str. 6. — Dalmacija za francuskog vladanja. Prvi korak francuske uprave bila je obsežna izgradnja dobre cestovne mreže, Gospodarstvo, 4, 1944, 137, str. 9. — Temelji tursko-dubrovačkih trgovačkih veza. Diplomatska i trgovačka spretnost Dubrovčana na turskom dvoru u Carigradu, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 149, str. 9. — Zagrebačka trgovina u prošlosti. Glavne smetnje trgovini bile su borbe protiv nepravednog ubiranja malterine, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 151, str. 9. — Cvat dubrovačke trgovačke mornarice, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 157, str. 9. — Dubrovački arsenali, škverovi i lazaret, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 162, str. 6. — Družtva trgovaca, brodovlastnika i kapetana u srednjovjekovnoj Dalmaciji, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 167, str. (l 1). — Splitski trgovački zakoni u srednjem vieku, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 174, str. 9. — Cehovsko uređenje u srednjovjekovnom Zagrebu. Najstariji dokaz organizacije zagrebačkih obrtnika potječe još iz godine 1447, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 180, str. (9). — Splitska trgovina za prvog austrijskog vladanja, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 184, str. (5). — Kotor i njegova trgovina u srednjem vieku, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 196, str. 9. 902
Obrt i trgovina u staroj Virovitici, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 196, str. (9). Smetnje dubrovačkoj trgovini u XVII vieku. Mletačka republika nastojala je uviek da uguši svaku stranu trgovinu na Jadranu, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 192, str. 10. Trgovački odnosi između Dubrovnika i Venecije, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 204, str. (9). Drevna trgovina Risna i Novog. U XIV i XV stoljeću osobito je procvala trgovina ovih gradova bokokotorskih, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 209, str. 9. Trgovačke prilike Dalmacije poslije njenog pada pod Veneciju. Gospodarstvo, 4, 1944, br. 209, str. 9. Srednjovjekovna trgovina robljem u Dubrovniku. Zbog visoke pristojbe od prodaje klonuli su se trgovci robljem grada Dubrovnika, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 26, str. (9). Prometne veze Like u 19. stoljeću. Trebalo je vrlo dugo dok se u Lici uredio kakav takav putnički promet, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 240, str. 6. Trgovačka zarada u srednjovjekovnom Dubrovniku, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 224, str. 10. Gospodarstvo Splita u XV vieku. Stoljeće biede, koje je posve osiromašilo kugom poharano stanovništvo grada, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 226, str. (9). Starodrevna dubrovačka industrija vune. U početku XIV stoljeća izvozila se dubrovačka roba po Balkanu i dalmatinskim gradovima, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 241, str. 5. Sukobi Trogira sa Splitom radi karavana, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 253, str. 9. Kako je stari Dubrovnik branio interese svog vunenog obrta. Drakonske mjere za one, koji su krali vunu, odnosno loše izrađivali vunene proizvode, Gospodarstvo, 4, 1944, br. 276, str. 10. Dorotić Andrija, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 211. Drašković Franjo Adam, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 245. Drašković Gašpar, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 245. Drašković Ivan (II), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 245. Drašković Ivan (III), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 245, 246. Drašković Ivan (IV), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246. Drašković Ivan (V), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246. Drašković Ivan (VIII), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246. Drašković Ivan (IX), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246. Drašković Ivan Nepomuk, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246, 247. Drašković Juraj (1525-1587), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 249. 903
— Drašković Juraj (1599- 1650), Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 246. — Drašković Kazimir Josip, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 250. — Drašković Nikola, Hrvatska enciklopedija, 5, 1945, str. 250. — Remise de la Dalmatie aux Francais (1806), . Annales Inst. f rane. Zagreb, 8-9, 1944-45, no. 24-25, str. 55-70. 1947.
— Državni arhiv u Zadru, Slobodna Dalmacija, 1. I 1947. 1948.
— Juraj Križanić kao ruski historičar, Slobodna Dalmacija, br. 934, 29. I 1948. 1949.
— Zadarski katastik 15. stoljeća, Starine Zagreb, 42, 1949, str. 371-417. — Pitanje autentičnosti Paške isprave, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 3 serija, l, 1949, str. 115 — 142. 1951.
— Nekoliko podataka o doseljenju Crnogoraca u Zadar i u okolicu Bribira, Istoriski zapisi, Cetinje — Titograd, 7, 1951, sv. 10-12, str. 464-468. 1952.
Narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1883), Istoriski zapisi, 8, 1952, sv. 1-3, str. 110-113. — Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću, Građa za povijest književnosti Hrvatske, Zagreb, 22, 1952, str. 245 — 273. — Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovića, Građa za povijest književnosti Hrvatske, 23, 1952, str. 41 —48. — Konavoska buna u središtu jednog dijela evropske diplomacije (1799 — 1800), Rad JAZU, Zagreb, 286, 1952, str. 41-48. — Predaja Dalmacije Francuzima (1806). Rad JAZU, 288, 1952, str. 167-183. — Još nešto o Paškoj ispravi, Starohrvatska prosvjeta, Serija l, 2, 1952, str. 183-186. Resume: Quelqes indications nouvelles au sujet du document de Pag, p. 186. — Kako i kada je došlo do jednog umetka u Rogerijevoj »Carmen miserabile«. Starohrvatska prosvjeta, Serija 3, 2, 1952, str. 187-200. Resume: Quand et comment eut lieu l'insertion dans le »Carmen Miserabile« de Rogerius, p. 200. 1953.
— Grobnički problem u hrvatskoj i stranoj historiografiji, Riječka revija, Rijeka, 2, 1953, br. 5-6, str. 180- 184. — Comment sont decrits Luis XIII, Montmorency, Marillac et Richelieu dans »Varia« de Karlo Vrančić, Annales Inst. franc. Zagreb, ser. 2e, 2-3, 1953-54, str. 199-202. 904
1954.
Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Duknoviću i Jakovu Peristil, Split, l, 1954, str. 167-169. Miscellanea Jadertina. 1. Tri pitanja za proučavanje historijske topografije i toponomastike zadarskih otoka i okoline Zadra, a) Kornati, b) Vrgada, c) Oštri Rat — Vrševac — Puntamika; 2. Dva priloga proučavanju hrvatske književnosti u Zadru, a) Porijeklo i obitelj pjesnika Sime Budinića, b) Pjesmice zadarskog notara Franje Sorinija, Rad. Inst. JAZU Zadar, l, 1954, str. 109-151. Resume: Miscellanea Jadertina, p. 150, 151. Veze između Zadra i Rijeke u srednjem vijeku, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 2, 1954, str. 5 — 18, Sammary, p. 18. 1848. godina i Split, Istorijski zapisi, 10, 1954, sv. l, str. 119-144. Anonimni izvještaj iz Bosne o Karadordevim ratnim operacijama (1805), Istorijski zapisi, 10, 1954, sv. 2, str. 605 — 606.
1955. Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije, 1813—1822, Starine, 45, 1955, str. 91 -150. Batthyäny de Nemetuyvar Franjo, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, l, 1955, str. 393. Batthyäny de Nemetuyvar Adam, Enciklopedija Jugoslavije, l, 1955, str. 393. Biänchi Carlo Federico, Enciklopedija Jugoslavije, l, 1955> str. 493. Boglić Jakov, Enciklopedija Jugoslavije, l, 1955, str. 636. Bojničić Ivan, Enciklopedija Jugoslavije, l, 1955, str. 651. .. 1956.
Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant, Zbornik radova Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd, 49, 1956, str. 31—44. Summary: Was Istria subjected to Byzantium in year 539?, p. 43 — 44. Kako su isusovci sticali posjede u nekadašnjoj kastavskoj gospoštiji, Jadranski zbornik, Rijeka, l, 1956, str. 203-217. Summary: The jesuits and the way how they acquire properties in the ancient seignority of Kastav. Eleven croatian documents from the seventeenth Century beloging to this distreet, p. 217. Hrvati u Karantaniji. Prilog seobi Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve u 7. stoljeću, Godišen zbornik, Skopje, 9, 1956, str. 15-38. Sommaire: Les Croates en Carinthie (Annexe a l'historie de la migration de Croates, de la Dalmatie dans les region au de la Save, au 7eme siecle, p. 37 — 38. Belina »Darovnica« Hvaranima je falsifikat, Godišen zbornik, 9, 1956, str. 39-66. Sommaire: L'acte de donation de Bela est une falsification, p. 66. 1957.
Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadranima. Tko je bio zadarski slikar Markantonije de Medula?, Peristil, 2, 1957, str. 181 -192. Summary, [192]. 905
Kada i koliko puta je osnivan krčki ili lički sandžak? Zadarska revija, Zadar, 6, 1957, br. 2, str. 160- 166. Pribislav je bio samo gastald Barbana (1199), Jadranski zbornik, 2, 1957, str. 113-120. Resume: Pribislav n'etait que le gastald de Barban (1199). 1958.
Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena — Hrvata u Istri, Starine, 48, 1958, str. 47-83. 1959.
— Pobiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (1435), Starine, 49, 1959, str. 227-234. — Tko je zapravo bio Brunellijev zadarski knez »Paolo Svigno«? Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 6-7, 1959, str. 73 — 75. Resume: Qui etait en realite le comte de Zadar »Paolo Svigno« mentione par Brunelli?, p. 75. — Prilog proučavanju trgovačkih veza između Dubrovnika i Skopja u 15. i 16. stoljeću, Godišen zbornik, 10- 11, 1959, str. 57-74. Resume: Contribution a l'etude des liens commerciaux entre Dubrovnik (Raguse) et Skopje aut 15eme siecles, p. 73 — 74. 1962.
— Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra, Rad. Inst. JAZU Zadar, 9, 1962, str. 55-115. " Zusammenfassung: Über das austerben und erlöschen des kroatischen Adels in der Umgebung von Zadar, p. 115. — Miscellanea croatica et macedonica. 1. Jedan od najstarijih, dosada nepoznati i neobjelodanjeni hrvatski privatno-pravni ugovor (1457); Proglas upućen Dalmatincima na hrvatskom jeziku da se ne sjedinjuju sa ugarskom krunom tj. Hrvatskom (1817); 3. Jedan talijanski diplomata o djelatnosti Anastasa Lozančeva i Djorča Petrova u 1904. godini, Godišen zbornik, 14, 1962, str. 89-101. Miscellanea croatica et macedonica, p. 101. 1963.
— Kada je nastala prva »Historija Hrvata«, Mogućnosti, Split, 10, 1963, br. 2, str. 200-202. 1964.
Unsere Sklavinien. U: XIFCongres international des etudes byzantines Ochrides, Beograd, Vizantološki institut SAN 1964, Vol. 2, str. 9-13. 1967.
— Da li bi se još nešto moglo reći o hrvatskim knezovima Borni i Ljudevitu Posavskom?, Godišen zbornik, 19, 1967, str. 129-139. Summary: Is it possible to add anything to the Interpretation of the Croatian duces Borna and Ljudevit Posavski, p. 139. — Još nešto o »Cruwatis et Mirmidonibus«, Godišen zbornik, 19, 1967, str. 141-151. Summary: Additional remarks on »Cruwatis et Mirmidonibus«, p. 151.
906
1968.
- Doaganeto na Slovenite na Balkanot, Radio-televizija Skopje, 1968, str. 30. - Miscellanea mediaevalia Jugoslavica. 1. Slovenica. »Marca Vinedorum« i »Winidorum marca«, knez »Ingo«; 2. Croatica. Tko su bili »Lingones« Tome Arcidjakona. Kako sve izvori nazivaju onoga neretvanskog kneza, koji je pobijedio mletačkog dužda 840. godine. Tko je zapravo prvi od naših historičara upozorio na »Krajinu« sa Bašćanske ploče. Da li je postojala pored sačuvanih i poznatih apendikula (Appendicula, Pacta conventa, Qualiter) i još jedna zvana »Conuentio«; Serbica. Da li se točno zna kako se je zvao prvi po imenu poznati srpski vladar; 5. Bosnensia et Zachulmensia (Hercegovinensia). Koga bi porijekla mogao biti ban Kulin. Povelja humskog velikog kneza Andrije. 6. Montenegrina. Da li je Petar bio samo barski biskup (1078), Godišen zbornik, 20, 1968, str. 113-195, Miscellanea mediaevalia Jugoslavica, p. 192-195. 1969.
- Nekoliko problema iz biografije Petra Zoranića, Zadarska revija, 18, 1969, br. 5, str. 385-394. - Dolazak Slovena na Balkan, Iz prošlosti makedonskog naroda, Skopje, Radio-televizija Skopje, 1969, str. 11-25. 1971.
- Vrhovac Maksimilijan, Enciklopedija Jugoslavije, 8, 1955, str. 542, 543. - Zadar pod vlašću Istočnih Gota, Zadarska revija, 20, 1971, br. 2, str. 137-146. - Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I za hrvatsku povijest X stoljeća, Radovi, 10, 1971-72, Filozofski fakultet Zadar, str. 41-116. Summary: An Umpublisched Charter of the Croatian king Krešimir (Kreshimir) L, p. 114. - »Peturgoz« ili »Patur Gozdia«, Jedna povijesna topografsko-toponomastička zagonetka ili ne?, Zadar, Povijesno društvo Hrvatske, Podružnica Zadar, 1971, 29 str. (Predavanja knj. 1). 1972.
- Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«, Rad Inst. JAZU Zadar, 19, 1972, str. 5-62. Summary: The ban Pavao Bribirski — »Croatorum dominus«, p. 62. - Doseljenje Slavena (Hrvata) u Istru, Susreti na dragom kamenu, IV, Pula, Viša ekonomska škola, 1972, str. 179—190. 1848. i Zadar, Zadarska revija, 21, 1972, br. 3-4, str. 234-248. 1973.
Zadar unter ostrogotischer Herrschaft, Diadora, Zadar, 6, 1973, str. 207-220. Učesvoto i uloga ta na Serbite, Hrvatite i Ungarcite vo vostanieto na Georgi Vojteh (1072), Glas. Inst. nac. ist., 17, 1973, br. l, str. 115-144. , Resume: La participation et le role des Serbes, Croates et Hongrois dans L'insurrection de Georgi Vojteh (1072), (A l'ocassion du neuvieme centenaire de sette insurrection en Macedoine), p. 145. 907
— Zadarski knez Pavao Zrinski, Rad. Inst. JAZU Zadar, 20. 1973, str. 111-118. Summary: The Zadar prince Pavao Zrinski, p. 118. — Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb, 5, 1973, str. 7 — 26. Summary: Marginalia to the 1573 peasant uprising, p. 111. — Pad i razaranje Zadra u IV križarskom ratu, Rad. Fil. fakul. Zadar, Zadar, 5, 1973-74, str. 57-88 + 4 tab. 1974. Miscellanea mediaevalia adriatico-croatica, Adriatica maritima, Zadar, l, 1974, str. 255 — 286. Summary: Miscellanea mediaevalia adriatico-croatica, p. 284 — 286. — »Heretici« u srednjovjekovnom Zadru i njegovoj okolici, Rad. Inst. JAZU Zadar, 21, 1974, str. 7-27. Summary: »Heretics« in mediaeval Zadar and its environs — A contribution to the study of the history of patarenos in Dalmatia, p. 27. — Kada se kod nas prvi put spominje naziv »kukuruz«, Zadarska revija, 23, 1974, br. 3-4, str. 286-289. — »Artium et medicinae doctor« Federik Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru, Zbornik radova o Federiku Grisogonu zadarskom učenjaku (1472 — 1538), Filozofski fakultet u Zadru i Institut za povijest znanosti u Zagrebu, Zadar 1974, str. 27-54. Riassunto: »Artium et medicinae doctor« Federico Grisogono la sua famiglia e la sua attivita a Zadar. (Contributo allo studio delle vechie famiglie nobili zaratine), p. 54.
1975-76. — Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Rad Fil. fakul. Zadar, 14- 15, 1975-76, str. 17-36. Summary: Zadar in the period of Croatian national rulers, p. 36.
1976. — Arhivske zabilješke i marginalije o Markantoniju de Dominisu, Rad. Inst. JAZU Zadar, 22-23, 1976, str. 49-62. Summary: Archival marginal notes on Markantun de Dominis, p. 62. — Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji 1409. godine, Rad. Fil. fakul. Zadar, 16, 1976-77, str. 157-174. Summary: A few instances of feudal estates in the mainland region of Zadar even after 1409. (Contribution to the studies of the feudal System in Dalmatia in 15th Century), p. 174. 1977. — Dosadašnji istraživački radovi o pokretu Matija Ivanića i neka novonastala pitanja i problemi o njemu, Radovi Instituta za hrvatsku povojest, 10, 1977, str. 7 — 26. Summary: Research work on the commoners'revolt in Hvar and some newly arisen questions relating to it, p. 25, 26. 1978. - In memoriam Grga Novak (2. IV 1888-8. IX 1978), Zadarska revija, 27, 1978. br. 5-6, str. 573-580. — Vransko običajno pravo, Rad. Fil. fakul. Zadar, 18, 1978-79, str. 167-220 -l- 7 tab. Riassunto: II diritto consuetudinario di Vrana, p. 220. 908
1979. - Ferdo Šišić — Miho Barada. U povodu 110-te i 90-te godišnjice rođenja, Nastava povijesti, Zagreb, 1979, br. 3, str. 206-209. - Šišić i Barada — velikani hrvatske historiografije Vjesnik, Zagreb, 7. VIII 1979, str. 14. - Djelatnost Jurja Barakovića u Novigradu, Jurju Barakoviću o tristopedesetoj obljetnici smrti, Zadar, Narodni list 1979 str. 97-104. Djelatnost Jurja Barakovića u Novigradu (sažetak), p. 104. - Da li se u našim krajevima znalo za kukuruz i prije otkrića Amerike Priroda, Zagreb, 68, 1980, br. 9- 10, str. 266. - Obnovljeno i nadopunjeno tumačenje jednoga pasusa u 30. glavi Porfirogenetovog »De administrando imperio«, Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerzitet vo Skopje, knj. 5-6, SkopŽusammenfassung: Eine erneute und ergänzte erlänterung eines absatzes im dreissigsten Kapitel Porfyrogenetos' De Administrando imperio (Anlässlich des Jahrestages des todes des kaiser-schriftstellers), p. 85, 86.
1980. Carlo Federico, Enciklopedija Jugoslavije, l, 1980, str. 618. 1982. Boglić Jakov, Enciklopedija Jugoslavije, 2, 1982, str. 27. Bojničić Ivan, Enciklopedija Jugoslavije, 2, 1982, str. 39. 1983. Anžuvinci, HBL, Zagreb, l, 1983, str. 206-212. Arpadovići, HBL, 1983, str. 243-252. Babonići, HBL, 1983, str. 306-310. Balassa Franjo de Gyrmäth, HBL, l, 1983, str. 382. Balassa Franjo de Gyarmäth, HBL, l, 1983, str. 382-383. Barada Miho, HBL, l, 1983, str. 438-439. Biänchi Carlo Federico, HBL, l, 1983, str. 744-755. Berger Nikola, HBL, l, 1983, str. 648. 1984. Veze povjesničara Ivana Luciusa (Lučića) sa Zadrom, Rad. Inst. JAZU Zadar, 29-30, Zadar 1984, str. 85-100. Summary: Links of the historian Ivan Lucius (Lučić) to Zadar. Vladarski dvor (palača) i kraljevske kuće u srednjovjekovnom Zadru (s posebnim osvrtom na doba Arpadovića i Anžuvinaca), Radovi Instituta za hrvatsku povijest 7, 1984, str. 55-76. 909
Summary: The Royal court (palače) and royal residences in medieval Zadar with particular reference to the period of the arpad and angevin dynasties), p. 76. 1987.
• Istra i Langobardite, Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerzitetot vo Skopje, knj. 14(40), 1987, str. 49-71. Summary: Istra and Langobardi, p. 79. 1988.
Pravci kretanja Ćirila i Metodija za vrijeme njihove moravske turneje, Makedonska akademija na naukite i umetnostite, Kirilo-metodiesckiot (staroslovenskiot) period i Kirilo-metodiesckota trodicija vo Makedonija, Skopje 1988, str. 199 — 211. Summary: The movement of Ciril ana Methodius at the time of their mission to Moravia, p. 210-211. Četiri povijesne zagonetke iz prošlosti Zadra, Radovi, 21. Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Zagreb 1988, 5 — 24. 1989.
Jesu li Hrvati sudjelovali u kosovskoj bici 1389. godine? Historijski zbornik XLII (1), Zagreb 1989, 37-55. Zusammenfassung: Haben die Kroaten an der Schlacht auf dem anselfeld im Jahre 1389 teilgenommen? Odjeci i posljedice francuske revolucije (1789) u hrvatskim zemljama, Radovi, 22, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Zagreb 1989, str. 211-266. Summary: The reflexes and consequences of the French revolution (1789) in the croatian provinces, p. 265 — 266. 1990.
Biograd za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Biogradski zbornik, l, Biograd 1990, str. Zusammenfassung: Biograd zur Zeit der croatischen Volksherrscher. Sastavio: Stijepo Obad
910
KAZALO OSOBNIH IMENA (Index nominum) Abramić, M., 197. Achillis, 560. Aczel, 871. Adalbert (biskup), 26, 28. Adalberto, 125. Adamček, 597 - 599, 602 - 606, 608-612, 615, 655.
Adamić, Ludovik Andrija, 869. Adelberg, 29. Agapa, 271, 272. Agatijas, 78. Agilulf, 38, 40, 45, 47, 49, 50-52, 54, 57, 63. Agnelli, 28-30. Ajo (vojvoda), 70. Akoncije, 291. Alačević, G., 386, 389, 392, 404, 408, 420, 570, 769. Aladar, 228. Albanus de, Boxena, 299. Alberti de, Matij, 551. Albertus, P., 683. Albis de, Petar, 15. Albis de, Zuanne, 488. Alboin, 38, 45. Alcoik, 81, 82. Aldemarisco, Alojzije, 394, 450. Alegretum, Joannis, 421, 422. Aleksandar I, (ruski car), 892. Aleksandar Leopold, 668. Aleksandar Veliki, 763. Aleksej I, Komnen, 281. Alighieri, Dante, 214. Allece de, Nikola, 434. Almassy, Ignaz, 885. Amalasunta, 259, 260. Anastazij (svetac), 67. Ancona de, Carpacane, 214. Ancona de, Siroctus Petri, 215. Ančić (Aničić), Ivan, 557.
Andree (civis Jadre), 395. Andreis, 200. Andrija (nadbiskup), 119, 120, 123. Andrija (zadarski prior), 153, 270, 274, 278, 280. Andrija pok. Grbonje, 334. Andrija pok. Rajnerija, 809. Angeri, Amalrico, 67. Annobonis de Sercana de, Bartholomeus, 800, 809. Antonije, (Antica), 456, 457. Antoljak, Stjepan, 9-19, 98, 103, 108, 112, 115, 116, 118, 126, 127, 138, 139, 149, 152, 155, 158, 178-181, 183, 184, 188, 190, 194, 208-215, 217, 219, 222, 224-227, 229, 230, 233, 236, 240, 245-248, 252, 260-262, 268, 269, 272-274, 281, 286, 294, 298, 300, 306-310, 312-315, 317, 318, 328, 331, 336, 345, 346, 349, 352, 357, 373,
374, 381, 434, 436, 437, 441, 461, 464,
466, 536, 549, 578, 580, 584, 595, 598, 603-607, 612, 614, 624, 653, 656, 661, 665, 681, 691, 692, 697, 700, 702, 704, 708, 710, 730, 735, 774-778, 802-805, 807-816, 824, 837, 839, 844, 848, 851, 853, 867, 877, 882, 897. Anžuvinci, 12, 207, 238, 909. Filip Tarenski, 224. Karlo I, 219. Karlo II, 207, 208, 210-216, 224, 226, 232, 233, 237, 239, 241-243, 245,249,250. Karlo Drački, 296, 297. Karlo Martel, 207, 208, 210, 211, 214, 232, 233, 237, 238, 240. Karlo Robert, 211, 213, 214, 218, 219, 227, 228, 233, 234, 240, 241, 295, 295, 362, 373. Ludovik I, 223, 228, 295, 301, 302, 323, 327, 327, 328, 331-333,
911
335, 361-363, 374, 404, 413, 436,438-480,767-770.
Apel, 17. Appendini, F. M., 489, 490. Argent, Josip, 847, 849, 856. Arnaulf, 86-88. Arens, Ch. F., 141. Arimondo, Alviso, 581. Arimondo, Xristophori, 422. Aristodije, 286, 288-291. Arnefrit, 71, 80. Arneri, G., 635. Arneri, Jakov, 550, 628. Arneri, Rafael, 549. Arpadovići, 12, 204, 227, 228. Andrija Mlečanin, 208-210, 213, 231-237, 239, 241, 242, 252. Andrija (sin Bele II (IH)), 228, 236. Bela (sin Andrije I (II)), 228. Bela IV, 363, 511, 752, 757, 759-761,763,771. Bela (sin Bele III (IV)), 229, 230. Elizabeta, 231, 232, 236. Emerik, 289, 290. Koloman, 228, 230, 283, 326, 861. Ladislav (sin Stjepana), 230, 861, 909. Stjepan (sin Bele III (IV)), 229, 230. Stjepan V (VI), 224. Atalarih, 259, 260, 263, 265. Atila, 256, 257. Auersperg, (obitelj), 194, 614. Aurelius Cassiodorus, 256, 258, 259. Auria (Doria) de, Simon, 449. Azinari, 261, B
Babaut, 673. Babić, Ivan, 679. Babin, Jakov, 806. Babonožić, (Babonozich), 360, 362, 370, 371,373,376,377. Grgur, 360. Jureta, 360. Nikola, 371. Pavao Ratković, 360. Babonić, 222, 231-233, 239, 241. Ladislav, 233. Radoslav, 232, 233, 239-241. Stjepan, 232-234, 250. Babonisch, Ratcho, 501. Bacotich, A., 463, 353, 354. Badurina, Odorik, 190. Balassa, Franjo, 900, 909. Balbi, Teodor, 570. 912
Baldacci, Antun, 830, 831, 845, 856, 871, 872. Balenović, S., 198. Ban. M., 722. Banfi, F., 519, 521. Bansio, Giacomo, 550. Barada, M., 44, 46, 49, 62, 71, 113, 116, 117, 121, 122, 126-128, 130-136, 141-144, 148, 154-156, 158, 159, 163-165, 190, 191, 204, 226, 248, 263, 264, 277, 289, 307, 310, 317, 324-326, 328, 330-336, 362-364, 366, 372, 373, 375, 377, 379-381, 776-779, 796-798, 818, 819, 821, 900, 909. Baraković, 515-518, 557. Bare, 515. Bartol, 515. Bartul, Zadranin, 511, 518. Donat, 512. Franjo sin Šimuna, 514. Grgur, 513. Grgur, Jurjev posinak, 512. Ivan, 512. Ivan pok. Šimuna, 513. Jela kći Šimuna, 513, 514. Juraj, sudac, 512. Juraj, pisac, 15, 488, 511-515, 904,909. Juraj sin Petra, 513. Katarina, 512. Katarina žena Ivana, 513, 514. Katica, 513. Marin brat Šimuna, 514. Marin, 515. Marko, 515. Marko sin Baraka, 512. Martin, 515. Mikula sin Jurja, 514. Mustafaga, 515. Nikola, 512. Petar, Jurjev brat, 513. Štipan, 512. Šimun, 513, 514. Barba, Antonius, 527, 529, 530, 816. Barbadicho, Danieli, 414. Barbadico, Jacobus, 426. Barbara, udovica, 190. Barbaro, Marco, 415. Barčić, Petar, 813. Barišić, F., 78. Baro de, Nicolaus, 501. Baronius, C., 43, 52, 57, 68, 87. Bartol, 123. Bascany, 674. Bassano de, Marcantonius, 453, 459, 530. Bassano de, Petrus, 483, 489, 492, 493, 506, 512, 531, 532.
Bassegli - Gozza, 701. Baštunić, Andrija, 503, 504. Battara, Ivan, 723. Batović, Šime, 178, 265. Batthyany, 856. Batthyany, Antun, 855. Adam, 900, 905. Franjo, 800, 905. Teodor, 682, 684. Bauzer, M., 52, 56. Bazilije, 39. Becich, Mateus, 438. Nicola, 438. Bech, Jakov, 297-303. Beck, Levin, 900. Becussius, Jacobus, 402. Bečić, Antonije, 584. Bedeković, 871, 899. Bedeković, Ljudevit, 860. Begna de, Armuros, 434. Cathe, 392. Cose, 413, 414. Kuzma, 723. Bekić, Milena, 668. Belić, R., 714, 728. Bella della, Ardelio, 799. Belegarde, F. L, 841, 843, 845. Belizar, vojskovođa, 23 — 26, 28, 30,262. Belo, 147. Benedicti, Nicolaus, 483. Benedicti q. Nicolaus, 805. Benedicti, Simon, 806. Benedictus quondam Zanini, 437. Benedikt, kancelar, 761, 762. Benedikt V, (papa), 146. Benedikt sin Ivana, 118. Benevenia, L., 256, 265, 275. Benussi, B., 23, 25-28, 31, 32, 34, 39, 45-47, 49, 55-58, 61-66, 72. Benvenuti, de D., 319, 409, 418, 419, 446, 457, 460. Benvenuti, Vincenzo, 720. Berberlo de, Zuvice, 391, 409, 413, 392. Berčić, Antun, 723. Berengarlo I, 125, 126. Beretić, N., 698. Berger, Nikola, 909. Beritić, N., 695. Berks, 878. Bernard, nadbiskup, 286, 289, 290. Bersica, Dominicus, 161. Bertonić, Vilim, 318. Bertrand, 296. Bervald, J., 146. Bethmann, L., 49, 51, 64. Better, Bartolomej, 624. Beuc, L, 46, 49, 57 - 59, 68 - 72, 267 268 306,307,800, 802, 804,810-812, 814.
Bianchi, C. F., 223, 255, 256, 261, 271, 329, 334, 337, 338, 341, 345, 346, 360, 389-391, 393, 395, 397-401, 404, 407, 410, 415, 418, 420, 421, 423, 424, 428, 434, 436, 464, 468, 482, 484, 489, 491, 495, 496, 499, 511-516. Bidermann, H. J., 385. Biloslavić, Juraj, 806. Biondo, 46, 58. Bisanti, Luka, 468. Blau, Ivan, 564. Kornelije, 564. Boba, Imre, 109. Bobočaj, županijski sudac, 844, 881. Bocak, N., 606. Bocalini, Ridolfo, 555. Trajano, 550, 555, 556. Bogdanić, Daniel, 668. Bogdanov, V., 664-667, 671, 672, 676, 678, 680, 681, 689, 654, 677, 703. Bojković, Mihovil, 801. Bojničić, Ivan, 900, 909. Tomaš, 900. Bokova, Stanislava, 401. Bombelles, zastupnik, 878. Bonaldi, Kamilo, 535. Bongaudio de, Marie, 391. Borelli, obitelj, 319, 387, 398. Borelli, Franjo, 715, 716, 720, 725. Borelli-Galbiani, 319. Borina, 269. Bortoletti Zulatti, Nikola, 695. Bosanac, M., 654, 660. Böttner, Dionizije, 270, 548, 723, 790. Bradić (Bradich), 359, 362, 370, 372, 376, 377 Petar sin Bartula, 359. Radišin sin Bartula, 359. Brady, 621, 622, 624-630, 632-642, 647, 648, 650. Bragadine, Victor, 403. Bragadino, Jacobus, 433. Braicich, Simon, 182, 183, 186. Braicich, Zuanne, 184. Branković, Durad, 226. Branović, Vukašin, 809. Bratulić, Josip, 98. Braucich, Ratcho, 809. Bresslau, H., 272. Brigljević, Stjepan, 672, 676. Brigos, 186. Bromlej, J. V., 612. Bruscandol, Vicenco, 495. Brverović, Marko, 899. Budimir, kralj, 103, 104. Budimir, Milan, 291. Budmani, 486, 487, 489, 490, 494, 498. 913
Bulić F., 43, 112, 113, 145-147, 156, 158. Bury, J. B., 166, 167, 169. Butchi, Pauulus, 420. Butorac, J., 124. Butorac, P., 468, 829, 835. Buzila kći Rogerija, 283. Bužan, Đuro, 664. Cacanus, 54. Calafati, Antonije, 588, 697. Calafatich, Clapac, 438. Calcina de, Donati, 426. Johannes, 503, 804, 806, 809, 813, 814. Zanini, 406. Campolongo, Antonije pok. Alberta, 411, 416, 418, 419, 792, 797, 817, 821. Canali de, Vito, 428, 430. Canali, Cristoforo, 495. Canalde, M., 279, 301. Canceis, Nicolaus, 512. Candidus, prior, 282. Candulfus, svećenik, 191. Capogrosso, Agostin, 548, 549, 551. Captaro de, Stoija Pribchus, 397. Carbono de, Zanino, 410. Caris de, Juras, 550. Careluus, 39. Carević, Luka, 634. Carli, 27. Carolus Sigonius, 45. Carrara, F., 113, 160. Castelli, Ipolit, 723, 727. Cavalca, Daniel, 183, 187, 529, 532, 533, 808. Cassandrich-Gergurich, Petrus, 582. Cazich, Simon, 377. Cedolini, Franjo, 453. Cedolinis de, Simon, 296. Cessano de, Jacobus, 449, 450. Cessi, R., 24, 29, 56. Cerineo-Lucio-Grisogono, 463. Cerni Mergine de Jadera, Vite, 205. Cernota, obitelj, 548. Cha de Pesaro de, Antonius, 418. Charpentier, Jean-Philipe, 707. Chercota, Paulus, 402. Chuzilla de, Civice, 391. Ciba, 129. Cicarelli, Andrea, 581, 583. Cimetić, Zakarije, 552. Cincova, Stoija, 400. Cindro, Josip, 694. Cipcich, Juray, 806. Cippico, Nikola, 570. Cippola, C., 40. 914
Cipriano de, Domianus, 393. Cisternis q. Georgije, 533. Civalellis de, Cressij, 391. Donatus, 543. Grgur, 806. Civran, Pietro, 511. Clairfait, vojskovođa, 686. Coacca, 113, 160. Cohn, 41. Coludrovich, Pietro, 584. Columnichi de, Dragisa, 806. Comorica, Rada, 403. Constantinus, Constantinus, 89, 807 817.
Contareno, Hieronim, 376. Contareno, Julije, 797, 805. Corenichius, Simon, 489, 511. Coroneli, V. M., 401. Corrario, Paulus, 389. Cotugno, pleme, 367. Cosser, Ivan, 694. Cossi, R., 40. Costa, D., 31. Coste, 262. Crassich, Micovillus, 400. Crespi, 715. Cressava de, Cressius, 397, 410, 426. Kresoja, 800. Crivelucci, 52. Crnčić, I. 468, 512, 567. Crnojević, Ivan, 226. Csuday, E., 686. Cucich, Johannes, 438. Cucilla de, Margarita, 391. Cvetić, 873. Cvetko, Petar, 860. Cvitanović, Vi., 186, 187. Cvitojević, Jadrijan, 809. Czollner, Josip, 679. Čačković, Ivan, 860. Ćaslav Klonimirović, 151. Častimir, 141. Ćegetek, Stanislav, 860. Cika, kćer Dujma i Vekenege, 279, 282, 283. Čivić, 840. Čolak, N., 267, 449. Crnčić, I., 592. Cubranić, pleme, 359, 362, 370, 373, 377, 381. Balista Bevilaqua, 359. Hrvoje Hrvatinić, 359. Ivan Petković, 359. Juraj Vladišić, 359. Magiolo de Galellis, 359. Margarita, 359.
Cubretić, Ivan, 343. Cudimir, knez, 148. Cudomir, ban, 147. Cudomirići, pleme, 325, 326, 327, 329, 338, 350, 361, 362, 365, 367, 368, 371, 377. Andrija, 371. Bartol sin pok. Boraj ka, 350. Diminse, 339. Gruban Adam, 329. Juraj, 350. Katarina kći Ivana, 350. Klara pok. Ivana, 350. Margarita kći pok. Radoslava, 350. Matija, 350. Matija Radušević, 339. Petar, 350. Petrović, 339. Pribislaum, 326. Ratko, 339, 342. Simon pok. Obrada, 339. Culig, Matija, 606. Culinović, F., 598,600, 605, 610, 612,613.
Cipiko, Koriolan, 522. Ciril (Konstantin), 12, 65, 97-100, 102-105. Ćović, Nikola, 203. D
Dabinović, A., 323, 693. Dabović, 625. Dabro, 135, 270. Dagl' Ivellio, 651. Dagnina, Radića, 438. Durra, 438. Dahno, 33. Dalmas, 690. Damiani, Simon, 88, 89, 182, 183, 187, 308, 312, 345, 435, 482, 527, 775, 801, 806, 813. Damjan, opat, 293. Dancevich, Martinus, 420. Dančević, Luka, 578, 582, 589, 590, 592. Daničić, D., 162. Danilo, Ivan, 103. Dandolo, Andrija, 33, 34, 41, 46 50, 52 56, 57, 64, 68, 151, 257, 278, 282. Marko, 386, 389, 428. Dante, 486, 487. Dassano de, Marcus Antonius, 814. Dauzeta, 271. D'Ayala, 630, 634, 637, 639, 651. Deanović, M., 214. Delfino, Ivan, 604.
Delivuk, Marko, 666, 667, 674-678, 680, 690, 840, 841, 846, 853, 860-862, 869, 873. Demetrij, Joannes, 419, 420. Desimir, 161, 162. Deša, arhidakon, 118. Dešković, Dominik, 493. Detriko, (Detrico), obitelj, 564, 801. Gregorio, 422. Petar, 430. Simonis, 395, 407, 430. Dević, 121, 124. Deželić, V., 654-657, 664, 667-669, 672-677, 682, 686, 838, 840, 891. Diaconus, Petrus, 825. Didoš, Nikola, 694. Diedo, Jeronimus, 419. Diehl, Ch., 39, 46, 57. Difnico, Fr., 306. Diminicha rel. Mathei, 402. Dimitrius, 401. Dissimir, Luče, 413. Divnić, Danijel, 569, 570. Franjo, 567, 569, 570. Klara, 561. Dobronja, arhont, 276, 277, 280, 284. Dobruša kći Andrija, 270. Dodricich, Thomasius, 419. Dolcino, 294. Dölger, F., 282. Doliak, 726. Döllinger, 299. Dolovac, Franjo, 845, 849, 856, 858, 861, 862, 865, 867, 874. Domald, 211. Domana kćer Cike, 279. Domatrović, Toma, 606. Dominik, nadbiskup, 117, 120. Dominis, obitelj, 548, 550, 558. Angelina žena Matije, 552. Cecilia, 551. Filip, 555. Francescina kćer Franje, 550, 558. Franjo brat Markantuna, 548, 558. Franjo pok. Dionizija, 551. Girolamo, 555. Hieronim, 555. Ivan, 548. Ivan Paskval, 551. Izabela, 548. Jeronima, 551. Ivan Mirjev, 552. Kristofor rođak Markantunov, 551, 558. Kristofor, 551. Margarita, 548. 915
Marija, 548. Markantun, 14, 547-559, 908. Matija, 552. Nikola brat Markantunov, 557. Nikola, 548. Donati, L., 535. Donatus, (Donat), 133, 134, 162, 163. Doritsch, A., 133. Dorotić, Andrija, 698,699, 898, 864,903. Dosza, Juraj, 607. Dotti, 699. Draganići, pleme, 335, 361, 364, 367. Draga, 335. Pribinja, 364. Vitarije, pok. Jurislava, 334, 335. Dragano, Petrus, 186, 483. Draggazzo, Franjo, 570. Draginić, Franjo, 363. Dragissa, 425, 426. Drago, 278-283. Dragomiro, (Dragamer, Dragomir), 133, 160. Dragono, de, Petrus, 528, 699. Dragutin, srpski kralj, 247. Dragutin, 604. Dragšan, 161. Drascovich, Nicolaus, 438. Dramileus, Nicolaus, 187; 495. Drasmillich, Laurentis, 437. Drašković, Franjo, 664. Franjo Adam, 903. Gašpar, 903. Ivan II, 903. Ivan III, 903. Ivan IV, 903. Ivan V, 903. Ivan, VIII, 903. Ivan, IX, 903. Ivan Nepomuk, 903. Janko, 846. Juraj, 903. Kazimir Josip, 904. Kazimir Juraj, 904. Martin, 360. Nikola, 904. Dražetić, Dijana, 809. Dražina, (Drasina), 129. Dražojević, Biloš, 522. Dražuljani, 360, 370, 372, 376. Drechsler, B., 485, 486, 490-492, 494. Drinčić, Bogut, 809. Drugona, (Drugana, Drugan), 129. Druscovich, Martini Stephanum, 420. Držislav, Stjepan, 140, 155-157, 171, 174, 274. Duboković Nadalini, N., 578, 586, 587, 589. Du Change, C. D., 81, 84, 117, 128, 130, 132- 134, 159, 162, 165, 205, 208, 242,
916
243, 271, 311-313, 316, 799, 802. Dujam, 232. Duknović, 519. Florijo, 522. Ivan, (Johannes Dalmata), 15 520,521,523. Jakov, 519-523. Petar, 519. Stjepan, 15,520,521,523. Sutho, 519. Dümmler, 33, 34, 40, 46, 52, 57, 66. Dumonich, Lucas, 813. Dumonich, Medos, 396. Durakbegović, Muhamed, 404. Düringsfeld, Adam, 445, 462, 569. Durman, M., 598, 612. Dvornik, Francis, 104.
D Daković, Vitac, 809. Đorđić, Petar, 98- 102, 105-109. Durdević, Matija, 808. Đurković, 829. Eck, barun, 614. Eichenberg, grof, 855, 857. Elezović, Gliša, 824. Elizabeta kćer Dujma, 216. Ellias, 398. Emanuel Komnen, 228. Enčimović, 867. Engel, J. Ch., 200. Engel, K., 645. Engels, Fridrih, 713. Endlicher, S. L., 758. Epifanije, 51. Erbert, T., 709. Erceg, I., 72. Erdödy, Ivan, 655, 707, 708. Josip, 664. Karlo, 664. Tomo, 655. Esih, I., 650. Eufrazije, biskup, 26 — 28. Fabbri, 555. Fabjanić, D., 303, 354, 515. Fabijan, 295, 296. Fabriczy, C. von, 520. Fabrio, Giorgio, 593. Facciolati, J., 129. Fajazit-beg, 226. Fanfogna de, Donato, 410. Magiola, 806. Simon, 808.
Fanfogna-Garagnin, obitelj, 695. Farcasius, 760. Farina, Jakov, 816. Farlati, D., 106, 112, 113, 117-121, 123, 136, 154, 156, 159, 164, 171, 173, 205, 216, 217, 270, 440, 487, 491, 492, 556, 571-573. Fasaneo, Orsola, 591. Faventinus, Filip Faber, 556. Federico, Carlo, 909. Felicetti, 85. Fejer, 209, 219, 760-762. Feliks, biskup, 255. Ferić, odvjetnik, 869. Fermendžin, E., 301. Ferili, Albert, 549. Ferjančić, B., 142, 149, 154, 167, 168, 178, 182, 745. Ferluga, J., 25, 37, 39, 65, 267, 269, 271-273,276,277,279,280. Fermovannes de, 183. Ferra de, Zoilli, 392, 393, 412, 430, 436. Ferrari-Cupilli, Josip, 720. Simeone, 464, 572. Ferrari, E. Giorgo, 465. Stjepan, 556. Ferro-Grisogono-Franceschi, 463. Fessler, A. I., 655, 657, 659, 660, 687, 691. Filipi, obitelj, 385. A. R., 177, 178. Amos, 514. Filippi, B., 723. Ivan Josip, 720, 725. Firmin, biskup, 46, 50. Firmin, đakon, 227. Firmo de, Ben., 183. Mathei, 416, 417. Vannes, 339. Fisković, C., 223, 258, 286, 288, 450, 519-523. Fistrić, Jakov, 602, 603. Matija, 605, 613. Flabanco, Domenico, 179. Fluck, Josip, 878-880. Fogel, J., 521. Vilim, 687. Foka, car, 49, 52, 54. Forcellini, E., 129. Formin, biskup, 272, 273. Forstal, Marko, 209, 236, 247. Forter, 675. Fortis, Alberto, 464, 569. Fortunat, patrijarh, 63, 269. Foscari, Franjo, 311-313, 403, 450. Petar, 248. Foscolo, Leonardo, 568. Fosko, 256. Francesco iz Milana, 223.
Francev, Fr., 657, 658, 668, 706. Francisci, Johannis, 755. Francisci de, Jadra, 806. Franciscus quondam Pauli, 247. Frakas, Jeronim, 458. Fraknoi, 676, 678. Franceschi de, C., 24, 25, 33, 38, 41, 45, 47-49, 52, 57, 59, 60, 62, 64, 66, 70. Francoli, G. Battista, 46, 57, 59, 70. Frankopani, obitelj, 193, 194, 197, 750, 759, 765. Bartolomeus, 193, 194. Fridrih, 194. Ivan IV, 433, 434, 481. Nikola II, 195. Nikola IV, 433, 434. Stjepan, 434. Franjo, 295, 296. Frari, A. A., 293. Fredegar, kroničar, 81, 82. Freidenberg, Maren, M., 567, 773-775, 778, 780, 782, 800, 803, 804, 808, 810, 812, 814, 815, 817, 818, 820, 821. Fridrih Lijepi, 234. Fruntianus, nadbiskup, 146, 148. Fumati de, Cecilija, 393. Fumatis de, Franjo, 462. Furlanetti, J., 129. Fuscolo, 153.
Gabelić, A., 592. Gaiodald, vojvoda, 49. Gaj, Lj., 196. Gala Placidija, 256. Galbiani, 387, 398. Galellis de, Magioli, 806. Gallellis, Galeto, 455, 466. Gallucci, Giann-Paolo, 464. Galjuf, Ivan, 680. Josip, 681. Gamulin, Cosmo, 584. Garagnin, obitelj, 695, 697. Gargurić Kasandrić, Franjo, 585. Petar, 582. Garibald sin Tasila, 56. Garmingstein de, Dabette Player, 680. Garzoni, Marin, 549. Gaudenzio, Nicolo, 124. Gavrilović, Slavko, 667. Gazzari, (Gazarovići), obitelj, 296. Antonius, 582, 584. Francesco, 583. Gebhardi, L. A., 200. Gejza, 121. Gelchich, Matijaš, 809. Geldrich, Hans, 602. Gentilis, 217, 218, 234, 295, 296.
917
Georgiceausa, Juraj, 568. Georgiis (Georgio), Aleksandar, 311. Filip, 310, 392, 394. Franjo, 394, 395. Georgius, 420, 422. Jure, 300. Pavao, 309, 413. Suzana, 338. Toma, 338. Georgije Hamartol, 65, 149. Gerlici, 879, 880, 890. Gerlici, Franjo, 839. German, vojskovođa, 32, 35. Germanus, 29, 30. Gfrörer, Α., 44, 45, 49, 69. Giaxa, Francesco, 583. Gignasto, Milchus, 400. Ginzel, 65. Giordani, A„ 570. Giorgi, Katarina, 452, 460. Giovanizije, Antun, 694. Girklanović, Radoslav, 809. Skril, 809. Gisulf, 65. Giustiniano, Sebastian, 588. Simon, 460, 466. Gjurković, general, 840-845, 847, 853-856, 858, 859, 861-863, 865-868, 870, 873-878. Glamočani, pleme, 336, 361, 370, 373, 376, 382. Damjan sin Jure, 336. Ivan, 336. Juraj sin Jurjev, 336. Jurislav, 336. Obrad sin Jurislava, 336. Žuža kći pok. Milata, 336. Glavinić, Franjo, 557. Glušac, V., 299, 300. Glušćić, Pavao, 806. Godeassi, nadbiskup, 714. Godemir, ban, 157. Gojmerac pl., Petar, 855. Gojsilić, Ostoja, 809. Gojslav, 156. Gorani, 673. Gorazd, 107. Gorup, Pavao, 860. Gozinić, notar, 127. Grabar, B., 106. Gradi, Franjo, 647. Gradić, Stjepan, 563, 568, 570. Grafenauer, B., 33, 38, 40, 42-47, 49, 51-56, 62, 64, 70, 71, 75, 77, 79, 82, 86-88, 90-93, 167-169, 305, 324, 325, 597-602, 607, 610, 612. Grasulf, 56. Grdenić, Josip, 846, 853, 876.
918
Gregoire, H., 77. Gregorić, Ilija, 600, 602, 611, 614. Gregorije, 56. Gregorio, 271. Gregorutti, C., 54. Grgić, I., 307, 310, 317, 319, 773, 775-778, 780, 797, 801, 804, 808 810-812,814,817-820. Grgur I, (papa), 38-40, 43-46, 50, 57, 58. Grgur Turski, 272. Grgur VII, papa 162, 281. Grgur IX, papa, 293, 294, 762. Grgur, biskup, 150. Grimaldi, 319. Grimani, Moise, 314, 418. Grimoald, 70. Grisinus, Johannes Franciscus, 187. Grisogono, (Grisogonus), obitelj, 445, 446, 463, 465, 466, 470. Andreas, 447. Andrija sin Federika, 450, 448. Andrija sin Ivana, 448. Andrija, sudac, 451. Androlus, 447. Antonije, 451. Antun otac Federika, 460, 461, 466, 469, 470. Barte (Bartolomej), 447. Barte pok. Maura, 448. Bartolomej »Mauri«, 447, 448. Bartol sin Antonija, 450. Cintija, 460, 467. Cossa, 446. Cresius, 447. Cressolus, 447. Dominik, 446. Donatus, 452. Federik, Filipov, 447. Federik, sin Bartolomeja, 461. Federik, znanstvenik, 452 — 456, 459,461,462, 464-470. Federico sin Pompeja, 468. Filip sin Bartolomeja, 447. Filip sin Federika, 447. Franjo pok. Barte, 447. Fracasso, Hyeronimus, 461, 462. Ivan pok. Petra, 447. Ivan, aule regie miles, 448 — 450. Ivan sin Andrije, 450. Ivan Borsich, 451. Jerolim, 460, 467, 468. Jeronim, 468. Johannes, 446. Julije, 460, 467, 468. Katarina, 460, 467, 469. Laura, 452. Ludovik, sin Pompeja, 468.
Lukrecija, 460, 467, 469. Magdalena, 461. Marketa, 461. Martia, 462. Martin, 446. Mauro, 447. Mauro sin Petra, 448. Mauro sin Antonija, 451, 452. Mauro pok. Bartolomeja, 447. Otto, 445. Petar, 447. Pompej, 460, 467-469. Zoilus, 451. Zuanne, 451. Grivec, Fr., 98, 100-102, 105-109. Grizoni, 516. Grmek, M. D., 445, 452-454, 456, 457, 459-461,464-467,668. Grotefend, H., 513. Gruber, D., 25, 28, 30, 34, 37, 39, 41, 46 50, 57, 148, 295. Grubina, 158, 160, 162. Grubinna, 129, 133. Grubiša, (Gorbina), 278. Grubogna de, Georgio, 427, 437. Guidonis, 293. Gšpan, A., 684. Gualdo, Andrija, nadbiskup, 112, 116, 117. Gubec, Ambroz, 608-610, 617. Jambrek, 608. Malija, 595, 598, 600, 602-606 609-617. Guercevich, Georgius, 403, 416, 438 Guido, 125. Gulfar, magister militum, 39. Guncel, nadbiskup, 294. Gunter, 141. Gunjaca, Stipe, 158, 163, 216, 235, 236, 272, 273, 281, 282, 332, 380, 436 451 461. Ksenija, 773. Gurat, Ivan, 552. Gusići, pleme, 325-327, 334, 342, 363, 366, 372, 376, 377. Budislava, 340. Butko, 331, 340. Gašpar, 354. Grgur Kurjaković, 331. Grgur Gusić, 354. Ivan sin Jurja, 331. Ivan Gusić, 354. Ivan sin Tome, 375. Ivan Karlo vic, 368. Jakov, 353. Jelena, 353. Karlo sin Grgura, 331, 340. Krbavski, 425.
Budislav, 425. Butcho, 425. Karol, 425. Nicolaus, 425. Paulus, 425. Thomas, 425. Matheus sin Ivana, 372. Matija, 340, 354. Nikola, 331,340. Paulus, 326. Pavao, 353. Pavao Kurjaković, 374. Pavao sin Karla, 331. Petar Smartić, 354. Simon pok. Ivana, 354. Slavogost sin Jakova, 353. Toma, 331, 340. Gušetić, Mihael, 605, 611. Guteša, Ilija, 17, 731, 733, 735. Gutta, A., 724. Gvozdenović, 691. Gyarmath de, Franjo Balassa, 654. Gyulaj, Ignjat, 853, 892.
H Habsburg, Albert, 430. Ferdinand, 499, 714, 726, 730. Franjo Josip I, 729, 730, 733, 735, 829, 830. Franjo I, 839, 840. Franjo II, 659, 660, 662, 663, 672, 686, 687, 696, 702, 703, 707, 711, 833, 850, 854, 855, 857, 871, 881, 882, 884, 885, 886 891, 892,901. Josip II, 654, 655, 672-675 682 686.
Karlo V, 499. Karlo VI, 832. Karlo, nadvojvoda, 605, 613. Leopold I, 607. Leopold II, 655, 658, 659, 671 672, 675, 677. Maksimilijan II, 601, 602, 605 609, 613, 614, 615. Marija Ludovika, 892. Marija Terezija, 661, 701, 851. Hailo, Mate, 779. Hajnoczy, Josip, 665, 677, 771. Hajredin Barbarossa, 499. Hallek, Vid, 614. Haller, grof, 855. Haller, Josip, 669, 703. Hammer-Purgtall, L, 200. Hamza, beg, 604. Harodić, (Haracich), Juraj, 588. Hartinger, J., 600, 601, 606, 611, 612, 615.
919
Hartmann, M. L., 37-41, 45, 49, 51, 52, 55, 64, 69, 87, 102, 258, 260, 263, 265. Hartvik, 85. Hauer, barun, 871-873. Hauptmann, Ljudevit, 9, 47, 49, 52, 55, 75, 76, 86, 91 - 93, 108, 167 - 169. Hauptmann, F., 665. Haury, 31,262. Haye della L, 68. Hegedić, Marko Antonije, 663. Hektorović, Marin, 585, 586. Petar, 585, 586, 589. Held, 674. Helfen, J. A., 831. Heller, J., 28, 535, 536. Henmng-Teuffenbach, Andrija, 598. Heraklije, car, 12, 52, 54, 73, 144, 746. Herkov, Z., 433. Heyer von Rosenfeld, F., 389, 390. Hildebert II, 39. Hingenau, Ferdinand, 846, 848. Ho de, Nicolaus, 437, 809. Honfer, 878. Honorije, biskup, 258. Honorije I, (papa), 63. Horvat, J., 901. K., 516. R., 198, 203, 600, 601, 606, 611, 612, 614, 615, 660, 731, 751, 894,900, 901. Hranić, Sandalj, 225, 428, 433. Hranković, Ferdinand, 863, 888. Hrvatin, 244, 249. Hudelist, 873. Hungersbach, 614. Husović, Niko Rado, 645.
I Ildiges, 30. Ibrahimbeg, 622. Indulf, 30, 31,262. Inocent III, (papa), 290. Inocent VIII, (papa), 67. Isacius, 26, 69. Isthvanffy, Nikola, 521, 603, 610, 612. luppano, 132. Ivačin sin Stjepana, 230. Ivan IV, (papa), 42, 66, 68, 69. Ivan VII, (papa), 140. Ivan VIII, (papa), 102, 106. Ivan XI, (papa), 145. Ivan XII, (papa), 146. Ivan XIII, (papa), 146. Ivan XXII, (papa), 220, 295. Ivan, nadbiskup, 293, 294, 296. Ivan, VIII, nadbiskup, 145, 148. Ivan, ban, 224. Ivan, knez, 232. 920
Ivan, perfekt, 269. Ivan, kapelan, 163. Ivan, notar, 271. Ivan sin dužda Agnella, 269. Ivan sin Bratorada, 134. Ivan rođak Germana, 32. Ivan Đakon, 149, 151, 178, 188. Ivan Franjo, 763. Ivan iz Padove, 351. Ivan Zonara, 277. Ivanić, Alviz, 591. Bartol, 591. Gabriel, 591, 594. Ivan, 591. Jerolim, 591, 594. Katarina, 591, 596, 580. M. Antonio, 581. Marin, 591. Markantonije, 591, 594. Martin, 578. Matija, 578, 579, 581, 585-596. Matul, 589, 590. Nikola, 591. Petar, 594. Ivanov, Jordan, 104. Ivanović, Matija, 588. Iveković, C., 406. Ivičević, Stjepan, 721. Jacobus q. Ostoie, 92, 183, 436. Jadrievich, Volcina, 602. Jadrulich, Johannes, 755, 763. Jaffe, Ph., 29, 39, 40, 258. Jaga, 15, 498. Jagić, V., 103, 107. Johannes q. Ostoie, 437. Jaketić, Franjo, 679. Jakić-Cestarić, V., 270. Jakov duces Marianorum, 160, 161. Jamometi, pleme, 325-327, 334, 342, 356, 357, 363, 366, 369, 372, 376, 377. Ančić, Vukašin, 356. Bogdan pok. Bude, 342. Bogoslav, 356. Herbogne Budcic, 363. Hlapac, 334. Jaoannes, 326. Laurentije pok. Dražimila, 356. Nelipac, 356. Nikola, 334. Ostoja Novaković, 356. Radoslav pok. Zarnuka, 334. Jarnević, krojač, 863. Jator, Bacsany, 654. Jatter, 40. Jefimov, A. V., 713. Jela, 15.
Jelačić, Franjo, 662, 707 Ivan, 706. Josip, 727, 729, 730, 899. Jele, 498. Jelena, kraljica, 119, 145-157, 171, 173, 174. Jelena, žena Zvonimira, 184, 189. Jelenić, J., 659. Jelić, L., 183, 215, 223, 375, 385, 387, 395, 396, 405-407, 409, 410, 416, 417, 435, 446,485,490,494,515,592. Jenkins, R. J. H., 77, 167. Ježić, delegat Senja, 838, 839, 859, 880. Jireček, K., 98, 100, 107, 110, 129, 139, 149, 151, 180, 224-226, 245, 248, 249, 276, 296, 300, 389, 390, 391, 393, 396. 400, 402, 403, 405, 410, 413, 427, 446, 448, 460, 465, 492, 607, 619, 634. Joakin, ban Slavonije, 205. Joanne Zemnisce, 146. Johanes, 133. Jordanes, 83, 257, 264. Josip, palatin, 685. Juanich, Stoijcus, 402. Juda Schariothe, 131, 132. Julije Cezar, 255. Julije Nepot, 257. Junković, Aleksije, 891. Jurgevich, Blasius, 398. Juričević, Jakov, 809. Jurjević, Anton, 807. Jurislav, plemić, 294. Justan, car, 29. Justian, Mihael, 809. Justiniano, Ursato, 430. Justinijan I, 23, 24, 27-29, 32, 37, 260, 262, 263.
K Kaboga, Bernard Blaž, 627 — 640. Kačić, pleme, 325-328, 336, 337, 361, 362, 364, 367, 371, 375, 377, 378, 382. Arkandeo, 337. Bogdan, 337. Butko pok. Perkovića, 328. Franko sin Mihajla, 345. Griško, 337. Ivan pok. Butka, 344. Juraj pok. Vlatka, 337. Karlo Butković, 344. Medenić, 337. Mihajlo sin Klapca, 336, 344. Mihajlo sin Ivana, 337. Pavao Fermačić, 337. Petar Gelci, 337,341. Simon, 345. Simon pok. Grgura, 345. Valentin pok. Martinusi, 337.
Vid, 337. Vlatko Radnić, 328. Vojen pok. Perka, 328. Kačić Miošić, Andrija, 195, 557. Kadlec, K., 514. Kaer, Petar, 572. Kajuk, 196. Kako, sin Gisulfa, 44, 45, 56. Kalinik, egzarh, 40, 41, 42, 44 45 49 Kalvin, 557. Kamenjani, pleme, 361, 364, 366, 370, 372, 376, 377,381, 382. Kandijan, 51. Kandijano, Petar, dužd, 151. Kandier, J., 24, 25, 27-30, 33, 37, 38, 48, 50, 54,57,59-62, 66, 84. Kapor, Matija, 550. Kapucin, Petar Gregur, 706. Karacsony, J., 750, 756, 768. Karaman, L, 678. Lj., 267. Kargačin, Željko, 610. Karlo Debeli, 108. Karlo Veliki, 13, 60, 71, 81-83, 268. Karlić, P., 481, 483, 486, 489-491, 494-496,514,517. Karnarutić, Brne, 391. Karpoš, 607. Kasandrić, L, 590, 591, 594. Petar, 582, 714, 728. Käsig, Priboyo, 92. Kasiodor, 23, 24. Kašić, Bartol, 563. Katalinić, I., 200, 572. Katić, L., 113, 119, 121-123, 141-144, 199. Katon, S., 200. Kaučič, biskup, 846. Kaunitz, 664. Kavanjin, Jerolim, 180, 521, 557. Kekaumen, 276, 277. Keglević, Matija, 609. Kampf, J., 692, 693. Keresturi, Josip, 657, 658. Khuen-Hedervary, 899. Khyo, F., 200. Kirac, L., 41-43, 48, 62, 66, 68, 69, 72. Kirk, Fridrih, 623, 624, 626, 628, 630, 631, 635-639, 646-650. Kiskarhić, (Chiskanich), Petar, 588. Klaić, B., 664. Klaić, Nada, 136, 137, 140, 141, 153, 154, 168, 208, 267, 271-273, 276, 277, 282, 317, 324, 325, 328, 434, 573, 587, 600, 611, 612, 614, 615, 665, 802, 810. Vjekoslav, 203-205, 208, 211-221, 227-232, 234-240, 242, 245, 246, 249, 250, 290,
921
292, 301, 302, 328-331, 334, 346, 350, 354, 357-359, 362-364, 366, 371-374, 376, 380, 425-427, 433, 438-441, 449, 450, 479-481, 484, 485, 499, 512, 760, 862, 884-888. Klaić, M., 404, 424. Klaudijan, vojskovođa, 31, 262. Klein, E., 655, 657, 659. Klement V, (papa), 218, 219, 222, 234, 244, 250. Klopstock, 675. Knežević, Antun, 702. Knobelsdorf, 635. Knewald, D., 289, 291, 292, 297, 299-302. Kobler, G., 66, 594. Koburg, 670. Kocelj, 77, 100, 102, 105, 106. Kohary, Franjo, 885, 886, 888, 890. Kolonić, 360, 361, 366, 370, 373, 376, 377, 381, 382. Koludrović, Ante., 697. Kolumban, biskup., 204. Kolumbo, Kristofor, 825. Kombol, M., 491, 494, 516, 521. Konrad, legat, 192. Konstantin, magister militum, 39. Konstantin, carski povjerenik, 28. Konstantin Veliki, 26, 27, 35, 37. Konstantin Porfirogenet, 18, 44, 55, 60, 65, 66, 70, 76, 77, 79, 84, 87, 92-96, 104, 127, 132, 141, 142, 144-146, 148, 149, 151-155, 159, 160, 165-170, 172, 174, 175, 177-178, 188, 238, 270, 272, 274. Konstantin VIII, 271, 272, 274. Konstantin IX, Monoman, 277. Konstantin X, Duka, 279. Konstantin, učitelj, 271. Konstantin Presvaoski, 109. Konstancijan, 260, 261. Koprivica, Miho, 621, 645. Korneli, Andrija, nadbiskup, 120. Körbler, Dj., 463. 553. Korušić, Pavao, 801. Kos, F., 23-25, 27-30, 32, 34, 38-41, 43-57, 63, 64, 67, 68, 71, 78-81, 83, 84, 86-90, 102, 126, 127, 224, 257, 261. Kos, Milko, 53, 75, 81-83, 85, 87, 91, 94, 103. Kosminski, J. A., 826. koslićVvelibor, 824. Kostrenčić, M., 25, 37, 111, 325, 573. Košćak, Toma, 890. Kožičić Benja, Šime, 153, 194, 557. Kožulović, Jeronim, 532.
922
Kovačević, J., 265. Kralj, Josip, 67, 86, 88, 679, 711. Kramoglievac (Cramoglievaz), 512. Krapljere, Marin, 588. Kravanić, Mihajlo, 588. Krčelić, Β. Α., 196, 200. Kreč, Ivan, 855. Kreglianovich-Albinoni, Gionanni, 572. Krekić, 790. Kres, 198, 751, 758, 759, 765. Krstić, K., 468, 568, 569. Krešimir I, 12,18, 111, 117, 119, 122, 123, 125, 126, 136-146, 148-158, 271, 274. Krešimir II, 153, 154, 157. Krešimir unuk Ćudimira, 147. Krivelari, A., 723. Krivošić, pleme, 360, 371, 372, 377. Pavao Vidolić, 360. Šimun Jurišić, 360. Tomaš Priurić, 360. Križanić, Juraj, 904. Krnarutić, Bernardinus, 318. Girardinus, 400. Kresiol, 311, 313, 314, 316, 318. Marin, 311-316, 421. Krones, A., 198. Krones, F. R., 850, 852, 865. Kršelac, pleme, 361, 373, 377. Krum, bugarski kan, 739. Krusch, 81-83. Kučuk Batu Han, 196. Kukari, pleme, 325-328, 337, 361, 362, 365, 367, 371, 377, 378. Grgur pok. Stjepana, 345. Grgur Budaćić iz Podšušnja, 345. Hugrinum, 326. Ivan Mirogerutić, 345. Pavao Budačić, 345. Pavao Hatežević, 345. Radoslav, 345. Stipsa Stipišić, 345. Stjepan Mišljenović, 345. Vukša Kozmić sin Bogdana, 345. Kukuljević-Sakcinski, Ivan, 15, 40, 41, 50, 113, 127, 155, 161, 164, 189, 194, 195, 197, 198, 200, 209, 211, 212, 270, 273, 394, 479, 480, 485, 486, 489-494, 497, 512, 520, 521, 525, 535, 536, 566, 601, 604, 606, 611, 612, 750, 753-755, 758, 759, 825, 826, 899. Kukučkaj, liječnik, 869. Kukunjević, Franjo, 860. Kulešov„N. N., 823. Kulicher^J., 597. Kulin, ban, 290. Kulišić, Spiro, 296. Kulmer, 682.
Kupinić, pleme, 361. Kupiša, 751, 758, 759, 763. Kurelac, M., 209, 564, 565, 567, 570, 572. Kurjak, 217. Kurjakovići, 239, 363, 480. Butko, 374. Grgur, 363. Kušević, Josip, 853, 860, 869, 893. Kuzmanić, Ante, 715, 723. Kvaternik, Eugen, 685.
Labaci, 29. Lacković, 671, 677. Lacković, Ivan, 711. Lacu, Elizabeta, 532. Georgije, 532, 533, 541. Johannes, 532. Urša, 532. Ladislav, biskup, 19, 123. Ladislav Napuljski, 335, 374, 388, 394, 395. Lago, V., 200, 376. Lamberto, 125, 563. Lampredije, 288. Lancilago pok. Vukašina, 311, 313, 316, 318. Lando, Marco, 415. Landulphus, Sagax, 29. Lannes, 691. Lantana, Lj., 723. Lantes, Marcel, 556. Lapčani, pleme (vidi i Karinjani), 325-328, 332, 333, 336, 340, 341, 363, 365, 368, 369, 372, 377. Diminić, 333. Ivan sin Matijin, 332. Jakov sin Jurislava, 333. Jurislav sin Slovinjin, 332. Ladislav, 328. Mladen, sin Grgurov, 333. Našman sin Petrov, 332, 333. Radoj pok. Budislava, 341. Radoslav sin Ivanov, 333. Radoslav sin Marinov, 332. Vladiha sin Jurja, 333. Vulčeta, 333. Vulčina sin pok. Budislava, 340. Lasničići, pleme, 325-327, 333, 334, 372, 376. Jakov, 339. Jelena, 339. Juraj, 334. Juraj pok. Martina, 356. Obrad, 326. • Lastrić, Filip, 557. Laszowski, E., 687, 689.
Latterman, 840-859, 861-863, 865, 868. Laude de, Bassanus, 419. Lauredano, Laurentij, 411,416,780,795, 777,817,821. Laurencij, povjerenik, 28. Lavrov, 104. Lazaneo, 729. Lazarenić, Stefan, 225. Lazzarini, V., 69, 282. Lažanski, Prokop, 831, 848, 870, 871. Lecovich, Joannes, 430. Lederer, barun, 870. Lefevre, 690. Leicht, P. S., 53. Leitner, 840. Leo, 280. Leon VI Mudri, 270. Leon VI, (papa), 145, 146, 150. Leon VIII, (papa), 146. Leon X, (papa), 491. Leon XIII, (papa), 103. Leopold Aleksandar, 667, 679. Leporini, Vincenzo, 588. Letis, Jakov, 582. Lezeny, 670. Ligniceo, G., 570. Lindner, zastupnik, 878. Linhart, A., 49, 52. Lipomano, Marco, 409, 413, 414. Lirutti, 61. Lodovico III, 125, 127. Lopašić, Mirko, 838, 839, 891. Radoslav, 838, 841, 845, 846, 853, 859, 873, 876, 879, 881, 890, 891, 894. Lorenzo, 872, 873. Lotario di Berengario, 125, 127. Lovinčić, Ivan, 855-857, 875, 876, 882, 888. Lozančev, Anastas, 906. Luccari, Dominik, nadbiskup, 117, 119, 121. Giacomo Pietro, 247. Luchinovich, Giuseppe, 581. Lucich, Petrus, 400. Lučić, Franjo, 583. Lucius (Lučić), Ivan, 16, 31, 44 — 46, 57, 59, 64, 67, 76,77, 111-116, 118, 120, 122, 123, 125, 127, 130, 136, 139, 157, 170, 173, 190, 200, 205, 209, 213, 218, 220, 234, 241, 247, 248, 270, 287, 374, 521, 561-574, 747, 748, 769, 773, 775, 777, 779, 780, 796, 810, 817-819. Lucinija Eudoksija, 256. Lučić, J., 800, 801, 815. Luka, biskup, 118. Luka »Boninus de Pirano«, 118, 119.
923
Lukanić, Matija, 586, 591, 593. Lukarević, Jakov, 573. Lukari Dubrovčanin, Marin, 16. Lukavski, Donat, 839, 860, 881, 886, 887. Lupo, opat, 182. Lupo, vojvoda, 71. Lupovich, Nicolaus, 183, 527. Luter, 557.
LJ Ljubavac, Jakov, 109. Simun, 16, 405, 481, 562, 563, 565, 567, 568, 570, 574. Ljubić, Luka, 839, 861, 874. Šime, 16, 189, 190, 211, 219, 220, 224, 225, 237, 246, 305, 308, 309, 311, 317, 332, 336, 345, 354, 359, 360, 375, 376, 380, 386, 388-390, 394, 401-404, 407, 409-411, 413, 416-418, 420-422, 424, 430, 433, 434, 450, 451, 457, 464, 485, 486, 489, 490, 491, 493, 515, 517, 547, 549-551, 553-558, 573, 577, 579, 580, 584-589, 591, 593, 722, 766, 767, 798. Ljudevit Posavski, 269.
M Mačećević, 863. Madalbert, biskup, 150. Madije, Miha, 213, 214, 220, 234. Maffeus Justinianus, 276. Magaš, Grgur, 318,419. Ivan, 318, 419. Juraj, 318, 419. Magaych, Đuro, 612. Magdalenić, 682. Magiser, H., 45, 52, 65. Magno, general, 24. Magud, Miho Đuro, 645, 647. Maifred, 282. Majlath, Josip, 885-890, 893. Majnerije, Petar, 804. Majo, prior, 135, 274, 277. Maksim, biskup, 43, 44. Maksimijan, patrijarh, 29, 30. Maksimijan, đakon, 29. Mal, J., 854, 858, 861. Maldenar, 288. Malevac, Juraj, 655. Malho, 50. Malivuk, 875. Maljevac, Grgur, 655, 707. Maljevac, Juraj, 706, 712. Maljuz, 87.
924
Mandić, D., 285, 286, 292, 294, 295, 297, 300,301. M., 256. O., 654, 660. Mangourit, M. B., 635, 636, 651. Manzano, 46, 51, 52, 54, 55, 61, 68. Manzin, J., 723. Manzuoli, N., 61. Marcello, Pietro, 339, 456. Marcelli, Aloysij, 29. Marci, Nicolao, 92. Marcovich, Antonio, 377. Milssa, 398. Polo, 377. Tomasina, 233, 242. Marcovichia, Lucretaia, 377. Marcovizza, Ursa, 377. Marczau, 166. Marganich, Gregorio, 415. Margasich, Martin, 809. Margetić, L., 267, 270, 273, 310. Maria, 132. Marić, 675. Marinčić, Nikola, 511, Marija ugarska kraljica, 207, 208, 210, 212,213,240,241,243. Marijašević, 865. Marin II, papa, 146. Marini, 272. Maripetro, Pasquale, 418. Marković, Andrija, 860. Marmont, 837. Marochino, Andrija, 856. Marsich, Α., 60, 66. Marskianus, Leo, 825. Martin, 147. Martin, opat, 66-69, 295, 296. Martin, kapelan, 227. Martin III, papa, 146. Martino, 133. Martinović, Ignjat, 666, 668, 671—677, 680, 703, 704,711. Marulić, Marko, 31. Marulić-Pečenić, 493. Marušić, Pavao, 698. Marx, Karlo, 713. Maschek, A., 436, 438, 511. Massena, 707. Mastalon, 39. Matafaris de, Guido, 428, 430. Ludovico, 428, 430, 884. Marcheto, 390. Simon, 458, 467. Matej, 286, 288-291. Matheis de, Matej, 488, 489. Matić, T., 480, 486, 490, 491, 493, 497-499. Matija pok. Pavla, 806.
Matija (Matheus), 230. Matija, vojvoda, 231. Matija, opat, 118. Matijaš Korvin, 520, 523. Matijević, Ivan, 694. Matutinović, Juraj Antun, 694, 695, 698, 712. Maupas, D. P., 198. Mauro, 67. Mauroceno, Francisco, 419. Maurocen, Rogerije, 291. Mavrikije, 39. Maynerio de Mediolano, Petro, 434, 440. Mazzarellus, Johannes Michael, 807. Michael, 453, 459, 460, 512. Simon, 495, 533, 539. Mažuranić, VI., 242, 317, 433, 405, 425, 433, 598, 607, 644, 799, 802, 810, 825. Medici de, Jacobus, 527. Medo, Stjepan, 588. Meldola, (Medola, Medolla, Meldula), 525,526,528,534,535-537,545, 546. Andrija, 525, 530-532, 534-537, 544, 545, 590, 815. Andriolus, 528-530, 538, 540, 590. Bertoldus, 527, 528, 537. Felix, 528. Franceska, 527, 528, 537. Katarina, 526, 538. Lucatia, 528, 537. Magdalena, 531, 532, 541. Marina, 535-539, 543. Markantonije, 525, 526, 531 - 534, 537, 539, 541, 543-545, 815. Matija, 526, 527, 529, 537, 538. Petrus, 529, 538. Samaritana, 528. Sebastianus, 529, 531, 538. Simon, 528, 530, 531, 536, 537. Simon sin Andriola, 528, 530-534,538,540, 544. Simon skrbnik, 530,532,537, 541. Stephanus, 529, 538. Urša, 529. Vitus, 527, 528, 531, 537. Meljavić, Mihovil, 522, 523. Meknitzer, Ursula, 598. Menandar Protiktor, 78. Merganić, Adam, 369. Grgur, 370, 436, 437. Metodije, (Grk), 103. Metodije, misionar, 11, 65, 97, 110. Metternich, 17, 834, 835, 877, 878, 884, 885, 892. Meursius, 745, 747. Meyer, M. F., 660.
Michieli, Dominik, 764. Michieli Vitturi, Rados, 550. Michieli, Rados, 249. Mihael, biskup, 233. Mihajlo, knez, 143. Mihajlo II Mucavac, 269, 739, 740. Mihajlo III, 98, 100, 269. Mihajlo IV Paflagonac, 276. Mihajlo VII Duka, 281. Mihajlo Krešimir l, 13, 156, 157, 273, 274. Mihajlo Krešimir II, 126, 127, 139, 140, 153-155. Miklošić, 100. Mikloušić, Toma, 891. Mikoczy, Josephi, 204, 205, 209, 215, 217, 243. Milogostich, Simon, 399. Milčetić, L, 484. Miler, F. Z., 485, 486, 489, 490. Millanich, Joannes, 484. Mioković, episkop, 859. Mirković, Antonije, 534. Katarina, 534. Pavle, 534. Zanchi, 534. Miroslav, kralj, 18, 126, 140-142, 154-157, 160, 167, 168, 171, 172, 174, 175. Mischiatto, Ivan, 270. Mocenigo, Alvise, 481, 215. Joannes, 414, 415. Modiis de, Raymundus, 88. Modrinja, 90. Modrović, 864, 880. Mogaić, Ivan, 603, 606, 611. Mogorovići, pleme, 325-327, 330, 339, 362,365,368,371,382. Disoje, 330. Grgur Rušević, 339. Grgur pok. Stjepana, 339. Grubonja, 330. Juraj Slavičić, 340. Mirko, 340. Nikola, 330. Novak, 330. Petar, 326. Vladika pok. Jurja, 340. Vladoje, 339. Molino, Daniel, 902. Molmenti, P., 391. Mommsen, 258. Monteferrato de, Johannes, 352, 530. Monticolo, G., 38. Morari, Pietro, 594. Moravcsik, G., 77, 167. Morea, Johannes, 182, 187, 531. Morelli, J., 521.
925
Mrnavić, Ivan Tomko, 511, 512, 517,563. Mičić, Luka, 813. Mujo, Cvjeto, 621, 645, 647. Müller, Franjo, 669. Muljačić, Z., 702. Muncimir, 64, 120-123, 125, 127, 128, 130-135, 137, 140, 158, 160, 170, 173, 227. Muratorius, L. A., 29, 55, 60, 61, 67, 289. Murići, pleme, 325, 362. Murko, M., 556. Musinich, Stephanus, 397. Mutimir, 142. Mužaeva, E., 97.
N Nakićenović, S., 296. Nani, Bernardus, 418. Narro, Ivan, 298, 301, 302. Narzes, 25, 32, 33, 34, 35, 262, 263, 265. Nassis de, Aloysius, 457. Francisci, 437. Johannis, 395. Zoillo, 392. Natali, Antonio Karlo, 621. Natalis, Petar, 120, 124. Naum, 107. Navajero, ivan, 579, 580. Navarinus, Petrus, 592. Negri, G., 24, 26, 64. Nelipići, 239. Nemanja, 122. Nenad, Jovan, 607. Nestor, 79. Nicolaus q. Benedicti, 309. Nikefor, prior, 126. Nikefor III Botanijat, 281. Nikefor Foka, 146. Niketa, 285. Nikola, ban, 205, 228. Nikola I, (papa), 102. Nikola IV, (papa), 107,214, 323, 237,239. Nikola pok. Grbonje, 334. Nikola, nadbiskup, 289. Nikola, biskup, 287. Nikolica, 296. Nimira, obitelj, 16, 547, 548. Nosdrogna, obitelj, 309, 324, 325, 327, 335, 379, 424, 450, 825, 826. Gabrielis, 393, 417. Marcus, 393, 437. Simon, 437, 805. Novak, G., 9, 31, 203, 205, 206, 211, 213, 220, 235, 243, 244, 256, 263, 289, 291, 292, 375, 422, 514, 549, 563, 577-580, 582, 586, 588, 590, 595, 729, 900, 908.
926
Novak, V., 111, 117, 118, 129, 130, 147, 158-162, 164, 267, 273, 279, 286. Novello, Guererio, 419. O
Obad, Slijepo, 8, 19. Obradovich, Radoslavus, 809. Rat, 809. Odoakar, 257. Oferlić, Jerolim, 522. Ohnosorge, W., 169. Omar, (Amerman), 98. Orbini, 104, 246, 247. Orosz, Anton, 719, 723, 725, 727. Orseolo, Petar II, 275. Orsezy, Laslo, 703. Oršić, Adam, 655, 671,901. Kristov, 604. Orti, Jeronim, 891. Osnac, pleme, 359, 370, 372, 376, 377. Radoslav Mišljen, 359. Osrigna, (Osrina, Ozrinja), 132, 133. Ostoia q. Johannes, 813. Ostoići, 549. Ostoye, Johannis, 436. Ostrogorski, G., 149. Osvin, 259. Oštrić, G., 369. Otger, grof, 85. Oton I Veliki, 76, 84, 88, 126, 127, 166, 167, 169. Oton II, 84, 87. Oton III, 84. Otokar, 224. Ozilo, Ivan, 311, 313-316, 318, 421,422. Rada, 311,421,422. Ozrinja, 157, 160, 171, 174. Ožegov, I., 133. Ožegović, Franjo, 846, 853. Stjepan, 860. Padua de, Isnaro, 181. Pago de, Petrus, 94, 184, 456-458, 465, 488, 494, 512, 526, 527, 530, 531, 808. Paladini, obitelj, 585. Paladini, Nikola, 587. Paolo, 584. Toma, 587. Paledinić, Dujam, 341. Palffy, Karlo, 662, 670, 688. Palizina, Ivan, 481. Palković, Martin, 679. Matija Vlašić, 679. Palladini, Nicolo, 581. Palladio, G. F., 52, 56, 69. Palmerius, M., 40, 54.
Pankracije, 234. Panov, G. B., 279. Panov, B. R., 99. Papadopoli, H., 396. Papali, Alberto, 215. Papalić, Jerolim, 570. Parisio de, Ciprian, 312. Parentino de, Johannes, 807. Pasanac, Andrija, 611. Ivan, 609, 611, 615-617. Pasconi, Clarus, 195, 759. Pasani, Francesco, 513. Paschini, 45, 49, 51, 52, 57, 64. Paskvali, L., 462, 463. Pastorčić, Pavao, 807. Ratko, 809. Pasqualigo, Filip, 16, 547, 558. Paštrić, Ivan, 568. Patačić, Bartolomej, 669. Patricijev, Jakobin, 301. Patrijev, Petar, 297. Patritius, 593. Patrizio, Petar, 298, 301, 302. Pauli de, Paulo, 564, 565. Paulys, 264. Pauly-Wissowa, 259. Pauler, G., 750, 756, 765, 768. Pavao, du, 268. Pavić, A., 76. Pavle Đakon, (Paulus Diaconus), 29, 32, 33, 38, 41, 44-46, 49, 50, 52-54, 56-58, 61,63, 64, 68-71, 78, 80-82. Pavličević, D., 678, 705, 707. Pavlović Lučić, J. J., 696. Pavlović Maslesić, Grgur, 806. Pavlović, Matija, 694. Payne, 673. Pazthory, 673, 675. Pechiaro de, Colanus, 413. Jakov, 804. Laurentius, 390, 403. Simon, 390, 413. Vitchor, 413. Pejačević, Antun, 664, 692. Ladislav, 731. Pelagije, papa, 27, 33, 35, 263. Pellegrini, C., 723. Pergliane de, Marci, 398. Peričić, Š., 696. Perojević, M., 200. Pervici, Juraj, 809. Pesaro da, Jacobo, 403, 433. Petar, apostol, 115. Petar, car, 147. Petar Crni, 160, 271. Petar, opat, 183. Petar, biskup, 218, 231, 232. Petar Pakrački, 236, 237.
Petar pok. Antonija, 806. Petar Krešimir, 124, 126-128, 131-135, 137, 138, 140, 154, 156-158, 165, 171, 174, 183, 190, 279, 280, 284. Petar, nadbiskup, 285, 287. Peterculus, 181. Petković Zubranich, Ivan, 806. Petračić, F., 485, 486, 489, 490. Petricioli, L, 223, 274, 277,485,486,489. Petrico de, Simoni, 408. Thoma, 408. Petrić, N., 578, 579. Petris de, Marijan, 586. Petrov, Djorče, 906. Petrović, Spiridon, 720, 723. Petrul, 215. Pfleger, 872, 873. Pichegru, 685. Pincius, 134, 135. Piper, Milorad, 823, 824. Pirchegger, 25. Pisani, Guidonis, 80. Pisani, P., 619-621, 626, 632, 635, 636 694,709. Pisano, Pandulpho, 67. Pizzamano, Gian Francesco, 694. Platonis, 390. Plinije, 177. Plusaric, pleme, 366, 367. Pogatschnig, 27, 28. Poić, Josip, 694. Polec, J., 829-831, 833-835, 839, 844, 850, 853, 855, 871, 877, 884, 885, 888, 890. Poletčići, pleme, 325-327, 333, 341, 342, 355, 361, 363, 366, 369, 372, 377. Bogdan Matković, 355. Bratko Slavčić, 341. Cvitko, 341. Damjan pok. Martina, 341. Ivan pok. Pavla, 341. Jelena kći Jakova, 342. Juraj, 342. Jurko, 356. Luka Bogdan, 341. Mateša pok. Karina, 356. Midan, 341. Miroslav, 363. Nikazije, 341. Petar sin Jurislava, 356. Petar Petrović, 341. Pribislava, 326. Radoslav, 355. Ratko, 355. Simo ili Simon, 355. Stoja, 341. Tomaš, 355.
927
Vladac Dorosalić, 333. Vladislav Tušić, 342. Vukašin, 356. Ponte, Marko, 570. Valerije, 16, 111, 155, 164, 216, 562-567, 569-574, 770, 776, 779, 817. Ponzoni, Cosmio, 122. Sforza, nadbiskup, 122, 123, 125, 170, 173. Poparić, B., 112, 216, 287, 563-567, 730, 773. Popassinich, Simonis, 413, 414. Pop Dukljanin, 127, 155, 238, 262, 277. Popić, Bartol, 806. Popović, 167. Porga, 141, 746. Porizia, Alfons, 889. Portner, Antun, 855. Potočnik, M., 88. Pozveki, Pavao, 860. Praga, G., 16, 187, 190, 191, 200, 450-452, 465, 466, 480, 483, 497, 498, 522, 525 - 531, 533,536, 569, 572, 580. Prandino de, Theodore, 14, 183, 309, 386, 388, 389, 427, 428, 431, 434, 800. Predimir, 147. Prelog, M., 659. Prevendar, Ivan, 867, 881. Pribina, ban, 140, 154, 157, 160, 168, 171, 172, 174, 206, 746. Pribislav, 906. Pribojević, Vinko, 463, 464. Prijatelj, K., 525, 534. Primogenije, đakon, 63. Prisk, 256. Pritičević, obitelj, 310. Prividrug, 128, 158. Prokopije, 23-26, 28, 30-35, 54, 78, 260, 261, 264. Pronau, Gabriel, 703. Prosper Akvitanski, 256. Pseudo-Fredegar, 44. Pšemisl II Otokar, 242. Puč, Josip, 846, 854, 875. R
Rabellator, Moreto, 298, 301. Racche, 129. Racchum, Franjo, 26. Racich, Juraj, 438. Račić, Margarita, 438. Rački, F., 31, 32, 40, 41, 45, 46, 49, 50, 55, 57, 64, 65, 67-70, 76-79, 87, 88, 91, 98-107, 111, 113, 116, 125-127, 131, 134, 137, 138, 147, 154, 155, 157, 160, 177, 178, 182, 185, 188-191, 212, 262, 268, 270, 271, 274, 282, 296, 299, 300,
928
302, 451, 562, 563, 565, 572, 597, 600-606, 610, 611, 613, 614, 825. Radić, A., 900. D., 823. F., 435, 449, 450. Radinich, Johannes, 398. Radinković, Stjepan, 648. Radivojević, general, 838-843, 847. Radogostić, Giadrolo, 763. Radojičić, D. Sp., 98, 100. Radosi, Damjan, 767. Radosich, Stephanus, 396. Radoslav, 242. Radoslava, 401. Radossich, Rados, 430. Radossio, Radossa Mihovillo, 427. Radošić, Jadrio, 801. Radovan, 422. Radussich, Nicola, 407. Radvald, 44, 56. Raimundus, Johannes Philippus, 183. Raizner, 888. Rajačić, 854. Rajčević, 832, 836. Rajnerije, 117. Rak, 196, 198, 751, 758, 759, 765. Rakoczy, 899. Rambaud, 166. Ramberg, Herman, 731, 733, 735. Ramljani, pleme, 360, 362, 364, 372, 376, 377. Privojević, 360. Veselko pok. Ivana, 360. Randislavus Babunio, 296. Ranjina, Orsat Luigi Savin, 629, 632, 633,635,637-639. Ranjina, Prijazan, 215. Raosalic, Radonja, 824. Rascherio, Bernardo, 298, 301, 302. Rastislav, knez, 99, 102, 103. Ratchisa, vojvoda, 55. Rattkay, G., 200, 247, 606. Ratur, S., 45. Rauch, Danijel, 854. Raukar, Tomislav, 308, 317, 774, 775, 780, 800, 802-804, 808, 810-818, 820. Ravagninus, Hieronymus, 512, 458. Raymundus, Johannes Philippus, 90, 330, 484, 489, 493, 508, 816. Rebrović, general, 840. Recanto de, Martinus, 430. Rechfeld, Phil. Jac., 45. Reinalter, Helmut, 672. Reis-efendija, 623, 631, 635, 637, 638. Remensi, Frodoardo, 67. Renđeo, L, 220, 221. Reni, 675.
Repcich, Paulo, 411. Resturi, Ivan, 301. Reus, Pavao, 807. Reymond, Alfred von, 553, 556. Ricci, biskupski sufragan, 846. Riceputi, Filip, 145-148, 171, 173. Rinna, 635, 636. Riegera, 726. Ritig, Sv., 100-102, 106-109. Robespier, 661. Rodoald, patrijarh, 58. Rodolfo, 11, 125. Rogerije, nadbiskup, 117, 193, 198. Rogerije, M., 749, 751, 764. Rogerius Sclavone, 228. Rogutić, Juraj, 550. Rojnić, M., 25, 42, 43, 47, 48, 57, 62, 68, 72. Roland, ban, 229. Roman, car, 146. Roman III Argir, 276, 277. Roman IV Diogen, 280. Roman Lakapen, 145, 167. Roman, egzarh, 40. Romanin, S., 33, 388, 403, 414. Romilda, 52, 54. Romuald, 67. Rotarije, 56, 64. Rosa de, Philippi, 397. Rosenberg, 857. Rosenfeld von, Heyer, 463, 468, 558. Roza žena Nikole, 500, 501. Rožman, Lovro, 688. Rubels de, J. F. B. M., 26, 27, 29, 30, 33, 34,51,52,56,63,64. Rubels, Hieronymus, 29. Rugneuac, pleme, 336, 361. Ivan pok. Stojka, 336. Mihovil pok. Ivana, 336. Ruić, Marko Lauro, 480-481, 749, 750, 755, 756, 758, 761-763, 766-771. Rukavina, general, 624, 625, 633, 637, 638, 640, 670, 685, 700. Rus, J., 77. Rutar, 45, 47, 49, 52, 56, 57. Sabalich, G., 319, 385, 387, 389, 391, 395, 399,406,410-413, 422, 433, 460, 463, 465,468,511,723. Sabit-paša, 623. Sabljar, V., 481. Saidl, 875. Saladinis de, Cosse, 447. Pelegrina, 447. Simonis, 390. Salodio de, Dujam, 288. Johannes, 182, 187, 318, 527.
Salomon, Jacobo, 412. Salopek, 869. Schiaparelli, L., 125-128, 133-135. Schiller, 675. Schrott, Franjo, 891. Schwitzen, 872, 873. Salvatorelli, L., 64. Samljije, 588. Samo, 55, 64, 65, 83, 84, 94, 96. Samuilo, 274, 284. Saniglia, (Saveglia), Stefano, 588. Sanudo, M., 179, 276, 282, 451, 467, 530, 531, 577, 579, 580, 585, 586, 588, 589, 595. Saphyra, 132. Saracinich, Simon, 437. Saraka, Nikola Dominik Natali, 630, 631,634-640. Sarpi, P., 554, 556. Sauide, 160, 161. Sauran, Franjo, 18. Sarau, Franjo, 829-833, 835-836, 838, 850, 852, 853, 855, 857, 859, 862, 863, 865, 866, 868, 870, 872. Savich, Matheus, 398. Savini, P., 40, 41. Schiavuzzi, B., 41, 57, 61. Schneider, Α., 520, 521, 534, 535. Schönleben, J. L„ 29, 45, 46, 49, 54-57, 59, 68, 70. Schoising, Franjo, 676. Scricchia de, Barolo, 501. Scussa, V., 29. Sebastijan, đakon, 263. Seid-Mehmedpaša, 644. Sekund, biskup, 57. Septo de Saugliano, Antonius, 297, 302. Sercana de, Bartolomeus, 389, 809. Petrus, 89, 417. Serblin, Josip, 875, 888. Serillo, Ivan, 550. Sermage, Henrik, 860. Seseni de, Petar, 768. Sever Tršćanski, biskup, 50, 51. Sibischini, Jakov, 582. Sienčik, L., 88,90, 91,92. Sigismund, kralj, 119. Sigonius, C., 40, 49, 52, 257. Sigray, 671. Simeon, 149, 151. Simokates, Teofilakt, 17. Simon, 398. Simon, L., 669. Sincich, Vitorio, 584. Sincovich, Vitorio, 584. Skalić, obitelj, 758-760, 765. Skalić, Pavao, 198, 751. Skender-paša, 226.
929
Skilica, 277. Skofač, Petar, 606. Skok, P., 47, 48, 117, 118, 129, 130, 159-162, 179-183, 185-187, 301, 325 327, 329, 340, 346, 379, 386, 417, 511,799. Skolotura, Mihovil, 447. Slatarich, Jacobus, 398. Sloradis de, Nicola, 407. Smaragd, egzarh, 40, 49, 50-52. Smičiklas T., 89-92, 199, 208, 209, 212, 229, 285, 296, 323, 328, 406, 407. Snačići, pleme, 325-327, 329, 339, 350, 361, 362, 365, 368, 369, 371, 372, 377. Georgius, 326. Ivan Mizerić, 339. Solarček, 671. Sonzonius, Marcus Aurelius, 91. Matheus, 527, 528. Soppe de, Blasius, 405. Lombardinus, 390, 409, 426, 431. Marino, 411,416, 460. Sorini, Franjo, 569, 905. Giambattista Gerolimo, 571. Sovre, A., 77. Spiegelfeld, Antun, 831. Spingarillich, 438. Spissich (Spišić), Josip Ladislav, 703. Spišić, Ignjat, 688. Spon, Jakov, 560, 570, 571. Stancich, Petar, 436. Stanetich, Mihaelis Simon, 401. Stanić, Konstantin, 846, 863, 888, 892. Stanojević, S., 516, 553. Starhemberg, 878. Starianić, Nikola, 586. Steffani, G., 729. Stein, E., 258, 263. Stella, Ivan, 647. Stefan Lazar, 216. Stefan Nemanjić, 223. Stefan Uroš Milutin, 224, 245. Stefan Vojislav, 277. Stephano, 427, 428. Steno, Mihael, 450. Stevan, magister militum, 39. Stipanich, Marcus, 399. Stjepan I, 156. Stjepan II, 125, 127, 131, 133, 134, 282. Stjepan III, 16, 128, 568. Stjepan pok. Desiderata, 118. Stjepan Ostoja, 325. Stjepan, biskup, 279-281. Stjepan, djed Višena, 292. Stjepan VII, papa, 145. Stjepan VIII, papa, 145, 146. Stocco, obitelj, 381. Stoja ud. Milossij, 397.
930
Stojanović, I., 645. Strasinich, Georgio, 409. Stratico, Simun Filip, 464. Stratimirović, Đuro, 224, 225. Strmčani, pleme, 366, 367, 380. Strohal, I., 749, 763. Stipišić, 270, 582, 579, 584. Stošić, K., 345, 515, 353. Stupić, pleme, 344, 358, 361, 364-366, 370, 372, 377. Caveta ud. Ratka, 358. Cvitan Katić, 358. Franjo, 358. Jakov, 358. Juraj pok. Bogdana, 358. Matko sin Bogdana, 358. Pavao, 358. Petar pok. Pavla, 358. Stanislava majka pok. Dujma, 358. Toma pok. Jurja, 358. Tomaš pok. Jurja, 358. Sulec, Josip, 687. Sulejman-beg, 646, 648, 649. Sundačić, Josip, 687. Suppi, Rogerio, 204. Supre, Franjo, 829, 844. Suranyi, J., 823. Svabelj, 861, 874. Svatopulk, 100, 104, 105, 109. Svetoslav, 156. Szapary, Josip, 692. Szekfu, 676. Szen, Antun, 675, 678. Szentpetery, L, 751, 756, 760, 766, 768. Šačerić, 688. Safarik, J., 485, 486, 489, 490, 493. Samšalović, M., 111, 136, 178, 180, 185 189, 191, 573. Šenoa, August, 672. Šeper, M., 135. Sidak, J., 77, 141-143, 235, 299, 300, 302, 331, 578, 603, 605, 610, 613, 615, 665-668, 677, 678, 680, 683, 684, 689, 690, 700, 703, 706. Šilović, Nikola, 586. Šiprak, 869. Sišić, Ferdo, 9, 24, 25, 33, 41, 45, 47, 49, 50, 68, 70-72, 75, 76, 78, 79, 85, 94, 97, 99-101, 104, 106-108, 123, 131, 137, 139-150, 153-158, 160, 162-165, 167, 168, 188, 189, 198, 199, 238, 256-262, 264, 267-270, 277-279, 283, 309, 310, 328, 330, 371, 374, 375, 377, 382, 390, 393, 395, 405, 410, 415, 425, 428, 562, 573, 600, 601,
604-606, 611-615, 654, 657-659, 663, 668, 672-674, 676, 689, 697, 747, 751, 756, 764, 765, 768, 898, 899, 900, 909. Škarica, M., 691. Škenderlić, 687. Škrlec, Nikola, 656, 663, 664, 674. Sojat, O., 663, 666, 688-690, 706. Soštarić, Ignjat, 679, 680. Spišić, 888. Šporer, Josip, 838-840, 867, 876. Štajdaher, Josip, 845, 846, 848, 860, 867, 873. Štefac, Marko, 606. Štefanec, 873. Subići, pleme, 325-327, 329, 338, 346-350, 361, 362, 365, 367, 368, 371, 377. Banić, 328. Bribirci, 203, 204, 208, 212, 216, 221, 222, 245, 250, 292, 309. Grgur, 246, 292. Juraj, 206-215, 223, 237, 240, 243, 244. Juraj II Kliski, 215, 217, 218,220,244,249,251. Mladen I, 206-217, 221, 226, 227, 236, 237. Mladen II, 203, 213, 214, 217-221,224,227,243, 244,246-248,251. Nikola, 214. Pavao, ban, 203-230, 232, 234-294, 350, 363, 907. Pavao III, 218. Stanislava, 216. Stjepko, 206, 236. Ursa, 215, 216, 223, 243. Budislav sin bana Jurislava, 328. Butko, 329, 338. Butko pok. kneza Marka iz Bribira, 338. Butko Ugrinić, 338. Dominik Šubić, 328. Donato, 349. Franjo Marković, 349. Gregorije, 329. Gregorije sin pok. Radoslava, 349. Grgur Marković, 348, 349. Ivan pok. Budislava Mizerića, 338. Ivan Šubić, 328. Ivan sin Petra, 346. Ivan Ivaniš, 348. Ivan sin pok. Ivana Markovića, 343, 349. Ivan sin pok. Matijevića, 328.
Ivanus sin. pok. Grgura Markovića, 348. Ivaniš sin pok. Jurja Markovića 349. Jakov sin Pavla, 346. Juraj sin Budislava, 329. Juraj sin pok. Grgura Markovića 348, 349. Juraj Marković, 348. Juraj Obradić, 347. Juraj sin pok. Stjepana Stipišića, 338. Lacko, 347. Ladislav Marković, 349. Lucija ud. Frederika, 349. Marchione, 350. Margarita ud, Ugrina, 347. Margareta Vorta, 347. Marko, 328. Marko sin pok. Jurja, 348. Marmogna, 326. Malija sin. pok. Grgura Matijevića, 328. Matija, 348. Matija pok. Pavla Markovića, 348. Matija Marković, 348. Matko Bukvarčić, 348. Miklouš, 347. Mirko »Vuchetig«, 328. Nikola pok. Jakova, 349. Pavao »Marcovich«, 349. Pavle Stojnić, 350. Petar Matijin, 328. Petar Obradić, 348. Simon sin Matije, 348. Stjepan Marković, 349. Stjepan, 348. Stojnić, 350. Stojšica, 347. Suzana ud. Ivana, 346. Ugrin sin pok. Nikole, 347. Sufflay, M., 323, 325. Šugh, 688. Šulek, B., 708. Šunjić, M., 810. Surmin, Dj., 92, 345, 484, 485, 486, 490, 667, 676, 689, 894. Šuvić, Josip, 860. Švago, Niko, 621. Svear, L, 196. Svob, D., 118, 141, 325. Taaffe, 734. Tafel, 282. Tahy, Franjo, 599. Talovac, Matko, 433.
931
Tamaro, L, 25, 33, 38, 41, 45-47, 49, 51, 57,719. Tanodi, Z., 757, 758, 760. Tanzliger, 293. Tarallo, Creste, 207., 446. Henrik, 207, 446. Tarsia de, Xristophori, 392, 431. Tasilo, vojvoda, 38, 39, 56. Taso, 52, 55, 56. Tatić, Mirjana, 286. Taufer, H., 712. Taufferer, Siegfried, 676, 682, 683, 684. Teodebret, kralj, 32. Teodorik, 13, 258-260, 266. Teodosije, biskup, 135. Teodosije II, 256. Teofan, 149. Teofilakt Simokates, 44, 78, 739. Terputec, Ludovik, 880. Testa, Jeronim, 520, 523. Tetačić, 479-480. Ivan, 483. Nikola, 483. Pavle, 502, 503. Radoslav, 502, 503. Zoran, 483, 502, 503. Thalloczy, L., 224, 425, 797. Theiner, A., 224,491. Theodorius, 29, 30. Thomasius, Franciscus, 531, 532. Thugut, 625, 630-633, 637, 638,641, 647, 650, 664, 686. Thurn, J. J., 597, 856. Rajmund, 702. Vuk, 600, 613. Tiepolo, Bajamonte, 218. Tintoretto, 535. Tiscimir, 145, 147. Tiskovac, pleme, 366, 367, 380. Tizian, 535. Tkalac, L, 838, 839, 879, 881, 882, 886. Tkalčić, Ivan, 113, 122, 123, 124, 136, 196, 197, 689, 825, 826. Tokić, Antun, 694. Tolić, Blaž, 815. Toma Arhidakon, 104, 105, 140, 143, 148, 156- 159, 193, 196, 198, 223, 224, 262, 274, 285-287, 290-292, 294, 324, 326, 749, 751, 762, 764, 765, 771. Tomašić, Ivan, 157, 193-195, 198-200. N., 65, 76, 77, 154, 166-168, 171, 174, 221, 226, 228-230, 747, 829, 844. Tomislav, kralj, 12, 13, 76, 77, 141-145, 148-150, 170, 173, 272, 273. Tomšič, Fr., 98, 100-102, 105-109. Tommaseo, Nikola, 390. Tommasini, G. F., 27, 28, 57-59.
932
Tordoso, 129. Torkvat, Andrija, 901. Totila, 26, 30-34, 262. Tousić, Luka, 588. Travniček, Fr., 133. Treguan, biskup, 293, 294. Trenk, Franjo, 899. Tresić Pavičić, A., 199, 751. Trieb, Josip, 687. Trifunović, Đorde, 109. Trono, Luka, 427, 802. Trpimir, knez, 64, 120-123, 125, 127-135, 137, 140, 142, 164, 227. Trpimir II, 141-146, 148, 150, 151, 155, 156, 160, 164, 170, 171, 173, 174, 273. Trugiferus, 29. Truhelka, Ć., 226. Tubolović (Tobolović), Katarina, 467. Petar, 453. Tufnić, Balbe, 767. Tugomirići (Tugomerići), pleme, 325-327, 334, 342, 356, 357, 361, 364, 366, 372, 376, 377. Grgur, 342. Juras pok. Vlatka, 356. Kosma Mihovil, 334. Kuzma sin pok. Tomaša, 357. Marko, 342. Vitko, 342. Tustić, 688. Tvraković, Toma, 807. Tvrtko, 299, 302.
U Udaljcov, A. D., 826. Ueglaci, pleme, 361, 365, 367. Ugert, 848. Ughelli, 27. Ugo, kralj, 125, 127, 128, 134. Ugrinić, pleme, 367. Uligisal, 24, 261. Unačac (Vsnacac), pleme, 360, 371, 372, 377. Ivan Benković de Plavno, 360. Urban III, papa, 289. Urlić, Š., 391, 422. Urmaneo, Dujam, 551. Urmengi, 703. Urmiza, Micovillo Postrossich, 427. Ursis de, Petri, 431. Utrović, Simon, 489. V Vajnštajn, O. L., 826. Valaresso, Federico, 415. Matej, 483. Paulus, 418.
Valčić, V., 329, 801. Valentin, 185. Valentijan III, 256. Valois, Karlo, 249. Valuk, knez, 82, 83, 94, 95. Valvasor, J. W., 52, 57, 58, 61, 70. Vaniček, Fr., 690-692. Varenn, 673. Varikaša, Madije, 447. Tomasina, 447. Vasilije I, 142, 269, 270. Vasilije II, 271,272. Vassilich, 57. Vecelin, 162. Velcich, Millenois, 401. Velcona, 128. Velislava kćer pok. Mirislava, 296. Venecij, svetac, 67. Venerije, Antonije, 805. Venerio, Leonardo, 376. Venetiis de, Alojsio Rosa, 419. Veniero, Leonardo, 376. Venier, Simon, 513. Ventura de, Nikola, 419, 496. Petar, 419, 496. Venturini, A., 520, 525. Venturino de, Petro, 419. Vergentinos, senator, 24. Vergottini, B., 27. G., 38. Vero, 31. Veronese, 535. Vernić pl. Franjo, 855 - 857. Vesselich, Antonius, 400. Jacobus, 400. Vettich, G., 33, 39, 40, 42, 45, 47, 49, 50, 52, 54, 56, 57, 63, 64, 69, 78. Vidolich, Hieronimus, 801. Vidovich, Matheus, 438. Vigilije, papa, 28, 263, 264. Viktorić, pleme, 359, 361, 366, 370, 372, 376, 377, 380, 382. Franol sin Rade, 359. Radoslav Stipković, 359. Vincelin, kanonik, 860, 864, 867. Vinjalić, G., 200. Virevići, pleme, 334, 335, 357, 358, 361, 364, 366, 369, 370, 377, 379, 382. Andrija, 343. Balša, 343. Dražoj, 335. Filip, 342. Grgur, 357. Grgur Merganić, 357. Grgur sin Stanislava, 357. Grgur Wyrewych, 358. Ivan Banić, 358. Ivan pok. Jurja, 357.
Jakov sin Cvitana, 342. Jakov Stojšić, 335, 342, 343. Marko, 342. Martin pok. Stojana, 342. Malija, 357. Nikoleta, 357. Novak pok. Stanislava, 334. Simon Saracinić, 357. Stana ud. Grgura, 343, 357. Stanislav, 357. Stanislav pok. Križana, 343. Stipac Tolmović, 357. Stojan, 357. Stoj sa Banić, 335. Stojša Stojšić, 342. Toma Stojšić, 343. Visen, 291-293, 303. Višnjić, Filip, 291. Vital, biskup, 270. Vitalij, 25, 26. Vitaljić, Stjepan, 593. Vitasović, 570. Vitezović, Dinko, 723. Vitezović, Ritter Pavao, 195, 200, 205, 220, 487, 565, 566. Vitigej, 261. Vitković, Gruban, 809. Venerije, Antonije, 815. Vitomir, 189. Vittorelli, Andrija, 554. Viviani, Michael, 780, 812, 817. Vladinić, Martin, 806. Petar, 806. Vlasnić, Nikola pok. Matije, 584. Vlašić, 679. Vlatchovich, Matheus, 401. Vlatković, Ivan, 514. Vodanich, Jacobus, 437. Vodnik, B., 486, 490, 492, 516, 667. Vodopić, Vincenzo Petrov, 647. Vojislav Dukljanin, 277. Vojkfi, Franjo, 860, 882. Vojković, Maretić, B. M. R. A., 195, 196. Vojnović, Josip, 899. L., 619, 634, 635-637, 701. Vojteh, Georgi, 907. Volcigna q. Guidonis de Matafar, 247. Volney, 673. Vončina, J., 372. Vrabec, Ivan, 874. Vrančić, Antun, 600. Vrančić, Karlo, 570. Vrasiamati, Štipan, 438. Vrbani de Pisis, Nicolaus, 438. Vrbašić, 359, 362, 370, 372. Petar sin Grgura, 359, 376, 377. Vrhovac, Maksimilijan, 654 — 668, 672-678, 680, 682, 684, 703-705, 933
707, 709, 710, 711, 837-840, 844, 845, 848-850, 853-855, 859-867, 869, 873-876, 879-885, 887, 892-894, 907. Vučetić, Α., 619. Kuzma, 582-585, 588. Vukasović, 690, 691. Vukčić Hrvatinić, Hrvoje, 374, 394, 428. Vukomanić, pleme, 359, 362, 370, 372, 376, 377. Vuković, 875. Vuletić-Vukasović, Vid, 449.
W Wallis, 833, 871, 872. Wattenbach, G., 40. Weikhard Auersperg, Ivan, 195. Weisenberger, 878. Weiden, Fridrih, 726, 727. Wenefels, Mariana, 670. Werner, zastupnik, 878. Wertheimere, E., 659, 687, 708. Wheler, G., 570, 571. Wiessner, H., 224, 242. Willax, O., 823. Wurmser, 872. Wurzbach von, C., 671.
Zaccaria, G., 570. Začinio, Nikola, 588. Zadulinis de, Cressij, 393, 407. Doymus, 437. Šimun, 309. Vittolo, 408. Zagiba, 101. Zaharija, knez, 144, 151. Zambertus, A., 121. Zandonatis de, Antonius, 488, 527, 530. Michael, 492, 494, 505, 512. Zane, Andrea, 386, 388. Bernard, nadbiskup, 119. Zanini, Laurentis, 397. Zaninović, Marin, 215. Zanni, Budci, 436. Zaput, Ivan Petrov, 632. Zaudrissich, Radaz, 401. Zavida, 161. Zavorović, Dinko, 104,199, 215, 216,257. Zdenčaj, Nikola, 860. Ženo, Christophorus, 809. Zerni da Jadre, Vice, 205. Zeuss, 66. Ziegler, 106. Zilhy, Karlo, 669, 850, 853, 884. Zinzendorf, grof, 674. Zipp, 673.
934
Zjačić, M., 207, 446. Zlatorgović, Cvitan, 588. Zlatović, S., 292, 329, 334, 345, 348, 389, 406, 515. Zmana, pleme, 359, 370, 372, 376, 377. Nicolaus Herzegenich, 359. Zoranić, obitelj ,488. Bernardin, 484, 496, 497. Cvitan, 482, 483, 501, 502. Dražica, 484. Ivan sin Marka, 481. Ivan otac Petra, 484, 487, 488, 493, 496, 497, 533, 537. Jelena, 482. Jeronim brat Petra, 493-496. Juraj sin Ivana, 484. Juraj, 496, 497. Luka, 482. Marina, 484. Marko sin Zorana, 481. Matija, 484. Matija sin Ivana, 484. Mikac, 484. Miltos, 482. Mirko sin Ivana, 484. Nikola, 484. Petar djed pisca, 483, 484, 486, 496, 503, 505, 506. Petar pisac, 479, 480, 484-499, 533, 536, 537, 544. Ratka žena Cvitana, 482. Stjepan, (Štipan), 482, 500, 501. Šimun, svećenik, 482. Thomasius, 495-497. Zoran, 484. Zororabel, Matej, 285, 286, 288, 289. Zrinski, Petar, 209, 564, 899. Zrntelkay, F., 679, 688. Zunković, pleme, 360, 362, 371,373, 377. Andrija, 360. Ivan, 360. Ivan Milanić, 360, 484. Marko Milanić, 360, 484. Zvonimir, kralj, 121, 122, 125, 127-129, 131, 132, 134, 135, 157, 158, 164, 171, 174, 226, 227, 247, 281, 282, 508. Zwitter-Tehovnik, Dana, 682, 684.
Žerjavić, Josip, 838, 840, 844. Žic, N., 41. Žigmund (Sigismund), 374, 394, 428, 433,434,481,768-770. Živković, delegat, 875, 876. Živković, Mihajlo, 309. Žura, Slavica, 742. Žuvić, Grgur, 586. Josip, 669.
KAZALO ZEMLJOPISNIH NAZIVA (Index locorum) Abruzzo, 250, 376. Afrika, 823. Akvileja, 25, 26, 31, 33, 51, 53, 63, 162, 255, 256, 257. Albanija, 224, 225, 295, 481, 497. Almis, (Almissia, Vlmissie, Olemis), 186. Alpe, 41,52, 61,62, 64, 69, 71. Alverno, 301. Amerika, 18, 823, 826, 827. Amsterdam, 16, 112, 258, 564. Anadol, 98. Ancona, 15, 31, 32, 262, 520, 5632, 595, 636, 670. Apenini, 18. Apulija, 212, 250, 285, 376, 592. Aque, 106. Arbanasi, 306, 400. Argentina, 26, 51. Arkola, 691. Artegna, 53. Artikovo, 309. Artina kod Ražanca, 429. Austrija (Austro-Ugarska Monarhija), 10, 18, 19, 78, 242, 306, 400, 558, 629, 652, 659, 669, 671, 686, 697, 699, 701, 727, 741, 742, 743, 829, 831, 835, 837, 838, 839, 851, 852, 898. Avignon, 295. Azzelia (Agellia, Egellia), 55. Azija, 18, 109, 285, 823, 824, 826, 827. Azovsko more, 99.
Babac, (Babacz), 411, 416. Babe, (Babie), 187, 396-403, 420. Babindub, 380, 405. Bacnice, 436. Bačev Dol, 621, 645. Bacane, 337.
Bacani, (Baciane), 365. Bag, (Karlobag), 480. Bagdad, 98. Bagno, (Banj), 186, 532. Bakar, 707, 830, 845, 851, 865, 868, 869. Bakarac, 869. Balkan, 16, 37,46,47,70,75, 86, 152,262 292, 558, 559, 573, 696, 740, 742, 748, 903. Baltimore, 77. Bamberg, 535. Banja, 199. Banja ves, (Pfannsdorf), 91. Banjevci, (Baljevac), 336, 364. Bar, 103, 152, 740. Bargudichia, 187. Bari, 13, 269. Barje, (Boria), 410. Bašćica, 340, 351, 365, 440, 804, 805. Bavarska, 59. Bastilla, 653. Bazel, 553. Beč, 17, 19, 65,92, 101, 129, 197, 200,209, 211, 221, 258, 263, 553, 605, 619, 627, 632-634, 636, 639, 667, 668, 672-674, 682, 697, 703, 709, 713, 726, 829, 830, 832, 840, 842, 853, 857, 860, 863, 864, 876, 881, 882. Bela Gomila, 484. Belaj, 42, 371, 484, 865, 868. Beli, (Belo), 409. Belice, 152. Beljak, 85, 88. Beograd, 10, 25, 38. 43, 46, 47, 78, 97, 100, 106, 107, 141, 142, 147, 149, 162, 216, 226, 238, 262, 263, 267, 269, 273, 286, 296, 741, 742, 823, 826, 837, 898, 906. Benevent, 68, 69. Benkovac, 197, 433, 833. Berbir, (Bosanska Gradiška), 683.
935
Berlin, 53, 279, 670, 797, 878. Bibinje, 370, 402, 801, 808. Bilčovs, (Lundmannsdorf-Mošćenice (Monschenizen), 90, 92. Bilotnjak, 495. Biljani, 330, 331, 363, 369, 370, 378, 363, 424, 437, 438, 807, 816. Biograd, 14, 91, 104, 126, 132, 135, 152, 165, 187, 257, 283, 306, 327, 331, 337, 363, 378, 383, 516, 573, 764, 833, 940. Biskupija, 833. Bistrovina, 365, 374. Bitina, 363. Bizant, 12- 14, 23, 25, 26, 28, 30, 33-35, 37, 38, 41, 44, 46, 51, 54, 56, 63, 71, 73, 99, 104, 107, 109, 110, 149, 151, 228, 256, 260-262, 265, 266, 268-270, 273, 274, 276, 278-280, 282-284, 739, 740, 742, 743. Blaćani, 351, 367, 417, 803, 816. Blagnane, 310. Blasovčina, 309. Blato, 337, 365, 806. Blatograd, (na Balatonu), 100-102. Bodpechach, 84. Boiska, 310. Boišće, 816. Bojska, 803. Boka Kotorska, 10, 18, 19, 296, 622, 624, 634, 638, 640-642, 830-835, 851, 852, 873, 902. Bokanjac, 306, 337, 467, 482, 501, 807. Bokanjačko Blato, (Hunjakovo), 412. Bologna, 29, 38, 64, 151, 255, 276. 670. Boljim, 42. Boričani, 335. Bosna, (i Hercegovina), 11, 14, 17, 18, 31, 203, 211, 220-224, 226, 227, 228, 235, 237, 238, 244, 249, 251, 273, 274, 291, 294-303, 499, 559, 623, 659, 671, 732, 733, 735, 741, 742, 752, 825, 832, 898. Boyscha, 417. Brač, 449, 581,700. Bossano, 691. Bratislava, 710, 894, 768. Brčelj,488. Brdari na Zrmanji, 366. Brdarić, 493, 495. Brdovac, 609, 610. Brescello, (Brexillo), 49. Brescia, 692. Brezice, 88. Brdacwerda, 91. Bren, 622. Brgat, 622. Brenta, 691. Bribir, 14, 216, 220, 221, 236, 238, 327, 936
328, 338, 346-348, 362, 367, 378, 383, 433, 865. Bristići, 816. Bristvica, 833. Brizine, 187. Brod, 865. Brus, 330, 511,518. Bruskandol, 495. Bruxelles, 258, 670. Bubnjani, 308, 363. Bucina, (Butina, Butina vas), 88, 89. Bugarska, 100, 104, 107, 110, 150, 151, 171, 174, 292, 607, 758. Bučinja, 88. Budim, 204, 250, 655, 660, 672, 767. Budimpešta, 77, 141, 193. Bukovica, 14. Bukovrh, 865. Buissindorf, 84. Bursa, 98. Burnum, 261. Butina, 337, 362, 365, 374. Buzet, 43, 46. Bužan, 480. Caipoglie, 188. Campo-Formio, 9, 10, 897. Capodistria, 59. Carigrad, 17, 18, 29, 98-100, 105, 107, 108, 110, 141, 255, 261, 268, 269, 284, 285, 595, 623, 630, 635, 637-639, 682, 696, 739, 902. Carlouschina, 187. Cassacco, 93. Castiglione, 691. Celovac, 85, 86, 88, 91. Celje, 106. Ceneda, 53. Ceranje, 310, 335, 368, 418. Cerinci, 309, 310, 381, 423, 496, 804, 816, 817. Cernik, 865. Cerovac, 680. Cetina, 59, 65, 66, 124, 152, 239. Cetinje, 904. Cetinjsko polje, 244. Chaumont, 850. Chicago, 285. Chieri, 297, 298, 299, 301-303. Chiacafaci, 801, 817. Chrowat, (Chrowath, Crowath, Chrawat), 85. Cislajtanija, 19. Cissa, 71. Cista, 833. Citadela, 16. Clanaz, 188.
Cognassice, 425. Copiglie, 187. Copille pole, 185. Cormons, 62. Cres, 268, 562, 829, 844, 847, 848, 868, 870. Crikvenica, 865, 868, 890. Crna Gora, 11. Crni lug, 865. Crno, 447, 806. Crnogorsko Primorje, 265. Crno more, 99, 658, 740. Cruseo polje, 186.
Čabar, 682, 865, 868, 870, 890. Cakavci, 328,329, 349, 362, 367, 368, 805. Čazma, 197. Cedad, (Cividale), 52-55, 133, 877. Češka, (Bohemia), 59, 71, 107, 687. Crnčiće, (Schwarzendorf), 90. Cubrijan, 381. Cudomeršćina, (Cudomerischina, Zudomerschina, Zudomerschina), 365, 378, 382. Ćićarija, 43, 72. D
Dacija, 78. Dalmacija, 9-14, 16-19, 23-26, 28, 31-33, 35, 42-45, 47, 49, 50, 58-60, 62, 63, 65-68, 70-73, 75-78, 84, 88, 91, 93-96, 103-105, 139, 140, 144, 150, 152, 153, 165, 171, 173, 174, 178, 180, 184, 207-212, 215, 218-220, 227-229, 237, 239-241, 249, 250, 256, 258-271, 273, 274, 276-282, 284-287, 289, 291, 212, 294, 296, 303, 305, 307, 320, 321, 383, 387, 430, 450, 481, 497, 525, 536, 556, 562, 563, 566, 574, 640, 653, 657, 658, 668, 693, 695-698, 700-709, 711, 712, 726-735, 749, 752, 763, 765, 769, 823, 829-836, 839, 851, 873, 897-899. Dalminij, (Duvno), 50. Danska, 660. Dardanija, 78. Depsina, 513. Diklo, 153, 270, 306, 375, 512, 800. Dinaridi, 71. Dnjepar, 99. Dholica, 90. Doboj, 9. Dobrla ves, (Eberndorf), 91, 92.
Dobravode, 417. Dobrudža, 71. Dolac, 310, 826. Dolac kod Novigrada, 370. Dolina, Bele, 55. Kanalska, 56. Žilice, 55, 56. Zuje, 55. Domagovci, (Domacofci), 310, 424. Domakovci, 363, 371, 804. Don, 99. Donplachi, 84. Donji krajevi, 217. Donja Stubica, 598, 601, 603, 604, 605, 615. Drač, 23, 28, 108, 110, 260, 277. Dračevac, 405. Draga, 186. Dragane, 15, 520. Draganić, 309, 330, 334, 351, 364, 368, 378, 380, 382, 801. Dragine, 363. Dragoješćak, (Dragofschiak), 409. Dragonja, 72. Dragovo, 410. Drava, 76, 78, 84, 100, 105, 242, 671. Draziza, 187. Dresden, 878. Drežnik, 237, 238. Drijeva, 247, 248. Drina, 215, 235. Drniš, 264, 700, 833. Drasac, 187. Druschia, 187. Drvenik, (Zirona), 522, 833. Dubica, 231,683, 839. Dubrovnik, (Dubrovačka Republika), 11, 17, 19, 132, 152, 179, 195, 214, 215, 264, 296, 300, 312, 331, 372, 492, 562, 583, 596, 619, 620-622, 625, 626, 628, 630, 632, 636-640, 643-650, 701, 711,825,830,832-834,851. Duchumuzlidorf, 84. Dugi Otok, (Insula Magna), 274, 275, 393, 408-410, 412, 456, 468, 814. Duklja, 740, 743. Dunav, 31, 32, 44, 77, 78, 84, 101, 262, 269, 671, 739. Duvanjsko polje, 244.
Egipat, 10. Engleska, 660, 682, 713. Etelkoz, 99, 108. Evropa, 10, 18, 40, 109, 466, 652, 823, 826. 937
Fara, (Pri Gradiški), 53. Feldkirch, 707. Fermić, (Fermione), 411. Ferrara, 218, 451. Filipopolis, (Plovdiv), 11. Firenza, 117, 298, 301. Folia, (Fulia), 409. Forli, 15, 526. Francofurti, 31, 112. Francuska, 10, 292, 653, 658, 660, 662, 669, 672, 682, 685, 686, 695, 696, 701, 702, 707, 710, 837, 899. Frankfurt, 723, 845. Frigide, 41,45. Friulli, 52, 73. Furlanija, 12, 25, 28, 35, 43, 45, 46, 53-55, 70, 71, 86, 93, 670. Fužine, 848, 865, 868.
Gacka, 152. Gacko, 207, 224, 238, 646, 650. Galicija, 91,752. Galija, 45. Galovac, 398, 404. Gaženica, (Gasenice), 400, 808. Genova, 210. Germania, 109. Gerovo, 865. Gigen, 106. Glamočane, (Visočane), 282. Glanadorf, 84. Glanegg, 86. Glina, 85, 86, 89, 229. Glinica, 90. Glurović, (Sluravich), 409. Golubice, 410. Gorači, 865. Gorica, 54, 89, 308, 398, 416, 670, 839, 850, 852, 877. Gorice, 435, 482, 851. Gorski, 839. Gospić, 480. Gosposvetsko polje, 85, 86. Gotna, 38, 53, 87. Grabje, 590. Grabovac, 833. Grabaštanj, 91. Grabovčani, 309, 330, 368. Gradec, 179. Gračišće, 48. Gradiška, 670, 877. Gradež, 33, 38,51, 63. Gramoglavaz, 430. Graz, 85, 101,221, 840. Grčka, 566, 670, 823. 938
Grebba, 186. Grguricavas, 365. Grgurice, 360, 368. Grivna, (Griffna), 309, 310, 353. Grižani, 865. Grobište, 199. Grobničko polje, 193, 196-200. Grobnik, (Gelen, Grobnich), 194-197, 375, 865. Grusi, (Grussi), 187. Gumulachi, 84. Gusić, (Gusich, Gussichi), 379, 382. Gvozd, 233, 239, 241, 242, 323, 438, 597. H
Hadrianopolis, (Edrene, Drinopolje), 101. Haildeberg, 556. Haiti, 825. Hamburg, 878. Hannover, 28, 49, 459. Hercegovina, 11, 294, 627. Herson, 99. Hižakovac, 609. Hrašćane, (Hraschiane), 416. Hrašćani, 310. Hrašće, (Racschie), 488. Hrašćavić, 806. Hraštane, (Raštane), 802, 803, 816. Hreljin, 848, 865. Hrib, 865. Hrgović, 614. Hrovaček, (Krobathen), 91. Hrušica, 33, 47. Hrvatska, 10-19, 47, 65, 70, 75-78, 84, 88, 89, 91, 93, 96, 100, 104, 109, 111, 140, 144, 148, 150, 153, 159, 165, 168, 171, 173, 174, 178, 190, 199, 207, 210-214, 227, 229, 235, 237, 239, 240, 242, 244, 249, 250, 275, 280-282, 286, 287, 291, 292, 294, 296, 324, 346, 372, 376, 383, 430, 439, 561, 562, 566, 574, 598, 653-659, 662-664, 666-672, 675, 678, 679, 681, 684, 685, 687, 688, 690, 693, 695, 698, 700, 703 - 709, 711, 712, 731-735, 740, 752, 765, 797, 799, 829, 839-851, 853-858, 860-862, 865, 869-882, 884, 886, 887, 889, 892, 894, 895, 899. Hum, 238,247,741. Hvar, 16, 236, 296, 354, 449, 463, 497, 577-589, 591, 592, 596, 700, 833. I
Ibar, 78. Idole, 410. Ilirija, 19, 70, 195.
Ilirik, 25, 26, 58, 61, 70, 71, 76-79, 81, 88, 92, 94, 96, 104. Imotski, 833. Innsbruck, 655. Iplis, 52. Islam Grčki, 353. Ist, 274. Istra, 11-13, 24-35, 37-73, 88, 90, 91, 94, 96, 103, 105, 152, 260, 262, 266, 294, 295, 377, 697, 702, 732, 733, 741, 847, 851, 899, 905, 910. Italija, 16, 18, 23-25, 28, 29, 31-33, 35, 37, 38,40, 43, 44, 46, 50, 54, 69, 73, 78, 80, 87, 109, 125, 128, 130, 135, 137, 149, 250, 260, 262, 263, 386, 465, 520, 558, 564, 566, 598, 635, 670, 685, 691, 719, 727, 823, 824, 827. Jadran, 18, 23, 33, 44, 71, 78, 103, 140, 152, 181, 188, 260, 281, 301, 302, 566, 652, 658, 707, 728, 740, 898, 902. Jadro, 187. Jagodno, 816. Jagodnja, 342, 343, 369. Jakava, 865. Jakavci, 367. Jarani, 347. Jarram, 299, 300, 302. Jaska, 874. Jastrebarsko, 600. Jelen-grad, 197. Jelenica, 400. Jelensko polje, 196, 198. Jelsa, 833. Jelšanci, 350, 367, 440. Jelšani, 72, 434, 864. Jeruzalem, 430. Jošani, 338, 344, 357, 434. Judenburg, 85. Jugoslavija, 827, 905. K
Kačina Gorica, 329, 351, 355, 362, 365, 379. Kačišćina, (Kaćićina), 382. Kadičina Glavica, 368. Kamenjani, 308, 338, 342, 356, 360, 363, 367, 370, 404, 405, 435, 436 440 804-806. Karantanija, (Caruntanis, Carentania, Quarantanas, Quarantanis), 12, 58, 60, 65, 71, 75, 78, 80, 83-86, 88, 93-96, 103, 105,741,905. Karin, 90, 152, 328, 340, 363, 365, 379, 380, 436. Karnburg, (Kranski Grad), 85, 86.
Karlobag, 830, 851. Karlovac, 707, 837-839, 841, 843, 845, 848, 849, 858, 862, 866-868, 870, 874, 875, 878, 879, 882, 888, 890, 894. Karniza, 330, 436, 440, 496. Kastav, 72, 858, 865, 868, 905. Kašić, (Casich, Chassichi), 264, 265, 310, 336, 352, 364, 378, 382, 423. Kašićina, 378. Kaštelac, 188. Kaštel, 72. Kaštel Kambelovac, 833. Kaštel Štafilić, 523. Kasezecharbach, 90. Katunine, 513. Kazazi, (Kasezi, Kosezi), 91, 94. Kiakavci, 404. Kina, 713. Kis, 766. Kličevac, 310, 353, 356, 368, 369. Klis, 215, 229, 243, 499, 515, 522, 833. Klobučac, 206. Knin, 89, 120, 132, 134, 152, 162, 165, 171, 174, 206, 264, 292, 309, 352, 370, 376, 389, 435, 734, 797, 798, 819, 833, 900. Kobilaglavić, (Cobilaglavich), 801. Kokičane, 328, 333, 335, 336, 344, 363. Kolarina, 816. Kolibici, 370. Kolubara, 78. Kolunić, 382. Komiža, 584. Komorani, 448. Komornjak, (Comornich), 411, 416. Konavle, 17, 619-621, 624, 626, 632, 635, 638, 639, 641-644. Konjašica, 804. Korlat, 335. Korčula, 284, 276,449, 549 628 635 696 834. Kormend, 670. Kormin, (Cormons), 52, 53. Kornati, 274, 407, 905. Korupaljac, 370. Koruplje, 210, 337, 379, 424, 804. Koruška, 46, 52, 58, 59, 65, 85, 86, 88, 94, 95, 103, 242, 600, 852, 895. Kostanjevica, 613. Kosovo, 12, 370. Koštabona, 72. Kotor, 18, 19, 132, 152, 268, 512, 642, 645-648,824,827,830,834. Kozjak, 89. Kozino, 306. Kraljevica, 707, 830, 805, 869. Kraljevo, 897. Kranj,42. 939
Kranjska, 732, 733, 647, 850-853, 977, 879, 895. Krapina, 89. Kras, 41,43, 45, 54, 58, 61. Krašević, 800. Kraubat, 85. Kraut, 85. Krbava, 363, 480. Krbavac lug, (Cherbaffac luch), 152, 309, 310, 363. Kremona, 44, 49, 50. Kreta, (Kandija), 562. Kriković, 338. Kriva Vrba, 90. Krk, 132, 135, 224, 255, 268, 770, 413, 562, 829, 847, 849, 868, 870. Krka, 85, 88, 89, 346. Krkavce, 72. Krmčina, 88. Krneza, (Karnisa), 91, 330, 342, 365, 804. Krobather Berg, 86. Krotna ves, 91. Krševanje selo, 380. Krupa, 388. Krušćica, 188. Kruševo, 319. Kudica, (Cudica), 409. Kukari, (Chucharo), 378, 382. Kukljica, 532. Kulišić, 367. Kupa, 100, 105, 107, 235, 707, 873, 883. Kvarner, (Quarnaro), 33, 37, 43, 62, 83. Labin, 25, 46, 65, 66, 152, 865, 868. Laganj, 413. Lamozanino, 380. Lapac, 70, 328, 363, 379, 436. Lastovo, 619. Laudara Vela, (Labdare), 408, 409. Lebeniah, 84. Legnano, 692. Leipzig, 31, 37, 40, 79, 129, 133, 226, 258, 263, 513, 660. Lemeševo Hrašće, 332, 338, 341, 342, 365, 382. Leoben, 9, 10, 85, 691, 696, 897. Letaj, 42, 61, 62. Levant, 566, 650. Liburnija, 13, 23-26, 32, 33, 35, 65, 66, 72, 87,90,255, 258, 260,263, 265, 266. Lič, 865. Lienz, 56. Lika, 15, 88, 90, 91, 93, 152, 309, 330, 371, 436, 903. Lisac, 72. Lišane, 346, 357, 369, 436, 438, 440, 806. Liutacha, 187. 940
Livno, 152, 238, 244. Livanjsko polje, 244. Livorno, 645, 832, 833. Loan, 685. Lodi, 690, 691. Lodomerija, 752. Lombardija, 63, 296, 302. London, 141, 553. Longin, (Longino), 186. Lonja, 865. Loreto, 550. Lošinj, 268, 847, 848, 868, 870. Lovinac, 360, 404. Lovinci, 413. Lovorno, 621, 645. Lovran, 865, 868. Loxena, 299, 300, 301. Lukoran, 455-457, 460, 643, 644, 807. Lun, 766. Lupoglav, 59. Luštica, 296. Lj Lješ, 152, 740. Ljuba, 329, 362, 389, 426, 428-430, 436, 437, 482, 512, 513, 804, 808, 813. Ljubač, 310, 428. Ljubljana, 23, 31, 33, 38, 40, 42, 45-47, 49, 50, 52, 55, 64, 75, 77, 78, 82, 83, 87, 88, 94, 103, 106, 194, 195, 224, 257, 261, 597, 613, 614, 664, 833, 837, 840-844, 846-849, 859, 860, 862, 863, 872, 876, 880, 883.
M
Mađarska, 741, 742, 760. Magline, 363, 512. Magarčio, (Mengatich), 411. Mahurci, 482, 800. Mainz, 685. Makarska, 19, 699, 721, 833, 834. Makar kod Makarske, 262. Makedonija, 109. Mala Azija, 98, 99. Mala Poljska, 109. Mali Lošinj, 721. Malinavas, 310, 816, 865, 870. Malobrdce, 72. Malmosk, 84. Manfredonija, 70. Mantova, 26, 49, 50, 691, 692. Manzano, 49. Manzikert, 280. Maslinjak, (Maslinac), 412. Mata, 78.
Materija, 47.
Medgorje, 91.
φ
l
Mediteran, 47. Medvedgrad, 233, 368. Međimurje, 901. Meglarje, 42, 55. Merišće, 72. Metković, 834. Metlaria, (Medaria, Meclaria, Mecharia), 55, 56. Mežanj, (Mecen), 410. Milano, 24, 33, 40, 64, 93, 126, 255, 670, 684, 691, 804. Miljaca, 309. Miljacka, 801. Miljsko jezero, 85. Mioković, 863. Miranje, 335, 357, 364, 366, 816. Mirišće, 186. Mirlović, 833. Mišetići, 367. Mitrovica, 100, 107. Mljet, 258. Modon, 587. Modruše, 207, 224, 238. Mogorova dubrava, 338, 340, 365, 379. Molat, 275, 407. Moldovija, 659. Monte Cassino, 275. Moravice, 865. Moravska, 12,71,79,98-103, 105-110. Moskva, 97, 133. Mošćenice, 865. Motovun, 46, 62. Movraz, 72. Mramorno more, 98. Mrkopalj, 865, 870. Mrsinj, 377. Mrtenjak, 409. Mrzla Vodica, 838. München, 224, 226. Münster, 685. Mura, 76, 85. Murau, 90. Murvica, 482, 808. N
Nadin, 16, 344, 355, 358, 367, 368, 376, 378, 379, 424, 434, 436, 438-440, 530, 534, 804. Napulj, 207, 208, 210, 211, 214, 215, 237, 243, 660. Negropont, 587. Neretva, 14, 292, 327, 389, 438. Nerežišće, 833. Neustadt, 878. Nevesinje, 648, 649. Nevidane, 185, 186, 482. New Brunswich, 104. New Jersy, 104.
Nikšić, 646. Nimis, 52, 53. Nin, 14, 15, 91, 128, 131, 132, 134, 135, 152, 165, 197, 207, 217, 251, 257, 265, 279, 286, 306, 327, 330, 340, 349, 356, 358, 361, 365, 367, 370, 377, 378, 383, 385, 386, 388, 430, 436, 437, 480, 481, 483, 485, 493, 498, 506, 514, 515, 534, 562, 770, 797, 803, 811, 833. Niort, 81. Niš, 100. Nizozemska, 660, 662. Nizza, 683. Norik, 30, 34, 44, 53, 54, 78, 79. Novalja, 766. Novi (Bosanski), 683. Novi, 865, 869. Novigrad, 14,15,305-309,316,318,320, 321, 327, 358, 370, 375, 376, 378, 383, 385-386, 388, 389, 423-425, 428, 430, 481, 516, 518, 769, 803, 804, 833, 868, 909. Novi Sad, 98. Novokračina, 72. Novoselci, 338, 365, 495, 496. Nj Njemačka, 137, 597, 662, 685. Njitra, 101. O
Obrovac na Zrmanji, 365, 367, 368, 377, 397, 833. Obrovac, (slovenski), 89, 310. Obrovo ili Gradišće, 47, 72. Oderizo, 33, 56. Odorje, 292. Odra, 100, 107. Okić, 600. Olib, (Luibi), 274, 407, 814. Olimp, 98. Olomouc, 102. Omiš, 220, 248, 833. Opuzen, 628, 833. Orihovica, 519, 523. Ortone, 219. Oscopo, 52. Osijek, 106, 693, 718, 732. Oskoruš, 72. Osor, 132, 153. Ostrovica, (slovenska), 88. Ostrovica, (hrvatska), 209, 288, 327, 346, 348, 362. Ostrožac, 372. Oštri Rat, 15,511,518. Ostrovica, 367, 376, 433, 434, 437, 439. Otus, 187.
941
Pad, 25, 33. Padova, 24, 29, 40, 45, 326, 465, 558, 561, 564,571, 817. Pag 197 239 274,275,305,344,356,362, 367 369, 375, 377, 388, 415, 430, 447, 454 481, 512, 749, 750, 762-764, 766-768,771,803,831,833. Paganija, 18, 144, 151, 152, 740, 743. Pagnu, 187. Pagnane, 184. Pakoštane, 387,421. Paljuv, 345. Panonija, 23, 26, 28, 30-32, 35, 38, 54, 70, 71, 76-79, 84, 88, 92-96, 98, 103, 105, 106, 110, 256, 260, 261, 265, 706. Papračani, 310, 354, 363, 379, 423, 804. Paprat, 447. Pariz, 39, 104, 117, 128, 130, 141, 258, 553, 654, 675, 684, 695, 701, 713, 747, 825, 830, 850. Parma, 892. Pasiciag, 187. Pašman, (Pestiman, Pasimano, Pismani, Pissimani itd.), 12, 177-192, 275, 359, 370, 412, 447, 448, 482. Patras, 29. Pazin, 48, 868. Perigna Draga, 186. Pelješac, (Rat), 294. Perljane, 398. Peruda, 286. Perušić, 439. Petrčane, 306, 514. Petrinja, 198, 661, 669. Petrovci, 106. Peschiera, 692. Petrovo polje, 157. Piacenza, 892. Pićan, 46, 48, 59. Piša, 52. Pisac, 865. Pisino, 865. Planik, 412. Plaški, 863. Plavno, 352. Plemići, 15,511,516,518. Plešce, 865. Pločice, 634. Plomin, 71. Počitelj, (lički), 481. Podbrđani, 334. Podbrisie, 187. Podbrižane, 334. Podcrune, 187. Podgaze, 497. Podgorje, 187, 198, 751. Podhum, 806, 865.
942
Podbomiliak, 188. Podgrad, 62, 72. Podgrade, 333, 344, 355, 356, 364, 366, 369, 374, 439. Podgraje, 72. Podinavviz, 84. Poljska, 103. Pođi, 338, 365. Podkloštar, 55. Podlisgnach, 187. Podmirje, 159. Podmorje, 130, 158. Podravina, 9. Podnadin, 328, 336, 337, 362, 366, 374, 436.
Podunavlje, 99, 225, 264. Podvršje, 436, 440, 804-806. Pokrče, 91. Polača, 332, 334, 342, 345, 346. Poljana, 184. Poljane, 72. Pontikapejski tjesnac, 99. Poličnik, (Polišani), 435, 438, 440, 512, 800, 805, 806. Poreč, 257, 802. Poricani, 334, 363, 364, 366, 367, 436, 405, 440, 804, 805, 807. Portugal, 660, 823. Posavina, 842. Posedarje, 340, 405. Postire, 581. Poškaljina, 312, 418, 802. Potochus, 405, 406. Potok, 497. Požega, 499. Praha, 133, 445, 553, 556, 568, 723. Prahulje, 363. Prapratnik, 365, Predgrad, 865. Preko, 488. Premuda, 180, 181,274,410. Premudich, 404. Prespa, 274. Prevališ, 23, 260. Prezid, 865. Pribić, 863. Pridraga, 310, 359. Primorje, 829. Pridraga, 423, 424. Pridvorje, 647. Primorje, 152. Pristeg, 419. Priština, 9, 607. Pritičević, 310, 312, 331, 424, 804, 816. Privlaka, 15, 436, 483, 484, 488, 493, 495, 496, 533. ^Prkos, 319, 332, 404. Prozor, 309.
Pset, 237, 238. Prusija, 672. Ptuj, 106. Pučišća, 833. Pula, 25, 26, 28-30, 32, 35, 37, 38, 48, 60-62,257,261. Punt, 10. Pustograd, 188. Pustopolje, 199.
R Rab, 132, 152, 197, 239, 255, 268, 388, 488, 492, 547, 550, 553, 712, 764, 766, 769, 770, 829, 831, 833, 844, 874, 848. Raba, 77, 100. Račića, 72, 205, 309. Radgogna, 52. Radobudić, 332, 342, 381. Radokova vas, 329, 366. Radokovo, 353, 368, 379. Radovčić, 362, 621, 645, 801. Radovin, 334, 403, 404, 405, 436, 512. Radučevo selo, 368. Rajna, 706. Rakite, 367. Rakitovac, 866. Ras, (Rož), 88. Raša, (Arsa), 59-62, 65, 66, 78, 88. Rašćani, 369, 416. Raška, 741. Raštane, 351, 356, 363. Ratiaria, 106. Ravena, 24-26, 28, 29, 31-33, 38, 41, 42,45,49,50,261,592. Ravna gora, 865, 868. Ravno, (Ćuprija), 100. Ražanac, 334, 352, 368, 370, 404, 437, 480, 511, 512. Redane, 351, 362. Ribnica, 89. Ričul, (Ricolli), 411. Rijeka, (Fiume), 9, 11, 12, 26, 43, 44, 47, 60, 61, 63, 66, 73, 197, 199, 267, 278, 306, 307, 376, 436, 485, 577, 594, 718, 732, 830, 836, 837, 838, 847-849, 851, 852, 854, 856, 858, 859, 899. Rikarja ves, (Rückersdorf), 91. Rimini, 459. Rim, 16, 23, 33, 38, 40, 41, 46, 67, 68, 98, 102-105, 109, 111, 125, 137, 145, 150, 207, 215, 243, 244, 256, 270, 273, 295, 297, 299, 330, 356, 375, 435, 445, 483 520, 549, 554, 557, 561, 563, 567, 570, 593, 595, 670, 746, 825. Rimsko Carstvo, 10, 255. Ritignano, 410. Rivanj, 408. Rižinice, 134.
Rječina, 60, 66, 533. Rodopi, 740. Rogovo, 308, 335, 420, 570, 807. Rozani, 368. Rtin, 52. Rupa, 72. Rupe, 346. Rupotine, 134. Rusija, 103, 682, 837, 838. Russiena, 299, 300, 302. Saala, 71. Sablagna, 310. Sagatinschine, 187. Saint — Felix de Caraman, 285. Sali, 358, 368, 456, 807, 813, 814, 833. Salona, (Solin), 13, 24, 26, 31, 33, 35, 112, 113, 119, 130, 145, 146, 152, 153, 156, 158, 159, 204, 213, 221, 255, 258, 260-265,267, 326. Salzburg, 103, 877. Samara, 98. Samobor, 761, 867, 880, 901. Sarajevo, 9, 17, 109, 226, 731, 735. Sardinija, 892. Šaška, 76, 169, 658. Sava, 19, 44, 62, 73, 77, 78, 84, 241, 829, 838, 842, 871, 873, 881, 885. Savija, 258. Schönbrunn, 837, 854, 899. Schönleben, 30, 70. Sekirani, 270. Selnica, 609. Senj, 207, 217, 224, 238, 257, 299, 301, 413, 550, 837, 838, 870. Setovija, 898. Sesvete, 680. Sevastopolj, 99. Severin, 874, 880. Sfastini, 187. Sgnoaci, 436. Sibirija, 658. Sicilija, 214, 262, 430. Siena, 301. Sikovo, 88. Silba, 407, 607, 833. Sipont, 68, 70, 149. Sirija, 481. Sirmij, 78. Skadar, 587. Skandanština, 72. Skilija, 826, 927, 892. Sklavinije, 18. Skopje, 9, 11, 111, 269, 274, 279, 897, 898, 905-907,910. Skorebić, 310,417-419, 809,833. Skoropac, 816.
943
Skradin, 14, 32, 132, 139, 152, 365, 367, 434, 718. Slavnik, 72. Slavonija, 10, 11, 17, 18, 58, 78, 88, 178, 228 229, 233, 241, 242, 250, 295, 297, 300, 323, 434, 439, 499, 600, 657, 658, 668 679, 693, 706, 731-735, 742, 886, 890, 901. Slovenija, 88, 89, 93, 105, 180, 742, 899. Slovensko Primorje, 47, 53. Slovšani, 515. Smilčić, 336, 358, 424. Smoković, 454. Spitale, 87. Split, 19, 43, 47, 76, 89, 111-113, 115, 121, 124, 132, 135, 143, 148, 150, 152, 153, 159, 164, 170, 173, 203, 204, 206, 211, 213, 250, 264, 268, 273, 276, 282, 285, 286, 289, 290, 291, 300, 303, 373, 376, 832, 833, 836, 898, 902, 906. Srbija, 11, 101, 104, 148, 149, 151, 659, 740, 741,743. Sredec, (Sofija), 100. S. Petri, Montano, 124. Srijane, 352, 367, 368. Sridnji, 409. Srijem, 106, 680, 742. Srijemska Mitrovica, 109. Srijemski Karlovci, 226. Solun, 97, 98, 108, 659, 740. Soča, 54. Sočeriga, 72. Stankovci, 91. Stolni Biograd, 237. Stolpon, 152. Stomorino selo, 357, 369, 380, 808. Ston, 264, 276. Struma, 98. Stubac, 380. Stubčica, 609. Stubičke Toplice, 610, 611. Studenci, 833. Stupić, 310, 380, 382, 424, 804. Stuttgart, 85. Suarzdorf, S4,-S9,_ Suhovare, 288, 328, 433, 447, 482. Sukošan, 306, 330, 339, 398>\ Suovare, 362, 365, 368. Sused, 601. Sušak, 43, 72. Sušnjarci, 496. Svirče, 586, 587. Sv. Petar, 497. Sv. Vid. 497. Sapjane, 72. Šibenik, 88, 89, 91, 132, 211, 216, 218, 944
240, 257, 337, 346, 359, 371-373, 435, 492, 516, 517, 519, 525, 536, 552, 607, 696, 712, 713, 833. Sipan, 296. Škabrnja, 319. Škarda, 410. Skardica, 411. Španjolska, 660, 682, 823, 824. Štajerska, 71, 78, 85, 90, 229, 242, 600, 673, 732, 865, 871, 872, 879, 888, 890, 904, 905. St. Janž na Mostiču, 91. St. Petar pri Celovcu, 90, 92. Štrigovo, 657. St. Stefan, 91, 92. St. Vid, 89. Švapska, 106. Švedska, 660. Tagina, 263. Tagliamento, 53. Tarsatika, 33. Tercine, (Terzine), 495. Tercić, 401, 434, 435, 440. Terčići, 347, 357, 805. Ternovo, 424. Tetačić, 373. Tetevišćica, 411. Tiburnija, 87. Tigris, 98. Tiklić, 370. Tilmento, 53. Tilurium, 898. Tinj, 91, 310, 803, 816. Tinje, 91. Tinjsko polje, 91. Timavo, 60. Tiringija, 40. Tirol, 85, 692. Tisa, 671. Tiskovac, 382. Titograd, 904.
Tkon, (Cotuno, Cutuno, Kun, Tuconum itd.), 135, 177, 178, 182, 183, 185, 187, 189, 274, 295, 570, 807. Tomešjak, 409. Topolovac, 72. Torino, 297, 302. Toskana, 660. Toulon, 661. Toulouse, 285. Trakija, 42, 45. Travnik, 623, 626, 642, 649, 671. Travunija, 18, 152, 740, 743. Trebinje, 622, 623. Trečić, 369. Treno, 287.
Trg, 89. Trenij, 190. Trevizo, 26, 33, 53. Trident, 45. Trisino, 185. Tri Sestrice, 408. Trnava, 363, 368. Trnovo, 310, 331, 360, 371, 804. Trogir, 11, 15, 16, 132, 152, 204, 207, 209, 211, 218, 395, 519, 520-523, 525, 552, 561-563, 695, 700, 704, 730, 761, 764, 903. Trsat, 552, 865. Trst, 637, 830, 832, 849, 851, 866, 868, 870, 876, 878, 888, 889. Tršćani, 341, 350, 351, 353, 355, 368, 379, 416, 483. Truške, 72. Tržič, 53. Tugomerići, 379, 382. Tukljača, 183. Tukljačane, 412. Tusene, 206. Tun, 274. Turanj, 406, 412. Turke Belo, 865.
U
Učka, 41-43, 59, 61, 62, 65, 66, 70. Udbina, 377. Udine, 41, 53, 93. Ugarska, 18, 78, 119, 208, 210-214, 230, 232, 233, 249, 287, 295, 430, 521, 654, 655, 656-660, 664, 672, 673, 675-677, 679, 681, 700, 703, 708, 710, 732, 752, 762, 848, 870, 871, 877, 889, 892. Ugljan, (Lissa, Lisan, itd.), 177-180, 360, 410, 455, 468, 514, 807, 816. Ulcinj, 152, 740. Una, 373. Unac, 373. Uskipah, (Uschipach), 332, 342, 435, 440, 804, 805. Utran, 409. Uzdolje, 370. V
Valdoria, (Vulturina), 49, 50. Varaždin, 598, 658, 664, 681, 732, 901. Variccani polla, 186. Varygne, 186. Vela Gomila, 497. Velebit, 292, 327, 339, 372, 384, 487. Velika Japidija, 63. Velika Vrata, 72. Veliko Greblje, 197.
Veliko Selce, 865. Velikovac, 90. Venecija, 9, 10, 13, 15, 17, 23-27, 30, 32-34, 37-40, 46, 52-55, 57, 61, 63, 64, 69, 71, 102, 109, 144, 151, 152, 187, 190, 191, 195, 207, 209, 210, 213, 218, 232, 235, 239, 247, 248, 250, 260, 263, 267, 268, 276, 278, 281, 283, 288, 293, 301, 305 306, 308-310, 312, 320, 331, 375, 386-389, 395, 403, 410, 437, 449-451, 456, 457, 463-465, 467, 468, 481, 520, 535-537, 548, 552, 557, 564-566, 578, 592, 595, 607, 656, 659, 670, 682, 693-700, 702, 711, 763, 765-767, 811, 812, 814, 833, 897,902. Venzone, 53. Veprinac, 865. Verona, 32,692, 884, 887, 889, 891 - 894. Veterinci, 362, 367, 434, 436. Vezuv, 263. Viktorići, (Viktoršćina), 366, 381, 382. Vinišće, 519. Vinkovci, 9, 116. Vinodol, 194, 224, 277, 848. Vipavska dolina, 42, 45. Vir, 310, 415, 515, 750, 761, 762. Virje, 9. Virnum, 85. Virovitica, 732, 903. Vis, 578, 833, 898. Visočane, 308, 310, 319, 364, 403, 404, 428, 436, 438, 440, 454. Vistar, 30. Vistro, 71. Višegrad, (ugarski), 300. Vitaljina, 635. Viterinac, 347, 350. Vlaška, 18, 659, 739. Vodovalja, 621, 645. Vojna krajina, 829, 831, 837, 840, 852, 869, 870, 873, 889. Vojnić, 89. Voralberg, 34. Vrana, 18, 211, 240, 305-307, 312, 313, 315, 316, 320, 364, 367, 375-377, 386, 394, 416-419, 421, 422, 427, 430, 451, 775-794, 797, 803, 804, 810, 812-816, 818, 819, 821, 822. Vranik, 15, 511,518. Vranjic, 112, 113, 117, 123, 130, 138, 144, 158, 159, 163. Vrbanj, 586, 587, 598. Vrboska, 586, 587, 589-591, 593, 594. Vrbosko, 833. Vrbosko jezero, 86. Vrčevo, 355, 406, 435. Vrgada, (Vergada), 178, 268, 274, 319, 389, 407, 697, 816, 905. 945
Vrgorac, 833. Vrlika, 833. Vrpljani, 329, 362. Vrpsko jezero, 88, 89. Vrsi, 513, 515. Vrševac, 905. Vrulja, 245. Vukovar, 761. Vukšić, 345. W
Würzburg, 690.
Zablaće, 416, 418, 712, 803, 816. Zablate, 91. Zadar, 9, 11, 13-19, 88-90, 141, 152, 153, 161, 164, 177, 178, 180, 187, 190- 192, 206, 216, 220, 229, 235, 239,
248, 249, 252, 255-257, 259, 261-263, 265-271, 274-277, 280, 282, 287-289, 290, 292-297, 300-305, 308, 314-317, 321, 323,
327, 330, 336, 339, 342, 345, 346, 354,
356, 359, 360, 362-378, 380, 385-389, 391, 393-396, 413, 428,
430, 433, 434, 436, 437, 439, 445, 449, 450, 455, 457, 563, 465, 468, 469,
481-483, 487, 488, 492, 493, 500, 501-503, 530, 534, 536, 537, 539, 540, 543, 547, 548, 552, 562, 564, 567, 570, 571, 595, 619, 627, 635, 713, 714, 716, 718, 723, 724, 730, 765, 766, 769, 774, 776, 797, 798, 803, 806, 809, 814,
816-819, 821, 830-833, 836, 851, 897, 910.
Zagorje, 17. Zagreb, 9-11, 19,24, 25, 31, 37, 39-41, 44, 66, 67, 75, 77, 88, 89, 92, 98, 100,
104, 111-113, 116-119, 121-123, 125, 128-130, 136, 141, 145-147, 154, 156, 158, 160, 162, 166, 177-179,
183, 187, 189, 190, 193, 194, 197, 198, 203, 204, 208, 209, 212, 216, 220, 221, 224, 226-228, 230, 231, 242 243, 255, 258 259, 267, 268, 270, 277, 283, 286, 287, 290, 293, 299, 305, 313, 317, 323, 324, 337, 345, 357, 372, 389, 394, 422, 423, 433-435, 468, 485, 486 , 499, 536, 567, 568, 571, 572, 584, 585 597, 598,
614, 653-660, 662-672, 676-679, 681-683, 685, 686, 688, 692-695, 698,704,705,707,708,710- -712,718,
722, 749, 775, 776, 825, 837, 838, 841-843, 847, 869, 876, 880 , 882, 884,
895, 897-910. Zagvozd, 833. Zahumlje, 152, 238, 740, 741. Zajezda, 669. Zakarpaće, 44, 71, 85. Zaraće, 594. Zastolje, 621. Završje, 186, 865. Zalengrad, 197. Zemun, 823. Zemunik, 197, 308, 328, 331, 358, 360, 377, 424, 428, 435, 438, 482, 521.
Zeta, 276, 741. Zlarin, 833. Zlošani, 806. Zogopizolo, 187. Zrmanja, 340. Zudecha, 187. Žakanj, 732. Žbenac, 72. Ždrelac, 187. Želin, 232. Zelina, 232. Zelina, 874. Žitara ves, 91. Župa, 833.
Kazala sastavio: Josip Vrandečić
SADRŽAJ PREDGOVOR (S. Obad) PRINOS STJEPANA ANTOLJAKA RAZVOJU HRVATSKE POVIJESNE ZNANOSTI (S. Obad) HRVATSKO SREDNJOVJEKOVLJE Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant? Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri Hrvati u Karantaniji Pravci kretanja Ćirila i Metodija za vrijeme njihove moravske misije Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I za hrvatsku povijest X stoljeća Kritički osvrt na dosadašnja istraživanja i saznanja o otoku Pašmanu Grobnički problem u hrvatskoj i stranoj historiografiji Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus« ZADARSKO PODRUČJE Zadar pod vlašću Istočnih Gota Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara »Heretici« u srednjovjekovnom Zadru i njegovoj okolici Nekoliko primjera o postojanju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409. g Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra Zadarski katastik 15. stoljeća Pobiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu(1435) DALMATINSKI KULTURNI KRUG »Artium et medicinae doctor« Federik Grisogono, njegova obitelj i javno djelovanje u Zadru Novi podaci o hrvatskom pjesniku Petru Zoraniću Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovića Novi podaci o trogirskim kiparima Ivanu Duknoviću i Jakovu . . . Novi podaci o slikarima Markantoniju i Andriji Zadranima . . . .
946
7 9 21 23 37 75 97 111 177 193 203 253 255 267 285
305 323 385 433 443 445 479 511 519 525
947
Arhivske zabilješke i marginalije o Markatunu de Dominisu . . . . 547 Veze povjesničara Ivana Luciusa (Lučića) sa Zadrom 561 HRVATSKE BUNE I EVROPSKI ODJECI 575 Dosadašnji istraživački radovi o pokretu Matija Ivanića i neka novonastala pitanja i problemi o njemu 577 Nekoliko marginalnih opaski o seljačkoj buni 1573. godine 597 Konavoska buna u središtu jednog dijela evropske diplomacije 1799-1800 619 Odjeci i posljedice francuske revolucije (1789) u hrvatskim zemljama 653 1848. godina i Zadar 713 Narodni ustanak u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1883) 731 MISCELLANEA CROATICA 737 Naše »Sklavinije« 739 Kada je nastala prva »Historija Hrvata« 745 Pitanje autentičnosti Paške isprave 749 Vransko običajno pravo 773 Kada se kod nas prvi put spominje naziv »kukuruz«? 823 Kako je nastala austrijska pokrajina Kraljevina Dalmacija 829 Prekosavska Hrvatska i pitanje njene reinkorporacije (1813-1822) 837 BIBLIOGRAFIJA RASPRAVA I ČLANAKA IZ HRVATSKE POVIJESTI STJEPANA ANTOLJAKA . 897 KAZALO OSOBNIH IMENA 911 KAZALO ZEMLJOPISNIH NAZIVA . . . . . . . . . . . . . 935
Izdavač KNJIŽEVNI KRUG Split, Bosanska ul. 4/1
Za izdavača NENAD CAMBI
Slika na ovitku PETAR JAKELIC
Lektura BRANKO REBIC
Tiskanje ove knjige sufinanciralo je Ministarstvo prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske
Tisak: TIZ »Zrinski« — Čakovec Naklada: 1.000 komada ISBN 86-7397-079-2 948
