STJEPAN RADIĆ Rođen 11.06.1871. u Trebarjevu Desnom pokraj Siska. Već kao dječak, Stjepan Radić je mrzio nasilje pa se u 4. r. gimnazije suprostavio razredniku koji je tukao učenike. Ravnatelj mu je dao pravo, ali mu je savjetovao da napusti gimnaziju. Tako je 4.r. završio u Karlovcu, a 5. ponovo nastavio u Zagrebu. U vrijeme šk. praznika mnogo putuje po zemlji, te u dnevnik marljivo bilježi svoja zapažanja. Putuje i u Rusiju, brzo je naučio ruski jezik. Zbog puta u Rusiju postaje politički sumnjiv pa je isključen iz 7. r. gimnazije te školovanje nastavlja kao privatni đak. 1891. upisuje se na Pravni fakultet. Kao student često je posjećivao ugledne ljude svog vremena: Josipa Jurja Strossmayera, Franju Račkog, Tadiju Smičiklasa i dr. U dugim razgovorima raspravljalo se o položaju Hrvatske i političkim prilikama kod nas. Međutim Stjepan Radić izgrađuje vlastiti politički stav. Prvi politički istupi Stjepana Radića bili su protiv bana Khuena Hedervarya i to za gimnazijskih dana: a) 30.04.1888. opera Nikola Šubić Zrinski; reagirao na scenu odbijanja krune poklikom protiv Khuena «Slava Zrinskom, dolje tiranin Hedervary»(3x); zbog ovoga dospio u zatvor. b) 1893. 300. god. bitke pod Siskom; sisački gradonačelnik pozdravlja Khuena, a Stjepan Radić je rekao: «Mi ovdje slavimo 300. god. hrvatskog bana, a ne 10. god. pašovanja mađarskog husara!»; zbog ovoga osuđen na 4 mjeseca zatvora u Petrinji. c) Putujući željeznicom često je dolazio u sukob s mađarskim željezničkim osobljem. Odbijao je karte tiskane na mađarskom jeziku i tražio je od osoblja da s njim govore na hrvatskom jeziku. 1895. napadnut je od mađarskog željezničkog službenika. U «Obzoru» objavljuje niz članaka u kojima opisuje postupke mađarskih željezničara. d) 1895. posjet cara Franje Josipa Zagrebu; organizirao spaljivanje mađarske zastave. Protiv sudionika održan je sudski proces (54); Stjepan Radić dobio 6 mjeseci strogog zatvora i izgon sa sveučilišta. Nakon izdržane kazne odlazi na studij u Prag. Na njega snažno utječu ideje Tomaša Masaryka. Školovanje nastavlja u Parizu, a nakon diplome dolazi u Beč gdje sa Svetozarom
Pribičevićem pokreće list «Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenske omladine» e) sudjeluje u narodnom pokretu 1903. protiv Khuena 1904. osniva stranku HPSS sa bratom Antunom. Glasilo stranke «DOM» «vjera u Boga i seljačka sloga» 1910. prvi put izabran kao narodni zastupnik svoje stranke u Hrvatski Sabor. Uoči I.sv. rata stranka ima 3 zastupnika u saboru; povezuje se sa Strankom prava u zajednički zastupnički klub «Hrvatski državnopravni demokratski blok». Riješenje hrvatskog pitanja vidi u austroslavizmu (do 1918.). - Podunavska federacija (5 država): češka, galička, ugarska, alpinska i hrvatska = vezane vladarom i zajedničkim poslovima 1918. prihvaća ideju jugoslavenskog jedinstva, na načelima ravnopravnosti. Sredinom 1918. napušta suradnju sa pravašima. HPSS ulazi u Narodno vijeće SHS; Stjepan Radić je protivnik bezuvjetnog ujedinjenja – govor na sjednici Narodnog vijeća SHS 24.11.1918: «Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!» Demonstranti oko sabornice tražili izručenje Radića; župnik crkve sv. Marka pružio mu utočišće. Stjepan Radić prihvaća samo UVJETNO ujedinjenje koje bi mu osiguravalo ravnopravnost svih ujedinjenih zemalja i naroda. Takva ravnopravnost mogla bi se ostvariti samo u SAVEZNOJ DRŽAVI. a) Vrhovnu vlast imala bi tri regenta: 1. hrvatski ban 2. srbijanski nasljednik predstolja 3. predsjednik Slovenskog narodnog sveta b) Oni bi imenovali zajedničku saveznu vladu od 3 ministra: 1. vanjski poslovi 2. narodna obrana 3. narodna prehrana c) Vrhovno vjeće SHS(42 člana) – odgovara mu savezna vlada Ostali poslovi bili bi autonomni = autonomne vlade odgovorne pokraj. skupštinama. 25.11.1918. – održana je prva velika skupština HPSS u Zagrebu: - protiv bezuvjetnog ujedinjenja
- za neutralnu seljačku republiku Radić kao član delegacije (od 28 članova) za pregovore o ujedinjenju nije pošao u Beograd. Čin ujedinjenja zatekao ga u Pragu. 3.2.1919. – održana glavna skupština HPSS u Zagrebu – zalažu se za neutralnu hrvatsku seljačku republiku. Režim progoni članove stranke. Krajem 1919. Radić uhićen i zadržan u zatvoru 11 mjeseci. Stranka je bila jako aktivna uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. Odbacuje centralizam i monarhiju. Stranka na izborima dobila 50 izbornih mandata i zauzela je 4. mjesto. Izborne liste postavila samo u sjevernoj Hrvatskoj. 12./1920. – stranka mjenja ime u HRSS. Zastupnici HRSS ne odlaze u Beograd; stranka provodi politiku apstinencije. Stranka objavljuje svoj nacrt Ustava: «Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske»; Hrvatska bi bila u konfederaciji s drugim južnoslavenskim zemljama kao ravnopravan član ili posve samostalno. Na čelu Hrvatske nalazio bi se ban, biran na 4 godine. HRSS nastavlja borbu protiv velikosrpske hegemonije. 1921. stranka ulazi u «HRVATSKI BLOK» zalažu se za federalizam. Na izborima 1923. HRSS dobila je 70 zastupničkih mandata, dobila je drugo mjesto. 1923. potpisan je «Markov protokol» - Pašić šalje Marka Đuričića u Zagreb da uspostavi suradnju sa Stjepanom Radićem, A. Korošecom, Mehmedom Spahom. Radić je uvjetovao suradnju s radikalima – traži ukidanje razdiobe države na 33 oblasti. Pašić nije pristao na uvjete. 1923. – održana je velika skupština HRSS u Borongaju u Zagrebu. – traži se republika Stjepan Radić traži pomoć izvana (Engleska,Austrija,SSSR). Učlanio je stranku u Seljačku internacionalu. Režim zabranjuje stranku, Radića i mnoge druge zatvara. Na izborima 1925. stranka dobiva 67 zastupničkih mandata. 1925. promjena političke taktike Stjepana Radića: «Nama Europa ne može i neće pomoći; mi to od nje i ne tražimo i ne trebamo; jer teško je čovjeku koji iz tuđe torbe kruh čeka!»
Stranka priznaje monarhiju i ustav; izjavu je pročitao Pavle Radić u Narodnoj skupštini u Beogradu. Stranka mjenja ime u HSS; ulazi u vladu; Radić ministar prosvjete; drži govore; napada vladu, korupciju, činovnički aparat. 1927. prelazi u opoziciju, povezuje se sa Svetozarom Pribičevićem i nastaje SELJAČKO-DEMOKRATSKA KOALICIJA. Ovo je početak nove odlučne borbe protiv velikosrpske hegemonije. U svojim govorima ističe potrebu borbe protiv korumpiranosti: «Nećemo dozvoliti da se država prodaje kao stoka na varšaru, kao da je ona ciganska krpa, kao da je trula Abdul Hamidova Turska!» U Narodnoj skupštini napeta atmosfera pojačavala se iz dana u dan; kulminirala je 20. lipnja 1928. Zastupnik radikala Puniša Račić u skupštinu je dolazio sa pištoljem, u govorima je često govorio neistine. 10.06.1928. pucao je na hrvatske zastupnike: dva je ubio – Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tri ranio – Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentator Račić je osuđen na 20 godina zatvora, upućen u Požarevac; 2 zatvorenika su mu bile osobne sluge; smješten u zasebnoj kući, a njegovoj ženi koja se s djecom preselila u Požarevac država je dodijelila mjesečnu pomoć (3000 dinara = 2 mjesečne plaće profesora). U Hrvatskoj su održane antirežimske demonstracije. 23.06.1928. obavljen je posmrtni ispraćaj i pokop ubijenih zastupnika. Na čelu žalobne povorke nalazio se Zagrebački nadbiskup Antun Bauer. O žrtvama atentata na Mirogoju govorio je Vlatko Maček. SDK donijela je odluku da ne mogu nastaviti rad u parlamentu u kojem se ubijaju i ranjavaju hrvatski zastupnici. 02.08.1928. u zastupnički klub HSS ulaze Ante Trumbić i Ante Pavelić mlađi. Stjepan Radić umire 08.08.1928. 06.01.1929. uvedena je diktatura.
