Sintaksa Nazivom sintaksa (od starogrčkog συν- syn-, „zajedno”, i τάξις táxis, „uređivanje”; od grč. sýntaksis: slaganje u red, uređivanje sin- + táksis: táksis: red) red) u jezikoslovlju u jezikoslovlju se označuje dio gr amatike amatike u kojem se proučavaju pravila koja upravljaju ustrojem rečenica, te određuju njihovu relativnu gramatikalnost gramatikalnost.. Sam se naziv sintaksa naziv sintaksa može također rabiti za naslovljavanje tih istih pravila, kao u, primjerice, složenici „sintaksa jezika” . ≃
Suvremena istraživanja sintakse pokušavaju opisati jezike pomoću takvih pravila i, za mnoge stručnjake, pronaći općenita pravila primjenjiva pravila primjenjiva na sve jezike. Budući da polje sintakse pokušava opisati opisati gramatičke prosudbe, prosudbe, ne ih pružiti, pružiti, ne bavi se lingvističkom preskripcijom. Iako sve teorije sintakse uzimaju ljudske jezike kao predmet proučavanja, postoje značajne razlike u izgledu. Chomskyjevci[2] vide sintaksu kao granu granu psihologije psihologije,, s obzirom da je shvaćaju kao proučavanje lingvističkog znanja. Drugi (npr. Gerald Gazdar ) uzimaju
više platonističko više platonističko gledište, shvaćajući sintaksu kao proučavanje apstraktnog formalnog sustava.
Riječ je minimalna jedinica sintaksičke analize. To znači da se u sintaksi riječ smatra sintaksičkom jedinicom čiji nijedan dio nije sintaksička jedinica. Zato se kaže da je riječ rij eč donja granica sintakse.
●
Punoznačne riječi
Punoznačne riječi (punoznačnice) mogu biti u službi subjekta, predikata, objekta i priložne oznake, a to su, jednom riječju, samostalni rečenični članovi te mogu biti u sužbi atributa i apozicije, a to su nesamostalni rečenični članovi. Punoznačne riječi su imenice, glagoli , pridjevi, prilozi i brojevi.
Punoznačne riječi mogu se svrstati u četiri kategorije: -
Supstantivne ili imeničke (oznaka S) Verbalne ili glagolske (oznaka V) Adjektivne ili pridjevske (oznaka A)
Adverbijalne ili priložne (oznaka ADV)
●
Nepunoznačne riječi
Nepunoznačne riječi (nepunoznačnice) ne mogu biti niti u jednoj od navedenih službi jer se radi o vrstama riječi koje nemaju leksičkog značenja, nego imaju samo gramatičko značenje, a takvi su prijedlozi, prilozi, veznici, uzvici, čestice i pomoćni glago li.
SINTAGMA
Spoj
najmanje
dviju
punoznačnih
riječi
naziva
se
sintagmom.
Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u sintagmi doći
kući imamo dva tagmema, jedem fini sendvič imamo tri tagmema itd.
Tagmemi mogu biti glavni
ili zavisni. Glavni se tagmem naziva određenicom, a zavisni
odrednicom. U sintagmi fini sendvič, sendvič je određenica, a fini je odrednica. U sintagmi doći kući doći je određenica, a kući odrednica.
ODNOSI MEĐU TAGMEMIMA
Postoje tri tipa odnosa među tangemima: sročnost (kongurencija), upravljanje (rekcija) i pridruživanje.
Sročnost ili kongruencija slaganje je riječi u rečenici prema gramatičkim kategorijama, kao što su npr. rod, broj i padež. Princip je da se jednoj ili skupu riječi prilagode neke ostale riječi, koje to mogu i trebaju.
Primjer: Ivan je zaspao. Iva je zaspala.
Riječ zaspao/zaspala mijenja oblik ovisno o tome koja riječ je subjekt; međutim riječ je nema mogućnosti takve promjene, i ostaje ista.
Vrste sročnosti:
gramatička sročnost logička sročnost (sročnost po smislu)
Primjer: Ivica i Marica zajaukaše. Prevlada mir, sreć a i blagostanje.
U prvoj rečenici su dva subjekta, a glagol (predikat) je u množini, tu imamo slaganje predikata sa subjektom po smislu (dva subjekta - množina - predikat u množini), no predikat se ne slaže sa svakim subjektom posebno.
Upravljanje (rekcija) To je odnos u kojem je glavni tagmem najčešće glagol, ali može biti i glagolska imenica ili pak obična imenica. Za razliku od sročnosti gdje je glavni tagmem na drugome mjestu (a kada bi bio na prvome to bi bilo stilski obilježeno, npr. Vinkovci, grad), ovdje je glavni tagmem na prvome mjestu. Primjer: prati posuđe, svirati violinu, jesti doručak .
U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slično je i kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica. Primjer: pranje posuđa, sviranje violine, jedenje doručka; korica kruha, komad torte. Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) sliče na već navedeni odnos sročnosti ( grad Vinkovci). Razlikovati ih možemo po tome gdje se nalazi glavni tagmem. U sročnosti glavni je tagmem na drugome mjestu ( Vinkovci), a u odnosu upravljanja glavni je tagmem na prvome mjestu (komad ).
Važno je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje. O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica određuje gramatički oblik u kojem će se pojaviti zavisna sastavnica (određuje joj rod, broj, padež, lice), a slabo je upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po zna čenju određuje koja se zavisna sastavnica može naći uz nju (važno je samo značenjsko podudaranje).
Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt isključivo u akuzativu (trenirati hokej). Ne možemo reći trenirati hokeja, trenirati hokejem; ne možemo upotrijebiti nijedan drugi padež osim akuzativa. Primjer je slabog upravljanja je glagol razgovarati. Možemo razgovarati s nekim (instrumental), o nečemu (dativ), nakon nečega (genitiv), a možemo razgovarati i brzo, sporo, tiho, potajno (prilozi). Dakle glagol razgovarati ne određuje strogo gramatički oblik svoje dopune, ali naravno, ostaje važno značenjsko podudaranje. Ne možemo razgovarati sa stolom (iako je gramatički to ispravno, ali nema smisla), ne možemo razgovarati nakon računala i slično.
Pridruživanje Radi se o odnosu u kojem službu zavisnog tagmema vrši riječ koja je po vrsti nepromjenjiva (prilozi, glagolski prilozi sadašnji i prošli te infinitiv). Primjer: potajno razgovarati, smijati se plačući, upozoriti nekoga vik nuvši , stati plakati.
Vrste spojeva riječi riječi – oni u kojima zavisni tagmem po nekom svojstvu određuje glavni tagmem (zavisni je tagmem stoga pridjev ili neka imenska riječ). Navedimo već spomenute primjere: fini sendvič , masna juha, topli čaj, udobna fotelja, oblačno nebo. Kao što vidimo, odredbeni spojevi riječi sadrže odnose poput sročnosti, ali mogu uključivati i odnos upravljanja, primjerice: korica kruha, komad torte. Razlika je u tome što ako se radi o sročnosti, tagmemi se moraju podudarati u rodu, broju i padežu, a ako se radi o upravljanju, to nije slučaj (korica – N. jd. ž. r., kruha – G. jd. m. r.). Odredbeni spojevi
Dopunski spojevi riječi – rezultat su odnosa upravljanja u kojemu je glavni tagmem glagol, a zavisni imenica. Primjeri koje smo naveli su: prati posuđe, svirati violinu, jesti doručak . Ovi
se spojevi riječi nazivaju dopunskima jer se zavisni tagmem ponaša kao dopuna glavnome tagmemu.
riječi – rezultat su upravljanja ili pridruživanja. Spojevi se nazivaju okolnosnima jer se radi o okolnostima vršenja neke radnje. Primjeri su: potajno razgovarati,brzo trčati, sporo govoriti, malo misliti (primjeri pridruživanja); trčati kroz šumu, pjevati na playback . (primjeri upravljanja). Okolnosni spojevi
Imenička sintagma je sintagma u kojoj je glavna riječ sintagme imenica. Svaki zavisni član imeničke sintagme ima funkciju atributa. Zavisni članovi, odnosno atributi u imeničkoj sintagmi mogu da se nalaze ispred ili iza glavne reči. Atributi koji se nalaze ispred glavne riječi su najčešće pridevi (ili pridevske sintagme) i pridevske zamenice. Atributi koji se nalaze iza glavne riječi su najčešće imenice (ili imeničke sintagme) u nekom zavisnom padežu (s prijedlogom ili bez njega). U imeničkoj sintagmi atributi se mogu istovremeno nalaziti i ispred i iza glavne riječi.
Pridjevska sintagma je sintagma u kojoj je glavna riječ sintagme pridjev. Zavisni članovi pridjevske sintagme mogu da se nalaze ispred ili iza glavne riječi. Zavisni članovi koji se nalaze ispred glavne riječi su uglavnom prilozi. Zavisni članovi koji se nalaze iza glavne riječi mogu biti imenice sa prijedlogom, zamjenice ili imeničke sintagme.
Priloška sintagma je ona sintagma u kojoj je glavna reč sintagme prilog. Zavisni članovi priloške sintagme mogu da se nalaze ispred ili iza glavne reči. Zavisni članovi koji se nalaze ispred glavne riječi su uglavnom prilozi. Zavisni članovi koji se nalaze iza glavne riječi mogu biti imenice, imeničke zamenice i imeničke sintagme sa prijedlogom ili bez njega.
Glagolska sintagma je sintagma u kojoj je glavna riječ sintagme glagol u infinitivu, glagolski prilog sadašnji ili glagolski prilog prošli. Zavisni članovi glagolske sintagme nalaze se iza glavne riječi i mogu da budu imenice, imeničke zamjenice ili imeničke sintagme.
Rečenica je niz riječi ili jedna riječ kojom prenosimo najmanju cjelovitu obavijest. Rečenica se sastoji od rečeničnih dijelova, a to su predikat (temeljni rečenični dio koji otvara mjesto ostalim rečeničnim dijelovima), subjekt (vršitelj predikatne radnje), objekt (predmet glagolske radnje), priložna oznaka (okolnost glagolske radnje), apozicija (dopuna imenici) i atribut (dopuna imenici).
Po sadržaju ih dijelimo na:
izjavne, npr. Marko čita kn jigu. upitne, npr. Čita li Marko knjigu? Marko čita knjigu? Zar Marko čita knjigu? usklične, npr. Marko čita knjigu!
Po sastavu ih dijelimo na: 1. Jednostavne rečenice – imaju samo jedan predikat.
Neproširene (rečenicu čine subjekt i predikat, bez objekta) Ante čita. Kiša pada.
Josip spava.
Proširene, npr. Ante čita knjigu. (subjekt, predikat i objekt) 2. Složene rečenice – imaju dva ili više predikata.
Nezavisno složene – sastoji se od dvije ili više jednostavnih rečenica koje mogu stajati zasebno.
Rečenični niz – rečenice nanizane bez veznika; odvajaju se zarezom npr. Danas je došao, sutra će otići. Sastavne – nezavisno složena veznička reč. koja ima ravnopravne surečenice s međusobno sastavljenim sadržajima, a veznici: i, pa, te, ni, niti; ne odvajaju se zarezom npr. Gledam more i razmišljam. Rastavne – nezavisno složena reč. koja ima surečenice međusobno rastavljenih sadržaka, a veznik: ili; ne odvajaju se zarezom npr. Doći će ovdje ili idemo vani. Suprotne – nezavisno složena reč. u kojoj se sadržaj jedne surečenice suprotstavlja sadržaju druge veznici: a, ali, nego, no, već; odvajaju se zarezom npr. Spremio sam ti ručak, a ti operi suđe. Isključne – nezavisno složena reč. iz čije se prva surečenica isključuje iz sadržaja druge; veznici: samo, samo što, jedino, jedino što, tek, tek što; odvajaju se zarezom npr. Svi su spavali, jedino sam ja bio budan.
Zaključne – nezavisno složena reč. čija je druga surečenica zaključak prve veznici: dakle, zato, stoga; odvajaju se zarezom npr. Bila si dobra, zato ću te nagraditi.
Zavisno složene – sastoji se od dvije ili više jednostavnih rečenica koje ne mogu stajati zasebno. Jedna od njih je glavna rečenica (može stajati samostalno), dok su druge zavisne (ne mogu stajati samostalno, proširuju glavnu rečenicu).
Subjektne – odnosi se prema glavnoj kao subjekt prema predikatu npr. Tko je sve naučio, dobit će dobru ocjenu. Predikatne – kao predikatni dio npr. On ti je da boljeg nećeš nikad naći . Objektne – kao objekt npr. Ispričat ću ti što mi se dogodilo . Atributne – kao atribut prema imenici koju opisuje npr. On je imao djevojku koja je bila jako lijepa. Apozicijske – odnose se na vlastitu imenicu npr. Posjetili smo jednu planinu, koja je najhladnija planina u okolini. Priložne – kao priložna oznaka (mjesta, vremena, načina, namjere, uzroka,
posljedice, pogodbe ili dopuštanja) prema predikatu
Mjesne npr. Otišao je otkud je i došao . Vremenske npr. Igrali smo se pred školom sve dok nije zvonilo . Načinske npr. Što više učim, to više znam. Namjerne npr. Došli su mnogi ljudi samo da sudjeluju u sprovodu . Uzročne npr. Lijep je dan zato što je vedro. Posljedične npr. Tako jako se smijao da su mu suze potekle . Pogodbene npr. Ako stignem na vrijeme, pogledat ću film. Dopusne npr. Umjesto da učiš , ti se igraš!
Predikat je temeljni dio rečenice, naime krnja rečenica se sastoji samo od predikata (nema subjekta): Kiši. Sniježi. Iz njega se saznaje što subjekt radi ili što se s njime događa.
Ako predikat izražava radnju, stanje ili zbivanje te ga čini neki glagolski oblik , zovemo ga glagolskim predikatom, koji ima jedan ili više glagola. Predikat složen od pomoćnog glagola biti i imenice, zamjenice, pridjeva ili broja zovemo imenskim predikatom.
Predikat se može dopuniti predikatnim dodacima, koji odgovaraju na pitanja Dokad?, Gdje?, Koji?, Kako?.
Subjekt je (neobvezni) dio rečenice iz kojeg se saznaje o kome se ili čemu radi, tko je vršitelj radnje. U rečenici se uz subjekt postavlja pitanje "tko" (ljudi, životinje, biljke) ili "što"
(pojave, stvari), što znači da je subjekt dio rečenice koji je u nominativu. Subjekt se može nalaziti na bilo kojem mjestu u rečenici, obično uz predikat. No, često se mora subjekt dopuniti subjektnim dopunama, koji odgovaraju na pitanja tko (što), čiji, koji i kakav. Subjekt u rečenici može biti izostavljen. Primjeri:
Ivica vozi bicikl. Mama kuha ručak. Anita crta. Djeca se igraju.
Mačka mjauče. Nešto složeniji primjeri:
Šumska vjeverica se hrani orasima i lješnjacima. Vivak je u ovom danu uhvatio nekoliko cvrčaka i kornjaša. U knjižnici se na polici nalaze starinske knjige. U školi je Marko dobio odličnu ocjenu. Moj pas Maxi trči po livadi.
Moj pas Maxi zna raditi trikove.
Objekt je rečenični dio koji nije nužan, ali je proširuje. Izravni objekt je u akuzativu ili njega.
rjeđe u objektnom genitivu. Radnja direktno prelazi na
Neizravni objekt nije u akuzativu ni genitivu koji se njime može u dativu, ali može biti i u lokativu i drugim padežima. Radnja neizravno na njega.
zamijeniti, već je obično ne prelazi direktno, već
Neizravni objekt može biti izrečen i prijedložnim skupom ( prijedlogom i imenicom), pa se tada naziva prijedložni objekt i obično je u genitivu. Objekt nikad ne može biti u nominativu ili vokativu.
riječi, izražavaju odnos između bića, stvari i pojava te utječu na padež riječi uz koju stoje. Najčešće se odnose na imenice i imeničke zamjenice, ali Prijedlozi su nepromjenjiva vrsta
se mogu odnositi i na pridjeve i brojeve. Jedino su nominativ i vokativ samostalni padeži bez prijedloga, a svi se ostali padeži nazivaju nesamostalnim ili kosim padežima te u z njih dolaze prijedlozi. I neki prijedlozi mogu dobiti navezak ( s - sa, k - ka, pred - preda itd.).
Od devedesetih godina češće se rabi jednočlani prijedlog glede (s genitivom) umjesto fraze s obzirom na to da
Prijedlozi uz padeže
Genitiv: od, do, iz, s(a), ispred, iza, izvan, van, unutar, iznad, ispod, više, poviše, niže, prije,
uoči, poslije, nakon, za, tijekom, tokom, dno (podno, nadno, odno), vrh (povrh, navrh, uvrh, zavrh), čelo, nakraj, onkraj, krajem, potkraj, sred (nasred, posred, usred), oko, okolo, blizu, kod, kraj, pokraj, pored, nadomak, nadohvat, i, u, mimo, duž, uzduž, širom, diljem, preko, bez, osim, mjesto (umjesto, namjesto), uime, putem, (s) pomoću, posredstvom, između, (na)spram, put, protiv, nasuprot, usuprot, usprkos, unatoč, zbog, uslijed, radi (zaradi, poradi), glede, prigodom, prilikom, povodom
Dativ:
k(a), prema, naprama, nadomak, nadohvat, nasuprot, usuprot, usprkos, unatoč, protiv
Akuzativ:
kroz, niz, uz, na, o, po, u, mimo, među, nad, pod, pred, za Lokativ: na, o, po, prema, pri, u
Instrumental:
s(a), pred, za, nad(a), pod(a), među
Dativ teži osamostaljenju od prijedloga. Neki prijedlozi koji mogu doći i s genitivom, prvenstveno se koriste s dativom (nasuprot, unatoč, usprkos...).
Prilozi i prijedlozi Neki se prilozi i prijedlozi razlikuju samo po kontekstu i po tome stoje li uz glagol ili imensku
riječ:
Objasnit ću ti poslije. (prilog) Poslije mene ide ona. (prijedlog) Prije su bili sretniji. (prilog) Došao je pri je ponoći. (prijedlog)
Prišao je sasvim blizu. (prilog) Stanujem blizu škole. (prijedlog)
Atribut je dodatak imenici kojoj se dodaje da bi pobliže opisao imenicu, imeničnu zamjenicu ili poimeničeni pridjev.[1] Atribut može biti zamjenica (najčešće posvojna), pridjev ili broj, a rjeđe i imenica (u tom slučaj u atribut i imenica koju opisuje nisu u istom padežu). Atribut dijelimo na pridjevni i imenični.
