Sintaksa, diskurs, rečenica Sintaksa je dio gramatike koji proučava rečenično ustrojstvo. Predmet su mu pravila po kojima se riječi slažu u rečenice. Najmanja jedinica kojom sintaksa barata jest r i j e č u kojem od svojih oblika, a najveća je r e č en i c a. a. Rečenica je glavna sintaktička jedinica, a bitna joj je osobina završenost. Završenost jezičnoga izraza zavisi samo od odnosa među znakovima, a ne o tome što jest ili nije rečeno. Diskurs je potpun jezični izraz koji sadrži sve što je trebalo i što se htjelo reći. On uvijek traje dotle dok ima zavisnosti među jezičnim znakovima.
Obavijesno rečenično ustrojstvo Svaka rečenica nosi obavijest jer uklanja neizvjesnost. Svi dijelovi rečenice nisu uvijek jednako obavijesni. Obično se koji njezin dio nadovezuje na nešto poznato već otprije. Manje obavijestan dio rečenice zove se t e m a, a, a onaj obavjesniji zove se r e m a. a. Nazivima grčkoga podrijetla odgovarali bi domaći d a n o i n o v o. Tema i rema tvore cjelinu određenu zalihošću i obaviješću, a ta se cjelina zove i s k a z. z. Izraz je, dakle, rečenica promatrana s gledišta njezina obavijesnog ustrojstva. Stupanj zalihosti teme nije uvijek jednak. Njezina obavijesnost može biti veća ili manja, ali je uvijek smanjena s obzirom na obavijesnost reme.
Sadržajno rečenično ustrojstvo
Po svojim sadržajnim odnosima rečenica se člani na svoje sadržajne dijelove. U svakoj se rečenici izriče neka radnja, zbivanje ili stanje. Po tom svom sadržajnom određenju rečenica rečenica je upravo rečenic rečenica. a. Nema rečenice rečenice u kojoj se se ne bi nalazio nalazio dio koji koji izriče izriče baš k i on je temeljna jedinica rečeničnog sadržajnog ustrojstva. On to. Taj se dio zove r i j e k i je ono najosnovnije što je u rečenici izrečeno. Rijek je različit od reme po tome što je određen samo značenjskim odnosima unutar same rečenice. Po njima je on osnovan njezin dio. Svi drugi dijelovi sadržajnoga ustrojstva rečenice samo su dodatci rijeku koji ga pobliže određuju. To su: v r š i l a c (agens), s r e d s t v o (instru (instrumen ment), t), d r u ž i l a c (socij (socijati ativ), v), u č i n a k (fakti (faktitiv tiv), ), p r i p a d a k (objekt), m j e s n a (lokal), v r e m e n s k a (temporal) i n a č i n s k a (modal) odredba. Ti dodatni dijelovi ne stoje između sebe ni u kakvim izravnim odnosima, nego samo u neizravnim preko rijeka. Koje odredbe mogu doći uz rijek zavisi od njegovih značenjskih svojstava. Uz svaki se rijek može javiti samo jedna odredba iste vrste, ali se ona ne mora sastojati od samo jedne riječi.
Gramatičko rečenično ustrojstvo Nema veze s rečeničnim sadržajem, nego proizlazi iz gramatičkih svojstava oblika u kojima se riječi uvrštavaju u rečenicu. To je ustrojstvo koje određuje odnose među oblic oblicim imaa rije riječi či u rečen rečenic icama ama.. Otkri Otkrivaj vajuć ućii i utvrđ utvrđuj ujuć ućii ga, ga, razum razumij ijemo emo reče rečeni nicu cu i utvrđujemo kako se rečenice grade. Od starine to je središnje područje sintakse. Ono je određeno time kako se riječi uvrštavaju u rečenicu. Riječi jednih gramatičkih svojstava pretpostavljaju da se u rečenici nalaze riječi drugih ili istih gram. svojstava. Tako se po svojstvima jedne riječi saznaje nešto i o svojstvima druge. Jedan se oblik uvrštava u rečenicu po drugome. Taj njihov odnos i jest gram. reč. ustrojstvo. No on nije nužno 1
uzajaman: prvi oblik pretpostavlja postojanje u rečenici i drugoga, ali drugi ne pretpostavlja postojanje prvoga, on ga samo omogućuje. Odnos koji tvori gram. ustrojstvo rečenice zove se o d n o s u v r š t a v a nj a. On je takav da se po gram. svojstvima jednih riječi u reč. saznaje nešto o gram. svojstvima drugih riječi u njoj. Razlika između obavijesnog i gram. reč. ustrojstva je u tome što je obav. ustroj. reč. zasnovano na obavijesnosti i zalihosti rečeničnog sadržaja, a gram. na obavijesnosti i zalihosti gramatičkih svojstava riječi. Riječi koje se uvrštavaju na mjesta predviđena reč. ustrojstvom zovu se rečenični dijelovi: predikat, subjekt, priložna oznaka i objekt.
PREDIKAT Predikat je temeljni rečenični dio koji otvara mjesto samomu sebi (predikat je i sama rečenica) i svim ostalim dijelovima. Sročnost je odnos subjekta i predikata. Valencija je sposobnost predikata da otvara mjesto svim rečeničnim dijelovima. Rekcija su predikatna obilježja kojima se u rečenicu uvodi imenska riječ u točno određenom padežu. Predikat rekcijom uvodi objekt. Nulta rekcija je kada glagol ne može uvesti objekt, npr. glagol sjedim – uz taj glagol ne postavlja se pitanje na čemu nego gdje, a to je onda PO. Predikat uvodi mjesto i predikatu, no ne misle svi tako. Predikatna su obilježja ista ona kao u glagola, osim glagola u infinitivu, što se samo po sebi razumije budući da predikatu na morfološkoj razini uvijek odgovara glagol.
Sintaktička obilježja predikata:
1) osoba 2) vid 3) vrijeme 4) način Predikatno obilježje osobe sintaktička je kategorija kojem se uspostavlja odnos između sintaktičkih, semantičkih i izvanjezičnih kategorija (komunikacijskih). To znači da predikatno obilježje osobe izriče odnos između radnje izrečene predikatom, subjekta i govorne osobe. 1. osoba ( ja, mi) izriče da je govornik ujedno i subjekt: Ja hodam. 2. osoba (ti, vi) izriče da govornik nije subjekt nego da je rečenični subjekt sugovornik: Ti hodaš. 3. osoba (on, oni) izriče da je subjekt negovorna osoba, ona koja nije u komunikacijskom procesu: ja Ti govoriš o meni. ↓ ↓ subjekt, sugov. označuje govornika, ali ne i gl. osobu. Glagol je uvijek u nekom načinu.
2
Vrste predikata 1) Glagolski predikat – glagol u bilo kojem vremenu ili načinu
Dijeli se na jednostavni (jednostavno glagolsko vrijeme ili način) i složeni (složeno glagolsko vrijeme ili način) 2) Imenski predikat
Dijeli se na: a) sponski - sastoji se od spone – glagol biti u bilo kojem vremenu ili načinu – i imenskog dijela –bilo koja imenska riječ ili infinitiv – i b) polusponski koji se sastoji od polusponskog glagola i imenskog dijela – imenska riječ bez infinitiva. Spona nosi samo gramatičko značenje (o osobi, vremenu, načinu i vidu), a sponski predikat nosi leksičko značenje. Predikat može biti: IMENICA: Studenti su studenti! ↓ ↓ 3.o.mn., prez, nesvr. vid ono što pred. znači PRIDJEV: Studenti su nemirni. BROJ: Studenti su prvi. Studenta su dva. ZAMJENICA: Ovi studenti će biti moji. PRILOG: Studenti su ovdje. INFINITIV: Stižu ispitni rokovi, učiti nam je. Infinitiv u rečenici ne može biti sam predikat jer ne izriče gramatičko, već samo leksičko značenje. Infinitiv je predikatna dopuna uz modalne glagole ili glagole koji znače početak ili svršetak neke radnje. Mogu učiti. Želim učiti. Započela je pospremati stan. ↓ ↓ predikat pred. dopuna Infinitiv može biti i subjekt i tada se može zamijeniti glagolskom imenicom. Učiti je korisno. → Učenje je korisno. Imenska riječ obično je u nominativu, ali može biti i u instrumentalu: Postala sam profesorica. Postala sam profesoricom. Ako je imenica predikatno ime, ona može biti i u kojem drugom padežu osim N i I, a može biti i s atributom i apozicijom: Luka je bistre pameti. Knjiga je tebi, a olovka je Luki. Rečenica ne može biti bez predikata, ali ako je iz rečeničnog smisla jasno značenje predikata, on se ne mora izreći. Svakom sam dala komadić, a tebi cijelu čokoladu. Rečenica u kojoj je predikat neizrečen naziva se n e o g l a g o lj e n a rečenica. Složeni se glagolski predikat ne mora izreći cijeli. Često se izostavlja jedan njegov dio: Kupila kruha, kupila mlijeka, a nije kupila čokolade.
3
Polusponski glagoli (semikopulativni glagoli) Glagoli koji imaju potpuno gramatičko značenje, ali nemaju potpuno leksičko pa im je zbog toga potrebna leksička dopuna, a dopunjuju se na isti način kao sponski glagoli, istim vrstama riječi, osim infinitiva. Polusponski glagoli: postati činiti se kazati se praviti se ostati učiniti se pokazati se graditi se izići pričinjati se ukazivati se pretvarati se ispasti priviđati se izgledati Jučer sam postala → profesorica. Sve su odnijeli samo su vrata ostala. ↓ ↓ nije polusponski Vrata su ostala → otvorena pa je propuh. ↓ polusponski
Predikatne riječi
One riječi od kojih je sastavljen predikat i koje kao predikat izriču predikatna obilježja osobe, vremena, vida i načina i izriču ono što predikat znači. Predikatne riječi zajednički imaju potpuno značenje i po tome čine predikat. Predikatna riječ: glagol: Iva uči. > 3.o.jd., prezent, nesvršeni vid neglagolska riječ: Iva je učenica > 3.o.jd., prezent, nesvr. vid
SUBJEKT Imenska riječ u nominativu sročna s predikatom. Prepoznaje se tako da se uz predikat postavi padežno pitanje za nominativ. Nominativ je padež subjekta i subjekt ne može biti ni u kojem drugom padežu. Od svih ostalih rečeničnih dijelova razlikuje se po tome što se s predikatom slaže u osobi, broju i rodu. Ako je predikat u 1. os. jd., subjekt je osobna zamjenica ja: Ja čitam. • Ako je predikat u 2. os. jd., subjekt je osobna zamjenica ti: Ti čitaš. • Ako je predikat u 3. os. jd., subjekt je osobna zamjenica on, ona, ono ili koja riječ • u N jd. ili infinitiv: Ona čita, on piše. Kniga je pročitana. Luka piše. Učiti je naporno. Ako je predikat u 1. os. mn., subjekt je osobna zamjenica mi, a može biti i više • subjekata, ali među njima mora biti osobna zamjenica mi ili ja: Mi ćemo plesati. Marin, Slavica i ja ćemo plesati. Marin, Slavica i mi ćemo plesati. Ako je predikat u 2. os. mn., subjekt je osobna zamjenica vi, a može biti i više • subjekata, ali među njima mora biti osobna zamjenica vi ili ti: Vi ćete plesati. Marin, Slavica i ti ćete plesati.
4
•
Marin, Slavica i vi ćete plesati. Ako je predikat u 3. os. mn., subjekt je osobna zamjenica oni, one, ona, a može biti i više subjekata i među njima može, ali i ne mora biti osobna zamjenica uz treću glagolsku osobu. Također, subjekt može biti i bilo koja riječ u N mn.: Oni će plesati. Marin, Sanja i on će plesati. Marin i Sanja će plesati. Marin, Sanja i oni će plesati. Moji prijatelji će plesati.
Subjekt se slaže s predikatom u rodu ako predikat izriče rod. Jednostavni glagolski predikati i predikati u futuru I. ne izriču rod pa se subjekt s njima slaže samo u osobi i broju: Žene peru rublje. Muškarci peru rublje. Žene će prati rublje. Muškarci će prati rublje. Složeni glagolski predikat i imenski predikat izriču rod pa se subjekt s njima slaže i u rodu: Žene su prale rublje. Muškarci su prali rublje. Knjiga je pročittana. Pismo je napisano. Takvo se slaganje u rodu odnosi samo na predikat u 3. os. jd. i mn. U predikata 1. i 2. os. nema slaganja u rodu ako su zamjenice ja, ti, mi, vi subjekti tim predikatima jer te zamjenice nemaju različitih oblika za rod. Kongruencija je katkad nepravilna ili dvojbena: a) Imenice m. r. na –a kao sluga, starješina, vojvoda mogu se u množini slagati i s predikatom riječi ž. r.: Pozvale su nas starješine. b) Zbirne imenice na –a kao braća, gospoda, djeca slažu se s glagolskim oblikom u Braća se slažu. Gospoda razgovaraju. Djeca viču. množini: c) Kad je predikatna riječ broj dva, oba, tri ili četiri, slaže se s N posebna oblika koji je jednak G jd., a zovemo ga dvojinom: Čovjeka su tri. Lista su četiri. d) Brojne imenice na –ica kao dvojica, obojica, četvorica itd. slažu se glagolskim Obojica predahnuše. oblikom u množini: Dvojica dolaze. e) Brojne imanice srednjega roda kao dvoje, oboje, četvero itd. slažu se s predikatnom riječi u jednini: Dvoje razgovara. Oboje zna. Subjekt po vrsti riječi može biti: IMENICA: Knjiga je pročitana. PRIDJEV: Plavokos piše. Ako se subjekt izriče pridjevom, takav se pridjev naziva poimenični pridjev jer je u rečenici samostalan i preuzima ulogu imenice. ZAMJENICA: Ako ona piše, tko čita? Jedna čita, druga piše. BROJ: INFINITIV: Čitati je korisno. Postoji i neizrečeni subjekt koji se prepoznaje iz predikatnog obilježja osobe pa se zbog toga izostavlja iz rečenice. Subjekt koji je osobna zamjenica izreći ćemo samo ako ga posebice želimo naglasiti.
5
Ja učim gramatiku, ti učiš matematiku. Rečenica može biti bez subjekta ako predikat ne otvara mjesto za subjekt. To znači da uz predikat ne možemo postaviti riječ u N. Priča se o ... Spava mi se. Jučer je cijeli dan kišilo. Rečenica koja nema subjekt naziva se besubjektna rečenica. S obzirom na to da predikat u takvoj rečenici ne izriče predikatno obilježje osobe na isti način kao i u rečenicama sa subjektom, takvi se predikati nazivaju neosobni predikati, a rečenice s neosobnim predikatima neosobne rečenice. U rečenicama Grmi, Sijeva, Sviće, Pada može biti da subjekt naprosto nije stavljen i da mu je otvoreno mjesto ostalo prazno. Tada predikatni glagoli u tim rečenicama nisu neosobni. Bezlično upotrijebljen glagol može stajati samo u 3. os. jd., a imenski dio njegovih složenih oblika u srednjem je rodu. Grom je grmio. Grmio je. (sub. je dubinski) Grmilo je. Ima, međutim, i glagola koji otvaraju mjesto subjektu i kad se upotrebljavaju bezlično: U tom pismu piše: ne volim te više. Subjekt bi ovdje bila pokazna zamjenica to. Bezlični (neosobni) glagoli nisu obilježeni time što ne otvaraju mjesto subjektu, nego time što im je sadržaj pri bezličnoj uporabi takav da mu se kao rijeku ne može dodati vršitelj. Subjekt nije isto što i vršitelj radnje. On može, ali i ne mora označavati vršitelja. Vršitelj označuje onoga tko vrši radnju izrečenu predikatom i može se izreći različitim padežima ili se uopće ne mora izreći. Subjekt i vršitelj su ista riječ: Marin po cijeli dan pjeva. Subjekt i vršitelj nisu izrečeni istom riječju: Marin je ostavljen od svoje cure. Subjekta nema, a vršitelja ima: Marina (G) je nestalo, kao da je u zemlju propao. Marinu (D) se jede sladoled. Marina (A) nije briga za sladoled. Nije izrečen vršitelj, a rečenica je besubjektna: Po kući se priča o kućnom ljubimcu.
OBJEKT Neki glagoli u rečeničnom ustrojstvu otvaraju mjesto za imenicu ili zamjenicu u kojem kosom padežu ili za prijedložni izraz. Taj se dodatak zove objekt. On se ne ovodi u rečenicu predikatom kao predikatom nego baš pojedinim glagolom kao leksičkom jedinicom i po tome se razlikuje od PO. Pojedinačna se PO odabire prema sadržaju koji se želi izraziti, a objekt jedino prema glagolu koji je ušao u sklop rečenice.
Izravni objekt Imenica ili zamjenica u akuzativu. Glagoli koji u rečenici otvaraju mjesto izravnom objektu zovu se prijelazni glagoli. Ima izravnih objekta koji su tako srasli sa svojim glagolom da se ne mogu izostaviti: Ti si zatvorio oči. (J. Kozarac) Obliše ga suze. (Desnica) 6
Ima prijelaznih glagola s dva objekta u akuzativu: učiti koga što moliti koga što pitati koga što ( stajati, koštati) Prvi je objekt tih glagola uvijek osoba, a drugi se objekt ne odnosi samo na glagol nego i na prvi objekt. Tu stvar sam te već jednom pitala. Ako zanijekani glagol u predikatu otvara mjesto za riječ u G bez prijedloga, tada je ta riječ izravni objekt u G. Genitiv uz zanijekane glagole naziva se slavenski genitiv. Objekt koji je slavenski genitiv može se zamijeniti izravnim objektom u A bez promjene značenja: Zbog oblaka ne vidimo sunca. Zbog oblaka ne vidimo sunce. Ako glagol u predikatu otvara mjesto za riječ u G bez prijedloga, a ta riječ označuje dio cjeline, tada je ta riječ izravni objekt u G. Genitiv koji označuje dio cjeline naziva se dijelni genitiv. Izravni objekt koji je dijelni genitiv može se zamijeniti izravnim objektom u A, ali se značenje mijenja – imenica u dijelnom genitivu označuje samo dio, a imenica u akuzativu označuje cjelinu: Marin je pojeo čokolade. → dio čokolade Marin jepojeo čokoladu. → cijelu čokoladu Akuzativ izravnoga objekta razlikuje se od PO u A po tome što se nikako ne može prepričati. Svaki se objekt tako razlikuje od PO koja mu je jednaka po obliku. Kad neki prijelazni glagoli dobiju objekt u A, zahtijevaju da se kao predikati prošire i proširkom u I. Ako se predikat tako ne proširi, glagol ne može imati objekt. Između objekta i proširka tako postoji posebna veza. Takvi su glagoli: smatrati osjećati shvaćati držati vidjeti uzimati itd. nalaziti znati tretirati Mnogi ju smatraju obećanom zemljom.
Neizravan objekt Objekt može biti imenica ili zamjenica i u kojem drugom kosom padežu osim A. Takav se objekt zove neizravan objekt. Neizravni objekt može biti besprijedložni, ali može biti i riječ u kojem padežu s prijedlogom – prijedložni objekt. Besprijedložni: Prijedložni: Bojim se mraka. Otišla je od kuće. G: D: Dogodila mi se nezgoda. Prema meni se ponaša kao prijatelj. A: Brinem se za svoju mačku. O svemu je dobro razmislila. L: I: Ponosim se svojim fakultetom. Marin je požurio sa zadatkom. Neki glagoli otvaraju mjesta za objekte u različitim padežima: posuditi, ponuditi, prekinuti. Posudila sam joj knjigu. (što sam posudila komu?) Ponudili su mi posao. (tko mi je ponudio što?) 7
Prekinuli su me u čitanju. (tko me je prekinuo u čemu?)
PRILOŽNA OZNAKA To je rečenični dio kojemu mjesto u rečenici otvara predikat, a izriče različite okolnosti u kojima se vrši predikatna radnja. Ako je priložna oznaka kakva riječ s prijedlogom, tada je najsličnija prijedložnom objektu, ali se od njega razlikuje jer objekt možemo pretpostaviti iz glagola u predikat, a priložnu oznaku ne možemo. Svaki rečenični dio ima svoje pitanje koje se postavlja uz predikat, a pitanje za priložnu oznaku nije padežno pitanje, iako je svaka od priložnih oznaka u kojem od kosih padeža. Predikatni glagol određuje koliko će objekata biti i u kojem obliku, ali ne određuje broj i oblik priložnih oznaka. Priložna se oznaka razlikuje od objekta jer objekt zavisi o glagolu koji je predikat, a PO zavisi o samom predikatu, bez obzira kojim je glagolom izrečen. Priložna oznaka ovisi o značenju predikata. PO može biti u N – padežu koji ima ulogu subjekta – ali se od subjekta razlikuje jer se priložnoj oznaci u N prilaže prilog kao, a subjektu se ne prilažu prilozi. Marin pjeva kao slavuj. Priložna je oznaka često prilog pa se i po tome razlikuje od objekta jer prilog nema ulogu objekta. Marin je jučer bio bolestan. Po vrsti riječi PO može biti: PRILOG: Govorila je jasno i glasno. Govorila je jasno i glasno bez zastajkivanja. PRILOG I IMENICA: IMENICA BEZ PRIJEDLOGA: Sanja je Marina udarila šibom. IMENICA S PRIJEDLOGOM: Stojimo uz Dravu. VIŠE IMENICA U RAZLIČITIM PADEŽIMA: Stojimo uz Dravu, pokraj šume. ZAMJENICA: Marin je otišao k njoj. •
• • • •
• •
•
• • •
PO mjesta – označuje mjesto predikatne radnje – gdje (na kojem mjestu), kamo (u koje mjesto), kuda (kojim pravcem), odakle, dokle PO vremena – označuje vrijeme predikatne radnje – kada, dokada, otkada PO načina – označuje način predikatne radnje – kako PO uzroka – označuje uzrok radnje – zašto, zbog čega PO namjere – označuje namjeru predikatne radnje – radi čega, radi koga zbog – razlog radi – namjera PO posljedice – označuje posljedicu radnje – što je posljedica radnje PO dopuštanja – označuje da je radnji postavljena kakva smetnja usprkos kojoj se radnja ipak ostvaruje – usprkos, unatoč čemu PO pogodbe – označuje uvjet koji je potrebno ispuniti da bi se ostvarila radnja – što je uvjet, pod kojim uvjetom PO količine – označuje količinu radnje – koliko, koliko puta PO društva – označuje suvršitelja s kojim je vršitelj – s kim PO sredstva – označuje sredstvo kojim, se ostvaruje radnja – čime
8
APOZICIJA Apozicija je preoblika kojom se predikatna imenica jedne ishodišne rečenice uvrštava uz imenicu u drugoj. Jednako se zove i imenica kad je tako uvrštena u rečenicu. Mjesto joj u rečenici otvara druga imenica ili osobna zamjenica. Knjiga je za prijateljicu Jelenu. Imenica koja je predikatna riječ: Imenica koja je subjekt: Prijateljica Jelena kupila je knjigu. Imenica koja je objekt: Kupila sam knjigu prijateljici Jeleni. Otišla sam do prijateljice Jelene. Imenica koja je PO: Apozicija se s imenicom uz koju je uvrštena slaže samo u padežu. Često se slažu i u rodu i u broju, ali to nije gramatičko ograničenje, nego proizlazi iz smisla. Slaganje u rodu, broju i padežu: Slaganje u padežu i broju: Slaganje u padežu i rodu: Slaganje u padežu:
rijeka Drava planet Zemlja grad Vinkovci grad Vodice
Zbog različitosti i slobode položaja ne može se uvijek sigurno znati koja je od dvije imenice što su uvrštene na istom mjestu u reč. ustrojstvo i slažu se u padežu, apozicija kojoj. To se određuje po značenju, prema tomu koja je kojoj odredba. Apozicije se uvrštavaju i uz zamjenice: Ja sirota ne smijem iz kuće... (Relković)
Predikatni proširak Svaki glagolski predikat može se proširiti tako da se uza nj uvrsti predikat jedne druge ishodišne rečenice. I predikatni proširak, kao i predikat, može biti imenski i glagolski. Valja ga razlikovati od proširka koji neki glagoli zahtijevaju – oni koji sami nemaju kao predikati puno značenje. Preoblika kojom se predikat jedne rečenice uvrštava uz predikat druge tako da postaje njegovim dodatnim dijelom zove se predikatno proširivanje. Predikatni proširak proširuje sadržaj predikata, on nije predikatna odredba nego dodatni predikatni sadržaj: više predikata sklopljenih u jedno. Predikat jedne ishodišne rečenice može se kao proširak uvrstiti u predikat druge samo ako se u toj rečenici nalazi ona ista imenica koja je subjekt uvrštenu predikatu i ako se svojim značenjem odnosi na isto.
Imenski proširak Najobičniji su oni koji nastaju uvrštavanjem predikatnoga pridjeva uz glagolski predikat. Kad obje ishodišne rečenice (i s glagolskim i s pridjevskim predikatom) imaju isti subjekt, tada predikatni pridjev uvršten kao proširak ostaje u N, svojem izvornom
9
predikatnom padežu. Pridjev kao pred. proširak obilježen je gramatičkom oznakom neodređenosti. Momak je jutros banuo. Momak je bio mamuran. Momak je jutros banuo mamuran. Kada je subjekt ishodišne rečenice s pridjevskim predikatom jednak ne subjektu rečenice s glagolskim predikatom nego nekoj drugoj imenici u njoj, predikatni pridjev, kada se uvrsti uz glagolski predikat druge ishodišne rečenice, slaže se s tom imenicom u rodu, broju i padežu. (→ Takav je slučaj i kada je predikatni proširak imenica.) Vojnici su našli dječaka. Dječak je bio mokar. Vojnici su našli mokra dječaka. Predikatni proširak može biti i imenica. Kada je subjekt u obje ishod. rečenice isti, imenički se proširak uvrštava u N. Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio. (Matoš) I prijedložni izraz može se iz predikata preoblikovati u predikatni proširak. Samo s jednom jabukom u ruci koračao sam kroz vrt. (S. Novak) Prijedložni izraz kao pred. proširak lako može biti sintaktički dvoznačan jer se prijedložni izraz često javlja i kao prijedložna oznaka. Uz oba slučaja vezan je uz predikat pa se tu proširak ne može razlikovati od PO po sintaktičkome sklopu kojemu pripada. Razlika je u značenju. PO određuje sadržaj gl. radnje, a proširak ga dopunjuje. Hodao je u njegovim stopama → PO ( Kako je hodao?) Hodao je u kratkim hlačama → pred. proš. (Ne kazuje ništa izravno u vezi s gl. radnjom, nego se samo dodaje predikatnom sadržaju, spaja dva predikatna sadržaja u jedan.
Glagolski proširak Nesvršeni glagol kao pred. proš. dobiva oblik glagolskog priloga sadašnjeg, a svršeni glagolskog priloga prošlog. Pri glagolskom pred. proš. obično je subjekt u obje ishodišne rečenice isti. Konj trči. Konj njišti. Konj trči njišteći. Rijetki su i stilski obilježeni primjeri u kojima glagolski proširak ima vlastiti subjekt različit od subjekta rečenice u koju je uvršten. Tada je glagolski prilog zajedno sa svojim subjektom, kao cjelovit sklop, proširak glagolskoga predikata. Sve baš kao da nije san a znajući da se može probuditi kad god bude htio. (I. Kušan ) Glagolski prilozi u hrv. su jeziku oblici kojima se izražava upravo glagolski predikatni proš. To im je jedina služba. Predikatni proširak od nesvršenih glagola: Plaču vode, silazeći iz gorskih izvora (Nazor) Predikatni proširak od svršenih glagola: Djevojka, problijedjev malko, pogleda Katu, i velike suze joj skočiše na oči . (Šenoa)
10
Preoblike gramatičkoga ustrojstva rečenice Preoblike koje mijenjaju rečenično značenje, a odnose u ustrojstvu ostavljaju nepromijenjenima su: Nijekanje Pitanje Usklik Poticaj Preoblika koja ne mijenja rečenično značenje, ali mijenja ustrojstvo jest pasiv i s njim obezličenje.
Nijekanje Tom preoblikom otklanja se i poriče rečenični izričaj (rijek) kako je sadržan u rečeničnom ustrojstvu. Zanijekana rečenica zove se niječna , a ona koja to nije potvrdna . Preoblika nijekanja izriče se tako da se predikatu zanijekane rečenice doda niječna čestica ne. Glagoli biti, htjeti i imati javljaju se pri toj preoblici u posebnim zanijekanim oblicima: nisam, ne ću i nemam. Kada je zanijekan imperativ, može se ta preoblika izraziti i tako da se nijekanje izrazi oblicima glagolske zabrane: nemoj – za 2. os. jd. – i nemojmo, nemojte – za 1. i 2. o. mn. – i uz njih da dođe infinitiv glagola koji je u temeljnoj rečenici stoji u imperativu. Kada rečenica sadrži veznik i u funkciji PO, pri niječnoj se preoblici to nijekanje izriče dvostruko. Predikatu se, kao inače, dodaje niječna čestica, a veznik i se zamjenjuje svojim niječnim oblikom ni ili niti. Ako se takav veznik i u funkciji PO pri niječnoj preoblici nađe neposredno ispred niječne čestice, ne zamjenjuje se svojim niječnim likom ni (niti), nego ostaje nepromijenjen: Ti i ne slutiš moj povratak. Glagoli biti i imati mogu se u zanijekanim rečenicama ispustiti pokraj niječnih oblika neodređenih zamjenica i priloga: Od koncerta ništa. Objekt u A može se pri nijekanju rečenice zamijeniti genitivom – slavenski genitiv. Pri nijekanju prijedlog već zamjenjuje se prijedlogom još , a taj prijedlog prijedlozima već ili više: Vlak je već došao. → Vlak još nije došao.
Pitanje Njome se reč. izričaj postavlja kao upit. Rečenica preoblikovana pitanjem zove se upitna, a ona koja to nije izjavna. Interpunkcijski znak, upitnik, može biti sam jedina oznaka pitanja: Vidiš. → Vidiš? Žuri ti se. → Žuri ti se? Upitnost pitanja može se naglasiti tako da se već izgovorenom pitanju još jednom doda upitna intonacija: Lijepa djevojka, a? (Kumičić) 11
Pitanje se uvijek označuje intonacijom, ali se uz nju često izriče još i upitnim česticama: li, da li, je li, zar, da. Potrebno je razlikovati upitnu česticu je li od čestice je li koja je skraćeni oblik čestice jest li. Čestica je li razlikuje se po tome što se javlja u rečenicama u kojima nema mjesta glagolu biti i pripada više razgovornom stilu. Je li (jest li) Je li vam bolje? Je li Je l' se tebe to dotiče? o
o
o o
o o
Ako se pri upitnoj preoblici pitanje odnosi na neodređenu zamjenicu koja je sadržana u temeljnoj rečenici ta se neodređena zamjenica pri preobličavanju zamjenjuje odgovarajućom upitnom: Netko je to bio. → Tko je to bio? Tako je i kod neodređenog priloga. On se zamjenjuje odgovarajućim upitnim: Nekamo mu se žuri. → Kamo mu se žuri. nekuda → kuda, negdje → gdje, nekako → kako... prilog zato → upitni prilog zašto neodređena zamjenica tkogod, štogod → upitna zamjenica tko, što kojigod, kakavgod, čijigod → koji, kakav, čiji neodređeni prilozi kadgod, gdjegod → upitni prilozi kad, gdje neodrđeni zamjenički izraz makar, netko, nešto → neodređena zamjenica itko, išta
Usklik Tom preoblikom rečenični se izričaj (rijek) ističe kao osobito naglašen i popraćen kakvim osobitim osjećajem. Rečenica preoblikovana usklikom zove se usklična, a ona koja to nije izrična rečenica.
Poticaj ((Rečenični izričaj izriče se kao poticanje da se izvrši. Rijek se izriče kao promišljen i hipotetičan. Preoblika poticaja označuje se time što se predikatu rečenice dodaju poticajne čestice neka – osobito je istaknuto samo poticanje – i da – osobito je istaknuta promišljenost i hipotetičnost. Daleko neka je od mene. (Matoš) Da su proklete sve nove godine. (Matoš) No, da čujemo. Da pokušam. U poticajnoj preoblici javlja se i kondicional: Ah da bi me bula ne rodila... Poticajna se preoblika može izvršiti i tako da se predikat ishodišne rečenice stavi u infinitiv. Tako i sam infinitiv postaje poticajni predikat. Njemu je osoba neodređena. Takva se upotreba infinitiva zove apsolutna jer on u njoj nije zavisan ni od koje druge riječi u rečenici. Čuvaju nasade. → Čuvati nasade! ))
12
Pasiv Preoblika koja ni u čem ne dira u rijek, ali mijenja njegov odnos prema rečeničnom ustrojstvu. Ona značenjska jedinica koja se u temeljnoj rečenici uvrštava kao objekt u A uz prijelazan glagol u preobličanoj rečenici postaje subjekt. Na samom glagolu označuje se ta preoblika promjenom oblika. Agens ili vršitelj, koji je u temeljnoj rečenici uvršten kao subjekt, u pasivnoj preoblici izriče se prijedložnim izrazom s od ili po: Kraljica ga je primila. → Bio je primljen od kraljice. U hrvatskom se književnom jeziku dosta rijetko upotrebljava pasiv kojemu je izrečen vršitelj radnje. Pasivna se preoblika najčešće izvodi na rečenicama u kojima subjekt nije izrečen. Glagolu se u takvoj pasivnoj preoblici aktivan oblik zamjenjuje pasivnim. Natukao je lijevu ruku. → Lijeva ruka je bila natučena. Objekt koji je osobna zamjenica kad pasivnom preoblikom postane subjekt, može biti izostavljen jer je već izražen osobom predikatnoga glagola: Uhapsili su me. → Bio sam uhapšen.
Neosobna preoblika (obezličenje) Preoblika koja se izvršava na neprijelaznom glagolu koji nije povratan, kad stoji u 3. os. mn. i nije mu izrečen vršitelj radnje. Glagol tada dolazi u 3. os. jd. i dodaje mu se enklitički A povratne zamjenice se. Predvečer sjede na terasi. → Predvečer se sjedi na terasi. U hrv. j. preoblika obezličenja katkad se javlja i kod prijelaznih glagola kojima je u rečenici izrečen objekt u A, a nije izrečen subjekt i njime vršitelj. Tada se obezličenje jasno razlikuje od pasiva jer objekt pri toj preoblici ne postaje subjekt nego ostaje što je i bio – izravan objekt u A. Zidaju kuću. Pasiv: Zida se kuća. Rečenica preobličena obezličenjem: Zida se kuću.
13
