KAO ROMAN O PRVOJ MLADOSTI Napisala
ANA ŠOMLO
I NA PUTU ZA MARIOLANU
Putovali smo samo tri dana, a meni se činilo da godinama nisam izlazila iz kamiona. Držali su mi čelo i govorili da imam morsku bolest, što je bilo van pameti jer more do tada nisam ni videla, a kamoli da se od njega razbolim. Bila je to samo još jedna od besmislica kojima su me zasipali, kao, recimo, ono o ženi što ima crveni vetar ili onoj što je u drugom stanju. To — o drugom stanju — hteli su da mi razjasne da je reč o nekoj bolesti koja se pojavljuje posle prvog kruga aviona kojim se upozorava na vazdušni napad. Bila sam suviše slaba da postavljam pitanja koja su ih, uostalom, u većini slučajeva nervirala, pogotovo kada se neko sa strane nalazio u blizini. U tom slučaju, po kosom majčinom pogledu trebalo je da shvatim da deci nije mesto sa odraslima, sem ako, naravno, treba da se gostima ponudi slatko ili nešto slično, a sama da kažem — hvala, ne mogu — (i da to zvuči uverljivo, a ne tek onako) i da, na kraju, sa sestrom otpevam u dva glasa neku zgodnu pesmu, kako bi nam rekli da smo slatke devojčice i kao manijaci nas štipali za obraze ili ono drugo mesto. Serpentine su se kao zmije uvijale, čas nas nosile u planine, čas u doline, kroz stomak su mi u sam mozak ulazile. Duša mi je na nos izašla. Noge su trnule od hladnoće, a vlažan sneg se uvlačio i zasipao nas pod ciradom. Noć smo proveli u nekoj gostionici. Spavali smo popreko na krevetu, da bismo svi stali. Skupljali smo u šumi granje i pokušali da založimo furunu, ali se toliko dimilo da sam ja ponovo dobila morsku bolest, pa skoro i crveni vetar, jer sam od gušenja postala modra. No, sama nisam smela ni da pomenem ijednu od tih opakih bolesti, jer se u medicinu ne razumem. (To nije ona medicina što ti je daju kad kašlješ, već ona u koju se razumeju poneki lekari i moji roditelji.) Neverovatno do koje mere su oni voleli da ja ćutim. Čim izustim nešto, gledali su me ne samo kao da izvaljujem gluposti već i kao da izgovaram neke opasne stvari zbog kojih bi se iznenada moglo otići u zatvor ili neko slično mesto. Mama je stalno žmirkala i nakašljavala se kada bih otvorila usta da kažem neku opasku. Sakrivali smo se pred kraj rata, tako, u jednom selu koje je sedam puta prelazilo iz ruke u ruku, od partizana do četnika — do oslobođenja. Shvatila sam da su partizani naši i da mi od početka navijamo za njih, zapravo za nas, ali to se, naravno, nije smelo glasno reći. Ne znam šta mi bi sada u toj gostionici, kada sam bila svega toga svesna, a i nekih drugih stvari, da kažem da želim da legnem pored se-stre, da bih je držala za uvo, jer ako dođu partizani što seku uši, da joj bar jedno sačuvam. Bila je to najstrašnija stvar koju sam mogla da izva-lim.Tako su se bar svi ponašali. Njihovi pogledi su se stropoštali na mene. — Otkuda ti ta idiotarija? — pitala me je majka. — Kakve su to gluposti? Objasnila sam da nam je to rekao jedan četnik, što je i moja sestra Milica
potvrdila, posle čega je usledio mamin šamar, upućen, naravno, njoj. Milica nikako nije mogla da se pomiri s tim da ona stalno dobija šamare zbog mojih gluposti. To što je starija, nije za nju bilo nikakvo opravdanje. Tiho plačući, dok sam je ja tešila, objašnjavala je da su zli četnici pokušavali da nas na taj način zaplaše, ne poštujući našu narodno-oslobodilačku borbu, a da sam ja bila mala i naivna i poverovala, dodajući, na kraju, da su njima samo deca i mogla da veruju. Međutim, sve to nije vredelo, jer su putnici iz kamiona gledali u nas kao na nenarodni element, što moja majka nije mogla da podnese. Drugu sudbonosnu grešku napravila sam samo nekoliko trenutaka kasnije, kada sam baš htela da stvorim suprotan utisak i prekinem tu mučnu tišinu. Pitala sam šta da uradim sa vaškom koju sam već pola sata držala između dva prsta. Otvorila sam šaku i ona je jedva pokazivala znake života, ali su žene tako ciknule kao da sam iz kose izvadila krokodila i to ne polumrtvog. Mama se zapanjila: — Otkuda sada to? Rekla sam joj: — Iz kose — ali ona me je i dalje gledala začuđeno, kao da ne zna da vaške postoje. Podsetila sam je da belih vašiju nemamo već odavno, da smo ih istrebili kada i šugu, ali ona je i dalje bila zgranuta. Ostalo mi je samo da puknem vašku noktom i da se pravim da ona sa tim nema nikakve veze. Poverovala sam da stvarno treba da ućutim i ne pominjem više ništa. Tako bi i bilo da nisam zapazila da devojčica što sedi kraj mene ima pune kike gnjida. Ne bih ja to ni pomenula da se njena majka nije užasnula od moje vaške. — Vaša ćerka je puna gnjida, gospođo — rekla sam, pokazujuđi prstom na beličasta mesta. Ne znam zašto je to delovalo na moju majku kao „kap na punu čašu", kako je volela da kaže u zaista ozbiljnim trenucima, pa sam i ja dobila neočekivano šamar, bez objašnjenja. Ovog puta plakala je devojčica sa gnjidama. Pretpostavljala sam da to nije zbog šamara koji mi je mama prilepila. Imali smo obezbeđeni put do Dunava. Vozio nas je jedan Rus koji, zapravo, to nije smeo da čini jer vojnicima je bilo zabranjeno da se mešaju sa civilima. On je to znao, ali nije se obazirao mnogo na propise. Svima je otkrivao ciradu da pokaže da su putnici deca i da nas ne može tek tako ostaviti nezbrinute na putu. Vadio je konzerve paštete i meni se činilo da ja još od predratnih božićnih doručaka, kada smo jeli džigericu od kljukanih gusaka, takvu poslasticu nisam okusila. Čak se i kiselkasti ukus proje gubio pod paštetom, mada je po njoj od vlage već počinjala da se hvata plesan. Meni sneg nije mogao da utoli sasvim žeđ, ali vode nije bilo. Pored nas su ponekad prolazile kolone pešaka. Svi su se odnekud vraćali, nekamo kretali, kao da više niko nije imao sopstvenu kuću u kojoj će prespavati dve uzastopne noći. Tako je, donekle, i bilo, jer kraj puta kojim smo išli nizale
su su se ruševine i zgarišta. Nismo znali šta nas čeka u Mariolani, da li su deda i majkica živi, tako je bar mama govorila, uzdišući stalno, ali ja sam bila ubeđena da se tamo ništa nije izmenilo i da nas oni očekuju pod lozom, gde je grožđe tek počelo da zri, bez obzira što pada sneg. U nozdrvama sam osećala miris pečenih uštipaka što ostanu od testa koje se u velikoj vangli nosi svake subote pekaru da ispeče hleb. Tako je bar bilo pre rata i ja nisam verovala da se tamo bilo šta izmenilo. Tređeg dana smo jedva sačekali skelu da nas prebaci preko Dunava. Naš šofer Rus dovezao nas je do same obale. Ostavio nam je svoju adresu u Odesi, pozivajući nas da ga posetimo, kao da je i Odesa tu negde preko reke. Znao je silno mnogo pesama o Odesi i stalno ih je pevao, pominjao more i smejao se, izvlačeći iz pojasa pljosku sa rakijom. Zamalo da se strmeknemo u provaliju zbog pljoske i Odese, toliko ga je pesma zanosila da je nekoliko puta izgubio kontrolu nad volanom, dok su ostali govorili da ima više sreće no pameti. Sada, dok nam je mahao preko Dunava, vikali smo mu: — Zdravstvuj, Aljoša! — zaboravljajući da smo zbog njegove pljoske putovali dan više no što je to bilo potrebno. Izljubili smo se i sa gospođom čija je ćerka imala gnjide, kao da ništa nije bilo i obeđali da ćemo se dopisivati, što, naravno, nismo učinili, jer da smo pisali svima kome je mama to obećavala, mogli smo samo time da se bavimo i ničim drugim, a mama čak ni dedi nije pisala da stižemo, izgovarajući se na neredovnost pošte i čekanje na priliku, koja se stvarno nije ukazala. U Mariolanu smo stigli tek pred veče. Nekoliko puta su nas primali u kola u koja su bili upregnuti konji, a jednom i u volovsku zapregu, do sela, a ostalo smo prepešačili. Sva sreća, sneg je bio prestao da pada. U podne je i sunce sijalo, bilo je pretoplo. Bila je kasna jesen, pa je za pravu zimu bilo i prerano. Sada se sneg topio i kroz drvenjake mi se uvlačilo blato, povređujući mi one plikove. Nije vredelo da kukam. Samo sam se poneki put zaustavljala da izvučem pete od čarapa koje su se uvlačile u cipele i okretale se, ali druge nisam imala. Glad nas je mučila. Mama je pokušala da zameni svoj venčani prsten za bilo koju hranu, ali niko nije bio zainteresovan. Nisu hteli ni da ga pogledaju. U podne smo podelili poslednji komad buđave proje koja je bila tako gorka da ja nisam imala želju bilo šta da okusim posle toga. Mislim da je taj kukuruzni hleb najbolji način da nikada u životu ponovo ne osetite glad. Nisam verovala svojim očima da smo stigli u Mariolanu. Ulicama je hodao neki uniformisani svet, a kuće su bile ukrašene zastavama i parolama. Imali smo muke zbog kofera, jer kanap kojim je bio vezan nije bio više dovoljno dugačak da se zaveže u čvor, a i karton je počeo da se raspada, tako da je postojala opasnost da sve ono što smo sačuvali u ratu padne u blato. Bili smo premoreni i pregladneli kada smo stigli u Drajšpic gase broj sedam, gde je stanovao moj deda Pera Kralj. Ovo ,,Kralj" bio je njegov nadimak iz detinjstva za koji je sam smatrao da
mu u ovim poratnim danima i vremenu obnove i izgradnje ne služi na čast, te se stalno, na izvestan način, pravdao, govoreći da to što su ga tako zvali nema nikakve veze sa njegovim političkim stavovima, koji, naravno, nisu rojalistički. I da to što je nekada tako nazvan nema nikakve veze sa izdajničkom vladom, pa čak ni sa starim kraljem Petrom kojim bi, kako je govorio, svako mogao da se ponosi, jer je bio narodski čovek, a to svoje tvrđenje potkrepljivao je uvek pričom da je stari kralj, kada su ga posle smrti položili na odar, imao vunene čarape sa iscepanim palcem, što je baš ukazivalo da je bio pravi sin naroda. Deda je ipak podozrevao da će imati neprijatnosti zbog te besmislene podudarnosti sa kraljevskom dinastijom, jer se u Mariolanu sjatilo silno mnogo sveta za koji se nije znalo ni odakle je niti kuda ide. Majkica nas je dočekala raširenih ruku. Grlila me je i pokušala da me podigne visoko kao nekada, ne primećujući da sam je ja rastom skoro dostigla. Plakala je žestoko šmrčući, što je dedu strašno ljutilo. — Što cmizdriš? — grdio je — kao da su, bože mi oprosti, izginuli. — Pa srećna sam, Pero, da su nam došli — govorila je jecajući. Ni ja nisam razumela što plače ako se već raduje, ali sam se držala strogo pravila da ne postavljam besmislena pitanja. Mama me je na kapiji, i pored sveg umora i uzbuđenja što se vraća rodnom domu, zamolila da se uzdržavam od bilo kakvih besmislica. Deda je ležao u svom krevetu. Kosa mu je postala sasvim bela. Izgledao je nezdravo. — A što ste vi, tato, tako rano legli? — pitala je mama, iako je valjda i sama videla kako izgleda. — Da niste bolesni? E pa, reći rođenom ocu ,,vi", kao da je tu gomila očeva, izgledalo mi je veća od bilo koje moje besmislice, ali mama je na tu svoju bila beskrajno ponosna i zato nisam htela ponovo da potežem to idiotsko pitanje. — Bolestan? — pitao je deda glasom iz radio-drama. — Ja sam, dete moje, ranjen! Stradao sam u poslednjim bitkama za oslobođenje. — Zar tako! — kriknula je mama i srušila se na kolena kraj njegove postelje. — Pa kako se to desilo? — Kako se desilo? — ponovila je majkica. — Znaš ti svog oca: ljubopitljiv, a kukavica. Slušala sam neka naklapanja o dedi, kao... nešto iz prvog svetskog rata, kako je krenuo na front, pa kao... zalutao sa nekom pevačicom. Jurili su ga zbog dezerterstva i šta ti ja znam šta, pa se na kraju sve lepo završilo i nije išao pred vojni sud, ali nikada nije dobio orden, što je mojoj mami strašno smetalo. Majkica je posebno zapamtila tu pevačicu i pominjala je u svakoj odlučujućoj situaciji, pridajući joj značaj, čiji se smisao od mene, na neki način, krio. Rekla sam mu: Pero, sačekaj, ima vremena. Videćeš Ruse, dojadiće ti, ali on ni da čuje. Izlazi iz kapije i to, da prostiš, s guzicom... — Pa sad, ti možeš da kažeš šta hoćeš. Ali, Pera Kralj nikada se nije plašio
neprijatelja, niti se krio iza ženske suknje. Smatrao sam da oslobodioce treba dočekati medom i vodom, pa sam krenuo u izvidnicu. — To o ženskoj suknji da ne pominjemo, bolje bi bilo — prekinula ga je majkica. — Još da sam ti otpevala neku cigansku pesmu i lupila u daire, možda bih te i zadržala da ne izađeš. (Znala sam da će reći to ili nešto slično.) — A med si pojeo, — nastavila je — poslednje što je bilo, jutros, iako sam ti rekla da će možda Deska stići sa decom. Sanjala sam baš... Deda nije voleo ženske snove i naklapanja. Ponašao se kao uvređeni ratnik i nije hteo da priča o tome kako se sve zbilo dok majkica ne napusti teren. Ona je ostavila za sobom odškrinuta vrata. — I tako ti ja izađem, — nastavio je deda — krenem ka oslobodiocima, kad spazim na krovu neprijateljski bajonet, uperen u mene. Znao sam da sam gotov, ali Pera Kralj se nikada ne povlači. Doduše, nadao sam se da će me Rusi štititi... Tri puta sam viknuo: Deco moja, deco moja!... a onda sam pao, obliven krvlju... Mama je stavila glavu na dedin jastuk i tiho plakala, dok je on podozrivo gledao u vrata, odakle je provirivala majkica. — Znao sam — preduhitrio je on. — Uvek sam znao da procenim položaj neprijatelja... — Nije bilo neprijatelja ni onda ni sada. Pero, nemoj da se ludiraš, ne priliči ti godinama. Nije bilo, Deska, nikakvih bajoneta. Jednostavno mu se zalutali šrapnel zaustavio u debelom mesu. Tačno sam znala... — Znala si, znala si... — gunđao je deda. — Da poginem posle svega, ne oprostivši se od svoje dece, na sam dan oslobođenja. Eto šta ti je sudbina... — Mora da ti je prorekla ona lažljivica Ciganka još u prvom ratu. — Bar da sam vam ostavio oproštajno pismo, — govorio je deda — bar testament, da se zna šta sam za života kome namenio. Nego tako, bez reči... Od majkice smo saznali da je sve ispalo pre kao da je dedu nešto strefilo u glavu, a ne u stražnjicu, jer bi inače i sam znao da svojoj deci ništa nije ostavio, a da je bog svedok da ga je molila da se bar potpiše na dopisnicu, da mu deca znaju da je živ i zdrav, jer kako je lenj ni to bez njenog nagovora ne bi tokom rata nikada učinio. Deda je objašnjavao da je neprijatelj sve mogao da shvati kao šifru, tajni signal muškog rukopisa, pa je on stoga smatrao da je bolje ne izazivati fašiste iz pozadine, ne pružati im povod. — O zaostavštini ćemo potom. Ima još vremena — rekao je zagonetnim glasom, gledajući u komodu, prekrivenu mermernom pločom. Još za vreme ranijih poseta moja sestra i ja zapazile smo da deda brižno zaključava fioku komode. Kopkalo nas je šta se tu krije, pa smo sledećeg dana, kada su dedu preneli u dvorište da u ležaljki, pod dunjom, udahne malo svežeg vazduha, kao po dogovoru, pohrlile da otkrijemo skriveno blago što nam je deda namenio u nasleđe. Majkica je bila na pijaci, a Deska je otišla do svoje prijateljice. Milica i ja smo prvo uklonile onaj kabasti lavor od porculana i u njemu
cvetni bokal, pa zatim podigle mermernu ploču, jer ključ je uvek bio kraj dedinog džepnog sata, nepristupačan. Niz dlanove mi je tekao hladan znoj od straha. Majkica nam ne bi oprostila što zavirujemo u zabranjene prostore, mada ni sama nije smela da otvori fioku. Ipak, smatrala je da se „izvesne stvari, kada su muškarci u pitanju, a pogotovo glava porodice, moraju poštovati". Jednom sam je, kasnije, pitala šta pod tim podrazumeva, a ona je neodređeno odmahnula glavom, kao da još nije stiglo vreme kada mi tu tajnu može saopštiti. U fioci smo otkrili svežanj pisama upućenih, uglavnom, našoj mami i poslatih u daleke predratne dane. Otvorile smo jedan ružičasti koverat, postavljen zlatnim lišpem. Deska, što si podigla tako visoko nos, kao da hoćeš njime Gospoda za ibercter da dovatiš... počinjalo je pismo. Milica i ja valjale smo se od smeha. U potpisu smo prepoznale čika Ivka, dugonju, negdašnjeg vlasnika fabrike čokolade koji je trebalo da se vrati iz zarobljeništva, baš se mama ovih dana raspitivala o njemu. U pismu je pominjao marcipan i cveće koje je ubacivao kroz prozor i tugovao što od Deske ne dobija odgovor na svoju ljubavnu čežnju. U jednom drugom, nepotpisanom pismu, stajalo je. Poletela Ružica nasred neba plava, zar i ti, Sofija, misliš živjet na ovome svetu? To pismo oborilo nas je s nogu. Gubile smo dah i vrištale, zacenjene. Zapanjile smo se kada je naša mama Deska uletela i vrisnula, mislepi da smo dobile napad zbog trovanja hranom. Naravno, kada je shva-tila, poleteli su šamari, ali zakratko. Deska je zgrabila pisma, sela u fotelju i sva zajapurena počela da ih čita sa krajnjom ozbiljnošću. Očigledno, ona u njima nije nalazila ništa smešno. Stvar je bila raskrinkana kada je majkica ušla u sobu. Ona je smatrala da je sramno preturati po tuđim fiokama, sa čime se i Deska složila, ali nju je više interesovalo kako se moglo dogoditi da se ta, za nju sudbonosna pisma „decenijama", kako je rekla, kriju, naglašavajući da bi njen životni tok možda krenuo sasvim drugim obalama da su ova pisma stigla onoj kojoj su bila i upućena. Majkica je izjavila da se ona neće mešati, ali da bi dedino zdravstveno stanje u ovom trenutku moglo da bude pogoršano, ukoliko bi se nanervirao.Tako je cela stvar bila zataškana, ali ne zadugo. Prvog dana kada se deda pridigao, prišao je, značajno se poštapajući, komodi. Milica i ja smo se zgledale i isparile iz sobe. Ali, bile smo još na vratima kada smo čule dedin krik. Kao ranjena zver poleteo je sa podignutim štapom za nama. Sva sreća što se Deska našla u blizini. Videći kako je deda pojurio, shvatila je da njegovo stanje dozvoljava obračun. — Ko se usudio da provaljuje moju komodu sa dokumentima? — usta su mu se iskrivila od besa.
— Hoćete da kažete, tato, sa mojim ljubavnim pismima? — Deska je bila spremna za dvoboj, ali se trudila da sačuva dostojanstvo. — Ne dozvoljavam da mi se protivreči — pokušao je Pera Kralj da manevriše, spuštajući se sa bolnim uzdahom na kanabe. — Ružice, Ružice! — zvao je majkicu. — Brzo vode — dodao je nemoćnim glasom, videći je kako ulazi. — Hoću da budem sam — tresao se. — E pa, u tome ti, Pero, neću pomoći. Ti znaš da ja nikada nisam odobravala otvaranje tuđih pisama. — Bio sam dalekovid — snašao se deda. — Zar je trebalo da mi se ćerka veže za jednog industrijalca, kapitalistu, za nenarodni element? Da svi stradamo sada, kada je došla naša narodna vlast! — Pa sad, Pero, ako hoćemo, nisi se baš tako gnušao te čokolade. Uvek si sve sam pojeo. — Ja? — pitao je deda zapanjeno. — Nisam okusio ništa. Sve sam bacao. Nisam mogao da dozvolim da mi đerka bude zavedena slatkišima. Ti, Ružice, uostalom, nikada nisi htela ni da probaš, baš sam te nudio. — Nije smeo da pogleda u mamu, koja je imala, na njega, plahovitu narav. — Ne želim da se ovakvi razgovori vode pred decom, što ne znači da stvari nepemo izvesti na čistinu — zaključila je Deska. Šteta, Milica i ja smo baš želele da vidimo šta će biti na kraju. Posle ovog okršaja deda se ponovo povukao u pozadinu i pretvarao da je krajnje uvređen, ali svi smo shvatili da se on, u stvari, plaši Deske i da je u tom trenutku došlo do izvesnog preokreta u našim porodičnim odno-sima, tj. da je mama postajala glava porodice, a i vreme joj je išlo naruku. Naime, preovladala je ravnopravnost žena, pa je dobila dozvolu da se brine o svemu, da radi i porodicu snabdeva namirnicama do kojih nije bilo lako doći. Od tate nisu stizale nikakve vesti. Smatralo se da je on suviše zauzet ozbiljnim, takoreći državnim poslovima (nisu bile baš sasvim) da bi imao vremena za porodičnu prepisku. Upadao je u pola noći i odlazio u zoru. Sa Deskom je razgovarao o sudbonosnim problemima naše narodne vlasti. Ponekad bi dopirala po neka reč o akcijama... Deska nije smela da zucne ništa o potrebama kuđe, nas i starih. Tata je govorio da još nije došlo vreme da bismo mogli da mislimo o beznačajnim stvarima, kada je „revolucija zakoračila na naš prag". Po-minjao je da zemlja još uvek vrvi od narodnog neprijatelja koga moramo savladati i tek onda možemo da mislimo na sitnice kao što su šećer, brašno i R karta koju on, takođe, nije imao vremena da izvadi, pa je prepustio mami da je ona u njegovo ime traži. Deska je trčala od jutra do mraka, držeći govore na skupovima — o novim vremenima u kojima je, najzad, i naša žena pronašla svoje pravo mesto. Ponekad je donosila jabuke, uvijene svaku posebno u novine, i dunje što skupljaju usta. Majkica je od njih pravila kitnkes i sulc, name-ravajući da ih sačuva za zimske
dane. Kitnkes je stavljala u krecave modle i pokrivala providnim papirom. Naravno, bilo je teško nabaviti šećer, jer smo ga dobijali na kupone, svako po pola kilograma mesečno. Jednom smo bili pozvani kod mamine prijateljice, teta Nevene, da slušamo ra-dio-emisiju ,,Dečji četvrtak". Svima nam je podelila po parče hleba i masti sa alevom paprikom, ali nama se strašno jelo nešto slatko. Gledajuđi nas suznih očiju, tetka Nevena je u jednom trenutku kliknula veselo. Popela se na stolicu i sa ormana skinula prašnjavu kutiju iz koje je izvukla tanku čokoladicu i svakome odlomila po parče. Tek smo osetili zanosan ukus, kada je njen sin, moj drug Ivica, skočio na stolicu i pronašao sličnu čokoladu u staniolu. Podelili smo je na jednake delove i u slast pojeli, a onda smo slušali na radiju kako je Majušna Maja otputovala na ljusci od oraha u tople krajeve. Kada smo stigli kući, Milicu i mene su spopali užasni grčevi u stomaku. Previjale smo se od bolova. Deska nije bila kod kuće, a deda je konstatovao da smo se razbolele od trbušnog tifusa što smo sigurno dobile od onog Rusa šofera koji nas je dovezao u Mariolanu. On se povukao u svoju sobu, jer se strahovito bojao svake infekcije, napominjući da ga metak nikada nije plašio, ali da bi proliv, kao i svaki ratnik, teško podneo. Zahtevao je da majkica baci u ključalu vodu sve što smo Milica i ja dotakle, kako bi se sprečila epidemija. Ja sam, pak, strepela da me ne uhvate da sam jela prašnjavo grožđe, divan hamburg koji se u teškim grozdovima sušio na tavanu, čuvan za badnje veče. Smatrala sam to svojim najvešgm pronalaskom i dubokom tajnom. Jedina mi je nada bila da uzrok prolivu nije to grožđe, jer Milica nikada nije jela zabranjeno i neoprano vope. Došla je Deska kući i nastalo je isleđivanje: šta smo jele, šta nismo, kada smo prale ruke, kad nismo. Pustila sam Milicu da kao starija govori, a ja sam samo klimala glavom. Znam da to ne bi tako olako prošlo da nam obema nije bilo zlo, jer Deska nikada nije imala suviše poverenja u mene. Tako se u deset sati uveče konstatovalo da nam je Nevena dala čokoladice. Promicala je sitna jesenja kiša, ali mamu nije mrzelo da otrči do svoje prijateljice da vidi o kakvom je slatkišu reč. Vratila se krajnje ogorčena. Nevena je priznala da nam je dala predratni darmol. Nadala se, kako je rekla, da je tokom rata izgubio svoje purgativno dejstvo. Tada sam prvi put čula da mama priznaje da i njena drugarica može da bude glupača. Naravno, Milica i ja smo se brzo oporavile. Deda je, međutim, stalno strepeo da ne bude otrovan, ili da mu, što bi bilo još gore, neko ne podmetne konjsko meso. On koji je sasvim pukim slučajem, po sopstvenom mišljenju, ostao u pešadiji, jer konjički sport i trke (,,pa i klađenje" — kako je Ružica ubacila) bili su mu pasija iz mladosti, ne bi imao srca da okusi meso te plemenite životinje. Uz to bi tiho dodao da je i pitanje od kakvih se to konja, mrtvih ili živih, uzima i daje na kupone kao mleveno meso. Kada se tata jedne nedelje vratio sa puta, u stvari samo svratio kod nas na ručak, Deska se potrudila da sa majkicom pripremi pravu svečanu gozbu. Pera Kralj je sa dosta podozrenja njuškao okolo i pitao šta je šta, gde smo izvesne
stvari nabavili itd. — Je l' Ružice, da nisu ove filovane paprike od onog mesa? To ,,onog" znalo se šta kod njega znači. Bilo mu je gadno da za ručkom čak i pomene konjsko meso. — Jeste, tato, — rekla je Deska — pa i taj batak što držite u ruci je konjski. Deda je bacio guščiji batak, odgurnuo lju-tito tanjir i ustao od stola. — Znao sam — rekao je revoltirano. — Odmah sam osetio da to nije guska. Svi smo počeli da vrištimo od smeha, čak i tata, a deda je napustio kuhinju. Provirio je za par minuta iz trpezarije i tražio od majkice da mu donese njegov tanjir i špricer u sobu. U nekim stvarima on i Deska su bili slični. Kada nije bilo vina na stolu oboje su bili uvređeni. Sirota majkica morala je da trči u komši-luk i da nabavlja. Deska je govorila da ona ima dovoljno briga i društveno-političkih obaveza da bi mogla da se brine i o tako običnim stvarima kao što je vino, a zna se da ne može da pije vodu, jer se kao devojka davila u reci i od tada kao oseća nepodnošljivo gađenje prema vodi. Deda je imao razumevanja za nju. Ni sam, govorio je, nije najbolji plivač. Što je istina, istina je. Najzad, ni Mariolana ne leži na obalama neke reke, pa nisu ni imali šanse da se zanimaju vodenim sportovima.
II NAŠE VOJVODSKO POREKLO ILI NEŠTO SLIČNO
Pre rata u Mariolani smo provodili svako leto. Čim bi se završila školska godina Deska bi nas spakovala i odvela na pristanište, odakle je nedeljom brod iz Senova plovio prema severu. Bazali bismo dva dana po palubi, a noć bismo prespavali u kabini. Volela sam ta putovanja lađom, gde su nas nudili žutim, sočnim kruškama, a večeru servirali uz sveće. Pamtim mornara koji je pevao o dalekom, plavom moru i čudno ubacivao u skoro svaku reč ,,ij", tako je pijevao lijepo. Pitala sam ga što to tako čini, a on mi je rekao da u njegovom kraju svi tako ne samo pijevaju već i govore. To mi se baš dopalo. Brod, naravno, nije plovio do Mariolane, jer ovde nema reke, ali bi nas deda dočekao sa fijakerom na pristaništu i onda bismo još pola dana u blagom kasu putovali, da bi u Drajšpic gase majkica istrčala raširenih ruku da nas pozdravi. Rekom sada nisu plovili brodovi, možda samo poneki šlep ili ribarski čamac. Zato smo i doputovali s Aljošom. U dedinoj kući sve mi je bilo prepoznatljivo, kao i u dvorištu: bunar u kome se leti hlade lubenice pod modrom šljivom krupnog ploda. Bliže zidu imali smo
još jednu šljivu, ali njen plod je bio ružičast, zamagljen i sa ukusom banane, tako mi se bar tada činilo. Aromu banane sam više naslućivala i o njoj slušala no što sam mogla da je prepoznam, kao što sam se kasnije uvek kada bih ugledala banane setila iskrivljenog, gotovo sasušenog stabla šljive u dedinom dvorištu. Za kajsiju sam jednom zakačila ljuljašku, pa se odlomila grana, zbog čega je deda čitavog leta bio ljut na mene. Ovaj nesporazum se još više zaoštrio kada sam njegovoj ljubimici, mački Mari, zavezala crvenu mašnu oko vrata, kojom se ona obesila o plot. Tada sam se danima krila od dede. Majkica je bila nežna i uvek spremna da je zaboli i duša i srce, pa da brizne u plač. Ponekad me je po celu noć držala u krilu, tiho pevušila i ljuljala da bi me prošla zubobolja od koje sam stalno patila. Bila je debeljuškasta i stalno se gegala kao patkica. Teško sam mogla da je poistovetim sa vitkom devojkom u beloj venčanici, koja stoji kraj mladoženje na uramljenoj fotografiji u spavaćoj sobi. Navikla sam na tu sliku kao i na onu drugu, sa desne strane kreveta. Nisam baš mnogo razmišljala o tome ko je taj drugi par na venčanoj slici. Ali jednom, posmatrajuđi ozareno majkicino lice uokvireno velom, zapazila sam da mi je gospodin što stoji kraj nje sasvim nepoznat. Otrčala sam do druge strane bračnog kreveta i otkrila da je iznad nahtkasne Pera Kralj, na toj drugoj slici, sa svojim dostojanstvenim, na gore uvrnutim brkovima, prebacio ruku na rame neke mlade, meni nepoznate žene, takođe u venčanici. Ne pretpostavljajuđi da ulazim u zabranjeni atar, postavila sam pitanje za vreme ručka, pred svima — ko su ti nepoznati ljudi na venčanim slikama. Majkica je pogledala unezvereno u mene, a zatim briznula u plač i otišla u špajz. Prepoznala sam u Deskinom pogledu šamar koji sledi i našla za shodno da više ništa ne pitam. Mislila sam: ako je nešto zaista zlo, ne bi visilo na zidu. Očigledno da nije ni ratna ni politička stvar, da nema veze ni sa četnicima ni sa partizanima, pa i taj rat je već prošao — bilo je jasno. Situacija je, međutim, postala krajnje zategnuta. Shvatila sam da je najbolje da i ja izađem za majkicom i izmaknem se od Deskine ruke, i, uopšte, za svaki slučaj... Majkica je plakala u špajzu. Naslonila se na policu, gde stoji red flaša kuvanog paradajza. Plakala je i flaše su zveckale jedna o drugu. — Šta je bilo? — pitala sam je. — Znala sam da đeš jednog dana saznati i da me nepeš voleti kao pre — tiho je jecala. Ispričala mi je da ona nije moja prava baka. Moja prava baka je ona žena na drugoj slici. Ta žena umrla je na porođaju i ostavila njoj troje dece koje je volela kao svoje. — Trojke je rodila? — pitala sam i čudila se što mi Marijana nikada to nije ispričala.
— Ne, onda se bio rodio tvoj najmlađi ujak. A Deska, tvoja majka, njena je najstarija ćerka. Shvatila sam da nismo imali trojke, ali da je, inače, cela stvar prilično zamršena. Pokušala sam da dokučim šta je u svemu tome tako tužno i zašto ja nju ne bih zbog tih tetaka i ujaka volela. Objasnila mi je da ona plače zbog „nje". Naslutila sam da je ,,ona" ta moja baka što je umrla na porođaju. —Nemoj da plačeš zbog nje. I meni je žao, ali da ona nije umrla ti nikada ne bi postala moja baka — pokušala sam da je tešim. U špajz su se sada ugurale Deska i Milica. — Kako ne shvataš, glupačo? — rekla je Milica. — Majkica misli da je ti neđeš voleti kada saznaš da ona nije tvoja prava baka, jer nikada se ne vole tako oni koji ti nisu pravi rođaci. Došlo je do dobro poznate scene. Deska je raspalila Milicu, a majkica je još jače zaplakala, ponavljajupi da je ona kriva što je siroto dete dobilo šamar. Više ništa nisam razumela. Izvukla sam se tiho iz špajza, progutala par zalogaja i otrčala da potražim Marijanu. Moja drugarica Marijana stanovala je nedaleko od nas. U stvari, razdvajao nas je samo vladikin vrt — jedan trougao zemlje, oivičen plete-nom žičanom ogradom, zastrt jasminom, odvajao je zid naše kuće od te bašte. Dok sam bila u Senovu i pričala svojim drugaricama o vladikinom dvoru, nisam pravila neku izuzetnu razliku između dedine kuće i te raskošne vile. Kako sam svog dedu nazivala kraljem, ne pominjući da je reč o nadimku, sve to zvučalo je, zapažala sam, veoma značajno. Nisam volela da me prekidaju pitanjima, to bi me razljutilo i prestajala bih da pričam kada bi neko želeo da sazna detalje i o mojoj drugarici, cukeraševoj ćerci, čije ime je čarobno zvučalo — Marijana. Ona je bila sedmo dete svog oca, koji je bio odnegde sa juga, južnije od Senova, a majka joj je nosila šalvare i uvek gurala u starim dečjim kolicima crvene šećerne cigare, ponekad izbrazdane belim prugama. Tim šećerlemama mogle su usne da se našminkaju, a jezik je od njih bivao redovno crven. Leti su Marijanini prodavali sladoled u plavoj kanti za mast. I pored svih tih đakonija, ja sam najviše volela da jedem kod Marijane hleb namazan pasuljem, pa pošećeren, od čega su Desku hvatali svi frasovi ovog sveta. Ljutilo je i to što kod Marijane svi idu u čarapama, pa sam i ja to poprimila od njih. Nije pomoglo ni kada je Sultana, Marijanina mama sada, kada smo se vratili u Mariolanu, skinula šalvare i maramu sa glave. Oblačila se kao Deska, iako su joj štikle uvek nakrivo stajale. Provukla sam se kroz ogradu, ušla u vladikin vrt, preskočila zid i sve ispričala Marijani o majkici i mojim dvema bakama. Nisam ni morala da joj ispričam. Marijana je sve znala. Ona je uvek sve znala. I sada mi je jasno da bi bolje bilo da je ona napisala sve ovo o nama, a ne ja, jer za Marijanu nisu postojale tajne. Što god bih ja počela da joj pričam, Ma-rijana bi me prekinula sa
,,znam" i dovršila priču. — A hoćeš da ti kažem još nešto? — pitala me je sada. — Pa, zavisi — rekla sam neodlučno, jer dozvolićete, ipak je neugodno da vam neko drugi saopštava vaše sopstvene tajne. — O, u redu, u redu — slegla je ramenima Marijana. — Ti to svakako znaš, ali kriješ od mene. Prepoznala sam onaj njen sveznajući pogled i na kraju sam je zamolila da mi ispriča sve što zna o nama, kunući se u Desku da pred njom nemam tajni, što je bila živa istina i što je Marijana veoma dobro znala. — Znaš li ko je otac tvoga dede? Moram da priznam da me je ova eventualna novost malo interesovala. — Ne znam — rekla sam ravnodušno. — Ne zna ni on — prihvatila je Marijana. — Pa šta? — pitala sam je, ne nalazeći u toj besmislici nikakvu zagonetku. Marijana je, međutim, umela da me zainteresuje za svaku svoju priču, pa i za moju. Tako me je naterala da je molim da mi ispriča sve što zna o mom pradedi, a ja, opet, da se zakunem da neđu repi ništa Deski, niti bilo kome, čak ni Milici. — Tvoj se deda rodio nakon jednog vašara u Mariolani, tačno devet meseci posle vašara. To cela Mariolana zna. — Pa? — pitala sam je. — Kakve to veze ima? — Baš si derište — zaključila je svoju omiljenu frazu. Znala sam da će dodati: — Vidi se da si krenula u školu sa šest. — I nisam pogrešila. Preputala sam da je pitam — zašto, ako je tako odrasla i sve zna, prepisuje domaće zadatke od mene, bar u vreme kada sam u Mariolanu išla u školu i još se nismo bili odselili u Senovo. Sada joj je Šuca donosila sveske za domaći, ali ja sam znala da to nije zbog drugarstva, već zbog Sultaninih šarenih cigara. — A ne pitaš odakle tvom dedi nadimak Kralj? Marijana je uporno pokušavala da me zainteresuje za mog rođenog pradedu. — Otkuda? — pitala sam je. Tada sam saznala da je moja prababa Lenka, prava i prva lepotica Mariolane, gorda i ponosita devojka, o kojoj se nadaleko znalo i pričalo, svojevremeno igrala kolo pored nekog zgodnog i lenog mladića, koji je samo taj dan vašara proveo u Mariolani, a da se nikada nije saznalo ni odakle je došao ni kuda je otišao. Moja prababa Lenka ništa o tome ili bilo čemu nije htela da kaže. Bila je i nadalje gorda i pred njom se nije smelo pominjati bilo šta što bi je podsetilo na vašar ili nešto slično. Zbog svoje preke naravi koju je od nje nasledio i moj deda, njen sin, Pera Kralj, razbijala je sve što joj dođe pod ruku, ne pitajući da li je to servis Rozental ili muransko staklo. Ipak, odnegde se saznalo da je taj pradeda, koji izgleda nikada o nama ništa nije saznao, bio pravi vojvoda ili nešto slično. To se
konstatovalo i kada se pogledalo u otmene ruke mog dede, sa vitkim prstima koje nisu imale ničeg sličnog sa paorskim šakama njegove sestre Sojke, koja se rodila u drugom, zapravo prvom Lenkinom braku. Postalo je jasno zašto su Milici i meni zagledali ruke kad god smo odlazile kod rođaka u Irig Malu. Značajno bi se zagledali i klimali glavom. Mislila sam da proveravaju da li nemamo šugu, pa sam im rekla da smo se izlečili. Sada sam shvatala da su proveravali naše vojvodsko poreklo. Žalila sam što ne mogu da svratim u Senovo da ispričam drugaricama sve o svom pradedi. On bi se tako divno uklopio u vladikin dvor kao roditelj moga dede, Pere Kralja. Nesporazum bi mogao da se pojavi ako bi me pitali zašto mi je deda kralj, a ne princ ili vojvoda. Nije važno, ja sam se takoreći osećala princezom, iako sam naslupivala da u ovim poratnim danima obnove takvo poreklo, verovatno, ne treba po-minjati. Naši u Irig Mali bili su paori i često su me vodili sa sobom u vinograd. Svi su imali široka, slična stopala sa ispucalim petama, kao suva zemlja. Stalno su me zagledali i pitali na koga ličim. To — na koga ličim — oduvek mi je bilo dosadno. Istovremeno, primećivala sam da oni mog oca uopšte ne priznaju, jer je iz Senova. Za njih je to bio neki dalek svet, pitanje je i da li postoji, a tatu su retko viđali. Sve im je to, izgleda, bilo sumnjivo, a možda i zbog lošeg iskustva sa vojvodom. Ipak sam sada, nakon onog što mi je Marijana ispričala, shvatila da bi oni u Irig Maloj više voleli i pre me priznali za svoju ukoliko su moji dugački prsti na nepoznatog vojvodu nego na mog oca Milutina iz Senova. Posebno podozrivo posmatrao me je uja Đoka u kratkim predasima dok je izbacivao đubre iz štale. — A gde ti je ćale? — pitao me je i to bi bio čitav naš razgovor. Predoseđala sam neko nepoverenje prema mom ocu. Uja Đoka, kako je govorio, nije mogao da shvati šta tata popisuje i šta ga briga koliko ko ima zemlje i stoke. Deski je, međutim, slepo verovao, a koliko je to bilo značajno i šta znači shvatila sam u jedno predvečerje kada je uleteo u naš hodnik, koji se činio preuskim za njegova široka pleća i velike crne pa-puče u koje mu se uvlačilo samo pola stopala, dok je celom petom gazio po asfaltu. Tom prilikom Deska je iskočila kroz prozor u vladikin vrt. Nikada ne bih pretpostavila da bi Deska mogla i pristala da skoči kroz bilo koji prozor, ali ovo sam videla svojim očima, kao i uja Đoku kako izbezumljeno uleće u našu trpezariju. Izvežbana da ne postavljam nikakva pitanja ako baš ne moram, ponašala sam se mirno kao da u tome nema ničeg neobičnog i da Deska non-stop uskače i iskače kroz prozor. Milica mi je kasnije ispričala o čemu se radi, naravno, u poverenju, jer sa Marijanom, ipak, ne bih mogla o tim i takvim porodičnim stvarima da razgovaram, sutradan bi cela Mariolana pričala o tome kako moja majka iskače kroz prozor. Nisam baš sigurna da li sam dobro shvatila ono što sam saznala od Milice,
ali, uglavnom, radilo se o ovome: naš uja Đoka poštovao je Desku i verovao joj mnogo, iako joj je bio samo brat od deda uje, zato što ju je smatrao školovanom i učenom. Deska je još pre rata čitala napredne knjige, kako je Milica rekla, one što ih je i sada dovukla iz Senova, kao recimo Uzorana ledina, ne znam od kog pisca, i Mati od Gorkog (zgodno se pamti — nije sladak nego gorak). Iako uja Đoka nije bio baš bogzna kako školovan, Deska ga je naterala da pročita te knjige i još neke druge. Ali, nije on pobesneo zbog toga, vep što je poverovao Deski da će mu s novim poretkom biti bolje, da će svi imati traktor i da on više neće morati da kopa sam njivu, a da će svima tuđ, zajednički vepar služiti za priplod. Kad, umesto toga, jednog jutra se pojavili ONI i odvukli mu prasice i kola za vinograd. Ostavili, drugim rečima, samo par volova, jednog konja i krmaču što nije više nizašta. Nisam umela da povežem Uzoranu ledinu sa svim tim, ali Milica je tvrdila da je sve to u bliskoj vezi i da se uja Đoka razočarao i da smatra da je naš tata još više kriv od Deske za sve to. Tako je mama javila Milutinu po prilici da bi bolje bilo da se za neko vreme ne pojavljuje u Mariolani. Pera Kralj je tim povodom izjavio da je bolje biti gospodin čovek, pa makar i u penziji, i ne raspolagati nikakvim kapitalom, nego kulak kao uja Đoka ili revolucionar kao naš tata. Pokušavao je, u stvari, da umiri uja Đoku da bi Deska mogla da se vrati sa ulične strane kući, ako neprimećeno izađe iz vladikinog dvora, jer ako je vide cukeraši cela Mariolana će da bruji o nama. — I ja sam, što kažu, krv dao za ovu stvar — pokušao je deda da smiri uja Đoku — pa i ja sam protiv njih. Majkica je tu opet nesmotreno manevrisala: — Bože, Pero, pa kako možeš tako da pričaš? Ti dao krv za ovu stvar? Pogodio te šrapnel u stražnjicu zato što si bio ljubopitljiv da vidiš Ruse... To što je deda rekao o ženskoj gluposti, nepoznavanju vojnih veština i sopstvenim ratničkim iskustvima, zamara me da sada ponavljam. Zamara me uvek, jer se u tim dedinim rečima nikada nije našla ni jedna nova opaska, a majkica bi na kraju uvek jecala i zaklinjala se da će izaći iz sobe kada deda počne da izmišljava.
III MUZIČKI NESPORAZUMI
Taj decembar pamtim kao vreme javnih nastupa. Svi su pevali i igrali na trgu u Mariolani, u vreme kada je inje zasenilo prozore a divlje guske
nagoveštavale prvi sneg. Sa razglasne stanice moglo se čuti da se u mom kraju, u Senovu, sneg nije ni otapao u planinama i da su putevi ostali zavejani još od jeseni, kada smo stigli Aljošinim kamionom. Ta želja za muzikom obuzela je i mene, na opšti užas Pere Kralja koji je bio ponosan na svoje članstvo u crkvenom horu, iz koga je dobrovoljno istupio odmah nakon oslobođenja. On je tvrdio da nemam sluha. Deska je verovala da se taj smisao može i mora razvijati, ali me je uvek molila da uputim kada bih započela bilo koju od tih lepih, modernih pesama: „Partizan sam tim se dičim", ili „Druže Tito, ljubičice bela"... Jedino je majkica odobravala i podržavala moj smisao za umetnost. Marijana je pevala u horu. Prvo su bili primili i mene, ali Marijana mi je jednom napomenula za vreme probe da bi bilo bolje da ja samo otvaram usta, naime da se pravim kao da pevam, a da u stvari ćutim, jer je, navodno, uvek odvučem na svoju falš stranputicu. Nastavnik me je jednog dana izveo pred hor. Mislila sam da će mi dati neku ariju da pevam solo pred horom. Međutim, on je tražio da sama otpevam jednu partiju za drugi glas. Moram da priznam da se tada i meni učinilo da falš pevam. Kazao mi je da odmah mogu da idem kuđi i da više ne moram da dolazim na probe hora. To Marijanino „znala sam da ćeš loše otpevati" stvarno me je ovog puta duboko uvredilo. Počela sam iskreno i duboko da patim. U vreme horskih proba lutala sam ulicama i tiho pevušila ,,Ljuljala se šajka, mala barka". Počeli su da me pritiskaju muzički kompleksi. Najgore je kada znaš da za nešto imaš i dara i ljubavi, a tvoji najbliži te ne razumeju. Zapazila sam da moj glas sasvim sigurno i melodično zvuči kada pevam u klozetu. Baš sam jednom tako snažno zapevala „Budi se Istok i Zapad", kada neko naglo otvori klozetska vrata. Bila sam preneražena. — Što uleđeš kad čuješ da sam ovde? — pitala sam revoltirano. — Otkud bi čovek pretpostavio da neko peva u klozetu? — pitao je skrušeno došljak, za koga se kasnije, u poverenju, ispostavilo da je Milutinov partijski drug i da je došao da mu prenese neku važnu poruku. Moj otac je bio krajnje ogorčen što se ja tako nedolično ponašam i krivio Desku za sve. Napravio je čitavu uzbunu kao da sam ja narušila njegov partijski ugled. — To su tvoje drugarice — govorio je Deski. — Ti njima sve dozvoljavaš. I dok ja pokušavam da stvorim i ovde neki porodični ugled, ona napada mog pretpostavljenog što ulazi tamo gde se peva. Milutin se malo prevario. Zaboravio je kako Deska ume da vrisne. Naročito onda kada je pomenuo porodični ugled. Kazala mu je da je zaboravio u čijoj je kući, čiji hleb jede i da je uja Đoka na izvestan način bio u pravu. Ni Milutin, pored svog ratničkog iskustva, nije bio ravnodušan kada je Deska ozbiljno kazala šta misli. Počeo je da se vadi da on nije baš tako mislio i da je samo za strogost. Priznao je da žali što ga je politički rad za neko vreme udaljio od dužnosti oca i staratelja, a da je, u krajnjoj liniji, to sve za naše dobro. Nije mu mnogo pomoglo. Deska se držala kao prava vojvotkinja. Rekla mu je pred svima da će leteti zajedno sa svojim partijskim drugom ako još jednom pokuša da tako grubo nagrdi našu ravnopravnost za koju smo se svi borili. Majkica je
tiho plakala i molila da se bar oni ne svađaju, jer to ne može da podnese — kad se deca svađaju. Uvek mi je bilo smešno kada majkica naziva Milutina detetom, jer on je tako izgledao kao da, zaista, nikada nije bio dete. Nikako nisam mogla da zamislim kako je mogao da stane u jednu običnu pijačnu korpu, gde je, u Senovu, nađen jedne subote ispred doma za napuštenu decu. To sam saznala od Milice kada smo u zbegu spavale zajedno, a nismo spavale nego smo se smrzavale. Ona se toliko tresla i cvokotala zubima da sam ja, čim bi me san uhvatio, sanjala da štekću mitraljezi i da sam pala u reku Zamnu dok smo prelazili preko brvna, pa mi se led uhvatio u kike. E da se ne bih svaki čas trzala kada dodirnem njene ledene noge, Milica mi je te noći ispričala kako su Milutina našli u korpi. Ona je to saznala iz jedne tatine i mamine svađe još pre rata. „Zar su se ljudi, mislim muž i žena, svađali i pre rata?" — pitala sam tada Milicu, jer to mi nije bilo baš jasno — zašto su se svađali kada nije bilo ni tačkica ni kupona i svako je mogao da pojede i kilo hleba i sira (isto kilo), a da se to čak i ne primeti. Milica je mislila da sam ja naivna, jer tada mnoge stvari, kako mi je kasnije objašnjavala, nisu bile rešene, kao nešto oko proletarijata, pa onda bratstvo-jedinstvo, da žene budu ravnopravne i druge važne stvari. E, ali Milica je čula, u stvari, da je mama kazala: „Ja sam, Milutine, preko svega prešla, i što si vanbračno dete i što se ne zna ni ko si ni odakle si, a ti lunjaš po kafanama i igraš ajnc kao neki kočijaš. I došla sam u ovo Senovo, pravu divljinu, od preka, a sam si priznao da je naša Mariolana pravi... ne pamtim tu reč, ali po istoriji, mnogo fin grad. Tata je onda još rekao da je to bila jedna trula država, još gora od one naše za koju je znao da ćemo je srušiti. Mene to oko države nije mnogo interesovalo, ali sam htela i posle te noći da mi Milica objasni kako je Milutin mogao da stane u običnu korpu i ko ga je tamo strpao. Kada su se jako posvađali mama bi uvredila tatu najgore kada bi mu rekla da on nije ni iz Senova nego ,,od Senova", što mi je bilo prilično glupo i beznačajno. „Kakve to ima veze?" — pitala sam Milicu. Po meni to je isto. Milica mi je objasnila da je mama htela da podseti tatu na to da je on seljak, jer je od Senova, što znači da nije iz samog mesta, već iz okoline. Setila sam se one trule države odakle je Deska. To je Austro-ugarska. Ali, to sad nema veze. Milutin je tvrdio da on pouzdano zna da je iz samog Senova, a evo zašto: on je dobio prezime Subotić po tome što je nađen u subotu. Da je nađen u petak, kada je pijačni dan, po njemu — zvali bi ga Petković, a ne Subotip. I Milici je to bilo svejedno, ali Deska se stalno pravila važna sa svojom Mariolanom, Perom Kraljem (kao da je stvarno kralj). Lepo bi pozdravila Marijanu kada bi joj ispričala čitavu zbrku oko baba Lenke, nepoznatog vojvode i vašara u njenoj Mariolani. Naravno, ja to oko Subotića ili Petkovića ne bih nikada ispričala Marijani, mada bih to rado učinila, ne samo zato što bi to sutra cela Mariolana znala, već i stoga što bi onda ispalo da smo mi zbrdazdola, kao da smo neki proleteri. Sada su se povodom tatine partijske veze koja je upala u klozet, dok sam
ja pevala, ponovo ti problemi pokrenuli. Tata je zamerio Deski da ona nije znala da nas lepo vaspita, jer ga kompromitujemo, a ona je potegla Senovo i korpu u subotu, zbog čega, kako je rekla, tati nikada nije pravila problema, a on joj tako sada sve vraća. „Subotiću, bolje da ne pominjemo porodični odgoj. Znamo se i ko smo i odakle smo. Bar neki od nas. Nemoj da mom strpljenju bude kraj. I onda, ne pada mi napamet da se više brinem sama o kući, tačkicama i bonovima. Nisam valjda zato završila preparandiju. Otiđi ću u državnu službu, pa neka se o našoj deci brine tvoja partijska veza. I nek ti ona pere veš.'' A zatim: ,,Nisam ja svoje zdravlje na đubrištu našla", i šta ti ja znam još. Moje i Marijanino prijateljstvo stalno je bilo u ozbiljnoj krizi. Međutim, otkada sam protiv svoje volje istupila iz hora, poverovala sam Deski da moja najbolja drugarica nije dobronamerna. Zaklela sam joj se da bih ja, lično, da su nju izbacili iz hora, prestala da pevam. Marijana ponekad, zaista, nije razumevala suštinu stvari. — Mene ne bi mogli da isteraju, jer ja imam sluha, a tebi se to dogodilo, jer ne umeš da pevaš. Znala sam da će se to dogoditi, rekla sam ti. Čak sam te i opomenula, a ti si silom pevala, umesto da si samo otvarala usta, kao što sam ti govorila. — Da se tebi tako nešto desilo... — pokušala sam po ko zna koji put da iznesem Marijani svoj stav, ne o sluhu, vep o drugarstvu — ja bih... Ali, ona me je ponovo prekinula da bi mi pričala o svom neodoljivom glasu. Istini za volju, patila sam ne samo zbog drugarstva, već i zbog hora. No, desilo se nešto stvarno neočekivano. Pred samu školsku priredbu pojavila se epidemija zaušaka. Marijana se razbolela među prvima. Htela sam da joj dokažem svoje prijateljstvo i da odem kod nje, bez obzira na slučaj sa horom i makar se nadula kao mesec, ali Deska mi je zabranila i upozorila Sultanu da mi ne dozvoli da uđem u njihovu kuću. Pera Kralj se strašno plašio zaušaka. Tvrdio je da ih on nikada nije imao, a da ta bolest na muškarce ostavlja tragične posledice, pa mi neće dozvoliti ni u dvorište da privirim ukoliko prekoračim cukerašev prag. Sultana je ponudila da lepo, ako ih dobijem pređem kod njih i odležim, jer gde je njeno petoro dece, svi naduveni kao baloni — kako je rekla, tamo bi se našlo mesta i za mene. Naravno, Deski je to bio čist prostakluk, iako se Sultani lepo zahvalila na pažnji. Već sam počela da kujem plan kako da dobijem zauške, ako, recimo, odem kod Šuce koja se prva u razredu razbolela, naravno, tajno, bez Deskina znanja, da se to nije sasvim neočekivano dogodilo. Pola razreda se razbolelo, i direktiva je bila da se školska priredba mora održati. Nastavnik iz srpskog jezika konstatovao je jednog dana da njegova sekcija neće učestvovati zbog zaušaka i da će sve što su pripremali od početka školske godine sve propasti. — Ko zna — pitao je — da peva „Kad sam sinoć ovde bila i vodicu zaitila"?
Podigla sam prva ruku. — Molim, gospodine, ona nema sluha, izbacili su je iz hora — rekla je ona pakosnica Zita, iz poslednjeg reda. (Nju su izbacili pre mene.) Odlučila sam da joj na odmoru kažem kako sam čula da će biti zabranjeno da se jedan razred dva puta ponavlja, pa se brinem šta će sa njom biti na jesen. Sva sreća, naš profesor zvani Joca Truba, koji je zbog gluvoće takav nadimak dobio verovatno još pre prvog svetskog rata, rekao je: — U redu, Subotićeva. Imaš li plavu suknju i belu bluzu? Dođi u pet na probu. — Klimnula sam glavom i preznojila se od straha. Istovremeno, gorela sam od želje da pevam solo i povratim svoj umetnički ugled. Napisala sam ceduljicu Marijani. Morala sam da joj ispričam šta se dogodilo. Ubacila sam joj kroz prozor pismo, sa strane vladikinog dvora. Znala sam da će, onako naduvena, da pukne od pakosti, jer je bila besna što će tu pesmu da peva Mara, a ne ona. Marijana je strašno volela da se javno pokazuje i da kaže kako drugi ne znaju da pevaju, pa ni da igraju, a još manje da deklamuju. Svi su za nju bili bezveznici. To za Marijanu mogla sam još da razumem, ali sam se, zaista, rasplakala kada me je Milica tužila kod Deske da ću pevati solo na školskoj priredbi. Deska je, kako je rekla, prsnuvši u smeh kao da je Milica izvalila nešto najsmešnije na svetu, mislila da je u pitanju šala. Ja sam se dostojanstveno držala. Kao da nije o meni reč. — Odlučeno je — rekla sam samo to. Pera Kralj je bacio kašiku (sve se odvijalo za vreme ručka), kao da će mojom estradnom premijerom biti ugroženo njegovo kraljevsko ili ne znam koje poreklo. Govorio je da bi moju fotografiju trebalo objaviti u policijskom glasniku, kao — traga se sa sumnjivom osobom i tako nešto. Uopšte ne znam šta je sa tom pričom hteo. Milica je vrištala od smeha, kao da treba da igram u nekoj Nušićevoj komediji, a ne da otpevam lepu pesmu Branka Radičevića. Deska je bila pozvana da održi govor u ime roditelja, nešto o saradnji majki i profesora, jer na očeve, po njenom mišljenju, niko nije ni mogao da računa. Kazala je da će to baš da naglasi. Ali sada, kada je čula da i ja nastupam, rekla je prvo: samo preko nje mrtve, a onda je zapretila da će odustati od svog govora. Čudna mi čuda —govor. To sam htela i da joj kažem. Malo, malo, pa drži neki govor. Dva-tri sam slušala i ona misli da nisam primetila i da niko ne zna da ona stalno drži jedan te isti govor, nešto o saradnji radnika i seljaka, borbi protiv kapitalista i šta ti ja znam šta. Nisam htela da je naljutim, jer sam znala da su joj ti govori izašli na nos, ali morala je baš zato da ima razumevanja za moj prvi nastup, da se ne pojavljuju pred publikom stalno ista lica, kao što je, recimo, njeno. Ostala je uporna. Otišla je da razgovara sa Jocom Trubom. Došla je kuđi sva narogušena. Govorila je da je taj matori jarac sasvim izlapeo. — Jelena nema sluha ni koliko moje crno ispod nokta — govorila je.
— Baš se izražava o umetnosti — pomislila sam, ali joj ništa nisam rekla. Ostala sam i nadalje dostojanstvena, koliko da ne raspirujem svađu, toliko i da mi ne fljisne šamar. Jedino je majkica imala razumevanja za moju umetničku karijeru. Posle podne, kad bi oprala sudove ja bih joj, izuzetno zbog ove situacije, obrisala escajg, otišle bismo u šupu i ja bih iz sveg glasa zapevala. U početku je bila malo skeptična, jer mi je glas neobuzdano pukao kada bih došla do visoke note. Plašila se, kako je govorila, da u odlučnom trenutku ne zatajim. I baš se to dogodilo. Kada sam stigla do onog ,,daj mi, sele, malo vode" pogledala sam izbezumljeno u majkicu. Gospode bože, kada sam shvatila da sam izgubila glas i videla majkicu u prvom redu kako je prebledela i oči joj se napunile suzama, bilo mi je žao više nje nego sebe. Ona druga baka, sa one druge strane kreveta na slici, sigurno ne bi bila toliko plemenita prema meni. E sad, kad se stvar već dogodila i kad Joca Truba koji me je pratio na klaviru nije čuo da sam ja prestala da pevam i nastavio muzičku pratnju, on nije naravno primetio da sam ja posle kraće zabune, počela da pevam pesmu ispočetka, vep je gluvać nastavio da tera svoje. Pošto se nismo složili oko melodije, a ja sam se nešto spetljala i oko teksta, jedva sam uspela pred sam kraj tačke da se uključim u njegovu muziku. Sva sređa što je od mojih bila prisutna samo majkica. Čak ni Milica nije htela da dođe. Kao, ona je odrasla za takvu glupost, pa je otišla na igranku. Majkica me je posle tešila, kazala je da se od zvižduka onih nevaspitanih dečaka nije ni primetilo da je Joca jedno svirao, a ja drugo pevala. Doduše, kada sam se poklonila, samo je ona, čini mi se, snažno zapljeskala, ali se to jedva čulo, jer su ti mangupi i dalje užasno zviždali. Jedina moja sreća tada, mislila sam, je što Marijana nije bila na priredbi. No, Mariolana uopšte nema smisla za tajne. Ne može ništa da ti se desi a da cela varoš za pola sata o tome ne bruji. Svi su pazili da deda, ipak, ne sazna. On je retko izlazio, a majkica je, kada smo stigli kuđi, kazala da je bilo divno. — Mogu da mislim — rekao je — kao što su divne i te tvoje somotske ljubičice na šeširu. Ko je video da se u decembru stavlja slamni šešir na glavu? Izgledaš kao flutura, kao da si se za Vrbicu udesila. Majkica se gorko zaplakala. Rekla je da joj se sve skupilo, kada sam pokušala da je tešim. To „sve mi se skupilo" ličilo mi je kao da u to ulazi i moj debi. Bila sam već spremna da se uvredim. Znam i druge umetnike za koje u početku nisu imali razumevanja i koji nisu počinjali baš slavno, pa ipak su nastavili svoju karijeru jer je uvek iza njih stajao neko ko je u njih verovao. Smatrala sam da je majkica ta ličnost u mom životu. Kad god bismo pevale u šupi, dok sam vežbala, obećavala sam da ću, jednog dana, kada budem slavna i kad budem priređivala koncerte po svetu, jedino nju da vodim na svoje turneje. Njoj bi sa tada napunile oči suzama ,,od radosti" — kako je govorila. Objasnila mi je, primetivši moje podozrenje, da ona nije posumnjala u moj talenat, da su se takve, male greške događale mnogim slavnim lju-dima, već da
se setila kako je deda oduvek bio grub sa njom. Nikada nije imao razumevanja, čak ni kada je bila mlada i lepa. Ispričala mi je kako se jednom cele jeseni spremala za bal, sašila divnu haljinu, a on je, kada je već bila nakolmovana i obučena, uštinuo za nos i rekao „Uh, što si mi slatka." Njoj je od toga tako natekao nos da ni oblozi od kiselog kupusa nisu uspeli da mu izvuku boju, pa tako sa crvenim otečenim nosem nije mogla nikuda. Što je najgore, on joj se smejao i sam otišao na zabavu. Govorio je da je bal u dobrotvorne svrhe i da bi svi pomislili da Pera Kralj ne dolazi jer neće da da prilog za siročiće. — Uvek se vadio na siročiće ili nešto slično — pričala je majkica, i setivši se one kalašture Ciganke iz prvog svetskog rata, suze su joj još snažnije grunule. — Nemam ja ništa protiv Cigana — govorila je — i oni su ljudi. Ja sam za ravnopravnost. Objasnila mi je da bi ona sasvim drugačije mišljenje imala o toj ženi da nam ona, kao Karolina, lepo pere veš ili trese tepihe, a ne da zavodi mlade ljude i očeve porodica. To je bilo ono što je ona zamerala dotičnoj osobi, kako ju je još nazivala. Iz svega je proizilazilo da je Pera Kralj bio neki mladi naivan momak. Nisam htela da je podsetim da je on već tada imao troje dece i bio kaplar, pa nije mogao ni sam tako nedolično da se ponaša, ali sam znala da bi je to moje mišljenje još više rastužilo. — Duboko sam razočarana u Peru — rekla mi je posle školske priredbe, a ja sam se stalno čudila, i sada opet, i to nisam htela da joj kažem: kako neko može trideset i više godina da se razočarava u nekog, ali setila sam se da i mene Marijana razočarava od kada se družimo, jer uvek nalazi nov način da mi priredi nešto neočekivano, a ja se ipak uporno družim sa njom, ne znam ni sama zašto. Možda nisam sasvim normalna, kako je Deska volela da mi kaže kada se povede razgovor o mom i Marijaninom prijateljstvu. Međutim, mama nije znala da niko u gradu ne zna sve kao što Marijana zna, i šta je bilo i šta će se dogoditi i sa kakvim zanosom ona ume da priča. To mami nikada nisam ni smela da kažem, jer bi je onda još manje volela. O kruškama što smo krale u vrtu vladikinog dvora, naravno, ne bih smela ni da pisnem, jer bi to bio kraj druženja sa Marijanom. Deska je i ovako pričala da Sultana stavlja saharin u slatkiše. Pa, šta bi drugo i stavljala kada su i oni, kao i mi, šećer dobijali na do-znake. Mama nije zavolela Marijanu ni kada je videla kako, klečeći, spretno riba pod i vuče u obe ruke teške kante vode čak sa susednog ugla, jer oni nisu imali ni kupatilo, ni bunar u dvorištu. Deska je smatrala da deca treba da obavljaju dečje poslove, a odrasli svoje jer će, inače, devojčice postati matorke, kakvom je ona smatrala Marijanu. Deska je bila, donekle, u pravu, pogotovo kada se ticalo onoga šta sve Marijana zna i šta je čula. Eto, čim se vratila u školu, posle zaušaka, ja sam se pravila kao da ništa nije bilo. Nisam joj, naime, pominjala školsku priredbu, niti moj nastup. Ali, ona nije imala mira. —Čujem da si jako lepo pevala na priredbi. Sve su se zidovi tresli od
pljeskanja. Naravno, tvoja elegantna baka u šeširu od slame jedina je tapšala. Dobro, razumem što mi se podsmevala što sam malo pogrešila, iako je to, zaista, moglo da se desi i značajnijim pevačima od mene. Nisam htela da joj zbog toga zamerim, ali što u sve to uvlači majkicu i podsmeva se njenom šeširu? — Otkuda znaš da je bio slamni? — pitala sam je i pokušala da mi glas zvuči ravnodušno. — Otkuda znam? — cerekala se Marijana, zaista pakosno. — Pa cela Mariolana to zna... Cela Mariolana. To Marijanino ,,cela Mariolana" popelo mi se na glavu. Uvek su svi znali sve (sem mene), a s druge strane pokušavala je da naglasi kako samo ona zna sve, kao da je sve izuzetna tajna. Ala me je nervirala. Kao da cela Mariolana nema o čemu da priča već o majkicinom šeširu. Taman sam htela da odem kući, uvređena, kada je Sultana iznela na sto hleb, namazan pasuljem, pa pošeperen pravim šećerom. Baš sam htela da ispričam Deski da se kod cukeraševih jede pravi šeđer, ali znam da bi podivljala da sam joj rekla da sam jela hleb sa pasuljem. E, u takve situacije Marijana nikada nije dolazila. Čak je i Sultani sve saopštavala na takav način da je izgledalo da je samo ona u pravu, a svi ostali krivi. Kada bi donela dvojku, profesor bi bio glup, a ona je sve znala, samo je pogrešno pitaju, pa je Sultana odlazila da se raspravlja. IV NIJE SE VIDELO DA SAM LEPOTICA
Ono što je mojoj majci najviše smetalo kod cukeraševih bilo je to što se kod njih ne zna ni ko pije ni ko plaća. Nit ručka na vreme, nit večere, niti su se subotom kupali i oblačili čist veš, niti su zimi nosili tople vunene čarape. Sve naopako. A lampe su im gorele u svim sobama. Nisu iznosili šamlice da u sumrak sednu pred kuću, pozdravljaju prolaznike i pričaju šta će se uskoro deliti na bonove i tačkice. Nisu imali ni kibic-fenster da u zimu poređaju jastučiće i gledaju ko prolazi sokakom. Živeli su, nekako, za sebe. Ni Deska se nije držala tih pravila, ali smo Milica i ja morale čim padne mrak da budemo kod kupe, zapravo pred kupom. Deda nam nije davao da trošimo struju. Kada bismo po mraku ulazili u kuću, morale smo odmah da legnemo i da ne palimo svetlo, da se, navodno, ne bi skupljali komarci. Želela sam da čitam ljubavne romane, naročito one od Matilde Serao, kada se od ljubavi dugo umire, ali na kraju ipak preživi. Često sam se ogledala u dedinoj sobi na velikom trpezarijskom ogledalu. Sebi nisam bila ružna. Pogotovo kada bih glavu zabacila unatrag i posmatrala lice iz donje perspektive, pa se nije primećivalo da su mi obrazi naduveni.
— Ne bi ti bila tako ružna — rekla mi je jednog nedeljnog popodneva Marijana — da nemaš tako velika usta. Do tada nisam uopšte primetila da imam usta, a kada mi je Marijana skrenula na to pažnju imala sam utisak da na mom licu postoje samo usta (i ništa više). Zaista, imala sam ogromna usta, to se moralo priznati. Ipak, šta je Marijana podrazumevala pod tim ,,ne bi bila tako ružna"? To me je strašno mučilo. Tako sam išla po kući i onako, uzgred, pitala svakog od ukućana, kao da mi je ta misao baš slučajno pala na pamet u trenutku kada smo se sreli — da li sam ja izrazito ružna. Primetila sam da se svako, ma koliko ja to pitanje postavljala ravnodušno, kao da me odgovor ni ne interesuje — iznenadio i smatrao da pitam besmislene stvari. Milutin je iz svega izvukao zaključak, kada sam mu to pitanje postavila, čim se vratio sa terena — da nas je Deska loše vaspitala, jer obraćamo pažnju na beznačajne sitnice i to u vreme kada naša revolucija još nije dovršena. Deska, iako mi je kratko, gotovo poslovno, rekla samo dan ranije: — Nisi uopšte ružna. Ti si samo u pubertetu i zato su ti usta malo otečena i nos veći nego što će na kraju biti, kada ti se ten bude raščistio — ovoga puta je, međutim, načisto podivljala. Dobro je odbrusila Milutinu da ništa ne zna o psihologiji mladih devojaka, da će Milici i meni stvoriti komplekse i tako dalje, sve u tom smislu, kao i obično. Meni je rekla, nežno me zagrlivši i ljubeći me u oči, da sam prava lepotica, iako se to sada još ne vidi. Mene lično od svega je samo interesovalo — da li ću, kada naša revolucija bude završena, kao što Milutin to pretpostavlja, postati lepa (u vezi sa tim pubertetom) i kada će to biti? Milica je sve manje imala razumevanja i vremena za mene. Prala je tri puta dnevno kosu i čovek od nje nije mogao da dođe do ogledala. U poslednje vreme primetila sam da se Mića Glavonja vrti stalno oko naše kuće, kao slučajno je prolazio ovuda i slučajno mu baš nešto Milica treba. Kada je jednom baš imao i za nju kartu za bioskop, hladno je odbio da ja pođem sa njima. Milica se pravila kao da to nema nikakve veze sa njom, mada je znala da Milutin zahteva da svuda idemo zajedno. Otišla sam sa Marijanom u bioskop. Sada više ne pamtim kako se zvao taj ruski film, samo smo ruske i gledali. Znam da je bio veoma tužan, ali se lepo završio, jer je pilot pao bez padobrana, izgubio noge a na kraju igrao kazačok kao da se ništa nije dogodilo. Kako je sve to izveo, ostalo mi je nejasno. Mnogo sam slušala o ruskoj hrabrosti, ali ja nikao nisam umela da izvodim ono što je taj pilot posle pada činio. Možda nisam shvatala zato što sam se stalno osvrtala da vidim Milicu i Miću Glavonju. On je bio pred maturom, pravi mladić. Primetila sam da je pre-bacio Milici ruku preko ramena, a jednom mi se učinilo da je svojom glavom zaklonio njeno lice, kao da joj nešto šapuće. Marijana mi je tiho rekla da se oni to ljube i da se ne osvrćem stalno. Nisam joj poverovala. Pre svega, kako je Marijana mogla to da zna kada se ona
nije okretala, a drugo, znala sam da je Milica veoma poštena devojka i verovala sam da se, kao ni majkica, pre venčanja nepe poljubiti. Uostalom, ni Milutinu se takva priča ne bi dopala. Rekla sam kasnije Milici šta mi je Marijana u vezi sa njom i Mićom Glavonjom rekla, a ona je zapretila da će toj balavici, ako se usudi da dođe u naše dvorište, uši iščupati. Ali, da se Milica promenila u ponašanju, pa i izgledu, i to je bilo tačno. Postala je osorna. Nije mi više dozvoljavala da je uhvatim za uvo pre nego što zaspim, iako smo još uvek spavale zajedno na jednom kauču. Govorila je da su to gluposti i da nisam više dete, a da nikada nije ni bila istina da partizani seku uši, da su to samo četničke izmišljotine. Počela je da se uspija i uteže. Mazala je obrve izgorelom šibicom i uvijala kosu krpicama. Odnekle je izvukla stari kolmajz i uvrtala kosu do besvesti. Nabavila je grožđanu mast za usne i krila je od mene kao da je najveće blago. Smejala se napadno, suviše glasno, naročito u školskom dvorištu i pravila se da me ne vidi. Jednom sam primetila da joj viri neka ceduljica iz bluze i htela sam da se našalim, pa sam je u skoku zgrabila. Pročitala sam samo: Volim te — M. Gospode bože, kako je ona riknula, kao ranjena zver, kao da sam je strašno ogrebla ili uštinula. Vrisnula sam i ja od straha. Uleteo je deda i dohvatio cedulju koju sam ja zbunjeno ispustila. Milica je plačupim glasom molila dedu da joj vrati pismo, ali on je samo strogo pogledao i izašao iz sobe. Nije pominjao pismo, čak ni Deski, koje se Milica posebno plašila. Nije ništa rekao. Patila sam što Milica neće sa mnom da razgovara i što me prezire. Pretila je da mi nikada nepe oprostiti što sam je izdala, a ja sam se klela da ću pronaći pismo i da ću od sada čuvati sve njene tajne kao da su moje. Izgleda da je nisam baš oduševila tim obećanjem. Ali, bila sam u pravu kada sam pretpoćstavila da je Pera Kralj ostavio u svoju staru riznicu Milicino pismo. Što je najinteresantnije, kada sam odmakla mermernu ploču da ga potražim, otkrila sam da tamo ima čak i pravih plavih koverata, adresiranih na Milicu Subotić, iz Senova. Nadala sam se u prvom trenutku da je možda i meni upupeno neko tajno ljubavno pismo, ali za sada ga nisam mogla naći. Izgleda, niko mi ga nije ni poslao. Pokupila sam sve što je upućeno Milici i odnela joj. Bila je zapanjena, skoro kao Deska kada je posle dvadeset godina pronašla svoja pisma u istoj fijoci. Ova pisma nisam pročitala i zbog svega toga Milica mi je oprostila onu aferu sa bioskopom što sam se osvrtala i što sam otkrila Mićino pismo. Ipak me je zamolila da, kada je pročitala pisma iz Senova, sve vratim u fijoku, jer bi je deda mogao tužiti Milutinu, a onda bi zaista obrala bostan. Ja, u stvari, za ljubav nisam bila zainteresovana, kao ni Marijana. Volela sam više da igram žmurke, otkrivam na Bregu tajna skrovišta i ponekad sašijem lutki haljinu. Privlačila me je samo ljubavna literatura i kada bih pročitala kako je neko nesrećno zaljubljen, plašila sam se da sa mnom nešto nije u redu. Ako je čitav svet, ili bar polovina spremna da zbog ljubavi izvrši
samoubistvo ili nešto slično, a ja sam prema muškarcima skoro ravnodušna, da li je onda sa mnom sve u redu i da li sam ja normalna? Morala sam o svemu tome da razgovaram sa Deskom, iako sam je se plašila, jer pitanje ljubavi, posle nesporazuma sa Milicom, nisam smela da pokrećem. U tom ljubavnom pogledu činilo mi se da je moja drugarica Marijana pomalo nenormalna, jer jedna od njenih omiljenih uzrečica bila je da se nikada neće udati, nije valjda luda. Ona je u ljubavi videla samo malu decu i hrpu prljavog veša koji stalno moraš prati. Verovala je da će biti samostalna umetnica koju deca neće sputavati u karijeri. Dakle, ni sa njom nisam mogla da povedem taj sudbonosni razgovor. Moja majka Deska, međutim, nije ozbiljno shvatila moje pitanje. ,,Sve u svoje vreme" — rekla je. „Jednog dana ćeš da odrasteš i ljubav će da dođe sama od sebe." Njoj se činilo da tu nema više šta da se kaže. — A ako ne dođe sama od sebe? — mučilo me je to — kada će i kako doći i kako ću je prepoznati? — Na šta to liči? — pitala sam je. Deski se činilo da ljubav liči na sve i ni na šta istovremeno. Pitala sam je da li je ona zaljubljena. Klimnula je glavom. Kada sam je pitala: — U koga? — rekla je odlučno: — Pa u Milutina, naravno. — Nisam te to pitala, već, ovako, u koga si stvarno zaljubljena? Nije mi se činilo da bi se Milutin i Deska ubijali ili nešto slično zbog ljubavi. Nisu mi tako izgledali. Majkica je u ljubavi, opet, videla samo razočarenje. Ispričala mi je još jednom onu tužnu stvar kada je deda uštinuo u balskoj haljini za nos, pa je onda sam otišao na bal, bez nje. Ja sam sanjarila kako bi me možda neki carev glasnik mogao da otkrije ispod korita, kao Pepeljugu. Zamišljala sam svoj susret sa princem. Od kada se Milica uobrazila zbog Mipe Glavonje, delovala mi je kao maćehina ćerka, ali najgore od svega bilo je što mi se, zaista, ništa nije događalo, a imala sam već skoro trinaest godina. V PRVI SIMPTOMI LjUBAVI
To kad kažem da mi se ništa nije događalo, naravno, mislim na ljubav, onu van knjiga. Međutim, imala sam prilično uspeha na političkom planu. Možda je za sve, u stvari, bilo rano, jer neke stvari nisam razumevala, ali kako je moj deda, Pera Kralj, savetovao, bolje je, ako nešto ne razumeš da se praviš glup ili lud nego da postavljaš neumesna pitanja, pogotovo kada je reč o politici, jer ne zna se kako će ko shvatiti tvoje pitanje i sa kim će, povodom tvog porekla (tu je
mislio na sebe, kao i kada je bila epidemija zauški i, uopšte, on je najčešpe mislio na sebe) povezati. Mene, lično, politika nije bogzna kako interesovala. Mada sam bila zadovoljna što smo pobedili i što je, kako Milutin kaže, naša revolucija još u toku. Nije mi bilo sasvim jasno na šta on misli kad to kaže, ali sam na neki način to povezivala sa uja Đokom i bostanom i onim što su mu oduzeli. Bila sam ponosna što nama nemaju šta da oduzmu, jer sam sve manje verovala da se sem Deskinih i Miličinih ljubavnih pisama ispod mermerne ploče na dedinom toaletnom stolu može nešto vrednije naći. San mi je bio da me prime u USAOJ, jer pionirska organizacija, ma kakvog značaja bila, nije mogla tako ozbiljne zadatke da izvršava kao omladinska. Ponosila sam se kada su mi dodelili da nosim u prvomajskoj paradi zastavu. Proleće je te godine iznenada došlo u Mariolanu i mi smo se, lako odeveni kao da je leto, skupili iza parka, kod stadiona, već u pet sati ujutro. Majkica mi je sašila od bele jastučnice bluzu. Jedan čaršav je potopila u veš-plav i držala ga cele nopi, da poplavi. Nije bio baš sasvim plav, ali mi je od njega skrojila lepu teget suknju. Tada je, nekako, i počelo sve da se događa, u vezi sa mojom suknjom. Kao predvodnik našoj četi dodeljen je Sava. Ranije sam ga viđala na pionirskim sastancima cele škole. O njemu su kružile razne priče. Nije me to mnogo interesovalo. Strašno mi se dopadala njegova partizanska uniforma, mada mu je bila prevelika, posebno šajkača sa petokrakom, ali ne onakvom kakvu je meni majkica skrojila od filcanog maka sa njenog šešira, nego prava, metalna, sa žutim ivicama koje su se na suncu presijavale. Nikada sa Savom ranije nisam razgovarala, ali sada, kada se uputio ka meni i kada me je oslovio promuklim glasom: Drugarice! i kada sam se osvrnula i videla da se baš meni obraća, jer su sve ostale devojčice sedele na travi — nisam od uzbuđenja ništa razumela šta me je pitao, prosto sam se ošamutila. Kako to da mi se pojavila vrtoglavica baš kada je on naišao? I pre toga nisam bila doručkovala. Što je najinteresantnije, ne da više nisam bila gladna, iako je poodmaklo sunce na horizontu i već došlo iza tornja na katoličkoj porti, već sam bila tako sita da sam verovala da nikada više u životu nepu popiti belu kafu i poželeti prepržen hleb, namazan belim lukom. Sava je stajao preda mnom i pitao me nešto, a meni je palo hiljadu stvari na pamet, samo ne ono za šta mi se obratio. Učinilo mi se već da postaje nervozan, jer je dreknuo, ali ja sam zbog te njegove nestrpljivosti ostala zabezeknuta i nisam razaznala šta treba da odgovorim i šta on zapravo hoće, već sam u nekom svom unutrašnjem treptaju osetila da je to ono zbog čega se gubi pamet i zbog čega se izvesne osobe truju, skaču kroz prozor, jedu tucano staklo i gube svoj dobar, čuveni apetit. Ovo je, naslupivala sam, moj slučaj, ovo poslednje. I nisam se varala. A to što je on bio grub prema meni, to je izgleda baš i dokazivalo čitavu stvar, kao u majkicinoj ljubavi, ono sa nosom i balom. Marijana se našla pametna da nam se pridruži, kao da je Sava hteo nju nešto da pita.
— On kaže — rekla je značajno — da tvoja suknja nije teget, već siva i da ne možeš da nosiš zastavu. Mogu li ja, umesto nje? — pitala ga je snishodljivo. Sava je klimnuo hladno glavom i Marijana je, ne pogledavši me, uzela zastavu. Povukla sam se i molila boga da Deska ne sazna da mi je Marijana preotela zastavu, jer bi me opet ubeđivala da mi ona nije prava prijateljica, a ja sam želela da budem „iznad toga" (iako ovog puta nisam baš sasvim bila sigurna na šta se odnosilo to „iznad toga"). Sunce je već visoko visilo iznad naših glava kada je neko viknuo da se dižemo i da krenemo ka glavnoj ulici. Marijana me je, nespretno ustajući, udarila motkom od zastave tačno po glavi. Nisam znala da nešto može da zvekne kao moja glava tada. U jednom trenutku, čini mi se, moja slabost se povećala, zanela sam se i poletela potiljkom dole na travu... Tada sam, padajuđi, ugledala ponovo Savu. Pritrčao mi je i ja sam zažmurila. Htela sam da se onesvestim, ali nisam znala kako se to radi. Glava me je tako bolela da sam mogla da se obeznanim, samo da sam znala kako se to postiže. U onim romanima pisalo je da bi neko dami prineo mirišljavu so, da bi se povratila, ali ne verujem da je Sava išta o tim manirima znao, prosto nije bio takav tip i meni se baš dopadalo što ne nosi sa sobom mirišljavu so. Mislim da bi mi bio smešan da je odnekuda izvukao, recimo iz džepa engleske bluze, kesicu bilo kakve soli, čak i onog praška za kijanje. Bio je suviše ozbiljan i političan za tako nešto. Marijana je opet trčala i pravila se kao da ona nema nikakve veze sa tim, kao da me je neko treći lupio po glavi. Kada sam primetila da me svi polako napuštaju i trče ka glavnoj ulici i ja sam se osvestila i pošla za njima. Zauzela sam svoje mesto i pravila se da ne primećujem da se Marijana osvrće za mnom. — Dobro ti je? — pitala me je, a ja sam gledala pravo prema katoličkoj porti i pravila se da je ne vidim. Svi su zapevali ,,Budi se Istok i Zapad", a ja nisam mogla da odlučim da li posle svega ovoga treba da ćutim ili da se pridružim pesmi. To sam htela da viknem i viknula sam, ali mi se u pola parole glas opet raspukao, kao ono kad sam prvi put solo nastupala. Baš sam imala snažan glas i mogla sam da se proderem da ti bubna opna pukne, ali javno sam, izgleda, uvek zatajila. Čak mi se činilo da su se neki oko mene glasno nasmejali. Kasnije, kada sam razmišljala o svemu tome i pokušala da se prisetim kada me je glas izdao, nikako nisam mogla da se setim, a nisam htela nikoga da pitam. Taman posla. U stvari, ne bih ja tu prokletu parolu nikada ni izgovorila da Marijana nije prva kliknula. Nervirala me je što ona svog oca i celu njihovu familiju, za koju se zna da je sitnosopstvenička (zbog onih kolica sa sladoledom, pre svega) i zanatlijska, smatra radničkom klasom. E pa onda sam odlučila da i ja mogu za nas da viknem „inteligencija". Pominjala sam već ono oko Milutinove profesije koja nije bila baš sasvim definisana, ali sam bila sigurna da nije radnik (bogzna šta nije nikada ni radio), a ni kapitalista. Da nije bilo Pere Kralja, koji sigurno nije mogao da se nazove proleterom, bilo bi to posle svega smešno, možda bih
viknula — da žive proleteri, ali ovako, i on je mogao da se svrsta u neke intelektualce, jer je bio penzionisni činovnik upravne službe. Tako mi je poštena inteligencija bila najbliža, a primetila sam da svako uzvikuje parole onako kako ga sopstvena klasa određuje (sem Ma-rijane koja, zaista, ne bi mogla da vikne — živeli sitni sopstvenici!). I uja Đokina Smilja (mlađa ćerka) je viknula jednom: Živela seljačka klasa! Znala sam da bi se uja Đoka šlogirao da je čuo kako Smilja uzvikuje parolu, bilo koju, a ponajmanje tu za seljačku masu, pogotovo otkad se desilo ono sa veprom i traktorom ( uzeli mu — da ne pričam sada sve ispočetka). Tada sam Smilji namignula, što je značilo da parola ostaje među nama. Smilja je bila šest meseci starija od mene, ali za čitavu glavu viša i imala je te ogromne noge. Znam da joj jednom nisu dali na DZ — dečju doznaku — cipele broj četrdeset. Najveđe što su davali za decu bilo je 35. Ali, tada je uja Đoka siknuo: ,,Šta, detetu pola noge da odsečem da bi ušla u vaše tačkice?" Nije izgledao naivno uja Đoka — pomenula sam veđ oko onog slučaja sa Uzoranom ledinom i traktorom — i prodavac Ljuba mu je odmah izdao robu. Mislim da sada nema smisla da ponovo pričam ono kako je Deska tada iskočila kroz prozor u vrt vladikinog dvora, jer to nema nikakve veze sa prvomajskom paradom. Ali, šta se dogodilo sa našom svečanom povorkom? Zaustavili su nas pred prvom poprečnom ulicom — Sterijinom — ispred Bulevara maršala Tita. Ni dan-danas ne znam zašto je zovu bulevar, jer je preuska i za običnu glavnu ulicu, ali je, valjda, značajna zato što je u njoj katolička porta i sve ostalo. U Sterijinoj ulici smo stajali dok nam se svima, zaista, nije smučilo a onda se neko pametan setio da pogleda na crkveni sat. Posle su pričali kako je stala vrana na skazaljku, pa je sat kasnio za čitavih sto osamdeset minuta. Pričalo se i da je to jedna obična diverzija, možda religiozna — crkvenjakova, ili ko zna čija. Uglavnom, kada se sve to konstatovalo, šta je bilo i šta je moglo da bude, nama su, mrtvima od gladi i žeđi i svega ostalog, saopštili da je glavna povorka već odavno završena i gotova i da mi možemo da prođemo pored glavne tribine na trgu, jer su se svi rasturili i već odavno ručali i legli da spavaju, pa je i ta Marijanina parola sada delovala besmisleno i raspuknuto u vazduhu kao raketa bez svetlosnog efekta, gotovo ćorak. Nisam htela, međutim, to da joj kažem. Predveče je došla po mene i Deska je dozvolila da ne sedim sa dedom pred kuđom, već da mogu sa drugaricama da prošetam po gradu. Bile su upaljene baklje, dim se viorio Mariolanom i atmosfera je odisala svečanim mirisom kao da je Badnje veče. Šta mi bi da to kažem pred Savom, koga smo Marijana i ja srele u Sterijinoj ulici?
— To je, drugarice, prevaziđeno, ti verski i religiozni buržujski zaostali praznici — odbrusio mi je strogo, kao da sam izvalila najveću glupost, a i sama sam se tako oseđala. Marijana se pakosno cerekala. Sava je stavio ruke na leđa. Šajkača mu se spustila na obrve i pri toj večernjoj svetlosti delovao mi je divno. Čak se nisu primećivale ni njegove klempave uši, na kojima mu se kapa zaustavljala, što mi se u ranijim susretima sa Savom činilo upadljivim. Sada, međutim, činilo mi se, baš sam proverila, da bi svaka šajkača morala da se zadrži na ušima. I, uopšte, bio mi je lep. Đutala sam, a Marijana je ispitivala Savu i šta treba i šta ne treba, znam da bi bar Deska, pa i Milica tako mislile. Jer, ako čovek hoće da ti priča svoju tužnu istoriju, on ti je sam ispriča, a ti posle možeš da plačeš ili ne, zavisi do koje mere je tužna, ali ako čovek ćuti kao da je nem, ili tiho zvižduće, onda to znači da ne voli da ga suviše ispituješ, bar je tako sa Milutinom bilo, pa i sa dedom. Mislim da su, uopšte, muš-karci takvi. Ako ćute, pusti ih na miru. Ispričaće ti kada to od njih najmanje očekuješ ili u određenoj situaciji kada ih priteraš uza zid (kao majkica Peru oko one Ciganke za vreme prvog svetskog rata). Ali, Marijana, i pored cukeraša i sve njegove dece, zapravo svoje braće, nije dovoljno poznavala muškarce i postavljala je, kako bi to Deska rekla, neumesna pitanja — kao na primer: odakle ste, ko ti je otac, ko majka i kolika im je plata? Savini su došli odnekle iz Like, u stvari — došao je sa ocem i tetkom. Majka mu je, kako nam je pričao, poginula u partizanima, negde na Kozari, otac je bio teško ranjen, a brat se tek nedavno vratio iz šume i još uvek nije demobilisan. Sav je izrešetan kuršumima, ali on je sve sam vadio, te metke, perorezom i lepio rane flasterima. ,,Ništa mu nisu mogli" — govorio je i ja sam bila nesrećna što Milutin nijednom nije bio ranjen. Stalno sam ubacivala kako je i moj tata bio u partizanima i bio povezan još pre rata. Sve je to izgledalo beznačajno, a možda ne bi tako delovalo da me Marijana nije stalno prekidala uzdasima „uh" i ,,oh" i ,,kakve to veze ima". Znala sam da je to zbog toga što niko od cu keraševih nije ni prstom mrdnuo za NOB. Prodavali su sladoled sa švercovanim, špinovanim šećerom, to je cela Mariolana znala, i mislili su da je dovoljno ako odnesu ranjenicima u bolnicu sladoled za sve ono što nisu sarađivali sa našima. Nikada Marijani to nisam prebacivala, jer sam znala da je trebalo prehraniti toliku decu, ali ipak se moglo znati šta je šta, nismo pisali karakteristiku pa da se kačimo za sitnice. Zastala mi je prava knedla u grlu kada je Sava ispričao da su mu spalili kuću i da je prisustvovao pogubljenju sopstvene majke. Čizme su mu se blistale od plamena baklji i uopšte mi nije smetalo što se videlo da su mu velike. Naprotiv, imponovao mi je taj njegov brat zbog ogromnih nogu, značilo je to da će i Savine jednom postati takve. I naravno, pre svega su mi se dopadale njegove rane, zalepljene flasterima. Ne znam kako se moglo dogoditi Milutinu da kroz sav taj ršum prođe bez ijedne rane. Mi stvarno nismo imale sreću sa našim muškarcima. Prvo se Pera Kralj u prvom svetskom ratu nije baš proslavio sa tom Cigankom, a onda moj Milutin, revolucionar, a
tane ga nije ni okrznulo. Dugo te noći nisam mogla da zaspim. Nikada mi se to ranije nije događalo. Stalno su mi pred oči izvirali kozarački proplanci i nesrećna Savina majka. Da Marijana nije govorila kako je to sve bez veze, ponudila bih mu da jednog dana odem kod njih da im napravim palačinke i, možda, veliko spremanje. Nisam bila od onih što se raspadaju od domaćih poslova, ali znala sam da ta stara, namučena tetka nije u stanju da se brine o tri prava muškarca, kakav je Sava i njegovi. Pomenula sam Savi nešto kao: — Koliko palačinki možeš da pojedeš odjednom? Moja drugarica je, međutim, odmah istrčala sa svojim sladoledom, kao da na ovom svetu ne postoji ništa drugo sem njihovog sladoleda. To-liko me je iznervirala da mi je došlo da kažem da je sladoled dobar samo ako nije sa saharinom, ali sam se postidela sopstvene pakosti. Podsećalo me je to na sve Deskine primedbe o cukerašu, a takvo ponašanje baš mi se nije dopadalo. Ali da će me mučiti nesanica, da se to meni može dogoditi, to baš nisam pretpostavljala. Noć je bila prava letnja, gotovo sparna. Vrata između naše i dedine sobe bila su otvorena. Čulo se snažno dedino hrkanje, sve se prolamalo vazduhom, kao artiljerijska vatra za Prvi maj, po kojoj smo i shvatili da je prvomajska parada završena bez nas i da nas je neko namerno ili slučajno zaboravio da uključi u svečanu povorku. Nadala sam se da će Sava da raskrinka taj nenarodni elemenat koji će poneti krivicu na svojoj grbači. — Pero, Pero, je l' spavaš? — čula sam majkicu, čiji je glas bez zuba delovao frckavo i praskavo. — Ne spavam, Ružice, ne mogu da zaspim. Muči me nesanica, brige — promrmlja deda. — Pa kako ne možeš da zaspiš — upitala ga je majkica — kad hrčeš da se cela Drajšpic gase ori od tvog hrkanja! — odbrusi ona, gotovo neprijateljski. — Pa ako čuješ da spavam, zašto me budiš i što me proganjaš i noću? — deda je bio zaista besan. Po onome kako se drao ne bi se pretpostavilo da ima ni vojvodskog, a kamoli kraljevskog dostojanstva. Da li bi se i Sava — mislila sam — drao na mene kada bismo jednog dana tako zajedno ostarili, ili bi me držao za ruku, s obzirom da je siroče i da je sigurno željan ženske nežnosti. Nisam mogla da se usredsredim na sopstvenu sudbinu, jer je ovo u spavapoj sobi sada počelo da liči na pravu svađu, a ja nisam mogla da podnesem kada se odrasli svađaju. Uvek bi mi se steglo nešto u grudima kada se Deska i Milutin prepiru, naročito onda kada joj je jednom prilikom rekao da će on, ako treba, srediti nju i na ovaj način (podigao je kišobran koji je držao u ruci, a njoj je zadrhtala brada). Deda je, međutim, prevršio svaku meru: — Kada sam te uzeo, izgledala si mi mlada. I nisam pravio pitanja što si udovica — govorio je. — Ni što imaš dete... Došlo mi je da uđem u sobu i da ga izgrdim. — Šta mi je trebalo da se udajem za tebe? Svoju koricu hleba još uvek mogu da nađem — sada se reči više nisu razabirale od majkicinog
plača. Nisam pogrešila ni kada sam pretpostavila da će deda da se pokaje. Ali, rekao joj je da je ona kriva za sve, jer je dvolična — čuje da hrče, a pita ga da li spava. On nikako nije mogao da shvati zašto majkica njega celog života izaziva i šta misli time da postigne, sem ako neće namerno da ga rasrdi, pa on pobesni i onda joj je đavo kriv. Njihove noćne svađe, sada mi je bilo jasno, uopšte se nisu razlikovale od onih dnevnih. Ja sam se ujutru ipak pravila kao da ništa nisam čula. (Idućeg leta, kada sam se ponovo bila zaljubila pa nisam mogla da spavam, oni su se na isti način svađali i isti razgovor vodili a majkica je na kraju opet ispala dvolična.) Ali, tog jutra sam zaspala na času geografije. I ranije mi se događalo da zaspim na geografiji. Nastavnica je bila jedna užasno dosadna baba. Ranije nikada nisam sanjala kad zaspim u školi. Ovog puta sam sanjala Savu na belom konju, i kada mi je prilazio i pružio ruku da me podigne (baš kao Pepeljugu u onoj ilustrovanoj knjizi), probudila me geografičarka: — Ti si, Subotićeva, načisto zaspala — rekla mi je kao da sam nešto najsramnije učinila. Zarekla sam se da ću je trgnuti kada joj se oči budu sklapale i glava polako padala na katedru, što joj se nije malo puta događalo, ali sada, kao da je ceo razred to zaboravio, svi su mi se smejali. Marijana je bila dovoljno pametna da na odmoru sve to izbrblja Savi, ali nisam čula da se nasmejao. Možda i jeste, ali bar ne glasno. Ja nisam smela da ga pogledam. Zaključila sam da je, iako siroče, lepo vaspitan. Da sam smela, i da Marijana to ne bi pričala kao strašno smešnu stvar u razredu, ja bih mu btvoreno rekla da sam zbog njega probdela noć. Možda bi to zvučalo i preterano. — Muškarcima nikada ne smeš da pokažeš koliko ti je do njih stalo — čula sam jednog dana Desku kako šapuđe Milici, ali čim me je primetila počela je da govori o užini i nekim besmislicama, kao da sam ja mala i da preda mnom treba kriti neke stvari. Otkako je Milica kre-nula sa Miđom Glavonjom, mama i ona stalno nešto šušore i kriju od mene i Milutina. Razumem što pred njim ne govore jer on, izgleda, zaista nije imao smisla za ljubavne stvari. (Milicu je jednom tako zviznuo kada je došla u osam i pet, a on je sreo sa Mićom.) Ali, zašto su se tako tajanstvene pravile preda mnom, nije mi bilo jasno, jer ja svakako nisam više bila dete. Tih dana sazrele su prve trešnje. Ili su izgubile onu negdašnju slast zbog silnih kiša koje su tog proleća pale, ili ja više nisam znala šta su to trešnje, uglavnom nisam imala volju za njih. Čak ih nisam ni kao minđuše za uši kačila. Dala sam Milici i svoj deo, a ona ih je pojela i pitala me da nisam slučajno bolesna. Tako sam saznala da ljubav nije jedini razlog zbog koga su mi i trešnje postale besmislene, jer ih u tom slučaju ni Milica ne bi jela. Marijana i ja prestale smo da skačemo preko konopca i brojimo ko može više puta. Nije nas zabavljalo ni šutiranje crepa po nacrtanoj školici.
— Hajde da igramo grad, planina, reka — predložila sam jedno popodne Marijani. Ona nije imala volje. Nije imala, činilo mi se, volje nizašta. Čak je prestala i da me sekira. Postala je tog juna nekako pažljiva. Samo bi mi donela sladoled i pružila mi ga kroz prozor. Njene crne, velike oči zamaglile su joj celo lice i stalno mi se činilo da će zaplakati. Naređala je silne dvojke. Slegala je ramenima kada su je prozivali i đutala kao da je mutava. Razredni je već pozvao cukeraša da mu saopšti na vreme, da se ne bi iznenadio na kraju. Tešila sam Marijanu da joj se ništa ne može dogoditi, jer se u osmoljetki ne ponavlja pa ma kakva neznalica bila, ali njen pogled je stalno lutao nekuda, kao da me ne čuje. Pitala sam je da li je možda ne boli zub, da nije suviše sladoleda jela, ili je sve to samo zbog slabih ocena? Pitala sam je uvek nešto drugo, jer sam primetila da joj je svako moje prethodno pitanje bilo dosadno. Samo je odmahivala glavom i krivila usta. Odlučila sam onda da je ubuduće ništa više ne pitam. Ali, jednog jutra, početkom juna, skoro pred kraj školske godine, baš kada smo pred Marijaninom kapijom sedele i jele hleb namazan pasuljem pa pošećeren, ona je mene upitala: — Jole, da li si ti, recimo, zaljubljena? Tim pitanjem stvarno me je iznenadila. — Šta podrazumevaš pod tim „recimo"? — Nemoj da vrdaš, nego mi reci u koga si zaljubljena — navalila je Marijana. — U redu — rekla sam mislepi da sam se vešto snašla — kazaću ti, ali samo ukoliko ti meni kažeš prva u koga si ti zaljubljena. — U Savu — rekla je i odgrizla veliki zalogaj hleba sa pasuljem, kao da je to što je rekla najnormalnija stvar na svetu. Gledala je ljubo-pitljivo u mene, a ja sam se skamenila. I ne samo ja, već i hleb u grlu, tako da sam se strašno zagrcnula, pa je Marijana počela da me lupa u leđa da mi umalo nisu otpala. Nije to ni loše što mi se dogodilo, jer sam malo zabašurila čitavu stvar i pokazivala nemušto da sam izgubila glas i da ne mogu ništa da kažem. Međutim, Marijana je skakutala oko mene i tražila da joj ispunim obećanje. Pružila mi je kredu i iaredila da napišem na asfaltu njegovo ime. — Ne znam — napisala sam, ali Marijana se tada strašno naljutila i rekla da sam je prevarila, jer je ona meni odala svoju najveću tajnu i to jedino meni, a ja od nje sve krijem. Šta sam mogla da uradim? Da sam joj rekla pravu istinu sigurno bi se još više naljutila. Donela mi je čašu vode i uporno me gledala u oči. Marijana je tako znala da vas fiksira, da ste ubrzo morali sve da joj priznate ili da se one-svestite. Dužice su joj bile kao od crnog somota, tako da joj se zenice nisu ni ocrtavale. Samo da nije imala tako tanke, dugačke noge, bila bi baš lepa, bez obzira što je koščata. — Taj mladić, ja ga u stvari ne poznajem — šapnula sam. — Prolazi često
našom ulicom, verovatno stanuje negde blizu. — Kako možeš da budeš zaljubljena u nekoga koga ne poznaješ? To su gluposti. — Pa nije da ga baš uopšte ne poznajem. On me je jednom zaustavio i pitao kako se zovem. Predložio mi je da idemo zajedno u bioskop — izvalila sam i zapanjila se kako neko može tako strašno da laže. — A ti? — pitala me je Marijana. — Pa ništa. Samo sam mu rekla da ne razgovaram sa nepoznatim ljudima. (To je bila živa istina; ali nikada me niko nepoznat nije ni oslovio.) — Pa kako si se onda zaljubila u njega? Zbog čega? — A zbog čega si se ti zaljubila u Savu? — interesovalo me je da to saznam. — Pa pre svega zato što je lep i pametan, što nam je pionirski rukovodilac. I zbog svega. Eto, i te njegove čizme... Sve sam mogla da podnesem što mi je rekla. I to što je lep (baš i nije bio), i ne znam koliko je pametan, ali kada mi je pomenula čizme grunule su mi suze. To je ljubomora, pomislila sam. — Šta ti je, što plačeš? — pitala me je Marijana i stavila mi ruku na rame. Nisam bila luda da joj sve kažem. — Ama ja ću se upoznati sa tim mladićem — rekla mi je ona. — Kojim mladićem? — iitala sam je zabezeknuto, kao da nisam ja izmislila tu najveću laž na svetu. — Meni ne smeta da razgovaram sa nepoznatim ljudima. Navikla sam kad prodajem sladoled. A kada se ja budem upoznala sa njim, upoznaću i tebe — tešila me je. — Ama ne plačem ja zbog njega, veđ od toga što sam se zagrcnula. Marijana mi nije poverovala, jer, kako mi je ispričala, i ona je u poslednje vreme sve češđe plakala zbog Save i svega toga što mu se dogo-dilo i samo kad pomisli na njegove čizme... Marijana i ja, pa i sva ostala deca, nosili smo bele patike leti, mazale ih cinkvajsom, a zimi crne, kožne cipele sa drvenim đonom, samo se to davalo na tačkice. Ali, Sava je i leti i zimi nosio samo čizme. Marijana me je ispitivala o mladiću u koga sam zaljubljena i ja sam ponovo izmislila gadnu laž — da i on nosi samo čizme i da ima kožni kaput. Možda sam malo i preterala, jer se Marijana oduševila tim kožnim kaputom. Terala me je od tada svako veče da sedimo kod mene u kibic-fensteru i da čekamo da se on pojavi. Već mi je bilo dosadilo. Jednog dana sam smislila najveću izmišljotinu u svom životu. Napisala sam na jednoj cedulji: Draga Jelena, nisi htela da se upoznaš sa mnom, a ja sam sada otputovao i pitanje je da li ću se ikada u žibotu bratiti u Mariolanu. Nalupala sam još nekoliko gluposti i potpisala se, zapravo njega potpisala
sa: Nikad te neće zaboraviti tvoj M. Gospode bože, kako sam mogla do te mere da lažem? Marijana se oduševila u prvom trenutku, a onda je počela ispitivački da me posmatra, čas mene, čas pismo, pa da me ispituje — kako to da je ubacio kroz prozor, otkuda je znao da ću ga ja naći, a ne neko drugi i otkuda je znao moje ime... To je i mene čudilo, majke mi. Skoro sam i zaboravila o čemu je reč, toliko sam se bila uživela u tu laž, ali me Marijana preseče, kad u jednom trenutku strogo upita: — Meni je ovaj rukopis nešto poznat? — I meni — rekla sam joj. I to je bilo tačno. Mada sam ga potpuno izokrenula u levo i pisala zašiljena krupnija slova nego obično. Da o čitavoj toj stvari nisam imala pojma i da mi je neko pokazao pismo i kojim slučajem me upitao na čiji me rukopis podseća, rekla bih da je pljunut moj rukopis. Naravno, ovog puta nije bila prilika za to i ja sam slegla ramenima i zaklela se u sebi da o toj gluposti neću više ni jednu reč da kažem. Na svu sreću naišla je Deska i okomila se na nas što sedimo na stepeništu, a bilo je to samo da bi sakrila bes što ja jedem pasulj sa šećerom. To, jednostavno, nije mogla da smisli. Kao da je smak sveta ako neko jede hleb namazan pasuljem, pa pošeđeren. Čim je zamakla za našu kapiju, ja sam zgrabila cedulju i pocepala je u paramparčad. Marijana se naljutila kao da je pismo bilo upućeno njoj, a ne meni. Zabranila sam joj da čitavu tu stvar pominje preda mnom, a ona me je tešila kao da sam nesrećna zbog te izmišljotine, a ne zbog Save. Zaista ne treba lagati do te mere. Rekla mi je, sem toga, da ne smem da budem tako gorda i da joj odsad moram sve svoje tajne poveravati a ona će mi pomoći da se upoznam sa svim tim dečacima u koje ću se ubuduće zaljubljivati. — Pa valjda ne misliš da ću ja tek tako da se zaljubljujem levo i desno? — pitala sam je, ali ovog puta ozbiljno. — To se zaljubiš jednom, možda dva puta i kvit. Navela sam joj primere i iz naše familije, a ona me je odmah podsetila na dve žene Pere Kralja i onu prokletu Ciganku, rekla je i da to nije bilo sve i napomenula povrh svega da krv nije voda. Objasnila sam joj da je to sasvim drukčije kod žena nego kod muškaraca, ali Marijana je smatrala da je nekada tako bilo, dok svi nismo postali ravnopravni i ja sam se plašila da je ona u pravu. Tačno je da nisam želela da ostanem do kraja života zaljubljena u Savu, ali kako su se stvari razvijale nije bilo izgleda da se uskoro u mojim oseđanjima bilo šta izmeni. Zaboravila sam da zabeležim da sam preturajući po dedinoj fioci, kada sam našla Milicina pisma iz Senova, otkrila i jedan božanstven češalj od aluminijuma. Milica je uobrazila da taj češalj ima neke veze sa njenim
kovertama (što je bila prava glupost) i zahtevala je da joj poklo-nim češalj. U to vreme svi smo se češljali jednom velikom, tupom, drvenom češagijom. Milici sam već bila poklonila cvikere koje sam našla jednom prilikom na popisu nemačkih stvari. Nije mi toliko smetalo što imaju dioptriju, već su me štipale za nos i pri tome mi stalno spadale, jer nisu imale držače za uši. Pa, već sam pomenula da su bili cvikeri, a ne naočare za sunce. Ali Milici su se dopadali zato što su stakla bila boje dima. Dala sam ih joj dva-tri puta kada je išla u park da se nađe sa Mićom Glavonjom. Sela bi na klupu, zabacila glavu i zažmurila. Tada je stavila naočare, zapravo cvikere, i naravno da joj nisu spadali. Meni su naprotiv smetali. Bolela me je od njih glava i nisam imala prilike da sedim kao kip sa nekim u parku. Na kraju sam joj poklonila te cvikere, ali češalj nisam mogla. Mislim da nije lepo od Milice što mi je, blago rečeno, digla taj češalj i sakrila ga kod dede u fijoku. Ali krv nije voda — što bi rekla Marijana. Milica je kao i njen deda, zapravo naš Pera Kralj. Sve što je od životnog značaja počela je da sakriva pod mermernu ploču, kao da sam ja neko dete, pa se neću dosetiti gde bi neko mogao u našoj kući nešto da sakrije. Sinula mi je ta famozna ideja i što je najgore bila sam potpuno u pravu. — Opet si preturala po dedinoj fijoci. Znaš da ne voli kada mu neko dira stvari— odvalila je kada je upala u sobu, kao da se obraća nekome sa kim prvi put govori o našoj komodi. Stvarno me je nasmejala: — Samo sam tražila svoj češalj. Kad već znaš da deda ne voli da mu neko pretura po fijoci zašto si moj češalj tamo sakrila? Milica je po svom starom, glupom običaju zaključila da sam jedna obična balavica, da je ona starija i da je moj češalj njoj potrebniji nego meni. Sudeći po njoj, ja sam mogla da idem gola, bosa i čupava samo zato što sam mlađa. Sve bi se možda završilo uobičajenom raspravom (Milutin nam je zabranio da se svađamo, jer smo, stvarno, u poslednje vreme prevršile svaku meru) da deda nije upao u sobu. — Opet je, čini mi se, kod mene vršena premetačina. — To je rekao glasom kao da su mu upali narodni organi, a on pri tome ostao hrabar. A znalo se kakav je, mislim, što se tiče hrabrosti. To je priča za sebe. — Zna se ko ima običaj da se nedolično ponaša — Milica je to izgovorila glasno, a meni je promrsila kroz zube da me neće kazati dedi ako joj vratim njen češalj. E kada mi je rekla „njen češalj" zaista sam podivljala. Meni, inače, mnogo treba da se naljutim. Međutim, deda je u poslednje vreme sve slabije čuo, ali ga je vid odlično služio, spazio je u džepu moje engleske bluze aluminijski češalj i prsnuo u smeh. Mislim da se deda uvek smejao bez veze, nečemu što nije, recimo, nimalo smešno. Ali on se sada kidao od smeha. — Dete, ako boga znaš, izvuci tu češagiju iz džepa. Motaš mi se tu naokolo ko frizerski kalfa. Sem toga, to nije češalj za ljude. Pre rata smo njime Džekija timarili.
— Pre rata... Pre rata... Deda, to tvoje pre rata mi se na glavu popelo. Sada su druga vremena, modernija. Sem toga želim da imam sop-stveni češalj. — Baš si mi mustra. Potreban ti je sopstveni češalj. Ti sitnosopstvenički nazori su davno prevaziđeni — umešala se Milica. Dakle, to je neverovatno kako Milica ume da zaglupi stvari, bez obzira što je starija i što su me svi profesori pitali: „Subotićeva, da li je moguće da si ti Miličina sestra, pa ona je tako vredan đak" — ili — „Ugledaj se na svoju stariju sestru" ... Od toga mi se najčešđe povraćalo. E, ta moja starija sestra umela je nešto pametno da kaže o sitnosopstveničkim nazorima i sličćnim glupostima, naravno, samo kada sam ja bila u pitanju. — Zaveži — rekla sam joj, svesna da to nije neka kraljevska izreka. Deda se šokirao, kao da čuje najbezobrazniju stvar i to prvi put u svom vojvodskom životu — zaboravljajući da sam samo ponovila jedan od njegovih čuvenih izraza. Zapretio mi je da će me, ako budem drska prema njegovoj ljubimici, tužiti Milutinu. Rekla sam im da i ja imam štošta da kažem Milutinu (iako nisam smislila ništa značajno, ali videla sam da sam ostavila utisak na njih, jer su se pogledali značajno). Iskoristila sam taj mukli trenutak da izađem sa češljem iz sobe, ne pružajući podatke o svojim daljim namerama. U kujni sam našla božanstveni krem od jaja i limuna. Zagrabila sam varjačom, jer se prstom malo moglo zahvatiti. Majkica je trenutno bila izašla i meni se učinilo da ću kod tog poduhvata ostati neviđena. Milica, međutim, uhvaćena besnim porivom zbog češlja, povukla me je za kiku i počela da urla da ona neće okusiti za Uskrs ni jedan kolač, jer sam ja sigurno sve olizala i gurala svoje prljave prste u svaki krem. Deda je odmah prihvatio njene pretnje. Zabadava sam ih ubeđivala da su dvolični, oni su se na moje primedbe pravili ludi. — Ti, deda, nas teraš da postimo, a malopre sam te videla kako u špajzu jedeš suvu kobasicu. Nisi je ni ljuštio nego si je odlomio sa tim prljavim sušenim crevom i tako zagrizao. (Ludovala sam da zagrizem sušenu kobasicu, kada crevo pukne pod zubima.) — I jeo si bez hleba — dodala sam. Iskrivila su mu se usta od besa. Bi mi ga žao, ali zaista nisam imala više nerava da ga štitim kada se on prema meni tako ponaša. Ni-sam ga tužila majkici ni kada smo se sreli na tavanu pred Božić. On je čupkao grožđe sa jednog kraja kanapa a ja sa drugog. Pravio se kao da skida trulež kad me je video, a ja sam dostojanstveno prešla preko čitave te stvari. Sada je, međutim, počeo da se vadi kako je njegovo vreme prošlo i kako je on dosta postio za svog života, a sad od nas želi da napravi prave ljude koji znaju šta je srpska i pravoslavna tradicija. — Ako hoćemo pravo, Pero, ti nikada ni ranije nisi postio, a decu si uvek terao da poste, dok si sam mrsio — upala je majkica sa svojom primedbom, koja, moram da priznam, nije bila baš pedagoška, a deda najviše nije trpeo kada mu ona kvari ugled kod mlađih.
Valjda iz neke ravnoteže, da ne ispadne deda jedini kriv u našoj porodici i da bih prekinula tu priču o dedinoj hrišćanskoj tradiciji, rekla sam Milici da ona kao član USAOJ-a ne bi morala ponovo da se pričesti, a ako već veruje u Boga neka se ne pravi komunistkinjom, jer ću ja jednog dana, kao njena mlađa sestra, imati neprijatnosti zbog toga. Ona mi je odgovorila najneverovatnijom od svih svojih besmislica — da je jedini Bog u koga ona veruje — Sovjetski Savez. Ne znam šta je pod tim podrazumevala, ali deda se tako naljutio da se sve orilo. Opet je pokušao sa onom izmišljotinom o tome kako je on za ovu stvar dao krv i šta ti ja znam šta, ali ipak ne može da dozvoli da neko huli na Boga i da će Srbi ostati Srbi, Rusi — Rusi, a da je jedini Bog — Bog, i zato čovek, dok je mlad, treba da se pričešpuje i očisti od svih grehova. I meni je već dozlogrdila majkicina priča da je deda iz čistog ljubopitstva proturio stražnjicu kroz kapiju kada ga je šrapnel strefio, a mogu da zamislim kako se njemu tek smučilo to majkicino tumačenje njegove neustrašivosti. Ona, ipak, nije imala mere kad je čitavu priču završila prvim svetskim ratom i onom čuvenom plesačicom. Zašto je majkica stalno o tome trubila, i kako joj nije dosadilo da to pominje, ne samo između dva rata, već i posle drugog? Izgledalo je da ni nuklearni rat ne bi mogao da zadrži naviranje tih sramnih uspomena. Recimo, kad god bi neko zapevao pesmu ,,Kad se Ciga zaželi medenih kolača", pa čak i kad bi neko izvalio — grmi, seva — recimo, zbog nekog nevremena, svi smo u kuđi znali kako će se to završiti. Sva sreća da me je Marijana u tom trenutku viknula kroz prozor, tako da sam imala opravdanja da prekinem porodična nesporazum, ali Mi-lica i pored sveg visokog mišljenja naših profesora o njenoj inteligenciji, nije shvatila tu najprostiju mogupu stvar. — Reci tvojoj drugarici da se ne dere tako prostački stalno pod našim prozorom. Cela ulica ječi — dreknula je, ništa slabijim glasom od Marijaninog. — Hoću, kad ti budeš rekla Mići Glavonji da nam ne zviždi ispod prozora. Ne znam šta mi je trebalo da bulaznim, jer se Milica užasno naljutila, a i deda nije ostao ravnodušan. Sva sreća, nije shvatio ulogu Miće Glavonje. Međutim, Milica se do te mere uvredila da posle ove afere nije htela godinama da razgovara sa mnom. U stvari, do iduće nedelje. Problemi oko češlja su se, međutim, nepredviđeno iskomplikovali i van naše familije, još iste te večeri. Marijana i ja smo otišle na logorsku vatru. Obožavala sam logorsku vatru, pogotovo kad smo igrali ,,sad se vidi, sad se zna ko se kome dopada". To kolo je bilo lepše od svih. Od plamena vatre, moj je češalj blistao u džepu i ja sam ga povremeno vadila da se očešljam iako nisam bila čupava. Popodne sam bila uvila kosu na krpice i onda ih uštinula drvenim štipaljkama za veš, tako da sam izgledala kao neki ozbiljan francuski sudija. Milica je smatrala da sam suviše glavata, a ja sam je pitala da li se možda plaši da će i mene prozvati Jole Glavonja, što ona nije smatrala nimalo smešnim.
Naprotiv, na svaku moju takvu ili sličnu dosetku umela je da se rasplače kao da je reč o najtužnijoj stvari na svetu. Sa njom se uopšte nije moglo šaliti. Prva stvar koja mi je bila u pameti kada smo došli u podnožje Brega bila je da proverim da li je Sava tu. Bio je. Marijana ga je odmah spazila, a ja sam se pravila da ne znam o kome je reč. Marijana me je tešila da će se, možda, pojaviti i onaj plavi mladić što mi je pisao pismo, pa smo ga zajedno tražile. Setila sam se do koje mere je to besmislica, pa sam joj rekla da mi je napisao da nikada više neće doći. Ona mi je objašnjavala da ja nisam shvatila i da ako se odselio to ne znači da neće poseđivati, recimo, svoju tetku. To je neverovatno do koje mere je Marijana verovala kako ja neke stvari ne shvatam, a jedino ona zna o čemu je reč, čak i kada se radilo o meni ili tom mladiću. Baš mi je bilo žao što ovog puta ne mogu da joj objasnim sve, ali ona ni onda ne bi razumela i ubeđivala bi me da ja ne shvatam čitavu stvar i to bi verovatno bilo bolje nego da je sama shvatila suštinu. Sve to nije važno. U jednom trenutku, dok smo igrale, došao je Sava i uhvatio se u kolo između nas dve. Marijana nije primetila, ali ja sam još ranije videla kako on fiksira moj češalj i, kada nam je prišao, mene je spopala zla slutnja da to nije učinio ni zbog mene ni zbog Marijane već zbog češlja. Nije bilo nekog pravog povoda da to pomislim, jer mu češalj nije bio naročito potreban. Retko je skidao šajkaču, a kosa bi mu tada delovala retko, bila je kratka i strčala uvis, tako da se naslućivalo da neku frizuru ni ne bi mogao da neguje, ali meni to kod njega nije smetalo, zbog šajkače. Čizme su mu se blistale. Marijana je, posle toga što je nju Borko izabrao, izvela Savu u centar kola, a on onda mene. Odmah mi je rekao: — Šta ti je to? I da nisam gledala u njega znala bih da me pita za češalj. Neke stvari čovek naprosto oseti. Predoseti kao životinja. Pružila sam mu češalj i on ga je jednostavno spustio u svoj džep kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Nije rekao ni hvala, niti me je pitao odakle mi, niti da li je, uopšte, moj. I pored svih svojih osećanja bila sam zapanjena. Nije mi bilo žao da poklonim češalj Savi, ali on se pravio kao da taj češalj nema nikakve veze sa mnom, kao da mi ga je on dao da mu pridržim, pa ga je sad uzeo natrag i, jednom rečju, pravio se lud. Od cele stvari najviše sam se plašila Marijane, jer sam verovala da ona ne bi imala razumevanja za mene. Na Milicu nisam smela ni da pomislim. No, nadala sam se da će se sve odvijati u moju korist, baš zbog češlja. Sve to mi je ukazivalo na Savina bliska osećanja prema meni, kada on tako olako uzima jednu stvar od mene kao što je aluminijski češalj. Tim pre, više me je iznenadilo kada sam sutradan u školi primetila da Marijana vadi iz svoje školske torbe moj češalj za vreme odmora i provlači ga kroz svoju gustu, crnu, kovrdžavu kosu na kojoj sam joj straho-vito zavidela. Bilo je jako sunce i belina češlja prosto me je zasenila. Mislila sam da ću se onesvestiti. — Vidi šta mi je Sava sinoć poklonio — rekla mi je i ja sam shvatila da
ona ne zna da je to moj češalj, pa mi je malo laknulo, ali sam istovremeno uvidela do koje mere sam glupača i da su i Milica i deda bili u pravu za sve ono što su mi govorili, kao i majkica sa svojom ljubomorom zbog one Ciganke i Deska za sve što mi je rekla za Marijanu i njen hleb namazan pasuljem, pa pošećeren. Smučio mi se i cukerašev sladoled sa saharinom i njihova sitnosopstvenička prošlost. Jednostavno, Marijanu očima nisam mogla da vidim. Izbegavala sam je. Vraćala sam se sama kući iz škole i pravila se da ne čujem kada me je zvala kroz prozor. Odnosi među nama počeli su da se zaoštravaju, a ja nisam smela da joj kažem šta je povod mojoj srdžbi. Nisam imala više volje da joj dajem da prepisuje zadatke od mene. Situacija je, predosećala sam, ubrzo morala da se razreši. Do tada se sve odvijalo nekako prećutno, podrazumevalo se bez reči. Jednog dana, međutim, kada smo izašle posle pionirskog sastanka, Sava me je pogledao hladno i vojnički odrezao: — Zašto ti stalno ideš sa mnom i Marijanom? Činilo mi se da tonem. Bila sam izigrana. Nisam htela da pominjem češalj, ali i sada, kada mi je dao do znanja da sam suvišna u njegovom i Marijaninom društvu, zupci češalja su mi se presijavali pred očima. Ostavili su me u školskom dvorištu bez reči. Sledećeg jutra bila sam tako očajna da nisam htela da ustanem i idem u školu. Bio je tmuran dan. Ležala sam dugo u krevetu i čim bi mi pale Savine sjajne čizme na pamet, suze bi mi grunule. Patila sam strašno i ni sledećih dana nije mi se išlo u školu. Saopštila sam svima da sam bolesna. Njih je ipak čudio moj dobar apetit. Kada je Deska primetila da po rasporedu nemam kod Stojana Trumića crtanje, zbog čega ponekad nisam išla na predavanja, pod izgovorom da mi je muka, zapretila je da će me voditi lekaru, jer zaista nikakvu ozbiljnu laž nisam mogla da smislim, do te mere mi nije bilo ni do čega. Tako sam i pored svega krenula u školu. Tog dana imali smo popodnevnu smenu. Na Marijanu nisam obrapala pažnju. Primetila sam da me posmatra još pre no što mi je prišla. Odlučila sam da budem iznad toga što se među nama desilo, iako sam, svakako, morala da ostanem rezervisana. Zavereničkim glasom mi je šapnula: — Dogodilo se nešto strašno. Sava je smenjen. Ono o ratu i ostalo je izmislio. Kažu da laže. Molim te, pođi sa mnom. Moramo da ga potražimo. Pristala sam, mada je trebalo da ostanemo na pionirskom sastanku. Dogovorile smo se da pred kraj petog časa izađem prvo ja i da je sačekam na uglu. Savinu kuću dugo nismo uspele da nađemo, jer Marijana nije imala tačnu adresu. Kada smo je pronašle, već je bio pao mrak. Nagovorila me je da viknem Savu, jer imam jači glas. Ubrzo je na ulicu izletela jedna narogušena žena i izgrdila nas što se deremo. — Šta će vam Sava? — pitala nas je nakon tirade o današnjim devojčicama. Pomislila sam da je to, verovatno, Savina maćeha koju uopšte nije
pominjao. Ali ona je energično izjavila da mu je rođena majka. — Zar vi niste poginuli kao partizanka, gospođo? — pitala sam je ljubazno, što se njoj, izgleda, uopšte nije dopalo. U tom trenutku se i Sava pojavio. Debeloj ženi zaigrao je prut u ruci. Izgleda da smo je u tome i bile prekinule, jer se na Savu već uigrano bacila, ispuštajući krike: — Još i to! Živu me sahrani, lažovčino! — šibala ga je po tankim, golim nogama. Njemu je pogled bludeo unezvereno. Nije imao šajkaču na glavi. Sada nije delovao kao neko ko ima ratničkog iskustva. Naprotiv. Marijana i ja smo se pogledale i prsle u smeh. Otrčale smo ulicom. Sastanak je već davno bio počeo. Dočekao nas je novi rukovodilac Ika. Izgrdio nas je što smo zakasnile, jer smo propustile prvu tačku dnevnoga reda, kada je on postavljen na dužnost našeg novog pionirskog rukovodioca. VI IKA JE PREPLIVAO DUNAV
Ika je imao divne plave oči. Marijana i ja smo se pogledale i ponovo prsle u smeh. Učinilo mi se da ovog puta Marijana treba da bude nesrećno zaljubljena. Posle onog iskustva sa Savom ljubav me više nije interesovala. U stvari, shvatila sam da to nije ona prava ljubav i da Sava nije imao čizme, možda ga, kao muškarca, ne bih ni zapazila. Jer, od one sudbonosne večeri, kada smo ga Marijana i ja videle u nanulama, onako jadnog, kako se uvija pred majkom koja ga je nemilosrdno šibala, čitava legenda o njemu je iščezla. Marijana se pravila da ga ne vidi. Pričali su da mu je brat oduzeo uniformu zato što se lažno predstavljao, pa je tako i njega kompromitovao. Ovako demobilisan, u kratkim pantalonama, Sava se u školskom dvorištu nije razlikovao od ostalih dečaka. Čak su mu noge bile tanje nego drugima. Jedva ga je čovek mogao prepoznati. Počeo je da šutira loptu sa ostalima i izgubio onu svoju čuvenu dostojanstvenost zbog koje je Marijana crkavala. Sada je hladno prelazila preko svakog pomena Savinog imena kao da je mene, a ne nju, zvao da idu na izlet. Kada sam joj to pomenula, rekla mi je da je on pozvao, ali na sastanak nije došao. Nije se složila sa mojim mišljenjem — da je to još gore — kao da ona nije došla, a ne on. Ali, sa Marijanom se nikada nije trebalo ubeđivati, jer je ona o svemu imala sopstveno mišljenje. Moram da priznam da sam primetila da se naš novi pionirski rukovodilac obrađa najčešće meni kada nam nešto važno saopštava. Jednom mi je, kao slučajno, doneo da pročitam knjigu Kako se kalio čelik. Već sam je bila pročitala i on je onda hteo da diskutujemo o toj knjizi. Rekla sam par reči, šta mislim o
Korčaginu i ostalo, a onda sam otišla kući, jer sam stvarno žurila. Imao je sedamnaest godina, tako su bar o Iki pričali, a ja nisam htela da imam bilo kakve veze sa mladićima, sem naravno, poslovne. Tih večeri najveće uživanje mi je bilo da sedim u dvorištu ispod dunje i slušam kako nam drug Perišić priča o svojim ratnim doživlja-jima. To je onaj tatin prijatelj koji je ranije povremeno dolazio kod nas, a sada je zbog nekih važnih poslova stalno boravio u Mariolani, pa je kod nas i stanovao. Ono što me je kod Perišića oduševljavalo, sem njegove prave ruske uniforme sa kratkim crnim čizmama i sjajnim epoletama na ramenima, bile su njegove priče o Sovjetskom Savezu, gde pare uopšte nisu bile potrebne, gde možeš da uđeš gde hoćeš u radnje i pokupiš šta ti treba za oblačenje i hranu. Pomišljala sam — koliko bih konzervi pašteta, onih što sam okusila prvo kod Aljoše koji nas je dovezao do Mariolane, i što ih je Perišip povremeno vadio iz svoje kožne torbe — smela, recimo, da uzmem i sama pojedem. On mi je rekao — mogla bih da uzmem dok se ne zasitim, ali verujem da on ipak nema pojma koliko sam ja toga mogla da smlavim. Sve to o Rusiji mnogo mi se dopadalo. Obećavao je da će i kod nas jednom stići komunizam i ja sam ga jedva čekala. Za dedu se baš nije moglo reći da je bio oduševljen tim pričama, što je i razumljivo. — Znate, gos'n Perišiću, i naš narod je veoma hrabar — prekinuo ga je jednom, baš kada je pričao o Zoji Kosmodemjanskoj. — Eto, vidite, recimo, moj slučaj. Tako ja jednom taman zaspao, kad neko — dum, dum, o prozor, baš ovaj kibic-fenster. — Ne zovite me, zaboga, čika Pero, gospodine. U Sovjetskom Savezu svi se oslovljavaju sa ,,druže" ili „građanine". Dedi je bilo teško da oslovi bilo koga sa „druže", a pogotovo Perišića, za koga nije tačno znao ni ko je, ni odakle je došao, ni kuda će da ide, niti o kakvom važnom zadatku je reč. Ali, progutao je to, mada je uvek, čim bi bio siguran da je Perišić zamakao za baštu vladikinog dvora, utrčao u kuhinju i svaljivao sav bes na majkicu, kao da je ona svojevoljno dovela Perišića. Ona se branila da je to Milutinovo maslo, ali on nije mogao njoj da oprosti što ne kaže Deski, Deska Milutinu, jer on sam, kao bivši vojnik i muškarac ne bi smeo da uskrati konak jednoj neidentifikovanoj ličnosti, kako je najčešće zvao Perišića. Majkica nikako nije mogla da shvati kakve sve veze ona ima sa tim i zašto deda prebacuje i Milutinovog političkog prijatelja njoj, a deda je smatrao da je ona suviše glupa da bi bilo šta ozbiljno shvatila, i da će se jednog dana pokajati, jer je pitanje da možda nije reč o nekom špijunu ili nekoj drugoj sličnoj osobi. Međutim, kada se majkica bude opsetila, a on ode u ćorku, kao što je moglo da se desi sa kalfom Isom, onda bi, naravno, sve bilo kasno, jer samo muškarci u ozbiljnim situacijama stradaju, a nikada žene, jer u njihovu krivicu niko ne sumnja, mada su one najčešće te koje nateraju muškarce u propast.
Iako je sve bilo rutinski, ja sam znala u kom će se trenutku dedici iskriviti usta i na koju stranu, ali on je hrabro nastavljao svoj monolog. To je, u stvari, i bila forma kontaktiranja koja mu je najviše odgovarala, kao uostalom i svima u porodici Jerinić, što je često odavalo utisak da kod nas svako u jednom trenutku mora da izgovori svoje reči ili će eksplodirati, što se nije baš retko događalo. Zato je Milutin Subotić i morao, po sopstvenom mišljenju, da napušta bojno polje, kako se ne bi nadglasavao sa snažnijima od sebe. Naravno da je Deska smatrala da se on samo vadi na taj način. — I tako sam vam ja, dakle, gospodine moj,(odlučio je da bude tolerantan) razdrljao košulju i viknuo: pucajte! Od mene nećete ništa saznati. Oduvek sam želala da čujem šta je to bilo, kakvu je to opasnu tajnu deda krio, pa i sada, posle svega, kada smo se već oslobodili, ostajao je tajanstven. No, kao i obično, u tom odlučujupem trenutku, majkica bi dovela čitavu uzbudljivu situaciju do apsurda. — Bože, Pero, kako možeš da pričaš tako, kada si, čim su došli, ne njih sedam, kao što pričaš, sa uperenim revolverima stali pred tebe, već ovaj naš komšija, bog da mu dušu prosti, folksdojčer, a u stvari, kelner, sa nekim prijateljem došao i kucao na prozor... — I to je za tebe, ženska glavo, bio neki prijatelj, sa nekim prijateljem je došao naš komšija kelner... Samo žene mogu da budu tako naivne — dodao je besno i uhvativši vazduh nastavio svoju priču: — U nečemu je Ružica u pravu, oni su hteli da me pridobiju za sebe, da postanem kvisling, ali Pera Kralj po cenu života ne bi na to pristao. — Ja to kazala? (Deda je ipak uspevao da zbuni majkicu.) Mahnuo je samo rukom, u smislu, ne treba obraćati pažnju na ženske gluposti, ali je tu ponovo upao u svoju čuvenu klopku. — I onda si me gurnuo da ja kažem da nam deca ne pišu, da ne znamo gde su, a da si ti već zaspao, pa si se bacio na krevet i počeo da hrčeš. Nisi ni primetio kada si zaista i zaspao. Eto tako. No ovaj će se razgovor ponavljati dosta često, bar u mojoj prisutnosti, ali verujem da su ga vodili i kada sam ja zbog raznih pionirskih dužnosti bila sprečena da prisustvujem tim trenucima obnavljanja naše bliže istorije. Drug Perišić je, međutim, uvek slušao ovu priču ili neku sličnu sa vidnim interesovanjem, kao da ništa tako zanimljivo u životu nije čuo. Možda bi sve tako i potrajalo da deda nije ispričao i onu priču koja nije bila baš sasvim neistinita, zapravo dogodilo se onako kako je on to zapamtio, a ja sam mu poverovala, jer je to isto potvrdila i majkica, a ja sam nešto bila sklona uvek pre da poverujem ženskoj brzopletoj pameti, no muškoj hrabrosti. —Došao mi je tako, jednom (kao stalno mu je neko dolazio, a onda mu je baš taj mladić došao i zamolio ga da se krije kod njega na tavanu). I tada je deda rekao ono odlučujuće: — Mislio sam da je neki pošten čovek, kao takvog sam ga u stvari
odranije poznavo. Reko, bavi se dečko crnom berzom, pa ga uhvatili. Kad ono, a on komunista. Hranim ga, pokrivam ga, a on komunista. — E pa, Pero, nisi ga ti hranio, a odeven je bio. Samo sam mu ćebe nosila. A ti si mi govorio — ako ga uvate, ja nit sam čuo, nit sam znao za njega, jer sam muškarac. To što si muškarac — uvek te je teralo da budeš i slep i gluv, a izdaješ se, bože mi prosti, za heroja. Drug Perišić je počeo da se smeje kao da je bunike jeo. Cepao se, činilo mi se da će da padne sa šamlice. Ni sama nisam znala šta je u svemu tako smešno, da kao i obično u nedoumici nisam pogledala u Desku. Bila je crvena kao ono kad je Milutin naleteo na Milicu kako se ljubi sa Mićom Glavonjom, pa je uveo u gong. Deska je treptala kao devojčica kad skrivi. I naravno, sinulo mi je. Komunista Isa. Porodični obračun je nastao tek kada je Perišić otišao na konferenciju. Deska je gotovo siktala, a Pera Kralj se snebivao, dok nije podivljao i izjavio da će on, ako ga drug Perišić u međuvremenu ne prijavi, oterati svu tu Milutinovu bagru iz svoje kuće i neka Milutin gaji komuniste u sopstvenoj kući, a on je sa Isom odužio sve, sebi i partiji i domovini, a da nikom nije obavezan da polaže računa zašto i kog komunistu je krio za vreme okupacije. To su, uostalom, njegove privatne stvari. — Ali zaboga, tato, kako ne shvatate da stalno izvaljujete gluposti? Cenite više lopove od naših drugova. Kada bi deda bio doveden u takvu stupicu da ne može da nađe odgovor, izbacio bi sve iz sobe, pa čak i Desku. No ovog puta on se uhvati za srce i prevrnu očima. Disao je ubrzano. Svi su pali na taj njegov štos, iako ga nije prvi put izveo. Majkica je plačući donela slatko od ruža sa ledenom vodom. Deska je pretila da će Milutina naterati da definitivno rešimo naš porodični život, sa njim ili bez njega, ali da u tom životu nepe biti mesta ni za kakvog provokatora. Samo sam ja znala da je deda sve to izveo da bi se izvukao od ozbiljne Deskine grdnje. Znala sam po tome što je škiljeći na levo oko uzeo dva puta slatko od ruža. Da mu je bilo tako zlo kao što se pretvarao ne bi potrefio zdelu, ne bi bar i po drugi put. Kada se ispostavilo da su Rusi hteli fifti-fifti od nas, tog leta pročitala sam ogroman naslov u „Politici" da su Rusi baš to hteli od nas, i kada je gospodin Perišić iznenada nestao sa svim svojim bajkama o paštetama — deda je likovao i čitav događaj sa Isom dobio je svoju novu interpretaciju. Kao, deda mu je rekao: — Gospodine moj, krio sam komuniste na tavanu, a on, drug Perišić, mi je rekao, da je pitanje da li je taj drug sa tavana pravi komunista ili nije. — Ja samo znam — pričao je komšiji Vulćinu — ko je pravi komunista, čovek našeg soja i podneblja, a ne neki svetski vaganbundi za koje je pitanje kada će se, kako i u kom trenutku odnositi prema našem NOB-u. Komšija Vulćin je strepeo od dede, pošto mu se ćerka za vreme okupacije zabavljala sa nemačkim oficirima. On je bio ubeđen da je to bila čista ljubav, a
da ljubav ne zna za granice, pa je tako i njegova mala pogrešila. No, jednom se mala pojavila sa šajkačom na kojoj se sijala petokraka i u kompletnoj uniformi. Tada smo saznali da je i ovde bilo reči o nekom nesporazumu i da su ona i taj oficir, u stvari, bili „veza". Stomak gospodina Vulćina delovao je posle te stare novosti veoma dostojanstveno, viši bar za desetak santimetara nego u prethodnoj etapi. Mala je dolazila džipom iz Beograda i dovlačila iz nekog sličnog magazina kao i za vreme rata šećer, kakao, kafu i neke druge Unrine đakonije. Između ostalog oranžadu u prahu, žvakaću gumu i jabuke sa mesom. Ovo poslednje je donela majkici da se uveri kako tamo na Zapadu jedu koješta. To meso u sosu sa jabukama donela je stara Vulćinka da bi definitivno objasnila zašto se njihova mala opredelila za ideje Istoka, jer naravno, te ruske paštete nisu bile loše. Ređe ih je, svakako, pomi-njala tog leta 1948, kada nam je svima postalo jasno šta su Rusi hteli i kada smo nekim drugovima objasnili kako se i zašto gospodin Perišić obreo u našoj kući. Milutin nam je javio da njegovo ime nikako ne pominjemo u vezi sa tim drugom. Deda je tako shvatio definitivno da se on sam nalazi uvek na vetrometini političkih događaja. Poslao je majkicu kod Ise, bivšeg kalfe, i on je tim drugovima koji su nas posetili zbog gospodina Perišića i nekih drugih, koji nas nisu posetili, ali se deda stalno opirao da njih poseti. Isa je sve svršio. Objasnio je ko je deda, kako ga je skrivao, kakav je njegov politički vjeruju, tako da je na kraju i on sam, deda, poverovao u svoju pravilnu političku orijentaciju. Mnoge stvari su i meni počele da bivaju jasne, iako ne do kraja. Često sam razmišljala o Aljoši, da li je moguđe da je i on bio tako loš? Ali, shvatila sam da je bolje ne pominjati ništa slično. Jednom, kada se budemo sreli u Odesi, kao što sam mu obećala, pitaću ga da li je sve to baš tako kao što se priča. Kakva su sve zlodela Rusi od prvog dana načinili saznali smo jedno veče od stare Vulćinke, čija mala je baš lično doživela grozne neprijatnosti. Deska je smatrala da se ja nikada neću odvići da postavljam neumesna pitanja, jer svima je bilo jasno da je oficir koji je džipom dolazio sa njom bio Rus, ali ona je njega potpuno zaboravila, čak i kazačok što je igrao u našem dvorištu pod dunjom. Pamtila je samo onog što se kasnije pojavio sa Unrinim paketima. Svoje opasne zadatke iz rata nije pominjala, kao da su još uvek pod zabranom. „Moj drug" — uvek je tako govorila — „po-brinuće se da svi dobijemo R1 karte za snabdevanje, a tebi će, Milice, sledeći put kad dođe, nabaviti bele patike." — Vanja? — pitala sam. — Koji Vanja? — usplahirila se Vulćinica — kakav Vanja? — Mladić vaše perke, gospođo, — rekla sam, na šta su se oni svi zapanjili kao da nikada nikakav Vanja nije dolazio u Drajšpic gase. Lila (za vreme rata je bila Lili), a nekada Ljiljana, pogledala je besno svoju majku, kao da je ona krštavala, i to uvek pogrešno, njene mladiće. Ona sama ih je zato, po nekom instinktu i smislu za istoriju, uvek zvala samo „moj drug". Deska je našla da je moje ponašanje neumesno, a Milica je bljuvala otrov
na mene, jer je, po njenom, sada bilo svršeno sa belim patikama o kojima je sanjala. Sanjala sam i ja, pa šta? Tako nas je mimoišao raj gospodina Perišića, a o njemu više nikada nismo ništa čuli. Kako se jedne noći pojavio, tako je jednom u zoru nestao, a Milutin je kasnije tvrdio da on njega nije ni poznavao. Moj pionirski rukovodilac Ika, momak divnih plavih očiju, nestao je takođe, zajedno sa svim svojim brošurama o Staljinu i pričama o Ljubov Ševcovoj i Korčaginu. Neki su pričali da su ga videli kako je preplivao Dunav na granici prema Rumuniji. Da li je otišao da proveri priče rat-nika o nepreglednoj Ukrajini i prepunim magazinima iz kojih možeš da uzmeš šta voliš i ne platiš, ili je otplovio do nekog ostrva, to nikada nisam saznala, tako da je Mlada garda i danas kod mene.
VII PONOVO U SENOVU
Za sve ovo vreme od kada smo stigli u Mariolanu Milutin nije uspeo da prenese iz Senova naše stvari. Stalno je bio zaokupljen važnim državnim poslovima o kojima mi ništa nismo znali. Deska je i nadalje dugo u noć, kada bi iznenada banuo sa kutijama ušećerenog voća i šarenim svilenim maramama, uvek po tri, za svaku od nas po jednu, sedela sa njim i slušala šta se tamo negde zbiva, gde Milutin dokrajčava našu revoluciju. Ujutru bi ipak za doručkom izjavila da joj je svega dosta, i revolucije i Milutina, da svoje najlepše godine provodi čameći sama kod svog tate, i da bi već jednom htela da ima sopstveni život. Onda bi počela da prebacuje Milutinu što ne prenese stvari, jer će ih pacovi pojesti, a kao najgoru stvar pominjala je da nam se neko možda i u kuću uselio, jer je velika nestašica stanova, a mi smo kuću jednostavno zaključali i otputovali. Onda bi počeli da se svađaju što se ni Deska ni Milutin nikome nisu od komšija ili prijatelja ni razglednicom javili, pa možda siroti ljudi misle da smo iz nekih neodređenih razloga i namerno nestali. Tata je smatrao da je besmislica očekivati pored tolikih žena od njega da piše pisma, kada se zna kako se značajnim poslovima bavi, dok je Deska zaključila da je ona previše pisama u svom životu napisala. Od kada je ja poznajem znam da se samo rešavala da javi dedi da smo živi za vreme rata, ali da je onda zaključila da to nisu vremena za dopisivanje i da bi to moglo da bude opasno. Tražila je stalno neku priliku po kojoj bi poslala pismo, a onda bi se ispostavilo da nema vremena za pisanje, kada bi se takva osoba pojavila, pa bi ona, ta osoba, samo javila dedi da smo živi i zdravi i da se brinemo što od njih
već davno nismo dobili poštu, da ih molimo da nam jave kako su. Ponekad bi neko i stigao iz Mariolane sa teglom pekmeza od aprikozna. Mami je bilo teško najviše što se zbog naše nesređene porodične situacije nikako nije definitivno zapošljavala, jer smo, kako je govorila, „stalno u pokretu". Jedne je subote Milutin stigao ranije no obično. Bio je bez poklona. Oči su mu bile nasmejane. Nije skidao svoj kožni kaput. Samo je kačket zabacio na potiljak. — Pakujte se — rekao je. — Šta to znači — pakujte se? — pitali smo. Kamion je spreman,objasnio nam je. Vrađamo se kući. Zvučalo je to prilično besmisleno. Istrčala sam na ulicu i videla zaista kamion, čak i šofera. — Pa to je nečuveno — vrisnula je Deska. — Kao da visimo o koncu a ti nas samo otkačiš. Majkica je tiho plakala i brisala nos u rukav. Sela sam joj u krilo iako su veđ svi govorili da sam devojčurak, ali ja sam znala da je samo to može smiriti. I zaista. Brzo je počela da nas pakuje. Naravno, milihbrot, pekmez i sve ostale važne stvari. Odjurila sam do cukeraševih. Marijana mi nije poverovala, pa je zajedno sa svom braćom i sestrama istrčala da vidi kamion. Obećala sam joj da ćemo se dopisivati. U toj gužvi niko se nije setio Miće Glavonje. Naravno, sem Milice. Okrenula se prema zidu, bleda kao zid, a suze su joj tekle niz lice. Deska je tešila da će napi lepšeg momka. — Jedno je sigurno, da će imati manju glavu — ubacila sam ja krajnje neumesno. Ipak nije morala tako da me odalami, pogotovo što je mogla da pretpostavi da će me već u sledepem trenutku poslati da ga potražim. U tom trenutku pokazala sam se kao veliki čovek, bar donekle. Naime, obećala sam Milici da Mići neđu reći zašto smesta treba da dođe kod nas, zapravo kod bašte vladičinog dvora. Htela je samo da ga zovem da hitno dođe. Naravno da sam mu već u sledepem trenutku saopštila da odlazimo iz Mariolane i to zauvek. Kasnije sam pričala Milici da je i on strašno prebledeo i bio očajan, samo da bih je utešila što sama nije videla kako je nesrepan bio zbog našeg odlaska. Sama to baš nisam primetila, ali verujem da je zaista bilo tako, naročito zbog onoga što se događalo kasnije kada smo se vratili kući, mislim, kada smo kamionom stigli i kad je prošlo čitavo leto. I tako, otputovali smo onim istim putem kojim nas je Aljoša dovezao. Samo, sada je preko reke bio podignut most, pa nismo čekali čitav dan skelu. Ipak, prenoćili smo u onoj istoj krčmi kao nekada i za doručak jeli ispod lipe mlad kajmak sa zagorelim mlekom. Dobili smo i po jednu crepulju lepinju. Mislim da sam brdo takvih pogača sa kajmakom mogla da pojedem, ali mama nije dozvolila Milici da mi ustupi celu svoju, a ona je (zbog Miće Glavonje)
jedva uspevala po koji zalogaj da proguta. Tužno je cvilela i ja sam po sto i prvi put morala da joj sve ispričam — kako je on bio očajan i šta mi je sve kazao. Ali, njoj nikada nije bilo dosta te priče. Stalno me je prekidala sa onim: a ti njemu, a on tebi? Da bih je malo utešila, toliko sam izmišljavala da mi se smučilo. Sve to izgledalo je kao da sam Mići Glavonji pola dana objašnjavala, a on meni čitav dan pretio šta pe sve da učini od jada što se selimo, a koliko se sećam nije ni reč progovorio. Pokušali smo, kada smo sledećeg dana, baš negde oko podne, stigli u Senovo da otključamo naša vrata. Očigledno, brava je bila izmenjena. Uskoro su se sa unutrašnje strane čuli koraci. Pretrnula sam, mislepi da je iza vrata neki zaostali četnik ili bar ljotićevac. Ne možete da zamislite šta sve može da prođe kroz jednu glavu samo dok traju koraci iza sopstvenih zaključanih vrata. Bila sam stoga razočarana kada se pojavilo smežurano lice jedne starice. — Koga tražite? — pitala nas je sa vidnim interesovanjem, kao da smo došli u njenu, a ne u našu kuću. Milutin, sa svojim revolucionarnim iskustvom, samo je odmakao staricu sa vrata i prošao raširenih laktova u predsoblje. Onda se osvrnuo i dao znak i nama da uđemo. Gospođi je zadrhtala bradica kao u stare koze. Nisam nikada do tada videla neku staru damu sa tako impozantnom bradom. — Ovo je naš stan — rekao je moj tata Subotić i ja sam osetila žarku želju, ma kako to sada izgledalo besmisleno, da se izvinim starici što smo se vratili kući. Ona nas je pozvala da uđemo u njenu sobu, jer kako je rekla, samo je jedna njena, a u svakoj od sledećih ima po jedna porodica. Nije znala da nam objasni kako se sve to dogodilo. Nju su pre sedam meseci iselili iz njenog stana, jer joj je sin iznenada otišao na službeni put. — Da li je i on na Otoku? — pitala sam u nameri da se uključim u razgovor i doprinesem razbijanju te neugodne atmosfere. Deska me je šibnula pogledom, a starica se rasplakala. Njena soba je bila tako natrpana da se stalno imao utisak da će ti nešto pasti na glavu. Kreveti su bili jedan na drugom kao u vagon-liju. Ali od svega toga ništa nije bilo naše. Milutin je, ne kucajupi, ušao i u drugu sobu. Tamo je tek bio pravi krš. Zatekli smo jednu nepoznatu porodicu baš za ručkom. Doduše, ja sam uspela samo da provirim, ali i toga mi je ubrzo bilo dosta. U ćošku je sedeo jedan klinja na noši (na našem persijskom tepihu). Inače, ničeg drugog od naših stvari nije bili ni u toj sobi, niti u bilo kojoj drugoj. Kasnije smo saznali da je drug oficir kome je bio, tri meseca nakon našeg odlaska za Mariolanu, dodeljen naš stan, prilikom seobe za Prokuplje, poneo sve naše stvari, ali tepih nije voleo iz principa, jer je smatrao da je to nepotrebno, kao i zavese, koje je, čim se uselio, skinuo sa prozora i dao ženi da ih koristi kao kuhinjske krpe. Sve to, da je drug, niko mu nije upamtio ime, prezirao nepotrebne preostale stvari iz prethodnog buržujskog perioda — saznali smo od komšinice, baba Polke. Ona, doduše, nije
htela niušta da se meša. Smatrala je da možemo biti u dobrim zvaničnim odnosima, ali da ne oseća nikakvu obavezu da nam bilo šta kaže, jer nismo našli za shodno ni dopisnicom da joj se javimo. Mama i tata su se besno zgledali, kriveći u sebi jedno drugo. Kasnije su prebacivali Milici i meni što smo nevaspitane, pa čak ni teta Polki, koja je znala da nas čuva dok smo bile male, nismo napisale ni jednu razglednicu. Tako je Milica morala krišom da piše Mići pismo, jer tata i mama nisu mogli da shvate kako komšinici Polki nije mogla da se javi tako dugo, a sada, nismo se još ni smestili, a ona već piše Mići Glavonji. Ponekad su mi se zaista činili nerazumnima, ali sam bila sasvim sigurna da se niušta ne treba mešati. Za svaki slučaj. Tata je krenuo u opštinu odmah, da raščisti tu svinjariju sa našim stanom. U trepu sobu nismo mogli da provalimo, ali smo verovali na reč da i tamo neki ljudi stanuju. Tata se dugo nije vraćao, a mi smo se poređali na krevete na sprat kod stare koze, koja, uostalom, nije bila rđava osoba i bez obzira šta je bilo sa njenim sinom, sa nama je bila sasvim pristojna. Meni su se stalno vrteli cvetovi sa zidova pred očima, pomešani sa mirisom benzina, kao da još uvek nismo stigli u Senovo. Deska se stalno pitala gde je Milutin mogao da zasedne, pa ceo dan se ne vraća. Već su stigli sa posla i oni ljudi što su se uselili u našu treću sobu. Izgleda da mi njih uopšte nismo interesovali, jednostavno su Deski kazali neka se obrati stambenom odseku. Deska je klela Milutina u sebi, ali joj je povremeno izletala po koja reč, pa sam mogla, uglavnom, da joj pratim tok misli. Najzad, predveče, pojavio se Milutin sa drugaricom iz opštine. Ona je bila na terenu, pa je nju čekao da reši celu stvar, jer ona je jedina bila nadležna da reši tako komplikovane situacije. Meni je izgledalo da ta drugarica sve to rešava na suviše jednostavan način. Otvorila je naglo vrata stare gospođe koze bez kucanja. Lupila je tako o ivicu klavira i tonovi su zabrujali. Pri tome je pogledala oštro u staricu kao da je ona sama proizvela neke nedolične zvuke. Klimnula je značajno glavom i saopštila: — Dakle, vi, Subotići, spavapete u ovoj sobi, a baba ide u devojačku. — Deska je počela da se buni, da je to nezgodno, da nije fer, da stara nije kriva za čitav slučaj. Izgleda da ova drugarica nije imala strpljenja za besmislene razgovore. — Drugarice, nemam ništa protiv da spavaš gde hoćeš, ali onda nemoj da šalješ druga da traži rešenje od nas. Sutra dođi da ti napišem pismeno rešenje — obratila se Milutinu i zalupila ulazna vrata, bez zbogom. — Odakle ti poznaješ ovu? — Deska je ovog puta bila više nego ljuta. Tata se kleo da je prvi put u životu vidi i da se u socijalizmu svi obrapaju jedan drugome sa ,,ti", pa nije čudo ni što se ona tako ophodi. Stara je tiho počela da sakuplja neke besmislene sitnice po svojoj sobi, kao jednu šolju i pepeljaru u
kojoj su stajala tri oraha, zatim neke silne flašice sa lekovima, od kojih je čitava soba smrdela na apoteku. Kasnije se vratila po posteljinu. U maloj sobi je već bila njena fotelja na razvlačenje, za koju nije bilo mesta u njenoj sobi (sada našoj), pa je kroz suze, izvinjavajuđi se, rekla da se za nju ne brinemo. Pitala nas je da li imamo čime da se pokrivamo. Izvukla je iz ormana belu, mirišljavu posteljinu i pružila je Deski. Retko sam viđala mamu da plače, ali sada su joj baš zasuzile oči. — Oprostite, gospođo, zaista mi je žao — izvinjavala se starici. Stara je smatrala da su takva vremena došla i sama se izvinjavala što se obrela u našem stanu. Zapazila sam još u to vreme da neke žene umeju da stvore ugodnu atmosferu u sobi gde se nađu. Iako sam sama bila tek pre desetak minuta u devojačkoj sobi, gde je nedostajao samo pop s bradom, starica je sada već raskrčila nered, poređala preko snežnog miljea svoje flašice, jednu vazu sa perunikama stavila na stočić (i od toga je sve dobilo neki plavičasti ton), a preko fotelje razgrnula heklanu prostirku od šarene vunice. — Gospođo, mogu li da sviram malo na vašem klaviru? — pitala sam je. — Kako da ne — rekla mi je i iz svoje torbice od crnih perli, sa kojom je verovatno nekada odlazila na bal, izvukla kesicu sa svilenim bombonama. Od kada nisam jela takve bombone! Zaboravila sam čak i da postoje. Gricnula sam je preko polovine da proverim da li se u njenom srcu krije još uvek mleveni orah. I kasnije sam primetila da stara gospođa iz svojih fioka izvlači neke čudne zaboravljene stvarčice, mirišljave i ukusne, za koje nisam znala ni da postoje ili sam ih samo iz svojih snova naslupivala. Ali, kada sam sela za klavir i počela da sviram, mislim — ne da sviram neku melodiju, nego da udaram po tipkama — izazvala sam takav efekat da mislim da od vremena prve puške u Beloj Crkvi tako nešto nije odjeknulo, po efektu. Prvo je Milutin reagovao, kao da sam ga u mozak pogodila. Deska je bila šokirana, a Milica očajna. Verovatno, nije mogla da shvati kako je meni do muzike kada je Mića Glavonja tako daleko. U porodici bi se sve to lako i podnelo, ali je uleteo drug iz susedne sobe (čiji je mali malopre sedeo na noši). On je toliko vikao, da je čak i Milutin bio primoran da ustane i da me brani. Bio je zaista prost taj komšija, nazivao nas je manijacima, a plašio se za svog sinčića kao da je cela filharmonija banula u njegov (a ne naš) stan i uzurpirala jedinom sinu na svetu mir i san. On je toliko toga napričao da sam ja bila frapirana koliko je i kako moja muzika uticala na njega opasno. Možda mi Milutin i ne bi dozvolio da se bavim muzikom da nije bilo tog incidenta, a možda ni ja sama ne bih tako strasno želela da se upišem u muzičku školu, da tada nisam osetila ozbiljne prepreke. No kako je poznato da umetnost ne može ostati sputana kada izbiju snažni porivi, to sam ja već sutradan počela pomno da se raspitujem gde i kako se mogu uzimati časovi klavira, jer zaista nisam imala snage da sačekam jesen.
Tako je počela moja mučna muzička karijera. Nabavila sam u jednoj antikvarnici Bajera i zamolila staru gospođu, vlasnicu klavira, da mi objasni bar osnovne stvari. Ona je to prihvatila. U mom sviranju uživali smo jedino Milutin i ja. Milutin zbog komšije. U slobodnim časovima tragala sam za svojim starim školskim drugaricama. Pronašla sam samo Ljubinku. Njoj su noge, dok smo mi bili u Mariolani, tako strašno porasle, da ja nisam mogla da skinem pogled sa njih. Marijanine noge uopšte nisu bile tanke u poređenju sa Ljubinki-nim. Svakoga jutra odlazile smo na reku. Ponele bismo po sendvič i ostale na obali dok ne zađe sunce. U Mariolani nije bilo reke i ja nisam naučila da plivam. Naravno da to nisam htela nikome da priznam. Navodno, u dubokoj vodi su me hvatali grčevi, pa mi je lekar zabranio da se otisnem od obale. Tako sam govorila, a mislila sam da mi smeta dno, jer da ga jednostavno ne dodirujem, ja bih morala da plivam kao i ostali normalan svet. Valjda se ne bih udavila. Zato sam jednom došla rano na plažu sama i zagazila duboko, sve dok mi voda nije došla do brade, a onda sam naglo zgrčila noge i počela da se praćakam. Gospode bože, što je ta vodurina odvratna. Ulazila mi je i na usta i na nos, pa čak i kroz uši. Sva sreća neki ribari što su se vraćali iz lova, kako su posle pričali, spazili su me kako se davim i uzvukli na obalu. Nisu znali da u jedno dečje telo može da stane toliko vode, kazali su Deski. Nisu ni primetili da ja nisam dete. Deska je jecala dok su oni to pričali, a onda me je dobro išamarala, kada smo ostale same. — Zar ne shvataš da su ribe mogle da te pojedu? — siktala je. — Strvino jedna! (Iz svega toga vidi se da nije delovala baš tako žalosno, kao što se činilo dok su strani ljudi bili tu.) Sa plažom, Ljubinkom i ostalim glupostima bio je kraj, ukoliko ne mislim da Milutin sazna za sve, a onda bih videla svoje. On se upravo nalazio na terenu, opet na nekom važnom zadatku. Pitala sam majku — dokle će ta naša revolucija i Milutinov teren da traju, ima li kraja tome. Baš sam htela da je odobrovoljim posle svog nesrepnog davljenja, ali to je bio razlog za jedan novi šamar. Milica nije mogla da podnese mamine i moje prepirke. — Možete da mislite kako mi je: majka u klimaksu, sestra u pubertetu... — žalila se našoj komšinici, onoj staroj kozi. Čula sam je. — A Mića Glavonja u Mariolani! — dodala sam, zaista bezazleno. To je bio dovoljan razlog da Milica plače sledeća tri dana. A baš ništa loše nisam mislila. Da bih je malo razonodila, obećala sam joj da ću nagovoriti tatu da nam dozvoli da odemo do početka školske godine u Mariolanu. I onako sam želela da ispričam Marijani sve, o našem stanu i koga sve tu ima, a naročito sam bila nestrpljiva da sa njom razgovaram o plivanju i mom davljenju, kao i da je obavestim da sam rešila da se posvetim muzici. Milutin je na opšte čuđenje pristao, čak nam je i kamion nabavio, jedan što je kretao u zoru, a predveče već stigao u Drajšpic gase. Nismo imali ni
vremena da javimo dedi. Sedeli su svi ispred kuće kada se kamion pojavio. Oni su baš mislili — ko bi to u ovo doba mogao da stigne u Mariolanu? Sigurno Deska opet šalje po prilici neku vest, kad ono — Milica i ja! Majkica je plakala od radosti. Ni deda ni majka nisu mogli da shvate zašto Milica mora odmah da odjuri nekuda, zar to ne može da sačeka sutra. Dok su se oni prepirali, ja sam šmugnula do cukeraševih. Marijanu sam srela na vratima. Nije bila preterano iznenađena što me vidi. — O, došla si? — rekla je samo kao da namerava, bez obzira na mene, da krene tamo kuda je pošla. — A ja idem u bioskop da gledam „Legendu o zemlji sibirskoj". — Pa to smo gledale zimus — podsetila sam je. — Znam, ali obeđala sam komšinici da ću ići sa njom u bioskop, jednoj što su se nedavno doselili, hođeš li ti sa nama? Nije ni sačekala da joj kažem da nemam nameru da ponovo gledam taj film i da nije baš ni zgodno gledati taj film u ovo vreme. Nisam uspela ni da joj ispričam šta mi se u Senovu dogodilo. Između Marijane i mene bilo je sve svršeno. Nisam mogla da joj oprostim novu komšinicu niti stari film. Bila sam tužna sve dok nisam ugledala Milicu. Vratila se sva pokunjena. Nije mogla da okusi ni uštipke koje je majkica na brzinu zame-sila u čast našeg dolaska. Tako se dedi učinilo da smo nas dve došle brzo kući, jer smo ipak lepo vaspitane devojčice. Uto je stigao i ujak koji se tog leta vratio iz sveta. Posle zarobljeništva vrteo se tamo-amo po Evropi, a onda se kao svetski čovek vratio u Mariolanu da bi nam u kasne letnje večeri pričao o kapitalističkoj ništariji. Naravno, ukoliko nije išao sa Nadom Srce u bioskop, a ona je volela sve filmove da gleda i da mi onda priča taj isti film duže nego što je trajao. Valjda zato što joj je refren, bio: Jao što ti je ujkica sladak! pa — Hođeš li da ti budem ujnica? — To bi ceo dijalog iz filma uvećavalo bar za jednu trećinu. Ona je obično prepričavala filmove kada se ujak pravio da nije kod kuđe. Zatvorio bi se u klozet i rekao da joj kažem da je on iznenada otišao poslom, iako smo svi znali da on ništa ne radi. Jednom, kada je i ona želela da uđe u tu istu prostoriju, ujak je bio strašno ljut na mene, jer je morao kroz prozor da iskoči u dvorište, pa kao iznenada je ušao, jer nije mogao u papučama ne znam kuda poslovno da se mota. A ja da zabašurim čitavu stvar ispričam Nadi Srcetu kako je moj ujak bio strahovito hrabar čovek one zime pred rat, kada je na Bregu na njega naleteo vuk, a on mu podmetnuo pesnicu. — I znate, — rekla sam joj — moj ujak je tako snažno gurno pesnicu vuku u grkljan da je ovome proletela do repa. Pa je onda ujak uhvatio vuka iznutra za rep i prevrnuo celog vuka naopako. Mislila sam da bi ujaka ta priča koju sam najviše od svih njegovih dogodovština volela da slušam, obradovala, s obzirom da baš njegovoj devojci pričam o tome kako je hrabar, ali on se naljutio i rekao da ne lupetam.
Nadica i ja smo bile zbunjene. Njoj su suze udarile na oči. — Oh, — rekla je — nisam znala da si tako hrabar. — Koješta, — primetio je ujka — priče za male devojčice. Ali Nadica je bila, kao i majkica, uvek spremna da zaplače, a sada posebno što se baš njoj dogodilo da ima tako hrabrog mladića. Onda je primetila da je došao spolja u papučama i zaključila da neka laž negde, ipak, postoji i opet briznula u plač, kao da je ujak bio sa nekom Cigankom, koja, recimo, veoma lepo igra i peva. — Sve je svršeno — govorila je. — Bolje bi bilo da mi odmah priznaš. Ko je ona? Ujak nije mogao da joj prizna da je čitav sat čitao „Zabavnik" u klozetu i zašto se sada ponašao kao ilegalac kada su naši stigli. To ni ja nisam shvatila, ali i on je imao neke svoje ozbiljne razloge kao Milutin, pa čak i Pera Kralj, neke muške tajne, vezane za politiku i neke probleme koje mi žene nismo razumevale. Sve bi to moglo još nekako da prođe, i nije me se u stvari ticalo, ja sam svoje probleme u vezi sa muškarcima raščistila kada je Sava bio u pitanju. Ne samo zbog čizama i svih onih izmišljotina (u vezi sa pokojnom majkom i ostalo), nego uopšte me njihovi posebni razlozi nisu intere-sovali i bili su mi dosadni kada se mama raspravlja sa Milutinom ili Milica sa Mićom. Nego, kada je ujak napravio scenu što sam mu dirala marke i poređala ih po boji (a ne po serijama i državama), on je od toga napravio svetski problem. Drao se na majkicu što mi je, dok je on bio u zarobljeništvu, dala da se igram sa njegovim markama. Onda je uobrazio da sam mu izgubila neku marku koja vredi milione dolara, više nego Žuravicin vinograd. Onda mi je stvarno bilo dosta, jer znam da ni jednu tako skupocenu marku nisam izgubila. Menjala sam se za neke zelene marke sa glavom kralja Aleksandra, ali takvih je bilo bar deset istih, od tri dinara. Ni najednoj nije pisalo ni milion dolara, ni Žuravicin vinograd. — Pa kakva ti je to marka, koje boje? — pitala je majkica. — Kakva boja? — drao se on, kao da gori vinograd. Nije znao ni šta je na njoj nacrtano, ni brojku, ništa. A ja sam prelistala sve knjige sa mustrama od Teokarovićeve štofare. Našla sam dve-tri rumunske marke, ali ni jednu skupocenu. Pisalo je Romania na njima. Ujak ih je bacio. — Sve ste mi razbucali! Kako ste mogli moju jedriličarsku uniformu da isečete i bacite u bunar? — vikao je izbezumljeno. — Pa to je Pera! — uzdisala je majkica kroz suze. Onda je deda naleteo sa onom svojom starom pričom o uperenom bajonetu, razdrljanim grudima i kako je viknuo: „Pucajte u mene ako treba, decu neđu izdati..." Majkica je ovog puta baš mogla da se uzdrži od svojih neumesnih primedbi. Nije joj neophodno bilo da pred svima kaže kako deda izmišlja, kad smo to i onako svi znali. Ujak je onda rekao da smo svi mi bleferi. Ne znam šta je sa tim mislio, ali
deda je napustio prostoriju (kuhinju) i tražio je da mu se ručak donese u malu sobu. Izjavio je da sa gospodom koja ga ne poštuju neće više da ima ničeg zajedničkog, pa makar mu oni bili i sinovi. Ujak je neumesno počeo da se cereka, što je dedu još više uvredilo. Međutim i sama sam bila uvređena. Najviše zbog Marijane i komšinice. Hajde, da je ponovo gledala film ,,3latan grad" sa Kristinom Zederbaum i ono kako se udavila u bari, a sunce zalazi. Baš sam želela da Marijani na nekom omladinskom sastanku bude upućena drugarska kritika. Još sam se više naljutila kada sam saznala da je Mića Glavonja te prve večeri bio sa Olgicom u bioskopu, Miličinom najboljom drugari-com. To nam je ispričala Marijana još iste večeri kada smo doputovale u Mariolanu. Milica je plakala cele noći. Badava sam je tešila da Mića svakako ne bi otišao da je znao da ćemo mi doputovati i da nije ništa strašno kada je otišao sa Olgicom, jer nju poznajemo. Za Milicu su baš to bili razlozi zbog kojih je još više plakala. U Mariolani se sve brzo sazna, pa je Mića sutradan dojurio i slagao da nije bio u bioskopu, da su to samo gadne Marijanine laži. Rekao je da će toj maloj noge polomiti. Zapazila sam da mi baš ne bi ni bilo žao, jer sam bila veoma uvređena na Marijanu, najviše zbog toga što sam sada znala da joj nikada neću ispričati kako sam se davila, niti kako ću postati pijanista. Pa kako bih mogla da joj poverim te najintimnije stvari kada je njoj preča komšinica i ruski film od mene koja sam se najviše zbog nje vratila. Mariolana mi je postala odjednom užasno do-sadna. Dani su bili topli i dugi. Nisam znala kako da utrošim vreme. Zamračila bih sobu i po ceo dan ležala i čitala. Marke nisam smela ni da pipnem. Milica nije htela ni za živu glavu sa mnom da igra ni dame ni tablanet. Samo je pisala nešto iza lakta (da se ne vidi) i brisala u rukav nos. Znam da bi to Desku jako nerviralo, ali nisam htela da je podsetim. I ovako je bila neraspoložena. Mipa je, kao slučajno, svakog dana navraćao do ujaka. Odjednom su mu popucale sve gume na biciklu, pa je morao da ih lepi. Ujak je doneo neki lepak iz Evrope što sve živo lepi, tako da je cela Mariolana nešto lepila u našem dvorištu. Milica je ostajala u pozadini. Govorila je da je ne interesuje ni Mića, ni gume za bicikl, ni taj glupi lepak. Ali, kada je Mića prestao da dolazi (samo dva dana nije bio) Milica me je poslala kod njega. Nije mogla da smisli ništa pametno što bih mu rekla, već je očekivala od mene da to učinim, iako me je stalno nazivala glupačom. — Šta si mu rekla? — pitala me je kad sam se vratila. — Ništa. Da sam slučajno prolazila, pa sam htela da vidim da li mu lepak dobro drži gume. — A on, je l' pita za mene, da li sam još ljuta. Da li mi je poručio nešto? Kada sam joj rekla da se lepak dobro drži i da nije pitao za nju, Milici je to bio dovoljan razlog da mi kaže da sam obična budala. Zaklela sam se da više nikada neću ići tako sumanuto kada je bezobrazna. Posle mi je bilo žao kada se rasplakala, pa sam joj obeđala da ću uveče da odem sa Marijanom na korzo da vidim da li Mića šeta sa Olgicom iako sam rekla da mi Marijana nije više
drugarica. (Zna se zbog čega.) Ono što me je kod Marijane najviše razbesnelo je da ona nije ni primetila da mi nije više najbolja prijateljica. Uhvatila me je pod ruku i povela kod komšinice. Smatrala sam da je to već suviše, ali sam morala da se pravim luda, zbog Milice. — Znaš da sam se ovog leta davila u reci u Senovu? — pitala sam možda malo nespretno Marijanu, jer otkuda bi ona to mogla da zna? — Pa kad si blesava. Ideš u duboko, a ne znaš da plivaš. I moja braća su se davila, pa su živi. Dakle, to kako Marijana voli da potceni čoveka, to je neverovatno. I to pred komšinicom. — Izvukli su me neki ribari. Deska se onesvestila kad me je videla polumrtvu — dodala sam, kao da ona nije pomenula braću. — Čudna mi čuda, — rekla je Marijana — i moja majka se onesvešpuje kad god se neko od nas davi. Marijana je htela da predstavi čitavu stvar kao da se ceo svet davi, a najčešpe oni cukeraševi, pa sad od toga ne treba praviti pitanje. Samo da pred tom komšinicom moja priča ne bi bila interesantna. Ali to joj nije upalilo. Ta Milesa, komšinica, iako starija dve godine od nas, htela je tačno da joj ispričam kako to izgleda kad se čovek udavi, jer sam, kako kaže, doživela „kliničku smrt" i da li je istina da onda čoveku u sekundi projuri ceo život kroz pamđenje? — Kako da ne — rekla sam za inat Marijani. — To je zaista bilo uzbudljivo — rekla sam i počela da joj pričam sve od početka, otprilike kao kad Nada Srce prepričava film nadugačko i naširoko. Tako sam Milesi rekla i ono za uperene bajonete dedine i kako smo bili primorani da isečemo ujakovu jedriličarsku uniformu i sve ostale gluposti, i to onako kako ih je deda izmišljao. Ne znam šta mi bi. — Ti napriča ne samo tvoj tužni život, već i šta se kobojagi tvom dedi dogodilo. Ispričaj bar onda i za onu Ciganku, kako je Pera Kralj pobegao za vreme prvog svetskog rata zbog nje iz vojske. Milesu je ta priča posebno interesovala, ali sam se ja ovog puta ozbiljno naljutila na Marijanu, jer ona nema nikakva prava da iznosi u javnost porodične tajne. Prešla sam na muziku. Ispričala sam Milesi (namerno sam okretala glavu od Marijane) kako su moji odlučili da se posvetim muzici. Rekla sam da mi je žao što nam klavir nije ovde, jer bih im rado odsvirala nešto. Na to je Milesa predložila da odemo kod nje, jer bi baš volela da čuje kako ja sviram. Prestravila sam se, još više nego kada sam izmislila da znam da plivam, pa je to trebalo i da dokažem. Sada ne bih mogla ni da se udavim, svi bi ubrzo konstatovali da lažem, to sa klavirom. Osetila sam da mi se povraća, zaista, od te izmišljotine, pa sam rekla da mi je strašno muka i da odmah moram kuđi, jer ću se onesvestiti. Ali, onda sam se setila da nismo stigle do korzoa i da će Milica biti besna. Sinula mi je
spasonosna ideja: — Nemam ovde note, nisam ih ponela — rekla sam Milesi. — A po čemu sviraš? — insistirala je ona, kao da joj je to najvažnija stvar u životu da čuje moju muziku. Pomenula sam Bajera i izmislila Čajkovskog, iako sam se samo par minuta pre toga pokajala i obeđala sebi da nikad više u životu nepu slagati. — Čajkovskog imam? — uskliknula je Milesa. Rekla sam im da me mrzi da sviram po notama i odlupetala im Pseći koncert. Njima se to, zamislite dopalo, pa sam odlučila da se posvetim stvarno muzici, kada sam već talentovana. Marijana je rekla da njena braća sviraju na harmonici, ali da to nije tako lepo kao na klaviru. Videla sam da Marijana, ipak, nije tako rđava devojčica. Otrčale smo brzo na korzo, jer je već bilo kasno. Videle smo Miću Glavonju. Nije šetao sa Olgicom. — Gde ti je sestra? — pitao me je. — Šta te se tiče — rekla sam mu. Milica je smatrala da je to krajnje nevaspitano, tako odgovarati. Ujutru mu je napisala pismo koje sam ja morala da odnesem. Dotrčao je odmah i onda su otišli da se kupaju na ribnjak. Mene nisu zvali. Rekla sam pred Mićom da više nikada nepu ići da vidim s kim šeta i da mu posle nosim pismo, niti da pitam za lepak. Smejali su se. Bila sam zaista ljuta. VIII LETNjA GROZNICA
Milesa je otputovala na more, a Marijana kod rođaka u Bosnu. Tako sam ostala sama. Jabuke petrovače su već odavno prošle, a šljive u de-dinom dvorištu još nisu sazrele. Bilo je neopisivo dosadno. Jedno popodne pala mi je spasonosna ideja na pamet. Odlučila sam da uzmem ujakov bicikl i da sama odem do ribnjaka ili parka, da prošetam, jer je vruđina bila nesnosna, a čitanje mi se popelo na glavu. Zaboravila sam samo jedan detalj. Umela sam da se popnem na bicikl, ali nisam znala da siđem. Kada sam kretala obično me je ujak pridržavao, jer je bicikl bio muški, a moje noge suviše kratke. Onda bi me sačekao da napravim krug do pijace i pomogao mi da siđem. Ovog puta kada sam se vratila nije bilo nikog da me sačeka. Sunce je bilo tako upeklo da je asfalt mirisao na smolu. Imala sam utisak da vozim kroz testo. Nekoliko puta sam obišla pijacu, ali nisam srela nikog poznatog ko bi mi pomogao, tako da je već panika počela da me hvata. Jedva sam dosezala stopalama do pedala. Ramena su me bolela od istezanja, a pantalone mi se lepile oko butina. Obišla sam ceo grad. Kad bih prolazila pored naše kuće viknula bih: — Ujo! — ali sve je bilo zamrlo. Nisam smela da se osvrnem da vidim
ima li koga iza prozora, da ne bih pala. Suviše glasno nisam ni smela da zovem da ne bih probudila dedu, jer je to bilo nešto najstrašnije što može našu porodicu da zadesi. Bio bi tada namrgođen bar nedelju dana, a to je, opet povlačilo druge neprilike — ne bi me nikuda puštali sledeća tri dana, za kaznu. Ne znam ni sama koliko sam terala bicikl. Bio je već suton kada sam uletela međ krave. Iznenada su izašle iz pobočne ulice. Mukale su dižući njuške prema suncu. Pomislila sam da mi jedino preostaje da zažmurim i tresnem da bi mojim mukama bio kraj. Poslednje na šta sam pomislila i pri čemu mi je zadrhtala brada bilo je da nikada neću saznati da li je lubenica što se hladi u bunaru crvena ili žuta. Veđ sam videla kako majka izvlači vedro i kako lanac iz bunara pada pod dunju, kada sam ugledala njega... Preplanuo, sa plavim očima, na biciklu, delovao mi je među kravama kao vitez što se pojavljuje u pravom, zapravo, poslednjem trenutku. Bio je to Svetislav, ujakov najbolji prijatelj. Smejao se, valjda videći me u panici, a zubi su mu blistali. Probijao se kroz stado i ja sam kasnije, kad god sam želela da ga zamislim, videla kako se spretno provlači međ krave, da bi čvrsto uhvatio jednom rukom moj volan. Drugom me je obujmio oko struka. E, tog trenutka se dogodilo to. Prava ljubav. Kao struja. Nisam videla ni krave. Zaboravila sam istegljene mišiće. Počela sam da lebdim pored krave kao ptica. Mislim da ne bih osetila strah ni zamor da sam tako vozila bicikl i do Temišvara. Svetislav me je izbavio i od tog trenutka se moj pogled zalepio za njega. U sveskama sam pisala S đirilicom i latinicom. I ne samo da sam ono popodne zaboravila na lubenicu u bunaru. Čini mi se da ih tog leta uopšte više nisam okusila. Nisam mogla da jedem. Ne samo lubenice, već bilo šta. Majkica je svakog petka donosila od pekara hleb od deset kila, koji bi još u četvrtak uveče zamesila sa krompirom, a ostavila testo za doručak da nam ispeče uštipke. Tako je u petak sve mirisalo na sveže pečen hleb, cela Drajšpic gase. Ali meni je sada bilo muka od tog mirisa. Ne bih mogla da stavim zalogaj u usta ni da Marijana nije otputovala u Bosnu, pa mi, recimo, ponudila da naš hleb namažemo njenim pasuljem i pošećerimo. U kući su se zagledali i počeli da govore tiho. Pipali su mi čelo i zaključili da sam pod povišenom temperaturom. Ipak, dijagnozu nisu mogli da postave. Hrana je za mene izgubila svaki ukus, kao da je opet postala neslana. I voda mi se gadila. Hodala sam kao mesečar u raznim pravcima, ne bih li još jednom naletela na krave, ali takav sticaj okolnosti — „one i on", znala sam, neće se ponoviti. Stajala sam pred ogledalom i češljala se satima, gledala kroz prozor iza firange i prebirala po pameti sve što sam ikada čula o Svetislavu. Znala sam ga od svog rođenja, otkad pamtim za sebe, ali do onog popodneva nisam zapazila ništa neobično na njemu. Prepričavanja su ovlaš prolazila kraj mene. Kada su ga pred ujakom pominjali, on bi samo odmahnuo: „Koješta, palanka ko palanka..." Sada sam, međutim, pokušavala da sklopim mozaik o njemu. Godina ujakovih, još malo pa da mi tata bude. Diplomirao pravo, ali ne radi. Ima dve devojke, jednu lekarku i drugu što radi u Osiguravajupem zavodu. Kažu da se ni
jednom od njih nepe oženiti. Pričali su i o nekoj ne-sređnoj glumici koja je davno umrla od tuberkuloze. Po mišljenju našeg komšiluka on se zbog nje nije oženio niti će se ikada oženiti. Međutim, nije delovao tužno. Ujutro sam rano odlazila po vodu na ugao gde je Svetislav stanovao. Tvrdila sam da je zdravija za piće od naše, bunarske. Taj moj gest sa vodom sve je iznenadio, jer nisam bila poznata po tome da volim bilo šta da nosim, a ponajmanje vodu u kanti. Uskoro je trebalo da počne školska godina i ja sam sa tugom pomišljala na povratak u Senovo. Rastanak sa Svetislavom izgledao mi je nemoguć, kao kraj sveta, iako sam ga tog leta samo jednom srela, onda sa kravama. Ne znam šta mi je bilo i zašto mi se sve činilo tako beznadežno. Valjda je bilo prelazno od Milice, jer i ona je stalno uzdisala kada se pominjao naš put. U stvari, bilo mi je beskrajno dosadno, mada sam tada mislila da je nesrećna ljubav u pitanju. I odjednom sam htela da raščistim sve sa Svetislavom (ko Deska sa Milutinom). Rešila sam da ga odlučno pitam prvi put kada se budemo sreli da li je to istina za tu lekarku i onu drugu devojku iz Osiguravajućeg zavoda, a posebno me je mučila pomisao na tuberkuloznu glumicu. Šta je od svega toga bila istina, morala sam da saznam. Odjednom tako, taman sam zagrizla jabuku, ja koja sam se satima pripremala za slučajan susret, zatečena sam sa punim ustima i Zlatnom knjigom u rukama. Sedim bosa u prozoru kao neka balavica. — Da li ti je ujak tu? — pitao je, a ja nisam mogla da progutam jabuku. Skočila sam sa prozora i jurnula kod ujaka. — Šta ti je? — viknuo je. — Totalno si pomahnitala. Koliko puta treba da ti ponovim da ne upadaš u moju sobu kao marsovac! — Došao je — rekla sam mu promuklim glasom koji je jedva izbio kroz stegnuto grlo. — Ko? — pitao je ujak. — Pa on — rekla sam. — Ko on? Ima li ime? — Pa, Svetislav — rekla sam kao da prvi put izgovaram i čujem to ime. — Ali šta ti je? Kako to govoriš i izgledaš? — pitao me je ujak. Istrčala sam napolje i sakrila se u kuhinju. Njih dvojica su pričali o nekoj besmislenoj utakmici i glasno se smejali. Palo mi je na pamet da bih na brzinu mogla da se doteram i povratim dobar utisak. Obukla sam svilenu haljinu i patike, stavila rajf na kosu. Kada me je video, ujak se zacenio od smeha, kao da ništa smešnije nije video u životu. Naravno, to je bio dovoljan razlog da briznem u plač.
— Udesila si se kao seoska mlada — rekao je, gušepi se od smeha. Istrčala sam napolje. Ako sam ikada nekoga mrzela, onda sam ujaka u tom trenutku. Naslonila sam se na plot i grizla maramicu. Odjednom sam osetila njegovu ruku na ramenu. Mislim da struja visokog napona ne bi mogla više da protrese. Obrisao mi je suze svojom belom, uštirkanom maramicom koja je pomalo mirisala na duvan, a u stvari na suvo grožđe. Svojom snažnom, preplanulom rukom sklonio mi je kosu sa lica i zabacio je iza uha. (Oh, da li su mi uši sasvim čiste? — prestravila sam se od straha i shvatila da je Deska zaista bila u pravu kada me je svakog jutra pitala da li sam dobro oprala uši, jer nikad ne znaš kad ti neko može proviriti u uho. Zaklela sam se u sebi da ću redovno prati uši, i zube, i uostalom, sve. Ne samo zbog Deske. Naravno, njoj ništa o ovome neću govoriti.) — Obuci pantalone i uzmi bicikl. Čekam te iza ugla. Pojurila sam u malu sobu. Tresla me je groznica. Bilo je to otkrovenje. Shvatila sam šta je ljubav. (Ono sa Savom bilo je bez veze.) Izletela sam na ulicu zakopčavajupi pantalone. Kako da uzjašem sada bicikl kada ne umem sama? Ama kakvi, ne umem, za pravu ljubav nema prepreka. Pritisla sam snažno levom nogom pedalu i prebacila desnu preko sedišta. Čekao me je. Proletela sam kraj njega. Vozio je za mnom do ciglane, a onda Obalom ribolova. Ponekad bi me stigao, prebacio mi ruku preko ramena i vozio paralelno sa mnom. Kada mi je spustio ruku na struk, pomislila sam da su mi izrasla krila. Zaustavio se kraj trske i ja sam skočila sa bicikla kao da mi je to milioniti (i prvi) put da sama silazim. Skinuo je svoj žaket. Seli smo na njega. Nismo razgovarali. Lomila sam trsku. Znala sam da me posmatra. Nisam smela da ga pogledam. Dodirnuo mi je rukom kosu, a onda je spustio na vrat. Privukao mi je lice obema šakama i zagledao mi se u oči. Poljubio me je u kapke, a onda u vrh nosa. — Da li te je neko poljubio? — pitao me je. — Morao sam da te vidim — rekao je i ja sam mu poverovala. — Ne, — rekla sam zapanjeno, kao da me pita nešto krajnje apsurdno — naravno da me niko nije poljubio. A tebe? — uzvratila sam pitanje i pogledala ga pravo u oči. Želela sam da najzad čujem pravu istinu, jer sam bila ubeđena da su sve te priče o njegovim devojkama prava izmišljotina. Znala sam da je onim svojim pogledom prvi put mene pogledao. Nije mi odgovorio. Povukao je ruku sa moje kose i rekao: — Hajdemo, kasno je. Sunce je zalazilo nad ribnjakom. Nije mi odgovorio. Vozio je bicikl iza mog. Pokušala sam da ga sačekam, ali on je zaostajao koliko bih ja usporavala. Kod mog ugla mi je mahnuo i nestao pre no što sam ja uspela bilo šta da kažem. Prošlo je leto a da ga nisam više videla. Otputovao je. Vodili su me kod lekara da ustanovi zašto sam izgubila apetit, a predveče dobijala temperaturu. On je konstatovao da je to neka vrsta groznice koja se te jeseni pojavila, verovatno od ujeda nekog insekta, ali da ne ostavlja ozbiljne posledice. Milutin je jednog dana iznenada poslao kamion po nas. Prve jesenje kiše
su počele da padaju, tako da nas je do Senova pratilo ružno vreme. Milica je bila ljuta, jer nije uspela ni da se pozdravi sa Mićom, a meni je baš sve bilo, ali stvarno, svejedno. IX LIPOV ČAJ I DRUGI NESPORAZUMI
— Ti, Subotićeva, — rekla mi je jednog dana nastavnica iz matematike — ili ne razumeš dobro srpski, ili ti nešto fali. Trebalo bi da odeš kod lekara da te pregleda. Tvoja sestra Milica potpuno je normalna osoba. Uostalom, pozovi svog oca, neka dođe u zbornicu za vreme odmora. Ako je htela da kaže da sam nenormalna (za razliku od Milice), onda sam joj ja mogla reći da sa tim svojim brkovima deluje kao pravi manijak. Nije ni čudo što smo je zvali Paramecijus. Verujem da ne zna šta to znači i da bi mislila da je to nešto vrlo otmeno. Uspijala se kad govori kao da nema dlakave noge. I, uopšte, bila je odvratna. Manje-više, nisam ni druge profesore volela. To „Subotićeva i tvoja sestra Milica", kao da im je neki tajni agent preneo iz Mariolane lozinku, ponavljali su do besvesti. Dobro, Paramecijus je bila u pravu kada mi je zamerala što ne znam matematiku. Iako je ona bila do te mere ograničena da nije mogla da poveruje da ja zaista ne razumem matematiku, već je verovala da ja njoj iz nekih prljavih pobuda teram inat. — Zašto ne razumem srpski? — pitala sam je. Razred je urlao od smeha. — Pa mi imamo matemariku, a ne maternji jezik — rekla sam, ne shvatajuđi šta je to tako smešno. — Dobro, dobro, — kazala je — samo videćemo ko će na kraju da se smeje. Ko se poslednji smeje, najslađe se smeje — izgovorila je sa izve-snim dostojanstvom kao da glumi u nekoj Šekspirovoj komediji, pa je, kako se ono kaže: pitanje je biti il ne biti sad, ili obrnuto. — Drska si — dodala je potmulo. — Zašto sam, pa, sad ja drska? — pitala sam, ne znajupi šta ta baba hope i zašto me stalno izaziva. — Odjednom si progovorila. A dok sam ti govorila da postaviš problem, bila si mutava. Reći čoveku da je mutav, po njoj, bilo je verovatno vrlo otmeno. — Hoćeš da kažeš, znači, da sam ja drska? — to je nastavila dramatičnim glasom, kao da neko mora biti drzak. U stvari, bila je ona. — Pa dobro, neka drug Subotić dođe kada prva otvorena vrata budu. — Kako prva otvorena vrata? — pitala sam, jer bi se svakom normalnom čoveku činilo da neko neđe ući na zatvorena vrata, ali ja, zaista, nisam shvatala zašto bi moj Milutin ušao na prva otvorena vrata. — Aha! — uskliknula je kao da je uhvatila lopova za nogu.
— Šta vam je, gospođo? — pitala sam je zaista iskreno. Razred je podivljao od smeha. Paramecijus je bila crvena kao rak. Izbacila me je napolje i obećala da ću za ovu svoju svinjariju dobiti naj-manje ukor razrednog veća. Kreten. Rajka mi je na odmoru objasnila da se u Senovu ,,otvorenim vratima" naziva dan kada razredni starešina dežura, a roditelji loših i nevaspitanih đaka dolaze da im se to saopšti. U Mariolani se to lepo zvalo roditeljski sastanak. Mislila sam da to što nisam znala za to, pre svega, nije bilo tako smešno, a drugo — ni tako bezobrazno. Deski za ceo slučaj nisam smela da ispričam, jer se tih dana zapošljavala, pa je bila u krajnjoj konfuziji. Sem toga, moram priznati, iako mi je majka, da je imala izvesne sličnosti sa Paramecijusom. Na svu sreću ne onih po izgledu, mislim na njenu sreću, već više po shvatanjima. U poslednje vreme stalno je uobražavala da ja njoj sve za inat radim i govorim. Kada sam joj rekla da to uobražava, ona me je raspalila i zaključila da sam drska balavica. Posle je plakala tužno, kao da je ona bila drska, a ne ja, pa ja nju raspalila. Uvidela sam da se sa njom ne treba raspravljati, jer kao što je Milica tiho rekla u kupatilu — Pusti je, zar ne vidiš da je u posebnom dobu — tako se i za Paramecijusa moglo to isto pretpostaviti. No, Miličin način ophođenja bio je sasvim drukčiji. Ona je uvek znala šta kome treba reći. — Da, mama. U pravu si, mama. To se više nepe ponoviti — rekla je kroz suze kada je Deska izgrdila što joj je loše ispeglala kragnu, pa sad prvi dan na posao mora da ide izgužvana. Pa, gde tu ima logike i kakve to veze ima sa klimakterijumom? —Dokle jedna žena može da bude u klimakterijumu? — pitala sam tada, mislepi stvarno na Paramecijusa. Mama me je tako izbezumljeno pogledala, prebledela i dohvatila stoličicu. Ja sam bila kriva i za to što je stoličica proletela kroz zatvoren prozor, pa smo se zbog toga cele zime svađali sa Vračarićima, jer u Senovu te godine stakla nije bilo ni za lek. —Jelena! — viknula je Milica zgranuto kao da to o klimakterijumu prvi put čuje, kao posebnu najuvredljiviju reč koju jedan čovek može da iz-govori. — Šta je sad, opet, bilo? — pitala sam i zbog stolice i zbog tog Miličinog ,,Jelena!" — O, gospode bože, čovek više ni u sopstvenoj kupi, u najužem krugu porodice, ne sme da pita najnormalniju stvar — zaista sam bila zbunjena. Miličine suze cvrčale su po pegli, dok je popravljala maminu kragnu. — Zar to rođenoj majci da kažeš? Da li je to hvala za sve što sam za vas učinila i za ono čega se odričem? Mislila sam da je bolje da pustim, ali i Deska je, kao i Paramecijus, mislila da joj teram inat, ponašajupi se kao mutava. — Dvolična si — rekla sam Milici i otrčala kod Rajke. Kod nje nisam volela da odlazim, jer mi je njena mama bila dosadna, kao da je i ona u klimakterijumu, što naravno ne bih više izgovorila ni za živu glavu. Došlo mi je
da uopšte više ne govorim ništa, jer iako je to izgledalo neverovatno, svi su se grozno vređali bilo šta čovek, u najboljoj nameri, da kaže. — Hoćeš li da mi budeš snajka? —- pitala me je Rajkina mama kao i uvek kad dođem kod njih. Sada više nije palilo da se neodređeno osmehnem. — Šta kriviš usta? — pitala me je sada. — Hoćeš li ili nećeš? Nisam imala utisak da me ozbiljno pita. Da me je stvarno provocirala, rekla bih joj: Ne, gospođo, vaš najstariji sin je zrikav. Ne volim zrikave momke. Srednji je sav bubuljičav, a mali piški još u gaće. Ali, ona je bila uporna u svojoj želji da joj priznam. — Vidi kakvi su mi sinovi. Ko zlatne jabuke. (Ona je, pak, govorila kao u narodnim pesmama. Došlo mi je da joj kažem šta mislim o njenim sinovima, ali toliko mi je bilo svega preko glave, da nisam imala nerava da čujem još da ona vrisne kao Damjanov Zelenko.) — Ne, gospođo, — rekla sam joj, nemajupi kud — ne bih se udala ni za jednog vašeg sina. — Zaista sam bila više nego pristojna. Ali, ona je htela da zna i moje razloge, kao da, zaista, nudi zlatne jabuke. Ponašala se kao kokoška koja je snela zlatna jaja, toliko je uvek kokodakala o tim svojim sinovima. I Sultanin Ahmet i Meho bili su baš zgodni mladići, ali ona od toga nije pravila cirkus. Baš sam se bila zaželela Marijane i svih cukeraševih. — A što ti meni „gospođo"? (Sad joj je i to smetalo.) — Ne interesuje me ljubav, drugarice Despotović — rekla sam joj otvoreno, misleći da đe joj sada odgovarati i moj stil i sadržaj odgovora. Gospode bože, ala ti Despotovići znaju da se cerekaju. Ko lud na brašno. Čak i Rajka. A Dalibor, najstariji, toliko je uzrikio kad sam to odvalila, da mu je levo oko otišlo na desnu stranu, a desno na levu, od smeha. Od tada su stalno iščekivali da kažem nešto smešno, a oni da se onesvešćuju. Kod starijih ti je to najvažnije da od tebe naprave budalu. Izazivaju te, izazivaju te, pa kad ti se smuči, onda ispadneš ili glup ili mutav. Pričali su po celom Senovu da meni nije do ljubavi, kao da sam pogrešno upotrebila neku stranu reč. A ja sam to iskreno izgovorila. Stvarno sam odlučila da ne mislim više na ljubav. Posle Svetislava znala sam da se ne mogu više zaljubiti. Ne znam samo otkuda je Marijana prokljuvila da me on interesuje, jer ga pred njom u životu nisam pomenula. Uglavnom, ona mi je te jeseni u jednom svom pismu napisala da je Svetislav zauvek otišao u Kanadu. Prenerazila sam se. Pitala sam uvek poštara da li slučajno nema neko pismo za mene. Shvatila sam da je otišao u svet zbog nesreće ljubavi prema meni, zbog toga što sam živela u Senovu i zbog razlike u našim godinama. Pa, kada je već tako, onda ću se i ja, odlučila sam, odreći te strane života. Ali, ko bi to mogao da objasni Rajkinoj mami, ili bilo kojoj drugoj? Oni su mislili da se ja šalim. — Pa neka — rekla sam u sebi i vratila se kući. Nadala sam se da se Deska smirila i da joj je Milica ovog puta lepo opeglala bluzu. Deska iz principa nije umela da radi kao domaćica. Majkica joj, zato što je bila njena mađeha, nije ništa pokazivala da se ne bi u kom-šiluku govorilo da je
zla prema svojoj pastorki. Tako je ona zakasnila da nauči bilo šta, a imala je i svoju profesiju. Pre rata smo imali sluš-kinju, ali posle rata se u našoj kući kućna pomođnica nije smela ni da pomene, jer smo bili svi protiv izrabljivanja radničke klase. Tako je Mi-lica, mahom, sve radila u kući, jer ja sam bila mlađa, a i Deska se ponašala prema meni pomalo kao da mi je maćeha, ne samo što me nije ničemu učila, već je smatrala da bih odnekuda morala da znam. — Čudna mi čuda — govorila je — i to mi je neki kunst. Ja sam radije bila spoljni momak, išla sam da čekam u red za hleb, mleko i meso, što sam mrzela više od svega. Otkako se Deska zaposlila, morala sam da spremam sobu i brišem prašinu, što takođe nisam obožavala. Bilo je malo neobično što to Desku zapanjuje, kao pored žive, rođene majke, a ja ne umem i ne volim da brišem prašinu. Po njoj su sve lepe i dobre devojčice obožavale više od svega da brišu prašinu i ludovale za spremanjem fioka. Posle incidenta oko Paramecijusovog klimakterijuma i ja sam rešila da se definitivno izmenim, kao Deska u odnosu na Milutina. — Od ponedeljnika — govorila je — sasvim ću se izmeniti. Ne interesuje me da li će se Milutin vratiti i da li će živeti sa nama ili ne. Svako neka živi svoj život. Ubio me bog ako ga bilo šta budem pitala. Ta zima u Senovu bila je reska. Sneg je napadao preko metra. Jedva se kapija otvarala. Mama se brinula subotom da se Milutin negde zavejao. Pričalo se da vukovi silaze sa okolnih planina i da su rastrgli neke seljake koji su dolazili u grad. Bilo mi je žao što ne mogu više da pričam onaj izmišljeni doživljaj mog ujaka iz Mariolane o tome kako je zavukao vuku ruku do repa, pa ga prevrnuo naopako, kao da ni sama više nisam verovala u tu priču. Kako Milutin te subote uveče nije stigao, mama je stalno palila noćnu lampu da vidi koliko je sati. Čini mi se da smo Milica i ja zaspale tek u zoru. Deska nam je ujutru donela u krevet vreo čaj od lipe. Pozvala nas je da legnemo kod nje u krevet, jer će nam tako biti toplije, kada se budemo pokrile sa sva tri prekrivača, umesto svaka svojim. U stvari, mrzelo me je da ustanem i iščistim peć od pepela. Oficir, ili general, taj što se sa našim stvarima preselio u Prokuplje, poneo je i naše jorgane, tako da smo se mi sada pokrivali sa ćebadima koje nam je stara koza posudila, ali to za ovako žestok mraz nije bilo dovoljno. Deska se vratila u krevet i bilo je baš ugodno ugnezditi se u njeno toplo krilo. Volela je da nam tepa. Mazila nas je, govoreći nam da smo njene mačkice, njene lepe puslice, lepotice, mudrice... Kada sam kasnije pokušavala da dokučim kako smo iz svih tih lepih priča postajale bezobraznice, nikako nisam uspevala. Kako se to sa mnom događalo još sam i umela da rekonstruišem, ali kako je Milica postajala iznenada rđava, to je dugo ostajala za mene tajna. Naravno, za sve to, mislim da se Deskine reči od nežnih pretoče u gorka prebacivanja, bile su potrebne i određene okolnosti. Pre svega, trebalo je da Milutin ne dođe, ali i da ne javi zašto neće stići. Onda, trebalo je i da bude jako hladno i da za ručak sprema ono što do tada nikada nije. Možda se Deska ne bi ni specijalizovala kao
kuvarica da kuhinja nije bila zajednička i da se Milutin nije izborio da naše vreme bude od deset do dvanaest, dakle — najbolje vreme, što Vračarići nisu mogli da nam oproste, jer oni još uvek nisu shvatali da su se oni uselili u naš stan, veđ im se činilo da su oni nasledili našu kuhinju direktno od Marije Terezije ili bar od Josifa II (tako je Deska govorila). Zato sam tog zimskog jutra pokušala da pratim sve događaje, od buđenja i lipovog čaja u Deskinom krevetu, pa do trenutka kada me je izba-cila kao nezahvalno dete i naterala da idem i stanem u red za meso. — Ko je tako srećan da ima dve lepotice, najbolje devojčice na svetu? Baš nas briga što tata nije došao. Nije nama niko potreban — rekla je ljubeći me. — I nije — rekla sam, pokušavajupi da joj podilazim kao Milica. — Znači tebi nije stalo do rođenog oca? Ti si zaista sebično dete. — Ne, mama — pokušala je Milica da me brani. — Nama je stalo do tate, žao nam je što nije sa nama, ali verovatno da za to što nije ovde ima i opravdane razloge. Sigurno ga je nešto sprečilo. — Njega uvek nešto sprečava — odbrusila je Deska, kao da je sam Milutin u njenom krevetu, a ne Milica i ja. Deska pre svega nije volela da joj se protivureči. — Ako čovek ima posla, onda je to neodložno, onda te niko ne pita da li imaš ili nemaš porodicu — rekla sam. — Izgovori, izgovori. Za one naivne, ali ja ne spadam u te — rekla je Deska. I meni je bilo zaista žao, jer sam znala da bih i sama bila očajna da Svetislav, recimo, nije otputovao za Kanadu, već da jednog dana, posle trećeg svetskog rata, recimo, dovršava negde revoluciju, u vreme kada se ceo pošten svet već nalazio u sopstvenoj porodici, sa sopstvenom ženom. Bila bih sigurno nesrećna do daske. — Možda je to neka tajna, pa ne može da nam javi — zastupala je Milica tatu. — Znam ja te tajne — odvratila je Deska, a ja sam već osetila nešto preteće u njenom glasu i ne znam šta mi bi da je upitam: — Stvarno? Pa kad znaš šta te onda briga? Što se ždereš? — Ti mene zavitlavaš — rekla je Deska i opet me podsetila na Paramecijusa. — Bože, mama, ti stalno misliš da tebe neko zafrkava. Te Milutin te zafrkava, te Jelena. Stvarno nisi objektivna... (Neko kome je naš jezik stran ili nije maternji, pomislio bi da je Milica izgovorila najbezobrazniju psovku.) — Svi vi sve razumete. Svi ste vi pametni, i vi i vaš otac. A ja sam budala. Ja ništa ne razumem. Mene dve balavice treba da uče, ja ništa ne shvatam. — S tobom, mama, stvarno ne vredi razgovarati. Mislim da je Milica prekardašila sa tom opaskom, ali ne toliko da nas Deska izbaci iz kreveta sa onom njenom čuvenom rečenicom da smo nezahvalne balavice.
Zaista mi je od toga muka. Lepo sam se pokupila i otišla da stanem u red za meso. Iako sam sve živo navukla, od vunenih čarapa do debele pletene marame kojom me je zabradila stara koza, cvokotala sam, a stopala su mi bridela, toliko su utrnula od mraza. I pri tome mi je bilo žao Deske što se rasplakala kada nas je izbacila iz kreveta. Kao da je nju neko izbacio, a ne nas. Bilo mi je žao i Milice, jer je i ona plakala. A pomalo mi je sve bilo dosadilo, jer je Milica svake nedelje ujutru plakala. Odlučila sam da prvom prilikom sama kažsm sve Milutinu, jer u krajnjoj liniji mama je bila u pravu, bar što se njega tiče. Milica i mama su me dočekale kod kuće sve ustreptale od straha da sam se ukočila od zime. Tepale su mi da sam Sneško Belić, skidale me i trljale stopala da bi mi se otkravila. U sobi je bilo lepo toplo. Pravile su se lude oko onog Deskinog dranja ujutru, pa sam se i ja pretvarala kao da ne znam da je red na mene da očistim furunu, jer plamen je već uveliko pucketao i ja sam uživala u toploj sobi. Govorila sam da je napolju ludačka zima, kao u Sibiru, a da se svet bije oko mesa, kao jedan drugog izbacuju iz reda, pa se onda potuku itd., što nije baš odgovaralo pravoj istini, ali Milici i mami se ta priča baš dopala. — I šta je dalje bilo? — zapitkivale su me. — Da li je bilo nekog od poznatih? — I sve tako. Sva sreća što nikog iz komšiluka nije bilo, jer bi se onda ispostavilo da sam ja u nekim stvarima pomalo i preterala, a ovako sve je glatko prošlo i ja sam dobila još jedan lipov čaj, iako se ne bi moglo repi da je to nešto što najviše obožavam na svetu. Ali, ko može da kaže to Deski kada mi ona donosi čaj kao najveće iznenađenje? — Sada će moja mala devojčica da vidi šta je za nju njena majčica pripremila — kaže i pruža mi čaj, očekujupi da se onesvestim od sreće. Međutim, šta je pravi smrad shvatila sam tek kada je Vračarić ušao bez kucanja u našu sobu i pitao jednim dosta isledničkim glasom da li to nama nešto zaudara, kao, recimo, strvina iz kuhinje, jer je na nas red da kuvamo. Ja sam bila donela lepu kokošku i svi smo se radovali kada nam je Deska saopštila da ćemo ručati kao da je Božip, zapravo Prvi maj, ispravila se, jer bez obzira na Milutinovo odsustvo, znalo se da on ne obožava te prevaziđene religiozne praznike. — Kao da je Nova godina — pomogla sam joj ja, jer je Nova godina bila zaista na pragu, a na Prvi maj bismo još morali da čekamo. — Da, da, kao za Novu godinu i kao da je tata ovde. Pametno moje dete — rekla je Deska baš kada je Vračarić otvorio vrata. Taj nezgrapni tip išao mi je na nerve, a posebno što je smatrao da je njegov sinčić do te mere zabavan da svi uživamo kad u zajedničkom predsoblju satima sedi na noši, kao da je to najočaravajući miomiris. Nešto sam u tom smislu htela i da odvalim, jer mi je već davno bilo na vrh jezika, ali divlji smrad koji je nezadrživo prodirao iz kuhinje upozoravao nas je da i drug Vračarić, na žalost, jednom u svom dosadnom životu može da bude u pravu. Deska se uhvatila za glavu i hrabro jurnula u kuhinju. Gospođa Brkić, ili stara koza, kako je glasio njen pseudonim, ili umetničko ime što smo joj ga Milica i ja nadenule, veđ se stvorila u kuhinji. Navikla i na veđe tragedije u
životu od toga kada se kokoška stavi u rernu zajedno sa crevima, ona je uvek imala nečeg umirujuneg u glasu. — No, no, pa to nije ništa — govorila je tiho dok se Deska uhvatila za glavu i mahala kao da je obad ujeo. — Taman sam ja jutros, dok ste vi spavali, skuvala divnu goveđu supicu, pa pemo to lepo ručati. Imam i malo rena i pirinča, pa ćemo se bogovski najesti. Vuklo bi mi se ionako do sledećeg deljenja mesa, a vi znate da za stare ljude i visok pritisak govedina i nije preporučljiva. Sudepi po njoj jedina pametna i korisna stvar koja je mogla da se desi je baš da Deska strpa kokošku sa crevima u rernu. — Siroto moje dete, siroto moje dete — cvilela je mama. — Smrzavala se celo jutro u redu da bih ja ovakvu besmislicu napravila. Tek sam kasnije shvatila da ona to misli na mene i da sam ja to siroto dete kao da je božemioprosti mene strpala u šporet istovetno sa onom pričom o Marici i Ivici i zloj veštici. Znala sam da je jedna od najopasnijih stvari na svetu tešiti Desku, pa sam đutala. — Eto kad neko nema majke da ga nauči šta je život, već se potuca od nemila do nedraga. Samo onaj ko poznaje Desku i naše porodične prilike umeo bi da dešifruje šta znači u ovom trenutku potucati se od nemila do nedraga. To znači da se ne zna ko je Deskin deda, da joj je mama umrla dok je bila mala, da je majkica nije naučila da kokoški treba izvaditi creva, a da se Pera Kralj vratio iz prvog svetskog rata bez ordena, dok za Milutina sve revolucije, sem naše, imaju kraja. Gledala sam kroz prozor kako veje sneg i pretvarala se da sam srećna što se sve to dogodilo, jer obožavam goveđu supu, dok je i meni samoj ta kokoška bila sumnjiva, ali su mi je utrapili, jer sam dete. Desku, ipak, niko nije mogao da razuveri. Bila sam do suza tronuta njenom dubokom nesrećom, ali to, naravno, nisam pokazala. Međutim, stvari nekad zaista krenu u sunovrat ili — jedna nesreća povlači drugu, kako bi to stari ljudi rekli. Ručali smo sa starom kozom i čak smo se smejali našem nedeljnom ručku, pa se i Deska malo otkravila. Kad, ne lezi vraže, Deska da pere sudove kao da je oduvek isključivo prala sudove. Naša kuhinja bila je starinska, sudovi su se prali u jednoj velikoj vangli koja se stavljala na sto. Voda bi se, zatim, bacila u sudoperu i čista za ispiranje nasula ponovo u vanglu. Stvar je bila u tome što je Deska tu prljavu prvu masnu vodu, umesto da prospe levo od stola gde je sudopera, zapravo taj mali lavabo stajao, izvrnula vanglu sa desne strane stola, zapravo na pod. Gospode, koliko vode može da stane u vanglicu. Cela kuhinja bila je potopljena, masna voda je plivala sa otpacima po podu. — Šta je to — zabezeknuto je kriknula mama.
— Ništa strašno, mama — Milica je stajala spremna kraj nje da briše sudove, jer za trenutak su nastupali Vračarići. — Prosula si vodu desno, umesto levo — pokušala je Milica da obrazloži mami njen besmisleni gest, kao da pomije mogu bacati levo ili desno, zavisi šta ko voli, od slučaja do slučaja. Dogovoreno je da Deska pere sudove, jer sam se ja smrzla, čekaju redu za meso, gospođa Brkić da skuva ručak, Milica će obaviti umesto mene brisanje sudova. Deska se osećala sopstvenom žrtvom, ali je bilo više no što je očekivala ona ili bilo ko od nje. — Od kada je ovaj lavabo sa leve strane, je oduvek bio sa desne? — pitala je Deska zapanjeno kao da se stvarno dogodila najneverovatnija stvar na svetu, da je, recimo, neko opet počeo da deli hleb bez kupona, ili sa neba, ili neka slična neverovatna stvar. Otišla sam po kofu i žurno skupljala tu odvratnu masnu vodu. Sva sreća, Vračarići su došli tek kada je Milica mokrom krpom po trepi put brisala kuhinju. — Nije trebalo zbog nas da se trudite — rekla je Vračarićka prijateljski, dok se Milica neodređeno smeškala. Bili smo zapanjeni kada se Miša pojavio ubrzo na našim vratima sa tanjirom kolača koje je njegova mama poslala. Zaključili smo da ti Vračarići i nisu tako loši ljudi, već je za sve kriva zla sudbina koja se na raznorazne načine poigrava ljudima, a posebno sa Deskom, što je, uostalom, ona i sama zaključila. X SUNČANE PEGE
Ne volim da ustanem rano, pogotovo ne zimi. Nešto lakše je bilo od kada se voda u kupatilu smrzla (bilo bi još bolje da cev nije pukla), ali ovako mama nas nije terala više da se umivamo do pojasa ledenom vodom. jer je to nemogupe. Milutin se pojavio jednog dana sa svojom revolucionarnom idejom da izađemo na balkon i umijemo vrat i uši snegom. Tako su u ratu svi radili. Za njega smo mi bile male curice koje (a što da ne?) mogu golišave da istrče na terasu. Nekim ljudima stvarno padaju idiotske ideje na pamet, bez obzira što je dotični čovek revolucionar ili sopstveni otac. Čak se i Deski ovaj predlog činio preteranim, pa čim se Milutin vratio na teren, bio je ukinut. Nju je najviše nerviralo što je ona sa belim peškirom mahala, zaklanjajuđi nas od pogleda iz komšiluka, kao da je neka predaja u pitanju. Milutin je tvrdio da se i u domu za siročad, gde je on odrastao, zimi tako umivalo. Za njega su po pravilu postojale jedino dve ispravie pedagoške institucije, dom za siročad i naša revolucija. I u ovom slučaju, kada je pukla cev, gospođa Brkić je svojim životnim iskustvom priskočila u pomoć. Zagrejala bi nam na svom rešou toplu vodu i polivala nas nad lavorom, što za zimu i nije bila najgora stvar. Tako smo tog ponedeljnika
ujutru (kada Milutin nije proveo nedelju kod nas) Milica i ja ušle, kucajuđi polako, kod naše stare susetke. Ustale smo malo ranije da bi svi stigli tamo gde treba (klozet, zna se), ali tu reč je po Deski trebalo izgovarati što ređe i izbeći je kad god se može, pogotovo ako je neko od stranih prisutan. Pošto gospođu Brkić nismo zatekli u njenoj sobici, a vrata od klozeta našle zaključana, shva-tile smo da je ona u toj prostoriji. Provele smo valjda više od pola sata cupkajupi i čekajuđi na jutarnju toaletu (uh, što bi se Deski dopalo da čuje kako se izražavam), kada smo Milica i ja konstatovale da se nešto čudno događa. Klozet se nije ložio a termometar na balkonu pokazivao je minus deset. Deska nam je u četvrt do sedam donela vreo čaj od kamilice u krevet, budeći nas. Tu kamilicu volela sam nešto manje od lipovog čaja, a šta mislim o lipovom čaju svima je već poznato. Naravno da mami nisam mogla da kažem da me kamilica podseća najviše na Mišine pelene, dok ih je nosio, to bi je strašno razočaralo. Onih nekoliko puta, kada još nisam zapamtila da je to moje poređenje iznenađuje i vređa, smatrala je da sam veoma nezahvalna, a zatim, da joj se posle svega ne ide u biblioteku, gde je dobila zaposlenje. Onda bismo je Milica i ja molile da se ne ljuti i da ide u biblioteku, a Milica bi me naterala da se mami lepo izvinim i da obećam da mi čaj nikada više nepe mirisati na Mišine pelene. Zato sam se tog jutra prijatno iznenadila kada mi je mama donela kamil-tej u krevet a onda je veselo odskakutala u biblioteku, bez obzira što još nije sasvim svanulo. Mama je najviše u životu želela da nas nauči korisnim stvarima, da ih sa ljubavlju pijemo, a pre svega budemo skromne. Razni cvetni napici bili su osnova tog pravilnog odnosa prema životu. Moram da priznam da me je podsećala neodoljivo na svog oca, Peru Kralja, koji je smatrao da Milica i ja moramo da postimo, a sam to nikada nije činio. Da sam rekla da iver ne pada daleko od klade, znam da bi bilo strašno. Deska nikakav čaj nije pila, jer je verovala da to za odrasle nije važno i da uostalom nikome o svojim posebnim razlozima ne treba da daje objašnjenja. Milica je još jednom otišla do klozeta, lupala snažno o vrata, ali i dalje je sve bilo zaključano, a niko se nije javljao. Svi odrasli su bili na poslu a Milica i ja smo došle do zaključka da nam jedino preostaje da razvalimo vrata jer, iako je bila nagluva, gospođa Brkić, da je i mogla od hladnope da zaspi u klozetu, ne bi mogla da se ogluši o Miličino lupanje. Otvorila sam njenu fiočicu da pronađem neki zgodan alat kojim bih mogla da nasilno otvorim vrata, ali prvo što sam ugledala — bile su svilene bombone. Milica me je preklinjala da ne kradem. Ja, lično, nisam smatrala da je služenje bombonama gospođe Brkić nešto što se može nazvati krađom. Podsetila sam je opet na onu pogaču iz rata, iako sam joj bila već hiljadu puta obećala da je više nepu pominjati. A evo kako se to desilo. Dok smo bežali za vreme rata, ja sam, dok smo bile negde u Homolju, žiletom prorezala džepove od kaputa i u njih trpala sve što bih ukrala od ljubaznih pastira i seljaka koji su živeli u brdima. Oni bi nas ponudili pogačom, a ja bih je zagrizla i gurnula u džep. Svakako da Pera Kralj, koji nam je za poslednji Božić pred rat poklonio kapute
od plavog buklea sa astraganskom sivom kragnom, nije dalekosežno video stvari. Džepovi su, naime bili samo naznačeni (da ih ne bismo razglavili), a ruke smo, kad je zima bila žestoka, sklanjale u muf, takođe od astraganske kože. (Iskreno rečeno, mislim da je to bila ovca, ali nek mu bude, mislim Peri Kralju, jer stvarno je obožavao otmene stvari. A to da je jagnjeće krzno u pitanju rekla mi je Marijana, tako da sam znala da je pouzdano.) Milica je slučajno pošla u bežaniju u crnoj kecelji, školskoj, i ostao joj je žilet u džepu. Nju niko živi nije mogao da natera da bilo šta ukrade. Kad sam sačuvala koji zalogaj, ona nije htela da okusi, makar celi dan ništa ne jela. Ali tog dana sam u prosečene džepove, ispod kapni, ugurala gotovo celu lepinju u postavu što su ti siroti ljudi bili ispekli za svoju decu a da Deska, koja je sa domaćicom nešto ćaskala, nije zapazila šta sam uradila. Desilo se da smo stvarno morali da prenoćimo u nekoj pećini koju smo otkrili u šumi. Neki ljudi su iz tog sela pobegli i ispričali da su se Nemci vratili u selo da pale kuće, pa smo se sakrili sa još nekim poznanicima, sa kojima smo još od Senova bežali. Iz sela se čula pucnjava. Deska je predložila da se vratimo kod tih seljaka, a ja sam onda morala da joj priznam u poverenju da je to nemoguđe, jer sam ih pokrala. Onda me je ona prvo ošamarila, pa se posle rasplakala, jer sam ja izgubljen slučaj, lopov itd. Nije htela ceo dan da razgovara sa mnom. Onda se desilo sutra ujutru da smo po jesenjoj kiši gackali mrtvi gladni, a ja nisam smela da izvučem pogaču. Dok smo prelazili rečicu Milica je upa-la u vodu. Deska je pronašla nov razlog da plače, jer je bila ubeđena da će Milica dobiti zapaljenje pluća, što se nije dogodilo. Ali, dok smo pretr-čavali poljanu, iza nas je opalio top i pritisak je bio tako veliki da je učitelj Boža, koji nam se sa sinovima pridružio tog jutra, pao i zakačio svojom bakandžom mene po glavi. „Mama, pogodio me top" — vrisnula sam. Svi smo popadali, a Deska, iako nije govorila sa mnom, viknula je: „Đuti budalo, da te je pogodilo ne bi se tako glupo drala." To je Božinim sinovima bilo tako smešno da su se tri dana cerekali. E, onda smo uveče jeli zeleno grožđe otelo, od čega smo dobili svi proliv kao od tetka Neveninog darmola. Bili smo još gladniji. Zamolila sam sestru da me, zbog određenih razloga, otprati u grm, a onda sam izvukla pogaču. — Neću da jedem to što si ukrala od tih sirotih ljudi, pa makar umrla od gladi — rekla je tada Milica, a ja sam dobro parče smazala i s teškoćom se uzdržavala da ne pojedem sve. Znala sam da će Milica trećeg dana da se predomisli. Možda se ona i ne bi predomislila, nego mi je Deska naredila da izvučem pogaču kada je svanulo, a mi smrznuti i gladni izašli iz te pećine. Ja sam Milici htela da dam pogaču, to je jasno, ali kada mi je mama, posle svega, naredila da dam i Božinim sinovima, to me je stvarno nanerviralo. Ona me je vređala, oni se cerekali, a ja treba da ih hranim. Rekla sam da je to poslednji put da ja bilo kome šta dam i oni su se ponovo smejali, k'o lud na brašno. Mama i Boža su našli neki klip kukuruza i zobali zrnca, od čega ih je posle strašno boleo stomak. Dobro, to je druga priča. Posle smo se vratili u Senovo, a Boža nas je prethodno nahranio u svom selu i
još nam spakovao brašno i slaninu u jedan džak, pa je Deska posle mesila proju do kraja rata. — Izvoli — rekla sam sada Milici. — Gospođa Brkip mi je rekla da se slobodno poslužim kada zaželim — slagala sam, ali ona me je po-dozrivo gledala i hladno odbila, kao da je opet neka velika krađa u pitanju zbog koje će ona plakati. Znala sam da se plaši da je ne podsetim na ukradenu pogaču koju je kasnije, ipak, smazala. — Neki ljudi imaju baš ime koje kao da je izmišljeno za njih — rekla sam joj da zabašurim šuštanje papiripa od svilene bombone. — Šta podrazumevaš pod tim? — pitala me je, jer je znala da će, ako mi bude bilo kakvu neumesnu primedbu u vezi sa svilenom bombonom stavila, čuti još jednom kako ona sama, doduše, ne krade, ali u slučaju potrebe jede ukradene stvari. — Pa za gospođu Brkić bi se moglo reći da ima najduže brkove od svih žena koje poznajem — kazala sam — i prezime joj baš lepo pristaje. Milica kao da je prečula moje mišljenje. Odjednom se uhvatila za glavu. — Pa znaš šta se dogodilo? — dreknula je. — Gospođa Brkić je umrla u klozetu. Zaključala se iznutra i umrla. — Milici je zadrhtala brada. Bila je spremna da brizne u plač iako se nije moglo reći da je baš mala devojčica. U tom trenutku se dogodilo nešto neverovatno. Ispod perine je izronila glava gospođe Brkip u beloj kapici. Milica je bila okrenuta leđima njenom krevetu, pa to nije mogla da primeti. — Šta se događa? — kliknula je svojim bezubim ustima gospođa Brkić. Ličila je na neku čudnu malu brkatu bebu. Milica je kriknula i ja sam se uplašila da se ne onesvesti, pa sam izvalila jednu stvarnu glupost: — Ništa, gospođo, Milica je mislila da ste umrli. — Molim? — viknula je baka zabezeknuto. — Mislila je da ste se zaključali u klozetu i da se to tamo dogodilo. — Šta se dogodilo, ko je umro? — pitala je Brkićka. Ranije nisam primetila da joj je glas tako piskav. Milica i ja smo se zgledale i mene je odjednom uhvatio neodoljiv smeh. Počela sam ludački da se cerekam, gore od Božinih sinova u Homolju. Nisam znala ko mi je smešniji, da li Milica koja se borila između smeha i plača ili baba koja je i sama počela blesavo da se smijulji sa tom kapicom, krezubo kao nojevo mladunče. —Izvinite, deco, — rekla je i skinula kapicu sa glave. — Moram da stavim preko noći kapu da bih od te silne larme i automobila mogla da zaspim. — Sirota Brkićka, uvek je nalazila neki besmisleni razlog što nešto ne razume, a kao potvrdu toga naglašavala je izvanredne mogupnosti svoga sluha, kao silni automobili koji kroz našu ulicu posle sedam nisu ni prolazili. Milica me je vukla za rukav da ne bih slučajno ponovo izvalila da je ona
mislila da se baba zaključala u klozetu i tamo umrla. — Probale smo da uđemo u klozet, ali se tamo neko zaključao — rekla je. — A, pa to sam ja zbog Ljubice zaključala. Ona se uvek popne na dasku, pa je popiški i izgazi opancima. Ja sam ponovo ludački počela da se cerekam, kao da mi je učitelj Boža otac. To Ljubičino planinaranje po našem klozetu uvek me je oduševljavalo. Kako to uspeva da se uspentra i zašto to radi nije mi jasno, ali kad god smo imali u kupi mleko i sir, uvek bi daska od klozeta bila blatnjava i upišana, kao da su to neke vrlo povezane stvari. Milutin je, kao za pakost, kada god bi dolazio sa terena, baš na nju naletao i posle toga pretio da će je izbaciti i zabraniti da dolazi kod nas. Onda bi mu Deska rekla da se on sam brine o našem mleku i da smo mi zahvalni što nam Ljubica ponekad donese mleko i sir, pa makar nam se i na glavu posrala, iako je nama svima bilo jasno da ona to ne misli ozbiljno, već da su vremena teška. Ljubica je obično dolazila ponedeljnikom. Što je najčudnije, cela kuća, svi stanari kupovali su od Ljubice ponešto, sem Brkićke, ali ona je jedina prala klozet. Dok smo tako objašnjavale babi kako smo mislile da je umrla, na vrata je odjednom banula Ljubica. —Neki je opet zaključ'o nužnik — rekla je bezazleno. E, to je bilo previše. Sela sam na pod i jedva se uzdržala da se ne valjam od smeha. Ljubica je počela da skakuće, što za njeno pozamašno telo nije bilo nimalo lako. —Nemoj, ćero, živa ću se upišati — preklinjala je i pri tom se sama od srca smejala, neznajući o čemu je reč. — Prvo deca moraju da mi izađu, jer će zakasniti u školu — rekla je Brkipka — ne znam kako mi se desilo da se uspavam. Činilo mi se da joj ipak godi što je šef izvesne parade, makar i ovakve. Držala je naše sudbine u rukama. Meni je tada, u stvari, bilo važno da ne primeti da sam se sama ponudila svilenim bombonama. Otrčala sam prva, a zatim navukla crnu školsku kecelju. Nisam se uopšte zadržavala. Samo sam provirila u klozet da proverim Ljubičine tragove. Ovog jutra bili su stvarno uočljiviji no obično. Sva sreća što Milutin nije tu, inače mleko više ne bismo pili. —Imali smo izvestan slučaj kod kuće, izvinite što sam malo zakasnila — rekla sam Paramecijusu. — Kakav slučaj? Ko je umro? — pitala me je ona ljubopitljivo. — Niko — rekla sam. To je izgleda razočaralo. Zapazila sam da odrasli strašno veselo pričaju o smrtnim slučajevima. Uvek prvo okrenu zadnju stranu „Po-litike", čak i Deska u poslednje vreme, pa se razočaraju ako ne ugledaju u čitulji neko poznato lice. Paramecijus je tražila da joj objasnim ,,naš slučaj", nadajući se, valjda, da je u pitanju neki zločin ili bar obična krađa. Kada sam joj ob-jasnila da je slučaj suviše komplikovan (pa ko bi sad pred celim razredom pričao o babi, klozetu i mlekarici?) ona se razbesnela. Ne znam zašto uvek misli da je zafrkavam, ali se uopšte nisam iznenadila kada mi je saopštila da pozovem Milutina na otvorena
vrata. Te zime bila sam, zapravo, vrlo usamljena. Nikako nisam uspevala da se priviknem na svoj stari razred, mada sam nekada sa njima krenula u osnovnu školu. Ali sada, kada sam se vratila iz Mariolane, svi su mi bili tuđi, sa nekim izduženim glavama i tankim izraslim nogama, kao da pripadaju nekom svetu sa kojim ja nemam nikakve veze. Sem toga, strašno su brzo govorili i gutali samoglasnike, a profesori su bili džangrizavi i večno nešto pretili. Našla sam svoj novi svet u knjigama. Svako popodne uvila bih se u ćebe i utonula u neki dalek svet Davida Koperfilda i Toma Sojera. Lutala sam sa njima, plakala glasno i smejala se, čeznula za njihovom stvarnom blizinom i prisustvom. Jednog dana iznenadilo me je Marijanino pismo koje sam već davno prestala da očekujem. Tako sam saznala sve novosti iz Mariolane. Naš drug Pera Đurić pobegao je u Rijeku da postane mornar. Nastavnici, pa čak i Zota i Kovač iz našeg razreda, toliko su ga mučili što mu je otac poslan na Otok da je, kako je Marijana pisala, jednom pobegao kroz prozor i niko ga nikada više nije video. Znam da je to imalo veze sa Rusima, ono „hteli su fifti—fifti", ali ja sam znala da Perin tata, železničar, koga sam često viđala kod njih kada se vrađao umoran nekim vozom što sa-tima kasni, posle probdevene nopi, nije mogao da bude rđav čovek. Isto tako sam znala da Petar sa svojim velikim crnim očima kao dugmeta i klempavim ušima, i zimi i leti u dugačkim čarapama, nije mogao da podnese nepravdu. Sasvim sam mogla da ga zamislim kako skače kroz prozor. U grudima me je bolela njegova usamljenost. Stegla mi se grudva koju sam mogla da dodirnem. Pisala sam još iste večeri Marijani, moleći je da sazna nešto više o Peri, jer sam strašno želela da mu pomognem. Od Marijane, međutim, ništa podrobno nisam mogla da saznam, sem da su ga na nekom stranom brodu uhvatili i stavili u neki popravni dom, gde je učio da postane stolar. Adresu nije imala. Molila sam Milutina da sazna preko svojih starih veza adresu tog doma. Tražio je da mu detaljno ispričam o čemu se radi. Dala sam mu da pročita Marijanino pismo, ali on je odmah zaključio da su to opasne stvari u koje se ne treba mešati. Zabranio mi je da se raspitujem o Petru, što ja, naravno, nisam poslušala, ali ni to mi nije pomoglo, jer je Marijana prestala da ga pominje u svojim pismima koja su ionako bila retka. Umesto toga ona mi je jednog dana napisala senzacionalno pismo da se u Mariolanu vratio Milan, da su se upoznali i da vodi ljubav sa njim. „Zamisli, — pisala je — on je tebe potpuno zaboravio, uopšte ne može da te se seti. Ili neće da prizna pošto sam mu ja rekla da si mi ti čitala njegova pisma. I sada vodimo ljubav kao odrasli..." Molila me je da pazim šta pišem u vezi sa Milanom da neko od njene braće ne sazna, jer bi je odrali.
O, gospode bože, pa kako neko može tako da laže? U Mariolanu se vratio mladić koji nikada tamo nije bio i nije postojao. Svašta. Marijana mi je još pisala da nosi čizme i kožni kaput, isti onaj kao kada smo ga nas dve sretale dok je prolazio našom ulicom. Od te izmišljotine bilo mi je muka. Pravila sam se luda i nisam ga pominjala, imala sam bar zgodan izgovor, Ahmet i Ismet bi je prebili zbog njega, ali ona nije mirovala, kao da joj nešto stvarno fali. Na kraju sam bila primorana da joj napišem da pozdravi mog poznanika koga se, naravno, jedva sećam, ako je to on i da sam sve u vezi sa njim zaboravila, jer ima drugih važnijih novosti. Uostalom, ljubav me nimalo nije interesovala. Posle svih naših porodičnih iskustava, naročito Petra Kralja, pa i Deske sa Milutinom i Milice sa Mićom Glavonjom, prošla me volja da mislim na ljubav, a pogotovo kada sam saznala šta se sve dogodilo sirotoj Ani Karenjini. Baš sam tu knjigu pročitala. Savu i Svetislava neću da pominjem, jer mi se čini da su obojica bili strašno neozbiljni, bez obzira na njihove godine. Sada, i kada sam pokušavala da se setim i zamislim šta me je kod njih tako oduševljavalo, nisam uspevala. Mića je prestao da piše Milici. Ona je uporno satima visila na prozoru i očekivala poštara, ali njega ni od korova. To je bio još jedan dobar razlog za Milicu da plače. Mislim da je ona najviše od svega volela da gleda kroz prozor i tiho plače. Ukoliko bi kupatilo bilo zaključano. Inače, obožavala je da se zaključa u kupatilo. Tamo je čovek, doduše, mogao da se ogleda dok plače, a Milica je uobražavala da je najlepša, izgleda, kada joj suze teku niz lice. Pri tome prebacila bi neki stari veo preko glave, koji joj je stara koza poklonila. Verovatno da je sebe zamišljala kao onu tužnu devojku iz filma „Voz ide na Istok", zbog koga me je Marijana ostavila na cedilu da bi sa komšinicom išla u bioskop. Onda bi naši susedi lupali na vrata da bi Miša piškio u klozet ili kakio. Bili su na to strašno ponosni, što Miša sada ume da se služi nožem i ostalim važnim priborom. Kada sam jednom rekla da je krajnje vreme za to, jer će najesen u školu, svi su bili veoma uvređeni, jer su smatrali da je on vunderkind, na izvestan način, u ova teška vremena. Na izvestan način bili su u pravu, jer snaći se u našoj kući, gde su iz svih soba izvirali stanari, kao iz čudotvornog cilindra, trebalo je stvarno biti vunderkind pa da ti se nešto nepredviđeno ne dogodi. Možda je to bilo i zbog sunčanih pega, pa smo zaista svi jurili u isto vreme u klozet. Te sunčane pege (a sunca ni od korova) čuda su te zime pravile. I onda, još plus svega, Milica sa svojim velom. Ali, zbog Miće Glavonje i mama i ja smo bile prilično pažljive prema njoj. Stoka, čak sam i sudove umesto Milice prala zbog njega, samo da se ne oseti napuštenom. U stvari, načula sam od Marijane da se on viđa sa debelom Olgicom, Miličinom drugaricom. Nije mogla ništa pozitivno da mi javi, mislim Marijana, ali sama ih je nekoliko puta videla kako dolaze sa stanice i to subotom, kada je Mića doputovao iz Beograda. — Očigledno — pisala mi je Marijana — ona njega čeka na stanici, jer sama nije imala razloga da putuje u Beograd. On se upisao na fakultet, ali to nije bio nikakav povod da joj ne napiše bar dve-tri reči.
Bila je subota, znam sigurno, kada sam se vratila kući i srela poštara. Mićin rukopis sam odmah prepoznala. Preskakala sam po dva stepenika. Znala sam da je Milica već kod kuće, jer me je zvala da se posle petog časa zajedno vratimo, ali ja sam morala da svratim kod Rajke po svesku iz istorije, da prepišem beleške, jer mi je Bagaž (istoričar) već zalepio dvojku za polugođe, a znalo se šta to kod Milutina znači. Dobro, sve to nije važno. Jurila sam sumanuto, zamalo da slomim vrat kada sam se sudarila sa gospodinom Milovanovićem što stanuje na našem spratu i to samo da bih obradovala Milicu. Kliknula je i počela da skače sa pismom. Nije mi dozvolila da čitam sa njom, već sam gledala u njeno lice. Najviše me je interesovalo da li će Mića da pomene debelu Olgicu. Milica se prvo smeškala. — E, sada će da vidi kako je to. Čekaće tri meseca da mu pišem. — Što? — pitala sam je. — Šta te se tiče! — dreknula je. — I šta piljiš u mene? To me je zaista uvredilo. Mislim, bezobrazna je. I kada sledeći put tri meseca ne bude pisao neću prati sudove umesto nje. A poštara sama neka juri. Povukla sam se. —Baš me briga — rekla sam joj. E, onda se desilo nešto čudno. Milica je strašno počela da plače. Gore nego kada bi je Milutin grdio ili Deska napravila bilo kakav skandal. — Milice, zaboga, šta ti je? — pitala sam je. Naravno da sam odmah zaboravila da sam ljuta i na nju i na tog kretena. Videla sam da je stvarno nesrećna, da nema nikakve drame, mislim filma, niti bilo čega sličnog što je negde videla, pa sad i ona drami, već da je iskreno i duboko nesrećna. U stvari, onda sam htela da joj kažem da mi nije jasno zašto ona, stvarno zgodna cura (i mnogi mi dobacuju: hej, pozdravi švesterku, k'o da ja ne postojim), više od godinu dana pati za tim glavatim majmunom. Umesto toga ja sam bljunula: —Da nije zbog debele Olgice? Pa kako čovek može uvek tako da izvali najgoru stvar na svetu od svih mogupih gluposti? — Znači, znala si? — pitala me je razrogačeno i briznula u još snažniji plač. Dala sam joj maramicu, jer se sva uslinavila od suza, ali ona je tresnula maramicu na zemlju (prava unuka Pere Kralja) i šmrknula: — Moja rođena sestra dozvoljava da ja budem poslednja budala. — Brzo sam joj dala Marijanino pismo da vidi da to što je ta glupača pisala, nije bogzna šta. Ona je zgrabila Marijanino pismo, a ja sam se napravila luda i podigla Mićino pismo sa zemlje. Nije se bunila kada sam sela i počela da ga čitam. Dakle, zaista, muškarci mogu ponekad da budu blesavi. Uopšte ne umeju da slažu i prikriju ni najjednostavniju stvar. Ne bih prepričavala celo Mićino pismo da pokažem koliko je glup, ali
sasvim mi je bilo jasno zašto se Milica izbezumila. Prvo je lupetao o tome kako pati zbog daljine koja ih razdvaja, a onda kako mora da ide na vežbe, danju—noću, kako je premoren, bez para, usamljen itd., sve koješta. Onda je odjednom pita da li se seća Olgice. (Ne kaže „debele Olgice", nego Olgice. To je i Milica zapazila i to je stvarno smešno.) Dobro, nije to ni tako značajno, ali već u sledepem redu pisao je kako ga je ujeo pas, pa je dobio injekciju protiv besnila. Šest nedelja je od toga bio bolestan. Ne piše da li je bio besan ili ne, već kao malaksao i zato joj nije pisao. A onda je pita da li se seđa Olgice i da je ona ,,puno" pozdravlja. Kao da bi mogla i prazno da je pozdravlja. Debela ni ne pominje. — Možda nije više debela — rekla sam, ne znam ni sama zašto. To je još više izbezumilo Milicu: — Vraga nije debela. Njeni su crnoberzijanci. Krava jedna. Ako je na nju spao, onda neka mu bude. Meni je ispod časti. Gospode bože, kako je plakala. Deska je, kada je došla iz biblioteke, pomislila da se Milutinu nešto strašno desilo. — Zaboga, deco, priznajte da su ga ubili. — Ko? — pitala sam. — Znači istina je — ciknula je. — Znala sam da će ga četnici jednog dana preklati kad se vere po planinama iako su već svi zaboravili da su postojali. Milutine, crni Milutine, zar sada da mi to prirediš, kad više nisam nizašta, da postanem udovica? Kada je revolucija za sve već pri kraju. Nisam smela da se umešam da ne bih ponovo nešto lupila. Samo sam pokazala Deski prstom na pismo i ona ga je nervozno pročitala. — Pa šta? — pitala je zabezeknuto. — Što plačeš? Milicu je njeno pitanje još više podstaklo na tragično raspoloženje. Nije mogla da govori. — Kako ne shvataš? — izgleda da ponekad stvarno ne mogu da se savladam onda kada je to najpotrebnije. — Mića Glavonja vara našu Milicu sa debelom Olgicom i pri tome se pravi lud. — Kako lud? — interesovala se Deska, kao da je to u celoj stvari najvažnije. — Pa lepo, ne pominje uopšte da je to debela u pitanju. Nego, da li se sećaš Olgice? Čudna mi čuda i kao slučajno su se sreli, a u stvari ona ga redovno čeka na stanici kada se vrađa iz Beograda. — Pa šta? — pitala je Deska kao da ne razume srpski. Možda ga čeka samo onako, kao Miličina drugarica. Uostalom, ona je stvarno debela i ružna i ne može se porediti sa našom Milicom. — Možda je držala dijetu — pokušala sam da rasvetlim stvar. — Đuti, budalo! — siknula je Deska. Po njima, rezultat svakog nesporazuma i bezobrazluka je da sam ja budala, što ponekad čoveka stvarno može da razbesni.
—Ne — jecala je Milica. — Kako ne shvatate? On je lažov. Prvo je pobesneo — šest nedelja mrtav bolestan, a onda tih istih šest nedelja juri na fakultet. Pa nisam ni ja blesava. Jedva smo je mama i ja umirile da se ne napravi još veći karambol ako Milutin bane, kao što smo uveliko očekivali. I stvarno, taman sam sredila kujnu, a Milica stavila veo na glavu i verovatno otišla još jednom da se pogleda u kupatilo (da proba da zaplače zbog debele Olgice i vidi kako joj sve to stoji) kada je Milutin ušao. —Vidi šta sam vam doneo! — viknuo je sa vrata. Skočile smo sve tri. Počeo je da odmotava nešto što pijuče. Mislim da se Deska strašno razočarala kada je ugledala kržljavo ptiče sa žutim kljunom, ali bila je ponosna, pa je stegla usta (sva sreća). Uostalom, ona nas je uvek učila da se svakom poklonu treba radovati, pa makar bio i najgluplji. Ne bi mi niko poverovao, ali ja sam ciknula od radosti. Uzela sam ptiče i njemu je tako kucalo srce, da su mi potekle suze. — Šta ti je odjednom? — pitala me je Milica i briznula u plač. Naravno, ona se setila Miće Glavonje i cele te priče sa debelom Olgicom, i nije mogla da shvati da sam se ja raznežila zbog tog toplog otkucaja pod perjem. Nazvala sam odmah ptiče Pera, zbog mog druga Pere. Milicu tada nije mogao da gane ni lav da se pojavio u svoj svojoj veličini. Našla sam jednu staru kutiju od cipela i napravila Peri ležište. Sipala sam mu mleko u činijicu, ali on nije hteo da pije. Gledao me je tužno, pravo u oči, ali nije voleo da ga pomilujem. Tako smo se samo gledali i meni se pričinjavalo da me razume. — Neki divlji vrabac — rekao je Milutin. — Hvala, tata — odgovorila sam mu. — Ovo je najlepši poklon koji si mi ikada doneo. Milutin me je pomilovao po kosi. Zaista je ponekad umeo da bude sjajan. Popodne je Pera mrljavio mrvice po sobi. Zapazila sam da hramlje i da su mu kandžice na levoj nozi nekako čudno zgrčene. Pokušala sam da mu namažem zejtinom nogu, ali je on trzao. Odjednom je upala Mileva, mamina koleginica iz biblioteke. Opet je uvrnula trepavice nožem. Žmirkala je značajno i pogledivala u Milutina. On je snažno hrkao, tako da su Kostići u osam sati zamolili da budemo tiši, jer ne mogu da slušaju Veselo veče. Milutin je bio besan što su oni nabavili radio ,,Kosmaj", iako se nije znalo ni ko su, ni šta su. Naravno da nije mislio na predratno poreklo, jer bi onda neko mogao da postavi pitanje našeg porodičnog imena — Subotić. No tatu to ne bi vređalo, jer je za njega istorija u svakom pogledu počinjala 1941. — malo nešto posle naše revolucije, koja je po njemu tada već bila „u jeku". — Ama nosi se — rekao je Kostiđu i okrenuo se na drugu stranu. Posle izvesnog vremena upao je mali Miša i naivno rekao: — Zamolila vas je mama da nam dozvolite da slušamo Veselo veče.
Ja sam tada bila u jeku Milevine priče. —Oh, što je to bila ljubav — ta volela sam ga k'o boga. Milica i ja gutale smo svaku Milevinu reč. — A on vas? — pitale smo je. — E, to ne znam — rekla je snuždeno. — Nikada se nismo upoznali. Ne znam da li zbog Milutinovog hrkanja i Vesele večeri ili zato što je Deska stalno ponavljala da tata hrče njoj za inat, uglavnom Milica i ja smo počele da se tresemo od smeha. Gledajući, međutim, Milicu kako se cereka, i Deska je počela da se smeje. Ja, lično, mislila sam da se mama smeje pre svega od sreće što je Milica prebolela Miću Glavonju čim može tako ludački da se smeje. Ali, ja sam znala da je Milica na ivici da počne da vrišti. Možda bi se sve to i dogodilo, zapravo mirno prošlo, da i gospođica Mileva nije počela da se smejulji veoma neodređeno, što je više zaličilo na neko cijukanje nego na pošten ljudski smeh. Odjednom se zabezeknula, ukočila i briznula u plač. —Gospođice Mileva, ali zaboga, pa šta se odjednom dogodilo? — uzviknula je mama potreseno, da bi se ubrzo ispravila: — Drugarice Mileva, da vas nije neko uvredio? Možda zbog Milutinovog hrkanja... Znala sam da sad ne treba pominjati gospodina, zapravo druga, koga je Mileva nežno volela čitavog života, a da nije znala šta druga strana misli o tome. — Nemojte, zaista — šapnula sam, da ne probudim Milutina — evo i slučaj naše Milice nije baš prijatan. Nije uvek najvažnije upoznati voljenog čoveka. — Htela sam da joj onda ispričam da sam ja bila u još nezgodnijoj situaciji sa Milanom, Marijaninim dečkom koji nije ni po-stojao. U stvari, primetila sam da se tata meškolji i umesto da iznesem svoj slučaj, ja sam pomenula debelu Olgicu, koja mi je celog dana bila na vrh jezika iako mi ni na kraj pameti nije bilo da o njoj govorim. Kao da je nešto drugo iz mene progovorilo i dok sam slušala kako bulaznim već sam se zaklinjala da je više nikada u životu nepu pominjati i to je bila, zaista, jedna od retkih stvari koje nisam prekršila kad sam rekla ,,da mi umre majka". — U mene da se ne kuneš više, razumeš? — viknula je Deska i zviznula me preko usta. Bila sam se zaista zapanjila. Broj onih koji su plakali sada sa mnom, popeo se na tri. Ne znam kako se to desi, ali ja uvek izvučem na kraju najdeblji kraj i za to što gospođica Mileva nije uspela celog života da upozna voljenu osobu i za lažova Miću Glavonju, pa i za to što Milutin nezdravo hrče. Verovatno da bih krajnje nesrećna bila zbog svoje sudbine da me Milutin nije prekinuo u takvom razmišljanju: —Pa bogamu, dokle će ova svinjarija da traje, zar čovek ne može na miru u sopstvenoj kući da spava, jednom u nedelju dana kad dođe? — Na ove
tatine reči gospođica Mileva je prebacila srebrnu lisicu preko ramena i izvinivši se, nestala u nepoznatom pravcu. U Deski je blistao Pera Kralj. Zgrabila je sto k'o u zlatno vreme kad bi majkica zaboravila belo vino za nedeljni ručak, i izvrnula sve što je bilo na čaršavu. Ovog puta to je bila samo Brkićkina kristalna vaza na heklanom miljeu. Ali i to je odjeknulo kao da su kaćuše ponovo počele da štekću. Interesantno da sirota stara koza nikada nije ulazila u našu sobu, sem kada bi umesila kolače, ali to se događalo samo u prepodnevnim časovima, ako bi uspela da nabavi salo za kiflice. Sada je, međutim, prestravljeno odškrinula vrata. Videla sam da se Deska prepala, jer je veoma poštovala Brkićku. — Sram te bilo, Milutine, — viknula je (kao što bi deda vikao kad ga je bilo strah, iz čiste predostrožnosti) — ostavio si me da se sama brinem o deci, a kada jednom dođeš, samo ždereš i čmavaš, pa šta ti misliš da sam ja? Milutin nije voleo iznenađenja, a pogotovo ne kada ga neko probudi. — Dobila sam je za mladence pre više od pedeset godina — šapnula je Brkićka, skupljajući staklipe. — U njoj smo držali farbana jaja za Uskrs. — Prevazišli smo i Božić, a ne Uskrs, gospođo! — viknuo je Milutin. — Znam, znam, — rekla je — samo skupljam komadiće stakla da se deca ne poseku — dodala je tiho. — Stidi se, Milutine — rekla je majka. — Ako tako misliš da nam priređuješ svinjarije, bolje da nisi dolazio. Tražipu razvod. Milica je istrčala po metlicu i đubravnik. Jecala je. Sada je našla javni povod da se i pred Milutinom do mile volje isplače zbog Miće. Brkićka se izvinila i izašla napolje sa razbijenom vazom. Mrzela sam ih sve. Oh, kako sam ih strašno mrzela. — Mrzim vas! — dreknula sam glasno. — Mrzim vas, mrzim! — ponovila sam kroz suze. — Što? — pitao je Milutin zapanjeno. — Pa šta je vama svima, jeste li podivljali? Pogledala sam Desku pravo u oči: —A tebe najviše. Deska je skrušeno sela i pognula glavu. Znala sam da ću sada sve čuti o biblioteci, o njenom žrtvovanju, o Milutinovom revolucionarnom skitaranju. U stvari, ona je samo izgovorila: —Pa ja ni svoju mapehu ovako nikada nisam mrzela. Bože, šta sam zgrešila da me niko ne voli? Naravno da sam se već pokajala i molila da mi oprosti. Obećavala sam da nikada više neću biti drska i da ih sve volim, a naročito nju. Odmah sam zaboravila da je sirotoj staroj kozi razbila vazu, a da je to pokušala da pripiše Milutinu, a da je ovaj opet sve sručio na sirotu staricu, a da pri svemu tome ničeg nije bio svestan. Jer, to mu je, kako bi Deska rekla, i bilo najlakše. Raznežila
sam se kada sam u ćošku zapazila Peru. Od svađe se i on narogušio i pištao. Brinulo me je što nema apetita. Popela sam ga u moj gornji krevet iznad Miličinog, da mu se čini kao da spava na grani. Njegovo srce je toplo kucalo. Trudila sam se da zaboravim taj dan i brzo zaspim, iako mi kasnije sve to nije izgledalo baš kao neka prava nesreća Davida Koperfilda. Sutrašnji dan osvanuo je kao vedro i ledeno jutro. Svi su se pravili ludi, kao da se nismo posvađali, a mama je predložila Milici da popodne ode na igranku. Začudilo me je što je ona to odmah prihvatila. Ranije nikada nije htela da ide, ni na korzo, a ni Deska nije baš navaljivala, ali sada smo svi prećutno znali da treba primeniti sve strateške mogućnosti da bi se zaboravio Mića Glavonja, a pogotovo ona druga osoba čije se ime nije više pominjalo u našoj kući. —Lepo ćete se obući. Ti ćeš, Milice, onu moju bluzicu sa belom čipkom, kad sam bila verenica, — rekla je mama — a ti, Jelena, za tebe, uostalom, uopšte nije važno šta ćeš da obučeš. Ti si uvek slatka. To da sam uvek slatka, pogotovo kada je Milica trebalo da bude šarmantna i lepa i mlada devojka od kada se rodila — e to me je strašno nerviralo. — Šta vas briga da l' sam slatka ili nisam. Sedim u pantalonama i šta vas se tiče! — Ideš i ti na igranku — rekle su uglas. — Pa valjda ne mogu sama — dodala je Milica. — Da li sam ja nečiji paž? — pitala sam. — Pratnja za nesrećnu gospođicu Milicu, tako ređi verenicu. Baš me briga što sam slatka. Zovite gospođicu Milevu na igranku. Možda je to prilika da najzad upozna svog mladića. To što sam rekla bilo je dovoljno glupo, grubo, drsko i nepromišljeno. Da sada ne ponavljam šta je ko sve imao o tome da kaže, jer se uvek ponavljaju iste reči o mojoj sebičnosti i nezahvalnosti. — Moram da čuvam Peru. Njega boli noga. — Zar ti je ta ptičurina važnija od rođene sestre — vikala je Deska i dodala ono čuveno — sram te bilo! (Životinjo — to neću da pominjem, jer mislim da je Deska ubrzo shvatila da u nekim stvarima nema mere). Donela mi je, razumela sam to kao znak izvinjenja — svoje čizme, za koje sam je toliko puta preklinjala da mi ih uzajmi samo na jedno popodne da odem do Rajke, ali je ona smatrala da to nije zdravo — nositi tuđu obuću, pa sam sada rekla: — Hvala, nezdravo je. No, nije mi pomoglo. Obukle su me i nakitile kao božićnu jelku, ili novogodišnje drvo — što bi se Milutinu više dopalo. I stalno su ponavljale da sam „medena". Deska nam je pokazivala korake valcera i tanga. Meni su spadale čizme. Bile su tako krute da nisam mogla stopalo da savijem. Ali Milica je sva zračila. Bila je lepa. Uopšte se nisam iznenadila što su svi upiljili pogled u nju kada smo ušle u salu. Svirali su „Poncijanu". Na kaputima su nam bile snežne
pahuljice i meni je moja sestra odjednom izgledala kao princeza iz bajke. (Milutinu se to nikako ne bi dopalo, to poređenje.) Nismo ni stigle do ugla dvorane, kada je nekoliko mladića pritrčalo i maltene počelo da se otima o Milicu. Dok joj je jedan skidao kaput, drugi je obujmio oko struka. Treći je uvređeno posmatrao, jer je on prvi stigao do nas. Ja sam stajala sa njenim mokrim kaputom u rukama. Taj mamlaz što je skinuo, uvređeno je bacio na mene njen kaput kao da sam čiviluk. Gurali su me parovi koji su oko mene igrali i nisam znala gde da se denem. Otišla sam i sela u pošak, saplićući se o sopstvene (Deskine) čizme. — Ko zna — pomislila sam — možda će se i u mene neka budala zbog tih čizama zaljubiti, kao što smo se Marijana i ja svojevremeno sludile zbog Save. Sedeći tako i posmatrajuđi mladiće i devojke kako se vrte, pokušala sam da dokučim šta me je, sem tih čizama, tako strašno privuklo Savi. Ništa. Milica je došla sva ustreptala. Sa njom nekoliko drugarica. Sve su pobacale svoje teške zimske kapute na moju stolicu. Morala sam da stojim. Počela je ponovo muzika: „Čatanuga čuču". Mladići su jurnuli opet po Milicu, mada smo bile u uglu, pronašli su je. Njene drugarice su igrale sa svojim dečacima. Ko je stigao prvi do Milice i u sledepim igrama plesao je sa njom. Oni ostali razočarano bi se okrenuli, a ja sam gledala za njima kako odlaze. Niko me nije primetio. Suze su mi navrle na oči. Strašno sam se uplašila da ne zaplačem. Sada sam definitivno shvatila da nemam sređe u ljubavi. Cela moja tužna istorija, počevši od Save, pa preko Svetislava, koji je nestao negde u svetu sa svim svojim devojkama, izgledala mi je kao završena. Već sam videla sebe kako sa uvrnutim trepavicama (kuhinjskim nožem), kao gospođica Mileva, pričam Rajkinoj deci (Marijaninoj ne bih smela, jer će im sama možda pričati o Savi) o svojoj nesređnoj ljubavi. Ipak, osetila sam da tu nešto nije u redu, jer sam Savu volela oko deset dana. Znači, ne ceo život, a ovo sa Svetislavom bilo je skoro nenormalno, bolesno, baš kao što je Deska govorila, zbog njegovih godina i svega ostalog. Ali, istovremeno sam uviđala i da nema nade da zavolim nekog novog mladića, a još manje da se neko zaljubi u mene, jer, eto, cela igranka je prošla a da ja nisam odigrala ni jednu igru. XI JEDNOG DANA IZNENADA
Sa Perom se nešto neobično događalo. Počeo je da raste kao čudotvorni pasulj, a kljun mu se naglo povijao. Nekom slučajnošću nabavila sam mu kavez za zečeve, jer se u Senovu nije mogla naći krletka za ptice. Milutin je prilikom svoje sledeće posete konstatovao da Pera nije divlji vrabac, vep pravi kralj ptica,
orao, dakle opet Pera Kralj u familiji. Deski je smetalo što sam svojoj ptici nadenula ime po njenom ocu, a sada, od kada smo konstatovali da je Pera orao, to joj je još više smetalo. Zatim joj je smetalo i to što Pera, po njoj, zaudara. I, u stvari, sve joj je smetalo, a pogotovo ono što sam ja radila. Stavila sam kavez u kuhinju. Od Srbe kasapina dobijala sam neka stara creva i kosti, otpatke za Peru i svi su tvrdili da od toga smrdi cela kuća, čak i stara koza je zabrinuto konstatovala da ona još nije videla tako smrdljivu zver, ni pravi pravcati tvor po njenom mišljenju nije tako zaudarao; sem toga Pera je do ludila lupao — Dobro, — rekla sam — ako vama nije stalo, meni je još manje. — Ipak, to sam rekla u sebi, a značajno sam otvorila Bajera, za šta mi je Milica dala znak. To je bila naša šifra. Čim sednem za klavir ona bi mi u tajnosti dala petnaest dinara „da umuknem", tj. da ne sviram. Kako su to bila teška vremena i jedva da smo redovno dobijale ceparac od po pedeset dinara, to sam ja prihvatala ponuđeni novac. Ulaznica za bioskop stajala je deset i po dinara, a kugla sladoleda tri, tako da mi se isplatilo da prihvatim Miličinu ponudu. Dakle, ja sam ipak svoj prvi novac zaradila na muzici, a svi su bili zadovoljni. Naravno, sem moje nastavnice, koja je konstatovala da bi bolje bilo da se bavim nekim sportom. Nije joj toliko smetalo što nemam sluha. Govorila je da je to božji dar (Milutin bi je lepo pozdravio), smetalo joj je što sam postala i lenja. Nisam mogla da joj pominjem sopstvene pobude, ono oko mojih kompleksa u vezi sa Marijanom i horom i koncertom, pa priču oko Kostićevih i svoju nameru da postanem virtuoz. Nisam sigurna da bi me shvatila. Međutim, iako mi je bilo teško da pod ovakvim uslovima nastavim muzičku karijeru, nisam mogla ni da je prekinem, jer kako bih objasnila majkici, koja je od onog sudbonosnog koncerta toliko verovala u moj uspeh i podržavala me. Isto tako bi mi bilo neprijatno i od Marijanine komšinice kojoj sam svirala letos „Mačji koncert". Kako bih i Marijani objasnila zašto sam prestala da se bavim muzikom? Ispalo bi opet da je ona bila u pravu ili da ja, recimo, nemam smisla za muziku. Tako sam nastavila da idem na časove klavira. Jednog jutra, međutim, desilo se nešto neočekivano. Krenula sam u školu, kad ono iza podrumskog stepeništa neko viri. Pogledam lepo i vi-dim Mipu Glavonju. Nasmešim se glupo, i kažem — Servus! iako me je to servus mnogo nerviralo i čini mi se da sam ga prvi put izgovorila. Tako se Deska pozdravljala sa svojim drugaricama iz preparandije. Otkud mi je iskrslo to servus — nije mi jasno i postalo mi je mnogo smešno. Zapazila sam da Mići nije ništa smešno. Gledao me je ukočeno. —Gde je? — pitao me je. U ruci je držao revolver. Zamalo da ga pitam da li je blesav, ali sam se udrvenila od straha i nisam mogla ni da beknem. Prilazio mi je polako kao da igra špijuna u nekom kriminalnom filmu. — Gde je? — pitao me je. — Ko? — uspela sam da odvalim kao da ne znam da traži Milicu.
— Ko, gde je? — pitao me je, kao da ja tražim Milicu ili bilo koga, a ne on. — Ja ništa nisam pitala — rekla sam odlučno, kao da me nije strah. — Mene, uostalom, te gluposti ne interesuju. — Aha, gluposti! — viknuo je. — Za vas su to gluposti. Videćete svi vi. Ja sam na sve spreman. Videćete vi koga ćete praviti budalom. Gde ti je sestra? — dreknuo je. Uhvatio me je za rukav kao da pokušava da ga opara. — More, marš! — viknula sam: — Milutine, dođi! E tu se sada Mipa Glavonja malo predomišljao. — Zar je otac tu? — pitao je. — Da — rekla sam. — A što? Stavio je ruku sa revolverom u džep. — Ti Milicu tražiš? — pitala sam ga, kao da smo se iznenada u Mariolani sreli i da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. — E pa, Milica je ostala da spava kod Ljiljane — rekla sam — spremaju se za pismeni iz matematike. A šta će ti ona? — pitala sam, što stvarno nije trebalo da uradim. — Kako šta će mi? Da li je ona moja devojka ili nije? — pitao je razrogačeno i opet nastavio sa onim idiotskim — da mi nećemo nikoga da zavitlavamo. Počeo je kao manijak da mi izvija ruku i da mi preti. — Sada đu stvarno da pozovem Milutina, pa ćeš videti svoga boga — viknula sam, razmišljajuđi u kakvoj li sada planini Milutin juri zaostale četnike, dok mu ovde decu napadaju mangupi. Uostalom, do tada nisam imala tako loše mišljenje o Mići Glavonji. Nije mi jasno zašto je odjednom tako podivljao, ali sam shvatila da je bolje da ga ne pitam. Milica je, u stvari, spavala, jer je te nedelje išla popodne u školu. Zaista sam se uplašila da taj magarac može ponovo da potegne revolver, pa sam mu predložila da me on sačeka na ulici da pozovem Milicu od Ljiljane. Slagala sam da đu mu to učiniti ako obeća da revolver neće više da izvlači iz džepa. Pristao je i ja sam istrčala na ulicu. Izbijalo je osam sati. Kasnim kod Bagaža na čas istorije, ali i ovo su za našu familiju bili istorijski trenuci, pa nisam imala kud. Valjda će biti načina da se to Bagažu objasni. Tek kada sam jurnula na ulicu shvatila sam koliko sam se bila prepala. Otrčala sam kod Deske u biblioteku i sve joj ispričala. Setila sam se čuvenog dezerterstva Pere Kralja, pa sam pomislila da đe možda i Deska da se u odlučnom trenutku osloni na ,,naše", kao je njen otac običavao da kaže. Kroz oba rata on je imao poverenja u naše. Međutim, Deska se za trenutak zamislila, a onda je odlučno prebacila svoj debeli vuneni šal preko ramena. (Kaput je poklonila, naravno Milici, a ja ću kad se odronjavi da ga nasledim, prevrnuće ga po treći put i konstatovati da je s naličja još lepši, i ,,ko bi to rekao da mu ovo nije lice?" ali to su stvarno gluposti oko kojih me je bilo stid što pomiš-ljam u ovakvom trenutku.) Jedva sam stizala Desku, tako je špartala. Ne razmišljajupi, izbila je na ugao i gotovo se sudarila sa Mićom.
— O?! — uzviknula je, kao da se maltene raduje što ga vidi. — Pa lepo da si došao — rekla je, pružajupi mu ruku. On se, stisnutih usana, snebivao i ja sam pomislila da će zajedno sa rukom izvući iz džepa i pištolj. — No, pa o čemu je reč? — pitala je, kao da se iza svega toga krije neka krajnje zanimljiva stvar. — Došao sam da razgovaram ozbiljno sa vašom ćerkom. — Pa, izvoli — rekla je, pokazujupi mu stepenište, a onda je ustrčala brzo. Počela sam da se nakašljavam, ne bih li joj skrenula pažnju. Pa lepo sam joj rekla da sam Mići kazala da je Milica kod Ljiljane. Sad će ispasti da sam ga slagala. Ušli smo u kuhinju. Mića je bio tako crven u licu da sam se uplašila da ne eksplodira. Sad će početi da nas strelja, pomislila sam, a mene kao prvu, jer sam ga obmanula. Kuhinja je bila još uvek slobodna i mi smo ušli tamo. Deska je stavila cikoriju da se kuva na rešou. Za ovu priliku uzela je kineski porculan stare koze. Nije baš morala. Elegantno se kretala, zabacujuđi šal. — Pa, kako su tvoji? — pitala je Miću, kao da je s njegovom majkom išla u zabavište, a ja sam pozitivno znala da su Mićini kolonisti, dođoši u Mariolanu, da stanuju u švapskom kraju, odakle su Nemce iselili, i da njegove nikada nije ni videla. — Hvala — rekao je Mića, ali ne znaš da li je mislio hvala dobro su, ili hvala nisu dobro, a u stvari sve je zvučalo kao — baš vas briga. Deska mi je dala znak da se povučem, što sam ja jedva dočekala, da bih o svemu obavestila Milicu. Ona je spavala u sobi kao da se apsolutno ništa ne zbiva. Dakle, kako to stvorenje nema smisla za telepatiju, to je neverovatno. Pa, da su kojim slučajem upali Sava, ili recimo Svetislav sa pištoljem, iz bilo kojih razloga kod nas (jer je poznato da ne bi iz ljubavi prema meni ubili bilo koga, a ponajmanje mene, jer me, naravno, nisu dovoljno voleli), ja bih tačno znala kada bi se neko od njih pojavio, jer sam imala ludo pred-oseđanje kad se nešto zbiva sa mnom, mada se do sada baš nešto odlučujupe nije dogodilo, ali kada bi... —Milice, ej, — kažem ja. — Ovde je Mića Glavonja. A ona? To niko živ ne bi poverovao: — Šta me budiš, budalo, kad znaš da idem popodne u školu? —Mića Glavonja je ovde — ponovim, a ona sede u krevet i mirno me pita — Koji Mića Glavonja? — kao da poznaje bar pet Miće i ne zna se ko od njih ima veću glavu. Počnem da joj objašnjavam, sve od početka, od podruma i pištolja, pa do divke što je mama servirala Mići u šoljicama od kineskog por-culana, a ona mrtva hladna i dalje leži, kaže — mrzi je da ustane i da je Mića dosadan i da je totalno ne interesuje. Ja joj predlažem da se brzo obuče i čak maskira, pa da kidne kod Ljiljane ili nekog drugog, jer bi je i tamo pronašao i možda opalio koji metak. Ona se
smeška i gleda u mene bez veze kao da ja bulaznim. Onda se polako obuče, napravi svoju čuvenu punđicu navrh glave. Stvarno je bila tanka i lepa i ja sam se zaklela da nepu više da žderem toliki hleb i sir, a još manje da ću toliko mleko da ločem, pa možda ću i sama postati tako zgodna, kad smo već sestre, pa makar i da mene prisiljavaju sa oružjem na ljubav. Iako, stvarno ne znam što bi mi to trebalo kada zaista prezirem muškarce. Iz mnogih razloga. Uđemo mi u kuhinju, ja tek sad počnem da se tresem od straha, izbio mi je kao ovčje boginje svuda po telu i licu, a Milica uđe za mnom, podignute glave, bez ikakvog uzbuđenja i pruži Mići ruku. Prava kći svoje majke. Za to vreme su se Mića i Deska namrtvo ispričali kao stari drugari, a Mića napravi neki glup izraz lica kad ugleda Milicu, kao iznenadio se i baš je lepo, on k'o slučajno u prolazu, pa da vidi što mu ne piše i da se slučajno ne ljuti zbog nečega, ni sam ne zna zbog čega, i još nekoliko vrelih gluposti. O revolveru ni reči. Ni debelu Olgicu ne pominje, niti besnilo, ni fakultet. Sve je ispalo slučajno, u prolazu. Onda se Deska okrete meni, kao da sam ja celu stvar zamesila, pa počne da me grdi što sam propustila čas istorije, da ona večito zbog mene mora da crveni na roditeljskom sastanku. Milica me smerno posavetuje da požurim da bar za veliki odmor stignem. Napustim ja sve, pa neka se sami snalaze. Ispričala sam Rajki šta se sve dogodilo, ali čovek nju baš ničim nije mogao da oduševi. Šapnula mi je da ćutim, jer će nas srpkinja za-beležiti u dnevnik zbog moje večne priče. Kako bi Marijana umela čitavu stvar oko Miće Glavonje i njegove iznenadne posete da razume! A Rajka ništa. Imala je lice kao da joj je sve uvek dosadno i bila je strašna bubalica. Sve sveske je uvijala u pakpapir i lepila vinjete sa svojim nakrivo ulevo pisanim imenom kao da je to jedina prava stvar u životu. Bilo mi je dosta i nje i njenog zrikavog brata, a i noge su joj do te mere bile tanke da me je stvarno nervirala. Čeznula sam za Marijanom. Kada sam došla kući nigde nikoga. Pokušala sam staru kozu da ispitam, ali ona se pravila luda, ne zna ništa ni o čemu. Probala sam da je potpalim sa naoružanim mladićem (Mića Glavonja), ali ona se ne da. — Niti sam šta videla, niti sam čula. Gluva sam ja, dete moje, i slepa za sve. Dosta je meni svega. Samo moj mir — mrmljala je. E pa nek joj bude: — Možda će nas, gospođo, sve odvesti u Udbu da svedočimo — opomenem je, ali ona je ostala i dalje hladna. Prala je šoljice za kafu da bi valjda svaki trag uklonila. Pozvala me je u svoju sobicu i otvorila čuvenu fioku, gde su klijale svilene bombone. — O ne! — rekla sam hladno. Pa ne mogu oni mene da potkupe sa jednom bombonom koja je sve više mirisala na naftalin. — Ne, gospođo — rekla sam. — Ja sam na dijeti. Otišla sam do Deske u biblioteku, jer sam se mimoišla sa Milicom, izgleda da je iz drugog dvorišta ušla u školu, sa one strane gde je crkva. Dala mi je znak kada sam joj bacala kamenčić kroz prozor da se maknem da nas nastavnik ne bi video. Uostalom, i ovako ne bi mogla da mi objasni kako se
čitava stvar sa Mićom završila. Deska je imala stranke i činila se tako zagonetnom kao da ne izdaje knjige nego domovinu. Davala mi je znak da ćutim. Otišla sam kući i zabavljala se sa Perom. Nekako mi je izgledao kao pokisao. Krila su mu se spustila do poda kaveza. Sada mu je već i to bilo malo. Mnogo me je brinula njegova situacija. Ponekad sam pomišljala da bi bilo bolje da ga Milutin vrati na ono mesto odakle ga je u šumi uzeo, ali pitanje je da li bi njegova majka ovako ogromnog prepoznala i primila u gnezdo. Ni o mome drutu Peri, po kome sam ovog orliđa nazvala, nisu stizale nikakve vesti. Od kada sam saznala da se ukrcao na neki preko-okeanski brod, ništa se o njemu više nije čulo. Deska mi nije verovala da sam zbog tog Pere orla ovako nazvala. Ona je mislila da je Pera Kralj jedini Petar na svetu i da se svi mogu jedino po njemu zvati. — Da imam sina — govorila je obično — zvao bi se Petar. U stvari, to se uvek odnosilo na Milutina, jer to je bila jedna od njegovih nemarnosti i besmislica što Deska nema sina, a mi brata. Još se više odnosilo na mene, jer njena čuvena rečenica je bila: — Iznervirala si me čim sam te videla — zato što sam devojčica. Nije pomišljala da mogu da se iskompleksiram i često sam pomišljala da sva moja životna nesreća i potiče iz činjenice da nisam muško. U stvari, baš me briga (među nama rečeno). Tako sam sačekala veče da se Deska i Milica vrate. Deska mi je objasnila, prva je stigla, da je Mića neozbiljan i da mu je objasnila da ne može da se ponaša kao neki siledžija, da tim ništa neće postipi kod Milice, već da pokuša na lep način da se izvini. Revolver nisu pominjali. Milica je stigla sva ozarena. — Lud je za mnom — likovala je. — Ali mene on više ne interesuje! Uopšte — dodala je značajno. — I šta si mu rekla? — pitala je Deska. — Što se mene tiče — može da se vrati u Mariolanu. Ne volim ga i gotovo. Deska i ja smo je ubeđivale da je to svirepo, da bi morala da mu oprosti, ali ona njega, jednostavno, uopšte više nije volela. Pa, kada bi se pojavio Sava i tako me preklinjao, pomislila sam, pa i Svetislav, mada je sada već ozbiljno omatorio, pretpostavljala sam to po ujaku, ja bih bila sa njima ljubazna, verovala sam, i ne bih ih oterala. — On tvrdi da sa Olgicom zaista nije imao ništa, da je sve to glupa spletka — usudila sam se da joj sugerišem. — Sa Debelom? — pitala je Milica, vrišteći od smeha. — Pa kako ne shvataš da me to totalno ne interesuje. Sirota Debela. Baš je žalim. Pa, ona i Mića bi bili lep par, baš sam mu to jutros rekla. — Nisi karakter — rekla sam joj. — Još koliko juče cvilela si zbog njega, a sada više nisi zaljubljena — otvoreno sam joj kazala. — Juče sam bila, a danas nisam, hvala bogu — kazala je oholo. — Uostalom, nemoj da se mešaš u moj život — dodala je kao da igra u pozorištu.
—Znači tako? — viknula sam zaista besna. — U mene pucaju, mogla sam glavu zbog tebe da izgubim, a ti tako? Obećala sam sebi da se više nepu mešati u tuđe stvari. Neka puca u nju ko god hoe, njen problem. — A igranke me više ne interesuju, zbog sebe i nisam nikada išla — rekla sam. Znala sam da će joj to biti slaba strana, jer odmah je počela da se uvija oko mene i da se pravda kako je uvređena na Miću, kako je on, uostalom, glavat i kako joj ide na nerve. —Odjednom je postao glavat! — pitala sam je. — Kao da nije bio celog života? I to što je Olgica debela postalo je smešno, a do juče si vrištala kad se samo pomene. Ništa nije moglo da je izbaci iz koloseka. Blistala je što se zbog nje poteže revolver. — Možda je izvršio samoubistvo? — pokušala sam da zaplašim Milicu. Ništa. Kao da je se sve to nije ticalo. Otišla sam da kupim hleb. Mića se motao oko kuće. Deska ga je kao starog porodičnog prijatelja pozvala na večeru. —Oh, zdravo, Mićo! — rekla sam mu kada smo se sreli, ali on je okrenuo nabusito glavu od mene, kao da sam ga ja ostavila, a ne Milica. Za večerom je sedeo, zanet mislima. Pokušala sam da ga malo razveselim. Pošto debela Olgica više nije bila neprijatelj br. 1 u našoj kući, mislila sam da ne bi bilo loše da Debelu pomenem, tek radi konverzacije. Gospode bože! Kao da sam neki nenarodni elemenat ubacila, kao da je prava diverzija u pitanju. Potpuno se izbezumio. Gurnuo je hleb sa margarinom i prosuo lipov čaj. Onda se izvinio Deski i rekao da mora na vreme da stigne u USAOJ, u čijim prostorijama je dobio smeštaj. Tamo je ulaz do osam sati. To je napomenuo kao da ima neku značajnu političku dužnost, a svi smo znali da sve izmišlja i da je u stvari zbog Milice ovde. Ustali smo da se rukujemo sa njim. Suze su mu blistale u očima, na časnu reč, kad je pružio Milici ruku. Deska ga je poljubila (nije morala). Pravio se da ne vidi moju ispruženu ruku. Budala. Došlo mi je da ga raspalim, ali pravila sam se luda, samo sam se tom desnom rukom (levak sam) počešala iza uha, kao slučajno sam je prema njemu pružila i dodala: —Pa navrati ako te USAOJ opet pozove. Bez veze. Na to su se svi nasmejali, čak i on, ali kiselo. Nastavila sam da jedem hleb sa margarinom, baš sam svež donela, a Deska je preko Mileve nabavila sardel-pastu. Ni taj čaj od lipe nije bio otužan kao obično. — Samo ti jedi, pa ćemo videti ko će dođi po tebe na igranku — rekla mi je Milica, kao da je margarin, a posebno sardel-pasta bitna stvar na igrankama. — Igranka je poslednje mesto na svetu kuda bih otišla — rekla sam joj pakosno. Jedino je to oko igranke moglo da je iznervira. — Gospođica Ester Vilijems! — dodala sam.
Sutradan sam srela Miću kada sam išla u školu. Opet se vrzmao oko naše kuće, mada nije bio u podrumu. — Valjda ne’e pucati — pomislila sam, ali sam rešila da se više ne pletem u te besmislice. —Zdravo — rekla sam mu. — Milica je kod ku’e — dodala sam, što ipak nije trebalo, jer ko zna, možda će pucati. Nisam prethodne večeri mogla da ubedim Desku i Milicu da je Mića potegao revolver na mene. To im je čak bilo i smešno.On se sada pravio kao da me ne vidi. Gledao je nekako kroz mene i ja sam produžila u školu. Međutim, Milica nam je uveče ispričala da ju je sačekao pred školom i pretio joj da će izvršiti samoubistvo ako se ne pomire. Pokazao joj je i revolver i metke i sve. — Baš me briga. Ne volim ga — rekla je. Ipak, zamolila je Ljiljanu i Perku, njene drugarice koje su je videle sa Mićom, da ga prate do osam, kada mora da ode u dom omladine da spava, da slučajno ne napravi neku glupost. Sama nije verovala u to. Bila je subota i Ljiljana je smela da ostane napolju do osam, a Perka je, po cenu kazne od roditelja, ostala da pravi Ljiljani društvo.Baš su dobre drugarice — rekla sam. — Ne poznaju ga, a eto, spremne su da mu spasu život. Milici je to bilo više smešno nego tužno ili strašno i ja sam je, iskreno rečeno, prezirala zbog toga. Ponašala se kao princeza koju svi treba da štite. U nedelju ujutru neko je zazvonio rano. Pošto je Ljubica prethodnog dana donela sir, uplašila sam se da je milicija došla da javi da je nađeno telo nepoznatog mladića. Bila je to Perka. Išla je u pekaru, pa je došla da nam donese vesti o Mići. Ona i Ljiljana su ga sinoć pratile. — Da li je živ? — uzviknula sam, jer bi me zbog Milice celog života grizla savest da je podigao ruku na sebe. — Ne da je živ, nego je sasvim živ — rekla je Perka. Onda nam je ispričala šta se sve zbilo. Mipa je odmah posle škole otišao u zanatski dom. Tamo se priređivala igranka. Ljiljani i njoj je bilo malo neprijatno da uđu u zanatski dom, jer ranije nikada nisu tamo odlazile na igranku, ali, pošto su obećale Milici da će čuvati Miću, onda su to shvatile kao svoju oba-vezu. Ona ne zna da li je to zato što su one Miću pomalo gledale, naravno iz drugarskih razloga prema Milici, ili zato što mu se Ljiljana stvarno dopala, uglavnom on je počeo da igra sa Ljiljanom i igrao je celo veče. — A ti? — pitala sam Perku iz razumevanja, jer ni ona nije bila neka preterana lepotica, pa sam pomišljala da je možda kao i neke druge osobe koje poznajem, čuvala zimske kapute. — Ja sam igrala kolo, — rekla je Perka snuždeno — a jednom smo poveli i kozarački oro. Ja više volim te masovne igre — objasnila je. — I mislim Ljiljana je zaista pokvarena devojka — dodala je — ti si je zamolila kao drugarica da pripazi na tvog dečka, a ona celo veče igra sa njim a ja onda dobijem grdnje od roditelja.
Milica se složila sa njom, a ja sam ćutala. Mislim, bolje je da se nisam mešala. — I da li je nešto pokušavao? — pitala je Milica. — Pa mislim da je pokušavao da je poljubi kada smo izašle sa igranke. — Ne, mislim, da li je pokušavao da vadi revolver ili da vam objasni nešto u vezi sa mnom? — pitala je Milica. Činilo mi se da je stvarno bila iskreno razočarana što Mića nije razneo sebi glavu ili nešto slično. —Budala, — rekla je — zaista ga ne razumem, šta mu je sve to trebalo. Ali, brzo je prošlo neraspoloženje. Spremala se za igranku u gimnaziji. Ja sam se pravila luda. Čitala sam Kapetanovu kći od Puškina. — Požuri, zakasnićemo — rekla mi je, mažući grožđanu mast na usne. — Šta da požurim? — pravila sam se kao da ne znam na šta ona misli. — Imam još samo sedamdeset strana da pročitam i napišem sastav. To nam je zadato za lektiru, za sutra. Da mi nije obeđala da đe mi napisati sastav, stvarno ne bih otišla sa njom na igranku. Ne zbog lektire, već zato što mi je dosadilo da sedim i gledam kako drugi igraju, ali sada kada već ne moram da se bakćem oko lektire i kada je njoj to toliko važno, učinila sam joj. U modi su bile čarape sa šavom, crnim šavom, ali se nigde nisu mogle nabaviti. U poslednjem trenutku mi je sinula ideja da na čarape koje sam dobila na tačkice izvezem šav. Već je počeo da kopni sneg i meni se nisu oblačile teške Deskine čizme, a zapazila sam da sa njima nisam ni postigla neki uspeh, pa sam se nadala da đu ostaviti značajniji efekat sa crnim šavom. To je ludački sporo išlo i Milica je izgubila sve nerve. Znam šta je posebno nerviralo. Plašila se da će se Ljiljana pojaviti sa Mićom Glavonjom, a ona, iako joj do Miće nije bilo stalo, htela je da svemu tome prisustvuje. Sirotoj Perki je bilo zabranjeno da izlazi, uostalom na gimnazijskoj igranci nije se ni igralo kozaračko kolo, pa bi presedela celo vreme. Bar ja ne bih sama sedela. Nadala sam se da će crni šav izmeniti moju sudbinu. Bila sam vrlo uzbuđena kada smo ušle u salu sa celim satom zakašnjenja. Mića je igrao u velikim zaokretima ingliš valcer sa Ljiljanom. Ona nas je spazila i mahnula, kao da nam, recimo, sa neke železničke stanice odmahuje kada odlazimo brzim vozom na letovanje. Kao da Mića nema nikakve veze sa nama. O Milicu su se dečaci kao i obično otimali. Stala sam sa profila, ne bi li se moji šavovi videli. Mada sam na krpice uvila kosu držala je cele noći u subotu, da me je sve žuljalo (ni sama ne znam zašto, kada stvarno nisam ni pomišljala na igranku), ništa se nije dogodilo. Čuvala sam i dalje zimske kapute. Bilo mi je svega dosta. U jednom trenutku mi se sve smučilo. Uzela sam svoj kaput i dostojanstveno napustila salu, zaklinjući se u sebi da ovde više neću kročiti. Blagi prolepni vetar spustio se na moje lice i ja sam zaplakala. Bila sam već zašla u petnaestu godinu, a da se niko nije zaljubio u mene. Lutala sam od nesrećne ljubavi do nesrećne ljubavi, bez nade da iko pokuša
zbog mene da se ubije ili bar odigra sa mnom neki tango. Ništa. Milutin je došao kući i Deska i on su otišli nekome u posetu. Bila sam užasno usamljena, nesrećna i pomišljala na samoubistvo. Otišla sam u kuhinju i ne paleći svetlo odsekla veliki okrajak od hleba, koji je Milutin kupovao kod nekog privatnog pekara, uvek kada se vraćao sa terena. Stavila sam preko hleba veliki komad kačkavalja. Legla sam u krevet i grickajuđi sendvič tiho plakala. Popela sam se na svoj kre-vet, ne paleći ni ovde lampu. Pogledala sam se pre nego što smo pošle na igranku i činilo mi se da sam dosta simpatična, skoro lepa. Da ne pomi-njem crne šavove, koji su bili skoro kao pravi, iz inostranstva. Plakala sam. Suze su mi tiho kapale po kačkavalju, kada je Milica k'o furija uletela u sobu. Stala je na svoj krevet i uzdigla se do mog. — Đubre jedno! — viknula je i udarila me po ruci. Moj sendvič je poleteo kroz vazduh i kačkavalj je tupo lupio o ponjavu. — Kada bi malo manje ždrala i po tebe bi neko došao da igra — rekla je. Kao da to ima neke veze. Bila sam zapanjena. — Sutra ću kazati Deski da zaključava hranu, jer ti si postala šira nego duža. — Ništa nećeš postići ako nastaviš da me vređaš. Ja nikada više u životu nepu iđi na igranku — rekla sam odlučno. Njih dve su se sutradan dogovorile da zaista zaključavaju hranu od mene. Svašta. Glad me je morila. Deski je bilo žao, jer sam stalno pla-kala. Merile su me kao prase pred Božić i kliktale od zadovoljstva kada su primetile da sam počela da se topim. Umirala sam od gladi. Jela sam još uvek više od Milice, ali sam neprestano bila gladna, tako da nisam mogla da učim. Međutim, stvarno sam uskoro počela da i sama primećujem da sam smršala. Uskoro su se kaputi skinuli. Proleće je naglo došlo i ja sam mogla da idem u Miličinoj suknji i žaketu. Obećala mi je da će mi ga pokloniti ako budem uspela da se uguram u njene dimenzije. Mića Glavonja se u našoj kući nije pominjao. Činilo mi se da i Milici i Deski pomalo smeta što on nije pokušao da se ubije, pa da ga neko spase. Ispalo je da nas je još jednom nasamario, posle debele Olgice, sada sa Ljiljanom, koja je stalno mahala pismima koja joj je redovno slao. Milicu to nije interesovalo, ali nije više učila sa Ljiljanom, a od Perke, koja ju je o svemu obaveštavala, dobijala je frasove. Tako je bila dosadna, da smo Milica i ja maltene postale najbolje prijateljice. Mića se povremeno pojavljivao u Senovu. Dolazio je na naše igranke. Pokušavao je da sa Milicom slučajno zapodene razgovor, uvek se nekako vrteo u njenoj blizini, a mene je belo posmatrao, kao da se ne poznajemo.
XII ULOGA CRVENE KAPE U MOM LjUBAVNOM ŽIVOTU
Kada smo mislili da je zima već prošla i stavili zimske kapute u naftalin, sneg je počeo da veje kao da nikada do tada nije padao. Profesori su se, međutim, pravili ludi, kao da nije nevreme. Stalno su nas prozivali, pretili da ide kraj školske godine, da nas neće voditi na ekskurziju, ukoliko ne popravimo slabe ocene. Naročito Mica, zvana Loptica, hemičarka. Kako je izgledala možete da pretpostavite po tom — Loptica. Otkada sam smršala, činilo mi se da se te debele uvek prave pomalo važne, valjda da zabašure salo. Niti nam je bila razredna, niti je ta hemija bila bogzna šta, ali ona se osećala kao neko od koga zavisi i da li će sneg suludo da veje i nadalje, i da li mi imamo slabe ocene, i da li će nas ona pustiti na more. Sve zimske stvari su nam bile spakovane, pa sam morala da nosim majkicin kožuh ispod jakne, tako da je sve izašlo na isto — kao da nisam oslabila. Ipak, nisam mogla da se smrzavam, pa da, recimo, idem gola da bih celom svetu dokazala da greši ukoliko me smatra debelom. Uostalom, uopšte me nije interesovalo šta ko misli o meni i da li se nekome dopadam ili ne. I ovako se nikome nisam dopadala. Jedino čime sam očaravala svet, tako sam bar verovala, je beretka koja je ispala iz nekog kozinog kovčega. To je njoj njen bivši suprug, zapravo pokojni, doneo sa Jalte, ne seđam se da li pre balkanskih ratova ili prvog srpskog ustanka ili kada su Nemci upali kod nas. Te sam stvari često brkala. —Gospođo, — rekla sam joj značajno — ta kapa je fenomenalna — da li ćete je nositi još? Ona je pomislila da se šalim i poklonila mi je. Ja sam onda počela da joj nudim da se trampimo za našu četku za odelo, Deskin kišobran ili neke druge značajne stvari u to vreme, ali ona mi je svesrdno ustupila tu božanstvenu kapu. Milica je, naravno, pokušala da me ubedi kako grozno izgledam sa beretkom, kao da sam iz ludnice izašla i slično. Istovremeno je sama stalno probala i uzimala malo Milutinovo ogledalo da vidi kako potiljak sa kapom deluje. —Fali ti ludačka košulja za ceo komplet — rekla sam joj, ali, naravno, ona kao da nije znala na šta mislim. Jednom sam joj ipak uzaj-mila, ali da prethodno kaže ,,da mi umre majka" — ako mi ne vrati. Deska je na to podivljala. Isprela je čitavu priču, kao da nam je kapa značajnija od majke, pominjala sopstveni grob, svoju mrtvu majku i konstatovala na kraju da bi najbolje bilo da Milica i izgubi tu prokletu kapu, kada ona vredi kao majčin život, pa nek se zna, kada se već tako lako u nju kunemo. Naravno da se sa tim nisam složila. Pokušala sam da je ubedim da su
to predrasude i sujeverje, ali ona mi je rekla tada da sam blesava na svog oca. Kada je već reč o Milutinu, zaboravila sam da napomenem da se on, izgleda, tog proleđa definitivno vratio iz revolucije. Nije hteo da doz-voli da se o tome javno raspravlja. Kukao je što nemamo telefon, jer nije znao kako će hitno biti obavešten u slučaju neke diverzije. Ubeđivale smo ga da i kuriri nešto znaju. Ako su za vreme rata imali tako značajnu ulogu, uspeće da obaveste i njega. On je bio uvek u pripravnosti. Sedeo je u svom kožnom kaputu i kačketu, da bi bio spreman ukoliko zazvoni. Stalno je trčao do vrata i besneo čim bi se neko bez veze pojavljivao. Naročito je bio alergičan na Ljubicu što donosi sir, jer je ona uvek sela na zvono, u zoru, a on je pomišljao na alarm i jurišao na vrata. S druge strane, kada bi gospođica Mileva diskretno zvrcnula, verovao je da ga iskreno zeza, jer je on to shvatao kao znak, upupen samo jednoj osobi, a pogrešno je shvatao da je ta osoba on. Dremao je po ceo dan sa novinama u ruci, u nadi da će pročitati nešto značajno, odlučujuće. Deska, umesto da luduje od srepe, stalno je zvocala. Predlagala mu je da se demobiliše, što je njega posebno sluđivalo, jer on se smatrao ci-vilom na specijalnom zadatku. Trenutno na raspolaganju. Ali on je bio stalno u pripravnosti. Nije želeo da se na njega čeka. U jednom koferčiću imao je spakovan peškir, pižamu i papuče, zatim pribor za brijanje. Jednom prilikom uzela sam njegove nožiće za brijanje da zarežem svoje bojice. Bili su tako oštri, da sam se čak i posekla, a bojice mi davno nisu bile tako šiljate. Tog istog dana uleteo je u kuhinju dok sam ćaskala sa Perom. — Ko je dirao moje brijače? — dreknuo je izbezumljeno, kao da sam ja poslednji diverzant u NOB-u koga treba uhvatiti na delu. Nisam ni stigla da mu objasnim i da mu se zahvalim, pogledao je u moje bojice kojima sam crtala mapu Jugoslavije. Baš sam farbala Jad-ransko more plavom bojom, kada me je odalamio i preko zuba i preko bojica. Sve se razletelo po kuhinji, kao da igra kegle sa mnom i sa mojim školskim priborom. Tako je sve potrefio. Uopšte mi nije bilo jasno šta mu je. Posle mi je Deska pokazala da sam mu oštetila ivice od brijača i da sam mu ih, u stvari, upropastila. Dobro, ali mene niko nije upozorio. Upropastio je i on moje bojice. Nisam htela da mu kažem bilo šta. Posmatrao me je kao neki prostor za manevar, nešto kao vazdušne vežbe ili neku sličnu akciju. U stvari, Pera je bio više uznemiren od mene. Toliko je lupao krilima da sam se uplašila da ne dobije srčani udar. Da sam ga kojim slučajem pustila iz kaveza mislim da bi napao Milutina, ali ja nisam htela da se spuštam na taj nivo. Iako me je Milutin ozbiljno uvredio, to moram da priznam. Popodne sam se napravila luda i otišla na jednu žurku kod Dušice. Ona je nabavila gramofon od svoje bake i ploču „Ramona". Došli su drugovi njenog brata koji su bili u sedmom b. Navikla da sedim u uglu i čuvam kapute, sada sam se uplašila — kako ću bez dužnosti? (Prava Milutinova ćerka, smišljam besmislene akcije.) Nisam htela da skidam kapu, jer sam je baš zgodno bila
natakla, a tako je delovalo i kao da ni ne očekujem da neko pretpostavlja da se meni igra. U jednom trenutku, kada mi je prišao Velibor, i bez reči, samo me tako povukao da igramo, htela sam da se onesvestim. Pridržala sam kapu da mi ne padne. Počelo je da se smrkava, a niko nije palio lampu. I ja sam se pravila da ne primećujem. Velibor je ćutao kao mutav, ali činilo mi se da me je malo jače privukao, od čega sam morala da povlačim glavu, da ne bih udarila u njegov vrat. I naravno, kapa mi je padala. „Ramona" je bila lepa pesma, mora se priznati, ali smo je po hiljaditi put okrenuli za to popodne. Sem toga, krkljala je negde pri kraju i škripala, tako da mi se koža ježila. Ipak, bilo je zgodno. Kada smo pošli kuđi plašila sam se, jer je već bilo pola devet, a ja sam imala ausvajs do osam. Išli smo polako i Velibor je zastao pred kućom moje profesorke iz francuskog. Stavio mi je ruku preko ramena i iznenada me privukao. Poljubio me je pravo u usta. Toliko sam o tome sanjarila i razmišljala kako će me jednog dana neko upitati da li sme da me poljubi, a ja ću razmisliti, pa ću mu sutra odgovoriti, možda napisati pisamce, a sada me je Velibor bez ikakvog pitanja poljubio. Čak ni posle nije ništa rekao. Samo je uzeo moju kapu koja je skliznula u sneg i stavio je u džep. Tako se sve to dogodilo neočekivano. Htela sam da ga zamolim da čitavu stvar ponovimo još jednom, ali mislim da bi to delovalo prilično glupo, pa sam i ja putala. Došli smo do moje kapije. Stala sam i podigla glavu da čujem šta će mi Velibor reći. On je mahnuo rukom i produžio u svome pravcu. Gle-dala sam malo za njim kako zabada svoja velika stopala u sneg koji nije prestajao da pada. U katoličkoj porti izbijalo je devet. Ustrčala sam uz stepenice i naglo otvorila vrata naše sobe. Bio je red na Desku ovog puta. Razvukla me je po obrazu umesto „dobro veče". —Šta vam je svima danas, jeste li podivljali? Samo se šamarate. — Rekla sam to više spontano nego da izazovem neki utisak. Gospode bože, kako je provalio bes iz svih njih. Kao da sam ja kriva što izgleda da je sa revolucijom svršeno, a da su mamine godine postale izvesne i pomalo kritične. Jedino je Milica rekla tiho: —Ama pustite dete — pokazujuđi mi da šmugnem u kupatilo. Sa praga sam još čula o nezahvalnosti današnje omladine, nevaspitanju i kriminalu. Gotovo da ne znam o čemu su pričali. Sve to nije imalo nikakve veze sa mnom. Da su me ošamarili zbog zakašnjenja ili Velibora mogla bih još da shvatim. Nije mi bilo jasno da li me je profesorka iz francuskog videla. Pipnula sam usta i ogledala se s profila. Ne znam šta je, zaista, Velibor našao u meni. Možda nešto što se na ogledalu nije videlo. Sve to, uostalom, nije ni bilo tako značajno, bar za mene. Ali sutradan kada sam došla u školu samo se šaputalo o meni i Veliboru. Pričala sam im kako me je otpratio kuđi. Svi su se čudili što se zalepio za mene, jer je važio za najzgodnijeg dečaka u školi. Moje drugarice su me zaokupile.
— I šta je bilo onda? — pitale su uglas. — Kad onda? — pitala sam ih ja, jer ne znam šta je za njih u stvari bilo onda. — Pa kada ste izašli? Da li ste se ljubili? Da li ti je zakazao eastanak? Da li je nešto pokušavao? — graktale su uglas. Odmahivala sam glavom. —Šta, niste se poljubili? — bile su razočarane, a ja nisam bila nešto raspoložena da im pričam u detalje. One su smatrale da ja, jednostavno, nisam umela da se ponašam. Žalile su što se takva budala našla u toj ulozi. Svaka bi se poljubila i svaka bi znala da mu zakaže sastanak, ali naravno, uvek se prilika ukaže budali koja ne ume da je iskoristi. Ta budala bila sam ja. Iskreno su me prezirale i ja sam se osećala krivom. Kako to da se bez reči raziđemo? Odjednom, ni na šta drugo nisam mogla da mislim, nego šta to bi sa Veliborom? Da li je mislio ozbiljno ili se samo šalio, onako slučajno? Sve moje drugarice očekivale su od mene da preduzmem nešto odlučujuće, a ja nisam mogla da smislim šta bi to bilo. Na odmoru sam se značajno prošetala pored njega, gledajući ga prodorno, ali on se pravio lud. Budala. Nisam mogla da se koncentrišem na hemiju. Mica Loptica prišla mi je i pitala neku glupost. Gledala sam i ja nju, ali nisam znala šta me pita. Zamolila sam je da ponovi pitanje. Na to se ona unezverila i unela mi se u lice. Nisam znala šta hoće i skoro mi se učinilo da sam poludela od ljubavi za Veliborom. — Jelena, ti čupaš obrve! — dreknula je, kao da sam mozak iščupala, a ne nekoliko dlačica sa nosa, jer mi je stvarno smetalo što mi se obrve sastaju. Rajkin deda je bio veterinar dok je bio živ. Ostavio je jednu ogromnu pincetu i svi smo u razredu sa njom čupali obrve. A Mica se baš na mene ustremila. — To je veterinarska pinceta, nije za obrve — rekla sam smušeno. Zašto je ceo razred počeo da urla od smeha, a Mica histerično da nas zapisuje u dnevnik, nije mi bilo jasno. Baš kao da sam rastrojena. Sva sreća što je nisam podsetila da je igrala gola na stolu pred rat, kao studentkinja, što nam je Rajkina mama jednom ispričala. Čula je od komšinice, koja je to pozitivno znala, jer je pričala opet neka druga komšinica koja je retko kada lagala. Sad nije bilo važno ko laže, ali ja nikako nisam mogla da zamislim Micu Lopticu a da nije debela. Kako je taj monstrum mogao da se uspne na astal? Mora da je bilo urnebesno raspo-loženje. A to da Mica nije bila debeli monstrum još kao embrion, to se nije moglo nikome na reč verovati. Međutim, moram da priznam da sam sve češće zapažala na zidovima spavaćih soba mojih drugarica venčane slike njihovih roditelja, koje su teško mogle da se poistovete sa nekim dobroćudnim propelavim debeljucama koje su izvirivale iz kuhinje. Obično, na tim vereničkim slikama stajala bi dostojanstvena lepotica sa pogledom u daljinu i vitkim stasom, a kraj nje mlad, zanesen momak, sa ispeglanim oficirskim bugovima. U privatnom, porodičnom životu to su češće bili sredovečni ljudi što
pripremaju turšiju i hodaju sa zarozanim čarapama po kući, uvek u strahu da će se deci nešto strašno dogoditi uveče, ako se ne vrate na vreme. Dobro, to je njihov problem. Mene je mučio samo jedan: kako da sretnem ponovo Velibora i da ga pitam šta je podrazumevao pod tim kada me je poljubio? Možda bih mogla tom prilikom da zapamtim nešto zgodno što bih ispričala svojim drugaricama Dušici, Mirjani i Mileni, jer one nisu mogle da shvate kako to može da se dogodi da me Velibor prati kući, a da ja baš ništa ne mogu da ispričam. Ili nešto važno krijem ili sam nesnalažljiva glupača, što se nijednoj od njih ne bi u takvoj situaciji dogodilo. XIII TUGA
Mama me je probudila, blago me drmajupi za rame. Skočila sam: — Šta se dogodilo? —Nešto strašno — rekla je. Gledala me je sa suzama u očima. Mislila sam da su možda stigle vakcine u Senovo kojih sam se užasno plašila. To da ti zagrebu nožićem kožu i puste tečnost u telo sa nekim boleštinama, izgledalo mi je kao kvasac za bolest od koga možeš da se naduješ i u bunilu eksplodiraš. — Stigla vakcina? — pitala sam, presečena. — Kakva vakcina! — rekla je Deska. Ne znam zašto je trebalo da pominjem i pogađam nešto strašno. —Pa reci — kazala sam. — Nešto strašno? Klimnula je glavom. Mama je obožavala da pogađamo strašne stvari. —Milutina su uhapsili? — pitala sam prestravljeno. — Zašto Milutina? — rekla je razrogačeno. — Zašto? Valjda zbog Rusa. — Što bi njega zbog Rusa? On je nevin. — Nevine uvek hapse — kazala sam. — Tako bar vi tvrdite. A oni pravi se izvuku. — Ne, nešto gore — rekla je. — Dakle neko je mrtav? — kriknula sam. — Ko? —Pera — rekla je i zaplakala se. Uletela sam u kuhinju. Pera je ležao u svom kavezu nekako čudno rasprostrt i ravan. Glava mu se uopšte nije videla. Perje mu je bilo još uvek mlako. Nisam mogla da plačem. Grudva mi se sklupčala u grudima i gušila me. Sedela sam pored njega i posmatrala ga. Ukočila sam se i nisam mogla da se pomaknem sa mesta. Kako neko tek tako može da nestane sa ovog sveta? Iz
čista mira. Sećam se kada smo bežali preko planine za vreme rata, pa je granata slučajno pogodila baba Milicu. Svi smo je onda skupljali u jednu veš korpu kojom smo prenosili ćebad. Ali to mi nije bilo tako strašno kao ovo sa Perom. Kako da poverujem da me više nikada nepe pogledati svojim žutim očima i da neće lupati krilima? Sve to izgledalo mi je gotovo nemoguće. Uzela sam lopatu za čišđenje snega. U dvorištu, ispod lipe, iskopala sam pod snegom raku. Zemlja je bila još uvek smrznuta, stegnuta od mraza i jedva sam uspela u tome. Uvila sam Peru u jedan svileni šal. Čudo, Deska se nije bunila. Nisam mogla tek tako da ga gurnem u zemlju, a kovčeg za njega nisam imala. Odlučila sam da u prolepe donesem ljubičice sa Bukova i da ih posadim na njegov grob. Deska mi je predlagala da sačekam Milutina, pa da on sve to uradi, ali ja sam smatrala da za Peru sama moram da se pobrinem. Mislila sam da bi trebalo da mu kažem nešto kao pozdrav. Ne mogu ga tek tako, bez reči, napustiti. Ali ono „Marija, djevo" ili ,,Oče naš" što smo učili u prvom razredu sada je bilo zabranjeno, a Milutin nije dozvoljavao da se krstimo ni pre spavanja. Ipak, osvrnula sam se da vidim da se nije slučajno vratio iz Narodnog odbora i na brzinu sam se prekrstila. — Pero, oprosti što smo te zarobili — rekla sam — ali mislili smo da si šumski vrabac. Da smo na vreme saznali da si orao, vratili bismo te tvome jatu. Pa mislim da nije loše zvučalo i da je Pera, da je mogao da me čuje, a možda me je na neki način i čuo, jer kako bi mogao tek tako zauvek da nestane, primio moj pozdrav. Zaokupila me je potpuna praznina. Izgubila sam apetit, volju da učim, a ni Velibor me nije više interesovao. Te nedelje išla sam popodne u školu. Imali smo samo četiri časa, jer su profesori zakazali neku vanrednu sednicu. Svi su bili ludo veseli. Milena me je zvala da idemo kod nje da pušimo, jer je i njena mama na sednici, a mogle bismo i da probamo njene elbeo čarape i neke druge predratne stvari. Ona ima ideju kako da se našminkamo sa crvenim krep papirom, ako ga potopimo u vrelu vodu, pustiće farbu, pa da onda namažemo lojem usta. Sve me to nije interesovalo. Krenula sam kući. Taman da uđem, kad osetih nečiju snažnu ruku na ramenu: — Hođeš da gledamo „Bal na vodi", ponovo se daje? — bio je to Velibor. Opet se dogodilo nešto čudno. Mislila sam da đu se onesvestiti kada me bude oslovio, ali ja sam bila skoro ravnodušna. — Gledala sam nekoliko puta — rekla sam. — Gledao sam ga ja svakog dana dok se prikazivao prvi put, možda i dvadeset puta. — U žalosti sam — rekla sam. — Pa, izvini onda — rekao je i okrenuo se da pođe. — Čekaj! — viknula sam za njim. To je neverovatno kako je taj Velibor bio spreman odmah da se izgubi. — Možda ću ipak poći sa tobom kad si već
nabavio karte. Uostalom, mrtvi se ne mogu povratiti, ma šta mi osećali. — Pa nemam karte — rekao je. — Nemam ni dovoljno para. Imam banku. Možda bi mogla da mi pozajmiš trideset dinara? — pitao me je. Izvadila sam džeparac i pružila mu. Toliko su mi sada davali za nedelju dana. Išao je pored mene i ćutao kao zaliven. Ni da bekne. Pred bioskopom je bila velika gužva. Jedva smo dobili karte. Došla je cela škola. Milena me je prezrivo pozdravila: — Dakle, Jelka, nije ti ni do čega? — Ah, da. Izvini, situacija se donekle izmenila — pokušala sam da se opravdam. — Vidi se — rekla je pakosno. Ne znam šta mi je sve to trebalo. Film mi je bio užasno dosadan. Povrađalo mi se. Povremeno sam pogledavala u Velibora. On je, izgleda, potpuno zaboravio da sedim pored njega. Morala sam da ga podsetim. Kada smo izašli. —O — rekao je zbunjeno, kao da smo se prvi put sreli. Sada je odjednom pljuštala kiša. Moja kapa je ostala kod njega kada smo bili na žuru. Rekla sam mu to. On je izvadio, kao da je celo vreme stajala tu. — Ko ti je umro? — pitao me je kada smo stigli do pošte. — Orao — rekla sam. — Ko? — pitao je on, kao da sam u najmanju ruku krokodila držala u kupi. —Pa ti si blesava — rekao mi je. Objasnila sam mu čitavu stvar. Nisam prestajala da meljem, a on je đutao kao da ništa ne razume ili ga ne interesuje, kao da sam govorila na čistom arapskom jeziku, a ne na srpskom. Kada smo stigli do Marseljezine kuće, bez reči mi je stavio ruku na rame, sagao se i poljubio me. Zadrhtala sam. Trajalo je duže nego prvog puta. Odjednom sam videla da je i moja ruka na njegovom ramenu i očekivala sam da se francuskinja pojavi na svom čuvenom prozoru. Ponovo mi je crvena kapa pala na zemlju, zapravo u baru. Velibor se nasmejao nekim lepim, širokim osmehom i strpao moju kapu opet u svoj džep. Tada sam zapazila da ima divne bele zube i poverovala da je zaista zgodan dečko, kao što su svi pričali. — Požuri, grdiđe me kod kuće — rekla sam. Njemu izgleda nije smetalo što ja kisnem, a meni se, opet, dopadalo da moja kapa bude kod njega u džepu. Kada smo stigli do kapije opet mi je mahnuo i produžio kući bez reči. Ujutru su drugarice navalile da im ispričam sve po redu kako je bilo. Morala sam da izmišljavam kako me je pitao ovo ili ono, a ja njemu odgovarala to i to. — Pa vas dvoje ste pre za zoološki vrt nego da vodite ljubav — rekla je Dušica. — Što? — pitala sam je.
Po njenom mišljenju pričati sa dečkom o mrtvoj ptici je najveća glupost koja se na ovom svetu može zamisliti. Sve su znale kakvu bi kon-verzaciju vodile, samo sam se ja ponašala kao glupača. Uvidela sam da su u pravu i odlučila da se potpuno izmenim. Ne znam zašto, ali nisam želela da Milici ispričam bilo šta o Veliboru, niti Deski. Pa ne bih ni drugaricama da me nisu ispitivale. Nemir je sve više počeo da mi se uvlači pod kožu. Neki topao vetar, govorili su da je s juga, iznenada je otopio sneg i ja nisam više imala volje da sedim kod kuće i učim. A i od kako je Pera uginuo nisam mogla da se skrasim. Uskoro su počele pripreme za ekskurziju. Niko više ništa nije učio. Pisali smo nekoj školi u Sušak da bismo ih posetili, a oni opet nama odgovorili da bi nas rado dočekali i da će oni posle k nama doći. Bilo je urnebesno raspoloženje, ali ja sam stalno raznišljala o Veliboru. Nisam razumela zašto mi se ne javlja. Drugarice su me ispitivale, a ja sam jedino mogla da sležem ramenima. Baš sam poslednji put, kada me je poljubio i kada sam videla kako se osmehnuo, poverovala da je stvarno, iako za to nije imao razloga, zaljubljen u mene. Jednog dana sam odlučila da raščistim tu stvar, pa kud puklo da puklo. Nisam više mogla da podnesem neizvesnost. Prišla sam mu na odmoru i rekla: —Velibore, mama mi je rekla da mi vratiš moju kapu. Pogledao me je iznenađeno i klimnuo glavom. —Donepu ti je sutra — rekao je i nastavio da priča nešto sa Mikijem, koji se zabezeknuo i počeo da se kliberi kao da je čuo najsmešniju stvar koja je mogla bilo gde da se izgovori. Osećala sam se gluplje nego ikad. Šta mi je to trebalo? Celog sam se dana sekirala. Nisam naučila istoriju, a Bagaž se ustremio na mene. Sva sreća, kada me je pitao nešto o Tarkviniju Oholom koji je po meni bio poslednja ličnost na svetu o kojoj bih bilo šta htela da znam, on me je prekinuo, još dok ništa nisam ni rekla (pa ništa nisam ni znala). —Zašto ti, Subotićeva, toliko puta kažeš ,,ovaj" kad odgovaraš? Onda nam je održao čitavo predavanje kako bismo morali da se lepo izražavamo, a da je ,,ovaj" poštapalica za one koji su ograničeni. Ja sam stajala dok je on sve to izmudrovao, a onda mi je rekao: —Sedi, dva! Pa drugi put nauči da se izražavaš! Još istog časa, dok nam je predavao novu lekciju, nije prestajao da govori: — ovaj — i još uz to ,,kako se kaže". U jednom trenutku mi se smučilo. Sačekala sam da još jednom to izgovori, pa sam glasno rekla: —Sedi, dva! Ništa gore za Bagaža nisam mogla da smislim. Bio je šokiran. Prebledeo je i vilice su mu se ukočile. Zapisao me je u dnevnik i rekao da će tražiti da
budem kažnjena ukorom razrednog veća. Plašila sam se da će me Milutin prebiti. Ako je već mogao onako da me ošamari zbog bri-jača, kako li će tek zbog razrednog veća, Razredu se, međutim, cela stvar veoma dopala. Nisu mogli da se smire i Bagaž je napustio čas. Sada je već pretio da će ceo razred da kazni. Od svih dečaka u razredu najviše sam volela Bobu. On je nosio još uvek kratke pantalone, nije postao još mladić, ali je bio divan drug. Ne samo da mi je dozvoljavao da od njega prepisujem matematiku na pismenom, već mi je, čak, slao i ceduljice. Vešto ih je uvijao i u krivom luku me pogađao. I, uopšte, sporazumevali smo se pogledima. Uvek sam znala šta misli, a on je bio zadovoljan onim što pogađam. Sve marke i značke koje mi je Milutin donosio njemu sam poklanjala. Boba je imao velikog psa, pravog gadžova bez pedigrea, i sa njim smo često išli da šetamo obalom reke. Boba me je vodio i u svoj vinograd, preko mosta. Ono što me je oduševljavalo kod Bobe bilo je što je svakom drvetu prepoznavao list, a i po kori stabla znao je u šumi kojoj vrsti pripada. Sa njim sam se sprijateljila kada je jednom došao da vidi Peru. Sem onog tužnog jutra, kada mi je Deska saopštila da je orao uginuo, i bila ne-srećna pre zbog mene nego zbog Pere, jedino sam Bobi mogla da pričam, a da mi se ne smeje, koliko sam nesrećna što je Pera uginuo. Onda je on pročitao kod Brema sve o orlovima i ispričao mi. Smatrao je da je Pera kod mene bio izuzetno sređan, jer ne bi tako dugo izdržao, pošto orlovi žive na velikim visinama, a ne u kuhinji, pa ništa drugo nije ni trebalo očekivati. Tako sam odlučila da Bobi ispričam sve o Veliboru. —Mislim da je on dobar mladić — rekao mi je Boba. — Uostalom, raspitapu se, pa pu ti sve reći. Ono što sam volela kod Bobe bilo je što se nikada nije zapanjivao i postavljao besmislena pitanja. Mirno bi saslušao dok mu pričam, a onda mudro zaključivao: —Videću. E sad, šta je mogao o Veliboru da vidi, nisam znala. U Bremu sigurno ništa nije mogao da nađe. Rekao mi je i da se ne sekiram zbog istoričara Bagaža, jer sam stvarno u pravu i da to ne treba da me brine. Ipak, morala sam sve da ispričam Milutinu, da ga ne bi iznenada pozvali u školu. — Majku mu mangupsku — rekao je Milutin. — Kosti ću mu polomiti — zaključio je sasvim neočekivano. — Zar on deci da daje ukore i dvojke što kažu „ovaj". Kakva mu je to pedagogija? Kod nas se sasvim drukčije predavalo i pedagoški rasuđivalo. Ovi su profesori totalno nesposobni, sve bi ih trebalo pohapsiti... — Milutine, a kako bi bilo da se vratiš u školu, da budeš nastavnik, znaš da nema dovoljno profesora? Bio bi odličan pedagog.
Nije trebalo da Deska to kaže. Mislim da je ona uvek pogađala šta ne treba da kaže i baš to izgovorila. Znala sam da će Milutin da podivlja. Bio je uvređen, jer nije dozvoljavao da ga bilo ko, a ponajmanje rođena žena ponižava i vraća u učionicu. Bilo kao učenika, bilo kao predavača. Znalo se šta je njegova profesija. —Pa šta si ti, u stvari, tata? — pitala sam ga pretpostavljajupi da ga pitam pravu stvar u pravom trenutku. Kako nisam mogla da osetim? Deska me je besno pogledala kao što sam ja nju malopre, jer ona je sada shvatila da pred Milutinom ja izva-ljujem gluposti koje mogu samo na zlo da izvedu čitavu stvar. Pokušala sam sve da zabašurim nekim besmislenim pitanjem o Kostićima koji su se najzad selili iz našeg stana, ali ništa nije pomagalo. Milutin je, mada je sada bilo već strahovito toplo i nije se više ložilo, stavio kačket na glavu i prebacivši svoj kožni mantil, koji mu je dopirao skoro do članaka, napustio kuđu. Naravno privremeno, jer je ponovo, posle rata, navikao da ručava, što je Desku prilično radovalo. I zaista, stigao je na vreme, baš kada se supa pušila u činiji. XIV KORA OKO SRCA
Razredna nam je rekla da je nastavničko veće odlučilo da onaj ko ima slabe ocene ne može da ide na ekskurziju. Baš su to pametno smislili. Ličilo je na pravu ucenu. Dakle, ne samo što neću ići na ekskurziju, nego će Milutin saznati i da mi je Mica Loptica dala keca, iako je to bilo više zbog iščupanih obrva nego zbog hemije. Onako debela, ustremila bi se na moje čelo kao da očekuje neku posebnu hemijsku reakciju koja bi mogla da izazove eksploziju od koje bismo svi, ceo razred zajedno sa njom, izginuli. Uputila se značajno ka mojoj skamiji sa usredsređenim pogledom i glasom: — Ti, Subotipeva — rekla je oštro, a onda, naravno, nije mogla da nastavi, jer je primetila da su mi obrve izrasle, a ničeg drugog, tako drskog, kao što je bio taj moj zlosreni gest (sa obrvama) nije mogla da se seti. Lupila je dva-tri puta po mojoj klupi prstima i graciozno se okrenula na peti, zanemarujupi svoju debljinu. Posrnula je ubrzo nezgrapno i zaustavljajući se na Bobinoj klupi uspela da uspostavi ravnotežu. Pogledala je pobedonosno po razredu. Bobin i moj pogled su se tada sreli i njemu je počela da se trese brada od smeha. Isterala ga je iz razreda kao da joj je on podmetnuo nogu, pa se, recimo, saplela. Pretpostavila sam da će pogledati u mene. Sagla sam se kao, nešto sam ispustila. Valjda je i sama primetila da je preterala u svom besmislenom ponašanju, pa je rešila da nam objasni izvesna jedinjenja i njihovo poreklo, uobražavajupi da je to „veoma zanimljiva metodska jedinica".
Kiša je tih dana lila i bilo je mračno kao da nikako ne može da svane. Kako smo jednog dana išli pre podne u školu, a drugog popodne, dogovorila sam se sa Rajkom da čim ustanem, dođem kod nje da učimo istoriju, jer sam pretpostavljala da će me Bagaž pitati, s obzirom da je Milutin sa njim razgovarao.. Tata nije hteo da mi objasni kako se taj razgovor odvijao, kao da je u pitanju državna tajna. Naredio mi je da dobro naučim lekciju. Smatrao je da me se ostalo ne tiče. I bio je u pravu. Kada sam došla kod Rajke bila sam sva mokra. Nije mi pomogao ni Milutinov kišobran, jer je kiša padala i odozdo i sa strane, kao da je smak sveta. Dopadalo mi se što se kod Rajke sedelo u kuhinji. Skinule smo mušemu i ona je predložila da prvo odigramo partiju tablaneta. Sredila sam knjige dok je ona oljuštila krompir. Na ovoj zimi baš je fino zamirisao, pržen na ulju. — Čekaj prvo da doručkujemo — rekla je i izručila pun tiganj krompira pred mene. Gledala sam je zabezeknuto, jer kod nas se nikada nije jeo krompir za doručak, ali kada sam ga okusila nisam mogla da prestanem da jedem. Od Marijaninog pasulja sa šeperom, ništa mi tako nije prijalo. Deska bi se opet onesvestila i smatrala da je Rajka nevaspitana (a o tome je govorila kao da je reč ponovo o vaškama koje bih ja mogla dobiti i sve njih uvašljiviti) jer po njoj za doručak se smeo piti samo tej ili bela kafa. To se znalo još iz vremena Austrougarske, a nekada joj je strahovito smetalo kada deda to pominje, stalno je prevrtala očima. Sama, u poslednje vreme, kada je napravila značajan i ozbiljan izraz lica, znala sam da đe da pomene Mariju Tereziju ili, bar sirotog Josifa. Valjda neću i ja jednog dana tako svoju decu da davim sa našom narodnooslobodilačkom borbom, što je Milutinu bila uzrečica, pa je pominjao šumu i kad ima veze i kad nema. Stari su često, zaista, mogli da budu davež, čak i ako nisu profesori. Međutim, to kad malo zastrane i nije strašno. Nije, uostalom, ni čudo, šta su sve preživeli, ali kada se ponašaju kao Rajkina mama, onda stvarno možeš da se izbezumiš. Sedimo, tako, nas dve i ljuštimo tablanet. Pojele smo već čitavu gomilu prženog krompira, kad bane Rajkina majka, sva mokra. Gleda nekako kroz nas, zabaci mokru kosu sa čela i projuri kroz kuhinju kao da nikoga nema. —Otkud ti, kevo? — pita je Rajka, ne baš suviše iznenađeno, ali ona kao da je nije ni čula. Pomislim da je besna zbog krompira ili što je cela kuća u debelom haosu, što sam odmah primetila. Čak sam predložila Rajki da operemo sudove i namestimo krevete, ali ona je rekla da „nema veze". —Ama kakvi. Keva je načisto šiznula! — reče mi sada i kaže da čitam o Pakti konventi. Poslušam je, ali stalno osluškujem Krstinju kako se muva po sobi i razmišljam o tome šta znači to Rajkino „šiznula", jer i Deska nije baš uvek čista, mislim svaka keva može da pošandrca, pogotovo kad se prži u zoru krompir, a
sudovi od nedelju-dve dana zaudaraju. Međutim, sve ima svoje granice. Krstinja je tu granicu prekoračila i to u pravcu šifonjera. Uskoro se začula strašna lupa, kao da štekće mitraljez ili nešto slično. Rajka i ja smo uletele u sobu. Orman se tresao kao da je zemljotres. Počele su da padaju tegle sa pekmezom i da se kotrljaju dunje po sobi. I oni su čudni ljudi. Još malo pa će trešnje, a oni nisu pojeli ni slatko od lane, niti dunje od jeseni. Pa, naravno, kada doručkuju krompir. — Krstinja! Izlazi iz ormana! — viknula je Rajka zapovedničkim glasom. — Opet se uvukla u orman — obratila se Rajka sada meni zlovoljno, kao da je to tako reći normalna stvar da se neko uvlači i izvlači iz ormana, ali da, recimo, i u tome ne treba preterivati. Presekla sem se. U stvari, ja sam se prepala da Krstinja ne izađe iz ormana, jer sam znala da ću da presvisnem ako je još jednom ugledam. Međutim, predložila sam, čim sam došla do svog sopstvenog glasa, da bude malo ljubaznija sa mamom, da će možda tada pristati da se pojavi. I pri samoj toj pomisli da se vrata ormana otvore, morala sam da se pridržim za zid da ne padnem od straha. Verujem da se ni Pera Kralj nije tako prepao kad je ugledao onih dvanaest nemačkih bajoneta ili, kako majkica kaže, našeg komšiju fašistu kada mu je lupao na prozor. —Ama nije ovo prvi put, — objasnila mi je Rajka — ali nikada se još nije zaključala u ormanu. Klimnula sam sa razumevanjem i već sam htela da joj ispričam neke nezdrave Deskine radnje, kao i mi imamo sličan slučaj, ali su mi se vilice ukočile, jer je Krstinja počela da pušta neke neartikulisane glasove, kao da tiho ciči. Pogledala sam upitno Rajku. —Pati od klaustrofobije — rekla mi je. Slegnula sam ramenima. Čula sam za bronhitis, zapaljenje pluća, jehtiku, sifilis, kugu i neke druge retke bolesti, ali za ovu nisam. Da neko boluje od šifonjera. —Plaši se zatvorenog prostora — objasnila mi je Rajka. Da sam mogla bilo šta da izgovorim pitala bih je — što se onda zatvara u šifonjer, ako se plaši zatvorenog prostora. Odjednom sam ose-tila užas. Poverovala sam da sam onemela od straha, jer sam i za takve slučajeve čula, naročito za vreme rata. Šta ću da radim ako sam onemela i kako će Velibor sve to da primi, da li će me još ikada osloviti na ulici kada za čitavu stvar sazna. —Znaš šta? — rekla mi je Rajka. — Mi ćemo morati da razvalimo šifonjer, jer ona,očigledno, ne može da se otključa iznutra. Može kap da je strefi. Htela sam da kažem Rajki da pozove nekog starijeg, miliciju, komšiluk, doktora, bilo koga, ali sam se paralisala. —Ne boj se. Nikada ne napada svet! — Rajkaje, izgleda, zapazila u kakvoj sam prpi, ali ja sam se samo smeškala, kao da sam i sama pošan-
drcala, jer stvar je bila daleko od toga da bude smešna. Rajka je odlučno prišla ormanu, lupila nogom o jednu stranu šifonjera, a drugu cimnula. Uspela je. Krstinja je sedela dole, a po njoj su popadale sve haljine koje su visile. Videla sam ključ u njenoj ruci. —Daj to ovamo, kevo, i ne ludiraj se. Jelena i ja moramo da učimo — rekla je ozbiljno, kao da bi Krstinja mogla da ostane i nadalje u ormanu da to mene, recimo, ne zadržava. Ona me je pogledala uplašeno i ja sam bila na ivici da počnem da se cerekam i vrištim istovremeno, jer mi je cela stvar bila neodoljivo smešna a i strašna. Krstinja nas nije gledala. Ustala je, nekako gorde glave, pogleda uperena u daljinu, i izašla na ulicu. — Kevo, bre, šta ti je? Napolju pljušti. Što si obukla tu svilenu haljinu? — vikala je za njom Rajka, ali ova je otperjala. — Čitaj dalje! — kazala je Rajka, kao da se ništa nije dogodilo, a onda, pošto je videla da sam u nedoumici, dodala je: — Ama nema veze, sada će se ona vratiti. — Odjednom sam osetila da će mi prženi krompir izleteti na nos i na usta i sve što sam poslednja dva-tri meseca pojela, jer mi je stvarno pozlilo. Uletela sam u kupatilo i počela da povraćam. Bila sam iznenađena koliko je tog krompira stalo u mene. — Izvini, — rekla sam Rajki, izlazepi — nisam navikla da doručkujem prženi krompir. (Kao, od toga mi je pozlilo.) — Nema veze, — prihvatila je ona — nastavi da čitaš. I ja sam se iznenadila što nisam onemela. Naravno, ništa nisam mogla da zapamtim, ali sam imala sreću, jer me Bagaž nije pitao, pa tako nisam potvrdila slabu. To je Milutina jako razbesnelo, sada sam shvatila da je podviknuo Bagažu, zbog onog ,,ovaj", ali nisam htela da objašnjavam kod kuće šta se kod Rajke događalo, jer onda ne bih smela više da se družim sa njom. Tu tajnu, shvatila sam, mogla bih da poverim samo Veliboru, ali on je, izgleda, potpuno zaboravio da ja postojim. Kada smo se Rajka i ja rastajale posle škole, ona mi je doviknula: — Onda sutra kod mene u isto vreme. Klimnula sam glavom kao da je to najnormalnija stvar da ja sutra dođem kod nje, da doručkujemo pržen krompir, a njena majka da ne može da se otključa u šifonjeru a ja omutavim od straha. Međutim, da sam joj bilo šta od toga pomenula ispalo bi da sam kukavica i da nisam drug, a meni je veoma stalo da o meni svi lepo misle u mom razredu, jer su me jedva primili posle onog što smo se seljakali u Mariolanu. Ujutru sam ipak otrčala prvo do Bobe da mu sve ispričam, jer bih pukla da nekome ne kažem, a znala sam da on čuva tajne. Boba je smatrao da bi bilo bolje da učimo kod mene, a predložio mi je, u slučaju da Krstinju ne mogu da izbegnem, da se ponašam hladno. On je znao da je ona malo skrenula, jer je za vreme rata zajedno sa njegovim ujakom bila
zatvorena, ali je bila veoma hrabra. Nije nikoga odala i sada je taj strah kod nje izbio, pa se zatvara i gde može i gde ne može. Nisam mu, ipak, ispričala da sam i ja preživela šok, pa bi posledice i kod mene mogle jednog dana da izbiju na videlo, jer ja za to ne bih imala baš neko političko opravdanje. Mislila sam da je bolje da to i ne pominjem. —Ne možemo da učimo kod tebe — rekla mi je Rajka. — Vidiš da Krstinja ne sme ni trenutak da ostane kod kuđe sama. Da nismo bile nas dve, ona bi se ugušila u ormanu. Posle ovog, zaista, nisam imala šta da dodam. Pravila sam se luda. Kad sam došla kod Rajke i videla Krstinju kako pere sudove i kaže mi: — Zdravo mala, kako ti je majka? — mislila sam da ću da se ispružim, ali sam ljubazno klimnula glavom: — Pozdravila vas je — odvalila sam. Kao, da ne primeti da ja znam da se zaključavala, pošto mi je Rajka objasnila da ona posle takvih napada potpuno zaboravi šta se zbivalo, kao da je ružan san, a naravno, niko joj nepe prepričavati da je ulazila u orman i po takvom pljusku obukla svi-lenu haljinu. Malo sam se začudila kada nam je stavila pržen krompir na sto i rekla Rajki da pokupi karte da se ne izmaste, a da bi bolje bilo da kad naučimo istoriju igramo tablanet, jer Bagaž se ne šali — mada ga je drug Milutin propisno i sa pravom na poslednjem roditeljskom sastanku izgrdio. Nije mi se to dopalo što tata ide okolo i drži pridike profesorima. Pitala sam Krstinju o čemu se radi, ali ona nije htela da oda Milutina, kao da je reč o nekoj njihovoj zaveri. — To su stvari koje nisu za decu — upozorila me je. — Pa zar nije bilo reči o meni? — pitala sam. —Naravno, ali kada roditelji i profesori međusobno razgovaraju, onda se to vas ne tiče. Rekla bih joj šta mislim, ali ko zna da li moju dobronamernu kritiku ne bi zloupotrebila i uhitala u orman zbog neslaganja među generacijama. Probala sam da preletim sa Rajkom dva-tri poslednja veka, ali ona se lepila za francusku revoluciju kao da se nikada ništa nije događalo, recimo, u Beču. Što nam se i osvetilo, ne njoj, nego meni. —Subotipeva! — viknuo je Bagaž sa vrata. —Reci mi sve o bečkom kongresu. — Beč, Beč, Beč!—ponavljala sam u sebi. Padao mi je na pamet valcer „Na lepom plavom Dunavu", pa šešir iz Beča ,,ala kongres se zabavlja" što je mama donela sa jedne plovidbe u Podunavlju i svakog proleća stavljala novu kesicu naftalina kraj njega dok smo bili u Senovu, ali ničeg u vezi sa istorijom nisam mogla da se setim. Rajka mi je šapnula nešto. Pogledala sam je i Bagaž me je opomenuo da se ne osvrćem. — Pa, Subotićeva, reci gde je održan bečki kongres? — pitao me je. — U Parizu — odgovorila sam.
Razred je urlao, a Bagaž je lupao mastionicom o katedru, pozivajući ih na mir. Gledao me je ljubopitljivo i klimao glavom. — Dobro — odlučio je. — Mislim da si jednom znala sedmu ofanzivu — prisećao se. — Prvu — odgovorila sam i odmah se pokajala. — Da, da — prihvatio je — nacionalna istorija ti ide bolje od ruke — dodao je. — Pa, malo proradi geografiju i ostalo, ako ti je istorija problem. Nisam shvatila šta je s tim hteo i bila sam besna na francusku revoluciju i Rajku sa njenim Robespjerom. Na odmoru su se svi skupili oko mene i zaključili da sam lepo zafrknula Bagaža. Bila sam zbunjena. Boba me je poveo u stranu i objasnio štos koji sam lupila. — Znao sam da nisi namerno — rekao je — ali sada ne treba to niko da primeti, jer pe pomisliti da si glupa. Tako sam pokušala da se neodređeno smeškam, kao skromna sam, pa ne priznajem da sam nadmudrila istoričara zbog onog njegovog „ovaj i sedi dva". Što je najvažnije, i on sam je poverovao da je tako, ali zbog Milutinovog neodređenog zanimanja i učestvovanja u ratu, kada je rat već bio za sve prestao, dao mi je tri minus. Nije baš neka ocena, ali sam ja bila presrećna i zamalo da mu obećam da ću naučiti sva tri veka opšte istorije i ono što ima od nacionalne. Sva sreća što Srbija nije ustanovljena pre Hrista i ostale naše republike, zaključile smo Rajka i ja i dogovorile se da se javimo za četiri, čim sve naučimo, kada se vratimo iz Sušaka. I pored svih pretnji nastavničkog veća, svima su nam popravljene ocene, ali sa upozorenjem da đemo ponavljati ukoliko odista ne zagrejemo stolice. Zakleli smo se u sve sveto da neće biti nijedne nerešene jednačine, da đemo ceo globus savladati, kao i svih sedam ofanziva, što je ostalo za poslednje tromesečje. Pretili su nam da smo ove godine još deca, ali da ćemo od jeseni postati pravi mladići i devojke, pa će nastava biti tako ozbiljna da za šalu nema više mesta. Nikome ni nije bilo do šale. Sem Milutinu, ali kod kuće, naravno. —Kakva ekskurzija? — pitao me je krajnje mrzovoljno. Objasnila sam mu sve lepo o Sušaku i ostalo, kad on, ni pet ni šest, nego: — Ne dolazi u obzir. — Kako ne dolazi u obzir? — pitam ga i šta to znači i po čemu svi mogu i Milica sa svojim razredom, samo ja kao neka budala treba da osta-nem kod kupe? — Koja Milica? — na to pe on, kao da prvi put čuje da takvo ime postoji i da nije svestan da mu se rođena kći tako zove. — Tvoja Milica — kažem mu. Šta se tu Milutinu učinilo drskim i zašto je dreknuo, ne znam. Zaključak je
uglavnom bio da ni Milica ne ide na ekskurziju. I nije hteo više o tome da razgovara. Milica je, razume se, smatrala da sam ja sve zabrljala i da o čitavoj stvari nisam smela sa tatom da govorim bez Deskinog prisustva. Besmislica. Obukla sam se i jurnula kod Deske u biblioteku. Uletela sam i po Deskinom mišljenju krajnje nevaspitano je prekinula u komuniciranju sa strankama. Od kada je u biblioteci, govorila je kao da vadi besmislene izraze iz rečnika stranih reči. Ljubazno se, međutim, osmehnula i pokazujupi mi stolicu sa strane, rekla: —Akomodirajte se, dok sa klijentom obavim izbor lektire. Skoro da nisam poverovala sopstvenim ušima. Ujela sam se za jezik da ne kažem nešto nepredviđeno, pa da se posle celog života kajem. Međutim, kako je neki stari tip beskrajno pričao o knjizi koju vraća i o društveno-političkoj situaciji kada je nastala i šta je pisac time hteo da kaže, ja se nisam uzdržala: — Mama, Milutin neće Milicu i mene da pusti na ekskurziju! — bljunula sam u dahu. — O, mlada dama je vaša kći, gospođo! Tako mladi, a tako odraslu kći imate. — To je moja mala. Imam ja još jednu stariju — rekla je mama tonom koji me je podsetio na gospođicu Milevu. Ne znam šta joj bi. Mama je, međutim, počela da se izvinjava starom jarcu što je ja posećujem na radnom mestu. — O, ne, draga gospođo, ovo je posvećeni hram kulture. Knjiga je naša najveća svetinja — lupao je matori. Ne bi to ni bilo tako strašno da nije trajalo beskrajno dugo, a ja sam morala da odnesem novac u školu. Pokušala sam to Deski i da objasnim, ali je nastavila da ćaska sa klijentom. Skoro sam se rasplakala. Znala sam da ako ne odnesem do podne novac, karte će izvaditi bez mene. Ja sam juče rekla to lepo Deski, ali ona je, izgleda, predosetila šta će se zbiti, pa je htela da eskivira. Da li nije htela da pokaže pred drugima da je iznenađena, ili stvarno nije bila, ali kada sam ja izgubila strpljenje i rekla joj da će čitava stvar propasti ukoliko se u određenom trenutku ne pojavim u školi sa parama, ona je, ne gledajupi, izvadila iz džepa koverat i pružila mi ga. — Šta je to? — pitala sam je. — Novac! — rekla je odsečno i poklopila me po ruci kada sam htela da prebrojim. — Tačna je suma. Bila sam iznenađena, jer mi je sinoć rekla da nema ni dinara i da ujutru tražim novac od Milutina. Nisam, međutim, htela da gubim vreme. Poljubila sam je preko stola, mahnula matorom i potrčala do škole. Znala sam da će Deska sa tatom sve srediti i baš sam bila zadovoljna što tome neću prisustvovati, jer kada se ona vrati iz biblioteke ja ću već uveliko biti u školi. I, šta je u svemu tome bilo nepristojno? Ja, lično, nisam ništa primetila, ali kada se čitava stvar kod kuće prepričavala kasnije, mama je rekla da je pravi skandal kako se ja intimiziram i nemam distancu na javnom mestu. Bila sam joj zahvalna što mi je
dala pare za ekskurziju, pa nisam htela da joj kažem sopstveno mišljenje. Umesto toga zahvalila sam joj se što je sredila stvar sa Milutinom. — Nisam ga ni videla. On je na partijskom sastanku od dva sata. — Bože, mama, pa sada je već osam! — viknula sam, zaista ne misleći ništa loše. Ali to je Desku posebno iznerviralo i to je bio jedan od novih razloga da napusti našeg oca, kada su mu opština i partija postali važniji od sopstvene porodice. Milutin se vratio u jedanaest i ja sam se pokrila preko glave, ali mislim da je i Brkićka i pored svog oštećenog sluha od bombardovanja sve čula. — Milutine, ovo ovako više ne ide! — kliknula je mama. — Da možda i vi, drugarice Deska Subotić, ne putujete na ekskurziju? Mama je upozorila Milutina da se ne šali, jer joj, pre svega, nije do šale, a onda je tražila da joj otvoreno prizna gde je bio do sada i gde se sve smuca ovih godina, još iz vremena kada ga je, dok je išao u preparandiju, videla sa dotičnom osobom i neka ona ne misli da je ona nije prepoznala kada je sa njim došla da nam oslobodi naš rođeni stan i da „oni" ne uobražavaju da je ona blesava, a da joj je, uostalom, sve svejedno, jer je ona ionako podnela brakorazvodnu parnicu. Ovo poslednje me je ozbiljno iznenadilo, pa smo i Milica i ja istovremeno izvukle glave ispod pokrivača. Činilo se da je i Milutin zapanjen. Ali da je to ili bilo šta drugo hteo da kaže Deski, ne bi uspeo da dođe do reči, jer ona nije prestajala da bljuje vatru, kao kaćuša. Kakav Pera Kralj kad se rasrdi. To nije bilo ništa. Njemu je nedostajala ženska rečitost. U jednom trenutku Milutin je viknuo: —Dosta! — lupivši o sto. — I niko neće da ide na ekskurziju! A sad ću da legnem. Dosta sam danas radio. Ako je mislio da se na taj način izvuče i da manevriše sa Miličinom i mojom ekskurzijom, gadno se prevario. — O tome nećemo da razgovaramo. Platićeš, Milutine, samo pola za obe naše kćeri kao što ćeš činiti nakon razvoda za sve drugo. Milutin je počeo nešto o tome ko je glava porodice i da je današnja omladina raspuštena, ali Deska mu je rekla da je o tome mogao da govori na partijskom sastanku ili onom drugom, gde je zaista bio, ali da o njenim devojčicama neđe dozvoliti da bilo ko kaže ružnu reč, pa ma bio to i njihov bivši otac. — Pardon! — ispravila se. — Mislim, moj bivši suprug! Tata je bio zapanjen i otišao je u kupatilo. Kada se vratio ja sam već bila zaspala. Od Krstinje, Rajkine majke, saznala sam sasvim slučajno da je Milutin zaista bio na partijskom sastanku, a ne na nekom drugom i odlučila sam da to odmah saopštim mami, kako bi povukla brakorazvodnu parnicu zbog one drugarice iz opštine i ostalih pretpostavki za koje sam verovala da su besmislene. Kada sam uveče došla iz škole zapazila sam da je zategnuta situacija.
Deska je nešto pisala, što je bilo neobično, a Milutin je sa kačketom na glavi turpijao neku dasku. On je i nadalje ostao zagonetan. Niti je šta govorio o revoluciji i šta je bilo na kraju ili je to kraj bez njega? Niko ništa o tome nije smeo da ga pita. Ali isto se tako nije znalo ni šta to testeriše kada je kod kuće. Stalno je u neku dasku pokušavao nešto da ušrafi, kuckao, okretao, ali kada bi neko od nas hteo da sazna čemu će dotična stvar služiti, bio je presečen strogim pogledom. Meni ta daska nije ni na šta ličila. Zato sam pitala mamu šta to piše. Iznenadila sam se kada sam saznala da se upisala u dopisnu školu esperanta. Nikada nizašta slično nisam čula. — To je opet kapitalistička propaganda. Na taj način oni pokušavaju da vrbuju naše ljude. Iz moje kuće nikakav esperantista neće izađi. A još manje ući. Izbaci to sebi iz glave — rekao je tata krajnje hladno i odlučno. — Pre svega da se razumemo, Milutine! Dok smo oboje, a pitanje je dokle će to još biti, u ovoj kući, to je naša kuća, a ne tvoja, a drugo, učiću šta ja budem htela. Mene ti totalno ne interesuješ, ali mogao bi da pročitaš, dok ne radiš, poneku brošuru i da se malo obavestiš. Iz takve bi jedne saznao da su se naši drugovi, predratni komunisti, dopisivali na esperantu, ako baš hoćeš da znaš. Mislim da je Deskin glas delovao malo suviše samouvereno, bar koliko ja znam Milutina, a posebno sam bila ubeđena da će ga iznervirati ono „dok ne radiš". — Veoma sam zaposlen i za gluposti nemam vremena! — viknuo je (opet sam bila u pravu). Uz još vepu škripu nastavio je da struže dasku. — I Krstinja se sinoć vratila u jedanaest sati sa partijskog sastanka — rekla sam kao da nastavljam neki naš razgovor, ne baš suviše značajan. — Koja Krstinja? — pitala je Deska, a zatim dodala nezainteresovano: — Mene to uopšte ne zanima. Ako si meni nešto htela da kažeš. Ovo je, najzad, slobodna zemlja i ravnopravnost, pa muškarci mogu da rade šta žele, slobodni su. — Krstinja je Rajkina mama — pokušala sam da nastavim priču. — Sirota, povremeno se zatvara u orman, pa ne može da se otključa. Onda Rajka i ja provaljujemo vrata da se ne bi ugušila. — Šta kažeš? — graknuli su uglas Milutin i Deska — šta radi? — A ništa — rekla sam kao da je to najobičnija stvar. — Pati od klaustrofobije i sakriva se u šifonjeru. Ponekad, ako je jaka kiša, obuče svilenu haljinu i pobegne na ulicu, kao da, recimo, beži iz zatvora. — Gospode bože! — uskliknula je Deska. — I ti nama to tek sada kažeš. Pa ti svakog dana tamo učiš. — Pa šta onda? Ona je sasvim mirna i nikoga ne dira. Samo joj ponekad dođe da uđe u šifonjer. Pokušala sam da budem hladnokrvna i dodala: — U svakoj porodici postoji ponešto neobično. U stvari, primetila sam da sam preterala što sam im ispričala to o Krstinji, pa sam htela da zabašurim. Još jedna greška.
— Pa da. U nekim familijama se, na primer, uči esperanto, i to majka, dok deca provode vreme kod ludaka — rekao je Milutin zamišljeno. — Prekinuću ja to! — Milutine Subotipu! — vrisnula je a ja sam znala šta znači kad ona proziva. (Sva sreća da nije profesor i to moj. Znala sam da je tata zaradio upravo keca, bez prava na popravni.) — Ako hoćeš da znaš, ja u ovoj kući radim i nalazim se pre podne na radnom mestu, dok ti te-sterišeš ili ideš na izvesne sastanke koji tvojoj porodici ništa ne donose. Naprotiv. Dok si bio u revoluciji, imala sam razumevanja, međutim, sada ništa ne radiš i mogao bi bar da se brineš o svojim kćerima. U ovoj kući čovek ništa nije smeo da kaže ni u najboljoj nameri. Sva srepa što Milica nije bila kod kuđe, odmah bi zaključila da sam ja kriva za sve, jer nepotrebno pominjem besmislšde, koje uvek izađu na zlo. I bila bi u pravu. —U redu — rekao je Milutin pobedonosno. — Ako je tako, od sutra ja vodim brigu o svojim kćerima. Škola, kuća i gotovo. Nikakva Rajka, nikakva Krstinja i nikakva ekskurzija. I nikakav glavati Milan! — dodao je značajno. Verovatno da je mislio na Milu Glavonju, mada smo mi mislili da on ne zna da ovaj postoji. — Pa Milica je davno raskinula sa Mićom. Sada se zabavlja... — Naše devojčice su primerno vaspitane! — prekinula me je Deska, gledajuđi me prodorno. Da sam stajala pored nje, verovatno bi me nagazila. — Da, da, zabavlja se. Nije postala još punoletna, a već je raskinula sa mladićem. Ne bi me iznenadilo kada bih sutra i ovu balavicu video sa nekim mangupom. Ali sada je sve gotovo. Čim padne mrak da ste kod kuće. Sve tri. — Milutine, šta ti je? — pitala ga je Deska, sada stvarno iznenađena. Pa valjda ne misliš da ćeš mi ti davati ausvajs? Pa nije ovo okupacija. Ni moj otac ne bi mogao da mi naredi, a ne ti. — Pa ti se nisi ni udala za svog oca — rekao je Milutin ozbiljno i naetavio da testeriše. Kasnije, kada sam pokušala Milici u kupatilu sve da ispričam, nisam baš ni mogla da se setim. Naravno da sam izostavila sve otežavajupe okolnosti za mene, da ne bih ja bila provokator čitavog događaja. — Da li misliš da će se stvarno razvesti? — pitala sam Milicu. Ljutilo me je što se ona ogleda i uvija kosu u krpice dok se tako ozbiljne stvari događaju u našoj porodici. — Idi mi donesi kocku šepera. Moram malo da stavim u vodu. Kosa mi u poslednje vreme uopšte ne drži — rekla je Milica zabrinuto (kao da je to jedina stvar koja je brine). Mada me je to razbesnelo, otišla sam po šećer. Samo je falilo da se i nas dve posvađamo. — I šta misliš, šta će se desiti? — pitala sam je kada sam se vratila. — Njih dvoje ne govore.
— Koje dvoje? — pitala me je Milica, kao da je naša porodica sastavljena od milion i po ljudi. — Šta će biti? Pa ništa. Pamtim da su se svađali i pre rata — rekla je ravnodušno i nastavila da uvija svoju kosu. Bila sam ljuta na Milicu i žalila za onim vremenom kada je svaka stvar mogla da je rasplače. Od kada se razišla sa Mićom i zabavlja sa Nikolom, uopšte se više ne sekira ni za šta. I čini mi se da tog Nikolu uopšte ne voli. On ide u osmi razred i pola mog razreda je zaljubljeno u njega, a nju je čini mi se baš briga. Već nekoliko puta se dogodilo da mi kaže, jer smo nas dvoje bili u istoj smeni: — Hej, zovi švesterku da izađe. Ja joj to kažem, a ona se pravi luda, kao da nije čula. Ja joj ponovim, a ona mi kaže da je ne masiram. — Pa šta da kažem čoveku? — čeka napolje, pitam je, a ona mi kaže da mu kažem šta hoću i da je mrzi da se oblači, da baš čita neki dobar krimić od Agate Kristi. — Svašta — pomišljam ja u takvim trenucima i zamišljam kako bi to bilo kada bi Velibor poslao Milicu po mene i rekao ono — kaži švesterki. — Sigurno bih skakala po tri stepenika, ali taj se pravio lud, kao da se ne poznajemo i kao da nismo igrali uz onu pesmu „Ramona" sto pedeset puta i kao da moja crvena kapa nije kod njega. Jutros se, zaista, desilo nešto besmisleno. Stajala sam na svom uglu petnaest minuta, jer znam da prolazi pored moje kuće kada ide u školu, već sam mislila da ću da zakasnim u školu, kad ga ugledam u tramvaju koji je projurio pored mene. Znači, on se vraćao unatrag, stanicu ranije. Po-mislim: da nije to učinio da bi izbegao susret sa mnom? Onda se setim da je možda išao u apoteku da kupi aspirin ili nešto slično, pa mu je ona tramvajska stanica bila bliža. Pomislim — možda hođe da raskinemo, pa mu je neprijatno da mi to kaže ili možda i nije primetio da se zabavljamo. Ne shvatam zašto je svaka moja ljubav do sada bila tako neizvesna i odlučim da ga sutra uveče sačekam na uglu, posle škole i da ga pitam: šta se to sa njim događa? Neka mi kaže otvoreno. Valjda nisam takav baksuz da umesto njega naiđe Milutin? Kada smo se vratile u sobu mama je učila esperanto, a Milutin je, ne skidajupi kačket, sedeo zamišljeno. Učinilo mi se da je tužan. Žarko sam želela da ga zagrlim i poljubim, ali mislim da bi se on zabezeknuo, jer nije voleo ispoljavanje nikakvih osećanja. Možda zato što je odrastao u domu i nije znao šta je to nežnost i ljubav, mada sam ja zasigurno znala da me on mnogo voli i da pati zbog Deske. Videla sam to u njegovom pogledu, ali u našoj kuđi kao da su svi imali debelu koru oko srca da bi bilo kakav glas dopro iz njegove dubine. Zaplakala sam pod pebetom gospođe Brkić, tiho, koliko sam mogla da niko ne čuje. Ne znam kada su ugasili svetlo i zaspali. Niko nije progovorio ni reč, kao da smo stranci. XV
EKSKURZIJA
Lipe u našoj ulici su procvetale. Osvrtala sam se na uglu da vidim neće li se odnekuda pojaviti Velibor. Videla sam da njegovi drugovi izlaze posle šestog časa, kao i mi i požurila sam da stignem pre njega. Gledala sam u izlog pekare, kao tamo je posebno nešto interesantno napisano, koliko se hleba daje na R1 karte, a koliko na DZ, i slične gluposti. Jedna vekna naslikana, kao pre rata, i tri kifle. Ali, da li zbog Velibora ili zbog naše porodične situacije, bila sam tako neraspoložena i usamljena da nisam imala volje da jedem bilo šta, potpuno sam izgubila apetit. Ponekad bih i zaboravila da večeram. Hrana je izgubila za mene svoju draž. Bila sam potpuno ravnodušna. Ali piljila sam u te glupe slike, kao da umirem od gladi. — Da ti, slučajno, ne čekaš Velibora? — pitao me je Miki, njegov drug, stavljajupi mi prijateljski ruku na rame. Pogledala sam ga ljubopitljivo. Imao je zeleni hubertus sa podignutom kragnom, mada se već išlo samo u džemperu. Miki je imao bezobrazne oči. — Što me to pitaš? — Zamolio me Velibor da ti kažem da ga tu pričekaš, zadržao ga je razredni. Ima nešto važno da ti kaže. Najzad. Zamalo da skočim i poljubim Mikija. — Pa, dobro, ukoliko brzo dođe, jer nemam vremena — rekla sam, prilično ravnodušno da on ne vidi da sam poludela od sreće. — Tek što nije stigao. Nemoj da odeš, pa da se on ljuti posle na mene. Ne znam koliko sam tako stajala. Sakrila sam se iza ugla kada sam ugledala Milutina. Ušla sam u jedno dvorište dok on nije zamakao za ugao. Nekuda je odlazio. Sigurno opet ide na partijski sastanak, pa je Deska sama kod kuće. Pravila sam se luda na Milutinov sinoćni zahtev da dođem pravo iz škole kući. Milica je rekla da joj ni na pamet ne pada da ne ide na korzo. Ne znam koliko sam tako stajala, jer nisam imala sat, ali čula sam kada je na crkvi izbilo osam. Ukočila sam se već, bila kao spomenik neznanom junaku, kada se iznenada pojavio Velibor. Osmehnula sam se, mada sam bila besna, a on mi je klimnuo glavom i prošao kraj mene kao da je malouman. Nisam mogla da verujem svojim očima. Stajala sam jedan tre-nutak neodlučno, a onda sam potrčala za njim. —Velibore! — viknula sam. Glas mi je ličio na Deskin. Učinilo mi se da se trgao. Zastao je i pogledao me zbunjeno. — Velibore, šta sve ovo treba da znači? — pitala sam ga, trudeđi se da mi glas ne drhti. — Molim? — bio je iznenađen, činilo mi se. — Sat i više te čekam, a ti prolaziš pored mene tek onako. — Čekaš me? Zašto? — pitao me je zapanjeno. — Pa Miki mi je rekao da si ga zamolio da mi javi da stojim ovde dok ti
ne dođeš. Da imaš nešto važno da mi kažeš. Zbog njega sam i čekala ovako dugo, da se ne ljuti, inače bih davno otišla. Učinilo mi se da je Velibor zbunjen. Smeškao se kao da mu je neugodno: — Miki je blesav. Ja danas nisam ni bio u školi, nisam ga ni video. Imao sam neka važna posla. — Pa, zdravo, onda. Izvini. Potrčala sam, grunule su mi suze. Velibor mi je doviknuo da čekam, da ima, u stvari, nešto da mi kaže, ali ja sam trčala i zaklela se da mi može poručiti po bilo kome da ga čekam, ali u životu me više neće videti. Uletela sam u sobu i bacila se, plačući, na krevet. Deska mi se kao mačka privukla. Uopšte je nisam čula. Samo sam osetila njenu blagu ruku na svojoj kosi. Privukla me je k sebi i ljubila u čelo. Bila sam joj zahvalna što me ništa ne pita, ali njen nežan dodir bio je kao majska kiša. — Pitala si me da li ćeš se zaljubiti. Sada znaš kako to izgleda. — Od kuda znaš da zato plačem? — pitala sam je iznenađeno. — Majke sve znaju — rekla je. — Videćeš kada sama budeš postala majka, ali sada si još uvek moja mala devojčica. Proći će ovo, mada ti se čini da nikada neće. Hoćeš malo kolača sa makom? Mesila sam danas popodne. Nikakvi kolači me nisu interesovali, niti bilo šta u životu. Ipak, otišla sam da se umijem u kupatilo. Ogledala sam se. Oči su mi bile crvene i naduvene. Nije se moglo reći da sam neka lepotica, ali da doživim petnaestu godinu i da se još niko ne zaljubi u mene, to nisam mogla da shvatim. Pomišljala sam da bi, možda, trebalo da se bavim naukom, kada već nemam srepe u ljubavi, kao madam Kiri. Pa bih možda kasnije i upoznala nekog pametnog mladića koji bi se zaljubio u mene (kao Kiri, recimo). Zamišljala sam Velibora u belom mantilu kako duva u epruvete, a onda me povremeno posmatra ispod oka. Ostajala sam hladna i pravila se da ga ne primepujem, kakva sam, uostalom, odlučila da budem. Moje raspoloženje promenilo se kada smo krenuli na ekskurziju. Milica mi je pozajmila svoje pantalone i vindjaknu. Shvatila sam da je Velibor grešio ukoliko je smatrao da nisam zgodna devojka. Šta bi tek rekao da me je upoznao pre no što sam smršala? Ali to šta je mislio o svemu, bila je njegova privatna stvar, nije me se ticalo. Krstinja je umesila Rajki pun kofer kolača. Njene haljine prebacili smo u moj ruksak, što je bila velika greška. Trebalo je da uradimo obr-nuto, jer se sve tako izgužvalo, da smo sledepe noći izvukle suknje iz prtljaga i stavile ih ispod kofera da se isprave, međutim, vanilice su probile karton od kofsra i sve nam se izmastilo, tako da sam morala čitavo vreme ekskurzije da provedem u pantalonama, sem kada sam bila u vodi. More je za mene bilo pravo otkrovenje, kao ogromna bara mastila, samo da nije bilo tako slano, ali mislim da sam mogla satima i danima da plivam, a da mi ne dosadi.
Smestili smo se u srednjetehničkoj školi u Sušaku. Spavali smo na klupama, što nije bilo baš najudobnije. Doneli su nam neku vojničku pebad da se pokrijemo. Meni su mirisala na štalu. Možda su pripadala svojevremeno nekoj konjičkoj ratnoj jedinici. I pored toga što je sve bilo strahovito neudobno, mi smo uživali, jer smo do jutra čavrljali i kikotali se, što je Micu Lopticu dovodilo do belog usijanja. Ne znam zašto se utrpala da nam bude vođa puta. Verovatno je bila strastveni putnik. Svaki čas je palila svetlo da vidi ko to priča, a onda bi bila tišina. Čim bi ugasila, mi bismo počeli da se smejemo. Ona je uobražavala da to radimo njoj za inat. Danju su nas vodili u neki tehnički centar, gde sam videla turbine, durbine i šrafove, da mi je dosta za ceo život. Uveče smo molili Micu da nas pusti da idemo na igranku, ali ona je smatrala da je to opasno, da ne smemo da se udaljujemo i tako smo ostali do deset uveče u školskom dvorištu da pevamo „Marjane, Marjane" i ,,Širok Dunav, ravan Srem". Ovog puta nisam htela da ulazim u avanturu i zapevam, mada nisam primetila da moje drugarice lepše pevaju od mene, ali te muzičke probleme već davno sam bila prevazišla, čak sam, na opšte zadovoljstvo naše kuće i moje profesorke klavira, prestala da idem i na časove. Hemičarka, naš vođa puta, bila je veoma nezadovoljna našim smeštajem. Žalila se direktoru škole. Bilo je, zaista, nezgodno što dva dana u vozu i dva dana u Sušaku niko nije mogao da se istušira, pa su i te učionice u koje su preko dana đaci dolazili na nastavu, zaudarale na štalu. Direktor se složio sa njom i uspeo da nam obezbedi hotel Ozne koji je radio samo u letnjim mesecima, ali je osoblje i sada dežuralo. Taj hotel bio je u Lovranu. Moje društvo Boba, Rajka i ja bili smo veoma srećni, jer do tada nisam imala prilike da boravim u hotelu, mada sam u nekim filmovima videla kako to izgleda, pa je moja predstava bila prilično tačna. Nadica i Ljubinka su, međutim, plakale, jer su se baš bile zaljubile i to ozbiljno u dva dečaka iz Sušaka, gde je trebalo da provedemo četiri dana, pa su sada pravile plan da pobegnu, jer smo se spakovali i krenuli autobusom za Lovran. Ipak smo odlučili da bi to bilo nerazumno, da bi nas onda, možda, sve vratili u Senovo, pa smo im predložili da se dopisuju, a kada oni budu vratili posetu našoj školi, videđe se sa tim dečacima. Gospode bože, kako mi je bilo muka u tom autobusu! Mislila sam da ću da se onesvestim. Sve mi se vrtelo u glavi. Boba me je držao za ruku i stavljao vlažnu maramicu na čelo. Njegov glas me je, kao i uvek, smirivao. —Ti, Subotipeva, pristojno se ponašaj! — viknuala je Mica Loptica u jednom trenutku. Boba je pogledao preneraženo: — Gospođo, jako joj je zlo. — Znam ja kako joj je zlo, i sve vas. Nisam ni ja naivna. Promenite mesto, ti Zamurovićeva i ti Subotićeva. Nije mi bilo ni do čega. Pokazala sam Bobi da ćuti, jer sam znala da je
besmisleno objašnjavati nešto nekome ko ne zna šta je drugarstvo. U jednom momentu mislila sam da će je Boba udariti, ali smirio se. Izgleda da je i njoj samoj bilo jasno uskoro da je preterala, jer sam ja počela da povraćam. — Hopeš li da ti držim glavu? — pitala me je pitomo kada je šofer zaustavio autobus da bih ja jurnula napolje da ne isprljam kola. Odmahnula sam glavom i kada je izašla za mnom i gledala me, čim sam mogla da progovorim, zahvalila sam joj se i zamolila da me ostavi na miru. Sve sam to izgovorila tiho, da niko sem nas dve ne čuje. Učinilo mi se po prvi put da u njenom pogledu ima nečeg ljudskog. Valjda da zabašuri svoju čuvenu pakost, Mica je pred direktorom hotela koji nam je održao predavanje o važnosti ovog objekta i njenih gostiju, koji su i sami čuvari reda i mira, pa ne podnose bahato ponašanje, pohvalila naše vaspitanje, najavila naše skoro primanje u USAOJ i garantovala da nećemo seći žiletom fotelje, iskakati kroz prozor i ići na noćno kupanje. Bilo je sasvim normalno da smo Rajka i ja želele da budemo u istoj sobi, jer smo i u školi sedele u istoj klupi. Za svakog bi to bila prirodna stvar i ne bi se setio da predloži ništa drugo, sem Loptice koja je pobedonosno pročitala svoj raspored gde će ko spavati. Meni je utrpala Zamuraja u sobu. Dragoslava Zamurović je bila, u stvari, dobra devojčica, ali pravo derište. Nosila je kike čvrsto upletene iznad ušiju, i krajeve uvezane u crvenu vunicu. Sve vreme ih nije otplitala, jer je mama češljala kod kupe. Spavala je u dugačkim čarapama sa štrumfantlama, jer joj je mama, takođe, rekla da ne nazebe. Nije ih skidala ni po vrelom suncu. Mama joj je zabranila i da se kupa, jer bi mogao da je proguta morski pas. Ipak, bila je dobra drugarica. Uvek je davala po pola svoje užine, ali sa napomenom: „Nemoj da kažeš mojoj mami". Njena majka je bila mala, energična žena koja ni po čemu nije ličila na svoju krakatu kćer. Bila je stalno neki predsednik roditeljskog veća, pa ulična sekretarica, pa glavna u AFŽ-u. Zamuraj, kako smo Dragoslavu zvali, bila je povučena i svaku rečenicu počinjala sa „moja mama misli". Bila je, naime beskrajno dosadna i bezazlena, ali moglo bi se reći i pravi drug. Ne da je dozvoljavala da se od nje prepisuju zadaci, već je bila spremna da ti ih i sama prepiše za vreme pismenog iz matematike i baci direktno na klupu. Hodala je strahovito nespretno, skoro sebi da staje na nogu, ali je neverovatno dobro pogađala koš, zato što je, kao što sam rekla, bila krakata. Naočare je nosila samo kada čita zato što je imala astigmatizam. Zbog svega toga sam prećutala Mici Loptici što me je stavila sa Zamurajem u sobu. Zamuraj bi se verovatno rasplakala da sam kazala da neću sa njom da budem. A postigla sam jednim udarcem dve muve. Mica me je gledala uporno, valjda očekujupi moj otpor, ali ja sam joj se samo nasmešila. Kada smo sišli na večeru ispostavilo se da u ovom hotelu boravi još škola i da nismo jedini gosti. Bilo je baš nekoliko zgodnih mladića koji su sedeli za susednim stolom. Stalno su gledali u nas. Rajka mi je to tiho otkrila, jer sam ja, na svoju nesređu,
bila okrenuta leđima, a bilo je nepristojno da se svaki čas okrećem. U jednom trenutku je šapnula: — Pazi, Jelka, prilaze nam. — Pa šta? — rekao je Boba. Ne znam zašto, ali imala sam utisak "da je Boba spreman da se bije sa nekim još iz Sušaka. Sve mladiće iz te tehničke škole nazivao je mandovima, a ovde ove klipanima. —Samo neka jedan kreten priđe, razbiđu mu njušku — rekao je odlučno i ja sam primetila da zaista ubrzano diše. Međutim, kada je došao jedan dugonja i pružio mu ruku sa rečima: — Ja sam Željko. Mi smo iz Slavonskog Broda i želeli bismo da se upoznamo sa vama — Boba je ustao i rukovao se sa njim. — Pa, ja sam Boba. Ovo je Jelena — rekao je, pokazujuđi u mom pravcu — zatim Rajka i Zamuraj. Mi smo iz Senova. — Sve to izgovorio je malo iskrivljenih usana, ali o batinama ni reči. Mladići su bili iz muške gimnazije i predložili su da sutra odigraju sa našim dečacima košarku ili da se takmiče u trčanju i plivanju. Rajka i ja smo se pogledale pomalo razočarano, jer smo očekivale da će smisliti nešto zanimljivo u čemu bismo i mi mogle da učestvujemo. —Igrađu i ja u vašem timu — rekla je Zamuraj. Željko je pogledao zabezeknuto: — Ali to neđe biti za žensku momčad, mi smo sami dečki — rekao je. —Nema veze. Ona bolje ubacuje od svih nas — rekao je Boba i Željko se složio. Posle večere su nas pozvali u trpezariju na igranku. Rekli smo Željku da priđe Mici Loptici, da pre svega nju pozove i predloži joj da povede i svoje đake. Bilo mi je žao što sedi daleko od nas, pa nisam mogla da čujem taj dijalog, ali po njenom čarobnom osmehu zaključila sam da je prihvatila. Nastala je panika. Nismo imale šta da obučemo, ni Rajka ni ja. Niko ne bi poverovao, ali Zamuraj je izvukla iz svog kofera crvenu haljinu na tufne sa velikim volanom i pružila mi je, dok je Rajki dala žutu suknju koju joj je tetka poslala iz Amerike. — Samo nemojte da... — ... kažete mojoj mami! — završile smo Rajka i ja Zamurajevu rečenicu uglas. — Otkud znate da sam baš to htela da vam kažem? Moja mama je jako dobra, ali smatra da nije higijenski oblačiti tuđe stvari. Mada smo navalili na Dragoslavu da pođe sa nama na igranku posle večere, ona nije htela ni da čuje. Pokazala nam je da ima još haljina u koferu, da nije zbog toga što je nama pozajmila svoje najlepše stvari. — Nije na časnu reč zbog mame. Ne bi ona imala ništa protiv. Te me stvari jednostavno ne interesuju — rekla je. Prvo je skinula svoju protezu, pa duboke cipele sa ulošcima, zbog ravnih tabana, pa neki pojas koji joj je mama sašila da ne dobije bruh.
— Šta će ti ta žica i kako možeš da je trpiš u ustima celog dana? — pitala je Rajka. — Pa vidiš da mi zubi rastu na spolja — rekla je. — Ranije nisam uopšte od zuba mogla da zatvorim usta. —Šta fali Jelki, i ona ima te kljove. Rajkine reči su me zbunile. Znala sam da imam velika usta, na to mi je još Marijana u Mariolani skrenula pažnju, ali da su mi zubi istureni, o tome zaista nisam imala pojma. —Ja i spavam sa protezom — rekla je Dragoslava. — Pa kako ne progutaš tu žicu i kako ne crkneš od vruđine kada stalno nosiš te duboke cipele. Zar baš nikada ne nosiš patike? — Samo kada igram košarku. Brzo sam otišla u kupatilo da proverim svoje kljove i izbegnem da Rajka poredi moja stopala sa Zamurajevim, jer su bila, čini mi se, ravnija. Tako razoružana, bez proteze, naočari i uložaka za ravne tabane, Zamuraj nije loše izgledala. Od kada mi je Rajka napomenula kljove, imala sam utisak da su izrasli ogromni i da se ništa na meni od njih ne vidi. Proverila sam u ogledalu i sa očajanjem zaključila da je Rajka bila u pravu. Budala. Nije morala da mi kaže to pred igranku. — Mislim da ću i ja večeras ostati u krevetu — rekla sam. — Pa ti nisi normalna! Devojka ti je uzajmila svoju najlepšu haljinu, a ti hoćeš u njoj da spavaš — Rajka je bila besna. — Nemoj zbog mene da ostaneš, stvarno. Ja ću ionako da spavam. Užasno sam pospana — kazala je Dragoslava i okrenula se prema zidu. Pošla sam preko volje, mada su mi svi rekli da mi Zamurajeva haljina odlično pristaje. Svratila sam kod Bobe u sobu. On i Čičak su igrali tablanet na ćebetu. Nisu hteli ni da čuju ništa o igranci. —Ne razumem šta ćeš tamo — rekao mi je Boba. — Ostani lepo sa nama, pa đemo igrati tablanet utroje ili možemo i remi. Bila sam neodlučna, najviše zbog Rajke. Verovatno ću opet sedeti, samo što ću umesto tuđih zimskih kaputa čuvati sopstvene kljove, jer sada više ni o čemu nisam mogla da mislim nego o svojim zubima. Rajku sam mrzela. Čak sam bila i na Krstinju besna. Nikome nisam pomenula da ima običaj da ulazi iz čistog mira u šifonjer, a ona meni podmetne Zamurajevu protezu kao nešto što mi u životu najviše nedostaje. Odbila sam da jedem njihove kolače. Ono što mi je išlo najviše na živce je to što se Rajka pravila luda, kao da mi nije ona pokvarila raspoloženje. — Famozno ti stoji ovo haljinče — rekla mi je dok smo silazile u salu. Valjda je očekivala da i ja njoj kažem da joj ludo stoji Zamurajeva žuta suknja, ali ja sam ćutala. — Taj Željko mi se strašno dopada — rekla mi je. — Ako trzne na mene, prihvatiću.
— Šta ćeš prihvatiti? — pitala sam je, mada nisam posle svega imala volju da razgovaram sa njom, ali ne znam šta je podrazumevala pod tim da će prihvatiti. — Da pređeš da živiš sa Krstinjom? U Slavonski Brod? — pitala sam je. — Dobro, ne moraš da budeš cinik — rekla mi je. — Šta sam ja? — pitala sam je. Rajka je volela kao i Deska da bljuje reči iz rečnika stranih rečnika. — Zar ne umeš da se izražavaš našim rečima? — stavila sam joj primedbu. — Nećeš mi reći da ne znaš šta znači cinik? Uostalom, to je srpska reč — rekla je. — Gledaš me u oči, govoriš ozbiljnim glasom a u stvari mi se podsmevaš. — Pa nekako tako sam i mislila, mada ja nisam to što si rekla. Kako ono beše? — Ti si cinik, Jelena Subotić — rekla je ozbiljno Rajka. — Mladiću se dopadam. Zar nisi primetila da mi je prišao pet minuta posle toga što smo seli za sto. — Da, lud je za tobom — rekla sam joj. — Ti si sigurna kao moja Milica. Čim te neko oslovi ti pomišljaš da je šiznuo za tobom. Neki momak je svirao „Poncijanu" na harmonici. Nije loše zvučalo. Željko je prišao Mici Loptici i poklonio se. Svi smo stali zapanjeni kada se ona osmehnula i bez reči prihvatila poziv. — Večeras će još igrati na stolu — rekla je Rajka, podsetivši me na negdašnju karijeru Mice Loptice. — Ne budi cinik — rekla sam Rajki. — Oho, gospođica se služi stranim rečima — primetila je. Prišla su nam dva mladipa i razdvojila nas. Gotovo svi su igrali i postalo je vrlo zabavno. Onda se desilo nešto neobično. Prišao mi je Željko i te večeri nije se odvajao od mene. Stalno me je vukao negde u stranu i pričao bes-krajno mnogo, čak i u pauzi, a kada bi počeli da igraju, on bi me samo uhvatio za ruku i privukao k sebi. Čak je nekako počeo da me steže i prislanja svoj obraz uz moj. Pojavili su mi se oni čuveni žmarci uz kičmu. Mileli su mi k'o vaške za vreme rata uz uši. Naravno, bilo je ugodnije, ali me je bilo pomalo i strah od Rajke, pre svih, pa od Mice Loptice, a nije mi bilo svejedno ni da neko ispriča Bobi. Mogao bi da čuje i Velibor, što bi rešilo naš nesporazum. Milutin bi napravio rusvaj, bez obzira na bratsku republiku iz koje je Željko, a i Deska bi možda zaključila da je sve prerano i razvukla bi me po obrazu jednom i sa razlogom, jer i sama sam smatrala da ima nečeg nedoličnog u čitavoj stvari, mada nisam bila sigurna, šta je to. Samo da Rajka ne ispriča
Krstinji, jer ova ne bi više izašla iz šifonjera, pošto je tamo ulazila kada je nešto veoma potrese, a ja verujem da bi je ova stvar zbog Velibora jako potresla, jer ona nikada nikoga nije izdala, a ja sam po njenom mišljenju verovatno izdala svog mladića. — Znaš, ja imam dečka — rekla sam Željku odlučno. — Da? — rekao je nezainteresovano i stegao me jače oko struka. Ovaj je lud, pomislila sam, kad nije ljubomoran na Velibora. — Imaš li ti devojku? — pitala sam ga u očajanju. — Da — rekao je jednostavno, kao da je to prirodna stvar i stegao me još jače. Malo sam se promrdala u njegovom zagrljaju i povukla ga prema Rajki. Osetila sam njen podsmešljiv pogled i pomislila da je možda preterala ono sa mojim kljovama, ali kako da joj objasnim da ta uvreda nije razlog zašto sam celo veče igrala sa Željkom. — Vi ste napustili svoju prvu damu? — pitala je Rajka Željka, zanemarujući moje prisustvo. — Mislite na vašu profesoricu? Krasna je, ali ova partnerica mi je draža — rekao je i privukao me k sebi i pred celim društvom po-ljubio u obraz. Da sam znala kako treba da se onesvesti, a to je bila moja stara mana što ne umem — ispružila bih se. Ovako, imala sam utisak da su mi vilice iskočile iz ležišta i da sada, zaista ne mogu da zatvorim usta. — Naš će matematičar uz ingliš valcer proveriti sa njom nove neke formule. Posve su zgodan par. Baš mi se dopadalo kako Željko govori, to „posve" i „partnerica" i ,,dečki". Imao je jamice na obrazima i stalno se smejao bez razloga. Nije bio smrknut kao Velibor. Odjednom mi je bilo svega dosta i pošla sam da spavam, mada su drugi ostali. Željko je pošao da me isprati, iako sam ja tvrdila da je to nepotrebno. Pred mojim vratima me je tako stegao i snažno poljubio da me je uhvatio grč u vrat. — Bog! — rekao je. — Vidjećemo se na meču. — Bila sam ošamućena. On je totalno zaljubljen u mene — pomislila sam, ne paleći svetlo da ne probudim Zamuraja. Sutra ću ipak morati sve da mu objasnim, našu porodičnu situaciju i te nerazjašnjene odnose sa Veliborom koga sam žarko želela da vidim. Osvanuo je vedar dan. Željko mi je mahnuo za doručkom kao starom drugaru, kao da ništa nije bilo i da je najnormalnije što smo se poljubili. Neodređeno sam se osmehnula, mada sam i ja htela nešto nonšalantno da odvalim, ali meni to nikada ne polazi za rukom. Mica Lopatica se sasvim preobrazila. Obukla je svoju trenerku da zabašuri debljinu, vezala neki štos oko glave i navukla patike. Pošli smo na košarkaški teren. Zamuraj je uvezala zavoje oko zglavaka, da joj ne iskoče vene ili nešto slično. Zavidela sam joj. Željko je bio njihov centarfor. Rajka se čitavo jutro pravila da me ne vidi. To me je vrlo bolelo, jer zaista nisam imala nameru da igram sa njim celo veče,
ali to nisam mogla ni da joj objasnim, jer njoj se očigledno činilo da sam ja sa njim bila isključivo njoj za inat. Njihov razredni, matematičar, bio je sudija, a sa naše strane Boba. Mada je on bio dobar bek, nismo imali nijednog dečka koji bi bio siguran. Brodarci su bili dve godine stariji od nas. Njihovi dečaci su više izrasli, tako da nije bilo mnogo nade da ih pobedimo. Kada sam čula zvižduk i lopta poletela na našu stranu, noge su mi se odsekle. „Napred naši!"' — ciknula je Mica Loptica kao da je svetsko prvenstvo u trčanju na sto metara i svi smo zaurlali. Odjednom se oko lopte stvorio takav čvor da su svi popadali na nju, a ona je polako odšetala u stranu. Zamuraj je hladno dohvati i sa gotovo pola terena baci direktno u koš. Bilo je to gotovo nestvarno. Svi smo kliktali, ljubili se i skakali. Zaljubila sam se u košarku, a Zamuraj je postala junak dana. Mislim da nikada u životu neđu tako navijati. Posmatrala sam Bobu. Trudio se da bude pravedan sudija, mada mu je to teško polazilo za rukom. Sreća je naizmenično prelazila sa njihove na našu polovinu, mada su oni bili fizički jači, pa prema tome i izdržljiviji. Kada je Željko bacao lične pretrnula sam da ne navijam za njega, mada sam užasno želela da uba-ci, navijala sam naravno za nas. — Pogledajte Jelenu! — viknula je Rajka pakosno. — Sva je prebledela. Ta njena opaska ostala je neprimećena, jer niko nije obraćao pažnju na mene, svi su gledali u koš. Oba puta Željko je ubacio i ja sam odahnula, mada sam navijala za nas. Možda nisam normalna, pomislila sam, ali to nisam prvi put konstatovala. Uostalom, po Deski, a i po Milici, ceo svet je bio lud, pa što ne bih i ja? Pobedili su. I nije mi bilo žao, jer su zaista bili bolji. Zamuraj je dala sedam koševa. Rezultat je bio 89:72 za njih. Sasvim smo dobro prošli. Boba je bio besan. — Ta budala, dugonja! — mrmljao je kada smo se penjali u sobu. —Nemoj pred Jelenom! — rekla je Rajka. Boba me je zapanjeno pogledao kao da sam sklopila separatni ugovor sa Nemcima, starim Turcima, ili bar Bugarima. Sve mu je bilo jasno. —Joco, šta to treba da znači? — pitao me je strogo. Prepala sam se i rekla da Rajka lupeta. I stvarno sam se naljutila na nju. Preterala je. To je neverovatno kako nekog možeš u trenutku da upoznaš, a misliš da ga celog života poznaješ. Tako bi Deska govorila za Milutina kada je kasno dolazio kući. To je uvek ispočetka oduševljavalo, kao da ne samo on, već niko nikada nije zakašnjavao, a sada je svoju prljavu prirodu ispoljio. Međutim, moji razlozi što sam bila uvređena na Rajku bili su daleko ozbiljniji, jer mene uopšte nije ljutilo kada neko zakašnjava, sem kada idemo u bioskop ili kada sam ono čekala bez razloga dva sata Velibora na ulici. Primetila sam nešto zanimljivo. Bilo šta da se dogodi ili neko nešto kaže, ja sam to na neki način povezivala sa Veliborom. Kao, ili je on nešto slično rekao (a jedva sam ga čula da govori) ili je tako bilo kada sam sa njim igrala uz „Ramonu". ,,Ramona" ili neka slična glupost, uvek je moja misao odlutala do njega kao lopta do
Zamuraja. Eto, opet ja! Stvarno glupo. Popodne smo se kupali. Mica Loptica se otkačila. Kao da je skinula masku sa svog lica, uopšte nije bila više ukočena ni pakosna. Govorila je normalno, čak nas je ponudila i cigaretama. Bila sam na ivici da je pitam zašto je blesava u školi kada može sasvim normalno da se ponaša, ali naravno da nisam. Molila sam Bobu da ide uveče, posle večere, sa mnom na igranku, ali on nije hteo ni da čuje. — Da ja idem da bi ti igrala sa onim klipanom? Zamisli šta bi na to rekao Velibor? — Sa Željkom sam samo drug, — objasnila sam mu — a sa Veliborom je i onako sve svršeno. — Ne pričaj koješta. Rekao mi je da mu se dopadaš — kazao mi je mirno. — Šta ti je rekao? — skočila sam ja, jer sam znala da Boba ne zna da laže, a i da nema smisla za šalu. — Kako to misliš, dopadam mu se? Otkud znaš? — Pa kažem ti da mi je sam rekao, kada sam ga pitao zašto te zavitlava, ono kada si ga čekala bez razloga. Molila sam Bobu da mi ispriča sve ispočetka, ali on je kao i svaki muškarac zaboravio šta je ko rekao, ali je bio siguran da se ja Veliboru dopadam. Toliko sam bila srećna zbog toga da mi je došlo da čitavu stvar ispričam Željku, jer Rajki nisam htela više bilo šta o bilo kome da pričam, a Zamuraj, bez obzira što je bila izmišljena za košarku, još uvek je derište. — Idemo na nopno kupanje? Neki iz Broda su se kupali i kažu da je krvavo — predložio mi je Boba. — Ne smemo. Obepali smo Loptici. — Ama koja Loptica? Idemo. Čičak i ja ćemo igrati podmornice a ti posle dođi po nas. Sa Bobom čovek nije mogao da se šali. Malo je stvari u životu tražio, ali tada nisi smela da se pogađaš. — Oko ponoći! — rekao je tiho. — I to samo nas troje. Nemoj da kažeš ni Rajki, jer je lajavica. — Da — prihvatila sam. — Zamisli... — Znam, sve mi je ispričala, ali ja je jednostavno nisam slušao, jer znam da si ti Veliborova devojka i te ženske priče me ne interesuju. Mogla bi da istrkelja i za ovo nopno kupanje. Nemoj ni tom klipanu ništa da govoriš. Bila sam kao u vatri. Molila sam Zamuraja da pođe sa mnom, ali ona nije htela ni da čuje. Navukla sam kupaći kostim u kupatilu i pantalone, mada mi je ona nudila svoju zelenu haljinu. Htela sam da budem spremna za kupanje, mada sam bila mrtva od straha, te od Mice Loptice, te od direktora hotela, pa do Rajkine priče. A da ne govorim o svim onim morskim travama i meduzama, koje kao morska čudovišta plivaju po vodi. Mislim, uostalom, da se nikada neću oporaviti ni od onog davljenja kada su me ribari spasli dok još nisam znala da plivam, a nisam ni sada bila neki maratonac. —Krasna si djevojka. Hlačice ti još bolje pristaju! — dočekao me je
Željko pred svima. Baš nije morao. Stalno me je držao za ruku, a Rajka me je posmatrala. Neka ide do đavola, pomislila sam sa strahom. Sve me je to podseđalo na nešto a nisam mogla da se setim na šta. U jednom trenutku kada sam se stresla pri pomisli na alge u hladnom moru, sinulo mi je. Ja sam unuka Pere Kralja. Vodim ljubav sa dva mladića, bojim se sopstvene senke, pomalo i izmišljam, preuveličavam, u stvari, jer sve su to besmislice, znala sam, ali sam se iskreno tresla. — Što je to s mojom djevojčicom? — pitao me je Željko nežno. Bilo mi je vrlo teško, ali ništa nisam smela da mu ispričam. Da li je deda objašnjavao onoj Ciganki svoju tužnu priču? Verovatno nije. Što je najgore, nisam poslala majkici razglednicu, mada sam joj bila napisala. Deska mi je milion puta pred polazak napomenula da ne zaboravim svima da se javim. Još u Sušaku sam napisala svima, čak i baba Polki, zbog onog što joj nisam pisala posle rata iz Mariolane, pa staroj Brkićki, a majkici pre svih. Naravno i Milutinu, mada se on do poslednjeg trenutka pravio da ništa ne zna o mojoj ekskurziji i, umesto da se pozdravi sa mnom, pobegao je u opštinu, jer bi u suprotnom priznao da ga je Deska pobedila, što mu nimalo ne bi bilo prijatno. Sve te karte stajale su mi u džepu. Oko jedanaest sati izašla sam iz sale u kojoj smo igrali, bez reči. Gotovo da sam pobegla. Znam da to nije bilo fer, ali da sam to učinila u ponoć, onda bih možda naišla na nekog u hodniku. Boba i Čičak su uveliko spavali. Morala sam da ih probudim. Oni su, međutim, smatrali da moramo da sačekamo ponop da svi legnu. Otišla sam u sobu po svoj peškir i sačekala da prođe neko vreme, jer su Boba i Čičak nastavili da spavaju i rekli da ih ponovo probudim, kao da i ja nisam pospana. Toliko sam zevala da su mi se vilice razvalile, ali nisam mogla da ih razočaram, mada, što se mene tiče, do nopnog kupanja ne da mi nije stalo, nego sam bila spremna da potpišem da se nikada nepu kupati. Neko ko nije bio pospan ne može da zamisli šta znači stajati pored sopstvenog kreveta i ne strovaliti se u njega. Verovatno u panici, napravila sam najveću mogupu glupost. Izašla sam iz svoje sobe u trenutku kada su se svi vraćali iz sale. Mica je, prekrstivši koketno noge, sedela u holu i pušila. —O, Subotićeva, kuda pemo? — pitala je onim svojim čuvenim glasom, kao da me je videla sa pincetom u trenutku kada sam počinjala da čupam obrve. Što je najgore, u istom trenutku se pojavio i Željko, mada nije imao sobu na mom spratu. Glupo sam mu mahnula i krenula unatrag, ali on je prošao pored mene kao pored turskog groblja. Stvarno sam se prostački ponela, ali da sam mogla i ovog puta bih pobegla, iako iisam delovala najmudrije kada sam krenula unatrag. — Subotićeva! Hodi da popušimo po jednu. — rekla mi je blagonaklono Mica. — Hvala gospođo, ali ja ne iušim. — Promrmljala sam i nešto kako nam WC nije ispravan, pa sam htela da odem kod nekog ili u zajednički, ni sama ne
znam šta sam izlupetala. — Idi, idi, samo se vrati da posedimo. — Onda se poverljivo nagnula ka meni i šapnula mi potpuno nepotrebno, jer nikoga nije bilo više u blizini: — Čula sam da neki nameravaju da idu na noćno kupanje, pa ćemo ih nas dve uloviti. Idi, pa se odmah vrati. — Hvala, gospođo — rekla sam. — Prošlo me je. Koji su to? — pitala sam zbunjeno i srušila se u fotelju. — Ne znam, ali uhvatipemo ih. Toliko sam se prepala da se Boba i Čičak ne odaju. Sasvim razumem Peru Kralja što je patio od straha. To je kao elementarna nepogoda. Kad se prestraviš, ne možeš sebi da pomogneš ni pored najbolje volje. Zabadava sam sebe podsećala na to kakav mi je junak otac, mislila na sva njegova junaštva iz rata, o kojima doduše nisam mnogo znala, ali sam bila ubeđena da je bio hrabar. Doduše, ponekad mi se činilo da od Deske ima prpu, kao ono kada mu je oko esperanta i svoje samostalnosti zapretila (razvešće se). To njeno „razvešće se" čulo se bar tri puta nedeljno, k'o ono što sam ja išla tri puta nedeljno na časove klavira, dok sam išla. Ali, sa tim je sada bilo gotovo. Rešila sam, naročito od jutros, posle utakmice, da se opredelim za sport i da je sa umetnošpu kraj. Sport je prava stvar. Znam da bi Deska sada konstatovala da sam povodljiva, ali otkada je Zamuraj dala onaj prvi koš jutros, ja sam stalno mislila kako ću, čim se vratim u Senovo, da se javim da igram košarku u omladinskom timu. Milica me je već odavno zvala, jer sam imala potrebnu visinu, ali tek sam ovog proleća primljena u USAOJ, pa zvanično nisam ni mogla da treniram. Zamuraj je bila izuzetno primljena zbog svog nesvakidašnjeg dara i visine. No, ako ćemo tako, nas dve nismo bile slične samo po kljovama nego i po ravnim tabanima. — Subotićeva! — prenula me je Loptica u jednom trenutku i ja sam kriknula kao da me je meduza uhvatila u morskoj vodi. — Šta ti je, šta vičeš tako? Probudiđeš sirotu decu. — Zadremala sam, molim, gospođo — rekla sam joj — pa sam se malo trgla. — Siroto dete, ja te maltretiram — rekla je ona i činilo mi se da je iskrena. — Hajde lepo i nas dve da spavamo. Ustala sam. Zamuraj je hrkala kao nezdrava. Ona mora da je imala i polipe u nosu, pored svih zgodnih detalja kojima se odlikovala. Sačekala sam trenutak, a onda bez daha otvorila svoju sobu i uletela u Bobinu. Ja mislim, ubeđena sam, da taj strah ni naši ilegalci nisu osećali za vreme svojih najopasnijih akcija. Srce mi je tako lupalo, da sam mislila da ceo hotel odjekuje. Bila sam besna na dedu, mada i on siromah nije kriv što je takva kukavica, verovatno da je to nasledio od onog vojvode, nepoznatog našeg pretka, jer zašto bismo mi, ovako napredni, bili takve kukavice da nismo nasledno opterećeni? — Šta se dešava? — pitao me je Boba kada sam ga povukla za rame. Objasnila sam im čitavu stvar i oni su se odmah presvukli. Međutim,
taman da Čičak otvori vrata kada se začu škripa u hodniku. Provirimo kroz ključaonicu, kad ono, Mica ponovo sedi i puši. Kreten. Ona je očigledno sumnjala u mene. U stvari, zbog toga što sam ja tako rano otišla sa igranke, a znala je da sam luda za igrom. Bar je tako mislila. Čičak i Boba su legli u svoje krevete, a ja sam se spustila na kinderbet. Nisam bila krakata kao Zamuraj, ali ni dovoljno mala da stanem u dečji krevet, tako da sam noge prebacila preko ograde kreveca. U hodniku su se stalno čuli glasovi. Ujutru u pet trebalo je da krenemo, a sada je već prošla ponoć. Pritajili smo se i čekali da sve utihne da bismo se spustili na obalu. Morali smo iz trpezarije da izađemo kroz prozor, da nas ne bi portir spazio. Bilo mi je svega dosta. Čekala sam već da vidim Desku, Milicu i Milutina. Odjednom sam se trgla. Neko je snažno lupao na vrata. Htela sam da skočim prestravljena, ali me je moj neobičan položaj zaustavio. Bila sam zbunjena. Zaprepastile su me sopstvene noge koje su bile prvo što sam ugledala, a onda osetila vrat, bio je totalno ušinut. Sunce je ulazilo kroz prozor. Boba i Čičak su skočili sa svojih kreveta i počeli da se cerekaju, gledajući me. Očigledno da sam zaspala očekujući noćno kupanje i da nisam mrdnula od kako sam se u krevetac zabila. Pomogli su mi da ustanem. Bila sam potpuno ukočena, ali više od svega uplašena. Holom je odjektivao Micin glas: —Ustajanje! Za pet minuta polazak. To pe biti skandal. Kako da izađem iz muške sobe i kako da objasnim zašto sam tamo spavala? Zgledali smo se, razmišljajući o tome kako će se knjiga sa ukorima čitati u svim razredima: Jelena Subotić izbacuje se iz škole zbog nemorala. Život moj i mog dede i svih nas prošao mi je kroz glavu. Ceo film mi se odvijao užasnom brzinom, kao što obično pričaju oni koje umalo nisu streljali. Shvatila sam da je glupo da zaplačem i kako se to Bobi učinilo kasnije, hrabro sam otvorila vrata. — Uspela si da razbudiš ove mangupe? — pitala me je Mica Loptica bezazleno. — Jedva, molim, gospođo! — rekla sam i uletela u svoju sobu. Zamuraj je stala sa hrkanjem tamo gde sam je sinoć ostavila. Drmnula sam je za rame i ona je skočila. —E baš si bezobrazna! — Već si gotova, a ja se nisam ni obukla, ni spakovala. Pomogla sam joj da složi sve stvari u kofer. — Ja nisam pedantna kao ti — rekla mi je, gledajupi moj nedirnuti krevet. — Ne pada mi na pamet da ga nameštam. Ionako će menjati posteljinu. — Svakako — prihvatila sam ja, izvlačeći svoj vrat iz ramena koji se tamo gotovo zaglavio. XVI
RAZGLEDNICA IZ SUŠAKA
Preskakala sam po nekoliko basamaka, ne bih li što pre uletela u kuću. Smešno, najviše sam se zaželela Milice. Kao da je godinama nisam videla. Pokloniću joj svoju crvenu kapu, ako još ikada budem videla Velibora. Tako na daljini čovek ponešto shvati. Odlučila sam da više ne budem bezobrazna, jer Deska je, ipak, u mnogim stvarima bila u pravu. Naravno, neđu joj to saopštiti, praviđu se luda, kao da do tog saznanja nisam došla, ali nešto ću u svom životu izmeniti. Bila je nedelja i zadovoljno sam banula u našu sobu. Verovatno je neko sišao da baci đubre, pa su vrata ostala odškrinuta. Bilo je užasno toplo. Da nisam dve noći provela klatarajući se u vozu jurnula bih odmah na reku. Ovako, mada je bilo jutro, imala sam neodoljivu potrebu da se zagnjurim u krevet i da godinama spavam. Ne bih ni primetila koliko sam naglo otvorila vrata, da Milutin nije ispustio neki preplašeni krik, kakav od njega nikada nisam čula. Sedeo je zavaljen u Brkiđkinoj fotelji. Izgleda da se prenuo iz sna. Kačket mu je bio natučen na čelo a ogrnuo se predratnim zimskim kaputom od krombija koji se nekim čudom sačuvao i uopšte nije odgovarao vrupini koja je vep vladala gradom. —Koliko puta sam ti rekao da ne razvaljuješ ta vrata! Zar ne umeš pristojno da uđeš? — viknuo je kao da sam se upravo vratila iz kupatila a ne sa mora. To me je duboko povredilo i sasvim sam mogla da razumem Desku što je, onda kada se Milutin bez razloga drao, razbila Brkipkinu kristalnu činiju za uskršnja jaja. I meni je došlo da nešto tresnem, kako bih upozorila Milutina da se ne dočekuje na taj način neko ko te se zaželeo. Ostala sam, međutim, hladna, jer sam odlučila da, koliko je god to moguđe, budem iznad starijih, zato što oni u nekim besmislenim trenucima uvek zataje. —Gde su one? — pitala sam ga zato, prilično hladno, bez dobar dan. Gledao me je raširenim očima i ćutao, a onda je skrenuo pogled u stranu. Tada sam zapazila da je obrastao u bradu, bar dva dana se nije brijao. Prvi put sam primetila da u bradi ima sedih vlasi. Još pre samo nedelju dana nisam ni uočila da više nije mlad. —Zdravo, tata, — rekla sam. — Izvini što sam naglo otvorila vrata. Stvarno ne znam šta mi bi. Mora da je promaja. I dalje me je gledao, ali nekako mimo mene, ili kroz mene. —Sigurno su na pijaci? — pretpostavila sam glasno. Milutin je izašao bez reči. Pomislila sam da preteruje i drami zbog vrata ili mu se opet mota revolucija po glavi. Uostalom, donekle je bio u pravu. Razmišljala sam i o tome u vozu. Ako je čovek posvetio svoje najbolje godine toj revoluciji i narodu, žrtvovao svoj privatni život i prepustio porodicu nekim
nepredviđenim situacijama, onda ne bi smeli tako dugo da ga drže u neizvesnosti, jer da je skrivio bio bi već na Otoku. Tamo su poslani i neki za koje se nije znalo pouzdano da su krivi, samo su ih privremeno držali, dok ne utvrde šta je lažna prijava, a šta prava istina. Milutin nikada nije bio pod istragom. Vratio se iz kuhinje. Držao je u rukama cediljku za vope. Bila je prepuna velikih, krupnih malina. Voda je kapala na Brkićkin tepih. Stavio ih je na sto i crvena barica se širila po stolnjaku. Seo je opet u fotelju a ja sam strahovito želela da mu skinem tu kaputinu. — Ovo možeš sve da pojedeš. Sve je za tebe. Donela je Ljubica. — Gde su mama i Milica? — ponovila sam pitanje. — Na pijaci, sigurno? Milutin me je gledao. Usta su mu se malo iskrivila i u jednom trenutku mi se učinilo da mu je brada zatreperila. —Tata! — rekla sam i prišla da ga poljubim. — Malo sam pospana, a ti si baš morao da vikneš čim sam ušla. — Mislila sam da nije neophodno do kraja da mu se izvinim što je vikao na mene. — Hvala ti za maline. Idem samo malo da se umijem, dotle pe se i one vratiti. — Bila sam već na vratima. Trudila sam se da ih sasvim tiho otvorim, mada su sada tako strašno škripila, a znala sam da Milutina to posebno nervira. Pogledala sam ga, ali u tom trenutku mi se učinilo da nešto hoće da mi kaže i zastala sam. Od njega je dopirao neki glas, kao kada, recimo, guska šišti ili neko ima jači napad astme. — Milutine, zaboga! — viknula sam nekim Deskinim glasom, da sam se i sama začudila. — Da nisi bolestan? — pritrčala sam mu i sela na naslon fotelje. Stavila sam mu ruku na rame i on me je pogledao. Prvi put u životu videla sam Milutina da plače. Nikada ne bih pretpostavila da on to ume. Oči su mu se napunile suzama, a brada mu je drhtala. — Tata, zaboga, šta se dogodilo? — kriknula sam kao da nisam ja. — Majkica — prošaptao je. — One su tamo. U Mariolani. —Šta je bilo sa majkicom? Da nije bolesna? Đutao je. Razumela sam. Majkica je umrla. —Majkica je...? — nisam mogla da izgovorim. Klimnuo je glavom. Pa to je bilo nemogupe. Izvadila sam razglednicu iz Sušaka, koju joj nisam poslala. — Pisala sam joj. Nemoguđe. Čovek ne može tek tako. Nije to ptica — rekla sam. — Ima lekara. Majkica nikada nije bila bolesna. Da smo imali veterinara ni Pera ne bi tako lako umro, a on je bio orao i živeo je u kavezu. Majkici ništa nije falilo. Tata je samo klimao glavom i gladio me po leđima. —Poslapu joj danas razglednicu, jer zaista mi pošta nije bila pri ruci. Odavde će pre stići — govorila sam beskrajno mnogo, gotovo da sam brbljala. Milutin je šmrkao. Izvukao je iz džepa veliku maramicu i brisao lice. — Smešno — rekao je. — Moja me je majka ostavila u korpi. Nikada je nisam upoznao. Majkica me je od prvog dana zvala ,,sine", a nikada nisam stigao
da joj se zhavalim. I za sve drugo. I za Desku. Bila je bolja od mnogih majki. I tako odjednom. — Tata! — prekinula sam ga. — Evo razglednice što sam joj pisala. Pogledao me je i uputao. Stala sam na Miličin krevet, pa se uspela na svoj. Nisam ni patike skinula. Pala sam u težak san. Prespavala sam ceo dan. Trgla sam se, misleći da je najlepša stvar na svetu kada se probudiš iz mučnog sna. U sobi je bio polumrak. Motale su se neke tamne senke. U jednom trenutku mi se učinilo da sam još u vozu. U ušima mi je odjekivao ritam lomotive, a u nozdrvama sam osećala ljut miris dima koji mi je pekao grlo. Ali, u fotelji kraj prozora sedeo je i dalje Milutin u svom zimskom kaputu. Deska je išla na prstima. Milica je unosila neke kofere. Na nogama je imala crne svilene čarape i Deskine sandale sa visokim potpeticama. Mama je bila zabrađena crnom maramom. Zažmurila sam. Ništa nisam sanjala. Bila je istina. Nikada majkicu neću voditi sa sobom na put. Nikuda. Videla sam je kako na uglu u Mariolani stoji u žutoj haljini sa cvetovima i dočekuje me raširenih ruku, a ja trčim natrag, da bi došla do mene i što duže me nosila do kuće. Zar je moguđe da nikada više neđu osetiti miris velikog okruglog hleba koji je subotom pekla? Stegla sam zube. U džepu vindjakne napipala sam razglednicu. Samo da sam je poslala, da je videla da mislim na nju, možda se ta užasna stvar ne bi dogodila. XVII O LjUBAVI MOŽEŠ DA GOVORIŠ SAMO DOK SI ČITAV
Dani su postali neizdržljivo vreli. Sunce se uvlačilo svugde svojom bleštavom svetlošpu, a onda bi se u popodnevnim časovima odjednom smrklo. Gromovi su prolamali nebo i teški letnji pljusak sručio bi se svom silinom na Senovo. Nisam mogla da odvojim misli od Mariolane i groblja na kome je majkica sahranjena. Dokle kiša može da prodre u zemlju i šta se zbiva tamo dole? Duboko osećanje krivice me je proganjalo i svest da ništa ne mogu više popraviti. Stalno sam pogledavala tu razglednicu iz Sušaka na kojoj joj obećavam da ću je jednog dana dovesti na more. Majkica nikada nije nikud putovala. Čak ni u Senovu nije bila. Zbio se rat, deca bila mala, pa posle odrasla, pa ih je sve spremala za školu i kasnije za posao. I izgleda da to, da majkica nikada nije sela u voz, niko nije ni zapazio, sem mene, a ja sam je, eto, obmanula. Knedlu u grlu nikako nisam mogla da progutam. Kao da me i
sada odnegde posmatra svojim plišanim očima, puna dobrote i razumevanja za moja tako olako data obeđanja. Deski o svemu tome nisam pričala, mada sam je posmatrala kako na jedan nov način gleda u daljinu i razmišlja o stvarima koje ne pominje. Očekivala je raspust, pa da svi odemo kod dede. Milica se pripremala za maturu. Stalno je učila naglas. Skripta iz istorije rasula je po podu i puzila od prvog srpskog ustanka do drugog, poređala svih sedam ofanziva ispod stola i stalno brkala Karla Velikog sa Napoleonom. Vrištala je kada bi neko naglo otvorio vrata, pa se listovi hartije rapršavali. Pretila je da neće izaći na maturu i nas krivila za to što joj se sve smutilo u glavi. Očigledno, za druge brige i tugu u njenoj glavi nije bilo prostora, pa sam uzela da obavljam i njen deo poslova u kući i na pamet mi nije padalo da joj pričam o tome šta me muči. Ocene su se zaključivale i ja sam bila zadovoljna što ću se izvući bez popravnog. Mislim da sam iz geografije i srpskog jezika mogla čak i pet da dobijem, ali srpkinju nije interesovalo šta ja znam i šta sam sve pročitala, već je htela da od reči do reči ponavljam njene beleške i da se divim staroslovenskom. Što se tiče geografije, ta baba je zaboravila čemu služe mape, pa je tražila da joj sve pričamo iz malog mozga a da ona svojom velikom guzicom sakrije kartu. S takvim tipovima nisam htela da se natežem. Zamuraj mi je vešto dobacila ceduljicu na poslednjem pismenom iz matematike. Jedan zadatak sam prepisala kako treba, a kod drugog je matematičarka stala pored mene, tako da sam ceduljicu zadržala kolenom na skamiji. Stajala je skoro čitav sat, koleno mi je otpalo. Dobila sam sigurno vodu u kolenu, meniskus i možda neke još opasnije stvari, kao što je reuma. Celog života me to koleno neće proći. Đopala sam tri dana. Ali, što je još gore, ja sam, dok je ona skupljala sveske, ipak pokušala da prepišem i taj drugi idiotski zadatak, pa sam ubacila na poslednji rezultat dve nule. Cifra je bila milijarda, ili nešto još više. Nisam ni primetila da sam nešto dodala. Kada je donela ispravljene sveske profesorka je pobedonosno izjavila: — Ne znam kako je to Subotićeva imala tačan rezultat, kada je stalno ubacivala nepotrebne nule. Jedan dobar deo zadatka joj fali, a na kraju zbir tačan. Zaista čudno. — Budala — pomislila sam, a koleno me je još uvek žigalo. — Važno je, gospođo, ipak, da je rezultat tačan. — Pokušala sam da lupam besmislice, na što je ona konstatovala da nije nikakva gospođa. Pitala sam je kako treba da je oslovim, a ona meni da ubuduće ne prepisujem zadatke. Zapisala mi je ipak tri minus. Rajka je pored mene prolazila kao pored turskog groblja. Živa sam se pojela. Stvarno. Nisam više bila besna na nju, ni na Krstinju, a što se tiče Željka i dalje se nisam osećala krivom. Pisao mi je pismo. O tome kako su stigli i kako on misli na mene tamo u Slavonskom Brodu i da li bih možda deo raspusta provela kod njih, zapravo kod njegove švesterke zato što se njemu mnogo dopadam.
Dopadao se i on meni, ali ne toliko da bih išla kod njegove švesterke u Slavonski Brod. Mislila sam da li da to ispričam ili pročitam nekome, a onda sam odlučila da mu odgovorim, više iz lepog vaspitanja nego iz nekih drugih, recimo ljubavnih razloga, da sam zbog porodičnih obaveza sprečena da putujem u Slavonski Brod. Da ne govorimo o tome šta bi Milutin rekao da sam kojim slučajem stvarno htela da putujem. Na odmoru sam pokušavala da vidim Velibora, stalno mi se vrzmao po glavi, ali njega nije bilo ni od korova. Nisam znala koga bih mogla da pitam. Ni Boba nije znao šta se sa njim zbiva. Pitala sam ga da li bi mogao da se raspita, ali on je samo odmahnuo rukom i nastavio da juri za loptom, kao da mu život zavisi od tog prokletog fudbala za kojim svi muškarci divljaju, pa čak i moj Milutin. Normalan čovek bi pomislio da Milutina takva glupost ne može da uzbudi, ali on je sa našim komšijom, s kojim je inače bio u svađi, na stepeništu pre neki dan dva sata tupio o ,,Jedinstvu", kao da je reč o revoluciji ili nekoj još značajnijoj stvari. Deska se uplašila da se ne pobiju, pa mi je rekla da pripazim malo o čemu je reč i da joj, ukoliko se pokaže potreba, javim da bi sprečila gužvu. Prosto nije mogla da veruje da njih dvojica ćaskaju o utakmici koju u nedelju treba da igra „Jedinstvo". Rekla sam to kevi, a ona meni da će me zviznuti ako joj još jednom budem rekla ,,kevo". Shvatila sam naprosto da Deska mora da se raznervira zbog bilo čega, jer ako ne nađe pravi razlog, postaje jako besna. U takvim situacijama ranije ja sam odlazila kod Rajke. Daleko više mi se dopadala Krstinja, ona bar lepo uđe u šifonjer i ćuti, a Deska je imala neodoljivu potrebu da kaže svoje, naglo izađe i iz sve snage zalupi vratima. Od tog njenog lupanja sam ludela, a Milica još više, pogotovo otkada je našu nacionalnu i opštu istoriju prostrla po kući. Najteže mi je bilo uveče. Kada se oluja stiša i nebo ispada, odjednom bi se pred suton pojavilo veliko crveno sunce i neka čudna tišina u koju bi se ubrzo utopilo. Lipe su mirisale, ali ja sam u kosi osepala Veliborov dah još od one večeri kada smo igrali uz „Ramonu". Zaboravila sam tako reći i „Bal na vodi" i moju crvenu kapu i poljupce ispod francuskinjinog prozora. Pevušila sam „Ramonu" i sa čežnjom pokušavala da se prisetim gde je ono igla na gramofonu zagrebla, ali nisam uspevala da se naježim. Palo mi je na pamet da bih možda mogla da odem kod njega, kao slučajno, i da mu kažem da su ove letnje kiše nesnosne, pa mi je potrebna moja crvena kapa ili neka knjiga iz lektire. Boba mi je pokazao njegovu baku. Bila je divna, visoka, pogrbljena starica. Očuh mu je imao rumeno lice sa koga su zračile plave oči. Rekla sam Bobi da je on najsimpatičniji čovek koga znam. — Jole, ti si naprosto blesava. Zaljubljuješ se u celu familiju. Ja bar, kad se zatreskam, volim tu devojku i ne interesuju me ni moji, a kamoli njen deda. — Koju tu devojku? — pitala sam Bobu, jer zaista o ljubavi olako može da se govori dok si čitav, ali neko ko jednom shvati do kojih granica čovek može
da se zblesavi, ne bi se čudio što sam ja bila celog dana srećna kada u pekari sretnem Veliborovu baku. Međutim, i ona je u poslednje vreme nestala, pa sam pitala Bobu da nisu slučajno pobegli svi Veliborovi preko granice, jer u to vreme je silan svet bežao, kao da se tamo negde u belom svetu odigrava „Bal na vodi" i svako može da skače u bazen kad mu se prohte i odigra sa Ester Vilijams podvodni valcer. Milutin je znao da u tom kapitalističkom svetu nimalo ne cvetaju ruže. Naprotiv. — A u koju si ti ,,tu devojku" zaljubljen? — pitala sam Bobu, sumnjajupi u verodostojnost te olako izrečene fraze. Da poznajete Bobu pali biste, odista, u nesvest. On uopšte nije izgledao kao zaljubljen čovek. Pre svega, još uvek je nosio samo kratke pantalone, ako se ne uzmu u obzir pumparice sa lastišom koje je zimi nosio do ispod kolena. — Zaljubljen sam u Iku — rekao mi je. — Ti ćeš se upoznati sa njom, ispričati joj sve, a ja pu onda da vam priđem, jer te stvari ne bih umeo sam da joj kažem. — Koje stvari? — pitala sam Bobu, ali već je bilo kasno, jer me je Boba gurnuo na jednu malu sa zelenim očima, kikama upletenim iznad ušiju i srcastim turićem. Zapazila sam je, jer se stalno kikotala, a imala je izrazito bele zube. — Baš je spretan ovaj klipan — promrljala sam, misleđi na Bobu. Ika se zanela, izgubivši ravnotežu i kliknula: — Izvini, Jole, ovaj magarac me je gurnuo. Pardon — rekla je i kroz smeh dodala: — Mogao bi da zveraš kud srljaš. — Ove reči uputila je Bobi. — Lepo za početak jedne prave ljubavi — pomislila sam i upitala Iku otkud zna kako se ja zovem. — Uh, čudna mi čuda, ko te ne zna — rekla je i odjurila. Boba je bio očajan, tako da sam izmislila kako sam po njenom pogledu videla da je do ušiju zaljubljena u njega i da ću ga sutra, svakako, upoznati sa njom. Boba mi je začudo poverovao, ali nikako nije mogao da sačeka to sutra, jednostavno ne može, rekao je. Na sledepem odmoru sam povukla Iku za kiku i rekla: — Hej, onaj magarac bi hteo da se upozna sa tobom, da bi ti se izvinio. Ika je bila kao čigra. Zaista ne mogu da shvatim kako jedna takva balavica može Bobi da se dopadne. Stalno je jurila, naletala na nekog i cerekala se. — Koji magarac, Boba? — pitala me je sada, ne zaustavljajupi se. — Otkud znaš kako se zove? — pitala sam je. — Čudna mi čuda — rekla je. — Ko ga ne zna? — i već je nestala u gužvi, ali kada smo izlazili iz škole, povukla je Bobu za rukav i pitala ga: — Hej, šta je bilo? Boba je tako pocrveneo, da mi se čini da je ta paprika prešla i na mene jer sam odjednom osetila da gorim, pogotovo kada sam videla kako su Bobine uši plamtele. Do tada nisam ni primetila da ima uši. — Slušaj, mala, čini mi se da za svoje godine suviše znaš — rekla sam joj
dosta odlučno, ali kada sam videla kako je Boba razrogačio oči i kako mi daje neke blesave znake koje uopšte nisam razumela, uplašila sam se da se Ika opet ne odvrti negde, pa sam je uhvatila za ramena, prodrmala i strogo odvalila: — Slušaj, ti nam se mnogo dopadaš. Boba je sada potpuno prebledeo i ja sam mislila da đe se strovaliti. Pa on se odista zacopao kao mazga. — Ne, šalim se — dodala sam. — Eh, pa sad — rekla je Ika, ovog puta sasvim u nedoumici. — Šališ se? Pa meni se Boba isto dopada, ali nisi morala to ti da mi kažeš. Uostalom, stalno pilji u mene. To je rekla kao da je najnormalnija stvar u pitanju. Dakle, kako te male iz četvrtog razreda nemaju nikakvih predrasuda, da čovek ne poveruje. Reći jednom petaku usred školskog dvorišta da je magarac, da zna da mu se (ona) dopada i da mrtva hladna onda izjavi da i ona nešto tu muti, to samo čovek može od te dece da čuje. Kladim se da iz našeg razreda niko ne bi imao tri čiste da tako kidiše. —Šta si se skamenio kao spomenik neznanom junaku? — pitala sam Bobu. — Sredi se — dodala sam. Ika je, naravno, već otperjala, a Boba je ponavljao da njemu sada tek nije ništa jasno i pitao šta da preduzme, kao da sam ja sveznajuća. Ni na času istorije se još nije osvestio. Gledao je u Bagaža zapanjeno kao da ga prvi put u životu vidi. Ponašao se kao da nije napunio petnaest godina. Bagaž mu je zalepio keca, ali Bobu ni to nije trglo. Shvatila sam da su dečaci još blesaviji kada se zaljube od nas žena. Bio je to poslednji čas. Nismo mogli da izađemo iz škole, jer je pljuštalo kao iz kabla. Boba je buljio kroz prozor. Da je video Iku, mislim da bi iskočio kroz zatvoreno staklo, a kada ga je ona s leđa kucnula po potiljku, što on, naravno, nije nasluđivao, morala sam da ga pridržim. Tako je Boba krenuo sa Ikom i za nedelju dana naređao pet kečeva (zajedno sa onim iz istorije). Probala sam da učim sa njim, ali on je gledao kroz mene i uopšte me nije slušao dok sam ja pokušavala iz sve snage da mu utuvim beleške u glavu. Kao da je i u mislima stalno pokušavao da stigne Iku, jer ona je nastavila da za vreme odmora vitla po dvorištu, uvek je prva izletala na ulicu i stalno je negde nestajala. Kada se malo oslobodio, Boba je počeo pred svima da je vuče za ruku, a kasnije i da joj svoju prebacuje preko ramena. Bio je mnogo smešan. Mislim da je prvi put u životu počeo da se češlja. Kako mu kosa nije navikla na razdeljak, strčala je na razne strane. Jednom sam, dok smo bubali geografiju, razmutila šećer u vodi, pa sam probala da mu zalegšm kosu za glavu. Ubeđivala sam ga da je sladak i da će Ika podivljati kada ga vidi, a htela sam da puknem od smeha, jer zaista je bio ludo smešan. Uzeo je na tačkice neku plavu čoju i zamolio našeg šnajdera (iza ugla) da mu hitno sašije čakšire. Prve dugačke pantalone. Kako zbog ljubavi nije ništa jeo, to su mu te pantalone landarale kao
oko dva štapa, ali ja sam mu rekla da izgleda čarobno, jer je bio pao u očajanje i jedino je meni verovao. Njegova majka, Lenka, stalno je mesila kolače i cvilela što Boba izgleda kao komarac. Kolače sam, međutim ja proždirala. Lenka je jednog dana odvela Bobu na rentgen. Naravio da se Ika nije iscrtala na snimku, ali Boba mi je strogo zabranio da je pominjem kod njegovih. — Bolje ponavljaj nego da mi propadneš od tog silnog bubanja. Mrze te profesori, jer znaju da smo bili buržuji pre rata. Idioti. Moj otac je bio demokrata i partijski prvak, ali ovi samo komuniste priznaju. Gledala sam u Bobu, jer sam stvarno smatrala da to obmanjivanje nema smisla i, uostalom, nije fer, ali Boba je tvrdio da njega politika uopšte ne interesuje, a da bi Lenka bila besna na Iku. On, čak, nije ni verovao da njegovi kečevi imaju veze sa njom, već da sve nekako šašavo ide, onako samo od sebe. Muškarci su, stvarno, nedokazani, to sam uostalom od majkice saznala dok sam bila još mala. Boba je prokljuvio da Velibor ima zaraznu žuticu i da su svi njegovi u nekoj vrsti kućnog zatvora. Rekla sam Bobi da sam spremna da odem kod njih, da se ponudim da stojim u red za mleko i hleb i sve ostalo, pa makar se i sama razbolela, ali Boba je smatrao, mada me je razumeo, da je to besmislica i da je snabdevanje Veliborovih rešeno na opštinskom nivou, da ih patronažna sestra snabdeva namirnicama. Zamišljala sam ih sve kao Kineze. Nikada nisam videla živog čoveka koji ima žuticu. Mislila sam da je Velibor po toj patronažnoj sestri mogao da mi napiše neko pismo. Čak sam i zamišljala šta bih mu na to njegovo pismo odgovorila, možda i ta patronažna sestra ne bi htela da se i takvim stvarima bakće. Ko zna. Tako su prolazili dani. Ja sam se na kraju godine izvukla, a Boba je pao iz geografije i istorije. Dva najbesmislenija predmeta, ali šta vredi kad on nije mogao da se sredi i udubi u učenje. Zamuraj je, razume se, imala sve petice. Učila je kao blesava. Svi smo se zapanjili kada nam je saopštila da joj je keva dopustila da ide na dva meseca u neki kamp u Bačku, gde pe trenirati košarku za evropsko prvenstvo. Rajka se i dalje durila na mene. Nisam više bila nesrećna zbog toga. U jednom trenutku čovek mora da shvati da se iz nekog besmislenog razloga i prijatelj može izgubiti. Kada ona sama nije došla do toga da sam joj ja kao drugarica neophodna, onda sam i ja odlučila da budem ravnodušna. Međutim nisam bila. Milica se svakog dana onesvešđivala zbog mature. Takvu kukavicu još nisam videla. (Ako izuzmemo našeg sirotog dedu, na koga smo stalno mislili i očekivali da odemo u Mariolanu. Meni to nije bilo doduše lako, jer je Velibor bio bolestan, pa sam mislila da nije lepo da ga na-puštam, iako mi se posle ekskurzije jedva javljao.) Eto na kakve sve blesave stvari čovek naleti kada počne da razmišlja o Miličinoj maturi. A šta nam je ona sve pretila da će se desiti sa nama ako padne, bolje i da ne pominjem. Te ona neće više da živi u Senovu, te neće ni van Senova. Milutin je blago upitao da li bi možda prešla u Mariolanu na godinu dana. To je posebno naljutilo.
Kazala je da mi želimo njen „životni debakl" da iskoristimo u porodične svrhe (zbog dede), ali da ona to neće dopustiti. Pitala sam je da li se, možda, u slučaju debakla ne bi povukla doživotno u neki zgodan manastir. Ošamarila me je. Stvarno mi je išla na nerve. Rekla sam joj neka sama pere sudove, da ja ni za jednog ponavljača neću da rintam, na šta nas je Deska obe izbacila napolje. Stara Brkićka je izvukla svoje svilene bombone. Sirota, stalno je plakala, jer već dugo nije imala vesti od sina. Htela sam da joj kažem nešto lepo, mada su sada te bombone već ozbiljno mirisale na naftalin, ali nisam mogla ničeg da se setim, pa sam izvalila: — Kada će vaš sin, gospođo, biti pušten iz zatvora? Ona me je tako zabezeknuto pogledala, kao da prvi put čuje da je njen sin u zatvoru. Htela sam nekako da stvar izgladim, pa sam je pitala — zar nije on na Golom otoku? Gospođa Brkić me je gledala, a bradica joj se tresla. Sada je uopšte više nije šišala, tako da joj je i lice postalo sedo. — Budalo! — promrmljala je Milica i povukla me za ruku. Ušle smo u sobu. — Ova glupača je pitala Brkićku kada će da joj puste sina iz zatvora — rekla je kao navijena, kao da se preslišava za neki značajan citat iz književnosti koju je sutra trebalo da polaže. Deski je to, naravno, bio dovoljan povod da me razvuče. —Šta ti je? — pitala sam je. — Je l' sam vam ja ovde ping-pong loptica da me šamarate? Nije ni čudo što me je ova gadura ošamarila. Ima na koga i da voli da se šamara. Deska nije, kao što se moglo očekivati, imala strpljenja da sačeka kraj moje rečenice. — Majci, rođenoj majci ređi da je gadura! Pa to je poslednje vreme došlo kada se tako postupa sa majkom — vikala je. — Da sam ja imala rođenu majku i tvoj otac Milutin — govorila je, sada već svesna da se ta reč odnosila na Milicu, a ne na nju, pa je zato u čitavu stvar uvlačila Milutina.
— Ti vrlo dobro znaš... — počela sam, ali me je ona prekinula i uhvatila se za glavu. — Moja maćeha... — Majkicu ne pominji! — viknula sam. — Nemoj na nju da se vadiš. Rekla sam to prilično odlučno, našta se Deska uhvatila za srce, prebledevši. Sručila se na stolicu. Onda smo trčale, donosile šeđer i vodu, stavljale joj peškir na glavu, zamočen u blago sirće. Ja sam obećavala da nikada više neću biti tako gruba, mada ne znam na šta sam, zapravo, mislila. Bilo mi je svega dosta. Milutin je sedeo u svojoj fotelji i pravio se da ništa ne primepuje, što je Desku posebno ljutilo. — Naravno da su drske, kada im ti to dozvoljavaš — siktala je. Za srčani napad imala je prilično snažan glas. Da li će je ikada proći te kritične godine? — pitala sam se. Kada je Milica sutradan položila srpski jezik i maturirala, postali smo ponovo srećna porodica. Svi mali nesporazumi bili su izglađeni (i dva šamara za koje ni sada ne znam zašto sam ih dobila). Ljubica je donela sir a mama je napravila za svečan ručak knedle sa sirom što sam mrzela više od svega, ali s obzirom da je to bilo njeno iznenađenje, svi smo morali da se šokiramo, u tom smislu da je to luda stvar, te knedle s prezlama, a ko hoće može i sa šećerom i cimetom. Koješta, ali svi smo se smeškali i gutali. Meni je zastala u grlu. To da ti knedla zastane u grlu nije slučajno izmišljena stvar. (Taj ko je to smislio, verovatno je mislio na češke knedle sa sirom, ali ne verujem da bi i taj mudrac smeo da prizna svojoj majci da je to poslednje iznenađenje koje bi nekome trebalo prirediti.)
XVIII IZMIŠLjOTINE UVEK ISPLIVAJU
Prepoznavala sam krošnje oraha i već požutelo i sasušeno lišće u šumi jorgovana na putu za Mariolanu. Išli smo autobusom i ja sam znala sve zavijutke na kojima je trebalo da se uzdržim od povrađanja. Put je, ipak, tekao nekako brže nego ranije, kada smo ovim putem prolazili. Najznačajnija stvar je bila da je na Dunavu podignut most i da više nismo morali da čekamo skelu koja će nas prebaciti na drugu obalu. Nismo prespavali u krčmi i još prve večeri u sumrak ulazili smo u krivudave ulice varošice koja mi je odjednom delovala bedno, sa zidovima oljuš-tenim i napuklim, iskrivljenim kapijama i izlokanim sokacima od teške letnje kiše, koja, izgleda, ni Mariolanu nije zaobilazila. Srce mi se nekako steglo. Za mene je to bilo nepoznato oseđanje koje je zamenilo treperavu radost kojom sam se nekada vraćala u Drajšpic gase. Sada se ova ulica zvala Jaše
Tomića i dedina kuđa u njoj kao da se smanjila. Bilo je skoro neverovatno da nas majkica neće svojim patkastim hodom dočekati, šireći ruke sa suzama u očima. Nije bilo više ni naših komšija Vulćinovih koji su uvek u ovo doba sedeli na šamlicama i pričali šta se važno događa njihovoj ćerci u Beogradu. Ni kod cukeraševih nije bilo nikog u kibic fensteru. Od Marijane nisam dobila čitave godine nijednom odgovor na moja pisma i naslućivala sam da se izmenila, mada sam mislila da bi samo trebalo da razgrnem grm jasmina koji je sada bio u cvetu i spazim njene velike crne oči kojima me je uvek dočekivala. Volela je prvih dana da se sakriva od mene, mada sam po šarenim cigarama od šepera koje je držala iza leđa znala da ih je meni namenila i da će mi već sledeđih dana sručiti sve što se tokom zime zbilo u Mariolani. Teška kapija, na kojoj je kvaka odjednom postala niža, otvorila se pod mojom rukom. Dvorište je bilo zeleno od mokrog lišća koje je oborila kiša. Odškrinula sam vrata od kuhinje. Bilo je mračno i mirisalo je na plesan. Upalila sam lampu i tek onda zapazila da deda leži na otomanu okrenut zidu. —Dobro veče, tato! — rekla je Deska tihim glasom, gotovo nežno, kao da se plaši da ga ne uznemiri, ali deda jedva da se osvrnuo. Sagla se i poljubila ga. — Zašto sedite u mraku? — pitala ga je sada već sa blagim prekorom u glasu. Deda je seo i osvrnuo se: —A, to si ti, Deska — rekao je i ponovo legao. — Mislio sam da je Umilna — uzdahnuo je. Prišli smo da se pozdravimo sa dedom. Osetila sam na obrazu, kada sam ga poljubila, njegovu oštru bradu. Očigledno da se nije nekoliko dana brijao. Mama je izvadila kolače koje nam je gospođa Brkić umesila, Ljubičin sir i neke Milutinove košulje, jer deda od pre rata ništa novo nije kupovao. Deska nije uspela da ga zainteresuje svojim poklonima. Gledao je negde u daljinu, kroz zidove i gotovo da nas nije primepivao. Pridigao se polako, prekrstio noge i klatio svojim velikim stopalom. I on, kao da se nekako smanjio. — Mislila sam, tato, da će vas ove stvarčice obradovati — pokušala je Deska da ga odobrovolji. — E, Ružice, Ružice — mrmljao je on sebi u bradu, klimajuđi glavom. — Izneverila si me. Otišla si i ostavila me. Milica i ja smo počele da se vrpoljimo, nismo znale gde da se denemo. Ušla sam u spavaću sobu da proverim jesu li tu još one dve svadbene slike kod kreveta. Sve je izgledalo kao nekada, ali se pod svetlošću nazirao svuda debeli sloj prašine. Vazduh je bio ustajao. Zapazila sam da šapućem neke reči majkici, njeno prisustvo se još uvek snažno osećalo i baš zbog toga veoma nedostajalo, ali ja sam u svakoj senci nazirala njen osmeh i glas, njen pogled me je pratio i verovala sam da je na izvestan način ostala u ovoj sobi. Stoga sam sutradan zapela da obrišem prašinu, promenim šustikle na
stolu. Pri tome sam se stalno osmehivala njenoj slici. Milica je bila prilično nervozna. Stalno je govorila da je siromah Milutin ostao sam i da i o njemu, kao ni o dedi nema ko da brine u Senovu, mada je celim putem zvrndala da Milutin uvek ume da se izvuče i da je u poslednjem trenutku pronašao dobar izgovor: važna državna posla. Deska je nekako u poslednje vreme otupela na revoluciju i državne brige. Prestala je da ide i na skupove AFŽ-a, a za esperanto je izjavila da je glupa izmišljotina. Da je bilo ko od nas samo nekoliko meseci ranije to rekao podivljala bi od besa, pa smo zato još uvek neodređeno klimali glavom na takve njene izjave, jer čovek, ipak, nije mogao da predvidi sve Deskine reakcije. Zapazila sam da se u poslednje vreme zaokruglila i da joj kolena i laktovi ne štrče kao ranije. Svoje novo interesovanje našla je u kuhinjskim receptima koje je lepila u jednu staru Miličinu svesku preko pismenih zadataka iz matematike. Te recepte je retko isprobavala i ljutilo je što su pisani jezikom koji kao da je esperanto, pa ih čovek ne može razumeti. Baš sada, kada sam ulazila u kuhinju ona je besno gunđala, prelistavajuđi svesku: — „Orada, marinirana na holandski način". Potrebna kašičica majorana u prahu, morski oraščić, majčina dušica. Idioti — dodala je. — Gde misle da živimo? — Šta to kuvaš, mama? — pitala sam je. — Šarana — odgovorila je besno. — A šta ti je to orada? — Čini mi se da je to neka morska riba, jer je svrstana pod „Ribe na razne načine". — Pa što onda ne ispečeš šarana? Samo nemoj da zaboraviš da mu izvadiš creva — predložila sam joj, stvarno dobronamerno. — Jezik za zube, ti drsko stvorenje — rekla mi je, kao da sam ja sve te neprirodne stvari izmislila, to kao morske oraščiće, mada je meni dosta lepo zvučalo: orada marinirana na holandski način. — Mama, nisam htela da te naljutim, setila sam se samo one kokoške kojoj si zaboravila da izvadiš utrobu... Kao da sam joj najgoru stvar i to njoj potpuno nepoznatu i gnusnu htela da bacim u oči, tako je dreknula i ja sam odlučila da odem u dvorište. Lakše mi je bilo da skupljam lišće nego da slušam njene uvrede koje su mi bile totalno nelogične. Od nervoze sam se najela šljiva koje su još uvek bile zelene, tako da sam dobila popodne groznicu i stomak me je užasno boleo. Deska je bila ubeđena da sam progutala neku riblju kost, pa je za sve sebe krivila. Uveravala sam je da je orada bila luda i da sam se prejela, što je na izvestan način bilo i tačno (mada ne orade), ali sam znala da Deski treba dati podršku, jer sem mene niko to u ovom trenutku nije mogao. Deda je bio zanet svojim dalekim putovanjem na koje se spremao, pominjući stalno majkicu koja ga je izneverila, ostavivši ga samog na ovom belom svetu. Milica je tražila novi razlog da se vrati u Senovo. Izmislila je neodložnu omladinsku akciju i neke opasne kazne koje će dobiti nesavesne omladinke. Upozorila sam je da i ja nisam više pionir, a da nama niko ničim nije
pretio. Sve što bih ja rekla njoj je zvučalo glupo. Nisam htela da se raspravljam, pogotovo ne ovako bolesna. Zaklela sam se da nikada više neću jesti šljive, ali sam se pretvarala da bolujem od zagonetne, možda zarazne bolesti. Zamolila sam Milicu da trkne do Marijane i javi joj da sam stigla. Ona i Deska su graknule da sam neuvi-đavna, jer ne mislim da bi Marijana mogla od mene da dobije tu bolest, pa sam se još jednom uverila da bez krajnje potrebe ne treba lagati, iako je u ovom slučaju krajnja potreba bila zaista neizbežna. Milica mi je ispričala da je srela Sultanu, Marijaninu majku, i da ju je jedva poznala, jer je skinula šalvare i maramu, ofarbala kosu u riđe i nosi tašnu preko ramena, kao neka gospođa. Baš me je interesovala Sultana, ali sam gorela od želje da popričam sa Marijanom, pa sam između dva proliva otrčala da joj javim da sam stigla. Nije uopšte bila iznenađena. Opet je nastupila sa onom svojom morbidnom pričom o prezauzetosti u poslastičarnici, braći Ahmedu, Hasanu i još nekima, ali ja to stvarno nisam (iz određenih razloga) mogla da saslušam, pa sam jurnula natrag kroz jasmin i ostavila je da sama odluči da li će naći vremena za mene ili ne. Znala sam da đe se pojaviti, ali nisam očekivala da će se prepodobiti i ponašati neuobičajeno što joj, po mom shvatanju, nikako nije pristajalo. Stalno je oblizivala usne, zabacivala kosu i hvalila se na nedoličan način. Nije mi rekla koliko ima kečeva, ali je ta priča kako je svi profesori mrze i to zato što imaju najbolje šampite u gradu, ali ih nikome ne daju na veresiju, delovala dosta glupo. Kao da su svi profesori poludeli za njihovim šampitama, kao onda ranjenici za sladoledom. Verovala sam da, mada je tog leta šećera bilo u slobodnoj prodaji, Sultana još uvek prodaje slatkiše sa saharinom, jer joj je saharin naprosto ušao u krv. Ali na sve to sam se opet pravila luda. Interesovalo me je šta se zbiva sa našim starim društvom i da li se Pera vratio iz sveta. Ona je na sva moja pitanja odgovarala stvarima za koje je uopšte nisam pitala, kao: — Znaš li da sam raskinula sa Mišom, onim sa kojim si se ti dopisivala? — Mišom? Nisam ja nikakvog Mišu poznavala — rekla sam joj. — Da. Ni on nije hteo da prizna da je vodio ljubav sa tobom, što me je ljutilo. Pamtiš li da si pojela njegovo ljubavno pismo da te Deska ne uhvati? Setila sam se te izmišljotine i osmehnula se glupo, kao nema veze, to je jedno od mnogih ljubavnih pisama koje sam gutala da matore ne bih razljutila. — A znaš s kim sada idem? — pitala me je. — Otkud bih znala. Onda me je Marijana terala da pogodim, što me je stvarno nerviralo, jer sam mnoge dečake iz naše škole zaboravila. Morala sam da pogađam ceo komšiluk, pa ulicu, pa razred, ali nisam mogla nikoga da se setim. — E baš si naivna — zapazila je Marijana. — Pa sa Sinišom Jovićem. — Kojim Sinišom? — nisam mogla da verujem da se Marijana zabavlja sa onim malim krivonogim magarcem sa retkim zubima koji me je uvek vukao za kike. — Zar sa onim malim što češlja zube na razdeljak? — pitala sam je, zaista
iskreno. Učinilo mi se da je prebledela. Po njoj, on je sada bio košarkaš, dasa, čak su se i starije devojke tukle, maltene, oko njega, a on se druži samo sa petacima. I sa njom, naravno. —Oh, pa izvini, molim te — brzo sam se ispravila. — Sigurno su mu se i zubi sakupili. Znam da se ljudi u tim pubertetskim godinama menjaju. — Jole, lupetaš kao i obično. Ali, videćeš, to je prava novost koju će ti svi u Mariolani ispričati. Mislim na naše društvo. — A koliko se zabavljate? — pokušala sam da čitavu stvar prihvatim ozbiljno. — Biće u subotu već mesec dana — rekla je ponosno, kao da godinama vodi sa Sinišom ljubav. — Zar nije to neobično? Od prvog osnovne smo zajedno, a tek sada smo se zaljubili. Svi nam se čude — šta smo do sada radili? — Zaista neobično — složila sam se, jer sa Marijanom je samo tako moglo da se razgovara. Kod nje je sve bilo neverovatno i svi su joj se divili. — I ja imam jednu stalnu vezu — saopštila sam Marijani, počinjući već po deseti put da joj pričam o Veliboru, ali čim bih izgovorila „i ja" ona bi graknula „Siniša mi kaže". Kad sam joj pomenula, najzad, svoju stalnu vezu ona me je razrogačeno pogledala i rekla: — Jole, nisam se nadala tome od tebe. I to javno priznaješ. A ko je mladić? Je li ženjen? Znala sam da Marijana oduvek u nekim stvarima preteruje, ali ovo je prevršilo meru. —Šta ti pada na pamet, zašto oženjen, pa što bih onda išla sa njim? — Marijana mi je objasnila šta to znači ,,veza" i ja sam kasnije proverila kod Milice da stvarno nije zgodno imati ,,vezu" pre braka. Milica je još ljutito rekla: — Što vas dve trabunjate? Dakle, Marijana uvek loše utiče na tebe. Priznala sam da sam ja izvalila tu glupost. Znala sam da Milutin ima neke partijske veze i nisam pretpostavljala da veza ima i to značenje. Neverovatno je kako sam ja za Milicu uvek bila balavica i kada sam imala godine u kojima je ona sebe, svojevremeno, smatrala sasvim odraslom, ali sada mi nije bilo stalo da raspravljam sa njom o tome. Marijani se mnogo dopao Željko i savetovala me je da idem kod njegove švesterke u Slavonski Brod. — Hajdemo zajedno — rekla je u jednom trenutku. — Pa zar ne vidiš da te taj Velibor zavitlava? I ti ga još nazivaš svojom stalnom vezom. — Kako može da ti se dopada Željko, kada ga nisi videla i šta bih rekla kada bismo stigle u Slavonski Brod? A sem toga nije važno da si stalno sa nekim ko je zaljubljen u tebe — pokušala sam da joj objasnim. — Misliš na nekog u koga si ti zaljubljena? Pa, ako tebi nije važno meni je još manje.
Ispričala sam joj onu priču o teta Milevi koja je celog života bila zaljubljena u čoveka sa kojim se nije upoznala i nije saznala da li i on nju voli. Marijana se iskidala od smeha: —Pa ti si, Jole, blesava još više od te Deskine Mileve. Ja sam se uvredila kao da se i sama nisam cerepačila i svojevremeno dobila od Deske šamar zbog toga. Između mene i Marijane se, u stvari, ništa nije izmenilo. Stalno smo se prepirale kao nekada i meni se odjednom jeo pasulj sa šećerom, ali posle ovih šljiva pomislila sam da bi i ta avantura mogla tragično da se završi. Svakodnevno sam sedela na stepeništu pred kapijom u vreme kada je poštar trebalo da naiđe. Pisma su stizala samo Milici. Nadala sam se da je Boba podmetnuo nekako moju adresu Veliboru i sanjala sam o tome kako bih Marijani pokazala pismo, ali joj ne bih dala da pročita. Od Bobe se čovek nije mogao nadati ni dopisnici, a kamoli pismu. Bila sam ubeđena da taj ne bi ni Iki napisao pismo. Jednog dana stigla je razglednica od Ike sa ,,Mnogo pozdrava iz Banje Koviljače". Baš sam se iznenadila. Od nje sam najmanje očekivala pismo, ali to je bila i jedina pošta koju sam tog leta dobila, mada i ja nisam nikome pisala. Pre podne bih obično spremala kuću i čitala, a popodne sedela sa Marijanom u njihovoj poslastičarnici. Uverila sam se da su i leti njihove šampite veoma tražene. Zavirila sam u kuhinju i videla da Sultana stavlja pravi šeper i štapiće od vanile od kojih je cela Ulica maršala Tita mirisala. Ja sam, ipak, čeznula za pasuljem sa šećerom, ali mislim da bi se i sama Marijana iznenadila da joj to tražim, kao da prvi put za tako nešto u životu čuje. Tako sam se navikla na kremsladoled koji je Marijana sipala meni i sebi u rano popodne, kada bi se takva žega slepila za asfalt da sem nas niko u Mariolani nije bio van kuće. Uveče bi Siniša svratio po nas. Zaista se pretvorio u noge i ramena, što bi se reklo — ekstremitete, ali da je bio zgodan, ne bi se moglo reći. Naravno da sam to prećutala. Marijana me je svakih pet minuta pitala da li uviđam kako je Siniša fenomenalan. Ja sam klimala glavom, a stalno mi je bilo pred očima kako guta sladoled. Gde mu je sve to stalo, ni sad ne mogu da shvatim. A jeo je kao lokomotiva i to sve odreda, čak i tulumbe u medu koje ja ne bih okusila ni da mi neko plati. Uz to je sumanuto pio bozu. Sve to je jako radovalo ne samo Marijanu, već i Sultanu, jedino ga je cukeraš popreko gledao, i ja znam zašto — plašio se, ako ta Marijanina ljubav potraje, da će njegova radnja da propadne. Bilo mi je prilično dosadno. Ponekad sam provodila popodne čitajući u dvorištu pod starom dunjom, koja više nije imala ploda, ali je još uvek davala debelu hladovinu. Posmatrala sam dedu kako drema i smeška se u snu. I po najvećoj vrućini bio je pokriven ćebetom. Nije više čitao ni „Politiku". Samo bi ponekad promrmljao: —E, Ružice, Ružice, ko bi se tome od tebe nadao? Deska je mnogo patila zbog njega. Svakog petka otišle bismo sa cvećem na groblje, ali deda je odbijao da nam se pridruži: —Kad odem tamo, nepu se više vrađati.
Zato ga nismo ni nagovarale. —Na kakav se ti to, deda, daleki put spremaš? — pitala sam ga jednom dok je mrmljao sebi u bradu. Po Miličinom i Deskinom pogledu shvatila sam da je i ovo pitanje neumesno. Pretpostavila sam da se odnosi na neki nepoznat kraj u kome sada moj ujak živi i nikome se ne javlja, čak ni Nadi Srcetu, koju sam pre neki dan srela na ulici, zagrljenu sa nekim mladićem. — Otići ću za Ružicom — odgovorio mi je on mirno i ja sam znala na šta misli. — Tato, da li biste želeli da vam nešto naročito umesim ili skuvam? Verovatno se Deska setila orade, zapravo šarana, pa je dodala: — Možda bi Milutin mogao nešto specijalno da vam donese kada dođe u nedelju? — Pa, — rekao je deda ozbiljnim glasom — mogla bi da zamoliš Milutina da mi nabavi jednu čašu od porculana sa metalnim dnom. — Sa metalnim dnom? — pitala je Deska zabezeknuto. — Da — odgovorio je deda mirno, kao da se takve čaše mogu kupiti u svakom kiosku. — Šta će ti takva čaša? — interesovalo me je da čujem. — Da držim zube — rekao je deda. I ja sam ponovo pomislila da ono ,,Pera Kralj", kako su ga nekada zvali, nije slučajno bilo. — A gde ste takvu čašu videli? — pitala ga je Deska ozbiljno. — Valjda u Gelert hotelu u Pešti još za Bele Kuna, dok čitava ova svinjarija nije napravljena. — Svinjarija? — pitala je sad Milica. — Pa to sa Rusima — odgovorio je deda. — Lepo mi je Ružica rekla da ne istrčavam pred njih, da ću biti ranjen, ali ja, luda glava... Uostalom, neke su mi stvari bile jasne još devetsto sedamnaeste. Ali da ne pričamo više o tome. I sam Bela Kun je govorio... Uostalom, Deska, ako Milutin preko svojih veza može da nabavi tu čašu, bio bih mu zahvalan ... Deda je svoja istorijska razmišljanja navodio isprekidano, kao da ponešto hoće i da prećuti, mada se stvari same po sebi razumeju. Posmatrala sam Desku u nedoumici. Nisam znala kako će ona da shvati to ,,Milutinove veze", da ne izbije neki poluistorijski skandal (kao što je ono za Velibora Marijana pomislila), ali ona je samo neodređeno klimnula glavom i pogledala u Milicu. Učinilo mi se da opet nešto kriju od mene. Otišle smo na groblje. Deska je kao i obično skupljala opalo lišpe sa belog jablana i menjala šeboj u staklenoj tegli koju bi ukopala u zemlju. Rekla je da ćemo za godišnji pomen staviti ploču. Milica je išla do česme da promeni vodu, a ja sam stajala kao levo smetalo, ne znajući gde bih se dela i oseđala krivicu što ne mogu da se setim šta bih uradila i o čemu bih razmišljala. Groblje je bilo lepo i tiho mesto, nimalo tužno, ali ja nisam mogla da ga povežem sa majkicom i stalno su mi se po glavi motale neke slike o Marijani ili Veliboru, kao-na času matematike kad mislim pre o svemu drugom nego o ciframa na tabli.
—Šta bi rekla kada bismo Milica i ja otputovale sutra u Senovo i vratile se zajedno sa Milutinom? — pretrnula sam od te glasno izgovorene želje. Mama me je pogledala ozbiljno, zatim upitno u Milicu. Ona je kliknula, a Deska nas je upozorila da smo na groblju. Sve tri smo znale da Milutin neđe doći ni sa nama ni bez nas, ali niko to nije hteo da pominje. — Možda đemo nabaviti dedi čašu sa metalnim dnom — htela sam da odobrovoljim Desku. — Siromah tata. Uopšte ne znam kako ćemo ga ostaviti. Doduše, Umilna je dobro čeljade, a i majka joj je izgleda poštena osoba. To su bile majka udovica i kćer koje su se uselile u letnju kuhinju i brinule se o dedi kada mi nismo bile u Mariolani. Umilni je ime potpuno pristajalo. Bila je tiha, uvek nasmešena. Završila je učiteljsku školu i sada je tražila posao. Plašili smo se da ne dobije mesto u nekoj seoskoj školi, pa da ne ode sa majkom, jer su učiteljima obično i stan dodeljivali. Deda nije hteo ni da čuje da pređe kod nas. Primetila sam da se jedino za Umilnu interesuje, da li se vratila, da ne nazebe i slične stvari koje nije pominjao čak ni kada smo Milica i ja bile male. Ona je imala strpljenja za njega. Kad god bi prošla pored ležaljke na kojoj je deda sanjario, klekla bi da ga ušuška u ćebe, dohvati mu naočare koje su skliznule sa nosa, podigne nepročitane novine sa betona. Ponekad bi samo prošla pored njega i provukla mu prste kroz gustu belu kosu. Nije se bunio. Naprotiv, kao da mu je godilo. Milici i meni na pamet nije padalo da ga mazimo, jer ga pamtimo kao dostojanstvenog ratnika koji nikakve intimnosti nije trpeo (sem, možda, sa tom Cigankom — primetila bi majkica da je mogla da čuje ovu moju opasku). Deska nas je ispratila na stanicu. Pruga je već davno bila uspostavljena. U Beogradu smo morale da presedamo u drugi voz koji je negde oko ponoći kretao za Senovo. Mamu je to posebno brinulo. Milion i jedan put nam je rekla da ne razgovaramo ni sa kim, da obaveštenja tražimo samo od železnički uniformisanih lica i da slučajno ne sednemo sa nekim nepoznatim ljudima u fijaker ili čeze. Kao da će nas na svakoj us-putnoj stanici juriti (sumnjivi) zlonamerni muškarci. Naravno, ćutala sam, jer znala sam da je Deska hirovita i da bi mogla da nas skine sa voza i odvede kući, bez obzira što je platila karte. Ipak, u jednom trenutku sam joj srezala: —Pa, mama, zar ne shvataš da je Milica već velika, akademski građanin, na jesen će moći i da glasa... Deska je sve više ličila na Peru Kralja iz najslavnijih dana. Oči su joj se začas zakrvavile i da čuvena Miličina diplomatija nije sevnula uskoro bismo se vratile sve tri u Drajšpic gase. —Oh, to dete je nedokazano — kliknula je Milica. — Ne shvata da se danas neverovatne stvari zbivaju. — I sama se uplašila svojih zlokobnih reči, pa
je dodala — Nesmotrenim devojkama. Zato ja, mama, uvek imam tvoje reči i savete u vidu. Deska je tako bila ponosna da je svoju bradu okomito podigla uvis i verujem da joj je neko ponudio ponovo da uči esperanto ili da se okuša u nekom neobičnom receptu, prihvatila bi bez straha od posledica, toliko su joj uvek imponovale male Miličine pohvale. Naravno da nije primetila da mi je ona namignula i, nabravši obrve, upozorila da ućutim. Savetovala je Deski da se vrati kući još po danu, jer je i ona još mlada žena, pa bi neki nevaljalac mogao nepristojno da se ponaša, misleći da je ona neka curica. I takve primedbe je Deska volela. Polju-bila se sa nama i uputila kuđi da pripremi dedi večeru. Noć u vozu traje godinama. Noge vise, a glava se kotrlja po ramenima kao da je vrat tanka biljčica (suviše slaba za njenu težinu). Padala mi je čas napred, čas nazad, dok je Milica nije položila na svoje rame. Ona je sa mnom bila najbolja kada smo same. Brinula se sa takvom nežnošđu kao da rat još uvek traje i da treba da me štiti od opasnog neprijatelja. Noge su mi bile od olova. Svet oko nas je jeo, jeo do besvesti, pa sam i ja bila sita. Lokomotiva se klimavo kretala, kao da igra tango, dva napred jedan natrag. U svitanje sam posmatrala kako žice na električnim stubovima uranjaju jedna u drugu. Plašila sam se da ne polome noge pticama koje su po njima skakutale. Čeznula sam za krevetom i pokajala se što sam tako idiotsku ideju izmislila da idemo na dva dana u Senovo. Najzad smo ipak stigle. Vrata našeg stana, zapravo sobe, bila su otvorena. Subota jutro. Tata je verovatno otišao na pijacu da kupi vođe. —- Gospode bože! Samo muškarac može u ovakvom haosu da živi! — viknula je Milica ljutito i otvorila širom prozore. Tata verovatno nije luftirao nijednom sobu. Ustajali dim i opušci cigareta vladali su sobom. Mislim da ni krevet nije uopšte nameštao. Došle smo u pravi trenutak. Milica je dosta oštro skresala Brkićki da naša soba izgleda kao štala. — Ništa ja tu, dete, nisam mogla da učinim. Vaš otac jednostavno ne dozvoljava da mu bilo ko pomeri i jednu stvar u sobi. Baš sam mu juče rekla:,,Gospodine Milutine, dozvolite da vam malo dovedem sobu u red." Odnela sam mu parče gibanice. To je primio i supu ponekad pojede, ali baš mi je odbrusio: „Drugarice Brkić, još uvek nisu došla vremena kada ćemo misliti na nevažne stvari. Te buržujske predstave o redu..." Stari tatin štos. I da nije Brkićka rekla, mogla sam od reči do reči da ispričam šta je tata odrecitovao. Njegova sreća što Deska nije upala. Video bi svoje. Sem toga sve košulje su mu bile izvađene iz ormana, prljave ili izgužvane, a sve cipele i sandale koje je imao, prašnjave, ispod kreveta. Čarape po podu... —E pa, tata, prevršio si svaku meru! — viknula je Milica kada se pojavio sa lubenicom u sobi. Tata nije znao da li da viče na nju ili da se raduje i iznenadi što nas vidi.
— Mislim da si kuću zasvinjio — dodala je Milica bez ustručavanja. Prava erka svoje majke. — Tata, možeš li preko svojih veza da nabaviš za dedu čašu od porculana sa metalnim dnom? — pokušala sam samo da skrenem razgovor na drugu temu. Objasila sam Milutinu da je dedi takva čaša neophodna. — Vi bulaznite — rekao je Milutin. — Te vaše malograđanske i buržujske predrasude o nevažnim stvarima, nekom redu i povrh svega čaša sa metalnim dnom. Pa gde vi živite? — Povremeno u Senovu — rekla sam. — Mama izgleda želi da se definitivno vratimo u Mariolanu. Pre svega zbog dede. — Taj manevar joj neće uspeti — kliknuo je Milutin. — Ne visim ja o čiviluku da može da me skine kad ko hoće. — Šta, dobio si stalni posao? — uzviknula sam, zaista srećna što ga više ne maltretiraju povremenim akcijama. —Ti, mala, da ćutiš! — dreknuo je Milutin. Po tome sam znala da još uvek čeka neko naimenovanje. Ne znam da li zbog toga što me je duboko uvredilo njegovo obrecanje, ili zbog tuge što Milutin kao neka beznačajna osoba dreždi i čeka da bude prozvan, uglavnom, ja sam briznula u plač i dugo nisam mogla da se zaustavim, što mi se retko događalo. Milica je mislila da je to zbog pospanosti i umora, zato što su mi cele noći visile noge. Odjednom sam izgubila volju za sve. Osetila sam duboku potrebu da nestanem. Nestanem potpuno ili odlutam negde u svet. Pomišljala sam sasvim ozbiljno da bih najradije otišla negde gde me niko ne poznaje, da nešto kopam, ili berem kukuruz, ili spremam tuđe kuće. Rekla sam to Milici. —Možeš i svoju, dovoljno je u neredu — kazala je. Sa njom se teško moglo razgovarati. Zaboravila je svoje predmatursko očajanje. Nju su samo sopstvene brige morile. Prolazila je u Mariolani pored Miće Glavonje i debele Olgice kao da joj ni jedno ni drugo nisu ništa značili, nikada. Olgica, što je najinteresantnije, uopšte više nije bila debela, kao da nikada nije ni bila. — Je li da je Olgica sada sasvim zgodna devojka? — pitala sam Milicu. — Koja Olgica? — Miće Glavonje. —A! — izustila je ona sa čuđenjem. — Aha. E pa, to je stvarno bezobrazluk da neko bude tako ravnodušan prema svojoj suparnici. — Prosto ne mogu da verujem da sam se ikada zabavljala sa Mićom. Dosadan je. Ne vredi mu ništa što studira. Ostao je provincijalac. Olgica je prava devojka za njega. — Razgovarala si sa njima? — Nije mi bilo ni na kraj pameti. Samo ograničeni ljudi traže svoje stare školske drugove, što bi rekao Haksli.
— Ko bi rekao? — Engleski pisac Oldos Haksli. Ali, nemoj da me hvataš za reč. Rekao je on ili neko sličan njemu. — Šta je rekao, da samo ograničeni ljudi traže prijateljstvo u svojim starim školskim drugovima? — Da, rekao je tako ili nešto slično. Uostalom, dete, nemoj da me isleđuješ, vidi se da ti je otac policajac. — Policajac? Da znate Milicu shvatili biste da je kod nje sve ,,tako ili nešto slično", sve neobavezno. Ljiljana nam je ispričala kako se Milica izvukla na maturi iz hemije. Dobila je ,,brom". — Brom je — govorila je Milica — halogeni elemenat kao i jod. — I onda je — kaže Ljiljana — nastavila da priča o jodu. — Baba Grba (hemičarka), naravno, nije primetila, a mi smo pocrkali od smeha. — Lepo, Subotićeva — rekla je Baba Grba i dala Milici četvorku. Eto, to vam je Milica. Tako, ili nekako slično. — Otac nam je isti — rekla sam joj. — I Milutin nije nikakav policajac. — Tata je radio u kontraobaveštajnoj službi. Još uvek si mala, ali mislim da si pouzdana i da ti to mogu reći. Ali sada na — spremanje. Milica se ponaša kao gonič stoke u izvesnoj pustinji, tera te da radiš dok ne lipšeš. Čak je i Milutina upregla da donese vodu za ribanje i istrese tepih. Deska ne bi uspela da ga natera na to. Ponekad mi se činilo da tata ima zort od Milice. Sa njom se stvarno nije moglo šaliti. Soba je ubrzo blistala. Ne znam zašto, ali Milica me je naterala da operem i kuhinju, mada sam bila ubeđena da Milutin nije ništa kuvao, pa ni ulazio u kuhinju. To sam mogla da vidim po sasušenim semenkama od lubenice koje su bile u svim đoškovima sobe. Uopšte, mogle su se naći čudne stvari, a najviše čačkalice i pikavci. Ručali smo. Brkićka nam je servirala divan đuveč. Zaista je zlatna. Pozvala sam je da i ona pođe sa nama u Mariolanu. Rekla sam joj da bi se deda svakako obradovao. Milica me je tako nagazila ispod stola da su mi suze pošle. Sva sređa što je Brkićka rekla da ne može da napusti kuću ni za tren, jer svakog časa može da joj se vrati sin sa puta. To njeno ,,sa puta" delovalo je besmisleno kao i obično. — Ti ćeš, tata, sa nama? — pitala sam ga, tek da se neke nejasne stvari zabašure. — Ne dolazi u obzir. I mene svakog trenutka mogu da traže. Sve to zvučalo je dosta besmisleno. Neka, uostalom, Deski Milica sve ispriča, ona je i onako starija. Lubenicu smo držali u kadi, jer otkad smo mi otišli tata je otkazao ledonoši. U ledenjaku sam pronašla jednog mrtvog miša. Verovatno je crkao od mraza. Ali Milutinu, koji je navikao na divlje zveri u šumi za vreme rata, ovaj miš je delovao kao krajnje beznačajna individua i to neživa. Sa nestrpljenjem sam čekala da operemo sudove, pa da odemo na plažu. Boba je bio u vinogradu.
Kada smo dolazili sa stanice srela sam njegovog burazera i od njega saznala da Boba čuva vinograd i kupa se u reci. Da se ne vraćamo otišla bih do njega. Ovako mi je stalno bila samo jedna stvar u pameti. Da vidim Velibora. Znam da je visio na reci celog leta. Valjda mu je ta žutica izbledela. Nisam imala tri čiste da odem kući do njegovih da se raspitam. Kako smo kasno krenule, jer Milica me je naterala ne samo da obrišem sudove već i da ponovo počistim kuhinju, pa dok se ona istuširala i našminkala, bilo je već prošlo četiri sata. Uz put smo sretale svet koji se već vrapao sa plaže. Odjednom, kada smo stigle već do same obale, iza jednog jablana, pojavio se Velibor. Bio je preplanuo. Zelene oči su mu blistale, a zubi se raznizali u strašno beo osmeh. Uhvatila sam Milicu za ruku. Opet mi se pojavila ona stara potreba da se onesvestim, ali, naravno, životno iskustvo nije me ničem naučilo. Ukopala sam se kao panj i osećala da buljim u Velibora. — Pravi se luda — šapnula mi je Milica. Možda bih i uspela da se napravim luda, jer se baš nisam ni oseđala normalnom, da pored Velibora nije stajala neka divna devojka, sa dugom plavom kosom i kožom kao od čokolade. I noge su joj bile dugačke, vretenaste i ja sam se odjednom osetila nezgrapno u svojoj roze cicanoj haljini sa volanima, kao da sam u predškolskom uzrastu. Bilo mi je muka. Milica me je munula i ja sam krenula, gegajuđi se, kao nema veze... Zamalo da izustim „Đao" ili „Servus" ili bilo šta, čega nisam mogla da se setim, kad ugledam, nikad ne biste poverovali, ugledam u onoj prelepoj devojci Zamuraja. Na Veliborov bicikl je zakačila svoj kupaći kostim, sa koga se cedila voda. Ona, doduše, nikada nije nosila naočare za daljinu, ali da sam umela da je nacrtam, ja bih je uvek predstavila kao nekoga ko plašljivo viri iza cvikera, za koje sam uvek verovala da će joj pasti i razbiti se o kamen, što se u našem školskom dvorištu nije jednom i dogodilo. Dobro, naočare kao naočare, ali one svoje strašne metalne proteze je izvadila i zubi su joj strčali sada manje od mojih. Na nogama je imala sandale sa tankim kaišipima, obavijenim oko zglavaka, bez dubokih cipela sa ulošcima. Noge su se pružale iz kratkih pantalona i neki tanak struk joj je proklijao ispod grudi (baš pravih). Jednom rečju, izgledala je kao predratna glumica sa divnom raspletenom plavom kosom. Bila sam besna na njenu mamu. Kako je mogla da je posle onakve strogosti gotovo golu pusti na plažu, bez svih ortopedskih pomagala? Teško sam disala. Prestravila sam se da ne briznem u plač. Ali, njen osmeh je bio tako širok i srdačan: — Jole! — viknula je i potrčala prema meni, kao da sam koš i zagrlila me srdačno. — Otkud ti? — pitala je kao da se iskreno raduje i čudi. — Zar nisi na nekom košarkaškom prvenstvu, ili nešto slično? — pitala sam je. Velibora nisam ni pogledala, kao da ga jednostavno nema. — Jesam na treningu, ali subotom i nedeljom nas puštaju da dođemo kuđi. — A ti, nisi u Mariolani?
— Sutra se vraćam — rekla sam joj suvo, gotovo škripeći. — Svratiću uveče malo do tebe — rekla je Zamuraj — da se ispričamo. Taman dok se ti iskućaš ja ću se spakovati. —Zar nepemo u bioskop? — pitao je Velibor. Pogledala sam ga sada prvi put, zgranuto. U momentu mi se učinilo da se meni obrapa. Veđ sam zinula da kažem, ali nisam se setila šta, pa me je Zamuraj preduhitrila: — Ne ide mi se po ovoj vrupini u bioskop, a ne bi bilo fer ni prema mami. Pretrčađu samo na pola sata do Jelene. — Dobro — rekla sam i osetila kako su mi se usta iskrivila, dok me Milica poteže za ruku: — Dobro, hoćemo li da se kupamo? — pitala je nervozno. Odvalila sam se od zemlje i kao mesečar krenula među kupače. —Budalo! — šapnula mi je Milica čim smo se odmakle. — Ponašaš se kao kreten. Đutala sam. Šteta što sam naučila da plivam. Bilo mi je žao što se onog leta kad su me ribari izvukli nisam udavila, jer je život defi-nitivno postao besmislen. Nije mi se ni kupalo. — Šta ti je odjednom? — pitala me je Milica i ja sam se zagnjurila da ne vidi kako plačem. — Dakle, kako se Zamuraj prolepšala — rekla je Milica očarano — jedva sam je prepoznala. Našla je kome pe to da kaže. Kao da je to bila stvar koju bih od svih najradije čula. —A ti si kao drvena Marija. Uopšte ne znaš da se ponašaš. Pa, da li ti to plačeš? — pitala me je zapanjeno. — Zbog tog mamlaza? — Onda mi je objasnila da su se oni slučajno sreli, jer Zamuraj naprosto nije bila ovde i nije imala kad sa Veliborom da se zabavlja. — I vidiš da nije htela da ide sa njim u bioskop ... E kad mi je pomenula bioskop, tu se stvarno nisam uzdržala. Da mi je bilo šta drugo rekla, kao da Veliboru nije stalo do mene, ili da sam ružna, sve bih progutala, ali da me podseti kako je on drugu devojku i to moju drugaricu pozvao pored mene žive u bioskop, na to mi se ceo svet okrenuo. Razmišljala sam kako me je držao za ruku dok smo gledali „Bal na vodi" i nisam mogla da zaustavim suze. — Ludice jedna, — tešila me je Milica — pa ti nisi svesna, on te je celo vreme posmatrao i smeškao se. Njemu je stalo do tebe, ali primetio je da si ljubomorna. Nijednom ga nisi oslovila. Ponašala si se kao da ne postoji. — I ne postoji — rekla sam i zaplakala se. — Muškarcima nikada ne smeš da pokažeš da ti je stalo do njih, jer podivljaju, a ti to ne umeš. Videđeš da će te najesen potražiti. Takvi su muškarci. Sada sam već definitivno odlučila da me muškarci više, ali stvarno, neće
interesovati. Možda ću se jednog dana udati da bih imala porodicu, ako se neko bude ludo zaljubio u mene. Umeću to da poštujem, mada ću biti prema njemu ravnodušna, ali ja nekog da volim još jednom, to ne dolazi u obzir. Sretale smo drugarice. Miličine i moje, pričale o Mariolani, ali ja nisam mogla da se saberem. —Društvo je tamo ludo — govorila je Milica. — svako veče izlazimo. Muzika, društvo... Morale smo da se zbog tate vratimo i da otknjavamo partiju, jer u Mariolani je naprosto nemoguće. Gledala sam je zapanjeno. Neviđeno je trabunjala. Primetila je moje čuđenje pa me je prostrelila pogledom. Mariolana je, po Miličinom pričanju, bila svetska metropola, banja u kojoj se sreće samo poznat svet, a one koje ne znaš su zgodni mladiđi iz Praga i Pešte, moraš malo da govoriš mađarski i još neke gluposti. Doduše, kod naše komšinice Rozi-neni došao je neki debeli Pišta. Noge nije mogao da sastavi od debljine. Povrh svega bio je plav i razrok, ali su svi govorili u Drajšpic gase kako je jako lepo vaspitan mladić. Naravno, kad ga niko nije razumeo. I za Milicu bi u Segedinu neko mogao da pomisli da je lepo vaspitana i fina devojka. — Moraš da naučiš kako treba da se ponašaš i šta treba da pričaš. Što nam ne bi zavideli? — rekla je Milica. — Ali sve to je laž — primetila sam. — Grdne mi laži. I ko od toga ima štete? Možda se Pišta u svom selu nekoj curi i dopada. — On je iz Pešte — rekla sam joj. — Kao što sam i ja iz Beča — rekla je Milica namrgođeno. — Svaki seljak što dođe iz Mađarske je iz Pešte, ali pošto ne razumeš šta znači — od Pešte, a to nije isto. Šta misliš, kada ja budem otišla u Peštu da ću repi da sam iz Senova ili iz Mariolane? Reći ću, naravno, da sam iz Beograda. Uostalom, i to ne bi bila velika laž, jer od jeseni ću živeti tamo, upisaću se na fakultet. — Valjda đeš reći da si od Beograda, a ne iz? — Nisam sitničar, samo provincijalke, kao ti, mogu biti tako uskogrude. — Sa Milicom se nije moglo razgovarati. Njena logika bila mi je van pameti, a u ovom trenutku me uopšte nije ni interesovala. Pred očima mi je stalno bila Zamuraj, kako je sela na šipku Veliborovog bicikla, a on je obujmio ramenima da bi dohvatio volan. Reći ću Milici da joj uveče kaže da sam odmah legla da spavam, jer sam umorna. Međutim, Zamuraj nas je već čekala. Đaskala je sa Brkićkom. Taj njen sladak glas bio mi je otužan. Pravila se naivna. Nisam htela da primeti da sam ljuta, pa sam je pitala da li bi, možda, pojela parče lubenice koje je ostalo od ručka. Sada je skupila kosu i smotala je u punđu. Bila je još lepša. — Šta si uradila sa svim onim? — pitala sam je.
— Sa čim? — pravila se luda kao da nikada nije nosila protezu i duboke cipele. Nasmejala se. — Zafrljačila sam ih i rekla mami da ne dolazi u obzir da to više nosim. Smučilo mi se, otkad pamtim sebe, već dvadeset godina vučem te proteze. — Imaš samo šesnaest godina — rekla sam joj, jer ne volim ljude koji sve preuveličavaju. — Jole, — kazala mi je tada oklevajući — ja sam se jutros sasvim slučajno srela sa Veliborom. Odvezao me je biciklom do reke, ali on mi se uopšte ne dopada. Strašno sam se zaljubila u jednog Marka iz Sombora. Jedva smo se rastali juče. I on trenira košarku. Odahnula sam i objasnila Zamuraju da me uopšte ne interesuje ni Velibor niti bilo ko, da sam prema muškarcima, jednostavno, ravnodušna. —To je zato što si još mlada. Daleko od očiju, daleko od srca, što bi moja mama rekla. Zaboravila si Velibora čim ga nisi tri dana videla. Moja mama kaže da smo mi još mlade za ljubav, ali videpeš, Jole, kada se jednom stvarno budeš zaljubila, kao što sam ja u Marka, shvatićeš me. Nemoj slučajno da kažeš mojoj mami nešto. E, bože, na šta sam spala, da mi Zamuraj objašnjava šta je to ljubav! Opomenula sam je da ne davi sa svojom mamom i da, slučajno, ne pomene tom Marku „moja mama", jer će odmah shvatiti da je balavica, a mladići ne vole da imaju posla sa nedoraslim osobama. Zamuraj je objašnjavala da je sa njima nešto sasvim drugo i da se svako veče ljube i da to svi u sportskom kampu znaju, a kada šetaju on joj prebaci ruku preko ramena i to svi vide, „Mama bi poludela kad bi znala", zaključila je i otišla zbog mame da spava. Ipak, kada sam uveče legla, nisam ni pored umora mogla da zaspim, jer ako Velibor nije bio zaljubljen ni u mene ni u Zamuraja, u koga je? Re-šila sam da se, zaista, najesen pravim luda kada mi, kao što je Milica rekla, bude prišao. Kao da se ništa nije dogodilo. U Mariolanu smo se vratile bez Milutina. Mama nas je čekala na stanici. — Milutine, nemoj da se skrivaš, vidim te — vikala je, podižupi se na prste i zagledajupi vagon. Oči su mi se napunile suzama kada je stisnutih usana nastavila sa nama peške prema dedinoj kuđi. Izmišljala sam da je tata na nekom specijalnom zadatku, da po celu noć piše neke spise koje ujutro mora da preda (a u stvari je sa namaknutim kačketom dremao kao deda u fotelji, a novine mu visile u rukama). Izgleda da sam tako bila pospana da sam odmah zaspala i uopšte nisam irimetila da je tata nešto pisao, ali rekao je da je strašno zauzet. Milica je bila u pravu kada mi je prethodnog dana rekla da neke stvari treba prećutati a o nekim drugim pričati onako, malo drukčije nego što u prirodi jeste. — Tata je rekao da više ne može bez tebe. Jedva čeka da se vratiš — rekla
sam Deski i ona se odmah nekako uspravila i gordim korakom kre-nula kući. — Naravno, ali on ne misli kako je meni. Kako mogu da ostavim oca? On je sebičan i samo na sebe misli — dodala je. — Njemu je važno da budem pored njega, a deda? Milica i ja smo slegle ramenima i pogledale se. — Gde je moja čaša? — pitao je deda kada smo zatvorile kapiju. Još nas nije ni video. — Koja čaša? — pitala ga je Milica. — Ona sa metalnim dnom, što mi je Milutin poslao. Rekle smo mu da je poručena, ali da se ništa u Senovu nije moglo kupiti, jer su nedeljom zatvorene radnje. Bio je duboko razočaran i cele večeri nije razgovarao sa nama. Pronašla sam komplet predratnih „Zabavnika" koje je ujak sakrio na tavanu. Otkada je majkica umrla na tavanu se nije sušilo grožđe, niti je moglo da se nađe bilo šta sakriveno za slavu ili neku specijalnu priliku, kao, recimo, badem, orah ili čak koštice od kajsija i suncokret koji su tamo sušeni, da bismo ih pred praznik svi čistili za kolače. Sve je delovalo pusto posle njene smrti. Niko više nije pekao uštipke, a hleb smo kupovali kod pekara. XIX MIRIS LAVANDE
— Ova kupa uopšte više ne miriše na vanilu — primetila sam glasno jednog jutra. Ne znam zašto se Deska rasplakala. Zaista se više ništa nije moglo ređi a da se ona ne rasplače. Za vreme rata, u tako opasnim trenucima kada se ginulo i strahovalo, Deska je imala neki odlučan i strog izraz na licu. Nikada joj suzu nisam videla. Sada su joj usne stalno podrhtavale, a oči blistale kao da se svakog trenutka iz njih može prosuti neka neizreciva tuga koju je samo ona spoznala. Milica mi je savetovala da to ne primećujem, jer je kod mame tek sad, po njenom, mnogo što-šta izbilo što je godinama gutala. Kada je stavila kecelju i počela da odvaja žumance od belanca, zavirila sam u kuvar koji je stajao pred njom širom otvoren. Povlačila je prstom pod naslovom rokoko-torta: umutiti osamnaest žumanjaka, pa na to dodati... —Jelena, ako vep ne možeš da mi pomogneš, makni se! —Što vičeš? — pitala sam je, mada sam znala da je ona očajnički
uplašena od rokoko-avanture. —Ti se samo dereš — rekla sam joj nepromišljeno. Stisnutih usana mi je saopštila da ona to čini da bi kuća mirisala na vanilu, zbog mene, a ja sam, eto, nezahvalna. To je neverovatno kako Deska nije umela da bude ljubazna. Svaki njen dobronameran pokušaj završavao se i počinjao prebacivanjem, a ako nešto u životu nisam mogla da podnosim, onda je to bilo prebacivanje. Majkica, recimo, ako se izuzme ona Ciganka, nikada nikome ništa nije zamerala, a sve je u životu samo nas radi činila. Dobro, i ovo je moglo da se lepo završi, da ta rokoko-torta nije imala fašističke namere i kada je mama počela da ređa valjda ono red testa, red fila, sve je krenulo u nepovrat. Fil je kao poplava nezadrživo počeo da kipi sa stola. Svi smo ga skupljali, lizali, hvatali u lonac, čak i deda, ali sve se stanjilo u palačinku koja uopšte nije ličila na bogati desert iz kuvara, naslikan u svoj svojoj raskoši. — Uopšte nemam srepe sa melšpajzom — cvilela je Deska. — Šta ti je to, melšpajz? — pitala sam je krajnje dobronamerno, tek da zabašurim rokoko, ali Deska me je tako raspalila, da sam se stvarno zapanjila i istrčala iz kuhinje. Plakala sam. Mrzela sam je i sve njene besmislene reči i neuspele recepte. Milica je opet došla sa svojim pričama, da bih morala da je razumem, a ja sam i nju mrzela i uopšte, mrzela sam sve i svakoga. I Velibora. Imala sam skoro šesnaest godina i još niko nikada nije pokušao da me razume, a od mene se očekivalo da razumem sve i svakoga i za najbesmislenije stvari koje su izgovarali i či-nili. Došla je Umilna i klekla pored mene kao da sam deda. Dala mi je cvet koji je namenila, verovatno, svom obožavaocu Peri Kralju, a sada ga je velikodušno, sa osmehom pružala meni i očekivala da joj budem do groba zahvalna. —Nikada nisam imala oca — rekla mi je tada. Mama krije da sam vanbračno dete. Za nju sam ja siroče. Oduvek služi u tuđim kućama i mene krije, kao svoju sramotu. Ipak nisam nesrećna, mada jedem tuđe ostatke, nosim stare tuđe cipele. Nikada nisam imala ni baku, ni dedu, ni sestru. Nikoga. Nisam nesrećna. Vi ste očajni zbog neuspelog kolača. Pogledala sam je. Oči su joj blistale od nekog mira, blagosti. Imala je samo dve godine više od mene. Stavila je svoju grubu šaku preko moje i ja sam osetila stid, ne znam zbog čega. Obrisala sam suze i otišla na tavan. Sela sam preko grede i otvorila kovčeg u kome su bili stari majkicini šeširi. Uzela sam onaj plavi od slame sa širokim obodom i ljubičicama od pliša sa kojim je bila na mojoj priredbi. Mirisao je na lavandu.
—Jole! — čula sam dedu kako me zove i spustila se drvenim stepenicama. Bio je bled. — Da li bi Milutin, kada dođe, — pitao me je deda — mogao da mi donese i jedan sivi prsluk? — Kakav prsluk? — Od štofa, a leđa od svile. Ovako nisam dovoljno elegantan — rekao je deda zamišljeno. Spustila sam pogled na njegove pohabane papuče. — Mislim da ima jedan predratni — setila sam se — ali kako da mu javim? — Pošalji telegram. Reci da mi je hitno potreban. Nisam mislila da taj dedin zahtev treba da prenesem Deski. Samo sam dedi klimnula glavom. Niko se nije usuđivao da mu kaže da Umilna od iduđe nedelje odlazi u selo, gde je dobila službu i stan. Ona je sa njim bila posebno draga. Čitala mu je novine, čak i neki roman, i gladila ga po kosi. On je više dremao no što je bio budan. Čini mi se da je uopšte nije slušao, ali čim bi ona prestala da čita deda bi otvorio oči i uplašeno se osvrnuo oko sebe. Deska je zbog ovakvog ponašanja svog oca bila zbunjena, ali se nije usuđivala da mu nešto kaže. Te večeri, kada sam se vratila iz Marijanine poslastičarnice i sela pod dunju da završim strip o Flašu Gordonu, čula sam dedu kako go-vori Deski: — Znaš, dete, morala bi da kažeš Milutinu da dođe u nedelju zasigurno. Tu čašu, ako može, nek nabavi, ali prsluk sigurno nek donese. Mislim da će mi trebati. — Kakav prsluk? — upitala je Deska nestrpljivo. — Ono što je Jole poslala telegram — rekao je on mirno. Ja sam pretrnula, ali Deska je slegla ramenima, kao da ne želi da se upušta u dedine halucinacije. —Neće mi biti žao ako... — deda je zastao i ja sam znala na šta misli. — Ali mi je žao nje. Zaljubila se u mene — rekao je deda ozbiljno. Deska je sada stajala nema, zbunjena. — Mlada je i žao mi je što će patiti, ali ja moram za Ružicom. — Tato! — mamin glas je sve govorio. — Nisu važne godine. Umilna je mlada i zavoleće jednom nekog drugog. Ja joj naravno to ne pominjem. Pretvaram se da ništa ne primećujem. Tako se i ti ponašaj. Pogledala sam u dedu iznenađeno. Imao je zagonetan osmeh, isti kao i sledećeg jutra kada smo ga zatekli usnulog, i nismo uspeli da ga probudimo. Dedu je obukla za pogreb Umilnina majka. Otišla sam na poštu i napisala telegram: Milutine, dođi hitno. Umro deda. Ponesi sivi prsluk. Doneo ga je. Zamolila sam Umilninu mamu da ga obuče dedi. Deska je bila utrnula. Otkad je deda umro nije ni reč progovorila. Nije
plakala. Kada je zemlja tupo počela da udara o dedin kovčeg, Umilna mi je stavila ruku na oči: — Okreni glavu na drugu stranu — rekla je tiho. Njena suza kapnula mi je na ruku koju je držala u svojoj. — Sada smo mi u prvim redovima, Deska, — rekao je Milutin, spuštajupi mami šaku na rame. Krenuli smo kući. Bio je već suton. Dani su postajali kraći. Videlo se da je već kraj leta. Sken, OCR, prelom: BABAC