FAŠIZAM KAO IDEOLOGIJA
Prve fašističke organizacije nastale su u Italiji 1919. godineu uslovima velike privredne krize, nestabilnog političkog i društvenog poretka i pojave nacionalističkog velikodržavnog totalitarizma, koji je zahtijevao ispunjavanje obećanja teritorijalnog širenja Italije zapisanog u tajnom Londonskom paktu iz 1915. godine. Fašizam je dobio ime od riječi il fascio, koja znači savez, udruženje ali i snop, odnosno fasci di sombattimento, kako su se nazvale prve organizacije nastale u Italiji, a što bi u prevodu značilo borbeni snopovi. Za svoj simbol fašisti su uzeli snop pruća sa sjekirom u sredini što je bio simbol antičkog Rima. Iz antičke tradicije uzeli su i njihov pozdrav ispruženom desnom rukom. Fašisti su smatrali da Italija treba da povrati svoju slavu i moć i opet zagospodari Mediteranom kao što je to nekada učinilo Rimsko carstvo. U Njemačkoj
se u
isto vrijeme kad i u Italiji javlja fašizam, ali ovaj pokret drugačije
organizovan rađa se iz Nacionalsocijalističke stranke odnosno Njemačke radničke partije. Ova partija osnovana početkom 1919. godine na početku nije predstavljala značajnu ulogu u političkom životu Vajmarske republike. Međutim pojavom Adolfa Hitlera zavodljivog i sugestivnog govornika ova partija dobija na značaju, počinje uspon i borba njemačkih fašista tj. nacista za vlast. Adolf Hitler u Njemačkoj i Benito Musolini u Italiji su najznačajnije ličnosti koje su sprovodile program nacizma i fašima a svojim harizmatičnim govorima i diktatorskim režimima uveli svoj narod u Drugi svjetski rad u namjeri da pokore Evropu i svijet. U tome nijesu uspjeli ali je ideologija koju su sprovodili, uspjela da odnese milione života i razruši veći dio Evrope, a svoj narod i svoje sledbenike dovedu na ivicu propasti. IDEOLOGIJA FAŠIZMA Kao ideologija fašizam se pojavio u XX vijeku a domovina fašizma je Italija. Fašizam se potom javlja u Njemačkoj, Španiji, Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama srednje i jugoistočne Evrope, ali i van Evrope u Japanu, Argentini i drugim zemljama u vidu fašistikih i nacističkih pokreta pod uticajem sila osovine.
Iako se u istorijografskoj literaturi pojam fašizma prvenstveno veže za italijanski fašizam, u politologiji je uvjerljivo dokazano da fašističke ideologije i pokreti imaju dovoljno zajedničkih obilježja da opravdavaju upotrebu pojma kao generičke ideologije koja obuhvata različite oblike. Od ovih oblika najvažniji za proučavanje ideologije su italijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam (nacizam). 1 Fašizam je usmjeren protiv ideja i vrijednosti evropskog prosvetiteljstva i liberalizma - napredka, slobode i jednakosti. On međutim, nije puka negacija evroskih vrijednosti i načela, nije neka antiideologija nego je sveobuhvatna revizija bitnih vrijednosti racionalističkog, humanističkog i optimističkog nasleđa evropskog prosvetiteljstva u kojoj se preoblikuju i preokreću centralne vrijednosti: sloboda znači podređenjost, demokratija je diktatura, a napredak podrazumijeva stalnu borbu i rat. U početku fašizam i nije bio doktrina ili ideologija i nije imao jasno elaboriran program. Mnogi politikolozi i teoretičari primjetili su da fašizam u nastajanju nije imao program djelovanja niti doktrina već metoda.2 Uz komunizam fašizam je druga moderna totalitarna ideologija, jer ima ono najbitnije svojstvo totalitarizma a to je upravo do detalja razrađena ideologija koja obuhvata sve aspekte i sfere čovjekovog života i egzisencije. Totalitarne države nastoje da politizuju društvo i mobilizuju široke narodne mase da daju podršku režimu. To rade stalnim ideološkim kampanjama, masovnim mitinzima, marševima demonstracijama. Pasivno prihvatanje autoriteta nije dovoljno, zahtijeva se aktivno učestvovanje, uključenost i potpuna podložnost pojedinca državi. Sam Musolini nije krio da ne želi da izgradi tradicionalni autoritarni režim već jaku „totalitarnu državu. Takve države su istorijska novost i pojavljuju se u XX vijeku. Fašizam je u početku bio metoda borbe ili tehnika osvajanja i zadržavanja vlasti pomoću nasilja, pa je podredio sva pitanja tom cilju. Međutim, fašizam vrlo brzo nije ostao tek metoda ili tehnika osvajanja vlasti i sistem moći, on se pretvorio u ideologiju koja opravdava taj sistem, dajući svojim elementima jasnu funkciju i ulogu.
1 2
Slaven Ravlić, Suvremene političke ideologije, Politička kultura, Zagreb, 2003. str. 240 Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, Prosveta, Beograd, 1990. str.27
Fašizam je nastojao pokazati da se svijet može promijeniti snagom volje, da moralna i politička revolucija, revolucija koja uključuje naciju kao cjelinu, može cijelom naraštaju pružiti ulazak u novo doba. Zato je stalna borba temeljni način preoblikovanja nacijeu živi organizam koji odgovara poretku prirode. Slogan italijanskih fašista „vjerovati, pokoravati se, boriti se“ antiteza je „slobodi, jednakosti i bratstvu“ koji su prosvetiteljske i hrišćanske poruke.
Fašizam je
glorifikaovao rat i nasilje jer prihvata socijalni darvinizam. Za njega je borba prirodni način čovjekovog opstanka, a opstaju samo najsposobniji u procesu prirodne selekcije. Slabosti i mane treba ukloniti i pomoći prirodnoj selekciji, a to može učiniti samo rat koji Hitler naziva nezamjenljivim zakonom ukupnog života. načelo borbe instrument je jačanja snage nacije i zajednice. Teror je temeljna i najvažnija metoda fašističke vladavine- treba nasilno ukloniti sve razlike etničke i rasne, što osigurava čistoću nacije. Teror kao neograbničeno nasilje sredstvo je za postizanje cilja ujednačavanja. Zajednica je u fašizmu najviša vrijednost, bilo kao da je shvaćena kao jedinstvena i organski rasčlanjena država ( u italijanskom fašizmu) ili kao nacija čije jedinstvo garantuje bliska krv i zajedničko tlo. Zajednica je uvjek ispred pojedinca, koji je dužan da poštuje kult discipline i da održava i uzdiše zajednicu. Nejednakost je još jedan elemenat ideologije fašizma. U fašističkoj utopiji ima solidarnosti ali nema jednakosti. Ideja nadčovjeka, ideologiju koja veliča hijerarhiju i kult ličnosti udaljava od jednakosti, jer onaj ko nije „arijevske“ rase ne može biti ravan i sposoban kao neko ko je „čiste krvi“ predodređen da vlada drugima. Ovdje se iz prihvatanja nejednakosti javljaju još dvije karakteristike ovog elementa ideologije, a to su kult vođe (Firer, Duče) i rasizam.
Tvorac teorije o superiornoj arijevskoj rasi je Alfred Rozenberg. Nacizam je ideologija koja se zasniva na verovanju u superiornost Arijevske rase, kao dijela germanskih naroda. Tokom Hitlerove vladavine, nacisti su zagovarali uspostavljanje jake, centralizovane vlade pod kontrolom Firera tvrdeći da na taj način brane njemački narod (uključujući i Njemce izvan Njemačke) od komunizma i takozvane jevrejske zavjere.
Konačan cilj nacista bilo je stvaranje homogene, autarhične etničke države koja bi inkorporirala ideje pangermanizma. Suštinska osnova nacizma temelji se na tvrdnji da je njemački narod napadnut i da mora da se ujedini, disciplinuje i da bude spreman na žrtve (pod nacističkim vođstvom) kako bi odnio pobjedu nad zločinačkom jevrejskom zavjerom da se pokori njemački narod. Postavši neprikosnoveni vođa (Firer) njemačkog nacizma Adolf Hitler, u svojoj knjizi Main Kampf – Moja borba , predstavio je svijet kao rasnu borbu za prevlast gdje je evropska arijevska rasa superiorna nad drugim. Knjiga je postala priručnik njemačkim nacistima, a njihovi rasni biolozi su teoriju razvili do svog vrhunca: rasnog čišćenja i sistematskog ubijanja ne-arijevaca (i drugih nepoželjnih grupa) tokom drugog svjetskog rata.3 Fašizam nastupa kao agresivni imperjalistički nacionalizam. Nacije su prirodni suparnici u borbi za dominaciju, polazi se od nadmoći sopstvene nacije i njenog prava da vlada drugim - slabijim nacijama. U nacizmu je to izraženo idejom arijevstva i vjerovanjem da su Njemci „rasa gospodara“. Fašistička misija obnove nacionalne slave i moći polazi od uvjerenja o nacionalnoj veličini i izuzetnosti koju moraju prihvatiti i priznavati drugi. Nacionalno priznanje značilo je postizanje nadmoći nad drugima osvajanjem i imerijalizmom, bilo osvajanjem životnog prostora i stvaranjem nepobjedivog carstva (Treći Rajh) , bilo obnovom nekadašnje slave i moći (novo Rimsko Carstvo).4 Istovremeno, ekspanzionistički elemenat fašizma proizilazi iz njegove unutrašnje prirode- zatiranje svega što remeti jedinstvo nacije, i zatiranje drugih nacija u okruženju (holokaust nad Jevrejima). Rasni antisemitizam sastavni je dio nacističkog rasizmom. Da bi opravdali likvidaciju Jevreja nacisti su ih prikazivali kao prljavu rasu, pogubnu za čovječanstvo, one koji nijesu mogli biti preobraženi, već su predstavljali prijetnju. U ovom genocidu i istrebljenju stradalo je oko 6 milona Jevreja.
3 4
Andrej Mitrović, Fašizam i nacizam, Čigoja štampa, Beograd, 2009. str 84 Slaven Ravlić, Suvremene političke ideologije, Politička kultura, Zagreb, 2003.str. 246