JIDDU KRISHNAMURTI
PITANJA I ODGOVORI U Brockwood Parku u Engleskoj, na početku skupa na kojemu su mu postavljana pitanja, a on davao odgovore, Krishnamurti je rekao: »Pitati znači tragati za nečim. Sada ćemo zajedno potražiti, pronaći i otkriti pravi odgovor. Ovo nije Delfijsko proročište! Zajedno ćemo pronaći smisao i značenje pitanja, a isto tako i potražiti odgovor. Ovdje nitko nikome nije autoritet. Ja slučajno sjedim na povišenome mjestu zato da bi me svatko lakše mogao vidjeti, ali ta malena razlika u visini nipošto ne označava neki moj autoritet.«
1. NAŠE VLASTITO 'SEBE' Pitanje: Je li čovjeku ikada moguće da bude slobodan od djelatnosti koja je usredotočena na njega samoga? Postoji li, pored slike usredotočene na njega samoga, i
njegovo zbiljsko 'sebe'?
Što mislimo kada kažemo »vlastito 'sebe'«? Zapitate li koga što čini njegovo vlastito 'sebe', reći će vam: »Sva moja osjetila, osjećaji, mašta, romanti čni prohtjevi, sve ono što posjedujem, muž, žena, moje osobine, nastojanja, postignuća, ambicije, težnje, nesreća, radost« - sve će to za njega sačinjavati vlastito 'sebe'. Možete vi ovome dodavati i druge rije či, ali bit svega jest središte u kojemu se nalazi naše 'ja' sa svojim pobudama: »Prisiljen sam da odem u Indiju kako bih pronašao istinu«, i tako redom. Od toga središta polazi svaki naš postupak; sve naše težnje, naše ambicije, naše prepirke, naša neslaganja, naša mišljenja, sudovi, iskustva, sve je smješteno u tome središtu. To se središte ne sastoji samo od svjesnoga 'sebe', koje djeluje prema van, nego i od dublje, unutarnje svijesti, koja nije lako uočljiva i očevidna, no sve su to samo različite razine svijesti. Pitalac sada pita je li nama mogu će da se oslobodimo toga središta? Zašto ga se čovjek uopće želi osloboditi? Zar zato što je to središte uzrokom podijeljenosti? Naime, naše je 'ja' aktivni element koji cijelo vrijeme djeluje; to je jedno te isto 'ja' pod različitim imenima, različite boje kože, zaposleno na razli čitim poslovima, s različitim položajem u strukturi društvene hijerarhije - vi ste gospodin Taj-i-taj, a netko drugi je sluga - to je sve jedno te isto 'ja' koje samo sebe dijeli na sve ove različite kategorije - u društvenome, ekonomskome i religioznome smislu.
Tamo gdje postoji ovakva podjela, mora postojati i sukob - hinduisti kao opreka muslimanima, Židovima, Arapima, Amerikancima, Englezima, Francuzima. U fizičkome je smislu taj sukob očevidan, pa i dovodi do strahovitih ratova, velike agonije, brutalnosti i nasilja. Naše se vlastito 'sebe' poistovjećuje s nekim idealom - plemenitim ili nečasnim - i bori se za taj ideal. No, to je još uvijek 'zabluda ega'. Ljudi odlaze u Indiju u pokušaju da ondje nađu duhovnost; odijevaju se u raznoraznu šarenu odjeću, ali zapravo samo stavljaju na sebe drugu odoru, drugo odijelo; u biti, svatko je od njih po jedno 'ja' koje djeluje, cijelo se vrijeme napreže, trsi, trudi, pori če, a duboko je vezano uz vlastita iskustva, ideje, mišljenja i čežnje. A čovjek, što dulje živi, sve više opaža da u tome središtu, u tome 'ja', leži bit cijele nevolje. A isto tako opaža i da u njemu leži bit svakoga užitka, straha i tuge. I pita se: »Kako da se riješim toga središta i budem zbiljski slobodan?« Posve
apsolutno,
a
ne
relativno
je jednostavno biti relativno slobodan; malo nesebi čnosti, malo brige za društveni boljitak, za tuđe tegobe, ali je središte stalno tu u nama i grubo nas i brutalno izjeda. Je li se moguće apsolutno osloboditi toga središta? Ponajprije valja primijetiti da što je veći naš napor da ga se oslobodimo, samo središte, naše vlastito 'sebe', zbog toga napora sve više ja ča. Kod onih koji se upuštaju u kojekakva razmatranja, pokušavajući da sebi nešto nametnu, 'ja' koje se s tim naporom poistovjećuje od njega biva zarobljeno, pa čovjek kaže: »Uspio sam», ali središte još uvijek predstavlja njegovo 'ja'.
Sloboda znač i odsutnost napora; to ne znači da
svatko može raditi što mu drago, jer to i opet ukazuje na kretanje vlastitoga 'sebe'. Pa onda, što da u činimo? Ako u svoje oslobađanje ne kanite uložiti nikakav napor zato što ste sagledali istinu da se ono središte tim više opire što je vaš napor veći, što onda da u činimo? Pitalac me pita postoji li, pored onoga 'sebe', što ga stvaraju misao i slike koje iz nje proizlaze, i neko zbiljsko 'sebe'? Mnogo ljudi to pita. Indijci kažu da postoji neko najviše načelo koje se naziva vlastito 'sebe', a i mi zamišljamo da osim našega 'ja' postoji i neko zbiljsko 'sebe'. Svi vi, siguran sam, osjećate da s onu stranu našega 'ja' postoji nešto što se naziva više 'sebe', uzvišeno ili višnje 'sebe'. U trenutku kada upotrijebimo riječ 'sebe', odnosno kada upotrijebimo bilo koju rije č da bismo opisali ono što se nalazi s onu stranu našega 'sebe', našega 'ja', i opet će posrijedi biti naše 'sebe'. Je li moguće biti slobodan od svojega 'sebe' - a da se ne moramo pretvoriti u biljku, postati rastreseni, na neki način ludi? A to zna či: je li moguće biti potpuno slobodan od vezanosti, a ona je jedan od atributa, jedno od svojstava našega 'sebe'. Čovjek se vezuje uz svoj ugled, svoje ime, svoja iskustva. Vezuje se uz ono što kaže. Želite li odista biti slobodni od svojega 'sebe', to znači nevezanost, ali ona ne znači da se morate od svega odvojiti, postati ravnodušni, beš ćutni, iz svega se isključiti, jer je to i opet djelovanje vašega 'sebe'. Ranije je ono bilo vezano, a sada kaže: »Neću se vezati«. A to je i opet kretanje našega 'sebe'.
Kada u vama postoji zbiljska, duboka, temeljna nevezanost, koju ste postigli bez napora, tada iz toga dubokog osje ć aja aja nevezanosti proizlazi odgovornost. Ne odgovornost prema vašoj supruzi, prema djeci, nego duboki osjeć aj aj odgovornosti. Hoćete li tako postupiti? To je pravo pitanje. O svemu ovome možemo do u nedogled govoriti, uobličavati to u raznorazne riječi, ali kada dođe trenutak za provjeru, trenutak da prijeđemo na djela, kao da to ne želimo učiniti; radije nastavljamo kao i do sada, lagano preinačujući svoj stutus quo, ali produžujući s
prepirkama. Moguće je biti slobodan od vlastitoga iskustva, od vlastitoga znanja, od vlastitih nagomilanih opažaja - ako se u to hoćete upustiti. I to ne zahtijeva nimalo vremena. Ovo je jedna od naših isprika: treba nam vremena da bismo bili slobodni. Kada uvidite da je jedan od glavnih čimbenika našega 'sebe' upravo vezanost i kada uvidite do čega ta vezanost dovodi na ovome svijetu, te kako se odražava u vašem odnosu prema drugome, kao prepirke, razdvojenost, kao sva ružnoća međusobnih odnosa - ako sagledate istinu o vezanosti, tada se i oslobađate vezanosti. Oslobađa vas vaš vlastiti opažaj. Hoćete li tako postupiti?
2.
SIGURNOST Pitanje: Može li u ovome životu za čovjeka postojati
apsolutna sigurnost? Ovo je veoma ozbiljno pitanje; svi mi priželjkujemo sigurnost, kako fizičku, tako prvenstveno i psihi čku. Ako smo sigurni, bezbrižni u psihičkome smislu, onda nas fizička sigurnost možda i ne će toliko brinuti. Traganje za psihičkom sigurnošću dolazi prije fizičke sigurnosti. Pitalac me pita postoji li apsolutna sigurnost za nas kao ljudska bića? Nama je sigurnost potrebna - kao djetetu koje se pripija uz majku; ako majka i otac djetetu ne posvećuju dovoljno pažnje, ako ga ne okružuju nježnošću i brigom, tada će se to na djetetovu mozgu i živcima odraziti kao oštećenje. Dijete mora imati fizičku sigurnost. No, zašto tražimo psihi čku sigurnost? Postoji psiha i ona traži sigurnost, ali postoji li uopće psihička sigurnost? Mi u svojim odnosima priželjkujemo sigurnost - u odnosu na ženu, djecu, užu obitelj. Mislimo da u toj vezanosti postoji stanovita sigurnost, ali kada otkrijemo da tu sigurnosti nema, bježimo odatle i pokušavamo je pronaći negdje drugdje. Sigurnost pokušavamo pronaći u skupini, u plemenu u onome toliko slavljenom plemenu koje se naziva naci jom. A ta se nacija suprotstavlja drugoj naciji. Pomišljati da se sigurnost u psihi čkome smislu nalazi u nekoj osobi, zemlji, vjerovanju, u vašemu vlastitom iskustvu,
isto je što i tražiti fizičku sigurnost. Tražeći psihičku sigurnost, podijelili smo se na hinduiste, muslimane, Židove, Arape, na one koji vjeruju u Isusa, one koji vjeruju u nešto drugo - a u svim tim Ijudima postoji težnja za sigurnošću. Za psihičkom sigurnošću ljudi teže kroz raznorazne obmane, kroz obmanu da će sigurnost naći u kršćanstvu, budizmu, hinduizmu, judaizmu, islamu, i tako redom, a sve je to stvorilo tek neku prividnu sigurnost, zato što se sve te vjere jedna s drugom bore. U času kada to uvidite, prestajete bilo čemu pripadati. Kada uvidite istinu da razum, odnosno misao, svoju sigurnost traži u obmanama, ć ć e vam samo to opažanje donijeti umnost. već ć
Netko sigurnost traži u vjerovanju u hinduizam i u činjenici da je hinduist, uza sve budalaste praznovjerice i bogove i obrede koje takvo vjerovanje uključuje. No time se suprotstavlja nekoj drugoj ljudskoj skupini čije su praznovjerice drugačije od njegovih, koja ima drugačije bogove, drugačije obrede. Ova će dva oprečna elementa možda jedan prema drugome i pokazivati neku snošljivost, ali će u svojoj biti ostati antagonistički. Između ovoga dvoga postoji sukob, a čovjek traži sigurnost u jednome ili u drugome. A onda najednom spozna da se oboje zasniva na obmani. To uvidjeti zna či umnost; to je isto kao i uvidjeti opasnost. Č ovjek ovjek koji ostaje slijep za opasnost jest glupan, s njime nešto nije u redu. No, nitko ne vidi opasnost od tih obmana u kojima ljudi traže sigurnost. Č ovjek ovjek u kojemu je umnost djelatna sagledava opasnost. U toj je umnosti apsolutna sigurnost. Misao je stvorila raznorazne oblike obmane - nacionalnost, klase, razne bogove, razna vjerovanja, razne dogme, razne
obrede i izvanredne religiozne praznovjerice koje su preplavile svijet - i u tim je oblicima potražila sigurnost. I nitko ne vidi opasnost koja prijeti od te sigurnosti, od te obmane. Kada č ovjek ovjek sagleda opasnost - ne kao ideju, ve ć kao stvarnu č injenicu injenicu - to sagledavanje znač i umnost, uzvišeni oblik apsolutne sigurnosti. Apsolutna sigurnost, dakle, postoji: sastoji se u tome da iza laži otkrijemo otkrijemo istinu.
3. EMOCIJE Pitanje: Naše su emocije snažne, a vezanost nam je
jaka. Kako gledanje i sagledavanje umanjuju snagu i jačinu tih emocija? Pokušaj da kontroliramo, potiskujemo ili sublimiramo emocije i vezanost ni u kojem slu čaju ne umanjuje ovaj sukob, zar ne? Jesu li čovjekove emocije odista tako izuzetno snažne da na nj djeluju? Čovjek najprije mora imati svijest o tome, mora biti svjestan, mora znati ili uvidjeti, mora vidjeti da su mu emocije snažne, kao i to da je vezan. A što se događa kada je čovjek toga svjestan? Čovjek
je svjestan svoje vezanosti ili snažnih emocija kao što su mržnja, ljubomora, antagonizam, naklonost i nenaklonost. No, zasjenjuju li one, premda su tako snažne, i kontroliraju li njegove postupke? Čovjek
ispituje svoje emocije i vezanost koje su prividno veoma jake, gleda ih i vidi da one djeluju kao prepreke za jasno i nepomućeno mišljenje, za jasan postupak. Je li toga svjestan ili to uzima zdravo za gotovo? Kaže li: »Da, emocije su mi veoma jake, strahovito sam vezan, ali ne marim za to. To je dio života. Nije važno što se moram truditi. Nije važno što se sa svakim moram sva đati«? No, kada netko kaže da je toga svjestan, što pod time misli - da to zna, da uvi đa? Je li misao uviđanje vezanosti? Čovjek kaže: »Da, vezan sam« - a izgovara li to »vezan sam« zbog djelovanja svojih misli? Kada čovjek kaže: »Vezan sam«, je li to ideja ili činjenica? Činjenica nije isto što i ideja. Na primjer, ovaj mikrofon: ja o njemu mogu izgraditi neku ideju, ali je mikrofon činjenica. Mogu ga dotaknuti, vidjeti. Pa je li moja vezanost pojam, zaključak, ili je to činjenica? No, kada promatrate činjenicu, ne ideju, ne zaključak o činjenici, nego samu činjenicu, je li ta činjenica različita od vas koji činjenicu promatrate? Kada činjenicu promatrate zahvaljujući ideji ili zaključku koji ste od nekoga drugoga čuli, zapravo i ne gledate samu činjenicu. Ako činjenicu gledate, ne možete je verbalizirati. Kako onda gledate na nju? Kao na nešto odvojeno od vas? Je li vezanost nešto što je od vas različito ili je to dio vas? Mikrofon je nešto odvojeno od vas, ali su vezanost, emocija dio vas samih. Vezanost je isto što i 'ja'. Ako nema vezanosti, nema ni našega 'ja'. Stoga je svjesnost o emocijama, o vezanosti, dio vaše naravi, dio vašega ustrojstva. Gledate li sami sebe, nema podijeljenosti, nema dvojnosti između našega 'ja' i vezanosti. Postoji samo
vezanost, i to ne kao rije č, nego kao činjenica, osjećaj, emocija, posesivnost u vezanosti. Ta je vezanost činjenica, ona je naše 'ja'. Pa što ću učiniti s tim svojim 'ja'? Dok je još postojala podjela na 'ja' i vezanost, mogao sam pokušati da u vezi s time nešto učinim; mogao sam pokušati da tu vezanost kontroliram, mogao sam reći: »Moram je potisnuti« - što i inače cijelo vrijeme radimo. No, ako je ta vezanost isto što i 'ja', što da radim? Ništa ne mogu učiniti; mogu samo promatrati. Ranije sam mogao na nju djelovati; sada ne mogu zato što je ona isto što i 'ja'. Sve što mogu učiniti jest da promatram. Nadasve važno postaje promatranje, a ne ono što ja u vezi s tim promatranjem činim. Dakle, postoji promatranje, a ne nekakvo »ja promatram«. Postoji samo promatranje. Počnem li u okviru toga promatranja birati i kažem: »Ne smijem se vezati«, to je već odmak, jer tvrdim da to nisam 'ja'. U promatranju nema odabira, nema usmjerenosti, postoji samo čisto, apsolutno promatranje, a tada se stvar koja je promatrana rastače. Ranije ste joj se odupirali, kontrolirali je, potiskivali, djelovali na nju, ali je sada sva vaša energija usredotočena na promatranje. Do vezanosti dolazi samo onda kada te energije nema dovoljno. Kada postoji potpuno promatranje, bez ikakva uplitanja naših misli - zašto bi misli uopće i spadale ovamo? - tada vi samo promatrate isto onako kao što promatrate ono što nazivate muhom. Samo na isti na čin promatrajte svoje emocije i vezanost: tada će se sva vaša energija sabrati u tome promatranju. Prema tomu,
vezanost i ne postoji. Samo se nerazboriti ljudi vezuju, vezuju se samo oni koji ne vide sve ono što vezanost podrazumijeva. Takvi Ijudi prevladavaju u svijetu, oni su na ovome svijetu ja či element, a mi se zapli ćemo u to vezivanje. No, kada vezivanje počnete pobliže ispitivati, više se u njega ne zaple ćete i više ne rasipate energiju na nešto što nema nikakva smisla. Energija vam je sada potpuno usredotočena na promatranje, pa dolazi do posvemašnjega raspršenja vezanosti. Provjerite, učinite to i vidjet ćete da je tako. Ovu stvar morate ispitivati vrlo, vrlo pomno da bi vam prilikom promatranja um bio potpuno bistar. Samo će osoba koja nije pri punoj svijesti skočiti preko ruba litice. Pokrenite se u času kada postanete svjesni opasnosti. Vezanost znač i opasnost, zato što se iz nje rađ aju aju strah, tjeskoba, mržnja i ljubomora, opsjednutost i neopsjednutost - i sve to zajedno predstavlja strahovitu opasnost. A kada tu opasnost sagledate, treba prijeći na djela.
4. RIJEČI Pitanje: Zašto um tako spremno prihvaća otrcane
odgovore u vezi s problemima koji nas duboko pogađaju? Zašto itko prihvaća otrcano objašnjenje ondje gdje je riječ o velikome problemu? Zašto itko živi od riječi? To je
pravi problem. Zašto su riječi postale tako silno važne? Čovjek trpi, proživljava silne patnje, a netko do đe i dadne mu objašnjenje, pa on u tome objašnjenju traži utjehu. Postoji Bog, postoji reinkarnacija, postoji ovo, postoji ono, postoji nešto drugo. Č ovjek ovjek prihvać a riječ , objašnjenje, zato što mu to donosi utjehu; vjerovanje donosi utjehu onda kada je č ovjek ovjek na mukama, u stanju tjeskobe. Objašnjenja što ih daju čitelji itelji - od toga filozofi, psiholozi, sveć enici, enici, gurui i u č č ovjek ovjek živi, što znač i da živi životom iz druge ruke. Drugorazredna je osoba i zadovoljan je time. Riječ
'Bog' jest simbol. Simboli postaju izuzetno važni, poput zastave. Zašto naš um tako postupa? Mnogo čitamo o mišljenju drugih ljudi, o događajima gledamo na televiziji. Uvijek nam drugi ljudi, netko drugi tko je daleko odavde, govore što moramo činiti. Um nam je time osa- kać en en i uvijek živimo životom iz druge ruke.
Takvi se ljudi nikada nisu zapitali: »Mogu li ja biti svjetlost samome sebi - ne ne čija tuđa svjetlost, Isusova ili Buddhina svjetlost?« Može li č ovjek ovjek biti svjetlost samome sebi? A to znači bez imalo sjenke, jer biti svjetlost samome sebi znači da se ta svjetlost nikada ne gasi nekim umjetnim putem, zbog okolnosti, zbog tuge, slu čajno. Može li čovjek to biti samome sebi? Može, ali samo onda kada za njegov um nema nikakva izazova zato što je potpuno budan. No mnogima su od nas izazovi potrebni zato što mnogi od nas spavaju - spavamo zato što su nas uspavali svi naši filozofi, svi naši sveci, svi naši č ari. bogovi i sveć enici enici i politi č ari. Uspavali su nas, a mi i
ne znamo da spavamo: mislimo da je ovakvo stanje normalno. Č ovjek ovjek koji želi samome sebi biti svjetlost mora se svega toga osloboditi. Čovjek može samome
sebi biti svjetlost onda kada njegovo vlastito 'ja' prestane postojati. Tada se ta svjetlost pretvara u onu vječnu, svevremenu, neizmjernu svjetlost.
5. UVID Pitanje: Zar uvid nije isto što i intuicija? Biste li rekli koju riječ o toj iznenadnoj jasno ći misli koja se javlja kod
nekih ljudi? Što mislite pod uvidom i je li on nešto trenutačno ili može biti neprekidan? U raznim se svojim izlaganjima ovaj govornik (1) poslužio riječ ju 'uvid' ((1) Ovdje, kao i u nekoliko navrata kasnije, Krishnamurti samoga sebe spominje u tre ćem licu, i to kao 'govornika', tj. nekoga kome se, eto, pružila prilika da drugima nešto kaže.) .
Uvid znači viđenje unutar stvari, unutar cijeloga kretanja neke misli, na primjer, unutar cijeloga kretanja Ijubomore. On znači opaziti narav pohlepe, vidjeti cijeli sadržaj tuge. Uvid nije analiza, nije vježba naše intelektualne sposobnosti niti je plod znanja. Znanje je ono ć i iskustvu, u prošlosti sakupili i što smo, zahvaljuju ć pohranili u mozgu. Nema potpunoga potpunoga znanja, pa
prema tome iza znanja uvijek slijedi neznanje, poput dvaju konja koji su upregnuti jedan iza drugoga. Ako
se promatranje ne zasniva na znanju, odnosno na intelektualnoj sposobnosti, naime, na rasu đivanju, istraživanju i analizi, o čemu se onda radi? Cijelo pitanje i jest u tome. Pitalac me pita je li riječ o intuiciji. Intuicija je prilično varava riječ koja se upotrebljava na razne načine. Pojava intuicije može biti i plod želje. Čovjek može nešto željeti, a onda nekoliko dana poslije u vezi s time imati intuitivni doživljaj, pa će misliti da je njegova intuicija izuzetno značajna. No ako se malo zadubi u to, možda će otkriti da mu se intuicija temelji na želji, strahu ili pak na raznim vidovima ugode. Zato smo sumnjičavi u pogledu te riječi, pogotovu kada se njome služe ljudi koji su poprilično skloni romantici, poprilično skloni maštarijama, sentimentalnosti i traganju za ne čim. Takvi će Ijudi svakako imati intuitivne doživljaje, ali će se u tome oslanjati na neku očitu želju koja samu sebe zavarava. Ostavimo stoga riječ 'intuicija' za trenutak po strani. A što je onda uvid? To znač i trenutač no no opažanje č no, koje mora biti istinito, logi č no, zdravo i razumno. Djelovanje uvida mora biti trenutačno, a ne da čovjek ima uvid u nešto i ništa ne poduzme u vezi s time. Ako netko ima uvida u cijelu narav neke misli, tu se javlja trenutač no no djelovanje. Mišljenje je odaziv našega pamćenja, a pamćenje je iskustvo, znanje pohranjeno u mozgu. Pamćenje se odaziva na pitanje: Gdje živite? - i
vi odgovarate. Kako se zovete? - odgovor odmah stiže. Misao je plod odaziva nagomilanoga iskustva i znanja, pohranjenih kao pam ćenje. Misao se zasniva na znanju ili je njegov ishod, pa je i ograničena zato što je i znanje
ograničeno. Misao nikada ne može biti sveobuhvatna, pa je, prema tome, vje čito ograničena, omeđena, uska. A uvid u nju znači postojanje nekoga djelovanja koje nije puko ponavljanje te misli. Imati uvida, recimo, u narav raznih organizacija znači promatranje bez prisjećanja, bez iznošenja argumenata 'za' i 'protiv'; zna či samo sagledavanje cijeloga kretanja i naravi želje za organizacijom. Čovjek ima uvid u to i djeluje polazeći od toga uvida, pa je njegovo djelovanje logično, razumno i zdravo, a ne da čovjek ima uvida u nešto, pa radi suprotno od svoga uvida, jer onda uvida i nema. Zagledajte se, na primjer, u rane i pozljede koje trpimo još od djetinjstva. Svi ljudi iz raznoraznih razloga trpe pozljede, od djetinjstva pa sve do smrti. U psihološkome smislu, oni u sebi nose ranu. E pa, zagledajte se u cijelu narav i ustrojstvo te pozljede. Pozlije đeni ste, ranjeni ste u psihološkome smislu. Možda ćete otići psihologu, psihoanalitičaru, psihoterapeutu, a on će možda prona ći trag uzroku vaše pozljede; u djetinjstvu vam je majka bila ovakva, a otac onakav, i tako dalje, ali puko traganje za uzrokom neće otkloniti pozljedu. Ona je tu. Posljedice su te pozljede osamljivanje, strah, otpor, a sve to zato da izbjegnemo daljnje pozljede, pa prema tome iz toga slijedi i zatvaranje u samoga sebe. Sve vam je to poznato, cijeli taj proces trpljenja pozljede. Pozljeda je slika koju ste vi sami za sebe stvorili o sebi. Stoga ć ete ete se oč evidno evidno osjeć ati ati pozlijeđ enima enima sve dok ta slika bude prisutna u vama. A kada u sve to imate uvida - i to bez psihoanalize - kada to u trenutku opazite, tada je uvid već i sam taj opažaj; on od vas zahtijeva svu vašu pozornost i energiju, pa se u tome pozljeda rasta č e. e. U tome ć e se uvidu pozljeda
ći ni traga za sobom, potpuno rasto č iti, iti, ne ostavljaju ć pa vas prema tome više nitko neć e moć i pozlijediti. Slika koju ste bili o sebi stvorili više ne postoji.
6. ODGOJ Pitanje: Kakvo značenje ima povijest u odgoju
mladih? Svakome tko je čitao povijesne knjige sasvim je jasno da se čovjek bori protiv prirode, pobjeđuje ju i uništava te zagađuje okoliš; čovjek se bori protiv čovjeka; ratova je uvijek bilo. Čovjek se bori zato da bude slobodan, a postaje robom ustanova i organizacija od kojih se pokušava otrgnuti, ali samo zato da bi stvorio nov niz ustanova i organizacija. To je vječna borba za slobodu. Povijest čovječanstva povijest je plemenskih ratova, feudalnih i kolonijalnih ratova, ratova između kraljeva i između naroda, a sve to još uvijek traje; plemenski je duh postao nacionalan i sofisticiran, no to je još uvijek plemenski duh. U čovjekovu je povijest uključena i njegova kultura; to je povijest ljudskoga bi ća
koje je proživjelo sve oblike patnje, raznorazne bolesti, ratove, religiozna vjerovanja i dogme, progone, inkviziciju, mučenje u ime Božje, u ime mira, u ime ideala.
Pa kako da o svemu tome pou čavamo mlade ljude? Ako je posrijedi priča o čovječanstvu, priča o ljudskim bićima, onda su i odgojitelji i mladi ljudi ljudska bi ća; to je njihova priča, a ne tek pri ča o kraljevima i ratovima, to je priča o njima samima. Kako odgojitelj može pomo ći učeniku da razumije pri ču o samome sebi, pri ču koja je priča o prošlosti iz koje je i on sam proizašao? U tome je problem. Pretpostavimo da ste vi odgojitelj, a ja u čenik, kako biste mi pomogli da shvatim cijelu narav i ustrojstvo samoga sebe - mene koji sam čovječanstvo u cjelini, a moj je mozak plod mnogih milijuna godina? Sve je u meni, i nasilje, i nadmetanje, agresivnost, grubost, okrutnost, strah, užitak i uzgredna radost i onaj lagašni dašak ljubavi. Kako ć ete ete mi pomoć i da sve to shvatim? Odgojitelj mora razumjeti samoga čeniku, eniku, pomoć i da samoga sebe te tako i meni, kao u č sebe shvatim. Riječ je, dakle, o komunikaciji između učitelja i mene, i u tome komunikacijskom procesu u čitelj uspijeva razumjeti samoga sebe, a meni pomoći da sebe razumijem. To ne znači da učitelj ili odgojitelj najprije mora razumjeti sebe pa tek onda učiti druge - to bi možda potrajalo do kraja njegova života - ve ć da između odgojitelja i osobe koju valja odgojiti postoji
odnos uzajamnoga ispitivanja. Može li se tako postupati s djetetom ili s u čenikom u mladim godinama? Na koji biste se način vi toga prihvatili? To je pravo pitanje. Kako biste se u to upustili kao roditelj, kako biste svome djetetu pomogli da shvati cjelokupnu narav i ustrojstvo svojega uma, svojih želja, svojih strahova - sav onaj poticaj što ga predstavlja život? To je krupan problem.
Jesmo li spremni, kao roditelji i kao učitelji, da stvorimo nov ljudski naraštaj, jer ovdje se upravo o tome radi - potpuno različit ljudski naraštaj, obdaren potpunu različitim umom i srcem? Jesmo li za to spremni? Ako ste roditelj, hoćete li se za ljubav svoga djeteta ostaviti pi ća, cigareta, marihuane, odreći se cijele ove drogirane kulture i pripaziti na to da i vi i vaše dijete postanete valjana ljudska bića? Riječ 'valjan' znači 'onaj koji dobro pristaje uz nešto' u psihološkome smislu, bez ikakva trenja, poput dobrih vrata, razumijete li? Poput ispravna motora. A 'valjan' također znači i cjelovit, nerastrgan, neraskidan. Jesmo li spremni da, služeći se odgojem, stvorimo valjano ljudsko biće, ljudsko biće koje se ničega ne boji - koje se ne boji svojega susjeda, koje se ne boji budućnosti, koje se ne boji toliko drugih stvari, bolesti i siromaštva? I jesmo li spremni da djetetu i samima sebi pomognemo u postizanju cjelovitosti? Riječ 'cjelovitost' isto tako znači i biti cio i reći ono što mislite, a ne da jedno govorite, a drugo radite. Cjelovitost podrazumijeva č estitost. estitost. Možemo li biti čestiti ako se hranimo tlapnjama te romantičnim i spekulativnim idealima i čvrstim uvjerenjima? Možda smo čestiti u svojemu uvjerenju, ali to ne podrazumijeva cjelovitost. Kako sada stvari stoje, donosimo djecu na svijet, mazimo ih do druge ili tre će godine života, a onda ih počinjemo pripremati za ratovanje. Povijest nije Ijudska bića ničemu naučila; kolike li su majke plakale za sinovima poginulim u ratu, a mi još uvijek nismo u stanju zaustaviti to čudovišno uzajamno ubijanje.
Ako namjeravamo poučavati mlade ljude, moramo u sebi osjećati zahtjev za valjanoš ću. Valjanost nije ideal; ona znači biti cjelokupan, nositi u sebi cjelovitost, ne bo jati se, ne biti zbunjen, a to nisu ideali, nego činjenice. Možemo li se držati činjenica i tako stvoriti valjano ljudsko biće, služeći se odgojem? Želimo li odista drugačiju kulturu, drugačije Ijudsko biće, obdareno umom koji se ničim ne da smutiti, koji se ničega ne boji, koji posjeduje to svojstvo cjelovitosti?
7. ZNANJE Pitanje: Zašto je znanje, kako ste rekli, uvijek nepotpuno? Kada nešto promatra, je li čovjek svjestan da
promatra ili je svjestan samo onoga što promatra? Navodi li ga ta svjesnost na raščlanjivanje? Što je psihološko znanje? Od koga očekujete da vam odgovori na ova pitanja, od Delfijskoga proročišta, visokoga crkvenog dostojanstvenika, astrologa, proroka, nekoga tko sudbinu čita iz listića čaja? Od koga očekujete da vam odgovori na ova pitanja? No, kada ste ih ve ć postavili, možemo svi zajedno porazgovarati o njima, a ne da na njih odgovaram ja kao govornik, a vi da prihvatite ili odbijete odgovor i odete nezadovoljni, govoreći: »Potratio sam jutro.« Kada bismo mogli ozbiljno porazgovoriti o ovim
pitanjima, tako da se obojica unesemo u problem, tada biste vi sami sebi dali odgovor, a ne da to bude odgovor nekoga drugog koga ste slušali kako odgovara na ta pitanja. Možete govoriti o raku, a da ne bolujete od njega; no ako imate rak, on vas se itekako ti če, tiču vas se bol, tjeskoba i strah što ih on stvara. Zašto je znanje uvijek nepotpuno? Što je znanje i što mislimo kada kažemo: »Znam ili poznajem«? Možda ćete reći: »Poznajem svoju ženu, ili svoga muža, svoju djevojku ili momka.« Poznajete li ih odista? Možete li ikada znati sve o njima? Niste li vi možda sebi o njima stvorili neku sliku? Je li slika isto što i činjenica? čena ena stvar , a i u znanosti je Poznavanje je vrlo ograni č znanje ograničeno; znanstvenici pokušavaju otkriti što se nalazi izvan granica materije, pa iako su u tome pogledu stekli silno znanje, još to nisu uspjeli otkriti. Znanje i neznanje uvijek idu zajedno; nepoznato s poznatim. Znanstvenici kažu: zahvaljujući materiji, otkrit ćemo što bismo mogli biti izvan granica materije. No, kao Ijudska bića, mi smo materija. Naš je um tvar. Zašto
se u to upuštamo, jer - ako se um može sam probiti kroz to, postaje li zbog toga vjerojatnijom mogu ćnost da ćemo doprijeti do onoga što je izvor svih stvari? Znanje o samome sebi isto je tako ograničeno. Težim li za time da upoznam samoga sebe, mogu se baviti psihologijom, mogu raspravljati s psiholozima, psihoanalitičarima, psihoterapeutima, psihobiolozima, ali će takvo znanje uvijek biti ograni čeno. No, prodrem li u taj entitet zvan 'ja', tada se javlja mogu ćnost da odem beskona čno daleko izvan tih granica. Ovo je nešto veoma važno,
nešto bez čega život ima veoma malo smisla, zapravo, nema nikakva smisla osim smjenjivanja užitka i boli, nagrade i kazne - što je obrazac po kojemu živimo. To psihološko znanje što smo ga stekli stvorilo je obrasce kojima smo sada obuhvaćeni. Znanje, bilo ono fiziološko ili psihološko, uvijek je nužno ograničeno. Kada nešto promatra, je li čovjek svjestan da promatra ili je svjestan samo onoga što promatra? Navodi li ga ta svjesnost na raščlanjivanje? Što mislimo kada kažemo 'promatranje'? Postoji vizualno izvanjsko promatranje - promatranje drveta - a isto tako i unutarnje promatranje. Postoji izvanjsko slušanje uhom, a isto tako i unutarnje slušanje.
Kada promatramo, promatramo li odista ili promatramo samo uz pomoć riječi? Naime, ako promatram stvar koju nazivamo drvetom i kažem 'drvo', onda promatram uz pomoć riječi. A možemo li ispitati je li moguće promatrati bez riječi? Ta, riječ je postala važnijom od gledanja. Muž promatra ženu, odnosno žena muža, pomažući se svim svojim sjećanjima, prikazima, osjetima i podražajima. Nikada izravno ne promatraju jedno drugo. Možemo li osobu s kojom prisno živimo promatrati bez slike, bez utvare, bez zamisli o njoj? Možda i jesmo sposobni za opažanje stvari koju nazivamo drvetom ne pomažući se riječima. To je prilično lako, samo se u to treba upustiti. No, promatrati osobu s kojom živite ne koristeći se svime čega se sjećate o toj osobi nije baš tako lagano.
Ovo promatranje uz pomoć slike, uz pomoć nagomilanoga sjećanja, nije nikakav odnos. To je odnos jedne utvare s drugom utvarom, a mi to nazivamo odnosom. No, promotrite li ovo pobliže, vidjet ćete da nije riječ ni o kakvu odnosu, već o zamisli jedne osobe suprotstavljene zamisli neke druge osobe. Pa možemo li onda promatrati, ne upuštaju ći se u apstrakcije ili zamisli o onome što promatramo? To je ono što se podrazumijeva pod psihološkim znanjem; u psihološkome smislu, ispravno ili neispravno, izgrađujem veći dio znanja o svojoj ženi, a ono ovisi o mojoj sposobnosti primanja dojmova, ovisi o mojoj ambiciji, pohlepi, zavisti, ovisi o mojem djelovanju koje je usredotočeno samo na sebe. Takvo nas znanje sprečava u stvarnome promatranju žive osobe. A ja želim da se s tim živim stvorom nikada ne susretnem, jer ga se bojim. Mnogo je sigurnije nositi u sebi sliku o toj osobi negoli gledati toga živog stvora. Moje je psihološko znanje prepreka čistome promatranju. Mogu li se toga znanja osloboditi? Može li stroj s pomoću kojega se grade te slike prestati s radom? Nosim u sebi te slike o svojoj ženi i one su ovdje: ta činjenica ima svoju težinu, poput kamena na vratu. Kako da ga se riješim? Je li kamen, ta slika na mome vratu, nešto što se razlikuje od promatra ča? Je li ta slika, taj teret na mome vratu, nešto što se razlikuje od promatrača koji kaže: »Nosim u sebi takve i takve slike«?
Razlikuje li se promatrač koji kaže: »Nosim u sebi takve slike; kako da ih se riješim?« od slika koje promatra. Očevidno, ne. Stoga je promatrač tvorac slika koji te slike stvara, a onda se od njih odvaja govore ći: »Što da s njima radim?« To je način na koji svi mi živimo, to je obrazac naših postupaka, to je naše mirenje s onime na što smo navikli, pa to prirodno i prihvaćamo. No, sada govorimo o nečemu posve drugom, naime o tome da su promatrač i ono što se promatra jedno te isto. Moramo još istražiti i što je promatrač. Promatrač je plod svojih vlastitih iskustava; on je sam svoje vlastito znanje, vlastito sjećanje, vlastiti strah, vlastita tjeskoba prošlost. Promatrač uvijek živi u prošlosti; iako sam sebe cijelo vrijeme nastoji preinačiti da bi se susreo sa sadašnjošću, još je uvijek ukorijenjen u prošlosti. Postoji vremensko kretanje u kojemu se prošlost preina čuje u sadašnjost i prelazi u budućnost. To je psihološko ubrzanje ili vremensko kretanje. Kada promatramo, promatramo kroz sliku koju smo sami sebi stvorili o nekoj stvari ili nekoj osobi. Možemo li tu stvar ili osobu promatrati bez te slike? Naime, može li u promatranju promatra č biti odsutan? Takva se slika javlja kada gledamo osobu koju veoma prisno poznajemo; što nekoga prisnije poznajemo, slika je točnije određena. Možemo li tu osobu gledati ne pomažući se takvom slikom? Naime, možemo li tu osobu gledati bez promatrača? Tako bi izgledalo čisto promatranje.
Navodi li nas svijest o ovome na raščlanjivanje? Očevidno, ne. Što mislimo pod raščlanjivanjem i tko je tu raščlanjivač? Pretpostavimo da ja sam sebe raščlanjujem; tko je tu raš članjivač? Je li raščlanjivač netko tko se od mene razlikuje? O čevidno, ne. Mi sada nastojimo otkloniti sam način na koji se gradi sukob među ljudskim bićima, sukob koji postoji sve dok postoji i podjela. Upravo podjela u meni stvara podjelu izvan mene. Unutarnja je podjela ako kažem da sam Indijac. Poistovjećivanje sa slikom Indijca pruža mi sigurnost. Stoga se čvrsto držim te slike, što je besmislica, jer u slici nema sigurnosti. A i muslimani, Arapi i Židovi jednako postupaju, pa jedni drugima skačemo za vrat. Kada je promatrač u psihološkome smislu isto što i ono što se promatra, sukoba nema, jer nema ni podjele. Da razjasnim: um nam je obučen i odgojen za tu podjelu, za uvjerenje da su moje 'ja' i ono što promatram različiti jedno od drugoga - moja su ljutnja i ljubomora nešto što se razlikuje od mene, pa prema tome u vezi s njima moram nešto u činiti, kontrolirati ih, suzbiti, prevladati ih, djelovati na njih. No, kada su moja ljutnja i ljubomora isto što i 'ja', što se događa? Sukob se otklanja, a obrazac se raspada. Raspao se obrazac koji je predstavljao mirenje mojega uma s nečim. To je završetak jedne stvari i početak nečega drugog. Ako se obrazac raspadne i borba okonča, što se zbiva? Dolazi do novoga ubrzanja, do novoga kretanja.
Vi promatrate drvo i u to se promatranje upli će riječ 'drvo'; u času kada ga ugledate, re ći ćete: »To je drvo«, odnosno, leptir, jelen, ili pak planina ili rijeka; vaša reakcija nije neposredna. A i tu reakciju možemo promatrati i odložiti je na stranu tako da nam ostane samo promatranje drveta, ljepota njegovih obrisa, njegova dražest, njegova kakvoća. E pa, postupite tako u odnosu na osobu s kojom živite, s kojom ste prisno povezani - promatrajte tu osobu bez ijedne unaprijed stvorene slike. Tada vaš odnos postaje nešto izuzetno. Pretpostavimo da neka žena nema o svome mužu nikakve unaprijed stvorene slike; što je onda njihov odnos za njezina muža? Muž je nasilan, a žena to nije. Postoji li među njima ikakav odnos - osim, možda, osjetilnoga, spolnoga - postoji li me đu njima ikakav odnos? Očevidno, ne, ali oni ipak žive u istoj kući. Pa što da muž onda učini? Prije svega, život u kojemu bi možda mogla postojati stvarna, duboka ljubav nešto je veoma izuzetno. Žena nema unaprijed stvorenih slika o svome mužu, ali on o njoj ima takve slike, neke zamisli i cijelo ih vrijeme gomila. A oni žive u istoj kući. I što se doga đa? Ona je slobodna, a on nije. On želi da i ona ima neku sliku o njemu, jer je tako navikao. Tako ovaj nadasve destruktivan odnos i dalje traje, sve dok ona ne kaže: »Dosta«. Hoće li se razvesti od njega, napustiti ga? Možda se, budu ći da ona o njemu nema unaprijed stvorenih slika, u kući stvori neka potpuno drugačija atmosfera. On se osvješćuje zato što je ona nepokolebljiva - razumijete li? - počinje joj se približavati. Susreo se s nečim nepokolebljivim i nešto se s njime počelo događati.
8. BOL Pitanje: Ne rađa li se misao kao obrana od boli? Dijete počinje misliti zato da bi se odvojilo od fizi čke boli.
Je li misao - koja je psihološko znanje - plod boli ili je bol plod misli? Kako se čovjek može uzdići iznad oblika obrane koje je razvio u djetinjstvu? Zabodite iglu u nogu i javit će se bol, a za njim i tjeskobna zabrinutost ho će li bol ikada prestati. To je misaono ubrzanje, živčana reakcija, a potom nastupa poistovjećivanje s tom reakcijom, pa čovjek kaže: »Nadam se da će prestati i ubudu će to ne smijem osje ćati.« Sve je to dio misaonoga ubrzanja. Strah je dio bola; postoji li strah u kojemu nema misli? Jeste li ikada izvodili pokuse u odvajanju misli od bola? Sjednite u zubarski stolac i neko vrijeme promatrajte stvari oko sebe; vaš će um promatrati ni sa čime se ne poistovjećujući. I to je ostvarivo. Sjedio sam u zubarskome stolcu četiri sata; nijedna jedina misao nije mi pala na um. Kako se čovjek može uzdići iznad oblika obrane koje je odnjegovao u djetinjstvu? Hoće li otići psihoanalitičaru? Možda će pomisliti da je to najlakši na čin i da ga psihoanalitičar može izliječiti od svih problema koji
proizlaze iz njegova djetinjstva. Ne može. Jedva ih može u ponečemu izmijeniti. Pa što ćemo učiniti? Nema nikoga kome bismo pošli. Hoćemo li se s time suo čiti? Nema nikoga. Jesmo li se ikada suočili sa činjenicom da nema nikoga kome bismo mogli oti ći? Bolujemo li od raka, možemo otići liječniku, što je različito od psihološkoga znanja što smo ga razvili u djetinjstvu, a koje u čovjeku uzrokuje neurozu; ve ćina ljudi i jest neurotična. Pa što da onda u činimo? Kako ćemo u ovome pomalo neurotičnome svijetu, u kojemu su svi naši prijatelji i poznanici lagano neuravnoteženi, znati da smo i mi neuravnoteženi? Ne možemo nikamo poći po pomoć, pa se tako u našemu umu stvara misao o tome da više ne ovisimo o drugima, o knjigama, o psiholozima, o ne čijem autoritetu? Što se doga đa u našemu umu kada stvarno spoznamo da nikamo ne možemo po ći po pomoć? č nost Neuroti č nost je plod ovisnosti. Č ovjek ovjek ovisi o svojoj ženi, o svojem lije č niku; niku; ovisi o Bogu ili o psiholozima. Izgradio je niz ovisnosti oko sebe, ći se da ć e u tim ovisnostima biti siguran. A nadaju ć kada otkrije da ni o kome ne može ovisiti, što se događ a? a? U njemu dolazi do strahovitoga psiho- čno no se s time nerado loškog preokreta, a obi č suoč ava. ava. Čovjek ovisi o svojoj ženi, a ona ga poti če na
to da bude o njoj ovisan, i obrnuto. To je dio njegove neuroze, ali je on ne odbacuje, nego je ispituje. Može li se osloboditi toga da ovisi o svojoj ženi - naravno, u psihološkome smislu? Učinit će to zato što je uplašen; nešto želi od nje, seks ili pak ovo ili ono. Ili ga ona
ohrabruje u njegovim vlastitim zamislima, pomaže mu da bude nadmoćan, da bude ambiciozan, ili mu pak kaže da je sjajan filozof. No primijetit ć ete ete da samo stanje ovisnosti o drugome može biti uzrokom dubokoj psihološkoj neurozi. Kada č ovjek ovjek razbije taj obrazac, što se događ a? a? Postaje razborit! Mora u sebi imati takvu razboritost da bi otkrio što je istina. Ovisnost je u njemu postojala od djetinjstva, bila je č imbenik imbenik koji je služio za obranu od boli i pozljede, č imbenik imbenik koji je donosio utjehu, emocionalnu hranu i ohrabrenje - sve je to u č ovjeku ovjeku izgrađ eno, eno, č ovjek ovjek je dio toga. Ovaj uvjetovani um nikada ne može otkriti što je istina. Ne ovisiti ni o kome zna č i da je č ovjek ovjek sam, a biti potpun, cjelovit - to zna č i razboritost; iz razboritosti se potom rađ aju aju razumnost, jasnoć a i cjelovitost.
9. ISTINA Pitanje: Danas općenito prevladava pretpostavka da je sve relativno, da je sve stvar osobnoga shvaćanja, da
ne postoji nešto što bi se moglo nazvati istinom ili činjenicom koja ne ovisi o vlastitome opažaju. Kako da inteligentno uzvratimo na takvo vjerovanje?
Shvaćamo li mi sve doista tako osobno da je za nas istina samo ono što ja vidim, ono što vi vidite? Da su moje mišljenje i vaše mišljenje jedine činjenice kojima raspolažemo? Ovim se pitanjem upravo to podrazumijeva: da je sve relativno, da je dobrota relativna, da je zlo relativno, da je ljubav relativna. Ako je sve relativno (to jest, nije cjelovito, potpuno, nije istina), tada su relativni i naši postupci, naše sklonosti, naši međusobni odnosi, i mogu se okončati kada god se to nama prohtije, kada god nam više ne budu po volji. Postoji li nešto što se zove istina odvojeno od osobnoga vjerovanja, odvojeno od osobnoga mišljenja? Postoji li istina kao takva? U stara su vremena ovo pitanje postavljali gr čki filozofi, hinduisti i budisti. Jedna se od neobičnosti sastoji u tome što se u istočnim religijama sumnja ohrabrivala - ohrabrivani smo
da sumnjamo, da postavljamo pitanja - a u u zapadnoj se religiji radije gušila i nazivala herezom. Odvojeno od osobnih mišljenja, opažanja, iskustava koja su uvijek relativna, čovjek mora vlastitim snagama otkriti postoji li neki opažaj, neko viđenje koje predstavlja apsolutnu, a ne relativnu istinu. Kako da to otkrijemo? Ako kažemo da su osobna mišljenja i opažaji relativni, tada apsolutna istina kao takva ne postoji, jer je sve relativno. U skladu s time, i naše ponašanje, naše vladanje, naš način života, relativni su, usputni, nepotpuni, necjeloviti, raskidani. Kako da otkrijemo postoji li istina kao takva, istina koja je apsolutna, koja je potpuna, koja se nikada ne mijenja
u ozrač ju osobnih shvaćanja? Kako da naš razum, um, misao to otkriju? Zadubit ćemo se u nešto što zahtijeva mnogo istraživanja, u neki postupak iz svakodnevnoga života, u odbacivanje svega lažnoga - i to će biti jedini način da se toga prihvatimo. Ako u nama postoji neka obmana, maštarija, slika, romantični pojam o istini ili o ljubavi, onda nas upravo ta prepreka ometa u napredovanju. Možemo li čestito istražiti što je obmana? Čemu duguje svoj postanak? Gdje joj je korijen? Ne znači li ona poigravanje s nečim što nije stvarno? Stvarno je ono što se doga đ a, a, bilo to nešto što se može nazvati dobrim, lošim ili nijednim od toga dvoga; to je ono što se stvarno zbiva. Kada smo nesposobni da se suoč imo imo s onim što se u nama stvarno zbiva, obmanjujemo sami sebe da smo od toga pobjegli. Ako se nevoljko ili sa strahom suočavamo s onime što se stvarno dešava, ve ć i samo
to izbjegavanje stvara obmanu, nekakvu maštariju, neki romantični pomak, bijeg od onoga što jest. Riječ 'obmana' podrazumijeva odmak od onoga što jest.
Može li čovjek izbjeći taj pomak, taj bijeg od stvarnosti? A što je stvarno? Stvarno je ono što se događa, uključujući tu i odgovore, zamisli, vjerovanja i mišljenja što ih čovjek u sebi nosi. Suočiti se s time znači ne obmanjivati se.
Do obmane dolazi samo kada postoji odmak od činjenice, od onoga što se doga đa, onoga što stvarno jest. Pri razumijevanju onoga što jest, ne prosu đuje osobno mišljenje, nego stvarno promatranje. Čovjek ne može promatrati što se stvarno zbiva ako njegovo vjerovanje ili pogled na stvari tome promatranju pridaje neka svojstva; tada je riječ o izbjegavanju da razumijemo ono što jest. Uzmogne li čovjek sagledati ono što se stvarno zbiva, uspjet će mu da potpuno izbjegne bilo kakav vid obmane. Je li to mogu će učiniti? Može li čovjek stvarno promatrati svoju ovisnost, bilo ovisnost o nekoj osobi, o nekome vjerovanju, o nekome idealu ili o nekakvu iskustvu koje mu je donijelo silna uzbuđenja? Takva ovisnost neizbježno dovodi do obmane. Tako je u umu koji više sam sebe ne obmanjuje, koji ne gradi pretpostavke, koji ne doživljava halucinacije, koji ne žudi za time da se domogne nekoga iskustva o onome što se naziva istinom, zavladao red. U njemu sada vlada red. Nema smućenosti uzrokovane obmanama, zavaravanjima, halucinacijama; um je izgubio sposobnost da stvara obmane. Pa što je onda istina? Astrofizičari, dakle, znanstvenici, koriste misao zato da bi istraživali tvarni svijet oko sebe, prelaze granice fizike, izlaze izvan njezinih granica, ali se uvijek kreću u izvanjskome svijetu. No, ako čovjek krene od svoje nutrine, vidjet će da je i njegovo 'ja' tako đer tvar. I misao je tvar. Uspije li netko za ći u svoju nutrinu, idući od činjenice do činjenice, počinje otkrivati što se nalazi s onu stranu tvarnoga. Tada mu se, ako odlu či da do nje dopre, kao takva ukazuje apsolutna istina.
10. NASILJE Pitanje: Kako da istovremeno snosimo odgovornost za ono što se događa u svijetu oko nas i da živimo svojim običnim, svakodnevnim životom? Kako treba
ispravno postupati u odnosu na nasilje i kada se nađemo suočeni s nasiljem? Razlikuje li se ono što se događa u izvanjskome svijetu od onoga što se doga đa u unutarnjemu svijetu? U svijetu oko nas vlada nasilje, izuzetno velika uznemirenost, jedna kriza slijedi za drugom. Posvuda ratovi, podjele me đu nacijama, vjerske razlike, razlike među rasama i manjinama, jedan skup me đusobno sustavno povezanih pojmova nasuprot drugome skupu. Razlikuje li se to od onoga što se zbiva u našoj nutrini? I mi smo isto tako nasilni, isto smo tako puni taštine, strahovito nečasni, za svaku priliku stavljamo različitu krinku. Riječ je o kretanju koje je nalik na smjenjivanje plime i oseke. Mi smo kao Ijudska bića stvorili ono što se zbiva izvan nas i to se ne može promijeniti sve dok se mi kao ljudska bića ne promijenimo. U tome je korijen svega. Želimo učiniti nešto u svijetu oko sebe, želimo da nam ustanove, vlada ili nešto slično bude bolje, ali nikada ne
kažemo da smo sve to sami stvorili. Sve dok se mi ne promijenimo, ni to se ne može promijeniti. Nakon milijuna i milijuna godina koje smo proživjeli, isti smo kao i ranije. U osnovi se nismo promijenili, pa i dalje svijetu nanosimo samo trajnu štetu. Činjenica
je da smo mi isto što i svijet, i to ne kao ideja, nego stvarno. Uo čavate li razliku između ideje i stvarnosti? Čujemo tvrdnju da je čovjek isto što i svijet i stvaramo od toga ideju, apstrakciju, a potom o toj ideji raspravljamo, raspravljamo o tome je li ona istinita ili lažna i gubimo je. No činjenica je da mi jesmo isto što i svijet. Stoga je č ovjek ovjek odgovoran za promjenu svijeta, a to znač i da je potpuno odgovoran za na č in in na koji živi svoj svakodnevni život. Svrha toga života nije preinač avanje avanje kaosa koji č ovjeka ovjeka okružuje, njegovo uljepšavanje ili pak č ovjekovo ovjekovo pristupanje ovoj ili onoj skupini ili ustanovi, ve ć korjenita preobrazba č ovjeka ć a, ovjeka kao društvenoga bi ć a, a ono je isto što i svijet; inač e dobro društvo i ne može postojati. Mnogima se od nas č ini ini teškim da se promijenimo, na primjer, da se ostavimo pušenja. Postoje ustanove koje ć e nam pomoć i da ne pušimo! Vidite koliko ovisimo o ustanovama. Može li onda č ovjek ovjek otkriti zašto se ne mijenja, zašto, kada vidi da nešto ne valja - 'ne valja' pod navodnicima - s time smjesta ne prekine? Znač i li to da se nada kako ć e netko drugi unijeti reda u ovaj svijet, a on ć e se u taj red
ći? i? Znač i li to da smo indo- samo neprimjetno uvu ć lentni, u psihološkome smislu lijeni, nepoduzetni?
Koliko li samo godina čovjek utroši na to da ovlada pojedinim tehnikama, da završi neku visoku školu, koledž, fakultet, da postane doktor, a ni dana ne bi potrošio na to da u sebi samome nešto promijeni. Stoga čovjekova odgovornost leži u tome da provede korjenitu promjenu u samome sebi zato što je on isto što i ostatak čovječanstva. Sljedeće pitanje glasi: kako treba ispravno postupati u odnosu na nasilje i kada se nađemo suočeni s nasiljem? Nasilje je isto što i ljutnja, mržnja, slaganje s okolinom, oponašanje, pokornost. Odbijanje svega ovoga zna či prihvaćanje suprotnoga. Je li moguće biti slobodan od nasilja koje je dio našega života, a naslijeđeno je možda još od životinje - i to ne relativno, već potpuno slobodan? A to zna či biti slobodan od ljutnje, i to ne samo biti slobodan od ljutnje, nego da nam ljutnja i ne padne na um. Odnosno, biti slobodan od slaganja s okolinom ne znači nalaziti se izvan okvira takva slaganja, nego to slaganje postizati zahvaljuju ći usporedbi. Čovjek uvijek nešto s nečim uspoređuje, u psihološkome smislu - bio sam, bit ću ili jesam nešto. Razum koji uvijek nešto s nečim uspoređuje, o nečemu sudi, jest agresivan. Ako je razum pak slobodan od oponašanja, sukladnosti i uspoređivanja, tada će od njega poteći ispravan postupak.
Može li naš razum biti apsolutno slobodan od svakoga nasilja? A ako bude slobodan od njega, kako će odgovoriti na nasilje kada se na nj namjeri? Susretne li se s nasiljem lice u lice, kako će postupiti? Može li itko unaprijed suditi o tome što će učiniti kada se namjeri na nasilje? U mozgu, kada se suo či s nasiljem, dolazi do brze kemijske promjene, pa on reagira brže od munje. Cijelo naše tijelo reagira i odgovor je neposredan; čovjek na ljutnju ili mržnju možda i neće uzvratiti ljutnjom ili mržnjom, ali sama njihova prisutnost izaziva odgovor iz kojega onda slijedi odgovarajući postupak. Pogledajte što se doga đa u prisutnosti ljutite osobe, ako smo svjesni njezine ljutnje i na nju ne odgovaramo. U trenutku kada je čovjek svjestan ljutnje druge osobe i ne reagira na nju, rije č je o posve druga čijem odgovoru. Nagon nas tjera na to da na mržnju odgovorimo mržnjom, na ljutnju ljutnjom, dolazi do kemijske promjene koja izaziva reakcije u živčanom sustavu; no, utišajte sve to u prisutnosti ljutnje i vaš će postupak biti posve drugačiji.
11. NADA Pitanje: Nada da će sutrašnjica riješiti sve naše probleme sprečava nas da sagledamo neizostavnu
hitnost promjene. Kako da se postavimo prema ovome pitanju? Što mislite pod budućnošću? Što je budućnost? Ako je netko smrtno bolestan, za njega sutrašnjica može nešto značiti, jer će sutra možda ozdraviti. Stoga se moramo zapitati kakvo je značenje budućnosti. Prošlost poznajemo; u prošlosti živimo, a prošlost se kreće u suprotnome smjeru od budućnosti: prolazeći kroz sadašnjost, sama sebe preinačujući, prošlost prelazi u ono što nazivamo budu ćnošću. Prije svega, jesmo li uop će svjesni toga da živimo u prošlosti - u prošlosti koja samu sebe neprestano preinačuje, prilagođuje se, širi se i skuplja, ali uvijek ostaje prošlost - prošlo iskustvo, prošlo znanje, prošlo razumijevanje, prošla radost, užitak koji se pretvorio u prošlost? ć nost Budu ć nost je prošlost, samo malo preina č ena. ena. ć nost Zato je neč ija ija nada u budu ć nost još uvijek samo prošlo kretanje prema onome što taj č ovjek ovjek smatra ćnoš nošć u. budu ć u. Razum se nikada ne odvaja od ć nost prošlosti, a i budu ć nost tvori razum koji djeluje, živi i misli u prošlosti.
Što je prošlost? Rasa koju smo naslijedili, čovjekova uvjetovanost kao hinduista, budista, kršćanina, katolika, Amerikanca, i tako redom. Ona je obrazovanje što ga je čovjek dobio, iskustva koja je stekao, ozljede i radosti, kao i sjećanja. To je prošlost. To je čovjekova svijest. Može li ta svijest, sa svim vjerovanjem, svim dogmama,
svom nadom, svim strahom, svom čežnjom i svom obmanom koje sadrži ikada prestati postojati? Na primjer, može li netko tijekom današnjega jutra potpuno prekinuti svoju ovisnost o drugome? Ovisnost je dio čovjekove svijesti. U trenutku kada ovisnost prestaje, očito započinje nešto novo. No čovjek nikada ništa potpuno ne okončava i u tome je neokončavanju njegova nada. Može li čovjek u svojoj duši, u svojoj nutrini, sagledati ovisnost i njezine posljedice i s time prekinuti? Pogledajte što znači ovisiti o nekome ili nečemu i kako treba postupiti da bi se ta ovisnost smjesta dokinula. No, treba li se korak po korak rješavati upravo sadržaja vlastite svijesti? To jest, korak se po korak rješavati Ijutnje, rješavati se ljubomore? Predugo bi to trajalo. A može li se sve to izvesti trenuta čno, smjesta? Naime, uzimati jednu po jednu stvar iz sadržaja vlastite svijesti i raskidati s njome oduzelo bi nam mnogo godina, možda i cijeli život. Je li mogu će sagledati cijeli sadržaj svijesti i prekinuti s njime - što je poprili čno jednostavno, samo ako se toga prihvatimo? No naš je razum tako oblikovan da mi vrijeme prihvaćamo kao glavni čimbenik u promjeni.
12.
ŠTO ZNAČI ŽIVO? Pitanje: Što znači nešto vidjeti u svoj svojoj sveukupnosti? Je li uopće moguće opaziti sveukupnost nečega što se kreće?
Možemo li u potpunosti sagledati sveukupnost naše svijesti? Dakako da možemo. Čovjekovu svijest sačinjava cjelokupan njezin sadržaj: ljubomora, nacionalna pripadnost, vjerovanje, iskustvo i tako redom; sve je to sadržaj onoga što nazivamo sviješ ću i jezgra onoga što čini naše 'ja', naše 'sebe'. U redu? Da bismo ovu činjenicu u potpunosti sagledali, moramo na nju upraviti potpunu pozornost. No čovjek rijetko na nešto upravlja potpunu pozornost. Upravi li potpunu pozornost na samu jezgru, na svoje 'sebe', sagledat će cjelinu. I drugo je pitaočevo pitanje zanimljivo: »Je li uopće moguće opaziti sveukupnost ne čega što se kreće?« Kreće li se naše 'sebe'? Kre će li se sadržaj vaše svijesti? Da, ali u svojim vlastitim granicama. Što se kreće u svijesti - vezanost ili strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako se uz nešto ne vežemo? Svijest se kreće u okviru vlastitoga dosega, unutar vlastitoga ograničena područ ja. A to čovjek može promatrati. Jesu li čovjekova svijest i ono što ona sadrži nešto živo? Jesu li ne čije ideje ili vjerovanja nešto živo? Što znači živo?
A je li sjećanje na iskustvo što smo ga proživjeli nešto živo? Sjećanje, ne činjenica; činjenice više nema. A čovjek kretanje sjećanja naziva živim. Sjećamo se iskustva koje je prošlo i to sje ćanje nazivamo živim. To sjećanje možemo promatrati, ali ne možemo promatrati ono čega više nema. Zato je ono što ljudi nazivaju živim nešto što se dogodilo i čega više nema, a ono čega više nema zapravo je mrtvo; upravo zato ljudski razum i jest nešto mrtvo i u tome je tragedija ljudskoga života.
13. ČINJENICE Pitanje: Postoji li stanje kojemu nema opreke?
Možemo li ga upoznati i biti u vezi s njime? Postoje li uopće opreke, osim opreka kao što su čovjek-žena, tama-svjetlost, visoko-nisko, noć-dan? Postoji li nešto što je oprečno dobroti? Ako postoji, onda dobrota nije dobrota. Ne znam da li to razumijete. Ako postoji nešto što je opre čno dobroti, onda mora da se i dobrota rodila iz te opreke. Što je opreka? Izgradili smo pojam opreke i kažemo da je dobro opreka lošemu. Pa ako između to dvoje postoji neki odnos ili ako jedno proistječe iz drugoga, onda je korijen dobroga uvijek u lošemu. Postoje li onda uopće bilo kakve opreke? Netko
je nasilan; misao je stvorila nenasilje nenasilj e kao opreku nasilju, ali ta opreka nije činjenica; prestanak nasilja posve je drugačije stanje od nenasilja. Tu je opreku stvorio razum, bilo zato da ne bi morao djelovati ili zato da bi suzbio nasilje. A svi ti postupci imaju udjela u nasilju. No, ako uzmemo u obzir samo činjenice, činjenice nemaju opreka. Čovjek mrzi; njegov mu razum, njegova mu misao, a i društvo govore da ne treba mrziti, a to je opreka mržnji. Opreke se ra đaju jedna iz druge. Stoga postoji samo mržnja, a ne i njezina opreka. Promatramo li mržnju kao činjenicu i sve odgovore na tu činjenieu, zašto bi nam opreka uopće bila potrebna? Opreku je stvorila misao koja navodi na stalnu borbu između mržnje i ne-mržnje, između činjenice i misli. Kako da čovjek prevlada vlastitu mržnju? Ostane li samo činjenica, a ne i njezina opreka, čovjek će u sebi na ći snage da u tu činjenicu pogleda. Naći će u sebi snage da ništa ne učini u vezi s vlastitom mržnjom, pa će se i sama činjenica zbog toga rastočiti.
14. STVARALAŠTVO
Pitanje: Što je istinsko stvaralaštvo i po čemu se razlikuje od onoga što se pod time ina če smatra u opće prihvaćenome shvaćanju?
Ono što se op ćenito naziva stvaralaštvom čovjekovo je djelo - slikarstvo, slik arstvo, glazba, književnost, umjetni čka i neumjetnička, cijela arhitektura i sva tehnološka čudesa. Slikari, pisci i pjesnici sami sebe vjerojatno smatraju stvaraocima, a i mi svi kao da se slažemo s tom op će prihvaćenom idejom o stvaraocu. Mnoge su stvari što ih je čovjek napravio upravo predivne, velike katedrale, hramovi i džamije; neke su od njih čak i izuzetno lijepe, a mi ništa ne znamo o ljudima koji su ih podigli. No, u naše je doba anonimnosti gotovo potpuno nestalo. Anonimnost zahtijeva drugačiju vrstu stvaralaštva, stvaralaštvo koje se ne temelji na uspjehu, na novcu na nakladi od dvadeset i osam milijuna primjeraka prodanih u deset godina! Anonimnost je silno važna. U njoj se krije jedna drugačija kvaliteta: osobna motivacija, osobni stav i osobno mišljenje ne postoje; postoji samo osjećaj slobode od onoga što za nas predstavlja djelovanje. No veliki dio ljudskoga stvaralaštva, stvaralaštva koje je ljudsko djelo, kako mi to nazivamo, nastaje iz onoga što je već poznato. Veliki su skladatelji, Beethoven, Bach i ostali, stvarali na temelju onoga što je ve ć bilo poznato. Pisci su i filozofi čitali i gomilali pročitano, pa su, premda su razvili vlastiti stil, u djelovanju ili u pisanju uvijek polazili od onoga što je u njima bilo nagomilano od već poznatoga. A to mi uglavnom nazivamo stvaralaštvom.
Je li to uistinu stvaralaštvo? Ili pak postoji neka drugačija vrsta stvaralaštva koje se rađa iz slobode u odnosu na već poznate stvari? Zato što, kada slikamo, pišemo ili u kamenu stvaramo neki predivan sklop, sve se to temelji na nagomilanome znanju, prenesenome iz prošlosti u sadašnjost. A postoji li stvaralaštvo koje bi bilo potpuno različito od djelatnosti što je mi općenito zovemo stvaralaštvom? Postoji li način života, postoji li kretanje koje ne bi proizlazilo iz onoga što je već poznato? A to zna či: postoji li stvaranje koje proizlazi iz uma, a koje ne posr će pod bremenom sve ove životne uznemirenosti, sa svim njezinim društvenim i ekonomskim pritiscima? Postoji li stvaranje koje dolazi iz uma, a koje je samo sebe oslobodilo od ve ć poznatih stvari? Mi uglavnom polazimo od poznatoga i stvaramo na toj osnovi, no može li se javiti neki stvaralački poriv ili kretanje koji će to poznato upotrijebiti, ali izravnim, a ne zaobilaznim putem? U takvu duševnome stanju stvaranje, onakvo kakvo ga poznajemo, možda i nije nužno. Je li stvaralaštvo nešto potpuno drugačije, nešto što može postojati u svima nama, a ne da bude samo osobina stručnjaka, profesionalaca, darovitih i nadarenih Ijudi? Mislim da u svima nama može postojati taj izuzetan duh koji je uistinu slobodan od bremena što ga je čovjek sam sebi naprtio. Iz toga razumnoga, racionalnoga, zdravoga duha proizlazi nešto posve drugačije, što se možda nužno i ne mora izražavati kao
slikanje, književnost ili arhitektura. Pa zašto bi se i izražavalo kao takvo? Zađete li malo dublje u ovaj problem, otkrit ćete da postoji duševno stanje koje uopće ne poznaje iskustvo kao takvo. Iskustvo podrazumijeva razum koji neprestano pipa, pita, traži, te se, prema tome, bori u tami i želi iza ći izvan vlastitih granica. Postoji potpun i sveobuhvatan odgovor na pitanje o tome da li svoj um i svoje srce upotrebljavamo na ovaj drugi način; postoji stvaralaštvo koje nije čovjekovo djelo. Ako nam je um izuzetno čist i ako u njemu nema ni sjenke sukoba, onda se nalazi u stvarala čkome stanju; ne trebaju mu pokazivanje, zadovoljenje taštine, publicitet i slične besmislice.
15. DJELOVANJE Pitanje: Rekli ste da već i u samome gledanju postoji
djelovanje. Je li to djelovanje isto što i izraz djelovanja? Već u samome promatranju postoji djelovanje. Promatrajte pohlepu bez ikakva iskrivljavanja, bez ikakva motiva, ne govoreći: » Moram je prevladati« samo promatrajte kretanje pohlepe. Već i samo to promatranje znači sagledavanje cjelokupnoga procesa
pohlepe, i to ne samo jednoga posebnog oblika pohlepe, već cijeloga njezina kretanja. Ako je prilikom promatranja pohlepe, ili mržnje, nasilja ili ma čega drugoga, promatranje potpuno neusmjereno, onda nema vremenskoga razmaka između gledanja i djelovanja. S obzirom na to da mi normalno prolazimo kroz vremenske razmake - gledamo, potom zaključujemo i iz toga što smo vidjeli izažimamo neku ideju, a onda tu ideju provodimo u djelo, pri čemu postoji vremenski razmak između pojave ideje i djelovanja u skladu s tom idejom. Upravo se u tome vremenskom razmaku i izbijaju sve vrste raznih drugih problema, s obzirom na to da je gledanje jedini čin kojim prekidamo s pohlepom. Pitalac me sada pita: »Je li to djelovanje isto što i izraz djelovanja?« Recimo da ugledate zmiju, nao čarku. Javlja se trenutačni izraz samoodržanja, što je i prirodno; nagon samozaštite djeluje odmah - navodi nas da pobjegnemo ili da nešto u činimo. Ovdje se gledanje izražava kao fizičko djelovanje. No mi govorimo o promatranju u kojemu sudjeluje cijeli naš um, a ne da promatramo djelomično, kao što to obi čno činimo; da budemo toliko pozorni da cjelokupni naš um sav bude usredotočen u toj pozornosti. Takva pozornost podrazumijeva nepostojanje središta iz kojega se motri. Kada se usredotočujete, onda promatrate iz središta, iz neke točke, pa je to promatranje prema tome ome đeno, ograničeno, usko; s obzirom na to da ova pozornost nema središta, sve je u vašemu umu živo i pozorno. Tada ćete otkriti da ne postoji to čka s koje pozorno
motrite; ova pozornost nema granica, dok za usredotočenost granice postoje.
16. STVARANJE SLIKA Pitanje: Da bi se okončalo stvaranje slika, mora li
prestati i misao? Podrazumijeva li se jedno nužno u drugome? Je li kraj stvaranja slika uistinu temelj na kojemu čovjek može početi otkrivati što su ljubav i istina? Ili je to okon čanje sama bit istine i ljubavi? Živimo zahvaljujući slikama što ih stvara naš razum, naša misao. Te se slike neprestano pridodaju jedna drugoj i jedna se od druge oduzimaju. Imate vlastitu sliku o samome sebi; ako ste pisac, imate sliku o sebi kao o piscu; ako ste ne čija žena ili muž, stvorili ste sebi sliku o sebi samome kao o mužu ili kao o ženi. To počinje još u djetinjstvu, kroz usporedbu, kroz sugestije, kada vam kažu da morate biti isto tako dobri kao i neki drugi momak odnosno da nešto morate ili ne smijete činiti; tako taj proces postupno narasta. A i u našim osobnim i ostalim odnosima uvijek postoji nekakva slika. I sve dok ta slika postoji, vi ste podložni ranjavanju, slabosti ili pozljedi, a sama slika sprečava postojanje bilo kakva stvarnoga odnosa s drugim ljudima.
Sada me pitalac pita može li se to ikada okon čati ili je to nešto sa čime moramo zauvijek živjeti. I još pita prestaje li i misao kada se slika okonča. Jesu li slika i misao u međusobnome odnosu? Kada stroj za pravljenje slika prestane s radom, pojavljuje li se pred nama sama bit Ijubavi i istine? Jeste li ikada prekinuli s nekom slikom - dragovoljno, lako, bez ikakve prisile, bez ikakva motiva, a ne tako da ste rekli: »Moram prekinuti sa slikom koju imam o samome sebi ako ne želim da me tkogod pozlijedi«. Uzmite neku sliku i zadubite se u nju; zadubljuju ći se u nju, otkrivate cijeli proces stvaranja slika, pa u jednoj slici otkrivate strah, tjeskobu, u drugoj osjećaj osamljenosti, a ako ste uplašeni, kažete: »Bolje se držati nečega što poznajem nego se okretati ne čemu što ne poznajem«. No, ako se potpuno ozbiljno i duboko zadubite u tu sliku, po činjete se pitati otkuda ona potječe, i to ne samo jedna posebna slika, nego stvaranje slike kao cjeline. Od misli? Je li misao prirodni odgovor, prirodna reakcija kada se želim fizi čki i psihički zaštititi? Možemo razumjeti prirodni odgovor radi fizi čke zaštite, kao što su nabavljanje hrane, potraga za skloništem, pribavljanje odjeće, izbjegavanje da nas pregazi autobus i tako redom. To je prirodan, zdrav, inteligentan odgovor u kojemu nema slike. No u psihičkome smo smislu u sebi samima stvorili ovu sliku iz koje proizlazi niz nemilih događaja, slučajnih zgoda, pozljeda, stvari koje nas ogor čavaju. Je li psihičko stvaranje slika misaono kretanje? Znademo da misao, i to možda u vrlo visokome stupnju, ne
spada u samoobrambenu fizičku reakciju. No psihičko je stvaranje slika posljedica zadovoljne nepozornosti koja predstavlja samu bit misli. Misao sama po sebi nije pozorna. Pozornost nema središta, nema to čke od koje bismo išli prema nekoj drugoj točki, kao u stanju usredotočenosti. Kada je pozornost potpuna, nema misaonoga kretanja. Samo se u nepozornome duhu rađa misao. Misao je tvar; misao je posljedica sjećanja; sjećanje je pak posljedica iskustva i uvijek mora biti ograničeno, djelomično. Sjećanje i znanje nikada ne mogu biti potpuni, uvijek su djelomi čni, pa prema tome nepozorni. Stoga, kada postoji pozornost, onda nema stvaranja slika, nema sukoba, jer sagledavamo činjenicu. Ako sam potpuno pozoran dok me vrije đate ili mi laskate, tada mi sve to ništa ne zna či, no u trenutku kada na to ne obraćam pozornost, misao, koja je sama po sebi nepozorna, odnosi prevagu i stvara sliku. Sada me pitalac pita je li okon čanje stvaranja slika bit istine i ljubavi. Ne sasvim. Je li požuda isto što i ljubav? Je li užitak Ijubav? Ve ći je dio našega života usmjeren na užitak u različitim oblicima, pa kada nastupi takav trenutak užitka, seksa, itd., mi ga nazivamo Ijubavlju. Može li uopće postojati ljubav tamo gdje postoji sukob, gdje je um osakaćen zbog problema, problema u vezi s nebeskim stvarima, problema u vezi s meditacijom, problema između čovjeka i žene? Kada nam duh živi okružen problemima, što je većinom slučaj, može li tu biti ljubavi?
Može li biti ljubavi tamo gdje postoji velika patnja, kako duševna, tako i tjelesna? Je li istina stvar zaključivanja, stvar mišljenja, pitanje za filozofe, za teologe, za one koji tako duboko vjeruju u dogmu i obred, a oboje je načinio čovjek? Može li razum koji je tako uvjetovan znati što je istina? Istina se može javiti samo onda kada je razum potpuno slobodan od sve te zbrke. Filozofi i njima slični nikada se neće zagledati u svoj vlastiti život; oni se zatvaraju u neki metafizički ili psihički svijet, počinju pisati o njemu, objavljivati to što napišu i tako postaju glasoviti. Istina je nešto što zahtijeva izuzetno bistar um, um koji nema nikakvih problema, ni tjelesnih ni duševnih, um koji ne zna za sukobe. Čak i sjećanje na sukobe mora prestati. Nose ći breme sjećanja, ne možemo prona ći istinu. To je nemoguće. Istina može doprijeti samo do uma koji je začudno slobodan od svega što je na činio čovjek.
Ovo za mene nisu riječi, razumijete li? Kada ovo ne bi bilo nešto stvarno, ne bih o tome ni govorio, jer bih bio nepošten prema samome sebi. Da ovo nije činjenica, ja bih bio strašan licemjer, jer to zahtijeva strahovitu cjelovitost.
17. REINKARNACIJA
Pitanje: Biste li se, molim vas, konačno odredili u vezi s reinkarnacijom i njezinim nepostojanjem budu ći da se
danas pred nas iznosi sve više 'znanstvenih dokaza' kojima se dokazuje da je reinkarnacija činjenica. Zabrinut sam zato što vidim da se golem broj ljudi počinje služiti tim dokazima zato da bi oja čali vjerovanje koje u njima već postoji, a omogućuje im bijeg od suočavanju s problemom života i smrti. Nije li vaša odgovornost u tome da budete jasni, izravni i nedvosmisleni u vezi s tim pitanjem, umjesto da okolišate s njegovim rješavanjem? Bit ćemo veoma odre đeni. Ideja o reinkarnaciji posto jala je davno prije kršćanstva, te prevladava gotovo u cijeloj Indiji, a vjerojatno i diljem azijskoga svijeta. Kao prvo: što se to utjelovljuje ili inkarnira, i to se ne utjelovljuje samo sada, već se uvijek iznova utjelovljuje? Kao drugo: pomisao na to da postoje znanstveni dokazi o tome da je reinkarnacija istinita uzrok je tomu da Ijudi bježe od vlastitih problema i to uzrokuje pitaočevu brigu. Brine li njega odista to što Ijudi bježe od problema? Čine to zahvaljujući nogometu ili tako što odlaze u crkvu. Ostavite po strani svu tu brigu o onome što rade drugi ljudi. Nas brine istinitost reinkarnacije kao činjenice i vi od mene kao govornika o čekujete veoma određen odgovor. Što se to utjelovljuje i ponovno rađa? Što to u ovome trenutku živi i sjedi ovdje? Što se to sada doga đa s onime što se nalazi u utjelovljenju?
A kada odemo s ovoga svijeta, što će se stvarno događati u našemu svakodnevnom životu, a on je živi proces utjelovljenja, što će biti s našim borbama, našim težnjama, pohlepom, zavišću, vezanošću, što će biti sa svim time? Hoće li se sve to ponovno utjeloviti u našemu sljedećem životu? Oni koji vjeruju u reinkarnaciju vjeruju i u to da će se ponovno roditi sa svime što i sada imaju - možda malo drugačije - i da će tako nastaviti, proživljavajući jedan život za drugim. Vjerovanje u čovjeku nikada nije živo, no pretpostavimo da je ovo vjerovanje itekako živo. Tada je ono što ste sada daleko važnije od onoga što ćete biti u nekome budu ćem životu. U azijskome svijetu postoji riječ karman koja znači djelovanje u sadašnjemu životu, u ovome razdoblju, sa svom njegovom bijedom, smućenošću, ljutnjom, zavišću, mržnjom, nasiljem, djelovanje koje se može preinačiti, ali će prijeći u čovjekov sljedeći život. Stoga postoji očevidno sjećanje na prošle stvari, na prošli život. To se sjećanje nagomilalo kao naše 'ja', kao ego, kao ličnost. I taj splet, preina čen, pročišćen, malčice dotjeran, prelazi onda u naš sljedeći život. Tako da se sada ne postavlja pitanje o tome da li postoji reinkarnacija (u tome sam pogledu veoma odre đen), nego o tome da sada postoji utjelovljenje; a to je daleko važnije od reinkarnacije, to je izlaz iz ovoga sadašnjeg škripca, ovoga sadašnjeg sukoba. Tada zapo činje nešto potpuno drugačije.
Kada je nesretan, kada živi u bijedi, kada ga mu či tuga, čovjek kaže: »Nadam se da će sljedeći život biti bolji«. Ta je nada u sljede ći život odgađanje sadašnjega suočavanja sa činjenicama. Ovaj je govornik mnogo toga rekao o onima koji vjeruju u reinkarnaciju, pa su o njoj držali predavanja i do u beskraj pisali. To je dio njihove igre. Kažem: »U redu, gospodo, vi svi vjerujete u to. A ako vjerujete, važno je ono što sada radite«. No njih ne zanima ono što sada rade, zanima ih budu ćnost. Ne kažu: »Vjerujem i tako ću potpuno promijeniti svoj život da budućnosti više neće biti.« Nemojte na kraju svega ovoga reći da ja izbjegavam ovo posebno pitanje; vi ga izbjegavate. Rekao sam da je sadašnji život nadasve važan; ako ste to razumjeli i zadubili se u to, uza sav nemir, uza svu složenost što ih to nosi sa sobom - završite s time, nemojte se time i dalje baviti. Tada ćete ući u posve drugačiji svijet. Mislim da je to jasno, zar ne? Ništa ne okolišam. Možda ćete me upitati: »Vjerujete li vi u reinkarnaciju?« Je li tako? Ja ni u što ne vjerujem i ovo nije izbjegavanje odgovora. Nema u mene nikakvih vjerovanja, što ne zna č i da sam ateist ili da sam bezbožan. Zadubite se u to, pogledajte što to zna č i. i. Znač i da je duh slobodan od svih zamki vjerovanja.
U staroj indijskoj književnosti postoji priča o smrti i reinkarnaciji. Drevni je običaj i zakon za brahmana (2) da se svakih pet godina mora odre ći svega svjetovnog bogatstva što ga je u me đuvremenu zgrnuo i po četi ispočetka. Tako je neki brahman imao sina i sin mu je rekao:
»Sve ćeš ovo razdati raznim ljudima, a kome ćeš mene dati, kome ćeš mene poslati?« Otac mu odgovori: »Odlazi, neću te slušati.« No dječak se nekoliko puta vra ćao s istim pitanjem, pa se otac razljuti i reče: »Tebe ću poslati Smrti« - a budu ći da je bio brahman, morao je održati riječ, pa ga je tako poslao Smrti. Na svome putu do boga smrti dječak susreće razne učitelje i otkriva da neki kažu kako reinkarnacija postoji, a drugi kažu da je nema. I dalje traži te konačno dolazi do kuće Smrti. Kada stigne onamo, Smrti nema kod ku će. (Sjajan zaplet, ako malo bolje razmislite.) Smrti nema kod kuće. Dječak čeka tri dana. Četvrtoga se dana Smrt vraća i ispričava mu se. Ispri čava mu se zato što je dječak brahman i kaže: »Žao mi je što sam te ostavio da čekaš i da bih se iskupio ispunit ću ti tri želje. Možeš postati najveći kralj na svijetu, uživati najveće bogatstvo ili biti besmrtan.« Dječak odgovara: »Bio sam kod mnogih u čitelja i svi su me različito poučavali. Što ti kažeš o smrti i o onome što se događa nakon nje?« Na to će bog smrti: »Volio bih imati u čenike poput tebe, učenike koje ne bi zanimalo ništa drugo osim toga.« I po činje mu govoriti o istini, o životu u kojemu vrijeme više ne postoji.
18. STRAH Pitanje: Neću pitati kako strah izbija - to ste ve ć
objasnili, nego radije: što je stvarna suština straha? Što je strah sam po sebi? Je li on obrazac sazdan na psihičkoj reakciji i osjetu, gr čenju mišića, povećanoj količini adrenalina u krvi i tako dalje, ili je pak nešto više od toga? Što moram gledati kada gledam sam strah? Može li do toga gledanja do ći i kada strah nije neposredno prisutan? Što je strah sam po sebi? Mi se uglavnom ne čega bojimo, bilo sjećanja na nešto što se dogodilo, bilo predviđanja neke reakcije u budućnosti. No pitalac me pita što je stvarna priroda straha? Kada se netko boji, kako u fiziološkome, tako i u psihičkome smislu, zar to ne znači da osjeća opasnost, da osjeća potpunu odvojenost od drugih, odvojenost koja se naziva usamljenošću, dubokom, stalnom, trajnom usamljenošću? Svaka je reakcija reakcija na nešto: netko se boji zmije ili se pak boji povratka neke boli koju je nekoć proživio. Riječ je tako bilo o strahu od nečega stvarnoga ili od sje ćanja na nešto što se u prošlosti dogodilo. No, pored psihičkih reakcija koje poznajemo kao strah, postoji li strah sam po sebi, a ne strah od nečega? Postoji li strah per se? Ili strah poznajemo samo u odnosu na nešto drugo? A ako se ne nalazi u odnosu prema ne čemu, je li riječ o strahu?
Strah poznajemo u odnosu na nešto, strah koji dolazi od nečega ili vodi prema ne čemu, ali ako to uklonite, postoji li stvarni strah koji možete preispitivati? Našem je razumu, mozgu, potrebna potpuna sigurnost da bi funkcionirao dobro, zdravo i razumno. Ne nalazi sigurnost ni u čemu, ni u nekoj vezi, ni u nekoj zamisli, ni u nekome vjerovanju - inteligentan duh sve to odbacuje, ali još uvijek traga za potpunom sigurnošću. Ne nađe li je, u njemu se počinje rađati strah. Postoji li nešto potpuno i posvema sigurno i izvjesno, ne izvjesnost vjerovanja, dogmi, obreda i ideja, jer se sve to dokida kada se zamijeni nekim novim idejama, dogmama i teorijama? OstavIjajući sve to po strani, osje ća li razum, mozak, koji traži neku neraspoznatljivu sigurnost i ne nalazi je, osjeća li on, dakle, duboko ukorijenjeni strah? Stvara li razum tako, pored obi čnih vrsta straha, strah sam po sebi, zato što nema ni čega što bi bilo valjano, ničega što bi bilo cjelovito? Je li to suština straha? Je li moguće da u razumu ne bude nikakva straha? Misao - koja je dio funkcije razuma i mozga - priželjku jući sigurnost, stvorila je različite filozofske i teološke obmane. Ne našavši tu sigurnost u njima, ili izvan vlastitih granica, stvara nešto u čemu se nada da će naći potpunu sigurnost ili je pak razum sam po sebi toliko sveukupno potpun da ne osje ća potrebu za strahom. Ne govorimo ovdje o osloba đanju od straha ili o njegovu suzbijanju; pitamo se ne može li u samome razumu biti sadržan uzrok, odnosno suština ili reakcija iz
koje proizlazi strah? Može li razum ikada biti u nekome stanju - riječ 'stanje' podrazumijeva statičnost, a ne radi se o tome (3) - može li ikada imati tu kakvo ću da u njemu ne bude kretanja prema van, da sam po sebi bude potpuno cjelovit? To podrazumijeva meditativno razumijevanje. Meditativno ne znači sve one besmislice koje se s time povezuju, nego zna či slobodu od straha, kako fiziološkoga, tako i psihološkoga, jer inače ni ljubav ni samilost ne mogu postojati. Sve dok postoji strah, ničega drugog ne može biti. Meditirati - ne zato da bismo se nečega domogli - znači razumjeti prirodu straha i prevladati ga, a to zna či pronaći razum u kojemu nema sjećanja na nešto što je uzrokovalo strah, pa je stoga u potpunosti cjelovit. A tu je i drugi dio ovoga pitanja: može li do toga gledanja doći i kada strah nije neposredno prisutan? Mi strah možemo oživjeti u sjećanju i to se oživljavanje straha može promatrati. U prošlosti smo osjetili strah i možemo ga prizvati u sjećanje, ali to zapravo nije isto, jer strah postoji tek u trenutku nakon sadašnjega trenutka, a ne u ovome trenutku; strahom zapravo nazivamo reakciju. No u samome trenutku velike opasnosti, u trenutku kada se suočavamo s nečime što može izazvati strah, straha nema, nema ni čega. A onda se javlja sjećanje na prošlost, toj prošlosti nadijevamo ime i kažemo: »Bojim se«, uz odgovarajuće gr čenje mišića i lučenje adrenalina. Ranije doživljeni strah možemo oživjeti u sjećanju i gledati ga. Promatranje je toga straha važno zato što ga
ili izbacujemo iz sebe ili kažemo: »Ja sam sam taj strah« - nema nekoga tko bi bio odvojen od straha i promatrao ga; čovjek je sam svoja vlastita reakcija. Kada nema podjele na nas same i na strah, nego postoji samo stanje takve reakcije, tada se zbiva nešto posve novo.
19. NEPRAVDA Pitanje: Kada čovjek u svijetu oko sebe vidi da se sveopće načelo pravednosti baš svugdje ne primjećuje, ne osjeća nikakva razloga koji bi ga prisiljavao da mijenja samoga sebe ili kaoti čno društvo oko sebe. Ne
vidi razumne kriterije prema kojima bi mjerio posljedice svojih postupaka i odgovornost za njih. Shvaćate li ovo pitanje isto kao i mi? Ima li pravde na ovome svijetu? To je pitanje u koje su se redom zadubljivali svi filozofi, trošeći na nj mnoštvo riječi. E pa, ima li pravde na ovome svijetu, razumne, razborite pravde? Vi ste pametni, a ja nisam. Vi imate novaca, a ja ga nemam. Vi ste za nešto sposobni, a netko drugi nije. Vi ste nadareni i živite u blagostanju, a ja sam rođen kao siromah. Netko je težak invalid, a netko nije. Videći sve to, kažemo da pravde negdje mora biti. Od nedostatka pravde okre ćemo se prema
ideji pravednosti - Bog je pravedan. No, ostaje činjenica da na ovome svijetu vlada strahovita nepravda. Pitalac želi znati: »Ako nema pravde, zašto bih se ja mijenjao? U tome nema smisla. Zašto bih se ja mijenjao u ovome kaotičnom svijetu u kojemu diktatori imaju vrhovnu vlast, sam je njihov život nepravda, a oni nad milijunima ljudi provode strahovladu?« Kada sve to vidim, nema za mene razumnoga razloga da se mijenjam. Ako smijem tako reći, mislim da ovo nije razumno pitanje. Mijenjate li se zato što ste pod nekakvim pritiskom ili zato što vam to donosi nagradu je li vaša promjena izazvana odnosom izme đu nagrade i kazne? Ljudska su bića tako nerazumna, i to sva ljudska bi ća diljem svijeta, pa ste i vi kao ljudsko bi će isti kao i ostatak čovječanstva. A kako ste vi isti kao i ostatak čovječanstva, odgovorni ste, i to ne zato što vidite toliko nepravde na svijetu, što vidite kako varalice uspijevaju umaknuti odnoseći sve sa sobom ili zato što vidite suprotnost između predivnih crkava i velikih bogataša te milijuna i milijuna ljudi što skapavaju od gladi. Promjenu ne izaziva prisila, bila to nagrada ili kazna. I sam razum vidi koliko je to apsurdno: vidi nužnost promjene, i to ne zato što su nam Bog ili svećenik ili netko drugi rekli da se promijenimo. Čovjek oko sebe vidi kaos, a taj su kaos stvorila ljudska bića; i ja sam poput tih ljudskih bića; moram djelovati, u tome je moja odgovornost, a u tome je i svjetska odgovornost.
20. RASKIDANOST Pitanje: Možemo li se mi u psihološkome smislu okaniti svoga vlastitog 'sebe'? Otkrivanje nečega proces je svjesnosti koja ne bira. Da bismo promatrali ne biraju ći, čini se da moramo prekinuti s egom, sa svojim «ja», ili
ga se okaniti. Pitanje glasi: kako u sadašnjem stanju raskidanosti mogu išta promatrati? To je kao da moje «ja» pokušava vidjeti vlastito «ja», a to je nemogu ć paradoks. Molim vas, objasnite to. Nemojte navoditi moje riječi - ni ičije riječi - jer to tada nisu vaše riječi i vi postajete drugorazredno ljudsko biće, što mi svi i jesmo. Ovo je prva stvar koju valja shvatiti budući da se naše mišljenje zbog toga iskrivljuje. Mi smo plod milijuna godina pritiska što ga je na nas izvršilo mišljenje drugih ljudi, kao i propaganda. Ako se č ovjek ovjek svega toga ne oslobodi, nikada ne ć e mo ć i i doprijeti do izvora svih stvari.
Pitalac me pita: kako u sadašnjem stanju raskidanosti mogu išta promatrati? Ne možete, ali možete promatrati vlastitu raskidanost. Promatrajući samoga sebe, otkrivate da na sebe gledate sa stanovitim predrasudama, pa zaboravljate gledati sebe i upuštate
se u pitanje o predrasudama. Postajete svjesni vlastite predrasude; možete li na nju gledati bez ikakva iskrivljavanja, ništa ne birajući? Samo promatrajte predrasudu; dopustite da vam predrasuda sama ispri ča svoju priču, a ne da vi pri čate priču o predrasudi; pustite predrasudu da se sama razotkrije: uzrok predrasude, unaprijed stvorena slika, zaključci i mišljenje. Tako, gledajući predrasudu koju ste raskinuli i koju je ta raskidanost iznijela na vidjelo uz pomo ć misli, počinjete otkrivati, a onda, naravno, po činjete i bivati svjesni misaonoga kretanja. Zbunjeni ste; u čemu je vaša zbunjenost? Tko je stvorio tu zbunjenost u vama i izvan vas? Dok promatrate zbunjenost, u vama se osvješćuje misaono kretanje, proturječna narav misli; pustite cijelu stvar da se sama razotkrije dok je vi motrite. Priča je tu, ali je vi ne čitate; vi određujete knjizi o čemu mora govoriti. I to nije samo vaša povijest; to je povijest čovječanstva. Vi u to ne možete imati uvida ako je posrijedi tek puki odgovor pamćenja. Organizirana religija i nije religija. Sav taj besmisao koji se odvija oko nas, obredi, dogme, teorije i teolozi koji raspredaju o novim teorijama - to nije religija. A što nas navodi na izjavu da to nije religija? Zar puko misaono preispitivanje svih religija, njihovih dogmi, njihovih praznovjerica, njihovih obreda, njihova neznanja, te napokon rije či: »To je besmislica«? Ili činjenica da smjesta uviđamo kako bilo koji oblik propagande ili pritiska nikada ne može biti religija? To se odmah vidi, pa čovjek ostaje izvan toga.
No, ako netko samo preispituje razne religije i potom dođe do nekoga zaklju čka, taj će zaključak biti ograničen, a lako ga je opovrgnuti argumentima koji proistječu iz nekoga višeg znanja. No, ako steknemo uvid u prirodu religioznih ustrojstava kakva je čovjek iznašao, tada ih se duh smjesta oslobađa. Shvati li netko tiraniju jednoga gurua - a gurui su tirani zato što priželjkuju moć i položaj: oni znaju, a ostali ne znaju - onda je uvidio tiraniju svih gurua, pa ne će morati lutati od jednoga do drugoga.
21. POZORNOST Pitanje: Kakav je odnos između pozornosti i misli? Postoji li između pozornosti i misli veliki jaz?
Znate što je usredotočenost - od djetinjstva nas uče da se na nešto usredoto čujemo. Usredotočenost znači skupljanje sve energije u jednoj jedinoj točki i njezino zadržavanje u njoj. Dječak u školi kroz prozor promatra ptice i drveće, promatra treperenje lišća ili vjevericu koja se penje po drvetu, pa mu u čitelj kaže: »Ne pratiš pozorno, usredotoči se na knjigu« ili »Slušaj što ja govorim«. A to zna či pridavati daleko više važnosti usredotočenosti nego pozornosti. Da sam ja onaj učitelj,
pomogao bih dje čaku da u potpunosti promotri vjevericu, da promotri kako ona maše repom, kako se služi pandžama, sve na njoj. Tada će, bude li nau čio pozorno motriti, obratiti pozornost i na knjigu. Pozornost je stanje duha u kojemu nema proturječ ja. Nema entiteta, odnosno središta ili točke
koji bi rekli: »Moram biti pozoran«. To je stanje u kojemu nema traćenja energije, dok se u usredotočenosti uvijek odvija proces kontrole - »Želim se usredotočiti na tu i tu stranicu«, ali misao luta premda je vi vučete natrag, i ta bitka neprestano traje. Pozornost je nešto posve razli čito od usredotočenosti. Pitalac me pita kakav je odnos izme đu pozornosti i misli? Očito, nikakav. Ne znam da li me pratite. Izme đu usredotočenosti i misli postoji odnos zato što nas misao usmjeruje: »Moram u čiti«, »Moram se usredoto čiti na to da sam sebe kontroliram«. Misao nas usmjeruje vode ći nas od jedne to čke do druge, dok u pozornosti za misao nema mjesta, postoji samo pozorna nazočnost. I drugi dio pitanja: postoji li između pozornosti i misli neki jaz? Kada jednom shvatite cjelokupnost misaonoga procesa, nećete postavljati takvo pitanje. Morate razumjeti što misao jest, vidjeti što ona jest i kako se rađa. Nema misli prilikom potpune amnezije. No, na nesre ću, ili srećom, vi niste u amnezičnom stanju. Želite otkriti što misao jest, kakvo mjesto zauzima u našemu životu, pa po činjete istraživati mišljenje. Mišljenje se javlja kao reakcija sjećanja. Sjećanje odgovara na izazov, na pitanje, na neki postupak ili je pak u vezi s nekom idejom ili osobom. Možda ste zgnječili neku bubu jer vas je ugrizla. Bol je zabilježena i kao sjećanje pohranjena u
mozgu; nije riječ o sadašnjoj boli, ona je bol prošla, ali sjećanje ostaje. Stoga ćete sljedeći put biti oprezni, jer ste doživjeli iskustvo boli koje se pretvorilo u znanje, a ono se javlja kao misao. Ma kako bilo duboko, ma kako bilo obuhvatno, znanje uvijek mora biti ograničeno. Nema potpunoga znanja. Misao je uvijek pojedinačna, ograničena, sklona izazivanju podjela; nepotpuna je u sebi samoj i nikada ne može postati potpunom. Misao može misliti o potpunosti, može misliti o cjelovitosti, ali sama nije cjelovita. Što god misao stvorila, u filozofskome ili religioznome smislu, sve je to djelomično, ograničeno, raskidano i dio je neznanja. Znanje nikada ne može biti potpuno, uvijek mora i ći ruku pod ruku s neznanjem. Ako razumijete prirodu misli i ako razumijete što je usredotočenost, shvatit ćete da misao ništa ne može pozorno pratiti zato što pozornost znači davanje sve svoje energije bez ikakva misaonoga ograni čenja ili suzdržavanja. Ako nešto pozorno motrite, što se zbiva? 'Vi' koji nešto pozorno pratite ne postojite. Nema središta koje kaže: »Pozorno motrim«. Pozorni ste zato što se u tome sastoji vaš život. Ako ste ozbiljni i ako obraćate pažnju na stvari oko sebe, uskoro ćete otkriti da su svi vaši problemi nestali - barem privremeno. Riješiti probleme znači pozorno motriti i u tome nema nikakvih smicalica.
22. BRBLJANJE Pitanje: Zašto mi je um tako brbljav, tako nespokojan?
Jeste li ikada sami sebi postavili to pitanje? Zašto vam je um toliko nespokojan, zašto neprestano brblja, luta l uta od jedne stvari do druge, bježi iz jedne zabave u drugu? Zašto vam je um brbljav? A što ćete vi sami učiniti u vezi s time? Poticaj što ga neposredno osje ćate jest da ga stavite pod nadzor: »Ne smije brbljati.« Nadziratelj koji kaže: »Ne smijem brbljati« sam je po sebi dio brbljanja. Vidite li tu ljepotu? I onda, što ćete učiniti? Možete istraživati uzroke brbljanja, način na koji brbljanje tvori dio uma koji je njime zaokupljen. Um se, a to uklju čuje cijelo njegovo ustrojstvo, to jest mozak, ne čime mora zaokupiti - seksom, televizijom, kuhanjem, čišćenjem kuće, nogometom, odlaskom u crkvu, uvijek ga nešto zaokuplja. A zašto ga nešto mora zaokupljati? Ako vas ništa ne zaokuplja, ne osjećate li se nekako nesigurnima, ne bojite li se toga da ne budete ni čim zaokupljeni? Osjećate se praznima, osjećate se izgubljenima, po činjete shvaćati da u vama postoji strahovita osamljenost. Stoga se um, da bi izbjegao tu duboku osamljenost, sa svim duševnim mukama što ih ona donosi, bavi svime
na što naiđe osim te osamljenosti, pa se onda upravo ta osamljenost pretvara u brigu koja ga zaokuplja. Zaokup]jen svim tim izvanjskim stvarima, um kaže: »Osamljen sam, u tome je moja nevolja. Kako da to prevladam?« počinjete razmišljati o tome koliko ste jadni - i vraćate se brbljanju. Zapitajte se tada zašto vam je um brbljav, bez ijednoga trenutka u kojemu bi bio spokojan, bez ijednoga trenutka u kojemu bi postojala potpuna sloboda od bilo kakva problema. I opet je ta duševna zaokupljenost plod vašega odgoja, društvene naravi vašega života. No, kada shvatite da vam je um brbljav i kada se zagledate u nj, kada stanete uz njega, tada ćete vidjeti što će se dogoditi. Um vam je brbljav. U redu, pazite na njega. Kažete: »U redu, brbljaj«, i pozorno ga pratite, što znači da ne pokušavate da ne brbljate, da ne kažete: »Ne smijem« ili da to brbljanje suzbijate; samo ga pozorno pratite. U činite li tako, vidjet ćete što će se dogoditi; um će vam se razbistriti i to će vjerojatno biti stanje 'normalnoga', zdravog ljudskog bi ća.
23. PROSVJETLJENJE Pitanje: Danas ima toliko gurua, kako na Istoku, tako i na Zapadu, a svaki od njih svoj vlastiti put ističe kao put
koji vodi do prosvjetljenja. Kako da znamo govore li nam istinu?
Kada guru kaže da nešto zna, onda on to ne zna. Kada vam neki isto čnjački guru ili čovjek sa Zapada kaže: »Dosegao sam Prosvjetljenje« - možete biti sigurni da nije prosvijetljen; prosvjetljenje se ne dosiže. Ono nije nešto do čega možete dospjeti korak po korak, kao da se verete po ljestvama. Prosvjetljenje ne ovisi o vremenu. Ne može se iskazati ovako: »Neznalica sam, ali ako učinim neke stvari, vinut ću se do prosvjetljenja« - ma što ta riječ značila. Što je vrijeme? Vrijeme nam je nužno da bismo u fizi čkome smislu otišli odavde do nekoga drugog mjesta, ali je li nam vrijeme uop će nužno u psihološkome smislu? Prihvatili smo postavku da jest i to je dio naše tradicije i naobrazbe: ovakav sam, ali ću biti onakav, to jest druga čiji. Ono što ću biti nikada se ne obistinjuje zato što nisam razumio 'ono što jest'. Do razumijevanja se 'onoga što jest' dolazi neposredno; ne morate ništa raščlanjivati, prolaziti kroz raznorazna mučenja. Ljudi nerado upotrebljavaju riječ 'prosvjetljenje', toliko je ta riječ nabijena značenjem što su joj ga dali raznorazni gurui. Oni i ne znaju o čemu govore; ne zna to ni ovaj govornik, a bilo bi to i smiješno s njegove strane, ali vidimo što se tu podrazumijeva kada oni govore o dosizanju prosvjetljenja, korak po korak, uz stalno uvježbavanje, sve dok duh ne postane trom, ne po čne se mehanički ponašati i ne oglupi. Bilo da se radi o isto čnjačkim ili zapadnjačkim guruima, treba se nepovjerljivo odnositi prema svemu što vam oni kažu, treba se nepovjerljivo odnositi i prema onome što vam kaže ovaj govornik - i to još i više, jer
premda je on veoma jasan u pogledu svih ovih pitanja, to ne znači da je on i jedina osoba koja nešto zna, što bi bilo jednako apsurdno. Duh nam mora biti slobodan od svakoga autoriteta - ne treba nam nikakvih sljedbenika, učenika ni uzora. Pitalac me pita kako se može znati govore li nam gurui istinu. A kako znate da li vam mjesni župnici, biskupi, nadbiskupi i pape govore istinu? Umjesto da otputujete u Indiju priznajući tamošnje gurue, najprije razmotrite kako ćete znati da li vam oni govore istinu. Možda su svi oni upetljani u nekakvu prijevaru koja podrazumijeva novac, položaj, autoritet, uvođenje u tajne i tome sli čno. Postavite im pitanje, zapitajte ih: »Zašto ste se drugima nametnuli kao autoritet?« S nepovjerenjem se odnosite prema svemu što vam kažu i uskoro ćete otkriti da vas se oni žele riješiti. Jednom se dogodilo da je neki veoma glasoviti guru došao u posjet ovome govorniku. Rekao je: » Kao guru imam mnogo sljedbenika. Počeo sam s jednim, a sada ih i h imam više viš e od tisu tis uću, kako na Zapadu, tako i na Istoku. Ne mogu se odijeliti od njih: oni su dio mene, a ja sam dio njih. Oni su oblikovali mene, ja sam oblikovao njih.« Učenici su oblikovali gurua, guru je oblikovao učenike i ne može ih pustiti da odu od njega. Na taj se na čin uspostavlja autoritet u 'duhovnome' svijetu. Pogledajte koliko je to opasno. Tamo gdje se na podru č č ju duše i srca postavlja neki autoritet, tamo nema Ijubavi - možda ima prividne ljubavi, ali ne onoga dubokog osjeć aja aja naklonosti, ljubavi i brige.
Da biste otkrili tko vam govori istinu, nemojte tražiti, nego ispitujte. Istina nije nešto do č ega ega vi možete doć i. i. Istina se pojavljuje samo onda kada vam je duh potpuno i posvema slobodan od svega ovoga. Tada osje ć ate ate samilost i ljubav, i to ne prema svome guruu, ne prema svojoj obitelji, ne prema svojim idealima ili svome spasitelju, ve ć bezuvjetnu ći moć i razabiranja. A ljubav koja djeluje zahvaljuju ć vi mislite da je Ijubav nešto što možete kupiti od drugoga!
Svi istočnjački i zapadnjački gurui navode staru izreku: »Sami sebi morate biti svjetlost.« U Indiji je to stara i vrlo glasovita izreka. A onda tu izreku ponavljaju uz dodatak: »Svjetlost samome sebi možete biti samo ako vam tu svjetlost ja pružim.« Ljudi su tako lakovjerni, a upravo to ne valja. Svi nešto žele - i mladi i stari. Za mlade je svijet odviše okrutan, za njih je ono što su starija pokoljenja u činila od svijeta suviše strašno. Za njih u ovome svijetu nema mjesta, izgubljeni su, pa se drogiraju i piju; s mladima možemo svašta doživjeti na ovome svijetu: komune, seksualne orgije, bijeg u Indiju, potragu za guruima, za nekim tko će im reći što da rade - za nekim kome mogu vjerovati. Odlaze onamo, mladi, svježi i neiskusni, a gurui im pružaju osjećaj da ih netko štiti i vodi - i to je sve što ti mladi ljudi žele. Ne mogu to dobiti od svojih roditelja, od mjesnih župnika, od psihologa, i to zato što su i njihovi
roditelji, mjesni župnici i psiholozi isto tako zbunjeni. Odlaze u Indiju, u tu opasnu zemlju, i ondje tisu će i tisuće njih padaju u zamku. Tragaju za utjehom, za nekim tko će im reći: »Ja ću se brinuti za tebe. Bit ću za tebe odgovoran. U čini ovo. Učini ono.« A to je veoma sretno, ugodno stanje, jer im se uz to kaže i ovo: »Možeš raditi sve što ho ćeš, uživati u seksu, u pi ću samo naprijed.« I stariji je naraštaj u istome položaju, samo što njegovi pripadnici to sofisticiranije izražavaju. I mladi su i stari na cijelome svijetu isti. No nitko ne može drugome zajam čiti vodstvo, donijeti mu svjetlost. Samo vi osobno to možete učiniti, ali u tome morate biti potpuno sami. I upravo to plaši i stare i mlade. Ako ne čemu pripadate, ako nekoga slijedite, već počinjete zapadati u stanje zavedenosti. Ovo morate razumjeti veoma temeljito, sa suzama u očima: kada nema gurua, kada nema čitelja itelja ni u č čenika, nika, postojite samo vi kao ljudsko u č e ć e koje živi na ovome svijetu - u svijetu, u društvu bi ć koje ste sami stvorili. A ako sami nešto ne u č inite inite za sebe, društvo vam neć e pomoć i. i. Naprotiv, društvo od vas oč ekuje ekuje da budete to što jeste. Nemojte č emu ni č emu pripadati, nikakvoj ustanovi ili organizaciji; čiji iji u č čenik. enik. Vi nemojte nikoga slijediti, nemojte biti ni č ć e koje živi u ovome strahovitom ste ljudsko bi ć ć e koje je svijet, a svijet ste vi. svijetu; Ijudsko bi ć Morate u njemu živjeti, razumjeti ga i iza ć i izvan svojih vlastitih granica.
24. ISPRAVAN NAČIN ŽIVOTA Pitanje: Radim kao učitelj i u neprestanom sam su-
kobu sa školskim sustavom i s društvenim uzorima. Moram li ostaviti taj posao? Koji je ispravan na čin na koji čovjek može zarađivati za život? Postoji li način života u kojemu se sukob neprestano ne obnavlja? Ovo je prilično složeno pitanje, pa ćemo ga razmotriti korak po korak. Što je učitelj? Učitelj ili prenosi obavijesti u vezi s poviješću, fizikom, prirodopisom, i tako redom, ili pak, zajedno s učenikom, nastoji nešto naučiti o samome sebi. Ovo je posljednje proces u kojemu nastojimo razumjeti cjelokupno životno kretanje. Pretpostavimo li da ne predajem prirodopis ili fiziku, nego psihologiju, hoće li učenik razumjeti mene ili će mu moje isticanje pojedinih stvari pomoći da razumije sam sebe? Moramo biti veoma oprezni i jasni u pogledu onoga što mislimo pod riječ ju 'učitelj'. Postoji li uopće učitelj psihologije? Ili postoje samo učitelji koji predaju govoreći o činjenicama? Postoji li učitelj koji će vam pomoći da sami sebe razumijete? Pitalac kaže: »Ja sam učitelj. Moram se boriti, i to ne samo s ustaljenim školskim i obrazovnim sustavom, nego je i moj vlastiti život borba sa samim sobom. Moram li se
svega toga ostaviti? I što ću raditi ako se svega toga odreknem?« Ne pita samo što zna či ispravno poučavanje, nego želi otkriti i kako izgleda ispravan način života. Što je ispravan na čin života? S obzirom na stanje u današnjemu društvu, nema ispravnoga na čina života. Morate zarađivati svoj kruh, ženite se ili udajete, imate djecu, postajete odgovorni za njih, pa stoga prihvaćate da u životu budete inženjer ili profesor. S obzirom na stanje u društvu, može li uop će biti ispravnoga na čina života? Ili je traganje za ispravnim načinom života puko traganje za zemljom Utopijom, želja za ne čim višim? Što da čovjek radi u društvu koje je izopačeno, koje u sebi nosi tolika proturječ ja, u kojemu ima toliko tolik o nepravde - jer to je društvo u kojemu živimo? I pitam se, i to ne samo u svojstvu učitelja u školi - što da radim? Je li moguće živjeti u ovome društvu, i to ne samo služeći se ispravnim sredstvima da bismo zaradili svoj kruh, nego i živjeti bez sukoba? Je li mogu će ispravno zarađivati svoj kruh, a isto tako okončati sve sukobe u sebi samome? E pa, jesu li ovo dvije odvojene stvari: ispravno zarađivanje za život i odsutnost sukoba u nama samima? Je li riječ o dva odvojena, nepropusno zatvorena odjeljka? Ili to dvoje ide zajedno? Živjeti životom bez ikakvih sukoba zahtijeva veliko razumijevanje samoga sebe, pa prema tome i veliku moć razabiranja - ne bistrinu razboritosti, već sposobnost promatranja, objektivnoga sagledavanja onoga što se doga đa, kako izvan nas, tako i u nama, te znanje o tome da nema razlike izme đu izvanjskoga i
unutarnjega. Poput vodenoga toka koji čas raste, a čas opada. Je li mogu će da ja u ovome društvu, koje smo sami stvorili, živim bez ikakva sukoba u sebi samome, a da u isto vrijeme na ispravan način zarađujem svoj kruh? Što ću od toga dvoga naglasiti - ispravno zarađivanje za život ili ispravan način života, naime, pronalaženje načina na koji se život može proživjeti bez sukoba? Što je od toga prvo? Nemojte me samo puštati da govorim, a vi da slušate, slažući se ili ne slažući se sa mnom i govore ći: »To nije praktično. Nije baš tako, a nije ni onako« - zato što je to Vaš problem. Mi se svi uzajamno pitamo da li postoji na čin života koji će nas prirodno dovesti do ispravnoga zarađivanja za život, a u isto nam vrijeme omogućiti da živimo bez i najmanje sjenke sukoba? Ljudi kažu da na takav na čin možete živjeti samo u samostanu, kao redovnik; zato što ste se odrekli svijeta i sve njegove bijede i obavezali se da ćete služiti nekome 'bogu', zato što ste svoj život posvetili nekoj zamisli ili osobi, nekoj slici ili simbolu, očekujete da će se netko brinuti za vas. No vrlo malo ljudi još vjeruje u samostane ili u riječi: »Predat ću se Bogu«. Ako se doista ne čemu predaju, bit će da je to predavanje slici koju su oni stvorili o nekome drugome ili koju su na drugoga projicirali. Živjeti životom bez i najmanje sjenke sukoba moguće je samo kada shvatite puni smisao življenja, a on se sastoji u vašemu odnosu s drugima i u postupku s njima. Što znači ispravan postupak, i to ispravan u svim
okolnostima? Postoji li tako nešto? Postoji li postupak koji je apsolutno, a ne relativno ispravan? Život je djelovanje, kretanje, govorenje, stjecanje znanja, a isto tako i odnos s drugim čovjekom, pa ma kako taj odnos bio dubok ili površan. Morate otkriti ispravan odnos ako hoćete otkriti postupanje koje je apsolutno ispravno. Kako izgleda vaš sadašnji odnos s drugim čovjekom ne ona romantična, maštovita, kićena i površna stvar koja nestaje u nekoliko minuta, nego kako odista izgleda vaš odnos s drugim čovjekom? Kako izgleda vaš odnos s nekom osobom? Možda se radi o prisnome odnosu koji podrazumijeva seks, koji podrazumijeva ovisnost jedne osobe o drugoj, uzajamno posjedovanje, pa prema tome izaziva ljubomoru i netrpeljivost. Muškarac ili žena odlaze od kuće u ured, ili obavljaju neki fizički posao, u vezi s kojim pokazuju ambicije, pohlepu, natjecateljski duh, nasrtljivu želju za uspjehom; vraćaju se kući i pretvaraju se u krotkoga, prijateljski raspoloženoga, a možda i srdačnoga muža ili ženu. To je njihov stvarni dnevni odnos i nitko to ne može zanijekati. A mi pitamo je li taj odnos ispravan i kažemo da nije, da to svakako nije ispravan odnos; apsurdno bi bilo reći da jest. Kažemo tako, ali nastavljamo na isti način kao i do sada. Kažemo da je to krivo, ali kao da ne možemo shvatiti kako izgleda ispravan odnos - osim onoga koji je u skladu s obrascem što smo ga postavili mi sami, odnosno društvo. Možda želimo takav odnos, možda ga priželjkujemo, čeznemo za njime, ali nam ga čežnja i priželjkivanje neće pribaviti. Moramo se ozbiljno zadubiti u sve to da bismo ga pronašli.
Odnos se uglavnom zasniva na čulnosti - počnite od toga - iz čulnosti zatim slijedi drugarstvo, osjećaj međusobne ovisnosti; potom dolazi do zasnivanja obitelji, što uzajamnu ovisnost još i povećava. Kada u takvoj ovisnosti postoji neizvjesnost, to je kap koja će preliti čašu. Da bi pronašao pravi odnos, čovjek mora istraživati u okviru te velike međusobne ovisnosti. Zašto smo u svojim odnosima toliko ovisni jedni o drugima u psihološkome smislu? Zar zato što smo očajnički osamljeni? Zar zato što nikome ne vjerujemo - čak ni vlastitome mužu ili ženi? S druge nam pak strane ovisnost pruža osjećaj sigurnosti; zaštitu od ovoga prostranoga svijeta užasa. Kažemo: »Volim te«, a u toj ljubavi uvijek postoji osjećaj obostranoga posjedovanja. Sav sukob izbija kada zaprijeti takva situacija. To je odnos kakav sada imamo jedni s drugima, bio on prisan ili ne. Unaprijed jedni o drugima stvaramo sebi nekakvu sliku i držimo se te slike. U trenutku kada se vežete za drugu osobu ili se vežete za neku zamisao ili pojam, počinje izopačenost. To je nešto što moramo, ali ne želimo shvatiti. Možemo li stoga živjeti zajedno, a da se uzajamno ne vežemo, da ne budemo psihi čki ovisni jedni o drugima? Sve dok to ne otkrijete, uvijek ćete živjeti u sukobima, zato što je život međusobni odnos. E pa, možemo li mi objektivno, bez ikakva motiva, promatrati posljedice vezanosti i puštati ih da prolaze pored nas? Vezanost nije opreka nevezanosti. Vezan sam i borim se da budem nevezan, a to znači da sam stvaram opreku onome prvom. U trenutku kada tu opreku stvorim, nastaje sukob. No ovdje nema opreke; postoji samo ono što ja imam, a to je vezanost. Postoji samo činjenica vezanosti - u čemu
ja vidim sve posljedice poslj edice vezanosti u kojoj nema ljubavi - a ne postoji težnja za nevezanošću. Naš je mozak uvjetovan, obrazovan, izvježban da promatra ono što jest i da stvara ono što je tome oprečno: »Nasilan sam, ali više ne smijem biti takav« - iz toga se rađa sukob. No kada promatram samo nasilje, njegovu prirodu - ne raščlanjujem ga, nego ga promatram - tada se sukob s oprekom potpuno otklanja. Želimo li živjeti bez sukoba, baviti se samo 'onime što jest', ničega drugoga za nas neće biti. A kada živimo na takav na čin, a na takav je način moguće živjeti - potpuno se drže ći 'onoga što jest', tada to 'što jest' po činje odumirati. Pokušajte. Kada odista shvatite prirodu odnosa s drugim ljudima, a taj odnos postoji samo onda kada nema vezanosti, kada u vama nema unaprijed stvorene slike o drugoj osobi, tada se javlja zbiljsko međusobno zajedništvo. Ispravan postupak znači točno određen, brižljiv postupak koji se ne zasniva na nekome motivu; to je postupak koji nije ni na što usmjeren niti je obavezan. Zahvaljuju ći razumijevanju ispravnoga postupka, ispravnoga odnosa, steći ćemo i moć razabiranja. Ne razboritost, već onu duboku moć razabiranja koja nije ni vaša ni moja. Ta će vam moć razabiranja govoriti kako da postupite da biste zarađivali svoj kruh; kada u vama bude postojala takva moć razabiranja, više neće biti važno jeste li vrtlar ili kuharica. No, bez takve će moći razabiranja načinom na koji zarađujete za život upravljati stjecaj okolnosti.
Postoji način života u kojemu nema sukoba, a budu ći da u njemu nema sukoba, postoji mo ć razabiranja koja će nam pokazati put prema ispravnome na činu života.
25. ZADRŽAVANJE U SJEĆANJU Pitanje: Je li mogu će da u trenutku opažaja budemo toliko potpuno budni da naš um pojedini doga đaj više ne priziva u sjećanje?
U samome je pitanju ve ć sadržan i odgovor, pa ćemo to istražiti. Je li mogu će baš ništa ne zadržavati u sjećanju, neuspjehe, o čajanje, tjeskobu, sve one stvari koje se zbivaju u nama i izvan nas, tako da nam duh uvijek bude slobodan? Uloga mozga jest da bilježi. Netko mi kaže: »Ti si budala«, a mozak to odmah bilježi. Meni se te rije či ne sviđaju zato što me slika koju imam o samome sebi ne prikazuje kao budalu, a vi me nazivate budalom, pa sam stoga pozlijeđen. To je zadržavanje u sjećanju. Pozljeda postoji sve dok ja o samome sebi imam neku sliku svatko će na tu sliku nagaziti. A pozljeda postoji, mozak ju je zabilježio. Zadržavanje u sjećanju znači da ja sam oko sebe podižem zid tako da me više nitko ne može
pozlijediti. Bojim se, pa se povlačim u sebe, podižem oko sebe zaštitni zid i osjećam se na sigurnom. Sada me pitalac pita da li je mogu će da, u trenutku kada nas netko nazove budalom, tu pozljedu ne zadržimo u sjećanju. Je li moguće da uopće ništa ne zadržimo u sjećanju, ne samo uvrede, nego i laskanje? Je li moguće ne zadržati u sjećanju nijedno od toga dvoga? Naš je mozak izvježban da bilježi zato što u tome bilježenju leže sigurnost, zaštićenost, osjećaj životne snage; u tome bilježenju um stvara sliku o samome sebi, a tu sliku neprestano netko pozlje đuje. Je li moguće živjeti bez i najmanje slike o samome sebi, ili pak o svome mužu, ženi, djeci, tvrtki u kojoj radite, odnosno o političarima, svećenicima, ili pak o nekome uzoru - bez i najmanje sjenke neke slike? Moguće je i ako to ne otkrijete, uvijek će vas netko pozljeđivati, uvijek ćete živjeti prema obrascu u kojemu nema slobode. Kada na nešto obratite potpunu pozornost, bilježenja nema. Samo kada nema pozornosti, vi nešto zadržavate u sjećanju. A to znači: vi mi laskate i meni to godi; osjećaj ugode u tome trenutku odsutnost je pozornosti, pa dolazi do zadržavanja u sjećanju. No, ako ja, dok mi vi laskate, vaše laskanje slušam u potpunosti i bez ikakve reakcije, tada nema središta koje bi ga bilježilo. Morate se zadubiti u pitanje što je pozornost. Ve ćina nas zna što je usredoto čenost: od jedne to čke do druge, od jedne želje, od jedne nade do druge. Vi se usredotočujete na svoj posao. Usredoto čujete se zato da biste nadzirali vlastiti um, da biste polu čili stanoviti ishod. U toj usredoto čenosti mora postojati sukob zato
što vam, dok se usredotočujete, stalno nadolaze neke misli i vi ih pokušavate odgurnuti od sebe. Ova neprestana borba s mišlju kao uljezom jest usredotočenje, dok u pozornosti nema borbe i nema točke s koje vi nekamo usmjeravate svoju pozornost. Jeste li ilkda na nešto usmjeravali pozornost? A to znači - jeste li bili bez misli, bez pokreta, bez tuma čenja ili motiva, samo potpuno pozorni? Usredoto čenost ide od točke do točke, pa se tu prema tome javlja otpor; u pozornosti nema središta iz kojega vi nekamo usmjeravate svoju pozornost; pozornost u sebi sve uključuje, za nju nema granica. Usredotočenost u vama neizbježno izaziva otpor: zatvarate se u sobu, izbjegavate buku, izbjegavate da vas tkogod prekine u onome što radite; cijeli vam je mozak usredoto čen na neku točku, točku koja može i ne mora biti dobro odabrana. U usredoto čenosti postoji podjela na nadziratelja i nadziranoga. Nadziratelj je misao koja kaže: »To moram nadzirati, pa je prema tome nadziratelj isto što i ono što se nadzire. Postavite to druga čije: mislilac je misao, jer između misli i mislioca nema razdvojenosti. Podjelu u cijelosti uklanjate kada shvatite da je mislilac misao, a da je nadziratelj ono što se nadzire. Kada zaista sagledate istinitost toga, javlja se pozornost; u pozornosti može postojati usredoto čenost zahvaljujući kojoj se usredoto čujete na nešto što radite, ali ta usredotočenost proizlazi iz pozornosti.
26. SMRT
Pitanje: U svojim izlaganjima govorite o smrti kao o
potpunome stapanju s ništavilom, a isto ste tako rekli da nakon smrti slijedi besmrtnost, stanje bezvremenskoga postojanja. Može li čovjek živjeti u takvu stanju? Nisam upotrijebio riječi 'stapanje s ništavilom'; rekao sam da je smrt okon čanje - kao okončanje vezanosti. Kada nešto prestane, kao što je vezanost prestala, nešto posve novo zapo činje. Kada je netko cijeli svoj život navikao da se ljuti, ili da bude pohlepan ili nasilan, pa s time prestane, za njega počinje neštu posve novo. Netko je drugi pak možda slijedio nekoga gurua, sa svim njegovim domišljatostima, a sada shvaća apsurdnost svojega postupka i s time prekida. Što se doga đa? Javlja se osjećaj oslobođenosti od tereta što ga je do tada uzaludno nosio. Smrt je poput okon č anja anja vezanosti za nešto.
Postoji li nešto što traje tijekom cijeloga našeg života? Ljudi smrt postavljaju kao opreku životu. Kažu da je smrt konac života, kraj koji će uslijediti možda tek za deset ili pedeset godina - ili se može dogoditi prekosutra. Nadaju se da će to biti nakon deset ili više godina, ali je to njihova obmana, njihova želja, svojevrstan poticaj. Ne mogu razumjeti kako se treba suočiti sa smr ću ako ne shvate život ili ako se ne suoče s njime, zato što smrt nije opreka životu. Daleko važnije od toga da postavimo pitanje o tome kako da se suočimo sa smr ću ili što je besmrtnost, ili pak da li je besmrtnost stanje u kojemu čovjek može živjeti, jest pitanje o tome kako ćemo se suočiti sa
životom, kako ćemo razumjeti tu strahotu koja se naziva življenjem, i to zato što je život, onakav kako ga ljudi provode - besmislen. Čovjek može pokušati da životu dadne neki smisao, što ve ćina od nas i radi, govoreći da je život ovo ili da život mora biti ono, ali ostavimo li po strani sve te romanti čne, obmanjivačke, idealističke besmislice, život je svakodnevna tuga, nadmetanje, beznađe, utučenost, mučna borba - uz tek pokoji blijesak ljepote i Ijubavi. To je ljudski život; može li se čovjek suočiti s tom činjenicom i razumjeti je tako potpuno da u njegovu životu više ne bude nikakva sukoba? Postupiti tako znači odreći se svega što je naša misao izgradila. A misao je izgradila našu taštinu, misao je rekla: »Moram nešto postići, postati netko, boriti se, natjecati se.« Upravo je sve to misao zajedno sastavila, i to tvori čovjekovo postojanje: bogovi, crkve, gurui, obredi, sva misaona djelatnost, proces pam ćenja, iskustvo, znanje pohranjeno u mozgu, osjetilni proees. A kada je misao najistaknutija stvar u nečijem životu, kao što se događa, tada misao pori če Ijubav. Ljubav nije sjećanje. Ljubav nije iskustvo. Ljubav nije želja ili užitak. Živeći na taj način, životom u kojemu je misao najistaknutija stvar, ljudi su ono što se naziva smr ću, što znači okončanje, odvojili od života i toga se plaše. Zaniječe li čovjek sve ono što je u njemu stvorila misao a to zahtijeva strahovitu hrabrost - što će time dobiti? Naći će se suočen sa smr ću; život će mu biti isto što i umiranje, pa će stoga značiti obnovu. Odgajani smo da budemo individualna bi ća - ja nasuprot vama, moj ego nasuprot vašem egu. No činjenica je da je jedan čovjek isto što i cijelo čovječanstvo. Čovjek
prolazi kroz ono kroz što prolazi i svako drugo ljudsko biće, a sve nečije seksualne želje, uživanje, tugu, velika nadanja, strah, tjeskobu, osjećaj silne osamljenosti proživljava i svako drugo ljudsko biće, takav je čovjekov život. Čovjek je isto što i cijelo čovječanstvo, a nije pojedinačno biće. Rado pomišlja da to jest, ali nije. Postoji život u kojemu nema središta poput našega 'ja', život, prema tome, koji ide ruku pod ruku sa smr ću; a izvan toga osjećaja posvemašnjega okončanja okončava se i vrijeme. Vrijeme je kretanje, kretanje je misao, a misao je vrijeme. Zapita li netko: »Može li čovjek živjeti u toj vječnosti?«, to znači da ne razumije u čemu je stvar. Pogledajte kako je taj netko postupio. »Želim živjeti u vječnosti i razumjeti besmrtnost« - a to znači da njegovo 'ja' mora biti dijelom svega toga. No što je to njegovo 'ja'? Ime, lik i sve one stvari koje je misao zajedno sastavila; upravo je to ono što naše 'ja' jest, čega se svi gr čevito držimo, pa se silno prestravimo kada dođe smrt - zbog bolesti, udesa ili starosti.
27. NEZADOVOLJSTVO Pitanje: Sa svime sam nezadovoljan. Mnogo sam čitao
i razmišljao, ali je moje nezadovoljstvo sa cijelim svijetom još uvijek tu. Ono što vi govorite čini me još nezadovoljnijim, još uznemirenijim, još zbunjenijim. Sada se u odnosu na vas osje ćam frustriranim, nepri-
jateljski raspoloženim. Što nije u redu s time što vi govorite? Ili nešto nije u redu sa mnom? Promatramo što se doga đa u svijetu, praktično u svakoj zemlji vidimo prenapučenost, zagađenost, izopačenost i nasilje i pokušavamo naći odgovor na to. Možda smo nezadovoljni, ne samo ovime što je ovaj govornik naveo, nego svime oko sebe - svojim poslom, vlastitim mužem ili ženom, djevojkom ili momkom i još mnogim drugim stvarima. Nezadovoljni smo i ve ćini je od nas to zajedni čka sudbina, bez obzira na to da li se naše nezadovoljstvo pretvara u plamen što nas iznutra sažiže ili ga mi prigušujemo tražeći svojevrsno zadovoljenje u raznoraznim poslovima u životu. Umjesto da dopustimo nezadovoljstvu da postane plamen što nas iznutra sažiže, većina od nas svoje nezadovoljstvo uspijeva gotovo potpuno uništiti. Tako nas je lako zadovoljiti, tako smo lakovjerni, tako spremni da nešto prihvatimo da naše nezadovoljstvo postupno odumire i mi se pretvaramo u normalna, osrednja ljudska bi ća, bez ikakve životne snage u sebi, bez ikakve energije, bez ikakva poriva da išta učinimo. Ono što pitalac kaže podrazumijeva da je on kroz sve to prošao; mnogo je čitao i razmišljao o životu, vjerojatno je i proputovao svijetom i nije našao izlaza iz svoga nezadovoljstva. Ljudi koji su misaoni, svjesni onoga što se doga đ a oko njih i u njima samima, svjesni su i toga da politika, znanost i religija ne mogu dati odgovor ni na jedan od temeljnih ljudskih problema. U tehnološkome smo smislu evoluirali i
razvili se, ali smo u svojoj nutrini nezadovoljni. Pitalac je, slušajući ovoga govornika, postao čak i uznemireniji,
nezadovoljniji i više neprijateljski raspoložen, pa pita što nije u redu s onime što ovaj govornik kaže - ili pak nešto nije u redu s njim samim? Umjesto da prihvati ono što čuje, da mirno sjedi i kaže 'da', on se neprijateljski postavlja prema ovome govorniku; ne prihva ća ga. Moramo biti veoma jasni u pogledu pitanja ima li to nezadovoljstvo neki uzrok; jer ako ga ima, onda je rije č samo o traženju zadovoljstva, zadovoljenja, nagrade. Takvo nezadovoljstvo stvara svoju opreku, želju da budemo zadovoljni, da budemo zadovoljeni, da budemo potpuni malograđani. Ako ono što želimo kada smo nezadovoljni jest da pronađemo nešto sa čime bismo bili potpuno zadovoljni, tako da nas nikada ništa ne uznemiruje, tada ćemo otkriti način na koji se postiže zadovoljstvo i naše će nezadovoljstvo iščeznuti, oslabit će, odumrijeti i nestati. Možda većina od nas upravo tako i postupa. Prisustvovali ste ovome ili onome izlaganju, došli ste ovamo u želji za svojevrsnim zadovoljenjem, svojevrsnom izvjesnošću i sigurnošću, nekom istinom koja će vas razveseliti. Većina od nas veoma lako nalazi zadovoljenje: u kuhinji, u nekom obliku religije ili pak u politici. Tako se granice duha postupno i neminovno sužuju, smanjuju, a njegove su sposobnosti tako goleme. Ako je netko sa svime nezadovoljan, nezadovoljan sa cijelim svijetom - kako je to pitalac ustvrdio - ne samo nezadovoljan na razini na kojoj mu nedostaju kuća ili novac, tada to nezadovoljstvo nema uzroka; rije č je o
nezadovoljstvu po sebi, ne zbog nečega. Rijetki su Ijudi koji u sebi nose taj plamen nezadovoljstva. Takva osoba možda i dolazi ovamo, sluša, pa njezino nezadovoljsvo raste, postaje svesažižuće. Što da stoga u čini kada je potpuno nezadovoljna cijelim misaonim ustrojstvom kao takvim? Nalazi se u stanju od kojega ne može odstupiti. Ništa ne traži, ništa ne želi, ni za čime ne traga; iznutra izgara. A i ovaj je govornik nepokolebljiv. Ono što kaže, tako je kako on kaže, i to ne zato što bi on bio dogmatičan, praznovjeran, romantičan ili samouvjeren. On kaže da se, ako shvatite svijest zajedno s njezinim sadržajem, kao i osloba đ anje anje te svijesti od njezina sadržaja, pred vama ukazuje jedna potpuno čita ita dimenzija. Govori to već pedeset godina, i to razli č
ne zato što je on to izmislio, nego zato što je to tako. I tako su tu pred nama ta dva bi ća, jedno potpuno nezadovoljno, ništa ga ne može zadovoljiti, ni riječi, ni knjige, ni ideje, ni vođe, ni politika, ništa, pa se stoga nalazi u nepokolebljivu stanju; a i drugo je jednako nepokolebljivo, neće se maknuti s mjesta, a ne će ni ustuknuti pred prvim. Što se doga đa? Dva ljudska bića, od kojih je jedno potpuno nezadovoljno iz dubine duše i srca, a drugo, isto tako iz dubine duše i srca, kaže: »To je tako«, ta se dva bi ća susreću. Ovo nije nešto romantično, nekakav plod mašte. To je tako. No ako se jedno od njih osjeća neprijateljski raspoloženo prema drugome, već se pokolebalo. Nije ostalo potpuno nezadovoljno. U trenutku kada kaže: «Neprijateljski sam raspoložen prema vama i prema onome što kažete«, odstupio je od onoga što u njemu plamti. Ve ć se smekšao. A ipak ni u onome drugome bi ću nema neprijateljstva; taj čovjek kaže: »To je tako«. Kada se
prva osoba susretne s ovim govornikom bez neprijateljstva, ne želeći ništa od njega, ona iznutra izgara. Tada su obojica jednaki. Vatra je vatra. Nije to vaša vatra ili moja vatra, to je vatra. Kada vatra po čne trnuti, i ova se dvojica počinju razlikovati.
28. NEPOZORNOST Pitanje: U nama je snažna spoznaja važnosti koju za
nas ima svjesnost o vlastitim unutarnjim i izvanjskim postupcima, a ipak tako lako zapadamo u nepozornost. Mora li nas budnima držati neki Krishnamurti, njegove knjige i kasete? Zašto? Zašto taj jaz izme đu razumijevanja i neposrednoga postupka? Zašto tako lako dolazi do nepozornosti, zašto je ona tako uobičajena? A ona se u nama cijelo vrijeme zbiva. Da biste toga bili svjesni, mora li postojati netko tko će vas podsjećati na ono što se u vama doga đa ispod površine i na ono što se doga đa iznad nje? Odijelo ne čini čovjeka; time što je na sebe navukao svetačku halju, redovnik ne postaje svetac. Podsjeća li vas odjeća na to da neprestano morate biti svjesni tada ovisite o odje ći - ili možete biti svjesni i bez tih vanjskih uresa ne zapadajući u nepozornost?
Treba li svjesnost, pa ma što ona bila, njegovati, razvi jati kroz vježbu, kroz riječi: »Moram biti svjestan« i kroz zadubljivanje u misli o toj svjesnosti ili pak zahvaljujući nečemu čime se netko neprestano može podsjećati na nju - bila to neka slika ili košulja od kostrijeti koja je toliko neudobna da čovjeka neprestano podsjeća na to da mora biti svjestan? Da vidimo što znači biti svjestan. Mi ne možemo znati sve što se zbiva na ovome svijetu: ono što rade političari, što radi Tajna služba, što rade vojska ili znanstvenici; ne znamo čak ni ono što radi naš susjed ili što se događa u duši naše žene ili muža. Ne možemo sve znati, ali možemo poznavati svoj vlastiti unutarnji život ili ga postati svjesni. No, je li to unutarnje kretanje različito od vanjskoga kretanja? Razlikuje li se ono što se nalazi izvana - zagađenost, izopačenost, spletkarenje, prevara, licemjerstvo, nasilje - razlikuje li se to jako od onoga kakvi smo mi iznutra? Ili je rije č o stalnome kretanju, poput vodenoga toka koji čas raste, a čas opada? Možemo li toga kretanja biti svjesni, vidjeti ga i opažati? Možemo li u procesu promatranja te bujice, toga kretanja koje teži za jedinstvom, bilo što birati? Zasniva li se svjesnost u tome kretanju na našem izboru? Možemo li to kretanje promatrati - a to kretanje smo mi sami i svijet, jer svijet smo mi - bez ikakva biranja? Takvo je promatranje svjesnost koju ne moramo njegovati, za koju nam ne treba nitko da nas podsjeća na nju, pa ni knjige ni vrpce. Kada jednom vlastitim snagama uvidimo istinu da su ovo izvanjsko i ovo unutarnje kretanje u biti sli čni, neće nam trebati nikakvi podsjetnici. Riječ je o onome istom kretanju koje je stvorilo svijet, društvo, vojsku, mornaricu, znanstvenike, političare, a to je kretanje naše vlastito 'sebe'. Možemo li ozbiljno, ne zavaravajući svoje vlastito
'sebe', duboko za ći u tu svjesnost u kojoj nema nikakva izbora? Promatrati je bez ikakve usmjerenosti? Budnost nam mora biti izuzetna. Naravno, ta svjesnost ne može biti stalna. No, biti svjestan da ona nije stalna zna či biti svjestan nepozornosti, a biti svjestan nepozornosti jest pozornost. Ne možemo razumno, ostaju ći pri zdravom razumu, reći: »Bit ću budan od trenutka kada ustanem iz postelje pa do časa kada budem išao na spavanje.« Ne možemo to u činiti, osim ako nismo neurotični i po cijeli dan govorimo: »Bit ću svjestan, bit ću svjestan« - a tada se to pretvara u rije či i više nema smisla. No, ako vidimo da ne možemo cijelo vrijeme zadržati pozornost ili svjesnost - a to je činjenica - tada nepozornost, upravo zato što nije pozorna, ima svoju vrijednost, svoje značenje, i to baš zbog toga što u nepozornosti otkrivate da niste pozorni. Pitalac me pita zašto postoji jaz izme đu razumijevanja i neposrednoga postupka? Što mislimo pod razumijevanjem? Netko objašnjava prirodu i građu atoma, a netko ga drugi pažljivo sluša i kaže: »Da, razumijem to što govorite.« Ili pak netko sluša nekoga filozofa i kaže: »Da, razumijem na čemu počivaju vaše teorije.« Sve je to intelektualno razlučivanje, razumijevanje. To i jest funkcija intelekta - da razlučuje, procjenjuje, raščlanjuje. Na toj razini kažemo: »Razumijem.« Pitalac, međutim, pita zašto postoji jaz izme đu razumijevanja i
neposrednoga postupka. Moramo veoma dobro razumjeti da riječ nikada nije isto što i stvar, da objašnjenje nikada nije stvarnost. A do razumijevanja dolazi kada je duh spokojan, i to ne samo na intelektualnoj razini. Vi mi nešto govorite, nešto ozbiljno, o nekome filozofskom predmetu. Ako mi duh brblja, luta naokolo, ne mogu u potpunosti razumjeti ono što vi govorite. Stoga vas moram slušati, i to ne prevode ći ono što vi govorite, ili tumačeći ono što vi govorite, ili slušajući vas tek djelomično zato što se plašim onoga što biste mi mogli reći, jer mi je duh tada uznemiren, nestalan, promjenljiv, nepostojan, dok mi, me đutim, ako odista hoću saslušati ono što mi govorite, duh mora biti spokojan. Tada se javlja duboko razumijevanje koje nije samo intelektualno ili verbalno. Kada postoji duboko opažanje onoga što se govori, bilo to lažno ili istinito - i kada u lažnome možemo otkriti istinu - tada je u stanju toga razumijevanja bez rije č i naš postupak prirodno neposredan, te izmeđ u u razumijevanja i postupka nema nikakva jaza.
29. RAZUMIJEVANJE Pitanje: Razumio sam stvari o kojima se na ovim
skupovima govorilo, pa makar i samo u intelektualnome smislu. Osjećam da su duboko istinite. Ho ću li, kada se vratim u svoju zemlju, o vašemu nauku razgovarati sa svojim prijateljima? Ili ću, budući da sam samo raski-
dano ljudsko biće, stvoriti još veću zbrku budem li o tome govorio? Sve ono što o religiji propovijedaju svećenici i gurui po svijetu šire raskidana ljudska bića. Iako kažu: »Daleko smo dospjeli«, još su uvijek raskidana ljudska bi ća. A pitalac kaže: nekako sam, djelomično, nepotpuno, razumio ono što ste rekli; nisam preobraženo ljudsko biće. Razumijem i želim ostalima reći što sam ja razumio. Ne kažem da sam razumio sve, razumio sam samo dio. Znam da je to raskidano, znam da nije potpuno, ne tuma čim vaš nauk, samo vas obavještavam o onome što sam razumio. Pa dobro, što je u tome loše? No ako kažete: »U potpunosti sam sve razumio i sada ću ja vama reći« - tada se pretvarate u autoritet, u tumača; takva je osoba prava opasnost, ona kvari druge ljude. No ako sam vidio nešto što je istinito, više se ne dam zavarati; to je istinito i u tome postoji stanovita naklonost, ljubav, samilost, a ja to veoma snažno osjećam - tada, naravno, ne mogu druga čije nego se s time obratiti drugima; bilo bi smiješno re ći da to ne ću učiniti. No svoje prijatelje upozoravam, kažem im: »Pazite, budite oprezni, nemojte me podizati ni na kakav pijedestal.« Ovaj govornik ne stoji ni na kakvu pijedestalu. Ovaj pijedestal, ovo povišeno mjesto samo stvari čini lakšima; to govorniku ne daje nikakav poseban autoritet. No, budu ći da je svijet onakav kakav jest, Ijudska se bi ć ć a vezuju uz ovu ili onu stvar - uz vjerovanje, osobu, zamisao, obmanu, dogmu - pa se tako izopač uju; uju; te nam se izopač ene ene osobe ć i da se time i sami na neki obrać aju, aju, a mi se, budu ć nač in in izopač ujemo, ujemo, pridružujemo gomili.
Kada vidite ljepotu ovih brda, rijeku, ovaj izuzetni mir svježega jutra, oblik ovih planina, doline, sjenke, me đusobni sklad svega toga, kada sve to vidite, zar nećete pisati svojemu prijatelju i reći mu: »Dođi ovamo da sve ovo vidiš«? Tada se više nećete brinuti o sebi, nego o Ijepoti planine.
30. SEKS Pitanje: Zašto seks igra tako značajnu ulogu u svačijem
životu na ovome svijetu?
Postoji posebna filozofija, naročito u Indiji, koja se naziva tantrizmom, a koja u jednome svom dijelu poti če na spolne odnose tvrde ći da ćete kroz njih doseći nirvanu . Na spolne se odnose poti čete zato da biste se uzdigli iznad njih - i nikada u tome ne uspijevate.(4) Zašto nam je seks u životu postao toliko značajan? Oduvijek je tako bilo, ne samo u današnje doba, nego uvijek. Zašto je seks u čovjeku tako duboko ukorijenjen, osim što je potreban radi rađanja djece, ali o tome ne govorim? Zašto? Vjerojatno je to najveći užitak što ga ljud'sko biće može doživjeti. Zbog žudnje za tim užitkom izbijaju svakovrsne komplikacije; knjige su i knjige napisane da bi se te psihološke komplikacije objasnile, no njihovi autori nikada sebi nisu postavili pitanje o
razlogu zbog kojega su ljudska bića tu stvar u svome životu učinila tako izuzetno značajnom. Naš je život nemir, stalna borba u kojoj nema ni čega originalnog, ničega stvaralačkog - riječ 'stvaralačko' vrlo oprezno upotrebljavam. Slikar, arhitekt, drvorezac, mogu o sebi reći da su stvaraoci. Za ženu koja u kuhinji mijesi kruh kaže se da nešto stvara. A i za seks kažu da je nešto stvaralačko. Što stoga znači biti stvaralac? Slikari, glazbenici i indijski pjevači, koji se predstavljaju sa svom svojom pobožnošću, kažu da je ono što oni rade stvaralački čin. Je li doista tako? Picassa ste prihvatili kao velikoga slikara, velikoga stvaraoca koji slika tri lica s jednim nosom, ili što već radi. Ne podcjenjujem ga i ne govorim prezirno o njemu, samo isti čem tu činjenicu. To se naziva stvaranjem. No je li to stvara čka moć? Ili je stvaralačka moć nešto potpuno druga čije? Stvaralačku moć možete vidjeti na nekoj slici, u nekoj pjesmi, u nekome proznom tekstu, na nekome kipu, u nekoj glazbi. Ona se izražava u skladu s čovjekovom nadarenošću, ovisno o njegovoj većoj ili manjoj sposobnosti; može se raditi o modernome rocku ili o Bachu - ispričavam se što uspoređujem to dvoje, to je gotovo neusporedivo! Mi smo, kao ljudska bi ća, sve to prihvatili kao stvaralačko zato što to donosi glasovitost, novac i položaj. No pitam vas je li to to stvaralaštvo? Može li postojati stvaranje, u najdubljemu smislu te čnost, nost, sve dok riječ i, i, sve dok postoji egocentri č postoji želja za uspjehom, novcem i priznanjem, želja koja tržište opskrbljuje robom? Molim vas, nemojte se slagati sa mnom. Samo ističem neke stvari.
Ne kažem da ja znam što je stvaralaštvo, a da vi to ne znate; to ne kažem. Kažem da se mi nikada ne pitamo o
tim stvarima. Kažem da postoji stanje u kojemu čnosti. nosti. postoji stvaranje bez i najmanje sjenke sebi č
To je zbiljsko stvaranje; njemu nije potrebno da se izražava, nije mu potrebno zadovoljenje vlastite sebičnosti; to je stvaranje. Možda se seks osjeća kao stvaralački i možda je postao zna čajnim upravo zato što su svemu oko nas odre đene granice, poslu, radu u uredu, odlasku u crkvu, sljedbeništvu nekoga filozofa, nekoga gurua. Sve nas je to lišilo slobode i, štoviše, nismo slobodni ni od svoga vlastitog znanja; prošlost je uvijek s nama. Tako smo lišeni i izvanjske i unutarnje slobode; pokoljenje za pokoljenjem, govorili su nam što da radimo, pa je na to uslijedila reakcija: činit ću što želim, što je isto tako ograničeno, zasnovano na užitku, na želji, na sposobnosti. Stoga, kada nema slobode, bilo izvanjske ili unutarnje, a posebno unutarnje, preostaje nam samo jedno, a to se naziva seksom. Zašto tome pridajemo važnost? Pridajete li jednaku važnost oslobođenju od straha? Ne. Ulažete li jednaku energiju, životnu snagu i misao u to da prestanete tugovati? Ne. Zašto? Zašto jedino u seks? Zato što je to nešto čime se najlakše barata; sve ostalo od vas zahtijeva svu vašu energiju, a ona će se u vama moći javiti tek kada budete slobodni. Stoga ljudska bića diljem svijeta toj stvari pridaju strahovitu važnost u životu. A kada ne čemu što je samo jedan dio života pridate strahovitu važnost, sami sebe uništavate. Život je cjelina, a ne samo jedan dio ne čega. Pridate li važnost cjelini, tada seks postaje više-manje beznačajan. Redovnici i svi oni koji su se odrekli seksa okrenuli su svoju energiju prema nekome bogu, ali ona još uvijek vrije u njima, priroda se ne može suzbiti. No,
kada toj stvari pridate vrhunsku važnost, tada postajete izopačeni.
31. AUTORITET Pitanje: Što mislite pod time kada od nas tražite da zajedno mislimo? Namjeravate li time reći da bi svatko
tko vas sluša morao u isto vrijeme i misliti zajedno s vama? Ne mislite li da tako postupate kao guru, navode ći ljude na to da slijede vaše ideje, misli i zaključke? Riječ guru diskreditirana je riječ. Vjerujem da bi trebala označavati onoga tko raspršuje neznanje, a ne osobu koja svoje neznanje pridružuje vašemu. Postoje i druga značenja. Od drevnih je vremena i na Zapadu uvijek bilo gurua: svećenika koji su posredovali između vas i onoga što su oni nazivali Bogom ili Spasiteljem. Postojalo je to i u Indiji. Pitalac kaže: kada traži od nas da mislimo zajedno, ne nameće li nam se ovaj govornik kao guru? Ispitajmo stoga što znači kada ovaj govornik kaže da 'zajedno mislimo'. Misliti zajedno ne znači prihvaćati ono što ovaj govornik kaže. To ne zna či slagati se s idejama i sa zaključcima koje bi on možda iznio, ili ih pak prihva ćati. Ovaj govornik, zapravo, ne iznosi nikakve zaključke, ali nas poziva da 'zajedno mislimo' u tome smislu da i mi i on zajedno promatramo. Promatrajmo i otkrijmo što znači promatrati. Njemu to ne daje nikakav poseban autoritet. Možete vi ovoga govornika promaknuti u autoritet, što bi
bilo kobno, ali on sam nema nikakva autoriteta i odbija bilo kakvo sljedbeništvo. Da izlaže nekakve zaključke, ideale i tako redom, te da prihva ća učenike, tada bi bio u stanju izopačenosti. A ovaj govornik govori ovo isto ve ć posljednjih pedeset godina. Tako u ovome nema natruha autoriteta. Sve je veoma jednostavno: da je ovaj govornik pun predrasuda, da iznosi raznorazne mučne, prisilne, neurotične zaključke, to bi značilo da vam ih želi na silu nametnuti. No, on stalno govori: podijelimo ono što promatramo, kako izvan sebe, tako i u sebi. To je sve. Naoko kao da smo nesposobni da budemo sami, a riječ 'sam' krije u sebi značenje 'samostalan'.(5) Kada smo odista sami, nezatrovani, kada smo odista slobodni, mi smo cjelovito ljudsko biće, Ijudski svijet. No, mi se plašimo da ostanemo sami; uvijek želimo biti u društvu s nekom osobom, ili barem s idejom ili slikom. Biti sam ne znači osamu; u osami ima posebne ljepote: sami še ćete šumom, sami šećete duž rijeke - ne s rukom u ruci s ovom ili onom osobom, već sami u osami, a osama nije isto što i samoća. Krenete li sami u šetnju, promatrat ćete nebo, drveće, ptice, cvijeće i svu ovozemaljsku ljepotu, a možda ćete promatrati i samoga sebe - ne ćete sami sa sobom voditi dijalog, ne ćete svoj teret nositi sa sobom; ostavit ćete ga za sobom. Osama u vama budi osjećaj usamljenosti, ispraznosti, potištenosti. Kada izađete iz osame, ostaje vam još samo ća, a tu nije riječ o nekome zaključku ili vjerovanju - ovo nije nikakva propaganda - zahvaljujući kojemu biste znali na što to treba nalikovati. Samoća vas ne tjera ni u jednome
posebnom smjeru; kada vas netko usmjerava ili vas vodi, postajete rob takva postupka i tako gubite svoju slobodu, potpuno, od samoga početka. Sloboda nije kraj; ona je početak.
32. SPOKOJNOST Pitanje: Vi kao da prigovarate čak i tome što mi
svakodnevno mirno sjedimo da bismo promatrali kretanje svojih misli. Je li to sjedenje, prema vašoj definiciji, vježba, metoda, pa prema tome nešto bez vrijednosti? Pitalac me sada pita što ima loše u tome da netko svakoga jutra mirno sjedi dvadeset minuta, drugih dvadeset minuta tijekom poslijepodneva te uve čer možda još dvadeset minuta ili duže. Što ima loše u tome? ZahvaIjujući mirnome sjedenju, možete se opustiti, možete promatrati svoje mišljenje, svoje reakcije, svoje odgovore na podražaj i svoje reflekse. Kakav je motiv onih koji mirno sjede, bilo da to čine sami ili zajedno s drugima? Kakav motiv stoji iza želje da svakodnevno mirno sjedimo po pola sata? Nije li važno da otkrijemo zašto vi želite tako postupati? Je li to zato što vam je netko rekao da ćete, budete li mirno sjedili, doživjeti parapsihološka iskustva, da ćete steći svojevrstan mir, svojevrsno razmijevanje, svojevrsno prosvjetljenje ili svojevrsnu moć? Pa, budući da ste prilično lakovjerni, plaćate tisuće dolara da biste dobili upute i mantru (6) koju ćete ponavljati. Neki ljudi plaćaju tisuće dolara čovjeku koji će im dati nešto za uzvrat -
posebno neku sanskrtsku riječ - a oni će je onda ponavljati. Plaćate za nešto i dobivate nešto za uzvrat: kakav motiv stoji iza toga? Zašto to činite? Je li to radi neke psihološke naknade? Zato što time što mirno sjedite stječete neku vrstu više svijesti? Ili zato što želite ono što vam je vaš u čitelj obećao? Stoga je važno - prije no što u sve ovo uronimo - otkriti koji je vaš motiv, što vi zapravo želite. No vi tako ne postupate. Tako ste nestrpljivi i lakovjerni; netko vam nešto obeća i vi to poželite. Ispitate li svoje motive, vidjet ćete da je riječ o želji da nešto postignete - poput poslovnoga čovjeka koji želi da zaradi gomilu novaca. To je njegov poticaj. Ovdje je psihološki poticaj u tome da imamo nešto što nam obe ćava neki guru ili učitelj. Pri tome ne postavljate nikakva pitanja o onome što on obe ćava, ne odnosite se s nepovjerenjem prema onome što obećava. No, ako toga čovjeka koji vam nešto nudi zapitate: »Je li to vrijedno truda? Je li istinito? Tko si ti da meni govoriš što da radim?«, tada ćete otkriti da kroz mirno sjedenje, ne shvatimo li vlastite motive, zapadamo u raznovrsne psihološke nevolje uzrokovane obmanom. No ako, dok tako mirno sjedite bez ikakva motiva odnosno dok mirno še ćete sami ili u nečijem društvu, promatrate drveće, ptice, rijeke i sunčevu svjetlost na lišću, u samome tom promatranju promatrate i sami sebe. Ne naprežete se, ne trudite se iz petnih žila da nešto postignete. Onima koji su prihvatili određeni oblik meditacije čini se veoma teškim da ga odbace zato jer im je um već uvjetovan; bavili su se time nekoliko godina i sada se toga drže. Pa ako netko dođe i rekne im:
»Kako li je ovo besmisleno!«, možda će se u nekim rijetkim trenucima urazumiti i reći: »Da, ovo je možda pogrešno«; a tada počinju nevolje, sukob izme đu onoga što oni sami smatraju razumnim i onoga čime su se bavili posljednjih deset godina - borba koja se naziva napretkom, i to duhovnim napretkom! Naš duh uvijek brblja, uvijek ga privlači ova ili ona misao, jedan skup osjetilnih odgovora na podražaj slijedi za drugim skupom odgovora na podražaj. Da biste prekinuli to brbljanje, pokušavate naučiti kako da se usredotočite, prisiljavajući duh da prestane brbljati, pa tako sukob počinje iznova. I upravo to vi radite: brbljate, brbljate, do u beskraj govorite ni o čemu. A ako želite nešto promatrati, drvo, cvijet, obrise planina, morate gledati, morate biti spokojni. No vas ne zanimaju planine ili ljepota brežuljaka, dolina i voda; vi želite nekamo sti ći, nešto postići u duhovnome smislu. Zar nije li moguće biti prirodno spokojan - gledati u neku osobu ili slušati neku pjesmu ili pak mirno slušati što vam netko govori, bez otpora, ne govore ći sam sebi: »Moram se promijeniti, moram u činiti ovo, moram učiniti ono«, jednostavno biti spokojan? Naoko je to od svega najteže, pa vi primjenjujete razne sustave vježbi da biste postigli spokojnost. Vidite li lažnost takva postupka? Primjenjujete neku metodu, neki sustav vježbi, redovitu svakodnevnu rutinu za koje mislite da će vam duh naposljetku dovesti do spokojstva; no on tako nikada
neće postati spokojan; taj je postupak mehani čki, uguran je u beživotni i bezosjećajni obrazac. Vi sve to ne vidite, već želite nešto posti ći, kao, na primjer, inicijaciju! Oh, sve je to tako djetinjasto. Ako spokojno slušate, ne odlučujući o tome je li ovaj govornik u pravu ili u krivu, odnosno govoreći: »Posvetio sam se tome, obećao sam da ne ću odustajati; ja sam ovo ili ono, ili pak nešto tre će«, nego ako ono što se govori slušate bez otpora, tada upravo sada sami sebe otkrivate, tada vam duh tijekom samoga procesa istraživanja postaje spokojnim. Možemo li stoga i mi, obi čni ljudi, sa svim svojim nevoljama i nemirom, biti spokojni i slušati sva naklapanja vlastite misli tijekom njezina kretanja? Je li mogu će sjediti ili stajati, ili pak mirno šetati, bez ikakva požurivanja koje dolazi od nekoga drugoga, bez ikakve nagrade ili želje za nekim izuzetnim nadtjelesnim osjetilnim iskustvima? Počnite na najrazumnijoj razini; tako se može veoma daleko dospjeti.
33. BLIJESAK SVJETLOSTI Pitanje: Što je prosvjetljenje?
Biti prosvijetljen u pogledu čega? Molim vas, budimo razumni. Na primjer, čovjek je prosvijetljen u vezi sa svojim odnosom prema nekome. A to znači da je razumio kako se njegov odnos s nekim drugim zasniva na slici što ga ima o onome drugome, pa ma kako njihov odnos bio prisan. Ta se slika slagala tijekom mnogih godina stalnoga reagiranja, ravnodušnosti, utjehe, zanovijetanja, svega onoga što je uobi čajeno između muškarca i žene. Tako je to odnos između dviju unaprijed stvorenih slika. To mi nazivamo odnosom. E pa, uvidi li tkogod istinitost svega ovoga o čemu govorimo, sam će o sebi reći da je u pogledu toga prosvijetljen. Ili, netko je prosvijetljen u pogledu nasilja: netko jasno, bez izobli čenja, vidi cijelo kretanje nasilja. Ili pak netko vidi kako se tuga ra đa, a prosvijetljen je u pogledu okončanja tuge. No, mi ne mislimo na to, nego na nešto drugo: »Prosvijetljen sam, pričat ću vam o tome, do đite k meni.« Želimo li zaista proniknuti u to što znači prosvjetljenje, blijesak svjetlosti, glas istine, tada se moramo brižljivo zadubiti u pitanje vremena. Takozvani prosvijetljeni ljudi kažu da do prosvjetljenja dolazite s vremenom, postupno, život za životom - ako vjerujete u reinkarnaciju sve dok ne dođete do točke na kojoj postajete prosvijetljeni u pogledu svega. Kažu da je to postupan proces koji se sastoji od iskustva i znanja, stalno kretanje od prošlosti prema sadašnjosti i budu ćnosti, da je to ciklus. A je li prosvjetljenje, taj krajnji cilj, pitanje vremena? Je li to stvar vremena? Je li to postupan proces, naime, proces koji se odvija u vremenu, razvojni proces, postupno bivanje? Moramo shvatiti prirodu
vremena, ne kronološkoga vremena, već psihičkoga ustrojstva u koje se vrijeme može uklopiti: »Nadam se da ću na kraju do toga dospjeti.« Želja, koja je dio nade, kaže: »Na kraju ću tamo dospjeti«. Takozvani prosvijetljeni Ijudi nisu prosvijetljeni, jer čim kažu: »Prosvijetljen sam«, onda nisu prosvijetljeni. Riječ je samo o njihovoj taštini. Oni su poput čovjeka koji kaže: »Odista sam skrušen« - kada neki čovjek to kaže, znat ćete kakav je. Zbiljska skrušenost nije opreka taštini. Skrušenost po činje tamo gdje taština prestaje. Oni koji kažu da su prosvijetljeni, kažu da i vi morate doseći to stanje, korak po korak - provodite u djelo ovo, učinite ono, nemojte to činiti; postanite mojim u čenikom, ja ću vam reći što da radite, nadjenut ću vam indijsko ime, ili pak novo kršćansko ime, i tako redom. A vi, kao nerazumno ljudsko biće, prihvaćate svu tu besmislicu. I pitate što je najviše prosvjetljenje? Duh u kojemu nema sukoba, osjećaja napora, osjećaja da nekamo idemo, da se krećemo, da nešto postižemo. Moramo razumjeti ovo pitanje psihološkoga vremena, stalno bivanje, ili pak nebivanje - što je jedno te isto. Kada pusti korijena u vašemu duhu, to bivanje uvjetuje sve vaše mišljenje, sve vaše postupke; tada se javlja i uporaba vremena kao sredstva kojim se nešto postiže. No, postoji li tako nešto kao što je bivanje? »Nasilan sam, bit ću nenasilan.« A to zna či da je bivanje zapravo ideja. Nasilan sam, a naumio sam da ne budem nasilan, te time stvaram dvojnost: nasilno i nenasilno, pa iz toga proizlazi sukob. Ili pak kažem: »Moram sam sebe obuzdavati, suzbijati, raščlanjivati, moram oti ći psihologu, moram oti ći psihoterapeutu. «
Ne stvaramo li nikakve opreke, ono što ostaje kao činjenica jest nasilje. Činjenica. Nenasilje je nečinjenica. Ako vi vidite istinitost činjenice da sam ja nasilan, ovaj je sukob između dviju opreka izazvan pojmom nenasilja, a sama ne-činjenica nema nikakve vrijednosti. Da biste mogli promatrati cijelo kretanje nasilja, ljutnje, ljubomore, mržnje, nadmetanja, oponašanja, sukladnosti, učinite to bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva. Postupite li tako, to će biti kraj nasilju, naime, neposredni opažaj i postupak. Tako vidimo da blijesak svjetlosti, taj smisao vrhunske zbilje, nije stvar vremena. Bilo bi to suprotno cijeloj psihologiji religijskoga svijeta, suprotno kršćanskome pojmu duše, pojmu Spasitelja i pojmu krajnjega cilja. Opažaj je isto što i postupak, a ne da iza opažaja slijedi vremenski razmak, pa tek onda postupak. U vremenskome se razmaku rađa ideja. Naš se duh, mozak, cijelo čovjekovo živčano i psihičko ustrojstvo, mogu osloboditi toga vremenskog tereta koji je težak milijune godina tako da mi nešto jasno uvidimo, pa će nam prema tome i postupak neminovno biti neposredan. Taj će postupak biti razuman, a ne nerazuman, te se može objasniti logi čki i sa stanovišta zdravoga razuma. Do toga se krajnjeg cilja, a on je istina, ne stiže s vremenom. Do istine se nikada ne stiže; ona je ovdje, ili pak nije ovdje.
34. IZVANOSJETILNA ISKUSTVA Pitanje: Ljudi govore o iskustvima s onu stranu granica osjetila. Kao da su svi očarani takvim iskustvima, ali se čini da je život onih koji se na takva iskustva pozivaju
isto tako osrednji kao i ranije. Kakva su to iskustva? Jesu li ona dio prosvjetljenja ili korak prema prosvjetljenju? A ako jesu, što je prosvjetljenje? Zar nije čudno da vi stalno govorite o prosvjetljenju, o onome što je rekao ovaj govornik ili o onome što je rekao netko drugi? Nikada ne kažete: »Pogledajte, ovo je moj život. Svladala me velika bol, tuga; kako da sve to razriješim?« Gdje god je ovaj govornik bio, uvijek su se javljala ovakva pitanja. Ne postavljate pitanje o tome kako ćete živjeti u ovome svijetu koji je toliko izopačen, u kojemu nema pravde, a i vi ste dio svega toga. Zašto ne postavimo sebi zaista duboko i temeljno pitanje o sebi samima? Zašto nikada ne pitamo: »Kao da nikada nisam volio: poznajem sve opise ljubavi, znam da, kada svojoj djevojci ili ženi kažem 'volim te' - znam da to nije ljubav, da je to spolna privlačnost, osjetilni užitak, želja, drugarstvo; znam da sve to nije ono što može procvasti cvijećem Ijubavi, što ima svoju ljepotu, što ima svoju stvaralačku moć?« No vi se raspitujete za prosvjetljenje. Zašto? Zar zato što ste uplašeni, što ne možete podnijeti da uvidite kakvi ste zapravo - da uvidite bezvrijednost, ružno ću, sićušnost, običnost, osrednjost svega toga? A ako i
otkrijete kakvi zbilja jeste, kažete: molim vas, pomozite mi, recite mi što da radim. Tada u igru ulazi lik oca. Mi se očito nikada ne suočavamo sami sa sobom. Izbjegavamo to pod svaku cijenu. Zato se i pokazujemo toliko nerazumnima kada nas drugi žele iskoristiti. Zaista tragično: odrasli ljudi - barem mi mislimo da smo odrasli - koji se sa svime ovime igraju i ne dospijevaju do korijena stvari, a taj smo korijen mi sami. Netko nas mora prisiliti, potaknuti, primorati na to da se suo čimo sami sa sobom. Nikada se, nikada i ni u kakvim okolnostima, s time ne suočavamo; zbog toga u nama i ne dolazi ni do kakve promjene. Život, svakodnevno življenje, golemo je, strahovito iskustvo, sa svim svojim radostima, užicima, tjeskobama, svojim bremenom tuge i nepravde koja nas odasvuda okružuje; i sa siromaštvom, prenapučenošću, zagađenošću okoliša; i s nedostatkom energije u nama samima. Život je tako složeno iskustvo. A nama je on dosadan. Ne možemo se s njime suo čiti. Ne osjećamo se odgovornima za njega. Sami sebe odvajamo od svega. To je odvajanje prijetvorno, nestvarno, nerazumno, zato što smo mi isto što i taj život, što smo ga mi stvorili, i to svatko od nas. Mi smo dio svega, a ne želimo se s time suočiti. I tako, dosa đujući se, iscrpljeni otrcanošću života, odlazimo k nekome s molbom da nas uvede u nekakve tajne, da nam nadjene novo ime, te mu za to plaćamo u nadi da ćemo doživjeti neka nova iskustva.
Stoga moramo razumjeti narav svojega svakidašnjeg života, svakodnevnoga uzrujavanja, svakodnevne ljutnje, dosade, usamljenosti i očaja. A umjesto da se sa svime time suočimo, da to shvatimo, da to temeljito raščistimo, priželjkujemo neka nadnaravna izvanosjetilna iskustva, a nismo shvatili čak ni na koji način naša osjetila odgovaraju na svakodnevne podražaje. Kada netko ovo odista shvati i počne živjeti tako da mu život bude čist od svakodnevne dosade, usamljenosti, bolne čežnje za nečim boljim, kada se oslobodi od svega ovoga i u dubini duše bude pro čišćen te kada krene oslanjajući se na ovakve temelje, tada će, kada prijeđe s onu stranu granice, uvidjeti da je um koji traži izvanosjetilna iskustva još uvijek uvjetovan osjetilima. A tada se javlja um koji uop će nema nikakvih iskustava.
35. UVID Pitanje: Uvid je riječ koju upotrebljavamo da bismo opisali nešto što sagledavamo na nov na čin, odnosno
neku promjenu kuta gledanja. Takav uvid svi poznajemo. No čini se da se uvid, o kojemu vi govorite, veoma razlikuje od takva uvida. Kakva je narav uvida o kojemu govorite?
Ako ste nešto razumjeli uz potpuni uvid u to, ta ć e se č injenica injenica u cijelosti odraziti na vaš svakidašnji život.
Prvi se dio ovoga pitanja odnosi na vrstu pokusa koji se izvode na majmunima. Objesite o nešto snop banana, majmun će uzeti štap i udarati po snopu, sve dok banane ne padnu na tlo; kaže se da je taj majmun nešto uvidio. Drugi će pak majmun slagati stolice jednu na drugu i tako se popeti do banana. I to se naziva uvidom. Postoje i pokusi sa štakorima; štakore tjeraju da izvode svakojake majstorije, da pritišću ovu ili onu tipku kako bi došli do hrane. I to se naziva uvidom. Tijekom pokusa, metodom pokušaja i pogreške, stalno pokušavajući sad s ovom, sad s nekom drugom tipkom, životinje napokon pritisnu pravu tipku i vratašca se na kavezu otvaraju. Ovaj se proees takozvanoga uvida u biti zasniva na znanju i upravo tako svi mi i postupamo. Možda to nećete nazvati uvidom, ali je ovo stvarni proces prema kojemu se odvijaju naši postupci. Pokušajte ovako; ako ne ide, pokušajte onako. U medicinskom, tjelesnom, seksualnom i takozvanome duhovnom smislu mi cijelo vrijeme tako postupamo. Pokušavamo, izvodimo pokuse i dolazimo do ne čega što se pretvara u stečeno znanje, te djelujemo polazeći od toga znanja. To se naziva uvidom. Govorimo o nekome uvidu koji se u potpunosti razlikuje od ovoga. Kada majmun pritisne tipku i polu či neki ishod, njegov mozak bilježi, pamti da se tom tipkom polučuje taj i taj rezultat; to postaje automatskim postupkom. Tada izvođač pokusa promijeni tipku. Majmun pritisne prvobitnu tipku, no ništa se ne dogodi i on se
zbuni. Upravo se to i vama događa. Tijekom pokusa, zahvaljujući metodi pokušaja i pogreške, pronalazite način života koji vam odgovara. To se onda naziva uvidom. Taj se uvid zasniva na ponavljanju onoga što znate. Znanje se stje če ili odbacuje. Taj se uvid uvijek zasniva na znanju, a znanje je isto što i prošlost. Nema znanja o sadašnjosti ili o budu ćnosti. Mozak nam je naviknut na jednu tipku, na jedan obrazac; neće prihvatiti temeljnu promjenu jer, baš kao ni majmun, ne zna u čemu se ona sastoji; a ako se tipke budu neprestano mijenjale, on će odustati, neće se više ni maknuti; ukočit će se i neće znati što da radi. Sve to vidite u svojemu vlastitom biću: budući da ne znate što treba učiniti, jurite naokolo pitaju ći druge koju tipku da pritisnete. Mi ovdje govorimo o ne čemu što je veoma ozbiljno. Ova stalna promjena koja se događa širom cijeloga svijeta donosi sa sobom osjećaj nedjelatne ukočenosti. Čovjek tu ne može ništa u činiti. Može otići u samostan, ali je to odveć nezreo, odveć djetinjast odgovor na nešto izuzetno sa čime se suočavamo. Tako da, osim ako ne dođe do promjene u samim moždanim stanicama, puko pritiskanje tipaka znači samo ponavljanje jednoga te istoga procesa. Osim ako ne doživi korjenitu promjenu, naš će mozak - koji se sastoji od milijuna, trilijuna ili ma kojega broja stanica - ponavljati stari obrazac, sam sebe preinačujući, u neizvjesnosti, nesiguran, u uko čenosti nedjelovanja, te budući da je ukočen, otputit će se i od nekoga drugoga zatražiti pomoć. Svi mi upravo tako postupamo.
Može li u tim moždanim stanicama do ći do promjene ne zahvaljujući operaciji, ne zahvaljujući nekim novim drogama, ne kao ishod nekih novih na čina znanstvenoga istraživanja? Ako je to nemogu će, mi ćemo i dalje do u beskraj ponavljati isti obrazac: izvjesnost-neizvjesnost, izvjesnost-neizvjesnost. Kažem da u njima može do ći do promjene. Ovo kretanje od izvjesnosti do neizvjesnosti i obrnuto jest vremenski obrazac. Naš je mozak navikao na taj obrazac, pa se zbog toga i javljaju sva ova pitanja o prosvjetljenju, sustavima vježbi i tako redom. Ovaj govornik kaže da u tim stanicama može doći do promjene, i to na posve razuman, a ne na neki obmanjivački, nestvaran, romanti čan način. Mozak, duh, pa tako i živci, sve to kao cjelina može samo sebe promatrati. A to zna či da tu nema usmjerenja, nema motiva. Kada nema motiva ni usmjerenja, ve ć je došlo do promjene u kretanju. Mozak je navikao na to da funkcionira na temelju motiva, pa kada u promatranju nema motiva, time se mijenja cijelo kretanje prošlosti. Kada nema motiva, kada nema usmjerenja, duh postaje bezuvjetno spokojan. Postoji unutarnje promatranje, a to je promatranje - uvid. Prema tome, razbijen je i obrazac na koji su moždane stanice bile naviknute. Mi smo svi odgojeni na uzorima - veće, plemenitije, bolje. Uzor je postao važniji od 'onoga što jest'. To 'što jest' i uzor u međusobnoj su opreci, pa iz te opreke može izbiti sukob. Pogledajte kako postupate: uzor je nešto što je misao stvorila da bi se uzdigla iznad 'onoga što jest' ili da bi budućnost upotrijebila kao polugu kojom
će pomaknuti 'ono što jest'. Vi se u baratanju sa činjenicom služite ne-činjenicom. Zato od svega toga i nema nikakva ploda; na taj na čin nikada ne može do ći
do promjene. Sve je ovo tako jednostavno kada ga jednom sagledate. Odbacite uzor zato jer je bezvrijedan i promatrajte samo činjenicu. Odbacivanjem ste uzora izmijenili obrazac kojemu su se pokoravale moždane stanice; mozak je živio u skladu s tim obrascem, a sada je taj obrazac razbijen. Živjeli smo u nadi da ćemo se postupno promijeniti; tada smo uvidjeli da je postupnost zapravo samo ponavljanje jedne te iste stvari, njezino preinačavanje, ponavljanje, preinačavanje pa da prema tome tu i nema neke temeljne promjene. Kada to uvidite, mijenja se ustrojstvo cijeloga mozga: to je uvid.
36. S ONU STRANU SVAKE MJERE Pitanje: Mislim da mogu sam rješavati svoje probleme. Nije mi potrebna ničija pomoć. Imam u sebi snage da to u činim, ali i pored toga dolazim ovamo da bih primio - ili ako vam se ta riječ ne sviđa, da s ostalima podijelim nešto što je čovjeku nemjerljivo, nešto što je
silno duboko i lijepo. Možete li vi to podijeliti sa mnom? Č ovjek đe ovjek svoje probleme može riješiti bez tu đ pomoć i; i; sami smo ih stvorili u okviru odnosa s drugima, pa kako god bili nezamjetljivi, kako god bili površni ili veliki, mogu se riješiti ako u njihovo
rješavanje uložimo i srce i um naime, ako nismo nemarni i lijeni.
No, pitalac ide mnogo dalje od ovoga. Dolazi ovamo da bi s drugima podijelio nešto 'što je čovjeku nemjerljivo' ,prema Coleridgeovim (7) riječima, nešto s onu stranu svake mjere, nešto što se ne može dobiti u crkvama. Prvo što treba učiniti jest da budemo jasni u vezi s time što mislimo pod mjerom - pitalac se, naime, poslužio riječ ju 'nemjerljiv'. Mi možemo mjeriti udaljenost. Može se mjeriti i takozvana progresivna evolucija. Netko je ju čer bio ovakav; susrevši se sa sadašnjošću, to se 'jučer' preinačilo i prelazi u budućnost. To se može mjeriti. Misao je materijalan proces koji se može mjeriti - površnost nečijega mišljenja, dublje i najdublje misli. Veća i manja količina nečega uvijek se mogu mjeriti. Usporedba je proces mjerenja. Mogu se mjeriti i oponašanje i me đusobna sukladnost. Sve dok postoji mjerenje, naš um može funkcionirati samo u okviru toga mjerenja. Zahvaljuju ći vježbi i navici, naš je duh, to jest mozak, stekao naviku da sve mjeri. Ima li ičega što nije mjerljivo? Postoji li tako nešto? Mogu li duh, to jest mozak, a i srce, jer su oni jedno, može li se cijelo to ustrojstvo osloboditi mjerenja? Mozak - koji je, tijekom milijuna i milijuna godina, s vremenom evoluirao - zajednički je cijelome čovječanstvu. Možda se nama ne mili da tako gledamo na to jer smo se navikli na zamisao da je naš mozak nešto individualno, pa taj pojam individualnosti ve ć
tisućljećima postoji kao tradicija. Taj mozak neprestano nešto mjeri - više, manje, bolje i najbolje - neprestano funkcionira po tome obrascu. No pitalac dolazi ovamo da bi s drugima podijelio nešto što je čovjeku nemjerljivo. Kako ćemo onda otkriti postoji li nešto s onu stranu svake mjere, nešto što je s onu stranu granica svakoga vremena - zato što je vrijeme isto što i mjerenje? Vrijeme je kretanje. Misao je kretanje. Vrijeme je misao. Misao se rađa iz sjećanja, iskustva, znanja. Ona je materijalan proces, budu ći da se sjećanje pohranjuje u moždanim stanicama. Sve što stvara mozak materijalan je proces. Uvid je sveukupan opažaj cijeloga toga složenog kretanja mjerenja. Takav uvid možete imati samo kada opažate bez prethodnoga znanja, i to zato što, ako se služite znanjem, onda se ono uvijek može s nečim uspoređivati, mjeriti. Uvid nije mjerljiv. Uz takav se nemjerljivi uvid odvijanje cijeloga kretanja usporedbe ne samo sagledava, nego se smjesta i okon čava. Iskušajte to; ne morate ništa prihva ćati na govornikovu riječ. Što onda znači 's onu stranu svake mjere'? Da bismo to otkrili, moramo biti slobodni od straha, od onoga duboko ukorijenjenoga, svjesnoga ili nesvjesnoga straha. Strah je nešto što se može promatrati, razrješavati, zato što korijen straha - ne razne grane i lišće toga drveta, nego korijen - jest vrijeme. Čovjek se boji sutrašnjega dana. Boji se onoga što se dogodilo. Tjelesne boli koju je proživio više nema, ali je ostao
strah da bi se ona mogla ponoviti. U psihološkome pak smislu, kada netko učini nešto loše, nešto nepošteno, u njemu se javlja strah. U psihološkome smislu, strah je vrijeme: »Bojim se da ću umrijeti. Sada sam živ, ali se užasavam onoga što bi se moglo dogoditi«; to je mjerenje u vremenu. Korijen su straha vrijeme i misao. Uvid u ovo zna či potpuno okončanje straha. Okončanje straha znači da smo razumjeli što je vrijeme i da je naše tuge nestalo. Tek ako su nam duh i mozak očišćeni od tuge i straha, može se u nama javiti nešto drugo. No, mi želimo biti u to sigurni, želimo jamstvo za to, kao za dobar sat: to je trgovački mentalitet. Nema nikakva jamstva i u tome i jest ljepota. Čovjek to mora u činiti radi same stvari, a ne radi nagrade. A za većinu je ljudi to veoma teško. Dajemo li nešto u zamjenu, to je čin mjerenja. Može li vam, stoga, duh biti slobodan od svakoga mjerenja - posebno u odnosima s drugima, što je još teže? Kada je čovjek slobodan od svakoga mjerenja, tada se doga đa nešto potpuno drugačije. Kada se ono što se zbiva s onu stranu granica mjerenja može opisati, više nije nemjerljivo. Možete opisati planinu, njezin oblik, njezine obrise, sjenke; možete je naslikati, napisati pjesmu o njoj, no sve to nije planina. Sjedimo u dolini i kažemo: »Molim vas, pričajte nam o planini.« Ne odlazimo do planine. Želimo udobnost. A postoji nešto s onu stranu svake mjere.
37. SVIJEST
Pitanje: Što je naša svijest? Postoje li razli čite razine
svijesti? Postoji li neka svijest s onu stranu granica svijesti kakvu obično poznajemo? Je li mogu će isprazniti sadržaj svijesti? Možemo se služiti riječima i iznositi opise, ali ono čemu na taj način nadijevamo ime i što opisujemo nije činjenica, pa se stoga nemojte zapletati u opise. Što je naša svijest? Je li rije č o tome da imamo svijest o nečemu, da smo svjesni ne čega što se doga đa, ne samo izvan nas, nego i u nama; to je jedno te isto kretanje. Naša je svijest proizvod odgoja, kulture, rase koju smo naslijedili i plod našega vlastitog truda. Sva naša vjerovanja, naše dogme, obredi, pojmovi, ljubomora, tjeskoba, užitak, ono što zovemo ljubavlju sve je to naša svijest. Ona je ustrojstvo koje je evoluiralo tijekom tisućljeća i tisućljeća kroz ratove, u suzama, u tuzi, u potištenosti i u oduševljenju: sve to čini našu svijest. Neki kažu da svijest ne možete izmijeniti. Možete je preinačiti, možete je učiniti uglađenijom, ali je morate prihvatiti, napraviti od nje najbolje što možete; ona je tu. Bez sadržaja svijest, kao što znamo, ne postoji. Pitalac me pita je li moguće svijest isprazniti od cijeloga njezina sadržaja - tuge, razdora, borbe, strašnih odnosa među Ijudima, svađa, tjeskobe, ljubomore, naklonosti, čulne privlačnosti? Može li se taj sadržaj isprazniti? A ako se isprazni, hoće li se pojaviti neka druga vrsta svijesti? Ima li svijest različite slojeve, različite razine?
U Indiji su drevni narodi svijest dijelili na nižu, višu i još višu svijest. Takve podjele ukazuju na nešto što se mjeri, jer čim postoji podjela, mora postojati i mjerenje, a tamo gdje postoji mjerenje, mora postojati i napor. Kakve god razine svijest mogla imati, one se još uvijek nalaze unutar granica svijesti. Podjela svijesti jest mjerenje, pa je prema tome rije č o misli. Što god je svijest zajedno sastavila, dio je svijesti, ma koji god način vi odabrali da to podijelite. Moguće je potpuno isprazniti sadržaj svijesti. Bit je toga sadržaja misao koja je zajedno sastavila naše 'ja' ono 'ja' koje je častohlepno, lakomo i agresivno. To 'ja' jest bit sadržaja svijesti. Može li to 'ja' sa svim svojim sebičnim ustrojstvom u potpunosti nestati? Ovaj vam govornik kaže: » Da, može nestati, i to potpuno. « To znači da nema središta iz kojega vi djelujete, nema središta iz kojega vi mislite. Središte je bit mjerenja, a mjerenje je opet napor bivanja. Može li se to bivanje okončati? Možda ćete reći: »Vjerojatno može, no ako okon čamo to bivanje, što dolazi nakon njega?« Najprije sami otkrijte može li se to bivanje okončati. Možete li odbaciti, okon čati nešto što volite, u čemu duboko uživate, i to bez ikakva motiva, ne tako što ćete reći: »Mogu to učiniti ako postoji nešto što dolazi iza ovoga«?
Možete li smjesta okon čati nešto što vam pruža veliki užitak? Vidite kako je to teško. Kao u slučaju čovjeka koji puši: tijelo mu je zatrovano nikotinom i kada prestane pušiti, tijelo mu čezne za nikotinom, pa da bi udovoljio tijelu, on pribjegava nečemu drugom. Možete li stoga nešto okon čati, razumno, jasno, a da pri tome ne budete motivirani nagradom ili kaznom? Sebičnost se prikriva na različite načine, u traženju istine, u službi društvu, u prodavanju samoga sebe radi neke osobe, ideje ili pojma. Ovoga moramo biti nevjerojatno svjesni, a to zahtijeva energiju, svu onu energiju koja se sada rasipa na sukobe, na strah, na tugu, na sve mukotrpne životne napore. Ta se energija rasipa i na takozvanu meditaciju. Meditacija zahtijeva silnu energiju, ne fizičku energiju, nego onu energiju koja se nikada ne rasipa. Tada se svijest može isprazniti, a kada se isprazni, mi možemo ili ne moramo otkriti da tu još ne čega ima, to stoji do nas. Možda će se to nešto nekome više svi đati ako za nj dobije jamstvo, no nikakva jamstva tu nema.
38. OSREDNJOST Pitanje: Zašto se gotovo sva ljudska bića, i pored svo-
je nadarenosti i sposobnosti, pokazuju osrednjima? Za sebe znam da sam osrednja osoba. Kao da se nisam kadar probiti izvan te osrednjosti.
Jeste li svjesni toga da ste osrednja osoba? Odgovorite sami sebi. Osrednje znači ni visoko ni nisko, ono što lebdi upravo između obojega. Veliki slikari, veliki glazbenici, veliki arhitekti, svi oni imaju izuzetne sposobnosti i izuzetnu nadarenost, ali su u svakodnevnome životu nalik na vas ili na mene, na bilo koga drugog. Ako ste svjesni toga da ste osrednja osoba, što to znači? Možda ste silno nadareni kao pisac, slikar, kipar, glazbenik, učitelj, ali je sve to izvanjska odjeća, izvanjsko razmetanje ispod kojega se krije unutarnje siromaštvo. Budući da smo u svojoj nutrini siromašni, uvijek težimo k tomu da postanemo nešto plemenitije. Pokušaj da tu nedostatnost nadoknadimo posljednjim političkim naklapanjima, najsuvremenijim obredima, najnovijim oblicima meditacije, najsvježijim ovim ili onim, sve je to čin osrednjosti. Ovaj se osjećaj osrednjosti izvana pokazuje kao pristojan izgled. A postoje i drugi oblici pobune protiv osrednjosti: hipiji, dugokosi, neobrijani, najnoviji otpadnici; sve je to isti pokret. Ili se pak pridružujete nekoj zajednici zato što u vašoj nutrini nema ničega; pridružujući se drugima, postajete značajni, na neki način djelujete. Kada ste svjesni ove osrednjosti, ovoga posvemašnjega osjećaja nedostatnosti, ovoga osjećaja duboke usamljenosti koja u vama izaziva nezadovoljstvo, vidite da tu osrednjost zaklanjaju raznorazni čovjekovi postupci. Ako ste toga svjesni, što zna či ta vaša usamljenost, ta vaša nedostatnost? Čime tu nedostatnost mjerite? Mjerenju nema granica; mjerite, i mjerite, i mjerite; to je beskonačno. E pa, može li to poredbeno promatranje prestati? Ako može, ima li tu mjesta nedostatnosti?
Iz ove se osrednjosti, kojoj smo, izgleda, svi podložni, možemo izbaviti kada se odreknemo sklonosti prema usporedbi, prema mjerenju. To vam daje golemu slobodu. Tamo gdje postoji potpuna psihi čka sloboda, nema osjećaja osrednjosti. Svi vi zajedno ne pripadate toj vrsti ljudi - među vama postoji posve drugačije raspoloženje.
39. VEZANOST Pitanje: Vezanost potiče svojevrsnu razmjenu osjećaja, ljudsku toplinu, a to je, kako se čini, naša temeljna potreba. Nevezanost izaziva hladnoću, nedostatak na-
klonosti, prekid u odnosima; isto tako njome druge možemo duboko pozlijediti. Kao da nešto nije u redu s ovakvim pristupom. Što vi kažete? Riječ 'vezati se' znači prianjati uz nešto, držati se nečega, osjećati da vi nekome pripadate i da taj netko pripada vama. Njegovanje nevezanosti može uroditi nedostatkom naklonosti, hladnoćom, prekidom u odnosima, jer je riječ o njegovanju opreka. Naravno da će se to i dogoditi. Ako je nevezanost opreka vezanosti, tada je ta nevezanost ideja, pojam, zaklju čak što ih je misao iznijela kao plod spoznaje da vezanost izaziva mnoštvo nevolja, mnoštvo sukoba, Ijubomore i tjeskobe. Stoga misao kaže: »Mnogo je bolje biti nevezan.« Nevezanost je ne-činjenica, dok je vezanost činjenica. Kada postoji vezanost, njegovanje je nevezanosti
kretanje prema obmani, a u toj obmani čovjek postaje hladan, krut, pun je gor čine, odvaja se od ostalih i u njemu nema nikakva osjećaja naklonosti. A mi svi upravo to činimo: živimo u okviru ne-činjeniee. Možete li se suočiti sa činjenicom da ste vezani - i to ne samo uz neku osobu, neku ideju, neko vjerovanje, nego i uz svoja vlastita iskustva, što je još mnogo opasnije? Vlastita vam iskustva donose osjećaj ushićenosti, osjećaj da ste živi. Ako je svjestan toga da je vezan, čovjek vidi i sve posljedice te vezanosti - tjeskobu, nedostatak slobode, ljubomoru, ljutnju, mržnju. No u vezanosti postoji i osjećaj sigurnosti, osjećaj stalnosti, osjećaj da smo čuvani, zaštićeni. A isto tako postoji i onaj tko posjeduje i onaj tko je posjedovan, pa iz toga slijede ljubomora, tjeskoba, strah i sve ostalo. Uviđate li posljedice svega ovoga - ne opis, nego stvarnost? Vezujem se za vas nastoje ći da se izvučem iz svoje osamljenosti i ta vezanost, izrastajući iz moje osamljenosti, kaže: »Volim te.« Osjećam vezu između nas zato što ste i vi u istome položaju. Dvoje ljudi prianjaju jedno uz drugo nastoje ći da se izvuku iz osamljenosti, iz potištenosti, iz nesre će. I što se događa? Ja ne prianjam uz vas, nego uz ideju, uz nešto što će mi pomoći u mome bijegu od samoga sebe. Možda ste vezani uz neko iskustvo, neki doga đaj koji je u vama izazvao veliko ushićenje, jak osjećaj oduševljenja, osjećaj moći, osjećaj sigurnosti, i uz to
prianjate. A što je s tim iskustvom koje ste neko ć doživjeli? Zabilježeno je u umu i vi ga se držite. To nešto čega se držite sada je mrtvo, a i vi se pretvarate u mrtvaca. Ako sve to uvi đate, bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva, samo promatrajte, pa ćete vidjeti da vam vaš uvid cijelu stvar pokazuje kao na dlanu. Kada se jednom javi taj uvid, sama stvar potpuno nestaje i više niste vezani.
40. ŠKOLE I ZAKLADE Pitanje: Toliko ste govorili protiv organizacija, pa zašto
onda imate vlastite škole i zaklade? I zašto vi sami govorite na skupovima? Nekoliko je nas smatralo nužnim da imamo vlastitu školu. Riječ 'škola' dolazi od gr čke riječi koja označava dokolicu - dokolicu namijenjenu za učenje, mjesto na kojemu cvjetaju i učitelji i učenici, mjesto na kojemu se odgaja novo pokoljenje, zato što svrha škole nije samo u tome da ljudska bića izbacuje iz sebe kao što se izbacuje mehaničko, tehnološko oru đe - premda su u životu nužni i posao i karijera - nego i da u čini da ona cvjetaju kao ljudska bića, bez straha, bez smu ćenosti, u potpunoj cjelovitosti. A kako se takvo 'dobro' ljudsko biće može odgojiti? Riječ 'dobar' ovdje koristim u njezinu pravome značenju, ne kao oznaku pristojna izgleda, nego kao oznaku cjelovitoga, neraskidanoga, nerastrganoga ljudskog bića. Iako je veoma teško naći
učitelje koji bi bili 'cjeloviti', u Indiji (gdje postoji pet-šest škola), u Kaliforniji, u Kanadi i u Engleskoj pokušavamo pokazati da su te škole prava središta u kojima je moguće život razumjeti i shvatiti. Takva su mjesta neophodna; zbog toga i imamo te škole. Možda uvijek i nismo uspješni, ali će možda nakon deset godina jedno ili dvoje ljudi izaći iz njih kao potpuna ljudska bi ća. Zaklade u Americi, Kanadi, Indiji i u Engleskoj postoje samo zato da bi se bavile izdavanjem knjiga, organiziranjem ovakvih skupova, pružanjem pomoći školama, a ne kao središta u kojima se postiže 'prosvjetljenje' i tome slično. I nitko iz toga ne izvla či nikakvu dobit. A zašto ja govorim? Često su me to pitali: »Zašto nakon pedeset godina još uvijek rasipate energiju kada se očito nitko ne mijenja? Zašto se mučite oko toga? Je li to neki vid zadovoljenja vlastite taštine? Crpete li energiju iz toga što drugima govorite o tim stvarima, pa stoga ovisite o slušateljstvu?« Sve smo to već nekoliko puta prošli. U prvome redu, ne ovisim o vama kao o skupini koja dolazi ovamo da bi slušala mene kao govornika. Ovaj govornik nije vezan uz neku posebnu skupinu niti mu je nužno da pred sobom ima neki skup. Pa što je onda njegov motiv? Mislim da čovjek, kada vidi nešto istinito i lijepo, želi drugima o tome govoriti, zbog naklonosti, zbog sućuti, zbog ljubavi. Ako ima onih koje to ne zanima, u redu, ali se oni koje to zanima možda mogu okupiti na jednome mjestu. Možete li cvijet pitati zašto
raste, zašto miriše? Iz istoga razloga govori i ovaj govornik.
41. ODGOVORNOST Pitanje: Kažete da moj um u osnovi funkcionira to čno na isti način kao i svačiji drugi. Zašto me to čini odgo
vornim za cijeli svijet? Ono što je ovaj govornik rekao jest da ljudska bića, kamo god da po đemo, svugdje na svijetu, pate, u sukobu su, osjećaju tjeskobu i žive u neizvjesnosti. Veoma je malo, kako psihi čke, tako i fizičke sigurnosti; postoji strah, postoje usamljenost, očaj i potištenost. To je zajednička sudbina ljudskih bića; ma gdje živio, u Kini, Japanu, Indiji, Americi, Rusiji ili ovdje - svatko kroz to mora proći. To je Ijudski život. A kao ljudsko bi će, vi ste u psihološkome smislu isto što i svi ljudi na ovome svijetu. Niste odvojeni od ispaćena, tjeskobna i usamljena čovjeka u Indiji ili u Americi. Vi ste svijet i svijet ste vi. To je činjenica koju shvaća vrlo malo Ijudi, i to ne kao filozofski pojam, ideju, nego kao činjenicu kao kada vas boli glava. A kada čovjek to u potpunosti shvati, javlja se pitanje: u čemu je moja odgovornost? Jedni drugima postavljamo to pitanje. Kada shvatite, ne na riječima, nego kada u kostima osjetite da više niste pojedinac - a to je veliki šok za ve ćinu ljudi, jer mi mislimo da naš um, naši problemi, naša tjeskoba pripadaju nama kao osobi - kada čovjek uvidi istinitost te činjenice, u čemu je onda naša odgovornost? U čemu je
naša odgovornost, gledano u općim razmjerima - ne samo odgovornost za vlastitu obitelj, ženu i djecu, ve ć za cijelo čovječanstvo, jer smo mi isto što i čovječanstvo? Imamo svoje obmane, predodžbe o Bogu, predodžbe o nebesima, obrede, to čno kao i svi ostali ljudi na svijetu, samo pod druga čijim nazivom, ali je obrazac isti. Kakva je vaša reakcija kada osjetite da ste vi isto što i čovječanstvo? Kako odgovarate na taj izazov? Kako se suočavate s bilo kojim izazovom? Budete li se s njime suočavali sa svoga staroga pojedinačnog stanovišta, vaš će odgovor, prirodno, biti potpuno neprimjeren i djelomičan, bit će prilično traljav. Zato morate otkriti kako izgleda vaš odgovor na ovaj veliki izazov. Suo čava li se vaš duh s time dostojanstveno ili je popra ćen svim vašim strahovima, tjeskobama, sitnim brigama o samome sebi? Odgovornost ovisi o vašemu odgovoru na taj izazov. Je li riječ samo o nemirnome drhtaju, o romanti čnome zovu, ili pak o nečemu dubokome zbog čega će se preobraziti cijeli vaš način gledanja na život? Onda više nećete biti Britanci, Amerikanci ili Francuzi. Hoćete li sve to odbaciti? Ili ćete se tek poigravati s mišlju da je to veličanstvena utopijska zamisao?
42. HITNOST PROMJENE
Pitanje: Kada vas slušam, u meni se javlja osjećaj da je hitno da se promijenim. Kada se vratim kući, taj osjećaj blijedi. Što da radim?
Što da radite? Je li taj osjećaj hitnosti uzrokovao ovaj govornik ili je kako utjecao na nj? Dok ste ovdje, osjećate da ste u škripcu, ali kada odete odavde, više nije tako. To znači da vas je netko izazivao, utjecao na vas, na nešto vas navodio, u nešto vas uvjeravao, a kada to prođe, opet ste tamo gdje ste i bili. E pa, što da radimo? Molim vas, razmislimo o ispravnome odgovoru na ovo. Što da radimo? Izdaleka sam došao na ovaj skup. Krasan je dan. Podigao sam šator i zaista me sve ovo zanima. Čitao sam, ne samo o onome što govori ovaj govornik, nego i o mnogim drugim stvarima. Poznata su mi krš ćanska i budistička shvaćanja, hinduistička mitologija, a bavio sam se i raznim oblicima meditacije, TM-om, tibetanskom, hinduističkom i budističkom meditacijom. No, sve me to ne zadovoljava, pa dolazim ovamo i slušam. A jesam li spreman na to da slušam u potpunosti? Ne mogu potpuno slušati ako sam ovamo sa sobom donio sve svoje znanje. Ne mogu slušati ili učiti, odnosno bilo što u potpunosti razumjeti, ako pripadam nekoj sekti, ako sam vezan uz neko posebno poimanje i ako tome želim dodati ono što se ovdje govori. Ako sam ozbiljan, moram doći slobodna duha, s umom koji kaže: »Za ljubav Božju, dajte da to otkrijemo«, a ne: »Želim to što vi kažete dodati onome što ve ć znam«.
Kakav će, dakle, biti naš stav? Ovaj govornik neprestano govori: sloboda je bezuvjetno neophodna. Najprije psihička sloboda, a ne samo fizi čka sloboda kakvu nalazimo u demokratskim zemljama, ako je ve ć ne susrećemo u totalitarnim uređenjima. Unutarnja se sloboda može pojaviti samo kada čovjek razumije vlastitu uvjetovanost, uvjetovanost koja je istodobno društvena i kulturna, vjerska, ekonomska i tjelesna. Možemo li se svega toga osloboditi - osloboditi se psihičke uvjetovanosti? Najprije ja, a svi drugi poslije mene! U svemu je tome teško to što se mi toliko čvrsto držimo nekih stvari da ih se nerado odri čemo. Netko se bavio različitim temama i privlači ga posebna psihološka škola. Zadubio se u tu gra đu, proučavao je i otkrio da u njoj ima mnogo zanimljivoga pa je uz to prionuo. A onda dolazi ovamo i sluša te onome što je otprije znao dodaje ovo što ovdje čuje. Tako se sve to pretvara u mješavinu, u smjesu svega i sva čega. Zar upravo tako ne postupamo? Duh nam se time silno smu ćuje. Dok ste ovdje, ta se zbrka na neki na čin otklanja i umanjuje, ali kada odete odavde, opet se vra ća. Možete li te zbrke biti svjesni, i to ne samo kada ste ovdje, nego i kada stignete kući - što je mnogo važnije? I na što sve ovo ukazuje? Dovoljno smo inteligentni za rješavanje tehničkih problema: riječ je o razumu koji rješava probleme. Takav razum svi imamo, ali to nije mo ć razabiranja. Sposobnost da mislimo jasno, objektivno, i da budemo svjesni ograničenosti svojega mišljenja, to je početak te moći. Mi obožavamo mišljenje; što bistrije mi-
slimo, sami se sebi kao bića činimo većima. A kada bismo mogli promatrati svoju vlastitu smućenost, vlastiti uskogrudni način gledanja na život, kada bismo svega toga mogli biti svjesni, vidjeli bismo na koji na čin upravo misao neprekidno stvara probleme. Misao stvara sliku i ta slika izaziva diobu - da se to uvidi, nužna je mo ć razabiranja. Da se uvide psihološke opasnosti, nužna je moć razabiranja. No mi te stvari očito ne vidimo. A to znači da vas cijelo vrijeme netko mora podbadati, poticati vas, navoditi vas na nešto, tražiti nešto od vas, uvjeravati vas u nešto, moliti vas da postanete sami sebe svjesni, te da se potom maknete odavde, a ne samo da ostajete ovdje. A bojim se da to nitko ne će za vas učiniti, čak ni najprosvjetljenije Ijudsko biće, zato što ćete onda postati njegovim robom. Životna snaga, tjelesna i duševna energija, kao što sada znate, rasipa se u sukobu, u zabrinutosti, u brbljanju, u beskonačnome čavrljanju, i to ne samo s drugima, nego i sa samim sobom. To beskonačno brbljanje! Na sve se to rasipa ona duševna energija koja nam je potrebna da bismo sebe promatrali u zrcalu međusobnih odnosa - mi smo svi u nekoj vezi s ovom ili onom osobom - i tako razotkrili svoje obmane, slike, apsurdne i glupe postupke. Tada iz toga promatranja proistječu sloboda i mo ć razabiranja koja će nam pokazati kako treba živjeti.
43. SIMBOLI
Pitanje: Crpem snagu iz toga što se usredoto čujem na neki simbol. Pripadam skupini u kojoj se to poti če. Je
li to samoobmana? Nemojte ničemu pripadati! Dragi gospodine, pogledajte koji je razlog za taj vaš postupak: mi ne možemo biti sami, želimo podršku, želimo tuđu snagu, želimo se poistovjetiti s nekom skupinom, s nekom organizacijom. Krishnamurti Foundation nije takva organizacija, ona postoji samo zato da bi se bavila izdavanjem knjiga i tome slično. No postoji uvjerenje da i mi moramo biti dio nečega, jer pripadanje ne čemu čovjeku daje snagu. Pitalac kaže da crpe snagu iz toga što se usredotočuje na neki simbol. Svi mi imamo svoje simbole. Kršćanski je svijet prepun simbola i slika, pojmova, vjerovanja, uzora, dogmi, obreda, a isti je slučaj i u Indiji. A kada pripada velikoj skupini koja se klanja istome simbolu, to čovjeku daje golemu snagu, stvara u njemu osje ćaj da napokon razumije nešto što stoji iza toga simbola. Mi najprije izmišljamo simbol - pogledajte kako djeluje naš um - sliku u crkvi ili u hramu, ili pak slova u džamiji, pa crpemo snagu iz činjenice da štujemo ono što smo vlastitom mišlju sami stvorili. Pogledajte što se događa. Simbol nije stvarnost. Makar stvarnost nikada i ne posto jala, nama je dovoljan simbol pa životnu snagu crpemo iz toga što ga gledamo, što mislimo o njemu, što kraj njega boravimo. Sigurno je da ono što je misao stvorila mora biti obmana. Ako vi mene postavite za svoga gurua - ja odbijam da budem guru, to je odve ć apsurdno, zato što vidim na koji način sljedbenici mogu
uništiti svoga gurua, a guru vlastite sljedbenike - no ako vi sebi stvorite takvu sliku o meni, i to o meni kao o govorniku, s time počinje cijela priča o simbolu; meni je sve to odvratno. Tvorac nevolja u svemu tome jest misao. Sve slike što ih je ona stvorila po crkvama, hramovima, džamijama, nisu istinite, nisu stvarne. Njih smo izmislili mi sami i naši svećenici, a izrasle su iz našega straha, iz naše tjeskobe i neizvjesnosti u pogledu budućnosti. Stvorili smo simbol i zapleli se u nj. Stoga najprije shvatite da će misao uvijek stvarati stvari koje u psihološkome smislu donose zadovoljstvo, koje donose utjehu. Slika koja nas umiruje velika je utjeha; može ona biti potpuna obmana - a to i jest - ali donosi utjehu, pa mi zbog toga nikada nećemo pogledati s onu stranu granica obmane.
44. MISAO I SVIJEST Pitanje: Kakav je odnos izme đu misli i svijesti? Zašto naoko nismo kadri prijeći granice misli?
Što je misao, a što je svijest? Razlikuje li se to dvoje međusobno? Kada kažete da između misli i svijesti postoji odnos, to podrazumijeva da je riječ o dva međusobno različita entiteta ili dva me đusobno različita kretanja, zar ne? Najprije moramo zajedno razmotriti što je misao, jer se na pitanju mišljenja u cjelini zasniva
naše vladanje, svaka naša djelatnost. Misao je dio naših emocija, osjećaja, reakcija i prepoznavanja tih reakcija. A što je svijest? Imati svijest o nečemu, biti toga svjestan, biti kadar da to uvidiš, da to razumiješ, to je polje na kojemu djeluje naš razum, a to je manje-više ono što mislimo pod sviješću. Pitalac me pita kakav je odnos izme đu toga dvoga? Svaka se naša djelatnost zasniva na misli, na slikama koje iz nje proizlaze, na prošlim sjećanjima ili budućim naumima i golemom djelatnošću usmjerenom na razne strane, na tehnologiju, psihologiju, fiziku. I naši se međusobni odnosi temelje na misli, misli koja u nama stvara sliku o drugome i u drugome sliku o nama. Ta se misao sigurno temelji na znanju, iskustvu, pamćenju. Reakcija takva pamćenja jest mišljenje, a iskustvo, znanje, pamćenje i kretanje misli materijalan su proces. Misao je, dakle, uvijek ograni čena zato što je i znanje uvijek ograničeno. Ne postoji potpuno znanje ni o čemu - osim o okončanju znanja, a to je opet drugo pitanje. Tako je ondje gdje postoji djelovanje znanja i kretanje pamćenja misao ograničena, okončana, konačna. A kakvu ulogu misao igra u vezi sa sviješću? Sve znanje što smo ga nagomilali, sve iskustvo, i to ne samo osobno, nego i kolektivno pamćenje, genetski odgovori, iskustvo nagomilavano iz pokoljenja u pokoljenje, sav mukotrpni trud, tjeskoba, strah i užitak, dogme, vjerovanja, vezanost, bol što je izaziva tuga - sve je to naša svijest. Možete ovome nešto dodati ili oduzeti, ali je to još uvijek kretanje misli uobličeno kao svijest. Možemo reći da postoji neka viša svijest, ali će ona još uvijek biti dio misli. Svijest se nalazi u stalnome kretanju,
rastavljajući 'vas' od 'mene'. Našu svijest sa činjava njezin sadržaj; ta što je ona bez toga sadržaja? Postoji li svijest koja se u potpunosti razlikuje od onoga što su stvorili različiti oblici misaone djelatnosti koje mi zovemo sviješću? Da bi dospio do te to čke, čovjek mora otkriti da li se misao može okončati, i to ne privremeno, ne kao prekid između dvije misli, odnosno kao razdoblje šutnje ili nesvjesnoga kretanja. Može li se misao ikada okončati? Ovo je predstavljalo problem i za one ozbiljne ljude koji su se u to silno zadubljivali putem meditacije. Može li se misao, koja ima tako golemu moć, iza koje stoji tolika količina energije, energije tisućljećima stvarane - na znanstvenome polju, na ekonomskome, religioznome, društvenome i osobnome planu - može li se cijela ta djelatnost privesti koncu? A to znači: mogu li se one stvari što ih je misao izgradila u našoj svijesti, a od kojih smo mi na činjeni, koje sačinjavaju sadržaj svijesti, ikada okončati? Zašto mi želimo da se to okon ča? Kakva pobuda stoji iza želje da se misao okonča? Zar zato što smo i sami otkrili da misao stvara tako velik mukotrpni napor, veliku tjeskobu u pogledu budu ćnosti, tjeskobu zbog prošlosti, tjeskobu u sadašnjosti, te donosi sa sobom osje ćaj usamljenosti i krajnje odvojenosti od drugih? Kada postavite pitanje: »Može li se misao privesti kraju?«, tražite li metodu zahvaljujući kojoj ćete je okončati, sustav vježbi koje ćete iz dana u dan primjenjivati da biste okončali misao? Budete li iz dana u dan primjenjivali neke vježbe, zbog toga će vježbanja misao, prirodno, postajati sve jačom. Što da onda radimo? Shvaćamo narav misli, njezinu površnost, intelektualne
igre što ih ona igra. Znamo da misao izaziva podjele s obzirom na nacije, na religiozna uvjerenja, i tako redom, a poznajemo i stalni sukob što ga ona u nama stvara od trenutka kada se rodimo sve dok ne umremo. Je li to razlog zbog kojega želite okončati s mišlju? Moramo biti veoma jasni u pogledu pobude koja nas navodi na želju da okončamo misao - ako je to mogu će - zato što će nas ta pobuda usmjeravati i voditi. Možemo živjeti u obmani da je misao došla do svoga kraja. Mnogo ljudi tako živi, ali je ta obmana samo još jedan naum naše misli koja sama sa sobom želi okončati. Misao i stvari što ih je ta misao izgradila kao svijest te njezin sadržaj, može li se sve to okon čati? Kaže li ovaj govornik da je to mogu će, kakvu to ima vrijednost? Baš nikakvu. No mogu li se narav svijesti i misaono kretanje shvatiti i promatrati kao materijalan proces - može li čovjek to učiniti? Može li čovjek promatrati kretanje misli, ne kao promatrač koji gleda misao, već kao sama misao koja postaje svjesnom svojega vlastitog kretanja; riječ je o buđenju misli i misli samoj dok promatra svoje kretanje? Uzmite veoma jednostavan primjer - pohlepu: promatrajte je kako se javlja u vama i pitajte sami sebe: »Razlikuje li se promatrač, mislilac, od svoje misli?« Mišljenje je prilično lako promatrati. Kao promatrač, odvajam se i motrim svoje mišljenje, a to većina nas i radi. No to je odvajanje obmana, ono je lažno, zato što je mislilac isto što i misao. Može li stoga promatrač u svome promatranju biti odsutan? Promatra č, mislilac, to je prošlost - sjećanje, slike, znanje, iskustvo, sve one
stvari što ih je promatrač s vremenom nagomilao jesu on sam. Promatrač reakciji nadijeva ime 'pohlepa' i već se imenujući je zapleće u prošlost. Samim time što smo reakciji koju nazivamo pohlepom nadjenuli neko ime, tu smo reakciju smjestili u prošlost. A kada nema nadijevanja imena, nego postoji samo čisto promatranje u kojemu nema podjele na promatrača i ono što se promatra, na mislioca i na misao, na onoga koji doživljava iskustvo i na samo iskustvo, što se tada zbiva? Mi smo uvjetovani tako da stvaramo podjelu između promatrača i onoga što se promatra i upravo se zbog toga tako silno trudimo oko nadzora nad onim što se promatra. Pohlepan sam, to je reakcija. No mi kažemo: »Ja nisam isto što i pohlepa, pa je prema tome mogu nadzirati, mogu na nju djelovati, mogu je suzbijati, mogu u njoj uživati, mogu u činiti nešto u vezi s njome.« Činjenica je da je mislilac isto što i misao. Nema mislioca bez misli. Promatrajte stoga, ali bez pamćenja, stvari koje su prošle i bez reakcija koje se neposredno odražavaju na buduće promatranje; promatrajte čisto, bez ikakva usmjerenja, bez ikakva motiva; tada ćemo otkriti, zađemo li duboko u to, da misao doista ima svoj kraj. To je prava meditacija: misao koja vidi svoje vlastito kretanje, način na koji se ono javlja, kako stvara sliku i ide za tom slikom; to zna či promatrati bez prepoznavanja onoga što se promatra. Da ovo bude sasvim jasno: promatrajte drvo ne nadijevaju ći mu nikakvo ime, ne pitajući se u koje se svrhe ono može upotrijebiti, samo ga promatrajte. Tada se podjela između vas i drveta privodi kraju - no vi se ne pretvarate u drvo, nadam se da ne! Tu podjelu stvaraju rije č i njezin
odgovor na živčani podražaj. Naime, može li netko svoju ženu ili nekoga drugog promatrati bez rije či, pa prema tome i bez unaprijed stvorene slike i svih sje ćanja u vezi s odnosom prema toj osobi? A to zna či, može li to promatranje biti čisto? Ne dolazi li onda u takvu promatranju, a takvo je promatranje potpuna pozornost, misao do svoga kraja? Ovo zahtijeva jako veliku pozornost, postupno motrenje, poput dobroga znanstvenika koji vrlo, vrlo pažljivo motri. Kada čovjek tako postupi, misao dolazi do svoga kraja, pa se prema tome i vrijeme zaustavlja.
45. SAMILOST Pitanje: Izvire li samilost iz promatranja ili iz misli? Nije li samilost emocionalno osjećanje?
Ne znam kako da na ovo odgovorim. Što je samilost? Je li to emocija, nešto romanti čno? Troši li se ona u nekoj vrsti socijalnoga rada? Moramo otkriti što je samilost, što je Ijubav. Je li ljubav želja? Je li ljubav užitak? I može li biti ljubavi tamo gdje postoji ambicija? Može li Ijubav postojati onda kada netko nastoji da postane nešto - ne samo u vanjskome svijetu, nego i u psihološkome smislu - gdje vlada stalna borba da nešto budemo ili postanemo? Može li biti Ijubavi tamo gdje postoje ljubomora i nasilje, tamo gdje postoji podjela na tebe i mene? Može li ljubav postojati onda kada smo nacionalistički nastrojeni? Može li u toj nacionalističkoj podjeli i podjeli zbog vjerovanja, zbog slika, može li u
tome biti ljubavi? Naravno da ljubavi ne može biti tamo gdje postoji takva podjela. No svi smo mi tako duboko uvjetovani i tu uvjetovanost prihvaćamo kao nešto normalno. Kakav je odnos između ljubavi i tuge? Mogu li patnja i ljubav ići zajedno - ne samo osobna patnja, nego i golema patnja cijeloga čovječanstva, patnja koju su sa sobom donijeli ratovi i još je uvijek donose, patnja ljudi koji žive u totalitarnim uređenjima - može li biti Ijubavi tamo gdje postoji patnja? Ili se ova dirljiva samilost javlja tek s prestankom patnje? Na čemu smo sada kada smo to iznijeli? Je li ljubav samo uzor - nešto što ne poznajemo pa bismo stoga to htjeli imati: taj izuzetni osjećaj velike samilosti? No mi za to ne plaćamo pravu cijenu. Rado bismo imali taj predivni dragulj, ali nemamo volje da posegnemo za njim, da učinimo nešto čime ćemo ga zaslužiti. Ako želite mir, morate živjeti mirno, a ne da budete podijeljeni na nacije koje između sebe ratuju i koje obilježava sva strahota koja iz toga proizlazi. Kakvu cijenu, dakle, za to pla ćamo, ne u kovanome novcu i papirnatim novčanicama, nego u svojoj nutrini? Koliko duboko, koliko temeljito vidim da taj nacionalizam, da cijela ta podjela mora prestati u meni samome kao ljudskome biću? Zato što je u psihološkome smislu jedno ljudsko biće - bili to vi ili ja - isto što i ostatak svijeta. Svi mi trpimo, svi mi prolazimo kroz svoje agonije, svi mi proživljavamo velike strahove, neizvjesnost, zbunjenost, svi se mi zaplećemo u apsurdne vjerske besmislice. Mi to jesmo. Možemo li vidjeti
sveukupnost svega toga, ne kao zamisao, ne kao nešto što se priželjkuje, već kao činjenicu, kao veoma važnu, stvarnu, svakodnevnu činjenicu? Tada će iz toga opažanja proizaći samilosna odgovornost. Samilost ide ruku pod ruku s velikom moći razabiranja. Ta se mo ć razabiranja ne javlja zahvaljujući djelovanju znanja. Znanje može riješiti mnoge intelektualne i tehni čke probleme, ali je moć razabiranja nešto posve drugačije od toga. Molim vas, nemojte sve što vam ja govorim prihvaćati zdravo za gotovo, samo gledajte. Možda ste mnogo toga pro čitali, sposobni ste za velika obrazloženja i za rješavanje problema, ali razum koji rješava probleme nije um koji razabire. Mo ć razabiranja dolazi sa samilošću, s ljubavlju. A kada je ta moć razabiranja djelo samilosti, ona je sveobuhvatni, a ne pojedinačni postupak.
46. IZOPAČENOST Pitanje: Zašto kažete da je vezanost isto što i izopačenost? Zar nismo vezani uz one koje volimo?
Je li ovome uop će potrebno objašnjenje? Kada ste vezani uz neku ideju, neki pojam, neki ideal, poput komunista ili katolika, zar to nije početak izopačenosti? Kada sam privržen nekome vjerovanju, nekome bogu, nekoj slici ili nekoj osobi, zar to nije početak izopačenosti? Molim vas, gospodo, ne zato što ja to kažem - ta pogledajte i sami. Zar je vezanost Ijubav? Kad bih bio vezan
uz vas kao slušatelje (ne dao Bog!), iskorištavao bih vas, crpeći iz vas silnu utjehu i zadovoljavajući samoga sebe. Zar to nije izopačenost? Kada sam vezan uz svoju ženu, prijatelja, neki komad namještaja ili ma što drugo, time počinje izopačenost: moram paziti na ono uz što sam vezan, moram to štititi i tako se javlja strah. Strah počinje s vezanošću. Možda ću iz takve vezanosti crpsti užitak, utjehu, ohrabrenje, ali će uvijek u tome postojati neka sjenka straha, tjeskobe, ljubomore i želje za posjedovanjem; ljudima se sviđa da ih netko posjeduje te da i sami nešto posjeduju. Zar to nije izopa čenost, budući da u tome postoji osje ćaj straha, tjeskobe da bih to nešto mogao izgubiti? Može li se, dakle, na ovome svijetu živjeti bez ikakva osjećaja vezanosti uz bilo što? Uz vjerovanja, dogme, bogove, uz svakovrsne simbole, ideologije i slike te uz namještaj, kuću ili iskustva? A to ne zna či da čovjek postaje nevezanim. Kada postoji nastojanje da budemo nevezani, tada je nevezanost dio vezanosti, budu ći da svaka stvar koja je opre čna nečemu ima korijene u svojoj vlastitoj opreci. Je li to jasno? Stoga, kada netko shvati narav vezanosti, njezine posljedice, kada sagleda cijelo njezino kretanje, ne samo pojedinačnu vezanost uz neku osobu, neku zamisao ili neki komad namještaja, nego kada bude razumio cijelo kretanje vezanosti i stekao uvid u nj, tada vezanosti smjesta nestaje bez ikakva sukoba. Tada ćemo možda moći osjetiti ljubav jer ljubav, strah i ljubomora ne mogu ići zajedno.
47.
MANJINA Pitanje: Kažete da smo »mi isto što i svijet«, no ve ći-
na ljudi na ovome svijetu kao da srlja u masovno samouništenje. Može li manjina, ako se sastoji od ljudi koji su postigli unutarnju cjelovitost, odnijeti prevagu nad tom većinom? Jeste li vi ta manjina, jesmo li mi ta manjina? Ima li ijedne osobe me đu nama koja bi bila potpuno slobodna od svega toga? Ili mi u psihološkome smislu djelomi čno pridonosimo uzajamnoj mržnji? Vi možda ne možete zaustaviti napad jedne zemlje na drugu, no jeste li u psihološkome smislu slobodni od zajedničkoga naslijeđa, naime, od toliko slavljenoga plemenskog nacionalizma? Jesmo li slobodni od nasilja? Nasilje postoji tamo gdje se oko nas uzdiže zid. Molim vas da sve ovo dobro razumijete. A mi smo sami oko sebe podigli petnaest stopa visoke i deset stopa debele zidove. Svi smo mi okruženi takvim zidovima. Iz toga izrastaju nasilje i ovaj osjećaj neizmjerne usamljenosti. Stoga ste vi i manjina i većina. Da se jedan dio nas u psihološkome smislu iz temelja preobrazio, nikada ne bismo ni postavljali takvo pitanje, jer bismo tada bili posve druga čiji.
48. VJERA I MOLITVA Pitanje: Kršćanski mistici opisuju stanovite oblike
mentalne molitve prilikom koje razgovaraju s Bogom ili s
onime što oni zovu Bogom. Kažu da se tijekom takve molitve događa nešto izuzetno što oni nazivaju sjedinjenjem s Bogom. Uvjereni su da to nije samoobmana. Varaju li oni sami sebe? Što je onda vjera? Čini se da vjera ljudima daje snagu da čine izuzetne stvari. Kada je netko nacionalistički nastrojen, to mu daje izuzetnu moć da ubija druge ljude. Pogledajte što takvi ljudi rade! Može li vam onda samoobmana pružiti golemu životnu snagu i jakost da činite izuzetne stvari? Očevidno, može. Pogledajte što su kršćanski misionari postigli širom svijeta zahvaljujući svojemu vjerovanju. To vjerovanje može biti potpuno nestvarno, slika koju je stvorio njihov duh, ali oni vjeruju u nju, vezani su uz nju i žele sve ostale ljude na svijetu preobratiti na tu istu vjeru. Podnose izuzetne nedaće, bolesti i svakovrsne tegobe. A oni mistici koji posredstvom molitve razgovaraju s Bogom - ja ne znam što je Bog, nitko to ne zna - nose u sebi sliku o nekome uzvišenom bi ću i vjeruju da, zahvaljujući molitvi, zahvaljujući vjeri, zahvaljujući predanosti, zahvaljuju ći pobožnosti, čovjek može i planine premještati. Pogledajte što se radi u Americi, Rusiji, Indiji i u svim ostalim zemljama. Ondje postoji snažna vjera u vlastitu zemlju, u vlastiti nacionalni osjećaj, pa na tim temeljima izrasta silna tehnologija s pomo ću koje će se uništiti svi drugi koji rade točno istu stvar. Koliko li je samo ogromne energije potrebno da bi se čovjek spustio na Mjesec, koliko silne tehnologije, koliko vjere: Amerikanci su prvi stigli na Mjesec i ondje se vijori njihova zastava! U kršćanskome je svijetu vjera zauzela mjesto sumnje. Sumnja silno čisti, pročišćuje duh. Sumnjate li u
svoja iskustva, u svoje mišljenje, slobodni ste da jasno promatrate stvari. U isto čnome svijetu, u budizmu i hinduizmu, sumnja je jedan od glavnih čimbenika, a od vas se zahtijeva da sumnjate, da propitkujete, ne smijete prihvaćati stvari kao takve: budite svjetlost samome sebi, svjetlost koju vam nitko drugi ne može dati. (Dakako, danas se i u Indiji i u Aziji sve to raspada, i tamo su Ijudi isti kao i svugdje drugdje, pretvaraju se u trgovce.) Velika snaga ne dolazi kroz molitvu, ne dolazi kroz obmanu, kroz vjeru; dolazi kroz jasnoću, kroz um koji umije jasno vidjeti; a ta jasnoća nije nešto što dolazi i prolazi. Kada nešto jasno sagledate - na primjer činjenicu da je nacionalizam najdestruktivnija stvar na svijetu - tada je s nacionalizmom za vas gotovo. A odbacivanje toga tereta daje vam životnu snagu, energiju, jakost. Isto tako, ako ste potpuno slobodni od svakoga oblika vezanosti, to vam daje snagu ljubavi, a ona može učiniti mnogo više nego sva ostala iskustva i molitve. Pobjeći od stvarnosti zahvaljujući nekoj obmani, nekome simbolu ili nekome idealu, lagan je izlaz. No vidjeti što zaista jesmo i prekoračiti te granice, zahtijeva veliku količinu energije, opažanja i rada; daleko je napornije. To, naime, znači da u svim svojim postupcima i osjećajima moramo pokazivati upravo začudnu svjesnost. No mi nemamo volje za sve to. Mislimo da, zahvaljujući molitvi koja je svakome lako dostupna, možemo razgovarati s Bogom. Boga je, na kraju krajeva, stvorila naša misao: kršćanskoga Boga, hinduističke bogove; budisti nemaju bogova, ali imaju o tome neke svoje predodžbe.
49. POMAGANJE DRUGIMA Pitanje: Bio sam pripadnik jedne Gurdjieffove sku-
pine.(10) Smatram da mi je to pružilo podlogu za bolje razumijevanje ovoga što vi govorite. Bi li trebalo da nastavim rad u takvoj grupi kako bih mogao pomo ći drugima onako kako su svojevremeno i drugi meni pomogli? Ili pak upravo skupina pridonosi mojoj raskidanosti? Izuzetna je ova zamisao o pomaganju drugima, kao da u sebi nosite razumijevanje, ljepotu, ljubav i istinu, cijeli sređeni svijet i onaj veli čanstveni osjećaj cjelovitosti. Da to imate u sebi, ne biste govorili o pomaganju drugima. Zašto želimo nečemu pripadati? Pripadati nekoj sekti, nekoj skupini, nekoj vjerskoj zajednici? Zar zato što nam to daje snagu? Zato što ne možemo biti sami? Rije č 'sam' krije u sebi značenje 'samostalan'.(11) Zato što nam je potrebno ohrabrenje, što nam je potreban netko tko će nam potvrditi da idemo pravim putom? Pitalac kaže: »Pripadam skupini koja mi je pomogla da vas razumijem.« Što da razumije? Mene? Molim vas da ovo razmotrite. Da razumije ovo o čemu mi ovdje govorimo? Zar su nama potrebni tumači da bismo razumjeli o čemu govorimo? Da bismo bili Ijubazni, da bismo voljeli, da bismo odbacili osjećaj nacionalne pripadnosti? Je li potrebno da nam netko to kaže? Zašto ovisimo o drugima, pa makar ti drugi bili neka slika u crkvi, hramu ili džamiji, odnosno propovjednik ili psiholog? Zašto
ovisimo o drugima? Ovisimo li o drugima u psihološkome smislu, postajemo drugorazredni Ijudi, a to i jesmo. U nama je cijela povijest čovječanstva povijest se čovječanstva ne nalazi u knjigama, osim u pogledu izvanjskih podataka; cijela je povijest ovdje, u nama, a mi ne znamo kako bismo je po čeli čitati. Razumijete li ovo što kažem? Vi ste knjiga, ali kada tu knjigu čitate kao čitalac, ona nema smisla. No ako ste vi knjiga i ta knjiga prikazuje vas, priča vam priču, tada nećete ovisiti ni o jednoj osobi, bit ćete svjetlost sebi samima. Mi, međutim, svi tražimo šibicu, tuđu vatru, da bismo tu svjetlost zapalili. Možda svi vi i jeste ovdje upravo zbog toga. A tragedija i leži u tome što mi sami nismo u stanju jasno vidjeti. Prije nego po čnemo pomagati drugima, za ljubav Božju, moramo jasno vidjeti! Inače ćemo biti kao slijepac koji vodi slijepca.
50. SLOBODA Pitanje: Što je sloboda?
Mnogi su filozofi pisali o slobodi, a i mi govorimo o njoj - o slobodi da radimo ono što nam se svi đa, da obavljamo posao koji hoćemo, o slobodi da za sebe biramo ženu ili muškarca, o slobodi da čitamo neku knjigu ili pak o slobodi da uop će ništa ne čitamo. Slobodni smo, a kako postupamo s tom slobodom? Upotrebljavamo je zato da bismo sami došli do izražaja, da bismo postupali kako se nama mili. Život postaje sve
slobodniji - seksualni odnos danas možete imati u javnome parku ili na šetalištu. Uživamo svakojake slobode, a što smo od slobode učinili? Mislimo da sloboda postoji tamo gdje nam se pruža mogućnost izbora. Mogu otputovati u Italiju ili u Francusku: imam mogućnost izbora. No pruža li mogućnost izbora slobodu? Zašto uopće moramo birati? Ako vam je duh bistar, bis tar, a opažanje čisto, izbor ne postoji. Iz toga proizlazi ispravan postupak. Birati po činjemo samo onda kada u nama postoje sumnja i neizvjesnost. Tako mogućnost izbora, ako smijem tako re ći, sprečava slobodu. U totalitarnim državama uopće nema slobode, budu ći da ondje vlada ideja da sloboda izaziva čovjekovo propadanje, pa se prema tome mora kontrolirati, suzbijati znate što se ondje doga đa. Pa što je onda sloboda? Temelji li se ona na mogućnosti izbora? Je li sloboda kada postupamo to čno onako kako mi to hoćemo? Neki psiholozi kažu da ono što osjećate ne treba suzbijati, potiskivati ili obuzdavati, nego smjesta izraziti. A mi to jako dobro, i odve ć dobro radimo. I to se naziva slobodom. Je li bacanje bombi sloboda? Pogledajte samo na što smo sveli svoju slobodu! Nalazi li se sloboda negdje izvan nas ili ovdje u nama? Gdje ćete započeti potragu za slobodom? U izvanjskome svijetu, gdje možete izraziti što god hoćete, a to je takozvana individualna sloboda; ili pak sloboda
počinje u našoj nutrini i onda se kao mo ć razabiranja izražava na izvanjskome planu. Razumijete li moje pitanje? Sloboda postoji samo onda kada u meni nema smućenosti, kada se u psihološkome i vjerskome smislu ne dam uhvatiti ni u kakvu zamku - razumijete li? Zamke su bezbrojne: gurui, spasitelji, propovjednici, izvrsne knjige, psiholozi i psihijatri - sve su to zamke. A ako sam smućen i ako u meni vlada nered, ne moram li se najprije osloboditi toga nereda prije nego počnem govoriti o slobodi? Ako nismo uspostavili odnos sa svojom ženom, sa svojim mužem ili s nekim drugim zato što se naši odnosi zasnivaju na slikama - javlja se sukob koji je neizbježan tamo gdje postoji podjela. Ne treba li stoga da se ovdje, u sebi samome, u svome duhu, u svome srcu, najprije oslobodim svakoga straha, tjeskobe, očaja te rana i pozljeda što ih čovjek može zadobiti tijekom nekoga psihičkog poremećaja? Sami pripazite na sve ovo i oslobodite se toga! No mi očito za to nemamo energije pa odlazimo nekome drugome da bismo je od njega dobili. Nakon razgovora s psihijatrom osjećamo olakšanje - ispovijed i tome slično. Uvijek o nekome ovisimo. A ta ovisnost neminovno nosi sa sobom sukob i nered. Stoga, u svome nastojanju da shvati dubinu i veličinu slobode, čovjek mora početi od onoga što mu je najbliže, od samoga sebe. Veličina slobode, zbiljske slobode, njezino dostojanstvo, ljepota - sve to postoji u čovjeku kada u njemu postoji i potpuni red. A taj će red nastupiti kada mi sebi samima budemo svjetlost.
