ranja se pokrede unutrašnjim ogađajem, a ne
vanjskim ogađajima i bukvalnim jelovanjem
likovaBIOLOŠKA MOTIVACIJA
Krleža otkriva svijet u čovjeku, koristedi kori stedi se Freuovim „otkridem“ iracionalnih, posvjesnih slojeva ljuskoga uha i „otkridima“ norijske škole, prije svih Ibsena i
u ciklusu o Glembajevima
Stirndberga, na planu dramske tehnike, tako da dramsku radnju usmjerava na ispitivanje motiva,
razloga ljusko jelovanja i onosa među ljuima, umjesto na pokazivanje tog jelovanja i tih onosa. Drama Gospoa Glembajevi, prva iz ciklusa o
Glembajevima, savršeno jasno pokazuje i objašnjava ovako Krležino razumjevanje ramske ranje i upudenost njgove rame a „psihološku objektivaciju“ likova. U toj rami „ogađanja“ gotovo a i nema, svi vanjski ogađaji mogli bi se svesti na smrt Ignjata Glembaya ( koji, uostalom, umire o srčanog uara, tako a je i tu smrt teško shvatiti kao posljedicu vanjske, bukvalne akcije nekoga o likova) i smrti njegove ruge žene, barunice Castelli Glembay koju(izvama scene, akle i izvan „viljivog prostora“ rame) ubija njegov sin iz prvog braka Leone. misao(riječ)=ranjaranja=misao(riječ) rama započinje nizom nagovještaja o kojih bi se svaki mogao razviti u intrigu i klasičan ramski
zaplet(ljubavna avantura Angelike i Leonea, žene Leonovoga pokojnog brata i saa časne č asne sestre; propast banke Glembay i banket koji su Glembajevi priredili da prikriju tu propast; intelektualni sukob
između Leonovog „ciničnog materijalizma“ i Angelikinog „ominikanskog spiritualizma“ obilje nagovještaja i neiskorištenih mogudnosti za stvaranje
intrige pruža pogotovo sreišnja scena prvog čina, rasprava o smrti ranice koja se bacila sa prozora kude GLEMBAJEVIH i komentaru toga ogađaja u nekim „socijalističkim novinama“omoguduje psihološka objektivacija nekih likova, prije svih barunice Castelli i Pube Fabriczya
A ngelike mogao napisati ekspresionističko-simbolističku ramu o rasprave između Leonea i Angelike ANTIČKA TRAGEDIJA Gospoa Glembajevi su varijacija mitološkog motiva Eipa .
Leone Glembay je raspravom u kojoj je svome ocu okazao nevjere njegove žene i propast pr opast njegove firme, akle svojom verbalnom agresijom postakao srčani uar, što znači a je praktički ubio Ignjata, svoga oca. U toj raspravi se otkriva da je ranije voio ljubav sa barunicom Castelli, svojom madehom, čime postaje paroijski moel mitskog Eipa koji je ubio svoga oca i oženio se svojom majkom. Naravno, razlik e su velike i na njima se i zasniva originalnost Krležine rame. on je svoga oca
ubio bukvalno, branedi svoje ostojanstvo i svojom agresijom činedi junačko jelo, ok Leone svojom verbalnom agresijom pomaže bolesti, za koju zna a ne jeluje po volji bog ova, nego po diktatu vlastite podsvijesti u kojoj očigleno ima mržnje prema ocu s kojim se nikaa nije
razumijevao Leone, naprotiv, nije i ne može biti tragični junak jer su njegovi
postupci svjesno ogrešenje o pravila koja zna, jer su ti postupci veoma precizno psihološki motivirani i objašnjeni saržajima njegove svijesti i podsvijesti, tako da je njegov slučaj nema ono socijalno značenje koje ima Eipov
značenje veze sa antičkom trageijom je osljeno poštivanje pravila o tri jedinstva(jedinstvu mjesta ovijanja, jeinstvu vremena i jeinstvu ranje):rama se ovija u kudi Glembajevih, u toku jene ljetne nodi -otkrivajudi svoje likove svakim njiovim činom i svakim detaljem, pokazujudi propast poroice Glembay na svim planovima u prekiajudi svaki tok zbivanja onog trenutka ka je izvršio svoju funkciju dovoljno jasna ilustracija
kozmičko proširenje zbivanja u rami
veza s antičkom trageijom
Za vrijeme rasprave o slučaju Canjeg -Rupert, ka je Leone počeo posreno optuživati barunicu Castelli, „vani“ se nagovijestio nevrijeme. Na kraju prvoga čina, ka je sukob između Leonea i Ignjata postao neminovan, nevrijeme je počelo Na početku rugog čina, ka je Ignjat ošao u Leonovu sobu i ka je sukob koji de se završiti Ignjatovom smrdu praktično ved počeo. Tok i inamiku sukoba između oca i sina sve vrijeme prati „inamika oluje“ koja raste u intenzitetu zajeno sa sukobom i smiruje se zajeno s njim Oluja u njihovom domu izazvala je oluju i u svijetu, nemir Glembajevih istovremeno je nemir elemenata.
ramaturško razrješavanje scena smrti: Ignjatu Glembaju pozli u Leonovoj sobi, dakle na pozornici,
ali on umire izvan pozornice, u pauzi između rugoga i tredega čina, može se redi izvan rame. Njegovu smrt glealac ne može vijeti, kao što ne može vijeti ni smrt barunice Castelli koju Leone ubija izvan pozornice i „izvan rame“.Na kraju rame sluga, neposreno posjedajudi na glasnike koji su u antičkoj tragediji javljali sva krvava zbivanja. U rami Gospoa Glembajevi također se ne umire na pozornici. Za sve smrti saznaje se posredno, govorom drugih. meta-tekst
Tageija uzima sižejni aterijali iz mita „Barboczy-legena“ po kojoj su Glembajevi ubojice i varaliceviše puta je spominje Leone i njome nagovještava ono što de udiniti, istovremeno objašnjavajudi njome niz nasilnih smrti u poroci i time okazajudi njezinu točnost
Leonovi postupci, akle ono kroz šta se ono „objektivira“, okazuju a je on čisti Glemb ay. U toku
nekoliko ana koje je proveo u roiteljskoj kudi, on je izve pavu istrgu o ponašanju i jelima barunice Castelli tako a ia zapisane brojeve molbi za pomd koje je Canjegova pisala obrotvornom ruštvu koje barunica voi, pronašao je bilježnicu sa pjesmama sekretara toga ruštva koji se objesio zbog barunice, očepao se pisama koja je barunica pisala svome ljuavniku Silberbrantu i otkrio a je pokojni sekretar Skomark bio baruničin ljubavnik; saznao je aresu Canjegove i ved posjetio njezin stan, uspostavio vezu sa novinarima „socijalističkog lista“ koji napa barunicu i Glembajeve. Postupao je kao aje ošao na konačni obračun s barunicom, a ne na proslavu jubileja očeve banke, i u tome obračunu se koristio srestvima koja nipošto nisu „izna“ glembajevskog blata(o čemu ovoljno govori čuvanje tuđih privatnih, čak i ljubavnih, pisama). Osim toga, Leone se obračunava s Glembajevima zbog preljuba, prevara, gramzivosti, malograđanštine, a sam je preljubnik i izraziti malograđanin koji svima oko sebe čita moralne lekcije kojih se sam ne priržava. Leonov sukob s Ignjatom i barunicom
Castelli zaista nije sukob čovjekove sloboe s nužnošdu
objektivnoga nego proces njegovoga samosaznjavanja, dakle njegov susret(i sukob) sa samim sobom.
Leone Glembay, dakle, nije tragički junak, a to nisu, iz istih razloga, ni Ignjat Glembay ni barunica
Castelli, što znači a Gospoa Glembajevi nisu i ne mogu biti trageija komičnost Glembajevih postaje očiglena kaa se shvati a
se njihova propast začela i ovršila u krevetu jene nemoralne žene, a a su o istine o sebi ošli prekopavajudi ljubavna pisma, privatne bilježinice i zapise bulevarskih novinara
