Kozmološko razdoblje grčke filozofije MILETSKA ŠKOLA Što je pratvar? U gradu Miletu djeluju prvi grčki filozofi. Osnovno pitanje je : što je pratemelj svega, prauzrok, što je praelement? Što je izvor, osnovno poćelo, početak, element, supstancija svega što jest? Jer nešto ne može nastati iz ništa. Milećani Tales je otac grčke filozofije. On ući da je sve voda. Anaksimenu je bitak svega zrak, a Anaksimander stvara spekulativan pojam: praosnova svega je aperion tj. nešto beskonačno kvalitativno neodređeno. Jedinstvo svijeta Oni izražavaju monističko gledanje. Smatrali su da je svaka stvar prožeta životom. Oni su tvorci pojma prirode, teze o jedinstvu prirode. Oni izražavaju materijalističko poimanje svijeta. PITAGOREJSKA ŠKOLA Svijet je harmonija i broj Utemeljitelj te škole je Pitagora. Pitagorejci zaključuju: broj je je bit svega. Brojevi su počelo prirode, vječni i nepromjenjivi. nepromjenjivi. Čitav je svemir harmonija i broj. Kategorija kvantitete (kolikoće) osnovna je kategorija pitagorjeske filozofije. Mistika brojeva Pitagorejci su u svemu, pa i pravednosti, duši, umu, dobroti, braku, tražili bitno simboličko značenje broja. Oni su onda brojevima pripisivali mističku ulogu. HERAKLIT Izuzetna snaga izraza Heraklit ovo učenje je utjecalo na sav daljnji razvoj grčke filozofije. Sve teče Ona je smatrao kretanje kao bit svega. Vatru označuje praelementom, ali mu je ona i simbol vječna kretanja. Promjena je apsolutna.. sve se mijenja, nastaje i nestaje, sve je u toku i razvoju, sve se kreće. Harmonija koja teži k protivnosti Svaka stvar u sebi nosi svoju suprotnost: sve je puno suprotnosti koje se slažu. Jedno te isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće. Svijet je harmonija i borba suprotnosti. Tek po suprotnom nešto se uopće spoznaje, a i jest to što jest. Logos vlada svijetom Svijetom vlada jedinstven svjetski zakon i red, tj. logos koji određuje sve zbivanje. Logos se zbiva kao jedinstvo i borba suprotnosti.
Spoznaja Većina ljudi ne shvaća logos. Heraklit je razmatrao pitanje izvora spoznaje. Osjetila daju samo nepouzdana svjedočenja. Prava spoznaja je racionalna. Ona otkriva jedinstvo u mnoštvu, opće u pojedinačnom, spoznaje logos i sklad i borbu suprotnosti kao istinu o svijetu. ELEJSKA ŠKOLA Elejci Elejska škola je izrazito racionalistička škola. Utemeljio ju je Ksenofan, a glava škole je Parmenid, a Zenon je branio kasnije učenje svoga učitelja. Čisto mišljenje Parmenid alegorijski govori o dvije vrste spoznaje. Osjetilna je spoznaja je mnijenje, vidljivi je svijet varka, privid. Jedino mišljenjem spoznajemo istinu-bitak-istinsko biće jedno-vječno-nepromjenjivo. Tek racionalna spoznaja jest pravo znanje i istina. Bitak jest-nebitak nije Bitak jest. Bitak je postojeće-materijalitet. Bitak jest-nebitak nije. Što jest jest, što š to nije nije. Jedno je te isto misliti i biti. Nema bivanja Parmenid izvodi nemogućnost bivanja i mnoštva. Bivanje je prelaženje iz nebitka u bitak, a to je protivno razumu. Osvrt Zenon je začetnik dijalektike. Drugi mislioci su prihvaćali kretanje i promjenu kao pojave razumljive same po sebi, Elejci su pokazali da pojam kretanja nije tako jednostavan. Problem kretanja su zaoštrili do apsurda. POSREDNICI Heraklitovo učenje je: nema bitka-sve je u bivanju, a Parmenidovo je sasvim suprotno. Između tih krajnosti javljaju se originalni pokušaji posredovanja. Empedoklo To je tvorac teorije elemenata. On razlikuje 4 kvalitativno nepromjenjiva elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Uvodi Uvodi pojam sila. Ljubav spaja a mržnja razdvaja. Anaksagora On uči da ima bezbroj vrsta kvalitativno različitih supstancija, čestica (homeomerije). Nus- svjetski um , najfinija je i najčistija tvar, jedina koja se sama od sebe kreće i pokreće druge.
ATOMISTI Leukip i Demokrit Osnivač atomističkog učenja je Leukip iz elejske škole. Demokrit je najznačajniji mislilac antičkog atomizma. Problem Elejski problem beskonačne djeljivosti uvjetovao je tok domišljanja pojma atoma. Atomisti tvrde da cijepanje staje kod atomaatoma- nedjeljivih tjelašaca i da ne ide u beskonačnost. Atomi i prazan prostor Atomi su bitak, vječni i nepromjenjivi, nenastali i neuništivi, a uz njih postoji i neograničen prazan prostor- nebitak, u kojem se atomi kreću. Sve je dakle sastavljeno od atoma i praznog prostora. I duša je sačinjena od finijih atoma i propada zajedno s tijelom. Nužni uzročni red svijeta Nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom i po nuždi. Tako kaže Leukip. Događanje svode atomisti na gibanje. Mračna i prava spoznaja Po Demokritu dvije su vrste spoznaje: mračna, dobivena opažanjem, i prava, koju daje tek razum. Po mnijenju boja, po mnijenju slatko a uistinu atomi i praznina. Osjetila međutim upozoravaju razum da se ne smije posve udaljiti od osjetnog iskustva. On je konačno također izraz djelovanja atoma i njihovih oblika. Primarne i sekundarne kvalitete Neka svojstva pripadaju samima atomima: oblik, veličina, težina, pokret, tvrdoća. Prvotna svojstva stvari. A s druge strane pak boje, zvukovi, mirisi, toplo, hladno nisu svojstvo nego su samo posljedica djelovanja objektivnih, stalnih svojstava atoma na naša osjetila. To su drugotna svojstva stvari subjektivan i nestalna. On svodi sve kvalitete na kvantitetu, sva svojstva na količinu kao jedno bitno određenje stvari. Etika Demokritova etika: čovjek treba da prevlada osjetilan zadovoljstva i prolazne želje za izvanjskim dobrima i da teži ostvarenju trajnih vrijednosti kao što su spoznaja, razumnost, mudrost, dobrota, prijateljstvo, umjerenost, vedrina i spokojnost. Jer ljudima priliči starati se za dušu nego za tijelo.
Antroploško razdoblje grčke filozofije O suprotnosti važenja prirode i odredbe (zakona) nisu raspravljali samo sofisti nego ej taj problem aktualan i danas. Opće pitanje glasi: ima li što opće vrijedno što bi važilo neovisno o vremenu, kraju i ljudima? Sofisti odgovaraju niječno jer uviđaju relativnost. Sredinom 5 st. pr. K. Došlo je do obrata filozofskoga interesa s pitanja pitanja kozmosa na pitanje čovjeka. Etika pitanja vrline, prava, običaja, zakonitosti, odgoja- dakle problemi ljudske prakse.
SOFISTI Prosvjetitelji grčke Sofisti su prvi profesionalci u proučavanju-pravi prosvjetitelji Grčke. U skladu sa zahtjevima života oni vide obrazovnu vrijednost znanja i usmjereni su praktičkoodgojnim pitanjima. Sofisti razvijaju tehnike uvjeravanja i umijeće argumentiranja i dokazivanja. Protagora je učio da o svakoj stvari postoje dvije tvrdnje, jedna drugoj protivne. Tako provodi dijalektiku «za i protiv». Ozloglašenost sofista Ni dijela sofista nisu sačuvana. O njima svjedoče protivnici Platon i Aristotel. Prikazuju tako Protagoru kao čovjeka koji pošto-poto hoće uspjeh u diskusiji, a nije mu do istine. Sofist i danas znači mudrijaš, nadmudrivač. Rehabilitacija Sofiste je rehabitlitrao tek Hegel početkom 19. st. utvrdio je koju su važnu kulturno povijesnu ulogu odigrali sofisti. Oni su osnivači gramatike, sintakse, retorike, i nekih elemenata logike. Oni su razvili kritičnost usmjerenu protiv dogmatizma. Čovjek je mjera svega Glavna teza Protagorina, teza sofistike glasi : čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu. On je taj po čemu nešto jest jest ili nije, a ne bog ili ili demon, bitak, logos, broj… Relativizam spoznajni Protagora misli na pojedinačna čovjeka. Opažaji su izvor spoznaje, ali su oni subjektivni i nepouzdani: isti vjetar jednome jest, a drugome nije hladan. Etički relativizam O relativnosti etičkih nazora: nema opće važećih normi morala: u različitim krajevima, vremenima i uvjetima različiti ljudi različito smatraju s matraju dobrim i zlom. SOKRAT Vrlina je smisao života Smisao je čovjekova života u kreposti: poštovanju zakona, umjerenosti, samosvladavanju, usavršavanju. Zabrinut je zbog svijesti svojih sugrađana: oni teže teže bogatstvu, zadovoljstvima i častima a ne vrlini, razboritosti i istini. Filzofija odgojiteljica Sokrat hoće popraviti društvo, preodgojiti sugrađane, usmjeriti ih prema idealima. Optužba, osuda i smrt On je zagovornik aristokracije kao vladavine najboljih. A najbolji su oni koji znaju. On beskompomisno traži istinu i vrlinu. On je stekao svojim kritičkim postupkom i suprotstavljanjem demokraciji mnoštvo neprijatelja. Oni ga optužiše da ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i da kvari mladež, a demokracija ga osudi na smrt. Dosljedna i herojska ličnost Sedamdesetogodišnji filozof sam ispija namijenjen mu vrč otrova, te iz života odlazi spokojan, dostojanstven i nadmoćan. Herojska smrt njegova postaje mu tako najvećom pobjedom i slavom. Čovjeka odlikuje umni uvid
On je isticao odgovornost pojedinca i njegov individualni sud. Čovjek ne određuje, nego ponajprije um; ne samo nagon, nego i osjećaj dužnosti i moralna svijest i savjest. Mjera svega za čovjeka jest umni uvid, mišljenje, spoznaja, istina, točno točno poznavanje stvari! Protivnik sofista Sokrat se suprotstavlja sofistima jer oni svoji relativističkim učenjem najviše ugrožavaju svijest grčkog društva. Jer «tko zna ne griješi». Vrlina je znanje Tko je mudar, tko zna što ej dobro, taj i djeluje dobro. Dobar je onaj koji zna. Nemoguće je da bi netko znao što je dobro i činio zlo. On ej izjednačio krepost sa znanjem. Znanje je spoznaja pojmova On ej odredio bit mišljenja kao spoznaju općeg. Ironija i majeutika Sokrat tvrdi :znam da ništa ne znam. Jedno načelo Sokratove metode: osvješćivanje neznanja prvi je stupanj, početak znanja. Prvi- negativan korak Sokratove metode razgovora bila je ironija: onaj koji bi tvrdio da nešto zna suočavao se sa vlastitim neznanjem i uviđao bi koliko je znanje teško. U daljnjem toku razgovora on svom sugovorniku pomaže da dođe do istine, da je spozna. Taj drugi, pozitivni, stupanj svoje metode zove Sokrat majeutika. Metoda traženja. Indukcija i definicija Induktivni postupak. Sokrat pita što je pravednost, prijateljstvo, prijateljstvo, hrabrost, krepost, dobro, zlo da bi tkao došao do općeg-što vrijedi za sve i konačno definicijom da točno pojmovno određenje. On ima i zasluga u postavljanju temelja logike.
PLATON Interes za politiku i socijalnu etiku On je sudjelovao u politici i nije zadovoljan vladavinom. Njegov učitelj i uzor je bio Sokrat. On postavlja probleme politike i socijalne etike osnovnim interesom čitava njegova života. Osnovao je u Akademovu vrtu svoju filozofsku školu. Idealizam Platon je jedan od najvećih filozofa uopće. Pod utjecajem je elejaca i pitagorejaca, a posebno Sokratove etike. Platon sada razlikuje ne samo spoznaje nego i same predmete tih spoznaja. On smatra da su ideje vječne i nepromjenjive biti svega. One su bitak i bit, po njima tek nešto uopće jest i jest to što jest. Ideje su izvor, uzrok i uzor svega, praslike. Materijalne stvari su odbljesak ideja. Ljepota je tako jedna, savršena, nepromjenjiva, a lijepih je predmeta mnogo. Ljepota ih čini lijepi stvarima. U hijerarhiji ideja najviša je ideja dobra, izvor bitka bitka i biti. Stolar je stolar ako je dobar stolar, ako nije dobar stolar onda on zapravo uopće nije stolar. Učenje o idejama je primjer objektivnog idealizma. Za Platonove koncepcije bilo je presudno Sokratovo razlikovanje općeg i pojedinačnog. Platon je opće pojmove učinio bićima. Pojmovi su sada ideje. Ideje su bitak.
Spoznajni problem Misaonom svijetu primjerena je jedino umna spoznaja, poimanje, obrazloženo mišljenje a pojavama vidljivog svijeta opažanja odgovara mnijenje. Umna spoznaja upravljena je bitku , onom bitnom, općem, nepromjenjivom, jednom a mnijenje postojanju, pojedinačnom, bivanju, događanju, mnoštvu. Vrste umne spoznaje: znanje o idejama i predočivanje matematičke razumne spoznaje. Vrste mnijenja: vjerovanje o konkretnim stvarima, pojavama, i nagađanje o sjenama tih stvari. 4 stupnja stvarnosti: ideja, predodžba, pojava i sjena. Eros je filozofska težnja za spoznajom, mudrošću, znanjem, lijepim, trajnim, dobrim, besmrtnim. Platon shvaća eros kao filozofsku žudnju za idejama, za višim, vrednijim i vječnim. Dijalektika jest prava metoda spoznaje kojom se u razgovoru dobro postavljenim, usmjerenim i promišljenim pitanjima izaziva u duši sjećanje na ideje. Država je nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj države je sreća zajednice.- na osnovi sposobnosti razvrstao je građane u 3 staleža: proizvoditelji, vojnici i vladari. Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao i da ne ometa druge u obavljanju njihova zadatka. Ideja države jest ideja pravednosti. 3 dijela duše: požudni, voljni i umni. Pravi čovjek postaješ tek onda kada umni dio bude vodio ostala dva. I država će prema tome biti prava država ako je bude vodio umni dio. Najbolja ej država u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji. Proizvoditelj ima vrline: razboritost i umjerenost, čuvar hrabrost, vladari mudrost. Zato su vladari filozofi. Platon zagovara aristokraciju. Pravednost, umjerenost, hrabrost i mudrost četiri su temeljne vrline Platonove filozofije politike i etike. Glavna je funkcija države odgoj građana. U nacrtu idealne države ona je totalitarna. Država je sve, a pojedinac ništa. Ljepota i umjetnost Ideja lijepog zauzima jedno od najviših mjesta u hijerarhiji svijeta ideja. Ona se poistovjećuje sa idejom dobra i istine, a ne s umjetničkim lijepim. On malo cijeni umjetnost, pa joj u idealnoj državi dodjeljuje skromnu, štoviše drugorazrednu ulogu.
ARISTOTEL Akademija i peripatetička škola Sa 17 godina stupio je u Platonovu akademiju i djelovao u njoj sve do Platonove smrti. Nakon toga bio je 3 godine Aleksandrov odgojitelj. U Ateni je osnovao u šetalištima Likeja svoju filozofsku školu. Najuspješniji mislilac svih vremena On ej pravi sistematičar. On ej pravi tvorac logike kao pripreme za svaku znanost i filozofiju. Pod njegovim vodstvom škola ej djelovala kao pravo istraživačko i znanstveno središte i ostvarila sintezu cjelokupnog znanstvenog iskustva Grčke.
Realističko gledište i kritika Platonova idealizma Za nj nema drugog svijeta do ovog svijeta pojedinačnih stvari: nema druge zbilje pored ove koja ej jedinstvo općeg i pojedinačnog, biti i pojave. Nema općeg izvan pojedinačnog, biti izvan pojave, i obratno. Bit i pojava, opće i pojedinačno neodvojivi su: opće je u pojedinačnom, opće je opće pojedinačnog, a pojedinačno pojedinačno neke biti. Rekao je da mu ej drag Platona li mu mu je draža istina. Neprihvatljivo mu je svojstvo svjetova. Bit njegove kritike svodi se na neodrživost odvajanja ideja od realnih stvari. Tako odvajanje naime stvara neprevladive poteškoće. Tvar i oblik U svakoj pojedinačnoj stvari razlikuje tvar i oblik. Tvar je pasivna mogućnost, mogućnost, potencija za kakvo savršenstvo, što postaje zbiljskim kad se oblikuje, kada poprimi oblik. Oblik je ono bitno, bit po kojoj nešto jest to što jest. Stvar je oblikovana tvar. Čovjek je duša i tijelo: duša je oblik tijela. Prijelaz stvari u oblik, iz mogućnosti u čin jest kretanje i to je središnje mjesto u Aristotelovu učenju. Hijerarhija oblika Postoji dakle hijerarhija, stupnjevitost oblika. Čitav svijet je jedna hijerarhija oblika, vječno kretanje, razvoj, usavršavanje oblika. Na vrhu te hijerarhije kao krajnja svrha svega stoji oblik svih oblika, čisti oblik, mišljenje mišljenja, čist akt, bog, nepokretni pokretač. Teleologija Teleološko gledište: svrhovitost vlada svijetom. On navodi 4 uzorka : tvar, oblik, uzrok kretanja i svrha. Sustav razvoja Osnovni problem grčke filozofije riješio je pojmom odnosa, a to je pojam razvitka. Potječe kao bit koja se u pojavama sama razvija. On je odustao od toga da smisli nešto različito od samih pojava. Učio je da u pojmu spoznati bitak stvari nema nikakve druge zbilje nego cjelokupnost pojava u kojima se ostvaruje. Spoznaja Prva supstancija je ova tu pojedinačna stvar (kakav čovjek, stol, životinja). Druge supstancije su vrste i rodovi, ono opće ovih pojedinačnih predmeta. Ali općeg nema izvan pojedinačnog: opće jest samo toliko koliko se ostvaruje u pojedinačnom, a pojedinačno samo koliko se u njemu ozbiljuje kakva opća bit. Istina je podudaranje pojma i stvari tj. slaganje misli i stvari. Od Aristotela tako potječe klasična teorija istine. Etika Svaki čovjek po prirodi svojoj teži ka sreći. Etika ispituje koliko o nama samima ovisi da tu sreću postignemo. Aristotel i tu tvrdi da će čovjek biti sretan ako razvije umnu prirodu. On vrline dijeli na etičke i dijanoetičke. Etičke su volja, a postižu se ako um usmjeruje i odgoji volju. volju. Po načelu zlatne sredine. Ustvari to je sredina između dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom. On je vrline raščlanio: hrabrost je sredina između plašljivog i neustrašivosti. Dijanoetičke vrline su znanje, razboritost i umovanje. Aristotel je u etici realist: svaki određen pojedinačan čovjek može uvijek ostvariti kakvo realno dobro.
Politika Čovjek je po prirodi političko biće te svoju bit može ozbiljiti ozbiljiti tek u političkoj zajednici ili ili državi. A onaj tko ne može živjeti je zvijer ili bog. Bitna je valjana vladavina, kojoj je cilj opće dobro. Moguća je i loša vladavina kojoj ej cilj korist samo onih na vlasti. Odgoj građana temeljna je funkcija države. Načelo sredine: država neka bude ni premalena ni prevelika nego srednje veličine. Etička funkcija tragedije Aristotel visoko vrednuje stvaralaštvo velikih grčkih tragičara Eshila, Sofokla i Euripida te provodi analizu njihovih postupaka. Umjetnost je oponašanje ali stvaralačko i idealizirano. Bitna je etička, odgojna funkcija funkcija tragedije: pročišćavanje, katarza, katarza, oplemenjivanje. Gledaoci tragedije iz kazališta treba da iziđu bolji nego što su bili prije predstave.
ETIČKO RAZDOBLJE HELENISTIČKO-RIMSKE HELENISTIČKO-RIMSKE FILOZOFIJE Poslije Aristotela filozofska misao se usmjerava u dva pravca: etički i religijski pravac. Etički pravac karakteriziraju tri škole: stoici, epikurejci, skeptici. Ali ljudski duh usmjerava i filozofiju prema religiji. Poznata su 3 pravca: židovska filozofija religije, novoplatonizam i kršćanstvo. STOICIZAM
Tri stoe Osnivač je Zenon, pa imamo još i Hrizipa, a predstavnici mlađeg stoicizma su Seneka, Ekpiktet i car Marko Aurelije. Logika Oni su logici dali vrijedne priloge posebno time što su razvili logiku sudova. Panteistička fizika Fizika je samo osnova, a etika je cilj, svrha i smisao filozofije. Stoička je slika svijeta heraklitska: svime vlada logos, svjetski um, bog, sudbina, providnost. Etika Oni su bliski kinicima. Zahtjev je i ideal stoika: živjeti u skladu s prirodom svijeta i s vlastitim razumnom prirodom. Nepomućenost društvenog mira postiže se vrlinom samodostatnosti. Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima. Nije siromašan onaj tko malo ima, nego onaj koji žudi više, kaže Seneka. Dok budale robuju nerazumnim željama, mudar čovjek je smiren. Sloboda se sastoji upravo u uviđanju nužnosti, zato sudbina vodi one koji to hoće , a vuče one koji to neće. Koliko ću živjeti, to je stvar stvar tuđe volje, ali od mene zavisi to da dokle god živim živom ako čovjek. Stoik: fatalist i snažan ličnost Smisao granica slobode je u shvaćanju i prihvaćanju svjetskog poretka i rada stvari. Stoička etika je etika pomirenja i bespomoćnosti, fatalizma i pasivnosti. Ali to je i ujedno etika snažne ličnosti koja vlada sobom. Ideja kozmopolitizma Stoička etika ne želi sreću društva kao cjeline nego sreću pojedinca. pojedinca. Ideja kozmopolitizma je ideja jednakosti svih ljudi bili oni slobodni ili robovi.
EPIKUREJSKA ŠKOLA Epikur i Lukrecije Epiku je utemeljitelj. Sljedbenik je i pjesnik Tit Lukrecije Kar. Produhovljeni hedonizam Epikur uči hedonizam: ugoda je dobro, a bol je zlo. Nisu cilj tjelesne, osjetilne naslade nego viša i trajna zadovoljstva, radost duha koje doživljavamo u ljepoti, prijateljstvu, solidarnosti, razboritosti, mudrosti, čestitosti pravednosti. Atomistička fizika Obnavlja se Demokritov atomizam: sve se sastoji od atoma i praznog prostora. Ali ima jedna novost: atomi spontano skreću s puta i nepredvidivo se sudaraju. Senzualizam Epikur je senzualist: opažaji su izvor i kriterij istine: ako osporavaš vrijednost svim opažajima, nećeš imati na što da se opozoveš. SKEPTICIZAM Piron On je utemeljitelj. Sljedbenik je Sekst Empirik. Relativizam i skepticizam U svemu sofisti pokazuju relativnost. Skeptici uviđaju da su teza i antiteza konačno uvijek u ravnoteži. Suzdržavanje i nepomućenost Suzdržavali su se od izricanja bilo kakvih određenih sudova. To nije nedostatak, nego prednost: jer je onaj tko je opredijeljen uznemiren a tko ej ravnodušan- nepomućen. Posljedica je dakle vrlina suzdržavanja. Mudrac skeptik ne opredjeljuje se ni u pitanjima znanja, a ne izjašnjava se ni u djelovanju.
RELIGIOZNO RAZDOBLJE HELENISTIČKO-RIMSKE HELENISTIČKO-RIMSKE FILOZOFIJE ŽIDOVSKA FILOZOFSKA RELIGIJA Glavni mislilac je Filon. On nastoji povezati starozavjetnu predaju s grčkom filozofijom. Bog je nepojmljiv, nedokučiv racionalnoj spoznaji u uopće spoznaji. Primjeren je put bogu jedino ekstaza.
NOVOPLATONIZAM Plotin Od 3-. Do 6. st. kršćanstvu se bezuspješno suprotstavljaju stara filozofska učenja. Najznačajniji mislilac je Plotin. Sustav emanacije Plotinov apsolutni monizam poznat je kao sustav emanacije (odsjaja). Jedno je uzrok i izvor svega, preobilje. Sve što postoji po njemu postoji. Stupnjevi su bitka um, ideje, duša i konačno materija. Metafizika pokazuje taj put isijavanja: silazak od Jednog k mnoštvu postojećih bića, a etika uči put povratka k Prajednom, put uspona prevladavanjem zla-tjelesnosti i misaonosti. To jedno dohvaćamo tek gledanjem-promatranjem-mističnom ekstazom, kad nas napusti svijest.
KRŠĆANSTVO I FILOZOFIJA RANO KRŠĆANSTVO Postupno propadanje antičkog svijeta Antička civilizacija je postupno propadala i to traje nekoliko stoljeća. Slabosti rimskog carstva Rimsko carstvo bilo ej obuhvatilo cijelo helenističko društvo u jednu univerzalnu državu. Carstvo ej međutim ugroženo stalnim unutrašnjim krizama. Barbari su kasnije pregazili Carstvo, ali oni su samo dokrajčili proces umiranja. Dok bogati viši slojevi žive u obilju, te se odaju orgijama i razvratu, većina stanovništva nalazi se u veoma teškoj situaciji. Preobrazba za nadom Čovjek je počeo tražiti svoj spas s one strane osjetilnog svijeta. Pojava kršćanstva Kršćanstvo se javlja u Palestini ponajprije unutar židovske zajednice. Židovi su dugo bili pod vlašću raznih osvajača a svoju su vjeru u jednoga boga očuvali. On je bio prvi narod koji ej prihvatio kršćanstvo. Mnogi su očekivali Mesiju, a kad je došao Isus mnogi su ga odbili, očekivali su od njega da će ih osloboditi od Rimske države, a ne kao propovjednika. Kršćanstvo počinju prihvaćati i drugi jer se ono u prvom redu obraća svima. Temeljna maksima: poruka kršćanstva-ljubav. Ona naučava da su svi ljudi slobodni, svi jednaki, da je ovaj sivjet dolina suza, plaća i da čeka vječni život. Kršćanstvo u sebi prihvaća čitav niz filozofije i drugih religija (Platon). Kršćanstvo osuđiva znanje, bogatstvo: blago onom koji su duhom siromašni. Čovjek je kroz nadu prihvatio kršćanstvo.
KRŠĆANSKA FILOZOFIJA Ispovijest Jedan od najznačajnijih mislilaca tog vremena je i jedna od najvećih filozofa kršćanstva, a to je Augustin Aurelije. Borbeni kršćanin U zreloj dobi oduševio se kršćanstvom i pokrstio u Milanu posvetivši se svećeničkom pozivu. Djelovao je kao biskup. Teocentrizam Augustinželi spoznati dušu i Boga. Pod utjecajem je Platona i novoplatonizma. U Augustinovoj filozofskom stavu Bog ima središnje mjesto, on ej uzrok i svrha svega, svemoćan je, premudar i predobar. Sve dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Voluntarizam Augustin ej prvi u povijesti zastupao voluntarističko gledište: volja je temelj svega. Čovjekova je volja, izbor i odluka slobodna- nezavisna od razuma i svijesti. Nebeska i zemaljska država On e prvi postavio problem filozofije povijesti: povijest je neprestana borba dobra i zla, svijetla i tame, vrline i grijeha, nebeskog i zemaljskog kraljevstva. On ej podijelio čovječanstvo u dvije vrste: na ljude koji žive po Bogu i na one koje žive po ljudima, to smo u tajanstvenom, u prenijetom smislu nazvali dvije države, tj. dviej zajednice ljudi, od kojih je jedna podređena da vječno vlada u zajednici sa Bogom, a druga sa đavolom trpi vječnu kaznu. Voditeljska uloga svijeta Glavni sadržaj i svrha njegova života jest da se približi Bogu. Pojedinac se ne može osloniti na sebe sama, nego mu ej potrebna milost Božja, pomoć voditeljske ruke matere Crkve, koja ako posrednik između čovjeka i Boga tj. Apsoluta.
SREDNJOVJEKOVNA FILOZOFIJA SVIJET SREDNJEG VIJEKA I FILOZOFIJA Opće društvene prilike Od kraja 5. i početka 6 . stoljeća postupno se izgrađuje svijet srednjeg vijeka u kojem počinje feudalni sustav. Poljoprivreda postaje glavni izvor dobara za život. Feudalnom sustavu odgovara politički sustav u obliku piramide na vrhu koje stoji kralj-vladar i vrhovni vlasnik sve zemlje, a na dnu su piramide proizvođači kmetovi. Crkva je uključena u taj sustav i jedan je od njegovih glavnih oslonaca. S vremenom se oblikuju jake feudalne centralističke države. U doba procvata razvijenog feudalizma od 10. do 15. stoljeća razvijaju se i jačaju gradovi, robno-novčana privreda i proizvodne snage. Duhovni život u znaku kršćanstva Srednji vijek obuhvaća 10. st. duhovne povijesti Europe. Sada je snažno naglašeno religiozno osjećanje, a kršćanstvo vlada svim duhovnim životom. Sva zbivanja, bilo gospodarska, politička, socijalna, bilo kulturna, povezuju se s kršćanstvom. Od 1096. do 1270. godine vode se križarski ratovi čiji povod jesu ideje i interesi kršćanstva. Pape ode borbu sa carstvom. Kršćanstvo i Crkva određuju sadržaje i oblike života literature i likovnih umjetnosti. U crkvenim školama odvijaju se prva nastojanja oko razvoja pismenosti i obrazovanja. Skolastika Srednjovjekovna kršćanska filozofija zove se skolastika. Filozofija je postala predmet školskog poučavanja, a ne istraživanja. Skolastiku oblikuje oblikuje poseban odnos prema teologiji, zahtjev da filozofija filozofija objasni te privede čovjeka razumijevanju razumijevanju obavljenih i prihvaćenih istina. Filozofija se poziva na razum. Cilj sada nije više naći istinu, nego shvatiti i opravdati već danu, objavljenu istinu. «skolastičan» postaje kasnije u doba renesanse i prosvjetiteljstva, oznakom za besplodan, formalan, tuđ postupak. Uz skolastiku se razvija u srednjem vijeku i mistika. Ona nije usmjerena na pitanje religiozne zajednice, nego nastoji pojedinca spoznajom voditi jedinstvu i ljubavi s Bogom. Razdioba skolastike Skolastika nije jedinstveno razdoblje. Abbagnano svoju periodizaciju zasniva na razvoju osnovnog problema te filozofije- na razvoju pitanja odnosa vjere i uma. Prvo razdobljetzv. Rane skolastike shvaća tja odnos kao harmoniju i podudaranje rezultata vjere i uma. Drugo doba-cvata skoalstike i izgradnje velikih skolastičkih sustava uviđa djelomično slaganje, ali i mogućnost nalaženja neovisnih rezultata. Treće razdoblje-raspada skolastike otklanja nužnost harmonije i prihvaća mogućnost suprotstavljanja pojmova vjere i uma. Mi ćemo srednjovjekovnu filozofiju pratiti s obzirom na dvije teme: prva je odnos vjere i uma, a druga problem univerzalija. Petar Abelard On traži sklad vjere i uma. Kaže: ne vjeruje se u nešto zato što je to Bog rekao, nego se prihvaća da je on to rekao, jer smo se uvjerili da je ta stvar istinita. Kaže isto: svi znamo da o onom što se može raspraviti umom, nije nužan sud autoriteta. Temelje vjere želi on spoznati i svojim učenicima izložiti dokazima ljudskog razuma, koji je iznad autoriteta. On ej rekao: sumnjajući dolazimo do istraživanja, istražujući spoznajemo istinu. On ej provodio i postupak (da i ne ) navodeći argumente za i protiv neke teze.
Toma Akvinski Na vrhuncu skolastike jedinstvo uma i vjere, filozofije i teologije, ponovo brani i uspostavlja dominikanac Toma Akvinski. Istina ne može proturječiti istini. Istina uma ne može proturječiti istini objave. Um je podređen vjeri, on vjeri služi braneći, dokazujući i tako učvršćujući istine vjere. Neke temeljne dogme kršćanstva, um ne može dokazati, on ne može pokriti cijelo područje vjere, niti je može zamijeniti: vjera ima svoje opravdanje u tome što objava prekoračuje moć uma. Ali i tu može um pomoći vjeri, objašnjavajući i braneći takve dogme. Filozofija se upravlja po načelima koja su očevidna ljudskom umu i treba da objasni i koliko može dokaže svete istine objave. Rasprava o problemu univerzalija Pitanje i prirodi univerzalija središnje je pitanje rane skolastike. To staro filozofsko pitanje u odnosu općeg i pojedinačnog, o kojem su intenzivno raspravljali Sokrat, Platon , Aristotel i drugi. Oni su se strastveno opredijelili oko tzv. Realističkog odnosno nominalističkog gledišta nalazeći argumente i protuargumente u raspi koja traje od 9. do 14. stoljeća. Ekstremni realizam zastupa uvjerenje da opće postoji realno, prije i nezavisno od pojedinačnih stvari. Što ej nešto općenitije to je realnije. Pojedinačne stvari tek toliko jesu koliko se u njima ostvaruje takva opća bit. bit. Realizam izjednačuje stupnjeve općenitosti sa stupnjevima bitka. Umjereni realizam ući da se opća bit oblikuje u svakoj pojedinačnoj stvari. Ekstremni nominalizam uči da opće nije ništa realno. Postoje samo pojedinačne stvari, a opće jest tek riječ, ime, prazan zvuk kojim imenujemo i povezujemo više pojedinačnih stvari. Umjereni nominalizam zastupa gledište da opće postoji u umu kao pojam. Univerzalije (opći pojmovi) su- tako uči Abelard- ponajprije prije stvari u Božjem umu, zatim u stvarima kao jednakost njihovih biti i konačno poslije stvari kao pojmovi u ljudskom umu. Duns Scot priklanja se međutim nominalističkom gledištu. U zbilji postoje samo pojedinačne stvari a opći pojmovi su samo znakovi i termini. Patristika je učenje crkvenih otaca, koji najprije brane kršćanstvo protiv religija pogana, a zatim filozofski utemeljuju i izgrađuju kršćansko učenje. Obuhvaća razdoblje od 1. do 8. stoljeća.
NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA Preporod Prijelomno doba prijelaza iz srednjega u novi vijek (15. i 16. st.) je renesansa. Renesansa znači preporod-drugo rođenje-rođenje nova čovjeka. U protivstavu prema crkvenoj prevlasti, srednjovjekovnom duhu i skolastičkoj metodi mlada se novovjekovna misao oslobađa stega tradicije. Filozofija Filozofija se konačno odvaja od teologije, znanost od religije, razum od vjere. Novovjekovna znanost i filozofija odlučno se obraćaju zbilji ovoga svijeta, radi spoznaje prirode. Oslanjaju se na razum, iskustvo, opažanje i istraživanje, eksperiment i indukciju. Opće značajke -Stvaralačko nastojanje da se izgradi nova filozofska slika svijeta i čovjeka. -Duhovno oslobođenje od crkvene vladavine. vladavine. Renesansa hoće da obori tisučljećljetnu srednjovjekovnu tradiciju i traži istinu kao temelj nova odnosa čovjeka prema svijetu i životu. -Traženje, nalaženje, izlaganje i ostvarivanje novih ideja s istim zahtjevom: postaviti čovjeka na autonomno mjesto. -Oživljavanje antike (humanizam). -Smisao za ljepotu prirode i ljudskog tijela. -interes za čovjeka i njegov unutrašnji život. Čovjek postaje cilj i mjerilo svih vrednota, a problem čovjeka uz problem spoznaje i prirode centralnim problemom renesanse. Reformacija i protureformacija To je doba i vjerskog preporoda. Nakon strogih reformi i vjerskog terora Savonarola je spaljen kao heretik. U Njemačkoj Njemačkoj je M. Luther započeo protestom usmjerenim protiv pokvarenosti i visoke crkvene hijerarhije i tkao pokrenuo pobjednički pokret reformacije, što je dovelo do odvajanja od Rima. Vođen idejom obnove izvorne čistoće i nevinosti prvobitnog evanđeoskog kršćanstva, zahtjeva Luther povratak riječi Biblije, zato je i prevodi na njemački jezik. Premda je Luther bio protivnik filozofije, zahtijevao je iskupljenje samo vjerom, ipak je reformacija pridonijela oslobađanju novovjekovne misli, time što je potkopala temelje tradicije i univerzalima duhovnog jedinstva katoličke Europe. Najutjecajniji je humanist Europe je Voltaire. Erazmo Rotterdamski je zagovornik vjerske tolerancije i slobode misli općenito. Uslijedila je snažan protureformacija. Središte joj je bilo u Španjolskoj, a glavni nosilac novoosnovani jezuitski red. Protiv svih oblika oblika krivovjerstva provodili su jeziuti teror inkvizicije. Oni su aktivni u odgoju omladine i osnivanju škola. Sredinom 16. st. bijesne vjerski ratovi i krvavi vjerski sukobi. Renesansna umjetnost Ta umjetnost zrači novim duhom oslobođenja čovjeka, novim odnosom čovjeka prema svijetu i prema samom sebi. Knjževnost renesanse razvija smisao za istinu, puninu i ljepotu života. Ona pokazuje i prihvaća cjelovita čovjeka sa svim njegovim manama, strastima, težnjama i idealima. Dante, Petrarka, Boccacio su veliki umjetnici renesanse. U književnosti se ističe i Shakespeare. A u likovnoj umjetnosti: Donatello, Rafael, Leonardo, Michelangelo i Tizian. U hrvatskoj kjniževnosti: Marko Marulić, Marin Držić, Petar Zoranić.
Preporod znanosti Procvala je i prirodna znanost. Kuzanski ističe da je kvantitativno načelo osnovno načelo prirode, i tako anticipira matematičko-mehanički sliku svijeta koju gradi renesansa. Leonardo da Vinci smatra da su umjetnost i znanost usmjerene prema istom cilju prirode: umjetnost se drži površine stvari, a znanost spoznaje unutrašnje sile. Hrvatski glavi mislioci Frane Petrić obrazovao se u Italiji u duhu Platonove filozofije. Objavio je brojna filozofska i književna djela. Petrić je novoplatoničar, borbeni antiaristokratelovac. Zagovornik je platonizma kao kršćanstvu bliže filozofske koncepcije i prve osnove za religioznu obnovu. Novoplatonističko gledište izraženo je u obnavljanju teorije emanacije. Svijetlo je izvor svega, uzrok svemu. Iz svijetlosti emanacijom izvire redom: jedinstvo, bit, život, um, duša, priroda, svojstvo, oblik, tvar. Čitava je priroda prožeta dušom i oživljeno. GIORDANO BRUNO Životni put iskušenja, slave i stradanja U dominikanskom samostanu blizu Napulja, u kojem je djelovao Toma Aklvinski, stekao je Bruno odlično skolastičko obrazovanje. Ali ej posumnjao u ispravnost tradicionalnog učenja i valjanost kršćanske religije uopće. On odbacuje sve službene autoritete, jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje. Ubrzo je došao u sukob sa sredinom kojoj ej on član reda pripadao. Bježi iz samostana i kad je stigao u Veneciju inkvizicija ga hapsi i prebacuje u Rim. Optužba je: naučava nauku o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova». Odbio je sve nagovore o pokaje i da povuče svoje učenje. Zato ej bio spaljen. Beskonačnost svijeta Bruno je pod utjecajem panteizma Petrića i dr. i revolucionarnog obrata u dijelu Kopernika. Oduševljen je Kopernikovim učenjem: slijedi znanstveno geometrijsko obrazloženje i znanstvene prednosti učenja. Svemir je beskonačan i u njemu je je mnoštvo svjetova. Panteistička misao renesanse izrazio je ovako: priroda je ili Bog sam ili božanska moć koja se javlja u samim stvarima. Homo faber Homo faber znači čovjek radnik, ideja da je čovjek u svojoj biti radno biće. On uči da čovjek svojim radom gradi i određuje svoj svijet, život, sudbinu i sreću. EMPIRIZAM I RACIONALIZAM Problem metode Dvojica utemeljitelja novovjekovne filozofije Francis Bacon i Rene Descartes istakli su kao središnje pitanje, pitanje pitanje postupka znanstvenoga istraživanja. Bacon polazi od empirijske prirodne znanosti, a Descartes od matematike matematike i fizike. Premda ima je polazište različito, oni su zajedno postavili temelje suprotnim, glavnim metodološkim koncepcijama na početku novog vijeka: empirizmu i racionalizmu. Engleska empirijska filozofija razdoblje je najsnažnijeg razvoja engleske filozofije od 16.-18. st. Mislioci engleskog empirizma usredotočeni su na dva središnja problema. Na pitanje metode prirodoznanstvenog istraživanja i pitanje države.
Racionalizam (razum) 17. st. naziv je kojim možemo označiti osnovno spoznajnoteorijsko usmjerenje trojice velikih filozofa: Descartes, Spinoza i Leibniz. U općem smislu racionalizmom nazivamo onaj pravac u teoriji spoznaje koji smatra da je objektivnu stvarnost moguće spoznati samo mišljenjem, to jest da je spoznaja dana jedino u našem umu, razumu, intelektu.
FRANCIS BACON Velika obnova i cilj znanosti Bacon teži velikoj obnovi znanosti života uopće. Glavno njegovo djelo je «Novi organon ili upute za tumačenje prirode». Kritika stare logike Pored određenja cilja Baconu je središnje pitanje pitanje kritike i prevladavanja stare logike, zatim izgradnje i opravdanje ispravna postupka prirodoznanstvenog istraživanja. Zato on i traži novo oruđe znanosti. Prava je i jedina metoda indukcija. Prava metoda je istinska indukcija Indukcija- jedinstvo eksperimentalne i racionalne sposobnosti sabiranja i prerađivanja. Razum ne smije skakati, nasmije imati krila, nego radije olovne utege. Napredak u znanostima treba da bude postupan i sistematičan, zasnovan na izgradnji istinskih tablica slaganja i razlike, usmjeren prema spoznaji uzroka i općih zakona prirode. A iz spoznaje će zakona proizaći mogućnost djelovanja i vlast nad prirodom. Jednostranost On je sve nade usmjerio prema indukciji kao jedinoj valjanoj metodi, a odrekao svaku vrijednost dedukciji. Nije pritom uviđao da su indukcija i dedukcija postupci, koji e samo što teorijski opravdavaju jedan drugoga, nego se u praksi isprepleću i nadopunjuju. RENE DESCARTES (racionalist) Ideal znanstvene filozofije Descartes je želio da ideal novovjekovne filozofije bude znanost i da znanje modernom čovjeku bude moć za vlast nad prirodom. Problem metode Čovjek je sposoban spoznati istinu, ali osnovno je pitan je postupka istraživanja. On kritizira slabosti tradicionalne tradicionalne skolastičke logike. Traži samo nekoliko jednostavnih jednostavnih načela kojih bi se mogao lako pridržavati i tako osigurati uspjeh spoznaje. Pravila metode Četiri pravila: 1. načelo da ništa ne prihvatimo kao istinu osim onoga što spoznajemo jasno i razgovijetno. 2. analitičko načelo: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove. 3. načelo sinteze: reda i postupnosti od jednostavnog ka složenom. 4. načelo provjeravanja: potpunosti postupka. Čovjek je misaono biće Mislim- dakle jesam. Čovjek je njemu najprije misaono biće. To je temelj njegovog racionalističkog gledišta.
Racionalizam: dedukcija, urođene ideje Nastoji prirodoznanstvenim opažanjem i eksperimentom doći do nekih spoznaja i rješenja. Ali u skladu s uspjehom matematike, koju unapređuje vrijednim prilozima. Samo razum može odrediti što je istinito . presudno je uvjerenje uma. Dedukcija je postupak izvođenja istina iz prvih intuitivnih, očevidnih istina. Jasnost i razgovijetnost Nikada se ne varamo kada prihvaćamo samo ono što spoznajemo jasno i razgovijetno. Jasnom naziva onu spoznaju koja je pozornu duhu živa i otvorena, tako kažemo da jasno vidim ono što je pred našim okom. Razgovijetnu naziva onu spoznaju koje je pored jasnoće od svega drugoga tako odijeljena i rastavljena da su sebi sadrži samo ono što je jasno. Postoji Bog, on je jamac istinitosti Ako sumnjam, znači nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće. To ej Bog. Bog je jamac istinitosti. Istinito je samo ono što spoznajemo jasno i razgovijetno, ali Bog svoji savršenstvom jamči da se ne varamo u onome što spoznajemo spoznajemo jasno i razgovijetno. Dualizam Descartes razlikuje dvije supstancije: duh i tijelo. Spoznavanje i htjenje pripadaju misaonoj supstanciji. Protežnoj supstanciji pripada veličina ili upravo protezanje u duljinu i širinu i visinu, pa oblik, kretanje, položaj, djeljivost pojedinih dijelova. Materijom vladaju pravila mehanike. Save tjelesni svijet kreće se po zakonima mehanike. Tijela životinja tek su strojevi, automati. Jedino čovjek ima dušu. Dvije supstancije shvatio je bio međusobno potpuno neovisno, a sada mu se nameće uzajamno djelovanje duše i tijela u čovjeku. Golem utjecaj Slavan je otac novovjekovne filozofije. filozofije. Osnivače je analitičke geometrije. geometrije. Velike usluge ima za optiku, mehaniku, refleksologiju i psihologiju. BARUCH DE SPINOZA (racionalist) Ekskomunikacija On je pripadao židovskoj zajednici. Oštro su reagirali na njegovu tezu da je bit religije u uvjerenju, a ne u vjeri, da religiozne knjige treba povijesno shvatiti. Spinozu su podvrgli pritisku, a onda konačno ekskomunicirali iz iz židovske vjerske općine. Nitko ne smije s njim održavati nikakve veze, razgovarati ili pomagati, čak ni približiti. Političke ideje On uči da u prirodnom stanju svaki pojedinac u borbi za samoodržanje ima prirodno pravo na sve što može. Građani- podanici mogu zamijeniti vlast ako ona radi protiv njihovih interesa. Svrha države nije da ljude drži u strahu, nego sloboda: « u slobodnoj državi svakome je dopušteno misliti što hoće i govoriti što misli.» Supstancija: monizam i panteizam Sljedbenik je Descartesa. Prihvaća definiciju supstancije. Suprotno dualizmu zaključuje da je supstancija nužno jedna. jedna. To je Bog ili ili priroda. Nastavlja renesansnu i novovjekovnu panteističku miso o jedinstvu svijeta.
Atributi Supstancija ima beskrajno mnoštvo atributa (svojstava). Ništa nema atribute jer je ništa, nešto ima atribute, a Bog mora imati sve atribute. Ljudi pak spoznaju samo dva takva atributa: protežnost i mišljenje. Modusi Modusi su konačne, ograničene, jedna dugom uzrokovane pojedinačne stvari. Oni posredno izražavaju bit beskrajne prirode ili Boga. Čovjek je tako modus prirode: duša i tijelo dvije su strane iste biti. Determinizam U prirodi ništa nije slučajno. Jedna pojava prouzrokuje drugu pojavu. Racionalizam i geometrijska metoda Njegovo glavno djelo «Etika» izložio je geometrijskim načinom. Postupak je ovakav: iz definicija i aksioma dolaze postavke, a svaka postavka je postavka dokazana pozivanjem na definicije i aksiome ili već dokazane postavke. Racionalistička etika Spinoza piše Etiku, on želi dati osnovu ljudskog, racioanlističkog života. Etika smjera da pokaže put sreći i oslobođenju čovjeka, mora početi s ontologijom: učenjem o supstanciji. Svijetom vlada nepromjenjiva nepromjenjiva zakonitost, prirodni red. Ljudska sloboda sastoji se u spoznaji prirode i života u skladu s njom tj. jedinstvu jedinstvu razuma i htijenja. Najveća sreća i blaženstvo čovjekovo sastoji su u usavršavaju razuma, u razumijevanju Boga i Božjih atributa, iz čega onda izlazi mirnoća i moć duše. JOHN LOCKE (empirist) Osnivač spoznajne teorije Utemeljitelj je spoznajne teorije kao sustavne filozofske discipline. Namjera mu mu je da istraži porijeklo, izvjesnost i doseg ljuske spoznaje. Kritika urođenih ideja U dijelu «Ogled o ljudskom razumu» pobija mišljenje mišljenje da postoje urođene spoznaje. Oni koji to tvrde pozivaju se na opće slaganje sviju. sviju. Opće slaganje ne govori u prilog urođenosti neke istine, a za ti pokazuje da nema općeg slaganja svih ljudi čak ni u načelima, koja su najopćenitije primljena. Ta kritika urođenih ideja ideja usmjerena je protiv shvaćanja njegovih suverenika. Ona je bila postavka za njegovu empirističku tezu. Empirističko gledište Nema ničeg u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima. Prvi je sustavno razvio empirističku spoznajnu koncepciju: utoliko je utemeljitelj empirizma. Razlikovanje primarnih i sekundarnih kvaliteta Prvotna svojstva (čvrstoća, oblik, pokretljivost) neodvojiva su od tijela. Ideje tih prvotnih kvaliteta dobivamo preko više osjetila. Takve su ideje objektivne slike. Drugotna svojstva su sile koje njihovim primarnim kvalitetama kvalitetama u nama proizvode razne osjete (boje, zvukove, okus). Dobivamo ih pojedinim osjetilima. Takve ideje su subjektivni dojmovi.
Tri stupnja spoznaje 1. Intuitivna je spoznaja najviša, najsigurnija, a sastoji su u opažanju, slaganju ili neslaganju dviju ideja. 2. Demonstrativna spoznaja otkriva slaganje ili neslaganje ideja posredovanjem drugih ideja. 3. Senzitivna spoznaja otkriva pojedinačnu egzistenciju konačnih biča izvan nas. Kritika i obrana razuma Razum mora biti naš najviši sudac i vodič u svemu. Veliki je kritičar kritičar ljudskog razuma. Naš razum, iako previše slab i ograničena da spozna sve tajne svemira, potpuno je dovoljan da bismo spoznali sve što nam treba za sretan i moralan život. Društveno- politički nazori On zagovara potrebu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu. On je osnivač liberalizma i jedan je od prvih zagovornika vjerske tolerancije. Liberalizam izražava ideju slobodoumlja. DAVID HUME Metafizička spoznaja nije moguća On je radikalno proveo empirističko empirističko gledište i doveo ga do skepticizma. On odriče svaku mogućnost metafizičke spoznaje pa onda i mogućnost spoznaje bilo tjelesne ili duhovne supstancije. Odnos ideja i činjenica Sve predmete ljudskog uma dijeli dijeli na odnose ideja i činjenice. Prve od tih predmeta spoznajemo intuitivno, neovisno o svakom iskustvu. Činjenice međutim ne spoznajemo tako sigurno, niti je njihova istinitost istinitost tako upadljiva. Što jest može i ne biti. biti. Možemo zamisliti da Sunce sutra neće izaći. Načelo uzročnosti Temelj svih naših zaključaka o činjenicama jest načelo o uzročnosti, pretpostavka da postoji veza između činjenica te da je jedna uzrok, a druga njena posljedica. Ako recimo nađemo sat na pustu otoku, zaključimo zaključimo da je na njemu ranije već bilo ljudi. Spoznaja uzročno-posljedične ne može se postići zaključivanjem a priori, neovisno o iskustvu. Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uzroka jednostavno izvesti posljedicu. Običaj ili navika Osnova našeg zaključka o vezi uzroka i posljedica je dakle običaj ili navika da očekujemo isti takav slijed događaja kakav smo ranije više puta doživjeli. Riječ je jednostavno o asocijaciji doživljaja. Mi doživljavamo vremenski slijed pojava, doživljavamo da jedna pojava slijeda iza druge, ali ne doživljavamo način slijeda niti nužnost slijeda. Skepticizam Nije moguće doći do objektivne istine pa je je stoga mudro suzdržavati s od izricanja tvrdnji.
PROSVJETITELJSTVO Vjera u um Prosvjetiteljstvo je nastalo u 18. st. u Francuskoj koja je bila jedna od vodećih zemalja. U prosvjetiteljstvu se nastavlja duboka vjera u to da su rješenja svih pitanja pitanja čovjekove sreće vezan za um i razum. Temeljno razmišljanje je bilo da razum mora biti biti najviši sudac i vodič u svemu. Misaoni je razum postao jedino mjerilo koje se primjenjivalo na sve. Vjera u budućnost i kritika prošlosti Prosvjetiteljstvo gleda optimistički na budućnost, kao na carstvo potpune sreće koja će ostvariti prirodnu religiju. Prosvjetiteljstvo nepovijesno pristupa povijesti. Oni su protiv skolastičkog poimanja, spekulativnog načina, nisu vidjeli ništa pozitivno u srednjem vijeku. Francusko prosvjetiteljstvo je bilo protu religiozno, ali Voltaire tvrdi da čak iako Bog ne postoji trebaju ga ljudi izmisliti. Antimetafizička orijentacija Prosvjetiteljstvo odbija metafiziku i njena učenja o metafizičkoj biti zbilje i ljudskog duha. Imamo 2 bitne značajke. Strogo samoograničenje uma u granice ljudskog iskustva i neograničenost mogućnosti uma da istražuje svaki aspekt i područje koje ulazi u te granice. usmjereni su bili prema praktičkim životnim problemima. To ej odredilo oblik i književni rod filozofskog djelovanja. Prosvjetiteljska usmjerenost Prosvjetiteljstvo kritizira srednjovjekovnu tradiciju, teologiju, kršćansku crkvu. Prosvjetitelji su težili znanju što će koristiti koristiti pouci i odgoju naroda. Važna je tu Enciklopedija, tj. rječnik znanosti, umjetnosti i zanata. Težnja je toga bila da se da opća slika nastojanja ljudskog uma u svim narodima i u svim vjekovima. Materijalizam i mehanizam Značajka prosvjetiteljstva je i materijalizam. Govori da je tjelesna materija jedina supstancija i da u svijetu vlada apsolutna nužnost uzročnog događanja -determinizam. Ona isključuje svaku slučajnost i slobodu. Sve pojave svode na pojave mehanike. Mehanika je tada bila najrazvijenija znanost. Materijalizam je bio revolucionarna pojava. RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ Svestran znanstvenik i filozof Bio je profesor matematike, fizike i astronomije. Svjetski je ugled stekao brojnim znanstvenim radovima o matematici, mehanici, optici, astronomiji, geofizici i mnogim uspješnim rješenjima u tehnici. Dinamički atomizam Najznačajnije je njegovo filozofsko djelo «Teorija prirode filozofije». Boškovićev atomizam. On zamišlja atom kao neprotežnu točku. Materija se sastoji od točaka potpuno jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih i međusobnih odijeljenih. Točke su odijeljene jedna od druge. Svaka točka ima silu, privlačnu ili odbojne sile. Pri maloj udaljenosti očituje se odbojna sila. Povećavali se udaljenost među točkama preći će u odbojnu silu.
Zatim će opet prijeći u odbojnu silu. Taj se ritam izmjenjuje nekoliko puta i može se prikazati neprekinutom krivuljom. Prevladavanje pričina protežnosti Bošković nas je naučio da se odreknemo vjere u ono posljednje što je od zemlje ostalo čvrsto., vjere u tvar, u materiju, u sićušno-zemljani i grudičasti atom. Preteča rezultata suvremene fizike Boškoviću je za zahvaliti to što teoriji pričina protežnosti nitko ne predaje ozbiljnije značenje. On je sa Kopernikom, najveći i najznačajniji protivnik pričina. Bošković ne samo što dostiže sve pojmove moderne fizike nego ih i nadilazi. Njegova je sinteza, sinteza teoretske fizike slijedećeg stoljeća.
