Evgenij Onjegin O KNJIZI: PREVEO: Ivan Slamnig
IZDAVAČ: Izavačko-knjižarska rana organizacija MLADOST, Zagreb, 1987. UREDNIK: Alojz Majetid
ŽIVOTOPIS: Aleksanar Sergejevič Puškin je rođen 1799. goine u bogatoj obitelji. Svojim se jelom ‘’Oa sloboi’’ zamjerio suu te je prognan u južnu Rusiju, gje piše svog ‘’Zarobljenika Kavkaza’’. Pomilovan je 1826. goine te se vrada u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u voboju 1837 . godine. Puškin se smatra osnivačem moerne ruske književnosti. Njegova veda jela su: ‘’Evgenij Onjegin’’, ‘’Kapetanova kdi’’, ‘’Oa sloboi’’, ‘’Zarobljenik Kavkaza’’, ‘’Brončani konjanik’’, ‘’Ruslan i L umila’’…
KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman u stihovima
VRIJEME RADNJE: Rusija MJESTO RADNJE: oko 19. st.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
EVGENIJ ONJEGIN: opisan je ved na samome početku, u kočiji kojom ie bolesnom stricu a ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gje lamentira na gnjavažom koja ga čeka. Puškin ga ved u rugoj strofi naziva obješenjakom: „To misli mlai obješenjak ok iližansa vitla prah.“ Evgenij je rođen u Petrograu, ima neku opdu naobrazbu, ali ne i rane navike. Poznaje literaturu, što se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija muči mrzovolja. Strica nalazi mrtva i tako nasljeđuje stričevo imanje. U početku ga je selo zabavljalo, no i to mu ubrzo osai. Evgenij nije monolitna ličnost – nehajan je o prezira prema ruštvu, ali zbog formalne časti hlanokrvno u voboju ubija prijatelja. Čak ga i Tatjana, koja ga voli, smatra zapravo „paroijom“ jer on, vijevši Tatjanu preobraženu u amu, zaljubljuje se u nju „preko ušiju“. Lik Onjegina prethonica je onome liku koji de biti nazvan „suvišnim čovjekom“, a javit de mu se odjek i kod nas.
LENSKI: Vlaimir Lenski živi najprije na selu, gje se još kao ijete poznavao s Olgom i zaljubio se u nju. On stuira u Getingenu, gje je upoznao njemačku filozofiju, Goethea i pisce njegova oba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga što je na plesu cijelu večer plesala s Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne može ooljeti a ju posjeti pre voboj. Puškin na pri mjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a može se omah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasične uvone epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju.
TATJANA: Značajan je i karakter provincijske vlastelinske kderi Tatjane, misaone i osjedajne jevojke, koja je ogojena na Richarsonu i Rousseauu, ali ne gubi čar neposrenosti, što ga je stekla u provinciji u oiru s pukom i svojom vjernom ailjom. Puškinova Tatjana, još više nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam
njezin tvorac mora čuiti. Tatjana je „kotarska“ gospođica, uživa u čitanju, ali čini to nasumce, omiljeno joj je štivo sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija Tatjanu). Tatjana ne
ponosi gra, grozi se na mišlju a mora idi u Moskvu.
- Svi karakteri u romanu završavaju, usprkos autorovoj ironiji, lepršavosti i posmijehu, tragično.
Lenski ubijen, Tatjana uana za čovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigje nede nadi smirenja. A svi ti Puškinovi karakteri svoje trageije nose u ogoju i socijalnom porijeklu i položaju.
KRATAK SADRŽAJ: Prvo poglavlje
Roman započinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, ječakom, a kasnije i mlaidem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge druge talente: znao je lijepo
pričati, priobiti ame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali na različite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Ka ođe u kazalište, ođe usre prestave, koja mu ubrzo i osai i stoga oe kudi mnogo prije ostalih ljui.Ure tog osamnaestogoišnjeg filozofa bio je opremljen moernim lononskim i pariškim stvarima: bilo je tu parfema u staklenim bočicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone,
frak, manšete). Pripovjeač je Onjeginov prijatelj (smatra se a je to zapravo sam Puškin, iako se to negira, ali besprekino umede autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako a potencira realističnost zbivanja).
Prava ranja započinje o trenutka kaa Onjegin sjea u kočiju i olazi na ples. Opisuju se ame koje plešu, njihove noge. Tu pripovjeač spominje jevojku Elvinu u koju je zaljubljen i čije noge nikaa nije zaboravio.
Onjegin u rane jutarnje sate ie kudi s plesa, umoran, spavat de o poneva. Postavlja se pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da: čuvstva ran o mu se hlade, / osaila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlae, / obična neka, saa nesta; / izgubio za ruštvom želju: / eto, oavna on je sit ved / paštetu štrazburšku i biftek / zalijevati, šampanjca nagnut, / uhovito se izražavat / i ona kaa boli glava; / a prema bješe vatren mangup, / i vatri ošao svršetak, / omrznu sukob, sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, / al život posve omrznu mu, / ko Vitez Harol mrk i sjetan / na primanja j e olazio; / ni spletke, kartanje, ni mio / pogle, ni uzah iniskretan, / ne može ništa irnuti ga, / i ni za što ga nije briga.'' Oustao je i o žena, preao se ljenčarenju, ostavio je i knjige. Pripovjeač navoi kako je i on obacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja ogorčen, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan životom bjesmo par''. Često su se ružila njih vojica. Pripovjeač je čeznuo a se vrati u omovinu (Rusiju), a i Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo su mu počeli olaziti i zajmoavci o koji h je njegov otac posuđivao novce. Onjegin nije imao volje tužiti se, pa im stoga prea sve jer nekako je slutio a bi mu bogati stric mogao brzo umrijeti pa de on naslijeiti nešto. Ubrzo mu i olazi vijest a mu sric umire i želi se s njim pozraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze rai novaca, no ka je stigao, stric je ved umro. Onjegin je sve naslijeio, no i taj mu se seoski život brzo omrz nuo. Pripovjeač saa navoi kako on, za razliku o Onjegina, voli taj miran seoski život, a navoi i to a je ovaj roman započeo s 25 pjevanja, a saa je ved stigao o kraja prvog poglavlja. Govori kako nede ništa ispravljati, neka ga ocijene novinari kako go žele.
Drugo poglavlje Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo dosadno, pa je
smislio a onese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali čuakom i prekinuli su svaku vezu s njim. U to doba u se lo ođe osamnaestogoišnji mlaid po imenu Vlaimir Lenski, potpuna Onjeginova
suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, živahna uha, ljubazan, vjerovao je a de se jenom spojiti sa svojom sronom ušom, a su prijatelji sveti. Bučne gozbe koje j e volio Onjegin, Lenskome su bile mučne. Lenski je pozivan svua i svi su mu nuili svoje kderi, no Lenski se nije htio ženiti, samo je htio upoznati Onjegina.
Unatoč svim razlikama među njima, njih se vojica naposljetku složiše i ubrzo postaoše nerazvojni. Stalno su o nečemu raspravljali. Lenski je volio pričati o sebi, pa je Onjegin tako saznao kako je Lenski o jetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjeač govori kako je i njemu Olga bila raga, no on de ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tat jani, koja je bila potpuno različita o Olge: bila je mirna, povučena, plaha, uvijek zamišljena. Tatjana nije voljela nestašne zabave, a vrlo se rano ohvatila romana (Richarson, Rousseau), kao i njezina majka.
Njezina je majka bila udana za Dmitrija Lari na, a nakon uaje su se preselili u njegovo selo, što se u
početku njoj nije sviđalo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejeno. Ubrzo je otkrila kako može vlaati suprugom, pa ju je to usredilo, a njezin ju suprug voli o sveg srca i ne miješa se u njezin e poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakaše, čak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tužan je bio, buudi a ga je pokojnik uvijek ržao u naručju kao ijete, a i htio je a se Olga ua za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada madrigal.
Trede poglavlje Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet želi k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju.
Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kaže, na što ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubiš onu manju?'', a Lenski potvri. Onjegin zaključuje kako je Olga beživotna i a bi raije izabrao Tatjanu a je na njegovom mjestu. Lenski šuti. Svi su se susjei zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagađali su tko de o njih vojice oženiti Tatjanu. Tatjana je razmišljala o njima vojici i shvatila je a se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona tražila u muškarca. Nakon toga pripovjeač ukratko navoi o čemu de govoriti alje u romanu. Također, suosjeda s Tatjanom koju more ljubavni jadi. Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da
joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, misledi na Onjegina, napisala pismo. Pripovjeač govori kako de se on ipak uvijek ržati stihova, te kako de morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, buudi da ga je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski.
Pismo Tatjane Onjeginu: kaže kako mu ne bi pisala pismo a ga može barem jenom tjeno sresti negje u šetnji, no on je neruštven i ne voli selo pa ne ie nikamo, stoga ga ona ni ne može nigje sresti. Pita ga zašto je posjetio nju i njezinu obitelj, jer a nije, ona bi ved našla nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je poslan od Boga. Zav oljela ga je čim ga je ugleala. No želi a joj ogovori na pitanje: ''Da l anđeo si što me voi, / ili napasnik si poli: / o aj razriješi sumnje moje.'' Na kraju mu kaže a ga čeka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no morala ga je napisati.
Tatjana nije ni shvatila a je ved jutro, cijelu je nod pisala pismo. Ujutro joj ailja onese čaj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu.
Prošlo je va ana, a Onjegin ne ogovara. Lenski ođe posjetiti Olgu, pa ga Tat jana pita za Onjegina, a Lenski joj kaže a de anas navratiti, oajudi a ga je pošta valja zaržala, na što se Tatjana posrami.
Tatjana nestrpljivo čeka Onjegina sjeedi ko prozoram a ka začuje topot konja, pohrli u vrt misledi da je on stigao. U vrt u pjevaju jevojke berudi bobice. Pripovjeač pritom Tatjanu uspoređuje s leptirom kojeg muči ječak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjeila je na klupi, a kaa ustae i krene, eto Onjegina pred njom.
No pripovjeač napominje a de o tom susretu govoriti kasnije, saa ie u šetnju pa na spavanje.
Četvrto poglavlje Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste riječi, spletke, gluma. On je osam goina ljubio, a saa više ne. ''On ne zaljubljuje se više / u ljepojke, tek se privuče; / obiju - smjesta utje ši se; / prevare bar otpočinut de. / Bez zanosa ih hode stedi, / bez suze pustit, ne pamtedi / ni ljubav im ni zluraost.'' Ravnoušan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo. Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govo ri a mu laska to što ona osjeda prema
njemu, te a bi on, kaa bi se ženio, oabrao nju za ženu. No kaže i a bi njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tužna, on namrgođen i šutljiv. Govori joj a ju ljubi kao brat, moža i malo više, no ona je mlada, l jubit de opet, ne treba joj on. Tatjana je sve to slušala sa suzama u očima. On joj pruži ruku i zajeno se vratiše u kudu. Pripovjeač smatra a Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi. ''Ljubite samo sebe sama, / moj poštovani čitatelju! / Premet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.''
Tatjana je saa sve tužnija, ok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve više vremena provoe zajeno, a kaa nisu zajeno, misle jeno na rugo, pišu pjesme jeno o rugome. Dolazi zima. Onjegin ane provoi u lijenosti, igra biljar, a na večeru mu olazi Lenski. Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina a posjeti Larinove, kaže mu a je pozvan u subotu k njima, Tatjanin je imenan. Onjegin pristane idi, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se želi oženiti Olgom.
Peto poglavlje
Snijeg je pao tek u siječnju, a Tatjana je voljela rusku zimu. Jedne je no di Tatjana usnula čuan san. Hoala je po snježnoj poljani u haljini, a pratio ju je mevje. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije. Ona s
trijema vii za stolom u kolibi razna čuovišta, ameđu njima Onjegin. On je bio omadin. Kaa ugleaše Tatjanu, svi ju htjeoše, no Onjegin reče a je ona njegova, pa su svi otišli. Njih voje ostaoše sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dođu Lenski i Olga, što se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme nož i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probui. Dođe Olga i pita ju što je sanjala, no Tatjana joj ništa ne govori, a taj ju je san još ugo mučio jer nije znala kako a ga protumači. Ali osjedala je a de se ogoiti nešto loše. Subota je, Tatjanin imenan. Ved o jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku ođoše i Lenski i Onjegin na obje. Smjeste ih baš prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, što je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog čega je olučio osvetiti se Lenskom što mu je priuštio tu neugonost. Saa su svi krenuli čestitati, a kaa ođe re na Onjegina, samo se šutke poklonio, no pogle mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, što je Tatjanu malo smirilo.
Počeo je i ples. Onjegin, a se osveti Len skom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj je konstantno šaptao nešto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Ka je htio nasamo popričati s Olgom, ona je rekla a ne može, zbog čega je on, bijesan, otišao kudi po va pištolja.
Šesto poglavl je Onjegin je bio zaovoljan svojom osvetom. Došlo je vrijeme a gosti ou spavati, stoga oe i Onjegin svojoj kudi. Jeino Tatjana ne spava. Nju muči ljubomora zbog svega što je Onjegin raio s Olgom. No o tome de, kaže pripovjeač, govoriti kasnije. Sada de redi nešto o čovjeku koji se zove Zarecki. Nekaa obješenjak, saa pošten čovjek. Onjegin ga
je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo čuno ka ga je Zarecki posjetio jenog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek
spreman, nakon čega Zarecki olazi. Onjegin razmišlja o svemu tome. Kaže a je, kao prvo, on sam kriv za voboj buudi a se petljao između Lenskog i Olge, a rugo, Lenski je vrlo mla (18) pa su mu opuštene bualaštine i takvi ispai bijesa, no Onjegin sam kaže a je trebao biti pametan pa se ne miješati ni u što. Dotle je Lenskom stigao ogovor. Naao se pomalo a Onjegin nede prihvatiti voboj, no prevario se: saa su primorani odi sutra u zoru na okršaj ko mlina. Lenski je pokušavao sakriti o Olge kamo i zašto ie, no ona ga je uvečer ispitivala zašto ved ie, zašto nede još malo biti s njom, a on joj i alje nije imao snage redi što se ogoilo jučer. Bio je šutljiv i namrgođen cijelu večer, nije joj uopde rekao ništa o voboju, a ona je otišao kudi, pregleao pištolje, a naposljetku i uzeo pero i počeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome što de biti ako on umre. Zaspao je tek pre zoru, no spavao je vrlo kratko buudi a se bližilo seam sati, za kaa je ogovoren voboj. No Onjegin je još uvijek spavao. Ka se napokon probuio, žurno se obukao i spremio shvativši a kasni. Lenski je ved čekao. Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota.
Pripremaju se pištolji. Lenski i Onjegn moraju hoati šesnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljenjeg koraka naciljala jean rugog, no Onjegin je bio brži i pogoio Lenskog posre grui. Onjeginu je bilo žao, mučno vijeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki. Pripovjeač navoi kakva bi moža buudnost bila a je Lenski ostao živ. Spomenik je Lenskom ispo va bora pore potoka i mnogi ljui tua prolaze pitajudi se što je bilo s O lgom, s Tatjanom i, što je najvažnije, s Onjeginom? No pripovjeač kaže kako de o tome izvijestiti kaa ođe vrijeme, ne saa. Saa priča o tome kako mu je prošla mlaost, trieseta mu je goina blizu. Pozravlja i oprašta se o mlaosti, zahvaljuje joj na svemu što mu je pružila .
Sedmo poglavlje
Došlo je proljede. Pripovjeač poziva sve a se uhvate raa, osjedaja, neka ou iz graa na selo, a otle de on zaviriti u Tatjanino susjestvo, gje je nekaa zimovao Onjegin, a saa više ne stanuje tu. Govori kako i dalje stoji spomen ik Lenskom, na kojem piše: ''Vlaimir Lenski u tu raku / leže,
preminuv smrdu hrabrih, / te i te obi, ta i ta. / Počivaj, o poeta mla!'' Govori kako su nekaa Olga i Tatjana olazile na grob, onijele vijenac i plakale, no saa je grob zapušten. Nema n i vijenca. Pripovjeač žali Lenskog jer je Olga ved našla rugog muškarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro uala i oselila, a Tatjana je samo šutke, patnički gleala za njom jer ona saa ostaje sama. I iako ne bi trebala, još voli Onjegina. Tako je te večeri Tatjana otišla u šetnju. Nakon nekog je vremena ošla o Onjeginove kude. Pitala se
je li a uđe bez obzira što njega nema. Ipak je ušla, a stara ju je Anisja provela po kudi, usput govoredi što je Onjegin gje raio. Tatjana je sve gleala s nježnošdu, pa se tako i zaržala ugo u kudi i bilo je vrijeme da ode.
Sutraan je Tatjana opet ošla u kudu. Sjela je u knjižnicu zaplakala. Privukle su ju knjige koje je našla tamo. Iako je Onjeginu knjiga avno omrznula, ipak je sačuvao neke romane, kao što je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje oživljaje jela. Opet je ugo ostala. Susjei su stalno pričali zar joj nije vrijeme a se ua, no ona je obila sve prosce. Stoga je njezina majka olučila ovesti ju u Moskvu a ju tamo ožene. Tatjana je otišla u ugu šetnju, a se oprosti o svega buudi a olazi u gra gje nema ni livaa ni šuma ni ičega rugog što je ona voljela.
Nakon seam su ana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjeač opisuje Mo skvu, govori kako je se uvijek rado sjeti. Larinovi su išli u Moskvu k staroj teti koja ved tri goine boluje o sušice. Njih se tri (Tatjana, majka i
teta) izgrle buudi a se nisu jako ugo vijele, a teta preloži neka se prvo svi omore pa de ona nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne sviđa joj se novi stan, novi krevet. Svaki je an Tatjana išla u goste robini, a ju svi vie nakon toliko vremena. Mlae ju rođakinje prvo omjeravale, no kasnije su se htjele s njom ružiti, no ipak ne priča toliko koliko one pričaju. Ne želi im odati tajnu u koga je zaljubljena.
Svi su silom htjeli nadi Tatjani nekoga a ju oženi, a naposljetku su tete uvijele a se neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoše neka poglea u njega, no po njezinu se ogovoru (''Tko to? taj ebeli general?'') ved vii a joj se ne sviđa. No tu demo saa pozraviti Tatjanu, kaže pripovjeač, i napokon pričati o onome o čemu je htio.
Osmo poglavlje
Pripovjeač govori o tome kako je u stuentskim anima upoznao jevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su j oj se ivili, a i saa on ljubomorno strepi na njom među svim tim aristokratima. U svoj toj gužvi pripovjeač primijeti Onjegina.
On saa ima 26 goina, ne rai, nije oženjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve drugo, a na povratku je
ravno s broa ošao na ples. Onjegin uglea jenu amu, bijaše mu poznata, omah je pomislio a je Tatjana. Upita taa kneza tko je ona, a on mu ogovori a mu je to žena, Tatjana Larinova. Onjegin se začui, upita koliko su ugo u braku jer je on bio Tatjanin susje, a knez mu ogovori a se stvarno ugo (Onjegin) skrivao o svijeta, te a je s Tatjanom ved vije goine. Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uzne mirila ka je Onjegin prišao, no nije
to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kaže sam sebi a to nije ona Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je saa tako ravnoušna prema njemu. On oe kudi, a uskoro mu stiže poziv na večeru ko kneza, što Onjegin omah prihvati samo a vii Tatjanu. Ka je ošao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je ošao knez i prekinuo tu neugonu situaciju. Knez i Onjegin saa su se prisjedali starih vremena, smijali se, a ubrzo su ošli i ostali gosti i počeli svoje razgovore. No Onjegin je saa razmišljao samo o Tatjani, o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao ijete, a ona njega saa nije ni primjedivala. Onjegin se i razbolio, no nije htio idi u toplice kako su mu liječnici preporučili. Olučio je sada on njoj poslati pismo.
Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna a de se ona pitati zašto joj uopde piše pismo, ka ih je prvo rastavilo to što on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon čega je on otišao aleko o nje. No on saa pati za njom, za svakim njezinim znakom pažnje koji mu uputi. I ne može se više boriti protiv sebe, olučuje se njoj preati pa kako bue. Nije mu odgovorila. Napisao je on još va pisma, išao ko njih na primanja, no nju nije bilo briga za
njega. Bio je utučen zbog toga. Opet je počeo čitati knjige, no ok čita, misli mu plove aleko. Prisjeda se mnogih stvari iz prošlosti, sjetio se njezinog prozora i nje kako sjei tamo. Umalo nije sišao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je ošlo proljede, a on pojurio k Tatjani. ''Pogoili ste: tua, tua, / što brže svojoj bi Tatjani / moj nepreobradeni čuak. / Ie, a sliči na mrtvaca. Uđe u honik, nigje niko ga. Otvori vrata salona, a pre njim Tatjana plačudi čita nekakvo pismo. ''O tko joj ne bi nijemu patnju / u ovom trenu pročitao! / Tko ne bi Tanju bivšu, janu / u kneginji sa prepoznao!'' On joj pae o nogu. Dugo su tako šutjeli, no Tatjana razbija tišinu rekavši a mu mora objasniti kako se osjeda. Pita sjeda li se kaa je on njoj ržao ''propovije'' u vrtu kaa ih je spojila subina i kaže kako je saa na njoj re a mu kaže sve što misli. Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zašto ju ona saa tako proganja.
Kaže kako bi ala sve za onaj mirni kut gje ga je prvi put ugleala. Govori kako se nije htjela uati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se uala, te a ju on saa mora ostaviti. Kaže mu: ''Ja ljubim vas (a što a glumim?), / al rugome ja pripaam, / vjerna du bit ok za se znam.'' I ona ode nakon toga.
Onjegin ostane kao gromom ošinut. Začuje topot konja, vrada se Tatjanin suprug. Pripovjeač time završava svoj roman. Kaže kako je prošlo mnogo vre mena otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no taa još nisu bili vješto ocrtani. No uz pomod slušača razbistrio se lik Onjegina.
I na kraju kaže: '' Blažen je, tko, ok još je rana / gozba života, napusti je / i pehar vina ne opije / i ne očita mu romana, / vješt rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.''
O DJELU:
Puškin je na ‘’Onjeginu’’ raio osam goina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa ‘’Don Juan’’, an epic satire, pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije jelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gje je čest lik suvišnog čovjeka.
