Federica Bosco
Ljubav me progoni
Naslov izvornika: L'amore mi perseguita
~2~
Federica Bosco
Ljubav me progoni
Naslov izvornika: L'amore mi perseguita
~2~
PRVO POGLAVLJE
Hoćemo li pasti, mama? Izgleda kao da padamo, zar ne? Gledaj kako su malene kuće tamo dolje... i gledaj krila kako se naginju! Što radi ona teta, mama? Odgovori mi! Ha?" "Moli se, dušo, neki su ljudi jako nervozni u avionu." "Ali zašto, ha? Zašto je nervozna teta, mama, hej? Jer ju je strah da ćemo pasti? Ti nisi nervozna, zar ne, mama?" "Ne, dušo, mama uopće nije nervozna, dapače, sada će malo odspavati." Nepodnošljiva curica koja mi urla na uho (gurajući mi noge u bubrege) govori o meni, ali ono što je neizmjerno gore je što je njezina majka stavila masku na oči i već je utonula u blaženi san, umjesto da joj je zaprijetila da će je baciti kroz odvod WC-a. WC -a. To bi itekako bilo zabavno. Zasigurno je jedna od onih majki koje blokiraju blagajnu blagajnu u supermarketu, voze dva na sat i dopuštaju djeci da se deru u restoranu jer "zna se kakva su djeca, ne?". Ne, ne znam kakva su i ne želim znati. Postajem kisela kao stara usidjelica, jer to i jesam. Zasigurno nisam "realizirana singl žena" koja zalazi u trendy barove i susreće "zanimljive ljude". Ja sam kisela usidjelica od trideset i dvije godine koja će umrijeti sama i koju će pojesti njezine trideset i dvije mačke. Koja grozna perspektiva. Bože, kako mrzim avione, Bože, kako mrzim muškarce koje sam imala, zapravo kako generalno mrzim muškarce i, Bože, kako mrzim svoj život koji je posljednjih mjeseci bio remake Isijavanja sa mnom u ulozi palice za bejzbol. Nakon onog što se dogodilo nastojat ću se baciti na posao kao što uvijek savjetuju u prilozima časopisa. časopisa. Već skoro tri sata neprekidno pijem alkoholna pića, slijetanje je predviđeno za oko četiri sata, a moj susjed, susjed, koji koji nalikuje na Aleca Aleca Baldwina, ponudio mi je Vicodin rekavši da je to lijek za svaku fizičku tegobu i da ga zvijezde puno koriste. Pa zar to nije bio lijek protiv bolova bolova doktora Housea? Housea? Bilo što, samo da izdržim ovu torturu.
Pravi problem je što uz sve ove psihotropne supstance ostajem bistra: umjesto da lelujam u paralelnoj dimenziji dimenziji gdje bih se smijala u slow motionu dok izvodim trostruki salto i dajem dajem "pet" stjuardesama, stjuardesama, ostajem nepomična s uzdignutim obrvama i noktima.zabijenima u naslon za ruke. Sretna sam što nisam rock-zvijezda. Da to činim svaki dan, već bih davno završila u nekoj rehabilitacijskoj klinici. Tamo barem nikada nikada ne bih bila sama, svi bi se se dobro ophodili ophodili sa mnom, milovali bi me po glavi i bili ponosni mojim napretkom... "... a ne kao sada... I da umrem, nikogaaa ne bi bilo briga!!!" kažem naglas zagnjurivši lice u jaknu Aleca Baldwina. "Je li sve u redu, gospođice? Stjuardeso!" rukom mahne stjuardesi koja stiže odlučnim korakom. "Nitko me ne voliii! S mojim dečkom u godinama gotovo je jer je brojao čarape, a drugi, moj mlađahni dečko, odveo me je u krevet na Azurnoj obali i zatim nestaooo... Svi su sredili život osim meneee i zvali su me u Vanity Fair zbog priče o Paris Hilton, Hilton, ali ja ne želim želim ići... ići... Želim Želim umrijetiii..." I počnem ponovno plakati bez sustezanja. again, Sam!". U žalosnom sam stanju, alkohol mi uvijek prouzroči efekt "play it again,
"Hrabro, hrabro draga, smirite se, vjerujte mi, iako nisam dobro razumjela redoslijed događaja, moj život sigurno je gori od vašeg. Nisam badava stjuardesa. Barem imam jadno zadovoljstvo da budem ja ta koja odlazi ’jutro poslije’... Donijet ću vam jaku kavu." Alec mi pruža papirnatu maramicu: "Još jedan Vicodin?" I evo New Yorka i njegovih tisuću svjetala: svjetala: ogromni ogromni fliper gdje gdje si ti kuglica koja se odbija između nebodera i ako nisi dovoljno brza i vješta ostati na visini, nemilosrdno te proguta pakao zločinačke gradske četvrti. Ne čudi me što ovog puta nemam ni trunke optimizma što se nalazim u najzanosnijem gradu na svijetu. Ne postoji mjesto u kojem bih bila sretna jer sam duboko nesretna. Pronašla sam stan putem Craigliste, internetske stranice na kojoj ljudi privatno iznajmljuju kuće, i barem je cijena nešto manja od od uobičajenih šest tisuća dolara dolara na mjesec. Ja sam se izvukla s dvije tisuće i sto dolara koje moram ostaviti portiru. Nadam se da neću završiti završiti izbatinana u nekoj uličici, inače bih morala odgovoriti odgovoriti na cijeli niz logičnih pitanja nekoga policijskog agenta sedamnaestogodišnjaka, tipa: "Jeste li poznavali vlasnika stana? Imate li njegovu adresu? Jeste li se informirali? Niste valjda šetali s gotovinom, zar ne? Ali, čitate li vi novine?" Prije bih rekla da se nisam imala hrabrosti ubiti. Stan je u West Villageu. Ako Ako već moram plakati, plakati, bolje je to činiti sa stilom.
~4~
Taksist me ostavlja ispred jedne od onih kućica u nizu od crvenih cigli, odvojenih crnim rešetkastim ogradama, s vanjskim stubama i ulaznim vratima s okruglim mjedenim ručicama. U zraku se osjeća miris oceana, vjetar lagano njiše stabla, a ulice su pune ljudi koji piju i zabavljaju se. A ja sam sama... Ali u New Yorku sam, jebemu!
DRUGO POGLAVLJE
Portir je upoznat s mojim dolaskom, zove se Joe i ogroman je. Nakon što je u džep metnuo snop novčanica, s naporom me prati u stan 4F u vlasništvu Petera Bonellija, tipa kojeg sam pronašla na Craiglisti, koji će biti odsutan tri mjeseca, nisam dobro shvatila zbog čega. U posljednjem e-mailu ostavio mi je podužu listu stvari na. koje trebam obratiti pažnju i osobe za kontakt u slučaju potrebe. Podsjetio me na moju majku: Molim te, sjeti se uvijek zatvoriti plin i ugasiti svjetla, ne ostavljaj hranu naokolo, to će privući žohare, uvijek zaključavaj vrata i kad si unutra: prošle godine dok sam spavao ušao je pijani susjed (pogriješivši stan) i popišao se u tuš-kadu! Ja uvijek stavim lanac, iako ničemu ne služi, ali daje mi neki osjećaj sigurnosti. Uključi alarm kad izlaziš, kod je 25971# za uključivanje, a 28282* za isključivanje. Malo je kompliciran, ali instalirao ga je moj brat i nisam mu imao srca reći da ga promijeni. Meni u prosjeku zvoni dva puta tjedno, probaj me ne preteći! Ako se sjetiš zaliti kaktuse na prozorima, učinila bi mi uslugu, grijanje je razarajuće, gore je od Arizone. U kuhinji je žuti raspršivač, pošpricaj ih malo svaka tri dana (samo ako se sjetiš). Televizor se pali pomoću tri daljinska: onaj dugi služi samo za paljenje i podešavanje glasnoće, onaj kratki za satelitsku, a treći za snimanje onoga što te zanima. Da, i to je instalirao moj brat... Budi oprezna dok se tuširaš, voda je kipuća, a i odvod je koji put problematičan, zbog toga u kadi drži kantu punu vode, ali kako god, odčepljivač je pored WC-a. Znam da nije delikatno govoriti o zahodima, ali želim te unaprijed upozoriti... Razvrstavaj otpad, molim te. U podrumu ćeš pronaći odvojene kontejnere za karton, staklo i novine. Za perilicu rublja i sušilicu upitaj Joea, kao i za sve poslove održavanja (zajednički troškovi luđački su skupi pa zašto onda to ne iskoristiti!). Susjeda Maggie uvijek je spremna pomoći. Ako ti je išta potrebno slobodno upitaj nju. Vrlo je ljubazna, ali ekstremno gluha, budi strpljiva kada laju njezini psi jer ih ne čuje. A kad smo već kod životinja, mačak od susjede s kata ispod (Pilar je Španjolka) često me posjećuje, ne znam sviđaju li ti se mačke, meni osobno ne smetaju, iako sam malčice alergičan na njih, ali ovaj mačak pripada onim bezdlakim mačkama, vrste Devon Rex, čini mi se, naizgled
~6~
nisu lijepe, ali imaju prednost što se ne linjaju uokolo, kako god, ti vidi. Ako imaš automobil, četvrtkom ga moraš pomaknuti na drugu stranu ceste. Bilo što da se dogodi, nemoj zvati moju majku, niti ako se sve zapali, radije bih to saznao od policije nego od nje. Slobodno zovi moga brata Tylera, malo je šeprtljast, ali je dobar momak. Broj je na frižideru. Žaruljica frižidera ne pali se uvijek, pretpostavit ćeš zašto... Posljednja stvar, na broju šezdeset i šest u ovoj ulici bila je kuća Carrie Bradshaw, stoga se svi fotografiraju na stepenicama, malo je bučno kada prolazi autobus na liniji Seks i grad, ali još je gore prošao tip koji radi u Facinu uredu koji mora podizati plakat s natpisom "I love you Carrie" svaki put kada prolazi! Postoji brdo slasnih restorana, ali pretpostavljam da ćeš ih upoznati. Dakle, ne govorim ti da odeš na cupcakes u pekarnicu Magnolia (tamo sam jednom sreo Bena Stillera) ili na pizzu kod Arturosa. Pa, dosta sam rastegnuo, za bilo što kontaktiraj me e-mailom ili Skypeom. Zagrljaj, Peter. Ne preostaje ništa drugo nego okrenuti četiri puta bravu i ući u kuću. Stan je malen, ali ugodan i pun svjetla: tu su dva vrlo visoka prozora koja gledaju na cestu, sa sivim baršunastim zavjesama ispod kojih stoje kao na tronu prokleti kaktusi (devet ih je i već ih mrzim). Istrošen i prašnjav parket nalikuje na onaj neke plesne škole. Ispod prozora je ljubičasti kauč, vrlo velik, na kojem ću isplakati suze i utopiti svoju bol u sladoledu, nastojeći sve učiniti da profunkcioniraju tri daljinska. U kutu kojeg čine dvije police za knjige je crna kožna fotelja koju ću zapaliti jer je ista kao ona moga bivšeg dečka Edgara. Stol je pun knjiga, časopisa i novina i gotovo svi tekstovi su o kuhinji. Čudno jer je kuhinja vrlo malena i nipošto komotna: štednjak ima samo dva kuhala na plin, nema prave radne plohe, samo neizbježna mikrovalna, kuhalo za vodu i maleni frižider u kojem su ostala dva limuna i jedno pivo. Na policama ponovno beskonačni niz kuharica i starih limenih kutija iz 50-ih za kekse, limenki za tjesteninu, šalica za doručak, raznobojnih tanjura, čaša svih oblika i pribora za jelo s drškom od kosti. Drškom od kosti?
Željezne stepenice vode do galerije s bračnim krevetom i ogromnim ormarom (ajme punim njegove robe). Nisam vidjela kupaonicu, bojim se najgoreg. Gladna sam, umorna i znam da neću zaspati od uznemirenosti i promjene vremenskih zona. Onima u Vanity Fairu rekla sam da stižem sutra kako bih imala jedan dan da dođem k sebi i napišem lažni životopis. Još uvijek se pitam zašto su izabrali mene. Kupaonica je, kao što sam se bojala, gnusna. Kao i sve kupaonice Manhattana, napravljena je od sitnih kvadratnih pločica koje su bile bijele prije krize 29-ih i koje se odljepljuju čim ih pogledaš. WC s vodom koja seže do polovice školjke, pored je odčepljivač u slučaju nužde, tu je majušno ogledalo i tuš bez zavjese kao u kampu za obučavanje novaka. Mrzak spužvasti tepihić s resama završit će isto kao i fotelja. Kupaonica je tako prljava da bi manje stajalo renovirati je s kararskim mramorom nego je pokušati očistiti. Koji apsurd: civilizirana zemlja u kojoj ti novac vraćaju u gotovini, besplatno opskrbljuju grijanjem, raspolažu s područjima za pse i nepušače i izmislili su Starbucks, klima se zbog nečeg što se upotrebljava svakodnevno poput WC školjke? Raspremim kofere i bacam se na kauč. Pročitala sam da postoje lijekovi koji brišu selektivno sjećanje onih koji su doživjeli traume. Želim da mi ih prepišu kako bih izbrisala posljednje mjesece. Sve me podsjeća na Edgara: svaka knjiga, džemper, miris (pogotovo fen i čarape!). Nisam ga više čula otkako sam otišla iz Culrossa i svako toliko željela bih ga nazvati, ali ako sam išta naučila iz svega ovoga to je da se tehnologija i veze ne slažu: što manje koristiš mobitel i elektroničku poštu, veća je šansa da veza potraje. A ja sam pogriješila u svemu. Da sam znala čekati, da sam poštovala njegov tempo, da sam bila dobra i mirna na svom mjestu umjesto da sam ga tjerala da se promijeni, jednog dana bi bio spreman živjeti našu priču potpuno oslobođen svoje prošlosti, bez uvjeta ili osjećaja krivnje, i živjeli bismo zauvijek sretni i zadovoljni. Željela bih znati zašto moja mudrost postaje vidljiva uvijek nakon produžetaka. Toliko je bijesa, mržnje i frustracije u meni da kad bih ga i nazvala, ispala bih smiješna i patetična, počela bih plakati i moliti ga da mi se vrati, ali s obzirom da sam ja otišla, sve to ne bi imalo smisla i ispala bih nedosljedna, dakle moram ustrajati i pričekati da i ovaj val boli prođe, u nadi da će mi se vratiti.
~8~
Jebemti Hollywood! Čovjek od navršenih pedeset godina koji nije imao hrabrosti raspravljati, koji je radije izabrao svoju prošlost i svoju majku, neće se više nikada promijeniti, urazumi se. Evo, sad nam samo nedostaje podvojena ličnost, ovaj se razgovor između mene i mog zamišljenog prijatelja odvija već tjednima. Naravno, kad ljubav završi uvijek osjećamo neizdrživu bol. Ne postoji krajnja patnja, razina patnje preko koje se ne može ići, granica koju nećeš više dotaći; svaki put sve si više poharan bolom, samoćom, panikom i onim mrskim osjećajem napuštenosti koja te salijeće čim shvatiš da ti on više ne pripada, da više ne postoji mi i da je zauvijek gotovo. Nakon što ste vaše živote stopili u jedan, povjerili najskrivenije tajne i srušili zid svakog stida, on će ponovno postati stranac. Bit ćete dva stranca, iako poznajete ritam svoga sna, svoje mirise, svoje navike i svoje sheme. Dva stranca koja se poznaju bolje od ikoga i čiji se životi neće susresti nikada više, osim samo slučajno. I sve to kada si nakon dugog odugovlačenja rekla: "Ma da, ovoga puta ću se baciti", i kad, na polovici skoka, primijetiš da je bazen prazan i razbiješ se o dno. Pa, djevojko moja, postoji li u radijusu od milje možda netko tko ti može pomoći? Ne, dakle ne preostaje ti ništa nego zasukati rukave i očistiti kuću. Dok pedjam s usisivačem, zazvoni moj mobitel. Broj koji ne poznajem, sigurno je David koji me pokušava kontaktirati s nekog drugog telefona. Ne odgovaram mu tjednima, zapravo, otkada mi je priredio "iznenađenje" na Azurnoj obali, odveo me u krevet i nestao poklonivši mi naušnice. David je neosporan šampion u "Jebi i zbriši", olimpijskoj disciplini u kojoj nema takmaca. Sve dane zove me dva puta, zatim mi piše očajničke SMS-ove isprika, a ja mu nikada ne odgovaram. Osjećaj moći koji je došao nakon bijesa je poput droge! Problem je u tome što, kako ne bih riskirala da s njim razgovaram, ne odgovaram ni na jedan nepoznati broj. Ne mogu si dozvoliti da osujetim višetjedni trud dopustivši da sva moja sigurnost padne u samo jednom trenutku. Mislio je da "nesposobnjakovićku" može obmanuti kako ga volja, ali nesposobnjakovićka o kojoj je riječ, odlučila je potpuno raskrstiti s prošlošću i taj rez ne predviđa nikakav revival jer kad žena prekine... prekine.
Zna se. Mislim da zaslužujem obilje kolača ukusa "dijabetes tip B" i sangriju, idem po veliku zalihu, a nakon toga ću se vratiti i gledati televizijsko smeće cijelu noć, malo ću plakati i sutra ću se s dva aspirina i oblogom od leda na očima suočiti sa svojim strašnim prvim radnim danom. Dobro sam učinila vrativši se tu radi svoga oporavka. Nema ničega boljeg od drage stare Velike Jabuke kako bih se oporavila od dva razočaranja. Tu na ulicama ovoga grada vlada takvo ludilo pa se stječe dojam da ako padneš, svi će te zgaziti, ne zbog zloće, već zato što nitko nema vremena pomoći ti da se podigneš. Pozitivna je strana da nitko nije zainteresiran za tebe, zbog toga možeš mirno proći neprimijećen. Pitam se kako su svjedoci u policijskim filmovima uvijek jako sigurni u detalje koje iznose. Vjerujem da me se čak i taksist koji me doveo ovdje ne sjeća nakon nekoliko sati. Prije nego izađem pokušavam shvatiti kako funkcionira alarm, ali ne uspijeva mi, sav treperi, a u meni budi nemir; ne želim vidjeti kako dolazi policija koju su pozvali Pilar i gluha Maggie. Dok se tako trsim, proklinjući zlotvornu spravu, glas iza mojih leđa u hodniku povikne: "25971 zatim ljestve, ali moraš utipkati polagano." "Oprostite?" upitam zaprepaštena, naglo se okrećući prema plavom velikom momku sa žutom majicom kratkih rukava, koji mi sliči na bumbara. "Ja sam Tyler Bonelli, Peterov brat, ti si Monica?" "Da... Ah... evo... ti si taj koji je instalirao ovu... ku... stvar", kažem kroz zube dok stišćem sve tipke poput histerične babe. "Da, ni Peter ne uspijeva rukovati s njim, a tako je jednostavno, gledaj!" Utipkava brojeve iritantno sporo sve dok crveno svjetlašce samo jednom ne zatreperi. "Evo, sada je alarm uključen, zatim da bi ga isključila, moraš utipkati..." "28282?" "Da, tako: dva-osam-dva-osam-dva", počne polagano utipkavati. "I zvjezdica." "Da, zvjezdica, a ako ne radi moraš ponoviti 25971 ljestve dvaput, tako ćeš biti sigurna da si ga uistinu unijela, poslije ga isključi... Jesi li razumjela?" Jasno ko dan. Kao razgovor gluhih. "Trebao si nešto?" Koje prokletstvo.
~10~
"Ja ne, možda ti. Peter mi je rekao da stižeš i da ne smijem navratiti, ali možda ti je nešto potrebno, pa sam došao vidjeti." "Ljubazan si, ali čini mi se da je sve u redu." "Televizor? Znaš li ga upaliti?" "Nisam još probala, ali mislim da ću moći." O Bože, koja gnjavaža, pa zar nema svoju kuću? "Ne, nije teško, ali moraš stisnuti prave tipke na pravim daljinskim." "Eh, da, kao uvijek u životu, ali ja nikada ne gledam televiziju, a i sada sam na izlasku... Nemaš ništa protiv?" Zatvorim vrata za svojim leđima. "Ah, koja šteta. Ne gledaš Tyru Banks? Ples sa zvijezdama? Mijenjam ženu?. The Price Is Right, Opru i Američkog idola ?"
Naravno da da, sve to namjeravam gledati jednom kad se opskrbim smećem od hrane, ako me Medvjed Yogi pusti da izađem. "Nikad čula, ja sam Talijanka, znaš? Sada je kasno, bježim. Bok i hvala." Uvučem se brzinski između njega i zida i otrčim dolje po stepenicama gdje susretnem ogromnog Joea. "Oh, Monica, pustio sam gore Tylera, jesi li ga vidjela?" "Da, došao je gore, pokazao mi je sigurnosni alarm." "Ah, sigurnosni alarm." Gleda me s polusmiješkom, a onda prasnemo u smijeh. "Spor je, je 1 da?" "Očajno!" "Poput velikog djeteta je, ali dobar je momak. Obavlja posliće i uvijek je spreman pomoći i kad se to ne traži od njega, samo kako bi bio koristan, posebno kada je Peter odsutan. Kako god, živi s mamom u Brooklynu." "A, sva sreća. A što radi Peter ?" "Sada je u Kanadi, poučava vegetarijansku kuhinju u jednoj školi, puno putuje, dosta se posvećuje okolišu, sviđaju mu se biološke stvari, zdrave..." "O Bože, mrzit će me, ja jedem samo gadosti!" "Kome govoriš! Svaki put kad me vidi s kutijom Dunkin Donutsa podsjeti me koliko mi je života preostalo ako nastavim jesti prženo, ali ja sam tipičan američki proizvod, želim bid kremiran i nek moj pepeo stave u kutiju Big Maca!"
"Imat ću to na umu, Joe!" Zbrišem na svjež zrak, tek krajičkom oka spazim Tylera kako silazi. Dobro bi mi došlo da vjetar rasprši moje crne misli, imam osjećaj kao da mi je u glavi poludjeli DVD koji samo vrti istu scenu. Moram pronaći način da ga zaustavim i da ne razmišljam ni o čemu. Barem da nakratko više ne mislim na Edgara. Previše mi nedostaje. Skoro je devet navečer. Lokali su puni ljudi koji se smiju i piju aperitive, dok ove poput mene (usidjelice) kasne u supermarket nastojeći se odlučiti između dvije marke pahuljica, koje sadrže manje masnoće. Kupujem pivo u izobilju, čips od paprike, paket ekstra velikog kruha i maslac od kikirikija, cheddar cheese spray, jedan burrito s lukom, cheesecake s jagodama i jednu Colu Zero kako bih to provarila. A! I kremu za hemoroide u Duane Reade, uvijek otvorenoj ljekarni! Naoružana kao na vježbi za atomski bunker, vraćam se kući i primjećujem grupu djevojaka kako se slikaju ispred broja šezdeset i šest. Naravno, prije ili kasnije i ja ću se tu slikati. Na mobitelu vidim još dva poziva nepoznatog broja koji su stigli dok sam ja bila u supermarketu. Nije ugodno ne znati tko je, ali kako objasniti činjenicu da nitko ne želi ostaviti poruku iako je sekretarica uključena? Gore za njih. Nekada se zvalo kod kuće i ako netko ne bi odgovorio, značilo je da nema nikoga, i svijet je tako išao naprijed barem jedno stoljeće. Treba mi više od dvadeset minuta da shvatim kako funkcioniraju daljinski. Ne pada mi na pamet da nazovem Tylera, zasjeo bi na kauču do proljeća. Sve kombinacije koje po meni imaju smisla nemaju nikakvog učinka, zato ću probati stisnuti tipke koje nikada ne bih stisnula. Na primjer, sve tipke odjednom. I zapravo, televizor se upali. Provodim svoju prvu njujoršku noć trpajući u sebe smeće i TV smeće, sve dok mi ne dođe da povratim i zaspim sve do devet ujutro. DEVET UJUTRO? NEEE!
~12~
Gotovo je, već bih trebala biti tamo. Trebala sam napisati životopis i već nazvati Maxa u ured Vanityja u Milanu. Bože, kakve li početničke bruke, i što ću mu sada reći? Da mi nije zvonila budilica? Ni u srednjoj nisu nasjedali na to! I što ću sada? Koji kurac ću izmisliti? Moram mu nešto veliko izvaliti da zine od čuda ili mogu otputovati. Ovdje smo u Americi, nitko ne gubi vrijeme prekriženih ruku! Frenetično tražim vizitke s kontaktima koje su mi dali. Trebala sam se vidjeti s izvjesnom Libby, Leslie, Lassie... Ma ne znam... Jao, i zelena sam u licu. U mojem mobitelu nema dovoljno memorije za poruke o propuštenim pozivima. U tom trenu telefonira mi Max i pojede me u jednom zalogaju. "Može li se znati gdje si, dovraga? Od jučer te svi tražimo. Ne čuješ zvonjavu, a ni ne gledaš propuštene pozive, zar ne?" "Pozivi? Ali... čudno je, nikakav poziv nisam vidjela, bila sam na putu... Bit će da su se izgubili u eteru." "Eter si ti vjerojatno uzela zajedno s ljepilom kako bi se ušlagirala. Nazovi odmah Lilly Horowitz koja je vrlo bijesna. Očekivali su te jučer, nisi više u pustari Škotske da možeš izigravati ekstravaganciju. U New Yorku si, ne znam jesi li svjesna toga, zbog tebe sam već ispao prava budala, nakon što sam učinio nemoguće kako bih te preporučio govoreći da si ’jako sposobna i pouzdana’, i već se kajem. Sada se idi ispričati, reci da si prava imbecilka i ako te izbace, snađi se, okej? Nazovi me samo ako se dogodi čudo!" Klik. Nije mi čak dao vremena ni da mu ispričam o promjeni pravca mog aviona, što je ostala tajna da se ne izazove nepotrebna panika... Briznem u plač sjedeći na podu između ostataka svoje večere, zatim uzmem krišku pan carrea veliku kao moje lice i namažem bulimijsku količinu kreme od kikirikija. Comfort food.
Uzdahnem i počnem utipkavati broj Lillyna mobitela nadajući se da je isključen. Međutim odgovori na prvu zvonjavu odlučno: "Lilly Horowitz". "Lilly? Dobar dan... Ja sam Monica." Pauza neizvjesnosti u iščekivanju lavine uvreda na jidišu. "Monica..." Lilly ostavlja moje ime u zraku da lebdi, u iščekivanju prosvjetljenja, a zatim, s arktičkim polarnim tonom, nastavlja: "...neprekidno te zovem već dva dana." Ne uspijevam odgonetnuti njezin ton: nešto između ledenog, indiferentnog i "ako ti nije pobijeno barem pola obitelji, nemoj ni gubiti vrijeme kako bi objasnila gdje si bila."
"Znam, Lilly, oprosti, stvarno oprosti, ne možeš ni zamisliti što mi se dogodilo." "Ne..." "Tek danas sam stigla i... bezumno kašnjenje aviona, zatim kuća koju sam iznajmila nije bila tamo gdje su mi rekli, nestala... je, zatim su mi ukrali mobitel..." Tišina. Zatim: "Stigla si sinoć u 19:25 na JFK s Deltinim zrakoplovom, provjerili smo..." "A, istina... bilo je jučer, zbunjena sam zbog promjene vremenskih zona, ali nakon što su mi ukrali mobitel provela sam pola dana u policijskom okrugu kako bih podnijela prijavu, bilo je tipova da ne povjeruješ, nije kao na televiziji, znaš?" Koja gnjavaža je ova žena koja ni najmanje ne pridonosi razgovoru i čini sve te pauze namjerno kako bi navela sugovornika na razgovor (kao što je opisano u svim priručnicima o djelotvornoj komunikaciji!). "Monica... u ovoj minuti beskorisnog razgovora organiziram četiri fotografiranja, kampanju posvajanja za homoseksualce i tulum u novom krilu Guggenheima." Predajem se. "Okej, Lilly, shvatila sam, samo sam bila mrtva umorna, nažderala sam se kao krmača i zavalila se na kauč." "Dobro, kada ću imati čast vidjeti te?" "Istuširam se i stižem." "Imaš pola sata, inače nemoj ni dolaziti." E, ne, spiku kao onu u Vrag nosi Pradu ne mogu podnijeti, filmovi su lijepi dok ostaju samo filmovi. Sad ću oprati zube, uzet ću taksi, stići tamo, udariti je šakom u glavu i otputovati Deltinim avionom u 13:50.
~14~
TREĆE POGLAVLJE
Sedamnaest minuta poslije u redakciji sam Vanityja na Times Squeru, zajedno s milijun turista. Imala bih još vremena za topli areu... Okej, ostavimo sada to. Ulazim u palaču ogledala, dajem svoje ime na recepciji i nakon mnogih telefonskih poziva dobijem propusnicu i penjem se na zadnji kat, odakle se pruža zapanjujući pogled. Telefoni svojom zvonjavom proizvode takav kaos, a ljudi istrčavaju iz svakog kutka pa izgleda kao da pripremaju dodjelu Oscara. Zaustavim se pogledati fotografije u hodniku: povijesne naslovnice, predsjednici, crno-bijeli bal Trumana Capotea, Henry Miller... a u međuvremenu svi oni koji prolaze hodnikom udaraju me laktovima bez ispričavanja. Ured Lilly Horowitz u dnu je hodnika i umirem od straha kao kad su me poslali kod ravnatelja u srednjoj. Vrlo lagano pokucam na vrata, ali ona, izgladnjela poput lovačkog psa koji njuši životinju na samrti, odmah zaurla: "Naprijed." Ulazim smiješeći se, ukosim glavu na jednu stranu u znak potpune poniznosti (uvijek kako je opisano u priručnicima o djelotvornoj komunikaciji) i nađem se pred njezinim veličanstvom Lilly Horowitz — Bog i batina izdavaštva Sjedinjenih Američkih Država, žena koja jednom riječju odlučuje o slavi ili propasti bilo koga, neosporiva stvoriteljica carstva i ona koja će mi za trenutak odrubiti glavu. Jedna Maria Giovanna Elmi sa zloćom Sally Spectre sjedi iza ogromnoga radnog stola od oraha, krcatog novinama, fotografijama i knjigama, čašama iz Starbucksa, cigaretama i jednim rokovnikom prepunim bilježaka i post-ita. "Koja čast..." kaže stišćući mi ruku a da nije ustala sa stolice (ledene ruke, budući da je hladne krvi kao i svi gmizavci). "Meni je čast..." pretvaram se da nisam spazila ironiju. Temeljito me odmjeri, osjećam se gola i neugodno mi je. Zašto snovi nikada ne odgovaraju istini? Mislila sam da je David čovjek mog života, no bio je veliki neuspjeh. Mislila sam da će moj odlazak u Škotsku kako bih živjela s Edgarom biti početak predivne ljubavne priče, a ono, naprotiv, bio je potpuni poraz. Također sam mislila da će napišem li knjigu to biti definitivan preokret, a ništa se nije promijenilo (također jer je
urednik bio Edgar), zatim rasplačem Paris Hilton za vrijeme intervjua i neki tip iz Vanity Faira predloži mi da radim za njih. I zamišljam da će sve biti izvanredno, da će barem posao krenuti dobro i da ću moći ponovno još jednom započeti sve iz početka, međutim tretiraju me kao ubogu jadnicu. Bože, kako sam umorna. "Dakle, posvetimo se nama... Nisi jako mlada kako vidim..." kaže mršteći se s prekriženim rukama ispod brade. "Imam trideset i dvije godine." "Točno, ako do sada još ništa nisi postigla, ne vidim kako bi mogla biti korisna ovdje, ali Max te nije prestao hvaliti, kaže da si briljantna, ironična, izvrsna spisateljica i da si čak objavila knjigu u Engleskoj, što je dosta rijetko za jednu Talijanku, moram priznati. Šteta što nisam uspjela pribaviti niti jedan primjerak, znaš li zašto?" Reći joj da su nestale u hipu nije prikladno. "To je malo poduža priča, možda je uopće ne želiš čuti." "Pouzdajem se u tvoj dar sažimanja." Bože, kako mrzim kad me tako stjeraju u kut. "Moj dečko, to jest, bivši dečko..." Lilly gleda na sat uzdišući. "...bio je i moj urednik i s obzirom da smo se rastali dosta loše, ne znam je li pravi trenutak da ga upitam za izvještaj, eto..." "Aha, evo motiva izdavanja, lukavija si nego što sam mislila!" vikne zlobno se osmjehnuvši. "A ne, dovraga", provalim, "knjigu sam napisala prije nego što sam ga upoznala. Rekla sam ti da je to duga priča. Živjela sam s njim u Škotskoj, bila sam uz njega, imao je brdo problema sam sa sobom i ja sam dala sve od sebe kako bih ga shvatila. Kunem ti se, knjiga nema nikakve veze, vjerovao je u mene i htio mi je pomoći, zatim se sve zakompliciralo i nisam više tamo izdržala. Je... bilo je preteško, njegova majka stalno na vratu, sjećanje na njegovu bivšu savršenu ženu, a bila sam stalno sama, moraš mi vjerovati, ja sam pokušala..." i ponovno počnem plakati poput glupače "...on mi nedostaje, nedostaje mi dio mene, ne znam što bih..." Pruža mi rupčić piljeći u mene bez promjene izraza lica, zatim, čim sam se smirila na trenutak, pokazuje mi da se približim i kaže mi šapćući: "Slušaj, Monica, vidiš li onu djevojku za radnim stolom iza mene koja razgovora na telefon? Umrla joj je majka prije dva dana. A ona gospođa na pultu koja ti je dala propusnicu? Ona ide na kemo-terapiju tri puta tjedno, a što se mene tiče... pukao mi je vodenjak oba dva puta na ovoj stolici", i rekavši mi to uzmakne natrag s kolicima, "dakle, djevojčice, ako su to tvoji ’problemi’", oponaša navodnike prstima, "mislim da mi nismo za tebe." Ljubičasta sam, uzaludno pokušavam izustiti isprike.
~16~
"Jesi li sigurna da imaš trideset i dvije godine? Jer nezrelija si od moje kćeri koja ima dvanaest godina. Ali nije tvoja krivica, znaš? Krivica je naša. Kriva je ‘68 i što smo vam dozvolili da plačete nad sobom! Toliko smo propatili gladujući da nismo htjeli da i vi djeca provedete niti jedan dan radeći kao životinje, kao što smo mi radili kako bismo izgradili svijet nakon rata. Neću ti ni pričati o Holokaustu, ionako ne bi shvatila. I što smo dobili? Jednu izmoždenu generaciju koja očekuje ’Princa na bijelom konju’ i posao koji će pokucati na njihova vrata!" "Ja... žao mi je, Lilly, nisam znala, nisam zamišljala... nitko mi nije rekao." "Što? Da sam paraplegičarka? I misliš da me to zaustavlja? Prvo pravilo jednog novinara: nikada se ne zaustavljaj na vanjštini, samo te strah može zaustaviti, draga moja, a ja se doista ničega ne bojim!" Pognem glavu od srama i krenem ustati. "Gdje si krenula? Naš razgovor još nije završio, znaš li? Nisu te naučili odgoju?" "Jesu, ali vjerujem da sam ti ukrala već previše vremena do sada..." "U to se možeš kladiti, lijepa moja, ali ja nikada ne gubim vrijeme i uvjerena sam da ti je ovaj razgovor samo dobra učinio i reći ću ti jednu stvar: toliko si naivna i neiskusna da za razliku od svih mladih novinara koji me mole da im dam posla, pa čak i gratis, nisi se udostojila ni počešljati, donijeti mi životopis ili izmisliti da si intervjuirala Dalaj-lamu. Zato, s obzirom da si sva za preurediti, a ipak si rasplakala jednu slaboumnicu kao što je Paris Hilton, i vrlo poštujem Maxa, želim ti dati još jednu šansu." "Jednu šansu?" "Zadivi me. Dapače, zadivi samu sebe. Učini nešto što misliš da nisi u stanju učiniti i onda se vrati ovdje. Na raspolaganju imaš dva tjedna." I evo me ponovno na Times Squareu, ošamućena poput muhe nakon udarca s muholovkom, djelomično zbog strahovite blamaže, a djelomično jer nemam pojma kako zadiviti nekoga poput Lilly Horowitz. Ne bi se zadivila ni da joj dovedem Elvisa Presleya glavom i bradom. Razmišljat ću putem, dok idem po jedan fini bagel s lososom i kiselim vrhnjem. Ako ne jedem — mislim, a ako mislim — plačem. Možda bih trebala ponovno početi pušiti, ali nisam ja za to, uvijek ostavljam dojam tinejdžerice pri prvoj cigareti koja još ne uspijeva uvlačiti dim. Nemam ništa za raditi kako bih skrenula misli, ne preostaje mi ništa drugo nego posjetiti dvije stare vlasnice trgovine u kojoj sam radila prije godinu dana: Miss H. i Miss V. Znam da im neće biti posebno zadovoljstvo što me vide, ali bile su slatke, na svoj način. Naravno, između dva udarca bičem.
Ponovno se penjem Petom avenijom koja mi se nikada nije činila tako dugačkom, ali nevjerojatno je dražesna sada kada se proljeće osjeća u zraku, iako se od naleta vjetra s oceana ježim, dok Amerikanke, tek što se počne topiti snijeg, vade japanke. Trgovina je, na moje iznenađenje, promijenila upravitelja. Primjećujem to po upaljenom svjetlu i udaru toplog zraka koji me obavija već na samom ulazu. Pogotovo to primjećujem po uljudnom i ljubaznom dočeku nove vlasnice koja se trebala nemalo namučiti kako bi zadobila klijente. Jedna gospođa jako "Upper East Side", s blagim pramenovima i bež twin-setom od kašmira srdačno me pozdravlja i pita može li mi pomoći. "Zdravo, vidim da više nema starih vlasnika, ja sam radila ovdje prije godinu dana za Miss H. i Miss V., željela sam ih pozdraviti." "O, doista? Tu si radila?" upita me s osjećajem brige i žaljenja. "Preživjela si kao što vidim!" "Da, nije bilo lako, ali postoji i gore... vjerujem." "Preuzela sam trgovinu prije nekoliko mjeseci, ali uistinu je teško izbrisati sjećanje na te dvije harpije. Znaš da ljudi često prelaze na drugu stranu ceste kad dođu do ovog broja! Trebali su nam tjedni da napravimo popis robe!" Posljednji put to su meni dale, a da što prije završim pisala sam brojeve nasumice... "A gdje su otišle?" "Oh, ne znaš? Miss V. umrla je za Božić, a Miss H., otkada je ostala sama, izgubila je glavu." "Ali... Bila sam uvjerena da se i dalje svađaju u nekom staračkom domu, o tome s kim se drugi put oženio William Waldorf Astor, međutim završile su tako..." "Bile su same na svijetu, znaš? Ni djece, ni nećaka, a više ni novca nisu imale, osim trgovine koja više nije donosila prihod, ali one su i dalje bile uvjerene da su bogate. Možda se zbog toga Miss V. razboljela, bio je šok otkriti brdo dugova..." "Zapravo, ovdje u Americi nema sredine, ili si vrlo bogat ili umireš od gladi. Bojim se da je za nju spoznaja da ide u starački dom bila fatalna." Neizmjerno mi je žao. Jadnice, zavoljela sam ih. Bile su ekscentrične, ali u dubini duše su me voljele. Iskreno, strah me je da ću i ja tako završiti... Rekla mi je ime bolnice u kojoj je hospitalizirana Miss H. Možda će joj biti drago vidjeti me, a ja ću imati što raditi i tako se neću zatvoriti u kuću i prežderavati se. Prava istina je da čujem Lillyn glas koji mi se vrti po glavi od jutros, a crvenilo od srama još mi seže do vrha ušiju. Nemam ideju što bih trebala napraviti. Tužna sam, u bedu i sama i nema nikoga tko bi se brinuo za mene. Da nisam tako suosjećajna prema samoj sebi, ovog bi puta skočila u Hudson sa
~18~
svezanim kamenom oko vrata. Sada kad razmislim, to me raspoloženje prati od sedmog razreda. Od prvog polugodišta, da budemo precizni. Odlučim uzeti metro. Bolnica je na drugom dijelu svijeta i još nemam ugrijane listove za maraton. Zvonjava mobitela uhvati me iznenađenu. Gledam dugo nepoznati broj koji trepće. Za danas sam bila dovoljno izribana i previše sam krhka u ovom trenutku. Ali ako ne odgovorim, a to je Max ili još gore Lilly... "Molim..." "Monica! David je." Kvragu, znala sam! Gledam telefon meditirajući da li da poklopim, ali u ovom trenu radije bih se suočila s problemom. "Što želiš?" "Apsolutno moramo razgovarati, gdje si?" "U Rimu." "Kako u Rimu, nisi li bila u Škotskoj?" "A gdje si ti bio ono jutro kad sam se probudila i već si otišao iz hotela? Hvala što si mi barem platio sobu!" "Monica, moram ti objasniti, ali ne mogu preko telefona. Na neki te način moram vidjeti. Bit ću u Milanu sljedeći tjedan kako bih se našao s jednim klijentom, možemo se sastati u mojem hotelu, poslat ću ti vozača." "U Rim? " "Da, neće biti daleko, ne?" "Ne, oko šesto kilometara." "Tako puno? Okej, platit ću ti avion, i hotel naravno, nazvat će te moja tajnica za detalje, nemoj me odbiti, molim te." "Okej."
"To je da?" "Sumnjao si?" "Priznajem da sam na trenutak sumnjao... Mjesecima ne odgovaraš na moje pozive." "Tko zna zašto..." "Objasnit ću ti i vidjet ćeš da ćeš mi oprostiti, kunem ti se. Nazvat će te Jane sutra." "Jedva čekam." "Fantastična si." A ti si šupčina koja će satima uzaludno čekati, platiti mjesto u business klasi i još jedan apartman. Crkni, gade.
~20~
ČETVRTO POGLAVLJE
Stojim ispred Columbian Presbiterian Hospitala. Putem sam proklinjala sve muškarce na Zemlji. Ponio se prema meni gore nego prema ostavljenom psu u štenari, štoviše, kao prema buhi ostavljenog psa u štenari, ne, evo, kao prema deki punoj buha ostavljenog psa u štenari. Dovraga! Izlazi mi para iz ušiju. Zadavila bih ga vlastitim rukama, prokleti gad, jadnik, kukavica. Što umišlja s kim ima posla? S kretenkom koja skače na svaki njegov mig? Što mu je u glavi, kakvo je to djetinjstvo imao? Ostavila ga je njegova najdraža dadilja kako bi pobjegla s konjušarom i tada se zakleo da će kazniti sve žene? Ili ga je mama zatvarala u ormar i tukla vješalicom? Ali što ja imam s time, dovraga i on, zašto sam se zatekla na njegovu putu? Što sam loše učinila i koje to grijehe moram ispaštati? Zašto se svi sa mnom ophode bez trunke poštovanja, daju mi obećanja u koja ja uvijek povjerujem, zbog čega se dušom i tijelom predam, svaki put uvjerena da je to ono pravo, a zatim mi svi zalupe vratima pred nosom kao nekom prodavaču enciklopedija! Kao da se moji osjećaju uopće ne računaju. Jutros baš želim nekoga obmanuti, prolistajmo malo po imeniku, pa naravno! Nazovimo Monicu, ona uvijek nasjedne, prezabavno je gledati kako pati. Sada bi odmah Lilly Horowitz rekla da sam plačljivica. Ona je od drugih uvijek dobila što je željela i boli je briga za osjećaje drugih, kao i većinu ljudi. Ja sam hodnicima života uvijek prolazila na prstima jer nisam željela ometati nikoga. Beskrajno sam vjerovala, u dobroj vjeri i slobodnoj volji, barem su me tako naučili. Međutim, nalazim se u svijetu koji ne razumijem, s ključevima koji ne otvaraju niti jednu ključanicu i nastavljam griješiti. Brišem oči, bolničarka mi se približava i stavlja mi ruku na rame. "Je li vam potrebna pomoć?" "Meni? O da, ali ni Freud ni Jung ne bi mi uspjeli objasniti gdje sam pogriješila, znate? Oprostite mi, previše je zamršeno! Tražim jednu gospođu, Henriettu Parker, ne znam je li tu krilo staračkog doma, to je jedna vrlo stara i usamljena gospođa." "Ova je bolnica specijalizirana za liječenje Alzheimerove bolesti. Ako su vam dali ovu adresu, onda je vjerojatno morate’potražiti na ovom odjelu."
Dragi Bože, Alzheimer također. Jadna Miss H. Pola sata mi je trebalo da shvatim gdje sam, gubeći se po različitim blokovima, i konačno mi jedan ljubazan liječnik ponudi svoju pomoć. I pronađemo je, kao što je bolničarka pretpostavila, u odjelu za Aizheimerovu bolest. Jedva jedvice je prepoznajem. Još uvijek ima svoj bordo kaput poviše kućne haljine i bisere koje su mi jednom posudile kad sam išla na vjenčanje tog besramnika Davida. Našminkana je poput djevojčice koja je mami ukrala šminku. Da je vidim na cesti zamijenila bih je s nekom klošaricom, ali raznježim se vidjevši je tamo kako sjedi u kutu i pokušava dešifrirati iskrivljene signale svog mozga, potpuno prepuštena samoj sebi, dok čeka kraj. Život je zaista neprestano kockanje. Približavam se neodlučna. Nikada mi doista nije pridavala pažnju ni kad je bila pri sebi, možeš misliti kako se sada sjeća tko sam. Nježno jedva dotaknem njezinu ruku i ona se naglo okrene prema meni i širom otvori oči poput djevojčice koja je ugledala svoju najdražu lutku. Smije se i primijetim da više nema niti jednog zuba u ustima. Stišće mi se srce i prisiljena sam usmjeriti pogled u drugom smjeru kako me ne bi ganula. Starost i djetinjstvo tako su bliski, samo što starci ne pobuđuju nježnost kao novorođenčad, iako se ponašaju isto. Uneređuju se, ne uspijevaju govoriti i ne znaju sami jesti. Ono što slama srce gubitak je dostojanstva. Gledati kako se vlastito tijelo pretvara u bespomoćnu starudiju nakon što cijeli život provedeš u nastojanju ne bi li bio dostojanstvena individua, nakon što naporno radiš kako bi izgradio karijeru, žrtvuješ se kako bi kupio kuću, stvorio obitelj, voliš, trpiš i boriš se, a na kraju ova je nagrada: vegetiraš i samo si teret zdravstvenom sustavu. "Miss H„ sjećate li me se? Ja sam Monica, iz trgovine." Nastavlja me gledati smiješeći se. Ne vjerujem da razumije. "Monica, Talijanka, ona koja je uvijek kasnila..." "Victoria." "Ne, ne Victoria, Monica..." Nastavlja me gledati i smiješiti se svojim sitnim i smežuranim lišćem, uokvirenim s puno bijele kose, tanke poput svilenih niti, umrljanim obrazima s ružom nasumce nanesenim, praznih usta i izobličenih ruku od artritisa kojima nježno prelazi preko moga lica kao da me želi razaznati.
~22~
Prelazi kažiprstom po mojem čelu, zatim sklizne po obrazu i popne se do nosa. "Još te uvijek boli, Victoria?" "Ne", lažem, "više me ne boli." "Pogodila sam te tim kamenom jer mi nisi dala da se igram loptom." "Da, sjećam se, krv mi je išla." "Mama me kaznila i nisam smjela izlaziti tjedan dana." Smije se i spusti glavu. "Odvest ćeš me kući, zar ne?" "Još je rano Henrietta." "Ali mama je rekla da ćeš me odvesti kući", mršti čelo u znak razočaranja. Ulazi doktorica umornog izgleda i zaustavi se pored vrata. "Vi ste rođakinja?" ljubazno me pita. "Ne. Ja sam nekad radila u njezinoj trgovini, vratila sam se u grad i rekli su mi da je tu, ali nisam znala da je u ovakvom stanju. Zamijenila me je sa sestrom i misli da sam došla kako bih je odvela kući. Malo sam u neprilici." "Često zamijeni i mene s majkom, mislim da su bile vrlo povezane. Ova je bolest razarajuća i nevjerojatno frustrirajuća za članove obitelji. Ima dana kada kao da im se upali lampica, reagiraju i lucidni su, a onda ponovno propadnu u limb, mračan i zbrkan sjećanjima i postanu agresivni. Za sada ona nije u tom stadiju, ali ono što je tužno je da bi mogla još dugo živjeti, a sama je na svijetu otkada je umrla njezina sestra." "Bile su nerazdvojne." "Nemojte je jako umoriti, škode joj osjećaji." "Ne brinite se, odmah ću otići." Doktorica izađe i čujem je kako nastoji smiriti jednog pacijenta koji viče besmislene riječi. Jedva čekam izaći odavde. "Sada moram ići, Henrietta, budi mirna, kasnije ću se vratiti po tebe." Ostaje spuštene glave, ali kada dođem do vrata čujem je kako govori: "Znam da nisi uzela mobitel, bila je to Stella." Mobitel? Sjeća se kada je moja kolegica gadura ukrala njezin mobitel i optužila mene, za promjenu.
Odmah se vratim. "Ti ne bi bila u stanju ni bombon ukrasti, nikada nisi bila lukava." Vratila se, to je ona, nevjerojatno. "Miss H.!" čvrsto je zagrlim. "Da, da, ali budi dobra, ja sam tvoj poslodavac i ne odobravam fizički kontakt s osobljem. Sada stavi na mjesto role tkanina, još jučer sam te zamolila i nisi to učinila, a i ponovno si zakasnila!" "Da, Miss H„ odmah ću, oprostite mi, ostat ću prekovremeno", i otrčim. Bježim trčeći iz bolnice i zaustavljam se tek nakon nekoliko blokova zgrada kako bih došla do zraka. Otkada sam u New Yorku samo primam udarce u trbuh. Ako postoji netko tko želi da nešto shvatim, rekla bih da uspijeva! Sada se samo želim brzo vratiti kući i zavući se pod pokrivač. Za danas je dosta stresova.
~24~
PETO POGLAVLJE
Ako sam prije mislila da je neophodno imati vezu, sada smatram da je na prvom mjestu imati kuću i taj izvanredan osjećaj zaštićenosti koji ti samo krov nad glavom može pružiti. On je uvijek tu, čvrst i neoboriv, bilo kiša ili vjetar, ljeto ili zima, u dobru i u zlu. I nema ničega boljeg nego zatvoriti vrata pred nosom svijetu i njegovoj ludosti i zavući se u rupu, na sigurno, u vlastita četiri zida. Pa, nisu baš moji, ali barem za sada jesu. Palim kompjutor u nadi da ću pronaći e-mail koji će mi promijeniti život, tipa: osvojili ste milijun eura. Imam dvije poruke od Maxa iz kojih izbija mržnja i osveta jer me nije uspio dobiti, jednu od svoje majke koja mi šalje pozdrave, nekoliko spamova i jednu od besprijekornog Petera. Draga Monica, nadam se da si dobro putovala i da ti se kuća dopada. Ne obraćaj pažnju na moje stvari, otputovao sam malo na brzinu i nisam ih imao vremena srediti, stavi ih gdje želiš. Znam da te je moj brat Tyler došao posjetiti. Znao sam da će to učiniti čim sam mu to zabranio, isto kao kad djeci zabraniš nešto, možeš biti siguran da će to učiniti! Vrlo si mu simpatična, razlog zbog kojeg sam inzistirao da ti više nikada ne dolazi, osim ako ga izričito ne pozoveš, ali nije rečeno da će me poslušati. Zato, ako se pojavi, možeš ga slobodno izbaciti. Tyler, shvatila si, malo sporije shvaća i nema pojma što znače riječi "ne smetaj", što je odlična stvar ako ostaneš bez ključeva usred noći jer on će biti presretan što te može doći spasiti i vratiti se svojoj kući kao da se ništa nije dogodilo, ali iz istog razloga nastoji biti koristan i kad njegova prisutnost nije tražena. Shvaćam da sam ti to trebao prije reći, ali mislio sam da mu je sve jasno. Joe je obično poput filtra, ali ako se ne vrti tu negdje, moguće je da Tyler svrati da vidi kako si. Što u mjestu kakav je Manhattan nije na odmet.
Iskreno se nadam da ti to nije problem. Zovni me zbog bilo čega. Bok, Peter.
Upravo kad sam pročitala e-mailove, njegovo ime zasvijetli na ekranu. Zove me preko Skypea, stavljam slušalice i odgovaram. Prvi poziv u posljednjih nekoliko dana koji nije neprijateljski. "Halo? Monica? Peter Bonelli je!" "Bok, Peter, pravo je zadovoljstvo čuti te!" "Konačno da se upoznamo, kako si? Putovanje je dobro prošlo? Je li kuća bila dovoljno čista? Očistio sam nešto malo prije puta, ali ne koliko sam htio, je li bilo puno prašine?" "Ne, ne, sve je u redu." Netko tko se brine za mene, dolazi mi da zaplačem. "Prehlađena si?" "Ne, to jest, da, možda zbog klime u avionu." "U kupaonici je ladica puna lijekova. Malo sam hipohondričan, znaš. Slobodno se posluži ako ti treba. Savjetujem ti echinaceu , to je biljka koja stimulira imunološki sustav, bolja je od aspirina, osim ako nisi alergična na prašinu. Ja sam užasno alergičan. Zapravo, mislim da sam alergičan na zrak u Manhattanu. Kad sam tamo uvijek se razbolim. U tom je slučaju bolji gemoderivat ribesa nigruma u kapljicama... O Bože, koliko govorim, oprosti, mislit ćeš da sam lud! Slobodno mi reci ako pretjerujem... Dakle, kako posao?" "Ostavimo to... Mislila sam da imam mjesto u prestižnoj redakciji Vanity Faira, ali jutros sam zakasnila i... sve u svemu, nisam se baš iskazala, a i ti ljudi toliko su agresivni i tvrdi, ne znam, možda i nije bila dobra ideja doći trkom tu, ali doista mi je bila potrebna promjena zraka." Govorim više samoj sebi nego njemu. "Razumijem te. Puno puta mi se dogodilo da otputujem zbog razočaranja ili boli, ili samo kako bih pronašao neko mjesto na kojem ću se osjećati bolje." "I jesi li ga pronašao?" Pauza. "Ne, još ne... Ne znam postoji li, možda pravo mjesto nikada nije ono na kojem si u danom trenutku, ali to postane kad odlaziš. Kada sam tamo, želio bih biti na nekom drugom mjestu, a kada sam na nekom drugom mjestu, na kraju mi nedostaje Manhattan." "A gdje si sada?"
~26~
"U ovom trenutku sam u Torontu. Držim tečaj biološke kuhinje u jednoj školi za Japance..." Svladavam smijeh. "Meni se smiješ?" "Ne, ne, ne bih si to nikada dozvolila." "Ionako se svi smiju, znam to." "Što je to biološka kuhinja?" "To je prirodna kuhinja, bez kemijskih dodataka. Ona naših djedova, da se razumijemo." Da zna da sam kriomice unijela GMO u njegovu kuću, istjerao bi me i proveo dezinsekciju. "Zanimljivo..." Kao kad gledaš perilicu rublja pri centrifugi. "Ako želiš mogu ti poslati nekoliko recepata, ne znam, mogu te naučiti peći kruh." "Kru... pa zar ga nije brže otići kupiti?" "A neee, ne možeš shvatiti kako je fin taj domaći. Kad sam u bedu, uvijek pečem kruh, a već mi je bolje i samo od toga što ga dva sata mijesim." "Dva sata? Nije to za mene." "Onda ću ti napisati sastojke za hranjivu masku za lice s maslinovim uljem. Bit ćeš mi zahvalna nakon što je probaš." "Okej, može maska." Ne znam tko je luđi, on ili brat! Peter je malo uzbuđen, ali sviđa mi se razgovarati s njim. Djeluje tankoćutan, što je rijetko u ovo vrijeme. Nakon što smo se pozdravili počinjem misliti o svom životu do sada i što još mogu učiniti kako bih napravila definitivan preokret, ali ništa mi ne pada na pamet. Pisat ću Sandri, ona uvijek ima spreman odgovor, iako to nije uvijek onaj koji ja želim čuti. U međuvremenu moj mobitel ponovno zvoni. Tražena sam, bez obzira na sve. "Monica? Oprostite ako vam smetam, ja sam Jane, tajnica gospodina Davida Millera. Zovem vas zbog vašeg puta u Milano sljedeći tjedan, rečeno mi je da ispunim svaku vašu želju pa sam vam na raspolaganju. Imate li kakve posebne želje u vezi sata polaska?" "Da... dakle, radim dokasna pa bih iz Rima mogla otputovati samo kasno navečer. Budite
ljubazni i rezervirajte mi apartman u Four Seasonu i let u prvoj klasi s vegetarijanskim obrokom za celijakičare. Molim vas, zamolite gospodina Millera da osobno dođe po mene u zračnu luku, inače neću doći." "Ali... bojim se da u to doba neće moći ostaviti klijente, poslat ću vam vozača." "Ne, ne želim vozača, ili će doći po mene u zračnu luku ili od toga neće biti ništa." "Okej", uzdiše, "vidjet ću što mogu učiniti i nazvat ću vas što prije." "Nisam završila!" uzviknem. "Željela bih da mi donese cvijeće kad dođe po mene, kale, da budem precizna, i pločice bijele čokolade koju prodaju u jednoj trgovinu u Milanu koja se zove Chocolat. Zatim bih htjela večerati s njim u sobi; suši i šampanjac bit će izvrsni (sjetite se ništa s glutenom) i osigurajte muziku." "Imate li koju želju?" "Amy Winehouse bit će odlična." "Ništa više?" "Ništa za sada, ali ako se nečega sjetim, nazvat ću vas!" Mmm, ovaj telefonski razgovor povratio mi je dobro raspoloženje, iako je to mizerna utjeha u usporedbi s onim kako se ponio prema meni. Ali on više nije problem, samo jedna priča koju ću ispričati okrenuvši je u svoju korist za vrijeme nekog aperitiva. Međutim, što se Edgara tiče, ne mogu se s tim pomiriti. Imam osjećaj kao da sam budna, ali u komi: zamjećujem život oko sebe, ali ne uspijevam reagirati, ništa mi ne pripada i ništa me zapravo ne zanima. U glavi mi je stalno mutno, a u prsima osjećam pritisak koji me ne napušta ni časka. Prošla su samo tri mjeseca otkada smo prekinuli, od tog jutra kada sam izašla iz njegove kuće, a posljednja slika koja mi je ostala je ona kada me gleda kroz prozor tužnih očiju i pušta me da odem. Tko zna je li ikada požalio što nije učinio ništa da me zadrži. Žaljenje je samo jedan oblik opravdanja vlastitih postupaka: sve dok smo živi možemo promijeniti u svakom trenutku tijek stvari, ali promjene su prevelika žrtva za većinu ljudi. Pomiriti se s jednoličnim životom bez rizika često je privlačnija perspektiva nego probati biti sretan pa makar i na samo nekoliko minuta. Ako je nešto u životu sigurno, onda je to da će prije ili kasnije završiti. Vrijedi pokušati skočiti s trampolina. A u međuvremenu treba probati čudesnu masku za lice s maslinovim uljem koju mi je upravo poslao Peter Bonelli.
~28~
Hranjiva maska s maslinovim uljem Petera Bonellija (recept moje bake Sicilijanke)
Potrebne su tri žlice maslinova ulja, dvije žlice meda i jedan žutanjak. Dobro istući jaje, te dodaj ulje i med. Sve stavi u hladnjak sat vremena i zatim obilno nanesi kremu na lice i ostavi je dvadesetak minuta, a potom dobro isperi mlakom vodom, vidjet ćeš kako će ti koža biti sjajna! Ako pak imaš suhu kožu zbog grijanja u kući, onda probaj ovu: Hranjiva maska Petera Bonellija (moj recept)
Uzmi čašicu jogurta i pomiješaj je sa sokom kriške naranče (molim te, nemoj kupiti industrijski sok!), stavi sve na lice (možda s dvije lijepe ploške krastavca na očima), opusti se oko pola sata i isperi hladnom vodom. Bit ćeš kao nova! Grlim te. Moram ići pogledati sir.
ŠESTO POGLAVLJE
Jedina prava stvar koju sam uspjela napraviti otkada sam tu je pronaći ovu kuću, a sve je ostalo totalni promašaj. Već dva dana razmišljam kako da zadivim dragu Lilly Horowitz (dapače, kako da zadivim samu sebe, da se poslužim njezinim riječima), ali ništa mi ne pada na pamet, ili bolje, držim da je sve ovo što sam do sada učinila na neki način zapanjujuće, ali zašto to većinu ljudi ne zanima? Činjenica da sam živjela tolike godine daleko od kuće, plaćala najam, potrudila se da veza profunkcionira, bila nekoliko puta na dijeti barem na tjedan dana, stekla važna prijateljstva, iskrena sam osoba, malo zbunjena i neorganizirana, ali u dubini duše dobra (sada čak i odvojeno prikupljam otpad), želim reći — sve se to ne računa? Znači, cijela je ta priča koju su nam pričali kada smo bili maleni, da moramo biti dobri kako ne bismo otišli u pakao — blef. Sve te vrijednosti kao što su odgovornost, iskrenost, poštovanje, obaveza, korektnost, nemoj krasti, nemoj ubiti, nemoj krivo svjedočiti, sve je to bila jedna patka ako na kraju uvijek budu nagrađeni najveći nitkovi, oni koji se laktare i gaze te. Kako je teško na ovome svijetu! Sandra mi je pisala da će me doći posjetiti s Markom i curicom. Tako sam uzbuđena pri pomisli da ću ih ponovno vidjeti. Prošlo je više od godinu dana otkako su otputovali na Bahame. To su moji najbolji prijatelji, jedina prava obitelj koju imam, oni s kojima sam dijelila najviše radosti i boli. Dobro će mi doći biti malo s njima. Slučajno prođem rukom po licu, moram reći da je maska od maslinova ulja doista izvanredna, imam kožu novorođenčeta. Popodne provodim istražujući novosti New Yorka. Dvadeset posto lokala u koje sam zalazila prošle godine više ne postoji, a na njihovu mjestu niknuli su drugi koji će za šest mjeseci doživjeti istu sudbinu. Kad sam ovdje, uvijek nastojim izgledati kao da tu pripadam i trudim se izgledati nevjerojatno zaposlena kao pravi Njujorčani (što mi trenutno najteže pada), hodam brzinom munje s lagano ispižđenim izrazom lica, kao da imam neki sastanak koji mi se gadi. To je jedini način da te ovdje cijene: govoriš li često da radiš part time ili da si uzeo slobodnu studijsku godinu, gledaju te kao vanzemaljca, osim ako nisi umjetnik. Također i turist mora imati gusto zbijen program muzeja i izložbi koje želi posjetiti, s minijaturnim pauzama za ručak i ne smije nimalo oklijevati pri izboru sendviča kod naručivanja, dok je u redu s ruksakom preko ramena ispred četrnaest službenika s kronometrom u ruci.
~30~
Evo zašto se na kraju jedu gumeni gotovi sendviči: kako bi se izbjegli tjeskoba žurbe i bahati pogledi. I upravo to objašnjava moj kronični gastritis. Sjedam na klupu na Union Squareu, svojem najomiljenijem trgu gdje je subotom mali buvljak nostalgičara šezdesetih koji prodaju voće, kolače i broševe s natpisom: Give peace a chance. Ima ljudi koji sviraju i uokolo hodaju čudno obučeni; tako se i ja osjećam manje usamljenom, ili bolje reći, osjećam se kao da pripadam jednoj puno većoj usamljenosti koja obuhvaća cijeli svijet i od koje nitko ne može pobjeći, u kojoj su prisutni ista nesigurnost, ista pitanja i iste pogreške koje svi činimo. Evo, više od svega na svijetu voljela bih biti u zagrljaju, pravom i iskrenom zagrljaju, u koji bih utonula samo na minutu. To je najdulje vrijeme koje se može dati nekom drugom da osjeti otkucaje tvoga srca, ali da ne čuje ono što mu šapuće. Ni sekunde više: cijena koja se plaća kad se ogolimo previsoka je i više se ne može vratiti. Ja sam već previše puta platila zbog svoga naivnog povjerenja. O Bože, koja gnjavaža, opet suze? Pa što mi je, možda mi nedostaje magnezija? Moram pitati Petera Bonellija, "gurua fitoterapije", što misli o ovom mom stanju galopirajuće depresije. Kao da sam u menopauzi. Završit ću kao starica s otečenim zglobovima koja hrani golubove i lagano gura kolica iz marketa napunjena vrećama smeća, a navečer stoji u redu u menzi za siromahe. Stop, svi stanite, sada pretjerujem. Moram napraviti listu. Liste su mi uvijek bile od pomoći u trenucima panike, kao što je ovaj, pomažu mi da ponovno otkrijem red u svemiru. Protiv:
Edgar i ja smo prekinuli zauvijek, za sada zauvijek, ne želim o tome sada razmišljati! David je pravi gad (zauvijek). Nemam posao. Novci koje sam uštedjela bit će mi dovoljni za 4 mjeseca. Već imam navršene 32 godine i još ne znam što bih od svog života.
Za:
U New Yorku sam (nije mala stvar!). Imam stan. Nikome ne trebam polagati račune, samo moram zalijevati devet kaktusa, ako se sjetim. Peter i Tyler ljubazni su prema meni. Sandra i Mark dolaze za dva dana. Živa sam (to nije za podcijeniti). Imam samo 32 godine i napisala sam knjigu. Kad bih uspjela zadiviti Lilly, imala bih i mjesto u Vanity Fairu (ovo je još upitno). I sada kad razmišljam, zašto ne bih otišla posjetiti Sama i Judith koji su me pozivali svaki tjedan u Hamptons prošle godine? Savršen par, idealna ljubavna priča, on malo nezgrapan, ali vrlo sladak i pažljiv, ona definitivno ljepša, ali nevjerojatno majčinska prema njemu, a oboje tako čvrsto ujedinjeni protiv svake nevolje. "KAKO TO MISLIŠ RASTAJETE SE???" urlam na telefon. "Ne podnosim ga više, mrzim ga svim svojim bićem, ne mogu ga vidjeti ni na fotografiji, izmjenjujemo se kako bismo bili u kući, ali ne brini, sve je dobro, zašto ne dođeš kod mene?" "Ne čini mi se baš dolično, uglavnom, ja vas zamišljam potpuno drugačije od ovoga što mi ti govoriš, ostala sam na samrti tvoje mame..." "Da, to je bio smrtonosan udarac, ali da je on idiot prije ili kasnije bih to primijetila. Daj, dođi, želim te vidjeti, moraš mi ispričati o svemu što si radila u Škotskoj." Teška srca uđem u metro i uputim se prema Brooklyn Heightsu, kvartu koji je postao in, sa svim svojim kućama od crvene cigle i trendy lokalima, bez pretjerane ludnice Manhattana, gdje si možeš priuštiti stan s četiri sobe i vrt a da ne moraš prodati oba bubrega na internetu. Na uglovima ulica djeca još uvijek preskakuju uže i prodaju limunadu. Vjerojatno prihvaćaju kreditne kartice. Judithina i Samova kuća ima dva kata. Ne razumijem kako ne uspijevaju razdijeliti prostor na način da jedan drugome ne smetaju. Znaju li oni kako živi većina ljudi? Zvonim sramežljivo na vrata, gotovo sam bila u napasti da se okrenem, ali Judith me vidjela s kuhinjskog prozora i trči mi otvoriti, obrisavši ruke krpom. Čvrsto me zagrli i osjetim miris keksa pomiješanog sa znojem. Nisam točno takav zagrljaj zamišljala prije na klupi, ali svejedno dobro dođe.
~32~
Crvena razbarušena kosa još je uvijek ona njezina, međutim, dala se potpuno u kolače: dobila je barem dvadeset kila. "Ljepotice! Kako si? Izvrsno mi izgledaš, pustila si kosu. Puno si mi nedostajala, ne znaš koliko sam puta razgovarala sa Samom o tebi... barem dok smo još razgovarali!" "Zao mi je, nisam očekivala takvu situaciju, malo se nelagodno osjećam." "Nemoj, uđi, upravo sam ispekla kekse. Help!" Svom silinom glasa koju ima u plućima poziva psa, zlatnog labradora, kojem sam bila mama nekoliko tjedana, a koji je sada postao neka vrsta čamca s nogama i početnim stadijem emfizema. "Sjećaš li se Helpa? Malo se u posljednje vrijeme udebljao, više ga nisam vodila na trčanje po plaži i omlitavio je, znaš kako je, nisam više nogom kročila u onu kuću otkada je on tamo." "Aha, tako znači, Sam se preselio u Hamptons?" "Da, što se manje vidimo, bolje je." Ne znam što bih rekla, ostavila sam ih u potpunoj tuzi, ali ipak, u svakom slučaju bliske i zaljubljene, a nalazim nju koja sliči Sari Ferguson između dvije dijete i njega koji se pretvorio u ribara. Recimo da im je moglo biti i gore... Na primjer u garsonijeri u predgrađu. To je vrlo tužno, ali, sramim se i reći, osjećam se manje usamljenom. "A ti? Znam da si bila u Škotskoj, objavila svoju knjigu. Sigurno si imala super-karijeru, ne?" "Super-karijeru, baš i ne bih rekla. Otišla sam živjeti k Edgaru i na početku je sve izgledalo kao da ide nabolje, s obzirom na okolnosti, ali malo-pomalo sve se počelo pogoršavati, on je stalno radio, imao je brdo problema u ponašanju uključujući i sveprisutnu mamu, mrtvu suprugu, sve u svemu normalne stvari", nastojim biti ironična. "Oh, potpuno te razumijem. Kada je moja majka umrla odlučila sam imati dijete, ali nismo uspijevali. Dosta smo pokušavali, probali smo i najbolje metode, ali ništa. Na kraju sam ga nastojala uvjeriti da uzme zamjensku majku, ali on nije htio, preferirao je posvajanje, ja, naprotiv nisam bila spremna posvojiti dijete o kojem ništa ne znam. Tako smo se počeli svađati i svađa danas, svađa sutra... Ne znam, možda je bolje ovako. Naposljetku ni ne vjerujem da imam sav taj materinski instinkt i kako bih se opustila bacila sam se na slastičarstvo. Daj, probaj moje kekse." Keksi su božanstveni, napravila ih je s crnom i bijelom čokoladom, grožđicama i orasima i poslužuje mi ih s duplim šlagom. Ne znam što bih rekla, zapanjena sam i začuđena brzinom kojom se mijenjaju životi drugih. Vjerojatno je tajna u tome da se nešto radi, bilo što samo da se pokrene energija.
Ali, za nekog poput mene, prave prvakinje u samosažaljenju, to ne vrijedi. "Zašto ne nazoveš Sama? Bit će mu drago da te vidi. Odi ga posjetiti u Hamptons, tako ćeš ujedno imati priliku za odlazak na more, a već kad si tamo mogla bi mi donijeti nekoliko stvari koje mi taj idiot ne želi vratiti." "Ma, ne, ne čini mi se prikladnim..." "Naprotiv. Inzistiram. Bit će oduševljen, vidjet ćeš. Nazovimo ga odmah!" "Ne, daj, možda neki drugi put." Uopće me ne sluša i već okreće broj, zatim iznenada poklopi. "Nikada ne odgovara kada vidi da sam ja, nazovi ga sa svog mobitela!" "Ma ne..." Izvlači ga iz moje torbe i tipka broj, službeno je postala luda. "Drž, zvoni", dodaje mi ga kao da peče. "Halo Sam? Monica je... Tko? Pa, Monica... Talijanka, sjećaš li se?" Trenutak šutnje dok mi Judith pokazuje rukom da on nije pri sebi. Nakon, činilo se kao pola sata, konačno pokazuje znakove života. "Kako ne! Oprosti, malo sam bio zadrijemao... Jesi li dobro? Zašto ne dođeš k meni, jesi li saznala da se Judith i ja razvodimo?" "Da, i užasno mi je žao", Judith mi pokazuje da ga pitam za njezine stvari. "Bolje tako, puno je bolje tako. Daj, dođi ovdje na večeru, bacit ću nekoliko kobasica na roštilj." "Na večeru? Večeras? Ali ja već imam jedan dogovor..." Judith mi istrgne telefon iz ruke: "Izvrsno, ja ću je otpratiti do autobusne stanice, doći će u Southampton u 20:15, zbogom", poklopi. Ostajem zgranuta. "Izvrsno, dakle, obavezno mi uzmi knjige, nekoliko fotografija moje drage majke, CD-ove, godišnjak koledža, sličicu na ulazu, džempere..." "Ali idem pješice", odgovorim potištena. "Nek te on otprati na povratku, ionako nema što raditi. Pričekaj da ti zapišem, tako nećeš ništa zaboraviti. Kako je lijepo što si me došla posjetiti, Monica, ni ne znaš koje si mi zadovoljstvo pružila!"
~34~
I s popisom vrijednim preseljenja jedne multinacionalne tvrtke penjem se na autobus za Southampton gdje ne znam što me čeka.
SEDMO POGLAVLJE
Na stanici me čeka Sam. S rukama u džepu, kariranom košuljom i podužom bradom. Na prvi pogled izgleda kao i uvijek, ali pri pažljivijem promatranju, veo tuge prilično je očigledan. Grli me poput brata i osjećam da je puno iskreniji nego Judith maločas. Gledam ga s nježnošću, uzvraća mi pogled nekoliko trenutaka, zatim okreće lice na drugu stranu i primjećujem da mu se oči cakle. On preuzima inicijativu: "Znaš li da sam sretan što te vidim? Vidiš li kako je život koji put čudan? Ustaneš i misliš kako će biti jedan sasvim običan dan poput ostalih, no stiže nešto što te iznenadi. Uzeo sam nekoliko odrezaka, kao u stara vremena, ispeći ćemo ih na roštilju na verandi." Čini sve kako bih se ja osjećala lagodno, ali izgleda mi kao da mu nedostaje jedan dio. Kuća je ostala ista, ali i njoj nedostaje duša. Tu je i ljuljačka na kojoj sam provodila večeri sa starom Helen ispijajući kavu i tračajući, prije negoli je umrla. Dnevna soba je u neredu, kao da previše vremena provodi na kauču. Zacijelo je na brzinu pospremio dok me je čekao, ali kao da nije znao točno otkuda krenuti. Primjećuje da ga promatram. "Nisam baš dobro u posljednje vrijeme, uzaludno je da ti to skrivam. Previše spavam i također pijem malo previše piva. Govorim sebi da će proći, ali za sada ne prolazi." Sjednem u fotelju. "Da, proći će, Same, svima prođe, ali potrebno je puno vremena", kažem ozbiljno. "Znaš kada primijetiš da osoba nije onakva kakvom si je zamišljao? I nastavljaš ne vjerovati da se promijenila? To je što mi se dogodilo s njom i još se uvijek ne mirim s činjenicom da više nemam onu Judith s kojom sam proveo jedanaest godina svoga života. Nedostaje mi i učinio bih bilo što da je ponovno imam uza se." Klize mu suze. "Meni govoriš? Bila sam s čovjekom zbog kojeg sam se gotovo svega odrekla, a zatim sam polako otkrila da je njegova želja da ponovno posloži život bila samo lažni privid, i da zapravo
~36~
nije htio promijeniti ništa od svoga života, da je još zaljubljen u svoju mrtvu, bivšu ženu, a da bi mogao kontrolirati svoju realnost izgradio je nelagodnu količinu rituala. Možeš li zamisliti što znači kada vidiš svoga čovjeka kako izgovara brojalicu bocama vina prije počinka, a da ih i ne dodiruje kako se ne bi zarazio?" "Stvarno?" navire mu smijeh. "Naravno! A kad je palio fen kad je bio nervozan? Misliš li da se šalim? A dva ormara za cipele? Jedan za desne, a drugi za lijeve?" "Ne... Izmišljaš!" "Da bar! Imao je dvjesto pari ljubičastih čarapa koje je izabirao brojanjem." "Judith je uvijek imala loš zadah." "Pa, Edgar je radio dvadeset i četiri sata na dan i nije se htio oženiti mnome." "Judith nije čistila, dopuštala je psu da spava na krevetu i uvijek je govorila loše o svima." "Edgar je bio zaručen sa svojom majkom i nije htio djecu." "Judith je bila zavidna i egoistična." "Edgar je uvijek vjerovao da je zgnječio nekoga automobilom i zaustavljao se svaka dva metra!" "Okej, Monica, pobijedila si!" "I ja mislim... Dakle, želimo li ove odreske zaliti vinom umjesto suzama?" Sam me gleda sa zahvalnošću. "A ti si htjela djecu?" "Ne znam. Jednom sam ga pitala, a on mi je odgovorio da ne želi ni čuti. Zapravo nismo imali niti jednu zajedničku točku, ali ja sam se tako prilagodila njegovim željama da više nisam znala razlikovati svoje." "Zacijelo je to svima problem: u određenom trenutku slabiji se prilagodi tako da izgubi samoga sebe i kad ostane sam, mora izgraditi sve iz početka. Jači u svakom slučaju ide naprijed." "Nije rečeno da je jači i sretniji." "Veći egoist je bez sumnje sretniji." "Dakle, pred nama je dobar dio puta!" Provodimo ugodnu večer, bez obzira na sve.
Izgledamo kao dva rekonvalescenta, ali naše će slomljene kosti prije ili kasnije zarasti. Samo je pitanje vremena. Sutra ujutro prati me na autobus. "Judith mi je dala ovaj popis stvari da joj donesem." "Ti joj reci da su lopovi sve ukrali! Želim i ja početi brojati čarape i misliti na sebe, znaš li?" Autobus se udaljava, Sam me pozdravlja mašući mi. Uspjet će, sigurna sam. Svi ćemo uspjeti. Putovanje autobusom ima neki "retro" prizvuk. Obožavam promatrati ostarjele parove koji šeću plažom u bež kardiganima, držeći se još uvijek za ruke. Proveli su cijeli život na Manhattanu i sada uživaju u "zasluženom povlačenju" na obali, brinući se o unucima i purici za Dan zahvalnosti. Kako bih voljela biti udana za istog čovjeka šezdeset godina i još uvijek mu kuhati njegovo najdraže jelo kao prvog puta, voljeti njegove bore i njegove slabosti i gledati ga u oči i vidjeti ga još mladog. Vjerojatno je jako lijepo doći u to doba života kada si ostvario sve što si trebao: karijeru, djecu, kuću, i kad se možeš osjećati zadovoljnim načinom na koji su se stvari odvijale, bez tjeskobe koja te zaokuplja, i napokon se možeš posvetiti unucima. Naravno, ako nakon samo jedanaest godina čovjek s kojim si željela djecu najednom postane "onaj idiot", možda je bolje dobro razmisliti. Max me više nije zvao, osjećam se posrano. Zar je moguće da ja bojkotiram sve svoje mogućnosti za karijeru? Pa zar sam ja kriva ako to nije moj svijet? Ako imam potrebu za posve drugačijom sigurnošću od novca? Bit će negdje mjesta i za mene. Ili neće? Stigavši kući susrećem Tylera koji me čeka sjedeći pred vratima. "Pa što radiš tu? Koliko me čekaš?" "Paaa..." broji na prste, "pet sati i četrdeset i jednu minutu." "Ali zašto? Mogao si nazvati ako ti je nešto trebalo, ne? Umjesto da si ovdje na čeki. Jesu li tvoji bili lovci?" "Kako?" "Ništa, nema veze, što si trebao?" upitam srdito dok pokušavam isključiti alarm, pogriješivši
~38~
dvaput. "Čekaj, ja ću, vidiš? Dva... pet... devet." "ZNAM! Molim te, sada dosta, iscrpljuješ me!" bunim se. "Oprosti, Monica", odgovori skrušeno, "nisam ti htio smetati, sada odlazim." "Ne, oprosti ti meni, nisam te trebala tako napasti, nervozna sam u posljednje vrijeme, nisam ljuta na tebe." "Stvarno nisi ljuta na mene?" osmjehuje se. "Stvarno, nisam." "Onda, evo ti, donio sam ti ovo. To je adapter, mislim da bi ti mogao poslužiti, a ovo je krema za ruke, rekao mi je brat da ti je donesem, njegov je recept... a zatim i ovo..." pruža mi jednu knjigu nastavljajući se smješkati. "Ali ovo je..." Ostajem bez riječi. "To je tvoja knjiga. Htio sam te zamoliti za autogram. Naručio sam je preko interneta, nije bilo jednostavno, ali uspio sam!" "Da, već je rijetkost..." Koji čudan osjećaj ponovno vidjeti svoju knjigu. Pomirišem je, podragam, prolistam, još uvijek je štamparska greška na osamnaestoj stranici. To je prvo izdanje, Edgar ju je sigurno dao tiskati poput pravog Škota. Koji škrtac! "Dobra si, znaš?" "Ne, nisam dobra." "Jesi, jesi, dobra si, znaš li koliko bi ljudi voljelo napisati knjigu? A ti si uspjela, dakle, dobra si, ja nikada ne bih bio sposoban za to." "Ti znaš popravljati stvari, a ja ih samo potrgati." "Svatko ima svoju specijalnost, inače bismo svi bili jednaki." "Da, bilo bi dosadno." "Sada idem, mama me čeka od jutros. Bok, Monica", otrči po stražnjim stubama. I upravo da ću zatvoriti vrata kad neka vrsta ogromnog miša uđe trkom i sakrije se ispod kauča. Srce mi se popne u grlo. Dohvatim metlu iz spremišta i krećem u hajku.
To je najveći miš kojeg sam ikada vidjela, sigurno se hrani mrtvacima. Približavam se polagano zatvorenih očiju, samo što se ne onesvijestim, ali ako se onesvijestim, on će mi pojesti nos. Bože, kako me je strah, kladim se da je naoružan. Daj, Jerry, odlazi, dat ću ti sendvič sa sirom, pivo i novce za cigarete ako otiđeš, ionako znaš da nemam hrabrosti udariti te i pretvoriti te u kašu nasred parketa. Zašto je Tyler otišao? Baš sada kada ga trebam. Gurnem medu ispod kauča i čujem puhanje. Otkada to miševi pušu? Sigurno je to neki laboratorijski primjerak koji je pobjegao iz nekakve farmaceutske industrije s mnogo elektroda zakvačenih na mozak. Moram pozvati Joea, ili promijeniti kuću, povraća mi se. Okrenem se kako bih došla do vrata i začujem jasno mijaukanje. Ogavan mačak bez ijedne dlake koji nalikuje na Silvestra kada mu pukne dinamit u ruci dolazi prema meni. Pun je bora, ima ogromne uši, a koža mu je sivkasta na mrlje i zastrašujuće nalikuje na Gremlina. Rep mu je poput repa vodenog štakora, crven i dugačak kao telefonska žica, drži ga uspravno nonšalantno kao da je normalna mačka! Usmjeravam štap prema njemu: "Zaustavi se gdje si, izdajniče! Ne približavaj se ni koraka, neću ti ni prava pročitati, sada osjećam da te mogu mirno pretvoriti u kašu bez žaljenja." Činim jedinu razboritu i hrabru stvar: popnem se na kauč, zatim na jednu stolicu i na kraju na stol. Poštedjela sam police za knjige jer ne bi izdržale. Stvar misleći da je neka igra, slijedi me spretnim skokovima.
Nakon tri kruga predajem se. "Okej, s kojeg planeta si došao na Zemlju? A prije svega, kako ću te tamo poslati?" Zvoni zvonce. Zloglasna usamljenost Njujorčana, ha? Otvaram vrata a da i ne gledam, više bih voljela otvoriti nekom ubojici nego ostati samo jednu minutu s ovim vanzemaljcem. "Bok, ja sam tvoja susjeda, me ime Pilar." Crnokosa djevojka, sitna i vrlo slatka, pruža mi ruku, primjećujem da ima tetovirane dvije velike kocke na podlaktici.
~40~
"Bok." "Moj mačka bi trebao biti kod tebe, njemu sviđa ova kuća, Peter daje uvijek nešto jesti." "Dakle to je mačka..." mrmljam zaprepaštena. "To je Devon Rex, gola mačka, alergična sam na dlaka, on mi se gadi, ali barem ne kihćem." Pilar ulazi, a mačak se skriva pod kauč tako da je primorana ispružiti se na pod i sva zaprašiti. Nakon nekoliko sekundi započne uzastopno kihati a da i ne uzme zraka, neodlučna sam da li da i nju oborim metlom. "O Bože, kako mi je žao, nisam još počistila, znaš, nedavno sam došla i..." "Nema problema", kaže između kihanja. s crvenim očima i nosom koji curi, "siempre je ovako." Zgrabi mišinu koji bjesomučno protestira za zatiljak i uputi se prema vratima. "Biendošla u Nova York, i escusa zbog mačke. Dođi meni jedna večer, napravit ću ti tortillas!"
OSMO POGLAVLJE
Usred noći probudi me zvonjava telefona. Na trenutak ne sjećam se niti tko sam i zamišljam da sam sretna osoba. Ali kratko traje. "Molim?" "Dobar dan, Jane je, tajnica gospodina Millera, smetam li vam?" "A što mislite? 3:30 ujutro je!" "Zaista je 3:30 ujutro, ovdje u New Yorku, tamo u Rimu je 9:30 ili se varam?" Kvragu, istina, ona vjeruje da sam ja u Rimu! "Halo? Smetnje su na liniji, možete li me ponovno nazvati?" Poklopim. Tko zlo čini nek se dobrom ne nada. Ponovno me zove. "Halo? Dakle, zovem vas oko detalja vašeg leta: otputovat ćete večeras u 21:50 iz zračne luke Roma Fiumicino u zračnu luku Milano Linate gdje ćete sletjeti u 22:55. Rekli ste mi da prije ne možete i vjerujte mi da je gospodin Miller učinio nemoguće kako bi bio slobodan i došao po vas u zračnu luku. Povratak je zakazan za sutra u 12:30 s dolaskom u 13:35, osim ako se ne želite duže zadržati, odsjest ćete u apartmanu u Four Seasonu kao što ste tražili. Kako bilo, poslat ću vam sve detalje e-mailom. Ako trebate još nešto..." Spavati... Šesnaest sekundi poslije zove me i David. "Monica, budna si, zar ne? Ja nisam oka sklopio zbog promjene vremenskih zona. Večeras ću doći po tebe u zračnu luku, doista moram razgovarati s tobom. Odgodio sam vrlo važan sastanak i povjerio klijente Japance hostesama, u nadi da će ih zabaviti! Nazovi me kad stigneš, vidimo se na izlazu." "Jesi li siguran da ćeš me prepoznati ili moram staviti cilindar i crveni nos?"
~42~
"Prepoznao bih te među tisućama." "Nisam sigurna." Prošao me je san. Palim televizor i gledam reprizu Tyra Banks Showa: jednu epizodu s patuljcima u studiju. Rastresena kontroliram elektroničku poštu: Sandra mi nagovještava njihov dolazak iz Nassaua sutra popodne, bit će kod Markovih prijatelja i ne trebam doći po njih... Mama je dobro, kaže da izlazi s jednim gospodinom... Evo avionskih karata za Milano... Možete povećati svoj penis! Izvrsno, ništa zbog čega vrijedi čupati kosu. Pogriješila sam otvorivši fajl "Edgar" gdje sam neoprezno sačuvala sve njegove e-mailove. Uhvati me nevjerojatna nostalgija, želim ga nazvati. Znam da ne bih trebala, ali više ne mogu izdržati. Zovem. Osjećam trnce od napetosti. Kao da ga zovem prvi put. Snimljeni glas obavještava me da broj više nije aktivan. Što to znači? Promijenio ga je jer me više ne želi čuti? Ukrali su mu ga? Bože, ovo mi nije trebalo. Ne želim izgledati paranoično, ali imam osjećaj kao da je to učinio meni u inat. Najednom se osjećam kao da me usisava vrtlog. Sada mi se još više čini da sam ga izgubila zauvijek. Kao da je podigao barijeru da me spriječi u uspostavljanju ponovnog kontakta. Sve mi se vrti, ne osjećam se dobro, nedostaje mi zraka. Jedna je stvar odlučiti ne vidjeti se više na neki normalni vremenski period što pomaže kako bi se razjasnile misli i eventualno ponovno vratilo na vlastiti put, ali srušiti mostove tako bez ijedne riječi strahovito je, kukavno, nepravedno. Ostajem sjediti na podu, grizući nokte i razmišljajući kako mu ući u trag. Možda bih mogla nazvati u ured. Morag, njegova pomoćnica, bila je moja prijateljica, ipak sam objavila knjigu kod njih, nekakva prava imam i ja. Tražim broj. "Dobar dan, je li to... Lockwood & Cooper?" kažem neodlučnim glasom. "Ne više, sada je Mysore Editions, kako vam mogu pomoći?" "Tražim Edgara Lockwooda, on je tu radio, tj. Lockwood & Cooper je bila njegova, prije vas,
ne znate gdje bih..." "Ne znam. Otkada nam je prodao tvrtku nismo ga više vidjeli. Možda moj šef zna gdje ga možete pronaći, ali čini mi se da sam čula da je otputovao. Ako želite, raspitat ću se." "Molim vas, budite tako ljubazni." Muzika na čekanju ostala je ista, on ju je izabrao: Unchained Melody. Koja pilana. Sigurno ga je podsjećala na to kad su on i njegova bivša žena modelirali vaze u terakoti na tokarskom stolu u salonu. "Halo? Spojit ću vas s ravnateljem..." Ponavljam isto pitanje jednom vrlo ljubaznom gospodinu koji kao dobar Anglosaksonac daje sve od sebe da mi pomogne, iako ne zna kako. U dvadeset minuta pričam s cijelim uredom (šest osoba) i otkrivam sljedeće pretpostavke: —
Postao je Combonijev misionar.
—
Proizvodi moher vunu.
—
Postao je vatreni Oshov sljedbenik.
—
Kruži svijetom u svom katamaranu.
—
Poučava streličarstvo.
—
Prosi ispred metroa.
Poznajući njegovu urođenu odbojnost prema religiji, ovcama, istočnim filozofijama, vodi i sportu, sklonija sam posljednjoj pretpostavci. Samo mogu poslati e-mail Morag u nadi da će mi reći nešto više, uistinu ne želim zvati njegovu majku. Uzmem još jednu tabletu protiv žgaravice, oblijeva me hladan znoj, možda imam temperaturu. U Peterovoj ladici zaista ima svega: aspirina, antibiotika, tableta protiv bolova, bočica s uputama s njegovim imenom i imenom nekog određenog Stevea, možda dečka, antialergenata, flastera, tinktura joda, a ničega nažalost za bol srca. Popijem malo mlijeka i vraćam se u krevet. Kada se probudim, prošlo je podne. Bez sumnje nisam tip koji bi surađivao s Lilly Horowitz, i ni s kim drugim vjerojatno. Nastojim izgledati pristojno za Sandrin dolazak. Otkada je postala mama, živi s jednim gejem i vjerojatno je ubila oca svoje kćeri, nije više elastična kao nekad, bojim se da bi mogla nešto
~44~
prigovoriti mojem boemskom boemskom stilu života. Nakon nekoliko nekoliko sati zvone na vrata. Otvaram i jedva jedvice ih prepoznajem: okej, prošlo je više od godinu dana i, istina, žive na Bahamima gdje riječ stres mislim da da ne postoji. Sandra je u formi kao nikada. nikada. Posljednji put kad sam je vidjela imala je problem rezervirati avionsko mjesto zbog svoje tonaže! Sigurno Sigurno više ni ne mora stavljat stavljatii mirisavu mirisavu mast na bazi pačulija pačulija i gnoja jer ima vrlo vrlo sjajnu i mirišljavu kožu. Afričke frčkice izlaze joj iz šešira sa širokim obodom od plave tkanine. Ako je prije njezino najbolje ostvarenje bilo imitiranje Mammy iz Zameo ih vjetar, sada je Naomi Campbell. Mark malo manje djeluje kao metropolski gej, gej, ali vidi se da mu je još uvijek stalo do izgleda. Vrlo preplanuo s dugom i plavom kosom surfera, na sebi ima komplet od bež lana, otvorene sandale i kožnu traku oko zapešća zapešća ruke. Curica je prava divota, kosa joj je gusta i jako kovrčava. Kako me ugledala pruža ručice prema meni. "Jesi li vidjela? Već te obožava, daj pusu teti Monici." Uzimam Uzimam u ruke malenu Jazlynn. Jazlynn. fotosessiona?" "A vas troje, izašli ste s fotosessiona?" "A ti iz lančanog lančanog sudara?" sudara?" upita upita me Mark bez okolišan okolišanja. ja.
"Zar se toliko vidi da nisam u formi?" "Pa, vidjela sam te i u boljem izdanju", kaže kaže Sandra milujući mi obraz. obraz. "Daj, zagrlite me vas dvoje, poslije ćete me kritizirati." Grlimo se, kao što smo to uvijek činili, kako bismo se podsjetili da smo se oslanjali jedan na drugoga, da smo bili jedna obitelj i da ćemo zajedno sve svladati. Sada, ne znam zašto, ali i dalje se osjećam usamljeno. Predlažem da otvorimo bocu vina, što bi nekada bilo dočekano s: "Bilo je i vrijeme, daj ja ću je otvoriti!" No, čujem ih kako kako odgovaraju: "Bolje "Bolje ne, imaš neku neku limunadu ili čak čaj čaj bez teina?" "Jeste li vi još uvijek moji prijatelji ili su vas zamijenili zamijenili na aerodromu?" aerodromu?" "Stvari "Stvari su se malo promije promijenile, nile, Monica", Monica", odgo odgovara vara Sandra Sandra dok maleno malenojj čisti ljepljive ljepljive ruke od od keksa.
"Vidim, ali niste li postali malo preozbiljni?" "Znaš, kad imaš dijete stvari se promijene i ne možeš tu ništa učiniti." Evo ga na, očekivala sam udarac! "Ali barem još uvijek čitaš iz karata i taloga?" "Naravno da da, samo bi to nedostajalo. Bila sam vještica i bit ću vještica sve do smrti, štoviše, dođi da ti bacim karte." "Nisu potrebne karte da shvatiš da me prati nesreća. Sve mi ide loše." "Ma, ne, što to govoriš, primijetila bih to ulazeći i odmah bih dala petama vjetra. Tvoja aura se samo ugasila, ništa tako jako opasno." "Čiji je ovo ovo stan?" stan?" pita Mark. Mark. "Petera Bonellija, nekog tipa kojeg sam pronašla na Craiglisti. Vrlo je ljubazan, ima poneku fiks-ideju, ali drag, a njegov je brat pravi gnjavator, ali i on je brižljiv. Gledaj: jučer mi je donio ovu kremu za ruke, on ju je napravio, a internetom mi šalje recepte za maske za lice." "Kako je drag. I ja bih volio jednog takvog dečka, dečka, gej je, zar ne? ne? Kad ćeš mi ga ga predstaviti?" "Kad se vrati iz Bostona, ali nisi li se ti smirio na Bahamima?" "Uistinu ne. Imao sam vezu s jednim učiteljem plesa dok sam bio s barmenom kojeg sam viđao jednom tjedno, a kad sam odlazio u šoping izlazio sam s prodavačem prodavačem iz Hermesa. Kao što vidiš, nisam se sredio." "Kurviš "Kurviš je!" presuđuje presuđuje Sandra. Sandra. "Ali, ujedno ujedno najbolji najbolji tata tata koji se može može poželjeti poželjeti za jednu jednu djevojčicu." "Da, ali možeš možeš li mi reći kako je završio Julius? Poslala si mi onaj kriptirani e-mail u kojem si rekla da osobe koji put nestaju, ali nikada nisam shvatila u kojem smislu!" "Recimo "Recimo to tako da baka baka i ja osim crne magije magije imamo konkretn konkretnee spoznaje spoznaje i Julius bi uvijek uvijek predstavljao problem problem svima nama." nama." "Ubile ste ga!" viknem stavivši si ruke na usta. "Možda ćeš jednog dana saznati." "Sva sam se naježila, nadam se da se nikada neću posvađati s tobom." U tom trenutku zazvoni moj mobitel, odmah prepoznajem broj: David je. U Milanu je deset i trideset navečer i on me sigurno čeka poput pizdeka ispred dolazaka, s cvijećem u ruci. Upravo onako kao kad sam se probudila onog jutra u apartmanu Carltona, a on je već bio otputovao. otputovao.
~46~
Sada će zvati onu jadnicu, svoju tajnicu, koja ne spava četrdeset i osam sati, koja će provjeriti letove i potvrdit će joj da uopće nisam otputovala. "Zar nećeš odgovoriti? Tko je?" "Možda ćeš jednog dana saznati."
DEVETO POGLAVLJE
Izlazimo svi četvero kako bi se prošetali po Villageu. Večeramo u zgodnom mjestu u Bleeker Streetu Streetu i stanemo u red kod pekarnic pekarnicee Magnolia Magnolia kako bismo bismo kupili cupcakes. Više zbog nas nego zbog djevojčice. Dapače, više zbog mene nego nas: pojela sam ih pet. Mislim da ću umrijeti. Sandra Sandra me gleda sumnjičavo sumnjičavo.. Još se uvijek nisam nisam navikla na njezinu njezinu novu verziju Oprah Oprah Winfrey nakon dijete. Zar je moguće da gubitak toliko kila može promijeniti ljude ? Zar činjenica da se sam sebi više dopadaš potisne u drugi plan želju za užicima istinskog života? Otkada Otkada je došla, nije mi niti jednom jednom imitirala imitirala Mammy. Mammy. Nečuveno Nečuveno!! Mark je užasno zauzet slanjem slanjem SMS-a sa svog novog novog mobitela. Prva kupnja čim je dodirnuo dodirnuo tlo, a zatim je slijedio iPo iPod nano nano.. Ganuta sam od tolike duhovnosti. Otišao je na Bahame volontirati. Sandra Sandra me uhvati uhvati pod ruku. "Moram razgovarati s tobom kad stignemo kući." "Da, ali nemoj koristiti rečenice tipa ’tvoj se život raspada ’, ’ skroz si me razočarala ’ i ’što čekaš da se središ ’. Za sve ostalo imaš slobodne ruke." " Onda mi ne ostaje puno toga za reći!" Mark se ponudi da odvede malenu malenu kući kako bi nas ostavio malo malo same u mojem stanu. Shrvana sam, bojim se prijekora starije sestre koja je sve shvatila o životu i za to nemam volje. Sa zamišljenim i virtualnim prijateljima i duhovima prošlosti svi smo na broju. A na kraju sam i ja shvatila sve o životu, samo što ne ide kako bih željela; jednom kada si shvatio kako funkcionira automobil, nije rečeno da ga znaš i voziti, ne? Recimo, kao da sam tek dobila vozačku.
~48~
Smjestimo se u dnevnu sobu. Sandra skida cipele i sjeda na pod prekriženih nogu ispred stolića. Miješa karte i slaže ih u krug. "Monica, imaš li možda pivo?" "Naravno da imam, ali ti si rekla da ne piješ." _ "Ispred malene ne pijem, ali sada imam slobodan izlazak." Uzimam dva piva, otvaram ih i sjedam pored nje. Dopada mi se ova ponovno pronađena intimnost. Razbile smo led. "Nije moguće... kao što sam pretpostavljala." "Što?" pitam zabrinuto. "Čekaj, ponovit ću krug, ako se treći put pokažu iste karte, znači da je istina... Tri je zakon, kaže se u mojem kraju!" "Da, ali što? Što? Što je zakon? Dobit ću dijabetes? Uhitit će me zbog bankrota? Završit ću u životu gurajući kolica s plastičnim vrećicama privezanim za noge? Upozoravam te da su to sve prihvatljive pretpostavke!" "Ništa tako tragično. Po kartama ti si... trudna!" "ŠTO SI REKLA?" "Znaš da nikada ne griješim, tri sam puta ponovila bacanje. Izgleda da si trudna... Jesi li?" "Pa naravno da nisam, koje pitanje!" "Sigurna?" "D-da." "Sigurna sigurna? Pogledaj me u oči!" Uhvati me za bradu prstima kao da sam maleni Arnold. Mrštim čelo: "Nismtrdna!" "Što kažeš?" Pusti mi bradu. "Rekla sam da nisam trudna, evo!" "Dakle, imala si svoj ciklus uredno ovaj mjesec." "Pojma nemam. Ma da, mislim da da. Pored svih ovih seljakanja tko je više obraćao pažnju." Sandra me ozbiljno promatra uhvativši se za bradu palcem i kažiprstom. Nekada nije činila
takve sofisticirane pokrete, a pogotovo nije zamišljala slične apsurde. "Dakle, mogu biti mirna, želim reći, isključuješ takvu mogućnost?" Šutim. "Monica... hoćeš li mi odgovoriti?" Nastavljam šutjeti. Vrtoglavo mi prolaze slike iz Škotske: ja kako jedem sama, ja kako spavam sama, ja kako razgovaram sama... Ne uspijevam pozvati niti jednu scenu ludog seksa. Poseksali smo se možda dva puta posljednjeg mjeseca, možda i manje. Ne, nije moguće. A bila je tu i moja ogromna pizdarija s Davidom na Azurnoj obali. Ma ne, ne ostaje se trudna tek tako, zbog jedne noći. Prije koliko je to bilo, ovako od oka? Tri mjeseca, tri i pol mjeseca? Sandrin me glas vraća natrag u stvarnost: "Hej? Ima li koga kod kuće? Ponavljam ti: postoji li mogućnost da si ostala trudna? Dapače, preformulirat ću ti pitanje: jesi li se seksala nedavno bez zaštite?" "Oh, nedavno... Mjesecima prije." "Koliko?" "Tri i pol." "Zaštićena?" "Hmmm, ddda." "To jest?" "Malo da i malo ne!" "Dakle, postoji mogućnost..." "Isključujem je." "Monica, ne pravi curicu od sebe." "Ti si napravila curicu." "Uh, ti i tvoje igrice riječima! Možeš li biti ozbiljna deset minuta, gledaj, to je ozbiljno, sutra ujutro doći ću i napravit ćemo test." "Garantiram ti", potvrdim prateći je do vrata, i odjednom nisam više tako uvjerena. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put imala ciklus. Čini mi se prošli mjesec, ali možda se varam, nikada mi nije bio redovit.
~50~
Ne. Zar se šalimo? O tome nema ni govora, nije moguće, ovdje nagađamo o mojoj eventualnoj trudnoći na temelju bacanja karata! Jesmo li ludi? Uzimam još jednu tabletu protiv žgaravice i odlazim u krevet. Nisam ni oka sklopila cijelu noć nastojeći rekonstruirati svoj menstrualni ciklus posljednjih mjeseci, ali ne sjećam ga se. Ne znam čak više ni kada sam kupila uloške posljednji put. Pa zar sam uistinu postala luda ili što? U slučaju da je to istina, iako ja to a priori isključujem... Tko je otac? Edgar ili David? Ideš... To sve sliči na radnju nekog "žnj" filma! David, nakon paljbe neodgovorenih poziva, opredijelio se za jedan sintetički SMS: "Pretpostavljam da sam to zaslužio. Sretno. David." Doista zvuči kao pravi zbogom.
Pa što je očekivao? Da će me vidjeti na aerodromu oduševljenu i zahvalnu zbog njegova poziva? Da ću večerati s njim u društvu njegovih patetičnih isprika? "Prolazim kroz jedno teško razdoblje... Jako mi je žao... Znaš, razvod... Ti si drugačija... Nisam te htio povrijediti... Prihvati ovu ogrlicu kao znak isprike (prošli put bile su naušnice u igri, možda bi kompletirao set)... Promijenio sam se..." A sutradan bih se vratila na aerodrom sama samcata. Iako je moj život još uvijek bez pravog pravca, barem počinjem shvaćati što ne želim. Gledam na sat, gotovo je četiri, još jedna noć televizijskog smeća i interneta. Mislim da ću spavati do podneva. Ali s ovom bubom u uhu... Ponovno mi je pisao Peter Bonelli: Draga Monica, bilo mi je drago ćuti te neki dan. Mislim da si jako osjećajna djevojka, na neki određeni način podsjećaš me na mene. Zamolio sam svoga brata da svrati kako bi ti donio kremu za ruke jer mi je rekao da grizeš nokte sve do korijena. Naravno da mu nisam rekao da te čeka cijelu večer sjedeći u hodniku, ali on je takav, kada zna da ima neki zadatak ubija se samo da ga obavi. Bio bi odlična straža u Buckinghamskoj palači.
Zbog toga te i ovoga puta molim da mu oprostiš. Možda ćeš misliti da si dospjela u kuću luđaka i u jednu ruku jesi, ali priznajem ti jednu stvar: puno mi se puta dogodilo da sam bio sam i bilo je večeri kada sam jako želio da mi netko donese kremu za ruke ili juhu od kupusa ili da netko pogriješi broj samo kako bih prozborio nekoliko riječi. (A kad smo već kod toga, jesi li ikada razmišljala da Brad Pitt prema nekoj računici potencijalnih mogućnosti može pogriješiti broj i nazvati te?) Ukratko, siguran sam da si shvatila. New York, kao što ti to dobro znaš, zasigurno nije mjesto u kojem se najlakše živi i koji put malo ljudske topline pomaže. Rekavši to, obnavljam svoj poziv da iscipelariš Tylera ako postane prenaporan. Grlim te. Do skora, Peter. Ljekoviti čaj protiv gastritisa (i to mi je rekao Tyler. Oprosti...) U 500 ml kipuće vode na 5 minuta stavi 3 žlice sljedeće mješavine:
40 g koprive 30 g majčine dušice 30 g crnog sljeza 20 g slatkog korijena 20 g korijena bijelog sljeza Popij jednu šalicu malo prije jela i jednu prije spavanja. A protiv mučnine dobar je ljekoviti čaj od đumbira. P.S. Zalijevaš li mi kaktuse? Molim te, molim te, molim te! Kakve veze ima mučnina?
Novosti sa škotskog fronta nisu dobre. Odgovorila mi je Morag. Draga Monica, koje iznenađenje i kako mi je drago čuti te. Nadam se da si bolje i da ćeš polako uspjeti prebroditi bol zbog vašeg rastanka. Više ne radim s Edgarom otkada je razvrgnuo društvo. Naći se bez posla preko noći za mene je bilo kao grom iz vedra neba. Na sreću za nas računovođe posla nikada ne nedostaje! A zamisli da sam htjela studirati veterinu... Pitaš me o Edgaru, ali ne znam gdje je, iskreno, niti me zanima.
~52~
Namučila sam se za njega i za izdavačku kuću, a to što me nogirao nije bila zahvalnost kojoj sam se nadala. Mogla bih ti predložiti da nazoveš njegovu majku, ali ne znam koliko to želiš. Bilo kako, kada tehnologija zakaže, na kraju, draga stara pisma jedina su sigurnost koja nam ostaje. Jednostavnije je promijeniti e-mail adresu nego kućnu adresu, ne? Želim ti sve najbolje i nadam se da ću te jednog dana ponovno vidjeti. Zagrljaj, Morag.
Nestao. Godina dana ljubavi i zajedničkog življenja i zatim sve tako završi. Kako odvratno. Naravno da se nisam mogla nadati da Sandra više neće napadati. Zajebana je kao sve crnkinje. Opasna kombinacija između Whoopi Goldberg, Claire Robinson, odgojiteljice Jeffersonovih i Condoleeze Rice, bane u moju dnevnu sobu poput bijesnog tornada. Od sada ću je zvati Katrina. "Kladim se da si ih uzela tri." "Kako znaš?" "To je zakon, nije li?" "Jesi li se već popiškila?" "Upravo sam namjeravala. Znaš kako je, petnaest do sedam je i uopće nisam spavala." "Dobro, rekla bih da je najbolje da ih probaš sva tri istovremeno." Počinje odmotavati raznobojne štapiće različitih oblika, bili bi i dražesni da u jednoj minuti ne odlučuju da je tvoj život definitivno propao. Gledamo se a da ništa ne govorimo. Izgleda mi kao da to mora učiniti netko drugi. Ne uspijevam niti misliti o posljedicama, mislim da je jednostavno nemoguće. "Dakle, rezultat Clearbluea je: + za ’da’ i — za ’ne’, prema First Responseu jedna linija za ’ne’ i dvije za ’da’, a zatim digitalni, svakako moj najdraži, koji kaže ’trudna si’ ili ’nisi trudna’." Moram raspravljati i o tome da odem sama u kupaonicu. Nedugo zatim izlazim s poškropljenim rukama i tri plastična štapića i ne znam kako bih ih
spojila. Sandra mi ih istrgne iz ruku. "Daj mi to!" Spretno slaže tri klopke vrteći, gurajući ih unutra i zatvarajući poklopčiće. Zatim pere ruke, sjeda sa mnom na kauč i rasprostire trofeje na stolić. Na trenutak se prisjećam kad smo se igrale mama. Kakvo je to bilo nestrpljenje koje je nas djevojčice tjeralo da se na silu želimo brinuti o novorođenčetu? Ta pomama za mijenjanjem pelena, papicama, balama i plačem usred noći? Ta prerana želja za majčinstvom koja od dvanaeste godine nadalje biva zamijenjena traženjem istinske ljubavi, a potom zatrpana naslagama straha i razočaranja? Ne vidim se kao mamu. Ne mogu biti trudna. Najduža minuta u mom životu. "Ovdje je jedna i pol linija", nagovješćujem. "Dvije su." "Ja vidim jednu i pol, nejasno je." "Ovaj drugi je vrlo jasan, plus je." "Pogledaj bolje, ne vidiš jedan minus kako se jedva nazire?" "Ma, Monica, ne gnjavi, evo, drži digitalni. Što vidiš?" "Trudna, ali ako pogledaš bolje nazire se nisi..." "Monica..." "Kvragu..." Plačem. I ovog puta s razlogom.
~54~
DESETO POGLAVLJE
Trudna. Tru. Dna. Čini se poput blesavog vica tipa: kako se zove najveći proizvođač kineskih prezervativa? Samo što mi nije do smijeha. Ovoga puta tako sam gadno zaglibila da se ne može usporediti ni sa čim što mi se do sada dogodilo. To nije nešto što će s vremenom proći, nije nešto što možeš riješiti razgovorom, a niti bijegom. U svom životu bila sam ostavljena, dobila sam otkaz, pala sam s motora i slomila ključnu kost, pala sam na ispitima, moji su se razveli, umrli su mi djed i baka i jedan prijatelj, ukrali su mi automobil, prekinula sam više od jednog prijateljstva, većinu vremena bila sam sama, riskirala sam vlastiti život padom u rijeku. Događaji koje sam s vremenom uspjela prebroditi i koji su sada zatvoreni negdje u ladicama moje duše, katalogizirani i arhivirani pod nazivom ne ponoviti. Priznajem da sam do sada vodila potpuno površan život, bez odgovornosti, i da sam bez sumnje mogla učiniti više i bolje, ali nikada, stvarno nikada nisam uzimala ovo u obzir. Ni ja, ni Sandra, ni Mark nemamo hrabrosti otvoriti usta. Kao da će razgovor o tome to učiniti realnim, za što želim vjerovati da je samo ružan san. Mark sjedi u fotelji i nastavlja ljuljati nogu, Sandra nateže gumb, a ja sam šćućurena u kutu kauča, nepomična, prestravljena od toga što mi se događa, najednom svjesna da je život koji sam vodila do sada zauvijek gotov. Jazlynn, kao da je shvatila da je atmosfera vrlo napeta, nesigurna na svojim nogama, približava se stolu i grabi test za trudnoću. Zatim prilazi meni i predaje mi ga. Ostajemo skamenjeni. Mark koristi priliku. "Dođi, ujak će ti pokazati strašnu susjedinu mačku." Izlaze, a Sandra i ja ostajemo tu u zaglušnoj tišini.
Dala bih bilo što samo da nisam u ovoj zbrci. "Dušo... Kako se osjećaš?" "Pasje. Najednom sve moje nedavne slabosti dobivaju smisao: stalna žgaravica, bol u jajnicima, stalna glad, moj višak kila, želja za plakanjem, povraćanje i masna koža, iako priznajem da su tome pridonijele i moje prehrambene navike." "Moraš početi s pregledima. Mogu ti preporučiti jednog ginekologa. U krajnjoj liniji i ja sam prije više od godinu dana bila u toj istoj situaciji." "Da, ali ti nisi ni trenutka oklijevala. Čim si saznala htjela si ga zadržati. Ja nemam izbora i u šoku sam." Sandra zastane pažljivo tražeći riječi. Da sam na njezinu mjestu, ne bih znala što reći. "Okej, neću ti postavljati neugodna pitanja. Nastojmo biti praktične, hajdemo po redu i nastojmo sačuvati hladnu glavu." Ustaje. "U svakom slučaju, mislim da bi bilo najbolje da se vratiš u Italiju kod svojih, ne misliš li?" "U Italiju? I što bih radila? Gdje i kod koga? Ako me želiš mrtvu, pošalji me u Italiju! Ako moj život već ovdje ima malo smisla, tamo nema nikakvog! Jedina prava prijateljstva stekla sam ovdje, posao, kuću, ljubav, knjigu, sve to ostvarila sam ovdje, nemoj mi barem to oduzeti. Ako se vratim kući, bit ću sama sa svojom majkom koja će me tretirati kao idiotkinju od jutra do mraka i morat ću spavati ponovno u krevetiću, ne, u tom slučaju odoh u obiteljski dom časnih sestara!" "Ali ovdje u Americi zdravstveno je vrlo skupo za strance. A ako se zakomplicira?" "To za tebe znači biti praktičan? Ja to zovem stavimo sol na ranu." "Bilo bi ti draže da se pravim da problemi ne postoje?" "Ovi problemi nisu ništa u usporedbi s onim što će doći. Kako god, imam osiguranje i privremenu radnu dozvolu, barem to." "Želiš li otići kod mojega ginekologa? Prošle godine promijenila sam ih četiri. Posljednji nije bio loš, uvijek budalast, ali nije bio loš." "Učini kako misliš da je najbolje. Ja ne bih znala ni otkuda krenuti. Kod ginekologa sam bila samo jednom." "Zezaš me?" "Ne, nisam jako opterećena s liječnicima." "Nije stvar u opterećenosti, tvoje zdravlje je u pitanju." "Ali ja sam dobro." "Ti si nesvjesna. Situacija se sada promijenila, dakle, svakako se moraš početi brinuti o sebi."
~56~
"Da, da, dobro." "Ne, možda ti nije jasna jedna stvar i bit će bolje da je shvatiš što prije: ti čekaš dijete. I točka." Čuvši to tako izravno hvata me vrtoglavica. "Sandra, ja se nikako ne osjećam sposobnom. Uistinu ne. Vjerujem da još uvijek imam šesnaest godina, nisam spremna i nisam tip za to." "Monica, govoriš mi to kao da odbijaš poziv na rave party. Činjenica je da nemaš više izbora. Kako si mi rekla, trebala bi biti skoro u četvrtom mjesecu. Ne razumijem kako ništa nisi primijetila i iako si imala simptome, izignorirala si ih... Možda da si primijetila ranije, mogla si... ali sada je već bespredmetno razgovarati o tome, moramo misliti na rođenje djeteta." Nije moguće da govori o meni, čini mi se kao da se to događa nekome drugom. Moje odbijanje bilo je toliko jako da se moj um pretvarao da je sve u redu. Također sam se i u ovome trebala istaknuti. Otišla bih u bolnicu u devetom mjesecu misleći da sam se napuhala od nachosa od sira! Doista sam diletant. "Dakle, prvo ću ti dogovoriti pregled kod doktora McEwana, a onda... moraš reći Edgaru." "Edgaru? Ni ne pomišljam na to, a uostalom, nestao je." "Kako nestao?" "Nestao. Iščeznuo. Paf! Nitko ne zna gdje je, osim ako ti ne želiš baciti karte." "Učinit ću to bez sumnje, u svakom slučaju moraš s nekim stupiti u kontakt, barem s njegovom majkom." "Njegovom majkom? O, zaustavi se malo, sva ta stvarnost malo je previše za mene. A uostalom, nisam ni sigurna je li njegovo." "Što to govoriš, nepromišljena glupačo? Nemoj mi reći da bi moglo biti od drugog slaboumnika s mozgom u Blackberryju, je li?" Kimnem glavom. Sandra mijenja izraz lica. Stišće pesnice. Škripi zubima. Pokriva lice. Stavlja šake na bokove. Okreće se na drugu stranu. A sve to samo da me ne ubije. Zatim izusti: "GGGRRRH! MONICA, TI SI PRAVA PRAVCATA IDIOTKINJA!!!" Viče iz sve snage svojim "gospel" glasom. "Totalna, kolosalna, bez premca, prava-pravcata idiotkinja! Tako me raspizdiš da... O Bože, moram se smiriti, nisam se uznemirila tako otkada je Julius htio oteti kćer, gledaj KAKO MI SE TRESU RUKE ZBOG TEBE!!! Sretna si što si trudna, inače bih te vlastitim rukama zadavila, ali previše cijenim nevina stvorenja! Bože, koja glupača, glupača, glupača!" Pognute sam glave, nemam hrabrosti suočiti se s njezinim pogledom.
"Dakle, ja ću sada izaći, smirit ću se, a zatim vratiti pa ćemo već nešto smisliti, okej? Moram sama razmisliti jer kad te gledam, najradije bih te izmlatila!" Ostajem tako sama, obuzeta panikom, ne plačem jer se ionako ništa ne bi razriješilo, osjećam da me hvata napad tjeskobe. Želim biti mirna, ne želim ni s kim razgovarati, ne želim nikoga vidjeti, a istovremeno želim da netko riješi ovu situaciju, da netko učini sve umjesto mene, ja nisam sposobna. Zvoni zvonce, jurnem kako bih otvorila Sandri. "Imaš pravo, kretenka sam i ludača, napravit ću sve što želiš, ali nemoj me ostaviti, molim te, sama sam i trudna, samo mi ti možeš pomoći." Sirom otvaram vrata, ali ne vidim Sandru, već sveprisutnog Tylera zajedno s Pilar koji me zgranuto gledaju. "Čuli smo vikanje..." "Mislili smo da ti je potrebna pomoć." "Tvoj dečko je odmaglio?" "Čekaš dijete?" muca Tyler. Isuse, ovo mi nije trebalo, u jednoj sekundi znat će cijeli kvart. Koje sranje. Koje sranje. Koje sranje. "Zvala sam svoju prijateljicu, naljutila sam je, oprostite, ali željela bih biti sama." "Vjerujem. Nećeš još dugo biti sama", šali se Pilar. "Ne želim o tome razgovarati, stvarno mi oprostite." "Ti čekaš dijete?" ponavlja Tyler možda sam sebi. "Ej čovjek, jesi li ti gluh? Idemo i ostavimo djevojka na miru." Tyler me gleda ozbiljan kao da više ne zna tko sam. I ima pravo, ni ja više ne znam tko sam. Nakon sat i pol vraćaju se Sandra i Mark. "Sandra mi je ispričala trash detalje, ima ih za roman, ali mi ćemo sada sjesti i nastojati pronaći najbolja rješenja, okej?" "Dogovorila sam ti pregled kod ginekologa sutra ujutro, doći ću po tebe i ići ćemo zajedno. Nepotrebno je reći da nemam povjerenja pustiti te samu", mudrijaši Sandra. "A što se tiče dvaju očeva", nastavlja Mark, "mislim da ćeš im prije ili kasnije morati reći. To je njihovo pravo, a uostalom DNK testovi rade se već za 20 dolara."
~58~
"Prije ili kasnije? Čekala je već četiri mjeseca, što još treba čekati, vojnu službu? I kako misliš da ćeš s novcima? Jedva jedvice izdržiš do kraja mjeseca, a ni ne radiš!" "Okej Sandra, slobodno se ispuši, imaš pravo, ali podsjećam te da kada si ti ostala trudna, pjevala si dvije večeri na tjedan u jednom lokalu i to je bio cijeli tvoj prihod!" "I vratila sam se na Bahame gdje s novcem koji mi je tu jedva dovoljan za večeru i pristojnu napojnicu, mogu živjeti tri mjeseca! Mark, drži je podalje od mene!" "Ne želiš se vratiti u Rim?" pita Mark nježno. "Niti mrtva." "Pa, nećeš biti ni prva ni posljednja koja je rodila dijete na američkom tlu, nepoznatog oca, bez posla i s unajmljenim stanom pronađenim na Craiglisti! Sljedeća knjiga koju ćeš napisati postići će pravi uspjeh, već vidim naslov: Monica, moj život je igra." "Naravno! I tu knjigu će mi objaviti Edgar!" "Sva sreća da nisi izgubila smisao za humor." "Da, bit će joj potreban za pet mjeseci!" ironično će Sandra. "Ma daj, prestani na trenutak zanovijetati, zašto ne bismo probali s Toto-tata? Kolika je mogućnost da je Edgarovo, a kolika da je Davidovo? Ja se nadam da je Davidovo." "Ja ne znam što želim", uzdišem. "Ne postoji neki treći?"
JEDANAESTO POGLAVLJE
U čekaonici smo kod doktora McEwana. Zajedno s nama su dvije gospođe iz Upper Easta, vrlo elegantne i sređene, jedne od onih koje su bile na umjetnoj oplodnji i čekaju trojčeke, a "kada je John to saznao poludio je od sreće i otrčao kupiti Station Wagon". Sandra je nervoznija od mene, a ja i dalje čekam da se probudim iz noćne more. Gledam uokolo, ordinacija je jednostavna, fotelje, stolić sa časopisima, biljka i jedan cijeli zid posvećen slikama djece koju je porodio doktor McEwan. Oko šezdeset tisuća ih je. Zašto me ne raznježe? Trebala bih misliti nešto poput "Bože, kako su slatka", ali izazivaju u meni osjećaje kao i pješački prijelaz. Zove nas bolničarka, Sandra skače na noge i ulazi u ambulantu. Doktor McEwan odmah je prepoznaje, primjećujem neznatni nemir na licu. Sandra ga je sigurno dobro izmrcvarila. Nakon što su izmijenili izraze poštovanja i pogledali Jazlynnine slike, nažalost ja sam na redu. Gledam Sandru pogledom koji govori "molim te, ti mu objasni" i ona počinje prepričavati stvari izbjegavajući reći ono što doista misli o meni. Doktor se čini zabrinutim, ali nije uznemiren toliko zbog djeteta koliko zbog moga duševnog stanja. "Dobro, Monica, sada budi mirna, sad ću te pregledati, a zatim ti reći što ćeš učiniti. Nastoj se opustiti. Hm... Sandra, možda bi mogla pričekati vani!" Sandra lagano protestira, ali ipak posluša. Ostajemo doktor McEwan i ja. Gospodin od šezdesetak godina, visok i suh, nalikuje na Don Quijotea, ali ipak ulijeva više povjerenja. "Znaš Monica, ne moraš se osjećati krivom zbog toga što se dogodilo. Neću ti govoriti da je imati dijete najljepše iskustvo koje jedna žena može doživjeti u svom životu i sve te fraze koje bi se rekle u ovoj situaciji, ali ono što mene sada zanima je da ti budeš mirna i da se ne osjećaš ostavljenom, pa ćemo se koncentrirati na tebe i pripremiti te da se na najbolji mogući način suočiš s ovim razdobljem."
~60~
Stišćem mu ruku gotovo očajnički. "Strah me je, doktore." "Znam, ali budi mirna. Sve će biti dobro." Počinje s pregledom, a moja pažnja usmjerena je na jednu mrlju vlage na zidu. "Sve je vrlo dobro, jedna upalica, ali ništa zabrinjavajuće i rekao bih... da, oko četvrtog mjeseca smo, ali vidjet ćemo bolje na ultrazvuku." Otkriva mi trbuh, koji je ako se bolje pogleda zaista napuhnut, i razmazuje mi bezbojni gel. Evo, ovo je trenutak kada John uzme Mary za ruku i ona kaže: "Oh, dragi, jesi li svjestan? Imat ćemo dijete! Doktore, nemojte nam reći je li dečko ili curica, želimo iznenađenje!" A zatim osluškuju kucanje srca i plaču. Ja se, naprotiv, okrećem na drugu stranu. Gadim se samoj sebi, znam, ali uistinu ne mogu gledati. Doktor McEwan ništa ne govori. Na kraju pregleda ponavlja da je sve u redu i kaže mi da se mogu obući. "Dobro, Monica, dobro si, iako si se poprilično zanemarila. Sada ću ti propisati dugi niz pretraga koje ćeš odmah obaviti kako bi isključili nekakvu patologiju. S obzirom da otac nije prisutan, ne znamo ima li ih u njegovoj obitelji. Dat ću ti nekoliko savjeta kako bi izbjegla najčešće smetnje, ništa komplicirano, obećavam ti. Ja sam liječnik starog kova i u moje vrijeme djeca su se rađala bez puno pregleda, dijeta i tableta. Kako god, prepisat ću ti neke vitamine, izgledaš mi malo blijedo, a i fetus je malen, mislim da ti nedostaju minerali. Jedeš li dosta voća, povrća, žitarica i ribe?" "Povrće? Da razmislim... Jela sam pohane tikvice u ponedjeljak i pohano voće u kineskom, žitarice da, one s čokoladom i zatim fish and chips." "Monica, draga, sve to što si mi sada nabrojala jednako je otrovu za jednu ženu u tvom stanju. Riskiraš dijabetes, toksoplazmozu i druge opasne poremećaje za sebe i dijete, dakle, neophodno je da eliminiraš iz svojih navika gadarije i alkohol, to mi moraš obećati." "I... što mi preostaje?" "Oh, mnoštvo stvari, ne boj se, samo nastoj biti što dalje od nacionalnih kuhinja i usmjeri se na prirodno." Peter će biti sretan. "Zatim, još jedna stvar: želio bih da se vidiš s jednom osobom, doktoricom Parson, ona je psihoterapeutkinja. Mislim da ti je potrebna pomoć u ovom periodu, a nepoznate osobe čine čuda! Vidimo se ovdje čim dobiješ rezultate pregleda."
Izlazim s beskrajno dugim popisom pretraga koje moram obaviti i ništa ne razumijem. Najdraži mi je citomegalovirus. Sandra ponovno stane u stav mirno i pregazi me pitanjima. "Dakle, što ti je rekao? Kako je dijete? Je li ti rekao kako možeš saznati tko je otac? Je li ti rekao da si se nepromišljeno ponijela? A o opasnostima kojima si se izložila..." "Ne, Sandra, molim te, ne počinji ponovno, bio je vrlo pristojan i objasnio mi je stvari bez urlanja i prijetnji." Izlazimo. Sunčan je dan i odlučismo se prošetati do Washington Squarea. "Jesi li jela jutros?" "Ne." "Zašto?" "Jer više ne znam što bih jela." "Častim te sladoledom, hajde!" "A s kojim okusom: zraka?" "Od soje bez šećera." "Radije bih šaku u glavu." Sjednemo na klupu u parku dok bezvoljno ližem tobožnji sladoled. Promatram ljude koji prolaze i osjećam da bih se zamijenila s bilo kim. Uzdišem. "Jesi li razmišljala kako reći Edgaru i Davidu?" upita me Sandra. "Ponovno? Nismo li to već razriješile?" "Odgodile smo. Neću te ostaviti na miru sve dok ne budeš razgovarala s njima." "Ne mogu im reći i ne želim im reći." "Ali zašto? Oni moraju znati." Ne mogu više. Sada mi je stvarno dosta. "Baš uvijek mora biti po tvom? Ne možeš zamisliti da netko drugi, jednom, možda ne želi učiniti ono što ti želiš?"
~62~
Iz mene je izašao puno agresivniji glas od predviđenog. Vjerojatno hormoni. "Ovdje se ne radi o pogrešnom i pravilnom, to je pravno pitanje. Ti kršiš presveto pravo dva čovjeka da saznaju o svojem očinstvu, želiš li to shvatiti?" "Ha! Ti mi pričaš o očinstvu? Ti koja si uklonila oca svoje kćeri! To je po tebi dozvoljeno?" "Moja kći je bila u opasnosti, ali shvatit ćeš uskoro što to znači: od trenutka kad doneseš dijete na svijet tvoj će život zauvijek biti vezan uz njegov i nećeš moći a da se ne brineš o njemu sve do kraja svoga života!" "Dakle, dozvoli mi da shvatim: ubiti tipa koji ti više ne odgovara je ispravno, a izbjegavati definitivno si sjebati život obavijestivši dva potpuna slaboumnika (s kojima, razmislivši bolje, ne bih podijelila ni posljednju kap vode da smo u pustinji) je pogrešno!" "Nitko te ne tjera da živiš s njima, možeš čak i sve sama ako se tako osjećaš, ali moraš im reći." "Kvragu, Sandra, mislila sam da si me u stanju razumjeti, pogotovo nakon svega toga što si prošla s Juliusom, a ono naprotiv, ne prestaješ mi držati prodike, govoriti mi o principima i o tome što je ispravno. Ali što ti znaš što je ispravno za mene? Otkuda ti pravo da odlučuješ o mojem životu i mojoj budućnosti?" Povisujemo glas i prolaznici se okreću. "Ali ti si rekla da te je strah i da nisi spremna. Sama si i nezbrinuta i odbijaš jedinu pomoć koju bi mogla imati?" "Pomoć? Davidovu ili Edgarovu pomoć? Pa jesi li shvatila s kim imamo posla? Nisu li oni opasnost za društvo? David je egoistični gad koji bi prije da izbjegne skandal platio kineskoj mafiji da me likvidira. Edgar, naprotiv, večer kad sam ga otvoreno pitala da mi napravi dijete otišao je spavati na kauč i nije mi uputio ni riječi tjedan dana!" Sada se derem i vrti mi se u glavi, bilo bi bolje da se smirim. "Niti jedan muškarac na pitanje ’ želiš li dijete ’ ne odgovara s ’da’, ali onda kada ga vide, polude." "Ne! JA bih poludjela od same pomisli da moram išta činiti s čovjekom kojeg mrzim jer mi je zgazio srce, ponizio me i šutnuo, i trebala bih s njim raspravljati o odgajanju djeteta, programirati dane posjeta i voditi parnicu jer mi ne plaća alimentaciju? Ne, draga moja, možda jedina stvar koja mi preostaje minimum je dostojanstva i kunem ti se da se želim čvrsto držati toga!" O Bože, kako mi je vruće. "Pretjeruješ. Edgar je, uostalom, odrastao, zreo i obrazovan čovjek, ne bi ti uskratio pomoć, a David je milijarder, tvoje dijete moglo bi imati izvrsnu budućnost." "Dakle, ne želiš shvatiti! Nije novac glavni problem, glavni problem su oni. Ne bih im dozvolila da ga uzmu u naručje ni na trenutak, nisu muškarci koji mogu biti uzor nekome, a
kamoli jednom djetetu. A zatim, prestanimo okolišati, što je Juliusu nedostajalo, ha? On je obožavao Jazlynn, ti si mi to napisala, došao je na Bahame kako bi joj bio blizu ili mu je možda zasmetalo gledati Marka na svom mjestu? Možda je sa svog gledišta bio u pravu, ali za tebe je mišljenje drugih samo gubitak vremena!" "Julius je bio zgubidan." "Da, ali je bio njezin otac." "Bio je uvijek pijan." "Ali kako god, njezin je otac." "Pokušao ju je oteti." "Sandra, ti mu nisi dozvoljavala da joj se približi!" "JULIUS JE BIO JEBENI GAD KOJI JE ŠEVIO DRUGE ŽENE!" Hvatam je za ramena: "DAKLE, VIDIŠ LI DA SMO U ISTOJ SITUACIJI? NI JA NE ŽELIM BITI S ČOVJEKOM KOJI ME NE VOLI!" "Ali ti ne možeš sama, previše si nesigurna!" "JA NESIGURNA? Ako misliš reći da ne bih imala hrabrosti nekoga ubiti, imaš potpuno pravo. Znaš što? Baš si me ugnjavila, ti nisi prijateljica, nisi više i pitam se jesi li ikada bila!" Zatim obraćajući se svom trbuhu nastavljam: "Jesi li čulo, dijete? Kažu nam da smo nesposobni, sad ćemo im pokazati tko smo mi! Dođi, idemo!" Udaljavam se brzim koracima, ljubičasta u licu i s đakom koji mi se popeo na tri tisuće. "Nisam ubila Juliusa", viče mi Sandra, "samo sam sredila da mu očitaju bukvicu!" Taman stignem zaći iza ugla kako joj ne bih pružila zadovoljstvo da me vidi kako padam u nesvijest.
~64~
DVANAESTO POGLAVLJE
Nakon moje prve prve nesvjestice svi u zgradi bili su zabrinuti. zabrinuti. Joe me je natjerao da uzmem dizalo, Pilar je bila sa mnom cijelo popodne, a kada je otišla na posao u restoran, zamijenila ju je druga susjeda, Maggie, koja se, budući da je gotovo potpuno gluha, pokazala pokazala kao idealno društvo: cijelu večer smo kartale i nije me ništa pitala. pitala. Tyler je sigurno ostao šokiran saznanjem saznanjem i nije se pojavio, sve u svemu svemu drago mi je. Za dva dana dana ističe ističe Lillyn Lillyn ultimatum. ultimatum. Jako Jako dobro dobro sam razmisli razmislila la i nešto mi govori govori da ću uspjeti prodrijeti u to kameno srce. Mislim da sam pronašla ideju kako da je zadivim. Skidam se i stanem pred ogledalo. Kako nisam primijetila, samo Bog to zna. Imam dvije divovske cice, bradavice jedne Aboridžinice, trbuh koji strši sa zastrašujućom prugom crnih dlaka dlaka i zglobove jednog jednog slona. Za neku koja nikada nije imala pravi odnos s vlastitim tijelom, suočiti se na ovaj način gotovo je komično. Ako ne i tragično. Moja lista ažurirana je kako slijedi: Za.:
Živa sam. U Ne New w Yo York rkuu sam. sam. Slobodna sam. Cijeli život je preda mnom. Protiv:
Trudna sam četiri mjeseca. Sandra Sandra i Mark putuju putuju večeras. večeras.
Ona i ja nemamo si više što za reći, prijateljstva se na kraju krajeva i ne razlikuju toliko od ljubavnih priča. Kada se krene različitim putovima i radikalno promijeni način razmišljanja, uzaludno je praviti se da je sve kao prije samo samo zbog sjećanja sjećanja na prošla lijepa lijepa vremena: moramo moramo se rastati. I možda, nakon godina, možemo se susresti na nekom raskršću života, nakon različitih iskustava, drugih boli i možda ponovno preispitati vlastite nekada nefleksibilne stavove. Trenutno, iako nerado, radije bih bila bez Sandre koja mi postavlja svoja pravila i upravlja mojim životom. I kako god, ne vjerujem da je samo očitala lekciju jadnom Juliusu, znam ja jako dobro s kim imam posla. Mučnina se vrtoglavo povećala, umorna sam, deprimirana, a i spava mi se uvijek u pogrešno vrijeme. Jedan dio mene i dalje nastavlja misliti da je sve ovo nemoguće i da je riječ o nekakvoj pogrešci, ali upravo upravo su simptomi ti koji me vraćaju u stvarnost. stvarnost. Paradoksalno je da nikada nisam bila toliko usamljena u svom životu, a istovremeno, toliko okružena ljudima koji se na neki način žele brinuti o meni. Uvijek sam mislila da ako i ostaneš trudna nakon tridesete godine, ne možeš prekinuti trudnoću samo zato što čekaš svoga idealnog muškarca. To je isto kao da kažeš da više ne želiš djecu: žena si, a ne nespremna četrnaestogodišnjakinja, četrnaestogodišnjakinja, a još k tome probila si svaki rok. Ali kada sam formulirala ovu tvrdnju nisam, naravno, mislila na sebe! Ne bih ga nikada dala na usvajanje, nikada si to ne bih oprostila, ali u isto vrijeme svjesna sam da sam prava katastrofa kao ljudsko biće. Moram još naučiti sedamdeset osam posto stvari o životu i zaista se ne osjećam sposobnom da o tome nekoga poučavam, a k tome, kako današnja djeca rano sazrijevaju, vjerojatno će ono za pet godina pisati moj životopis na kompjutoru. "Gotova sam!" stenjem bacajući se na kauč. Moj život je gotov, sada više neću moći spavati dokasna, čekati da pronađem idealni posao, idealnog frajera, napijati se i pretjerano uzimati lijekove! Moram se definitivno srediti. Ali ne želim se srediti! Što mogu učiniti? Gledam trbuh i instinktivno prislanjam ruke sa strane. Trnci mi prolaze leđima. Moglo bi biti Davidovo dijete i moglo bi biti Edgarovo dijete.
~66~
Jednog narcisoida narcisoida i jednog kompulzivnog opsesivca. Čudan par. Dolazi mi flash nas troje u bolnici bolnici dok rađam: rađam: jedan koji razgov razgovara ara na Blackberry Blackberry gledajuć gledajućii se u odsjaju stakla i govoreći mi da smanjim urlanje jer ne čuje, a drugi koji ne prestaje brojiti pločice i zove me Rebecca (imenom bivše žene). žene). Ne, definitivno ne mogu dozvoliti da nevinašce nevinašce ispašta ispašta zbog mojih mojih pogrešaka! Moram izaći. Kiši. Samo kako u New Yorku zna kišiti: ledena ledena kiša lijeva kao iz kabla kabla i pada ukoso, ali ljudi ne izgledaju jako zabrinuti zbog toga, mame s gumenim čizmama u boji guraju high tech kolica, a i psi imaju džemperiće džemperiće i kišne kabanice. kabanice. U napasti sam da pojedem kubanski sendvič s chorizom i pikantnim umakom, ali nešto mi govori da to i nije najbolji iizbor zbor u ovom trenutku. Ne sjećam se više tko je rekao: rekao: "Najbolje stvari u životu ili škode, škode, ili su ilegalne ilegalne ili debljaju." Joj, gladna sam, što ću? Zvonjava moga mobitela odvraća me od mojih ništavnih misli. "Bok,, Monica, "Bok Monica, Max Max je, sjeća sjećašš li me se?" Mrzim neprimjerenu upotrebu ironije. "Čini mi se da da." "Razgovarao sam jučer s Lilly o tebi, pitala se kad ćeš ćeš je ponovno ponovno doći doći posjetiti." "Ah,, brzo "Ah brzo Max, Max, ne boj boj se." se." "S tim ti m ’brzo’ ’brzo’ podrazumijevaš podrazumi jevaš ove godine?" "Podrazumijevam ovo popodne!" "Ooo, dirnut sam, samo što nisam ganut. Mogu li znati, molim te, koje si nam iznenađenje pripremila?" "S obzirom da je iznenađenje, iznenađenje, Max, bila bi šteta o tom razgovarati, razgovarati, ne čini li ti se?" "Istina, što znači da ću u velikoj velikoj neizvjesnosti neizvjesnosti čekati da me Lilly kasnije obavijesti, obavijesti, neću oka sklopiti dok ne saznam, obavijestit ću te!" "Okej, "Ok ej, Max, Max, neću neću te razoča razočarat rati." i."
"U to sam siguran!" Ulazim u veliku trgovinu integralnih živežnih namirnica i ostalih čudnih stvari i izlazim s ogromnim sendvičem od puretine, algi i rikule i jednim kolačićem s cimetom i grožđicama (na ambalaži je napisano da sadrži magnezij magnezij i kalij, a ja toga trebam mnogo!). Ipak nije tako loše, naravno ako se svlada prvi instinkt da sve ispljuneš. Riječ je o okusu nešto manje ukusnijem od majoneze, više podsjeća na kredu, ali mislim da ću preživjeti. Šteta što košta duplo više od normalnog sendviča. Sjedim za stolom u nekom baru i osjećam se kao da gledam samu sebe kroz staklo. Vidim jednu mladu ženu koja je više od trideset godina trčala za nečim nedostižnim, što je, na trenutak, mislila da će zgrabiti: nešto neophodno potrebno kao ljubav, krhko kao ravnoteža, jedinstveno kao kao osjetiti se voljenom. voljenom. Ali sve je trajalo nekoliko trenutaka, zatim sam se vratila na točku polaska i moja je snaga sada iscrpljena, umorna sam od trčanja u prazno. Ne želim više moliti za ljubav, nastojati biti bit i na nivou, davati sve od sebe da bih bila dobra curica koja uvijek izvršava svoje zadatke, ionako na kraju to nikoga ne zanima. Uvijek sam na početku. Sama. Ne preostaje mi ništa drugo nego suočiti se s Lilly. Ionako, što mi se gore od ovoga može dogoditi?
~68~
TRINAESTO POGLAVLJE
I znači, trudna si..." Zvuči čudno kad ona to izgovori, zvuči kao "Udaljite se od žute linije". "D-da." "Dobro..." kaže nastavljajući potpisivati papire i listati svoj notes. "...Dakle?" "Dakle... rekla si mi da učinim nešto što bi me moglo iznenaditi i ovo, vjeruj mi, nije me malo iznenadilo, bilo je to kao grom iz vedra neba, moj se život promijenio u roku nekoliko sati i ja sam sama. Uostalom, ne čini mi se malo zadržati dijete i podići ga bez ikoga pored sebe, u džungli kakva je New York! Čini mi se jako... hrabro i mislila sam da bih mogla imati kolumnu u kojoj bih opisivala napredovanje trudnoće, možda blog..." Lilly se nakašlje. Zatim slijedi jedna duga namjerna pauza. "Hoćeš reći da bi tvoja ’iznenađujuća ’ ideja bila ta da imaš dijete i da pišeš blog?" Tako izgovoreno zvuči kao "Hoćete li mi, molim vas, pregledati razinu ulja i vode?" "Da, bila bi originalna... vjerujem." Lilly spušta olovku i isprepliće prste. Evo, evo nas, ako odmah ustanem možda izbjegnem pepeljaru koju se sprema baciti u mene. "Čuj, Monica, simpatična si mi, zaista, oraspoložiš me sa svojim komičnim dosjetkama, samo što ljudi ovdje rade, znaš? Nemaju puno vremena za gubljenje na gluposti." Kimnem. "Ti zaista misliš da je imati dijete u tvojim godinama nešto zapanjujuće? Znaš, to je priroda predvidjela i tiče se svih sisavaca, ne samo tebe i mojih pasa. A što se tiče tvoje ideje o blogu, ne bi bila toliko blesava da si ti... razmislimo... J. Lo ili Angelina ili čak Britney, ali ti? Tko si ti, Monica? Tko te poznaje? Koga zanima je li ti mučno i imaš li posebne prohtjeve? Iskreno mi odgovori", gleda me s podrugljivim osmijehom. "Ni... nikoga." "Točan odgovor, a sada, ako nemaš ništa protiv, mislim da si više nemamo što reći, a i strahovito sam zaposlena", podiže slušalicu i gleda me očekujući da ustanem. Pružam joj ruku, ali ona već traži tajnicu da joj nazovu Wintour.
"Draga moja Anna..." vikne smiješeći se dok mi pokazuje da odem. Ponovno izlazim u pakleni kaos, ali totalno mi je mutno u glavi, jadno se osjećam, a moje srce tišti tisuću misli. Bila je to moja jedina nada. Možda je bila loša zamisao, ali nisam zaslužila da budem tako ponižena. Koja kučka. Klize mi suze. Prokleta kučka. Vraćam se kući, jedino mjesto na kojem se osjećam sigurno. Otvaram elektroničku poštu i zatekne me hrpa e-mailova. Prvo ću otvoriti one neugodne... Max: Tek sam saznao. Moj si idol. Sretno i neka bude muško!
Sandra: Na odlasku smo, žao mi je što je tako ispalo, ali ti i ja si više nemamo mnogo toga za reći. Nadam se da ćeš sazreti uz dijete i shvatiti nešto više o životu ili nećeš nikada nigdje dogurati. Sjeti se da je ova odgovornost neizbježna. Drž’ mi se.
Zatim neutralne... Mama: Bok, dušo, jesi li dobro? Ovdje se sve odvija punim jedrima. Izlazim s Manom, gospodinom o kojem sam ti pričala neki dan, kojeg mi je predstavila Rita. Vrlo je dobar čovjek, ljubazan i pun poštovanja, iako se bavi malo čudnim poslom. Zamisli, prodaje ručice za mrtvačke kovčege. Nisam vjerovala da postoji slično zanimanje, ima čak i katalog! Osim ovog detalja, često se viđamo pa ću ti javiti ako se preselim u dvorac Addamsovih! Tvoj je otac otkada mu se rodilo dijete sve više u formi, blago njemu. Moja je teorija da je muškarcima uvijek lakše u životu i to nije neki feminizam, oni ne poznaju menopauzu, niti osteoporozu, nije ih briga imaju li trbuh ili su ćelavi, dok je nama ženama, čim se malo zapustimo suđeno groblje slonova. I ako se dobro držimo, uz tisuće žrtvovanja, pronaći nekoga tko je voljan izaći sa ženom od šezdeset godina je rijetkost, gotovo kao vidjeti Minu na televiziji.
~70~
Sada te ostavljam, moram ići u teretanu. Podcrtavam moram jer kad bih mogla birati radije bih otišla u slastičarnicu.
One drage... Peter: Bok Monica, ne znam kako bih započeo ovaj e-mail. Kao što možeš zamisliti, saznao sam od svog brata da čekaš dijete. Sam Bog zna kako mi je neugodno zabadati nos u tvoj privatni život a da te i ne poznajem, ali koliko sam shvatio, nisi baš dobro i ako ti mogu bilo kako pomoći, samo mi reci. Tyler je ostao zapanjen novošću. Njegovo poimanje života podosta je shematska i ne vidjevši te udanu i s muškarcem pored tebe, to je poremetilo njegovu već poljuljanu sigurnost. Treba li ti pomoć? Želiš li o tome razgovarati? Imam brdo prirodnih lijekova za gotovo svaki oblik smetnji (to si već shvatila), pa me pitaj štogod želiš, na raspolaganju sam ti. Skoro sam dovršio svoj tečaj kuhanja i sljedeći tjedan otputovat ću u Novi Zeland (zemlju kivija i ovaca) gdje ću se pozabaviti otvaranjem jednog Bio-resorta, ali pronaći ću vremena za tebe, budi bez brige. Imao sam jednu prijateljicu u tvojoj situaciji i mislim da te pomalo shvaćam. U međuvremenu ti sugeriram da koristiš ulje od slatkih badema kako bi spriječila strije. Sada bježim provjeriti quiche.
I one neočekivane... Morag: Draga Monica, iako sam bila odlučila da se neću time baviti, zaboravila sam na ponos i bacila se u potragu. Edgar je otputovao prije nekoliko mjeseci bez ikakva traga. Nitko ne zna ništa o njemu, niti njegov bivši partner. Tko je s njim posljednji razgovarao prisjeća ga se poprilično tužnog i utučenog, izgleda da je namjeravao otići na dug put, ali nije rekao gdje. Indija? Afrika? Otvoreno more? Nažalost, mogućnosti su bezbrojne. Jedina koja možda nešto više zna, ponovno ti ponavljam, njegova je majka, ali pitam se je li trenutak da ponovno otvaraš bolne rane. Možda je samo otputovao kako bi pronašao samoga sebe, klasična kriza pedesetogodišnjaka! I kada bude shvatio da nema ništa za otkriti, vratit će se tebi. Vjerujem da je jako pogriješio što te je pustio da odeš, ali bio je čovjek pun problema i možda je i on to sam shvatio. Ne znam jesam li ti bila od velike pomoći, možda nisam, ali to je sve što sam uspjela saznati.
Ako ti je potrebno nešto drugo (možda pomoć pri ispunjavanju porezne prijave), slobodno mi se javi.
Dobro, u odličnom sam položaju, pasti još niže od ovoga ne mogu. Sjedam na kauč, palim televizor, ali nakon sekunde moram trčati u kupaonicu kako bih povraćala. Samo mi je to nedostajalo. Piškim svakih sedam minuta, a ostatak vremena provodim ili povraćajući ili rušeći se u nesvijest. "Već me mrziš?" kažem obraćajući se svom trbuhu. "I ja bih se mrzila da sam na tvom mjestu, nisam bogzna što ni kao inkubator, čini se." Odgovaram Peteru: Dragi Peter, tvoji e-mailovi su kao i obično blagodat s neba, iako te ne poznajem, osjećam da si mi bliskiji od bilo koga u ovom trenutku. Način na koji je Tyler saznao za moju trudnoću nije baš bio delikatan, ali nisam mogla znati da je iza vrata. Da sam trudna otkrila sam slučajno. Nikad mi to ne bi palo na pamet, a da stvari budu još gore, ni ne znam tko je otac djeteta. Izgovoreno tako izgleda da imam promiskuitetniji seksualni život od Samanthe iz Seksa i grada! Zapravo živjela sam s čovjekom kojeg sam voljela, ali on me gotovo više nije dodirivao jer je bio potpuno izgubljen u sjećanju na svoju bivšu ženu, mrtvu sedam godina. Za vrijeme jednog putovanja došla je za mnom moja velika bivša ljubav i... Na kraju, jedan je u legiji stranaca, a drugi je dao petama vjetra. Sada, glavni je problem pronaći posao, ali i sam znaš, tko će zaposliti tridesetogodišnjakinju trudnu četiri mjeseca ? Ne osjećam se dobro, natečeni su mi zglobovi, slinim poput puža i od jučer imam neki neugodan svrbež po čitavom tijelu. Sutra ujutro moram napraviti brdo pretraga, možda će mi reći što mi je. Do tada ne znam točno ni što da jedem jer sve što sam jela do sada strogo mi je zabranjeno. Možeš li mi dati neki recept za super početnika, bez puno masnoća ? Oprosti na odušku, ali lakše se povjeravam nepoznatoj osobi i gledajući ovako crno na bijelo bolje shvaćam do koje sam mjere bila sposobna zakomplicirati si život. Bok, M.
~72~
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Još jedna neprospavana noć, osim između šest i sedam ujutro kada pretpostavljam da sam spavala. Tijekom sljedećih sati pokušavala sam smisliti neko rješenje, okretala sam se, češala i ustala kako bih obavila pi-pi. Jedini pozitivni znak je da nisam plakala. Plakanje mi ničemu ne služi, potreban mi je svaki pojedini atom snage. Pripremam se otići vaditi krv. Oblačenje je od nedavno postalo pravi pothvat: u traperice više ne stanem, moram ostaviti otkopčana prva dva gumba, a i košulja malo zateže. Gledam se u ogledalo: "Bok, Monica, u slučaju da se ne sjećaš da si trudna. Provedi lijep dan!" Prije izlaska bila sam dvaput na WC-u. Nije moguće, na taj ću način uokolo ići s kateterom. "Djetešce, molim te, daj mi mira, barem do klinike, ha? Budi dobro!" Začas se mučnina smiri. Zaustavljam se na trenutak pred vratima i osmjehnem se, zatim ih otvaram i na podu ugledam papirnatu vrećicu. Unutra je bočica ulja od slatkih badema, đumbir u prahu i ljekoviti čaj od metvice, komorača i Kristovog cvijeta s ceduljicom koja objašnjava dozu i upute. Tyler je svratio. Neka ga Bog blagoslovi! Stižem u kliniku sa svojim beskrajno dugim popisom pretraga koje moram obaviti. Bolničarke su jako dražesne. Ova koja mi vadi krv mogla bi imati dvanaest godina, a to znači i "imati jasnu predodžbu o životu". "To je prvo?" pita me baratajući s epruvetama. "Prvo vađenje krvi?" "Ne, prvo dijete."
Dijete, kako snažna riječ. "Da", odbrusim. "Tvoj muž je na poslu?" Muž, koja snažna riječ. "Da." "A ti imaš posao?" Posao, koja snažna riječ. "Da", odgovorim bez entuzijazma, neodlučna bih li pobjegla. "Oprosti, svi mi kažu da postavljam previše pitanja, ali žene koje ovdje dolaze sve su u sedmom nebu jer čekaju dijete i ispričaju mi sav svoj život... Ja jedva čekam imati dijete, sigurno je to jedinstven osjećaj, konačno se tvoja uloga žene ostvari. Žene bi po meni trebale imati puno djece i trebale bi ih rano početi rađati. Ja već imam dvadeset i četiri godine i moj partner i ja želimo ih imati barem troje. Zajedno smo pet godina, išli smo na isti fakultet, a kad smo se vjenčali naši su nam roditelji poklonili kuću iz snova, stan u Tribeki, ogroman je, idealan za jednu mnogobrojnu obitelj!" O Bože, gdje se ova gasi? "... Radit ću do osmog mjeseca, a onda ću uzeti porodiljski na godinu dana kako bih bila s djetetom, znaš to je najvažniji period, a zatim će brinuti bake, a točno nakon godinu dana napravit ćemo drugo, a zatim godinu kasnije treće, iako, priznajem, jako bih voljela blizance, moj muž ima blizanca pa je velika vjerojatnost da ćemo ih i mi imati. Ne bi li bilo divno? Jesi li već mislila o imenu? Meni se jako dopada David, bude li dečko, ili Juliette bude li curica. Sigurno ste sretni vas dvoje, ha? Gle, ja ti uistinu zavidim..." izvlači iglu i stavlja mi flaster, u napasti sam da joj ga zalijepim na usta. "... Evo, čvrsto stisni venu... Kojeg doktora ste izabrali da vas prati? Mi ćemo, bez sumnje, izabrati Wheelericu, ona je svakako najbolja, a uostalom stara je obiteljska prijateljica... Zamisli samo kako su sretni tvoji što će postati djed i baka, djed i baka Talijani tako su simpatični... A zatim škola... Već sada razmišljamo u koji vrtić ih poslati, neophodno je za njihovu karijeru započeti s dobrim vrtićem... Znaš li već je li dečko ili curica? Ja ne znam želim li znati, možda da, voljela bih se pripremiti..." "OOOKEJ BARBIE, PERFEKTAN ŽIVOT!" uzviknem, naglo ustajući. "Želiš li da ti i ja ispričam cijeli svoj život? Evo ti, zadovoljna? Nisam udana, ne znam tko je otac djeteta, nemam posao, pohađala sam osrednje škole, moji roditelji još ne znaju, a kad budu saznali, više neće razgovarati sa mnom, nemam kuću, niti prijateljicu!" Izlazim zalupivši vratima. Zatim ponovno uđem: "I, za tvoju informaciju... David je bezvezno ime!" Od sada će bolje razmisliti prije negoli postavlja pitanja. Imam zakazano kod psihologinje, ali piški mi se i ponovno mi je mučno. Ulazim u jedan pub
~74~
u strašno lošem stanju i nema nikoga tko bi me poslužio. Upitam dva tipa za šankom s pivom u ruci gdje je WC. WC je zauzet, a ja ne znam što bih prije — povraćala ili se popišala u gaće. Zar je moguće da ljudi nemaju ništa drugo za činiti? Mozgam o ideji da istrčim i potražim neki drugi, ali osjećam da ne bih mogla stići do vrata. Bože, u ustima mi je skroz kiseo okus. Izlazi ogromni debeljuca s časopisom o ribolovu u ruci. Vonj koji ga prati odmah definira njegovo poduže zadržavanje tamo unutra, pruža mi novine, gledam ga, stavljam obje ruke na usta prije negoli otrčim povraćati u umivaonik. "Hej... da nisi kojim slučajem trudna?" ironičan je. "Da... a vi kojim slučajem tražite konobaricu?" "Zapravo, da." "Dakle, ako nemaš ništa protiv da me uzmeš ’na crno’ nekoliko mjeseci, molim te samo da mi osiguraš slobodan pristup WC-u." "Što se mene tiče, izvrsno, stavit ću natpis ’u kvaru’, tako ga neću morati ni čistiti." "Dogovoreno." Izlazim kako bih otišla na dogovor s doktoricom Parson. Ne znam koliko će mi pomoći susret s psihologinjom, ali s obzirom da sam sve prijatelje već prekrižila, zašto ne? Moram doći do Bronxa, vožnja metroom vrlo je duga. Već znam da se više nikada neću vratiti. Nakon četrdeset minuta puta i poduže šetnje, ulazim u ono što sam, u svom bolesnom umu, zamislila kao elegantnu, prvorazrednu ordinaciju kao one koje se viđaju u filmovima Woodyja Allena, s crnim kožnim foteljama i obješenom diplomom na zidu koju je potpisao sam Freud, a u zbilji to nije ništa drugo nego jedno bijedno, slabo osvijetljeno, savjetovalište ispod stepenica. U čekaonici su zajedno sa mnom ljudi svih rasa, svi očajnici kojima je potrebna liječnička skrb ili psihološka pomoć i koji su bez osiguranja. Tu su trudne žene s ostalom djecom u naručju, jedan tip koji razgovara sam sa sobom poluzatvorenih očiju, jedna vrlo stara žena koja dosađuje svima pokazujući sliku svojih sinova u vojničkoj uniformi. Nakon skoro sat vremena dolazim na red. Ovo čekanje dodatno me je deprimiralo. Možda je i to dio terapije: gledaj one kojima je gore od tebe i smij se životu.
Nije mi uopće do smijeha i zastrašujuće mi se spava. Liječnica Parson odaje dojam jedne normalne osobe koja ne nastoji nikoga strašiti diplomama i specijalizacijama, već kao da je ovdje kako bi riješila najhitnije probleme na najbolji način. Kratka kosa, naočale, vrlo bijela put koja je gotovo prozirna. "Bok, Monica, ja sam Louella. Šalje te doktor McEwan, zar ne?" "Da, vidjevši moju situaciju smatrao je da mi treba susret sa specijalistom." "Da, to mi se čini u redu. Želiš li mi reći nešto o sebi ili nešto određeno?" Gledam je, a zatim gledam svoje ruke. Čini mi se tako smirena i vedra, toliko sigurna u sebe, kao one osobe koje uvijek dobro izabiru i koje nikada nisu sumnjale ili oklijevale barem što se tiče njihove budućnosti, jedna od onih s čvrstom obitelji iza sebe u kojoj se odrasta uvažavajući vlastite ideje, s jakom i prisutnom mamom i otvorenim i raspoloživim ocem koji ti pokazuju najbolji put kao da su svjetionici u mraku i koji su uvijek spremni saslušati te i dati ti savjete i podršku. Za Božić se svi okupljaju u njihovoj velikoj kući, ispijajući jabukovaču i pjevajući božićne pjesme, dok se djeca grudaju u vrtu... "Monica? Je 1 sve u redu? Izgledaš odsutno." "Da, razmišljala sam otkuda da krenem." "Ako ti mogu dati jedan savjet, mislim da bi bilo najbolje da se zadržimo na sadašnjosti. Motive koji su te doveli do određenih izbora možemo također analizirati, ali ono što je neophodno je to što ćeš raditi od danas pa nadalje i kako ćeš to činiti. Ja bih ti više voljela pomoći u tome da se što bolje suočiš sa svojim životom nego s tobom pretresati po prošlosti koju više ne možeš promijeniti." "To mi ima smisla... Gledajte, otkrila sam da sam trudna prije nekoliko dana i ne uspijevam se s tim pomiriti, ne želim i ne osjećam se spremnom, ali u četvrtom sam mjesecu i izbor je već neizbježan", osjećam iznenadni val mučnine koji me salijeće. "Ne bi ga bila zadržala da si prije primijetila?" "Ne znam, nikada nisam razmišljala, ali mislim da nisam tip za djecu, nisam sposobna da stvari doguram do kraja, bila bih grozna majka." "Ja ne mislim da bi bila grozna, dapače, već time što postavljaš problem postaješ odgovorna osoba. Žene koje pripremaju dječju robicu i posteljinu nisu nužno najbolje majke." "Ali ja čak ni ne znam tko je otac i kako god, a i da znam, ne bih željela više provesti ni trenutka ni s jednim od njih. Povrijedili su me, ponizili i ne želim im nametnuti nevino dijete i podvrgnuti ga novim patnjama." "I to je jedan zaštitnički stav koji ti ide u prilog, iako bi bilo ispravno da otac sazna. Ovdje u svojoj ordinaciji vidim toliko slučajeva i koji put mislim da je bolje uopće nemati jednog roditelja, nego imati okrutnog i nasilnog. Određena iskustva ostaju kao neizbrisivi ožiljci u
~76~
vlastitoj psihi." "Znači, vi me ne osuđujete." "Ne trebam ti ni odobravati niti te osuđivati, ja ti samo želim pomoći da se osjećaš bolje." "Uvijek sam zamišljala da se obitelj treba zasnovati samo kada je u pitanju velika ljubav između dviju osoba. Nikada mi nije ni prošlo glavom da bih mogla biti samohrana majka. Nikada nisam bila jedna od onih koje luduju za djecom, ali mislila sam da će jednog dana biti prirodno imati djecu s čovjekom kojeg volim, ovako je sve pogrešno." "To te ne sprečava da imaš još djece s pravim čovjekom kada ga sretneš. Ni ne znaš koliko je žena u tvojoj situaciji i, znaš što? Sve otkriju obilje neočekivane snage koja ih još više ojača i učini odlučnima i na kraju se ni ne sjećaju da je iza njih bilo vrlo teško razdoblje." "I što bih po vama trebala učiniti?" "Koncentriraj se na sebe i rješavaj stvari u hodu. Za sada se pobrini za svoje zdravlje, što je bitno, i nemoj se izolirati, već traži pomoć od što više osoba. Iznenadit ćeš se koliko će ti njih biti spremno pomoći. Na kraju pričaj i sa svojima, roditelji su ponekad neizmjerno bogatstvo. Sve u svemu, ne živiš s njima, uvijek možeš poklopiti ako zagusti!" "U redu", kažem, neočekivano ohrabrena i s tračkom nade u budućnost koja i mene samu iznenađuje. Nekako se osjećam bolje, nekako osjećam da ću možda uspjeti. Izlazeći okrenem se i pogledam je: "Oprostite što vas pitam, ali vaše mi je ime nekako poznato..." "Louella Parsons ? Bila je najveća baba-tračara Hollywooda, prava guja... Kad već pričamo o neželjenim trudnoćama..."
PETNAESTO POGLAVLJE
Stojim ispred ormara već skoro četrdeset minuta. Službeno je: više mi ništa ne pristaje. U fazi sam da se ne kuži jesam li se samo udebljala i umirem od pomisli da ću dobiti još desetak kila. Moram otići po rezultate pregleda i onda na posao u bar. Da se radi o nekom drugom rekla bih mu: "Jesi li luda? U tvom stanju? Moraš se odmarati, plesti džemperiće i izabirati imena", ali s obzirom da se radi samo o meni, bilo što samo da ne razmišljam o tome što će biti. Ovo su posljednji mjeseci života neodgovorne singl cure, nakon čega ću postati djevojkamajka. Ne znam mogu li se nakon tridesete definirati kao "djevojka-majka", ali "mlada žena još uvijek dopadljiva, nepažnjom majka" čini mi se pretencioznim. Možda je bolje "singl mama". Ponovno mi dolazi mučnina. Na putu prema baru ostajem fascinirana količinom poslova koje bih mogla raditi kako bih se uzdržavala da nisam trudna: mogla bih voziti rikšu, hodati na štulama, svirati gitaru u kostimu i preobući se u ogromni hot dog (možda bih za ovo još uvijek bila dobra). Čak se ne udostojim ni otvoriti nalaze, ionako ništa ne razumijem, i ponovno kupujem klice u onoj istoj trgovini gdje i ja mogu jesti a da me ne spopadne tjeskoba. Ovoga puta uzimam lazanje od integralnog brašna s ricottom, špinatom i pinjolima, klice alfa alfa, te šumsko voće s jogurtom i cimetom za desert. Moja je savjest na mjestu, iako je moja glava ostala na riječima "ogromni hot dog". Prešavši prag bara, shvaćam veličinu svoje gluposti. Zapuhne me oblak različitih mirisa, uglavnom ljudskih. Pa zar se može dobrovoljno tako nisko pasti? Najopsceniji bar u cijelom New Yorku (a mislim na državu) koji poslužuje pivo, učmali čips i poneki sendvič sa salmonelom.
~78~
"Ah, da, danas počinješ", tako me dočekuje debeljuca od prekjučer, neka vrsta naci-skinsa pokajnika u majici Aerosmitha s datumima turneje iz ‘98. Gleda me od glave do pete nastojeći se prisjetiti zašto me zaposlio, nastavljajući ispirati čaše. Pružam mu ruku osmjehujući se, naivno se nadajući da će je obrisati prije negoli mi je pruži, ali očito previše očekujem. Zove se Bob. Imam blagi dojam da se morao dobro potruditi da zaboravi svakojake nadimke koje su mu dodijelili u školi. Izaziva nježnost u meni, ali u ovom slučaju pripisujem to hormonima. "Ako želiš početi mesti... zatim i šekret treba oprati... a onda ćemo... otvoriti." "Hm... nikakav problem, samo bih te htjela podsjetiti da sam trudna, ne mogu se jako naprezati." "Ah, da, ti si ona trudnica, ona iz WC-a... hmmm, da, istina", izgleda zabrinut, sad će mi reći da se predomislio, priznajem da bih odahnula. "Onda ti budi tu za šankom, WC ćemo zatvoriti, a koga briga za metenje, ionako stalno se hoda, zar ne?" "Pa da..." Pokazuje mi gdje mogu odložiti svoje stvari. Ovaj put ne stavljam mobitel u džep u očekivanju porukica koje bi mi promijenile život. Nitko me ne traži, barem za sada. Ovo je bar za prave nostalgičare, nehotice retro. Ili ga je naslijedio od nekoga ili uopće nije svjestan toga što ga okružuje. Polutama dosta uspijeva prikriti bijedan izgled koju otkriva svjetlost. Požutjeli zidovi od godina dozvoljenog pušenja, tragovi slika koje je netko ukrao, novine stare tjedan dana. Iako šank od drveta i mesinga s barskim stolicama nije loš. S obzirom da ne znam točno što bih radila i da ne želim uznemiravati njegova dva neurona u konfliktu, činim ono što mi govori zdrav razum. Čistim, uređujem, pokušavam natočiti jedno pivo, prekontroliram stanje WC-a i shvaćam zašto ga on zove šekret, posložim časopise. Pola sata kasnije otvaramo i evo ulaze oni koji ovo mjesto vjerojatno smatraju svojim drugim domom ili čak prvim. Dva tipa sjedaju jedan s jedne, a drugi s druge strane šanka, zatim me gledaju i na trenutak
vidim paniku u njihovim očima, zbunjeni novošću u njihovim shemama. Odmah se okreću prema Bobu. "A... da, ovo je Monica, nova je... Daj im dva crna piva, u Carlovo stavi prst whiskyja.." Izvršavam zadatak misleći u sebi da je tek pet i pol. Uzimam dva podmetača za čaše, kikiriki i friški čips. Ovo dvoje gledaju me sa zahvalnošću. "Ti nikada nisi tako ljubazan prema nama", kažu Bobu. "Kako ne, čak vam i čaše dam!" Opa, čak je šala pala! Večer je beskrajna, na sreću ne moram raditi ništa drugo osim posluživati velike krigle piva i puniti suđericu. Nema više od desetak gostiju, malo su neotesani, ali sve u svemu bezazleni. Nekolicina ih je bez sumnje simpatična. Kuhinja je u sramotnom izdanju. Frižider je prljav, unutra su komadi pljesnivog sira i velike hrenovke sumnjive boje. Shvaćam zašto nitko ne traži jelovnik. Ovaj čovjek je lud, ne zna da riskira zatvor? Ili sanitarna inspekcija postoji samo u Italiji? Pokušavam razgovarati s njim. "Oprosti, Bobe, ne misliš li da bi trebalo očistiti kuhinju? Sigurno je puna žohara." Gleda me kao da sam ga pitala da mi nabroji sve afričke države na karti bez označenih imena. "Da... ak ti se da." Ne čini mi se dobar trenutak da mu očitam bukvicu o važnosti higijene na javnim mjestima. Beskorisno je nadati se da tu postoji ikakav deterdžent, ali užasavam se postavljati previše pitanja, izgleda da se jako muči kad mora napustiti svoje misli i vratiti se u realnost. Čistim koliko mogu i obećavam da ću donijeti neka od tisuću sredstava koja imam kod kuće i koja je kupio Peter, higijenski hipohondar. Svako toliko Bob me gleda, ali sigurna sam da me ne vidi. Izgleda kao da gleda kroz mene. Njegov pogled beskrajno je tužan. Kuhinja već nešto bolje izgleda. Iako sam se pretrgla od posla, činilo mi se kao dobar potez jer nemam puno tema za razgovor za šankom, ne znam ništa o bejzbolu, svi me pitaju tri
~80~
uobičajene stvari o Italiji, uključujući i onu je li Rim na sjeveru, a i želim izbjeći da mi se netko nakon previše piva nabacuje. Poslije jedan konačno me šalje kući. Vrlo sam umorna i rušim se od pospanosti. Bob mi odmah plaća prvu večer i inzistira da uzmem taksi i dodaje još ekstra deset dolara. To je njegov prvi ljudski postupak, možda ispod te ljigave majice kuca srce. Kad ovako iz taksija poluzatvorenih očiju gledam mnogobrojna svjetla New Yorka, shrvana umorom i natečenih nogu jer sam radila osam sati, nisu tako očaravajuća kao kad se rušiš od umora jer si plesao cijelu noć. Sada pripadam nevidljivima, onima koji dolaze u New York da bi vodili jedan definitivno gori život od onoga u bilo kojem kutu svijeta, koji se ubijaju kako bi platili najam ponižavajući se radeći bilo što, ali koji na kraju krajeva ne bi živjeli nigdje drugdje jer je ovo jedino mjesto koje uistinu vole i samo se ovdje uistinu osjećaju kao kod kuće. Penjem se stepenicama nečuvenom težinom i ne mogu a da sa zavišću ne gledam Carrienu kuću i zamišljam je kako izlazi sa svojim Manolo cipelama i vintage torbicom i sva nasmijana ulazi u Facinu limuzinu. Kad pomislim da sam nasjela, zaista sam mislila da je moguće živjeti na Manhattanu radeći part time. Pred vratima stana opet pronalazim trag da je Tyler svratio. Jedan maleni drveni slon sa surlom prema gore. Tko zna koliko će dugo ostati tako prikriven. Pilar me čuje kako ulazim i proviruje. "Sve bien?" Slegnem ramenima umjesto odgovora: "Činim ono što doista mogu." "Želiš malo doći tu?" "Slomljena sam, dušo, idem u krevet." "Vidjet ćeš da nećeš spavati, ja kada previše umorna ne mogu zaspati." "Garantiram ti da ću se čim dotaknem krevet onesvijestiti." ... U četiri ujutro još uvijek brojim ovce. Po danu mi se spava, a po noći ne zaklopim oči, a i imam taj nepodnošljivi svrbež po rukama i nogama. Imam svrab, znam, to je deset egipatskih zala koji mi prijete jer sam griješila. Prije bih mogla popiti čašu vina ili uzeti sredstvo za spavanje, a sada mi jedino preostaje da se lupam po glavi!
Probat ću s mlijekom i keksima (nemasno mlijeko i keksi sa zobenim pahuljicama). ŽELIM NATRAG SVOJ ŽIVOT!
~82~
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Imam dogovor s doktorom McEwanom zbog kontrole mojih nalaza. Ne skrivam određenu zabrinutost, nisam pripremljena za moguće daljnje loše vijesti. Peterov odgovor stiže na vrijeme. Draga Monica, imam jednu prijateljicu koja je ostala trudna, ali je sumnjala na pet muškaraca. Jedna druga porodila je maloga crnca iako je muž bio Japanac. I ja sam plod grijeha, u ovom kaotičnom svijetu nitko ne obraća pažnju na to kao u Gradiću Peytonu, dapače, tvoje prijateljice uhvaćene u klopku sasvim običnog života, umirat će od zavisti. Vidjet ćeš da ćeš se jednog dana smijati tomu. Što se tiče moga brata, nastoji probaviti vijest, daj mu vremena, shvatit će on i početi ponovno razgovarati s tobom, trenutno je totalno zbunjen. Ja sam mu pokušao objasniti, ali uvijek me na kraju pita kako je moguće da ti sama čekaš dijete... vjerojatno te nekako zamišlja kao Svetu Djevicu! Dolazimo do tvojih simptoma. Za sada nastoj održavati kožu vlažnom, vidjet ćeš da će te manje svrbjeti. Za slinjenje i mučninu poznajem homeopatski lijek, Nux vomica, koji bi mogao djelovati. Sigurno bi ti pomogle neke tehnike opuštanja kojima bih te mogao poučiti, ali teško je preko e-maila, možda je bolje preko Skypea. Mogli bismo napraviti jednu seansu autogenog treninga koji bi ti pomogao da se relaksiraš i spavaš. Stalno jedi mnogo integralnih žitarica, sadrže puno folne kiseline što je melem za trudnoću i poslušaj me: pokušaj sama napraviti kruh, vidjet ćeš da ćeš se zabaviti. Ja ću ti svejedno poslati recept. Osnovni recept za integralni kruh Petera Bonellija Pripravak kvasca Umijesi 150 g integralnog brašna s pola šalice mineralne vode, negazirane, dodaj žličicu integralnog šećera i žličicu maslinova ulja. Smjesa mora biti mekana (tipa lijevanog tijesta) da ju je moguće miješati žlicom, ali ne vodenasta. Stavi smjesu u keramičku posudu i pokrij je poklopcem. Ostavi je tri dana na temperaturi od 20-22 stupnja, energično je mijesi nekoliko puta na dan. Stan je dovoljno topao, nemoj se brinuti, prije negoli je mijesiš pospi smjesu s malo brašna. Nakon tri dana trebala bi se dignuti. Tada dodaj 150 g brašna i još pola šalice vode, umijesi i pričekaj još jedan dan. Tako ćeš dobiti kvasac za smjesu koja će ti poslužiti za izradu
kruha više puta. Dovoljno ti je nekoliko grama. Sačuvaj je u frižideru u staklenoj posudi.
Što, to je samo priprema? Još treba i kruh napraviti? Pa po njemu ja nemam ništa drugo za raditi nego paziti kako se diže smjesa? I to dobra dva puta na dan! I sada napravimo kruh: 1 kg integralnoga biološkog brašna 1/2 litre mlačne vode 1 žličica integralne soli 20 g kvasca Umijesi brižljivo sve sastojke zajedno s kvascem sve dok smjesa ne postane mekana i elastična i dok se ne počne lijepiti za ruke (kao smjesa za pizzu da se razumijemo). Ostavi da se diže, barem 12 sati, sve dok se ne poveća dvostruko.
Sljedećih dvanaest sati? Zeza me. Razdvoji smjesu na dva dijela i ostavi da miruje još pola sata. Zagrij pećnicu na 250 stupnjeva i na kruhu napravi nekoliko rezova nožem, ne jako dubokih, zatim ih poškropi vodom. Nakon pola sata smanji temperaturu na 200 stupnjeva. Nakon 20 minuta je ispečen. Ostavi kruh da se ohladi i probaj ga dan poslije. Razmislim li bolje, ne vjerujem da ćeš ikada uspjeti!!!
Ne, uistinu ne vjerujem, a uostalom ne mogu tjedan dana posvetiti kili kruha! Doktor McEwan dočekuje me s uobičajenim velikim osmijehom. Ovoga puta izgledam zabrinutija i on to primjećuje. "Je li sve u redu, Monica? Boli li te štogod, osjećaš li nekakve posebne smetnje?" "Nekakve? Gledajte me, doktore, napuhana sam, neprilično slinim, stalno mi se spava, ali nikada po noći, vidite li podočnjake? I povraćam, stalno povraćam, a kad ne povraćam mučno mi je, zatim što još... A, naravno, svrbež, neprestano, po nogama i trbuhu, i ne manje važno, neprestano piškim." Doktor McEwan se smije. "Recimo da su simptomi došli svi zajedno!" "Nije mi to smiješno!" "Mogu misliti. Činjenica je da se mnoge smetnje nikada ne pojave, ali najbrojniji su, na primjer, zatvor i hemoroidi." "Ne, nemojte mi to govoriti!" "Tvoji su nalazi dosta dobri, nedostaje ti vitamina i minerala, i vidim da je kolesterol malo povišen, i dijabetes ćemo morati držati pod kontrolom." "Kako dijabetes?"
~84~
"I to se dešava, ali samo u trudnoći, zatim nestane. Jedeš li uredno?" "Jedem alge, sjemenke i žitarice: poput losa sam." "Pa, barem imaš veliki smisao za humor, trebat će ti." "Već su mi to rekli, ali nemojte se zavaravati, to je samo histerična reakcija koja nema ništa s dobrom voljom, to vam garantiram." "Dobro, sad ću te pregledati." "Ponovno? Pa prošli put ste me pregledali!" Iritira me to stalno izlaganje nepoznatima. "Nažalost, to je najneugodnija stvar, ali ne može se izbjeći. Bit ću brz, obećavam ti." Neugodno, neugodno, neugodno. Mrzim ovaj dio. "Jesi li vidjela doktoricu Parson?" "Da, draga je." "Dobro, ali ponovno je posjeti. Bit će ti od velike koristi. Savjetujem ti da plivaš ili vježbaš jogu, dobro će ti doći. Babica ti može dati nekoliko adresa i smatram da bi bilo dobro da pohađaš tečaj za trudnice, tako bi mogla podijeliti svoje brige s ostalim ženama i osjećala bi se manje usamljenom. Što se tiče simptoma koje si mi nabrojala, nema puno izbora osim da održavaš kožu vlažnom kako bi izbjegla svrbež, a za mučninu možeš probati đumbir ili neki homeopatski preparat. Za nesanicu umjesto ljekovitih čajeva iskušaj tehnike relaksiranja prije spavanja, vidjet ćeš da funkcioniraju. Tvoje smetnje su, uglavnom, psihosomatske, s obzirom na tvoju situaciju. Da si smirena, ne bi imala sve te smetnje i također bi ih bolje podnosila." Sva sreća da me ošamutio riječima, tako sam malo bolje podnijela pregled. "Sve je u redu, Monica, sve u redu, sada se samo nastoj koncentrirati na promjene svoga tijela. Shvatiš li ih kao nešto privremeno, i tvoj će ih um bolje prihvatiti. Sad se možeš obući, za danas je tortura završena, vidimo se za mjesec dana." "Hvala, doktore Bonelli." "Kako?" "McEwan! Doktore McEwan."
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Hodajući prema baru prolazim pored dućana za trudnice. Instinkt mi nalaže da produžim ravno i popraćen je valom srednje mučnine. Kad prijeđem prag dućana val je ogroman, prodavačica mi pokazuje toalet prije negoli uopće uspijevam otvoriti usta. "Navikle smo, ne brinite!" U toaletu si osvježim lice s malo vode. Osjećam se pregaženom, nemoćnom i ožalošćenom. Dajem sve od sebe, ali ne mogu više! Rado bih nazvala Edgara i iskalila sav svoj bijes, a onda Davida kojemu bih rekla kako bih voljela da ga nikada nisam srela i dala bih oduška svoj svojoj boli, ali ne mogu to učiniti. Zapravo i ne želim to učiniti. Imaju pravo McEwan i Parsonica, moram misliti na svoje zdravlje koliko god mogu jer nitko to neće činiti umjesto mene. Vrati mi se i ono malo dostojanstva, ako ništa drugo, ovdje se nitko ne čudi. "Mogu li vas ponuditi čajem? Vidjet ćete da će vam biti bolje", ljubazno mi kaže prodavačica. "Oh, hvala, da, rado." "I uzmite keks od đumbira." Juuupiii, keks od đumbira! Usput, đumbir mi je odvratan. Bacim pogled na odjeću. Na prvi pogled ne djeluje tako loše, raznobojna je i mekana, ali uz detaljno proučavanje postajem svjesna da sva sliči na vreće bez oblika. Hlače imaju gumu iznad trbuha koja se proteže unedogled, majice dramatično podsjećaju na suncobrane za plažu, a tu je i velika izložba tregerica za koje sam mislila da ih još samo komičarke nose. Donje rublje je skandalozno: ogromni grudnjaci s jednim prozorčićem na otvaranje, koordinirani s gaćama do pazuha koje diktiraju kraj svakom seksualnom životu.
~86~
"Mogu li vam pomoći? Na početku je uvijek malo teže." "Ma ne, ne vjerujem", odgovaram prodavačici, "samo razgledavam." "Izgleda nevjerojatno obući tako široku odjeću, ali ipak u posljednjim mjesecima postajemo tako ogromne!" "Pa, ne pretjerujmo, kako god, nije mi potrebna, snaći ću se s ovim što imam." "Kako želite, mi smo ovdje", kaže mi tonom koji podrazumijeva "ionako ćeš se vratiti". Ali ja ne, neću se vratiti. Pa makar se morala oblačiti u plahte. Nešto kasnije strašno sam pogriješila pogledavši svoj odraz u staklu izloga. Izgledam kao neka koja odbija da je trudna i pretvara se da je njezin život jednak onome prije, kao neka koja vjeruje da će se ne misleći na to "problem" riješiti sam od sebe. Vraćam se nazad u dućan za trudnice. "Čujte, oprostite, promislivši bolje možda bi mi jedne hlače i jedna malo šira majica mogli dobro doći... Za po kući, naravno... I, molim vas, crne!" Izlazim s tri para hlača, jednom košuljom, dvije majice i jednim gaćama-steznikom. Poklonili su mi svijeću od lavande, hrpu prospekata i jedan CD s new age glazbom. Stižem do bara i vrata su zaključana. Sjetim se da nemam Bobov broj i ne preostaje mi ništa drugo nego ga čekati. Nakon otprilike pola sata, što je ujedno i vrijeme otvaranja, vrata se otvaraju i pojavljuje se Bob. Na sebi ima majicu sa slikom Johna Belushija s pomfritom u nosu. Uznemiren je, s limenkom Coca-Cole u ruci. "Spavao si?" "Zatvorio sam oči samo na minutu..." Izgleda da mu se živo fućka, kad bi samo znao koliko je mene briga! Ulazim u kuhinju i doživim bliski susret s bijedom. Bez obzira na jučerašnje čišćenje, zaista je gadna, bilo bi dobro sve sravniti. Bob je u jednom kutu lokala i popravlja lutkinu glavu. Odlučim ne postavljati nikakva pitanja. Ako me plaća u gotovini, još i taksi, može puhati i
balone od sapunice. Dva gosta od jučer stižu na vrijeme. Ovoga puta ih preteknem s izrazom koji sam uvijek voljela u filmovima: "Uobičajeno?" te im odmah ulijevam dva piva od kojih jedno s whiskyjem. Gotovo da im je neugodno zbog pažnje koju im posvećujem, kao da to ne zaslužuju, te mi zahvaljuju pognute glave. Carl se okreće prema Bobu: "Hej! Sada se igraš i s lutkama?" Bob ne odgovara, i dalje traži način kako da vrati glavu na njezino mjesto. Drugi, kojem nastavljam ignorirati ime, tihim glasom kaže: "Sigurno je kćerina." Evo nas, još jedna budala koja se razmnožila, ali zašto ih ne steriliziraju kao malene? "Danas je jedan od onih tužnih dana." Pravim se da ne slušam, ali zapravo mi ni jedna riječ ne promiče. "Ona uvijek ranije dođe po malenu i onda tko zna kad će mu je ponovno dovesti." "Otišla je tako, preko noći, i on se ne može s tim pomiriti." Ostavljam šank i čaše i odlazim sjesti za Bobov stol. Gledam ga kako se uzaludno trsi oko lutke bez glave, zatim mu nježno uzimam igračku iz ruku. "Znaš, moj djed je imao nepogrešivu metodu. Uzeo bi nešto što mu je služilo poput umetka, kao što je izolir-traka... Ovako, uokolo bi je motao nekoliko krugova i umetnuo bi glavu na njezino mjesto, zatim bi prekrio traku izmislivši da lutku boli grlo i da joj je potreban šal oko vrata... Evo, sređeno." Vraćam mu popravljenu lutku. Zahvalno i zbunjeno me gleda. Osmjehnem mu se i ustajem (s naporom) kako bih se vratila pranju brda čaša koje su se nakupile. Opažam da je jedina buka ovdje unutra ona koju stvaraju Carl i njegov prijatelj odlažući krigle piva, i to ne baš dražesno. Uz policijske sirene. Primjećujem obješene zvučnike na zidu i odlučim slijediti žicu koja vodi do sterea koji je skriven u jednom ormariću pored vrata kuhinje. Pun je CD-a svake vrste glazbe, hard rock potpurija za znalce, također puno džeza. Pokušavam stisnuti prave tipke i evo, konačno, klize note kako bi razbile svu ovu težinu. Glazba odmah podari jedan drugačiji izgled lokalu koji bi, da nije prepušten sam sebi, bio doista
~88~
zgodan. Dobri John Coltrane definitivno zna svoj posao. Svi bismo morali imati vlastitu glazbenu podlogu kao u filmovima, trebala bi nas stalno pratiti različita glazba ovisno o situaciji. Moja bi već dva tjedna neprestano bila ona četiri jahača Apokalipse. S intervalima Bennyja Hilla.
*** Još jedno čišćenje kuhinji vraća pristojan izgled. Pod ima boju, a i ormarići. Bacila sam sve čemu je istekao rok, ostale su samo limene bačve piva. Napisala sam popis neophodnih stvari koje treba kupiti u slučaju da Bob želi pripremiti pokoji sendvič a da mu sastojci nisu miševi i žohari. Obećao je da će ih uzeti pa neću razbijati glavu time. Počinjem osjećati snažne bolove u leđima uz dugačak popis neugodnosti, a ne mogu ništa uzeti. Ne vjerujem da itko od prisutnih sumnja na moju trudnoću, ali Bob će se pobrinuti da otkloni svaku sumnju. "Nema smisla da se toliko umaraš, ne želim da ti se nešto dogodi. Tako i ja riskiram probleme." Dižem se s poda koji stružem četkom. "Ne mogu stajati sklopljenih ruku, Bobe. Ne želim razmišljati, a ovo mjesto pravi je svinjac. Riskiraš probleme ako otruješ nekoga." Na trenutak ostaje zamišljen. "Onda podijelimo zadatke. Ja ću preuzeti teške poslove, a ti se brini o kuhinji." "Dobro, ali moramo razmisliti o novom jelovniku i odštampati ga i plastificirati. Zatim bi trebao kupiti tanjure i nove košarice za čips." Moji zahtjevi dočekani su s "mmm", koji izgledaju kao "okej", a možda i ne. Ne znam zašto mi žene moramo svaki put kad se dočepamo nekog mjesta, smjesta ga radikalno promijeniti. Vjerojatno je to neko paleolitsko nasljeđe koje itekako ima veze s premještanjem namještaja u špilji.
Ali premjestiti kameni kauč?! Navečer mi ponovno plaća taksi i kad stignem pred vrata, direktno kucam Pilar koja ionako nikada ne spava. Otvara potpuno gola s bocom vina i cigaretom u ruci. Vidi me i zaurla zatvorivši mi vrata pred nosom. "Nekoga si očekivala?" "NE!" čujem je kako se ushodala. "To jest..." Ponovno otvara obučena u crnu pidžamu. "Ostavimo se toga, ionako neće više doći ova večer." "Jesi li sigurna?" "Da, već tri tjedna da ne zvati, vratio se svoja žena." "Komplicirano." "Sve je išlo bien dok smo se malo viđali, a onda je on ostavio žena i počeo dolaziti tu. Prije samo subota, pa petak i subota, na kraju je odlazio u ponedjeljak jutro. Za mene previše intimnosti." "Da, ali teoretski kada su parovi skupa... skupa su full time." "Eto, ja preferirala part time!" "Da, ali čovjek koji ostavi ženu nada se da žena zbog koje je ostavlja želi biti s njim, nije li tako?" "Da, ali ne mogu živjeti s jednim sve tiempo!" "Ali jesi li mu to rekla prije negoli je otišao od kuće?" "Mislila sam da je shvatio." "A kako? Na ulaz si dala postaviti uređaj za evidenciju radnog vremena?" "Počela sam večerati vani kuća pet dana od sedam." "A on te ovdje čekao."
"Da." "Vjerujem da se vratio ženi... Ionako je sam, bio s tobom ili s njom!" "Da, ali ja se ne htjela prestati viđati s njim, nisam ga htjela viđati siempre, zvala sam ga i
~90~
posvađali smo se i više neće s meni razgovarati!" "I što ti je rekao?" "Da se moram liječiti..." "Ali ako se vratio ženi, onda je sve riješeno, sve će biti kao prije i viđat ćete se svako toliko, koliko tebi odgovara!" Mršti se kao da rješava jednadžbu s deltom. "Ma znaš li da imaš razori?" Slegnem ramenima. "Monica, ti si pravi genij!" "Samo zbog toga... Čuj, iz znatiželje, u ova tri tjedna stalno si gola otvarala vrata?" "Da, jednom Joeu koji je postao sav ljubičast, a nedavno Tyleru koji je pobjegao." "To vjerujem. Taman je počeo prihvaćati činjenicu da sam trudna, a ti mu se sada pokažeš gola. Sad će ga strpati u ludnicu!" Vraćam se svojoj kući i bacam se obučena na krevet, iznenada shrvana vrlo jakim snom. Osjećam sav umor nagomilan prijašnjih dana koji me pritišće poput velikog kamena. Nemam snage misliti ni na što, ni na koga, neću moći otići na WC, ni oprati zube. Zaspim s jednom rukom na trbuhu.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Tek je 3:30 ujutro kada me probudi uporno lupanje po vratima i uzbuđeni glasovi. Ne uspijevam točno shvatiti odakle dolaze, čini mi se s Pilarinih vrata. O Bože, hoćemo li se kladiti da je nakon tri tjedna stigao bivši dečko i da se već ljubakaju? Što da radim, hoću li ustati ili ostaviti sudbini da učini svoje? U napasti sam da se pravim kao da se ništa ne događa, ali očajnički urlici koji slijede ne ostavljaju mi izbora i istrčim. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se događa. Nije Pilarin stan, već gluhe Maggie, u dnu hodnika. Vrata su otvorena i iznutra dolaze urlici tako srcedrapajući da se sva ježim. Psi pomahnitalo laju. Pilar također izlazi na hodnik probuđena urlicima, upitno se gledamo, ali ostajemo nepomične na svom mjestu, paralizirane sumnjom da se nešto strašno dogodilo. Jedan vatrogasac s voki-tokijem izlazi iz Maggienog stana i zove hitnu pomoć, instinktivno se uputimo prema njemu, ali zaustavlja nas moleći da se vratimo u svoje stanove. "Što se dogodilo? Tko to viče, nekome je loše?" "Jedna se gospođa... Maggie... Dupont, objesila. Njezina nas je sestra obavijestila jer je nije čula već nekoliko dana." Pilar i ja nasmrt problijedimo. Vrti mi se, moram sjesti. Maggiena sestra nastavlja urlati tonom koji razdire. Nastojim začepiti uši, ali svejedno je čujem. Briznem u plač. Mučnina je iznenada postala nepodnošljiva. Stigao je Joe i svi susjedi sada su u hodniku i svi si postavljaju isto pitanje: "Što sam ja mogao učiniti da to spriječim?"
~92~
Ponovno ulazim u stan i sjedam na kauč, tlak mi je skočio na tisuću. "Zašto... Zašto... Zašto... Zašto..." čujem ponavljanje bez prestanka iz dubine mračne, neizmjerne, grozovite boli. Ambulantna kola odvode Maggieno tijelo na kolicima, prekriveno plahtom i svezano kožnim pojasevima. Odvode također i sestru pridržavajući je nježno za ruke kao lutku. Kažu nam da budemo na raspolaganju jer će pokrenuti istragu kako bi se otklonila eventualna odgovornost. Maggieno tijelo prolazi ispred nijeme povorke. Smrt prolazi pored nas, a mi ostajemo nepomični kao kipovi od soli, nemoćni i u nevjerici. Nitko se ne miče, nitko nema hrabrosti progovoriti prvi, svi se na neki način osjećamo odgovornima, začahureni u svom egoizmu, u svom licemjerstvu, u svom ekskluzivnom sitnom svijetu. Joe je vrlo uznemiren, plače, kaže da joj je odnio špeceraj prije tri dana, da mu je izgledala isto kao i uvijek. Neutješan je, lomi prste, briše lice rupčićem. Svi ga nastojimo utješiti, tješeći tako i sami sebe, ali potpuno smo u šoku. Kada nam policajac postavlja uobičajena pitanja, primjećujemo da nismo u stanju odgovoriti. Ni ja koja sam tu od nedavno, ni drugi stanari koji su ovdje godinama. S kim se družila, što je radila, je li imala prijatelje? Partnera? Nekoga tko joj je bio blizak? Odgovori se kreću od jednog zbunjenog "ne znam" do jednog sažetog "ne". Jer očito je: da je imala druge prijatelje osim svojih pasa, ne bi učinila ovo što je napravila. Birokracija i psihologija posve su nuspojave. Kasnije, nakon što je policija zapečatila vrata, odvela pse i postavila uobičajena pitanja, svi smo otišli, smeteni i pognute glave, izbjegavajući gledati u smjeru ukletih vrata. "Pilar, molim te, hoćeš li spavati kod mene? Ne želim biti sama." "Jasno da da, iako je skoro dan." Ulazimo u moj stan i Pilar grije vodu za kavu. Meni priprema čaj. Pomisao da nam se smrt tako približila je jeziva. Kao da je iza nosila s Maggienim tijelom hodao opaki kosac pod kapuljačom, pritajen među nama živima. Odjednom je hladno, vjerojatno zbog napetosti, ali i Pilar sve to također osjeća. Zamotamo se u deku i smjestimo na kauč s našim šalicama.
"Nije ostavila nikakvu ceduljicu, ništa... Što misliš, zbog čega?" "Porque nije imala što za reći."
"Ali tako otići... Ne misliš li da je za onoga tko ostaje luđački teško podnijeti to s obzirom na osjećaj krivnje?" "Koja krivnja! La vida je predragocjen i samo je jedan i nitko nema pravo baciti ga. Meni čini kao jedan dokazivanje, spektakularan način da se izađe sa scena i ostavi drugi odgovornost da shvate el motivo takva postupka. Sav el mundo ima dobar razlog da počiniti samoubojstvo barem jednom u život! Gledaj sebe, ti si trudna, sama i bez trabajo, ali ipak se nećeš ubiti... Zar ne?" "Nikada mi nije palo na pamet. Sve u svemu, kada kažem ’želim umrijeti’ ne mislim to ozbiljno!" "Porque znaš da se la vida stalno mijenja, jučer je bio odvratan, a dan poslije predivan. Jedina segura stvar je da jednog dana završava, dakle porque preduhitriti događaje."
"Možda je bila deprimirana i nemoj zaboraviti da je također bila gluha, sigurno se osjećala još usamljenijom." "Čuj, upoznala sam brdo ljudi koji su imali ozbiljnije razlog za umrijeti, moja mama na primjer, kada je moja sestra umrla od leukemije. Izgubiti dijete je najokrutnija stvar koja može dogoditi nekome, ali ona je nastavila živjeti, iako sa strašna bol, kao ja i moj otac." Gledam Pilar osjećajući ganuće i sažaljenje. "Nisam znala da si izgubila sestru... Žao mi je." Pomilujem je po ruci. "Da, vidiš tetovaža? Brojevi na kocki njezin su datum rođenja i godine kada je otišla... Dvadeset dvije godine. Život je siempre kockanje." "Istina... I ja to uvijek kažem." Stresem se jače nego obično. Nisam još nikada razmišljala o djetetu kao o svojem vlastitom, kao o dijelu mene toliko važnom da zasjeni bilo što drugo. I mene samu. Pilar stavlja ruku na moj trbuh. To je prvi put da dozvoljavam nekome da to učini. "Razumiješ, djetešce? La vida je težak, ali pun zadovoljstva, uvijek morati ići naprijed, stisnuti zubi i dignuti kada padneš... U svakom slučaju, uz tebe će biti tvoja mama." Naslanja glavu na moje noge i ja se pomalo osjećam kao na Botticellijevoj slici. Neka vrsta Bogorodice s djetetom, samo što ne znam gdje da stavim ruke pa jednu položim na njezinu glavu, a drugu koja mi preostaje prislonim i ja na trbuh.
~94~
Sve je tako čudno, ali na neki određeni način počinjem se privikavati. Sposobnost prilagodbe ljudskog roda je izvanredna: mislimo da je nemoguće podnijeti određene tragedije koje nam donosi život, ali onda crpimo neočekivanu snagu i otkrivamo da smo nevjerojatno jaki i tako naučimo preživljavati. I evo života koji, bez obzira što je smrt prošla pored nas, kuca kako bismo ga čuli. Maleni, ali odlučni udarac iznenadi moju prislonjenu ruku. "O Bože, jesi li osjetila? Je li to bio udarac ili mi se učinilo?" "Da, da! Lijep snažan udarac!" Pilar stavi uho na trbuh, zatim šapće nešto jako blizu i hop, evo još jednog udarca. Smijem se. "Što si mu rekla?" "To je tajna." Osmjehnem se i opustim glavu na uzglavlje kauča. Mučnina je prošla i Pilar spava i duboko diše. Dijete se ne rita više, možda je i ono usnulo. Razmišljam o tankoj liniji koja nas dijeli od biti i ne biti. To je samo jedan trenutak: jedan dašak vjetra, knjiga koja se zatvori, čaša koja se razbije, a od onoga što si bio, kako dani prolaze, ostaje samo slika sve bljeđa i bljeđa, sve dok ne ostanu same riječi. Skoro je zora, New York se ponovno budi: sirene, promet, trube. Da je jadna Maggie čula sve to, sigurna sam da ne bi sve ostavila tako prerano. Da je samo izdržala dovoljno dugo da je prođe taj trenutak, taj koji ti govori "što mi to treba", sada bi još bila tu s nama, ponosna da nije počinila glupost. Možda, sve do kraja, ne mislimo da imamo hrabrosti zaista to učiniti, možda se nadamo da postoji povratak, da možemo vidjeti kako je, a onda se vratiti nazad. Možda se vidimo kako sjedimo u crkvi poput bilo kojeg uzvanika, a ne kako ležimo na počasnom mjestu. Ili pak težina života jednog dana postane tako nepodnošljiva da pomisao na smrt izgleda privlačnija. Maggie je sigurno bila svjesna katastrofe koju ostavlja za sobom, ali to joj nije bilo dovoljno da odustane: onaj tko je ostao, osuđen je živjeti s osjećajem krivnje da nije učinio dovoljno, čemu će se pridružiti osjećaj srama koji će se svakoga puta obnavljati kada se bude govorilo o njoj.
Osim što si nanijela udarac, zaribala si se jer, svidjelo se to tebi ili ne, život će se nastaviti i bez tebe, draga Maggie. Oprezno ustajem kako bih otišla u kupaonicu, pazeći da ne probudim Pilar. "Znaš što ću ti reći, dijete moje? Sve u svemu, sretna sam što si tu." TUP! Udarac.
~96~
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Imam dogovor prijepodne s doktoricom Parson. Jučerašnja tragedija duboko me potresla. Put do njezine ordinacije puno je naporniji nego prošli put, sve sam otečenija i umornija. Imam tako debele gležnjeve da se bojim da bi ih neki pas mogao zamijeniti sa stupom svjetiljke. Doktorica primjećuje da nisam u najboljoj formi, shvaćam to zbog njezina zaprepaštenog izraza lica pa se okrećem pogledati ima li koga iza mene s nožem u ruci. "Jesi li doživjela neku nezgodu? Ako su te napali, moraš mi to reći, netko će te otpratiti u bolnicu i prijavit ćemo!" Nešto mi govori da doista moram očajno izgledati! Sljedeći put stavit ću tregerice, možda je nasmijem. "Puno radim, malo jedem, ne spavam, stalno povraćam, a i jučer se ubila moja susjeda. Ali osim toga sve ide punim jedrima." Seansa s Parsonicom malo mi podiže moral. Pričamo o smrti, životu, izborima, mojim roditeljima i, iznenađujuće, o budućnosti. Primjećuje da sam opuštenija što se tiče mog trbuha, i nagovara me da mu pričam, samo kako bih uspostavila kontakt, možda dok se mažem kremom protiv strija. Nisam joj rekla da uopće nisam nanosila nikakvu kremu i da se skidam brzinom svjetlosti, nastojeći gledati u svim smjerovima osim prema dolje. A na kraju me primora da uzimam pristojan obrok pa makar mi ga i ona skuhala i to mi više izgleda kao prijetnja nego išta drugo. Pita me jesam li nazvala svoje ili jednog od mogućih otaca, ali ne inzistira kad joj uzvratim: "Čini mi se da sam za ovaj tjedan imala dovoljno tragedija!" Kad stignem u bar, Bob me dočeka s osmijehom i nagoviješta da je kupio sve što sam ga tražila. Pokazuje mi čaše u boji, košarice, čašice, novi beštek i salvete, uzbuđen je poput djeteta! Uzeo je nareske, opet fosforescentne, ali barem svježe, kruh iz kalupa, majonezu, rajčice,
tunu, krumpir, sir, jaja... O Bože, toliko sam gladna da bih pojela paket hrenovki s cijelom plastikom. Bob primjećuje moju laganu slabost. "Sve u redu?" "Izvrsno, zaista sam sretna, bacimo se na posao." Pišem na ploču dnevni jelovnik. Prvo je Bob’s Sandwich: tri sloja pan carrea, majoneza, salata, tuna i rajčice s pomfritom i krastavcima kao prilogom; nastavljam s My Dad’s Mozzarellom: božanstvena mozzarella in carrozza koju je pripremao moj otac kad sam imala četiri godine; i My Mum’s Eggs: jaja s rajčicom, specijalitet moje majke, klasičan hamburger i salata od tune. Jelovnik svakako iz ‘80-ih, kao i lokal. Za sada će biti dovoljno, večeras ću pitati Petera za recepte. Moj skromni jelovnik ispario je u hipu, u nekoliko sati zahvaljujući nekolicini službenika na pauzi za ručak, tako da je Bob bio prisiljen otići po novi kruh. Jako sam ponosna na samu sebe i Bob mi to pokazuje duplom napojnicom i lijepim osmijehom punim zahvalnosti. Kad se vratim kući, tako sam umorna da ne znam ni kako se zovem. Moram pisati Peteru, zapravo, ne, zovem ga preko Skypea. "Bok, Peter, ja sam, Monica." "Kojeg li iznenađenja! Kako si? Sretan sam što čujem poznati glas, ali nije li kod tebe noć?" "Da, kasno je, tek sam se vratila s posla. Čuj... Nažalost imam jednu ružnu vijest za tebe. Jako bih željela da ti je ja ne moram reči, ali nemam izbora." "Što se dogodilo?" upita uzbuđen. "Nažalost, tvoja se susjeda, Maggie, sinoć ubila." "Kako? Ne, reci mi da nije istina." "Jako mi je žao, Peter. Pronašla ju je njezina sestra." "Ali kako je to moguće? Ne, Maggie je bila moja prijateljica..." počinje jecati. "Kako se to moglo dogoditi?" "Nitko ne zna... nije ostavila nikakvu poruku, svi smo ostali potreseni."
~98~
"O Bože moj, da sam znao da je loše, pokušao bih nešto učiniti. Zar je moguće da nitko nije primijetio da je tako očajna?" "Onaj koji ju je posljednji vidio kaže da je bila ista kao uvijek, nije bilo nikakvih znakova, čini se." "Ali možda da se razgovaralo s njom, bilo s njom..." "Ja mislim da je već bila odlučila." Tišina. "Volio bih da sam mogao nešto učiniti." "Znam, svi se tako osjećamo." "A ti, kako si?" "Nekako guram... Nadam se." "Jesi li vidjela moga brata?" "Ne, pobjegao je kada je vidio Pilar golu." "O Bože, ne vjerujem da želim čuti tu priču." "Zahvaljujem ti!" "Ma, kako si? Mislim na trudnoću, nije ti baš trebao takav šok u tvom stanju." "Evo... Moje raspoloženje nije ono najgore, ali čini se da očajno izgledam. Činjenica je da ne jedem dovoljno, u panici sam i nitko me ne razumije. Ne mogu jesti suhomesnate proizvode i sirovu ribu zbog toksoplazmoze, sir zbog kolesterola, gadosti zbog dijabetesa, mrzim salatu, a ovdje u New Yorku, koji je domovina GMO-a, u stalnom sam strahu da ću se natrpati hormonima i antibioticima samo pijući vodu iz slavine." "Potpuno si u pravu, ali neophodno je da jedeš dobro. Nemoj me, molim te, zabrinjavati. Postoji tjestenina, integralna riža, proso, krupnik, povrće (preporučujem kuhano), sve mahunarke, jogurt, tofu, voće. Ako obavljaš kupnju u specijaliziranim trgovinama i dobro čitaš etikete, vidjet ćeš da možeš jesti gomilu stvari, samo moraš biti oprezna da ne uzmeš ništa što sadrži konzervanse i masti životinjskog porijekla, oni su otrov." "Shvatila sam, ovo dijete će se roditi s pjegom na čelu u obliku hot doga." "Vjeruj mi, ako počneš jesti na zdraviji način, postat ćeš druga osoba. Nepotrebno je hraniti se leševima životinja umrlih u mukama, ne moramo više loviti mamute da bismo se oduprli ledenom dobu." "Ali ja ne mogu živjeti bez šunke, to je dio moje kulture." "Razumijem, ali današnji uzgoj nije više kao prije pedeset godina kad je seljak svinjama
davao jesti istu hranu koju je i on jeo. Ne možeš čak ni zamisliti što im daju danas i u kojim tragičnim okolnostima ih uzgajaju. Poslušaj me, iskoristi ovaj trenutak kako bi uzela u obzir alternativnu prehranu." Koja gnjavaža kada počne... "I što bih trebala činiti?" "Konzultiraj knjige koje su tu uokolo, osamdesetak ih je. Započni s nečim jednostavnim, s prvim jelom... kus-kusom, na primjer, zatim prijeđi na nešto kompliciranije. Mogla bi raditi nabujke, a ako ti baš nedostaje meso, probaj sa sejtanom i... naravno ako imaš volje, počni mijesiti!" "Imam osjećaj da precjenjuješ moje kulinarske sposobnosti! Znaš li da su mi jednom eksplodirala jaja u mikrovalnoj? I da sam ukrasila tortu pastom za zube? A jednom sam napravila ribu u pećnici u foliji a da je nisam očistila!" "Gledaj, to je nešto što je nama Amerikancima najnormalnije!" "Dobro smo krenuli... Čuj... Kad već imaš odgovor na sve... a nešto za zatvor?" "Sjemenke lana, stavi ih u vodu navečer i popij ih ujutro... Hemoroidi?" "Kao orasi." "Čaj od crnog sljeza, divljeg kestena i lipe i mast od hamamelisa." "Pitam se zašto plaćam doktora kad imam tebe pri ruci." "Imam još pola sata prije negoli navalim na posao. Navuci pidžamu i ispruži se na kauč, isprobajmo jednu seansu opuštanja." "Opuštanja?" "Da, vidjet ćeš da ćeš spavati kao klada. Nazovi me kad budeš spremna." Ovaj me čovjek nikako ne prestaje iznenađivati. "Okej, pripremit ću se i nazovem te ponovno." Skoro je jedan sat u noći, skinem se i nakon dugo vremena i puno promjena, analiziram se ispred ogledala. Trbuh s prugom dlaka, bradavice velike poput podmetača za čaše, gležnjevi slonovski, općeprisutna napuhanost. Divan period trudnoće... Uzimam ulje od pšeničnih klica koje mi je donio Tyler i obilno ga razmazujem po trbuhu, grudima i bedrima.
~100~
Čudan je osjećaj, kao da nije moje tijelo, ali kada prelazim rukom po trbuhu odmah se osjećam vrlo dobro, trbuh se smiri i mučnina se ublaži. Osjećam da i koža odmah postaje elastičnija i sjajnija. Mjesecima se nisam brinula o sebi i sam Bog zna da mi je to potrebno ovog trenutka. Stavljam CD s new age glazbom, palim svijeću s mirisom lavande, a kad sam već u tom raspoloženju pripravljam masku za lice od meda. Ispružim se na kauč s jastukom ispod nogu kako bih poboljšala cirkulaciju i stavljam slušalice. Nakon jedne zvonjave odgovara. "Jesi li spremna?" "Jesam, ali blesavo se osjećam." "Stotinjak puta sam to radio. Budi mirna, duboko diši i zatvori oči, oslobodi um i ne misli više ni na što, samo slijedi moje riječi..." Ima vrlo umirujući glas, iako lagano feminiziran. Budi u meni želju da ga oponašam. "Tvoje tijelo potpuno je opušteno, u stanju si potpune opuštenosti, ali tvoj duh je budan... Sada zamisli da si blizu nekog jezera... Predivan je sunčan dan... Osjećaš lagani povjetarac, ispružena si na zelenoj travi i slušaš šum vode i pjev ptica, potpuno se lagodno osjećaš, sigurna si i mirna..." Hvata me smijeh, kako ću mu reći da mrzim jezera? To je mjesto koje mi najviše od svega izaziva tjeskobu. Unutra se ne može plivati, tu su i pumpe koje te usisavaju, a i dno je mješavina govana i algi! "...Prenesi svoju pažnju na lijevi dio tijela i započni opuštati stopalo... opuštaj... opuštaj gležanj..." Majko moja, tek smo na gležnju, dok stignemo do očiju bit će jutro! "...Nakon gležnja krenimo na koljeno, osjeti kako se tvoji zglobovi potpuno opuštaju... prenesi svoju pažnju na bedro... i na lijevi kuk... sada prijeđimo na desnu stranu... stopalo se prvo opušta, opušta se... Zatim gležanj... Još uvijek si potpuno budna... Pažljivo prati moj glas... Cijelo tvoje tijelo dobro se osjeća, mirno je i spokojno, ali u bilo kojem trenutku možeš se probuditi...Monica...Monica?"
DVADESETO POGLAVLJE
Koje legendarno spavanje! Osjećam se kao nova. Posljednja Peterova riječ koje se sjećam je "gležanj". Sanjala sam da imam šesnaest godina. Bila sam obučena kao Madonna u Like a Virgin i ljubila se s Jon Bon Jovijem. Naglo ustajem kao da moram ići u školu, ali odmah se sjetim trbuha. Zapravo, trbuh je taj koji se javlja jakim udarcem. Na trenutak ponovno sjedam, okej, nemam više šesnaest godina i jako sam trudna, okej, dijete, ali kakav je to način! Tko te je odgojio? Moram isprati masku od meda s lica koja se zalijepila za jastuke kauča. Moram priznati da mi je koža vrlo mekana, podočnjaci su nestali, vratio mi se osmijeh, opuštenija sam i rekla bih, sve u svemu, osjećam se bolje. Okrećem se i povraćam., Kao da maloprije ništa nisam rekla. Pripremam zdrav doručak i počinjem listati Peterove knjige o kuhinji. U biti tu ima svega za svačiji ukus (za ukuse svih sobova). Riječ je o receptima na bazi klica, algi, sjemenki i žitarica vrlo stranih imena, ali garantiraju potpuni unos bilo koje hranjive tvari a da se ne mora pribjeći aditivima i industrijskim konzervansima. Sine mi jedna ideja. Lilly bi je sigurno smatrala glupom, ali vrijedi pokušati. Izrađujem popis namirnica kako bih napravila nešto od katalogiziranih recepata pod "jednostavno". Ne želim zamišljati one složene. Dođi, djetešce, moramo izaći, moramo reagirati, moramo živjeti, ako ne, završit ćemo kao jadna Maggie. Uopće mi nije lagodno prolaziti hodnikom s neonskim svjetlima, uistinu sliči na mrtvačnicu. Prevelika sam kukavica da bih pričekala lift, spuštam se stepenicama. Silazim u trku po dvije stepenice i samo što otvorim vrata koja vode na drugi kat pojavljuje se ogromna crna sjena ispred mene.
~102~
Vičem iz sveg glasa. Srce mi skoči u grlo, prestravljena počinjem se sva znojiti. "TYLERU, JEBOTE, ŠTO TI PADA NA PAMET! UMRLA SAM OD STRAHA!" Ali odmah se kajem što sam ga tako napala, budući da je nakon novosti o mojoj trudnoći, gole Pilar i Maggiene smrti došao do ruba svoje izdržljivosti. To je kao da od dvogodišnjeg djeteta očekujem da razumije talijansku ekonomiju. Ili politiku. Naime, potreseniji je od mene, ostaje ukopan kao panj s namrštenim čelom i ne zna bi li pobjegao ili ostao. "Tyleru, oprosti, stvarno oprosti. Jako sam se preplašila. Nije ništa, sada će biti dobro", stavljam mu ruke na ramena. "Zar se mene bojiš?" "Ne! Ne tebe, nisam te vidjela, mislila sam da je netko drugi." "Ljuta si na mene?" "Ja ne, a ti?" "Ne znam." "Jesi li došao posjetiti mene ili Pilar?" "Došao sam posjetiti Maggie." "Maggie više nema, znaš to, zar ne?" kažem nježno. "Peter mi je objasnio." "Nje više nema, ne možeš je otići posjetiti." "Ali možda..." "Ne, Tyleru, ne možemo ići kod nje, ali pitat ćemo gdje će je pokopati pa ćemo joj odnijeti cvijeće, u redu?" "A psi?" "Psi su dobro, kod sestre su." "Ali zašto je otišla?" "Jer je bila jako bolesna. Jako jako bolesna." "Ali to znači da ćemo svi otići? I moja mama će otići, a ja ću ostati sam?"
"Nećeš nikada biti sam, Tyleru. Uvijek će tu biti netko tko će bdjeti nad tobom, uvijek će tu biti Peter, budi miran", pomilujem mu obraz, "daj, nemoj misliti na tužne stvari i otprati me do supermarketa, potrebna mi je tvoja pomoć." Kimne glavom kao poslušan dječak. Čini se utješen i zajedno se uputimo u Peterov najdraži dućan prehrambenih prirodnih namirnica na drugom kraju grada. Doslovno se gubim u beskrajnim raznovrsnim žitaricama, marmeladama, konzervama i različitim vrstama kruha. Jako mi se dopada ova ideja o prirodnim i jednostavnim proizvodima. Kao kad sam zavidjela Heidi kada je pila tek pomuzeno kozje mlijeko iz onih lijepih drvenih šalica. Trebam Tylerovu pomoć pri traženju quinoe, bulgura i kamuta. Dobro se zabavlja i razumije se bolje od mene. To je bilo za očekivati s obzirom na brata — strastvenog ljubitelja zdravog života i integralnih namirnica! Također stvaram zalihe povrća i mahunarki, ali i ovdje mi je potreban rječnik, posebno kod pronalaženja crvenog azukija, zelene soje, i one žute. Ludim da bih shvatila razliku između algi wakame, dulse i hiziki, gotovo da se predajem pred tofuom, tempehom i sejtanom, ali posljedni udarac zadaju mi začini: šoiu, gomasio i umeboši. JEDNOSTAVNO, pisalo je JEDNOSTAVNO!!! A kako je bilo jednostavno kupiti komad pizze s duplim sirom, pikantnom kobasicom i paprikama. Kod kuće stavljamo sve na stol. Ima tu stvari za cijelu regimentu. Imam osjećaj da sam pretjerala i sada ne znam od kuda krenuti. Potrudim li se i napravim nekoliko jela za bar, mogli bismo ostvariti pravi uspjeh s obzirom na trenutačnu popularnost zdrave hrane. Problem je što nemam nimalo iskustva s ovim tako čudnim sastojcima. Tyler, naprotiv, zna sve što se tiče namakanja, kuhanja i različitih kombinacija. Pokazuje se kao idealan partner u mojoj novoj avanturi. Provodimo popodne u pripremi salata, umaka, različitih juha i kojekakvih sendviča, ali također i u mojoj prvoj smjesi za integralni kruh. Tyler mi pokazuje kako mijesiti tijesto. To čini s puno brige i pažnje, spretnim i preciznim pokretima i objašnjava mi kako je važno tijesto držati na toplom, daleko od temperaturnih razlika tijekom sati dizanja. Zadivljena sam njegovom vještinom. "Kako to da si tako dobar u kuhanju?"
~104~
"Peter me je naučio. Kao djeca bili smo uvijek sami kod kuće i tako smo se igrali." "Često ste bili sami?" "Koji put se tata vraćao, a kad su se on i mama svađali u dnevnoj sobi, Peter me je odvodio u kuhinju; odlazili bismo pod stol i govorio bi da smo dva kuhara u tovarnom prostoru nekog broda i da moramo guliti krumpire dok bjesni oluja. I pravili smo se kao da smo doista na otvorenom moru, prskali bismo vodom i svime ostalim. Zatim kad bi se prestali svađati, mama je vikala na nas jer smo smočili pod i stavljala bi nas u kaznu, ali meni nije bilo važno jer bi me Peter branio." "I tvoj je otac otišao?" "Da, jednog je dana otišao i nije se više vratio... Kao Maggie." Žalosno me gleda, još uvijek mijeseći kruh. "Ali zamisli koju sreću imaš, upoznao si mene i možeš me naučiti kuhati!" Smije se. "A uostalom, ljudi ne odlaze zauvijek tako, koji put se vraćaju. Peter se na primjer uvijek vrati." "Da, istina je." "I ti koji put odeš, zatim se vratiš. Svatko je slobodan izabrati da bude tamo gdje se osjeća bolje." "Dakle, mom ocu nije bilo dobro gdje je bio." "Tvom ocu nije bilo dobro s tvojom mamom i umjesto da se stalno svađa radije je otišao, ali to nema nikakve veze s tobom." Znam da je puno ozbiljnije od ovoga, ali primorana sam pojednostavniti mu tijek događaja ili se više neće okaniti toga. "Sada moramo skuhati slanutak i narezati tikvice." Kruh se mora dizati najmanje tri dana tijekom kojih ga moram mijesiti nekoliko puta na dan. Ma da, i gore sam stvari činila. Bez sumnje! U jednoj velikoj košari za piknik nosim u bar sve to što sam pripremila, tako da Bob može sve kušati i reći mi dopada li mu se moja ideja. Zaista ostaje iznenađen i jako je pesimističan oko moje ideje, ali ne želi me uvrijediti. Dakle, pristane kušati.
Još jedan od njegovih loših dana. Sreća da me Carl i njegov prijatelj čvrsto podržavaju. Rasprostrem na stol sendviče i salate koje Bob gleda s određenom nevjericom. Poseže oklijevajući, ohrabren nama trima, za sendvičem od sjemenki suncokreta, s azuki namazom, začinjenim tofuom, sušenim rajčicama i nakon prvotnog nepovjerenja proždere ga u nekoliko zalogaja. Zatim prijeđe na onaj s patlidžanima, grožđicama, paprikama sa žara i klicama soje. Na kraju, čini se da mu jako prija i onaj s umakom tzatziki. Ne zaustavlja se ni pred kus-kusom od povrća i curryjem, punjenim rajčicama, graškom s metvicom i na kraju keksima od krupnika i badema. Bez riječi smo. Ja ne toliko zbog brzine kojom je smazao cijelu košaru, već zato što mi nikada u životu nitko nije pružio tako veliko zadovoljstvo zbog moga kuhanja. "Dakle...? Što misliš?" "Izvrsno, Monica, doista izvrsno!" "Ne misliš da bismo mogli pokušati sa sličnim jelovnikom? Mogla bih ga mijenjati svaki tjedan." "Ne, bolje ne. Mislim da je bolje ostaviti’ stvari kakve jesu, promjena uvijek donosi rizik." "To je tvoja filozofija života?" upitam ozlovoljena. "Što mi treba da se uvalim u nešto što ne poznajem?" "Imaš pravo. Što ti treba da poboljšaš stvari? Pusti da ti se sve sruši, ostani nepomičan ovdje, koga briga, ionako će prije ili kasnije tvoj život završiti, dakle čemu se truditi da nešto ostvariš za samoga sebe i svoju kćer. Zapravo, dat ću ti jedan savjet: prodaj sve, kupi piva i pištolj i okončaj svoj život jer nema ničeg u životu goreg nego vidjeti velikog i debelog muškarca kako cmizdri nad svojom tužnom sudbinom." Spušta se tišina. Carl se nakašlje od neugodnosti, zatim nagovješćuje da mora na WC. Bob i ja jednoglasno vičemo: "U kvaru je!" I prasnemo u smijeh. "Ali koštat će cijelo bogatstvo!" "Neće, vjeruj mi, jer gotovo sve su mahunarke i povrće, a na tržnici u Brooklynu platiš ih u pola cijene. Na mjere ću ja paziti." U biti pazit će braća Bonelli. "Ali... Ne znam, nikada to nisam radio. A ako ne bude išlo?" "Ako ne bude išlo i dalje ćeš nam davati pljesnivi kruh i zelenu salamu", dobacuje Carl.
~106~
"A onda... probajmo." "Daj, nemamo što izgubiti, a i u ovoj zoni punoj ureda bit će dovoljno da se pročuje dobar glas i vidjet ćeš da će se posao utrostručiti." Pa kako to govorim? Nalikujem na Donalda Trumpa. . I Bob jedva čeka da vidi svjetlost na kraju tunela, kao i svi mi, problem je kada se počne uživati u samosažaljenju. Sati prolaze u tišini, večer je mirna. Bez žurbe brišem krigle krpom, čistim šank i gledam van u svjetla New Yorka. Da, večeras se i ja osjećam kao kod kuće.
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Bob mi je dao slobodan dan. Prvi u dva tjedna. Istina, ja ga nisam nijednom tražila, a on nije veliki organizator. Iskoristit ću to za proučavanje priručnika o alternativnoj kuhinji. Očito s Tylerom, koji se više ne miče odavde. Zacijelo me zamijenio s bakom Pakom. Svako toliko odlazim kontrolirati kruh i ostajem očarana. Kao da sam iznad kolijevke, gledam napredak dizanja tijesta, miris, boju, oblik, zatim pazim da ga ne zahvati hladnoća i ponovno ga dobro pokrivam. Tyler gleda televiziju cijeli dan, posebice talk showove u kojima ljudi bacaju stolice jedni na druge i razgovaraju samo s "biiip", pokazujući TV kamerama (zamućeno) srednji prst. Sve do prije mjesec dana i ja nisam ništa drugo činila, ali sada ako mogu izbjeći... Tyler je postao jako diskretno društvo, za razliku otprije, poput velikog mačka. Gotovo uopće ne priča, osim ako ga se ne traži neki savjet ili objašnjenje, ali imam osjećaj kao da stalno razmišlja o značenju stvari. Tipa: kako nastaju djeca? A ne! Neću biti ja ta koja će mu to objasniti! Popodne će biti obred za Maggie, ali nisam raspoložena za odlazak. Zamolila sam Pilar da me ispriča jer se uistinu ne osjećam emotivno sposobnom za takvo nešto. Stavila sam cvijeće ispred vrata kao što je učinila većina susjeda. Dok je bila živa nitko s njom nije razmijenio više od dvije riječi. Što se mene tiče, radilo se o jednom jedinom popodnevu kad smo kartale. Sada mi se čini licemjernim napuhavati bol i takmičiti se tko joj je bio bolji prijatelj. "Kako ćeš ga zvati?" iznenada me pita Tyler. "Koga?" "Dijete." "Koje dijete?"
~108~
Tup! Udarac. "Pa tvoje!" grdi me. "Aaa, moje! Naravno, shvatila sam." Kako sam blesava, zar je moguće da to ne mogu makar malo prihvatiti? "Ne znam. Ne znam još je li dečko ili curica." "Zašto ga ne nazoveš Ramon? Ili Petunia?" "To su imena iz crtića?" "To su bili moji hrčci." "Aha..." Budući da je moj slobodni dan, idem na pedikuru na uglu, gdje će mi za nekoliko dolara i površno izmasirati vrat. I dok me Kineskinja muči i nastavlja ponavljati "tvrd vrat, tvrd vrat", zazvoni moj mobitel. Ne uspijevam vidjeti tko je jer mi je faca zaglavljena u podstavljenoj rupi ergonomske stolice na koju su me smjestili s obzirom na trbuh. Glas je isprekidan, žena je, ali ne uspijevam shvatiti koja. U salonu sve razgovaraju na strogom kantonskom, vrlo glasno i ne mogu se zaderati "utihnite", iako bih to željela. Dajem znak svojoj mučiteljici da stane i ona mi daje do znanja da ću joj svejedno morati platiti tih dvadeset minuta. "Edgarova mama je", kaže glas, suh i dalek. U glavi mi se slažu zbrkane slike i val straha popne se u grlo. Bez obzira što nastojim srediti svoj život, ne mogu zaboraviti da je Edgar možda otac moga djeteta. Ili možda nije. "Z... zdravo, gospođo... kako je?" izgovaram nastojeći kontrolirati emocije. Napravi pauzu. "Više me ni imenom ne zoveš?" "N...naravno Margareth, odvikla sam se, kako ste?"
"Nije loše, nije loše, u mojim godinama..." "Drago mi je da ste dobro." Dakle koga vraga me zoveš, stara vještico? Osjećam to, osjećam da će me snaći još jedan prokleti udarac, inače me ne bi zvala. Sad će mi reći da je Edgar umro ili je postao propovjednik ili se drogira ili sve troje. "Ne znam znaš li da je Edgar otputovao prije nekog vremena." "Već dugo vremena ne znam što je s njim, gospođo..." Držim ruku na trbuhu kako bih se malo utješila. "Nitko nije znao sve do danas. Dobila sam njegovo pismo i pomislila da bi ti bilo drago da znaš kako je." "Ali... budući da me više nije zvao, možda mi on to ne želi reći." Ili je možda pisao i meni moleći me da mu se vratim, ali pismo nikada nije stiglo. Ništa jednostavnije, svakodnevno se to događa. "Edgar mi piše iz Palaua." "A, otišao je na Sardiniju!" "Ne... U Republiku Palau, na Tihom oceanu..." Uvijek sam bila prava katastrofa u zemljopisu. "Dovraga, bome je daleko otišao", nisam se mogla svladati da ne kažem.
"Poslao je i jednu fotografiju, mjesto je čarobno, kao u raju..." "Mogu misliti." "Kaže da je izvrsno, bavi se podvodnim ribolovom i za nekoliko novčića kupio je kolonijalnu kućicu u Kororu." "Zaboga, nisam ni znala da zna plivati", ali zašto sam tako zajedljiva? "Potamnio je i ima dugu kosu. Čak izgleda mlađe." Kao da kaže da je zbog mene stario... "Dakle, ne misli se vratiti u Škotsku?" "Rekla bih da ne, sada kada se oženio..."
~110~
Ostavlja vijest da lebdi u zraku s namjernom pauzom u očekivanju moje reakcije i to čini s takvom perfidnošću da mi izgleda kao da čujem zvuk zlobnog smijeha. Ostajem u tišini. Još jedan udarac, još jedan zabijeni nož u srce, još jedna rana. U grlu mi se steže, oči su mi pune suza i trudim se to prikriti. "Jako sam sretna zbog njega, Margareth, zaželite mu svu sreću u moje ime kada ga čujete, zaslužuje to!" U napadu okrutne boli, pred konačnim zaključkom događaja i u potpunoj nemoći i frustraciji, istrčim iz salona i počnem trčati i jecati i vikati, dok mi suze klize bez kontrole. I to bi bila tvoja baka? I to bi bio tvoj otac? Prokleti gad, kurvin sin. Prokleto lažljivo govno, ti i tvoja usrana poezija, sa svim tvojim izmišljotinama o prošlosti koju moraš preboljeti, da nisi bio spreman i da nikada nećeš biti jer ni jedna ne može biti ravna Rebecci, prokleto... prokleto... prokleto govno! Stižem kući, imam grčeve, loše sam, imam užasne bolove, ne mogu više hodati i krvarim. Zovem Tylera i molim ga da me odvede na Hitnu pomoć. Tyler stiže za deset minuta. Ispružena sam na kauču, na rubu živčanog sloma, plačem i tresem se. Stalno me probada u maternici, ne znam što mi se događa i jako me je strah. Bojim se da ne izgubim dijete. Tyler me drži za ruku i briše mi oči a da ništa ne govori. Pažljivo me podiže i vodi dolje gdje zaustavlja prvi taksi. Jurimo u bolnicu. Za vrijeme vožnje drži me za ruku i ništa ne govori, već potiče taksista da što brže vozi, dok se ovaj brine za svoje sjedište. Kad smo stigli na prijemni odjel, odmah me preuzimaju dva bolničara koji mole Tylera da ispuni brdo formulara. Gleda me izgubljeno dok me vode unutra u kolicima. Pokažem mu da ostavi, da ću se ja za to pobrinuti. I evo me tu, na stolu za pregled, s plastičnom kutom otvorenom otraga, ponovno s prokletim neonskim svjetlom iznad mene i sve unutar mene odumire, osim jedne malene stvarčice koja želi živjeti pod svaku cijenu.
Babica me odmah pregledava postavljajući mi pitanja na koja, ovoga puta, odgovaram s maksimalnom jasnoćom. Prema prvom pregledu, čini se da je riječ samo o krvarenju uzrokovanom hormonalnim skokom, ali odmah me pregledava ultrazvukom kako bismo bili mirni. I ja želim gledati. Ovoga puta monitor želim točno ispred sebe, ne želim ništa propustiti. Dopuštam da mi premaže trbuh gelom i požurujem je jer sam vrlo zabrinuta. Prelazi nježno sondom po koži i nakon nekoliko sekundi čujem udarac, malen, ali odlučan. Babica pojačava glasnoću kako bih bolje čula. Nikada u životu nisam bila toliko uzbuđena, mislim da ću izludjeti. I u sivilu slika, u bijelo-crnom trokutu, konačno vidim to maleno klupko života, to ljudsko mladunče, bez kojeg više ni trenutka ne bih voljela živjeti. "Curica je..." "Kako?" "Da, curica je, zdrava je, malena, ali dobro je, srce joj kuca točno ko urica." Dodirujem zaslon rukama koje mi se tresu. Čuje se kucanje na vratima, jedna bolničarka uvodi Tylera. "Mislila sam da bi i otac želio vidjeti." "Ali on nije otac." "Ali on kaže da je." Babica i ja gledamo se i smijuljimo, ali da, zapravo, sve do sada on mi je bio najbliži od svih. Tyler je očaran. Pita može li on probati i babica prislanja njegovu ruku na svoju. To je najneobičniji prizor kojem sam prisustvovala, najnevjerojatnije čudo na svijetu, moja curica na monitoru. Briznem u plač od olakšanja, sreće i još uvijek goruće boli zbog novosti o Edgaru. Babica ugasi aparat i pošalje me da se obučem, dok me Tyler čeka vani. "Moraš se odmarati. Ne prijeti ti pobačaj, ali svakako ti prijeti ogroman psihofizički stres i to si ne možeš dozvoliti. Moraš se odmarati, budi što mirnija, nemoj se naprezati barem tjedan dana, nemoj se izlagati nepotrebnom riziku." Složih se.
~112~
Sada imam najveću obavezu u životu. Ne mogu više izvoditi pizdarije.
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Katatonična sam. Ispružena na kauču s rukama na trbuhu već četiri dana gledam u prazno. Bobu je jako žao, ponovio mi je "rekao sam ti" (rečenica koju mrzim) barem šest puta i prisilio me da ostanem kod kuće cijeli tjedan, ali nije sakrio određenu zabrinutost zbog lokala, s obzirom da nije sam u stanju napraviti ništa osim tvrdo kuhanih jaja s kečapom. Ne mogu opisati kako se osjećam. Nije uobičajena deprimiranost tipa "završena veza na okrutan način" da bih se mogla ubiti u alkoholu i antidepresivima i spavati cijeli dan sve dok bol ne postane podnošljiva. Jedan dio mene zna da, bez obzira na moje raspoloženje, imam neizmjernu odgovornost na koju ću uvijek morati odgovoriti. Nisam više sama, dvije smo. I jedna od nas potpuno je nesamostalna, iako nije jasno koja... Tyler i Pilar se izmjenjuju, koordinirani Peterom koji im dirigira kao Bejart u nekoj koreografiji. Uopće me ne ostavljaju samu, hrane me zdravom hranom u točno vrijeme i maze me kao djevojčicu. Možda se boje neke epidemije samoubojstava. Ne razmišljam ni o čemu drugom osim o onom govnu od Edgara. Kako me je obmanuo, kako je brzo sredio život, o njegovim lažima, njegovoj površnosti i kolika sam glupača bila vjerujući mu. Zar sam mogla ne vjerovati mu? Želim red: nije li ljudski vjerovati riječima osobe koju voliš? Ili dok ti priznaje svoju ljubav moraš ipak misliti da te riječi imaju rok trajanja? "Volim te. Najbolje upotrijebiti do 2010." Dakle, ljubav je prevara? Reklamni trik. Jedan način da budemo zaokupljeni nečim dok život prolazi ? Koji kurac je otišao u Oceaniju? Zar je bilo potrebno svu tu vodu staviti između nas?
~114~
Dakle, ja mu nikada nisam ništa značila? A malena? Pilar me trgne iz mojih opsesivnih misli. "Prestani misliti na to govno." "Kako znaš da sam mislila na njega?" "Namrštila si čelo, stisnula šaka i stišćeš zubi." Gledam je i uzdišem. "Tako sam tužna, i tako nemoćna... On je tamo dolje i sretan je, sredio je život, a ja sam ovdje sama i u govnima do grla." "SAMA?" Viče izbuljivši oči. "Como možeš reći da si sama? Ja i munja, se ne računamo? Uvijek smo tu! Nisi uopće sama! Sada me ljutiš! Hoćeš li me objasniti kako jedna inteligentna žena como ti mora očajavati za jedan takav hombre? Pa što se treba dogoditi da bi ti prestala osjećati loše? Moraš započeti živjeti, nitko ne trebao imati takvu moć da ti zbog njega osjećaš loše! Ako te nije volio, to je bio njegov problem, a zatim bio je tip s paketom problema i ti si to bien znala, nemoj lagati, žene siempre znaju kada je netko čudan, ali se prave da je sve bien i jednog dana se sruši todo dvorac od karata i pitaju se kako to bilo moguće!" "Lako je tebi govoriti kad nisi trudna." "Gledaj, to je jedna prekrasna stvar što tebi se događa, ja tebe zavidim, obožavam djeca, to je jedina inteligentna stvar koju ti učinila od kada tebe poznajem." "Da, ali zbog njega sam izgubila puno vremena! Razumiješ li da sam bila tri mjeseca u Škotskoj u nekoj zabiti kako bih podnosila njegove manije, njegovu usamljenost, njegovu ovisnost o poslu, njegovu mamu koja je dolazila kada je htjela, opsesivno sjećanje na perfektnu Rebeccu koju je on obožavao, nedostatak budućnosti i želju da ne zasnuje obitelj..." "ALT! STOP! ZAUSTAVI SE! Nije tebi dovoljno todo to? Zar si od onih žena koje iako ih muž pokuša ubiti, oproste mu govoreći da je to bilo zapravo por previše amor ? Pa što je tebi u glava? Tekila? Gdje je tvoja granica?" Šutim. "La vida je samo jedan i moraš sve moguće učiniti da bi bila bien, ako patiš zbog jedne osobe, otiđi od nje."
"Ali zašto je lakše reći nego učiniti?" "Onda misli kako je njemu tamo dolje u Oceanija jako dobro i kako nije fer da ti loša zbog nekoga koji više ni ne misli na tebe." "Hvala na iskrenosti." "To je istina, iako je neugodna."
Zazvoni zvonce i Pilar odlazi otvoriti. Ulazi Tyler s nekom vrstom drvenog kovčega u rukama. "Što je to? Ladičar?" "Ne... To je kolijevka!" Prislanja na tlo taj čudan predmet koji se počne ljuljati. To je jedna od onih starih kolijevki koje podsjećaju na jasle, ali lijepa je i ručno izrađena. "Gdje si to kupio, kod nekog staretinara?" "Ne, ja sam je napravio." "Sama sam, o Bože, sama sam i tužna", Pilar cmolji i gleda me poprijeko. "I ti to zoveš biti sama? Sada idem trabajar , ako me otpuste zbog tebe, doći ću ovdje živjeti." Pilar izlazi, dok Tyler ostaje nepomičan i nekako smeten na vratima. "Uistinu si je ti izradio?" Kimne glavom. "Zaista si dobar, imaš nevjerojatan dar." Sliježe ramenima. "Mislio sam da će ti trebati, ako ne, gdje ćeš staviti curicu, u ladicu?" "Točno... Čuj, sada ti i ja moramo raditi jer ne mogu ni minute više gledati plafon. Bobu je potreban netko tko će kuhati pa ćemo mi sada sve pripremiti, a ti ćeš mu to odnijeti." "U redu." I evo, u tren oka bacamo se na posao naoružani pregačama, drvenim žlicama, zdjelama i daskama za rezanje i u nekoliko sati napravismo jelovnik da poližeš prste, sve na bazi prirodnih sastojaka, jako ukusno i originalno. Ja se izvrsno držim; kad se umorim, sjednem i pustim Tylera da nastavi koji je neumoran kao ratni stroj. Kruh je nakon svih ovih dana konačno spreman za pečenje. Udvostručio je svoj volumen, sada ne preostaje drugo nego ga zarezati i premazati uljem s kistom za pečenje prije nego ga stavim u pećnicu. Nadmašila sam samu sebe. Napravila sam brdo sendviča s povrćem, tofuom, umacima od jogurta, patlidžana, maslina, ali i pire od leće, od mrkve i graška, ječam i špinat, juhu od krstovnika i pinjola, salatu od kozjeg sira s vinaigretteom i sve to uz topli kruh, tek izvađen iz pećnice.
~116~
A sada nazivi; onaj s umakom all’arrabbiata nazvat ću Sandra, onaj delikatni s ružičastim umakom — Mark, onaj kiseli s kozjim sirom nazvat ću — Miss V, dok će onaj s bućom biti Miss H. Sada moji najdraži: onaj integralni s pastom od gljiva, zelene salate i avokada — Peter, onaj s pestom od pistacija (tvrdi s mekim srcem) nazvat ću Pilar, nabujak od mekanog krumpira — Tyler, onaj s lukom — David i onaj s grahom (zbog vidljivih razloga) — Edgar. A za kraj... bruschetta s rajčicom i bosiljkom, jednostavna i prirodna, ali koja te nikada ne iznevjeri, ne može se ne zvati — Monica. Pišem listu na kompjutoru i štampam nekoliko kopija jer sam sigurna da Bob ne bi pronašao ni kredu i pripremam košaru za piknik koju će Tyler odnijeti u bar. Naravno da je u ovom trenutku usporedba s medvjedom Jogijem neizbježna. Na kraju je i ovaj dan krenuo neočekivano, ali iznenađujuće pozitivno, kao alternativa buljenju u zid, dok život ide dalje bez mene. Moram skupiti hrabrost i nazvati svoju majku i reći joj sve, a ako baš loše krene, uvijek mogu poklopiti, kako kaže Parsonica, i priuštiti joj zadovoljstvo da izazove domino-efekt zahvaljujući kojem će cijela Italija biti u tijeku o mojoj trudnoći, singl majke. "Bok, mama." "Bok, dušo, kako si?" "Dobro, a ti?" "Jako dobro, baš sam na izlasku." "Izlaziš s grobarom?" zašto sam to rekla? "Znaš li da si doista neotesana?" "Oprosti, pobjeglo mi je." "Kad budeš u mojim godinama shvatit ćeš da ne možeš previše cjepidlačiti i zadovoljit ćeš se i šepavim konjem!" odgovori srdita. "Ne znam, više sam tip ’ bolje je samovati nego s rđavim drugo vati ’." "I ja sam tako govorila u tridesetima, ali znaš da je usamljenost ružna stvar. No, budi bez brige, shvatit ćeš to jednog dana." "Da, ali to nije ono što sam htjela reći." "Ionako si uvijek pakosna prema meni." "Čuj, ja te nisam nazvala da se svađamo."
"S tobom uvijek završi svađom." "Joj, daj, ne gnjavi, mama, uvijek požalim kad te nazovem. Kada netko traži ono malo majčine topline bilo bi bolje da čeka da ga prođe." "Jasno, Iako je tebi koja uvijek odlaziš. Prestaneš li jednom bježati od svojih odgovornosti, shvatit ćeš i ti kakav je život." "Aha, znači tako, ja bježim? A tko me to uči kako život funkcionira? Možda ti?" "Kada budeš napravila upola toga što sam ja, vidjet ćemo hoćeš li se praviti tako pametnom!" "A što si to tako posebno učinila da si zaslužila nagradu ’žene stoljeća’?" "U svakom slučaju ja sam poštovala svoju majku." "Ti si se svojoj majci obraćala s ’Vi’, podsjećam te, a to nije bilo poštovanje već licemjerje, i udala si se kako bi pobjegla od kuće!" "Ja sam barem dala sve od sebe kako bi funkcioniralo, a ne kao ti što mijenjaš život kao gaće!" "Aha, tako misliš? Izvrsno, znaš što ću ti reći, moj je otac imao pravo što te je ostavio, užasan si davež!" "To ti je rekao tvoj otac? Neću ti uopće ni odgovoriti jer sam gospođa, dapače, mislim da zaslužujete jedno drugo, zaista ste jednaki, a sada me, molim te, ispričaj, doći će po mene grobar svojim Mercedes Station Wagonom i shvati, ne želim da me čeka." Klik.
~118~
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Za:
Trudna sam. Učim kuhati. Imam tri (prave!) osobe koje su uz mene. Protiv:
Trudna sam. Edgar me mrzi. Moja majka me mrzi. Lilly Horowitz me prezire do te mjere da ni ne gubi vrijeme mrzeći me. Sandra me mrzi. Margareth me mrzi. Zašto me svi mrze? Nemam nikoga kome bih rekla da sam trudna u nadi da će mu barem malo biti drago zbog mene. Nekoga koga ne treba platiti, ukratko. U određenim bih trenucima voljela da Edgar dozna, ali samo da bih mu izazvala srčani udar i uništila divnu rajsku idilu. Udara li tsunami u tim dijelovima? Jedan maleni val točno iznad njegove kuće. Koji bijes. Možda bi bilo bolje da malo izađem na zrak. Kada šećem New Yorkom imam osjećaj da se sve može riješiti, ali mislim da je to sve krivnja televizije. Kako bi bilo lijepo da sada samo glumim Monicu u nekom filmu i da se na kraju snimanja
vratim u svoju divnu kuću (u mom vlasništvu) gdje me čekaju moji čudesni prijatelji koji me obožavaju i kuhaju za mene. Svi bismo sjedili na mojim skupocjenim kaučima od alkantara (koje nitko ne bi zamazao skupocjenim Chateau Lafiteom) i ispitivali bi me kakav je lik koji glumim, na što bih ja nonšalantno odgovorila (pokazujući svoj blještavi osmijeh, dok zabacujem svoju izrazito sjajnu kosu): "Glumim jednu jadnicu koja je zatrudnjela, ali ne zna s kim. Jedva čekam da završi", i netko bi odgovorio: "Koji demode scenarij. Zamisli da u 2008. postoji netko tko zatrudni a ne zna s kim..." Dali su mi adresu za tečaj plivanja, trebalo bi biti djelotvorno i barem me malo opustiti, iako se bojim da ću plutati samo na jednom boku kao nasukani kit. Dosta je blizu kuće, na sreću, i mogu ići pješice. Došavši tamo, zauzimam ormarić i presvlačim se pokraj četiri maloljetne milijarderke s nevjerojatno savršenim tijelima, koje me potpuno ignoriraju. "Gledaj kako ogromna guzica", kaže najviša koja ima otprilike trideset kila. Instinktivno se okrećem misleći da razgovaraju o meni. "Zar još jedeš ugljikohidrate?" pita druga koja sprema cice u minijaturni grudnjak. "Šališ se? Na ’vodenoj dijeti’ sam." "Ja sam izgubila tri kile s tabletama moje majke, ako želiš, donijet ću ti ih." "Mogla bi... Želim doći na Sarin tulum s mojim novim Pucnjem, želim slomiti tu kučku." "Čula sam da će također doći Mike Barlow", krešti treća koja na noge stavlja neku Prairie kremu koja sigurno košta oko petsto dolara! "NIJE MOGUĆE!" viče četvrta. "Mike Barlow? Koje sranje, ne da mi mira i to sve zbog jednog pušenja!" "PUŠILA SI MIKEU BARLOWU???" viče ona s tabletama. "Koja drolja!" Sve se smijulje. "Ja drolja, zato što sam mu jednom popušila? A ti s Kevinom Simmonsom?" "Ali mi smo bili skupa!" "Bila si i s Ginom Johnson, bio je to tvoj ’lezbošik’ period!" "Što kažete, da pitam svog oca da mi pokloni jednu liposukciju za maturu?" "Ja ću ’izvući’ za nove cice." Zatvorila sam se u WC da ih bolje čujem, ali ovdje sam više od dvadeset minuta i moram izaći. Potresena sam! Kada je stigao ovaj svijet?
~120~
Spustili su se vanzemaljci, a ja to nisam primijetila? Ja nisam nikada tako razgovarala, moj ideal kao tinejdžerici bila je Laura iz Male kuće na preriji! Ne mogu a da ne mislim kako bi se za nekoliko godina i moja kći mogla družiti s ovakvim djevojkama, a da bi sličila njima i da bi bila prihvaćena, mogla bi mi početi grubo odgovarati i biti arogantna. Kao što i ja činim sa svojom majkom... I ja bih je mrzila... Kao što moja majka mrzi mene... Zar je moguće da ne postoji neki način da se niz prekine ? Ali ipak se ne sjećam da sam kad sam imala šesnaest godina ikada vodila ovakav razgovor sa svojim prijateljicama. Niti nakon tri džin-tonika! Zar ove djevojke nemaju nekoga tko bi ih zaštitio od svijeta? Zaista im se tako žuri da odrastu? Moram ih to pitati. "Oprostite", kažem ulazeći u svlačionicu s osmijehom na licu. "Cure, izađimo jer gospođa mora počistiti." "Ne, nisam čistačica, samo, slušala sam vas i pitala se... Da, ukratko, ne mislite li da je malo prerano za... sve to što radite?" Začuđeno se gledaju a da pritom ne shvaćaju što govorim. Zapravo ni meni nije jasno što želim postići. "Jesi li jedna od Jehovinih svjedoka?" "Ne, ne, samo sam malo starija od vas i, ukratko, tako ste mlade i mislim da nije dobro da tako žurite naprijed." "Što ova govori? Sigurno je luda", šapuću dvije. "Imate cijeli život kako biste živjele kao u seriji Seks i grad i garantiram vam da nakon nekog vremena uopće nije zanimljivo izlaziti svaku večer kako biste pile i zbarile nekog kretena kojeg sutradan više nećete vidjeti." "Govoriš iz iskustva?" "A da. Gledajte, sve ono što se dogodi do dvadesete godine zaista je jedinstveno jer je to period prvog puta: prvo pravo prijateljstvo, prva zatreskanost, prvi poljubac, vozačka, prvi put da se spava vani, prva nacvrckanost... i sve je tako fantastično uzbudljivo! Zatim kako godine prolaze, magija novosti ispari i ničim više nismo impresionirani, zbog toga mislim da biste morale proživjeti nevinost vaših godina što je duže moguće, bez žurbe da iskusite iskustvo odraslih jer kasnije život je dugačak i često... posut govnima."
Djevojke ostaju u tišini, zatim se sve zajedno udaljavaju. Ona s "vodenom dijetom" kaže prijateljici: "Po meni, ova je na cracku... Jeste li vidjele kako je debela?" Smijulje se i izlaze. Vrlo sam neugodno iznenađena, ali sada kad se sjetim, kada je moja majka bila mojih godina, činila mi se starom i sve to što je govorila nije mi imalo smisla. Odlučim se vratiti kući, zapravo, bazeni su mi se uvijek gadili. Klor mi izaziva mučninu, a možda je i kancerogen. Možda je bolje da ipak pokušam s nekim drugim oblikom opuštanja. Posljednji sat joge na kojem sam bila bio je prije godinu dana i bio je tragikomičan, ali možda će mi ovoga puta bolje odgovarati. Jedna od onih djevojaka otprije ponovno ulazi u svlačionicu. Sigurno je zaboravila Motorolu. Okrećem se prema zidu od neugodnosti. "Oprostite?" kaže mi. Gledam je, lijepa je i neprirodno prirodna. Ima oko trinaest godina, ali izgleda kao da joj je dvadeset i jedna. "Mislim da si u pravu, ali gledaj, ne možeš biti van grupe. Ako si izvan, gotova si, ne zovu te više na tulume, podcjenjuju te, idu uokolo i govore da smrdiš ili donosiš nesreću, dakle prisiljena si biti u igri iako se ne zabavljaš. Možda je u tvoje vrijeme bilo drugačije, ali sada je ovako, nema nikoga tko bi te branio. Ja sam djevica, ali ispričala sam da sam to učinila na moru s dvojicom, inače me ne bi ostavile na miru, a Jessica je prava kučka, jednom je natjerala jednu od nas da kaže da uzima ecstasy umjesto nje." "Razumijem, ali reći ću ti jednu stvar, grupa na kraju i nije toliko važna jer u životu svatko trči utrku za sebe i ako nisi dovoljno čvrst i uravnotežen, izgubiš vlastiti identitet u nastojanju da zadovoljiš druge i završiš analiziranjem... Vjerujem da treba što više ostati vjeran svojoj prirodi jer, uvjeravam te, cijeloga života ništa drugo ne činiš nego tražiš ono dijete koje si bio prije negoli su te ’zarazile’ želje drugih." "Mislim da ne shvaćam." "Da, znam, teško je objasniti, ali da ti skratim, nastoj maksimalno uživati u svojim godinama, takvima kakve jesu, bez žurbe za odrastanjem. Zaboli te za Jessicu, bit će ih uvijek posvuda, puno je važnije kakav si unutra od onoga kakav si vani, iako ti to ovog trena može zvučati apsurdno." "U našoj školi nema ničeg što je važnije od izgleda." "Ali ne možeš izokrenuti svoju pravu prirodu. Ako ti se živo fućka za odjeću, cipele, šminku i dijetu, ne mogu ti se svidjeti samo da bi bila u grupi fantastičnih kučki... Oprosti, nisam htjela
~122~
uvrijediti tvoje prijateljice." "Pa, ionako je to istina, kučke su i drolje, ali svi im se dive." "Znaš što ću ti reći? Trebala bi se inspirirati velikim ženama koje su sve učinile same vjerujući u same sebe i boreći se bez straha protiv predrasuda i zahvaljujući njihovoj upornosti i njihovoj snazi, ovaj svijet postao je bolji. Niti jedna glupačica, tatina kći, nije ušla u povijest samo zato što se pojebala s cijelom gimnazijom." Gleda me osmjehujući se. "Znaš li da si izvanredna? Tvoja djeca sigurno su sretna što imaju mamu poput tebe." "Moja... Oh... Pa... Da, doista."
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Bob mi je po Tyleru poslao sto trideset dolara za jedan radni dan, cifru koja mi se učinila pretjeranom (ali dobro sam se suzdržala da mu to ne dam do znanja). Zapravo, svaka stvar koja zahtijeva vrijeme i brigu ima svoju cijenu i ne vidim zašto ne bih trebala dobiti svoju zasluženu zaradu. Više mi se isplati raditi kod kuće. Smetnje trudnoće povećavaju se umjesto da se smanjuju. Počinjem razmišljati da doniram svoje tijelo znanosti. Bol u leđima je stalan, apetit mi je promjenjiv i ne podnosim niti jedan kemijski miris, još uvijek slinim, iako povraćam malo manje, ali imam tamne mrlje po licu i stalno mi se jedu oblizeke koje više ne postoje, tipa Girella, Tegolino i Ciocori. U nedostatku boljega bio bi dobar i jedan mekani mandolat od pistacija s prelivenom čokoladom. Kladim se da kad bih pitala Angelinu Jolie ili Jennifer Lopez kako je prošla njihova trudnoća s blizancima, odgovorile bi: "Nikad nisam bila bolje!" Imam dojam da su svi ti simptomi ovdje jer "nemam nekoga tko me voli i tko bi sa mnom podijelio ovaj najvažniji trenutak moga života", ali to je samo dojam... Što još moram očekivati? Da iznenada izgubim svu kosu? Da počnem pričati neki jezik koji ne znam? Zove me Peter preko Skypea. "Dakle? Kako si? Od brata sam saznao sjajne novosti. Kako se čini, postaješ izvrsna kuharica!" "Tyler pretjeruje, kao i obično, ali istina je da sam se jako angažirala. Još uvijek moram puno toga naučiti, ali za prvi put doista nije bilo loše", kažem tapšući se po ramenu u znak ohrabrenja! "Čuj, Monica, htio bih ti zahvaliti na tome što činiš za Tylera. Napreduje, uči živjeti i čini stvari koje nikada do sada nije radio. Ispričao mi je da je vidio malenu i da ti pomaže u kuhanju i da ga nazoveš kad ti je potreban. Ukratko, ophodiš se s njim kao s normalnom osobom, a ne kao s retardiranom, kakvim su ga uvijek svi smatrali, počevši s profesorima u školi."
~124~
Osjećam da se raznježio. "Jako se osjećam krivim što nisam tamo, ali kako da promijenim cijeli svoj život? Oduvijek je bio moja najveća briga, odrekao sam se mnogih važnih poslova kako bih bio s njim, ali ako se odreknem onoga što volim raditi, osjećat ću se tako frustriranim i neuspjelim i mislim da mu neću biti od velike pomoći, a uostalom ako ja ne radim tko će ga uzdržavati? Ti si doista dragocjena u ovom trenutku, evo, htio sam da to znaš." "Zahvaljujem ti, kako god, Tyler je uistinu izvrstan momak, ne smatram ga retardiranim i puno je bolji od većine ljudi koje poznajem. Uz mene je kao pravi prijatelj i vrlo je osjećajan, a u ovom trenutku to mi je doista potrebno." Smije se. "Rekao mi je da si napravila kruh." "Da! Nisam mislila da ću ikada uspjeti. Ali naprotiv, bilo je lijepo, činilo mi se kao da se brinem o nekome." "Pravljenje kruha uči te strpljenju, smirenosti i koncentraciji. To je pravi-pravcati oblik meditacije, više od umjetnosti, a ti si u jednom tako delikatnom trenutku svoga života koji doista zahtijeva da ostvariš kontakt sa samom sobom što je više moguće. Čini mi se da nemaš baš mnogo oslonaca oko sebe osim ovoga nezgrapnog para koji čine moj brat i Pilar!" "Sva sreća da imam i njih!" "Brini se o sebi, Monica, čini to svim srcem, sjeti se da ne postoji važnija osoba na svijetu od tebe, misli na sebe i bebicu i nastoj proživjeti što bolje ove mjesece, iako si u teškoj situaciji. Ponekad u životu stvari dolaze u krivim trenucima, a ne kad ih trebamo. To je isto kao da želje prolaze kroz mnoge birokracije prije negoli se ispune, ali prije ili kasnije se ostvare." "Uvijek si tako optimističan..." "Postao sam takav griješeći. Uvijek sam imao previše povjerenja u druge, a malo vjerovao u sebe. Kombinacija koja može postati dramatična." "Nego... oprosti što te pitam... a tvoji?" "Moja majka živi u Brooklynu s Tylerom. Kukavna i egoistična žena koja me uvijek nastoji natjerati da se osjećam krivim, što je mačji kašalj za majku koja ima sinove. I nakon što sam se godinama trudio da sve funkcionira, shvatio sam da mi je bolje što je manje vidim." "Hmmm... da, i ja tako mislim. Potrebno je dvoje da bi stvari funkcionirale u bilo kojoj vrsti odnosa. Moja majka provodi život žaleći se i ja je ne podnosim." "Oh! Moja je bez premca. Štogod sam napravio, nikada nije bilo dobro. Ni moje školovanje, ni moji sentimentalni izbori, ništa, drugi su uvijek bili bolji od mene!" "Onda mislim da bi se trebale upoznati. Moja majka provodi vrijeme sipajući imena onih koji su ušli u dobar brak i uvijek je željela da se i ja skrasim. Kada sazna kako sam se skrasila, napravit će tragediju." "A tvoj otac?"
"Moj otac nikada nije bio previše prisutan, pa kao da i ne postoji." "Moj je otišao kad sam imao sedam godina i od tada ga više nisam vidio." "I nisi ga potražio?" "Potrebno je dvoje da bi veza uspjela, ne?" "Točno... Sada se moram ponovno baciti na posao ili mi moj šef večeras neće platiti." "Hvala ti još jednom, Monica... od srca." Skidam slušalice i prođem rukama po tipkovnici. Nekada sam htjela biti spisateljica. A bez lažne skromnosti, čak sam i napisala jednu knjigu, a onda je njezinih tisuću primjeraka uništeno u nekom dijelu Škotske. Mislila sam da je to bila prekretnica u mojem životu, ali onda je nešto krenulo nizbrdo. Sve je krenulo nizbrdo. Sada nema nikakvog traga mojoj knjizi, ni Edgaru nema traga, a ja čekam curicu koja bi mogla biti njegova. Kako bih voljela da nije njegova, strah me je da bi mogla naslijediti njegove fobije i njegove strahove, a sličnost bi me podsjećala na njega cijeloga života. Ali ako je Davidova, veća je vjerojatnost da ispadne kao one cure s bazena. Naravno, da je on odgaja postala bi egoistična gadura. A kad bi je odgajao Edgar, počela bi okretati flašicu u smjeru kazaljke na satu tri puta prije negoli je stavi u usta! Ni ja zasigurno nisam najbolja osoba na svijetu, ali barem nisam psihopat i na neki način moram uspjeti. Počinjem pripremati jelovnik za bar i mijesim drugi kruh, pridajući pažnju, kako kaže Peter, koncentraciji i mirnoći. Zapravo, to me jako opušta, mogla bih tako satima. Odlučila sam također tematski odrediti svoje menije. Danas ću napraviti meksički na bazi gazpacha i guacamole, kukuruzne juhe s kiselim vrhnjem i crnim grahom s čilijem. Svaki novi recept koji pripremam spremam u kompjutor kako bih kreirala bazu podataka za sve prilike. Zovem Tylera koji stiže u tili čas s obzirom da na katu ispod mijenja žarulje. Vrativši se, otprilike nakon sat vremena, donese novce od Boba i ovoga puta okruglih dvjesto dolara. Pojma nemam koliko se plaća catering u New Yorku, ali ako je ovo cijena na crno, znači da
~126~
košta sigurno puno, puno više! Ostatak dana provodim u proučavanju i osmišljanju novih recepata. Zapravo početna kupovina mahunarki, žitarica i začina bila je gotovo smiješna i obilno sam je isplatila. Moram pitati Petera gdje mogu kupiti svježe povrće i sireve po dobroj cijeni. Okušam se i u pripremi kolača bez šećera za koje sam sigurna da će ići ko ludi među frikovima opsjednutima linijom i također želim probati sokove od voća i povrća. Ne znam kako će Bob prihvatiti kad shvati da njegov bar za bivše mamurne rokere postaje trendy, super-zdrav bar, u punom njujorškom stilu. Otprilike u vrijeme večere čujem kako se Pilar vraća i provirujem glavu kako bih je pozvala da kuša nova jela. Gleda me nekako zabrinutim pogledom, kao da ju je strah da je netko sluša. Ništa čudno, s obzirom da je ona u pitanju. "Nazvao me tip koji se vratio svoja žena, sjećaš ga se?" "Kako ne." "Rekao da će doći na večera." "Dobro, pozovi i njega." "To nije dobra ideja, mora razgovarati sa menom, a kad hombre želi razgovarati, prisili da ga slušaš cijela noć dok ne kažeš ’da’ zbog očaj." "Želi s tobom ponovno započeti vezu, nije li to što si htjela?" "Ne, sada ga više ne želim, mi sviđa jedan drugi." "Aha, shvatila sam, dakle, hoćeš li večerati s njim?" "Ne, doći ću kod tebe, a ako on dođe, neću otvoriti." "A neka normalna veza, to ne?" "Ljubav nije za mene, draga Monica, više volim opasnost!" "Da... to sam i ja nekad govorila." Sjednemo i nakrcam stol s toliko jela da izgleda kao direktni prijenos showa Ready Steady Cook. Pilar koja nikada ne pretjeruje s komplimentima i, naprotiv, živo joj se fućka za sve, zdušno mrmlja na španjolskom nešto što ja uopće ne razumijem, ali s obzirom na brzinu kojom sve čisti moram zaključiti da joj se jelo dopada.
Moje mišljenje o vlastitom kulinarskom umijeću tako je strogo da bih najradije sve bacila. Tri puta grabi grah i dva puta juhu, pola štruce kruha nestaje s umakom, a torta pravi društvo svemu ostalom. Ma kojeg li zadovoljstva! Pitam se gdje joj stane sve to što jede jer je kost i koža. "Odlična si, tko te naučio kuhati?" "Ideju mi je dao Peter koji me je i uputio na proizvode koje moram kupiti, a Tyler mi je pomogao da počnem i onda..." pokazujem desetke kuharica uokolo po kući. "Moji komplimenti, moraš obavezno otvoriti restoran." "Kako da ne, samo to još nedostaje u New Yorku!" "Vjeruj mi, ako ljudi jedu mierda što kuhaju gdje ja radim, ti zaslužuješ nastati šef." U tom trenutku čujemo zvonjavu na Pilarinim vratima. "O Bože, on je, nemoj otvarati ta vrata." "Kako želiš." Zvoni previše uporno, kao da ne vjeruje da nema nikoga. "Pilaaar! Pilaaar! Otvori mi! Znam da si tu!" "Ako bude tako vikao, već će se policija pobrinuti da ga prođe volja da probudi cijelu zgradu." Gledamo se u tišini s određenom napetošću koja nas tjera na pi-pi, kao da se igramo skrivača. Srce mi jako tuče, čovjekov ton otkriva ljutnju i uopće mi se ne dopada. Nastavlja uporno lupati po vratima i dozivati tihim, ali stalnim i odlučnim glasom, kao da je uvjeren da će ona prije ili kasnije otvoriti. "Rekao sam ti da mi odmah otvoriš, neću otići odavde dok ne porazgovaram s tobom i znaš da se ne šalim." Pilar se histerično nasmije i udarim je laktom u rebra. Izgledamo kao dvije tinejdžerice koje se skrivaju u potkrovlju nakon što su grdno zabrljale. "Čuj, ovaj tip je malo agresivan ili mi se samo čini?" "Neee, digne malo glas, ali ga siempre smirim." Nakon pola sata odbačeni Pilarin ljubavnik još uvijek nije prestao lupati. Pitam se nisu li mu se zglobovi na prstima istrošili.
~128~
"Neumoran je. Da nije možda uzeo Viagru prije negoli je došao kod tebe?" "Vjerojatno..." "Daj! Koliko ima godina?" "Istina?" "Da." "Šezdeset i tri." "ŠTO?" "Šuti, inače te čuti." "Ali, starac je!" "Zreo je." "Bljak! Ne znam kako možeš!" "Sviđaju mi stari." "Postigla bi veliki uspjeh u staračkom domu." "Mogu ostati spavati kod tebe večeras?" "Naravno. Progoni nas. Sve dok mu ne splasne efekt tablete neće se smiriti." Nakon još jednog sata iščekivanja tiho se smjestimo u krevet. Okrećem se na bok i nedugo zatim osjećam kako mi se približava i stišće uz mene. "Pilar? Nisi valjda lezbijka, ha?" "Ne, nisam više!"
DVADESET PETO POGLAVLJE
Sutra ujutro čujemo Joea kako na silu "ispraća" nekoga u lift i prijeti mu da će ga izmlatiti jer je cijelu noć spavao na hodniku. Ničemu nisu koristile njegove isprike i govorancije da ga je pozvala Pilar, postao je nepoželjna osoba i neće više moći ući u zgradu. Izvukle smo se. Međutim, jutros bih voljela otići do Boba na ozbiljan razgovor o projektu. Za mene bi to postala valjana alternativa poslu i to nije za podcijeniti. Tako nikome ne bih morala polagati račune. Po prvi put u životu radila bih nešto svojim rukama, u doslovnom smislu. U baru, Bob me dočekuje s neočekivanom euforijom (tipična za bipolarce!). Na sebi ima majicu sa slikom Chipsa. Obasipa me komplimentima za napravljeni jelovnik tijekom tjedna i govori mi da je imao mnoštvo novopridošlih gostiju zahvaljujući dobrom glasu, što mu se već godinama nije događalo. Budući da su svi gosti službenici u uredima i trgovinama i svi su dobro obučeni, posramio se staromodnog lokala i sad ga namjerava cijelog obnoviti. "Novi život! Unesimo malo pozitivne energije! Oličimo zidove u narančasto, dapače svaki zid drugačije, jedan u žuto, drugi u zeleno, treći u crveno, mogao bih postaviti malenu fontanu u kut, voda koja pada opuštajuća je, i stvoriti jedan termalni ambijent, zapravo mogao bih staviti i pijesak na pod i praviti se da je Long Island..." "Hm, Bobe, ja sam presretna što te vidim tako ushićenog, ali mislim da bi bilo bolje mijenjati stvari jednu po jednu. Godinama imaš bar i najednom želiš otvoriti tibetanski beauty-centar. Hajdemo prvo osmisliti jedan projekt i poraditi na tome. Ja sam spremna kuhati za tebe, ali ne kao u restoranu. Barem ne u mojem stanju." "Zapravo, o tome nisam ni razmišljao..." "Zasada nastavimo ovako. Ja ću ti pripremiti jedan jelovnik na dan sa sendvičima i gotovim jelima, ti ćeš mi svaki put reći količinu i platiti mi troškove, a zatim tu je i moja... plaća." "Točno, koliko želiš?"
~130~
Uhvatio me nespremnu. Nemam pojma koliko vrijedi moj rad. "Na dan?" "Da, uključujući sate rada i sve ostalo." Nije trenutak da mu pokažem da sam neodlučna (kao što je opisano u svim priručnicima o djelotvornoj komunikaciji)... "Sto po danu?" "Samo za kuhanje?" "Da." "Okej." Prebrzo je odgovorio, mogla sam mirne duše tražiti i više. Nikada neću naučiti, prokletstvo! "Tyler će ti sve donositi ovdje i... mislila sam, s obzirom da je on bez posla, mogao bi dostavljati hranu po uredima: tko nema vremena spustiti se, mogao bi te nazvati i naručiti ručak za određeni sat i on bi im ga odnosio." Sad ću dobiti ili šakom u glavu ili poljubac u usta. Više bih voljela šaku. Zgrabi me za ramena i podigne me: "Pa znaš li da si jebena genijalka? Pa kako ti sinu takve ideje, jesi li diplomirala na Harvardu?" "Samo imam završenu klasičnu..." "Tratiš vrijeme. Rođena si za marketing, a usput, što misliš da promijenimo ime lokalu? Old Grinch zvuči tako... staromodno!" "Prvo pravilo: nikad ne mijenjaj ime lokala. Izlakiraj ga i promijeni namještaj ako želiš, ali nemoj mu promijeniti ime sve dok si ti tu. To je isto kao da promijeniš ime vlastitom psu. Kako onda možeš očekivati da ti se odazove?" "Točno, imaš pravo, kao uvijek." "Dobro, onda idem raditi i sve ću ti poslati za nekoliko sati." Izlazim s onim predivnim osjećajem kad se postigne ono što si želio. Bilo bi bolje da obavijestim Tylera da sam mu pronašla posao, mogao bi se i ne složiti. Počinjem nositi svoj trbuh s određenom ležernošću. Ponosna sam na njega i ne skrivam ga, a uostalom sada ga je već teško sakriti. Gledam se u stakla izloga i ne prepoznajem se više. Izgledam nekako drugačije, odgovornije i nekako sam manje u milosti i nemilosti cijeloga svijeta. Trudnoća mi je vjerojatno podarila određeni autoritet, sudeći po tome što me svi više cijene,
nude se da mi ponesu pakete i drže mi otvorena vrata lifta. Ulazeći u zgradu na stepenicama susrećem Joea. Nije miran nakon posljednjih događaja i zabrinut je zbog ugleda zgrade. Kad bi počeli uokolo govorkati da je zgrada začarana, cijena najma bi se utrostručila! Vidi me s vrećicama supermarketa zdrave hrane i ne propušta priliku zezati me: "Nemoj mi reći da je i tebe Peter zarazio manijom zdravog života!" govori dok u dva griza dovršava, veliki poput moje podlaktice, hot dog s majonezom. "Trebao bi i ti to probati", odgovaram namjerno se praveći važna. "Ne, ne, mene ne zanima linija, ja sam lijep i ovako, dapače sav moj šarm je u trbušnjacima!" i hvata se za šlauf na trbuhu. "Da si seksi, jesi, ali pitam se bi li radije vidio svoje unuke za života, kad se tvoja kći uda, ili iz urne smještene na njezinu kaminu." Promrmlja nešto i vraća se sjesti na svoje mjesto, s velikom poteškoćom.
Kao da je trudan trideset godina! Kod kuće odmah tražim neki recept za zamjenski hamburger, zdrav i hranjiv, i pronalazim ga: hamburger od slanutka i graha začinjenih s kardamomom i kuminom, kruh s pet žitarica i majoneza bez jaja. Vrlo jednostavno za pripremu. Zamotam ga u tanak papir i silazim mu ga pobjedonosno uručiti. "Što je to?" "Kušaj", kažem mu izazivačkim tonom. Otvara sumnjičavo omot. "Hmmm... nisam baš siguran." "Gle, organsko je, želiš li da ja prva probam?" Mršti čelo. "Žeže me u želucu, imaš li što protiv ako ga pojedem kasnije?" "A kako to da te žeže u želucu?" "Ne znam, već danima me ovdje boli." Pipa jetra i napravi bolni izraz lica. "Pa, nisam liječnica, ali otkada te poznajem uvijek sam te i isključivo viđala kako jedeš
~132~
čizburger, kinesku hranu, milk shake, pržena pileća krilca, pomfrit, crveni umak i Colu od višanja u bilo koje doba dana ili noći. Dakle, vjerojatno samo... umireš." "Ma što to govoriš?" "Samo je pitanje vremena. Zatim će ti kolesterol začepiti sve arterije i strefit će te infarkt i vjerojatno ću te ja pronaći. U tom će trenutku zatvoriti zgradu i zvat će istjerivača duhova, a ja ću reći da si to tražio, da sam te bila upozorila i svi će se složiti sa mnom da si imao gnusne prehrambene navike i završit ćeš u statistikama smrtnosti među velikim pretilcima s kojima država vodi rat, dakle, u neku ruku, smatrat će te državnim neprijateljem." "Zar doista mogu dobiti infarkt?" "Budeš li sretan — da. Barem nećeš biti svjestan, ali veća je vjerojatnost da dobiješ tumor na jetri ili gušterači uz sve ostale popratne komplikacije koje bi spriječile bilo kakav oblik liječenja jer zbog svog obujma ne bi izdržao anesteziju." Hvala kabelskoj! "Nisi ljubazna prema meni." "Niti si ti prema sebi. I ja sam do prije nekoliko tjedana jela to smeće, ali garantiram ti da sam sada kao nova, puna energije, uopće nisam umorna i koža mi je prekrasna." "A što je to što si mi donijela?" "Kušaj. Nisu alge, kunem ti se." Zagrize sendvič i dugo ga žvače, zatim proguta, gleda me i radi grimasu. "Uopće nema okusa." "Naravno, tvoje okusne bradavice godinama su uništavane hidriranim mastima i šećerima. Isto kao kad prestaneš pušiti. Potrebno ti je neko vrijeme da ponovno osjetiš mirise." "A od ovoga neću umrijeti?" "Zaista ne, ali pod uvjetom da ga ne podebljaš duplim sirom i majonezom." Odmahuje glavom, zatim otvara ladicu, s poteškoćom se naginje i pruža mi list papira i olovku. "Bi li napisala recept mojoj ženi? Stalno govori da bi mi htjela pomoći da smršavim, ali mene je strah da ću zauvijek morati jesti nezačinjenu salatu." "Ma ne, dovoljno je da jedeš zdravo i vidjet ćeš koliko ćeš kila izgubiti budeš li eliminirao rafinirani šećer, meso i sir. Ostalo ti ne može nego činiti dobro." "Ali ništa ne ostaje!" "I ja sam tako prije mislila, ali razuvjerila sam se." "Ozbiljno kažeš?"
"Napisat ću nekoliko recepata koje ti tvoja žena može napraviti za ručak. Ili ću ti ih ja pripremiti, uz naknadu. Kako želiš." "Za sada bih se okoristio svojom ženom. Barem će jednom biti zadovoljna sa mnom." "Okej", kažem udaljavajući se. "A, i pij puno vode, zaboravi gazirana pića." "Da, doktorice." "I ništa prženo, okej?" "Okej." "... i ne zaboravi stepenice, od sada pa nadalje." "Misliš da ih počistim?" "Ne, nego da ih koristiš!"
~134~
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Halo, mama?" "Reci mi." "Oprosti mi zbog onoga nekidan." Tišina. "U redu. Nemoj više misliti", odgovara nekako tužno. "Čuj... moram ti reći jednu važnu stvar, ali ne smiješ se ljutiti." Pa što to govorim, jesam li poludjela? Pa nisam valjda razbila vazu? "Slušam te." "Ja... sam... u..." "U... nevolji?" "Ne, u..." "U neprilici?" "..." "U Americi?" "U drugom stanju." Tišina. Tišina. Još uvijek tišina. "Mama, jesi li poklopila?" "Doista si rekla ’u drugom stanju’?" "Da." "A s kim?"
"Nije bitno." "Kako nije bitno?" prigovara uznemirena. "To je jedino što te zanima?" " Čini mi se važnim." "Zar nije važnije znati kako sam ja? Imam li problema, ide li sve u redu, na primjer?" odmah gubim strpljenje. "Moraš li uvijek biti agresivna?" "A moraš li ti uvijek postavljati uzaludna pitanja?" "Slušaj, Monica, ti me uvijek stavljaš u nezgodni položaj. Nikada ne znam kako razgovarati s tobom. Uvijek krivo shvaćaš ono što ti kažem, reklo bi se da to činiš namjerno!" "Nije da krivo shvaćam, nego mi ti nikada ne kažeš ono što bih ja voljela čuti. Nikada ne govoriš ono što bi jedna mama trebala reći." "Pa, žao mi je ako nisam majka kakvu si željela." "Evo, bila sam sigurna da ćeš izigravati žrtvu kojoj su svi učinili nažao! Je li ti ikada palo na pamet da postoje i drugi načini ponašanja osim ta jedina dva koja ti poznaješ: napadati druge i osjećati se progonjenom? Primjerice, može se preuzeti odgovornost i probati promijeniti ponašanje prema drugima i vidjeti rezultat!" "Dakle, drugim riječima, u svemu sam pogriješila i nisam sposobna preuzeti odgovornost", zaključuje sarkastičnim tonom. "Izvrsno, kao i uvijek, sve si shvatila. Čestitam ti, ti i ja se nikada nećemo slagati, ali ne možeš me optuživati da nisam probala." "Dakle, jesi li trudna ili ne?" "Ne, mama, samo sam se šalila. Htjela sam vidjeti kako ćeš reagirati. NARAVNO DA JESAM!" "I što namjeravaš?" "Što namjeravam? Pa čuješ li ti sebe? Nema gore izjave zbog koje se osoba koja ima problem, osjeća još usamljenije. Što namjeravam? Već sam u petom mjesecu, mama, razmišljam kako je nazvati!" "U petom si mjesecu? A što si čekala da mi kažeš?" "Čekala sam da te udaljenost promijeni, čekala sam da postaneš draga i puna razumijevanja, da mi daš dobre savjete i da prestaneš misliti na sebe. I kao što vidiš, prevarila sam se, ali ne brini, uspjet ću sama, kao uvijek!"
~136~
Poklopim bijesna kao ris. Malena se uznemirila i miče se. Prislanjam ruke na trbuh i nježno ga milujem. "Malena, to je bila tvoja bakica, jesi li sretna? Reci istinu, jedva čekaš da je upoznaš." TUP! AU! "Znaš što ćemo? Hajdemo probati tečaj joge za trudnice. Tako ćemo postati ’zen’ i nitko nas više neće raspiz... naljutiti, dušo. Mama koji put kaže riječi koje ne smiješ ponavljati, okej?" Centar joge nevjerojatno je kul. Na recepciji su sve manekenke iz agencije Elite, a ambijent je sofisticiran i tobože duhovan. Dućan centra vrlo je dobro opskrbljen i ima astronomske cijene. Prodaju mirisna ulja, majice kratkih rukava s logom centra made in Kambodža, knjige i DVD-e koji te poučavaju kako promijeniti život u tri koraka. Ulazim u dvoranu koja mi izgleda točno kao ona u kojoj su snimali Flashdance. Ogromna dvorana s dobro ulaštenim parketom, tamjan koji gori u svakom kutu ispod postera Sive i Višnua, ogromni prozori kroz koje prodire jako svjetlo i koji gledaju na Washington Square. Tu je još šest trudnih djevojaka i odgovarajući partneri. Suvišno je nadodati da sam ja jedina sama. Voditeljica, neka Julie, zrači vlastitom svjetlošću, malena je, s raspuštenom plavom kosom boje meda, širokih hlača, ljubičastim topom i lančićem oko vrata sa svojim imenom, kao onaj koji je izgubila Carrie kad je otišla živjeti u Pariz s Mihailom Barišnjikovim. Pita me je li tu i moj partner, ali joj odgovaram da je na poslu, što bi moglo biti istinito. Zamišljam kako bi bilo da uđem zajedno s Edgarom i Davidom i da na pitanje "Tko je otac?" u isti glas odgovorimo: "Ne znamo, još uvijek čekamo DNK test!" Polegne nas na gumenu prostirku kako bismo se opustili pet minuta, zatim počinjemo sa serijom pojednostavljenih pozicija i primjećujem svoju bijednu fizičku formu jer ne uspijevam dotaknuti niti koljena, dok ostale bez obzira na trbuh spretno dodiruju stopala. Julie traži od nas da pjevamo pjesme na sanskrtu, što mi izaziva smijeh, ali čini se da opušta bebicu koja prestaje udarati nožicama, i objašnjava nam važnost rada na međici kako bismo olakšali izlaženje bebe u trenutku poroda. Jasno da u dućanu centra prodaju specifično ulje. I dalje zaboravljam da ću jednog dana morati bolno porađati svoje dijete. Bolje je ne misliti o tome, puno je već što više-manje uspijevam prihvatiti sve ovo! Na kraju prelazimo na pranayama. disanje: sjedimo prekriženih nogu i dišemo dijafragmom koristeći naizmjenično nosnice.
Malo je čudno, vjerojatno je to zbog atmosfere, pjesama ili masaže čela uljem koju nam je Julie izvela na kraju, ali činjenica je da se doista osjećam bolje, lakše i mirnije. Moram se toga sjetiti kad sljedeći put budem razgovarala sa svojom majkom. Vraćam se kući i radim nabujke od buče, poriluka i prosa. Sada me više ništa ne sputava, u stanju sam skuhati bilo koji recept na svijetu. Nakon što sam pripremila košaru, zovem Tylera, ali javlja mi se njegova majka. Na trenutak ostajem zbunjena, nikada prije nisam razgovarala s njom. Čini mi se ljubazna, ali s nepoznatim osobama majke su uvijek ljubazne. I moja je na moje prijatelje uvijek ostavljala izvrstan dojam. Samo se sa mnom pretvarala u Cruellu De Ville. Ja ću biti jako simpatična mama i svi će mojoj kćeri govoriti da je presretna što ima tako mladu, modernu i susretljivu mamu. Razgovarat ćemo istim jezikom, uvijek ću je slušati, uvijek ću biti tu za nju i neće joj trebati tajni dnevnik koji ću ja obiti, kao što je činila moja majka da bi saznala je li se drogiram. Jednom sam čak unutar dnevnika napisala poruku za nju: "Znam da čitaš, trebala bi se sramiti!" To je nije spriječilo da nastavi s čitanjem. Nije li da svi roditelji kreću s dobrim namjerama, a onda pothvat odgoja djeteta postane tako težak da na kraju završi time da se zadovoljiš onim što si najbolje mogao, a to najbolje što si mogao ravno je potpunoj katastrofi ? Zar je zaista tako teško biti roditelj? Prestaje li se ikada brinuti za dijete? Kad bi mi jednog dana moja kći rekla da želi tetovažu ili kad bih je uhvatila da puši u kupaonici ili se ljubi s momkom, što bih učinila? Išamarala bih je i zatim joj oduzela motor, eto što! Izvrsno... Točno kao što su i moji činili meni... Zar ne postoji nekakav priručnik s uputama? Dobro, svaka stvar u svoje vrijeme. Imam neki osjećaj da će ovo dijete pomoći meni i mojoj majci da se zbližimo. Iako ona to sada ne želi priznati, uvjerena sam kako bi sve učinila da mi pomogne, ali s obzirom da je ponosna i poznato je da uvijek griješi pri odabiru riječi, rekla je sve ono što nije htjela reći i sada vjerojatno zove Ritu kako bi joj prepričala što se dogodilo, a onda će Rita nazvati mene i moliti me da ponovno nazovem svoju majku kako bi ona povjerovala da se ja njoj ispričavam.
~138~
Tako je oduvijek. Tylerova mi majka kaže da nije kod kuće, zadržao se u jednoj zgradi gdje obavlja sitne popravke i neće se vratiti sve do kasno navečer. To malo remeti moje planove jer nisam imala namjeru izlaziti. Vjetar je i dug je put s košarom i trbuhom, a i taksi košta previše. Pa da, koji vrag, tražit ću povrat novca, vrijeme je da počnem tražiti. A uostalom, čega se bojim? U najgorem slučaju reći će mi ne. Stižem u bar. Bob je iznenađen što me vidi i odlične je volje. Shvaćam to po natpisu na majici: "Lijepe noge! Kad se otvaraju?" Odmah to koristi kako bi me upoznao s novostima. Ukrali smo goste iz dva obližnja bara i vlasnici ostalih lokala stalno svraćaju zbog industrijske špijunaže... "Koji smijeh. Prave se da slučajno prolaze ovuda s malenim notesom i upisuju nazive jela, zatim gledaju unutra kako bi shvatili zbog čega je lokal tako poseban, ja izlazim i pozivam ih da uđu, a oni posramljeni bježe. Ne mogu dokučiti da si ti moj tajni sastojak, da znaju platili bi ti suhim zlatom!" Znala sam da sam malo tražila... "Onda mi daj povišicu prije negoli odem kod konkurencije!" "Krene li nam uistinu dobro, postat ćeš milijunašica!" "Nemoj mi to govoriti jer ću ti povjerovati!" Slažem na šank tepsije, zdjele i sendviče i opazim misterioznu spravu, neku vrstu ogromne sjeckalice za meso. "To je multipraktik, kao što si tražila. Svaka tvoja želja moja je zapovijed." "Bobe, to je silno, znaš li koliko sokova možemo napraviti? Brzo ćeš trebati nečiju pomoć, sam nećeš moći. Nije jednostavno kao točiti pivo, ali možeš ih duplo naplatiti!" "Znam, već sam vidio cijene. Čak sedam dolara za jedan sok od mrkve, naranče i ginsenga." "Dakle i ti se baviš industrijskom špijunažom!" "Učim se poslovanju. Moja žena Paola uvijek mi je spočitavala da ne znam raditi." "Nikada mi nisi pričao o svojoj ženi." "Ostavila me prije šest mjeseci. Poprilično je teško, nedostaje mi malena, ali sada se osjećam bolje. Vraća mi se volja za životom, zahvaljujući tebi."
"Mislim da ćemo morati razgovarati o toj povišici..." I taman da ću izaći kad grupica nevjerojatno feminiziranih momaka, sa savršenim obrvama, glatkim licima i isklesanim tijelima ulazi u bar. I ostajem paralizirana kada spazim da je jedan od trojice, onaj visoki, koji se smije najraspojasanije od ostalih i koji je obučen kao Beckham...
~140~
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
... DAVID. Ne mogu vjerovati. Ne želim vjerovati. "Mooonicaaa?! Pa... nije moooguuućeee!" vikne sklopljenih ruku. "Ne... nije", kažem odmahnuvši lagano glavom podignutih obrva. Nastavljam ga promatrati, skamenjena. Jebote, otkuda mu ovaj kreštav glas, zašto koristi sve te uskličnike i zašto tako jako maše rukama? "Dečki, ovo je Monica... moja prijateljica, Monica, ovo je Nathan, ovo je Chris." "Drago mi je." Stiščem ruku dečkima i doista ne znam što bih rekla. "Monica, što ti tu radiš? Nisi li bila u Rimu? Mogla si me obavijestiti da si u gradu. Nakon što nisi došla na dogovor, shvatio sam da me više ne želiš vidjeti i odustao sam. Iako sam doista trebao razgovarati s tobom." Nastavlja tim pretjerano zanosnim tonom koji ne prepoznajem, a niti je frizura više ona njegova. A ni odjeća. Okej, još uvijek je pravi komad, ali izgleda nekako drugačije. Odjednom kao da se prosvijetlio, sklopljenih dlanova ispred širom otvorenih usta: "Čekaj... Pa tttiii siii truuudnaaa!" Još uvijek nisam promijenila izraz lica niti poziciju od početka našeg susreta. Nastavljam se nadati da sanjam i da će uskoro zazvoniti budilica. "E da... trudna sam!" "Ma neee, to je ludo, s kim?" Bez imalo razmišljanja i bez okretanja unazad pokazujem palcem iza mojih leđa: "S Bobom." "To je... nevjerojatno! Uopće nisam mislio da si tip koji bi imao obitelj, vjerovao sam da ne voliš djecu, o Bože, ni ja ih ne volim", stiša glas, "da budem iskren, uopće ih ne podnosim...
brrr, ne tjeraj me da razmišljam o tome. Bome, odlučila si na brzinu... sigurno je vaša ljubav velika." Bob nije otvorio usta, hvala nebesima, ali shvatio je da nešto nije u redu, sigurno sam promijenila boju. "E da, velika ljubav, zar ne Bobe?" Primim ga za ruku dok pere čaše, on zbunjen na brzinu briše ruke, zatim svojim rukama mlohavo uzima moju. Gledam Davida ravno u oči: "Ne misliš li da mi duguješ neko objašnjenje?" David se obraća svojim prijateljima: "Nemate ništa protiv ako naručite uobičajeno za mene? Moram na trenutak razgovarati s Monicom." Udaljavamo se. "Uzimaš li kojim slučajem sendvič David ? Onaj s grčkom salatom?" "Obožavam ga... iako ima malo previše luka..." Kladila bih se. "Monica, slušaj, što se tiče onoga što se dogodilo između nas... Shvatio sam da je sve to agresivno ponašanje prema ženama proizlazilo iz činjenice što sam zapravo homoseksualac..." To mi tako otvoreno govori kao da mi priznaje da je postao romanist. "Ah, homoseksualac si... A kada si to primijetio? Posjetio te anđeo koji ti je nagovijestio tvoje skoro majčinstvo ili si imao neodoljivu želju da staviš pusb-up?" "Nije bilo lako, vjeruj mi. Uvijek sam mrzio gejeve, uvijek sam im se rugao, gadili su mi se, a onda sam shvatio... ili bolje reći, zahvaljujući drugima shvatio sam da ta homofobija nastaje zbog snažne privlačnosti prema muškarcima. Ta spoznaja bila je šokantna." "To objašnjava zašto je tvoja bivša žena toliko podsjećala na Matta Damona." "Da, zapravo sada kad o tome mislim..." "I što nakon deset godina hodanja nisi primijetio da je lezbijka." "Da, i o tome sam razmišljao... Cijeli se život pravim kao da nije ništa da se ne bi razočarala obitelj." "I tako si se prosvijetlio..." "Neko vrijeme vodio sam neku vrstu-dvostrukog života zbog kojeg sam se gadio samom sebi. Pred starim prijateljima morao sam glumiti da mi se sviđaju žene, a navečer odlaziti bariti u gej-barove, sve dok nisam upoznao Chrisa koji mi je otvorio oči..." "A kako je to prihvatila obitelj?"
~142~
"Chris i ja namjeravamo otići živjeti u Španjolsku." "Razumijem, otvoren mentalitet..." "Jedan skandal mogli su podnijeti, ali dva..." "Dakle, sada se osjećaš dobro." "Gle, Monica, bilo je to teško prihvatiti, a i ’autanje’ je bilo vrlo teško, ali Chris mi je jako pomogao i vrlo delikatno mi dao do znanja koja je moja istinska priroda i sada, ne možeš ni zamisliti kako se osjećam. Slobodan sam, konačno sam ja i sada ne želim ništa drugo nego živjeti svoj život punim plućima, bez obaveza i nadoknaditi sve izgubljeno vrijeme." Oči mu se sjaje, a ruke su mu stalno u pokretu! "Dobro... ako si sada sretan..." "Silno sam sretan, Monica, oprosti mi ako sam se ponio loše prema tebi, ali... to nisam bio ja, razumiješ, zar ne?" "Nemam izbora. Nadam se da si se ispričao i svima ostalima koje si zeznuo." "Zapravo, ti si prva kojoj se ispričavam, ali znaš, to nije nešto što sam namjerno učinio, bio je to prije oblik obrane", izjavljuje sliježući ramenima. "Prije bih rekla, unaprijed smišljena", odgovaram ljuće nego što bih voljela, "navaljivao si pozivima, došao za mnom na Azurnu obalu da bi me povalio i jutro poslije ostavio tamo samu." "Ali ostavio sam ti naušnice!" odgovara uvrijeđeno. "Naušnice? Pa što misliš, da su dovoljne da naplate takvo poniženje? Pa nisam ti ja kurva!" "Sada pretjeruješ, jesi li htjela nešto drugo? Sat, možda? Nisam dobro poznavao tvoj ukus i nisam mogao znati..." "Sat?" zgrabim ga za kragnu košulje, gesta zbog koje ostaje preneražen i ustukne uznemiren. "Prokleti gade, govno jedno, ti si najegoističnije biće koje postoji na licu zemlje. Sramota za bilo koju kategoriju, bilo kao muškarac, bilo kao gej, muž, sin ili prijatelj, ti si egocentrična kukavica koju boli kurac za sve, koja nema srca niti osjećaja. Uvrijedio si me, ponizio i povrijedio samo zbog užitka da to učiniš, samo da bi se još uvijek osjećao muškarcem", počinjem jecati. Bob se umiješa i nježno me uhvati za rame. "Smiri se, Monica, doktor ti je rekao da se moraš odmarati... Oprosti joj, znaš, to su hormoni." "Kurac, hormoni, Bobe", provalim, "ne drži me psihički nestabilnom. Ne znaš što je on meni napravio i tko zna kolikim drugim ženama, ali potpuno je govno iznutra pa sam sigurna da se njegovo ponašanje neće promijeniti niti prema muškarcima", zatim se obratim Davidu, "Bio si govno kao ’hetero’ i ostat ćeš govno kao gej!"
David kao da će mi odgovoriti, ali shvaća da sam u pravu i na svu sreću šuti. "U redu, Monica, bilo je zadovoljstvo vidjeti te. Budi dobro i sretno s..." pokazuje moj trbuh, "da, sve u svemu... vi... Dečki, idemo?" Dečki pozdravljaju zbunjeni i slijede ga. "Čini mi se da smo upravo izgubili tri gosta", mrmljam brišući suze. "Pa što se dogodilo, hoćeš li mi objasniti? Zašto si se naljutila na tog tipa?" "Zašto? Jer je moguće da je otac moje bebe." Ispadne mu vilica. "Taj histeričan ženskasti homoseksualac?" "Da... Ali prije pet mjeseci to još nije bio." Bob sjeda preneražen i rukama prelazi po licu. "Nemoj mi reći... A ja sam mislio da sam najjadniji na svijetu jer je moja žena otišla." "Ne kaže se uzalud da uvijek ima onih kojima je gore." "I jesi li mu rekla da je dijete njegovo?" "Ne, jer nije sigurno da jest, i jer ne želim idiota takve vrste pokraj svoje kćeri. Jesi li čuo kako razmišlja? Mrzi djecu i želi se preseliti u Španjolsku kako bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, lijepo konstruktivno razmišljanje. Jako mi je žao Chrisa, ali... svakome njegovo, ja sam već svoje dala." "Ne mogu te kriviti." Bob mi se smiješi pokazujući razumijevanje, a potom ustaje i pravi mi sok od naranče. "Znaš li da mi je maloprije bilo drago što si me predstavila kao svog muža?" "Bio si prvi muškarac nadohvat ruke." "Ne, kažem ozbiljno, ti si jedna jako sposobna djevojka, draga, i u govnima si, ja sam sam, također pomalo u govnima, pa sam mislio ako je tebi to u redu, mogli bi... ne znam... biti skupa?" Počnem se smijati: "Nudiš mi da se udam za tebe kako bih dobila zelenu kartu?" "Glupa ideja?" "Ne, nije, zapravo nije. Mnoge bi žene to prihvatile, ali ja, možeš misliti da sam luda, ja još uvijek vjerujem u ljubav i dok je ne pronađem ne želim više prihvaćati kompromise." Bob zamišljen gleda u ruke. "Da, zapravo to što govoriš jako je lijepo, ali, znaš, ljubav
~144~
svejedno prođe, prije ili kasnije, stoga može se početi od dna i uzdignuti!" "Ta tvoja teorija je zanimljiva, ali mi se uopće ne volimo, bilo bi pretužno." "Ne volimo se sada, ali poštujemo se, a jednoga dana bismo se zavoljeli." "To je meni premalo, Bobe. Potreban mi je muškarac kojem mogu slijepo vjerovati, koji će voljeti mene i moju malenu, koji će me štititi, koji me neće prevariti, koji će biti iskren. Lako ćemo ako je ružan i ako ne pliva u novcu, sve dok je uravnotežen i stabilan." "Samo to?" "I koji će se smijati mojim provalama!" "Ne znam postoji li netko takav." "Nastavljam se nadati da postoji, iako ga još nisam srela. Moja je pogreška do sada bila ta što sam se zadovoljavala mrvicama ljubavi iz straha da ne ostanem sama, ali sada kad sam vidjela da odlično uspijevam sama, bez obzira na najgora poniženja, neću se više nikada zadovoljiti ’šepavim konjem’! Sve u svemu, hvala ti na ponudi. Budem li jednog dana očajna, doći ću te potražiti." "Možda tog jednog dana pronađem ženu svog života." "Ja ti to želim." Izlazim iz bara sa svjetlošću kasnoga popodneva koja boji zgrade u crveno. Prekrasna je kasnoproljetna večer, u zraku se osjeća miris mora i na mahove kebaba, ljudi izlaze iz ureda i slijevaju se u lokale u malenim grupama, turisti stoje u redu ispred kazališta, taksiji prolaze strelovitom brzinom, parovi vode pse u šetnju zajedno s djecom, limuzine sa zatamnjenim staklima tiho prelaze raskršća dok neki tip preobučen u jastoga reklamira restoran. To je New York i ja ga zbog toga volim. Još uvijek sam malo smušena, ali s nekim čudnim osjećajem pronađene stabilnosti, kao da sam posložila važan djelić slagalice. Znam da činim prave stvari za sebe i bebicu. Od sada pa nadalje bit će samo bolje za nas. Pomilujem trbuh. "Malena, možda je to bio tvoj tata, a možda i nije... Jedan udarac ako ga želiš ponovno vidjeti, a dva ako ga ne želiš više vidjeti." TUP! TUP!
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Ponovno sam kod doktorice Parson. Želim je obavijestiti o posljednjim događajima. Imam osjećaj da očekuje nove spektakularne događaje kad dođem, kao da gleda svoju najdražu sapunicu. Sigurno me smatra nekom vrstom "pauze za kavu"! Prepričavam joj apsurdan susret s Davidom. "Ne mogu shvatiti kako je, preko noći, najheteroseksualniji muškarac na svijetu, prvi kojeg sam uistinu voljela, postao gej. Razumijete li? A mogao bi biti i otac djevojčice!" TUP! "Au!... A možda i ne." "Jesi li sigurna da si ga doista voljela?" Razmišljam na trenutak. "Po svojoj ljubavnoj ljestvici, da... ali... sada više nisam toliko sigurna." "Kakva je bila vaša priča?" "Hmmm... On je bio s jednom drugom, kasnije se njome oženio, ali odmah se razveo. Ja sam s njim izišla možda tri ili četiri puta i više-manje uvijek skrivećki." "Nadala si se da će ostaviti djevojku?" "Da, nadala sam se." "A da ju je ostavio, misliš li da bi bio s tobom? Je li ti to obećao? Je li to bila priča bazirana na čvrstim temeljima? Želim reći, jeste li imali iste afinitete, jesi li mu pričala o svojim problemima, je li bio uz tebe kad si ga trebala? Jeste li sanjali o zajedničkom životu? Jesi li ga dobro poznavala? Jesi li poznavala njegovu obitelj, mjesto gdje je radio..." "Ne, ništa od toga..." "Dobro, barem smo razbistrili da vaša priča nije bila ljubavna priča. Dapače, da to vaše uopće nije bila priča. Sada možemo prijeći na razmatranje homoseksualnosti."
~146~
Na trenutak namrštim čelo. Doista se osjećam kao Crvenkapica koja susreće vuka preobučenog u baku. Zar sam doista vjerovala da je to ljubav? Tako sam slijepa da ne vidim kada me netko iskorištava ili obmanjuje? "O čemu razmišljaš, Monica? Sve u redu?" "Da, samo sam se pitala kako to, bez obzira što ja sanjam čovjeka s određenim osobinama, uvijek nabasam na one koji me šutiraju?" "Što ti misliš, koji je razlog?" "Ma... ne znam. Možda zato što smo mi žene sklone razumijevanju i podnošenju. Možda zato što smo sve potencijalne majke i imamo beskrajno strpljenje i naginjemo tome da shvaćamo muškarce koje izabiremo kao sinove o kojima brinemo i kojima opraštamo?" "Ima puno istine u tome što govoriš, ali sjećaš li se kada si došla ovdje prvi put? Bila si uplašena žena koja se nije voljela. Sada se, naprotiv, trudiš, pokrenula si lokal, osmislila zanimanje i sve činiš sama u gradu koji nije tvoj i u kojem je vrlo teško živjeti. Deset tisuća milja si od one Monice koja si bila. Uistinu sam vrlo ponosna na tebe." Zacrvenjela sam se kao da me je profesorica pohvalila pred svima. "Stvarno?" "Apsolutno da. Organizirala si se nabolje i uspijeva ti. Činjenica da je David otkrio da je gej ne bi te trebala toliko uznemiravati. Ti ga ne voliš i njegovo seksualno opredjeljenje tebe se više ne tiče. No, moramo se suočiti s činjenicom da bi on mogao biti otac tvoje kćeri." TUP! Au! "Želiš li mu to reći?" "Niti mrtva!" "Jesi li dobro razmislila?" "Naravno da jesam. Također mi je rekao da mrzi djecu, shvaćate li? Vidi me trudnu i kaže mi da mrzi djecu, a možda je ovo dijete koje nosim u trbuhu njegovo." TUP! Au! "Baš ti je to rekao?" "S puno više zanosa, ali to je bio smisao. Odlazi se zabaviti u Španjolsku bez ’ozbiljnih
obaveza’", oponašam navodnike, "i nadam se da se više nikada neće vratiti, opasnost je za društvo." "Slušaj, Monica, ne bih to trebala reći zbog profesionalne etike, ali... da sam na tvom mjestu i ja bih to isto učinila." "Stvarno?" Ovo je kao da mi je profesorica dala peticu! "Nisi ni minute mislila na novac koji bi mogla dobiti ako dokažeš da je on otac, upustivši se u parnice bez kraja! Ti pokazuješ ogromno dostojanstvo koje rijetko viđam kod svojih pacijentica koje tjeraju inat protiv svojih bivših muževa od kojih zahtijevaju alimentaciju i u potpunosti izgube svoje živote i živote svoje djece. Toliko su opsjednute jalom i mržnjom." Moje samopoštovanje dobilo je neočekivani uzlet. "Nastavi tako, Monica, izvrsno napreduješ, zakaži termin kad ti zatreba." Ustajem i stišćem joj ruku. "Puno hvala, Louella." "Hvala tebi, Monica." Izlazim ohrabrena njezinim riječima kao nikada do sada. Nazvala me "ženom", a ne djevojkom ili djevojčicom ili nepromišljenom kao što se ja smatram dobrim dijelom života. Rekla je da postajem odgovorna i da imam dostojanstvo. U glavi ponavljam riječ "do-sto-jan-stvo" koja zvuči kao glazba za moje uši. Nikada nisam voljela Davida. To nije bila ljubav. Nije joj sličilo ni izdaleka. Zapravo, da je naša priča bila film, stalno bih ponavljala naivnoj protagonistici: "Probudi se, glupačo, zar ne vidiš da te vuče za nos? Zar si slijepa pored zdravih očiju ili što? Zaslužuješ puno više! Ostavi toga nevjernog gada!" Kako bih proslavila, poklonit ću si jednu lijepu baršunastu ružičastu trenirku marke Juicy Couture iz Bloomingdalesa. Košta koliko nekoliko dana rada, ali... zaslužujem je. Kasnije, s mojoj papirnatom smeđom Big Size vrećicom, odlazim u industrijsku špijunažu u Whole Food Market kako bih kopirala nove sendviče za Boba. Sigurno ću ponoviti onaj s kremom od kikirikija i banana, vrlo američki, te onaj sa šparogama, gljivama i krumpirima s ružmarinom. Da su to bile školske zadaće, bila bih najbolja u razredu.
~148~
Ulazeći u kuću, Joe me malo zbunjen zaustavlja na stepenicama. "Bok, Monica, čuj... sjećaš li se onoga neki dan kad si mi dala onaj sendvič?" "Da? Imao si problema?" odgovaram uznemirena. "Ne... to jest, recept, dao sam ga svojoj ženi, ali... ispalo je odvratno, samo joj to nisam mogao reći jer bi se uvrijedila pa sam te htio zamoliti ako bi mi mogla pripremati ručak, ja ću ti naravno platiti, a ono što pripremi moja žena dat ćemo Pilarinom mačku." "Bit će mi veliko zadovoljstvo, Joe. Pripremat ću ti svaki dan ručak i također nešto što ćeš moći grickati za vrijeme dugih sati rada i kunem ti se da ćeš biti kao nov, a tvoja žena toliko sretna što ti je pomogla smršaviti da ćeš je morati odvesti na drugi medeni mjesec." Kao da nas je čuo, mačak-čudovište sjedi ispred mojih vrata. Ima nečega zlokobnog u njemu zbog čega se ne osjećam lagodno. Jadan, nije njegova krivica, ali bez i jedne dlake i s ovim ušima... Čim me vidi kako dolazim potrči prema svojim vratima i počne grepsti objema šapama poput opsjednutoga. Očito je Pilar već izašla, kasneći kao uvijek, i on je ostao vani i sada mijauče na sav glas. Razumijem ga, i ja bih bila bijesna kao ris kad ne bih mogla ući u kuću a da nije moja krivica. Približavam se vratima kako bih pokucala, ali po nečemu zaključujem da nije pravi trenutak: jecanje, uvrede na španjolskom, zvuk šamara (ili biča), ponizna moljakanja, cmizdrenje... "Dragi mačku, da sam na tvom mjestu ne bih se tako žurila ući. Riskiraš da postaneš sadomazo pomagalo i ne želim razmišljati kako bi im mogao poslužiti! A ima li Viagra učinak kakav kažu, dobro bi učinio kad bi se smirio!" Budući da ova zgrada izgleda kao đenovska luka, evo izviruje i Tyler. "Došao sam popraviti Pilarin umivaonik. Trebao sam doći jučer, ali nisam uspio." "Evo, napravi nešto, dođi popraviti moj koji sigurno jače curi, a onda ćeš mi pomoći pripremiti jelovnik jer već debelo kasnim." "Da, doći ću poslije kod tebe, ali sada moram ići kod Pilar koja ima začepljen umivaonik." "Garantiram ti da njezin umivaonik nije uopće začepljen", inzistiram, uzmičući kako bih spriječila da se previše ne približi vratima, da ga ne uhvati infarkt baš sada kad je počeo nekako rasuđivati o mojoj mističnoj trudnoći. Ali kada Tyler nešto utuvi u glavu, ne možeš ga odgovoriti ni topovskom paljbom pa počnem jako kihati. "Jesi li dobro?"
"Neee... alergija na mačka, možeš li mi donijeti čašu vode? Pričekaj da pronađem ključeve." Ali dok ja kopam po torbi on me nastoji preteći. Kad je takav, dođe mi da ga ispljuskam, ali zašto je tako tvrd? Zgrabim ga za majicu i odvučem daleko od vrata sobe za torturu: ne bi preživio kad bi vidio Pilar u kombinezonu od lureksa sa svjećicom u jednoj i klemama za akumulatore u drugoj ruci! "Hej, znaš li onu Mikinu pjesmu koja ide: Relax take it eaaasy... cause there’s nothing that we can do... Daj, pjevaj sa mnom... take it eeeaaasyyy na na na na na na na na na na na..."
Improviziram ples u hodniku i dajem najbolje od sebe izvodeći famozni moomvalk, koji izvrsno ide po tapisonu, i Snoopyjev ples koji je s trbuhom pravi show. Tyler ne razumije što ja radim, ali smije se, a ja osjećam da se curica prekobicava. Bože, kako je teško biti mama! "Smiješna stvar nikada nikoga nije ubila", uvijek je govorio moj djed, i sva sreća jer bi već odavno bila mrtva. Konačno pronalazim ključeve i iskoristim njegovu rastresenost kako bih ga odvukla unutra i poštedjela ga nove traume. Naravno da se i mačak uvuče zajedno s nama i sada ne znam kako da ga držim podalje od sebe jer kao uvijek, jedini način prizivanja pažnje neke mačke je da je se ignorira. Nakon pola sata skakanja s kauča na stolicu, čujem Viagrin glas kako pozdravlja Sado-Pilar. Pitam se kako će mimoići Joeov nadzor, i zapravo, nakon nekoliko sekundi, po urlicima jadnika, shvatim da nije uspio. Znala sam da će s primjerenom prehranom biti okretniji i spremniji! Pojavimo se na hodniku kako bismo bolje čuli i vidimo Pilar na vratima stana, u kućnoj haljini, koncentriranu na rašpanje jednog nokta. "Ne brinite, sviđa njemu da ga tuku!"
~150~
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Nisam čula Petera već nekoliko dana i nedostaje mi. On mi je nekako poput starijeg brata kojeg sam htjela imati, koji bi me štitio i opraštao kada dobro zabrljam. Izgleda da je nevjerojatno zauzet organizacijom Bio Farme... Pitam se kako se organizira jedna Bio Farma u Novom Zelandu! Želim mu prepričati novi Davidov život, ali bojim se da će mu se tip svidjeti, a onda kad se vrati, bit će zajedno. Ne bih podnijela prizor njih dvojice kako se ljube na kauču. Brrr... koja grozna pomisao. Ne, ne na ovom kauču, nisam moderna do te mjere. Joe je vrlo cijenio faširance zapečene u pećnici s finom koricom, grahom, kaparima i zobenim pahuljicama. Također sam ga opskrbila količinom mrkve i celera dostojnom jednog bulimijskog zeca, tako da uhvati li ga popodne ludilo ne otrči u deli na uglu po uobičajeni kubanski sendvič s kobasicama, grahom i duplim sirom. Moja mama šuti, kao što je bilo za očekivati, a s obzirom da šuti i moj otac, pretpostavljam da mu nije rekla ili ako je, zamolila ga je da se pravi da ne zna i čeka da mu ja to kažem. Koja je gnjavaža imati rastavljene roditelje. Djecu, uz poklone i obilaske, koštaju više što se tiče telefonskih poziva. Sudac bi trebao predvidjeti naknadu za djecu u slučaju rastave. Trebao bi uzeti u obzir trajnu moralnu štetu — nepovjerenje u međuljudske odnose, povišen postotak pogrešnih odnosa, osjećaj krivnje za vrijeme nametnutih proslava — kao i onu jednostavno praktičnu jer se sve mora raditi dva puta. Ali sada imam o čemu razmišljati: kako započeti s planovima za rođenje malene. Za sada imam samo kolijevku modela Sv. Josipa. Nemam ni pidžamu ili vunene ružičaste papučice. Ali ono što mi naročito nedostaje je ime. Dolaze mi na pamet mnoga, ali nijedno mi se doista ne dopada. Trebalo bi biti neko pobjedničko ime, jednostavno za zapamtiti na svim jezicima, tipa Monica (iako to od mene nije stvorilo pobjednicu, vjerujem). Neko ime kao Hillary, Oprah, Angela ili Barbara, koje pobuđuje povjerenje i poštovanje,
nikako egzotično ili komplicirano, ali ni prebanalno. Objesit ću dolje na ulazu papir kako bi stanari mogli napisati svoja najdraža imena, tek tako zbog istraživanja. U međuvremenu međuvremenu zovem brzinski Petera Petera preko Skypea. Zvoni u prazno i ne odgovara mi. Sigurno je zaista super-zaposlen. super-zaposlen. Poslat ću mu e-mail. Dragi Peter, uspjela sam, ne znam kako, staviti na dijetu Joea i sada sam zadužena za pripremu njegova doručka, ručka i užine. Ah, ah, znam, pitat ćeš se kako sam uspjela, i mogu ti samo reći da sam primijenila bespoštednu bespoštednu metodu uvjeravanja! uvjeravanja! Trebala bih još nekoliko tvojih smjernica oko sladila umjesto šećera i kako uzgajati klice u kući. A ako bi me mogao jednu jednu od ovih večeri večeri nazvati da ponovno probamo probamo duboko duboko opuštanje, bila bih ti zahvalna! Zbog posljednjih novosti novosti koje su su se zbile spavam spavam malo uskomešano. uskomešano. Ništa strašno, ne brini, to jest ništa strašno po tebe, po mene malo uznemiravajuće. Ukratko, Ukratko, ostavi to, kad me budeš nazvao, objasnit ću ti usmeno. Dakle, bok. Bok, bok! M.
Dok zalijevam devet kaktusa (dobro, osam jer jedan nije izdržao moju indiferentnost), zazvoni moj mobitel. Gotovo više ne prepoznajem melodiju. Odgovaram bezočno s jednim "Halo" na talijanskom, ni ne znam zašto. Na liniji su užasne smetnje, zacijelo zacijelo je moja majka ili moj otac. "Halo?" nastavljam na talijanskom, možda je moja baka. "Monica?" Osjećam da me poklopio ogromni val. Na leđima osjećam trnce, malena se iznenada pomiče, možda potaknuta mojim osjećajima, počinje me oblijevati hladan znoj. "E... Edgar?"
~152~
"Da, Monica, ja sam." Slijedi duga tišina. Nemam spremne riječi, željela sam ovaj trenutak tako dugo da sam sada potpuno nespremna. nespremna. Trbuh mi se steže od uzbuđenja, a srce samo što ne eksplodira u prsima. Ne uspijevam ni ni disati. Šumovi u pozadini otežavaju shvaćanje onoga što govori, ne želim izgubiti i zgubiti niti jednu j ednu riječ. "Nedostajao si mi", jurnem mu reći. Tišina, ponovno. "Čuješ li me, Edgare? Puno si mi nedostajao." Drage volje zaboravljam njegov hitri brak. Bilo tko može pogriješiti. Zove me, mene traži, znala sam da me nije mogao tako brzo zaboraviti. "Monica... moja mi je majka rekla da si me tražila." "Ne, zaista te nisam tražila, to jest željela sam saznati gdje si, ali ona je mene m ene nazvala." "Rekla mi je da dosađuješ telefonskim pozivima i da si je prisilila da ti kaže gdje sam", njegov ton je hladan i neprijateljski. "Ali... Edgare, uopće nije bilo tako..." Bože moj, nemoćna sam, ne mogu iskaliti svoju mržnju urlajući jer ako poklopi neću ga više čuti, "... ona je mene nazvala, kunem ti se." "Da, kako želiš, slušaj slušaj me dobro jer ovo je moj prvi i posljednji poziv. poziv. Želim da me zaboraviš, kao što sam ja zaboravio tebe. Naša priča bila je velika pogreška. To nije bio moj život, to nisam bio ja i želim zaboraviti čitav taj period. Dapače, želim ukloniti čitav svoj život sve do dolaska ovdje. ovdje. Onaj Edgar više ne postoji. Mrtav je i zakopan. zakopan. Dakle, ni ti ne postojiš postojiš za mene. Ne usuđuj se više uznemiravati moju majku ili mene ili bilo koga, je li ti jasno? Radi što želiš od svog života, ne zanima me, s tobom sam završio." Klik. Bože, Bože, Bože... Ne. Osjećam da ću umrijeti. Nije se moglo zaista zaista dogoditi. Nije moguće. moguće. Tko je to bio? Ne može biti on. on. S tim glasom punim mržnje i gnjeva. Očajnički plačem ljuljajući se naprijed-nazad, ponavljajući: "Ne... Ne... Ne... Ne." Bol koju osjećam u sebi neopisiva je, luđačka, l uđačka, nečovječna, nečovječna, neću je uspjeti podnijeti. Strah me je da bi ova moja moja okrutna patnja mogla nauditi malenoj. malenoj. Rukama držim trbuh dok jaučem bez prestanka, kao da je kristalna kugla koja bi se svakog
trena mogla razbiti. Ustajem i širom otvaram prozor, prepuštam se vjetru. Dišem punim plućima. Dugački, duboki udisaji. Željela bih se izderati iz sveg glasa, glasa, uzeti tri Xanaxa i jednu bocu bocu vina, popušiti dva džointa i kutiju cigareta i spavati danima, ali ne, sada to ne mogu učiniti, neću moći više to činiti, moram biti nepomična, mirna. mirna. Nepokretna. Ako sam nepokretna, bol će nestati. Kao kad se oko tebe vrti morski pas ili kad te vuk želi raskomadati: ako se ne mičeš, ne napada te. Zašto... Što sam mu učinila? ŠTO SAM MU JEBEMU TOLIKO GROZNO UČINILA? On i ona prokleta gadura od Margareth. Sve je to nesporazum, jebeni nesporazum, nesporazum, a ja mu m u to ne mogu objasniti. A ako je curica njegova? TUP! Ovoga puta udarac je vrlo jak i ostavlja me bez daha. "Žao mi je, dušo, žao mi je, nemaš tatu, nemaš ga, žao mi je", govorim joj kao da je vidim, "željela sam da barem jedan od njih bude vrijedan, ali nije tako, žao mi je, sve je moja krivnja... glupača sam, glupača, glupača..." Moj mobitel ponovno zazvoni. Javljam se bez razmišljanja gotovo nadajući se da je opet on, da je došao k sebi, da će se ispričati što je bio tako nemilosrdan. "Mon "Monic icaa ?" "Mama..." "Dušo, što se dogodilo, zašto plačeš?" "Mama..." počnem nekontrolirano plakati. "Ljubavi moja, molim te, nemoj tako, brineš me, reci mi što ti je, razgovaraj, molim te." "Nazvao "Nazvao me je Edgar i rekao rekao mi je da ga više nikada nikada ne tražim, tražim, da me me je izbrisa izbrisaoo iz svog svog života, života, da je Edgar Edgar kojeg sam sam ja upoznala upoznala mrtav.. mrtav..." ." "O, sveti Bože, ali... je li on slučajno otac djeteta?" "... Da", beskorisno je ispričati ispričati joj cijelu priču, i ovako je već dovoljno ponižavajuće. ponižavajuće.
~154~
Uzdiše. "Dušo moja, smiri se, tvoja mama je tu. Sve će biti dobro, vjeruj mi, sve će biti dobro, vidjet ćeš da će se vratiti." "Ne, mama, neće se nikada više vratiti, nikada više, a ja ne znam niti gdje je." "Ali jesi jesi li mu rekla da da si trudna?" trudna?" "Ne, nije mi dao vremena..." "Nazovi nekoga na informacijama. Postoje ispisi poziva, ne? Pa ne može netko samo tako nestati, u današnje vrijeme svima se može ući u trag, to se zna!" "Ne, mama, ne... ne mogu... i znaš što ću ti reći? Ne želim i tako je dobro", počinjem počinjem osjećati nekakvu neočekivanu snagu kako izvire u meni, "ne želim da zna. Ne želim više nikada imati posla s njim ili muškarcima poput njega. Ne želim nikada više biti ponižena, mama, dosta. Dovoljno sam pretrpjela u svom životu i uvjeravam te da sam dovoljno jaka da dalje idem sama!" Začudim se snazi svojih riječi. "Dušo moja, ti si najbolja od svih. Uvijek sam to znala, i sve će se srediti, vidjet ćeš. Ja sam s tobom. Želiš li da dođem tamo? Mogu otići u agenciju i rezervirati let." "Ne, mama, ne, smiri se. Pomogla si mi više nego što možeš zamisliti, vjeruj mi", brišem nos. "Dobro si? Trudnoća dobro napreduje? Jesi li obavila preglede? Jedeš li dovoljno? Zabrinuta sam za tebe." "Da, mama, sve je dobro. Sad idem u krevet, moram se odmoriti, sutra ću te nazvati, obećavam." Gledam se u ogledalo kupaonice. I ona Monica mrtva je i zakopana. Naivna, obmanuta, bedasta, sanjarka, nesigurna Monica počiva u miru, na njezinu je mjestu žena koja ima muda, koja će roditi predivnu curicu sama i koju će voljeti svom svojom snagom a da joj nikada ništa ne uskrati. "Jedan udarac ako si tako sretna i dva ako želiš upoznati jednog od dvojice tvojih tata", kažem joj brišući suze. TUP! "Bravo, ljubavi mamina." Oblačim pidžamu, odlazim u krevet i gasim svjetlo. Nedugo zatim ustajem. ustajem.
Moram učiniti nešto prije počinka. Otvaram kompjutor, kliknem na fajl "Edgar". I izbrišem ga.
~156~
TRIDESETO POGLAVLJE
Danas je prvi dan moga novog života. Neću više dozvoliti boli da me cijelu obuzme, obuzme, neću dozvoliti dozvoliti nikome da mi učini tako nažao da pomislim kako ću umrijeti, nitko nema prava povrijediti me, nitko nikada više. Nikakav David, nikakva Lilly, nikakav Edgar, nikakva Margareth, nikakav takozvani prijatelj. Od sada pa nadalje najvažnije osobe na svijetu bit ćemo malena i ja: mi protiv ostatka svijeta. Neću se više nikada poniziti, uzet ću ono što mi pripada, odgovarat ću onako kako treba onome tko me pokuša poniziti, branit ću se sama a da ne čekam da to učini netko drugi. Sada znam koliko vrijedim i neću više biti meso za izgladnjele vukove u potrazi za samopotvrđivanjem. Od danas pa nadalje sve će biti drugačije. Palim kompjutor i odmah pišem Sandri e-mail. Draga Sandra, pretpostavljam da si bacajući karte znala da ću ti pisati, budući da ti tvoj ponos ne dozvoljava da obaviš glupi telefonski poziv. Bez obzira na tvoj posljednji vrlo ružan e-mail, odlučila sam ti svejedno pisati kako bih ti prepričala kako kako idu stvari... jer jer pretpostavljam pretpostavljam da se pitaš o tome. Dobro sam, dapače, dapače, dobro smo, malena i ja. Da, jer i ona je curica. Prihvatila sam trudnoću i izvrsno je guram naprijed sama, s obzirom da su mi dva vjerojatna oca, koje nisam obavijestila, jasno dali do znanja znanja da ih ne zanimam: David David je postao gej (na Markovu Markovu sreću), a Edgar mi je telefonirao kako bi mi naredio naredio da ga više nikada ne tražim (ponovno (ponovno se oženio oženio i živi u Oceaniji). Lijepe novosti, zar zar ne? Želim ti reći da sam, sam, bez obzira što ti misliš suprotno, suprotno, zrela osoba, osoba, odgovorna odgovorna i jako snažna. snažna. Nadam se da ste dobro i da ćemo ćemo se vidjeti vidjeti prije ili kasnije. Nikakva mržnja mržnja s moje strane.
I dalje s ljubavlju, Monica.
Evo ti sad! I taman da ću se "odspojiti" kad nazove Peter. "Monica, pročitao sam tvoju poruku, nažalost tako sam sam pretrpan poslom! Ništa ne ide kako bi trebalo." "Da." "Sve u redu? Čudan ti je glas." Kako je shvatio? Rekla sam mu samo jednu riječ! "Ne, Peter, Peter, nije sve u redu, redu, ali bit će prije prije ili kasnije. kasnije. Sada Sada mi se ne govori govori o tome, sve je prebolno, ali kada budem u stanju vladati ovom frustracijom bez plakanja, bit ćeš prvi kojem ću se povjeriti." "O Bože, Monica, zar je tako ozbiljno? Mogu li nešto učiniti učiniti za tebe?" tebe?" "Ozbiljno je, ali ne možeš učiniti ništa za mene. Za liječenje rana pobrinut će se vrijeme, ali možeš učiniti nešto drugo... Jedan projekt projekt mi je na pameti i samo mi ti možeš pomoći." "Reci mi!" "Želim da sakupimo sve recepte i korisne savjete koje poznaješ u knjigu o prirodnoj prehrani za trudnice i, općenitije, za one koji se žele približiti jednoj vrsti zdrave prehrane. Već sam spremila više od šezdesetak brzih vegetarijanskih, makrobiotičkih i ’bio’ recepata i uvjeravam te da u njima svi jako uživaju pa sam mislila da bismo mogli ujediniti moju maštu u kombiniranju hrane s tvojim iskustvom u pripremanju iste, s posebnom pažnjom na ispravnom slaganju kako bismo uvijek imali pravilan unos namirnica, i jedan kutak s tvojim prirodnim lijekovima za sprečavanje različitih smetnji. Što kažeš? Čini li ti se glupim?" Tišina. "Peter? Još si tu?" "Da, Monica, razmišljao sam, i... ne, uopće mi se ne čini glupim. " "Ne?" "Ne, to je... lijepo, zapravo, već jako dugo razmišljam o pisanju knjige, ali ne znam otkuda bih počeo." "Ah! Ja sam tu za to, vjeruj, imam izvjesno iskustvo." Grozno, ali ipak neko iskustvo!
~158~
"Ja čak i poznajem jednog urednika koji objavljuje tu vrstu knjiga pa ako želiš, kada bude gotova, možemo mu je poslati." "Da, zapravo to je bio jedini ozbiljan problem kojem nisam pronašla rješenje... Trenutno sam bez urednika." urednika." "Znaš, iako postoji hrpa knjiga s tom t om temom, uvijek ima mjesta mj esta za nešto novo." "’I u zdravlju s Peterom i Monicom’. Zvuči dobro, ne?" "Zvuči izvrsno! Talijanski štih u Americi uvijek funkcionira, sinonim je za dobar ukus." "Zabranit ću ti da radiš pesto od maslina i badema!" "Svrgnut ćemo Lidiju Bastianich!" "Žensku koja se stalno vidi na televiziji? Onu koja je postala multinacionalna sa svojim lažnotalijanskim receptima?" "Da, zahvaljujući nama smršavit će oni koji su se udebljali prateći njezine prijenose." "A naš će svjedok biti Joe!" "Da... prije i poslije!" "Okej, Monica, ja sam za, nažalost nemam nemam puno vremena vremena na raspolaganju, ali kunem kunem ti se da ću učiniti sve kako bih sakupio materijal." "Izvrsno. Nije hića, zasada, kako god, sretna sam da ti se ideja svidjela." Pozdravljam ga. Odsada pa nadalje, moj će moto biti: Uvijek ustajati s programom i snom koji treba ispuniti.
Ostatak dana provodim u frenetičnom kuhanju. Imam još jednu užasno važnu misiju za obaviti i bit ću odsutna nekoliko, dana. Pozivam Pozivam Pilar Pilar i Tylera Tylera na veče večeru. ru. Neću ispričati o tome što se dogodilo, nemam više volje prisjećati se tih riječi. I ja ih želim zaboraviti. Svaki put kad se prisjetim njegova glasa, osjećam da raste napetost i postajem snop živaca, odmah me hvata grozna tjeskoba, a ja si to ne mogu priuštiti, potrebna mi je sva moguća lucidnost. Moram zahvaliti Edgaru što je bio bio tako nemilosrdan. Da je bio sladunjav i cifrast kao uvijek, uvijek, vjerojatno bih pokleknula, ali sada ne mogu riskirati da trudnoću izložim pogibelji zbog jednog... ne znam kako bih ga definirala, prostote nisu dovoljne, dovoljne, a mrziti ga ne pruža mi nikakvo
olakšanje. Kada navali tjeskoba i suze peku, isprobavam s pranayama disanjem koje me malo smiruje i pomaže mi da vratim koncentraciju na disanje umjesto na različite načine mučenja kojima bih ga voljela podvrgnuti. Da su mi kao djevojčici rekli da ću se kao velika uvaliti u sličan kaos... Ali koristit će mi, stvorit će bolju osobu od mene, snažnu ženu i dobru majku. Bože, ovi hormoni trudnoće su FANTASTIČNI! Čini mi se kao da sam na psihofarmacima! Stižu Tyler i Pilar. Tyler je donio ljuljačku-konjića koju je sam napravio. Dražesno. Ne znam gdje bih je stavila i pitam se je li igračka u standardu s CEE normama, ali uistinu je divna. "Gepetto ti donio još jedno od svojih djelo!" zeza ga Pilar. Tyler se crveni. "Ma ne, gledaj kako je predivna, a ako si je ti izradio, još je ljepša." Sjednemo za stol i na moje veliko zadovoljstvo, još jednom, jedu sve. Večeras sam pripremila američko davno zaboravljeno jelo: salata od avokada s orasima i grožđicama, klip kukuruza, pečene krumpire s pikantnim grahom, bagel i kruh od banane. "Onda, Pilar, kako je Viagra?" "Ah, on dobro, sada kad se vratio žena nema više problema, dvostruki život se jako sviđa mnogi muškarci." "Što je dvostruki život?" pita Tyler prostodušno. Ah... sad mu to objasni! "Kada se jebeš s dvije žena skupa." "Pilar! Tu ima maloljetnih, pazi kako govoriš!" "Kada jeb...? Ali kako?" "Pilar ne govori dobro tvoj jezik, dakle, ne trebaš je slušati i kad je ne razumiješ, pusti, ionako ni ona ne zna", kažem mu držeći ga za ruke. Pilar mi plazi jezik. "Aha, sva sreća, mislio sam da želi reći voditi ljubav sa ženom i također s konobaricom kao
~160~
što je to činio moj otac", zaključuje Tyler grickajući svoj klip kukuruza. Ja i Pilar ispljunemo krumpir na tanjur i počnemo kašljati. "Kako?" "Da, mama nikada nije saznala, ali on se priljepljivao za konobaricu i za maminu sestru, jednom. Ja sam ga gledao kroz ključanicu, Peter me je jednom vidio i ošamario me." Govori to smijući se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. "Čuj, Tyleru, nisu svi muškarci takvi, znaš? To jest, ne lijepe se svi na sve žene", kažem. Pilar me trka pod stolom, ja je gledam i prasnem u smijeh. "A ne?" pita me pijuckajući kukuruz. "Daj, barem jedan će postojati, ne misliš li?" nastavljam se smijati. Tyler nas gleda i smije se i on, premda ne razumije. "Da, imaš ga ispred tebe, mislim!" "Pilar, daj, jesi li luda?" "A zašto? Ne sviđa ti se?" "Ma prestani, glupačo", nastavljamo se smijati kao lude. "Dovoljna mi je jedna kći." "Ma, govorite o meni?" upita Tyler malo iznenađen. Odmah se prestanemo smijati. "Ne... mi... ne." "Jer ja već imam djevojku i ne bih je nikada mogao prevariti s nekom drugom." "Ti imaš djevojku?" upitamo obje raskolačenih očiju. "Naravno! Otkada sam išao u školu. Zove se Susan, ali sada živi u Francuskoj. Dopisujemo se već pet godina." "Jesi vidjela?" reče Pilar stavivši mi ruku na rame. "Uvijek su najbolji oni koji nas ostave!"
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
T vlaku sam, destinacija Cornish. New Hampshire. Edgar me je tu odveo prošle godine kako bi me iznenadio jer je vidjeti najdražeg pisca bila moja najveća želja. Došao je po mene automobilom u pet ujutro i odveo me tamo gore, po vrlo dugoj i kompliciranoj cesti koju je prešao dan prije sam kako bi bio siguran da neće pogriješiti. I vidjeli smo ga. Tresli smo se od straha kad smo stigli na njegov posjed, ali bio je to jedini način da stavim pisamce koje sam napisala za njega u poštanski sandučić, i on je u jednom trenutku izašao i nasmiješio mi se. Bili smo tako uzbuđeni da nam je izgledalo da ćemo poludjeti od sreće. Željeli smo to ispričati cijelome svijetu, otrčali smo dolje s tog brdašca poput dvoje adolescenata koji su ukrali jabuke, a onda smo se prvi put poljubili. Potrudio se iz petnih žila ne bi li me usrećio, ne bi li ostvario moje snove, a ja se pitam: ALI, JEBEMU, TKO GA JE TO TRAŽIO? Zašto se netko mora pretrgnuti kako bi se ti zaljubila u njega, a onda ti pljuje u lice i izbriše te ? I ja se sada vraćam u Cornish sama. Iako ne znam kako do tamo doći, pouzdajem se u sažaljenje koje može izazvati trudnica. Putovanje vlakom traje više od šest sati. Iako je u pitanju više-manje tristo kilometara, nisam ni pomišljala da iznajmim automobil. Dremuckam skoro cijelim putom ili na brzinu pišem natuknice za knjigu. Stigavši u Claremont moram uzeti autobus do Cornisha, a onda... a onda nemam blage veze. Ovdje gore užasno je hladno, iako je zrak predivan i zelenilo tako živo, izgleda kao da je obrađeno u Photoshopu. Kao beskrajni vrt s razasutim jezerima i kolonijalnim kućama. I ja bih ovdje došla živjeti da me progone novinari. Stižem u Cornish u ranim popodnevnim satima pogriješivši nekoliko puta stanicu.
~162~
I kiši. Ulazim u jedan bar kako bih popila nešto toplo i svi su vrlo ljubazni prema meni. Na trenutak se prisjećam kad sam živjela u Culrossu s Edgarom: svi su bili dragi prvih deset minuta, a onda čim bi saznali da sam tu kako bih živjela s njim... "Ali kako? A Rebecca?" Rebecca je umrla prije šest godina... Sjećam se u glavnim crtama gdje je Salingerova kuća. Daleko je, a ja idem pješice. I još uz ovo vrijeme. Vjerovala sam da ću stići puno ranije i po ugodnom suncu prošetati šumama, ali sve ide protiv mojih planova i postajem zabrinuta. Diskretno upitam konobaricu zna li gdje živi, ali ona se ograniči na sramežljivi smiješak. Otkrivam solidarnost stanovnika Cornisha poznatu svima. Kako ih i kuditi, više od trideset godina opsjednuti su hordama njuškala poput mene koji se nadaju da će vidjeti tipa koji je samo odlučio gledati svoja posla ostatak života. Izlazim na oštru hladnoću sklanjajući se ispod svoga kišobrana, s gumenim čizmama na cvjetove i raženim kruhom u ruci. Izgledam zbunjeno. Jedan stari gospodin koji se penje svojim starim automobilom ganuto me upita gdje idem. "Kod Salingera, imam nešto za njega." Gleda me kao da želi reći: "Evo još jedne", zatim vidi trbuh i pomisli: "Ova je smušenija od ostalih." "Znam da želi da ga se ostavi na miru, ali doista je važno. Da nije tako ne bih sama prešla toliki put." Sada će pomisliti da sam trudna sa Salingerom i da sam došla dovde kako bih mu to rekla! "U redu, ali neću te povesti do gore, ostavit ću te na početku ceste, zatim idi sama." "Izvrsno!" Ulazim u to staro i propalo vozilo s početka 20. stoljeća koje se ne otvara sa suvozačeve strane, pa me smješta otraga. Ponovno prolazim cestama po kojima sam se vozila s Edgarom dok smo se smijali i pjevali i dok mi je prepričavao cijeli svoj život. Prelazimo preko onoga predivnog drvenog prekrivenog mosta i svega se točno sjećam. Od riječi do riječi, od fotograma do fotograma, kao da je bilo jučer. Nevjerojatno je kako sada sve to za njega nema nikakva značenja. Meni će to zauvijek ostati u srcu, iako ću od sutra i ja baciti ključ. "Evo nas, stigli smo. Brežuljak ćeš morati prijeći pješice, možeš li?"
"Ka... Kako ne! Neizmjerna hvala za prijevoz." Dovraga, koja hladnoća, mogao se potruditi i odvesti me do tamo. Penjem se koliko mi dozvoljava moja okretnost inkubatorice, po toj uzbrdici koja mi se čini beskrajnom. Teren je mekan i prekriven crvenkastim lišćem što još više otežava moj hod. Konačno stižem na vrh, mokra sam ko miš! Izgledam kao Crvenkapica pod utjecajem ketamina. Svjetla u kući su ugašena, ali ona u sobičku od cementa koji bi trebao biti radna soba upaljena su, možda je on unutra. Ne preostaje mi nego čekati ga, s puno poštovanja i dostojanstva, ispod ove vražje kiše što kucka, s crvenim kišobranom, dugom vunenom suknjom na zelene kockice, gumenim čizmama na cvjetove i raženim kruhom u ruci. U najmanju ruku će me upucati. Prošlo je sat i pol, ja sam plava, snaga moje odlučnosti počinje jenjavati, tko zna što sam mislila, ima skoro devedeset godina, možda uopće nije pri sebi. Kada pomislim da se predam, vidim u daljini kako se otvaraju pokrajnja vratašca. "Gospodine Salinger!" vičem i odmah se gorko kajem. Prepoznajem visoka čovjeka bijele kose i stare smeđe jakne. On, naprotiv, ne prepoznaje mene i gleda me kao da improviziram tarantelu s razmazanim šlagom po licu. "Tko je?" odgovori defenzivno. "Gospodine Salinger, donijela sam vam dar. Odmah odlazim, sama sam ga napravila, to je... raženi kruh... u Holdenovu čast, i također vašu čast, od trenutka kada ste fiksirani s makrobiotikom, to jest nisam htjela reći fiksirani... zaneseni... ali i ja obožavam sjemenke, znate li?" Neznatno se približavam, ali on je to vjerojatno primijetio pomoću ambijentalnog senzora jer mi odmah odgovara: "Stoj tamo, ne miči se!" "Ne, ne mičem se, dođite vi, ja sam bezazlena. Dapače, i trudna sam i... prešla sam cijeli ovaj put..." Približava se oprezno kao da sumnja na zasjedu, što mu se vjerojatno često dogodilo. "Potpuno si mokra", kaže mi mršteći čelo. "E da... Kiši." "Uđi kako bi se osušila."
~164~
"Ja? Ne, šalite se? Ne brinite, samo sam vam htjela dati kruh, odlazim." "Rekao sam uđi", i uputi se prema kući. "Okej, ako inzistirate", slijedim ga spotičući se. Tresem se od uzbuđenja i straha. Ulazim u Salingerovu kuću. Slijedim ga u kuhinju, ostatak kuće potpuno je u mraku. Nelagodno se osjećam, i gotovo me strah da ne povrijedim njegovu privatnost gledajući uokolo. Drvena kuhinja je stara, vrlo velika i savršeno uredna, ali bez ijednog modernog detalja. I ona se zaustavila prije trideset godina. Kućanski aparati već su "muzejski". "Evo, ovo je za vas." Pružam mu kruh kako bih prekinula tišinu. "Sama sam ga napravila." "Jesi li ga dovoljno ostavila da se diže?" "Cijelu noć." "Hmmm... odloži ga tamo, moje žene nema i ne znam gdje je kava, stoga..." "Ne, ne dajte se ometati. Vjerujte mi, po meni ste jako dobro učinili što niste ni s kim više htjeli razgovarati. Vanjski svijet je samo veliki metež, nitko više ne zna što čini... ukratko, pravo ludilo! Zamislite da prošle godine, kada sam došla ovdje ostaviti vam pisamce, sjećate li se, bila sam sa svojim mladićem, ’velikom ljubavi’. Dobro, znate li što je sada učinio? Ponovno se oženio i izbrisao me iz svoga života, a curica je možda njegova." "Možda?" "Da, jer još ne znam, možda je od jednoga drugog... koji je sada postao gej." Bože, kako apsurdno zvuči ova priča! On me gleda kao da sam luda i zavrti glavom, ali onda se nasmije. "Zapravo, svijet se nije mnogo promijenio." "Nije, možda nije..." Osvrćem se uokolo, sunce samo što nije zašlo, vrijeme je da pođem. "Pa... Dakle, odlazim, ali prije odlaska... mogu li vas fotografirati?" "Fotografirati?" "Da, mobitelom. Potreban je trenutak." Munjevito izvadim mobitel iz torbe. Imam dojam da ne razumije što radim, ali dozvoljava da ga slikam iako se ne smije.
"I u ovom trenutku bih vas zamolila autogram u svom primjerku Lovca u žitu." Osjećam se kao šesnaestogodišnja groupie, ali kada će mi se ponovno ukazati takva prilika? Umorno potpisuje primjerak. "Zbogom, gospodine Salinger", grlim ga. Prati me do vrata i na brzinu me pozdravlja, vjerojatno je nametanje predugo potrajalo. Ponovno kročim cestom okrenuvši se samo posljednji put. Tko zna hoće li pojesti raženi kruh! Mislim da će ga baciti iz straha da se ne otruje. Provedem noć u hotelu u Claremontu kako bih mogla otputovati odmah sljedećeg jutra u New York. Nisam bila tolika mazohistkinja da rezerviram u Bed&Breakfastu gdje smo prvi put vodili ljubav. Iako sam na trenutak pomislila na to. Dugo sam se opuštala uronjena u kadi i večerala u sobi. Sve u svemu, osjećam se dobro. Prestalo je kišiti, a zalazak je tako lijep da ti ponestaje daha. Izgleda kao da sam na setu Prohujalo s vihorom. Moj susret sa Salingerom bio je malo razočaravajući, ali nisam, naravno, očekivala da će me pozvati na večeru i predložiti mi da napišemo roman u dvoje tako da me osigura za cijeli život kao što je on to učinio... ... Ili možda jesam?
~166~
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Uredom Vanity Faira vlada uobičajeni bezumni metež. Svratila sam kući presvući se i dala razviti sliku u jednom specijaliziranom centru. Sada čekam da se "Njezina Zloba" Lilly Horowitz udostoji primiti me bez dogovora. To je teži pothvat nego pobijediti na Superbowlu i kladim se da će se praviti da ne zna tko sam. Tajnica izlazi iz njezina ureda i dolazi mi u susret. "Hm... možete li mi ponoviti svoje ime? Lilly nije sigurna da je shvatila..." Prasnem u smijeh. "Nisam sumnjala! Recite joj da je Monica, ona koja vjeruje da je zadržati dijete sama nešto zadivljujuće!" Tajnica sliježe ramenima i ponovno ulazi. Nakon dobrih deset minuta daje mi znak da uđem. "Imaš tri minute i to doslovno", šapće mi na uho. Ulazim u vučji brlog. Lilly ima zeleno-kiselu jaknu u tonu s njezinim raspoloženjem, spušta naočale kad uđem i odmah mi se obraća ne jako ljubazno. "Kako to da si tu, Monica... zatekla si se dostavljajući pizze?" "Ne, dostavljam ih samo u Queensu." "Ah, bravo, spremna doskočica od velike je važnosti. Dakle, reci mi, mogu li učiniti nešto za tebe?" "Svratila sam samo kako bih ti nešto pokazala", izvučem fotografiju iz kuverte i pružim je. Lilly natakne naočale i temeljito istražuje sliku nekoliko sekundi, prije negoli shvati. "Zar to nije Salinger?" Kimnem glavom.
"A... a ti, kako imaš ovu fotografiju, gdje je slikana, kada?" počinje se uzrujavati. "Jučer, u njegovoj kuhinji", odgovaram kao da objašnjavam gdje je lift. "Kako ’jučer u njegovoj kuhinji’?" "Jučer sam otišla kod njega u Cornish, čekala sam vani dobrih sat vremena i kada je izašao rekla sam mu da sam mu donijela domaći raženi kruh, s obzirom da jede samo makrobiotičku hranu, i budući da je kišilo pozvao me unutra." Lilly guta. "P... pričekaj trenutak", uzima telefon, "Miriam, odmah dođi u moj ured... Monica, što ćeš... kavu? Cappuccino? Bilo što." "Kavu od ječma s hladnim sojinim mlijekom i kapljicom meda", odgovaram s određenim zadovoljstvom da je mogu zajebavati apsurdnim prohtjevima. "Shvatila, Miriam? Brzo, leti!" poklopi i gleda me novim očima. "Sjedni, draga, molim te, u tvojem stanju ne bi trebala dugo biti na nogama, kako si? U kojem si mjesecu? Izvrsno izgledaš, uzimaš li folnu kiselinu?" "Da. Lilly, vrlo sam dobro", odgovaram vedro. "Dakle, govorila si da si otišla kod pustinjaka i ne samo da si ga vidjela nego si i ušla u njegovu kuću... To je... zapanjujuće", ostaje iznenađena jer je upotrijebila tu riječ. "Imala si genijalnu zamisao, ganula si ga svojom trudnoćom, nije se osjećao napadnutim, nikada nikoga nije pozvao u svoju kuću, barem ne neku nepoznatu osobu, bila si sjajna!" "Da..." namjerno ostavljam riječi da lebde u zraku. "I razgovarali ste, je 1 da?" "O da... nadugo i naširoko." "I... Što ti je rekao? Molim te, nemoj me tako držati u neizvjesnosti! Jesi li svjesna da je ovo senzacionalna vijest stoljeća? Apsolutno moraš pripremiti silan članak, ali ne sumnjam da će to i biti, zatim ćemo objaviti fotografiju na naslovnici, to je svjetska ekskluziva, o Bože, Monica, možda nisi svjesna da si samu sebe nadvisila!" Toliko je uzbuđena da se bojim da će svakog trenutka ustati. Kucaju na vrata. "Naprijed!" viče Lilly. Djevojka sramežljivo ulazi s pladnjem u ruci. "Konačno si se udostojila! Brzo, stavi kavu na stol i nestani", riče Lilly, zatim se nastavlja smiješiti meni kao da sam njezin najljepši rođendanski poklon.
~168~
"Onda, dušo, imaš li već gotov članak? U protivnom mogu ti dati tjedan dana, ali ne više. Shvatit ćeš, milo smo ’knap’, a što se tiče naknade, evo... kako ti se čini deset tisuća?" "Deset tisuća dolara?" ponovim zaprepaštena. "Više od toga bit će teško jer je to tvoj prvi članak, ali mogu vidjeti s administracijom što se da učiniti! Dakle, draga moja, što misliš?" Smiješim joj se bez ijedne riječi i vidim da joj nije lako možda prvi put u posljednjih dvadeset godina. Ili možda trideset. "Pa? Ništa nećeš reći? Nisi zadovoljna? To je zbog novca? Obećavam ti da ću nastojati napraviti najbolje", tjera me u očekivanju odgovora. "Lilly..." "Slušam te, draga", smije se od uha do uha. "Ja nemam nikakvu namjeru napisati članak", izjavljujem iskreno. "Kako?" pita me kao da sam odbila primiti jackpot Super-bowla! "Možda se nismo razumjele, znaš?" nastavljam mirna. "Ja sam ti pokazala sliku kako bih ti dokazala, iako nije bilo potrebno, da nisam nekakva nesposobnjakovićka kako si mi urlala u lice prošli put. Ali zahvaljujući tvojim uvredama i tvojoj aroganciji shvatila sam što zaista ne želim raditi u životu." Napravim malu pauzu, a onda: "Ne želim ni u kojem slučaju imati išta s ljudima poput tebe", nastavljam se smiješiti bez ikakva znaka neprijateljstva. "Ali..." Lilly namršti čelo, "nisi se naljutila zbog toga što sam ti rekla prošlog puta, je l’ da? Sigurno sam bila mrtva umorna. Znaš, ovo je iscrpljujući posao, ne spavam dovoljno i često se ne osjećam dobro... shvatit ćeš", pokazuje kolica, "ne možeš se zbog toga naljutiti. Ja se prema svima ponašam loše, to se zna, ali zapravo nije da sam stvarno zločesta", zategnuto se nasmiješi, suzdržava se jer zna da nema vlast nada mnom, ali da je u mogućnosti da mi odstrani mozak i skine sve informacije na mp3 učinila bi to bez problema. "Naravno da jesi." "Molim?" "Mislim da uživaš u lošem ophođenju prema drugima i ako ti to dozvoljavaju, sigurno imaju dobre razloge, ali ja nisam zainteresirana raditi za jednu hijenu koja me, s obzirom kako se probudi, može ponižavati ili masakrirati zbog samog zadovoljstva da to čini." "I dakle, članak?" "Članak?" smijem se i ustajem, uzimam svoju fotografiju, svoju kavu i trijumfalno izlazim. Kunem se da ću se večeras opiti šampanjcem, ovo je najljepši trenutak moga života!
Čujem Lilly kako proklinje namještaj u svom uredu koji joj ne dozvoljava da me slijedi svojom stolicom na pogon, zatim baca u zrak nekoliko fotelja i nakon sekunde mi je za petama, ali ja sam već u liftu. Kao u filmskim scenama u kojima ona odlazi, a vrata se zatvaraju. U redu, lift se ne zatvara brzinom koju sam poželjela pa se Lilly baca na mene poput furije urlajući: "Da se nisi usudila prodati fotografiju onima iz Voguea ili ću te vlastitim rukama ubiti, prokleta..." I vrata se zatvore. Na recepciji vidim gospođu koja ide na kemo-terapiju tri puta tjedno. Instinktivno joj se približavam. "Želim vam puno sreće, vi ste zaista divni." "Zbog čega, draga?" upita me osmjehujući se. "Pa, kako se nosite s bolešću i kemoterapijom, htjela sam vam reći da vam se divim zbog vaše snage." "Ali ja ne idem na ’kemo’. Jeste li poludjeli?" odgovara mi rasrđeno pokazujući gestu protiv uroka. Lilly Horowitz, prvorazredna si kučka. Spuštam se na cestu zanesena kao John Travolta na kraju Groznice subotnje večeri. Samo nedostaje da počnem hodati kao reper i da dajem "pet" staricama. Ne prođe ni deset minuta kad stiže neizbježan Maxov poziv. "Monica, draga!" započne. "Tko je?" E sada si želim pružiti zadovoljstvo. "Pa ja sam, tvoj prijatelj Max. Ne prepoznaješ me više?" "O ho-ho... Max, zašto imam čast?" "Daj, nemoj mi reći da ne znaš, nije da ideš u GQ prodati ekskluzivu?" "Da budem iskrena, ne." "Daj, Moničice, ljepotice, meni možeš reći. Vjeruj mi, nema boljeg od VF-a." Netko tko me zove Moničica ni ne zaslužuje odgovor. "Znači, nisam bila jasna. Čudno jer mi se činilo da jesam. Ja nemam apsolutno nikakvu namjeru napisati članak o Salingeru, narušiti njegovu presvetu privatnost i raditi za čopor
~170~
usijanih glava kakve ste vi." "Ti si potpuna kretenuša." "Molim?" "Luda si, ne shvaćaš što imaš u rukama, senzacionalnu vijest stoljeća, najvažniji i najkontroverzniji živući pisac dozvoli ti intervju u svojoj kući, a ti stvaraš moralni problem?" "Točno! Baš moralni problem!" "Ja to neću popušiti. Novci su u pitanju, želiš više novaca. Daj, reci mi koliko želiš. Naprijed, pucaj!" "Ne iskušavaj me!" ironična sam. "Ajde, nemoj biti glupa, zar ne razumiješ što ti nude? Lilly Horowitz je ta koja te moli da se pobrineš za taj ekskluzivni članak, razumiješ li? Lilly Horowitz!" "A tko je to Lilly Horowitz? Majka Božja? Slušaj me dobro, Max, glupača i kretenuša reci svojoj sestri, a ako je za tebe vrhunac u životu lizati dupe Lilly Horowitz, samo izvoli, ja ne želim nikada više imati posla s jednim pizdunom kao što si ti, niti s neuravnoteženom osobom kao što je ona, ja imam svoj život i jedine osobe kojima polažem račune smo ja i moja kći, jesam li bila jasna sada? Ne? Onda ću ti objasniti bolje s kraticom koja ti se tako sviđa: VF, VAFFANCULO1!" Klik. YESSS! Izvrsna sam zaista, oboje samo jednim udarcem! Nisam nikada mislila da bih to mogla učiniti, ali nova Monica nikoga se ne boji. Istrčim u prometnu vrevu mašući rukama kako bih zaustavila taksi. Dva se zaustavljaju. Sigurno je to moj sretan broj. Taksist izlazi kako bi mi otvorio vrata. Sjednem i konačno se opuštam na sjedištu. Izvučem iz torbe Salingerovu fotografiju i poljubim je. "Hvala ti, stari ekscentrični i poremećeni vuče samotnjače, zaista te volim."
1 Odi u kurac.
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Odlazim prošetati Central Parkom u zalazak sunca, kako bih uživala u ovom izvanrednom osjećaju samouvjerenosti, što nikada prije nisam osjetila. Nisam ni iz daleka mogla zamisliti koji se predivan osjećaj unutarnjeg spokoja može pojaviti braneći vlastite ideje. Nemam više pognutu glavu i ne želim se više spuštati na kompromise. Niti u ljubavi, a niti na poslu. Može se izvrsno živjeti a da se ne proda vlastita duša vragu. Možda se ne mogu zaraditi milijarde, ali to nije najvažnije, najvažnije je živjeti što više u skladu sa samima sobom. Tražiš li ljubav iz bajke, ne možeš biti s već zaručenim ljepotanom jer vjerojatno će se oženiti, rastati i kasnije otkriti da je gej, isto kao što ne možeš biti s nekim tko nije prebolio svoju prošlost jer će vjerojatno razviti opsesivno-kompulzivne manije i pobjeći u Oceaniju kako bi ponovno sredio život. Kunem se da ću jednog dana napisati knjigu o sebi. Jesi li shvatila, malena? Nemoj nikada dozvoliti da te itko tlači, bolje biti gnjavatorica nego trtarošica. Trtaroše pojede vuk. Sjednem na klupu u blizini Reservoira i gledam patke kako plivaju po vodi. Pačići mlataraju krilima kako bi bili iza svoje mame. "Bože, kako su slatke!" čujem se kako govorim. To su hormoni koji govore umjesto mene, nema sumnje! "Dražesne su, zar ne?" odgovara mi novopečena mama koja je tek sjela na klupu s djetetom u kolicima. "Da, divne su. Oh, to je tvoj sinčić?" nagnem se da ga pogledam izbliza. "Da, zove se Kevin i ima dva mjeseca." "O Bože, dražestaaan je!"
~172~
Ma, je li to još uvijek moj glas? Vjerojatno sam opsjednuta! Kevin me gleda i smije se. "Ooo, gledaj, nasmijao mi se!" rastapam se od miline. "Da, on se uvijek smije, zar ne, vrapčiću?" makne zaštitni remen i uzme ga u naručje. "Pa, prekrasan si, Kevine, i kakve lijepe okice imaš i lijepe ručice, mogu li ga uzeti u naručje?" "Naravno." Podižem ga oprezno, mislim da je to prvi put da uzimam u naručje neko dijete svojom inicijativom, ali radije bih to prešutjela njegovoj majci. "Pa ti si predivna bebica, znaš li to?" Neee, opet imam idiotski glas, zaklela sam se da ga nikada neću ispustiti. "U kojem si mjesecu?" upita me. "Skoro u šestom." "Je li dečko ili curica?" "Curica." "I ja sam htjela curicu." "Možda sljedeće." "Sljedeće? Baš i ne vjerujem, ne trenutno, barem... znaš, sama sam." "Oh, zaista?" "Da, nije nikako mogao probaviti kada je saznao da sam trudna i tako..." "Oh, žao mi je, ali jeste li razgovarali o tome da imate djecu?" "Eto, da budem iskrena, on ih nije želio, ali mislila sam da je to zbog straha i da će kasnije biti sretan ako imamo jedno, no, nije bilo tako." "Pa, zamisli da te je on iznenada natjerao da budeš mama, prikovavši te uz tvoje odgovornosti. Koji put bismo se možda morale staviti u položaj svoga partnera. Nisu svi spremni imati djecu. Želim reći, teško je!" "Bila sam tako uvjerena da će biti sretan, međutim, večer kad sam mu to rekla, pobjesnio je do krajnosti, rekao mi je da sam mu lagala, da sam ga prevarila, uvalila i da me više nikada ne želi vidjeti!"
"A moja prijateljica je bila s čovjekom za kojeg je mislila da ga puno voli, ali priča je išla loše jer je on imao hrpu problema, zatim se jednog dana pojavi njezin bivši, i znaš kako te stvari idu kada si malo oneraspoložen i previše popiješ, sve u svemu priča za jednu noć i nakon više od tri mjeseca shvatila je da je ostala trudna." "Stvarno? A s kim?" "Nikada nije htjela saznati." "A dva oca?" "Isparili!" "Uh, njoj je gore nego meni." "A ti? Tvoj je muž sretan?" " Oh, bio je." "I on je otišao?" "E, da." "S nekom drugom ženom?" "Ne, mrtav je!" "O, sveti Bože, jako mi je žao, nisam htjela biti indiskretna." "Ne, ne brini se, preboljela sam!" smijem se a da ni ne mislim da me sigurno smatra ludom. "Kasno je, moram odvesti Kevina k baki koja je već sigurno pripremila večeru!" Uzme mi dijete iz ruku s određenom zebnjom na licu. "Bok i sretno!" kažem joj još uvijek smijući se. "Bok, maleni Kevine!" "Da, bok... Sretno i tebi", zbriše gurajući kolica dvjesto na sat. Ulazeći u zgradu susretnem Joea u atriju koji mi sa zadovoljstvom pokazuje hlače koje mu polako postaju široke. "Vau! Kako lijepo, Joe, baš sam sretna. Jesi li vidio kako je jednostavno? I kladim se da se osjećaš dobro." "Istina je da bih mogao ubiti za komad čokoladne torte." "Nikakav problem, napravit ću ti je bez kolesterola i s malo šećera." "Zar postoji?" "Naravno, vjeruj mi."
~174~
"Neće biti odvratna?" "Ne, ne, uvjeravam te!" O Bože, baš ista-ista neće biti, ali barem mu se neće začepiti arterije. Pripremam mu čokoladnu tortu s brašnom od rogača, koja s obzirom na sastojke izgleda kao nagrada za konja pobjednika na Paliju u Sieni, ali barem joj estetski sliči. Ostatak će napraviti sugestija. Moram napraviti što više toga za sutrašnji jelovnik, Bob je sigurno u totalnoj panici i želim poraditi na knjizi. Na brzinu kontroliram poštu. Imam e-mail od Petera (entuzijasta) koji kaže:
Draga Monica, naelektriziran sam, ne znam kako bih ti zahvalio zbog te ideje koja ti je sinula, jedva čekam da nađem malo vremena kako bih se posvetio projektu. Ovdje ludim, ne uspijevam raditi s nesposobnima, provodim vrijeme ponavljajući stvari, a onda čine upravo suprotno od onoga što sam im rekao, sve to stavlja na tešku kušnju moje strpljenje. U privitku ti šaljem neke od svojih recepata (kreme za lice i različite vlažne obloge), na primjer pasta za zube s bikarbonatom, bijela glina i ulje čajevca, ili krema protiv bora s karite maslacom i muškat ružom, kokosov maslac s bademovim uljem i pčelinjim voskom, ukratko, imam brdo toga, nadam se da će ti poslužiti. Što se tiče klica, savjetujem ti da kupiš klijalište i pročitaš upute. Grlim te, Peter.
Trideset stranica je u privitku. Stvorila sam čudovište. Zatim Markov e-mail. Bok, curice, kako si? Odgovaram ti ja jer je tvoja prijateljica najtvrdoglavija, najponosnija i najjogunastija osoba koju poznajem. Nasmrt sam ljut na nju jer ti ne želi odgovoriti, iako umire od želje da to učini.
Obećavam ti da neću raditi ništa drugo nego je mučiti dok ti se ne javi. Nije mi se dopalo kako ste se razišle i nisam bio uz tebe koliko sam htio dok smo bili u New Yorku. Htio sam se ispričati zbog toga već neko vrijeme, ali onda kad smo se vratili, posao, malena, uobičajeni kaos i Sandra koju je teško podnositi (nemoj joj to reći ili sam mrtav) i na kraju ti uopće nisam pisao. Vidjet ćeš da ćeš i ti nakon što se bebica rodi imati puno manje vremena za sve. Kako kul, imam dvije kćeri od dvije žene koje obožavam a da se s njima nisam seksao!!! Jako-jako te volim. Bok, Mark.
Silazim Joeu odnijeti kolač s lažnom čokoladnom kremom. Umjesto da ga je odnio kući, ostao je raditi prekovremeno, a vidim i da je papir s popisom imena već lijepo popunjen. Bacam pogled: Trisha, Paris-Nicole (ovo je djelo trinaestogodišnjakinje s trećeg kata), Ashanti, Brianna, Bailey (mora da je alkoholičarka s petog), Fumiko (Japanka s prvog), Petula, Rachel, Bridget Jones (niti mrtva!), Jaleesa i Ignazio. Ignazio ?
~176~
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
U posljednje vrijeme narudžbe su sve zahtjevnije i Tyler to nije mogao obaviti sam pa sam otišla s njim u bar, nakrcana kao mula. Bob jutros ima majicu boje izblijedjelog senfa s fotkom Bo Derek s pletenicama i natpisom 10. Pitam se kupuje li ih nove ili imaju trideset godina... Carl i "onaj drugi" stalno su na svojim mjestima, ali ne piju nadušak pivo. Podlegli su zdravim napitcima od mrkve i jabuke (koje ipak podebljaju s votkom). Pozdravljaju me srdačno s veseljem i komplimentima. Crvenim se. Zacijelo sam se promijenila! Bob me odvuče na stranu, čudnovato je uzbuđen, malo potresen, ne razumijem. Nismo se vidjeli od njegove "ponude dogovorenog braka". "Monica, nešto se dogodilo." "Nešto... lijepo?" "Rekao bih da jest... ona se vratila." "Ona... tvoja žena? STVARNO?" vičem i grlim ga. "Pa to je predivno! Jesi li sretan?" "Da, ali strah me je..." "Vjerujem ti. Morate početi iz početka, ali bit će to predivna avantura." "Došla je tu prije nekoliko dana po malenu, i ne znam, vidjela me u sasvim drugačijem svjetlu, svidjele su joj se promjene koje smo napravili u lokalu, rekla mi je da joj izgledam snažniji i sigurniji u sebe." "Ah, žene uvijek padaju na čar lidera!" "Ali ako je još jednom razočaram? Ako opet ode? Ne bih to mogao podnijeti!" "Čekaj, čekaj, korak po korak! Vas dvoje morate se ponovno upoznati, niste više isti kao prije, mnogo ste vremena proveli razdvojeni i prošli ste kroz različita iskustva. Ali volite se i imate djevojčicu. Dakle, ne žuri se i vidjet ćeš da će sve biti dobro."
"Jesi li sigurna? Zaista se nadam!" "Naravno. Sva sreća da se nismo vjenčali!" "Da, tko zna kako bih joj to objasnio." Ostavljam Tylera i Boba u pripremi dostave, dok ja odlazim na pregled kod doktora McEwana. I on me gleda kao da me nikada nije vidio. Ali što sam učinila? "Monica, draga, bogovski izgledaš, u izvrsnoj si formi, nalazi su uredni, težina je savršena i curica je odlično." Ufff, hvala ti Bože, uvijek me je strah da nešto neće biti dobro. "Ali kako si to postigla? Izgledaš kao neka druga osoba, nasmijana si, mirna, puna života. Dobro ti ide, zar ne?" "Pa, ne u tradicionalnom smislu, ali ukratko, srezala sam nekoliko suhih grana i sad se osjećam puno bolje. Koncentrirana sam na sebe i curicu, a ostalo slijedi poslije." "Bravo, jako sam ponosan na tebe. Priznajem ti da sam bio vrlo zabrinut kad si došla prvi put." "To se zove instinkt za preživljavanjem, doktore!" kažem mu stišćući mu ruku. Dok sam izlazila, zazvoni mi telefon, mama je. "Dakle, kako si danas?" "Gospodski, mama." "Vrlo sam sretna što ću imati unuče. Izvukla sam sve benkice od kada si bila malena pa ću ti ih poslati i, oprosti, nisam izdržala i morala sam reći tvome ocu, ali uvrijedio se jer nisi prvo njemu rekla." Još jedna briga koju treba nadodati popisu rastavljene djece: nikada ne znaš kome prvome reći neku novost, a uostalom uvijek pogriješiš. "Druge novosti? Grob... hm, tvoj dečko?" "U mojim godinama reći ’moj dečko’ izgleda kao da sam stara perverznjakinja... Napreduje dobro, barem dok mi ne priča o... poslu." "Pa, mama, barem je to sektor koji ne poznaje krizu!" "Da, ali ni pekari, ako je do toga, ili prodavači benzina ili zubari."
~178~
"Naravno, ali zar ne misliš da je originalno? Oprosti, mama, sada te ostavljam, imam drugi poziv." Naravno da nemam, ali kad se predobro slažemo i opustimo, čarolija nestane u tili čas. Bolje je napredovati homeopatskim dozama. Kod kuće me Pilar čeka u hodniku, lupkajući po dlanu lijeve ruke s poklonom koji joj je upravo poklonio Viagra. "To je ružičasti vibrator, čini mi se." "Točno, shvaćaš? Što misli da ću s to?" "Ne znam može li se napraviti pjena za cappuccino, ali možda će ga mačak cijeniti." "Samo pravi imbecil čini tako glup poklon, a uostalom, gledaj kako je malo!" "Aha, evo zašto si tako ljuta." "Poslat ću ga žena." "Što namjeravaš?" "Poslat ću ga njegova kuća, na žena." "Ne, daj, ostavi to, taj će te ubiti." "Vjerojatnije da ja ubijem on, taj idiot, ako baš nije znao što pokloniti meni, mogao je kupiti bon za mobitel ili boce vino ili šteka cigareta!" Nije niti dovršila rečenicu, a već trči ko luda duž hodnika i baca se u zagrljaj jadničku s dva kofera, ruksakom oko ramena i pederušom. "PEEETEEERRR!" Kako Peter? Grli ga i ljubi kao muža povratnika iz rata. Peter Bonelli? Peter se teškom mukom približava vratima s Pilar privijenom uz njega poput koale, još uvijek s vibratorom u ruci. "Ti si Monica, zar ne?" nasmiješi mi se i pruža ruku. "Skužio sam po trbuhu!" "Izvanredna intuicija!" stišćem mu ruku. Nikad ga takvog ne bih zamislila. Ili, bolje, nisam ga uopće nikada zamišljala. Ima smeđe kovrče, naočale, bradu od tri dana i držanje štrebera, slatko lice koje zrači
dobrotom onoga tko je puno propatio i na kraju se predao, ali ipak odiše povjerenjem. Pilar mu se i dalje jako veseli poput psića. Priznajem da mi malo smeta, željela sam imati ekskluzivu na njegovo prijateljstvo. "Peter, pa što ti tu radiš ? To jest, znam da je to tvoj stan, ali... eto, nisi li bio u Novom Zelandu?" O Bože, gdje ću sada otići živjeti? Nije li me mogao obavijestiti? Ne uspijevam prikriti svoju zabrinutost. "Da, ali ostavio sam posao, postalo je katastrofično. Jao, koji idiot, nimalo ne brini! Ti ćeš ostati tu cijelo vrijeme koje smo se dogovorili. I duže, bude li potrebno. Ja ću otići k Steveu, on se vraća za šest mjeseci, uopće nema problema. Samo sam svratio upoznati te i vidjeti kako si, i uzeti nekoliko majica ako nemaš ništa protiv." Uh, sva sreća, kako sam se prestrašila, već sam se vidjela nasred ceste kako prodajem šibice. "Još si ljepši nego kad otputovao, znaš? Sav pocrnio." "Ja lijep? Ma daj, ne zezaj", pogne glavu. "Daj, Peter, uđi u... svoj stan, žao mi je zbog nereda. Da sam znala da ćeš doći, pospremila bih." I zalila sedam preživjelih kaktusa... Peter ulazi u stan i iskreno, doista mi je nelagodno. Tako mi je bilo dobro samoj. S njim sam samo izmijenila nekoliko e-mailova, uistinu ga ne poznajem. To je nekako kao da prvi put susretneš nekoga koga si upoznao na chatu. Prislanja svoje stvari u jedan ugao i ostaje ukočen kao panj. "Daj, Peter... osjećaj se kao kod kuće!" ironična sam. "Monica, oprosti mi, zaista, ne želim biti neumjestan, ne znam kako bih ti rekao koliko mi je žao što sam ovako banuo, ali odmah ću nestati, ne boj se." "Peter, ne pretjeruj, daj, sjedni i opusti se, napravit ću ti kavu... od ječma!" "Okej, onda ću rado prihvatiti kavu, ali zatim odlazim." Diže se kako bi uzeo nešto odjeće iz svog ormara i kreće se kao da je gost, zbunjeniji je od mene. Pripremam kavu i poslužujem je u, barem kako mislim, njegovu šalicu (s velikim P), zajedno s muffinom od borovnica koje sam sama napravila. "Dakle, Peter, kako to da si ostavio svoj posao?" pitam dok sjedam.
~180~
"Jer... sve je bio ogromni kaos i nisam htio tratiti svoje vrijeme pa sam na kraju digao ruke." Uživo izgleda malo krut, dok mi se u svojim e-mailovima činio tako osjećajnim. "Pa, šteta, činilo se zanimljivim..." "Da, bilo je, mjesto je bilo čarobno, ali previše zapreka, ukratko. Bolje izbjegavati komplicirati si život, ne?" "Ako ti tako kažeš..." Tišina. "Dakle... Čekaš curicu." "Da." "Kako se osjećaš? Uzimaš li vitamine? Spavaš li dovoljno?" "O, da, ponašam se prema sebi kao prema princezi, a i Tyler je uvijek sa mnom, doista je pravo zlato." "Da, Tyler ne zna da sam tu, tko zna kako će reagirati." "Nisi mu rekao?" "Ne, na brzinu sam otputovao i nije mi ga se dalo zvati kući i razgovarati s majkom." "Razumijem." Razgovor jenjava, možda je vrijeme da ode kod Stevea. "Ovi muffini su izvrsni, stavila si rižin slad?" "Javorov sirup... pola šalice." "A... eto, doista su jako ukusni." Izgleda kao netko tko ima preuske cipele i jedva ih čeka izuti. "Monica... zamislio sam ovaj susret sasvim drugačije, znaš, ja sam sramežljiv i puno bolje komuniciram pišući." "Onda, ako želiš, tamo je olovka i ovdje su papiri." Smije se. "Grozan sam, oprosti mi, ali iza mene je vrlo dug put i tako sam umoran i... sada je bolje da odem." Ustajemo. Pratim ga do vrata. "Čuj, bi li možda htjela otići na večeru u izvrstan tajlandski restoran? Ovdje je na uglu!"
TRIDESET PETO POGLAVLJE
Nikada u životu nisam se toliko nasmijala. Peter je zabavan za umrijeti. Ispričao mi je nevjerojatne stvari o svojim putovanjima i svom poslu i izvrstan je u oponašanju svoje majke. Prepoznala sam cijelu njegovu nježnost i osjećajnost koju mi je prenio u ovom periodu. Činilo mi se nemogućim da sam se prevarila. Nakon večere prošetali smo Villageom, mjesecima nisam šetala s nekim. Peter poznaje mnoštvo ljudi. Ne napravi ni deset metara a da ne pozdravi nekoga, poput poštara je! Pratio me kući kako bi se uvjerio da sam ušla prije negoli ode i čudno je kako se Pilar, čim nas je čula da se penjemo pojavila na vratima i koristi priliku da ga ponovno poljubi. Bože, koje prokletstvo! "Monica, ako si sutra ujutro slobodna, odvest ću te u pravi turistički obilazak. Jesi li za? Možda bismo mogli unajmiti bicikle." "Zašto ne?" odgovaram zadovoljna jer nije također pitao Pilar. " Želiš li ići s nama, Pilar?" Kvragu! "Ne, ja sutra jutro radim, ali možda za večera?" "Okej, onda ću ja kuhati za vas", nudi se Peter. Pozdravlja nas jednim poljupcem i odlazi. Nas dvije ostajemo trenutak na vratima, hineći ravnodušnost, a zapravo izgledamo kao dvije lavice koje se otimaju za plijen. I to kakav plijen... "‘Noć, Pilar, vrlo sam umorna." "‘Noć, Monica, i ja moram u spavanje."
~182~
Izmijenimo malo nategnut smiješak i nestajemo iza svojih vrata. Evo zašto žene uspijevaju biti prijateljice samo dok se ne umiješa muškarac, čak i ako je gej! Sutra ujutro zazvoni zvonce u devet. Iznenada se budim, sanjala sam da sam u školi, na maturi, to je moj san koji se stalno ponavlja. S poteškoćom silazim s galerije i zalijepim oko na špijunku, zatim promrmljam jedan slabi: "Tko je?" " Peter!" Već? Otvaram vrata u pidžami, krmeljava i raščupane kose. Peter ne uspijeva zadržati smijeh. "Imaj poštovanja, molim te, ja sam trudna gospođa izbačena iz kreveta u zoru! To je protuustavno!" "Htio sam doći kasnije, ali promjena vremenskih zona drži me budnim već četiri sata i nisam više izdržao. Možemo otići na doručak u Le pain quotidien. Vidjet ćeš da će ti se svidjeti." Gunđam i nestajem u kupaonici. "Funkcionira li dobro odvod?" pita me. "Svaki treći put, ali nemam hrabrosti pitati Joea. Ne sve dok ne izgubi dvadeset kila, mogla bi mu se zaglaviti ruka!" "Ja ću se pobrinuti za posliće koji su ti potrebni, ili, pak, pitaj Tylera." "Obožavam Tylera, ali treba mu dva mjeseca da ti promijeni žarulju!" I7.la7.imn u ledeno jutro i odlazimo na doručak u neki francuski lokal s dugačkim drvenim stolovima i ogromnim staklenkama s marmeladom i čokoladom koje razmazujemo po toplom kruhu i čitamo New York Times komentirajući naglas vijesti s gledišta "čovjeka s ulice": "Nadamo se da će brzo završiti Bushov mandat", "Uzeti kredit danas je neizbježno", "Jabuke više nemaju isti okus kao nekada". Ali ne mogu shvatiti: "Ne postoje više prelazna godišnja doba!" Vodi me u šetnju po cijelome Manhattanu, na mjesta na kojima nikada nisam bila. Moma, Frick Collection, Carnagie Hall, Chelsea Market i na kraju na vrh Empire State Buildinga na koji sam se uvijek odbijala popeti jer sam to smatrala turističkom atrakcijom, ali moram reći da je vrijedilo! Također me vodi u ZOO u Central Park gdje, umjesto da susretnem sve životinje iz crtića
Madagascar, vidim samo jadne operušane pingvine koji plivaju u vlastitom gvanu.
"Jesi li dugo sa Steveom?" upitah ga iznebuha dok kriomice bacamo kikiriki majmunima. "S kim?" "Sa Steveom, svojim prijateljem, onim kod kojeg spavaš. Njegovi lijekovi su u tvojem ormariću." "Ali ja nisam sa Steveom." "A ne? Dokučila sam da jesi." "A zašto?" upita me malo zapanjeno. "Tako... zaključila sam." "A po čemu si to zaključila?" "Naslutila", smijuljim se poprilično zbunjena. "Oh, dakle ti misliš da sam ja gej!" "Ja? Ne, ne mislim da... zašto, zar nisi?" Prasne u smijeh. "Ne, ali nisi jedina koja me to pita. Valjda imam glas malo... tanki, zatim, fitoterapija zapravo i nije jako muževna." "Ne, ja nisam htjela reći... to jest, vjerovala sam..." Ljubičasta sam u licu, koja sramota. Bila sam skroz uvjerena da će mi ispričati svoju uzbudljivu ljubavnu priču sa Steveom, no, HETERO je! "Bez brige, nisam se uvrijedio, to jest, duuušooo, zaista ti je frizura sraaamoootna, umro ti je frizer, kojim slučajem?" Glupira se imitirajući drag queen. "Dakle, hetero si i nemaš djevojku?" "Ne, nemam. Svaki put kad bih se zaljubio bio sam ostavljen i previše sam patio, dakle... Radije se držim podalje i radim što više mogu." "Pa... dobrodošao u klub, dakle... Zašto ne bismo razgovarali o poslu?" naglo prekinem. "Već sam stavila na papir nekoliko zamisli o sadržaju knjige, hajdemo kući da ti pokažem." Kod kuće radimo cijelo popodne prepisujući recepte i isprobavajući na sebi različite
~184~
mirišljave masti i maske za lice. Potpuno smo zamazani maskom od jogurta s maslinovim uljem i kremom za ruke od karite maslaca. Izgledamo kao dva demonstranta iz Avona (onda se netko pita zašto ljudi misle da je gej) kada zazvoni zvonce, Tyler je. Čim ugleda svoga brata, ne obazirući se na bućkuriš na njegovu licu, grli ga i podiže u zrak. Strah me je da će ga prepoloviti. Presretan je i zadovoljan, oči mu se sjaje, ne prestaje ga milovati i stiskati uza se, u ekstazi je. Peter ga grli beskrajnom nježnošću, kako to čini stariji brat s mlađim da bi ga zaštitio. Postavlja mu brdo pitanja i obasipa ga komplimentima. Dok ispiremo lice u kupaonici, šapće mi: "Monica, nećeš mi vjerovati, ali Tyler je druga osoba. Sada kad sam ga vidio, više nego ikad svjestan sam toga. Ti si ga promijenila, postaje muškarac, radi, ima malene odgovornosti, ekstrovertiraniji je. Ti imaš moć izvlačenja onoga najboljeg kod osoba." "Jaaa? Ma što to govoriš, pa nitko me ne želi!" "O kome govoriš, o dva donatora sperme? Samo zato što si naišla na krive, ne znači da nisi izuzetna, a vjeruj mi, doista jesi." Odlučih prihvatiti kompliment a da ne umanjim svoju vrijednost, kao što to uvijek činim. Pripremamo večeru dok Tyler postavlja stol potpuno sam. Peter je gotovo ganut. On i ja smo izvrsna momčad, zaista je kompetentan i jako brz u ostvarenju bilo kojeg jela. Upravlja nožem poput iluzionista i uspijeva narezati peršin izrazitom brzinom, bolje od multipraktika, zadivljena sam. Pripremamo indijsku večeru na bazi leće i cvjetače s curryjem kada stiže Pilar. Na trenutak u njezinim očima primjećujem razočarenje. Ah, ah, draga moja, 1:0 lopta u centar... Naravno da ga zagrli i ljubi u usta, gesta zbog koje Peter spušta pogled i odmah se crveni. "Kako dobri, kuhate, izgledate kao oni koji se vidu na televizija." Laktom trknem Petera. "Jesi li vidio? Uvjerljivi smo." "Sumnjala si?" Sjednemo za stol i Pilar počne lokati. Zapravo pije vino koje ja ne mogu piti i mislim da je sama slistila barem bocu i pol, tako i ono malo kočnice koja joj je preostala ode dovraga.
"Peter, znaš da sam siempre bila zaljubljena u ti?" Evo nas! "Ma ne, daj, govoriš to kako bi me mogla zafrkavati." "Ne, ne, ne", zapliće jezikom milujući ga po ruci kažiprstom, "ti sladak, i iskren, i lijep, i simpatičan, i dobar..." "A ti si mrtva pijana." "Ne, ja odlično podnosim el vino", ustaje i sjedne mu u krilo. Kako bih izbjegla da prisustvujem toj besramnoj sceni, molim Tylera da mi pomogne raspremiti stol, dok mu ona govori u uho i nasmijava ga. Kad smo oprali tanjure, odlučih da sam dovoljno podnosila. Uostalom ne mogu se natjecati s jednom sado-mazo pijanom Španjolkom i ne-trudnicom. "Dobro, dragi", lupim dlanovima, "bilo je zabavno, ali sutra me čeka jako naporan dan i, ako nemate ništa protiv, voljela bih otići u krevet." "Naravno, Monica, oprosti, nisam primijetio koliko je sati", kaže Peter nastojeći pažljivo maknuti Pilar sa svojih koljena. "Sad ćemo otići." "Otprati me kuća, Pit, bojim se da ne izgubim." "Ali stanuješ tu preko puta", kaže Tyler. "Uvijek se dešavaju čudni susret u ova zgrada." "Okej, Pilar, otpratit ću te, ali samo zato što znam da si sposobna na sve." Zatim obraćajući se meni: "Hvala na lijepom danu, Monica, nazvat ću te sutra pa ćemo nastaviti posao." "Okej", nasmiješim mu se na brzinu. Zatvorim vrata i... GGGRRR! Da, priznajem, službeno sam ljubomorna na Pilar.
~186~
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Za:
Trudna sam. Odlučna sam. Poslala sam k vragu 80% svoje prošlosti. Protiv:
Sviđa mi se Peter. Peter je vlasnik mog stana. Peteru se sviđa Pilar. Apsurdno je, vjerojatno su to još hormoni, ne uspijevam ni na što drugo misliti osim na Petera (i na seksanje s Peterom u četrdeset i jednoj pozi, što je još jedan simpatični popratni efekt trudnoće: ludo ti se seksa, a naravno nema nikoga tko bi to činio s tobom). Završit ću tako da ću se trljati o jastuke poput psa! Pa zar je moguće da je otkada je došao postao moja fiksacija? Bila sam izvrsno, počela sam nadvisivati svoju "osjećajnu podčinjenost pogrešnim muškarcima", a sada ponovno osjećam leptiriće u trbuhu i sve tipične znakove adolescentske zatreskanosti. Hormoni. Nema drugog objašnjenja: hormoni i proljeće koje dolazi. Hormoni, proljeće koje dolazi i Peter koji je divan... Obožavam ga gledati kako sjecka mrkvu, kao i način na koji miješa pjenjačom i kako isprobava jelo s kuhače. O Bože, sanjam da me povali među povrćem i žitaricama, ali kako bi i mogao s ovim trbuhom? A uostalom, ne želim da moja kći vidi kako radim određene stvari! I normalno je da ga privlači Pilar i njezine erotske igre; jedinu igru koju bih mu ja mogla predložiti je Crni Petar! Bože, koja nesnosna situacija.
Nije moguće da se zaljubljujem, zar ne? Do prije dvije minute plakala sam za Edgarom, a sada gotovo počinjem razmišljati "Koji Edgar? Kako, David?". Ne mogu si dozvoliti da izvodim pizdarije ili da ponovno patim. Ne u ovom trenutku. Okej, pravit ću se kao da se ništa ne događa, ignorirat ću ga. Zapravo ljubav je samo stvar kemije, ne? Dakle, dovoljno je ne misliti na to, i prije ili poslije će proći. Razmišljat ću o njemu kao o paprati. Peter-paprat. Majko moja, uzbuđena sam. Otvaram elektroničku poštu kako ne bih mislila na njega i nikada kao danas spam "Povećajte svoj penis" nije tako čudno djelovao na mene. Koncentriraj se na disanje, Monica, opusti se, OOOMMM! Tu je i e-mail koji sam očekivala svakog trenutka: Od: Lilly Horowitz — Vanity Fair Cc: Linda Rosenblatt, Max Del Vecchio
Draga moja Monica, nakon našega nedavnog susreta ponovno Ti obnavljam ponudu za članak o J.D. Salingeru od dvije kartice. Honorar je promijenjen na 13 000 USD, iznos koji obuhvaća akviziciju prava objavljivanja fotograjije u Tvojem posjedu. Sigurna u Tvoj brz i pozitivan odgovor, ostajem Ti na potpunom raspolaganju ukoliko Ti je potrebno bilo kakvo objašnjenje ili informacija. Srdačno, Lilly Horowitz.
To se zove ne znati prihvatiti ne kao odgovor. Naravno da bi mi ti novci itekako dobro došli, ali kad bih ih prihvatila, gorko bih se pokajala, prodala bih dušu Vragu (koji nosi Pradu). Brišem e-mail bez žaljenja. Zazvoni zvonce koje me vraća u okrutnu realnost: iza ovih je vrata čovjek s kojim bih se smjesta željela "pariti". Od same pomisli oblijeva me hladan znoj. Na brzinu isperem lice pod vodom i odlazim otvoriti nastojeći zadržati indiferentno držanje. Otvaram vrata i Joe je. Moj libido vrtoglavo se štrmoglavljuje ispod cipela. "Bok, Monica, došao sam ti osobno donijeti ovaj paket, tako ujedno koristim priliku da idem pješice po stepenicama. Znaš li da je tvoja čokoladna torta bila odlična? Ne možeš povjerovati,
~188~
bez maslaca i jaja, gledaj..." Ponovno stavlja ruke na remen hlača kako bi mi pokazao za koliko ga je rupica stegnuo. U posljednje vrijeme postala je to njegova uobičajena gesta, kao pružanje ruke. Ne želim biti tu onog dana kad mu hlače padnu na pod. "Ponosna sam na tebe, Joe." "I ja sam ponosan na tebe, Joe", ponovi jedan glas iza njegovih leđa. Jedan tanki glas, koji mi izaziva trnce po leđima i odmah zamišljam najžešće seksualne scene koje postoje. Bože, on je, a sada kad je odmoran i bez naočala još je ljepši. "Bok, Monica", daje mi poljubac u obraz na koji odgovaram rastresena. "Donio sam malo integralnog brašna da ti pokažem kako se radi sejtan." Upravo je to ono što mi je trebalo. Uzbuđuje me čak i način na koji to izgovara... Seeejtan. Uzima zdjelicu i sipa u nju brašno, zatim dodaje vodu i počinje mijesiti. Opčinjena sam gledajući njegove spretne i iskusne ruke i zamišljam da mijesi mene. Paprat, moram misliti na paprat, veliku, bujnu i neživu paprat... OOOMMM. " Monica?" "Paprat!" "Kako, oprosti?" "Potpuno jednostavno, izgleda jednostavno." "O da, jest, i malo košta u odnosu na onaj koji možeš kupiti u specijaliziranim trgovinama." "Zanimljivo." "Sada mora stajati u vodi otprilike sat vremena, zatim ću ti pokazati drugi dio." Sat vremena, znaš li što bih ti mogla raditi u sat vremena? Zabranjene stvari u mnogim državama. "Znači, sinoć si otpratio Pilar?" "Da, ostao sam malo s njom jer se nije dobro osjećala, tek je bila prekinula s dečkom i trebala je popričati o tome. Ne vjerujem da je preboljela Maggienu smrt." Prokleta lažljivica, nema nikakvog dečka osim Viagre kojeg bičuje jednom tjedno, a za
Maggie joj se uvijek živo fućkalo, koja guja! Umirem od želje saznati je li otišao s njom u krevet, ali nismo dovoljno intimni. " Čuj, ti i Pilar... dakle... da... ti i Pilar?" "Ja i Pilar što?" "Ti i Pilar ste prisni prijatelji, ne?" "Rekao bih da jesmo, poznajem je pet godina." "I niste nikada..." "Pa koliko pitanja, kako to da si tako znatiželjna?" "Ja znatiželjna? Apsolutno ne, bilo je to tako da se nešto kaže, s obzirom da moramo čekati sat vremena." Dovraga, nije razjasnio moju dilemu: je li ili nije spavao s njom? I eventualno koliko puta? "Pripremit ću čaj, želiš li i ti?" "Rado!" I također bih se istuširala hladnom vodom. Možda s tobom. UffF, dosta, otvorit ću paket koji mi je donio Joe. Šalje mi ga majka. Pun je benkica kad sam bila novorođenče. Malene su i dražesne, ružičaste, zelene i ljubičaste, tu su i papučice i podbradnici i čak jedna kapica i mekana četkica koja miriše na puder. Ništa nije bacila. Kako je slatka moja mama. Peter se vidjevši odjeću raznježio više od mene. "Voliš li ti djecu?" upitah ga. "Volim li ih? Obožavam ih, želio bih imati cijelu momčad." Evo, znala sam, bio bi i dobar otac. Brad Pitt Perry Streeta. Nedugo zatim vraćamo se našoj smjesi. Peter nježno u ruke uzima kuglu tijesta, stavlja je pod mlaz vode, nastavlja mijesiti i pritom ispire sav škrob. "Daj, probaj sa mnom!" kaže mi.
~190~
"Da, molim te!" kažem kao da sam rekla: "Povali me sada na stolu!" "Monica, jesi li dobro? Nekako si se sva zacrvenjela." "Kažeš? Vjerojatno je to tlak... nekako je visok u posljednje vrijeme", odgovaram hladeći se novinama. "Uzimaš li Kristov cvijet?" "Oh! Kako ne! Na potoke!" Stavlja spužvasto tijesto u moje ruke i pomiče ih zajedno sa svojima kako bi mi pokazao kako se to radi. Nikada nisam vidjela ništa erotičnije, osim Duha i 9 1/2 tjedana. Mogla bih doživjeti orgazam u svakom trenutku. Naša tijela gotovo se dodiruju, osjećam miris njegove kože i njegova šampona, pa zar je moguće da ja uopće ne djelujem na njega? Ah, da, već sam zaboravila, ja imam trbuh, a on je upravo pojebao Pilar... "Peter, jesi li se pojebao s Pilar? Reci mi istinu!" upitam ga bez ustručavanja. Gleda me iznenađeno. "Naravno da nisam pojebao Pilar. Monica, ma što to govoriš?" "Onda me poljubi." Hvatam ga za lice svom snagom testosterona koji kola u meni. I strastveno ga ljubim. "Monica, što to radiš? U tvom stanju... ne bi trebal..." nježno me udalji. O Bože, znala sam, napravila sam budalu od sebe, sada će biti nevjerojatno neugodno i njemu i meni, bilo bi bolje da potražim drugi stan. Odmah. "Oprosti, ali to nisam ja, hormoni su, kao da sam opsjednuta. Nemoj pridavati pažnju, dapače, znaš što ću? Počet ću slagati kofere, bolje je da ja odem kod Stevea na neko vrijeme." Počinjem skupljati svoje stvari nasumice samo da ga ne moram gledati u oči, a cijelo to vrijeme on ima sejtan u rukama i lice ljepljivo od glutena. I još je više seksi. Pere ruke i prilazi mi, stavlja ruke na moja ramena, zatim mi lagano masira vrat i ovoga puta on mene ljubi, savršeno.
"Monica", šapuće mi, "ja mislim da sam zaljubljen u tebe mjesecima i želim te poljubiti od prvog trena kada sam te ugledao, ali nisam mislio da te zanimam." "Peter... otkada sam saznala da nisi gej, ne uspijevam te izbaciti iz glave i imam sramotnu želju voditi ljubav s tobom, iako u mom stanju, jedino što se može je šetati i držati se za ruke." "Monica... ja doslovce umirem od želje voditi ljubav s tobom."
~192~
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
Ostajemo u krevetu cijelo jutro i polovicu popodneva. Mazimo se, ljubimo, vodimo ljubav i smijemo ko ludi. Nisam se tako osjećala jako dugo. Ne, ispravljam se, nisam se tako osjećala nikada u životu. Peter je singl, hetero, mojih godina, radi, voli’djecu, nikada nije bio promiskuitetan, samostalan je, ne ovisi o svojoj majci i ne drogira se. Gdje je zajeb? Za sada ne želim znati. Ionako, ako ga ima, prije ili kasnije ću ga otkriti. Ostajemo priljubljeni jedan uz drugog, sve dok nas glad ne natjera da izađemo iz kreveta. Peter mi sprema čarobne sendviče s umakom od padidžana i kapara i prženih kolutova luka koji se otapaju u ustima. Nakon jela, ponovno se vraćamo u krevet. Prislanjam glavu na njegova prsa dok me on miluje po kosi. "Znaš li da si predivna?" "Ja?" Koji idiotski odgovor. "Naravno, ti. Zračiš nekim sjajem koji me ostavlja bez daha i s trbuhom si prekrasna." Nije moguće da se to meni događa. Muškarac koji me doslovce obasipa komplimentima, sad će mi reći da je oženjen, osjećam to. "Peter... Jesi li ikada imao zaista važne veze u svom životu?" "Da, jednu, prije nekoliko godina i trebalo mi je jako dugo da se oporavim, a kad sam se oporavio nisam više želio riskirati da tako patim i bacio sam se na posao. Znam da je to kukavički, ali tako je teško uspostaviti ravnotežu i jednom kad to postigneš, iako je satkana od malih sigurnosti, nastojiš je čvrsto zadržati." "Dobro te shvaćam."
Evo, sad će mi reći da mora ići, da je bilo lijepo, ali da bi se radije vratio svojoj "savršenoj ravnoteži" kako ne bi riskirao da pati. "Tako mi je lijepo s tobom, tako je lijepo pričati s tobom, stisnuti te... Nisam vjerovao da ću to ikada ponovno osjetiti. Čini mi se kao da te oduvijek poznajem i... moram ti nešto priznati..." Evo nas, sada stiže crijep u glavu. "Vratio sam se tako brzo kući jer sam znao da si sama i da ti je teško, a s obzirom da je tamo bila bezizlazna situacija, htio sam se vratiti kući što prije." Sigurno sam mrtva i sad sam u raju. Sada se moramo suočiti s trudnoćom. Reći će mi da moram napraviti DNK test i natjerati oca da prihvati odgovornost. "Smeta li ti ako stavim ruku na trbuh?" "Ne... nikako." TUP! "O Bože, ritnula se!" smije se. "Predivno je, jedva čekam da se rodi. Koliko još nedostaje?" "Tri mjeseca, malo više." "Bit će lijepa." "Ne znam kome će sličiti." "Sličit će samo tebi, u to sam siguran." Daj, recite mi gdje su skrivene kamere, već ste se dovoljno zabavili, niste li ? "Peter, ti si stvaran?" "Naravno da sam stvaran." "Nije da ćeš sada ustati i reći mi da moraš otići kod svoje djevojke i da ćeš me možda nazvati, da je bilo lijepo, ali ne dovoljno da bi bili skupa i da se ne osjećaš sigurnim jer nisi stvoren za vezu, a tu je i malena i ti ne želiš biti otac kćeri koja nije tvoja i..." "Ššš!" stavlja mi ruku na usta. "Pa s kakvima se ti družiš?" "Do sada, samo s gadovima, Peter, s puno njih." "Dođi ovdje", grli me, "ja sam tu, ja nikada nikoga nisam ostavio u svom životu, nisam sposoban za to. Mrzim napuštanja i rastanke, a tako se dobro osjećam s tobom da mi se čini poput sna." Briznem u plač.
~194~
TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Sljedećeg jutra Peter i ja obilazimo tržnice bioloških proizvoda gdje me poučava kako izabrati najbolju robu a da se ne zeznem. Zatim zajedno pripremamo ručak za lokal, s njim je to tako lako. Potrebno nam je malo vremena i potpuno smo skladni, on se nikada ne pravi važan, već mi vrlo strpljivo pokazuje trikove zanata. Kada stiže Tyler odmah shvaća da se nešto čudno događa. Jadničak, najstresniji period njegova života. Svaki put kad probavi jedan događaj, odmah uslijedi nešto još gore! Vidi da nosim Peterovu košulju otvorenu na trbuhu i njegov donji dio tirkizne pidžame. Ne promiče mu taj detalj. "Kako to da imaš hlače moga brata?" Smiješim se Peteru kao da mu u tom trenutku govorim: "Sada mu ti to objasni." "Ne čini li ti se prekrasna, Tyleru?" On to govori o meni? Tyler me gleda i shvaćam da se njegov mozak vrtoglavo napreže ne bi li pronašao odgovor. "Da, ali zašto ima tvoju odjeću? Zar nema svoju?" "Naravno da je imam, ali sviđa mi se nositi Peterovu. To je tako slatko." Nisam ni ja uspjela razjasniti njegove dileme. Strpljenje, pouzdaj em se u njegovu domišljatost. Svi odlazimo u smjeru bara gdje vidimo Boba u sve boljoj formi (ima majicu s natpisom "S idiotom sam" i strelicom u smjeru njegove desne strane). Automatski svi stanemo na njegovu lijevu stranu. Peter i Bob odmah se sprijatelje i odlaze u kuhinju. Ja ga promatram iz daljine, sjedeći uz šank na Carlovu mjestu. Potpuno zanesena gledam ga kako gestikulira i smije se dok mu daje neke smjernice (to je jače od njega). Zar je stvarno moguće da sam se već zaljubila? Ma neeee. "Bože, kako je lijep..." uzdišem. "Tko, moj brat?" pita me Tyler.
"Da", priznajem mu, "jako." "Ah", spušta pogled kao da je razočaran. "Smeta ti? Budemo li skupa, mislila sam reći." Sliježe ramenima. "Ionako ćete i vi otići, znam to." "Hej ti, dobro me pogledaj u oči", uhvatim ga za bradu. "Što sam ti rekla prošli put? Osobe koje te vole neće te ostaviti, a Peter se vratio upravo zbog nas dvoje. Dakle, ne želim da se brineš, ovdje te nitko neće ostaviti, okej?" Kimne glavom. "Jesi li se uvjerio? Vjeruješ li mi? Jesam li ti ikada lagala?" Odmahne glavom. Peter i Bob vraćaju se iz kuhinje, izgledaju kao da se oduvijek poznaju. Peter je tako prirodan u ophođenju s ljudima, ne možeš a da ga ne zavoliš. Dolazi do mene, grli me i stavlja ruke na trbuh, zatim mi šapuće na uho: "Već ste mi nedostajale!" Moram se uštipnuti da vidim jesam li budna. Zar je to doista ljubav? Dvije osobe koje gaje vrlo jake osjećaje jedna prema drugoj i pokazuju ih na tisuću načina? I to je to? Ma neeee. "Čuj, Peter, ne bi li mi mogao pomoći oko lokala? Monica je izvrsna, ali uskoro neće moći više dolaziti, a narudžbe su tako brojne da ne mogu više zahtijevati od nje da ih radi kod kuće ili će me jednog dana uhapsiti. A uostalom, ja uopće ne znam kuhati!" "Ja nemam ništa protiv da kuham za tebe, dapače, imam hrpu ideja koje će ti se svidjeti. Ovaj lokal je na strateškom mjestu, potencijalni je rudnik zlata." "Ozbiljno govoriš?" "Imam znatnog iskustva, vjeruj mi!" Bob kliče od radosti. "Dakle, ako kažeš da će tako dobro ići, mogli bismo postati partneri!" "Hej, hej, hej, a mene si zaboravio? Ja sam ta koja je uzdigla sudbinu ove mišje rupe, ne zaboravi to!" "A tko bi te zaboravio, bez tebe bih se već odavno ubio."
~196~
"A ja?" izusti Tyler. "Točno! Nas dvoje? Postali smo obična radna snaga? Ako se naša prava neće uvažiti, štrajkat ćemo. Zar ne, Tyleru?" "Tako je!" "Ne, ljudi, ja se ne šalim, zaista mislim da bi nam ovo mjesto moglo donijeti zaradu. Što kažeš, Peter?" "Potpuno se slažem. Što ti misliš, ribice?" pita grleći me. Zove me ribica i pita za moje mišljenje? Ako ovako nastavi, dat ću mu i broj svoje kreditne kartice! Evo, sigurno je ljubazni lopov, zavest će me i sve mi pokrasti. Izlazimo sve troje iz lokala, Peter drži jednu ruku oko moga struka, a drugu na Tylerovu ramenu. Kako lijepo, već izgledamo kao obitelj. Tyler zrači, osjeća se zaštićeno, pored Petera svi se osjećaju sigurno. Pa gdje je bio sve ovo vrijeme ? Peter i ja se vraćamo kući, dok Tyler ostaje obaviti dostave. Sada kada imamo cijeli dan slobodan, imam ideju kako bismo ga mogli provesti. "Morali bismo se primiti pisanja knjige", kaže mi Peter. "Oh, naravno, jedva čekam!" "Zašto je ne bismo pisali u krevetu?" "Čitaš mi misli." Dok otvaramo vrata evo Pilar koja se slučajno pojavljuje na vratima. Ne zna nikakve novosti. "Vi ste se, vas dva vjenčali? Siempre ste skupa, kako dosadno." Peter me gleda i grli. Čekaj, jesam li dobro shvatila? Grli me pred drugom ženom super-pohotnicom koja jedva čeka da ga zajaši, a on joj se ne nabacuje? Ako se tu nešto krije, mora da je golemo! "Monica i ja smo zajedno." "Što?" viče Pilar izbuljivši oči. "Ne mogu vjerovati za to."
Kimam glavom. "Želiš reći da ja tebi ne sviđam?" pita Petera s nevjericom i rukama na bokovima. "Nisi baš moj tip." "Što? Pa nije moguć, ne poštuju se nikakva vrijednost, čini mi se da idem probati el vibrator", odlazi gunđajući na španjolskom. "Peter, ja te obožavam." "Ja sam taj koji obožava tebe. Rekao sam ti, uspijevaš izvući ono najbolje u ljudima. Nisam se tako osjećao sto godina i ne mogu ni zamisliti da te ne vidim i da nisam s tobom svaki dan, usrećuješ me." Kako lijepo, postat ćemo jedan od onih parova koji žive u simbiozi i čine sve zajedno i slave dijamantni pir potpuno ishlapjeli i govore "nismo spavali odvojeno niti jednu noć". To je ono što sam uvijek željela. Kod kuće nastojimo raditi, ali ne uspijevamo se koncentrirati više od tri minute bez ljubljenja i grljenja. Toliko sam sretna da se užasavam od pomisli da bi sve to moglo nestati. Peter me gleda ravno u oči i tumači moju misao. "I ja se bojim, znaš? Misliš li da je meni drugačije? Svaki korak naprijed neizmjerna je emocija pomiješana s jebenim strahom da riskiram i ponovno patim. Okružio sam se sitnim sigurnostima tijekom svih ovih godina kako bih se zaštitio od boli i straha da ponovno ne propadnem i ovoga puta možda se i ne podignem na površinu. Ali ne može se potpuno odustati od ljubavi a da se barem ne proba, kao što sam to činio sve do sada jer bih ovog puta bio najveći kreten svih vremena da ti dopustim da pobjegneš i ne bih si to oprostio sve do posljednjeg dana svoga života." "Peter... čini mi se da te volim", kažem mu gledajući ga u oči. "I meni se čini da ja tebe volim", odgovara jako me privijajući uza sebe. "Smeta li ti ako izađem na trenutak sama? Moram nešto važno obaviti." Izlazim i odlazim u metro. Silazim u Baterry Parku i ulazim u supermarket gdje kupujem bocu viskija od jednog dolara. Ne znam zašto baš viski, ali to sam uvijek viđala u filmovima. Odlazim sjesti blizu mola, daleko od turista i malenih trajekata, otvaram bocu čiji sadržaj prolijevam u rijeku. Zatim uzimam pismo koje sam napisala u metrou, napravim smotuljak i ubacim ga u bocu. Dragi Edgare,
~198~
ako slučajno jednog dana ova boca dođe do Palaua (Mikronezije), želim da znaš da sam sretna. Srela sam pukim slučajem jednog čovjeka koji me voli, a i ja osjećam da ga volim, iako smo malo vremena skupa. Čini mi se da ga poznajem oduvijek, imamo isti ukus, isti smisao za humor i već imamo mnogo planova za budućnost. Osjećam da je ovoga puta ono pravo i učinit ću sve kako bi išlo. Iskreno se nadam da će ti osoba koju si susreo vratiti vedrinu tako da počneš živjeti svoj život koji je bio predugo zamrznut. Ne bi trebao odustati od ljubavi, to si nikada ne bi oprostio. Puno sam te voljela i užasno patila zbog našeg prekida, ali sada mi je drago da je završilo, nikada ne bismo bili sretni, nismo bili jedno za drugo. Sada vidim razliku između pogrešne i prave veze. Čekam curicu. Možda si otac ti, možda David, ali to sada ionako više nije važno. Ono što je bitno je da će moja djevojčica biti zdrava i sretna. Obasipat ću je ljubavlju, štititi je i naučiti da se zna-cijeniti, a ne da se saginje sakupljajući mrvice ljubavi kao što sam ja činila vrlo dugo. Želim ti sve dobro ovoga svijeta. Bok, Monica.
Zatvaram bocu, ustajem i svom snagom je bacam u rijeku. Vidim je kako se udaljava i onda nestaje među valovima.
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
Za tjedan dana mi je termin. Nalikujem na kamp-prikolicu. Iako Peter kaže da sam seksi, ipak nalikujem na kamp prikolicu. Završili smo s pisanjem knjige i već je nekoliko urednika zainteresirano za naš projekt. Peter sve dane radi u lokalu, a Bob je već shvatio da bez Peterova talenta može i zatvoriti pa će brzo postati partneri. Tražimo veću kuću, s ozbiljnom kuhinjom, dvorištem gdje bismo mogli imati vrt i još jednom sobom za Tylera koji će nam pomoći oko malene. Vjerojatno ćemo otići u Brooklyn. Sandra mi je napisala e-mail od dva retka, što ju je vjerojatno koštalo mnogo truda, ali ipak, to je početak. Mogu misliti koliko ju je Mark davio! Pilar i dalje izlazi s Viagrom, ali nije probavila našu priču. Kada nas vidi kako izlazimo iz stana držeći se za ruku kaže nešto poput: "Činite da mi dođe dijabetes, vas dva!" Joe je smršavio više od dvadeset kila, a ja mu i dalje kuham, iako on to nikada nije priznao ženi. Ali zato njihov brak cvjeta. Lillyni su se e-mailovi prorijedili. Nakratko sam sumnjala da me želi oteti kako bi me natjerala da napišem članak pod prisilom. Ne znam što ju je spriječilo da to ne učini. Što se tiče mene, provodim najveći dio vremena na kauču s uzdignutim nogama gledajući televizijsko smeće i predajući se Peterovu maženju: ovi posljednji mjeseci bili su vrlo teški, malena je dosta velika i ja sam doista iscrpljena. Subotom ujutro dolazimo ovdje na Union Square na tržnicu s biološkim proizvodima, prodajemo marmelade i kolače koji radimo sami kod kuće, jedan od načina da što više vremena provedemo zajedno. Peter je nestrpljiv zbog rođenja curice, iako joj još uvijek nismo uspjeli pronaći ime jer nas je strah da postoji neko još ljepše. Dok zamotavam palačinku s orasima, ugledam jednu mamu kako trči za djevojčicom koja nastoji dostići loptu. "Clarissa! Clarissa, dođi ovdje!"
~200~
Peter i ja se gledamo. Blistamo. "Što misliš?" "Lijepo je, kraljevski, razumljivo na svim jezicima, dražesno i moćno." "To je to!" "Daaa!" Dajemo si "pet" poput dva luđaka i grlimo se. "Dušo", šapuće mi. "Reci mi." "Odlučio sam da ću te kad pronađemo ime nešto pitati..." Evo, sad će me zamoliti za period razmišljanja, dapače studijsku godinu u Santo Domingu. "Hoćeš li se udati za mene?" "Što?" Nalikujem na Pilar. "Za sada si ne mogu priuštiti da ti poklonim Tiffany prsten, ali kunem ti se čim budem mogao, poklonit ću ti ga, za sada imam samo... ovaj." Pruža mi plastičnu prozirnu kuglicu s plastičnim dječjim prstenom unutra. Stavljam ga na prstenjak. "To je najljepši prsten koji sam ikada vidjela!" "Dakle... to je da?" "Naravno da je da!" ljubim ga. "Ljubavi... jesi li se ti to upiškila od uzbuđenja?" "Ne... Pukao mi je vodenjak!"
Nana
