Dante Pakao (1.-4.)

Dante: Pakao PRVO PJEVANJE

al' da bih kazo, što tu dobro naðoh,

Tada presta malo strava da mi smeta

ispricat mi je druge zgode prije.

što svu noc nije srcu mira dala, noc provedenu u toliko sjeta.

Ja ne znam pravo, kako tamo zaðoh tako sam bio snom omamljen, kadno,

I kao covjek, koji je iz vala

zalutavši, sa prave staze saðoh.

bez daha na kraj isplivo, pa gleda natrag na vodu opasnu sa žala,

Napola našeg životnoga puta U mracnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno, tamo, gdje kraj je onoj bio drazi,

tako i duh moj, jošte sklon da preda,

što nagna stravu u srce mi jadno,

na ono se je osvrtao ždrijelo, što živu proci nikome još ne da.

Ah, kakva bješe, mucno li se zbori, ta divlja šuma, gdje drac staze krije! Kad je se sjetim, još me strava mori.

pogledah uvis te mu leða spazih vec odjevena zrakama planeta,

Odmoriv malo utruðeno tijelo,

što pravo vodi svijet po svakoj stazi.

uz obronak se pusti dadoh, gdjeno na donjoj nozi težište je cijelo.

Cemernija ni samrt mnogo nije;

probude nadu, da je dobru rada

Strah s njena lika s toliko mi moci na dušu pade, te mi nadu ubi,

Al' istom da cu uzbrdo, kad eno

da cu vrhunca ikad se domaci.

odnekud panter brz i gibak pao,

i ona zvjerka u svijetloj odori,

s krznom, što bješe od pjega šareno;

al' tol'ko ne, da ne bih premro cio, kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

Ko što su onom, što dobitak ljubi, na misli samo plac i jadi ljuti,

i nije mi se više s oka dao,

kad doðe vrijeme gdje mora da gubi,

vec me u hodu prijecio sve jace,

Taj kao da je na me doci htio

pa sam se vracat više puta stao.

od gladi bijesan, podigavši šiju, reko bi: i zrak uplašen je bio;

tako i mene zvijer nemirna smuti, što prilazeci stade da me ganja

Bijaše jutrom, te se sunce zace

polako tamo, gdjeno sunce šuti.

da diže s istim zvjezdama ko tada,

i vucica, što izgledaše sviju

Kad božja ljubav po prvi put mace

požuda sita u svojoj suhoci,

Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja

i zbog koje vec mnogi suze liju.

iskrsne netko ispred ociju mojih,

te stvari divne; pa mi tako sada to nježno doba i taj cas o zori

na oko slab od preduga cutanja.

U pustoši kad vidjeh kako stoji:

Rim me za dobrog Augusta znade,

»Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,

kad bogova je lažnih bilo vrijeme.

nagradi ljubav, koju za te gojih,

»Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,

i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

tko bio, sjena il živ covjek koji!« Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade Eneji, što iz trojskog doðe grada,

Ja poklonik sam remek-djela tvojih,

Ilion gordi pošto spaljen pade.

i lijep stil, što na me pažnju svrnu, samo iz djela tvojega usvojih.

Al' kud ceš natrag ti do onih jada? I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,

Pogledaj skota, što me natrag vrnu!

što svih je izvor i uzrok naslada?«

Mudrace slavni, ne daj mi podleci;

»Vec nisam covjek; bjeh u dane svoje,

sve žile mi i bila pred njim trnu!«

a roditelji, lombardajsko pleme, iz Mantove mi bjehu obadvoje.

Sub Julio, al' kasno, rodiše me;

»Ta ti li si Vergilij; ono vrelo, gdje rjecitosti kljuca rijeka prava?«

Vidjev gdje placem, on ce nato reci:

odvratih prignuv zastiðeno celo.

»Stazama drugim poci ti je sada, s tog divljeg mjesta želiš li uteci;

með Feltrom ce mu dom i Feltrom biti.

gdje uzvike ceš ocajanja cuti duhova drevnih, što se bolom guše,

jer zvijer, što daje toliko ti jada,

klicuci drugoj smrti, da ih sputi.

tim putem ne da da se krecu ljudi,

Italiju ce spasti od zlih dana,

vec dotle smeta, dok im smrt ne zada;

za koju pade djevica Kamila, Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

Vidjet ceš: neki u ognju se skruše zadovoljni, jer nadaju se stici,

a tako zle i divljacne je cudi,

ma kada bilo, með blažene duše;

da uvijek žudnjom nezasitnom diše

Tu zvijer ce svuda gonit njegva sila,

i jelo u njoj glad još veci budi.

dokle je opet ne vrati u pako, otkle je zavist prvi voð joj bila.

a k potonjima htjedneš li se dici dostojnija ce duša doci tada,

S mnogo se zvijeri pari, i s još više

s njom cu te pustit, kad mi bude ici,

njih ce se parit, dok Hrt ne pohiti

Stog držim, da je dobro za te, ako

i dok joj bolnom smrcu ne kidiše.

za mnome poðeš, a ja voðom cu ti

jer onaj car, što tamo gore vlada,

biti, i proæ ceš vjecnim mjestom tako,

zato, što njegove nisam znao vjere,

Taj ne ce zemljom, novcem da se siti, veæ mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;

ne pušta sa mnom do svojega grada.

Pamet, što pisa, kud mi noga gazi, Njegvo se carstvo na sve strane stere,

nek ovdje vrijednost pokaže na radu!

al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori; o sretan li je, koga odabere!« DRUGO PJEVANJE

»Pjesnice!«, rekoh, »što me vodiš, pazi, da li je snaga dosta jaka moja,

»Pjesnice«, rekoh, »cuj, što glas moj zbori:

prije no strmoj povjeriš me stazi

tako ti boga, kojeg nisi znao,

Veæ umiraše dan, i mrak je sinji

da bi me jad taj minuo, i gori,

veæ svemu živom trude ublaživo, što god se gdje na našoj zemlji kinji,

Silvijev otac, prica knjiga tvoja, u besmrtni je svijet za živucega

vodi me, kud si malocas me zvao,

još tijela pošo i uz cula svoja,

pa da pred vrata svetog Petra doðem

a ja sam sam tegobe išcekivo

i gdje je, veliš, jad na duše pao.«

putovanja i ucešca u jadu, što sve ce pricat pamcenje mi živo.

pa ako mu je protivnik zla svega sklon bio, slavno misleci na djelo

I on se krene, a za njim poðem.

i tko ce izic i kakav od njega, Nek muze mi i genij pomoc dadu!

to bješe pravo, kad se sudi zrelo,

pa s novih misli stari naum mijenja

jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,

i pocinjati nema više volje,

poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,

Kasnije tamo Sud Izbrani grede, da jaca vjeru, koja cilj imade,

i meni tako, dok razmišljah, jenja

da na put spasa svakoga dovede.

na onom mraènom visu snaga živa

koji i koje, pravo reci vrijedi,

onoga prvog odluènoga htjenja.

za sveto mjesto bjehu odabrati, velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade? Eneja nisam, nisam ni Pavao;

»Ako li shvatih, što u tebi biva«,

da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

veledušnoga cuh gdje progovara,

Na putu, kad ga tvoja hvala prati,

»to ti se plahost sad u duši skriva,

on o svom slavlju štošta doznat smjede, što ce i temelj papskom plaštu dati.

Jer strah me, kad bih na taj put se dao, da ludo poðem; mudar si i bolje

što cesto takve zapreke nam stvara,

shvacaš no što bih ja to reci znao.«

da stajemo pred casnim djelom kao plašljiva zvjerka, kad je oko vara.

Ko kad tko ne ce, cemu se privolje,

Da bi tog straha riješiti se znao, cuj zašto doðoh i što slušah tamo

moj prijatelj, al' ne prijatelj srece,

Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;

u prvi cas, kad bi mi tebe žao.

do zapreka u pustu stiže kraju,

sa mjesta doðoh, kud težim ponovo;

tako da natrag od straha vec krece,

iz mene zbori ljubav, što me krete.

kad blažene cuh glas i lijepe žene,

i, strah me, tako luta u ocaju,

Pred lice kad se vratim gospodovo,

takve, da željah služiti joj samo.

da kasno stiže moja pomoc spora,

hvalit cu cesto pred njim cine tvoje.«

po onome, što o njem cuh u raju.

I tad zašuti, a ja rekoh ovo:

S onima bijah, što im nema kamo,

Od zvijezde jace sjale su joj zjene; anðelskim glasom, nježna sva i draga,

»Kreposna ženo, jedina zbog koje

u svom govoru prozbori spram mene:

od svih stvorenja ljudski rod je veci, pod najmanjim što krugom neba stoje,

»O mantovanska dušo svakom blaga,

Sad poði, pa mu snagom svoga zbora

što glas ti svuda traje još i ne ce

i svim pomozi, da ne trpi štete,

za nalog tvoj sam tako haran sreci, da

potamniti, dok svijetu bude traga,

da utjehe i meni doðe hora.

najbrži bi posluh došo kasno,

i što god želiš, dosta ti je reci.

da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,

»O Beatrice, prava božja diko,

nit za me plamen toga ognja gori.

pomozi onom, koji se istace

Al' kaži, kako bez straha i lasno,

nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!

siðe u ovo središte s visina rajskih, kud opet natrag želiš strasno?«

U nebu žena plemenita sjedi, što žali smetnju, koju ti spomenuh,

Ne cuješ li ga, gdje u jadu place?

i blaži stroge božje zapovijedi.

Zar ne vidiš, gdje sa smrcu se bori

»Kad želiš«, rece, »znati do tancina,

na rijeci, od koje more nije jace?«

kazat cu kratko, zašto se ja amo ne bojim zaci, sve do tih dubina.

Do Lucije sa molbom ova krenu i rece: »Vjernog spomeni se svoga,

Nema ga, tko se tako brzim stvori,

koji te treba baš u ovom trenu.«

da stece srecu il' da zlu utece,

Bojati se je one stvari samo,

ko ja što siðoh, kada cuh što zbori,

što ima moc, da zlom nas kakvim mori, od drugih zašto da se plašit damo?

A mene takvom bog milostiv stvori,

Ko protivnica svega okrutnoga došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh

sa mjesta, koje svatko blažen stece,

s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

u skladne rijeci uzdajuc se tvoje, za tebe dicne i svijet gdje ih rece.«

kad tri se za te preblažene žene u nebu brinu, a rijec moja gleda k buducem dobru da ti pogled skrene?«

toliku želju u srce mi vrže rijecima svojim, da mi poci godi

Kad svrši ovo objašnjenje svoje,

i naumu se prvom vratih brže.

na stranu placuc sjajne oci svede

Kao što cvijece klone s nocnog leda

i tim ubrza dolaženje moje.

i zatvori se, a kad sunce grane, otvoriv caške cvjetanju se preda,

Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi: ti ucitelj si, voð i moj gospodar!«

I doðoh, evo, kako ona htjede:

Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,

zvijeri te oteh, što ti na put pade,

tako se meni snaga vracat stane,

kojim se pravce uz brijeg divni grede.

a srce smjelost osjeti sve jacu, pa cu ko covjek, kada dušom dane:

strmim i divljim putem poðoh bodar.

Al' što je? Zašto, zašto sada stade? Što srce misli kukavne ti plijene?

»O milosna, što pomože mom placu,

Kud muževnost i smjelost ti se dade,

a i ti, dobri, što se odmah trže, kad njene rijeci istinite zacu,

TRECE PJEVANJE

vrh jednih vrata, pa cu tad ovako:

Tu uzdisanje, plac i jauk boli

»Tvrd mi je, voðo, smiso tih izreka.«

sa sviju strana zrak bez zvijezda para,

Kroz nas se ide u grad sviju muka,

te sprve suza obraze mi poli.

kroz nas se ide, gdje se vjecno place, kroz nas se ide do propala puka.

A on, što svemu domišlja se lako, reèe: »Sad ne daj, da te sumnja svlada,

Raznolik govor, rijeci boli, kara,

malodušje nek ovdje umre svako.

uzvici gnjeva, oštra mukla glasa,

Pravda nam tvorca višnjega potace;

uz pljesak ruku — sve to buku stvara,

božanska svemoc, mudrost, što sve znade, i prva ljubav graditi nas zace.

Sad stigosmo do mjesta teških jada,

što svuda kruži ne stajuci casa

ko što ti rekoh, gdje se svijet jati,

u zraku, gdje je bezvremena sjena,

što blagodati uma lišen strada.«

ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.

Što god stvorenja prije nas imade, vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka;

I nato rukom moju ruku hvati

tko uðe, nek se kani svake nade.

i vedrim licem, što me osokoli,

A ja, kom glava bijaše smetena,

u tajno carstvo poðe da me prati.

rekoh: »Moj meštre, što cujem otale? Tko je ta celjad bolom utucena?«

Ovakva vidjeh mrka slova prijeka

A on ce: »Na taj bijedni nacin žale žalosne duše svih, što svoje dane

A za njim tol'ko natislo se ceta,

proživješe bez pogrde i hvale.

da ne bih nikad vjerovo ni znao, da smrt toliko pokosi vec svijeta. Bez nade u smrt svi su ovi ljudi;

S anðela zlim su zborom pomiješane,

slijepa im žica svak se tako stidi,

što nit su bogu vjerni ostat htjeli

da svac'ji udes u njih zavist budi.

nit bunit se, vec stajahu sa strane.

I kad sam neke prepoznavat stao, sjen onog vidjeh, što ko slabic znani iz svojih ruku visok cin je dao.

Progna ih raj, jer lijep ostat želi,

Svijet ne ce da se spomen na njih vidi;

al' niti dublje ne prima ih pako,

Milost i Pravda od njih lice krije.

Razabrah odmah, da se u toj strani

da ne bi grešne na obijest zaveli.«

O njima dosta: pogledaj i idi.«

rod onih sinjih kukavica krio, što bog ih mrzi i njegvi dušmani.

A ja cu: »Voðo, što ih tišti tako,

I motrec vidjeh barjak gdje se vije

da takvim placem nadimlje im grudi?«

i juri krugom tako brza leta,

Taj jad, što nikad ni živ nije bio,

Odgovori mi: »Kazat cu ti lako.

kao da nikad sklon pocinku nije.

sav gol od mnoštva osa, što tu vrvi,

i obada je ljute suze lio.

kad Aherontu vrh obala pustih

A ti, što amo, živa dušo, pade,

u našemu se ustavimo hodu.«

dalje od ovih pokojnih se smjesti!« A kada ostah, dalje zborit stade:

Ovi im lice šarahu do krvi, a krv i suze kaplju im do nogu,

Tad, pošto oci zastiðene spustih,

gdje sve to beru neki gadni crvi.

da dodijo mu ne bih besjedama,

»Kroz druge luke i po drugoj cesti

do rijeke više rijeci ne izustih.

prijeko ceš ti, tu nisu za te puti;

I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu

laganija te ima splav prenesti!«

gdje se na brijegu silne rijeke sliva,

Kad eno gdje ce laðom prema nama

pa rekoh: »Voðo, daj da znati mogu,

zbog stare kose bijel starac poci, vicuci: »Jao, grešne duše, vama!

A voð ce: »Ti se, Haronte, ne ljuti, jer tako hoce ondje, gdje se može

tko su i po kom obicaju biva,

što god se hoce; zato odsad šuti!«

da svi su tako željni prijeci vodu,

Nikad se u raj ne nadajte doci!

koliko vidim kraj tog svijetla siva.«

Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade, u oganj i led i do vjecne noci.

Obrasla tad se lica mirno slože brodaru sive bare, cije zjene

»Razumjet« rece, »tu ceš cijelu zgodu,

u obrucima plamnim još su strože.

u ljutom placu prema kobnom brijegu,

Prelaze tako preko tamna vala,

kuda ce svi, što boga se ne boje.

i prije no što tamo prijeko saðu,

A one gole, izmorene sjene,

vec ih se ovdje nova ceta zbrala.

kad osjetiše krutih rijeci breme, poblijede zubma cvokocuc strvene,

i proklinjahu boga, ljudsko pleme,

A Haron, demon s ocima što žegu, skuplja ih, mig im dajuci, i tuce

»Svi, sinko, koje smrtni casi snaðu

veslom, kad tko zaostane u bijegu.

u božjem gnjevu, iz svih se hatara«,

i kraj i cas i roditelje svoje,

mili ce voð, »pred ovu skupe laðu,

i roda svog i svog zaceca sjeme. Ko što od stabla u jesen se luce

i prijeci prijeko svi su puni žara,

listovi jedan za drugim, dok grane

jer božja pravda potice ih tako,

svoj citav nakit zemlji ne izruce,

da strah se njihov živom željom stvara.

tako se zli rod Adamov na dane znakove baca redom s onog žala,

Tud dobra duša ne proðe dojako,

baš kao ptice, kad su na vab zvane.

pa htjede l' Haron da zbog tebe plane, njegov ceš govor sad razumjet lako.«

Tad jurnu sve, u hrpi kako stoje,

CETVRTO PJEVANJE Kad svrši, sav se mracni predjel gane

"Sad cemo dolje k slijepom svijetu prijeci", rece mi voð i blijed ko samrt doðe;

od takve trešnje, da me s ljuta straha,

Gromovit tutanj teški san mi prebi

kad ga se sjetim, pot oblijevat stane.

u glavi tako, da se naglo prenuh, ko covjek, koji silom doðe k sebi;

"ja idem prvi, ti se za mnom kreci."

A ja cu, vadec tu bljedocu vode: "Kako da idem, kad strah tebi kini,

Iz zemlje suza dune bura plaha,

i digavši se, uprem cvrsto zjenu

i rujna svjetlost bljesne kroz taj lom,

bacivši oci odmorene krugom,

zaslijepivši mi cula s prvog maha,

da spoznam mjesto, gdje sam u tom trenu.

koji me tješiš, kad me sumnja gloðe."

No on ce: "Jadi onih u dubini ovakvu sliku mojem licu daše;

Ne bješe sumnje, da sam stigo s drugom te padoh kao covjek svladan snom

što samilost je, misliš strah da cini.

na rub doline, gdje je bezdno placno, što vjecnim vriskom odzvanja i tugom.

Al' hajdmo, jer su duge staze naše." I tako poðe i mene uvede

Duboko bješe, puno magle, mracno;

u prvi krug, što onaj bezdan paše.

ma kako gled'o okom dno doseci, razabrat nisam ništa mogo tacno.

Koliko cuh, tu nema druge bijede do uzdaha, što prodiru iz grudi,

a drhtaji ih vjecnog zraka slijede.

Bez druge krivnje s te stradamo mane,

ovjencan vijencem pobjednickog sjaja.

pateci samo od tog, što bez nade Te uzdisaje bol bez muka budi

a puni cežnje boravimo dane.«

u mnoštvu, što se bez broja tu stece, i male djece, i žena, i ljudi.

Meni se jako to na na žao dade, jer spoznah, da u limbu s cežnje pati

»Ne pitaš«, dobri ucitelj mi rece,

i svijet, što mnogo zasluga imade.

»tko su ti dusi, pred tobom što stoje? Prije no poðeš, znaj, da njih ne pece

nikakav grijeh; al' premalo to je,

On otud prvog oca sjen izvede, »O gospodaru, voðo, mogu l' znati«,

Abela, Noja i Mojsije sjenu,

rekoh, da cvršce vjera mi se slije,

zakonodavca poslušnog, kog slijede

što svakoj sumnji može na put stati,

da bi se spasli, i uz djela cista, jer su bez krsta, vrata vjere tvoje.

A življahu li jošte prije Hrista,

patrijarh Abram i kralj David; krenu »zar nitko otud izišao nije,

i Izrael s ocem, s mlaðim naraštajem,

svojom il' tuðom zaslugom do raja?«

s Rahelom, stekav uz silnu je cijenu,

Shvativši, što se pod tom rijecju krije,

ti bogu casti ne daše valjane; i meni samom sudbina je ista.

i mnogi drugi; sve nadari rajem, rece: »Nov bijah stanovnik tog kraja,

a znaj, da prije od ljudskih plemena

kad vidjeh: k nama neki Silni grede,

još nitko ne bi tim nagraðen sjajem."

u tvojem svijetu, milosti su bliže, Govor nas taj ne ustavi ni trena,

i sklone«, rece, »višnje su im vlasti.«

vec kroz šumu samo dalje prolazili, kroz šumu, mislim, nebrojenih sjena.

Zato što sve nas jedno veže ime, kojeg te prije onaj poklik sjeti,

Tad zacuh kako netko glas svoj diže:

daju mi cast, i pravo cine time.«

»Cast dajte sjeni velikog pjesnika, Od mog još sna daleko nismo bili,

što bješe pošla, a sad eno stiže!«

kad vatru neku spaziše mi oci, što polukrugom mrak na uzmak sili.

Svu lijepu školu vidjeh u toj ceti onog, što dici najvišim se pojem,

Pošto se stiša jeka toga klika,

i iznad sviju kao oro leti.

gle, cetiri ce k nama silne sjene, Još bješe dosta da se do nje kroci,

ni radosna ni rastužena lika,

al' vec iz ove razabrah daljine, da èastan svijet se na tom mjestu roci.

Izmijeniv rijec-dvije u krugu svojem, na pozdrav kimnu svi spram moje strane,

Nato ce dobri ucitelj spram mene:

te smiješak prijeðe licem voði mojem.

»Gle onoga, što mac u ruci ima »O diko svakog znanja i vještine,

i ispred svih je, ko kad vladar krene:

tko su ti«, rekoh, »što su mogli spasti toliku cast, da skup napose cine?«

jer njihov krug i za me mjesta stvori, ono je Homer, kralj nad pjesnicima, satirik Horac drugi je za njime,

»Jer im imena zvuce s puno casti

Još vece casti tu mi bjehu dane,

Ovid je treci, Lukan zadnji s njima.

te bijah šesti sred družbe valjane.

na rijeci škrt, u glasu blag i pitom.

i Brut, što nekoc izagna Tarkvina, Lukrecija, Kornelija i ine,

Povukosmo se s kraja pram zreniku

dok sama vidjeh uskraj Saladina.

visoku, svijetlu, gdje naš pogled živi Tad poðosmo, gdje ona svijetlost gori,

mogaše sve da ima na vidiku.

zboreci, o cem red je da se muci, kao što bješe ondje da se zbori.

Kad malo digoh vjeðe vrh množine, ugledah meštra onih, koji znaju,

Nasuprot baš, na zelenoj kadivi,

gdje sjedi usred mudre družbe njine.

pokazaše mi zbor velikih sjena, S njima se zamku otmjenom prikucih,

što im se duh u sebi i sad divi.

što sedmere visoke ima mire, a potok lijep oko njeg stražec huci.

Svi mu se dive, svi mu casti daju; Sokrata vidjeh do njeg i Platona.

Elektru vidjeh, a od društva njena

Demokrita, kom svijet je po slucaju,

Eneja, Hektor bijahu mi znani, Ko suhom zemljom prešav njegve vire,

oružan Cezar sokolovih zjena.

kroz sedam vrata stigoh s mudrom svitom, gdje socne plohe livade se šire.

Diogena tu vidjeh, Cicerona, Talesov lik do Anaksagorina,

Kamilu vidjeh, a na drugoj strani

Empedokla, Heraklita, Zenona,

Pentesileju; uz kralja Latina Tu oka spora, ozbiljna, a pritom pun dostojanstva bješe svijet u liku,

kcer Laviniju sjedec. Tu su zbrani

Dioskorida, znalca svih bilina; a vidjeh tu i Orfeja pjevaca,

i Seneku moralista i Lina,

toliko, puta svije rep na tijelu, koliko treba stepena da pada.

Ptolomeja, Euklida mjeraca, Hipokrita, Galena, Avicennu,

PETO PJEVANJE

i Averrhoesa, velikog tumaca.

po redu idu, da mu sud saznadu: Tako se spustih i prvoga kruga

Spomenut svaku ja ne mogu sjenu,

u drugi, manji prostorom, al' koji

jer moram hrlit zbog množine graðe,

tim više jeci od placa i tuga.

te pored stvari rijeci cesto venu.

kažu i cuju, i vec su u ždrijelu.

»O ti, što ideš k ovom bolnom gradu«, zaviknu Minos, kad me okom srete,

Tu Minos strašan, zubma rešec stoji, Šestina za dva smanjena se naðe,

na pragu ondje grijehe ispitiva,

jer voð se stane drugamo da sprema,

sudi i šalje, repom pravdu kroji.

iz mirna zraka da u buran saðe;

u službenom se prekinuvši radu,

»pazi kud ideš i na cije svjete; ne gledaj, što su tu široki puti!«

To jest, kad duša, na nesrecu živa, i ja se naðoh, gdjeno svijetla nema.

Pred sobom ima uvijek hrpu cijelu;

»Što viceš tako?« moj se voð uplete;

tu stigne, sva se ispovijeda tada, a ovaj znalac svakog djela kriva.

»ti njegva puta usudnoga ne muti, jer tako hoce ondje, gdje se može

da joj u paklu mjesto, što joj spada:

što god se hoce; zato odsad šuti!«

Sad stanu bolni zvuci da se množe

za one, što im grijeh puta gove

pa rekoh: »Meštre, kakvi su to ljudi,

i kojima su strasti razum splele.

koje toliko crni uzduh tuce?«

Ko cvorci kril'ma nošeni što plove

»U skupu, što radoznalost ti budi,

zimi u jatu rastegnutu širom,

prva je«, rece »caricom se zvala

tako i vjetar zle duhove ove

nad mnoštvom raznih jezika i cudi.

vrti i nosi amo tamo virom;

Take se oda bludu, da je dala

nema im nade, da ce ikad bijedu

uzakoniti, strast što gadna želi,

smanjiti, kamo l' pocinuti s mirom.

ne bi li tako svoju ljagu sprala.

u mojem sluhu; sad stigoh na pute, gdje mnogi jauk svu mi dušu prože.

Do mjesta doðoh, gdje sva svijetla šute, što šumi kao more u oluji, kada ga vjetri s raznih strana mute.

Pakleni vihar, što bez stanke huji, tu nosi duše u zamahu punu: muci ih, bije, vrtec ih u struji.

Semiramis je; ona, povijest veli, naslijedi Nina, komu bješe ljubi;

Kad bure s njima na rub grotla grunu,

I ko što ždrali u dugome redu

stane ih vika uz kuku i lele,

plove, dok bolno glasovi im zvuce,

i onda božje velicanstvo kunu.

tako i sjene placuci u jedu

sultani su u njenu zemlju sjeli.

Druga se, Dido, zbog ljubavi ubi, nevjerna rijeci, što je mužu dade;

Cuh, da su kazna takve suze vrele

stižu, a ono zlo ih sobom vuce;

i Kleopatra bludom dušu zgubi.«

ljubavlju njinom kumi ih i brati, Jelenu vidjeh, što tolike jade

i dozvat ce ih zaklinjanje tvoje.«

prouzroci, i Ahila junaka, koji na kraju zbog ljubavi pade.

mi bismo, da nas kralj svemira voli, molili za te, jer zbog zla nam jada

Tada viknuh, cim ih vjetar k nama svrati:

srce te, vidim, samilosno boli.

»O doðite nam, duše pune sjete, Tu bješe Paris, Tristan i još jaka

zborite s nama, nema l' tko da krati!«

ceta, i sve mi redom kaza sjene, zbog ljubavi što dopadoše mraka.

Je l' slušat vam il' zborit duša rada: mi cemo slušat ili zborit znati,

Ko golubovi, koje želja krete,

dok vjetar šuti, kao evo sada.

što k slatkom gnijezdu s požudama svima Kada mi voða sve te drevne žene

držeci širom mirna krila lete,

i vitezove imenova tako, svlada me žalost, mrak padne na mene.

U primorskom me gradu rodi mati, gdje slazi Pad i poèinku se nada

tako iz cete, gdje je Dido s njima,

s pritoka družbom, što ga putem prati.

krenuše k nama po zraku opakom; »Da mi je«, rekoh, »rijec prozborit kako

toliku snagu zov milostan ima.

sa onima u zagrljaju, koje, kako se cini, vjetar nosi lako.«

Ljubav, što brzo nježna srca svlada, zanese ovog, da im draži želi,

»O dobri, mili stvore, što tim mrakom

otete tako, da još srce strada.

dolaziš k nama, kojih krv se proli A on ce: »Kad se približi to dvoje,

omastivši i zemlju svojim znakom,

Ljubav, što ljubit ljubljenome veli,

zanese mene svim, što njega krasi,

Obratih im se tad uz uprt novi:

i još joj, eto, cari nisu sveli.

»Franceska, placem s tvoje muke vajne i žalost mi se oko srca ovi.

Ljubav nam žice istom smrcu zgasi;

bez svakog straha bijasmo i sami.

Cesto se naša dva pogleda srela, i bljedilo nas uvijek posu živo,

naš ce ubica pasti u Kainu.«

Al' reci mi: za vrijeme cežnje bajne,

Takvi su do nas dopirali glasi.

kako i gdje vam ljubav zgode dade, da svoje želje upoznate tajne?«

al' nas je samo jedna strana svela.

Kad citasmo baš, kako je cjelivo ljubavnik onaj usta željkovana,

A ona: »Vece boli ne imade,

ovaj, što zavijek sa mnom se vezivo,

veæ sjecati se svojih sretnih dana Kad cuh te duše i svu muku njinu,

u nevolji; i tvoj to voða znade.

ponikoh nikom, sve dok pjesnik cuta i ne rece mi: »Kud se mišlju vinu?«

dršcuci mi dade cjelov sred usana. Svodnik je knjiga i njen pisac bio:

Al' ako li ti prva klica znana

vec ne citasmo dalje toga dana.«

ljubavi naše pažnju tako mami, Odvratih na to: »O žalosti ljuta!

ispricat cu ti oka rasplakana.

Kolike slatke misli ih i snovi dovedoše do ovog bolnog puta!«

Dok jedan prica, drugi duh je lio toliko suze, da se od tog jada

Citasmo jednom, da s' otmemo cami, o Lancelotu, kog je ljubav splela;

ko da cu umrijet obeznanih cio;

i padoh ko što mrtvo tijelo pada.