Budućnost novca

Budućnost novca

Autor: Tihomir Čuljak

1

Sadržaj: 1. Funkcije novca

3.

2. Povijesni razvoj novca 2.1. Trampa 2.2. Metalni novac 2.3. Mjenica 2.4. Papirnati novac 2.5. Centralna banka 2.6. Ček 2.7. Kreditni novac 2.8. Obračunski novac 2.9. Papirnati novac bez pokrića 2.10. Knjigovodstveni žiralni novac 2.11. Suvremeni novac

6. 6. 6. 7. 8. 9. 9. 10. 13. 15. 15. 16.

3. Elektronički novac 3.1. Vrste elektroničkog plaćanja 3.2. E-ček 3.3. Kreditne kartice 3.4. Debitna kartica 3.5. E-gotovina 3.6. Pametne kartice 3.7. Plaćanje mobitelom 3.8. Elektroničke valute 3.9. Sigurnost elektroničkog plaćanja 3.10. Kriptografija

16. 17. 19. 19. 20. 20. 21. 23. 23. 24. 26.

4. Razmjena u uvjetima inflacije

32.

5.

Razmjena u uvjetima deflacije

33.

6.

Razmjena u uvjetima elementarnih katastrofa

34.

7.

Razmjena u uvjetima burzovne panike

35.

8.

Međunarodna razmjena

35.

9.

Budućnost elektroničkog novca

36.

10. Programski principi elektronske prenosive i djeljive skladišnice

41.

Literatura:

46.

2

Uvod U početku razvoja društva razmjena je vršena trampom tj. roba je mijenjana za vrijednosno adekvatnu količinu druge robe. Vremenom se određena vrsta robe počele koristiti kao sredstvo razmjene, a izum novca predstavlja najveći izum u području razmjene dobara. Iz ove osnovne funkcije novca nastale su i druge funkcije novca kao što su obračunska jedinica za vrijednost i cijenu drugih roba, te funkcija čuvanja vrijednosti. Novac bez materijalnog pokrića na domaćem tržištu nije roba zato što njegova količina ovisi o volji države, ali na inozemnom tržištu i papirnati novac ima karakter robe. Valute drugih država uvijek se mogu zamijeniti za neku drugu robu, čija količina ne ovisi o volji vlastite države, te stoga ima sva svojstva robe.

1. Funkcije novca Razvojem novca on je dobio sve više funkcija; •sredstvo razmjene roba. •sredstvo za usporedbu vrijednosti i cijene kapitala tj. mjerilo vrijednosti, cijena i troškova. •sredstvo plaćanja. •sredstvo osiguranja vrijednosti imovine. •sredstvo reguliranja raspodijele. •sredstvo regulacije kreditnog poslovanja. •sredstvo regulacije cijena. •sredstvo regulacije privrednog razvoja. •sredstvo oporezivanja. •sredstvo regulacije između dobra i zla. Sredstvo razmjene roba Novac je zamijenio trampu te je ovo prva i osnovna funkcija novca. Uz upotrebu novca razmjena je lakša, brža, i sigurnija. Čovjek zahvaljujući novcu ne mora istovremeno prodavati i kupovati, već kupovinu može odložiti. Razmjena može biti domaća i međunarodna. •U domaćoj razmjeni domaća valuta služi kao sredstvo razmjene. •U međunarodnoj razmjeni, kao svjetski novac danas funkcionira nekoliko najjačih svjetskih valuta. Odnosi između pojedinih valuta na međunarodnom tržištu ovise o stabilnosti pojedinih valuta, o monetarnoj politici pojedinih središnjih banaka, i o bilanci međunarodne razmjene zemlje čiju valutu promatramo. Stabilnost valute ovisi o stabilnosti privrede i o ispravno korištenim monetarno regulacijskim mehanizmima. Središnja banka može povećanjem količine novca u opticaju namjerno rušiti tečaj vlastite valute na međunarodnom tržištu radi poticanja vlastite proizvodnje i izvoza, a ako isto naprave i druge države može doći do valutnog rata, nakon čega lako dolazi do trgovinskog rata i rasta protekcionizma. Na stabilnost valute mogu djelovati i međunarodni špekulanti valutama koji metodama financijske agresije kupuju pojedine valute kako bi im digli tečaj, nakon čega ju prodaju u cilju ostvarivanja visokih zarada. 3

Sredstvo obračuna cijena, vrijednosti i troškova Da bi se na tržištu formirala stabilna tržišna cijena raznih roba, tako da se cijene svih roba mogu međusobno uspoređivati potreban je novac. Novac je omogućilo da ista roba u različitom prostoru i vremenu ima približno istu cijenu. Sredstvo plaćanja Novac kao sredstvo plaćanja omogućio je kupcima da se pojave na tržištu, a da istovremeno ništa ne prodaju. Prije izuma novca ljudi su razmjenu mogli vršiti samo trampom što je bilo teško čak i na lokalnom tržištu, zbog čega su ljudi većinu potrebnih stvari proizvodili samo za osobnu upotrebu i razmjenu na nivou plemena i šire obitelji. Sredstvo osiguravanja vrijednosti Novac kao sredstvo osiguravanja vrijednosti imovine omogućio je vlasnicima da svoje kapitale pretvore u novac i tako imovinu sačuvaju od starenja i pada vrijednosti. Razvojem bankarstva ova funkcija novca sve više je dolazila do izražaja, te je omogućila lakše prenošenje vrijednosti kapitala s jednog na drugo mjesto, te lakše čuvanje od krađe, kvarenja i sl. Sredstvo reguliranja raspodjele Novac kao sredstvo reguliranja raspodijele omogućuje ljudima da brže i lakše raspodijele zajedničku imovinu, a država lakše ubire svoje poreze. Sredstvo regulacije kreditnog poslovanja Ova funkcija novca omogućuje bankarskim institucijama regulaciju potražnje za pojedinim robama izmjenom kamatnih stopa i ostalih uvjeta za dobivanje kredita. Kreditni novac omogućuje osiguranje sredstava na onim mjestima gdje je najpotrebniji i gdje postoji najveća mogućnost oplodnje. Ovu funkciju novca moguće je i zloupotrijebiti ako pojedine privredne grane imaju prevelik utjecaj na banke, te preko njih potiču preveliku potražnju za vlastitim proizvodima, na štetu drugih privrednih grana, osobito sitnog poduzetništva. Regulator cijena Novcem država može regulirati cijene robi tako da povećava ili smanjuje količinu novca na tržištu ovisno o svojim interesima. U vrijeme zlatnog standarda država je mogla ovakvu regulaciju vršiti ako je imala dovoljnu rezervu u trezorima. Uvodeći nominalnu vrijednost država može potpuno slobodno regulirati opću razinu cijena mijenjanjem eskontne kamatne stope, obvezne stope likvidnih rezervi u trezorima banaka i drugim mjerama. Novcem država može regulirati cijene svih roba kojima se cijena formira na tržištu, može namjenskim kreditima prouzročiti rast ili pad cijena pojedinih roba te time može regulirati potražnju za robama čiji porast ili pad proizvodnje želi ubrzati ili usporiti. Jedino se monopoli mogu oteti djelovanju monetarnih mehanizama. Kupovinom stranih valuta monetarna vlast može rušiti tečaj domaće valute u odnosu na strane valute, te tako potaći smanjivanje uvoza i povećanje izvoza čime raste proizvodnja i zapošljavanje. 4

Regulator privrednog razvoja Novcem država može regulirati privredni razvoj korištenjem monetarne i fiskalne politike. Nižim primarnim kamatnim stopama potiče opći privredni razvoj, a i državnim narudžbama mogu se razvijati određene privredne grane. Država može iz primarne emisije kreditirati stambenu izgradnju, ili strateške infrastrukturne objekte, kao i kupovinom obveznica pojedinih velikih korporacija financirati njihov razvoj. Kamata na ovakve kredite može biti i 0%, a količina kredita se može regulirati izmjenom uvjeta za dobivanje kredita. Sredstvo oporezivanja Novac kao sredstvo oporezivanja omogućuje državi da neprimjetno oporezuje sve stanovnike s tim da visina poreza ovisi o veličini raspoloživog novca u džepovima i na računima vlasnika. Ovo oporezivanje država vrši tako da uzima kredite od emisijske banke ali ih ne vraća. Na taj način smanjuje se imovina svim pravnim i fizičkim osobama koje posjeduju novac. Ako država na ovaj način poveća količinu novca na tržištu, više od povećanja količine robe, dolazi do inflacije. Količina novca na tržištu može se izračunati ako poznajemo količinu banknota u opticaju, količinu novca na žiroračunima, tekućim računima i štednim knjižicama, ako znamo broj obrtaja novca, iznos odobrenih kredita te iznos dospjelih i naplaćenih rata. Povećanjem količine banknota, broja obrtaja i odobrenih kredita, te smanjenjem dospjelih rata količina novca na tržištu povećava se, a u obrnutom slučaju opada. Sredstvo poticanja dobra ili zla Novcem se može poticati i dobro, a i zlo. Novcem svatko glasuje o dobru i o zlu svaki put kad nešto kupuje, ili prodaje. Novac se može stjecati prodajom vlastitog rada, znanja, vještina i iskustva, a također se može stjecati iznajmljivanjem vlastite imovine, čime se ostvaruje renta ili profit. To može biti dobro ili loše za ostale ljude. Ako netko pri proizvodnji zloupotrebljava druge ljude čini zlo. Ako zagađuje okolinu pri proizvodnji, transportu, skladištenju, prodaji, upotrebi ili odlaganju ostataka čini zlo. Ako prodavač pri prodaji svojih proizvoda ili usluga narušava moralne ili zakonske norme čini zlo. Ako trgovac robu prodaje na dan odmora, a može ju prodavati drugim danima on svojim radnicima onemogućava tjedni odmor čime čini zlo. I kod potrošnje novca može se činiti dobro ili zlo. Ako potrošač svoju plaću troši na sportske susrete on otvara radno mjesto nekom sportašu, a ako plaću potroši u bordelu otvorio je radno mjesto nekoj bludnici. Ako sponzorira izgradnju neke crkve otvorio je radno mjesto nekom zidaru, a ako potroši u kockarnici otvorio je radno mjesto nekom kockaru. Ako kupuje uvoznu robu on otvara radno mjesto u inozemstvu, a ako kupuje domaću robu otvara radno mjesto svom susjedu. Ako blagdanom kupuje ono što je mogao kupiti drugi dan on radnike u trgovini sprječava u korištenju tjednog odmora čime čini zlo. Ako netko novac investira u novi pogon on otvara nova radna mjesta i čini dobro, a ako ga koristi za zadovoljenje samo vlastitih užitaka bez obzira što time može naštetiti drugima, on čini zlo. Dobro je biti investitor koji otvara nova radna mjesta, a loše je biti bogataš koji novac koristi samo za vlastite užitke. Novac je sam po sebi moralno neutralan, ali i pri stjecanju i pri potrošnji može snažno poticati i dobro i zlo, što ovisi o vlasnicima novca. Vlasnici sami o tom odlučuju te je to osnovno demokratsko sredstvo u svim režimima; i u diktaturama i u demokracijama. Država i na ovo osnovno sredstvo demokracije može snažno utjecati poreznom politikom, kreditnom politikom, a osobito promidžbom. Kad mediji nešto pretvore u modu to postaje tražena roba bez obzira na stvarnu fizičku korisnost. Kod investiranja dobro je kad je novac koncentriran u rukama najsposobnijih i najpoštenijih kako bi se najkorisnije upotrijebio, ali kod potrošnje dobro je kad je što ravnomjernije raspoređen kako jedni ljudi ne bi mogli zloupotrebljavati druge. Uskladiti ova dva principa u distribuciji kapitala osnovni je zadatak svake politike. 5

2. Povijesni razvoj novca

2.1. Trampa U početku razvoja društvenih zajednica jednom robom plaćala se druga roba. Stočari su plaćali stokom, lovci krznom, strelicama, ili zubima životinja, ratari žitom, čajem, ili drugim proizvodima, obrtnici glinenim ili bakrenim posudama, čavlima, sjekirama, platnom, ribari ribom solju, školjkama, a ratnici ponekad i robovima. Ponegdje je postojao i simbolični novac popu pužića, slonove kosti probušenog kamenja i slično.

2.2. Metalni novac Nastankom prvih ratarskim država vladari su skupljali žito u velika skladišta, a seljaci su dobivali priznanice na kojima se vidjelo koliko su žita predali kako bi ga mogli ponovno uzeti kada im zatreba. Ove priznanice su se mogle prenijeti na druge osobe te su tada te osobe mogle dobiti žito. Na taj način one su služile kao novac. Te priznanice su se mogle izgubiti, izgoriti, ili ih je mogla uništiti voda. Tada bi vlasnici ostali bez svoga žita, a vladaru bi ostao višak žita. Zbog toga su vladari nastojali što više žita sakupiti u svojim skladištima na čuvanje, dok su seljaci nastojali žito prodati i zamijeniti za neko drugo dobro koje je rijetko, trajno, prenosivo i lakše ga je sakriti. To drugo rijetko dobo su najčešće bili zlato i srebro. Ovi metali se mogu sjeći u komade jednake veličine, mogu se pretopiti u predmete praktične uporabe, manje se kvare od drugih proizvoda i zauzimaju manje mjesta. Zato se prvi metalni novac pojavljuje još prije 8000 godina. U prvo vrijeme zlato i srebro su vagali, ali su vladari počeli zlato i srebro rezati u komade određene težine, kao jamstvo da je težina točno određena i da je komad novca od zlata i srebra odgovarajuće čistoće. Kao jamstvo da u njemu nema više primjesa drugih (jeftinijih) metala, utiskivali su se u svaki komad posebni znaci. Obično je taj znak prikazivao vladarev lik ili lik nekog božanstva. Najstariji metalni novac je grčki i rimski kojeg su izrađivali antički obrtnici. Njegova karakteristika bio je visok stupanj finoće metala. U antičkoj Grčkoj novac su izdavali polisi, kojih je bilo nekoliko stotina pa je novac tog vremena bio vrlo raznolik. Na novcima su se nalazili likovi bogova i heroja koji je pojedini polis štovao. Najraniji rimski novac nosio je slike božanstva. Cezar je bio prvi Rimljanin koji je stavio svoj lik na srebrni denarius. Takvi metalni novci su postajali službeno sredstvo plaćanja u pojedinim državama, te su zbog toga stranci morali svoje novce zamjenjivati za lokalne. Tu zamjenu su radili mjenjači novca. U nekim državama oni su vršili i posudbe novca uz naplatu kamate, te su tako postali preteče banaka. U ponekim državama posuđivanje novca uz naplatu kamate bio je monopol vladara. Vladari su pojedinim državnim službenicima davali novce iz državne blagajne da ga posuđuju drugima, te su za to morali u državnu blagajnu uplatiti određenu kamatu. Ti službenici su novac posuđivali uz još veću kamatu, a razliku u kamati su uzimali za sebe. Zahvaljujući tom vrlo unosnom poslu postajali su vrlo moćni, te su po bogatstvu konkurirali tada najjačoj ekonomskoj klasi; konjušarima, lađarima, trgovcima i zanatlijama koji su bili obično i najveći komitenti u uzimanju novca na posudbu. Zbog velike kamate mnogi zajmoprimci su propadali te su često postajali robovi. Kada je broj propalih postajao prevelik raslo je nezadovoljstvo prema kralju i njegovim službenicima koji su se bogatili na kamatama, te je i spremnost za obranu takvih visokokorumpiranih država slabila. Zbog toga su 6

mnoge vrlo snažne države, nakon perioda uzleta, znale iznenada propasti pri napadu puno slabijih ratničkih plemena. U nedostatku novca vladari su često znali vremenom smanjivati količinu metala u takvom novcu, te su zbog toga takve kovanice uglavnom služile za kupovinu manje količine roba, dok su za kupovinu većih vrijednosti često i dalje koristili upotrebne predmeti od zlata i srebra koje su se vagali i provjeravala im se kvaliteta. Prvi kovani novac nastao je u 7. stoljeću prije Krista u Lidiji, Maloj Aziji. Taj je novac izrađivan od elektruma (prirodne slitine zlata i srebra). Osim elektruma u izradi novca koristilo se zlato, srebro, bronca, bakar i mjed. Prvi novac izrađivan je ručno, a to je trajalo sve do16.stoljeća kada su nastali prvi strojevi za kovanje novca. Banke U 15. stoljeću Medici Bank je bila financijska institucija koju je osnovala obitelj Medici u Italiji. Bila je jedna od najvećih banaka u to vrijeme. Revolucionizirali su računovodstvo i uveli sustav dvojnog knjigovodstva, koji je i danas standard u svim računovodstvenim poslovnim sustavima. Zahvaljujući tome mogli su točno znati financijsku snagu pojedinih klijenata, te su mogli puno sigurnije posuđivati novac. Zahvaljujući tome novac je brže kolao tržištem, što je olakšavalo razmjenu, a time i proizvodnju zanatskih proizvoda i rast gradova.

Otkriće Amerike Kristofer Kolumbo je 12. listopada 1492. stigao do Amerike zahvaljujući napretku u kartografiji, navigaciji i brodogradnji. Čim je uspostavljena španjolska vrhovna vlast počelo je otimanje i vađenje zlata i srebra u Peruu. Velike količine zlata i srebra u Europi dovele su do inflacije i naglog rasta proizvodnje raznih roba širom Europe, te će do kraja 16. stoljeća za više od tri puta porasti cijena poljoprivrednih i obrtničkih proizvoda, iako je i količina proizvodnje naglo porasla. Zbog inflacije i propasti španjolske proizvodnje Španjolci povremeno pokušavaju zabraniti izvoz zlata i srebra, te uvoz manufakturnih proizvoda, ali bez uspjeha. Merkantilist Luis Ortiz 1558. predlagao je potpunu zabranu izvoza zlata i srebra, a Damian Olivares 1621. čak i zabranu ulaska stranaca, u čemu nisu imali uspjeha. Slabljenjem proizvodnje u Španjolskoj i zbog njihovih ratova oni zaostaju u razvoju, te im uskoro Britanci, Francuzi i Nizozemci otimaju dio kolonija. Iako su imali najveći priljev zlata iz kolonija, zbog lošeg upravljanja novcem Španjolska je 1596. godine bankrotirala četvrti puta, te je tako izgubila svoj vodeći položaj u odnosu na Amerikance, Francuze, Nizozemce i Britance koji su jačali proizvodnju proizvoda koje su izvozili u Španjolsku. Genova je sve do krize iz 1620. godine bila središte trgovine zlatom i srebrom koje se uvozilo iz Amerike. Nakon toga, monopol nad novim atlantskim rutama dolazi u ruke nizozemskih trgovačkih gradova. Krajem 17. stoljeća otkriveno je zlato u području Minas Gerais u Brazilu, što je započelo zlatnu groznicu i potaklo ubrzanu imigraciju europskog stanovništva, inflacijsku krizu, te poskupljenje većine proizvoda, osim šećera. Proizvodnja šećera je stagnirala zbog značajnog pada cijene uzrokovane pojavom proizvođača šećera u, Europi bližim, nizozemskim i francuskim posjedima na Antilima.

2.3. Mjenica Mjenica je nastala u Kini kao instrument za siguran prijenos novca na velike udaljenosti. Kao dokument za prijenos novca bliskoistočni trgovci koriste prve prototipove mjenica već od 8. stoljeća. Sredinom 13. stoljeća, u Perziji je kratko vrijeme korišten papirnati novac za ograničenu uporabu u transakcijama, a ovakvi prototipovi su došli do Iberijskih i talijanskih trgovaca u 12. stoljeću. Mjenice su omogućavale jednostavnu razmjenu na velikim udaljenostima među trgovcima koji su imali povjerenje jedni u druge. Kod putovanja su se mogle lako sakriti od pljačkaša, te su omogućile snažan razvoj trgovine. Sigurnost plaćanja je u prvo vrijeme ovisila o poznavanju i 7

povjerenju između korisnika mjenice, a prvi zakoni kojima je regulirano poslovanje mjenicama u Europi su se pojavili tek u 19. stoljeću. Pošto su mjenice funkcionirale kao sredstvo plaćanja i sredstvo osiguranja plaćanja omogućile su nagli rast razmjene među proizvođačima i trgovcima, te su tako dovele do naglog rasta proizvodnje svugdje gdje su se pojavile. Pošto su povećali novčanu masu na tržištu mogla se povećati i količina roba na tržištu. U svojoj suštini, mjenica je ponajprije sredstvo kreditiranja i osiguranja plaćanja, a u robnonovčanim transakcijama osiguravaju plaćanje ili povrat u budućnosti. Svi mjenični potpisnici mjenični su dužnici prema imatelju mjenice – vjerovniku. Osiguravaju mu naplatu i smanjuju rizik kreditiranja. Mjenica se od pojave u srednjem vijeku do danas razvila u suvremeno sredstvo plaćanja i osiguranja plaćanja. Posebno su ta svojstva prisutna kod trasirane mjenice. Trasiranom (vučenom) mjenicom već se u fazi njezina izdavanja dovode u vezu najčešće tri osobe i to: izdavatelj – trasant, osoba kojoj je tom ispravom upućen nalog za plaćanje – trasat i prvi vjerovnik po mjenici – remitent (osim u slučaju kad su trasant i trasat ista osoba kao kod tzv. trasirane vlastite mjenice ili kad su trasant i remitent ista osoba kao kod trasirane mjenice izdane na trasantovu vlastitu naredbu). Po mjenici najčešće nastaje bezgotovinsko plaćanje, ali po mjenici je moguće i obračunsko plaćanje. Obračunsko plaćanje po mjenici nastaje kod izdavanja za trasanta i kod indosiranja za indosanta u slučaju da je remitent odnosno indosatar istodobno i trasatov odnosno indosantov vjerovnik, pa mu ovaj plaća umjesto u novcu mjeničnim posredovanjem. Mjenice su kroz povijest imale vrlo povoljan utjecaj na razvoj razmjene, trgovine i proizvodnje, ali su ponekad pretjeranom upotrebom znale izazvati i krize. Tako je u SAD-u 1819. došlo do krize i burzovne panike koja je izaziva njihovu prvu veliku financijsku krizu. Krizu je izazvalo širenje mjenica izdanih od strane privatnih banaka u Sjedinjenim Američkim Državama, što je dovelo do inflacije uzrokovane ranijim dugom. Nakon panika iz 1819. došlo je do kraja nagle ekonomske ekspanzije koja je uslijedila nakon anglo-američkog rata. U to vrijeme poslovanje mjenicama je bio vrlo značajan posao za banke, te je velika diskontna banka, poznata i kao “banka svih banaka” Londonska Overend, Gurney and Company bavila upravo kupnjom i prodajom mjenica. Osnivač i ključna figura banke bio je Samuel Gurney koji je tijekom cijele svoje karijere zadržao fokus na mjenicama, no to se promijenilo kada je on otišao u mirovinu, te se banka odlučila proširiti svoj investicijski portfelj. Tako se počelo ulagati i u dugoročne vrijednosnice, kao što su obveznice i dionice. U drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do snažnog pada cijene tih vrijednosnica, osobito dionica željeznice pa je banka zatražila pomoć od engleske vlade. No to nije učinjeno pa je u svibnju 1866. došle do obustave svih isplata i banka je bankrotirala.

2.4. Papirnati novac Kinezi su osmislili prvu novčanicu oslikavanjem jelenje kože, a potom su osmislili i papirnati novac koji se postepeno prenose preko Indije i Perzije do Europe. Osnovni razlog za pojavu papirnatog novca je bio kako bi se olakšala putovanja, pošto je problem bio kako prenijeti kovčege zlata ili srebra za razmjenu, zbog težine i sigurnosti. Zbog toga se u utvrđenim gradovima osiguranima od pljačke pojavljuju banke u koje ljudi polažu zlato i dobiju priznanicu, a onda je u drugom mjestu ponovno mogu pretvoriti u zlato, ili dugi metal. Tako se rađaju prve novčanice. Švedska trgovinska razmjena na početku 17. stoljeća se bazirala na bakrenim kovanicama, pošto nisu imali zlata i srebra. Krupne kovanice su se izljevale u kvadratne ploče od 50 cm, na kojima je bila utisnuta vrijednost i rukovanje s njima je bilo jako nepraktično. Zbog toga je Švedska bila prva europska država koja je počela izdavati novčanice 1661. godinea, slijedile su je i druge zemlje. Novčanice nisu imale nikakvu vrijednost, ali su imale pokriće za svoju vrijednost. Često je ta garancija o isplati u vrijednosnim kovanicama bila posebno istaknuta. Banke su širom Europe sve 8

češće izdavati potvrde za predani metal, koje su nazvali banknote, te su ljudi počeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Te papirnate banknote su predstavljale zlato ili srebro kao sredstva za plaćanje jer je u njima imao podlogu, a vlade i banke su mogle izdavati u opticaj samo onoliko papirnatog novca koliko su za njega imale pokriće u zlatu. Na taj način su velike količine zlata i srebra iz tajnih skloništa došli u banke koje su ga posuđivali trgovcima i obrtnicima. Zahvaljujući tome količina novca na tržištu je postala višestruko veća, potražnja za raznim robama je povećana, trgovci su mogli prodati puno više robe, proizvođači su povećali proizvodnju, a broj zanatlija u gradovima se višestruko uvećao. Tako su gradovi postajali sve veći, te je i društvena snaga građanstva postajala sve veća.

2.5. Centralna banka Godine 1716. Škotlanđanin Džon Low dobio je od vojvoda Filip II Orlenski, regenta Francuske monopol na izdavanje papirnog novca u vidu Banque Générale. Ova privatna banka imala je ulogu prve središnje banke u Francuskoj. Law je imao nadležnost prikupljanja poreza i kovanja novca u Francuskoj. Zalagao se za uspostavljanje nacionalne banke koja ima monopol na izdavanje papirnog novca koji iza sebe ima podlogu u zemlji, srebru i zlatu. Low je tvrdio kako je novac samo sredstvo razmjene i ne predstavlja bogatstvo u sebi, te da nacionalno bogatstvo ovisili o trgovini. 1719. godine Law je razvio kompaniju Compagnie des Indes koja je imala monopol na francuskom tržištu duhana i u obrtu s afričkim robovima. S obzirom na činjenicu da je kompanija imala monopol na dvjema ogromnim tržištima, potencijali za ostvarivanje profita bili su ogromni. Došlo je do brzog razvoja same kompanije, i rasta cijene dionica, pa je čak i francuska vlada tiskala više novca kako bi mogli kupiti dionice te kompanije. Sve je funkcioniralo do početka 1720. kada su pojedinci otkrili kako kompanija ništa ne vrijedi pošto u Lujzijani nema zlata. 1720. godine neki dioničari su odlučili unovčiti svoje dionice i uložiti u nekretnine i zlato, što je dovelo do iznenadnog višestrukog pada njene vrijednosti. To je izazvalo veliku inflaciju, a vrijednost dionica je naglo postala beznačajna, te je došlo do kraha na tržištu dionica, i to ne samo u Francuskoj, već i u ostalim zemljama. Ovaj krah je poznat kao Mississippi balon izazvao je veliku krizu zbog velike količine tiskanog novca, a Francuska je završila u hiperinflaciji. Godine 1779. dolazi do velike deflacije kad je nestalo zlata u Bank of England. Proizvodnja zlata je bila sporija od rasta proizvodnje, te je ponestalo novca. Recesija je trajala više od tri godine i izazvala je velike poremećaje na tržištu komercijalnih roba i nekretnina. Tek kada su štediše i bankari popunili trezore zlatom i počeli odobravati nove kredite došlo je do oporavka gospodarstva.

2.6. Ček Razvojem bankarskih sustava pojavila se potreba da štediše pojedinih banaka mogu plaćati svoje račune bez nošenja novčanica ispisom dokumenata koji trebaju samo potpisati. Ovakvi papiri su nazvani ček. Ček je nalog za isplatu novca sa računa izdavaoca na račun primatelja čeka. Isplačuje se sa unaprijed položenog depozita u neku banku. Depozitni novac nastaje polaganjem novca na tekući račun u nekoj banci. Na temelju pologa vlasnik tekućeg računa izdaje čekove. Prvi tragovi bezgotovinskog novca, prvi oblici čekova bili su rukom pisani dokument, korišten još u Rimskom Carstvu. Pošto su bili praktičniji od kovanog novca, njima su se redovito koristili venecijanski i nizozemski, a kasnije i engleski trgovci. Prve tiskane čekove počela je izdavati Bank of England u 18. st., s namjerom sprečavanja zlouporabe. Kao pouzdano sredstvo plaćanja čekovi su preživjeli do današnjih dana, kada su ih počele zamjenjivati kartice. U SAD-u je gospodarstvo bilo vrlo nestabilno između 1780 i 1790. Zbog velike inflacije Continental valute tijekom Američkog rata i u nedostatku stabilne valutu, banke izdaju vlastite 9

bilješke, te pozivaju na snažnije kreditiranje. To je dovelo do osnivanja Banke Sjeverne Amerike 1781. Nakon donošenja Ustava banka je de fakto postala središnja banka. Nakon napoleonovih ratova Bankari traže isplate što je uspaničilo štediše koji dižu novac i iscrpljuju rezerve zlatnih poluga i rezerve Banke Engleske. To je potaknulo parlament na donošenje zakona 1797. o ograničenju plaćanja. Kriza se produbila kada je Bank of England obustavio plaćanja do 25 veljača 1797. restriktivnim bankarskim zakonom iz 1797. Bankari su se pobojali nesolventnosti i moguće francuske invazije, te su mnogi počeli povlačiti svoje uloge u bankama. Ograničenjem u pristupu britanskom zlatu i srebru raspala se Atlantska kreditna mreža. U kombinaciji s kolapsom američkog tržišta nekretnina, potezi Bank of England imali su snažan deflatorni učinak, rast cijene zlata, pad ostalih cijena, propast poduzeća i nezaposlenost u financijskim i poslovnim tržištima Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i na Karibima. Do 1800. godine, kriza je rezultirala kolapsom mnogih istaknutih trgovačkih društava u Bostonu, New Yorku, Philadelphiji i Baltimoreu, a mnogi dužnici su završili u zatvoru, te je zbog toga američki Kongres 1800. godine donio stečajni zakon koji nije obnovljen nakon tri godine kada mu je istekao rok trajanja 1803. Zbog odvajanja sjeveroameričkih kolonija od Britanije ona uvodi emabargo protiv trgovine sa SAD-om. Zbog embarga i nedostatka zlata u Britaniji dolazi do recesije od 1807. i traje do 1810. Panika u SAD-u od 1837. i posljedičnu 6 godišnju financijsku krizu uzrokovala je inflacija koja je rasla od 1830. povećanjem depozita i tiskanjem dolara. U srpnju 1830. godine indeks veleprodajnih cijena dosegao je razinu 82, a onda se u sljedeće tri godine povećao za 20,7%, dosegnuvši na jesen 1833. godine vrijednost 99. To se dogodilo pošto je ukupna ponuda novca između 1830-1833 povećana sa 109 milijuna dolara na 159 milijuna dolara, što je povećanje od 45,9% (15,3% godišnje). U godinama 1833-1837 ukupna novčana masa povećana je za 84% (21% godišnje), od 150 do 267 milijuna. Za prva tri tjedna u travnju 1837. godine u New Yorku 250 trgovačkih društva otišlo je u stečaj, a gubici banaka u roku od dva mjeseca dosegla su 100 milijuna USD. Od 850 banaka u SAD-u, 343 su zatvorena u potpunosti, a 64 djelomično, a kriza je trajala do 1843.

2.7. Kreditni novac Izumom željeznice došlo je do mogućnosti puno jeftinijeg transporta i proširenja opsega trgovine. Zbog velike potražnje za kapitalom potrebnim za izgradnju željeznica gospodarstvo se usporavalo pošto su kamatne stope porasle, jer je većina ulagala novce u državne obveznice, glavni izvor ulaganja u to vrijeme. Kako bi potaknuli ulaganja Bank of England smanjuje kamatne stope, pa državne obveznice postaje manje atraktivne. Zbog toga ulagači u postojeće željezničke tvrtke povećavaju ulaganja i počinje bum kad se zbog sve veće količine tereta i ljudi, ulagači odlučuju ulagati u nove željeznice. U željezničke tvrtke počeli su ulagati obični građani svoje ušteđevine. Kako bi to potakla Vlada je 1825. ukinula Bubble Zakon koji je donesen nakon pucanja financijskoga balona južnog mora iz 1720. Ukinuto je ograničenje da dioničko društvo osniva najviše pet zasebnih investitora. Uklonjena je granica kako bi bilo tko mogao uložiti novac u novu tvrtku, a željeznica je promovirana kao siguran pothvat. Britanija je prva počela graditi gradske željezničku prugu između Liverpula i Manchestera koja je otvorena 1830. što se pokazao vrlo uspješnim i profitabilnim za prijevoz putnika i tereta. Novi mediji poput novina i pojava moderne burze promicali su ulaganja. Dionice su se mogle kupiti za depozit od 10%, a ostatak se može uplatiti u bilo kojem trenutku. Ulagali su i mnogi kontinetalni špekulanti i poduzetnici. Željeznice 10

su snažno promicane kao siguran pothvat, te je tisuće ulagača na skromnim primanjima kupilo veliki broj dionica, a u stvari su samo dali polog. Mnoge obitelji uložile su cijelu svoju ušteđevinu i mnogi su izgubili sve kad se balon srušio, a tvrtke su tražile da uplate ostatak njihovih dospjelih plaćanja. Kao sredstvo za stabiliziranje britanske ekonomije donesen je Zakon Bank Charter 1844. Ovim se Zakonom fiksira maksimalna količina novčanica koje mogu biti u optjecaju, te jamči da su sredstva određena rezervama zlata i srebra koje će se držati na zalihama. Zakon zahtijeva da ponuda novca u opticaju može biti povećan ako rezerve zlata ili srebra budu proporcionalno povećane. Kada je procijenjeno kako je većina pruga izgrađena i kako treba smanjiti ulaganja krajem 1845. Bank of England diže kamatne stope pa novac počinje teći od željeznice prema štednji i državnim obveznicama. Cijene uloga u željeznice počinju padati, te je daljnje ulaganje zaustavljeno, ostavljajući brojne tvrtke bez sredstava i investitora, te bez izgleda za povratak dotadašnjih ulaganja. Ukupno je izgrađeno 6.220 milja (10.010 km) željezničkih pruge od projekata odobrenih od 1844. do 1846. i to je sve izgrađeno privatnim kapitalom bez udjela države, pa postoji ozbiljna sumnja kako je sve namjerno organizirala država kako bi razvili željezničku mrežu bez vlastitih ulaganja. Dizanjem kamatnih stopa Bank of England je zaustavila daljnja ulaganja, a izgrađene željeznice su snažno ojačale konkurentnost Britanske privrede pošto su transportni troškovi znatno pali, a porasla je i proizvodnja uglja. Nekoliko godina prije 1847. godine, Zakon o bankama je zaobiđen tako što Bank of England traži suspenziju Zakona bankarske povelje. Zakon o bankarskoj povelji, predstavljao je trijumf Valutne škole Davida Ricarda čime je zabranjeno izdavanje novca koji nije pokriven 100 posto u zlatu. Ta odredba nije se odnosila na bankarske depozite i kredite čiji volumen se povećao pet puta u samo dvije godine iz izmišljenih pologa, i tako su banke otkrile novi način za zarađivanje na kamatama. To je izazvalo naglu monetarnu inflaciju zbog čega je došlo do panike 1847. godine i propasti velikog broja poduzeća i trgovina, a kriza traje do 1855. Tijekom ove krize ojačale su velike banke i financijski kapital. Velike banke nude visoke kamate na štednju i niske kamate na kredite čime privlače kapital, što mogu pošto istu štednju kroz kredite posuđuju više puta. Viškom novca banke počinju kupovati dionice trustova i koncerna. Vlasnici industrije čuvaju ogromne količine novca u bankama pa postaju suvlasnici banaka. Na taj način se miješaju bankarski i industrijski kapital i nastaje financijski kapital. Banke stječu mogućnost stvaranja kreditnoga novca iz depozita koji je višestruko veći od veličine uloga. Ranije su banke prodavale zlato, a sada su počele izdavati kreditne papire koji postaju novac kojim se može sve kupovati pošto prodavači kreditne papire knjiže kao novčani prihod koji se evidentira na njihovim računima u tim istim bankama, pa sa time opet mogu izdati novi krediti. Tako vlasnici financijskoga kapitala imaju sve veću moć, koja je ograničena tek kad su središnje banke uvele obveznu stopu likvidnih rezervi kao regulacijski instrument nadzora komercijalnih banaka i kontole novčane mase na tržištu Kreditni novac stvara financijsku oligarhiju koja indirektno preuzima vlast financirajući sve političke stranke, medije i humanitarne organizacije. Ovaj kreditni novac je značio veliko povećanje novčane mase na tržištu što je omogućilo veliko povećanje robe na tržištu koja se vrlo lako prodavala zbog sve veće količine novčane mase. Iako je količina robe na tržištu naglo porasla nije došlo do deflacije, već je došlo do inflacije pošto je količina novčane mase rasla puno brže. Tek kada je Bank of England počela regulirati obaveznu stopu likvidnih rezervi bankama inflacija je zaustavljena. Panika u SAD-u iz 1857. počela je kad su investitori u kompaniju Ohio Life Insurance and Trust izgubili sav svoj uloženi novac, i mnoge nekretnine koje su poslužile za garanciju otplate dugova. Pribojavajući se sličnog scenarija i uzevši u obzir padajuće profite na poljoprivrednim dobrima i oslabljenu ekonomiju, investitori u druge kompanije su povukli svoja sredstva iz dionica i prebacile na štednju. Cijene dionica naglo padaju, masivno se povlače sredstva iz burze, brojne 11

kompanije propadaju i tisuće radnika postaje nezaposleno. Panika se širila gotovo podjednako brzo sa svakim novim padom burze. Svi potezi bankara doživjeli su negativne reakcije i dodatno su pojačavali krizu. Britanski investitori su naglo povukli kapital iz američkih banaka u svoje trezore čime su uzrokovale nestašicu novca i deflaciju. Deflaciju je dodatno pojačalo i potonuće jednog broda punog zlata. Kako su bankarske institucije tada poslovale sa zlatnim i srebrnim kovanicama umjesto papirnatim novcem, gubitak tisuća tona zlata na brodu SS Central America odjeknuo je kroz financijsku zajednicu. Američki Ministar financija Howell Cobb je ohrabrivao stavljanje velikih količina državnog zlata na tržište, ali i iskupljivanje državnih obveznica sa premijom. Na njegov nagovor, predsjednik Buchanan je predložio američkom Kongresu da odobri izdavanje novih državnih obveznica čime je pokrenuta velika inflacija, te do 1859. godine Sjedinjene Američke Države polako izlazile iz krize, a oporavak je trajao do početka američkog građanskog ratu. Ekonomija se uskoro stabilizirala i recesija je nestala, ali se pojavila inflacija. Predsjednik Buchanan je proglasio sustav papirnog novca glavnim uzrokom krize, te je odlučio povući iz upotrebe sve novčanice ispod 20 dolara. Također je preporučio svim državnim bankama da slijede primjer vlade kroz neovisni sustav ministarstva financija. Vjerovao je da će se tim mjerama smanjiti ponuda novca u optjecaju i inflaciju, te tako omogućito ponovno pokriće u zlatu. U Južnoj Africi 1886. su otkrivene velike rezerve zlata koje povećavaju raspoložive zalihe, te ublažuju deflacijske pritiske na sniženje cijena i omogućuju ubrzanje razvoja proizvodnje u mnogim državama. Unatoč tome deflacijski pritisci postoje u mnogim državama. Cijena žita je 1894. bila tek trećina one iz 1867., a cijena pamuka pala za gotovo 50 posto u samo pet godina od 1872. do 1877. te zbog toga mnogi poljoprivrednici propadaju širom svijeta. Zbog toga dolazi do protekcionizma u mnogim zemljama, poput Francuske, Njemačke i SAD-u, što izazva masovno iseljavanje iz Italije, Španjolske, Austrougarske i Rusije. Masovno se počinju iseljavati i Hrvati sa otoka, Dalmacije i Hercegovine. Zbog stalnog rasta produktivnosti proizvodnja željeza se udvostručio između 1870 i 1890, unatoč tome što je cijena željeza prepolovljena. Iako svi ekonomski pokazatelji iz 1893. godine govore o poboljšanju u odnosu na prethodnu godinu dolazi do iznenadne krize. Dvadesetog veljače Philadelphia and Reading željeznica, kompanija sa kapitalom od 40 milijuna dolara i preko 125 milijuna dolara duga, proglasila je bankrot. Američka burza osjetila je prvi šok, a drugi je uslijedio nedugo potom kad je National Cordage Company objavila još loših vijesti. Stotine poduzeća koji su u tom trenutku bili prezaduženi, izgubili su potporu banaka, zbog čega je nastala snažna deflacija i opći pad cijena. Banke su zatražile vraćanje zajmova, što je uzrokovalo seriju bankrota diljem zemlje. Nekoliko vodećih željezničkih kompanija je propalo u prvom valu krize, a za sobom su povukle oko 500tinjak manjih banaka koje su ih financirale. Kad su ljudi počeli navaljivati na banke kako bi podigli svoje depozite, panika je postala nacionalni problem. Zbog povlačenja zlata u bankarske sefove došlo je do opće nestašice novca u svijetu, te se kriza preselila i u Europu. Panika je potakla britanske investitore na prodaju investicija u Sjedinjenim Američkim Državama i konverziji novca u zlato. Njihov primjer slijedili su drugi ulagači, te je ubrzo nastao problem nestašice zlatnih rezervi pri ministarstvu financija. Kako bi održao zlatni standard, američki predsjednik Cleveland je posudio 65 milijuna dolara u zlatu od bankara J.P. Morgana. Bankar je predložio da njegova financijska grupacija, zajedno sa Rothschildima, otkupi 3,5 milijuna unci zlata u zamjenu za 65 milijuna vrijedne 30 godišnje obveznice na zlato. Dogovor je sklopljen uz obećanje kako će stvarno zlato ostati u ministarstvu, te ga neće povući. U osnovi, dvije najmoćnije financijske institucije tog vremena ponudile su posredovanje ministarstvu u ulozi centralne banke, štiteći ga od tržišnih sila. Unatoč tome količina zlatnih rezervi na tržištu dosegla je s vremenom kritičnu minimalnu razinu, a cijena zaduživanja snažno je porasla. Zbog veće proizvodnje srebra pala je i cijena srebra, kao i vrijednosnih papirima vezanim uz srebro. Prava i ozbiljna financijska kriza trajala je od svibnja do studenog 1893. Kako je negativna spirala rasla, ukupno je stradalo oko 158 nacionalnih banaka, 172 državne banke i 177 privatnih banaka, 47 štedionica, 13 trustova i 16 hipotekarnih kuća. Panika koja je inicijalno počela u New Yorku kroz vrijeme se proširila preko cijele zemlje. Ekonomska 12

depresija u nezaposlenosti i cijenama očitovala se do 1897. Pošto nije postojala nacionalna emisiona banka država nije imala instrumente za plasiranje novca na tržište i sprječavanje deflacije, pa nije mogla kontrolirati krizu. U Yukonu, Kanada, od 1896. do 1899. otkrivene su velike rezerve zlata koje su utjecale na ublažavanje deflacijskih pritisaka, što je pozitivno dijelovalo na privredni napredak u svijetu. Ekonomija SAD-a se počela oporavljati 1897. godine. Nakon izbora republikanca McKinleya, nova zlatna groznica u Kanadi je povratila povjerenje u sustav i američka ekonomiji je idućih deset godina snažno rasla. Deflacija se prenosi i u europu, odakle ponovno ljudi sa prvim naznaka prestanka krize u SAD-u masovno iseljavaju u Ameriku. Masovno iseljavaju i Hrvati sa otoka, Dalmacije i Hercegovine

2.8. Obračunski novac Ubrzavanjem gospodarskog razvoja sve češće se javlja problem nemogućnosti naplate ugovorene obveze. Kako bi se naplatili vjerovnici smišljaju načine dobrovoljne ili prisilne naplate od dužnikovih dužnika, kako bi izbjegli utuživanje, naplata putem sudskog rješenja o ovrsi i slično. Na ovaj način dolazi do zatvaranja dugova bez uporabe novca što se često naziva i obračunsko plaćanje. Ovim postupcima prestaju novčane obveze prijebojem ili zamjenom ispunjenja tj. promjenom na strani vjerovnika i dužnika putem cesija, preuzimanje duga i asignacija, te drugim oblicima međusobne namire obveza i potraživanja prijenosom vrijednosnih papira, izdavanjem vrijednosnih papira ili druge imovine. Ovim oblicima namirenja duga može se smanjiti problem nenaplaćenih potraživanja u ugovorenom roku, koji znatno opterećuje vjerovnike i efikasnost poslovanja, osobito u uvjetima deflacije. U tom cilju poduzimaju se različite, najčešće izvanredne mjere prisilnog zaduživanja kod dužnika, ili kod dužnikova dužnika zbog provođenja bilateralnog ili multilateralnog prijeboja (kompenzacije), ustupanje (cesija) potraživanja vjerovniku radi ispunjenja obveze. Ako vjerovnik procijeni kako se preko drugih može naplatiti on obično može tražiti i više od originalnog duga zbog povećanog rizika, ali ako procijeni kako je vjerojatnost naplate mala tada nudi i razne postotke onima koji omoguće naplatu potraživanja. Prve cesije pojavile su se među državama. Godine 1790, američki države Marylnd i Virginija ustupile su zemljište za stvaranje District of Columbia. Virginiji je dio je vraćen 1847. godine, u procesu poznatom kao "retrocesije". Nakon Prvog opijumskog rata (1839-1842) i Drugog opijumskog rata (1856-1860), Hong Kong (Ugovor o Nankingu) i Kowlonn (Konvencija od Pekinga) su ustupljena od strane dinastije Qing Velikoj Britaniji. Nakon poraza u prvom kineskojapanskom ratu, Tajvan je ustupljen Kini od strane Japanskog carstva 1895. Francuska je ustupila Louisianu Sjedinjenim Američkim Državama ugovorom u Parizu od 30.travnja 1803. godine. Španjolska je ugovorom o cesiji od 22. veljače 1819. ustupila Easti West Floridu području New Yorka, Virginie, Massachusettas, Connecticuta, South Caroline, North Caroline i Georgie. Na osnovu ovakvih političkih ugovora o cesiji one su se počele uvoditi i u poslovne odnose, pošto su slučajevi nemogućnosti naplate postajali sve češći zbog čestih deflacijskih kriza, tijekom 19. stoljeća, te su pravno regulirane kao pravni instrument tek s nacionalnim građanskim kodifikacijama. Ustup potraživanja ugovorom, cesija je pravni institut kojim se omogućuje prijenos tražbine sa starog na novog vjerovnika. Pravnici su smislili Cesije (engl. cession, transfer, njem. Abtretung, Zassion) kao ustupanje tražbine, odnosno prijenos otuđive tražbine s dosadašnjeg vjerovnika (cedent) na novog vjerovnika ( cesionar), a dužnik (cessus) i tražbina ostaju isti. Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta, iako je cesija dvostrani pravni posao, i to: 13

Prvi odnos je odnos cedent – dužnik, u kome stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest (notifikacija) osim praktičnih ima i pravne učinke, i dužnik do obavijesti može valjano platiti samo starom vjerovniku, a nakon primljene obavijesti samo novom vjerovniku. U slučaju višestrukog ustupanja (sukcesivna cesija), ako je cedent ustupio istu tražbinu raznim osobama, vrijedi načelo prioriteta obavljene notifikacije, tj. od više cesionara dužnik mora ispuniti svoju obvezu ne onome kome je cesija prije učinjena, nego tražbina pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dužnika. Drugi odnos je odnos cesionar – dužnik, u kome cesionar ima prema dužniku ista prava i po obujmu i po sadržaju kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaći ne samo prigovore koje ima prema njemu, nego i sve prigovore koje je mogao istaći protiv cedenta do saznanja o ustupanju. Treći odnos je odnos cedent – cesionar koji ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za istinitost, postojanje tražbine, tj. odgovara da ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za naplativost tražbine. Kod naplatne cesije cedent odgovara za istinitost uvijek, a za naplativost kad je to ugovoreno, a kod nenaplatne cesije ne odgovara ni zašto. Na osnovu ovih odnosa cesije se dijele na: cesija umjesto ispunjenja, cesija zbog naplaćivanja i cesija zbog osiguranja. Kod cesije, pristanak cesusa na transver prava nije potreban. Asignacija ima sličnosti i s cesijom i s preuzimanjem duga jer se njome može postići rezultat koji se postiže cesijom odnosno preuzimanjem duga. Postojanje pokrića na računu nije preduvjet pravovaljanosti obračunske namire (plaćanja). Asignacija ili uputa je izjava kojom jedna osoba (uputitelj ili asignant) ovlašćuje drugu osobu (upućenika ili asignata) da za njezin račun ispuni nešto trećoj osobi (primatelju upute ili asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime. Sva tri sudionika u asignaciji su ugovorne strane koje asignaciju moraju i prihvatiti. Kod asignacije postoje tri ugovorna odnosa koja se, u većini slučajeva, temelje na već postojećem obveznopravnom odnosu u kojem je asignant vjerovnik asignatu, a istovremeno i dužnik asignataru. Asignat, u pravilu, nije dužan prihvatiti asignaciju, ali kada je asignacija temeljena na asignatovom dugu prema asignantu, tada je asignat dužan prihvatiti asignaciju i to do visine svog duga prema asignantu, ako mu to nije teže od ispunjenja duga prema asignantu. Kada asignat svojim potpisom prihvati ugovor o asignaciji, njegova obveza prema asignantu prestaje danom ispunjenja obveze prema asignataru. Asignatar, bez obzira na dano ovlaštenje od strane asignanta, nije dužan prihvatiti promjenu dužnika radi činjenice da bi ga to moglo dovesti u nepovoljniji položaj. Prihvaćanjem asignacije od strane asignatara, asignantova obveza prema njemu prestaje tek po asignatovom ispunjenju obveze. Ako nije drugačije ugovoreno, a asignat ne ispuni obvezu preuzetu asignacijom, asignatar ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze od asignanta. Kompenzacije Kompenzacija ili prijeboj je prestanak obveze obračunavanja protutražbine s tražbinom. Dužnikova će obveza prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj tražbini. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti. Razlikuju se sporazumni prijeboj, jednostrani prijeboj i prijeboj po samom zakonu. Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj zasniva se na sporazumu ugovornih strana da svoje međusobne tražbine prebiju, odnosno kompenziraju. Ovo se naziva ugovornim prijebojem ili 14

ugovornom kompenzacijom. Jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke. Te su pretpostavke uzajamnost, dospjelost, istovrsnost i utuživost tražbine. Prijeboj po samom zakonu nastupa izravno po samom zakonu, a volja stranaka je irelevantna, a ovo postoji samo u nekim državama. Prijeboji dugovanja i potraživanja cesijama, asignacijama i kompenzacijama omogućile su mnogim vjerovnicima da se naplate, kao što su i mnogim dužnicima omogućili da se oslobode duga uzrokovanog čestim iznenadnim pojavama gospodarskih kriza. Pošto su prijebojima smanjena potraživanja bez posredovanja novca ili banaka ovakvi ugovori o prijeboju u svojoj suštini obavljaju ulogu sredstva razmjene , što je osnovna funkcija novca. Zahvaljujući tome može se smatrati da su takvi ugovori jedna vrsta jednokratnog papirnatog novca.

2.9. Papirnati novac bez pokrića Početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, OPEC, organizacija proizvođača nafte, utrostručila je cijenu sirove nafte i time izazvala svjetsku eknomsku krizu. Amerikanci su kao odgovor tiskali dolare bez pokrića, takozvane petro dolare kojima su plaćali naftu i troškove ratovanja u Vjetnamu. OPEC se zatražio da se novac pretvori u zlato, koje Sjedinjene Države nisu imale, te je Američki predsjednik Nixon napusti sporazum iz Bretton Woods, odnosno zlatni standard, dekretom u kolovozu 1971. Dolar je snažno devalvirao, ali je i dalje nastavi funkcionirati kao svjetski novac. Novčanice više nemaju nikakvu protuvrijednost i njihova vrijednost je potpuno slobodna, bazirana na povjerenju u američko gospodarstvo i volji sviju da ju priznaju. I prije ovog Nixonovog poteza povremeno su pojedine države tiskale novac bez materijalne podloge, ali su ti pokušaji uglavnom završavali u visokoj inflaciji zbog financiranja državnih troškova tiskanjem novca. I SAD je za vrijeme velike ekonomske krize iz 1929. dolaskom na vlast Frenklina Roosewelta jedno vrijeme ukinula zlatnu podlogu za dolar kako bi mogli financirati politiku New Deala, ali su zlatnu podlogu vratili čim se nezaposlenost počela smanjivati.

2.10. Knjigovodstveni žiralni novac Vremenom, banke su naučile kako novac svojih klijenata, dužnika i vjerovnika bilježiti na posebnim računima, te ga prenositi sa jednoga korisnika na drugog. To su radili putem žiro-računa, putem virmanskog naloga za prijenos, ili vrijednosnim papirima - čekom, doznakom, bonom i slično. te je tako novac postao samo knjigovodstveni broj koji služi kao sredstvo plaćanja, a da u stvari uopće fizički ne postoji. Ovakav novac se obično zove bankarski novac i on predstavlja novac kojeg različiti čimbenici imaju na računu banaka, ili drugih novčanih institucija i u kojima podmiruju obveze, pri čemu nema opticanja papirnatog novca, već se cijela transakcija obavlja knjigovodstveno. Bankarski novac se pojavljuje kao žiralni novac, ili depozitni i kreditni novac. Danas se čak 75 posto svih računa na svetu nalazi se u četiri banke i ukoliko bi se u nekoj burzovnoj panici sistem samo jedne od njih urušio ogromna količina novca bi nestala, što bi dovelo do velike svjetske krize i propasti mnogih koji imaju novac u toj banci. Kako se to ne bi dogodilo države često moraju državni novac koristiti za zaštitu banaka od bankrota, a znajući za to banke se počinju sve neodgovornije ponašati pri kreditiranju.

15

2.11. Suvremeni novac Suvremeni novac, prema Američkom FED-u i međunarodnim dogovorima bankara, čine novčanice, kovani novac, bankarski novac i novčani depoziti. U gotovinu se ubraja novac koji je u opticaju izvan banaka i pošta kao i sve obveze banaka po viđenju. U novčanu masu ubrajaju se depoziti a-vista koji služe kao sredstvo prometa i plaćanja, te svi depoziti koji se mogu brzo i bez ograničenja pretvoriti u sredstvo prometa i plaćanja. Prema pravilima američkog FED-a novčana masa se odnosi na cijelu zalihu gotovine i ostalih likvidnih sredstava u gospodarstvu neke zemlje. Novčana masa uključuje papirnate novčanice, kovanice i sredstva koja se čuvaju na štednim i tekućim računima. Postoje razne vrste novčanih masa, a označene su kao M0, M1, M2 i M3, ovisno o vrsti i veličini računa na kojem se sredstva čuvaju. U Velikoj Britaniji, postoji i M4 klasifikacija novčane mase. Različite zemlje mogu koristiti različite klasifikacije. M1 je mjera novčane mase koja uključuje sav fizički novac, poput kovanica i novčanica, te depozita po viđenju, tekućih računa i žiro računa, to jest M1 mjeri najlikvidnije komponente ponude novca. M1 promatra novac kao sredstva razmjene. M2 je mjera novčane mase koja uključuje sve iz M1 plus „kvazi-novac“, kao što su štedni depoziti i ostale instrumente tržišta novca, kao što su fiksni depoziti koji su manje likvidni. Oni se lako mogu pretvoriti u gotovinu, ali nisu prikladni kao mediji u razmjeni medija zbog njihove manje likvidne prirode. Potrošač ili poslovni subjekt ne plaćaju sa štednih depozite u razmjeni roba i usluga, ali depozite mogu brzo pretvoriti u gotovinu. M2 je važan jer se može koristiti u novčanim transfera između različitih vrsta računa. M3 je mjera novčane mase koja uključuje sve elemente M2, kao i velike oročene depozite, institucionalne investicijske fondove i druga veća likvidna sredstva. M3 uključuje sredstva koja su znatno manje likvidna nego druge komponente novčane mase. Klasifikacija M3 je najšira mjera novčane mase gospodarstva, naglašavajući ulogu novca kao pohranu vrijednosti i investicije, a ne kao sredstvo razmjene. Podaci o novčanoj masi se prikupljaju, evidentiraju i objavljuju od strane središnje banke pojedinih država koje su razvile politiku povećanja ili smanjenja novčane mase kako bi obuzdala inflacija ili deflacija. Povećanje novčane mase obično snižava kamatne stope, što dovodi do više ulaganja i više novca u ruke potrošača, čime se potiče potrošnja. To je politika kvantitativnog popuštanja koja se koristi kako bi države stimulirale svoja gospodarstva. Kada se novčana masa (pogotovo M3) povećava, poduzeća reagiraju povećanjem proizvodnje. Povećana poslovna aktivnost podiže potražnju za radnom snagom i potiče zapošljavanje.

3. Elektronički novac Pojava i razvoj elektroničkih sustava plaćanja postoji od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se počinju razvijati sustavi elektroničkog prijenosa novca (engl. Electronic Funds Transfer – EFT). Navedenim su se sustavom koristile banke i druge financijske institucije kako bi razmjenjivale i prenosile velike količine novca na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Osnova funkcioniranja EFT-a jest da se novac kreće putem mreža kao supstitut gotovine ili čekova kako bi se obavila transakcija u što kraćem vremenu te kako bi se smanjili transakcijski troškovi. Uporaba EFT-a znatnije se povećala s pojavom i prihvaćanjem bankomata, koji omogućuju izravni transfer novca na mjesto na kojemu se roba prodala. EFT se smatra prvim stupnjem 16

elektronske transakcije. Početkom 1980-ih godina, zahvaljujući razvoju tehnologija mreža te smanjenju troškova telekomunikacija i kompjutora, pojavile su se kreditne i debitne kartice, koje su nekoliko godina nakon što su se pojavile postale najpopularniji elektronički instrument za male transakcije. Za njihov razvoj zaslužan je i nagli razvoj enkripcije. Sve ovo je omogućilo plaćanja u realnom i virtualnom svijetu, s ciljem unaprijediti efikasnost postojećih sustava plaćanja, te zamijeniti papirnati i kovani novac u maloprodajnim transakcijama. Glavna razlika između klasičnog papirnatog i elektroničkog novca je u tome što elektronički novac nije izdan od središnje banke, već on predstavlja samo obećanje izdavatelja da će platiti. Prvu charge Diners Club karticu osmislio je Frank McNamara 1950., dok su debitne kartice ušle u upotrebu u drugoj polovici šezdesetih godina. Diners kartica je omogućavala kupnju tako da je korisnik mogao kupovati od trgovca, a on se naplaćivao kasnije periodično od banke koja ima ugovor sa dinersom da novac sa računa korisnika prabaci na račun trgovca. Pri tome je Diners bio garant plaćanja i za to je naplaćivao proviziju od trgovca. Na ovaj način kartica je vršila funkciju sredstva osiguranja plaćanja i kreditno sredstvo. Jedno vrijeme kreditne kartice su bile glavno sredstvo plaćanja, uz gotovinu i čekove, ali su se danas počele napuštati pošto je skupo, komplicirano i previše izloženo zloupotrebama. Trgovac dobiva novac tek nakon 30 do 90 dana, te plaća i 3–6% naknade. Marcian Hoff 1969. godine je osmislio prvi mikroprocesor. Dizajn je započeo u travnju 1970., Federico Faggin, koji je uspio integrirati cijelu centralnu jedinicu računala u jedan jedini poluvodički krug godine 1970.-1971. i time je napravio prvi mikroprocesor na svijetu. Ovaj Intel 4004 je prvi 4-bitni mikroprocesor koji se pojavio na tržištu. Iste godine kada je osmišljen prvi mikroprocesor, 1969. osnovan je i Internet. Osnovalo ga je američko Ministarstvo obrane pod nazivom ARPANET. To je vrlo brzo postala javno dostupna globalna paketna podatkovna mreža koja zajedno povezuje računala i računalne mreže korištenjem istoimenog protokola IP. Ovi izumi su bili osnovna pretpostavka za pojavu elektroničkog novca za trenutno plaćanje, nakon čega je trebalo razviti programe za zaštitu transakcija od krađe i čitanja.

3.1. Vrste elektroničkog plaćanja Vrste plaćanja mogu se podijeliti na dvije grupe, notacijsko ili bezgotovinsko, te simboličko ili gotovinsko, a prema kontroli postoje centralizirani i decentralizirani sustavi. Razlika između gotovinskog i bezgotovinskog plaćanja je u trenutku kada novac mijenja vlasnika. Notacijski sustav temelji se na dokumentu (nalogu, čeku, kartici) koji sam za sebe nema vrijednost, već je nalog banci u kojoj je novac pohranjen da ga u trenutku kada joj se prezentira nalog prebaci s računa kupca na račun trgovca. Kod e-trgovine kupac daje e-nalog za prebacivanje sa svog računa na račun trgovca. To može biti e-ček, kreditna kartica, debitna kartica i slično, a transakcija je izravno ili neizravno vezana uz vrijednost pohranjenu negdje drugdje. Simbolički sustav temelji se na simbolu koji nosi i vrijednost (novčanica ili kovanica), a ustupanjem simbola ustupa se i sama novčana vrijednost. Ove vrste klasičnog plaćanja imaju i svoje elektroničke ekvivalente koji omogućuju plaćanja elektroničkim novcem. Karakteristike oblika novca koji se primjenjuje u simboličkom sustavu podudaraju se s karakteristikama klasičnog papirnatog novca tj. novčanice i zato se obično naziva e-gotovina. Ovakav sustav nastao je uvođenjem bankovnih kartica 1969. godine. 17

Centralizirani sustavi zasnivaju se na plaćanju unaprijed, a svi klijenti su vezani uz jednog poslužitelja preko kojeg idu sve transakcije, te koji nadzire i upravlja transakcijama. Ovakvi sustavi su PayPal i WebMoney. Elektronički novac kojeg izdaju banke je surogat pohranjen na elektroničkom sredstvu kao što je kartica s ugrađenim mikročipom ili računalna memorija, te preko njih Središnje banke imaju pod kontrolom nad ovom vrstom novčane masa. Svaka zemlja ima središnju monetarnu instituciju tj. središnju banku, koja izdaje i povlači novac, određuje kamatne stope i obavezne rezerve banaka itd. Upravo utjecajem na količinu novca u opticaju i uvjetima davanja kredita poslovnih banaka središnja banka utječe na gospodarstvo u okviru svojih zakonskih ovlasti. Decentralizirani raspodjeljeni sustavi nemaju nadzora, kontrolu i podršku s jednog poslužitelja, već sve obavljaju posebni programi koji kreiraju "virtualne" valute među kojima je najpoznatiji BitCoin. Najčešći pristup izgradnji raspodijeljene mreže je izgradnja partnerske mreže tzv. peer to peer sustav ili P2P. Rast popularnosti partnerskih računalnih mreža dogodio se pojavom alata i servisa za slobodnu globalnu razmjenu datoteka kao što je npr. BitTorrent. Broj sudionika na peer to peer mrežama svakodnevno raste, ali rastom broja korisnika pružaju se i veće mogućnosti za zlonamjerna djelovanja. Kao i pri pregledavanju internet sadržaja, kod peer - to-peer mreža je također vrlo visok rizik zaraze zlonamjernim programima poput virusa. Raspodijeljeni sustavi sastoje se od međusobno povezanih čvorova koji se mogu samostalno organizirati u mrežne topologije sa svrhom dijeljenja raspoloživih resursa kao što su korisnički podaci, procesorsko vrijeme, kapacitet za pohranu podataka ili mrežna propusnost, te koji se mogu samostalno adaptirati na ispade funkcionalnosti i nepredvidive dolaske i odlaske čvorova na mreži uz zadržavanje prihvatljive razine prespojenosti i performansi bez potrebe za nadzorom, kontrolom i podrškom iz jednog središnjeg mjesta. Partnerski način rada mreže čvorova omogućuje ravnopravnost svakog čvora, uključujući mogućnosti prihvaćanja upita o podacima od korisnika ili drugih čvorova, omogućuje komunikaciju između čvorova izravno bez međukoraka kao što su poslužitelji, čvorovi samostalno prikupljaju informacije o dostupnosti drugih čvorova, pojedinačni čvorovi imaju u svom lokalnom sustavu za pohranu na raspolaganju samo dio podataka, odnosno podskup ukupnih podataka dostupnih na mreži. Navedene osobine su suprotne osobinama centraliziranih (klijentsko-poslužiteljskih) sustava, u kojima postoji jasna razlika između čvorova (poslužitelja) koji pohranjuju i nude sadržaj (podatke) te čvorova koji podatke potražuju, obrađuju ili stvaraju (klijenti). Raspodijeljeni, decentralizirani sustavi, peer to peer sustavi se sve više šire a najpoznatiji je BitCoin sustav. Danas se u elektroničko plaćanje ubraja sve od plaćanja kreditnim ili debitnim karticama, internet bankarstva, m-bankinga, plaćanje parkinga putem mobitela kao i plaćanje usluge prijevoza tramvajem putem ZET-ove kartice, plaćanje servisima kao što je PayPal, ili plaćanje kriptovalutama kao što je bitcoin. Centralizirano online plaćanje podrazumijeva stalnu komunikaciju između osobe koja plaća i banke, te se provjerava valjanost novčanice prije isporučivanja plaćene robe, a na ovaj način se obavlja kupovina putem kreditnih kartica. Decentralizirano offline plaćanje podrazumijeva povremenu vezu između osobe koja plaća i banke, te se valjanost elektronske novčanice obavlja naknadno nakon isporučene robe, kao kod kupovanja putem čekova. Zahvaljujući mobilnim telefonima online i offline transakcije se sve više povezuju. To je omogućilo razvoj bezgotovinskog novca. Prvo su na prodajnim mjestima pojavila mogućnost kartičnog plaćanja na POS uređajima, te podizanje gotovine na bankomatima, a potom i plaćanja na internetu. Daljnjim razvojem došlo je do pojave raznih vrsta e novca koji zovemo elektronička 18

gotovina, e-novac, digitalna valuta, digitalni novac, digitalna gotovina. To je digitalna zamjena za gotovinu u elektroničkim plaćanjima. Na taj način novac sve više postaje informacija spremljena na mikroprocesoru (hardverski) ili u bazi podataka (sofverski) koja sadržava informacije o stanju računa, osobne informacije, PIN, informacije o provedenim transakcijama i sl. Razvoj elektroničkog novac potaknut je globalnim širenjem interneta i željom za što efikasnijim i jeftinijim provođenjem transakcija u elektroničkim plaćanjima. Internet je omogućio pristup banci 24 časa dnevno, sedam dana u tjednu, pri čemu se mogu obavljati financijske transakcije, uvid u stanje i dnevne promene na računu, preuzimati izvod od prethodnog dana, uvid u arhivske izvode, import i export izvoda i slično. E-poslovanje je poslovna transformacija temeljena na udruživanju i suradnji poduzeća, u cilju bržeg plaćanja preko interneta. Internetsko i elektroničko poslovanje omogućuje povezivanje dobavljača, brzu razmjenu informacija, te značajno snižavanje troškova i cijene razmjene. Eposlovanje proširuje tržište i povećava različite mogućnosti kupovine. Informacije o proizvodima i uslugama su dostupnije, imaju veći izbor proizvoda po nižim cijenama, a kupovina postaje praktičnija i prilagodljivija zbog neprestanog radnog vremena. E-poslovanjem smanjuju se transakcijski troškovi kojima su izloženi kupci i proizvođači. Kupnja preko interneta upotrebom kreditnih kartica i elektroničkog novca smanjuje važnost poslovnica. Međutim, upotrebom kreditne kartice u elektroničkom plaćanju obrada kartice se naplaćuje trgovcima i stoga takav način trgovine nije povoljan za trgovce niti za potencijalne kupce koji također pri kupnji posredničkoj kreditnoj instituciji plaćaju određenu naknadu. Da bi se izbjegao taj dodatan trošak, smišljen je elektronički novac.

3.2. E-ček Elektronički ček je elektronički ekvivalent klasičnog papirnatog čeka. Izdaje ga kupac trgovcu, a trgovac ga polaže u svoju banku, koja obavlja naplatu od banke izdavaoca. E-ček predstavlja rizik za trgovca pošto on ne zna da li kupac ima na svom računu u banci dovoljno novca za pokriće čeka, a kupac može i falsificirati svoj digitalni potpis. Kako bi se osigurao trgovac mora imati on-line vezu s bankom izdavaocem čeka, što je komplicirano jer postoji puno banaka. Tvrtka Billpoint osnovana 1998. godine omogućila je slanje elektroničkih čekova s klasičnih tekućih računa američkih i kanadskih banaka.

3.3. Kreditne kartica Kreditna kartica nije elektronički način plaćanja, ali moguće je njome plaćati u sustavima koji omogućavaju elektronički prijenos poruke. Osim svoje funkcije naloga za plaćanje, kreditne kartice imaju i dodatnu funkciju odgode plaćanja odnosno kredita. Proces naplate kreditne kartice teče ovako: 1. Banka izdaje kupcu kreditnu karticu 2. Kupac šalje trgovcu podatke sa svoje kartice (broj kartice, ime nosioca, datum valjanosti). 3. Trgovac preko on-line sustava provjerava valjanost kartice kod banke izdavaoca ili druge institucije (autorizacija). 4. Ako je kartica valjana, šalje autorizacijskoj instituciji iznos koji kupac želi platiti; ako je iznos ispod limita koji ima kartica kupca, dobiva odobrenje za naplatu. 5. Nakon što je dobio odobrenje, trgovac bilježi kod sebe broj transakcije koje je dobio skupa s odobrenjem. Tada predaje kupcu robu i kopiju autorizacije s brojem transakcije. 6. Autorizacijski centar obavlja kliring transakcije s bankom. 7. Periodično kartičar plaća trgovcu za sve uspješno autorizirane transakcije. 8. Periodično kupac dobije račun od kartičara za sve troškove koje je napravio u tijeku mjeseca. 19

Problem kod plaćanja kreditnom karticom je ako se netko dokopa broja kartice može neovlašteno trošiti. Trgovac plaća postupak autorizacije naplate oko 30 centi plus 3–5% od vrijednosti transakcije, tako da nije isplativ u slučajevima malih iznosa. Trgovac također u trenutku naplate mora imati on-line vezu s bankom, kako bi provjerio valjanost kartice. Banka i izdavalac kartice raspolaže svim podacima o iznosima, mjestima i vremenima plaćanja, pa čuvanjem tih podataka može pratiti klijentove potrošačke navike, što narušava njegovu privatnost. Danas su razvijeni sustavi koji umanjuju rizik kod korištenja kreditne kartice za plaćanja na Internetu, među kojima su najčešći SSL i SET.

3.4. Debitna kartica Debitna kartica je vrlo slična kreditnoj kartici, sa razlikom da kupac mora u trenutku kupnje imati na računu novac. Trgovac preko on-line veze s bankom istodobno provjerava valjanost kartice i odmah prebacuje novac s računa kupca na svoj račun. Debitne kartice obično su zaštićene 4znamenkastim PIN brojem, te u slučaju krađe lopov ne može njome neovlašteno trošiti. Četveroznamenkasti PIN je sigurnosni element u slučaju kada ga se mora osobno ukucavati na tipkovnici bankomata, no u slučaju kada se on predaje elektronički to nije dovoljno. Plaćanja debitnom karticom ne omogućava naknadno stopiranje uplate, kao kod kreditnih kartica. Debitna kartica ne predstavlja rizik za trgovca, ali zahtijeva da se cijeli proces provjere i prijenosa novca obavi prije isporuke robe kupcu. Zbog ovoga debitne kartice nisu dobre za internet plaćanje tamo gdje je internet spor.

3.5. E-gotovina E-gotovina ima osobine vrlo slične gotovini u stvarnom svijetu. E-gotovina, odnosno digitalni novac je elektronska verzija novčanica i kovanica, što se razlikuje od onog koji ljudi koriste na svojim debitnim karticama zbog načina njegove izrade. Prije kupovine e-gotovinom, kupac tu gotovinu mora dignuti u banci. Prilikom plaćanja trgovcu mora biti omogućena provjera autentičnosti novčanice. Postoje dva modela, ovisno o tome da li trgovac ima on-line vezu s bankom u trenutku plaćanja ili ne. Kod e-gotovine najveći problem je problem dvostruke potrošnje i ključan je u implementaciji e-gotovine, a problem je i što trgovac mora položiti gotovinu u istu onu banku koja ju je izdala, ili u banku koja sa bankom izdavateljem ima on-line vezu. Kod elektroničkog plaćanja i prijenosa novca postoji i problem anonimnosti, pošto se praćenjem novca može otkriti tko ga je koristio. Tu postoji više protokola koji štite anonimnost. Kod protokola bez anonimnosti potrebno je uspostaviti komunikaciju između kupca i trgovca. Zatim kupac šalje banci u kojoj ima račun zahtjev za podizanje određene količine novca. Banka oblikuje elektroničku novčanicu s tim iznosom i stavlja na nju svoj digitalni potpis po kojem će kasnije moći potvrditi njenu autentičnost. Takvu novčanicu banka šalje kupcu i umanjuje iznos njegovog računa. Takvu istu novčanicu kupac šalje trgovcu, koji je onda prosljeđuje banci. Banka potvrđuje njenu autentičnost i šalje potvrdu trgovcu da je novčanica ispravna. Iznos na njegovom računu se povećava i trgovac može poslati robu koju je kupac platio. Banka bilježi taj serijski broj kod primitka novčanice, te može zapamtiti vezu između kupca i serijskog broja novčanice i time ugroziti privatnost kupca. Kako bi se to spriječilo postoji i protokol sa anonimnošću koji osigurava privatnost korisnika pred bankom. Banka nije u mogućnosti pratiti kretanje novčanice kroz transakciju u sustavu plaćanja elektroničkim novcem. To se ostvaruje uz pomoć slijepog potpisa s djelomičnim 20

uvidom u sadržaj dokumenta. Razlika od protokola bez anonimnosti je u fazi kada kupac podiže novac iz banke. Anonimnost kupca je osigurana time što kupac sam oblikuje elektroničku novčanicu sa serijskim brojem. Banka ju kriptiranu potpisuje te nije u mogućnosti pročitati taj serijski broj i kasnije dovesti u vezu novčanicu i kupca. Ovaj protokol ima nedostatak pošto nije moguće identificirati osobu koja je pokušala upotrijebiti istu novčanicu više puta. Kako bi se i to izbjeglo napravljen je protokol koji zadržava anonimnost kupca, ali samo do trenutka kada je ista elektronička novčanica upotrijebljena u dvije ili više transakcija. Tada i samo tada je moguće identificirati kupca pomoću identifikacijske informacije koja se ugrađuje u elektroničku novčanicu. Postoji više komercijalnih protokola za e-plaćanja koji pružaju i dodatnu zaštitu prilikom transakcija putem interneta. Najpoznatiji je PayPal. To je servis elektroničkog plaćanja koji omogućava pretvaranje novca s kreditne kartice ili bankovnog računa u e-novac, te slanje istoga emailom tvrtkama, ili osobama primateljima. Osim slanja e-novca, korisnici mogu stvoriti i virtualnu debitnu karticu, te plaćati direktno na račune u bankama u različitim državama. PayPal e-novac se šalje e-mailom, te se vrlo jednostavno pretvara u pravi novac (račun u banci, kreditna kartica i sl.), a neograničeno je prenosiv između fizičkih osoba, bez ikakve potrebe posjedovanja računa u banci, kreditne kartice i sl. PayPal korisnički račun je najlakše usporediti sa tekućim ili žiro računom bilo koje druge banke. Najčešće se uz takav račun veže određena debitna ili kreditna kartica (VISA, MasterCard, Visa Electron, American Express). Pri otvaranju PayPal računa, korisnik unosi broj svoje kreditne kartice, a ako se kasnije odluči na brisanje te kartice njegov račun će biti strogo ograničenih mogućnosti. Postoje tri vrste PayPal računa. Osobni račun za osobnu nekomercijalnu upotrebu i služi uglavnom za slanje novca. Premier račun koristi se u privatne svrhe, ali i za primanje i slanje novca. Sličan je privatnom samo što može primati veće iznose. Poslovni račun je namijenjen za poslovne korisnike. U pravilu za sve podružnice PaypPal–a slanje novaca je besplatno i ne podliježe nikakvim naknadama. Primanje novca se naplaćuje od 1% do 3% uz fiksnu naknadu, zavisno o zemljama od kuda se šalje, a na ovo se može nadodati taksa za internacionalnu transakciju. Iznimka je privatni račun koji može primati novčane iznose besplatno ukoliko su oni poslani direktno sa PayPal računa ne koristeći kreditne kartice. Danas postoje i tvrtke koje osobne dohotke zaposlenicima isplaćuju preko PayPal-a.

3.6. Pametne kartice (smart cards) Pametna kartica je plastična kartica veličine kreditne kartice koja ima u sebi ugrađeni IC čip. Pametne kartice su nezavisno razvijene u Njemačkoj (1967), Japanu (1970), SAD-u (1972), i Francuskoj (1974), a njen mali mikroprocesor omogućuje pohranjivanje, pristup i obradu znatnih količina podataka bilo online ili offline. Prvi takav upotrebljivi proizvod bila je kartica CP8 koju je izradila francuska tvrtka Bull. Uskoro su izrađeni međunarodni standardi za karticu s integriranim krugom u čipu - ICC (Integrated Circuit Card). Francuske banke su krajem 1992. godine većinu svojih kartica opremile čipom i time vrlo uspješno smanjile pojavu zloporabe. Osnovna prednost pametne kartice je što se može programirati. U usporedbi s običnom karticom s magnetskom trakom, pametne kartice pružaju povećanu sigurnost, praktičnost i ekonomske koristi. Uz sve to, sustavi temeljeni na pametnim karticama su vrlo prilagodljivi pojedinačnim potrebama korisnika. Višestruka funkcionalnost, sredstvo plaćanja, aplikacijski i mrežni uređaj čine pametne kartice savršenim korisničkim sučeljem u mobilnoj mrežnoj ekonomiji. Europske banke su vrlo rano shvatile mogućnosti kartica s čipom te su joj uz platne dodale i druge funkcije kao što je funkcija elektroničkog novčanika ( e-novčanik), te time otvorile put 21

uvođenju e-novca. Kod većine onih koji su uveli e-novčanike, plaćanja se obavljaju neposredno elektronički na platnom terminalu i bez provjere PIN-a, ili potpisa korisnika kartice. Iz tog razloga se plaćanja takvom karticom mogu obavljati brže nego s provjerom PIN-a, ali se u slučaju gubitka takve kartice javlja rizik da netko neovlašteno iskoristi ostatak e-novca u e-novčaniku. Zbog toga je uobičajeno da se u takvim e-novčanicima pohranjuje manja novčana vrijednost namjenjena za svakodnevna plaćanja manjih iznosa. Punjenje e-novčanika obavlja se transakcijom isplate s računa korisnika koja se vodi u banci, a prosljeđuje se ustanovi za e-novac kod koje se e-novčanik vodi. To je faza stvaranja enovca za koju je obavezna autentikacija PIN-om. Kod transakcije plaćanja, e-novac iz e-novčanika prelazi u platni terminal na prodajnom mjestu s kojega se potom transakcije prosljeđuju ustanovi za e-novac kod koje se memorirani e-novac poništava u korist računa trgovca. Kako bi se kontrolirao ukupni iznos e-novca u opticaju kod ustanove za e-novac, vodi se stanje e-novca u e-novčanicima koje se ažurira iznosima e-novca kojim su punjeni, te iznosima prikupljenim od trgovaca. Uvođenje e-novca je poslovni pothvat u kome sudjeluju korisnici e-novčanika, izdavatelj enovčanika, operatori i trgovci. Učesnik je i Centralna banka koja nadzire sustav. Pogodnosti za korisnike su jednostavnost korištenja, brzina, uvijek dostupna gotovina, uvijek točan iznos, nema povrata sitniša, pregled troškova, ali pod uvjetom da postoji internet mreža i električna mreža. Postoje dva tipa podjela pametnih kartica. Podjela pametnih kartica prema tipu kontakta Kontaktne kartice informacije ili aplikacije imaju pohranjene na čipu i prenose se preko elektroničkog modula koji je spojen na terminal ili čitač kartice. Bezkontaktna kartica posjeduje antenu preko koje komunicira prilikom prijenosa podataka. Podjela pametnih kartica prema tipu ugrađenog čipa Memorijska kartica ima IC čip, ali on samo pohranjuje podataka. Memorijske kartice mogu sadržavati tisuću puta više podataka od običnih kartica s magnetskom trakom. Njihova primjena je ograničena na osnovne aplikacije poput telefonskih kartica. Mikroprocesorska kartica je pametna kartica s ugrađenim pravim mikroprocesorom koji omogućava razne funkcije poput enkripcije, naprednih sigurnosnih mehanizama, lokalne obrade podataka, složenih izračuna i drugih interaktivnih procesa. Programabilne pametne kartice dozvoljavaju dodavanje izvršnog koda pametnoj kartici tijekom njenog životnog vijeka. Osnovna namjena programibilnih kartica je stvaranje multiaplikacijskih pametnih kartica na kojima bi se aplikacije dodavale i brisale po volji, što omogućuje višefunkcionalnost. Pametne kartice primjenjuju se u telefonskim karticama, mobilnim komunikacijama, satelitskoj televiziji, bankarstvu, kartičnom plaćanju, za identifikaciju, u sustavima elektroničkog plaćanja. Zahvaljujući mogućnosti obavljanja raznih kriptografskih funkcija pametne kartice našle su svoju primjenu u sustavima elektroničkog plaćanja, tako da danas imamo više sustava koji koriste pametne kartice kao što su SET, MONDEX, DigiCash, Chipper i drugi. Beskontaktno plaćanje Beskontaktno plaćanje je inovacija u kojoj prilikom plaćanja, nema autorizacije PIN-om niti je potreban potpis za ''male kupnje'' do 100 kuna, a plaćanje je gotovo u par sekundi pri čemu korisnik svoju karticu samo mora prisloniti na beskontaktni čitač kartica, EFTPOS uređaj koji ima mogućnost takvog plaćanja. Ovakvi uređaji mogu biti ugrađeni u obliku kartice, privjeska za 22

ključeve, ugrađene u ručne satove, mobilne telefone i slično. Ovu vrstu plaćanja podržavaju tri najveća sustava platnih kartica Visa-PayWave, MasterCardPayPass i American Express-ExpressPay. Dnevno se može obaviti najviše 5 takvih kupovina, a da iznos pojedinačne kupovine ne prelazi 100 kuna. Takvo plaćanje omogućava brži način plaćanja na mjestima gdje je brzina važna i gdje postoji simbol beskontaktnog plaćanja. Ukoliko nema simbola, beskontaktna kartica se može koristiti provlačenjem na blagajni kao klasična MasterCard kartica. Prednost beskontaktnog plaćanja se zasniva na infrastrukturi koja već postoji za potrebe plaćanja karticama sa magnetnom trakom i osim dogradnje postojećih POS terminala, ne zahtjeva dodatna ulaganja od strane trgovca i financijskih institucija, a sve više se uvodi i plaćanje mobitelom. Kompanija MasterCard najavila je nove standarde za trgovce koji će rezultirati još jednostavnijim i intuitivnijim mobilnim beskontaktnim NFC plaćanjima. Ovi novi standardi omogućit će autentifikaciju transakcija putem mobilnih uređaja, koristeći biometrijsku ili PIN autentifikaciju, koja će se unositi prije ili nakon beskontaktnih transakcija. Autentifikacija na samim uređajima omogućit će NFC plaćanja svih iznosa putem pametnih telefona. Beskontaktna plaćanja bez autentifikacije moguća su na nekim tržištima do unaprijed određenih iznosa.

3.7. Plaćanje mobitelom Zahvaljujući naglom širenju pametnih telefona otvorile su se mogućnosti mobilnog bankarstva, odnosno usluge digitalnog novčanika, koja klijentima omogućuje plaćanja na prodajnim mjestima uporabom pametnog telefona. Prilikom plaćanja korisnik na blagajni fotoaparatom na telefonu skenira QR kod koji trgovac prethodno kreira, te odabire račun s kojeg želi izvršiti plaćanje. Erste je prva banka koja je klijentima omogućila plaćanje mjesečnih računa fotografiranjem uplatnice. Riječ je o usluzi „Slikaj i plati“, koja je klijentima dostupna unutar aplikacije mBanking.

3.8. Elektroničke valute DigiCash je pionir na području elektroničkih valuta. Osnivač tvrtke je kriptograf David Chaum, koji je razvio niz patenata koji čine temelje tehnologije elektroničkog novca. Sustav elektroničkog novca koji je stvorio DigiCash se zove eCash. To je off-line simbolički sustav, koji koristi slijepi potpis za postizanje anonimnosti. ECash novčanice su u fiksnim iznosima, i nije moguć povrat razlike. Ako nije moguće platiti točan iznos raspoloživim novčanicama, mora se obaviti usitnjavanje u banci. Najkorištenija elektronička valuta je Bitcoin koji se koristi za kupovinu u elektroničkom obliku kao što se kupuje svim drugim valutama. Bitcoin je prvi primjer elektroničke kriptovalute, a pušten je u optjecaj 2009. godine. To je decentralizirana valuta pošto ni jedna institucija ne kontrolira bitcoin mrežu. Zbog toga su kod Bitcoina česte velike varijacije u vrijednosti prema ostalim valutama. Bitcoin je nastao kao produkt ideje jednog programera Satoshi Nakamota o elektroničkom plaćanju na temelju matematičkih dokaza. Ideja mu je bila stvaranje valute bez centralne vlasti, s elektroničkim prijenosom i s vrlo malim ili nikakvim transakcijskim troškovima. Zbog toga bitcoin ne izdaje nitko, odnosno stvara se digitalno, od strane zajednice kojoj se svatko može pridružiti. Bitcoinovi su "rudare" pomoću računala, tj. korištenjem procesorskog vremena i distribuiraju se u bitcoin mreži. Mreža također procesuira transakcije napravljene pomoću bitcoina, što rezultira stvaranjem vlastite platne mreže. Svaki bitcoin se dijeli na manje dijelove, od kojih je najmanja milijunti dio, “Satoshi”. Ova digitalna valuta podrazumijeva peer to peer interakciju, gdje svaki vlasnik prenosi elektronski novčić sljedećem, a verifikacija plaćanja ostvaruje se 23

obavještavanjem cijele bitcoin mreže o izvršenoj transakciji pa se na taj način sprječava dvostruko plaćanje i izbjegava generiranje nepostojećega novca. Kod ovih transakcija se ne prenose osobne informacije između sudionika u transakciji, a za razliku od potpuno anonimnih transakcija, prilikom plaćanja bitcoinima ostaje zabilježeni trag koji je dostupan javnosti, ali da bi se zaštitila privatnost, sudionici u transakciji ne moraju poslovati pod svojim imenima. Bitcoin je organizacija, softver i protokol. Bitcoin svojim korisnicima pruža niže troškove transakcije, povećanu privatnost i na duže vrijeme zaštitu kupovne moći od inflacije. Mreža također procesuira transakcije napravljene pomoću bitcoina, što rezultira stvaranjem vlastite platne mreže. Bitcoin algoritam pomoću kojeg cijeli sustav funkcionira, ograničen je na izdavanje 21 milijun bitcoinova. Za razliku od npr. PayPal-a i VISA kartice čije sustave kontroliraju kompanije, digitalne valute nitko ne kontrolira niti posjeduje zahvaljujući njihovoj peer to peer strukturi sa tisućama računala diljem interneta koje zajedno vrše obradu transakcija. Trenutno postoji više od 550 kriptovaluta kao što su Bitcon, Ethereum, Ripple, XRP, litecoin, Monero, Dash, MAID, Steem, NEM, XEM, Augar, REP i druge. Slična Litecoin valuta je kriptovaluta sa istom idejom kao i bitcoin, međutim ima nešto drugačije karakteristike i vrijednost. Ripple također ima važan dio tržišta kriptovaluta po tržišnoj vrijednosti. On je osmišljen kako bi eliminirao neke bitcoinove mane poput ovisnosti o centraliziranim burzama, veliki utrošak električne energije i relativno dugo vrijeme obavljanja transakcija. U rippleovom sustavu korisnici vrše plaćanja koristeći kriptografske transakcije denominirane u rippleovoj internoj valuti zvanoj XRP, a mogu i u bilo kojoj drugoj valuti. Kao i kod bitcoina, broj XRP-ova je uvijek standardan i iznosi oko 100 milijardi.

3.9. Sigurnost elektroničkog plaćanja S obzirom da se transakcije elektroničkim novcem odvijaju preko interneta, potrebna je vrlo visoka razina sigurnosti takvih transakcija. Postupci zaštite uključuju kriptiranje prometa između strana koje sudjeluju u novčanim transakcijama, provjeru autentičnosti svih strana, te sprječavanje zloupotrebe sustava. Za to su osmišljeni razni kriptografski algoritmi i protokoli koji osiguravaju zaštitu elektroničkog novca i sudionika transakcija. Privatnost i autentičnost su najvažnije karakteristike elektroničkog sustava plaćanja. Zahtjevi koji trebaju biti ispunjeni u elektroničkom plaćanju: Autentifikacija, to jest proces provjere korisničkog identiteta, odnosno proces kojim korisnik dokazuje da je zaista onaj za kojeg se predstavlja. Integritet, to jest sigurnost da podaci u prijenosu ili obradi nisu uništeni ili promijenjeni. Elektroničkim potpisom osigurava se cjelovitost i izvornost podataka pohranjenih na određeno vrijeme ili onih koji se šalju mrežom. Tajnost, to jest kriptiranje (šifriranje) podataka koji će biti pohranjeni ili poslani mrežom, štiti čitanje sadržaja od neovlaštenih osoba. Neporecivost, to jest onemogućavanje poricanja akcije koje je osoba poduzela ili autorizirala. Ova mogućnost je ostvaruje elektroničkim potpisom. Sustavi elektroničkog plaćanja moraju sprječavati dvostruku potrošnju. Višestruko korištenje iste novčanice u nekoliko transakcija, ili kopiranje iste elektroničke novčanice sprječava se upisivanjem serijskog broja korištene novčanice u bazu 24

podataka banke. Svaki puta kada banka primi neku novčanicu, ona provjerava serijski broj u svojoj bazi podataka i zna je li novčanica već korištena ili nije. Ako otkrije pokušaj prijevare, identificira osobu koja je pokušala prijevaru preko podataka o identifikaciji koje klijent šalje uz novčanicu, što je obaveza u protokolima za plaćanje elektroničkim novcem. Kod online sustava višestruka potrošnja sprječava se tako što trgovca mora kod svake prodaje stupiti u vezu s bankom. Računalo banke održava bazu podataka potrošenog elektroničkog novca i može jednostavno javiti trgovcu ako je korišteni elektronički novac još upotrebljiv. Time je krivotvorenje elektroničkih novčanica nemoguće budući da banka stavlja digitalni potpis na svaku novčanicu, a taj potpis se obavlja tajnim ključem banke koji samo ona zna. Prilikom vraćanja novčanice u banku, banka provjerava taj potpis. U protokolu za plaćanje elektroničkim novcem, trgovac provjerava valjanost podataka o identifikaciji na elektroničkoj novčanici, te je krađa moguća samo u slučaju krađe osobnih podataka. Sigurnost osobnih podataka prilikom elektroničkog plaćanja ovisi o kriptografskim algoritmima i protokolima koji bi trebali pružati visok stupanj sigurnosti. Unatoč tome, postoji opasnosti poput gubitka, ili zaborava lozinke na koje istina korisnik može sam utjecati, ali isto tako moguća je provala u sustav od treće strane. Kartice sa čipom sigurnije su od kartica s magnetskom trakom, teže ih je falsificirati, jer umjesto potpisa traže PIN kod, pa samim time i postaju prihvaćenije. Ako treća strana pokuša napad s kopiranom porukom iz neke od prethodnih transakcija, komunikacija se odmah odbija, jer se u svakoj novoj transakciji stvaraju novi simetrični ključevi, te se izvorne poruke kriptiraju s tim novim ključevima. Na taj način, određena poruka kriptirana simetričnim ključem u jednoj transakciji nije jednaka poruci iz istog koraka u drugoj transakciji iako se možda kupuje identična roba kod istog trgovca. Omogućavanje sigurnih transakcija zahtijeva stvaranje elektroničkih sustava sigurnosti koji moraju zaštititi poruke koje zahtijevaju prijenos novca, ili sam novac, te se stalno usavršavaju digitalni potpisi koji se ne mogu krivotvoriti niti poricati. U tom cilju sve više se prijelazi na biometrijska rješenja poput otiska prsta ili prepoznavanja lica. Unatoč tome postoje cyber rizici koji predstavljaju krađe baze podataka, narušavanja privatnosti, pad ugleda tvrtke, velike štete, prekid poslovanja, pa čak i gubicima katastrofalnih razmjera. Troškovi cyber kriminal svjetsko gospodarstvo koštaju preko 500 milijardi dolara godišnje, od čega se polovica odnosi na deset najvećih ekonomskih sila. Pijetnje dolaze od krađe intelektualnog vlasništva, ucjena i utjecaja na prekid poslovanja koji može uslijediti nakon cyber napada. Pokriće od BI(prekid poslovanja) rizika može biti jako široko te uključivati IT računalne sustave, industrijske kontrolne sustave (ICS) koje koriste tvrtke za proizvodnju energije, te robote koji se koriste u proizvodnji. Rastuća povezanost uređaja koji se svakodnevno koriste i sve veće oslanjanje na tehnologiju i podatke u stvarnom vremenu na osobnoj i korporativnoj razini, poznata kao Internet of Things, povećava ranjivost osoba i poduzeća. Industrijski kontrolni sustavi (ICS), većinom su napravljeni prije nego što je cyber sigurnost postala problem, a napad na ICS može rezultirati požarom, eksplozijom i prekidom poslovanja. Za police cyber osiguranja sve više interesa pokazuju telekomunikacijske tvrtke, maloprodajni lanci, tvrtke za proizvodnju energije, sektor za komunalne usluge i transport, te financijske institucije. Kako bi se rizici smanjili stalno se razvijaju kriptografski programi i protokoli za rad preko mreža.

25

3.10. Kriptografija Kriptografija je znanstvena disciplina koja se bavi informacijom i očuvanjem njene tajnosti. To je proces pretvaranja informacija u niz nepovezanih podataka koje nitko osim primatelja ne može pročitati. Kriptografija nam omogućuje tajnost izvornog teksta, autentičnost izvornog teksta, integritet izvornog teksta kojim se sprečava neovlašteno mijenjanje sadržaja izvornog teksta i slučajno ili namjerno oštećenje ili uništenje, te oporecivost izvornog teksta čime se spriječava poricanja odaslane poruke u slučaju sudskog ili nekog drugog procesa. Proces pretvaranja razumljive poruke u nerazumljivu naziva se šifriranje podataka. Šifriranje je matematička funkcija čiji je izlaz ovisan o dva ulazna parametra, originalnoj poruci koja se šifrira P i ključu K1 Rezultat je niz naizgled nepovezanih brojeva koji se mogu, bez straha da poruka dospije u neželjene ruke, prenositi do osobe kojoj je namijenjena. Kako bi druga osoba mogla koristiti poruku potrebno je provesti obrnuti postupak od šifriranja, a to jedešifriranje. Dešifriranje je matematička funkcija čiji je izlaz ovisan o dva ulazna parametra, šifriranoj poruci Š i ključu K2 Minimalna i nužna informacija koje dvije osobe pri razmjeni podataka moraju dijeliti je skup ključeva (K1, K2). U odnosu na ključeva K1 i K2 kriptografske sustave dijelimo na simetrične i asimetrične. Sigurnost šifriranih parametara mora se oslanjati isključivo na tajnosti ključa, dok sam algoritam za šifriranje i dešifriranje može biti raširen i poznat.

Simetrični algoritmi IDEA(International Data Encryption Algorithm) razvijen u Švicarskoj koristi ključ dužine 128 bita je vrlo sigurnim. Algoritam je patentiran u Americi i većini europskih zemalja, a upotreba u nekomercijalne svrhe je neograničena. Blowfish – algoritam kriptira blokove podataka dužine 64 bita. Dužina ključa je varijabilna i kreće se od 64 do 448 bita. RC4 – algoritam ima ključeve proizvoljne dužine. Podatke kriptira tako da ih dovodi na izlaz generatora gdje se vrši XOR (isključivo-ili) logička operacija. Zbog toga se ne smije isti ključ koristiti za kriptiranje različitih podataka.

Asimetrični algoritmi Asimetrični algoritmi koriste različite ključeve u postupcima kriptiranja i dekriptiranja. Spori su i uglavnom se koristite za prijenos podataka kada sudionici komunikacije nemaju mogućnost dogovaranja tajnog ključa. Zbog svoje sporosti, asimetrični se algoritmi uglavnom koriste za prijenos ključa (session key), koji tada koristimo za brzo kriptiranje podataka simetričnim postupcima. Svaki korisnik koji se služi asimetričnim algoritmima mora imati dva ključa: javni i tajni. Javni ključ je javno objavljen i može biti poznat svima onima koji to žele. Tajni ključ zna samo ona osoba koja ga posjeduje. Da bi asimetrični algoritmi bili djelotvorni, taj tajni ključ nitko drugi ne smije saznati. Princip rada algoritama je takav da osoba A šalje poruku osobi B, tako da poruku kriptira javnim ključem osobe B. Kriptiranu poruku može vidjeti bilo tko, ali samo osoba B pozna tajni ključ kojim će kriptiranu poruku moći dekriptirati i čitati. Ovdje problem nije u čuvanju tajnosti ključa, ali korisnik koji primi nečiji javni ključ mora biti siguran da je taj javni ključ baš od toga korisnika, a ne nekog drugog, pošto uljez može generirati javni i tajni ključ, objaviti tajni ključ u nečije ime, te primati i čitati poruke koje nisu njemu namijenjene. RSA (Rivest-Shamir-Adelman) je najrašireniji asimetrični algoritam, a koristi se za kriptiranje i potpisivanje. Sigurnost mu leži u dužini ključa i uz pažljivu upotrebu algoritma, sigurnost je zajamčena. 26

ElGamal je asimetrični kriptografski algoritam temeljen na problemu diskretnih logaritama. Sastoji se od enkripcijskog i algoritma za digitalno potpisivanje. Algoritam za kriptiranje sličan je po prirodi Diffie-Helman-ovom algoritmu za dogovaranje ključeva. Njegova sigurnost se temelji na tvrdokornosti problema diskretnih algoritama i na Diffie-Helmanovom problemu. ECC - kriptografija eliptičkih krivulja je alternativa postojećim sustavima javnog ključa kao DSA i RSA. Kod ECC-a mogu se koristiti značajno manji parametri nego kod drugih konkurentskih sustava kao RSA i DSA, ali s jednakom razinom sigurnosti. Prednost korištenja ključeva manje veličine znači brže izračune, smanjenje potrebne računalne snage, memorije i širine pojasa. Zbog toga je ECC dobar za pagere, PDA-ove, mobilne telefone i pametne kartice. SHA (Secure Hash Algorithm) je dio Secure Hash Standarda (SHS). Algoritam na osnovu maksimalne duljine poruke od 264 bita (2.15e10 GB!) izračuna broj 164-bita duljine. Po strukturi je vrlo sličan MD4 algoritmu te je nešto sporiji od MD5 algoritma, ali veća izlazna vrijednost ga čini sigurnijim od oba algoritma. MD2, MD4 i MD5 algoritmi se koriste se za izvod digitalnog potpisa sadržaja. Sva tri algoritma daju izlaz od 128-bita, a MD2 algoritam je prilagođen 8-bitnim računalima, dok su MD4 i MD5 prilagođeni 32-bitnim računalima. Njihovo korištenje je besplatno, te su se raširili i postali standard pri kreiranju digitalnih potpisa (checksum) i zaštita sadržaja. Snažno kriptiranje je jedan od najvažnijih pretpostavki za upotrebu pametnih kartica u finacijskim transakcijama. Osim kriptiranja sigurnost sustava za elektroničko plaćanje ovisi i o algoritmima i protokolima koji se koriste u radu. Kako ne bi došlo do krađe elektronskog novca potrebna je i vrlo snažna antitivirusna zaštita kompjutera.

Protokoli za elektronička plaćanja SSL protokol SSL je skraćenica od Secure Socket Layer. SSL je otvoren standard (standard koji nije zaštićen patentom). SSL je postao industrijska standardna metoda za zaštitu mrežne komunikacije između klijenta i poslužitelja. SSL protokol radi iznad TCP/IP i ispod aplikacijskih protokola (kao HTTP, Telnet, NNTP, ili FTP). On koristi TCP/IP u ime protokola visoke razine, i u postupku osigurava kriptiranje podataka, autentifikaciju poslužitelja, integritet podataka i opcionalno autentifikaciju klijenta. SSL dolazi u dvije verzije, 40-bitnoj i 128-bitnoj. Svaka transakcija generira jedan takav ključ i što je viši nivo enkripcije to je dulji ključ, a što je dulji ključ teže je razbiti kriptiranu poruku. SSL nam omogućava da šaljemo brojeve kreditne kartice preko Interneta. Ako bi potencijalni lopov pokušao ukrasti broj kreditne kartice morao bi pratiti individualnu transakciju, trebao bi presresti poruku koja sadržava broj kreditne kartice i trebao bi razbiti algoritam kojim je kriptirana poruka. Protokol mora biti podržan na obje strane u komunikaciji npr. pretraživači poput Mozilla Firefoxa ili Google Chrome i poslužitelj poput PayPala podržavaju SSL protokol i posjeduju svoje certifikate kojima garantiraju korisniku sigurnost. Privatnost tj. tajnost poruka koje izmjenjuju dvije strane u komunikaciji SSL protokolom osigurava se kriptiranjem. Autentičnost i integritet poruka SSL protokol osigurava korištenjem digitalnog potpisa uz svaku poruku koja se izmjeni u komunikaciji. SSL je ono što nam omogućava da šaljemo brojeve kreditne kartice preko interneta. Na primjer PayPal nas traži broj kreditne ili debitne kartice kod prijavljivanja. Prilikom plaćanja nekog proizvoda ili usluge SSL protokol nam omogućava sigurnu kupnju, bez da itko može saznati broj naše kreditne kartice. SSL jednostavno kreira sigurnu vezu između klijenta i poslužitelja. Sve poruke između klijenta i poslužitelja se kriptiraju prije slanja tako da nitko osim pošiljatelja i primatelja ne zna što se šalje. 27

TLS protokol TLS protokol pruža privatnost komunikacije preko Interneta. Protokol omogućava klijent/server aplikacijama da komuniciraju na način koji je dizajniran da onemogućava prisluškivanje, upletanje ili krivotvorenje poruka. Protokol se sastoji od dva sloja: TLS Record protokola i TLS Handshake protokola. Na najnižoj razini, smješten iznad nekog pouzdanog transportnog protokola (npr. TCP) nalazi se TLS Record protokol. TLS Record protokol pruža sigurnost veze koja omogućava privatnost veze i pouzdanost veze. Privatnost veze osigurava kriptiranje podataka uz pomoć simetrična kriptografija (DES, RC4, itd.). Ključevi za to simetrično kriptiranje se generiraju jedinstveno za svaku vezu i temelje se na tajni dogovorenoj pomoću nekog drugog protokola (kao npr. protokol TLS rukovanja). TLS Record protokol se koristi za enkapsulaciju raznih protokola više razine. Jedan takav enkapsulirani protokol, protokol TLS rukovanja, omogućava poslužitelju i klijentu da provjere identitet jedan drugog i da dogovore algoritam kriptiranja i ključeve kriptiranja prije nego protokol aplikacije pošalje ili primi prve bajtove podataka. Protokol TLS rukovanja, omogućava sigurnost veze koja omogućuje provjeru identiteta sudionika, sigurno dijeljenje tajne i pouzdanost komunikacije. Jedna od prednosti TLS-a je neovisnost o protokolu aplikacije. SET protokol Sigurna Elektronička Transakcija je protokol plaćanja razvijen od VISA-e i MasterCard-a. On pomaže pri osiguravanju sigurnosti podataka tijekom financijskih transakcija preko Interneta. Vrlo slično SSL-u, SET se uglavnom oslanja ne kriptologiju i tehnike digitalnog potpisa. Sa SETom, vlasnik kartice koristi softver zvan ''elektronički novčanik'', u kojem su pohranjeni brojevi kreditnih kartica i digitalni certifikat. Trgovac će nabaviti digitalni certifikat od financijske institucije. Vlasnik kartice i trgovac predočavaju svoje digitalne certifikate jedan drugom kako bi provjerili identitete dok obavljaju transakcije preko Interneta. Tijekom SET transakcije, broj kreditne kartice nije vidljiv trgovcu, jer se broj kreditne kartice šalje u kriptiranom obliku izdavaču kreditne kartice, koji odobrava transakciju za trgovca. Stranke uključene u SET protokol su: 1) vlasnik kartice – kupac koji koristi elektronički novčanik koji sadrži SET digitalni certifikat. 2) Izdavač elektroničkog novčanika, financijska institucija koja pruža kupcu sredstva za sigurnu transakciju između njega i trgovca. 3) Trgovac koje nudi robe ili usluge na Internetu. 4) Dobavljač - financijska institucija koji obrađuje odobrenja uplate od trgovca. Kako bi to mogao napraviti koristi uređaj koji se zove Payment gateway. Kod SET protokola kupac u banci otvara račun kreditne kartice (VISA ili MasterCard). Banka kupcu izdaje elektronički novčanik, koji će koristiti za transakcije preko Interneta. Kupac instalira elektronički novčanik na svom računalu, a softveru će se pristupati svaki put kada kupac treba obaviti uplatu preko Interneta. Trgovac uspostavlja račun kod svog odabranog obrađivača uplata kako bi dobio svoj SET softver. SET softver uključuje SET certifikat trgovca, te javni ključ odabrane banke ili obrađivača uplata. Kada kupac postavi narudžbu preko web stranice, kupac može zatražiti SET certifikat trgovca radi provjere identiteta. Nakon toga kupac koristi elektronički novčanik da dobavi SET certifikat i broj svoje kreditne kartice. Kupac koristi javni ključ trgovca radi potpisa narudžbe i javni ključ banke ili obrađivača uplata kako bi potpisao informacije o uplati koja ide trgovcu. Trgovac upućuje certifikat kupca i informacije o uplati zajedno sa svojim SET certifikatom obrađivaču uplata, kako bi provjerio identitet kupca i obradio odobrenje uplate. Obrađivač uplata provjerava identitet trgovca i klijenta, te obrađuje informacije o narudžbi i 28

plaćanju. Nakon provjere, obrađivač uplata potpisuje autorizacijsku poruku, i šalje je trgovcu. Tada trgovac šalje poruku potvrde kupcu, izvodi usluge navedene u formularu narudžbe, generira priznanicu i šalje robu.

Slabosti sigurnosnog sustava Protokoli koji se koriste pri razmjeni elektroničkog novca temelje se na sigurnosnom sustavu koji koristi više elemenata: algoritme za kriptiranje, funkcije sažetka, jednosmjerne funkcije, generatore slučajnih brojeva, lozinke i slično. Odabir algoritma za kriptiranje Svaki od algoritama koji se koristi ima nivo sigurnosti koji ovisi o težini matematičkog problema na kojem je baziran, a sigurnost ovisi o duljini ključa. Odabir ključa Osim duljine ključa važna je i samu vrijednost ključa. Pojedini algoritmi imaju određen broj tzv. slabih ključeva (weak keys), kod kojih je razbijanje kriptirane poruke znatno jednostavnije nego kod ostalih. Kod sustava s trajnim ključem treba povremeno mijenjati ključ. Propusti u dizajnu sustava Odabir jakog algoritma za kriptiranje nije garancija sigurnosti sustava. Vrlo je važan i generator pseudo slučajnih brojeva. Generatori koji se koriste u standardnim programskim jezicima obično su dovoljno dobri da prođu razne statističke testove, no nisu dovoljno kvalitetni za korištenje u sustavu sigurnosti. Propusti u implementaciji Ranjivost sustava kriptiranja puno je veća na nivou implementacije nego na nivou dizajna. Propusti u sklopovima Neki sigurnosni sustavi implementirani su u sklopove kao što je to slučaj s pametnim karticama (smart cards). Izvedba ovih kartica takva je da ne omogućava napadaču da dođe do tajnog ključa ili drugih podataka koji su skriveni. Ljudski faktor Algoritmi, sklopovski sustavi i programska oprema u usporedbi sa korisnicima koji ih koriste vrlo su pouzdani. U praksi korisnici su najslabija karika u sigurnosnim sustavima pošto korisnici često svoj tajni ključ neprikladno čuvaju na mjestima koja su napadaču dostupna. Lažnim predstavljanjem, nagovaranjem i slično, često je moguće navesti korisnika da sam napadaču preda svoju lozinku, zahvaljujući kojoj napadač lako dolazi u posjed njegovog tajnog ključa. Potrebna infrastruktura Za korištenje elektroničkog novca potrebna je odgovarajuća infrastruktura. Banke i obračunski centri moraju imati međusobne on-line veze, trgovci moraju imati vezu s bankama, na javnim mjestima moraju postojati bankomati koji podržavaju pametne kartice, a trgovci moraju imati terminale koji prihvaćaju SmardCard kartice. Osim navedenog, postoji i važan dio javne infrastrukture koji se ne odnosi samo na e-novac, već općenito na digitalno društvo, kao što je pravnu valjanost digitalnih potpisa, te valjane komunikacijske veze. Simetrični kriptosustavi omogućuju brzu i sigurnu razmjenu podataka, ali razmjena tajnih ključeva oslanja se na asimetrične kriptoalgoritme temeljene na javnim i privatnim ključevima. Na istom principu javnog i privatnog ključa zasnivaju se i mehanizmi potpisivanja 29

digitalnih poruka, te provjera potpisa. Cijeli sustav počiva na pretpostavci da su javni ključevi pojedinih sudionika u komunikaciji svima dostupni, da su tajni ključevi dostupni samo vlasniku ključa, te da je moguće sa sigurnošću utvrditi ispravnost pojedinog javnog ključa i prepoznati njegovog vlasnika. Infrastruktura javnog ključa PKI – public key infrastructure je pojam koji se odnosi na skup tehnologija, protokola, standarda i usluga koje zajedno omogućuju sigurnu komunikaciju temeljenu na sustavu javnih ključeva preko nesigurnih mreža (Internet). PKI infrastruktura trebala bi pružiti sigurnost u kvalitetu elektronički primljene ili poslane poruke, sigurnost u pošiljaoca i primaoca informacije, pouzdanost vremena i datume slanja informacije, te formalnopravnu ispravnost elektroničke poruke u sudskim procesima. Ovi ciljevi mogu se postići korištenjem kriptografskih metoda, koje se oslanjaju na asimetrične algoritme s privatnim i javnim ključevima. Osnovni problem je kako povezati korisnike i njihove javne ključeve, to jest osigurati da iza nečijeg javnog ključa stvarno stoji osoba koja se kao takva predstavlja. PKI sustavi mogu biti privatni ili javni, a za upotrebu potreban je niz aplikacija koje imaju implementiranu podršku za PKI infrastrukturu. Privatni PKI sustav koristi se unutar tvrtke ili drugih zajednica. Javni PKI je sustav na razini države ili zajednice država. Osnovna zadaća PKI infrastrukture je omogućiti da provjerimo jeli javni ključ našeg korespondenta ispravan i trenutno važeći, te jeli korespondent stvarno onaj za koga se izdaje. Obzirom da se ne može pri svakoj komunikaciji provjeriti identitet korespondenta, mora se osloniti na tvrdnju nekog nezavisnog autoriteta koji ima certifikat. Prezentacijom certifikata korespondent nam dokazuje da je u trenutku izdavanja certifikata imao pristup privatnom ključu koji odgovara njegovom javnom ključu. Certifikat sadrži i datum valjanosti, te ako nije istekao, može se s velikom sigurnošću koristiti navedeni javni ključ, te pri tome biti siguran da će poruku moći pročitati samo onaj kojem je namijenjena. Osnovna značajka certifikata je da se može s velikom vjerojatnošću nečiji javni ključ smatrati ispravnim bez on-line veze sa izdavaocem certifikata. Dijelovi infrastrukture javnog ključa Certifikat je svjedodžba koja potvrđuje da je određeni korisnik u trenutku izdavanja certifikata posjedovao privatni ključ koji odgovara javnom ključu koji se nalazi u certifikatu. Sudionici u PKI-u šalju zahtjev za certifikaciju javnog ključa certifikacijskom centru koji zatim provjerava točnost podataka navedenih u zahtjevu, te u skladu s certifikacijskom politikom i pravilima o izdavanju certifikata, prihvaća ili odbacuje zahtjev. Ukoliko je zahtjev prihvaćen, certifikacijski centar potpisuje javni ključ i podatke iz zahtjeva svojim privatnim ključem. Potpisani javni ključ zajedno s podacima iz zahtjeva (ime i prezime osobe, ime računala u mreži) naziva se certifikatom. Certifikatom certifikacijski centar povezuje ključ s identitetom osobe. Certifikat se zatim sprema u repozitoriju certifikata i distribuira distribucijskim protokolima. Osim izdavanja certifikata, certifikacijski centar mora omogućiti i opozivanje certifikata. U tu svrhu ertifikacijski centar održava listu opozvanih certifikata. Korisnik od certifikatora ili registratora mora unaprijed zatražiti vlastiti certifikat. Nakon odobrenja certifikata može započeti sa komunikacijom. Pri slanju poruke prvo provjerava ispravnost certifikata korespondenta. Ako se iz bilo kojeg razloga njegov privatni ključ kompromitira mora certifikatoru podnijeti zahtjev za opoziv certifikata. Postoji nekoliko vrsta zahtijeva koje korisnik može podnijeti certifikatoru, a to su: registracija, zahtjev za izdavanje certifikata, pronalaženje ključa, obnova certifikata, opoziv certifikata. Certifikator 30

Certifikator je organizacija ili ustanova kojoj vjeruju svi sudionici u prometu, a koja ima zadatak da utvrđuje identitet pojedinog sudionika (osobe ili tvrtke) klasičnim metodama, te da posvjedoči da određeni javni ključ pripada upravo tom sudioniku. Ova svjedodžba se izdaje u obliku certifikata. Certifikatori mogu biti imenovani na nivou pojedine države, ali mogući su i privatni certifikatori na nivou pojedine tvrtke, ili financijske ustanove. U slučaju kada bi se neovlaštena osoba domogla tajnog ključa certifikatora svi certifikati koje je izdao morali bi se povući. Certifikator obavlja registraciju, inicijalizaciju, certifikaciju, pohranjivanje ključeva, ažuriranje ključeva, međusobno certificiranje, opozivanje certifikata, dostavljanje obavijesti o opozvanim certifikatima. Registrator Postoji i dodatni opcionalni element PKI sustava koji se zove registrator. Funkcija registratora je da od certifikatora preuzme dio administrativnih poslova vezanih uz utvrđivanje identiteta podnositelja zahtijeva, njegovih ovlasti da zatraži certifikat, pošto on posjeduje privatni ključ koji odgovara javnom ključu za koji zahtijeva certifikat. Registrator ne izdaje certifikate, već samo utvrđuje treba li pojedinom podnositelju zahtijeva izdati certifikat. Registrator je potreban u sustavima velikog broja sudionika, a dobro je imati i veći broj zemljopisno dislociranih registratora. Podatci na certifikatu Certifikat u digitalnom obliku sadrži minimalno identifikator certifikata, osnovne podatke o nositelju certifikata, vrijeme i datum izdavanja certifikata, rok valjanosti certifikata, klasu certifikata, identitet izdavatelja certifikata, digitalni potpis izdavatelja certifikata i identifikaciju algoritma, javni ključ nositelja certifikata i identifikaciju algoritma, te namjena javnog ključa nositelja certifikata. Osim navedenog certifikat može sadržavati i mnoge druge podatke. Tri najraširenija standarda koji propisuju oblik certifikata su X.509, SPKI i PGP. Svaki certifikat mora imati jedinstveni identifikator. Ovaj identifikator je jedinstven na nivou pojedinog certifikatora, tako da identifikator certifikatora i serijski broj tvore globalno jedinstveni identifikator certifikata. Osnovni podaci o nositelju certifikata ovise o klasi i namjeni certifikata, a minimalno sadržavaju naziv i e-mail adresu nositelja, a mogu sadržavati i ostale podatke, kao što su adresa, matični broj itd. Svaki certifikat sadrži podatke o identitetu certifikatora koji je izdao certifikat, kao i digitalni potpis izdavaoca, kako bi se mogla provjeriti njegova autentičnost i izvornost. Ključni element certifikata je javni ključ nositelja. Par javni/privatni ključ nositelja može generirati certifikator, ali u tom slučaju je moguće da Certifikator zabilježi privatni ključ nositelja, i pomoću njega kasnije falsificira njegove poruke. Sigurnije je ako par privatni/javni ključ generira sam nositelj, a tada certifikatoru podnese svoj javni ključ, zajedno sa ostalim dokumentima potrebnim za utvrđivanje identiteta. Baza certifikata je javna baza podataka koja se sastoji od dva dijela: liste certifikata i liste povučenih certifikata. Lista certifikata sadrži sve ikada izdane certifikate. Svaki novoizdani certifikat upisuje se u bazu. U bazi certifikata uz svaki certifikat stoji i datum izdavanja, rok važenja te status certifikata. Transakcije elektroničkog novca također ne vrijede bez elektroničkih potpisa, koji su uz algoritme za kriptiranje najvažniji element u protokolima za korištenje e-novca, i oni moraju biti zakonski priznati ekvivalentnima vlastoručnom potpisu.

31

4. Razmjena u uvjetima inflacije Inflacija je pojava kada cijene rastu. Ovakva pojava je moguća na sezonskom nivou, osobito kod prehrambenih proizvoda zbog toga što je potrošena prije sljedeće žetve. Moguć je porast cijena i zbog elementarnih nepogoda ili rata. Kada do povećanja cijena dođe zbog trajnog povećanja potražnje to se zove inflacija. Prva opća inflacija zabilježena je još u Rimsko doba za vrijeme cara Trajana. Rimski car Trajan (98.-117.) je zbog iscrpljenosti carstva dugim ratovanjem za Dakiju i današnju Srbiju ispraznio trezora, te je 107. godine odlučio ukinuti sav stariji novac, iskovan prije Neronove reforme iz 64. godine. Međutim, dozvolio je da se starim novcem plaća porez, ili da se zamijeni novim. Time je prikupio skoro cjelokupnu količinu zlata i srebra u carstvu, te je mogao izvršiti pretapanje i kovanje novog novca. Finoća kovanica od srebra kada je Trajan došao na vlast bila je 93,5 posto, da bi za vrijeme njegove vladavina finoća počela padati. Najprije je 100. godine, smanjio udio srebra na 92,75 posto, da bi se 113. finoća smanjila na 91,5 posto, a 112. na 90 posto. Nakon toga, nastupila je velika financijska kriza u carstvu, nakon čega je počelo slabiti povjerenje u državu i državne institucije, što je dovelo do prve hiperinflacije u svetu. Tijekom japanske povijesti skoro svaki car je valutu prethodnog ukinuo, a Japanci su u takvim situacijama prebacivali novac u kinesku valutu. Zbog toga je vremenom kineska valuta postala najvažnija pošto japanci dugoročno nisu vjerovali u japansku valutu. I u svim drugim državama i carstvima ljudi su nastojali što prije potrošiti valutu u čiju trajnu vrijednost nisu vjerovali, ili ju pretvoriti u nešto trajnije. Osim kupovine strane valute, drugi način za zaštitu vrijednosti imovine je pretvaranje imovine u stabilnije oblike kao što su nekretnine, plemeniti metali, dijamanti i dragulji, umjetnine ili antikviteti koje je teže zapljeniti. Osnovna prednost plemenitih metala je univerzalnost, laki transport i moguće skladištenje na malom prostoru na različitim lokacijama. Obični ljudi koji nemaju novca za štednju na prve znakove inflacije osjećaju kako za svoju plaću svaki dan mogu kupiti manje robe. Zbog toga nastoje plaću potrošiti istog dana kada dobiju plaću i kupiti sve ono što im je neophodno do iduće plaće, a višak novca nastoje pretvoriti u neku stranu stabilnu valutu. Ovako ponašanje zove se "inflacijsko očekivnje" a posljedica je još ubrzaniji rasta inflacije. Mala inflacija, 2 % - 5 % ima pozitivni rast na ulaganja pošto se profitna marža poduzetnicima blago povećava pa imaju više sredstava za nova ulaganja. Ova mala inflacija ne izaziva obrambene poteze sitnih štediša, te oni ne vade novac iz štednje i ne pokušavaju ga na brzinu pretvoriti u druge valute. Umjesto toga pokušavaju ga samo potrošiti za kupnju nekih proizvode što dovodi do veće potrošnje, proizvodnje i zapošljavanja. Zapošljavanje dovodi do većeg dohotka stanovništva, manje potrebe za socijalne programe, te država dobiva mogućnost smanjenja poreza, što dodatno potiče proizvodnju i zapošljavanje. Ako država veći priljev sredstava shvati kao priliku za veću državnu potrošnju i povećanje plaće za državne službenike dolazi do veće potrošnje uz isti nivo proizvodnje što dovodi do povećanja inflacije. A kada inflacija pređe 5 % štediše se počinju štititi naglim pretvaranjem štednje u devize, ili kupovinu bilo čega, zlata, nekretnina umjetnina i sl. Ako država u takvoj situaciji ne zaustavi utrku između rasta plaća i rasta cijena inflacija vrlo brzo može porasti na više od 50% što se zove hiper inflacija koja ima razarajići učinak na gospodarstvo, pošto poduzeća u takvoj situaciji ne mogu vršiti ni približno realne kalkulacije cijena koštanja. A kada ne mogu predvidjeti cijenu koštanja onda nastoje i sami što prije utrošiti svu gotovinu u kupnju sirovina zbog čega i njihove cijene rastu, a proizvode nastoje prodati samo uz avansnu uplatu. Svaka prodaja za naknadno plaćanje je preveliki rizik pošto realna vrijednost prodane robe za nekoliko mjeseci može biti veća od fakturirane cijene. U takvoj situaciji obično državna poduzeća i institucije svoje proizvode i usluge prodaju sa odgođenim plaćanjem, te padaju u gubitke, dok privatna poduzeća puno više brinu o svojoj imovini i ne žele prodavati onima koji ne plate u roku. U ovakvoj situaciji najbolje prolaze šverceri koji uz dobre veze kupuju od 32

državnih poduzeća uz odgodu plaćanja dok svojim kupcima naplaćuju odmah. Pri tome se mogu dogoditi i sprege direktora državnih poduzeća i švercera u cilju podjele ostvarene dobiti na inflaciji, a na štetu državnih poduzeća. Visoku inflaciju može ukinuti samo država u suradnji sa Središnjom državnom bankom. Središnja banka povećanjem obavezne stope likvidnih rezervi i povećanjem primarne kamatne stope može snažno smanjiti novčanu masu na tržištu čime se smanjuje potražnja. Kako bi to imalo učinak država mora zaustaviti rast plaća državnih službenika kako njihove sve veće plaće ne bi napuhavale potražnju za robama. Država isti učinak može postići dizanjem kredit u inozemstvu u cilju financiranja državnih investicija kao što je razna infrastruktura. Pri tome se devize moraju na lokalnom tržištu pretvoriti u domaći novac pri čemu cijena deviza može pasti ispod realne vrijednosti, odnosno tečaj domaće valute može porasti iznad realne vrijednosti. Rezultat takve antiinflacijske politike uzimanjem stranih kredita može dovesti do naglog rasta uvoza, smanjenja izvoza, te pada cijena tržišnih proizvoda uz istovremeni rast cijena monopolskih proizvoda što tržišne proizvođače dovodi u cjenovne škare u kojima im se prihodi smanjuju a troškovi rastu. Na taj način inflacija može prijeći u prikrivenu deflaciju u kojoj su cijene u prosijeku stabilne, a u stvari na tržištu realnih tržišnih roba djeluje snažna deflacija. Rezultat je nagla propast mnogih proizvodnih poduzeća, te porast uvoza i bujanje trgovačkih uvoznih poduzeća, uz nagli rast nezaposlenih. Kako pri vođenju antinflacijske politike ne bi došlo do prikrivene deflacije ona se mora voditi prije svega monetarnim mehanizmima, te zamrzavanjem plaća državnih službenika i zaposlenika u državnim poduzećima i institucijama. Naglim povećanjem obavezne stope likvidnih rezervi i dizanje primarne kamatne stope na nivo same inflacije poduzeća i građani više nemaju interes uzimati kredite kako bi popunili skladišta sirovina, ili kupili devize. Kako istovremeno ne bi došlo do naglog pada proizvodnje država treba državnim narudžbama održavati zaposlenost u djelatnostima gdje postoje slobodni proizvodni kapaciteti, ali ne smije ni na kakav način podržavati potrošnju uvoznih proizvoda i onih djelatnosti gdje je iskorištenost proizvodnih kapaciteta potpuna. Novac za državne narudžbe država u nikojem slučaju ne smije tražiti u stranim kreditima, već se mora zaduživati isključivo na domaćem tržištu.

5. Razmjena u uvjetima deflacije Deflacija je pojava kada cijene proizvoda i usluga u prosjeku padaju. Obično se javlja kada dođe do naglog povećanja proizvodnje u nekoj djelatnosti, kada dođe do pada novčane mase na tržištu ili kada država velikim zaduženjem u inozemstvu dignu tečaj domaće valute iznad realne vrijednosti. Realni tečaj domaće valute po nekim ekonomistima je onda kada je cijena većine proizvoda jednaka cijeni tih proizvoda u inozemstvu, ali puno kvalitetnije tumačenje je ono koje tvrdi kako je realni tečaj onaj kod kojeg je ukupni uvoz i izvoz proizvoda i usluga otprilike jednak. Kada poduzeća i građani osjete kako cijene padaju počinju odlagati kupovinu do trenutka kada im je neophodna nadajući se kako će na taj način uštedjeti. Istovremeno nastoje sve pretvoriti u novac kako bi zaradili na kamatama. Zbog toga proizvodnja naglo pada, a raste nezaposlenost. Nezaposleni nemaju novac za kupovinu pa potrošnja dodatno pada što dovodi do dodatnog pada potražnje za robama i rasta nezaposlenosti. Kako bi se ukinula ta negativna spirala država može reagirati na više načina. Može uzeti strane kredite i povećati plaće državnim službenicima kako bi povećala potražnju, ali oni mogu te veće zarade uložiti u štednju čime se deflacija ne poništava. Država može povećati socijalne naknade nezaposlenima, ali oni mogu povećati potrošnju uvoznih proizvoda čime se broj nezaposlenih neće smanjiti. Središnja banka može smanjiti kamatu na nula posto ili uvesti negativnu kamatu čime se smanjuje interes građana i poduzeća za štednju čime se potiče potrošnja. Sniženjem obavezne stope 33

likvidnih rezervi može se potstaći komercijalne banke za odobravanje novih kredita, ali poduzeća neće uzimati te kredite ako ne vide mogućnost povećanje potražnje za svojim proizvodima. Tvrdokornu dugotrajnu deflaciju teško je prevladati bez zajedničkog djelovanja države i Središnje banke. Država mora obustaviti uzimanja kredita iz inozemstva, a središnja banka mora istovremeno kupovinom deviza iz primarne emisije spustiti tečaj vlastite valute. Time se smanjuje uvoz, potiče izvoz, domaća proizvodnja i zapošljavanje. Kako ne bi došlo do maksimanog korištenja domaćih proizvodnih kapaciteta Središnja banka može kupovinom obveznica domaćih poduzeća utjecati na povećanje njihovih proizvodnih kapaciteta. Kako bi se to moglo mora postojati dogovor sa poduzeća da u investicije idu izdavanjem dodatnih dionica ili obveznica koji služe za dokapitalizaciju, odnosno za modernizaciju ili proširenje proizvodnje. Isto može učiniti i država zaduženjem kod Središnje bake, umjesto u inozemstvu, te tim sredstvima pokrenuti investicije u infrastrukturu, ali samo u onom iznosu koji domaća poduzeća mogu pratiti svojim proizvodnim kapacitetima. Najgora je pojava pritajene deflacije u kojoj su cijene u prosijeku stabilne, a u stvari na tržištu realnih tržišnih roba djeluje snažna deflacija. Krivci za ovakvu pojavu su obično državna monopolska poduzeća koja dižu svoje cijene u trenucima kada cijene na tržišnih proizvoda i usluga padaju. Statističke institucije takvu deflaciju ne primjećuju, te država i Središnja državna banka ne primjećuju kako moraju uvesti antideflacijske mjere, te dolazi do stanja u kojem propadaju mnoga proizvodna poduzeća, raste uvoza, pada izvoz i bujaju trgovačka uvozna poduzeća, uz nagli rast nezaposlenih.

6. Razmjena u uvjetima elementarnih katastrofa U uvjetima elementarnih katastrofa osnovni problem razmjene nije novac već su problem razrušena infrastruktura za dopremu roba koji nedostaju na razrušenom prostoru. Ako se to dogodi samo na dijelu prostora neke države taj problem se može brzo riješiti brzom intervencijom vojske i hitnih službi koji brzo rašćišćavaju prometne probleme. Ovaj posao obnove može dovesti do naglog rasta zaposlenosti, obnove gospodarstva i privredni napredak. Ako katastrofa pogodi čitavu državu tada osim rušenja cesta može doći do raspada pravne infrastrukture pri čemu se ne zna tko bi trebao nabaviti mehanizaciju, tko bi trebao zaposliti ljude na obnovi, tko bi trebao nabaviti novčana sredstva, tko bi se trebao boriti protiv korupcije koja se pri tome vrlo lako pojavljuje. U takvim situacijama najvažnije je postojanje jake autoritativne centralne vlasti koja će izvanrednim ovlastima presjeći sve pravne prepreke koje koče brzo donošenje odluka. Sve potrebne poslove u ovakvim uvjetima potrebno je financirati iz primarne emisije novca, dok se strani krediti mogu uzimati samo za uvoz neophodne uvozne opreme koja se ne može nabaviti drugačije osim kupnjom u inozemstvu. Posebna opasnost od elementarnih katastrofa u razvijenim državama gdje se većina razmjene obavlja karticama je nestanak električne energije i prekid internet veza. Pošto većina stanovništva u takvim državama ne posjeduje veće količine gotovine uz sebe problem je kupnja i najosnovnijih prehrambenih proizvoda. Za rješavanje ovakvih problema policija, ili neka druga institucija bi morala imati mogućnost dijeljenja posebnih bonova ugroženom stanovništvu, a koji bi se mogli koristiti samo za kupnju hrane, vode i sličnih neophodnih proizvoda, kako lokalni trgovci ne bi bili opljačkani od onih koji nešto moraju jesti. Druga mogućnost je slanje posebnih vojnih pokretnih bankomata u ugrožena područja koji bi uz pomoć satelitskih veza uspostavili internet i omogućili isplatu neophodne gotovine u ograničenoj količini za dnevne potrebe.

34

7. Razmjena u uvjetima burzovne panike Danas se u mnogim državama više kupuje karticama nego gotovinom. Posljedice raspada internet veze, ili bankrota velikih banaka bile bi katastrofalne, bankomati i kartice postali bi neupotrebljivi, čime bi se otvorio put za totalni financijski kolaps. U takvoj situaciji kada građani raspolažu sa vrlo malom količinom gotovine mogli bi ostati gladni mnogi koji imaju veliku štednju. Kako se to ne bi dogodilo države često moraju državni novac koristiti za zaštitu banaka od bankrota, a znajući za to banke se počinju sve neodgovornije ponašati pri kreditiranju. Jedan od načina za sprječavanje potencijalnog kolapsa banaka je masovno uvođenje digitalnog novca koji za transakcije ne zahtjeva bankarsko posredovanje. To bankama ne odgovara, te se one lobistički vrlo snažno bore protiv gotovine i protiv uvođenje takvog digitalnog novca koje one ne bi kontrolirale. U slučaju da do raspada bankarskog sustava ipak dođe jedini kratkoročni lijek je podjela gotovine stanovništvu za nabavku osnovnih namirnica, kako ne bi došlo do masovne pljačke prehrambenih trgovina.

8. Međunarodna razmjena U međunarodnoj razmjeni pretpostavka razmjene je zamjena jedne valute u drugu. Pri ovome se valute mjenjaju jedna u drugu po određenom tečaju koji je izložen vremenskim promjenama ovisno ovisi o više raznih faktora, pri čemu snažnu ulogu imaju i špekulanti valutama. Tečaj valuta ima vrlo snažan utjecaj na uvoz i izvoz pojedinih država. Kako bi se kod međunarodnog plaćanja izbjegao valutni rizik koristi se SWAP. To je operacija kod koje se istodobno ugovaraju dva različita posla, tj. istovremeno se zaključuje jedan promptni, neposredni (spot) i jedan terminski, vremenski (forward) posao, i to tako da se promptno prodaje jedna valuta uz istodobnu terminsku kupnju te valute, po istom tečaju. Zapravo je riječ o razmjeni (swap) određenog iznosa različitih valuta danas, da bi se isti iznosi valute reverzno (povratno) razmijenili u budućem roku na određeni datum. Špekulanti mogu spustiti tečaj valute neke države naglom kupnjom i povlačenjem stranih valuta iz te države, čime se cijena uvoznih proizvoda u toj državi povećava pa standard građana pada. Ako ovakvo stanje duže traje domaći proizvođači dobivaju priliku za supstituciju uvoza svojom proizvodnjom, ali za to je potrebno nekoliko godina ulaganja. Kako se to ne bi dogodilo strani konkurenti imaju interes povećati kreditiranje takvih država prije nego se razviju domaći proizvođači koji bi mogli pruzeti tržište. Ako naglo povećaju ulaganje u takvu stranu državu tada se cijena deviza u toj državi spušta, a domaća valuta jača čime se povećava interes za izvoz u tu državu, a domaći proizvođači koji su uložili u proizvodnju domaćih supstituta strane robe brzo propadaju, ako nisu uspjeli prije toga isplatiti svoje ulaganje. Kako do ovakvih špekulacija ne bi došlo najvažnija je uloga Središnje državne banke koja ne smije samo gledati tržišna kretanja na tržištu deviza i osiguravati deviznu likvidnost već ona mora voditi brigu i o domaćoj zaposlenosti, a to znači i o domaćim proizvođačima. Tečaj valuta se ne smije samo promatrati već Središnja banka mora svojim kupovinama deviza, ili njihovom prodajom regulirati nivo uvoza i izvoza. Pri tome bi ciljni tečaj morao biti onaj kod kojeg je uvoz proizvoda i usluga otprilike jednak izvozu. Danas se sve međunarodne transakcije obavljaju preko međunarodne banke za poravnanje BIS koja je osnovana 1930. sa sjedištem u Baselu radi razvijanja suradnje između središnjih banaka 35

država članica, neometano odvijanje međunarodnih financijskih operacija, te posredovanja u financijskim transakcijama između država članica banke. Središnjim bankama zemalja članica, uz uvjet da su deponirale određen dio svojih zlatnih i deviznih pričuva, odobrava isključivo kratkoročne kredite za održavanje vanjske likvidnosti pod povoljnijim uvjetima od komercijalnih banaka. Više od 80% svjetskih središnjih banaka ima depozite u BIS-u. Od 1960. obavlja i funkciju koordinacijskog centra za stabilnost valutnih odnosa, kao i funkciju pomoćnog organa Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke. Sva ova međunarodna poravnanja odvijaju se elektroničkim putem, a izvan toga sustava su samo plaćanja preko interneta putem kriptovaluta, te različite međunarodne kompenzacije potraživanja. Uvođenjem elektroničkog novca koji se i u međunarodnoj razmjeni vrlo brzo transferira preko banaka Središnja banka ima veću mogućnost nadzora nad novčanom masom i regulacijom tečaja. Uvođenjem pametnih kartica i mrežnog novca pod nadzorom privatnih institucije, te kriptovaluta koje se transferiraju bez posredstva banaka Središnje banke imaju manju mogućnost djelovanja, te zbog toga bi središnje banke mogle izgubiti utjecaj na inflaciju i deflaciju, a zbog rasta inflacije moglo bi doći do daljnjeg povećanja upotrebe privatno izdanog elektroničkog novca i kriptovaluta.

9. Budućnost elektroničkog novca Elektronički novac postao je svakodnevnica i danas se većina kupovina obavlja na taj način. Gotovinom se uglavnom kupuju robe male vrijednosti. Od ovakvog plaćanja korist imaju trgovci koji manje troše na blagajničko poslovanje od čega koristi imaju i kupci i proizvođači. Korist imaju banke pošto se sve transakcije obavljaju preko njih od čega one uzimaju transakcijsku proviziju. Korist imaju i države pošto se sve transakcije odvijaju preko POS blagajni pa je puno lakša kontrola izdavanja računa i naplata PDV-a. Za banke i države su problem tek transakcije preko interneta uz korištenje kriptovalutama koje se ne obavljaju preko bankarskog sustava. Ovakve transakcije se ne mogu oporezovati kada se radi o kupovini usluga ili elektroničkih proizvoda kao što su glazba, aplikacije i slično. Tek ako se na ovaj način kupuju materijalni proizvodi moguće ih je oporezivati carinskim kontrolama. Ovaj način plaćanja postaje sve važniji na društvenim mrežama i virtualnim zajednicama, bilo kod upotrebom pametnih telefona za plaćanje. Problem kod upotrebe centraliziranog elektroničkog novca kod kojeg se transakcije obavljaju preko bankarskog sustava su mogući raspadi električne ili internet veze kada sve transakcije postaju nemoguće. Kod decentraliziranog plaćanja kriptovalutama transakcije su moguće i tamo gdje interneta nema tako da se elektronički novac prenosu sa mobitela na mobitel, ili neko drugo prenosivo sredstvo putem blututa ili na sličan način. Ovi trendovi će se i dalje nastaviti, te se može očekivati daljnje izbacivanje upotrebe gotovine iz većine plaćanja pod utjecajem država i banaka. Istovremeno će potrošači nastojati sve više koristiti kriptovalute kako bi izbjegli kontrolu država i banaka. Zahvaljujući tome vrlo brzo će se pojaviti nove digitalne valute koje će najbolje zadovoljavati interese različitih sudionika u domaćoj i međunarodnoj razmjeni.

Interesi za ukidanje gotovine i potpuni prelazak na elektronički novac Uvođenjem elektroničkog novaca korištenje gotovine sve se više smanjuje. Prvo veliko smanjenje korištenja gotovine dogodilo se u tijeku velike krize iz 1847. kada su banke izmislile kreditni novac, zbog čega je došlo do velike inflacije i propasti mnogih kompanija koje su se 36

preinvestirale u izgradnji željezničkih pruga. Dodatno smanjenje gotovine se dogodilo kada su poduzeća počela u bankama otvarati svoje žiro račune, te sve račune plaćati platnim nalozima umjesto gotovinom. Korištenje gotovine se dodatno smanjilo kada su se plaće zaposlenicima počele slati na tekuće račune umjesto isplatom na blagajni poduzeća. Masovnim plaćanjem kupnje u trgovinama čekom također je smanjilo ulogu gotovine. Uvođenjem kreditnih i debitnih kartica količina potrebne gotovine na tržištu se dodatno smanjila. Kupovina preko interneta i plaćanje PayPal karticama, kao i plaćanje kriptovalutama kao što je bitcoin upotreba gotovine se dodatno smanjuje. Kod svakog smanjenja upotrebe gotovine smanjena je i potreba za tiskanjem novca, te troškovi manipulacije gotovim novcem. Smanjeni su troškovi nacionalnih emisionih banaka, kao i troškovi banaka. Zbog toga su emisione banke, države i banke nastojale što više potisnuti upotrebu gotovine. Uvođenjem kreditnih kartica kod kojih trgovac plaća proviziju izdavaču kartica trgovci nisu uštedjeli, ali su ih morali prihvatiti kako ne bi izgubili utrku sa konkurencijom, ali uvođenjem debitnih kartica prijenos novca sa računa kupca se odvija trenutno pa trgovac ne mora plaćati proviziju. Time su i trgovci postali zaintereirani za smanjenje upotrebe gotovine i spremnost za prihvaćanje novih tehnologija. Uvođenjem kompjutorskog praćenja svih platnih transakcija država, banke i velike korporacije su dobile dodatnu mogućnost nadziranja trgovaca, kupaca, njihovih primanja, rashoda i potrošačkih navika, te je i to postao dodatni razlog zbog kojeg se posljednjih godina vodi široka kampanja za ukidanje gotovine i potpuni nadzor nad platnim transakcijama. Za državu prodaja bez plaćanja poreza je smanjena, nadzor nad imovinom kupaca je povećana, kontrola nad kriminalno stečenim novcen je povećana, otežana je prodaja droge i financiranje terorizma, te zbog toga države nastoje uvesti zabranu korištenja gotovine. Međutim, protivnici bezgotovinskih plaćanja tvrde da će banke imati preveliku slobodu i da će moći u potpunosti kontrolirati svoje korisnike znajući točno gdje i koliko je novca potrošeno, a privatnost će jednostavno nesti. Većina zemalja ima Središnju monetarnu banku koja izdaje i povlači novac, određuje kamatne stope i obavezne rezerve banaka itd. Državne središnje monetarne institucije tj. Središnje emisione banke izdaju i povlači novac, određuje kamatne stope i obavezne rezerve banaka itd. Ovakvim utjecajem na količinu novca u opticaju i uvjetima davanja kredita poslovnih banaka središnja banka utječe na povećanje ponude i potražnje čime utječe na inflaciju, deflaciju i devizni tečaj, čime presudno utječu na gospodarstvo. Sve elektronske transakcije koje se odvijaju preko bankarskog sustava pod nadzorom su središnjih banaka, te one nastoje ukinuti fizičku gotovinu koja zahtjeva troškove tiskanja, brojenja i čuvaja, ali su im problem kriptovalute koje se ne transferiraju kroz bankarski sustav, a time ni središnje banke nad tim nemaju nadzor. Banke su smanjenjem upotrebe gotovine smanjili troškove zaposlenika na šalterima, potrebu za brojanjem novca, te potrebu za velikim trezorima. Upotrebom gotovog novca plaćanje se obavlja bez posredovanja banaka čime one gube posredničku proviziju. Pri svim transakcijama preko bankarskih računa banke ostvaruju malu transakcijsku dobit, te nastoje zabraniti sve kriptovalute koje se odvijaju bez njihovog posredovanja, a u tom cilju nastoje smanjiti ne samo upotrebu gotovine već i upotrebu mjenica, cesija, asignacija i kompenzacija. Velike robne kuće i korporacije nastoje također smanjiti upotrebu gotovine, te povećati upotrebu elektronskih transkcija preko banaka kako bi smanjili trošak rada na blagajni. Osim toga postoje posebni kompjutorski programi koji prate navike kupovnih navika potrošača, na osnovu čega je moguća izrada psiholoških profila pojedinih kupaca u cilju direktnog slanja reklama pojedinom kupcu, a također i za potrebe obavještajnih službi. Zbog svega navedenog svi oni tvrde kako su prijenos, prijevoz i čuvanje gotovog novca vrlo skupe i rizične transakcije što na kraju plaćaju korisnici. Također, svi zajedno tvrde kako će se 37

ukidanjem gotovine smanjiti siva ekonomija, prodaja droge, financiranje terorizma, te smanjiti korupciju. Za razliku od njih, protivnici bezgotovinskih plaćanja tvrde kako će banke imati preveliku slobodu, kako će moći u potpunosti kontrolirati svoje korisnike znajući točno gdje i koliko je novca potrošeno, te će privatnost potpuno nesti. Pošto države žele uspostaviti potpunu kontrolu nad platnim prometom te nastoje ukinuti plaćanje zlatom, antikvitetima i antičkim predmetima, mnogu bogatiji ljudi, bilo kriminalci, bilo politički, vjerski, ekonomski, etnički ili rasno progonjeni kod prijenosa imovine sve više koriste dijamante koje je nemoguće otkriti na standardnim detektorima, što ih čini vrlo pokretnom imovinom. Mnoge države pod parolom borbe protiv kriminala i terorizma nastoje sve većom silom ukinuti gotovinu. U tom cilju Australiji vlada ima projekt bezgotovinskog sustava socijalne pomoći kako bi znali što je kupio svaki primatelja socijalne pomoći. U Belgiji od 2014. gotovinom se više ne može platiti nekretnina, a uveden je i limit od 3000 eura za sve kupovine, osim one kojima se plaća rabljena roba. U Kanadi se ne može porez i putovnice platiti gotovinom. U Ekvadoru je plansirana digitalna valutu Dinero Electronico koju u potpunosti kontrolira središnja banke, a može ju se kupiti gotovinom i staviti u elektronički novčanik na pametnom telefonu. U francuskoj zabranjeno je kupitovina gotovinom bilo čega što je skuplje od tisuću eura. U Keniji vlada je potpisala ugovor s MasterCardom koji je preuzeo administriranje pametnih kartica koje se koriste za plaćanje javnih usluga, kao i za primanje socijalne pomoći. Time je MasterCard je dobio pristup biometrijskim podacima 170 milijuna potencijalnih korisnika. U Meksiku je uvedena zabrana gotovinskog plaćanja za nekretnine koje prelaze vrijednost od 500.000 pesosa i 200.000 pesosa za automobile i nakit. U Španjolskoj su zabranjene sve gotovinske transakcije iznad 2500 eura. U Švedskoj mnoge banku uopće ne obavlja gotovinske transakcije.

Digitalne valute i interesi za njihov razvoj Digitalni novac je elektronska verzija novčanica i kovanica, što se razlikuje od onog koji ljudi koriste na svojim debitnim karticama zbog načina njegove izrade. Digitalni novac omogućuje ljudima i kompanijama direktno plaćanje jedni drugima, bez posredovanja banaka. Novac se ne nalazi na žiro i tekućim računima, te nema rizika od propasti bankaka. Umjesto u bankama novac se nalazi na vlastitom kompjutorskom mediju, te se može izgubiti samo ako netko ukrade kompjuter, ili ako se on uništi. Sve više rastu prepaid internetska plaćanja i predviđa se značajan rast elektroničkih plaćanja. Predviđanje se odnosi najvećim dijelom na online kupovine u manjim iznosima i za kupnje digitalnih proizvoda i usluga. Rastuća bojazan oko rizika upotrebe kreditnih kartica ili bankovnih računa sve više utječu pa se korisnici okreću prepaid karticama u kojima je zloupotreba smanjena na minimum, odnosno ograničena je na iznos položenih sredstava na kartici. Sigurnosti će sve više ići u smjeru biometrijskih rješenja poput upotrebe otiska prstiju, prepoznavanja lica ili skeniranja šarenice oka, te će time sigurnost e-plaćanja porasti. Najbrže će rasti mobilna plaćanja upotrebom mobilnih telefona zbog brzine i fleksibilnosti, pri čemu će najviše rasti upotreba digitalnog novca privatnih kompanija i kriptovaluta. Političari, bankari i poreznici koji pokušavaju ukinuti fizičku valutu istovremeno se žestoko bore i protiv digitalnih valuta. Kako su korišteni algoritmi toliko snažni da ih niti policija ne može razbiti, kriminalci to koriste u svome interesu, ali to sve vrijedi i za fizičku gotovinu. U stvari, elektronička gotovina pomaže sitnim kriminalcima i utajivačima poreza koji nešto rade na crno. Krupni igrači sa dobrim savjetnicima vrlo lako nelegalni novac pretvaraju u legalnu imovinu izgradnjom kuća i zgrada, kupovinom zlatnih ili srebrnih poluga, dijamanata, dragulja, umjetničkih djela, antikviteta, nekretnina, dionica i obveznica. Tu imovinu kasnije vrlo lako mogu ponovno pretvoriti u novac kada im zatreba. Zahvaljujući tome vrlo teško je očekivati kako će se kriminal 38

ukinuti ukidanjem gotovine, fizičke ili elektroničke. Za borbu protiv kriminala potrebno je provjeravati porijeklo bilo kakve imovine i dali je plaćen porez na tu imovinu. Stvarni razlog za ukidanja gotovine je nastojanje za ukidanjem privatnosti kupaca, sprječavanje sitnog rada na crno, te uspostava potpune kontrole nad stanovništvom kako bi se ovrhom i zapljenom sve imovine politički nepodobne ljude onemogućilo na djelovanje suprotno interesima vladajućih elita. U nastojanju za ukidanjem fizičke gotovine i kriptovaluta države pokušavaju uz pomoć banaka razviti bankarske kriptovalute nad kojima bi emisione banke i dalje imale kontrolu, što je također važno i za lakši rad obavještajnih službi. Države također nastoje što više ukinuti trampu roba za robu, roba za uslugu, usluga za uslugu pošto se pri tome također ne izdaje račun i ne plaća se porez. Međutim, unatoč nastojanju država korisnici sve više koriste e-gotovinu pošto im oma omogućava anonimnost. Obzirom na to da nema svoju fizičku komponentu, lako se transportiraju velike količine bez obzira na međudržavne granice i udaljenosti. Ovo je čini idealnom za izbjegavanje plaćanja poreza. Pošto je promet e-gotovinom sakriven od poreznih institucija, moguće je ostvarivati velike dobiti na uslugama i nematerijalnim pravima, koje se mogu vrlo lako utajiti. Središnje banke ne mogu pratiti privatne institucije odgovorne za pametne kartice i mrežni novac, kao ni kriptovalute, te se zato protive takvim oblicima e-novca. Većom upotrebom ovakvih valuta središnje banke bi mogle izgubiti utjecaj na inflaciju, a do rasta inflacije moglo bi doći masovnom upotrebom privatno izdanog elektroničkog novca i kriptovaluta. Na ovakvu razmjenu teško je naplatiti i PDV što smanjuje državne prihode, osobito kada se radi o međunarodnoj razmjeni. Bezgotovinske elektroničke valute svojim povećanjem upotrebe u potpunosti će promijeniti način međunarodne trgovine i razmjene valuta. Dovest će do jednostavnije transakcije sredstava, nestabilnost tečajnih liste, te manji utjecaj monetarne politike. Postoje mnoge digitalne valute a najkorišteniji je bitcoin. Bitcoin se koristi za kupovinu u elektroničkom obliku kao što se kupuje svim drugim valutama. To je decentralizirana valuta pošto ni jedna institucija ne kontrolira bitcoin mrežu. Zbog toga su kod Bitcoina česte velike varijacije u vrijednosti prema ostalim valutama. Ideja je stvaranje valute bez centralne vlasti, s elektroničkim prijenosom i s vrlo malim ili nikakvim transakcijskim troškovima. Zbog toga bitcoin ne izdaje nitko, to jest stvara se digitalno, od strane zajednice kojoj se svatko može pridružiti. Bitcoinovi su stvaraju pomoću računala, korištenjem procesorskog vremena i distribuiraju se u bitcoin mreži. Mreža procesuira transakcije napravljene pomoću bitcoina, te se tako stvara vlastita platna mreža. Na sličan način se stvaraju i druge kriptovalute i sve su podložne velikim varijacijama vrijednosti. Također ih sve države nastoje marginalizirati ili razviti nove kriptovalute pod nadzorom Središnje državne banke. U toj borbi između potrošača sa jedne strane, te država i banaka sa druge strane postoji velika vjerojatnost za razvoj kriptovaluta sa realnoj podlogom koju će na tržište plasirati proizvođači i skladištari materijalnih proizvoda. Proizvođačima realnih proizvoda i

usluga, trgovcima i kupcima je potreban novac koji je stabilan, ali koji bi mogli sami kreirati kako ne bi dio svoje zarade prepuštati bankama. Ovo bi se moglo ostvariti povratkom na trampu uz upotrebu elektroničkih modernih sredstava. Za trampu bi mogle poslužiti trajne i djeljive robe koje su predmet burzovne trgovine kao što su pšenica, ječam, kukuruz, šećer, sol, bakar, cink i drugi materijali za koje postoji stalna potražnja i stabilna proizvodnja. Te bi burzovne robe mogle postati digitalne valute sa realnom podlogom.

39

Moguće je napraviti dvije vrste ovakvog novca. Ovakav digitalni novac bi mogao nastati kao elektronički spoj elektroničke skladišnice, mjenice i kreditne kartice, pri čemu bi se te elektroničke prenosive i djeljive skladišnice čuvale na računalima skladištara, te dijelile na veći broj novih skladišnica kod svake kupovine na POS blagajnama trgovina. Druga varijanta iste skladišnice bi se mogla izdavati od strane ovlaštenih skladištara, a čuvala bi se na prijenosnim uređajima vlasnika kao što su mobiteli. Dijelile bi se prilikom kupovine direktno blututom ili na slične načine bez znanja skladištara čak i na mjestima gdje nema električne mreže i internet mreže. I danas veliki ovlašteni skladištari i trgovci žitom seljacima izdaju skladišnice kao potvrde o pologu žitarica, koje oni mogu prodati za novac, ili nakon nekog vremena uzeti svoje žito natrag, uz plaćanje provizije za skladištenje. Kada bi ti veliki skladištari i trgovci žitom umjesto takvih papirnatih skladišnica počeli izdavati elektroničke žitne zadužnice koje se mogu elektronički prenositi i dijeliti na druge osobe nastala bi nova valuta. Pojavom takvog elektroničkog novaca sa realnom podlogom znatno bi se smanjio promet fizičkim valutama bez materijalne podloge kao što su dolari, euri i slično, ili elektronskim valutama bez podloge kao što su bitcoin, ethereum, ripple, litecoin, monero i slične valute. Državama i bankarima se to ne bi svidjelo, kao ni kriminalcima kojima najviše odgovaraju Bitcoini, ali poduzetnici iz realnog gospodarstva bi to rado prihvatili. Elektronički novac koji generiraju banke vezan je uz valute koje nemaju podlogu u nekoj realnoj vrijednosti poput zlata ili srebra, te je podložan pojavi inflacije. Bankama to odgovara pošto zarađuju na kreiraju kredita, kao i na svakoj transakciji. Digitalne valute generirane matematičkim aplikacijama imaju vrlo velike fluktuacije u vrijednosti pošto također nemaju nikakvu realnu materijalnu podlogu, pa također ne odgovaraju realnom gospodarstvu, osim špekulantima i kriminalcima. Obje gore opisane vrste elektroničkog novca sa realnom podlogom imaju svoje prednosti i nedostatke. Prva vrsta je sigurnija, ali je za upotrebu potrebna veza sa bazom podataka ovlaštenog skladištara. Također je mana to što država ima uvid u sve transakcije čime se narušava privatnost korisnika. Za državu je prednost to što se onemogućava skrivanje transakcija od poreznika pa je lakše prikupiti porez. Druga vrsta ovakvog novca sa realnom podlogom je manje sigurna pošto bi se vrijednost sa prenosivog uređaja mogli ukrasti ako netko ukrade uređaj, ili bi vrijednost mogla propasti ako se uređaj pokvari ili ošteti. Ovo bi odgovaralo ovlaštenim skladištarima pošto bi uskladištene robe ostajale njima. Prednost ovakvog elektronskog novca je ta što bi funkcionirao kao prava gotovina kojom se može kupovati svugdje bez mogućnosti da bilo tko dozna za transakcije dok krajnji kupac ne dođe u ovlašteno skladište da preuzme robu ili ju proda skladištaru. Zbog svega navedenog najveća mogućnost pojave ovakve vrste elektroničkog novca je u državama gdje postoji visoka inflacija. Logično je očekivati kako će banke sve učiniti kako bi spriječili upotrebu ovakvog novca pošto bi bile isključene i iz kreiranja novca i iz posredovanja u transakcijama. 40

10. Programski principi elektroničke prenosive i djeljive skladišnice Skladišnica, jamstveni dokument koji može izdati za to ovlašteni skladištar, U skladišnicu se unose svi bitni podaci o pologu, ali ona na sebi može nositi i vrijednost pologa Seljaci predaju žito u skladište, ali ga odmah ne prodaju pošto je kasnije cijena veća. Ako im nedostane novca znaju uzeti kredit pri čemu banka skladišnicu uzima kao zalog. Pri tome plaćaju kamate. Sa elektronskom skladišnicom bi mogli kupovati robu od trgovaca koji imaju ugovor sa ovlaštenim skladištarom te bi robu plaćali skidanjem određene količine žita sa skladišnice po trenutnoj tržišnoj cijeni. pri tome nastaju dvije nove skladišnice , jedna koja ide trgovcu, a druga ostaje dosadašnjem vlasniku. Trgovac svoju sladišnicu može naplatiti od banke kod koje skladištar ima račun, od samog skladištara, može je prenijeti na nekog svog dobavljača za njegovu robu, a može je i čuvati ako očekuje porast cijene žita. Svaki novi vlasnik također svoju skladišnicu može prenositi dalje. U nekim državama sladišnicama se trguje na burzi.

E -

SKLADIŠNICA

na donosioca Ovlašteni skadištar koji je i ovlašteni trgovac

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ REGISTRIRAJ SE; ili se logiraj KOMITENT;

naziv

Vlasnik ili vjerovnik

oib adresa E mail mobitel tel. Svaki registrirani korisnik treba dobiti trgovačku karticu ( multi plus, baumax, ferivi i sl) te svoju lozinku kojom može kupovati ili prodati skladišnicu ili dio žita sa skladišnice, uz upis svoje lozinke.

Sl. 1. registracija Registrirati se moraju svi koji žele položiti žito na skadište ovlaštenog skladištara kao i svi koje žele preuzeti skladišnicu ili njen dio.

E

-

SKLADIŠNICA

na donosioca

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ BROJ skadišnice, Komitent:

automatski se dodaje

datum;

bira se iz padajućeg izbornika registriraih osoba

Vrsta položenog žita:

datum se dodaje broju i zajedno čine ID broj originalne skladišnice

bira se između vrste i kvalitete pšenice, kukuruza, ječma zobi, tritikala, raži, itd., kvalitete A ; B , C

padajući izbornik

Količina položenog

kilograma

na jednoj skladišnici se može položiti samo jedna vrst pšenice jedne kvalitete ako se polaže više vrsta robe mora se izdati jedna skladišnica za svaku vrstu i kvalitetu robe

Sl. 2. Polaganje žita na skladište Originalni ID broj

odvojnici

vrsta žita broj korisnik količina datum kreiranja

41

; broj * korisnik # količina / datum kreiranja - prijenos ( ostaje starom korisniku

E -

SKLADIŠNICA

na donosioca

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ Komitent koji prodaje položeno žito ID broj skladišnice

Ako komitent ima više skladišnica iz padajućeg izbornika bira se vrsta , a unutar iste vrste ona sa Najstarijim datumom izdavanja originalne skladišnice.

Vrsta i kvaliteta položenog žita: Količina trenutna tržišna cijena; po Kilogramu:

100 Ukupno:

komitent koji kupuje položeno žito: količina preuzetog žita trenutna cijena preuzetog

ID broj nove skladišnice koji dobija kupac preuzetog prava na povlačenje žita ID broj nove skladišnice koji dobija prodavač prava na povlačenje žita

3;123#12.3.2015.-767,1/23.4.2015.*457(12 3;123#12.3.2015.767,2/23.4.2015.(88

Sl. 3. Zamjena robe za drugu robu u trgovini.

Zamjena žita sa skladišnice za drugu robu u trgovini koja ima ugovor sa skladištarem. Za uzetu robu daje se adekvatna količina žita sa određene skladišnice po cijeni koja vrijedi u trenutku zamjene. Istodobno se stvaraju dvije nove sladišnice, jedna koja se prenosi na onog daje robu i preuzima određenu količinu žita, i drugu koja ostaje na onom tko kupuje robu. Zbir količina na ove dvije nove sladišnice je količina koja postoji na originalnoj skladišnici. Skladišnica koja ide kupcu žita, tj prodavaču robe dobija broj koji se dobije tako da se ID broju originalne skladišnice doda datum kreiranja broj novog korisnika(kupca) i količina koja se prenosi na novog korisnika dok starom vlasniku ide skladišnica čiji broj se dobije tako da se broju originalne skladišnice doda datum transakcije, i količina žita koja ostaje na skladišnici starog vlasnika (prodavača žita tj kupca druge robe).

Kreiranjem dvije nove skladišnice stara originalna skladišnica postane prenesena i korisnici je više ne vide ali ona ostaje u bazi korisnika te je skladištar može vidjeti. Kada trgovac koji je izdao robu želi svoju skladišnicu prodati u cijelost njemu se kreira nova skladišnica tako da se na postojeći broj doda datum i količina 0 koja se odmah obilježava kao prenešena skladišnica, a druga skladišnica dobija datum, broj novog korisnika i količinu, a ako želi prodati samo dio žita sa skladišnice, kreiraju se dvije nove skladišnice.

kreiranje ID broja 3 vrsta žita 3;123 broj koji program generira kod kreiranja nove skladišnice 3;123*741#100/12.3.2016. originalna skladišnica 3;123*741#100/12.3.2016.-*234#12/4.7.2016. prijenos na korisnika 234 3;123*741#100/12.3.2016.#88/4.7.2016 ostaje korisniku 741 3;123*741#100/12.3.2016.-*234#12/4.7.2016.-345#3/19.7.2016. prijenos na korisnika 345 3;123*741#100/12.3.2016.-*234#12/4.7.2016.#9/19.7.2016. ostaje na korisniku 234

42

E -

SKLADIŠNICA

na donosioca

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ

Komitent koji diže položeno žito ID broj skladišnice

padajući izbornik

Vrsta i kvaliteta položenog žita: A unutar vrste ona sa najstarijim datumom izdavanja originalne skladišnice.

Količina Trenutna tržišna cijena;

po Kilogramu:

Ukupno:

Sl 4. Uzimanje žita sa skladišta. Trenutnom vlasniku skladišnice u skladištu se isporučuje žito u količini i kvaliteti koja je naznačena na skladišnice te se Skladišnica poništava. Ona se briše iz baze aktivnih skladišnica, ali ostaje još 3 godine kao prenesena skladišnica što može vidjeti samo skladištar, dok ostali komitenti ne mogu vidjeti tako označene skladišnice.

Kod isporuke dijela žita sa skladišta donosiocu skladišnice kreiraju se dvije nove skladišnice, jednoj je dodaje – datum prijenosa, broj sladištara koji isporučuje žito i isporučena količina , dok se drugoj dodaje datum I količina koja ostaje starom korisniku. Zbir količina na ove dvije nove skladišnice jednak je količini na staroj skladišnici koja se pretvara u prenesenu i korisnice je više ne vide, ali je skladištar vidi. Sladištari mogu vidjeti sve aktivne skladišnice, sve prenesene skladišnicce koje komitenti ne vide i sve poništene skadišnice koje komitenti također ne mogu vidjeti. Prenesene skladišnice se također poništavaju, ali tek kada se ponište sve nove skladišnice koje su nastale iz te prenesene skladišnice. Sve poništene se čuvaju u bazi podataka 3 godine i samo ju skladištari mogu vidjeti kao arhivu.

E

-

SKLADIŠNICA

na donosioca

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ

Komitent koji prodaje položeno žito ID broj skladišnice

Ako komitent ima više skladišnica iz padajućeg izbornika bira se vrsta A unutar vrste ona sa najstarijim datumom izdavanja originalne skladišnice.

Vrsta i kvaliteta položenog žita: Količina trenutna tržišna cijena; po Kilogramu:

Ukupno:

komitent banka koji kupuje položeno žito: količina preuzetog žita trenutna cijena preuzetog Ukupni iznos koji treba isplatiti prodavaču prava na položeno žito: ID broj nove skladišnice koji dobija banka kupac preuzetog prava na povlačenje žita ID broj nove skladišnice koji dobija prodavač prava na povlačenje žita ako prodaje samo dio žita sa skladišnice

Sl. 5. Prodaja zadužnice banci Prodaja žita za novac banci u kojoj sladištar ima svoj račun. Banka može otkupiti dio ili cijelu zadužnicu te donosiocu daje novac, koji odmah skida sa računa skladištara, a može i zadržati zadužnicu i prodati ju u nekom drugom trenutku ako procijeni da bi žito moglo poskupiti.

Ako banka otkupi cijelu skladišnicu prodavač skladišnice dobiva novu sa količinom 0 koja se odmah označava kao prenesena skladišnica, dok banka dobiva novu skladišnicu sa ukupnom količinom Ako banka kupuje samo dio žita formiraju se 2 nove skaldišnice sa svojim količinama žita.

43

E - SKLADIŠNICA

na donosioca

naziv, adresa, oib, iznos osiguranja i osiguravatelj Skladišnica ovlaštenog skadištara XYZ

Komitent koji prodaje položeno žito skladištaru koi ga čuva po trenutnoj tržišnoj cijeni; ID broj skladišnice padajući izbornik Vrsta i kvaliteta položenog žita: Količina trenutna tržišna cijena; po Kilogramu:

Ukupno:

Ukupni iznos treba isplatiti komitentu na račun xxxxxxxxx u banci yyyyyyyyyy ili na blagajni

Sl. 6.

Prodaja žita skladištaru

Ovome treba dodati administrativne mape za unos vrsta žita, trenutnih cijena, kontrolu, ažuriranje i sl.

Ovakva prenosiva djeljiva skladišnica koja se čuva u kompjutoru ovlaštenog skladištara može se prenositi samo preko Internet veze. U slučaju da se raspadne Internet veza ili električna mreža sustav se ne bi mogao koristiti. Zato bi se mogla izraditi i mobilna "B" varijanta ovakve aplikacije kod koje bi se skladišnica nalazila na prijenosnom računalu, mobitelu, pametnoj kartici, ili drugom uređaju vlasnika skladišnice. U ovakvoj "B" varijanti prijenos sa jednog na drugi mobitel ili drugi uređaj bi se obavljao preko kabela, blututa, IC prijenosa, ili slično. Kod prijenosa dijela skladišnice na mobitel novog vlasnika bi se prenijela jedna skladišnica sa količinom koju je preuzeo, dok bi na mobitelu starog vlasnika ostala nova skladišnica sa preostalom količinom žita. Ovkašteni skladištar bi za ove prijenose doznao tek kada se netko pojavi u skladištu sa namjerom da preuzme žito, ili sa željom da ga proda samom skladištaru. Ova "B" varijanta bi omogućila proizvođačima žita i drugim osobama da međusobno trguju u poljima, planinama i šumama gdje nema Internet veze, kao i u slučajevima raspada Internet veza u nekakvim prirodnim ili društvenim potresima. Ovakve mobilne djeljive prenosive skladišnice bi se mogle izgubiti u slučaju krađe mobitela, njegovog kvara, ili gubitka, te je interes proizvođača žita da većinu žita drže na prenosivim djeljivim skladišnicama koje se nalaze kod ovlaštenog skladištara, ali bi jedan manji dio žita uvijek trebalo držati na mobilnim skladišnicama kod sebe na svojim mobilnim uređajima kako bi mogli trgovati nekoliko dana u slučaju nekakvih izvanrednih okolnosti. 44

Države će također sve učiniti kako bi spriječile korištenje ovakvog novca pošto gube monopol na kreiranje svoje valute preko emisionih banaka, a također je teže pratiti transakcije između prodavača i kupaca, osobito ako se ovlašteni skladištar nalazi u drugoj državi. Na taj način bi države izgubile mogućnost potpune kontrole nad privredom, te zaplijene svega osobama koje zbog nečega država želi ekonomski uništiti, bilo zbog toga što se neko bavi kriminalom, bilo zbog toga što je netko politički protivnik pa ga se želi uništiti. Proizvođačima burzovnih roba bi mogućnost ovakvog elektoničkog novaca omogućila da svoju robu prodaju kada im je to najpotrebnije i kada je cijene najveća, kako bi se izbjegle sezonske oscilacije cijena. Trgovcima bi ovakva valuta odgovarala pošto bi izbjegli plaćanje provizije izdavačima debitnih i kreditnih kartica. Ovlaštenim skladištarima bi ovakva valuta odgovarala pošto bi porastao interes za duže skladištenje roba, što bi oni naplaćivali kod same predaje robe ili kod podizanja robe, a mogli bi zaraditi i ako netko izgubi uređaj na koji je elektronski pohranjena roba.

45

Literatura: Problemi razvoja elektroničkog novca, Helmi Hamdi, Osnove globalnog gospodarstva, Tihomir Čuljak, Povijest Gospodarskih kriza, Tihomir Čuljak DigiCash, http://www.digicashinc.com/index.php, rujan 2010. Luka Baranović, Protokoli plaćanja elektroničkim novcem, 2001. Blind signature, http://en.wikipedia.org/wiki/Blind_signature, svibanj 2010. S. M. Sullivan, Electronic Money and Its Impact on Central Banking and Monetary Policy, rujan 2010. S. Androutsellis-Theotokis, D. Spinellis, “A survey of peer-to-peer content distribution technologies“, ACM Computing Surveys, prosinac 2004.

46