BRANISLAV BOROZAN: Gdje se nalazio labeatski Meteon • •
Piše: Vijesti.me Objavljeno: 06.03.2013
Naš poznati istoričar umjetnosti i arheolog u svjetlu podataka koje nudi Tit Livije, preispituje uvriježeno mišljenje da se antički Meteon nalazio na mjestu Meduna u Kučima Glasovna bliskost vodi u pogrešnom pravcu Tokom duge istorije čovjekova djelovanja, na našim prostorima nastajali su i često nestajali gradovi od kojih su mnogi ostali nepoznati, obavijeni tamom minulih vremena. Meteon je imao drugačiju sudbinu. O njegovom postojanju kao ilirskom gradu obavještava nas Tit Livije u svojoj Istoriji Rima. U ovom antičkom izvoru, grad Meteon se pominje na dva mjesta. Oba u okolnostima Trećeg ilirskog rata. U prvom slučaju pominje se u situaciji, kada zbog sklapanja savezništva sa ilirskim kraljem Gencijem, makedonski kralj Persej šalje jednog od svojih najodanijih prijatelja Pantauha, da tu stvar obavi. A izaslanik Pantauh tom prilikom, ilirskog kralja je zatekao u Meteonu, gradu labeatskom (Titus Livius, XLIV, 23). Na drugom mjestu, nakon pobjede u bici protiv ilirskog kralja Gencija i ujedno dobijenog rata, pretor Lucije Anicije je izaslaniku Perpeni na mjestu povjerio zadatak da osigura kraljeve prijatelje i roñake. Perpena je krenuo na put do labeatskog grada Meteona i doveo Gencijevu suprugu Etlevu sa dva sina, Skerdilaidom i Pleuratom i Gencijevog brata Karavantia u logor u Skadru (Titus Livius, XLIV, 32). U obadva slučaja, kako se vidi, Livije Meteon bliže atribuira prisvojnim pridjevom „labeatski“ grad, čime nas sasvim jasno obavještava o njegovoj pripadnosti, što inače ne praktikuje za veći broj gradova koje pominje u svojoj istoriji. S obzirom na to da je predmet našeg interesovanja pokušaj da se bliže ubicira grad Meteon, našu pažnju usredsredit ćemo, samo na one djelove teksta Tita Livija, koji nam eventualno mogu poslužiti kao elementi za realizaciju naše namjere. Svakako najvažnija informacija koju nam daje ovaj izvor, u ovom pogledu, jeste činjenica da grad Meteon pripada ilirskom plemenu Labeati.
O preciznijim granicama prostora na kojem je živjelo ovo pleme, veoma malo znamo. Na osnovu njihovog imena koje je u vezi sa imenom Skadarskog jezera (Lacus Labeatis), možemo pretpostaviti da je njihov životni prostor, zapravo neki prostor oko Skadarskog jezera, na kojem se, o čemu nas i Livije obavještava, nalazi takoñe i grad Skadar, koji je bio glavna ratna baza ne samo zato, što je Gencije učinio kao da je tvrñava cijele kraljevine, već i zato, što je zaista daleko najčvršća tvrñava labeatskog plemena i ima veoma težak pristup. Na užem arealu oko Skadarskog jezera, koji je nekada bio životni prostor plemena Labeata, na crnogorskoj strani do danas su uočljivi ostaci više ilirskih gradina, meñu kojima dominiraju Samobor i ona u Starim Matagužima. Svaka od ovih gradina je, kao i one sa albanske strane, zapravo potencijalni Meteon iz Livijevog djela. U nauci se drži, meñutim, da se ovaj labetski grad nalazio na lokaciji kučkog sela Medun, te se ostaci ilirske gradine na njemu pripisuju ostacima ovog labeatskog grada. U prvi mah takva hipoteza čini se dosta uvjerljivom, ne bez razloga, jer pored materijalnih tragova iz ilirskih vremena koji su pronañeni na Medunu, postoje i lingvistički razlozi. Naime, današnji naziv Medun, glasovno je blizak nazivu Meteon. Glasovna bliskost ova dva naziva, zapravo je i bila presudna za dovoñenje u vezu Livijevog Meteona sa ostacima ilirske gradine na Medunu, a nikako arheološki razlozi. U Istoriji Crne Gore tom I, ovakvo mišljenje na jednom mjestu je čak okvalifikovano kao „nesumnjivo sigurna identifikacija“, da bi već u nastavku iste rečenice otkrilo probleme koje sa sobom donosi, a to je problem razgraničenja plemenskih teritorija Labeata i Dokleata („Nedovoljno jasno, meñutim, ostaje pitanje preciznijeg razgraničenja Dokleata i Labeata. S obzirom na nesumnjivo sigurnu identifikaciju Meteona – Meduna i Dokleje Duklje, a i njihovo pripisivanje dvama raznim plemenima, morala bi se granica Dokleata i Labeata postaviti baš u području izmeñu Duklje i Meduna, koji su, meñutim, neznatno meñusobno udaljeni. S druge strane, nesumnjivo je da samo ime grada Dokleje ukazuje sigurno na njegovu pripadnost dokleatskoj oblasti. Otuda se i mora postaviti pitanje da li je podatak kod Livija o pripadnosti Meteona zemlji Labeata siguran ili bi možda granicu ovoga plemena trebalo pomjeriti dalje prema istoku.“) Zar nije logično da je Medun bio dokleatski •
Objavljeno: 07.03.2013
Svakako da je uočeni problem realan, jer ako se uzme da je rimski municipijum Doklea sagrañen na teritoriji plemena Dokleata, po kojem je zapravo i dobio naziv, onda je sasvim logično da se zbog bliskosti Meduna i Doklee da očekivati, da je i gradina na Medunu pripadala životnom prostoru Dokleata a ne Labeata. Ovo tim prije što znamo da su Dokleati bili poznato i moćno stočarsko pleme (Istorija Crne Gore 1, str. 96, Titograd 1967) sa 33 dekurije (Plinije, III, 142-144), te da bi ga pokorio, kao jedno od „nepokorivih plemena“ (Apijan, Knjiga ilirska, 16), Avgust je morao „uložiti dodatne napore“ (isto). Uz navedeno, skloni smo zaključku kako bi, zbog ekspanzivnog karaktera stočarstva, koje je uz ratarstvo bilo glavni način privreñivanja plemena Dokleata sa jedne, i ribarstva kao osnove privreñivanja Labeata sa druge strane, ali i njihove maritimne orijentacije, moguću granicu izmeñu ovih dvaju plemena trebalo sagledavati na nekoj od geografskih razmeñnica, recimo rječištu Cijevne. Kako god bilo, bacanje sumnje u obaviještenost Tita Livija o pripadnosti grada Meteona plemenu Labeata, kako to vidimo u Istoriji Crne Gore, i to pri minimalnom stepenu arheološke istraženosti ne samo lokaliteta na Medunu, već i cjelokupnog kulturno-istorijskog ilirskog sloja, samo zbog lingvističkih rezona, čini se ipak neprihvatljivim. Možda bi, pogotovo u nedostatku pouzdanijih arheoloških podataka, umjesto lingvističkih elemenata za ubiciranje Meteona, mogli potražiti indikativne elemente sadržaja u samom tekstu Livijevog djela. Naime, po Liviju, nakon što je Gencije izgubio bitku pod bedemima grada Skadra, on je odmah kao pregovarače kod pretora poslao Teutika i Bella, prvake svoga plemena, i molio njihovim posredstvom za primirje, kako bi se mogao posavjetovati o svom položaju. Za ovo su mu bila dozvoljena tri dana. Zato što je rimski tabor bio otprilike petsto koraka od grada, ukrcao se na brod i plovio po rijeci Barbani do Labeatskog jezera, kao da je za to savjetovanje traži neko udaljeno mjesto. U stvari, na to putovanje ga je navela, kako se kasnije pokazalo, varljiva nada u to, da je njegov brat Karavantije u onim krajevima, u koje ga je poslao, u meñuvremenu okupio mnogo hiljada oružanika i da je na putu ovamo. Čim se pokazalo da je ova vijest netačna, nakon tri dana na istom brodu pustio se niz vodu do Skadra... Gdje je to mjesto prema kojem je Gencije Bojanom a zatim Skadarskim jezerom plovio, da bi se sreo sa svojim bratom Karavancijem, o tome nas nažalost Livije ne obavještava. Meñutim, Livije nam daje podatke o mjestu gdje se samo nekoliko dana nakon Gencijeve plovidbe po Skadarskom jezeru, nalazio Karavancije zajedno sa Gencijevom ženom i njegova dva sina, a to je, kako je već navedeno, labeatski grad Meteon, gdje ih je zapravo našao i odakle ih je za Skadar odveo Anicijev izaslanik Perpena. Ukoliko bismo pretpostavili da su Gencijev brat, žena i sinovi, tokom trajanja kratke skadarske ratne kampanje boravili u Meteonu, s obzirom da je razlog Gencijevog putovanja, kako kaže Livije, bio susret sa Karavancijem, onda bismo takoñe mogli predpostaviti da je cilj njegove plovidbe bio zapravo labeatski grad Meteon. (Cijela ratna kampanja po Liviju je trajala 30 dana (XLIV, 32). Po Apijanu 20 dana (Knjiga Ilirska, 9). Tokom cijele kampanje, Iliri su sa Rimljanima imali samo jednu bitku i to pod bedeme grada Skadra, koja je zapravo bila samo jedan pokušaj izlaska ilirske vojske iz grada da se van njega zametne bitka, koja je, kako nas obavještava Livije bila presudna za poraz ilirske vojske.)
U svjetlu ove pretpostavke, važan je podatak o tome, koju trasu je odabrao, kao i prevozno sredstvo koje je koristio na pretpostavljenom putu ka Meteonu, te eventualno i vrijeme koje mu je bilo potrebno da ga savlada. Livije nas obavještava da se Gencije uputio plovilom uz Bojanu a zatim Skadarskim jezerom. Idealna mogućnost je Samobor u Malesiji •
Objavljeno: 08.03.2013
Ukoliko je Gencije zaista putovao ka Meteonu, a da je Meteon bio na mjestu današnjeg Meduna, imajući u obzir trasu puta, povoljnost terena, te dužinu vremena koje mu je dato na raspolaganje, nužno nam se nameće logično pitanje, zašto je Gencije za svoje putovanje koristio baš plovilo? Za najbrže savlañivanje ove trase, svakako bi mu najbolje poslužio konjski transport. U ovom smislu, ništa manje nije bitan Livijev podatak o Gencijevom povratku u Skadar. On kaže, trećeg dana spustio se niz vodu i vratio u Skadar. Po Liviju, Gencije je za povratak ostavio samo jedan, dakle taj treći dan, od tri koliko mu je dato do obavi svoju namjeru, a za svoj povratak u Skadar, koristio je ponovo vodeni put. Na osnovu iznesenog, čini se da su u pokušaju ubiciranja grada Meteona ovi podaci korisni, čak bi se reklo, da su značajniji od onih koje nam u konkretnom slučaju može dati lingvistika. (Koliko god glasovna bliskost navodi na pomisao da je slovenskom adaptacijom ilirskog naziva Meteon nastao današnji naziv Medun, isto toliko nas etimologija navodi na pomisao da se možda radi o fitonimu nastalom na cijeloj paleti mogućih naziva u čijem korijenu je ugrañen naziv pčelinjeg proizvoda – meda viz. ETIMOLOŠKI RJEČNIK SRPSKOG ILI HRVATSKOG JEZIKA, knjiga druga, str. 396, JAZU, Zagreb. 1972 god.) Pored ovih podataka, s obzirom da se sve o čemu nas obavještava Livije dešava u okolnostima rata, za ubiciranje Meteona isto tako važno je sagledavanje i eventualnih strateških elemenata o kojima nas obavještava njegov tekst. Sam izbor ovoga grada kao boravišta Gencijeve porodice u trenutku kada po njih dolazi izaslanik Perpena i eventualni njihov boravak u njemu tokom trajanja skadarske bitke, te mjesta gdje je možda Gencije očekivao da ga čeka njegov brat Karavancije sa rezervnom vojskom, zbog koje je uostalom i putovao, isključivo su strateški razlozi.
U svjetlu ovakvih pretpostavki, potrebno je dodati i činjenicu da su ilirske gradine kao po pravilu nastajale na mjestima, u čijoj neposrednoj okolini, pored postojanja osnovnih uslova za život, je bio presudan i strateški faktor. Naime, nastajale su na višim mjestima zbog bolje preglednosti terena i lakše odbrane, na meñusobnoj udaljenosti koja nije bila veća od dosega pogleda. Ako apstrahujemo lingvističke razloge (koji su meñu brojnim gradinama pobliže Skadarskog jezera ipak kandidovale udaljeni Medun za ubiciranje Meteona) i damo prednost informacijama koje nam donosi djelo koje nas zapravo i prvo obavještava o egzistenciji labeatskog grada Meteona, a uvažavajući okolnosti u kojima je nastao pisani izvor i neizbježan strateški faktor, idealna lokacija za ubiciranje Meteona je ilirska gradina na lokaciji Samobor u Malesiji. Imajući u vidu geografske karakteristike terena, Samobor je, u slučaju pravca nadiranja rimske vojske, strateški najznačajnija ilirska gradina za sve labeatske i dokleatske aglomeracije koje su bile situirane u unutrašnjosti, sjeverno od Skadarskog jezera, na rubnim uzvišenjima oko malesijske, zetske, lješanske i bjelopavlićke ravnice. Ona je jedina ilirska gradina nad sjevernom obalom Skadarskog jezera koja zahvaljujući konfiguraciji terena vizuelno komunicira sa gradom Skadrom, te je svakako bila najpovoljnije mjesto za osmatranje i iščekivanje signala o eventualnim opasnostima i ishodu bitke. Takoñe, važno je konstatovati da je gradina na Samoboru, s obzirom da je situirana uz samu obalu Skadarskog jezera, sasvim sigurno labeatski grad. Zbog pozicije ove gradine u odnosu na Skadar, kao i konfiguracije obale Skadarskog jezera, najprikladnije je korištenje plovnog puta, za jednodnevno putovanje izmeñu njih. Grad možda živio do Ravenjaninovog doba •
Objavljeno: 09.03.2013
Postoji još jedan istorijski izvor koji pominje Meteon. Njegov autor je ranosrednjovjekovni (cca.VIIst.) geograf tzv. Ravenski anonim, a pominje ga u svojoj geografiji, doduše u donekle izmijenjenom nazivu, kao Medion (Ravennatis anonimy
cosmographia et gvidonis geographica, edit. M.Pinder i G.Parthey, Berlin 1860, str. 211, 8-10. Item iuxta Burzumon est civitas quae dicitur Medione, Anderba…) Iako o geografiji ovdašnjeg prostora, u poreñenju sa Livijem, Ravenski anonim nije ni približno obaviješten, ipak u njegovom djelu postoji jedan detalj koji nam daje elemente za precizniju ubikaciju Meteona, od onih koje smo sagledavali u djelu Tita Livija. Naime, Ravenski geograf nas obavještava o tome da se: blizu Burzumona nalazi grad koji se naziva Medion. Elementi koje nam daje anonimova geografija o položaju Mediona su svakako korisni, naravno, pod uslovom da prihvatimo da je pod nazivom Medion, anonim vidio Livijev Meteon a pod Burzumon, Bersumno iz Pojtingerove table, ili Birziminio iz Antoninijevog itinerara. Iako oba ova mjesta, Anonim pogrešno smješta na obali mora, ipak nema nikakvih razloga da ne prihvatimo ovu identifikaciju, pogotovo što se Burzumon u dva slučaja, u drugom pod nešto izmijenjenim oblikom - Burzumi, nalaze u nizu drugih prepoznatih kontinentalnih mjesta sa naših prostora (Isto, str. 208, 3-9. Nabrajajući gradove duž obale Dalmacije počinje sa gradovima sa naših prostora i na njima Ravenski anonim prepoznaje i pominje po sljedećem redosljedu: Burzumi, Aleta, Saluntum, Butua, Decadaron, Buccinium, Rucinium...), a koja navode stariji izvori, Pojtingerova tabla (Leusino, Sallunto, Anderva, Varis, Sallunto, Halata, Bersumno, Cinna, Scodra...) i Itinerarium Antonini (Leusinio, Anderba, Sallunto, Alata, Birziminio, Cinna, Scodra...) Sasvim je moguće da je o postojanju Birziminijuma Anonim bio obaviješten iz nekog starijeg, moguće iz jednog ili obadva navedena antička izvora. Meñutim, o bliskosti dva starovjekovna toposa, Birziminijuma i Meteona svakako nije iz pomenutih izvora, jer nas o njihovoj blizini on prvi obavještava. Iz ovoga se može zaključiti da je Meteon u vrijeme pisanja njegove geografije bio živ grad, ako ne to, onda je svakako na njega u Anonimovo vrijeme ostalo živo sjećanje. To je za nas, bar iz dva razloga, izuzetno važna činjenica. Prvi razlog je taj, što se na još jednom mjestu potvrñuje spoznaja da je kultura ranoga srednjega vijeka na prostoru Crne Gore, iako a priori ovu epohu karakteriše destruktivno djelovanja novoprispjelih barbarskih populacija, ipak iznikla in situ iz antičke kulturne tradicije i tako održala kulturni kontinuitet ovih dviju epoha, što je u ono vrijeme, na prostorima barbarima zaposjednute Evrope, raritetna pojava. Medijevalistici će ova činjenica svakako biti intrigantna, jer se otvara pitanje da li je starovjekovni Meteon imao svoju projekciju (aglomeraciju koja je nastavila njegov život) u rani srednji vijek, kao što je to slučaj sa kontinentalnom Docleom ili svim našim primorskim gradovima. Čini se da jeste, ali to je tema za drugu priliku, jer nas sada prvenstveno zanima kvalitetnije hipotetičko ubiciranje Meteona, što je drugi razlog naših preokupacija. Dakle, s obzirom da su jedan drugome blizu, ukoliko bismo znali gdje se nalazio starovjekovni Birziminjum, mogli bismo i preciznije ubicirati Meteon, svakako preciznije nego na osnovu podataka koje nam je ostavio Livije. Traganjem za lokacijom gdje se nekada nalazio Birziminijum koji je bio stanica na putu Narona-Skadar, bavilo se više istraživača. Njihova mišljenja o ubikaciji Birziminijuma su podijeljena.
Na čemu se zasniva „nepobitno” mišljenje Objavljeno: 10.03.2013
Jedni Birziminijum smještaju na prostor sela Vuksan-Lekić u Malesiji a drugi na prostoru srednjovjekovnog utvrñenja Ribnica. Oni koji ga ubiciraju u Vuksan-Lekiće, koji su inače u neposrednoj blizini Samobora, svoju pretpostavku oslanjaju na podacima koje sadrži sam izvor, a to je meñusobna udaljenost izmeñu pojedinih stanica data u miljama, kao i pojavi i disperziji arheoloških nalaza na prostorima gdje je prolazila hipotetička trasa puta (C. Praschniker – A. Schober, Arhaologische Forschungen in Dalmatien und Montenegro, Wien 1919, str. 96. P. Mijović, Kulture Crne Gore, Titograd 1987, str. 121135). Drugi su pak, kao primarnu okolnost uzimali onu „nepobitnu“ identifikaciju Meteona sa ostacima gradine na Medunu, i na osnovu toga i pretpostavke da na mjestu tvrñave Ribnica postoje neki tragovi rimske arhitekture i njihove uzajamne navodne bliskosti, došli do zaključka da se Birziminijum nalazi na prostoru današnje Podgorice, tačnije na ostacima srednjovjekovnog grada Ribnice (Istorija Crne Gore 1, str. 171. Ovdje je naročito značajan podatak Ravenskog geografa koji izričito navodi da se Birziminijum nalazi pored Meteona (211, 8-10: Iuxta Burzumon est civiitas Medione). Ovaj položaj nesumnjivo stavlja Bersumnum (Birzuminijum) u područje današnjeg Titograda te se njegova identifikacija sa Vuksan-Lekićem ne može primiti). Ubiciranje Birziminijuma na osnovu „neospornog“ uvjerenja da se Meteon nalazio na Medunu, čini se da je samo još jedna greška koja ima ishodište u starijoj, na koju nas je navela lingvistika. Ipak treba znati, da samo spoznaje oslonjene na arheologiji imaju presudnu ulogu u rješavanju ovog zadatka. Zato ćemo upravo posredstvom njih pokušati ukazati na mnoge nelogičnosti koje donose mišljenja koja se u naučnoj literaturi donesena nearheološkim metodama i sagledavana kao „nepobitna“ ili pak „nesumnjiva“, a tiču se ubiciranja Birziminijuma i obližnjeg mu Meteona. Anonimova geografija iz sedmog vijeka pamti da je Meteo pobliže Birziminijuma, no ukoliko prihvatimo pretpostavku da je Meteon na Medunu a Birziminijum na Ribnici, onda zapravo njihova bliskost i nije manja, nego li prosječna udaljenost izmeñu ostalih stanica na tom putu. Postavlja se logično pitanje, zašto Anonim ne pamti municipijum Docleu, koja je zaista u neposrednoj blizini, naravno, pod uslovom da je Birziminijum na mjestu Ribnice?
Značaj koji je municipijum Doklea u antičkom vremenu imao, kao drugi najveći grad velike provincije Dalmacije pamtio se i tokom srednjega vijeka. Po njenom izmijenjenom imenu Doklea-Dioklija, prozvana je cijela oblast, kasnije i država. A isto ime i nakon isčeznuća života u antičkom gradu, nosila je i slavna episkopija-arhijepiskopija ali dislocirana na lokalitet današnje Gradine u Martinićima i to sve do pod kraj desetog vijeka. Kasnije, u jedanaestom stoljeću, ime Dioklitiske arhiepiskopije bilo je afirmisano i u nazivu barske arhiepiskopije, njenog nastavljača. Ime ovoga grada, preneseno na državu, koristilo se i kasnije tokom poznog srednjeg vijeka u vladarskim titulama. O ostacima ovoga grada znao je i vizantiski Car Konstantin VII Porfirogenet polovinom desetog vijeka. Konačno, trasa samog puta u ovim djelovima išla je ravnicom u kojoj se nalazi i grad Dioklija, dok je Medun na relativno udaljenom brdu, pa se nameće logično pitanje: da li bi za odreñivanje pozicije Birziminijuma, ukoliko je bio na poziciji Ribnice, zaista bio reper udaljeni brdski Medun, ili pak obližnja Doclea-Dioklija? Sve ovo su stvari za razmišljanje koje svakako moramo uzeti u obzir za identifikaciju mjesta Birziminijuma sa ostacima nekadašnje Ribnice. Meteon treba tražiti u jezerskom priobalju •
Objavljeno: 11.03.2013
Iako Medun nije arheološki istraživan, kao uostalom i ostali lokaliteti koji se na ovom mjestu pominju, mimo Doclee, ipak na osnovu onoga što se sada može uočiti na toj lokaciji koja je izložena spiranju, ne postoji ništa što bi ukazivalo na tragove života u njemu tokom trajanja rimskog i ranovizantijskog perioda, a kamoli ranog srednjeg vijeka. Ovo je razlog koji nameće još jedno principijelno pitanje: ukoliko je Meteon bio zaista na Medunu, po čemu je on zapravo ostao u pamćenju sve do vremena u kojem ga je Anonim unio u svoju geografiju? U svjetlu arheoloških spoznaja za odgovor na ovo pitanje ne nalazimo baš nikakvih elemenata. Meñutim, takoñe je i činjenica, da tu informaciju nije mogao uzeti iz nama poznatih starijih izvora. Medun će zapravo tek kasnije, u suštinski izmijenjenim društvenim okolnostima nakon ilirskog perioda, ponovo dobiti na značaju, ali tek pred kraj srednjega i početkom novoga vijeka. Pored ovih problema za ubiciranje Meteona na Medunu postoji i onaj koji je najvažniji, a to je, kako je već rečeno, pripadnost tog grada labeatskom plemenu. Jer, sasvim je
razumljivo da je, s obzirom na to da je Medun u odnosu na položaj LabeatskogSkadarskog jezera, čije neposredno okruženje je zapravo životni areal istoimenog plemena, smješten nešto sjevernije od samog grada Doclee, koja je, zbog imena koje nosi, svakako pripadala životnom prostoru plemena Dokleata. Uvažavajući ovu činjenicu, čini se prihvatljivijim da gradinu na Medunu treba možda sagledati kao mjesto postojanja jedne od onih 33 dekurije plemena Dokleata, ovo svakako prije, nego li sumnjati u obaviještenost autora izvora koji nas o postojanju Meteona prvi obavještava. Njegovo poznavanje i na osnovu njega sačinjena deskripcija geografskog areala u kojem, kao istoričar, smješta zbivanja iz Trećeg ilirskog rata, zaista su impresivni. Teško da je mogao načiniti grešku, koja mu se u Istoriji Crne Gore pripisuje. Zanemarimo li, možda varljive lingvističke razloge, i uzmemo u obzir prije svega arheološki aspekt, kao i sve navedene elemente iz Livijeve istorije koji idu u prilog ubiciranju Meteona, svakako ga moramo tražiti negdje u arealu pobliže sjeverne obale Skadarskog jezera, gdje za sada znamo da postoje dva pomenuta ilirska grada. U slučaju identifikacije Birziminijuma sa Vuksan-Lekićima, a koja je izvedena na osnovu mjerenja udaljenosti izmeñu mjesta koja su tipovana kao potencijalne stanice na putu, kao i disperziji arheoloških nalaza, ubiciranje Meteona na gradini Samobor, na ovom nivou spoznaja čini se optimalnim rješenjem. Prisustvo materijalnih ostataka na njemu iz ilirskog, rimskog, kao i ranosrednjovjekovnog perioda u njegovoj blizini, tome ide u potpunosti u prilog. U kontekstu ovih pretpostavki, potrebno je takoñe pomenuti mišljenje P. Mijovića, koji smatra da Birziminijum treba identifikovati sa gradinom Samobor (P. Milović, Kulture Crne Gore, Titograd 1987, str. 132-133). Ukoliko bi se Mijovićeva pretpostavka, koja se takoñe čini dosta logičnom, jer se zapravo radi o relativno malom prostoru (Samobor sa Vuksanlekićima i još nekim arheološkim lokalitetima čine jedan arheološki areal prečnika do jednog kilometra), nekim budućim arheološkim istraživanjima potvrdila kao istina, onda bi za ubiciranje Meteona sljedeći kandidat bio lokalitet u Starim Matagužima. Veliko ilirsko naselje u Starim Matagužima •
Objavljeno: 12.03.2013
Na osnovu ostataka ahitekture koji su uočeni na lokalitetu u Starim Matagužima (autor ovoga teksta utvrdio ih je autopsijom u više navrata) kao i raznorodog arheološkog
materijala na širem prostoru koji mu gravitira, te specifičnom karakteru tla na kojem se nalaze navedeni ostaci, na ovom mjestu treba očekivati arheološko nalazište koje bi moglo biti od velikog značaja za proučavanje, ne samo kulture plemena Labeata, već i cjelokupne kulture ilirske populacije naših prostora. Sondažnim iskopavanjima u Starim Matagužima otkriven je u pravoj liniji dio fortifikacionog sistema dužine više desetina metara sa dvije četvorougaone kule približnih dimenzija 8 x 8 m. Ostaci ovog bedema suhozidani su u megalitskom opusu što nedvosmisleno govori da se radi o ilirskom naselju. Izbor mjesta, posred ravnice, gdje su situirani pronañeni ostaci bedema, sasvim je neuobičajeno. No, pored zidova koji se mogu okarakterisati kao ilirska graditeljska tekovina, na više mjesta unaokolo mogu se pronaći i cigle sa ostacima maltera što svjedoči o trajanju života na ovoj lokaciji i u antičko vrijeme, pa možda i kasnije. Navedenim razmatranjima, nije toliko cilj preciznije ubiciranje grada Meteona/Mediona – jer su za takav poduhvat potrebni, ne samo znatno bogatiji fondovi relativno potpunijih arheoloških izvora, već i novi metodski principi - koliko potreba da se uvriježenim starijim, često problematičnim mišljenjima, koja se obično usvajaju i prenose kroz naučnu literaturu kao „nepobitne činjenice“, potraže nova naučno utemeljenija i održiva rješenja. Na ovakav pristup nas tim prije obavezuje spoznaja o tome, da se na ovom prostoru održao kulturni kontinuitet od najstarijih vremena pa sve do danas, pa svaka pogreška nužno ima svoje reperkusije na naučnom sagledavanju narednih istorijskih epoha. U ovom smislu, neće nam izmaći činjenica da je Medion (Meteon) zapravo jedina aglomeracija sjeverno od Skadarskog jezera, koja je u savremenomranosrednjovjekovnom pisanom izvoru oslovljena kategorijalnom atribucijom civitas, dakle, oslovljen zaista kao grad. Uz arheološki provjerenu egzistenciju municipijuma Doclee, na osnovu svega iznesenog, mogli bismo sa dosta razloga iznijeti mišljenje da je na prostoru Skadarskog basena, iznad sjeverne obale istoimenog jezera istovremeno postojao i grad Meteon-Medion. S obzirom da je u Velikim seobama život na lokaciji grada Doclee zamro, te da se, kako se na osnovu dislokacije njene episkopije vidi, isti nastavio na obližnju lokaciju danas zvanu Gradina u Martinićima, sasvim je moguće da je i grad Medion-Meteon zadesila slična sudbina (Branislav Borozan, Martinićka gradina Civita Dioclitiana u Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja, str. 79-108, Podgorica,1999). U nauci postoje mišljenja da je „veliki naseljeni grad Lontodokla“, koji uz Gradac i Novigrad, pominje Porfirogenit (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije: tom II, str. 63-64) kao gradove dukljanskih Slovena, upravo onaj grad na Gradini u Martinićima koji je zapravo nastavljač crkvenih institucija i života antičkog municipijuma Doclee. Na ovom nivou spoznaja, sasvim opravdano se nameće pitanje, da li je i grad Medion kojeg u ranom srednjem vijeku pominje Ravenski anonim, nastavio svoj život na istom mjestu i nakon Velikih seoba, ili pak je kao Doclea dislociran i nastavio svoj život u visoki srednji vijek pod drugim imenom, možda jednim od preostala dva koje u svom djelu pominje njihov savremenik car Konstantin Porfirogenit.
(Kraj) Feljton u listu “Vijesti”, izlazio od 6. do 12. marta 2013. godine
