Uvod u arhitektonsku analizu 1 Branislav Milenković – Uvod
PRISTUP
Projektovanje kao faza u stvaranju prostora je i utvrĎivanje sadržine – procesa koji se u njemu odvijaju. Njih izražavamo sklopovima i rasčlanjujemo u jedinice i sklopove definišući ih njihovim svojstvima.
Jedan projekti sklop moguće je mnogostruko analazirati i sa različitih stanovišta utvrĎuje se priroda njegovog sastava i uzajamnog delovanja. Analiza sklopa nije samo posmatranje horizontalnog i vertikalnog plana, ona se kao postupak p roteže na sve oblikovne faze pa obuhvata i oblikovne elemente, njihov
proporcijski odnos, odnos, materijalni sastav, odliku odliku strukture, sklop sklop u njegovom potpunom potpunom značenju. Istraživanje Istraživanje u ovom pravcu ukazuje na celine, sklopove i njihovu meĎusobnu povezanost. Ovde jedinice dobiijaju svoje značenje pri tumačenju odnosa te jedinične namene prema višim namenama. Pod višom namenom potrebno je podrazumevati sve one jedinice koje definišu prostor u neprekidnom lancu od jedinica ka urbanoj, gradskoj, svetskoj sredini. OdreĎujući vrednost prostora sredine ispituju se aktivnosti korisnika u svetu bioloških, socijalnih i t ehničkih
razmatranja u odnosu na već postojeću prirodu, urbanu sredinu. U dom dvojnom sukobu zasniva se kvalitet nove sredine podložne ispitivanju i odreĎivanju hijerarhijskog odnosa meĎu vrednostima. Tako posmatrana svaka arhitektonska organizacija je samo jedan stepen mogućih sredina u neprekinutom lancu od biološke jedinice, preko porodice, grada, zemlje zemlje itd. Iz tih razloga projektovanje zahteva ispitivanje
ne samo odnosa meĎu različitim steoenima sredine, već i meĎu veličinama koje omogućavaju osnovnu upotrebu prostora. Deduktivno-analitičkom metodom dolazimo dolazimo do posmatranja arhitekture arhitekture kao rešenja odnosa prirode i nove sredine i meĎusobnog odnosa korisnika i njegovih svojstava. Arhitekturu – prostor, prostor, čovekovu čovekovu sredinu ili „okvir „okvir našeg svakodnevnog svakodnevnog života“ opažamo opažamo dvojako dvojako – u spoljnoj sredini i unutrašnjoj organizaciji. Čija nedeljivost je osnova shvatanja i pravilnog tumačenja kvaliteta prostora, a time i projektantskog pro jektantskog postupka koji u njemu njemu prethodi.
Čovek opaža spoljnu organizaciju bez obzira na složenost masa, dok u unutrašnjoj organizaciji postaje njen deo, obuhvaćen obuhvaćen delovima sklopa. Pripadanje unutarnjoj organizaciji čovek ostvaruje svojim kretanjem. Na pokretnoj putanji u različitim tačkama ovo obuhvatanje se menja, umnožava. Svaki novi položaj je poseban poseban doživljaj. doživljaj. Jedan prostor na taj način postaje postaje višerpostor. Unutarnja, organizovana sredina, koja čoveka obuhvata, formira se ograĎivanjem. Ovo izdvajanje iz prirodne sredine, iz nužnosti da se štiti ali i mogućnosti da ima pristupačne veze sa njima, znači istovremeno i objedinjenje sa prirodom. TIPIČNE ORGANIZACIJE Horizontalni plan je početni plan u kome su vidljive i ostale odlike budućeg prostora. On se prvenstveno prvenstveno razvrstava po tipu t ipu meĎusobne veze njegovih površina. To bi dalo uslove za postojanje tipičnih organizacija.
Drugi deo, koji bi ulazio u kompletnu njegovu sadržinu i tretirao njegov odnos prema svim planovima prostora (dvodimenzionalna (dvodimenzionalna i v išedimenzionalna analiza), daje uslove za definisanje karaktera sklopa.
– upotrebljive površine može se podeliti u dve velike porodice: jednoprostorne i višeprostorne. U višeprostornoj organizaciji opažamo grupisanje članaka o snivanjem sredotežne površine ili njihovim prostim dodavanjem. Stanovanje u pojasu mediterana je organizovano oko centralnog dvorišta. To je jezgro koje grupiše sve površine, dunkcije stambenog sklopa. Renesansna Renesansna palata ili Paladijeva vila iz unutrašnjeg u nutrašnjeg jezgra, komunikativne i paradne površine, razvija sklop oko sebe. Odnos prostora je dinamičan, u stalnoj smeni i razlici utisaka Osnovna organizacija, korisne
1
TIPIČNE ORGANIZACIJE (II) Dieter Jahming: „Građevine i trgovi, stele i sprave nisu bile odraz ili izraz nečeg prije postojećeg... Novovjekovnim načinom mišljenja rečeno oni su utemeljivači povjesti... Graditi je značilo: postavljati znak tj. mjesnost, dakle mogućnost orijentacije.“ „Hramovi na Akropolisu nisu za antički polis bili naknada informacija o stanju stvari, nego prethodd na formacija sadržaja, intencija“
Polazeći od ljudske prirode, suštinskih ljudskih potreba i fundamentalnih gradskih problema koji nastaju u odnosu čovek – društvo, arhitektura se pridružuje začetom sistemu nauka o čoveku. Arhitektonska analiza u svom uvodnom delu istražuje i utvrĎuje rasporede meĎu jedinicama koje obrazuju organizacije – prostor. Ona sistematizuje sredinu i ne bavi se ispitivanje pojava, otkriva meĎusobnu zavisnost u jedinicama imajući uvek u vidu tetalitet pojave. U konkretnom slučaju pojava se utvrĎuje samo prema totalitetu i meĎusobnom odnosu jedinica, pa je potrebno objasniti samo taj raspored, a ne pojavu kao zaseban i svojstven fenomen prostorne organizacije.
Time se mnoštvo mogućih rasporeda u organizaciji prostora sistematizuje u jedinice i sklopove odreĎenih svojstava a koji u tim rasporedima, u meĎusobnim akcijama omogućavaju pojavu novih struktura. U ovom pravcu činjeni su pokušaji da se organizacije objasne kao mogući pojani nivoi stvarnosti, tako je Doxiadis predložio tzv. ekističke jedinice: čovek, soba, boravište, boravišna grupa, malo susedstvo, susedstvo, mali grad, grad itd., dok Norberg Shulz daje tabelu nivoa prostora i to: predmeti, jedinice, kuća, grad, pejzaž i geografija.
MeĎusobna akcija korisnika – upotrebnog predmeta – dogaĎaja i kretanja, osnovnih učesnika u svakoj prostornoj organizaciji uz uticaje prirodne, urbane – životne sredine, nacionalnih normi za higijenu osnova je za razvijanje pojavnih vrednosti prostora tj. jedinica, skupova i sklopova.
TIPIČNE ORGANIZACIJE su organizacije čiji su sastavni delovi, odreĎeni delatno posebnim rasporedom i meĎu sobom odnosima prema višim i nižim organizacijama i sadrže u sebi tu „stabilnost u raznolikostima“, koja nam daje za pravo za ispitivanje materije na bazi njene fo rmalne ili neke druge odredbe – odredbe na primer prema delatnoj pripadnosti i slično (monumentalne, graĎanske, privredne ili stambene, društvene i sl. zgrade). U očiglednom dvojstvu kako čoveka, tako i prostora – njihovij unutarnjih i spoljnjih grugova is poljavanja, u individualnom i kolektivnom domenu, uočava se stanje, namera ograĎivanja ograĎene teritorije za svrhe izvršenja odreĎenih ciljeva a da istovremeno ova ograĎenost uvodi i mesta, tačke u kojima će se sa namerom izvršiti uključivanje u neposredn u okolinu. U svrhe ograĎivanja i izvršenja predpostavljenih delatnosti ljudske namere su uvek praćene grupisanjem – osoba i sredstava – čineći tako odreĎena, po formi različita mesta življenja spojena takoĎe različitim po formi pitanjima, prostorima njenih kretanja potpomenuta često i drugim prikladnim sredstvima za uštedu čovekove energije i vremena. UtvrĎivanjem opšteg stanja jedne organizacije, njenog grupisanja i odnosa ovog prema drugim vidovima grupisanja, obuhvaćen je tip njenog ograĎivanja – prema prirodi, gradu i svih načina uključivanja, u prirodu, u grad; svaki prostor ograĎuje a da se pri tome na specifičan način i uključuje, pa se tako otvaraju svi suštinski, organski prelazi s jednog pola na drugi – od graĎenja do uključivanja. U takvom svetlu posmatrana organizacija se svrstava u neku od porodica.
Ocena porodičnosti – tipičnosti – omugaćava svoĎenje raznolikosti na jedinstvo, pa su prema ovom „zakonu ekonomije“ utvrĎena četiri osnovana koloseka njihovog ispitivanja i to: u oblasti hijerarhije s redine (odnosa jedinice i mnoštva), prema kvalitetu sredine (odnosa sfera individualnog i kolektivnog ispoljavanja korisnika), u oblasti usmeravanja i ograničenja (standarda) i u mogućnosti poreĎenja i procene prema obštem svetskom iskustvu.
2
Lao Ce: „Stvarnost zdanja nisu samo zidovi i krov, već i unutrašnje prostranstvo u kome se živi.“ F. L. Wright: (1) – realnost arhitekture je njen unutrašnji prostor, a ne obloga prostora, tj. zidovi i krov odnosno spoljni deo objekta; (2) – unustrašnji prostor treba da bude jedinstven, i on se izražava u tome što se ne deli na odeljene
prostorije, već se podvaja u odvojene delove svezane u celinu; (3) – unutarnji prostor se javlja kao deo jedinstvenog prostora prirode, i potrebno je da se ne razvija, već da bude bolje svezan sa njom. S. Giedion: prostor iskazuje dvojako – „okrenut racionalnom i geometrijskom a drugi iracionalnom i organskom“ Wright-ove kuće: vatra, kuhinja, obed – centralni prostor grupisanja (1) 1953 Alvar Aalto – Hansaviertel, u Berlinu – moderna aplikacija stare turske tradicije. (3) Analizom Aalto-ve
kuće u Berlinu i naše tradicionalne kuće uočavamo dve osnovne površine: pojedinačne jedinice i površine: pojedinačne jedinice i površine ta kretanje u srednjem delu koje najčešće prelaze uske okvire samo u kretanju. Zatvorena jedinica, deo sklopa, obuhvata višestruke delatnosti življenja, počev od obeda, spavanja, boravka uz sve ostale radnje koje su bile drugim odredbama života uslovljene. Bez obzira na oblik parcele, ova jedinica je uvek tražila izvesnu pravilnost svog unutrašnjeg oblika – a to se ogleda u rasporedu površina i njihovoj tipizovanoj obradi. Približno kvadratni oblik ovih jedinica proističe iz samih uslova korišćenja prostora u kome se sakuoljanje vrši po periferiji oslobaĎajući sredinu prostora za različite svrhe, svima podjednako dostupne; u takvom obliku obezbeĎuje se približno jednaka udaljenost svih prisutnih u prostoru.
Grupisanje izvesnog broja jedinica je posledica iz uslova koje pruža zemljište – zslovi gradske izgradnje: od izrazito „simetrične“ postavke jedinica prema srednjem prostoru, u jednoj ili dve osovine okupljanja, okruženja srednjeg prostora, pa sve do ugraĎenih sklopova u nizu. kuća = stan + dvorište (3) Na mnogim sklopovima za poslednjih nekoliko decenija uočavamo da se njihov sastav ne obrazuje vezivanjem jednakovrednih porodičnih zajednica prema približno istim uslovima, već se ove zajednice pokoravaju rasporedu odreĎenom od strane najefikasnije iskoršćenosti sredstava, to jest – sticajem slučajnosti jedna porodična zajednica se dovodi u poželjne prirodne doticaje sa svojom širom sredinom, to se potvrĎuje kao urbana jedinica, dok se druga u istom smislu degradira. 3
Sklop i njegovi delovi se obrazuju u prvom redu kao tzv. „velike forme“. Velika forma sa svoje četiri jednakovredne strane nije poželjan odgovor prema izvorištima buke – ili je cela u njenom žarištu ovih, po centralno nervni sistem opasnih osobina sredine, ili se pak delimično nekom svojom stranom orijentiše ka njima, dok je druga strana zaštićena. U svakom slučaju njeni delovi, neke od porodičnih jedinica ili čak sve, nisu podjednako ustrojene. Geometrijski shematizam, dalje je bio najpogodniji način da se velikom formom obrazuju ovi urbani zahvati, pa se orijentacija prema sredini izgraĎivanjem njene unutrašnje, životne dizionomije zaobišla. Poredak osnovnih jedinica – tipičnih jedinica – pojavljuje se kao posledica rezultata standardne i višefunkcionalne organizacije koncepcije prostora. Osnovna jedinica svodi se na svoje ograničeno delovanje. Ona nije deo sklopa, ona je samo skup nedefinisanih odnosa u prostoru, pa se ova izražena razlika u ovakvim postupcima u organizaciji prostora može smatrati najvećim nedostatkom ovovremenog osnivanja sklopova izborom tipičnih jedinica. U okviru svih pitanja uporedn og izučavanja metodologije u obrazovanju sklopova, danas se izdvaja nekoliko ključnih područja delatnosti čiji je cilj u sledećem: a) UtvrĎivanje i organizovanje stalnih praćenja, tumačenja pojava u svim oblicima organizovane sredine
b) Uporedna utvrĎivanja predloženih koncepata prostora u svetskoj praksi, analiza programskih načela. c) UtvrĎivanja elemenata razvoja ui oblasti koncepcije tehnike skonomije i upotrebne vrednosti prostora
d) U oblasti područja istorije nalaze se takoĎe neki primarni zadaci: utvrĎivanje sklopova prema organizacionim principima, vidljivim u njihovom sadržaju: sprovoĎenje kompletnih preispitivanjaovih sklopova analizom forme, smisla i delatne analite, a zanemarujući do danas učinjene podele prema državnim granicama ili nekim veštačkim sistemima. Pregled o teorijskim predpostavkama: (a) Rimska bazilika – oblik višedelatnog
prostora: rimski društveni prostor – deo za administraciju
pravosuĎa i za postove trgovine. (b) Rimska kuća: „odaje koje su vodile na peristil nisu imale tradicionalnu namenu, kao što je to bio slučaj sa odajama koje su gledale na atrijum, nego su mogle sasvim slobodno da se upotrebe za spavaće sobe, sobe za prijem ili za trpezariju.“ (c) Letnji i zimski deo kuće za stanovanje (d) „Činjenica je, u Japanu, da svaka prostorija ima odreĎeno ime u odnosu na njenu osnovnu upotrebu i da je ona bez obzira na njenu mogućnost, jasno odreĎena...“ (e) Kuća – centar rada i stanovanja na Balkanskom poluostrvu (f) „Pred rat smo mogli u gradnji stanova opaziti dva smera: jedan je tražio da svaki prostor u stanu bude odreĎen svojom upotrebom, a druga su tražili način kako bi stanaru dali što više slobode, da bi svoj stan ureĎivao prema svojim mogućnostima i potrebama. Ovaj drugi smer smo nazvali elastična kuča. U tom drugom slučaju potrevno je imati nekoliko pokretnih zidova (kulisa) koje se pričvršćuju za pod i tavanicu i sa kojima je moguće menjati red prostorija u stanu. Takvu zamisao je ostvario Mies van der Rohe u svojoj kući za stambeno stanovanje na izložbi Werkbunda 1927. U n aselju Weissenhof kraj Stuttgart-a.“ (g) „Današnji vrlo diferencirani prostor nastoji se svesti na preglednu cjelinu... Jednoprostorni stan ili svestrani prostor raspada se, vidimo dalje, na pojedine delove“ (Drugi radikalni Corbusierov predlog) (h) Mies van der Roha: „Neutralan, nesračunat za utvrđenu upotrebu, multifunkcionalan, promenljiv prostor“ (i) Od 1960-tih godina nastojanje Archigram-a i japanskih metabolista. (j) Milan Lojanica: - Stanovi se projektuju u skali upotrebljivih varijabila. Stan se me nja tokom korišćenja. Stanar sudeluje u realizaciji svog prostora. - Koordinirani su svi tehnički i tehnološki elementi. Primarna konstrukcija, sanitarni blok, pregrade, oprema, sve što je meĎusobno kontrolisano smislom i efektom celime kojoj pripada. Kompleksnost sistema i
njegova efikasnost ne može se zamisliti bez odgovarajuće savremene radne tehnike. Razmatranja ovih razvojnih odseka arhitekture ukazuju na stalnu potrebu višefunkcionalnog prostora, i činjenicu da je to osnovni stav, merodavan za sve pojave grupisanja, to je preduslov njenog 4
prilagoĎavanja, pošto se ničim ne može pravdati, a još manje postići idealna organizacija za sve moguće vrste grupisanja.
Usvajanjem stalnih linija, površina, smatra se da je izvršeno kolmletno ispitivanje sadržaj a i odnosa radnih mesta, iza čega se ona kao zajednica – zbir radnih mesta u tipičnoj jedinici – mogu u nacionalnim okvirima preporučivati i reprodukovati. Ako broj masa postane jedna preokupacija, a način graĎenja jedini stvarni problem, gde sredstva zamenjuju ciljeve – onda su pretostavke ovih studija o prostoru beskorisne. Polazeći od toga da se priroda radnih mesta menja u dvostrukom uticaju čovekovih aktivnosti i primenljivosti društvenog i individualnog položaja, onda je neoprostivo sve istini shvatit i nemenjajućim. Ta promenljivost a naročito u dnevnom toku aktivnosti, ne može se kretati u rasponima od nepostojanja površine do njenog preuveličavanja.Modeli iz svakodnevnog života pružaju razloge da se iz mase slučajeva izvuku tipične situacije za rešavanje, pa se pod uticajem ovih mogu razraditi sheme dnevnog/unutrašnjeg kretanja korisnika odnosno utvrĎivanje i opisivanje tipova radnih mesta. Stanovi za tržište ili stanovi usmerene društvene izgradnje izgraĎivani su kao model. Pokušaj da se prostorni i životni ciljevi poistovete, da porodica vremenom izgraĎuje svoju sredinu, pripada na skrojenom modelu. Ovakvi primeri doveli su do sledećih problema i primedbi: (1) dimenzionalna skučenost, nedovoljnost posenih prostora – soba za spavanje roditelja i dece (2) prostor trpezarije sračunat samo na sto i odreĎen broj stolica (3) organizacija kuhinjskih ranih traka
(4) sušenje rublja (5) položaj unutarnjih otvora ne dozvoljava uspostavljanje toka delatnih linija (6) površine izrazito višedelatne a svedene samo n a kretanje (7) neravnopravni i nepovoljni odnosi površina (8) nedograĎenost zamišljenog koncepta sa ograničenom površinom onemogućava veći stepen prilagodljivosti – itd. itd. POVRŠINA Arhitektonskim projektovanjem oblikujemo okvire životnih delatnosti i površinama koje ostvaruju sklop dajemo takvo obeležje da u odreĎenom meĎuodnosu zadovolje tokove predočenih procesa. Ovo koordinirano dejstvovanje u raspolaganju površinama nekog sklopa ukazuje na rešavanje dve grupe pitanja: opštih pojmova o arhitektonskoj površini i pojave površine kao jedinice u sklopu. POVRŠINA – OPŠTI POJMOVI Definicija površine u arhitektonskom smislu ne ograničava se na njeno dvodimenzionalno posmatranje. Ona se odnosi na čitav sklop. U sukobu jedne površine prema drugoj odigrava se stvaranje prostora. Nikada jedna od površina ne živi svoj posevni, odvojen život. One su u stalnom kretanju, jedna prema drugoj, uslovljavajući svojim opstankom i odlikama opstanak i odlike drugih. Osnovna odlika površina je materijalnost. Materijali i konstrukcije se mogu primeniti dvojako: sklopom je moguće negirati njihovu prirodu – sastav ili, naprotiv, sklopom istaći njegovu istinitost. Pod izmenom strukture primenjenog materijala podrazumeva se i promena boje koja obično direktno delije na izmenu dejstva površine. Organizovanost površine – podrazumeva način spavajanja različitih površina u sklopu – odnos površine prema drugoj površini u lancu svih stepena razmatranja jedne namene. To se odnosi kako na slaganje otvora u vertikalnoj projekciji, tako i na odnose površina u horizontalnoj projekciji: otvoreno, zatvoreno, odnosi u veličinama, graĎenje jedne prema drugoj nameni ili njihovo meĎusobno uključivanje itd., upravo na sve ono što se dešava u višedimenzionalnoj sredini – arhitekturi.
5
MERA
Dimenzija površine spada u osnovne podatke njenog odreĎivanja. Merilo – prostor meren u odnosu na čoveka, predeo, atmosferu i sl.
Merama je moguće utvrĎivati iskoristljivost površina u pojedinim procesima. Kako bi mere bile što usklaĎenije sa prirodom procesa p otrebno je dvojako ovladati njima: - na temelju veličina usvojenog graĎevinsko g materijala – sistem poznat pod imenom modularna koordinacija; - i na temelju odreĎenih veličina i njihove meĎusobne, često geometrijske povezanosti. I jedan i drugi sistem karakterišu se uvoĎenjem jedinačne vrednosti, koja omogućava da
se sve mere
u sklopu izraze kao proizvod izabrane veličine i celog broja. Prvi sistem – predstavlja osnovu za standardizaciju graĎevinskih elemenata i uvoĎenje nužnih uslova za industrijsku proizvodnju. Drugi sistem – usvajanje odreĎenih kvantitativnih jedinica i njihovih umnožavanja po geometrijkom ili postupku prostog udvajanja, odnosno prepolovljavanja. Većina dimenzionih sistem (pre uvoĎenja metarskog) pokazuje očiglednu povezanost sa potre bama
korisnika, proisičući iz karakteristične veličine njegovog tela: prst, dlan, stopa, lakat itd. Uobličavanje prostora usklaĎeno je sa osnovnim radnjama: sedenje, stajanje, ležanje i kretanje. Ernest Neufert - šema čovečije figure sa 14 modula po 12,5cm A. V. Zeising – karakteristične delove tela izrazio brojevima tzv. Fibonačijevog niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377, 610, 987...
Zaokrugljujući jedino 89 na 90 i 610 na 613. Ukupnu visinu od 990 delova u odnosu na središte tela Zeis ing razlaže na sledeći način: = 1,626
=
= 1,618 (razlika 0,8%).
E. Neufert je takoĎe uspeo da zaokrugljivanjem broja 55 na 56 u Fibonačijevom nizu broj 987 zameni brojem 100: 1000, 618, 382, 146, 90, 56, 34, 21, 13, 8, 5, 3, 2, 1, 1 i time u praktičnom pogledu ovaj niz poveže sa decimalnim sistemom. Predloženi raster za čovekovu figuru 14 x 12,5 predstavlja takoĎe i primenu antičkog kao i verovatan pokušaj da se stara nemačka stopa sa svojim podelama integriše u metričke mere, tj. 31,3854 = 31 ,25 = . Le Corbusier – Le Modulor – čovek od šest stopa čiji vitalni delovi tela u meĎusobnom odnosu daju rezultate neprekidne podele. Oni pokazuju osam karakterističnih položaja ljudske figure u prostoru: od sedelja do stajanja i odlučujuće su vrednosti za odreĎivanje svih prostornih jedinica. U postupku unifikacije veličina prednost ima broj 60 i njegovi delovi. Ovo je prvenstveno posledica njegove izvanredne deljivosti.
Posmatrano linearno ili kao površinska jedinica, 60 cm pruža u projektovanju, pos ebno stambene izgradnje, čvrste tačke kontrole: osigurava vrednosti koje nisu samo dimenzionalne prirode. Za shvatanje postupka u odreĎenoj situaciji pri osnivanju sklopa i koordinaciji njegovih strukturnih delova, objašnjava se i potreba za ključem proporcija. One mogu da otkrivaju projektantski postupak u ma kojoj eposi – i to definisanjem jedinice iz čega proističe mogućnost praćenja razvitka standarda – osnovnog problema svakog vremena. U primeni razlikujemo tri načina: a – putem analogije, sličnosti veličina izraženih mernim brojem ili njihovom recipročnom vrednošću; b – putem unapred usvojene osnovne geometrijske forme; c – putem usvojene mere (modula) – racionalne veličine kojom su izraženi u odreĎenom geometrijskom poretku delovi i celina.
6
POVRŠINA - JEDINICA U horizontalnom planu sklop nastaje ograĎivanjem i spajanjem sa spoljnom sredinom. Jedinica prostora predstavlja spoj različito tretiranih površina. One se uslovljavaju jedna drugom i tako omogućavaju tok odreĎenih procesa, namena. One su osnova arhitektonske sadržine, znači i površine kao elementa, ali ipak ne i jedini uslov koji odreĎuje kvalitet arhitektonskog prostora. Raspored površina u horizontalnom planu je plod smišljene organizacije, što izaziva funkcionalnost celine. U analizi procesa razlikujemo opšte uslove funkcija (po Le Corbusieru: stanovanje, rad, kultura duha i tela i kretanje) i posebne uslove funkcije (rešavaju se za svaki pojedinačni proces). Projektovanjem stalno vršimo razradu funkcije u smislu usavršavanja procesa, što daje odreĎene zaključke u obradi oblikovanih elemenata, odnosno prostora u celini. Svaka prostorna jedinica je površina koja dozvoljava u odreĎenim uslovima odvajanje nekakvog procesa, bilo pojedinačnog ili kao dela većeg broja radnji. Tu uočavamo tri člana, tri osnovna podatka čiji će nam meĎuodnos kasnije omogućiti da obrazujemo čitavu skalu veličina: - upotrebni predmet, - korisnik, - kretanje.
Upotrebni predmet (sto, stolica, krevet itd.) karakterišu svojstva: oblik, veličina i njegove prostorne osobine, zatim materijalna svojstva (struktura, boja), upotrebna vrednost u smislu trajanja i mogućeg održavanja, kao i osobine u zauzimanju prostora. Od posebnog je značaja odreĎivanje površine, oblika upotrebnog predmeta, jer su to i prvi dimenzionalni po daci u definisanju nove površine pri čemu u proces uvodimo i korisnika. On kao drugi nevidljivi član obavlja svoj rad u direktnom kontaktu sa upotrebnim predmetom ili bez njega, zauzimajući karakterističan stav. Zato nas ovde interesuje broj učesnika, pol i vrsta aktivnosti. Pod vrstom aktivnosti razmatraju se kompletni podaci o korisniku: fizičko -telesne, biološke, psiho socijalne i duhovne prirode. Da bi se odredila neka namena, potrebno je da se u svim polaznim jedinicama
razreši prvenstveno dimenzionalni odnos izmeĎu korisnika i upotrebnog predmeta. Kretanje – posmatramo kao analizu dogaĎaja u celini i posebno odnosa mirovanja i kretanja tražene namene: u prvom redu kretanja u dogaĎaju, odnosu korisnika i upotrebnog predmeta, i kretanje koje se odvija izvan površine zauzete od ova dva člana. Ono se na ovaj način u celini zonira s obzirom na broj potrebnih podataka, čime se analizirana površina, deo sklopa, vezuje za uslove prostora u celini. Definišući svaku jedinicu površine mi odreĎujemo stav korisnika u pokretu ili stanju mirovanja sledećim osnovnim podacima: frontalna i profilna traka, veličina koraka i način mirovanja. OdreĎivanje veličina utiče na nacionalne norme za higijenu. OdreĎujući jedinicu higijene uvek smo suočeni sa njenom ograničenom upotrebljivošću. Kod kupatila elementom kupanja, umivanja, defekcije i mokrenja. MeĎutim, kod jedinica stanovanja ova može biti elementima usmerena ka jednoj nameni: spavanje ili slično, ali i ka više namena. OdreĎivanje površine u drugom slučajune može se svesti na zbir pojedinačnih elemenata, jer se njihovim spajanjem veličina površine ne ograničava. Ovde su važni motivi dispozicije, kao što je pokušaj povoljnog nadoknaĎivanja smanjenja površina u povezivanju površina čitavog sklopa: u jednom trenutku mali, dovoljan, u sledećem veliki prostor.
U definiciji površine – prostora navedena tri člana (korisnik, upotrebni predmet, kretanje) svojim odlikama nisu u stanju samostalno da odreĎuju potrebne jedinice u projektantskom postupku. Usled složenosti i razlika koje se javljaju kod namena u rešavanju procesa potrebno je uvesti takva merila kojima se primenom istih upotrebnih predmeta, definisanih stavova korisnika i mogućeg kretanja, rešava specifičnost traženih programa. Tako se utvrženim veličinama ovih članova tek u njihovom meĎusobnom delovanju obrazuju potrebne projektantske jedinice.
Mi smo utvrdili sledeće jedinice koje su nastale kao rezultat zajedničkog pristupa površini, bez obzira na specifičnosti namene, a te jedinice su: element, radno mesto i zajednica r anih mesta. Element je površina koju zauzima upotrebni predmet u neposrednom odnosu sa korisnikom, veličina koja je proizišla iz njihovog meĎusobnog odnosa a zavisna je od položaja korisnika prema upotrebnom predmetu. Stoga se jedan upotrebni predmet pojavljuje bezbroj puta ali u različitim elementima. Elemenat je upravo najpromenljivija veličina u projektovanju. 7
Radno mesto čine jedan ili više elemenata sa uticajem spoljnih faktora koji omogućavaju sprovoĎenje procesa. Te faktore je nemoguće nabrojati jer su oni vezani za svko radno mesto ponaosob, ali ih je moguće razvrstati u dve grupe: a) svi potrebni uslovi prirodne i urbane sredine i zadovoljeni uslovi nacionalnih normi za higijenu, i b) uslovi okolnog prostora, definisan odnos prema ostalim radnim mestima. Vojislav Damjanović – Radno mesto u industriji – razmatrao 9 faktora, došao do 6 sledećih zaključaka: a) da je radno mesto je teritorijalno ograničen prostor koji je dovoljan za smeštaj radnoh stola i mašine, za rad i kretanje mašine i čoveka, i ta smeštaj potrebne pripremljene količine materijala za obradu, i obrađenog materijala dok se ovaj sa mesta ne otpremi u dalju proizvodnju; b) da u pog ledu veličina radnog mesta treba razlikovati tri pojma: čist gabarit – projekcija radnog stola ili mašine, ovu površinu uvećanu prostorima za rad – radni gabarit, i površine potrebne za opravku radnog mesta – remont ili montažni gabarit; v) da u odnosu na proizvodnju radna mesta mogu biti samostalna, grupna (organizovana za serijsku proizvodnju) i u nizu (or ganizovana za lančanu proizvodnju); g) da se s obzirom na vrste rada radna mesta mogu diferencirati na pokretna i nepokretna; d) da se radna mesta s obzirom na upodrebu pogonske energije mogu podeliti na dve glavne grupe: na radna mesta gde se odvija manue lan rad i na radna mesta kojima je potrebna motorna pokretačka snaga; i đ) da radno mesto nije definisano samo svojom veličinom, već mnogim faktorima koji obezbeđuju bezbedan i udoban rad čoveka. Zajednica radnih mesta – u okviru sklopa pojavljuje se kao u očljiva dispoziciona veličina. Ona rešava deo zatvorenog procesa koji se neposredno vezuje za celinu. To su: tipovi soba u hotelu – u okviru
opšteg procesa tipična jedinica rešava stanovanje; kod poslovnih zgrada tipovi kancelarija ili kod prosvetnih objek ata vrste uočionica itd. Razvrstavajući procese u celinama utvrĎuju se uslovi za obrazovanje tipičnih jedinica, tako da od prirode sloćenosi namena zavisi i njihova sadržina, počev od najprostijih jedinica koje rešavaju samo deo procesa pa do jedinica koje rešavaju proces u celini. Takav je slučaj Unité d'Habitation (Le Corbusier) gde je stan u celini tipična jedinica sklopa. Stan uopšte kao zatvorena jedinica u bilo kom obliku je tipična jedinica sklopa, koja tek načinom spajanja – odnos jedinica – sklop – rešava urbanističku jedinicu. OdreĎivanje jedinica prilikom obrazovanja upotrebljivih površina neke namene ima dve faze. Prva je analitički pristup i definicija namene u jedinicama bez uticaja pretpostavki o fizionomiji budućeg sklopa. Druga faza je odnos jedinica u sklopu, njihov odnos u svim organizacionim skopovima na svim stepenima,
pri čemu su moguće izmene usvojenih rešenja iz prve faze. Tipična jedinica je vrednost mnogo šita po svom značenju: pored pojave više vrsta u jednom programu, ona se nekada javlja i kao osnovna jedinica u dobijanju prostornog sklopa.
Proučavanjem osnovnih prostornih predstava uočava se sličnost i opšti modeli. Takav postupak je nužan jer rešava sledeće: - problem standarda: njegovu namensku, tehničku i dimenzionalnu vrednost ; - delovanje faktora sredine kroz ekonomiju, kulturu i nasleĎe i fizičke uslove sredine - i, na kraju, daje mogućnost razvrstavanja i rešavanja problema na različitim nivoima (shodno prvoj i drugoj tački). Uslovi koji bliže odreĎuju fizičko prostiranje površine u sklopu zahtevaju definisanje karaktera dimenzionalne analize koja ustvari prethodi procesu projektovanja i odreĎuje veličine nezavisno od celine. Faze dimenzione analize:
a) odreĎivanje odnosa primarne namene prema sledećoj višoj; b) odreĎivanje odnosa prema celom prostoru – odnos prema čitavoj organizaciji, i c) odnos prema otvorenoj površini – prema urbanoj sredini
8
POVRŠINA - SKLOP Celinu – prostor – ne prost skup jedinica, moguće je analizirati kroz tri različita stepena. Oni ishode iz osnovnog uslova organizacije, tjć tipa procesa koji objedinjuje već ustanovljene jedinice u skupove višeg reda koje smo nazvali zonama, funkcionalnim grupama i sklopovima. Definišući sastav – svojstva pojedinih namena koja čine sklop, uočavaju se razlike u orga nizacijama,
i to prvenstveno u postupku njihovog odreĎivanja i odlikama koje se prenose na fizionomiju celine. Posmatranjem niza ponovljenih tipičnih jedinica uočavaju se ralike izmeĎu njih i površina za kretanje, ili onih koje omogućavaju vetu objekta i njegove šire okoline. Daljim posmatranjem uočavaju se pravila sklopa, a zatim i delove tipološki poreĎane u sledeće zone: 1 – Randa zona: površina koja razrešava osnovni proces u sklopu sa radnim mestom, jedinicom procesne i prostorne organizacije. 2 – Komunikativna zona: trake i čvorišta – osnovna jedinica mase i vremena potrebnog za njenu evakuaciju. 3 – Pomoćno-higijenska zona koja neposredno potpomaže
odreĎena brojem ili gustinom ljudske
procese u radnim zonama, ali se u sklopovima najčešće javlja kao izdvojena površinska organizacija sa svojim samostalnim tipičnim
jedinicama. 4 – Mesto ulaza – ulazna zona: nezavisnost ovih procesa i njihov uticaj na oblikovanje celine daje nam uslove da ih izdvojimo u posebnu zonu. OdreĎujući drugi sklop organizacion ih jedinica – drugi stepen – primećujemo da se proces sklopa
može odvijati u više zatvorenih grupa čije su meĎusobne veze takoĎe reazultat tih procesa kao i uslova prirodne ili urbane sredine.
Ove zatvorene grupe se sastoje se iz vrsta zona koje omogućavaj u odvijanje dela procesa i njegovog uključivanja u sklop i nazivaju se funkcionalne grupe. Odnos zona u sklopu i njegovo ispitivanje imaju odlučujućo karakter za definisanje sklopa.
9