ZNAK I JEZIKI ZNAK Znak je simbol koji upuuje na neki drugi znak, dok jejeziki znak se sastoji iz oznake (ima plan izrade) i oznaenog (predmet plan sadraja). JEZIK I GOVOR Ljudske djelatnosti mogu bti uroene i steene. Jezika djelatnost djelatnost je stjeena ljdska delatnost. Jezika djelatnost se dijeli na:
JEZIK apstraktan sistem koji slui za komunikaciju i obavezan je za sve pripadnike jedne skupine GOVOR - realizacija ili konkretizacija jezika Funkcija jezika moe biti:
komunikativna (verbalna) i komunikativna umjetnika (estetska) Komunikacija moe biti:
Verbalna Neverbalna Neverbalna komunikacija ukljuuje i neglasovne aspekte ponaanja koji se odvijaju u socijalnoj interakciji. Njome prenosimo emocionalno stanje i stavove. Osnovna funkcija jezika je prenoenje aspektnih ideja. FONETIKA, FONOLOGIJA I LINGVISTIKA FONETIKA nauka koja prouava govor i nejgovu najmanju jeziku jedinicu glas FONOLOGIJA prouava jezik i njegovu najmanju jeziku jedinicu tj. fonem LINGVISTIKA nauko o jeziku RJENIK Rjenik je knjiga koja sadri sistemski zapisane rijei i moe biti:
OPE UPOTREBLJIVIH RIJEI TERMINOLOKI ENCIKLOPEDISKI
OSOBINE JEZIKA PROIZVOLJNOST izmeu oznake i oznaenog nema povezanosti. Osim kod onomatopejskih zvukova (tik-tak, ding-dong, kuc-kuc) i sloenica (palikua, vatrogasac) USVOIVOST jezik se usvaja i ui PLODNOST koliko je bogat vokabular STRUKTURNO DVOJSTVO u naem jeziku postoje jezike jedinice bez znaenja (ima oznaku, a nema oznaeno) i jezike jedinice sa znaenjem (ima oznaku i oznaeno) STRUKTUIRANOST podrazumjeva da svaka jezika jedinica ima svoje mjesto u jezikom sistemu i putem odreenih zakonitosti mogu se vezati sa drugim jezikim jedinicama IDIOMI Idiom je jezika pojavnost ili sveukupno ostvarenje jednog jezika i moe biti:
organski (prirodni) tj. mjesni govor ili narodni govor neorganski (vjetaki) tj. standardni jezik Hijerarhiska ljstvica idioma:
STANDARDNI JEZIK NARJEJE - tokavsko (ta/to), kajkavsko (kaj) i akavsko (a/a) DIJALEKT - istonohercegovaki, zapadnohercegovaki, istonobosanski, zapadnobosanski i sandaki PODDIJALEKT GOVORNI TIP MJESNI GOVOR IDIOLEKT - pojedinca koji zavisi od njegovih psihofizikih osobina Savremeni bosanski, hrvatski i srpski jezi su nastali od istonohercegovakog dijalekta i tokavskog (ta to) narjeja. PRAVOPIS Pravopis moe biti:
FONOLOKI - ita se kako se pie zagovornik Vuk S. K. ETIMOLOKI - ne ita se kako se pie Vuk Stefanovi Karadi je rekao: Pii kao to govori, itaj kako je napisano! U naem jeziku imamo slovo grafen monogram i diagram (lj, nj, d) Latinica: A, B, C, , , D, , D, E, F, G, H, I, J, K, L, LJ, M, N, NJ, O, P, R, S, , T, U, V, Z,
irilica: A, B, V, G, D, , E, , Z, I, J, K, L, LJ, M, N, Nj, O, P, R, S, T, , U, F, H, C, , D, NORME U NAEM JEZIKU ORTOEPSKA NORMA prouava pravila govora tj. pravila akcenat ili naglaska ORTOGRAFSKA NORMA prouava grafiju pismo tj. latinicu i irilicu i ortografiju pravopis koji se djeli na fonetski i etimoloki MORFOLOKA NORMA propisuje pravila tvorbe oblika i vrste rijei LEKSIKAA NORMA LEKSIK NOR MA prouava rijenike SINTAKSIKOSEMANTIKA NORMA propisuje pravila povezivanja leksema ili rijei u vee jezike cjeline (sintagme, reenice i vezani tekst (diskurs) STILSKA propisuje pravila lijepog izraavanja tj. stilski markiran tekst Da bi se jezik normirao mora proi tri faze: propisivanje, opisivanje i popisivanje tj. mora imati praopis, gramatiku i rjenik.
NIVOI JEZIKE STRUKTURE FONETSKOFONOLOKI NIVO prouava fonetiku i fonologiju tj. foneme i glasove MORFOLOKOLEKSIKI NIVO prouava morfologiju i leksilogiju tj. morfeme i lekseme SINTAKSIKOSEMANTIKI prouavaspojeve rijei tj. sintagme, reenice i vezani tekst (diskurs) JEZIKE JEDINICE FONEM najmanja jezika jedinica koja ima oznaku a nema oznaeno tj. nema znaenje. To su razlikovne jedinice. Fonemi imaju svoje realizacije tj. svoje varijante alofoni mogu biti kombinatorni (zavisi od svog predhodnika i sljedbenika) islobodni (zavisi od psihofizikih karakteristika govornika). MORFEM ine dva ili vie fonema tj. morfem je najmanja razlikovna jedinica koja ima znaenje, moe a i nemora stajati sama LEKSEM (RIJE) je jezika jedinica kaoja je dio iskaza, a od ostalih dijelova iskaza odvojena je bjelinama SINTAGMA je spoj najmanje dvije punoznane rijei meu kojima ne postoji veza izmeu subjekta i predikata REENICA je potpuna i zaokruena misao o nekome ili neemu. Osnovna osobina reenice je predakitivnost (postojanje linog glagolskog oblika) DISKURS (VEZANI TEKST) je grupa reenica smisaono povezanih u jednu cjelinu SLOG grade dva ili vie fonema, slog moe biti zatvoren (zavrava se na samoglasnik) samogla snik) i otvoren (zavrava ( zavrava se na suglasnik) sug lasnik) AREBICA I BOSANICA
Arebica je nastala ulaskom Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski i kulturni krug. U periodu od 15. do 20. st. u Bosni je na bazi ovoga pisma nastala jedna specifina naporedna pismenost spram pismenosti na bosanici. Bonjaci, koji su prakticirali islam kao svjetonazor i vjeru, kao moral i kulturu, proizveli su arebicu, arapsko pismo prilagoeno fonetskom sistemu bosanskog jezika. Oni su sluili ovim pismom kao i bosanicom, i nisu bili nepismeni. Ovim pismom je nastala jedna neobina, bogata duhom i umjetnosu, knjievnost, nazvana alhamijado knjievnost. Najstariji bosanski tekst pisan arapskim arapskim pismom je Poetnica iz doba Mehmeda II. el - Fatiha (1451.(1451.1481.) U 19. i 20. st. bilo je pokuaja i nastojanja nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, fonetizira, adaptira fonetici bosanskog jezika. Najuspjeniji je bio Damaludin auevi. Njegov nain pisanja zvao se matufovaa, mektebica (Matuf, nadimak). tampanje njiga matufovicom zavreno je 1941. god. bosanica bosan ica je osobita inaica. Pojavljuj Pojavljuj u se jo i nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska irilica, hrvatsko-bosanska irilica, bosansko-dalmatinska irilica, bosanska brzopisna grafija,zapadna varijanta irilskog brzopisa, zapadna (bosanska)) irili (bosanska irilica, ca, harvacko pismo, rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo, poljiica, poljika azbukvica, sarpski. Naj poznatiji spomenik na bosanici je povelja Kulina Bana koja je napisana 27. 08. 1189.g. GLAGOLJICA Glagolica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st. U hrvatskim krajevima zadralo sve do 19. st. Ve poetkom 16. st. sve vie je potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju smatraju se braa iril i Metod. iril iril je na osnovu osnovu jezika makedonskih makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio prilagoeno pismo i prevodio crkvene knjige. Najpoznatiji hrvatski glagoljaki spomenik, Baanska ploa. LATINICA Latinica je poznata kao Rimska abeceda, ali su je sastavili stari Latin. Latinica je najpopularnije pismo u svijetu. Slubeno pismo bosanskog jezika i veine jezika zapadne i srednje evrope, kao i podruja svijeta gdje su vladale Evropske zemlje u 19. vijeku. IRILICA Ve se u 10. 10. stoljeu meu irilovim uenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo irilica. Iako nosi ime po irilu, irilica nije njegovo djelo. irilica je stvorena na temelju grkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grkom, to se kosi s irilovim zamislima o neutralnosti. Prva knjiga pisana tim pismom je Misal po zakonu rimskoga dvora ( Missale Romanum Romanum Glagolitice) Glagolitice) iz 1483 koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.
BEGOVICA Begovica je pismo sandak-begova. Jo se koristi naziv ensko pismo, jer su njime pisale najee ene. Ovo pismo je jako slino bosanici. GOVORNI ORGANI Postoje dva tipa govornih organa:
POMINI - grkljan, glasiljke, nepce s resicom, jezik, donja eljust, drijelne stjenke, usne NEPOMINI - tvrdo nepce, gornja eljust, zubi NASTANAK GLASA Zrana struja prolazi iz plua kroz dunik i provlai se kroz grkljan s glasiljkama tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi drijelo. Ono vodi u usnu i nosnu upljinu. Te upljine slue kao rezonatori (za pojaavanje glasa). U njima zrana struja dobiva konani oblik.
FONOLOKI USLOVLJENE ALTERACIJE JEDNAENJE SUGLASNIKA PO ZVUNOSTI esto nam u izgovoru dolaze dva konsonanta koja su teka za izgovor. Tada jedan glas u okviru konsonantske grupe utie na drugi kako bi mu se pribliio u artikulaciji, to je dovodi doo olakanja olakanja izgovora. Na taj nain, pored osta log se vri i jednaenje ili asimilacija suglasnika po zvunosti. Genitiv se kod imenica mukog roda tvori dodavanjem dodavan jem nastavka nastavka a (grad-a; igra-a). Na isti nain ne moe se tvoriti vravac -a, jer se kod ove imenice u genitivu jednine se javlja nepostojano A izmeu B i C, pa e genitiv te imenice glasiti vrapac =>vrabca. Kod ove imenice u genitivu se dodiruje B i C, koj po pravilu o ogranienju u disimilaciji ne mogu tako ostati jer su pitrebna dva bezvuna konsonanta radi lakeg izgovora. Umjesto B dolaizi fonem P, pa e biti vrapca a ne vrabca. To kazuju da se ispred bezvunog moe ostaviti samo bezvuni suglasnik. Ipak s druge strane ispred zvunog suglasnika mogu se ostaviti samo zvuni suglasnici. suglas nici. Npr. rije svadba nastala je od rijei svat dodavanjem na stavka ba: svatba. U svadba je dakle, nakon dodirivanja T i B, fonem T ostvaren kao zvuno D. Prema tome, kada se u rijei jedan do drugog u konsonantnoj grupi nau dva konsonanta nejednaka po zvunosti, oni se jednae i to tako da se prvi prilagoava drugom prelazei u svoj zvuni parnjak. Tu se dakle , radi o regresivnoj promjeni glasova. Ovo jednaenje obuhvata grupu od sedam parova zvunih i bezzvunih konsonanata pa tako imamo aliteracije: B>P, D>T, G>K, Z>S, >, >, D>
hljeb-i>hljepi; vrabac>vrapac; top-dija>tobdija; ljub-ka>ljupka pod-pis>potpis; pod-pis>p otpis; dohod-ak>dohod dohod-ak>dohodak; ak; slad-ko>slatko burek-bija>buregdija; svak-da>svagda bez-pravan>besprava bez-prava n>bespravan; n; polaz-ka>polaska te-ka>teka; dr-ka>dra sme-kast>smekasta svedo-ba>svjedodba Bezvuni F, H, C nemaju svog parnjaka, sto znai da e se oni pred zvunim ostvariti sam kao F, H, C, kao npr. u rijeima: aHBab, pinCGauer, laFDija, VeHBija, eHZija i sl. U tom sluaju alternacije su F>Ø; H>Ø; C>Ø Jednaenjese Jednae njese uvijek vri u izgovoru, ali se ne primje primjenj nj uje u pisan pisanju ju kod konsonantskih grupa DS i D. Pie se samo: preDSjednik; poDiati; oDiati; graDSki; iako se izgovara preTSjednik, poDiati i sl.
JEDNAENJE SUGLASNIKA PO MJESTU I NAINU TVORB Ova promjena je ua od jednaenja po zvunosti ona obuhvata suglasnike S, Z, N i neto rjee suglasnik H. Zasnovana je na razliitosti artikuliranih osobina konsonanata i javlja se kao posljedica ogranienja distribucije fonema. U odreenim pozicijama suglasnici S i Z koji su stujni zubni, te H kao strujn i i velarni ostvaruju se kao i kad se nau ispred prednonepanih suglasnika: , , , D, , Nj, Lj, J, a alveolarno N kao M ispred bilabijala P i B, pa imamo alternacije: S>; Z>; H>; N>M
S radi lakeg izgovora ostvaruje se kao : misao-miSLJu>milju, list-liSe>lie prositi-proSNJa>proNJa; nositi-noSNJa>noNJa Z se ostvaruje kao : paziti-paZNJa>p paziti-paZNJa>paNJa; aNJa; gozd-goZDe>groe; H se ostvaruje kao : trbuh-trbuHi>trb trbuh-trbuHi>trbui; ui; orah-oraHi>orai; orah-oraHi>orai; BihaBiHanin>Bia BiHan in>Bianin; nin; drhtati-drHem>drem N se ostvaruje kao M: stan-staNBeni stan-staNBeni>staMBeni; >staMBeni; prehrana prehrana-prehraNBe -prehraNBeni> ni> prehraMBeni; prehraMBe ni; crn-crNPurast>crNP crn-crNPurast>crNPurast. urast. Od ovaga pravila ima izuzetak kada se S i Z ipak ostvaruju u svojoj tipinoj realizaciji:
Na kraju prefiksa: up. s-ljubiti>sljubiti; raz-ljutiti>razljubiti Ispred LJ i NJ nastalih u procesu ijekavsko ijekavskogg jotovanja: slijep>sljepoa; snijeg>snijeni; njedra>iznjedriti To navodi na zakljuak da se ovkvim sluajevima poeli da slabe fonoloki razlozi za ogranienje ogranie nje u distibuciji iako iako u narodnim govorima jo uvijek ima tako ogramienje: LJubiti, raLJubiti, LJez i sl.
GUBLJENJE SUGLASNIKA
Gubljenje suglasnika takoer je ogranienje u distribuciji fonema, ali nije iste prirode kao i jednaenje. Dok su jednaenja posljedica ogranienja s obzirom na razliite akustine i artikulatorne osobine fonema u grupi konsonanata, gubljenje suglasnika je rezultat ogranienja u distribuciji fonema istih ili slinih artikulatornih osobina u konsonantskoj grupi. Kod jednaenja fonema se prilagoava narednoj, dok se kod gubljenja suglasnika ostvaruje nulta vrijednost. Alternacija je konsonant-nulta vijednost. U konsonantnoj grupi se ne mogu ostvariti dvije iste foneme, pa se jedna od njih u tom sluaju mora ispuniti, izostaviti: bez-zvuan>bezvuan; bez-zakonje>bezakonje; rus-ski>ruski; raz-aliti>ra-aliti>raalit; raz-iri-ti>ras-iriti>ra-iriti>rairiti; razsipati>ras sipati>rasipati Gubljenje jedne od fonema dogaa se u poziciji koja je direktno omoguava tvorbom rijei (bez-zvuni>bezvuni), (bez-zvuni>bezvuni), a u nekim su slua sluajevima, jevima, osim tvorbe (raziriti>rasiriti>rairiti>rairiti), zastuljeni su, prije gublenja suglasnika, jednaenje po zvunosti i mjestu tvorbe. Suglasnici D i T ne ostvaruju se ispred C, , , , D, poto se redi o afrikatama u kojima su jedan od elemenata elemenata (TS =C, T=, TJ=, DJ=, D=D itd). Stoga u toj poziciji ispadaju: gubitak>gubici (nom.mn.) gubitki>gubici, otac>oca (gen.jed) od otca, inatdija-inaddija>inadija itd. U genitivu jednine imenica otac: otca izmeu T i C je javlja se ne postojano A i formira se konsonatska grupa TC, koja bi mogla ostati tako s obzirom na jednaenje po zvunosti. Ipak T ovdje nastaje ispred C, a razlog je u tome to fonem C ima artikulacionu rerpeku kao T, a na kraju kao S, pa se doivljava kao spoj TS. Ako rije ota napiemo se tako prikazanima C: oTTSa, vidi se da je jedan uz drugog dva ista suglasnika, to po pravilu vodi ispadanju jedng T. Ostalo je oTSa, tj. oCa. Isti proces imamo i u nominativu mnoine: gubici mn. gubiTTSi, s tim to se prije toga K ispred I ostvarilo C: gubitnik>gubici. Kod rijei INADIJA na INAT dodan je sufiks DIJA: inat-dija. Fonem T u toj poziciji ostvaruje se kao D: inaDDija. Poto se ne moe ostvariti skup DD (D je jedan od elemenata afrikata D), D mora ispasti i ostaje inaDija. Ovo se meutim, ne ostvaruje u pisanju rijei kod kojih se prefiks zavrava sa D i T a koji su ispred afrikata: odcvrkutati>ot-cvrkutati (jednaenje suglasnika po zvunosti), podiniti>potiniti, otcijepati, poddarnuti, otunuti itd. Mada se izgovara bez T i D sa malo produenim izgovorom afrikata iza njih. Suglasnici T i D ne ostvaruju se izmeu S, Z, , i nekog drugog suglasnika ili sonanta, osim R i V, zbog toga to bi se stvorila tri suglasnika koja je teko izgovoriti: zalistak-zaliSTKa> zaliska; naprstak-naprSTKa>naprSKa;BoleSTLJiv>boleLJiv; uSTMeni>uSMeni; radoSTNa >radoSNa; maSTNa>maSNa, nuDNo>nuNo; mijeSTNi>njeSNi itd. Dakle, kad se ostvari skupina od tri suglasnika, ona se pojednostavljuje ispadanjem D ili T. U pisanju je izuzetak izuzetak od ovoga grupa STN kod pridjeva izvedenih izvedenih nastavkom nastavkom NI od rijei stranog porijeka: azbeSTNI, proteSTNI, aoriSTNI, kao i grupa STK kada se nae u imenicama enskog roda tipa: feminiSTKinja, teiSTKinja, mada i u ovim sluajevima u izgovoru ispada konsonant T.
MORFOLOKI USLOVLJENE ALITERACIJE PALATALIZACIJE Palatalizacijama nazivamo zamjenjivanje nepalatalnih suglasnika K, G, H palatalnim palatalnim suglasnicima , , odnosno C, Z, S u odreenim morfolokim kategorijama. Naprimjer velarno K ispred E ostvarije ostvari je se kao u vokativu jednine. Ali danas ta promjena nije fonoloki uslojena aliteracija jer se K moe ostvariti u svojoj tipinoj realizaciji ispred E, npr. u akuzativu mnoine (radnike, majke). Dakle ispred E nije dolo do promjene kao u prvom sluaju. PRVA PALATALIZACIJA Zamjenjivanje velarnih ili zadnjonepanih K, G, Hpalatalnim , , nazivamo prva palatalizacija, pa se javljaju aliteracije K>; G>; H> u sljedeim morfolokim normama:
Ispred vokala E u vokativu jednine: jednine: vojniK>vojnie; vojniK>vojnie; vraG>vrae; duH>due duH>due ; u prezentu: vuKu>vuem; stiGu>stiem; vrHu>vrem; i trpnom pridjevu: peKu>peen; stiGu>sttiem; izvrHu>izvren. Ispred vokala I u tvorbi rijei sufiksalnim sufiksalnim morfemom: junaK-ina>juna junaK-ina>junaina; ina; roG-ina> roG -ina> roina; trbuH-ina>trbuina; djeaK-i>djeai; vaG-i>vrai; straH-ilo>strailo. Ispred vokala A koji se nalazi nalazi na mjestu vokala vokala prednjeg prednjeg reda: trK -a>trati -a>trati;; daHak> daak. Ustvari u ovom A skrivaju se praslavenski mehki poluglas i staro jat ispred kojih su K, G, H takoer davali , , . U rijeima trAti i bj eAnje nekad nekad je bio jat koji je iza palatalnih suglasnika dao A, dok je u daAk nastavak imao poluglas koji je imao A. Suglasnici , , su mogli nastati od K, G, H i jotovanjem, pa se esto ne vidi razlika izmeu ove promjene i palatalizacije. palatalizacije. Prezentski oblici viem, plaem, plaem, struem, maem imaju prednjonepane suglasnike nastale jotovanjem. Razlikuju se od oblika vuem, stiem, veem u kojima su suglasnici , , nastali palatalizacijom. Razliku pokazuje tree lice mnoine prezenta u kojem, kad je izvr ena palatalizacija, ostaju ne izmjenjeni izmjenjeni K, G, H (vuem-vuku; (vuem -vuku; stiem-stigu; stiem-stigu; vrem-vrhu), dok je kod jotovanja u tom licu umjesto u mjesto velara prednjonepani prednjonepani suglasnik suglasnik (paem -plau -plau,, maem-mau, struem-struu). Prednjonepani , , ne ostvaruju se u mnogim kategorijama rijei pod utjecajem analogije, zbog tendencije za uvanjem osnove ili su rijei novijeg obrazovanja. Kod prisvojnih pridjeva nainjenih nastavkom IN sa izvrenom palatalizacijom su likovi majin, djevojin, ali je nema u: sekin, zekin, bakin, kokin, pa prema tome analogijom i: majkin, djevojkin. Velari su neizmjenjeni i u oblicima pridjeva: tetkin, patkin, crnkin, bjelkin, slugin, agin, snahin snahin,, jer da se ostvare ostvare kao , , dolo bi bi do deformacije deformacije osnove, te promjene znaenja rijei. Promjene velara nema ni kod pridjeva nainjenih nastavkom nastavkom IN od vlastitih imenica: Hankin, Ankin, Bosankin, Slovenkin, Mahin, Vahin itd.
Ako bi palatalizacijom nastao glasovni sklop podloan promjeni, velar takoer ostaje, npr. u konsonantskim konsonantskim grpama K i ZG: toki, to ki, mazgi itd. DRUGA PALATALIZACIAJA SBILARIZACIJA Zamjenjivanje velara K, G, H sa C, Z, S ispred I naziva se druga palatalizacija ili sibilarizacija, pri emu se javlja alternacija K>C, G>Z, H>S:
U dativu i lokativu imenica enskog roda ija se osnova zavrava na jedan od velarnih suglasnika: ruKa>ruCi; noGa>noZi; epoHa>epoSi. U nominativu, dativu, instrumentalu i lokativu mnoine imenica kod kojih je u vokaivu jednine jedn ine izvrena prva palata palatalizacij lizacija: a: radniK -i>radn -i>radniCi; iCi; razloG-i>razloZi; trbuHi>trbuSi. Odstupanje od ove promjene su brojne. Pojedini olici se mogu javiti i sa izvrenom promjenom, ali i bez promjene K, G, H. Promjena nije izvrena u dativu jednine imenica: kocki, mazgi, tezgi, maki, motki, praki, etki, tetki, baki, seki, itd. Jer bi to uslovilo deformaciju osnove i pomjenu znaenja. U istom padeu odreen broj rijei ima naporedne oblike: oblike: buhi -busi; epohi-eposi epohi-eposi itd. Suglasnici K, G, H nisu promjenjeni ni ispred I u nastavku za oblike mnoine pridjeva i zamjenica: jak.jakim, dug-dugim, suh-suhim, i sl. Kod starijih pisaca nalazimo refleks druge palatalizacije: mnozi, druzim, nekolici i sl. U nominativu je bilo I u nastavku za oblike, dok je u zavisnim padeima na tom mjestu bio vokal zadnjeg reda ispred kojeg nije bilo palatalizacije . Kasnije je taj vokal zadnjeg reda dao I koji se iza zavisnih padea prenosilo i u nominativ. U dananjem jeziku se uslovilo da nema promjena ni u jednom ni u drugom sluaju.
JOTOVANJE Ispred palatalnog palatalnog J nisu ostvareni u svojoj karakt karakteristin eristinoj oj realizaci realizacijiji brojnih suglasnika. U izvoenju komparativa komparati va na osnovni oblik rijei dodaje se nastavak JI: ljut-ji>ljui, brz-ji>bri, tvrd-ji>tvri, mad-ji>mlai, drag-ji>drai i sl. Umjesto duglasnika T, D, Z, G pod utjecajem J ostvareni su njima najblii palatalni , , . Ovakva promjena suglasnika u nauci se naziva jotovanje prema grkom imenu jota (iota) za suglasnik J. Za razliku od palatalizacie u kojoj su uzronici te promjene vokali prednjeg prednjeg reda ostvarili u rijeima, palatal J je najee nastalo n akon zavrnog procesa. Ustvari, jotovanjem su se ostvarila dva palatala koji su mogli stajati jedan uz drugog pa je moralo ispalo J. U nauci o jeziku jotovanje se, kao i palatalizacija, klasifikuje u morfoloke pojave. Ta klasifikacija je formalna, zasnovana zasnova na na morfolokim koji su mjom obuhvaeni. U Vezi Vezi sa tim, razlikuju se dvije vrste jotovanja; staro i novo, odnosno nova jotovanja jer ih ima vie. Poto su se jotovanja vrila u prolosti, oblici u kojima su se izvrili u dananjem dana njem jeziku uvju se po tra tradiciji. diciji.
U veini sluajeva izmeu starog i novog jotovanja nema razlike. Razliku izmeu komoarativa tvri pridjva pridjva tvrd i instrumentala instrumentala jednine glau od imenice imenice glad otkriva nam historijska gramatikika. U prvom sluaju je staro jotovanje izvreno jo u praslavenskom jeziku, a u drugom novom jotovanju je vreno tek nakon guljenja poluglasa polug lasa koji je oneomogui oneomoguioo dodir nepala nepalatalnog talnog suglasnika suglasnika J: glad -ju>gla -ju>glau. u. Sve do gubljenja poluglasa nepalatalno D je imalo svoju tipinu distribuciju. Rezultati novog i starog jotovanja nisu uvijek isti sa stanovita savvremenog jezika. U nekim oblicima oblicima i nakon izvrene promjene ostvaruje se fonem J. Na primjer u trpnom pridjevu muk-i-en>muk-jen>muen. Svi nepalatalni nepalatalni suglasnic suglasnicii nisu s ejotovali na isti nain. nain. Kad se usneni B, P , M, V doli u dodir sa J, grupe BJ, PJ, MJ, VJ nije bilo jednostavno izgovoriti, pa su one razbijene prelaznim glasom L, koje se jotovalo ostvarujui se kao LJ. Za ovo nalauimo primjere i u starom i u novom jotovanju; grub -ji>grub-l-ji> -ji>grub-l-ji>grublji, grublji, kapati>kap-l-je>kaplje kapati>kap-l-je>kaplje.. Ustvari, nisu ni jotovani usmeni suglasnici, nogo ovo umetnuti L, koji se naziva empetetsko L ili empentetikum. PRELAZAK L u O - VOKALIZACIJA Zamjena konsonanta L na kraju rijei ili sloga vokalom O naziva se jo i vokalizaija. Ta razmjena je izvrena izvrena u starijem jeziku, jeziku, a u danan dananjem jem jesziku je morfoloka morfoloka promjena. U savremenom jeziku imamo oblike sa vokalom O: radioO. To su jo i oblici u kojima je tipina realizacija L: bol, val, alba, molba pa nema aliteracije sa O. U mukom rodu jedine glagolskog pridjeva radnog doiveno O je postalo distributivna oznaka ovog oblika, kao to je na primjer LA nastavak za jedninu enskog roda: itao<itala. Tako je i kod pridjeva: veseo
NEPOSTOJANO A Uporedimo li nominativ imenice momak sa ostalim padeima jednine: momak, momku, momkom itd, zapaziemo da samo nominativ ima A izmeu konsonanata M i K. Taj vokal, dakle, nije postojan, jer se negdje jvlja a negdje ge nema, pa se zato zove nepostojano A. Ustvari, alterniraju vokal A i nulti stepen. Alternacija Altern acija A> Ø imamo u sljedei sljedeim m kategori kategorijama jama rijei:
Imenice mukog roda imaju A u nominativu nominativu jednine i genitivu genitivu mnoine: konac konaca, lovac-lovca, lovac-lovca, koje se ne javlja u ostalim padeima: padeima: konac -koncu-konc -koncu-konci-ikoncima. Imenice enskog i srednjeg srednjeg roda ovo A imaju samo u genitvu mnoine: mnoine: ovca -ovaca. Kod pridjeva je jednina jednina mukog roda: modar -modra-modro-modri -modra-modro-modri.. Kod radnog pridjeva takoer u jednini mukog roda; tresao -tresla-tres -tresla-treslo-tresli. lo-tresli.
MORFOLOGIJA Dio nauko je jeziku koji se bavi tvorbom rijei, vrstama rijei i njihovim osobinama naziva se MORFOLOGIJA. Meutim, ona se moe vaviti u dva vida:
MORFOLOGIJA U UEM SMISLI bavi se samo vrstama rijei i njigovim oblicima MORFOLOGIJA U IREM SMISLU bavi se vrstom, vrs tom, oblicima i tvorbi rijei Ovaj vaj dio mauke o jeziku nazvan je prema i menu svoje osnovne jezike jezike jedinice MORFEMA.
MORFEM(A) MORFRM je najmanji dio rijei koji ima svoje znaenje ili gramatiku slubu u reenici. Slaganjem morfema dobijamo jedinice vieg vieg reda lekseme ili rijei. Po znaenju morfeme dijelimo na:
LEKSIKI - vanjeziki nosioc znaenja rijei GRAMATIKI dobija znaenje iz jezika, odnosno iz gramatike. Imaju gramatiko znaenje (rod, broj i pade). Podjela morfema po poloaju:
KORJENSKI nosi osnovno leksiko leksiko znaenje rijei. rijei. To znaenje ostaje u svim oblicima promjene rijei kao i u rijeima koje se od nje grade. To je zapravo korijen rijei koji upuuje na njeno porijeklo i na srodnot po znaenju sa drugim rijeima. PREFIKSALNI PREFIK SALNI stoje ispred korjenskog morfema (PO-zvati) (PO- zvati) SUFIKSALNI SUFIK SALNI stoje s toje iza korjenskog morfema (put-I) (put -I) AFIKSALNI ujedinjenje prefiksalnog i sufiksalnog morfema i mogu biti: DERIVACISKI tvore nove rijei oa se jo nazivaju tvorbeni morfemi. Mjima se babi tvorba rijei tj. morfologija u irem smislu i tu spadaju:
PREFIKSI (iz-uiti) INFIKSI (izu-ava-ti) SUFIKSI SUFIK SI (prozor-i) RELACIJSKI drugo ime za gramatiki morfem. To su zapravo nastavci za razliite oblike iste rijei NULTI svaki oblik rijei ne mora imati relaciski morfem. Ove rijei se sastoji od dva morfema: korjenskog i nultog. Obiljeava se znakom Ø. INFIKS povezuje korjenki INFIKS korjenki i gramatiki morfem (jaj -ET-u) i najee slue za tvorbu osnova nekih oblika rijei. ITERFIKSALNI povezuje dva korjenska morfema u jednu rije (ku-E-pazitelj)
MORF I ALOMORF Konkretna govorna ralizacijamorfem Konkretna ralizacijamorfemaa maziva se MORF. Kako Kako morfemi uestvuju uestvuju u stvaranju leksema tako dolazi i do distribucije foneama i fonolokih skupina i tako dolazi do djelimine izmjene fonolokog sklopa kod odrene morfem ove izmjene se nazivaju ALOMORF (moremska varijanta).
MORFOLOKEE OSOBINE MORFOLOK Rijei mogu biti objedinjene u skupine prema razliitim kritikaka. TVORBENA PORODICA jo se naziva porodica rijei. Objedinjuje rijei sa zajednikim korjenskim morfemom koji je istovremeno nosilac srednjeg znaenja svih. U ovu skupinu spadaju:
IMENICE GLAGOLI PRIDJEVI
-Ø = RAD (imenica) -ni = RADNI (pridjev) -iti = RADITI (glagol) RAD -nik = RADNIK (imenica) -nica = RADNICA (imenica) -nja = RADNJA (imenica) -ukati = RADUKATI (glagol) -ia = RADIA (imenica) MORFEM I LEKSEM (RIJE) Ralanjivanje vie jezik jedinice na nie jedinice naziva se KONSTITUENT, dok je INTEGRITET via jezika jedinica u kojoj se nalazi konstiturnt. Korjenski morfem koji konstituira rije bez derivacijskih i gramatikih morfema naziva se SLOBODNI MORFEM. VEZANI MORFEM nema ovu osobinu jer su znaajski vezani za korijen. GRAMATIKEE KATEGORIJE GRAMATIK GRAMATIKA KATEGORIJA je dvojstvo gramatikog znaenja GRAMATIKA znaenja i formule oznake kojom se ona izraava i mogu biti:
RIJEI ine morfoloku struktur strukturuu jezika OBLIKA RIJEI (pruava morfolog morfologija) ija) POLOAJ RIJEI sintaksikaa struktura jezika sintaksik KONSTRUKCIJA RIJEI (prouava sintaksa)
OBLICI RIJEI Oblici rijei su:
ROD muki, enski i srednji BROJ jednina (singular) i mnoina (plural) PADE oblici imenskih rijei koji obiljeava obiljeava odnose me u rijeima i ima ih sedam: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, volativ, instrumental i lokativ LICE oblici obiljeeni linom zamjenicom ili linim glagolskim glagolskim oblikom: 1.lice KOJE GOVORI, 2.lice KOME SE GOVORI, 3.lice O KOME SE GOVORI VRIJEME oblici za vrijeme trajanja glagolske radnje, stanja i zvivanje: PROLO SADANJE BUDUE NAIN oblici koji oznaavaju na koji se nain odvija radnja, stanje i zbivanja: INDIKATIV
RELATIV POTENCIJAL IMPERATIV STANJE oblici za izraavanje perspektivr radnje: AKTIV usmjerenost na vrioce radnje PASIV usmjerenost na radnju, odnosno na radnju, odnosno na objekat radnje GLAGOLSKI VID oblici pomou kojih se izraava trajanje glagolske radnje, stanja i zbivanja: SVRENI NESVRENI KOMPARACIJA oblici za izraavanje nejednakih osobina ili veliina iskazanih pridjeva i nekim prilozima: POZITIV KOMPARATIV SUPERLATIV VRSTE RIJEI Kombiniranjem semantikog, morfolokog i sintaksikog kriterija rijei dijelimo na deset vrsta:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Imenice Pridjevi Zamjenice Brojevi Glagoli Prilozi Prijedlozi Uzvici Rjeice 10. veznici Rijei se mogu podijeliti prema promjenjivosti:
PROMJENJIVE one koje imaju svojstvo promjene oblika u razliitim poloajima, to su: imenice, zamjenice, pridjevi i glagoli NEPROMJENJIVE one koje u svojoj poziciji zadravaj svoj oblik, to su: prijedlozi, veznici, uzvici, rjeice. POLUPROMJENJIVE one koje mogu, a i ne moraju promijeniti svoj oblik, to su: brojevi i prilozi Rijei se mogu podijeliti i prema punoznanosti:
PUNOZNANE su nosioci leksikog znaenja. Imaju pojmove ili upuuju na njih i to su:
PRMJENJIVE POLUPROMJENJIVE NEPUNOZNANE slue za izricanje prostornog, vremenskog ili nekog drugog odnosa izmeu onog sto znae punonane rijei i to su: NEPUNOZNANE Promjenjive vrste rijei podlijeu:
DEKLINACIJA skup oblika koji iskazuje razliite odnose u koje ulaze imenske rijei: IMENICE, ZAMJENICE i PROMJENJIVI BROJEVI. Mijenjanje oblika po padenim oblicima. oblici ma. Pade od rijei padati tj. rije pada iz jednog padenog padenog oblik a u drugi. KONJUGACIJA skup oblika kojima se oznaava vremendki tok u odnosu na trenutak govora. Od latinske rijei coniugare kaja znai sprezanje tj. vezuje ili sastavlja sa licem. Po sistemu konjugacije se mijenjaju GLAGOLI. KOMPARACIJA skup oblika koji iskazuje razliitu koliinu neke osobine. Latinski comparare to znai usporediti. To je usporeivanje dvije ili vir pojmova po nekoj njihovoj zajednikoj osobini. Jo se naziva poreenje i stepenovanje. Stepenuju se OPISNI PRIDJEVI.
FONETIKA I FONOLOGIJA FONETIKA GLASOVI Glasovi se posmatraju i prouavaju onako kako se tvore ili onako kako se uju. Fonetika je lingvistika disciplina koja izuava glasove i njihove promjene sa fizioloko-akustino fiziolo ko-akustinogg aspekta. Ona opisuje glasove glasove kao fizioloke pojeave, tj . rad govornih organa pri proizvodnji svakog od tih glasova. Takoer opisuje i glasove i sa aspekta kretanja zrane struje kroz govorne organe posmatra ih kao akustine pojave, za koje vae fiziki zakoni. Glas je najmanja jezika jedinica koja slui za razliovanje znaenja. On je nosilac razlike u znaenju on je najmanja razlikovna jezika jedinica. Fonologija je lingvistika disciplina koja prouava glasove kao razlikovne jedinice. Sa aspektaa fonologije glas aspekt glas je zvuk koji slui za razlikova r azlikovanje nje znaenj a. Najmanjaa jezika jedinic Najmanj jedinicaa koja je nosilac fizioloko -akustin -akustinih ih svojstava u fonetici naziva se glas, a najmanja jezika jedinica pomou koje se razlikuje znaenje u fonogiji se naziva fonem (fonema). Zvukovi koji u jeziku nisu nosioci razlike u znaennju znaennju , ve su samo razliite mogunosti izgovora istog glasa, ne predstavlja zaseban fonem, ve samo glasovno ostvarenje glasovne raznovsnosti jednog istog fonema alofon (alofona). Bosanskii jezik ima 30 glasova, odnosno Bosansk odnosno fonema. Svaki od njih se javlja sa svoj im fizioloko-akustinim svojstvima, a svaki se u isto vrijeme moe javiti i kao (najmanja) jezika jedinica za razlikovanje znaenja. Glas se sastoji od svoja tri sastavna dijela (elementa): 1. Jaina glasa zavisi od snage podsticaja to pokree tijelo koje trepti. Zavisi od udaljenosti udalj enosti izmeu izmeu normalnog poloaja poloaja trepteeg trepteeg tijela i najudaljenije najudaljenije take take do koje to treperenje dopire.
2. Visina glasa zavisi od broja, odnosno brzine treptanja. 3. Boja glasa glasa zavisi od veliine i oblika rezonatora. rezonatora. Svaki glas ima svoju posebnu boju zato to se oblik rezoniranja kod svakog pojedinca unekoliko razlikuje.
NASTANAK GLASA Zrana struja prolazi iz plua kroz dunik i provlai se kroz grkljan s glasiljkama tu dobiva oblik oblik glasa. Zatim Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi drijelo. drijelo. Ono vodi u usnu i nosnu upljinu. Te upljine slue kao rezonatori (za pojaavanje glasa). U njima zrana struja dobiva konani oblik. GOVORNI ORGANI Postoje tri grupe govornih organa: 1. Prva grupa plua, dunik i grkljan su govorni organi koji slue za prikupljanje i istiskanje zrane struje, te za njeno sprovoenje i usmjeravanje. 2. Druga grupa jezik, usne, zubi, desni, tvrdo nepce, mehko nepce, resica i glasne ice su organi koji uestvuju u proizvodnji glasova svojim pokretanjem pokretanjem il i se na njima ti glasovi stvaraju. 3. Trea gupa drijelo, usne i nosna duplja koji pojaavaju, daju im poseban ton i boju, dakle, imaju funkciju rezonatora. GLASOVI VOKALI, SONANTI I KONSONANTI SAMOGLASNICI (VOKALI) su a, e, i, o, u (vokalski trougao) SAMOGLASNICI trougao) To su glasovi koji pri izgovoru nemaju prepreka. GLASNICI (SONANTI) su j, lj, m, n, nj, r,v (Mnogi ljudi rado vole jedu lubenicu na njivi). To su glasovi sa polupreprekom i djele se: Prema nainu tvorbe na: NOSNI - m, n, nj. LATERARE BONE - l, j. VIBRANTI r. POLUVOKALI j. STRUJNI v. Prema mjestu tvorbe: USNO-ZUBNI v. ALVEOLARNI r, l, n. PREDNJOMNEPANI - PALATALNI j, lj, nj. DVOUSNENI m.
SUGLASNICI (KOSONANTI) SUGLASNICI (KOSONANTI) su b, p, d, t, g, k, z, s, , ,d, , , f, c, h. To su glasovi sa preprekom i djele se: Prema zvunosti: ZVUNI: B D G Z D - zategnute glasiljke BEZVUNI: P T K S F H C - oputene glasiljke NEUTRALNI: V, j, l,m, nj, n, r, lj - Zvonanici Prema mjestu tvorbe: USNENI-LABIJALNI b, p, f ZUBNI-DENTALNI d, t, c, z, s. PREDNJONEPANI - PALATALNI d, , , , , . ZADNJONEPANI - VELARNI k, g, h. Prema nainu tvorbe: EKSPLOZIVNI-PRASKAVI b, p, d, t, g, k. SLIVENI - AFRIKATIVNI c, , , , d. STRUJNI - FRIKATIVNI f, h, s, , z, . GEMINIRANI (UDVOJENI) GLASOVI U bosanskom jeziku najea je gemonacija (udvajanje) sonanata u rijeima orijentalnog porijeka, prema izvornom izgovoru u arapskom. GLASOVI I SLOG Glasovii se rijetko izgovaraju sami. Zato to se glas najee izgova ra u dodiru sa Glasov drugim glasom, njegove osobine se donekle mijenjaju. Glasovi se jedni drugima prilagoavaju, te zbog toga dolazi i do samih glasovnih promjena. Osnovna glasovna jedinica koja se izgovara jednim artikulacionim pokretom naziva se slog. Slog moe biti i jedan glas, ali je to obavezno samoglasnik. Moe ga sainjavati i vie glasova, od kojih je jedan obavezno samoglasnik ili suglasnik sa slogotvornom funkcijom. U zavisnosti od toga kako se slog zavrava, mogu biti: 1. Otvoreni (zavrava sa samoglasnik sa moglasnikom) om) 2. Zatvoren (zavrava sa suglasnikom ili sonantom).
MORFONOLOGIJA Dio gramatike koji prouava i opisuje glasovni sastav rijei i to to se deava sa glasovima u razliitim oblicima rijei i u tvorbi rijei, naziva se morfonologija Akcenat Akce nat u bosanskom bosans kom jeziku moe biti:
1. Kratkosilazni izgovara se kratko, pri emu jaina i visina tona naglo i istovremeno padaju 2. Kratkouzlazni izovara se kratko pri emu visina tona raste, a jaina izgovora opada pri zavretku izgovara naglaenog sloga 3. Dugosilazni izgovara se dugo, pri emu je ton u poetku visok, a zatim se istovremeno sa jainom izgovara i upadljivo sputa 4. Dugouzlazni izgovara se dugo, pri emu visina tona slabo raste, na taj nain da ga jaina jai na izgovora gotovo ne ne moe pratiti i dah se gotovo gub i dijalekti, funkcionalni stilovi razlika izmedju nepostojanog a i pokretnog a podjela suglasnika, akcent, podjela vokala, sonanta, osnovna pravila zamjene jata, razlika izmedju stand. i knjizevnog jezika, i izmedju razgovornog.. Odstupanja ne postoje, postoje samo rijeci kod kojih ne dolazi do jotovanja. osnovnu razliku izmedju termina i metafore zato sonanti nemaju podjelu po zvunost -Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti jer glasne zice ne trepere prilikom izgovora kao sto trepere npr. prilikom izgovora b,d,g,...itd itd-tj.zvucnih suglasnika! razlika izmedju standardnog i knjizevnog jezika standardnog standardn og i razgovornog razgovornog i knjizev knjizevnog nog prevoj vokala nabrojati dijalekte i poddijelakte jat kracenje ije duljenje je bihacki simpozij odlike nabrojati becki dogovor pokretni samoglasnici prelazak l u o -Rjecnici: 1.1631. Potur ahidija, tursko-bosanski rjecnik, autor Hevaji Uskufi 2. 1912. Tursko-bosanski rjecnik, autor Ahmed Kulender(prvi stampani rjecnik, u Bitolju stampan) 3. 1973. Rjecnik "Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku", autor Abdulah kalji 4. 1977. "Muslimanska imena u BiH", autor Ismet Smajlovi 5. 1993. Prvi kompletni rjecnik bosanskog jezika, autor Alija Isakovi 6. 1999. Skolski rjecnik bosanskog jezika, Dzevad Jahic -Pravopisi: 1. 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika (Novosadski pravopis) 2. 1972. Pravopisni prirucnik, autori: Svetozar Markovi, Mustafa Ajanovi, Zvonimir Dikli 3. 1996. Pravopis bosanskog jezika, Senahid Halilovic -Gramatike:
1. 1893. prva dvojezicna tursko-bosanska i bosansko-turska gramatika, autor Ibrahim Edhem Berbic, stampana stampana u Carigradu C arigradu,, gramatika se zove jos Bosansko -turski ucitelj ucitelj 2. 1890. Gramatika bosanskog jezika za srednje skole, nepotpisanog autora Frane Vuletica - gramatika,prvi rijecnik,dijalketi, osnovna pravila ije izgovora - 5 faza knjizevnog jezika -Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti, zato sto su svi sonanti zvucni, kao i vokali (izgovaraju se uz treperenje glasnih zica) - palatalizacija, jotovanje,rjecnici, funkcionalni funkcionalni stilovi, pravila ijekavskog jezika. - postakcenatske postakcenatske duzine na na proklitikama,p proklitikama,primjere rimjere iz.stare iz.stare i nove akcentuacije,da akcentuacije,da rijec i da odredim koji je tu akcent,postakcent i jel nova ili satra akcentucija - glas H,dijalekte i podjele,podjela suglasnika, koji su sliveni a koji strujni,koji ekplozivni i je pitao pitao glasove J,F,H,i afrikate i - sandzacki dijalekat ,knjizevni i standardni jezik,4 stila knjizevnog jezika,ortografska i ortoepska norma (definicije i primjere),glasnici (podjela)
