BOSANSKI SEFARDI

BOSANSKI SEFARDI Duh Bosne: Sv. 3, Br. 1, januar 2008 Muhamed Nezirović BOSANSKI SEFARDI http://www.spiritofbosnia.org/?lang=bos&x=90&y=94 U šesnaestom stoljeću, u doba dolaska Sefarada u Bosnu, Otomansko carstvo bilo je u punom naponu snage i stalno se pomicalo prema zapadu i sjeveru, tako da će u vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566) dosegnuti i svoju najveću slavu, a to će doba biti i epoha najveće moći sefardske zajednice i njenog punoga uspona i uspjeha. Nošeni svojim radnim elanom i potrebom da bolje žive i Sefardi su išli dalje prema zapadnim dijelovima Balkanskog poluotoka. . . U Sarajevo i Bosnu oni su mogli dolaziti iz dva pravca, preko Dubrovnika ili, kopnenim putem, preko Soluna. Danas se ovaj posljednji put uzima kao sigurniji. Obično se misli da se prva skupina Židova naselila u Sarajevu godine 1565. i ta se godina uzima kao datum njihovog stalnog naseljenja u Bosnu i Hercegovinu. . . . Rumelijski beglerbeg Sijavuš-paša [je] godine 1581. ili 989. godine po hidžri sagradio u Sarajevu jednu nastambu koja će odmah ponijeti ime Sijavuš-pašina daira, u narodu će pak ona ostati poznata pod imenom Velika avlija, dok će je sarajevski Sefardi zvati jednostavno il Kortižo što je prijevod ovog turcizma, ili pak Hanizitju, što bi značilo “mali han”. . . Često se u znanosti kao i u popularno pisanim člancima koji govore o ovoj nastambi u Sarajevu piše da se radilo o getu u kojem je stanovala ova sefardska zajednica. Tim se svakako prenosi model koji je postojao u zapadnom svijetu, a koji se ticao stanovanja pod turskom upravom. Posebne četvrti za Jevreje na Zapadu Evrope nastale su poslije haranja crne kuge godine 1348. Oni Židovi koji su se nekako spasli pozvani su da se ponovno nasele u gradove koje su napustili, ali pod uvjetom da stanuju u posebnim za njih određenim četvrtima. Cijeli taj kvart bi se zatvarao po zalasku sunca, tako da Židov nije mogao iz njega izaći, niti, pak, neki kršćanin u njega ući. U Veneciji su Jevreji 1394. morali nositi na prsima komad žute krpe “velike kao mali kruh od četiri dinara sa velikim slovom ‘O’”. Taj isti grad dao je svijetu novu imenicu ghetto. Naime, godine 1516. mletačke vlasti su prisilile njegove jevrejske stanovnike da se nasele u jednoj četvrti u blizini Ghetto Novo—Nove talionice željeza. . . . Ništa sličnog nije bilo u Sarajevu. Izgleda da čak Velika avlija ili Kortižo nije u početku ni bila sagrađena da prima Jevreje. . . . Sigurno je jedno, da su u il Kortižu, to jest Sijavuš-pašinoj dairi, stanovali samo siromašniji Sefardi, dok su drugi, oni bogatiji, bili razasuti po brojnim sarajevskim mahalama. Ne treba zaboraviti pri svemu ovome ni činjenicu da su Židovi voljeli živjeti i stanovati zajedno . . . [B]osanski Sefardi imaju i jednu poslovicu koja odslikava to stanje i tu volju da se zajedno živi, jedni pored drugih: al kazalito medio blahito, to jest, Jevrejin koji živi na selu već je polukršćanin. Ovim se svakako aludira na to da je onaj koji živi sam, udaljen od zajednice, a saminm tim i od svoga naroda i svoje vjere. Svakako da se broj Sefarada rastom Sarajeva stalno uvećavao i to ne samo prirodnim priraštajem nego i pridošlicama sa strane. Neki su došli iz susjednih dalmatinskih gradova privučeni mogućnošću zarade, a većina vjerskom slobodom, drugi su dolazili sa muslimanskim stanovništvom koje je napuštalo krajeve koje su Turci zbog ratnih prilika napuštali. Tako su se u Bosnu, istina mnogo kasnije, uselile obitelji Tolentino, Krispi i De Mantova, čija prezimena pokazuju da se radi o Sefardima koji su ranije živjeli u talijanskim gradovima. Poznato je također da je poslije pada Budima, 2. rujna 1686, i njegovog napuštanja od strane Turaka, u Sarajevo stigla jedna grupa Jevreja iz toga grada—sigurno Sefarada—i tu se stalno nastanila. Sličan slučaj se desio mnogo kasnije, kada je, na primjer, u Bosnu došla beogradska sefardska obitelj Mevorah. Izrael Mevorah, glava te porodice, bio je turski vojni liferant te se zajedno sa muslimanskim izgnanicima is Srbije, u doba napuštanja srbijanskih varoši 1867. godine od strane muslimanskog stanovništva za vladavine kneza Mihala Obrenovića, doselio iz Beograda u Bosnu. Turske su mu vlasti kao i svim ostalim izbjeglicama—muhadžerima—dale besplatno zemlju i kuću u Bosanskoj Kostajnici gdje se jedan broj izbjeglica sklonio. . . . I mnogi drugi Sefardi dolazili su iz Srbije, Makedonije, Bugarske i Turske u Bosnu i tu se stalno nastanjivali. Tako se uz prezimena koja dr M. Levy citira u svom poznatom djelu Die Sephardim in Bosnien, izašlom u Sarajevu 1911, mogu naći i druga kojih nije ranije bilo u Sarajevu ili u drugim bosanskim varošima. Takvo prezime u Tuzli bilo je Konfino, u Prijedoru Mevorah (preselili se iz Banja Luke), u Banjoj Luci, Nahmijas, u Brčkom Almoznino, u Sarajevu De Majo i Tuvi. Sve ove obitelji došle su iz Srbije. Ovadije i Alevi stigli su iz Bitolja, Ušćuplije, kako im samo ime kaže, bili se iz Skoplja. Neke porodice došle su iz Bugarske, Samokovlije iz Samokova, Kaponi iz Ruščuka, Elazari iz Čustendila. Kamhi i Levi stigli su iz Albanije, a Konforti i Kavesoni iz Novog Pazara. Ne treba također zaboraviti da je ova narodna zajednica bila jako pokretna, pa su se Jevreji iz Sarajeva tijekom stoljeća naselili skoro po svima gradovima Bosne i Hercegovine, a neki su otišli i izvan njenih granica. Tako se već 1749. godine u Splitu sreće židovska obitelj Serraglio, što svakako govori da se ona u ovaj grad doselila iz Sarajeva čije je talijanizirano ime i dalje nosila. Tako će biti i u novije doba, samo će procesi doseljavanja u Split biti još intenzivniji. Dok su na starom židovskom groblju iz 1571. počivale starosjedilačke obitelji Camposi, Cittanova, Fermo, Viterbo, Livorno, Lucena, Valenzino, koje su izumrle, dotle su u Splitu počeli da trguju Sefardi pristigli iz Bosne, osobito iz Sarajeva pa se tako već tridesetih godina našeg vijeka moglo reći da je splitska sefardska zajednica bila samo jedno krilo one sarajevske. Cijelo vrijeme veze između židovskih općina Bosne, Dalmacije i Mletaka bile su ne samo stare nego i snažne. Tome je svakako doprinosila i Splitska skela, jedna vrsta pretovarnog centra preko kojeg se obavljala trgovina između talijanskih krajeva i Bosne, otvorena 1592, u kojem su veliku ulogu igrali i bosanski Sefardi. Zbog toga se ne treba čuditi što se i u talijanskom govoru talijanskih Sefarda ponekad sreću nama znani turcizmi kao što nam o tome svjedoči i poneki odlomak romana Il giardino di

Finzi Contini Giorgia Bassania koji tako maestralno opisuje život jedne sefardske porodice iz drevnog talijanskog sefardskog centra, grada Ferare. . . . Prvi zvanični popis stanovništva iz turskog vremena, iz 1851/1852. godine, pokazao je da su tada u Sarajevu živjela 1074 Jevrejina muškarca, a u cijeloj Bosni i Hercegovini, u tadašnjim njeni granicama, ukupno 2170. Uskoro je došlo i novo vrijeme započeto Berlinskom kongresom, ali i austrijski popisi pokazuju stalni rast židovskog pučanstva. Sefarada je 1878. bilo tri tisuće, 1895, 5729, a 1910. godine 8219. Ovako naglom porastu sefardskog stanovništva doprinosio je svakako i veoma visok natalitet. U travnju 1941. godine u granicama Bosne i Hercegovine živjelo je ukupno četrnaest tisuća Židova, a od toga samo u Sarajevu oko deset hiljada. Ogromnu većinu njih sačinjavali su sefardski Jevreji, dok su Aškenazi predstavljali manjinu od nekih dvije tisuće dvije stotine duša. Ova zajednica je za vrijeme Drugog svjetskog rata izuzetno propatila i izašla je iz njega skoro potpuno uništena. Stoljećima stvarana dobra, kako materijalna tako i duhovna, hramovi, knjige, sve je zauvijek nestalo. Devet tisućea sarajevskih Jevreja odvedeno je u logore širom Evrope. Samo njih 1237 uspjelo je da se vrati . . . U unutrašnjosti Bosne I Hercegovine stanje je bilo slično ako ne i teže. Od 3983 Židova samo njih 546 preživjelo je užasnu moru Drugog svjetskog rata.

Dolazak Jevreja u Sarajevo Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g. Tu je zabilježeno da je iza smrti nekog pisara - katiba Jusufa ostalo duga u iznosu od 1.852 akče. Taj novac pokojnik je bio dužan bojadžiji Hasanu i jednom Jevreju. Ovaj podatak upućuje na činjenicu da se pomenuti Jevrej bavio najvjerovatnije bankarskim poslovima, te da je davao novac u zajam. I u drugom sačuvanom sarajevskom sidžilu iz XVI stoljeća, tačnije u onom iz 1565. g. spominju se Jevreji kao trgovci čohom i sahtijanom. Prvi Jevreji u Sarajevu bili su nastanjeni u Sagrakči Hadži Mahmudovoj mahali, u narodu poznatijoj pod imenom Ulomljenica, a koja je obuhvatala dio Sagrdija, Ulomljenicu i dio današnje Toromanove ulice. Krajem XVI stoljeća veliki vezir Sijavuš - paša, sagradio je veliki han tzv. Sijavus - pašinu dairu, koju su Jevreji nazivali Kortiž, a ostali građani Velika avlija. Ovaj objekat podignut je kao evladijet vakuf, vezan za Sijavus pašine zadužbine i njegovo potomstvo u Istanbulu i poklonio Jevrejima da tu stanuju. Ova nastanba bila je locirana u blizini sarajevske čaršije, a uz nju je nešto kasnije sagrađen i staru jevrejski hram. Taj prvi sakralni objekat sarajevskih Jevreja Sefarda nazvan je još i "II Kal Grandi". Po svojoj koncepciji ovaj hram podsjeća na hramove daleke Španije. Prvi poznati sarajevski rabin bio je Samuel Baruh porijeklom iz Soluna, grada u kojem je živio veliki broj Jevreja. Sijavuš - pašin han, mada u početku mjesto najveće koncentracije Jevreja, nije nikada poprimio oblike klasičnog getta kao što je bilo slučajeva na zapadu. Vrata "Velike avlije" nisu se nikada zaključavala, a jevrejski trgovci imali su svoje dućane u sarajevskoj čaršiji i bili članovi pojedinih esnafa. Sijavuš - pašini biografi zabilježili su da je on bio porijeklom iz naših krajeva, jedno vrijeme rumelijski beglerbeg a potom veliki vezir. Umro je u Carigradu 1602. g. Ova jevrejska nastanba, kao i mnoge građevine u Sarajevu često je stradala u požarima, a potpuno je izgorila 8. augusta 1879. g. u velikom požaru koji je zahvatio sarajevsku čaršiju i njenu okolinu. Prema savremenicima, pred njen nestanak ova zgrada imala je 46 soba. Inače to je bio prvi primjer kolektivnog stanovanja u Sarajevu. Doselvši se na ove prostore, Jevreji su se uklapali u već ranije, utvrđen sistem trgovine. U njega su unosili sobom donesena materijalna sredstva i, osobito, svoje sposobnosti. Njihova uloga bila je posebno značajna u spoljnoj trgovini, zbog toga što su Jevreji bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima širom Osmanskog Carstva, a i izvan njega. Jevreji su najviše svojih poslova obavljali preko Dubrovnika, a od kraja XVI stoljeća kada je otvorena splitska skela, većina sarajevskih trgovaca kako muslimana tako i Jevreja, orijentisala se na trgovinu sa Venecijom i drugim Italijanskim gradovima preko Splita. Dolaskom na Balkan, Jevreji su znatno doprinijeli razvoju privredne djelatnosti, posebno u novom načinu organizovanja poslova, uvodeći nove forme i metode kapitalističke privrede. U XVI stoljeću Sarajevo je jak privredni i trgovački centar, najznačajniji u Bosni i jedan od najvećih na Balkanu. Karavane natovarene raznovrsnom robom pristizale su u ovaj grad i sa istoka i sa zapada, da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava

gradskog stanovništva. Pored domaćih trgovaca, zatim Dubrovčana, Mlečana, Firentinaca i drugih, Jevreji počinju igrati sve značajniju ulogu u trgovini ovog grada, posebno spoljnjoj. I Mlečani i Dubrovčani bili su zainteresirani da na svoju stranu privuku jevrejske trgovce. Sarajevski Jevreji su poslije otvaranja splitske skele znatno više poslova obavljali preko ove luke, nego preko Dubrovnika kao ranije. Sačuvana je jedna pretstavka sarajevskih trgovaca iz 1607. g. koji su bili zainteresirani za trgovinu preko Splita, koji su potpisali 21 muslimanski i 18 jevrejskih trgovaca. Među trgovcima Jevrejima nastanjenim u Sarajevu u XVI stoljeću, spominje se Mojsije Kuzino, Haim Menahem i Josip Lukelo. Trgovačke poslove između Sarajeva i Ankone vodili su dubrovački Jevreji Salamon Oef kao i David i Josip Koen, te Davidov sin Aron i njihovo trgovačko društvo. Pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu nije se razlikovao od položaja Jevreja nastanjenih po drugim gradovima Osmanskog Carstva. Svoje porodične, bračne, nasljedne i druge imovinsko - pravne poslove Jevreji su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok su u agrarno - pravnim stvarima odgovarali isključivo pred kadijom. Osmanski izvori pokazuju da su Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše svoje vjerske obrede. U nekoliko sarajevskih hamama (Gazi Husrev - begov, Firuz - begov, Isa - begov), postojali su bazeni za obavljanje teville, ritualnog pranja. U ove bazene koji su se nalazili u zasebnim prostorijama nije mogao niko ulaziti osim Jevreja. Bazen za tevillu u ženskom odjeljenju Gazi Husrev -begovog hamama postojao je do 1939. godine. Kao nemuslimani, Jevreji su bili dužni da plaćaju glavarinu, džizju -harač i ispendžu za nevršenje vojne službe i imovinsku sigurnost. U XVI stoljeću Jevreji su na ime džizje plaćali 25 akči godišnje, dok je u XVII stoljeću taj iznos povećan na 35 akči. Oni koji su ubirali džizju bili su dužni da u posebne deftere unose, pored imena, imena oca, mjesta stanovanja (mahala) i lični opis onog koji plača džizju. Krajem XVII stoljeća propisano je da se u čitavom Osmanskom Carstvu džizja uzima prema imovnom stanju na tri klase. Za periferne vilajete bilo je određeno da se plaća po najnižoj stopi, što se odnosilo i na Bosnu. Jedan takav defter iz 1690. g. pronašla sam u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu u kome su upisana i 52 nosioca domaćinstava, Jevreja koji su plaćali džizju. Ovaj dokument interesantan je ne samo zbog popisa Jevreja u Sarajevu s kraja XVII stoljeća, nego i zbog toga što donosi njihov lični opis. Kako su Jevreji živjeli uglavnom u gradovima, oni su kao i ostalo gradsko stanovništvo bili oslobođeni izvjesnih nameta obzirom da su se bavili zanatstvom i trgovinom. Godine 1604. u Sarajevu su upisane tri kuće Jevreja koji su bili u povlaštenom položaju - Cema'at - i Yehudiyan der nefs - i Saray. Prolazeći kroz Sarajevo 1659. g. poznati putopisac Evlija Čelebija zabilježio je da Jevreji stanuju u dvije mahale u Sarajevu. Krajem XVII stoljeća u Sarajevu je bilo preko 50 jevrejskih domaćinstava. U prvoj polovini XIX stoljeća u Sarajevu su zabilježene 182 jevrejske porodice nastanjene u nekoliko sarajevskih mahala: Ferhadiji, Gazi Husrev - begovoj, Jagdži - zade mahali (Niže banje), Havadže Kemaludinovoj, Pehlivan Oručovoj, Buzadži Hadži Hasanovoj. Ovi podaci sadržani su u jednom značajnom dokumentu, u kefilemi - to je knjiga međusobnog jamčenja muškog stanovništva Sarajeva iznad 18 godina koju je izradio Sarajlija Mehmed Mestvica 1841 - 42 g.15 Ovaj dokument pored podataka o broju i mjestu stanovanja sarajevskih Jevreja daje zanimljive podatke i o porodicama, zanimanjima njihovih članova, imovnom stanju i drugo.

Društveni i kulturni život Jevreja bazirao se na tekovinama donijetim iz Spanije. Oni su dugo čuvali svoje pjesme romanse u njihovom izvornom obliku kao dio folklornog blaga i kulturne baštine. Poslije austro - ugarske okupacije u Sarajevo su se doselili i aškenaski Jevreji, i već 1879. g. zaključili da osnuju svoju opštinu i sagrade hram. Kroz ovih 500 godina Jevreji su dali značajan doprinos razvoju Sarajeva. Oni su se od svog dolaska na ove prostore potpuno uklopili u život ovog kosmopolitskog grada. Sarajevska Aškenaska Sinagoga Godine 1902, 30.septembra završena je izgradnja i izvršeno osvećenje prve aškenaske sinagoge u Sarajevu u tadašnjoj Tereziji ulici. Sinagoga je građena u pseudomaurskom stilu sredstvima same Opštine i dobrovoljnim prilozima. Projektant je bio poznati arhitekt Karl Paržik, autor mnogih zgrada u Sarajevu, graditelj Ludwig Jungwirth, a unutrašnja obrada i oslikavanje sinagoge djelo je majstora Ludwiga Oisnera. Osvećenje sinagoge obavio je nadrabin dr. Samuel Vesel. Iako građena u pseudomaurskom stilu, sa karakteristične četri ugaone kupole i ornamentalnim reljefima na fasadi zgrade, sinagoga se odlično uklopila u sredinu, pretežno građenu u orijentalnom stilu. Dvorana u kojoj se odvija bogosluženje, sagrađena je sa galerijom, koja je služila za žene. Galerija se oslanjala na deset reljefnih stubova, izlivenih od mjedi. Na istočnoj strani, okrenut prema Jerusalemu, smješten je Aron Hakodeš (ormar u kome stoji Tora ), koji je odvojen poprečnim zidom u kojem je izveden visoki potkovičasti luk iz kojeg se efektno isticalo "svetište". Godine 1927, u povodu proslave 25-e godišnjice sinagoge, ista je temeljito rekonstruisana, a 1933. godine sa njene zapadne strane sagrađena je zgrada za smještaj administracije aškenaske jevrejske opštine, biblioteke, stana za rabina i ostale prateće službe. Povodom obilježavanja 400-te godišnjice dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu, 1964-1965. godine, sinagoga je pregrađena po visini, tako da je gornji sprat osposobljen za religijski život, a prizemlje za društveni život zajednice. Misterija Sarajevske Hagade Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Šanije, nastala čudesna i neprevaziđena "Sarajevska Hagada". Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva. Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do danas neodgonetnuta... Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Šanije, nastala čudesna i neprevaziđena "Sarajevska Hagada". Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva. Naime, svake godine, i tako već stotinama godina, Jevreji cijeloga svijeta proslavljaju Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom Seder večerom na kojoj se čita Hagada, knjiga o izbavljenju. Svaka jevrejska porodica ima Hagadu, a one bogatije su, u to davno zlatno doba Šanije, mogle sebi da priušte i

luksuzne - posebno izrađene Hagade, kao što je ova naša. Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do danas neodgonetnuta. Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa zbog takvog "zločina" Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao gotovu stvar i ponovili u svakom danu stvaranja. Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa zbog takvog "zločina" Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao gotovu stvar i ponovili u svakom danu stvaranja. Listamo li dalje te sjajne stranice - imamo pred sobom cijeli Stari zavjet, a možete li zamisliti priče koje su uz to pričane? Sigurno su bile na ladino jeziku, jeziku kojim je i Servantes pisao, da bi kasnije bile pričane i na talijanskom, vjerovatno bosanskom ili nekom trećem jeziku. Slike su toliko inspirativne, da nije teško zamisliti kazivača kako svaku stranicu Hagade obogaćuje svojim, uvijek novim tumačenjima, nerijetko povezanim sa svakodnevnom situacijom. Listajući dalje, dolazimo do poznate stranice, prikazane i na omotu novog reprinta, gdje se kaže "Ko je gladan, neka dođe i jede, ko je žedan, neka dođe i pije...", rečenica koja se uvijek svečano izgovara uz svaki Seder, rečenica koja poziva nevoljnike i namjernike da nam se pridruže, jer i mi slavimo. I ponovo nekoliko misterija. Na vrhu grb grada Barcelone, ili možda samo nešto što na njega podsjeća. A u dnu, na dvije strane dva grba. Jedan prikazuje ružu, a drugi krilo. Sjetimo se da se na hebrejskom ruža kaze "šošan" a krilo "elazar". Nije li to dokaz da je Hagada urađena kao svadbeni dar za vjenčanje pripadnika dvije moćne porodice, Elazar i Šošan, jer ima tragova da su se u to vrijeme te dvije porodice orodile? Na nekoliko stranica nalazimo mrlje od crnog vina. Naravno, kada se zna da uz Seder treba četiri puta nazdraviti, pa nije čudo, da se koji puta koja kap i prospe. Koje je to vino bilo? Je li bilo košer? Ko je učio pisati koristeći stranice Hagade? Ko je docrtavao u praznim prostorima likove ljudi i životinja? Sve to su pitanja na koje vjerovatno nikada nećemo imati egzaktan odgovor. Nakon 1492, po izgonu iz Šanije, vjerovatno 1510. godine Hagada mijenja vlasnika. Zabilješka govori o 18. godini nakon izgona, ali nam ne daje imena niti starog niti novog vlasnika. Opet misterija. Je li neko kupio knjigu za bagatelu da bi se prodavac mogao spasiti i prehraniti, ili je neko kupio knjigu kako bi pomogao nevoljniku koji nije imao ništa drugo vrijedno na prodaju, što je i tada, kao i mnogo puta nakon toga, moglo da spasi život. Konačno pravi trag! Godina 1609. i bilješka da u ovoj knjizi nema ništa protiv crkve. Hagada je amnestirana i neće gorjeti na lomači, na koju inkvizicija stavlja i mnogo bezazlenija djela. A slika sa prve strane? Možda je kontrola počela tek od druge stranice, a možda je i taj kontrolor bio pristalica tada bogohulnih ideja Giordana Bruna. I nakon toga - duga stanka. Šta je bilo izmedu 1609. i 1894. možemo samo pretpostaviti. Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod suncem, dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod suncem, dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. U ovom gradu je 1892. godine formirano Jevrejsko kultijrno prosvjetno i humanitarno društvo "La Benevolencija", a kada je Josef Koen ponudio da društvu proda Hagadu, jednostavno - bila je preskupa. Kolika je njena vrijednost danas? Tko to zna? Cifre idu do nevjerovatnih 700 miliona dolara (vjerovatno nastali kao štamparska greška od procijenjenih 7 miliona dolara), a tada je

prodana za 150 kruna, koje danas (a vjerovatno su i tada) vrijede 15.000 maraka. Kupac je bio Landes MuseumZemaljski muzej, koji je otvoren 1888. i koji je bio u situaciji da otkupljuje vrijedne starine. Tada se desila još jedna stvar, koja je inače gotovo nezabilježena. Knjiga je poslana u Beč na prvu ekspertizu i, vjerovali ili ne, nakon dvije godine se vratila u Sarajevo. Kako bi danas bili prazni British Museum, Louvre, i drugi svjetski muzeji kada bi svima vratili ono što su odnijeli. Austrijanci su Hagadu vratili u Sarajevo. Da li zato sto je i Sarajevo bilo dio monarhije, ili je to bio gest poštenih profesionalaca, nikada nećemo saznati. Ipak, i nakon stotinu godina - hvala im što danas imamo Sarajevsku, a ne Bečku Hagadu. Nikada Hagada nije bila javno izložena. Uvijek se čuvala na posebnom mjestu i bila dostupna samo očima izabranih. Nije se vidjela, ali se za nju znalo, pa je u aprilu 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo, jedan od prvih predmeta koji su zatražili bila upravo Sarajevska Hagada. Dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg direktora i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja, Hagada im nije predata. Oberštrunbanfirer Fortner je ostao zbunjen kada su mu rekli da je neki njemački oficir "upravo bio tu i odnio knjigu... a ko zna kako se zove, kako se to smije i pitati". Uglavnom, knjiga je spašena i onda ponovo misterija? Dok su njeni bivši vlasnici i revnosni čitaoci okončavali život u logorima Jasenovac, Aušvic, Gradiška, Jadovno i desetinama drugih, Hagada je preživjela, a da se još nije tačno utvrdilo gdje i kako. Legenda kaže pod pragom džamije u jednom selu podno Bjelašnice. Druga veli da je bila zakopana pod trešnjom, ili možda orahom. Blizu je razumu da je u stvari bila zavučena među hiljadama drugih primjeraka bogate muzejske biblioteke, jer je svojim neuglednim koricama djelovala tako da ni najlukaviji posjetilac ne bi pomislio kakvo se blago krije iza tih kartonskih korica. Napokon oslobođenje, 1945. i Hagada je opet u, sada Narodnom muzeju. O njoj počinje kružiti legenda, jer je, za razliku od 6 miliona Jevreja, knjiga preživjela. Pojavljuju se prve studije, a zatim i novo reprint izdanje i naravno spor. Čija je Hagada? Vrhovni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donosi presudu da je Hagada vlasništvo Bosne i Hercegovine, a da je njen držalac Narodni muzej. Time je spor zaključen, a onda se pojavljuju, bilo legalna, bilo "piratska" izdanja reprinta u izdanju sarajevske kuće Svjetlost, beogradske Prosvete ili u njihovoj kooperaciji. Godine 1966. obilježava se 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu i formiranja Jevrejske opštine i na kratko vrijeme Hagada se izlaže očima znatiželjnika. Ponovo, 1988. prigodom velike izložbe" Jevreji na tlu Jugoslavije" Hagada se izlaže tek na par sati. Kada su 1991. počele pripreme za svjetsku manifestaciju "Sefarad 92", obilježavanja 500. godišnjice izgona Jevreja iz Šanije, Hagada je pozvana u Madrid na, do tada, najveću izložbu sefardike. Na žalost, ili na sreću, tada je Muzej tražio osiguranje od 7 miliona dolara, na koje je, zbog rata u Sloveniji i Hrvatskoj bila tako visoka premija, da su organizatori odustali od poziva. Tako je Hagada ostala u Sarajevu da 1992. dočeka novi rat i da ponovo bude spašena na misteriozan način. Ovag puta heroj spašavanja je bio dr Enver Imamović, direktor Muzeja, koji je sa nekoliko hrabrih policajaca i pripadnika teritorijalne odbrane izvukao Hagadu iz Muzeja, sa prve linije fronta, u sigurnost trezora Narodne banke. Nakon mjeseci i mjeseci rata u Bosni i Hercegovini, pojavili su se napisi u svjetskoj štampi o tome kako je Hagada uništena, pa onda oni o tome da ju je Vlada Republike Bosne i Hercegovine prodala i za te novce kupila oružje riječju širile su se laži, kao što se to uvijek u ratu dešava. Početkom 1995. Bosna više nije bila glavna tema svjetskih medija. Pustili su nas da krvarimo, a oni su se bavili drugim stvarima. Tada se rodila ideja da se skrene pažnja na Sarajevo i na našu tragediju, a da se za to iskoristi Hagada. Senator Libermanje rekao "Ja bih došao u Sarajevo, ako će za Pesah biti i Sarajevska Hagada na stolu". Predsjednik Izetbegović i premijer Silajdžić su prihvatili ideju i za Pesah 1995. Hagada je, pod neviđenim mjerama obezbjeđenja donesena u Jevrejsku opštinu. Bio je to događaj koji su zabilježili svi svjetski mediji, ne mali broj njih je poslao specijalne izvještače u Sarajevo samo zbog tog događaja, na CNN-u je to bila "Breaking News", a zbog čvrste opsade i zatvaranja aerodroma, Liberman nije stigao. Svejedno, Hagada je po treći put javno prikazana. Dokazali smo da u ovoj zemlji nismo takvi da obavezno uništavamo sve tuđe vrijednosti samo zato što nisu naše, uspjeli smo da postignemo ono što smo željeli - da skrenemo pažnju svijeta na Sarajevo i na Hagadu. Naredne godine, emisiju ABC Night Line na američkoj televiziji posvećenu Sarajevskoj Hagadi vidjelo je 12 miliona gledalaca.

Uskoro će pred vama biti i Sarajevska Hagada. Zajedničkim naporima Misije UN u Bosni i Hercegovini, naše Jevrejske zajednice, Zemaljkog muzeja i niza donatora, u Zemaljskom muzeju se uređuje prostor u kome će Hagada biti trajno izložena kako bi je svako mogao vidjeti i uvjeriti se da je misterija stvarna, a ljepota neprolazna. Vjerujemo i želimo da narednih 650 godina života Sarajevske Hagade protekne u miru i spokojstvu i da njena ljepota nadvlada sve teškoće i probleme.

Podaci o lokalitetu Lokacija Spomenik se nalazi na mjestu zvanom Krajšina, na putu Stolac – Mostar, 2 km udaljen od centra Stoca, k.č. 789/I i 789/II, K.O. Ošanići, vlasništvo Jevrejske općine Sarajevo (789/I) i Danilo Saloma (789/II), Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Historijski podaci Ovaj nadgrobni spomenik obilježava grob sarajevskog rabina Moshe Danona, veoma cijenjenog člana jevrejske zajednice sa početka XIX stoljeća. Imenovan je za hamambašija 1815. godine, a petnaest godina kasnije, u vrijeme teških prilika za jevrejsku zajednicu na teritoriju Bosne i Hercegovine, pošao je pješke na put u Palestinu, u Eretz Izrael, želeći umrijeti i biti pokopan u Svetoj Zemlji. Na tom putu je i umro, i to u blizini Stoca, na mjestu gdje je i sahranjen. Spomenik su mu podigli sunarodnici deset godina nakon njegove smrti. Događaji koji su prethodili njegovom putu u Svetu Zemlju su legendarni i opisani su i u jednoj sefardskoj baladi. Događaj se desio 1819. godine kada je travnički Jevrej po imenu Moshe Haviljo prešao na islam, preuzevši ime Derviš Ahmed. Ubrzo je postao «sveti čovjek» sa mnogo utjecaja. Nakon nekog vremena počeo je poticati muslimane protiv svojih dojučerašnjih sunarodnika. Ubrzo je pronađen mrtav i vlasti su pokušale iskoristiti taj događaj kako bi se obračunali sa Jevrejima generalno. Malu skupinu Sefarda u Travniku niko nije dirao, ali su meta napada postali Sefardi Sarajeva. Ubrzo je naređeno da se pohapse svi ugledniji članovi jevrejske zajednice u Sarajevu, među kojima je bio i Rabbi Danon, vrhovni duhovni vođa zajednice i da se za njihovo oslobađanje traži velika suma novca. Međutim, sutradan je blizu 3000 naoružanih stanovnika Sarajeva – muslimana, opkolilo vezirovu palatu i oslobodilo zarobljene Sefarde (Schwartz, 1998). Deset godina nakon smrti Moshe Danona ovo mjesto je postalo mjestom hodočašća Jevreja sefarda, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i ostalih krajeva u kojima su Sefardi živjeli. Jednom godišnje na rođendan Moshe Danona 14. juna i na datum njegove smrti počela bi njihova okupljanja. Stare fotografjje iz vremena prije II svjetskog rata prikazuju veliku masu ljudi okupljenu oko spomenika sa natpisom. Iako je pripadao jevrejskoj kulturi, spomenik je bio jako poštovan i kod muslimana, a naročito kod derviša. Slično ovome hodočašću je hodočašće muslimana u tekiju na Buni u Blagaju (Schwartz, 1998 ). 2. Opis spomenika Nadgrobni spomenik je napravljen od lokalnog kamena. Izveden je u formi jevrejskih nadgrobnih spomenika na našim prostorima koja se naziva «sjedeći lav», formi koja simbolizira deset Božijih zapovijedi, odnosno ploče na kojima su zapovijedi bile zapisane. Ovakve spomenike moguće je naći na više mjesta u Bosni i Hercegovini, a najviše ih ima sačuvanih na starom jevrejskom groblju u Sarajevu. Oblik spomenika je peterostrana nepravilna prizma čije su strane jednake, a gornja strana je zaravnjena tako da se stječe dojam da spomenik ima šest strana. U donjem dijelu spomenik je širi za jedan centimetar. Spomenik je postavljen na postolje dimenzija 190x80x90 cm. Dimenzije spomenika su 150x50x80 cm. Sa sjeverne strane je uklesan drugi natpis na starohebrejskom koji u originalu glasi: «OVAJ KAMEN KOJI JE OVDJE PODIGNUT NEKA BUDE KAO ZNAK I SPOMENIK UKOPA JEDNE SVETE OSOBE ČIJA SU DJELA ČUDESNA I O KOME SE MOŽE KAZATI DA JE POBOŽAN I SVET. ON JE NAŠ GOSPODIN I UČITELJ I VELIKI RABIN, RABIN MOŠE DANON. NJEGOVA DOBRA DJELA NEKA NAM POMOGNU, AMEN. ODIJELIO SE OD OVOGA SVIJETA DANA 20. SIVNA GODINE 5590.» Spomenik se nalazi na uređenom prostoru sa parterom u obliku menore, a stilizirana menora je također prisutna i na željeznim vratima kompleksa. Uz spomenik Moshi Danonu se nalaze još dva spomenika i to jedan sa natpisom na njemačkom jeziku latiničnim slovima: ARNOLD SILBERSTEIN Gestorben im Mai 1889, dok je drugi bez natpisa.

Havra je od spomenika udaljena 35 metara. Havra nije prostor za redovno obavljanje molitvi Jevreja, nego je uobičajno prostor žaljenja, zajedničkog oplakivanja, prostor u kome su posjetitelji groba rabina Moshe Danona oplakivali njegovu smrt, ali i izgon Jevreja. To je objekat dužine 8,60x7,20 m. Zidovi su kameni, a bila je pokrivena crijepom. Tri prozora okrenuta su prema nadgrobnim spomenicima, dok su vrata na sjevernoj strani. U unutrašnjosti su se nalazile klupe za sjedenje i niša - mjesto u koju bi se stavljao Jevrejima svet predmet. 3. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 70-tih godina prošlog stoljeća izvršeno je uređenje parcele sa izradom nove ograde i uređenjem parternih ploha kompleksa. Pristup grobu Moshe Danona riješen je u obliku menore. 4. Sadašnje stanje spomenika Spomenik - grob je u nepromijenjenom stanju u odnosu na stanje prije rata. Od ratnih oštećenja, vidljive su samo manja površinska oštećenja, nastala udarima gelera. Djelovanje atmosferilija dovelo je do manjih površinskih oštećenja kamena što je osobito vidljivo na natpisu. Nepovoljni atmosferski utjecaji doveli su do propadanja ostala dva spomenika. Havra je bez krova i zidovi su izloženi propadanju.