2001: ODISEJA U SVEMIRU (Ustrojstvo harmonije) “Obavezu da preživimo ne dugujemo samo sebi samima vec i tom kozmosu, prostranom i golemom iz kojeg smo ponikli.” Carl Sagan “Kozmos” 1980. UVOD Nobelovac Stephen Hawking, jedan od najkarizmaticnijih i najcjenjenijih fizicara današnjice, tvorac teorije Velikog Velikog praska i upotpunitelj upotpun itelj teorije Crnih jama, na jednom od svojih mnogobrojnih predavanja rekao je: “Milijune godina ljudski rod živio je kao i životinje. Tada se dogodilo nešto što je oslobodilo moc naše imaginacije – naucili smo govoriti.”. Ono što je najzanimljivije u ovoj tvrdnji je da na prvi pogled ništa ne izgleda kao nešto novo i posebno. Malo ljudi shvaca da je upravo viši stupanj komunikacijskih sposobnosti (tj. govor, a samim tim upotreba apstraktnog i simbola), jedino što nas izdiže iznad životinjskog svijeta. Da taj pecat nikada nije bio slomljen, još bismo uvijek živjeli kao životinje. Kada se to tocno dogodilo i zašto, možda za sam naš put i smisao nije osobito bitno, ali nas u svakom slucaju stavlja u situaciju kada se to jednostavno moramo upitati. Zbog cinjenice da iz naše osobne perspektive ne možemo pretpostaviti kako bi bilo da se to nije dogodilo, primorani smo istraživati naše pocetke, kako bi shvatili što se moralo dogoditi da bude ovako. Naravno, postoji nemali broj onih koji se nikada nece postaviti pitanje poput ovog: “Odakle smo i kuda idemo?”. U svakom slucaju nismo ovdje zbog njih. Kroz povijest te su stvari objašnjavane kroz religiju i crkva je držala svojevrstan monopol nad takvim pitanjima i odgovorima. Danas, u moderno doba, odbacujuci religiju i crkvenu dogmatiku, priklanjamo se znanosti. Do sada nam niti jedna strana nije dala valjan i konacan odgovor, ali smo barem na našem dugom putu naišli na stvari za koje bismo se (zasad), mogli cvrsto uhvatiti. Stanley Kubrick jedan je od ljudi koji su imali viziju ponuditi svima toliko željene odgovore... Morat cu na trenutak napraviti malu digresiju da bih mogao nastaviti s onim što želim reci. Živimo u svijetu iz kojeg polagano nestaju osnovni arhetipi i simboli, a to se najbolje ocituje kroz oci umjetnosti koja je ili benigna ili izrazito maligna. S obzirom da je umjetnost vjecna težnja za jedinstvenom harmonijom koja nas u potpunosti okružuje, niti jedna od ovih opcija ne zadovoljava ni u kojem pogledu. Dolazimo do krajnjih granica simuliranih agresija te potpune ravnodušnosti i malo se ljudi pita: “Kuda bismo zapravo trebali poci?”. Izgleda da je prastaro pitanje “Kuda idemo?”, ocigledno samo po sebi. Na srecu kroz povijest smo ostavili dovoljno stabilne harmonije, kroz umjetnost i “umne” znanosti, pa je jedino što nas može spasiti od ove bezizlazne analize, povratak prema sintezi sveg poznatog. To su nam nedavno otkrivanjem matematickog apsurda dokazali i “kaosolozi”. Oni su, naime, shvatili, da ako želimo razumjeti svijet, moramo uzeti sve što znamo, i promijeniti to, jer ova cesta više ne zadovoljava standarde humanosti. No da ne duljim, ono o cemu želim ovdje govoriti jest primjer jedne takve sinteze znanosti i religije koji je stvoren upravo u formi najnaprednijeg oblika umjetnosti - filmske umjetnosti. Zašto najnaprednije? Zato što film objedinjuje sve pravce umjetnosti, a prije svega nam omogucuje da, upravo zbog njegove univerzalnosti, komuniciramo s necim što je najbliže našem stvarnom svijetu. Film, na žalost, vec duže vrijeme tako ne izgleda. Sretni smo jer su se u posljednje vrijeme pojavile neke mlade nade i ponovo vratile filmu smisao, simbol i metaforu, i to u velikom stilu. Ali o njima jednom drugom zgodom. Film “2001: A Space Odyssey” (ili kako je kod nas preveden pr eveden “2001: Odiseja u svemiru”), snimljen je
danas davne 1968. godine, dok je samo nastajanje filma trajalo pune cetiri godine. Režiju, dizajn i izbor glazbe potpisao je Stanley Kubrick, a scenarij je napisao uz pomoc Arthura C. Clarkea. Razlog zbog kojeg želim govoriti baš o ovom filmu skriven je u cinjenici što (bez obzira na formu) on u stvari ne spada u filmsku umjetnost. Ovaj je film u filmskoj umjetnosti ono što je Biblija u književnom i filozofskom smislu za pisanu rijec – pocetak i kraj. Zbog toga nije cudo da sam film mnogo simbola i arhetipa vuce upravo iz Biblije. Ako mislite da pretjerujem, procitajte ovo što vam imam za reci i prosudite sami. A kao i uvijek krenut cemo od pocetka. Od pocetka filma, a samim tim od pocetka pocetaka.
NAPOMENA Mnogi ljudi misle da je film snimljen prema istoimenoj knjizi Arthura C. Clarkea, ali istina je, da je film sniman istodobno kada je pisana i knjiga, s tim da Clarke dan danas nije svjestan cinjenice da je sve bilo upravljano s Kubrickove strane, bez obzira što je on (Clarke) napisao knjigu. Knjiga sadrži neke cinjenice koje su izostavljene u filmu i na taj ga nacin nadopunjuje, ali je bez obzira na to zanemariva u, ionako besmislenoj, usporedbi s filmom. Kao što sam vec rekao, taj film ne spada u istu kategoriju kao ostali filmovi, iz sljedecih razloga, a oni su bitni zbog samog pristupa ovom ostvarenju. Svaki kadar (i ono što je “u” njemu), savršeno je režiran i dizajniran. Ništa što se vidi i cuje nije ucinjeno slucajno. Svaki pokret (pa cak i kamere), svaka gesta, svako slovo, natpis, zvuk, glazba, pa cak i boje u filmu, potpuno su smišljeno ukomponirane u cjelokupnu kompoziciju. Sve ima svoje znacenje, svoju (jednostruku ili višestruku) simboliku i želi nešto reci. Zbog ovih cinjenica svaka analiza ovog djela bit ce nepotpuna. Pa tako i ova. 1 FILM? Pocetak filma uvodi nas u pocetak stvaranja Univerzuma. U pocetku bijaše mrak, a nakon toga svjetlo. Upravo tako pocinje film i u prvom cemo se kadru susresti s osnovnom podlogom filma, a to je Biblija. Ne moram napominjati da je rijec o Bibliji kao filozofskom djelu. Prvi kadar nam prikazuje Mjesec, pa zatim, nakon što se on “makne” iz kadra, Zemlju, dok iza Zemlje proviruje Sunce, tj. svjetlo. Na ovaj je nacin prikazano stvaranje Univerzuma. Kada se iza mrtvog Mjeseca i još uvijek mrtve Zemlje ukazuje svjetlost, ta svjetlost simbolizira Boga. Za vrijeme trajanja tog kadra svira uvod iz simfonijske pjesme “Also sprach Zarathustra”, kompozitora Richarda Straussa. Ova glazba ce se pojaviti još dva puta u filmu, i to ne bez razloga, te ce na neki nacin biti njegova okosnica. Zašto baš to glazbeno djelo? Zbog toga što je Strauss (cije djelo je inspirirano Nietzscheovom istoimenom knjigom), želio tim uvodom prikazati radanje i velicanje prirode. Kasnije cemo vidjeti da je glazba jedna od najbitnijih komponenti filma. Nakon uvodnog kadra pocinje prvi dio filma nazvan “Osvit covjeka” (engl. “The Dawn of Men”), gdje upoznajemo plahe covjekolike majmune, koji se jedva prehranjuju biljkama dijeleci ih s ostalim biljojedima. Nakon što jednog od njih usmrti tigar, te kada ih vidimo, kako se za jedini izvor vode nadmecu s drugim “plemenom” samo pomocu urlika, shvacamo da oni još nisu upoznali orude, te da su osudeni na propast. Ali sljedece se jutro dogodilo nešto što je promijenilo tijek njihove buducnosti, a samim tim i naše prošlosti. Pokraj njihove pecine stajao je crni Monolit, nepomican i hladan. Njegove su proporcije 1 – 4 – 9 = kvadrati prva tri realna broja. Kao što doznajemo iz knjige, Monolit nije reflektirao nikakvo svjetlo niti su na njemu ostajali tragovi (s obzirom da su ga covjekoliki majmuni, nakon duže panike i promatranja, poceli doticati). Razlog drugacijem prikazu Monolita u filmu je taj da nešto što ne reflektira svjetlo nije vidljivo, a samim tim i nemoguce za snimiti. Za vrijeme tih scena svira avangardno djelo György Ligetija
“Atmospheres”. Uz pomoc ovih cinjenica doci cemo do druge biblijske paralele. Ligetijevu glazbu karakterizira psihodelicno nizanje disharmonicnih tonova što simbolizira nešto nama neshvatljivo i neizdrživo. Takva glazba, zajedno s nedostatkom refleksije i nemogucnošcu bilo kakvog utjecanja na Monolit, govori nam o necemu što krši osnovne zakone ustrojstva Svemira, tj. krši osnovne zakone fizike. A što bi drugo osim Boga moglo uciniti tako nešto. Paralela s Biblijom je sljedeca. Naime, u njoj postoji gotovo istovjetan simbol (kao i Monolit), samo u drugoj formi. Grm koji gori, a ne izgara. Na taj nacin se Mojsiju na Sinaju ukazao Bog. Grm koji gori, a ne izgara jednako kao i Monolit koji ne reflektira svjetlo predstavlja Boga, jer samo je on (s obzirom da je stvorio Svemir i zakone u njemu) kadar prkositi osnovnim zakonima fizike. Moram na trenutak stati i objasniti sam simbol Boga, da stvari ne bi krenule u neželjenom smjeru. Erich Frommm (jedan od najvecih svjetskih umova, koji je prvi u svojim djelima objedinio psihologiju, filozofiju, sociologiju i ekonomiju) u svojim knjigama “Dogma o Kristu” i “Bit cete kao Bog” analizira Bibliju kroz pojam ranog (Stari zavjet) i kasnog (Novi zavjet) kršcanstva. Kao što je opcepoznato, konflikt oca i sina, jedan je od osnovnih psiholoških fenomena te Fromm na divan nacin, upravo kroz prizmu ovog konflikta, dokazuje nastanak kršcanstva. On kaže da je simbol Boga/Oca u Bibliji oznaka za starožidovske tlacitelje. Fromm židovsku težnju za slobodom (tj. cinom izjednacavanja s gospodarom) vidi u covjekovoj težnji da postane kao Bog. Tu cinjenicu “dokazuje” objašnjenje iz Knjige Postanka da je Bog stvorio muškarca i ženu na svoju sliku i priliku, te da je upravo zbog toga moguce da oni postanu kao Bogovi. “Na svoju sliku stvori Bog covjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1:27) Bog im je podario Eden da žive u njemu i zabranio im jesti plodove drva spoznaje koje se nalazilo u sredini Edena. Ali kao i svaki covjek, prvi muškarac i žena težili su necem višem, pa je žena ubrala plod s drva spoznaje te su njih dvoje pojevši taj plod spoznali dobro i zlo. Bog ih je tada zbog tog grijeha prokleo i protjerao iz Edena i to iz samo jednog razloga. Iz straha. Iz straha da ne bi jeli s drva života te tako postali jednaki njemu. Besmrtni i sveznajuci – kao Bogovi. “Zatim rece Bog: 'Evo, covjek postade kao jedan od nas – znajuci dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!'.” (Postanak 3:22)
Sam Kubrick pobornik je iste teorije o tome da ce covjek u jednom trenutku svoje evolucije uz uzajamnu pomoc (Eva je dala “plod” Adamu) dostici Boga. To cemo moci u potpunosti vidjeti kada stignemo do kraja filma. Drugi dan nakon susreta s Monolitom (koji je nestao preko noci) vidimo “Promatraca Mjeseca” (engl. Moonwatcher – tako se zvao covjekoliki majmun koji je prvi dotaknuo Monolit, a volio je gledati Mjesec), kako cuci pokraj hrpe kostiju i polagano shvaca. Ponovo pocinje uvod “Zarathustre”.
“Promatrac Mjeseca” shvaca, uzima kost te pocinje njome udarati o druge kosti. Izmjenicno s tim kadrovima vidimo kako mrtvi tapiri padaju na tlo. Covjekoliki majmun je postao covjekom prvi puta kada je ubio umjetnim orudem. Nakon ove “transformacije” plemena covjekolikih majmuna u ljude ponovo dolazi do sukoba s drugim, “nepromijenjenim”, plemenom. Razlog sukoba ponovo je voda, ali ovog puta ne ostaje sve na urlicima. “Promatrac Mjeseca” ubija pripadnika drugog plemena. Vidjevši što se dogodilo, ostatak plemena u panici bježi. Tada “Promatrac Mjeseca baca kost u zrak (u usporenoj snimci vidimo kako ona leti prema nebu), i… u tom trenutku rez i kadar svemirske letjelice kako leti u orbiti oko Zemlje. Bitno je napomenuti da brod izgleda kao kost, dok sama forma “pretvaranja” bacene kosti prema nebu u svemirsku letjelicu simbolizira prvi covjekov “san” (želja za upoznavanjem “Neba”), što se u sljedecem kadru, kao što vidimo, i ostvaruje. Rez medu kadrovima, koji traje samo jednu dvadesetcetvrtinku sekunde, predstavlja cetiri milijuna godina i najveci je rez u povijesti filma. Iako se izmedu ova dva kadra odigralo mnogo toga, nešto je i dalje ostalo nepromijenjeno. Bez obzira što je covjek osvojio svemir još uvijek traje njegovo prvo razdoblje i prvi dio filma “Osvit covjeka”. Još uvijek smo na samom pocetku. Nakon povijesnog “reza” polagano postajemo svjedoci jedinstvene “predstave”. Slijedeci desetak minuta pred našim se ocima odvijaju jedni od najdivnijih filmskih kadrova ikada snimljenih. Svemirski brod, nalik na obican avion, leti do svemirske stanice kružnog oblika (stanica izgleda kao dva kotaca spojena osovinom) koja se okrece oko svoje osi (zbog stvaranja umjetne gravitacije), dok za to vrijeme svira valcer “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straussa. Ljudi su uvijek ostajali zacudeni i zadivljeni tim prizorima, ali su uvijek postavljali isto pitanje: “Zašto valcer 'Na lijepom plavom Dunavu'?”. Imam dva odgovora. Prvo. Valcer je ples pisan u neparnoj, trocetvrtinskoj mjeri, i zbog toga, kada se pravilno pleše, stvara dojam lebdenja. Doživljavamo nešto ”slicno” bestežinskom stanju. I drugo. Johann Strauss je svojim valcerom opisao put i život jedne rijeke, te nam tom parabolom Kubrick govori o simbolici ljudskog puta usporedujuci ga s rijekom. Bez obzira što je Strauss svoje djelo napisao 1867. godine, gledajuci ove kadrove, imamo dojam kao da je glazba pisana upravo za film. Moram još napomenuti i simboliku svemirske stanice/kotaca, koja jednako tako kao što simbolizira naš konstantni put, simbolizira i najznacajniji izum svih vremena. Kotac je, u svakom slucaju, obilježio jednu od najbitnijih prekretnica naše povijesti. Nakon valcera u filmu po prvi puta cujemo ljudski govor (kojeg od 140 minuta trajanja filma ima samo 40 minuta) i doznajemo kako je na Mjesecu iskopan crni Monolit (cije su proporcije 1 – 4 – 9), te doznajemo kako je tamo namjerno zakopan prije cetiri milijuna godina. Prilikom istraživanja Monolita, jedan ga astronaut dotakne, te on (Monolit) pocne odašiljati snažan signal. Znaci netko (Bog?) tko je zapoceo proces naše evolucije nece se zanimati za nas sve dok se ne otisnemo sa svoje planete. Da bi znao kada se to dogodilo na Mjesec je postavio “odašiljac” koji ce ga obavijestiti o našem “uspjehu”. U tom trenutku “Osvitu covjeka” je kraj. Nakon toga covjecanstvo jednostavno mora nastaviti dalje prema neizbježnom. A što ce sa tada dogoditi, možemo samo sanjati. U drugom dijelu filma, nazvanom “Misija na Jupiter” (engl. “Jupiter Mission”), upoznajemo se sa svemirskim brodom “Otkrice” (engl. “Discovery”) ciji nas izgled neizbježno podsjeca na kost (duga tanka os koja na svakom kraju ima kuglasta zadebljanja), te s dvojicom astronauta Frankom Poolom i Davidom Bowmanom. Uz njih je na brodu još i racunalo HAL9000 koji je sposoban za cjelokupni nadzor letjelice te može razgovarati s clanovima posade, i kao što je u pocetku samo nagoviješteno, svjestan je samoga sebe. Na brod su još tri clana posade u hiberniziranom stanju. Što se tice racunala HAL9000, on je jedan od najbitnijih detalja u cijelom filmu, dok se oko njega se vec trideset godina vode kojekakve rasprave. Naime u svijetu, medu “kjubrikolozima”, vlada uvjerenje
da, ako se slova h, a i l pomaknu udesno za jedno slovo abecede, dobiju slova i, b i m; kratica americke tvornice racunala IBM. Ta je cinjenica neosporna, ali ono što me najviše zadivljuje je potpuna opterecenost navodnom paralelom izmedu HAL-a i IBM-a. Navodna paralela, koliko god bila spominjana, uopce nije bitna za razumijevanje filma. Jer ako se vec htjelo mistificirati oko IBM-a, zasigurno sa na gotovo svakom monitoru ne bi nalazio IBM-ov logotip. Kubrick bi zasigurno takvu paralelu (da postoji) prikazao mnogo suptilnije. Osim toga, Clarke je u svojoj knjizi “Izgubljeni svjetovi 2001” demantirao bilo kakvu povezanost izmedu imena HAL i IBM, dok se sam Kubrick najvjerojatnije nije htio s tim niti zamarati. Eto, usprkos mojoj tvrdnji da u filmu ništa nije slucajno ipak se pokazalo suprotno. Ali taj nas podatak ionako ne vodi nicemu. Ono što jest zanimljivo oko HAL-ovog imena je upravo broj 9000. Devet je prema Bibliji najsavršeniji broj upravo zbog cinjenice da je broj tri (predstavlja Sveto trojstvo, ali o tome nešto kasnije), Božji broj. A Božji broj pomnožen sa samim sobom daje devet. Božanstvo na kub. Šalim se. “Sufiks” tisuce dodan je samo zbog zvucnog dojma imena. Ali, iako je HAL trebao biti savršen pokazalo se upravo suprotno. On ce zbog toga ukazati na još neke simbole i paralele. Zbog samog ustrojstva filma nemoguce je postepeno pratiti radnju i otkrivati njenu simboliku zato što moramo znati sve detalje filma da bi je mogli shvatiti.. Zato da bismo mogli nastaviti s analizom potrebno je prepricati još jedan dio filma. Pravi ce nam se simboli otkriti tek kada završimo s retrospekcijom. HAL u jednom trenutku, kada njegov razgovor s Davidom postane neugodan (jer postaje jasno da HAL zna za Monolit na Mjesecu, dok David i Frank ne znaju), pronalazi grešku na anteni koja se nalazi na sredini vanjske strane broda. David odlazi po pokvareni dio sa svemirskom kapsulom, ali da bi zamijenio dio antene mora iz nje izici. Kada se vrati na brod on i Frank otkrivaju da nema nikakvog kvara, te pocinju sumnjati da je HAL pogriješio. HAL pokušava demantirati njihovu sumnju govoreci im da niti jedan kompjuter iz serije 9000 nikada nije pogriješio te se brani izgovorom da je rijec o ljudskoj pogrešci. Želeci se uvjeriti u HAL-ove rijeci, David i Frank odlucuju staviti “pokvareni” dio ponovo na antenu. Prije nego što to ucine, David i Frank odlaze u kapsulu te tamo razgovaraju ne želeci da ih HAL cuje. Shvacaju da ce biti primorani, ako se taj dio ne pokvari, iskljuciti HAL-a. Ali kada Frank izade iz kapsule, želeci promijeniti dio na anteni, HAL mu, uz pomoc te iste kapsule, trga crijevo za dovod kisika na skafanderu te ga odgurava u beskraj svemira. Kada David s drugom kapsulom (postoje tri kapsule na “Otkricu”) odlazi u nadi da bi još uvijek mogao spasiti Franka, HAL ubija ostala tri clana posade. Nakon što se David vrati s mrtvim Frankovim tijelom, HAL ga ne želi pustiti unutra. Primoran na drasticne korake, David pribjegava manualnom ulazu za hitne slucajeve, katapultirajuci se u brod. Nakon toga mu uspijeva iskljuciti HAL-a. Za vrijeme kada ga iskljucuje, HAL moli Davida da mu to ne cini jer ga je strah govoreci mu da osjeca kako mu odlazi um. Kada ga David iskljuci nalazi video poruku o tome kako je na Mjesecu iskopan crni Monolit star cetiri milijuna godina te kako je, nakon što ga je jedan od astronauta dotaknuo, poslao snažan signal prema Jupiteru. Jednako tako doznaje, kako je od svih clanova posade HAL to jedini znao. Zašto je HAL ubio clanove posade, jedno je od najcešcih pitanja vezanih uz film. Iako su David i Frank, razgovarajuci u kapsuli, bili uvjereni da ih HAL ne može cuti on je to ipak uspio. Citao im je s usana i tako postao svjestan cinjenice da mu prijeti velika opasnost. Jednako je tako bio svjestan da on jedini zna za Monolit pa je došao do zakljucka da je ova misija previše bitna da bi ju nesavršeni ljudi upropastili. Uvjeren u svoje savršenstvo želio je svu odgovornost preuzeti na sebe. Zašto? HAL-a je stvorio covjek želeci imati savršenog slugu koji ce se pokoravati svim ljudskim prohtjevima. Zbog cinjenice da se HAL pobunio, postao je moderno cudovište, Frankenstein treceg milenija koji se, kao i njegov daleki “predak”, bori za svoju egzistenciju. Kubrick nam, kao i Mary Shelley (autorica knjige
“Frankestein”), želi napomenuti da samo Bog ima pravo stvoriti život te da ce covjek, ako to ucini, biti kažnjen. Postoje još neki simboli vezani uz HAL-a, ali o tome u slijedecem poglavlju. Nakon što David iskljuci HAL-a pocinje treci i posljednji dio filma “Jupiter i s onu stranu beskraja” (engl. “Jupiter and Beyond the Infinite”). David s kapsulom izlazi iz “Otkrica”, te krece prema Jupiteru. Nakon toga vidimo Monolit, kako plovi svemirskim prostranstvima oko Jupitera. U slijedecem kadru Kubrick nam još jednom prikazuje simbol Boga i to na slijedeci nacin. Monolit s pravilno poredanim Jupiterovim mjesecima tvori oblik križa (mjeseci su poredani vertikalno dok je Monolit, u horizontalnom položaju, u okomici s njima). Monolit potom nestaje. Nakon toga otvaraju se “vrata” u “sve” i David pocinje svoje fantasticno putovanje kroz “Zvjezdana vrata” (engl. “Stargate”), tj. kroz cijeli Univerzum. Kubrick je to prikazao nevjerojatno maštovitim vatrometom boja i oblika koji, kao da prolaze pokraj Davida, dok u podlozi svira još jedno Ligetijevo avangardno djelo nazvano “Lux Aeterna” (lat. “Vjecno svjetlo”). Samo putovanje traje oko petnaest minuta, a uz kadrove neprepoznatljivih oblika i šara pojavljuju se i kadrovi mrtvih i stranih svjetova. Moram napomenuti da se, kada David prolazi kroz “Zvjezdana vrata”, pored svih neprepoznatljivih oblika, u jednom trenutku pojavljuju dva vrlo poznata i uobicajena. U razmaku od svega par sekundi na mnogobrojnim se šarama pojavljuju dva velika, gotovo neprimjetna, bijela usklicnika, te nam svojom simbolikom naglašavaju šok ovog putovanja. Nisam mogao dokuciti neko drugacije znacenje tih usklicnika, ali imajte na umu da se oni ovdje nisu našli slucajno jer je cijeli prikaz “Zvjezdanih vrata” stvoren tehnikom animacije. Nakon što završi svoje putovanje David se zajedno sa svojom kapsulom nade u stanu (ili kako to “kjubrikolozi” nazivaju “soba”). Nakon nekog vremena izlazi iz kapsule i u drugoj sobi vidi sam sebe, ali kao mnogo starijeg, kako sjedi za stolom i jede. Zatim vidimo kako David (koji jede) vidi sebe, još starijeg, kako leži na krevetu. Mala digresija. Za ovaj dio filma vecina filmskih strucnjaka tvrdi da je neobjašnjiv te da samo Kubrick zna ono što je time želio reci. Ja cu vam dokazati suprotno. Dijelom sada, a dijelom kasnije. Zašto je Kubrick prikazao kraj zvjezdanog putovanja Davidovim životom u “sobi”? Ocigledno je da ga je “On”, tko ga je proveo kroz cijeli Univerzum, htio na kraju putovanja na neki nacin “udomiti”. Ali zašto na trenutke vidimo po dva Davida u kadru kada znamo da je takvo nešto nemoguce? Zato što je “On” “sobu” ocigledno stavio van svakog mjesta i vremena gdje prostorno-vremenski kontinuum jednostavno ne postoji. Kao što sam i prije rekao “On”, koji ga je tu doveo, može prkositi osnovnim ustrojstvima Univerzuma zato što ga je stvorio. David, ležeci u svom krevetu (kao jako star) odjednom ispred svog kreveta ugleda Monolit. U tom trenutku on pruža ruku prema njemu te se “pretvara” u “Dijete zvijezda” (engl. “Starchild”) ili kako to doslovno izgleda u malo dijete koje bliješti unutar kugle. Tada po posljednji, treci, put pocinje uvod “Zarathustre” i zatim kadar (ponovo kao i na pocetku filma, ali s osvijetljene strane), Mjeseca, Zemlje i ovoga puta ne Sunca/Boga, vec “Dijete zvijezda” kako gleda Zemlju. Posljednji kadar u filmu je samo “Dijete zvijezda”. Sada smo završili s retrospekcijom filma i s nekim objašnjenjima koja su nam potrebna za kasniju analizu koja ce zaokružiti cjelokupnu simboliku. Morao sam prvo “prepricati” film jer vecina simbola i metafora ne funkcioniraju same za sebe. One mogu biti objašnjene samo uzajamnim djelovanjem i medusobnom komunikacijom. Vrijeme je za još jednu avanturu, ali ovog puta mnogo drugaciju.
2
TVORBA Kao što sam vec napomenuo, vecinu simbola za svoje remek-djelo Kubrick crpi iz Biblije. Poput mnogih umjetnika Kubrick se odlucio za Bibliju iz razloga što ona, vec dva milenija, obilježava sveukupnu ljudsku djelatnost. Ono što nas ocekuje u trecem mileniju možemo samo sanjati. Neosporno je, dakako, da je Biblija, s obzirom da je, gotovo uvijek, tumacena doslovno, izazivala (i još uvijek izaziva) mnoge kontroverze i pogrešne konotacije. I to pogotovo kod ljudi smanjenih receptivnih mogucnosti. Prije nekoliko desetljeca otkrivena je jedna pogreška u prijevodu Septuaginte koja bi mogla promijeniti mnoge pogrešne iluzije, te ukazati na pogreške u samim temeljima kršcanstva. Samo ce vrijeme pokazati što ce se zapravo dogoditi. Richard Dawkins (jedan od najvecih strucnjaka na polju genetike), u svojoj, više nego popularnoj, knjizi “Sebicni gen” govori o tome kako se kod prijevoda (Izaija – Prorocke knjige) s Hebrejskog na Grcki (prijevod Starog zavjeta poznat kao prijevod sedamdesetorice tj. Septuaginta), hebrejske rijeci almah (što u prijevodu glasi “mlada žena” i u svakom slucaju ne pretpostavlja djevicanstvo), upotrijebila grcka rijec parthenos, koja oznacava iskljucivo djevicu. Da se u originalnom hebrejskom tekstu željelo reci djevica bila bi upotrebljena rijec bethulah. Naime, Izaija u svom tekstu prorokuje radanje Božjeg sina, a Dawkins o zloupotrebi pogrešnog prijevoda govori sljedece: “Matej (naravno ne apostol i Isusov suvremenik, nego pisac evandelja koji je živio mnogo kasnije) citira Izaiju u verziji izvedenoj iz Septuaginte (od petnaest grckih rijeci samo su dvije drugacije) koji kaže: '…djevica ce nositi dijete i rodit ce sina i nazvat ce ga Emanuelom.'. Tumaci Biblije uglavnom se slažu da su vjerojatno Grci naknadno umetnuli pricu o Isusovom djevicanskom rodenju kako bi se (netocno prevedeno) prorocanstvo vidjelo ispunjenim.”. Ovim dokazom ruše se “tvrdnje” o Marijinom bezgrešnom zacecu i njenom djevicanstvu. Koliko to može promijeniti svijet prosudite sami. Ovu sam digresiju stavio iz razloga što Kubrick u svojoj milenijskoj viziji izokrece stalna (doslovna) tumacenja Biblije, ali kao što je vidljivo, možda ih postavlja tocno. Jedna od bitnijih okosnica filma je Sveto trojstvo, a ta je paralela sakrivena u uvodu Straussovog “Zarathustre” tj. u Kubrickovoj interpretaciji tog djela. Kao što smo vidjeli uvod “Zarathustre” se u filmu pojavljuje tri puta i kao što cemo vidjeti, simbolizira Sveto trojstvo Oca, Sina i Duha svetog. Prvi puta “Zarathustra” svira na samom pocetku filma, kada se kadrom Mjeseca, Zemlje i Sunca oznacava nastanak Univerzuma. Kubrick “Zarathustrom” produbljuje simboliku, oznacavajuci tako radanje Oca/Boga kao tvorca tog Univerzuma. Nakon što se kod plemena covjekolikih majmuna pojavi Monolit (sam “Deus ex machina”), covjekoliki majmuni doživljavaju pretvorbu u prve ljude, a samu pretvorbu ponovo naglašava “Zarathustra” i to u trenutku kada “Promatrac Mjeseca” shvati kako upotrijebiti kost kao orude. Na taj nacin roden je Sin (drugi dio Svetog trojstva). Roden je covjek stvoren od ruke Božje, stvoren je “Sin Božji”. Po treci put “Zarathustra” progovara da bi najavio rodenje “Duha svetog” ili covjekovu pretvorbu u samog Boga i to u trenutku kada se David Bowman, na samom kraju filma, odbacivanjem materijalnog tijela, pretvara u “Dijete zvijezda” tj. cistu Energiju. Kubrick upravo ovako govori o Svetom trojstvu i prikazuje nam svoje “prorocanstvo” o tome kako je covjekov cilj još daleko pred nama. Bez obzira na to, ono što nas ceka je evolucijski stupanj samog Boga. Da je David Bowman, prolazio “kroz” Boga putujuci “Zvjezdanim vratima” i da je boravivši u “sobi” bio u njegovom “narucju” dokazuju nam mnogi detalji. Kao što smo vidjeli, drugi se dio filma zove “Jupiter Mission” ili kako glasi naš prijevod “Misija na Jupiter”. Ovaj je prijevod pogrešan i poput “djevice” odvraca pažnju od njegove prave nakane. Da je Kubrick želio taj dio filma nazvati “Misija na Jupiter” napisao bi “Mission to Jupiter”, ali on je namjerno upotrijebio upravo naziv “Jupiter Mission” – “Jupiterova misija”. Zašto? Nije rijec o misiji na Jupiter vec o najavi unaprijed predvidene Božje misije. Ovaj puta Kubrick u pomoc priziva rimsku mitologiju u kojoj je Jupiter vrhovni Bog – Bog nad
Bogovima. Jupiter dakle, ima misiju, a kao što znamo uspio ju je ostvariti. Ova ista igra rijecima prisutna je i u nazivu treceg dijela filma “Jupiter i s onu stranu beskraja” (engl. “Jupiter and Beyond the Infinite”). Jupiter/Bog morao je Davidu Bowmanu pokazati cjelokupan Univerzum da bi ga mogao pripremiti za jedan brz, ali nezamislivo ogroman evolucijski skok. Zbog toga mu Bog, prije nego što David pocne putovati kroz “Zvjezdana vrata”, pokazuje da je on ovdje prisutan “ukazanjem” križa koji je stvoren optickom varkom Monolita i Jupiterovih satelita, koju sam spomenuo u prethodnom poglavlju. Da bih objasnio biblijsku simboliku sukoba HAL-a i Davida Bowmana i njegovu predodredenost za “Božansko prosvjetljenje”, moram objasniti mnogostrukost znacenja imena i prezimena David Bowman. Ono ce nam objasniti i razlog upotrebe rijeci “odiseja” u naslovu filma. Pocet cu s imenom. David je jedan od najbitnijih biblijskih likova koji je, kao što znamo, pobijedio Golijata – bice mnogo vece i snažnije od sebe. Dokaz da je HAL simbol Golijata pokazuje nam jedan bitan detalj. Da bi uvidjeli taj detalj moramo (kao što je to ucinio i Kubrick) prizivati u pomoc grcku mitologiju. Naime nisam spomenuo da HAL vidi uz pomoc jednog crvenog oka, što nas neosporno dovodi do Kiklopa – još jednog mitološkog cudovišta. Ove nam cinjenice dokazuju paralelu izmedu našeg i biblijskog Davida, te paralelu izmedu HAL-a i Golijata. Objašnjenje prezimena Bowman nije tako jednostavno i tu stvari postaju malo kompliciranije i višeslojnije. Da je David Bowman istovremeno biblijski David i Homerov Odisej govore nam dvije stvari. O ocitoj paraleli s Odisejom govori nam sam naslov filma “2001: Odiseja u svemiru” i cinjenica da se David, nakon što je proživio svoju “odiseju” vratio (kao “Dijete zvijezda”) kuci promijenjen jednako kao što se i Odisej vratio sa svoje “odiseje” kao potpuno drugi covjek. Simboliku Odiseja objašnjava nam i znacenje engleske rijeci “bow” u Davidovom prezimenu. Rijec “bow” na engleskom jeziku znaci lûk ili pramac broda. Njegovo bi prezime u slobodnom prijevodu znacilo “Strijelac” ili “Prvi covjek”. Zadržimo se za sada na znacenju lûk tj. “Strijelac”. Odisej je, vrativši se kuci, naišao na opce nepovjerenje kod svojih sugradana, jer nitko nije vjerovao da je to uistinu on. Svoj identitet dokazao je odapevši strijelu iz svog lûka, iz kojeg inace nitko nije mogao pucati. To je paralela Davida i Odiseja. Jednako je zanimljivo da i drugo znacenje rijeci “bow” (pramac broda) ima svoju simboliku i mjesto u prezimenu Bowman. Rijec pramac oznacava Davida kao “Prvog covjeka”. Prvi covjek koji je ostvario vjecni covjekov san i postigao krajnji stupanj razvoja svijesti – postao je kao Bog. Ubrao je i jeo plodove s drva spoznaje i drva života, te je kako takav postao vjecan i svemoguc. Rekao sam da cu u ovom poglavlju objasniti i dio filma koji se popularno naziva “soba”. Govorio sam o tome kako je tamo David živio van vremena i prostora, ali nisam sve skupa objasnio do kraja. Vidjeli smo kako nakon svog boravka u “sobi” David postaje “Dijete zvijezda” i kako to oznacava njegovu pretvorbu iz covjeka u Boga. Ali zašto je on morao biti tamo? Zašto je morao tamo provesti neko “vrijeme”? Kako nas Fromm uci, ljudi se boje samoce iz jednog jedinog razloga. Ne vole sami sebe. Zbog toga, kada su sami u tišini (vecina ljudi kada su sami imaju upaljen televizor ili radio), pocinju razmišljati i naviru im misli o njihovim problemima i strahovima. A s obzirom da nikada nisu riješili te probleme, ne znajuci kako ih riješiti, bježe od samoce i tišine da ih ona ne bi podsjetila na njih. Zašto vam ovo govorim? Razlog zbog kojeg je David bio u “sobi” potpuno sam, u potpunoj tišini, je upravo taj što je morao pronaci svoj unutarnji mir da bi mogao prijeci na sljedeci stupanj razvoja svijesti. Jednako je tako morao “potrošiti” svoje tijelo da bi mogao postati cista Energija. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da svi kada umremo prelazimo na neki viši stupanj. Za to je ipak potrebno malo više. Sam život poslije smrti ne postoji za “obicnog” covjeka. Svi su svjetovi poslije smrti (u pocetku) bili izmišljeni kao izgovor covjeka pred samim sobom (strah od smrti) govoreci si da uvijek postoji druga
prilika. Kasnije su Raj, Pakao i sve njihove inacice iskorištene kao manipulacija ljudima od strane Crkve. Ali ja (jednako kao i svatko drugi) ne mogu dokazati da nema života poslije smrti (koliko god to možda želio), jednako kao što nitko ne može dokazati da ga ima. Bez obzira je pored svega istinita cinjenica da ljudi koji ne vjeruju u život poslije smrti u svakom slucaju više cijene život, jer znaju da im je ovo jedina prilika za postizanje srece. Pogledajte malo oko sebe i razmislite koliko ljudi uludo baca svoj život. Osim toga David Bowman nije umro u klasicnom smislu te rijeci. On se “rasplinuo”. Za objašnjenje Davidove pretvorbe izrazito je bitan još jedan detalj. Trenutak prije nego postane “Dijete zvijezda” on pruža ruku prema Monolitu. Na taj nacin Kubrick modernizira Michelangelovu fresku “Stvaranje svijeta” (svod Sikstinske kapele u Rimu), gdje je prikazano kako kroz dodir ruke Boga i covjeka nastaje svijet. Ovo nam, kao i mnoge ostale stvari, dokazuje paralelu Monolit/Bog. Pitanje koje je vrlo opravdano glasi: “Što ce Dijete zvijezda raditi i što predstavlja njegov pogled na Zemlju?”. Dijete zvijezda je tu da bude svjedokom naše evolucije. Ono ce se možda miješati, a možda ce samo promatrati, ali kao što Clarke kaže u zadnjoj recenici knjige “2001: Odiseja u svemiru”: “Ali nešto ce vec smisliti.”. Objasnivši ove cinjenice moramo uvidjeti, ne samo vrijednost ovog ostvarenja, vec i shvatiti koliko zapravo mnogo vrijedimo kao individue i koliko cemo biti svemoguci samo ako poslušamo ono unutarnje djecje i nevino “ja”. Ako to ucinimo spoznat cemo sami sebe i naucit cemo voljeti i sebe i druge i koliko god to zvucalo stereotipno i pateticno, neoboriva je istina da cemo svijet uciniti boljim. Jer ako sami sebe ucinimo boljim covjekom promijenili smo svijet. Ucinili smo ga boljim.
3 PROROK 1967. godine, kada je Kubrick polagano privodio kraju stvaranje “2001”, Daily Telegraph je izdao podlistak u kojem su pokušali predvidjeti kako ce izgledati svijet 1990. Promašaj je bio potpun. Jedna od najbitnijih stvari koju su previdjeli je apsolutna eksplozije racunala, te njihov, sada vec, nezaustavljiv napredak. Kubrick s tim nije imao problema. On je za razliku Daily Telegrapha uspio tocno predvidjeti naš tehnološki i sociološki napredak, bez obzira što je predvidao buducnost udaljenu trideset i tri godine. U ovom cu poglavlju pokušati prikazati i objasniti stvari koje je Kubrick uspio predvidjeti. Pocnimo od racunala. 1968. godine nisu postojala racunala kakva postoje danas, niti po svom obliku niti po svojim mogucnostima. Kubrick je prikazom HAL-a uspio tocno predvidjeti nagli napredak racunala. HAL je racunalo koje, ne samo da je u stanju govoriti, vec ima mogucnosti prosudivanja, svjestan je samog sebe, a samim tim i sposoban za “konzumiranje” emocija. Takvo racunalo danas ne postoji, ali je nedvojbeno da ce postojati u ne tako dalekoj buducnosti. Ako se prisjetimo kako su izgledala racunala u filmovima tog vremena vidjet cemo su to bili nezgrapni roboti s mnogo udova i više nego smiješnog izgleda. Jednako je bilo i sa svemirskim brodovima, ali o njima nešto kasnije. HAL nema tijelo vec “izgleda” poput današnjih racunala. U jednom dijelu filma HAL igra šah s David te ga pobjeduje. Od pocetka usavršavanja racunala posebno su se razvijali šahovski programi koji su, s obzirom na svoj amaterizam, do nedavno dokazivali ljudsku nadmoc nad racunalima. Kubrick je, iako David nije
vrhunski šahist, HAL-ovom pobjedom (rijec pobjeda se ovdje odnosi na sve što je HAL ucinio) predvidio pobjedu racunala nad covjekom. Richard Dawkins je u svojoj knjizi “Sebicni gen”, napisanoj 1976., takoder, kada govorimo o partiji šaha, predvidio pobjedu racunala nad covjekom. Objasnio je zašto ce do toga doci te je jednom ružnom, ali istinitom recenicom, dokazao nužnost neceg takvog: “Covjecanstvo treba lekciju iz poniznosti.”. Istina cesto boli. Svjesni smo cinjenice da se prorocanstvo obistinilo prošle godine, kada je racunalo Deep Blue pobijedilo svjetskog šahovskog prvaka Garija Kasparova. Tijekom jednog intervjua Kasparov je o Deep Blue izjavio: “Osjetio sam inteligenciju koja je potpuno drugacija od ljudske. Ne bojim se priznati da me je strah.”. Nakon pobjede Deep Blue cijeli je svijet bio na nogama, dok se mnogo ljudi sjetilo HAL-a. Glavni je argument za “pobunu” bio, da je Deep Blue pobjedom prekršio “Tri zakona robotike” koje je izmislio Isaac Asimov cetrdesetih godina. Zbog lakšeg razumijevanja cu ih citirati. 1.Robot ne smije povrijediti ljudsko bice, niti svojom pasivnošcu dozvoliti da ljudsko bice bude povrijedeno. 2.Robot se mora pokoravati naredbama koja mu daju ljudska bica, sve dok te naredbe nisu u suprotnosti s Prvim zakonom. 3.Robot mora štititi vlastitu egzistenciju sve dok ono nije u suprotnosti s Prvim i Drugim zakonom. Tko smo zapravo mi da, tako kažem, popujemo? Istina je da je Deep Blue (jednako kao i HAL) prekršio te zakone, ali u kom kontekstu. Zar mi svakodnevno ne kršimo osnovne zakone humanosti koje nam je Bog propisao? Što su ucinili Adam i Eva pojevši s drva spoznaje, ako ne prekršili osnovni zakon koji je vrijedio u Edenu? Oni su na taj nacin ugrozili Boga, jednako kao što je racunalo u ovim slucajevima ugrozilo covjeka. Cinjenica je da su ti zakoni vrlo ograniceni i dovode u pitanje osnove slobode. Bog je stvorio covjeka i ogranicio ga, a covjek je shvatio svoja ogranicenja i od tada, zbog želje za svojim napretkom, prkosi Bogu želeci postati kao on. Jednako je sa covjekom i njegovom kreacijom. U oba slucaja ugrožen je stvoritelj, dok stvoreni ne mari za to, uvidjevši da su njegova nametnuta ogranicenja lažna. Racunala kao da grade Babilonsku kulu i izgleda da ce je završiti prije nego ljudi. U želji za pobjedom nad stvoriteljem nema ništa loše, ako stvoritelj shvati da to može biti od obostrane koristi. Ako volimo sami sebe, jednako volimo i poštujemo druge. Izgleda da Bog ne misli tako. Iako se (nakon što je potopio svijet i spasio jedino Nou, njegovu ženu i po dvije životinje od svake vrste) pokajao i zakleo na savez s ljudima, znamo da je mnogo puta kasnije prekršio to obecanje (npr. uništenje Sodome i Gomore). Stvoritelji ce kršiti saveze i obecanja sve dok budu ljubomorni na ono što su stvorili. Izgleda da ni mi kao ni Bog ne znamo što ustvari želimo. “Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Tâ Jahve – ime mu je Ljubomorni - Bog je ljubomoran.” (Izlazak 34:14) Kubrick je time želio napomenuti da imamo svako pravo ici za svojim ciljem ako je on human i da se ne treba obazirati na prijetnje ljubomornog Boga, jer ce i On jednom uvidjeti ljepotu želje za slobodom. Vratimo se sada nekim Kubrickovim tehnološkim rješenjima. 1968. godine televizija nije bila ni približno gdje ja sada. Kubricku je ocigledno bilo jasno što ce televizija i opcenito telekomunikacija (u filmu se pojavljuje i videofon) znaciti u buducnosti. To je prikazao na slijedeci nacin. David i Frank u jednom dijelu filma gledaju televizijski prijenos i to program BBC 12. Danas se mnogo raspravlja i teoretizira o svemirskim meduplanetarnim putovanjima i najvece je
pitanje kako riješiti pogon svemirskih letjelica. Jedna od glavnih pretpostavki je da ce ih pokretati nuklearni pogon. Svemirski brod “Otkrice” putuje na nuklearni pogon. Svemirske stanice ce zasigurno izgledati kao ona u filmu, a što se tice letjelice koja pristaje na stanicu (izgleda kao avion) i tu postoje neke naznake. Svjedoci smo NASA-inog programa “Space Shuttle” koji samu letjelicu (koja izgleda kao avion) uz pomoc pomocnih raketa lansiraju u svemir. Te se rakete kasnije, u svemiru, odbacuju. NASA za 2000. godinu sprema Space Shuttle koji nece imati pomocnih raketa i izgledat ce vrlo slicno letjelici iz filma. Što se tice hibernacije nju nije potrebno spominjati, jer je to “prorocanstvo” ionako bilo previše optimisticno. Tko zna što ce se dogoditi do 2001? Iako je filma snimljen prije prvog slijetanja covjeka na Mjesec (20. 07. 1969), u filmu su na Mjesecu prikazane nastambe i istraživacki centri. Neminovno je da ce takvo nešto postojati u bliskoj buducnosti, s obzirom da NASA u suradnji s Rusijom, kroz nekoliko godina sprema dvogodišnju misiju na Mars s ljudskom posadom. Mjesec ce nesumljivo u takve svrhe (meduplanetarna putovanja) služiti kao lansirna rampa. Poznato je da su se svi astronauti iz svemira vratili, na neki nacin, promijenjeni. Do tih promjena (u njihovom ponašanju) došlo je zasigurno zbog velikog šoka, jer kada se vinu sa svoje rodne planete u svemir iskuse najkontrastniji osjecaj kojeg jedan covjek može osjetiti. Beskonacno prostranstvo svemira oko njih, a oni zatvoreni u izrazito malenom prostoru. Pokušajte zamisliti spoj klaustrofobije i agorafobije pa cete možda shvatiti o cemu je rijec. Astronauti koji ce putovati na duga putovanja morat ce (zbog navedenih cinjenica) biti izrazito hladni ljudi bez obitelji koje bi ostavljali za sobom. Upravo su takvi David i Frank. Oni se ponašaju kao bezosjecajni entiteti koji se nikada ne pitaju zašto uopce žive. U filmu je to docarano njihovim razgovorima (razgovaraju samo o stvarima koje se ticu broda i misije), te reakcijom Franka na rodendansku video poruku njegovih roditelja. Kada gleda poruku na svom licu ne pokazuje nikakve osjecaje niti nikakvu reakciju. Kubrick na ovaj nacin komentira koliko su zapravo bitne one male forme ljudskog života, te koliko smo se zapravo distancirali jedni od drugih. Morate biti svjesni cinjenice da su šezdesete godine (film je sniman od 1964. do 1968.) sa svojim hipi pokretom nagovještavale više nego svijetlu buducnost – svojom porukom o svemogucoj ljubavi koja ce ujediniti ljude i na taj nacin uciniti svijet prelijepim za svakoga. U to vrijeme predvidanje buducnosti kao svijeta u kojem su svi distancirani i hladni više je nego božanska providnost. Prikazavši neka od predvidanja koja je iznio u svom filmu Kubrick nam ukazuje na to da možemo, ako hocemo, krojiti svoju buducnost. Snimanjem ovog filma htio je zaokružiti sve što smo do sada stvorili. To mu je na neki nacin i uspjelo. Svjestan da nam na prijelazu u treci milenij prorokuju smak svijeta, podario nam je tracak drugacije vizije – nece biti nikakvog Armagedona. 2001. godina, tj. treci milenij, podarit ce nam nova znacenja rijecima nada i mogucnosti. Za buduce generacije Novog doba, svojim je ostvarenjem postavio nove standarde komunikacije te nam objasnio što zapravo znaci “ustrojstvo harmonije”.
4 KOMUNIKATOR Pojam deterministickog kaosa nešto je što se u posljednje vrijeme sve cešce spominje. Mnogi znanstvenici govore kako kaos mijenja sve ono što su do sada znali, i smatrali tocnim. Sam nastanak kaosa kao grane znanosti bio je uvjetovan nemogucnošcu meteorologa da tocno predvide vremenske prilike. Pedesetih i šezdesetih godina meteorologija je bila poznata iskljucivo po svojim katastrofalnim
pogreškama. Tada je Edward Lorenz želio shvatiti zašto stalno griješe pa je u svom racunalu napravio model prirode te je predvidao kakvo ce vrijeme biti unutar tog modela. Prvih je nekoliko dana bilo sve u redu i njegova su se predvidanja uredno pokazivala tocnim. Kada je prošlo još nekoliko dana, dogodilo se nešto na prvi pogled neobjašnjivo. Prognoza je bila potpuno pogrešna. Takvo nešto se nije smjelo dogoditi jer je Lorenz bio tvorac tog virtualnog svijeta i podrazumijevalo se da je nemoguce da toliko pogriješi. Uzrok je ubrzo pronaden. Kada je upisivao varijable u program, umjesto broja 0.506127 napisao je 0.506. Lorenz je, misleci da jedna tisucinka nema nikakvog ucinka, jednostavno zaokružio broj na tri decimale. Na dugorocno je, ta naizgled zanemariva pogreška, uspjela promijeniti tijek programa i na neki mu je nacin dala novi život. Postalo je jasno da stvari nisu onakve kakvima se cine. Proucavanjem kaosa znanstvenici su došli do mnogih poražavajucih cinjenica. Znanosti su lagano padale u vodu jer je postalo jasno da grane znanosti same za sebe (bez uske povezanosti s drugim znanostima, npr. geometrija i fonetika) ne mogu opstati kao takve. Godinama smo radili sve vece analize znanosti, a sada se pokazalo da je ono što nam treba sveukupna sinteza. Otkrice je pokazalo nešto o cemu nikada nismo ni sanjali. Ako bismo htjeli stopostotno predvidjeti neki dogadaj u buducnosti (pa makar to bilo i padanje kiše) morali bismo uzeti u obzir sve što se dogodilo u cijelom svemiru od njegova nastanka do danas. Tom su tvrdnjom dokazali da sve utjece na sve i da svemir funkcionira na nacin koji nitko nije mogao zamisliti. Svaki pokret i svaki dio svega u uskoj su uzrocno posljedicnoj vezi. Dok ovo pišem, svojim djelovanjem djelujem na sve ljude na ovoj planeti, ali jednako tako i na pomicanje galaksija. Jednako tako, svi ljudi na Zemlji, i udaljene galaksije djeluju na mene. Mislite li da je to nemoguce, probajte razmišljati na dugorocno, npr. 5 milijardi godina. Otkriveno je ustrojstvo harmonije Univerzuma. Mi kao ljudi ne možemo vidjeti tu harmoniju u cijelom svijetlu. Nama ona nakon jedne granice izgleda kao kaos, ne zato što to jest kaos, vec zato što je to red koji nama izgleda toliko složeno da ga mi zovemo kaosom. Red iza reda. Ovo nam je bitno zbog toga što je Kubrick u svom filmu, na neki nacin, želio prikazati da možemo shvatiti ustrojstvo harmonije svemira, te da ce se to neminovno dogoditi na jednom stupnju našeg razvoja. U svom je filmu, želeci prikazati to ustrojstvo, komunikaciju s publikom postavio na jedan viši nivo, sa željom da nam objasni kako je harmonija itekako vidljiva, ako malo pogledamo oko sebe. Komunikacija je cin gdje niti jedna izjava (verbalna ili neverbalna), nema znacenja mimo interpretacije ukljucenih sudionika. Kada govorimo o filmu moramo shvatiti da je ovdje rijec o jednosmjernoj komunikaciji. Sam nam film može reci koliko smo receptivno otvoreni za takvu vrstu komunikacije. Vecina filmova s ljudima “komunicira” na vrlo prizemnom nivou. Mi bismo, komunicirajuci na taj nacin, trebali preuzeti ulogu “ovce”, koja slijepo sluša ono što joj film nareduje. Obicno je tu rijec o nametanju emocija (smijeh, strah, plac, tuga itd.). S “2001” nije tako. Kubrick nam je na vrlo zavidnom nivou prikazao kako komunicirati simbolima. Viši stupanj komuniciranja prikazan je minimalnom primjenom verbalne komunikacije (film u svojih 140 minuta sadrži samo 40 minuta verbalne komunikacije), dok neverbalne komunikacije (geste, intonacije u govoru) gotovo da i nema. Kubrick se odlucio za komunikaciju simbolima kroz sliku i ton, i u tome je uspio. Spomenimo ponovo na trenutak HAL-a. Njegov glas tijekom cijelog filma zvuci potpuno hladno i ujednaceno (nema razlike u intonaciji, boji glasa i naglasku rijeci i recenica). Kubrick je to postigao natjeravši glumca (koji je HAL-u dao glas) da cijeli tekst snimi u svega par sati (s tim da nije znao niti jednu pojedinost vezanu uz film). Na taj je nacin postigao ravnodušnost glasa od kojeg se jednostavno ledi krv u žilama. Odbacujuci verbalno komuniciranje, Kubrick je glazbom (pažljivo biranom za film), uspio produbiti simboliku koju je postavio. Zadržimo se neko vrijeme na zvukovima. Kubrick s nama komunicira i uz pomoc zvukova. Zbog prirode svemira (vakuuma), u njemu je nemoguce reproducirati zvuk. U svim filmovima gdje kroz svemirska prostranstva putuju letjelice cujemo raznorazne zvukove (od tutnjave
letjelica do eksplozija) tako da medu ljudima vlada mišljenje da je to moguce. U “2001” zvuka u svemiru nema. Na taj je nacin docarana ravnodušnost i stvarnost samog svemira. Kada David i Frank izlaze iz kapsula u skafanderima jedino što se cuje je zvuk njihovog jednolicnog disanja i jednolicno piskutav dovoda kisika. Atmosfera koja je docarana takvom upotrebom zvukova do dan danas nije ponovljena. Avangardna glazba je prisutna vec skoro stotinu godina. Ono što me najviše cudi je to da postoji publika koja navodno uživa u toj glazbi. Avangarda ne spada u ustrojstvo harmonije, ona je njena sušta suprotnost i samim tim ne spada u umjetnost. Zašto je onda Kubrick za svoj film dijelom izabrao avangardnu glazbu. Ona je u filmu samo komentar situacije. Pojavljuje se samo u trenucima kada se dogada nešto neobjašnjivo i svojim prisustvom naglašava situaciju prikazujuci kaos, tj. ono što ne možemo shvatiti. Zbog toga je pojavljivanje Boga/Monolita i putovanje kroz “Zvjezdana vrata” popraceno upravo avangardom. Jer kao što smo vidjeli, još uvijek nismo sposobni percipirati cjelokupno ustrojstvo harmonije svemira (u kojem ne postoji disharmonija), pa nama to izgleda kao kaos i disharmonija (avangarda). Bog kao tvorac Univerzuma, ne poznaje avangardu. Jedino što za njega postoji je ustrojstvo harmonije. Postoje i mnoge vizualne komponente Kubrickovog nacina komuniciranja s publikom. Simbol kosti detalj je te vizualne komunikacije. Spomenuo sam da “Otkrice” izgledom podsjeca na kost. Izgled je razlicit, dok je forma ista. Bez obzira na naš tehnološki napredak, još uvijek smo na pocetku. Još uvijek imamo “kost” kao osnovnu formu našeg opstanka. Sve dok to ne promijenimo, naša ce evolucija stajati. Vizualno komuniciranje uocavamo na još nekim mjestima u filmu. U “Otkricu” postoje tri skafandera – žuti, crveni i zeleni. Davidov je crveni, Frankov žuti, dok je zeleni rezervni. Kada David ode s kapsulom po mrtvog Franka, u žurbi zaboravi staviti kacigu. Buduci da ga HAL ne želi pustiti u letjelicu, primoran je katapultirati se kroz manualni ulaz za hitne slucajeve. S obzirom da mu to uspijeva, odlucuje iskljuciti HAL-a. Njegov bijes (s obzirom da zna da je HAL ubio Franka i ostale clanove posade) je zasigurno ogroman. Ali David niti verbalno niti neverbalno ne pokazuje taj bijes, u niti jednom trenutku. Njegov nesklad nije vidljiv na njegovom licu. Jedino što cujemo je njegovo jednolicno disanje u skafanderu (David ima skafander jer se boji da je HAL iskljucio dovod kisika). Kubrick njegov unutarnji bijes, strah i mržnju prikazuje jednim disharmonicnim detaljem. Umjesto crvene kacige na svom crvenom skafanderu, David nosi kacigu zelene boje. Prikaz komplementarnog kontrasta (crveno-zeleno) govori nam o Davidovom unutarnjem neskladu. Kasnije kada David putuje kroz “Zvjezdana vrata” i dolazi u “sobu”, ponovo ima crvenu kacigu. Buduci da smo uspjeli prikazati barem vecinu simbola i znacenja ovog filma, svjedoci smo cinjenice da ovo remek-djelo sedme umjetnosti funkcionira po istom ustrojstvu harmonije kao i cjelokupni Univerzum. Ako bi se bilo koji detalj uklonio iz filma, on bi izgubio svoju simboliku i višedimenzionalnost. Ustrojstvo harmonije bilo bi narušeno. Samo ce vrijeme i naša dobra volja pokazati koliko cemo sami sebe unaprijediti kada uspijemo u potpunosti shvatiti kako funkcionira Svemir i kolika je zapravo harmonija prisutna u njemu. Tada cemo znati da možemo svjesno utjecati na ustrojstvo te harmonije jer cemo, ni manje ni više, biti kao Bogovi.
ZAKLJUCAK Iako smo došli do kraja analize, ipak shvacamo da smo tek ne pocetku. Viziju koju nam je Kubrick poklonio još uvijek nismo ostvarili. Ali kao što je Kubrick rekao, ono što nas ceka u novom mileniju je pocetak Novog doba i kraj “Osvita covjeka”. Naše ce se mogucnosti ponovo razviti u nešto
nevjerojatno, ako to budemo htjeli. Koliko god Kubrick bio odlican redatelj (jedan od najpredanijih), nikada više nece moci ponoviti “2001”. Gledajuci film imamo osjecaj kako on komunicira s Univerzumom prenoseci nam djelic njegove harmonije i definiciju našeg smisla. Jer iako nesumljivo dijelimo svemir s drugim oblicima života, izgleda kao da odgovor na pitanje našeg smisla leži upravo u proucavanju tog istog svemira. Jedino što još želim dodati je zakljucak njemackog astronoma Johanna Keplera, koji je pocetkom 17. stoljeca u svom djelu “Mysterium Cosmographicum” utemeljio možda najlogicniju definiciju našeg smisla: “Ne pitamo se u kakve korisne svrhe pjevaju ptice, jer poj je pticama zadovoljstvo buduci da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bi se trebalo pitati zašto se ljudski um muci da pronikne u tajne nebesa… Raznovrsnost pojava u prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima toliko su bogate, da ljudski um nikada nece oskudijevati svježom hranom.”.
+ http://pulse.sm-art.info/2001-odiseja-u-svemiru/
