"Jean an Ivana Denisoviča" ruskog pisca i nobelovca Aleksanra Solženjicina objavljena je pre 51 godinu, potom je skoro zabranjena i sklonjena iz biblioteka nekaašnjeg Sovjetskog Saveza, a anas je na spisku obavezne školske literature u Rusiji.Solženjicinovo R usiji.Solženjicinovo ostvarenje opisuje an jenog zatvorenika koji je za vreme staljinizma na osnovu lažne optužnice osuđen na 10 goina zatvora. Oluka a se stavi na spisak obavezne literature u ruskim gimnazijama g imnazijama onesena je u periou između 1991. i 1999. godine kada je predsednik Rusije bio Boris Jeljcin.Pripovetka je objavljena 18. novembra
1962. goine po oluci Nikite Hrušcova koji je još 1956. na Dvaesetom kongresu partije oržao tajni referat u kome je oštro kritikovao Staljinove greške.Veliku zaslugu za objavljivanje Solženjicinovog romana imao je Aleksanar Tvarovski glavni urenik literarnog časopisa " Novi svet". Književni K njiževni kriitičar Beneikt Sarnov je istakao a je objavljivanje Soženjicinove pripovetke bio veoma važan dogadaj, jer je tada u Sovjetskom Savezu prvi put objavljena knjiga o staljinističkim logorima.Zbog toga je "Jean an Ivana Denisoviča" oživeo ogromnu o gromnu čitanost, a hiljae bivših zatvorenika u logorima i roitelja onih koji su tamo pogubljeni pisali su Solženjicinu i nuili mu svoje sveočenje.Solženjicin je inspiraciju za svoje ostvarenje našao i u sopstvenom iskustvu, pošto je ranije bio osuđen na osam goina logora u Kazahstanu, zato što je kritikovao Staljina."Moj otac je umro u logoru kaa sam imao pet goina. Ono što me j e posebno potreslo u romanu 'Jedan dan Ivana Denisoviča' je što se u njemu govori o onome o čemu nisu smeli a govore ni prijatelji mog oca, niti oni koji su bili u logorima", rekao je nekaašnji ruski isient Arsenij Roginski.Oluka Hruščova a objavi Solženjicinov roman pozravljen je u svetu, kao jean o simbola istanciranja sovjetskog ržavnika o epohe staljinizma.Nekoliko meseci kasnije, međutim, Hruščov se priklonio konzervativcima koji su se protivili objavljivanju Solženjicinove knjige i izjavio a je tema staljinističkih logora "opasna po ruštvo" i a je neophono govoriti o Staljinovim greškama, ali i o njegovim zaslugama.Solženjicin je trebalo a obije Lenjinovu nagrau za književnost, ali je to u poslenji trenutak otklonjeno. Kasnije je izbačen iz Saveza pisaca SSSR čime mu je onemogudeno a objavljuje u svojoj zemlji.Njegovo najvece delo Arhipelag gulag objavljeno je na Zapadu dve decenije pre nego u
Moskvi."Kaa je objavljen 'Jean an Ivana Denisoviča' bio sam preplavljen pismima i sveočenjima. Dopisivao sam se sa nekima o autora, a ona sam shvatio a mi je subina ala ono što mi je bilo potrebno: materijal a napišem 'Arhipelg Gulag'", rekao je Solženjicin u jenom intervjuu.Pošto je na vlast ošao Leoni Brežnjev, Solženjicinovo ost varenje pada u nemilost i nestaje iz biblioteka Sovjetskog Saveza, a jeini način a se ođe o njega bila su samizat izanja.Za vreme vlaavine Borisa Jeljcina "Jean an Ivana Denisoviča" stavljen je na spisak obavezne literature u gimnazijama. vratio u Rusiju ge je umro 2008. goine. Pred kra j života Solženjicin se iz inostranstva vratio
JEDAN DAN IVANA DENISOVIČA Aleksanar Solienjicin
U pet sati ujutro, kao i uvijek, odjeknuo je poziv na ustajanje — uarci čekidem o koma tračnice pokraj upravne zgrade. Isprekiani zveket jeva je opro kroz okna zaleđena u ebljini o va prsta, i
ubrzo je utihnuo: bilo je hlano i stražaru se nije ugo mahalo rukom. Zveket je zamro, a vani je još bio mrkli mrak, kao i usre nodi ka je Šuhov išao o kible, samo što je kroz prozor opirala žuta svjetlost triju svjetiljaka: viju izvan žice i jene iz žice.
"Jean an Ivana Denisoviča" ruskog pisca i nobelovca Aleksanra Solženjicina objavljena je pre 51 godinu, potom je skoro zabranjena i sklonjena iz biblioteka nekaašnjeg Sovjetskog Saveza, a anas je na spisku obavezne školske literature u Rusiji.Solženjicinovo R usiji.Solženjicinovo ostvarenje opisuje an jenog zatvorenika koji je za vreme staljinizma na osnovu lažne optužnice osuđen na 10 goina zatvora. Oluka a se stavi na spisak obavezne literature u ruskim gimnazijama g imnazijama onesena je u periou između 1991. i 1999. godine kada je predsednik Rusije bio Boris Jeljcin.Pripovetka je objavljena 18. novembra
1962. goine po oluci Nikite Hrušcova koji je još 1956. na Dvaesetom kongresu partije oržao tajni referat u kome je oštro kritikovao Staljinove greške.Veliku zaslugu za objavljivanje Solženjicinovog romana imao je Aleksanar Tvarovski glavni urenik literarnog časopisa " Novi svet". Književni K njiževni kriitičar Beneikt Sarnov je istakao a je objavljivanje Soženjicinove pripovetke bio veoma važan dogadaj, jer je tada u Sovjetskom Savezu prvi put objavljena knjiga o staljinističkim logorima.Zbog toga je "Jean an Ivana Denisoviča" oživeo ogromnu o gromnu čitanost, a hiljae bivših zatvorenika u logorima i roitelja onih koji su tamo pogubljeni pisali su Solženjicinu i nuili mu svoje sveočenje.Solženjicin je inspiraciju za svoje ostvarenje našao i u sopstvenom iskustvu, pošto je ranije bio osuđen na osam goina logora u Kazahstanu, zato što je kritikovao Staljina."Moj otac je umro u logoru kaa sam imao pet goina. Ono što me j e posebno potreslo u romanu 'Jedan dan Ivana Denisoviča' je što se u njemu govori o onome o čemu nisu smeli a govore ni prijatelji mog oca, niti oni koji su bili u logorima", rekao je nekaašnji ruski isient Arsenij Roginski.Oluka Hruščova a objavi Solženjicinov roman pozravljen je u svetu, kao jean o simbola istanciranja sovjetskog ržavnika o epohe staljinizma.Nekoliko meseci kasnije, međutim, Hruščov se priklonio konzervativcima koji su se protivili objavljivanju Solženjicinove knjige i izjavio a je tema staljinističkih logora "opasna po ruštvo" i a je neophono govoriti o Staljinovim greškama, ali i o njegovim zaslugama.Solženjicin je trebalo a obije Lenjinovu nagrau za književnost, ali je to u poslenji trenutak otklonjeno. Kasnije je izbačen iz Saveza pisaca SSSR čime mu je onemogudeno a objavljuje u svojoj zemlji.Njegovo najvece delo Arhipelag gulag objavljeno je na Zapadu dve decenije pre nego u
Moskvi."Kaa je objavljen 'Jean an Ivana Denisoviča' bio sam preplavljen pismima i sveočenjima. Dopisivao sam se sa nekima o autora, a ona sam shvatio a mi je subina ala ono što mi je bilo potrebno: materijal a napišem 'Arhipelg Gulag'", rekao je Solženjicin u jenom intervjuu.Pošto je na vlast ošao Leoni Brežnjev, Solženjicinovo ost varenje pada u nemilost i nestaje iz biblioteka Sovjetskog Saveza, a jeini način a se ođe o njega bila su samizat izanja.Za vreme vlaavine Borisa Jeljcina "Jean an Ivana Denisoviča" stavljen je na spisak obavezne literature u gimnazijama. vratio u Rusiju ge je umro 2008. goine. Pred kra j života Solženjicin se iz inostranstva vratio
JEDAN DAN IVANA DENISOVIČA Aleksanar Solienjicin
U pet sati ujutro, kao i uvijek, odjeknuo je poziv na ustajanje — uarci čekidem o koma tračnice pokraj upravne zgrade. Isprekiani zveket jeva je opro kroz okna zaleđena u ebljini o va prsta, i
ubrzo je utihnuo: bilo je hlano i stražaru se nije ugo mahalo rukom. Zveket je zamro, a vani je još bio mrkli mrak, kao i usre nodi ka je Šuhov išao o kible, samo što je kroz prozor opirala žuta svjetlost triju svjetiljaka: viju izvan žice i jene iz žice.
Ni baraku nisu nešto ugo otvarali, niti se čulo a ežurni poižu na motku skupnu kiblu — da je iznesu. Suhov nije nikad prespavao ustajanje, svagda je na vrijeme ustajao, do odlaska na rad bilo je sat i pol vre-mena, njegovog — ne ržavnog — i tko go se snalazio u logorskom životu, mogao je ponešto
zaraiti: sašiti komu o stare postave navlaku za rukavice, oati bo -gatijem članu brigae suhe valjenke1 ravno na ležaj, a ne mora bos tapkati oko hrpe obude i tražiti ih, ili se mogao prosmucati naokolo, poslužiti gje komu što treba, počistiti ili onijeti štogo, ili u blagovaonici sakupljati porcije sa stolova i nositi ih u hrpama do sudopera — kako bi obio nešto a pojede, ali je tamo bilo mnogo takvih, koliko hodeš, a što je najvažnije — ako je u porciji štogo ostalo, nedeš ooljeti a ne poližeš. A Suhov je obro zapamtio riječi svoga prvog brigaira Kuzjomina — starog logorskog vuka, četreset trede robijao je ved vanaestu goinu, pa je novajlijama koji su bili pristigli s fronte rekao uz vatru na nekom proplanku:
— Ovdje, momci, vlada zakon tajge. Ali i ovje ljui žive. Znate koji najprije pocrkaju: oni koji ližu tuđe porcije, oni koji se uzaju u pošteu, i on i koji otkucavaju. Sto se tiče otkucavanja, tu je, naravno, pretjerao. Takvi ostaju na životu. Samo što ostaju na životu zahvaljujudi krvarini. Suhov je svaga ustajao na vrijeme, samo anas nije. Još mu sinod nekako nije bilo obro, osjedao je zimicu i trganje u tijelu. Nije se cijele nodi mogao ugrijati. Kroz san mu se sve pričinjalo — sad da se sasvim razbolio, sa a mu je malo bolje. Najraije bi a uopde ne svane. Ali svanulo je kao i obično. Pa i kako bi se tu čovjek ugrijao — na prozoru debeo led, a na zidovima, na sastavcima sa stropom po cijeloj baraci — zdrava baraka! — bijela paučina. Inje. Šuhov nije ustajao. Ležao je na gornjem ležaju, glave pokrivene gunjem i kaputom, a oba je stopala zario u bluzu, u zavrnut rukav. Nije gledao oko sebe, ali j e po zvukovima razabirao što se zbiva u baraci i u kutu nji-hove brigae. Evo, teško koračajudi prolazom, ežurni su ponijeli jenu o stolitrenih kibli. Računa se a je lak posao, za invalie, ali aj iznesi a a baš ništa ne proliješ! Eno, u Sedamdeset petoj brigai bacili su na po hrpu valjenki onesenih iz sušionice. Evo, sa i u našoj (i na nama je anas bio re a sušimo valjenke). Brigair i njegov pomodnik obuvaju se šutke, a ležajevi po njima škripe. Pomodnik de sa otidi po kruh za brigau, a br igadir u upravnu zgradu, da preuzme radne zadatke. Ali ne samo da preuzme radne zadatke — sjetio se Suhov, anas se olučuje o njihovoj subini —
njihovu Sto četvrtu kane prebaciti s granje raionica na novi objekt — »Soc-graid«, komunalni centar. A taj je Soc-graid golo polje, usre snježnih nanosa, i prije nego što se tamo počne išta graiti, treba kopati jame, zabijati stupove i razapinjati boljikavu žicu, za same sebe, a ne pobjegnu. Ona de se tek graiti. Tamo se po svoj prilici mjesec ana nede čovjek imati gje ni ogrijati — nede biti ni potleušice. Ni vatru ne možeš naložiti — čime? Jeini ti je spas a se svojski prihvatiš posla.
Brigair je zabrinut, pokušat de uesiti stvar, a neku rugu brigau, slabiju, bace tamo umjesto nas. Dakako da praznih ruku nede ništa postidi. Treba ponijeti bar pola kile slanine. Moža i kilu. Suhova ništa ne košta a pokuša užicati pošteu u am -r y bulanti, da ne ide danas na rad. Ionako ga boli sve živo. Još nešto — tko je o čuvara anas ežurni? Dežurni je—sjeti se—Ivan Porug, mršavi i ugački &, vonik crnih očiju. Ka ga prvi put viiš — zgroziš se, a ka ga malo bolje upoznaš, viiš i aje o svih ežurnih još najpopustljiviji: ni u samicu te ne baca, ni na raport ne šalje. Stoga čovjek može još malo ležati ok Deveta baraka ne ođe na re za oručak. Boks se strese i zaljulja. Ustaoše ojenom vojica: gore Suhovljev susje baptist Aljoška, a i olje Bujnovj ski, bivši kapetan fregate. Dežurni starci iznijeli su obje kible i sa*se najenom posvađali oko toga koji de o njih vojice otidi po vrelu vou. Svađali su se čangrizavo, kao babe. Elektrozavarivač iz Dvaesete urlikne: —
Ej, vi kosturi!— i baci se na njih valjenkom. — Pazite a vam ja tamo ne ođem!
Valjenka je tupo uarila o stup. Umuknuše. U susjenoj brigai tiho je gunđao pomodnik brigaira: —
Vasilje Fjooriču2! Oni su nas gaovi u magazinu
prevarili: bilo je četiri kruha po evetsto grama, a sa ih je svega tri. Komu demo ati manje? Tiho je to rekao, ali je, naravno, cijela brigaa čula i suspregla ah: tko de večeras obiti manje kruha? Šuhov je ležao i ležao na prešanoj piljevini svoje slamnjače. Ka bi bar nešto navlaalo — ili ga spopala groznica ili prestali bolovi! Ovako je najgore, ni jedno ni drugo!
Dok je baptist šaputao molitve, izvana se vratio Buj-novski i rekao, ne obradajudi se nikome posebice, ali pomalo zlurado:
—
E, ržite se obro, mornari Crvene flote! Najmanje je trieset ispo nule.
2. Skradeni oblik imena po ocu (ovje umjesto »Fjoorovič«) obilježava stanovitu sračnost između sugovornika.
Suhov oluči a oe u ambulantu. Upravo taa nečija snažna ruka smakne s njega bluzu i gunj. Šuhov skine kaput s glave i pripoigne se. Po njim je, glava mu bila u visini gornjeg ležaja, stajao mršavi Tatarin. Dežura valja preko rea i tiho se prikrao njegovu ležaju. —
Š-854! — pročita Tatarin s bijele zakrpe na leđima
crnog kaputa. — Tri dana zatvora s izlaskom na rad!
Tek što se razlegao onaj njegov posebni, prigušeni glas, u cijeloj polumračnoj baraci, u kojoj nisu gorjele sve žarulje, u kojoj je na peeset stjeničavih ležajeva na kat spavalo vjesta ljui, ojenom se uskomešaše i počeše žurno oblačiti svi oni koji još nisu bili ustali. —
Zbog čega, ruže komaniru? — upita ga Šuhov
priajudi svom glasu više samosažaljenja nego što ga je uistinu osjedao. S izlaskom na rad — to je tek poluzatvor, obivaš toplu hranu i nemaš vremena za razmišljanje. Pravi je zatvor — ka ne ieš na ra.
—
Nisi ustao na vrijeme. Idemo u upravu — lijeno
mu objasni Tatarin, jer je i njemu i Šuhovu, i svima osta lima, bilo jasno zašto je kažnjen. Cosavo, smežurano Tatarovo lice nije ništa izražavalo. Okrenuo se tražedi još jenu žrtvu, ali su ved svi, neki u polumraku, neki pri svjetlu žarulje, na onjim i gornjim ležajevima, turali noge u crne vatirane hlače ili su se, ved obučeni, zakopčavali i hitali prema izlazu — a očekaju Tatarina vani. Da je Šuhov bio kažnjen za nešto rugo — ne bi mu bilo krivo. Bilo mu je krivo upravo zato što je uvijek
Ostajao meju prvima. Ali znao je a Tatarina nede modi umilostiviti. I pravajudi se i alje tek rea rai, Šuhov je, onako u hlačama u kojima je spavao (na njima je, izna lijevog koljena, bila također prišivena otrcana, umrljana zakrpa, a na njoj ispisan crnom, ved izblijejelom bojom broj Š -854), navukao na sebe vatiranu bluzu (na kojoj taj isti broj bijaše ispisan na va mjesta — jedan na prsima, a rugi na leđima), pronašao svoje valjenke u hrpi na pou, natakao kapu (s istom onakvom zakrpom i brojem sprijea) i izašao za Tatarinom. Cijela Sto četvrta vijela je kako stražar ovoi Šuhova, ali nitko ni a bi pisnuo: ne bi vrijeilo, a i što bi kazali? Brigair bi se moža malko zauzeo za njega, ali njega više nije bilo. Ni Suhov nije više ni riječi rekao, a ne izazove Tatarina. Pričuvat de mu rugovi oručak, nede ga zaboraviti. I tako su njih vojica izašla. Dah im je zastajao o stueni i magle. Dva velika reflektora šarala su ukriž po logorskom krugu s alekih tornjeva na uglovima. Svijetlile su svjetiljke izvan žice i u žici. Toliko ih je bilo a su posv e zasjenile zvijezde.
Škripedi valjenkama po snijegu, logoraši su hitro išli svaki za svojim poslom — neki u zahod, neki u ma-gazin, neki na otpremu pošte, a neki preati hranu a im se posebno pripremi. Svi su uvukli glave u ramena, obro zakapčali kapute, i svima je hlano, ne toliko o stueni koliko o pomisli a de cijeli dan provesti na toj studeni.
Tatarin je u svojoj staroj kabanici sa zaslinjenim pla- vim našivcima na ovratniku koračao uspravno,
kao a mu stuen ama baš ništa ne može.Prooše pore visokog drvenog plota oko zidanog logorskog zatvora, pore boljikave žice koja čuva logorsku pekaru o logoraša, pore ugla upravne zgrae gje na stupu, na ebeloj žici, visi koma tračnice posut injem, i pore rugog stupa gje visi termometar, sav zameten injem, u zavjetrini, da ne pokazuje prenisku temperaturu. Obuzet nadom,
Suhov zirne na njegovu mliječnobijelu cjevčicu: ka bi bilo minus četreset jean, ne bi morali na ra. Ali nije bilo ni blizu četreset. Uđoše u upravnu zgrau pa ravno — u čuvarsku sobu. Tu je postalo jasno ono čemu se Suhov ved putem bio osjetio: a nede uopde u samicu, nego a samo u čuvarskoj sobi treba oribati po. Tu mu je Tatarin priopdio a mu oprašta kaznu, i zapovjeio a oriba po. Ribanje poa u čuvarskoj sobi bijaše posao posebnog logoraša koga uopde nisu slali na ra, ežurnog logoraša u upravnoj zgrai. Ali taj se oavno bio obro snašao u upravnoj zgrai, imao je pristup u sobu majora, disci-plinskog oficira, i operativca, činio im usluge, kaika bi oznao i ponešto što nisu znali ni čuvari, pa je o nekog vremena smatrao a mu je nekako ispo časti a riba po običnim čuvarima. Čuvari su ga pozvali jeanput, vaput, a ona su shvatili u čemu je stvar i počeli ovo -diti ruge logoraše a im ribaju po.U čuvarskoj sobi ložilo se pošteno. Dva su čuvara bila samo u prljavim bluzama i igrala ame, a tredi je, onako kako se zatekao, u potpasanoj buni i valjenkama, spa-vao na uskoj klupi. U kutu je stajala kanta s krpom. Suhov se obradovao i zahvalio Tatarinu:
—
Hvala vam, ruže komaniru! Nika se više nedu
izležavati. Tu je zakon jenostavan: ka obaviš posao, možeš otidi. Saa, kaa je Suhov obio posao, kao a ga više ništa nije boljelo. Uzeo je kantu i bez rukavica (u onoj brzini zaboravio ih je bio po jastukom) otišao je na bunar. Nekoliko brigaira koji su išli u PPO — Plansko-proizvodni odjel3 — okupilo se oko stupa, a jedan mlai meu njima, bivši heroj Sovjetskog Saveza, uzverao se na stup i protrljao toplomjer. Odozdo su mu savjetovali:
—
Samo iši na stranu, a se ne podigne!—Vraga de
se poidi!... Nema to veze. Meu njima nije bilo Tjurina, Šuhovljeva brigaira. Šuhov je spustio kantu na zemlju, prekrižio ruke, za-vukao ih u rukave i radoznalo se zagledao. Onaj sa stupa dobaci promuklim glasom:
—
Dvadeset sedam i pol, majku mu ga nabijem!
I pogleavši još jenom, za svaki slučaj, skoči olje. —
Ma pokvaren je, nika taj točno ne pokazuje
— reče netko. — Da je ispravan, ne bi ga ni postavili u logor.
Brigairi se razioše. Suhov otrči o bunara. Stuen ga je ujeala za uši ispo spuštenih, ali nezavezanih naušnjaka. Uz rub bunara nahvatao se ebeo sloj lea, tako a je kanta jeva prošla kroz otvor. I uže je bilo tvrdo kao kolac. 3. Dio logorske uprave, administracija.
Ne osjedajudi ruke, s kantom koja se pušila, Šuhov se vrati u čuvarsku sobu i turi ruke u bunarsku vodu. Bilo mu je odmah toplije.
Tatarina nije bilo, ali su sa tu bila četiri čuvara koji su se okanili igranja ama i spavanja, te se prepirali oko toga koliko de im ati griza u siječnju (u obližnjem naselju nije bilo ovoljno živežnih namirnica, pa su čuvarima, prema su potrošačke karte bile oavno uki -nute, prodavali uz popust nešto namirnica koje mještani nisu mogli kupiti). — Zatvaraj vrata, mrcino, puše! — prodere se jedan od njih. Nikako ne bi valjalo smočiti valjenke rano ujutro. A nema se u što preobuti, sve ka bi i trknuo o barake. Za osam godina robijanja Suhov se kojekako obuvao: gdjekad bi i cijelu zimu pregurali bez valjenaka, gdjekad ni cokula nisu vidjeli, nosili su samo likove opanke ili gumenjake (napravljene od
automobilskih guma, tako a je za njima ostajao trag kao o automobila). Sa ved nije bilo tako loše s obudom: u listopau je Šuhov obio (a obio je zato što je obično pratio pomodnika brigaira u magazin) par poštenih cokula, s tvrdim vrhom, u kojima je bilo mjesta za duple debele o bojke. Tjedan ana hoao je kao svečar, sve je lupkao novim potpeticama. U prosincu su stigle valjenke — divota, sa su bili na konju! Ali ona je neki vrag u računovostvu prišapnuo komanantu: neka im, veli, ostanu valjenke, ali cokule neka vrate! Nije u reu, veli, a logoraš ima va para obude u isto vrijeme. I Suhov je morao birati: a cijelu zimu izgura ili u cokulama ili u valjenkama. Pa makar i ojužilo, moraš vratiti cokule. A kako ih je s amo čuvao, mazao pastom a buu mekše— bile su nove novcate, e, ni za čim nije toliko žalio u tih osam goina koliko za tim cokulama! Sve su cokule poba -cali na jednu gomilu, i na proljede više nede obiti svoje. Baš kao što su im i konje sve bili stjerali u kolhoz. Šuhov se osjetio što a urai: spretno je izuo va -ljenke, onio ih u kut, skinuo i obojke (žlica mu je ispala i zveknula o po, koliko se go na brzinu spremao za zatvor, nije zaboravio na žlicu), i bacio se, onako bos, prolijevajudi obilato vou krpom, po valjenke čuvara. —
Hej ti, đubre jeno, polakše! — trgne se jedan od
njih i digne noge na stolac.
—
Riža? Riža ie po rugoj normi, to nema veze s
rižom! —
Što de ti tolika voa, glupane? Tko je viio tako
ribati?
—
Druže komanire, rugačije ne ie. Prljavština se
zavukla u pod...
—
Pa zar nisi nika, svinjo, ko kude viio kako ti
žena riba po? Šuhov se uspravi, ržedi u ruci krpu s koje se cijeila voa. Osmjehne se prostoušno, pa se lijepo moglo vijeti kako mu neostaju zubi što ih je prorijedio skorbut u Ust-Ižmi četreset trede, ka je bio na izmaku snaga. Bio je na izmaku snaga zato što ga je bio izmučio krvavi proljev, a ispadeni želuac nije više ništa htio a primi. Sa je o svega toga ostalo još samo šušljetanje. —
O žene su me, ruže komanire, ovojili još
četreset prve. Ne sjedam se više ni kako je izgleala. —
Gle kako ti gaovi ribaju... Ništa ne znaju i nede
a rae. Ne zavređuju ni kruh koji jeu. Govnima bi ih trebalo hraniti.—A kog vraga i ribaj u svaki dan? Nikad ni d a se vlaga ispari. Slušaj ti, Osamsto peeset
četiri, znaš što? Samo lagano sve obrisi krpom, a bue malko vlažno, pa se gubi oave! — Riža? Kako možeš griz mjeriti s rižom! Šuhov je žustro obavljao svoj posao. Ra je kao batina, ima va kraja: raiš li za ljude —
rai pošteno, raiš li za šefa — glavno je da mu
zamažeš oči! Inače bi, zna se, ved oavno svi pocrkali. Šuhov je otro ponice, a ne ostane suhih mjesta, krpu je neiscijeenu bacio za ped, na pragu je obuo va-ljenke, izlio vodu na stazu kojom su prolazili predsta-vnici vlasti — i ukoso, pokraj kupališta, pokraj tamne, ohladnjele zgrade kluba, odjurio do blagovaonice.
Trebao je još i u ambulantu stidi, opet ga je sve bo -ljelo. I još je trebao šmugnuti u blagovaonicu, a ga ne ulove čuvari, komanant logora izdao je strogu naredbu da love zaostale pojedince i bacaju ih u zatvor. Pred blagovaonicom se danas — za ivno čuo
—
nisu gurali, nije bilo repa. Upadaj!
Unutra se digla para kao u kupelji — o stueni koja je nairala kroz vrata, i o čorbe. Brigade su
sjeile za stolovima ili su se tiskale u prolazima, čekajudi a se omognu mjesta. Dozivajudi se kroz
gužvu, po va-tri radnika iz svake brigade nosila su na drvenim pladnjevi- ma porcije s čorbom i kašom i gleala kamo a ih spuste. I opet ništa ne čuje, klipan jean, tikvan jean, eto ga na, gurnuo čovjeka! Pljes, pljes! Slobonom rukom aj mu po šiji, po šiji! Tako, viiš! Što stojiš čovjeku na putu, samo gleaš gje deš omastiti brk!Za stolom, prije no što de zagrabiti žlicom, mla se momak kr sti. Bit de a je Zapani Ukrajinac, i to no -vajlija — stari Zapadni Ukrajinci, koji su proveli neko vrijeme u logoru, oustali su ved o križanja. A Rusi — Rusi su zaboravili i kojom se rukom krsti!
Hlano je sjeiti u blagovaonici, pa ponajčešde jeu u kapama, ali se ne žure, love komaide istrunule sitne ribe ispo listova crvenog kupusa i pljuju koščice na stol. Ka se na stolu nakupi hrpa koščica, prije nego što sjene nova brigaa, netko ih smakne rukom pa poslije sve krčkaju po nogama. Pljuvati pak kosti izravno na po smatra se nekako nepriličnim.
U sreini barake stoje va rea stupova, nosača, čega li. Uz jean takav stup sjeio je Fetjukov iz Suhovljeve brigae i čuvao mu oručak. Fetjukov je bio jean o posljenjih članova brigae, neugledniji o Suhova. Na prvi pogle svi su članovi brigae u jenakim kaputima i s jenakim brojevima, ali u stvari ima mnogo razlika — postoje stupnjevi meu njima. Bujnovskog ne možeš ostaviti a čuva porciju, a ni Šuhov ne bi prihvatio svaki posao, ima ih koji stoje niže o njega. Fetjukov je primijetio Suhova i uzahnuo ustupajudi mu mjesto. — Ved se sve ohlailo. Htio sam ved pojesti mjesto tebe, mislio sam a si u duzi. I nije ostao jer je znao a mu Šuhov nede ništa ostavim ti, a de obje porcije smazati. Šuhov izvai žlicu iz valjenke. Ta mu je žlica bila raga, proputovala je s njim cijeli Sjever, sam ju je bio izlio u pijesku o aluminijske žice, i na njoj je bilo urezano: »Ust -Ižma, 1944«. Zatim Šuhov skine kapu s obrijane glave — koliko god bilo hladno, nije mogao jesti s kapom na glavi — i promiješavši čorbu koja se bila slegla, na brzinu provjeri što ga je zapalo. Onako, srenja žalost. Nisu mu nasuli s vrha kotla, ali ni s na. Fetjukovu de biti osta što je, čuvajudi porciju, pojeo iz nje krumpir. Ko čorbe je inače jeino to obro što je vruda, a sa je ved bila sasvim hlana. Ipak ju je počeo jesti
polako, pažljivo. Ne treba se žuriti, pa makar i krov na glavom gorio. Ne računajudi san, l ogoraš živi samo za sebe tek esetak minuta ujutro za oručkom, pet minuta za ručkom i pet za večerom. Čorba se nije mijenjala iz ana u an, sve je ovisilo o tome kakvo su povrde pripremili za zimu. Lani su uki-selili samo mrkvu — pa je u čorbi bilo samo mrkve, o rujna o lipnja. Ove goine je na reu crveni kupus. Logoraš je najsitiji u lipnju: taa više nema povrda, umje -sto njega jede se prekrupa. Najgore je vrijeme — srpanj, kad nasijeku koprive u kotao. O sitne ribe ostalo je najviše kostiju, meso se rasku -halo, otpadalo s kostiju, samo se na glavi i na repu zaržalo. Prema na krhkoj mrežici ribljeg kostura nije ostalo ni ljuske ni komaidka mesa,
Šuhov je žvakao, si-sao kostur — pa ga je ispljunuo na stol. O svake bi ribe sve pojeo, čak i škrge, i rep, i oči, ka bi ostale u glavi, ali čim bi ispale i plut ale u porciji same za se — krupne riblje oči — ne bi ih pojeo. Zbog toga su mu se rugali.
Danas je Šuhov nešto prišteio — nije svratio u ba-raku pa nije podigao sljedovanje, i sad je oručkovao bez kruha. Kruh može poslije posebno smazati, bit de bar siti ji. Drugo je jelo bila kaša o magare. Kaša se stinula ; i sva pretvorila u jenu gruu, pa je Šuhov olamao komaid po komaid. Magara, ne samo hlana nego ni vruda, nije ukusna ni zasitna: trava kao trava, samo što I je žuta, nalik na proso. Dosjetili se a je aju umjesto f prekrupe, kažu a je iz Kine. Trista grama skuhane travurine na dan — i svršena stvar, a je kaša — nije, a računa se a jest. Oblizavši žlicu i.spremivši je na staro mjesto, u valjenku, Šuhov nabije kapu na glavu i oe u ambulantu. Nebo, s kojeg su logorske svjetiljke otjerale zvijezde, bilo je isto onako tamno. I isto su onako dva
reflektora širokim snopovima svjetla sjekla logorski krug. Ka je ovaj logor, Specijalni, osnovan, bilo je još u čuvara ':< napretek raketa iz rata, pa su, čim bi se pogasila svjetla, ; ispaljivali rakete na krugom, bijele, zelene i crvene — pravi pravcati rat! Zatim su prestali puštati rakete. Moža su ipak preskupe?
Bila je još nod, isto kao i ona ka se razlegao poziv na ustajanje, ali je po razn im sitnim znacima iskusnom oku bilo lako razabrati a de uskoro ojeknuti poziv za rani stroj. Šepavčev pomodnik (Šepavac je bio ežurni u blagovaonici koji je ržao i hranio još va pomodnika) o e a pozove na oručak šestu, invalisku baraku, to jest one koji ne izlaze iz logora. Stari slikar s braicom išao je, gegajudi se, prema Kulturno-prosvjetnoj sekciji — po boje i kist, da ispisuje brojeve. Opet je Tatarin krupnim koracima prešao glavnu stazu hitajudi put upravne zgrae. Uopde je vani bilo nekako sve manje ljudi — svi su se nekamo sklonili a iskoriste još posljenje ugone minute. Šuhov se hitro sakrio pre Tatarinom za ugao barake —
ka bi ga uhvatio po rugi put, loše bi se proveo. Pa
i inače, nika ne valja proavati zjake. Treba paziti a te nijean čuvar ne vii samog, nego samo u gomili. Moža
upravo traži čovjeka za neki posao, a moža nema na komu iskaliti bijes. Po barakama su pročitali narebu —
a se na pet koraka pre čuvarom mora skinuti kapa,
i da se tek dva koraka iza njega smije opet nataknuti na
glavu. Gjekoji čuvar baza kao slijepac, svejeno mu je, ali neki rugi u tome upravo uživaju. Kolike su ih samo
zbog te kape strpali u duzu, vragovi prokleti! Bolje da se pritaji malo iza ugla.
Ka je Tatarin prošao i Šuhov se ved nakanio da pode u ambulantu, sjeti se da mu je onaj dugajlija Letonac iz Seme barake rekao neka jutros prije olaska na ra svrati o njega, ako hode a kupi vije čaše skije, a on je, evo, u ovoj žurbi to sasvim smetnuo s uma. Protegljasti je Letonac sinod dobio paket i moža ved sutra nede biti skije, pa čekaj ona mjesec ana o novog paketa! A o -bra mu je skija, jaka kao što treba, i mirišljava. Nekako sivkastosmea. Naljutio se Šuhov, zatapkao na mjestu — da li da skrene u Sedmu baraku? Ali ambulanta je sasvim blizu, raije de u ambulantu. Po nogama mu škripi snijeg. U ambulanti je, kao i uvijek, bilo u honiku toliko čisto a se libio stupiti na po. A ziovi obojeni bijelom bojom nalik na emajl. I sav namještaj bijel. Sva su vrata ordinacija zatvorena. Liječnici valja nisu još ni ustali. U sobi ežurnoga sjei za čistim
stolom, u lijepom bijelom ogrtaču, liječnički pomodnik Kolja Vovuškin i nešto piše. Nikog drugog nema.
Šuhov skine kapu, kao pre vlašdu, i po logoraikom običaju a zaviruje kamo ne treba, ne mogaše a a ne primijeti kako Nikolaj piše posve ravne retke, i kako sva -ki redak, malo odmaknut od ruba, počinje točno ispo prethonog, velikim slovom. Šuhov je, naravno, omah pojmio a to nije pravi posao, ved onako nešto bez veze, ali ga se to nije ticalo. —
Ovaj... Nikolaju Semjoniču... ja nekako... nisam
zdrav... — reče Šuhov snebivljivo, kao a traži nešto na
što nema pravo. Vovuškin igne s posla svoje mirne, krupne oči. Na njegovoj bijeloj kapici i bijelom ogrtaču nije bilo broja.
—
A što olaziš tako kasno? Zašto nisi ošao sinod?
Pa valja znaš a ujutro nema preglea? Popis onih koji su na poštei ved je u PPO. Sve je t Suhov znao. Znao je isto tako a ni navečer nije mnogo lakše obiti pošteu. —
Ma eto, Kolja... Navečer, ka treba, baš me ne
kako i ne boli...
—
A šta to? Šta te to boli?
—
Pravo a kažem, ništa me i ne boli. Nego, neka me
slaboda rži. Suhov nije bio o onih što neprestano vise u ambu -i lanti, i Vovuškin je to znao. Ali on je imao pravo a A ae ujutro pošteu samo vojici — i ved je to pravo iskoristio, po zelenkastim staklom bila su zapisana imena te vojice i ispo njih povučena crta. —Trebao si se ranije potruiti. Sto si ošao pre sam rani stroj? Evo na, rži! Vovuškin izvai toplomjer iz posue, u koju su t o-plomjeri bili zataknuti kroz proreze o gaze, obriše ga i ae Šuhovu. Šuhov sjee na klupicu pokraj zia, na sam njen kraj, i samo što se ne prevrne zajeno s njom. Nije namjerno izabrao tako neuoban položaj, nego je i nehotice time ao na znanje kako mu je ambulanta strana i kako je u nju ošao samo zbog neke sitnice. Vovuškin je i alje pisao. Ambulanta je bila u najdaljem, najzabitijem kutu lo- gorskog kruga i o nje nisu opirali nikakvi zvuči. Ni zidna ura nije kucala — logoraši nisu smjeli nositi satove, samo je uprava znala koliko je sati. Nije
bilo ni miševa a grebuckaju — sve ih je polovio bolnički mačak koji je oređen za taj zaatak. Divota je bila sjeiti punih pet minuta u tako čistoj sobi, u takvoj tišini, pri jarkom svjetlu svjetiljke, i ništa ne raiti. Šuhov je razgleao sve ziove — ali ništa nije na njima našao. Razgleao je svoju vatiranu bluzu
—
broj mu je na prsima izblijedio, treba ga obnoviti, da
ga ne ukebaju! Slobonom je rukom još opipao i lice —
zarastao je u bradu, raste mu od posljednjeg kupanja,
ima ved eset ana. Ali ništa ne smeta. Za tri ana bit de opet kupanje, pa de se obrijati. Što a u brijačnici uluo sjedi u redu! A nema se ni za koga dotjerivati.
Zatim, gleajudi Vovuškinovu snježnobijelu kapicu, Šuhov se sjeti bataljunskog previjališta na rijeci Lovat, ka je ošao s ozlijeđenom čeljusti, ali se omah —
budala prokleta — obrovoljno vratio u stroj. A mogao je lijepo oležati pet -šest ana.
Sa sve nešto sanjari kako bi bilo ivno a se razboli na va -tri tjedna, samo ne nasmrt, i da ga ne operiraju, tek toliko da ga smjeste u bolnicu — ležao bi valja' i tri tjena a a se ne bi pomakao, pa makar ga hranili samo golim bujonom.
Taa se sjeti a ni u bolnici više nema leškarenja. J S jenom grupom osuđenika stigao je i nov liječnik —
Stepan Grigorjič, nekakav vižljast i bučan čovjek,
nigdje nema mira, pa ni bolesnike ne ostavlja na miru:
osjetio se a sve pokretne bolesnike tjera a rae nešto oko bolnice: da prave ogradice, nasipavaju stazice, da nanose zemlju za gredice, a zimi — da nabacuju snijeg
na greice. Kaže a je ra najbolji lijek. A o raa i konji lipšu. To se valja zna. Ka bi taj oktor cijeli božji an proveo na zianju — i on bi se, bogme, smirio.
.. .A Vovuškin — piše li, piše. Doista se bavio n ekim poslom »bez veze», nepojmljivim za Suhova. Prepisivao je novu ugačku pjesmu koju je jučer ovršio i obedao a de je anas pokazati liječniku, Stepanu Grigorjiču. Kao što se valja može ogoiti samo u logoru, upravo je Stepan Grigorjič savjetovao Vovuškinu a se prijavi kao liječnički pomodnik, pa ga je i postavio na mjesto svoga pomodnika. Tako je V ovuškin naučio avati injekcije u venu neukim ranicima i pitomim Letoncima i Estoncima, koji ne bi ni u snu pomislili a liječnički pomodnik moža uopde nije liječnički pomodnik. Kolja je bio stuent književnosti, uhapšen na rugoj goini stuija. Stepan Grigorjič želio je a Kolja napiše na robiji ono što mu nije bilo ano a napiše na sloboi. ...Kroz dvostruka okna, neprozirna od bijelog leda, jedva j e opro signal za rani stroj. Šuhov uzahne
i ustane. Imao je zimicu kao i prije, ali je bilo očito a se nede modi izvudi o raa. Vovuškin posegne za toplo-mjerom i pogleda.
— Eto viiš, nit smri nit miriše, trieset seam s va. Da je trieset osam, bilo bi svakome jasno. Ne mogu ti ati pošteu. Ostani, ako hodeš, na svoj rizik. Ako te oktor poslije prebrojavanja proglasi bolesnim — at de ti pošteu, a ako te proglasi zravim — ne gine ti zatvor. Bolje de ti biti a oeš na rad.
Šuhov ne ogovori ni riječi, čak ni glavom ne klimne, samo natuče kapu na oči i izađe. Sit gladnom ne vjeruje.
Stuen je stezala. Jetkom je maglicom bolno obuzela Šuhova i nagnala ga a zakašlje. Studen je minus vaeset seam, a Šuhov plus trieset seam. Pa sa, tko de koga. Otkaskao je o barake. Zborno mjesto bilo je potpuno pusto, cijeli je logor bio pust. Bijaše to onaj kratki, rastezljivi trenutak ka je ved sve gotovo, ali se svi prave a nije, kao a tobože nede ni idi na ra. Oružana pratnja sjei još u toplim kasarnama, naslonivši pospane glave na puške — ni njima nije baš neki užitak po takvoj stueni toptati na stražarskim tornjevima. Čuvari u glavnoj stražari na ulazu bacaju ugljen u ped. Naglenici u nagleničkoj sobi puše posljenju cigaretu prije pretresa . A logoraši, ved obučeni u sve svoje prnje, opasani svakojakim uzicama, umotani krpama o brae o očiju, leže na pokrivenim ležajevima u valjenkama'l premiru, sklopljenih očiju. Dok brigair ne podvikne:
—
Po-kret!
I Sto četvrta je remuckala zajeno s cijelom De-vetom barakom. Samo je pomodnik brigaira Pavlo micao usnama računajudi nešto olovkom, a na gornjem ležaju baptist Aljoška, Suhovljev susje, čist, umiven, čitao nešto iz svoje bilježnice u koju je bio prepisao pola Evanđelja. Suhov je utrčao u baraku kao bez uše, ali posve tiho, i prišao ležaju pomodnika brigaira. Pavlo pridigne glavu.
—
Ivane Denisiču, nisu vas ubuturili? Živi ste? (Ti
Zapani Ukrajinci nede se nika promijeniti, i u logoru svakog zovu po očevu imenu i govore mu »vi«.) I uze sa stola sljeovanje kruha i pruži ga Šuhovu. Na kruh bijaše istresena žličica šedera, nalik na
bijelo brašce. Ma koliko se Suhov žurio, pristojno je ogovorio (pomodnik brigaira također je vlast, o njega osuđenik zavisi još više nego o komananta logora). Onako u žurbi, ohvatio je usnama šeder s kruha, polizao ga i je- nom nogom stao na nosač a se popne i namjesti ležaj, ali je kruh svejenako ogleao i vagao u ruci: ima li u njemu petsto peeset grama, koliko je propisano? Dobio je osa više tisuda ovakvih sljedovanja po zatvorima i logorima, i premda nije ni jedno od njih imao priliku izvagati, i prema se, kao bojažljiv čovjek, ne bi usuio naati viku i istjerivati pravu, svakom je osuđeniku, pa i Šuhovu, bilo oavno jasno a u magazinu ne bi mogao opstati nitko tko bi pošteno rezao kruh. Svako je sljedovanje manje od propisanog, samo je pitanje koliko je manje. I tako dva
puta na an gleaš, samo a savjest umiriš — moža me anas ipak nisu previše zakinuli? Moža su čak svi grami na broju. Nedostaje dvadesetak grama — zaključi Suhov i prepolovi kruh. Jenu polovicu turne u njera, ispo
bluze, gje je sam bio prišio bijeli žep (u tvornici šiju za logoraše vatirane bluze bez žepova). Drugu polovicu, ušteđenu za oručkom, kanio je omah pojesti. Međutim, jesti na brzinu ne vrijei, nema o toga nikakve koristi ni sitosti. Pruži ruku a strpa polovicu kruha u ormarid, ali se opet preomisli: sjeti se a su ežurni ved va puta izvukli batine zbog krae. Velika je ova baraka, kao kakvo sirotinjsko prenodište. I tako, ne ispuštajudi kruha iz ruku, Ivan Denisovič izvuče noge iz valjenaka, ostavivši spretno u njima i obojke i žlicu, uzvera se bos na svoj ležaj, proširi otvor na slamarici i tu, u piljevinu, sakrije svoju polovicu kruha. Smakne kapu s glave, izvuče iz nje iglu s uje -nutim koncem (isto tako dobro skrivenu, jer pri osob-nom pretresu opipavaju i kape: jednom se nadglednik bio ubo u iglu pa umalo
što nije o bijesa Šuhovu razbio glavu). Boe, boe, boe — i otvor je s kruhom u tren oka zašiven. Dotle se šeder u ustima istopio. Sve u Šuhovu bijaše napregnuto o krajnosti — naglenik samo što nije zaurlao s vrata. Suhovljevi su se prsti hitro pomicali, a glava mu je i alje raila, smišljajudi sljeedi potez.
Baptist nije čitao Evanđelje sasvim z a se, nego nekako kroz ah (moža navlas rai Šuhova, jer oni, ti baptisti, vole agitirati, baš kao i komesari):—
»Samo da ne strada nitko od vas kao ubojica, ili
kao lopov, ili zlikovac, ili zato što je posegnuo za tuđim. Ali ako straa kao kršdanin, nek a se ne stidi nego neka slavi Boga za takvu sudbinu!«
if
Svaka čast Aljoški — tu svoju tekicu tako vješto skriva u jenoj pukotini u ziu a mu je još ni pri jednom t
pretresu nisu našli. Istim onakvim hitrim pokretima Šuhov prebaci kaput preko gree, izvuče ispo slamarice rukavice, pari
tankih obojaka, koma uzice i jenu krpu s vije vrpce. Piljevinu je u slamarici malčice poravnao (teška ja * slijepila se), utisnuo gunj svua naokolo, jastuk vrati na mjesto, bos sišao s ležaja i počeo se obuvati; najprije dobre obojke, nove, a onda one slabije, na njih. Uto brigadir hrakne, ustane i zapovjedi:
—
Sto četvrta, o-sta spavanja! Iz-la-zi!
I odmah cijela brigada — drijemali ljudi ili ne drijemali — ustane zijevajudi i poe prema izlazu. Brigadir; je devetnaest goina na robiji, ne tjera ljue ni časka i ranije nego što treba. Kad je rekao: »Izlazi!« — znači a i je krajnje vrijeme a se izađe.
I ok su članovi brigae, teškim korakom, bez riječi izlazili jean za rugim, najprije u honik pa ona u trijem, pa na stepenice, a brigair Dvaesete, po uzoru , naTjurina, također izao zapovije: »Iz -lazi!« — Šuhov je stigao obuti valjenke preko va para obojaka, navudi kaput preko bluze i čvrsto se potpasati uzicom (ako je tko i imao kožni remen, ouzeli su mu ga — ne smije se u Specijalnom logoru nositi remen).
Tako je Šuhov na sve ospio, i u trijemu još sustigao posljenje članove brigae — leđa su im s brojevima
baš izlazila na vrata. Onako pokrupni, navukavši na sebe sve što su imali o ojede, ljui su porebarke, jean za rugim, ne truedi se a sustignu jean rugog, teškim korakom išli prema zbornom mjestu škripedi po snijegu. Još je bio mrak, iako je nebo na istoku bilo svijetlo i nekako zelenkasto. I briak, ljut vjetrid pirkao je s istoka. Nema goreg trenutka od ovoga — ka se ujutro ie na ra. Po mraku, po stueni, prazna želuca, a
cijeli je an pre tobom. Jezik ti orveni. Nemaš volje ni s kim riječi prozboriti. Na zbornom mjestu uspropadao se mladi nadglednik:
— Što je, Tjurine, koliko demo te če kati? Opet se vučeš?
Ako se Šuhov i boji mlađeg naglenika, Tjurin ga se ne boji. On nede na ovoj stueni ni aha a na njega potroši, samo bez riječi gazi. I za njim brigaa po snijegu: tapa -tapa, stric-vujc, stric-vujc. Zacijelo im je odnio kilu slanine — jer, Sto četvrta zauzela je opet svoje staro mjesto u koloni, vii se po susjednim brigadama. Na »Soc-graid« potjerat de neku siromašniju i gluplju brigau. E, tamo de danas biti gadno — minus vaeset seam, pa još ovaj vjetar puše, a nigje a se skloniš i ogriješ! Brigadiru treba mnogo slanine — i u PPO a onese, i svoj želuac a namiri. Premda sam brigadir ne dobiva pakete — nika nije bez slanine. Koji go iz brigae obije nešto — omah njemu nosi nešto na dar.
Inače ne bi čovjek ostao živ Stariji naglenik provjerava na pločici: —
Kod tebe je, Tjurine, danas jedan bolestan, dvad«
set trojica idu na rad?
—
Dvadeset trojica — klima brigadir glavom.
Tko fali? Fali Pantelejev. Pa zar je on bolestan? I odmah se pronese glas po brigadi: onaj pasjr*lft Pan*
telejev opet je ostao u logoru! Ništa mu nije, operativa! ga je zaržao. Opet de nekog otkucati. Po anu ga lijepo pozovu, mogu ga ržati i tri sata ko sebe, nitko ništa nije viio ni čuo.A voe ga kao a je u ambulanti... Cijelo se zborno mjesto crni od kaputa — polagano omiču brigae prema mjestu gje se obavlja
pretres. Sjeti se Šuhov a je htio obnoviti broj na variranoj bluzi, pa se progura preko staze na rugu stranu. Tu su dva-tri logoraša stajala u reu pre slikarom. Stane i Šuhov. Ti brojevi mogu čovjeku samo nauiti, po njemu te čuvar može ved izaleka prepoznati, i stražar zapisati, ali ne obnoviš li ih na vrijeme — ne gine ti duza: što ne voiš brigu o svom broju? U logoru su tri slikara koji besplatno izrađuju slike za šefove, a uz to naizmjence olaze na prebrojavanje da ispisuju brojeve. Danas je na redu onaj starac sa sijedom bradicom. Kad ti na kapi
ispisuje kistom broj, baš kao a ti pop pomazuje mirom čelo. Malo, malo, pa u rukavicu puhne. Rukavica mu pleten a, tanka, ruka mu se koči pa ne može ispisivati brojeve.
Slikar je obnovio Šuhovu »Š-854» na bluzi. Šuhov nije više ni zakopčavao kaput jer o pretresa nije bilo daleko, nego s uzicom u ruci sustigne svoju brigadu.
Odmah opazi da jedan iz njegove brigade , Cezar, puši, i to ne lulu nego cigaretu — mogao bi se dakle
čovjek o njega ogrepsti. Ali Šuhov nije htio otvoreno moljakati, nego je samo stao uz samog Cezara i zagledao se iskosa nekud pokraj njega.
Gleao je tobože ravnoušno, neku pokraj njega, ali je vidio kako se nakon svakog dima (Cezar je, zamišljen, rijetko potezao imove) crveni kolobar pepela pomiče na cigareti, smanjujudi je i primičudi se cigarniku.
Tu se i onaj šakal Fetjukov prilijepio uza nj, stao ravno pre Cezara i zapiljio mu se u usta, a oči mu se samo krijese.
Šuhov nije više imao ni mrvice uhana, a nije se mogao naati ni a de prije večeri odi o njega — pa se sav napregao o iščekivanja. Reklo bi se a mu je u tom času bilo više stalo o tog opuška nego o same slobode — ali ne bi se opet nika toliko srozao kao Fetjukov i zagleao čovjeku u usta. U Cezaru su bile izmiješane sve nacionalnosti: ne znaš je li Grk, ili Žiov, ili Cigo, ili nešto eseto. Još je mla. Bio je filmski snimatelj. Ali nije još ni prvi film bio završio ka s u ga uhapsili. Ima crne, guste, bujne brkove. Ovje mu ih nisu obrijali zato što i na fotografiji, u spisu, ima brkove. — Cezare Markoviču! — ne odoli Fetjukov da ne proslini. — Da-ajte mi jedan dim! A lice mu se iskrivilo od lakomosti i strasti. ...Cezar pripoigne vjee, napola sklopljene na crnim očima, i poglea Fetjukova. Upravo je zato sve
češde pušio lulu a ga ne prekiaju u pušenju i ne moljakaju za koji im. Nije mu bilo žao uhana, nego prekinutog
toka misli. Pušio je a bi razbuio u sebi neku snažnu misao i omogudio joj a štogo otkrije. Međutim, tek što bi pripalio cigaretu, pročitao bi u mnogim očima: »Ostavi mi koji dim!«
r
...Cezar se okrene Šuhovu i reče mu: —
l
Evo ti na, Ivane Denisiču!I palcem izvai gorudi opušak iz kratkog jantarnog cigarnika.
Šuhov se trgnuo (iako je očekivao a de mu Cezar sam ponuiti), jenom rukom brže -bolje zahvalno uze opušak, a rugu ruku pometne a mu ne ispane. Nije se vrijeđao što se Cezaru gai a mu ae cigarnik (nekom su usta čista, ali nekom su i žvalava), a ogrubjeli prsti nisu mu se opekli ržedi sam žar. Najvažnije je što je onog šakala Fetjukova prešao i, evo, sa de lijepo potezati imove sve ok mu se usne ne oprže. M -m-m-m! Dim se razišao po glanom tijelu, dutio ga je i u nogama i u glavi.
I tek što mu se to blaženstvo razlilo po tijelu, kali Ivan Denisovič začu prigušeno šaputanje: —
Uzimaju potkošulje!...
Eto što ti je logoraški život! Šuhov se ved bio na to navikao: samo gleaj ka de ti tko skočiti za vrat!
Zašto potkošulje? Pa sam im je komanant izao potkošulje?... Ne, tu nešto nije u reu... Pre njima su bile još vije brigae i cijela je Sto četvrta lijepo vijela kako je o upravne zgrae ošao upravitelj zatvora poručnik Volkovoj i oviknuo nešto naglenicima. I naglenici, koj i su do taa površno pretresali logoraše, ojenom se pomamiše i navališe kao zvijeri, a njihov se starješina prodere:
— Ra-askopčaj košulju! Volkovoja se ne boje samo logoraši i naglenici, njega se, vele, boji i sam komanant logora. Dobro je Bog obilježio nitkova, ao mu pravo prezime! Volkovoj i ne izglea rukčije nego kao vuk. Onako mračan, pa ugačak, pa smrknut—čak i hoa brzo. Bane iza barake i pita: »Što ste se tu okupili?« Nemaš mira o njega. Ispr-va je još nosio korbač, ugačak kao ruka o lakta, kožni, pleteni. Kažu a je mlatio njime ljue u zatvoru. Ili ka se za večernjeg prebrojavanja logoraši okupe oko barake, a on im se oostraga prikrae pa pljus korbačem po šiji: »Zašto nisu u stroju, mrcino?« Gomila taa ustukne pred njim kao pred va lom. Ošinuti se uhvati za vrat, obriše krv i šuti, samo a ga još ne baci u samicu! Sa nekako više ne nosi taj korbač. Po stueni, na običnom pretresu, ako ne navečer a ono bar ujutro, postupak je blag — osuđenik samo raskopča kaput i razgrne skute. Tako su po petorica prilazili petorici nadglednika. Ovi su opipavali logoraše po bokovima potpasane vatirane bluze i tapšali ih po jeinom žepu na esnom koljenu koji su smjeli imati. Sami su naglenici bili u rukavicama, pa ka bi napisali štogo neobično, ne bi to omah vaili iz žepa nego samo lijeno pitali: »Šta ti je to?« Što su ujutro mogli tražiti o logoraša? Noževe? Ali noževi se ne iznose iz logora, nego unose u logor. Ujutro treba provjeriti a logoraš ne nosi sa sobom tri kile hrane ne bi li s njo m pobjegao. Jedno su se vrijeme toliko bojali tog kruha, tog komaida o vjesta grama, a je izana nareba a svaka brigada izradi za sebe drven sanduk i da u tom sanduku nosi sav brigadni kruh, da se dakle od svih
članova brigae pokupe komai kruha. Sto su vragovi željeli time postidi — nije jasno, po svoj prilici samo a ljue muče, a im zaaju nepotrebne brige — '- a ih natjeraju a zagrizu u svoj komaid kruha, a ga nekako obilježe i strpaju u sanuk, ali su svi komaidi opet bili slični jean rug om, svi su o istog Kruha, pa ona cijelim putem misliš i mučiš se nede li ti zamijeniti tvoj koma, i ljui se svađaju meu sobom, a gjeka i potuku. Međutim, jenom su trojica pobjegla s railišta automobilom i ponijela sa sobom takav sanduk s kru-hom. Tada se tek uprava opametila, pa su sve
sanuke u stražari razlupali. Neka nosi opet svaki svoje! Ujutro još treba provjeriti a logoraš ne nosi civilno oijelo ispo logoraškog. Ali sva je civilna ojeda oduzeta svima do posljednjeg komada, i rekli su da im je nede vratiti o isteka kazne. A u ovom logoru još nitko nije izržao kaznu o kraja. I treba provjeriti a logoraš ne nosi pisma a ih pošalje po nekom civilu. Međutim, ka bi ko svakog tražili pismo — otegao bi se pretres i o ručka. Volkovoj je doviknuo naglenicima neka nešto traže, pa su ovi brže -bolje poskidali rukavice i
zapovjeili logorašima a razrlje bluze (gje je svaki sakrio nešto topline iz barake) i raskopčaju košulje, pa sa pipaju a vie nije li štogo protupropisno skriveno. Logoraš smije imati na sebi samo vije košulje — zapravo potkošulju i košulju, o -stalo skidaj! — tako su od usta do usta prenijeli
logoraši zapovije Volkovoja. A brigae koje su ved bile prošle pretres — blago njima, neke su ved izašle iz logora! A one koje n isu — raskopčavaj se! Tko je još štogo obukao — skidaj smjesta, na ovoj stueni! Tako su i počeli raiti, ali je ošlo o zastoja: na izlazu se ved raščistilo, a stražari se iz pratnje eru: »Aje! Aje!« I Volkovoj je ko Sto četvrte zamijenio gnjev milošdu: neka samo zapisu tko ima što suvišno na sebi, pa neka navečer sami preaju u magazin i napisu izjavu: kako su i zašto prikrili taj koma ojede? Na Suhovu je sve ržavno, evo na, opipaj — sama gola prsa i uša, ali Cezaru su zapisali flanelsku košulju, a Bujnovskom, čini se, nekakav prsluk ili trbušnjak, što li. Bujnovski se proerao na sav glas, navikao se valja tako na svojim torpiljarkama, a u logoru nije još ni tri mjeseca: —
Vi nemate prava ljue svlačiti po ovoj zimi! Vi ne
znate eveti član Krivičnog zakonika!... Imaju. Znaju. Nego ti, brajko, još ne znaš! —
Vi niste sovjetski ljudi! — razgalamio se kapetan.
Volkovoj je još nekako i otrpio član Zakonika, ali je sa sijevnuo kao crna munja: —
Deset dana strogog zatvora!
I obaci malo tiše starješini nadglednika: —
Srei to večeras!
Ne vole ih ujutro bacati u samicu — onda izgube je-dnu nadnicu. Neka po anu rinta, a navečer — u zatvor s njim! Zatvor je odmah tu lijevo od zbornog mjesta — zi-danica, s dva krila. Drugo su krilo jesenas podigli — u jednom nije bilo dovoljno mjesta. U zatvoru ima dva- naest delija, ali su o svake delije napravili po
više samica. Cijeli je logor o rva, samo je zatvor zianica. Zima se uvukla po košulju i više je ne možeš istjerati. Uzalu su se logoraši onako obro b ili umotali. Šuhova su i ranije ved boljela lea. Da mu je sa ledi u bolnički krevet — i spavati! Ništa mu rugo ne bi trebalo. Samo a pokrivač bue malko eblji. Stoje logoraši pre izlazom, zakopčavaju se, povezuju, a pratnja izvana ovikuje: — Ajde! Ajde! I nadglednik ih gura s leda: — Aje! Aje! Prva vrata. Vanjski krug. Druga vrata. I ograđeni prolazi pokraj stražare. —
Stoj! — urla stražar. — Šta iete ko stao! U petorke, po-stroj s'!
Ved svanjiva. Dogorijeva vatra oružane pratnje iza stražare. Uvijek pre rani stroj nalože vatru — da se griju, ali i da bolje vide kad ih prebrojavaju.
Jean stražar glasno, reskim glasom broji: —
Prva! Druga! Treda!
Petorke se ovajaju i prolaze kao zasebne kolone, pa gleao ih sprijea ili straga, uvijek viiš pet glava, pet leda, deset nogu.
Drugi stražar, kontrolor, stoji šutke pokraj rugog ograđenog prolaza i samo provjerava je li račun točan. Tu još stoji i poručnik i sve samo motri. Taj je od strane logora.
Čovj ek j e ragocj enij i o zlata. Nestane li samo j ena glava s onu stranu žice, moraš je naoknaiti svojom.I opet se brigada slila u jedno. Sad opet vodnik iz pratnje broji:
—
Prva! Druga! Treda!
I petorke se opet odvajaju i stupaju u zasebnim ko-lonama.
I pomodnik komanira pratnje s ruge strane provjerava. I još jean poručnik. Taj je o oružane pratnje. Nipošto ne smiju pogriješiti. Potpišeš li a si preuzeo jenu glavu više, platit deš je svojom. A koliko je samo oružanih pratilaca! Stali su u polukrug oko kolone koja ie na grailište termoelektrane, naperili automate i rže ti ih po samim nosom. I vojnici sa sivim psima. Jean je pas iskesio zube, kao a se ceri logorašima. Pratioci su svi u kratkim bunama, samo su šestorica u ugačkima. Dugačke bune oblače na smjenu oni koji iu na straž arske tornjeve. Oružana pratnja prebrojila je još jenom, izmiješavši brigae po petorkama, cijelu kolonu koja ie na grailište termoelektrane. — Najhladnije je u zoru! — ustvrdi kapetan fregate. — Ona je najniža točka nodnog hlađenja. Kapetan uopde rao sve objašnjava. Kakav de biti mjesec — mlađak ili uštap — izračunat de ti za koju go hodeš goinu, za koji go hodeš an. Naočigle kopni, obrazi mu upali, ali se ne a. Stuen ovje, izvan žice, na vjetru koji neprestance pirka, oštro ujea čak i Šuhova za lice što je ved na sve naviklo. Shvativši a de im cijelim putem o grailišta termoelektrane puhati ravno u lice, Šuhov oluči a navuče krpicu. Ta njegova krpica protiv vjetra što uara u lice ima, kao i mnoge ruge, vije ugačke vrpce. Logoraši su se uvjerili a takve krpice pomažu. Suhov namjesti krpicu ispo samih očiju, namakne vrpce preko krajeva ušiju i zaveže ih na potiljku. Zatim pokrije potiljak preklopcem kape i zaigne ovratnik mornarskog kaputa, a prenji preklopac kape spusti na čelo, ta ko a mu se sprijea vie samo oči. Kaput je oko pasa čvrsto pritegao uzicom. Sa je sve u reu, samo što su rukavice tanke pa su mu se ruke ved ukočile. Trlja ih i uara lanom o lan znajudi a de ih ubrzo morati staviti na lea i tako ih ržati sve o k raja puta. Komanir straže pročita im svakiašnju kažnjeničku » molitvu« koja je ved svima oijala:
— Pozor, osuđenici! Za vrijeme kretanja obro pazite na re u koloni! Zabranjeno je povedavati i smanjivati razmak, prelaziti iz jedne petorke u drugu, razgovarati i gledati u stranu. Ruke se moraju
ržati samo na leđima! Korak uesno ili ulijevo smatrat de se pokušajem bijega i pratnja de otvoriti vatru bez opomene! Čelo kolone, naprije marš! Dva pratioca na čelu jamačno su ved krenula. Uzbi -balo se čelo kolone, zanjihala se ramena i krenula je cijela pratnja, s automatima na gotovs, dvadesetak koraka lijevo i desno od kolone, i desetak koraka jedan za drugim.
Snijeg nije paao ved tjean ana, put je ugažen, utrven. Zaobišli su logor pa im sa vjetar puše iskosa u lice. Držedi ruke na leđima, oborenih glava, kolona stupa kao na sprovou. Viiš samo noge one dvojice-trojice ispre sebe i komaid utabane zemlje na koji deš stupiti nogom. S vremena na vrijeme podvikne koji pratilac: »Ju — četreset osam! Naza ruke!« »Be — petsto va! Prouži korak!« A ona i oni počeše sve rjeđe povikivati — vjetar brije, ometa ih u motrenju. Oni ne smiju vezati krpice na lice. Nije ni ta njihova služba bogzna kakva. U koloni, kad je malo toplije, svi razgovaraju —vikao na njih ili ne vikao. Ali danas su svi pognuti, svaki
se krije iza leđa onoga ispre sebe, zanesen u svoje misli.Ni misli zatvoreničke nisu slobone, neprestance se na isto navradaju, sve se oko istog vrte: a ne napipa tkogo kruh skriven u slamarici? Hode li večeras obiti pošteu u ambulanti? Hode li ili nede zatvoriti kapetana? I kako li je samo Cezar ošao o onog svog toplog rublja? Zacijelo je pomazao nekog u sklaištu osobnih stvari, kako bi rugačije? Šuhov nije jutros sit, zato što je oručkovao bez kruha i što je sve hlano pojeo. I a mu se želuac ne bi bunio, a ne bi tražio hranu, prestao je misliti na logor i počeo misliti o tome kako de uskoro pisati kudi. Kolona je prošla pore stolarije koju su sagraili sami logoraši, pore stambenog naselja (b arake su također montirali logoraši, ali stanuju u njima sloboni građani), pore novog kluba (također jelo logoraških ruku, o temelja o zinih slikarija, ali filmove gleaju sloboni građani), pa kolona uari kroz stepu, upravo protiv vjetra, u susret crvenom suncu na izlasku. Goli bijeli snijeg prostire se unedogled lijevo i desno, u cijeloj stepi nema ni jednog jedinog drvceta.
Prošla je Nova goina, peeset i prva. U ovoj je goini Šuhov imao pravo na va pisma. Posljenje je poslao u srpnju, a odgovor je na njega dobio u listopadu. U Ust- Ižmi bilo je rugačije, tamo si mogao pisati svaki mjesec. Ali što a pišeš? Suhov nije ni tamo češde pisao. O kude je bio otišao vaeset tredi lipnja četreset prve. U nejelju, ka je svijet bio ošao iz Polomnje sa službe božje, pronio se glas — rat. U Polomnji je prvo pošta bila oznala za tu vijest, uTemgenjovu nitko prije rata nije imao raio. A sa pišu a u svakoj kudi trešti raio, na struju.
Sa pisati, to ti je isto što i bacati kamenčide u ubok vir. Sto je palo, što je nestalo — odjeka nema. Nedeš valja pisati u kojoj si brigai, kakav ti je brigair Anrej Prokofjevič Tjurin. Sa ima više o čemu pričati s Kiljigsom, Letoncem, nego sa svojima.
Pa i oni njemu pišu va puta na goinu, «*— tko bi znao kako žive! Imaju, vele, novog presjenika kol-hoza — svake ga goine mijenjaju, ne rže ni jenog ulje o goinu ana. Proširili su kolhoz — i prije su ga proširivali, a ona ga opet smanjivali. Pa ona, onom tko ne ispunjava norme truoana — skresali okudnicu na tisudu petsto kvaratnih metara, a nekom su ouzeli i sve o same kude. I još mu je pisala žena a je izašao zakon a se ie na su zbog te norme, tko je ne ispuni — mora u zatvor, ali taj zakon valja ipak nije stupio na snagu.Ono što Šuhovu nikako ne ie u glavu, to je što mu žena piše a o početka rata ni živa uša nije stupila u kolhoz — svi momci i cure snalaze se kako znaju, svi orea olaze ili u gra u tvornicu ili na vađenje treseta. Polovica se seljaka uopde nije vratila iz rata, a oni koji su se vratili — ne priznaju kolhoz, žive ko kude, a rae na strani. O seljaka su u kolhozu ostali samo brigair Zahar Vasiljič i tesar Tihon, komu je osameset četiri goine, a neavno se oženio i ved ima i jecu. Kolhoz rže na svojim leđima žene koje su bili utjerali u kolhoz još triesetih goina, a ka one smalakšu — crknut de i kolhoz.
Eto, to je ono što Šuhovu ne ie u glavu: žive ko kude, a rae na strani. Viio je on kako se živi na vlas-titom gospodarstvu, a kako u kolhozu, ali da seljaci ne rade u svom selu —to nikako ne može pojmiti. To je kao neko pečalbarenje, što li? A što je sa sjenokošama? Pečalbarenja nema ved oavno, ogovorila mu je žena. Ne bave se ni tesarstvom, po čemu je njihov kraj bio na glasu, niti pletu košare o vrbovog pruda, to više nikom ne treba. Nego, ima jean nov, zgodan zanat
—
farbanje tepiha. Donio netko iz rata šablone i otaa je krenuo posao, sve više ima takvih nigje nisu zaposleni, nigje ne rae, samo mjesec ana pomažu kolhozu, baš majstora farbam— o kosidbi i žetvi, a zauzvrat im kolhoz aje za ostalih jeanaest mjeseci potvru a se taj i taj kolhoznik može slobono baviti svojim poslovima i a nemaju o njega nikakvih potraživanja.I putuju ljui po cijeloj zemlji, čak i avionima lete, a uštee na vremen u, a mlate pare da je strahota — i posvuda farbaju tepihe: za pedeset rubalja naprave tepih od bilo kakve stare ponjave koju im dadnu,
koje nije šteta —
farbaju takav tepih najviše sat vremena. I žena gaji veliku nau a ni Ivan, ka se vrati, nede stupiti nogom u kolhoz, nego a de postati isto takav majstor. I taa de se oni izvudi iz bijee u kojoj se ona zlopati, jecu de upisati u neku srenju stručnu školu i, umjesto stare trule kude, poidi de novu. Svi farbari grae sebi nove kude, kude blizu željezničke pruge ne stoje više pet tisuda kao neka, nego vaeset i pet. Prema je Šuhovu ostalo još osta vremena o izlaska na slobou, zima -ljeto i zima-ljeto, ipak su mu ti tepisi raspalili maštu. Pravi posao za njega, ako bue lišen građanskih prava ili osuđen na progonstvo. Zamolio je ženu a mu opiše — kako de to on biti farbar ka nika nije znao risati? I što ima tako ivno na tim tepisima, u čemu je tajna? Žena mu je ogovorila a svaka šuša zna farbati tepihe — samo prisloniš šablonu i mažeš če tkom preko rupica. A tepiha imaju tri vrste: jedan se zove »Trojka«, na njemu trojka u lijepoj ormi vozi husarskog oficira, rugi se zove »Jelen«, a tredi je nalik na perzijske I nikakvih drugih slika nema. Pa ipak, i za ove^se ljudi otimaju u cijeloj zemlji i sretni su
ka ih se omognu. 4 Zato što pravi tepih ne stoji peeset rubalja, nego na tisude rubalja.
Da mu je bar jenom samo načas vijeti te tepihe...Po logorima i zatvorima ovikao se Ivan Denisovič a snuje što de uraiti sutra, a što za goinu ana, i kako de obitelj prehraniti. O svemu tom umjesto njega misli vlast — pa mu to ođe nekako i lakše. Ali ka iziđe na slobou?... Iz onoga što su mu pričali sloboni šoferi i bageristi, razabrao je a su ljuima prepriječili ravni put, ali se svi opet nekako dovijaju — iu okolnim putem i tako žive. I Šuhov bi išao okolnim putem. Zaraa je, izglea, laka i brza. I nekako je sramota zaostajati za suseljani-ma... Ali negje uboko u uši, Ivan Denisovič ne želi se prihvatiti tog posla s tepisima. Tu treba biti okretan, rzak, pomazivati miliciju. A Šuhov ved četreset go -ina gazi zemlju, nema više polovice zubi i prodelav je, nika nikom nije ništa avao ni uzimao, pa ni u logoru se nije naučio to raditi.
Laka para i nema neke težine, i nemaš osjedaja a si je uistinu zaraio. Dobro su stari govorili: što go ne platiš koliko vrijei, to nedeš ugo ni nositi. U Suhova su još valjane ruke, obro ga služe, pa što ne bi našao na sloboi neki čestiti posao?Samo, hode li ga ika pustiti na slobou? Nede li mu natovariti na leđa još jenu esetku onako, ni za što?... Kolona je otle bila stigla i zaustavila se pre stražarom širokog kruga samog objekta. Još su se ranije, ko ugla ograe, va pratioca u ugačkim bunama ovojila i krenula preko polja o svojih a lekih stražarskih tornjeva. Dok go oružana pratnja ne za -posjene sve tornjeve, nede nikog pustiti unutra. Komanir straže, s automatom na leđima, priđe stražari. Iz stražare, iz imnjaka, neprestano kulja dim — u njoj sjei cijelu nod čuvar a tkogo ne odveze daske ili cement. Iskosa, kroz ulaz o boljikave žice, onkraj cijeloga grailišta, i s onu stranu žice u aljini — izlazi veliko, crveno sunce, kao kroz maglu. Uz Šuhova stoji Aljoška, glea sunce i rauje se, osmijeh mu titra na usnama. Obrazi mu upali, živi samo o sljeovanja, nigje ništa na strani ne zarađuje — pa čemu se ona rauje? Nejeljom sve nešto s ostalim baptistima šapude. Briga njih za logor kao za lanjski snijeg! Opalili im po vaeset pet goina zbog baptističke vjere — zar zbilja misle a de ih time odvratiti od vjere?
Ona putna brnjica, krpica na nosu, sva se navlažila o aha i ponegje o stueni nahvatala na njoj leena kora. Šuhov je zbaci s lica na šiju i okrene leđa vjetru. Nigje ga baš nije propuhalo, samo su mu ruke prozeble u tankim rukavicama i obamrli mu prsti na lijevoj nozi — lijeva mu je valjenka progorjela, po rugi put ju je pokrpao.Bole ga križa i leđa sve o ramena, probaa ga—kako li de samo raditi? Osvrne se — i pogled mu se ukrsti s brigadirovim. Brigadir je u zanjoj petorki. Pledat je čovjek, krupan.
Namrgoio se. Ne šali se s brigaom, ali je hrani pristo jno, brine se a svi obiju što vede sljeovanje. Izržava ved rugu kaznu, sin je GULAG -a4, poznaje logorski život kao svoj žep Brigair je u logoru alfa i omega — obar brigair 4 poarit de ti rugi život, a loš brigair otjerat de te u grob. Šuhov poznaje Anreja Prokofjeviča još iz Ust-Ižme, samo što tamo nije bio u njegovoj brigai. A ka su iz Ust -Ižme, iz opdeg logora, prebacili sve one koji su osuđeni po članu peeset osam ovamo, u Specijalni logor—
Tjurin gaje uzeo u svoju brigadu. S komandantom logora, s PPO- om, s građevinskim nazornicima, s
inženjerima, Šuhov nema nikakva posla — svagje ga zastupa brigair, a brigair ima grui o čelika. Ali zato, čim makne obrvom ili pokaže neku prstom — trči i rai! Varaj koga go hodeš u logoru, samo nemoj varati Anreja Prokofjeviča! I ostat deš živ.Šuhov bi najraije pripitao brigaira hode li raiti tamo gje i jučer ili de prijedi na rugo mjesto — ali se boji a mu ne prekine tok uzvišenih misli. Tek što je skinuo s vrata »Soc -graid», a ved mora razmišljati o procentima o kojih im zavisi ishrana u iudih pet ana. Brigairu je lice izrovano o kozica. Stoji naspram vjetra, ali se ne mršti, koža mu je k ao hrastova kora.
U koloni plješdu rukama, tapkaju na mjestu. Gaan vjetar! Čini se a ved na svih šest tornjeva stoje stražari 4. Kratica za glavnu upravu logora u SSSR-u. — ali svejeno ih još ne puštaju unutra. Bunost prije svega!
Napokon! Izašli su iz stražare komanir pratnje i kon -trolor, stali svaki na jednu stranu vrata i otvorili ih.— U petorke, po-stroj s'! Pr-va! Dru-uga! Krenuše logoraši kao na parai, tako redi paranim korakom. Samo a se ohvate grailišta, a tamo de ved znati što de i kako d e. Malo alje iza stražare nalazi se mala kancelarija, a pre njom stoji rukovoilac raova i poziva brigaire. Pa i sami mu prilaze. I Der je tu, građevinski nazornik, ali osuđenik, velika hulja, goni svoju bradu logoraše gore nego pse. Osam je sati, osam i pet (upravo je zatulila električna sirena u agregatu), vlast se boji a logoraši ne gube vrijeme, da se ne razmile u potrazi za ogrjevom — a logorašima je an ug, za sve imaju
vremena. Kako koji ue u žicu, saginje se — ovje jena treščica, onje dru-ga, obro de odi za ped. I zavlače se u rupe. Tjurin je pozvao svog pomodnika Pavla a poe s njim u kancelariju. I Cezar je tamo otišao. Cezar je bogat, va puta mjesečno obiva pakete, pomazao je sve koje treba — pa radi u kancelariji kao pomodnik normirca. A ostatak Sto četvrte u stranu, pa ku koji! Izašlo je sunce, crveno i zamagljeno, izna pustog grailišta — ponegdje snijegom zameteni dijelovi montažnih zgraa, ponegje granja započeta i prekinuta ko samih temelja, negje leži slomljena ručica bagera, negje lopatica, negje staro željezo, na sve strane iskopani rovovi, jarci, jame, automehaničarska raionica poignuta samo o krova, a na brežuljku — termoelek-trana, na kojoj je gradnja stigla do prvog kata. I svi su se posakrivali. Samo šest stražara stoje na tornjevima, i oko kancelarije gužva. Eto, to je naših pet minuta! Koliko je puta, kažu, rukovoilac raova zaprijetio a de rane zaatke svim brigaama izavati navečer — ali nikako a se ogovore. Jer ko njih se 4 preko nodi uvijek sv e preokrene.
Ovo je naših pet minuta! Dok se rukovoioci snađu — skloni se gje je toplije, sjei samo, sjei, još deš se naraiti kao konj. Dobro je ako si blizu pedi — možeš premotati obojke i malčice ih ugrijati. Taa de ti noge biti cijeli an tople. Pa i bez pedi je obro. Sto četvrta je ušla u veliku halu automehaničarske raionice, gje su jesenas postavljena stakla i gje Tri-eset osma lijeva betonske blokove. Jeni blokovi leže u kalupima, a rugi, pojačani armaturom, stoje uspravno. Strop je visok, a pod od zemlje, da je toplo — nije, ali svejeno griju ovu halu, ne žale ugljena — ne zato a se ljui griju, nego a se beton bolje steže. Čak i toplomjer tu visi, i u nejelju, ako logoraši slučajno ne rae, jean ranik ipak loži vatru. Trideset osma, akako, ne pušta nikog o pedi, sami su posjeali oko nje i suše obojke. Pa obro, nije
ni ovje, u kutu, loše.Suhov se stražnjim ijelom hlača, u kojima se posvu-da nasjedio, priljubio uz rub rvenog kalupa, a leđima se naslonio na zi. A kako se uspra vio, zategli mu se kaput i bluza pa na lijevoj strani prsa, oko srca, osjeti kako ga pritišde nešto tvro. To je okrajak kruha u unutarnjem žepu, ona polovica jutrošnjeg sljeovanja koju je ponio sa sobom za ručak. Svaga je toliko nosio na rad i nije dirao u to sve o ručka. Ali rugu bi polovicu obično pojeo za oručkom, a jutros nije. I shvati Šuhov a ništa nije ušteio — prohtjelo mu se da sad odmah pojede taj kruh, ovdje, na toplom. Do ručka ima još pet sati, aleko je to. Ono što ga je prije boljelo u leđima — sa je prešlo u noge, tako je nekako slab na nogama. Eh, a mu se samo prikučiti pedi!... Oloži rukavice na koljena, raspaše se, onu svoju zaleđenu putnu brnjicu skine s vrata, presavije nekoliko puta i strpa u žep. Taa izvai koma kruha u bijeloj krpici i , ržedi ga po mišicom a mu ne bi koja mrvica pala s krpice, uze odgrizati malo- pomalo i žvakati. Kruh je nosio ispo va kaputa i grijao ga vlastitim tijelom,tako a nije uopde bio hlaan.Šuhov se u logorima višeput sjetio kako su nekad na
selu jeli po čitave tave krumpira, pune lonce kaše, a još ranije, ok nije bilo kolhoza, čitave komaine mesa. A mlijeko se lokalo — da ti trbuh pukne! Ali nije to valjalo, shvatio je Suhov poslije, u logoru. Treba jesti tako a misliš samo na jelo, evo, kao što sa ogriza ove komaide, pa ih jezikom valja i obrazima usisava — pa a viiš kako je ona mirisav ovaj vlažni crni kruh! Što je Suhov uopde jeo ovih osam, skoro de biti i evet goina? Ništa. A kako gura? Oho -ho-ho! I tako, dok je bio zaokupljen sa svojih dvjesta grama, blizu njega, na istoj strani, sklonila se cijela Sto
četvrta. Dva Estonca, kao va brata rođena, sjela su na nizak betonski blok i zajeno naizmjence pušila polovicu cigarete na jean usnik. Oba su Estonca bijele puti, oba ugajl ije, oba nosata, krupnih očiju. Tako se rže jean rugoga kao a ne mogu živjeti jean bez rugoga. Brigair ih nika ne razvaja. I jeu sve popola, i spavaju zajeno, na istom gornjem ležaju. I ok stoje u koloni, ili čekaju na prebrojavanju, ili se spremaju na spavanje — neprestano meu sobom nešto razgovaraju, uvijek nekako potiho i polako. A nisu ni ro ni pomoz bog, upoznali su se tek ovje, u Sto četvrtoj. Jean je od njih, objasnili su, bio ribar na primorju, a drugog su, kad su Sovjeti preuzeli vlast, odveli roditelji
kao ijete u Švesku. A on, ka je orastao, olučio na svoju ruku, bualaš, a se vrati u omovinu i završi stuije. Eto, kažu a nacionalnost ništa ne znači, tobože u svakom narou ima i loših ljui. Ali, koliko je go Esto-naca Suhov dosad upoznao — nije meu njima sreo loših ljui.
I svi sad lijepo sjede — tko na blokovima, tko na kalupima za blokove, tko na samoj zemlji. Ujutro je
nekako svima jezik zavezan, svak se zanese u svoje misli i šuti. Onaj šakal Fetjukov skupio je bog te pitaj gje opuške (taj bi ih i iz pljuvačnice izvaio, ne gai mu se), pa ih na koljenima razmotava i preostali uhan sipa u nekakav papirid. Fetjukov ima na sloboi troje jece, ali otkako je uhapšen, svi su igli ruke o njega, a žena mu se preuala — i niotku ništa ne obiva. Bujnovski je nešto ugo poprijeko gleao Fetjukova, pa tek ona grakne: —Ama, šta to svakakvu zarazu tu sakupljaš? Sifilis de ti još izbiti na usta! Baci to! Kapetan je naučio komanirati, sa svima razgovara kao da komandira.Ali Fetjukov ni u čemu ne ovisi o Bujnovskom, jer ni kapetan ne obiva pakete. I
opako se posmjehnuvši napola bezubim ustima, reče: — Čekaj malo, kapetane, ka orobijaš osam goina, i ti deš svašta skupljati. To je istina, dolazili su u logor i ponositiji ljudi od kapetana...
—Šta, šta?—nije obro čuo nagluhi Senjka Kljovšin. On je mislio a je riječ o tome kako je Bujnovski jutros na pretresu nadrljao. — Nije se trebalo onako zaletjeti! — skrušeno je zavrtio glavom. — I sve bi obro prošlo.Senjka Kljovšin je miran, siromah. Jean mu je bubnjid pukao još četreset prve. Zatim je opao zarobljeništva, tri puta je bježao, ali su ga svaki put ulovili i na kraju strpali u Buchenwal. U Buchemvalu je pukim čuom izmakao smrti i sa mirno izržava kaznu. Ako se budeš zalijetao, kaže, propao si. To je istina, šuti i trpi! Ako se oupreš — slomit de te. Aleksej je zario lice u šake i šuti. Moli se. Pojeo je Šuhov svoj kruh, samo je komaid gole korice ostavio — okrugle gornje korice. Nikakvom žlicom ne možeš tako pomazati kašu iz porcije kao kruhom. Tu koricu opet umota u bijelu krpicu, spremi je za ručak, a krpicu turi u unutrašnji žep na bluzi i zakopča se, a se zaštiti o stueni. Sa je spreman, neka ga šalju na ra! Ipak, neka raije još malo pričekaju. Trideset osma je ustala i razišla se—tko o miješalice, tko po vou, tko na armiranje.
Ni Tjurin ni njegov pomodnik Pavlo ne vradaju se svojoj brigai. I prema Sto četvrta ne sjei skrštenih ruku ulje o vaeset minuta, a rani an zimski,skradeni — traje o šest sati, svima se ovo čini kao neka velika sreda, baš kao a o večeri više nije aleko. —
Eh, nema nam nešto ugo medave! — uzdahne
rumeni, uhranjeni Letonac Kiljdigs. — Cijele božje zime
ni jene medave! Kakva je ovo zima?! —
Da... medave... medave... — uzdahne za njim
cijela brigada.
Ka u ovim krajevima uari snježna medava, ne samo što ih ne voe na ra nego ih se i iz barake boje izvesti — ako od barake do blagovaonice ne zategnu konopac, mogao bi i zalutati. Smrzne li se osuđenik u snijegu — može ga i pas pojesti, što je koga briga! A ako pobjegne? Bilo je i takvih slučajeva. Snijeg je u medavi sasvim, sasvim sitan, ali se u nanose slaže, kao a ga tko preša. Preko takvih nanosa, preko žice zatrpane snijegom, zaista su i olazili. Ali nisu aleko. Ako se pravo uzme, o medave nikakve koristi — logoraši sjee iza brave; ugljen ne stiže na vrijeme,
vjetar raznosi toplinu iz barake; u logor ne ovoze brašno pa nema kruha, ni oni u kuhinji nikako a se snađu. I koliko go medava trajala — tri dana, tjedan dana — sve te dane moraju naknadno odraditi — toliko ih nedjelja za redom gone na rad. Pa ipak logoraši vole tu medavu i mole boga a ođe. Tek što vjetar malo jače puhne, svi ižu glave put neba: daj malo materijala! materijala!
To znači snijega. Jer od samog nizinskog vjetra nika se ne može razviti prava medava.
Netko se o njihovih pokušao ogrijati uz ped Trieset osme, ali su ga najurili.Tada ude u halu i Tjurin. Smrknut. Članovi brigae znaju: treba raiti, i to.
—
A-ha — osvrne se Tjurin oko sebe. — Je li cijela Sto četvrta ovje?
I ne provjeravajudi niti ih prebrojavajudi, jer nitko nikamo Tjurinu ne može pobjedi, brzo poče raspoređivati ljue na posao. Kljovšina i Gopčika i obojicu Estonaca pošalje a uzmu oneku u blizini veliki otvoreni sanduk za žbuku i onesu ga u termoelektranu. Ved je po tome bilo jasno a brigaa prelazi na ra na termoelektranu, koja je ostala neovršena i kasno jesenas napuštena. Dvojicu je poslao u alatnicu gje Pavlo preuzima alat. Četvoricu je oreio a čiste snijeg ok o termoelektrane, i pred ulazom u strojarnicu, i u samoj strojarnici, i na skelama. Dvojici je zapovjedio da u toj istoj
strojarnici nalože ped ugljenom, a aske negje a zipe i nasijeku. Jenome pak a vozi tamo na sanjkama cement, dvojici da nose vodu, vojica pijesak, a jean a pijesak čisti o snijega i a ga tuca željeznom polugom. Nakon svega toga ostali su neraspoređeni još samo Suhov i Kiljigs — najbolji majstori u brigadi. Pozvavši ih, brigair reče: —
Evo ovako, ečki! (Nije bio uopde stariji od njih,
ali je imao takav običaj a govori: »ečki«.) Poslije ručka dete ziati na prvom katu blokovima o šljake, tamo gje je jesenas Šesta brigaa prekinula. Ali najprije treba ugrijati strojarnicu. Tamo ima tri velika prozora i prvo njih treba nekako zatvoriti. Dat du vam još ljui na
ispomod, samo obro razmislite kako dete ih zatvoriti. Strojarnica de nam služiti i za miješanje betona i za grijanje. Ako je dobro ne zagrijemo, posmrzavat demo se ko psi, je 1' jasno? I moža bi još štogo rekao, ali je u tom času otrčao o njega Gopčik, šesnaestogoišnji momčid, rumen kao oojak, a se požali a im ruga brigaa ne a sanuk za žbuku, hode a se tuku. I Tjurin odjuri tamo
Koliko go bilo teško započeti rani an po takvoj stueni, važno je samo prebroiti taj početak, ništa rugo.Šuhov i Kiljigs se zgleaše. Njih su vojica više puta raili zajeno i cijenili su jean rugoga kao tesara i kao ziara. Pronadi na onom golom snijegu nešto čime deš zatvoriti te prozore — nije bilo lako. Ali Kiljigs reče: — Vanja! Tamo ko montažnih zgraa na jenom mjestu leži pozamašna rola ter -papira. Sam sam ga tamo sakrio. Da trknemo?Iako je Kiljdigs Letonac, govori ruski kao da mu je materinski jezik — kod njih je u blizini bilo jedno selo starovjeraca, pa je od malih nogu naučio ruski. U logoru je tek vije goine, ali mu je ved potpuno jasno: pomozi si sam pa de ti i Bog pomodi. Kiljigs se zove Jan, zato i Šuhov njega zove Vanja. Olučiše a ou po krovnu ljepenku. Samo je Šuhov prije toga skoknuo na jeno mjesto, u ovoj istoj zgrai automehaničarske raionice što se još grai, po svoju zi -arsku žlicu ili mistriju. Mistrija je velika stvar za ziara ako je zgona i ako mu obro leži u ruci. Međutim, na svakom je railištu ovakav red: sav se alat ujutro dobije a uve čer vrati, pa kakav deš alat sutra obiti — ovisi o sredi. Ali Suhov je jenom prevario sklaištara u bro-jenju i prisvojio najbolju mistriju. I sa je svaku večer skriva, a svako jutro, ako se zia, uzima. Naravno, a su anas otjerali Sto četvrtu na »Soc -graid« — ostao bio Šuhov bez svoje mistrije. Ovako je omakao kamen, zavukao prste u jamicu i lijepo je izvadio.
Šuhov i Kiljigs izaoše iz automehaničarske raio-nice i pođoše put montažnih zgraa. Gusta para izala se pri svakom ahu. Sunce je ved bilo oskočilo, ali nije uopde bacalo zrake, baš kao a je u magli, a oko njega sa strane kao da stoje stupovi. Da nisu ono stupovi, a? — pokaže Šuhov glavom Kiljigsu.
— Ne smetaju nama stupovi — odmahne Kiljdigs rukom i nasmije se. — Samo a između stupova ne ra-zapnu boljikavu žicu! Kiljigsu je svaka ruga riječ šala. Zato ga i voli cijela brigaa. A kako samo o njega rže svi Letonci u logoru! Ono, ouše, i hrani se Kiljigs normalno, prima po va paketa mjesečno, rumen je kao a i nije u logoru. Lako je njemu šaliti se! Veliko je to njihovo railište — imaš se što napješačiti ok ga prođeš. Susretoše putem momke iz Osamdeset druge — njima su opet dali da kopaju jame. Jame ne moraju biti velike: pedeset na pedeset, i isto toliko du-boke, ali je ovdje ze mlja i ljeti tvra kao kamen, a sa je još i zamrznuta, a zube polomiš! Kopaju je krampom -kramp klizi i samo iskre frcaju, a od zemlje — ništa. Sto-je momci svaki na svojom jamom, osvrdu se — nigdje da se ogriju, a udaljiti se ne smiju — pa se ponovo la daju krampa. Samo ih on grije.
Šuhov opazi meu njima i jenog znanca iz Vjatke pa ga posavjetuje:
—
A što vi, kopači, ne naložite vatru na svakom
jamom? Ipak bi zemlja malko popustila.
—
Ne daju — uzdahne onaj iz Vjatke. — Drva nam ne daju.
—
Treba ih nadi.Kiljigs samo otpljune.
—
Ma aje reci, Vanja, ka bi ovo naše rukovostvo bilo pametno, zar bi poslalo ljue a po
ovakvoj zimi kopaju zemlj u krampovima?
Kiljigs još nekoliko puta nerazgovijetno nešto opso-va i umukne, na ovoj stueni ne možeš se n i raspričati. Išli su sve alje i alje i tako ošli o onog mjesta na kojem stajahu snijegom zatrpani elementi montažnih zgraa. Šuhov voli raiti s Kiljigsom. Samo mu jeno ne valja — ne puši, pa ne obiva ni uhan u paketima. ' I zaista, dobro je Kiljdigs upamtio mjesto —poigoše zajeno jenu asku, vije, i ispo njih ugleaše smotak krovne ljepenke.
Izvukoše je. Ali — kako da je prenesu? Ako ih pri- mijeti stražar s tornja, nije važno — gavrani samo paze a se logoraši ne razbježe, a na samom railištu možeš, ako hodeš, i svu grau isjeckati na komaide. Pa i na logorskog čuvara ako nabasaš, nije važno — i on sam glea gje bi štogo smotao. I ranicima se baš fudka za te montažne zgrae. Pa i brigairima. O njima voe brigu samo rukovoilac radova, građevinski nazornik logoraš i onaj krakati Škuropatenko. On je nitko i ništa, taj Škuropatenko, običan logoraš, ali pravo čuvarsko njuškalo! Rani mu je zaatak samo a čuva montažne zgrae o logoraša, a pazi a ne razvuku pojeine ijelove. Eto, taj bi ih Škuropatenko jedini mogao uloviti na brisanom prostoru.
—
Znaš šta, Vanja, ne smijemo otvoreno nostiti rolu
— osjeti se Šuhov — nego hajde da je uspravimo pa a je polako nosimo između sebe. Tako se izaleka nede ništa vijeti. Dobro se osjetio Šuhov. Nezgono bi bilo nositi smotak u vooravnom položaju, pa su ga stisnuli između sebe, kao tredeg čovjeka, i tako pošli. Sa strane se samo vijelo kako va čovjeka iu pribijeni jedan uz drugoga.
— Ali kad rukovodilac radova bude vidio ovaj ter-papir na prozorima, osjetit de se jau — reče Šuhov. —
Što se to nas tiče? — začui se Kiljigs.— Redi
demo a je ved bilo tako ka smo ošli u termoelektranu. Pa nismo ga valjda morali skinuti? I to je istina.
Prsti su se u tankim rukavicama ukočili, uopde ih čovjek ne osjeda. Ali li jeva se valjenka obro rži. Najvažnije su valjenke. Ruke de se pri rau ved zagrijati. Prošli su preko snježne leine i izbili na prtinu o saonica što voi o alatnice o termoelektrane. Mora a su baš prije njih provezli cement. Termoelektrana stoji na brežuljku, na samom kraju railišta. Oavno nije nikog bilo u njoj, svi su prilazi zameteni snijegom. Zato su još jasniji tragovi saonica i svježa staza, uboki otisci stopala— onua kua su naši prošli. Ved čiste rvenim lopatama sn ijeg oko termoele-ktrane i prilaz za teretnjake.
Bilo bi obro ka bi izalica u termoelektrani raila. Ali motor je pregorio, a oona ga nisu, čini se, popravljali. Opet de morati sve sami tegliti na prvi kat. Žbuku. I blokove. Termoelektrana je dva mjes eca stajala kao sivi kostur u snijegu, napuštena. A evo, sa je ošla Sto
četvrta. Sto uopde rži brigau na životu? Prazni trbusi pritegnuti platnenim remenima, ciča zima, a nigje a's^bgriješ, ni iskrice vatre. Pa ipak, stigla je Sto četvrta — i opet ov je počinje život. Pri samom ulazu u strojarnicu stoji razvaljen sanuk za žbuku. Bio je to i prije trošan sanuk, Šuhov se nije ni naao a je još čitav. Brigair je poigao reku onako, rea rai, ali vii a nitko nije kriv. Uto se pojavljuju Ki-ljdigs i Šuhov nosedi meu sobom ter -papir. Obraduje se brigadir i odmah napravi nov raspore: Suhov neka postavi cijev na ped, a se što prije može vatra naložiti, a Kiljigs neka popravi sanduk, i neka i mu oba Eston- ca pomažu, a Senjka Kljovšin neka se prihvati sjekire i pravi ugačke letve na koje de pribiti krovnu ljepenku, koja je va puta uža o prozora. Ali otku im rvo za letve? Rukovoilac raova nede im at aske za grijanje. Poglea brigair oko sebe, i svi pogleaše za njim, i vide da je jedini izlaz a ovale nekoliko asaka što služe kao rukohvat na rvenom mostidu što voi na skele. Ako buu pazili kako hoaju, nitko nede ljosnuti. Sto im rugo preostaje? Moža de se netko upitati: zašto uopde logoraš eset goina rai u logoru iz petnih žila? Zašt o ne kaže: nedu, i gotovo? Dovoljno bi bilo a po anu rai lijevom no -gom, a nod je ionako njegova. Međutim, ne ie to. Rai toga je izmišljena brigaa. Ne onakva brigada kakve su brigade na slobodi, gdje
Ivan Ivanič ima svoju pladu, a Petar Petrovič svo ju. U logoru je brigada tako organizirana da ne tjera vlast logoraše na ra, nego logoraši jeni ruge. Tu vrijei pravilo: ili de svi obiti opunsko sljeovanje ili de svi skapati. Ti, huljo, ne raiš, a ja a zbog tebe glaujem? E, nedeš, mrcino, potegn i i ti!
Pa još ka te pritisne ovako nešto kao ovo sa, pogo -tovo nedeš sjeiti skrštenih ruku. Hodeš -nedeš, trči amo, trči tamo, rž'-ne aj. Ako za va sata ne učinimo nešto a se ogrijemo, otidi demo svi o vraga.
Pavlo je ved onio alat, pa samo biraj! I nekoliko cijevi za ped. Nema ouše limarskog alata, ali je tu bravarski čekid i sjekirica. Snadi demo se nekako. Pljesne Šuhov rukavicama, pa sastavlja cijevi i kucka po sastavcima. Pa opet pljesne rukavicama i opet kucka. (Mistriju je tu u blizini sakrio. Premda je medu svojima u brigadi, mogao bi mu je tkogod
zamijeniti. Čak i Ki-Ijdigs.) Baš kao a su mu se sve one misli ispušile iz glave. Ničega se više Šuhov ne sjeda, ni za što ga nije briga, samo misli na to kako da sastavi koljena cijevi i kako d a ih postavi a se ne imi. Gopčika je poslao a traži žicu, kako bi mogli objesiti cijev na prozor.U kutu stoji još jena zepasta ped sa zidanim dim
njakom. Na njoj se usijala željezna ploča na kojoj omrzavaju i suše pijesak. Tu su ped akle ved bili naložili, a kapetan i Fetjukov onose pijesak na tragaču. Ne treba biti oviše pametan a se nosi tragač. I baš zato je brigair za taj posao oreio bivše rukovoioce. Fetjukov je, vele, bio velika buža u nekakvom ureu. Vozikao se automobilom.Prvih je ana čak igao nos i izirao se na kapetana. Ali kapetan mu je jednom dao po zubima, pa je sad mir medu njima.
Momci su ved pohitali a se ogriju uz ped, ali ih bri -gadir opomene: —
E, ka nekog ofurim po čelu! Prvo psab!
Izmladenom psu samo bič pokaži. Stuen je ljuta, ali je brigair još ljudi. Momci se opet raziđoše na posao. Suhov čuje kako brigair tiho obacuje Pavlu: —
Ti ostani tu i rži ih na uzi. A ja idem vidjeti za procente.
O izračunavanja procenata više zavisi nego o samog raa. Pametan brigair više voi brigu o pro centima nego o samom poslu. O procenata se živi. Ako nešto i nije urađeno, okaži a jest, ono što slabo pladaju, obrni tako a pladaju bolje. Zato brigair mora imati soli u glavi. I biti obar s normircima. I normirce treba podmazivati.
A ako demo pravo, za koga su svi ti procenti? Za logor. S pomodu njih logor otkine koju tisudu više o grailišta, pa ijeli premije svojim poručnicima. Onom istom Volkovoju za njegov korbač. A tebi — vjesta grama kruha više navečer. O tih vjesta grama zavisi ti život. Tih vjesta grama izgrailo je Bjelomorski kanal.
Donijeli su vije kante voe, ali se voa putem zaleila. Pavlo zaključi a je nema smisla ni onositi. Bolje je na licu mjesta topiti snijeg. Postaviše kante na ped. Gopčik je negje igao novu aluminijsku žicu—onu za električne voove. I kaže: —
Ivane Denisiču! Evo obre žice za žlice. Hodete li
mi pokazat kako se liju žlice?Voli Ivan Denisič tog mangupa Gopčika (njemu je rođeni sin umro ok je bio sasvim mali, ko kude ima vije orasle kderi). Gopčika su uhapsili zato što je benerovcima5 nosio u šumu mlijeko. Osuili su ga kao oraslog. Gopčik je kao umiljato janje, umiljava se oko svih seljaka. Ali je i lukav — svoje pakete sam jee, poneke nodu mljacka.
Pa i ne možeš sve nahr aniti. Otkinuše koma žice za žlice i sakriše ga u kut. Šuhov sklepa o vije aske nešto nalik na ljestve i reče Gopčiku neka pričvrsti cijev. Gopčik je lak kao vjeverica, uzverao se po prečagama, pribio čavao, zakvačio žicu i obuhvatio njome cijev. Suhov, ne bui lijen, nabije na vrh cijevi još jeno koljeno. Danas nema vjetra. Valja znati a de ta ped biti za njih same. A Senj ka Kljovšin nasjekao je ved ugačkih letava. Gopčika -momčida natjeraše a i letve pribija. Vere se vražičak, svejenako viče nešt o odozgo. Sunce je oskočilo, rastjeralo izmaglicu, nestalo je onih stupova i u strojarnici je zatitralo rumenilo. Dotle su i ped naložili ukraenim rvima. Koliko je sa vese -lije! —
U siječnju slaba vaja o sunca! — ustvrdi Suhov.
Kiljdigs je popravio sanuk za žbuku, još jeanput kucnuo sjekiricom i oviknuo:
—
Čuj, Pavlo, za ovaj posao tražit du o brigaira
najmanje sto rubalja! 5- Pristaše ukrajinskog nacionalističkog voe Benere koji je surađivao s Nijemcima u II. sv-jetskom ratu.
Nasmije se Pavlo:
—
Dobit deš sto grama.
—
Tužilac de ti još oati! — viče oozgo Gopčik.
—
Ostavite, ostavite to! — poviče Suhov. (Nisu obro počeli rezati krovnu Ijepenku.)
I pokaže im kako a rae. Natiskali se ljudi oko bubnjare, ali ih Pavlo rastjerah Kiljdigs u je oijelio pomodnika i zapovjeio a
prave sanučide za nošenje žbuke na kat. Još je vojicu oreio a nose pijesak. Nekolicinu je poslao gore, a čiste snijeg na skelama i ziovima na kojima de se raiti. A jenog a otopljeni pijesak ubacuje s pedi u sanduk. Vani je zabrektao motor — olaze blokovi o šljake, teretnjak se probija kroz snijeg. Pavlo istrči i
pokazuje mašudi rukama kamo a istovare blokove. Pribili su jednu traku ter-papira, pa i drugu. Kakav je zaklon od ter-papira? Karton ostaje karton. Pa
ipak je nešto kao zi. Sa je unutra mračnije. A bubnjara jarce sja. Aljoška je onio ugljena. Jeni mu viču: »Bacaj u ped!« A rugi: »Nemoj! Bolje demo se ogrijati uz rva!« Zastao je, ne zna koga a posluša. Fetjukov se skutrio uz ped i gura, buala, valjenke o same vatre. Kapetan ga zgrabi za šiju i gurne za tragač:
—
Nosi pijesak, mrcino!
Kapetan glea i na logorski ra kao na mornaričku službu: rečeno ti je a raiš, pa ona rai! Dobrano se usukao kapetan, ali pošteno tegli. Nakon nekog vremena pokrili su ter-papirom sva tri prozora. Sad svjetlo dopire samo kroz vrata. Pa i
stuen. Pavlo zapovjei a se i gornji io vrata pokrije, a onji ostavi i tako a čovjek može udi pognute glave. Učiniše tako. Dotle su tri skipera dovezla i izbacila blokove. Sad je samo pitanje kako da ih dopremaju gore bez dizalice.
— Ziari! Aje, ižete se! — pozva ih Pavlo. To je častan posao. Suhov i Kiljigs popeše se gore s Pavlom. Mostid što voi na skele bio je ionako uzak, a sa ka je Senjka još ovalio rukohvat — moraš se ržati za zi a se ne strovališ na zemlju. Ne valja ni to što su se poprečne letvice zamrznule, zaokruglile, pa se čovjek ne može ouprijeti nogom — kako li de samo žbuku nositi? Pogleaše gje de nastaviti zianje. Tu su sa ziova ved bili po bacali snijeg lopatama. Evo ovdje. Trebat de sjekiricom skinuti le sa započetog zia, i metlicom pomesti. Pogleaše kako de opremati blokove. Baciše pogle olje. I ovako olučiše: umjesto a blokove nose, olje de postaviti četvoricu a ih obacuju na omorište, a ovje još vojicu a obacuju alje, i na prvom katu još vojicu a oaju blokove — sve de tako idi brže. Gore nije jak vjetar, ali puše. Propuhat de i ka buemo ziali. Međutim, ako se makneš, skloniš za započeti zi — dobro je, mnogo je toplije. Suhov podigne glavu put neba i zine — nebo vero, a sunce ved visoko oskočilo, skoro de pone.
Divnog li čua — kako vrijeme u poslu brzo prolazi! Koliko je puta ved Šuhov primijetio: ani u logo ru lete, sustižu jean rugog. A sam rok kazne nikako ne prolazi, uopde se ne smanjuje.Siđoše, ka tamo — svi su ved posjeali uz bubnjaru,samo kapetan i Fetjukov nose pijesak. Rasri se Pavlo,osmoricu omah potjera a prebacuju blokove, vojici zapovjei a sipaju cement u sanuk i miješaju ga nasuho s pijeskom, jenog a nosi vou, rugi ugljen.Kiljigs se obrati svojoj četici: —
Hej, momci, treba završiti ove tragače.
—
Kako bi bilo da im i ja pomognem? — Šuhov sam
traži posao o Pavla. —
Pomozi! — Pavlo mu klimne glavom.
Donesoše i kantu a u njoj tope snijeg za žbuku. Čuli su o nekog a je ved navono vanaest sati. —
Mora da je dvanaest — potvri Šuhov. — Sunce
je ved prešlo polovicu puta.
—Ako je ved prešlo polovicu puta, ona znači a nije vanaest nego jean — javi se kapetan. —
Otkud sad to? — začui se Šuhov. — Pa svaki čiča
zna a je sunce najviše o ručku. —
Čiča — moža! — odbrusi kapetan. —Ali odon
a je izan ekret po kojem je sunce na najvišoj točki u jedan sat.
—Tko je izdao taj dekret? — Sovjetska vlast! I oe kapetan s tragačem. Šuhov se ionako ne bi s njim sporio. Nije vrag a se i sunce ved pokorava njiho-vim dekretima?
Još su malo uarali i kuckali, i tako sklepali četiri sanučida. —
Dobro je, a sad da sjednemo i ogrijemo se — reče
Pavlo dvojici zidara. — I vi dete, Senjka, poslije ručka na zidanje. Sjedajte!
I posjeaše uz ped, ovaj put legalno. Ionako ne mogu prije ručka početi zianje, a nema smisla praviti žbuku, smrzla bi se. Ugljen se malo-pomalo ražario, pa sa aje stalnu to-plinu. Osjedaš je ouše samo oko pedi, inače je u cijeloj hali hladno kao i prije.
Sva četvorica poskiaše rukavice i prikučiše ruke pedi. Ali nika ne smiješ noge u obudi staviti blizu vatre, na to moraš obro paziti. Ako si u cipelama, koža de im ispucati, ako si u valjenkama, skvasit de se, idi de se para, a ništa ti toplije nede biti. Gurneš li pak nogu još bliže vatri, progorjet de ti obuda, pa deš o proljeda gaziti prošupljenom obudom, a rugoj se ne možeš naati. —
Baš je briga Šuhova! — našali se Kiljigs. — On
vam je, brado, jenom nogom ved ko kude, tako rekud. —
Jest, onom bosom — dobaci netko sa strane.
Nasmijaše se. (Šuhov je izuo nagorjelu lijevu valjenku pa grije obojke.)
—
Šuhovu samo što nije istekao rok.
Kiljdigs je dobio dvadeset pet godina. Neko je vrije-me bilo takvo sretno doba — svima su redom
avali po eset goina. Ali četreset evete nastalo je rugo oba — svima, bez razlike, po dvadeset pet. Deset goina još možeš nekako proživjeti a ne skapaš — ali aj preživi vaeset pet! Šuhovu je čak rago što svi upiru prstom u njega, kao u čovjeka komu je kazna na izmaku, ali ne vjeruje mnogo u to. Eto, komu je go kazna u ratu istekla, ržali su ga i alje o specijalne narebe, sve o četreset šeste. Tko je bio osuđen na tri goine, orobijao je još pet goina. Zakon se može tumačiti i ovako i onako. Istekne ti eset goina, a oni ti kažu: evo ti još eset. Ili — u progonstvo!
Ipak, gjeka pomisliš, i ah ti zastane: rok je pri kraju, klupko se omotava... Bože! Još malo pa deš idi kua hodeš, a? Samo što se starom logorašu ne pris toji da tome go-vori na sav glas. I Suhov de Kiljigsu: — Ne računaj ti svojih vaeset pet! Hodeš li robijat vaeset pet goina ili nedeš, to je još na vrbi svirala. Ali ja sam ved orobijao svojih osam goina, o tom nema spora. Eto, tako živiš s njuškom zari tom u zemlju i nemaš ka pomisliti: kako si uopde ospio ovamo? I kako deš izadi? U Šuhovljevu spisu piše aje osuđen zbog veleizaje. I ao je takav iskaz, aje upravo tako, a se predao neprijatelju, daje izdao domovinu, a da se vratio iz zarobljen ištva po zaatku njemačke obavještajne službe. U čemu se sastojao taj zaatak — to nisu uspjeli smisliti ni on ni istražitelj. Tako je jednostavno ostalo — zadatak. U kontraobavještajnoj službi mnogo su ga tukli. I njegov je račun bio jenostavan: ne potpišem li, oe mi glava, potpišem li — ipak du još malčice poživjeti. I tako je potpisao. A evo kako je to bilo: u veljači četreset ruge opkolili su cijelu njihovu armiju na sjeverozapanoj fronti. Ništa im nisu bacali iz aviona a žeru, čak ni tih njihovi h aviona nije bilo. Dotjerali su dotle da su strugali kopita s pokrepanih konja, razmekšavali rožinu u voi i to jeli. Nisu ni municije imali. I Nijemci su ih malo-pomalo lovili po šumama i zarobljavali. I eto, s takvom je jenom skupinom Šuhov ostao u zarobljeništvu nekoliko ana, tamo, u šumi, a ona su njih petorica pobjegli. I sakrivali se po šumama, po močvarama — i nekim čuom probili se opet o svojih. Samo što je mitraljezac vojicu na mjestu pokosio, tredi je umro o zaobivenih rana, samo su njih vojica ostali živi. Da su bili pametniji i rekli a su lutali po šumi, ništa im ne bi bilo. Ali, pohvalili su se a olaze iz njemačkog zarobljeništva. Iz zarobljeništva? Majku li vam vašu! Fašistički agenti! I onkraj brave! Da ih je bilo petorica, moža bi usporeili sve njihove iskaze i povjerovali im, ali vojici nikako: tobože, ogovorili se gadovi da su pobjegli.
Senjka Kljovšin načuo je, u svojoj gluhodi, a pričaju nešto o bježanju iz zarobljeništva, pa de glasno: —
Ja sam tri puta bježao iz zarobljeništva. I tri puta
su me hvatali.
Senjka, patnik, obično samo šuti — ne čuje što ljui govore i ne uplede se nika u razgovor. Stoga o njemu i ne znaju mnogo, nego samo to daje bio u Buchenwaldu i da je tamo sudjelovao u radu ilegalne organizacije, da je unosio oružje u logor rai izanja pobune. I a su ga Nijemci vješali za
ruke vezane na leđima i batinali. —
Ti jesi, Vanja, proveo osam godina po logorima,ali u kojim logorima?—vuče ga Kiljigs za
jezik. — Bio si u običnom logoru, tamo ste bili zajeno sa ženama.Niste ni brojeve nosili. Ali aj ti
orobijaj osam goina u ovakvom logoru! To još nitko nije izržao. Sa ženama!... S trupinama, a ne sa ženama... S klaama, znači. Suhov se zagleao u vatru u pedi i prisjetio se seam goina što ih je proveo na Sjeveru. I kako je tri goine vukao balvane o kojih su pravili šlipere i aske za ambalažu. I sjetio se isto ovako razigranog plamena vatre na sječi šume, ali ne po anu, nego po nodi. Komanant je bio uveo ovakvo pravilo: brigaa koja ne izvrši nevni zaatak, ostaje i preko nodi u šumi. Negje iza ponodi ovučeš se o logoft", a izjutra — opet u šumu!
—
E, brado moja... ovje je ipak malo mirnije —
prošušljeta on. — Ovdje je znak za prekid rada zakon. Jesi li ispunio normu ili nisi — tjeraj u logor! I garan
tirano sljeovanje vede je za sto grama. Ovje se ae živjeti. Specijalni logor — pa nek se zove i specijalni, šta ti brojevi smetaju? Nisu ti valja teški ti brojevi? —
Malo mirnije! — prosikde Fetjukov. (Vrijeme je
za omor pa su se svi prikučili pedi.) — Ljude kolju na spavanju! I to je tebi malo mirnije!...
—
Ne kolju ljude, nego cinkere! — Pavlo podigne
prst i priprijeti Fetjukovu.
I zaista se nešto novo pojavilo u logoru. Dvojicu poz -natih cinkera zaklali su na samom ležaj u, nakon znaka za usta janje. I još jenog neužnog čovjeka—valjda zabunom. Jedan je cinker nakon toga pobjegao u upravu, u zatvor, i tamo su ga sakrili. Čuo jeno... Toga nije bilo u običnim logorima. Pa nije ni ovdje... Odjednom zatuli sirena. Nije zatulila odmah svom snagom, nego u prvi mah nekako hriputavo, kao da
se nakašljava. Pola ana možemo otpisati! Preki za ručak!
Eh, zakasnili smo! Odavno je trebalo krenuti u blago
vaonicu, zauzeti re. Na railištu rai vanaest brigaa, a u blagovaonicu stanu samo po dvije.
Brigaira još nema. Pavlo baci hitar pogle oko sebe i oluči ovako: —
Šuhov i Gopčik, hajete sa mnom! Kiljigs! Čim
pošaljem Gopčika po vas, oveite smjesta brigau! Njihova mjesta oko bubnjare omah zaposjeoše rugi, svi se sjatili oko nje, kao oko že ne koju bi svi htjeli zagrliti.
—
Dosta spavanja! — viču momci. — Čik pauza!
I gleaju jean rugoga tko de pripaliti cigaretu. Ali nitko a pripali — nemaju uhana ili ga kriju, nede a pokažu. Izađe Šuhov s Pavlom van. A Gopčik trčkara za njima kao zečid . —
Toplije je — procijeni omah Šuhov. — Nema
više o osamnaest grai. Modi de se lijepo ziat. Zirnuše na blokove o šljake — ved su ih momci na -bacali na skele, neke čak i na sam vrh, na prvi kat. Žmirkajudi, Šuhov procijeni ooka i gje je sunce —
s obzirom na kapetanov dekret.
Ali na brisanom prostoru, gje vjetru ništa ne stoji na putu, ipak puše, ujea. Kao a kaže: ne zanosi se, ne zaboravi a je siječanj! Kuhinja na railištu omanja je aščara sklepana oko pedi i obložena zahrđalim limom a se zače pe pukotine. Iznutra je aščara poijeljena pregraom na vije prostorije —
na kuhinju i na blagovaonicu. Ni u kuhinji ni u blago
vaonici nije pravi pod. Kako su zemlju nabili nogama, tako
je i ostala, sva u žombama i rupčagama. A cijela kuhinja sastoji se o četvrtaste pedi i kotla koji je u nju ugrađen. U toj kuhinji posluju dvojica — kuhar i higijeničar. Ujutro, ka se olazi iz logora, preuzima kuhar u
velikoj logorskoj kuhinji prekrupu. Valja peeset grama po čovjeku, kilu po brigai, za cijelo railište petnaestak kila. Sam kuhar nede a nosi tu vredu s prekrupom, nego je aje nekom rugom aje nosi. Što a se sam muči, ra -ije de tom svom pomodniku ati jenu porciju više na račun ostalih. Nede kuhar ni vou ni rva anosi, ni ped a loži, sve to rae siromasi logoraši kojima također aje po
porciju više, što a žali tuđe! Isto je tako propisano a se ne izlazi iz blagovaonice ok se jee, pa treba onositi i porcije iz logora (ne možeš ih ostaviti na railištu, igli bi ih ranici), nose ih najviše peesetak, ovje ih omah brže -bolje peru i izmjenjuju (porcijašu također pripaa jena porcija više). A a porcije ne iznose iz blagovaonice, postavljen je još jean čovjek na vrata, trpezarac. Ali, koliko god on pazio — svejedno ih iznose, zagovore ga il i mu ovrate pažnju na rugu stranu. Pa ona treba još za cijelo railište oreiti skupljača koji de skupljati prljave porcije i onositi ih u kuhinju. I njemu jena porcija više. I onom rugom porcija više. A evo što rai sam kuhar — prekrupu i sol sipa u kotao i dijeli mast — kotlu i sebi. (Dobra mast nikad ne olazi o običnih logoraša, a loša olazi sva u kotao. Zato l ogoraši više vole a im iz magazina au lošu mast.) Uz to kuhar miješa kašu ok se ogotavlja. Higijeničar ni toliko ne rai, nego samo sjedi i glea. Ka je kaša skuhana, omah ie higijeničaru — koji se najede do mile volje. I kuhar se najede osita. Taa ođe ežurni brigair — oni se mijenjaju svaki dan — a kuša, a tobože provjeri mogu li se takvom kašom hraniti teški ranici. Za ežurstvo obiva vostruku porciju. I obit de je još sa svojom brigadom.
Zatim zatuli sirena. Tada dolaze redom brigade i ku- har izaje porcije kroz prozorčid. U tim porcijama
no je pokriveno gustišem, a koliko u njima ima prekrupe — nedeš pitati ni mjeriti, jer samo ako pisneš, jao si ga tebi! Zavija vjetar nad golom stepom — ljeti suh, a zimi leen. O pamtivijeka u toj stepi ništa nije raslo, pogo-tovo ne u žici. Kruh raste samo u pekari, a zob klasa u sklaištu. Pa makar se pretrgao na poslu, pa makar legao ničice — nedeš iz zemlje ništa više izvudi, nedeš obiti ništa više o onoga što ti
orei komanant. Cak ni to nedeš obiti — zbog kuhara, zbog pomodnika, zbog prišipetlji. I ovje se krae, i u logoru se krae, i još prije toga u sklaištu se kra e. A svi ti koji kradu nikad nisu uhvatili kramp u ruke. A ti — krampaj i uzmi što ti aju. I makni se o prozorčida. Tko je jači, taj kvači. Uđoše Pavlo, Šuhov i Gopčik u blagovaonicu, a u njoj svi zbijeni jean o rugoga, ne viiš o njihovih leda ni kuse stolove ni klupe. Gjekoji jeu sjeedi, ali vedina ih stoji. Osameset ruga brigaa, ona koja je pola ana bez grijanja kopala jame, prva je zauzela mjesta na znak sirene. Sa nede otidi ni poslije jela — nemaju kamo. Psuju ih ostali, ali to je isto k ao a govoriš ziu — sve je bolje nego biti vani.
Pavlo i Suhov probiše se laktovima. Došli su u pravi cas jena brigaa prima jelo, a samo jena čeka u redu — pomodnici brigaira stoje pokraj prozorčida. Ostali de tek za nama odi na re. Porcije! Porcije! — viče kuhar kroz prozorčid, i ved mu guraju prazne porcije s ove strane. Šuhov ih
također skuplja i oaje — ne a bi obio više kaše, nego a bi brže išlo. Tamo za pregradom neki peru porcije.
Ka je pomodnik brigaira što je bio pre Pavlom
počeo primati pune porcije, Pavlo ovikne preko tuđih glava:
—
Gopčik! i*
—
Evo me! — oazove se Gopčik o vrata.
Glasid mu je tanak kao u jareta. — Pozovi brigadu! Gopčik otrči. Najvažnije je što je kaša anas obra, najbolja što može biti — zobena. Ne obivaju je često. Češde dobi-vaju magaru, i po va puta na an, ili prežganu juhu. U zobenoj je kaši zasitno ono što se raskuha od zrna, to je ono najdragocjenije. Koliko je puta Suhov u mladim danima nahranio konje zoblju — nika nije pomislio a de jen om
žujeti svom ušom za šalicom te iste zobi! —
Porcije! Porcije! — viču kroz prozorčid.
Dolazi re i na Sto četvrtu. Prethoni pomodnik brigaira obio je vostruku, »brigairsku« porciju i maknuo se o prozorčida. To je također na račun ostalih logoraša — ali se ni protiv toga nitko ne buni. Svakom brigadiru daju dvos-truku porciju — on je može pojesti sam ili je ati svom pomodniku. Tjurin je aje Pavlu. A evo što sa Šuhov rai — ugurao se za stol i otjerao vojicu anguba, jenog je logoraša lijepo zamolio a se makne, napravio na stolu mjesta za vanaest porcija, po uvjetom a se poslažu jena o ruge, a na njih de oozgo stati još šest, i još vije na vrh. Sa treba o Pavla
primati porcije, brojiti za njim i paziti da tkogod sa strane ne dohvati koju zdjelicu sa stola. I da ga nitko ne gurne laktom, ne prevrne koju porciju. A oko njega neprestano ustaju s klupe, sjedaju i jedu. Treba dobro paziti — a li jeu iz svoje porcije ili a nisu u koju našu zagrabili?
—
Dvije! Četiri! Šest! — broji kuhar iza prozorčida.
U isti mah oaje po vije porcije u ruke pomodniku brigaira. Tako mu je lakše, ka bi avao po jenu, mo gao bi se preračunati. —
Dvije, četiri, šest — potiho ponavlja za njim Pa
vlo kroz prozorčid. I oaje po vije porcije Šuhovu, a Šuhov ih stavlja na stol. Iako Šuhov ne ponavlja ništa naglas, računa bolje o obojice.
—
Osam, deset.
Kog vraga sad Kiljdigs ne dovodi brigadu?
—
Dvanaest, četrnaest... — broje oni dalje.
Međutim, ponestalo je porcija u kuhinji. Vii i Šuhov, iza Pavlove glave i ramena, kako je kuhar objema rukama postavio — dvije porcije na prozorčid i, ržedi ih svejenako, zastao kao a nešto razmišlja. Bit de a se okrenuo i a gri suopere. Uz to mu kroz prozorčid guraju hrpu praznih zjelica. Maknuo je ruke s onih p unih porcija i dodao hrpu praznih nekomu iza sebe.
Šuhov je napustio gomilu svojih zjelica na stolu, prebacio nogu preko klupe, ohvatio one vije porcije i ponovio prilično tiho, kao a se ne obrada kuharu, nego Pavlu: —
Četrnaest.
—
Stani! Kud si zapeo? — prodere se kuhar.
—
Taj je naš, naš — umiruje ga Pavlo.
—
Neka je vaš, ali što me brka u računu!
—
Četrnaest — slegne Pavlo ramenima. On, kao
pomodnik brigaira, ne bi nika igao porcije, on mora paziti na svoj autoritet. Samo je ponovio broj za Suhovom, na koga uvijek može svaliti krivnju.
—
Ved sam rekao »četrnaest«! — izdere se kuhar.
—
Pa šta ona što si reko! Nisi meni ao, zaržo
si rukama! — rekne Šuhov. — Ajde, broji, ako ne
vjeruješ. Evo ti ih, sve su na stolu! Šuhov je to vikao kuharu, ali je ved bio spazio ona va Estonca kako se probijaju prema njemu, pa im je na brzinu turnuo u ruke vije porcije. I još se stigao vratiti o stola, i još je stigao provjeriti a je sve na broju, a susjei nisu ništa zipili iako su mogli. Na prozorčidu se pojavi u svoj veličini kuharova cr-vena njuška. —
Gdje su te porcije? — strogo zapita.
—
Pa evo, molim lijepo!—vikne Šuhov. — Omakni se, ruškane, a vii čovjek! — i odgurne
nekog. —
Evo, ovdje su ti dvije! — i podigne dvije porcije s vrha.
— I evo ti t ri rea po četiri, sve se lijepo slaže, broji! —
A brigae još nema? — nepovjerljivo gleda kuhar
onaj mali prostor koji mu se pruža pre očima kroz prozorčid, koji je upravo zato uzak a mu iz blagovaoni ce ne zaviruju u kuhinju a vie koliko je još jela ostalo u kodu.
—
Ne, nema još brigae — odmahne Pavlo glavom.
—
Pa kog vraga onda uzimate porcije kad nema bri
gade? — raspomamio se kuhar.
—
Evo ih, evo! — poviče Šuhov.
I svi začuše kako kapetan viče s vrata kao s kapetan skog mosta.— Šta ste se tu natiskali? Čim je tko pojeo, neka izlazi! Neka da drugima mjesto!
Kuhar promrnža još nešto, uspravi se i opet se na prozorčidu pojaviše njegove ruke. —
Šesnaest, osamnaest...
Napunivši posljenju, vostruku porciju, reče: —
Dvaeset tri. Gotovo! Sljeedi!
Članovi brigae probijali su se kroz gužvu. Pavlo im je oavao porcije, nekima i preko glava onih što su sje-dili, za drugi stol.
Ljeti bi na svaku klupu sjela po petorica, ali kako su sa svi ebelo obučeni, jeva stanu po četvorica, pa i njima je teško baratati žlicom. Računajudi a de o one vije smotane porcije barem jena ostati za njega, Šuhov se brže -bolje prihvati jela. Radi toga je desno koljeno digao do trbuha i iz sare va- ljenke izvukao žlicu »Ust -Ižma 1944«, skinuo kapu, stis-nuo je pod lijev u mišicu i ohvatio žlicom kašu s kraja. Ovo je trenutak u kojem treba a se sav usreotoči na jelo, a grabi tanki sloj kaše s na, pa a je pomno trpa u usta i a je ona prevrde jezikom. Ali valja požuriti, a Pavlo vii kako je on ved pojeo, ne bi li m u ponuio i rugu porciju kaše. Osim toga, Fetjukov, koji je stigao zajeno s Estoncima, obro je viio kako je Šuhov smotao vije porcije, pa je stao pre samog Pavla i sa jee stojedki, zirkajudi na četiri brigane porcije koje su ostale neraspoređene. Time želi pokazati Pavlu a bi i njemu trebalo ati, ako ne čitavu porciju — a onda barem polovicu.
Međutim, tamnoputi mlai Pavlo mirno jee svoju vostruku porciju, a po licu mu se nikako ne može razabrati vii li uopde tko to pre njim stoji, i pamti li da su dvije porcije prekobrojne. Suhov je pojeo svoju kašu. Kako je razjapio želuac za vije porcije — nije sit o jene, kao što inače biva o zobene kaše. Posegne u unutarnji žep, izvai iz bijele krpice onu svoju nezamrznutu okruglu koricu kruha i uze njome brižljivo otirati ostatke zobene kaše s na porcije i sa strane. Nakupivši kaše, poliže je s korice i ona je opet nakupi. Na kraju je posuica bila č ista kao a je oprana, samo nešto malo tamnija. Preko ramena oa je porcijašu i ostane sjeiti još neko vrijeme go -loglav. Prema je Suhov igao one vije porcije, njima raspolaže pomodnik brigaira. Pavlo ga je još malo mučio ok nije pojeo svoju porciju, ali je nije pomazao nego je samo oblizao žlicu, spremio je i prekrižio se. Zatim ovlaš oirne — bilo je tijesno da ih pomakne — dvije porcije od one četiri, kao a ih oaje Šuhovu. — Ivane Denisoviču, jena je za vas, a jenu onesite Cezaru. Suhov je znao a jenu porciju treba onijeti Cezaru (Cezaru je ouvijek bilo ispo časti a sam olazi u blagovaonicu, i ovje i u logoru), znao je, ali ka je Pavlo oirnuo u isti mah vije porcije, Šuhovu je srce premrlo — a mu Pavlo moža ne aje obje prekobro - jne porcije? Međutim, omah zatim srce mu nastavi ravnomjerno kucati. I sad se prihvati svog leg alnog plijena i poče omjereno jesti, ne osjedajudi uopde kako ga naknano pristigle brigade guraju s leda. Jedino bi mu bilo krivo kad bi onu dr ugu porciju dali Fetjukovu.
Fetjukov je ouvijek bio pravi šakal, ali nika nije imao hrabrosti a nešto zipi. ...Nealeko o njih sjeio je za stolom kapetan fregate Bujnovski. Oavno je ved pojeo svoju kašu, ali nije znao a ima prekobrojnih porcija u brigai, i nije gleao koliko ih je još ostalo ko pomodnika brigadira. Jednostavno je klonuo, ugrijao se, nije imao snage a ustane i izađe na stuen, ili a oe u hlanu, još nezagrijanu strojarnicu. Sa je isto onako nepropisno zauzimao mjesto i smetao naknano pristiglim brigada-ma, kao i oni koje je prije pet minuta tjerao van svojim metalnim glasom. Odnedavno je bio u logoru, i uopde na prisilnom rau. Ovakvi trenuci kao ovi saa bili su (a a on nije
to ni znao) posebno važni za njega, jer su ga pretvarali iz samopouzanog bučnog mornaričkog oficira u sporog, opreznog logoraša, koji de samo tom sporošdu modi s vladati dvadeset pet godina robije na koje je osuđen. ...Ved su i vikali na njega i gurali ga u lea a ae mjesto rugima. Pavlo mu reče: —
Kapetane! O, kapetane?
Bujnovski se prene kao a se bui, pa se osvrne. Pavlo mu oa kašu a a ga nije ni pitao hode li je. Bujnovski uzvi obrvama i zaglea se u kašu kao u čuo neviđeno. —
Uzmite, uzmite samo — umiri ga Pavlo, pa uze
posljednju preostalu porciju za brigadira i ode.
Osmijeh krivca zatitra na ispucanim usnama kapeta-na, koji je oplovio Europu i Arktik. I nagne se, sav
sretan,na nepunu zaimaču rijetke zobene kaše bez trunka masti — sama zob i voda. Fetjukov pakosno pogleda Suhova i kapetana i ode.
Suhov je smatrao a je ispravno što je kapetan obio prekobrojnu porciju. Dodi de vrijeme ka de se kapetan znati snadi, ali zasa još ne zna. U Suhovu je još tinjala naa a de mu i Cezar ustu -piti svoju kašu. Ipak, nede jer ved va tjena nije dobio paket.
Pošto je isto onako pomazao koricom kruha no i strane ruge porcije, i isto onako svaki put poli zao kori-cu, Suhov najposlije pojee i samu koricu. Nakon toga uze Cezarovu ohlađenu kašu i poe van. — Za kancelariju! — odgurne trpezarca na vratima koji ga nije htio propustiti s porcijom u ruci. Kancelarija je bila aščara nealeko o stražare. Iz imn jaka joj je, kao i jutros, svejednako kuljao dim. Za kancelariju nisu žalili triješda i pruda. Zaškripaše prva, vanjska vrata, pa ruga, obložena kučinom, i Suhov ue unutra unosedi oblake pare o stueni, te brže-bolje zatvori za sobom vrata (da se ne obrecnu na njega: »Hej, ti, mamlaze, zatvaraj vrata!«).
Učini mu se a je u kancelariji vrude kao u parnoj kupelji. Kroz prozore na kojima se otopio le sunce je titralo veselo, ne onako opako kao tamo gore, na vrhu termoelektrane. Na sunčanoj zraci širio se širok im o Cezarove lule, kao tamjan u crkvi. Bubnjara je bila sva užarena, tako su je ušmanski naložili. I cijev joj je bila crvena o usijanja. U takvoj toplini samo načas a sjeneš — umah bi zaspao.U kancelariji su dvije prostorije. Vrata druge sobe, koja pripaa rukovoiocu raova, oškrinuta su i kroz njih grmi njegov glas: —
Imamo prekoračenje troškova u platnom fonu i u
građevnom materijalu. Logoraši vam najskuplje aske, a i ne govorimo o montažnim elementima, cijepaju za ogrjev i lože u pedima, a vi ništa o toga ne viite. Neki an su istovarivali cement ispre sklaišta na jakom vjetru i još su ga nosili na tragačima esetak metara, tako a je sav onaj teren oko sklaišta o gležnjeva u cementu, i ranici nisu otišli s raa crni, nego sivi. Koliko je samo tu gubitaka! Dakle, rani sastanak ko rukovoioca raova. Mora a su to ko njega građevinski nazornici. U kutu ko ulaza sjei na klupici ežurni i rijema. Do njega Škuropatenko, B -219, nalik na iskrivljenu motku, zabuljio se kroz prozor, čak i u ovom trenutku pazi ne razvlače li mu njegove montažne elemente. Ter- papir ti je ipak promakao, čičice!
Dva knjigovođe, također logoraši, prže kruh na pedi. Da im ne bi zagorio, postavili su na ped nekakvu žičanu mrežicu. Cezar sjedi zavaljen za s vojim stolom i puši lulu. Suhovu je okrenut leđima pa ga ne vii.
Sučelice njemu sjei H-123, suhonjav starac osuđen na vaeset goina robije. Jee kašu. —
A ne, brajko — govori Cezar nekako blago, po
pustljivo — treba objektivno priznati a je Ejzenštejn genijalan. Zar Ivan Grozni nije genijalna stvar? Ples
Maskiranih opričnika!6 Scena u sabornoj crkvi! —
Prenemaganje! — ljuti se H-123 ržedi žlicu pre
ustima. —Toliko umjetnosti a to više i nije umjetnost.
Papar i mak umjesto kruha nasušnog! Pa ona ona najovratnija politička ieja — opravdavanje tiranije pojedinca! Izrugivanje uspomene na tri generacije ruske
inteligencije! (Jee kašu bešdutnim ustima, nede imati nikakve koristi od nje.)
—
Ali koji bi drugi tretman dopustili?...
—Aha, tu smo, dopustili!'Onda mi nemojte govoriti 0
genijalnosti! Recite raije a je izvršavao naređenje
kao obično pseto. Genij nede nika prilagoiti tretman ukusu tirana!
—
Hm, hm — nakašlje se Šuhov žacajudi se a pre
kine ovaj kulturni razgovor. Ali nema opet smisla ni da ovdje dalje stoji.
Cezar se okrene i maši se rukom za kašu a a Šuhova 1
ne poglea, kao a mu je kaša sama pala s neba, pa
nastavi ono svoje:
— kako.
Ama, slušajte, u umjetnosti nije važno što, nego
H-123 poskoči i poče uarati rubom lana po sto lu.
—
Ma nek ie u vražju mater to vaše »kako« ako u
meni ne bui plemenite osjedaje! Preavši kašu, Šuhov osta još samo onoliko koliko je bio re. Čekao je a vii nede li ga Cezar moža počastiti uhanom. Ali Cezar je posve zaboravio a je on još tu, za njegovim leđima. I Šuhov se okrene i tiho izađe. Vani i nije više bilo tako hlano. Modi de se lijepo ziati. Iudi stazom, Šuhov spazi u snijegu komaid čelične pilide. Prema mu takva stvarčica ni za što nije trebala, nika se ne zna gje de obro odi. Poigne pilidu sa zemlje i strpa je u žep na hlačama. Sakrit de je negje u termoelektrani. U raiše svašta biše, u šteiše još i vise...
Došavši u termoelektranu, najprije potraži skrivenu mistriju i zajene je za pojas o konopca. Zatim se skloni u strojarnicu.
Tu mu se poslije sunca učini aje sasvim mračno, i a nije toplije nego vani. I a je nekako vlažnije. Svi su se zbili oko bubnjare koju je Šuhov montirao, i oko one ruge pedi na kojoj se grije pijesak ispuštajudi paru. Tko nije uhvatio mjesto, sjei na rubu sanuka za žbuku. Brigair sjei uz samu bubnjaru i jee kašu. Pavlo ju je pogrijao na pedi. Momci se nešto ošaptavaju. Nekako su veseli. I Ivanu Denisiču tiho rekoše: brigair je izborio obre procente. Vratio se raspoložen. Gdje li je on t u pronašao ra, i kakav — to je ved stvar njegove, brigairske pameti. Eto, što su anas
za pola ana uraili? Ništa. Montiranje pedi i pravljenje zaklona, to se ne plada, to su uraili za sebe, a ne za proizvonju. A u izvještaju treba ipak nešto napisati. Moža i Cezar pomaže brigairu a nešto smudka u izvještaju — ne bi uzalu brigair bio onako pažljiv prema njemu! »Izborio obre procente« znači a de pet ana obi -vati pojačano sljeovanje. Pa obro, nede baš biti pet ana, nego samo četiri, jer uprava uvijek smuti za jedan dan, dade tog dana svima samo garantirani minimum, i najboljim i najlošijim brigaama. Tobože, a nikom ne bue krivo, svi obivaju pojenako, a zapravo štee na račun našeg želuca. Pa obro, logorašev želuac sve ponese — danas demo nekako progurati, a sutra demo se opet najesti. S takvim mislima olazi u te ane cijeli logor na počinak. Ali ka pomisliš — pet ana raimo, a četiri ana jeemo! Utihnula je brigada. Tko ima uhana, nenapano puši. Zbili se u polumraku i — gledaju u vatru. Kao
neka velika obitelj. Pa brigaa i jest obitelj. Slušaju kako brigair vojici -trojici oko bubnjare nešto priča. On nika ne govori uluo, a ka se ved upustio u pripovije -anje, znači a je zaista obro raspoložen.
Nije se ni Andrej Prokofjič navikao a jee s kapom na glavi. Bez nje mu je opet glava nekako stara.
Kratko pošišana, kao i u svih, ali se i pri svjetlu o pedi vii koliko mu je sivkasta kosa prošarana sjedinama. Strepio sam i pred komandantom batal juna, a kako ne bih pred komandantom puka! »Crvenoarmijac
Tjurin, na vašu zapovije...« Ka me poglea ispo onih svojih gustih obrva: »Kako ti je ime po ocu?« Velim mu. »Goina rođenja?« Velim mu. Meni je taa, evetsto triesete, bilo svega vaeset vije goine, bio sam još pravi telac. »E pa, kako služiš, Tjurine?« — »Služim ranom narou!« Ali kad ti se on raspali, pa objema šakama po stolu! »Služiš ranom narou, a tko si ti, huljo jena?!« Kao a me polio vrelom vodom!... Ipak, svladam se: »Mitraljezac, strijelac prve klase. Pohvaljen zbog borbene i politi...« — »Ka-kve prve klase, gade? Otac ti je kulak! Evo dokumenta iz Kamenja! Otac ti je kulak, a
ti si se ovje skrio, traže te ved rugu goinu!« Problijeim ja i šutim. Goinu ana nisam pisao kudi, a mi ne bi ušli u trag. Nisam ni znao jesu li moji tamo živi, niti su oni za mene znali. »Gje ti je savjest«, ere se onaj, a one četiri trake na njemu samo poigravaju, »kako se usuđuješ obmanjivati raničko-seljačku vlast?« Mislio sam a de me još i izmlatiti. Ali nije. Potpisao je naređenje a me u roku o šest sati najure iz kasarne... A bio je mjesec stueni. Ouzeli mi zimsku uniformu, ali ljetnu, polovnu, i čarape koje su oslužile ved tri roka, nekakvu kusu kabanicu. Ja, majmun, nisam znao a nisam morao predati svoje stvari, da sam ih lijepo mogao sve poslati k vragu... Pa onda, ona gadna
šara u ruci: »Isključen iz reova... kao kulački sin«. Daj se sa zaposli s takvom šarom! Imao sam četiri ana puta vlakom o kude — a nisu mi dali ni putnu objavu, niti su mi dali hrane za jedan jedini dan. Nahranili me samo po posljednji put i najurili iz garnizona.
...Usput bui rečeno, trieset osme sreo sam u etap -nom logoru u Kotlesu svog nekaašnjeg komandira voda, i njemu su bili opalili desetku. Od njega sam doz- nao a su onaj naš komanant puka i komesar strijeljani trideset sedme. Nisu ih pitali jesu li proleteri ili kulaci, imaju li savjesti ili nemaju... Ta sam se prekrižio i rekao: »Ipak si ti, Stvoritelju, gore, na nebu! Dugo čekaš, ali grno
uaraš.« Nakon vije porcije kaše Šuhov je više o ičega na svijetu zaželio a zapuši, a kako je namjeravao kupiti o Letonca iz Seme barake vije čaše skije i vratiti ug, tiho reče Estoncu ribaru: — Čuj, Ejno, aj mi pozajmi a smotam jenu, o sutra. Nedu ti ostati užan. Ejno poglea Šuhova ravno u oči, a zatim polako svrne pogle na svoga pobratima. Sve oni pop ola ijele, ni mrvicu uhana ne bi ni jean o njih sam potrošio. Promrsiše nešto meu sobom i Ejno izvadi duhan-kesu ukrašenu ružičastim vezom. Izvuče iz nje prstovet tvornički izrezanog uhana i stavi ga na lan Šuhovu, omjeri ga pogleom i oa još nekoliko mrvica. Točno za jenu cigaretu, ni trunka više. Suhov ima uza se novinskog papira. Otrgne komaid, smota, poigne sa zemlje žeravicu što se skotrljala bri-gadiru medu noge — i potegne! Kako samo potegne! Neki vrtoglavi osjedaj obuze mu cijelo tijelo, kao da mu pijanstvo udari u noge i u glavu.
Tek što je pripalio, a na rugom kraju strojarnice zakrijesiše se zelene oči — onog šakala Fetjukova. Moža bi mu se i smilovao i ao mu im, ali je Šuhov viio kako je ved anas užicao ponešto o drugih. Radije de ostaviti Senjki Kljovšinu. Senjka i ne čuje što to brigair priča, sjei nevoljnik kraj vatre, oborio glavu u stranu.
Bubnjara osvjetljava brigairu kozičavo lice. Priča bez trunka sažaljenja, kao a i ne priča o sebi: — Ono nešto staruije što sam imao, proao sam buzašto nekom prekupcu. Kupio sam ispo ruke va kruha, ta su ved bile uveene potrošačke karte. Mislio sam putovati teretnim vlakovima, ali su i protiv toga bili uveli stroge propise — pucali su na teretne vlakove... A karte se, ako se tk o sjeda, ni za pare nisu mogle obiti, a kamoli bez para. Sve je zemljište oko stanice bilo pokriveno seljačkim kožusima. Čak su i skapavali o glai, nisu mogli alje. Zna se komu su se izavale putne karte— GPU, vojsci i na putni nalog. Nisi mogao ni na peron: na ulazu milicija, a s obje strane stanice ho-daju amo- tamo po kolosijecima stražari. Hladno sunce zalazi, zamrzavaju se lokve — i gje sa a prenodim?... Uzverem se na glatki kameni
zi i skočim olje sa svoja va kruha, pa — u zahod na peronu. Tu malo pričekam, viim — nitko me ne goni. Izlazim na peron ko putnik, vojnik. A na peronu baš stoji vl ak Vlaivostok-Moskva. Otimaju se ljudi za vrelu vodu, mlate jedan drugog lon-cima po glavi. Mota se tu neka djevojka u plavoj bluzi s
volitrenim čaj nikom, ali se boji pridi kou. Nožice joj nježne, ili de je ofuriti ili izgaziti. Velim ja njoj: »Na, rži kruh, sa du ti ja obaviti vrele voe!« Dok sam ja natočio vou, vlak je ved krenuo. Ona rži onaj moj kruh i plače, ne zna što de s njim, najraije bi čajnik ostavila. Viknem ja njoj: »Trči, trči, evo sa du ja za to -bom!« I ona potrči, a ja za njom. Dostignem je i jenom je rukom priignem — a vlak ie sve brže! Skočim i ja za njom. Konukter me nije uarao po prstima ni gurao u prsa — bilo je još vojnika u vagonu, pa me zamijenio za jednog od njih. Suhov gurne Senjku pod rebra — aje, kao a veli, popuši ovo o kraja, nevoljnice! Dao mu je
zajeno sa svojim rvenim usnikom, neka posisa, što ona! Senjka je čuan svat, ponaša se kao glumac — stavi ruku na srce i zaklima glavom. A što možeš s gluhakom... Brigair priča alje: — Putovalo vam je njih šest jevojaka u zatvorenom kupeu, lenjingraske stuentice, vradale se s prakse. Na stolidu sve same neke poslastice, njišu se kaputidi na kukama, koferi u navlakama. Ništa im ne fali, rae šta hode... Malo smo popričali, našalili se, popili čaja.Pitaju one mene iz kojeg sam ja vagona. A ja uzahnem i priznam: ja sam vam, jevojke, iz takvog vagona koji vas vozi u život, a mene u smrt. Tiho je u strojarnici. Samo što bubnjara pucketa.
— Počnu one uzisati, jojkati, ogovarati se. Na kraju me ipak sakriše ispo kaputa na najvišem ležafu. Ta su konukteri išli po vlaku s gepeuovcima. Nije bila u pitanju putna karta, nego — koža. Sakrivale su me tako i dopratile sve o Novosibirska... Usput bui rečeno,
jenoj sam se o tih jevojaka poslije oužio na Pečori — ona je trideset pete u onoj hajci poslije Kirovljeve smrti nastradala, bila je sasvim iscrpljena na prisilnom
rau, pa sam je smjestio u krojačnicu.
—
Da počnemo miješati žbuku? -— pita Pavlo šaptom brigaira.
Ali brigair ga ne čuje. —
Kudi sam stigao nodu, kroz bašče. Oca su mi ved
bili otjerali, a majka je s jecom čekala a ođu po nju. Ved su bili javili za mene, i olazili su iz seoskog sovjeta da me hapse. Strepili smo, ugasili svjetlo i sjeli ispod zida
na po, jer su aktivisti išli po selu i zavirivali kroz prozo re. Te sam nodi uzeo sa sobom svog malog brata i poveo ga u tople krajeve, u Frunze. Nisam imao čime hraniti ni njega ni sebe. U Frunzeu s u baš asfalt topili u kotlu, a
okolo je sjeio sam neki ološ. Sjenem ja uz njih i velim: »Slušajte, gospoo bez gada! Uzmite ovog mog bracu u zanat, naučite ga živjeti!« I uzeše ga... Danas mi je žao što nisam i ja otišao u lopove... —
I nika više niste vidjeli brata? — priupita ga kapetan.
Tjurin zijevne.
Ne, nika više. — Pa još jenom zijevne i reče: Ne tugujte, momci! Snadi demo se mi i na termoele ktrani. Oni koji treba žbuku a miješaju— neka počnu, nemojte čekati sirenu. Eto, to ti je brigada. Komandant ne bi pokrenuo lo- goraše ni za ranog vremena, a ka brigair u
pauzi kaže —
rai, ona raiš. Zato što nas brigair sve hrani. I nede te bez razloga tjerati na ra.
Ka bi čekali sirenu a počnu miješati žbuku, što bi otle ziari raili? Šuhov uzdahne i ustane. —
Idem ja skidati led.
Ponese sa sobom sjekiricu za led i medicu, a za zidanje
—
ziarski čekid, letvu, uzicu i visak.
Rumeni Kiljigs poglea Šuhova i nakrevelji se, kao a veli: što skačeš prije brigaira? Ali baš je Kiljdigsa briga kako de se brigaa prehraniti — što se njega, delavca, tiče, neka obiju i po vjesta grama manje, on de preživjeti, uz pomod svojih paketa. Ipak ustaje, shvada. Ne smije zaržavati brigau. —
Čekaj, Vanja, iem i ja! — dovikne mu.
Tako, tako, buco! Kad bi za sebe raio, još bi i prije ustao.
(Ali Šuhov se požurio i zato a se prije Kiljigsa o -mogne viska, jer su samo jedan bili dobili iz alatnice.) Pavlo upita brigadira:
—
Da zidaju trojica? Ili a im oamo još jenog? Ali
ona moža nede biti osta žbuke? Brigair se namršti, porazmisli. —
Ja du, Pavlo, biti četvrti. A žbuka je tvoja briga!
Sanuk je velik, postavi šest ljui, i to tako a iz jene polovice nose gotovu žbuku, a u rugoj polovici a miješaju novu. Da ne bue ni trenutka zastoja! — Oho! — skoči Pavlo, mla momak, svježa krv, još ga logor nije načeo, a othranjen ukrajinskim valjušcima. —Ako dete vi ziat, ona du ja pravit žbuku! Pa a viimo tko je brži! Gje je tu najveda lopata?
*
Eto, i to ti je brigaa! Gađao je Pavlo iz šume, su -jelovao u nodnim napaima na neprijateljska uporišta — pa ne bi ni sa prignuo šiju, ali za brigaira — to je nešto rugo! Popeli se Šuhov i Kiljigs gore ka čuju kako iza njih škripi mostid po Senjkinim nogama. Dosjetio se i on, onako gluh! Na prvom katu zi ovi su tek započeti — tri reda blo-kova, rijetko gje više. To se najlakše zia — od koljena do prsa, bez skela.
One skele i nogari što su tu neka stajali — sve su to razvukli logoraši, nešto onijeli na rugu granju, nešto spalili samo a ne pane u ruke rugim brigaama. Sa, ako se omadinski ponašamo, moramo ved sutra praviti nove nogare, inače demo zaostati. Daleko se vidi s termoelektrane — cijelo railište pokriveno snijegom i pusto (posakrivali se logoraši,
griju se o znaka sirene), i crni stražarski tornjevi, i šiljasti stupovi što rže boljikavu žicu. Samu žicu ne viiš ako gleaš prema suncu, nego samo sa strane. Sunce jarko sja, ne možeš oči otvoriti. U blizini se vii i agregat. Sto se samo imi, nebo je čađavo o njega! I teško je zabrekta o. Svagda tako grno zahriplje prije nego što sirena zatuli. Evo je, zatulila je. Pa i nismo se baš suviše požurili.
—
Ej, stahanovče! Daj s tim viskom malo brže!
—
pobaa Kiljigs Šuhova.
—
Ma gleaj ti raije koliko na tvom ziu ima još
lea! Hodeš li skinut taj le o večeri? Da nisi moža badava nosio gore tu mistriju? — posmjehne mu se Šuhov.
Htjeoše raiti svaki na svom ziu kako su se prije ručka bili ogovorili, ali im brigair oozo dovikne:
—
Ej, momci! Da se žbuka u sanucima ne zamr
zava, rait demo po vojica. Šuhove! Ti uzmi na svoj
zi Kljovšina, a ja du raiti s Kiljigsom. I neka Gopčik mjesto mene očisti zi Kiljigsu. Šuhov i Kiljigs se zgleaše. Točno. Tako de biti zgonije. I latiše se sjekirica. I Šuhov nije više viio ni aleki viik gje se sunce ljeska na snijegu, ni logoraše kako su se razmiljeli iz zaklona po railištu — jedni da kopaju jame koje su ju-tros počeli kopati, rugi a učvršduju armaturu, tredi a poižu krovove na raionicama. Viio je samo svoj zi— od lijevog kraja odakle se postupno dizao do pasa, pa do desnog ugla gdje se njegov zid spajao s Kiljdigsovim.Pokazao je Senjki
gje a skia le, pa ga i sam poče žustro sjedi čas ušicom sjekirice, čas oštricom, tako a su komaidi leda vrcali na sve strane, pa i u li ce. Vješto je obavljao taj posao, iako nije uopde mislio što rai. Misli i oči bijahu mu uprte u sam zi ispo lea, zi pročelja termoelektrane ebeo va bloka. Zi je na tom mjestu prije njega zidao neki njemu nepoznati zidar, koji se nije razumio u posao ili ga je samo
otaljavao, a sa se Šuhov privikavao na zi kao a je njegov. Evo, ovje je uubina koju nede modi jenim reom izravnati, nego tek s tri rea, oajudi svaki put nešto više žbuke. A evo, ovje se zi izvana ispupčio — to de modi ispraviti i s dva reda. I podijeli zid nevidljivim znakom — o kojeg de on sam ziati o lijevog stepenastog kraja, i o kojeg de alje Senjka ziati naesno o Kiljigsa. Računao je atamo, na uglu, Kiljigs nede ooljeti a Senjki ne ometne koji blok, a mu olakša posao. A ok se oni na uglu buu motali, Šuhov de istjerati ovje više o pola zia, a njih vojica s o ve strane ne zaostanu. I oreio je gje de mu trebati koliko blokova. Tek što su se nosači blokova gore popeli, Šuhov ovikne Aljoški:
—
Daj meni nosi! Evo, vamo meci! I vamo.
Senjka je još razbijao le, a Suhov je ved ohvatio metlicu o čelične žice, ohvatio je objema rukama i uzeo njome strugati po zidu amo-tamo, amo- tamo, čistedi gornji re blokova, napose na sastavcima, ako ne sasvim do kraja, a ono bar tako a ostane samo tanak snježni pramen.
I brigair se popeo, pa ok se Šuhov još mota s met -licom, on namjesti letvu na ugao. Sa strane kod Šuhova i Kiljigsa ved su oavno pričvršdene letve. —
Hej! — vikne im odozdo Pavlo. — Ima li tko živ
tamo gore? Evo vam žbuke!
Šuhova probi znoj — još nije nategao uzicu! Užurba se. Oluči a ne nategne uzicu za jean re ni za va, nego omah za tri rea, i a još ostavi malo mjesta. Da Senjki bue lakše, preuzet de o njega još i dio vanjskog reda, a malo de mu unutrašnjeg rea ustupiti. Zatežudi uzicu izna gornjeg ruba, objasni Senjki i riječima i znakovima gje a zia. Shvatio je gluhak. Grickajudi usne, zirne na brigairov zi i klimne gla -vom, kao a kaže: »Pokazat demo mi njima! Nedemo zaostati!« I smije se. Evo, ved onose žbuku gore. Nosit de je četiri para. Brigair je olučio a se žbuka uopde ne presipa u san-uk ko ziara, jer bi se tako samo brže smrzavala. Umjesto toga, kako nosači onesu tragač, va zidara odmah grabe s njega i zidaju. Dotl e nosači, a se ne smrzavaju uluo gore, na katu, onose ziarima blokove. Čim im isprazne tragač, oozo olaze rugi, bez zastoja, a oni prvi jure olje. Tamo olje treba a se pokraj pedi rastopi zamrznuta žbuka, a i a se nosači ogriju koliko stignu. Donesoše va tragača u isti mah — za Kiljigsa i za Šuhova. Žbuka se puši na stueni, iže se para,
iako u njoj jeva a ima topline. Ako se ne požuriš a je žlicom pljusneš na zi, začas de se zamrznuti. Taa je moraš razbijati čekidem, mistrijom ne možeš više ništa. Isto tako, postaviš li blok samo malo ukrivo — blok se tako ukrivljen začas prilijepi, a ona ga možeš samo ušicom sjekirice ovaliti, i moraš razbijati žbuku. Ali Šuhov ne griješi. Blokovi nisu svi jenaki. G -jekojem je ugao otkrhnut, gdjekojem je rub iskrivljen, gjekoji je i širi — sve to Šuhov omah zapazi, i vii na koju stranu blok naliježe, i vii mjesto u ziu koje čeka upravo taj blok. Šuhov grabi mistrijom žbuku što se puši, nabacuje ju i pamti gje je onji sastavak (na taj sastavak treba zatim namjestiti samu sreinu gornjeg bloka). Žbuke nabacuje upravo koliko je potrebno za jedan blok. I uzima blok s hrpe (ali oprezno, da ne podere rukavicu, jer ti blokovi grdno deru ruke). Pa
ona poravna žbuku mistrijom—i pljus — na to blok! I odmah, odmah ga treba namjestiti, kucnuti mistrijom ako nije dobro nalegao — a vanjski zi bue potpuno ravan, i a blok pljoštimice leži i po širini i po užini. I evo, ved se uhvatio, zamrzao. A sa, ako je sa strane ispo bloka iscurrlo»"malo žbuke, treba tu žbuku rubom mistrije što prije skinuti i baciti sa zia (ljeti se ona nabacuje po sljeedi blok, ali sa nema ni govora o tome), te opet pogledati donje sastavke — kašto nije na tom mjestu čitav blok, nego razlomljen — pa treba opet nabacati nešto žbuke, ali da na lijevoj strani bude malo deblje, a blok se ne smije naprosto staviti nego mora skliznuti zesna nalijevo, a istisne onaj višak žbuke između sebe i svoga lijevog susjea. Onda treba baciti pogled niz visak. Pa sa strane. Uhvatilo je. Slje-de- di! Krenuo je posao. Ka naslažemo va rea i ispravimo stare pogreške, idi de kao po loju. Sa treba samo dobro gledati!
Pa ka Šuhov potjera, potjera vanjski re u susret Senjki! A Senjka se ved tamo na uglu razišao s brigadi-rom i krenuo na ovu stranu.
Šuhov namigne nosačima žbuke, žbuke mi ajte po ruku, samo brzo! Tako je posao krenuo a nemaš ka ni nos obrisati. I tek što se sastao sa Senj kom i počeo s njim iz istog sanuka grabiti žbuku, a žlica ved struže po nu. —
Daj žbuke! — proere se Šuhov preko zida.
—
Evo, i-de! — dovikuje Pavlo.
Donesoše sanuk na tragaču. Izgrabiše iz njega ko -liko je bilo rijetke žbuke, a ono što se ved stinulo sa strane neka sastružu sami! Uhvati li se kora — sami de je nositi gore-dolje. Tjeraj dalje! Slje-de- di! Šuhov i ostali ziari nisu više osjedali stueni. O hitrog i velikog posla obuzela ih je prva vrudina, ona vrudina o koje se čovjek po kaputom, bluzom, košuljom i potkošuljom preznoji. Ali nisu ni načas za stali u radu, zidali su sve dalje i dalje. Nakon s at vremena oblije ih vrudina po rugi put — ona od koje se znoj suši. Noge ih ne zebu, to je najvažnije, ostalo nije važno, ni lagan vjetar koji brije ne može im ovratiti misli o zianja. Samo Kljovšin tucka nogom o nogu— nesretnik, ima veliku nogu, broj četreset šest, a ali mu rasparene valjenke pa ga tište. Brigadir vikne s vremena na vrijeme: »Da- aj žbuku!« Pa ona i Šuhov: »Da -aj žbuku!« Tko obro tegli,
taj postaje također nešto kao brigair meu ranicima s kojima rai. Šuhov nede a zaostane za on im rugim parom, sa bi i rođenog brata potjerao s tragačem po mostidu. Isprva, nakon ručka, Bujnovski je nosio žbuku s Fetjukovom. Mostid je i prilično strm i sklizak, pa se nije u prvi mah najbolje snašao. Šuhov ga je pomalo i pobaao: —
Malo brže, kapetane! Daj blokove, kapetane!
Samo, sa svakim tragačem kapetan je bivao sve žustriji, a Fetjukov sve sporiji — onako u hou, pasji sin, nakrene tragač i prosipa žbuku, a mu bue lakše
nositi. Jenom ga je Šuhov čak gurnuo u lea: —
Uh, niškoristi jena! A dok si bio direktor, sigurno
si o ranika mnogo tražio? —
Brigadiru! — vikne kapetan. — Daj da radim s
pravim čovjekom! Nedu više s ovim govnom a nosim! Brigair prebaci Fetjukova olje, a baca blokove na skelu, ali ga tako postavi a može prebrojiti koliko je blokova bacio, a baptista Aljošku orei a nosi žbuku s kapetanom. Aljoška je miran, njemu ne zapovijeda samo onaj kome nije do zapovijedanja.
— Na palubu, momče! — dobacuje mu "kapetan. —
Zar ne viiš kako ie zianje?
Aljoška se pomirljivo smješka: —Ako treba brže, možemo i brže. Kako go vi kažete. I sjuriše se olje. Miran čovjek u brigai zlata vrijei. Brigair ovikuje nešto nekom olje. Stigao je još jean teretnjak s blokovima. Pola goine nije bilo ni je-dnog, a sad su najednom navalili. Posla de i biti sve otle ok oni blokove ovoze. Prvog ana. Poslije de odi o zastoja, nedeš se modi ni razmahati. Brigair nešto psuje one olje. Nešto zbog izalice. Htio bi Suhov a zna što je posrijei, ali nema vremena
—
mora izravnavati zi. Došli su nosači i javili — ošao
je monter a popravi motor na izalici, a s njim i šef električnih raova na grailištu, sloboni građanin. Monter nešto čeprka, a šef glea. To je sve po propisu — jedan radi, drugi gleda!
Ka bi popravili izalicu, mogli bi izati njome i blokove i žbuku. Suhov je ved započeo tredi re (i Kiljigs isto tako), a po skeli se pentra još jean kontrolor, još jean ruko-vodilac — građevinski nazornik Der. Moskovljanin. Kažu a je neka raio u ministarstvu. Šuhov je baš stajao blizu Kiljigsa pa mu pokaže na Dera.A -ah! — odmahne Kiljdigs rukom. —Ja s vlasti
ma nemam ništa. Pozovi me samo ako ljosne sa skele. Sa de kontrolor stati iza ziara i gleati ih. Eto, te promatrače Šuhov nikako ne može ponijeti. U inženjere se gura, svinjska njuška! A ka je jeanput pokazivao kako se zia, Šuhov se uhvatio za trbuh o smijeha. Ko nas kažu ovako: ka sagraiš kudu svojim rukama, ona možeš biti i inženjer. U Temgenjovu nisu ni znali za zianice, seljačke su kude rvene. I škola im je brvnara, ovozili su iz zabra-na stabla po šest hvati ugačka. Međutim, u logoru su tražili ziare — i Šuhov je tako postao ziar. Tko zna va zanata, nauči la ko i deset drugih. Ne, nije Der ljosnuo, samo se jednom spotakao. Sti-gao je gore gotovo trkom.
—
Tju-urine! — proerao se iskolačenih očiju.
—Tju-urine! Omah za njim otrči i Pavlo s lopatom u ruci. Der ima logorski kaput, ali nov, čist. Kapa mu je lijep a, kožnata. Na njoj broj, kao i u svih rugih: B -731.
—
Šta je? — priđe mu Tjurin sa ziarskom žlicom u
ruci. Brigadiru se kapa nakrivila na jedno oko.
Nešto nečuveno. Šuhov nije htio ništa a propusti, ali se žbuka u sanuku zamrzavala. Zida, zida i sluša. —
Šta si to napravio? — viče Der prskajudi
pljuvačkom sve oko sebe. — Ovo ne miriše samo na zatvor! Ovo je krivično jelo, Tjurine! Bit deš osuđen i po tredi put! Tek taa Šuhovu sine što je posrijei. Zirne na Kiljdigsa — i ovaj je shvatio. Ter-papir! Primijetio je gad ter-papir na prozorima.
Šuhov se za sebe ni najmanje ne boji, brigair ga nede izati. Boji se za brigaira. Nama je brigair otac, a njima je običan pion. Za tako nešto mogao je brigair na Sjeveru lako biti osuđen i po drugi put.
Ah, kako se samo brigairu iskrivilo lice! Pa ka zvizne mistriju po noge! I zakorači prema Defrtff Der se osvrne — a Pavlo je ved zamahnuo lopatom. Lopatom! Nije taj bez razloga ošao s lopatom... I Senjka je, premda gluh, shvatio — i on se u stobočio i prišao. A Senjka je ljuina.
Der zatrepta očima i uzvrpolji se, zirka na sve strane kua a umakne. Brigair se prikuči Deru i prozbori posve tiho, ali tako a ga svi mogu jasno čuti: —
Prošlo je vaše vrijeme a osuđujete ljue, mrcino
gadna! A ako samo riječ pisneš, krvopijo, ovo ti je pos
ljenji an u životu, upamti obro! Brigadir se sav trese. Sav se trese, nikako da se smiri. I Pavlo, onako usiljena lica, samo strijelja Dera
očima, samo ga strijelja. —
Pa šta je vama, momci, šta vam je? — problijedi
Der uzmičudi o mostida. Ni riječi više brigair ne izusti, samo popravi kapu, poigne iskrivljenu mistriju i oe o svoga zia. I Pavlo polako ode s lopatom dolje. Po-olako.
Da-a... Eto, tako su i one zaklali... Trojicu zaklali, a nitko u logoru ništa ne zna.
Der se boji ostati, a boji se i sidi. Sakrio se za Kiljdigsa, pa stoji. A Kiljdigs zida — upravo kao što se u ljekarni važu lijekovi, rži se kao oktor, niku mu se ne žuri.
Neprestano je Deru okrenut leđima, kao a ga i ne vii. Der se prikrae brigairu. Nema više ni traga o one njegove nautosti.
—
A što a kažem, Tj urine, rukovoiocu raova?
Brigair i alje zia, glavu ne okrede: —
Pa recite da je bilo tako. Da je tako bilo kad smo
ošli. Der još malo postoja. Vii a ga još nede ubiti. Prošeta se polagano, s rukama u žepovima. —Ej, -osamsto peeset četiri— progunda. — Zašto ti je tako tanak sloj žbuke? Mora se na nekomu iskaliti. Šuhovu ne može prigo -voriti ni da mu je zid nakrivljen ni da sastavci nisu u reu, pa ona mora žbuka biti tanka. —Dopustite mi da napomenem —prošušljeta Šuhov, ali pomalo porugljivo — kad bismo sad metali eblji sloj, na proljede bi cijela termoelektrana procurila. —
Ti si ziar i slušaj samo što ti govori građevinski
nadzornik — natmuri se Der i nadme obraze, kao što mu je bila navika.
E pa, ponegje je moža i tanko, moglo bi biti i ebl -je, ali samo kad bi se zidalo u normalnim prilikama, a ne zimi. Treba se i na ljuima sažaliti. Važan je učinak. Ali čemu objašnjavati ka čovjek ništa ne razumije!I ošunj a se Der polako dolje. —
Dajte vi meni radije dizalicu uredite! — dovikne
brigadir za njim. — Zar mislite da smo mi mazge? Da na rukama nosimo blokove na prvi kat!
—Tebi se to nošenje gore plada — ovrada mu Der s mostida, ali lijepo, mirno. Plada se »na tačkama«? Ali ajte uzmite tačke pa ih provozajte ovamo gore! Nego, pladajte vi »na tragaču«. —
Sto mislite, a je meni moža žao? Nede knjigovostvo a proknjiži »na tragaču«.
—
Knjigovostvo! Cijela mi brigaa rai a'tiffsluži
samo četiri ziara. Koliko onda mogu zaraditi?
Viče brigair, ali ne prestaje ziati. —
Daj žbu-uku! — dovikuje onima dolje.
— Daj žbu-uku! — prihvada Suhov. Sve su izravnali u tredem reu, pa sa o četvrtog mogu pošteno krenuti.Trebalo bi poidi uzicu za jean re, ali može i ovako, istjerat demo jean re i bez uzice.Oe Der preko leine, sav se skutrio. Oe u kancela -riju da se ogrije. Nije mu, bogme, lako pri uši. Ali tre -bao je malo promisliti prije nego što se uhvatio ukoštac s takvim vukom kao što je Tjurin. Bolje bi mu bilo a s takvim brigairima živi u miru, ona bar ne bi imao nikakvih briga: o njega se ne traži a hrmba, ima obro sljeovanje, spava u posebnom boksu — pa što bi još htio? A eto, zalijede se, pravi se pametan.Dođoše oozo a jave: otišao je šef električarskih raova, a otišao je, bogme, i monter -— ne mogu popraviti dizalicu.Tegli dakle i dalje!
lit:.
Na svim railištima na kojima je Šuhov raio, ta se mehanizacija ili sama pokvari ili je logoraši pokvare. Tako su znali pokvariti i transporter balvana — turili bi kolac u lanac i dali gas. Da se omore. Tjerali su ih a bez preaha slažu klau za klaom. —
Daj blokove! Daj blokove! — viče brigair, raspomamio se čovjek. Pa šalje u materinu i one
koji bacaju blokove gore, i one koji ih nose.
—
Pita Pavlo kako stojite sa žbukom? — dovikuju odozdo.
—
Neka samo miješaju!
—
Ima još pola sanuka zamiješane.
—
Ona neka zamiješaju još jean sanuk!
Dobro su zapeli! Tjeraju ved peti re. Prvi su re ziali presamideni, a sa im je, gle, zi o prsa! Kako ne bi išlo ka nema ni prozora ni vrata, va obična zia po pravim kutom, a blokova imaju ovoljno. Trebalo bi uzicu zategnuti, ali je sa ved kasno. —Osameset ruga otišla a prea alat—javlja Gopčik.Brigair samo sijevne očima. —
Gledaj svoja posla, balavce! Nosi blokove!Šuhov se osvrne. Da, sunce je na zalasku. Rumeni
se i
nestaje u nekakvoj sivkastoj magli. A razmahali su se a je ivota! Započeli su ved i peti re — još samo njega a završe. Da ga izravnaju. Nosači su nalik na zaihane konje. Kapetan je čak i posivio. Još nije prevalio četresetu, ali tu je negdje.
Sve je hlanije. Ruke rae, a prsti svejeno zebu kroz tanke rukavice. I u lijevu valjenku uvlači se stuen. Šuhov tapka valjenkama, tap-tap. Sa se više ne treba saginjati na zi, ali se mora sa -ginjati za svakim blokom, sve mu leđa pucaju, a isto je tako i sa svakom žlicom žbuke.
— Momci! Momci! — zanovijeta Šuhov. — Dižite mi blokove na zi! Medite ih na zi!Kapetan bi rao poizao blokove, ali nema snage.Nije navikao. Ali zato Aljoška veli: —
Dobro, Ivane Denisiču, Pokažite samo gje a ih
medem.Taj Aljoša ne može čovjeku ništa obiti, što go ga zamoliš. Kad bi svi na svijetu bili takvi, bio bi i Šuhov takav. Ako te čovjek lijepo zamoli, zašto mu ne bi pomo gao? U tome oni imaju pravo.Po c ijelom railištu zaore i jasno opru sve o termo -elektrane —
uarci čekidem o tračnicu. Preki raa. A imaju još žbuke. Eh, pretjerali su u revnosti!... —
Daj još žbuke! Daj još žbuke! — viče brigair.
A olje tek što su zamiješali novi sanuk! Sa moraju dalje zidati, nema druge — ako ne isprazne sanuk, sutra ga mogu baciti o vraga, žbuka de se skameniti, ne bi je poslije ni krampom razbio. —
Aje, ne ajte se, brado! — viče Šuhov.
Kiljdigs se naljutio. On ne voli raditi navrat-nanos. Kod njih su, u Let oniji, kaže, svi malo raili, a opet su svi bili bogati. Ali ne popušta sa ni on, što
može!Oozo otrči Pavlo, upregao se u tragač, s mistrijom u ruci. I on de ziati. Sa ih ima petorica s mistrijama.Sa treba samo na sastavke paziti! Šuhov najprije om jeri odoka kakav mu je blok potreban za sastavak, pa ona gurne Aljoški čekid u ruke: —
Daj mi oteši ovaj blok!
Tko se žuri, nikamo ne stigne. Sa ka svi rae navrat -nanos, Šuhov se više ne žuri nego promatra zi. Senjku je prebacio na lijevu stranu, a on je prešao na esnu, u kut. Ka ziove ne bi obro sastavili, ili kad bi pokvarili ugao — bila bi to prava propast, imali bi sutra
pola ana posla a poprave štetu.—
Stani! — odgurne Pavla od bloka i sam namjesti
blok. Odavde, iz kuta, kad se pogleda, vii se a je ko Senjke nastalo nešto kao ulegnude. Jurne o Senjke i
ispravi pogrešku uz pomod vaju blokova.Kapetan tegli tragač kao obro kljuse. —Još ima za va tragača — ovikuje.Spaa ved s nogu, ali tegli. Takvo je kljuse i Šuhov imao, prije nego što su ušli u kolhoz. Šteio ga je, ali je u tuđim rukama kljuse ubrzo lipsalo. I kožu su mu oerali. Sunce je i gornjim krajem zašlo za obzor. Sa ved i bez Gopčikove pomodi vie a ne samo što su sve brigae preale alat, nego je i raja nagrnula na straža ru. (Nitko ne izlazi odmah nakon znaka za prekid rada, nisu ludi da se vani smrzavaju. Svi sjede u zaklonima. Ali nastupi trenutak kad se brigadiri
ogovore pa sve brigae zajeno ispaaju. Ako se ne ogovore, osuđenici su takav tvrokoran svijet a de se natjecati tko de ulje sjeiti u svojem zaklonu, pa makar sjeili i o ponodi.) Došao je k pameti i brigair, uviio a previše kasne. Mora a mu je alatničar ved ispsovao sve živo na svijetu.— Eh — viče brigair — nije nikakva šteta ovog govna! Nosači! Trkom olje i sastružite veliki sanuk,pa sve što izgrebete, onesite tamo u onu jamu i zaspite snijegom, a se ne vii! A ti,
Pavlo, uzmi vojicu, pa pokupite alat i nosite ga u alatnicu. Po Gopčiku du ti još poslati tri mistrije, samo a još ova va tragača žbuke potrošimo. I navališe alje. Šuhovu su onijeli čekid i ovezali uzicu. Nosači i oni što su obacivali blokove otrčaše svi olje, jer gore više nemaju posla. Gore su ostala samo tri ziara — Kiljigs, Kljovšin i Suhov. Brigadir ih obilazi, gleda koliko su sazidali. Zadovoljan je.
—
Dobro smo potegnuli, a? Za pola dana. I bez one
jebene dizalice.
Šuhov vii a je Kiljigsu ostalo još malo žbukice. A žao mu je što de u alatnici griti brigaira zbog ziarskih žlica. —
Čujte, momci — osjeti se Šuhov — odnesite
mistrije Gopčiku. A moja se ionako ne broji, ne treba je preavati, pa du još ovo sam ovršiti. Smije se brigadir:
—
Ma tko bi lud tebe pustio na slobodu? Za tobom
de još logor plakati! Smije se i Šuhov. I alje zia. Kiljdigs je odnio mistrije. Senjka oaje Šuhovu blo-kove. Kiljigsovu žbuku presipali su u svoj
sanučid. Gopčik je otrčao preko leine o alatnice, za Pavlom. I Sto četvrta krenula je sama preko leine, bez brigaira. Brigair je sila, ali je oružana pratnja još veda sila. Zapisu sve koji zakasne, pa s njima u bajbok.
Oko stražare velika gužva. Svi su se ved okupili. Čini se a je i pratnja izašla iz stražare — prebrojavaju ih. (Dva puta ih prebrojavaju na izlasku — jedanput pred zatvorenim vratima, da vide smiju li otvoriti vrata, a rugi put ka ih propuštaju kroz otvorena vrata. Ako im se učini a nešto nije u reu,
prebrojavaju ih i ka izađu.) —
Nek ie u vražju mater i ta žbuka! — odmahne
brigadir rukom. — Baci je preko zida!
—
Idi ti samo, brigadiru. Ti si tamo potrebniji!
_— (Inače ga Šuhov zove Anrejem Prokofjevičem, ali se sa svojim raom izjenačio s brigairom.
Nije aje pomislio: »Sa smo jenaki« , nego naprosto osjeda aje tako.) I šali se s brigairom koji širokim koracima silazi niz skele: — Baš je gano što je rani an tako kratak. Tek što se pošteno prihvatiš posla, a ved preki raa! Ostao je sam s gluhakom. S njim ne možeš mnogo pričati, ali nema ni potrebe — on je od svih njih najpa-metniji, razumije te bez riječi. Pljus -— žbuka! Pljus — blok! Pritisni. Provjeri. Žbuka. Blok. Žbuka. Blok.
Čini mu se aje i brigair zapovjeio a ne žale žbuke, a je bace preko zia—pa bježi! Ali je Šuhov tako glupo sazdan, i nikako da ga odviknu od toga — žao mu je svake stvari, i svakog trua, a uluo propadnu.
Žbuka! Blok! Žbuka! Blok! —
Gotovo je, majku ti tvoju poljubim! — vikne
Senjka. — Goni!
I zgrabi tragač — pa trkom dolje. A Šuhov, pa makar ga pratnja psima gonila, omakne se o zia i još jenom poglea. Nije loše. Pa pritrči o zia i poglea preko njega, lijevo -desno. Oko kao libela! Sve je ravno. Još ga ruke obro služe. Otrči olje. Senjka je ved izišao iz strojarnice i otperjao niz brežuljak. —
Ajde! Ajde! — osvrde se za njim.
—
Trči samo, sa du ja! — maše mu Šuhov rukom.
Pa u strojarnicu. Ne može samo tako baciti mistriju. Moža sutra nede uopde idi na ra, moža de brigau baciti na granju »So c-graida«, moža nede pola godine dolaziti ovamo, ali da mistrija propadne? Ako ju je drpio, onda ju je drpio.
U strojarnici su pogažene obje pedi. Mrak. Strašno. Ni je strašno što je mrak, nego što su svi otišli, samo
de on neostajati na prebrojavanju i stražari de ga pretudi. Pa ipak, pogleda lijevo, pogleda desno, spazi povelik kamen u kutu, odmakne ga, gurne pod njega mistriju i vrati kamen na mjesto. Tako, viiš!
Sa brže-bolje za Senjkom. Senjka je otrčao samo stotinjak koraka i stao. Nika taj Kljovšin ne bi čovjeka ostavio na cjeilu. Ako se bue moralo ogovarati, zaje -no de ogovarati.
Potrčaše naporeo — mali i veliki. Senjka je za glavu i pol viši o Šuhova, a i glava mu je izrasla povelika, prava glavurda.
Ima okonjaka koji se na staionima obrovoljno utrkuju. Trebalo bi njih, vragove, natjerati a trče ovako, nakon punog ranog ana, s leđima koja se još nisu pravo ni ispravila, u mokrim rukavicam a i izgaženim valjenkama — i to još po ovakvoj hlanodi! Usoptili se kao bijesni psi, samo čuješ: hu -hu, hu-hu! Ali brigair je ko stražare, objasnit de stvar. Evo, trče ravno prema gomili, i strašno im je pri uši. Pa tek ka iz stotina grla povrisnuše — da, im ma- jku njihovu, i oca, i sestru, i sve živo. Kako ne bi bilo strašno ka se pet stotina ljui razjare na tebe! Ali najvažnije je — kako se pratnja rži? Dobro je, nede im ništa. I brigair je ovje, u zanjem reu. Objasnio je, akle, preuzeo je k rivnju na sebe.
Ali momci urlaju, momci psuju na sav glas! Tako urlaju a je čak i Senjka ponešto načuo. Međutim, ka je taj ošao o aha pa se proerao sa svoje visine! Cijeli život šuti, ali ka grakne! I iže šake, omah bi se tukao. Umuknuše. Gjekoji se smiju. —
Hej, Sto četvrta! Pa ovaj vaš nije gluh? — dovikuju
im. — Evo, provjerili smo.
Svi se smiju. I stražari. —
U petorke, po-stroj s'!
Još ne otvaraju vrata. Ne vjeruju sami sebi. Gomila se mora odmaknuti od vrata. (Svi su se uz vrata pribili, glupani, kao a de tako brže izadi.) —
U petorke, po-stro-oj s'! Prva! Druga! Treda!...
I kako koju petorku prozovu, ona se pomakne za ne-koliko metara.
Dotle se Šuhov ispuhao i osvrnuo — mjesec se, gri-miznocrven, namrštio i ved čitav na nebo izašao. Reklo bi se a je tek malčice okrnjen. Jučer je u ovo oba stajao mnogo više na nebu. Šuhov je sretan što je sve obro prošlo, pa mune ka -petana pod rebra i zabaci glavu: —
Čuj, kapetane, a što kaže ta vaša nauka — kud
poslije odlazi stari mjesec?
—
Kako kuda! Neznalico! Nikud, samo se ne vidi!
Šuhov omahne glavom i nasmije se:
—
Pa obro, ako se ne vii, kako znaš a je tu?
—
A šta ti ona misliš, a svaki put izlazi nov mjesec?
—
Čuna mi čua! Ljui se, eto, svaki an rađaju, pa
što se ne bi mogo i mjesec roit svaka četiri tjena? —
Pih! — otpljune kapetan. — Ovako glupog mor
nara još nisam viio. Kamo ona olazi stari mjesec?
Eto, to ja baš i tebe pitam — kamo? — obnaži Šuhov zube. —
Pa dobro. Kamo?
Šuhov uzahne i prozbori, jeva primjetno šušlje-tajudi: —
Ko nas kažu a Bog izrobi mjesec u zviježđe.
—
Divljaci! — nasmije se kapetan. — Nikad to ni
sam čuo. Pa zar ti, Suhove, vjeruješ u Boga? —
Nego šta? — iznenađeno de Šuhov. — Kako nedeš
vjerovati — kad zagrmi?
—
A zašto to Bog rai?
—
Šta?
—
Zašto drobi mjesec u zvijezde?
—
Pa to je bar jasno! — slegne Šuhov ramenima.
— Zvijezde padaju od vremena do vremena, pa ih treba popunit.
—
Okreni se, majku ti... — zaurla stražar. — Po
stroj s'!
Ved su o njih ošli u brojenju. Prošla je i vanaesta petorka o d pete stotine i na kraju su ostala samo njih dvojica — Bujnovski i Šuhov.
Pratnja se ušeprtljila, raspravljaju o zbroju na rvenoj pločici. Fali! Opet im netko fali. Ka bi bar ti zvekani znali brojki!
Nabrojili su ih četiristo šezeset i vojicu, a kažu a bi morala biti četiristo šezeset i trojica. Opet ih sve oguraše o vrata (ponovo su bili navalili na njih) — i evo: —
U petorke, po-stroj s'! Prva! Druga!
Najgore je ko tog prebrojavanja što više ne prolazi ržavno vrijeme, nego naše. Pa još ok se k roz stepu
ovučeš o logora, i ok pre logorom ođeš na re za pretres! Sa svih railišta trkom trče i gleaju a jeni ruge prestignu, a prije ođu na re za pretres i a, prema tome, prije upanu u logor. Ona kolona koja prva stigne u logor, tog je dana na konju — očekuje je prazna blagovaonica, prva je u paketarnici, i prva je u magazinu, i u iniviualnoj kuhinji, prva poiže pisma ili preaje pisma za cenzuru, prva je u ambulanti, u brijačnici, u parnoj kupelji — svuda je prva. Događa se a i pratnja glea a što prije prea svoje pa a oe u svoj logor. Nije ni vojniku o šetnje — poslova mnogo, a vremena malo. Ali, eto, ne slaže im se račun. Ka su ved propuštali posljenje petorke, Šuhovu se pričini a de ih na kraju ostati trojica. Ali nije, i opet su samo dvojica.
Brojači ooše s pločicama o komanira. Rasprav-ljaju nešto. Komanir se proere: —
Brigair Sto četvrte!
Tjurin iskorači pola koraka. —
Ovdje.
—
Da nije tebi tko ostao u termoelektratni? Razmisli
malo!
—
Nije.
—
Razmisli dobro, inače ti oe glava s ramena!
—
Nije, siguran sam.
Istodobno zirne na Pavla — da nije tkogod zadrije-mao u strojarnici?
—
Po brigadama po-stroj s'! — izdere se komandir.
Stajali su u petorkama izmiješani, kako se koji s kim
Zatekao. Sa se uskomešaše, uzvikaše. Ovje viču: »Seameset šesta — za mnom!« Tamo: »Trinaesta! Ovamo!« Ondje: »Trideset druga!«
A kako je Sto četvrta bila na začelju, iza svih, poslje -nja se i okupila. Vii Šuhov aje cijela brigaa praznih ruku, toliko su se glupani zanijeli radom da ni su ni triješda nakupili. Samo vojica rže u rukama Te se igre igraju svakog dana — pred povratak saku-pljaju logoraši triješde, prude, polomljenu šinru, pa ih povezu vrpcom od krpa ili tankom uzicom i nose u logor. Prva je kontrola na izlazu — rukovodilac raova ili koji građevinski nazornik. Ako rvo štogo vrijei, omah zapovjee a sve
ostave (milijuni su rubalja ved otišli kroz imnjake, a sa bi sve htjeli naoknaiti triješdem). Ali logoraši imaju svoj račun — ako svaki član brigae onese bar jean prut, bit de u baraci topli -je. Jer ežurni obivaju samo po pet kilograma ugljene prašine za svaku ped, a o toga se ne možeš ugrijati. Zato i rae ovako, nalome nešto pruda, ili ga ispile što krade, i uguraju po kaput. I tako prođu mimo rukovodioca radova.
Oružana pratnja nika ne zapovijea na samom railištu a ostave rva — i njima su drva potrebna, ali ih ne smiju nositi. Prvo — ne opušta im uniforma, a rugo — ruke su im zauzete automatima, ne bi mogli pucati u nas. Tek kad se primaknu logoru, oni iz pratnje zapovjede: »Od tog do tog reda svi
a ovje pobačaju rva!« Uzimaju kao Bog — mora ostati nešto i logor -skim čuvarima, a nešto i samim logorašima, koji inače ne bi više htjeli ništa nositi. Zbog toga svaki logoraš nosi rva svakog ana, ne znajudi ka de ih onijeti a ka de mu ih ouzeti. ...
Dok je Šuhov tražio pogleom oko sebe koju trijesku, brigair ih sve pobroji i izvijesti komanira pratnje:
—
U Sto četvrtoj svi na broju!
I Cezar je tu, ošao je o svojih iz kancelarije. Obija imove iz lule, žar se crveni, crni mu brci posuti injem. Pita:
—
Pa, kako je, kapetane?
Ogrijani ne vjeruje promrzlom. Besmisleno pitanje
—
kako je?
—
Hja, kako? — sliježe kapetan ramenima.
—
Naradio sam se, eto, jedva sam ispravio leda. I kao
da veli — aj se ti raije sjeti a mi aš koji im!
I aje mu Cezar. On se u brigai jeino s kapetanom onekle ruži, ne može se ni pre kim rugim izjadati.
—
U Trideset drugoj jedan fali! U Trideset drugoj!
—
viču svi u jean glas.
Ojuri pomodnik brigaira Trieset ruge s još jenim momkom u potragu tamo negje, prema automehaničarskoj raionici. Svi u gomili zapitkuju: Koji fali? Što se ogoilo? I opre o Šuhova glas —
nedostaje onaj mali crnomanjasti Moldavac. Ma koji
to Molavac? Da nije onaj što je, kažu, bio rumunjski špijun, pravi špijun? U svakoj brigai ima po pet špijuna, ali sve su to tobožnji, potvoreni špijuni. U spisima se voe kao špijuni, a zapravo su bili samo ratni zarobljenici. I Šuhov je takav špijun. Međutim, taj je Molavac pravi špijun. Ka je komanir pratnje pogleao u popis, smrknuo se. Jer, ako je pobjegao špijun — što de biti s komandi-rom? Cijelu gomilu, pa i Šuhova, hvata bijes. Kakva je to mrcina, hulja, propalica, ga,
lopuža! Nebo je ved potamnjelo, vii se još samo zato što je mjesečina, eno i zvijeza, nodna stuen sve više steže — a njega, tog šteneta, nema! Sta, zar se nisi ovoljno naraio, skote? Malo ti je ržavnog vremena, jeanaest jeanaest sati, o o mraka? Čekaj samo, oat oat de ti još javni tužilac! I Šuhov se čuom čui kako netko može tako raiti a ne čuje signal za preki raa. Posve je zaboravio a je i sam isto tako o maloprije raio, i a mu je bilo krivo što tako rano olaze s posla. Sa s ostalima zebe, i bjesni s njima, i čini se, ka bi ih taj Molavac zaržao još po la sata, pa ka bi ga oružana pratnja preala gomili, a bi ga rastrgali, kao vuci tele! A stuen, kako samo steže! Nitko ne stoji na mjestu — ili se premješta s noge na nogu, ili ie va koraka naprijed, dva koraka nazad. Raspravljaju ljudi — je li Moldav ac uspio pobjedi? E, ako je umakao po anu, to je nešto rugo, ali ako
se sakrio i čeka a stražari siu s tornjeva, ona de se načekati. Ako nigje ispo boljikave žice nema traga a se provukao, i ako ga za tri ana ne pronađu na grailištu, tri ana stražarit de stražari na tornjevima an i nod. Pa i tjean ana, ako treba. Takvi su propisi, to stari kažnjenici obro znaju. Uopde, ka go netko pobjegne, oružanoj pratnji nema života, gone ih nepre -stano bez sna i jela. Stoga se ponekad toliko razjare da bjegunca uopde ne ostave na životu. Ustrijele ga.Cezar pokušava zabaviti kapetana:
— Sjedate li se, na primjer, kako je na broskim konopcima ostao visjeti onaj cviker? —
N-da... — kapetan poteže imove.
—
Ili onih ječjih kolica, kako se kotrljaju, kotrl jaju jaju
niza stepenice?
—
Da... Samo, život je na brou isfriziran.
—
E, ved smo, znate, pomalo i razmaženi moernom
tehnikom snimanja...
—
A oficiri su svi do jednoga nitkovi...
—To je historijska činjenica. —
A tko ih je onda vodio u borbu?... Pa onda, oni
crvi što plaze po mesu, izgleaju kao gliste. Nisu valja bili baš tako veliki? —Ali ka ih ne možete filmskim srestvima pokazati sitnijima! —
Mislim, kad bi sad to meso dali nama u logoru
umjesto one naše posne ribe, i ka bi nam ga bacili u kazan neoprano i neočišdeno, mi bismo...
—
A-a-a! — zaurlaše logoraši. — U-a-a!
Viješe kako iz automehaničarske raionice ispaaju tri spoobe — i Moldavac, dakle. —
U-a-a! — urla gomila pred izlazom.
A ka se ona trojica trkom približiše, razlegoše se povici: —
Bi-itango! Vuci-batino! Huljo! Kučkin sine! Mr
cino! Nitkove!
I Šuhov se ere: —
Bi-itango!
Pa nije šala, ouzeo je preko pola sata vremena pet stotini ljui! A onaj je uvukao glavu među ramena i trči pokorno kao miš. —
Stoj!—viče stražar. I zapisuje: — K-460. Gdje si bio?
I prilazi mu okredudi u hou kunak karabina. Iz gomile još obacuju: —
Đubre! Niškoristi! Propalico!
Ali su neki, čim je vonik počeo okretati kunak karabina, utihnuli. Šuti Molavac, pognuo glavu i uzmičfr'^bre stražarom. Pomodnik brigaira Trieset ruge stane pred njega:
—
Ga se popeo na skele za žbukanje, sakrio se, pa se
lijepo ugrijao i zaspao.
Pa ka ga uari šakom po šiji! I po leđima! Samim tim ogurne ga o stražara. Zatetura Moldavac, ali uto skoči Mađar iz te iste, Trieset ruge brigae, pa mu ae nogom u tur, pa
još jenom. (A i inače, Mađari ne vole Rumunje.) Nije ti ovo špijuniranje. Špijunirati može svaka šuša. Špijun živi lijepo i veselo. Ali aj ti izrži eset godina na prisilnom radu u logoru!
Stražar spusti karabin. Komandir se prodere:
—
O-odbij od vrata! U petorke, po-stroj s'!
Opet de ih brojiti, prokleti bili! Što ih sa imaju brojiti ka je sve jasno? Zarogoboriše logoraši. Sav se njihov bijes prenese s Moldavca na pratnju. Rogobore i ne omiču se o vrata. —
Šta-a-a? — zaurla komandir. — Na snijeg hodete?
Omah dete na snijeg. Do jutra du vas ovje ržati! Pa i hode, kakav je. Koliko su puta to ved uraili! Čak su ih tjerali i a legnu: »Lezi! Oružje na gotovs!« Bilo je i toga, znaju obro logoraši. I počeše polagano uzmicati o vrata. —
O-odbij! O-odbij! — goni ih pratnja.
—
Pa zbilja, kog su se vraga stisli uz ta vrata, mrcine
jedne? — ljute se oni oostraga na one sprijea. I povlače se po pritiskom.
—
U petorke, po-stroj s'! Prva! Druga! Treda!
A mjesec ved sja punim sjajem. Postao je svijetao, nestalo je onog grimiznog crvenila. Prešao je ved obru četvrtinu svoga puta. Oe večer!... Prokleti Molavac! Prokleta straža! Prokleti život!... Oni prenji, koje su ved prebrojili, okredu se i propi -nju na prste a vie hode li ih u posljenjem reu ostati vojica ili trojica. O toga im sa život zavisi. Šuhovu se učini a de ih u posljenjem reu ostati četvorica. Premre o straha — jedan je prekobrojan! Opet de ih iznova prebrojavati! Međutim, pokazalo se a je onaj šakal Fetjukov otišao o kapetana a žica opušak, zablenuo se i nije na vrijeme stao u svoju petorku, pa se učinilo a de jedan biti prekobrojan.
Pomodnik brigaira opali o bijesa Fetjukova po šiji. Tako mu i treba! U zadnjem su redu ostala trojica. Poklapa se broj, hvala bogu!
—
O-odbij od vrata! — ponovo ih goni pratnja.
Ali sa više logoraši ne gunđaju, jer vie a vojnici izlaze iz stražare i opkoljavaju prostor s onu stranu vrata. Pustit de ih, akle. Nema nigje građevinskih nazornika, ni rukovo -dioca radova, pa momci slobodno nose drva.
Otvoriše vratnice. Ali tamo iza njih, pokraj ograđenih rvenih prolaza, opet komanir i kontrolor izvikuju:
—
Pr-rva! Druga! Treda!...
Tek ako se broj opet poklopi, pozva t de stražam s tornjeva.
A o onih alekih tornjeva oko grailišta, ih, koliko ima a se klipše! Tek ka i posljenjeg logoraša izveu s railišta i ka se broj poklopi, tek taa de telefonski javiti svim onim stražarima na tornjevima da sidu! Ako je koma nir pratnje pametan, omah de zapovjeiti a se krene, jer zna a logoraši nemaju kamo pobjedi i a de stražari s tornjeva sustidi kolonu. Ali ako je komanir glupan, ona se boji a nema ovoljno vojske a čuva logoraše, pa čeka. Jedan je od takvih tikva na i ovaj anašnji komanir. Čeka.
Logoraši su cijeli an proveli na stueni, prozebli su o kostiju. I nakon završetka raa prestajali su još cijeli sat na snijegu. Pa ipak, ne grize ih toliko stuen koliko gnjev što im je propala večer. Više ništa nede modi ura-diti u logoru. —
A otku vi tako obro poznajete život u engleskoj
mornarici? — pita netko iz susjedne petorke.
—
Pa, znate, ja sam vam proveo skoro mjesec dana na
jednoj engleskoj krstarici, imao sam na njoj svoju kabi nu. Pratio sam konvoj. Bio sam kod njih oficir za vezu.
—
A, tako! E pa, to je bilo sasvim dovoljno da vam
opale dvadeset pet godina.
—
A ne, znate, ja nisam pristaša takvog liberalnog
kritizerstva. Ja imam najbolje mišljenje o našem zako nodavstvu.
(Pjevaj ti, pjevaj, misli Šuhov u sebi, ali šuti kao zali-ven. Senjka Kljovšin živio je samo va ana s Amerikancima pa su mu odrapili dvadeset pet godina, a ti koji si mjesec dana dangubio na njihovu brodu — koliko si onda ti trebao dobiti?)
—Tek poslije rata poslao mi je engleski admiral, sam ga vrag naputio, dar za uspomenu. »U znak zahvalnosti«. Ne mogu mu se načuiti i naproklinjati ga... Čuo jeno! Čunovato je ka oko sebe pogleaš — gola stepa, pusto grailište, snijeg se presijava na mjesečini. Stražari se ved razvojili — na deset koraka stoje jean o rugoga, s oružjem na gotovs. Crno stao logoraša — i u istom takvom mornarskom kaputu Š-113, čovjek koji nije ni znao za život bez zlatnih epoleta, koji se ružio s engleskim amiralom, a sa je s Fetjuko -vom upregnut u tragač. Tko zna kakva subina čeka čovjeka... Napokon se skupila pratnja. I odmah, bez molitve:
—
Naprije marš! Brže malo!
E, baš nedeš, evo ti ga na — malo brže! Zaostali smo za svim railištima, nemamo se zašto žuriti. Logoraši i bez ogovora shvatiše—dosad ste vi nas zaržavali, a sa demo mi malo vas. I vi ste se, vala, zaželjeli topline... —
Opruzi korak! — viče komanir. — Čelo, opruzi
korak!
Jebi se ti sa svojim korakom! Stupaju logoraši pola -gano, pogruženo, kao na sprovou. Više nemamo što izgubiti, svejeno demo stidi posljenji u logor. Ka nisi ljuski htio s nama, sa se eri kao jarac. Vikao je, vikao komanir: »Opruzi korak!« a ona je shvatio a logoraši nede a i u brže. Ne može ni pucati na njih — idu u petorkama, u koloni, propisno. Nema kom anir tu vlast a natjera logoraše a iu brže.
(Ujutro je logorašima jeini spas a se vuku na ra. Tko go se žuri, taj nede izržati kaznu u logoru do kraja -— smalaksat de, iznemodi de.) I tako su išli omjerenim korakom, bez žurbe. Škripi snijeg po valjenkama. Gdjekoji tiho razgovaraju, gdje-koji šute. Poče se i Šuhov prisjedati — što ono nije jtrtros stigao uraiti u logoru? I sjeti se— ambulanta! Gle čua, u poslu je sasvim smetnuo s uma ambulantu. Upravo je sa ambulanta otvorena. Još bi stigao u nju ka bi se orekao večere. Ali nekako ga više ništa i ne boli. A ne bi imao ni temperature... što a gubi vrijeme! Izgurao je nekako i bez oktora. Ti bi ga oktori svojim liječenjem ionako otjerali u grob. Ne mami ga sad ambulanta — nego kako a još štogo priometne večeri? Jeina mu je naa a de Ce-zar obiti paket, oavno mu je ved trebao stidi. Odjednom — kao a to više nije ona ista kolona. Uzbibala se, izgubila korak, prenula se, zabrujala, zabrujala
—
i začas petorke na začelju, meu njima i Šuh ov, ne
mogu više sustizati one ispre sebe, pa su potrčale. Prođu nekoliko koraka hoom, pa ona opet trkom. Ka je začelje stiglo na brežuljak, opazi i Šuhov kako se esno o njih, aleko u stepi, crni još jena kolona koja ide ukoso prema njima i koja je zacijelo, spazivši ih, također ubrzala korak. To je mogla biti samo kolona iz tvornice strojeva, njih ima oko tri stotine. I oni su dakle bili slabe
srede, i njih su zaržali. Zašto njih? Gjeka ih i zbog posla zarže —
ka ne završe popravak nekog stroja. Ali baš njih
briga, oni su povazan na toplom!E, sa, tko de koga! Momci trče, naprosto trče. I pratnja kaska, samo komandir podvikuje:
—
Ne rasteži kolonu! Začelje, priključi! Priključi!
Što se ereš, kog kurca? Kao a zaostajemo? Što go je tko govorio, i što go je mislio — sve je zaboravljeno, cijeloj je koloni samo do jednoga stalo:
—
Da ih prestignemo! Da ih preteknemo!
I sve se tako izmiješalo, kao u ciganskoj vredi, a oružana pratnja nije više logorašima neprijatelj, nego prijatelj. Neprijatelj je ona druga kolona.
Svi su ojenom raspoloženi, prošao ih bijes. —Tjeraj! Tjeraj! — dovikuju oni zadnji prednjima. Dohvatila se kolona ceste, a ona iz tvornice strojeva zamakla za stambeno naselje. Poče trka naslijepo.
Ovje je našoj koloni lakše, posre ceste. I stražari se sa strane više toliko ne lome. Ovje moramo one pretedi! Treba ih pretedi i zato što njih na ulazu u logor ugo pretresaju. Otkako su u logoru počeli klati ljue, upra va smatra a se noževi izrađuju u tvornici strojeva i a odande dolaze u logor. I zato logoraše iz tvornice pažljivo pretresaju na ulazu u logor. U kasnu jesen, kad je zemlja
ved bila smrznuta, njima su svejenako zapovijeali: —
Izuvajte se, vi iz tvornice! Uzimaj cokule u ruke!
I tako su ih bose pregledali.
Pa i sa, koliko go bilo hlano, pokažu nasumce u kojeg o njih i zapovjee:
—
Ajde, skidaj desnu cokulu! A ti, lijevu!
Logoraš se izuje i mora, skakududi na jenoj nozi, okrenuti valjenku i protresti obojak — a se vii a nema noža.
Šuhov je čuo, ne zna je li to istina ili nije, a su još ljetos oni koji rae u tvornici onijeli u logor va stupa za obojku i a su u te stupove bili sakrili mnogo noževa. Po eset ugačkih noževa u svaki stup. Sad ih od vremena do vremena pronalaze u logoru — čas ovje, čas ondje. I tako su prošli polutrkom pore novog kluba; stam -benog naselja i stolarije i izbili na zavoj od kojeg put vodi ravno do ulaza u logor.
—
O-ho-ho! — klikne kolona u jedan glas.
Upravo im je ovo križanje bilo cilj! Oni iz tvornice zaostali su, s desne strane, oko sto pedeset metara.
E, sa se može mirno alje. Svi su u koloni zadovolj-ni. Prava zečja raost — kao, žabe se i nas boje. Evo logora. Kako su ga jutros ostavili, takav je i sad
—
nod, svjetla uokolo izna guste ograe, a osobito su
česte svjetiljke ispre stražare, sav je prostor za pretres kao suncem obasjan.
Ali, još nisu stigli o stražare... —
Stoj! — proere se pomodnik komanira. I
preavši svoj automat vojniku, pritrči samoj koloni (zabranjeno im je prilaziti s automatom u rukama).
—
Svi koji stoje na esnom krilu i rže rva u rukama,
neka ih bace desno od sebe!
Svi su putem otvoreno nosili rva, i sve se lijepo vii. Poleti jean svežanj, pa rugi, pa tredi. Neki bi htjeli proturiti rva o sreine kolone, ali susjei viču na njih : —
Zbog tebe de i rugima ouzeti! Baci ka ti se
lijepo kaže!
Tko je najvedi neprijatelj zatvoreniku? Drugi zatvore-nik. Ka se logoraši ne bi meu sobom gložili, ne bi im uprava ništa mogla. —
Naprijed ma-arš! — proere se pomodnik komanira.
I pođoše prema stražari. Ko stražare se stječe pet putova. Na njima su se prije sat vremena tiskali logoraši sa svih railišta. Ako se od svih tih putova danas- sutra naprave ulice, ona de upravo na mjestu ove stražare i pretresa biti u buudem grau glavni trg. I kao što saa sa svih strana olaze logoraši s railišta, tako de se tu sastajati manifestanti.
Čuvari su se ved grijali u stražari. Izlaze i staju pred kolonu. —
Ras-skopčaj kaput! Raskopčaj bluzu!
I šire ruke. Spremaju se a ih zagrle, pretresajudi ih. Da ih lupkaju po žepovima. Uopde, isto onako kao što je bilo jutros. Sa nije strašno razrljiti se, vradamo se kudi. Tako svi i govore — »kudi«. Druge se kude preko ana nemaš ka ni sjetiti. Ved su pretresali čelo kolone ka Šuhov priđe Cezaru i reče mu: —
Cezare Markoviču! Ja du omah poslije pretresa
skoknuti da zauzmem mjesto u redu za pakete.
Cezar okrene Šuhovu svoje crne, zalizane brkove koji se oozo zabijelješe: —
Što a stojite u reu, Ivane Denisiču? Moža nede
ni biti paketa.
—
Pa dobro, ako ne bue, ništa za to. Pričekat du
eset minuta, pa ako otle ne stignete, odi du za vama u baraku.
(A Šuhov misli: ako i ne ođe Cezar, odi de moža neki rugi komu du modi proati mjesto u repu.)
Vii se a se Cezar zaželio paketa: — Pa dobro, Ivane Denisiču, ii, zauzmi mjesto.sjei,nemoj me čekati ulje o eset minuta. Evo, sve je bliže pretres. Danas Suhov nema što sakri -vati, pa prilazi čuvaru bez bojazni. Raskopčao je bez žurbe kaput i razvezao platneni remen na bluzi.
Premda je bio uvjeren da anas ne nosi sa sobom ništa što je zabranjeno, oprez stečen u toku osam
goina robije bijaše mu ved u krvi. Turi ruku u žep prišiven na koljenima hlača — da se uvjeri da nema ničega, kao što je mislio a nema. Ali, napipao je pilidu, komaid metalne pločice! Pilidu koju je anas kao obar omadin pokupio sa zemlje usre grailišta, a koju uopde nije kanio ponijeti u logor. Nije ju kanio ponijeti, ali sa ka ju je ved ove o -nio, bilo mu je žao aje baci. O nje bi mogao napraviti nožid — pa makar i postolarski, ili krojački. Da ju je kanio unijeti u logor, ona bi bio smislio i kako a je sakrije. A sa su još svega vije petorke pre njim, evo, ved se ona prva ovojila i pristupila pregleu. Trebalo je donijeti munjevitu odluku: ili se zakloniti za po sljenju petorku i neprimjetno baciti pilidu u
snijeg (gje de je poslije čuvari nadi, ali nede znati čija je), ili je zaržati ko sebe. Za taj komaid metala mogli bi mu orapiti eset ana samice, ako to proglase nožidem.Ali postolarski nož znači zarau, znači kruh. Zao mu je baciti pilidu I Suhov je gurne u variranu rukavicu. Uto zapovjeiše posljenjoj petorci a pristupi pregleu. Po jarkim svjetlom ostala su još njih trojica: Senjka, Šuhov i onaj momak iz Trieset ruge koji je otrčao po Moldavca. Buudi a su ostala samo njih trojica, a pre njima je stajalo pet čuvara, mogao je birati kojem de o vojice esnih čuvara pristupiti. Suhov nije izabrao onog mlaog, rumenog, nego starog, sa sijeim brkovima. Stari je, naravno, iskusniji i moga o bi lako pronadi što krije, ka bi htio, ali kako je star, mora a mu je ovaj posao ved ozlogrio. Dotle je Šuhov obje rukavice, i praznu i onu s pili -com, skinuo i uzeo ih u jednu ruku (praznu je isturio malo naprijed), a u istu je ruku dohvatio i pojas , pa je razrljio bluzu i uslužno zaigao skute kaputa i bluze (nika nije bio na pretresu tako susretljiv, htio je pokazati a je potpuno čist — evo vam, pogleajte), i na zapovije priđe onome sa sijeim brkovima. Čuvar opipa Šuhova po slabinama i leđima, lupne ga po našivenom žepu na koljenu — tu nema ništa, zgužva rukama skute bluze i kaputa — ni tu nema ništa, i na kraju, za svaki slučaj, opipa još i onu isturenu rukavicu — praznu. Čuvar stisne rukavicu, a Šuhova kao a nešto kliještima stegne. Još sa mo da mu tako stisne i drugu rukavicu — ne gine mu samica, svega trista grama kruha na an, a topla hrana tek tredeg ana! Učas zamisli
kako de tamo oslabiti, izglanjeti, i kako de mu biti teško vratiti se u ovo žilavo, ni glano ni sito, stanje u kojem se sad nalazi.
I istog časa pomoli se u sebi zušno, usrno: »Spasi me, Bože! Ne daj da me bace u samicu!« Sve su mu ove misli proletjele glavom u ciglom časku ok mu je čuvar pipao prvu rukavicu i posegnuo
za drugom (bio bi ih odjednom opipao obadvije, dv jema rukama, a je Suhov ržao svaku rukavicu u jednoj
ruci, a ne zajeno). Ali uto glavni naglenik, koji se žurio a se što prije otarase posla, ovikne oružanoj pratnji:
— Hajde, dovedi one iz tvornice! I čuvar sijeih brkova, umjesto a opipa i rugu Suhovljevu rukavicu, odmahne rukom, kao da veli: pro-lazi! I propusti ga.
Suhov potrči za svojima. Ved su bili razvrstani u pe -torke između vije ugačke gree nalik na one za koje se na sajmovima vežu konji, gree koje služe kao obor za kolonu. Trčao je lagano, ne osjedajudi zemlje pod no-gama. Nije se još jenom pomolio a se zahvali, jer nije imao vremena, a nije više bilo ni svrhe.
Oružana pratnja koja je opratila njihovu kolonu povukla se u stranu i osloboila prolaz koloni logoraša iz tvornice, čekajudi još samo svoga starješinu. Sva su rva koja je kolona obacila prije pretresa stražari pokupili za sebe, a rva koja su ouzeli čuvari pri samom pretresu bijahu nabacana na gomilu pokraj stražare. Mjesec se uspinjao sve više, a u svijetloj sjajnoj nodi stuen je sve jače stezala. Iudi u stražaru a mu vrate priznanicu na četiristo šezeset tri glave, komanir oružane pratnje reče nešto Prjahi, pomodniku Volkovoja, a ovaj vikne: —
K-460!
Molavac, koji je bio skriven u koloni, uzahne i priđe esnoj gr edi. Svejednako mu je glava bila pognuta i uvučena meu ramena. —
Dođi amo! — pokaže mu Prjaha a zaobiđe ograu.
Molavac obiđe ograu. Zapovjeiše mu a ruke stavi na lea i a stoji na mjestu. Znači a de mu prišiti pokušaj bijega. Strpat de ga u zatvor . Dva čuvara staoše ispre samih vrata, lijevo i esno o prolaza. Zatim se polagano otvoriše vrata visoka kao tri čovjeka i razlegne se komana: —
U petorke, po-stroj s'! (Tu nije potrebno govoriti:
»Odbij od vrata!« Sva se vrata u logoru otvaraju prema
unutra, a ih logoraši, ka se iznutra nalegnu, ne bi mogli izvaliti.) Prva! Druga! Treda!...
Eto, za tog večernjeg prebrojavanja, ka se vrada u logor, logoraš je više nego ika u toku ana išiban vjetrom, promrzao i izgladnio — pa mu zaimača vrele večernje posne čorbe ođe isto kao kiša za vrijeme suše, svu je pokusa u jenom ahu. Ta mu je zaimača u tom času ragocjenija o sloboe, ragocjenija o cijele prošlosti i o cijele buudnosti. Ka uu na velika vrata u logor, logoraši su kao rat -nici što se vradaju s pohoa — bučni, orješiti, poletni, sklanjaj im se s puta!
Svakom prišipetlji koji je proveo an u upravnoj zgrai, mora a je strašno gleati taj val logoraša što se vradaju u logor. Tek nakon tog prebrojavanja logoraš se, prvi put o onog časa ka je u šest i pol ojeknuo znak za rani stroj,osjeda kao sloboan čovjek. Prooše kroz velika, glavna vrata, pa kroz manja vrata, pa kroz još jean prolaz u samom logoru — i sad, mili moji, kud koji!
Ku koji, ali normirac ved lovi brigaire:
— Brigadiri! U PPO!
To znači a de ih ved sa upregnuti u jaram za sutrašnji an. Šuhov obrza pore zatvora i između baraka o paketarnice. A Cezar oe, neokrnjena uglea, omje renim koracima, na rugu stranu, gje ved oko stupa na kojem je pribijena tablica o šper -ploče vrvi kao u košnici, jer su tu kemijskom olovkom ispisana imena svih onih kojima su toga ana stigli paketi. U logoru ne pišu toliko na papiru koliko na šperpločama. Nekako je čvršde i pouzanije na ploči. Na njima i čuvari i normirci bilježe brojno stanje. Sutraan sve sastružu — i pišu iznova. Štenja. Oni koji ostanu u logoru mogu i ovako nešto užicati — pročitaju na pločici komu je stigao paket, pa ga očekaju pri povratku u logor i omah mu priopde broj paketa. Bilo to mnogo ili ne, t ek, i tom logorašu pripaa cigareta. Dotrči Šuhov — uz baraku je ograeno krilo, a uz njega još jean mali trijem. Na trijemu nema vrata, stu-den slobodno ulazi, ali je tu ipak nekako ugodnije, pod krovom je.
U trijemu se otegao re už zia. Stane i Šuhov. Pre njim je petnaestak ljui, to znači čekanje više o sat vremena, o samog povečerja. A oni iz kolone s termoelektrane, koji su išli pogleati popis, stidi de još iza Šuhova.I svi oni iz tvornice. Ti de moža i po rugi put odi po paket, sutra uj utro. Stoje u reu s torbicama i vredicama. Tamo unutra (sam Šuhov nije u ovom logoru nika obio paket, ali je čuo o rugih) otvaraju sjekiricom svaki sanučid, a naglenik vai sve iz njega i pregleava. Nešto razreze, nešto prelomi, nešto opipa, nešto presipa. Ako je posrijei tekudina, u staklenoj ili limenoj čuturici, očepi je i izlije, a ti — ili pometni ruke ili ručnik. Čuturice ti ne aju, boje se tko zna čega. Ako su kolači, nekakve neobične slastice ili kobasice, ili riba, ona naglenik i o grize malo. (Pisneš li samo, omah de ti obrusiti kako je ovo zabranjeno, kako ono nije opušteno — pa ti nede ni izati paket. Primalac paketa mora, počevši o naglenika, neprestano samo avati, avati i avati.) A ka završe pregle paketa, ne aju ti ni onaj sanučid nego trpaj sve u torbicu, ili u skut o kaputa — i tjeraj alje, sljeedi! Toliko te požuruju a poneka i zaboraviš nešto na tezgi. Po to se više ne vradaj! Isparilo!
Neka, još avno, u Ust-Ižmi, Šuhov je va-tri puta dobio paket. Ali je sam napisao ženi — ne vrijedi, ne šalji, ne otkiaj jeci o usta! Prema je Šuhovu bilo lakše na sloboi prehranjivati cijelu obitelj nego ovje samoga sebe, znao je koliko stoje te pošiljke, i znao je a ih ne može eset goina izvlačiti o obitelji. O nda je bolje i bez njih.
Pa ipak, prema je tako sam olučio, svaki put ka netko u brigai ili u baraci blizu njega obije paket (tojest gotovo svaki an), zaboli ga srce što nika nema paketa za njega. I prema je strogo zabranio ženi a mu ni za Uskrs ništa ne šalje, pa nije nika ni olazio ostupa s popisom, osim moža za kojeg bogatog člana brigae, gjeka je, tko zna zašto, ipak očekivao a de netko otrčati a mu javi: — Suhove! Pa što čekaš? Stigao ti je paket! Ali nitko nije dolazio da mu to javi...
I imao je sve manje i manje povoa a se sjeti sela Temgenjova i svoje rone kude... Ovašnji život nije mu avao mira, o ustajanja o povečerja, nije mu ostavljao vremena za puste uspomene. I ok sa stoji meu onima koji tješe svoju utrobu naom a de uskoro zariti zube u slaninu, namazati kruh maslacem ili zaslaiti šalicu čaja šederom, Šuhova obuzima jena jeina želja — da stigne u blagovaonicu sa svojom brigaom i a pojee čorbu ok je još vruda. Hlana ni upola ne vrijei koliko vruda. Računao je a je Cezar, ako nije našao svoje ime na popisu, ved oavno u baraci i a se pere. Ako je našao, sa ved skuplja vredice, čaše o plastike, ambalažu. Rai toga je Suhov i obedao a de ga čekati eset minuta.Tu, u repu, Suhov je čuo i jenu novost — opet de ovog tjena ostati bez nejelje, opet de im ouzeti nejelju. To je i očekivao, i svi su to očekivali — ako u mjesecu ima pet nedjelja, onda im tri priznaju, a vije ih tjeraju na ra. To je i očekivao, ali ka je čuo — srce mu se steglo, zamrlo, komu ne bi bilo žao svoje rođene nejelje? Ali pravo kažu ovje u repu — slobodan dan znaju im i u logoru upropastiti, uvijek nešto izmisle, ili a ograđuju parnu kupelj, ili a ziaju novi zi a ne mogu neku prodi, ili a čiste vorište. Ili pak a mijen jaju slamarice, ili da ih istresaju, ili da tamane stjenice po ležajevima. Ili se sjete a provjeravaju svima ientitet prema kartoteci. Ili a vrše inventuru — taa iznose sve stvari na vorište i pola ana sjee kraj njih. Najviše im je valja krivo ka logoraš spava nakon oručka. Re se pomicao, iako polagano. Preko rea su upali, nikog ništa ne pitajudi, i ogurnuli onog što je bio na redu — jean brijač, jean knjigovođa i jean iz Kulturno-prosvjetne sekcije. A to nisu obični logoraši, nego provjereni logorski slugani, najgori ološ u cijelom logoru. Te ljue pravi logoraši smatraju posljednjim go-vnima (baš kao što i ovi njih smatraju). Ali ne bi vrijeilo svađati se s njima — takvi tipovi rže se meu sobom, obri su i s čuvarima. Pre Šuhovom je još bilo desetak ljudi, a iza njega su bila dojurila sedmorica — kad se na vratima pojavi, pognuvši glavu, Cezar u svojoj novoj šubari, koju su mu također poslali o kude. (Eto, i ta šubara! Cezar je negje morao obro pomazati ka su mu opustili a nosi či stu novu gradsku šubaru. Drugima su ouzeli čak one otrcane šubare s fronte i ali im logorske kape, o svinjske kože.)
Cezar se osmjehne Šuhovu i omah se obrati nekom čunom svatu s naočalama što je u repu neprekino čitao novine: —
Oo-o! Petre Mihaliču!
I procvjetaše obojica kao crveni makovi. Onaj čuak veli: —
Evo, gledajte, upravo sam dobio najnoviji
»Večernjak«! Poslali mi poštom. — Ma nemojte?! — I Cezar zari također glavu u novine. Sa stropa visi nekakva slabašna žarulja, kako se tu uopde mogu čitati ona sitna slova? —
Ima jedan vrlo zanimljiv prikaz premijere Zavadskoga!...
Ti Moskovljani njuše jean rugoga na kilometre, kao psi. I ka se nau, svejenako se njuškaju, njošfeju, na svoj način. I brgljaju, brgljaju, kao a se natječu tko de više riječi izgovoriti. Ka tako brgljaju, malo koju rusku riječ upotrijebe, pa ti ođe na isto kao a slušaš Letonce ili Rumunje.
Međutim, Cezar je ržao u rukama sve potrebne vredice, sve je bilo na svom mjestu. —
Pa ona, ja... Cezare Markoviču... — prošušljeta
Šuhov. — Mogu otidi? —
Naravno, naravno. — Cezar podigne svoje crne
brčine s novina. — Za kim sam onda? Tko je za mnom? Objasni mu Šuhov tko je za kim i, ne naajudi se a de Cezar sam spomenuti večeru, upita ga: —
Da vam onesem večeru?
(To znači — u lončidu, iz blagovaonice u baraku. Iz-nositi jelo strogo je zabranjeno, izano je više narebi u tom pogleu. Takve love i izlijevaju im čorbu iz lončida, i bacaju ih u samicu, pa ipak, ljui nose i nosit de, jer onaj tko je zauzet nekim poslom ne može nika stidi s brigaom u blagovaonicu.) ) Pitao je a li a mu onese večeru, a u sebi je pomislio: »Pa nedeš valja biti takav šuft? Zar mi nedeš pokloniti večeru? Za večeru ionako nije kaša, nego samo gola čorba!« — Ne treba, ne treba—osmjehne se Cezar —pojei samo moju večeru, Ivane Denisiču! Šuhov je samo to i čekao! Sa je, kao slobona ptica, otprhnuo ispo krova na trijemu — i poletio kroz logor glavom bez obzira.
Motaju se logoraši na sve strane! Jeanput je koman -ant logora izao čak narebu a ni jedan osuđenik ne smije hoati sam po logoru. I ka go je mogude, mora voiti cijelu brigau u stro ju. A tamo gje ne može baš cijela brigaa ojenom — recimo, u ambulantu ili u zahod — da se okupe u grupe po četvorica-petorica, i a se među njima orei starješina koji de ih voiti tamo u stroju, pričekati a obave svoje pa se s njima vratiti — isto tako u stroju.
Komandantu je bilo mnogo stalo do te naredbe. Nitko mu se nije usuio suprotstaviti. Čuvari su hvatali po-jedince, zapisivali im brojeve i bacali ih u zatvor — ali je naredba propala, isto onako
prešutno kao što propaaju mnoge bučne narebe. Treba, recimo, pozvati čovjeka a i nešto otkuca — pa nede valja poslati s njim cijeli vo! Ili ti moraš skoknuti u magazin po svoje namirnice, pa zašto da ja idem s tobom? A on bi opet htio u Kulturno- prosvjetnu sekciju a pročita novine, ali tko de podi s njim? Neki rugi onio valjenke na popravak, a tredi na sušenje, četvrti bi samo iz jene barake prešao u rugu (međutim, upravo je to najstrože zabranj eno!) -— pa kako a ih zaržiš? Tom je narebom komanant htio a im ouzme i posljenju slobou, ali mu nije, trbonji, pošlo za rukom.
Na putu o barake Šuhov je susreo jenog čuvara i za svaki slučaj skinuo kapu pre njim. Utrči u baraku. U baraci gungula — nekom anas igli kruh, pa vice na ežurne, a ežurni viču na njega. U kutu Sto četvrte nema nikoga. Suhov smatra ovu večer sretnom — vratili su se u logor, a slamarice im nisu ispremetane, nije u barakama bilo premetačine u toku ana. Svlačedi u hou kaput, jurne o svog ležaja -baci kaput na ležaj, za njim i rukavice s pilicom i opipa sla maricu — jutrošnji je komaid kruha na mjestu! Sretan je što ga je ušio. Pa trkom — van! U blagovaonicu! Stigao je do blagovaonice a da nije naletio ni na jed-nog čuvara. Susretao je samo logoraše koji su se prepirali oko sljedovanja.
Vani je o mjesečine bivalo sve svjetlije i svjetlije. Svjetiljke su izblijejele, a barake su bacale crne sjene. U blagovaonicu se ulazi kroz širok trijem s četiri stube. I taj je tri jem sad u sjeni. Nad njim se ipak njiše mala svjetiljka, cvili na stueni. Lampe se presijavaju u duginim bojama, ne zna se da li od stueni ili nečistode. Još je jenu strogu narebu izao komanant — da brigade dolaze u blagovaonicu u koloni po dvojica. Na-dalje je naredba glasila — ka ođu o blagovaonice, brigae se ne smiju penjati na trijem, nego se moraju prestrojiti u petorke i čekati ok ih ežurni ne pusti unutra. Dežurstva u blagovaonici grčevito se rži Šepavac. Svojom je hromošdu stekao status invalida, a zdrav je, mrcina, kao ren. Nabavio je negje brezovaču i s trijema mlati njome po onima koji se penju bez njegove zapovijei. Ali ne mlati baš svakoga. Ima Šepavac oko sokolovo, i u mraku po leđima zna koga ne smije
ošinuti, tko bi mu mogao ati po njušci. Samo tučene tuče. Šuhova je jenom ošinuo. Nazivaju ga »ežurni«, a ka malo bolje pogleaš—
knez! S kuharima se ruži.Večeras, ili su sve
brigade odjednom navalile, ili je trebalo dulje vremena da se zavede red, tek, na trijemu je velika gužva, a ureuju Šepavac, njegov pomodnik i sam starješina blagovaonice. Bez čuvara se nekako snalaze, zvijeri.
Starješina je blagovaonice uhranjen ga, glava mu kao buneva, metar širok u ramenima. Toliko je nabijen snagom da hoda kao na oprugama, kao da su mu noge, pa i ruke, sazdane od opruga. Nosi
bijelu šubaru bez bro- ja, nitko o slobonih građana nema takve šubare. I nosi bunicu o janjedeg krzna, i na njoj, na prsima, mali broj, kao poštanska marka — to je ustupak Volkovoju, a na leđima nema čak ni takvog broja. Starješina blagovaonice nikom se ne klanja, a svi ga se logo raši boje. Na tisude života rži u svojoj ruci. Jenom su ga htjeli istudi, ali su mu kuhari priskočili u pomod, sve jena njuška gora o ruge. Sa de biti muke ako je Sto četvrta ved unutra —
Šepavac poznaje svakog logoraša i nede nipošto pre
starješinom blagovaonice pustiti nikog tko nije ošao sa svojom brigaom, navlas de se praviti važan. Poneka se Šepavcu iza lea prebace preko ograe na trijemu. I Šuhov je to ved raio. Ali večeras, ka je tu starješina blagovaonice, ne možeš se prebaciti—obio bi po leđima, pa bi se još morao ovudi i o ambulante. Brže, brže o trijema, ne bi li usre tih crnih jenakih kaputa u mraku oznao je li Sto četvrta još vani. Ali baš su u tom času navalile, nagrnule brigae (nemaš ku, uskoro de povečerje!) pa jurišaju kao na tvrđavu — osvojili su prvu, rugu, tredu, četvrtu stepenicu i upali na trijem! — Stani, majku ti tvoju! — ere se Šepavac izmahujudi brezovačom na one prve. — Nazad!'Pifci a nekom ne razbijem njušku! —
Sta smo mi tu krivi — deru se oni prednji — kad nas oni odostraga guraju!
Guraju ih, guraju, to je istina, oni oostraga, ali se ni ovi prenji suviše ne oupiru, misle a de ipak nekako upasti u blagovaonicu.
Taa Šepavac namjesti svoju batinu preko prsa, kao a je brklja spuštena, pa se iz sve snage zaleti na one prenje! Sepavčev pomodnik, ona ulizica, također prihvati tu istu batinu, a ni sam starješina blagovaonice nije sra-skida da uprlja ruke. Pritisli su svom snagom, a snage imaju napretek, meso jedu — i obiše navalu! Zbaciše one prenje
oozgo na one iza njih, pa oni zanji popaaše kao snoplje. —
Gae šepavi... a ti pas mater!... — dovikuju iz
gomile, ali se skrivaju. Ostali su šutke popaali i šutke se brže-bolje priižu, a ih ne zgaze. Stepenice su opet slobone. Starješina blagovaonice malo se omakao, a Sepavac stoji na najvišoj stepenici i poučava ih:— U petorke se lijepo postrojite, tikvani jedni, koliko sam vam puta govorio?! Ka ođe vrijeme, pustit du vas unutra.Šuhov spazi pre samim stepenicama nešto nalik na glavu Senjke Kljovšina, pa se silno obrauje i poče se brže -bolje probijati laktovima prema njemu. Ali su leda uz leda zbijena — nema Suhov snage a se probije između njih.
—
Dvadeset sedma! — viče Šepavac. — Naprijed!
Potrči Dvaeset sema uza stube pa brže -bolje na vrata. Za njom i rugi navališe na stepenice, guraju ih oni oostraga. I Šuhov pritišde iz petnih žila. Trijem se trese, a ona svjetiljka gore cvili.
—
Opet, mrcine jedne? — bjesni Šepavac. Pa uara
oko sebe batinom, nekog po pledima, nekog po leđima, pa ih gura, gura jedne na druge. Ponovo je oslobodio stube.
Vii Šuhov oozo a se Pavlov popeo o Šepavca. On voi ovje brigau, Tjurin nede a se miješa u ovu gužvu. —
Sto četvrta, u petorke, po-stroj s'! — viče Pavlo
odozgo. —A vi se, prijatelji, odmaknite malo!
Vraga de se prijatelji omaknuti! —
Ma pusti me a prođem, klipane! Ja sam iz Sto
četvrte! — rmusa Šuhov nekog ispre sebe. Ovaj bi ga rado pustio, ali su ga pritisli sa svih strana.
Njiše se gomila, guši se, ne bi li se očepala čorbe. Čorbe na koju ima pravo. Taa Šuhov pokuša rugačije — uhvati se s lijeve strane za ogradu, pa za stup na trijemu i — ostane visjeti u zraku, ovojen o zemlje. Nogama se oupro o nečija ko ljena, dobio udarac u slabine, opsovali mu mater dva-tri puta, ali se provukao — stao jenom nogom na rub najviše stepenice i čeka. Opaze ga njegovi i pruže mu ruku,Olazedi, starješina blagovaonice osvrne se s vrata i obaci Šepavcu: —
Pusti još vije bri gade!
—
Sto četvrta! — vikne Sepavac. — A ku ti, mrcino, guraš? — Pa raspali batinom po vrat
jednoga koji nije bio iz njihove brigade.
—
Sto četvrta! — viče Pavlo i propušta svoje.
—
U-uh! — upae Šuhov u blagovaonicu. I ne čekajudi a mu Pavlo kaže, poče tražiti slobone
pladnjeve. U blagovaonici je kao i uvijek — para prodire u oblacima kroz vrata, za stolovima sjede zbijeni jedan do drugoga kao sjemenke u suncokretu, medu stolovima se motaju, guraju, netko se probija kroz
gužvu s punim planjem. Ali Šuhov se u toku goina na sve to navikao,ima oštro oko i vii: Š -208 nosi na planju svega pet porcija, znači aje to posljenji plaanj u brigai, inače bi bio pun.
Sustigne ga i oostraga mu šapne na uho: —Ja sam, brate, na redu iza tebe! —
Ma eno tamo ko prozorčida ved jean čeka, nje
mu sam obedao... —
Tko mu je kriv što čeka, neka malo bolje pazi!
Sporazumješe se.Onaj onese plaanj o svog mjesta i isprazni ga, Šuhov zgrabi plaanj, ali uto otrči i ona komu je obedan, pa uhvati plaanj za rugi kraj, samo što je bio još slabiji o Šuhova. Šuhov ga gurne zajeno s planjem, tako a onaj oleti o stupa i ispusti plaanj iz ruku. Šuhov turi plaanj po ruku i trkne o prozorčida kroz koji se izaje jelo.Pavlo stoji u reu pre prozorčidem, ne zna što de bez planjeva. Obrauje mu se.— Ivane Denisoviču! — I ogurne pomodnika bri gae Dvaeset seme što je stajao ispre njega. — Pusti me! Šta tu baava stojiš? Ja imam poslužavnike! A gle, i onaj mangup Gopčik nosi plaanj!—
Oni se tamo nešto zezaju — smije se Gopčik— a ja ga
hapao!
Gopčik de anassutra biti obar logoraš. Još jeno tri goine a uči i poraste, ogurat de u najmanju ruku o rezača kruha. Taj rugi plaanj Pavlo zapovjei a preuzme Jermolajev, kršan Sibirac (i on je obio eset goina zato što je bio zarobljen). Gopčika poslaše a vii koji de stol najprije biti sloboan. Šuhov ugura ugao svoga planja u prozorčid i čeka. —
Sto četvrta! — raportira Pavlo kroz prozorčid.Prozorčida ima svega pet — tri opda za izavanje
jela, jedan za one koji su na specijalnoj ishrani (esetak čiraša i, zahvaljujudi protekciji, cijelo
knjigovostvo) i još jean za vradanje posua (za taj se prozorčid otimaju oni koji ližu tuđe porcije). Prozorčidi nisu visoki — tek su nešto viši o pasa. Kroz njih se ne vie sami kuhari, nego samo njihove ruke i zaimače. Ruke su kuharove bijele i onjegovane, ali kosmate i snažne. Pravi pravcat boksač, a ne kuhar. Uzme olovku i tamo ko sebe na popisu, na ziu, pribilježi: — Sto četvrta — vaeset četiri porcije!Doklatio se i Pantelejev u blagovaonicu. Ništa mu nije, kučkinom sinu.Kuhar ohvati pozamašnu zaimaču, tako, o jeno
tri litre, pa njome miješa li, miješa u posui (posua je pre njim netom natočena, gotovo o samog vrha, pa para samo suklja). Zatim ohvati zaimaču o tri četvrti litre pa poče njome grabiti, ali je ne puni do vrha.
—
Jena, vije, tri, četiri...
Šuhov upamti koje su porcije napunjene ok sč još gustiš nije slegao na no posue, a u kojima je čorba rijetka — sama vodurina. Poreda deset porcija na svoj p laanj i ponese ga. Gopčik mu maše o drugog reda stupova:—Ovamo, Ivane Denisiču, ovamo! Nositi porcije nije mačji kašalj. Šuhov korača omjerenim koracima, a se plaanj ne rma, istoobno mu jezik ne miruje: — Ej, ti, H902L. Čuvaj se, čiča!... Miči se puta, momče!U takvoj stisci nije lako ni jenu porciju prenijeti a a se ništa ne prolije, a kamoli eset. Pa ipak, lagano položi plaanj na kraj stola što mu ga je osloboio Gopčik, tako a se nije ni kap prolila. I još je pripazio a plaanj tako okrene da onom kutu planja uz koji de on sjesti buu vije najgušde porcije. I Jermolajev onese eset porcija. Gopčik otrči a s Pavlom onese još posljenje četiri porcije. Kiljigs je pak onio kruh na planju. Večeras obivaju po ranom učinku — netko dvjesta, neko trista, a Šuhov čak četiristo grama! Uzeo je za sebe četiristo grama, okrajak, i za Cezara vjesta grama, o sreine.Taa se počnu oko njih okupljati i ostali članovi brigae iz cijele blagovaonice — da poignu večeru, a svaki de kusati gje stigne. Šuhov ijeli porcije, pamti koju je ao i pazi na svoj kut planja. U jenu gustu porciju spustio je žlicu — taje, dakle, njegova. Fetjukov je medu prvima uzeo porciju i otišao — računajudi a se u brigai nema čemu naati, i a de bolje biti a pronjuška po blagovaonici kao šakal, moža netko nede sve pojesti (ako tko ne pojee sve o kraja i ogurne porciju o sebe, na nju se okomljuju kao kopči, gjeka i po nekoliko njih u isti mah.) Prebrojio je Šuhov s Pavlom porcije, čini se a im se račun slaže. Šuhov ovoji za Anreja Prokofjeviča jenu o onih gustih, a Pavlo je izlije u usku njemačku porciju s poklopcem, koja se može pronijeti ispod kaputa, priljubljena uz prsa.
Vratiše planjeve. Pavlo je sjeo za svoju vostruku porciju a Šuhov za svoje vije porcije. I više meu njima nema razgovora, nastaoše sveti trenuci. Šuhov je skinuo kapu s glave i stavio je na koljena. Provjeri žlicom jenu porciju, provjeri rugu. Nije loše, ima i malo ribe. Opdenito je čorba uvečer uvijek mnogo rjeđa nego ujutro — ujutro treba logoraša nahraniti a rai, a uvečer de ionako zaspati, nede skapati. Prihvati se jela. Isprva je samo tekudinu pio, pio. Ka je toplina krenula i razlila mu se po tijelu — sva nutrina kao a mu je zatreperila ususret čorbi. Ala je obro! Eto, to je taj kratki tren za koji logoraš živi. Sa više Šuhovu nije ništa krivo — ni što mu je kazna uga, ni što je an ug, ni što opet nede imati nedjelje. Sad misli — preživjet demo! Preživjet demo sve, at de Bog a i ovo prođe! Pošto je otpio vrudu tekudinu iz jene i iz ruge porcije, prelio je, istresao jenu posuu u rugu, i čak je onu prvu sastrugao žlicom. Ovako je nekako mirniji, ne mora misliti na rugu porciju, ne mora je čuvati ni očima ni rukama.
Osloboio je oči pa je zirnuo na porcije svojih sus je da. U lijevog je susjeda — sama voa. E što gaovi rae,logoraši logorašima, svoji svojima!
I počne Šuhov jesti kupus s ostatkom čorbe. U vije porcije zapao gaje samo jean krumpirid— i to u Cezarovoj porciji. Onako, osrenji krumpirid, smrznut, abome, prilično tvr i slatkast. Ribe gotovo a i nema, tek gjeka promakne koji komaid golog kostura. Ali svaki komaid ribljeg kostura i peraja treba obro prožvakati —
isisati iz njih sok, koristan sok. Za sve to, naravno,
treba vremena, ali Suhovu se sad n iku ne žuri, anas je za njega blagdan — za ručak se omogao viju porcija,pa i za večeru. Rai ovako nečega može i zaboraviti na ostale brige.
Osim a moža ipak oe o Letonca po uhan? Do jutra moža nede više biti uhana. Večera Suhov bez kruha — dvije porcije, pa još uz to kruh — to bi bilo malo previše, neka mu kruh za sutra ostane. Trbuh je crni nezahvalnik, staro obro ne pamti, a sutra opet isto traži.Bio je pri kraju jela i nije se mnogo obazirao na to tko sjei oko njega, jer mu ništa više nije bilo potrebno — nije mu bilo o tuđega, jeo je svoje vlastito. Pa ipak je opazio kako se osloboilo mjesto sučelice njemu i kako je na nj sjeo visok starac J81. Šuhov je znao a je i z Šezeset četvrte, a ok je čekao u repu za pakete, čuo je a je upravo Šezeset četvrta išla anas na grailište »Socgraida«, umjesto Sto četvrte, i a je cijeli an na vjetrometini natezala boljikavu žicu — podizala logor I za samu sebe.
O tom je starcu Šuhov čuo a se i ne zna koliko je vremena proveo po logorima i zatvori ma, sve otkako postoji sovjetska vlast, i da ga nijedna jedina amnestija
nika nije zahvatila, a čim bi mu isteklo eset goina i kazne, prisili bi mu još eset.Sa ga je Šuhov izbliza promotrio. Meju svim onim pognutim logoraškim leđima njegova su se le da isticala : uspravnošdu, a za stolom se činilo kao a je još nešto i pometnuo ispo sebe na klupu. Na goloj glavi nije se više imalo što šišati — sva mu je kosa poispaala o j obra života. Starčeve oči nisu zvjerale naokolo a vie § što se zbiva u blagovaonici, nego su bile uprte u neku i neviljivu točku izna Šuhovljeve glave. Omjerenim i je pokretima jeo čorbu rvenom, napuklom žlicom, ali nije unosio glavu u porciju kao ostali, nego je visoko prinosio žlicu ustima. Ni jenog zuba nije imao ni gor e ni dolje — kruh su žvakale okoštale esni umjesto zubi. Prema mu je lice bilo iscrpljeno, nije se doimalo slabo i i nezdravo, nego kao da je isklesano od tamnog kamena.po njegovim rukama, krupnim, ispucanim i crnim,moglo se vidjeti da mu nije bilo dano a za svih tih goina često sjei u
zapedku. Pa ipak, bilo je u njemu nešto uboko nepomirljivo — nije stavio svojih trista grama, kao ostali, na nečisti, ispolijevani stol, nego na čistu krpicu.Međutim, Šuhov nije imao vremena a ugo promatra starca. Pošto je pojeo, oblizao žlicu i turio je u valjenku, nabio je kapu na glavu, ustao, uzeo sljeovanje kruha, svoje i Cezarovo, i izašao. Iz blagovaonice se izlazilo kroz jean rugi trijem gje su stajala ruga vojica ežurnih, kojima je jedini posao bio da poignu kukicu, puste ljue van i opet namaknu kukicu.Izašao je Šuhov
nabijena trbuha, zaovoljan sam sobom, pa oluči a ipak skokne o Letonca, iako je povečerje blizu. I ne onijevši kruh u Devetu baiSaku, zagrabi prema Semoj.Mjesec je stajao visoko i kao izrezan na nebu čist, bijel. Bilo je potpuno vero. Tek ponegje, poneka zvijeza, o onih najsjajnijih. Ali pogotovo nije imao vremena a glea u nebo. Jeino mu je bilo jasno a stuen ne popušta. Netko o slobonih građana čuo preko raija a se večeras očekuje minus trieset, a ujutro — i do četreset.Oneku izaleka čuo je kako traktor brekde negje u naselju, a o ceste je opirao cvilež bagera. I o svakog para valjenaka, tko go po logoru hoa ili trčka, škripa po snijegu.Ali vjetra nije bilo.Kupit de skiju po istoj cijeni kao i prije — rubalj čaša, iako na sloboi takva čaša stoji i po tri rublja, a neke sorte i više. U logoru su sve cijene posebne, ni na što nalik, zato što se ovje ne smije ržati novac, malo ga tko ima i vrlo je skup. Za ra u logoru ne pladaju ni prebite pare (u UstIžmi Šuhov je obivao bar trieset rubalja mjesečno). A ako robina komu pošalje novac poštom, taj mu novac vlasti ne aju nego ga samo upisuju na njegov račun. S tog računa može jeanput mjesečno u kantini kupiti toaletni sapun, pljesnive meenjake i cigarete »Prima«. Sviđala ti se roba ili ne sviđala, moraš je kupiti za onoliko novca koliko si zatražio o komananta a ti oobri. Ne kupiš li — novac de ti svejedno propasti, otpisan je.
Šuhov je olazio o novca samo od vlastite zarade — nekom sašije papuče o njegovih krpa — dva rublja, nekom pokrpa bluzu — cijena prema dogovoru. Sedma baraka nije kao Deveta, nije podijeljena na dvije velike polovice. U Sedmoj baraci ima jedan
ugački honik iz kojeg voe esetora vrata u sobe, a u svakoj je sobi po jedna brigada, nabijeno po seam vostrukih ležajeva na kat. Pa ona je tu još komorica za kible, i sobica baračnog starješine. U jenoj sobici spavaju slikari.Uje Šuhov u sobu onog Letonca. Leži Letonac na onjem leža ju, digao noge uvis, na prečku, i sa susjeom nešto na letonskom klaprnja. Sjene Šuhov o njega. Dobar večer, veli. Dobar večer, veli onaj, ali noge ne spušta. Soba je malena, svi omah nadule uši — tko je ošao, zašto? Obavojica to znaju i zato Šuhov sjei i oteže: pa ona, kako živite, pita. Pa obro. Hlano je anas. Jest.
Dočekao je Šuhov a ostali nastave svoje razgovore (prepiru se o korejskom ratu — hode li izbiti svjetski
rat ili nede, zato što su se Kinezi umiješali), pa se sagne prema Letoncu:
— Imaš li skije? — Imam.
—Pokaži.
Letonac spusti noge s prečke, priigne se i stane u prolazu. Tvrica je taj Letonac, ka sipa uhan u čašu, uvijek strepi, boji se a ne ae slučajno za jenu cigaru više.Pokaže Šuhovu uhankesu, raširi je.Uzme Šuhov prstovet uhana na lan i vii a je isti onakav kao i prošli put, sivkastosmeđ, i isto onako rezan. Prinese ga nosu i pomiriše — isti je. Ipak reče: —
Kao da nije onaj isti!
—
Isti je, isti! — naljuti se Letonac. — Nemati ja nikad druga sorta, uvijek ista.
—
Pa dobro — složi se Šuhov — daj mi nabij jednu
čašicu a zapalim. A moža du uzeti još jenu. Rekao je nabij zato što Letonac svaga samo naspe uhan u čašu. Izvuče Letonac ispo jastuka još jenu uhankesu, okrugliju o one prve, a iz ormarida čašu. Čaša je o plastike, ali ju je Šuhov ved izmjerio, iste je veličine kao i staklena. Sipa.— Daj malo pritisni, pritisni! — Šuhov mu sam pritišde prstom.— I sam znati! — ljuti to omiče
Letonac čašu i pritišde uhan, ali nježnije. I opet sipa.Šuhov je otle raskopčao bluzu i napipao iznutra, u vatelinskoj postavi, papirid koji je jeino on znao napipati. I gurkajudi ga objema rukama po vatelinu, potjera ga malopomalo spram jene rupice probušene na sasvim rugoj strani i ovlaš zašivene vostrukim koncem. Dotjeravši o rupice, otkine noktima konac i presavije papirid još jenom po užini (a ved je bio jeanput uzuž presavijen) i izvai ga kroz rupicu. Novčanica o va rublja. Stara, ne šušti. A u sobi viču: —
Sažalit de se baš na vama brkati čiča! On ni
rođenom bratu ne vjeruje, pa a vjeruje vama šušama! Dobro je u ovakvom logoru što možeš lajati o mile volje. U UstIžmi, ako si samo pisnuo a na sloboi nema šibica, omah bi te zgrabili i prisili ti još eset goina. A ovje možeš s gornjeg ležaja vikati š to go hodeš, cinkeri te nede otkucati, operativci su igli ruke. Samo nemaš ovje ka naugo i naširoko raspreati... —
E, slabo ti to nabijaš — potuži se Šuhov.
—
Ma evo ti, na! — priometne onaj još jean prstovet oozgo.
Šuhov izvai iz unutarnjeg žepa svoju uhankesu i istrese u nju skiju iz čaše. —
Dobro — oluči, ne želedi a prvu slatku cigaretu
popuši na brzinu. — Nabij mi još jenu! Nakon još jene kratke prepirke, istrese i rugu čašu u uhankesu, ae Letoncu va rublja, klimne mu glavom i ode.
Čim je izišao, zaputi se trkom u svoju baraku, a stigne prije nego što se vrati Cezar s paketom. Ali Cezar je ved sjeio na svom onjem ležaj u i pario oči na saržaju paketa. Sve što je obio bilo je izloženo na njegovu ležaju i ormaridu, samo je Šuhovljev ležaj priječio svjetlu a izravno paa na sve to, pa se slabo vidjelo.
Šuhov se sagne i zađe između kapetanova i Cezarova ležaja, te ispruži ruku s večernjim sljeovanjem kruha.
—
Evo vam kruh, Cezare Markoviču.
Nije rekao: »A, podigli ste paket?« jer bi ga time podsjetio da je on stajao umjesto njega u redu i da sad ima pravo na svoj dio. Ionako je znao da ima pravo. Ali ni nakon osam godina prisilnog rada nije
postao šakal i što je vrijeme više omicalo, to je bio čvršdi u svom teavu. J Ipak, nije mogao zapovijeati očima. Oči, logoraške jastrebinje oči kliznuše, preletješe u hipu po
stvarima razmještenima po Cezarovu ležaju i ormaridu i, prema papir nije bio o kraja razmotan, a neke su vredice Bile još i zavezane — tim je hitrim pogledom, i njuhom k oji je potvrio viđeno, Suhov i nehotice razabrao da je Cezar dobio kobasicu, malo kondenziranog ml ijeka, debelu dimljenu ribu,
slanine, vije vrste keksa koji različito mirišu, oko va kilograma šedera u kocki i još, čini se, malo maslaca, cigareta, duhana za lulu i još koječega rugog. * Sve je to shvatio u onom trenutku dok je govorio: — Evo vam kruh, Cezare Markoviču.
A Cezar, uzbuđen, razbarušen, upravo pjan (svaki je o njih takav ka primi paket sa živežnim namirnicama), odmahne samo rukom:
— Zadrži ga, Ivane Denisiču! Čorba i još vjesta grama kruha — to je bila kompletna večera i, naravno, ovoljan io za Šuhova o Cezarova paketa.
I Šuhov istog časa, naprečac, obaci svaku pomisao a očekuje još nešto o poslastica što ih je Cezar izložio pre sobom. Nema ničeg goreg nego ka trbuhu pustiš na volju, i to još uluo. Eto, sa ima četiristo grama kruha, i ovih vjesta, i još u slamarici najmanje vjesta. To je ovoljno. Dvjesta de sa smazati, sutra ujutro slistit de petsto peeset, a četiristo de ponijeti sobom na rad — ku deš bolje! A onaj kruh u slamarici neka još malo leži. Dobro je što je uspio a ga ušije — nekom su u Seameset petoj igli kruh iz ormarida, i sa se može žaliti Vrhovnom sovjetu! Neki ovako misle — primalac paketa, to ti je k ao puna vreda, grabi o njega koliko možeš! Ka malo
bolje pogleaš, kako ošlo, tako prošlo! Događa se a, očekujudi paket, i primaoci gleaju kako a zarae još koju porciju kaše. I a užicaju koji im. A kako ne bi ao brigairu čuvaru, pa i paketaru? Inače de ti rugi put zametnuti paket, i tjean ana nede te biti na popisu. Pa magazioneru koji čuva svima paket komu se preaju sve živežne namirnice, komu de i Cezar sutra, prije olaska na ra, onijeti svu svoju hranu u vredici (i zbog lopova, i zbog p retresa, pa i uprava tako zahtijeva), ako tog magazionera obro ne obariš, još više de ti sam otkinuti, mrvicu po mrvicu. Povazan tamo sjei, štakor jean, zatvoren s tuđom hranom, i kako ga možeš kontrolirati? Pa ona rugima za kojekakve usluge, kao sa Suhovu! Pa onome u parnoj kupelji a ti a pristojno rublje, nije bogzna što, ali moraš mu ati! Pa brijaču za onaj papirid kojim se služi (to jest britvu briše papirom, a ne o tvoje golo koljeno), nije mnogo ali moraš mu ati tričetiri cigarete. Pa za K ulturnoprosvjetnu sekciju, da ti posebno sortiraju pisma, a se ne zagube! Pa ako hodeš a zabušavaš jean an, a se malo izležavaš u logoru, moraš oktoru nešto onijeti. A kako a ne aš susjeu s kojim ijeliš ormarid, kao što ga Cezar dijeli s kapetanom? Taj ti broji svaki zalogaj, pa ako i nemaš srca,f popustit deš, at deš mu.Neka zavii onaj komu je svaki koma u tuđoj ruci*vedi, Šuhov zna što je život i ne brusi zube na tuđe obro.
U međuvremenu se izuo, popeo na svoj ležaj, izvukao iz rukavice onaj komaid metala, razgleao ga i olučio a sutra potraži kakav obar kamen, pa a na tom ka menu izbrusi o metala postolarski nož. Za jeno četiri ana, ako bue brusio i ujutro i navečer, može napraviti
lijep nož, s izvijenom oštrom oštricom. Dotle, čak i o sutra, treba sakriti ovu pilidu. Zatjerati je u ležaj, po poprečnu letvu. I ok još nema olje kapetana, a mu ne natruni na lice, Šuhov priigne pri uzglavlju svoju tešku slamaricu, koja nije nabijena strugotinama nego piljevinom, i pozabavi se skrivanjem pilide. Vijeli su to njegovi susjei na gornjim ležajevima—
baptist Aljoška, i s ruge strane prolaza —
ona dva
pobratima Estonca. Ali njih se Šuhov ne boji.Kroz baraku prođe Fetjukov, jecajudi. Pogrbljen. Oko usta mu razmazana krv. Opet je izvukao batine zbog tuđih porcija. Nikog ne gleajudi i ne skrivajudi suze, prođe pore cijele brigae, pope se na svoj ležaj i zari glavu u slamaricu.Ka malo bolje promisliš, ođe ti ga i žao. Taj nede očekati kraj kazne. Ne zna se postaviti.Uto ođe i kapetan, raspoložen, onio je sa sobom u lončidu posebno skuhan čaj. U baraci stoje vije bačve s čajem, ali kakav je to čaj! Samo što je topao i obojen, inače je obična vourina, i zauara na bačvu — na popareno drvo i trulež. To je čaj za raju. E, ali Bujnovski je obio o Cezara pravog čaja, bacio ga u lončid i ojurio po vrelu vou. Sja o zaovoljstva i sjea olje, za svoj ormarid. — Umalo što nisam prste opekao na vreloj vodi!
—hvali se.Tamo olje Cezar je razmotao koma papira pa slaže na njega ovo i ono. Šuhov spusti slamaricu a ne glea, a se ne naražuje. Međutim, opet ne mogu tamo ništa bez njega — osovio se Cezar na noge u prolazu i oči mu ošle upravo u visinu Šuhovljevih očiju, pa sve trepde: — Denisiču! Ovaj... Daj mi eset ana!To znači a mu ae onaj rasklopni nožid. Ima Šuhov i takav nož, rži ga također skrivena u ležaju. Nožid je manji o prsta ka ga saviješ u srenjem zglobu, ali reže, vrag ga onio, slaninu ebelu pet prstiju. Sam je Šuhov napravio, izbrusio taj nožid, i sam ga oštri. Potraži nož, izvuče ga i ae. Cezar klimne glavom i nestane opet olje. Eto, i nož služi zarai. Ako ti ga nađu, ne gine ti sa* mica. Samo onaj tko nema ni trunka savjesti može biti ovakav: aj nam, veli, nožid a izrežemo kobasicu, a tebi — klinac!Opet je Šuhov nečim zaužio Cezara.Pošto je sreio sve s kruhom i noževima, Šuhov se maši za uhankesu. Najprije izvai iz nje prstohvat uhana, upravo onoliko koliko je bio uzajmio, i pruži ga izna prolaza Estoncu — evo ti, hvala.
Estonac razvuče usne, kao a se nacerio, i obaci nešto svom susjeu i pobratimu, pa o tog uhana smotaše cigaretu — a baš vie kakav je taj Šuhovljev uhan. Nije ništa gori o vašeg, kušajte samo, u slast vam bilo! Šuhov bi i sam kušao, ali nekakav sat u njemu govori mu da samo što nije stigla kontrola. Sa je upravo ono vrijeme ka čuvari njuškaju po barakama. Da bi se pušilo, trebalo bi izadi u honik, a Šuhovu je tu gore, na ležaju, nekako toplije. U
baraci nije inače toplo, strop je i alje posut injem.Sve je to Šuhov obavlja o i pomalo otJcidao od onog komaa kruha o vjesta grama, slušajudi i nehotice kako olje ispo njega razgovaraju kapetan i Cezar i srču čaj.— Jeite samo, kapetane, jeite, nemojte se obučavati! Uzmite malo o ove dimljene ribe. Uzmite kobasice. — Hvala, uzet du. — Namažite si kruh maslacem! Ovo vam je pravi Joj, joj, čovjek naprosto ne vjeruje a negje još peku ovakve štruce. Ovo me moskovski kruh!— iznenano obilje, znate,posjetilo na jenu zgou. Bilo vam je to li Sevastopolju, uoči sastanka na Jalti. Gra je apsolutno glaovao,a trebalo ga je pokazati američkom amiralu. I tako su specijalno rai njega napravili udan pun živežnih namirnica, ali su ga trebali otvoriti tek ka nas ugleaju a dolazimo, da se ne bi stanovnici nabili u njega. Pa ipak je za jenu minutu udan bio, tako redi, krcat. I čega vam sve tamo nije bilo! Ljui viču: »Putar gleaj, putar! Bijeli kruh!«Iako se u njihovoj polovici barake sve orilo iz vjesta grla, Šuhovu se učinilo a čuje zveket uaraca o tračnicu.Ali nitko rugi nije čuo. I još je nešto opazio Šuhov —a je u baraku ušao čuvar. Prdonosid, sasvim malen momak, rumen u licu. Držao je u ruci papir — po tome i po njegovu ržanju vijelo se a nije ošao loviti pušače niti izati ljue rai kontrole, nego a nekog traži . Prdonosid poglea u papir i upita: —Gje je tu Sto četvrta?
—
Ovdje — ogovoriše mu. Estonci sakriše cigaretu
i rastjeraše im.—
A gdje je brigadir?
—
A što? — priupita Tjurin sa svog ležaja. Noge jeva a spusti na po.— Jesu li napisali napisali izjave oni kojima je rečeno? —
Pišu! — olučno de Tjurin.—
Ved su trebali preati.—
Kod mene su vam ljudi slabo
pismeni, ne ide to tako lako. (To on misli na Cezara i kapetana. Ali sila jebrigadir, nikad ne ostane
nikom užan.) Nema ržala, nema tinte.— Treba nabaviti.—
Kad oduzimaju!—
Pazi malo, brigairu, ako ne skratiš, i
tebe du strpati u zatvor! — blago mu priprijeti Prdonosid. — Do sutra ujutro prije ranog stroja a izjave buu u nagleničkoj sobi! I naredi im da se sva lična ojeda prea u magazin ličnih stv ari. Je l' jasno? —
Jasno.
(»Dobro je prošao kapetan!« — pomisli Šuhov. A sam kapetan ništa ne čuje, kesi se kušajudi kobasicu.)
—
A saada — nastavi čuvar — je li kod tebe S311? —
promrsi brigadir.—
Morao bih pogledati u popis —
Tko bi popamtio sve te vražje brojeve? (Ougovlači
brigair, htio bi Bujnovskog spasiti a bar ne provee ovu nod u zatvoru, a nekako ogura o večernje kon trole.) —
Je l' tu Bujnovski?
—
A? Ovdje! — oazove se kapetan iz zaklona ispo Suhovljevaležaja.
Tako je to, hitra uš uvijek prva prva naleti na češalj. — Ti si to? Da, tako je, Š311. Spremaj se! — Kamo?
— Znaš i sam. Kapetan samo uzahne i hrakne. Zacijelo mu je lakše bilo po mrkloj nodi izvesti na uzburkano more eskadru torpiljarki, nego sad prekinuti prijateljski razgovor i
otidi u leenu samicu. — A na koliko dana? — priupita klonulim glasom. —
Deset. No, haje, haje, malo brže! U taj mah povikaše ežurni:—
Kontrola! Kontrola!
Izlazi na kontrolu!
To znači a je čuvar koji je poslan u kontrolu ved stigao u baraku.Osvrne se kapetan — da li da uzme kaput? Ionako de mu ga tamo ouzeti i ostaviti samo bluzu. Najbolje a ie ovakav kakav jest. Ponaao se bio a ga je Volkovoj zaboravio (ali taj nika ništa ne zaboravlja), pa se nije ni pripremio, nije čak ni uhan sakrio u bluzu. A da nosi ovako — nema smisla, na pretresu bi mu m u odmah oduzeli. Ipak mu je, dok je nabijao kapu na glavu, Cezar tutnuo u ruku nekoliko cigareta.
—
E pa, o viđenja, brado — zbunjeno klimne kapetan glavom Sto četvrtoj i poe za čuvarom.
Doviknuše mu više glasova, netko — rži se, netko — ne aj se, ali što a mu kažu? Bili su i oni u samici, zna Sto četvrta a su ziovi tamo kameni, po betonski, a prozora uopde nema, a ped lože samo a se otopi le sa ziova i a se pretvori u lokve na pou. Spavaš na golim askama, ako možeš ležati o cvokotanja zubi, kruha obiješ trista grama na an, a čorbu samo tredeg, šestog i evetog ana. Deset ana! Deset ana ovašnje samice, ako ih oležiš bez ikakvih olakšica i o kraja, to znači izgubiti zdravlje do kr aja života. Tuberkuloza, a iz bolnice se više nedeš izvudi.Oni koji su oležali po petnaest dana — ti su ved po crnom zemljom. Dok go si u baraci, bui sretan i pazi a ne nastraaš!— Ajde, da ste svi vani dok izbrojim do tri! — viče baračni starješina. —Tko o tri ne izađe, zapisat du mu broj i preati ga na raport! Starješina je nitkov na nitkovima. Jer, evo, rže ga zajeno s nama zatvorenog u baraci cijelu nod, a ponaša se kao vlast, nikog se ne boji. Naprotiv, svi se njega boje. Nekog prea čuvarima , a nekog i sam zvizne po njušci. Računa se a je invali zato što je u tučnjavi ostao bez jenog prsta, a njuška mu je kao u pravog razbojnika. Pa i jest razbojnik, kažnjen je kao kriminalac, ali su mu, meu ostalim članovima, prisili i član peeset osmi, stav četrnaesti, pa je tako i ospio u ovaj logor.I zaista se lako može ogoiti a te zapiše i prea na raport— i eto ti dva dana samice s izlaskom na rad. Polagano su se vukli prema vratima ka ojenom navališe, nagrnuše, s gornjih ležajeva skaču kao me dvjedi i svi se guraju na uska vrata.
Držedi u ruci ved smotanu, avno priželjkivanu cigaretu, Šuhov spretno skoči na po, turi noge u valjenke i ved htjee podi ka se smili na Cezarom. Nije ga htio još više zauživati, nego ga je o srca požalio — mnogo on, taj Cezar, rži o sebe, a nema pojma o životu. Ka je obio paket, nije se smio
onoliko topiti na njim, nego ga je trebao što prije onijeti u magazin na čuvanje. Nije morao omah jesti. I što de sa s tim paketom? Da nosi sa sobom cijelu vredu na kontrolu, bit de smijurije, smijat de mu se pet stotina ljui. A a ostavi fteŠet ovje, u zao čas, zipit de mu ga onaj tko se prvi vrati s kontrole u baraku. (U UstIžmi bili su još nemilosrniji zakoni — tamo su pri povratku s rada kriminalci bili uvijek prvi, pa dok posljednji udu u baraku, njihovi su ormaridi ved bili ispražnjeni.) Vii Šuhov a se Cezar ušeprtljao, ržne aj, ali ved je kasno. Tura kobasicu i slaninu po pazuh, a bar s njima izađe na kontrolu, a bar njih spasi. Sažali se Šuhov pa ga pouči:— Ostani, Cezare Markoviču, zan ji, pritaji se ovdje u mraku dok svi ne izađu. I tek ka čuvar bue s ežurnima obilazio ležaj eve i zavirivao u zakutke, tek ona izađi. I reci a si bolestan! A ja du prvi izadi i prvi se vratiti. Eto, tako ...I otrči.Isprva se Šuhov žustro probijao (iak o je smotanu cigaretu svejenako ržao u šaci). U honiku, koji je bio zajenički za obje polovice barake, i u trijemu nitko se više nije gurao, lukava je raja, pribili se uza ziove u va rea slijeva i zdesna — i ostavili samo prolaz u sredini za jednog čovjeka — neka izlazi na studen tko je toliko glup, nama je i ovako obro. Ionako smo cijeli an bili na stueni, pa zašto a se još eset minuta nepotrebno smrzavamo? Nema tu takvih budala. Crkni ti danas, ja
du sutra.Inače se i Šuhov isto tako pribija uza zi. Ali sa izlazi širokim korakom i još se cereka: — Šta ste se uplašili, mamine maze? Zar niste još vijeli sibirski mraz? Izlazi a se ogriješ na vučjem suncu! Daj, čiča, a pripalim! Pripali u trijemu i izađe na stepenice. »Vučjim suncem« nazivaju u šali u Šuhovljevu kraju katka mjesec.
Visoko se mjesec ispeo! Još toliko pa de bit na najvišoj točci. Nebo je bijelo, samo malo zelenkasto, a zvijeze sjajne ali rijetke. Ljeska se bijeli snijeg, ziovi barake također se bijele, pa svjetiljke slabašno svijetle.
Eno, ko one barake sve je gušda crna gomila — izlaze logoraši a se postroje. Eno, i ko one! I o barake o barake ne opire toliko žamor koliko škripa snijega. Petorica su sišla niza stube i okrenula se licem prema vratima, a za njima još trojic a. Toj trojici u rugoj petorci priruži se Šuhov. Prožvakavši malo kruha, pa još s cigaretom u zubima, može se i ovdje stajati. Dobar je duhan, nije ga Letonac prevario — i jak je i mirišljiv. Malopomalo ispaaju i rugi kroz vrata, pa iza Šuhova stoje ved vijetri petorke. Sa one koji su izašli obuzima bijes — što se sa oni gaovi guze u honiku, što ne izlaze? Nego, haje, smrzavaj se zbog njih!
Nitko o logoraša nika ne vii sat, a i što de im? Logoraš treba jeino a zna — hode li skoro ustajanje? koliko ima o olaska na ra? o ručka? o povečerja?
Ipak, kažu a je večernje prebrojavanje u evet sati. Samo što nika ne završi u evet, petljaju nešto i po va, pa i po tri puta. Prije eset ne možeš zaspati. A u pet je, vele, ustajanje. Nije čuo što je Molavac anas zaspao prije prekia raa. Gje se logoraš ogrije, tu omah i zaspi. Za tjean ana nakupi se toliko te neispavanosti da u nedjelju, ako ih ne potjeraju na rad, cijele barake spavaju
mrtvačkim snom. E, nagrnuli su, nagrnuli logoraši n iza stube! To ih baračni starješina i čuvar uaraju nogom u tur! Tafc^m i treba, beštijama! —
Sta je? — dovikuju im oni iz prvih redova.
—
Špekulirate, gaovi? Proajete zjake? Da ste prije izašli, ved bi bilo sve gotovo.Istjerali su cijelu baraku napolje. U baraci ima četiristo ljui — to je osamdeset petorki. Postrojili se svi u kolonu, na početku strogo po petorica, a na kraju — kako koji. —
Postrojite se, vi tamo! — ere se baračni starješina sa stepenica.
Ali hodeš klinac, ne postrojavaju se, vrag ih onio! Izađe na vrata i Cezar, pogurena/bolestan, a za njim va ežurna iz ruge polovice barake, vojica iz prve i još jean šepavac. Ova petorica staoše naprije, tako a je Suhov sa bio u tredoj petorci. A Cezara otjeraše na kraj stroja. I čuvar izađe na stepenice. — U petorke, postroj s'! — viče onima na kraju, a glasina mu snažna kao u bika.
—
U petorke, postroj s'! — ere se baračni starješina,a glasina mu još snažnija.
Ne postrojavaju se, majku im njihovu!
Sjuri se starješina sa stepenica, pa ojuri vičudi ona, pa ožeži po leđima! Ali pazi koga de uariti. Samo one mirnije uara. * Postrojiše se. Starješina se vrati pa zapovijea zajeno s čuvarom: —
Prva! Druga! Treda!...
Kako koju petorku prebroje — trk u baraku! Za danas smo gotovi s vlastima! Jest, klinac, kad ne bi bilo ponovnog prebrojavanja. Ti gotovani, te glavonje, broje slabije od ijednog
čobanina —
čobanin je ouše nepismen, ali ka goni stao, zna
jesu li mu sve ovce na broju. Ovi su prošli obuku, a ništa ne znaju.Zimus nije u ovom logoru uopde bilo sušionica, i svu su obudu ostavljali preko nodi u baraci, pa su ih i po vaput, i po triput, pa i četiri puta tjerali van na prebrojavanje. Nisu se više ni oblačili, nego su izlazili onako, umotani u pokrivače. Ove goine izgraili su sušionice, ne za sve, tako a svaka brigaa olazi svakog tredeg ana na re a suši valjenke. Zato ih sa po rugi put prebrojavaju u baraci — tjeraju ih iz jedne polovice u drugu.
Šuhov nije ouše utrčao prvi u baraku, ali je ržao onoga prvoga na oku. Dotrčao je o Cezarova ležaja i sjeo. Izuo je valjenke, popeo se na jean ležaj blizu pedi i oatle stavio valjenke na ped. Tu vrijedi pravilo—tko je prvi, njegova jevojka. Pa otrči natrag o Cezarova ležaja. Sjene podvijenih nogu i jednim okom
glea a tkogo ne rmne Cezarovu vredicu ispo uzglavlja, a rugim a mu oni koji jurišaju na ped sruše valjenke. —
Ej! — morao je i podviknuti. — Ti! Riđi! A što
de biti ako ti am valjenkom po gubici? Svoje metni, ali tuđe ne diraj! Upaaju li, upaaju logoraši u baraku. Netko iz Dvajjesete viče: i — Preaj valjenke!Sa de njih s valjenkama pustiti iz barake, pa de baraku zaključati. A ona de oni, ka se vrate, moljakati:—
Druže komaniru! Pustite nas u
baraku!
A čuvari de se sastati u upravnoj zgrai a provjere svoje knjigovostvo što ga voe na pločicama, a ustanove je li tko pobjegao ili su svi na broju.
Međutim, Šuhova se to anas ne tiče. Evo, Cezar se vrada poguren između ležajeva. — Hvala ti, Ivane Denisiču! Šuhov mu klimne glavom i pope se na svoj ležaj hitro kao vjeverica. Sa još može pojesti o kraja onih vjesta grama kruha, može popušiti još jenu cigaretu, a može i spavati.Ali nakon obrog ana tako je raspoložen a mu se baš i ne spava. Lako mu je prostrijeti postelju — svuče crni pokrivač sa slamarice, legne na slamaricu (na plahti nije
spavao valja o četreset prve, otkako je otišao o kude; sa mu je čak čuno što se žene bakdu tim plahtama, samo nepotrebno pranje), glavu položi na jastuk ispunjen s trugotinama, noge turi u bluzu, a na pokrivač još stavi kaput, i...— Hvala ti, Bože, proso je još jean an!Hvala Bogu što ne spava u samici, ovje se još nekako može.Šuhov se okrenuo licem prozoru, a Aljoška leži o njega, ovojen askom, samo što mu je glava na suprotnoj strani, a vii čitati pri svjetlu o žarulje. Opet čita Evanđelje.Žarulja nije aleko o njih, može se čitati, pa čak i siti.Čuo je Aljoška kako je Šuhov naglas Eto viite, Ivane Denisoviču, kako vam se uša sama otima a zahvalio Bogu pa mu se okrene: — se moli Bogu. Zašto joj ona ne ate na volju?Zirne Šuhov na Aljošku. A Aljoški oči gore kao vije svijede. Uzahne Šuhov. Zato, Aljoška, što su ti te molitve k'o i žalbe, ili ne ođu tamo gje treba, ili — »žalba se obija«. Ispred upravne zgrae stoje četiri takva sanučida,zapečadena, koje ovlašteni službenik otvara
jeanput mjesečno. Mnogi ubacuju molbe i žalbe u te sanučide. Čekaju, broje ane — još va mjeseca, još mjesec ana,pa de stidi ogovor.A ogovora nema. Ili: »Odbija se«.— To vam je zato, Ivane Denisiču, što ste se molili malo, slabo, što se niste molili usrno, eto zato vam molitve nisu bile uslišane. U molitvi morate biti uporni!
Ako buete vjerovali pa kažete planini — pomakni se!— i ona de se pomaknuti.Posmjehne se Šuhov i smota još jenu cigaretu. Estonac mu je pripali. — Okani se, Aljoška, pustih priča! Nisam ja nika viio a planine hoaju. Da ti pravo kažem, nisam uopde viio planine. A ka se ono na Kavkazu molio cijeli taj vaš baptistički klub, je li bar jena prohodala?I to su ti nesretnici — samo su se Bogu molili komu su smetali? Svima su im odreda opalili po vaeset pet goina. Zato što je sa takvo vrijeme — svima ista mjera, dvadeset pet godina. —Pa nismo se mi za to molili, Denisiču—uvjerava ga Aljoška i premjesti se sa svojim Evanđeljem bliže Šuhovu, unosedi mu se u lice — Gospod nam je zavjetovao da se,od svega zemaljskog i prolaznog, molimo samo za kruh svaganji: »Kruh naš svagašnji aj nam anas!« — Za sljedovanje, dakle? — priupita ga Suhov. Ali Aljoška tjera alje svoje, nagovara ga više očima nego ri ječima, čak ga i po ruci miluje, gladi:
—Ivane Denisiču! Ne smijemo se moliti a nam pošalju paket ili a obijemo porciju čorbe više. Sto je ljudima visoko, to je Bogu nisko! Moliti se treba za du hovne vri jenosti, a nam Bog ukloni iz srca nataloženo zlo...— Čuj, raije ti mene saslušaj! Mi u Polomnji imamo popa...—
Nemojte vi sa o vašem popu! — zamoli ga Aljoška, čak se i namršti od bola.—Ma svejeno, slušaj što du ti redi.— Suhov se nalakti. — U Polomnji, u našoj parohiji, nema ti bogatijeg čovjeka o popa. Ka, recimo, treba nekom poidi krov na kudi, ona računamo ljuima po trideset pet rubalja na dan, a popu — stotinu. A on ni da okom trepne. On ti, taj pop u Polomnji, trima ženama u tri graa plada alimentaciju, a s četvrtom živi u zajenici. I oblasni mu arhijerej jee iz ruke, jer ga naš popa obro pomazuje. Sve ruge popove koje mu pošalju brzo otjera, nede ni s kim ništa a ijeli...Sto mi sa tu pričate o popu? Pravoslavna je crkva ostupila o Evanđelja. Njih ne hapse, ili ih osude samo
na pet goina, zato što im vjera nije čvrsta.Šuhov je, pušedi, mirno gleao kako se Aljoška uzrujava.— Aljoša — skloni mu on ruku i puhne baptistu dim u lice. — Nisam ja protiv Boga, da se razumijemo. Ja drage volje vjerujem u Boga. Samo znaš što, ne vjerujem ti ja u raj i pakao. Zašto nas svi vi smatrate bualama pa nam obedavate raj i pakao? Eto, to mi se ko vas ne sviđa.Suhov legne ponovo na lea i oprezno otrese pepeo iza glave, između ležaja i prozora, a ne progori kapetanu stvari. Zamislio se i ne čuje više što sve blebede Aljoša.Uopde—zaključi on — koliko se go molio, nede ti nitko smanjit kaznu. Orobijat deš svoje o kraja.Ali za to se i ne smije moliti! — zgrozi se Aljoška.— Što de ti sloboda? Na sloboi de ti i ono malo vjere što ti je ostalo zarasti u korov! Bui sretan što si na robiji!Ovje bar imaš vremena razmišljati o uši! Znaš kako je rekao apostol Pavao: »Zašto plačete i mekšate mi srce?Ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Je ruzalemu za ime Gospodina Isusa!«Šuhov šutke glea u strop. Više nije ni sam načisto želi li a izađe na slobou ili ne želi. Iz početka je i te kako želio i svake je božje večeri računao koliko je izržao ana kazne, koliko mu je još dana ostalo. A onda mu je to ojailo. Zatim mu je počelo svitati a ga ionako nede pustiti kudi, a de ga otjerati u progonstvo. A gje de mu biti bolje — ovdje ili ondje — to se ne zna.Samo bi nešto zamolio Boga — a ga puste kudi. Ali kudi ga nede pustiti.Ne laže Aljoška, viiš mu i po glasu i po očima a Je sretan što je na robiji. — Viiš, Aljoška — objasni mu Šuhov — kod tebe se to nekako zgono poklopilo, Krist ti zapovjeio a robijaš, i ti sa robijaš za Krista. Zašto ja robijam? Zar zato što četreset prve nismo bili spremni za rat, je li zato? A što sam ja imao s tim?
— Izglea a nede biti rugog prebrojavanja.. progunja Kiljigs sa svog ležaja.— Daa! — potvri Šuhov. — To bi trebalo zapisati zlatnim slovima, da nema drugog prebrojavanja. — Pa zijevne: — Možemo akle spavati.Baš taa se u pritihloj, stišanoj baraci razlegne štropot zasuna na vanjskim vratima. Iz honika utrčaše vojica, oni koji su nosili valjenke, i viknuše:
—
Drugo prebrojavanje
'
i
Za njima se omah javi i čuvar. — Svi u drugu po lovicu!Neki su ved bili pozaspali. Progunđaše, uskomešaše se, turaju noge u valjenke (malo tko spava
samo u ugim gadama, gotovo su svi u vatiranim hlačama — bez njih bi se smrznuli pod tankim pokrivačem). — Uh, prokleti bili! — opsuje Šuhov. Ali ne ljuti se mnogo jer još nije bio zaspao.Cezar pruži ruku gore i oa mu va keksa, vije kockice šedera i komaid kobasice.— Hvala vam, Cezare Markoviču — nagne se Šuhov na prolaz. — Nego, ajte mi tu vašu vredicu a je sakrijem ovje gore, za svaki slučaj. (Nitko ne može na brzinu tu gore nešto zipiti. A i tko bi ko Šuhova nešto tražio?)
Cezar prea Suhovu svoju bijelu zavezanu vredicu. Suhov je strpa po slamaricu i pričeka još malo a ih što više izađe kako ne bi ugo u honiku stajao bos. Ali se čuvar obrecne na nj:— Ajde ti tamo, u kutu!
I Šuhov lako skoči bos na po (valjenke su mu s obojcima ved tako lijepo stajale na pedi a mu ih je bilo žao skiati!). Koliko je samo rugima sašio papuča, a sebi nika. Ali navikao je ved, nede ovo ugo potrajati.I papuče im ouzimaju ako ih po danu kod koga nadu. U brigaama što su preale valjenke na sušenje — blago onima koji su u papučama, rugi su samo u podvezanim obojcima ili su bosi.—Ajde! Ajde! — urla čuvar. : —
Kunjate, mrcine? — tu je i baračni starješina.
Sve ih otjeraše u rugu polovicu barake, a posljenje u honik. Šuhov je stao u honiku uza zi, blizu komorice za kiblu. Po je vlažan, a iz trijema se uvlači leen zrak.Sve su ih i stjerali — ali su čuvar i baračni starješina još jeanput otišli a vie nije li se tko sakrio, nije li se tko zavukao u koji zakutak pa spava. Jer, ako tko neostaje, ne valja, ako ih izbroje više nego što ih ima — opet ne valja, opet moraju iznova brojiti. Obišli su sve reom i vratili se. Jean, va, tri, četiri... sa ih ved brže, po jenoga puštaju. I Šuhov je šmugnuo kao osamnaesti. Pa trkom o svog ležaja, pa nogu na poupirač i — hop! — ved je gore.Tako. Noge opet u rukav bluze, oozgo pokrivač, preko njega kaput, i spavaj! Sa de opet svu onu rugu polovicu barake satjerati u našu polovicu, ali to se nas više ne tiče. Vrati se i Cezar. Šuhov mu oa vredicu.Vrati se i Aljoška. Nespretan je, svima ugađa, a ništa tne zna zaraditi.
— Na, Aljoška! — i pruži mu jean keks.
Osmjehne se Aljoška. Hvala vam! A ni sami nemate!
