DUŠKO MODLY
INFORMATORI
Zagreb, 1993.
Nakladnik:
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske Odjel za izdavačku djelatnost i dokumentaciju
Recenzent:
Prof. dr. Mladen Singer
Urednik:
Mr. Zvonimir Dujmović
Lektor:
prof. Zora Stričević
Likovno rješenje korica:
Vladimir Gudač
Slog:
INFO-INŽENJERING d.o.o., Zagreb
ISBN 953-161-009-6
Tisak:
BIROTISAK d.o.o., Zagreb, Vrandučka 44
SADRŽAJ PREDGOVOR ...............................................................................................................................1 UVOD.............................................................................................................................................2 I. POJAM INFORMATORA..........................................................................................................3 A) pojam informatora...............................................................................................................3 B) mreža informatora...............................................................................................................6 C) zadaci informatora...............................................................................................................6 D) Kategorije informatora......................................................................................................... 7 H. ANGAŽIRANJE INFORMATORA........................................................................................10 1. Pravna osnova za korištenje informatora...........................................................................10 2. Kaznena djela kod kojih se koriste informatori.................................................................10 3. Prikrivene mogućnosti informatora...................................................................................12 4. Mišljenje javnosti glede korištenja informatora.................................................................13 5. Motivi suradnje informatora..............................................................................................13 a) strah...........................................................................................................................14 b)....................................................................................................osveta 14 c) trgovački motivi........................................................................................................15 d)....................................................................................................sebični motivi............................................................................................................................15 e) proračunatost.............................................................................................................15 f) kajanje ili želja za popravljanjem..............................................................................16 g)....................................................................................................ostali motivi............................................................................................................................16 6. Angažiranje informatora....................................................................................................17 a) osnovna pravila za angažiranje informatora..............................................................18 7. Kontaktiranje s informatorima...........................................................................................21 8. Neka osnovna pravila o radu s informatorima....................................................................24 9. Teškoće u radu s informatorima.........................................................................................25 10..........................................................................................................Korištenje informacija dobivenih od informatora....................................................................................26 11..........................................................................................................Konspiracij a i dekonspiracija informatora................................................................................................27 a) razlozi za čuvanje tajnosti identiteta informatora......................................................27 b) razlozi za otkrivanje identiteta informatora...............................................................28 c) neki razlozi zbog kojih bi mogla biti poništena obveza zajamčene tajnosti identiteta informatora..................................................................30 12..........................................................................................................Problemi koji se javljaju prilikom korištenja informatora......................................................................31 13..........................................................................................................Politika rada s informatorima...............................................................................................................34 Ad. 1) Stvaranje dobrih odnosa s lokalnom zajednicom................................................35 Ad. 2) Jačanje suradnje s građanima.............................................................................36 Ad. 3) Prestrukturiranje radi korištenja informacija za kontrolu kriminala ....36 14. Policijska provokacija na kazneno djelo...........................................................................37 a) pojam policijske provokacije.....................................................................................37
JJX PRIKRIVENI ISTRAŽITELJI I TAJNI OPERATIVO...........................................................38 a) prikriveni istražitelji..................................................................................................38 b) tajni operativac (agent).............................................................................................41 ZAKLJUČAK...............................................................................................................................43 POPIS LITERATURE..................................................................................................................44
PREDGOVOR U zadnje se vrijeme u stručnoj literaturi kriminalističko-taktičkom institutu informatora posvećuje neopravdano malo pozornosti. Čini se da je prodor znanosti i tehnike te razvoj policijskih laboratorija doveo do toga da se stekao dojam da se smanjuje uloga informatora. Takva mišljenja su pogrešna i demantira ih svakodnevna praksa. Daljnji razlog zašto se manje piše o upotrebi informatora u radu policije jest taj što je njihova upotreba izvor stalnih nesuglasica na relaciji javnost-pravosuđe-policija. Već odavno informatori i mreža informatora kao jedno od kriminalističko-taktičkih operativnih sredstava primjenjuju se u suzbijanju velikog broja kaznenih, osobito društveno opasnijih djela. Praktičari znaju da je kod nekih kaznenih odjela to sredstvo najučinkovitije ili jedino moguće. Izgleda da se u okvirima policije ovaj institut ne izučava dovoljno detaljno s obzirom na ulogu koju ima u radu drugih policija u svijetu, prije svega kriminalističke policije. Zato u ovom radu navodimo neke osnovne pojmove i principe rada s informatorima u namjeri da potaknemo izučavanje ovog instituta u nas. Policija mora u praktičnom radu tražiti odgovarajuće metode i principe rada s informatorima u skladu s njezinim stvarnim potrebama. Međutim usporedo s praktičnim radom i postignutim rezultatima i iskustvima treba i teorijski uopćavati postojeću praksu. Zato smo u ovom radu prikazali neka teorijska uopćavanja koja bi mogla poslužiti kao svojevrsna osnova za rad s informatorima. Ovim radom treba, na osnovi praktičnih iskustava i dosadašnjih saznanja u svijetu i u nas, službi koja se bavi suzbijanjem kriminaliteta prikazati osnovne principe za rad s informatorima. Ti principi trebali bi poslužiti kao orijentacija u radu službi za suzbijanje kriminaliteta. Osjeća se potreba za sadržajnim izučavanjem i unapređivanjem operativnog rada s pomoću ovog kriminalističko-taktičkog instituta. Pri tome se u praksi treba čuvati određenih šablona kojima se sputava rad policije. Treba pronaći i istražiti najbolje metode i pružiti što veću slobodu glede bogatstva i originalnosti određenih operativnih rješenja. Svakako da bi u budućnosti trebalo ozbiljno statistički i analitički pratiti ovu djelatnost. Time se omogućuje realnije ocjenjivanje rezultata ove djelatnosti, nedostataka i propusta, na osnovi čega se može pravilnije i realnije usmjeravati i orijentirati Služba za suzbijanje kriminala. Da bi statistika realno odrazila rezultate rada, treba precizno definirati određene pojmove i kategorije kao što su: kriminalistička kontrola i obrada, pojam i vrste informatora i mreže informatora, motivi za suradnju i si. U ovom radu, zbog opasnosti od njegove preopširnosti a time i nepreglednosti za operativne potrebe, nismo se upustili u razradu ostalih pojmova osim onih vezanih uz pojam informatora. Također nismo razradili opće principe postavljanja i korištenja mreže informatora. To ostavljamo praktičarima koji bi trebali specificirati mjesta, objekte, osobe i kategorije osoba od interesa za službu gdje se ta mreža po pravilu stvara, iz kojeg okružja ili kategorija osoba se koristi mreža informatora i si. Naveli smo i razradili samo opće principe rada u svezi s informatorima u smislu njihovog angažiranja, osnova za angažiranje, održavanja veze s informatorima, svojstva informatora i si. Spomenuli smo i neke kategorije kaznenih djela pri čijem se suzbijanju ovo operativno kriminalističko-taktičko sredstvo može i mora koristiti. Sve sugestije su dobro došle. UVOD Da bi ispunila svoje društvene zadaće, policija se u svom radu ne smije odreći ni jednog izvora potencijalno korisnih operativnih informacija. Mora raspolagati određenim informacijama da bi mogla djelovati. Ako policija ne zna unaprijed što se sprema, ili što se već dogodilo na njezinom području, izlaže se opasnosti da djeluje nasumice i poluči slabe rezultate. Smatra se daje najbolja policija na svijetu ona koja ima najbolje informatore. Iskusni kriminalisti smatraju da ako se uklone informatori, zločin će slaviti pobjedu. Na svim područjima ljudske djelatnosti 6
informacije imaju presudnu ulogu. Upravljati znači predviđati, a predviđanja moraju biti što točnija za donošenje odgovarajućih odluka. Sukladno navedenom može se postaviti teza da danas i nema policije bez informatora. Ipak, kao da se radi o tabu temi, bilo zbog odbojnog držanja javnosti prema informatorima, bilo zbog držanja tzv. znanstvene (tehničke) policije koja se nerado dotiče problema u svezi s policijskim informatorom. Na žalost i dan-danas policija ne može riješiti neke kriminalne slučajeve bez pomoći informatora. Međutim, oni se u praksi faktički koriste mnogo rjeđe nego što se to obično misli. Katkada oni predstavljaju nužno zlo za policiju. Ipak, kako je istaknuto, neka kaznena djela moguće je najučinkovitije ili je pak jedino moguće suzbiti pomoću informatora. Zato se u operativnom radu svih policija još uvijek čine napori radi unapređenja metoda rada i načina korištenja informatora. Smatramo da ni kriminalistička taktika ni metodike nisu u nas posvetile dovoljno pozornosti izučavanju ovog kriminalističkog instituta. I dan-danas postoje slučajevi u kojima se policija služi manje ortodoksnim sredstvima koja nemaju veze s kriminalističkom tehnikom i kvalificiranim profesionalcima-stručnjacima i vještacima. Često se iza uspješno riješenih slučajeva policije krije informator. Put koji vodi od zločina do zločinca nije ni čist ni lagan put, to je u pravilu stjenovita, naporna i teška staza koja nalikuje na kratki prečac. Na toj stazi susrećemo se često sa sumnjivom i iskustvenom upotrebom informatora. Zbog toga se pred policajce u svakodnevnoj praksi postavlja niz pitanja: Tko su informatori? Sto o njima misliti? Kako treba s njima postupati? itd. Svaku informaciju koja se može koristiti za spoznaju istine policija načelno treba prihvatiti i rabiti. Informacija mora postati objekt istraživanja. Tome pripada i institut upotrebe informatora. Taj imperativ pred kojim se policija nalazi stavlja ovaj delikatan i opasan problem u pravne okvire. Kako je istaknuto, u izvjesne kriminalne sredine ne može se ući bez informatora. Podsjetimo se samo na probleme zapadnih policija kada je riječ o getima u kojima žive stranci-doseljenici, koja su izrazito zatvorene društvene sredine. Do drugih kriminalnih sredina pristup je težak te fizički i moralno opasan. Ima mjesta i osoba, koja, ako se često posjećuju, dovode u sumnju moralnost i ugled policajaca ili čak u razne opasnosti, zaključno s fizičkom likvidacijom. Policija je svjesna činjenice da se, iako je dio informatora socijalno deklasiran, bez njih ne može. Prigovore koji se čuju protiv upotrebe informatora po našem mišljenju trebalo bi usmjeriti ne na njih kao takve, nego na loš način njihove upotrebe kad je u pitanju policija ili druga tijela represije. Svakako da bi danas, s obzirom na suvremene oblike kriminaliteta i uz postojanje znanstvene policije, bez informatora velik dio zločinaca izbjegao maču pravde. Praćenjem osjetljive teme "informatori" tijekom zadnjih godina, kako unutar policije i pravosuđa, tako i unutar masovnih medija u svijetu i u nas, uočavaju se bitne razlike u pristupu tom pitanju. Zbog razmimoilaženja do kojih dolazi tijekom sudskihrasprava te rješenja datih u zakonskim i podzakonskim aktima o korištenju informatora, uveliko je otezan rad s informatorima, a s tim u svezi i položaj svih policija. Danas na Zapadu postoji zamršenost sudskih presuda i raznih zaključaka te službenih uputa koje se gotovo svakodnevno mijenjaju i stvaraju zabunu. Ipak, svi tvrde kako su informatori važni i kako ih se policija u svom radu ne može odreći. Još 1962. godine M. Sicot1 je izjavio da se neki slučajevi ne mogu riješiti, ako se ne pribjegne korištenju informatora, jer se često samo oni mogu kretati u sredinama i društvima koja interesiraju policiju. Uspješno započinjanje i provođenje kriminalističke kontrole i obrade tijela UP-a te njihova finalizacija u pravilu ovisi o pravovremenim i točnim informacijama. Dio tih informacija dobiva se od informatora. Najčešće je riječ o tzv. polazišnim indicijalnim informacijama koje pomažu policiji pri postavljanju verzija o kriminalnom događaju (verzije ad rem) i mogućem počinitelju
1 M. Sicot (bivši Generalni sekretar OIPC-Interpol), Revue Internationale de Police Criminelle, god. XVII, br. 155, Pariš, veljača 1962. str. 42.
7
(verzije ad personam), krivnji, mogućem motivu itd. Kriminalistička praksa pokazuje da obični građani koje se intervjuiraju (po zakonodavnoj terminologiji prikupljanje obavijesti) u pravilu raspolažu ograničenim informacijama kada je riječ o složenim i profesionalnim oblicima kriminala. U takvim slučajevima policija se mora koristiti drugim osobnim izvorima informacijainformatorima. Upotreba informatora (pogrdni naziv doušnici) oscilirala je u prošlosti u radu policija. Zadnjih godina, baš zbog specifičnosti koje prate suvremeni kriminalitet, raste interes policija glede korištenja informatora kao izvora informacija. Drugi razlog za pojačani interes policija za informatorima po našem mišljenju jest i taj što neporočni građani zbog raznoraznih razloga nisu voljni policiji dati informacije iako s njima raspolažu. Iako u ljudskoj prirodi nema nagona koji bi se apsolutno protivio denuncijaciji, ljudi se ne vole zamjeravati drugima, izlagati sebe neugodnostima i troškovima sudskog postupka i si. kao i mogućoj javnoj osudi ili osobnoj ili nekoj drugoj osveti (odmazda). Izgleda da kod većine populacije još uvijek vrijedi pravilo: ne miješaj se u stvar! Neki pojedinci koji daju policiji informacije imaju subjektivni osjećaj poniženosti, a neki imaju urođeno nepovjerenje prema policiji i službenim osobama. Policija se najčešće koristi informatorima u fazi operativne (pretkaznene djelatnosti), ali i kasnije u fazi sudskog postupka, pa čak i tijekom izdržavanja kazne. U svezi s izloženim postavlja se niz pitanja: Tko je informator? Kako se mogu legalno koristiti informacije dobivene od informatora? Kako čuvati identitet informatora? Kako kontrolirati informatore? itd. Svakako da korištenje informatora znači blisku svezu s policijom. Motivi za suradnju s policijom mogu biti različiti. Informatori mogu potjecati iz svih socio-ekonomskih i kulturnih sredina, biti raznih zanimanja, spola, dobi i si. (o čemu će biti više riječi). I. POJAM INFORMATORA a) Pojam "informator" (povjerljiva osoba) u širem smislu riječi jest kriminalističko-taktički zbirni pojam za niz kategorija osoba kojima se policija, povremeno ili stalno, ali uvijek tajno koristi za dobivanje informacija koje su kriminalistički važne, a odnose se na planirana ili počinjena kaznena djela, njihove počinitelje, suučesnike i si. Ovaj kriminalističko-taktički institut je neraskidivo povezan sa svim vrstama specijalne opservacije policije; tajnim nadzorom, postavljanjem klopki i si. U pravilu ovaj širi zbirni pojam informatora obuhvaća: informante, pouzdanike, vigilante, provokatore, prikrivene otkrivače, prikrivene agente i si. Kada pokušavamo definirati pojam informatora u policiji, većina policajaca je sklona sužavanju tog pojma. U krajnjem slučaju svi Jjudi koji su izvor potencijalno korisnih informacija za policiju, u osnovi i u najširem smislu riječi mogu se smatrati informatorima. Po takvom pristupu to mogu biti i prijateljski i društveni kontakti policajaca. Dakle, to može biti svaki građanin, poročan i neporočan. U praksi, u pravilu to su osobe bliske kriminalnim krugovima s kojima su vezane profesionalnim, poslovnim, prijateljskim, rodbinskim i svim drugim mogućim vezama (npr. navijači za isti klub!). Postoji znatan broj zanimanja čiji su pripadnici u poziciji da prilikom obnašanja svoje dužnosti saznaju podatke koji su zanimljivi policiji (npr. konobari, taksisti, recepcionari, ugostitelji, razni prodavači i si., o čemu će biti više riječi). Kako je istaknuto, informator ili povjerljiva osoba jest skupni pojam za mnoštvo osoba koje policiji kao građani (poročni ili neporočni) u pojedinim slučajevima, zgodimice ili u pravilu (stalni informator), s nagradom ili bez nje daju informacije. Riječ je o osobi koja uživa određeno povjerenje policije s obzirom na kvalitetu pruženih informacija (objektivnost, točnost, ažurnost). Pod informatorom u užem smislu razumijevamo osobu koja priopćava policiji informacije povjerljive prirode zahtijevajući da ostane anonimna. Drugim riječima, riječ je o povjerljivoj osobi čiji identitet u budućem kaznenom postupku pod svaku cijenu treba ostati tajnom, makar i obustavnom postupka. 8
Usprkos mnogim definicijama smatramo da danas još uvijek nema točne definicije informatora. Ipak, sve nama dostupne definicije pod tim pojmom razumijevaju osobe koje su s policijom u bliskoj vezi i većinom su na raspolaganju kad su u pitanju zadaci u svezi sa suzbijanjem kriminaliteta. Te osobe policija angažira iz određenih motiva, one same snose rizik svojih aktivnosti i ne mogu, u principu, kasnije postavljati nikakav zahtjev za naknadu štete. Oni mogu s policijom dogovoriti da se njihovo izlaganje raznim opasnostima u primjerenom opsegu nadoknadi u obliku nagrade ili dopunske plaće. Za razliku od navedenih postoje i posebni informatori. Riječ je o osobama koje samoinicijativno priopćavaju policiji usmjerene informacije i prikupljaju ih iz izvora koji policiji nisu dostupni. Za angažiranje informatora policiji se pružaju stalno različite mogućnosti glede točno određenih profesionalnih ili drugih grupa osoba (primjerice - noćni portiri, taksisti, konobari, svodnici, prostitutke itd.). U nekim dostupnim izvorima upozorava se da treba jasno razlikovati informatora kriminalističke policije od informatora obavještajnih službi. Potonje informatore koje nazivaju "izvorima" nalazi se u naglašeno dobro stojećim građanskim sredinama i oni rade uvijek u dužem vremenskom razdoblju za svoje naredbodavce 2. Iz izloženog proizlazi da osobe koje priopćavaju informacije tijelima unutarnjih poslova u nas sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZKP-a, bilo samoinicijativno (kao građansku moralnu obvezu) ili na traženje tih tijela, ne bi se mogle smatrati informa torima u pravom smislu riječi prije svega zato što ni oni ni ta tijela ne inzistiraju na očuvanju njihovog identiteta. Informatori su povjerljive osobe za koje postoji interes očuvanja identiteta i to je i u njihovom i u policijskom interesu. Niz teoretičara i praktičara kaznenog prava na Zapadu kritizira institut informa tora i njihovo korištenje od policije ili u najmanju ruku traže otkrivanje njihovog identiteta. Izgleda da, nažalost, i etički i teoretski pristupi s obzirom na širenje i društvenu opasnost suvremenog kriminaliteta moraju, bar danas, privremeno odstupitipred pragmatičkim (realističkim) razlozima. Svakako da očuvanje identiteta informatora pod svaku cijenu traži osiguranje tzv. usporednih dokaza, osobito stvarnih. Od dana 1. 3. 1986. za federalnu jedinicu Nordrhein-Westfalen vrijede preporuke kojima se regulira angažiranje i uloga informatora i povjerljivih osoba te se daju upute u svezi s angažiranjem tajnih istražitelja u okviru istražnog postupka. Te preporuke donesene su na osnovi ukaza ministra pravosuđa i unutarnjih poslova donesenog 17. 2. 1986. Po navedenim podzakonskim propisima informator je osoba koja je u pojedinom slučaju spremna priopćiti informacije ako joj tijelo kaznenog postupka jamči tajnost.
Iz izloženog proizlazi da pod informatorom u načelu treba razumijevati svaku osobu koja je spremna u nekom slučaju prikrivenom suradnjom s policijom (ali i drugim istražnim tijelima) angažirati se zbog objašnjenja ili sprečavanja kaznenog djela. Riječ je o vanjskim informatorima. Unutrašnji informatori su pripadnici tijela represije koji se koriste, npr. kao prividni kupci i si. Prema tome, informator je osoba koja svjesno, u pravilu trajno i organizirano, prikuplja i predaje određene podatke policiji ili nekom drugom tijelu represije. Kako je uvodno navedeno u ovom radu, bavit ćemo se informatorima u užem smislu riječi. Drugim riječima, informatori su osobe kojima se policija prigodno jednokratno ili trajno koristi za dobivanje diskretnih informacija i podataka o pojavama, događajima i ponašanjima koji mogu biti zanimljivi policiji. Nije poželjna dioba informatora s obzirom na faze postupka (npr. one kojima se koristi u okviru kriminalističke obrade i one u okviru kriminalističke kontrole, jer su granice tih obrada fluidne). Putem informatora policija podiže svoju opću razinu obaviještenosti glede pojava i događaja, ponašanja pojedinaca ili grupa, kad takvo ponašanje ukazuje na mogućnost ili vjerojatnost kriminalnog ili drugog štetnog djelovanja. U svezi s rečenim, po našem mišljenju korištenje informatora mora imati izrazito konspirativan i posebno organiziran karakter. U pravilu, riječ je o usmjerenom trajnijem odnosu između policajaca i informatora. Tajnost je diktirana držanjem
2Kriminalistik Lexikon, Heidelberg, 1984. 9
samog građanina koji se nađe u ulozi informatora, ali i potrebom policije za diskrecijom glede izvora informacije a i samih informacija. Mnogi su ljudi spremni priopćiti policiji važne informacije samo pod uvjetom da ostanu anonimni, da se njihovo ime nigdje ne spominje, makar se radilo i o službenim spisima. Motivi za anonimnost su različiti: od straha od osvete, želje da se ne zamjeri počinitelju kaznenog djela ili žrtvi, do težnje da se izbjegnu neugodnosti i gubitak vremena zbog odlaska na sud i si. Po prirodi stvari informacije o kriminalnoj djelatnosti pojedinaca ili organiziranih grupa, koja je organizirana i profesionalna, ne mogu biti dostupne svakom građaninu. S druge strane, kada su informacije dostupne određenim građanima, svaki od njih ne želi samoinicijativno ili na traženje policije ni javno ni diskretno priopćavati informacije, dakle surađivati. O razlozima takvog držanja pojedinaca bit će još riječi. Zato V. Perić 3 s pravom ističe da se policajci susreću sa složenom zadaćom da s mnogo takta, umješnosti i obazrivosti, produbljivanjem poznaničkih i prijateljskih veza, privole na diskretnu informacijsku pomoć one građane kojima su, s obzirom na povoljne objektivne i subjektivne uvjete zapažanja, dostupna određena saznanja zanimljiva za policiju. Zato policajci moraju biti poznavatelji ljudi, okružja, objekata i punktova na svom području (zato se inzistira na dosjeima sektora!). Da bi dobili diskretne informacije, moraju se orijentirati u prvom redu na osobe koje po svom položaju, profesiji, znanju, sposobnostima, radnom mjestu, mjestu stanovanja, mjestu uobičajenog zadržavanja, navikama, temperamentu i drugim osobnim svojstvima mogu uočavatisumnjive osobe, događaje i pojave, različite vanjske objektivne manifestacije, simptome i tragove koji ukazuju na kriminalno i drugo štetno djelovanje. Vrijede tvrdnje da je informator za policiju nužno zlo, tim više što je najveći broj informatora na granici antisocijalnog ponašanja i socijalno deklasiran. No, svi su suglasni s konstatacijom da je učinkovitost rada suvremene policije, a time i sigurnost u najširem smislu riječi, izravno uvjetovana dostupnošću ažurnih, pouzdanih, relevantnih i diskretnih informacija. Ne treba miješati institut informatora s kriminalističkim mamcem - npr. kada policijska službenica u civilu krstari ulicama koje su u radius operandi serijskog silovatelja. Neke policije poznaju tzv. informante kao osobe za vezu od povjerenja, neporočne građanine, koji saznaju za planirano ili izvršeno kazneno djelo i počinitelja na osnovi svoje profesije, srodničkih, ljubavnih, susjedskih ili drugih odnosa. One poznaju i pouzdanike kao osobe za vezu dugotrajnije suradnje i česte kontrole koje pružaju veliko jamstvo (otuda ih još nazivaju i jamci) za točnost svojih povjerljivih informacija. To su, npr. osobe koje kod ilegalne trgovine drogama istupaju kao prividni kupci i uopće su povezani s kriminalnom grupom, igrajući instruiranu ulogu. (Mi smo ih nazvali stalni informatori-poročni građani.) Konačno, policije poznaju i institut vigilanata kao osoba za vezu, koje pripadaju kriminalnoj ili bar "sivoj" zoni. Oni su nužno zlo. Ipak, svi autori se slažu da su navedeni tipovi povjerljivih osoba u stvari informatori u širem smislu riječi. b) Mreža informatora: Dok je informator osoba koja svjesno, organizirano i tajno radi po nalozima i pod kontrolom policije, mreža informatora je jedno od operativnih kriminalističko-taktičkih sredstava koje se primjenjuje u radu policije. To je skup svih informatora raspoređenih i usmjerenih tako da osigurava pravovremeno i izravno saznanje činjenica zanimljivih za policiju te brže, potpunije i učinkovitije provođenje operativnih djelatnosti. c) Zadaci informatora Ovisno o cilju zbog kojeg su angažirani, informatori mogu imati sljedeće zadatke:
3V. Perić: Oblici operativne djelatnosti SJS, Zagreb, 1987, str. 123 10
- suzbijanje kaznenih djela; - prikupljanje i osiguranje informacija (podataka), dokumenata i si. koji mogu poslužiti kao dokaz protupravne djelatnosti neke osobe ili grupe osoba, tj. koji se odnose na pojave i događaje zanimljive za policiju;
- prikupljanje podataka o osobama zanimljivih za policiju; - provjeravanje određenih podataka, okolnosti i činjenica koji su važni za policiju; - kontrola određenih punktova; - stvaranje uvjeta za provođenje određenih operativno-taktičkih mjera (npr. racije) ili istražnih radnji (pretrage); - ostali poslovi koji su zadaća informatora. Kada smo govorili o svojstvima koja se traže od informatora, nismo istaknuli činjenicu da se ta svojstva mogu tijekom suradnje s policijom stjecati i dalje razvijati. Zato je zadaća policajaca koji su u vezi s informatorom, da ih stalnim i sustavnim radom osposobljavaju za uspješno obavljanje zadataka koji se pred njih postavljaju. d) Kategorije informatora Glede kategorizacije informatora postoji u kriminalističko-policijskoj praksi velika raznolikost. U ovom radu, polazeći od informatora u užem smislu riječi, smatramo da zadovoljava osnovna podjela koju je dao T. Marković 4. Autor u osnovi razlikuje dvije kategorije informatora:
a) informator za pojedini slučaj i b) stalni informator. Informator za pojedini slučaj ili ad hoc informator u pravilu daje tajne informacije za pojedino kazneno djelo ili grupu kaznenih djela, o mogućem počinitelju ili počiniteljima i si. U našoj praksi u ovoj kategoriji informatora prevladavaju tzv. neporočni građani. To su građani koji nemaju ni mogućnosti ni volje da stalno informiraju policiju zbog svog načina života i okoline u kojoj se kreću. Motivi koji ih pokreću mogu biti različiti (želja da se pomogne vršenju pravde, sklonost za progon delinkvenata, okolnost da su i sami ranije bili žrtve zločina, mržnja ili osveta prema određenoj osobi ili profesiji, želja da se nekom pomogne, očekivanje nekih beneficija i si.). Stalni informator je informator koji trajno surađuje s policijom. Riječ je o informatoru za koga je utvrđeno i provjereno da daje pouzdane i korisne informacije za policiju. To mogu biti poročni i neporočni građani. Ovi posljednji - ako su bliski kriminalnim krugovima. Samim tim, oni imaju najbolje uvjete da budu stalni informatori policije. Oni mogu dosta pomoći policiji i različito su motivirani. Svakako da informatori-bivši kriminalci i osuđenici mogu priopćiti veoma korisne informacije. Uočeno je u praksi da prema njima i njihovim informacijama policajci zauzimaju pretjerano rezervirano držanje. Svakako da oni traže ozbiljnu provjeru motiva za suradnju i provjeru pouzdanosti informacija. Po prirodi stvari, očito je da se policijski informatori, kao svojevrsni pomagači koji se mogu slobodno kretati u kriminalnom okružju (podzemlju) i sumnjivim društvima, u pravilu ne nalaze među Čestitim (neporočnim) ljudima. Policija se, ako želi dobiti potrebne informacije, mora koristiti i neporočnim građanima. Osobe koje nazivamo "časnim građanima" uglavnom su spremne na suradnju s policijom ako im se objasni da informacije koje priopćavaju neće rezultirati njihovim "uvlačenjem" u kazneni postupak i pojavom na sudu. Uočena je sljedeća pojava - što je manje volje za suradnjom građana s policijom, to policija više posiže za uslugama informatora. Pod pritiskom javnosti za učinkovitosti ona ponekad prelazi pravno dopuštene okvire rada s informatorima (npr. toleriranje činjenja tzv. bagatelnog kriminala i si.).
4T. Marković: Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela, Zagreb, 1972., str. 368. 11
Informatori u KPU (kazneno popravnim ustanovama): Poznato je da se policije koriste informatorima koji su na izdržavanju kazne. U SAD-u se navodno preko informatora-osuđenika otkriva do 60% izvršenih i pripremanih kaznenih djela. Osuđenici ili sami nude suradnju ili na nju pristaju. Pri tome se rukovode različitim motivima kao što su npr. pogodnosti pri izdržavanju kazne u smislu boljeg tretmana (primanje pisama, posjeta, boljeg smještaja i si.). To može biti i mogućnost ranijeg izlaska na slobodu zbog dobrog vladanja. Američka iskustva pokazuju da su osuđenici osuđeni na duže vremenske kazne, za relativno kratko vremensko razdoblje ranijeg izlaska iz kaznionice, voljni pružiti dragocjene informacije. Nadalje, to može biti željaza novčanom nagradom ili nekom drugom imovinskom koristi, strah od osvete, sebičnost (informator želi biti "glavni" u KPD), kajanje, dosada, perverzija i si. Vidimo - kada je riječ o građanima iz poročne sredine, to mogu biti aktivni prestupnici, bivši ili aktualni osuđenici. c) Žene informatori: Informatore razlikujemo i po spolu. Žene su se u prošlosti pokazale kao vrhunski inforrnatori i griješe oni policajci koji potcjenjuju sposobnost žena kao informatora. O radu sa ženama informatorima bit će riječi u dijelu o angažiranju informatora.
d) Djeca informatori: Postoje kriminalne sredine i oblici kriminala u kojima mogu djelovati samo informatori malodobnici i djeca. To su npr. sada u SAD-u sredine u kojima cvjeta ilegalna trgovina drogama. "Dileri" su spustili dobnu granicu već na 7 godina. Svakako da angažiranje djece i malodobnika policiji stvara niz problema, pa i zakonskih. Izvješća o kriminalu iz 1970. godine u SAD-u pokazuju daje 1960-1970. godine broj uhićenih osoba u svezi s kriminalom vezanim uz droge, povećan za 740,6%. Od tog broja, broj osoba koje su malodobnici ili djeca, a bili su uhićeni zbog povrede Zakona o drogama, povećao se za zaprepaštujućih 3.196,6%. Tako je tijekom 1970. godine od svih uhićenih osoba zbog delikata u svezi s drogama, njih 53% bilo u dobi ispod 21 godine. Situacija se nije poboljšala ni tijekom 1973. godine. Te godine uhićeno je 127.316 osoba ispod 18 godina zbog povrede propisa u svezi s drogama. Iste godine uhićene su 16.222 osobe ispod 15 godina zbog različitih povreda propisa u svezi s drogama. Ovi statistički pokazatelji ukazuju na veliki problem s kojim se susreće američka policija, ali ne samo ona5. Sve više i više mladih uključuje se u kriminal povezan s drogama. Upotreba droga je svakidašnjost među mladima, osobito u obrazovnim ustanovama, pa i u osnovnim školama. Droge se kupuju ili zamjenjuju i upotrebljavaju u školskim klupama, zahodima, autobusima i si. Mladi rasturači droga dobivaju status sebi jednakih u grupi vršnjaka i djeluju potpuno slobodno, zaštićeni nepisanim kodeksom šutnje, koji općenito prevladava među mladim ljudima u odnosu prema starijoj generaciji. Policijska tijela su se suočila, i svakim danom se sve više suočavaju, čini se s nesagledivim problemima kada je riječ o suzbijanju kriminala vezanog uz droge i narkomaniju među mladima. Ustanovili su da je gotovo nemoguće prodrijeti u sredine mladih bez informatora-njihovih vršnjaka. Iskustvo američke policije zadnjih 20 godina pokazalo je da je najuspješniji oblik borbe protiv navedenog kriminala, kada je riječ o malodobnicima, upotreba informatora malodobnika. U malodobničku kriminalnu sredinu nemoguće je prodrijeti kad je riječ o konzumentima droga i dilerima koji imaju 14 godina i manje - bez vršnjaka. Drugim riječima, tradicionalni oblici borbe, tj. metode postupanja u svezi s ilegalnom trgovinom drogama u okviru kojih su korištene odrasle osobe kao agenti (prikriveni) i informatori u najvećem dijelu neprimjenjive su u malo dobnoj sredini vezanoj uz droge. Pokušaj infiltracije punoljetnih osoba u malodobnu sredinu nemoguć je iz čisto praktičnih razloga.
5D.L. Herbert i V.L. Sinclair: The Use of Minors as Undercover Agents or Informants: Some Legal Problems, Journal of Police Science and Administration, Vol. 5, br. 2/77. USA
12
Iz izloženog proizlazi - ako se policija želi uspješno suprotstaviti ilegalnoj trgovini drogama i narkomaniji među malodobnicima, mora se uz ostale metode (osobito tehničke) koristiti i malodobnim informatorima. Njima je omogućen pristup malodob-ničkom kriminalnom okružju. S obzirom da postoje konfliktni kriminalno politički razlozi glede upotrebe malodobnih osoba kao informatora, često policija oklijeva da ih angažira. Osobno smatramo da objektivna situacija nalaže policiji korištenje malodobnika kao informatora, ali ne i kao prikrivenih agenata (Undercover Agents). Razlog je vrlo jednostavan. Informator ima mnogo pasivniju ulogu od prikrivenog agenta, koji po američkim pravilima često ulazi u kažnjivu zonu. On prikuplja informacije. Svakako da su u praksi granice tih dviju uloga dosta fluidne. Razgraničenje je važno jer se neki od načina korištenja malodobnika mogu smatrati pravno dopuštenim, a neki ne. Osobno smatramo da je moguće angažiranje malodobnika (naravno, uz njihov dobrovoljni pristanak) koji su već dio malodobničke sredine vezane uz zloupotrebu droge, bilo kao potrošači, bilo kao dilcri. Tada policija ništa posebno ne rizikuje glede mogućih posljedica vezanih uz izlaganje malodobnika štetnim utjecajima droge. Protivimo se "usađivanju" malodobnika koji nije ni narkoman ni diler jer će jednostavno biti vrlo brzo otkriven i izložen nepotrebnim opasnostima. Dakle, u obzir dolazi angažiranje onih malodobnika koji su već dio okružja vezanog uz zloupotrebu droga ili bar dio malodobničkog narkomanskog okružja. Kada je nađen prikladan malodobnik i kada je spreman surađivati, treba obvezatno stupiti u vezu s njegovim roditeljima, skrbnicima, zakonskim zastupnicim i si. te zatražiti njihov pristanak za angažiranje malodobnika kao informatora. Ako su ispunjena ova dva uvjeta: da malodobnik pripada narkomanskom okružju aktivno, da je pristao na suradnju i da su roditelji i dr. dali svoj pristanak, treći je uvjet po našem mišljenju da se malodobnik može koristiti jedino tako da ima pasivne uloge, koje su karakteristične za djelatnost informatora. Smatramo da malodobnika nikada ne bi trebalo angažirati na jedan od navedenih načina:
1. da obavlja stvarnu kupnju droge, 2. da rukuje drogama na bilo koji način, 3. da vrši "degustaciju" droge po uputi policije ili u njezinoj nazočnosti i 4. da na bilo koji način asistira uhićenju ili provođenju pretraga. Načelno smatramo da bi se malodobnici mogli koristiti na sljedeće načine: 1. kao pomoć pri selekciji ciljanih skupina osoba vezanih uz droge i osumnjičenika,
2. za upoznavanje s tim grupama i osumnjičenicima, 3. za identifikaciju osoba koje djeluju kao "veza" sa skupinom punoljetnih rasturača,
4. za otkrivanje mjesta tajnih sastanaka za aktualnu kupovini droga-policiji. 5. za provjeravanje raspoloživih informacija i si. H. ANGAŽIRANJE INFORMATORA 1. Pravna osnova za korištenje informatora U načelu danas se svi zainteresirani slažu daje radi uspješnog suzbijanja najtežih i složenih oblika kriminala nužno i dopušteno koristiti se informatorima u pravno dopuštenim okvirima i rabiti njihove informacije sukladno pravnom sustavu zemlje o kojoj se u određenom slučaju radi. Inače, pravnu osnovu za korištenje informatora neki nalaze u krajnjoj nuždi. Osobno smatramo da je u nas pravna osnova za korištenje informatora sadržana u generalnoj klauzuli čl. 151. st. 2. ZKPa, kada je riječ o organima UP koja glasi: "Radi izvršenja zadataka iz stavka 1. ovog članka organi unutarnjih poslova mogu... poduzeti druge potrebne mjere i radnje.". Korištenje informatora kao 13
operativno-taktička mjera policije po našem mišljenju pripada u te "druge potrebne mjere i radnje", te korištenje poligrafa. U nekim zemljama korištenje informatora je izričito pravno regulirano. Ovu osjetljivu problematiku rješavaju u Europi odlukama ustavnih i vrhovnih sudova. Ono što je važno za ovaj rad, jest činjenica da je, danas, u svijetu opće usvojeno stanovište da je korištenje informatora nužno i pravno dopušteno. Svojevremeno je u nas ministar unutarnjih poslova donio Obveznu instrukciju o korištenju određenih sredstava i metoda u operativnom radu Službe javne sigurnosti čije odredbe danas vrijede kao skup pravila. Tom instrukcijom bio je uređen (utvrđen) način korištenja određenih sredstava i metoda u operativnom radu Službe javne sigurnosti (policije) kojima pripada i korištenje informatora i tzv. suradnika. Angažiranje informatora je de facto pridobivanje određene osobe za tajnu suradnju. Da bi se pristupilo angažiranju neke osobe za suradnju, mora se imati prije toga jasan i određen cilj angažiranja. Spram tog se cilja i traži odgovarajuća osoba za suradnju, dakle ona koja ispunjava subjektivne (fizička i psihička sposobnost, odgovarajuća intelektualna i kulturna razina) i objektivne uvjete za suradnju (određen položaj u okružju koje zanima policiju). Iako će o objektivnim i subjektivnim uvjetima za angažiranje informatora biti još riječi, na ovom mjestu ističemo da u ocjenjivanju može li neka osoba biti informator treba uzeti u obzir njezine biografske podatke, osobne i karakterne osobine i sklonosti, materijalno i obiteljsko stanje, položaj u društvu i veze, odnos prema objektu od interesa za policiju i si. 2. Kaznena djela kod kojih se koriste informatori U pravilu informatori mogu biti korisni kod svih kaznenih djela ili kriminalnih događaja. Pri tome se kod nekih kategorija kaznenih djela koriste u prvom redu stalni informatori, a kod nekih informatori za pojedini slučaj. Karakteristika u vršenju nekih kaznenih djela uz ostalo jest tajnost i konspirativ-nost. Poznato je da kriminalci, osobito profesionalci, pri svakoj kriminalnoj akciji sustavno i organizirano poduzimaju mjere kako bi kriminalna akcija ostala tajna, a njezini počinitelji neotkriveni (terorizam, kriminal vezan uz droge i si.). Uvijek treba misliti kako o vrsti kaznenih djela ovisi i raznolikost u motivacijama i etičkim karakteristikama ličnosti informatora. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako danas moramo ozbiljno razmotriti problem angažiranja i korištenja informatora i kroz prizmu kriminalističkih metodika. Naime, neki tipovi kaznenih djela nalažu i tipove informatora. Štoviše, određeni tipovi kaznenih djela nalažu i način korištenja informatora, tj. njegovo djelovanje. Ilustrirajmo to kaznenim djelom u svezi s tzv. primarnim kriminalitetom vezanim uz droge (čl. 196. i 197. Osnovnog krivičnog zakona RH). Tu informatori moraju pokazati interes za kupnjom droge ili ući u okružje rasturanja, dakle u kažnjivu zonu, o čemu će biti više riječi. S druge strane, kad je riječ o informatorima koji se koriste u području tzv. imovinskog kriminaliteta, prije svega delikata usmjerenih protiv imovine, informatoru će koji puta biti dovoljno da čuje nečije ime, mjesto i vrijeme gdje će kazneno djelo biti počinjeno, gdje su pohranjene ukradene stvari, gdje se prodaju itd. Vidimo da tipovi kaznenih djela diktiraju i način korištenja informatora, njihovog instruiranja, kontrole, veza i si. Imovinski delikti predstavljaju najčešći kriminal u našoj Republici. Mnogobrojnost kaznenih djela je jedna od karakteristika ove vrste kriminala. Postoje daljnje karakteristike koje uvjetuju stvaranje i korištenje mreže informatora, a to su:
- raznovrsnost kaznenih djela i pojavnih oblika pojedinih kaznenih djela s obzirom na vrijeme, mjesto, predmet, objekt napada, sredstvo i način izvršenja i si; 14
- policijska djelatnost započinje otkrivanjem postojanja imovinskog delikta, činjenica i okolnosti utvrđenih na mjestu događaja, potrebe za hitnim postupanjem i reagiranjem itd; - u najvećem broju slučajeva počinitelji su nepoznati u trenutku saznanja za postojanje kaznenog djela; - djela se vrše iz koristoljublja, pa postoje velike mogućnosti korištenja indicije ispoljavanja koristi od kaznenog djela; - velik postotak počinitelja ovih djela čine povratnici i profesionalci, među kojima se nalaze i specijalizirani počinitelji. Velik broj iz ove kategorije počinitelja vrši kaznena djela na velikom području, bez stalnog su mjesta boravka i zaposlenja, plijen nastoje što prije unovčiti, a novac brzo troše; - sve veći je broj malodobnih počinitelja i djece kod ove vrste kaznenih djela. S obzirom na navedene karakteristike imovinskih delikata, uz preventivne djelatnosti (prije svega kroz pozorničko-patrolnu djelatnost), osnovna zadaća policije na njihovu suzbijanju jest otkrivanje nepoznatih počinitelja tih djela, dokazivanje krivnje određenoj osobi, te utvrđivanje postojanja do tada neprijavljenih ili neotkrivenih djela. Da bi policija obavila ove zadatke, mora sustavno prikupljati sve bitne činjenice koje dokazuju postojanje djela ili ukazuju na njegovo postojanje i osobu koja ga je počinila itd. Uz najčešće izvore i načine prikupljanja činjenica važnih za razjašnjavanje djela iz oblasti imovinskog kriminaliteta - kao što su osobna zapažanja službenika policije, poduzimanje operativno-taktičkih mjera (racije, zasjede, patroliranje i si.), policija se koristi i informatorima. Cilj i zadaća mreže informatora u oblasti suzbijanja imovinskih delikata proizlazi iz općih zadataka policije na tom sektoru borbe protiv kriminaliteta. Ta mreža treba omogućiti policiji što bolju obaviještenost o osobama, događajima i pojavama zanimljivim za policiju radi što efikasnijeg otkrivanja kaznenih djela i nepoznatih počinitelja i dokazivanja njihove krivnje. Prilikom stvaranja mreže informatora valja paziti kako na opće karakteristike imovinskih delikata, tako i na osobitosti tih delikata na određenom području, osobitostima pojedinih kategorija počinitelja i osobitostima pojedinih slučajeva. Prelazi potrebe ovog rada daljnje elaboriranje metodičkog gledišta korištenja mreže informatora. 3. Prikrivene mogućnosti informatora Prije nego se pristupi angažiranju informatora, policija mora diskretno ustanoviti njegove prikrivene mogućnosti za priopćavanje korisnih informacija. Uz ostalo, ona mora ustanoviti psihofizička svojstva i karakterne osobine informatora, jer o tome zavisi način angažiranja i kasnije korištenje. Da bi se informacije dobivene od informatora mogle koristiti u postupku, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, prije svega dva osnovna: prvi, da se radi o pouzdanom informatora i drugi, da je nedvojbeno utvrđena pouzdanost informacije, koja, iako je direktno vezana uz prvi uvjet, ne mora biti pouzdana iako je pouzdan informator zbog poznatih razloga navedenih u forenzičnoj i kriminalističkoj psihologiji. Svakako da se pouzdanost informacija cijeni na osnovi ranijih točnih informacija koje su rezultirale kaznenim progonom. Iz izloženog proizlazi da informatori moraju imati odgovarajuće osobine da bi mogli biti korisni u operativnom radu policije. Oni moraju imati:
a) odgovarajuća psiho-fizička svojstva, intelektualnu i kulturnu razinu, b) moraju ostavljati dojam da će iskreno surađivati, dakle, da će biti lojalni, c) moraju biti disciplinirani i odgovorni, te skromni, d) moraju biti sposobni čuvati tajnu (konspirativnost), e) moraju imati određene sklonosti za obavještajni rad, 15
f) moraju imati sposobnost brzog i lakog prilagođavanja sredinama i običajima koji tamo vladaju, stjecanja povjerenja, moraju biti komunikativni i si. Riječ je o subjektivnim uvjetima, profilu informatora koji mora postojati da bi se pristupilo njegovom angažiranju bez obzira na čiju inicijativu. Svakako da se moraju steći i određeni objektivni uvjeti da bi ga se moglo koristiti kao informatora. To je njegovo zanimanje, radno mjesto, sredina u kojoj se kreće, dakle položaj koji ima u društvu, obiteljsko i materijalno stanje (socijalna anamneza). Neki će građani (neporočni-lojalni i poročni) po prirodi svog zanimanja biti bliže ili dalje kriminalnim sredinama (podzemlju). To su u kategoriji lojalnih građana npr. taksisti koji se s obzirom na profesiju najčešće opredjeljuju i drže teorije 3 majmuna: "Ne čuj! Ne govori! Ne vidi". Slijede konobari, brijači, frizeri. Njihova klijentela su i kriminalci. Nadalje, to su pazikuće. Iskusni policajci znaju da su i domaćice odlični informatori. Ako ih se uspije "razviti" u informatore, imamo tzv. "hodajuće osmatračnice". Sve navedene osobe mogu policiju obavijestiti o registarskim brojevima vozila, opisima posjetitelja, vremenu dolaska i odlaska osumnjičenika (važno za provjeru alibija) i si. Takve osobe mogu pregledati smeće koje se izbacuje iz stana kad je to važno, prikupiti zabilješke, putne karte i druge predmete koje je osoba od interesa odbacila. Suradnju s ovim kategorijama osoba otežava koji puta okolnost što žele znati stvarnu pozadinu svog angažiranja. Slijede sobari i sobarice, vratari. Pri tome policija treba imati u vidu da su to u pravilu loše plaćene osobe i ovisne o napojnicama. Kriminalci dobrim napojnicama ne kupuju samo njihovu šutnju, nego i korisne informacije, osobito o aktivnostima policije. Zato treba dobro razmisliti i detaljno provjeriti o kome se radi prije negoli se pristupi angažiranju, jer može doći do svojevrsnog demaskiranja, dugo pripremane tajne akcije. Ako je riječ o pouzdanim osobama (otuda i izraz pouzdanici), oni mogu biti dragocjeni izvori informacija. Moderni policajci na Zapadu upozoravaju da samo iznimno treba razgovarati s hotelskim osobljem ili osobljem uprave, jer se boje lošeg publiciteta "kao kuge". Oni odmah vide velike naslove u novinama koji govore o tome da je neki ozloglašeni kriminalac boravio u njihovom hotelu i (ne daj Bože!) daje tamo uhićen. Uočeno je da većina hotelskog osoblja smatra i pogrešno shvaća da je suradnja s policijom loša za reputaciju i publicitet hotela. Osim neporočnih (časnih) građana, druga kategorija informatora su poročni građani od pripadnika podzemlja do onih koji su na periferiji tog podzemlja ili uživaju njegovo povjerenje. U svezi s navedenim vrijedi staro policijsko pravilo da po informacije treba ići na mjesto gdje ćemo ih najvjerojatnije naći. Iz izloženog proizlazi da informator može biti i sam kriminalac ili osoba koja je samo u dodiru s kriminalnom sredinom. Pri odluci o angažiranju valja paziti da su kod ove potonje potencijalne kategorije informatora simpatije na strani kriminalaca. Takvim osobama je potrebna znatna doza motivacije prije nego što pristanu na suradnju s policijom. 4. Mišljenje javnosti glede korištenja informatora Smatralo se da u ljudima postoji nagon koji se apsolutno protivi prokazivanju. Ta osobina, moglo bi se reći tinja manje više u svim društvima. Ali ako se ljude malo potakne, smatrat će prokazivanje svojom obvezom. S druge strane, labilni ljudi koji su ostali u duševnom nedozrelom razvojnom stupnju, odaju se prokazivanju sve do klevetanja. Među njima su često pisci anonimnih pisama koja pišu iz različitih pobuda (sadizma, osvetoljubivosti, interesa i si.). Dokazano je u prošlosti sljedeće - kad god politička vlast potakne ili naredi prokazivanje, dolazi do trgovine situacijama, slobodama, čašću, pa i životima građana. Zato je danas u velikom broju zemalja još uvijek prisutna znatna polarizacija javnosti glede upotrebe informatora od policije. Kod pojedinaca postoji težnja da se policiji ne daju informacije. Štoviše, ti pojedinci čine obeshrabrujući pritisak na one koji pokazuju interes za priopćavanje informacija. Razlozi za takvo razmišljanje mogu biti različiti. U praksi su se iskristalizirali sljedeći: 16
1.žigosanje informatora u očima javnosti kao policijskog "Špicla", "potkazivača", "doušnika" i si. 2.opasnost od gubitka anonimnosti uslijed neopreznosti u radu policije ili inzisti-ranje suda na pozivanje informatora na sud, 3. još uvijek važi pravilo: "Ne miješaj se u tuđe stvari!" 4. osjećaj vlastitog poniženja s obzirom na odnos nekih policajaca prema informatorima,
5. strah pred odmazdom, 6. nepovjerenje prema policijskim djelatnicima itd. 5. Motivi suradnje informatora Za uspješan rad s informatorima prijeko je potrebno da policija spozna pravi motiv suradnje informatora. Štoviše, kasnija kontrola rada informatora u najužoj je svezi s motivima kojima se informatori rukovode pri angažiranju. Da bi se shvatio motiv kojim se rukovodi informator, policija mora imati stvarnu kontrolu nad njegovim radom. Stvarni motiv može biti zatajen. To može biti želja da se nekom nanese bol, da se izvuče maksimalna korist, da se izbjegne ono što je za informatora neugodno, osobito kazneni progon i si. Međutim, motiv informatora može biti i mnogo suptilniji, npr. želja da se nekom osveti izazivanjem kaznenog progona, ili da se izgradi samopoštovanje vezama s policijom. Policajac koji radi s jednom tako motiviranom osobom, može osjetiti da informator ima potrebu da redovito "hrani" njegov ego. Uvijek, prije korištenja i tijekom korištenja, policajac treba nastojati utvrditi što točniji motiv kojim se informator rukovodio kad je pristao na suradnju. Taj motiv ne mora biti pozitivan (u policijskom žargonu "čist"), ali mora biti policajcu poznat. Nema policajca kojeg bar jednom nije "zagnjavio" neki čovjek nudeći mu informacije. To može biti ekscentrična osoba ili neinformirani smušenjak. Prema njima se treba odnositi stripljivo i taktično. Poremećene osobe predstavljaju poseban problem. Velik dio je neopasan, ali uporan. Neki pate od manije proganjanja i mogu biti nezgodni za policajce. Ako se takav tip informatora odbije ili otvoreno ignorira, on prebacuje svoje neprijateljsko raspoloženje s kriminalca na policiju i počinje s pisanjem pogrdnih pisama, tužakaju, žale se i si. No, to ne znači da psihotičara ili poremećenu osobu treba policija ignorirati kao potencijalni izvor informacija. Ona može biti bistra u mnogim područjima, a nenormalna samo u nekim. No, ako je riječ o takvim osobama valja znati da njihovi motivi mogu biti patološki. Informatori u osnovi mogu davati informacije iz sljedećih motiva:
1. pozitivnih (istinoljubivost, borba za pravdu, istinu i si.), 2. negativnih, niskih (zloba, mržnja, osveta i si.) i 3. materijalnih (želja za nagradom ili obeštećenjem kod npr. oštećenika). Također bismo ukazali na najčešće motive koji se javljaju u praksi prilikom angažiranja informatora. Nije riječ o nekoj potpunoj klasifikaciji, a motivi nisu dati po svojoj "težini", jer to je pitanje koje se u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi stalno mijenja na osnovi činjenica. a) Strah Potencijalni informatori koji se nečega boje pristaju dosta lako na suradnju s policijom. To može biti strah od kazne. Međutim, motiv straha nije ograničen samo na strah od zakona ili posljedica koje iz njega proizlaze. Neki informatori osjećaju strah pred svojim dojučerašnjim ili sadašnjim suradnicima, bolje reći suučesnicima. Ti suradnici mogli bi potencijalnog informatora 17
strože kazniti nego zakon. To mogu biti sporovi oko podjele plijena, nemogućnost podmirenja kartaških dugova i si. Riječ je o situaciji kada potencijalni informator u snagama izvan zakona vidi za sebe veću opasnost, veće zlo, od onoga koje mu prijeti od zakona. On nema svoju "zaštitu" i želi je posuditi od policije. Ako je takav informator (potencijalni) lišen slobode, on mora znati i u pravilu zna, da će ga snaći zakonske posljedice, ali da će biti zaštićen od onih od kojih mu prijeti ozbiljna opasnost. Pri tome mu se mora jamčiti anonimnost i zaštita ako nehotice ili zbog drugih razloga bude "provaljen" ili se na njega posumnja. U takvim slučajevima najbolje je da potencijalni informator sam ocijeni motive koji ga "guraju" na suradnju s policijom. Svakako da će u našim kaznenim ustanovama takav informator biti dobro zaštićen od svojih bivših suradnika i da će oni teže moći ostvariti svoje namjere. Često se informatori potaknuti ovim motivom javljaju kad je policija već dostigla visok stupanj učinkovitosti u svojim operacijama, pa im prijeti otkrivanje i žele dobiti koji poen. Takav informator pristupa policiji jer se boji krajnjeg ishoda svog druženja s kriminalcima ili sudjelovanja u njihovim kriminalnim aktivnostima. Informator može biti u strahu od ucjene ili iznude i si. b) Osveta Često će želja za osvetom navesti informatora na primjenu talionskog načela: "Oko za oko, zub za zub!", čak i uz rizik da i sam bude zakonski kažnjen. Ovaj motiv može rezultirati iz nejednakog tretmana u kriminalnoj skupini što rađa kod informatora osjećaj pomanjkanja ugleda i časti među kriminalcima. On smatra da mu se ne daje onaj položaj ili ne pružaju one mogućnosti u skupini koje mu po njegovom mišljenju pripadaju ili za koje ima talenta. Taj se motiv također rađa kad informator smatra da je zakinut kod podjele plijena ili da je neodgovarajuće sudjelovao u podjeli zarade. To može biti i ljubomora i svađa oko žena, ljutnja zbog uskraćivanja droge i si. Po mišljenju policije SAD-a to su i tzv. perverzni motivi koji se obično manifes tiraju u oslobađanju konkurencije suparnika. Pri tome treba biti oprezan jer ovoj grupi pripadaju i postupci kriminalaca koji daju bezvrijedne informacije policiji nadajući se da će je natjerati da se oda i pokaže koliko zna o određenoj kriminalnoj aktivnosti, o osobama iz kriminalnog okružja i si. U ovu kategoriju možemo svrstati i informatore koji daju informacije da bi bili dovoljno blizu policijskih operacija kako bi na vrijeme saznali za opasnost koja im prijeti. U istu grupu možemo svrstati i kriminalca-informa-tora koji daje redovito informacije kako bi sebi u očima drugih kriminalaca pribavio štovanje zbog dobrih veza u policiji. Ovo zna ići tako daleko da se neki od informatora identificiraju s policajcima. Takva im situacija zna poslužiti za izvlačenje novca od drugih kriminalaca. c) Trgovački motiv (potkupljivost) Riječ je o informatorima koji priopćavaju informacije za novčanu nagradu ili za dobivanje postotka od zaplijenjene robe (kod kriumčarenja npr.), tj. od iznosa pronevjerenog poreza. Metoda plaćanja nagradom za informacije u svezi s kršenjem zakona stara je koliko i sam zakon. Često je riječ o informatoru kojem je to način zarađivanja novca. Oni u pravilu teže da tijekom vremena povećaju cijenu svojih informacija. Kada ih se npr. koristi kao kupca ilegalnih droga, znaju zadržati za sebe dio droga pravdajući manjak poskupljenjem. Registirani su i slučajevi zamjene roba, bolja-lošijom. Nagrađivanje usluga priopćavanja informacija novčanim iznosom - ako se previše rabi - može završiti loše. d) Sebični (egocentrični) motivi 18
Riječ je o informatorima koji osjećaju zadovoljstvo kada pružanjem informacija policiji, svraćaju na sebe pozornost. Oni žele biti "glavni". Njihov "Ego" je očaran ako mogu istaknuti vlastitu važnost dajući podatke policiji, osobito o zločinačkim aktivnostima većih kriminalaca. Oni djeluju kao barometar djelatnosti. Prava vrijednost ovih informatora često nije dovoljno uočena u radu policije. Nesposobnost nekih policajaca da primjenjuju kriminalističko-taktičko pravilo da moraju znati slušati prerano je doprinijela završetku mnogih operativnih obrada, naravno, neuspješnih. Ipak, treba biti oprezan s informatorima koji surađuju potaknuti tim motivom, jer znaju preuveličavati osobnu važnost, štoviše, tome su često skloni. e) Motiv proračunatosti Proračunat je onaj informator koji gaji neku tajnu nadu u pogledu osobne koristi ako surađuje s policijom. Najgori su oni koji se služe zavaravanjem policije, zatim izgovaranjem da nisu mogli ostvariti ono što su obećali jer su se tobože opekli, tj. bili su otkriveni. Tu pripada i ona kategorija informatora koja skreće sumnje policije na druge osobe da ublaži optužbe protiv sebe i si. f) Motiv kajanja ili želje za popravljanjem Ima informatora koji se pokaju za svoja djela i žele se odužiti zajednici i pokazati da su se popravili tako da pomažu priopćavanjem informacija policiji. Na taj način informator želi i prekinuti svoje veze s kriminalnom sredinom. Ovaj tip informatora se rjeđe susreće, ali kada se pojavi, može biti vrlo koristan. Ovoj kategoriji informatora pripadaju i oni koji žele pomoći nekom simpatičnom policajcu koji je korektan i živi od svog policijskog poziva. Tu su i oni koji žele pridobiti naklonost policije ili prema njoj pokazati uslužnost. To također može biti prigoda da se odigra neka uloga pomažući poznatom policajcu. g) Ostali motivi - domoljubne, osjećaj građanske dužnosti i odgovornosti i si. - osobna zainteresiranost informatora pri rješavanju osobnih problema ili dobivanja nekih usluga, - nastojanje da se policijske aktivnosti skrenu s pravog puta, da se omete policjju, - nastojanje da se prikrije ili bar umanji osobno sudjelovanje u nekoj kriminalnoj aktivnosti, - želja da policija "progleda kroz prste" nekom nedopuštenom ponašanju. Uvijek treba biti oprezan i nastojati utvrditi motiv. Kako je istaknuto, iz suradnje i nuđenja na suradnju može se kriti mržnja, osveta. Suradnja s policijom javlja se kao idealno sredstvo slabića i prevrtljivaca da s određenim tipovima srede račune glede ranijih ili aktualnih sukoba, suparništva i si. To može biti i "prljava" požuda, primamljiv dobitak itd. Iz izloženog proizlazi da je osnova za angažiranje informatora različita i treba je tražiti posebno kod svakog potencijalnog kandidata za suradnju. Istaknuli smo da u načelu nema problema kod angažiranja informatora koji pristaju na suradnju zato što se poistovjećuju s općim interesima (domoljublje, osjećaj građanske obveze i si.), i kod onih koji pokazuju osobnu zainteresiranost (pomoć u rješavanju osobnih problema, materijalno nagrađivanje i druge vrste usluga). Prešutno, sve policije toleriraju korištenje kompromitirajućeg materijala kao sredstva za prinudu na suradnju (ucjena). Riječ je o kompromitirajućem materijalu čije bi objavljivanje moglo ozbiljno štetiti ugledu i afirmaciji koju uživa određena osoba. To mogu biti i materijali koji ukazuju na osnovanu sumnju da se ta osoba bavi protupravnom djelatnošću koja za sobom povlači 19
zakonske sankcije. Obično je riječ o kompromitirajućem materijalu koji ukazuje na kazneno djelo ili djela. Osobno smatramo da je etički neprihvatljiva ucjena kao način angažiranja. Iznimno, mogao bi se dopustiti takav način angažiranja pod izgovorom krajnje nužde, tj. ako se jedino na taj način može otkriti i spriječiti znatno teža kriminalna aktivnost. Govoreći ranije o motivu osvete istaknuli smo da želja za osvetom može kod informatora stvoriti kompleks koji ga navodi da uništi svoje neprijatelje, "čak ako se hram može srušiti na njegovu vlastitu glavu". Ponekad se želja za osvetom javlja iz čimbenika koji nisu u svezi s kriminalitičkim potezima policije. Poznato je da ljubomora i svađa oko žene može zavaditi i najbolje prijatelje koji su nekad bili "bliski lopovi". Kod perverznih motiva upozorili smo da je riječ o motivima koji informatora navode da svoja saznanja u kriminalnim djelatnostima učini pristupačnim policiji, očekujući neku korist (neobičnu prednost). Osim što se na taj način kriminalci žele riješiti suparništva i ostati sami na terenu, treba se čuvati klopke, jer u kategoriju perverznih motiva spada i pružanje "bezvrijednih informacija" ili sitnih podataka, u nadi da će se natjerati policiju da se oda i pokaže koliko zna o određenoj kriminalnoj aktivnosti. Ovoj kategoriji pripadaju i kriminalci koji su motivirani pružanjem lažnih i netočnih informacija u želji da skrenu policiju s pravog puta glede stvarnih informativnih aktivnosti. 6. Angažiranje informatora U policijskoj praksi mnogih zemalja iskristalizirala su se određena pravila o korištenju informatora - njihovog angažiranja i kasnije korištenja. Osobito su važna pravila koja se odnose na održavanje veze s informatorima i pravilnom i maksimalnom iskorištavanju dobivenih informacija. Upravo zbog prirode instituta informatora njihovo korištenje javlja se u praksi kao svojevrstan problem. Mogućnosti zloupotreba su brojne. Prije svega, smatra se da angažiranje informatora mora biti na dobrovoljnoj osnovi (iznimke se u praksi, nažalost, toleriraju pod pritiskom javnosti glede učinkovitosti policije). Ne bi smjelo biti ucjena ili pritisaka, jer je to uz ostalo etički neprihvatljivo za policiju s obzirom na njezinu funkciju u društvu. Prije angažiranja informatora, ako nije policajcu od ranije osobno poznat, treba diskretno provjeriti njegovu ličnost (raruja osuđivanost, karakter, način života, okružje, pobude koje ga navode na suradnju kad inicijativa potječe s njegove strane, ugled koji uživa ili ne uživa u određenom okružju itd.). Na osnovi tih podataka bit će lakše odrediti strategiju pristupa i angažiranja, ali i kasnije procjenjivati pouzdanost informacija koje informator bude davao. Također ti podaci omogućuju "prilagođavanje" odnosa policajca prema informatoru. Informatoru treba svakako osigurti diskreciju ako on na tom inzistira. Iako će o diskreciji još biti riječi, jer je to jedno od temeljnih pitanja u svezi s angažiranjem informatora, ipak bismo ukazali na neke aspekte tog pitanja. Mišljenja su podijeljena o pitanju tko sve treba znati za informatora. Po mišljenju jednih jedino policajac koji je s njim u vezi, a tek na izričiti pismeni zahtjev rukovoditelja službe mogao bi se otkriti identitet informatora. Po mišljenju drugih za identitet informatora mora znati nadležni rukovoditelj. Smatra se (što ruje korektno i može štetiti institutu korištenja informatora) da obećanje tajnosti obvezuje samo policajca koji je obećanje dao, ali ne i Službu. Zbog toga se obećanje tajnosti nikada ne daje pismeno. Osobno smatramo da obećanu tajnost identiteta informatora treba svakako održati i zbog interesa Službe i interesa informatora, bez obzira na raznorazne pritiske iz same policije ili izvan nje (odvjetništvo, sud i si.). Ne može se obećati m" održati tajnost informatora ako informator uđe u kažnjivu zonu (suizvršitelj, suučesnik). Ne smije se zataškavati kriminalna djelatnost informatora zato što se od njega dobiju povjerljive informacije. Također, angažiranje informatora ne smije nikada imati provokativni karakter u smislu iniciranja, poticanja ili pristajanja na vršenje kriminalnih aktivnosti. Da bi policajci pronašli informatore, moraju znati razloge (osnove) zbog kojih pojedinci, osobito bivši prestupnici zaziru od suradnje s policijom. Uočeno je da je to prije svega strah od bilo 20
kog oblika osvete uslijed mržnje bivših suradnika, koja nerijetko ide tako daleko da dovodi do fizičke likvidacije. Drugi razlog je gubitak vlastitog ponosa. Ovaj drugi razlog, iako je riječ o osobama koje su se ogriješile o zakon, nije tako rijedak u praksi. Naime, i kriminalno podzemlje ima svoje moralne norme ponašanja. Da bi se navedene barijere i niz drugih uspješno prebrodile, pri angažiranju informatora policajci uz ostalo moraju prilagoditi svoje postupke osobnosti informatora, osobito u svezi s njegovim pogledima i nazorima na život i svijet te simultani kapacitet. Oni se također prilikom angažiranja moraju služiti odgovarajućim rječnikom, rječnikom kojim se služi potencijalni informator i koji dobro razumije. Policajci nisu svjesni koliko poznavanje jezika kriminalaca (šatrovački jezik) ruši barijere u službenim vezama, i obratno koliko velike barijere postavlja nepoznavanje tog jezika. Policajci u praksi zovu taj jezik jezikom koji je "mio uhu informatora". Uočeno je sljedeće - kad se pristupa "obradi" informatora, tj. privoljavanju na suradnju, postižu se dobri rezultati ako se policajac poziva na "ugled" informatora koji uživa u sredini u kojoj živi i u kojoj se kreće. Dalje, to je ukazivanje na njegovu skromnost, posjedovanje kvaliteta potrebnih za ostvarivanje lojalnosti, nesebičnosti itd. Kada neka osoba pristane na suradnju u svojstvu informatora, treba odmah na početku utvrditi način suradnje (veze, plaćanje usluga, kupovanje robe i si.). Riječ je o uzajamnom sporazumu i pogodbi. Pri tome valja istaknuti priču za pokriće rada informatora (tzv. legenda), način uvođenja u operativni rad (informator kao produžena ruka policije), način plaćanja (npr. iznosi s obzirom na vrijednost informacija, redoslijed plaćanja i si. onih informatora koji rade za novčanu nagradu). Pogodba obuhvaća i način dostavljanja informacija koji se može kasnije tijekom suradnje "u hodu" mijenjati. Također mora i obuhvaćati postupke ako se utvrdi da se informator ne pridržava dogovorenog (neetički i/ili nezakoniti postupci). To može biti prestanak suradnje, kazneni progon i si. Također informatora treba unaprijed upozoriti da u slučaju osnovane sumnje u njegovu korektnost može uslijediti osobna pretraga i tjelesni pregled. Posebne mjere opreza poduzimaju se pri angažiranju i korištenju ženskih informatora. Jedno od osnovnih pravila jest pravilo da odnos između policajca i informatora mora biti strogo profesionalne prirode. Kako je istaknuto, prije pristupa informatoru radi njegovog angažiranja, policajci moraju dobiti o njemu potpunu sliku, a osobito o njegovoj sposobnosti za konspirativnost (strogu povjerljivost), njegov ugled (položaj) u okružju u kojem bi trebao djelovati i si. Ugled je osobito važan ako je riječ o angažiranju informatora za rad u inozemstvu. Neprijeporno treba utvrditi identitet informatora. Iako će on raditi pod šifrom, njegovi identifikacijski podaci i ustanovljene karakteristike (sposobnosti i mogućnosti) moraju biti protokolirane u posebnom strogo čuvanom dosjeu. Naime, ako policajac koji s njim održava vezu iz bilo kojeg objektivno-subjektivnog razloga ne bi bio u mogućnosti da to čini na osnovi raspoloživih podataka, može ga preuzeti drugi policajac ako suradnja nije bila strogo osobne prirode (informator je želio raditi baš s tim i tim policajcem). U praksi se vodi poseban sustav evidentiranja informatora pod šifrom s dosjeima u koje se osim navedenih podataka ulažu i informacije, ocjene o radu informatora i si. Jedno od pravila u radu s informatorima jest i pravilo da nad radom informatora treba ostvariti permanentni izravni ili neizravni nadzor (drugi informatori). Pri tome se treba čuvati psihopata i psihotičara. Potrebna su određena znanja iz područja forenzičke i kriminalističke psihologije i psihijatrije. a) Osnovna pravila za angažiranje informatora
1. Informatore treba pravovremeno angažirati bez obzira je li riječ o njihovoj ili policijskoj inicijativi. 2. Za angažiranje i kasnije korištenje informatora treba postojati prije toga načelna suglasnost mjerodavnog rukovoditelja ili naknadna suglasnost, ovisno o karakteristikama slučaja. 21
3. Policajci koji angažiraju informatore moraju biti dobro poučeni o načinu i uvjetima angažiranja i korištenja informatora. 4. Prije angažiranja, odnosno pristupa informatoru, treba diskretno provjeriti njegovu biografiju (tijek njegovog života, način života, uvjete u kojima živi i okružje u kojem se kreće, hobiji, pobude koje ga navode na suradnju, a osobito kriminalnu prošlost - ako je ima). Sto više podataka policija ima o informatoru, to će biti pravilniji njezin odnos prema njemu, uspješnija suradnja i bolja ocjena vrijednosti primljenih informacija. 5. Kada to zahtijeva informator ili kada to zahtijevaju interesi Službe, informatoru se mora osigurati anonimnost. Anonimnost u vrijeme angažiranja informatora i u vrijeme njegovog djelovanja je izvan svake sumnje i prijeko je potrebna za uspješnost njegove aktivnosti. Nakon realizacije slučaja, tj. započinjanja kaznenog postupka ta je anonimnost u interesu oba partnera ako je riječ o stalnim informatorima. Kod ad hoc informatora (informatori za pojedini slučaj) policija je načelno manje zainteresirana za očuvanje anonimnosti s operativnog aspekta, ali zbog očuvanja instituta angažiranja informatora za policijske potrebe obećana anonimnost mora se održati pod svaku cijenu. Većina kriminalista, a i neka zakonodavstva smatraju identitet informatora službenom tajnom. Kad je riječ o američkom pravosuđu, ako je otkrivanje identiteta informatora prijeko potrebno za utvrđivanje i razjašnjavanje istine i pravilno rješenje kaznenog slučaja, postoji mogućnost prinude na otkrivanje identiteta informatora. Pravna rješenja se razlikuju od države do države. Zbog te mogućnosti prema podacima FBI-a u SAD-u je pod zaštitom policije 1990. godine bilo oko 9.500 informatora. Otkrivanje imena informatora, kršenje danog obećanja o anonimnosti onemogućilo bi daljnje korištenje stalnog informatora i dovelo u pitanje cijeli kriminalističko-taktički institut bez kojeg policija danas zasigurno ne može. Zato je pravilo u modernim policijama da informatori djeluju pod šifrom. Njihov identitet ne smije se ni neizravno otkriti u osobnim dosjeima i drugim policijskim službenim spisima. Osobno smatram da ih se u nas nikada ne bi smjelo pozivati na sud i zbog njihove osobne sigurnosti i očuvanja digniteta (iako to malo čudno zvuči), a i cijelog instituta korištenja informatora u radu policije. Čak je bolje da propadne slučaj, nego da se otkrije identitet informatora. U tom slučaju ubuduće zbog odbijanja suradnje može ostati neotkriveno mnogo opasnih kriminalnih ponašanja.
6. Kontaktiranje s informatorima treba biti oprezno, službeno i suzdržano. I od njih se mora čuvati službena tajna i nikada im se, ako to ne opravdavaju operativni interesi, ne smiju davati podaci o osobama i rezultatima policijskih postupaka. 7. Informatoru se ne smije nikada ništa obećati što se ne može ili ne smije ispuniti. 8. Informatora treba upozoriti da se neće tolerirati ako počini kažnjivo djelo. Policajci koji toleriraju informatorima činjenje kažnjivih radnji i sami ulaze u kažnjivu zonu. Takvo ponašanje neki polilcajci pokušavaju pravdati institutom krajnje nužde.
9. Informatore trebaju angažirati i kasnije održavati vezu s njima iskusni policajci. Treba imati u vidu činjenicu da uspjeh angažiranja informatora zavisi i o ugledu (glasu) na kojem je pojedino policijsko tijelo. Ako je policijsko tijelo na glasu kao pošteno u postupanju, policajci tog tijela će relativno lako naći određene kategorije informatora. Praksa pokazuje daje najbolje jamstvo - iskusni policajac. 10. Kako je istknuto, ne smiju se davati obećanja koja se neće ili ne mogu ispuniti. Policijska tijela koja toleriraju tu praksu ubrzo će se naći odsječena od mnogih vrijednih informacija. Zato policajac koji želi uspješno koristiti informatore, ne smije nikada davati obećanja ako ih ne misli ispuniti ili ako zna da ih ne može ispuniti. Malo je obećanja koja policajac može i treba, bolje reći, smije dati kad je riječ o informatorima. 11. Ako angažiranje informatora uključuje novčano nagrađivanje, to kasnije treba realizirati izrazito pedantno. Za uslugu treba dobiti priznanicu ili sličan dokaz. Postoje pri tome 22
teškoće, ali potpis se može dobiti i na komadić papira. Poznato je da nepažljivost u financijskim pitanjima kod isplate nagrada informatorima vodi do zloupotrebe i skandala. Ako je riječ o narkomanima-informatorima, nagrada im se ne smije davati u drogi jer se time ulazi u kažnjivu zonu, plaća se usluga drogama, čime se droge stavljaju u promet. Nitko nema pravo narkomanu davati drogu osim liječnika, a i on jedino sukladno pozitivnim propisima i pravilima medicinske struke (lege artis).
12. Posebne mjere opreza trebaju^ biti poduzete kada se informator namjerava koristiti aktivno za pribavljanje dokaza. Često se može "ući u vode" poticanja i huškanja i time upasti u pravnu klopku. Situaciju treba držati pod kontrolom policajac, a ne informator. 13. Pri angažiranju informatora i kasnijeg korištenja ne smiju se izgubiti iz vida ljudski elementi u odnosu policajca prema informatoru. Informatora kriminalci mrze i boje ga se, a prezirni i podrugljivi pristup dio je obrane podzemna od njega. Štoviše i dio javnosti sklon je prihvatiti standarde podzemlja. Ljudi koji provode zakone moraju imati objektivnije, inteligentnije i profesionalnije nazore i pristupe. Nikada se u vezi s informatorom ne smije prihvatiti pristup i rječnik podzemlja (misli se na pogrdne izraze u svezi s informatorima). 14. Policija treba angažirati informatore tamo gdje ih može pronaći. Oni, bez obzira na svoje slabosti, neugodne karaktere i si., ne vole da ih se naziva pogrdnim riječima. Zato, kako je istaknuto, nikada policija ne smije prihvatiti standarde kriminalnog podzemlja i filozofiju kriminalaca u svezi s informatorima. 15. Konstruktivan i pozitivan pristup informatorima najbolja je profesionalna taktika. Razumno i pristojno ponašanje prema informatoru kao ličnosti jest obilježje civiliziranog policajca. U SAD-u postoji uzrečica: "Kad informator jednom smoči noge, pretvara se u pravog detektiva". To svakako ne treba propustiti! 16. Način traženja, angažiranja i kasnije korištenja informatora treba biti takav da se oko policije ne stvori skupina nekorisnih sitnih kriminalaca-informatora. Također neprekidno treba imati u vidu i u tom smislu stalno od početka pa sve do kraja suradnje informatora treba upozoravati da im njihov status informatora ne daje pravo kršenja zakona. Pogrešna je policijska teorija da je potrebno dopustiti informatorima vršenje kaznenih djela (pretežito lakših). I ne daj Bože da ga se na taj način nagrađuje!. To je nezdrava i nezakonita zamisao u radu s informatorima. Iz takve policijske filozofije dolazi do nepovjerenja i negodovanja pravosudnih tijela i javnosti spram korištenja informatora u radu policije. 17. Društvo je dužno zaštititi informatora koji mu je pomoću policajca pomogao u zaštiti sigurnosti tog društva. Sa stanovišta profesionalnog policajca zaštita informatora i njegovog identiteta jest osnovna stvar i mora započeti već pri angažiranju informatora. Osnovni su preduvjeti uspjeha u radu s informatorima tajnost i povjerljivost. Cjelokupni sustav korištenja informatora mora se držati u strogoj tajnosti. Iako sredstva priopćavanja i javnost znaju da se policija u svom radu koristi i informatorima, ne treba riječ "informator" previše upotrebljavati i ponavljati u službenom izvješću i si., ali ni u tisku. Razlog zato je vrlo jednostavan. Praksa uči da potencijalni informatori zbog tog mogu odustati od suradnje s policijom. U SAD-u postoje informatori od kojih se očekuje da se pojave na sudu i svjedoče u prilog optužbe. Riječ je o slučaju kojim se narušava načelo tajnosti u radu s informatorima. Osobno smatramo da takav oblik rada s informatorima treba maksimalno reducirati jer se bez takvih pouzdanika kao kontaktnih osoba s kriminalnim podzemljem s kojima suradnja traje duže vrijeme, danas, ne može. Riječ je o stalnim informatorima koje policija dobro kontrolira i koji pružaju veliko jamstvo glede točnosti povjerljivih informacija, pa ih se zato naziva i "jamci". To su npr. prividni kupci droga i si, dakle, informatori koji igraju naučenu ulogu. Kad je riječ o angažiranju informatora, u praksi se javljaju slučajevi kada se mje moguće prije angažiranja savjetovati s nadređenim. U takvim slučajevima treba nadređeni naknadno 23
potvrditi ispravnost angažiranja. Većina policija smatra da prije angažiranja informatora treba pribaviti odobrenje nadređenog. Odobrenje za angažiranje traži se podnošenjem pismenog prijedloga koji treba sadržavati osnovne generalije kandidata, cilj, osnovu (motiv), način angažiranja i si. Policajac koji je izvršio angažiranje, dužan je o tome podnijeti kratko izvješće na osnovi kojeg se evidentira informator. U praksi se javljaju problemi ako je potrebno angažirati informatora na području drugog policijskog tijela. Po jednom gledištu potrebno je pribaviti mišljenje tijela na čijem području informator ima prebivalište, a po drugom nije, jer nepotrebno dekon-spirira informatora. Ne bismo na ovom mjestu htjeli otvarati jedan poseban problem pa ga samo spomenusmo. Postoje u praksi slučajevi kada određene osobe žele surađivati samo s određenim policajcem iz kojekakvih pobuda i ne žele biti evidentirane na klasičan način. Mnogi policajci koriste se takvim informatorima koje onda u žargonu nazivaju "prijateljske veze" iako se u pravilu ne radi o njihovim prijateljima. Uz sve opasnosti koje nosi takav tobožnji informatorski odnos, u praksi je pokazao odlične rezultate. 7. Kontaktiranje s informatorima Tajna je to manje tajna što je više ljudi zna. Što manje ljudi pozna situaciju o određenom predmetu (to se odnosi i na policajce koji ne rade na slučaju), to bolje. Ako jedan policajac sazna, posumnja ili otkrije informatora drugog policajca, to ne smije reći nikome, pa ni tom informatoru. Cijeli odnos s informatorom mora se realizirati u što većoj tajnosti. Zato, osim iznimno i na prikladnim mjestima ne bi trebalo biti kontakata informatora s policajcem na javnim mjestima. Iznimno, možda je bolje u slučaju hitnosti doći i u policijsko tijelo pod nekim izgovorom, nego se sastati na javnom mjestu. Ima i suprotnih mišljenja da sastanke treba održavati na javnim mjestima. Sve ovisi o tome je li riječ o velikom gradu ili nekom manjem mjestu. Ako se kontakt svodi na organiziranje sastanaka, najbolje je to učiniti na mjestima gdje se s informatorom može povjerljivo i sigurno razgovarati. Valja paziti na mogućnost da se informator prati, da mu se prisluškuju telefonski uređaji, da je tajno ozvučen i si. Dobre rezultate daju unaprijed dogovorena pismena veza ako je riječ o tajnom (šifriranom) sporazumijevanju. Jedan od najboljih načina da policija uvjeri informatora da zna svoj posao i da je u sigurnim profesionalnim rukama jest dobro poduzimanje učinkovitih mjera za njegovu sigurnost. Ovakav dokaz svi informatori vrlo brzo i dobro razumiju. Ako osjete da policajci za njih pokazuju profesionalnu brigu, u pravilu nastoje dati "sve od sebe". Osobno smatramo s obzirom na institut informatora koji zastupamo u ovom radu, da bi veza policajac-informator trebala biti osobna veza, koja se gradi na brižljivo razvijenom povjerenju. Smatramo da odnose treba zadržati na toj razini da bi informacije bile upotrebljive. Ponekad informatora može preuzeti drugi policajac, ali prije toga o tome treba dobro razmisliti. Ovakvu situaciju moraju nalagati objektivne okolnosti s kojima informatora do određenog stupnja treba upoznati, npr. bolest policajca koji održava vezu s informatorom, njegova smrt, premještaj, izbivanje na duže vrijeme i si. Nadređeni rukovoditelj treba biti informiran o aktivnostima informatora i također treba, uz ostalo provoditi kontrolu nad radom policajca koji održava vezu s informatorom. Ovo osobito u slučajevima ako informator radi za novčanu nagradu. Na taj način rukovoditelj može pravodobno spriječiti razvoj nepoželjnih odnosa između informatora i policajca. Rukovoditelj odgovara za to da se potencijalno plodonosan informator iskoristi do maksimuma. On na osnovi uvida koji ima u odnos policajac-informator može i dužan je poduzeti mjere za poboljšanje tog odnosa. Međutim, rukovodno osoblje po našem mišljenju, osim iznimno, ne treba biti u dodiru s informatorima. To mogu biti slučajevi kada informator zahtijeva radi veće sigurnosti vezu s rukovoditeljem, ili radi 24
kasnije bolje zaštite i si. Posebno uloga rukovoditelja treba doći do izražaja u slučajevima kada je riječ o sastancima koji su opasni i za informatora i za policajca. Tada rukovoditelj, uz maksimalno čuvanje tajne, dogovara mjere zaštite. Opasne su tendencije nekih rukovoditelja da tajnim nadzorom u bilo kom obliku nadziru rad policajca i informatora. Takvi slučajevi, ako se za njih sazna u kriminalnom podzemlju (a sve se manje ili više sazna jer i kriminalno podzemlje ima svoje informatore u policiji), negativno utječu na postupke angažiranja informatora. Vidimo da je za kontinuirano uspješno korištenje informatora potrebno sačuvati tajnost kao najvažniju kvalitetu u odnosima. Sastanke s informatorom ne treba držati ni u stanu policajca ni u stanu informatora, pa čak ni u parkovima ili osamljenim mjestima. Sastanci se mogu održavati u tzv. tajnim stanovima do kojih se može neupadno doći. Pravilo je da se sastanci održavaju tako da ne dođe do kompromitacije informatora. Ako policija ocijeni da je to potrebno, treba kontrolirati informatore svim raspoloživim sredstvima. Najčešće je riječ o angažiranju drugih informatora i pratnji. Pri tome treba imati u vidu da i "druga strana" može pratiti informatora (kontrapratnja). Zato se o načinu kontaktiranja informatora mora posebno voditi računa. Sposobni policajci su uvijek oprezni kad rade s informatorima. Načini kontaktiranja s informatorima mnogobrojni su i zavise od niza subjektivnih i objektivnih čimbenika. Zbog tog oni i ne podilježu uobičajenim pravilima o radu policije. Policajac mora biti dovoljno pažljiv da izbjegne moguće zaplete i kompromitacije bilo koje vrste. Posebni problemi javljaju se pri korištenju malodobnika kao informatora, o čemu je bilo riječi ranije. Postoji permanentna opasnost od upućivanja prigovora policiji da manipulira s malodobnicima. Također treba poduzeti posebne mjere opreza kada su veza ženski informatori. Majke, supruge, ljubavnice, djevojke i si. mogu biti vrijedan izvor informacija. Kriminalci ih često smatraju dijelom svoga okružja i pred njima raspravljaju o najpovjerljivijim kriminalnim aktivnostima, o kojima ne bi raspravljali ni pred najbližim suradnicima. Žene su zainteresirane za ljude i detalje i kao takve su dragocjeni izvor informacija. Iako se i žene mogu, kao i muškarci, točno pridržavati kodeksa lojalnosti koji vlada među kriminalcima, postoje i situacije kada žene postaju podobne za angažiranje na suradnju. Obično je riječ o motivima osjećajnog karaktera. Ako je žena na bilo koji način povrijeđena, potisnuta u drugi plan, grubo odbačena, prevarena i si., može postati "probuđena tigrica". Kada se suoči s takvom situacijom, mudar policajac će odmah djelovati. Trajniji kontakti policajca sa ženom informatorom kriju određene opasnosti. Žene s ruba podzemlja, koje djeluju na prvi pogled bezosjećajno i grubo, kao što su bivši fotomodeli, plesačice, prostitutke, pa i kriminalke, dobro poznaju muškarce, znaju im ugoditi, biti ugodno društvo i postoji opasnost da se preobraze. Kako ističe većina američkih autora, jedna kombinacija osjećaja blizine i drugarstva stvorena zajedničkim sudjelovanjem u opasnom poslu ponekad ima katastrofalne razultate za policajca koji radi na slučaju, ako si dopusti povremene "izlete" koji vode do zagrljaja i intime sa ženskim informatorom. Informator može priopćavati policajcu informacije usmeno u četiri oka ili telefonom, zatim pismeno ili snimljene na nekom tehničkom registracijskom sredstvu (magnetofon npr.). Kod dobivanja usmenih informacija preporučuje se da policajac tajno snimi iskaz na magnetofon. Kako je istaknuto, informatora treba uvijek na odgovarajući način kontrolirati i bez odgovarajuće provjere ne treba pridavati preveliku važnost informacijama, čak i kad su na prvi pogled pouzdane. Nikad informator ne snuje znati više o slučaju nego što je potrebno da zna. Uvijek treba imati u vidu mogućnost da se radi o tzv. trojanskom konju. Policajci moraju uvijek paziti na činjenicu da informator nije školovani polocajac i da često ne može odgovarajuće ocijeniti činjenice za koje sazna, dakle, da nije svjestan njihove važnosti 25
kao dokaza ili dokaznih informacija, pa čak ako je informator vrlo inteligentan. To povećava odgovornost policajaca i potiče ih na poučavanje informatora. Sve informacije dobivene od informatora treba što prije odjelotvoriti. Valja paziti na informacije koje možda nisu važne za određeni slučaj, ali su inače od operativnog interesa u borbi protiv kriminala. Takve informacije treba registrirati i proslijediti mjerodavnim službama ili pohraniti u dosje. One u budućnosti mogu bit ključ za rješenje nekog slučaja. Informacije dobivene od informatora često skraćuju vrijeme trajanja kriminalističke obrade. Vrijednost informacije nije samo u njihovom sadržaju, nego i u pravodobnoj dostupnosti i odgovarajućoj operativnoj iskorištenosti. Informatori se trabaju uvijek koristiti s rezervom. Trebalo bi izbjegavati previše dugotrajan kontakt s policajcima jer se javlja opasnost da budu uvučeni ili dovedeni u iskušenje da skrenu s područja zakonitog postupanja. Neiskusni policajci mogu postati informatori informatorima i njih lukavi kriminalci lako nadmudre. Policija, iako je ovisna o informatorima, mora uvijek ostati korektna i dostojanstvena. Ne smije biti izigrana, ni doći u inferioran položaj spram informatora, često beskrupulozne osobe. Samo tako će javnost steći povjerenje u policiju. Vezu s informatorom trebao bi održavati policajac koji gaje i angažirao. Kako je istaknuto, mjesto i način održavanja sastanka s informatorom mora biti takav da isključi svaku mogućnost kompromitacije informatora i objekta kontrole ili obrade. Nažalost, to je moguće samo na teorijskom planu. Vrijeme održavanja sastanka s informatorom određuje se prema stvarnim uvjetima i potrebama u svakom određenom slučaju. Valja paziti da zbog neredovitog održavanja veze krivnjom policije ne dođe do prekida suradnje. Kada informator prestane iz bilo kojih razloga surađivati s policijom (nema više potrebe za suradnjom, informator je kompromitiran i si.), policajac koji je održavao s njim vezu podnosi o tome izvješće i nakon dobivene suglasnosti nadležnog izvještava o tome operativnu evidenciju, navodeći pritom razloge zbog kojih je došlo do prekida suradnje. Ako se ukaže potreba da se s informatorom s kojim je prekinuta veza ponovo uspostavi suradnja, policajac će o tome podnijeti izvješće nadležnom i po dobivenom odobrenju ponovo uspostaviti suradnju. Ako informator promijeni mjesto boravka na duže vrijeme (npr. sezonski radnici), treba ocijeniti treba li obavijestiti tijelo novog boravišta. Poticanje informatora jest uvjet za uspješnu suradnju. Oblici i načini poticanja su različiti (pohvale, osobne usluge, materijalno nagrađivanje i si.). Oblik poticanja ovisi o određenom slučaju, a prije svega o osobnosti informatora, njegovim osobinama, osnovi angažiranja, zadaći i si. Neobično je važno pokazati vođenje brige o informatoru i pružiti mu odgovarajuću pomoć kada je ona prijeko potrebna. Kako je istaknuto, ako je riječ o informatoru iz prestupničkog okružja, odakle policija angažira znatan broj informatora (npr. profesionalni kriminalci kojima je koristoljublje osnovni i glavni motiv suradnje), materijalno nagrađivanje kao poticaj mora se primjenjivati s puno stvarne mjere i opreza, kako se ne bi naveo informator na provociranje i lažno izvještavanje. 8. Neka osnovna pravila o radu s informatorima A. Budi pravičan i iskren i čuvaj službenu tajnu! B. Ništa ne obećavaj što ne možeš ili ne namjeravaš ispuniti! 26
C. Ne plaćaj informacije ni više ni manje nego što vrijede (procjena vrijednosti sadržaja informacija jest stvarno pitanje i mijenja se od slučaja do slučaja)! 6 Č. Postupaj s taktom i razumijevanjem! Ć. Zadrži informatora na distanci! Isključeni su bilo kakvi osobni kontakti na relaciji informator-policajac koji prelaze službene okvire. Između policajca i informa tora ne smiju postojati bilo kakve intimnosti. Informator ne treba znati gdje stanuje policajac, ni pobliže podatke o njemu u smislu prilika u kojima živi, sklonostima i si. D. Nema obmanjivanja u odnosima ni prepotentnog ponašanja policajca. DŽ. Treba izbjegavati grubosti i podrugljive i uvredljive izraze na bilo čiji račun, a osobito informatorov. Oni su profesionalni u svom poslu i žele da ih se gleda kao takve. Đ. Policajac mora uvijek zadržati svoje profesionalno držanje. Ne smije se odavati osjećajima. Kako je istaknuto, odnos s informatorom mora biti strogo poslovan. Svaka pojava familijarnosti mora biti isključena, pa i najbezazlenija. Od ovog principa nema izuzetka. Ne treba previše ulaziti u osobne probleme informatora ili izražavati simpatije ili antipatije s tim u svezi. E. Treba se čuvati pokazivanja prevelikog interesa za dobivanje informacija. Treba se suzdržavati u pokazivanju osobnog ili profesionalnog zadovoljstva. F. Informacije treba primati smireno i hladnokrvno bez obzira na njihovu operativnu vrijednost. Ne pokazuj koju vrijednost informacija ima! G. Svaku informaciju što prije na odgovarajući način provjeri. H. Treba ocijeniti svaku informaciju podjednako - i pozitivnu i negativnu, pa čak i najmanju informaciju. I. Policajac koji održava s informatorom vezu mora biti pod diskretnim nadzorom nadređenih. J. Policajac prima informaciju smireno i hladnokrvno. On rukovodi, nikada ne moljaka, nikada ne inzistira, nikada ne vrijeđa, ne prijeti i si. K. Policajac čuva profesionalnu tajnu u radu s informatorima. L. Kontakt drugih policajaca s informatorom mora biti izniman, profesionalno utemeljen, vremenski ograničen i najuže određen. LJ. Policajac mora gospodariti situacijom i voditi čistu igru. Kako je istaknuto, nikada ne smije prevariti ili zloupotrijebiti informatora; M. Greške informatora ne smiju se prikrivati, osobito kad je riječ o ulasku u neku od kažnjivih zona. N. Policajac mora izbjegavati sve ono što sliči na poticanje informatora ili preko njega trećih osoba na izvršenje kaznenih djela. Nepažljivost može odvesti i informatora i policajca u vode suučesništva. Nikada policajac ne smije navesti informatora da počini grešku (pa ni iz nemarnosti) i da tako uđe u kažnjivu zonu. Represivna pravda će tada biti prisiljena da pokrene postupak. NJ. Žene informatori trebale bi održavati vezu sa ženama policajcima. Ako to nije moguće, kada se veza ostvaruje izravnim kontaktom, osobito u privatnom stanu, sastanku bi trebala prisustvovati dva policajca. 9. Teškoće u radu s informatorima
6Plaćanje usluga informatoru ako je njegov motiv dobivanje novčane nagrade, treba vršiti sukladno vrijednosti informacija i visinom troškova koje je informator imao. Ako je nagrada previsoka, to može poticati informatora na izmišljanje informacija, na nagovaranje kriminalaca da vrše kaznena djela i si. S druge strane, preniske novčane nagrade ne potiču angažiranje i daljnju suradnju.
27
- teško im je podvaljivati;
- prisutna je stalna opasnost otkrivanja njihovog identiteta i veze s policijom (otkrivanje); - postoji prikrivena opasnost da suradnja policajac-informator prijeđe profesionalne okvire i da se razvije prijateljstvo s policajcem ili neki drugi oblik intime i familijarnosti;
- postoji opasnost da informatori rade mimo policije ili da su dvojni, tj. da rade i za drugu stranu (trojanski konj); - stalno žele da oni rukovode suradnjom; - traže više nego što su "zaslužili" i u vidu novčanih nagrada i u vidu usluga; - traže da im se "progleda kroz prste", tj. da im se tolerira vršenje zabranjenih aktivnosti. Ne smije im se dopustiti da smatraju da su izvan zakona, tj. da zakon za njih ne vrijedi;
- žene informatori znaju biti osjećajne kao tigrice s jedne strane, a s druge strane zaljubljive; - rad s informatorima traži mnogo vremena, stalnu inicijativu policajca i si;
- uspješno mogu održavati vezu s informatorima policajci koji već imaju ugled u kriminalnom okružju kao dobri policajci; - tijekom korištenja informatora dolazi do njegove preobrazbe, npr. može se identificirati s policajcem, što je vrlo opasno; - dolazi do promjene motiva zbog kojih informatori surađuju s policijom. 10. Korištenje informacija dobivenih od informatora Dojave informatora ne treba a priori ni potcjenjivati ni precjenjivati. Već zbog subjektivnog karaktera sadržaja takvih informacija policajci moraju biti svjesni da se nikada ne može raditi o potpuno točnim informacijama. Svjesno ili nesvjesno informator prerađuje ono što je zapazio ili je saznao i uz ostalo donosi svoje zaključke koje je izveo na osnovi raspoloživog činjeničnog stanja. Poznato je iz psihologije da je iskaz osobe manje ili više subjektivni odraz objektivne stvarnosti koju je ta osoba spoznala. Zbog toga se u točnost iskaza bilo koje osobe, pa tako i informatora, ne može potpuno pouzdati i zato se svaka informacija mora brižljivo i temeljito provjeriti drugim operativnim sredstvima i metodama. Često je riječ o više ili manje detaljnim izvješćima, koja bi trebala poslužiti policiji u njezinom operativnom radu. Ponekad je taj pokazatelj jasan i omogućuje izravnu policijsku akciju neformalnog ili formalnog karaktera. U osnovi informacije dobivene od informatora trebale bi policiju navesti na izvore materijalnih i osobnih dokaza i dokaznih informacija. To i jest njihova najveća vrijednost. U najvećem broju slučajeva informacije dobivene od informatora služe kao signal ili putokaz za pronalaženje "pravih" dokaza, a iznimno mogu poslužiti kao dokaz pod uvjetom da dođe do razotkrivanja informatora. Često se na dokazima do kojih se došlo pomoću informatora temelji optužba i kasniji dokazni postupak. Kako je ranije navedeno, pravosudni sustav u nekim zemljama dopušta korištenje informatora kao izvora dokaza na sudu pod posebnim zakonom predviđenim uvjetima. Zato policajci u tim zemljama moraju izravno navesti u svom izvješću da izvor informacije želi ostati anoniman. Iz izloženog proizlazi da stvarna vrijednost informacija informatora jest u tome da one omogućuju otkrivanje i korištenje drugih dokaznih izvora i dokaza. Zato su one po našem mišljenju policiji samo pomoćno dokazno operativno sredstvo, a ne i dokaz. Dakle, te su informacije indicijalni signali pomoću kojih policija dolazi do drugih osobnih ili stvarnih dokaza. Informacije dobivene od informatora su povod, a ne osnova za postupanje policije. Pri ocjeni vrijednosti sadržaja informacije informatora, uz ostalo treba imati u vidu da se u njemu mogu reflektirati poroci kojima podliježe informator. Tako, npr. on će poruke osumnjičenika kojima i sam podliježe dobrohotno tretirati. S druge će strane, njemu nerazumljive 28
mane osumnjičenika previše naglašavati i možda preuveličavati. Pri prikupljanju podataka o osobnosti i karakteru osumnjičenika policija mora znati da tu određenu ulogu ima i sama osobnost informatora, osobito u smislu "halo efekta". Također informacije treba procjenjivati na osnovi podataka o osobnosti informatora, npr.: kakav mu je karakter, je li pouzdan, nepristran i neporočan (bar u vrijeme suradnje), koliko je oštrouman i prodoran, kakva mu je inteligencija, iskustvo i kultura, je li njegov sud o nekoj osobi stvoren prije nego stoje znao da se na tu osobu sumnja. Operativac treba na osnovi raspoloživih činjenica sam stvarati svoj zaključak, a informatorov sud može mu služiti jedino kao orijentacija. Zato treba nastojati oštro razlučiti zapažanja informatora od zaključaka koje je izveo, naravno, ako je to u"žaru" suradnje moguće. Ako se posumnja da je riječ o osobnom sudu informatora, treba nastojati utvrditi činjenice na osnovi kojih je taj sud izveden. Iako smo ranije naveli da bilo koja informacija informatora može biti ključ za rješenje nekog slučaja u bližoj ili daljoj budućnosti, to ponovo ističemo. Informatorove informacije često skraćuju vrijeme trajanja kriminalističke obrade (realizacija načela ekonomičnosti postupka). Vrijednost informacije, kao što smo istaknuli, nije samo u njezinom sadržaju, nego i u njezinoj pravodobnoj dostupnosti i odgovarajućojoperativnoj iskorištenosti. Zato se rad s informatorima, ako to okolnosti određenog slučaja zahtijevaju, održava veza svakodnevno. Ako informacije daje osumnjičenik ili okrivljenik, u zapadnim mu se zemljama može, kako ističe P. F. Millen7, dati status "informatora-rezidenta". Često je riječ o ranijem informatoru. Ne smije se slijepo vjerovati riječima informatora. Zbog osobne netrpeljivosti ili osvete on može uplesti u optužbe nevine osobe. Zato treba na odgovarajući način drugim dokazima provjeriti obavijesti dobivene od informatora. Treba imati u vidu i okolnost da informatori kriminalci-povratnici u pravilu dobro poznaju policijske metode rada, koje mogu zbog slijepog povjerenja zloupotrijebiti, osobito ako s njima održavaju vezu mlađi policajci. Iz izloženog proizlazi da svaku informaciju treba brižljivo i temeljito provjeriti. Informacije u pravilu imaju indicijalni karakter i vode nas drugim dokazima. Takvim navođenjem na dokaz informacija informator se u pravilu iscrpljuje. Tu i jest njezina najveća vrijednost. Posluživši kao pomoćno sredstvo, informacija je dovela do drugih besprijekornih dokaza i na tim dokazima, a ne na informaciji, temelji se daljnji postupak. Unatoč ovom principjelnom i prihvatljivom mišljenju, neka zakonodavstva razvijenih i demokratskih zemalja, pritisnuta bremenom suvremenog kriminala, dopuštaju upotrebu informacije kao dokaza izravno, tako da se sasluša policajac koji je pomoću informatora došao do informacije. Tom prilikom koristi se npr. sljedeća formulacija: "... od strane koja ne želi biti imenovana je priopćeno....". Razmuljivo je da takav dokaz po prirodi stvari doživljava svestranu kritiku, ozbiljne teškoće pa i optužbe. Zbog mogućnosti zloupotreba mislimo da takav institut nije prihvatljiv. Stvarna je vrijednost informacija informatora u tome što one trebaju omogućiti policiji pribavljanje i utvrđivanje drugih realnih i osobnih dokaza, tj. njihovih izvora. Sposoban kriminalist može vrlo korisno i pravilno iskoristiti naizgled neprecizne informacije. Zato su one po našem mišljenju uvijek samo pomoćno operativno sredstvo. 11. Konspiracija i dekonspiracija informatora Iskusni policajci svih zemalja danas jednoglasno smatraju da ni jedna ličnost, ni jedan sud ne bi smjeli prisiliti policajce da odaju ili pobliže označe izvor informacije ako su to informatori. To je osnovno jamstvo onim pojedincima koji pristaju na suradnju kao informatori i žele raditi po svojoj savjesti, a istodobno žele izbjeći izvjesne komplikacije do kojih bi došlo otkrivanjem
7P.F. Millen: Corroboration of Supergrass Evidence in Armed Robberies, Journal of the Forensic Science Societv, vol. 29. Harrogate, svibanj-lipanj 1989. str. 213-218.
29
njihovog identiteta. Za njih je s policijskog stanovišta bitno da govore istinu i daju pravodobne korisne informacije. a) Razlozi za čuvanje u tajnosti identiteta informatora 1. Čuvanje identiteta informatora mogu nalagati razlozi njegove osobne sigurnosti i članova njegove obitelji koji bi mogli biti izloženi mjerama prisile kriminalaca u najširem rasponu sve do sakaćenja i likvidacije.
2. Anonimnost identiteta informatora mogu nalagati interesi policije i to zato što ga se više ne bi moglo koristiti. Također bi to bio i loš presedan za angažiranje potencijalnih novih informatora. 1. Ako je dano obećanje informatoru da će njegov identitet biti očuvan, svaki policijski službenik mora jamčiti tajnost informatoru koji nije sudjelovao u izvršenju nekog kaznenog djela i dano obećanje mora održati. U protivnom se dovodi u pitanje cijeli institut korištenja informatora bez koga se danas ne može. 2. Pravosudna tijela trebaju imati u vidu činjenicu da neki informatori ne žele svjedočiti i zato što bi ih se u njihovom okružju i šire smatralo izdajnicima (sui generis). Oni su svjedočenjem na sudu, bez obzira na isključenje javnosti, razotkriveni i time "gube obraz", ali ipak žele društvu napraviti uslugu (za razliku od okrivljenika koji ima pravo na šutnju, a tolerira mu se i laž). Vidimo da se interesi pravosuđa u najširem smislu riječi (sud, državno odvjetni štvo, obrana) i policije, kad je riječ o informatorima, ne mogu svesti na isti nazivnik. Suradnja policije s pravosuđem mora biti osnovana na obostranom povjerenju. Nažalost, kad je riječ o korištenju informatora, svuda u svijetu se ta suradnja spotiče baš na tom problemu, jer jedna strana ne razumije drugu. Ako ovim radom uspijemo podrobnije protumačiti ovaj problem, smatramo da smo postigli svrhu. b) Razlozi za otkrivanje identiteta informatora Vrijednost informatora kao svojevrsnih svjedoka na sudu u nekim je slučajevima od neprocjenjive vrijednosti. Riječ je o onim oblicima kriminala i kriminalnih okružja u koja policija ne može prodrijeti sa svojim ljudima (prodiranje je vrlo teško, opasno ili nemoguće), a i kriminalističko-tehnička sredstva, iako visoko tehnicizirana i sifisti-cirana - kakvima danas postaju u nekim slučajevima - nemoćna su. U takvim'slučajevima informator postaje nezamjenjiv kao izvor informacija za sud. To su informatori ubačeni u kriminalne skupine koje su izrazito konspirativne, ili je riječ o kriminalnim organizacijama i udrugama koje se razvijaju pod maskom privatnosti. Kako ispravno K. M. Moore8 ističe: kada je neka kriminalna skupina otkrivena i optužena, svjedočenje povjerljivih špijuna koji su bili ubačeni u tu skupinu, može djelovati razorno na obrambeni sustav ostalih članova. Takvi svjedoci-informatori mogu realistično opisati djelatnosti organizacije, uloge pojedinaca u kriminalnoj sferi i otkriti najčuvanije tajne. Izvan svake sumnje jest tvrdnja daje svjedočenje takvih svjedoka-informatora vrlo djelotvorno u kaznenim slučajevima. Kako ističe K.M. Moore (ibidem), 86% uhićenja u SAD-u, pripadnika konspirativnih kriminalnih grupa obavljeno je zahvaljujući svjedočenju informatora. Svakako, ako je došlo do svjedočenja i time dekonspiracije identiteta informatora, nakon svjedočenja treba im jamčiti i pružili optimalnu zaštitu. Ta se zaštita u pravilu počinje pružati već tijekom kaznenog postupka. Zaštita se može odnositi na promjenu prebivališta ili boravišta, kreiranju novog identiteta s pratećom dokumentacijom o novom identitetu (i to i za svjedoka-informatora i za članove njegove
8K.M. Moore: Informants, The Police Chief (the proffessional voice of law enforcement, srpanj, 1991., str. 10.
30
obitelji) - sve do promjene fizionomije pomoću facijalne kirurgije i iseljenja iz zemlje. Nažalost, iskustva uče da nesvjesni pojedinci u policiji, a takvih se uvijek nađe, za dobru nagradu otkrivaju kriminalcima taj novi identitet informatora. Informatorima se osigurava smještaj, medicinske usluge i drugi oblici skrbi, zaposlenja i si. Uočeno je u sudskoj praksi nekih zemalja Zapada da podatke koje daje informator policija potkrijepi drugim paralelnim dokazima. Međutim, često obranu muči, vjerojatno induciranu običnom ljudskom znatiželjom klijenta, kako je policija došla do početneinformacije. U takvim slučajevima policija može reći da je izvor početne informacije povjerljiva osoba kojoj je zajamčena tajnost. Ako informator uđe u kažnjivu zonu, lišava se prava na čuvanje identiteta. Ako su svi izgledi da se informator mora pojaviti na sudu, to je za policiju dodatna obveza. Ona mora poduzeti sve mjere da informator bude pravodobno na raspolaganju sudu. Profesionalno je korektno da ga policija tom prilikom upozori na sve "klopke" u kaznenom postupku, osobito na one koje mu sprema obrana kao i način izbjegavanja tzv. forenzične zbunjenosti. Ako informator ima kriminalnu prošlost, to ne treba tajiti, jer će se obrana time veoma koristiti. Sudovi u SAD-u u zadnje vrijeme sve više traže da se informatori pojave na sudu i daju iskaz. Ako je ikako moguće, a da to ne šteti učinkovitosti postupka, po našem mišljenju, glede instituta informatora koji zastupamo u ovom radu, policija je dužna provesti operativnu obradu tako da isključi "iz dokazne igre" informatora. Vješt policajac i vješt informator trebaju "tako voditi igru" da identitet informatora ostaje nepoznat do svršetka postupka. Ako bi slučaj na sudu propao zbog nepojavljivanja informatora, onda bi ga se moglo "žrtvovati", s tim da mu je policija nakon toga dužna osigurati odgovarajuću zaštitu. Nisu u praksi sudova SAD-a bili rijetki slučajevi da se u ovakvim prilikama informator povukao i rekao da on nije davao policiji nikakve podatke ili daje bio prinuđen na suradnju. U Njemačkoj jamstvo tajnosti identiteta informatora dolazi u obzir ako je riječ o teškom kriminalu, a iznimno i o "srednjem". Tamo se malodobnici ne mogu koristiti kao informatori. Takvo razmišljanje "gura" policiju u ilegalno angažiranje malodobnih informatora. Svakako da nečelo izravnosti u izvođenju dokaza, osobito onih iz osobnih izvora kolidira s institutom informatora. U pravilu će sud morati zahtijevati otkrivanje identiteta informatora i inzistirati na njegovom saslušanju ako se osnovano očekuje da su informatoru poznate činjenice važne za dokazivanje, a koje još nisu objavjjene, niti je sud s njima upoznat. Svakako da je ova obveza suda u suprotnosti s interesima policije, kao i samog informatora. Ako je sa stanovišta tijela gonjenja dokazivanje osigurano i bez podataka koje pruža informator, nije potrebno otkrivati identitet informatora niti se to po našem mišljenju može tražiti od policijskih djelatnika. U takvim slučajevima smatramo da informatora kao izvora osobnog dokaza treba smatrati nedostupnim sudu. Kolizija interesa suda, čija je zadaća da dođe do izvornog dokaza i time najbolje dokazne osnove, i interesa policije i samog informatora da se u najvećoj mogućoj mjeri sačuva identitet informatora, treba rješavati u praksi na najbolji mogući način. Pri tome treba imati u vidu činjenicu da je policija dužna pod svaku cijenu čuvati anonimnost svojih pouzdanih osobnih izvora. Svakako, kada sud saslušava informatora, pa i uz isključenje javnosti, ili primjenu optičke i akustičke zaklonjenosti informatora kao svjedoka, prosto se ne može sačuvati njegova anonimnost, osobito glede prava branitelja u nekim zemljama. Tako dolazi do objavljivanja identiteta informatora. Kad god je to moguće, policijski službenici trebali bi prilikom saslušanja na sudu uvjeriti sud (odnos povjerenja) u pouzdanost informacija i informatora i zaštititi njegovu anonimnost. Rješenje je možda, kako upozorava M. Fullkrug 9, institut tzv. "neizravnog svjedoka" (u policijskom žargonu "svjedok iz drugeruke"). Riječ je o saslušanju policajca, kome je
9M. Fullkrug: Das Ende des V-Mannes? V-Mann=Vertranter Mann (Kraj informatora? Povjerljiv čovjek informator), Kriminalistik, br. 3. Heidelgerg, ožujak, 1984. str. 122-124
31
informator priopćio podatke, kao svjedoka. Na taj način može se postići djelomična ili potpuna sigurnost informatorove anonimnosti. Takav institut odlično funkcionira u Kanadi. Što se tiče zakonodavnih rješenja u nas, postoji mogućnost da policija sastavi službenu zabilješku bez navođenja osobnog izvora informacija. Dokazna je vrijednost takve zabilješke po prirodi stvari minimalna. I naš zakon inzistira na izravnom izvođenju dokaza. Kada je riječ o osobama, na taj se način omogućuje sudu stjecanje dojma o osobnosti svjedoka, a to utječe na ocjenu dokaza. Također, sud može postavljali dodatna pitanja po svom nahođenju, koja smatra nužnima, a i stranke. U sudskim spisima nekih zemalja na Zapadu, npr. u Švicarskoj 10 česte su sljedeće konstatacije: "U svezi s ubojstvom N.N. informacije koje će se prema želji donositelja obrađivati u diskreciji, treba slati..."; "Svakom je donositelju informacija prepušteno na volju da se pri predavanju obavijesti i primanju nagrade posluži osobom svog povjerenja, te time ostane vlastima potpuno anoniman" itd. c) Neki razlozi zbog kojih bi mogla biti poništena obveza zajamčene tajnosti identiteta informatora 1. ako je informator dao svjesno ili iz grube nemarnosti lažnu informaciju; 2. ako povuče danu informaciju ili informacije na osnovi koje (kojih) su poduzete mjere kaznenog progona; 3. ako informator dođe pod udar kaznenog zakona tijekom svog djelovanja;
4. kad je nemoguće provesti dokazni postupak bez otkrivanja identiteta informatora; 5. kada je informator u kriminalističkom žargonu "izgorio" i/ili više nema potrebe
da se njegov identitet drži u tajnosti, (riječ je o slučajevima kada otkrivanje identiteta informatora ne šteti interesima policije niti nanosi štetu informatoru). Ako je moguće dokazivanje kaznenog djela i izvršilaštva počinitelja u potupnom kriminalnom obimu, bez saslušanja informatora, njegov bi identitet trebao ostati tajnom. No i u slučajevima kada je dokazivanje kaznenog djela i izvršilaštva počinitelja moguće samo na osnovi otkrivanja identiteta informatora, dakle, njegovim saslušanjem, moguće je i dalje držati identitet informatora u tajnosti, pa makar ne došlo do realizacije kaznenog slučaja, ako to nalažu važniji interesi, tj., ako bi otkrivanje informatora onemogućilo otkrivanje težih i društveno opasnijih oblika kaznenih djela i njihovih počinitelja. Po našem mišljenju o svim razlozima zbog kojih gubi pravo na tajnost identiteta, informatora bi trebalo upoznati prije angažiranja i jamčenja tajnosti. Tko će odlučivati o tom jamčenju u pojedinoj zemlji, stvar je zakonodavnih rješenja. Ipak, ne možemo a da ne ukažemo na lijepu misao M. L. Harneva i J. C. Crossa 11 koji upozoravaju da najkorisniji informator može biti onaj koji se nikada ne pojavljuje na sudu. On je sigurno jedini koji će ostati koristan. Zločini se događaju u tami noći ili pod zaštitom maski, skriveni u anonimnosti gomile ili trenutka. Sve su to okolnosti koje otežavaju službama za suzbijanje kriminala brzo rješavanje kriminalističkih zadaća. Uspostavljanje promatračke i prislušne mreže u kriminalnom podzemlju jedan je ododlučujućih profesionalnih čimbenika u neprestanom ratu organiziranog društva protiv snaga podzemlja. Sposobnost pojedinih policajaca i policijskih tijela da nađu i da se koriste informatorima ovisi o mnogim čimbenicima, među kojima je prvi njihovo poštenje i ispravan postupak. Poštenje je jedna od najdragocjenijih ljudskih vrlina. Policajac koji se želi uspješno koristiti osobom informatora mora se prema njoj odnositi ispravno i pošteno.
10 H. Schmidtmann: Eigentumsdelikte-Tips vom V-Mann, Kriminalistik, br. 12., Heidelberg, prosinac, 1984., str. 595-597.
11 M.L. Harnev i J.C. Cross: The Informer in Lavv Enforcement, Springfild, 1960. str. 3-83. 32
12. Problemi koji se javljaju prilikom korištenja informatora Policija svakim danom sve manje može udovoljavati svojim zadaćama bez korištenja informatora, koje u žargonu nazivaju polukriminalcima ili u SAD-u "golubi mamci". No, na relaciji policajac-informator javljaju se svakodnevno neželjene posljedice. Riječ je o sljedećem:
1. Kako je istaknuto, intimni odnosi između te dvije kategorije osoba nepoželjni su, a ipak, bez njih se povremeno ne može. 2. Policajac se ne može i ne smije spustiti na razinu informatora jer, uz ostalo, gubi time ugled. Takvi se slučajevi u praksi ipak javljaju kod neiskusnih mlađih policajaca. Uočeno je da najveći ugled kod informatora, ali i u kriminalnom podzemlju, imaju policajci koji postupaju sukladno odredbama zakona - pošteno i ispravno. 3. Iako su policajci obvezni da u svom radu s informatorima učine maksimalne napore da se sačuva njihov identitet u tajnosti, događaju se "provale" identiteta zbog nepažnje, ili namjerno, kao svojevrsna "kazna" informatoru. Ovakve osjećajne reakcije policajaca rezultiraju nemogućnošću angažiranja informatora, a time i osiguranja potrebnih tajnih informacija. Kako ističe M. F. Brown12, u SAD-u se taj princip čuvanja identiteta informatora poštuje, osim ako je informator "krunski svjedok", kada njegov identitet mora biti poznat optuženiku. Takvo mišljenje američkog sudstva proizlazi iz VI. amandmana Ustava SAD-a kojim se osigurava pravo optuženiku da se suoči sa svojim tužiteljem. To su u praksi slučajevi kada je npr. informator bio ilegalni kupac droge kod optuženika. Međutim, po pravilima o angažiranju informatora, u SAD-u informator, prije nego što bude poslan u kupovinu, mora znati da će u slučaju uspješne trgovine njegov identitet biti otkriven prilikom svjedočenja na sudu. Kako ističe M.F. Brown (ibidem), postoji mogućnost da identitet informatora ne bude otkriven ako je priopćio informaciju koja omogućuje utvrđivanje postojanja osnovane sumnje uz uvjet daje pouzdanost informatora već raruje utvrđena (Mc Cray protiv Illinoisa, USA, 1042, 1967.). Rješenja u svezi s čuvanjem identiteta informatora mijenjaju se u SAD-u od države do države. Tako je, npr. identitet informatora u Kaliforniji povlašten. To znači da policijski službenik može odbiti otkriće identiteta informatora čija je informacija dovela do utvrđivanja osnovane sumnje glede kaznenog djela i njegovog počinitelja. U državama čija zakonodavstva ne poznaju takav oblik povlastica, informatorov identitet tretira se kroz institut važnosti. U takvim slučajevima tužitelj može tvrditi da dokle god informator nije "krunski svjedok", njegov identitet nije bitan u određenom slučaju. Tada sudac koji vodi slučaj u okviru kaznenog postupka odlučuje o tom pitanju, tj. o potrebi otkrivanja identiteta informatora, ali bez nazočnosti javnosti. Daljnji problem koji tišti sve policajce jest dvojba - tko treba održavati informatore na vezi: individualni policajac ili policijski odjel. U SAD-u, prema mišljenju M.F. Brovvna (ibidem), oni koji su se opredijelili za kontrolu informatora od policijskih tijela, obrazlažu to svoje mišljenje sljedećim:
- previše policajaca pokriva svoje "nečiste" aktivnosti objašnjenjem da su njihove veze s kriminalnim podzemljem bile u svezi s angažiranjem i korištenjem informatora; - veza informatora s policajcem nedovoljno obeshrabruje ovog prvog da ne vrši kaznena djela, osobito ako je policajac zbog prevelike želje da dobije dokaze koje treba o opasnijim oblicima kriminala, spreman progledati kroz prste informatoru lakše slučajeve; - posjedovanje "vlastitih" informatora uskraćuje policijski odjel u cjelini od dobivanja i drugih korisnih informacija koje je informator u mogućnosti dati ili pribaviti za potrebe policijskog odjela. 12
1Z M.F. Brovvn: Criminal Informants: Some Observations on Use, Abuse, and Control, Journal of Police Science and Administration, Vol. 13, br. 3., Gaithersburg, rujan, 1985., str. 251-256.
33
Policajci i policijski rukovoditelji, koji brane tradicionalni sustav po kome informator pripada samo policajcu koji s njim održava vezu, kažu:
1. Informatori nerado surađuju ako znaju da se za njih u policijskim odjelima vode dosjei čiji sadržaj je dostupan širem krugu policajaca. Najčešće reagiraju tako da prešućuju "opasne" informacije, tj. one koje ih izlažu pogibelji. 2. Bez obzira na ustrojeni sustav tajnosti rada s informatorima putem dosjea i šifri, uvijek se nađe u policijskim redovima pojedinac ili pojedinci, nekorumpirani ili korumpirani, koji "provale" dobro čuvane tajne u svezi s informatorima. Istaknuli smo daje način korištenja informatora u najužoj svezi s načinom kako je informator angažiran. Tako, npr. neporočnog građanina koji se dobrovoljno javio kao informator iz domoljubnih motiva i želi surađivati s policijom ne bi trebalo staviti u isti položaj s informatoromporočnim građaninom, višestrukim recidivistom. Neki su načini angažiranja informatora od policije izrazito diskutabilni. Tako kriminalac koji je uhvaćen na djelu ili je otkriven i dokazana mu je kriminalna aktivnost, doveden je u težak položaj da bira - hoće li pristati na suradnju ili će se protiv njega inicirati kazneni postupak, tj. bit će prijavljen. Riječ je o običnoj ucjeni koja je nedostojna etike policijskih djelatnika, bar u nas. Nažalost, radi što veće učinkovitosti, takvi se slučajevi danas u svijetu sve češće susreću. Ni jedan od dva ponuđena izbora potencijalnom informatoru nije atraktivan, ali se on obično opredjeljuje za ovaj drugi, ako je riječ o profesionalnom kriminalcu koji je već više godina robijao ili mu prijeti ozbiljna vremenska ili neka teža kazna. Faktički je informator na taj način prinuđen surađivati uz osobni osjećaj da je izabrao bolji izlaz, jer još uvijek vlada svojom sudbinom. Zanimljiv je slučaj koji navodi M. F. Brown: U jednom malom gradu na Srednjem zapadu SAD-a proširile su se glasine među ljudima na ulici da lokalna policija u suradnju s FBI-om traži i plaća informatore mjesečno 1200 dolara. Pojedini dobrovoljni informatori preplavili su ispostavu FBI-a u nadi da će biti uključeni u "taj program". Glasine su bile neosnovane, ali reakcije na njih su bile stvarne. Ovaj događaj pokazuje da su i građani i kriminalci općenito svjesni načina na koji se koriste informatori. Mada velik broj marginaliziranih pojedinaca osuđuje postojeću policijsku praksu i tvrdi da nikada ne bi postali policijski informatori, stvarnost, kako pokazuje i navedeni primjer, govori suprotno. Ako im je dana mogućnost izbora, oni gotovo uvijek biraju "podmićivanje". Prijetnja kažnjavanjem nije učinkovita pri angažiranju informatora, osim ako je ozbiljna, tj. sigurna. S druge strane, sve dok prekršitelji zakona, pa bili oni i informatori, vjeruju da postoji mogućnost da se "izvuku" od kaznene odgovornosti, nema posebne sigurnosti u radu s njima. Broj i tipovi informatora koje može angažirati policija uz ostalo zavisi i od količine novca s kojim policija raspolaže. Manje novca - manji domet, tj. biva zahvaćen lakši kriminal. Više novca veći domet, policija zahvaća organizirane oblike kriminala. Jedan od važnih problema u svezi s radom informatora jest i okolnost da je nemoguće detaljno propisati način rada s informatorima koji bi bio primjenjiv u svim situacijama i u svakom okružju. Posebne teškoće u praksi javljaju se kad se informatora koristi da aktivno sudjeluje u pribavljanju dokaza. Granice između dopuštenog i nedopuštenog vrlo su fluidne i začas se informator može naći u kažnjivoj zoni. Pri tome treba poduzeti sve mjere opreza da se izbjegne klopka. Policajac ili informator mogu iz neznanja ili drugih nepoznatih razloga, namjerno ili nenamjerno, navesti drugu osobu na vršenje zločina, iako ga osoba nije imala namjeru počiniti. Na taj način policajac i informator ulaze u vode agenta provokatora. Sasvim mala doza opreza i inteligencije u postupanju s informatorom i određena znanja iz tog područja uklonit će ovu opasnost. 34
Posebna opasnost postoji pri suradnji s informatorom u slučajevima kriminala vezanog uz droge i to osobito ako je informator narkoman. Kako smo ukazali, često traže od policajaca da im se da droga "da mogu ići naprijed" dok pomažu na slučaju. Policajac koji pristane na taj aranžman ulazi u kažnjivu zonu iz čl. 196. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona RH stavljajući drogu u promet jer njome plaća usluge informatora. Kriminalističku obradu treba kontrolirati policajac, a ne informator. Događa se u praksi da informator s velikim i drugotrajnim zločinačkim iskustvom, kad radi s mladim, neiskusnim i nezrelim policajcem, preuzima situaciju u svoje ruke. Zato nadležni rukovoditelji trebaju posvetiti posebnu pozornost radu mladih policajaca s informatorima. Policajci ne smiju nikada izgubiti iz vida ljudske elemente u svojim odnosima s informatorom. Policija informatore traži i "uzima" tamo gdje ih može naći. Mnogi od njih su neugodnog karaktera, ali su ipak ljudska bića, možda s prenaglašenim često primitivnim reakcijama. Razumno i pristojno ponašanje prema informatoru jest civilizirana oznaka modernog i uspješnog policajca. U poslu u kojem se zahtijeva oštroumnost i hrabrost, policija treba štovati te osobine i kod drugih. Imajući ovo u vidu, neće doći do narušavanja odnosa na relaciji policajacinformator. Postoji stereotipna fraza o tome da je policajac naoružan: zakonom, pravdom i pištoljem. Informator ima jedino zakon, ali i on često nije na njegovoj strani, budući daje i sam informator s njim u sukobu. Policijska tijela moraju paziti da se oko njih ne stvore skupine sitnih povlaštenih kriminalaca sa statusom informatora. Smatra se da je sasvim ljudski da pojedini policajci toleriraju, tzv. male grijehe informatorima, ako je riječ o produktivnim informatorima. O tom pitanju trebalo bi u svakom policijskom tijelu imati iskristalizirana mišljenja. Eventualno, kad je riječ o prekršajno kažnjivoj zoni, iznimno bi se mogao informatoru dopustiti "byeg preko granice zakona". Status informatora nikome ne bi smio dati pravo na sadašnje i buduće prekršaje, a kamoli kaznena djela. Poznati su slučajevi policajaca koji su zbog svoje samouvjerenosti, tolerancije ili nemara doveli do toga da su njihovi dojučerašnji mali informatori prerasli u šefove kriminalnog podzemlja. Policija mora štititi informatora koji joj pomaže u provođenju zakona. Sa stanovišta profesionalnog policajca zaštita informatora je osnovna stvar. Sve drugo jeznak da policajac ne shvaća svoju ulogu i svoje obveze. Zaštita informatora mora početi od njegovog angažiranja. Osnovna stvar u radu s informatorima svodi se na: tajnost i povjerljivost. Jedan od najboljih načina da se informator uvjeri da policija zna svoj posao i da je u dobrim rukama jest poduzimanje pravodobnih odgovarajućih mjera za njegovu sigurnost. Policajcu, koji pokaže prema informatoru takvu brigu, informator će najčešće dati sve od sebe. Osjećamo potrebu da na ovom mjestu ponovimo da treba poduzeti posebne mjere opreza kada se radi o ženama informatorima. 13. Politika rada s informatorima Politika rada s informatorima u pojedinoj državi, tj. u njezinoj policiji, može se definirati nekim od raspoloživih podzakonskih propisa iz arsenala tih propisa kao pravne regulative sui generis. Po našem mišljenju toj svrsi najbolje odgovaraju podzakonski propisi tipa Obvezatne instrukcije ili uputstva. Tim propisima treba propisati principe rada s informatorima. Ako politika načina rada s informatorima nije detaljno definirana i pojmovno ograničena, onda ona dopušta određeni stupanj fleksibilnosti unutar postavljenih granica. Akreditivna Komisija za policijske odjele SAD-a 1983. godine dala je sljedeće preporuke glede politike rada s informatorima (navodimo najvažnije):
- obvezatno evidentiranje informatora u tzv. glavnom dosjeu; - otvaranje posebnog dosjea za informatora; 35
- uredno i točno vođenje sadržaja posebnog dosjea informatora; - sigurnost dosjea informatora i odgovarajuće kodiranje (šifriranje) činjenica u svezi s njegovim identitetom, načinom kontaktiranja s informatorom i informacijama;
- primjena drugih metoda zaštite identiteta informatora; - postojanje kriterija o načinu nagrađivanja informatora; - mjere opreza kojih se policija mora pridržavati prilikom rada s informatorima općenito i - specijalne mjere opreza koje trebaju biti poduzete u radu s malodobnim informatorima.13 Iako su informatori jedan od dragocjenih izvora informacija i učinkovito sredstvo djelovanja policije, treba imati u vidu i činjenicu da njihovo korištenje može biti zloupotrebljeno. Zato, ponovno ističemo - policajci koji se u svom radu koriste informatorima, ne smiju im tolerirti vršenje kaznenih djela, ni prešutno. Ako do toga dođe, treba pokrenuti mehanizam kaznenog progona informatora. Policajci nisu ovlašteni da nude imunitet kriminalcima pa makar bili njihovi informatori. Kako je rečeno - sve relevantne informacije moraju se odlagati u odgovarajući dosje koji bi trebao nadzirati odgovarajući policijski djelatnik. Pristup dosjeima i informacijama trebali bi imati samo oni policajci koji mogu dokazati opravdano zanimanje. Zaštita je identiteta informatora veoma važna u svim profesionalnim policijama. Zbog toga svim informatorima treba dati odgovarajuće šifirirane (kodirane) oznake, poznate najužem krugu povjerljivih osoba. Informatora se nikada ne smije oslovljavati po imenu i treba poduzeti i druge razumne mjere za zaštitu njegovog identiteta. Informatorima treba istaknuti kako oni nisu policajci, iako su njihova produžena ruka. Opasne su situacije kada se informatori identificiraju s policajcima. Oni moraju znati da nemaju nikakva policijska ovlaštenja. Najbolje rezultate u radu s informatorima postižu one policije koje imaju dobro organiziranu službu i rade timski. U pravilu operativno-preventivno pokrivanje svog područja policijska tijela organiziraju i provode po teritorijalnom (sektorskom) principu. Broj i veličina tih sektora određuje se sukladno gustoći naseljenosti pučanstva, broju i značaju objekata, stanju i kretnju kriminala, stanju javnog reda i mira i drugim okolnostima značajnim za uspješno djelovanje policije. Teritorijalni sektori dijele se na pozorničke i patrolne okruge, a njihov broj utvrđuje se prema već navedenim kriterijima. Svakako da uspješnost angažiranja i korištenja informatora ovisi i o informacijskom modelu rada policije. Prikupljanje, klasificiranje, selekcija i pravodobno i odgova rajuće korištenje važnih informacija jest uvjet učinkovitosti rada policije i brana protiv djelovanja "nasumce". Kada je riječ o korištenju informatora, treba stvoriti takve odnose u društvenoj zajednici da građani mogu slobodno i bez straha davati policiji važne podatke. Da bi se to postiglo, nužno je uvesti informacijski model koji se sastoji od tri bitne koncepcijski različite komponente: 1. Stvaranje dobrih odnosa između policije i građana u lokalnoj zajednici i šire;
2. Aktivno poticanje suradnje građana u rješavanju i prevenciji delikata (po onoj narodnoj "koga svrbi, taj se i češe") i
13
1 Sve policije uvažavaju potrebu za dobivanjem informacija bez obzira na dob osobe koja daje informaciju. Ni naš ZKP nije ograničio dob potencijalnih svjedoka, iako se uzima daje to "školska dob". Svakako da se zbog niza razloga kod angažiranja djece i malodobnika kao informatora moraju predvidjeti posebne kautele kao što je suglasnost roditelja i si. Malodobni informator može biti angažiran pod uvjetom da su njegovim roditeljima, njemu ili zakonskom zastupniku objašnjeni uvjeti i opasnosti angažiranja i suradnje.
36
3. Takva struktura policijskih odjela koja do maksimuma omogućuje pribavljanje i korištenje informacija do kojih se dolazi suradnjom s građanima. Ova komponenta razumijeva stalno preustrojstvo službi u policiji kako bi Služba bila "Up today". Ad. 1) Stvaranje dobrih odnosa s lokalnom zajednicom Uvjet dobrog odnosa na relaciji policija-lokalna zajednica jest da stanovništvo osjeća da je policija sposobna učinkovito se baviti problemima zajednice koji su u njezinom djelokrugu. Zbog toga se često u lokalnim zajednicama ističe uslužnost policije, njezina socijalna funkcija i rješavanje konflikata kao najznačajnija zadaća, a ne čista prisila u svezi s kriminalom. Policija je često jedini predstavnik vlasti dovoljno nazočan u zajednici da je u mogućnosti baviti se osobnim krizama članova zajednice, dati potrebne usluge i održavati mir i red. U brojnim se situacijama policajci moraju koristiti svojim autoritetom, odlučivati i prosuđivati na razini ulice. Njihova sposobnost da uspješno riješe sukobe i učine očekivane usluge bitno određuje razinu kompetencije kojom raspolažu u lokalnoj zajednici i šire. Kada zajednica počinje osjećati da je policija u stanju rješavati njihove probleme, postaje sklonija da te probleme priopći policiji. Policija mora ostaviti dojam daje dio zajednice, da pozna njezine probleme i da se može prilagoditi njezinim posebnim problemima, njezinom ponašanju i društvenim očekivanjima. Pri tome ekipa lokalne policije koja djeluje na razini lokalne zajednice ima veliku prednost spram tradicionalne policije. Ad. 2) Jačanje suradnje s građanima Tek kad je s građanima uspostavljena potrebna razina odnosa i povjerenja, može se aktivno poticati suradnja i podrška građana u suzbijanju kriminala (prevencija i prisila) i očekivati uspjeh. Krajnja efikasnost informativnog rada policije ovisi o njezinoj sposobnosti da mobilizira zajednicu u suradnji na prevenciji kriminala, odvraćanju od vršenja kaznenih djela, otkrivanju i dokazivanju djela i počinitelja. Iako su dobri odnosi sa zajednicom poželjni, oni nisu konačni cilj, već samo način za aktivno sudjelovanje zajednice u procesu kontrole kriminala. Izravna pomoć građana najčešće se javlja u vidu pružanja informacija, pri čemu svi oni nemaju status informatora. Proces kojim se od građana dobivaju informacije mora biti jednostavan, nezvaničan i neopasan. U ZKP-u je predviđen u čl. 151. st. 1. i 2. Policija treba osigurati što više smjerova komunikacija. Uz osobne veze u zajednici građani trebaju imati i brojeve telefona koji ih izravno spajaju s policijskom ekipom (ne preko centrale ili preko posrednika). Ad. 3) Prestrukturiranje radi korištenja informacija za kontrolu kriminala Treća je osnovna komponenta policijskog informacijskog sustava sposobnost policije da se učinkovito koristi dobivenim informacijama radi prevencije i kontrole kriminala. Postojeći policijski odjeli posjeduju ovu sposobnost, ali još uvijek nedovoljno; često je ona slučajna, nesistematična i ovisna o individualnim sposobnostima i sklonostima policajaca i njihovih rukovoditelja. Tamo gdje su osnovane osnovne jedinice za prikupljanje informacija, obično su ograničene na prikupljanje i obavljanje jednostavnih analiza tradicionalnog kriminaliteta. I ništa više. Analiza kriminala je zbir metoda koji se koristi pri ispitivanju podataka koje rutinski prikupljaju policijski odjeli i navode u raznim izvješćima o deliktima, uhićenjima, legitimiranjima, informativnim razgovorima, statističkim izvješćima i si. Analiza kriminala treba pomoći u procesu uočavanja, selekcije i utvrđivanja liste osumnjičenih za individualne delikte glede karakteristika tih delikata. Također, analiza kriminala treba pomoći u prikupljanju i sređivanju predmeta i specifičnih delikata u kojima bi mogli sudjelovati osumnjičeni koji se već nalaze u pritvoru. Ograničen broj dokaza ukazuje da je tamo gdje je korištena analiza kriminala kao pomoć konvencionalnoj policijskoj organizaciji, poboljšana sposobnost policije da spriječi i riješi probleme u svezi s kriminalom trošeći manje snage, vremena i tehničkih sredstava. 37
Operativni sustav informacija pogodan za informacijski model mora se osnivati na prikupljanju informacija iz mnogih izvora unutar tijela i izvan njih. Informacije se moraju pohranjivati na takav način da se do njih može lako doći. Pri tome se treba koristiti nizom analitičkih tehnika za doradu podataka, kako bi se dobile pročišćene informacije, korisne operativi i izravnim rukovoditeljima. Konačan se produkt takvog informacijskog sustava obično naziva obaviještenost. Korištenje je kriminalističke obaviještenosti gotovo u svim slučajevima, danas, usmjereno prema organiziranom kriminalu, terorizmu, a manje prema tzv. uličnim deliktima. Ako jednostavan operativni sustav, kao što je analiza kriminala, može unaprijediti sposobnost policije da kontrolira kriminal, tada bi po prirodi stvari zamršeniji sustav kriminalističkog informacijskog rada mogao imati još više utjecaja, koristeći se nizom analitičkih tehnika i mnogim izvorima informacija, kojima pripadaju i one od informatora. 14. Policijska provokacija na kazneno djelo Pitanje provokacije na izvršenje kaznenog djela, što proizlazi iz obavljanja policijske službe, potaknuto je u pravnoj znanosti prije svega u svezi s deliktima koje je teško otkriti. Nema sumnje da u prisilnom sustavu provokacija na kazneno djelo koju čini policajac vrijeđa zakon i moral. Pravna znanost i praksa u svijetu već su odavno odbacili kaznene progone zasnovane na nezakonitosti koja proizlazi iz povreda principa kod potraga i utvrđivanja kaznenih djela što ih čini policija14. a) Pojam policijske provokacije Policijsku provokaciju možemo definirati kao određenu varku počinjenu radi poticanja na izvršenje kaznenog djela. Po prirodi stvari ona mora prethoditi izvršenju kaznenog djela. Njom se potiče počinitelj da počini određeno kazneno djelo izravno ili preko informatora. Sporedno je da li provokaciju na izvršenje kaznenog djela provodi policija izravno ili preko informatora (neizravno) Riječ je o agentu provokatoru (agent prvocateur), dakle, "agentu izazivaču" koji sumnjivu osobu navodi na izvršenje kaznenog djela kako bi se ona mogla zateći na djelu i na taj način privesti kazni15. Agent provokator je kriminalističko-taktički institut policijske države. Agent, kako je navedeno, potiče na vršenje kaznenog djela ili pomaže djelom i/ili savjetom. Kad je riječ o informatoru kao agentu provokatoru, dok djeluje kao "klasični" informator, dakle prikuplja informacije, ne djeluje u navedenom svojstvu. Tek kad potiče na vršenje kaznenog djela, on djeluje konstitutivno. A. Gabrin16 ističe da su agenti provokatori česti u oblasti suzbijanja ilegalne trgovine drogama i narkomanije. On pod agentima provokatorima smatra ubacivanje policajaca u organiziranu mrežu trgovine drogom radi prikupljanja dokaza i izravnih provokacija na vršenje djela. Dokazivanje uloge potaknutih nailazi na teškoće u postupku jer se često želi od obrane izvući zaključak da je intervencija policije u stvari samo izvršenje delikta, čak i u pokušaju. I F. Bačić17 ističe da je u teoriji pitanje odgovornosti agenta provokatora sporno. Po mišljenju autora to je osoba koja drugog navodi na izvršenje kaznenog djela, a da pri tome ne inzistira da djelo bude dovršeno, već hoće da učinitelj bude uhvaćen na djelu. To je, po mišljenju
14A. D. Nauw: Provocation a Einfraction par un agent de l'autorite; Revue de Droit Penal et de Criminologie, 60 godište, br.4. Bruxelles, travanj, 1980., str. 321-326.
15 B. Zlatarić i M. Damaska: Rječnik krivičnog prava i postupka, Zagreb, 1966., agent provokator, str. 18. 16 ^ A. Gabrin: IL agente provocatore, Polizia moderna, br. 2/74. str. 12. 17 1
F. Bačić: Krivično pravo-opći dio, Zagreb, 1978., str. 351.
38
BaČića, šire gledano, suučesništvo gdje nedostaje volja suučesnika da djelo bude dovršeno. Jedni smatraju da ta djelatnost nije poticanje, jer je riječ o poticanju na pokušaj kaznenog djela, dok se kod poticanja mora raditi o umišljaju koji obuhvaća htijenje da djelo bude dovršeno. Drugi smatraju, kako ističe Bačić, da je ova osoba odgovorna kao poticatelj, jer pobude poticatelja nisu odlučujuće za njegovu kažnjivost. Autor smatra da bi, priznavajući specifičnost ove situacije, trebalo prihvatiti stajalište o odgovornosti ove osobe. "Nju treba kazniti jer je objekt radnje bio izložen opasnosti, a s tim se i ona složila." Navedena je metoda policijske borbe s kriminalom s gledišta morala, nesumnjivo, za svaku osudu. U pogledu pravne kvalifikacije, kako je navedeno, po jednom stanovištu djelatnost agenta provokatora ne predstavlja kažnjivo poticanje, jer njegov umišljaj ne obuhvaća dovršenje kaznenog djela, već samo ulazak u pokušajnu fazu u kojoj počinitelj treba biti zatečen i spriječen u dovršenju kaznenog djela. Po drugom stanovištu agent provokator je poticatelj i kao takav podliježe kaznenoj odgovornosti kad god je provocirani zašao u kriminalnu zonu, tj. počinio kažnjivi pokušaj ili kažnjivu pripremnu radnju. Ako je agent prvokator informator policije koja ga je angažirala u tom svojstvu, tada i ovlašteni policajac koji s njim održava vezu jest kazneno odgovoran pod istim uvjetima. U zadnje je vrijeme uočeno da neke moderne demokratske države, "gubeći glavu" zbog neuspjeha u borbi protiv određenih oblika kriminala, npr. terorizma, narkomanije i si. smatraju ovaj institut opravdanim. Sudska praksa u nekim zemljama zauzela je stanovište u slučajevima kada je kazneno djelo posljedica nezakonite radnje policijskog službenika u vidu poticanja daje utvrđivanje postojanja kaznenog djela i svega što je iz poticanja proizašlo - pravno ništavno. Drugim riječima, sve što policija u takvim slučajevima prezentira, nema pravne snage, utvrđivanje postojanja kaznenog djela (makar i u pokušaju) ništavno je od samog početka. Također i priznanja dobivena u nastavku provokacije proizlaze iz nezakonite policijske radnje pa se na takvom priznanju ne može zasnivati kazneni progon, ni sudska presuda. I u slučajevima nastavnog priznanja okrivljenika, priznanje ne može poslužiti kao osnova za sudsku odluku. U pogledu privremenog oduzimanja predmeta, do kojeg je došlo nakon provokacije te naknadno saslušanje policijskog službenika kao svjedoka, ne može predstavljati zakonsku osnovu za kazneni progon. Sudovi koji zauzimaju to mišljenje smatraju da bi se time neizravno pridala tim predmetima vrijednost dokaza kao i iskazu policajca, što se inače ne bi moglo postići na zakonom predviđeni način. Iz izloženog proizlazi da neki sudovi zauzimaju sljedeće stanovište: ako policijski službenik u obavljanju svojih funkcija potrage i utvrđivanja kaznenih djela potiče na kršenje zakona da bi zatim utvrdio postojanje kaznenog djela, radi nezakonito i riječ je o postupku koji nema nikakvu dokaznu valjanost. Riječ je o ništavosti koja proizlazi iz nezakonite radnje. Ništavost se ne proteže na utvrđivanja do kojih je policija došla prije nezakonite radnje, dakle, provokacije ili nezavisno od nje.
IIL PRIKRIVENI ISTRAŽITELJI I TAJNI OPERATIVO a) Prikriveni istražitelj To je kriminalističko-strateški institut, bez koga nema učinkovitog otkrivanja složenog, organiziranog, osobito međunarodnog kriminala. Ryeč je o posebno odabranom, školovanom i dobro opremeljenom policajcu, koji pod dobro odabranom legendom (obično kriminalca) s lažnim životopisom, lažnim ispravama i si. održava vezu s kriminalnim podzemljem kako bi pribavio službi uporište (uporišne točke) za poduzimanje odgovarajućih mjera. On mora ovladati načinom življenja, žargonom podzemlja, mora glumiti kriminalca ili neku drugu osobu na društvenim 39
marginama; na kriminalnoj sceni on je glumac. Mora se uživjeti u kriminalnu psihologiju koju prije toga treba dobro proučiti. Dekonspiraciju često plaća životom. Prikriveni istražitelj mora biti apsolutni dobrovoljac, hrabar, moralan i vješt. Ubačen u kriminalnu bandu, mora uvijek djelovati u okviru zakona. Kada obavi zadaću, napušta tu ulogu. Po njemačkim se propisima18 prikriveni (tajni) istražitelji mogu koristiti samo u slučajevima kada je riječ o teškom kriminalu i ako druge kriminalističke metode zakažu ili se smatraju nedjelotvornima, dakle kada nisu primjerene slučaju. Prikriveni istražitelj u okviru uloge koju ima ne smije nikada počiniti kazneno djelo. Zahvaćanja u prava trećih osoba dopuštena su im jedino u okviru zakona. I za njih vrijede instituti nužne obrane i krajnje nužde, te eventualni pristanak treće osobe. U Njemačkoj za angažiranje prikrivenih istražitelja potrebno je odobrenje mjerodavnog državnog odvjetnika. Štoviše, u Njemačkoj postoje vremenski okviri za angažiranje prikrivenog istražitelja. Nije im dopušteno dugotrajno zadržavanje na kriminalnoj sceni. Kao tajni istražitelji mogu se koristiti samo aktivni operativni djelatnici policije, a ne i izvršni (administrativni) službenici. Ako djelovanje prikrivenog istražitelja bude zbog određenih okolnosti ugroženo, a ta se ugroženost ne može na odgovarajući način otkloniti, mora se obustaviti njegovo djelovanje. Djelovanje prikrivenog istražitelja mora biti dokumentirano od samog početka, tj. od prvih faza davanja zadataka do obavljanja tih zadataka. Izvješća svih oblika tijekom korištenja i nakon završetka uloge treba pohraniti i čuvati u strogoj tajnosti. Ako prikriveni istražitelj uđe u kažnjivu zonu, nije isključen iz kaznenog progona. Nije se dužan izlagati opasnosti svjesno. Opasnost po život i tijelo, dakle, po psihofizički integritet uvijek postoji, ali se ne može od prikrivenih istražitelja tražiti svjesno samo-žrtvovanje. Policijske potrebe i pojedini zahtjevi pravne znanosti oštro se sukobljavaju u svezi s korištenjem prikrivenih istražitelja i njihovim saznanjima. Suvremeni oblici kriminala nužno zahtijevaju i korištenje prikrivenih istražitelja. Kako je istaknuto, tradicionalnim oblicima rada policija ne može više suzbiti suvremeni kriminal. Ilustrirajmo tvrdnju kriminalom s drogama. Kod tog kriminala nema tradicionalnog viktimološkog odnosa na relaciji počinitelj-žrtva. Žrtva kao ovisnik o drogama nije zainteresirana da otkrije dobavljača, on surađuje s njim, jer u protivnom ostaje bez droge. Time je otežano otkrivanje i hvatanje osoba koje su u pozadini kriminala s drogama. U ilegalnoj trgovini drogama nema unaprijed dogovorenih mjesta izvršenja. Policija tradicionalnim policijskim metodama može u organiziranim skupinama uglavnom uhvatiti samo one počinitelje kaznenih djela koji imaju unutar skupine podređenu ulogu. Budući da su ti sporedni kriminalci zamjenjivi i nadomjestivi, njihovim otkrivanjem ne narušava se kriminalna djelatnost organizacije. Policija teži da otkrije i privede kazni organizatore i one koji "potežu konce" iz pozadine (kriminal bijelog ovratnika). Ovu kategoriju počinitelja karakterizira tajnost i profesionalnost. Njoj se mora suprotstaviti na nov način. Uobičajen, relativno javan način djelovanja policije nije dovoljan za uspješno suzbijanje organiziranog kriminala. Dio nove kriminalističke strategije jest kriminalistički službenik koji radi prikriveno i pomoću kojeg se policija može približiti krugu osumnjičenih osoba, te sklapati i održavali veze kako bi se dobivale informacije o strukturi kriminalne organizacije, njezinoj mreži (ako je riječ o mreži za prodaju i razdiobi droge i kupcima na veliko). Svuda u svijetu jednodušno je mišljenje da prikriveni istražitelj ne smije navoditi treće osobe na zločin (poticanje) i u službi pravosuđa koristiti se obmanom i prijevarom te drugim nedopuštenim sredstvima. Također, on sam ne smije vršiti kaznena djela. To je, kako ističe E. Roduner19, konstitutivni način korištenja prikrivenog istražitelja. Njegov rad mora imati konstatirajući karakter, tj. svesti se na otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela bez ulaženja u kažnjivu zonu bilo kao suučesnik ili počinitelj. Neki autori dopuštaju i
18B. Wehner: Informanten und V-personen, Kriminalistik, br. 7/86., srpanj, Heidelberg, str. 383-385. 19E. Roduner: Verdeckte Ermittlungen, Kriminalistik, br. 11/87., Heidelberg, studeni, str. 620-625. 40
svojevrstan oblik sudjelovanja u izvršenju kaznenog djela (samo nekih), ali to sudjelovanje mora imati konstatirajući, a ne konstitutivan karakter. To su, npr. slučajevi kada se prikriveni istražitelj priključi nekoj ilegalnoj okladi u nazočnosti još jednog policijskog službenika. To može biti i kupovanje droge pod uvjetom da prodavač drogu proda u drugo vrijeme i na drugom mjestu nekom trećem. Smatra se da rad prikrivenog istražitelja može utjecati na kriminalno ponašanje počinitelja jedino u pogledu mjesta, vremena i drugih sporednih okolnosti; u protivnom je njegov rad nedopušten i ima konstitutivan karakter u vršenju kaznenog djela. U praksi se postavlja pitanje: kada se koristiti prikrivenim istražiteljem? Prevladava stanovište da su to slučajevi kada se na osnovi objektivno utvrđenih indicija ustanovi da se kriminalna djelatnost ne može otkriti bez njihovog angažiranja, a druge su se mjere pokazale neučinkovitim ili kada nema dovoljno vremena za njihovu primjenu, dakle, kada su se te druge mjere općenito pokazale neprikladnim za osiguranje dokaza u određenom slučaju. Istodobno to ne znači da se obvezatno mora uzaludno prvo pokušavati riješiti slučaj s drugim policijskim mjerama. Osobno smatramo da nema potrebe ograničavati angažiranje prikrivenih istražitelja samo na osobito teška kaznena djela, jer se njihovo korištenje može pokazati svrhovitim i kod manje teških kaznenih djela. Ipak se ovaj kriminalistički institut treba koristiti dozirano kako se ne bi profanirao i njime se opteretio odnos policija-javnost. Tko odlučuje o upotrebi? U hitnim slučajevima, po prirodi stvari, o angažiranju prikrivenih istražitelja odlučuje policija. Osobno smatramo da bi, bez detaljiziranja i navođenja imena prikrivenog istražitelja, trebalo obavijestiti mjerodavnog državnog odvjetnika. I to iz dva razloga. Prvi i osnovni - s obzirom na funkciju državnog odvjetnika u pretkaznenom postupku. I drugi - da državni odvjetnik može kasnije, kao i sud, ocijeniti jesu li bile ispunjene sve pretpostavke za upotrebu prikrivenog istraživača. Mogućnost korištenja prikrivenog istražitelja u kaznenom postupku Neki policajci smatraju da se prikrivenog istraživača, kao i informatora, ne bi trebalo koristiti kao svjedoka na sudu zbog njegove osobne sigurnosti i zato što se nakon njegovog otkrivanja više ne bi mogao koristiti. Svakako da postoji stvarna opasnost za policajca koji nastupi kao svjedok od prisile kriminalaca. Ako je prikriveni istražitelj izazvao ili povisio razinu kaznenog djela, ne bi smjelo doći do kaznenog progona. Štoviše, postavlja se pitanje njegovog suučesništva. Vrijedi pravilo da se policija ne smije služiti sredstvima koja su protivna pravnoj državi. Drugim riječima, upotrebu tako pribavljenih dokaza treba zabraniti. Kako ističe E. Roduner (ibidem), zadaća je države i njezinih organa da sprečava, a ne da prouzrokuje kaznena djela. Eventualno bi se moglo dopustiti korištenje prikrivenog agenta istražitejja jedino u pogledu konkretizacije već donesene odluke o izvršenju kaznenog djela. Riječ je o limitiranom konstitutivnom korištenju prikrivenog istražitelja kako se ne bi moglo govoriti o njegovoj kažnjivosti u svezi s onim što je provocirao. S druge strane, ako nije riječ o čistoj konkretizaciji već donesene odluke o izvršenju kaznenog djela, već ako se prikriveni istražitelj trajno i znatno upliće u postupak kojim se provocira na izvršenje kaznenog djela, tako da je doprinos počinitelja u drugom planu glede prikrivenog istražitelja, ne bi trebalo protiv počinitelja voditi kazneni postupak, a prikriveni istražitelj bi ušao u kažnjivu zonu. U policijama zemalja Zapadne Europe podijeljena su mišljenja o korištenju prikrivenog istražitelja. Po jednom stanovištu treba dopustiti, do određenih granica (kojih?), "aktivno" ponašanje prikrivenog istražitelja, o čemu je bilo riječi. Po drugom, dopušteno je samo "pasivno", dakle, konstatirajuće ponašanje. Ovo pitanje ostaje otvorenim, i pravosudna praksa će vjerojatno i u nas u budućnosti odgovoriti na to pitanje. b) Tajni operativac (agent) 41
Riječ je o institutu dobro poznatog američkog "Under Cover Agenta". On je koncipiran kao "slobodan lovac", koji je dugotrajno angažiran, sam o svemu odlučuje, čak je pod određenim uvjetima ovlašten i na vršenje kaznenih djela. Dok je prikriveni istražitelj izravno upućen na sumnjive osobe i u stalnoj je vezi s dvojicom nadređenih, obavještava ih o svemu i postupa podudarno s dobivenim taktičkim poukama, dotle je tajni operativac upućen općenito i na neodređeno vrijeme u kriminalno okružje. U radu tajnog operativca također se koriste prerušavanja i razne legende da se zadobije povjerenje ljudi iz kriminalne sredine. Svrha tog instituta i njegovog postupka jest utvrditi prirodu i opseg bilo koje kriminalne djelatnosti što bi ih sumnjivci mogli činiti ili su ih već počinili. Dakle, tajni operativac se upućuje uopćeno i neodređeno u kriminalnu sredinu, dok se prikriveni istražitelj upućuje u tu sredinu uvijek i bez iznimke s određenim zadatkom tajnog izviđaja ad personam i ad rem. Zadaci tajnog operativca:
- ustanoviti priprema li se kazneno djelo ili je već u tijeku, odnosno počinjeno; - utvrditi identitet svih osoba upletenih u slučaj; - prikupiti dokazne informacije za sud; - pronaći krijumčarenu, ukradenu i sličnu robu; - odrediti najpodobnije vrijeme za iznenadni upad u sastajalište sumnjivaca, ili uhićenje njihovih vođa itd. Kvalitete koje se traže od strane tajnog operativca: Za tajni rad ne traži se neki poseban tip pojedinca, što se tiče vanjskog izgleda i ličnosti. Tajno raditi može bilo koji operativac, ako je inteligentan i snalažljiv, ako posjeduje potrebne osobine kao što su: inicijativa, potrebna energija, hrabrost, samopouzdanje, dobro rasuđivanje (oštroumnost), snalažljivost itd. Dalje, tajni operativac mora: (1) znati govoriti s različitim akcentima, znati strane jezike, jezik podzemlja (slang) i si.; (2) dobro pamtiti imena, fizionomije i podatke koje je zapazio i čuo; (3) dobro poznavati metode rada podzemlja i načine na koje se vrše kaznena djela; (4) mora imati neki posebni talent i hobi, te profesiju, zanat ili zaposlenje. Tajni operativac također mora: (1) prerušiti se i napustiti svoj službeni identitet; (2) skrivati sve isprave i predmete koji ga mogu demaskirati; (3) preuzeti ulogu osobe čiji je lik odabrao i koji se uklapa u mišljenje osumnjičenika i okružja u svezi sa slučajem. Priča za pokriće mora biti dobro smišljena. Treba izabrati što udaljeniji grad koga osumnjičenik slabo poznaje. Priča o zaleđu mora sadržavati imena, adrese i opis prijatelja, šefova, mjesta zaposlenja, susjede i si. Treba izmisliti informacije koje osumnjičenik ne može provjeriti i odabrati osobe koje mogu potvrditi priču. Odijelo i oblačenje mora biti prilagođeno izabranoj ličnosti i primjereno okružju u kojem se osumnjičenik kreće. U kakvoći, cijeni, starosti, kroju i čistoći mora biti podudarno s izabranom ličnosti koju glumi tajni operativac. Žigovi od pranja na rublju moraju se promijeniti ili uništiti tako da se slažu s imenom, adresom i drugim činjenicama priče o zaleđu. Izravni sastanci sa službenim kolegama su opasni i treba ih izbjegavati, ako je to moguće. Tajni operativac i kolege moraju se unaprijed dogovoriti o tajnim znacima. Tajni rad se nikada ne smije poduzeti bez ovlaštenja nadređenih, osim kad nije moguće uspostaviti vezu s rukovoditeljem, dakle, kad se traži nastup bez odugovlačenja. Ako je ikako moguće, treba obaviti prije toga provjere kako bi se ustanovili uvjeti za potajni rad:
1. Glede osumnjičenika utvrditi: (1) njegovu prošlost i pozadinu; (2) raniju i sadašnju (kriminalnu) djelatnost; (3) karakter, vrstu kaznenog djela zbog kojeg je osumnjičen i si. 42
2. Glede okružja utvrditi: (1) radi li se o poslovnom, stambenom i sličnom predjelu te vrsti djelatnosti koje se tamo obavljaju; (2) tipove ljudi koji tamo žive i rade; (3) način njihovog oblačenja, ponašanja, govora i vrste zaposlenja na koja se tamo obično nailazi. 3. Uvjeti za priču o zaleđu (legenda): (1) mora biti prikladna, napamet naučena; (2) treba poduzeti sve da se operativac uživi u ulogu; (3) treba pokušati unaprijed pogoditi pitanja koja bi mogla biti postavljena i formulirati odgovore na njih. 4. Treba se čuvati: hvaljenja ili tvrdnje daje operativac važna osoba, jer se time može doći u položaj koji se ne može dokazati, ako bi to kasnije bilo potrebno. Ne troši previše novca ili više od onoga što odgovara preuzetoj ulozi, dakle, karakteru i položaju! Ne sudjeluj ni u kakvom kriminalnom djelu ili drugim oblicima kršenja zakona bez znanja i odobrenja rukovoditelja i suda (vrijedi za SAD)! Nikada ne priznaj svoj identitet! Izbjegavaj mjesta i lokale gdje bi te netko mogao prepoznati i ljude koji te poznaju! 5. Zamke: Pamti da su laž, obmana i uzajamno varanje uobičajeni način ponašanja kriminalaca! Budi oprezan! Izbjegavaj izazivanje negodovanja ili dovođenje nekoga u obrambeno držanje (ljudi to ne vole)! Budi sumnjičav, ne pouzdaj se u osumnjičenika i ne vjeruj mu! Sve događaje objašnjavaj racionalno! Ne potcjenjuj pamet i snalažljivost osumnjičenika! Čuvaj se uhićenja od policajaca koji ne znaju da si tajni operativac! Otkrij identitet samo ako si dobio odobrenje! Pazi! Možda je osumnjičenik nagovorio prijatelja policajca da te uhiti da bi provjerio tvoju priču. 6. Detaljno trebaju biti utvrđene smjernice tajnog rada. Recimo, kupnja robe, tzv. "žrtvovanje novca". Hoće li se ili ne i pod kojim uvjetima uhititi kriminalne vođe? Hoće li se ili ne i pod kojim uvjetima izvršiti prepad na sastajalište kriminalaca? Treba izabrati tajne znakove za signalizaciju u slučaju opasnosti, realizacije i si. Treba li ili ne u određenom trenutku otkriti identitet tajnog operativca? Odluka o nošenju vatrenog oružja prepušta se prosudbi tajnog operativca na terenu. Prelazi potrebe ovog rada daljnje navođenje elemenata u svezi s radom tajnog operativca. ZAKLJUČAK Suvremena policija bez obzira na njezinu tehničku opremljenost i kadrovsku ekipiranost, danas još uvijek ne može uspješno voditi borbu protiv suvremenog kriminala bez upotrebe informatora i njihovih informacija. Pravno dopušteno i racionalno korištenje pouzdanih informacija dobivenih od informatora pomaže učinkovitosti rada policije. Danas nema sumnje je li upotreba informatora u zaštiti društva opravdana. Javni interesi i osobna sigurnost građana zahtijevaju da se identitet informatora maksimalno štiti uz ostalo i zato što informator, bez obzira na pobude iz kojih surađuje s policijom, ispunjava jednu od građanskih dužnosti. Korištenje informatora je svakako jedan od apsolutno bitnih aspekata kriminalističkog rada. To je također oblast u kojoj je mogućnost javljanja različitih problema vrlo velika. Razumijevanje posljedica koje se javljaju u svezi s korištenjem informatora i politike koja ragulira korištenje mreže informatora može reducirati mogućnost njihove zloupotrebe. Rješenje ne leži u stvaranju krute politike rada s informatorima, nego u stalnom procjenjivanju te politike i sredstava korištenja informatora koji daju optimalne rezultate u demokratskom društvu. Pravilo i pravodobno angažiranje informatora kao izvora informacija od operativnog interesa za policiju i budući kazneni postupak i kao svojevrsnog pomagača u postupku dokazivanja radi pronalaženja dokaznih informacija - osigurava mu sve veće značenje u borbi protiv kriminala. Pri tome se policija treba osloboditi starih navika da u informatorima gleda odlučujući izvor dokaznih informacija. Mogućnosti korištenja informatora su vrlo velike kao i cijeli spektar poslova policije. Pri tome treba imati u vidu da informacije o organiziranom kriminalu ne treba očekivati iz tzv. 43
poštenih krugova. U radu s informatorima treba izbjegavati pogrdne izraze kao što su: "policijski špijun", "špici", "doušnik", "potkazivač", "denuncijant", i si., jer iz propagiranja takvog gledanja na institut informatora proizlazi odbojno držanje neporočnih građana prema suradnji s policijom, a njihova suradnja je često dragocjena. Uočeno je u praksi sljedeće: što više neporočni građani odbijaju suradnju s policijom, to policija više poseže za informacijama od poročnih građana. Kada se pokušava definirati pojam "informator", uočena je u praksi, naročito kad se on koristi u kriminalističkom smislu, tendencija sužavanja te definicije. Svi ljudi mogu biti izvor informacija zanimljivih policjji, pa se po toj osnovi u najširem smislu mogu smatrati informatorima, bez obzira na pobude iz kojih surađuju. Bitno je da je ta suradnja tajna, tj. da se informatoru jamči tajnost identiteta. To mogu biti i prijateljske i društvene veze policije s građanima koji svjesno postaju ili pokušavaju postati "njezine oči i uši". Danas se ozbiljno ukazuje na pravo i obvezu građana da priopćavaju informacije (ali i da budu informirani). Štoviše, nijedan se suvremeni policajac koji se ispravno koristi informatorom, ne treba zbog toga opravdavati. Opravdavati se mora onaj policajac koj se ne koristi institutom informatora kao metodom zaštite lokalne zajednice. POPIS LITERATURE 1. F. Bačić: Krivično pravo-opći dio, Zagreb, 1978. 2. M. F. Brown: Criminal Mormants: Some Observations on Use, Abuse, and Control; Journal of Police Science and Administration, Vol. 13, br. 3., Gaithersburg, rujan, 1985. 3. F. Cathala: E exploitation par la police des temoignages confidentiels; Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, 30 godište, br. 1., Ženeva, siječanjožujak, 1977. 4. M. Fullkrug: Das Ende des V-Mannes? V-Mann=Vertranter Mann, Kriminalistik, br. 3., Heidelberg, ožujak, 1984. 5. A. Gabrin: Lagente provocatore, Polizia modema, br. 2/74. 6. D. L. Herbert i V. L. Sinclair: The Use of Minors as Undercover Agents of Informants: Some Legal Problems; Journal of Police Science and Administration, Vol. 5, br. 2., 1977.
7. 8.
M. L. Hamey i J. C. Cross: The Informer in Law Enforcement, Springfield, 1960. Kriminalistik Lexikon, Heidelberg, 1984.
9. R. Lechat: Deux sources d' informations dangereusers; Revue Internationale de Police Criminelle, Pariš, svibanj, 1959., br. 128. 10. C. Moretti: Les Indicateurs; Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, Vol. XXI, br. 4. Ženeva, listopad-prosinac, 1957. 11. T. Marković: Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela, Zagreb, 1972. 12. P. F. Millen: Corroboration of Supergrass Evidence in Armed Robberies, Journal of the Forensic Science Society, vol. 29. Harrogate, svibanj-lipanj, 1989.
13. K. M. Moore: Informants; The Police Chief (the proffessional voice of law enforcement, srpanj, 1991. 14. A. D. Nauw: Provocation a L' infraction par un agent de 1' autori te; Revue de Droit Penal et de Criminologie, 60 godište, br. 4., Bruxelles, travanj, 1980. 15. 16.
V. Perić: Oblici operativne djelatnosti Službe javne sigurnosti, Zagreb, 1987. E. Roduner: Verdeckte Ermittlungen, Kriminalistik, br. 11/87., Heidelberg,
studeni. 17. M. Sicot: A propos des "Informateurs"; Revue Internationale de Police Criminelle, godište XVH, br. 155, Pariš, veljača, 1962.
44
18. H. Schmidtmann: Heidelberg, prosinac, 1984.
19. 20.
Eigentumsdelikte-Tips
vom
V-Mann,
Kriminalistik,
br.
12.,
B. Zlatarić i M. Damaska: Rječnik krivičnog prava i postupka, Zagreb, 1966. B. Wehner: Informanten und V-personen; Kriminalistik, br. 7/86. srpanj,
Heidelberg.
45
