( uploadMB.com ) _ USTA PUNA ZEMLJE - final (1).pdf

USTA PUNA ZEMLJE * Izvještaj Zvjezdane flote o događanjima na planeti Zemlji

KAJA ŠEGVIĆ

Naslov: „USTA PUNA ZEMLJE“ Podnaslov: „Izvještaj Zvjezdane flote o događanjima na planeti Zemlji“ Dizajn naslovnice: Kaja Šegvić Naklada: Vlastita naklada

ISBN 978-953-99453-3-4 CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 821.163.42-31 ŠEGVIĆ, Kaja USTA PUNA ZEMLJE : izvještaj Zvjezdane flote o događanjima na planeti Zemlji / Kaja Šegvić. - Split : vlast. nakl., 2014. Bilješka o autorici: str. 123. ISBN 978-953-99453-3-4 150929013

© Kaja Šegvić Niti jedan dio ove knjige ne smije se, bilo kako, umnožavati ni preslikavati bez dopuštenja autorice.

2

KAJA ŠEGVIĆ

USTA PUNA ZEMLJE - Izvještaj Nebeske flote o događanjima na planeti Zemlji

SPLIT 2014.

3

4

Za Silu - Hvala ti

5

6

Split, Zemlja, 2014. godina

7

8

uzde naših nebeskih kočija ostale su ležati pored noćnih ormarića, donoseći nam samo priče, tugu za domom i sjećanja

9

10

SADRŽAJ: Dio 1. DOLAZAK ........................................................................................................................................................ 13 ZABORAV ....................................................................................................................................................... 16 KONTAKT ....................................................................................................................................................... 20 PRISJEĆANJE ................................................................................................................................................... 30 A SADA... ZEMLJA!.......................................................................................................................................... 37 ŠTO DALJE?..................................................................................................................................................... 56 SUSRET ........................................................................................................................................................... 61

Dio 2. KONAČNI OBRAČUN ....................................................................................................................................... 67 POČETAK BITKE .............................................................................................................................................. 71 ZVIJER SE POKAZALA ...................................................................................................................................... 75 NEKA BUDE KRAJ… ......................................................................................................................................... 86

Dio 3. JE LI BAŠ SVE IZGUBLJENO? ............................................................................................................................ 92 „NJAM, NJAM!“ .............................................................................................................................................. 94 BORBA ........................................................................................................................................................... 99 POBJEDA ...................................................................................................................................................... 111

Dio 4. STVARANJE NOVE ZEMLJE ............................................................................................................................ 119

11

12

Dio 1. Dolazak 1974. godina

13

*** Bilo je toplo nedjeljno jutro. Obalom su se prelamali krici galebova koji su kružili nad morem. Djeca su se igrala u pijesku. Mame su pile svoje kave u obližnjem kafiću. Na nebu nije bilo ni oblačka. Mislila sam se kako bi bilo lijepo prošetati plažom, ali nije mi se uistinu dalo ustati. Sve je bilo nekako i previše savršeno. Savršeni privid ljepote i jednog sasvim običnog nedjeljnog jutra, negdje u blizini grada Splita, na Mediteranu. *** Kao i svi savršeni prividi, i ovaj je uskoro trebao prestati. Ugasila sam hologram i pošla na doručak. Ostavila sam daljnje proučavanje zemaljskih obrisa za neku bolju priliku. Iako, nije više ni bilo toliko vremena za učenje: uskoro smo stizali, i bit će potrebno priviknuti se na činjenicu da prividi više neće biti tako očiti. Kažu da tamo sve izgleda zaista stvarno. Jedva čekam.

14

*** Sve češće razmišljam o našem skorašnjem dolasku: naše flote su već odavno raspoređene po orbiti planete na koju stižemo, planete pod imenom Zemlja. 'Dolazimo u miru' – tako bismo nekako rekli kada bi se radilo o nekome filmu. Ali pošto nije riječ o filmu, bolje je ne reći ništa. A i što bismo mogli reći onima radi kojih smo odlučili prevaliti toliko svjetlosnih godina samo zato da im pokušamo pojasniti neke stvari i pomoći im? Evo nas? Zaista, bolje je ne reći ništa.

15

ZABORAV 2012. godina

16

*** Super je što dućani rade i nedjeljom: uostalom, više mi nije jasno kako su ljudi uspijevali uvijek imati svježi kruh, još onda kada dućani uistinu nisu radili nedjeljama i blagdanima. Vrijeme je lijepo ovih dana: na nebu nema ni oblačka. Djeca se mogu fino igrati u pijesku, dok mi, mame, ispijamo svoje kave u nekom od obližnjih kafića. Sve je jako dobro, čak bismo mogli reći savršeno u ovom našem malom mjestu pored mora. U gradu Splitu, na Mediteranu. Naravno, ako ne računamo ovo sve lošije stanje u cijeloj zemlji, kada sve više ljudi ostaje bez posla, računi se gomilaju, a nada u nekakav oporavak gospodarstva svaki dan sve više nestaje. Ljudi su osjetno nervozniji, jer čini se da nam se sprema sve gore i gore razdoblje. Jedino što nas još može izvući je dobra turistička sezona, s nadom da će se pronaći i koje radno mjesto za neke od lokalnih radnika, da ipak uspiju prehraniti svoje obitelji. Užas! Neovisno o društvenim problemima, vrijeme je zaista divno. Svaki dan šetam plažom, a obalom se prelamaju krici galebova koji kruže nad morem, potpuno nesvjesni problema koji muče njihove ljudske srodnike...

17

*** - „Huston, we have a problem! Izgubili smo još jednoga!“, zabrujalo je u slušalicama. - „Pa majku im njihovu, što ti rade!“, ljutito je uzviknuo šef flote, „Sekundu nakon što ih napustimo, sve zaborave! Ja se nisam prijavio za ovu vrstu misije!! Ja sam ih trebao samo prevesti, a ne ih još svaki dan podsjećati na misiju i na to što su došli napraviti!! Ovako se ne može raditi! Ja nemam dovoljno ljudi...“, bjesnio je. I trebalo ga je shvatiti: ovo je već četrnaesti izgubljeni u nekoliko mjeseci od kada su se približili površini planete i kontaktirali svoje dolje na Zemlji. Kako bi koga od njih probudili i podsjetili ih na njihovu misiju, za koju su se prijavili prije već gotovo 40 zemaljskih godina, tako bi oni u potpunosti sve zaboravili čim bi bio prekinut izravan telepatski kontakt posade broda s njihovim umom. Atmosfera planete je jednostavno bila previše gusta. Zaborav bi počinjao istoga trena, a moždani valovi prizemljenih članova flote poprimili bi polagano frekvencije ljudi koji su se nalazili oko njih – njihovih „susjeda“, „prijatelja“, „obitelji“, uglavnom svih onih zemljana koji bi im se našli u blizini i s kojima su bili prisiljeni komunicirati u svom „svakodnevnom životu“. Nakon što bi zaborav i gustoća planete u potpunosti učinili svoje, „svakodnevni životi“ prizemljenih članova flote bi dalje tekli na uobičajen način kao kod svih“normalnih“ ljudi. Većina od njih su već imali svoje obitelji, svoje poslove, svoje klubove za koje su navijali, svoje omiljeno jelo i kućne ljubimce. Ostali bi u potpunosti bez ikakvog znanja o prividima, bez sjećanja o svojoj misiji i o svom pravom porijeklu, kao i o cilju koji su ovdje došli izvršiti. Šef flote je bio u pravu - ovako se ne može raditi! „Ako se ovako nastavi, i sama misija će biti ugrožena! Ostat ćemo bez svih svojih... ljudi... uvjetno rečeno. Ova planeta je jednostavno pregusta, a zaborav koji se nadvije nad svakoga tko na nju zagazi je očito predubok! Preračunali smo se. Mislili smo da će ići lakše…“, turobno je razmišljao šef flote, pokušavajući utješiti sam sebe. - „No, što je tu je! Nema odustajanja! …I tako vrijeme ne postoji, pa nema šanse da svoj naum ne obavimo na vrijeme!! Ha ha!“, pokušao se na kraju našaliti šef flote sam za sebe, s ponešto kiselim osmjehom na licu.

18

*** Danas dok sam bila na kavi s mojom novom poznanicom, kolegicom po struci za koju se uspostavilo da živi dvije kuće dalje od mog novog doma (koja slučajnost!), doživjela sam ponovno onaj čudni, iako do sada već poznati osjećaj… nekakve iznenadne neuživljenosti u stvari, ako bismo to tako mogli nazvati. Da, baš „neuživljenost“ je pravi izraz za to. Kao u trenucima kada gledate film u kinu i baš ste uživljeni u radnju filma, a onda vas odjednom netko prene i vrati vas u stvarnost, tako da vam nešto glasno kaže ili vas pogodi kokicom u glavu. Dakle, osjećala sam se kao da me je netko iznenada pogodio kokicom u glavu usred filma, pa me je naglo prenuo iz radnje filma i vratio moje misli na moje mjesto za sjedenje u kinu. Tako, samo bez kokice, bez kina – i bez filma. Imala sam osjećaj kao da je vrijeme naglo stalo, a svuda oko mene se pojavilo nekakvo neobično iščekivanje... nečega, koje kao da je gledalo u mene iz svega oko mene i čekalo na nešto... čekalo na što? Čudan mi je bio taj osjećaj, koji kao da je imao moć da odjednom izbriše svu zanimljivost iz onoga što se trenutno zbivalo oko mene. Nemojte me sada krivo shvatiti: nije uopće bila riječ o tome da je moja nova kolegica bila nešto posebno dosadna osoba, pa da su mi iz tog razloga jednostavno odlutale misli tijekom razgovora s njom. Ovdje je ipak bila riječ o nečemu drugome. O čemu, to ću vam moći reći kada i ja to saznam – za sada, pokušat ću se samo priviknuti na te trenutke „zaleđivanja vremena“ jer ih u zadnje vrijeme doživljavam sve češće i češće… PS. Nadam se da je sve u redu sa mnom.

19

KONTAKT

20

*** - „Imamo kontakt!!“, zabrujalo je u slušalicama zamjenika šefa flote (šef flote je morao uzeti nekoliko dana neplaćenog godišnjeg odmora da se odmori zbog problema s živcima). - „Napokon!“, odvratio je zamjenik s neskrivenim olakšanjem, „Neću ni pitati koliko je prošlo vremena od posljednjeg uspjelog pokušaja... Koliko je kontakt trajao ovoga puta?“. - „Svega nekoliko sekundi, kao i svakoga puta, a onda nas je gustoća zemaljske 'stvarnosti' ponovno nadjačala i izbacila nas iz mreže.“, odvratio je umorni kontrolor kontakta. - „Kao i svakoga puta do sada... Mislite li da bi se možda mogla pojačati frekvencija kontakta, pa da na taj način naše poruke 'izgubljenima(*)' postanu glasnije i nadamo se razumljivije? Ovako ne stižemo nikamo...“. - „Možemo pokušati…", odvratio je kontrolor i nježno odvrtio jedan od nebrojenih uređaja na ploči ispred njega. Nije, međutim, gajio velike nade u uspjeh, jer već su i tako pokušali sve što se moglo. Ili se bar tako njemu učinilo.

(*) 'Izgubljeni' je bio uvriježeni termin koji se koristio na brodu za one članove flote koji su zauzeli svoje mjesto na Zemlji, a potom se 'ugasili', odnosno izgubili svaki kontakt sa matičnim brodom, zaboravili na svoju misiju i jednostavno povjerovali da su samo neki od običnih članova ljudske populacije. 21

Danas je bilo posebno živo na brodu nebeske flote. Proširila se vijest s komandnog mosta da su rezultati u kontaktiranju 'izgubljenih' postali malo bolji. Izgleda da je ipak došlo do nekakvog proboja. Nešto su uspjeli promijeniti, nešto pojačati inženjeri svemirskog kontakta i poruke su do prizemljenih članove flote odjednom počele stizati puno jasnije nego prije. Jedino čega se svi na brodu pomalo pribojavaju su reakcije 'izgubljenih' kada im poruke napokon počnu stizati. Do sada je iz perspektive prizemljenih članove flote sve imalo ulogu čistog privlačenja pažnje, osjećali su kao da im netko (ili nešto) u određenim trenucima svakodnevnog života pokušava reći“'Tu sam!“, kao da im se javi i privuče njihovu pažnju, ali im zatim ne kaže ništa. Jao, kako li će im tek biti kada im taj netko (ili nešto) počne zaista slati poruke! Svi su na brodu bili zabrinuti za svoje prizemljene članove i kako će u tim budućim porukama uspjeti prepoznati njih, svoje stare prijatelje i kolege, kada su ih tako u potpunosti zaboravili... i kako će uspjeti integrirati te nove poruke u svoje svakodnevno iskustvo života na zemlji, bez da pomisle da su poludjeli ili što drugo…. Jaoj - možda je rizik ovakve misije zaboravljanja ipak bio previsok za sve one koji su ga se prihvatili? Nije ni čudo da su se za ovu misiju 'prizemljenja' tražili isključivo kandidati sa najvećim mentalnim sposobnostima i najvećom jasnoćom razmišljanja. Samo oni koje na svim testovima baš ništa nije moglo poremetiti u njihovom analitičkom sagledavanju činjenica i događanja. Svi osim tih najboljih kandidata bi u predstojećim fazama ove misije vrlo vjerojatno pomislili da su poludjeli i završili u nekakvim zemaljskim mentalnim institucijama, i ne bi mogli obaviti svoj budući zadatak. Tek tada bi uistinu postali izgubljeni.

22

*** - „E.T. go home!!“, s tom sam se mišlju jutros probudila iz sna. „E.T. hoće ići kući!!“ Prisjetila sam se onog malog zaboravljenog vanzemaljca koji je tako želio ići svojoj kući. Svojedobno je to bio film koji nas je svih znao rasplakati... „E.T“, mali izgubljeni vanzemaljac koji samo želi otići svojoj kući, među svoje... Pitam se samo odakle je odjednom izronilo ovo zaboravljeno sjećanje na taj film iz moga uma? Svejedno, imam toliko dnevnih obaveza za napraviti da razmišljanju o ovome i ne mogu posvetiti puno vremena… „ET go home“? Još i danas me uhvati tuga kada se sjetim kako je teško živjeti među onima koji nisu od iste vrste kao i ti, ma koliko blagonakloni (neki od njih) bili prema tebi... Jadan mali vanzemaljac koji je zapeo na planeti Zemlji i nije mogao otići svojoj kući! Sjećam se da je film ipak imao sretan kraj i mališ je ipak otišao svojoj kući... Ma, da mi je samo znati odakle mi je došla takva misao, netom prije buđenja, i ostala uz mene ovako preko čitavog dana? Nisam uopće sanjala ništa od toga filma, samo me ta jedna njegova rečenica proganja... Svejedno, kućnih poslova imam kao u priči, a i ovo moje voljeno malo djetešce traži svu moju pažnju, tako da moram ići za svojim pravim poslom... *** - „Pravim poslom!?! Rekla je 'svojim pravim poslom'!? Pa ja ću poludjeti!!!“, bjesnio je ponovno naš stari šef flote koji se 'odmoren' ponovno vratio na posao. „Pa nismo prešli milione svjetlosnih godina da bi ona sada PRALA SUĐE!!!! I kuhala po cijeli dan... Ovo mora završiti!! Ovo je prešlo već svaku mjeru, i debelo kasnimo s projektom zbog nje i svih ostalih 'izgubljenih' koji umjesto da rade *SVOJ PRAVI POSAO* sjede po kafićima, brbljaju ili PERU JEBENO SUĐE!!!“, počeo se tresti od ljutnje šef flote... - „Misaoni proboj je ipak napravljen,“, pokušao ga je smiriti kontrolor kontakta, „sada im svima ipak možemo poslati misao koju želimo i zadržati je u njihovom umu koliko mi to želimo. Možemo pratiti tijek njihovih misli, vidjeti o čemu razmišljaju i polako im početi slati dijelove onih informacija za koje vidimo da im nedostaju. To prije nismo bili u mogućnosti napraviti. Sada je sve samo pitanje vremena prije nego što oni ipak uspiju povezati sve naše poruke u neku, za njih smislenu, logičku cjelinu i prisjete se svega...“ ...„sada je sve samo pitanje vremena!“, pomislio je rezignirano i posprdno šef flote u sebi, „kao da vrijeme uistinu postoji!... kojim budalama sam i ja okružen...“. Stroj za praćenje misli njegovu misao srećom nije zabilježio, jer šef nije bio dio kontrolne grupe za koju je trebalo pratiti i bilježiti svaku njihovu misao.

23

*** „Danas je tako lijep dan…“. pomislila sam jutros kada sam se probudila i pogledala kroz prozor. *** - „Oh ne, ne opet!“, otelo se jednom od inženjera zaduženima za praćenje strojeva za čitanje misli članove kontrolne grupe, „Ja to više ne mogu izdržati!!“ - „Znam kako ti je, ovi naši dole kao da hodaju potpuno ispranih mozgova! Da čuješ tek ove moje o čemu razmišljaju!“, nadovezao se drugi inženjer. „Evo ovaj jedan, na primjer, hoće se ubaciti u politiku i samo priča i razmišlja o tome sa drugima oko njega koji također nemaju pojma o ničemu! U biti, što oni rade: samo sjede i prepričavaju uvijek jedne te iste ideje i iznose kritike, a nitko ništa ne poduzima da nešto promijeni! Te ovaj na vlasti, te onaj na vlasti, te zakon ovaj, onaj i - prođe im čitav dan u dosadnom i beskorisnom brbljanju! Jao nama...“ - „Jao nama.“, složio se i prvi inženjer.

24

- „Da ponovim, ti si došao do zaključka da nam ih netko namjerno otima?“, začuđeno je reagirao šef flote na ideju jednog od svojih inženjera kontakta. Inženjer mu je došao izraziti svoju zabrinutost da je za tako velik broj izgubljenih kontakata ipak krivo i nešto drugo osim samo gustoće atmosfere planete na koju su sletjeli. Ili možda netko drugi. - „U ovom trenutku to zaista tako izgleda! Anomalije vezane za uspostavljanje kontakta jednostavno su prevelike! Događaji koji se nakon svakog našeg kontakta počnu redati u 'svakodnevnim životima' naših prizemljenih članova kao da se počnu dešavati baš zato da odvuku svu njihovu pažnju od nas i od naših pokušaja da s njima stupimo u kontakt... Odstupanje od broja slučajnosti takvih dešavanja navelo me na zaključak da nas zaista nešto, ili netko, namjerno ometa u našoj misiji!“ - „Hm... to baš ne izgleda dobro. Nastavite do daljnjega pratiti takva događanja, pozabavit ćemo se time kada sakupimo više informacija. Do tada, nemojmo brzati sa zaključcima, ali pripazite malo više na naše prizemljene članove... jer to bi moglo značiti da se oni nalaze u nekakvoj stvarnoj opasnosti ukoliko počnu prepoznavati naše signale, ako to nekome uistinu smeta i remeti mu planove… ako se naši zaista počnu prisjećati zašto su ovdje.“, zaključio je šef flote i otišao popiti kavu. „Kome bi to moglo smetati što mi pokušavamo komunicirati sa svojim 'izgubljenim' članovima? Tko bi mogao biti taj kome bi bilo od interesa da ometa naše signale? Hoće li ova misija ikada završiti, a mi se svi vratiti svojim kućama?“, tužno je pomislio putem.

25

*** Osjećam kao da se nešto dešava... Znate li onaj osjećaj kada imate dojam da se nešto veliko priprema već neko vrijeme: sve je naizgled isto, ali puno nekog neobjašnjivog iščekivanja, kao da će vas odmah iza slijedećeg ugla dočekati nešto novo? Što se to ovdje čeka i što se sprema? U mom životu nema nikakvih posebnih događanja, osim naravno uvijek istih svakodnevnih problema. Već je postalo uobičajeno da baš svaki moj potencijalni trenutak odmora i mira za razmišljanje nešto oko mene poremeti i, kao po narudžbi, zaokupi svu moju pažnju i tako me prisilno odvuče od toga da zaista mogu sjesti i razmisliti o svemu što mi se zadnjih dana dešava. Nadala sam se da ću na taj način uspjeti logički povezati sve te moje osjećaje, snove i te tako neobične misli koje mi se u posljednje vrijeme učestalo javljaju, ali jednostavno ne stignem. Brzina svakodnevnice i živčani ispadi gotovo svih ljudi oko mene s kojima dolazim u kontakt kao da su se zadnjih dana još dodatno pojačali, iako nisam mislila da bi to uopće moglo bilo moguće. Zbunjuje me što gdje god na prođem nailazim na, uvjetno rečeno, ljude koji kao da su na neki način izvan sebe. Kao da svi, kada se nađu oko mene, 'puknu na živce'. Imaju živčane ispade, ljute se na mene, bjesne, svađaju se sa mnom, napadaju me zbog nekih sitnica koje samo oni vide u svojim glavama, a to sve se redovito dešava samo kada su u mojoj blizini. Inače nisu takvi, u nekim drugim uobičajenim situacijama. U tim trenucima kao da postanu netko drugi od svojih uobičajenih karaktera. Netko uistinu gadan. I čini se da gotovo nitko nije pošteđen takvih povremenih osobnih transformacija koje ih pretvore, na neko vrijeme, u osobe kakvih se očito treba kloniti. Za razliku od tih 'povremeno loših ljudi', ima i nekoliko određenih ljudi u mom životu za koje sa sigurnošću mogu reći su uvijek u takvom stanju u kakvom će biti loši prema meni i pokušati mi nauditi svojim postupcima, čim ne pazim pozorno na njih. Ovakva događanja oko mene su postala poput nekog nepisanog pravila i stalno se ponavljaju. U svijetu ovakvih ljudi oko mene postaje mi zaista užasno živjeti. Zato se sve više osamljujem i sve više odlazim na mjesta gdje uopće nema ljudi, bježim u prirodu, uz more, životinje me i dalje vole, kao i ja njih. Jedino većina ljudi se pretvorila u nešto zaista gadno, kao da su postali upravljani na neki čudan način nekim daljinskim upravljačem, koji drži… tko? ne znam, ali znam da bi to bio netko tko je tako očito nedobronamjeran prema meni. Netko tko je zaista zao, eto, u to sam sada postala sasvim sigurna, iako do sada nikada u životu nisam razmišljala da bi uopće moglo postojati išta što bi bilo zaista smisleno loše, neko inteligentno zlo. Uvijek sam do sada mislila da je sve loše što ljudi naprave samo posljedica njihovog neznanja, ali sada mi se sve više čini da je to posljedica njihove suštinske praznine, kroz koju je neko inteligentno zlo jednostavno našlo načina kako djelovati. Zaista grozno, ako je to tako. Ali što je to i odakle dolazi? I… kako se uspješno izboriti s time? Odlučila sam da ću malo bolje pripaziti na sebe, držeći oko na svim ljudima oko mene i na njihovim postupcima, iako moram reći da je već dosta njihovih pokušaja da mi naude propalo na čudne i čudesne načine - gotovo kao da me netko, također meni nepoznat, ipak čuva od tih njihovih napada i od sveg toga zla, usred svog ovog 'ludila' koje se dešava oko mene. Hvala nepoznatim pomagačima!

26

*** - „Hvala! Rekla je hvala!! Hvala nepoznatim pomagačima - baš tako je rekla…“, brujalo je svuda po hodnicima glavnoga broda nebeske flote. - „To je lijepo za čuti! To je siguran znak da je naš kontakt ipak djelomično ostvaren, i da sve naše akcije za ublažavanje posljedica negativnog djelovanja na živote naših članova ipak djeluju! Ipak smo u stanju da ih štitimo, iako još ne znamo od koga ili čega. To je uistinu dobra vijest. Kada bismo izgubili naše prizemljene članove, i naša čitava misija bi time bila ugrožena. Mogli bismo otići doma, jer bez njih ne bismo uspjeli odraditi posao do kraja.“ - „Još kada bismo otkrili izvor tog namjernog iskrivljenja stvarnosti oko njih, koji očito teži tome da naudi našim članovima i onesposobi svako njihovo djelovanje na Zemlji, mogli bismo na njega djelovati direktno, a ne ovako, uvijek se boreći sa posljedicama napada i samo ih ublažavajući... pokušavajući spriječiti veću štetu.“ - „Sada sam se sjetio, sjećaš li se možda one stare priče o Trnoružici? Vezano za ovo ublažavanje posljedica negativnih namjera i napada o kojima pričamo! Djevojka Trnoružica je u toj bajci trebala umrijeti zbog neke kletve jedne zle vile koja se nije mogla pomiriti s tim da je nisu pozvali na neku proslavu. A zatim je jedna druga, dobra vila, uspjela preinačiti tu zlu čaroliju, i iako nije uspjela potpuno poništiti njeno djelovanje, Trnoružica ipak nije umrla nego su ona i čitav njezin dvor samo čvrsto zaspali!“, prisjetio se jedan od inženjera kontakta jedne stare bajke o Trnoružici. - „Da, to je dobra usporedba! Ovi svi na Zemlji definitivno čvrsto spavaju! A mi bi onda svi ovdje bili - dobre vile!“, osmjehnuo se drugi inženjer kontakta. - „Pa, moje dobre vile, nazad na posao!“, nasmijao se napokon i sam šef flote.

27

*** „Grad spava, čujem mu disanje... i plač beba koje traže sisanje...“, pjevao je TBF s radija. Danas mi se desilo nešto čudno (ponovno, da, ha ha!). On je odlučio da će ubuduće PRATI SUĐE umjesto mene! Ničim izazvan. I čudnije stvari su se dešavale, reći će netko, ali ovo je jedna od onih koje se, što se mene tiče, mogu svrstati u velike životne misterije! Oslobodilo mi se dosta vremena u životu na ovaj način i kao da polako počinjem prepoznavati neke stvari koje prije nisam imala vremena ni primijetiti... Sve više imam dojam kao da stvarnost oko mene postaje svakim danom sve... prozirnija. Da, 'prozirnija' je prava riječ! Kao da netko sve više briše gustoću i bitnost ovih stvari oko mene, ostavljajući mjesto za nešto drugo. Što je to drugo, još ne znam, ali sve sam sigurnija da se iz ovoga oko mene treba roditi nešto sasvim novo. Neki sasvim drugačiji život, možda. Ili pogled na svijet. Uglavnom, nešto sasvim drugačije. Vidjet ćemo. Do tada uživam u vremenu koje mi je poklonjeno za ovaj moj odmor i razmišljanje.

28

*** - „Misija 'PRANJE SUĐA' je uspješno završena! Uspjeli smo je osloboditi barem tog dijela tereta! 'Prišapnuli' smo onome pored nje da preuzme na sebe svakodnevno pranje suđa i tako joj kupili malo vremena za njen pravi posao! Uz ovu našu naprednu tehnologiju, on je sada u potpunosti uvjeren da je ta misao njegova vlastita ideja! Na ljude nam nije više nikakav problem djelovati na ovom misaonom nivou...“, izvijestio je kontakt inženjer. - „Ajde, bar da je nešto uspješno obavljeno! Dobar posao! Samo nastavite tako dalje!“, pohvalio ih je šef flote, misleći na predstojeći ručak.

29

PRISJEĆANJE

30

*** „Ljepota ovoga mjesta zaista opija.“, pomislila sam sjedajući uz more. Da, baš ovdje na ovoj stijeni bih mogla provesti čitav svoj život, samo gledajući u more i slušajući ove valove. Kakvo je samo olakšanje sjediti u miru ovako, nakon ovih posljednjih užurbanih dana u kojima se nikako nisam stizala susresti sama sa sobom… *** - „OVO je taj trenutak mira! Brzo, pošalji joj još jednu poruku: onu koji smo već unaprijed dogovorili kao šifru za raspoznavanje!!“ - „Šaljem...! Mislim da bi je mogla i prepoznati, jer je uspjela zapamtiti san i pjesmu koji smo joj poslali noćas. Siguran sam da će uskoro početi povezivati stvari! Ipak je ona oduvijek bila jedna od nas.“ *** Negdje u blizini mene, dok sam sjedina na stijeni pored mora, odjeknula je pjesma s radija. I to taman ona pjesma koju sam sanjala noćas! Sa sjećanjem na nju sam se i probudila jutros. To je bio neki jako davni hit, možda je prošlo i 30 godina od kada je bila popularna. Zašto baš sada? I kako sam je uspjela noćas ovako unaprijed sanjati, tko bi se ikada sjetio baš ove pjesme? Čini mi se sve skupa poput nekakvih šifri, poruka usmjerenih baš meni koje mi govore da je sve točno onako kako treba biti i da sam na pravome mjestu, u pravo vrijeme. Točno tamo gdje trebam biti. Hm… Iz kojeg sam to ja razloga točno tu, u ovom trenutku? Još mi nije najjasnije zašto mi se dešavaju ove čudne podudarnosti, ali nekako sam se već i navikla na njih. Počela sam čak pronalaziti neku vrstu utjehe u njima, pogotovo s obzirom na loše ponašanje većine ljudi s kojima dolazim u kontakt prema meni. Da, lijepo mi je prepoznavati ove znakove pored puta, koje kao da mi netko s tako puno pažnje i strpljenja ostavlja... Imam dubok osjećaj da je ipak sve u redu i da sve ovo vodi negdje dalje i veselim se daljnjem razotkrivanju ove, za mene velike, zagonetke… PS. Danas sam, nakon dugo vremena, napisala pjesmu...

31

Ples kiše nas uči životu ples kiše nas uči životu i raspjevanom padanju s neba na zemlju, u koju se imamo rastočiti bili smo kao jedno dok smo se sjećali boja, koje su se vraćale u snovima i šaptale nam o eksploziji zvijezda u svemiru uzde naših nebeskih kočija ostale su ležati pored noćnih ormarića, donoseći nam samo priče, tugu za domom i sjećanja

32

*** - „Upravo sam doznao: izgubili smo i kontakt s njom, ponovno...“, s osjećajem poraza izvijestio je nekoliko dana kasnije inženjer kontakta šefa flote. „Ovo nam se neprestano događa: tek što uspijemo uspostaviti kontakt s nekim od naših i dovesti ga do bilo kakvog misaonog proboja, taman kada nam se napokon učini da će netko od njih napokon uspjeti sve povezati i prisjetiti se svoje prave misije... život ih toliko preoptereti sa svih strana da oni ne mogu više naći vremena niti za jelo i spavanje, a kamoli za razmišljanje i rad na zadanoj misiji!“ - „Što se dogodilo ovoga puta? Zadnji put se činilo da ste joj uspjeli maknuti neke od obaveza i osloboditi joj nešto vremena da ga može posvetiti svome pravom zadatku na Zemlji?“, začuđeno je upitao šef flote. - „Zaista da, ali oslobađanje od tih obaveza je i ovoga puta bilo kratkoga vijeka: automatski se onome koji je trebao poslužiti za njeno oslobađanje razbolio neki bliski član obitelji i zatražio jako puno njegovog vremena, uz još dvije obaveze koje su ga neodgodivo pozvale da im posveti svoje vrijeme! Tako da nam je i taj izvor pomoći njoj automatski ukrala ona sila koju još nismo uspjeli identificirati, a koja uporno radi protiv svih naših nastojanja!! Za sada je ta sila koja se opire svim našim pokušajima buđenja naših prizemljenih članova puno jača od naših pokušaja, to moram priznati! Za svaki naš korak naprijed, ta sila nas baci nekoliko konaka unazad.“, požalio se sada već potpuno obeshrabreni drugi inženjer kontakta. - „Tko nam je onda ostao kao potpora njoj?“ - „Nije nam ostao nitko.“ Šef flote se na neko vrijeme zamislio. Zaista, svi pokušali kontakta i napretka u misiji do sada su urodili porazom. Taj nepoznati neprijatelj misije (tko god to bio!) je za sada jednostavno prejak i kao da kontrolira sveukupnost događanja na Zemlji, koliko god to čudno zvučalo. Čini se do sada kao da sva događanja na Zemlji mogu biti pod njegovom direktnom kontrolom i uvijek do sada je pronalazio načina da obezvrijedi i ukloni sve pokušaje zvjezdane flote da dopre do svojih prizemljenih članova... Zar bi to moglo biti, da su svi ljudi na ovoj planeti i sve što se dešava na njoj pod direktnom kontrolom tog nekog nepoznatog gospodara, kome zvjezdana flota i njena misija tako očito smetaju? Šef flote je nakon kraćeg razmišljanja i s obzirom na ove nove informacije, donio i novu odluku za daljnje postupanje: - „Onda ćemo promijeniti taktiku: do daljnjega odustajemo od svih direktnih kontakata s našim članovima na Zemlji! Pozabavit ćemo se prvo identificiranjem izvora te sile koja nas ometa i traženjem načina za njenim neutraliziranjem! Bez toga je svaki naš daljnji napredak ugrožen, jer jednostavno nemamo dovoljno informacija o tome s čime smo ovdje suočeni! Naše prizemljene članove ćemo na još neko vrijeme ostaviti ovakve kakvi jesu, sa njihovim običnim ljudskim životima, jer takvi nesvjesni neće biti shvaćeni kao opasnost od strane te sile koja ometa svaki naš pokušaj njihovog buđenja, pa tako ni oni sami neće biti u opasnosti... bar za neko vrijeme. Što manje znaju, to će biti sigurniji! Tako ćemo ostaviti tu, za sada nama 33

nepoznatu, silu da misli da nas je pobijedila i onesposobila, a mi ćemo dotle tražiti načina da pobijedimo nju i steknemo neku kontrolu nad situacijom!“, objavio je šef flote svoju odluku. - „Da, šefe...“, ustrčali su se brojni inženjeri kontakta da zaustave svoje programe i daljnje poruke svojim uspavanim članovima na Zemlji. Tako je i bilo. Svi na Zemlji nastavili su živjeti svoje male ljudske živote, potpuno nesvjesni čitave ove priče koja se odvijala u pozadini predstojeće bitke za nadzor i kontrolu misli ljudi na ovoj planeti, kao i za kontrolu nad baš svim događanjima na njoj. *** „Grad spava, čujem mu disanje... i plač beba koje traže sisanje...“, grupa TBF je pjevala s radija u gluho doba noći, dok su BAŠ SVI na Zemlji spavali.

34

*** Ponovno, dosta vremena nakon one posljednje koju sam napisala, počela sam pisati pjesme. Više za sebe, nego za bilo koga drugoga. U posljednje vrijeme se osjećam doista napušteno. Ništa u mom životu nije se promijenilo, već me jednostavno preplavio taj neki sveobuhvatni osjećaj samoće: kao da je netko moj, tko je oduvijek bio uz mene, odjednom nestao iz mog života. Što je doista čudno, jer sve je u mom životu ostalo potpuno isto, nitko nije nigdje otišao niti nestao. Svi ljudi koji su me okruživali još su uvijek tu, jedino se u mene uvukla ta neka čudna, preplavljujuća tuga. I samoća, samoća, samoća – uz neku nedefiniranu čežnju za domom koji kao da je odjednom nekuda nestao... Kao da dom može negdje otići ili nestati? Zaista čudno. Svejedno, počela sam pisati pjesme kao svojevrsnu terapiju za ovo moje iznenadno stanje napuštenosti koje tako jako osjećam (iako me u biti nitko nije zaista napustio), što me stvarno zbunjuje...

Pozdravi iz daleka pozdravi iz daleka prebrodili su vrijeme i zamirisali cimetom i šafranom ponekad kao da sjedim, mekih plavih udova i promatram nebo, i daleke zemaljske smiraje u kojima ću jednom sudjelovati priča se da je sasvim svejedno s kojeg kraja svemira smo poletjeli u beskraj

35

*** - „Nešto se tamo dolje dešava: ona se počela spontano, bez našeg daljnjeg upliva, prisjećati svog pravog porijekla! Sve naše poruke su prestale, mi smo se povukli iz svih daljnjih pokušaja kontakta sa našima na Zemlji, kao što je i odlučeno, ali prisjećanje koje je započelo nastavilo se i dalje, bez naših dodatnih intervencija!“, objavio je inženjer kontakta, koji je i dalje imao zadatak praćenja misli prizemljenih članova flote, ali im više nije smio slati nikakve signale niti daljnje misaone poruke koje su im mogle poslužiti za nastavak njihove misije. - „Hm... To je za sada loše iz istog onog razloga zbog kojeg smo ih trenutno i odlučili napustiti: na taj način dolaze u opasnost i postaju direktne mete one iste sile koja nas je i ometala u našemu radu. A ne možemo ni poslati neke druge članove naše flote da se i oni spuste na planetu i da ih direktno čuvaju, jer čim bi sletjeli, i oni bi odmah u potpunosti zaboravili na zadatak, kao i svi ovi prije njih!! Molim vas da pokušate ubrzati svoje napore na prolaženju izvora tih distorzija stvarnosti koji nas ometa, a koji sada direktno prijeti sigurnosti svih naših članova dolje! Pogotovo će u opasnosti biti sada dok se počinju sami buditi i prisjećati, a im mi ne smijemo pomagati putem direktnog misaonog kontakta da ih dodatno ne ugrozimo i pretvorimo ih u još veće mete! Obavještavajte me i dalje, naravno, o tijeku situacije!“, naložio im je zabrinuti šef flote nervozno mašući rukama. Svi su se zabrinuto pogledali. Prošlo je već više od pola vremena predviđenog za obavljanje čitave misije, a oni još nisu bili sigurni niti s čime su sve suočeni ovdje. Dovraga! - „A možda da ipak šaljemo sve više i više naših na Zemlju, i sve tako, dok ne postanemo poznati kao 'ona zaboravljena flota'?“, pokušao se našaliti inženjer kontakta, s malim uspjehom.

36

A SADA... ZEMLJA!

37

- „Netko još uvijek pomaže našima tamo dole, a to nismo mi!! To smo utvrdili sa sigurnošću, jer previše se događanja koja su bili od pomoći našima desilo kada su oni bili u nevolji da bi to mogla biti slučajnost.“, izvijestio je inženjer o svojim novim nalazima s terena. - „Još jedna nama nepoznata sila? Pokušajte barem pronaći izvor te sile koja nam pomaže! Vjerojatno on neće biti toliko skriven kao izvor one sila koja nas namjerno ometa i radi protiv nas od kada smo došli... ako pronađete taj izvor pomoći, možda možemo pokušati i stupiti u kontakt s njim?“, rekao je kao za sebe šef flote zamišljeno. „Dakle, usmjerite sva naša nastojanja da pronađemo tog našeg nepoznatog saveznika! Čini se kao da imao isti cilj i ako se povežemo s njim možda možemo postići bolje rezultate nego ove koje smo dobili do sada!“, dodao je glasnije. - „Da, šefe! Lošije rezultate i tako teško da bismo mogli postići....“, već je kretao inženjer kontakta natrag na svoj novi posao. Imao je već nekoliko ideja kako da pokuša stupiti u kontakt s tim neidentificiranim izvorom koji im pomaže i žurio ih je isprobati. *** -„Khm… ima li koga?“, zaustio je on sramežljivo na frekvenciji za koju je mislio da bi možda mogla uspjeti za uspostavljanje kontakta sa izvorom pomoći za kojim je tragao. - „Već sam mislila da me nikada nećete pozvati…“, odvratila je Ona polako, svojim velikim, toplim, mekim glasom. - „O, Bože!!“, uzviknuo je šef kontakta preplašeno, grčevito držeći slušalice na ušima. Nije očekivao odgovor tako brzo! I tako jasno! -„Hihi hi“, zakikotala se Ona razdragano, „'Bože'! Hihihi... Momče, donekle jesi u pravu, ali ipak to ne bi bilo baš sasvim točno! ...možete me bolje zvati 'Božica'.. hihi... ne! ipak, bolje me zovite samo Zemlja, ako želimo biti baš sasvim precizni...“, završila je nježno, kako i priliči jednom tako velikom i uzvišenom biću. *** Čim je inženjer ušao na komandni most, po izgledu njegovog lica bilo je sasvim jasno da se dogodilo nešto što ga je uspjelo izbaciti iz njegovog uobičajenog smirenog stanja. - „O-o-ostvario sam kontakt.“, promucao je... i zašutio.

38

*** Nakon što ih je, mucajući i oklijevajući, kao da sam njegov zdrav razum ovim dolazi u pitanje, inženjer ipak uspio izvijestiti o svom pronalasku i o uspješno ostvarenom kontaktu sa bićem koje predstavlja... khm... samu planetu Zemlju u čijoj orbiti su se nalazili, po tko zna koji put na ovoj misiji svi na komandnom mostu samo su se nijemo pogledali. Toliko dugo su već tu, a ipak nisu znali za Nju! A ona je samo čekala da je primijete čitavo ovo vrijeme... koliko ono godina?! Ah! Njeno strpljenje, u ovom trenutku, djelovalo je tako uzvišeno... A oni... oni su bili u najmanju ruku zbunjeni. Nakon ovoliko uspješno odrađenih misija po Svemiru, ovo je pri put da im se javila za razgovor sama planeta na kojoj su imali izvršiti svoj zadatak!

39

*** Tračak nade počeo se polagano provlačiti mislima članova posade Svemirske flote. Djelovalo je kao da će i ne sluteći dobiti moćnoga saveznika u ovoj misiji, za koju se dugo činilo da neće izaći na dobro. Ali... mislim… planeta? „Kako razgovarati s jednom Planetom? I još k tome ženskoga roda? Kako uopće započeti razgovor?“, razmišljao je ubrzano šef flote na putu prema sobi za održavanje kontakta. Nije pronašao odgovor. *** - „Khm... khm! Gospođo, tj. gospo, ovaj... uvažena i cijenjena... khm…“, zapeo je već na prvoj rečenici. - „Da, dragi...“, javila se Ona ljubazno, s nekakvom toplom sjetom u glasu.“Nešto si me htio upitati možda?“ - „Da... mislim, da.“, u glavi mu je odjednom ostala samo praznina. Možda je razlog tome bila ta neka uzvišena nježnost koja se tako neočekivano pojavila iz Njenog glasa, i ovo je ipak bilo previše za njegov racionalni um koji je već bio navikao na mnoge situacije, ali niti jedna nije izgledala tako nevjerojatno kao ova. Bili su tako daleko od kuće, tako daleko i tako dugo u ovom dijelu Svemira, njihova misija je tekla puno teže i puno sporije nego što su se nadali, izgubili su kontakt sa svim članovima svoje flote na Zemlji, a neka nepoznata sila je stalno poništavala sve njihove napore i vraćala ih na sam početak, usprkos svim njihovim nastojanjima... - „Mi smo tako daleko od kuće.“, prozborio je nenadano, iznenadivši i sam sebe ovom svojom rečenicom. Oči su mu se napunile suzama. Što se ovo s njim dešava? Zvučao je kao dijete koje se jada svojoj majci. U čitavoj svojoj karijeri nije bilo zadatka koji nije uspio obaviti. Komunicirao je u svojim dosadašnjim misijama sa toliko raznih vrsta bića da im ni broja nije znao... A sada? Sada je želio samo plakati. On, šef Nebeske flote, vrsni poznavatelj desetaka stranih jezika iz brojnih područja Svemira, nositelj nekoliko najviših odlikovanja s područja uspješno odrađenih misija i razriješenih sukoba – on je sada samo želio plakati. Osjećaji su ga u potpunosti preplavili. Srušio se na stolicu. - „Ja sam tako daleko od kuće... gospođo.“, rekao je tiho i zajecao. - „Ššššš.... Sve, sve je u redu...“, njen topli glas obavijao ga je poput zagrljaja.“Sve će biti u redu...“, ponavljala mu je tiho, sve dok mu ruke nisu prestale drhtati, a glas mu se smirio. - “Sve će biti u redu.“ - „Da...“, rekao je napokon, kao dijete kada ga prestane boljeti. Obrisao je suze. I nos. Zaista se i osjećao kao dijete. Što mu se ovo dovraga dešava?

40

Dodir s Njom potaknuo je u njemu pravu lavinu osjećaja. I svi ti osjećaji su hrlili vani, željni da se izraze istoga trena. Osjetio je svoju tugu zbog tako duge odvojenosti od njegovog dalekog doma, i gorki osjećaj neuspjeha zbog ove misije koja naizgled nije vodila nikuda. Sasvim nenadano, preplavio ga je i osjećaj velike topline i ljubavi kojoj nije mogao odrediti izvora. Obavila ga je sasvim ta neka Njena uzvišena toplina i nježnost, koja kao da je mogla primiti u sebe i razumjeti baš sve, koja kao da ga je jednostavno zvala da joj se otvori i povjeri joj se... Osjetio je sve to, a činilo se kao da je sve bilo izazvano već samim tonom Njenoga glasa… Šef Nebeske flote i sama planeta Zemlja, iako nisu bili na istom stupnju razvoja svijesti, uspostavili su kontakt između svoja dva bića. I to iskustvo potreslo ga je do srži. *** - „O čemu ćemo sada pričati?“, upitao ju je kada je malo došao k sebi. - „O čemu god ti želiš.“, odgovorila je. - „Jesi li uvijek ovako dobra i susretljiva, nježna?“ - „Većinom. Ipak, u rijetkim situacijama kada se ja naljutim, to nije lijepo za gledati.“ - „Ne mogu to niti zamisliti...“, rekao joj je iskreno, kao da su već stari znanci. Nastupila je mala stanka. - „Želiš li me još nešto pitati?“, prekinula je tišinu Ona. - „Da. Čitavo ovo vrijeme, od kada smo krenuli u ovu misiju, ja sam se pitao zašto sam poslan baš ovdje... Ovo nije baš neko strašno popularno mjesto u Svemiru, znaš… mislim, oprosti, nisam te mislio uvrijediti, ali obično su me do sada slali u neka područja na kojima su se vodile ogromne bitke, u kojima je bila jako važna strategija i poznavanje raznih vještina koje bi nas mogle dovesti do pobjede nad neprijateljem, a ovdje smo evo već godinama i nema baš ničega osim zaborava na Tvojoj površini... Sve znanje kojim članovi naše posade raspolažu nestane istoga trena kada stignu dolje i jednostavno zaborave sve što su tamo trebali napraviti, a zatim i svi naši pokušaji da ih podsjetimo na to tko su oni zapravo i što trebaju dolje napraviti bivaju osujećeni...“. - „Ne daj se zavarati: i ovdje bjesni bitka, samo što su je rijetki svjesni. Ostali i ne znaju da je ona u tijeku. Pa, i sam si rekao: čak i tvoji zaborave na sve čim dotaknu moju površinu. Suočeni smo s jakim neprijateljem ovdje – čak niti moja snaga više nije dovoljna i pomalo gubim bitku. I ja sam sve slabija i slabija...“, završila je tiho. - „Hej, pa onda… onda bi to značilo da smo mi ovdje upravo na misiji čiji je cilj pomoći Tebi!“, dodao je pun nekog nježnog oduševljenja i s osjećajem iznenadne spoznaje šef flote. Pomalo ga je već počela zabavljati činjenica da priča sa jednim tako velikim Bićem koje je predstavljalo čitavu jednu planetu i da ta planeta upravo u ovom trenutku treba njegovu pomoć i pomoć njegove flote! Bio je uistinu spreman dati sve od sebe da joj pomogne. 41

*** - „Čekaj, čekaj malo, da ponovim...“, rekla je Ona nakon što joj je šef flote ispričao sve o njihovoj dosadašnjoj misiji. „Vi ste došli iz dalekog Svemira, napustili ste svoju planetu da biste obavili ovdje svoju misiju koja traje već dugi niz godina. Glavni način na koji ste planirali obaviti svoj zadatak je da spustite dosta članova vašeg tima na zemlju, i to širom čitave planete. Oni su se trebali asimilirati sa domaćim stanovništvom na način da se rode u ljudskom obličju i poprime sva ljudska obilježja, i da ih se više ni na koji način ne može razlikovati od ostalog stanovništva ove planete. Na taj način bi oni mogli iznutra, iz samog društva na zemlji, a usklađeni jedni s drugima, polako počeli mijenjati zemaljsku civilizaciju na način da ona postane više u skladu sa temeljnim zakonima Svemira nego što je to do sada bio slučaj. Vaš osnovni cilj je na ovoj planeti… tj. na MENI, ponovno uspostaviti ravnotežu, sklad, dobrobit za sve članove društva, međusobno uvažavanje i – ljubav... Jesam li to sve dobro razumjela?“, upitala je Ona. - „Da.“, jednostavno je rekao šef flote. „Kada bi sve to bar bilo tako jednostavno kao što zvuči!“, pomislio je tužno. - „Odlično!“, rekla je Ona, „Onda imamo isti cilj. Dobili ste saveznicu! Od sada bi sve trebalo biti puno lakše… Mislim, sada kada smo se napokon sreli i prepoznali tko smo, možemo udružiti naše napore u ispunjavanju zajedničkog cilja!“ - „Odlično!“, ponovio je sa smiješkom šef flote. *** „Hoću li se sada ipak probuditi?“, pomislio je zamišljeno, odlazeći za komandni most, pokušavajući shvatiti sve ono što mu se događalo proteklih dana.

42

*** “Jesam li sada zaista budna?“, pomislila sam jutros nakon što sam se probudila iz sna u kome sam se nekoliko puta 'budila' i na moje iznenađenje shvaćala da još uvijek sanjam. U jednom dijelu sna ja sam bila samo ja, ovo biće u ljudskom tijelu na ovoj planeti, koje ujutro ide na kavu i čita novine, dok sam već u slijedećem trenutku moga sna bila nekakvo biće iz dalekog svemira koje pristiže na ovu planetu u svom predivnom i naprednom svemirskom brodu. Nakon toga se i ta iluzija rasplinula, a ja sam postala velika kao sama planeta Zemlja, držeći u sebi sve što postoji na ovome svijetu i smiješeći se… – i onda sam se probudila. Nadam se. U ovom svom ljudskom tijelu, na ovoj planeti, otišla sam popiti kavu i pročitati dnevne novine iz ovoga dijela svijeta. A vijesti iz svijeta i tako nisu baš neke: ekonomije država nezaustavljivo tonu, ljudi ubrzano osiromašuju, i izgleda kao da baš nitko ne zna kako da ovaj trend raspada zaustavi i promijeni u nešto bolje. Što bi rekli oni religiozniji od mene, opće stanje je: - „Bože, pomozi!“ - „Naravno da ću ti pomoći, draga!“, rekla je nježno. Molim? Odakle li je došao taj glas? Mislim da ipak još uvijek spavam. Ne znam kako drugačije protumačiti taj topli ženski glas koji sam čula, očito u svojoj glavi, i koji je tako direktno odgovorio na moja razmišljanja o trenutnom stanju ovoga svijeta... - „Ovaaj… a kako ćeš mi to pomoći?“, zapitala sam sada ja nju dalje u mislima, razvlačeći iluziju, i čisto se smijuckajući u sebi svojoj ideji da uistinu s nekim razgovaram na taj način. - „Vidjet ćeš uskoro.“, nastavila je sigurno, ali s jednakom toplinom i nježnošću u glasu. „Točnije, već za koji dan… jer i ja također mislim da se ovakvo stanje jednostavno ne može nastaviti dalje – nešto se mora promijeniti!“ - „OK! Meni svaka promjena odgovara...“, rekla sam, tj. pomislila zadovoljna odgovorom. Bilo bi sasvim u redu da me to moj um vara i da na ovaj način u biti tješim samu sebe, jer i tako nije bilo nikoga drugoga da me utješi vezano za trenutna događanja na ovoj planeti. Shvatila sam ovaj „razgovor“ kao neki dobar vic, trik moga uma, ali nisam ga uzela za ozbiljno. Meni svaka promjena ovakvog stanja odgovara, pomislila sam ponovno i otišla obavljati svoje svakodnevne dužnosti na ovome svijetu.

43

*** Za koji dan, točnije dva dana od onog mog „razgovora“ s toplim ženskim glasom iz mojih misli, dio moje države i velika područja susjednih pogodile su velike, nezapamćene na ovim prostorima – poplave. Sravnile su sa zemljom velika naseljena područja i prekrile ih vodom. Prelile su se sve okolne rijeke preko svojih korita, i dalje preko naselja i kuća, stižući do tog stupnja da je gotovo sve ostalo pokriveno pod vodom. Ljudi su masovno bili prisiljeni napuštati svoje potopljene domove i ostaviti baš sve što su imali za sobom, spašavajući tek goli život pred nabujalim vodama. Hm. Pomalo sam se zapitala… nije li to ona promjena koja mi je najavljena da dolazi uskoro?... iako baš ništa od toga nije izgledalo kao pomoć bilo koje vrste, ali kao promjena je izgledalo, to svakako da! - „Ovaj, smijem li pitati s kim sam to prije neki dan razgovarala u svojim mislima i tko mi je to bio rekao da će mi pomoći u mijenjanju ovoga svijeta na bolje?“, pokušala sam ponovno ostvariti kontakt, ne bih li dobila nove odgovore, ovoga puta se zaista nadajući nekom smislenom misaonom odgovoru. „Naravno, draga! Možeš mi se uvijek obratiti, baš svakoga puta kada imaš neki problem, kakav god on bio! Ja sam sve što te okružuje, od trenutka kada si se tu rodila, i znam baš sve o tebi. Poznajem tvoj svaki udah i svaki korak koji si napravila od kada si odlučila doći malo baš ovdje, u ovaj dio Svemira. Znaš, ja sam zadužena za sve što se tu nalazi, i ja jesam sve što tu jest. Tako, slobodno se možeš osloniti na činjenicu da sam uvijek tu za tebe, jer ja ne idem nigdje! I kad bih htjela, ne bih mogla otići, jer ja sam upravo to – sama planeta na kojoj se i ti nalaziš: tvoja planeta Zemlja. Neki od mojih stanovnika me još zovu i Majka Zemlja, ali ti me možeš zvati kako god poželiš i ja ću se uvijek javiti na tvoj poziv!“ Vau! Lice mi je poprimilo šokirani izgled. Ovako nešto moj um ne bi baš bio u stanju smisliti tek tako! Mislim, znam da su neka od primitivnih ljudskih plemena smatrali da je čitava naša planeta živo biće, i tako su joj se i obraćali, ali ja?… ja definitivno nisam bila dio te tradicije. Nisam nikada ni razmišljala na taj način o ovoj našoj… ovoj našoj zemaljskoj kugli po kojoj gazimo. Iako, sve to što mi je rekla, i ta neka nježnost u njenome glasu – zvučali su uistinu majčinski... – „Čekaj, ove poplave… to si bila ti?", zapitala sam je, sjetivši se moga pitanja. – „Da, naravno, pa tko bi drugi bio?“, odgovorila mi je nježno. „Ja sam i ta voda, i rijeke, i ta zemlja koju su rijeke prekrile i tako se zamutile, noseći sve pred sobom.“ – „Ali, a ljudi, životinje, kuće koje su pritom stradale!? Što s njima? Tog stradanja je tako jako puno…“, pokušavala sam u glavi nekako logički povezati takvu toplinu njenoga glasa sa tako velikim stradanjima u poplavama, o kojima su danima izvještavali ovdje na televiziji.

44

– „Ja sam i sve te životinje, i sve te kuće, također. Ja sam sve ovdje, rekla sam ti već. Ja sam i svi ti ljudi, također. Samo što su tu činjenicu oni nažalost zaboravili, to da su oni ja i da sam ja oni. I sada se oni toga moraju prisjetiti, tj. moraju se sjetiti mene, odnosno moraju se sjetiti ponovno sami sebe, tj. sami mene, odnosno… Znaš već što hoću reći!! Vidiš kako je to sve komplicirano!“ nasmijala se ona svojim hihotavim smijehom, koji kao da je odzvanjao tisućama sitnih zvončića… možda su to odjeci onih sitnih cvjetova u obliku zvončića koje sam promatrala svakoga dana na obližnjem polju odlazeći na posao, pomislila sam… Očarao me je jednostavno taj njezin smijeh i ta neobjašnjiva ljupkost koja je samo površno skrivala njenu veličinu i uistinu ogromnost njezinog uzvišenog bića. 'Očarana' – da, to je prava riječ za ono kako sam se osjećala toga trenutka.

45

*** Jutros, prenula sam se iz sna. „Tako sam ružno sanjala...“, pomislila sam budeći se iz noćne more u kojoj je sve djelovalo tako stvarno. Sjećala sam se svih detalja iz moga sna, brrr… i svih zlikovaca koji su pobijedili sve dobre… i svih riječi koje su izgovorili… Bilo je baš kao da sam odgledala jedan jako ružan film strave, a ja filmove strave ne gledam nikada, ali nikada! – „Mila, ne brini se, ja sam ti poslala taj san!“, obratila mi se Ona svojim toplim glasom u mojim mislima. „Već je vrijeme da ti i tvoji letači doznate što se to točno ovdje dešava!“ – „O!“, poviknula sam iznenađeno, „Oo-vaj…hm..“. Pokušavala sam sastaviti neki suvisli tok misli da nastavim ovu komunikaciju.“Moji letači? Tko bi oni bili? I zašto si mi poslala tako jedan ružan, grozan, san? Nemoj mi reći da se to što sam vidjela dešava negdje ovdje?!“ – „Ne znam odakle da ti uopće počnem pričati moju priču… jer ona je i dosta dugačka pritom. Ali evo, od početka. Može?“ – „Može.“, rekla sam, ne znajući što bi drugo rekla. Najradije bih se bila vratila u krevet, i pokrila se preko glave – i tako ostala dok sve ovo oko mene ne prođe, sve se vrati u normalu i ja više ne pričam u mojoj glavi sa jednim bićem koje kaže da je sama ova planeta na kojoj stojim. I kojoj, iz nekog razloga, apsolutno vjerujem. – “OK, onda. Tvoji letači bi bili oni koji već duže vrijeme lete u mojoj orbiti. Došli su iz daleka, u svojim letećim brodovima, i ima ih jako puno. Pokušavaju mi pomoći u mojima nevoljama. Oni su dobri momci-cure. Kažem momci-cure, jer su oni u svojoj evoluciji već odavno prošli stupanj podjele po spolovima, i sada su svi one-oni cjeloviti sami po sebi, a njihovo „razmnožavanje“ nije niti slično onome kako se to dešava ovdje kod nas. Kod njih se novo biće jednostavno pojavi u njihovoj zajednici ako je to ono što oni žele, stvori se naizgled iz ničega. Ipak, oni mogu izgledati kao „muško“ ili kao „žensko“, kako to sami požele. Većina ovih svemirskih istraživača u mojoj orbiti je trenutačno uzela muški izgled, iz nekih samo njima smiješnih razloga. Oni su jako duhoviti, ali njihov humor ponekad i nije tako lako shvatljiv neupućenima…“. Napravila je malu pauzu, vjerojatno primijetivši začuđeni izraz na mome licu. Obrve su mi se gotovo popele na vrh glave i tamo zastale… Nisam ih uspjela spustiti niti rukama, koje sam podigla do čela, i nesvjesno prelazila njima gore-dolje po čelu. – „Dobro.“, rekla sam. „Ti moji letači zaista izgledaju kao neki fini… kako ti to kažeš, momci-cure, ali zašto ih zoveš mojima? Ja tako nešto nikada nisam vidjela! Jedino se na jednoj fotografiji moga brata, koju smo jednom snimili, iza njega na nebu u daljini vidi nešto, neka točkica koja je mogla biti nekakav leteći objekt po obliku, ali to i nije baš neka jaka poveznica s njima… Na toj fotografiji, brat se okrenuo od kamere i glumio da stoji kao da se mora pomokriti, pa izgleda kao da, dok on tako stoji, ovi od gore ga gledaju… to je baš bila smiješna slika! Nismo bili ni primijetili leteći objekt na nebu dok nismo razvili sliku! I onda smo se zezali da sada znamo kako treba uspostaviti kontakt s vanzemaljcima: otići u prirodu i pomokriti se, a onda će nas ovi s neba doći gledati! To je baš bilo smiješno!“

46

– „Rekla sam ti već da su duhoviti… ali hajdemo malo kasnije o tome zašto sam rekla da su oni tvoji! Htjela sam ti ispričati više o snu kojega sam ti poslala…“ – „Ajme.“, rekla sam. Nekako mi je bilo draže slušati o smiješnim vanzemaljcima, iako nisam znala ni tko su oni, ni odakle su došli, nego o tim… stvorenjima… iz moga lošeg sna.

47

*** - „Draga, jesi li se malo pribrala? Možemo li dalje?“, upitala me Ona nakon trenutka pauze koju mi je dala da malo dođem sebi. „Vidim da te je san uzdrmao, i žao mi je zbog toga. Znaš, situacija je zaista teška. U ovom trenutku gubimo bitku. U svom snu si vidjela kao da smo je već izgubili. Doživjela si osjećaj, NJIHOV osjećaj, da je već sve gotovo i da su oni – loši momci – pobijedili sve dobre momke, i cure, na ovoj planeti. Sanjala si da su uspjeli ubiti i zadnjega od dobrih ovdje i da su time zadovoljni, jer to znači da dalje mogu raditi što god požele, bez ikakvih ometanja i ograničenja. To je ono što ih veseli i što su od početka htjeli, to je ono zašto se bore protiv svih koji nose dobrotu u sebi: da bi oni napokon mogli raditi što god požele! Pošto su oni sami po sebi loši, i sve njihove namjere su loše, a sve što oni žele je loše, grozno i jednostavno užasno! Oni su mrak sam po sebi, nedostatak ikakve dobrote i plemenitosti – a u ovom trenutku oni ovdje pobjeđuju! Toliku tamu većina ljudi ne može uopće pojmiti, ne može niti shvatiti da tako nešto zaista može postojati – u tome i jest najveća snaga tih zlikovaca, u njihovoj totalnoj skrivenosti i u ljudskom neznanju o tome što se ovdje uistinu dešava! Dok ih ljudi uspiju uočiti, već će biti prekasno – tako su to oni zamislili od početka. Opasno smo se približili tome trenutku kada bi zaista i bilo prekasno za svaki otpor, ali – evo što ću ti reći: oni su uvjereni da su već pobijedili! U tome je njihova jedina slabost. Toliko su uvjereni da je pobjeda već njihova da je to naša šansa da sve preokrenemo u našu korist, u zadnjem trenutku, i da dobri momci, cure i sve momci-cure ipak pobijede u ovom našem dijelu Svemira. Da, ti si vidjela njihovu pobjedu u snu, i vidjela si da je zlo zavladalo ovim područjem u potpunosti, ali to je samo zato jer su oni uvjereni da su već pobijedili: to je samo ono što ONI misle o situaciji. Poslala sam ti ovaj san da napokon vidiš tko su oni i kakvi su, da čuješ njihove misli, upoznaš njihov način razmišljanja i doznaš njihove osjećaje o čitavoj situaciji, kao i da se upoznaš s njihovim načinom djelovanja. Vidjela si da su neki od njih iz naše dimenzije, a da se oni još gori od njih pojavljuju iz nekih drugih dimenzija po svojoj volji i potrebi, i da su svi zlikovci odavde, koliko god zli i pokvareni i sami bili, samo sluge tih još gorih od njih u toj zloj hijerarhiji gospodara tame...“ - „Nisam nikada prije u svom životu ni vidjela neko takvo biće koje bi bilo zaista zlo samo po sebi! Zapravo mi je bilo teško i zamisliti da nešto takvo postoji, da uistinu postoje takva bića koja su inteligentna, stvarna, ali koja su samo zla – samo loša u svojoj nutrini! Ovdje na Zemlji, ljudi su svi nekako i dobri i loši istovremeno! U svakome je i pomalo pokvarenosti i sebičnosti, ali i ponešto ljudskosti i plemenitosti, i samo ovisi o situaciji oko njih što će od sebe pokazati drugima oko sebe. Takvo jedno suštinsko, samo zlo, bez imalo dobrote u sebi – teško je i zamisliti jednom običnom čovjeku!“

48

- „Da, pa o tome ti i pričam! Njihov plan se i može odvijati ovako u tajnosti i prolaziti neprepoznat toliko dugo baš zato, jer je tolika nepravda i zlo same namjere ono u što ljudi jednostavno ne mogu povjerovati. Odbijaju vidjeti s čime su suočeni, možda i stoga jer bi im to bilo previše strašno za vidjeti i prepoznati! Čak i tebe, koja si dugo na meti tih stvorenja i koja već odavno naslućuješ postojanje takvih zlih sila koje ti se neprestano miješaju u život i pokušavaju te uništiti, je taj jedan otkrivajući san potresao do temelja i prestrašio te, zar ne?“ - „Pa, da. Užasno sam se osjećala kada sam se probudila! Ono zlo stvorenje iz ove dimenzije, koje koristi ona neka daljinska oružja da se obračuna sa svima iz ove dimenzije koji nose dobrotu u sebi i aktivno rade na tome da poboljšaju ovaj svijet i da zaštite ljude i čitavu ovu planetu, je strašno, a kamoli onaj još gori od njega, njegov gospodar koji se pojavi iz druge dimenzije, koji je izgledao kao ogledalo od one zle maćehe iz bajke o Snjeguljici, koga ona pita za sve odgovore i za savjete što da dalje napravi… Oni nisu ljudi, zar ne? - „Ovi iz ove dimenzije su nekada davno bili ljudi, vidjela si to po njihovim ipak ljudskim figurama, iako su izobličeni i lica su im vremenom postala neljudska i počela održavati zlo koje nose u sebi. To što su sada, su postali svojim dugim služenjem tim svojim zlim gospodarima. Njihov cilj je postati poput svojih gospodara, jer u njihovom umu oni su svemoćni – njihova moć je apsolutna! A to je ono što svi ovi mračni jedino žele – još više moći, i sve tako dok njihova moć ne postane apsolutna i dok ne mogu raditi baš sve što požele, bez ikakvih ometanja! To je ono što su im i obećali njihovi zli gospodari u zamjenu za njihovo služenje – apsolutnu moć nad svime u ovom dijelu Svemira! I zato im oni tako odano služe, nadajući se da će se to njihovo obećanje i ispuniti. A ovi drugi, iz drugih dimenzija, nisu nikada ni bili ljudi. Oni su se razvili u jednom drugom području Svemira, stekli neke moći i neka polovična znanja o Svemiru i onda su došli ovdje, na moje područje. Davno...“, izgovorila je to u dahu i ušutjela. Osjetila sam da je jako tužna, gotovo kao da će zaplakati. Kako izgleda kada jedna planeta plače? Prisjetila sam se nedavnih poplava širom naše planete... Njena tuga preplavljivala me je u valovima, i odjednom sam i ja postala tužna, gotovo očajna. - „Ti… oni tebe drže zarobljenom i muče te već duže vrijeme, zar ne?“, osjetila sam porijeklo te njene sveobuhvatne tuge, i sama bivajući na rubu suza. - „Da… Znaš, ti i tvoji letači sada ste moja jedina nada. Bez vas sam…“, izustila je, i nije mogla dalje.

49

*** Na komandnom mostu bilo je zaista živo toga jutra: svi su pohitali vidjeti što se dešava! Njihova nova saveznica im je najavila da je pronašla brži način od onoga koji su oni do tada koristili da bi kontaktirali i probudili svoje prizemljene članove, i pozvala ih je da svi dođu na most da bi ih obavijestila o tome! Objasnila im je da su neki od njihovih prizemljenih članova sada otvoreni za direktni misaoni kontakt sa svojim matičnim brodovima, putem osobnog i direktnog komunikacijskog kanala planete Zemlje sa svim bićima koja se nalaze na njoj ili u njenoj blizini, i da je protok informacija između svih njih sada u potpunosti moguć, i to u svim smjerovima – ukoliko se njihovi prizemljeni članovi slože s upotrebom takve vrste komunikacije! - „Ako se vaši, i moji, 'Zemljani' slože, možemo se direktno povezati mislima i tako bolje osmisliti strategiju i osigurati bolje rezultate!“, namjerno je naglasila riječ 'Zemljani', znajući da će to izazvati reakcije kod članova nebeske flote, koji nikada do sada nisu ni bili na Zemlji, a kamoli da ih je netko mogao zamijeniti za neke obične Zemljane… - „Nisam nikada pomislio da će članove moje flote netko nazivati Zemljanima!“, poluzabrinuto se nasmijao šef flote i pogledao druge oko sebe. Svi su se pogledali, naizgled smiješeći se, skrivajući punu dubinu svoje zabrinutosti za prijatelje i kolege koji se nalaze tamo dolje. „Zar su oni zaista postali pravi Zemljani kada su se spustili tamo dolje? Može li ih to na neki dublji način promijeniti ili čak oštetiti? Hoće li oni ikada više biti isti kao što su bili, ili je onakvo njihovo stanje u kome su sada samo privremeno?...“ – bila su samo neka od neizgovorenih pitanja koja su se pojavila u mislima članova flote, sve redom starih prijatelja i znanaca njihovih kolega na Zemlji, koja su ostavljena za neko bolje vrijeme za razmišljanje. Uzbuđenje na brodovima je bilo veliko: sve ovo zaista je zvučalo kao naučna fantastika za sve njih iz nebeske flote, koji su već godinama koristili svoje napredne uređaje za komunikaciju sa svojima na Zemlji, ali sa tako malim dosadašnjim uspjesima.

50

*** - „Čuj, htjela bih te pitati više o mome porijeklu i o razlozima moga dolaska ovdje. Znaš li ti ponešto o tome, kada za te tvoje 'letače' koje mi spominješ kažeš da su oni zapravo moji?“, upitala sam je želeći sklopiti bilo kakvu logičnu sliku o tome što se zaista ovdje dešava i o mojoj ulozi u svemu tome. - „Mislim da znam dovoljno da zadovoljim tvoju znatiželju… Rođena si ovdje, u svojoj obitelji, odrasla si ovdje, na planeti zvanoj Zemlja, u ovom Sunčevom sustavu, i to te čini čovjekom (tj. ženom, što je sasvim nebitno za čitavu ovu priču). Sličnih ljudi, koji su u istoj poziciji kao i ti ovdje, ima u muškim i u ženskim tijelima, tako da spol u svemu tome zaista nije važan. Sjeti se da sam već za tvoje letače rekla da su oni uistinu momci-cure ovoga Svemira i da mogu poprimati i ženske i muške karakteristike po svojoj volji, a sve u skladu s trenutnim okolnostima. Svi vi ste u svojoj biti već odavno prešli prag u svome razvoju koji bi vas mogao ograničiti tako nečim kao što je spol, ili tijelo, ili čitava materijalna manifestacija bilo čega! Samo ste to, iz nekih jako važnih razloga odlučiti na neko vrijeme zaboraviti, i sada ste isti kao i svi ostali ovdje.“ Način na koji je naglasila riječi „jako važnih“ učinio je da se sva pretvorim u uho: koji bi to razlozi mogli biti tako važni da netko zbog njih odluči sve zaboraviti i odbaciti tako veliko znanje o neograničenosti svojim tjelesnom oblikom i čitavom ovom materijalnom manifestacijom? Pokušavala sam se dosjetiti koji bi to razlozi, po mome mišljenju, bili dovoljno dobri za tako nešto. Nisam uspjela. - „Pa baš se i ne mogu dosjetiti tih razloga, čak i ako su bili, kako ti kažeš, tako jako važni. Zašto bi netko sve to namjerno zaboravio?“, istinski sam se čudila. - „Ima jedna velika mudrost: ona kaže da ne možeš promijeniti ništa osim samoga sebe. Ovdje, na mom području, je bilo uistinu puno toga što je trebalo promijeniti da bi sve postalo u skladu sa najvećim zakonom Svemira – naime, u skladu sa ljubavlju. Vaša nebeska civilizacija je dosta napredna, i vi ste točno znali što ovdje treba napraviti da bi se razriješile baš sve negativne situacije, koje su stvaranje toliko zbrke, onečišćenja i patnje, tokom toliko dugo vremena. Jedini problem s vašim pomaganjem ovdje je bio – što to nije bio uistinu vaš problem za rješavanje! Svatko je zadužen za rješavanje samo svojih problema, onih koji na neki način pripadaju njemu, i svatko može prionuti razrješavanju jedino situacija u kojima direktno sudjeluje, ponovno u skladu s činjenicom – da nitko ne može promijeniti ništa osim samoga sebe! Vi ste sve to dobro znali, vidjeli ste koliko je ovom području Svemira nužno potrebna vaša pomoć i odazvali ste se na moj poziv. Jedino vaše pitanje je bilo: postoji li nekakav način na koji se može olakšati drugima rješavanje njihovih problema? Razmišljali ste, i na kraju ste pronašli rješenje koje je bilo neuobičajeno, ali zaista nesebično i plemenito s vaše strane: kao prvo, sve probleme s kojima su suočena bića iz ovog dijela Svemira morali ste učiniti SVOJIM problemima ako ste im željeli pomoći – da biste uopće smjeli prionuti njihovom rješavanju! Na koji način ste to jedino mogli napraviti?“, upitala me Ona i zastala, kao da zaista čeka moj odgovor na to pitanje. 51

- „Pa… trebali smo na neki način preuzeti te probleme na sebe, kako bi oni postali naši vlastiti, a kako bismo to napravili… ne znam, mogli smo… ah, pa da, zaboraviti! da već znamo rješenja tih problema i pretvarati se kao da nemamo pojma kako bismo ih riješili! Bi li to bilo dovoljno? Mislim, bi li nam to naše samo pretvaranje da nešto ne znamo omogućilo pristup rješavanju problema, ako bi ono bilo na neki način zaista dobro maskirano?“ - „ 'Dobro maskirano' – zanimljiv je taj izbor tvojih riječi!“, odvratila mi je. „To je točno ono što ste odlučili napraviti ovdje: dobro se maskirati! Štoviše, taj posao ste odradili toliko dobro da ste zavarali i sami sebe u vezi toga tko uistinu jeste, i koje su stvarne granice vašega znanja. Hoću reći: dobro ste to sve zaboravili! Obavili ste dobar posao u tom smislu!“, nasmijala se Ona. A ja, ja sam bila pomalo zbunjena. U biti, 'pomalo' je preblaga riječ za ono kako sam se tada osjećala: osjećala sam se na neki način nestvarno! Bila sam zbunjena i osjećala sam sve više kao da sam dio nekoga sna, a ne zaista stvarno biće u ovome stvarnome svijetu oko nas. Sve ovo je jednostavno postajalo previše za moj um koji je svim snagama pokušavao pronaći ikakav stvarni oslonac u cijeloj ovoj priči, ali s malim uspjehom. Možda je ova moja zbunjenost nekakva nuspojava tog našeg tako dobro obavljenog posla zaboravljanja svega, nešto poput mamurluka nakon pijanstva, tko bi ga znao? *** Nakon nekog vremena propitivanja situacije i razmišljanja o njoj, učinilo mi se da sam pronašla pravo pitanje. - „Eh, ali onda… kako bismo se mogli vratiti u svoje prvobitno stanje, ono stanje PRIJE zaboravljanja svega što smo znali?“, upitala sam je. - „Jesi li ikada čula za izreku 'klin se klinom izbija', ili za onu metodu liječenja koja kaže da se slično liječi sličnim?“, upitala me. - „Pa da, jesam, ali kako bi se to moglo primijeniti ovdje…?“, nije mi zaista bilo jasno. - „Čuj, lijek za zaboravljanje svega je jednostavno: zaboravljanje svega! To je toliko jednostavno!“, nasmijala se Ona. U tom trenutku, moja zbunjenost prešla je na neku višu razinu postojanja, polagano me gurajući niz ponor potpunog odustajanja od pokušaja shvaćanja bilo čega oko sebe. Morala sam se otići malo odmoriti, ovoga puta nadajući se spavanju bez snova.

52

*** - „Kako si to mislila: ZABORAVLJANJE SVEGA? Što bi to uopće značilo?“, poželjela sam znati nakon što sam se dobro naspavala, a moja zbunjenost se polako izgubila i napravila mjesto znatiželji. - „Hej, vidi tko se probudio!“, pozdravila me, razdragano se smješkajući.“Želiš znati što znači zaboravljanje svega? Pa ti to već znaš! To ne znači ništa drugo nego da sada trebaš zaboraviti sve što misliš da znaš, sve ono što su te naučili od kada si se tu rodila! Sve znanje koje su te na ovoj planeti naučili ljudi treba biti odbačeno, jer je jednostavno pogrešno i nije u skladu sa svim višim istinama kojih se sada trebaš prisjetiti. To 'znanje' koje su ti prenijeli oni koji nisu znali bolje – tebi sada zapravo smeta, jer nije istinito. Da bi se sjetila onoga što si prije već znala, moraš jednostavno zaboraviti sve ono što sada misliš da znaš: sve tvoje predodžbe i uvjerenja o ovome svijetu i o tvome mjestu u njemu sada trebaš zamijeniti novima – onima koje će biti istinite!“ - „OK.“, rekla sam. To je bio sami početak mog novog života.

53

*** - „Sada, pokazat ću ti istinu.“, rekla mi je. „Podignut ću tvoje vibracije toliko da budeš u stanju i sama vidjeti ono što i ja vidim!“ - „Mila, jesi li spremna?“, zapitala sam je. Ili je to ona zapitala mene? U nekom trenutku procesa podizanja mojih vibracija na višu razinu postalo je nebitno tko je tu ja, a tko je ona. Granice su se izbrisale kao gumicom po papiru. Prešla sam u neki drugačiji način postojanja, onaj u kome je neke stvari jednostavno postalo nemoguće odrediti! Moje osobne granice su se sve više brisale, razmicale, vraćale natrag i naizgled se preslagivale. Zaista nije lako tako živjeti, ne znajući koja je uistinu razlika između tebe i okoline. Koja je razlika između tebe i planete po kojoj gaziš, što su tu tvoje noge, a što je tvoja zemlja po kojoj gaze te noge koje su također bile nečije… Bilo je također nemoguće odrediti vremenski slijed bilo kojeg događaja, jer su se i prošlost i sadašnjost i budućnost bilo čega prikazivale samo kao nekakvo čudesno pulsirajuće povezano i živuće jedno, kao kovitlac čarobnih boja koje se neprestano mijenjaju i nestaju, baš poput duginih boja koje se pojavljuju na mjehurima od sapunice, a nikako kao nešto definitivno i određeno kao što smo mi navikli gledati na prošle i buduće događaje. Tu je sve utjecalo na sve ostalo, svi događaji koji su se ikada desili u prošlosti i svi koji će se ikada desiti u budućnosti su neprestano utjecali jedni na druge, i sve promjene su bile istovremene, i sve je bilo izvan-vremeno i povezano sa svim ostalim, u potpunosti vječno, ali stalno promjenljivo. Svaka prošlost bilo čega je tu bila u istoj ravni sa svim mogućim budućim događajima, živa i promjenljiva kao i život sam. Duboko sam udahnula. Ja sam još uvijek bila ovo ljudsko tijelo, i pokretala ga bez sumnje, ali moja percepcija više nije bila ljudska – bila je… ne znam koja bi bila prava riječ za to: vanljudska i apsolutna, neograničena i nedefinirana bilo čime što bismo mogli definirati kao dio ljudskog svijeta. Bila sam čovjek tijelom, ali ne i načinom razmišljanja ili definicijom sebe. Sebe. Kako to smiješno zvuči – sve te granice kojima definiramo to svoje nekakvo sebstvo. Odjednom, sve mi je bilo smiješno – i hodanje kao takvo, i postojanje u ljudskom tijelu kao takvo, i svijet sam po sebi kao takav – sve, baš sve je postalo upravo urnebesno! Nije mi zaista bilo jasno kako ljudi uspijevaju ostati ozbiljni i ne shvatiti poantu vica postojanja! Smijala sam se i smijala… gledajući oko sebe i bivajući „ja“. „Zar je moguće da smo odlučili baš sve zaboraviti samo zato da sami sebi možemo pričati taj, uvijek isti, vic o stvarnosti postojanja ponovno i ponovno, pa da nam uvijek na kraju bude smiješan, jer – TAJ VIC JOŠ NISMO ČULI!!!“, umirala sam od smijeha došavši do te krajnje spoznaje, do pune istine o zaboravljanju, postojanju i nama samima. Joooj… ovaj je dobar… previjala sam se već u bolovima od grčeva u želucu, ne mogavši se prestati smijati…

54

*** - “Draga, OK, možeš li sada doći malo sebi?”, začula sam njen glas, koji me pokušavao prizemljiti…. -„ Sebi!?! Ha haha..ha…“, urlala sam od smijeha.“…a da možda bolje dođem tebi?! pfffttt…. ha haha uh, joj ajme boli me stomak ne mogu više…“, toliko su me zabavljali ti improvizirani pojmovi kao što su „ti“, „ja“, „sebi“, „tebi“, koji su u stanju u kojem sam se nalazila zvučali kao dobar vic. Sve oko mene postalo je jedna zaista dobra komičarska točka u predstavi, i ja sam se smijala i smijala. *** - „Zemlja zove zemljanku…“, nakon nekog vremena pokušala je ponovno. - „pfffftt… joj ubit ćeš me prestani me više zasmijavati, ja ne mogu više…“, još uvijek sam se davila od smijeha na bilo kakvu njenu rečenicu, mišića zgrčenih od smijeha. Bilo mi je kristalno jasno da je samo moj um stvorio i Zemlju i zemljanku i da osim mene same nema uistinu ničega, nigdje i nikada. Štoviše, da ni-gdje ni-kada nisu uopće definirani osim u mome umu, jer su i prostor i vrijeme samo njegove tvorevine, baš kao i sve ostalo. Sve, sve je dio istoga vica. Koji ja pričam sama sebi, pokušavajući se zabaviti. Nisam bila sigurna da li ću ikada više moći funkcionirati „normalno“: kao jedna od ljudi, na planeti Zemlji, oko koje kruže nekakvi moji letači: baš svaka od tih riječi zvučala je u mome umu samo kao dobar vic, istinita koliko bi bili istiniti baloni od sapunice s nacrtanim licima na njima, kada bi se nalazili u nekom njihovom „stvarnom“ svijetu od sapunice. Svijetu od sapunice kojem ja nisam pripadala.

55

ŠTO DALJE? 2014. godina

56

*** - „Huston, we have a problem…“, odjeknulo je u slušalicama inženjera kontakta. To je bila Ona, njihova nova suradnica, sa vijestima koje su svi na brodu željno očekivali. Je li uspjela kontaktirati njihove prizemljene članove i prenijeti im informacije koje su oni tako očajnički trebali za uspješan nastavak njihove misije? - „Kako je prošlo? Jeste li se uspjeli povezati?“, zanimalo je šefa flote, već spojenog na njihovu glavnu komunikacijsku liniju. „Da, povezali smo se… I predobro. Sada kada je ona postala svjesna više istine, više ne želi, ili čak i ne može – nisam sigurna, preći ponovno na svoj kanal niže frekvencije, koji bi joj omogućio nesmetani protok informacija dalje prema vama. Ostala je „zarobljena“ na frekvenciji sveukupnosti, svjesna svega ali trenutno u nemogućnosti da se vrati u svoju malu referentnu točku. Samo sjedi tamo i smije se. Svi moju daljnji pokušaji komunikacije s njom završavaju jedino provalama smijeha kod nje… Što je doista zabavno, ali ja ne znam što da dalje napravim s tim – u ovom trenutku meni baš i nije toliko do smijeha...“, odvratila je Ona, objašnjavajući mu u čemu se sastoji bit problema. - „Hm.“, bilo je sve što je šef flote uspio izustiti. Svi oni iz flote su, odreda, pripadali samo najboljima od najboljih iz svih generacija kandidata za taj posao, i nije bilo ni jednoga testa kojega svi njegovi članovi nisu uspješno riješili tokom svoje naporne obuke za međuzvjezdane tragače i istraživače. I najmanja nestabilnost u njihovim psihičkim ili fizičkim sklopovima izazivala je automatsko isključenje iz svakog daljnjeg programa obuke, tako da ovakav primjer ponašanja kod bilo koga od njegovih članova nije nikada do sada bio zabilježen, tokom bilo koje od njihovih dosadašnjih misija. Nije mu bilo jasno što se to događa i zašto je kod nje nastao taj tako očiti psihički „kvar“, kako je to on vidio, koji im je onemogućio svaku daljnju komunikaciju s njom, baš u trenutku kada se činilo da će sve krenuti na bolje. „Samo sjedi tamo i smije se?“, ponovio je zatim u nevjerici.

57

- „Imam ideju…“, objavio je nakon nekog vremena drugi inženjer kontakta. „A da je mi sada ipak pokušamo direktno kontaktirati preko tog novootvorenog komunikacijskog kanala kojega nam je omogućila Zemlja? Možda bi, dok je ona u tom svom 'odlijepljenom' stanju, naš kontakt mogao čak proći i bolje nego što prolazi inače? Znate i sami koliko se naši inače izbezume kada im se napokon javimo i pokušamo ih podsjetiti tko su oni i tko smo zapravo mi…“. To je svima zazvučalo kao sasvim dobra ideja. S neizvjesnim ishodom, doduše, ali – što su imali za izgubiti? I tako nitko više nije znao što im je činiti. - „Dobro, razmislite kako biste to napravili i javite joj se – kada bude neki povoljan trenutak…“, s malom nelagodom u glasu naložio je šef flote. Nije bio siguran što se dalje može očekivati od razvoja situacije, ali boljeg rješenja nije se mogao dosjetiti. Svi su se pogledali, slegnuli ramenima i otišli na spavanje, pošto je već bio jako kasno. Nekako su se nadali da će novi dan donijeti i pokoje novo rješenje za njihove probleme. Poželjeli su biti na njenom mjestu: samo sjediti negdje u miru i smijati se…

58

*** „Znaš, moja malena curica sada ima 3 godine.“, pozvala sam u mislima je da malo popričamo…“Gotovo jedino što jede za svoj mali ručak je juha, a glavna stvar njoj u toj juhi je oblik tjestenine koju ću joj tog dana u juhu zakuhati. Čini joj se strašno važno da li će ta tjestenina imati oblik mašnica, zavijutaka ili imati neki posve drugačiji oblik! Meni je to tako jako smiješno: to da ona ne shvaća da je sva ta tjestenina napravljena od potpuno istoga tijesta, od potpuno istih sastojaka koji su samo oblikovani kroz neke drugačije kalupe koji su im onda dali i neke drugačije oblike! Mašnice, zavijutci, spirale, školjkice, slova… kakvi još oblici postoje za oblikovanje tjestenine, pomozi mi…“, obratila sam joj se, slijedeći tijek svojih misli, šetajući po kuhinji. „Mmmm… pa ne bih baš znala za toliko raznih oblika tjestenine, pošto moja glavna uloga i nije baš kuhati ljudske ručkove, znaš?“, oprezno mi se obratila, nježno ispitujući stanje moje svijesti. „Jesi li dobro?“, upitala me brižno. „Odlično sam, samo me to pitanje tjestenine i njenog neshvaćanja toga što je zaista bitno pri razlikovanju raznih vrsta, a što nije, zaista muči… Mislim, to je sve jedno te isto tijesto, od koga se može oblikovati tako puno različitih oblika tjestenine, ali ta sva razlika ostaje ipak samo razlika u oblicima… samo naizgled razlika… zašto je tako važno koji oblik tjestenine ću danas skuhati za ručak?“ „Mila. Razumijem tvoju frustraciju. A da joj danas ponudiš nešto drugo za jelo, nešto sasvim drugačije kao recimo: povrće s piletinom? Kao što vidiš, tu uopće nema tjestenine, pošto te to tako jako smeta…“, pokušala je. „Ne! Ti ne razumiješ!! To je glavna, ali upravo glavna stvar!! Ona MORA shvatiti da je to sve jedna te ista stvar, svi ti oblici…“, klonula sam na stolicu, iscrpljena od emocija koje su me gutale.“Naš svijet neće preživjeti ako ona to neće moći shvatiti…“, završila sam. Vibracije sveukupnosti prenapregnule su moj živčani sustav, nenavikao na takvu silinu i visinu frekvencija koje su kroz mene prolazile. Moj um je bio življi nego ikada, a jasnoća uvida u stvari tako kristalno prozirna da u meni nije bilo nikakve sumnje u ono što sam govorila i spoznavala. Jedino je moj emocionalni i živčani sustav bio na samome rubu pucanja. Morala sam se malo odmoriti. „Poruči onim mojim zavijutcima da se želim povezati s njima, molim te…“, još sam pronašla snage da joj kažem. „Reci im da ih je pozdravila njihova mašnica… hahaha ah joj umrijet ću…“, uhvatilo me je opet moje staro smijanje. „OK. A o kakvim je to zavijutcima ovdje riječ?“ „Pa o onim mojim letačima!… onima, druge vrste od nas ljudi! Ako smo mi 'mašnice', recimo, onda i oni mogu biti 'zavijutci', zašto ne?“ „Da, zašto ne…“, odgovorila je oklijevajući, pokušavajući procijeniti jesam li zaista dobro.

59

- „Heej, a koja bi onda vrsta tjestenine ti bila!?“, upitala sam je naglo, slijedeći daljnji tok svojih misli i smijući se. „Pfffft!!…. Hihi, pa valjda bi ja mogla biti 'bigulica' – znaš, ona najmanja, okrugla… hihi hi…“, zasmijala se napokon i Ona čitavim svojim velikim bićem, procijenivši da ipak nisam potpuno sišla s uma. Krenula je obavijestiti članove flote o mojoj želji da stupim s njima u kontakt.

60

SUSRET

61

- „Ona bi se željela povezati s vama…“, obavijestila je dežurne na komandnom mostu. „Poručila je da vas pozdravim i to vam kažem!“ - „Kakva slučajnost! Mi smo upravo sinoć zaključili da ćemo se javiti njoj! To je tako sretna podudarnost!“, razveselili su se i začudili razvoju situacije članovi flote. - „Na razini svijesti koja odgovara sveukupnosti nema podudarnosti, već se sve dešava istovremeno! Čim se netko poveže sa cjelinom, njegove misli postaju i tuđe misli i on baš sve doživljava kao svoju odluku i kao svoju misao. To je možda bila vaša odluka da joj se javite, ali je bila i njena, istovremeno… Znate, tjestenina ima raznih oblika, ali sve to u suštini uvijek ostaje samo jedno isto tijesto, kako god ga oblikovali…“, započela je Ona, ali je odustala. Ostavila je poduke o sveukupnosti i oblicima tjestenine za neku bolju priliku. „Uglavnom, ona vas očekuje! Kada i gdje ćete ostvariti kontakt, to je vaša odluka! ...vaša!… haha hi hi…“, zasmijala se i Ona, osjetivši proizvoljnost takvih pojmova kao što su 'vaše', 'moje', 'njeno', gledanih sa razine Svega. Nekako je razumjela zašto sam se ja tako puno smijala zadnjih dana. Tisuće zvončića u polju treperilo je na vjetru i smijalo se zajedno s nama, pjevušeći svoju sretnu melodiju o povezanosti svega.

62

*** -„Uočili smo da se nešto čudno događa s njenim moždanim valovima! Pokušali smo stupiti u kontakt s njom na uobičajeni način, ali modulacija njene frekvencije se promijenila od kada je posredstvom planete Zemlje otvoren kanal za direktnu komunikaciju s njom...“, izvijestio je inženjer kontakta zadužen za uspostavljanje kontakta sa njihovim prizemljenim članovima. - „Koliko je odstupanje od normalne frekvencije njenih moždanih valova?“, upitao je šef flote zabrinuto, pošto se glavni smjer čitave njihove misije usmjerio upravo u pravcu mogućnosti ostvarivanja obostranog misaonog kontakta – prvo s njom, a zatim i sa ostalim članovima njihove flote na Zemlji, za koje se nadao da će uz direktan kontakt sa komandnim mostom flote moći početi izvršavati svoje prave dužnosti tamo dolje, napokon. - „Dosta veliko! A fluktuacije su tako nepredvidive da izgledaju više poput niza eksplozija nego što bi slijedile neki stalni obrazac promjena… Ovo još nikada nisam vidio, u čitavoj mojoj dugoj praksi!“, začuđeno je dodao inženjer kontakta, pokušavajući pronaći kakav njemu poznati obrazac u grafičkom prikazu frekvencija njenih moždanih valova koje je promatrao na svom ekranu. - „Što joj se dogodilo? Nitko od naših nema takve vrste valova! Naše moždane frekvencije su stabilne i davno nam je uspjelo da ustalimo i frekvencije naših prizemljenih članova, tako da su oni barem po svojoj modulaciji na neki način više u skladu s nama nego sa „običnim“ ljudima oko njih! To što se njihovo sjećanje na naše više-dimenzionalne kontakte s njima briše čim kontakt završi ima veze samo s gustoćom atmosfere tamo, koja ne može podržati tu vrstu njihove više-dimenzionalne memorije, ali nikada nije utjecalo na činjenicu da su im moždani valovi uvijek bili stabilni… i predvidivi!“, zapitao je šef flote. - „Da, nepredvidivost!! To je upravo glavno stanje ovog novog ponašanja njenih valova!!“, uzbuđeno je povikao šef kontakta, koji je čitavo vrijeme nadgledao što radi njegov prvi inženjer. Imao je osjećaj kao da je upravo doživio otkriće neke potpuno nove spoznaje: one koja bi možda mogla promijeniti sve! Uzbuđenje je bilo zarazno, i kao da je raslo u zraku između njih, dodirnuvši baš svakoga. - „Ako je sve nepredvidivo, to znači i da je sve moguće, nije li tako?“, zablistao je ozaren i šef flote. Odjednom je i njega preplavio taj neki osjećaj da je baš sve moguće, i da su se čitavo ovo vrijeme previše uzrujavali oko svega. Zar je zaista važno što je već prošlo pola vremena potrebnog za izvršenje čitave njihove misije na Zemlji? Zar je zaista važno? U tom trenutku, ništa osim te neke nenadane sreće koja ih je sve obuzela nije za njih bilo zaista važno. To nije bilo poput ičega što su oni do sada osjetili, ikada. Kazaljke koje su standardno pratile moždane valove svih članova flote koji se u tom trenutku nalaze unutar komandne prostorije su poludjele. Prikazivale su obrasce koji nikada do sada nisu bili viđeni na ovim ekranima. Bili su više nalik eksplozijama raspršenim nekim nespoznatljivim uzorcima nego njihovim dosadašnjim predvidivim, savršeno moduliranim, uvijek istim, moždanim

63

valovima visokih frekvencija. U svom uzbuđenju i toj nekoj sveobuhvatnoj sreći koju su doživljavali nisu ni primijetili: kontakt je bio uspostavljen! Prešli su i oni u nepredvidivost! Nasmijala sam se. Nasmijala se Ona. A napokon su se nasmijali i oni. Moji letači. ** Ništa više nije bilo važno, osim te sreće koju smo svi zajedno osjećali, napokon ujedinjeni.

64

65

66

Dio 2. KONAČNI OBRAČUN

67

- „Mila, ovo je neko jako ružno vrijeme…“ rekla je Ona, tj. rekle smo si istovremeno, svaka sa svoje razine razumijevanja. Ona je bila tužna – tako beskrajno tužna, kao da se sva tuga Svemira slila u njeno krilo. Ja sam bila razdragana – tako beskrajno razdragana, kao da se sva sreća Svemira nalazila upravo u mojim rukama. Bile smo tako iste, tako jedne i tako različite. Tako spojene i tako nespojivo razdvojene – ona u svojoj tuzi, a ja u svojoj sreći i ushitu… - „Pa dobro, što je tebi?“, upitala me naglo. „Što se to s tobom doista događa? Sve oko tebe je tako grozno i tako tužno, sve nestaje i raspada se, ljudi su sve agresivniji i sve lošiji jedni prema drugima, opsjednuti gotovo u potpunosti onim lošim bićima iz drugih dimenzija koja njima upravljaju i koja sam ti pokazala… Baš sve, svakim danom, je sve gore… I ja sama sam tako tužna i gotovo poražena, iako sam toliko veća od tebe i, barem tako izgleda, moćnija od tebe… Što ti je, dijete moje?“, završila je brižno i majčinski, pokušavajući proniknuti u tajnu moje razdraganosti i mira usred svega ovoga pakla koji se nalazio svuda oko nas. Čak su se i naši letači, koji su se još uvijek nalazili u orbiti, nakon nekog vremena od onog našeg posljednjeg zajedničkog susreta vratili u svoje uobičajene obrasce ponašanja i osjećanja… Sve je naizgled ponovno postalo onakvo kakvo je bilo i prije, nakon onog događaja kada smo se uspjeli povezati svi zajedno i tako ostati neko vrijeme u jedinstvu, prije nego što se razina svjesnosti svakog pojedinog uključenog od nas ponovno vratila u svoju normalu. Šef flote se vratio u svoju nervoznu rutinu obavljanja svega što je bilo potrebno za uspješan nastavak njihove misije, Ona se vratila u svoju nježnu brigu za sve koji se nalaze na njenoj površini, a ja – ja sam se i dalje samo smiješila. Još kada bih uspjela ostalima objasniti u čemu je to ovdje točno vic, i što je to u svemu ovome kaosu tako urnebesno smiješno, osjećala sam da bi time moja misija ovdje bila završena. A možda bi time bila završena i moja misija svugdje, u bilo kojem dijelu Svemira – ponadala sam se…

68

*** Na glavnom komandnom brodu održavao se sastanak svih članova posade koji su sudjelovali u onom posljednjem kontaktu sa njihovom prizemljenom članicom, koju su svi na brodu znali pod imenom Sioni. Njeno zemaljsko ime im nije značilo ništa, pa ga nisu ni upotrebljavali u njihovim međusobnim razgovorima. To je ujedno bio i njihov prvi direktni kontakt sa bilo kojim od svojih prizemljenih članova, ikada. Oduvijek im se činilo da će uspostavljanje direktnog kontakta sa svojima dolje na Zemlji biti upravo onaj korak koji će označiti početak lakšega dijela njihove misije i da će od tada sve ići puno lagodnije, gotovo automatski, kao i u mnogim zadacima koje su već obavili do sada, u brojnim drugim dijelovima Svemira. Sada više nisu bili tako sigurni u to. *** Ono što baš nikako nisu uspijevali shvatiti je da je sve što im je ona rekla taj zadnji put kada su razgovarali bilo: - „Znate, vi još uopće niti ne znate koja je vaša prava misija ovdje!“. Nasmijala se. I otišla. Bili su više nego zbunjeni – njihova zbunjenost je prelazila na neku višu razinu postojanja, polagano ih gurajući niz ponor potpunog odustajanja od pokušaja shvaćanja bilo čega. To sve jednostavno je postajalo previše za njihove racionalne umove koji su svim snagama pokušavali pronaći ikakav stvarni oslonac u cijeloj ovoj priči, ali s malim uspjehom. Upravo iz tog razloga su i sazvali sastanak, da pokušaju zajedno spojiti dojmove i razmisliti što im je dalje činiti. - „Zar je poludjela? Ovo je bila idealna prilika da svi zajedno izmijenimo ideje i napravimo daljnji plan postupanja, a ona je samo onako došla i otišla… nasmijala se i samo tako otišla, bez pozdrava!“, čudio se šef kontakta. Nakon toliko puno napora njega i njegovog tima da uspostave direktan kontakt s bilo kojim od njihovih prizemljenih članova, ona je tu priliku koja im se pružila ovako, činilo im se, olako propustila i nije napravila ništa! Oni to nisu mogli razumjeti! - „Ne vjerujem da je poludjela. Ona je oduvijek bila posebna...“, dodao je drugi inženjer kontakta, pomalo se zacrvenjevši. Bilo mu je tako drago što su baš nju uspjeli kontaktirati i što je imao priliku napokon stupiti u bilo kakvu komunikaciju s njom, makar i na ovako kratko vrijeme. Još uvijek se sjećao leptirića u stomaku koji su mu se prije javljali svaki put kada bi prošao pored nje na brodu. Nije joj se nikada usudio obratiti niti popričati s njom nasamo, osim vezano za njihova direktna zaduženja na brodu, ali uvijek je mislio da za to ima vremena. Od tada je proteklo već dosta vremena, ali sada, kada joj je čuo glas, njegovi stari osjećaji su se ponovno vratili i preplavili ga. Bio je odlučan ne dopustiti da se to na njemu primijeti. Pognut će glavu i šutjeti, kada itko bude pričao o njoj – na taj će način njegova tajna biti sigurna, mislio je. Pravio se da je nečim na dijagramu ispred njega, koji je prikazivao njihove moždane valove u trenutku kontakta s njom, jako zauzet.

69

- „Ima li problema u tom izvještaju o stanju naših moždanih valova u trenutku kontakta s njom?“, upitao je u tom trenutku šef flote našeg drugog inženjera kontakta, vidjevši ga kako zuri u grafikon ispred sebe, naizgled jako zaposleno. - „Hmmm… nema, ne baš…“, promrmljao je drugi inženjer, pokušavajući se ukopčati u stvarnost oko sebe. „…ovaj, neke anomalije jesu uočene, da…“, polako je uključivao mozak gledajući u papir ispred sebe. „Da! Neke anomalije su uočene, ali ne možemo ih uopće prepoznati!“, došao je k sebi, započevši novi tok svojih misli. „Ovako nešto nikada prije nije viđeno na našem komandnom mostu kao obrazac naših moždanih valova! Mislimo, odnosno uvjereni smo da je na to utjecao kontakt… s njom, ovaj, s našom Sioni...“, izgovorio je u to dahu i učinilo mu se da svi vide njegove prave osjećaje. Bilo mu je jako neugodno zbog toga, ali varao se u potpunosti. Svi su bili usmjereni samo na rješavanje zagonetke njenog tako kratkog kontakta s njima i naglog odlaska, kao i na samu poruku koju im je dala: da oni još uopće niti ne znaju koja je njihova prava misija ovdje! To sve skupa njima uopće nije bilo smiješno. Samo drugi inženjer kontakta se pomalo smiješio, onako sam za sebe.

70

POČETAK BITKE

71

- „Hoćemo li se sada baciti na posao?“, upitala sam je. - „Naravno, draga, čekam da to kažeš već jako dugo…“, nasmiješila se Ona. - „Dobro, onda u čemu je naš glavni problem ovdje? U tome što se nalazimo u okruženju onih okrutnih zlikovaca koje si mi pokazala u mome snu i njihovih loših planova ili u onom njihovom oružju koje koriste da nas zaustave?“ - „Mislim da je trenutno glavni problem to njihovo oružje – protiv njega nemamo nikakvu obranu, a ono vas, ljudska bića, može u potpunosti onesposobiti, i to na daljinu. Jednostavno radi na principu da se na njihov identificirani cilj – a taj cilj su svi oni koji rade za opće dobro i koji žele aktivno živjeti ljubav za svoje bližnje i za okruženje u kome se nalaze – direktno usmjeri daljinska zraka tog njihovog oružja, i nakon već pola minute, suptilna energija bića na koje je ona usmjerena se doslovno uništava i nestaje, nastaje nekakav efekt dezintegracije, koji izgleda kao da se blještavo svjetlo oko čovjeka doslovno pretvara u crne točkice poput roja mrava i zatim nestaje. Tako barem meni to izgleda. Nakon takvog njihovog napada čovjekova energija, i posljedično njegova volja za životom, opada do te razine da mu se bude teško uopće i dignuti iz kreveta. To stanje niske energije u čovjeku oni dalje mogu lako održavati, tako što šalju direktno u um osobe koja je cilj njihovog napada negativne misli kojima je cilj zadrži svoje žrtve u tom stanju straha i negativnosti u koje su ih sami doveli. Jer ti zlikovci se upravo hrane ljudskim strahom i negativnim emocijama svih onih koji su njihove nesvjesne žrtve. Jedini izlaz za žrtvu je da postane svjesna napada pod kojim se nalazi i da mu se svjesno othrva, ali da bi se to dogodilo, čovjek bi morao biti tako iznimno psihički jak i svjestan… Morao bi biti toliko jak, da u nekom smislu ne bi ni bio samo čovjek – razumiješ? Vi ste prilagođeni zadatku na koji ste poslani, vaš emocionalni, fizički i psihički sustav nije potpuno jednak kao kod ovih „običnih“ ljudi koji nikada nisu živjeli na drugim planetima, tamo negdje dalje u Svemiru! VI STE DRUGAČIJI, čak i kada ste u ljudskim tijelima, i zato se i možete uspješno boriti s njihovim napadima toliko dugo! I ti se boriš već jako dugo, i tebi je već sve oduzeto u tvome životu, toliko puno puta... ali ti si još uvijek tu! Drugi bi već na pola puta od onoga što si ti prošla bili uništeni – a nažalost mnogi to i jesu. Sjeti se samo onih podvala sa kreditima banaka, koji su psihički i emocionalno uništili toliko mnogo ljudi da su mnogi od njih oboljeli, povlačeći i čitave njihove obitelji u vrtlog užasnih emocija i straha – što je točno ono što ovim gadovima treba kao hrana za njihovo ogavno postojanje! Vi ste utoliko zaštićeni i što nebeska flota sprječava direktne pokušaje vaših usmrćivanja (sjeti se samo prošloga ljeta kada je onaj pijani vozač sa svojim autom završio točno na mjestu na kome bi ti sa svojom curicom bila – da usput nisi srela onu staru poznanicu sa svojom bebom, i s njom se zapričala par minuta – taman dovoljno da se događaji da ti budeš točno na mjestu izlijetanja toga auta vremenski ne poklope). U više takvih slučajevi ste direktno spašeni od strane vaših letača promjenom redoslijeda događaja, ali psihičke napade kojima ste meta jednostavno morate sami izdržati i nekako im se othrvati – oni vam tu još uvijek ne znaju pomoći. Da, vama bude jako teško nakon što ste direktna meta tih napada – ali vi bar ne umirete! Uspijete se nekako trgnuti i pridići, i krenuti ponovno u bitku. Sve je to uistinu na granici vaših snaga, ali uspijete i borite se, ponovno i opet ponovno! Zato vam i jesam tako jako zahvalna na svemu! Bez vas bih ja zaista već odavno bila zauvijek izgubljena, bez ikakve 72

nade u oporavak! Hvala vam još jednom što ste se na ovaj način odazvali mom pozivu u pomoć – a znam koliko vam je bilo teško, i koliko vam je još uvijek teško sve ovo izdržati! Hvala i tebi na svemu…“, nježno je nadodala, dok su meni tekle suze niz lice slušajući sve ovo. Ona je najbolje znala koliko puno toga mi je bilo oduzeto tokom čitave ove bitke. Puno drugih bi jednostavno odustalo, štiteći se na taj način od novih gubitaka. A puno drugih i jest odustalo. Uzdahnula sam, brišući svoje suze, koje su tekle kao da nikada neće stati. Nastavila je svoju priču: - „Znaš, ljudi bi trebali imati puno više informacija o tome što se to ovdje točno dešava da uopće mogu prepoznati ove napade, ali čak i to im možda, samo za sebe, ne bi bilo dovoljno da ih uspiju pobijediti - jer moć ovih oružja je jednostavno prejaka, napravljena su tako da direktno uništavaju živčane sustave svojih žrtava, kojima onda dugoročno i nema pomoći... Rezultat je kao da ih je pogodio neki zatrovani metak, koji ih ne ubije u samom trenutku kada ih pogodi, ali nakon nekog vremena žrtvu ostavi snaga jer je već otrovana i uništena na jednom dubljem nivou svoga bića. Mnoge od žrtava pomisle da pate od depresije i potraže liječničku pomoć, a uopće im ne padne na pamet ideja da su zapravo žrtve jedne pomno planirane invazije: uspješno izvedenog napada, na mene i na sva ljudska bića koja se na meni nalaze! Većina ljudi nema pojma o ničemu, još uvijek! Neki naslućuju istinu, ali nitko još nema dokaza, niti pravoga sredstva za borbu protiv ovih zlikovaca!! Tako – da, mislim da je to njihovo oružje naš glavni problem! Pomoću njega oni dugi niz godina onesposobljavaju i sve napore tvoje flote da pozitivno utječu na događanja ovdje i da vas dolje probude za vašu pravu misiju...“, završila je. - „Onda to oružje moramo onesposobiti! Jasno nam je što treba biti naš slijedeći korak. Ono je u rukama ovih zlikovaca koji se nalaze u našoj dimenziji, zar ne? Ono ne nestaje i pojavljuje se ponovno kao one zloće iz drugih dimenzija, koji nikada i nisu bili ljudi?“, zapitala sam je. - „One 'zloće'… – 'zloće'!? Kako uopće možeš reći tako umilno ime za one zle spodobe, one izobličene grozote koje se pojavljuju ovdje samo kako bi naudile nekome?!“, istinski se zgrozila Ona na moj nadimak tim… likovima iz ogledala one zle kraljice, iz bajke o Snjeguljici. - „Pa da: imamo 'zlikovce' - iz ove dimenzije, i 'zloće' - iz druge dimenzije, koji nam žele naštetiti! Ali mi se više ne bojimo niti jednih od njih, zar ne?“, zapitala sam je i malo zastala, a zatim nastavila. „U trenutku kada se više ne bojiš ničega, možeš se i zezati sa svime, zašto ne? Jednom kada shvatiš vic, kada prozreš trik koji nam se odvija tu pred očima, nema više straha, čak ni od takvih 'čudovišta'…“, pokušala sam joj objasniti. - „Ali oni jesu čudovišta!“, prosvjedovala je Ona. - „Da, uistinu jesu, ali zar je to zaista važno?“, nasmijala sam se. Učinilo mi se da me je ponovno izgubila u razumijevanju, ali nije bilo važno: jer mi smo već znale što treba biti naš slijedeći korak!

73

*** – „Kontaktirat ćemo tvoje letače. ONI će nam pomoći! Zbog toga su, odnosno ste svi vi zajedno, i došli ovdje! Sada, kada su neki od vas uistinu Zemljani, i imate svoje ponovno osvojeno znanje o vašem stvarnom porijeklu – tek SADA je sve ovo uistinu i VAŠ problem, i vi ga smijete početi rješavati! Tek sada i vi smijete postati pravi dio ove bitke, onaj odlučujući faktor koji nam može donijeti konačnu pobjedu!! Do sada ste mogli biti samo promatrači zbivanja, jer ta bitka nije ni po čemu bila vaša! Razumiješ li me?“, upitala me. – „Razumijem...“, rekla sam, iako nisam više ni sama znala kako se stvarno osjećam. Svatko od nas uključenih u ova zbivanja djelovao je sa toliko međusobno različitih stupnjeva razumijevanja da sam se samo mogla nadati da ćemo uspjeti nekako zajednički djelovati skladno kao cjelina i otjerati sve zlikovce na neki drugi kraj Svemira… daleko od svih nas!

74

ZVIJER SE POKAZALA

75

Čim smo dovršile naš plan akcije za deaktiviranje daljinskog oružja zlikovaca koji su vladali ovim planetom, počele su se oko mene na Zemlji dešavati zaista loše stvari. Ali zaista loše, ravne scenama iz nekih filmova strave u kojima ima uistinu previše krvi. Dobri ljudi u mojoj blizini su odjednom počeli gubiti svoje životne bitke, smrtno obolijevati ili si oduzimati živote totalno rastrojenih živaca. Svi koji su na bilo koji način pomagali procesu eliminacije zlih sa ove planete počeli su bivati doslovno – ubijeni. Neki su bili natjerani da ubiju sami sebe, totalno psihički shrvani nekim groznim spletovima njihovih životnih okolnosti koje su im se odjednom počele događati, a koje oni nisu mogli podnijeti. Očito, daljinsko oružje zlikovaca usmjereno protiv ciljanih ljudi je uspješno djelovalo, uništavajući na grozne načine sve one koji su još imali dobrote u sebi i koji su mogli doprinijeti uspješnom završetku naše misije ovdje. Naši redovi ljudskih pomagača su bili desetkovani, i broj onih koji su mogli barem malo pripomoći misiji opadao je svakoga dana… Sve to ostavljalo je pustoš i užas u srcima svih ljudi koji su se nalazili u blizini tih događanja i tako pojačavalo opći osjećaj beznađa, straha i panike koji su se širili svugdje oko nas, širom čitave planete. Ništa više nije bilo skriveno: očito je njihova taktika uništavanja svega iz sjene doživjela poraz i sve rukavice su skinute – Zvijer se napokon pokazala!, jer više nije imala gdje pobjeći u neku daljnju i dublju tamu. Slijedila nam je očito završna bitka, jer Zvijer više nije imala gdje uzmaći. Odatle i ovi strašni napadi i ovi naši zaista strašni gubici i smrti ljudi koje smo voljeli. Nema više uzmaka, za nikoga. Ni za nas, ni za njih. Bitka je u svom punom jeku i izgledalo je kao da je gubimo – točno onako kako sam to i vidjela u mome snu! Zvijer je izgledala previše snažna, divlja, ovako stjerana u kut i odlučna da pobijedi, da nas sve uništi! Zar je zaista sve uzaludno? Zar je ostalo premalo dobrih ljudi ovdje koji bi mogli promijeniti ishod čitave ove priče? Zgrozila sam se. - „Znaš, onaj grozni san koji si mi bila poslala – on se upravo ostvaruje u našoj zbilji!“, tiho sam joj rekla. „Onaj horor film u kome zlikovci uspijevaju ubiti sve dobre ljude koji su ovdje ostali postaje naša stvarnost! Ljudi umiru svuda oko mene, totalno pokidanih živaca i izvan sebe… neki ubijaju sami sebe, neki bivaju ubijeni… Naši gubici su strašni, jer umiru ljudi koji su nam najbliži i koje volimo, na grozne načine… Ja ne znam što dalje…“, završila sam u očajanju. - „Na pitanje što dalje, odgovor je: što dalje! Treba se samo držati što dalje od svih ovih niskih i nasilnih vibracija, što dalje od svog ovog straha, tuge, očaja i od panike! Samo okrenuti sebe prema višim vibracijama, u svakom trenutku svoga života!! Svi oni koji su pali u ovoj bitci nisu nigdje daleko od vas, oni su jednostavno izgubili svoja zemaljska tijela i sada vam pomažu na druge načine, bivajući sada u svojoj punoj snazi, na višim razinama ljubavi i svjetla odakle su ovdje i došli! Nema straha! Ne smije ga ni biti, ukoliko želimo pobijediti! Naš strah je njihova pobjeda! Tako, bez straha, molim. Mislim čak da si ti tako nekako meni nedavno rekla…“, pokušavala me podsjetiti na moje nedavno stanje blaženstva, u kome sam prebivala i smijala se svemu, neposredno prije nego je meni najbliži čovjek i najveća pomoć na ovoj planeti okončao svoj zemaljski život u lokvi krvi, potpuno rastrojenih živaca…

76

Sljedećih dana, trebalo je nekako odraditi i pogreb tijela moga dragoga. Tužan posao, zaista. Ali nekako nisam dopuštala da me to slomi, baš nisam, jer znala sam da je on sada samo koju frekvenciju stvarnosti daleko od mene, i iako ga više nisam mogla vidjeti, bila sam sasvim sigurna da je i dalje tu za mene, i da će to uvijek biti. Nisam dopuštala da me to slomi. A onda je došao i taj pogreb. Došla sam malo ranije, da se u tišini oprostim od tijela svoga dragoga koga sam voljela čitavog ovog zemaljskog života i koji je uvijek bio tu za mene. Još uvijek sam bila u redu, nekako zaštićena u svome znanju da je sve u redu i da će to uvijek biti, bivajući daleko iznad svih zemaljskih frekvencija. Nisam dopuštala da me to slomi. Ušla sam u prostoriju u kojoj su bili ljesovi, tražeći onoga koji pripada njemu, da se u miru oprostim i malo odstojim uz njega. Jedan do drugoga stajala su četiri lijesa, čekajući svoj red za pogreb. Na prvom je pisalo ime čovjeka koji mi je samo koju godinu prije spasio život u jednoj prilici. Na drugom je pisalo ime moje najbolje prijateljice iz prethodne faze moga života, koja je unijela puno veselja u moj život tada, u razdoblju dok smo se intenzivno družile, a koju nisam ni čula ni vidjela zadnjih šest mjeseci. Na trećem lijesu pisalo je ime moje najbolje prijateljice iz jedne od još ranijih faza moga života, koja mi je također u vrijeme dok smo se družile bila velika podrška. Tek na četvrtom lijesu pisalo je ime moga dragoga.

77

*** Hrabro sam se držala usred čitave te strave, na dan pogreba i jedan dio slijedećeg dana. A onda me je užas čitave situacije jednostavno progutao. Sve visoke frekvencije koje sam uspjela osvojiti za sebe usred meteža ove planete netragom su nestale. Sve moje veselje, i tako živo sjećanje na jedinstvo svega u trenu se ugasilo. Utopila sam se u nepreglednom moru tuge koju sam još jedinu osjećala.

78

*** - „Draga… moja draga! …malena moja… čuješ li me…“, pokušavala me i pokušavala dozvati Ona, ali uzalud. Nisam je više čula. Nisam više čula ni vidjela ništa osim svoje vlastite boli i tuge koja me je sasvim preplavila. Sve je bilo uzalud. Moje frekvencije su se toliko spustile da su sve niti između nas dvije bile pokidane.

79

*** - “Ja idem dolje.”, odjednom je izjavio drugi inženjer kontakta. - “Dolje, gdje?”, s čuđenjem mu se obratio šef flote. - “Dolje, na Zemlju. Možda mogu biti od pomoći našima tamo dolje… Ovdje se ne osjećam od koristi ničemu…”, navodio je razloge svoje želje da se spusti na planetu, ali skrivao je istinu. Samo je želio vidjeti nju, i biti s njom, da je bar malo utješi, barem na neko kratko vrijeme. Nije više mogao podnositi ovu razdvojenost i svu tu neizvjesnost koja se nadvila nad sve njih, i svu tu njenu tugu… Na brodovima nebeske flote svi su dobro znali što se na Zemlji događalo. U posljednje vrijeme gubili su svoje bitke na svim frontovima. Prije su nekako ipak uspijevali zaštititi svoje prizemljene članove od neposrednih udara te zle sile i barem im spasiti živote, u više navrata. Zadnjih dana to više jednostavno nisu bili u mogućnosti!! Njihovi članovi umirali su dolje, na razne načine, i svi njihovi napori i pokušaji da ih spase promjenom njihovih životnih okolnosti bivali su osujećeni! Bilo je kao da je ta nepoznata zvijer pronašla načina da ih uistinu porazi, kao da ih je nanjušila i otkrila kako da konačno obezvrijedi i pobijedi sve napore flote usmjerene za pomoć njihovim članovima! Svi na brodovima su bili izbezumljeni, nisu znali što ni kako dalje, niti kako onesposobiti tu silu koja tako očito prepoznaje sve njihove pokušaje uplitanja u događaje na Zemlji, i sa sve većom lakoćom ih pobjeđuje. Bilo je očito da gube sve bitke sa tom Zvijeri… da li to znači da će izgubiti i čitav ovaj rat, oni koji su do sada uvijek izlazili kao pobjednici, u svim bitkama širom ovoga našeg Svemira? Nikome nije bilo do pogađanja konačnog ishoda, ali nekakva čudna strava uvukla se u svih na brodovima flote. -“Imamo li još ljudskih tijela na raspolaganju?”, zapitao je dalje drugi inženjer kontakta, prisjećajući se nekolicine svojih kolega koji su se vratili iz svojih misija sa Zemlje prije vremena, ostavljajući svoja ljudska tijela u dobrom stanju, pohranjena u njihovim komorama za očuvanje na brodu. - “Imamo ih još nekoliko koji su u sasvim urednom stanju, ali… odakle sada ta tvoja želja, tako nenadano?” - “Ja moram ići dolje.”, samo je kratko ustvrdio drugi inženjer kontakta. Šef flote je mogao razumjeti frustraciju svojih članova koja je dolazila od ovako dugih razdoblja neaktivnosti na brodu i nedostatka rezultata njihove misije. I još k tome, nije nikada vidio ovoga svoga člana ovako odlučnog u bilo čemu. Odlučio mu je pružiti priliku koju je očito tako žarko želio.

80

- “U redu, tvoj silazak je odobren. Možeš uzeti bilo koje od tijela koje još imamo na raspolaganju, i sretno! Ne zaboravi da će se unutar dva-tri dana od tvog silaska na površinu planete tvoje frekvencije sniziti dovoljno da nas u potpunosti zaboraviš, i nas, i sve što si htio tamo napraviti, tako iskoristi ta dva-tri dana što bolje!”, naložio mu je šef flote. - “Hvala, hoću!”, uzbuđeno je odvratio drugi inženjer kontakta, misleći samo na nju.

81

*** Nakon nekog vremena, moju tugu je polagano zamijenila ljutnja – obuzeo me sasvim neki stoljetni, drevni i strašni bijes! Izašla sam na balkon svoga stana u kome sam se do tada samo utapala u svojoj tuzi, gotovo ne postojeći. - „SADA! – SADA VAM JE GOTOVO!!!“, prosiktala sam, stojeći na svom balkonu, osjećajući ponovno pronađenu snagu u svome biću. Osjećala sam se svemoćno, ne: ZNALA SAM da sam svemoćna, da sam jedno sa svime i sa prirodom, jedno sa čitavom ovom planetom, i da već samo jednom svojom odlukom mogu napraviti baš sve!! I ja sam sada ODLUČILA uništiti sve zlikovce sa ove planete i otjerati ih u nepovrat!!! Njihovi dani ovdje su bili odbrojani!!! Kiša je počela padati. Kiše su počele padati. Pljusak popraćen munjama prekrio je čitavo nebo. Začuli su se gromovi, a negdje u daljini zazvonilo je zvono obližnje crkve, kao da ukazuje na predstojeću propast. Na Zemlju je padalo sve više i više kiše, i potop je izgledao neizbježan. - „SADA, SADA VAM JE GOTOVO!!!!“, ponovila sam gromko, napokon se ponovno smiješivši, dok je sve više i više zemlje prekrivala voda. Zvona sa obližnje crkve nisu prestajala zvoniti, proslavljajući sa mnom moju odluku o konačnom uništenju SVEGA što na ovoj planeti nije usklađeno sa jedinim zakonom Svemira – sa Ljubavlju! Kraj većine ljudske populacije izgledao je neizbježan. Zlikovci se više neće moći sakriti nigdje – barem ne na ovoj planeti! I sve njihove sluge podijelit će njihovu zajedničku gorku, ali u potpunosti zasluženu, sudbinu!!

82

*** Uskoro su poplave po gradovima i oko njih dostigle nivo u kome više nije imao tko brojiti mrtve, niti ih pokapati. Leševi ljudi kojima su do tada upravljali zlikovci svojim daljinskim upravljačima ležali su posvuda, zamazani blatom i izokrenuti, s glavama prema tlu. „Zašto uvijek na kraju završe sa glavom prema tlu?“, zapitala sam se ravnodušno, ali me nije zaista zanimao odgovor. Bila sam odlučna u svojoj namjeri da uništim SVE – da IH uništim SVE sa ove planete, SVE ONE koji nisu bili samo i jedino dobri, sve osim onih koji su postojali isključivo u visokim frekvencijama ljubavi prema svemu!!!! Dosta je bilo zla ovdje!!! Prevršili su svaku mjeru i ovo je bio kraj za sve zlikovce!!! Sada, sada je bilo gotovo. Prolom oblaka svuda oko mene dostigao je svoj vrhunac. „Dakle, ovako to sve završava!“, pomislila sam gotovo ravnodušno, promatrajući nebo iznad mene koje je poprimalo nevjerojatne nijanse boja. Tek kada me STVARNO razljute s njima je uistinu gotovo!!!! Prisjetila sam se jedne stare pjesme od Gibonnija… „Ispod moga pramca jutro zapleteno u dubinama kao lice starca naboralo se more u daljinama Kao tempera kiša nebo oboji takve je boje srce moje otkad me ne voliš tempera, kiša nebo oboji takve je boje srce moje otkad me ne voliš…“

Nisam više bila ni tužna ni ljuta, bila sam tako sretna, sretna – dok je sve oko mene što nije bilo samo dobro napokon nestajalo ispod vode... svi loši ljudi, sve njihove spletke i sav lopovluk, sve sebičnosti, krađe i sve laži, svi strahovi koji su uzgajani generacijama i prenošeni na djecu i na svoje djece djecu… - SVE što je bilo povezano s tim je nestajalo, uništavano mojim gnjevom i čvrstom odlukom da napokon pokrenem uništenje na ovoj planeti... Baš sve u ljudskom svijetu što nije valjalo nestajalo je u poplavi mojih suza… Ili su to bile Njene suze? Ponovno nisam mogla dokučiti razliku između nas. *** „…kao tempera… kiša nebo oboji…“, pjevušila sam, dok su se ostaci tijela svih onih koji su bili upravljani zlikovcima, i sve što su oni posjedovali na ovome svijetu, prelijevali preko ruba nečega što je nekada predstavljalo cestu.

83

*** - „Isuse, ona će dolje uništiti sve!!“, uzviknuli su članovi flote gledajući što se dolje događa. - „Ovo nije bio dio plana!“, preplašeno su povikali. - „Ništa od ovoga nije bio dio plana!!“, čulo se sa druge strane komandnog mosta. Izbezumljenost je zavladala svuda na brodovima nebeske flote, a ja. Ja sam se smijala.

84

*** „Građane probudile sirene za opću opasnost“, „Poplavljena Hrvatska se bori za opstanak“,“Nabujala voda odnosi živote i imovinu“, „Zamućena voda više nije za piće“… vrištali su naslovi iz masovnih medija slijedećih dana. Sve što je moglo biti poplavljeno u ovoj prokletoj zemlji, koja je bila u potpunosti porobljena zlikovcima već duže vrijeme i služila kao jedan od glavnih rasadnika svega zla na ovoj planeti, počelo je tonuti, nestajalo je u mulju tuge, nereda i masovnog kaosa u kome više nitko nije znao što mu je bilo za raditi. Što je, bilo tko od njih, još mogao napraviti da spriječi razaranje koje se odigravalo? Baš ništa! Sve zlo koje je moglo biti napravljeno već je bilo napravljeno, ljudi su ili svojim direktnim služenjem zlikovcima, ili svojim nedjelovanjem protiv njih dopustili da se sve ovo desi, stoga… oni više nisu mogli napraviti apsolutno ništa! Osim možda umrijeti. Nestati u nepovrat sa lica Zemlje, za sva vremena. Ovo je bio početak one konačne bitke protiv zla, koja se do sada odigravala u potpunosti „ispod plašta“ na ovoj planeti, nevidljiva za sve osim za one koji su se direktno borili na strani dobra, regrutirani jedan po jedan od strane viših sila, prije nebrojeno mnogo godina. Bitka koja je svima nama, koji smo znali što se događa i koji smo se borili svim svojim snagama za opće dobro i za istinu, nanosila uvijek nove i sve gore osobne gubitke – sve do sada! Sada će svemu tome doći kraj! Točka u kojoj je sva grozota na ovoj planeti prešla točku bez povratka već je bila prijeđena! I zlikovci i sve njihove ljudske sluge više nisu mogli napraviti BAŠ NIŠTA da to promijene! Svi daljnji popravci na ovoj planeti mogli su se napraviti jedino BEZ takvih kao što su oni u blizini. Došao je kraj. Kraj svega što je loše na ovome svijetu. I novi početak, za sve ostale.

85

NEKA BUDE KRAJ…

86

*** „Da-aa-aa-aaj, ma neka bude kraj…“, pjevala sam, uma već istreniranog za ublažavanje svoje patnje eliminiranjem svih onih za koje sam smatrala da su krivci za ovakvu strašnu situaciju na Zemlji. Pritom nisam više birala svoje žrtve: svi ljudi koji su bivali na određenim područjima, tamo gdje god je bilo mojih rijeka ili mora kojima sam ih mogla smlaviti, bivali su potopljeni, bez milosti. Jednostavno više nitko od njih nije smio stajati na mom putu oporavka: predugo sam već bila zarobljena, i predugo sam bila strpljiva – to je bilo to, između mene i ljudi, što se mene ticalo! Zlikovci su ovdje ipak pobijedili sve dobre, a ja, ja ću sada pobijediti njih – mislila sam. Ili je to ipak mislila Ona? Nisam više mogla to odrediti, jer nas dvije smo ponovno bile neraskidivo povezane, zapletene u našoj velikoj borbi za oslobađanje od okova svega zla oko nas, koja je već trajala puno duže nego što je to ijedna od nas dvije mogla izdržati…

87

*** „Životinje!“, povikao je iznenada netko na komandnom mostu. „Pošaljite joj slike životinja koje pate i utapaju se u svim ovim poplavama! Na njih, na njih bi se mogla sažaliti!! Životinje su uvijek bile na njezinoj strani i voljele su je, kao i ona njih!!“, grozničavo je, kao utopljenik koji je uspio pronaći slamku spasa uzviknuo netko iz mnoštva članova flote koji su pokušavali dokučiti kako spriječiti potpunu propast, koja se bila nadvila nad svih dolje na Zemlji, poput aveti koja će ih za koji dan u potpunosti progutati. Životinje su možda predstavljale spas! Odmah su se rastrčali inženjeri svih profila po brodovima da odaberu one slike životinja iz poplava za koje su mislili da bi me mogle najviše dirnuti, a koje su mi planirali prenijeti direktnim misaonim kontaktom, u vrijeme dok budem spavala. Nadali su se da će to biti dovoljno da zaustave moj gnjev i daljnje razaranje dolje, a da će njima omogućiti još malo vremena da pronađu neki bolji način borbe protiv ovih zlikovca – onakav način borbe koji neće uništiti baš sve na ovoj planeti…

88

*** Probudila sam se rano jutros, pred zoru. Sanjala sam dvije male papige, mokre i promrzle, kako se pokušavaju ugrijati jedna uz drugu, usred područja prekrivenog poplavom. Njihova krletka je bila bačena i razbijena negdje iza njih u vodi, a njihovi vlasnici su bili već daleko, spašavajući svoje živote i vjerojatno nešto od imovine. Papigice su bile gladne i uplašene, i nisam vidjela nikakvog načina kako će dalje preživjeti, same u onoj pustoši, navikle na sigurnost i zaštitu svoje krletke i na brigu svojih vlasnika. Takve papige sam i ja uvijek imala kao kućne ljubimce, prije, dok sam još bila mala. Poželjela sam ih tamo negdje pronaći i udomiti ih. Iza papiga, malo dalje, bilo je nekoliko maca, svih boja… Također su bile mokre i promrzle, držale su se jedna uz drugu, pokušavajući se zagrijati. Bile su same, a vlasnika koji su do tada vodili brigu o njima nije bilo nigdje na vidiku. Ono malo kopna koje se još nalazilo oko njih sigurno im neće moći pružiti dovoljno hrane i skloništa da svi prežive. Bile su očajne, a i ja s njima, dok god mi je ta tužna slika iz moga sna titrala pred očima. Morao je postojati bolji način! Nisam mogla dopustiti da toliko nevinih bića pati zbog onih koji su uništili sve! Daljnja patnja životinja u ovim poplavama nije dolazila u obzir, što se mene ticalo! Zlikovci će dobiti svoje, i svi ljudi koji su povezani s njima će biti uništeni, ali – morao je postojati neki drugi način! Zaustavila sam svoje rijeke, i svoje more. Bujice su polako stale. Voda se počela povlačiti, sve dok se nije vratila u svoje uobičajeno stanje. Trebat će dugo vremena dok se ne sanira sva šteta koja je napravljena, ali daljnjeg razaranja ipak neće biti: životinje više neće patiti zbog propusta koje su napravili ljudi – odlučila sam... *** „Isuse, uspjeli smo!“, odahnuli su svim srcem na brodovima flote. Ovo je bilo tako blizu! „Ali što se to ovdje uistinu dešava? Kako će i kada ova naša misija ipak završiti, a mi svi otići svojim dalekim domovima?“, motalo se po mislima članova flote. Prisjetili su se dosadašnjeg tijeka njihove misije ovdje… Prvo su htjeli kontaktirati i buditi svoje tamo dolje, i tako ih podsjetiti na njihove zadatke koje su ovdje došli obaviti, usmjerene na vraćanje ove planete u sklad i ravnotežu. U tome su djelomično uspjeli, uz neočekivanu pomoć njihove nove saveznice, same planete Zemlje u čijoj orbiti se oni sada nalaze, ali izgledalo je kao da je to još više dovelo u opasnost njihove prizemljene članove, pretvorivši ih u direktne mete neke opake i tako očito inteligentne sile, koja je sada dovodila u neposrednu opasnost čak i njihove živote, kao i živote svih onih koji su se nalazili oko njih. Sve, baš sve je izgledalo uzaludno, u ovome trenutku.

89

*** Niz nesreće i napada na sve što je imalo vrijednost u mome životu se nastavio. Danas, umrla je moja mačka. Nedugo za njom umrla je i moja druga mačka. Samo su se razboljele, i umrle. Sve, baš sve oko mene postalo je sivo.

90

*** „Gotovo je! Izgubili smo i njen signal! Sve što joj se događalo u zadnje vrijeme u njenom zemaljskom životu uspjelo je spustiti njene frekvencije toliko da je više niti ne možemo pronaći i pratiti je na našim ekranima! Utopila se dolje na Zemlji u to mnoštvo nesvjesnih – i ona je sada izgubljena za nas…“, izvijestio je turobno drugi inženjer kontakta šefa flote. Sve njegove nade da bi je mogao dolje sresti pale su u vodu, pa je stoga odlučio odgoditi ili čak opozvati svoj silazak na površinu planete. Sve je izgledalo izgubljeno, i iako još nije donesena nikakva zvanična odluka o daljnjem tijeku ove misije, po hodnicima svemirske flote mogla su se sve glasnije čuti nagađanja o tome da će svi njihovi prizemljeni članovi biti pozvani da se vrate natrag na matične brodove i da će čitava ova misija biti proglašena neuspjehom, a oni se svi vratiti kući neobavljena posla. U tom slučaju, planeta Zemlja bi na neko daljnje neodređeno vrijeme ostala u potpunosti u vlasti tih zlih sila, nebranjena, i bila bi na svim zvjezdanim kartama okarakterizirana kao zabranjeno mjesto za sve one koji su od svjetlosti, u potpunosti odsječena od bilo kakvih viših frekvencija ljubavi i istine, za koje su se svi ovi nebeski letači toliko godina nadali da će ih ipak uspjeti uspostaviti na njenoj površini. Je li ovo zaista bio kraj? Nitko od njih nije znao odgovor.

91

Dio 3. JE LI BAŠ SVE IZGUBLJENO?

92

*** „Hej, mališi!“, obratila im se putem njihovog uređaja za komunikaciju Ona, s kojom nisu imali direktnog kontakta još od kada su se svi zajedno povezali putem direktnog misaonog kontakta, s tako poražavajući rezultatima. „Vjerujem da vam je već svega dosta, nije li tako?“, nježno je dodala. „Mhm… da… ne uopće… kakvo pronicljivo zapažanje…“, promrmljali su, svatko za sebe, članovi nebeske flote, redom loše raspoloženi, razočarani i u potpunosti bez ideja kako nastaviti dalje. „Čujte, imam još jednu informaciju za podijeliti s vama, točno onu o kojoj smo ja i vaša/moja stara članica razgovarali neposredno prije nego su je oni onako zvjerski napali i razorili joj sve u životu do čega joj je bilo stalo, i tako je onesposobili… ja se nadam na samo neko određeno vrijeme! Iskreno se nadam da će se ona vremenom uspjeti izvući iz te tuge u koju ju je to sve gurnulo, ali mi nemamo vremena za čekanje da se to desi! Mislim da je to što imam za podijeliti s vama ključni dio informacije, koji bi nam mogao donijeti prednost u ovom trenutku kada gubimo sve bitke…“, završila je, sa nekom čudnom napetosti i nesigurnosti u svome glasu, a koje su bile u potpunoj suprotnosti sa njenom dosadašnjom toplinom i nježnosti koje su se prelijevale iz svake njene riječi. „Da? Slušamo…“, pozorno su naćulili uši svi na komandnom mostu. To je točno ono što im je bilo potrebno u ovom trenutku: neki novi dio informacije, koji im je mogao omogućiti bar nekakvu šansu za krajnju pobjedu.

93

„NJAM, NJAM!“

94

*** „Dakle, stvar je slijedeća!“, započela je Ona svoju priču, „Sva ova situacija ovdje je takva zato jer postoji jedna zlokobna rasa koja je odavno napala čitavo ovo moje područje! Neko vrijeme dobri ovdje su uspijevali odolijevati njihovim napadima, koji su većinom bili suptilne prirode: ti napadači imaju određena daljinska oružja, koja djeluju na razini čitavog ljudskog bića u koje su usmjerena. Ta oružja mogu mijenjati misaone procese svojih žrtvama, izazivati u njima strah sve do razine panike, i dovesti bilo koga od ljudi u koje su naciljana do njihove neminovne smrti. Kada se na taj način, kroz duže izlaganje tim njihovim pogubnim zrakama koje uništavaju zaštitne omotače vaših ljudskih tijela i polako razgrađuju sve više frekvencije iz vaših bića, one koje su povezane s ljubavlju i dobrotom u vašim životima, u kombinaciji sa svim strašnim mislima koje se šalju direktno u um žrtava (a koje žrtva nažalost većinom ne uspije razaznati kao implantate zlih sila u svoj um) u potpunosti istroši životna energija njihove žrtve, ti ljudi umiru ili nesretnim slučajem, rastreseni i nemoćni da dalje funkcioniraju ovdje, ili bivaju direktno usmjereni u smrt raznim samoubilačkim mislima koje se direktno implantiraju u njihove umove – što ponovno žrtva u takvom svom oslabljenom stanju nažalost najčešće ne uspije razaznati kao napad na nju i kao nečije tuđe pogubne misli u svome umu... Prije ovi napadi i nisu bili usmjereni na uništenje i usmrćivanje svojih žrtava, već u njihovo dovođenje u stanje niskih frekvencija, onakvo u kakvom su mogli dugo služiti kao svojevrsne 'baterije' za njih: kao onakvih razina energija kojima su se ti zlikovci hranili. Zlikovci se hrane zlom, i hrane se strahom, i panikom, i energijom svih niskih poriva: ako je netko u stanju ljubavi prema svojim bližnjima, od njega za njih 'nema kruha', oni se takve energije klone, odvratna im je i neprobavljiva. Od strašljivaca, pak – Njam! – njima nastaje prava gozba! Nije nikakvo čudo da oni upravljaju ovim svijetom (dok god to mogu napraviti!) na način koji će izazvati još i još više straha kod ljudi: straha za egzistenciju, straha od rata, straha od… bilo čega! Njima je potpuno svejedno čega se ljudi sve boje: oni samo kreativno i neprestano traže načina da sve te ljudske strahove sve više i više i više eksploatiraju, ne bi li se od te niske energije njihovih strahova jednostavno – nahranili! Tako da, oni sami jesu čitavi napravljeni od te niske energije, u njima nema niti malo ljubavi, niti praštanja, dobrote i u njima nema svjetlosti, ali oni su jednostavno – gladni, a ljudi su jednostavno – glupi, i u potpunosti neinformirani o čemu se tu zaista radi, tako da kao slijepci dopuštaju da ih se jede i da im se ne dopušta da dostignu svoje prave razine svijesti i viša stanja svojih bića! Njam, njam! To je zapravo jedino što bi se ljudima trebalo reći, i zaista jedino što bi oni trebali shvatiti! Njam, njam! Netko fino jede taj vaš (njima fini) strah, a vi im obilno pružate tu gozbu, iako po ničemu ne biste trebali! Svi vaši strahovi su umjetno napravljeni, prenošeni u ljudima s generacije na generaciju, pomno uzgajani i implantirani, ponekad osnaženi nekim stvarnim događanjima oko vas, s ciljem da vas još malo bolje zarobe!!! Eto, to je jedino što bi ljudima trebalo reći i objasniti!“, završila je.

95

„Tko su oni? I, još bolje pitanje – gdje su? Kako ćemo ih pronaći i onesposobiti ih, jednom zauvijek!?“ , pitali su, već spremni za akciju i konačni okršaj, članovi nebeske flote planetu Zemlju, njihovu dragocjenu saveznicu u predstojećoj bitci. Izgubili su sve dosadašnje bitke, ali možda će ipak na kraju uspjeti dobiti ovaj rat? Odlučnost se polako vraćala u letače s komandnog mosta, koji su još prije samo koji sat bili spremni otići svojim dalekim kućama, neobavljena posla… „Samo da još ovo napomenem, prije nego zaboravim, pa ću vas onda pobliže upoznati sa njihovim bazama ovdje na Zemlji i sa svim lokacijama tog njihovog oružja koja se nalaze na mome području. Mislim da ih vaša napredna tehnologija sada može onesposobiti, dok su ovdje na mojoj površini i kada više ne skaču neprestano iz ove u neku drugu dimenziju, kao što je to bio slučaj do sada! Vaši dosadašnji napori, i napori svih vaših prizemljenih članova, nisu bili uzaludni – iako znam da se to vama svima tako čini u ovom trenutku: vi ste ih, svi skupa, svojom borbom toliko zaokupili i u tolikoj mjeri ih uvukli u bitke svuda po planeti da oni sada više ne skaču neprestano iz ove u neku drugu dimenziju, jednostavno nemaju više vremena za to! Ako odu, makar i na tren, čitava njihova konstrukcija strave na ovoj planeti će se srušiti kao kula od karata, i oni sada moraju biti tu u svakom trenutku!! Toliko su uključeni u ovu bitku na mojoj površini i u očuvanje svojih položaja da je to njihova slabost: dok su oni tu, u ovim našim dimenzijama i na mojoj površini, ja uvijek znam gdje se oni nalaze i mi ih možemo lako sve napasti – i pobijediti ih! Vi ih možete uništiti, ako vam neće bježati negdje gdje ih vi nećete moći slijediti! Sada su oni tu, ja znam gdje su, i oni ne idu više nigdje!!“, završila je odlučno, a nakon nekog vremena dodala: „Vaši letači dolje, oni znaju već sve te stvari. Iako su oni vaši prizemljeni članovi, rođeni su kao ljudi, i u svojim zemaljskim tijelima su i oni dobili sve te pogubne programe strahova koji su im implantirani već u genetskom kodu, kao i kod svih drugih ljudi oko njih! Njihova prednost je ta, što je zbog svog svemirskog porijekla, njihova struktura na dubljem nivou njihovih bića ostala netaknuta: njih se jednostavno ne može toliko zastrašiti kao druge! Oni znaju da su svi strahovi u svojoj biti iluzije, jer oni znaju da je i sve oko njih na jednoj dubljoj razini, kojoj još uvijek imaju pristupa, samo iluzija i da sve ovo oko nas i nije zaista stvarno! Nekada, negdje tokom svojih dugih svemirskih putovanja, oni su već shvatili ovaj vic, vic prividnog stvaranja i vic prividnog življenja, i vic prividnog strahovanja unutar ovoga prividnog življenja, usred svega ovoga prividnog stvaranja oko nas! Njih se ne može više toliko zastrašiti da odustanu od borbe… jer oni će uvijek odabrati ljubav umjesto straha, i odabrat će davanje svega od sebe u ovoj bitci, umjesto ostajanja u svojoj puževoj kućici koja bi im ipak ponudila neku osobnu sigurnost i zaštitila ih… kao što su to uradili, i još uvijek rade, velika većina ljudskih stanovnika ove planet – ostajanje u svojim malim puževim kućicama, dok sve oko njih gori i uništava se… Nažalost, iako se vaše članove ne može tako lako uništiti ili skrenuti sa svoga puta donošenja oslobođenja svemu na ovoj planeti, zlikovci im ipak mogu oduzeti iz njihovog života sve one koji nisu svjesni istine, a koji su s njima povezani na osobnoj, emocionalnoj razini… i tako ih ipak mogu uništiti. Jedino tako…“, opet je bila tužna, misleći pritom na mene. Meni su svi, u ovom mome zemaljskom životu, u ovom ili onom trenutku okrenuli leđa ili jednostavno- umrli. 96

Daljinska oružja su radila na taj način da ili u potpunosti preuzmu um svoje žrtve, koja nakon toga slijepo slijedi sve misli i upute zlikovaca, ne razlikujući pri tom implantirane misli zlikovaca od svojih vlastitih misli, ili su, ako bi se žrtva pokazala kao iznimno otporna i pronicljiva u prepoznavanju svojih misli od onih koje su im bivale poslane u um od strane zlikovaca, bila usmjerena na uništavanje viših zaštitnih slojeva ljudskih vibracijskih polja tokom svojih ciljanih energetskih napada. Ti napadi su zaista bili pravi napadi, i žrtva bi se nekada uspjela od njih oporaviti, a nekada i ne. Neki od ljudi-žrtava bi nakon takvih razornih napada na njih samo zalegli u krevet, obuzeti depresijom i slabosti koja bi obuzela sve stanice njihovog tijela, smrtno ranjeni, razoreni onim što nisu niti uspjeli prepoznati kao napade na njih… A kako bi ih i mogli prepoznati? To je tajna koja je tako dugo i dobro skrivana na ovoj planeti da su zlikovci već gotovo uspjeli ostvariti čitav svoj plan, a većina ljudi još niti ne sluti o čemu se tu stvarno radi… U mom životu, gotovo svi ljudi su potpadali u ovu prvu kategoriju: ciljano su preuzete neke od ključnih osoba u mom životu, koje su mi po prirodi stvari i srodstvu trebale pomagati u životu, i programirane su tako da mi naude, baš u svakoj prilici koju dobiju. Odnosno, u svakoj prilici koju im ja dozvolim, jer vrlo brzo sam shvatila kojih osoba i njihovih postupaka se moram čuvati i ne dopuštati im blizu, i preuzela sam na sebe tu odgovornost da im oduzmem sve prilike koje bi one mogle dobiti za svoj poguban upliv u moj život. Nažalost, nije mi ostao nitko kao pomoć, gotovo nitko. Doduše, uvijek bi došao netko novi u trenutku kada bi mi stvarno trebala pomoć, da baš ne potonem u svemu tome, ali nitko nije mogao biti uz mene uvijek – tamne sile su neprestano vrebale na bilo kakav znak slabosti u bilo kome tko me je okruživao, i redovito bi ga pronašle i iskoristile, malo prije ili malo kasnije. Neki od onih koji su me okruživali su se kolebali, i malo uspijevali biti na mojoj strani, malo na onoj suprotnoj. Nekada bi mi pomogli, nekada bi me gotovo unesrećili. Ali onda se u jednom trenutku desila polarizacija, i neki su postali samo zli, a neki samo dobri – u jednom trenutku svi su odabrali svoje strane! Najednom, svi oni iz mog života koji su odabrali dobro i pomaganje meni i ovome svijetu su oboljeli ili su iznenada umrli nekom nezgodom, dok su ovi drugi odjednom postali oličenje zdravlja i dugovječnosti. Takvih sam znala da se moram kloniti, a da će oni fizički umrijeti tek kada počne slabiti ovaj tako sveobuhvatni stisak zla na ovoj planeti. Psihički i duhovno, oni su već bili mrtvi. Fizički, još uvijek su mogli pridonijeti širenju zla i straha, očuvanju ovog nakaradnog poretka na planeti Zemlji i samo zato su još tu i bili prisutni. Takvi 'ljudi', mrtvi po svemu osim po svojim fizičkim tijelima i direktnoj misaonoj vezi sa udaljenim računalima zlikovaca koja su generirala mračne upute u njihove umove, bili su svuda oko nas, širom planete. Samo on za mene nije bio mrtav. A njega su zato i ubili. Pokušavali su ga dokrajčiti više puta tokom svih ovih godina, a na kraju su to i uspjeli. Time su potpisali i svoju smrtnu presudu, što se mene ticalo.

97

*** „Onda, koje su lokacije tih njihovih tajnih oružja? Nemamo vremena za gubljenje!“, povikao je, na rubu nervnog sloma, šef flote. Bilo je pitanje hoće li se njegovi slabi živci ikada više oporaviti nakon ove, tako stresne, misije ili će ipak biti prisiljen otići u prijevremenu mirovinu nakon što sve ovo jednom završi. „Provesti ostatak života na nekom dalekom planetu, uz neko toplo, tirkizno more i obrise dva sunca na horizontu…“, tim mislima se tješio, u onim malim predasima u kojima je pokušavao udahnuti punim plućima i vratiti svoju narušenu psihičku ravnotežu u, kakvu-takvu, normalu. „Post-traumatski-stresni-sindrom“, da, točno tako će napisati na svom zahtjevu za prijevremenu mirovinu, razmišljao je mrko... Nisu imali vremena za gubljenje, jer čekala ih je još ona konačna bitka, a bilo je dobro pitanje s kakvim će se to oružjem one druge strane pri tome uopće susresti. Hoće li se njihova flota i sva tehnologija s kojom su raspolagali pokazati dovoljnim za pobjedu nad neprijateljem, kojega još nikada nisu niti vidjeli?

98

BORBA

99

„Za tebe se borim, ljubav je moje oružje, zbog nas sve rušim oko sebe... Za tebe se borim, ne pristajem na poraze, nema natrag i nema predaje…“, pjevao je jutros Boris sa radija svoju pjesmu. *** - „Lokacije njihovih oružja učitala sam u vaše koordinatne sustave. Sama oružja su skrivena, ne znam hoćete li ih svojom tehnologijom uopće moći vidjeti, kao ni neke od njihovih brodova koji su ostali oko njih. U svakom slučaju ćete ih sada moći uništiti, jer su stalno stacionirani na tim mjestima, strateški poredani tako da pokrivaju čitavu moju površinu, u svakom trenutku. Dok to ne učinite, ljudi, a ni ja s njima, nemamo nikakve šanse za naš daljnji napredak: u potpunosti smo porobljeni ovim njihovim pogubnim utjecajem! Oslobađanje jednog po jednog čovjeka ovdje pojedinačno je misija osuđena na neuspjeh, kao što ste i sami već otkrili, i tako će biti dokle god je ovdje sve prekriveno tom mrežom nadzora i upravljanja postavljenom odavno na mojoj površini od strane tih zlikovaca! Hajdemo ih sada otjerati, jednom zauvijek!“, rekla je Ona. - „Mislim da se nikada u životu nisam s ničim toliko slagao kao sada s tobom!!“, dodao je šef flote i hitro naredio polazak njihovih brodova do prve lokacije. *** - „Split, Hrvatska!?!“, uzviknuo je koordinator leta kada je ugledao prvu od lokacija sa spiska.

100

*** Nakon pomno izrađenog plana akcije od strane nebeske flote, njihovi brodovi su poslani na prvu lokaciju, koja je obuhvaćala grad Split, smješten na području zvanom Hrvatska, negdje uz obalu mora, na Mediteranu. „Tamo gdje živi ona…“, pomislio je nježno drugi inženjer kontakta. „…Možda će joj ova naša akcija moći pomoći vezano za njen zemaljski život dolje? Iako se bojim da je možda već prekasno za to…“, tužno je razmišljao. Nije se osjećao dobro od kada je njihova misija krenula tako loše, i jedino što je želio je da sve ovo već jednom završi, na jedan ili drugi način, pa da se svi oni vrate svojoj kući, na svoju daleku i lijepu planetu na kojoj nema nikakvih zlikovaca, zaborava i sličnih čuda, po mogućnosti neoštećeni. Prisjetio se s kakvim su samo ushitom i uzbuđenjem svi zajedno krenuli u ovu misiju, sretno iščekujući svoje zemaljske prilike za 'buđenje' i za 'prisjećanje' svoga pravog porijekla, nakon što ih zaborav na površini omami toliko da baš sve zaborave. Ali nekako su vjerovali u sebe, i u ukupni uspjeh svoga zadatka, a evo kako su završili – čitava flota je na rubu depresije, na korak od odustajanja i vraćanja kući neobavljena posla. Tužno je uzdahnuo. „Možda se ipak nismo trebali miješati… ali onda bi čitavo ovo područje bilo obuhvaćeno tom tamom, a ona bi nas ipak negdje poslije dočekala da se s njom obračunamo, ovdje ili ondje…“, razmišljao je, sve dok ga neki glas pored njega nije trgnuo. - „Uskoro stižemo na prvu lokaciju!!“, izvijestio je iznenada koordinator leta. Svi su zaustavili dah, približavajući se morskoj obali. Obalom su se prelamali krici galebova koji su kružili nad morem. Djeca su se igrala u pijesku. Mame su pile svoje kave u obližnjem kafiću. Na nebu nije bilo ni oblačka.

101

Kako su se približavali obali, pomalo je svima na brodovima postajalo jasnije što su koordinatori leta namjeravali učiniti: približit će ih kopnu što je više bilo moguće, a zatim uključiti punu zaštitu od pogleda, koja ih je i do sada nebrojeno puta tako dobro poslužila da u potpunosti sakrije njihovu flotu od ljudskih znatiželjnika. U posljednje vrijeme, zabavljali su se sve češće isključujući tu zaštitu oko svojih brodova i zatim promatrajući ljudske reakcije na njih i na svoje leteće manevre koje su im u tim prilikama pokazivali. I nije to bilo sasvim u cilju razonode i puke znatiželje nebeskih putnika o tome kako će na njih reagirati ti njihovi zemaljski… što li već, neki daljnji rođaci u šesnaestom koljenu – ili što li su im već bili ti ljudi tamo dolje… već je stvar bila u ciljanom i promišljenom ispitivanju ukupnih ljudskih reakcija na njihovo pojavljivanje. Svi s brodova su se nadali da bi se negdje, u ne tako dalekoj budućnosti, mogli možda i spustiti na površinu planete, upoznati se s ljudima kao susjedi sa susjedima, možda popiti zajedno po jedno žuto piće, ili što već najradije piju oni tamo dolje… ili je to tako barem izgledalo u njihovim maštarijama. U stvarnosti, nebrojeno puta do sada, njihova pojavljivanja bila su popraćena automatskim pokušajima rušenja njihovih brodova od strane raznih ljudskih vojnih sila, svih onih vlada nad čijim područjem bi se pokazali. Tako, ovaj put, za ovaj tako važan zadatak, odlučili su biti maskirani i u potpunosti zaštićeni od pogleda tokom čitave predstojeće bitke, i time nevidljivi za sva bića sa ove planete. Nevidljivi za svih, ali ne i za Nju, samu dušu planete Zemlje, koja im se pokazala kao upravo ona zadnja nada u uspješan završetak ove beskrajne misije. Da im Ona nije tako nenadano dala pozicije tih tajnih oružja kojima zlikovci čvrsto drže razapetu punu mrežu kontrole nad svim stanovnicima tamo dolje, mogli su slobodno već otići kući, podvijenoga repa…

102

*** Jutros sam se probudila prije svitanja. Imala sam neki čudan osjećaj kao da se nešto važno događa, skočila sam iz kreveta i odjurila do prozora. Sve je naizgled bilo u redu, još uvijek je bio mrak – svi su još uvijek spavali. Ništa posebno se nije dešavalo, i taman sam se okrenula da ću se vratiti natrag u krevet kada sam krajičkom oka spazila neko svjetlucanje, gore iznad krovova meni nasuprotne zgrade. Bljeskalo je i gasilo se, bljeskalo i gasilo se, svjetleći sada već jarkom svjetlošću, na mjestu gdje na nebu nije trebalo biti ničega – nikakve zgrade, niti dizalice ili brda s kojega bi to svjetlo moglo dolaziti. Dolazilo je iz ničega, ravno iz mračnoga, ali vedroga neba bez oblaka. „Ah, ah – pa to ste vi!“, pomislila sam, prisjetivši se našeg prijašnjeg susreta i svega što sam naučila od Nje o letačima, o meni, o svemu… Svega sam se sjećala, ali me za ništa od toga više nije bilo briga. „To što mi se javljate je tako lijepo, i tako, tako… nebitno… kao i sve ostalo….“, tmurno sam promrmljala i vratila se nazad u krevet. Ništa od toga mene više nije zanimalo. Bez njega koga više nema uz mene za mene su svi ishodi čitave ove misije postali jednako nevažni. Spasit ćete svijet? Super. Koga je za to briga? Odustat ćete? Super. Povedite i mene sa sobom. Meni je već bilo dosta svega ovoga. *** I tako je neslavno propao njihov još jedan pokušaj da se povežemo i razmijenimo iskustva. Prvi put je moje stanje bilo vibracijski puno više od njihovog i zato me nisu mogli razumjeti, a sada je bilo puno niže – čak niže od onog minimuma koji je bio potreban za moju svjesnu i voljnu odluku o bilo kakvom kontaktu i razgovoru s njima. Zaželjela sam im sretan put u svojim mislima i ponovno zaspala.

103

Sutradan, otvarajući vrata svoga auta, pogledala sam u nebo u daljini. Taman je padao mrak, ali bilo je već dovoljno tamno da se može vidjeti jedno ogromno svjetlo, gore na praznome nebu. Ovaj put ta velika svjetlost koju sam ugledala nije treperila, nije se pojavljivala i nestajala – nije se uopće pomicala, samo je stajala tamo i sjala, sjala, sjala, poput neke velike žarulje koju je netko upalio tamo gore i koja visi obješena… o šta? – ta tamo nije bilo ničega! Pored mene su prošla dva prolaznika, i bila sam u iskušenju da im pokažem to veliko svjetlo i pitam ih znaju li oni što je to gore, ali bili su toliko zaokupljeni svojim razgovorom da sam odustala. Uostalom, da su i oni sami već samo na tren podigli svoj pogled prema nebu, vidjeli bi isto što i ja. Ali nisu, oni su buljili u zemlju ispred sebe, koračajući, ne podižući svoj pogled prema gore, niti na trenutak. „Možda bi se ovaj svijet automatski promijenio na bolje kada bi ljudi podigli svoje poglede prema nebu, barem na tren, umjesto da samo ovako bulje u zemlju i nikada ne pogledaju prema gore…“, pomislila sam tužno. Na neki način sam se osjetila utješenom, gledajući u to tako jarko svjetlo koje je tako očito bilo tu – koje nije dolazilo niotkuda, ali nije ni odlazilo nikuda. Jednostavno je bilo tu, tako sjajno i stabilno, postojano, i kao da mi je govorilo: tu sam… i ne idem više nikuda!

104

„Stacionirali smo svoje brodove u orbitu oko grada Splita, naše prve lokacije….“, izvijestio je koordinator leta šefa flote. *** Neka čudna ozbiljnost i usredotočenost vladala je svuda na brodovima flote: nigdje više nije bilo ni traga od one depresije i beznađa koje su ih sve bile obuzele tako nedavno. Svi su bili usredotočeni na svoje predstojeće zadatke i zdušno su izvršavali zadnje pripreme za predstojeću bitku. Nadali su se da će sva njihova napredna tehnologija kojom su raspolagali biti dovoljna da otkloni tu umjetno napravljenu i razapetu mrežu kontrole nad svim ovim ciljanim lokacijama na Zemlji: prvo nad gradom Splitom, gdje su se sada nalazili, a potom i na svim ostalim ključnim mjestima na ovoj planeti kojima su upravljali zlikovci.

105

„Palim svjetlosnu kupolu nad gradom…“, u neko gluho doba noći izvijestio je inženjer zadužen za pokretanje početne faze njihove akcije, stacioniran na velikom matičnom brodu iznad grada, skrivenom od pogleda. Aktivacija svjetlosne kupole nad gradom imala je za cilj zaštitu svih stanovnika dolje od efekata korištenja oružja ovih zlikovaca, a predstavljala je i štit od eventualnih protuudara tih zlih sila koje bi oni mogli poduzeti u predstojećoj bitci za uništenje njihovih oružja kojima su kontrolirali sve i svakoga unutar područja njihovog dosega. Svih na brodovima zanimalo je kakve će sve efekte imati ova njihova akcija na živote ljudi grada nad kojim su postavili kupolu i željno su iščekivali nekoliko slijedećih dana, unutar kojih bi se već trebali vidjeti prvi rezultati njihovog rada. Da bi mogli održavati stabilnost i neprobojnost ove svjetlosne kupole koju su stvorili nad gradom bila im je potrebna velika energija, koja je dolazila direktno iz njihovih sustava za napajanje, tako da je sada veliki broj brodova flote bio stacioniran unutar samo kilometar-dva od središta grada. Kada bi ih netko bio u mogućnosti vidjeti, zasigurno bi se upitao što se to ovdje tako zanimljivo događa, pa da su svi došli baš tu, na ovo mjesto...

106

*** „Nevjerojatno…“, pomislila sam kada sam se probudila, prisjećajući se slike iz moga sna na kojoj su se na jednome mjestu nalazili deseci onih malih letećih brodova – da, baš onakvih okruglih, kakav je bio onaj što je tako davno osvanuo na slici moga brata na nebu iznad njega, kada je stao da se onda pomokri pored Peručkog jezera. Bilo ih je tako nebrojeno mnogo: stajali su svi na miru, bez ikakvog kretanja, jedni nad drugima, jedni pored drugih, postavljeni u takvoj formaciji koja im je omogućavala da ih bude toliko na jednome mjestu, a bez sudaranja. „Zašto vas ima tako puno?“, začudila sam se. Otišla sam do prozora, ali na nebu nije bilo ničega. Nekako sam se već i nadala da ću ih vidjeti u takvoj nekakvoj formaciji kako lebde iznad moga prozora, ali ništa od toga. Nikada do sada nisam zaista vidjela nikakav leteći tanjur, osim na toj davnoj slici jako slabe rezolucije, a ona svjetla na nebu koja jesam vidjela su uvijek mogla biti objašnjena i nekim drugim stvarima: mogao je to biti i nekakav čudni avion, neka daleka dizalica, tko zna što sve već ne. Počeli su mi nedostajati, ti moji tako skroviti letači. Hoću li ih ikada stvarno vidjeti? Sve ove poruke kroz snove, te tako diskretne smjernice i poneke misli koje su mogle, ali i nisu morale biti upućene od njih prema meni… „Možda sam samo tako jako usamljena, pa si jednostavno izmišljam te neke zamišljene prijatelje iz dalekog Svemira… to baš i ne bi bilo tako dobro za moje psihičko zdravlje…“, na tren sam se pokolebala vezano za sve ovo što mi se dešavalo proteklih godina. Nisam imala dokaza, nisam imala nikakvih dokaza za bilo što od tih događanja… Poklopila su se nekako ta moja razmišljanja sa konkretnim životnim događajima oko mene, posebno sa svim ovim zaista lošim stvarima koje su mi se desile u proteklo vrijeme, ali… nisam više bila sigurna u ništa. „Možda je sve ovo oko mene samo ružan san?“ – ta ideja mi se na tren učinila kao najprihvatljivije rješenje čitave ove zagonetke…

107

*** „Ponovno smo uhvatili njen signal! Kao da se malo oporavila od svih onih gubitaka zbog kojih je bila potonula i izgubila nam se tako duboko unutar vibracija tog mnoštva ljudi oko nje, tamo dolje… Uspjeli smo joj čak poslati noćas tokom sna sliku svih naših usidrenih brodova, kako lebde u formaciji jedni pored drugih, a koji su sada tako blizu nje! Možda nas se i uspije prisjetiti, pa ponovno ostvarimo kontakt s njom, kao i prije svih ovih nasilnih događaja u njenom životu koji su joj tako jako naudili…“, izvijestio je drugi inženjer kontakta tokom njihovog jutarnjeg sastanka. Bilo mu je važno da se na neki način uspije povezati s njom, da je pokuša utješiti i pokazati joj da je sve ipak dobro, da nije sve tako izgubljeno kako se njoj, gledano sa Zemlje, u ovom trenutku to čini. Nisu sve bitke još izgubljene. „Nisu, još!“ - nasmijao se.

108

*** U međuvremenu, u gradu Splitu desilo se nekoliko stvari. Neki od gorućih gradskih problema, čija rješenja su se pokušavala pronaći (doslovno) desetljećima, preko noći su riješena ili su barem iznenada uklonjene sve prepreke koje su sprečavale da se problemi riješe. Odjednom, sukobljene strane su počele pregovarati i uspjele su pronaći zajednička rješenja, s kojima su svi izgledali zadovoljni. Zašto to sve nije riješeno davno prije? Nitko ne zna. „Nitko, osim možda mene...“, pomislila sam. Pogledala sam u nebo. Bio je tako lijep dan, a vrijeme čak i toplije nego što bi se to očekivalo od ovog jesenjeg dijela godine. Rane vezane za moje velike osobne gubitke su me boljele. Pitala sam se da li će one biti smrtonosne, ili ću se ipak uspjeti oporaviti od svega toga. Bilo bi mi drago – bilo bi mi zaista drago – kada bih mogla sudjelovati u slijedećoj velikoj svemirskoj avanturi ove ljudske zemaljske civilizacije, za koju sam bila sasvim sigurna da će u neko dogledno vrijeme uslijediti, ali nisam bila sigurna hoću li ja u svome ovakvome stanju uspjeti odigrati svoju ulogu u pripremanju njenog dolaska. Plan da me se onemogući u mom radu, nažalost, uspijevao je. Bila sam slomljena, u potpunosti onesposobljena da funkcioniram na pravi način dalje na ovoj planeti. „Zašto me niste zaštitili?!“, zavapila sam, pokušavajući doznati gdje je sve pošlo po zlu… *** „Kako te nismo zaštitili, pa živa si…“, začudio se prvi inženjer kontakta, gledajući u ispis mojih misli koje su se pojavljivale na nadzornom ekranu ispred njega. „…toliko puta smo te zaštitili, da tome ni broja ne znam! Mi ovdje stalno mislimo o tome, i računamo koliko novca ti treba dolje za zadatak i šaljemo ti ga, na toliko raznih načina da već imamo i cijeli tim koji se time bavi! Ali njega… njega ti stvarno nismo mogli zaštititi, jer nam on to nije dopustio… Svaki čovjek ima svoje pravo na sve svoje izbore, i na izbor svoga mjesta gdje će živjeti, na stvari kojima će se baviti, na dobre ili loše ljude – i s njima povezane dobre ili zle sile – kojima će biti okružen… Nismo ti ni mi toliko svemoćni da smijemo intervenirati kod baš svih. Kod onih koji odbijaju odabrati pravu stranu – onu koja bi u konačnici bila dobra za njih – mi se ne smijemo miješati, ne bez njihovog direktnog poziva… jer nitko nije odgovaran za čovjekov život, osim čovjeka samoga! On, tvoj, znao je što bi u principu trebao napraviti da stvari krenu na bolje, ali je uvijek mislio da za to još ima vremena i da će to moći uraditi nekada kasnije. Mislio je, pomalo naivno, da će to ići lagano, bez veće borbe sa svim tim zlim silama koje nije tjerao od sebe toliko dugo... ali na kraju jednostavno više nije bilo vremena i one mu nisu dopustile da ode i ostavi ih bez svoje životne energije, kojom su se tako dugo napajale. Shvati, on sam je dopustio da ostane u toj situaciji toliko dugo, da na kraju više nije imao snage za otići dalje, u neku za njega bolju situaciju… ali tu mi nismo mogli ništa učiniti! A nisi ni ti…“, tužno je prvi inženjer završio svoj unutarnji monolog.

109

Nakon nekog vremena još je nadodao, kao da se nečega važnog sjetio: - „Odlučnost! Odlučnost je tu najvažnija stvar! Da je on bio čvrsto odlučio otići, i da je otišao dalje bez gledanja unatrag, pa gdje god to bilo – ne bi mu oni mogli ništa… Ali nije mogao, odnosno: nije tako odlučio...“, završio je svoj misaoni 'odgovor' na moje pitanje moj stari prijatelj i kolega s broda, kojemu je zadnjih puno godina unatrag pripadala dužnost pomaganja meni, izgubljenoj negdje tamo dolje, ispod svih tih sivih zemaljskih oblaka…

110

POBJEDA

111

Proteklo je već nekoliko dana od kada su svi pogoni brodova u formaciji bili upaljeni i osvjetljavali su grad, ne običnom sunčevom svjetlošću vidljivog spektra, već energijama tako visokih frekvencija da su bile u potpunosti nevidljive ljudskom oku i svim uobičajenim ljudskim uređajima za praćenje. Nekakvi pomaci dolje su se dešavali i stvari koje su bile skrivene dugo vremena počele su izlaziti na vidjelo, na više razina. Bilo je upravo kao da je netko uperio neke nevidljive reflektore velike snage u tamu ispod njih, i da ništa više ne može ostati skriveno. Odjednom, gradske novine su bile pune afera: ne nekih novih stvari, već isključivo starih događanja, za koje javnost nije do tada znala. Sve skrivene, ružne tajne počele su izlaziti na vidjelo posvuda, tražeći pravdu i pročišćenje za sve koji su u njih bili uključeni… „Veliko čišćenje je u tijeku!“, smijali su se vedro letači-sudionici ove velike akcije rasvjetljavanja čitavog grada ispod sebe, vidjevši kako tama sve više nestaje, a svjetlost napreduje tako naočigled! Izgledalo je da su sva oružja zlikovaca u potpunosti neutralizirana svjetlosnim štitom koji su postavili oko pogođenog područja. Niti jedna zraka tame više nije mogla doprijeti do zemljine površine, i činilo se kao da su zlikovci odustali od daljnjeg pokušavanja. Jednostavno su nestali, suočeni sa tehnologijom koja je za njih očito bila previše snažna da bi se s njom upuštali u direktnu borbu. *** - „Naš plan funkcionira! Uspjeli smo našom tehnologijom neutralizirati utjecaje njihovog oružja na ovom području! Sada bi dolje, na području broj jedan - grad Split, sve polako trebalo postajali bolje i pravilnije…“, izvijestio je slijedećeg dana putem posebnog komunikacijskog kanala šef flote Nju, njihovu saveznicu, koja im je tako nenadano bila prišapnula što to oni mogu napraviti da poprave stvari i uspješno završe svoju misiju ovdje. - „Odlično!!“, s uzdahom olakšanja odazvala se Ona. „Već sam bila pomislila da ću se morati seliti! A gdje bih ja, ovolika, i mogla otići?“, nasmijala se zvonko. Vratila joj se u njeno biće ona nježna ljupkost i veselje koji su tako dugo bili zamagljeni lošim životnim okolnostima u kojima se nalazila. Sve je polako sjedalo na svoje mjesto. Sada su konačno znali način na koji su dalje mogli, jednu po jednu, oslobađati svaku od lokacija s popisa zamračenih mjesta na planeti – osim ako ih još nešto ne iznenadi i ne pođe po zlu! Pokazalo se na ovoj prvoj lokaciji da je sasvim dovoljno samo nekoliko dana njihovih svjetlosnih tretmana nad „zaraženim“ područjem, pa da se sva vanjska tama s tog područja izgubi, a okolnosti života se promijene na bolje za sve. Događanja na tim područjima više nisu mogla ići na gore, mislili su – već samo i jedino na bolje! Trend raspada svega što je dobro se ispod njihovih svjetlosnih kupola zaustavio, i naizgled preokrenuo! Svi su se nadali da će tako i ostati, i da su se zlikovci koji su dolje napravili takvu pomutnju i tamu sada zauvijek povukli s ovog područja! Njima sa brodova flote bilo je pomalo čudno što su se svi zlikovci dolje ovako lako i bez borbe predali, i jednostavno nestali čim je svjetlost dolje savladala mrak. Nadali su se da je to zato jer su zlikovci uvidjeli kolika je snaga njihove nebeske flote i da je svaki daljnji pokušaj zagađivanja i lošeg utjecanja na ljude s oslobođenih područja osuđen na neuspjeh… Mora da je tako i bilo! 112

Pored velikog veselja koje ih je obuzelo zbog ovako neočekivano „lake“ pobjede nad tim, tako dugo skrivenim neprijateljem, članove flote zabrinjavala je pak, još uvijek ona druga – „unutrašnja“ tama, koja je ostajala u ljudima, čak i nakon protjerivanja svih zlikovaca iz drugih dimenzija koji su ih bili porobili sa njihovog područja. Ta „zaostala“ tama bila je direktna posljedica tako dugog negativnog utjecaja na ljudske mentalne procese i postojala u (gotovo) svima onima koji su živjeli na zaraženim područjima, a pod direktnim utjecajem pogubnih zrâka tajnih oružja, sada već protjeranih, zlikovaca, odavno pristiglih na Zemlju iz dalekog Svemira – kamo su se na kraju i vratili... nadamo se, zauvijek. Niko na brodovima flote nije bio siguran koliko dugo će trajati dok se i te unutrašnje ljudske negativnosti ne transformiraju i u potpunosti pobrišu – i hoće li uopće njihova metoda „osvjetljavanja“ svega visokim frekvencijama moći uspješno odraditi i taj posao: naime, ljudi imaju slobodnu volju, i sve što se tiče njih samih oni sami i odlučuju, tako da nitko nije zaista znao hoće li ljudi ODABRATI svojevoljno pobrisati te ostatke tame, koji su zaostali unutar njih samih, negdje duboko u njihovim srcima i mislima – ili pak neće… – „Sada o ljudima samima ovisi onaj krajnji uspjeh, ili pak neuspjeh, daljnjeg oslobađanja njihove planete Zemlje od negativnosti i svega što je dolje ostalo loše... Mi smo svoj dio posla obavili!“, objavio je jedan od zaslužnih članova flote, koji je nadgledao akciju osvjetljavanja, kreativno nazvanu „Akcija Osvjetljavanje“. Smijali su se kada je netko predložio to ime, jer su sve njihove dosadašnje akcije uvijek imale tako komplicirana i skrivena kôdna imena da nitko osim onih direktno uključenih u njih nije zaista znao o čemu se tu radilo. Ali ovo ime… izazvalo je salve smijeha i prihvaćeno je kao presedan nebeske flote u imenovanju njihovih akcija širom ovoga Svemira. – „Pa to je i u redu…“, složio se drugi koordinator akcije. „Svatko odlučuje o svojoj sudbini, a ova planeta jest njihov dom i oni bi sami i trebali odlučiti kakav žele da bude! Ako žele da im to bude dobar dom, oni – naravno – trebaju postati dobri. Ako žele da im to bude loš dom… pa, onda i ne trebaju raditi puno na tome!“, nasmijao se. – „Mi smo im otjerali one zlikovce koji nisu došli sa ove planete i koji su ih bili porobili! Sada je sve na njima!“, s neskrivenim olakšanjem je izjavio šef flote, raspoložen bolje nego ikada. Čak se i premišljao bi li možda nastavio svoju karijeru u floti, ili da ipak ode u mirovinu… Ova njihova pobjeda ulila mu je neku novu snagu i volju za daljnjim avanturama širom svemirskih prostranstava. Imali su sreće što je izgleda glavna snaga ovih zlikovaca bila u njihovom skrivenom djelovanju – jednom kada su ih uspjeli pronaći, pobjegli su kao najveće kukavice, čak i bez pokušaja borbe!! Da su bar ranije znali gdje su ti njihovi centri za generiranje tame, mogli su ih odavno prije potjerati! Ali, eto, nisu znali… a dok su doznali što se tu uopće dešava, prošlo je toliko puno vremena… no, sutra je novi dan – a njihov posao ovdje je bio završen! – „Pa to je i u redu…“, složio se drugi koordinator akcije. „Mi, s neke druge planete, došli smo i otjerali smo im one druge, koji su opet bili došli s neke druge planete!! Sve je baš kako treba biti!“. Svi su se nasmijali… – i odahnuli. Sve, baš sve, izgledalo je dobro. 113

*** – „A što ćemo s našima dolje?“, palo je iznenada nekome na pamet. – „Da ih ostavimo? Mislim, da ih ostavimo tamo dolje dok ne 'umru' nekom prirodnom smrću, a onda da ih skupimo? Ili, da ih skupimo ovako, u ljudskim tijelima, pa da ih samo prebacimo na brodu u njihova stara obličja…?“, dodao je netko drugi, pokušavajući se dosjetiti koje je bolje rješenje. – „Hmmm… O tome moramo malo razmisliti! Do sada je praksa bila da ih odmah sve skupimo, ovako, a da njihova zemaljska tijela ostavimo tamo dolje! Što ne znači da tako moramo napraviti i ovaj put…“ razmišljao je i šef flote. Svi su se zamislili, tražeći pravo rješenje i ovoga problema. *** – „A da upitamo njih, svakoga pojedinačno, što on/ona želi za dalje: ostati ili odmah otići s planete? U skladu s tim onda možemo napraviti plan za svakoga od njih, koji bi bio prema njihovim izborima!“, sinula je nekome sa broda, činilo se, dobra ideja. To je svima izgledalo kao odlično rješenje. Prionuli su odmah na posao izrade plana za kontaktiranje svojih članova na Zemlji i popisivanje njihovih daljnjih želja. U većini slučajeva ti susreti su se obavljali u vrijeme dok su prizemljeni članovi spavali, a njihovi viši aspekti bili otvoreni za komunikaciju s njima putem snova. Međutim, neki od njihovih članova su već bili otvoreni i za direktne misaone kontakte, tako da su s takvima već mogli 'popričati' i telepatskim kontaktom…

114

*** – „Hm.…dečki! Dečki!!“, zabrujalo je u slušalicama inženjera za kontakte. To je bila Ona, planeta Zemlja, njihova – pokazalo se – tako dragocjena saveznica u ovoj beskonačno dugoj borbi, gledano od početka, od samog njihovog dolaska ovdje. Stavio ju je na zvučnik, da svi čuju što im to Ona ima za reći. – „Znam da vam je već dosta svega, i da ste toliko sretni što ste uspjeli onesposobiti oružja tih zlikovaca koji su vam tako dugo izmicali, i da su oni pobjegli tako bez borbe, i da se vjerojatno neće više vratiti ovdje… ali – naš posao ovdje ipak nije još završen!“, dodala je Ona tonom kojim bi se obratila maloj djeci koja su potrčala otići na spavanje bez da su oprala… ne znam, zube. „Zar zaista?“ „Kako to?“ „Jebemu mater…“, pomislili su redom svi u komandnoj sobi.

115

*** Tako se dobro osjećam danas – upravo neobjašnjivo dobro! Sva tuga koja me je obavijala toliko dana unatrag kao da se odjednom rasplinula, i meni je sve oko mene ponovno postalo smiješno. Iznenađivala me je ponovno ta neka ozbiljnost kojom su svi oko mene pristupali životu, i svi ti neki njihovi problemi – i ta njihova nespremnost na sagledavanje šire slike, na bilo kakav pogled na stvari iz daljine, daleko od svojih sebičnih malih ciljeva; sve oko mene, ti ljudski „uobičajeni“ životi postali su za mene baš poput nekog SF filma: gledam ja to, ali nekako ne mogu zaista povjerovati da bi to moglo biti baš tako! Vidjela sam ljude oko mene kao se kreću poput onih nekakvih konja, kojima je pogled zaklonjen nekakvim kožnatim remenima u svim pravcima, pa su sposobni gledati isključivo u put direktno ispred sebe, kamo i treba, da bi mogli dobro služiti svojim gospodarima… uf… pa kako li se skidaju svi ti remeni, kojima su ljudima tako čvrsto povezane oči da ne mogu vidjeti ništa osim samih sebe, i svoga malog životnog puta, i svoga malog komadića neba?… “Ako uopće i mogu pogledati put neba?“, pomislila sam.

116

„Plašnice…ili – naočnjaci! Tako ljudi zovu taj dio opreme koji stave konju oko očiju ne bi li ih on bolje slušao i poslušno obavljao ono što oni od njega žele…“, javila mi se Ona. Ponovno sam je mogla čuti i prepoznati njene misli, i sve osjećaje koje je željela podijeliti sa mnom. Čim sam se ja uspjela stabilizirati u svojim vibracijama, naš direktni misaoni kanal za komunikaciju je ponovno proradio. „Drago mi je da si bolje… Znaš, već sam se bila zabrinula na tebe.“, dodala je. „Znam. I ja sama nisam zaista znala hoću li se uspjeti izvući iz sve te tuge koja me je obuzela od tolikih gubitaka…“, rekla sam. *** Nismo pričale ništa više. Bilo bi suvišno. Znale smo obje koliko je bilo teško doći do ovoga trenutka u vremenu, i samo smo disale, sretne što smo to ipak uspjele.

117

„Onda, što nam je dalje za raditi?“, pokušavali su se domisliti oni na brodovima, u ovim tako dragocjenim trenucima dokolice koja im se prišuljala nakon uspješno odrađene misije osvjetljavanja tamnih područja. Njihove komunikacije sa prizemljenim članovima, koji su se još nalazili u svojim ljudskim tijelima i živjeli svoje ljudske živote sada nisu nailazile na veće poteškoće; sve pogreške u razumijevanju njihovih novih poruka mogle su se pripisati neznanju u kome je još uvijek živjela većina „onih njihovih dolje“. Svima na brodovima u ovom trenutku činilo se kao da oni više ništa ne trebaju raditi, da će sve ići već nekim svojim daljnjim i lijepim tijekom – sada kada stanovnici Zemlje više nisu bili tako grubo i neprestano ometani u njihovom daljnjem razvoju… Ali, naravno, bili su u krivu. Tako dugo razdoblje porobljenosti i prisilno snižavanje vibracija stanovnika Zemlje daljinskim oružjima zlikovaca izvršilo je nažalost trajni utjecaj na njih, i uništilo njihove urođene mogućnosti samo-regulacije i vraćanja u svoje prvobitno stanje povezanosti sa izvorima viših frekvencija, svim onima koji su bili zaduženi za obilje, sreću, povezanost sa drugima oko sebe – i za ljubav. Opustošilo je ljude Zemlje, i ostavilo ih oštećenima i zatvorenima za sve one dobre stvari koje su im letači ovdje i došli donijeti, i tako im pomoći da se mir, ravnoteža i sklad vrate na ovu lijepu planetu. *** „Hvala! Napisala si – 'lijepu'! Lijepu planetu…“, nasmijala se Ona. „Čekaj… pa ti to meni viriš preko ramena dok pišem ovu knjigu?“, iznenadila sam se ovom njenom upadicom. „Ma daj… pa tko misliš da te je i zamolio da je napišeš? Tko, ako ne ja?“, okrenula se vragolasto Ona u svoj svojoj veličini i zasmijala se. Izgledala je tako veliko u ovom trenutku… kao da, kao da, i nije bila samo planeta nego neko veliko i neograničeno biće koje je tu upravo zato da vrati sve one koji na nju 'zalutaju' u stanje potpunog mira i blaženstva, do samog izvora svega. 'Do samog izvora svega' – da, možda su to moji letači došli ovdje naučiti! Počela sam se lagano prisjećati što sam to mislila kada sam im onda bila rekla da oni još uvijek niti ne znaju koja je njihova prava misija ovdje! Osmjehnula mi se, gledajući me duboko u oči. Nije to više bila Ona, koja me je pratila od kada sam se rodila ovdje i pazila na svaki moj korak. 'Ona' je sada izgledala samo kao odbljesak neke još veće i više svijesti – nije više to bila 'Ona', niti je bila nekakav 'On', niti išta što se može definirati, ičim. Bila je čisti smijeh, i veselje – i beskrajno strpljenje! Odražavala je čisto i apsolutno znanje da je sve točno kako treba biti, i čekanje na nas da to i sami uvidimo… svi zajedno – i mi dolje sa Zemlje, i oni gore po brodovima. Sve nas je zajedno čekalo neko veliko iznenađenje, a 'Ona' je već postajala nestrpljiva da ga već jednom vidimo…

118

Dio 4. STVARANJE NOVE ZEMLJE

119

„I, što sada?“, upitala sam, ni sama više nisam znala koga. „Pa, sada ćemo stvoriti Novu Zemlju!“, zahihotala se. *** Ta neka nova dubina u njenom biću zaprepastila me: nije tu više bilo one nježnosti i mekoće kojom je prije zračila, sada se čitava pretvorila u dubine nekoga beskraja, u samu odlučnost i usredotočenost na novi zadatak koji je bio pred nama. „Koliko tih zadataka ima, bože mili?“, pomislila sam zbunjeno, iščekujući što nas to još, svih zajedno, ovdje čeka… *** „Došapnut ću ti…“, rekla je. „Možeš im za početak napisati jedan priručnik, da znaju odakle krenuti…“, dodala je. „O.K.“, rekla sam. „Bi li 'STVARANJE NOVOGA SVIJETA' bio dobar naslov za njega?“ „Odličan! Baš ti hvala na pomoći…“, nasmiješila se, okrenula još jednom oko sebe i otišla obavljati svoje druge zadatke u ovome Svemiru. *** - „Znaš, bilo je zaista teško tamo dolje! Većinu vremena sam se osjećala kao da su mi usta puna zemlje…“, rekla sam u svom slijedećem kontaktu s posadom broda šefu flote, svom dragom starom kolegi, s kojim sam do tada već bila prošla toliko raznih avantura širom ovoga našega Svemira. - „Usta puna Zemlje?“, rekao je on i nasmijao se. „To bi mogao biti dobar naslov za tvoj izvještaj o ovim događanjima koji trebaš napisati!“ „O.K.“, rekla sam. Nije zvučalo loše. 

120

121

122

Bilješka o autorici: Kaja Šegvić rodila se na Zemlji 11.01.1974. godine u gradu Splitu, na Mediteranu. Diplomirala je matematiku na PMF-u u Zagrebu, glavnom gradu države koju ovdje zovu Hrvatska. Putem svoje umjetnosti i multimedijalnog izričaja želi podijeliti sa svima ljepotu i jednostavnost konačne istine o ovome svijetu i nama samima. Do sada je objavila knjige „Teorija igre ili Postoji li kraj?“ (2004) u kojoj govori o spoju matematike, duhovnosti i konačne istine postojanja, kao i dvije zbirke poezije: „Dođi, neka se raspukne vrijeme!“ (2004) i „Hohot drveća nadvisuje nas za krošnju“ (2006). Imala je više samostalnih izložbi slika, počevši od 2008. godine, a njeni radovi iz ciklusa „More“ od 2013. godine krase ulaz i predvorje u novo splitsko Rodilište. Autorica je i animirano-igranog filma „Kava je gotova“ u trajanju od 4 minute, koji govori o prirodi stvarnosti i više njenih dimenzija, ostvarenog u suradnji sa ustanovom Zagreb-film (2011). U razdoblju od 2011-2013. godine objavljuje kolumne pod nazivom „Stvaranje novoga svijeta“, koje su izlazile nedjeljom u dnevnim novinama „Slobodna Dalmacija“. Objedinjene kolumne izdaje 2014. kao knjigu naziva „STVARANJE NOVOGA SVIJETA“, koja sa ovim naslovom/romanom „USTA PUNA ZEMLJE“ na neki način tvore nerazdvojivu cjelinu. Mama je Ruže Šegvić Šarić, rođene 11.10.2010, također u Splitu.

123