ODGOVORI NA PITANJA PREDMET: ZAŠTITA DRVETA (METALA) I DIO – Zaštita drveta 1.
2.
Vremenski interval u kojem drvo zadržava prirodne osobine zove se prirodna trajnost drveta. Prirodna trajnost drveta kreće se u vrlo širokim granicama od nekoliko mjeseci do nekoliko hiljada godina. Prirodna trajnosta drveta zavisi od mnogo unutarnjih i vanjskih faktora. Unutrašnji faktori odnose se na vrstu, strukturu, hemijski sastav, volumnu težinu i sadržaj vode u drvu. Od vanjskih faktora važni su zrak, svjetlo, voda, hemijske supstance, štetnici biljnog i zivotinjskog porijekla, stanište, vrijeme sječe i način i mjesto upotrebe drveta. Truljenje je pojava do koje dolazi usljed razlaganja celuloze prisutne u drvetu pod utjecajem određenih vrsta gljiva i mikroorganizama. Za zivot i razvoj ovih mikroorganizama neophodan je šećer koji oni direktno dobijaju direktno iz biljnih sokova ili razlaganjem celuloze. Za ovo razlaganje potrebni su određeni fermenti kao i voda. Pomenute fermente stvaraju same gljive i mikroorganizmi. Na taj način stvara se šećer za čije je korištenje u procesu ishrane neophodno prisustvo kisika. S obzirom na izloženo postaje jasno, zašto je pojava truljenja drveta jedino moguća u uslovima kada su istovremeno prisutni i vlaga i kisik iz zraka. Greške boje i konzistencije drva su promjene boje i konzistencije drva izazvane gljivama. Te greške (truleži) predstavljaju krajnju fazu razaranja drva usljed djelovanja gljiva pa takvo drvo ima znatno gora i fizička i mehanička svojstva od normalnog drva.
3. Sredstva za zastitu drva se mogu svrstati u sljedeće grupe 1. u vodi topiva sredstva - cinkhlorid, modra galica. - živahlorid, jedinjena, 2. sredstva topiva u organskim otapalima, 3. uljasta zaštitna sredstva, 4. kontaktni insekticidi, 5. sredstva za kvašenje, 6. sredstva protiv gorenja. 4. Vrste premaza za drvo Osnovna podjela premaza koji se koriste za premazivanje drveta djele se na dvije vrste: 1. pigmentirani neprozirni premazi koji skrivaju teksturu drveta i koji se zbog ove svoje osobine primjenjuju za proste vrste drveta. Ova vrsta premaza nema za cilj samo uljepšavanje drvene površine već joj je namjena i zaštita od spoljašjih vremenskih utjecaja gljivica kao i od povišene vlažnosti dajući drvetu na taj način veću otpornost na vlagu. Ovakvi premazi se koriste u industriji vagona raznih drugih mašina za poljoprivredu u industriji vozila za prikolice itd. Za ove premaze koriste se premazna sredstva izrađena na bazi ulja i sintetskih smola. 2. nepigmentirani prozračni premazi koji ne skrivaju teksturu drveta već je čak i potenciraju. Iz tog razloga ovi premazi se koriste za plemenite vrste drveta sa lijepom teksturom. Ovi premazi se uglavnom koriste u industriji namještaju i rade se na bazi nitroceluloze, a u novije vrijeme i na bazi nekih sintetskih smola kao što su poliesteri i sl.
II DIO – Korozija metala 1.
2.
Hemijska korozija, oblik hemijske korozije predstavlja sve one oblike korozije od kojih primarne reakcije oksidacije i redukcije nisu odvojene jedni od drugih. Usljed oksidacionih reakcija koje se odvijaju na povrsini metalu se provodi u nemetalne produkte. Progresivnoj koroziji pogoduje kontinuirano odvođenje produkata korozije samo max nastojanjima i na taj način se otkriva nova površina materijala. Na intenzitet odvijanja korozije utiče pristigli novi agresivni mediji temperatura kao i pritisak plinovitih agenasa korozije. Hemijski sastav i sadržaj produkata korozije određuje hemijski sastav korozione sredine i njene koncentracije. Prema hemijskom sastav produkti korozije metala su najčešće oksisdi, sulfidi, halogenidi, nitrati kao i ostale soli. Ukoliko je predmet posmatranja legura u uvjetima korozione sredine za očekivati je da će se pojedinačno mediji u leguri različito ponašati tj.jedni će brže, a drugi sporije korodirati i kod nekih materijala, a najčešće kod metala produkti korozije mogu usporiti nastanak procesa korozije ili je potpuno zaustaviti tj.metal se potpuno pasimizira. Prvi produkti korozije na povrsini metala su nevidljivi prostim okom. Prema širokoj strukturi prevlake mogu biti kristalne i amorfne, zatim krupno i sitno kristalične, kompaktne i korozne. Plinska korozija različiti plinoviti agensi korozije imaju različite korozione učinke na jedan te isti metal. Ukoliko se ovaj učinak posmatra u ovisnosti od temperature pritiska i vremena izloženosti koroziji tada se može dobiti potpun uvid u plinsku koroziju ispitivanog materijala. Na plinsku koroziju metala redovno utiče i njegova priroda. Sa elektrohemijskog gledišta na površinu metala odvija se anodna reakcija oksidacije i katodna reakcija redukcije. Ovisno o temperaturnom režimu nastaju transformacije u strukturi
3.
4.
kako metala tako i produkata korozije. Različite vrste hemijskih elemenata i njihovih jedinjenja koji se pojavljuju u produktivu sagorjevanja mogu veoma nepogodno utjecati na proširivanje korozije. Korozija metala u neelektrolitima. Ovaj oblik korozije je posebno izražen u hemijskoj industriji u kojoj su konstrukcioni materijali izloženi izrazito nepovoljnim uvjetima korozije različitih vrsta agenasa posebno tečnih hemijskih proizvoda. Ti proizvodi su najčešće elektroliti. Ovaj vid korozije pojavljuje se na unutrašnjim zidovima cisternih tankova i cjevovoda kojima se transportiraju ove tečnosti. Nečistoće u konstrukcionom metalu ili leguri u eksploataciji kao i nečistoće u neelekrolitu uvjetuje koroziju različitih intenziteta. Tako je dokazano da naftovodi uvjetuju koroziju i cisterne za prevoz nafte da koroziono stradaju kao posljedica sadržaja u nafti organskih spojeva sa sumporom. Elektrohemijska korozija. Za razliku od hemijske korozije kod elektrohemijske korozije oksidaciona i redukciona hemijska reakcija odvijaju se odvojena jedna od druge. Metali koji podliježu oksidaciji i pri tome njegovi atomi iz kristalne rešetke predaju elektrone, pri čemu prelaze u pokretljive jone dok atomi i molekule agenasa korozije preuzimaju elektrone i na taj način se redukuju s toga se elektrohemijska korozija može odigravati samo u elektro provodljivim sredinama tj.elektrolitima. Elektrohemijska korozija se najčešće dešava u sistemima metal-elektroliti, ali isto tako i u sistemima metal-otopina soli ili taline nekog prostog ili više-komponentnog sistema na visokim temperaturama uz neophodan uvjet da navede rastopine disociraju pri čemu nastaju joni koji su nosioci elektrohemijskog procesa korozije predstavljena je pojmom elektromotorne sile korozione ćelije E i izražava se u voltima.
Inhibitori Korozija metala se može vidno smanjiti uvođenjem u korozioni proces malih sadržaja određenih vrsta hemijskih jedinjenja. Ove vrste materija nazivaju se usporivači korozije ili inhibitori. Oni u korozionim reakcijama utče na tok hemijske reakcije kako anodne oksidacije tako i katodne redukcije. Stoga razlikujemo anodne i katodne inhibitore. Katodni inhibitori su topljive soli nekih teških metala koji usporavaju redukciju vodika pa na taj način usporavaju i koroziju metala. Iz tog razloga inhibitori kao usporivači korozionih procesa na metalu spadaju u oblast antikorozione zaštite. 6. Atmosferska korozija ovu vrstu korozije uvjetuje prije svega sastav atmosfere, zastupljenog sadržaja kisika, vlage, plinovitih elemenata i njihovih spojeva, agenasa korozije, a kojima su izloženi proizvodi od metala i legura. Prema tome hemijski sastav atmosfere određuje vstu i intenzitet atmosferske korozije. Prema sadržaju vlage razlikujemo suhu, vlažnu i mokru atmosfersku koroziju. Istraživanja vršena na koroziji čeličnih proizvoda pakazala su da hrđa na njima po strukturi i sastavu sastavljena od dva sloja. Unutrašnji sloj čine oksidni produkti željeza, a vanjski sloj takođe oksidni sloj nastao je sa uključcima prašine iz atmosfere. Atmosfera kojom su izloženi proizvodi metala i legura može biti seoska, gradska, industrijska i morska. Ove atmosfere se znatno razlikuju po kemijskom sastavu. 7. Oblici korozije a) Tačkasta piting korozija - naziv tačkasta korozija poizlazi iz samog oblika odnosno veličine površine metala na kojoj se odvija korozioni proces. To je tipičan primjer lokalne korozije veoma ograničene površine dok je ostali dio površine pasivan. Ovu vrstu korozije uzrokuju aktivitatori i oksidaciona sredstva koji se reduciraju sa malom strujom polirizacije. b) Korozija metala i legura u zazoru – ovaj oblik korozije metala i legura nastaje u ograničenim uskim 5.
c)
d)
prostorima međukonstrukcijskih povezivanja ili istih takvih prostora koji su na metalu odnosno metalnom proizvodu različitog porijekla. Zazori na međukonstrukcijama i proizvodima se često susreću u praksi posljedica ovog oblika korozije je slabljenje međukonstrukcijskih veza ili smanjenje upotrebne vrijednosti proizvoda a ukoliko je kontrola zazora izostavljena dolazi i do havarije. U principu korozija metala i legurama u zazorima nastoje u plinovitoj tečnoj i čvrstoj sredini. Intenzitet ove korozije ovisan je o prirodi i koncentraciji prisutnih agenasa korozije temperature sredine i njene pokretljivosti i parcijalnih pritisaka agenasa korozije itd. Koroziono pucanje metala i legura djelovanjem sile napona – ovaj oblik korozije metala i legura poznat pod nazivom naponska korozija metala predstavlja specifičnu koroziju koja nastaje kada je metal izložen sili zatezanja ili izvlačenja a istovremeno je izložen djelovanja agenasa korozije. Sile zatezanja mogu postati dovoljno velike da počinju ugrožavati sređenu strukturu metala i to na onim dijelovima gdje je sila posebno izražena. Pucanje metala i nastajanje pukotina ukazuju da je došlo do cjepanja njegove strukture. Međukristalna i transkristalna korozija – je korozija vezana za pojavu korozionog pucanja iniciranog djelovanjem sile istezanja na metal i leguru. Pa rasprskavanje se javlja u granicama kristala, polikristalnih metala. Oni koji prilkom nastaju međukristalni kanali koji su u početku plitki, a nastavkom djelovanja sile istezanja kanali se produbljuju i na taj način čuvanje površine kristala djelovanja agenasa korozije.
III DIO – Zaštita metala 1. Zaštita metala od korozije može se sprovoditi na sljedeće načine: a) oplemenjivanje materijala koji je izložen koroziji (pod oplemenjivanjem materijala podrazumijeva se odstranjivanje iz njegovog sastava onih komponenti koje uvjetuju katodne reakcije) b) obradom korozione sredine (pod ovim načinom antikorozione zaštite podrazumijeva se odstranjivanje ili paralisanje agenasa korozije iz sredine u kojoj je proizvod izložen ili je u svojoj namjenskoj funkciji) c) zaštitnom prevlakom (treći i veoma rasiren način zaštite od korozije su prevlake različite prirode porijekla i vrste sa izraženim adhezionim osobinama na metalnoj površini proizvoda. Prevlakom se prekida kontakt metalne površine sa agensima sredine u kojoj je proizvod izložen) d) elektrohemijskom zaštitom e) konstruisanje u funkciji zaštite od korozije 2. Tehnološke faze nanošenja zaštitnih prevlaka: a) priprema površine, b) nanošenje zaštitnih prevlaka, c) konačna obrada zaštitne prevlake. 3. Priprema podloge obuhvata: čišćenje i kondicioniranje, jer površina koja se štiti mora biti čista i tačno definirane hrapavosti kako bi se uspostavila dobra prionjivost premaza. Čišćenjem se s podloge uklanjaju onečišćenja kao što su masnoće, korozijski produkti, oštećenje prevlake, prašina, čađa, pepeo itd. Kondicioniranjem se postiže tražena hrapavost, tj.glatkoća površine. 4. Mehanički postupci obrade površine su: - čišćenje čeličnih površina mlazom abraziva (ovo je najdjelotvornija metoda, nakon koje se dobiva optimalno pripremljena površina za nanošenje zaštitnih premaza. Uglavnom se koriste dvije glavne skupine abraziva: metalni abrazivi i
mineralni abrazivi. U novije vrijeme sve više se koristi metoda čišćenja mokrog abraziva tj.kombinacijom suhog abraziva i vode. Ovim postupkom se izbjegava štetan utjecaj prašine na zdravlje rukovatelja, smanjuje se potrošnja abraziva i uklanjaju čestice topljive u vodi. U vodu se dodaju inhibitori za sprečavanje korozije nakon čišćenja. - brušenje i poliranje površine rotacijskim alatima. Sve glađa površina postiže se stupnjevitom obradom sa sve finijim zrncima abraziva. Ukoliko je potrebno obrada se nastavlja poliranjem površine, pri čemu se koriste finija zrnca sa većim polumjerom zakrivljenosti na bridovima, ili rotacijski kolutovi s pastama za poliranje. 5. Hemijski postupci obrade površine su: - kiselo dekapiranje (Hemijsko čišćenje i uklanjanje hrđe s metalne površine provodi se uranjanjem predmeta u razrijeđenu sulfatnu ili kloridnu kiselinu uz dodatak inhibitora radi nagrizanja slobodne metalne površine.) - lužnato dekapiranje (Hemijsko čišćenje i uklanjanje hrđe s metalne površine provodi se uranjanjem u vruću 10-20 %-tnu otopinu NaOH uz dodatak oksidanasa, reducensa ili liganada koji daju topljive komplekse.) 6. Vrste zaštitnih prevlaka – Za zaštitu površine metalnog proizvoda koriste se sljedeće vrste prevlaka: - metalne prevlake – samo nanošenje metalne prevlake može se izvesti na četiri načina: 1.topli (mokri i suhi) postupak a svodi se na kratkotrajno otapanje proizvoda u talini metala kojim se zaštićuje; 2.elektrohemijski postupak – redukcije jona zaštitnog metala na površini proizvoda. Nezavisno o vrsti metala imamo sljedeće postupke: bakarisanje, sjajno i crno niklovanje, dekorativno tvrdo i porozno kromiranje, poncinčavanje, mesingovanje. Ovim postupcima mogu se na površine proizvoda nanositi i ostali metali npr.zlato srebro itd.; 3.postupak metalizacijom koji se sastoji usmjeravanjem disperovanog tečnog metala na površini
koja se zaštićuje. Metalizacija se može izvesti na 2 načina i to elektrolučno plinsko plamenim postupkom i visokofrekventnim postupkom metalizacije.; 4.difuzioni postupak svodi se na usmjeravanje metalnih para na površinu proizvoda. - nemetalne prevlake- za zaštitu metala od korozije najviše se koriste organske prevlake na bazi polimera, tzv.premazi. nemetalne prevlake mogu još biti metalni oksidi i keramičke prevlake. - kombinovane prevlake - su zaštitne višeslojne prevlake dobijene kombinacijom metalnih, nemetalnih i polimeranih prevlaka. 7. Antikoroziona zaštita metalnih površina premazima – ovaj oblik zaštite površine metalnih proizvoda je mnogo stariji od oblika zaštite metalnim prevlaka. Sama zaštita je veoma efikasna i mnogo je ekonomičnija, a slaba strana je ograničenost primjene. Osnovne sirovine su: pigmenti, inhibitori, punila, veziva, rastvarači, razređivači, plastifikatori, sikativi i očvršćivači. Iz samog imena slijedi njihova uloga u premaznom sredstvu, svojim sadržajem utječu na kvalitet zaštitne prevlake. 8. Uloga pigmenta u premaznom sredstvu. Pigmenti su praškasti materijali sa česticama mikronizirane veličine. Po prirodi su anorganskog porijekla različitih boja netopivih u anorganskim rastvaračima i sa izraženim svojstvima homogenizacije u premaznoj smjesi. Uloga pigmenata u premaznom sredstvu je višestruka. Prije svih služi za poboljšanje zaštitnih mehaničkih osobina kao i hemijske stabilnosti premaza, mogućnost postizanja različitih stabilnih obojenja prevlake smanjenja njene poroznosti itd. 9. Uloga punioca u premaznom sredstvu. Punioci su prahovi slični pigmentima i u premaznim sredstvima imaju ulogu poboljšanja osobina premazne emulzije. Hemijski sastav im je kao i kod pigmenata tj.amorfne i kristalne strukture. Hemijski su postojani i zaštitnoj prevlaci daju bolja mehanička svojstva svojom
cijenom pojeftinjuju proizvod, a kao punioci koriste se azbest, kalcit, dolomit, grafit, silicijev karbid itd. 10. Uloga veziva u premaznom sredstvu. Veziva su neisparljivi dio premaznih sredstava, a odgovorna su za stvaranje koherentnog, neprekidnog sloja, koji potpuno prijanja uz podlogu. Značajno određuju mehanička i hemijska svojstva prevlake te povezuju sve druge komponente sustava u optimalni proizvid. Također, određuju principe i tehnike pripreme površine te nanošenja zaštitnog sustava. Kao veziva koriste se biljna sušiva i polusušiva ulja, celulozni derivati, klor-kaučuk, asfalt, voskovi, gumene smjese, silikoni, cement, emajl, metali i dr. 11. Uloga rastvarača i razrjeđivača u premaznom sredstvu. Rastvarači i razrjeđivači otapaju veziva premaznih sredstava te smanjuju viskoznost premaza. Osim na viskoznost, rastvarač utječe i na tečljivost premaza, brzinu sušenja, karakteristike nanošenja premaza te sjaj. Ukoliko je viskoznost premaza viša od one koja je prikladna za nanošenje premaza na podlogu, premazu se neposredno prije nanošenja dodaju razrjeđivači. Razrjeđivači su smjese različitih rastvarača i organskih kapljevina pomoću kojih se podešava željena viskoznost premaza. Nije rijedak slučaj da se jedan spoj u nekim slučajevima primjenjuje kao rastvarač, a u drugim razrjeđivač. Osim osnovne primjene rastvarač se koriste i za skidanje starih premaza. 12. Uloga plastifikatora, sikativa i očvršćivača u sastavu premaznog sredstva. – njihov zadatak je postizanje premaznih zaštitnih prevlaka. Po sastavu su organskog porijekla sa karakterističnom strukturom molekula koje određuju njihovu ulogu u premaznoj prevlaci. Plastifikatori poboljšavaju aheziona svojstva prevlake, otpornost na uticaj atmosferija, svjetlosti i niskih temperatura. Sikativi imaju ulogu katalizatora kod oksidacije ulja. Očvršćivači kao što su elasoidne i silikonske smole svojim prisustvom u premaznoj prevlaci očvrsnu prostorno formiranu molekularnu strukturu i kompaktnu povezanost cjeline.
13. Osnovni premaz – je jedini koji sprječava koroziju stoga se od njega ne traži otpornost na vremenske utjecaje što on najčešće ispunjava iz razloga što se osnovni premaz često izlaže mehaničkim oštećenjima pa i utjecaju atmosferija. Osnovni premaz mora preuzeti ulogu pokrivnog premaza usljed njegovog razaranja dok se ne nanese novi pokrivni premaz. Pokrivni premaz – pokrivni premaz preuzima odbranu od atmosferskog utjecaja i osigurava potrebnu mehaničku otpornost. Priprema pokrivnog premaznog sredstva je usmjerena na što veću postojanost na vremenske uticaje, na svjetlost, na hemijska razaranja bilo koje vrste kao i na mehanička oštećenja. Takođe mora pokazivati što manju sklonost bubrenju i propustljivosti za plinove. 14. Debljina premaza. Sa porastom debljine pojedinog premaza opada čvrstoća i prijanjanje. Ono što je bitno upotrebom više tankih premaza u stanju smo da pojedinim slojevima damo izvjesne specijalne osobine, i to je mnogo lakše nego kad se ima samo jedan debeli sloj. Zaštita od korozije pomoću uljanih premaza velikih debljina opada sa porastom debljine u poređenju sa više tankih slojeva pri istoj ukupnoj debljini. Ovo se objašnjava time što debeli premazi sadrže više veziva pa stoga nastupa i veće bubrenje usljed djelovanja vlage. 15. Greške i nedostaci premaza. – nedostaci antikorozionih premaza mogu imati različite uzroke, ali su uglavnom uslovljeni i sljedećim faktorima: - podlogom koja može biti masna, vlažna, zahrđala. - vrstom i sastavom premaznog sredstva (npr. loš odnos pigmenata i veziva) - načinom rada (npr.loša kombinacija premaza, mješanje nepodesnih premaznih sredstava, nepridržavanje propisa za rad koje je dao proizvođač.) - vremenskim prilikama (npr.vrućina, mraz, vlažno vrijeme) - pretjerano teškim uslovima izlaganja (npr.upotreba nekog premaznog sredstva namjenjenog za zaštitu od atmosferskih uticaja za zaštitu od hemijskih agenasa)
Uzroci grešaka kod premaza ne mogu se lako utvrditi jer oni uglavnom nastaju u zavisnosti od faktora koja se kod nastale greške više ne mogu konstatirati. 16. Procesi koji u premazu dovode do njegovog postepenog razaranja su: • Termičko istezanje odnosno istezanje podloge i premaza usljed promjena temperature; • Bubrenje i sušenje; • Ispustanje isparljive komponente; • Ispuštanje u vodi rastvorljive komponente i komponente koju ispira voda usljed kiše; • Prekrivanje ledom usljed dostizanja tačke smrzavanja; • Razaranja usljed svjetlosti tzv.fotohemijska razgradnja; • Hemijska reakcija između komponenata u premazu; • Hemijska reakcija sa kisikom iz zraka i sa primjesama iz zraka kao što su npr.dimni plinovi itd. • Procesi na podlozi • Gubitak prijanjanja između premaza i podloge usljed porasta napona u premazu tzv.boranje. 17. Pri radu sa svim premaznim sredstvima i njihovim rastvaračima i razrjeđivačima može doći do sljedećih posljedica: 18. Koje dvije glavne grupe postupaka i sredstava se koriste za kratkotrajnu i privremenu zaštitu od korozije: 19. Elektrohemijska zaštita površine metalnih konstrukcija i proizvoda – ovaj postupak se zasniva na polarizaciji korozionih reakcija na površini metala. Zbog efikasnosti zaštite i malih ulaganja koristi se za antikorozionu zaštitu većih metalnih površina i proizvoda cjevovoda, rezervoara, tankova, podzemnih i nadzemnih kablova itd. Na površini ovih metalnih proizvoda uspostavlja se korozioni tj.galvanski elementi sa različitim vrijednostima potencijala a metal je izložen intenzivnoj koroziji sve dok se ne izjednače katodni i anodni potencijal. Obzirom da se polarizacija može odvijati i kod
anodne i katodne elektrohemijske reakcije tu razlikujemo dvije vrste elektrohemijske zaštite metala i to su katodna zaštita i anodna zaštita. Katodna zaštita metala od korozije – postiže se polarizacijom u polarnom sistemu na taj način da se metalni proizvod koji se zaštićuje poveže sa negativnim polom istosmjerne struje, a pozitivni pol za pomoćnu anodu čija se korozija metala u znatnoj mjeri usporava. Ova zaštita može se postići podrezivanjem metala koji se ne zaštićuje sa elektronegativnim metalom manje plemenitim od metala koji se zaštićuje. Ova druga vrsta zaštite naziva se protektorima. Anodna zaštita metala od korozije - postiže se povezivanjem metala koji se zaštićuje sa pozitivnima polom istosmjerne struje pri čemu je metal koji se zaštićuje u ulozi anode galvanskog članka ili povezivanjem metala sa elektropozitivnim metalom. Anodna zaštita je manje primjenjena u praksi u odnosu na katodnu zaštitu,a razlog leži u složenijim zahtjevima kod projektiranja i učestale kontrole. Protektori zaštite od korozije metalnih konstrukcija – ovaj način elektrohemijske zaštite od korozije površine metalnih konstrukcija ne izvodi se sa izvorom istosmjerne struje nego povezivanjem sa metalima elektronegativnijeg i elektropozitivnijeg potencijala manje više plemenitijim metalom od metala koji se zaštićuje. Potrebna potencijalna razlika postiže se izborom odgovarajućeg metala protektora pa se ova vrsta zaštite i naziva protektorska zaštita. Katodna protektorska zaštita čeličnih konstrukcija najčešće se postiže protektorne legure metala Mg, a zbog izražene protektorske razlike između željeza i magnezijuma, ovi protektori se najčešće koriste kod antikorozione zaštita metalnih konstrukcija u slanim i slatkim vodama. Dobri protektori su i legure aluminijuma. Takođe se može izvršiti i anodna zaštita protektorima i to sa metalima koji su elektrohemijski pozitivniji od metala koji se zaštićuje.
