Velika šahovska ploča Zbigniew Brzezinski ZBIGNIEW BRZEZINSKI (1928.) bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, sada je savjetnik u Centru za strateške i međunarodne studije (Center for Strategic and International Studies), profesor američke vanjske politike na School of Advanced International Studies pri John Hopkins University (Washington, D.C.), upravitelj Trilateralne komisije (u periodu od 1973-1976. direktor Trilaterale), međunarodni savjetnik nekoliko velikih američkih globalnih tvrtki i član uprava raznih vladinih i nevladinih organizacija. Dobitnik je bezbroj državnih i znanstvenih (domaćih i međunarodnih) priznanja od kojih ističemo Predsjednikovu medalju slobode (1981.) za svoju ulogu u normalizaciji američko-kineskih odnosa i doprinosa u provođenju politike ljudskih prava i nacionalne sigurnosti SAD. Napisao je veliki broj knjiga s područja međunarodnih odnosa od kojih izdvajamo: Out of Control, Power and Principal: The Memoirs of National Security Advisor, The Grand Failures: The Birth and Death of Communism in the 20th Century, In the Quest of National Security, Between two Ages: America's Role in the Technotronic Era. Predgovor Svaka nova knjiga Zbigniewa Brzezinskog događaj je svoje vrste i susret s novom problematikom bogatih međunarodnih odnosa. Već gotovo četiri desetljeća od njegove prve sovjetološke studije The Soviet Bloc, Brzezinski se javlja kao originalan, samostalan i nezavisan mislitelj. Bilo da je riječ o njegovim sovjetološkim studijama, analizi japanskog razvojnog čuda, najavi propasti socijalizma, postkomunističkim fenomenima, ili pak problemima novih izazova, Brzezinski je uvijek čitak, zanimljiv, inspirativan u traženju vlastitih mogućih odgovora. Knjiga koju nudimo našem čitatelju neće nikoga razočarati. To je prikaz suvremenih procesa i mogućih izazova, kao i duboka analiza međunarodnih kretanja na prijelomu dva stoljeća. Vjerojatno je i sam naslov odlično pogođen jer upravo međunarodni odnosi sa svojom dinamikom i brojnim sudionicima u velikoj mjeri podsjećaju na šahovsku ploču po kojoj neki značajni akteri vuku svoje velike i često puta sudbinske poteze. Ovoga puta Brzezinski na toj velikoj šahovnici iscrtava dijagrame strategijskih kretanja: od velikih aktera pa do nekih manjih kriznih stanja, siguran da upravo u tom stratogemu velike politike leže i neki odgovori na ono što nas očekuje u budućnosti. Duboko uvjeren u današnji primat američkog društva, koje je po njemu ovoga trenutka jedina i posljednja supersila, Brzezinski se priklanja realnom viđenju suvremenog svijeta u kome upravo ta jedina super sila ima vodeće mjesto. Po svom tehnološkom, gospodarskom, vojnom i kulturološkom vodstvu američko društvo je dinamo današnjih međunarodnih odnosa i istodobno glavni generator rješavanja svih kriznih stanja i napetosti. Ta nova, gotovo do kraja globalna američka uloga, suočava se s tendencijama globalizacije u kojoj svojom snagom, iskustvom ili strateškim viđenjem budućnosti Amerika ima najvažnije mjesto. U naznaci američkih globalnih pozicija, Brzezinski nije isključiv niti jednostran. On je svjestan negativnosti s kojima se suočava američko društvo, nespretnosti pojedinih političkih rješenja, ali i objektivnih teškoća koje ovakvo unipolarno vodstvo nameće Americi. Nadovezujući se na neka svoja ranija djela u kojima je upozoravao na probleme američkog života, Brzezinski ovaj novi model međunarodnih odnosa predvođenih Amerikom ne vidi samo I kao blagodat nego i kao veliku obvezu i odgovornost s kojom se treba znati nositi. Bilo da se radi o saveznicima, ili pak o suparnicima, Pax Americana koja bi mogla nastati kao rezultat postojanja samo jedne super sile, je stanje koje nije ispitano i o kojem se ne može imati do kraja precizne odgovore. U
tom novom poduhvatu traženja nekih globalnih rješenja vodstvo super sile je bitno, ali nikako ne jedino niti isključivo. Promatrajući u okviru svojih geostrategijskih koordinata svijet u kome američka politika ima sada tako važno mjesto, Brzezinski uzima u svoje razmatranje veliko područje Euroazije kao najdinamičnije i ujedno najupitnije glede procesa koji će nastupiti u slijedećem stoljeću. U tom dijelu svijeta sučeljavaju se američki europski saveznici s nekadašnjom super silom Rusijom, tu je mnogoljudna Kina i svi izazovi koji mogu iz nje doći, tu je moderan Japan sa svojim pokušajima traženja novog političkog mjesta u svjetskom rasporedu snaga i na kraju na tim prostorima javlja se i radikalni islam. No uz te velike aktere koji vuku dugoročno osmišljene poteze na tom prostoru nalazi se i velika skupina novih zemalja iz Centralne Azije te DR Koreja kao ideološki relikt prošlosti, ali i eventualna buduća nuklearna opasnost. U nekim geopolitičkim viđenjima Euroazija je oduvijek imala svoje posebno mjesto. Ona je bila i spojnica i vododjelnica, sastajalište kultura i mjesto njihovih sudara. Za Brzezinskog kao autora i nekadašnjeg savjetnika predsjednika Cartera to je prostor velikih sučeljavanja, gdje će nastajati novi dinamični odnosi. Američka politika trebat će i dalje graditi svoju euroatlantsku arhitekturu, proširivati krug zemalja koje će u nju ulaziti i nastojati na tim temeljima razviti svoju vodeću ulogu. Ujedinjena, ekonomski jaka, stabilna Europa, sa tradicionalnim čvrstim vezama sa SAD-om, jamac je bržeg, sigurnog američkog geostrategijskog i geoekonomskog prodora na turbulentno prostranstvo euroazijskog kontinenta. Takva nova Europa trebala bi biti čvrsti američki saveznik i ujedno američki mostobran za bezbolniji ulazak SAD-a u Euroaziju, čime bi se samo potvrdilo globalno američko vodstvo u novoj međunarodnoj zajednici. Ne vjerujući da bi Rusija tako brzo mogla postati u pravom smislu velika sila Brzezinski pledira za pažljivo tretiranje Rusije. Dubinom i trajanjem svoje krize Rusija može povući mnoge druge zemlje, a istodobno preveliko slabljenje Rusije može voditi nezadovoljstvu i osjećaju poniženosti koji bi mogli roditi : ili neki nacionalsocijalizam II ili neku vrstu nacionalfašizma. Takav razvoj ne bi bio u interesu Amerike, te je umjesto nekog možebitnog novog američko-ruskog partnerstva bolje razmišljati o kategorijama suradnje uz dozu opreza, ali i kontrole, da se ruska situacija ne pretvori u kaos ili pak u ponovnog velikog rivala. Američka politika mora biti svjesna da ona ima dostatno instrumenata kojima može kontrolirati ruski razvoj i da upravo pomoću njih može utjecati na stupanj izgradnje odnosa s Rusijom kakvog želi. Uz to, kako piše Brzezinski, SAD nikada nisu stvarno željele dijeliti globalnu moć s Rusijom, te su i dosezi takvog uvjetno nazvanog partnerstva dirigirani isključivo s američke strane i vođeni američkim interesima. Veliko područje Centralne Azije koje se sve više udaljava od Rusije Brzezinski naziva "Euroazijskim Balkanom" i u njemu vidi potencijalna žarišta etničkih, vjerskih, teritorijalnih i gospodarskih sukoba, kao i sve većih sukobljavanja novoosnovanih zemalja s Rusijom. Zbog značaja Centralne Azije, njezinog geostrategijskog položaja i turbulentnih odnosa u susjedstvu postojanje i održavanje regionalnog balansa mora biti jedan od bitnih ciljeva američke politike. Određujući koordinate euroazijskog budućeg razvitka Brzezinski analizira i kineske pozicije, dokazujući da unatoč svim naporima za i ubrzanim razvojem ta mnogoljudna zemlja čak i da poveća svoj nacionalni dohodak za tri puta do 2020. godine još uvijek će biti siromašna zemlja. Kao takva teško da bi mogla biti neki atraktivni lider i njoj je u nadolazećem stoljeću namijenjena samo uloga "regionalne sile u istočnoj Aziji". Svijet budućnosti pružit će brojne mogućnosti za stvaranje nekih novih alijansi na euroazijskom prostoru, pokušaja izgradnje multilateralnosti, ali sve to pak će biti u znaku realnih odnosa snaga i mjesta što ga pojedine euroazijske zemlje budu imale u međunarodnim odnosima. Zapreke koje stoje
na putu izgradnje možebitnih saveza znatno su veće od veza koje danas povezuju različite zemlje te je i to razlog da Amerika može očekivati relativno dugo održavanje svog unipolarnog specijalnog mjesta. Knjiga Zbigniewa Brzezinskog nije pledoaje za snažnu i jedinu super silu kao glavnog arbitra međunarodnih poslova. Globalizacija američke strategije odvija se danas usporedo s ekonomskom globalizacijom i ona zapravo jača neke grandiozne američke ideje o međunarodnoj integraciji predvođenoj SAD-om o kojima su III svojedobno razmišljali Theodor Roosevelt i Woodrow Wilson. U svijetu promijenjenih odnosa ta američka željena uloga danas postaje realnost koju se ne može izbjeći i koja će sasvim sigurno potrajati. Neki europski analitičari stavili su primjedbe na ovu knjigu videći je u prvom redu kao želju da se osmisli i osnaži američki primat u novim geostrategijskim okvirima. Ako se, međutim, pažljivo čita Brzezinskoga, onda se jasno vidi da je njegov pogled na svijet budućnosti realističan, utemeljen i uokviren čvrstim argumentima. Uostalom, Zbigov stil nikada nije bio puko spekuliranje već samo čvrsta analiza i pogled na ono što dolazi. U kojoj mjeri će to odgovarati budućem razvoju međunarodnih odnosa, koliko će se toga ostvariti i što će Amerika učiniti sa svojom globalnom pozicijom za sada su otvorena pitanja. No čitatelji će svakako nakon ovog štiva imati mnogo više materijala za svoje vlastito vrednovanje budućeg razvoja, procesa globalizacije i suštine američkog primata. A da li će to biti pogled koji će staviti glavno težište na buduću vodeću američku ulogu ili će pak pronaći mjesta i za neke druge aktere s euroazijskog prostora, koji bi mogli korigirati ili čak preuzeti američko vodstvo, ostaje da se vidi. Riječ je o procesima koji će trajati i u kojima, kao i na velikoj šahovskoj ploči, postoje brojne kombinacije od kojih samo jedna vodi pobjedi. Prof. dr. Radovan Vukadinović IV Uvod Politika supersila SVE OD VREMENA kad su kontinenti započeli s političkim međudjelovanjem, prije nekih petsto godina, Euroazija je središte svjetske moći. U različitim vremenima i na različite načine, narodi koji su nastanjivali Euroaziju – iako najviše oni iz zapadnoeuropskog područja – penetrirali su razne ostale dijelove svijeta i dominirali njima, kako su pojedine države Euroazije zadobivale poseban status i iskorištavale povlastice koje su proistjecale iz položaja vodećih svjetskih sila. U posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća svjedoci smo tektonskih promjena u svjetskim odnosima. Po prvi puta u povijesti, jedna neeroazijska sila pojavljuje se, ne samo kao arbitar u odnosima euuroazijskih sila već i kao vrhunska sila svijeta. Poraz i kolaps Sovjetskog Saveza predstavljao je konačnu stubu u rapidnom usponu sile iz Zapadne hemisfere, Sjedinjenih Američkih Država, kao jedine i, u stvari, prve potpuno globalne sile. No, područje Euroazije zadržava svoj geopolitički značaj. Ne samo u svom zapadnom dijelu – Europi – još uvijek lokaciji značajnog dijela svjetske političke i gospodarske moći, već i svojim istočnim područjima – Aziji – koja u zadnje vrijeme postaje vitalnim središtem ekonomskog rasta i političkog utjecaja. Upravo stoga pitanje kako se globalno aktivna Amerika nosi sa složenim odnosima snaga unutar Euroazije te posebice sprječava li pojavljivanje neke dominantne, antagonistički nastrojene euroazijske sile – ostaje središnjim pitanjem za njezinu sposobnost djelovanja kao prve globalne sile.
Slijedi kako – pored kultiviranja različitih novih dimenzija sile (tehnologije, komunikacije, informacije, kao i trgovina i financije) – američka vanjska politika mora i dalje voditi računa o geopolitičkoj dimenziji, te nastaviti s primjenom svog utjecaja u Euroaziji na način koji stvara stabilan ekvilibrijum na kontinentu, uz Sjedinjene Države kao političkog arbitra. V Prema tome, Euroazija predstavlja šahovsku ploču na kojoj se odvija natjecanje za stjecanjem, odnosno održavanjem globalnog primata, a to natjecanje temelji se na geostrategiji – strateškim upravljanjem geopolitičkim interesima. Vrijedno je spomenuti da su se ne tako davne 1940. godine dva pretendenta za svjetskim primatom, Adolf Hitler i Josef Staljin, izričito suglasila (u tajnim pregovorima vođenim u studenom iste godine) kako Amerika mora biti isključena iz Euroazije. Obojica su shvatila kako bi ubacivanje američke sile u Euroaziju onemogućilo njihove ambicije za svjetskom dominacijom. Isto tako, obojica su polazila od uvjerenja kako je upravo Euroazija centar svijeta, te da onaj koji nadzire Euroaziju nadzire i svijet. Pola stoljeća kasnije ovo pitanje doživljava svoju redefiniciju: hoće li se američki primat u Euroaziji održati i za koje bi se sve ciljeve on mogao primijeniti? Konačni cilj američke politike trebao bi biti benigni i vizionarski: stvaranje uistinu kooperativne globalne zajednice, uz poštivanje dugoročnih trendova i fundamentalnih potreba ljudske vrste. No, u tomu je od imperativnog značaja da se u međuvremenu ne pojavi euroazijska sila koja bi bila u stanju dominirati Euroazijom i time ujedno izazvati Ameriku. Sukladno tomu, uobličavanje sveobuhvatne i cjelovite euroazijske geostrategije svrha je ove knjige. Zbigniew Brzezinski Washington, D. C. Travanj 1997. VI Prvo poglavlje Hegemonija nove vrste HEGEMONIJA JE STARA koliko i ljudska vrsta. No, današnja američka globalna dominacija razlikuje se po brzini kojom je do nje došlo, po svojoj globalnoj sveobuhvatnosti, te po načinima njezine primjene. Tijekom samo jednog stoljeća Amerika se preobrazila – i bila preobražena dinamikom međunarodnih zbivanja – od relativno izolirane zemlje Zapadne hemisfere u silu takvog globalnog dosega kakvoj nema presedana u povijesti. Kratak put do svjetske prevlasti Španjolsko-američki rat od 1898. godine prvi je američki prekomorski, osvajački rat. Tim ratom američka je sila izbačena daleko u Pacifik, preko Havaja sve do Filipina. Već su koncem stoljeća američki stratezi bili zauzeti razvijanjem doktrina mornaričke prevlasti na dva oceana, a američka je mornarica sve više stavljala pod upitnik izreku "Britanija vlada valovima". Američki zahtjevi za posebnim statusom temeljeni na tvrdnji kako je Amerika jedini čuvar sigurnosti Zapadne hemisfere – proglašeni Monroevom doktrinom ranije tog stoljeća, a kasnije potvrđeni navodom američkog "manifest destiny" – postali su još naglašeniji nakon izgradnje Panamskog kanala kojim je omogućena mornarička dominacija na oba oceana – Atlantskom i Pacifičkom. Temelji za sve veće američke geopolitičke ambicije nalazili su se u rapidnoj industrijalizaciji domaćeg gospodarstva. Uoči izbijanja I. svjetskog rata američka je rastuća ekonomska moć predstavljala približno 33% svjetskog BDP-a, čime je potisnuta Velika Britanija kao dotadašnja vodeća industrijska sila. Ovakva zadivljujuća gospodarska dinamika bila je potaknuta svjetonazorom koji je cijenio eksperimentiranje i inovaciju. Američke političke institucije te slobodno tržišno gospodarstvo pružali
su neusporedive mogućnosti ambicioznim i slobodnim inovatorima, neopterećenim arhaičnim privilegijima ili rigidnim društvenim hijerarhijama u 1 ostvarivanju svojih osobnih snova. Ukratko, nacionalna kultura bila je jedinstvena u svom pogodovanju ekonomskom razvitku, a kroz privlačenje i brzo asimiliranje najnadarenijih pojedinaca iz inozemstva ta je kultura istovremeno omogućavala ekspanziju nacionalne moći. Prvi svjetski rat bio je prva prigoda za masivnu projekciju američke vojne sile u Europu. Do tada relativno izolirana sila pravovremeno je prebacila nekoliko stotina tisuća svojih vojnika preko Atlantika - što predstavlja prekooceansku vojnu ekspediciju čijem opsegu i dosegu nema presedana, a koja je ukazala na pojavu novog velikog igrača u međunarodnoj areni. Vjerojatno jednako važno, rat je omogućio prvi značajan američki diplomatski napor na primjeni američkih načela u traženju rješenja za europske međunarodne probleme. Poznatih četrnaest točaka Woodrowa Wilsona predstavljali su injekciju američkog idealizma, oslonjenog na američku moć, u europsku geopolitiku (desetljeće i pol prije toga Sjedinjene Američke Države imale su vodeću ulogu u rješavanju konflikta između Rusije i Japana na Dalekom istoku, što je također bila potvrda njihova sve većeg međunarodnog ugleda). Prema tomu, fuzija američkog idealizma s američkom snagom počela se osjećati na svjetskoj sceni. Striktno govoreći, Prvi svjetski rat je ipak bio više europski rat nego svjetski. No, njegova razorna narav označila je kraj razdoblja europske političke, gospodarske i kulturne premoći u odnosu na ostatak svijeta. Tijekom samog rata nijedna europska sila nije bila u mogućnosti ostvariti odlučujuću premoć, te je na ishod tog rata u velikoj mjeri utjecalo uključivanje rastuće ne-europske sile u konflikt - Amerike. Od tada Europa sve više postaje objektom, a manje subjektom politika globalnih sila. Ipak, ovaj kratak prodor američkog vodstva nije rezultirao trajnim američkim angažmanom u svjetskim odnosima. Umjesto toga, Amerika se ubrzo povukla natrag u samozadovoljnu kombinaciju izolacionizma i idealizma. I iako je sredinom dvadesetih i ranih tridesetih totalitarizam uzimao maha na europskom kontinentu, američka sila - koja je tada već uključivala snažnu dvooceansku flotu, daleko snažniju od britanske - nije se, miješala. Amerikanci su radije stajali po strani globalne politike. Sukladan tim i takvim predispozicijama bio je i američki koncept sigurnosti, temeljen na stajalištu kako je Amerika kontinentalni 2 otok. Američka je strategija u žarište stavljala zaštitu svojih obala, te je time bila usko nacionalna u svojim dosezima, uz vrlo malo pažnje posvećene međunarodnim ili globalnim pitanjima. Ključni čimbenici na međunarodnom planu i dalje su bile europske sile i sve više Japan. Europsko razdoblje u svjetskoj politici došlo je do svog kraja tijekom II. Svjetskog rata, prvog stvarno globalnog rata. Rat voden na tri kontinenta istodobno, sa snažno sukobljenim interesima na Atlantskom i Pacifičkom oceanu, svoju je globalnu dimenziju demonstrirao kad su se britanski i japanski vojnici - od kojih su prvi predstavljali udaljeni zapadnoeuropski otok, a drugi jednako tako udaljeni istočnoazijski otok - sukobili tisuće milja daleko od svojih domova na indijsko-burmanskim granicama. Europa i Azija postale su jednim bojištem. Da je ishod rata bio u čistoj pobjedi nacističke Njemačke, vjerojatno bi došlo do situacije u kojoj bi se jedna jedina europska sila nametnula kao globalni, svjetski hegemon. (Japanska bi pobjeda na Pacifiku u tom slučaju osigurala dominaciju na Dalekom Istoku, no vrlo vjerojatno, Japan bi ostao samo regionalnim hegemonom.) Umjesto toga, poraz Njemačke bio je velikim dijelom zapečaćen uspjehom dvaju izvan-europskih sudionika, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, koji su time postali nasljednici europskih neispunjenih težnji za globalnom supremacijom.
Sljedećih je pedeset godina bilo obilježeno bipolarnim američko-sovjetskim rivalitetom za globalnu premoć. U nekim je aspektima to natjecanje između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza predstavljalo ispunjenje najsmjelijih geopolitičkih teorija: sučeljavanje vodeće svjetske mornaričke sile, dominantne na Atlantskom i Pacifičkom oceanu, s vodećom svjetskom silom na kopnu, u srcu Euroazije (uz zapanjujuću sličnost područja pod kontrolom kinesko-sovjetskog bloka s onim Mongolskog Carstva). Geopolitička dimenzija nije mogla biti jasnija: Sjeverna Amerika protiv Euroazije, uz čitav svijet kao ulog. Pobjednik bi zaista dominirao globusom. Kad bi pobjeda bila dosegnuta, nitko više ne bi predstavljao prepreku na putu. Oba rivala nastojala su diljem svijeta projicirati svoje ideologije, temeljene na povijesnom optimizmu, a koje su opravdavale neophodne poteze, istovremeno pojačavajući vlastitu uvjerenost u neizbježnost konačne pobjede. Oba rivala bila su neprikosnoveno 3 dominantna na svojem području - za razliku od europskih pretendenata na globalnu hegemoniju od kojih niti jedan nije u potpunosti uspio u stjecanju odlučujuće premoći u samoj Europi. I svaki je koristio svoju ideologiju za pojačavanje kontrole nad vazalnim zemljama, na način koji donekle podsjeća na doba vjerskog ratovanja. Kombinacija globalnog geopolitičkog opsega i proklamirane univerzalnosti suprotstavljenih dogmi dali su ovom natjecanju dotad nezabilježeni intenzitet. No još je jedan čimbenik - također bremenit globalnim implikacijama - činio ovo sučeljavanje jedinstvenim. Pojava nuklearnog naoružanja značila je da bi izravna konfrontacija rezultirala ne samo uzajamnim uništenjem, već i smrtonosnim posljedicama za znatan dio čovječanstva. Prema tomu intenzitet konflikta bio je istodobno podvrgnut snažno izraženoj potrebi za suzdržavanjem kod oba suparnika. U domeni geopolitike, snage su se u velikoj mjeri odmjeravale na perifernim dijelovima Euroazije. kinesko-sovjetski blok dominirao je većim dijelom Euroazije, no nije imao kontrolu njenih periferija. Sjeverna Amerika se uspješno utvrdila na krajnje zapadnim i krajnje istočnim obalama ogromnog euroazijskog kontinenta. Obrana ovih kontinentalnih mostobrana (epitomizirana na zapadnom "frontu" blokadom Berlina, a na istočnom korejskim ratom) predstavljala je prva strateška ispitivanja nečega što će kasnije biti poznato pod nazivom Hladni rat. U završnoj fazi Hladnog rata na karti Euroazije pojavljuje se treći - južni - obrambeni front (vidi kartu na str. 5). Sovjetska invazija Afganistana potaknula je dvostruki američki odgovor: izravnu podršku SAD-a domaćem otporu u Afganistanu s ciljem iscrpljivanja Sovjetske armije te veliko pojačavanje američke vojne nazočnosti u Perzijskom zaljevu u cilju odvraćanja eventualnog daljnjeg prodiranja Sovjetske političke ili vojne moći dalje na jug. SAD su se obvezale na obranu područja Perzijskog zaljeva istom odlučnošću kojom su branile sigurnosne interese na zapadu i istoku Euroazije. Uspjeh Sjeverne Amerike u blokiranju Euroazijskog bloka u stjecanju učinkovitog nadzora nad cjelokupnim područjem Euroazije - uz činjenicu da su zbog straha od nuklearnog rata obje strane bile prisiljene izbjegavati izravan sukob, osim kao konačno rješenje - značilo je da se ishod ovog suparništva neće rješavati 4 vojnim sredstvima. Politička vitalnost, ideološka fleksibilnost, gospodarska dinamika te kulturološka privlačnost postale su odlučujuće dimenzije.
Savez predvođen Amerikom zadržao je svoje jedinstvo, dok se kinesko-sovjetski blok razdvojio unutar manje od dva desetljeća. Dijelom je to posljedica veće fleksibilnosti demokratske koalicije, za razliku od strogo hijerarhijskog i dogmatskog - ali isto tako odlučnog - karaktera komunističkog tabora. Prvi je utemeljen na zajedničkim vrednotama, no bez formalno određene doktrine. U drugom je doktrina bila ortodoksno naglašena, uz postojanje samo jednog centra tumačenja. Američki glavni saveznici bili su osjetno slabiji od same Amerike, dok Sovjetski Savez nije mogao Kinu tretirati kao sebi podređenu silu beskonačno dugo. Na ishod je također u velikoj mjeri utjecala činjenica da se Amerika pokazala gospodarski i tehnološki znatno dinamičnijom, dok je Sovjetski Savez s vremenom počeo stagnirati i nije bio u stanju učinkovito parirati niti u ekonomskom razvoju niti vojnoj tehnologiji. Gospodarsko propadanje je, pak, rezultiralo demoralizacijom u ideološkom smislu. 5 U stvari, sovjetska je vojna moć - i strah koji je izazivala među zapadnjacima dugo vremena sakrivala bitnu asimetriju koja je postojala među suparnicima. Amerika je jednostavno bila mnogo bogatija, tehnološki daleko naprednija, vojno inovativnija, a društveno kreativnija i prihvatljivija. Ideološke zapreke kočile su Sovjetski kreativni potencijal te činile Sovjetski sustav sve rigidnijim, a gospodarstvo neučinkovitijim i tehnološki sve nesposobnijim za natjecanje. I sve dok ne bi došlo do uzajamno uništavajućeg rata, u ovakvu natjecanju jezičac vage, prije ili poslije, morao se pomaknuti u korist Amerike. I konačno, ishod je u velikoj mjeri bio uvjetovan i kulturološkim značajkama. Američki su saveznici, u velikoj većini, prihvaćali kao pozitivne mnoge značajke američke političke i društvene kulture. Dva najznačajnija američka saveznika na zapadnom i istočnom rubu Euroazije, Njemačka i Japan, ozdravile su svoja gospodarstva u kontekstu gotovo posvemašnjeg prihvaćanja svega američkog. Amerika je u velikoj mjeri doživljavana kao reprezentant budućnosti, kao društvo vrijedno divljenja i oponašanja. Suprotno od toga, Rusija je gotovo svim saveznicima iz središnje Europe bila kulturološki odbojna, a isto tako i sve značajnijem istočnom savezniku, Kini. Za zemlje središnje Europe ruska je dominacija značila izolaciju od svega onoga što su tamo smatrali svojim domom u filozofskom i kulturološkom smislu: Zapadne Europe i njene kršćanske tradicije. Još gore, značilo je to dominaciju ljudi koje su
Srednjoeuropljani, često neopravdano, smatrali kulturološki sebi inferiornim. Kinezi, za koje riječ Rusija znači "gladna zemlja", izražavali su svoju odbojnost još otvorenije. Iako su u početku Kinezi vrlo tiho osporavali Moskovske zahtjeve za univerzalnošću sovjetskog modela, u desetljeću nakon kineske komunističke revolucije počeli su otvorenije izazivati ideološki primat Moskve te čak otvoreno izražavati svoju tradicionalnu odbojnost spram sjevernih barbarskih susjeda. I konačno, u samom Sovjetskom Savezu, onih 50% neruskog pučanstva počelo je s vremenom odbacivati Moskovsku dominaciju. Postupno političke buđenje neruske populacije značilo je da su Ukrajinci, Gruzijci, Armenci i Azeri počeli sagledavati sovjetsku silu kao stranu imperijalističku dominaciju nametnutu od ljudi u odnosu na koje se oni nisu osjećali kulturološki inferiornima. 6 U Srednjoj su Aziji nacionalne težnje bile možda nešto slabije izražene, no ti su narodi bili dodatno pod utjecajem rastuće svijesti o islamskom identitetu, pojačanom spoznajom o procesu dekolonijalizacije koji je uzimao maha u drugim područjima. I kao toliko imperija prije, Sovjetski Savez se konačno urušio i razmrvio, postajući žrtvom ne toliko vojnog poraza, koliko žrtvom dezintegracije uzrokovane gospodarskom i društvenom sputanošću. Njegova sudbina potvrđena je u mudroj opservaciji jednog znanstvenika: Imperiji su nužno politički nestabilni iz razloga što podređene jedinice gotovo uvijek preferiraju veću autonomiju, a njihove suprotstavljene elite gotovo uvijek djeluju, prema prilikama, na s jecanju veće autonomije. U tom smislu imperiji ne "propadaju"; već se "raspadaju", obično vrlo polako, no ponekad zapanjujuće brzo.1 Prva globalna sila Kolaps rivala postavio je Sjedinjene Države u jedinstvenu poziciju. Istovremeno su postale prva i jedina zaista globalna sila. Pa ipak, ako zanemarimo njihove ograničene, regionalne dosege, američka globalna nadmoć donekle podsjeća na neka ranija carstva. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazalnih odnosa, provincija, protektorata i kolonija, a na one izvan granica carstva uglavnom se gledalo kao na barbare. Do određene mjere, uporaba ovakve anakrone terminologije nije u potpunosti neprikladna za neke države koje se trenutno nalaze unutar američke orbite. Slično kao i u prošlosti, upražnjavanje američke "imperijalne" moći proizlazi u velikoj mjeri iz superiorne organizacije, iz mogućnosti da se ogromni gospodarski i tehnološki izvori u hipu aktiviraju u vojne svrhe, iz neodređene, ali ipak značajne privlačnosti američkog načina života, kao i iz same dinamičnosti i natjecateljskog duha imanentnih američkim društvenim i političkim elitama. I raniji su imperiji ovisili o sličnim atributima. Rimsko carstvo nam prvo pada na pamet. Rimski imperij stvaran je tijekom otprilike dva 7 i pol stoljeća kroz postupno teritorijalno širenje na sjever, a kasnije na zapad i jugoistok, kao i kroz stjecanje učinkovitog pomorskog nadzora nad obalama cijelog Sredozemnog mora. U zemljopisnom smislu, vrhunac je postignut oko 211. godine n. e. (vidi kartu). Rim je karakterizirala centralizirana politika i samodostatna ekonomija. Imperijalne moći namjerno su i s razlogom, provođene putem složenog sustava političke i gospodarske organizacije. Strateški promišljen sustav cestovnih i pomorskih pravaca, svi s ishodištem u glavnom gradu, omogućavao je - u slučaju značajnije sigurnosne prijetnje - brzu preraspodjelu i koncentraciju rimskih legija stacioniranih u raznim vazalnim zemljama ili provincijama. 1
Donald Puchala. "The History of the Future of International Relations" Ethics and International Affairs 8 (1994):183
U doba vrhunca carstva, rimske legije stacionirane u inozemstvu brojale su najmanje 300.000 ljudi – zadivljujuća sila, još opasnija kad se uzme u obzir rimska premoć u taktici i naoružanju, kao i mogućnost brzog premještanja i preraspodjele po naređenju iz centra. (Zanimljivo je napomenuti kako je 1996. godine, daleko mnogoljudnija sila, Amerika, štitila vanjske granice svojeg carstva s 8 296.000 profesionalnih vojnika stacioniranih u prekomorskim bazama). No, valja naglasiti kako je rimska imperijalna moć proizlazila i iz jednog značajnog psihološkog realiteta. Civis Romanus sum - "Ja sam gradanin Rima" - predstavljalo je vrhunsko samoodređenje, izvor ponosa i predmet želje za mnoge. Kasnije priznavan i onima koji nisu bili Rimljani po rođenju, status građanina Rima bio je izraz kulturne nadmoći koja je opravdavala uvjerenje o poslanju imperijalne sile. Taj realitet ne samo da je davao legitimitet rimskoj vladavini, već je poticao težnju ne-subjekata za asimilacijom i uključivanjem u imperijalne strukture. Kulturološka nadmoć, koja je za vladare bila sama po sebi razumljiva, ali i priznavana od potčinjenih, dodatno je jačala moć imperije. Ta vrhunska sila, u dobroj mjeri bez pravog konkurenta u svoje doba, trajala je oko tri stoljeća. Uz iznimku bliske Kartage koja je u jednom trenutku predstavljala prijetnju te Partijskog carstva2 na istočnim rubovima, vanjski je svijet u velikoj mjeri bio barbarski, loše organiziran, u najvećem broju slučajeva sposoban samo za sporadične napade te kulturološki inferioran. I tako dugo dok je carstvo bilo u stanju održavati unutarnju vitalnost i jedinstvo, vanjski svijet nije predstavljao ozbiljnu prijetnju. Tri su osnovna uzroka dovela do konačnog kolapsa Rimskog carstva. Prvo, carstvo je postalo preveliko da bi se njime moglo upravljati iz jednog centra, no podjelom na zapadni i istočni dio automatski je bio urušen monopol njegove moći. Drugo, dugo razdoblje arogancije i oholosti vlasti generiralo je kulturni hedonizam koji je postupno umanjio ambicije političke elite. Treće, kontinuirana 2
Partija je bila stari azijski imperij i protivnik Rima. Nalazila se na istočnoj granici Rimskog carstva. Narod Partije bio je poznat po svojoj borbenoj taktici (op. ur.).
inflacija stalno je nagrizala sposobnost sustava za samoodržanjem bez socijalnih ustupaka, koje građani više nisu bili voljni podnositi. Kulturno urušavanje, politička podjela i financijska inflacija rezultirale su ranjivošću Rimskog carstva čak i u odnosu na barbare u blizini granica. Mjereno današnjim standardima, Rimsko carstvo nije predstavljalo globalnu, već regionalnu silu. No, imajući u vidu tadašnju zemljopisnu izolaciju među kontinentima i taj regionalni karakter carstva osiguravao je samodostatnost i izoliranost, bez postojanja 9 neposrednog, pa čak ni udaljenog, rivala. Prema tomu, Rimsko carstvo predstavljalo je svijet za sebe, a superiornošću svoje političke organizacije i kulturološkom nadmoći predstavljalo je preteču kasnijih, zemljopisno još većih imperijalnih sustava. No, niti u svoje vrijeme Rimsko carstvo nije bilo jedini imperij takve veličine. Rimsko i Kinesko carstvo nastajali su gotovo istovremeno, iako među njima nije postojalo saznanje o postojanju onog drugog. Do godine 221. p.n.e. (vrijeme Punskih ratova između Rima i Kartage), ujedinjenje postojećih sedam carstava u prvo Kinesko carstvo, pod vodstvom Chin-a, već je rezultiralo izgradnjom Velikog zida u sjevernoj Kini, kako bi se zaštitila unutrašnjost carstva od vanjskog barbarskog svijeta. Kasnije Han carstvo, koje se počelo oblikovati oko 140. godine p.n.e., bilo je svojom veličinom i organizacijom još impresivnije. U osvit kršćanskog doba ovo je carstvo imalo oko 57 milijuna podanika. Takav golemi broj, do tada nezabilježen, svjedočio je o iznimnoj učinkovitosti središnje vlasti, temeljene na centraliziranoj i strogoj birokraciji. Doseg ovog imperija protezao se na današnju Koreju, dijelove Mongolije i veći dio današnje obalne Kine. No, kao i Rimski imperij i Hansko carstvo je podleglo unutarnjim slabostima, da bi konačan raspad bio ubrzan podjelom na tri samostalne cjeline 220. godine. U kasnijoj povijesti Kine, ovaj obrazac ujedinjavanja i ekspanzije, praćen razdobljima propadanja i podjela, ponavljao se. U više navrata Kina se ujedinjavala i uspijevalo se sa stvaranjem samodovoljnih, izoliranih imperijalnih sustava, superiornih u odnosu na bilo kakve vanjske prijetnje. Tri dijela nastala podjelom Hanskog carstva ponovno su ujedinjena godine 589., uz stvaranje nekog oblika imperijalnog sustava. Ipak najznačajnije razdoblje za povijest Kineske imperije je razdoblje vladavine Manchusa, posebice u vrijeme rane Ch'ing dinastije. Početkom osamnaestog stoljeća, Kina je opet imperijalno carstvo u usponu, uz carsko središte okruženo vazalnim i potčinjenim državama u koje su spadala područja današnje Koreje, Indokine, Tajlanda, Burme i Nepala. Prema tomu, doseg carstva sezao je od današnjeg Ruskog dalekog istoka, preko južnog Sibira, Bajkalskog jezera i današnjeg Kazahstana do Indijskog oceana na jugu i Laosa i Sjevernog Vijetnama na istoku (vidi kartu na str. 11). Kao i na primjeru Rimskog carstva, imperij je predstavljao složeni financijski, gospodarski, obrazovni i sigurnosni sustav. Učinkovito upravljanje i kontrola nad tim ogromnim područjem, na kojem je 10 živjelo preko 300 milijuna ljudi, provodila se svim navedenim sredstvima, uz snažno naglašen autoritet političkog centra podržan zadivljujuće učinkovitom dostavnom službom. Čitav imperij bio je podijeljen u četiri područja, odnosno četiri koncentrične kružnice koje su se radijalno širile od Pekinga kao središta, a granice su određene ovisno o tome da li se do njih iz Pekinga moglo stići u vremenu od tjedan dana, dva tjedna, tri tjedna, odnosno četiri tjedna. Centralizirana birokracija, profesionalno izobražena i pomno izabrana, predstavljala je polugu kojom se postizalo jedinstvo vlasti.
To je jedinstvo bilo dodatno poticano, održavano i legitimirano - kao i u slučaju Rimskog carstva snažno izraženim i duboko usađenim osjećajem superiornosti, veličanog Konfucijevim naukom i naprednom imperijalnom filozofijom u čijem su središtu bile postavljene vrednote kao što su harmonija, hijerarhija i stega. Kina - Nebesko carstvo - doživljavana je kao središte svemira, a izvan njega i dalje, samo su barbari. Biti Kinez značilo je biti kultiviran, a od ostatka svijeta očekivalo se da se tomu pokori. Taj specifični osjećaj nadmoći može se detektirati u odgovoru Kineskog cara 11 britanskom Kralju Georgeu III, - danom koncem 18 st., u vrijeme kad je moć Kineskog carstva opet bila na silaznoj putanji - kad su britanski emisari pokušali namamiti Kinu u trgovinske odnose, nudeći pritom Caru neke britanske industrijske proizvode na poklon: Mi, voljom Nebesa Vladar, poručujemo Kralju Engleske da uzme u obzir sljedeće: Nebesko carstvo koje vlada svim četirima morima...ne pridaje nikakvu vrijednost rijetkim i skupocjenim stvarima...niti imamo i najmanju potrebu za proizvodima Vaše zemlje... Stoga smo ... zapovijedili Vašim izaslanicima da se sigurno vrate kući. A Vi, o Kralju, trebali biste se jednostavno pokoriti našim željama, ojačati Vašu lojalnost i prisegnuti nam vječnu poslušnost. Propadanje i raspad nekoliko Kineskih imperija također je bilo uzrokovano unutrašnjim čimbenicima. Mongolski, a kasnije i zapadni "barbari" prevladali su zbog unutrašnjeg zamora, moralnog propadanja, hedonizma te gubitka kreativnosti na ekonomskom i vojnom planu, što je sve podrivalo i ubrzavalo gubitak volje za veličinom i izvrsnošću. Vanjske su sile eksploatirale kineske unutarnje slabosti - Velika Britanija u Opijumskom ratu od 1839 - 1842, a Japan stoljeće kasnije - što je sve uzrokovalo kulturološko poniženje karakteristično za Kinu tijekom čitavog dvadesetog stoljeća. Poniženje tim gore ako se uzme u obzir sukob između duboko usađenog osjećaja kulturološke nadmoći i ponižavajuće političke stvarnosti u postimperijalnoj Kini. Isto kao i Rimsko carstvo, po današnjim bi mjerilima i Kineski imperiji bili označeni kao regionalne
sile. No, u svojim vrhuncima, niti Kina nije imala globalnog rivala, u smislu nepostojanja sile koja bi predstavljala prijetnju njenom imperijalnom statusu, ili koja bi bila u stanju pružiti otpor daljnjem širenju carstva. Kineski sustav bio je potpun i samodovoljan, temeljen prvenstveno na zajedničkom etničkom identitetu, uz relativno ograničeno nametanje središnje vlasti etnički drugačijim i zemljopisno perifernim dijelovima carstva. Brojan i dominantan etnički korpus omogućavao je Kini da u pojedinim razdobljima ponovno oživi svoj imperij. U tom je smislu Kina sasvim različita od nekih drugih imperija, u kojima su relativno malobrojni, ali snažno motivirani narodi uspijevali nametnuti i održati dominaciju nad daleko brojnijim, etnički 12 različitim narodima. Ipak, kad bi nadmoć takovih malobrojnijih naroda jednom bila narušena, ponovno osvajanje i uspostavljanje imperija postajalo je nemogućim. Da bi se našla bliža usporedba s današnjom definicijom globalne sile, moramo se osvrnuti na zadivljujući fenomen Mongolskog carstva. Rađanje ovog carstva obilježeno je intenzivnim i stalnim borbama protiv velikih i dobro organiziranih protivnika. Među pobijeđenima nalaze se kraljevstva Poljske i Madžarske, snage svetog Rimskog carstva, nekoliko ruskih i rusinskih pokrajina, Bagdadski Kalifat, a kasnije čak i kineska dinastija Sung.
Pobjeđujući svoje regionalne rivale, Džingis-Kan i njegovi nasljednici uspostavili su kontrolu nad ozemljem koje su geopolitičari kasnije identificirali kao srce globalne moći, ili stožerom za svjetsku dominaciju. Mongolski euroazijski kontinentalni imperij protezao se od obala Kineskog Mora preko Anatolije u Maloj Aziji sve do Središnje Europe (vidi kartu). I tek se na vrhuncu moći Staljinova sovjetsko-kineskog bloka na Euroazijskom kontinentu pojavljuje sila koja se može mjeriti s 13 Mongolskim carstvom, bar kad je riječ o veličini područja i snazi centralne moći.
Rimski, kineski i mongolski imperiji regionalne su preteče kasnijim pretendentima na globalnu premoć. I kao što je već rečeno, u primjerima Rima i Kine imperijalne strukture bile su visoko razvijene, u političkom i gospodarskom smislu, a široko prihvaćanje kulturološke nadmoći središta carstva predstavljalo je značajno dodatno vezivo. Suprotno tomu, mongolski imperij je održavao političku kontrolu oslanjajući se prvenstveno na vojno osvajanje kojem je uslijedila brza prilagodba (pa čak i asimilacija) zatečenim lokalnim prilikama. Mongolska imperijaina moć se u velikoj mjeri temeljila na vojnoj dominaciji, postizanoj briljantnom i bezobzirnom primjenom nadmoćne vojne taktike, karakterizirane sposobnošću brzog premještanja snaga i njih.ove pravovremene koncentracije. Mongolska vladavina nije zapamćena po uvodenju organiziranih gospodarskih ili financijskih sustava, niti je izvirala iz nekog poticajnog osjećaja kulturološke superiornosti. Sama vladajuća kasta bila je brojčano malobrojna te nije mogla predstavljati neku samoobnavljajuću vladajuću elitu, a nepostojanje definiranog osjećaja kulturološke, pa čak niti etničke nadmoći lišilo je imperijalne vladare potrebnog osjećaja subjektivnog samopouzdanja. Štoviše, mongolski vladari su se pokazali podložnim postupnoj asimilaciji u, često kulturološki naprednije narode koje su pokorili. Tako je Džingis-Kanov unuk, kojemu je bilo povjereno vladanje nad kineskim dijelom Džingis-Kanovog carstva, postao velikim zagovornikom Konfucijanstva; drugi je, u svojstvu Perzijskog sultana, prihvatio Islam; treći, koji je vladao Središnjom Azijom, smatrao se pripadnikom perzijske kulture. I upravo je taj čimbenik - prihvaćanje vrednota podčinjenih naroda i asimilacija, zbog nepostojanja dominantne političke kulture vladara - kao i neriješen problem dostojnog Džingis-Kanova nasljednika, utjecao na kasnije slabljenje carstva. Mongolski je imperij postao prevelik za učinkovito upravljanje iz jednog središta, a pokušano rješenje problema - podjela carstva na nekoliko samostalnih dijelova samo je ubrzalo lokalnu asimilaciju i konačno raspadanje carstva. Nakon dva stoljeća postojanja, od 14 1206. do 1405., najveće svjetsko kopneno carstvo nestalo je bez traga. Od tada pa nadalje, Europa je postala kako središtem svjetske moći, tako i žarištem većine sukoba za stjecanjem globalne dominacije. Štoviše, tijekom sljedećih otprilike tri stoljeća, mali je sjeverozapadni dio euroazijskog kontinenta postigao - primjenom pomorske sile i po prvi put - stvarnu globalnu dominaciju, nametnuvši se na svim svjetskim kontinentima. Valja napomenuti kako zapadnoeuropski imperijalni hegemoni demografski nisu bili brojni, posebno ako se usporede s brojnošću uspješno potčinjenih naroda. Ipak, početkom dvadesetog stoljeća, izvan Zapadne hemisfere (koja je dva stoljeća prije uspješno dovedena pod europsku kontrolu i koja je većinom i nastanjena europskim doseljenicima i njihovim potomcima) samo Kina, Rusija, Otomansko carstvo i Etiopija nisu potpali pod zapadnoeuropsku dominaciju (vidi kartu dolje).
No, do zapadnoeuropske dominacije nije došlo namjernim djelovanjem s ciljem stjecanja globalne dominacije za Zapadnu Europu. U stvarnosti, istovremeno su postojale globalna supremacija europske civilizacije i razjedinjenost snaga na samom europskom kontinentu. Za razliku od mongolskog osvajanja kontinenta ili kasnijeg Ruskog carstva, europski prekomorski imperijalizam je ostvaren neprestanim prekooceanskim 15 istraživanjima i razvitkom pomorske trgovine. Taj je proces označen stalnim međusobnim nadmetanjem i sučeljavanjem vodećih europskih zemalja, ne samo za stjecanjem prevlasti nad pojedinim prekomorskim dominionima već isto tako i za ostvarivanjem prevlasti u samoj Europi. U geopolitičkom smislu, posljedica navedenog je da globalna hegemonija Europe nije bila rezultat prevlasti jedne europske sile nad Europom samom. Općenito govoreći, može se reći da je do sredine sedamnaestog stoljeća Španjolska bila vodeća europska sila. Već koncem petnaestog stoljeća, ona se pojavljuje kao značajna pomorska sila s globalnim ambicijama. Religija je u to vrijeme poslužila kao ujedinjujuća doktrina i kao izvor imperijalne misionarske gorljivosti. Tako su tek nakon Papine intervencije i arbitraže Španjolska i njezin najveći pomorski rival Portugal, sporazumima iz Tordesille (1494.) i Saragosse (1529.), kodificirali formalnu podjelu svijeta u španjolske i portugalske kolonijalne sfere. Usprkos tomu, stalno suočena s engleskim, francuskim i nizozemskim izazovima, Španjolska nikad nije uspjela ostvariti stvarnu prevlast niti u Zapadnoj Europi, niti na oceanima. Španjolska je postupno bila prisiljena ustuknuti pred francuskom supremacijom. Do godine 1815. Francuska je dominantna europska sila, iako stalno izazivana i osporavana od ostalih europskih rivala, kako na kontinentu tako i na morima. Francuska se pod Napoleonom primakla vrlo blizu stjecanju stvarne premoći u Europi. Da je u tom tada uspjela, mogla je vjerojatno steći i status dominantne globalne sile. No, njenim porazom od strane Europske koalicije, ponovno je uspostavljena kontinentalna ravnoteža snaga. Tijekom sljedećeg stoljeća, sve do I. svjetskog rata, Velika je Britanija preuzela pomorsku premoć, britanska je mornarica "vladala valovima", a London je postao glavnim svjetskim financijskim i trgovačkim centrom. U tom vremenu Britanija je bez sumnje prva prekomorska sila, no kao i raniji Europski pretendenti na globalnu nadmoć, ni britanski imperij nije bio u stanju samostalno dominirati Europom. Umjesto toga, Britanija se oslanjala na zamršena diplomatska nastojanja s ciljem
održavanja ravnoteže snaga, kao i na anglo-francusko razumijevanje kad je u pitanju sprječavanje kontinentalne dominacije Rusije ili Njemačke. 16
Prekomorsko britansko carstvo izvorno je ostvareno kombinacijom istraživanja, trgovine i osvajanja. No, kao i njihovi rimski i kineski prethodnici, odnosno francuski i španjolski rivali i Britanija je crpila svoju snagu iz percepcije o britanskoj kulturnoj nadmoći. Ta je nadmoć bila ne samo stvar subjektivne arogancije imperijalne vladajuće klase već je isto tako bila prihvaćena od mnogih nebritanskih podanika. Po riječima prvog crnog predsjednika Južne Afrike, Nelsona Mandele: "Odgojen sam u britanskoj školi, u vrijeme kad je Britanija bila domovina svega što je najbolje na svijetu. Nisam nikad odbacio sav utjecaj koji su Britanija i britanska povijest i iskustvo imali na nas." Kulturna nadmoć, uspješno nametnuta i potiho odobravana, imala je kao posljedicu smanjenu potrebu za oslanjanjem na velike vojne snage u održavanju moći imperijalnog središta. Do 1914. godine, svega je nekoliko tisuća britanskog vojnog osoblja i civilnih službenika kontroliralo oko 19 milijuna km2 teritorija, s gotovo 400 milijuna ne-britanskog stanovništva (vidi kartu gore). Ukratko, Rim je svoju nadmoć temeljio u velikoj mjeri na superiornoj vojnoj organizaciji i kulturološkoj atraktivnosti. Kina se u vladanju imperijem koji se temeljio na zajedničkom etničkom identitetu oslanjala na učinkovite državne službe i visoko razvijenu svijest o kulturnoj nadmoći. Mongolsko carstvo je kombiniralo napredne vojne taktike u osvajanju teritorija s inklinacijom k 17 asimilaciji. Britanci su (kao i Španjolci, Nizozemci i Francuzi) ostvarili svoju nazočnost brodskim stjegovima koje je pratila trgovina, a kontrola je bila podržavana superiornom vojnom organizacijom i kulturnom nametljivošću. No, niti jedno od tih carstava nije bilo globalno u punom smislu tog pojma. Čak ni Velika Britanija nije bila sasvim globalna sila. Ona nije imala kontrolu nad europskim kontinentom, već je samo uspijevala u balansiranju snaga. Stabilna Europa bila je od vitalnog značaja za britansku međunarodnu premoć, pa je europsko samouništavanje označilo i kraj britanskog primata. Suprotno tome, djelokrug i dosezi današnje američke globalne politike jedinstveni su. Ne samo da Sjedinjene Države kontroliraju sve svjetske oceane i mora već imaju i sposobnost amfibijskog osvajanja kontrole nad obalama, a time i mogućnost politički značajne projekcije svojih snaga prema unutrašnjosti. Vojne legije SAD-a čvrsto su stacionirane na zapadnim i istočnim dijelovima Euroazije, a nadziru i Perzijski zaljev. Američki vazali i podčinjeni, od kojih mnogi teže još čvršćim formalnim
vezama s Washingtonom, raspoređeni su po čitavom euroazijskom kontinentu, što pokazuje karta dolje.
Američki gospodarski dinamizam osigurava neophodne preduvjete za učinkovito održavanje globalnog primata. Neposredno nakon II. 18 svjetskog rata, američko je gospodarstvo bilo kategorija sama za sebe, sudjelujući s preko 50% u ukupnom svjetskom BDP-u. Gospodarski oporavak Zapadne Europe i Japana, kojeg je slijedio širi fenomen azijskog ekonomskog rasta, značio je kako američki udio u svjetskom BDP-u mora opasti u odnosu na nerazmjerno velike vrijednosti u neposrednom poraću. Usprkos tomu, u vrijeme završetka hladnog rata, američki udio u svjetskom BDP-u, ili preciznije američki udio u svjetskoj proizvodnji dobara i usluga, ustalio se na nekih 30%, dakle razini koja predstavlja neku vrstu norme tijekom cijelog ovog stoljeća, osim onih iznimnih godina neposredno nakon II. svjetskog rata. I još značajnije, Amerika je zadržala i čak povećala svoju prednost u iskorištavanju najnovijih znanstvenih dostignuća u vojne svrhe, stvarajući tako vojni ustroj kojem, tehnološki gledano, nema ravnog i koji jedini ima sposobnost učinkovitog djelovanja na globalnom planu. Istovremeno, Amerika je zadržala i izrazitu prednost u primjeni gospodarski odlučujućih informacijskih tehnologija. A američko znanje i sposobnosti u gospodarskim granama koje će obilježiti gospodarstvo sutrašnjice upućuju na pretpostavku kako američka tehnološka dominacija neće nestati u skoroj budućnosti, posebice ako se ima na umu da upravo u gospodarski odlučujućim granama Amerika ne samo da održava svoju prednost u produktivnosti u odnosu na zapadnoeuropske i japanske takmace već ju i povećava. Bez dvojbe, Rusija i Kina su sile kojima nikako ne odgovara ovakva američka premoć. To su obje i potvrdile prigodom posjeta ruskog predsjednika Borisa Jeljcina Pekingu, početkom 1996. godine. Pored toga, obje sile raspolažu s nuklearnim arsenalima koji mogu ugroziti vitalne interese Sjedinjenih Država. No, okrutna je činjenica da u današnje vrijeme, a kako stvari stoje i u vremenima koja dolaze, obje sile mogu započeti samoubilački nuklearni rat, no ne mogu u njemu i pobijediti. Kako nemaju mogućnost prebacivanja svojih trupa na takovu udaljenost u cilju nametanja svoje političke volje te kako su tehnološki daleko zaostale u odnosu na SAD, nedostaju im sredstva za održavanje - kao i za skoro stjecanje - trajne političke premoći u svjetskim razmjerima.
Ukratko, Amerika suvereno vodi u četiri odlučujuće domene globalne dominacije: vojnoj, zahvaljujući neusporedivom globalnom dosegu; ekonomskoj, obzirom da ostaje glavnom lokomotivom globalnog rasta, iako u nekim aspektima taj primat ozbiljno 19 ugrožavaju Japan i Njemačka (od kojih niti jedna nema ostale atribute globalne moći); tehnološkoj, jer zadržava primat u odlučujućim područjima inovacija i kulturološkom, gdje usprkos nekim krajnostima, uživa popularnost kakva do sada nije zabilježena, posebice među mladima - što sve daje SAD-u političku težinu kakvu nema nijedna druga država. I upravo je kombinacija sva četiri čimbenika ta koja Ameriku čini jedinom istinski globalnom silom. Američki globalni sustav Iako američki međunarodni primat nužno upućuje na sličnosti s prijašnjim imperijalnim sustavima, postoje bitne razlike. One značajem daleko premašuju eventualne sličnosti u teritorijalnom opsegu. Američka globalna moć primjenjuje se putem sustava koji je strogo američki izum, a koji odražava domaća američka iskustva. A u temeljima američkih iskustava nalazi se pluralistički karakter američkog društva i američkog političkog sustava. Ranije imperije stvorile su i izgradile aristokratske političke elite, te su njima u većini slučajeva upravljali autoritarni ili apsolutistički režimi. Većina stanovništva takvih imperijalnih država bila je ili politički indiferentna, ili, poglavito u novija vremena, inficirana imperijalnim emocijama i simbolima. Traganje za nacionalnom slavom, "teret bijelog čovjeka", "la mission civilisatrice", da ne spominjemo mogućnosti za osobne probitke - sve je to služilo mobiliziranju podrške za imperijalne avanture i za održavanje, u biti, hijerarhijskih piramida imperijalnih vlasti. Stav američke javnosti u odnosu na vanjsku projekciju američke moći bio je u velikoj mjeri dvojak. Javnost je podržala američko sudjelovanje u II. Svjetskom ratu u najvećoj mjeri zbog šok-efekta izazvanog japanskim napadom na Pearl Harbour. Američka uloga u Hladnom ratu bila je podržavana već stidljivije, sve do podjele Berlina i kasnijeg Korejskog rata. Pojavljivanje Amerike kao jedine globalne sile, nakon završetka Hladnog rata, nije izazvalo neku euforiju u javnosti, već upravo suprotno, pojačalo je zahtjeve za ograničenom definicijom američkih obveza u inozemstvu. Tako su i istraživanja javnog mišljenja provedena tijekom 1995. i 1996. 20 godine ukazala na želju američke javnosti da globalnu moć "podijeli" sa drugima, a ne da sama ima monopol na njenu primjenu. Zbog tih domaćih čimbenika Američki globalni sustav stavlja naglasak na tehnike združenog djelovanja (kao u slučaju poraženih protivnika - Njemačke, Japana, a kasnije čak i Rusije), u daleko većoj mjeri no što su to činili raniji imperijalni sustavi. Isto tako, čvrsto se oslanja na posrednu primjenu utjecaja putem ovisnih stranih elita, a mnogo koristi izvlači i iz privlačnosti svojih demokratskih načela i institucija. Sve naprijed navedeno dodatno je pojačano silnom, a ipak nenapadnom, dominacijom u poljima globalnih komunikacija, popularne zabave i masovne kulture, kao i mogućnostima vrlo opipljivog pritiska koji joj osigurava tehnološka dominacija i gotovo neograničeni domet vojnog djelovanja. Kulturna dominacija do sada je bila nedovoljno cijenjeni aspekt američke globalne moći. Što god netko mislio o njenim estetskim vrijednostima, američka masovna kultura dokazala je svoju magnetsku privlačnost, posebice kod mladeži čitavog svijeta. Njena atraktivnost može izvirati iz hedonističkog načina života koji ona projicira, no njezina globalna prihvaćenost ne može se osporavati. Američki televizijski programi i filmovi čine tri četvrtine ukupnog svjetskog tržišta. Američka popularna glazba jednako je dominantna, a američki pomodni hirovi, prehrambene navike, pa čak i način oblačenja, sve se više imitiraju diljem svijeta. Engleski je jezik Interneta. Isto tako,
ogroman dio svjetske komunikacije tim medijem dolazi iz Amerike i utječe na sadržaje globalne konverzacije. I konačno, Amerika je postala Mekom za sve one koji traže napredno obrazovanje, s nekih pola milijuna stranih studenata, među kojima se mnogi od onih najsposobnijih nikada ne vraćaju. Diplomci američkih sveučilišta mogu se naći u gotovo svakoj Vladi na svim kontinentima. Svojim političkim stilom mnogi strani, demokratski političari sve više oponašaju američke. Nije samo J. F. Kennedy bio imitiran u inozemstvu, već i neki kasniji (manje slavljeni) američki politički vode postaju objektom pažljivog proučavanja i političkog oponašanja. Čak i političari iz potpuno različitih kulturoloških sredina, kao što su japanski i britanski (na primjer japanski premijer iz sredine 90-tih, Ryutaro Hashimoto i britanski premijer Tony Blair - obratite pozornost na "Tony", kao u "Jimmy" Carter, "Bill" Clinton, "Bob" Dole), nalaze sasvim primjerenim oponašati 21 Clintonov ležeran, kućni stil, populističku neposrednost i tehnike u odnosima s javnošću. Nadalje, demokratski ideali, koji se povezuju s američkom političkom tradicijom, dodatno pojačavaju ono što mnogi doživljavaju kao "američki kulturni imperijalizam". U doba najmasovnijeg širenja demokratskih oblika vladanja, američko političko iskustvo postaje oglednim standardom. Sve jače naglašavanje središnje pozicije pisanog ustava, kao i supremacije zakona nad političkom oportunošću, bez obzira koliko uspješno primjenjivano u praksi, dobrim dijelom crpi snagu iz američkog poimanja ustavnosti. Američki sustav civilno-vojnih odnosa snažno je utjecao na novije prihvaćanje civilnog nadzora nad vojnom silom u bivšim komunističkim zemljama (posebno kao uvjet za članstvo u NATO-u). Privlačnost i utjecaj američkog demokratskog sustava popraćen je i rastućim zanimanjem za američki poduzetnički ekonomski model, u kojem se naglašava globalna, slobodna trgovina i nesputano tržišno natjecanje. Kako Zapadni koncept države blagostanja, uključujući tu i njemački model "suodlučivanja" poduzetnika i sindikata, počinje gubiti na gospodarskom zamahu, sve više Europljana izražava stav kako treba oponašati efikasniji, iako bezobzirniji, američki gospodarski model, ukoliko se želi izbjeći daljnje zaostajanje. Čak se i u Japanu prepoznaje potreba za jače naglašenim individualizmom u gospodarskom djelovanju kao neophodnoj komponenti ekonomskog uspjeha. Američko naglašavanje političke demokracije i gospodarskog razvitka, prema tomu, odašilje vrlo jednostavnu, mnogima prihvatljivu političku poruku: težnja za individualnim uspjehom potiče slobodu i istovremeno generira blagostanje. Tako dobivena mješavina idealizma i egoizma predstavlja moćnu kombinaciju. Pojedinačno samoispunjenje je od Boga dano pravo koje istovremeno može koristiti i ostalima: stvaranjem bogatstva i pružanjem primjera. To je doktrina koja privlači energične, ambiciozne i uspješne. I kako u svijetu imitacija američkih načina postupno prevladava, istovremeno se stvara još povoljnije ozračje za posrednu i naizgled općeprihvaćenu, američku hegemoniju. Kao u slučaju unutrašnjeg američkog sustava, ta hegemonija uključuje složenu strukturu međuovisnih institucija i postupaka, stvorenih s ciljem poticanja 22 konsenzusa i prikrivanja postojeće asimetrije u snazi i utjecaju. Prema tomu, američka globalna premoć se oslanja na složeni sustav alijansi i savezništava koja doslovno prekrivaju globus. Atlantska alijansa, institucionalno označena kao NATO, povezuje najproduktivnije i najutjecajnije države s Amerikom, osiguravajući time Sjedinjenim Državama položaj ključnog čimbenika čak i u unutarnjim europskim pitanjima. Bilateralne političke i vojne veze s Japanom vezuju to najsnažnije azijsko gospodarstvo s Amerikom, pri čemu (bar za sada) Japan ostaje, u suštini, američkim protektoratom. Amerika sudjeluje i u tek nastajućim transpacifičkim multilateralnim organizacijama kao što je AsiaPacific Cooperation Forum (APEC), postajući time ključnim akterom i u odnosima u
tom području. Zapadna hemisfera uglavnom je zaštićena od vanjskih utjecaja što Americi omogućuje zadržavanje središnje uloge u postojećim multilatelralnim organizacijama tog dijela svijeta. Posebni sigurnosni aranžmani u Perzijskom zaljevu, posebno nakon kratkotrajne kaznene misije protiv Iraka 1991. godine, uveli su to područje čvrsto u domenu američke vojne zaštite. Čak su i neka bivša sovjetska područja prožeta različitim oblicima sigurnosne suradnje pod američkim pokroviteljstvom, npr. Partnerstvom za mir, s ciljem približavanja tih zemalja NATO-u. Pored toga, i čitava mreža specijaliziranih organizacija, posebice "međunarodne" financijske institucije, moraju se promatrati kao dio američkog sustava. Za Međunarodni monetarni fond (IMF) i Svjetsku banku može se reći da predstavljaju "globalne" interese, i njihovo područje djelovanja može biti cijeli svijet. U stvarnosti, one su ipak pod snažnom američkom dominacijom, a njihov nastanak može se vezati uz neke američke inicijative, posebice konferenciju u Bretton Woodsu 1944. godine. Za razliku od ranijih imperija, ovaj ogroman i složen globalni sustav ne temelji se na piramidalnoj hijerarhiji. Amerika se nalazi u središtu ovog međuovisnog sustava, sustava u kojem se moć primjenjuje kroz stalno pregovaranje, dijalog, difuziju i nastojanja za postizanjem formalnog konsenzusa, iako moć dolazi iz jednog jedinog izvora - Washingtona D.C. Upravo tu se mora igrati ova igra, i to po američkim domaćim pravilima. Možda najveći kompliment koji svijet iskazuje središnjoj poziciji demokratskih procesa u uvjetima američke globalne hegemonije jest stupanj u kojem su strane zemlje uvučene u domaće, američke političke dogovore. Do mjere u kojoj to mogu, strane vlade nastoje 23 mobilizirati onaj dio američkih građana s kojima dijele zajednički etnički ili religijski identitet. Isto tako, većina zemalja koristi američke lobiste u cilju ostvarivanja svojih ciljeva i interesa, posebice u Kongresu, a pored toga je u američkoj prijestolnici registrirano otprilike tisuću specijalnih, aktivnih, stranih interesnih grupacija. Američke etničke zajednice također nastoje vršiti utjecaj na vanjsku politiku SAD-a, pri čemu se za židovske, grčke i armenske lobiste drži kako su najučinkovitije organizirani. Prema tomu, američka premoć rezultirala je novim međunarodnim poretkom koji ne samo da oponaša, već i institucionalizira mnoge značajke američkog sustava u inozemstvu. Osnovne značajke tog poretka uključuju: • kolektivni sigurnosni sustav, sa zajedničkom sustavom zapovijedanja i zajedničkim snagama (NATO, Američko-japanski sporazum o sigurnosti, i tako dalje); • regionalnu gospodarsku suradnju (APEC, NAFTA [North American Free Trade Agreement]) kao i specijalizirane institucije za globalnu suradnju (Svjetska banka, IMF, WTO [World Trade Organization]) • postupke odlučivanja u kojima je naglašen konsenzus, čak i kad SAD u njima evidentno dominiraju; • preferiranje demokratskih članstava u ključnim savezima; • postojanje rudimentarne pravne i sudbene strukture (od Svjetskog suda do specijalnog suda osnovanog za odlučivanje o ratnim zločinima počinjenima u Bosni). Veći se dio tog sustava pojavio tijekom Hladnog rata, kao dio američkih napora u blokiranju svog rivala, Sovjetskog Saveza. Stoga, u trenutku kad je takmac posustao, iz čega je Amerika izašla sa statusom prve i jedine globalne sile, spomenuti je sustav bio već gotov i spreman za globalnu primjenu. Suštinu tog sustava dobro je sažeo politolog G. John Ikenberry: Bio je hegemonski u smislu da je bio centriran oko Sjedinjenih Država i da je odražavao Americi svojstvene političke mehanizme i organizacijska načela. Bio je to liberalan poredak, obzirom da je bio legitimiran i označen recipročnim međudjelovanjem. Europljani, (a može se dodati, i Japanci) bili su u stanju obnoviti i integrirati svoja društva i gospodarstva na načine koji su bili u skladu s američkom hegemonijom, ali i uz
dovoljno prostora za eksperimentiranje sa svojim autonomnim i polusamostalnim političkim sustavima... Evolucija ovog složenog sustava služila je "udomaćivanju" 24 odnosa među najznačajnijim Zapadnim državama. S vremena na vrijeme dolazilo je među ovim državama do napetih konflikata, ali važna je činjenica da je konflikt uvijek ostajao zadržan u okvirima duboko ukorijenjenog, stabilnog i sve bolje artikuliranog političkog poretka... Strah od rata više nije na dnevnom redu.3 Danas ova američka globalna hegemonija nema rivala. No hoće li to tako i ostati u godinama koje dolaze? 25
3
Iz njegovog referata "Creating Liberal Order: The Origins and Persistence of the Postwar Western Settlement", University of Pennsylvania, Philadelphia, studeni 1995.
Drugo poglavlje Euroazijska šahovska ploča ZA AMERIKU EUROAZIJA PREDSTAVLJA najveći geopolitički dobitak. Tijekom proteklih pola tisućljeća svjetskim su odnosima dominirale euroazijske sile i narodi koji su se u želji za stjecanjem regionalne dominacije, i pokušajima za osvajanjem svjetskog primata, borili jedni protiv drugih. Danas jedna ne-euroazijska sila ima primat u samoj Euroaziji - a o tome koliko će dugo i kako učinkovito Amerika uspijevati održavati svoju premoć u Euroaziji izravno ovisi i američki primat u globalnim razmjerima. Očigledno je da je takvo stanje privremeno. No, njegovo trajanje, kao i ono što slijedi poslije, od kritične je važnosti ne samo za dobrobit Amerike, već za svjetski mir općenito. Naglo pojavljivanje prve i jedine globalne sile stvorilo je situaciju u kojoj bi jednako brzi kraj njene dominacije - bilo zbog američkog napuštanja takve uloge, bilo zbog pojave jednako uspješnog rivala - rezultiralo velikom nestabilnošću na međunarodnom planu. U stvari, potaklo bi to globalnu anarhiju. Harvardski je politolog Samuel P. Huntigton u pravu kad smjelo tvrdi: Svijet bez primata SAD-a biti će svijet s više nasilja i nereda, a manje demokracije i gospodarskog rasta, negoli svijet u kojem SAD nastavljaju utjecati na oblikovanje globalnih odnosa više od bilo koje druge zemlje. Održavanje međunarodnog primata SAD-a vitalno je za blagostanje i sigurnost Amerikanaca, kao i za budućnost slobode, demokracije, otvorenog gospodarstva i međunarodnog poretka u svijetu.1 U tom kontekstu, način na koji Amerika "upravlja" Euroazijom od kritičnog je značaja. Sila koja dominira Euroazijom vrši nadzor nad dvije od tri najnaprednije i gospodarski najučinkovitije regije svijeta. Već i površan pogled na kartu svijeta upućuje na to kako kontrola nad Euroazijom gotovo automatski za sobom povlači subordiniranost Afrike, a Zapadnu hemisferu i Oceaniju čini 26
perifernima u donosu na središnji svjetski kontinent (vidi kartu). Oko 75% svjetske populacije živi u Euroaziji, gdje se nalazi i većina svjetskog materijalnog bogatstva, kako onog poduzetničkog, tako i 1
Samuel P. Huntington. "Why International Primacy Matters," International Security (proljeće 1993.):83
onog u tlu. Euroazija sudjeluje s oko 60% u svjetskom BDP-u, i s oko tri četvrtine u poznatim svjetskim izvorima energenata (vidi tabele na str. 28.). Isto tako, u Euroaziji je locirana većina najutjecajnijih i najdinamičnijih zemalja svijeta. Poslije SADa, šest najvećih potrošača na vojnu opremu i naoružanje nalaze se u Euroaziji. Sve osim jedne nuklearne sile, koje taj status javno priznaju, kao i sve osim jedne koje to taje, smještene su \ u Euroaziji. Dva najmnogoljudnija svjetska pretendenta na globalni utjecaj također su u Euroaziji. Svi potencijalni američki takmaci za svjetski primat, na političkom i/ili gospodarskom polju, iz Euroazije su. Gledano kumulativno, moć locirana u Euroaziji daleko nadmašuje američku. Srećom za Ameriku, Euroazija je prevelika da bi bila politički jedinstvena. 27
28
Prema tom, Euroazija predstavlja šahovsku ploču na kojoj se nastavlja igra za svjetski primat. Iako se geostrategija - strateško upravljanje geopolitičkim interesima - može usporediti sa šahovskom igrom, euroazijska šahovska ploča, ovalnog oblika, uključuje više od dva igrača, od kojih svaki raspolaže s različitim količinama moći. Ključni igrači locirani su na zapadu, istoku, jugu i u središnjem dijelu ploče. Zapadna i istočna područja šahovske ploče obuhvaćaju gusto naseljene regije, organizirane u nekoliko moćnih država, na relativno skučenom prostoru. U slučaju relativno male zapadne periferije, američki se utjecaj aplicira izravno. No, dalekoistočni kopneni dio područje je na kojem se nalazi samostalan igrač rastuće snage i s ogromnim pučanstvom, a njegov energični rival - ograničen na nekoliko obližnjih otoka - zajedno s polovicom omanjeg dalekoistočnog poluotoka, čini mostobran za projekciju američke sile. Između zapadnih i istočnih rubova kontinenta proteže se ogromni, slabo naseljen, danas politički vrlo fluidan i fragmentiran središnji prostor, donedavno okupiran od strane moćnog takmaca za globalnu premoć - rivala kojem je nekad bio cilj istisnuti Ameriku iz 29 Euroazije. Južno od tog velikog, središnjeg platoa leži politički anarhičan, ali energetski vrlo bogat prostor od potencijalno velikog značaja, kako za zapadne i istočne euroazijske države, tako i za mnogoljudnog pretendenta na regionalnu hegemoniju koji se nalazi na krajnjem jugu kontinenta. Ta velika šahovska ploča - koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka - svojim nepravilnim oblikom odreduje pravila i ciljeve igre. Ako bi se uspjelo u pojačanom privlačenju središnjeg dijela u orbitu Zapada (gdje Amerika ima premoć), ako bi se uspjela spriječiti dominacija jedne sile nad južnim regijama, te ako se istok ne bi ujedinio na način koji bi ugrožavao zadržavanje američkih prekomorskih baza, moglo bi se reći da Amerika prednjači u igri. No, ako bi se središnja područja izmakla utjecaju Zapada i ujedinila se u značajan, jedinstveni entitet koji bi stekao kontrolu nad južnim područjima ili stvorio savez s glavnim istočnim čimbenikom, tada bi se američka premoć dramatično istopila. Isto bi se moglo dogoditi u slučaju kad bi se dva glavna igrača s istoka na neki način ujedinila. I konačno, svako odbacivanje Amerike od strane njenih zapadnih partnera, i time gubitak čvrstog položaja na zapadnom rubu kontinenta, automatski bi označio kraj američkom sudjelovanju u igri na euroazijskoj ploči, iako bi to moglo dovesti do eventualne subordinacije zapadnih područja ponovno oživljenom igraču iz središnjeg dijela ploče. Opseg američke globalne hegemonije je nesporno velik, no ne i njegova dubina, ograničena domaćim i vanjskim limitima. Naime, američka hegemonija temelji se na primjeni dobro promišljenog utjecaja, no, za razliku od prijašnjih imperija, ne i na izravnoj kontroli. Sama veličina i različitosti Euroazije, kao i snaga pojedinih euroazijskih država, ograničavaju dubinu i mogućnost izravnog američkog utjecaja na tijek dogadaja. Jednostavno, taj je megakontinent prevelik, prenapučen, kulturološki previše različit i sastavljen od prevelikog broja povijesno ambicioznih i politički energičnih država, a da bi bio podložan utjecaju danas ekonomski najuspješnije i politički predominantne globalne sile. Ovakvi uvjeti naglasak stavljaju na geostratešku umješnost i na pažljivu, selektivnu i vrlo odlučnu uporabu američkih resursa na ogromnoj euroazijskoj šahovskoj ploči. Isto tako, činjenica je da je Amerika predemokratična kod kuće da bi bila autokratska u svom djelovanju u inozemstvu. Time je ograničena primjena američke moći, posebice njezine mogućnosti 30 pribjegavanja izravnoj prijetnji vojnom silom. Do sada niti jedna narodna demokracija nije ostvarila medunarodnu supremaciju. Ali jačanje moći niti ne predstavlja cilj koji bi mogao upravljati emocijama naroda, osim u slučajevima iznenadne prijetnje ili osjećaja javnosti da je njeno blagostanje ugroženo. Ekonomsko samoodricanje (t.j. vojni izdaci), te ljudske žrtve (gubici čak među profesionalnim vojnicima) potrebni za ostvarenje tog cilja suprotni su demokratskim instinktima. Demokracija je nespojiva s mobilizacijom u imperijalne svrhe.
Štoviše, većina Amerikanaca uglavnom ne vidi neku veliku korist koja bi proistjecala iz novog položaja njihove zemlje kao jedine svjetske supersile. Pokušaji naglašavanja političkog "trijumfalizma" povezani s američkom pobjedom u Hladnom ratu uglavnom su nailazili na hladan prijam, pa čak i prezir kod dijela slobodno mislećih komentatora. Ako ništa drugo, dva su sasvim drugačija pogleda na implikacije koje bi povijesni američki uspjeh u natjecanju sa bivšim Sovjetskim Savezom mogao imati na Ameriku bila politički bitno privlačnija: s jedne strane stajalište kako završetak Hladnog rata opravdava drastično smanjivanje američke globalne nazočnosti, bez obzira na posljedice koje bi to imalo na američke globalne pozicije; i s druge strane, stav kako je došlo vrijeme za istinski medunarodni multilateralizam, kojem bi Amerika čak trebala ustupiti dio svoga suvereniteta. Oba stava našla su svoje pristalice u američkom društvu. Promjene u značajkama globalne situacije dodatno kompliciraju dileme pred kojima se nalazi američko vodstvo: mogućnost izravne primjene sile danas je podložna većim ograničenjima nego u prošlosti. Nuklearno naoružanje dramatično je umanjilo mogućnost primjene rata kao instrumenta politike, ili kao sredstva za zaštrašivanje. Pored toga, rastuća gospodarska međuovisnost među nacijama umanjila je učinkovitost korištenja ekonomske ucjene u političke svrhe. Stoga su manevriranje, diplomacija, stvaranje koalicija, kooptiranje i vrlo promišljena primjena političkih sredstava postale ključnim sastavnicama uspješne primjene geostrateške moći na euroazijskoj šahovskoj ploči. 31 Geopolitika i geostrategija U primjeni američkog globalnog primata mora se voditi računa o činjenici kako politička geografija i dalje ostaje najznačajnijim pitanjem međunarodnih odnosa. Navodno je Napoleon jednom izjavio kako poznavati zemljopis neke nacije znači ujedno poznavati njenu vanjsku politiku. No, naše razumijevanje važnosti političke geografije mora se prilagoditi novim realitetima moći. U većem dijelu povijesti međunarodnih odnosa, kontrola nad teritorijem bila je u žarištu političkih sukoba. Nacionalno samozadovoljstvo zbog osvajanja većeg teritorija, ili osjećaj nacionalne žrtve zbog gubitka "svete" zemlje, bili su razlozi većine krvavih ratova vodenih od pojave nacionalizma do danas. Nije pretjerano reći kako je upravo teritorijalni imperativ onaj osnovni poticaj agresivnog ponašanja država-nacija. Imperiji su se isto tako gradili pažljivim osvajanjem i držanjem vitalnih zemljopisnih posjeda, kao na primjer Gibraltar, Sueski kanal ili Singapur, koji su služili bilo kao kontrolne točke, bilo kao klinovi u sustavu kontrole nad imperijem. Najekstremniju manifestaciju povezanosti nacionalizma i teritorijalnih pretenzija nalazimo u slučajevima nacističke Njemačke i imperijalnog Japana. Pokušaj uspostave "tisućljetnog Reicha" prelazio je puku želju za ujedinjavanjem zemalja njemačkog govornog područja pod jednim političkim krovom, te je uključivao i želju za nadzorom nad "žitnicama" Ukrajine i drugih slavenskih zemalja, čije stanovništvo je trebalo poslužiti kao jeftina radna snaga imperijalnom središtu. Japanci su bili slično fiksirani na misao kako je izravna kontrola nad teritorijem Mandžurije, a kasnije i značajnim naftonosnim područjima nizozemske istočne Indije, ključna za ispunjenje japanskih težnji za nacionalnom snagom i globalnim statusom. Slično tomu, vjekovna je definicija ruske nacionalne veličine bila izjednačavana sa stjecanjem novih ozemlja. Čak i na koncu dvadesetog stoljeća, rusko je ustrajavanje na zadržavanju kontrole nad neruskim narodima, kao na primjer Čečenima, koji nastanjuju područje kojim prolazi vitalno važan naftovod, opravdavano tvrdnjom kako je ta kontrola bitna za status Rusije kao velike sile. Nacionalne države i dalje ostaju temeljnim jedinicama svjetskog sustava. Iako je povlačenjem ideja o moćnim nacionalizmima te 32
slabljenjem ideologija, emocionalni aspekt globalne politike reduciran - dok je, istovremeno, nuklearno naoružanje uvelo značajna ograničenja na uporabu sile - nadmetanje temeljeno na teritoriju još uvijek dominira svjetskim donosima, iako danas u nešto civiliziranijim oblicima. U tom nadmetanju zemljopisna lokacija još uvijek predstavlja polazište za definiranje vanjskih prioriteta pojedine nacije-države, a veličina nacionalnog teritorija i danas je jedno od osnovnih mjerila za status i snagu države. No, za većinu nacija-država pitanje teritorijalnih posjeda danas gubi na izražajnosti. U dijelu u kojem su teritorijalni sporovi još uvijek značajni za oblikovanje vanjske politike nekih država radi se više o nespremnosti na odricanje od prava na samoodređenje pripadnicima vlastitog naroda, za koje se kaže kako im nije priznato pravo pripojenja "matičnoj državi", ili o pritužbama na navodno ugnjetavanje nacionalnih manjina od strane susjedne države, nego o težnjama za povećanjem nacionalnog teritorija, i time nacionalnog statusa. Vladajuće nacionalne elite u sve većoj mjeri prihvaćaju činjenicu kako su neki drugi faktori, osim teritorijalnog, daleko značajniji za određivanje međunarodnog položaja države, ili njenog međunarodnog utjecaja. Gospodarska probojnost, pretočena u tehnološku inovativnost, također može predstavljati ključno mjerilo snage. Japan je za to najbolji primjer. No, bez obzira na navedeno, zemljopisni položaj i dalje utječe na određivanje najviših prioriteta neke države - i što je veća vojna, gospodarska i politička snaga, veći je i domet vitalnih geopolitičkih interesa, utjecaja i djelovanja te države. Sve donedavno vodeći su geopolitički analitičari raspravljali je li kopnena snaga značajnija od snage na moru, i koje je područje Euroazije vitalno za stjecanje nadzora nad čitavim kontinentom. ledan od najuglednijih, Harold Mackinder, koji se ujedno smatra i začetnikom ove rasprave, otvorio ju je još početkom stoljeća svojim konceptima euroazijskog "stožernog područja" (za koje se govorilo da uključuje cijeli Sibir i većinu Središnje Azije) i, kasnije, područja Središnje i Istočne Europe kao "srca" Euroazije, od kojih oba predstavljaju odskočna mjesta za stjecanje dominacije nad kontinentom. Svoj koncept "srca" Euroazije popularizirao je poznatom uzrečicom: 33 Tko vlada Istočnom Europom, vlada Srcem kontinenta; Tko vlada Srcem kontinenta vlada Svijetom-Otokom; Tko vlada Svijetom-Otokom vlada čitavim svijetom. Geopolitici su se utekli i neki vodeći njemački geografi kako bi opravdali njemački Drang nach Osten, pri čemu se može primijetiti kako je Karl Haushofer prilagodio Mackinderov koncept njemačkim strateškim potrebama. A vulgariziran odjek tog koncepta može se čuti i kod Adolfa Hitlera kad naglašava potrebu njemačkog naroda za Lebensraumom. I drugi su europski mislioci prve polovice ovog stoljeća predvidjeli pomak geopolitičkog težišta prema istoku, pri čemu bi Pacifička regija - posebno Amerika i Japan - postala nasljednikom sve slabije europske dominacije. U cilju sprječavanja takvog pomaka, francuski geopolitičar Paul Demangeon, kao i neki drugi francuski analitičari, zagovarali su još prije II. Svjetskog rata potrebu većeg jedinstva među europskim državama. Osnovno geopolitičko pitanje danas više nije koji dio Euroazije predstavlja najpovoljniju početnu točku za stjecanje kontinentalne dominacije, niti je li kopnena sila važnija od pomorske. Geopolitika se pomakla s regionalne na globalnu dimenziju, pri čemu premoć na euroazijskom kontinentu služi kao polazište za primat u čitavo svijetu. Sjedinjene Države, kao ne-euroazijska država, danas imaju vodeću međunarodnu ulogu te sa svojom silom izravno raspoređenom na tri rubna dijela euroazijskog kontinenta vrše snažan utjecaj na države koje se nalaze u središtu Euroazije. No, upravo na tom najznačajnijem igralištu globusa - Euroaziji - može se u nekom trenutku pojaviti potencijalni rival Americi. Stoga formuliranje američke geostrategije za dugoročno upravljanje američkim
geopolitičkim interesima u Euroaziji mora polaziti od pozornog praćenja ključnih igrača i ispravnog procjenjivanja terena. Za to je potrebno učiniti dva osnovna koraka: • prvo, identificirati geostrateški dinamične euroazijske države koje raspolažu dovoljnom snagom za stvaranje potencijalno značajnog pomaka u međunarodnoj podjeli moći, dešifrirati središnje vanjsko političke ciljeve njihovih političkih elita, kao i vjerojatne posljedice njihovog aktivnog nastojanja na ostvarivanju tih ciljeva. Nadalje, locirati geopolitički ključne euroazijske države čiji zemljopisni smještaj i/ili samo njihovo 34 postojanje ima katalitičko djelovanje na aktivnije geostrateške igrače ili na stanje u regiji; • drugo, uobličiti specifičnu politiku SAD-a u cilju pobijanja, kooptiranja i/ili kontroliranja naprijed navedenog na način kojim bi se zadržali i promicali vitalni interesi SAD-a, te izraditi i primijeniti sveobuhvatniji geostrateški koncept koji bi na globalnoj razini omogućio međudjelovanje posebnih, specifičnih politika SAD-a. Ukratko, za Sjedinjene Države, euroazijska geostrategija uključuje ciljano upravljanje geostrateški dinamičnim državama i pažljivo djelovanje usmjereno na geopolitički katalitičke države, sve kako bi se zadovoljio dvostrani američki interes - kratkoročno, zadržavanje jedinstvene globalne moći koju SAD imaju, i dugoročno, postupnu transformaciju te premoći u sve jače institucionalizirane oblike globalne suradnje. Izraženo terminologijom korištenom u brutalnijim razdobljima drevnih imperija, tri najznačajnija imperativa imperijalne geostrategije su: spriječiti tajno sporazumijevanje i održati sigurnosnu ovisnost među vazalima, održavati protektorate popustljivima i zaštićenima, te onemogućiti udruživanje barbara. Geostrateški igrači i geopolitičke osi Aktivni geostrateški igrači su države koje imaju sposobnost i nacionalnu volju za primjenu moći ili utjecaja preko svojih granica s ciljem mijenjanja - u mjeri u kojoj to utječe na američke interese postojećih geopolitičkih odnosa. Dakle, imaju potencijale ili predispozicije da budu geopolitički nepredvidive. Bez obzira iz kojeg razloga - težnje za nacionalnom veličinom, ideološkim ispunjenjem, iz religijskog mesijanizma ili zbog gospodarskog uzdizanja - neke države pokušavaju ostvariti regionalnu dominaciju ili globalni status. Vodene su duboko usađenim i složenim motivacijama, najbolje objašnjenim izrekom Roberta Browninga: "...čovjekov domašaj trebao bi prelaziti dohvat njegovih ruku, inače što će nam Raj?" Te države stoga pozorno vode računa o američkim mogućnostima, procjenjuju u kojoj mjeri se njihovi interesi preklapaju, ili kolidiraju, s američkima, i određuju svoje ograničene euroazijske ciljeve, ponekad u koliziji, a ponekad i u izravnoj 35 suprotnosti s američkim politikama. Amerika mora posvetiti posebnu pozornost euroazijskim državama s ovakvim ambicijama. Geopolitičke osi su države čiji značaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage i njihove motivacije, a više iz osjetljivosti njihove lokacije i posljedica kojima njihova nesigurna pozicija može rezultirati na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće su geostrateške osi određene zemljopisnim položajem, koji im u nekim slučajevima daje posebnu ulogu - bilo u definiranju pristupa važnim područjima, bilo uskraćivanjem bitnih sredstava i izvora značajnim igračima. U nekim slučajevima, geopolitička os može služiti kao obrambeni štit za neku drugu državu ili čak regiju. Ponekad i samo postojanje geopolitičke osi ima značajne političke i kulturološke posljedice na aktivnijeg susjednog
geostrateškog igrača. Prema tome, identificiranje ključnih post-hladnoratovskih geopolitičkih osi u Euroaziji, kao i njihova zaštita, presudni su aspekti američke globalne geostrategije. Treba odmah naglasiti da, iako su svi geostrateški igrači značajne i moćne države, nisu sve značajne i moćne države ujedno i aktivni geostrateški igrači. Stoga je identifikacija geostrateških igrača relativno jednostavna, no ispuštanje nekih očigledno značajnih država s takvog popisa zahtijeva dodatno obrazloženje. U trenutnim globalnim uvjetima, na novoj političkoj karti Euroazije moguće je identificirati barem pet ključnih geostrateških igrača i pet geopolitičkih osi (od kojih dvije djelomično ispunjavaju uvjete i za status geostrateškog igrača). Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija veliki su i aktivni geostrateški igrači, dok se Velika Britanija, Japan i Indonezija, iako bez sumnje vrlo značajne države, ne mogu tako okvalificirati. Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran imaju ulogu značajnih geopolitičkih osi, iako su i Turska i Iran - do neke mjere, i u skladu sa svojim ograničenim mogućnostima - i geostrateški aktivne. Više o svakoj od ovih država biti će rečeno u poglavljima koja slijede. U ovom stadiju dovoljno je reći kako su na zapadnom rubu Euroazije Francuska i Njemačka dinamični geostrateški igrači. Obje države motivirane su vizijom ujedinjene Europe, iako se razlikuju u pogledima na pitanje u kojoj mjeri i na koji način bi tako ujedinjena Europa trebala ostati vezana uz Ameriku. No, obje zemlje nastoje oblikovati nešto ambiciozno novo u Europi, i time promijeniti postojeći status quo. Posebno se za Francusku može reći kako ima 36 svoj vlastiti geostrateški koncept Europe, koji se u nekim značajnim pitanjima razlikuje od onog SADa, i u kojem se često koristi taktičkim manevriranjem s ciljem sučeljavanja Rusije s Amerikom i Velike Britanije s Njemačkom, istovremeno se oslanjajući na francusko-njemački savez kako bi se prikrile neke vlastite, relativne, slabosti. Pored toga, i Francuska i Njemačka su dovoljno moćne i dovoljno dinamične za primjenu utjecaja unutar šireg regionalnog radijusa. Francuska ne samo da nastoji zadobiti središnju političku ulogu unutar ujedinjujuće Europe, već sebe vidi i kao jezgru skupine mediteranskih i sjevernoafričkih država koje dijele neke zajedničke interese. Njemačka svijest o posebnosti vlastitog statusa kao najznačajnije europske države sve je jača - kao ekonomske lokomotive regije i kao vodeće države u Europskoj Uniji (EU). Pored toga, Njemačka osjeća svoju posebnu ulogu u ponovno emancipiranoj Središnjoj Europi, na način koji donekle podsjeća na nekadašnji pojam Mittel-Europe, predvođene Njemačkom. Osim toga, i Francuska i Njemačka se osjećaju pozvanima da zastupaju europske interese u odnosima s Rusijom, a Njemačka, zbog svojeg zemljopisnog položaja, barem teoretski, zadržava i pravo na opciju koja uključuje i specijalne bilateralne odnose s Rusijom. Suprotno tomu, Velika se Britanija ne može nazvati geostrateškim igračem. Ima manji broj značajnih opcija, ne njeguje neke posebno ambiciozne poglede na budućnost Europe, a relativno opadanje njene moći umanjilo je njenu sposobnost za izvršavanje tradicionalne uloge u održavanju europske ravnoteže. Podvojenost stajališta glede ujedinjavanja Europe, te njezina privrženost posebnim (ali sve manje značajnim) odnosima s Amerikom, čine Veliku Britaniju sve manje relevantnim čimbenikom kad je riječ o donošenju najznačajnijih odluka o europskoj budućnosti. London se u velikoj mjeri sam isključio iz europske igre. Sir Roy Denman, nekadašnji visoki britanski dužnosnik Europske Komisije, prisjeća se u svojim memoarima kako je tijekom konferencije u Messini, 1955. godine, gdje se sačinjavao početni nacrt stvaranja Europske Unije, službeni britanski glasnogovornik, pred okupljenim budućim arhitektima nove Europe, otvoreno izjavio: Nema izgleda da budući sporazum o kojem raspravljate bude prihvaćen; a ako bude prihvaćen, nema
izgleda za njegovu primjenu. Ako se i bude 37 primjenjivao, biti će potpuno neprihvatljiv Velikoj Britaniji... au revoir et bonne chance.2 Više od četrdeset godina kasnije, navedena izjava i dalje u osnovi predstavlja definiciju temeljnog britanskog stajališta prema izgradnji stvarno ujedinjene Europe. Britanska nesklonost sudjelovanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji, predviđenoj za siječanj 1999., odražava nevoljkost te zemlje da poistovjeti svoju budućnost s onom Europe. Suština takvog stava sumirana je još ranih 90-tih kako slijedi: • Britanija odbija ciljeve političkog ujedinjavanja. • Britanija daje prednost modelu gospodarske integracije temeljene na slobodnoj trgovini. • Britanija preferira da vanjska politika, sigurnost i obrana budu uskladivane izvan okvira EZ-a (Europske Zajednice). • Britanija rijetko koristi svoj utjecaj unutar EZ u punoj mjeri.3
Zasigurno, Velika Britanija i dalje ostaje važna SAD-u. Velika Britanija nastavlja i s mjerom globalnog utjecaja koji joj osigurava Commonwealth, no Velika Britanija nije ni neka nepredvidiva velika sila, niti je motivirana nekom ambicioznom vizijom. Ona je glavni američki pristalica, odani američki partner, važna vojna baza, te blizak suradnik u presudno važnim obavještajnim aktivnostima. Britansko prijateljstvo treba njegovati, no njena politika ne zahtijeva stalnu pozornost. Britanija je umirovljeni geostrateški igrač, koji počiva na svojim sjajnim lovorikama, u velikoj mjeri isključen iz velike europske avanture u kojoj Francuska i Njemačka imaju ključne uloge. Ostale europske države srednje veličine, od kojih je većina učlanjena u NATO i/ili Europsku Uniju, slijede američko vodstvo ili se potiho svrstavaju uz Francusku i Njemačku. Njihove politike nemaju širi regionalni značaj i nisu u mogućnosti bitno promijeniti svoje temeljne pozicije. Na ovom stupnju, te zemlje nemaju niti 38 značajke geostrateških igrača niti geopolitičkih osi. Isto se odnosi i na najznačajnijeg potencijalnog člana EU i NATO-a iz središnje Europe - Poljsku. Poljska je preslaba da bi bila geostrateški igrač, i ima samo jednu mogućnost: integraciju s Zapadom. Štoviše, nestanak starog Ruskog carstva s jedne strane, i jačanje poljskih veza s Atlantskim savezom i nastajućom Europom s druge, pružaju Poljskoj sigurnost kakvu nikada u povijesti nije imala, istovremeno joj ograničavajući mogućnosti strateškog izbora. Rusija, a to nije potrebno ni napominjati, ostaje važnim geostrateškim igračem, bez obzira na trenutnu oslabljenost i vjerojatno dugotrajnije nazadovanje. Sama njezina nazočnost snažno se odražava na novonastale države bivšeg Sovjetskog Saveza, koje se prostiru čitavim Euroazijskim kontinentom. Rusija ima i neke vrlo ambiciozne geopolitičke ciljeve, koje sve otvorenije izražava. Jednom kad se dovoljno oporavi, sigurno će značajno utjecati na svoje zapadne i istočne susjede. Štoviše, Rusija još uvijek nije donijela konačnu odluku glede svog temeljnog geostrateškog izbora - odnosa s Amerikom - je li prijatelj ili neprijatelj? U tom pogledu Rusija može osjećati kako još uvijek ima na raspolaganju nekoliko značajnih opcija na Euroazijskom kontinentu. Mnogo toga ovisi o tomu kako će se razvijati njeni unutrašnji odnosi, posebno hoće li Rusija postati europskom demokratskom zemljom, ili 2
Roy Denman, Missed Chances (London: Cassell, 1996.) U prilogu Roberta Skidelskog za "Great Britain and the New Europe", From the Atlantic to the Urals, ed. David P. Calleo i Philip Gordon (Arlington, Va.:1992), str: 145. 3
ponovno euroazijskim imperijem. U svakom slučaju, jasno je da ona ostaje značajnim igračem, usprkos činjenici da je ostala bez nekih svojih "dijelova", kao i bez nekih ključnih polja na euroazijskoj šahovskoj ploči. Slično tomu, nije potrebno posebno dokazivati kako je i Kina značajan igrač. Kina je već i sada regionalna sila i vjerojatno je da će dodatno pojačati svoje pretenzije, poglavito ako se ima na umu njezina povijest velike sile i njezino sagledavanje Kine kao globalnog središta. Opcije koje Kina izabire već danas imaju utjecaj na distribuciju geopolitičke moći u Aziji, a ekonomski zamah koji bilježi može rezultirati većom fizičkom silom i porastom ambicija. Pojava "Velike Kine" sigurno ne bi ostavila tajvansko pitanje po strani, a to bi neizostavno imalo posljedica za američku poziciju na Dalekom Istoku. Pored toga, raspadom Sovjetskog Saveza, na zapadnim granicama Kine pojavio se niz država u odnosu na koje kinesko vodstvo ne može ostati indiferentno. Stoga će i Rusija osjetiti posljedice aktivnijeg pojavljivanja Kine na svjetskoj sceni. 39 Istočna periferija euroazijskog kontinenta predstavlja svojevrstan paradoks. Japan je nesumnjivo značajna sila u svjetskim odnosima, i američko-japansko savezništvo često je označavano - potpuno ispravno - kao najznačajniji američki bilateralan odnos. Kao jedna od najjačih svjetskih ekonomskih sila, Japan bez sumnje ima potencijale prvoklasne političke sile. Ipak, Japan se tako ne ponaša, izbjegava bilo kakvim pretenzijama za regionalnom dominacijom i preferira djelovanje pod američkom zaštitom. I kao u slučaju Velike Britanije u Europi, ni Japan se ne miješa u politiku na azijskom kopnu, iako se razlog za to može naći u trajnoj nesklonosti koju mnogi Azijci gaje prema bilo kakvom japanskom pokušaju stjecanja vodeće političke uloge u regiji. Ovakav namjerno ograničen politički profil Japana omogućuje Sjedinjenim Državama središnju sigurnosnu ulogu na Dalekom Istoku. Japan, shodno tomu, nije geostrateški igrač, iako njegovi potencijali da to brzo postane - posebice ukoliko bi Kina ili Amerika iznenadno promijenile svoje trenutne politike - obvezuju Ameriku na pomno njegovanje američko-japanskih odnosa. Pri tome Amerika ne mora u tolikoj mjeri paziti na japansku vanjsku politiku, koliko mora pažljivo kultivirati spomenutu japansku suzdržanost. Svako značajnije slabljenje američko-japanskih političkih veza izravno bi se odrazilo na stabilnost ove regije. Neuvrštavanje Indonezije na popis dinamičnih geostrateških igrača lakše je obrazložiti. U jugoistočnoj Aziji Indonezija je najznačajnija zemlja, no njezina mogućnost utjecaja, čak i unutar same regije, ograničena je relativno nedovoljnom razvijenošću gospodarstva, stalnim unutarnjim političkim nesigurnostima, razuđenošću arhipelaga na kojem je smještena te njezinom osjetljivošću na etničke sukobe temeljene na nezadovoljstvu zbog središnje uloge kineske manjine u financijskom sektoru zemlje. Indonezija bi u određenom trenutku mogla postati značajna prepreka kineskim pretenzijama prema jugu. Ovo je već prepoznato u Australiji, zemlji koja je nekad strahovala od indonezijske ekspanzije, a u zadnje vrijeme surađuje s Indonezijom na sigurnosnim pitanjima. U svakom slučaju, prije no što bi se na Indoneziju moglo početi gledati kao na regionalno dominantnog čimbenika, trebalo bi proteći određeno razdoblje političke konsolidacije i trajnijeg gospodarskog rasta. Suprotno tomu, Indija je već u postupku potvrđivanja svog statusa regionalne sile, a na sebe gleda i kao na potencijalno značajnog 40 igrača u globalnim razmjerima. Isto tako, Indija sebe vidi kao rivala Kini. U ovom slučaju možda je riječ o precjenjivanju svojih dugoročnih mogućnosti, no Indija je bez sumnje najsnažnija država Južne Azije i neka vrsta regionalnog hegemona. Indija je i polutajna nuklearna sila, što je postala ne samo kako bi bila u mogućnosti prijetiti Pakistanu, već više kako bi stvorila ravnotežu kineskom nuklearnom arsenalu. Indija ima geostratešku viziju svoje uloge, kako u odnosu prema susjedima, tako i u Indijskom oceanu. Ipak, indijske ambicije u ovom trenutku samo periferno dotiču američke
interese u Euroaziji, pa prema tomu Indija kao geostrateški igrač nije izvor znatnije geopolitičke zabrinutosti - barem ne u onoj mjeru u kojoj su to Rusija i Kina. Ukrajina, nov i vrlo važan prostor na euroazijskoj šahovskoj ploči, ima sve značajke geopolitičke osi, obzirom da sama činjenica njezinog postojanja kao samostalne države pomaže u transformaciji Rusije. Bez Ukrajine Rusija prestaje biti euroazijskim imperijem. Rusija bez Ukrajine još uvijek može težiti imperijalnom statusu, no u tom bi slučaju taj imperij bio pretežito azijska imperijalna država, vjerojatno stalno uvlačena u iscrpljujuće konflikte s probuđenim narodima središnje Azije, koji bi uz podršku islamskih zemalja s juga nastojali ponovno osvojiti svoju neovisnost. Pored toga, i Kina bi se vjerojatno protivila restauraciji ruske dominacije u Središnjoj Aziji, obzirom na svoje rastuće zanimanje za novonastale države na tom području. No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenih 52 milijuna stanovnika, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno More, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju. Gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na Središnju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitičku os na istočnoj granici ujedinjene Europe. Azerbejdžan je usprkos ograničene veličine i male populacije, zbog svojih ogromnih energetskih izvora također geopolitički vrlo važan. Ta zemlja predstavlja čep na boci u kojoj su sadržana bogatstva Kaspijskog bazena i središnje Azije. Neovisnost država središnje Azije postala bi gotovo bespredmetna ukoliko bi Azerbejdžan ponovno potpao pod punu kontrolu Moskve. Kad bi se poništila neovisnost Azerbejdžana tamošnja bi nalazišta nafte također potpala pod rusku kontrolu. Samostalan Azerbejdžan, povezan sa zapadnim tržištima naftovodima koji ne prolaze kroz područja pod ruskom kontrolom, predstavlja bitan pravac za dotok potrebne 41 energije iz energetski bogatih zemalja Središnje Azije naprednim gospodarstvima na zapadu. Gotovo kao i u slučaju Ukrajine, budućnost Azerbejdžana i Središnje Azije ključni su za određivanje Rusiju u budućnosti. Turska i Iran, koristeći povlačenje ruske sile, zauzeti su stjecanjem neke mjere utjecaja u regiji Kaspijskog mora i Središnje Azije. Iz tog razloga može ih se smatrati geostrateškim igračima. No ipak, obje zemlje sučeljene su sa značajnim unutrašnjim problemima, a njihova sposobnost poticanja bitnijih pomaka u regionalnoj distribuciji moći je ograničena. Pored toga, ove su zemlje međusobni rivali, što često dovodi do međusobnog poništavanja njihovih utjecaja. Tako na primjer u Azerbejdžanu, gdje je Turska stekla znatan utjecaj, iransko je djelovanje (potaknuto zabrinutošću zbog mogućih nacionalnih gibanja Azera u samom Iranu), išlo više na ruku Rusiji. No, obje su zemlje, bez sumnje, važne geopolitičke osi. Turska stabilizira područje Crnog mora, nadzire pristup od Crnog prema Sredozemnom moru, predstavlja ravnotežu u odnosu na Rusiju u kavkaskom području, još uvijek parira islamskom fundamentalizmu i služi kao južno uporište NATOa. Destabilizirana Turska vjerojatno bi rezultirala pojačanim nasiljem na jugu Balkana i istovremeno omogućila povrat ruske kontrole nad novonastalim državama u području Kavkaza. Iran, bez obzira na svoje ambivalentne stavove prema Azerbejdžanu, isto tako predstavlja stabilizirajući čimbenik u novoj političkoj raznolikosti Središnje Azije. Iran dominira istočnim obalama Perzijskog zaljeva, a njegova neovisnost, usprkos trenutnog neprijateljstva prema SAD-u, predstavlja barijeru bilo kakvim dugoročnim ruskim prijetnjama američkim interesima u području Perzijskog zaljeva. I konačno, Južna je Koreja geopolitička os Dalekog Istoka. Njezine tijesne veze sa SAD-om omogućuju Americi zaštitu Japana, čime ga se ujedno odvraća od prerastanja u značajnu i samostalnu vojnu silu, sve bez znatnije američke fizičke nazočnosti u samom Japanu. Bilo kakva bitnija promjena u statusu Južne Koreje, do koje bi došlo bilo ujedinjenjem, bilo pomakom prema sve široj sferi kineskog utjecaja, dramatično bi promijenila američku ulogu na Dalekom Istoku, a time i poziciju Japana. Pored toga, rastuća gospodarska moć čini ju važnim prostorom samom po sebi, čime i nadzor nad takvim prostorom postaje sve značajniji.
42 Ovako izložena lista geostrateških igrača i geopolitičkih osi niti je stalna niti nepromjenjiva. U različitim vremenima neke će države morati biti dodane, a neke ispuštene s popisa. Sigurno bi se, u nekim slučajevima, mogla argumentirati potreba za uključivanjem Tajvana, ili Tajlanda, ili Pakistana, ili možda Kazahstana i Uzbekistana u kategoriju geopolitičkih osi. Ipak, u ovom trenutku, čini se da ta argumentacija ne bi bila dovoljno uvjerljiva niti za jednu od navedenih država. Promjene u statusu bilo koje od njih svakako bi predstavljale važne događaje, i vjerojatno utjecale na neke pomake u rasporedu sila, no nije vjerojatno da bi to rezultiralo dalekosežnim katalitičkim posljedicama. Jedina iznimka mogla bi se odnositi na Tajvan, ako se na njega gleda odvojeno od Kine. No, i tada bi do težih posljedica došlo jedino u slučaju ako bi se Kina odlučila za primjenu znatnije sile kako bi osvojila otok, uspješno prkoseći SAD-u, čime bi američki kredibilitet na Dalekom Istoku bio načelno doveden u pitanje. Vjerojatnost ovakvog slijeda događaja čini se vrlo malom, no svakako ga treba uzimati u obzir pri uobličavanju politike SAD-a prema Kini. Kritične odluke i potencijalni izazovi Identifikacija ključnih igrača i geopolitičkih osi pomaže u definiranju dilema američke ukupne politike kao i u predviđanju potencijalno bitnih izazova na euroazijskom kontinentu. Prije no što ih podrobnije raščlanimo u sljedećim poglavljima, ovi izazovi mogu biti sažeti u pet općenitih pitanja: • Kakvu bi Europu Amerika trebala preferirati, i prema tomu promicati? • Kakva je Rusija u američkom interesu, i što, i koliko Amerika može s tim u svezi učiniti? • Kakvi su izgledi da u središnjoj Aziji dođe do novog "Balkana", i što bi Amerika trebala učiniti u cilju minimaliziranja rizika koji bi iz toga proizlazili? • Na preuzimanje kakve uloge na Dalekom Istoku bi trebalo ohrabrivati Kinu, i koje bi bile implikacije istoga, ne samo za Sjedinjene Države, već i za Japan? 43 Koje su nove, po američke interese opasne, euroazijske koalicije moguće, i što treba učiniti kako bi se spriječilo njihovo nastajanje? Sjedinjene su Države oduvijek izražavale svoju vjeru u ujedinjenu Europu. Još od dana Kennedyjeve administracije zazivalo se "jednakopravno partnerstvo". Službeni je Washington uvijek dosljedno izražavao svoj stav kako se Europa treba ujediniti u jedinstveni entitet, dovoljno snažan da dijeli s Amerikom obveze i terete globalnog vodstva. U svakom slučaju, takva je bila službena retorika po tom pitanju, No, u praksi su SAD bile manje jasne i manje dosljedne. Želi li zaista Washington Europu koja bi bila istinski jednakopravan partner u svjetskim odnosima, ili ipak preferira nejednako partnerstvo? Na primjer, jesu li SAD spremne dijeliti s Europom svoju predvodničku ulogu na Bliskom Istoku, regiji koja je ne samo daleko bliže Europi nego Americi, već u kojoj i nekoliko europskih država ima svoje dugoročne interese? Izraelsko pitanje nam odmah dolazi na um. Američko-europske razlike po pitanju Irana i Iraka također su od strane SAD-a bile tretirane manje kao razlike među jednakima, a više kao pitanje neposlušnosti. Podvojenost kad je u pitanju američka podrška europskom jedinstvu proteže se i na pitanje definiranja europskog jedinstva, posebice koja bi država, ako ijedna, trebala predvoditi ujedinjenu Europu. Washington nije pokušavao utjecati na londonsku rezerviranost prema pitanju europskog integriranja, iako je jasno pokazivao da mu je draža ideja o njemačkom vodstvu u Europi od francuskog. To je i razumljivo obzirom na tradicionalnu nametljivost francuske politike, no takav je odabir imao i
popratni efekt u poticanju povremene francusko-britanske suradnje s ciljem blokiranja Njemačke, kao i periodičnih francuskih flertova s Moskvom s ciljem oslabljivanja američko-njemačke koalicije. Pojavljivanje istinski ujedinjene Europe - posebice ukoliko bi do toga došlo uz konstruktivnu američku podršku - zahtijevati će značajne promjene u strukturama i postupcima NATO saveza osnovne poveznice između Amerike i Europe. NATO predstavlja ne samo glavni mehanizam za primjenu američkog utjecaja na europska pitanja, već i temelj za, politički ključnu, američku vojnu nazočnost u Zapadnoj Europi. Stoga će europsko jedinstvo nužno tražiti prilagodbu tog sustava novoj stvarnosti u kojoj se radi o 44 savezništvu dvaju, manje više, ravnopravnih partnera, a ne o savezništvu između, u tradicionalnoj terminologiji, hegemona i njegovih vazala. Ovo pitanje je do sada uglavnom bilo izbjegavano, usprkos skromnih koraka, poduzetih 1996, godine, na davanju većeg značaja Zapadnoeuropskoj Uniji (WEU) -vojnom savezu zapadnoeuropskih zemalja - unutar NATO saveza. Prema tomu, stvaran izbor u korist ujedinjene Europe podrazumijevao bi i dalekosežno promjene u uređenju NATO-a, čime bi neizbježno oslabio američki primat unutar alijanse. Ukratko, dugoročna američka geostrategija morati će jednoznačno odgovoriti na pitanja europskog ujedinjenja i pravog partnerstva s Europom. Amerika koja je istinski opredijeljena za ujedinjenu, a time i samostalniju Europu, morati će podržati one europske snage koje su iskreno zainteresirane za europsku političku i gospodarsku integraciju. Takva strategija istovremeno će značiti odbacivanje i onih posljednjih ostataka nekad visoko cijenjenih, specijalnih američko-britanskih odnosa. Politika u korist ujedinjene Europe morati će se posvetiti - doduše zajedno s Europljanima - i vrlo osjetljivom pitanju europskog zemljopisnog opsega. Koliko bi se Europska Unija trebala širiti na Istok? Trebaju li istočne granice EU-a biti jednakoznačne istočnim crtama NATO-a? Ovo potonje je u većoj mjeri odluka koju moraju donijeti sami Europljani, no kakva god ona bila imati će izravne implikacije na odluku NATO-a. U potonjem su, pak, uključene i SAD, a njihov glas u NATO-u još uvijek je odlučujući. Obzirom na rastuće slaganje po pitanju poželjnosti prihvaćanja zemalja Središnje i Istočne Europe u EU i NATO, u praksi ova dvojba u žarište stavlja budući status baltičkih država i, možda Ukrajine. Iz toga proizlazi kako postoji preklapanje između opisane europske dileme i one u svezi Rusije. Bilo bi lako odgovoriti na pitanje o budućnosti Rusije kad bi se polazilo od želje za demokratskom Rusijom, Rusijom usko povezanom s Europom. Svakako da bi demokratska Rusija bila više u skladu s vrednotama koje dijele Amerika i Europa, pa bi prema tomu i Rusija vjerojatno s vremenom postala mladim partnerom u stvaranju sigurnije i kooperativnije Euroazije. No, moguće je da Ruske ambicije budu veće od samog dobivanja priznanja i poštovanja za postignutu demokratičnost. Unutar ruskog vanjskopolitičkog establishmenta (uglavnom sastavljenog od bivših sovjetskih dužnosnika), još uvijek tinja duboko usađena žudnja za posebnom ulogom u 45 Euroaziji, žudnja koja teži ponovnom podčinjavanju novonastalih post-sovjetskih država Moskvi. U takvom kontekstu čak i prijateljska politika Zapada doživljava se od strane nekih utjecajnih članova ruske političke elite kao politika koja za cilj ima osporavanje opravdanih ruskih zahtjeva za globalnim statusom. Kao što su to dva ruska geopolitičara izrazila: SAD i države članice NATO-a - iako nastoje poštedjeti rusko samopoštovanje koliko god je to moguće - ipak čvrsto i dosljedno uništavaju geopolitičke temelje koji bi, barem teoretski, dopustile Rusiji nadu u stjecanje statusa druge sile u svjetskoj politici, kakav je pripadao Sovjetskom Savezu. Štoviše, doživljava se kako Amerika ustrajava na politici u kojoj
nova organizacija europskog prostora kakvu osmišljava i provodi Zapad, u biti je izgrađena na ideji podržavanja novih, relativno malih i slabih nacionalnih država u ovom dijelu svijeta, omogućujući njihovo da je ili bliže vezivanje za NATO, za EZ i tomu slično.4 Citirana razmišljanja dobro definiraju - iako uz dozu otvorene nesklonosti - dilemu koja stoji pred Sjedinjenim Državama. Do koje mjere treba Rusiju gospodarski pomagati - što ju nužno politički i vojno jača - i do koje mjere istovremeno pomagati obrane novonastalih država i konsolidaciju njihovih neovisnosti? Može li Rusija biti i snažna i demokratska u isto vrijeme? Ukoliko ponovno postane moćna, neće li Rusija pokušati obnoviti svoj izgubljeni imperij, i može li u tom slučaju biti istovremeno i demokratska? U odnosu na vitalne geopolitičke osi Ukrajinu i Azerbejdžan politika SAD-a ne može zanemariti ovo pitanje, stoga je Amerika pred velikom dilemom glede osiguravanja taktičke ravnoteže i svojih strateških ciljeva. Unutrašnji oporavak Rusije neophodan je za rusku demokratizaciju i eventualnu europeizaciju. No, bilo kakvo obnavljanje njenih imperijalnih potencijala nespojivo je s tim ciljevima. Pored toga, upravo po tom pitanju bi moglo doći do razilaženja stavova između Amerike i nekih europskih država, posebno kako se EU i NATO budu širili. Treba li razmišljati o Rusiji 46 kao kandidatu za eventualno članstvo u nekoj od tih struktura? A što u tom slučaju s Ukrajinom? Cijena isključivanja Rusije mogla bi biti visoka - poticanje ispunjenja proročanstva u ruskom načinu razmišljanja - no rezultat razvodnjavanja EU-a ili NATO-a mogao bi također biti destabilizirajući. Još jedna neizvjesnost nadvijena je nad velikim i geopolitički fluidnim prostorima središnje Euroazije, dodatno pojačana potencijalnom ranjivošću tursko-iranske osi. U području označenom na sljedećoj karti, koje se proteže od Krima na Crnom moru ravno prema istoku, uz nove južne granice Rusije, sve do kineske provincije Xinjiang, pa prema jugu do Indijskog Oceana i dalje na zapad do Crvenog mora, pa na sjever do Sredozemlja i natrag ka Krimu, živi oko 400 milijuna ljudi, smještenih u nekih dvadeset i pet država, od kojih su gotovo sve etnički i vjerski heterogene, i gotovo nijedna politički stabilna. Neke od tih država u postupku su stjecanja nuklearnog naoružanja. Ovo se ogromno područje, izjedano mržnjama i okruženo moćnim, međusobno suprotstavljenim susjedima, lako može pretvoriti u značajno bojno polje, kako ratova među nacijama-državama, tako i etničkog i vjerskog nasilja. O tome hoće li Indija odigrati mirotvornu ulogu, ili će pokušati iskoristiti neke od prigoda za nametanje svoje volje Pakistanu, umnogome će ovisiti slika mogućih konflikata. Unutrašnje napetosti u Turskoj i Iranu ne samo da će se, vrlo vjerojatno, još pogoršati, već će i umanjiti stabilizirajuće učinke koje ove države mogu imati na ovu vulkansku regiju. Takav slijed događaja imao bi kao posljedicu još težu asimilaciju država Središnje Azije u međunarodnu zajednicu, a istovremeno bi negativno utjecao na sigurnost u području Perzijskog zaljeva. U svakom slučaju, Amerika i međunarodna zajednica mogli bi se u ovom području naći pred izazovima koji bi zasjenili nedavnu krizu u bivšoj Jugoslaviji. Mogući izazov američkom primatu mogao bi predstavljati i islamski fundamentalizam, kao još jedan dio problema u ovom nestabilnom području. Iskorištavajući religioznu nesklonost prema američkom načinu života, kao i arapsko-izraelski sukob, islamski bi fundamentalizam mogao potkopati nekoliko pro-zapadnih vlada na Bliskom Istoku, i time ugroziti američke regionalne interese, posebno one u Perzijskom zaljevu. Ipak, u nedostatku političke kohezije, kao i zbog nepostojanja jedne istinski moćne islamske države, izazov koji bi islamski fundamentalizam predstavljao ne bi 47 4
A. Bogaturov i V. Kremenyuk (obojica viši znanstvenici na Institutu za Sjedinjene Američke Države i Kanadu) u "Current Relations and Prospects for Interaction Between Russia and the United States", Nezavisnaja Gazeta, 28. lipanj 1996.
imao toliku geopolitičku težinu te bi se, vjerojatno, ispoljavao kroz sporadično nasilje (vidi kartu). Geostrateško pitanje od iznimne važnosti predstavlja pojavljivanje Kine kao značajne sile. Najprihvatljiviji ishod bio bi uključivanje demokratske Kine, Kine slobodnog tržišta, u šire okvire azijske regionalne suradnje. No, pretpostavimo da se Kina neće demokratizirati, ali će nastaviti s gospodarskim rastom i jačanjem vojne sile. Time bi došlo do stvaranja "Velike Kine", usprkos težnjama i kalkulacijama njenih susjeda, i svaki napor na sprječavanju takvog širenja mogao bi rezultirati jačanjem napetosti u odnosima s Kinom. Takav konflikt mogao bi opteretiti američkojapanske odnose - obzirom kako nije baš sigurno bi li Japan pristao slijediti Ameriku u kočenju Kine i time potencijalno rezultirati 48 revolucionarnim posljedicama na tokijsko definiranje japanske uloge u regiji, a možda čak i završetkom američke nazočnosti na Dalekom Istoku. S druge strane, dogovor s Kinom bi također imao svoju cijenu. Prihvaćanje Kine kao regionalne sile ne bi se svodilo samo na prihvaćanje odgovarajućeg slogana. Bilo kakva regionalna uloga Kine imala bi i svoj sadržaj. Ako to postavimo izravno, pitanje bi glasilo: kako bi veliku sferu kineskog utjecaja, i gdje, Amerika trebala biti pripravna prihvatiti kao dio politike za uspješno kooptiranje Kine u svjetske odnose? Koja bi područja, za sada izvan kineskog političkog radijusa, morala biti ustupljena Nebeskom Carstvu u obnavljanju? U tom kontekstu, zadržavanje američke nazočnosti u Južnoj Koreji postaje posebno važno. Bez nje bi bilo teško zamisliti zadržavanje američko-japanskih obrambenih aranžmana u sadašnjim oblicima, iz razloga što bi u tom slučaju Japan morao postati u većoj mjeri samodovoljan u vojnom smislu. Isto tako, svaki pomak prema Korejskom ujedinjavanju imao bi negativne posljedice po osnove za trajnu američku vojnu nazočnost u Južnoj Koreji. Ujedinjena Koreja mogla bi se odlučiti protiv nastavka američke vojne zaštite; a to bi upravo mogla biti cijena koju bi Kina ishodila za svoju odlučujuću podršku ujedinjenju poluotoka. Ukratko, američko upravljanje odnosima s Kinom nužno će imati posljedice na stabilnost trokuta američko-japansko-korejskih sigurnosnih odnosa. I konačno, treba dotaknuti i neke druge moguće sadržaje budućih političkih savezništava i svrstavanja, koji će biti predmetom detaljnije rasprave u sljedećim poglavljima. U prošlosti su međunarodni odnosi u velikoj mjeri bili obilježeni suparništvom između pojedinih država za stjecanje regionalne dominacije. Sukladno tomu, SAD bi trebale odrediti načine na koje će se postaviti prema regionalnim koalicijama koje nastoje istisnuti Ameriku iz Euroazije, i time ugrožavaju američki status globalne sile. No, pitanje hoće li do stvaranja takvih koalicija s ciljem osporavanja američkog primata doći, ili ne, u stvari će u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko će učinkovito SAD odgovoriti na ovdje naznačene glavne dileme. Potencijalno najopasniji scenarij predstavljala bi velika koalicija Kine, Rusije, i možda Irana, u formi "antihegemonskog" savezništva koje ne bi nastalo na temelju zajedničke ideologije, već 49 na temelju sukladnih nezadovoljstava. Ovakav savez bi snagom i veličinom podsjećao na nekadašnji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj puta Kina vjerojatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila. Onemogućavanje ovakve eventualnosti, bez obzira kako nevjerojatna ona bila, zahtijevati će primjenu američkih geostrateških vještina na zapadnim, istočnim i južnim euroazijskim područjima istovremeno. U zemljopisnom smislu manji, no izazov s potencijalno još opasnijim posljedicama, predstavljao bi stvaranje kinesko-japanske osovine istovremeno sa slabljenjem američkog položaja na Dalekom Istoku i pojavom revolucionarnih promjena u japanskim pogledima na svjetski poredak. Njome bi se
udružila dva iznimno produktivna naroda, a neki oblici "azijanizma" mogli bi biti uporabljeni za stvaranje ujedinjujuće, antiameričke doktrine. No, imajući u vidu njihova nedavna povijesna iskustva, ne izgleda vjerojatnim da bi u predvidivoj budućnosti Kina i Japan mogli stvoriti takvo savezništvo; a dalekovidna američka politika na Dalekom Istoku svakako bi trebala biti u stanju spriječiti da do nečeg takvog dođe. Isto tako malo vjerojatna, no mogućnost koju ne treba potpuno odbaciti, je i mogućnost velikog europskog razvrstavanja snaga, koje bi uključivalo ili njemačko-rusku urotu ili francusko-ruski sporazum. Postoje očigledni povijesni primjeri za obje varijante, i obje bi se mogle pojaviti ukoliko bi došlo do usporavanja, ili potpunog zastoja, u procesu europske integracije, te ako bi došlo do drastičnog pogoršanja američko-europskih odnosa. Dapače, u slučaju ove druge eventualnosti, moguće je zamisliti europsko-ruski dogovor s ciljem istiskivanja Amerike s kontinenta. U ovom trenutku, ipak, sve navedene varijante izgledaju nevjerojatne. One bi zahtijevale ne samo grube pogreške u američkom upravljanju svojom europskom politikom, već i dramatične promjene orijentacija u dijelu ključnih europskih država. Kakva god budućnost bila, razumno je zaključiti kako će se američki primat na euroazijskom kontinentu suočavati s raznim turbulencijama i barem povremenim nasiljem. Taj primat podložan je potencijalnim novim izazovima, bilo da oni dolaze od regionalnih suparnika, bilo da proizlaze iz nekih novih konstelacija odnosa. Trenutno prevladavajući američki globalni sustav, u kojem je "strah od rata skinut s dnevnog reda", može ostati stabilan samo u onim dijelovima svijeta u kojima, vođen dugoročno promišljenom 50 geostrategijom, počiva na sukladnim i srodnim društvenopolitičkim sustavima, povezanim multilateralnim okvirima kojima dominira Amerika. 51
Treće poglavlje Demokratski mostobran EUROPA JE AMERIČKI PRIRODNI SAVEZNIK. Dijele iste vrednote; pripadaju, uglavnom, istom vjerskom krugu; prakticiraju istovrsne demokratske politike; Europa je izvorna domovina velike većine Amerikanaca. Svojim pionirskim nastojanjima na integraciji nacionalnih država u zajedničku, nadnacionalnu, ekonomsku i kasnije političku uniju, Europa ujedno ukazuje na putove prema višim oblicima postnacionalnog organiziranja koji prelaze uske poglede i destruktivne težnje iz vremena nacionalizma. Već sada je Europa najjače multilateralno organizirani dio svijeta (vidi sliku na str. 53). Uspjeh u političkom ujedinjavanju stvoriti će jedinstveno područje s nekih 400 milijuna stanovnika koji žive pod demokratskim krovom i imaju životni standard usporediv s onim u SAD. Takva će Europa nužno biti i globalna sila. Europa ujedno služi kao odskočna daska za progresivno širenje demokracije dublje u Euroaziju. Europsko širenje prema istoku učvrstilo bi pobjedu demokracije ostvarenu 1990. godine. Na političkom i gospodarskom polju, takva bi se Europa podudarala sa povijesnim, suštinskim i civilizacijskim opsegom Europe – nekad zvanom Petrova Europa – kako je bila definirana po drevnom i općeprihvaćenom vjerskom nasljeđu temeljenom na zapadnom kršćanstvu. Takva je Europa jednom postojala, prije pojave nacionalizama i puno prije nedavne podjele na dio pod američkom, odnosno sovjetskom dominacijom. Takva, veća, Europa bila bi u stanju djelovati magnetskom privlačnošću na države locirane još istočnije, gradeći mrežu veza s Ukrajinom, Bjelorusijom i Rusijom, uvlačeći ih u sve jače obvezujuće odnose suradnje, istovremeno ih obraćajući na prihvaćanje općih demokratskih načela. Prije ili kasnije, takva bi Europa mogla postati vitalnim potpornjem u stvaranju širih euroazijskih struktura sigurnosti i suradnje koji bi nastajali pod američkim pokroviteljstvom. No prije svega, Europa je bitan američki mostobran na euroazijskom kontinentu. Američki geostrateški ulog u Europi je 52
53
golem. Za razliku od američkih veza s Japanom, Atlantski pakt utvrđuje američki politički utjecaj i vojnu silu izravno na euroazijsko kopno. Na ovom stupnju američko-europskih odnosa, uz europske nacije koje su još uvijek u velikoj mjeri ovisne o sigurnosnoj zaštiti koju pruža SAD, svako širenje europskog prostora istovremeno znači i širenje izravnog američkog utjecaja. Sukladno tom, bez čvrstih prekoatlantskih veza, američki primat u Euroaziji neodložno blijedi. Američki nadzor nad Atlantskim oceanom i mogućnost projekcije utjecaja i sile dublje u Euroaziju bili bi time znatno umanjeni. No, problem je u tome što istinski "europska" Europa kao takva ne postoji. Riječ je o viziji, o konceptu, i o cilju kojem se teži, no ona još uvijek nije stvarnost. Zapadna Europa jest jedinstveno tržište, no još je uvijek daleko od jedinstvenog političkog entiteta. Europa u političkom smislu tek treba nastati. Kriza u Bosni pružila je bolan dokaz o tomu kako Europa i dalje ne postoji, ukoliko je takav dokaz uopće bio potreban. Gruba je činjenica da su Zapadna Europa, a sve više i Središnja Europa, i dalje uglavnom američki protektorati, pri čemu savezničke države podsjećaju na drevne vazalne i ovisne zemlje. To nije zdrava situacija, niti za Ameriku niti za europske narode. Stvari postaju i gore zbog ubrzanog smanjivanja europske unutrašnje vitalnosti. Legitimitet postojećeg društveno-ekonomskog sustava kao i nastajuća svijest o europskom identitetu čine se krhkim. U nekoliko europskih država osjeća se kriza samopouzdanja i gubitak kreativnog zamaha, kao i unutrašnji stavovi koji odražavaju tendenciju k izolacionizmu i okretanju od većih svjetskih problema. Nije čak ni potpuno jasno želi li uopće većina Europljana Europu koja bi bila velika sila, i jesu li spremni učiniti ono što je potrebno kako bi do toga došlo. Čak je i tradicionalan europski "antiamerikanizam" – trenutno prilično slab – zanimljivo ciničan u svojoj biti: Europljani ne odobravaju američku "hegemoniju", no prihvaćaju zaštitu koju im ona pruža. Politički poriv za europskim ujedinjavanjem nekad se temeljio na tri snažna impulsa: sjećanja na dva destruktivna rata, želji za gospodarskim oporavkom, te nesigurnosti uzrokovane sovjetskom prijetnjom. No, sredinom 90-tih, ti su impulsi izgubili na svojoj snazi. Gospodarski oporavak je u velikoj mjeri bio ostvaren; najveći problem koji Europa osjeća na tom polju je pretežak teret sustava društvenog blagostanja koji sve više sputava gospodarstvo, pri 54 čemu gorljivo odbijanje promjena, potaknuto nekim posebnim interesima, skreće europsku političku pozornost prema unutrašnjim pitanjima. Sovjetska prijetnja više ne postoji, a želja nekih Europljana da se oslobode američkog tutorstva nije prerasla u snažniji impuls za kontinentalnim ujedinjenjem. Pored toga, dostizanje europskog cilja sve se više usporava bujanjem birokracije generiranim glomaznim institucionalnim aparatom što ga je stvorila Europska Zajednica i kasnije Europska Unija koja ju je naslijedila. Ideja jedinstva još uvijek uživa značajnu podršku javnosti, no ona je mlačna, bez strasti i osjećaja za misiju. Općenito govoreći, današnja Zapadna Europa odaje dojam skupine neusredotočenih, udobnih, a opet društava s mnogim unutrašnjim problemima, koja ne sudjeluju podjednako u pokušajima dostizanja zajedničke vizije. Europsko ujedinjavanje postaje sve više postupkom, a sve manje svrhom. Ipak, političke elite dviju vodećih europskih nacija – Francuske i Njemačke – ostaju privržene cilju definiranja Europe koja bi predstavljala istinsku Europu. Te su zemlje stvarni arhitekti nove Europe. U zajedničkoj suradnji te bi dvije države mogle izgraditi Europu dostojnu svoje povijesti i svojih potencijala. No, svaka od njih zastupa ponešto različitu viziju i nacrt budućnosti, a nijedna nije dovoljno snažna da svoju viziju nametne. Ovakva situacija stvara posebnu priliku za odlučujuću intervenciju SAD-a. Ona američko miješanje u korist europskog jedinstva čini potrebnim, jer u suprotnom bi postupak ujedinjenja mogao zastati, a kasnije čak i postupno nazadovati. No svako učinkovito američko sudjelovanje u konstruiranju Europe nužno mora biti vođeno na temelju jasnog razmišljanja po pitanju kakvu bi vrstu Europe Amerika
preferirala i bila spremna promicati – jednakopravnog partnera ili podređenog saveznika – kao i po pitanju opsega takve Europe i NATO-a. To bi isto tako zahtijevalo pažljivo usmjeravanje dviju država koje su najznačajniji arhitekti europske budućnosti. Veličina i iskupljenje Francuska teži svojoj reinkarnaciji kao središta Europe; Njemačka se nada svom iskupljenju kroz promicanje europske ideje. Ove 55 različite motivacije u velikoj mjeri predstavljaju temelj za objašnjenje i definiranje srži različitosti koje postoje u francuskoj, odnosno njemačkoj europskoj alternativi. Za Francusku, ideja Europe predstavlja način za obnavljanje nekadašnjeg francuskog značaja i veličine. Čak i prije II. Svjetskog rata, ozbiljni su francuski mislioci u području međunarodnih odnosa bili zabrinuti zbog slabljenja središnje uloge koju je Europa imala u svjetskim odnosima. Tijekom nekoliko desetljeća Hladnog rata ta je zabrinutost prerasla u nesklonost spram "anglosaske" dominacije na Zapadu, a da se i ne spominje odbojnost prema "amerikanizaciji" zapadne kulture. Stvaranje istinske Europe – po riječima Charlesa de Gaullea – "od Atlantika do Urala" – trebalo je ispraviti takav nepovoljan tijek događaja. Takva bi Europa, vođena iz Pariza, ujedno obnovila francuski značaj i veličinu za koju Francuzi još uvijek vjeruju kako je njihova zemlja sudbinski predodređena. Za Njemačku, privrženost Europi predstavlja temelj za nacionalno iskupljenje, a bliska povezanost s Amerikom osnovu za vlastitu sigurnost. Sukladno tomu, Europa koja bi bila u većoj mjeri neovisna od Amerike manje je prihvatljiva opcija. Za Njemačku vrijedi jednadžba: iskupljenje + sigurnost = Europa + Amerika. Upravo ta formula definira njemačke stavove i politike, čineći Njemačku istovremeno lojalnim članom Europe i najprivrženijim američkim saveznikom u Europi. Njemačka u svojoj gorljivoj privrženosti Europi vidi povijesno pročišćenje, priliku za obnavljanje svog moralnog i političkog kredibiliteta. Iskupljujući se kroz europsku ideju, Njemačka istovremeno obnavlja svoju veličinu i značaj, na način koji neće automatski pobuditi odbojnost i strah prema Njemačkoj od strane ostalih europskih država. Ako bi Njemačka samo težila ispunjenju svojih nacionalnih interesa, pojavio bi se rizik od odbijanja ostalih Europljana; ako Njemačka promiče zajedničke europske interese, to rezultira podrškom i uvažavanjem. Po središnjim pitanjima Hladnog rata, Francuska je bila lojalna, privržena i odlučna saveznica. Stajala je rame uz rame s Amerikom u kritičnim trenucima. Bilo da je riječ o dvije blokade Berlina, bilo o kubanskoj raketnoj krizi, nije bilo nikakve sumnje u francusku postojanost. No, francuska podrška NATO-u umanjena je istovremenim težnjama za stjecanjem posebnog francuskog 56 političkog identiteta i zadržavanjem slobode u djelovanju, posebice u stvarima koje proizlaze iz francuskog globalnog statusa ili koje su u svezi s budućnošću Europe. U preokupiranosti francuske političke elite idejom o Francuskoj kao, još uvijek, svjetskoj sili, postoji element samozavaravajuće opsesije. Kad je premijer Alain Juppe, u obraćanju Nacionalnoj skupštini u svibnju 1995. godine ponovio kako "Francuska može i mora zauzeti svoje mjesto svjetske sile" pozdravljen je spontanim pljeskom. Francusko insistiranje na razvitku vlastitih nuklearnih potencijala motivirano je u velikoj mjeri stavom kako bi time Francuska unaprijedila mogućnost samostalnog djelovanja i, istovremeno, stekla mogućnost utjecaja na američke odluke glede sigurnosnih pitanja Zapadne alijanse u cjelini. Francuska nije težila jačanju svog statusa toliko zbog sovjetske prijetnje, obzirom da bi francuski nuklearni arsenal mogao imati samo marginalne učinke na sovjetske
mogućnosti vojnog djelovanja, već više zbog procjene Pariza kako bi vlastito nuklearno naoružanje osiguralo Francuskoj mjesto na najvišim razinama odlučivanja u doba Hladnog rata. Po francuskom razmišljanju, posjedovanje nuklearnog naoružanja potvrđivalo je francuski zahtjev za statusom svjetske sile i davalo joj pravo glasa u odlučivanju o globalnim pitanjima. Time je bila ojačana i uloga Francuske kao jedne od pet članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta, od kojih su sve ujedno i nuklearne sile. Iz francuske perspektive, britanska sredstva nuklearnog odvraćanja puki su produžetak američkih, poglavito ako se ima na umu britansko ustrajavanje na posebnim odnosima s Amerikom i rezerviranost prema naporima na izgradnji neovisne Europe. (Činjenica da je Amerika u tajnosti značajno pomagala francuski nuklearni program, za Francuze nije imala znatnu ulogu u njihovim strateškim kalkulacijama.) Pored toga, posjedovanje sredstava za nuklearno odvraćanje potvrdilo je, u francuskom razmišljanju, vodeću ulogu Francuske na kontinentu, kao jedine zaista europske države s nuklearnim mogućnostima. Francuske su globalne ambicije bile izražene i kroz odlučne napore na održavanju specijalne sigurnosne uloge u većini zemalja frankofone Afrike. Usprkos gubitku Vijetnama i Alžira, nakon dugotrajnih borbi, te napuštanja većeg dijela imperija, ta sigurnosna uloga, kao i nastavak kontrole nad razbacanim pacifičkim otocima (koji su i poslužili kao mjesto francuskih nuklearnih pokusa), ojačalo je uvjerenje političke elite kako 57 Francuska zaista igra važnu ulogu u globalnim odnosima, usprkos stvarnosti u kojoj je Francuska, u biti, postimperijalna europska sila srednje snage. Sve naprijed navedeno održavalo je i motiviralo francuske pretenzije na europsko vodstvo. Uz Veliku Britaniju koja se sama marginalizirala i u biti predstavljala nastavak američke moći, uz Njemačku podijeljenu tijekom gotovo čitavog trajanja Hladnog rata i još uvijek hendikepiranu svojom poviješću dvadesetog stoljeća, Francuska je bila u mogućnosti prigrliti europsku ideju, identificirati se s njom i proglasiti je istoznačnom konceptu same Francuske. Zemlja koja je prva promicala ideju suverene nacionalne države i uzvisila nacionalizam do građanske religije, našla je za sasvim prirodno da se – istim emocionalnim žarom koji je nekad uložen u la patrie – vidi kao utjelovljenje neovisne, ali ujedinjene Europe. Veličanstvenost Europe predvođene Francuskom bila bi tada i veličanstvenost Francuske same. Ovakva posebna vokacija, generirana duboko ukorijenjenim osjećajem povijesne predodređenosti i učvršćena jedinstvenim kulturološkim ponosom, ima posebno značajne političke implikacije. Ključni geopolitički prostor koji je Francuska morala zadržati unutar orbite svog utjecaja – ili barem spriječiti dominaciju jače sile – može na karti biti ucrtan u obliku polukruga. Uključuje Iberijski poluotok, sjeverne obale zapadnog Mediterana, Njemačku i istočni dio Središnje Europe (vidi kartu na str 59). Ovaj prostor ne označava samo minimalni radijus francuske sigurnosti, to je ujedno nužna zona francuskog političkog interesa. Samo ako se osigura podrška južnih država, te uz zajamčenu potporu Njemačke, može se uspješno krenuti k ostvarivanju cilja – jedinstvene i samostalne Europe, predvođene Francuskom. Očigledno je da će unutar te geopolitičke orbite najteže biti upravljati sve moćnijom Njemačkom. Središnji cilj ujedinjene i neovisne Europe može se, po francuskim razmišljanjima, postići kombinacijom europskog ujedinjavanja pod francuskim vodstvom s istovremenim umanjivanjem američkog primata na kontinentu. No, ukoliko je Francuska ta koja će uobličavati europsku budućnost, ona mora istovremeno uključiti i zauzdavati Njemačku, uz postupno slabljenje vodeće političke uloge Washingtona u europskim odnosima. Političke dileme koje, temeljem toga, stoje pred Francuskom su dvojake: kako zadržati američke sigurnosne obveze prema Europi – koje Francuska 58
prepoznaje kao još uvijek ključne – uz istovremeno reduciranje američke nazočnosti; te kako očuvati francusko-njemačko partnerstvo kao političku i gospodarsku lokomotivu europskog ujedinjenja, uz sprječavanje Njemačke u preuzimanju vodstva.
Da je Francuska zaista globalna sila, rješavanje ovih dvojbi, u cilju ostvarivanja francuskih ciljeva, ne bi trebalo predstavljati poteškoću. Niti jedna od europskih država, osim Njemačke, nema takvih ambicija niti su motivirane takvim ciljem. Čak bi vjerojatno i Njemačka mogla biti umirena u prihvaćanje francuskog vodstva u ujedinjenoj i o Americi neovisnoj Europi, no samo ako bi osjećala 59 da je Francuska zaista globalna sila, sposobna osigurati europsku sigurnost, što Njemačka ne može, a Amerika čini. No, Njemačka poznaje prave granice francuske snage. Francuska je gospodarski znatno slabija od Njemačke, a francusko vojno vodstvo (kao što je Zaljevski rat pokazao 1991. godine) ne pretjerano sposobno. Ono je dovoljno dobro za poticanje unutarnjih prevrata u satelitskim afričkim državama, no ne može niti zaštititi Europu, niti projicirati znatniju silu daleko od Europe. Francuska nije ništa više, niti išta manje, no srednje rangirana europska sila. Sukladno tome, Njemačka je u cilju izgradnje Europe bila voljna poštovati francuski ponos, no kad je u pitanju održavanje istinske europske sigurnosti nije spremna slijepo slijediti Francusku. I dalje ustrajava na centralnoj američkoj ulozi u pitanjima europske sigurnosti.
Ta realnost, bolna za francusko samoljublje, pokazala se još jasnije nakon njemačkog ujedinjenja. Do tada je francusko-njemačko pomirba funkcionirala na način da se francusko političko vodstvo oslanjalo na njemački gospodarski dinamizam. Ova percepcija je u stvari odgovarala obim stranama. Dojam kako se Europa gradi pod vodstvom Francuske, koju podupire ekonomski snažna Njemačka, s jedne je strane umirivala tradicionalna europska strahovanja od Njemačke, a s druge potvrđivala i pojačavala francuske iluzije. Ipak, francusko-njemačka pomirba, bez obzira na neke koncepcijske pogreške, predstavljala je pozitivan pomak za Europu, i njena važnost ne može biti dovoljno istaknuta. Ona je osigurala neophodne temelje za sav do sada postignut napredak u složenom postupku europskog ujedinjenja. Time je bila i potpuno sukladna s američkim interesima, kao i s dugoročnim američkim podupiranjem razvijanja transnacionalne suradnje u Europi. Prestanak francusko-njemačke suradnje imao bi fatalne posljedice za daljnji napredak ovog procesa, kao i za američke pozicije u Europi. Prešutna američka podrška omogućila je Francuskoj i Njemačkoj da ostvare napredak u procesu ujedinjenja Europe. Štoviše, ujedinjenje Njemačke pojačalo je francuska nastojanja na uključivanju Njemačke u obvezujuće europske okvire. Tako su se 6. prosinca 1990. godine francuski predsjednik i njemački kancelar obvezali poduzeti napore na ostvarenju cilja – federalne Europe – a konferencija vlada na temu političkog ujedinjenja održana deset dana kasnije u Rimu iznjedrila je – bez obzira na britanske rezervacije – jasne smjernice dvanaestorici ministara vanjskih 60 poslova zemalja Europske Zajednice za izradu nacrta Sporazuma o političkoj uniji. No, njemačko ujedinjenje je drastično promijenilo i stvarne parametre europske politike. Ono je predstavljalo politički poraz kako za Rusiju, tako i za Francusku. Ujedinjena Njemačka ne samo da je prestala biti mlađim političkim partnerom Francuske, već je automatski postala nesporno prva sila Zapadne Europe, pa čak dijelom i globalna sila, obzirom na velike financijske doprinose kojima podržava djelovanje ključnih međunarodnih institucija.1 Ta nova stvarnost dovela je i do nekih obostranih razočaranja u francusko-njemačkim odnosima, jer Njemačka je sad bila u stanju, i voljna, izraziti i otvoreno promicati svoje vlastite poglede na buduću Europu, još uvijek kao francuski partner, ali ne i francuski štićenik. Za Francusku je ovako umanjen politički značaj rezultirao posljedicama na nekoliko područja njezine politike. Francuska je morala naći načina za pojačavanje svog utjecaj unutar NATO-a – u čemu se prije uglavnom suzdržavala u znak prosvjeda protiv dominacije SAD-a – uz istovremeno kompenziranje svojih slabosti kroz pojačano političko manevriranje. Povratak u NATO mogao bi Francuskoj omogućiti jači utjecaj na Ameriku – naime povremeni flert s Moskvom mogao bi poslužiti kao vanjski pritisak na Ameriku, ali i na Njemačku. Shodno tomu, a u sklopu svoje politike manevriranja umjesto izazivanja, Francuska se vratila u zapovjedne strukture NATO-a. Do 1994. godine Francuska de facto ponovno postaje djelatan sudionik u postupcima političkog i vojnog odlučivanja u sklopu NATO-a; od konca 1995. godine francuski ministri vanjskih poslova i obrane ponovno redovno nazoče sastancima alijanse. No, uz određenu cijenu: zauzevši svoje mjesto unutar Saveza, ponovno potvrđuju svoju odlučnost u zahtijevanju reformi savezničkih struktura s ciljem postizanja bolje ravnoteže između američkog vodstva i europskog članstva u Savezu. Insistiraju na većoj vidljivosti i odlučnijoj ulozi zajedničke europske komponente. Kao što je francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette izjavio u 61
1
Tako na primjer, Njemačka sudjeluje s 28,5% u ukupnom proračunu Europske Unije, s 22,8% u proračunu NATO-a, 8,93% proračuna UN-a, a uz to je i najveći dioničar u Svjetskoj banci i EBRD (European Bank for Reconstruction and Development -Europska banka za obnovu i razvitak)
svom govoru od 8. travnja 1996. godine: "Za Francusku, osnovni je cilj naglašavanje europskog identiteta unutar alijanse, identiteta koji je operativno vjerodostojan i politički vidljiv". Istovremeno je Pariz bio sasvim spreman na taktičko iskorištavanje svojih tradicionalnih veza s Rusijom, u cilju sapinjanja američke europske politike, te na oživljavanje starog francusko-britanskog partnerstva kad god bi to bilo potrebno u kočenju sve jačeg njemačkog primata u Europi. Francuski ministar vanjskih poslova došao je vrlo blizu javnom izražavanju takvog stava u kolovozu 1996., izjavivši: "ako Francuska želi imati međunarodnu ulogu, postojanje snažne Rusije ide joj u prilog, kao i pružanje pomoći Rusiji da se ponovno potvrdi kao značajna sila", navodeći ruskog ministra vanjskih poslova da uzvrati istom mjerom: "od svih svjetskih vođa, francuski su najbliži konstruktivnim stavovima u svojim odnosima s Rusijom".2 U početku mlaka francuska podrška širenju NATO-a na istok – čak i jedva prikrivena skepsa u odnosu na njegovu poželjnost – predstavljala je, prema tomu, dijelom i taktiku za stjecanje političke težine u odnosima sa Sjedinjenim Državama. I upravo zato što su Amerika i Njemačka bili glavni zagovornici širenja NATO-a Francuskoj je odgovaralo da se drži hladno, da se tome nevoljko priklanja, da izražava zabrinutost glede mogućih učinaka takvih inicijativa na Rusiju, i da djeluje kao europski posrednik s najviše razumijevanja za ruske stavove. Nekima iz Središnje Europe čak se činilo da Francuska emitira poruku po kojoj ona nije protivna postojanju ruske sfere utjecaja u Istočnoj Europi. Igrom na rusku kartu ne samo da je stvorena ravnoteža prema Americi i odaslana ne baš delikatna poruka Njemačkoj već je pojačan i pritisak na SAD da u pozitivnom svjetlu razmotri francuske prijedloge glede reforme NATO-a. I konačno, širenje NATO-a zahtijevati će jednoglasnu odluku sadašnjih šesnaest članica. Pariz je bio svjestan kako je njegov pristanak neophodan za tu jednoglasnost, kao što je i francuska podrška potrebna za sprječavanje opstrukcija od nekih drugih članica. Stoga nije skrivao svoju namjeru da francusku podršku širenju NATO-a uvjetuje američkim pristankom na francuske zahtjeve za promjenom ravnoteže snaga unutar organizacije i temeljnim preuređenjem NATO-a. 62 Slično tome, Francuska je prvotno bila suzdržana u podršci širenju Europske Unije na istok. U ovom slučaju vodeću je ulogu je čvrsto preuzela Njemačka, uz američku podršku, ali uz nižu razinu izravnog američkog miješanja no što je bio slučaj sa širenjem NATO-a. Iako je u NATO-u Francuska zastupala stav kako Europska Unija predstavlja pogodniji kišobran za bivše komunističke države, na njemačke pritiske za bržim širenjem EU-a na države Središnje Europe odgovarala je isticanjem mnogih tehničkih primjedbi te zahtjevima za obraćanjem više pozornosti izloženom južnom krilu Sredozemlja. (Ove razlike pojavile su se već prigodom francusko-njemačkog summita u studenom 1994.) Francusko naglašavanje ovog potonjeg pitanja rezultiralo je podrškom južnih država članica Francuskoj, i time dodatno pojačalo ukupnu francusku pregovaračku poziciju. No, cijena za sve to plaćena je širenjem jaza između njemačkih i francuskih geopolitičkih vizija Europe, jaza koji je samo djelomice sužen francuskom podrškom primanju Poljske u EU i NATO. Imajući na umu povijesni kontekst, nastajanje tog jaza bilo je neizbježno. Sve od vremena završetka II. svjetskog rata, u demokratskoj Njemačkoj postoji svijest o nužnosti francusko-njemačke pomirbe ukoliko se želi izgraditi europsko zajedništvo u zapadnom dijelu podijeljene Europe. Ta pomirba zauzima središnje mjesto u povijesnoj rehabilitaciji Njemačke. Stoga je prihvaćanje francuske vodeće uloge bila razumna cijena koju je trebalo platiti. Istovremeno, stalna sovjetska prijetnja ranjivoj Zapadnoj Njemačkoj činila je lojalnost Americi nužnim uvjetom preživljavanja – čak su i Francuzi to prepoznavali. No nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, u svrhu izgradnje veće i jedinstvenije Europe, podređenost Francuskoj nije više bila niti potrebna, niti pogodna. Ravnopravno francusko-njemačko partnerstvo, s ujedinjenom Njemačkom koja je sada u stvari jači partner, predstavljao je više no povoljan aranžman za Pariz; prema tomu, Francuzi će jednostavno morati prihvatiti njemačku sklonost prvenstveno sigurnosnim vezama s njihovim transatlantskim saveznikom i zaštitnikom. 2
Citat iz Le Nuovel Observateur, 12. kolovoz 1996.
Završetkom Hladnog rata te su veze poprimile novo značenje za Njemačku. U prošlosti, te su veze štitile Njemačku od vanjske, vrlo opipljive opasnosti, te predstavljali nužan preduvjet za eventualno ujedinjenje zemlje. Nestankom sovjetske prijetnje te nakon njemačkog ujedinjenja, veza s Amerikom pružila je kišobran pod kojim je Njemačka mogla otvorenije preuzeti vodeću ulogu u Središnjoj Europi, a da istovremeno ne predstavlja prijetnju 63 susjednim državama. Američka veza poslužila je kao nešto više od same potvrde o dobrom vladanju: ona je umirivala njemačke susjede i upućivala na to da dobre veze s Njemačkom ujedno znače i dobre veze s Amerikom. Sve je to Njemačkoj olakšalo otvoreno definiranje svojih geopolitičkih prioriteta. Njemačka – čvrsto usidrena u Europi i, zahvaljujući vidljivoj američkoj vojnoj nazočnosti, bezopasna, ali i sigurna – mogla je tako promicati asimilaciju novo oslobođene Središnje Europe u europske strukture. To neće biti ona stara Mitteleuropa iz doba njemačkog imperijalizma, već mnogo benigniji sustav veza temeljenih na gospodarskoj obnovi potaknutoj njemačkim investicijama i trgovini, uz Njemačku kao pokrovitelja eventualnog formalnog uključivanja nove Mitteleurope u Europsku Uniju i NATO. Uz francusko-njemačku alijansu koja osigurava vitalnu platformu za preuzimanje naglašenije regionalne uloge, Njemačka može napustiti sramežljivost u svom postavljanju unutar orbite svojih specijalnih interesa. Zona njemačkog specijalnog interesa može se na karti Europe ucrtati u obliku pravokutnika. Na zapadu ona uključuje Francusku i proteže se na istok obuhvaćajući ponovno emancipirane postkomunističke države Središnje Europe s Baltičkim republikama, zahvaća Ukrajinu i Bjelorusiju i doseže čak do Rusije (vidi kartu na str 59.). Ta zona u velikoj mjeri odražava i povijesni radijus pozitivnog njemačkog kulturološkog utjecaja, do kojeg dolazi u prednacionalističkim vremenima nastanjivanjem njemačkih doseljenika u urbana i ruralna područja Središnje Europe i baltičkih republika, a koji su bili gotovo sasvim protjerani tijekom i po završetku II. svjetskog rata .1 još važnije, područja francuskog posebnog interesa (o kojima se već govorilo), odnosno njemačkog, ako se pogledaju zajedno kao na prikazanoj karti, u stvari određuju zapadne i istočne granice Europe, a područje na kojem se preklapaju naglašava odlučujući geopolitički značaj francusko-njemačke veze kao vitalne jezgre Europe. Njemačko-poljska pomirba, do koje je došlo sredinom 90-tih, otvorila je Njemačkoj mogućnost otvorenijeg preuzimanja značajne uloge u Središnjoj Europi. Usprkos nekim početnim nesklonostima, ujedinjena je Njemačka (uz američko poticanje) službeno priznala granicu s Poljskom na Odri i Nisi kao nepromjenjivu, čime je otklonjena i posljednja značajna prepreka za bolje odnose između Poljske i Njemačke. Uslijedile su obostrane geste praštanja i dobre 64 volje, nakon čega se taj odnos dramatično poboljšao. Ne samo da su njemačko-poljski trgovinski odnosi doslovce eksplodirali (1995. godine Poljska je prestigla Rusiju kao najznačajnijeg njemačkog trgovinskog partnera na Istoku), već je Njemačka postala glavni pokrovitelj poljskom učlanjenju u EU i (zajedno s Amerikom) u NATO. Nije pretjerao ustvrditi kako je sredinom desetljeća poljskonjemačka pomirba imala gotovo jednak geopolitički učinak za Središnju Europu kao ranija francuskonjemačka pomirba za Zapadnu Europu. Preko Poljske se njemački utjecaj mogao širiti dalje na sjever – prema baltičkim državama – i na istok – na Ukrajinu i Bjelorusiju. Štoviše, značaj njemačko-poljske pomirbe dodatno je naglašen povremenim uključivanjem Poljske u francusko-njemačke rasprave glede budućnosti Europe. Takozvani Weimarski trokut (nazvan po gradu u kojem su se održali prve trilateralne francuskonjemačko-poljske konzultacije na visokoj razini, a koji su kasnije postali redovite) stvorio je potencijalno značajnu geopolitičku os na europskom kontinentu, obuhvaćajući nekih 180 milijuna
ljudi s visoko izraženim osjećajem nacionalnog identiteta. Ovime je dodatno naglašena njemačka dominantna uloga u Središnjoj Europi, istovremeno uravnotežena francusko-poljskim pozicijama u tim trostranim odnosima. Srednjoeuropsko prihvaćanje njemačke vodeće uloge – još izraženije u manjim državama – olakšano je evidentnim njemačkim opredjeljenjem za širenje europskih institucija na istok. Prihvaćajući takovu obvezu, Njemačka je zapravo na sebe preuzela povijesnu misiju koja se donekle razlikovala od nekih duboko ukorijenjenih europskih gledanja. Iz tih perspektiva, za događaje koji se odvijaju istočno od Njemačke i Austrije smatralo se da su ponešto izvan okvira interesa prave Europe. Takav stav – što ga je početkom 18. st. artikulirao Lord Bolingbroke3, koji je tvrdio kako političko nasilje na istoku nema nikakvog utjecaja na zapadne Europljane – bio je oživljen tijekom Muenchenske krize 1938. godine; a do njegovog ponovnog, tragičnog, pojavljivanja došlo je u britanskim i francuskim stavovima tijekom konflikta u Bosni sredinom 90-tih. Taj stav još uvijek proviruje ispod površine u trenutnim raspravama o budućnosti Europe. 65 Za razliku od toga, u Njemačkoj je jedina prava dilema bila treba li prvo proširiti NATO ili EU – ministar obrane preferirao je prvo, a ministar vanjskih poslova drugo – uz rezultat kojim je Njemačka postala nedvojbenim apostolom veće i čvršće ujedinjene Europe. Njemački kancelar govorio je o godini 2000. kao godini prvog proširenja EU-a na Istok, a njemački je ministar obrane bio među prvima koji je zagovarao XV. obljetnicu osnivanja NATO saveza kao prikladan i simboličan datum za širenje Saveza. U tome se njemačka koncepcija buduće Europe razlikovala od one najznačajnijih europskih saveznika: Britanija je proglasila svoju suglasnost s idejom veće Europe jer su u tome vidjeli mogućnost za razvodnjavanje europskog jedinstva; Francuzi su strahovali kako će ovakvo širenje dodatno ojačati njemačku vodeću ulogu pa su preferirali integraciju nešto užeg obima. No, Njemačka je ostala čvrsto pri svojim stavovima i time stekla posebnu poziciju u Središnjoj Europi. Američki središnji cilj Centralno je pitanje za Ameriku kako konstruirati Europu koja bi bila utemeljena na francuskonjemačkim vezama, Europu koja bi bila samoodrživa, a opet vezana za Sjedinjene Države i koja bi širila međunarodni sustav temeljen na suradnji i demokratskim načelima – sustav na kojem se u velikoj mjeri temelji postojanje američkog globalnog primata. Stoga pitanje izbora između Francuske ili Njemačke ne postoji, jer ne može biti Europe bez Njemačke, niti bez Francuske. Iz ove rasprave izviru tri zaključka šire naravi: 1. Američko miješanje u pitanje europske unifikacije potrebno je kao kompenzacija za unutrašnju krizu morala i svrhe, koja umanjuje europsku vitalnost; za raspršivanje raširene europske sumnje kako Amerika, u stvari, ne želi vidjeti istinski ujedinjenu Europu te za unošenje potrebne doze američke demokratske gorljivosti u europske pothvate. Ovo zahtjeva jasno izražen američki stav glede budućeg prihvaćanja Europe kao američkog globalnog partnera. 66 2. Kratkoročno gledano, taktičko oponiranje francuskoj politici i podržavanje njemačkog vodstva je opravdano; no dugoročnije, ukoliko se želi da Europa postane stvarnost, europsko jedinstvo i morati će imati i prepoznatljiv europski politički i vojni identitet. Ovo zahtijeva progresivnu prilagodbu francuskim stavovima po pitanju distribucije moći unutar transatlantskih institucija. 3. Ni Francuska ni Njemačka nisu dovoljno snažne za samostalno konstruiranje Europe, kao ni za sporazumijevanje s Rusijom glede pitanja zemljopisnog određenja Europe. U ovom pitanju potrebno je energično, usredotočeno i odlučno američko sudjelovanje, u suradnji s Njemačkom, u definiranju 3
Njegova History of Europe, iz Pyrean Peace to the Death of Louis XIV.
europskog obima, a time istovremeno u bavljenju tako osjetljivim pitanjima – posebno za Rusiju – kao što su eventualni status baltičkih republika i Ukrajine unutar europskog sustava. Već i površan pogled na kartu zapadnog euroazijskog kopna naglašava geopolitičku važnost europskog mostobrana za Ameriku – kao i njegovu skromnu površinu. Očuvanje tog mostobrana i njegovo širenje, kao odskočne daske za demokraciju, izravno su relevantni za američku sigurnost. Postojeći jaz između američkih globalnih napora za uspostavom i održavanjem stabilnosti te, s tim u vezi, širenjem demokracije i europske prividne ravnodušnosti u odnosu na ta pitanja (usprkos francuskom samoproglašenom statusu globalne sile), trebao bi biti premošten, a to se može postići samo ukoliko Europa poprimi jače naglašene konfederalne značajke. Europa ne može postati jedinstvenom državom-nacijom, zbog čvrste ukorijenjenosti različitih nacionalnih tradicija, no može postati entitetom koji kroz zajednička politička tijela kumulativno odražava zajedničke vrednote, identificira svoje vlastite interese kroz univerzalizaciju posebnih te zrači magnetskom privlačnošću na ostale sustanare na euroazijskom prostoru. Prepušteni sami sebi, Europljani bi mogli postati potpuno zaokupljeni vlastitim unutarnjim društvenim problemima. Gospodarski preporod Europe zamaglio je one dugoročnije troškove europskog uspjeha. Ti troškovi su štetni kako politički, tako i gospodarski. Kriza političkog legitimiteta i ekonomske vitalnosti s kojima je Zapadna Europa sve jače suočena – a nije ju u stanju riješiti – duboko je ukorijenjena u prožimajućem širenju društvenih pogodnosti, što ih financira država, koje pogoduju paternalizmu, protekcionizmu i uskogrudnosti. Rezultat je stanje duha koje kombinira eskapistički hedonizam sa duhovnom prazninom – stanje 67 koje lako mogu iskoristiti nacionalistički ekstremisti ili pak dogmatske ideologije. Takvo stanje, ukoliko bi uzelo maha, moglo bi postati fatalno za demokraciju i za europsku ideju. Jer one su povezane. Naime novi problemi Europe – bilo da se radi o imigraciji ili gospodarskotehnološkom natjecanju s Amerikom ili Azijom, da i ne govorimo o potrebi politički stabilne reforme postojećih društveno-ekonomskih struktura – mogu se učinkovito rješavati samo unutar sve naglašenijeg kontinentalnog konteksta. Europa koja je veća od zbroja svojih dijelova – t.j. Europa koja prepoznaje svoju globalnu ulogu u promicanju demokracije i širem promicanju temeljnih ljudskih vrednota – jest Europa za koju je vjerojatnije kako će biti otporna na politički ekstremizam, uskogrudni nacionalizam ili pak društveni hedonizam. Nije potrebno evocirati stara strahovanja od posebnih njemačko-ruskih aranžmana, niti precjenjivati posljedice francuskog taktičkog očijukanja s Moskvom, a da bi se dalo mjesta zabrinutosti za geopolitičku stabilnost Europe – i za američku poziciju u njoj – u slučaju neuspjeha europskih napora na ujedinjenju. Svaki takav neuspjeh vjerojatno bi kao posljedicu imao oživljavanje nekih tradicionalnih europskih manevara. Sigurno je da bi time bila pružena mogućnost ruskom ili njemačkom geopolitičkom nametanju, no ako moderna povijest Europe sadrži ikakvu pouku, onda niti jedna od tih država ne bi mogla polučiti neki trajniji uspjeh u tom smislu. Ipak, u najmanju ruku, moglo bi se očekivati da Njemačka postane nametljivija i određenija u definiranju svojih nacionalnih interesa. Trenutno su njemački interesi sukladni, pa čak i sadržani u, interesima Europske Unije i NATO-a. Čak su i glasnogovornici ljevičarske koalicije Alijansa 90/Zeleni zagovarali širenje NATO-a i EU-a. No, ako unifikacija i proširenje Europe zastanu, ima razloga za pretpostaviti kako bi na površinu izbio jače nacionalistički naglašen njemački koncept europskog ordnunga, potencijalno opasan za europsku stabilnost. Vođa Kršćanskih demokrata u Bundestagu, i mogući nasljednik kancelara Kohla, Wolfgang Schauble, izrazio je taj način razmišljanja kad je izjavio kako Njemačka više nije "zapadni bedem prema Istoku; postali smo centrom Europe," te znakovito dodavši da je u "dugim razdobljima Srednjeg vijeka ...Njemačka bila uključena u stvaranje poretka u 68
Europi."4 Po toj viziji, Mitteleuropa postaje – umjesto europske regije u kojoj Njemačka gospodarski prednjači – područje otvorenog političkog primata Njemačke i temelj za jače naglašenu unilateralnu njemačku politiku prema Istoku i prema Zapadu. Europa bi tada prestala biti euroazijskim mostobranom za američku silu, kao i polazištem za širenje globalnog demokratskog sustava dalje u unutrašnjost Euroazije. I iz ovog razloga nedvosmislena i opipljiva američka podrška europskom ujedinjavanju mora biti nastavljena. Iako je tijekom europskog gospodarskog oporavka, kao i unutar transatlantske sigurnosne alijanse, Amerika opetovano isticala svoju podršku europskom ujedinjenju i transnacionalnoj suradnji unutar Europe, često je djelovala kao da u rješavanju problematičnih gospodarskih ili političkih pitanja preferira suradnju s individualnim europskim državama, a ne Europskom unijom kao cjelinom. Povremeno američko insistiranje na pravu glasa u postupku donošenja europskih odluka pojačalo je europske sumnje kako Amerika cijeni suradnju među Europljanima samo kad oni slijede američko vodstvo, no ne i kad sami formuliraju europsku politiku. To svakako nije poruka kakvu bi trebalo odašiljati. Američka privrženost europskom jedinstvu – snažno ponovljena i u zajedničkoj američko-europskoj Madridskoj deklaraciji iz prosinca 1995. – nastaviti će zvučati šuplje sve dok Amerika ne bude spremna ne samo proglasiti bezrezervno prihvaćanje posljedica istinskog ujedinjenja Europe već se tako i ponašati. Za Europu bi krajnji rezultat toga bio istinski ravnopravno partnerstvo s Amerikom, za razliku od statusa cijenjenog, ali ipak podređenog saveznika. A istinsko partnerstvo znači zajedničko odlučivanje i zajedničku odgovornost. Američka bi podrška tom cilju pomogla u oživljavanju transatlantskog dijaloga i stimulirala Europljane na ozbiljnije promišljanje uloge koju bi istinski značajna Europa mogla imati u svjetskim razmjerima. Može se zamisliti kako bi u nekom trenutku ujedinjena i moćna Europska unija mogla postati globalnim političkim rivalom Sjedinjenim Američkim Državama. Sigurno je da bi postala velikim konkurentom na gospodarsko-tehnološkom polju, a njezini geopolitički interesi na Bliskom Istoku i drugdje mogli bi se znatno razlikovati od američkih. Ali, u stvarnosti, takva moćna i politički jednoumna Europa nije vjerojatna u skoroj budućnosti. Za razliku 69 od uvjeta koji su vladali u Americi u vrijeme nastanka i formiranja Sjedinjenih Američkih Država, u Europi postoje snažni i duboki povijesni korijeni u korist postojanja nacionalnih država, a strast za transnacionalnu Europu očigledno splašnjava. Stvarne alternative za sljedeće desetljeće, ili dva, su ona po kojoj dolazi do stvaranja rastuće i ujedinjene Europe koja – iako neodlučno i na mahove – ide za dostizanjem kontinentalnog jedinstva; ona po kojoj nastaje zastoj u Europi, bez bitnijih pomaka preko sadašnjeg stanja integracije i zemljopisnog opsega, uz Središnju Europu koja geopolitički ostaje ničijom zemljom; ili, kao moguća posljedica ove druge; dolazi do progresivnog fragmentiranja Europe i oživljavanja starih rivaliteta. U Europi koja bi zastala u svom integriranju, neizostavno bi nestalo Njemačke identifikacije s Europom, ustupajući mjesto više nacionalističkom definiranju interesa njemačke države. Za Ameriku je prva opcija daleko najbolja, no da bi ona prošla potrebna je energičnija američka podrška. Na ovom stupnju izgradnje Europe, označenom neodlučnošću, nije potrebno američko miješanje u zamršene rasprave po pitanjima kao što su treba li EU svoje vanjsko-političke oduke donositi većinom glasova (stav što ga osobito zastupaju Nijemci); treba li Europski parlament dobiti odlučujuće zakonodavne ovlasti, pri čemu bi Europska komisija u Bruxellesu u stvari postala europskom izvršnom vlašću; treba li vremenski raspored za primjenu sporazuma o europskoj monetarnoj uniji malo olabaviti; ili, na koncu, treba li Europa biti labava konfederacija ili višedjelni entitet s federalnom unutrašnjom jezgrom i nešto labavijim vanjskim okvirom. Sve su to pitanja koja 4
Politiken Sondag, 2. kolovoz 1996., kurziv je dodan.
Europljani moraju riješiti između sebe – i više je nego vjerojatno da napredak na svakom od tih pitanja neće biti jednak, te će ga karakterizirati česti zastoji i eventualni pomaci temeljeni na složenim kompromisima. No, bez obzira na to, može se pretpostaviti kako će do ekonomske i monetarne unije zaista doći do godine 2000., u početku sa šest do deset, od sadašnjih petnaest članica EU-e. Time će europska gospodarska integracija biti proširena i preko same monetarne dimenzije, potičući daljnju političku integraciju. Tako će, na mahove, s jače povezanom unutrašnjom jezgrom, a labavijim vanjskim okvirom, jedinstvena Europa postajati sve važnijim političkim igračem na euroazijskoj šahovskoj ploči. 70 Amerika u svakom slučaju ne bi smjela ostavljati dojam kako bi preferirala labavije, iako šire, europsko udruživanje, već bi morala potvrditi, riječju i djelom, svoju volju da ubuduće surađuje s EUom kao s američkim globalnim partnerom na političkim i sigurnosnim pitanjima, a ne samo kao regionalnim zajedničkim tržištem sastavljenim od zemalja koje su sa SAD-om povezane prvenstveno kroz NATO. Kako bi se privrženost takvoj vrsti suradnje učinila još vjerodostojnijom, dakle više od puke retorike kojom se naglašava partnerstvo, moglo bi se predložiti i potaknuti zajedničko planiranje novih mehanizama transatlantskog bilateralnog odlučivanja. Ista načela vrijede i za sam NATO. Njegovo održavanje od vitalnog je značaja za transatlantske veze i odnose. Po tom pitanju postoji potpuna američko-europska suglasnost. Bez NATO-a Europa bi ne samo postala ranjiva, već bi se gotovo odmah i politički fragmentirala. NATO osigurava europsku sigurnost i stabilan okvir za postizanje europskog jedinstva. To je ono što čini NATO povijesno važnim za Europu. No, kako se Europa postupno i uz oklijevanja ujedinjuje, tako će se unutrašnja struktura i postupci NATO-a također morati prilagođavati. Francuzi su u pravu po tom pitanju. Ne može, jednog dana, postojati istinski ujedinjena Europa i alijansa integrirana na temelju postojanja jedne supersile i petnaest samostalnih europskih sila. Kad Europa stekne svoj jedinstveni politički identitet, uz prenošenje nekih funkcija nadnacionalnog upravljanja na EU, NATO će se morati izmijeniti prema 1 + 1 formuli, tj. NATO = SAD + EU. Do toga neće doći odjednom, preko noći. Napredak na tom polju, ponavljamo, biti će postupan. No, takav napredak morati će se odraziti na postojeće sporazume o savezništvu, jer bi nedostatak takve prilagodbe u nekom trenutku postao preprekom za daljnji razvitak. Značajan korak u tom smjeru predstavljala je odluka Saveza iz 1996. godine kojom se stvara prostor za Combined Joint Task Forces, čime se predviđa mogućnost postojanja čisto europskih vojnih inicijativa, temeljenih na logističkim, zapovjednim, kontrolnim, komunikacijskim i obavjesnim sustavima Saveza. Jače izražena volja SAD-a za prihvaćanje francuskih zahtjeva za povećanjem uloge Zapadnoeuropske unije unutar NATO-a, posebice glede zapovijedanja i odlučivanja, također bi navijestila iskreniju američku podršku europskom jedinstvu, a mogla bi i suziti 71 jaz između američkih i francuskih pogleda na europsko samodefiniranje. Gledano dugoročno, moglo bi doći do situacije u kojoj bi WEU obuhvatila neke države članice EU-a koje, iz raznih geopolitičkih ili povijesnih razloga, ne bi istovremeno težile članstvu u NATO-u. Takav bi slučaj mogao biti s Finskom ili Švedskom, čak možda i Austrijom, od kojih sve već imaju status promatrača u WEU.5 I neke druge zemlje mogle bi tražiti veze s WEU-om kao korak koji 5
Vrijedno je spomenuti kako utjecajni glasovi u Finskoj i Švedskoj počinju raspravljati o mogućnosti udruživanja s NATO-om. U svibnju 1996., zapovjednik finskih obrambenih snaga, prema izviješćima švedskih medija, naznačio je mogućnost NATO-vog razmještanja na nordijskom tlu, a u kolovozu 1996., odbor za obranu švedskog parlamenta, u akciji
prethodi članstvu u NATO-u. s druge strane, WEU bi, u odnosu na potencijalne buduće članice NATO-a, s vremenom mogao pokušati konkurirati NATO-vom programu Partnerstva za mir. Sve bi to doprinijelo prekrivanju Europe gušćom mrežom sigurnosne suradnje, širom od formalnih oblika transatlantske alijanse. U međuvremenu, dok se ne pojavi veća i jedinstvenija Europa – a to čak niti pri najpovoljnijim uvjetima neće biti uskoro – Sjedinjene Države morati će usko surađivati s Francuskom i Njemačkom kako bi pomogle nastajanju takove veće, jedinstvene Europe. Stoga, u odnosu na Francusku, središnja dvojba američke politike ostaje kako navesti Francusku na potpuniju političku i vojnu atlantsku suradnju bez kompromitiranja američko-njemačkih odnosa, a u odnosu na Njemačku, kako se osloniti na njemačko vodstvo unutar atlantizirane Europe bez izazivanja zabrinutosti u Francuskoj i Velikoj Britaniji, kao i nekim drugim europskim zemljama. Jasnije iskazana američka fleksibilnost glede budućeg izgleda alijanse bila bi od pomoći u mobiliziranju jače francuske podrške u širenju saveza na Istok. Dugoročno bi, pak, zona sigurnosti integrirana u NATO-u koja bi se nalazila s obje strane njemačke još čvršće usidrila Njemačku unutar multilateralnog okvira, što bi trebalo biti i u Francuskom interesu. Štoviše, širenjem alijanse povećala bi se vjerojatnost da Weimarski trokut (Njemačke, Francuske i Poljske) postane instrumentom za suptilno balansiranje njemačkog vodstva u Europi. Iako se Poljska danas oslanja na njemačku podršku za stjecanje članstva u savezu (i ne odobrava 72 sadašnju francusku neodlučnost po tom pitanju), jednom kad se nađe unutar alijanse vjerojatnija je pojava sličnosti u francusko-poljskim geopolitičkim stajalištima. U svakom slučaju, Washington ne bi smio izgubiti iz vida činjenicu kako su Francuska drugačija stajališta po pitanjima europskog identiteta i unutrašnjeg ustrojstva NATO-a samo kratkoročna. Značajnije bi bilo polaziti od činjenice kako je Francuska ključan partner u trajnom vezivanju demokratske Njemačke za Europu. To je povijesna svrha francusko-njemačkih odnosa, i svako istočno širenje EU-a i NATO-a trebalo bi ujedno poslužiti naglašavanju tog odnosa kao unutrašnje jezgre Europe. I konačno, Francuska nije dovoljno snažna za ometanje Amerike u geostrateškim temeljima njezine europske politike, niti za samostalno preuzimanje vodeće uloge unutar Europe. Stoga, neke posebnosti pa čak i određenu zlovolju, treba joj tolerirati. Primjereno je naglasiti i činjenicu da Francuska ima konstruktivnu ulogu u Sjevernoj Africi i zemljama frankofonske Afrike. Ona je ključni saveznik Maroku i Tunisu, a stabilizirajući je čimbenik i u Alžiru. Za to postoji i dobar unutrašnji razlog: trenutno nekih s milijuna Muslimana obitava u Francuskoj. Francuska je, prema tome, vitalno zainteresirana za stabilan i uredan razvitak Sjeverne Afrike. No, taj interes ima i širi pozitivan značaj za europsku sigurnost. Bez takvog francuskog osjećaja za misiju, europsko južno krilo bilo bi znatno nestabilnije i nesigurnije. Čitava južna Europa dijeli zabrinutost zbog društveno-političkih izazova kojima rezultira nestabilnost duž južnih obala Sredozemlja. Francusko je intenzivno praćenje zbivanja diljem Mediterana, prema tome, u skladu sa sigurnosnim interesima NATO-a i to svakako treba držati na umu u situacijama kad Amerika povremeno mora obraćati pozornost na francuske pretjerane zahtjeve za vodećim statusom. S Njemačkom je stvar drugačija. Njezina vodeća uloga ne može se osporiti, no valja biti na oprezu glede oblika koje bi njemačko vodstvo moglo poprimiti. To bi vodstvo moglo biti od velike koristi za neke europske države – na primjer one iz Središnje Europe koje cijene njemačku inicijativu za širenje Europe prema istoku – i mogu ga tolerirati zapadni Europljani sve dok je ono podložno američkom primatu. No, na duži se rok europska konstrukcija ne može na tome temeljiti. Još je uvijek previše
koju je karakteriziralo postupno približavanje sigurnosnoj suradnji s NATO-om, izdao preporuku da Švedska pristupi West European Armaments Group-(WEAG), kojeg su članovi isključivo NATO članice.
živih sjećanja; previše je strahova koji bi mogli opet izroniti. Europa izgrađena i vođena iz Berlina jednostavno nije vjerojatna niti prihvatljiva. Zato Njemačka 73 treba Francusku, zato Europa treba francusko-njemačku vezu, i zato Amerika nije u mogućnosti birati između Francuske ili Njemačke. Ključna činjenica u širenju NATO-a leži u povezanosti tog procesa sa širenjem Europe same. Ukoliko se želi da Europska Unija postane zemljopisno veća zajednica – s jače integriranom francuskonjemačkom jezgrom i slabije integriranim vanjskim slojevima – te ako bi takva Europa temeljila svoju sigurnost na trajnom savezništvu s Amerikom, slijedi kako geopolitički najizloženiji sektor Europe, Središnja Europa, ne može biti demonstrativno ostavljena po strani i isključena iz osjećaja sigurnosti koji ostatku Europe pruža transatlantska alijansa. U tom se pitanju Amerika i Njemačka slažu. Po njima je impuls za povećanjem zajednice politički, povijesni i vrlo konstruktivan. Njega ne pokreće animozitet prema Rusiji, niti strah od Rusije, niti želja za izolacijom Rusije. Prema tome, Amerika mora posebno blisko surađivati s Njemačkom u promicanju istočnog širenja Europe. Američko-njemačka suradnja i zajedničko vodstvo po tom pitanju od ključnog su značaja. Do širenja će doći ukoliko Sjedinjene Države i Njemačka zajednički ohrabre ostale NATO saveznike da podrže taj korak, te dogovore neke učinkovite aranžmane s Rusijom putem pregovora, ukoliko ona bude spremna na kompromise (vidi četvrto poglavlje); ili po tom pitanju nastupe odlučno, u ispravnom uvjerenju kako izgradnja buduće Europe ne može ovisiti o primjedbama iz Moskve. Potreba za kombiniranim američko-njemačkim pritiscima biti će posebno vidljiva u osiguravanju propisane jednoglasne suglasnosti svih NATO članica po tom pitanju, a niti jedna članica neće moći odbiti ukoliko to Amerika i Njemačka zajednički zatraže. Krajnji ulog u ovom američkom nastojanju je američka dugoročna uloga u Europi. Nova Europa tek poprima obrise, i ako se želi da ta nova Europa geopolitički ostane dijelom "euroatlantskog" prostora, širenje NATO-a je nužnost. Štoviše, sveobuhvatna američka politika za Euroaziju u cjelini neće biti moguća ako napori na proširivanju NATO, inicirani iz Sjedinjenih Država, zastanu i zamru. Takav neuspjeh diskreditirao bi američku vodeću ulogu, razbio koncept šireće Europe, demoralizirao Srednjoeuropljane a mogao bi i ponovno potaknuti trenutno umirene ili izblijedjele ruske geopolitičke pretenzije u Središnjoj Europi. Za Zapadnjake bi to predstavljalo oblik samoranjavanja koji bi zadao smrtni udarac 74 izgledima za nastajanje istinskog europskog stupa u budućoj sigurnosnoj arhitekturi Euroazije, za Ameriku bi to bio poraz u regionalnom pitanju, ali i gubitak na globalnom planu. Krajnja misao vodilja koja bi trebala određivati progresivno širenje Europe morala bi se temeljiti na načelu kako niti jedna sila izvan europskog sustava ne smije imati pravo veta na sudjelovanje bilo koje kvalificirane europske države u tom sustavu – pa prema tomu i njegovom transatlantskom sigurnosnom savezu – te da niti jedna europska država koja ispunjava potrebne uvjete ne smije biti a priori isključena iz eventualnog članstva u EU i/ili NATO-a. Posebno bi se za baltičke države, vrlo ranjive, a sve kvalificiranije, moglo reći kako imaju pravo znati da će s vremenom imati mogućnost punopravnog članstva u obje organizacije – a da u međuvremenu njihova suverenost ne smije biti ugrožena bez istodobnog ugrožavanja interesa rastuće Europe i njenog partnera – SAD. U biti bi Zapad – posebno Amerika i njeni zapadnoeuropski saveznici – morao ponuditi odgovor na pitanje koje je elokventno postavio Vaclav Havel u Aachenu, 15 svibnja 1996. godine: Ja znam da niti Europska Unija niti Sjeverno Atlantska Alijansa ne mogu preko noći otvoriti svoja vrata svima onima koji teže pristupanju. Ono što obje sasvim sigurno mogu učiniti – i što bi morale učiniti prije no što bude prekasno – jest pružiti cijeloj Europi,
viđenoj kao području koje cijeni zajedničke vrednote, jasna uvjerenja kako one nisu zatvoreni klubovi. Trebale bi formulirati jasnu i detaljnu politiku postupnog širenja, koja bi sadržavala ne samo vremenski raspored već i objašnjenje logike takvog rasporeda. Europski povijesni vremenski raspored Iako se u ovom trenutku krajnje istočne granice Europe ne mogu niti čvrsto definirati niti konačno uglaviti, u najširem smislu Europa jest zajednička civilizacija, temeljena na zajedničkoj kršćanskoj tradiciji. Uža, zapadna definicija oslanja se na Rimsko carstvo i njegovo povijesno nasljeđe. No, europska kršćanska tradicija uključuje i Bizant i rusko pravoslavlje kao svoje pojavne oblike. Prema tomu, kulturološki gledano, Europa je veća od same Petrinske Europe, a Petrinska Europa je veća od Zapadne Europe – 75 iako je potonja zadnjih godina uzurpirala pojam "Europe" kao vlastito određenje. I letimičan pogled na kartu na potvrđuje nam kako postojeća Europa jednostavno nije cijela Europa. I još gore, to je Europa u kojoj zona nesigurnosti koja se proteže između Europe i Rusije može imati privlačeći karakter za obje, uzrokujući time tenzije i rivalitete. Charlemagneska Europa (ograničena na Zapadnu Europu), silom je prilika imala smisla u vrijeme Hladnog rata, no takva Europa danas predstavlja anomaliju. Tome je tako iz razloga što danas, pored pripadnosti istoj civilizaciji; nastajuća ujedinjena Europa predstavlja i zajednički način života, standarde življenja, sustave temeljene na zajedničkim demokratskim procedurama, neopterećene etničkim ili teritorijalnim konfliktima. Ta Europa, u svom formalno organiziranom dijelu, daleko je manja no što bi stvarno mogla biti. Nekoliko naprednijih i politički stabilnijih država Središnje Europe, nesumnjivo dijelom zapadne Petrinske tradicije – kao Češka Republika, Poljska, Madžarska i možda Slovenija – svakako su kvalificirane i zainteresirane za članstvo u "Europi" i njenim transatlantskim sigurnosnim vezama.
Kako stvari stoje ovog trenutka, širenje NATO-a koje bi uključilo Poljsku, Češku i Madžarsku – vjerojatno oko 1999. godine – čini se 76 vjerojatnim. Nakon ovog početnog, ali iznimno značajnog koraka, vjerojatno je kako će bilo koji sljedeći korak na širenju alijanse biti istovremen sa širenjem EU-a ili će ga neposredno slijediti. Potonje uključuje daleko složeniji postupak, kako u broju pripremnih faza, tako i u ispunjavanju uvjeta za članstvo (vidi prikaz na str. 78). Prema tomu, čak niti prihvaćanje prvih članica iz Središnje Europe u EU ne može se očekivati prije godine 2002. ili čak nešto kasnije. No, bez obzira na to, nakon što se prve tri nove NATO članice učlane i u EU, obje organizacije morati će se pozabaviti pitanjem
proširenja članstva na Baltičke republike, Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku, Slovačku i eventualno, Ukrajinu. Vrijedno je spomenuti kako mogućnost eventualnog članstva već sada ima konstruktivne učinke na djelovanje i ponašanje potencijalnih članica. Spoznaja kako niti EU niti NATO ne žele biti opterećivani dodatnim konfliktima među svojim članicama, koji bi se odnosila na pitanja prava manjina ili teritorijalna pitanja (konflikt između Grčke i Turske više je nego dovoljan), već je potaknula Slovačku, Madžarsku i Rumunjsku na postizanje dogovora koji zadovoljavaju standarde postavljene od Vijeća Europe. Isto vrijedi i za načelo po kojem su samo demokratske države kvalificirane za članstvo. Želja da se ne bude ispušten iz ovog postupka ima značajan učinak na jačanje novouspostavljenih demokracija . U svakom slučaju, nedjeljivost pojmova europskog političkog jedinstva i europske sigurnosti trebao bi biti aksiom. Već i na praktičnom planu bilo bi teško zamisliti istinski ujedinjenu Europu bez zajedničkih sigurnosnih aranžmana s Amerikom. Iz toga slijedi kako na države koje su u situaciji započinjanja pregovora o pristupanju EU, automatski treba gledati i kao na subjekte NATO-ve preventivne zaštite. Shodno tomu, proces širenja Europe i povećavanja transatlantskog sustava sigurnosti vjerojatno će se razvijati kroz pažljivo promišljene stupnjeve. Uz pretpostavku trajne američke i zapadnoeuropske privrženosti i podrške tom cilju, spekulativan, ali vjerojatno i donekle realističan vremenski raspored tih faza mogao bi izgledati ovako: 77
78
1. S 1999. godinom, prve će članice iz Središnje Europe biti pripuštene u NATO, iako do njihovog članstva u EU vjerojatno neće doći prije 2002. ili 2003. godine. 2. U međuvremenu će EU inicirati pregovore o uključivanju s Baltičkim republikama, a NATO će, vjerojatno, također pokrenuti pitanje njihovog, kao i Rumunjskog članstva, uz postizanje punopravnog članstva do 2005. godine. U nekom trenutku ovog stadija može doći i do kvalificiranja nekih drugih balkanskih država. 3. Pristupanje Baltičkih država moglo bi navesti Švedsku i Finsku da razmotre pitanje svog članstvo u NATO-u. 4. Negdje između 2005. i 2010. godine, Ukrajina bi, poglavito ako ta zemlja u međuvremenu ostvari značajan napredak na unutrašnjim reformama, kao i svojoj identifikaciji kao srednjoeuropskoj zemlji, trebala postati spremnom za ozbiljne pregovore s EU-om i NATO-om. U međuvremenu će se vjerojatno francusko-njemačko-poljska suradnja unutar EU i NATO-a znatno produbiti, posebno u području obrane. Ova bi suradnja mogla postati i zapadna jezgra u odnosu na neke šire sigurnosne aranžmane koji bi s vremenom mogli uključiti i Rusiju i Ukrajinu. Uzevši u obzir posebni geopolitički interes koji Njemačka i Poljska imaju za neovisnost Ukrajine, može se pretpostaviti kako će i Ukrajina s vremenom biti uključena u te posebne francusko-njemačko-poljske odnose. Do 2010. godine, francusko-njemačko-poljsko-ukrajinska suradnja, koja bi obuhvaćala nekih 230 milijuna ljudi, mogla bi prerasti u partnerstvo koje bi snažilo geostratešku dubinu Europe (vidi kartu na str. 80). Hoće li do naprijed opisanog scenarija doći iz benignih razloga, ili zbog jačanja napetosti u odnosima s Rusijom, od posebnog je značaja. Rusija bi trebala biti stalno uvjeravana kako su joj vrata Europe otvorena, kao i vrata za eventualno sudjelovanje u proširenom transatlantskom sustavu sigurnosti, i možda u nekom budućem trenutku, novom trans-euroazijskom sustavu sigurnosti. Kako bi se pojačala vjerodostojnost takvih uvjeravanja, trebalo bi promicati razne oblike dobro osmišljene europsko-ruske suradnje – 79 na svim područjima (Ruski odnosi s Europom te uloga Ukrajine u tom kontekstu, detaljnije se razrađuju u sljedećem poglavlju).
Ako Europa uspije u ujedinjavanju i širenju te ako Rusija u međuvremenu uspije u konsolidaciji demokracije i modernizaciji društva, u nekom će trenutku i sama postati kvalificirana za jače organsko povezivanje s Europom. To bi, pak, omogućilo eventualno spajanje transatlantskog sustava sigurnosti s euroazijskim transkontinentalnim sustavom. Ipak, iz praktičnih razloga, pitanje ruskog formalnog članstva vjerojatno se neće pojaviti tako skoro – pa i to predstavlja dodatan razlog da joj se vrata ne zatvore prije vremena i bez razloga. I kao zaključak: u trenutku kad je Europa određena Jaltom stvar prošlosti, bitno je da ne dođe do ponavljanja Europe iz Versaillesa. Završetak podjele Europe ne bi smio predstavljati korak unatrag prema Europi zavađenih država-nacija, već polazišnu točku za uobličavanje veće i sve jače integrirane Europe, osnažene proširenim NATO-om i još sigurnije zahvaljujući konstruktivnim sigurnosnim odnosima s Rusijom. Prema tomu, središnji američki geostrateški cilj u Europi može se sumirati prilično jednostavno: 80 američki mostobran na euroazijskom kontinentu treba konsolidirati putem iskrenijeg transatlantskog partnerstva, kako bi povećana Europa postala još snažnija odskočna daska za širenje demokratskog međunarodnog poretka temeljenog na suradnji dublje u Euroaziju. 81
Četvrto poglavlje Crna rupa RASPADOM POVRŠINSKI najveće države na svijetu, koncem 1991. godine, stvorena je "crna rupa" u samom središtu Euroazije. Bilo je to kao da je geopolitičko "srce kontinenta" iščupano s globalne karte. Za Ameriku je ova nova, zamršena geopolitička situacija predstavlja presudni izazov .Razumljivo, neposredni zadatak bio je smanjivanje vjerojatnosti političke anarhije odnosno povratka neprijateljske diktature u zemlji koja se raspada, ali još uvijek posjeduje moćan nuklearni arsenal. No, dugoročni cilj ostaje nepromijenjen: kako ohrabriti demokratsku transformaciju i gospodarski oporavak Rusije, izbjegavajući istovremeno oživljavanje euroazijskog imperija koji bi se mogao naći na putu američkom geostrateškom cilju stvaranja većeg euro-atlantskog sustava s kojim bi i Rusija onda mogla biti sigurno i stabilno povezana. Novo rusko geostrateško određenje Kolaps Sovjetskog Saveza predstavljao je konačnu fazu u procesu fragmentiranja ogromnog kineskosovjetskog komunističkog bloka koji se, jedno kratko vrijeme, mogao uspoređivati s opsegom DžingisKanove vladavine, a u nekim ju je aspektima i nadmašivao. No, suvremeni transkontinentalni blok trajao je vrlo kratko, uz bijeg Titove Jugoslavije i neposlušnost Maove Kine koji su zarana signalizirali neotpornost komunističkog tabora na nacionalističke pretenzije koje su se pokazale snažnijima od ideoloških veza. Kinesko-sovjetski blok trajao je otprilike deset godina, a sam Sovjetski Savez sedamdeset. 82 No, geopolitički je još značajnije bilo nestajanje velikog Ruskog carstva koje je trajalo stoljećima. Raspadanje tog imperija bilo je pospješeno općim društvenim, gospodarskim i političkim propadanjem sovjetskog sustava – iako je velikim dijelom loše stanje u kojem se sustav nalazio bilo prikriveno, gotovo do zadnjeg trenutka, tajnovitošću i samoizolacijom imanentnima tom sustavu. Stoga je svijet bio zapanjen naizgled naglim raspadom Sovjetskog Saveza. Tijekom dva kratka tjedna u prosincu 1991. godine, prvo je proglašeno raspuštanje Sovjetskog Saveza – od strane poglavara Ruske, Ukrajinske i Bjeloruske republike – koji je odmah bio zamijenjen labavijim entitetom, nazvanim Zajednica Neovisnih Država (ZND ili CIS – Commonwealth of Independent States), koja je obuhvaćala sve sovjetske republike, osim baltičkih; nakon toga je sovjetski predsjednik nevoljko odstupio s dužnosti, a sovjetska je zastava posljednji put spuštena s kremaljskog tornja; i konačno, Ruska Federacija se – sad pretežito nacionalna država Rusa, s nekih 150 milijuna stanovnika – pojavljuje kao de facto nasljednik Sovjetskog Saveza, dok ostale republike, koje također broje oko 150 milijuna ljudi – stječu različite stupnjeve neovisnosti i suvereniteta . Kolaps Sovjetskog Saveza prouzročio je geopolitičku konfuziju monumentalnih razmjera. Tijekom samo četrnaest dana, ruski narod – koji je, uglavnom, bio još manje svjestan ubrzanog približavanja raspada SSSR-a nego vanjski svijet – odjednom je spoznao kako više ne vlada transkontinentalnim imperijem te kako su granice Rusije na Kavkazu povučene natrag gdje su bile početkom 19. st., u Središnjoj Aziji sredinom 19. st., a na Zapadu gdje su bile oko 1600. godine, neposredno nakon vladavine Ivana Groznog. Gubitak Kavkaza oživio je strateška strahovanja od ponovnog jačanja turskog utjecaja; gubitak Središnje Azije označio je gubitak golemih zaliha energenata i mineralnih bogatstava i ustupio mjesto nelagodi zbog potencijalnog islamskog izazova; neovisnost Ukrajine stavio je pod znak pitanja suštinu ruskog shvaćanja Rusije kao Bogom danog nositelja standarda panslavenskog identiteta.
Prostor okupiran tijekom tri stoljeća Carske Rusije, a zatim tričetvrt stoljeća od ruski dominiranog Sovjetskog Saveza, sad je bio popunjen s nekih dvanaestak država, različitih veličinom – od Ukrajine s 52 milijuna stanovnika, do Armenije s 3,5 milijuna ljudi – od kojih većina (osim Rusije) nije bila sasvim spremna na stvarni suverenitet. Njihov opstanak činio se nesigurnim, a spremnost 83 Moskve da se trajno pomiri s novom stvarnošću nepredvidljiva. Povijesni šok za ruski narod bio je pojačan činjenicom da je nekih 20 milijuna ljudi koji govore ruskim jezikom postalo stanovnicima stranih država, politički dominiranih sve jače nacionalistički orijentiranim elitama, odlučnim u vraćanju nacionalnih identiteta nakon nekoliko desetljeća, više ili manje, prisilne rusifikacije. Kolapsom Ruskog imperija nastala je praznina u samom srcu Euroazije. Slabost i konfuzija osjećala se ne samo u novim i neovisnim državama, već i u samoj Rusiji. Ova promjena rezultirala je velikom političkom krizom sustava, praćenom istovremenim pokušajima promjene sovjetskog društvenog i gospodarskog modela. Nacionalna trauma dodatno je bila pojačana ruskim vojnim djelovanjem u Tadžikistanu, temeljenom na strahu od muslimanskog preuzimanja te novonastale države, da bi došla do vrhunca u tragičnoj, brutalnoj te gospodarski i politički vrlo skupoj intervenciji u Čečeniji. I još bolnije, ruski međunarodni status bio je značajno degradiran, pri čemu je jedna od nekadašnje dvije supersile sada od mnogih doživljavana kao jedva nešto više od regionalne sile Trećeg svijeta, iako još uvijek sile koja posjeduje značajni, ali i sve zastarjeliji, nuklearni arsenal. Geopolitička praznina dodatno je bila naglašena ogromnim razmjerima ruske društvene krize. Tri četvrt stoljeća komunističke vladavine nanijelo je do tada nezabilježene biološke štete ruskom narodu. Vrlo visoki postotak najnadarenijih i najpoduzetnijih ljudi bio je ubijen, ili je nestao u Gulagu, a izraženo u brojkama riječ je o milijunima ljudi. Pored toga, tijekom ovog stoljeća zemlja je preživjela razaranja I. svjetskog rata, ubijanja u građanskom ratu te stradanja i gubitke u II. svjetskom ratu. Vladajući komunistički režim nametnuo je doktrinarnu krutost, istovremeno izolirajući zemlju od ostatka svijeta. Gospodarske politike bile su potpuno indiferentne prema ekološkim pitanjima, što je rezultiralo silnim štetama, kako po okoliš, tako i po zdravlje ljudi. Prema službenim ruskim statistikama, sredinom 90-tih je svega 40% novorođenčadi na svijet dolazilo zdravo, dok je otprilike jedna petina polaznika prvog razreda osnovne škole imala neki oblik mentalnih smetnji. Životni vijek muškaraca opao je na 57,3 godine, uz negativnu stopu nataliteta. Prema tomu, stanje ruskog društva u stvari je tipično za srednje razvijenu zemlju Trećeg svijeta. Nije moguće precijeniti strahote i patnje koje su zadesile ruski narod tijekom ovog stoljeća. Gotovo niti jedna ruska obitelj nije 84 imala priliku za normalnu civiliziranu egzistenciju. Pokušajmo shvatiti društvene implikacije sljedećeg niza događaja : • rusko-japanski rat, 1905. godine, završava ponižavajućim porazom za Rusiju; • prva "proleterska" revolucija, 1905. godine, započinje val nasilja u gradovima; • svjetski rat, 1914. -1917., uz milijunske ljudske žrtve i gospodarske štete; • građanski rat od 1918.-1921., opet uz nekoliko milijuna mrtvih i pustošenje zemlje; • rusko-poljski rat, 1919.-1920., završava porazom Rusije; • uspostava Gulaga, ranih 20-tih, uz desetkovanje predrevolucionarne elite, te njezin masovni egzodus iz Rusije; • industrijalizacija i kolektivizacija, početkom i sredinom 30-tih, uz milijune ljudi u radnim logorima, od kojih preko milijun strijeljanih i još nekoliko milijuna podleglih zlostavljanjima; • svjetski rat od 1941.-1945. uz više milijuna vojnih i civilnih žrtava i razoreno gospodarstvo;
• ponavljanje Staljinova terora, kasnih 40-tih, opet uz mnoštvo uhićenja i česte egzekucije; • četrdesetogodišnja utrka u naoružavanju sa SAD-om, od kasnih 40-tih do kasnih 80-tih, s osiromašujućim učinkom na društvo; • ekonomski iscrpljujući pokušaji projiciranja sovjetske sile na Karibe, Srednji istok i Afriku, tijekom 70-tih i 80-tih; • iscrpljujući rat u Afganistanu, od 1979. do 1989.; • nagli raspad Sovjetskog Saveza, praćen građanskim nemirima, bolnom gospodarskom krizom, te krvavim i ponižavajućim ratom u Čečeniji. 85 Unutrašnja krizna situacija, kao i gubitak međunarodnog statusa, osim uznemirujućih negativnih učinaka na unutrašnjem planu, poglavito za rusku političku elitu, nepovoljno su utjecali i na rusku geopolitičku situaciju. Kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza, ruske su granice na zapadu najbolnije promijenjene, a područje ruskog geopolitičkog utjecaja dramatično se suzilo (vidi kartu na str. 88). Baltičke države su bile pod ruskom kontrolom od početka 18.st. te je gubitak luka Riga i Tallinn ograničilo ruski izlaz na Baltičko more i učinilo ga ovisnim o zimskom zamrzavanju. Iako je Moskva uspjela održati politički dominantnu poziciju u, formalno samostalnoj i neovisnoj, ali u velikoj mjeri rusificiranoj Bjelorusiji, nije bilo potpuno sigurno neće li nacionalistički val i tamo prevagnuti. A izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza, kolaps Varšavskog Pakta značio je kako bivše satelitske države iz Središnje Europe, prvenstveno Poljska, ubrzano gravitiraju NATO-u i Europskoj Uniji. No, najviše je zabrinjavao gubitak Ukrajine. Pojava neovisne ukrajinske države potaknula je sve Ruse na preispitivanje prirode vlastitog političkog i etničkog identiteta i predstavljala ključan geopolitički gubitak za rusku državu. Ukrajinsko odbacivanje više od tri stoljeća povijesti ruskog imperija značilo je gubitak potencijalno bogate industrijske i poljoprivredne zemlje s 52 milijuna ljudi, etnički i vjerski dovoljno bliskih Rusima, koja je bitno pridonosila značaju i veličini ruske imperijalne države. Ujedno je ukrajinska neovisnost lišila Rusiju njezinog dominantnog položaja na Crnom moru, gdje je Odessa predstavljala vitalnu luku za rusku trgovinu na Sredozemlju i dalje. Gubitak Ukrajine bio je u geopolitičkom smislu ključan, jer je drastično umanjio ruske geostrateške opcije. Čak i bez Baltičkih država i Poljske, Rusija koja bi zadržala kontrolu nad Ukrajinom još bi uvijek mogla polagati prava na vodeći položaj unutar širokog euroazijskog imperija, u kojem bi Moskva mogla dominirati nad neslavenima na jugu i jugoistoku bivšeg Sovjetskog Saveza. No, bez Ukrajine i njezinih 52 milijuna Slavena, bilo kakav pokušaj Moskve na ponovnoj izgradnji euroazijskog imperija vjerojatno bi rezultirao neprekidnom uvučenošću Rusije, same, u beskonačne sukobe s nacionalno i vjerski osviještenim ne-Slavenima, u čemu bi rat s Čečenima predstavljao samo prvi primjer. Štoviše, rastući bi negativan prirodni priraštaj kod Rusa, a pozitivan u zemljama Središnje Azije, svaki novi euroazijski entitet temeljen isključivo na 86 ruskoj sili, bez Ukrajine, nužno činio iz godine u godinu sve manje europskim, a sve više azijskim. Gubitak Ukrajine nije bio samo geopolitički značajan, već je on imao i katalitičke učinke. Naime, upravo zbog ukrajinskog djelovanja – izglasavanja deklaracije o neovisnosti Ukrajine 1991. godine, njezinom insistiranju tijekom pregovora u Bela Vezha da se Sovjetski Savez zamijeni labavijom Zajednicom neovisnih država, te posebice, iznenadno, gotovo prevratničko nametanje ukrajinskog zapovjedništva snagama Sovjetske armije stacioniranim na ukrajinskom tlu – nova Zajednica nije postala samo novim imenom za SSSR s nešto naglašenjim konfederalnim elementima. Ukrajinsko političko samoodređenje iznenadilo je Moskvu i postavilo primjer koji su ostale sovjetske republike, iako ispočetka sramežljivo, pratile.
Ruski gubitak dominantne pozicije na Baltičkom moru replicirao se i na Crnom moru, ne samo zbog ukrajinske neovisnosti, već i zbog osamostaljenja novih država u kavkaskom području – Gruzije, Armenije i Azerbejdžana – što je otvorilo mogućnosti Turskoj da ponovno uspostavi izgubljeni utjecaj u regiji. Prije 1991. godine, Crno je more predstavljalo polazišnu točku za projekciju ruske pomorske sile dalje u Sredozemlje. Već sredinom 90-tih Rusiji je ostao samo mali obalni pojas na Crnom moru, te je, uz neriješeni spor s Ukrajinom glede prava stacioniranja ostataka ruske Crnomorske flote na Krimu, bila prisiljena promatrati iritirajuće zajedničke NATO-ukrajinske pomorske i iskrcajne manevre, kao i rastuću ulogu Turske u crnomorskom području. Osim toga, Rusija je stalno sumnjala kako Turska aktivno pomaže čečenski otpor. Dalje prema jugoistoku, geopolitički su preokreti doveli do sličnih, značajnih promjena u statusu Kaspijskog bazena, ali i Središnje Azije u cjelini. Do raspada Sovjetskog Saveza, Kaspijsko je more, u stvari, bilo rusko jezero, uz mali južni sektor koji je potpadao pod iransko područje. Uz pojavu neovisnog i nacionalno snažno određenog Azerbejdžana – ojačanog ulaskom zainteresiranih naftnih ulagača sa Zapada – kao i samostalnog Kazahstana i Turkmenistana, Rusija je postala samo jednim od pet polagača prava na bogatstva Kaspijskog bazena. Više nije mogla računati na samostalno raspolaganje tim prirodnim izvorima. Pojavom neovisnih država Središnje Azije, ruske su jugoistočne granice na nekim mjestima pomaknute za više od tisuću milja 87 prema sjeveru. Nove su države sada nadzirale ogromna rudna i energetska nalazišta, koja su nužno privlačila i strane interese. Pored toga, bilo je neizbježno da političke elite, ali i ostalo pučanstvo tih država, postanu nacionalno osvještenije, a vjerojatno i vjerski – islamski – određenije. U Kazahstanu, ogromnoj zemlji obdarenoj golemim prirodnim bogatstvima, ali s 20 milijuna podjednako podijeljenog stanovništva – Kazaka i Slavena – lako može doći do intenziviranja jezičnih i nacionalnih trvenja. Uzbekistan – s nekih 25 milijuna etnički bitno homogenijeg pučanstva, i s vođama koji naglašavaju povijesnu slavu zemlje – postaje sve odlučniji u učvršćivanju svog postkolonijalnog statusa u regiji. Turkmenistan, kojeg Kazahstan zemljopisno odjeljuje od izravnog kontakta s Rusijom, razvio je nove veze s Iranom u cilju umanjivanja svoje ovisnosti o ruskim komunikacijskim sustavima prema svjetskim tržištima.
Podržane izvana od strane Turske, Irana, Pakistana i Saudijske Arabije, države središnje Azije nisu pale u iskušenje da svoju novostečenu suverenost zamijene za neke vrste korisnih gospodarskih integracija s Rusijom, iako su se mnogi Rusi tomu nadali. U najmanju ruku, neka razina napetosti i neprijateljstava u njihovim odnosima s Rusijom neizbježna je, a bolni primjeri Čečenije i Tadžikistana navode na pomisao kako i gore situacije 88 nisu potpuno isključene. Za Ruse, spektar potencijalnih žarišta konflikata s islamskim državama duž južnih ruskih granica (koje s Turskom, Iranom i Pakistanom broje preko 300 milijuna ljudi), trebao bi biti predmetom ozbiljnih razmišljanja. Konačno, u vrijeme raspadanja imperija, Rusija je već bila suočena s novom, prijetećom geopolitičkom situacijom na Dalekom Istoku, iako tamo nije došlo niti do teritorijalnih niti političkih promjena. Tijekom nekoliko stoljeća Kina je bila slabija i zaostalija od Rusije, barem na vojnopolitičkom planu. Danas niti jedan Rus kojem je budućnost zemlje na srcu ne može ignorirati činjenicu kako je Kina na najboljem putu da postane naprednija, dinamičnija i uspješnija država od Rusije. Gospodarska moć Kine, istkana od dinamičke energije njezinih 1,2 milijarde stanovnika, iz temelja mijenja povijesnu jednadžbu koja je vrijedila za ove dvije zemlje, pri čemu prazna područja Sibira gotovo da dozivaju kinesku kolonizaciju. Ova ošamućujuća stvarnost morala je utjecati na ruski osjećaj sigurnosti u dalekoistočnim područjima, kao i na ruske interese u Središnjoj Aziji. Do nedavno, ovakav razvoj događaja mogao je zasjeniti geopolitički značaj gubitka Ukrajine. Njegove strateške implikacije dobro je izrazio Vladimir Lukin, prvi ruski postkomunistički veleposlanik u SAD-u, a kasnije predsjedavajući Vanjsko-političkog odbora Dume: U prošlosti, Rusija se doživljavala naprednijom od Azije, ali u zaostatku za Europom. No, otada se Azija razvijala znatno brže...danas se nalazimo ne toliko između "moderne " Europe i "zaostale " Azije, već prije na nekom čudnom mjestu između dviju "Europa".1 Ukratko, Rusija, donedavno stvoritelj velikog teritorijalnog imperija i ideološki vođa bloka satelitskih zemalja koji se protezao do samog srca Europe i, u jednom trenutku, do Južnog kineskog mora, postala je nacionalna država prepuna problema, bez zemljopisnog izlaza u vanjski svijet i potencijalno podložna iscrpljujućim konfliktima sa svojim susjedima na zapadnom, južnom i istočnom krilu. Jedino se nenastanjivi i nepristupačni sjeverni dijelovi, gotovo vječno zamrznuti, čine geopolitički sigurnim. 89 Geostrateška fantazmagorija Slijedom navedenoga, u postimperijalnoj je Rusiji razdoblje povijesne i strateške konfuzije bilo neizbježno. Šokirajući kolaps Sovjetskog Saveza i, posebno, zapanjujući i neočekivan raspad Velikog ruskog carstva kao njegove jezgre, potaknuo je u Rusiji nevjerojatnu introspekciju, široku raspravu o tomu kakva bi trebala biti trenutna ruska povijesna samodefinicija, te intenzivne javne i privatne diskusije oko pitanja koja se u većini drugih velikih nacija niti ne postavljaju: Što je Rusija? Gdje je Rusija? Što znači biti Rusom? Ta pitanja nisu samo teoretske naravi: svaki odgovor uključuje i značajne geopolitičke sadržaje. Je li Rusija nacionalna država, temeljena isključivo na ruskoj nacionalnosti, ili je Rusija po definiciji nešto 1
U "Our Security Predicaments", Foreign Policy 88 (Jesen 1992.):60
više (kao što je Britanija više od Engleske), i samim time predodređena da bude imperijalna država? Koje su – povijesno, strateški i etnički – prave granice Rusije? Treba li na samostalnu Ukrajinu, u takvim povijesnim, strateškim i etničkim okvirima, gledati samo kao na privremeni otklon? (Mnogi Rusi žele vjerovati da je to tako.) Da bi se bilo Rusom, mora li se etnički pripadati ruskoj naciji ("Russkij"), ili se Rusom može biti politički, iako ne i etnički (to jest, biti "Rosjaninom" – kao ekvivalent "Britancu", ali ne "Englezu")? Tako su na primjer Jeljcin i neki Rusi tvrdili (s tragičnim posljedicama) kako bi Čečeni mogli – štoviše, trebali – biti smatrani Rusima. Godinu dana prije nestanka Sovjetskog Saveza, Ruski je nacionalist, jedan od rijetkih koji je vidio kraj kako dolazi, zavapio: Ako do strašne nesreće, nezamislive ruskom narodu, zaista dođe i država se raspadne, i ljudi, opljačkani i prevareni u svojoj tisućljetnoj povijesti odjednom ostanu sami, a njihova donedavna "braća" odnesu sa sobom svoje stvari, nestanu u svoje "nacionalne brodice za spašavanje" i otplove dalje od broda koji tone – e, pa mi nemamo kamo... Ruska državnost, koja politički, ekonomski i duhovno utjelovljuje "Rusku ideju", izgraditi će se iznova. Okupiti će ono najbolje iz svojeg tisućljetnog carstva i 70 godina sovjetske povijesti koja je prohujala u jednom trenutku.2 90 No, kako? Poteškoća u definiranju odgovora koji bi bio prihvatljiv ruskom narodu, a opet realističan, sadržana je u povijesnoj krizi same ruske države. Tijekom gotovo cijele svoje povijesti ta je država bila instrumentom teritorijalne ekspanzije i gospodarskog razvitka. Ujedno, bila je to država koja namjerno sebe nije definirala kao čisto nacionalni instrument, u tradicionalnom zapadnoeuropskom smislu, već se definirala izvršiteljem posebne, nadnacionalne misije, s time da je ta "Ruska ideja" različito određivana u vjerskom, geopolitičkom, odnosno ideološkom smislu. Danas, kad je država sužena na, uglavnom, etničku dimenziju, ta je misija odjednom postala upitna. Štoviše, postsovjetska kriza ruske države ne ogleda se samo u izazovima koji proizlaze iz gubitka njezine imperijalne misionarske vokacije, već, s ciljem sužavanja jaza između ruske društvene zaostalosti i napretka ostvarenog u nekim dijelovima Euroazije, i u pritiscima vlastitih zagovaratelja modernizacije (i njihovim zapadnim savjetnicima) za napuštanjem njezine tradicionalne ekonomske uloge kao mentora, vlasnika i distributera svekolikog društvenog bogatstva. Sve ovo zahtijevalo je politički gotovo revolucionarno ograničavanje međunarodne i domaće uloge ruske države, što je imalo razarajuće učinke upravo na najrazvijenije aspekte ruskog unutrašnjeg života, te je bitno pridonijelo podijeljenim osjećajima i geopolitičkoj dezorijentaciji među ruskom političkom elitom. I kao što se moglo i očekivati u tako složenim okolnostima, pitanje "gdje je Rusija i što je Rusija?" potaknulo je različite odgovore. Naglašeno euroazijski smještaj Rusije odavno je usmjerio njezino političko vodstvo na razmišljanje u geopolitičkim parametrima. Prvi ministar vanjskih poslova u postimperijalnoj i postkomunističkoj Rusiji, Andrej Kozirjev, ponovno je oživio taj način razmišljanja u jednom od njegovih ranih pokušaja definiranja načina na koji bi se nova Rusija trebala ponašati na međunarodnoj sceni. Jedva mjesec dana nakon raspada Sovjetskog Saveza on je izjavio: "Napuštajući mesijanstvo određujemo kurs pragmatizmu... sve brže počinjemo shvaćati kako geopolitika...zamjenjuje ideologiju."3 Općenito govoreći, može se reći kako su u reakcijama na raspad Sovjetskog Saveza izronile tri široke, i djelomice međusobno preklapajuće geostrateške opcije, od kojih se svaka u konačnici 2 3
Aleksandr Prokhanov. "Tragedy of Centralism", Literaturnaya Rossiya, Siječanj 1990, str. 4-5. Interview u Rossiyskaya Gazeta, 12. siječanj 1992.
91 odnosi na rusku preokupaciju svojim statusom u odnosu na Ameriku, te od kojih svaka sadrži i neke unutrašnje varijante. Ova razmišljanja možemo razvrstati na sljedeći način: 1. davanje prioriteta "zrelom strateškom partnerstvu" s Amerikom, koji je za neke njegove pristalice zapravo drugi izraz za globalno zajedničko djelovanje; 2. naglašavanje "bliskog inozemstva" kao središnjeg ruskog interesa, uz neke autore koji zagovaraju ekonomsku integraciju predvođenu Moskvom, dok drugi očekuju eventualno obnavljanje barem neke razine imperijalne kontrole, čime bi se ipak stvorila sila koja bi bila u stanju održavati ravnotežu prema Americi i Europi; te 3. stvaranje kontrasaveza, koji bi označavao neku vrstu euroazijske antiameričke koalicije s ciljem reduciranja američke premoći u Euroaziji. Iako je prvi način razmišljanja u početku bio pretežito zastupljen u novom vladajućem timu predsjednika Jeljcina, drugo je razmišljanje ubrzo postalo politički prisutnije, dijelom i kao kritika Jeljcinovih geopolitičkih prioriteta; treći se pojavio nešto kasnije, sredinom 90-tih, kao reakcija na rastući osjećaj kako je ruska postsovjetska geostrategija i nejasna i neuspješna. No, pokazalo se kako su sva tri načina razmišljanja bila povijesno neutemeljena i izvirala iz fantazmagoričnih pogleda na trenutnu rusku moć, međunarodne mogućnosti i strane interese. Neposredno nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, Jeljcin je zauzeo stav koji je predstavljao vrhunac stare, ali nikad sasvim uspješne "zapadnjačke" koncepcije u ruskom političkom razmišljanju: Rusija pripada Zapadu, treba biti dio Zapada, i treba u što većoj mjeri oponašati Zapad u svom unutrašnjem razvitku. Taj su stav zastupali Jeljcin i njegov ministar vanjskih poslova, pri čemu je Jeljcin bio sasvim nedvosmislen u odricanju od ruskog imperijalnog nasljeđa. Govoreći u Kijevu 19. studenog 1990., riječima na koje su ga Ukrajinci i Čečeni mogli podsjetiti kasnije, Jeljcin je jasno obznanio: Rusija ne teži da postane središtem neke vrste novog imperija...Rusija razumije bolje nego drugi opasnosti takve uloge, jer je Rusija takvu ulogu vršila dugo vremena. I što je od toga imala? Jesu li kao rezultat toga Rusi 92 postali slobodniji? Bogatiji? Sretniji? ...povijest nas uči kako ljudi koji vladaju drugim ljudima ne mogu biti sretni. Prijateljski stav koji je Zapad, posebno SAD, promišljeno zauzeo u odnosu prema novom ruskom vodstvu, predstavljao je podršku i pružao poticaj postsovjetskim "zapadnjacima" u ruskim vanjskopolitičkim krugovima. Njime je pojačano njihovo gravitiranje Americi, a i osobno ih se nastojalo "zavesti". Novim vođama laskalo je što se mogu imenom obraćati najvišim kreatorima politike jedine supersile, a nije im bilo teško ni samozavaravati se kako su i oni vođe jedne supersile. Kad su Amerikanci lansirali slogan "zrelog strateškog partnerstva" između Washingtona i Moskve, Rusima se činilo kako je novo, demokratsko američko-rusko zajedništvo zamijenilo prijašnje natjecanje. To bi zajedništvo u svom opsegu bilo globalno. Rusija bi time postala ne samo pravni sljednik bivšeg Sovjetskog Saveza, već i de facto partner u globalnom sporazumijevanju temeljenom na istinskoj jednakopravnosti. I kao što su ruski vođe pretpostavljali, to je značilo da će ostatak svijeta priznati Rusiju kao ravnopravnu Americi, te da niti jedan globalni problem neće moći biti razmatran ili riješen bez
ruskog sudjelovanja i/ili dopuštenja. Iako se to nije otvoreno govorilo, u ovoj iluziji bilo je sadržano i vjerovanje kako će Središnja Europa na neki način ostati, ili će čak sama izabrati da ostane, regija politički bliska Rusiji. Raspuštanje Varšavskog Pakta i SEV-a, vjerovalo se, ne bi rezultiralo gravitiranjem bivših članica NATO-u u EU-i. U međuvremenu bi zapadna pomoć omogućila ruskim državnim vlastima da pokrenu domaće reforme, udalje državu iz gospodarskog života i učvrste demokratske institucije. Ruski gospodarski oporavak, njezin ravnopravni partnerski odnos s Amerikom, i njezina atraktivnost sama po sebi ohrabrile bi nove samostalne države ZND-a – zahvalne što ih nova Rusija ne ugrožava i svjesne koristi od nekih vrsta povezanosti s Rusijom – na stvaranje sve užih gospodarskih, a kasnije i političkih, integracija s Rusijom, jačajući time i opseg i snagu ruske moći. Problem ovakvog pristupa leži u tomu što je bio lišen svake međunarodne i domaće realnosti. I dok je koncept "zrelog strateškog partnerstva" zaista bio laskav, istovremeno je bio i varljiv. Amerika nije težila podjeli globalne moći s Rusijom, niti bi to mogla, čak i da je htjela. Nova je Rusija jednostavno bila 93 preslaba, suviše iscrpljena nakon tričetvrt stoljeća komunističke i vladavine, i društveno suviše zaostala, a da bi bila pravi globalni partner. Po gledanju Washingtona, Njemačka, Japan i Kina bili su barem jednako tako značajni i utjecajni. Pored toga, u nekim središnjim geostrateškim pitanjima od američkog nacionalnog interesa – u Europi, Bliskom Istoku i Dalekom Istoku – američke i ruske težnje bile su vrlo različite. Onog trenutka kad bi takve razlike počele izvirati na površinu, nesrazmjer u političkoj moći, financijskim mogućnostima, tehnološkoj inovativnosti i kulturološkoj privlačnosti, nužno bi ukazao na šupljinu "zrelog strateškog partnerstva" – i sve ga je više Rusa počelo doživljavati kao nešto stvoreno s namjerom da se Rusiju zavara. Možda se takvo razočaranje moglo izbjeći da je Amerika nešto ranije – tijekom američko-ruskog medenog mjeseca – prihvatila koncept širenja NATO-a i istovremeno ponudila Rusiji "dogovor koji se ne može odbiti", odnosno, ponudila poseban odnos suradnje između Rusije i NATO-a. Da je Amerika jasno i odlučno prihvatila ideju širenja Saveza, uz odredbu kako i Rusija na neki način mora biti uključena u taj proces, možda bi osjećaj razočaranja u "zrelo strateško partnerstvo" koji je u Moskvi uslijedio, a time i stalno slabljenje političkih pozicija "zapadnjaka" u Kremlju, bio izbjegnut. Trenutak za tako nešto postojao je u drugoj polovici 1993. godine, neposredno nakon Jeljcinove javne potvrde, u kolovozu, kako je interes Poljske za pridruživanjem transatlantskoj alijansi sukladan "interesima Rusije". Umjesto toga, Clintonova je administracija, tada još uvijek na crti politike "Rusija prva", otezala još dvije godine, dok je Kremlj postupno okretao stranicu i postajao sve neprijateljskije nastrojen prema pojavi još uvijek neodlučnih signala glede američkih namjera u proširivanju NATO-a. Do vremena kad je Washington odlučio postaviti proširenje NATO-a u središte svoje politike zacrtavanja veće i sigurnije Euro-Atlantske zajednice, 1996. godine, Rusi su već zauzeli izrazito protivne stavove. Prema tomu, godina 1993. može se promatrati kao godina kad je propuštena povijesna prilika. Valja priznati kako nisu sve ruske bojazni glede proširenja NATO-a bile neosnovane, niti motivirane čistom zlobom. Naravno, neki protivnici širenja NATO-a, posebice u ruskoj vojsci, s načinom razmišljanja iz doba Hladnog rata, nisu u tom širenju vidjeli samo rast Europe kao takve, već napredovanje neprijateljske alijanse, predvođene Amerikom, sve bliže Rusiji. Neki pripadnici ruske 94 vanjskopolitičke elite – većina kojih su u stvari bili raniji sovjetski dužnosnici – uporno su ostajali na starom geostrateškom pogledu kako Amerika nema što tražiti u Euroaziji, te da u pozadini NATO-vog
širenja stoji američka želja za povećanjem sfere svog utjecaja. Osim toga, jednim je dijelom njihovo protivljenje bilo temeljeno i na vjerovanju kako bi nevezana Središnja Europa jednom kad se Rusija oporavi opet mogla potpasti u sferu geopolitičkog utjecaja Moskve. Ali i mnogi su se ruski demokrati pribojavali kako širenje NATO-a znači da će Rusija biti ostavljena izvan Europe, politički izopćena, te smatrana nedostojnom bilo kakvog članstva u institucionalnim okvirima europske civilizacije. Kulturološka nesigurnost potaknula je politička strahovanja, te učinila da širenje NATO-a izgleda kao kulminacija dugotrajne politike Zapada s ciljem izoliranja Rusije, njenog ostavljanja po strani i izručenja na milost raznim neprijateljima. Pored toga, ruski demokrati nisu mogli shvatiti dubinu odbojnosti koju su Srednjoeuropljani osjećali prema polustoljetnoj moskovskoj dominaciji, niti snagu njihove želje za pripadanjem proširenom Euro-Atlantskom sustavu. Istini za volju, treba reći kako se niti razočaranje, niti slabljenje pozicija ruskih "zapadnjaka" nije moglo izbjeći. Nova ruska elita, podijeljena unutar sebe, bez predsjednika ili ministra vanjskih poslova koji bi bili u stanju osigurati dosljedno geostrateško vodstvo, nije bila u stanju jasno definirati što to nova Rusija u Europi želi, kao niti realistično odrediti stvarna ograničenja nametnuta oslabljenošću Rusije. Podijeljeni moskovski demokrati nisu se usudili odlučno izjaviti kako se Rusija ne protivi povećanju transatlantske demokratske zajednice, već štoviše, kako se s tom zajednicom želi povezati. Pored toga, privid dijeljenja globalnog statusa s Amerikom otežavao je moskovskoj političkoj eliti napuštanje ideje o privilegiranoj geopolitičkoj poziciji Rusije, ne samo u odnosu na prostore bivšeg Sovjetskog Saveza, već i u odnosu na bivše satelite iz Središnje Europe. Ovakav slijed događaja išao je na ruku nacionalistima, koji su do 1994. godine već vratili svoje pozicije, i militaristima koji su do tada već postali glavnim Jeljcinovim domaćim pristašama. Njihove oštre, i ponekad prijeteće reakcije na srednjoeuropske težnje, samo su pojačale odlučnost u bivšim satelitskim zemljama – tek oslobođenim od ruske vlasti – da potraže zaštitu u okviru NATO-a. 95 Jaz između Washingtona i Moskve dodatno je proširen nespremnošću Kremlja da se odrekne svih Staljinovih osvajanja. Zapadno je javno mišljenje, poglavito u Skandinaviji, ali i u Sjedinjenim Državama, posebno bilo zabrinuto zbog podvojenog ruskog stava prema Baltičkim republikama. Iako priznajući njihovu samostalnost i ne ustrajući na njihovom članstvu u Zajednici Neovisnih Država, čak su i demokratski orijentirani ruski političari povremeno pribjegavali prijetnjama s ciljem osiguravanja povoljnijeg odnosa prema velikim zajednicama ruskih kolonizatora, namjerno nastanjivanih u tim zemljama u Staljinovo doba. Ozračje je bilo dodatno zamagljeno nevoljkošću Kremlja da se ogradi od naci-sovjetskog sporazuma iz 1939. godine, kojim je utrt put za nasilno priključenje ovih republika Sovjetskom Savezu. Čak i pet godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, službeni je glasnogovornik Kremlja (u službenom priopćenju od 10. rujna 1996,) insistirao na tomu da su Baltičke države 1940. godine dragovoljno "pristupile" Sovjetskom Savezu. Naime, čini se da je i postsovjetska ruska elita očekivala kako će Zapad pomoći, ili barem neće smetati, u ponovnoj uspostavi središnje uloge Rusije na postsovjetskim prostorima. Stoga su s određenom zlovoljom gledali na spremnost Zapada da pomogne postsovjetskim neovisnim državama učvrstiti njihovu samostalnost. Iako upozoravajući kako je "konfrontacija sa Sjedinjenim Državama...opcija koju treba izbjegavati", iskusni ruski analitičar američke vanjske politike tvrdio je (ne sasvim netočno) kako Sjedinjene Države teže "reorganizaciji međudržavnih odnosa u čitavoj Euroaziji...pri čemu više ne bi bilo jedne vodeće sile na kontinentu, već mnogo srednjih, relativno stabilnih i donekle snažnih no nužno inferiornih moći Sjedinjenih Država, bilo samih bilo u zajedništvu." 4 4
A. Bogaturov i V. Kremenyuk (oba viši znanstvenici na Institutu za Sjedinjene Države i Kanadu), u "The Americans Themselves Will Never Stop," Nezavisimaya Gazeta, 28. lipanj 1996.
U tom je pogledu Ukrajina bila od kritične važnosti. Rastuća američka želja za davanjem najviše razine prioriteta američko-ukrajinskim odnosima i pomaganjem održavanja novostečene nacionalne slobode, doživljena je u Moskvi – čak i među "zapadnjacima" – kao politika izravno usmjerena protiv vitalnog ruskog interesa za eventualnim vraćanjem Ukrajine pod zajednički krov .Vjera kako će Ukrajina, kad-tad, biti "reintegrirana" ostaje 96 snažno usađena kod mnogih pripadnika ruske političke elite.5 Kao rezultat toga, rusko geopolitičko i povijesno preispitivanje odvojenog statusa Ukrajine izravno se sukobilo s američkim stajalištem kako imperijalna Rusija ne može biti demokratska Rusija. Uz to, postojali su i sasvim domaći razlozi koji su ukazivali na to da je "zrelo strateško partnerstvo" između dviju "demokracija" iluzorno. Rusija je jednostavno bila previše zaostala i uništena komunističkom vladavinom da bi mogla biti vitalnim partnerom Sjedinjenim Američkim Državama. Ta temeljna istina nije mogla biti zamagljena zvučnom retorikom o partnerstvu. Postsovjetska je Rusija, pored toga, samo djelomice raskinula sa svojom prošlošću. Gotovo svi njeni "demokratski" vođe – iako sasvim razočarani u sovjetskoj prošlosti – ne samo da su bili proizvodi sovjetskog sustava, već su u sovjetskom sustavu bili visoko pozicionirani pripadnici vladajuće elite. Oni nisu bili bivši disidenti, kao što je bio slučaj u Poljskoj i Češkoj. Ključne institucije sovjetske moći – iako oslabljene, demoralizirane i korumpirane – još uvijek su postojale. Takvu stvarnost, kao i grčevito oslanjanje na komunističku prošlost, simbolizira i povijesni, središnji moskovski prizor: Lenjinov mauzolej još uvijek je tamo. To je bilo kao kad bi postnacističkom Njemačkom upravljali bivši naci "gauleiteri" srednjih činova, uzvikujući demokratske parole, uz Hitlerov mauzolej koji bi još uvijek stajao u centru Berlina. Politička slabost nove demokratske elite određena je i samom težinom ruske gospodarske krize. Potreba za sveobuhvatnim reformama – s ciljem udaljavanja ruske države iz gospodarstva – potaknula je pretjerana očekivanja glede zapadne, posebice američke pomoći. Iako je ta pomoć, posebno iz Njemačke i Amerike, s vremenom poprimila velike razmjere, ona čak ni u najboljim uvjetima nije mogla dovesti do brzog gospodarskog 97 oporavka. Time nastalo društveno nezadovoljstvo samo je pridonijelo rastućem broju razočaranih kritičara koji su tvrdili kako je partnerstvo sa SAD-om prijevara, korisna za Ameriku, a štetna za Rusiju. Ukratko, niti objektivni niti subjektivni preduvjeti za učinkovito globalno partnerstvo u godinama neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza nisu postojali. Demokratski "zapadnjaci" jednostavno su željeli previše, a bili su u stanju ostvariti premalo. Željeli su jednakopravno partnerstvo – ili, točnije, zajedništvo – s Amerikom, željeli su relativno slobodne ruke u odnosu na ZND, i priželjkivali Središnju Europu kao geopolitički ničiju zemlju. Ipak, njihova neodlučnost kad je u pitanju sovjetska povijest, nedostatak realističnog sagledavanja vlastite globalne moći, dubina gospodarske krize, kao i nedostatak široke društvene podrške, značio je kako oni neće biti u stanju ostvariti stabilnu i zaista demokratsku Rusiju, kakvu je koncept jednakopravnog partnerstva pretpostavljao. Da bi takvo stvarno partnerstvo s 5
Na primjer, čak i vrhunski Jeljcinov savjetnik, Dmitrij Rjurkov, citiran je u Interfax-u (20. studeni 1996.) kako smatra da je Ukrajina "privremeni fenomen", dok je moskovska Obshchaya Gazeta (10. prosinac 1996.) izvijestila kako bi "događaji u istočnoj Ukrajini u doglednoj budućnosti mogli postaviti Rusiju pred težak problem. Masovne manifestacije nezadovoljstva...biti će popraćene pozivima Rusiji, ili čak zahtjevima, da preuzme tu regiju. Vrlo bi malo ljudi u Moskvi bilo spremno poduprijeti takve planove." Zapadna zabrinutost zbog ruskih namjera sigurno nije bila umirena ruskim zahtijevanjem Krima i Sevastopolja, ili tako provokativnim djelima kao što je namjerno uvrštenje Sevastopolja na listu vremenske prognoze za ruske gradove, koncem 1996. godine.
Amerikom postalo realnom geopolitičkom opcijom, Rusija bi prvo morala proći dugotrajni proces političkih reformi, jednako dugotrajan proces stabiliziranja demokracije, i još duži proces društvene i ekonomske modernizacije, te promijeniti način razmišljanja – iz imperijalnog u nacionalni – kad su u pitanju nove geopolitičke realnosti, ne samo u Središnjoj Europi već posebno u okvirima bivšeg Ruskog Carstva. U takvim okolnostima nije iznenađujuće da je prioritet "bliskog inozemstva" ujedno postao glavnom kritikom prozapadne opcije, i začetkom nove vanjskopolitičke alternative. Temeljeno je to na argumentu kako je koncept "partnerstva" doveo do ispuštanja iz ruku nečeg što je trebalo biti najznačajnije za Rusiju – odnose s bivšim sovjetskim republikama. "Blisko inozemstvo" postalo je skraćenom formulacijom politike koja bi naglasak stavljala na potrebu rekonstrukcije neke vrste održivog okvira, uz odlučujuću ulogu Moskve, u geopolitičkom prostoru koji je nekad zauzimao Sovjetski Savez. Polazeći od ove premise, postojalo je rašireno suglasje kako je politika koncentracije na Zapad, posebice Ameriku, davala premalo, a koštala previše. Osim toga, olakšala je Zapadu iskorištavanje mogućnosti koje su se otvorile raspadom Sovjetskog Saveza. No, geopolitička opcija "bliskog inozemstva" predstavljala je kišobran ispod kojeg se okupilo nekoliko različitih geopolitičkih koncepcija. Nalazili su se tu ekonomski funkcionalisti i deterministi 98 (kao i neki "zapadnjaci"), koji su vjerovali kako bi ZND mogao prerasti u neku vrstu Moskvom predvođene EU; no i neki drugi, koji su na gospodarske integracije gledali kao na jedno od mogućih oruđa za imperijalnu restauraciju, koja bi mogla djelovati ili pod kišobranom ZND-a, ili kroz specijalne sporazume (formulirane 1996. godine) između Rusije i Bjelorusije, ili između Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Kirgistana; kao i slavenofilski romantičari koji su zagovarali uspostavu Slavenske Unije između Rusije, Ukrajine i Bjelorusije; i konačno, predlagači ponešto mistične ideje euroazijanstva kao definicije za trajnu rusku povijesnu misiju. U svom najužem obliku, prioritet "bliskog inozemstva" uključivao je savršeno razuman prijedlog po kojem bi se Rusija morala najprije usredotočiti na odnose s novonastalim neovisnim državama, poglavito stoga što su one temeljem namjerno naglašavane međudržavne ekonomske ovisnosti u sovjetsko vrijeme u velikoj mjeri ostale upućene na Rusiju. To je bilo i geopolitički i gospodarski razumno. Taj "zajednički gospodarski prostor", o kojem su novi ruski vođe često govorili, bio je realnost koju vođe novonastalih država nisu mogli samo tako ignorirati. Suradnja, pa čak i neki oblici integracije, predstavljali su gospodarsku nužnost. Stoga je bilo je ne samo normalno, već i poželjno, promicati zajedničke institucije ZND-a, s ciljem zaustavljanja i ublažavanja gospodarskih prekida i fragmentiranja kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza. Za neke je Ruse promicanje gospodarske integracije, prema tomu, bilo funkcionalno efikasna i politički primjerena reakcija na ono što je nestalo. Analogija s EU-om često je spominjana kao odgovarajuća, obzirom na postsovjetsku situaciju. Zagovaratelji gospodarske integracije izričito su odbacivali bilo kakvo obnavljanje imperija. Na primjer, utjecajno izvješće naslovljeno "Strategija za Rusiju", izdano još u kolovozu 1992. godine od Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, dakle skupine uvaženih osoba i državnih dužnosnika, ciljano je zagovarala "postimperijalno osviještenu integraciju" kao prikladni program za postsovjetski "zajednički gospodarski prostor". Ipak, naglasak na "blisko inozemstvo" nije bila samo politički benigna doktrina regionalne gospodarske suradnje. Njezini geopolitički sadržaji imali su imperijalne tonove. Čak je i relativno umjereno izvješće iz 1992. godine spominjalo oporavljenu Rusiju koja bi s vremenom uspostavila strateške partnerske odnose sa Zapadom, u kojima bi Rusija imala ulogu "regulatora situacije u Istočnoj Europi, Središnjoj Aziji i Dalekom Istoku". Drugi 99
zagovornici ovog prioriteta još su smjeliji, i otvoreno govore o ruskoj "ekskluzivnoj ulozi" unutar postsovjetskog prostora, te optužuju Zapad za provođenje antiruske politike kroz pružanje pomoći Ukrajini i drugim novim neovisnim državama. Tipični, iako ne i krajnji primjer, predstavlja i tvrdnja Y. Ambartsumova, predsjedavajućeg parlamentarnog Odbora za vanjske poslove 1993. godine, i bivšeg zagovornika "partnerstva", koji je otvoreno ustvrdio da je bivši sovjetski prostor sfera ekskluzivnog ruskog geopolitičkog utjecaja. U siječnju 1994. godine sličan je stav ponovio još jedan, do tada energični zagovornik "prozapadnog" prioriteta – ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev – izjavivši kako Rusija "mora održati svoju vojnu nazočnost u područjima koja su bila stoljećima unutar ruske interesne sfere." U stvari, Izvestia je 8. travnja 1994. izvijestila kako je Rusija uspjela zadržati dvadeset i osam vojnih baza na teritoriju novih neovisnih zemalja – uz nacrtanu liniju koja na karti spaja ruska vojna postrojenja u Kaliningradu, Moldaviji, na Krimu, Armeniji, Tadžikistanu i Kurilskom otočju i podsjeća na vanjske limite bivšeg Sovjetskog Saveza, kao na karti na str. 101. U rujnu 1995., predsjednik je Jeljcin izdao službeni dokument o ruskoj politici u odnosu na ZND, prema kojem su ruski ciljevi kodificirani kako slijedi : Glavni cilj ruske politike prema ZND-u je u stvaranju gospodarski i politički integrirane asocijacije država koja bi bila u stanju zauzeti svoje pravo mjesto u svjetskoj zajednici...konsolidirati Rusiju kao vodeću snagu u stvaranju novog sustava međudržavnih političkih i ekonomskih odnosa na području bivšeg Saveza. Treba skrenuti pozornost na naglasak političke dimenzije ovog pokušaja, kao i na jedninu korištenu za entitet koji bi trebao zauzeti "svoje" pravo mjesto u svjetskom sustavu, te na dominantnu ulogu Rusije u tom entitetu. U skladu sa svojim naglascima, Moskva je ustrajala na ponovnom jačanju političkih i vojnih veza između Rusije i novoustanovljenog ZND-a; na stvaranju zajedničkog vojnog zapovjedništva; na povezanosti vojnih snaga ZND-a temeljenoj na formalnom sporazumu; na centraliziranom nadzoru vanjskih granica ZND-a (čitaj pod kontrolom Moskve); na odlučujućoj ulozi ruskih snaga u bilo kakvim peace-keeping snagama unutar ZND-a; na stvaranju zajedničke vanjske politike unutar ZND-a, kao i da temeljna tijela 100 budu smještena u Moskvi (a ne u Minsku, kako je bilo originalno dogovoreno 1991. godine), uz ruskog predsjednika koji predsjedava summitima ZND-a.
No, niti to nije bilo sve. Dokument iz rujna 1995. godine proglašava kako Odašiljanje ruskog radija i TV u bliskom inozemstvu mora biti zajamčeno, distribucija ruskog tiska u regiji treba biti podržana, obuka nacionalnih kadrova zemalja ZND-a treba biti izvođena u Rusiji. Posebnu pozornost treba posvetiti vraćanju ruske pozicije glavnog edukativnog centra na postsovjetskom prostoru, imajući na umu potrebu da se mlade generacije u zemljama ZND-a odgajaju u duhu prijateljskih odnosa s Rusijom. U ozračju takvog raspoloženja, ruska je Duma početkom 1996. godine otišla tako daleko da je proglasila raspuštanje Sovjetskog Saveza nevažećim. Još i više, tijekom proljeća iste godine, Rusija je potpisala dva sporazuma kojima se osigurava tješnja gospodarska i politička integracija između Rusije i nekih popustljivijih zemalja ZND-a. Jedan od sporazuma, potpisan uz veliku pompu, u stvari je stvorio uniju između Rusije i Bjelorusije, unutar nove "Zajednice suverenih republika" (ruska skraćenica "SSR" namjerno je podsjećala na skraćenicu Sovjetskog Saveza "SSSR"), a drugi – 101 potpisan od strane Rusije, Kazahstana, Bjelorusije i Kirgistana – dugoročno je postulirao stvaranje "Zajednice Udruženih Država). Obje su inicijative ukazivale na nestrpljivost potaknutu sporim napretkom integracije unutar ZND-a i na rusku odlučnost i upornost u promicanju iste. Naglasak prioriteta "bliskog inozemstva" na jačanje središnjih mehanizama ZND-a kombinirao je neke elemente oslanjanja na objektivnu gospodarsku predodređenost sa snažnom dozom subjektivne imperijalne odlučnosti. No, niti jedno nije pružilo odgovor, u filozofskom niti geopolitičkom smislu, na pitanje "Što je Rusija, što je njena prava misija i pravi opseg?" Upravo je tu prazninu pokušala ispuniti sve privlačnija doktrina "euroazijanstva" – također usredotočena na "blisko inozemstvo". Polazišna točka za ovu orijentaciju – definirana kulturološkom, i ponešto mističnom terminologijom – bila je tvrdnja kako Rusija nije niti potpuno europska niti potpuno azijska
zemlja, pa prema tomu, ima poseban, euroazijski identitet. Taj identitet izvire iz ruske jedinstvene kontrole nad ogromnim područjima koja se nalaze između Središnje Europe i obala Pacifičkog oceana, te iz nasljeđa imperijalne državnosti koju je Moskva održavala tijekom četiri stoljeća svog širenja na istok. Tom je ekspanzijom u Rusiju asimilirano brojno nerusko i ne-europsko stanovništvo, stvarajući tako jedinstveni euroazijski politički i kulturološki identitet. Euroazijanstvo kao doktrina nije isključivo postsovjetska ideja. Pojavila se još u devetnaestom stoljeću, a jače se probila u dvadesetom, kao artikulirana alternativa sovjetskom komunizmu i kao odgovor na tobožnju dekadenciju Zapada. Ruski emigranti bili su posebno aktivni u propagiranju ove doktrine kao alternative sovjetskom modelu, shvaćajući kako će nacionalno buđenje neruske populacije unutar Sovjetskog Saveza zahtijevati neku vrstu nadnacionalne doktrine koja bi spriječila da eventualnom propašću komunizma dođe do raspadanja starog Velikog Ruskog Carstva. Već je sredinom 20-tih godina ovog stoljeća ovo stajalište uvjerljivo artikulirao princ N. S. Trubetzkoy , vodeći eksponent Euroazijanstva, napisavši : komunizam je u uništavanju duhovnih temelja i nacionalne posebnosti ruskog života, u biti, bio maskirana inačica Europejstva, propagirajući materijalističke okvire i vrednote koji prevladavaju u Europi i Americi... 102 Naš je zadatak da stvorimo sasvim novu kulturu, našu kulturu, koja neće oponašati europsku civilizaciju... kad Rusija prestane bit[ iskrivljeni odraz europske civilizacije...kad opet postane svoja: Rusija-Euroazija, svjesni nasljednik i nositelj velike ostavštine Džingis-Kana.6 Ovo je gledište našlo željnu publiku u zbunjenom postsovjetskom okruženju. s jedne je strane komunizam optužen za izdaju ruskog pravoslavlja i posebne, mistične, "ruske ideje"; s druge, zapadnjaštvo je odbačeno jer se na Zapad, posebice na Ameriku, gledalo kao na korumpirano društvo, kulturološki antirusko i društvo koje teži negiranju ruskog povijesnog i zemljopisnog prava na isključivu kontrolu nad euroazijskim kopnom. Euroazijanstvo je dobio i znanstvenu dimenziju u pisanju često citiranog Leva Gumileva, povjesničara, geografa i etnografa, čije su knjige Srednjovjekovna Rusija i velika stepa, Ritmovi Euroazije i Geografija i etnos u povijesnom vremenu, snažno potvrđivale stajalište po komu je Euroazija prirodno zemljopisno okruženje za jedinstveni "etnos" ruskog naroda, posljedica povijesne simbioze između njih i neruskih stanovnika otvorenih stepa, čime je stvoren jedinstveni euroazijski kulturni i duhovni identitet. Gumilev je upozoravao kako će prilagođavanje Zapadu kao posljedicu za ruski narod imati gubitak vlastitog "etnosa i vlastite duše". Ova su stajališta, u nešto primitivnijem obliku, ponavljali mnogi ruski nacionalistički političari. Tako je, na primjer, bivši Jeljcinov dopredsjednik, Aleksandar Rutskoi, tvrdio kako je "očigledno, gledajući geopolitičku situaciju naše zemlje, da Rusija predstavlja jedini most između Azije i Europe. Tko god zavladao ovim prostorom, vladati će svijetom."7 Jeljcinov komunistički protivnik, Genadij Zjuganov, usprkos svojoj marksističko-lenjinističkoj vokaciji, prihvatio je mistični naglasak euroazijanstva na posebnoj duhovnoj i misionarskoj ulozi ruskog naroda u ogromnim prostranstvima Euroazije, tvrdeći kako je Rusija obdarena jedinstvenom kulturološkom vokacijom i posebno povoljnim zemljopisnim položajem za upražnjavanje globalnog vodstva. 6 7
N. S. Trubetskoy. "The Legacy of Genghis Khan," Cross Currents 9 (1990.):68. Interview u L'Espresso (Rim), 15. srpanj 1994.
Trezveniju i pragmatičniju inačicu euroazijanstva promicao je i poglavar Kazahstana, Nursultan Nazarbajev. Suočen kod kuće s gotovo podjednakim brojem Kazaka i ruskih doseljenika, i tražeći 103 formulu koja bi na neki način oslabila pritiske za političkom integracijom koji su dolazili iz Moskve, Nazarbajev propagira koncept "Euroazijske Unije" kao alternative bezličnoj i neučinkovitoj ZND. Iako njegova verzija nije imala one mistične komponente tradicionalnog euroazijanstva, i svakako nije polazila od posebne misionarske uloge Rusa kao predvodnika Euroazije, temeljila se na ideji kako Euroazija – zemljopisno definirana slično definicijama Sovjetskog Saveza – predstavlja organsko jedinstvo, koje bi trebalo imati i svoju političku dimenziju. Do određenog stupnja, pokušaj davanja "bliskom inozemstvu" najviše razine prioriteta u ruskom geopolitičkom razmišljanju bilo je opravdano, u smislu da je neka mjera sporazuma između postimperijalne Rusije i novonastalih neovisnih država bila apsolutno nužna, kako na polju sigurnosti, tako i na gospodarskim područjima. Ipak, ono što je cijeloj raspravi davalo nerealan ton bilo je stalno provlačenje stava kako je na neki način, bilo da do toga dođe dragovoljno (temeljem gospodarske povezanosti), ili kao posljedica povrata izgubljene ruske moći – da i ne govorimo o ruskoj euroazijskoj i slavenskoj misiji – politička "integracija" negdašnjeg imperija poželjna i moguća. U tom pogledu često povlačenje usporedbi s EU-om zanemaruje jednu bitnu razliku: EU, čak i ako dopustimo poseban utjecaj Njemačke unutar nje, ne dominira jedna sila koja sama zasjenjuje sve ostale članice zajedno, bilo relativnim BNP-om, bilo brojem stanovništva, bilo površinom svog teritorija. Pored toga, EU nije nasljednica nacionalnog imperija, niti su neovisne članice zabrinute kako "integracija" u biti označava vraćanje subordinacije. Mogu se lako zamisliti reakcije europskih država da je, kojim slučajem, Njemačka službeno proglasila kako je njezin cilj učvršćivanje i širenje njezine vodeće uloge unutar EU, kako je to Rusija učinila svojim, ranije citiranim, proglasom iz rujna 1995. godine. Osim toga, analogiji s EU-om nedostaje još jedan aspekt. Otvorena i relativno razvijena gospodarstva Zapadne Europe bila su spremna za demokratsku integraciju, a većina je zapadnih Europljana osjećala opipljive gospodarske i političke koristi od takvog integriranja. Čak su i siromašnije zapadnoeuropske zemlje imale koristi od značajnih subvencija. Suprotno tomu, novonastale neovisne države gledale su na Rusiju kao politički nestabilnu državu, koja još uvijek gaji ambicije za dominacijom, i u 104 gospodarskom pogledu, kao na prepreku njihovom sudjelovanju u globalnom gospodarstvu i toliko potrebnim stranim ulaganjima. Protivljenje moskovskim zamislima o "integraciji" posebno je bilo izraženo u Ukrajini. Njezino vodstvo brzo je prepoznalo kako bi takvo "integriranje", posebno u svjetlu ruskih rezervi glede legitimiteta ukrajinske neovisnosti, vjerojatno dovelo do gubitka suvereniteta. Pored toga, grubo rusko odnošenje prema novoj ukrajinskoj državi – nespremnost na priznavanje granica, propitivanje ukrajinskog prava na Krim, ustrajanje na isključivoj, ekstrateritorijalnoj kontroli nad lukom Sevastopolj – dodalo je probuđenoj ukrajinskoj nacionalnoj svijesti jasno izraženi antiruski ton. Stoga je ukrajinsko nacionalno samoodređenje, u kritičnom razdoblju formiranja nove države, umjesto tradicionalne antipoljske ili antirumunjske orijentacije poprimilo značajke otpora prema svakoj ruskoj inicijativi za jačim integriranjem ZND-a, za posebnom zajednicom Slavena (s Rusijom i Bjelorusijom), ili uspostavom Euroazijske Unije, videći u njima samo nove ruske imperijalne taktike. Ukrajinska odlučnost na očuvanju neovisnosti dodatno je ohrabrena podrškom iz inozemstva. Iako je u početku Zapad, posebice SAD, bio spor u prepoznavanju geopolitičke važnosti neovisne ukrajinske
države, do sredine 90-tih i Amerika i Njemačka počele su snažno podupirati posebni identitet Kijeva. U srpnju 1996. godine, ministar obrane SAD-a izjavio je: "Ne mogu dovoljno naglasiti značaj Ukrajine kao samostalne države za sigurnost i stabilnost čitave Europe," dok je u rujnu njemački kancelar – bez obzira na njegovu podršku predsjedniku Jeljcinu – otišao još dalje proglasivši kako "Nitko više ne može osporiti čvrsto mjesto Ukrajine u Europi... Nitko više neće moći dovesti u pitanje ukrajinsku neovisnost niti njezin teritorijalni integritet." Kreatori američke politike došli su do toga da su američko-ukrajinske odnose opisivali kao "strateško partnerstvo", namjerno koristeći istu frazu kojom su se služili za naglašavanje američko-ruskih odnosa. Bez Ukrajine, kao što je već rečeno, imperijalno oživljavanje, temeljeno bilo na ZND-u bilo na euroazijanstvu, nije predstavljalo održivu mogućnost. Imperij bez Ukrajine značio bi, s vremenom, "azijatizaciju" Rusije i njeno udaljavanje od Europe. Pored toga, euroazijanstvo nije bio ni posebno privlačan novonastalim neovisnim državama Središnje Azije, od kojih su samo malobrojne bile spremne na novu uniju s Moskvom. Uzbekistan se posebno 105 isticao u podržavanju ukrajinskog protivljenja u odnosu na bilo kakvo podizanje statusa ZND-a prema nekom nadnacionalnom tijelu, kao i u opiranju odnosnim ruskim inicijativama s ciljem promicanja ZNDa. Druge države ZND-a, isto tako svjesne namjera Moskve, nastojale su se okupiti oko Ukrajine i Uzbekistana u otporu ili izbjegavanju moskovskih pritisaka za tješnjom političkom i vojnom integracijom. Uz to, osjećaj nacionalne svijesti jačao je u gotovo svim novim državama, svijesti koja je u sve većoj mjeri bila usredotočena na poništavanje nekadašnje kolonijalne podčinjenosti Moskvi, kao i posljedica koje je ona ostavila. Tako se čak i etnički osjetljiv Kazahstan priklonio ostalim zemljama Središnje Azije u napuštanju i zamjeni ćiriličnog pisma latinicom. U stvarnosti, već sredinom 90-tih, došlo je do pojave jednog neformalnog bloka, potiho predvođenog Ukrajinom, a kojeg su sačinjavali još Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbejdžan, i povremeno Kazahstan, Gruzija i Moldavija, s ciljem ometanja ruskih napora na uporabi ZND-a kao oruđa za političku integraciju. Ukrajinsko ustrajanje na ograničenoj, u najvećem dijelu isključivo gospodarskoj integraciji, imalo je kao daljnju posljedicu negiranje bilo kakva praktičnog značenja pojma "Slavenske Unije". Propagirali su je neki slavenofili, i podržavao je Aleksandar Solženjicin, no ova je ideja automatski postala geopolitički beznačajna onog trenutka kad ju je Ukrajina odbacila. Time je, uz Rusiju, samo za Bjelorusiju ostala mogućnost sudjelovanja u takvoj uniji, uz eventualno sudjelovanje Kazahstana zbog činjenice kako su njegova sjeverna područja nastanjena ruskom većinom. Razumljivo, takva opcija nije djelovala umirujuće na vodstvo Kazahstana te je samo intenzivirala antirusku komponentu u njihovom nacionalizmu. U Bjelorusiji, Slavenska Unija bez Ukrajine nije značila ništa više od ponovnog uključivanja u Rusiju, pa je i tamo potakla nacionalnu nesklonost. Ove vanjske prepreke politici "bliskog inozemstva" značajno su ojačane jednim važnim unutarnjim ograničenjem: raspoloženjem ruskih ljudi. Usprkos retorici ruskog vodstva i političkoj promidžbi specijalne uloge Rusije na prostoru bivšeg imperija, ruski je narod – dijelom iz čistog zamora, a dijelom temeljem zdravog razuma – pokazivao vrlo malo entuzijazma za bilo kakve ambiciozne projekte obnavljanja imperija. Ruski su ljudi cijenili otvorene granice, slobodnu trgovinu, slobodu kretanja, specijalni status ruskog 106 jezika, no politička integracija, posebno ako bi ona uključivala gospodarske troškove ili žrtve u krvi, nije nailazila na pretjerani entuzijazam. Raspadanje "Saveza" popraćeno je žaljenjem, njegovo ponovno
uspostavljanje bilo bi poželjno; no reakcija javnosti na rat u Čečeniji ukazivala je na to kako nikakva politika koja bi išla preko primjene gospodarskih i/ili političkih pritisaka ne bi bila podržana od javnosti. Ukratko, krajnji geopolitički nedostatak za ostvarenje prioriteta "bliskog inozemstva" nalazio se u činjenici kako Rusija nije bila politički dovoljno snažna da nametne svoju volju, niti dovoljno gospodarski atraktivna da bi zainteresirala novonastale države. Ruski pritisci samo su ih natjerali na traženje i uspostavljanje dodatnih vanjskih veza, prvenstveno sa Zapadom, no u nekim slučajevima i s Kinom, kao i ključnim islamskim državama na jugu. Kad je Rusija zaprijetila kako će, kao odgovor na širenje NATO-a, uspostaviti svoj vlastiti vojni blok, pitanje koje se nametalo glasilo je "s kim?" Odgovor je bio još bolniji: u najboljem slučaju, možda, s Bjelorusijom i Tadžikistanom. Nove su države, ako ništa drugo, iskazivale sve više nepovjerenja čak i u odnosu na savršeno legitimne i potrebne oblike gospodarskog povezivanja s Rusijom, bojeći se njihovih potencijalnih političkih posljedica. Istovremeno, ideje o navodnoj ruskoj euroazijskoj misiji i one temeljene na slavenskoj mistici, služile su jedino daljnjoj izolaciji Rusije od Europe, odnosno od Zapada općenito, pojačavajući time postsovjetsku krizu i odlažući toliko potrebnu modernizaciju i uvođenje zapadnih standarda u rusko društvo – na crti onoga što je Ataturk učinio u Turskoj u osvit propasti Otomanskog Carstva. Prema tomu, ova opcija "bliskog inozemstva" nije se za Rusiju pokazala kao geopolitičko rješenje, već kao geopolitička iluzija. Ako ne zajedništvo s Amerikom, i ako ne "blisko inozemstvo", koja onda geopolitička opcija ostaje Rusiji otvorena. Neuspjeh zapadnjačke orijentacije u stvaranju globalne ravnopravnosti s Amerikom –a za demokratsku Rusiju – što je bio više slogan nego stvarnost, rezultirao je razočaranjem kod demokrata, a neugodna spoznaja kako je "reintegracija" starog imperija u najboljem slučaju samo daleka mogućnost, potaknula je neke ruske geopolitičare na promišljanje ideje o stvaranju neke vrste kontra-alijanse protiv američke hegemonske pozicije u Euroaziji. 107 Početkom 1996. godine, predsjednik je Jeljcin zamijenio svog zapadno orijentiranog ministra vanjskih poslova, Kozirjeva, s iskusnijim, bivšim ortodoksnim komunističkim stručnjakom za međunarodne odnose, Evgenijem Primakovim, čija su dugotrajna područja interesa bili Iran i Kina. Neki su ruski komentatori nagađali kako ta orijentacija Primakova podrazumijeva napor na stvaranju nove "antihegemonijske" koalicije, koja bi se formirala oko tri sile s najvećim geopolitičkim interesom za reduciranjem američkog primata u Euroaziji. Neka početna Primakovljeva putovanja i komentari dodatno su ojačala takav utisak. Pored toga, postojeći kinesko-iranski odnosi u trgovini oružjem, kao i ruska spremnost na suradnju s Iranom u cilju olakšavanja iranskog pristupa nuklearnoj energiji, činili su se savršenim okvirom za tješnji politički dijalog i eventualno savezništvo. Rezultat bi mogao biti, barem teoretski, okupljanje vodeće svjetske slavenske sile, vodeće militantno-islamske sile i najmnogoljudnije svjetske i moćne azijske sile, u vrlo snažnu koaliciju. Nužna pretpostavka za bilo kakvu opciju ove vrste bila bi obnavljanje bilateralnih kinesko-ruskih veza, temeljenih na nevoljnom gledanju političkih elita obiju država na izranjanje Amerika kao jedine globalne supersile. Početkom 1996. godine, Jeljcin je otputovao u Peking, gdje je potpisao deklaraciju kojom se izričito osuđuju tendencije k globalnoj "hegemoniji", implicirajući time kako će se dvije države udružiti protiv SAD-a. U prosincu iste godine, kineski je premijer Li Peng uzvratio posjet i tom su prilikom obje strane potvrdile svoje neslaganje s međunarodnim sustavom "kojim dominira jedna sila" i podržale jačanje postojećih međusobnih veza. Ruski su komentatori pozdravili ovakav tijek događaja, sagledavajući ga kao pozitivan pomak u globalnim odnosima snaga, te kao prikladan odgovor na američku podršku širenju NATO-a. Neki su u tomu čak zvučali slavodobitno, naznačujući kako će kinesko-ruska alijansa dati Americi "što joj ide".
Ipak, do koalicije koja bi udružila Rusiju s Kinom i Iranom može doći jedino u slučaju takve američke geopolitičke kratkovidnosti koja bi rezultirala istovremenim antagonizmima u odnosima s Kinom i Iranom. Sigurno je da se takvu eventualnost ne može potpuno isključiti, a američko je ponašanje u razdoblju 1995.-1996. gotovo nametalo zaključak kako Amerika traži antagonističke odnose i s Teheranom i s Pekingom. No, niti Kina niti Iran nisu bili spremni strateški udružiti svoje potencijale s Rusijom koja je bila i 108 nestabilna i slaba. Obje su zemlje shvatile kako bi koalicija takve vrste, jednom kad bi prerasla povremeno taktičko usuglašavanje, mogla ugroziti njihove veze s naprednijim svijetom, koji im je jedini u stanju osigurati potrebna ulaganja i pristup novim tehnologijama. Rusija je imala premalo toga za ponuditi da bi bila doživljena kao značajan i vrijedan partner u takvoj antihegemonijskoj koaliciji. U stvari, u nedostatku bilo kakve zajedničke ideologije, te svrstavanjem temeljenim isključivo na "antihegemonijskim" emocijama, takva bi koalicija, u biti, predstavljala savez dijela Trećeg svijeta protiv najnaprednijih dijelova Prvog svijeta. Niti jedna od članica time ne bi mnogo dobila, a posebno bi Kina riskirala prestanak dotoka ogromnog ulagačkog kapitala. Za Rusiju, pak, kao što je to primijetio jedan od vodećih ruskih geopolitičara: "fantom rusko-kineske alijanse...oštro bi povećao izglede da Rusija opet ostane bez zapadne tehnologije i kapitala."8 Ovakav bi savez na koncu osudio sve članice, bile dvije ili tri, na dugoročnu izolaciju i nazadovanje. Nadalje, u svakom ozbiljnom pokušaju Rusije na stvaranju "antihegemonijske" koalicije, Kina bi bila jači partner. Obzirom da je mnogoljudnija, poduzetnija, inovativnija, dinamičnija, a gaji i neke teritorijalne pretenzije prema Rusiji, Kina bi neizostavno potisnula Rusiju prema statusu slabijeg partnera, nemajući istovremeno sredstava (a vjerojatno niti iskrene volje), kojima bi mogla pomoći Rusiji u premošćivanju njezine zaostalosti. Rusija bi, prema tomu, postala zemljom između šireće Europe i Kine koja bi širenju težila. I konačno, neki ruski stručnjaci za međunarodne odnose nastavljaju se nadati kako bi zastoj u europskoj integraciji, uključujući tu možda i unutarnja neslaganja oko budućeg oblika NATO-a, mogao eventualno stvoriti prigodu za, barem taktičke, rusko-njemačke ili rusko-francuske flertove, koji bi u oba slučaja bili usmjereni na slabljenje transatlantskih veza s Amerikom. Ovo nipošto nije nova perspektiva, obzirom da je tijekom Hladnog rata Moskva redovito pokušavala igrati na francusku ili na njemačku kartu. No, bez obzira na to, nije nerazumno kalkuliranje nekih ruskih geopolitičara s mogućnošću po kojoj bi zastoj u europskim 109 odnosima mogao otvoriti neke taktičke mogućnosti koje bi se mogle iskoristiti na štetu Amerike. No, to je i otprilike sve što bi se time zaista moglo dobiti: samo taktičke opcije. Nije vjerojatno da bi Francuska ili Njemačka samo tako odustale od povezanosti s Amerikom. Povremeno očijukanje, posebno s Francuzima, po nekom uskom pitanju, ne može se isključiti – no pravoj geopolitičkoj promjeni strana morala bi prethoditi potpuna pomutnja u europskim odnosima, prekid s europskom unifikacijom i prekid transatlantskih veza. Pa čak i tada, nije vjerojatno da bi europske države težile istinski značajnom geopolitičkom savezništvu s dezorijentiranom Rusijom.
8
Aleksei Bogaturov: "Current Relations and Prospects for Interaction Between Russia and the United States", Nezavisimaja Gazeta, 28. lipanj 1996.
Prema tomu, niti jedna od opcija koje uključuju stvaranje kontraalijanse, u konačnoj raščlambi, ne nudi vjerojatnu alternativu. Rješenje novih ruskih geopolitičkih dilema neće se naći niti u stvaranju kontrasaveza, niti će ono proizaći iz iluzije o jednakopravnom strateškom partnerstvu s Amerikom, kao niti iz pokušaja stvaranja nekih novih, politički i gospodarski "integriranih" struktura na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve ove varijante samo zamućuju jednu jedinu opciju koja je Rusiji zaista otvorena. Dilema jedne alternative Ruska jedina geostrateška opcija – opcija koja bi Rusiji omogućila stvarnu međunarodnu ulogu i maksimizirala mogućnost vlastite transformacije i modernizacije – je Europa. I to ne bilo kakva Europa, već transatlantska Europa rastućih EU-e i NATO-a. Takva Europa se oblikuje, kao što smo vidjeli u Trećem poglavlju, i vrlo je vjerojatno da će ona ostati usko povezana s Amerikom. To je Europa s kojom će Rusija morati imati neke odnose, ukoliko želi izbjeći opasnu geopolitičku izolaciju. Za Ameriku, Rusija je daleko preslaba da bi joj bila partnerom, a još uvijek presnažna da bi bila pacijentom. Vjerojatnije je da će postati problemom, osim ukoliko Amerika ne potakne stvaranje povoljnog ozračja u kojem bi se Ruse moglo uvjeriti kako bi za njihovu zemlju najbolju opciju predstavljalo jačanje organske vezanosti s transatlantskom Europom. Iako dugoročno gledano 110 rusko-kineske ili rusko-iranske strateške alijanse nisu vjerojatne, važno je da Amerika izbjegava politike koje bi Rusiju mogle udaljiti od donošenja potrebne geopolitičke odluke. Do mjere u kojoj je to moguće, američke veze s Kinom i Iranom trebale bi, shodno tomu, biti promišljane imajući stalno u vidu njihove moguće učinke na ruske geopolitičke kalkulacije. Daljnjim održavanjem iluzija glede velikih geostrateških opcija samo bi se odgađao povijesni izbor koji Rusija mora učiniti ukoliko želi okončati duboku krizu u kojoj se nalazi. Samo Rusija koja je voljna prihvatiti novu europsku stvarnost, ekonomsku i geopolitičku, biti će u stanju profitirati na unutrašnjem planu od rastućeg opsega transkontinentalne suradnje u trgovini, komunikacijama, investicijama i obrazovanju. Rusko sudjelovanje u Vijeću Europe stoga predstavlja korak u pravom smjeru. Na njega se može gledati kao na pokus za daljnju institucionalizaciju veza između rastuće Europe i Rusije. Isto tako, to navješćuje da će Rusija, nastavi li tim smjerom, prije ili poslije morati oponašati post-otomansku Tursku, u odluci da se odrekne imperijalnih ambicija i krene putem modernizacije, europeizacije i demokratizacije. Niti jedna druga opcija ne može ponuditi Rusiji ono što može suvremena, bogata i demokratska Europa, vezana uz Ameriku. Europa i Amerika ne predstavljaju prijetnju Rusiji kao neekspanzivnoj, nacionalnoj i demokratskoj državi. One nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija prema Rusiji, a koje bi Kina jednog dana mogla imati; ne dijele nesigurnu granicu na kojoj bi moglo doći do nasilja, što sigurno nije slučaj s ruskim etnički i teritorijalno nejasnim granicama prema islamskim zemljama na jugu. Upravo suprotno, za Europu, kao i za Ameriku, nacionalna i demokratska Rusija je geopolitički poželjan entitet, izvor stabilnosti u nepostojanom euroazijskom prostoru. Prema tomu, kako bi izbor u korist Europe i Amerike rezultirao opipljivim koristima za Rusiju, ona se prvo mora jasno ograditi od svoje imperijalne prošlosti; drugo, u potpunosti prihvatiti političke i sigurnosne veze rastuće Europe s Amerikom. Prva pretpostavka znači pomirbu s geopolitičkim pluralizmom koji je prevagnuo na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza. Takvo prihvaćanje nove situacije ne isključuje gospodarsku suradnju, na primjer temeljenu na modelu ranije Europske zone slobodne trgovine, no bez ikakvih ograničavanja suvereniteta novonastalih država – iz jednostavnog 111
razloga jer one to ne žele. U tom pogledu najznačajnija je potreba jasnog i nedvosmislenog prihvaćanja postojanja samostalne Ukrajine, njenih granica i različitog nacionalnog identiteta. Ispunjavanje druge pretpostavka moglo bi biti još teže. Odnos istinske suradnje s transatlantskom zajednicom ne može se temeljiti na odnosu u kojem demokratske države Europe koje bi željele postati dijelom te zajednice to ne bi mogle zbog ruskog neslaganja. Širenje te zajednice ne treba požurivati, a sigurno je da ono ne bi smjelo biti temeljeno niti na antiruskoj temi. Ali isto tako, niti bi trebalo, niti moglo biti zaustavljeno političkim odlukama koje se temelje na zastarjelom poimanju sigurnosnih odnosa u Europi. Sve veća i demokratska Europa treba biti otvorenim povijesnim procesom, koji ne bi bio podvrgnut politički arbitrarnim zemljopisnim ograničenjima. Za mnoge će Ruse, dileme ove jedne alternative, u početku, ali i za neko buduće vrijeme, biti teško riješiti. Zahtijevati će to veliku dozu političke volje, možda čak i izuzetnog vođu, koji bi bio u stanju donijeti takvu odluku i artikulirati viziju demokratske, nacionalne, suvremene i europske Rusije. Može se desiti da do toga ne dođe skoro. Premošćivanje postimperijalne i postkomunističke krize zahtijevati će ne samo više vremena nego u drugim postkomunističkim zemljama Središnje Europe, već i pojavu dalekovidnog i stabilnog političkog vodstva. Trenutno, ruski Ataturk nije na vidiku. No, bez obzira na to, Rusi će morati doći do spoznaje kako rusko nacionalno redefiniranje ne predstavlja kapitulaciju, već oslobođenje.9 Morati će prihvatiti da je ono što je Jeljcin rekao u Kijevu 1990. godine o ne-imperijalnoj budućnosti Rusije istina. A istinski ne-imperijalna Rusija još će uvijek biti velika sila, sila koja se proteže čitavom Euroazijom i koja predstavlja daleko najveću teritorijalnu jedinicu na svijetu. U svakom slučaju, do redefinicije pitanja "Što je Rusija i gdje je Rusija" dolaziti će se postupno i zahtijevati će mudro i čvrsto držanje Zapada. Amerika i Europa morati će pomoći. Trebale bi ponuditi Rusiji ne samo poseban sporazum, ili pakt, s NATO-om, već i započeti postupak zajedničkog promišljanja eventualnog transkontinentalnog sustava sigurnosti i suradnje koji bi išao 112 znatno preko labave strukture Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE). I ako Rusija učvrsti svoje unutrašnje demokratske institucije, te ostvari opipljivi napredak u gospodarskom razvitku temeljenom na slobodnom tržištu, njezino stalno približavanje NATO-u i EU ne bi trebalo isključiti. Istovremeno, za Zapad, posebice Ameriku, jednako je važno da nastave s politikama koje naglašavaju i podržavaju ovu dilemu jedne alternative za Rusiju. Politička i gospodarska stabilnost novonastalih postsovjetskih država predstavlja bitan čimbenik u shvaćanju nužnosti potrebe za ruskim povijesnim samodefiniranjem. Shodno tomu, podrška novim postsovjetskim državama – odnosno geopolitičkom pluralizmu na područjima bivšeg Sovjetskog Saveza – mora biti integralnim dijelom politike vođene s ciljem usmjeravanja Rusije na nedvosmisleno prihvaćanje europske opcije. Među ovim državama, tri su od posebne geopolitičke važnosti: Azerbejdžan, Uzbekistan i Ukrajina. Neovisni Azerbejdžan može Zapadu poslužiti kao pristupni koridor prema prirodnim bogatstvima Kaspijskog bazena i prema Središnjoj Aziji. Obratno, podčinjeni Azerbejdžan značio bi mogućnost zatvaranja Središnje Azije od vanjskog svijeta, i time njezinu podložnost ruskim pritiscima za reintegracijom. Nacionalno najvitalnija, i najmnogoljudnija država Središnje Azije – Uzbekistan – predstavlja glavnu prepreku bilo kakvom obnavljanju ruske kontrole nad ovom regijom. Njegova neovisnost od ključne je važnosti za opstanak drugih zemalja Središnje Azije, a najmanje je podložan ruskim pritiscima. 9
Početkom 1996. godine, general Aleksandar Lebed objavio je vrlo zanimljiv članak koji razrađuje ovakav stav: "The Fading of Empire or the Rebirth of Russia", Segodnya, 26 travanj 1996.
Ipak, najznačajnija je Ukrajina. Kako se EU i NATO budu širili, Ukrajina će vjerojatno biti u mogućnosti izabrati želi li pripadati ijednoj od tih organizacija ili ne. Vjerojatno je kako će, u cilju jačanja svog neovisnog statusa, željeti pristupiti obim organizacijama, naravno, kad stupnjem svoje unutrašnje transformacije postane za to kvalificirana. Iako će do tog trenutka proteći još neko vrijeme, nije prerano da Zapad – i dalje razvijajući gospodarske i sigurnosne veze s Kijevom – ukaže na desetljeće između 2005. i 2015. godine kao na vrijeme započinjanja postupnog ukrajinskog učlanjivanja, čime bi se umanjio rizik od ukrajinskog strahovanja kako će širenje Europe biti zaustavljeno na poljsko-ukrajinskoj granici. 113 Usprkos prosvjedima, Rusija će se vjerojatno pomiriti s širenjem NATO-a na nekoliko zemalja Središnje Europe 1999. godine, obzirom kako je kulturni i društveni jaz između Rusije i Središnje Europe značajno povećan od pada komunizma. Suprotno tomu, Rusiji će biti znatno teže prihvatiti članstvo Ukrajine u NATO-u, jer bi to značilo otvoreno priznanje kako sudbina Ukrajine više nije organski povezana s ruskom. No, da bi Ukrajina mogla opstati kao neovisna država, mora postati dijelom Središnje Europe, a ne Euroazije, a da bi postala dijelom Središnje Europe mora u potpunosti sudjelovati u vezama Središnje Europe s NATO-om i Europskom Unijom. Rusko prihvaćanje ovih veza bi tada odredilo odluku Rusije da i sama istinski postane dijelom Europe. Rusko odbijanje bilo bi istoznačno odbacivanju Europe u korist usamljenog "euroazijskog" postojanja i identiteta . Ključna činjenica koju treba imati na umu je kako Rusija ne može biti u Europi ukoliko i Ukrajina nije u Europi, dok Ukrajina može biti u Europi i ako Rusija nije u Europi. Pod pretpostavkom kako će se Rusija ipak odlučiti za europsku opciju, slijedi kako je, konačno, u njezinom interesu da Ukrajina bude uključena u šireće europske strukture. Zaista, ukrajinski odnosi s Europom mogli bi predstavljati prekretnicu i za samu Rusiju. No, to istovremeno znači kako bi na trenutak definiranja ruskog odnosa s Europom još trebalo pričekati – "definiranja" u smislu da će ukrajinski izbor u korist Europe Rusiju suočiti s njezinim konačnim izborom glede sljedeće faze njezine povijesti: ili postati dijelom Europe, ili euroazijskim usamljenikom, niti potpuno europskim niti azijskim, i uvučenim u konflikte s "bliskim inozemstvom". Za nadati se kako će se odnosi između Europe i Rusije, temeljeni na suradnji, pomaknuti s formalnih bilateralnih veza prema jačim organskim, obvezujućim gospodarskim, političkim i sigurnosnim vezama. Na taj bi način, tijekom prva dva desetljeća sljedećeg stoljeća, Rusija mogla u sve većoj mjeri postajati integralnim dijelom Europe koja bi obuhvaćala ne samo Ukrajinu, već bi se protezala do Urala, pa čak i dalje. Povezanost, možda čak i neki oblik ruskog članstva u europskim i transatlantskim strukturama otvorio bi vrata i za približavanje tri kavkaske države – Gruzije, Armenije i Azerbejdžana – koje očajnički teže europskim vezama. Ne može se predvidjeti brzina kojom će se taj proces odvijati: pomaci će biti brži ako se stvori geopolitički kontekst koji će poticati Rusiju u tom pravcu, istovremeno ograničavajući druga 114 iskušenja. A što se Rusija bude brže približavala Europi, prije će crna rupa u Euroaziji biti ispunjena sve suvremenijim i demokratičnijim društvom. I zaista, dilema jedne alternative za Rusiju više nije pitanje odluke o geopolitičkom izboru, već se svodi na prihvaćanje imperativa koje nameće opstanak. 115
Peto poglavlje Euroazijski Balkan U EUROPI RIJEČ "BALKAN" priziva slike etničkih konflikata i regionalnog rivaliteta velikih sila. I Euroazija ima svoj "Balkan", no taj je daleko veći, mnogoljudniji, vjerski i etnički još heterogeniji. Smješten je unutar velikog pravokutnika koji označava središnju zonu nestabilnosti određenu u Drugom poglavlju, i koji obuhvaća dijelove jugoistočne Europe, Središnje Azije s dijelovima Južne Azije, područje Perzijskog zaljeva i Bliski Istok. Euroazijski Balkan čini unutrašnju jezgru tog velikog pravokutnika (vidi kartu na str 117.) i razlikuje se od vanjske zone u jednoj bitnoj činjenici: to je prazan prostor - vakuum -glede nazočnost velikih sila. Iako je većina država u Perzijskom zaljevu i na Bliskom Istoku također nestabilna, američka sila u tim područjima ima ulogu konačnog arbitra. Nestabilna regija u vanjskoj zoni je, prema tomu, područje dominacije jedne sile koja održava red. Suprotno tomu, Euroazijski Balkan puno je sličniji starijem i poznatijem Balkanu na jugoistoku Europe: ne samo da su politički entiteti ovdje nestabilni, već predstavljaju kušnju za uplitanje snažnijih susjeda, od koji je svaki odlučan u sprječavanju dominantne regionalne uloge onog drugog. Upravo tom poznatom kombinacijom vakuuma sile i privlačenjem sila opravdava se naziv "Euroazijski Balkan." Tradicionalni je Balkan predstavljao potencijalni geopolitički dobitak u nadmetanju za supremaciju u Europi. Euroazijski Balkan, uz postojanje transportne mreže namijenjene izravnijem povezivanju najbogatijih i najproduktivnijih zapadnih i istočnih krajeva Euroazije, također je geopolitički značajan. Štoviše, to je područje, s motrišta sigurnosti i povijesnih ambicija, vrlo važno barem trima neposrednim, moćnijim susjedima - Rusiji, Turskoj i Iranu, uz Kinu koja isto tako signalizira pojačani politički interes za regiju. No, Euroazijski Balkan daleko je značajniji kao potencijalni ekonomski dobitak: u regiji se nalazi ogromna koncentracija prirodnog plina i rezervi nafte, pored ostalih važnih rudnih bogatstava, uključujući i nalazišta zlata. 116 Svjetska potrošnja energije u sljedeća dva ili tri desetljeća pokazuje tendenciju značajnog porasta. Procjene Ministarstva energije SAD-a predviđaju porast svjetske potražnje za više od 50% u godinama između 1993. i 2015., uz najznačajnije povećanje potrošnje na Dalekom Istoku. Zamah azijskog gospodarskog napretka već danas rezultira snažnim pritiscima za istraživanjem i iskorištavanjem novih izvora energije, a poznato je kako područje Središnje Azije i Kaspijskog bazena skriva pričuve prirodnog plina i nafte koje daleko premašuju one u Kuvajtu, Meksičkom Zaljevu i Sjevernom moru. Pristup tim izvorištima, i sudjelovanje u iskorištavanju tog potencijalnog bogatstva, predstavljaju ciljeve na kojima se potiču nacionalne ambicije, motiviraju gospodarski interesi, obnavljaju
117 povijesna prava, oživljavaju imperijalne težnje i pothranjuju međunarodni rivaliteti. Situaciju čini dodatno nepostojanom činjenica da u tom području postoji vakuum sile, kao i nestabilnost unutrašnjih situacija. Svaka od država ovog područja ima ozbiljne unutrašnje teškoće, sve imaju granice koje su ili predmetom pretenzija susjednih zemalja ili su područjima etničkih netrpeljivosti, malo je nacionalno homogenih država, a neke su već umiješane u teritorijalne, etničke ili vjerske sukobe. Etnički kotao Euroazijski Balkan obuhvaća devet zemalja koje su, na ovaj ili onaj način, sukladne gornjem opisu, uz još dva potencijalna kandidata. U devet zemalja spadaju: Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbejdžan, Armenija i Gruzija - sve nekadašnji dijelovi raspalog Sovjetskog Saveza - te Afganistan. Potencijalni kandidati su Turska i Iran, obje zemlje politički i gospodarski mnogo naprednije, obje aktivni pretendenti na regionalni utjecaj u Euroazijskom Balkanu, i prema tomu, obje značajni geopolitički igrači u regiji. Istovremeno, obje zemlje podložne su unutrašnjim etničkim konfliktima. Ako bi se jedna od njih, ili obje, destabilizirale, unutrašnjim problemima regije ne bi se više moglo upravljati, a napori na sprječavanju regionalne dominacije Rusije mogli bi postati uzaludni. Za tri kavkaske države - Armeniju, Gruziju i Azerbejdžan - može se reći da su utemeljene na istinski povijesnim nacijama. Kao rezultat toga njihov je nacionalizam prožimajući i intenzivan, a vanjski konflikti ključni izazovi njihovoj dobrobiti. Suprotno tomu, za pet se novih država Središnje Azije može reći kako se tek nalaze u fazi izgradnje svojih nacija, s još uvijek naglašenim plemenskim i etničkim
identitetima, pri čemu je donošenje unutrašnjih odluka najveća poteškoća. U obje skupine država, ove slabosti nastojali su iskoristiti njihovi snažniji, imperijalno ambiciozni susjedi. 118 Azerbejdžana, a druga na sjeveroistok prema Turkmenistanu, Afganistanu i Tadžikistanu. Ove strelice ne samo da se križaju već se mogu i sukobiti. U ovom stadiju, uloga Kine je ograničena a njeni ciljevi manje očiti. Razumno je pretpostaviti kako Kini na zapadu više odgovara skupina relativno neovisnih država nego Ruski imperij. U najmanju ruku, nove države mogu poslužiti kao štit, no Kina je isto tako uznemirena mogućnošću da stvaranje novih neovisnih država u Središnjoj Aziji pruži atraktivan primjer njenim turskim manjinama u pokrajini Xinjiang. Zbog toga je Kina od Kazahstana tražila uvjeravanja kako će se prekogranična djelatnost manjina nastojati suzbijati. Dugoročno gledano, zalihe energenata ove regije mogle bi privući posebnu pozornost Pekinga, a izravan pristup do njih koji ne bi bio objektom moskovske kontrole mogao bi postati središnjim ciljem. Sukladno tomu, ukupni kineski geopolitički interesi mogli bi se sukobiti s ruskom težnjom za stjecanjem dominantne uloge u regiji, a komplementarni su s Turskim i Iranskim pretenzijama.
119 Euroazijski Balkan predstavlja etnički mozaik (vidi tablicu na str. 119.). Granice ovih država arbitrarno su iscrtavali sovjetski kartografi tijekom 20-tih i 30-tih godina, kad su odnosne sovjetske republike bile službeno uspostavljene. (Afganistan, koji nikada nije bio dijelom Sovjetskog Saveza u tomu je iznimka.) Njihove su granice većinom određene na etničkom načelu, no one su odražavale i interes Kremlja za podjelom, i time lakšim upravljanjem, južnih regija Ruskog Carstva.
Temeljem takvih razmišljanja Moskva je odbacila prijedloge nacionalista iz Središnje Azije za stapanjem svih naroda Središnje Azije (od kojih većina tada još nije bila nacionalno motivirana) u jednu političku jedinicu - koja bi se nazvala "Turkestan" - i radije podijelila područje u pet odvojenih "republika", svaka s novim, različitim imenom, i krivudavim granicama. Vjerojatno je temeljem sličnih kalkulacija Kremlj odustao od planova stvaranja jedinstvene kavkaske federacije. Stoga ne čudi kako nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, niti tri kavkaske države, niti pet država Središnje Azije, nisu bile u potpunosti spremne za svoj novi neovisni status, niti za potrebnu regionalnu suradnju. U području Kavkaza, Armenija sa svojih 4 milijuna stanovnika i Azerbejdžan sa 8 milijuna odmah su otvoreno zaratile oko statusa Nagorno-Karabaha, enklave s armenskom većinom unutar Azerbejdžana. Konflikt je prouzročio etničko čišćenje velikih razmjera, sa stotinama tisuća izbjeglica i prognanika na obje strane. Obzirom da je Armenija kršćanska, a Azerbejdžan muslimanska zemlja, sukob je imao i neke vjerske konotacije. Teške gospodarske posljedice kojima je rat rezultirao otežale su ovim zemljama uspostavu stabilne neovisnosti. Armenija je bila prisiljena osloniti se na Rusiju, koja joj je pružala i značajnu vojnu pomoć, dok je Azerbejdžan svoju novu neovisnost i stabilnost morao kompenzirati gubitkom Nagorno-Karabaha. Ranjivost Azerbejdžana ima i šire regionalne implikacije iz razloga što ga njegov položaj čini geopolitičkom osi. Azerbejdžan se može opisati kao ključno važan "čep" koji kontrolira pristup "boci" koja sadrži bogatstva Kaspijskog bazena i Središnje Azije. Neovisan Azerbejdžan, u kojem se govori turski, s naftovodima koji vode u etnički srodnu i politički naklonjenu Tursku, spriječiti će Rusiju u iskorištavanju monopolističkog nadzora nad pristupom regiji i time umanjiti njenu mogućnost političkog utjecaja na politike novih država Središnje Azije. No, usprkos tomu, Azerbejdžan je vrlo osjetljiv na ruske pritiske na sjeveru i iranske na jugu. Na 120 sjeverozapadu Irana živi dvostruko više Azera - neki procjenjuju 20 milijuna - nego u samom Azerbejdžanu. Ta činjenica zabrinjava Iran zbog moguće pojave separatizma među Azerima, te stoga s podijeljenim osjećajima gleda na postojanje neovisnog Azerbejdžana, iako obje zemlje pripadaju istoj vjeri. Kao rezultat toga, Azerbejdžan je postao objektom kombiniranih ruskih i iranskih pritisaka s ciljem ograničavanja njegovih odnosa s Zapadom. Za razliku od Armenije i Azerbejdžana, koje su etnički relativno homogene zemlje, manjine čine nekih 30% stanovništva Gruzije. Štoviše, te male zajednice, uglavnom plemenske po organizaciji i identitetu, silno su nezadovoljne gruzijskom dominacijom. Po raspuštanju Sovjetskog Saveza, Oseti i Abkazi nastojali su iskoristili unutrašnje gruzijske prilike kako bi pokušali sa secesijom, što je Rusija potiho podržavala kako bi prisilila Gruziju na ostanak u ZND-u (iz kojeg je Gruzija odmah htjela u potpunosti istupiti), i prihvaćanje ruskih vojnih uporišta na gruzijskom tlu, s ciljem odvraćanja Turske. U Središnjoj su Aziji unutrašnji čimbenici bili značajniji u stvaranju nestabilnosti. Kulturološki i jezično, četiri od pet novonastalih država u Središnjoj Aziji dijelom su turskog svijeta. Tadžikistan je jezično i kulturološki perzijski, dok Afganistan (izvan bivšeg Sovjetskog Saveza) predstavlja mozaik Pathana, Tadžika, Pashtuna i Perzijaca. Svih šest zemalja su muslimanske. Tijekom povijesti, većina tih zemalja bila je izložena utjecajima perzijskog, turskog i ruskog imperija, no ta iskustva nisu potaknula stvaranje svijesti o zajedničkim regionalnim interesima. Upravo suprotno, njihov raznoliki etnički sastav čini ih podložnim unutrašnjim i vanjskim konfliktima, što predstavlja kušnju za uplitanje njihovih snažnijih susjeda. Od pet novonastalih, neovisnih država Središnje Azije, Kazahstan i Uzbekistan su najznačajniji. Gledano regionalno. Kazahstan čini štit, a Uzbekistan dušu nacionalnih buđenja u regiji. Veličina i zemljopisni
položaj Kazahstana štiti ostale zemlje od ruskih fizičkih pritisaka. Naime, Kazahstan jedini graniči s Rusijom. No, otprilike 35% njegovog stanovništva, od ukupno 18 milijuna ljudi, čine Rusi (broj ruskog pučanstva u regiji u stalnom je opadanju), a 20% ostalo, ne-kazačko stanovništvo. Ova činjenica predstavlja veliku poteškoću kazačkom vodstvu - sve jače nacionalno određenom, a 121 koje predstavlja samo polovicu pučanstva zemlje - u formiranju nacije temeljene na etničkoj pripadnosti i jeziku. Prirodno, Rusi koji obitavaju u novoj državi nisu naklonjeni novom kazačkom vodstvu, a kao pripadnici bivše vladajuće, kolonijalne klase, bolje su obrazovani i situirani, te stoga strahuju zbog mogućeg gubitka privilegija. Osim toga, na novi kazački nacionalizam gledaju s jedva prikrivenim kulturološkim prezirom. Uz sjeverozapadna i sjeveroistočna područja zemlje pretežito naseljena ruskim kolonistima, u slučaju bitnog pogoršanja rusko-kazahstanskih odnosa Kazahstan bi se mogao naći sučeljen s pokušajima secesije. U isto vrijeme nekoliko stotina tisuća Kazaka živi s ruske strane granice, ali i u Uzbekistanu državi koju Kazaci doživljavaju kao glavnog rivala za preuzimanje vodeće uloge u Središnjoj Aziji. Uzbekistan je, u stvari, glavni kandidat za preuzimanje regionalnog vodstva u Središnjoj Aziji. Iako površinom manji, i manje obdaren prirodnim bogatstvima od Kazahstana, ima brojnije stanovništvo (gotovo 25 milijuna), i što je vrlo bitno, etnički daleko homogenije. Uzimajući u obzir porast prirodnog priraštaja i postupno iseljavanje nekad dominantnih Rusa, uskoro će oko 75% pučanstva činiti Uzbeci, a ruska manjina ostati će uglavnom u Tashkentu - glavnom gradu. Pored toga, politička elita zemlje namjerno određuje novu državu kao izravnu nasljednicu velikog srednjovjekovnog carstva Tamerlane (1336. - 1404.), čiji je glavni grad Samarkand bio poznato regionalno središte za izučavanje religije, astronomije i umjetnosti. U usporedbi sa susjedima, ova crta daje suvremenom Uzbekistanu dublji osjećaj povijesnog kontinuiteta i regionalnog poslanja. Štoviše, neki uzbekistanski čelnici vide Uzbekistan kao nacionalnu jezgru jedinstvenog srednjoazijskog entiteta, s prijestolnicom u Tashkentu. Politička elita Uzbekistana, a sve više i njegovi stanovnici, u mjeri većoj nego u drugim državama Središnje Azije već imaju subjektivne značajke neophodne za postojanje nacionalne države i odlučni su - bez obzira na domaće probleme - nikada ne vratiti se kolonijalnom statusu. Takvo stanje daje Uzbekistanu vodeću ulogu u poticanju svijesti o suvremenoj postetničkoj nacionalnosti, ali rezultira i određenom nelagodom kod susjednih zemalja. Kako uzbekistanski vode napreduju u izgradnji nacije i kako zagovaraju veći stupanj 122 regionalne samodovoljnosti, veća nacionalna homogenost i jača nacionalna svijest potiče strahovanja među čelnicima Turkmenistana, Kirgistana, Tadžikistana i čak Kazahstana, kako bi vodeća uloga Uzbekistana mogla prerasti u regionalnu dominaciju. Ta zabrinutost koči regionalnu suradnju među novim suverenim državama -koju Rusija u svakom slučaju ne potiče - i pojačava ranjivost regije. No, kao i ostale države tog područja, niti Uzbekistan nije potpuno imun na etničke napetosti. U dijelovima južnog Uzbekistana, posebice oko gradova Samarkand i Buhara, živi znatan broj Tadžika, koji nikada nisu u potpunosti prihvatili granice nacrtane u Moskvi. Situaciju dodatno komplicira nazočnost Uzbeka u Tadžikistanu, te Uzbeka i Tadžika u gospodarski značajnoj dolini Fergana u Kirgistanu (gdje je u prošlim godinama već došlo do erupcije krvavog etničkog nasilja), da ne spominjemo i Uzbeke u sjevernom Afganistanu.
Od ostale tri srednjoazijske države nastale iz ruske kolonijalne vladavine - Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan - samo je ova treća etnički relativno homogena. Oko 75% pučanstva čine Turkmeni, a Uzbeci i Rusi ispod 10% svaki. Zaštićeni položaj čini Turkmenistan relativno udaljenim od Rusije, a Uzbekistan i Iran geopolitički daleko relevantnijim za budućnost zemlje. Jednom kad plinovodi i naftovodi u regiji budu dovršeni, zaista ogromne pričuve zemnog plina Turkmenistanu osiguravaju lijepu budućnost. Pet milijuna stanovnika Kirgistana znatno su raznolikiji. Kirgizi čine 55%, Uzbeci oko 13%, a Rusi su nedavno opali s 20% na nešto više od 15% ukupnog stanovništva. Prije stjecanja neovisnosti Rusi su činili većinu tehničko-inženjerske inteligencije, te je njihov egzodus naštetio kirgistanskom gospodarstvu. Iako bogat rudama i obdaren prirodnim ljepotama koji su naveli neke da ga prozovu Švicarskom Središnje Azije (i time potencijalnim turističkim odredištem), geopolitički smještaj Kirgistana, stiješnjenog između Kine i Kazahstana, čini ga snažno ovisnim o stupnju u kojem će Kazahstan biti u stanju održati svoju neovisnost. Tadžikistan je samo u maloj mjeri etnički homogeniji. Od 6,5 milijuna stanovnika nešto manje od dvije trećine su Tadžici, više od 25% su Uzbeci (na koje Tadžici gledaju s dozom nesklonosti), dok preostali Rusi čine nekih 3% pučanstva. No, kao i na nekim drugim ,mjestima, čak je i dominantna etnička zajednica oštro - ponegdje i 123 uz pojavu nasilja - podijeljena po plemenskim osnovama, dok je suvremena nacionalna svijest uglavnom ograničena na urbanu političke elitu. Kao rezultat toga, neovisnost je dovela ne samo do građanskih napetosti, već i ponudila Rusiji zgodan izgovor za zadržavanje svojih postrojbi u zemlji. Etnička situacija dodatno je komplicirana nazočnošću velikog broja Tadžika preko granice, u sjeveroistočnom Afganistanu. U stvari, gotovo jednak broj Tadžika živi u Afganistanu kao i u Tadžikistanu, što je još jedan čimbenik koji može negativno utjecati na regionalnu stabilnost. Trenutno stanje pomutnje u Afganistanu također je sovjetska ostavština, iako zemlja nije jedna od bivših sovjetskih republika. Podijeljen sovjetskom okupacijom i dugotrajnim gerilskim ratovanjem protiv nje, Afganistan je nacionalna država samo po imenu. Njegovih 22 milijuna stanovnika oštro se podijelilo po etničkim crtama, uz rastuće podjele između Pashtuna, Tadžika i Hazara. Istovremeno je džihad protiv ruskog okupatora postao dominantnom dimenzijom političkog života u zemlji, dodavši dogmatski žar u već postojeće političke razlike. Na Afganistan, prema tomu, treba gledati ne samo kao na dio srednjoazijskog etničkog kotla, već, politički, i kao na dio Euroazijskog Balkana. Iako je većina bivših sovjetskih zemalja Središnje Azije, kao i Azerbejdžan, nastanjena muslimanskim stanovništvom, njihove su političke elite - još uvijek u znatnoj mjeri kadar iz sovjetskog doba - gotovo u pravilu nereligiozne, a države su formalno sekularne. No, kako se njihove populacije sve više pomiču od rodovskog ili plemenskog identiteta ka suvremenijoj nacionalnoj svijesti, vjerojatno je da će i sve više padati pod utjecaj jačajuće muslimanske svijesti. U stvari će oživljavanje Islama - već poticano izvana od strane Irana, pa čak i Saudijske Arabije - vrlo vjerojatno postati mobilizirajućim impulsom za nastajanje novog, prožimajućeg nacionalizma, odlučnog u otporu bilo kakvoj reintegraciji pod ruskom - znači nevjerničkom - kontrolom. Štoviše, vjerojatno je kako će postupak islamizacije zahvatiti i muslimane koji su ostali unutar ruskih granica. Njihov broj kreće se oko 20 milijuna - gotovo dvostruko više od broja Rusa koji su ostali živjeti u državama Središnje Azije (oko 9,5 milijuna). Ruski muslimani time čine oko 13% ruskog stanovništva, i gotovo nije moguće izbjeći njihovo otvorenije zahtijevanje prava na poseban vjerski i politički identitet.
Čak i kad takvi zahtjevi ne bi odmah poprimili oblike kojima se teži potpunoj neovisnosti, kao u Čečeniji, sigurno je da će se oni miješati s dilemama koje će Rusija, u svojoj 124 trenutnoj imperijalnoj umiješanosti i obzirom na rusku manjinu u novim državama, i dalje imati glede ovog područja. Na značajno pojačavanje nestabilnosti u Euroazijskom Balkanu, i stvaranje situacije potencijalno još eksplozivnijom, utječe činjenica da su dvije susjedne snažne nacionalne države, obje s povijesnoimperijalnim, kulturnim, vjerskim i ekonomskim interesima u regiji - Turska i Iran - i same nepostojane u svojim geopolitičkim orijentacijama, a na unutrašnjem planu politički osjetljive. Ukoliko bi došlo do destabiliziranja ovih dviju države, vrlo je vjerojatno kako bi čitava regija bila gurnuta prema velikim poremećajima, uz izmicanje postojećih etničkih i teritorijalnih konflikata kontroli, te poremećaju postojeće, vrlo osjetljive ravnoteže snaga u regiji. Sukladno tomu, Turska i Iran nisu samo značajni geopolitički igrači, već istovremeno i geopolitičke osi, čije su unutrašnje situacije od kritičnog značaja za sudbinu regije. Obje države su sile srednje jačine sa snažnim regionalnim pretenzijama i osjećajem povijesnog značaja. Usprkos tomu, buduća je geopolitička orijentacija, pa čak i unutrašnja nacionalna kohezija ovih država neizvjesna. Turska, postimperijalistička država u kojoj je postupak redefiniranja vlastitog identiteta još uvijek u tijeku, razapeta je u tri smjera: modernisti bi ju željeli vidjeti kao europsku državu s pogledom usmjerenim prema zapadu; muslimani naginju u pravcu Bliskog Istoka i muslimanskoj zajednici, stoga gledaju na jug; a krugovi koji razmišljaju u povijesnim okvirima vide priliku za novu regionalnu ulogu Turske među srodnim narodima Kaspijskog bazena i Središnje Azije, pa gledaju prema istoku. Svaka od ovih perspektiva pretpostavlja drugačije strateške temelje, pa sukobi među njihovim pobornicima unose, po prvi put nakon kemalističke revolucije, određenu mjeru neizvjesnosti glede turske uloge u regiji. Pored toga, Turska bi djelomice mogla postati žrtvom etničkih konflikata u regiji. Iako je njeno stanovništvo od 65 milijuna ljudi pretežito tursko, s oko 80% Turaka i njima srodnih naroda (uključujući tu i Kirkeze, Albance, Bošnjake, Bugare i Arape), nekih 20% pučanstva čine Kurdi. Koncentrirani u istočnim predjelima zemlje, turski su Kurdi sve više uvučeni u borbu za nacionalnu neovisnost, podržavani u tome od Kurda iz Irana i Iraka. Bilo kakve unutrašnje napetosti glede općenitog smjera u kojem će Turska krenuti nesumnjivo bi ohrabrile Kurde u još žešćem pritisku za stjecanje odvojenog nacionalnog statusa. 125 Buduća orijentacija Irana još je problematičnija. Može se pretpostaviti kako fundamentalistička šijitska revolucija koja je pobijedila kasnih 70-tih godina ulazi u svoju "thermidorijansku" fazu, što naglašava neizvjesnosti glede iranske geostrateške uloge. S jedne strane je kolaps ateističkog Sovjetskog Saveza otvorio mogućnost vjerskog utjecaja na iranske sjeverne susjede, no, s druge strane, iransko neprijateljstvo prema SAD-u prisiljava ga na barem taktičku pro-moskovsku orijentaciju, ojačanu iranskom zabrinutošću zbog neovisnosti Azerbejdžana i utjecaja koji bi ona mogla imati na iransku koheziju. Ta strahovanja proizlaze iz osjetljivosti Irana na etničke napetosti. Od 65 milijuna stanovnika (gotovo identično Turskoj), samo je nešto više od polovice perzijsko. Otprilike četvrtina su Azeri, a ostatak obuhvaća Kurde, Balučije, Turkmene, Arape i neka druga plemena. Osim Kurda i Azera, ostali u ovom trenutku nemaju sposobnost ugrožavanja iranskog nacionalnog integriteta, posebice ako se ima u vidu visoko razvijena nacionalna, čak imperijalna, svijest među Perzijancima. No to bi se moglo brzo promijeniti, osobito ukoliko bi došlo do nove političke krize u iranskoj politici.
Nadalje, sama činjenica da u tom području danas postoji nekoliko novih "-stana"1, te da je svega 1 milijun Čečena uspjelo u nametanju svojih političkih težnji, sigurno ima utjecaja na Kurde i ostale etničke manjine u Iranu. Ako Azerbejdžan uspije održati stabilan politički i gospodarski razvitak, ideja nekog većeg Azerbejdžana mogla bi uhvatiti korijenje među iranskim Azerima. Prema tomu, političke nestabilnosti i podjele u Teheranu mogle bi se pretvoriti u izazov samoj iranskoj državi, i time dramatično proširiti opseg i povećati ulog o kojem se radi na području Euroazijskog Balkana. 126 Višestrano natjecanje Na tradicionalnom, europskom Balkanu sučeljavala su se tri imperijalna rivala: Otomansko Carstvo, Austrougarsko Carstvo i Rusko Carstvo. Neizravno su sudjelovale još tri sile koje su imale razloga strahovati za svoje europske interese u slučaju da neki od pretendenata odnese pobjedu: Njemačka iz straha od ruske moći, Francuska kao protivnik Austrougarske, te Velika Britanija kojoj je više od pitanja tko će dominirati Balkanom odgovarala oslabljena Turska na Dardanelima. Tijekom 19. stoljeća ove su sile uspijevale zadržavati balkanski konflikt u granicama koje nisu utjecale ni na čije vitalne interese, no u tome nisu uspjele i 1914. godine, uz katastrofalne posljedice za sve. Današnje natjecanje na području Euroazijskog Balkana također izravno uključuje tri susjedne sile: Rusiju, Tursku i Iran, iako i Kina može postati značajnim protagonistom. Na manje izravan način u natjecanje su još uključene: Ukrajina, Pakistan, Indija i udaljena Amerika. Svaki od tri izravno uključena rivala motiviran je ne samo izgledima budućih političkih i gospodarskih koristi, već i snažnim povijesnim poticajima. Svaki je od njih, u nekom vremenu, predstavljao politički ili kulturološki dominantnu silu na ovim prostorima. Svaki od njih nepovjerljiv je prema ostalima. Iako je vjerojatnost izravnog ratnog sukoba među njima vrlo mala, kumulativni učinak njihovog rivaliteta mogao bi bitno doprinijeti nastanu kaosa u regiji. U ruskom slučaju, neprijateljski stav prema Turcima graniči s opsesijom. Ruski mediji prikazuju Turke kao opsjednute idejom o kontroli nad regijom, kao poticatelje lokalnih otpora protiv Rusije (donekle opravdano u slučaju Čečenije), te kao prijetnju ruskoj sigurnosti općenito i to do mjere koja je u potpunom nesrazmjeru sa stvarnim turskim mogućnostima. Turci na to uzvraćaju istom mjerom opisujući svoju ulogu kao osloboditelja bratskih naroda od dugotrajnog ruskog ugnjetavanja. Turci i Iranci (Perzijanci) isto tako imaju dugu povijest međusobnog nadmetanja u regiji, a taj je rivalitet u zadnje vrijeme ponovno oživljen, pri čemu se Turska nastoji prikazati kao suvremena, sekularna alternativa iranskom konceptu islamskog društva. Iako se za svaku od ove tri države može reći kako, u najmanju ruku, pokušavaju osigurati sferu svog utjecaja, ruske ambicije su 127 daleko šire, obzirom na relativno svježe iskustvo imperijalne kontrole nad ovim područjem, na nekoliko milijuna Rusa koji u ovom području žive, te nastojanja Kremlja da Rusiju ponovno podigne na status značajne globalne sile. Vanjskopolitički stavovi Moskve jasno ukazuju na to kako ona čitavo područje bivšeg Sovjetskog Saveza sagledava kao zonu od posebnog geopolitičkog interesa, iz koje bi vanjski politički - pa čak i gospodarski - utjecaji trebali biti isključeni.
1
Riječ STANS je zapravo sufiks koji je autor izveo iz imena država koje su nastale raspadom SSSR-a, a radi se o Turkmenistanu, Kazah-stanu, Kirgi-stanu, Uzbeki-stanu i drugima (op. pr.).
Suprotno tomu, iako i turske težnje za regionalnim utjecajem sadrže neke značajke imperijalne, iako vrlo davne, prošlosti (Otomansko je Carstvo svoj vrhunac doživjelo 1590. godine zauzimanjem područja Kavkaza i Azerbejdžana, iako nikada nije obuhvaćalo Središnju Aziju), one se jače oslanjaju na osjećaj srodnosti etničko-lingvističkih identiteta među narodima ovog područja (vidi zemljovid na str. 129.). Obzirom na daleko ograničenije političke i vojne mogućnosti Turske, sfera isključivog političkog utjecaja jednostavno je nedostižna. Za razliku od toga, Turska sebe vidi kao predvodnika labave zajednice naroda turskog govornog područja, pri čemu računa i na privlačnost svoje relativne suvremenosti, na lingvističke srodnosti te svoje gospodarske mogućnosti, sve kako bi se nametnula kao najutjecajnija sila u sadašnjem postupku izgradnje nacionalnih identiteta na ovom području. Iranske težnje još su neodređenije, no dugoročno ništa manje suprotne ruskim ambicijama. Perzijski imperij daleka je uspomena. Na svom vrhuncu, oko godine 500. p.n.e. obuhvaćao je područje triju kavkaskih država, Turkmenistana, Uzbekistana i Tadžikistana, Afganistana, kao i Turske, Iraka, Sirije, Libanona i Izraela. Iako su današnje geopolitičke ambicije Irana uže od Turskih, usmjerene uglavnom prema Azerbejdžanu i Afganistanu, čitavo je muslimansko stanovništvo ovog područja - čak i ono unutar Rusije - predmetom iranskog vjerskog interesa. I zaista, oživljavanje Islama u Središnjoj Aziji postalo je organskim dijelom pretenzija sadašnjih iranskih voda. Međusobno preklapajući interesi Rusije, Turske i Irana prikazani su na zemljovidu na str. 130.: ruski geopolitički prodori dvjema strelicama koje pokazuju ravno na jug prema Azerbejdžanu i Kazahstanu; u slučaju Turske, jednom strelicom koja se proteže istočno, preko Azerbejdžana i Kaspijskog Mora u Središnju Aziju; a u iranskom slučaju dvjema strelicama: jedna u pravcu sjevera i 128 Azerbejdžana, a druga na sjeveroistok prema Turkmenistanu, Afganistanu i Tadžikistanu. Ove strelice ne samo da se križaju već se mogu i sukobiti.
U ovom stadiju, uloga Kine je ograničena a njeni ciljevi manje očiti. Razumno je pretpostaviti kako Kini na zapadu više odgovara skupina relativno neovisnih država nego Ruski imperij. U najmanju ruku, nove države mogu poslužiti kao štit, no Kina je isto tako uznemirena mogućnošću da stvaranje novih neovisnih država u Središnjoj Aziji pruži atraktivan primjer njenim turskim manjinama u pokrajini Xinjiang. Zbog toga je Kina od Kazahstana tražila uvjeravanja kako će se prekogranična djelatnost manjina nastojati suzbijati. Dugoročno gledano, zalihe energenata ove regije mogle bi privući posebnu pozornost Pekinga, a izravan pristup do njih koji ne bi bio objektom moskovske kontrole mogao bi postati središnjim ciljem. Sukladno tomu, ukupni kineski geopolitički interesi mogli bi se sukobiti s ruskom težnjom za stjecanjem dominantne uloge u regiji, a komplementarni su s Turskim i Iranskim pretenzijama. 129 Za Ukrajinu središnja pitanja predstavljaju budući karakter ZND-a i slobodniji pristup energetskim izvorima koji bi umanjio njezinu ovisnost o Rusiji. U tom pogledu, bliži odnosi s Azerbejdžanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom postali su Kijevu vrlo važni, pri čemu ukrajinska podrška državama s jače izraženim težnjama za samostalnošću predstavlja nastavak ukrajinskih napora za jačanjem svoje neovisnosti o Moskvi. Shodno tomu, Ukrajina je podržala napore Gruzije da naftovod za izvoz azerske nafte na zapad prolazi kroz Gruziju. Ukrajina je isto tako surađivala s Turskom na slabljenju ruske uloge na Crnom Moru, te podržala turske želje da nafta koja teče iz Središnje Azije prolazi kroz turske terminale.
Umiješanost Pakistana i Indije još je neizravnija, no obje su zemlje vrlo zainteresirane za daljnji razvitak događaja u tom novom Euroazijskom Balkanu. Prvenstveni interes Pakistana je stjecanje geostrateškog značaja putem političkih utjecaja u Afganistanu - i istovremeno onemogućavanje takvog utjecaja Irana u
Afganistanu i Tadžikistanu - te eventualno stjecanje koristi od izgradnje naftovoda od Središnje Azije prema Arapskom moru. Indija pak, kao reakciju na pakistanske pokušaje, i vjerojatno na dugi rok 130 zabrinuta kineskim utjecajem u regiji, doživljava iranski utjecaj u Afganistanu kao i značajniju rusku nazočnost u bivšem sovjetskom prostoru kao povoljniju varijantu. Iako udaljene, Sjedinjene Američke Države sa svojim interesom za održavanje geopolitičkog pluralizma u područjima postsovjetske Euroazije pojavljuju se iz pozadine kao važan neizravan igrač. Osim toga, Amerika je jasno zainteresirana i za razvitak potencijala ove regije, kao i za sprječavanje Rusije u stjecanju isključive dominacije nad geopolitičkim prostorima regije. Time Amerika ne pridonosi samo ostvarenju svojih širih euroazijskih geostrateških ciljeva, već isto tako zastupa sve izraženije vlastite gospodarske interese, kao i one europske i dalekoistočne, za nesmetanim pristupom ovom, do sada zatvorenom prostoru. Prema tomu, u ovom kotlu ulozi su geopolitička moć, pristup potencijalno značajnom bogatstvu, ispunjenje nacionalnih i/ili vjerskih misija i sigurnost. No, u ovom natjecanju poseban je naglasak na pristupu. Do raspada Sovjetskog Saveza, pristup ovom području bio je pod isključivim nadzorom Moskve. Sav željeznički promet, plinovodi i naftovodi, čak i zračni promet, sve je usmjeravano preko središta. Ruski geopolitičari voljeli bi da to tako i ostane, jer su svjesni činjenice kako će onaj tko nadzire ili dominira pristupom regiji vjerojatno pokupiti geopolitički i gospodarski dobitak. Upravo zbog toga je pitanje naftovoda tako visoko pozicionirano u promišljanjima budućnosti Kaspijskog bazena i Središnje Azije. Ukoliko glavni naftovodni pravci regije nastave prolaziti kroz ruski teritorij i prema Novorosijsku na Crnom Moru, političke posljedice toga uvijek će se osjećati, čak i bez otvorenih ruskih političkih manevara. Regija će time ostati politički ovisna, uz veliku mogućnost Moskve da odlučuje o načinima raspodjele novih bogatstava regije. Suprotno tomu, ako bi još jedan pravac prolazio Kaspijskim morem i Azerbejdžanom i dalje do Mediterana preko Turske, i još jedan prema arapskom moru peko Afganistana, niti jedna sila ne bi imala monopol na pristup ovom području. Zabrinjava činjenica da neki elementi unutar ruske političke elite djeluju kao da bi više voljeli da se potencijali ovog područja uopće ne razviju ukoliko Rusija ne može imati potpuni nadzor nad pristupom. Ukoliko je alternativa ta da strana ulaganja postupno dovedu do izravnije nazočnosti stranih gospodarskih, a time i političkih interesa, onda je bolje da bogatstvo ostane neiskorišteno. 131 Takav posjednički stav ima povijesne korijene i trebati će vremena, i vanjskih pritisaka, da se on izmijeni. Caristička ekspanzija u područja Kavkaza i Središnje Azije odvijala se tijekom gotovo tri stoljeća, no skončala je zapanjujuće brzo. Kako je Otomansko Carstvo gubilo na vitalnosti, ruski se imperij probijao u pravcu juga, uz obale Kaspijskog mora prema Perziji. Osvojio je Astrahanski kanat 1556. godine i dosegnuo Perziju 1607. godine. Krim je osvojen tijekom 1774.-1784. godine, 1801. godine preuzeto je gruzijsko kraljevstvo, a plemena koja su bila smještena duž kavkaskog masiva pokorena su tijekom druge polovice 19. st. (Čečeni su i tada pružili žestok otpor), dok je preuzimanje Armenije završeno do 1878. godine. Osvajanje Središnje Azije bilo je više stvar pokoravanja izoliranih, kvazifeudalnih kanata i emirata, sposobnih samo za sporadični otpor, nego svladavanje nekog suprotstavljenog imperija. Uzbekistan i Kazahstan zauzeti su serijom vojnih ekspedicija u godinama između 1801. i 1881., a otpor u Turkmenistanu slomljen je u kampanjama od 1873. do 1886. Ipak, može se reći kako je do 1850. godine
osvojena većina Središnje Azije, uz povremeno izbijanje lokalnih otpora, do čega je dolazilo čak i u sovjetskoj eri. Iz navedenoga slijedi kako se Rusija mora prilagoditi novoj, postimperijalnoj stvarnosti, istovremeno pokušavajući ograničiti tursku i iransku nazočnost, spriječiti gravitiranje novih država prema njenim rivalima, obeshrabriti stvaranje bilo kakve neovisne srednjoazijske regionalne suradnje, te ograničiti američki geopolitički utjecaj u novim prijestolnicama. Prema tomu, problem se više ne sastoji u oživljavanju imperija - što bi bilo preskupo i nailazilo na žestoke otpore - već u stvaranju mreže odnosa koja bi mogla obuzdavati nove države i osigurati nastavljanje ruske geopolitičke i gospodarske dominacije. Instrument izabran za postizanje tog zadatka u prvom je redu bio ZND, iako je na nekim mjestima i ruska vojska, kao i vješta primjena ruske "zavadi pa vladaj" diplomacije Kremlju isto tako dobro poslužila. U zahtjevima prema novim državama Moskva je iskoristila svu svoju političku težinu i tražila od njih maksimalnu razinu suglasja s njezinim viđenjem sve jače integriranog "commonwealtha", primjenjivala pritisak za uspostavu središnjeg nadzora nad vanjskim granicama ZND-a; ustrajala na tješnjoj vojnoj integraciji unutar okvira zajedničke vanjske politike; te na daljnjoj izgradnji postojećeg (iz doba Sovjetskog Saveza) sustava 132 cjevovoda, kako bi se onemogućila izgradnja novih koji bi zaobišli Rusiju. Ruske strateške analize jasno su polazile od stava kako Moskva taj prostor vidi kao isključivo svoje geopolitičko područje, usprkos činjenici da formalno više nije dijelom njezinog imperija. Ključ za odgonetanje ruskih geopolitičkih namjera mogao se naći i u upornosti kojom je Kremlj insistirao na zadržavanju ruske vojne nazočnosti na teritoriju novih država. Maksimalno koristeći secesionistička gibanja u Abhaziji Moskva je dobila pravo na smještanje vojnih snaga u Gruziji, iskoristivši potrebu Armenije za pomoći u ratu s Azerbejdžanom ishodila je legitimaciju prava na zadržavanje vojne nazočnosti u Armeniji, u Kazahstanu je to isto postignuto političkim i financijskim pritiscima, a građanski rat u Tadžikistanu omogućio je nastavak vojne nazočnosti u toj zemlji. U definiranju svoje politike, Moskva je polazila od očekivanja kako će mreža njezinih postimperijalnih odnosa sa zemljama Središnje Azije vremenom oslabiti ionako slabu podlogu na kojoj se temelji suverenost novih država i time ih učinkovito podrediti zapovjednom centru integriranog ZND-a. U postizanju tog cilja, Rusija obeshrabruje nove države u stvaranju vlastitih vojnih snaga, odvraća ih od poticanja uporabe njihovih različitih jezika (u kojima ove zemlje već zamjenjuju ćirilicu latinicom), od uspostave novih veza s zemljama izvan tog kruga, od izgradnje novih naftovoda koji bi izlazili izravno na Sredozemno ili Arapsko more. Ukoliko bi u tomu uspjela, Rusija bi dominirala njihovim vanjskopolitičkim odnosima i određivala raspodjelu prihoda od iskorištavanja prirodnih bogatstava. U opravdavanju takvih stavova, kao što smo već spomenuli u Drugom poglavlju, ruski su se glasnogovornici često pozivali na primjer Europske Unije. No, u stvari je ruska politika prema državama Središnje Azije više podsjećala na zajedništvo frankofonske Afrike - uz nazočnost francuskih vojnih kontingenata i proračunskih subvencija kojima se utječe na određivanje politika frankofonih država postkolonijalne Afrike. I dok obnova najvećeg mogućeg stupnja ruskog političkog i gospodarskog utjecaja u regiji predstavlja konačan cilj, a pojačavanje ZND-a glavni mehanizam za njegovo ostvarivanje, primarne geopolitičke mete za političko podčinjavanje Moskvi bili su Azerbejdžan i Kazahstan. Kako bi ruska politička protuofenziva uspjela, Moskva mora imati mogućnost nadzora i upravljanja
133 "čepom" kojim se zatvara pristup regiji, te mora probiti "štit" koji regiju odvaja od Rusije. Za Rusiju Azerbejdžan mora biti prioritetna meta. Njegovo podčinjavanje omogućilo bi zatvaranje Središnje Azije od Zapada, posebno od Turske, a time ujedno i pojačavanje ruskog pritiska na tvrdoglavi Uzbekistan i Turkmenistan. U tu svrhu, taktička suradnja s Iranom po tako spornim pitanjima kao što je način podjele koncesija za eksploataciju kaspijskog podmorja mogu poslužiti za navođenje Baku-a da se povinuje željama Moskve. Pokoravanje Azerbejdžana bi, pak, ubrzalo zauzimanje dominantne uloge Rusije prema Gruziji i Armeniji. Kazahstan je, sa svojim miješanim stanovništvom također izazovna meta, iz razloga što njegova osjetljivost na etnička pitanja onemogućava kazahstanskim vlastima potrebnu čvrstinu u otvorenom sukobu s Moskvom. Isto tako, Moskva bi mogla iskoristiti strah Kazaka od rastućeg kineskog dinamizma, kao i vjerojatnost porasta kazačkog nezadovoljstva zbog sinifikacije susjedne Xinjiang provincije u Kini. Postupno pokoravanje Kazahstana za posljedicu bi imalo gotovo automatsko uvlačenje Kirgistana i Tadžikistana u sferu moskovske kontrole, a Uzbekistan i Turkmenistan time bi bili izloženi izravnijim ruskim pritiscima. No, takva ruska strategija u potpunosti je suprotna težnjama gotovo svih zemalja smještenih u području Euroazijskog Balkana. Njihove nove političke elite neće se dragovoljno odreći moći i privilegija koje su stekle neovisnošću. Kako domaće rusko stanovništvo postupno napušta te zemlje i oslobađa svoje, ranije povlaštene pozicije, tako raste interes i rastu koristi koje nove elite imaju od suverenosti, što je vrlo dinamičan i društveno privlačan proces. Osim toga, nekad politički pasivno pučanstvo postaje sve jače nacionalistički nastrojeno, te osim Gruzije i Armenije, sve svjesnije svog islamskog identiteta. Što se, pak, vanjsko-političkih odnosa tiče, i Gruzija i Armenija bi (usprkos ovisnosti ove potonje o ruskoj podršci protiv Azerbejdžana), voljele postupno jačati svoje veze s Europom. Prirodnim izvorima bogate zemlje Središnje Azije, uz Azerbejdžan, željele bi vidjeti maksimiziranje gospodarske nazočnosti američkog, europskog, japanskog, a odnedavno i korejskog kapitala na svom tlu, nadajući se kako bi time značajno ubrzale svoj gospodarski napredak i učvrstile neovisnost. U tom pogledu one pozdravljaju i 134 jačanje uloge Turske i Irana, videći u njima protutežu ruskoj moći i most prema velikom muslimanskom svijetu na jugu. Azerbejdžan - ohrabren od Turske i Amerike - ne samo da je odbio ruske zahtjeve za vojnim uporištima, već i rusko insistiranje na zadržavanju samo jednog naftovoda prema luci na ruskom Crnom moru, odlučujući se i za drugi pravac - do Turske preko Gruzije. (Projekt naftovoda prema jugu, kroz Iran, a koji se trebao graditi američkim novcem, napušten je zbog embarga SAD-a na financijsko poslovanje s Iranom.) Godine 1995., uz mnogo pompe, puštena je u promet željeznička veza između Turkmenistana i Irana, čime je omogućena izravna trgovina između Europe i Središnje Azije, zaobilazeći Rusiju. U tom ponovnom otvaranju drevnog Puta Svile osjetilo se i ponešto dramatske simbolike obzirom kako Rusija više nije bila u mogućnosti odvajati Europu od Azije. Uzbekistan postaje sve otvoreniji u svom protivljenju ruskim naporima na "integraciji". Njegov je ministar vanjskih poslova u kolovozu 1996. godine jasno rekao kako se "Uzbekistan protivi stvaranju nadnacionalnih institucija ZND-a koje bi se mogle iskoristiti kao instrumenti centralizirane kontrole." Njegov naglašeno nacionalistički stav već je izazvao oštre napade u ruskom tisku, glede:
njegove naglašene prozapadne orijentacije u gospodarstvu, oštrog napadanja integracijskih sporazuma s ZND-om, odlučnog odbijanja stupanja čak i u Carinsku Uniju, te metodične antiruske nacionalne politike (čak se i vrtići u kojima se služi ruskim jezikom zatvaraju) ... Za Sjedinjene Države, koje nastav jaju s politikom slabljenja Rusije u azijskoj regiji, takav je stav izrazito atraktivan.2 Kao reakciju na ruske pritiske, čak i Kazahstan sada favorizira sekundarni, neruski pravac za svoj izvoz. Kao što je to izrazio Umirserik Kasenov, savjetnik predsjednika Kazahstana: Činjenica je da je kazahstanska potraga za alternativnim cjevovodima bila potaknuta ruskim akcijama, kao na primjer količinskim ograničavanjem protoka kazahstanske nafte u Novorosijsk i nafte iz Tyumena u rafineriju u Pavlodaru. Napori Turkmenistana na promicanju izgradnje plinovoda prema 135 Iranu dijelom su uzrokovani i činjenicom kako zemlje ZND-a plaćaju 60% svjetske cijene plina, ili uopće ne plaćaju.3 Turkmenistan je, iz istog razloga, aktivno ispitivao mogućnosti izgradnje novog cjevovoda kroz Afganistan i Pakistan do Arapskog mora, pored energične izgradnje novih željezničkih veza s Kazahstanom i Uzbekistanom na sjeveru, i Iranom i Afganistanom na jugu. Preliminarni, ispitujući razgovori vodili su se i između Kazaka, Kineza i Japanaca, po pitanju ambicioznog projekta izgradnje cjevovoda od Središnje Azije do Kineskog mora (vidi kartu na str. 137.). Uz dugoročne zapadne investicije u naftu i plin koje se penju na 13 milijardi USD u Azerbejdžanu i preko 20 milijardi USD u Kazahstanu (podaci iz 1996.), razvidno je kako ekonomska i politička izolacija ovog područja popušta pred globalnim ekonomskim pritiscima s jedne, i ograničenim ruskim financijskim mogućnostima, s druge strane. Strah je od Rusije imao kao posljedicu i okretanje država Središnje Azije snažnijoj regionalnoj suradnji. U početku neaktivna Gospodarska Unija Središnje Azije, osnovana u siječnju 1993, postupno se aktivira. Čak je i predsjednik Kazahstana, Nursultan Nazarbajev, ispočetka zagovornik nove "Euroazijske Unije", s vremenom prihvatio ideju o tješnjoj suradnji unutar Središnje Azije, pojačanoj vojnoj suradnji, zajedničkoj podršci azerbejdžanskim naporima na usmjeravanju nafte iz Kaspijskog jezera i Kazahstana prema Turskoj, te zajedničkom otporu ruskim i iranskim naporima na sprječavanju sektorske podjele prava iskorištavanja Kaspijskog jezera među obalnim državama. Imajući na umu činjenicu kako su vlade u regiji naglašeno autoritarne, možda je još značajnija bila osobna pomirba među čelnicima ovih država. Bilo je opće poznato kako predsjednici Kazahstana, Uzbekistana i Turkmenistana ne misle baš najbolje jedni o drugima (što su i otvoreno pokazivali stranim posjetiteljima), te su ta osobna neprijateljstva olakšavala Kremlju iskorištavanje takve situacije. Do sredine 90-tih sva trojica su došla do spoznaje kako je njihova međusobna suradnja nužna za održavanje suvereniteta njihovih država, te su započeli s javnim iskazivanjem navodno bliskih međusobnih odnosa, naglašavajući kako će od tada pa nadalje usklađivati svoje vanjske politike. 136 No, još je značajnija bila pojava neformalne koalicije unutar ZND-a, predvođene Ukrajinom i Uzbekistanom, posvećene ideji zajedništva temeljenog na "suradnji", a ne na "integraciji". U tom pravcu je Ukrajina potpisala sporazume o vojnoj suradnji s Uzbekistanom, Turkmenistanom i Gruzijom; a u rujnu 1996. godine ministri vanjskih poslova Ukrajine i Uzbekistana izdali su deklaraciju kojom se traži 2 3
Zavtra 28 (srpanj 1996). "What Russia Wants in Transcaucasus and Central Asia", Nezavisimaja Gazeta, 24. siječanj 1995.
da od tog trenutka summitima ZND-a ne predsjedava isključivo predsjednik Rusije, već da se sve članice u tome izmjenjuju.
Primjer Ukrajine i Uzbekistana imao je učinka čak i na vodstva koja su imala više razumijevanja za središnje interese Moskve. U Kremlju su vjerojatno bili vrlo zabrinuti kad su čuli predsjednika Kazahstana, Nursultana Nazarbajeva, i predsjednika Gruzije, Eduarda Ševarnadzea, kako u rujnu 1996. izjavljuju kako će napustiti ZND "ako njihova neovisnost bude ugrožena". S druge 137 strane, kao mjeru suprotstavljanja ZND-u, države Središnje Azije pojačale su svoje aktivnosti unutar Organizacije za ekonomsku suradnju, još uvijek relativno labave asocijacije islamskih zemalja regije koja uključuje i Tursku, Iran i Pakistan - usredotočenu na unaprjeđenje financijskih, gospodarskih i transportnih veza među zemljama članicama. Moskva je javno kritizirala ovakve inicijative, smatrajući, sasvim opravdano, kako one razvodnjavaju članstvo u ZND-u. Iz sličnih razloga stalno su jačane veze s Turskom, i u nešto manjoj mjeri s Iranom. Zemlje turskog govornog područja rado su prihvatile tursku ponudu za izobrazbu novih nacionalnih vojnih kadrova, a pored toga Turska je prihvatila na desetine tisuća studenata iz ovih zemalja. Četvrti summit zemalja turskog govornog područja, održan u Taškentu u listopadu 1996. godine uz tursku podršku, u žarištu je imao unaprjeđenje prometnih veza, trgovine, uspostavu zajedničkih obrazovnih standarda te jačanje kulturne suradnje s Turskom. Turska i Iran bili su vrlo aktivni u pomaganju emitiranja TV programa novih država, i time si omogućili izravni utjecaj na brojnu publiku.
Ceremonija povodom proslave petogodišnjice neovisnosti Kazahstana, održana u Alma-Ati u prosincu 1996., simbolično je odražavala tursku povezanost s neovisnosti novonastalih država. Turski je predsjednik Sulejman Demirel stajao uz svog domaćina, predsjednika Nazarbajeva, dok se otkrivao 28 m visok stup, zlatne boje, na vrhu kojeg je stajala figura legendarnog kazaksko-turskog ratnika nad orlom s lavljim tijelom i krilima (grifon). Tom je prilikom Kazahstan zahvalio Turskoj na tomu što je "stajala uz Kazahstan na svakom koraku njegovog razvitka kao samostalne države", a Turska je uzvratila s 300 milijuna USD kredita, pored postojećih privatnih turskih investicija od oko 1,2 milijarde USD. Iako niti Turska niti Iran nemaju načina da potpuno isključe ruski utjecaj u regiji, Turska i (nešto uže) Iran uspješno su pomagali i snažili volju i sposobnosti novih država da se odupru reintegraciji s njihovim sjevernim susjedom i donedavnim gospodarom. Ova činjenica svakako pomaže u održavanju geopolitičke budućnosti ove regije otvorenom. 138 Ni dominacija ni isključenje Geostrateške implikacije za Ameriku su jasne: Amerika je predaleko da bi bila dominantna u ovom dijelu Euroazije, a opet je presnažna da bi se iz njega potpuno isključila. Sve zemlje regije vide američko sudjelovanje nužnim za njihovo održanje. Rusija je preslaba da bi ponovno stekla imperijalnu dominaciju nad regijom, ili iz nje isključila druge, ali je isto tako preblizu i presnažna da bi bila u potpunosti isključena. Turska i Iran su dovoljno snažni da budu utjecajni, no njihova unutarnja osjetljivost mogla bi učiniti regiju nesposobnom da se odupre istovremenim izazovima sa sjevera i konfliktima unutar regije. Kina je presnažna da Rusija i zemlje Središnje Azije ne bi od nje strahovale, s druge strane, njezina nazočnost i gospodarski dinamizam pružaju Središnjoj Aziji priliku za stjecanje šireg globalnog domašaja. Iz ovoga slijedi kako se primarni američki interes nalazi u osiguravanju situacije u kojoj niti jedna sila ne bi mogla steći kontrolu nad ovim geopolitičkim prostorom i u kojoj globalna zajednica ima nesmetan financijski i gospodarski pristup regiji. Geopolitički pluralizam postati će trajna stvarnost samo onda kad mreža cjevovoda i prometnih pravaca poveže regiju s glavnim središtima globalne gospodarske aktivnosti, kako preko Sredozemnog i Arapskog mora, tako i kopnom. Prema tomu, ruskim nastojanjima na stjecanju monopola na pristup regiji treba se oduprijeti kao nespojivim sa stabilnošću regije. Ipak, potpuno isključenje Rusije iz regije niti je poželjno niti prihvatljivo, kao niti podgrijavanje neprijateljskog stava zemalja regije prema Rusiji. U stvari, aktivna gospodarska nazočnost Rusije u razvitku regije nužna je za stabilnost regije - a situacija u kojoj se Rusija pojavljuje kao partner, a ne isključivi dominator, može rezultirati značajnim gospodarskim koristima. Veća stabilnost i veće bogatstvo regije mogu izravno pomoći većem blagostanju u Rusiji, te dati pravo značenje "zajedništvu" obećanom stvaranjem ZND-a. No, ta će kooperativna opcija postati ruskom politikom tek kad se učinkovito odbace one ambicioznije, povijesno anakrone opcije koje bi bolno podsjećale na originalni Balkan. Države koje zaslužuju najsnažniju američku geopolitičku podršku su Azerbejdžan, Uzbekistan, i (izvan ove regije) Ukrajina, obzirom kako sve tri predstavljaju geopolitičke osi. I zaista, dosadašnja 139 uloga Kijeva potvrđuje tvrdnju kako je, po pitanju buduće ruske evolucije, Ukrajina ključna država. Istovremeno Kazahstan - obzirom na veličinu, ekonomski potencijal i zemljopisno značajan smještaj također zaslužuje mudru međunarodnu podršku, te posebno, trajnu gospodarsku pomoć. Vremenom bi
gospodarski rast u Kazahstanu mogao pomoći u premošćivanju unutrašnje etničke podijeljenosti koja čini ovaj "štit" Središnje Azije tako osjetljivim na ruske pritiske. U ovoj regiji Amerika dijeli zajedničke interese ne samo sa stabilnom, prozapadnom Turskom, već i s Iranom i Kinom. Postupno poboljšanje američko-iranskih odnosa znatno bi olakšalo pristup ovom području i time umanjilo neposredne prijetnje opstanku Azerbejdžana. Rastuća kineska gospodarska nazočnost u regiji, kao i njezina politička zainteresiranost za neovisnost regije, također su sukladne s američkim interesima. Kineska podrška pakistanskim nastojanjima u Afganistanu isto tako predstavlja pozitivan faktor jer bi tješnji pakistansko-afganistanski odnosi olakšali međunarodni pristup Turkmenistanu i time osnažili položaj kako Turkmenistana, tako i Uzbekistana (u slučaju da Kazahstan posrne). Turski razvitak i orijentacija vjerojatno će biti posebno značajni za budućnost kavkaskih država. Ako Turska ostane na svom putu prema Europi - i ako Europa ne zatvori vrata Turskoj - države Kavkaza će također vjerojatno gravitirati europskoj orbiti, što je mogućnost koju one gorljivo priželjkuju. No, ako turska europeizacija zastane, bilo iz vanjskih ili unutrašnjih razloga, tada Gruziji i Armeniji ne preostaje ništa drugo nego prilagoditi se ruskim namjerama. Tada bi budućnost ovih zemalja postala određujućom za razvitak ruskih odnosa s rastućom Europom, bilo po dobru, bilo po zlu. Uloga Irana će vjerojatno biti još problematičnija. Povratak prozapadnjačkog stava sigurno bi bio poticajan za stabilizaciju i konsolidaciju regije, stoga je poželjno za Ameriku da ohrabruje takvu promjenu u iranskom ponašanju. No, dok se to ne dogodi, vjerojatnije je kako će Iran odigrati negativnu ulogu, u prvom redu umanjujući izglede Azerbejdžanu, čak ako istovremeno i poduzme neke pozitivne korake, kao na primjer otvaranje Turkmenistana svijetu i, usprkos trenutnom iranskom fundamentalizmu, rad na poticanju svijesti Srednjoazijata o njihovom vjerskom nasljeđu. 140 I konačno, vjerojatno je kako će budućnost Središnje Azije ovisiti o još složenijem spletu okolnosti, pri čemu će sudbina ovih zemalja biti određena zakučenim medudjelovanjem ruskih, turskih, iranskih i kineskih interesa, kao i od mjere u kojoj će SAD uvjetovati svoje odnose s Rusijom ruskim priznavanjem neovisnosti novih država. Realitet takvog međudjelovanja isključuje postavljanje bilo imperija, bilo monopola, kao ostvarivog cilja djelovanja bilo kojeg od uključenih geostrateških igrača. Temeljni izbor svoditi će se ili na održavanje osjetljive ravnoteže snaga u regiji - ravnoteže koja će dopuštati postupno uključivanje regije u nastajuće globalno gospodarstvo, uz istovremenu konsolidaciju ovih država, i vjerojatno poprimanje naglašenijeg islamskog identiteta - ili na etničke sukobe, političku rascjepkanost, te moguća otvorena neprijateljstva uzduž južne ruske granice. Održavanje i učvršćivanje te regionalne ravnoteže mora predstavljati osnovni cilj svake razumne američke geostrategije za Euroaziju. 141
Šesto poglavlje Dalekoistočno sidro UČINKOVITA AMERIČKA POLITIKA za Euroaziju mora imati dalekoistočno sidro. Ta potreba neće biti zadovoljena ukoliko Amerika bude isključena, ili se isključi, iz euroazijske unutrašnjosti. Bliski odnosi s pomorski razvijenim Japanom bitni su za američku globalnu politiku, no odnosi suradnje s kopnenom Kinom predstavljaju imperativ za američku euroazijsku geostrategiju. S posljedicama te stvarnosti treba se suočiti, obzirom da postojeća međudjelovanja između triju sila na Dalekom Istoku Amerike, Kine i Japana - stvaraju potencijalno opasnu regionalnu jednadžbu koja može pokrenuti tektonske geopolitičke pomake. Amerika s druge strane Pacifika za Kinu bi trebala predstavljati prirodnog saveznika, obzirom da nema nikakvih pretenzija u azijskoj unutrašnjosti, a pored toga je uvijek u povijesti bila suprotstavljena bilo ruskom, bilo japanskom posezanju za slabijom Kinom. Za Kineze Japan predstavlja glavnog neprijatelja u ovom stoljeću; prema Rusiji - što na kineskom znači "gladna zemlja" - postoji dugotrajno nepovjerenje; a Indija se danas također pojavljuje kao potencijalni rival. Prema tomu, načelo po kojem je "susjed moga susjeda moj saveznik" odgovara sadašnjem geopolitičkom i povijesnom odnosu između Kine i Amerike. No, Amerika više nije japanski protivnik s druge strane oceana već je njegov bliski saveznik. Isto tako, Amerika ima čvrste veze s Tajvanom i s nekoliko drugih nacija na jugoistoku Azije. Kinezi su pored toga osjetljivi na američke doktrinarne rezerve glede unutrašnjeg karaktera trenutnog kineskog režima. Stoga se na Ameriku gleda i kao na glavnu prepreku, ne samo ostvarivanju kineskih težnji za stjecanjem globalne premoći, nego čak i regionalnog primata. Je li, sukladno tomu, kolizija između Amerika i Kine neizbježna? Za Japan, Amerika je predstavljala kišobran pod kojim se ta zemlja mogla sigurno oporavljati od razornog poraza, razviti svoj gospodarski zamah i temeljem toga postupno preuzeti poziciju jedne od vodećih svjetskih sila. No sama činjenica postojanja spomenutog kišobrana nameće ograničenja slobodi japanskog djelovanja, stvarajući paradoksalnu situaciju u kojoj je jedna 142 svjetska sila istovremeno i protektorat. Amerika ostaje vitalnim partnerom u japanskom razvitku u jednu od vodećih svjetskih sila. No, Amerika predstavlja i glavni razlog japanske trajne nesamostalnosti u sigurnosnim pitanjima. Koliko još takva situacija može potrajati? Drugim riječima, u predvidivoj budućnosti dva će centralna geopolitička pitanja - međusobno preklapajuća - odrediti američku ulogu u Euroaziji i na Dalekom Istoku: 1. Kakva je praktična definicija i - s američke točke gledanja - prihvatljiva mjera potencijalne pojave Kine kao dominantne regionalne sile, odnosno njezinih rastućih ambicija za stjecanjem statusa globalne sile? 2. Imajući na umu japanska nastojanja na definiranju svoje globalne uloge, kako će Amerika upravljati regionalnim posljedicama neizbježnog slabljenja japanske suglasnosti sa statusom američkog protektorata? Geopolitičku scenu Istočne Azije trenutno karakterizira metastabilnost odnosa snaga. Meta-stabilnost podrazumijeva stanje označeno vanjskom čvrstinom, ali s relativno malom fleksibilnošću, što možemo usporediti sa svojstvima željeza i čelika. Takvo stanje neotporno je na lančanu reakciju zbivanja koja bi mogla uslijediti nakon nekog snažnog udarca. Današnji Daleki Istok doživljava neuobičajen gospodarski dinamizam paralelno s političkom neizvjesnosti. Štoviše, azijski gospodarski rast može čak doprinijeti toj neizvjesnosti obzirom da napredak zamagljuje stvarnu političku osjetljivost regije, istovremeno snažeći nacionalne ambicije i društvena očekivanja.
Činjenicu kako Azija predstavlja gospodarski uspjeh nezabilježen u povijesti ne treba posebno ni naglašavati. Navodimo samo nekoliko statističkih pokazatelja koji slikovito naglašavaju tu stvarnost. Jedva četiri desetljeća ranije, Istočna je Azija (uključujući i Japan) sudjelovala s nekih 4% u svjetskom BDP-u, dok je Sjeverna Amerika vodila s otprilike 35-40%; sredinom 90-tih ove dvije regije bile su već izjednačene (s blizu 25% svaka). Pored toga, stopa rasta ostvarena u Aziji najveća je u povijesti. Ekonomisti su zapazili kako je u početnoj fazi industrijalizacije Velikoj Britaniji trebalo nešto više, a Americi nešto manje od pedeset godina da udvostruče svoj BNP. Kina i Južna Koreja postigle su to isto u manje od deset 143 godina. Osim u slučaju značajnog poremećaja u regiji, vjerojatno je da će vrijednost azijskog BDP-a prestići i američki i europski u sljedećih 25 godina. Ipak, pored zauzimanja središnje uloge u svjetskom gospodarstvu, Azija predstavlja i potencijalni svjetski politički vulkan. Iako prestiže Europu u gospodarskom rastu, Azija zaostaje u regionalnom političkom razvitku. Nedostaju joj multilateralne strukture suradnje kakve danas dominiraju europskim političkim krajobrazom, i koje ublažavaju, upijaju i potiskuju tradicionalne europske teritorijalne, etničke i nacionalne konflikte. U Aziji ne postoji ništa slično niti Europskoj Uniji niti NATO-u. Niti jedna od tri regionalne asocijacije - ASEAN (Association of Southeast Asian Nations), ARF (Asian Regional Forum, ASEAN-ova platforma za političko-sigurnosni dijalog), i APEC (Asian-Pacific Economic Cooperation Group) - niti izdaleka ne sliči mreži multilateralnih i regionalnih veza suradnje koje povezuju Europu. Upravo suprotno, Azija je danas mjestom najveće koncentracije sve jačih, nedavno probuđenih nacionalizama, dodatno potaknutih naglim pristupom sredstvima masovne komunikacije i hiperaktiviranih rastućim društvenim očekivanjima temeljenim na gospodarskom prosperitetu, ali i sve većim socijalnim razlikama, te pogodnih za političku mobilizaciju zahvaljujući eksplozivnom porastu pučanstva i nekontrolirane urbanizacije. Ovo je stanje još zloslutnije ako se uzme u obzir stopa vojnog naoružavanja. Prema podacima Međunarodnog instituta za strateška istraživanja (International Institute for Strategic Studies) ova je regija 1995. godine postala najvećim uvoznikom oružja na svijetu, prestižući Europu i Bliski Istok. Ukratko, Azija kipi od gospodarske aktivnosti, za sada miroljubivo usmjeravane brzim gospodarskim rastom. No taj bi sigurnosni ventil u nekom trenutku mogao postati nedovoljnim za zauzdavanje otrgnutih političkih strasti, potaknutih nekim kritičnim događajem, koji čak može biti trivijalan. Kriznih žarišta, trenutno potisnutih, ali vrlo pogodnih za demagoško iskorištavanje i time potencijalno opasnih, ovom području ne nedostaje: • Kinesko nezadovoljstvo odvojenim statusom Tajvana jača kako Kina dobiva na snazi i kako gospodarski prosperitetan Tajvan počinje zagovarati i formalno stjecanje statusa nacionalne države. 144 • Otočja Paracel i Spratly u Južnom Kineskom moru predstavljaju rizik za izbijanje sukoba između Kine i nekoliko država Jugoistočne Azije zbog pristupa potencijalno vrijednim podmorskim ležištima energenata, pri čemu Kina na Južno Kinesko more gleda kao na nacionalnu stečevinu. • Otočje Senkaku predmet je zahtijeva Kine i Japana (pri čemu rivali Tajvan i kopnena Kina oko ovog pitanja imaju naglašeno istovjetan stav), a njihov međusobni povijesni rivalitet ovom pitanju dodaje i simbolično značaj.
• Podjela Koreje i nestabilnost Sjeverne Koreje - tim opasnija ako se uzmu u obzir njezini napori na stjecanju nuklearnih sposobnosti - predstavljaju rizik iznenadne eksplozije koja bi čitav poluotok mogla gurnuti u rat, u koji bi bila uvučena i Amerika i, posredno, Japan.
145 • Pitanje Kurilskog otočja, koje je unilateralno okupirao Sovjetski Savez 1945. godine, i dalje paralizira i zamućuje rusko-japanske odnose. • Ostali latentni teritorijalni ili etnički konflikti uključuju rusko-kineske, kinesko-vijetnamske, japansko-korejske i kinesko-indijske granične sporove; etničke nemire u provinciji Xinjiang; te kinesko-indonezijska neslaganja oko oceanskih područja. (Vidi zemljovid na str. 145.) Distribucija moći u regiji također nije uravnotežena. Kina - nuklearna sila s brojnim ljudstvom - svakako je dominantna vojna sila (vidi tablicu na str. 147.). Kineska je mornarica već prihvatila stratešku doktrinu "aktivne obrane na otvorenom moru", i nastoji u sljedećih petnaestak godina steći oceansku sposobnost za "učinkovit nadzor mora unutar prvog otočkog lanca", što označava Tajvanski tjesnac i Južno Kinesko more. Japanske vojne sposobnosti također rastu, a po kvaliteti im u regiji nema ravne. No, trenutno japanske oružane snage ne predstavljaju oruđe japanske vanjske politike te se na njih gleda više kao na produžetak američke vojne nazočnosti u regiji. Pojava Kine već je navela njezine jugoistočne susjede na sve veću popustljivost u odnosu na kineske interese. Zanimljivo je spomenuti kako je tijekom tajvanske mini-krize 1996. godine, (kojom se prigodom Kina upustila u neke prijeteće vojne manevre i zabranila zračni i pomorski pristup u zonu oko Tajvana, što je potaknulo demonstrativno razmještanje američke mornarice), ministar vanjskih poslova Tajlanda žurno izjavio kako je takva zabrana normalna, njegov indonezijski kolega kako je to strogo kineska unutrašnja stvar, a Filipini i Malezija su se proglasili politički neutralnima u tom pitanju.
Nepostojanje regionalne ravnoteže sila potaklo je u posljednje vrijeme Australiju i Indoneziju - do tada prilično oprezne u međusobnim odnosima - na tiješnjen vojno usuglašavanje. Obje zemlje otvoreno su pokazale svoju bojazan glede dugoročnih posljedica kineske vojne dominacije u regiji kao i glede američke izdržljivosti kao jamca regionalne sigurnosti. To je navelo i Singapur na ispitivanje mogućnosti bliže sigurnosne suradnje s ovim državama. U stvari, među stratezima diljem regije središnje je pitanje, za sada bez odgovora, postalo sljedeće: "Kako dugo se može osiguravati mir u najnapučenijoj i najnaoružanijoj regiji 146 svijeta sa svega stotinu tisuća američkih vojnika, i koliko će dugo oni tu uopće ostati?"
Napomena: Brojke u zagradama označavaju suvremene sustave. Osoblje uključuje svo aktivno vojno osoblje; tenkovi uključuju borbene tenkove i laka oklopna vozila; zrakoplovi su lovci presretači i zrakoplovi za ciljeve na zemlji; brodovlje uključuje nosače zrakoplova, krstarice, razarače i fregate; podmornice svih vrsta. Pod suvremenim sustavima podrazumijevaju se oni razvijeni od sredine 60-tih sa suvremenom tehnologijama, npr. laserski daljinari na tenkovima. * Tajvan je naručio 150 zrakoplova tipa F-16, 60 Mirage-a i 130 zrakoplova drugih tipova, te ima nekoliko ratnih brodova u izgradnji. **Malezija nabavlja 8 zrakoplova tima F-18, i vjerojatno 18 MiG-29. Izvor: Izviješće General Accounting Office, "Impact of China's Military Modernization in the Pacific Region," srpanj 1995. U takvom nepostojanom okruženju, obilježenom sve intenzivnijim nacionalizmima, sve brojnijim pučanstvom, rastućim gospodarstvom, povećanim očekivanjima i preklapanjem pretenzija sila, dolazi do stvarnih tektonskih pomaka u geopolitičkoj slici Istočne Azije: • Kina, bez obzira na njene specifične izglede, rastuća je i potencijalno dominantna sila. • Američka sigurnosna uloga sve više ovisi o suradnji s Japanom.
• Japan se pregrupira za određeniju i samostalniju političku ulogu. 147 • Uloga Rusije u velikoj je mjeri umanjena, a Središnja Azija, kojom je Rusija nekad dominirala, postaje objektom međunarodnih rivaliteta. • Podjela Koreje postaje sve teže održiva, čime buduća orijentacija Koreje postaje sve više predmetom pojačanih geostrateških interesa njenih jačih susjeda. Ovi tektonski pomaci stavljaju dodatnu težinu na dva središnja pitanja postavljena na početku ovog poglavlja. Kina: ne globalna, već regionalna Povijest Kine je povijest velike nacije. Trenutačno intenzivan nacionalizam kineskih ljudi novina je samo u svojoj društvenoj raširenosti, obzirom da se iskazuje kroz samoodređenje i emocije dosad najvećeg broja Kineza. Više nije riječ o pojavnosti ograničenoj uglavnom na studentsku populaciju koja je, u prvim godinama ovog stoljeća, stvorila pretpostavke za kasniju pojavu Kuomintanga i Kineske komunističke partije. Kineski nacionalizam danas je masovna pojava koja u mnogo čemu određuje način razmišljanja najmnogoljudnije države svijeta. Taj način razmišljanja ima i duboke povijesne korijene. Povijest je predodredila kinesku elitu da Kinu promišlja kao prirodno središte svijeta. U stvari, kineska riječ za Kinu - Chung-kuo, ili "Središnje Carstvo" - sadrži u sebi i viđenje o središnjem mjestu Kine u svjetskim odnosima, i potvrđuje značaj nacionalnog jedinstva. Takvo stajalište podrazumijeva i hijerarhijsko širenje utjecaja od središta prema periferijama, stoga Kina, kao središte, očekuje od drugih da joj se pokore. Pored toga, Kina je sa svojim ogromnim stanovništvom od pamtivijeka bila jedinstvena i ponosna civilizacija. Ta je civilizacija bila iznimno napredna u svim područjima: filozofiji, kulturi, umjetnosti, društvenim vještinama, tehničkoj inventivnosti i političkoj moći. Kinezi se prisjećaju kako je Kina, do otprilike 1600. godine, bila vodeći svjetski poljoprivredni proizvođač, veliki industrijski inovator i imala najviši životni standard. No. za razliku od europske ili islamske civilizacije, koje su obuhvaćale preko 75 148 različitih država, Kina je većinom svoje povijesti ostala jedinstvenom državom, koja je u vrijeme proglašenja američke Deklaracije o neovisnosti brojala nekih 200 milijuna stanovnika i bila vodećim svjetskim manufakturnim proizvođačem. Gledano iz te perspektive, kinesko propadanje - tijekom posljednjih 150 godina kineskog ponižavanja - predstavlja odstupanje s tog puta, oskvrnuće kineske posebnosti i osobnu uvredu za svakog pojedinog Kineza. Ono mora biti izbrisano, a oni koji su pomogli da do toga dođe moraju biti primjereno kažnjeni. Krivci za takvo stanje vide se, u najvećem dijelu, među sljedeće četiri sile: Velika Britanija, Japan, Rusija i Amerika - Velika Britanija zbog Opijumskog rata i sramotnog poniženja koje je on Kini donio; Japan zbog osvajačkih ratova tijekom čitavog stoljeća koji su rezultirali stravičnim stradanjima (još uvijek neokajanima) kineskih ljudi; Rusija zbog dugotrajnog zahvaćanja u kineski teritorij na sjeveru, kao i zbog Staljinove ponižavajuće neosjetljivosti za kineski osjećaj samopoštovanja; i konačno Amerika, koja svojom nazočnošću u Aziji i podrškom Japanu stoji na putu kineskim vanjskim pretenzijama. Po kineskom gledanju, dvije od ove četiri sile već je kaznila povijest. Velika Britanija više nije imperij, a spuštanjem Union Jacka u Hong Kongu zauvijek se zatvara to posebno bolno poglavlje. Rusija ostaje prvim susjedom, no bitno umanjene uloge, površine i prestiža. Ostaju Amerika i Japan koji Kini
predstavljaju najozbiljniji problem i upravo će se kroz međusobne odnose s njima u velikoj mjeri određivati regionalna i globalna uloga Kine. Ipak, to će određenje u prvom redu ovisiti o tomu kako će se Kina razvijati, odnosno kolikom će gospodarskom i vojnom silom ona postati. U tom dijelu su prognoze za Kinu uglavnom pozitivne, iako ne sasvim oslobođene određenih bitnijih neizvjesnosti i pitanja. Zamah kineskog gospodarskog rasta, kao i veličina stranih ulaganja u Kinu - oba među najvišima u svijetu - pružaju statistički temelj za konvencionalnu prognozu kako će Kina u sljedeća dva desetljeća, ili nešto više, postati globalnom silom, približno ravnopravna SAD-u i Europi (pod uvjetom da se ova potonja ujedini i proširi). Tada bi Kina mogla dosegnuti BNP koji bi daleko nadmašivao japanski, a Rusiju značajno nadmašuje već i sada. Takav gospodarski rast trebao bi omogućiti Kini i stjecanje takve vojne snage koja će predstavljati ozbiljnu prijetnju svim susjednim zemljama, a možda i udaljenijim oponentima kineskim pretenzijama. Dodatno ojačana priključenjem Hong Konga i Makaa, 149 a možda s vremenom i političkim podčinjavanjem Tajvana, Veća Kina će se pojaviti ne samo kao dominantna država Dalekog Istoka, već i prvorazredna globalna sila. No, u svakoj takvoj prognozi kojom se predviđa ponovno oživljavanje "Središnjeg Carstva" kao središnje globalne sile postoje i zamke, od kojih je najočiglednija ona koja se odnosi na mehaničko oslanjanje na statističke projekcije. U istu su zamku upali i svi oni koji su, ne tako davno, prognozirali kako će Japan prestići SAD kao vodeću svjetsku gospodarsku silu i kako je Japan predodređen za novu svjetsku supersilu. Ovo je stajalište propustilo uzeti u obzir japansku gospodarsku osjetljivost kao i problem političkog diskontinuiteta - a ista se pogreška potkrada i onima koji predviđaju, i koji strahuju od neizbježne pojave Kine kao svjetske sile. Kao prvo, nije baš sigurno kako će Kina uspjeti održati eksplozivnu stopu svoga rasta tijekom sljedeća dva desetljeća. Gospodarsko usporavanje ne može se isključiti, a time bi ovakve prognoze bile dovedene u pitanje. U stvari, održavanje ovako visokih stopa gospodarskog rasta kroz povijesno dugo vremensko razdoblje zahtijevalo bi sretan splet niza okolnosti: učinkovito nacionalno vodstvo, političku stabilnost, domaću društvenu disciplinu, visoke stope domaće štednje, stalan, visoki, dotok stranog kapitala te regionalnu stabilnost. Dugotrajno je održavanje pozitivne kombinacija svih navedenih čimbenika upitno. Štoviše, ovako brz rast kineskog gospodarstva lako može proizvesti popratne političke posljedice koje bi joj ograničile slobodu djelovanja. Kina već sada troši količine energije koje daleko premašuju domaću proizvodnju. Ta razlika će se u svakom slučaju povećavati, no posebice ukoliko stopa rasta ostane tako visoka. Slična je situacija i s hranom. Čak i pod uvjetom usporavanja demografskog rasta kinesko pučanstvo će se i dalje povećavati u velikim apsolutnim brojkama, a uvoz hrane postajati sve značajnijim u održavanju unutrašnjeg blagostanja i političke stabilnosti. Ovisnost o uvozu sputavat će kinesko gospodarstvo zbog povećanih troškova, i činiti ga neotpornijim na vanjske pritiske. U vojnom pogledu, Kina bi se djelomično mogla okvalificirati kao globalna sila, iz razloga što bi sama veličina i rast njezinog gospodarstva trebala omogućiti njenom vodstvu odvajanje znatnog 150 dijela kineskog BNP-a za osjetno povećanje i osuvremenjivanje vojnih snaga, uključujući i daljnji razvitak strateškog nuklearnog arsenala. No, ako bi se ti napori pokazali pretjeranima (a po nekim zapadnim procjenama, Kina je već sredinom 90-tih trošila oko 20% svog BNP-a u vojne svrhe) dugoročno bi to moglo rezultirati istim posljedicama kakve je neuspješan pokušaj Sovjetskog Saveza da se održi u utrci u naoružavanju sa SAD-om imao po sovjetsko gospodarstvo. Nadalje, značajniji kineski
napori u tom smjeru vjerojatno bi potakli pojačanu izgradnju japanskih vojnih snaga, i time poništili neke političke koristi koje bi Kina imala od jačanja vojne sile. A treba imati na umu i činjenicu kako će Kini, osim nuklearnih snaga, još neko vrijeme nedostajati sredstava za projekciju njezine vojne sile izvan regionalnih okvira. Kao rezultat neravnomjernog ubrzanja gospodarskog rasta, potaknutog neograničenim iskorištavanjem nekih marginalnih prednosti, napetosti unutar Kine također bi se mogle pojačati. Južni i sjeverni obalni dijelovi, kao i urbana središta - lakše dostupna stranim ulaganjima i pogodnija za prekomorsku trgovinu do sada su imali najviše koristi od impresivnog rasta kineskog gospodarstva. Suprotno tomu, unutrašnja ruralna područja, kao i neke druge regije, zaostaju (uz nekih 100 milijuna nezaposlenog ruralnog stanovništva). Nezadovoljstvo regionalnom neujednačenošću razvitka moglo bi se stopiti s nezadovoljstvom zbog postojećih socijalnih nejednakosti. Ubrzani gospodarski rast povećava društvene razlike u raspodjeli bogatstva. Bilo zbog pokušaja državnih vlasti da ograniče takove razlike, ili zbog društvenog nezadovoljstva koje bi se širilo odozdo, regionalna neujednačenost i društveni jaz mogli bi narušiti stabilnost zemlje. Drugi razlog za oprezni skepticizam prema raširenim predviđanjima po kojima bi Kina tijekom sljedećih četvrt stoljeća mogla postati dominantna sila u globalnim odnosima leži u samoj kineskoj politici. Dinamički karakter kineske gospodarske transformacije, uključujući i njezinu društvenu otvorenost prema ostatku svijeta, na dugi rok je nekompatibilan s relativnom birokratskom rigidnošću komunističke diktature. Proglašeni komunizam te diktature nije toliko stvar ideološkog svjetonazora, koliko stečenih interesa postojeće birokracije. Kineska politička elita i dalje je organizirana kao samodostatna, rigidna, disciplinirana i monopolistički netolerantna hijerarhija, koja još uvijek ritualno proglašava svoju 151 privrženost dogmi koja opravdava njezinu moć, no čiji socijalni nauk ta elita više ne primjenjuje u stvarnosti. U nekom trenutku ove će se dvije dimenzije života sukobiti, osim ako se kineska politika ne počne postupno prilagođavati društvenim imperativima koje nameće kineska ekonomija. Prema tomu, pitanje demokratizacije neće se moći odgađati unedogled, osim ako Kina iznenada ne donese istu odluku kao 1774. godine: izolaciju od svijeta sličnu onoj današnje Sjeverne Koreje. Da bi to učinila, Kina bi morala pozvati nazad nekih 70.000 studenata koji studiraju u Americi, protjerati strane poslovne ljude, isključiti svoja računala i iščupati satelitske antene iz milijuna kineskih domova. Bio bi to čin ludila koji bi podsjećao na Kulturnu revoluciju. Možda bi za trenutak, u kontekstu domaćih borbi za vlast, vladajuća, ali sve slabija Kineska komunistička partija mogla pokušati oponašati Sjevernu Koreju, no to ne bi moglo biti više od kratke epizode. To bi, vjerojatno, samo rezultiralo usporavanjem gospodarstva, a zatim političkom eksplozijom. U svakom slučaju, samoizolacija bi označila kraj ne samo kineskim težnjama za stjecanjem globalnog statusa, već i regionalnog primata. Osim toga, Kina je već previše toga uložila u svoj pristup svijetu, a i taj svijet, za razliku od onog iz 1747. godine, je previše prodoran da bi ga se učinkovito moglo isključiti. Prema tomu, ne postoji druga praktična, gospodarski produktivna i politički održiva alternativa Kineskoj otvorenosti svijetu. Pitanje demokratizacije će stoga sve više proganjati Kinu. Niti to, niti srodno pitanje ljudskih prava neće se moći izbjegavati još dugo. Prema tomu, budući napredak Kine, kao i njezino pojavljivanje kao globalne sile, ovisiti će u velikoj mjeri od vještine kojom će politička elita riješiti dva povezana problema:
predaju vlasti sa sadašnje generacije mlađem timu; i ublažavanje rastućeg nesklada između gospodarskog i političkog sustava zemlje. Kineski vode mogli bi možda uspjeti u promicanju polagane, postupne tranzicije prema autoritarnom sustavu s ograničenim pravom izbora, u kojem bi se neka vrsta političkog izbora na nižim razinama tolerirala, a tek nakon toga prema stvarnom političkom pluralizmu, uz početno naglašavanje kategorije ustavnosti. Takva bi kontrolirana tranzicija bila više u skladu s imperativima sve otvorenijeg gospodarskog dinamizma od ustrajavanja na zadržavanju isključivog partijskog monopola na političku moć. 152 U cilju ostvarivanja takve kontrolirane demokratizacije, kineska će politička elita morati biti vrlo vješto usmjeravana, voditi se pragmatičnim zdravim razumom i ostati relativno jedinstvena, a opet spremna na podjelu svog monopola na moć (i osobne privilegije) - dok će stanovništvo morati biti strpljivo i ne postavljati prevelike zahtjeve. Takvu kombinaciju sretnih okolnosti također bi moglo biti teško ostvariti. Iskustvo pokazuje kako pritisci za demokraciju koji dolaze odozdo, od onih koji se osjećaju politički ugnjetavani (intelektualci i studenti) ili ekonomski izrabljivani (nova urbana radnička klasa i ruralna sirotinja), uglavnom nadmašuju spremnost vlastodržaca na podjelu svoje vlasti. U nekom bi trenutku politički i socijalno nezadovoljni slojevi u Kini mogli udružiti snage u zahtjevima za više demokracije, slobode izražavanja i poštivanja ljudskih prava. Do toga nije došlo na trgu Tiananmen 1989. godine, ali moglo bi se dogoditi sljedećom prilikom. Isto tako, nije vjerojatno kako će Kina biti u stanju izbjeći razdoblje političkih nemira. Imajući na umu njenu veličinu, vjerojatnost porasta regionalnih različitosti, te nasljeđe nekih pedeset godina doktrinarne diktature, takvo bi razdoblje moglo biti štetno, kako politički, tako i ekonomski. Čini se kako čak i samo kinesko vodstvo ne bi bilo iznenađeno nečim takvim, obzirom da su neka unutrašnja istraživanja Komunističke partije iz 1990. godine predviđala izbijanje ozbiljnih političkih nemira.1 Neki kineski eksperti predviđaju kako bi Kina mogla opet zapasti u jedno od svojih povijesnih razdoblja unutrašnjeg cijepanja, i time sasvim zaustaviti kineski put ka veličini. No, vjerojatnost takve krajnosti umanjuje pojava raširene nacionalne svijesti i suvremenih sredstava komunikacije, čije postojanje ide u korist jedinstva kineske države. I konačno, postoji i treći razlog za skepsu glede vjerojatnosti izrastanja Kine u zaista veliku - a po nekim Amerikancima već i sada prijeteću - globalnu silu tijekom sljedećih dvadesetak godina. Čak i ako Kina uspije izbjeći ozbiljne političke probleme, te ako uspije održati svoju neuobičajeno visoku stopu gospodarskog rasta 153 tijekom četvrt stoljeća - u oba slučaja uz veliki naglasak na "ako" - Kina će i dalje biti relativno siromašna. Čak bi i utrostručenje BNP-a Kinu ostavilo među zemljama s nižim dohotkom po glavi stanovnika, a da ne spominjemo trenutno siromaštvo značajnog dijela njezinog pučanstva.2 Isto tako, usporedne brojke glede pristupa telefonima, automobilima i računalima, da ne govorimo o robi široke potrošnje, ostati će vrlo niske. 1
"Službeni dokument predviđa nerede tijekom post-Dengovog razdoblja" Cheng Ming (Hong Kong), 1. veljače 1995., pruža detaljan pregled dviju analiza sačinjenih za partijsko vodstvo u kojima se predvidaju razne vrste nemira. Zapadni pogled na isto pitanje sadržan je u: Richard Baum, "China After Deng: Ten Scenarios in Search of Reality", China Quarterly, (ožujek 1996.). 2 U ponešto optimističnom izviješću "China's Economy Toward the 21st Century" (Zou xiang 21 shi ji de Zhongguo jinji), izdanom 1996. godine od Kineskog instituta za kvantitativnu ekonomiju i tehnološke studije, procijenjeno je kako će dohodak per capita u Kini 2010. godine iznositi približno 735 USD, ili samo 30 USD više od praga koji po definiciji Svjetske banke označava zemlju s niskim dohotkom.
Može se zaključiti kako je malo vjerojatno da će čak i 2020. godine Kina postati napredna država po svim ključnim dimenzijama globalne sile. No čak i takva Kina već je na dobrom putu da postane nadmoćnom regionalnom silom u Istočnoj Aziji. Već je sada geopolitički dominantna na kopnu. Njezina vojna i gospodarska moć zasjenjuje one njezinih susjeda, uz iznimku Indije. Prema tomu, prirodno je da će se Kina nastojati nametnuti u regionalnim okvirima, a u skladu sa svojom poviješću, zemljopisnim položajem i gospodarskim mogućnostima. Kineski studenti povijesti znaju da se, ne tako davne 1840. godine, Kinesko carstvo protezalo cijelom jugoistočnom Azijom, sve do tjesnaca Malacca, uključivalo Burmu, dijelove današnjeg Bangladeša i Nepala, područja današnjeg Kazahstana, čitavu Mongoliju kao i regiju koja se danas zove Ruski Daleki Istok, sjeverno od ušća rijeke Amur u more (vidi zemljovid na str. 11. Prvog poglavlja). Ta su područja bila ili pod nekim oblikom kineske kontrole ili su Kini plaćala danak. Francusko-britanska kolonijalna ekspanzija izgurala je kineski utjecaj iz Jugoistočne Azije tijekom godina 1885-1895., dok su dva sporazuma nametnuta od Rusije 1858. i 1864. godine rezultirala gubitkom teritorija na sjeveroistoku i sjeverozapadu. Godine 1895., nakon kinesko-japanskog rata, Kina je izgubila i Tajvan. Sasvim je sigurno kako će povijest i zemljopis činiti Kinu upornom - čak i emocionalno motiviranom - u težnji za nužnim povratkom Tajvana matici zemlji. Isto tako. Razumno je pretpostaviti da će Kina, kako joj snaga bude rasla, postaviti postignuće tog cilja kao svoj glavni zadatak tijekom prvog desetljeća sljedećeg stoljeća, 154 nakon što je uspješno gospodarski i politički apsorbirala Hong Kong. Možda bi mirnu reintegraciju - na primjer po formuli "jedan narod, više sustava" (kao inačice Deng Xiaopingova slogana iz 1984. godine "jedna zemlja, dva sustava") - mogao prihvatiti i Tajvan, i ne bi izazvala američko protivljenje, no samo u slučaju da Kina uspije u održavanju svog gospodarskog napretka i primjeni demokratskih reformi. U suprotnom bi čak i regionalno dominantnoj Kini nedostajala vojna sposobnost za nametanje svoje volje, posebice uz američko protivljenje, u kojem slučaju bi to pitanje nastavilo galvanizirati kineski nacionalizam i opterećivati američko-kineske odnose. Zemljopis je isto tako važan čimbenik koji stoji iza kineskih interesa za stvaranjem saveza s Pakistanom i uspostavom vojne nazočnosti u Burmi. U oba slučaja, Indija predstavlja geostratešku metu. Tijesna vojna suradnja s Pakistanom pojačava indijske sigurnosne dileme i ograničava njezine mogućnosti u stjecanju regionalno dominantne uloge i u natjecanju s Kinom. Vojna suradnja s Burmom osigurava Kini pristup nekolicini mornaričkih baza na burmanskom otočju u Indijskom oceanu i time ojačava njezinu stratešku poziciju u Jugoistočnoj Aziji općenito i Malaškom tjesnacu posebno. A ako bi Kina stekla nadzor nad Malaškim tjesnacem i geostrateškim lijevkom u Singapuru, mogla bi kontrolirati i japanski pristup bliskoistočnoj nafti i europskim tržištima. Zemljopis, pojačan poviješću, određuje i kineski interes u Koreji. Situaciju u kojoj bi se Koreja, država koja je nekad Kini plaćala danak, ujedinila pod američkim utjecajem (a time i japanskim), Kina ne bi mogla tolerirati. Kina bi, u najmanju ruku, ustrajala na ujedinjenoj Koreji kao nesvrstanoj zemlji koja bi služila kao tampon zona između Kine i Japana i očekivala da povijesno ukorijenjena korejska nesklonost prema Japanu sama po sebi gurne Koreju u sferu kineskog utjecaja. No, za sada, podijeljena Koreja najbolje odgovara Kini, te će Kina vjerojatno i nadalje preferirati postojanje sjeverno korejskog režima.
I gospodarske će prilike najvjerojatnije utjecati na stanje kineskih regionalnih ambicija. U tom smislu stalno rastuća potreba za novim izvorima energije već rezultira kineskim insistiranjem na dominantnoj ulozi u bilo kakvom budućem iskorištavanju podmorja 155 Južnog Kineskog mora. Iz istog razloga Kina počinje pokazivati sve veći interes za neovisnost energijom bogatih država Središnje Azije. U travnju 1996. godine Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan potpisali su zajednički sporazum o granicama i sigurnosti; a za vrijeme posjeta predsjednika Jiang Zemina Kazahstanu, u srpnju iste godine, za kinesku je stranu rečeno kako je pružila uvjeravanja da će podržavati "kazahstanske napore u obrani svoje neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta." Navedeno jasno upućuje na porast kineske uloge u geopolitici Središnje Azije. Kombinacija povijesti i ekonomije rezultirala je i porastom interesa regionalno snažnije Kine za područja ruskog dalekog istoka. Po prvi puta otkad Rusija i Kina službeno dijele granicu, Kina se pojavljuje kao gospodarski dinamičnija i politički snažnija strana. Postupno prodiranje kineskih imigranata i trgovaca u ruska područja već je poprimilo značajne razmjere, a Kina postaje aktivnija i u promicanju sjeveroistočne azijske gospodarske suradnje koja uključuje i Japan i Koreju. U toj suradnju Rusija danas drži slabije karte, dok ruski daleki istok postaje gospodarski sve ovisniji o tijesnim vezama s kineskom Mandžurijom. Slične ekonomske sile na djelu su i u kineskim odnosima s Mongolijom, koja više nije ruskim satelitom i čiju je formalnu neovisnost Kina nevoljko priznala. Prema svemu navedenom, kineska sfera utjecaja je u nastajanju. No, sferu utjecaja nipošto ne treba poistovjetiti s zonom isključive političke dominacije, kakvu je, na primjer, Sovjetski Savez imao u Istočnoj Europi. Sfera utjecaja socioekonomski je poroznija i politički manje monopolisitička. Ipak, ona podrazumijeva zemljopisni prostor u kojem razne države koje ga zauzimaju, u formuliranju svojih politika obraćaju posebnu pozornost na interese, stajališta i predvidive reakcije regionalno predominantne sile. Ukratko, kineska sfera utjecaja - možda je bolje reći sfera popustljivosti - može se definirati kao područje u kojem prvo pitanje koje se postavlja u svakoj prijestolnici o svakoj ozbiljnijoj temi glasi: "Kako na to gleda Peking?" Zemljovid na str. 158 prati potencijalni domet koji bi regionalno dominantna Kina, kao i Kina - globalna sila, mogla imati u sljedećih četvrt stoljeća u slučaju da - usprkos spomenutih unutrašnjih i vanjskih prepreka - zaista takvom i postane. Regionalno dominantna Velika Kina, koja bi mobilizirala političku potporu svoje 156 silno bogate dijaspore u Singapuru, Bangkoku, Kuala Lumpuru, Manili i Jakarti, da i ne spominjemo Tajvan i Hong Kong (obratite pozornost na bilješku u dnu stranice i neke zapanjujuće podatke)3 i koja bi prodrla u Središnju Aziju i ruski daleki istok, podsjećala bi svojim opsegom na Kinesko Carstvo prije početka njegovog slabljenja, prije nekih 150 godina, pa čak ga i nadmašila zahvaljujući savezu s Pakistanom. Kako Kina bude rasla u svojoj snazi i prestižu, prekomorski Kinezi mogli bi se u većoj mjeri identificirati s kineskim -težnjama i postati snažnom okosnicom kineskog zamaha. Zemlje Jugoistočne 3
Prema pisanju Yazhou Zhoukan (Asiaweek), od 25. rujna 1994., ukupna imovina 500 vodećih tvrtki u kineskom vlasništvu u Jugoistočnoj Aziji iznosila je nekih 540 milijardi USD. Neke druge procjene idu čak i više: International Economy, studeni/prosinac 1996., procjenjuje kako se samo godišnji prihod 50 milijuna prekomorskih Kineza penje do naprijed spomenute brojke, prema tomu otprilike je jednak BNP-u Kine. Tvrdi se kako Kinezi nadziru preko 90% gospodarstva Indonezije, 75% tajlandskog, 50-60% malezijskog i cijelo gospodarstvo Tajvana, Hong Konga i Singapura. Zabrinutosti zbog takvog stanja čak je navelo bivšeg indonezijskog veleposlanika u Japanu da javno upozori na "kinesku ekonomsku intervenciju u regiji", koja bi mogla ne samo okoristiti se takvom kineskom nazočnošću, već i dovesti do uspostave "marionetskih vlada" pod kineskom kontrolom." Saydiman Suryohadiprojo, "How to Deal with China and Taiwan", Asahi Shimbun (Tokio), 23. rujan 1996.)
Azije mogle bi procijeniti kako je vrlo oportuno voditi računa o političkim osjetljivostima i ekonomskim interesima Kine - a to sve više i čine.4 Isto tako, nove zemlje Središnje Azije sve više na Kinu gledaju kao na silu koja nalazi vlastiti interes u njihovoj samostalnosti, kao i njihovoj ulozi tampon zone između Kine i Rusije. Opseg Kine kao globalne sile vjerojatno bi zahtijevao znatno dublji južni grudobran, uz Indoneziju i Filipine koji bi bili primorani prilagoditi se postojanju kineske mornarice kao dominantne sile u Južnom Kineskom moru. Takva Kina bi se mnogo lakše mogla naći u iskušenju da pokuša problem Tajvana riješiti silom, bez obzira na američke stavove. Na zapadu bi Uzbekistan, srednjoazijska država najodlučnija u otporu ruskim pokušajima ovladavanja bivšim imperijalnim područjima, mogao protutežu tražiti u svrstavanju s Kinom, što bi mogao učiniti i Turkmenistan; a Kina bi mogla jače 157 naglasiti svoj utjecaj u etnički podijeljenom, i stoga nacionalno osjetljivom Kazahstanu. Kina koja bi postala istinskim političkim i gospodarskim divom mogla bi zračiti otvorenijim političkim utjecajem na ruski daleki istok, istovremeno podržavajući korejsko ujedinjenje pod vlastitim pokroviteljstvom (vidi kartu).
No, takva bi narasla Kina bila suočena i s jačim vanjskim otporima. Prethodni zemljovid očigledno pokazuje kako bi na zapadu Rusija i Indija imale dobrih geopolitičkih razloga za udruživanjem u cilju odgovaranja na kineske izazove. Njihova suradnja bi sigurno u žarištu imala Središnju Aziju i Pakistan gdje bi njihovi interesi bili najviše ugroženi kineskom aktivnošću. Na jugu bi se najsnažniji otpor mogao očekivati od Vijetnama i Indonezije (uz vjerojatnu podršku Australije). Na istoku bi se Amerika, uz japansku suradnju, suprotstavila svakom kineskom pokušaju za stjecanjem dominacije u Koreji i 4
U tom smislu znakovito je izviješće objavljeno u dnevnim novinama na engleskom jeziku u Bangkoku, The Nation (31. ožujak 1997.) o posjeti tajvanskog premijera, Chavalit Yongchaiyudh-a. Svrha posjeta opisana je kao uspostava čvrste alijanse s "Velikom Kinom". Rečeno je kako tajvansko vodstvo "prepoznaje Kinu kao supersilu s globalnom ulogom", te kako želi služiti "kao most između Kine i ASEAN-a." Singapur je u tome otišao čak i dalje naglašavajući svoju identifikaciju s Kinom.
nasilnom integracijom Tajvana, čime bi američka nazočnost na Dalekom istoku bila svedena samo na, potencijalno nestabilnu, poziciju u Japanu. 158 Na koncu, vjerojatnost potpunog ostvarivanja oba scenarija skicirana na zemljovidima ovisiti će ne samo o tomu kako će se Kina razvijati, već u velikoj mjeri i o američkom djelovanju i postavljanju. Neaktivna Amerika učinila bi vjerojatnost drugog scenarija većom, no čak bi i naznake ostvarivanja onog prvog zahtijevale neke američke prilagodbe i samoograničavanja. Kinezi su stoga svjesni stoga se njihova politika mora u prvom redu usredotočiti na utjecanje na američko ponašanje, i posebno, na ključne američko-japanske odnose, uz taktičko manipuliranje ostalim kineskim odnosima i vezama sukladno tom cilju. Temeljno kinesko nezadovoljstvo glede Amerike ne odnosi se toliko na ono što Amerika trenutno čini, već više na ono što Amerika jest i gdje se nalazi. Amerika je, po kineskim viđenjima, trenutni svjetski hegemon čija sama nazočnost u regiji, temeljena na njezinoj dominantnoj poziciji u Japanu, rezultira ograničavanjem kineskog utjecaja. Po riječima kineskog analitičara zaposlenog u istraživačkom odjelu kineskog Ministarstva vanjskih poslova, Song Yimina: "Strateški cilj SAD-a je stjecanja hegemonije u čitavom svijetu stoga ona ne može tolerirati pojavu bilo kakve druge velike sile koja bi predstavljala prijetnju njenom vodećem položaju, niti na Europskom niti na Azijskom kontinentu".5 Dakle, jednostavnom činjenicom da je Amerika to što jest i gdje jest, ona nenamjerno postaje kineskim protivnikom, umjesto prirodnim saveznikom. Sukladno tomu, zadatak je kineske politike - u skladu s drevnom strateškom mudrošću Sun Tsua iskoristiti američku moć za mirno nadvladavanje američke hegemonije, istovremeno pazeći da se time ne oslobode bilo kakve latentne japanske regionalne težnje. U tom smislu, prema ponešto pretjeranom tumačenju Deng Xiaopinga iz 1994, godine, kineska politika mora istovremeno težiti ostvarenju dvaju ciljeva: "Prvo, suprotstaviti se hegemonizmu i politici sile, te štititi svjetski mir; drugo izgraditi novi međunarodni politički i gospodarski poredak." Prvo se očigledno odnosi na SAD s namjerom ograničavanja njihove svjetske premoći, ali uz pažljivo izbjegavanje vojnog sukoba koji bi okončao kineska nastojanja za 159 stjecanjem gospodarske moći, drugo predstavlja zahtjev za promjenama u raspodjeli svjetske moći koji se oslanja na postojeće nezadovoljstvo u nekim ključnim državama glede trenutnog globalnog poretka snaga u kojem se SAD nalaze na vrhu, podržavani od Europe (ili Njemačke) na krajnjem zapadu Euroazije, i Japana na krajnjem istoku. Drugi kineski cilj navodi Peking na primjenu regionalne geostrategije koja ide za izbjegavanjem bilo kakvih ozbiljnih sukoba s neposrednim susjedstvom, uz istovremeno nastavljanje s nastojanjima na stjecanju regionalne prevage. Taktičko poboljšanje kinesko-ruskih odnosa vremenski je dobro pogođeno, posebice imajući u vidu činjenicu kako je Rusija sada slabija od Kine. U skladu s time, obje su zemlje u travnju 1997. godine osudile "hegemonizam" i proglasile širenje NATO-a "nedopustivim". Ipak, malo je vjerojatno da bi Kina ozbiljno računala na neko dugoročno i sveobuhvatno savezništvo s Rusijom, a protiv Amerike. To bi za posljedicu moglo imati samo daljnje produbljivanje i proširivanje američkojapanske alijanse za koju bi Kina voljela da se postupno razgradi, kao i izoliranje Kine od pristupa suvremenim tehnologijama koje su joj od ključne važnosti. 5
Song Yimin. "A Discussion of the Division and Grouping of Forces in the World After the End of the Cold War", International Studies (China Institute of International Studies, Beijing) 6-8 (1996.):10. Da takva ocjena Amerike predstavlja stajalište najviše razine kineskog vodstva potvrđuje i činjenica kako je skraćena verzija ove analize objavljena i u visoko nakladnom službenom listu komunističke partije, Renmin Ribao (Narodni dnevnik), 29. travanj 1996.
Kao i u slučaju kinesko-ruskih odnosa, Kini odgovara izbjegavanje bilo kakvih izravnih konflikata s Indijom, uz istovremeno zadržavanje bliske vojne suradnje s Pakistanom i Burmom. Politika otvorenog neprijateljstva za posljedicu bi imala kompliciranje taktički korisnih odnosa s Rusijom, te prisiljavanje Indije na bliže odnose suradnje s Amerikom. Pored toga, u mjeri u kojoj Indija s Kinom dijeli zajednički, donekle antizapadni stav usmjeren protiv postojeće globalne "hegemonije", popuštanje napetosti u kinesko-indijskim odnosima sukladno je širem kineskom geostrateškom pogledu. Iste značajke mogu se primijeniti i na trenutne kineske odnose s Jugoistočnom Azijom. Usprkos pojačanim zahtjevima glede Južnog Kineskog mora Kinezi su uspjeli pridobiti vode iz Jugoistočne Azije (uz iznimku povijesno neprijateljskog Vijetnama), eksploatirajući one naglašenije elemente antizapadnjačkih osjećaja (posebice one glede zapadnih vrednota i ljudskih prava) što ih zadnjih godina ističu malezijski i singapurski čelnici. Posebno su pozdravili povremene izljeve antiameričke retorike kod Datuk Mahathira, premijera Malezije, koji je tijekom tokijskog foruma održanog u svibnju 1996. godine javno postavio znak pitanja uz potrebu 160 američko-japanskog Sporazuma o sigurnosti, zahtijevajući objavljivanje identiteta neprijatelja zbog kojih je takva alijansa stvorena, te ustvrdio kako Malezija ne treba saveznike. Jasno je kako Kinezi kalkuliraju da će svakim slabljenjem američkih pozicija njihov utjecaj u regiji jačati. Čini se da, u istom cilju, strpljivo korištenje pritiska predstavlja značajku trenutne kineske politike prema Tajvanu. Usprkos u zauzimanju beskompromisnog stava glede međunarodnog statusa Tajvana - do mjere u kojoj se čak pribjegava stvaranju međunarodnih napetosti kako bi se potvrdila kineska ozbiljnost u ovom pitanju (kao u ožujku 1996.) - za pretpostaviti je kako kinesko vodstvo shvaća da im u ovom trenutku nedostaje snage za prisilno postizanje zadovoljavajućeg rješenja problema. U Kini su svjesni da bi preuranjeno oslanjanje na silu rezultiralo sukobom s Amerikom u kojem ne bi mogli pobijediti, a time bi američka uloga regionalnog jamca sigurnosti istovremeno bila ojačana. Pored toga, i sami Kinezi priznaju kako će uspješnost apsorbiranja Hong Konga, kao prvog, u velikoj mjeri odrediti buduće izglede za stvaranje Veće Kine. Prilagodbe do kojih dolazi u kineskim odnosima s Južnom Korejom također predstavljaju nedjeljiv dio politike učvršćivanja krilnih pozicija kako bi se omogućila učinkovitija koncentracija na postizanje središnjeg cilja. Imajući u vidu povijest Koreje te osjećaje javnosti, svaka kinesko-korejska suradnja pridonosi redukciji potencijalne japanske uloge u regiji i priprema tlo za oživljavanje tradicionalnijih veza između Kine i Koreje (bilo ujedinjene, bilo podijeljene). I najvažnije, jačanje kineske regionalne pozicije mirnim putem olakšati će napore na dosezanju središnjeg cilja, koji bi drevni kineski strateg Sun Tsu vjerojatno formulirao na sljedeći način: razgraditi američku moć u regiji do mjere u kojoj bi oslabljena Amerika trebala regionalno dominantnu Kinu kao saveznika, a eventualno i globalno moćnu Kinu kao partnera. Ovaj cilj treba ostvarivati na način koji neće uzrokovati defenzivno jačanje američko-japanskog partnerstva niti nadomještanje američke sile u regiji japanskom silom. Kako bi dosegla svoj središnji cilj, Kina kratkoročno nastoji spriječiti učvršćenje i širenje američkojapanske sigurnosne suradnje. Kina je bila posebno uznemirena najavljenim širenjem 161 opsega američko-japanske sigurnosne suradnje, početkom 1996. godine, s užeg pojma "Daleki istok" na širi, "Azija-Pacifik", doživljavajući ga ne samo kao neposredno ugrožavanje kineskih interesa, već i kao
polazišnu točku za uspostavu američki dominiranog sustava azijske sigurnosti usmjerene na ograničavanje Kine (u kojem bi Japan predstavljao vitalnu kariku,6 sličnu ulozi Njemačke unutar NATOa za vrijeme Hladnog rata). U Pekingu je ovaj sporazum uglavnom sagledavan kao mogućnost možebitne pojave Japana kao značajne vojne sile, možda čak sposobnog za oslanjanje na silu u samostalnom rješavanju postojećih neriješenih gospodarskih ili pomorskih sporova. Kina je, prema tomu, u cilju obuzdavanja Amerike i zastrašivanja Japana, vjerojatno spremna na raspirivanje još uvijek snažnih azijskih strahovanja od bilo kakve značajnije japanske vojne uloge u regiji. No ipak, gledano dugoročno, prema kineskim strateškim kalkulacijama, američka hegemonija ne može potrajati. Iako neki Kinezi, posebice u vojnim krugovima, gledaju Ameriku kao nepopravljivog neprijatelja, u Pekingu pretežu očekivanja kako će Amerika, zbog pretjeranog oslanjanja na Japan, postajati sve više regionalno izolirana, što će, zauzvrat, rezultirati još većom ovisnošću o Japanu, što će, opet, uzrokovati jačanje američko-japanskih razlika i američkih strahovanja od japanskog militarizma. Tada će Kina biti u mogućnosti okrenuti Ameriku i Japan jedne protiv drugih, kao što je činila i ranije u primjeru SAD-a i Sovjetskog Saveza. Prema pekinškom gledanju, doći će vrijeme kada će Amerika spoznati kako se - da bi ostala utjecajnom azijsko-pacifičkom silom - mora okrenuti svom prirodnom savezniku na azijskom kopnu. 162 Japan: ne regionalni, već međunarodni Prema tomu, smjer u kojem će se razvijati američko-japanski odnosi predstavlja kritičnu dimenziju za određivanje kineske geopolitičke budućnosti. Od doba završetka kineskog građanskog rata 1949. godine, američka se politika na Dalekom Istoku oslanjala na Japan. Ispočetka samo mjesto za američke okupacijske snage, Japan je prerastao u temelje američke političke i vojne nazočnosti u azijsko-pacifičkoj regiji i u američkog središnjeg saveznika u globalnim odnosima, ali za čitavo to vrijeme ostaje sigurnosnim protektoratom. Jačanjem Kine, postavlja se pitanje mogu li - i do koje mjere - bliski američko-japanski odnosi izdržati promjene u regionalnom kontekstu. Japanska uloga u antikineskom savezu bila bi jasna; no kakva bi trebala biti uloga Japana u slučaju da se kineskom jačanju mora popustiti po cijeni reduciranja američkog primata u regiji? Kao i Kina, Japan je nacionalna država s duboko usađenim osjećajem jedinstvenosti i specijalnog statusa. Njegova otočka povijest i imperijalna mitologija utjecali su na izrazito poduzetne i disciplinirane Japance da se doživljavaju obdarenima posebnim, superiornim načinom života, koji je Japan prvo branio potpunom izolacijom, a kasnije, kad mu se svijet nametnuo u 19. stoljeću, oponašanjem europskih imperija i nastojanjima za stvaranjem vlastitog imperija na azijskom kopnu. Katastrofa IIL svjetskog rata nagnala je Japance da se usredotoče na ostvarivanje jednodimenzionalnog cilja gospodarskog oporavka, ali ih je ostavila i nesigurnim glede šire misije njihove zemlje. Današnja američka strahovanja od dominantne Kine slična su, relativno starijoj, američkoj paranoji u odnosu na Japan. Japanofobija ustupila je danas mjesto sinofobiji. Niti desetljeće ranije predviđanja neizbježne i bliske pojave Japana kao svjetske "supersile" - koja bi ne samo skinula Ameriku s prijestolja (čak ga otkupila), nego ju prisilila i na neku vrstu "Pax Nipponice" - predstavljala su raširenu "kućnu 6
Opsežna raščlamba navodne američke namjere da uspostavi takav anti-kineski azijski sustav nalazi se u radu Wang Chunyina, "Looking Ahead to Asia-Pacific Security in Early Twenty-first Century," Guoji Zhanwung (Pogled u svijet), veljača 1996. Drugi je kineski komentator tvrdio kako je američko-japanski sigurnosni aranžman promijenjen od "obrambenog štita" usmjerenog protiv sovjetske sile u "napadačku strijelu" usmjerenu prema Kini (Yang Baijiang, "Implications of Japan U.S. Security Declaration Outlined", Xiandai Guoji Guanxi (Suvremeni medunarodni odnosi), 20. lipanj 1996.) Službene dnevne novine Kineske komunističke partije, Renmin Ribao, objavile su 31. siječnja 1997. godine članak pod naslovom "Strengthening Military Alliance Does Not Conform with the Trend of the Times", u kojem je redefiniranje opsega japanskoameričke vojne suradnje osuđen kao "opasan potez".
radinost" među mnogim američkim komentatorima i političarima. No ne i samo među Amerikancima. I Japanci sami uskoro su postali revnim imitatorima, s nizom bestselera napisanih na temu japanske predodređenosti na pobjedu u high-tech rivalitetu sa SAD-om i kako će Japan uskoro postati središtem globalnog "informatičkog 163 carstva", dok Amerika navodno zaostaje zbog povijesnog zamora i društvenog hedonizma. No, te su površne analize zamagljivale stupanj u kojem je Japan bio, i ostaje, ranjivom zemljom. Japan je neotporan čak i na najmanje poremećaje u redovitim tijekovima sirovina i trgovine, da i ne spominjemo globalnu stabilnost općenito, a pored toga je opterećen i unutrašnjim slabostima - demografskim, društvenim i političkim. Japan je istovremeno i bogat, dinamičan i ekonomski moćan, ali i regionalno izoliran i politički limitiran svojom sigurnosnom ovisnošću o moćnom savezniku, koji je ujedno i glavni čuvar globalne stabilnosti (o kojoj Japan tako mnogo ovisi), i njegov neposredni gospodarski takmac. Nije vjerojatno kako će današnji položaj Japana - s jedne strane globalno cijenjene gospodarske sile, a s druge geopolitički privjesak Amerike - zadovoljiti i nove generacije Japanaca, koje nemaju osjećaj traumatiziranosti ili srama zbog iskustava iz II. Svjetskog rata. Kako iz povijesnih razloga tako i iz samopoštovanja, Japan je zemlja koja nije sasvim zadovoljna svojim status quo, iako to iskazuje na prikriveniji način od Kine. U Japanu osjećaju, donekle opravdano, da ih se treba priznati kao svjetsku silu, ali su isto tako svjesni da ih regionalno korisna (a njihovim azijskim susjedima umirujuća) sigurnosna ovisnost o Americi u tome sputava. Pored toga, jačanje Kine na azijskom kopnu uz vjerojatnost kako će njezin utjecaj uskoro dosegnuti i neke morske dijelove od gospodarske važnosti za Japan, intenzivira podvojenost japanskih osjećaja glede geopolitičke budućnosti zemlje. S jedne strane, u Japanu postoji snažna kulturološka i emotivna identifikacija s Kinom, kao i latentan osjećaj azijskog identiteta. Neki Japanci mogu smatrati kako bi pojava snažnije Kine, i time reduciranja američkog regionalnog primata, povećala važnost Japana za Sjedinjene Države. S druge strane, za mnoge je Japance Kina tradicionalni takmac, nekadašnji neprijatelj i potencijalna opasnost za stabilnost regije. To čini sigurnosnu vezu s Amerikom važnijom no ikad, usprkos osjećaju nezadovoljstva koje to potiče kod nekih jače nacionalistički određenih Japanaca, a zbog ograničenja koja takva situacija nameće političkoj i vojnoj neovisnosti Japana. Postoji i površinska sličnost između japanske situacije na Dalekom Istoku i Njemačkog statusa na krajnjem zapadu Euroazije. Obje su države glavni regionalni saveznici SAD-a. Štoviše, američka moć u Europi i u Aziji crpi se izravno iz bliskih savezničkih odnosa s te 164 dvije zemlje. Obje imaju respektabilne vojne sposobnosti, no nisu neovisne u tom pogledu: Njemačka je vezana svojom pripadnošću NATO-u, a Japan je ograničen vlastitim ustavnim limitima (iako ih je skrojila Amerika) i američko-japanskim Sigurnosnim sporazumom. Obje države su trgovinske i financijske velesile, dominantne u svojim regijama, ali i na svjetskoj sceni. Obje se mogu klasificirati kao kvaziglobalne sile i obje iritira činjenica da im se taj status formalno ne priznaje, recimo kroz dodjelu stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti UN-a. No razlike u njihovim odnosnim geopolitičkim položajima mogu iznjedriti potencijalno značajne posljedice. Njemački odnosi s NATO-om stavljaju zemlju u ravnopravni položaj s njezinim najznačajnijim europskim saveznicima, i po Sjevernoatlantskom paktu Njemačka ima formalne recipročne obrambene obveze sa SAD-om. Američko-japanski Sigurnosni sporazum uglavljuje američku obvezu obrane Japana, no ne spominje (barem ne formalno) uporabu japanske vojne sile u obrani Amerike. Sporazum, u stvari, kodificira odnos protektorata.
Osim toga Njemačka se, temeljem svog proaktivnog članstva u Europskoj Uniji i NATO-u, više ne doživljava kao prijetnja od strane susjednih zemalja koje su u povijesti bile žrtvama njemačke agresije, već se na nju gleda kao na poželjnog gospodarskog i političkog partnera. Neki čak i pozdravljaju izranjanje Mitteleurope predvođene Njemačkom, obzirom da na Njemačku gledaju kao na benignu regionalnu silu. U ovome postoji bitna razlika u odnosu na Japan i njegove azijske susjede koji još uvijek gaje neprijateljske osjećaje prema Japanu zbog II. Svjetskog rata. Dodatni razlog za susjedsko nepovjerenje i zamjerke predstavlja rast vrijednosti jena, što je ne samo potaknulo ogorčene prosvjede, već i usporilo proces pomirbe s Malezijom, Indonezijom, Filipinima, pa čak i Kinom, iz razloga što je preko 30% dugoročnog zaduženja ovih zemalja prema Japanu izraženo u jenima. Isto tako, Japan u Aziji nema ekvivalent za ono što Francuska predstavlja Njemačkoj: iskrenog i manjeviše ravnopravnog regionalnog partnera. Doduše, postoji snažna kulturološka privlačnost Kine, možda pomiješana i s osjećajem krivnje, no ta je privlačnost politički dvojbena, obzirom kako ni jedna strana drugoj ne vjeruje, niti je spremna prihvatiti regionalno vodstvo one druge. Pored toga, Japan nema ekvivalenta niti za ono što je Njemačkoj Poljska: t.j. daleko slabijeg, ali geopolitički značajnog susjeda s 165 kojim pomirenje, pa čak i suradnja postaju stvarnost. Možda bi Koreja, posebice nakon eventualnog ujedinjenja, mogla postati takvim ekvivalentom, no japansko-korejski odnosi samo su formalno dobri, imajući na umu korejska sjećanja na japansku dominaciju u prošlosti i japanski osjećaj kulturološke superiornosti, što sve koči iskrenu pomirbu.7 I na koncu, Japanski odnosi s Rusijom bili su uvijek daleko hladniji nego njemački. Rusija još uvijek silom drži Kurilsko otočje, koje je zauzela neposredno pred kraj II. Svjetskog rata, što drži rusko-japanske odnose zamrznutim. Ukratko, unutar svoje regije Japan je izoliran, što Njemačka nije. Nadalje, Njemačka sa svojim susjedima dijeli zajednička demokratska načela i šire europsko kršćansko nasljeđe. Pored toga, Njemačka se nastoji identificirati, čak se sublimirati unutar entiteta i konačnog cilja većeg od nje same - "Europe". Suprotno tomu, ne postoji nikakva usporediva "Azija". Štoviše, japanska otočka prošlost, pa čak i sadašnji demokratski sustav, odvajaju ga od ostatka regije usprkos nedavne pojave demokracije u nekoliko drugih azijskih zemalja. Mnogi Azijci doživljavaju Japan ne samo nacionalno sebičnim, već i previše revnim u oponašanju Zapada i neodlučnim da im se pridruži u propitivanju zapadnih stajališta glede ljudskih prava i važnosti individualizma. Sukladno tomu, mnogi Azijci ne gledaju na Japan kao istinskog pripadnika azijskom krugu, a na Zapadu se mnogi povremeno pitaju do koje je mjere Japan u stvari postao Zapadom. Kao posljedica navedenog, iako smješten u Aziji, Japan se ne osjeća potpuno azijskim. Takvo stanje u mnogome sužava njegove geopolitičke opcije. Stvarna regionalna opcija, ona po kojoj regionalno predominantni Japan zasjenjuje Kinu - iako ne temeljem japanske dominacije već prije putem nekog oblika regionalne suradnje predvođene Japanom - ne čini se vjerojatnom iz niza povijesnih, političkih, i kulturoloških razloga. Nadalje, u međunarodnim odnosima Japan nastavlja ovisiti o američkoj vojnoj zaštiti i političkom pokroviteljstvu. Odbacivanje, ili čak postupno slabljenje američko-japanskog Sporazuma o sigurnosti odmah bi Japan učinilo neotpornim na bilo kakve poremećaje do kojih bi moglo dovesti svako ozbiljnije pomicanje regionalnih ili globalnih odnosa. U takvom slučaju jedine bi preostale alternative bile: ili 166
7
The Japan Digest izvijestio je 25. veljače 1997. kako, prema vladinom istraživanju samo 36% Japanaca osjeća prijateljstvo prema Južnoj Koreji.
prihvatiti kinesku regionalnu predominaciju, ili započeti program masovnog naoružavanja - što bi bilo ne samo vrlo skupo, već i vrlo opasno. Razumljivo je kako mnogi Japanci danas sagledavaju poziciju svoje zemlje - istovremeno kvaziglobalne sile i sigurnosnog protektorata - kao anomaliju. No, dramatično različite a ipak održive alternative postojećem stanju ne vide se. Ako se za kineske nacionalne ciljeve može kazati kako su, bez obzira na neizbježne različitosti među kineskim geostratezima glede specifičnih aspekata, relativno jasni, a kineska regionalna nastojanja i geopolitičke ambicije relativno predvidive, japanska geostrateška vizija nešto je zamagljenija, a raspoloženje japanske javnosti daleko neodređenije. Većina Japanaca shvaća da bi strateški značajna i nagla promjena kursa mogla biti opasna. Može li Japan postati regionalnom silom u regiji u kojoj je još uvijek predmetom neprihvaćanja i zamjeranja i u kojoj se i Kina pojavljuje kao eminentna sila? Može li Japan postati potpunom globalnom silom (u svim njenim dimenzijama), a da time ne ugrozi američku podršku i ne potakne još veće regionalne animozitete? I hoće li Amerika u svakom slučaju ostati nazočna u Aziji, te ako hoće, kakve će biti posljedice njenih reakcija na rastući kineski utjecaj na prioritet koji je do sada imala američko-japanska veza? Tijekom trajanja Hladnog rata većinu ovih pitanja nije trebalo niti postavljati. Danas ona postaju strateški bitna i oko njih se u Japanu razvija živa rasprava. Još od 50-tih godina japanskom su vanjskom politikom rukovodila četiri načela proglašena od poslijeratnog Premijera Shigeru Yoshide. Yoshideova Doktrina postulira da 1) glavnim japanskim ciljem treba biti gospodarski razvitak, 2) Japan treba biti lako naoružan i treba izbjegavati miješanje u međunarodne sukobe, 3) Japan treba slijediti političko vodstvo Sjedinjenih Država i prihvatiti njihovu vojnu zaštitu, i 4) japanska bi diplomacija trebala biti neideološka i u žarište postavljati međunarodnu suradnju. No, kako je mnogo Japanaca osjećalo nelagodu zbog japanske uloge u Hladnom ratu, istovremeno je stvarana fikcija kvazi-neutralnosti. Tako je ministar vanjskih poslova Masayoshi Ito bio prisiljen dati ostavku 1981. godine zbog toga što je uporabio termin "alijansa" (domei) za američkojapanske odnose. No to je sada sve prošlost. Japan se tada oporavljao, Kina je bila u samoizolaciji, a Euroazija polarizirana. Kao kontrast tomu, 167 današnja japanska politička elita osjeća kako već bogat Japan, gospodarski povezan s čitavim svijetom, više ne može postavljati vlastito bogaćenje kao središnji nacionalni cilj, a da to ne izazove međunarodnu odbojnost. Dalje, ekonomski snažan Japan, posebice Japan koji se nadmeće s Amerikom, ne može ostati pukim produžetkom američke vanjske politike i istovremeno izbjegavati bilo kakve međunarodne odgovornosti. Politički utjecajniji Japan, Japan koji traži globalno priznanje (stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, na primjer), ne može izbjegavati zauzimanje vlastitog stava o značajnijim sigurnosnim ili geopolitičkim pitanjima koja utječu na mir u svijetu. Kao rezultat toga, u proteklih nekoliko godina množile su se posebne studije i izvješća izrađena od raznih japanskih javnih i privatnih tijela, a poznati političari i profesori napisali su obilje knjiga u kojima se pokušava zacrtati nova misija Japana u posthladnoratovskoj eri.8 Mnogi su u to uključili i spekulacije o 8
Na primjer, Higuchi Commission, savjetodavno tijelo premijera, razvilo je "Three Pillars of Japanese Security Policy" objavljeno u izviješću u ljeto 1994., kojim se naglašava primat američko-japanskih sigurnosnih veza, ali istovremeno zagovara poticanje azijskog multilateralnog dijaloga o sigurnosnim pitanjima; izviješće Ozawa povjerenstva iz 1994. "The Blueprint for a New Japan"; nacrt Yomiuri Shimbuna za "Comprehensive Security Policy" iz 1995. godine kojim se zagovara uporaba japanske vojske u mirovnim snagama izviješće Japan Association of Corporate Executives pripremljeno u suradnji sa stručnjacima Fuji Bank iz 1996. godine kojim se poziva na uspostavu veće simetrije u američko-japanskom obrambenom
trajnosti i poželjnosti američko-japanskog sigurnosnog saveza te zagovarali jaču japansku diplomatsku aktivnost, posebno prema Kini, ili pak naglašeniju japansku vojnu ulogu u regiji. Ako bi trebalo procijeniti stanje američko-japanske veze na temelju tih javnih rasprava, ispravno bi se moglo zaključiti kako su sredinom 90-tih godina ti odnosi zapali u krizu. 168 Ipak, na razini javne politike, preporuke o kojima se raspravljalo bile su, uglavnom, trezvene, odmjerene i skromne. Ekstremne opcije - one o potpunom pacifizmu (obojane antiameričkim tonovima), ili one o značajnom unilateralnom naoružavanju (koje bi zahtijevale promjenu ustava i koje su vjerojatno spominjane u inat suprotnim američkim i regionalnim reakcijama) - nisu osvojile mnogo pristaša. Privlačnost pacifizma splasnula je tijekom posljednjih godina, a unilateralizam i militarizam nisu dobile neku znatniju podršku javnosti, unatoč zagovaranju od nekih javnosti zanimljivih osoba. Javnost u cjelini, a svakako utjecajna poslovna elita, instinktivno je osjetila kako niti jedna od ovih opcija ne predstavlja pravi politički izbor, te bi one, u stvari, mogle samo ugroziti japansko blagostanje i dobrobit. Politički dominantna javna rasprava prvenstveno se odnosila na razlike u gledanjima na japansko temeljno međunarodno postavljanje, uz neke sekundarne varijacije u svezi geopolitičkih prioriteta. Općenito uzevši, može se reći kako su se mogle identificirati tri glavne orijentacije, i jedna pobočna, a možemo ih označiti kako slijedi: pobornici razmišljanja "Amerika prva", globalni merkantilisti, proaktivni realisti, te međunarodni vizionari. No, u konačnoj raščlambi vidi se kako sve četiri pravca razmišljanja imaju zajednički opći cilj, i jednu središnju brigu: iskoristiti specijalne odnose sa SAD-om za stjecanje globalnog priznavanja Japana, istovremeno izbjegavajući azijsko neprijateljstvo te prerano ugrožavanje američkog sigurnosnog kišobrana Prvi pravac razmišljanja polazi od pretpostavke da zadržavanje postojećeg (priznaje se, asimetričnog) američko-japanskog odnosa treba ostati centralnom jezgrom japanske geostrategije. Pristalice ovog pravca žele, kao i većina Japanaca, potpunije međunarodno priznanje Japana, kao i više jednakosti unutar alijanse, no njihovo je temeljno vjerovanje, kao što je to izrazio premijer Kiichi Miyazawa u siječnju 1993. godine, "da će izgled svijeta koji ulazi u 21. stoljeće u velikoj mjeri ovisiti o tomu jesu li SAD i Japan...u stanju osigurati koordinirano vodstvo u zajedničkoj viziji". Takvo gledište bilo je dominantno među internacionalističkom elitom i vanjskopolitičkim krugovima koji su držali moć tijekom, približno, posljednja dva desetljeća. Po ključnim geostrateškim pitanjima glede regionalne uloge Kine i američke nazočnosti u Koreji, to je vodstvo podržavalo SAD, no ono je isto tako smatralo svojom ulogom nametanje ograničenja bilo kakvom američkom naginjanju prema zauzimanju agresivnog stava prema Kini. U stvari, čak je i 169 ova grupa sve više naglašavala potrebu bližih japansko-kineskih odnosa, smještajući ih po važnosti odmah iza odnosa s Amerikom. Drugo razmišljanje također ne osporava geostratešku identifikaciju japanske politike s američkom, no polazi od toga da je za zadovoljenje japanskih interesa potrebno najprije priznati kako je Japan prvenstveno ekonomska sila. Ovo se gledanje najčešće povezuje sa stajalištima tradicionalno utjecajnog sustavu; izviješće naslovljeno "Possibility and Role of a Security System in the Asia-Pacific Region", predano premijeru u ljeto 1996. od Japan Forum on International Affairs; kao i brojne knjige i članci objavljeni proteklih godina, često daleko polemičniji i ekstremniji u svojim preporukama i češće citirani u zapadnim medijima nego li naprijed navedeni radovi bliži službenim stajalištima. Na primjer, 1996. godine knjiga uređena od strane japanskog generala potakla je raširene novinske komentare jer se on usudio spomenuti mogućnost da Amerika, iz bilo kojeg razloga propusti braniti Japan, te bi stoga Japan trebao ojačati svoje nacionalne obrambene sposobnosti (vidi General Yasuhiro Morino, ed., Next Generation Ground SelfDefense Force i komentar koji je izazvala u "Myths of the U.S. Coming to Our Aid", Sankei Shimbum, 4. ožujak 1996.).
MITI-a (Ministry of International Trade and Industry - Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije) i vodstvima izvozno orijentiranog japanskog gospodarstva. Po tom stajalištu japanska relativna demilitariziranost predstavlja prednost koju vrijedi zadržati. Uz Ameriku koja jamči sigurnost zemlje Japan ima odriješene ruke u vođenju politike globalnog ekonomskog djelovanja, koja bi postupno pridonosila japanskom globalnom ugledu. U idealnom svijetu, ovo bi razmišljanje priželjkivalo barem de facto neutralnu politiku, uz Ameriku koja bi parirala kineskoj regionalnoj sili i time štitila Tajvan i Koreju, što bi Japanu omogućilo razvitak tješnjih gospodarskih veza s kopnom i Jugoistočnom Azijom. No, uzimajući u obzir postojeće realitete, globalni merkantilisti prihvaćaju američko-japansko savezništvo kao nužni oblik suradnje, koji uključuje i relativno skromnu proračunsku potrošnju za japanske vojne snage (koja se još uvijek kreće malo iznad 1% BNP-a), ali isto tako ne bi voljeli da se to savezništvo ispuni i nekim regionalno značajnim sadržajima. Treća skupina, proaktivni realisti, predstavlja nešto noviju vrstu političara i geopolitičkih mislioca. Oni smatraju kako Japan, kao bogata i uspješna demokracija, ima i priliku i obvezu utjecati na posthladnoratovski svijet. Time može ujedno steći globalno priznanje koje mu pripada kao gospodarskom generatoru i kao naciji koja povijesno pripada među nekoliko najznačajnijih nacija svijeta. Pojava ovakvog, nešto snažnijeg, japanskog stava naznačena je još 1980. godine od premijera Yasuhira Nakasone, no možda je najpoznatiji izraz te perspektive sadržan u kontroverznom izvješću Ozawina povjerenstva, sugestivno naslovljenog "Nacrt za novi Japan: Novo promišljanje nacije". Nazvano po njegovom predsjedavatelju, Ichiro Ozawi, političaru centra čija je karijera bila u usponu, ovo povjerenstvo zagovara demokratizaciju hijerarhijske političke kulture zemlje te ponovno promišljanje japanskih vanjskopolitičkih stavova. Požurujući Japan 170 da postane "normalnom zemljom", izvješće preporučuje zadržavanje američko-japanske sigurnosne veze, ali istovremeno savjetuje napuštanje japanske međunarodne pasivnosti i snažnije angažiranje u globalnoj politici, posebice preuzimanjem vodeće uloge u međunarodnim mirovnim naporima. U tom smislu izvješće predlaže i kidanje japanskih ustavnih ograničenja glede primjene japanskih vojnih snaga u inozemstvu. Iako nije izrijekom izrečena, ali je naznačena naglašavanjem pojma "normalna zemlja", ideja značajnije geopolitičke emancipacije Japana u odnosu na američki sigurnosni pokrivač također se provlači ovim izvješćem. Zagovornici ovakvog načina razmišljanja nastojali su dokazati kako Japan ne bi smio oklijevati u promicanju azijskih interesa od globalnog značaja, umjesto pukog, automatskog praćenja američkog vodstva. Ipak, autori ovog pristupa ostali su znakovito neodređeni u takvim osjetljivim pitanjima kao što je rastuća regionalna uloga Kine ili budućnost Koreje, ne razlikujući se u tome bitno od svojih tradicionalnijih kolega. Stoga, kad je regionalna sigurnost u pitanju, prihvaćali su još uvijek snažnu japansku inklinaciju ostavljanja ovih dvaju pitanja u prvenstveno američku obvezu, u čemu Japan ima samo ulogu povremenog smirivanja pretjerane američke gorljivosti. Drugom polovicom 90-tih godina ova proaktivna, realistička orijentacija počinje prevladavati u javnom mišljenju i utjecati na formuliranje japanske vanjske politike. U prvoj polovici 1996. godine japanska je vlada počela govoriti o japanskoj "samostalnoj diplomaciji" (jishu gaiko), iako je tradicionalno oprezno Ministarstvo vanjskih poslova ovu frazu prevodilo kao neodređeniji (ali Amerikancima neupadljiviji) termin "proaktivna diplomacija".
Četvrto razmišljanje, ono međunarodnih vizionara, imalo je manje utjecaja od prethodnih, no služilo je ponekad za unošenje više idealističke retorike u japanska stajališta. U javnosti se ova razmišljanja povezuju s izuzetnim osobama - kao Akio Morita iz Sony-a - koje su osobno naglašavale važnost japanske demonstrativne privrženosti pozitivnim globalnim moralnim ciljevima. Često se pozivajući na frazu "novog svjetskog poretka", vizionari su pozivali Japan - upravo zato što je neopterećen geopolitičkim obvezama - da preuzme globalno vodstvo u razvijanju i promicanju istinski humanih ciljeva u korist čitave svjetske zajednice. 171 Sva su četiri pravca razmišljanja suglasna u jednom, ključnom regionalnom pitanju: kako je pojava jače naglašene multilateralne suradnje u azijsko-pacifičkoj regiji u japanskom interesu. Takva bi suradnja mogla rezultirati, protokom vremena, trima pozitivnim učincima: pomogla bi u uključivanju (a time i suptilnom ograničavanju) Kine; u zadržavanju Amerike u Aziji, istovremeno umanjujući njezinu premoć; te u nadvladavanju antijapanskih raspoloženja i time u povećavanju japanskog utjecaja. Iako je malo vjerojatno da će doći do stvaranja sfere japanskog regionalnog utjecaja, moglo bi to Japanu omogućiti stjecanje neke razine regionalnog statusa, posebice kod otočkih, pomorskih država koje zabrinuto prate rast kineske moći. Sva četiri stajališta daju prednost opreznom "kultiviranju" Kine, za razliku od izravnih pokušaja zatvaranja Kine pod Američkim vodstvom. U stvari ideja zatvaranja Kine, ili ona o stvaranju neformalne koalicije za postizanje ravnoteže, sastavljene od otočnih država Tajvana, Filipina, Bruneia i Indonezije i podržane od Amerika i Japana, nisu bile privlačne japanskoj vanjskopolitičkoj eliti. Iz japanske perspektive, svaki napor takve vrste bi zahtijevao ne samo dugotrajnu i snažnu američku nazočnost u Koreji i Japanu, već bi se - zbog pojave opasnog geopolitičkog preklapanja kineskih i američko-japanskih interesa (vidi kartu na str. 173.) - mogao pretvoriti u ispunjenje predskazanja i dovesti do sukoba s Kinom.9 Rezultat bi mogao biti ponovno gušenje postupne japanske emancipacije i prijetnja ukupnoj gospodarskoj dobrobiti na Dalekom Istoku. Iz istog razloga vrlo su rijetki oni koji bi mogli zamisliti suprotno: neku vrstu velikog sporazuma između Japana i Kine. Regionalne posljedice takve klasične zamjene saveznika bile bi preozbiljne: američko povlačenje iz regije, trenutna subordinacija Tajvana i Koreje Kini, a Japan bi bio ostavljen Kini na milost i nemilost. Ovo svakako nije privlačan scenarij, osim možda nekolicini ekstremista. Prema tomu, uz geopolitički marginaliziranu i povijesno prezrenu Rusiju, ne postoji alternativa ovom temeljnom suglasju kako veza s Amerikom ostaje japanskom središnjom opcijom. Bez nje, Japan nije u stanju niti osigurati stalan dotok nafte niti se zaštititi od 172 kineske (a vjerojatno uskoro i Korejske) nuklearne bombe. Jedino pravo političko pitanje je na koji način najbolje manipulirati američkom vezom s ciljem unaprjeđenja japanskih interesa. Sukladno tomu, Japanci su se priklonili američkim težnjama za unaprjeđenjem američko-japanske vojne suradnje, uključujući tu i prividno širenje opsega suradnje prijelazom s uže "Dalekoistočne" na širu formulu "Azija - Pacifik". U skladu s time, u preispitivanju tzv. japansko-američkih obrambenih smjernica japanska je vlada početkom 1996. godine proširila i svoje određenje glede moguće uporabe japanskih obrambenih snaga s "Dalekoistočnih kriznih situacija" na "krizne situacije u Japanu susjednim regijama". Japanski ustupak Americi po ovom pitanju također izvire iz sve jačih sumnji glede dugoročne izdržljivosti američke sile u Aziji te bojazni da bi kineski rast - i američka nervoza zbog toga - u nekom 9
Neki su konzervativni Japanci pali u iskušenje glede zamisli o posebnoj japansko-tajvanskoj vezi, a 1996. godine je formirana i "Japansko-tajvanska parlamentarna udruga" sa zadatkom promicanja tog cilja. Kineska reakcija je bila predvidivo neprijateljska.
trenutku u budućnosti mogli staviti Japan pred neprihvatljiv izbor: svrstati se uz Ameriku protiv Kine, ili bez Amerike, a u savezu s Kinom.
173 Za Japan, ta temeljna dilema sadrži i povijesni imperativ: obzirom kako prerastanje u dominantnu regionalnu silu više ne može biti dostižnim ciljem, te kako je bez regionalne baze stjecanje istinske globalne moći nerealno, slijedi kako je najbolji način za stjecanje statusa globalnog predvodnika onaj kroz aktivno djelovanje u svjetskim mirotvornim naporima i naporima na gospodarskom razvitku. Korišteći prednosti koje nudi američko-japanska vojna alijansa u osiguranju stabilnosti na Dalekom Istoku - uz sprječavanje da se ona pretvori u antikinesku koaliciju - Japan može mirno raditi na svojoj prepoznatljivoj i utjecajnoj globalnoj misiji kao sila koja promiče nastanak istinske međunarodne i učinkovito institucionalizirane suradnje. Time bi Japan mogao postati znatno moćniji i globalno utjecajniji ekvivalent Kanadi: država koju se cijeni zbog konstruktivne uporabe bogatstva i moći, ali koje se nitko ne boji, niti prema njoj osjeća odbojnost. Američka geostrateška prilagodba Zadatak američke politike trebao bi biti da osigura ovakav japanski izbor i da kinesko uzdizanje k regionalnoj prevazi ne poremeti stabilnu triangularnu ravnotežu snaga u Istočnoj Aziji. Pokušaji upravljanja Japanom i Kinom istovremeno, uz održavanje stabilne trostrane interakcije koja uključuje i Ameriku, predstavljati će veliki napor za američko umijeće diplomacije i političku maštovitost. Odbacivanje ranije opsjedutosti prijetnjom koju navodno predstavlja japansko gospodarsko uzdizanje te izbjegavanje straha od kineske političke sile mogli bi unijeti hladan realizam u politiku koja mora biti temeljena prvenstveno na pažljivoj strateškoj kalkulaciji: kako kanalizirati japansku energiju u međunarodnom smjeru i kako usmjeriti kinesku silu na regionalno sporazumijevanje.
Samo će na takav način Amerika biti u stanju u istočnim područjima Euroazije stvoriti geopolitički ekvivalent onomu što je Europa na zapadnim rubovima Euroazije, to jest, strukturu regionalne sile temeljenu na zajedničkim interesima. No, za razliku od europskog slučaja, demokratski mostobran na istočnom kopnu neće se pojaviti tako skoro. Umjesto toga, preuređena alijansa s Japanom mora ujedno poslužiti kao temelj za američko sporazumijevanje s regionalno dominantnom Kinom. 174 Iz raščlambe izložene u prethodna dva dijela ovog poglavlja proizlazi za Ameriku nekoliko važnih geostrateških zaključaka. Trenutno rasprostranjeno mišljenje po kojem je Kina sljedeća globalna sila stvara paranoju glede Kine i potiče megalomanska očekivanja unutar Kine same. Strahovi od agresivne i antagonističke Kine, predodređene na skorašnju ulogu globalne sile su, u najboljem slučaju, preuranjeni; a u najgorem mogu postati ispunjenje proročanstva. Slijedi kako bi bilo kontraproduktivno organizirati koaliciju sa ciljem ograničavanja kineskog rasta prema globalnoj sili. Time bi se samo postiglo da regionalno utjecajna Kina postane neprijateljski nastrojena. Istovremeno, bilo kakav napor takve vrste opteretio bi američkojapanske odnose, obzirom da većina Japanaca ne bi podržavala takav savez. Sukladno tomu, SAD bi trebale odustati od pritiska na Japan da ovaj preuzme veće obrambene odgovornosti u azijsko-pacifičkoj regiji. Insistiranje u tom pravcu moglo bi samo umanjiti mogućnost uspostave stabilnih odnosa između Japana i Kine, uz istovremeno dodatno izoliranje Japana unutar regije. No upravo zato što se Kina vjerojatno neće uskoro pojaviti kao globalna sila - pa bi zbog toga bilo i nerazumno ustrajavati na zatvaranju Kine u regionalnim okvirima - poželjno je Kinu tretirati kao globalno značajnog igrača. Privlačenje Kine u širu međunarodnu suradnju i osiguravanje statusa koji priželjkuje mogu imati efekt otupljivanja oštrijih rubova kineskih nacionalnih ambicija. Važan korak u tom smjeru bio bi uključivanje Kine u godišnje sastanke najrazvijenijih zemalja svijeta, takozvane G-7 (Group of Seven), posebice iz razloga što je već pozvana i Rusija. Iako to tako ne izgleda, Kina u stvari nema neke velike strateške opcije. Kineski gospodarski uspjeh ostaje u velikoj mjeri ovisan o ulasku zapadnog kapitala i tehnologija, kao i o pristupu stranim tržištima, što sve bitno sužava kineske opcije. Alijansa s nestabilnom i osiromašenom Rusijom ne bi poboljšala niti kineske gospodarske niti geopolitičke izglede (a za Rusiju to bi značilo subordinaciju Kini). Prema tomu niti to nije realna geopolitička opcija, iako je taktički privlačna i Kini i Rusiji. Kineska podrška Iranu i Pakistanu ima za Kinu neposredniji regionalni i geopolitički značaj, -no niti to ne predstavlja neku čvrstu polazišnu točku za napore na stjecanju statusa globalne sile. "Antihegemonska" koalicija mogla bi Kini predstavljati opciju "zadnje prilike" ukoliko bi 175 Kina zaključila kako Sjedinjene Države (uz japansku podršku) blokiraju njene nacionalne ili regionalne interese. No to bi bila koalicija siromašnih, koji bi time, za neko vrijeme i svi zajedno, i ostali siromašni. Velika Kina izranja kao regionalno dominantna sila. Kao takva, mogla bi se pokušati nametnuti svojim susjedima na način koji bi bio destabilizirajući za regiju; ili se može zadovoljiti vršenjem utjecaja na neizravniji način, ostavši dosljedna kineskoj imperijalnoj povijesti. Hoće li doći do stvaranja hegemonske sfere utjecaja, ili nešto neodređenije sfere popustljivosti, ovisiti će dijelom koliko će kineski režim biti autoritaran i brutalan, a dijelom i o načinu na koji će ključni vanjski igrači, prvenstveno Amerika i Japan, reagirati na pojavu Veće Kine. Politika olakog prihvaćanja takve činjenice mogla bi potaknuti još nasilnije kinesko postavljanje; no politika ometanja nastanka takve Kine mogla bi rezultirati istom posljedicom. Pažljivom prilagodbom po nekim pitanjima, uz odlučno povlačenje crte po nekim drugim, moglo bi se izbjeći obje krajnosti.
U svakom slučaju, u nekim područjima Euroazije, Veća bi Kina mogla čak vršiti geopolitički utjecaj koji bi bio sukladan širim američkim geostrateškim interesima u stabilnoj, ali politički pluralističkoj Euroaziji. Na primjer, rastući kineski interes u Središnjoj Aziji neizbježno ograničava Rusiji slobodu djelovanja u nastojanju za reintegracijom ove regije u područje moskovske kontrole. S tim u svezi, a odnosi se i na Perzijski zaljev, rastuće kineske potrebe za energijom diktiraju zajednički interes s Amerikom za osiguranjem prohodnosti, kao i političke stabilnosti regija u kojima se proizvodi nafta. Slično tomu, kineska podrška Pakistanu ograničava ambicije Indije za pokoravanjem te zemlje i neutralizira indijsko naginjanje suradnji s Rusijom po pitanjima Afganistana i Središnje Azije. Konačno, kinesko i japansko sudjelovanje u razvitku istočnog Sibira također može pomoći u poticanju bolje regionalne stabilnosti. Takvi zajednički interesi trebali bi biti istraživani putem trajnog političkog dijaloga.10 176 Postoje i područja u kojima bi se kineske ambicije mogle sudariti s američkim (kao i japanskim) interesima, posebice ako bi se te ambicije nastojale ostvariti putem povijesno poznatije taktike sile i čvrste ruke. Ovo se posebno odnosi na pitanja Jugoistočne Azije, Tajvana i Koreje. Jugoistočna je Azija potencijalno previše bogata, zemljopisno previše razvučena i jednostavno prevelika da bi se mogla lako pokoriti - čak i od moćne Kine - no ujedno je i preslaba i politički previše fragmentirana da ne bi potpala u sferu popuštanja Kini. Kineski regionalni utjecaj, pojačan kineskom financijskom i gospodarskom nazočnošću u svim zemljama regije, jačati će kako bude jačala Kina. Mnogo toga će ovisiti o načinu na koji će Kina primjenjivati svoju moć, no nije sasvim vidljivo da Amerika ima nekog posebnog interesa tomu se izravno suprotstaviti ili se umiješati u takva pitanja kao što je spor oko Južnog Kineskog mora. Kinezi imaju znatno povijesno iskustvo u suptilnom upravljanju neravnopravnim (ili vazalnim) odnosima, i svakako bi bilo u kineskom interesu suzdržavati se kako se u regiji ne bi poticao strah od kineskog imperijalizma. Takav bi strah mogao rezultirati antikineskom koalicijom (a neki takvi tonovi već se mogu naći u nastajućoj indonezijsko-australskoj vojnoj suradnji) koja bi sigurno podršku tražila od Sjedinjenih Država, Japana i Australije. Veća Kina, posebice nakon probavljanja Hong Konga, sigurno će još energičnije zahtijevati pripojenje Tajvana matici. Važno je imati na umu činjenicu da Kina nikada nije pristala ne beskonačnu odvojenost Tajvana. Prema tomu, u nekom trenutku, to bi pitanje moglo dovesti do izravnog američko-kineskog sučeljavanja. Posljedice za sve umiješane mogle bi biti izuzetno štetne: kineski gospodarski izgledi bili bi unazađeni; američke veze s Japanom bile bi ozbiljno opterećene; američki napori na stvaranju stabilne ravnoteže snaga na istoku Euroazije skrenuti s pravca. Sukladno tomu, nužno je zauzeti i održavati recipročnu jasnoću u stavovima po ovim pitanjima. Iako će Kini u doglednoj budućnosti još nedostajati sredstva za učinkovito pripojenje Tajvana, Peking mora razumjeti - i biti vjerodostojno uvjeren - da bi američko pasivno promatranje pokušaja nasilne reintegracija Tajvana uz uporabu vojnih sredstava, imalo tako razarajuće učinke na američku poziciju na Dalekom Istoku da si, u slučaju da se Tajvan 177 ne može sam obraniti, Amerika jednostavno ne bi mogla dopustiti vojnu pasivnost.
10
Na sastanku s najvišim kineskim dužnosnicima iz područja nacionalne sigurnosti i obrane, 1996. godine, identificirao sam (uz povremenu namjernu uporabu općenitih formulacija) sljedeća područja na kojima postoji zajednički strateški interes, kao temelj za takav dijalog: 1) mir u Jugoistočnoj Aziji; 2) izbjegavanje uporabe sile u rješavanju pomorskih sporova; 3) mirna reunifikacija Koreje; 4) stabilnost u Koreji; 5) neovisnost Središnje Azije; 6) ravnoteža između Indije i Pakistana; 7) ekonomski dinamičan, a međunarodno benigni Japan; 8) stabilna, ali ne presnažna Rusija.
Drugim riječima, Amerika bi morala intervenirati ne u korist odvojenog Tajvana već zbog američkih geopolitičkih interesa u azijsko-pacifičkom području. To je vrlo bitna razlika. Sjedinjene Države, per se, nemaju nikakvog specijalnog interesa u postojanju odvojenog Tajvana. U stvari službeni je stav SAD-a uvijek bio, i trebao bi ostati, kako postoji samo jedna Kina. No način na koji Kina nastoji ostvariti reunifikaciju može se odraziti na američke interese, i Kinezi toga moraju biti svjesni. Tajvansko pitanje ujedno legitimira američka posezanja za pitanjem ljudskih prava u obraćanjima Kini, bez mogućnosti da zbog toga bude prozvana za miješanje u unutrašnja pitanja. Sasvim je prikladno odvratiti Pekingu kako će do reunifikacije doći kad Kina postane prosperitetnija i demokratičnija. Samo će takva Kina moći privući Tajvan i asimilirati ga u Veću Kinu koja će ujedno biti spremna na konfederalno uređenje temeljno na načelu "jedna zemlja, više sustava". U svakom slučaju, zbog Tajvana je Kini u vlastitom interesu unaprijediti poštivanje ljudskih prava, kao što je prikladno da Amerika u tom kontekstu to pitanje postavlja. Istovremeno, SAD-u odgovara - u skladu s obećanjem zadanom Kini - da se suzdržava od izravnog ili neizravnog podržavanja bilo kakovog podizanja međunarodnog statusa Tajvana. Tijekom 90-tih godina neki službeni američko-tajvanski kontakti stvorili su dojam kako SAD počinju tretirati Tajvan kao posebnu državu a Kineska ljutnja zbog toga bila je razumljiva, kao i kinesko neodobravanje intenzivnijih napora tajvanskih dužnosnika na dobivanju međunarodnog priznanja Tajvana. Isto tako, SAD se ne bi trebale stidjeti jasno dati Tajvanu da znanje kako će se njihov odnos prema Tajvanu promijeniti u slučaju tajvanskog insistiranja na mijenjanju davno uspostavljenih i namjerno ambivalentno postavljenih kinesko-tajvanskih odnosa. Nadalje, ako Kina zaista ostvari napredak i demokratizaciju, te ako njezino apsorbiranje Hong Konga ne rezultira nazadovanjem u području građanskih prava, američko ohrabrivanje ozbiljnih razgovora preko Tajvanskog tjesnaca o uvjetima eventualne reunifikacije moglo bi pomoći i u generiranju pritiska za daljnjom demokratizacijom unutar same Kine, te pospješiti širi strateški dogovor između Sjedinjenih Američkih Država i Veće Kine. 178 Koreja, država koja je geopolitička os u Sjeveroistočnoj Aziji mogla bi ponovno postati kamenom smutnje između Amerike i Kine, a njezina će budućnost također utjecati na američko-japanske odnose. I sve dok Koreja ostane podijeljena i potencijalnim žarištem ratnog sukoba između nestabilnog Sjevera i sve bogatijeg Juga, američke će snage morati ostati na poluotoku. Svako unilateralno povlačenje SAD-a moglo bi dovesti do započinjanja novog rata, te bi vrlo vjerojatno, signaliziralo kraj američke vojne nazočnosti u Japanu. U slučaju američkog napuštanja Južne Koreje teško bi bilo zamisliti daljnje japansko oslanjanje na ostanak američkih snaga na japanskom tlu. Vjerojatnija bi posljedica bila ubrzano japansko naoružavanje koje bi imalo destabilizirajuće posljedice za čitavu regiju. Korejsko ujedinjenje bi isto tako moglo otvoriti ozbiljne geopolitičke dileme. Ako bi američke snage ostale u jedinstvenoj Koreji, Kina bi ih nužno doživljavala usmjerenima protiv sebe. U stvari, nije vjerojatno da bi Kina uopće pristala na ujedinjenje pod takvim uvjetima. Ako bi do takvog ujedinjenja dolazilo postupno, u fazama - tzv. mekim prizemljenjem - Kina bi ga politički ometala i podržavala one snage u Sjevernoj Koreji koje se protive reunifikaciji. Ako bi, pak, do ujedinjenja došlo nasilno, uz "prisilno spuštanje" Sjeverne Koreje, čak se ni kineska vojna intervencija ne bi mogla isključiti. Iz Kineskog kuta gledanja, ujedinjena Koreja bila bi prihvatljiva jedino ako ne bi bila izravnim nastavkom američke sile (uz Japan u pozadini kao odskočna daska). S druge strane, ujedinjena Koreja bez američkih postrojbi na njezinom teritoriju vjerojatno bi gravitirala prvo prema nekom obliku neutralnosti u odnosu na Kinu i Japan, a kasnije postupno - vodena ostatcima, ali još uvijek snažnih, antijapanskih osjećaja - bilo prema sferi otvorenog kineskog utjecaja, bilo prema
sferi nešto delikatnije zone popuštanja kineskim interesima. U tom bi se slučaju otvorilo i pitanje japanske spremnosti da ostane kao jedina azijska baza za američku silu. U najmanju bi ruku to pitanje podijelilo domaću japansku politiku. Svako smanjenje američkih vojnih dosega na Dalekom Istoku, kao posljedica toga, otežalo bi održavanje stabilne ravnoteže snaga u Euroaziji. Ova razmišljanja, prema tomu, povećavaju američke i japanske interese za zadržavanjem statusa quo u Koreji (iako iz donekle različitih razloga), a ako bi taj status morao biti izmijenjen, do toga bi 179 moralo doći u vrlo polaganim fazama, najbolje u okruženju dubljeg američko-kineskog regionalnog sporazumijevanja. U međuvremenu, istinska japansko-korejska pomirba znatno bi pridonijela stvaranju stabilnijeg regionalnog ozračja za eventualno ujedinjenje. Različite međunarodne komplikacije koje bi mogle proizaći iz Korejskog ujedinjenja bile bi umanjene u slučaju iskrene pomirbe između Japana i Koreje koja bi rezultirala jačanjem obvezujućih političkih odnosa i suradnje između te dvije zemlje. Sjedinjene bi Države mogle odigrati kritičnu ulogu u poticanju takve pomirbe. Mnogi specifični koraci poduzeti u poticanju njemačko-francuske, a kasnije i njemačko-poljske pomirbe (npr. u rasponu od zajedničkih sveučilišnih programa do kombiniranih vojnih snaga), mogli bi se primijeniti i u ovom slučaju. Sveobuhvatno i regionalno stabilizirajuće japansko-korejsko partnerstvo bi, s druge strane, omogućilo trajnu američku nazočnost na Dalekom Istoku, možda čak i nakon ujedinjenja Koreje. Gotovo da ne treba niti spominjati da bliske političke veze s Japanom predstavljaju značajan američki geopolitički interes. No hoće li Japan biti američkim vazalom, rivalom ili partnerom, ovisiti će o sposobnosti Amerikanaca i Japanaca da jasnije definiraju međunarodne ciljeve koje bi trebali nastojati ostvariti u zajedničkoj suradnji, kao i crtu koja ragraničuje američku geostratešku misiju na Dalekom Istoku od japanskih pretenzija za sjecanjem globalne uloge. Za Japan, usprkos domaćim raspravama glede japanske vanjske politike, odnosi s Amerikom ostaju središnjim stupom u određivanju vlastitog smjera međunarodnog djelovanja. Dezorijentirani Japan, koji bi naginjao ili prema vlastitom naoružavanju ili prema zasebnom sporazumijevanju s Kinom, značio bi kraj američke uloge u azijskopacifičkoj regiji, te unaprijed isključio mogućnost pojave stabilnih trostranih odnosa između Amerike, Japana i Kine. Time bi bilo onemogućeno i oblikovanje političke ravnoteže - američki upravljane - za cjelokupan prostor Euroazije. Ukratko, dezorijentirani bi Japan podsjećao na nasukanog kita: udarao bi oko sebe bespomoćno, ali opasno. To bi moglo dovesti do destabiliziranja Azije, a ne bi ponudilo realnu alternativu potrebnom stabilizirajućem balansu između Amerike, Japana i Kine. Samo će kroz tijesnu suradnju s Japanom Amerika biti u stanju postići razumijevanje s Kinom glede njezinih regionalnih pretenzija i 180 istovremeno ograničavati one arbitrarnije Kineske manifestacije. Samo se na toj osnovi može ostvariti zamršeno, trostrano razumijevanje koje uključuje američku globalnu silu, kinesku regionalnu prevagu i japansko međunarodno vodstvo. Slijedi kako u doglednoj budućnosti redukcija postojeće razine američke vojne nazočnosti u Japanu (prema tomu i u Koreji) nije poželjna. Isto tako, značajan porast geopolitičkog opsega ili stvarne veličine japanskih vojnih aktivnosti također je nepoželjan. Osjetno povlačenje SAD-a bi, u kontekstu uznemirujuće japanske strateške dezorijentiranosti, vrlo vjerojatno pokrenulo znatan program japanskog naoružavanja, pri čemu bi američki pritisci na Japan da preuzme veću vojnu ulogu mogli nanijeti štetu izgledima za postizanje regionalne stabilnosti, otežali šire regionalno sporazumijevanje s Većom Kinom,
obeshrabrili Japan u preuzimanju konstruktivnije međunarodne misije, i time zakomplicirali napore na poticanju stabilnog geopolitičkog pluralizma na čitavom prostoru Euroazije. Slijedi kako se Japanu - ako se želi licem okrenuti svijetu, a leđima Aziji - mora dati značajan poticaj i poseban status, kako bi njegovi vlastiti nacionalni interesi bili u velikoj mjeri zadovoljeni. Za razliku od Kine, koja može težiti stjecanju statusa globalne sile tako da prvo postane regionalnom silom, Japan može tražiti globalni utjecaj samo ako izbjegne nastojanjima za stjecanjem regionalne uloge. Stoga je još značajnije potvrđivati japanski osjećaj da ima status specijalnog američkog partnera u globalnim težnjama koje su mu u jednakoj mjeri politički zadovoljavajuće koliko i ekonomski korisne. U cilju toga, Sjedinjene Države bi dobro postupile kad bi razmotrile mogućnost prihvaćanja američko-japanskog sporazuma o slobodnoj trgovini i time stvorile zajednički američko-japanski trgovinski prostor. Takav korak, koji bi formalizirao sve tješnje veze između dvaju gospodarstava, osigurao bi i geopolitičku podlogu za nastavak američke nazočnosti na Dalekom Istoku, kao i za japansko konstruktivno globalno djelovanje.11 Kao zaključak: za Ameriku bi Japan trebao biti njezin vitalni i najznačajniji partner u stvaranju prožimajućeg globalnog sustava temeljenog na suradnji, ali istovremeno ne i primarni vojni partner 181 u regionalnim aranžmanima stvorenim u cilju suprotstavljanja kineskoj regionalnoj prevazi. U stvari, Japan bi trebao biti američki globalni partner u sastavljanju smjernica za nove svjetske odnose. Regionalno eminentna Kina trebala bi postati američkim dalekoistočnim sidrom u tradicionalnijim područjima politike temeljene na sili, pomažući time u stvaranju ravnoteže snaga u Euroaziji, pri čemu bi Velika Kina na Dalekom Istoku imala ulogu rastuće Europe na zapadu Euroazije. 182
11
Snažnu argumentaciju u prilog ovoj inicijativi iznosi Kurt Tong, naglašavajući obostrane koristi koje bi iz nje proizašle, u "Revolutionizing America's Japan Policy,= Foreign Policy, (Winter 1996-97).
Sedmo poglavlje Zaključak Došlo je vrijeme da Sjedinjene Države formuliraju i provedu integralnu, sveobuhvatnu i dugoročnu geostrategiju za čitavu Euroaziju. Ova potreba izvire iz međudjelovanja dvaju temeljnih realiteta: Amerika je danas jedina globalna supersila, a Euroazija je središnja arena globusa. Prema tomu, o distribuciji snaga na euroazijskom kontinentu ovisiti će američki primat i američka povijesna baština. Američki globalni primat jedinstven je po svom opsegu i po svom karakteru. Riječ je o hegemoniji nove vrste koja odražava mnoge značajke američkog demokratskog sustava: ona je pluralistička, propusna i fleksibilna. Stečena tijekom manje od jednog stoljeća, njena temeljna geopolitička pojavnost ogleda se u, do danas nezabilježenoj, američkoj ulozi na euroazijskom kopnu koje je oduvijek predstavljalo polazišnu točku za sve ranije pretendente na globalnu moć. Amerika je danas euroazijskim arbitrom, pri čemu niti jedno važnije pitanje ne može biti riješeno bez američkog sudjelovanja, ili protivno američkim interesima. Način na koji će Sjedinjene Države manipulirati glavnim geostrateškim igračima na euroazijskoj šahovskoj ploči i istovremeno zadovoljavati njihove potrebe, te način na koji će upravljati geostrateškim osima Euroazije biti će ključan za dugotrajnost i stabilnost američkog globalnog primata. Francuska i Njemačka će i dalje ostati glavnim igračima u Europi, a američki je središnji cilj učvršćivanje i proširivanje demokratskog mostobrana na zapadnom rubu Euroazije. Na Dalekom Istoku Euroazije, Kina će vjerojatno sve čvršće zauzimati središnju ulogu, a Amerika neće imati snažno uporište u unutrašnjosti Azije ukoliko uspješno ne odnjeguje neku vrstu američko-kineskog strateškog konsenzusa. U središtu Euroazije, prostoru između sve veće Europe i regionalno rastuće Kine, ostati će "crna rupa", osim ukoliko Rusija ne razriješi svoje unutrašnje dileme glede vlastitog postimperijalnog samoodređenja, a prostor južno od Rusije - Euroazijski Balkan 183 prijeti pretvaranjem u kotao u kojem ključaju etnički konflikti i rivaliteti među velikim silama. U takvom okruženju, u neko dogledno vrijeme - vjerojatno više od jedne generacije - malo je vjerojatno da američki status prve svjetske sile bude ozbiljnije doveden u pitanje od neke druge, pojedinačne sile. Niti ,jedna nacionalna država ne može se mjeriti s Amerikom u četiri ključne dimenzije sile (vojnoj, ekonomskoj, tehnološkoj i kulturološkoj) koje sve zajedno proizvode globalnu političku moć. Ako isključimo namjernu ili slučajnu američku abdikaciju, jedina realna alternativa američkom globalnom vodstvu u doglednoj budućnosti bila bi međunarodna anarhija. U tom pogledu, ispravno je ustvrditi kako je Amerika, po riječima Predsjednika Clintona, postala "nezamjenjiva nacija" svijeta. Važno je ovdje naglasiti kako ova tvrdnja o nezamjenjivosti Amerike, kao i aktualnost moguće globalne anarhije, stoji. Razarajuće posljedice demografske eksplozije, siromaštvom potaknutih migracija, radikalne urbanizacije, etničkih i vjerskih neprijateljstava te razvitka sredstava za masovno uništenje, mogle bi izmaknuti kontroli ukoliko bi se razorio postojeći okvir makar rudimentarne stabilnosti temeljen na nacionalnim država. Bez stalnog i usmjerenog američkog miješanja snage globalnog nereda mogle bi dominirati svijetom. A mogućnost takvog cijepanja sadržana je u geopolitičkim tenzijama današnje Euroazije, kao i svijeta u cjelini. Rizici za globalnu stabilnost koji iz toga proizlaze vjerojatno će biti dodatno pojačani predvidivom daljnjom degradacijom stanja u kojem se nalazi ljudska vrsta. Posebice u siromašnijim zemljama svijeta gdje demografska eksplozija i prateća rapidna urbanizacija ubrzano proizvode nove obespravljene mase, stotine milijuna nezaposlenih, te sve nemirnije mlade ljude čija razina frustracije eksponencijalno raste. Suvremena sredstva komunikacije intenziviraju njihov raskid s tradicionalnim autoritetima, čineći ih istovremeno sve svjesnijim - i nezadovoljnijim - globalne nejednakosti i time podložnijim mobilizaciji za ekstremne stavove. S jedne strane rastući fenomen globalnih migracija,
koje u brojkama dosežu desetine milijuna, može privremeno poslužiti kao sigurnosni ventil, no s druge može rezultirati i transkontinentalnim rasprostiranjem etničkih i društvenih konflikata. 184 U ulozi globalnog kormilara koju je Amerika naslijedila, vjerojatno će se susretati š turbulencijama, napetostima i barem povremenim nasiljem. Novi složeni međunarodni poredak, oblikovan američkom hegemonijom, u kojem je "strah od rata skinut s dnevnog reda", vjerojatno će biti ograničen na one dijelove svijeta gdje se američka sila podržana demokratskim društvenim i političkim sustavima kao i razgranatim vanjskim multilateralnim okvirima - iako njima također dominira Amerika. Američka će se geostrategija za Euroaziju, prema tomu, morati suočiti sa silama turbulencije. U Europi već postoje signali koji ukazuju na slabljenje integrativnog zamaha i na mogućnost skorog oživljavanja tradicionalnih europskih nacionalizama. Visoke stope nezaposlenosti održavaju se čak i u najuspješnijim europskim državama, a među ostalim, rezultiraju i porastom ksenofobije koja bi mogla gurnuti francusku ili njemačku politiku u pravcu značajnog političkog ekstremizma i introvertnog šovinizma. Štoviše, stvarno predrevolucionarno stanje stvara se već ovog trenutka. Povijesni vremenski raspored za Europu, naznačen u Trećem poglavlju, ispuniti će se jedino ako Sjedinjene Države ohrabre, pa čak i podbodu, europske težnje za jedinstvom. Nepoznanice glede ruske budućnosti još su veće, a izgledi pozitivnog razvoja događaja još upitniji. Stoga je za Ameriku imperativ oblikovati geopolitički kontekst koji će biti pogodan za asimilaciju Rusije u šire okvire europske suradnje i koji će podržavati samodostatnu neovisnost novih, suverenih ruskih susjeda. Pa ipak, održivost Ukrajine ili Uzbekistana, na primjer (da i ne spominjemo etnički uzburkan Kazahstan), ostaje nesigurnom, posebno ako američka pozornost bude odvučena nekom novom internom krizom u Europi, širenjem jaza između Turske i Europe, ili intenziviranjem neprijateljstva u američko-iranskim odnosima. Mogućnost za postizanje značajnog dogovora s Kinom mogla bi nestati zbog zaoštravanja tajvanske krize; ili zbog toga što bi unutrašnja kineska dinamika rezultirala pojavom agresivnog i neprijateljskog režima, ili kompliciranjem samih američko-kineskih odnosa. Kina bi tada mogla postati destabilizirajuća sila u svijetu, opterećujući time američko-japanske odnose možda do mjere u kojoj bi došlo do japanske dezorijentacije i pucanja tih veza. U takvoj situaciji bi stabilnost u Jugoistočnoj Aziji bila ugrožena, i možemo samo nagađati kako bi kombinacija takvih događaja utjecala na Indiju, ključnu zemlju za stabilnost Južne Azije. 185 Ove opservacije služe kao temelj za tvrdnju kako se niti novi globalni problemi koji prelaze opseg nacionalnih država, niti ona tradicionalnija geopolitička pitanja, vjerojatno neće moći riješiti ukoliko dođe do nestajanja temeljnog geopolitičkog sustava koji počiva na postojanju jedne globalne sile. Uz zabrinjavajuće znakove na horizontima Europe i Azije, svaka američka politika mora se usredotočiti na Euroaziju kao cjelinu i mora biti vodena preciznim geostrateškim smjernicama. Geostrategija za Euroaziju Polazišna točka za potrebnu politiku trebala bi biti u potpunom prihvaćanju triju novih uvjeta koji trenutno karakteriziraju geopolitičko stanje svjetskih odnosa: po prvi puta u povijesti 1) jedna je država istinska globalna sila, 2) jedna je ne-euroazijska država globalno dominantna, i 3) centralnom arenom globusa, Euroazijom, dominira ne-euroazijska sila. No, sveobuhvatna i cjelokupna geostrategija za Euroaziju mora se temeljiti i na prepoznavanju limita američke snage te, s vremenom, neizbježnog smanjivanja njezinog opsega. Kao što je već rečeno, sama veličina i raznolikost Euroazije, kao i potencijalna moć nekih njenih država, ograničavaju dubinu američkog utjecaja i stupanj kontrole nad razvojem događaja. Ovakvo stanje postavlja težište na geostrateško razumijevanje navedenih prilika te na mudro i selektivno korištenje američkih
mogućnosti na ogromnoj šahovskoj ploči Euroazije. A kako američka sila neće trajati vječno, prioritet se mora staviti na poticanje kontroliranog rasta drugih regionalnih sila, ali koje neće dovesti do ugrožavanja američkog primata. I kao u šahu, američki globalni planeri moraju razmišljati nekoliko poteza unaprijed i predviđati moguće poteze protivnika. Kontinuirana geostrategija mora, prema tomu, razlikovati kratkoročnu perspektivu (otprilike sljedećih pet godina), srednjoročne planove (do dvadesetak godina) i dugoročne (preko dvadeset godina). Pored toga, na ove faze ne smije se gledati kao na zatvorene i odvojene kategorije, već na dijelove postupka u tijeku. Prvi stupanj mora ciljano, postupno i dosljedno voditi drugom, a drugi prema trećem. 186 Na kratki rok je u američkom interesu konsolidirati i unaprijediti sadašnji geopolitički pluralizam na zemljovidu Euroazije. Time se težište stavlja na manevriranje i uprav janje s ciljem sprječavanja stvaranja neprijateljske koalicije koja bi mogla predstavljati izazov američkom primatu, a da i ne spominjemo mogućnost, doduše ne veliku, pojave jedne zemlje koja bi to mogla predstavljati. Tijekom srednjoročnog razdoblja navedeno bi trebalo postupno ustupiti prioritet nastajanju sve značajnijih, ali strateški kompatibilnih partnera koji bi, uz američko vodstvo, pokušali oblikovati transeuroazijski sigurnosni sustav temeljen u većoj mjeri na međusobnoj suradnji. I konačno, na dugi bi rok sve naprijed navedeno trebalo prerasti u globalnu jezgru istinski podijeljene političke odgovornosti. Neposredni cilj sastoji se u sprječavanju pojave jedne države ili kombinacije država koja bi mogla izgurati Ameriku iz Euroazije, ili znatno umanjiti njezinu ulogu odlučujućeg arbitra. No, na uspostavu transkontinentalnog geopolitičkog pluralizma ne smije se gledati kao na cilj sam za sebe, već kao na sredstvo za oblikovanje iskrenog strateškog partnerstva u ključnim regijama Euroazije kao srednjoročnog cilja. Nije vjerojatno kako će Amerika kao demokratska zemlja htjeti beskonačno dugo sudjelovati u skupom, složenom i napornom upravljanju Euroazijom kroz stalnu manipulaciju i manevriranje podržano američkim vojnim mogućnostima, a u cilju onemogućavanja regionalne dominacije jedne sile. Prema tomu, prva faza mora logično i ciljano dovesti do druge, one u kojoj benigna američka hegemonija još uvijek obeshrabruje druge od takvih težnji, i to ne samo na način da cijenu njihovog ostvarenja čini previsokom, već i kroz izbjegavanje ugrožavanja vitalnih interesa potencijalnih euroazijskih pretendenata. Da bi se ostvario tako postavljen srednjoročni cilj potrebno je poticanje istinskih partnerstva, prvenstveno onog s ujedinjenom i politički definiranom Europom, onog s regionalno predominantnom Kinom, kao i (za nadati se) onog s postimperijalnom, europski orijentiranom Rusijom, a na južnom rubu Euroazije s demokratskom Indijom koja ima stabilizirajući utjecaj na regiju. No uspjeh ovih napora ogledati će se u stvaranju takvih strateških odnosa s Europom i Kinom koji će stvoriti pogodno okruženje za definiranje ruske uloge - bilo pozitivne, bilo negativne. Slijedi kako će veća Europa i prošireni NATO biti iznimno korisni, kako za ostvarenje kratkoročnih, tako i dugoročnih ciljeva američke politike. Veća Europa proširiti će i područje američkog utjecaja - a 187 temeljem pristupanja novih članica iz Središnje Europe povećati će se i broj zemalja s proameričkim stavovima u europskim tijelima - bez istovremenog nastanka tako politički integrirane Europe koja bi bila u stanju ugroziti interese SAD-a drugdje, posebno na Bliskom Istoku. Osim toga, politički definirana Europa nužna je i za postupnu asimilaciju Rusije u globalni sustav suradnje. Treba priznati kako Amerika ne može sama utjecati na jače integriranje Europe - to ovisi o Europljanima, posebice Francuzima i Nijemcima - ali može omesti takvu integraciju. I upravo bi se to moglo pokazati kobnim za stabilnost Euroazije, a time i za američke interese. I zaista, ukoliko Europa ne postane jedinstvenija mogla bi se još više razjediniti. Sukladno tomu, kao što je već spomenuto ranije, Amerika nužno mora surađivati s Francuskom i Njemačkom u stvaranju Europe koja je
politički vitalna, koja ostaje vezana uz Sjedinjene Američke Države i koja proširuje opsege demokratskog međunarodnog sustava temeljenog na suradnji. Pitanje izbora između Francuske i Njemačke za Ameriku ne postoji. Bez Francuske, kao i bez Njemačke nema niti Europe, a bez Europe neće biti niti transeuroazijskog sustava suradnje. Navedeno će u praksi zahtijevati određenu postupnu prilagodbu prema zajedničkom vođenju NATOa, poklanjanju veće pozornosti francuskim zahtjevima za naglašeniju ulogu Europe, ne samo u Africi već i na Bliskom Istoku, te trajnoj podršci europskom širenju na istok, iako će time EU postati politički i gospodarski vrlo samouvjeren globalni igrač.1 Sporazum o transatlantskoj slobodnoj trgovini, kojeg već sada zagovaraju mnogi utjecajni atlantski vode mogao bi umanjiti rizike rastućeg gospodarskog rivaliteta između ujedinjene Europe i SAD-a. U svakom slučaju, eventualni uspjeh EUa u zakopavanju stoljetnih europskih nacionalnih antagonizama, s njihovim globalno štetnim posljedicama, bio bi vrijedan određenog postupnog smanjivanja američke odlučujuće uloge kao trenutnog euroazijskog arbitra. 188 Širenje NATO-a i EU-a moglo bi osvježiti sve slabiju europsku svijest o višem cilju, uz istovremeno učvršćivanje demokratskih pomaka ostvarenih uspješnim završetkom Hladnog rata, što je i u američkom i europskom interesu. Ulog u ovim naporima su američki dugoročni odnosi s Europom. Nova Europa tek se gradi, a da bi ta nova Europa ostala geopolitičkim dijelom "Euro-atlantskog" prostora širenje NATO-a je nužno. Jednako tako, neuspjeh u širenju NATO-a, nakon što je takva obveza preuzeta, razbio bi koncept šireće Europe i demoralizirao Srednjoeuropljane. To bi čak moglo ponovno potaknuti i ruske geopolitičke pretenzije u Središnjoj Europi. Zaista, neuspjeh napora na proširenju NATO-a, predvođenih Amerikom, mogao bi probuditi čak i ambicioznije Ruske težnje. Još uvijek nije sasvim sigurno - a povijest nas upućuje na suprotno - da ruska politička elita dijeli europsku želju za snažnu i trajnu američku nazočnost. Sukladno tomu, iako je poželjno promicati sve tješnje odnose suradnje s Rusijom, za Ameriku je isto tako važno da pošalje jasne signale glede svojih globalnih prioriteta. Ako treba birati između većeg euro-atlantskog sustava i boljih odnosa s Rusijom, prvo mora biti smješteno daleko više na listi američkih prioriteta. Iz istog razloga bilo kakvi dogovori s Rusijom glede proširenja NATO-a ne bi smjeli rezultirati situacijom u kojoj Rusija postaje de facto članom alijanse s pravom glasa i time istovremeno razvodnjava NATO-ov specijalni euro-atlantski karakter i degradira novoprimljene članice na drugorazredan status. Time bi se Rusiji pružile mogućnosti ne samo za ponovno stjecanje sfere utjecaja u Središnjoj Europi, već i za iskorištavanje svoje nazočnosti u NATO-u za igru na eventualna američko-europska neslaganja u cilju reduciranja američke uloge u europskim poslovima. Isto je tako od ključne važnosti da, kako Središnja Europa pristupa NATO-u, bilo kakve sigurnosne garancije date Rusiji budu recipročne i obostrano umirujuće. Ograničenja glede raspoređivanja NATO snaga i nuklearnih sustava na teritoriju novih članica mogla bi biti značajnim čimbenikom umirivanja opravdanih ruskih strahovanja, no ona bi trebala biti uzvraćena simetričnim ruskim garancijama glede demilitarizacije potencijalno strateški opasnog područja Kaliningrada i ograničenja u postavljanju znatnijih snaga blizu granica mogućih novih članica NATO-a i EU-a. Istovremeno 189
1
Na Konferenciji o Americi i Europi, organiziranoj od strane CSIS-a (Center for International and Strategic Studies) u veljači 1997. u Bruxellesu, razvijen je čitav je niz konstruktivnih prijedloga u tom smislu. Kretali su se od zajedničkih napora na strukturalnim reformama usmjerenih na smanjenje proračunskih deficita, unaprjeđenju gospodarskih temelja europske vojne industrije čime bi se olakšala i transatlantska suradnja u području obrane te pojačala europska uloga u NATO-u. Koristan popis ovakvih i sličnih aktivnosti usmjerenih na jačanje europske uloge može se naći u: David C. Gompert and F. Stephen Larrabee, eds., America and Europe: A Partnership for a New Era (Santa Monica, Calif.: RAND, 1997).
dok svi ruski zapadni susjedi žele imati stabilne i suradujuće odnose s Rusijom ostaje činjenica kako oni, iz povijesno opravdanih razloga, i dalje strahuju od Rusije. Prema tomu, postizanje ravnopravnog dogovora između NATO/EU-a i Rusije pozdravili bi svi Europljani i u tomu vidjeli signal da Rusija konačno provodi svoj postimperijalni izbor u korist Europe. Takav bi izbor mogao utvrditi put za šire napore na unaprjeđenju ruskog statusa i samopoštovanja. Formalno članstvo u G-7, kao i podizanje razine sustava donošenja odluka unutar OESS-a (u kojem bi se moglo ustanoviti poseban odbor za sigurnosna pitanja, sastavljenog od SAD, Rusije i nekoliko značajnijih europskih zemalja), stvorili bi prigode za konstruktivno rusko sudjelovanje u oblikovanju europskih političkih i sigurnosnih dimenzija. Uz financijsku pomoć Zapada, te razvitak daleko ambicioznijih planova za bolje prometno povezivanje Rusije s Europom putem brzih cestovnih i željezničkih pravaca, proces davanja stvarnog sadržaja ruskom izboru u korist Europe znatno bi uznapredovao. Dugoročnija uloga Rusije u Euroaziji ovisiti će u velikoj mjeri od povijesnog izbora koji Rusija mora izvršiti, vjerojatno još u ovom desetljeću, glede svog samoodređenja. Čak i uz Europu i Kinu koje šire doseg svojih regionalnih utjecaja Rusija će ostati vlasnikom najveće nekretnine na svijetu. Ruski teritorij proteže se kroz deset vremenskih zona, dvostruko je veći od površine SAD-a ili Kine te površinom daleko nadmašuje čak i povećanu Europu. Prema tomu, teritorijalna ograničenost nije ruski središnji problem. Štoviše, ogromna Rusija mora se izravno suočiti, i izvući ispravne zaključke, s činjenicom kako su i Europa i Kina ekonomski snažnije, a Kina je i na dobrom putu da Rusiju pretekne i u području društvene modernizacije. U takvim okolnostima ruskoj bi političkoj eliti trebalo postati jasno kako je prvi ruski prioritet vlastita modernizacija, a ne iscrpljivanje u nerealnim težnjama za stjecanje nekadašnjeg statusa. Obzirom na ogromnu veličinu i različitost zemlje vjerojatno je kako bi decentralizirani sustav upravljanja, temeljen na otvorenom gospodarstvu, pogodovao oslobađanju kreativnih potencijala ruskih ljudi i iskorištavanju velikih prirodnih bogatstava. S druge strane, takva bi decentralizirana Rusija bila daleko manje podložna bilo kakvoj imperijalnoj mobilizaciji. Rusija kao labava konfederacija sastavljena od Europske Rusije, Sibirske Republike i Dalekoistočne Republike - lakše bi gradila bliske gospodarske veze s Europom, s 190 novim državama Središnje Azije i s Orijentom, čime bi se ubrzao razvitak cijele zemlje. Pored toga, svaki od tri entiteta bio bi učinkovitiji u oslobađanju vlastitih, lokalnih potencijala, stoljećima zauzdanih moskovskom birokratskom krutošću. Jasno rusko okretanju europskoj opciji, umjesto imperijalnoj, vjerojatnije je ukoliko Amerika uspješno nastavi slijediti drugi imperativni dio njezine strategije u odnosu na Rusiju: podržavanje postojećeg geopolitičkog pluralizma u post-sovjetskom prostoru. Ta podrška trebala bi obeshrabriti bilo kakve imperijalne kušnje. Postimperijalna i europski orijentirana Rusija trebala bi u stvari američke napore u tom pravcu vidjeti kao pozitivne za stvaranje regionalne stabilnosti i reduciranje mogućnosti izbijanja konflikata duž južnih ruskih granica. No politika učvršćivanju geopolitičkog pluralizma ne bi smjela biti uvjetovana dobrim odnosima s Rusijom. Štoviše, čak i u slučaju da do tako dobrih odnosa ne dođe, navedeno bi predstavljalo dobro osiguranje obzirom da ograničava mogućnosti oživljavanja stvarno prijeteće ruske imperijalne politike. Slijedi kako politička i gospodarska podrška ključnim novim samostalnim državama čini integralni dio šire strategije za Euroaziju. Konsolidacija suverene Ukrajine, koja se u međuvremenu redefinira kao srednjoeuropska država i djeluje u pravcu tješnje integracije sa Središnjom Europom, ključno je važna sastavnica takve politike, jednako kao poticanje bližih odnosa s tako strateški važnim zemljama kao što su Azerbejdžan i Uzbekistan, pored općenitijih napora na otvaranju Središnje Azije (usprkos ruskih zapreka) globalnom gospodarstvu.
Velika strana ulaganja u sve dostupniju regiju Kaspijski bazen - Središnja Azija pomoći će ne samo u učvršćivanju neovisnosti novih zemalja već, dugoročno, i samoj postimperijalnoj i demokratskoj Rusiji. Oslobađanje energetskih i mineralnih bogatstava regije generirati će napredak, a time i snažniji osjećaj stabilnosti i sigurnosti, uz istovremeno smanjivanje rizika za izbijanje konflikata balkanskog tipa. Koristi od ubrzanog regionalnog razvitka, financiranog vanjskim ulaganjima, širile bi se i prema susjednim ruskim provincijama, uglavnom nedovoljno razvijenim. Pored toga, kad jednom nove vladajuće elite u regiji uvide kako se Rusija ne protivi integriranju regije u globalno gospodarstvo, umanjiti će se i njihova strahovanja od eventualnih političkih posljedica gospodarske suradnje s Rusijom. S vremenom bi, dakle, ne 191 imperijalna Rusija mogla biti prihvaćena od ostatka regije kao poželjni gospodarski partner, a ne više imperijalni vladar. Kako bi se osigurali stabilni i neovisni južni Kavkaz i Središnja Azija, Amerika bi morala paziti da ne obeshrabri Tursku, te ispitati postojanje mogućnosti za poboljšanje odnosa s Iranom. Turska koja se osjeća izopćenom iz Europe kojoj se željela pridružiti postati će jače naglašeno islamska Turska, Turska za koju je vjerojatnije kako će iz inata staviti veto na proširenje NATO-a, i koja će biti manje spremna na suradnju sa Zapadom na stabiliziranju i integriranju sekularne Središnje Azije u svjetsku zajednicu. Shodno tomu, Amerika bi trebala uporabiti svoj utjecaj u Europi kako bi se omogućilo eventualno pristupanje Turske u EU, a s Turskom bi se trebala odnositi kao s europskom državom pod uvjetom da unutrašnja turska politika ne učini dramatičan zaokret prema Islamu. Stalne konzultacije glede Kaspijskog mora i Središnje Azije s Ankarom pojačao bi u Turskoj osjećaj strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Državama. Amerika bi također trebala snažno podržati turske želje da cjevovod iz Bakua u Azerbejdžanu do Ceyhana na turskoj sredozemnoj obali posluži kao glavni pravac za izvoz energenata iz Kaspijskog mora. Pored toga, nastavak američko-iranskih nesklonosti nije u američkom interesu. Svako eventualno poboljšanje ovih odnosa trebalo bi biti temeljeno na prepoznavanju zajedničkog strateškog interesa u stabiliziranju trenutno, za Iran, vrlo nestabilnog regionalnog okruženja. Naravno, svaka bi strana trebala poduzeti određene napore za postizanje takve pomirbe, jer ona ne bi smjela izgledati kao usluga koju jedna strana čini drugoj. Snažan, pa čak i vjerski motiviran Iran, koji ne bi bio fanatično antizapadni, bio bi u interesu SAD-a, a i iranska politička elita bi na koncu mogla doći do te spoznaje. U međuvremenu, dugoročnim američkim interesima više bi odgovaralo napuštanje postojećeg američkog protivljenja tješnjim tursko-iranskim odnosima, posebice u gradnji novih cjevovoda i drugih prometnih pravaca između Irana, Azerbejdžana i Turkmenistana. Dugoročno američko sudjelovanje u financiranju takvih projekata također bi bilo u američkom interesu.2 192 Potencijalnu ulogu Indije također treba naglasiti, iako je ona trenutno relativno pasivan igrač na euroazijskoj sceni. Indija je geopolitički sputana kinesko-pakistanskom koalicijom, a oslabljena Rusija ne može joj pružiti političku podršku kakvu joj je davao Sovjetski Savez. Ipak, opstanak demokracije u Indiji vrlo je značajan obzirom da bolje od bilo kakve akademske rasprave pobija stav po kojem su ljudska prava i demokracija prvenstveno zapadne malograđanske manifestacije. Indija 2
Primjereno je ovdje citirati mudar savjet moga kolege iz CSIS-a, Anthony H. Cordesmana (iz njegovog referata "The American Threat to the United States", veljača 1997., str. 16, održanog u Army War College), u kojem upozorava na američku sklonost demoniziranju problema, pa čak i naroda. Po njegovim riječima: "Iran, Irak i Libija su primjeri u kojima su se SAD obrušile na režime koji predstavljaju stvarnu, ali ograničenu prijetnju, te ih "demonizirale" bez istovremenog promišljanja ostvarivih srednjoročnih ili dugoročnih završnica svoje strategije. Planeri SAD-a ne mogu se nadati kako će totalno izolirati ove države, a nema smisla odnositi se prema njima kao da su one utjelovljenje "divljih" ili "terorističkih" država.... SAD postoji u svijetu koji je moralno siv i neće uspjeti ukoliko ga pokušaju promijeniti u crno-bijeli svijet."
dokazuje kako su antidemokratske "azijske vrednote", promicane od zagovornika od Sinagapura do Kine isključivo antidemokratske, a ne nužno i karakteristične za Aziju. Indijski bi neuspjeh, s druge strane, predstavljao udarac izgledima za širenje demokracije, te istovremeno udaljio sa scene silu koja doprinosi boljoj ravnoteži snaga u azijskom prostoru, posebice kad se uzme u obzir jačanje kineske nazočnosti. Slijedi kako je došlo vrijeme za progresivno uključivanje Indije u razgovore o regionalnoj stabilnosti, a u sklopu toga posebice o budućnosti Središnje Azije, i jačanja izravnijih bilateralnih veza između američkih i indijskih obrambenih krugova. Geopolitički pluralizam u Euroaziji neće se moći u cijelosti ostvariti, niti održati, bez produbljivanja strateškog razumijevanja između Amerike i Kine. Iz toga slijedi kako politika usmjerena na uključivanje Kine u ozbiljan dijalog, uz možebitno sudjelovanje Japana, predstavlja nužni prvi korak u poticanju kineskog interesa za postizanje razumijevanja s Amerikom, a koje bi odražavalo nekoliko geopolitičkih interesa (posebice u Sjeveroistočnoj Aziji i Središnjoj Aziji) koji su ovim državama u stvari zajednički. Bilo bi prikladno kad bi Amerika pri tome odstranila bilo kakve dvojbe glede američke privrženosti politici jedne Kine, i time izbjegla pogoršanje tajvanskog pitanja, posebice nakon kineske apsorpcije Hong Konga. Sukladno tomu, u kineskom je interesu da se pripojenje Hong Konga pokaže kao uspješan primjer kako i Veća Kina može tolerirati i štititi veću raznolikost u svom unutrašnjem političkom uređenju. 193 Iako nije vjerojatno da bi - kao što je prikazano u Četvrtom i Šestom poglavlju - neka potencijalna kinesko-rusko-iranska koalicija protiv Amerike prelazila povremena taktička postavljanja, za Sjedinjene je Države važno odnositi se prema Kini na način koji Peking ne bi usmjeravao u tom pravcu. U svakoj "antihegemonskoj" alijansi takve vrste Kina bi predstavljala ključnu kariku. Kina bi bila najsnažniji, najdinamičniji, i time vodeći čimbenik. Takva bi se koalicija mogla okupiti jedino oko nezadovoljne, frustrirane i neprijateljske Kine. Niti Rusija niti Iran nemaju ono što je potrebno da bi bile središnjim magnetom takve koalicije. Prema tomu, strateški američko-kineski dijalog glede područja koje bi obje zemlje željele vidjeti slobodne od dominacije nekih drugih potencijalnih hegemona predstavlja nužnost. No da bi se u tomu postigao napredak dijalog bi morao biti trajan i ozbiljan. Tijekom trajanja takve komunikacije mogla bi se temeljitije obraditi i ona složenija pitanja u svezi Tajvana, pa čak i ljudskih prava. U stvari, moglo bi se čvrsto argumentirati kako pitanje kineske unutrašnje liberalizacije nije isključivo unutrašnje političko pitanje Kine, obzirom kako jedino demokratizirana i prosperitetna Kina može računati na mirno privlačenje Tajvana. Svaki pokušaj nasilnog pripojenja ne samo da bi ugrozio američko-kineske odnose, već bi sigurno negativno djelovao i na kineske mogućnosti privlačenja stranog kapitala i održavanja svog razvitka. Time bi Kina žrtvovala i svoje težnje za stjecanjem regionalnog primata i globalnog statusa. Iako se Kina sve više pojavljuje kao regionalno dominantna sila, nije vjerojatno kako će u dogledno vrijeme postati globalnom silom - iz razloga navedenih u Šestom poglavlju - a paranoja od Kine kao globalne sile samo pothranjuje megalomaniju unutar Kine, i možda pruža temelje za stvaranje ispunjenja proročanstva u intenziviranju američko-kineskih napetosti. Shodno tomu, Kinu ne bi trebalo niti ograničavati, niti joj podilaziti. Treba ju tretirati s poštovanjem kao najveću državu koja se razvija, i to - bar za sada - uspješno. Njezina geopolitička uloga, kako na Dalekom Istoku, tako i čitavoj Euroaziji, vjerojatno će nastaviti rasti. Prema tomu, bilo bi razumno uključiti Kinu u godišnje summite vodećih zemalja svijeta - G-7 - tim više što je uključenje Rusije već proširilo teme summita s gospodarskih i na politička pitanja. Kako Kina postaje sve više integrirana u svjetski sustav, tako će biti i sve manje spremna i manje sposobna za iskorištavanje svoje 194
regionalne uloge na politički nerazuman način. Stoga je za pretpostaviti kako će u područjima od njezinog povijesnog interesa, a u sklopu nastajuće euroazijske strukture geopolitičkog dogovaranja, de facto doći do pojave zone popuštanja Kini. Odgovor na pitanje hoće li ujedinjena Koreja naginjati prema toj sferi, u mnogome ovisi od stupnja japansko-korejske pomirbe, no u svakom slučaju, reunifikacija Koreje bez dogovora s Kinom nije vjerojatna. Veća Kina će u nekom trenutku neizostavno čvršće postaviti pitanje Tajvana, no stupanj u kojem će Kina do tada biti uključena u splet obvezujućih međunarodnih gospodarskih i političkih odnosa vjerojatno će vršiti pozitivan utjecaj na prirodu kineske unutrašnje politike. Ukoliko se pokaže kako kineska apsorpcija Hong Konga nema represivnih posljedica, Dengova formula za Tajvan - "jedna zemlja, dva sustava" - možda bude redefinirana u "jedna zemlja, više sustava". To bi reunifikaciju moglo učiniti prihvatljivijom svim stranama - što opet pojačava tvrdnju kako bez određene političke evolucije same Kine neće biti moguća ponovna uspostava jedne Kine. U svakom slučaju, kako iz povijesnih tako i iz geopolitičkih razloga, Kina bi Ameriku trebala promišljati kao prirodnog saveznika. Za razliku od Japana ili Rusije, Amerika nikada nije imala nekih teritorijalnih pretenzija prema Kini; i za razliku od Velike Britanije, nikada ju nije ponizila. Osim toga, bez realnog strateškog konsenzusa s Amerikom Kina vjerojatno ne bi bila u mogućnosti privlačiti ogromna strana ulaganja toliko potrebna njezinom gospodarskom rastu, i time stjecanju naglašene regionalne nazočnosti. Slično vrijedi i za Ameriku: bez američko-kineskog strateškog razumijevanja, kao istočnog sidra američkog angažmana u Euroaziji, Amerika nema geostrategiju za unutrašnjost Azije; a bez geostrategije za unutrašnjost Azije Amerika nema ni geostrategiju za Euroaziju. Prema tomu, kineska regionalna moć kooptirana u šire okvire međunarodne suradnje za Ameriku može predstavljati strateški dobitak od vitalne važnosti za osiguranje euroazijske stabilnosti. U tom pogledu taj bi dobitak mogao bi se usporediti sa značajem Europe, a nadmašivao bi značaj Japana. No, za razliku od europske situacije, do pojave demokratskog mostobrana na istočnim obalama neće doći tako brzo. Time postaje još značajnije da američki napori na razvitku dubljih strateških 195 odnosa s Kinom budu temeljeni na nedvosmislenom razumijevanju kako je.demokratski i ekonomski uspješan Japan ipak prvi američki partner na Pacifiku i ključni globalni saveznik. Iako Japan zbog snažne averzije koja prema njemu postoji ne može postati dominantnom regionalnom silom u Aziji, može postati međunarodnom silom. Usko surađujući sa SAD-om na nečemu što bi se moglo nazvati novim rasporedom globalnih prioriteta, Tokio za sebe može uobličiti vrlo utjecajnu ulogu na globalnom planu, pri čemu treba izbjegavati bilo kakve uzaludne i potencijalno kontraproduktivne napore na stjecanju statusa regionalne sile. Zadatak američkog državnog vodstva trebao biti da usmjerava Japan u tom pravcu. Američko-japanski ugovor o slobodnoj trgovini, kojim bi se stvorio zajednički gospodarski prostor, učvrstio bi međusobne odnose i pomogao ostvarenju cilja, stoga bi takav prijedlog trebalo zajednički razmotriti. Upravo će bliski politički odnosi s Japanom Americi omogućiti sigurnije sporazumijevanje s Kinom glede njezinih regionalnih pretenzija, sprječavajući istovremeno one politički arbitrarnije kineske manifestacije. Samo se na takvim temeljima može začeti trostrano razumijevanje - ono koje obuhvaća američku globalnu moć, kinesku regionalnu nazočnost i japansko međunarodno vodstvo. No, to bi šire geostrateško sporazumijevanje moglo biti ugroženo nepotrebnom ekspanzijom američko-japanske vojne suradnje. Središnja uloga Japana ne bi se trebala svoditi na status američkog nepotopivog nosača zrakoplova na Dalekom Istoku, niti američkog glavnog vojnog saveznika u Aziji, niti na potencijalnu azijsku regionalnu silu. Pogrešno usmjereni napori na promicanju ovakvih uloga Japana samo bi poslužili odsjecanju Amerike od azijskog kopna, umanjivanju izgleda za postizanje strateškog sporazuma s Kinom, i time frustriranju američke sposobnosti da učvrsti postojanje stabilnog geopolitičkog pluralizma u čitavoj Euroaziji.
Trans-euroazijski sustav sigurnosti Stabilnost euroazijskog političkog pluralizma, koji bi unaprijed isključivao pojavu jedne dominantne sile, biti će ojačana nastankom Trans-euroazijskog sustava sigurnosti (TESS), vjerojatno početkom sljedećeg stoljeća. Takav bi 196 transkontinentalan sigurnosni sporazum obuhvatio prošireni NATO - povezan s Rusijom poveljom o suradnji - kao i Kinu i Japan (koji bi i dalje bilateralnim sporazumom o sigurnosti ostao povezan sa SAD-om). No, da bi do toga došlo prvo se mora proširiti NATO, istovremeno uključujući Rusiju u šire regionalne okvire sigurnosne suradnje. Pored toga, Amerikanci i Japanci moraju se konzultirati i usko surađivati u pokretanju trostranog političkog i sigurnosnog dijaloga koji će uključiti i Kinu. Trostrani američko-japansko-kineski sigurnosni razgovori mogli bi s vremenom uključiti i neke druge azijske sudionike, te kasnije dovesti do njihovog zajedničkog dijaloga s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju. Takvi bi razgovori mogli utrti put nizu konferencija na kojima bi sudjelovale sve europske i azijske države čime bi se započeo postupak institucionalizacije transkontinentalnog sustava sigurnosti. S vremenom bi se mogla početi oblikovati jače formalizirana struktura koja bi potakla pojavu Transeuroazijskog sustava sigurnosti koji bi po prvi puta obuhvatio čitav kontinent. Jednom kad naprijed naznačene politike stvore preduvjete za to, oblikovanje takvog sustava - definiranje njegovog sadržaja i zatim institucionalnih oblika - moglo bi postati glavnom arhitektonskom inicijativom sljedećih desetljeća. Tako široki okvir transkontinentalne sigurnosti mogao bi imati i stalna vijeća sigurnosti, sastavljena od najznačajnijih euroazijskih entiteta, s ciljem jačanja TESS-ove sposobnosti za promicanje učinkovite suradnje na pitanjima od kritične važnosti za globalnu stabilnost. Amerika, Europa, Kina, Japan, konfederalna Rusija, Indija, te moguće i neke druge zemlje mogle bi zajedno tvoriti jezgru takvog transkontinentalnog sustava sigurnosti. Eventualna pojava TESS-a mogla bi postupno osloboditi Ameriku od nekih njezinih tereta, uz istovremeno zadržavanje njezine odlučujuće uloge kao euroazijskog stabilizatora i arbitra. Nakon posljednje globalne supersile Dugoročno gledano, globalna politika će postajati sve manje kompatibilna s koncentracijom hegemonske moći u rukama jedne države. Prema tomu, Amerika nije samo prva, i jedina, istinski globalna supersila, već vrlo vjerojatno i posljednja. 197 Tomu nije tako samo zato što nacionalne države postupno postaju sve propusnije, već i zbog toga što znanje kao moć postaje sve rasprostranjenije, pristupačnije i sve manje zatvoreno u nacionalne granice. Disperzija gospodarske moći također će biti sve veća. U godinama koje dolaze nije vjerojatno da će ijedna sila dosegnuti udio od 30% u svjetskom BDP-u kao što je Amerika imala najvećim dijelom ovog stoljeća, da i ne spominjemo onih 50% koje je imala 1945. godine. Neke procjene sugeriraju kako će do konca ovog desetljeća Amerika još uvijek činiti oko 20% svjetskog BDP-a, uz postupan pad prema 10-15% oko 2020. godine kako druge sile - Europa, Kina, Japan - budu povećavale svoje udjele do razine slične američkoj. No globalna premoć jednog entiteta, kakvu je Amerika stekla tijekom ovog stoljeća, nije više vjerojatna, što ima dalekosežne vojne i političke implikacije. Osim toga, multinacionalni i iznimni karakter samog američkog društva omogućio je Americi da svoju hegemoniju učini univerzalnom, a da istovremeno ne izgleda strogo nacionalna. Na primjer, svaki napor Kine u stjecanju globalnog primata nužno bi kod ostalih bio doživljen kao nametanje nacionalne hegemonije. Ili još jednostavnije, svatko može postati Amerikancem, no samo Kinez može
biti Kinezom - i to postavlja značajnu dodatnu prepreku pred svaki pokušaj uspostave strogo nacionalne globalne hegemonije. Sukladno tomu, jednom kad američko vodstvo počne slabiti, nije vjerojatno da će ono biti zamijenjeno vodstvom neke druge pojedinačne države. Stoga ključno pitanje za budućnost glasi: "Što će Amerika ostaviti svijetu kao svoju trajnu ostavštinu?" Odgovor dijelom ovisi o tomu koliko će dugo trajati američki primat i koliko energično će Amerika ustrajati na oblikovanju okvira ključnih partnerskih odnosa koji bi s vremenom mogli postati i jače institucionalizirani. U stvari, moglo bi se pokazati kako je povijesno vremensko razdoblje za konstruktivno iskorištavanje američke globalne moći relativno kratko, i to zbog vanjskih i unutrašnjih razloga. Nikada prije jedna istinski narodna demokracija nije ostvarila međunarodnu premoć. Jačanje sile, i posebno gospodarski troškovi i ljudske žrtve koje takva sila ponekad zahtijeva, uglavnom nisu sukladni demokratskim instinktima. Demokracija je nespojiva s mobilizacijom u imperijalne svrhe. 198 I zaista, temeljna nepoznanica glede budućnosti mogla bi biti sadržana u pitanju hoće li Amerika postati prvom supersilom koja nije sposobna, ili ne želi, koristiti svoju moć. Neće li postati impotentnom globalnom silom? Istraživanja javnog mišljenja pokazala su kako je samo manjina Amerikanaca (13%) suglasna s prijedlogom po kojem bi "SAD, kao jedina preostala sila, trebale i dalje biti prvenstvenim svjetskim vodom u rješavanju svjetskih problema." Dok velika većina (74%) preferira da Amerika "u rješavanju svjetskih problema obavlja samo dio posla koji na nju otpada, zajedno s drugim zemljama."3 Nadalje, kako se multikulturalnost američkog društva bude povećavala, tako će biti sve teže postizanje konsenzusa u pitanjima vanjskopolitičkog djelovanja, osim u slučajevima značajnog i snažnog osjećaja vanjske prijetnje. Takav je konsenzus uglavnom postojao tijekom II. Svjetskog rata, pa čak i Hladnog rata. No tada je svoje korijene imao ne samo u dubokoj privrženosti demokratskim stečevinama, za koje je javnost osjećala da su ugrožene, već i u kulturološkom i etničkom suosjećanju s, uglavnom, europskim žrtvama neprijateljskih totalitarizama. U nedostatku usporedivog vanjskog izazova, američkom bi društvu moglo postati bitno teže postizanje sporazuma glede vanjskih politika koje se ne mogu izravno povezati sa središnjim vjerovanjima ili raširenim, zajedničkim kulturno-etničkim simpatijama, a koji je još uvijek potreban za trajno, i ponekad skupo, imperijalno djelovanje. Ako ništa drugo, dva su druga, sasvim različita pogleda na implikacije američke povijesne pobjede u Hladnom ratu daleko privlačnija: s jedne strane, stajalište kako završetak Hladnog rata opravdava znatno smanjivanje američke globalne nazočnosti, bez obzira na posljedice koje bi to moglo imati na ukupni američki globalni položaj; i s druge, stav kako je došlo vrijeme za istinski međunarodni multilateralizam, kojem bi Amerika čak trebala ustupiti dio svoga suvereniteta. Oba razmišljanja imaju svoje pristalice u američkom društvu. 199 I još općenitije, kulturološke promjene u Americi mogle bi također dovesti do neodrživosti produžene primjene stvarne imperijalne sile u inozemstvu. Takva primjena sile pretpostavlja visoki stupanj doktrinarne motivacije, intelektualnih napora i domoljubnog zanosa. A dominantna kultura zemlje postaje sve više usredotočena na masovnu zabavu kojom dominiraju teme koje polaze od osobnog hedonizma i društvenog eskapizma. Kumulativne posljedice navedenog osjećaju se u sve težem postizanju potrebnog konsenzusa za trajnu, i povremeno skupu, vodeću ulogu Amerike u inozemstvu. 3
"An Emerging Consensus - A Study of American Public Attitudes on America's Role in the World" (College Park: Center for International and Security Studies at the University of Maryland, srpanj 1996.). Valja spomenuti, a to nije u neskladu s naprijed navedenim, kako su istraživanja istog centra provedena početkom 1997. (pod vodstvom Steven Kulla), pokazala kako znatna većina Amerikanaca podupire širenje NATO-a (62% za, 27% snažno podupire, a samo 29% se protivi, od toga se 14% snažno protivi).
Sredstva su masovne komunikacije odigrala posebno važnu ulogu u tom smislu potičući snažnu odbojnost prema svakoj selektivnoj primjeni sile koja može dovesti i do najmanjih gubitaka. Pored toga, Amerika i Zapadna Europa sve se teže nose s kulturološkim posljedicama društvenog hedonizma i dramatičnog opadanja značaja društvenih vrednota temeljenih na vjeri. (Paralele koje se u tom smislu mogu povući s propadanjima ranijih imperija opisanih u Prvom poglavlju vrlo su zanimljive). Kulturološku krizu do koje je to dovelo označava raširena uporaba droga i, posebno u Americi, povezanost s rasnim pitanjem. I konačno, stopa ekonomskog rasta ne može više zadovoljiti povećana materijalna očekivanja, dodatno potaknuta kulturom koja potrošnju stavlja na prvo mjesto. Nije pretjerano reći kako se u mnogim segmentima Zapadnih društava pojavljuje osjećaj povijesne nelagode, možda čak i pesimizma. Prije gotovo pola stoljeća, priznati se povjesničar, Hans Kohn, nakon tragičnih iskustava dva svjetska rata i nazadovanja izazvanog totalitarnim režimima, zapitao nije li Zapad "umoran i iscrpljen". Bojao se da je čovjek dvadesetog stoljeća postao manje samopouzdan od njegovih predaka iz devetnaestog stoljeća. Iskusio je tamne sile povijesti na vlastitom iskustvu. Pojave za koje se vjerovalo kako pripadaju prošlosti ponovno su se pojavile: fanatična vjera, nepogrešivi vođe, ropstvo i masakri, iskorjenjivanje čitavih naroda, bezobzirnost i barbarizam."4 Taj nedostatak samopouzdanja dodatno jer pojačan gotovo općim razočaranjem posljedicama završetka Hladnog rata. Umjesto "novog svjetskog poretka" temeljenog na suglasju i skladu, "pojave 200 za koje se vjerovalo da pripadaju prošlosti" odjednom su postale budućnost. Iako etničko-nacionalni sukobi više ne predstavljaju rizik za izbijanje nekog većeg rata, ipak ugrožavaju mir u mnogim dijelovima svijeta. Prema tomu, rat još neko vrijeme neće postati zaboravljen pojam. U situaciji u kojoj su bogatije i snažnije zemlje ograničene vlastitim tehnološkim kapacitetima za samouništenje te vlastitim interesima, čini se da rat postaje luksuz koji si mogu priuštiti samo siromašni. U doglednoj budućnosti one dvije trećine osiromašenog čovječanstva vjerojatno neće imati iste motive za suzdržavanje kao oni povlašteni. Isto tako valja napomenuti kako se u međunarodnim konfliktima i terorističkim djelovanjima do sada začudo nije pribjeglo uporabi sredstava masovnog uništenja. Ne može se predvidjeti koliko će dugo takvo suzdržavanje potrajati, no olakšana dostupnost sredstava za nanošenje velikih gubitaka - bilo nuklearnih bilo bakterioloških - ne samo državama već i drugim organiziranim grupama, nužno povećava opasnost od njihove uporabe. Ukratko, Amerika kao vodeća svjetska sila zaista je suočena s kratkim vremenskim razdobljem za iskorištavanje svoje povijesne prigode. Sadašnji trenutak relativnog globalnog mira možda neće potrajati dugo. Takva mogućnost naglašava važnost hitnog američkog djelovanja usmjerenog na jačanje međunarodne geopolitičke stabilnosti i oživljavanje osjećaja povijesnog optimizma na Zapadu. Tom optimizmu potrebno je uvjerenje o sposobnosti istovremenog nošenja s unutrašnjim društvenim i vanjskim geopolitičkim izazovima. No, ponovno poticanje zapadnog optimizma i svijesti o univerzalnosti zapadnih vrednota ne ovise isključivo o Americi i Europi. Japan i Indija pružaju primjer kako ideje ljudskih prava i demokracije vrijede i u azijskim okolnostima, i to kako u visoko razvijenim sredinama tako i u onima koje se razvijaju. Stoga je kontinuirani demokratski uspjeh Japana i Indije od ogromne važnosti za pozitivno gledanje na budući politički izgled svijeta. Zaista, njihovi uspjesi, kao i uspjesi Južne Koreje i Tajvana, pružaju temelj za vjerovanje kako bi i trajan kineski rast, u kombinaciji s vanjskim pritiscima 4
Hans Kohn. The Twentieth Century (New York: 1949), str. 53.
usmjerenim na poticanje promjena koje bi generiralo jače uključivanje u međunarodne okvire, mogao voditi napretku demokratizacije kineskog sustava. 201 Postavljanje prema ovim izazovima predstavlja američki teret i njezinu jedinstvenu obvezu. Imajući u vidu stvarno stanje američke demokracije, učinkovit odgovor zahtijevat će poticanje razumijevanja kod američke javnosti trajnog značaja američke sile u oblikovanju širih okvira za stabilnu geopolitičku suradnju, suradnju koja istovremeno sprječava globalnu anarhiju i uspješno onemogućuje pojavu nove, prijeteće sile. Ova dva cilja - sprječavanje anarhije i onemogućavanje pojave moćnog rivala - neodvojivi su od dugoročne definicije svrhe američkog globalnog djelovanja - stvaranja i održavanja okvira za globalnu geopolitičku suradnju. Nažalost, do sada su napori na određivanju američkog središnjeg globalnog cilja u doba završetka Hladnog rata bili jednodimenzionalni. Nisu uspjeli u povezivanju potrebe za poboljšanjem stanja u kojem se nalazi ljudska vrsta s nužnošću zadržavanja središnje uloge američke sile u svjetskim odnosa. Može se identificirati nekoliko takvih pokušaja u posljednje vrijeme. Tijekom prve dvije godine Clintonove administracije zagovarani "izričiti multilateralizam" propustio je uzeti u obzir temeljne realitete suvremene moći. U kasnijoj alternativi po kojoj se Amerika trebala usredotočiti na globalno "širenje demokracije" izostavljen je značaj koji za Ameriku ima održavanje globalne stabilnosti ili čak unaprjeđenje nekih učinkovitih (ali nažalost ne i "demokratskih") odnosa temeljenih na sili, kao na primjer onih s Kinom. Neki uži pokušaji, postavljeni kao središnji američki prioriteti, kao na primjer oni usredotočeni na eliminaciju postojećih nepravdi u globalnoj raspodjeli prihoda, na oblikovanje "zrelog strateškog partnerstva" s Rusijom ili na ograničavanje širenja naoružanja, zadovoljili su u još manjoj mjeri. Ostale alternative - po kojima se Amerika trebala koncentrirati na očuvanje okoliša, ili još uže, na rješavanje lokalnih ratova - također su ignorirali temeljne realitete globalne moći. Kao rezultat toga, niti jedna od naprijed nabrojanih formulacija nije u punoj mjeri posvetila pozornost potrebi stvaranja minimuma globalne geopolitičke stabilnosti kao neophodnog temelja za istovremeno zadržavanje američke hegemonije i učinkovito izbjegavanje anarhije. Ukratko, cilj politike SAD-a mora biti beskompromisno dvostran: zadržavanje američke dominantne pozicije kroz barem još jednu generaciju, ili dulje; i stvaranje geopolitičkog okvira koji je u stanju 202 apsorbirati neizbježne udarce i napetosti društveno-političkih promjena, uz istovremeno prerastanje u geopolitičku jezgru podijeljene odgovornosti za miroljubivo globalno upravljanje. Produženo razdoblje postupnog širenja suradnje s ključnim euroazijskim partnerima, stimulirano i arbitrirano od Amerike, može također pomoći stvaranju pretpostavki za eventualnu dogradnju postojećih struktura UN-a koje ubrzano zastarijevaju. Tada bi nova podjela odgovornosti i privilegija bila u stanju voditi računa o promjenama u realitetima globalne moći, drastično različitih od onih koji su postojali 1945. godine. Ovi će napori imati dodatnu povijesnu prednost obzirom na postojanje nove mreže globalnih veza koje se, izvan tradicionalnog sustava temeljenog na nacionalnim državama, šire eksponencijalnom stopom. Ta mreža - istkana od multinacionalnih korporacija, NGO-a (ne-vladinih organizacija od kojih su mnoge transnacionalnog karaktera) i znanstvenih zajednica, a sve pojačano postojanjem Interneta - već sada tvori neformalni globalni sustav koji je suštinski sukladan jače institucionaliziranoj i obvezujućoj globalnoj suradnji. Prema tomu, tijekom sljedećih nekoliko desetljeća mogla bi se pojaviti djelatna struktura globalne suradnje, temeljena na geopolitičkim stvarnostima, i postupno na sebe preuzeti veći dio ingerencija današnjeg svjetskog "regenta", koji za sada nosi breme odgovornosti za stabilnost i mir u svijetu.
Geostrateški uspjeh u oživotvorenju tog cilja predstavljao bi primjerenu ostavštinu koju bi današnja Amerika, kao prva, jedina i posljednja istinski globalna sila, ostavila budućim generacijama. 203