Vilijam Batler Jejts Na obali Bailea 1903/prerađena 1906. Naslov izvornika ON BAILE'S STRAND, 1903/rev. 1903/rev. 1906 S engleskoga preveo NIKICA PETRAK
OSOBE: LUDA SLIJEPAC CUCHULAIN, kralj Muirthemnea CONCHUBAR, veliki kralj Uladha MLADIĆ, sin Cuchulainov KRALJEVI i ŽENE koje pjevaju Velika dvornica u Dundealganu, ne u „ Cuchulainovoj Cuchulainovoj velikoj drevnoj kući ", nego u kući za saborovanja, bliže moru. U dnu pozornice otvorene su velike dveri, a kroz njih nazire se magličasto svjetlo kao od morske izmaglice. Mnogo sjedalica i jedna dugačka klupa. Jedan od stolaca okrenut je prema rampi i veći je od ostalih. Negdje u pozadini nalazi se stol na kojem su pehari s pivom i rogovi iz kojih se pije. Na jednoj strani dvorane su mala vrata. LUDA i SLIJEPAC, oba u prnjama, ulaze kroz dveri u dnu pozornice. Crte lica su im maskom pretjerano naglašene naglašene i groteskne. SLIJEPAC SLIJEPAC se oslanja oslanja o štap. LUDA Što si ti domišljat čovjek, iako si slijep! Nitko s dva zdrava oka u glavi nije pametan tako kao ti. Kome bi osim tebi i moglo pasti na pamet da kvočka svaki dan o podne malo pridrijema? Ja nikada ne bih znao ukrasti ništa da mi ti ne kažeš gdje ću tražiti. A kako samo dobro kuhaš! Perad što sam ju tek ukrao i očerupao uzmeš mi iz ruke i već se kuha tamo u velikom loncu na ognjištu, a ja mogu izaći van i utrkivati se s čarobnicama po krijestama valova, valova, dobro ogladnjeti, pa kad me glad doista spopadne, evo kokoši gdje me u kući čeka, skuhana upravo kako treba. SLIJEPAC (Pipajući naokolo svojim štapom.) Skuhana upravo kako treba. LUDA (Ogrli SLIJEPCA rukom oko vrata.) Hodi sada, ja ću pojesti jedan batak, ti ćeš drugi, a onda ćemo vući kost da vidimo kome će se ispuniti želja. Hvalit ću te, hvalit ću te i slaviti za vrijeme jela, zbog tvojih dobrih zamisli i dobrog kuhanja. Nitko na svijetu nije kao ti, Slijepce. Dođi, hodi ovamo. Ali čekaj malo. Nisam smio zatvoriti zatvoriti dveri. Postoje, znaš, znaš, neki koji me traže traže i ne bih volio da me me ne nađu. Ne reci to nikome, Slijepce. Neki koji me slijede. Boann iz rijeke, ona glavom, i Fand iz morskih dubina. Čarobnice su one, dojašu s vjetrom i onda viču: „Poljubi me, Ludo, poljubac mi daj!" tako mi viču. Evo, dovoljno je otškrinuto. Sad sve one mogu lako ući. Ne ću da lupaju o dveri i govore: „Gdje je Luda? Zašto je zabravio dveri?' A možda će čuti i kako lonac ključa, pa će ući i sjesti na pod. Ali mi im nećemo dati ni mrvicu od kokoši. Neka idu natrag u more, nek se vrate moru.
SLIJEPAC (Rukama opipava noge velikog stolca.) O! (Zatim još glasnije, kako opipava naslon.) Oh - ah LUDA Zašto govoriš ,,oh" i „ah"? SLIJEPAC Jer poznam taj veliki stolac. A veliki kralj Conchubar stiže upravo danas. Iznijeli su njegovo sjedalo. Od današnjeg dana on će doista biti Cuchulainov gospodar. gospodar. Zbog toga i dolazi. LUDA Mora biti veliki čovjek, kad će postati gospodar Cuchulainu. SLIJEPAC Takav i jest. Velik je to čovjek. On je nad svim ostalim kraljevima Irske. LUDA Cuchulainov gospodar! A ja sam mislio kako Cuchulain može činiti sve što mu se svidi! SLIJEPAC I činio je to, činio je. Ali raspomamio se previše i Conchubar dolazi danas vezati ga prisegom, ne bi li prestao prestao lutati, ne bi li postao postao poslušan kao kao kućno pašče pašče i bio mu uvijek pri pri ruci. Sjedit će na ovome stolcu i zaprisegnuti ga. LUDA Ali - kako će to učiniti? SLIJEPAC Nemaš ti pameti da shvatiš takve stvari. stvari. (SLIJEPAC se popeo popeo u stolac.) Uspravit Uspravit će se tu na ovome stolcu i reći će: „Prisegni, Cuchulaine. Zakuni se, zapovijedam ti. Učini kako ti kažem. Jer što je tvoj razbor prema mojem i što je tvoje blago naspram mojega? I gdje su tebi sinovi da plate tvoje dugove i navale na tebe kamen kada umreš? Prisegni, kažem ti, zakuni se strašno." LUDA (Zgurio se i jeca.) Neću. Neću polagati nikakvu prisegu. Hoću svoju večeru. SLIJEPAC Pst! Tiho! Još nije gotova. LUDA A rekao si da je skuhana upravo kako treba.
SLIJEPAC Rekao sam, je li? Pa, možda bi mogla biti gotova, a možda i ne bi. Krilca su možda već bijela, ali bataci su još možda sirovi. Meso se možda još čvrsto drži kosti i ne da se skinuti zubima. Ali vjeruj meni, Ludo, prije nego je ti zagrizeš, bit će svakako dobro skuhana. LUDA Od gladi mi već rastu zazubice. SLIJEPAC Ispričat ću ti jednu priču - i kraljevi imaju svoje pripovjedače priča dok čekaju na večeru ispričat ću ti priču u kojoj ima borbe, u kojoj postoji junak i brod i sin kraljice koji je nakanio ubiti nekoga što ga i ti i ja znamo. LUDA Tko je taj? I koga dolazi ubiti? SLIJEPAC Čekaj malo, već ćeš čuti. Dok si ti krao kokoš, ja sam ležao u jednoj udubini na pijesku i čuo kako se teškim korakom primiču tri čovjeka. Bili su ranjeni i stenjali su. LUDA Reci mi, reci. Pričaj mi o toj bitci. SLIJEPAC Bitka je bila, velika bitka, velika i strašna. Neki mladić iskrcao se na obalu, čuvari obale pitali su ga za ime; nije im htio reći kako se zove nego je ubio jednoga, a ostali su se razbježali. LUDA To mi je dosta. Sada mi pričaj malo o kokoši. Volio bih da je veća. Htio bih da je velika kao guska. SLIJEPAC Tiho! Još ti nisam rekao sve. Znam tko je taj mladić. Čuo sam bjegunce kako pričaju da mu je kosa riđa, daje stigao iz Aoifeine zemlje, da dolazi ubiti Cuchulaina. LUDA To ne može učiniti nitko. Jer Cuchulain je (Uz napjev.) Ubijao kraljeve, I kraljevske sinove, I u vodi zmajeve, I u zraku vještice, (Govoreći.) I Banachasa i Bonachasa i sav onaj šumski rod. SLIJEPAC Tiše! Tiše!
LUDA (i dalje pjeva) Vještice što mlijeko kradu, Fomor što je djecu krala, Zeca s vještičjim šapama, Sve njih što na pijetlu jašu, (Govoreći.) Iz same dubine gorkog crnog Sjevera. SLIJEPAC Tiho, kad ti kažem! LUDA A zna li Cuchulain da taj dolazi ubiti ga? SLIJEPAC A kako bi znao, kad mu je glava u oblacima? Briga njega za običnu tučnjavu! Što bi se prsio, a nema pred sobom nikoga nego tog mladića? Ali kad bi to bilo neko bijelo lane što se još prije zore može pretvoriti u kraljicu. LUDA Vrati se ti na kokoš. Volio bih da je velika kao prase, masna kao guska i hrskava poput odojka. SLIJEPAC Polako, polako. Ja znam čiji je to sin. Ne bih to rekao drugome, ali tebi ću ipak reći ta tajna bit će ti bolja od večere. A ti i voliš kad ti se kažu tajne. LUDA Daj, reci mi tajnu. SLIJEPAC Taj mladić je sin Aoife. Siguran sam da je to njezin sin, sve mi govori to je Aoifein sin. Cesto si me čuo kako pripovijedam o njoj, velikoj ratnici koju je Cuchulain pobijedio i zagospodario joj, tamo na Sjeveru. LUDA Znam, znam. To je jedna od onih prijekih kraljica što žive u gladnoj Škotskoj. SLIJEPAC A ja sam siguran da je to njezin sin. Dugo sam živio u njenoj zemlji. LUDA To je bilo prije nego su te oslijepili zbog toga što si bacio kletvu na vjetar.
SLIJEPAC U njezinoj kući živio je dječak iste riđe kose poput njene i svi su govorili kako ga ona odgaja tako da ubije Cuchulaina, jer ona ga mrzi. Na kameni stup znala bi postaviti kacigu, nazvala biju Cuchulainom, te bi dječaka tjerala daje pogodi. Ali čujem korake vani - to je Cuchulainov korak. (Cuchulain prolazi izvana, u magli, pokraj velikih dveri.) LUDA Kamo to ide Cuchulain? SLIJEPAC Odlazi ususret Conchubaru koji mu je zapovijedio da položi prisegu. LUDA Ah, da, Slijepce, ona zakletva. Kako samo mogu zapamtiti toliko stvari odjednom? I tko se ono treba zakleti? SLIJEPAC Cuchulain ide prisegnuti Conchubaru, koji je Veliki Kralj. LUDA Kakvu samo zbrku činiš od svega, slijepi čovječe! Najprije si mi pričao jednu priču, sad mi pripovijedaš posve drugu... I kako da na kraju dokučim njezin smisao kad si već na početku sve pomiješao? Pričekaj da to malo sredim! Da vidimo, ovo je Cuchulain (pokazuje na jednu nogu), a ovo je mladić (pokazuje drugu) koji dolazi ubiti Cuchulaina, a Cuchulain to ne zna. Ali gdje je tu Conchubar? (Uzima sa strane torbu.) To je Conchubar sa svim svojim blagom dakle: Cuchulain, mladić, Conchubar. A gdje je tu Aoife? (Baca uvis svoju kapu.) Evo, tu je Aoife, visoko u brdima svoje gorovite gladne Škotske. A možda to sve na kraju i nije istina. Možda si ti sve to samo izmislio. Prevario si me ne jedanput svojim lažima. Prijeđimo već na taj lonac, želudac me čupa i posve je zahrđao. Želiš li još i da škripi poput vratnica? SLIJEPAC Kažem ti, sve je istina. I više nego istina. I budeš li slušao što ti govorim, zaboravit ćeš na svoj trbuh. LUDA E, neću. SLIJEPAC Slušaj. Znam i tko je mladićev otac, ali ti to neću reći. Bilo bi me strah to izreći. Oh, Ludo, na sve bi zaboravio, samo kad bi znao tko je otac tog mladića. LUDA A tko je on? Reci mi smjesta ili ću te ja već prodrmati. Na sunce s time, ili ću to već istresti iz tebe. (Zamor glasova u daljini.)
SLIJEPAC Čekaj. Stani malo. Netko ide... To Cuchulain dolazi. Vraća se zajedno s Velikim Kraljem. Pođi, upitaj Cuchulaina. On će ti reći. I malo će te biti briga za onaj lonac na vatri kad ga upitaš za to... (SLIJEPAC izlazi na postranja vrata.) LUDA Pitat ću ga. Cuchulain će znati. On je bio u Aoifeinoj zemlji. (Odlazi u dubinu pozornice.) Zapitat ću ga. (Okreće se i vraća prema rampi.) Ipak ne, neću ga pitati, bilo bi me strah. (Opet ide u dubinu.) Ali da, pitat ću ga. Kakvog zla ima u tome ako ga pitam? Slijepac mi je rekao da trebam pitati njega. (Vraća se) Ne, ne, neću ga pitati. Mogao bi me i ubiti. Ja sam ubijao samo kokoši, guske i svinje. On - on je ubijao kraljeve. (Ide u dubinu, gotovo do velikih dveri.) Ali tko kaže da me je strah? Ne bojim se ja. Nisam ja kukavica. Pitat ću ga. Ne, ne, Cuchulaine, ja te to neću pitati. Ubijao je kraljeve, I kraljevske sinove, I u vodi zmajeve, I u zraku vještice. I Banachasa i Bonachasa i sav onaj šumski rod. (LUDA izlazi na postranja vrata, zadnje mu se riječi čuju izvana. CUCHULAIN i CONCHUBAR ulaze na velike dveri u pozadini. Još dok su vani, čujemo kako CUCHULAIN podiže svoj glas u srdžbi. On je crnomanjast čovjek, nešto preko četrdeset godina. CONCHUBAR je mnogo stariji i nosi dugački štap, bogato izrezbaren ili s fino izrađenom zlatnom glavom ili drškom.) CUCHULAIN Jer sam ubijao jedne bez tvog naloga, A druge, kad sam htio, nagrađivao, Te još zbog deset trica i sitnica Ti bi me vezao prisegom, a sad još dodao Oblutak više na tu cijelu gomilu, Da budem čovjek tvoj i rob tvoj gotovo, Zbog toga što je neki mladac stigao Iz zemlje Aoifeine i otkrio Da obala je slabo čuvana. CONCHUBAR Iskrcao se, A tebe nigdje vidjeti ni čuti, Jer si sa svojom divljom družbom plesao i lov lovio. CUCHULAIN Njega će otjerat. Ja se neću svezat. Plesat ću, lovit, svađat se i ljubit Kad god i gdje god meni padne na pamet. I da ti vrijeme nije krv razvodnilo, Ne bi na takvu stvar ni pomislio. CONCHUBAR Hoću svojoj djeci Snažnu i mirnu zemlju ostaviti.
CUCHULAIN Stog moram ja u svemu biti poslušan, Po tvojoj volji ići gdje ti nalažeš, Doći kad zoveš, sjediti u vijeću Između ružnih tijela staračkih, Ja, kog je samo ime ovu zemlju čuvalo, Ja što sam još ko mladić otjerao Maeve iz Cruachana, gusare sa Sjevera, Stotinu kraljeva iz Sorche i još kralje Iz Vrta što je Svijetu na Istoku. Moram li ja, što tebe sam na prijestolju Držao, dok svi su te sa njega skidali, Prisegnut na poslušnost kao da sam Tek neki sitni stočarski starješina? Zar su mi noge otekle od vrućeg zapećka? Zar ne znaju mi ruke ništa drugo No još sa štapom šarati po pepelu? Jesam li već toliko lijen i mlitav Da bičem me na službu moraš tjerati? CONCHUBAR Bičem? Ne bičem, Cuchulaine, Al' svakog dana dođu moji i govore: „Tog čovjeka sve teže podnosimo. Kakvu sigurnost možeš s onim imati Kom nitko ništa zapovijedit ne može, Kog ne možeš ni platit ni obvezati? Kad umreš ti, mi njemu smo na milosti, On zemlju poput živa ognja pali A vrijeme kao da ga se ne dotiče." CUCHULAIN Tu cijela priča još i ljepšom postaje; Kakvo god dijete što ga na tron posjedneš, Trebat ću, dakle, morat ću ga slušati Kao da slušam tebe! CONCHUBAR To ćeš morati. Velik sam Kralj, moj sin će biti isto; A ti, svoj tvojoj divljoj krvi usprkos, Premda ti otac potječe od sunca, Samo si manji kralj i težiš malo U svemu što se tiče vladalaštva, Stavljen na istu vagu s mojom djecom. CUCHULAIN Dobro je što o svemu jasno govorimo, Jer kad mi umremo, u mnogoj će se zemlji Zboriti o nama tako. I mi što smo Tamo u svojim mladim danima, Nebesa vidjeli gdje poput žarkog oblaka Pritišću svijet, te smo stoga više Nego što ljudi mogu biti sada Kad se taj oblak razišao, moramo Zboriti još iskrenije. O, Conchubar, Ne volim tvoju
djecu - srži nemaju, Ni moždine u kostima i mekani Stajat će tamo gdje mi smo tvrdi bili. CONCHUBAR Podruguješ se njima samo zato Što nemaš svoje djece vlastite. CUCHULAIN Držim se vrlo sretnim što ne ostavljam Tek neku blijedu sjenu, ruglo od čovjeka, Da luta i mrmlja svud po hodnicima Gdje sam ja pjevao i smijao se. CONCHUBAR Nije istina, Premda se hvališ da si ne lažemo: Nema tog čovjeka što dom i zemlju ima, Što pripadaju jednoj obitelji, A svoje ime nose stoljećima, Da nije jadan kad pomisli samo, Kako će sve to prijeć u tuđe ruke, Kao što tvoje hoće. CUCHULAIN Da, ljudi misle tako, Al' će imena ostat nam u pjesmama. CONCHUBAR Igraš se riječima poput odvjetnika, Ne stavljaš u njih srce. Znam ti misli, Pod jednim plastom ti i ja smo spavali, Iz iste kupe vino pili. U srž te znam, Čuo sam jednom gdje si u snu kriknuo „Ja nemam sina!", tako gorko te sam Na koljenima za te Boga molio Da te usliši. CUCHULAIN Zato što si mislio Da poslušan ću postat ko i drugi Uz takav razlog; no to nije istina. Meni su potrebni jači razlozi Od onog što me spriječio u množenju, Kao što imam onog zračnog sokola Koji je, kažu ljudi, moje tijelo začeo Sa smrtnom ženom. CONCHUBAR Ti uvijek, pa i sada, Rugaš se svakoj razboritoj nadi; Hoćeš il' ništa ili nemoguće. Koje bi oko što je ikad pogled Na dijete bacilo, zadovoljit moglo Um poput tvojeg?
CUCHULAIN Ne bih ostavio Kuću ni ime nikome tko ne bi Sa mnom se ogledo u boju. CONCHUBAR Hitrih nogu, Preziruć svaku običnu priliku, Ti trebao si uzeti u brdima Neku od kćeri zraka, il' na obali Kćerku iz Zemlje Ispod Valova. CUCHULAIN Ja ne hulim ko ti. CONCHUBAR Al' zato prezireš Sve naše kraljice, i nijedno dijete, da se i rodi, ne bi svojim nazvao. CUCHULAIN To nisam rekao. CONCHUBAR Prisjetih se sada, Da čuo sam te jednom gdje se hvališ, Kad si u krvi puno piva imao, Kako u Škotskoj, tamo gdje si učio Svoj bojni zanat, ima jedna žena, Prebijela lica, kose poput plamena, Pa premda si još drugih žena ljubio, Da htio si da ta žestoka ratnica, Žena od bojnog polja, vojnog logora, Rodi ti sina prije svih drugih kraljica. CUCHULAIN Žestoka ratnica s bojnog polja, kažeš! Jer ti što živiš samo kraj kolovrata, Ni nećeš ženu što ne bi govorila „Ah, kako mudro!" i „Što ćeš za večeru?" „Voliš li ovu halju, gospodaru?", I tako brbljala cijeli dan i noć, Žena iz vojnog logora, to kažeš? Al' sad me srdžba hvata već zbog ničega. Nikad je nisi vidio, ni njezinu Gordu, nasmijanu i prkosnu glavu, Ni ozbiljne joj oči uz ognjište, Kad dobar savjet nude poput vina, Ni kada ljubav prođe poput srha Cijelim joj tijelom da, djece nije imala, Ali nijedna kraljica ni dragana Svu tu ljepotu nije imala, ni bila Ko rođena da rađa kraljeve.
CONCHUBAR Što god ja kažem, tebe tek tjera dalje Od najvažnije stvari. Baš ta žena - Jer dobro znam da Aoife hvališ Mrzi te sad i svakim će lukavstvom Gledati da ti omču na vrat nabaci, Vojska joj neće plandovati koja bi Donijeti mogla propast tvojoj zemlji. CUCHULAIN To nije čudo, ne čudi me, uopće. Ja ne znam ljubav, poznam samo poljubac Upravo usred bitke, teško primirje Ulja i vode, svijeće i noćne tmine, Brda i dola, sunca vrelih nogu I mjesečevih hladnih, skliskih stopala Tek kratak oprost između protivština Koje su mržnja i to triput starija Od ove drevne zemlje. CONCHUBAR Počuj me. Aoife kreće na nas, svakog dana Protivnik jača, tuče nam o bedeme Sve ogorčenije, a ti, u zidinama, Svakog si dana sve neobuzdaniji, A govorim li o tom, tebi mašta Bježi na vjetru poput lastavice. (Izvan dveri, u plavoj rasvjeti morske izmaglice, vide se mnogi mladi i stari KRALJEVI; medu njima su i TRI ŽENE, od kojih dvije nose žeravnik s vatrom. U onome što dalje slijedi, treća u nju povremeno stavlja mirisne trave, tako da vatra zaplamsa jačim plamenom.) Pogledaj dveri i ljude što tu stoje Vijećnike stare što sa mnom zemlju vode, Kraljeve mlađe, harfiste, plesače Što slijede te u tvojim strkama, Sve ih je tu tek jedna briga skupila: Hoćeš li na poslušnost se obvezati, Pa mirna zemlja njima i za njihove? Ti napol tek si kralj, ja tek polovicom: Treba mi tvojih ruku moć i srce vruće, A tebi moja mudrost. CUCHULAIN Ptići visinski, Sokoli koji ste me nebom slijedili U sunce gledajuć, mi ćemo sad poći Još jednom plovit s vjetrom. Ovaj kralj Hoće da prisegnem, da mi volju nametne, I slušajuć tu pjesmu sve od jutra, Već sam je sit. Do staje pohitajte, Kolima konje uz rudo upregnite, Sviračima harfe glasnika šaljite. Pođimo naći čistinu u šumama, I plesat ćemo tamo.
CONCHUBAR Daj, zakuni se, Tu nema nikoga tko to ne bi želio. CUCHULAIN To biste htjeli? I svi isto mislite? KRALJEVI Da, svi! JEDAN MLADI KRALJ Učini što ti kralj zapovijeda. CONCHUBAR Nijednog nema da se bure ne boji, Sad kad su sve to oženjeni ljudi. CUCHULAIN Jeste li vi toliko se promijenili, U' ja sam naglo postao opasniji? Ali to nije razlog. Sve razumijem. Vi drukčiji ste. Žene i djecu imate, I ne možete stoga slijedit onoga Koj poput ptice leti svud po stablima. Čas je da godine razvodne mi krv, S njom i žestinu, to je nepromjenjivo, Iako sve se mijenja. - Zaklet ću se, Suncem i mjesecom, vodom, svjetlom, zrakom, Pa nek me veže. CONCHUBAR Tu, na ovu vatru, Užganu na tvom i na mome ognjištu; Moji svjedoci bit će ljudi stariji, A tvoji mlađi. Čuvarice vatre Pragove kuće sad će pročistiti Mašući ognjem, i vanjske dveri sklopiti Po običaju, te u sroku pjevati. Taj zakon su nam naši stari predali, A protiv vještica. I znajuć da se može Divljina muške volje vezat prisegom, A ženska ne, odredili su pjesmu Na ustuk ženskoj volji kad je najluđa, Pa jašući na vjetru mijenja obličja. (CONCHUBAR se penje do svog prijestolja.) ŽENE (Pjevaju vrlo tihim glasom nakon prvih nekoliko riječi, tako da drugi, govoreći, tek što ne zagluše njihove riječi.) Nek istjera ovaj plamen Vještice i svaki znamen Zla što propast nosi domu,
Ovom dvoru kraljevskomu. Čovjeku imena draga Ognjišta i kućnog praga, Vjetrom razgone te žene, Od poljupca čijeg vene Život sav ko vrtlog zraka, Izvan uma, usred mraka. One čine da kralj gine, Bacajuć mu lik od gline U valove što se gone; Ili pretvore se one U pse ljute, lovce hude, Pa od rana mrtav bude Sve zbog njihovoga hira; Ili će iz čista mira Bacit na njeg čari bluda, Te će žudan slijedit svuda Nezasitna tijela koja Neće mira ni spokoja, I ne vole, nego lažu. Jer vještice ove mažu Svoja tijela, i to svuda, Sokom koji čini čuda, Što se miješa s mašću zloga Nekroćenog jednoroga. A triput je proklet čovjek Što ga one slijede dovijek, Šupalj, srušen, jer na kraju, Uz poljupce što ih daju, Uvijek tiho promrmljaju Pusta srca, lica glatka: „Poslije tog je mržnja slatka!" Dok ga grle ruke divlje, Cijelim tijelom, sve to življe, Kotač ljubavi okreću, I na vrh mu mržnju meću. Stog, kroz ovu vatru dragu, Svaki mač nek pije snagu Što od doma zdravom biva; Jer mu, dok je snaga živa, Gospodarit neće ništa, Osim praga i ognjišta. CUCHULAIN (Govori dok one pjevaju.) Prisegnut ću i držat ću se prisege, Bit ću što želite, moji goli ptići, Premda sam mislio kako i vi slavite Život od kojeg krv nam brže teče, Bio i kratak, i da znate kako je Dar milom bolji od poklona silom - Al' sad je gotovo. - I držat ću se riječi. Nikada nisam dao dar i uzeo ga. Kad divlji konj, upregnut, rudo polomi, Kaznit ga treba. Je 1' i to u prisezi? (Dvije od ŽENA, i dalje pjevajući, čučnu pred njim, držeći žeravnik s iznad svojih glava. On pruža ruke nad plamen.)
Prisežem da u svemu bit ću poslušan Conchubaru i branit ću mu djecu. CONCHUBAR Jednog smo bića, ko i ovo plamenje: Dajuć ti mudrost, tvoju snagu uzimam. U plamen dajte mačeve i molite Da ognjištu i pragu služe zauvijek Najvjernijom službom. (KRALJEVI u polukrugu kleknu ispred dviju ŽENA i CUCHULAINA, koji je svoj mač stavio u plamen. Oni svi stavljaju vrhove svojih mačeva u plamen. TREĆA ŽENA stoji straga, kraj velikih dveri.) CUCHULAIN O, vi čisti, blistavi, Što više ste od žene, drage, prijatelja, Dajte nam čvrstu volju, nadu neugasivu, Drugarstvo mača! (Pjesma biva glasnijom, pa njene zadnje riječi odzvanjaju jasno. Čuje se glasno kucanje na dverima i uzvik: „Dveri otvorite!" ) CONCHUBAR To kralj je neki putem zaostao. Dveri otvorite, hoću da svi znaju Da prisega je dana, Cuchulain obvezan, I da nam mačevi upijaju plamen. (Dveri otvara TREĆA ŽENA, a ulazi MLADIĆ s isukanim mačem.) MLADIĆ Iz Aoifeine sam zemlje. (KRALJEVI srnu prema njemu. CUCHULAIN se baca između njih i njega.) CUCHULAIN Mač u korice! Jedan je, sam je. Aoife je daleko. MLADIĆ Sam dođoh k vama, da bih ovaj mač Sa mačem odmjerio Cuchulainovim. CONCHUBAR Jesi li plemič? Ako si roda prostoga, Ne možeš mač svoj s njime odmjeriti, Osim u bojnom metežu.
MLADIĆ Prisegnuo sam Da svoje ime nikom neću otkriti. Ali plemenito je. CONCHUBAR Hoću saznati Kako se zoveš, a ne tvoju obvezu. U kući sabornoj govorit ne možeš Nisi li plemić. PRVI STARI KRALJ Daj smjesta kralju odgovor! MLADIĆ Odgovor dajem što ga sokol daje: Da nije vrabac! (Za trenutak umukne, a potom se obrati svima.) Gledajte me, kraljevi. Od drevne loze sam i njezin biljeg nosim Na ovom tijelu i u ovim kostima. CUCHULAIN Po peru lako poznaš sivog sokola; Ti uzvišeno zboriš. Daj mi kacigu. Mišljah da neće više slati vitezove. Pojas i mač su dosta u tom dvoboju. Mudrost je Veliki Kralj mi obećao, No sokol drijema sve dokle mu ljubljena Ne pusti krik, ili dok ne ugleda Svog protivnika kao pjegu na suncu. Što će mu mudrost, kad mu bistro oko Sve jače plamti gore u visinama? (Čvrsto se zagleda u MLADIĆA; potom side niza stube i hvata MLADIĆA za ramena.) Na svjetlo dođi. (CONCHUBARU.) Ista kosa, njezina, O kojoj sam ti maločas govorio. Ni truna razlike. (MLADIĆU) Ti si sa Sjevera, Gdje mnogi takvu boju kose imaju Crvenosmeđu, riđu. Bliže, mladiću, Nek te još jednom dobro zagledam. Ima još sličnosti - lice poput mramora. Sto dovodi te? Zar se smrti ne bojiš? MLADIĆ Život i smrt u Božjim leže rukama. CUCHULAIN To tek su riječi, puste riječi mladićke. Ja njihov plug sam, drljača i snaga; Jer onaj što suncem zače ovo tijelo Na smrtnoj ženi, a čuo sam gdje kažu, Bilo je kao da je pretekao mjesec, Pa mora uvijek za njim
pustim nebom Koje je sretno ljubio, taj neće lako Polomit stablo tako slatko sađeno. Daj da ti vidim ruke, pa ću znati Hoću li ili neću boriti se. Ta ruka je od dobra oca, dobre majke, Al' kao moja nije. MLADIĆ Rugaš mi se; Misliš da borbe s tobom nisam vrijedan. Al' odgovor ću dati mačem rječitim. CUCHULAIN Spremi svoj mač, jer ja se ne rugam. Prijatelj tvoj bih bio; nije li to Zbog tvojeg vrućeg srca i hladna pogleda, Tad ne znam razlog. (CONCHUBARU.) Njenu žestinu ima, Žar što ga nose samo blijede žene. Uza se htio bih ga, Conchubaru, Da na nju vraća moje uspomene Kad blijedi dan. - Ti uz nas ovdje ostani, I lovit ćemo srne, divlja goveda, A potom, umorni, zapalit naše vatre Uz vodu, šumu, u" na nekoj planini, Gdje jutrom vještice svoj oblik mijenjaju. Meni se često ruga Kralj naš Veliki, Zašto se od njih nisam oženio. Što si se snuždio? To je dobar život: U svjetlu zore glava stoji ponosna, Drugarstvo jača u šumoru mraka, Tamo gdje grm se s morskom pjenom sastaje. Vidim da riječi ne treba trošiti I da ćeš odsad prijatelj mi biti. CONCHUBAR U svoje ime nije k nama došao, Nego u ime kraljice Aoife Najboljeg među nama izazvati. CUCHULAIN Je li to važno? CONCHUBAR Ti misliš, važno nije, Misliš da mašta, laka poput zraka, I hir trenutka, važniji su više. Jer nikog nemaš da poslije tebe vlada, Ne misliš kao ja, što hoću ostaviti Neokaljani prijestol.
CUCHULAIN Nek ti onda djeca Obnove svoje nasljeđe i osnaže ga, Ko što smo i mi baštinu učvrstili. - A tebi, dat ću dar. Al' i ja nešto hoću: Taj obruč, mladiću, što na ruci nosiš. Boj ćemo biti kada budeš stariji. MLADIĆ Nema ga kom bih prije bio prijatelj, Tvoje je ime oko svijeta obišlo Ko vjetrom nošeno, ali bi Aoife Rekla da strašljiv sam. CUCHULAIN Obdarit ću te darom, Po kom će ona i svi njeni znati Da od mene je. (Pokazuje mu plašt.) To mi je otac dao. Da iskuša me, ustao je zorom Iz hladne tame obilata mora, Na boj me izazvao, ali prije Nego se mačevi naši dotakoše, Reče mi svoje ime, da mi plašt i nestane. Od runa morske pjene tkale su ga Žene od Zemlje ispod Valova. A njoj ćeš reći da sam se bojao, Reci joj što ti drago. Ne, ne, kaži joj Da sam na sjevernoj strani kuće čuo Gdje gavran grakće, da me uplašio. CONCHUBAR Zračna je vještica njegov um pomutila! CUCHULAIN Nikakva vještica. On ima lice žene Koju sam ljubio. CONCHUBAR Neka zračna vještica Sitnim nam listom može smutit sjećanje. One na vjetru jašu, čari bacaju Nevidljive, u ništa nas pretvaraju, U svojoj školi uče takve opsjene. CUCHULAIN Ne - u tom nema ništa neobično; Vjetar je nevin. - Daj mi obruč, mladiću
JEDAN KRALJ Ako mi dopustiš, ja ću primit izazov. DRUGI KRALJ Ja ću se tući, Kralju, jer divlja Aoife Otela mi je roblje. JOŠ JEDAN KRALJ Ja ću borit se: Meni je kuće i stoku opljačkala. JOŠ JEDAN KRALJ Taj dvoboj hoću ja. OSTALI KRALJEVI (Zajedno.) I ja! I ja! I ja! CUCHULAIN Sad natrag svi i mač svoj spremite! Nema ga tko će prihvatiti izazov Što sam ga ja odbio. Laegaire, sad smiri mač! MLADIĆ Nek samo dođu! Ako im je do toga, Mogu se odmah ogledati s dvojicom. CUCHULAIN Tako bih ja u tvojim godinama, Al' ti si u mom domu. Svaki onaj Tko te izazove, borit će se sa mnom! Nijemi su! Šute! Tko bi od vas volio Sastat se s ovim mojim mrmljalom, Sviračem starim, pticom, ovom oštricom Što sivlja je od plime, ovim mišem Što grede svijeta glođe ustrajno? Da imam sina poput tebe, dječače, Sve bih ja njih na dvoboj izazvao, I kad bih zadnji put se opirao Ljudima, kojih braću i sinove I prijatelje ja sam usmrtio Braneći Conchubara, i kad sve bi Četiri strane skupile se na me Sa gavranima povrh svojih glava, On tad bi me osvetio. No osvetnika Ja ne trebam. Jer mi bismo ih, mladiću, Prosuli poput vjedra punog vode. MLADIĆ Rame uz rame mi od sada stojimo. Evi ti obruč.
CUCHULAIN Prvo dar, pa uzdarje. Ja sam na redu jer sam stariji. (Šireći plašt.) Devet je kraljica Zemlje ispod Valova Tkalo ga nitima runa morske pjene, I dugo su ga vezle. Mladiću, Da sam se s ocem borio, on ubio bi me; Zacijelo i ja, kad imao bih sina, U boju s njim smrtonosan bih bio; Jer izvori su stare vatre daleko, A krv je svakim danom manje vruća. CONCHUBAR (Jakim glasom.) Dosta je sad, ja to drugarstvo neću, Cuchulain je moj i ja to zabranjujem. Bez boja proći neće, jer ću sam CUCHULAIN Nećemo tako! CONCHUBAR Zar mi ti zapovijedaš? CUCHULAIN (Grabi CONCHUBARA.) Nećeš se maci, Kralju, ne dam ti. CONCHUBAR Ti začaran si. KRALJEVI (Viču) To je djelo vještica! PRVI STARI KRALJ Neka je vještica tvoj um začarala Licem mladića kao slikom žene Koju si ljubio. Pa si zatim naglo Ruku na Kralja samog položio! CUCHULAIN Zar sam na Kralja ruku podigao? CONCHUBAR Nad nama zrakom lebdi neka vještica.
CUCHULAIN Da, to je zračnih vještica čarolija! (MLADIĆU) Ti? Tko je tebe na to djelo naveo? Odlazi, idi, jer će zveknut mačevi! MLADIĆ Ali... ja nisam. CUCHULAIN Idi, kažem; Odlazi! (MLADIĆ izlazi, a prati ga CUCHULAIN. KRALJEVI ih slijede sa zbunjenim uzvicima i riječima koje se od buke jedva razabiru. „Brze, brže!" „Sto stojiš tako dugo na vratima?" „Zakasnit ćemo!" „Je li borba već počela?" „ Vidiš li da se tuku ?", itd. Glasovi im se uzajamno zaglušuju. TRI ŽENE ostaju same.) PRVA ŽENA Sve vidjela sam! DRUGA ŽENA Zašto vičeš glasno? PRVA ŽENA Pokazale su meni Vječno Živuće Što će se zbiti. TREĆA ŽENA Gdje? PRVA ŽENA Tu, u tom pepelu. DRUGA ŽENA U žeravniku dok si vatru čuvala? TREĆA ŽENA Govori smjesta! PRVA ŽENA Vidjela sam kako U vatru pada Cuchulainov krov, A zidovi se crne raspuknuti.
DRUGA ŽENA Cuchulain u smrt ide! TREĆA ŽENA Jao! Jao! DRUGA ŽENA Ta tko bi mislio da će takav junak Naći svoj kraj od nepoznata mača! PRVA ŽENA Između lude i slijepca život pluta Do kraja svog, a svoj kraj nitko ne zna. DRUGA ŽENA Pođimo gdje se gasi veličina! (Druge dvije ŽENE krenu prema dverima, ali zastaju časkom na prestanu naricati.) PRVA ŽENA Ne jadikujte: naricati ne treba, Ni kose čupati kad sve ovo svrši. (ŽENE izlaze. Tijekom prizora koji slijedi, čuje se povremeno zveket mačeva. Ulazi LUDA i vuče za sobom SLIJEPCA.) LUDA Ti si ju pojeo, ti si ju pojeo! Nisi mi ostavio ništa nego kosti. (Baca SLIJEPCA na pod kraj velikog stolca.) SLIJEPAC O, da moram pretrpjeti još i takvu muku! O, sve me boli! O, trga me na komade! Tako ti meni plaćaš za sve dobro koje sam ti učinio. LUDA Ti si ju pojeo! Lagao si mi! Mogao sam odmah znati da si ju pojeo, čim sam vidio kako polako i pospano hodaš. Lezi sad tu dok se kraljevi ne vrate. Reći ću ja o tebi i Conchubaru i Cuchulainu i svim kraljevima! SLIJEPAC A što bi s tobom bilo da mene nema, ovakvim bez pameti? Da se ja ne brinem za tebe, kako bi došao do hrane i ogrijao se? LUDA Ti da se brineš za mene? Ti ostaneš na sigurnom, a mene šalješ u svakovrsne opasnosti. Poslao si me niz klisuru po galebova jaja, a ti si svoje slijepe oči grijao na suncu; zatim si pojeo sva jaja koja su bila dobra za jelo. Meni si ostavio samo ona koja nisu bila ni jaja ni
ptica. (SLIJEPAC pokušava ustati, LUDA ga natjera da opet legne.) Budi tiho dok ne zatvorim dveri. Vani je neka buka - velika, uzrujana buka, tako da ni sam sebe ne čujem. (Zatvara velike dveri.) Zašto nisu tihi? Zašto ne mogu biti tihi? (SLIJEPAC pokušava pobjeći.) Ti bi bježao, je li? (Ide za SLIJEPCEM i vraća ga.) Lezi tu! Tu lezi! Ne, nećeš pobjeći! Lezi tu sve dok se kraljevi ne vrate. Reći ću im ja sve o tebi. Sve ću im reći. I kako si sjedio i grijao se kad si me natjerao da ti naložim vatru od pruća, dok sam ja sjedio i puhao u nju svojim ustima. I ne moram li ja uvijek stajati uz vjetrovitu stranu grma kad puše, i uz kišnu stranu kad kiši? SLIJEPAC O dobra ludo, čuj me. Pomisli samo na brigu koju vodim o tebi. Poveo sam te do mnogog toplog ognjišta gdje su te lijepo primili, ali nisi htio tamo ostati, uvijek si se skitao naokolo. LUDA Kada smo posljednji puta tako negdje ušli, nisam ja odlutao nikuda, nego su tebe izbacili, jer si uzeo raka iz lonca dok te nisu gledali. Ali tiho sad! CUCHULAIN (Ulijeće u dvoranu.) Čari i čini! Nema te čarolije ni na zemlji ni među vješticama zraka što ju ove ruke ne bi mogle rastjerati. LUDA Počuj me, Cuchulaine. Ostavio sam ovoga ovdje da okreće kokoš na vatri. Cijelu je pojeo sam, premda sam ju ja ukrao. Nije mi ostavio ništa osim perja. CUCHULAIN Napuni mi rog piva! SLIJEPAC Dao sam mu ono što najviše voli. Ne znaš ti kako je tašta ova Luda. Ništa mu nije tako milo kao perje. LUDA Ništa mi nije ostavio, same kosti i perje. Ništa nego kosti i perje, iako sam ju ja ukrao. CUCHULAIN Daj mi taj rog. I ovdje se samo svađaju! (Pije) A što bi t između vas dvojice bilo vrijedno svađe? Da čujemo! SLIJEPAC Gdje bi on bio da mu nema mene? Ja uvijek moram misliti misliti kako priskrbiti hranu za obojicu, a ako je i ulovimo, bio pun mjesec ili se plima povlačila, on će zaboraviti na zeca u zamci sve dok se ne ucrva, ili će mu pastrva iz ruku skliznuti opet natrag u potok. (LUDA počinje pjevati još dok SLIJEPAC govori.)
LUDA (Pjeva.) Kad si bio žir na vrhu hrasta, Ja orao sam bio; Sad kad ti si suha stara klada, Ja orao sam i sada. SLIJEPAC Čuj ga samo. I s takvim budalaštinama moram ja izlaziti na kraj svakoga Božjeg dana. (LUDA stavlja perje u svoju kosu. CUCHULAIN uzima šaku perja iz hrpe što ju LUDA ima kraj sebe na klupi, uzima i perje iz LUDINE kose, te počinje njime brisati krv sa svog mača.) LUDA Uzeo je moje perje da njime obriše svoj mač. A ono što s mača briše to je krv. CUCHULAIN (Odlazi do dveri u pozadini i baca perje kroz njih.) Stoje tamo oko njegova tijela. Neće ga probuditi, unatoč svim njegovim čarolijama. SLIJEPAC To je onaj mladi vitez izazivač - njega je ubio. Onoga koji je došao iz Aoifeine zemlje. CUCHULAIN Mislio je da će se spasiti urocima. LUDA Ovaj tu Slijepac rekao je da će te on ubiti. Daje došao iz Aoifeine zemlje kako bi te ubio. Slijepac je rekao da su ga uvježbali u svakom oružju kako bi to mogao učiniti. Ali ja sam uvijek znao da ćeš ti ubiti njega. CUCHULAIN (SLIJEPCU) Ti si ga, dakle, poznao? SLIJEPAC Vidio sam ga još dok sam imao vid, tamo u Aoifeinoj zemlji. CUCHULAIN A ti si u toj zemlji bio? SLIJEPAC Znao sam i njega i njegovu majku, tamo. CUCHULAIN Upravo je htio reći nešto o njoj, kad je umro.
SLIJEPAC Bio je sin kraljice. CUCHULAIN Koje? Koje to kraljice? (Zgrabi SLIJEPCA, koji potom sjedne na klupu.) Je li to bila Scathach? Bilo je tamo mnogo kraljica. Vladale su tamo samo kraljice. SLIJEPAC Ne, nije Scathach. CUCHULAIN Onda Uathach? Govori! Kaži! SLIJEPAC Kako mogu govoriti kad si me tako čvrsto stisnuo. (CUCHULAIN ga pušta.) Ne sjećam se više koja je bila. Nisam siguran. Bila je neka kraljica. LUDA A malo prije je rekao da je mladić bio Aoifein sin. CUCHULAIN Njezin? Ne, nije, nije! Dok sam ja bio tamo, nije imala sina. LUDA Taj slijepac tamo rekao je da ga je priznavala za svojeg sina. CUCHULAIN Oh, radije bih da je bio sin neke druge žene. Tko mu je bio otac? Neki vojnik iz Albe? Bila je ona ljubavna žena - ponosna, blijeda, ljubavna žena. SLIJEPAC Nitko nije znao čiji je sin. CUCHULAIN Nitko nije znao! A ti, jesi li ti znao, staro prisluškivalo za vratima? SLIJEPAC Ne, ne, ne znam ja ništa. LUDA A rekao je malo prije kako se Aoife hvalila da je imala tek jednog ljubavnika, i da je to bio jedini muškarac koji ju je pobijedio u boju. (Stanka.)
SLIJEPAC Netko se sav trese, Ludo. Klupa se trese. Zar će Cuchulain nama nanijeti neko zlo? Nisam ti ja to rekao, Cuchulaine. LUDA To Cuchulain sav dršće. To Cuchulain trese klupu. SLIJEPAC Svog vlastitog je sina pogubio. CUCHULAIN To su učinila blijeda bića vjetra. Gdje? Gdje? O mač moj protiv gromova! Ne. Meni su uvijek bili prijatelji, Premda je njima milo dimne ugarke Opet raspiriti do plamena i vatre; Ratovi što ih ona razbuktaju Puni su slave, ponosa i srca; Ratovi što ih oni ljube, bude Staračke prste na drijemnoj struni harfe, Al' ne ovako. Pa tko je to učinio? Zar strah vas je? O, dajte, recite! Ja stavljam vas pod svoju zaštitu, Nagradit ću vas dobro. Dubthach Hrušt? On ima stari razlog. Ne, on je s Maeve. Laegaire je to učinio! Što šutite? Koja je ovo kuća? (Stanka.) Sad se sjećam svega. (Dolazi do CONCHUBAROVA prijestola i udara mačem kao da BAR sjedi na njemu.) Tvoje je djelo - tebe što tu sjediš Sa starim žezlom kraljevskim, ko svraka Sto čuva ukradenu žlicu! Ne, ne svraka, Već crv što samu zemlju izjeda! A ipak svraka, jer je pobjegao. I gdje je samo? SLIJEPAC Vani je, pred vratima. CUCHULAIN Pred vratima? SLIJEPAC Između dveri i mora. CUCHULAIN Conchubar, Conchubar! U tvoje srce mač! (Izjuri van. Stanka. LUDA otpute do dveri i gleda za njim.)
LUDA On ide do kralja Conchubara. A svi su se zgrnuli oko mladića. Ne, ne, on je stao. Nailazi jedan veliki val koji će se razbiti o obalu i on ga gleda. Ah, sad je potrčao dolje do mora, ali svoj mač drži visoko kao da odlazi u boj. (Stanka.) Dobar udarac! Dobro udara! SLIJEPAC Što sad radi? LUDA O! Bori se s valovima! SLIJEPAC Na svakome od njih vidi on krunu kralja Conchubara. LUDA Evo ga, sad je udario na jedan veliki val! Odsjekao mu je krunu; pjena leti svud naokolo. Evo ga opet, još jedan veliki val! SLIJEPAC Gdje su kraljevi? Što rade kraljevi? LUDA Viču i trče dolje k obali, a ljudi izlijeću iz kuća. Svi jure. SLIJEPAC Kažeš, svi bježe iz kuća? U njima, dakle, neće ostati nitko. Čuj me, Ludo! LUDA Evo, sad je potonuo! Evo ga opet vani! Odlazi sve dalje u duboku vodu. Tamo je veliki val. Preplavio ga je. Sada ga ne vidim više. Ubijao je kraljeve i divove, ali valovi su ga svladali, valovi su ga pobijedili! SLIJEPAC Dođi amo, Ludo! LUDA Valovi su ga svladali. SLIJEPAC Amo dođi! LUDA Valovi su ga pobijedili!
SLIJEPAC Ali dođi, kad ti kažem. LUDA (Ide prema njemu, ali gleda unatrag prema vratima.) Što je? SLIJEPAC U kućama neće biti nikoga. Dođi brzo, ovuda! Pećnice će biti prepune! Zavući ćemo malo svoje ruke u njih! (Izlaze.)
SVRŠETAK
Na obali Bailea Cuchulain je junak ciklusa priča Crvena grana (Red Branch). Sin je Cechtire, sestre Conchubara, ulsterskog kralja čiji su ratnici bili poznati pod imenom Red Branch. O Cuchulainovu ocu postoje različite verzije priče: da je bio sin ulsterskog vojskovođe Sualtama, samog Conchubara, a prema nekim verzijama, on je božanskog podrijetla, a otac mu je bio Lug, bog Sunca i umjetnosti prema irskoj mitologiji. Ženi se s Emer, kćeri Forgalla the Willyja. Od njegovih je junačkih djela najpoznatije ono kada je sam, nakon što su svi ostali vojnici Ulstera omamljeni zaspali nekim čudnim snom, zadržao sve vojnike kraljice Maeve koji su se željeli domoći bika iz Cuailgne. O njegovoj smrti postoji nekoliko verzija. Yeats se oslanja na verziju zabilježenu u Žutoj knjizi Lecana (The Yellow Book of Lecan), prema kojoj on ima sina ne s Emer, već s Aoife, kraljicom Škotske. Taj sin dolazi da bi pobijedio ratnike Ulstera i taji svoje ime. Na nagovor Conchubara dolazi do nadmetanja između oca i sina. Otac (Cuchulain) pobijedi, sin tada otkriva svoje ime, i Cuchulain, spoznavši daje ubio vlastitog sina, poludi, te se utopi u moru. Fand je žena boga mora Manannana koja se zaljubila u Cuchulaina. Banachas su zračni demoni. Fomor je vrhovni bog tame. Zemlja pod valovima podzemni je svijet u gelskoj mitologiji. Laegaire je junak iz ciklusa Crvena grana. Scathach je ratnica s otoka Skye koja je podučila Cuchulaina ratnim vještinama. Alba je Škotska. Dubthach the Cafer junak je iz priča o otmici bika
