PITANJA ZA VANJSKU POLITIKU EU 1. Šta sve spada u VPEU?
Vanjska politika EU proteže se kroz sva tri stuba EU. Trostubna konstrukcija ima veliki uticaj i na prirodu i na rezultate vanjske politike EU u cjelini. VPEU se ne može reducirati samo sa ZVSP i Evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku (ESOP). Jedna od temeljnih karakteristika VPEU je interakcija između državnog i unijskog nivoa. U zavisnosti od konkretnog vanjskopolitičkog pitanja može se govoriti o različitim akterima, povezanim formalnim ili neformalnim vezama, koji djeluju sa
različitih razina, s komplementarnim ili preklapajućim ovlastima i interesima. VPEU se tako postavlja kao konstrukcija sa više nivoa. Jedan od najsloženijih segmenata VPEU svakako je odnos sa zemljama članicama. U tom kontekstu, VPEU nije ni sveobuhvatna, ali ni isključiva. Članice i dalje individualno razvijaju svoje vanjske politike, pogotovo u pitanjima od posebnog nacionalnog
interesa. Naravno, u nekim drugim segmentima, svakako manje nacionalno prioritetnim, članice usklađuju svoje vanjske politike s evrounijskom. 2. Po čemu se VPEU razlikuje od vanjske politike država? Vanjska politika EU primjer je postnacionalne vanjske politike i ona se najčešće definiše kao ona oblast politike koja je usmjerena na vanjsko okruženje s ciljem ostvarivanja uticaja na to okruženje
i aktere koji će omogućiti ostvarivanje sopstvenih interesa, vrijednosti i ciljeva. Zaštita i promoviranje sopstvenih interesa u savremenom svijetu sve više podrazumijeva uzimanje u obzir opšt ih interesa, im aju samo indirektnu, ali onih koji se tiču globalnog javnog dobra , i interesa drugih od kojih akteri imaju zato dugoročnu korist. Uspješni primjeri primjene strukturalne vanjske politike (poput EU) ukazuju na njenu komplementarnost s konvencionalnom vanjskom politi kom. Vrlo često primjena konvencionalnih vanjskopolitičkih instrumenata prethodi uspješnoj primjeni strukturalne politike. Jedan od najsloženijih segmenata VPEU svakako je odnos sa zemljama članicama, tj. interakcija unijske i vanjske politike članica . Članice i dalje individualno razvijaju svoje vanjske politike, pogotovo u pitanjima od posebnog nacionalnog interesa. Naravno, u nekim drugim segmentima, svakako manje nacionalno prioritetnim, članice usklađuju svoje vanjske politike sa politikama EU. Sasvim je jasno da u ovom odnosu postoje izvjesne tenzije, pogotovo u slučajevima u kojima se
unijski i interesi konkretne članice, ne poklapaju. 3. Šta je Zajednička vanjska i sigurnosna politika?
Zajednička vanjska i sigurnosna politika uspostavljena je Ugovorom o Evropskoj Uniji (Ugovor iz Mastrihta) kao nastavak prijašnje evropske političke saradnje. Ciljevi zajedničke vanjske i sigurnosne politike su da štiti zajedničke vrijednosti i interese te ojača sigurnost EU, očuva mir i ojača međunarodnu sigurnost, promoviše međunarodnu saradnju i razvija demokratiju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava. Također, njen cilj je da osnaži identitet EU na međunarodnoj sceni i stvaranje zajedničke odbrambene politike. 4. Šta je EPS?
Evropska politička saradnja je sistem saradnje i usaglašavanja država članica EU u oblasti vanjske politike. Uvedena je 1970. godine na osnovu tzv. Davignon –izvještaja, koji je predviđao uspostavljanje sa radnje između šest država članica tadašnje EEZ u oblasti vanjske politike, te preporučio da države treba da govore „jednim glasom“ na međunarodnom nivou. Evropska politička saradnja institucionalizirana je Jedinstvenim evropskim aktom (1986./1987.). Ugovorom o Evropskoj
uniji (1992./1993.) evropska politička saradnja prerasla je u zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.
5. U čemu se sastojala EPS?
Evropska politička saradnja se zasnivala na principu međudržavne saradnje i bila je striktno odvojena od zajedničkih politika Zajednice. Podrazumijevala je razmjenu informacija i usaglašavanje jedinstvene pozicije, a kao model odlučivanja primjenjivana je jednoglasnost. Države članice bile su obavezne da uzimaju u obzir i stav Evropskog parlamenta. Osim evidentnih vanjskopolitičkih ciljeva, EPS imala i određene integracione, interrelacijske, kao i ciljeve vezane za formiranje „vanjskog“ identiteta. 6. Kakve je novine donio Ugovor o EU/Ugovor iz Maastrichta?
Ugovor o Evropskoj uniji, koji se često naziva i Ugovor iz Maastrichta, potpisan je 7. februaru 1992., a na snagu je stupio 1. novembra 1993. Na osnovu ovog ugovora, države članice uspostavile su Evropsku uniju koju čine tri stuba: stub Zajednice, zajednička vanjska i sigurnosna politika i saradnja u pravosuđu i unutrašnjim poslovima . Postavljaju su ciljevi ekonomske i monetarne unije, uspostavlja se građanstvo EU, u nadležnost Zajednice uvodi se socijalna politika te se u zajedničke politike uvrštavaju transevropske mreže, industrijska politika, zaštita potrošača, obrazovanje, mladi i kultura. Također, ovim ugovorom jača se uloga Evropskog parlamen ta u zakonodavnom procesu i uvodi se postupak saodlučivanja, proširuju se oblasti u kojima se odlučuje kvalificiranom većinom te se princip supsidijarnosti postavlja kao opći princip EU. 7. Kakve je je novine donio Ugovor Ugovor iz Amsterdama? Amsterdama? Ugovorom iz Amsterdama izvršene su izmjene i dopune odredbi Ugovora o Evropskoj uniji i
Ugovora o Evropskoj zajednici. Novine Ugovora iz Amsterdama odnose se na jačanje uloge Evropskog parlamenta u zakonodavnom procesu i proširenje oblasti u kojima se odlučuje postupkom saodlučivanja, povećanje broja oblasti u kojima se odlučuje kvalificiranom većinom, jačanje uloge Suda pravde Evropskih zajednica u oblasti osnovnih ljudskih prava i oblastima koje se odnose na unutrašnju sigurnost, jačanje uloge Evropskog revizorskog suda, Ekonomskog i socijalnog odbora i Odbora regija, povećanje uloge zakonodavnih institucija država članica na evropskom nivou te uvođenje mogućnosti pojačane saradnje država članica. Ovim Ugovorom su uvedene i značajne promjene u oblast slobodnog kretanja ljudi, odn osno pitanja viza, azila, imigracije i dr., te se uključuje „šengenski acquis“ u pravni okvir Evropske unije. Također, napravljen je pomak u zaštiti prava, interesa i dobrobiti građana EU, te efikasnom definisanju i provođenju interesa EU na međunarodnom nivou u oblastima zajedničke trgovinske politike i zajedničke vanjske i sigurnosne politike. 8. Nabroj promjene u vanjskopolitičkom sistemu EU koje je donio Ugovor iz Lisabona?
Ugovor iz Lisabona potpisalo je 27 država članica EU 13. decembra 2007. u Lisabonu. Ovo je reformski ugovor čiji je cilj demokratizacija Unije, povećanje efikasnosti institucija i sistema odlučivanja, red efinisanje vanjske politike, te njeno osposobljavanje da odgovori na izazove globalizacije. Ovim ugovorom uvodi se niz promjena: EU dobiva pravni subjektivitet; napušta se struktura tri stuba; Evropsko vijeće organizira se kao institucija, a njen predsjedavajući je ujedno i predsjedavajući EU; funkcija visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku uključivaće i dosadašnju funkciju komesara za vanjske odnose, a visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku ujedno će biti i potpredsjednik Evropske komisije; uvodi se Povelja o osnovnim pravima EU kao ugovorna obaveza za države članice;
9. Šta čini pravni temelj VPEU? Raspoloživost i izbor pravnog temelja veoma je bitno pitanje, ne samo zato što određuje domete
djelovanja EU, već i zbog implikacija koje ima u smislu aktera, procesa odlučivanja i glasanja, finansiranja, ali i zbog mogućnosti obraćanja Sudu pravde. Ovim se, također, može objasniti i zašto se specifične političke aktivnosti i njihovi pravni temelji ne usvajaju na osnovu potreba konkretnog vanjskopolitičkog pitanja, već u funkciji mogućih reperkusija na interinstitucionalnu ravnotežu moći. Članice, na primjer, mogu odlučiti da se pozovu na određeni član Ugovora, jer im to onda omogućava finansiranje iz budžeta Zajednice i zaobilaženje Evropskog parlamenta, a ne zbog toga što je to najefikasniji način tretiranja tog konkretnog pitanja. Činjenica da podjela ovlasti nije sasvim striktna, kao i da se određena vanjskopolitička pitanja mogu tretirati iz različitih perspektiva, proizvodi nekonzistentnosti i unutarnje sukobe oko nadležnosti između aktera.
predstavnika za ZVSP? 10. Šta je bila uloga visokog predstavnika Generalni sekretar Sekretarijata Vijeća ujedno je i bio i Visoki predstavnik za ZVSP i imao je obavezu
da pomaže predsjedavajućoj članici, da pomaže Vijeću u svim pitanjima u domenu zajedničke vanjske i sigurnosne politike doprinoseći formuliranju, pripremanju i implementiranju političkih odluka i, gdje je primjereno, djeluje u ime Vijeća na zahtjev predsjedavajuće predsjedavajuće članice vodeći politički dijalog sa trećim stranama. 11. Kakav je mandat Visokog Vi sokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu si gurnosnu politiku u odnosu na Visokog predstavnika za ZVSP?
Iako je (neusvojeni) Ugovor o Ustavu predviđao transformiranje ove funkcije u funkciju ministra vanjskih poslova Unije, Ugovor o reformi iz Lisabona preuzeo je ideju, a naziv funkcije promijenio u Visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu polit iku. Transformirana funkcija, osim nešto
drugačijeg naziva, podrazumijeva i integriranje tri dotadašnje funkcije u jednu i to funkcije Visokog predstavnika za ZVSP, funkcije komesara za vanjske odnose i funkcije potpredsjednika EK, te neke od funkcija predsjedavanja u kontekstu VPEU-a. Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku istovremeno je i šef novoosnovane eu vrounijske diplomatije tj. Evropske službe za vanjske aktivnosti . Kako se i vidi iz navedenog, nije se radilo samo o promjeni u nazivu funkcije jer na ovaj
način koncipirana funkcija VP za vanjske poslove i sigurnosnu politiku predstavlja ozbiljan pokušaj osnaživanja vanjskopolitičke dimenzije Unije otklanjanjem institucionalnih i funkcionalnih barijera, osiguravanjem nadzora nad različitim režimima i instrumentima odlučivanja i prevazilaženjem manjkavosti rotirajućeg predsjedavanja. 12. Kakav mandat ima visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku EU? Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku glavni je koordinator i predstavnik Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) Evropske unije. Funkcija je ustanovljena Lisabonskim ugovorom i predstavlja spoj dvije ranije funkcije: visokog predstavnika za vanjsku zajedničku i sigurnosnu politiku te komesara za vanjske odnose. Visokog predstavnika imenuje Evropsko vijeće uz suglasnost predsjednika Evropske komisije. Trenutno dužnost visoke predstavnice vrši Federika Mogerini , imenovana 1. novembra 2014. godine.
Visoki predstavnik vodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu pol itiku EU, provodi vanjsku politiku koju države članice dogovore u okviru Vijeća, predsjedava Vijećem vanjskih poslova, jedan je od potpredsjednika Komisije zadužen za vanjske poslove. Nalazi se na čelu Evropske službe vanjskih poslova.
13. Kakvu funkciju ima EEAS/ESVA? EEAS/ESVA? ESVA upravlja diplomatskim odnosima EU-a s državama izvan Unije i provodi vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a. Evropska služba za vanjsko djelovanje diplomatska je služba EU -a. Njezina je uloga učiniti vanjsku politiku EU-a što dosljednijom i učinkovitom te time povećati uticaj EU -a u svijetu. Njeni zadaci su da: -
pomaže visokoj predstavnici Unije provoditi vanjsku i sigurnosnu politiku EU -a upravlja diplomatskim odnosima i strateškim partnerstvima sa državama koje nisu članice EU surađuje s nacionalnim diplomatskim službama država članica EU -a, UN-a i drugih vodećih svjetskih sila
14. Kakva je uloga Evropskog vijeća u VPEU?
Evropsko vijeće (EV) je glavni organ Unije koji utvrđuje opšte, strateške smjernice vanjske politike EU. Čine ga šefovi država i vlada u pratnji svojih ministara vanjskih poslova, te predsjednik Evropske komisije, jedan komesar i visoki predstavnik za ZVSP.
S obzirom na svoj sastav, EV najviši je politički organ EU i u tom su mu svojstvu i povjereni strateški zadaci – „davanje neophodnih impulsa za razvoj i utvrđivanje opće politike razvoja“. U domenu vanjske politike, EV definira principe i opće smjernice, te odlučuje o zajedničkim strategijama koje će EU implementirati. Treba, međutim naglasiti da Evropsko vijeće, u znatno većoj mjeri potencira svoj zadatak „davanja impulsa“, nego odlučivanja. Veći dio pitanja koja se nađu na dnevnom redu sastanka već su prethodno usaglašena na nižim nivoima, tako da ih EV uglavnom „potvrđuje“, „pozdravlja“ ili „podržava“ zahtijevajući da drugi nivoi razrade i realiziraju potrebne aktivnosti. Inače, EV, usvaja tri vrste dokumenata: izvještaje, deklaracije i zaključke. Sastanci EV su diplomatski susreti najvišeg nivoa, s najvećom koncentracijom političke moći, te kao takvi predstavljaju adekvatno mjesto za rješavanje kriznih situacija i donošenje odluka koje strateški usmjeravaju proces eurounijskih integracija. 15. Koje je glavno tijelo ZVSP i VPEU?
Evropsko vijeće (EV) je glavni organ Unije koji utvrđuje opće, strateške smjernice smjernice vanjske politike EU. 16. Šta je i kakav mandat ima FAC?
Vanjskopolitičko vijeće (FAC), pod predsjedavanjem predsjedavanjem Visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku okuplja ministre vanjskih poslova članica, i komesare Evropske komisije i zahvaljujući svom sastavu, ovlastima i frekvenciji održavanja sastanaka (jednom mjesečno), zapravo je glavni organ odlučivanja u vanjskopolitičkom mehanizmu mehanizmu Unije, i u političkom, i u formalno -pravnom smislu. Ovo Vijeće bavi se pitanjima vanjske trgovine, razvoja, humanitarne pomoći, međunarodnih sporazuma, te ZVSP-a i ESOP-a. 17. Ko čini i kakvu funkciju ima COREPER II? Na sastancima Corepera II prisutni su stalni predstavnici (u rangu ambasadora) i na njima se
utvrđuje konačni red sastanaka Vijeća. Priprema dnevnog reda za sastanke Vanjskopolitičkog vijeća, jednako kao i Vijeća za opće poslove, ECOFIN -a i Vijeća za pravosudne i unutarnje poslove osnovni je zadatak Corepera II.
18. Kakvu funkciju ima KPS? Komitet za politiku i sigurnost ima mandat d a prati razvoj međunarodne situacije u oblastima koje
pokriva ZVSP i doprinosi definisanju politika predlaganjem odgovarajućih stavova Vijeću. Također, KPS je zadužen za praćenje implementacije dogovorenih politika, te političku kontrolu i strateško usmjeravanje operacija upravljanja krizama. 19. Nabroj aktere koji u vanjskpolitičkom sistemu EU predstavljaju interese članica!
Coreper, odnosno Komitet stalnih predstavnika najviše je pripremno tijelo Vijeća i okuplja stalne predstavnike članica pri EU, tj. šefov e delegacija pri EU ambasadorskog nivoa i predstavnike Evropske komisije. Predsjedavajuće zemlje Vijeća EU. 20. Nabroj aktere koji u vanjskopolitičkom sistemu EU predstavljaju interese same EU! Visoki predstavnik, specijalni predstavnici, delegacije i komiteti EP, EK. 21. Na koji se način donose odluke na FAC-u?
Kad je riječ o načinu odlučivanja, treba naglasiti da Vijeće ima mogućnost donošenja odluka i prema komunitarnom i prema metodu međuvladine m eđuvladine saradnje. Razlika u ovlastima, kad se radi o pitanjima i politikama iz prvog i drugog stuba i pak postoji. U oblasti komunitarnih politika sadržanih u prvom stubu Vijeće, također, ima ključnu odluku, ali u interakciji s Komisijom, Evropskim parlamentom i Evropskim sudom pravde. Vijeće može tražiti od Komisije da pokrene n eku zakonodavnu inicijativu, ali ne može odlučivati bez formalnog prijedloga Komisije. Vijeće je uključeno u proces odlučivanja u cjelini, ali u nekim domenima (poput budžeta ili sporazuma o asocijaciji) odlučuje zajedno s EP -. Iako je Vijeće organ koji odlučuje od lučuje o odnosima Unije s drugim regionima i zemljama, implementacija je u isključivoj nadležnosti nadležnosti Komisije. 22. U čemu se ogleda dvojnost vanjskopolitičkog režima EU?
Dvojnost dolazi do izražaja kod sistema odlučivanja, gdje se manifestira podijeljenost oblasti između stubova Unije. Nalazeći se u drugom stubu, ZVSP pripada, prema načinu odlučivanja, režimu međuvladine saradnje. Insistiranje na jedinstvenom okviru VPEU -a, čak i u formalnom smislu potvrđuje jednu od polaznih pretpostavki da je VPEU znatno širi p ojam od ZVSP-a, te da se ona ne manifestira samo u okvirima jednog (drugog) stuba. Budući da se ni sva vanjska politika EU ne nalazi u stubu ZVSP- a, ni sve odluke u ovoj sferi ne donose se metodom međuvladine saradnje. Trostubna koncepcija Unije u sferi va njske politike, ni i u formalnom niti u praktičnom smislu, ne odgovara realitetu. Dvojnost odlučivanja u vanjskopolitičkom procesu naglašena je ulogom KPS -a, i posebno njegovom autonomijom u odnosu na Coreper. Ograničena interakcija između Corepera i KPS-a, kao i između radnih grupa u domenu prvog i drugog stuba, nerijetko rezultiraju paralelnim procesima odlučivanja koji uopće ne doprinose uspješnom sveobuhvatnom, tj. horizontalnom pristupu problemima. 23. Kakvu ulogu ima EK u vanjskoj politici EU? Iako je njeno sudjelovanje u ZVSP-u i ESOP- u vrlo ograničeno, Komisija ima svoje mjesto u
vanjskopolitičkoj mašineriji Unije. U sferi trgovine Komisija ima isključivu nadležnost, sa članicama dijeli nadležnosti kad su u pitanju razvojne politike, dok je sa ZVSP-om „potpuno povezana“. U praksi, ta potpuna povezanost podrazumijeva upravljanje budžetom, delegacijama Komisije širom svijeta, kao i stalnim sudjelovanjem u Trojki. Komisija ima svoju ulogu i u ESOP – u, a koja se odnosi na podršku, a često i finansiranje. Predsjednik Komisije, također, ima primjetnu ulogu na
vanjskopolitičkom planu jer sudjeluje na svim samitima unutar EU, kao i na samitima koje EU organizira sa trećim zemljama. Iako se administrativno -organizaciona struktura mijenjala tokom godina, potrebno je imati u vidu da se vanjskom politikom ne bave samo odjeli i direktorati za vanjske
odnose, već da i svaki od odjela i direktorata može i ima utjecaj na VPEU. 24. Šta su delegacije EU?
Ugovorom iz Lisabona, dotadašnje Delegacije EK postaju Delegaci je je EU i imaju mandat da: predstavljaju, pojašnjavaju pojašnjavaju i primjenjuju politike EU; analiziraju i izvještavaju izvještavaju o politikama i kretanjima u zemlji ili međunarodnoj organizaciji; organizaciji; vode pregovore u skladu s mandatom. mandatom. EU danas ima 141 delegaciju, uključujući delegacije u zemljama članicama, zemljama u procesu proširenja, trećim zemljama i pri međunarodnim organizacijama: UN (u sjedištima u New Yorku, Ženevi, Beču), Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, Afričkoj uniji, Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj, Vijeću Europe, UNESCO-u, Organizaciji za hranu i poljoprivredu i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Delegacija EU u BiH je uspostavljena u julu 1996. godine. 25. Šta znaš o Specijalnim predstavnicima EU? Specijalni predstavnici promovisanju politike i i nterese EU u „problematičnim“ zemljama i regionima
gdje EU želi sudjelovati u naporima za konsolidiranje mira, stabilnosti i vladavine prava. Osim što EU osiguravaju aktivno političko prisustvo na terenu i predstavljaju „glas i lice“ EU i njenih politika, specijalni predstavnici imaju i značajnu ulogu u razvijanju intenzivnije i učinkovitije ZVSP i uopšteno u nastojanjima da EU postane uspješniji i koherentniji akter na međunarodnoj sceni. 26. Šta se naziva „konstruktivnom apstinencijom“? Uz jednoglasnost kao osnovni princip i logiku derogiranja na kvalificiranu većinu, u obzir treba uzeti
i konstruktivnu apstinenciju i ograničenja glasanja kvalificiranom većinom. Kako je već ranije rečeno, uzdržavanje od glasanja neke od članica ne sprječava usvajanje odluke. Ukoliko, m eđutim, članica kvalificira svoju apstinenciju formalnom deklaracijom, ona nije obavezna primjenjivati tu odluku koja
obavezuje cijelu Uniju, iako će se „u duhu zajedničke solidarnosti“ suzdržati od svih akcija koje bi mogle biti u suprotnosti s t om odlukom ili podrivati aktivnosti Unije. Odluka se ne može usvojiti ukoliko se jedna trećina članica odluči na ovakvu vrstu apstinencije. 27. Šta je tzv. „tiha procedura“?
Na inicijativu zemlje predsjedavanja Vijeće koristi ovu proceduru prema kojoj se prijedlog smatra usvojenim ukoliko do određenog vremenskog perioda nijedna od članica nije stavila svoje primjedbe. Tiha procedura realizira se posredstvom COREU mreže, a davanjem roka za reakcije u trajanju od 24 ili 48 sati, Uniji se omogućava da poduzme čak i hitne mjere ili korake od manjeg značaja, a bez sazivanja sastanaka. Ovakva praksa može biti vrlo korisna u slučajevima kad bi do izražaja došlo neslaganje članica koje bi, eventualno moglo blokirati donošenje odgovarajuće odluke o djelovanju. Primjenom jednostavnog, a vrlo bitnog diplomatskog principa „čuvanja obraza“, tj. javnog i međunarodnog imidža, Unija je ovom procedurom svojim članicama omogućila da i bez blokiranja odluka na EU nivou javno iskažu svoje izdvojene stavove. 28. Kakvu ulogu u VPEU ima EP?
Europski parlament se u odnosu na VPEU nalazi u sličnoj poziciji kao i zakonodavna tijela u većini članica – njegov je utjecaj na VPEU, a pogotovo ZVSP, formalno-pravno, veoma ograničen. Najjači instrument utjecaja predstavljaju budžetske ovlasti EP -a, a potom i ovlast odobravanja sporazuma s trećim zemljama.
Glavna organizaciona tijela EP-a zadužena za vanjsku politiku su Komitet za vanjske poslove, te njegovi podkomiteti za ljudska prava, sigurnost i odbranu, te institucionalna pitanja, kao i Komitet za ustavna pitanja. Uz veliki broj komiteta i podkomiteta, u EP-u postoji i preko 40 interparlamentarnih delegacija, Zajedničkih parlamentarnih komiteta i Komiteta za parl amentarnu saradnju sa
zakonodavnim organima u drugim regionima i državama. Vanjskopolitičko djelovanje EP -a posebno je ograničeno u pitanjima koja spadaju pod okrilje ZVSP a, gdje on ima isključivo konsultativnu ulogu. Predsjedavajuća članica i Komisija o bavezne su informirati EP o aktuelnostima u sferi ZVSP-a. Parlament može postavljati pitanja Vijeću i slati preporuke, a jednom godišnje se održava i debata o ZVSP -u. Međutim, u konkretne aktivnosti, poput je uključen. npr. imenovanja Visokog predstavnika, Parlament ni je EP održava redovnu formalnu i neformalnu komunikaciju s Visokim predstavnikom, njegovim osobljem, predsjedavajućom članicom i Komisijom. Zahvaljujući određenim interinstitucionalnim aranžmanima, EP je uspio osigurati i izvjesne ustupke od Vijeća i Komisije u smislu afirmiranja svoje vanjskopolitičke uloge . 29. Nabroj i pojasni dinamičke trendove u VPEU!
Tri dinamička trenda zahvaljujući kojima Unija gradi svoje vanjskopolitičke akt ivnosti: -
dinamika Zajednice (komunitarizacija) komunitarizacija) dinamika Sekretarijata Vijeća (komonizacija) komonizacija) i dinamika radnih grupa (segmentacija). segmentacija).
Glavni akteri dinamike komunitarizacije su Zajednica i Europska komisija koje su sve više direktno uključene u vanjsku politiku. Njihov angažman posebno se ogleda u novim i dublji m ugovornim
odnosima s trećim zemljama ili regionima, budžetskim instrumentima i horizontalnim vanjskopolitičkim inicijativama (poput promoviranja demokracije, ljudskih prava, sprečavanja sukoba ili izgradnje institucija). Obiman vanjskopolitički instrumen tarij situiran u prvom stubu u kombinaciji s nivoom aktivnosti i inicijativnosti Komisije, ali i njenom relativnom autonomijom, neizostavni su elementi VPEU.
Postepeno kvalitativno i kvantitativno jačanje aktera ZVSP -a (Visoki predstavnik, specijalni predstavnici, politička jedinica, ESVA i tijela ESOP -a), porast broja instrumenata pod okriljem ESOP-a, doprinijeli su razvoju novih mehanizama političkog i operativnog vodstva u domenu vanjske politike. To je upravo taj trend koji su Keukeleire i MacNaughtanova nazvali komonizacijom.
Ova centralna zajednička tijela sve više doprinose definiranju i promoviranju zajedničkih eurounijskih interesa i politika. Trend segmentacije rezultat je sve češćeg vanjskopolitičkog djelovanja koje su potaknule i
operativno vodile neformalne, dobrovljno organizirane grupe članica koje pokazuju posebno interesovanje i spremnost za djelovanje po određenim pitanjima. Ne samo da svojim djelovanjem ove grupe pružaju neophodan poticaj kreiranju konkretnih vanjskopolitičkih aktivnosti, nego i angažiranjem svojih vanjskopolitičkih kapaciteta na njihovoj realizaciji mogu znatno povećati vanjskopolitički domet VPEU. Sve izraženija uloga neformalnih grupa, odraz je i znatno šireg procesa specijalizacije i svojevrsne „podjele rada“ između članica. Vanjska politika EU tako se parcijalno segmentira na osnovu specijaliziranih mreža koje čine pojedine članice zajedno s predstavnicima Sekretarijata ili Komisije.
Identificiranje ovih trendova posebno je značajno za pobijanje teze o najmanjem zajedničkom sadržiocu kao temelju VPEU-a. Njihovim simultanim, iako ponekad čak i suprotstavljenim djelovanjem, razvijaju se mehanizmi za prevazilaženje problema i blokada iz azvanih neslaganjem članica, ili njihovom nezainteresovanošću. nezainteresovanošću.
30. Kako se mogu kategorizirati različite vrste (vanjskopolitičkih) interesa zemalja
članica? U prvu kategoriju interesa ovi su autori stavili tzv. „kolektivne“ interese, odnosno set temeljnih i
općenitih interesa poput mira, stabilnosti i blagostanja u Europi i njenom okruženju. U ovu kategoriju spadaju i razvoj institucionaliziranog i normiranog međunarodnog poretka zasnovanog na principima demokratije, poštovanja ljudskih prava, slobodne ekonomije i mirnih rješenja sukoba. Za ove interese specifična su dva ključna momenta. Prvi se odnosi na činjenicu da ih je, bez obzira na kapacitete kojima konkretna članica raspolaže, nemoguće ostvariti individualno. Drugi se momenat odnosi na činjenicu da sve članice profitiraju od realizacije ovih interesa, bez obzira na to da li su aktivno sudjelovale ili doprinijele njihovoj realizaciji ili ne. Upravo iz navedenih razloga, za članice je poželjna, čak i neophodna, opcija da se ovi ciljevi realiziraju pod okriljem Unije.
Zajednički interesi podrazumijevaju poklapanje interesa članica u kontekstu konkretnih vanjskopolitičkih pitanja i akcija. Ovi se interesi npr. mogu odnositi na zaustavljanje konflikta ili promoviranje principa dobrog upravljanja u nekoj trećoj zemlji. Interesi članica koji se poklapaju ili su istovjetni, ali su u realizaciji tih interesa članice jedan drugoj konkurenti. Vrlo često, u ovakvim slučajevima, ostvarenje interesa jedne članice ide direktno na štetu druge članice. Članice se najčešće mogu naći u ovakvoj situaciji kad istovremeno nastoje potpisati neki ugovor ekonomskog karaktera s trećom zemljom. U četvrtu kategoriju spadaju slučajevi u kojima se interesi razlikuju i potpuno su inkompatibilni. inkompatibilni. Nepostojanje interesa posebna je kategorija koja se vrlo često zanemaruje. Većina članica, naime,
uglavnom je zainteresirana za vrlo ograničen broj vanjskopolitičkih pitanja, dok ih, recimo, globalna pitanja i globalne politike općenito, malo ili nikako ne zanimaju. Čak i samo nedostatak interesa dovoljan je da zaustavi kreiranje stava ili politike na nivou EU prema nekoj zemlji, regionu ili pitanju. 31. Nabroj i pojasni neke od promjena u diplomatsko-birokratskim aparatima država članica
izazvanih članstvom u EU! Pitanje autonomije i hijerarhije usko je povezano s ustavnim uređenjem i ulogama i funkcijama
koje, shodno odredbama ustava, imaju šefovi država i vlada, ministri vanjskih poslova, parlamenti, političke stranke i drugi nacionalni i subnacionalni akteri. Pažnja je usmjerena isključivo na autonomiju diplomatsko-birokratskog aparata u odlučivanju i implementiranju vanjske politike, kao i na efikasnost linija zapovjedanja. Na vrhu diplomatsko-birokratske strukture nalazi se šef države/vlade i ministri sa svojim k abinetima
i osobljem, a njihovo djelovanje može biti usklađeno, neusklađeno ili čak suprotstavljeno, što ovisi o ustavnom uređenju, sistemu, političkoj praksi i odnosima između koalicionih partnera. S obzirom da je svaka od članica EU razvila sopstveni di plomatsko-birokratski model, nivoi autonomije ministarstava i njihovih organizacionih jedinica variraju od zemlje do zemlje. Najmanje
autonomnosti moguće je identificirati kod visokocentraliziranih sistema kakve imaju Francuska i Velika Britanija.
aparata u članicama ukazuje na tendenciju jačanja vanjskopolitičke i diplomatske uloge šefova vlada, pogotovo u segmentu eurounijskih odnosa. Jačanje uloge premijera u zemljama poput Švedske i Finske unijelo je neophodnu dinamiku u inače problematičan proces postizanja konsenzusa oko značajnih političkih odluka.
Analiza
diplomatsko-birokratskog
Na drugoj strani postoji tendencija ekspanzije organizacionih jedinica koje se bave vanjskom saradnjom i u drugim ministarstvima i sektorima. Ne samo da drugi sektori mogu utjecati na sadržaj
vanjske politike, već u svom domenu kreiraju vanjske odnose i implementiraju politike prema drugima. Vanjskopolitička aktivnost ministarstava finansija ili trgovine u nekim je slučajevima i konkretnim primjerima gotovo u potpunosti marginalizirala ministarstva vanjskih poslova. Radi se o direktnoj posljedici eurounizacije vanjske, ali i unutarnjih politika. U takvoj konstelaciji ministarstva vanjskih poslova članica sve više preuzimaju ulogu koordiniranja vanjskih politika i politika i aktivnosti drugih ministarstava i sektora, osiguravajući im monitoring, komunikaciju i predstavljanje. Utjecaj eurounizacije na birokratski proces proces spada u red najzanimljivijih promjena koje je prouzročilo članstvo u EU. Diplomatsko -birokratska struktura i njen način funkcioniranja, određuje
način na koji će država, vlada, njeni službenici i građani komunicirati sa sličnim strukturama u drugim zemljama. U toj strukturi postoje formalne i neformalne komponente, koje svaka na svoj način oblikuju konačni produkt, tj. van jsku politiku. Zanimljivo je u kojoj je mjeri ova diplomatsko-birokratska struktura članica ostala imuna na promjene koje se oko nje dešavaju. U većini članica adaptacija diplomatsko -birokratskog aparata svela se na uvođenje funkcije ministra za EU/Europu /europska pitanja. U ovoj funkciji, ministar za Europu
preuzima na sebe koordiniranje vanjskih odnosa u drugim oblastima, a formalno ostaje podređen ministru vanjskih poslova.
Specifičnost odnosa unutar EU je i u tome što ministri finansija/ekonomije/trgo vine u velikoj mjeri kreiraju vanjsku politiku svojih zemalja, a time i vanjsku politku na nivou EU. Na taj način je stvarna mjera uspjeha vanjske politike neke od članica da „dobaci dalje od svoje ekonomske moći“ 32. Nabroj neke od načina na koje države članice interpretiraju eurounijski eurounijski kontekst u
vanjskopolitičkom smislu Ekstenzivni vanjski odnosi - Prvi obrazac interpretacije EU članstva moguće je prepoznati kod članica koje imaju razvijene vanjske odnose sa zemljama i regionima van granica EU. Ta činj enica
ima itekakav utjecaj na vanjskopolitičko ponašanje tih zemalja i interakciju s drugim članicama i organima EU. Najilustrativniji primjeri svakako su Francuska i UK koje će EU okvir koristiti tamo gdje im može koristiti kao multiplikator moći, a potpuno zaobići u slučajevima kad može djelovati organičavajuće na realiziranje nacionalne vanjskopolitičke agende. Vanjski odnosi u kontekstu EU - Drugi obrazac kreiraju države koje imaju manji intenzitet i
frekvenciju međunarodnih odnosa i koje djeluju kroz EU. Ove O ve članice preferiraju da rade pod okriljem EU i/ili su spremne da svoje ovlasti prenesu na EU. Za njih Unija predstavlja priliku da neutraliziraju
efekte nekih potencijalno teških odluka ili da prikriju nepostojanje određenih politika.
Međunarodni vanjski odnosi - Države koje nemaju široku mrežu međunarodnih odnosa, ali su veoma prisutne u radu drugih međunarodnih organizacija (UN, NATO, OSCE), primjer su trećeg obrasca ponašanja. Ove države mogu nastojati da djeluju neovisno od EU ili zajedno s EU, t amo
gdje je to komplementarno s njihovim ciljevima. Neke od njih ne osjećaju da ih EU okvir ograničava i sve manje djeluju van okrilja EU, kako to ne bi imalo negativnog efekta na dalje integriranje u oblasti vanjske politike. Briselizacija Briselizacija - prebacivanje mnogih vanjskopolitičkih aktivnosti na Brisel. Intergavernalizam(forsiranje međuvladine saradnje) - činjenicu članstva u EU pokušavaju iskoristiti
za jačanje svojih pozicija i ovlasti. Renacionalizacija vanjskih politika politika - povratak tradicionalnoj vanjskoj politici više odgovara i bolje
služi njihovim ciljevima. 33. Koje vrste nacionalnih (vanjskopolitičkih) orjentacija mogu imati države članice?
Pogled na svijet i koncept uloge pružaju opću orijentaciju na osnovu koje države formiraju nacionalne stavove, čak i u onim oblastima koje im nisu posebno značajne i gdje nemaju posebnih interesa. Potonje je moguće upravo zbog toga što su oba elementa tako blisko povezana s identitetom. Upravo su iz tog razloga razlike u pogledu na svijet i konceptu uloga između zemalja, pa i između članica EU, znatno opasnije od suprotstavljenosti interesa. Pogled na svijet i projekcija uloge ono su s čime se identificira ta država, njeni političari, zvaničnici i građani. Razlike između članica na ovom planu predstavljaju jednu od najslabijih tačaka VPEU -a – nedovoljno razvijen osjećaj zajedničkog identiteta kojeg bi karakterizirao zajednički pogled na svijet i zajednička koncepcija vanjskopolitičke uloge EU. Nizozemska, skandinavske zemlje i Češka, svoju ulogu vide u promoviranju demokratije i ljudskih prava, dok UK, Njemačka, i većina istočnoeuropskih zemalja sebe vide kao promotore tržišne ekonomije i opće ekonomske liberalizacije. Francuska i UK sebe vide u ulozi zemalja koje ne oklijevaju preuzeti rizik i podnijeti žrtve u vojnim akci jama. jama.
prilagođavanja članica eurounijskom 34. Nabroj i pojasni načine (vanjskopolitičkog) prilagođavanja članstvu! Prilagodbe u vanjskim politikama uzrokovane članstvom u EU omogućile su modernizaciju vanjskih politika članica u skladu s izazovima XXI vijeka. Unijski konteks t postao je okvir koji je nacionalnim vanjskim politikama omogućio prilagođavanje međunarodnom realitetu nakon Hladnog rata. Države koje su prihvatale i prilagođavale se eurounizaciji prepoznavale su unijski kontekst kao priliku da prevaziđu određene historijske probleme i komplekse, riješe ekonomske probleme ili redefiniraju svoj vanjskopolitički i sigurnosni status.
35. Nabroj i pojasni kategorije specijalnosti u vanjskim politikama članica van konteksta EU!
Četiri kategorije „specijalnosti“ prema njihovom značaju – privatni domen, bilateralni odnosi, europski multilateralizam i tranzicionalni odnosi
PRIVATNI DOMEN
U ovu kategoriju spadaju pitanja od značaja za nacionalnu sigurnost, a koja svakako spadaju u prioritete državnog suvereniteta. Uglavnom se odnose na sigurnosna pitanja i politike. Sigurnosno pitanje prvog reda je posjedovanje nuklearnog naoružanja, relevantno u slučaju Francuske i UK. Pitanje nacionalne odbrane u Grčkoj, također je pitanje koje spada u privatnom domenu. Treće značajno sigurnosno pitanje u privatnom domenu je pitanje postneutralnih članica, ili članica koje priznaju samo sigurnosni okvir NATO-a (Švedska, Finska, Austrija, Irska i Danska). Sve tri kategorije pitanja spadaju u privatni domen i ostale članice shvataju i prihvataju da se o njima ne raspravlja. BILATERALNI ODNOSI
Drugi krug „specijalnosti“ čine bilateralni odnosi od posebnog značaja, a koji se odvijaju van konteksta EU. Postoje dvije vrste osnovne vrste ovakvih odnosa – specijalni odnosi u smislu izraženog bilaterali zma zma i odnosi polunezavisnosti u smislu slabog bilateralizma . Iako je kategorija
specijalnih bilateralnih odnosa znatno dinamičnija od privatnog domena, i ona spada u red vanjskopolitičkih pitanja koja se ne razmatraju u kontekstu Unije. EUROPSKI MULTILATERALIZAM
Europski multilateralizam, kao treća kategorija posebnosti, ogleda se u kombinaciji regionalnih, normativnih i postkolonijalnih pitanja koja se mogu okarakterizirati kao specijalna u vanjskim
politikama nekoliko članica. Pod regionalnim se smatraju oni vanjskopolitički odnosi koji se temelje na zajedničkoj historiji ili geografskoj blizini. Pod normativnim pitanjima podrazumijevamo ona vanjskopoliička pitanja koja su od posebnog
značaja za neki općeprihvaćen cilj. Postkolonijalni odnosi između afričkih zemalja i Francuske, UK, Belgije, Nizozemske, Portugala, iako motivirani drugim razlozima, mogu se svrstati u ovu kategoriju.
Španije i
TRANZICIONALNI ODNOSI
Posljednja kategorija posebnosti svakako je najfleksibilnija, budući da podrazumij eva odnose i pitanja koji su u tranzicijskoj fazi, obično u procesu komunitarizacije. Najčešće se radi o pitanjima koje je inače veoma teško kategorizirati. Obično se dešava da ih jedna ili više članica smatraju specijalnim, dok ona postepeno dobijaju eurounijsku dimenziju. Ovdje spadaju specijalni odnosi
između pojedinih članica i država u procesu pridruženja, odnosi ekonomskog karaktera i odnosi koji evoluiraju iz sfere međunarodnih u međuregionalne. Kod ove vrste odnosa veoma je teško jasno odrediti granice i kontekst – gdje i kada neko pitanje prestaje nacionalno i počinje eurounijsko.
( koje 36. Navede neke od dominantnih trendova u vanjskim politikama novih članica EU (koje su ušle u članstvo nakon 2004.)! Sve nove članice, osim Kipra i Malte, zemlje su bivšeg komunističkog bloka. Diktature, s nižim ili višim stepenom benevolencije u rasponu od Rumunije do bivše Jugoslavije. Na vanjskopolitičkom planu jedna od osnovnih zajedničkih crta je, zapravo, nepostojanje samostalne, nezavisne vanjske politike. Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, ove su se zemlje prvi put nakon pet decenija
našle u situaciji da samostalno odlučuju o svojoj sudbini i svojoj poziciji u međunarodnom sistemu. Jedna od prvih odluka odnosila se na ulazak u euro-atlantski okvir, tj. članstva u NATO-u i EU.
Uz puni fokus na članstvo u Uniji kao osnovni vanjskopolitički, ali i cilj unutarnjih politika, vanjske politike novih članica uglavnom su se usmjerile na bilateralne ciljeve u neposrednom susjedstvu. Jednako kao i stare članice iz reda s rednjih i malih zemalja, ove zemlje svoju vanjsku politiku ograničavaju na nekoliko, za njih, interesantnih pitanja mahom bilateralnog karaktera, dok se povodom globalnih pitanja ne izjašnjavaju ili u njima slijede Uniju kao cjelinu. Cameron je mišljenja da će ove zemlje uglavnom ostati pozitivne u vezi s daljim proširenjem Unije, iako upozorava na mogućnost da će polariziranost oko budućeg članstva Turske uzrokovati podjele među njima. Kako su uglavnom i fokusirane na odnose u svom neposrednom susjedstvu, neke od ovih zemalja
pokušale su se, s više ili manje uspjeha staviti u ulogu posrednika između EU i svojih susjeda. Nijedna od novih članica EU nije pokazala posebno interesovanje ili se angažirala u vezi s nekim od globalnih pitanja, ali su sve, više na deklarativnom nego na konkretnom planu, slijedile politiku Unije i principe općeg multilateralizma. Na multilateralnom planu uglavnom su se isticale u kontekstu nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti UN -a ili predsjedavanja OSCE-om. Nažalost, vrlo malo ili nimalo pažnje posvetile su problemima zemalja u razvoju, ali zato postoje brojni objektivni razlozi. Nove članice, tako, i pored velikog pritiska SAD -a, podržavaju neproliferaciju, Kyoto -protokol, Međunarodni krivični tribunal i ukidanje smrtne kazne. Proces eurounizacije kod novih članica, zapravo, počeo je mnogo ranije i predstavlja, i u formalnom i u suštinskom smislu, ključni segment procesa proširenja. Proces priključenja bio je ujedno i proces socijalizacije u EU kontekstu. 37. Šta je COREU/CORTESY?
Radi lakše komunikacije uspostavljen je i poseban telegrafski sistem za razmjenu poruka diplomatskog sadržaja – COREU. U Coreu su osim velikog broja korisnika unutar MVP-a članica uključene i misije zemalja članica u Briselu, misije članica EU pri UN -u, ambasade zemlje koja predsjedava Unijom i sl. Godišnje se posredstvom ove mreže razmjeni oko 20 000 inf ormacija. Coreu je 1997. godine zamijenjen novim sistemom komunikacije koji se zove CORTESY . 38. Nabroj vrste nekonzistentnosti u sklopu VPEU?
Možemo razlikovati horizontalnu, horizontalnu, institucionalnu, institucionalnu, vertikalnu, vertikalnu, i međudržavnu nekonzistentnost.
